James Patterson - I došao je pauk

Strana 1 od 7 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Ići dole

James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:22 pm



Crni detektiv s doktoratom iz psihologije i radnim mjestom u getima Washington D.C.-ja, Alex Cross, popularan je lik Pattersonovih romana. U ovome rješava slučaj otmicu dvoje bogataške djece. Šezdeset godina ranije otet je Lindbergov sin... Hoće li Alex pronaći djecu živu i u kakvoj je vezi otmica s događajima iz 1932. godine ...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:23 pm



Zahvalnica

Želio bih zahvaliti Peteru Kimu, koji mi je pomogao da saznam više o osobnim životima, tajnama i tabuima kojih još uvijek ima diljem Amerike. Anne Pough-Campbell, Michael Ouweleen, Holly Tippett i Irene Markocki omogućili su mi da bolje shvatim Alexa i njegov život u jugoistočnom dijelu D.C.-a. Liz Delle i Barbara Groszewski pridonijele su da ostanem vjeran samome sebi. Mark i Mary- Ellen Patterson, te Marija Pugatch, pomogli su mi se prisjetiti onoga što sam radio kao psiholog u bolnici McLean, gdje sam proveo punih šest godina. Carole i Brigid Dwyer kao i Midgie Ford, neizmjerno su mi pomogle oko Maggie Rose. Richard i Artie Pine bili su uz mene poput usuda, kao i uvijek. Na kraju, želim zahvaliti Fredrici Friedman, koja je bila moj sudionik u zločinu od početka do kraja.


Uvod - Igrajmo se da... (1932)


New Jersey, blizu Princetona; ožujak 1932. godine


Ladanjska kuća Charlesa Lindbergha sjajila se u blistavom narančastom svjetlu. Izgledala je poput dvorca strave, naročito u tom sumornom kraju Jerseya, obraslom jelovim šumama. Paperje magle dodirivalo je dječakovo lice dok se bližio prvom trenutku prave slave, svojem prvom ubojstvu.
Bio je mrkli mrak, a zemlja je bila mekana i blatna, prekrivena mlakama. To je i predvidio. Sve je već unaprijed isplanirao, pa i vremenske uvjete.
Nosio je muške radničke čizme broj 44. Na prstima i na peti ispunio ih je starim krpama i komadićima novina "Philadelphia Inquirer".
Želio je ostaviti tragove cipela. Što više tragova. Otiske muških cipela. Nipošto otiske dvanaestogodišnjeg dječaka. Tragovi bi vodili od područne ceste zvane Stoutsburg Wertsville Road do farme, pa onda istim putem natrag.
Približivši se drvoredu borova, na nepunih trideset metara od mjesta gdje se nalazila kuća, počeo je podrhtavati. Zdanje je bilo upravo onako velebno kako ga je i zamišljao: sedam spavaćih soba i četiri kupaonice samo na drugom katu. Ovdje su Lucky Lindy i Anne Morrow našli svoje utočište na selu.
Nije loše, pomislio je.
Dječak je polako prišao prozoru blagovaonice. Bio je opčinjen nečim što se zove slava. Mnogo je razmišljao o tome. Skoro neprestano. Kako to, zapravo, izgleda slava? Rako miriše? Kakav ima okus? Kako slava izgleda izbliza?
"Najpopularniji i najglamurozniji čovjek na svijetu" bio je, eto, tu i sjedio za stolom. Charles Lindbergh doista je bio visok, profinjen i predivno plavokos, svijetla lica. "Lucky Lindy" je doista ostavljao dojam da je iznad svih.
Isto tako i njegova žena, Anne Morrow Lindbergh Anne je imala kratku, cmu i kovrčavu kosu, a koža joj je bila bijela poput krede. Činilo se da svjetlost svijeća, koje su stajale na stolu, pleše oko nje.
Oboje su sjedili uspravno na svojini stolcima. Da, djelovali su uzvišeno, poput neke vrste božjih darova ovome svijetu. Glave su držali visoko, polako žvačući svoju večeru, po svoj prilici janjeće kotlete na podlozi od finog porculana.
"Postat ću slavniji od vas oboje, uštogljenih jadnika," napokon je šapnuo dječak. To je obećao samome sebi. Svaki je detalj provjerio tisuću i više puta. Poslu je pristupio vrlo metodično.
Dječak je izvukao drvene ljestve koje su radnici ostavili pokraj garaže. Držeći ih čvrsto uza se, pomaknuo se prema mjestu tik iznad prozora biblioteke. Tiho se uspinjao prema dječjoj sobi. Bilo mu je ubrzano tuklo, a srce mu je lupalo tako glasno da ga je mogao čuti.
Svjetlo iz hodnika osvjetljavalo je sobu u kojoj je spavalo djetešce. Vidjela se kolijevka i mali princ kako u njoj sniva. Charles Mlađi "najslavnije djetešce na svijetu."
S jedne strane bila je šarena pregrada sa slikama seoskih životinja koja ga je štitila od propuha.
Osjećao se silno lukavo. "Evo, stiže gospodin Lisac," šaputao je dječak dok je tiho podizao i otvarao prozor.

Tada se uspeo jednu prečku više na ljestvama i, na kraju, ušao u dječju sobu.
Stajao je iznad kolijevke i promatrao maloga princa. Imao je uvojke zlatne kose kao i otac, ali bio je tust. Za nepunih dvadeset mjeseci, Charles Mlađi već se bio previše udebljao.
Dječak se više nije mogao kontrolirati. Vruće su mu suze navrle na oči. Cijelo mu se tijelo počelo tresti, od frustracije i bijesa - pomiješanih s najnevjerojatnijom radošću.
"Dakle, tatičin mali čovječe. Došlo je naše vrijeme," promrmljao je sebi u bradu.
Izvadio je iz džepa malu gumenu loptu za koju je bila pričvršćena elastična vrpca. Hitro je prebacio čudnu omčastu spravu preko glave Charlesa Mlađeg, baš u trenutku kad su se male plave oči otvorile.
Čim je djetešce počelo plakati, dječak mu je ubacio gumenu lopticu ravno u mala slinava usta. Posegnuo je u kolijevku, uzeo djetešce Lindbergh u ruke i hitro se spustio niz ljestve. Sve je išlo po planu.
Dječak je trčao natrag preko blatnjavih polja, držeći dragocjeni zavežljaj koji se koprcao, a zatim je nestao u tami.
Na udaljenosti manjoj od četiri kilometra od seoskog imanja, zakopao je razmaženo, pokvareno djetešce Lindberghovih - zakopao ga je živog.
To je bio samo početak onoga što će tek doći. Napokon, i on je bio tek samo dječak.
On je, a ne Bruno Richard Hauptmann, oteo Lindberghovo dijete. I sve je to učinio sam. Nije loše.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:23 pm




Prvi dio - Maggie Rose i Račić Goldberg


Poglavlje 1



U rano jutro, 21. prosinca 1992., bio sam oličenje zadovoljstva na verandi svoje kuće u Petoj Ulici u Washingtonu, D.C. Mala, uska prostorija bila je zakrčena memljivim zimskim kaputima, radničkim čizmama i potrganim dječjim igračkama, a meni je bilo potpuno svejedno. Ovdje ja stanujem.
Svirao sam Gershwina na našem, poprilično neugođenom, negdašnjem koncertnom glasoviru.
Bilo je tek pet sati ujutro i na verandi je bilo hladno kao u ledenici. Bio sam se spreman malo žrtvovati za "Amerikanca u Parizu".
U kuhinji je zazvonio telefon. Možda sam dobio na lutriji u D.C.-u, Virginiji ili Marylandu, ali su me zaboravili nazvati prethodnu večer. Ja redovito igram sve te tri nesretne igre.
"Nana? Možeš li se javiti?" doviknuo sam s verande.
"Za tebe je. Javi se sam," uzvratila je moja tvrdoglava baka. "Besmisleno je da i ja ustajem.
Besmisleno u mom rječniku znači - nema smisla."
Razgovor nije tekao baš tako, ali nekako u tom smislu. Tako je to uvijek.
Odgegao sam se u kuhinju, obilazeći igračke, na nogama tromim od jutarnje ukočenosti. Tada sam imao 38 godina. I kako već kažu, da sam znao da ću živjeti toliko dugo, bio bih se bolje pobrinuo za svoje zdravlje.
Pokazalo se da me zove moj sudionik u zločinu, John Sampson. Sampson je znao da sam već budan. Sampson me poznaje bolje od moje vlastite djece.
"‘Jutro, šećeru. Već si budan, zar ne?" rekao je. Nije trebalo drugog znaka raspoznavanja. Sampson i ja smo najbolji prijatelji još otkad nam je bilo 9 godina i zajedno smo krali u Park's Comer Variety dućanu pokraj zgrada. Onda, naravno, nismo znali da bi nas stari gospodin Park upucao na mjestu za samo jednu kutiju pišljivog Chesterfielda. Kod Mame Nane prošli bismo još gore, samo da je znala za naše zločinačke porive.
"Da i nisam budan, sada bih bio," rekao sam u slušalicu. "Reci mi nešto lijepo."
"Dogodilo se još jedno ubojstvo. Čini se da je to opet naš momak," rekao je Sampson. "Čekaju nas. Pola slobodnog svijeta već je tamo."
"Još je prerano za mesarska kola," promrmljao sam. Osjećao sam kako mi se utroba okreće.
Nisam tako želio započeti dan. "Sranje. Jebi ga."
Mama Nana je podigla pogled s kipućeg čaja i meko kuhanih jaja. Probola me jednim od svojih svetačkih pogleda domaćice kuće. Već se bila obukla za školu, u kojoj sa 79 godina još uvijek dobrovoljno radi. Sampson je nastavljao s krvavim detaljima o prvom umorstvu toga dana.
"Ne budi prost, Alex," rekla je Nana. "Molim te, pazi što govoriš ako namjeravaš i dalje živjeti u ovoj kući."
"Dolazim za deset minuta," rekao sam Sampsonu. "A ovo je moja kuća," dobacio sam Nani. Uzdahnula je kao da tu groznu vijest čuje prvi put.
"Dogodilo se još jedno gadno umorstvo tamo kod Langley Terracea. Izgleda da je ovo ubojica koji provocira. Bojim se da je tako," rekao sam.

"To je jako loše," rekla mi je Mama Nana. Uhvatila je moj pogled svojim blagim, smeđim očima i neko me vrijeme promatrala. Njezina je sijeda kosa podsjećala na čipkaste podmetače koje je stavljala na sve naslonjače u našoj dnevnoj sobi. "Ovo je tako ružna četvrt onoga što su naši političari dopustili da postane grad vrijedan žaljenja. Katkad pomislim da bismo se morali preseliti u Washington, Alex."
"Ponekad i ja tako mislim," rekao sam, "ali o tome ćemo još razmisliti.” "Da, crnci uvijek tako rade. Mi izdržavamo. Mi uvijek tiho patimo." "Ne baš uvijek tiho," odgovorio sam joj.
Već sam odlučio obući svoj stari Harris Tweed sako. Danas se dogodilo umorstvo, a to znači da ću danas viđati bijelce. Preko športskog sakoa stavio sam svoju toplu Georgetown jaknu. Bolje pristaje uz susjedstvo.
Na radnom stolu pokraj kreveta bila je slika Marie Cross. Prije tri godine, moju su ženu ubili iz jurećeg auta u prolazu. To ubojstvo, kao i većina ubojstava u jugoistočnom dijelu grada, nikada nije bilo razjašnjeno.
Na odlasku kroz kuhinjska vrata, poljubio sam svoju baku. To radim još od svoje osme godine.
Također si uzajamno kažemo zbogom, za slučaj se da se više nikad ne vidimo. Tako to ide već gotovo trideset godina, sve otkad me je Mama Nana uzela k sebi i odlučila od mene napraviti čovjeka.
Postao sam istražitelj za umorstva, imam doktorat iz psihologije, živim i radim u getima Washingtona D.C.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:24 pm


Poglavlje 2



Službeno, ja sam zamjenik glavnog istražitelja, što, govoreći jezikom Shakespearea i g.
Faulknera, nosi u sebi mnogo vike i bijesa, ali zapravo ne znači ništa. Taj bi me položaj trebao staviti na šesto ili sedmo mjesto u hijerarhiji Policijske uprave u Washingtonu. Ali ništa od toga. Svejedno, ljudi ipak čekaju da se ja pojavim na mjestu zločina u D.C.-u.
Tri plavo-bijela automobila što pripadaju gradskoj upravi D.C.-a bila su parkirana od broja 41 do 15 u ulici Benning. Vozilo-laboratorij sa zatamnjenim staklima već je bilo tamo, kao i ambulantna kola, na kojima je veselo pisalo - MRTVAČNICA.
Pokraj kuće u kojoj se dogodilo umorstvo, bilo je i nekoliko vatrogasnih kola. Uokolo su se vrtjeli uglavnom muški krvožedni drkadžije. Starije žene stajale su na verandama dršćući od hladnoće, sa zimskim kaputima, prebačenim preko pidžama i spavaćica, te plavim i ružičastim uvijačima u kosi.
Kuća u nizu bila je obložena istrošenim daskama, obojenim u neukusnu karipskomodru boju, a na prilazu kući stajao je jedan stari Chevette s razbijenim i slijepljenim bočnim prozorom.
"Jebi ga. Idemo natrag u krevet," rekao je Sampson. "Upravo sam se sjetio što nas čeka. U posljednje vrijeme mrzim ovaj posao."
"Ja volim svoj posao, volim Umorstva," rekao sam prezrivo. "Vidiš ono? To je Hitna služba u plastičnim odijelima, a tamo su dečki iz kriminalističkog laboratorija. Gle, tko nam to dolazi."
Bijeli narednik u napuhnutoj plavo-crnoj parki s krznenim ovratnikom, doteturao je do Sampsona i mene kad smo se približili kući. Obje je ruke zavukao u džepove da ih zagrije.
"Sampson? Istražitelj Cross?" Narednik je izbacio donju vilicu onako kako to neki ljudi rade u avionu, kad pokušavaju odčepiti začepljene uši. Znao je točno tko smo. Znao je da smo mi Odjel za specijalne intervencije, samo nam je pokušavao pobrkati lončiće.
"Čovječe, reci nam novosti!" Sampson ne voli kad mu brkaju lončiće.
"Viši istražitelj Sampson," odgovorio sam naredniku. "Ja sam zamjenik zapovjednika, Cross."
Narednik je bio tip s hladetinastim trbuhom, zaostao, vjerojatno, još iz Građanskog rata. Lice mu je izgledalo kao svadbeni kolač ostavljen na kiši. Nije ga se dojmio moj komplet s jaknom od tvida.
"Svima nam se vraški smrzavaju guzice," procijedio je. 'To su novosti."
"Ne bi ti škodilo da izgubiš malo od te guzice," savjetovao mu je Sampson. "Mogao bih nazvati Jenny Craig."
"Jebi se," rekao je narednik. Bilo je zgodno susresti bijelog Eddiea Murphyja.
"Majstor za odgovore." Sampson mi je dobacio podsmijeh. "Čuo si što je rekao? Jebi se?" Sampson i ja smo obojica športski tipovi. Vježbamo u dvorani pokraj St. Anthonyja - Sv. Ante.
Zajedno težimo oko dvjesto pedeset kila. Po potrebi smo u stanju zastrašiti nekoga, ako to želimo. Sve to ulazi u naš posao.
Ja sam visok samo 187 cm. John ima preko 2 metra i još uvijek raste. Uvijek nosi Wayfarer sunčane naočale, a ponekad oblači odrpani Kangol šešir, ili žuti rubac oko glave. Neki ga zovu "John-John" jer je velik kao dva Johna.

Prošli smo pokraj narednika prema kući u kojoj se dogodilo umorstvo. Naš elitni borbeni tim trebao bi biti iznad ovakvih sukoba. Ponekad u tome i uspijevamo.
Nekoliko ljudi u uniformama već je bilo unutar kuće. Nervozna susjeda nazvala je policijsku postaju oko pola pet, jer joj se učinilo da vidi nekog kako se šulja. Žena je patila od nesanice, što je posljedica života u ovom susjedstvu.
Dvojica uniformiranih policajaca u patroli pronašla su unutra tri leša. Kad su to prijavili, rečeno im je neka čekaju na tim za specijalne intervencije. Taj se tim sastoji od osmorice crnoputih policajaca predodređenih za neke interesantnije stvari unutar odjela. Vanjska kuhinjska vrata bila su odškrinuta. Gurnuo sam ih i otvorio do kraja. Vrata svake kuće imaju sebi svojstven zvuk prilikom otvaranja i zatvaranja. Ova su cvilila poput nekog starca.
U kući je bilo mračno kao u rogu. Jezivo. Vjetar je sunuo kroz otvorena vrata i mogao sam čuti kako unutra nešto lupa.
"Nismo palili svjetla, gospodine," rekao je jedan u uniformi koji je stajao iza mene. "Vi ste dr.
Cross, zar ne?"
Kimnuo sam. "Jesu li kuhinjska vrata bila otvorena kad ste stigli?" obratio sam se pozorniku. Bio je bijelac, dječjeg lica koje je ukrasio uskim brkovima da to malo ublaži. Imao je, vjerojatno, 23 ili 24 godine i tog se jutra doista sav prepao. Nisam mu to mogao zamjeriti.
"O, ne nije bilo znakova nasilnog ulaska. Bila su otključana, gospodine." Pozornik je bio vrlo nervozan. "Unutra je stvarno pravi užas. Cijela obitelj."
Jedan je pozornik upalio jaki reflektor i svi smo se zagledali u unutrašnjost kuhinje.
Tamo je stajao jeftini kuhinjski stol presvučen ultraplastom s pripadajućim zelenim polivinilskim stolcima. Na zidu se nalazio crni Bart Simpson sat, jedan od onih kakve viđamo u izlozima svih Narodnih magazina. Vonj lizola i zagorjele masnoće miješao se s nekim, nosu sasvim nepoznatim, ne baš neugodnim mirisom, uzimajući u obzir da prilikom ubojstava mogu nastati i mnogo gori smradovi.
Sampson i ja smo se kolebali, promatrajući oko sebe, vjerojatno onako kako je to činio i ubojica, samo nekoliko sati prije.
"Bio je upravo ovdje," rekao sam. "Bio je baš tu, gdje mi sada stojimo, a ušao je kroz kuhinju." "Nemoj tako govoriti, Alex," rekao je Sampson. "Zvučiš točno poput Jeane Dixon. Podilazi me
jeza."
Bez obzira na to koliko puta ovo radili, stvari time ne postaju ništa lakše. Uvijek je iznova jednako teško, a katkada i gore. Poželite da ne morate ući unutra. Jednostavno više ne želite gledati te užasne noćne more u svojem životu.
"Gore su," rekao je policajac s brčićima. On nas je uputio i u to tko su žrtve. Obitelj imenom Sanders koja se sastojala od dviju žena i jednog malog dječaka.
Njegov partner, niski, nabiti crnac, još nije prozborio ni riječ. Zvao se Butchie Dykes. Bio je to senzibilan mladi policajac kojeg sam viđao u postaji.
Nas smo četvorica zajedno ušli u kuću smrti. Svaki je duboko uzdahnuo. Sampson me potapšao po ramenu. Znao je da me je potreslo ubojstvo djeteta.
Gore, u prednjoj spavaonici, tik pri vrhu stubišta, bila su tri leša.
Ovdje smo pronašli majku, Jean "Poo" Sanders, staru 32 godine, čije je lice čak i u smrti progonilo. Velike smeđe oči, visoke jagodice na obrazima i poljubičastile pune usnice, širom otvorene u posljednjem kriku; to je sve sačinjavalo jezivo, ali prepoznatljivo lice.
Pooina kći, Suzette Sanders, provela je tek 14 godina na ovom svijetu. Bila je to mlada djevojka,

nešto ljepša od svoje majke. Nosila je svijetloljubičastu vrpcu upletenu u pletenice kose i tanku nosnu naušnicu, kako bi dokazala da je starija nego što jest. U Suzetteina su usta bile nagurane tamnoplave najlonke.
Mali dječak, Mustaf Sanders, star samo tri godine, ležao je licem prema gore, a obraščići su mu bili umrljani suzama. Bio je u dječjoj vreći za spavanje, onakvoj kakvu imaju i moja djeca.
Točno kako je rekla Mama Nana, ovo je ružna četvrt onoga čemu joj je netko dopustio da postane loš grad i to usred ove naše velike i pokvarene zemlje. Majka i kći bile su vezane za okvir kreveta, napravljenog od imitacije mjedi. Tome su poslužili satensko donje rublje, crne i crvene čarape, te plahte cvjetnog uzorka.
Izvukao sam iz džepa mali diktafon i počeo unositi prva zapažanja. "Slučajevi ubojstva broj H234 914 do 916. Majka, djevojka od četrnaest godina i mali dječak. Žene su unakažene nekim vrlo oštrim predmetom. Vjerojatno se radi o čistoj britvi.
"Odsječene su im grudi. Dojki nema nigdje. Pubične dlake su im obrijane. Ima mnogo višekratnih ubodnih rana kakve patolozi nazivaju ‘uzorkom bijesa’. Sve je puno krvi i fekalija. Mislim da su obje, i majka i kći, prostitutke. Viđao sam ih i prije."
Glas mi je bio dubok i monoton. Pitao sam se hoću li kasnije moći razumjeti što sam rekao. "Tijelo malog dječaka ovlaš je gurnuto u stranu. Mustaf Sanders ima na sebi pidžamicu s likovima
medvjedića dobrog srca. To je mala, slučajna gomilica u sobi." Nisam mogao zatomiti žalost dok sam promatrao malog dječaka i njegove tužne i beživotne oči kako bulje u mene. Mozak mi je želio iskočiti iz lubanje, srce mi se stislo. Jadni mali Mustaf, ma tkogod bio.
"Ne vjerujem da je želio ubiti dječačića," rekao sam Sampsonu. "On ili ona."
"Bolje ono," odmahnuo je glavom Sampson. "Ja sam za ono. To je Stvar, Alex. Ista ona Stvar koja je učinila ono na Condon Terraceu, na početku tjedna.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:24 pm


Poglavlje 3



I kad je imala samo tri ili četiri godine, ljudi su uvijek znatiželjno promatrali Maggie Rose Dunne. Kad joj je bilo devet godina, već se navikla na to da privlači posebnu pozornost stranaca koji su je odmjeravali kao da je Maggie Škaroruka ili Gospođica Frankenstein.
Tog ju je jutra također netko promatrao, ali ona toga nije bila svjesna. Ovaj put bi joj bilo draže da je to znala. Ovaj put je to doista bilo važno.
Maggie Rose je bila u Washingtonskoj dnevnoj školi u Georgetownu, gdje se pokušavala uklopiti među ostale učenike, kojih je bilo oko stotinu i trideset. Trenutačno su svi oni oduševljeno pjevali na smotri.
Maggie Rose nije bilo lako uklopiti se, ma koliko to očajnički željela. Ona je, napokon, bila devetogodišnja kći Katherine Rose. Maggie nije mogla proći pokraj videoteke u glavnoj ulici, a da ne primijeti sliku svoje majke. Filmovi njezine mame vrtjeli su se na televiziji gotovo svake večeri.
Njezinu su mamu nominirali za Oscara češće nego li što većinu glumica spominju u tjedniku "People".
Zbog svega toga se Maggie Rose nastojala prikrivati što je bolje znala. Tog je jutra obukla otrcanu Fido Dido pamučnu majicu punu sprijeda i straga strateški raspoređenih rupa. Izabrala je široke, zgužvane Guess traperice. Obula je i stare, ružičaste, Reebok tenisice, svoje drage "vjerne prašnjavice" i Fido čarape izvučene s dna ormara. Namjerno nije oprala svoju dugu, plavu kosu, prije škole.
Vidjevši taj izbor odjeće, majka ju je malo čudno pogledala. Rekla je "Četiri puta fuj," ali ju je, svejedno, pustila da takva ode u školu. Mama je bila strašna. Ona je doista razumjela težinu položaja s kojim se Maggie morala nositi.
Na krcatoj smotri, djeca od prvog do šestog razreda pjevala su ’Brzi auto’ od Tracy Chapman.
Prije nego što će započeti svirati folk-rock pjesmu na sjajnom crnom Steinway glasoviru koji je stajao na pozornici, gospođica Kaminsky je pokušala svima objasniti poruku pjesme.
"Ova dirljiva pjesma koju je napisala mlada crna žena iz Massachusettsa, govori o tome kako je bijedno biti siromašan u najbogatijoj zemlji na svijetu. Pjeva o tome kako je to biti crncem u devedesetim godinama ovog stoljeća.
Sićušna, tanušna učiteljica glazbe i vizualnih umjetnosti bila je uvijek tako revna. Smatrala je da se zadaća dobrog učitelja ne sastoji samo u tome da prenosi znanje, nego i da uputi na pravi put i oblikuje mlade umove u prestižnoj Dnevnoj školi.
Djeca su voljela gospođicu Kaminsky i trudila su se razumjeti položaj siromašnih i obespravljenih. Budući da je školarina u Washingtonskoj dnevnoj školi iznosila dvanaest tisuća dolara, to je, s njihove strane, zahtijevalo podosta mašte.
"Ti imaš brzi auto," pjevali su, prateći gospođicu K. i njezin glasovir. "A ja imam plan kako da nas odavde izvučem."
Pjevajući ’Brzi auto’, Maggie je zaista pokušavala zamisliti kako je to biti tako jadan. Vidjela je ona dovoljno siromašnih ljudi kako spavaju po hladnim ulicama Washingtona. Kad bi se usredotočila

na to, mogla si je predočiti strašne prizore oko Georgetowna i Dupont Circlea. Poglavito ljude odjevene u prljave prnje, koji peru vjetrobrane na svakom semaforu. Njezina majka bi im uvijek dala po dolar, ponekad i više. Neki bi je, od tih prosjaka, prepoznali i to bi ih potpuno izbezumilo.
Smiješili bi se kao da im je to uljepšalo dan, a Katherine Rose je za njih uvijek našla neku lijepu riječ.
"Ti imaš brzi auto," Maggie Rose je i dalje pjevala. Osjećala je kako ju glas odista odnosi nekamo daleko.
"Je li dovoljno brz da možemo odletjet' daleko "Moramo odlučiti
"Otići ćemo noćas, il ’živjet' i umrijeti ovako."
Pjesma je završila glasnim pljeskom i bodrenjem od strane sve djece na smotri. Gospođica Kaminsky nespretno se naklonila pokraj glasovira.
"Teška dužnost," promrmljao je Michael Goldberg. Michael je stajao odmah pokraj Maggie. On je bio njezin najbolji prijatelj u Washingtonu, kamo je doselila prije manje od godinu dana, došavši sa svojim roditeljima iz Los Angelesa.
Michael je, naravno, bio malo podrugljiv. Kao i uvijek. To je bio njegov način da se, kao netko s Istočne obale, obraća onima koji nisu tako pametni kao on - a to se odnosilo na gotovo sve one koji dolaze iz ostalog slobodnog svijeta.
Maggie je znala da je Michael Goldberg istinski mozgomanijak. Čitao je sve što bi mu palo pod ruku; bio je sakupljač neobičnih stvari; onaj koji djeluje; uvijek duhovit ako biste mu se svidjeli.
Međutim, kao dojenče je bolovao od cijanoze, pa još uvijek nije baš bio krupan niti dovoljno snažan. To mu je pribavilo nadimak "Račić," i malo ga poljuljalo na njegovom mozgomanijačkom pijedestalu.
Maggie i Michael su se, skoro svakog jutra, zajedno vozili u školu. Toga jutra dovezli su se u pravom državnom automobilu tajne službe. Michaelov otac bio je upravitelj državne riznice. I to glavne državne riznice. Zapravo, nitko nije bio sasvim "normalan" u Washingtonskoj dnevnoj školi. Svatko se pokušavao nekako uklopiti, na ovaj ili onaj način.
Kad su se učenici počeli razilaziti s jutarnje smotre, svakog su ponaosob pitali tko će doći po njih poslije škole. Sigurnosti se pridavala velika pozornost u Washingtonskoj dnevnoj.
"Gospodin Devine..." započela je Maggie govoriti učitelju-pozomiku koji se smjestio pokraj vrata dvorane. Zvao se gospodin Guesstier i u školi je podučavao jezike, što je značilo i francuski, ruski i kineski. Nadjenuti su mu nadimak "Le Pric".
"I Jolly Chollie Chakely," dovršio je, umjesto nje, Michael Goldberg. "Službenik br. devetnaest tajne službe. Državni auto tipa Lincoln. Broj tablice SC-59. Sjeverni izlaz, Pelham Hali. Oni su dodijeljeni a moi, budući da je kolumbijski kartel prijetio smrću mome ocu. Au revot, mon professeur.
Tako je zapisano u školski dnevnik 21. prosinca. M. Goldberg i M. R. Dunne - dolazi tajna služba. Sjeverni izlaz, Pelham, u tri sata.
"Hajde, Dweebo Dido." Michael Goldberg je oštro bocnuo Maggie Rose u rebra. "Ja imam brzi auto. U huu, u huu. I imam plan da nas odvedem odavde.”
Nije čudo da ga volim, pomislila je Maggie. Tko bi je drugi zvao dweebo (ludice)? Tko drugi osim Račića Goldberga?
Dok su izlazili iz dvorane za smotru, dvoje prijatelja je netko promatrao. Ni jedno od njih dvoje

nije primijetilo da nešto nije u redu, ništa što bi odstupalo od uobičajenog. Nisu niti smjeli primijetiti. U tome je bila cijela stvar. To je bilo po planu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:25 pm



Poglavlje 4



Toga jutra, u devet sati, gospođica Vivian Kim odlučila je uprizoriti Watergate u svojoj Washingtonskoj dnevnoj školi. Nikad to neće zaboraviti.
Vivian Kim je bila pametna, lijepa i poticajna učiteljica američke povijesti. Njezini su sati učenicima bili među najdražima. Dvaput tjedno gospođica Kim bi upriličila povijesni igrokaz. Ponekad bi djeci dopustila da ga sami pripreme. U tome su morali biti stvarno dobri i ona je mogla pošteno reći da njezini sati nikad nisu dosadni.
Tog je jutra Vivian Kim izabrala baš Watergate. Maggie Dunne i Michael Goldberg bili su u njezinom trećem razredu. Taj je razred bio pod prismotrom.
Vivian Kim je naizmjence predstavljala generala Haiga, H. E. Haldemana, Henryja Kissingera,
G. Gordona Liddyja, predsjednika Nixona, Johna i Marthu Mitchell te napokon Johna i Maureen Dean. Odlično je odglumila Liddyja, Nixona, generala Haiga, a posebno Mitchellove i Mo Dean.
"U svome godišnjem govoru o stanju nacije, predsjednik Nixon se putem televizije, obratio cjelokupnom pučanstvu," rekla je gospođica Kim djeci. "Mnogi su osjetili da nam laže. Kad visoki vladin dužnosnik laže, čini strašan zločin. Mi smo toj osobi poklonili svoje povjerenje, oslanjajući se na njegovu svečanu prisegu i na njegov integritet."
"Fijuuuu!" "Buuuu!" Nekolicina djece iz razreda sudjelovala je u predavanju. Vivian Kim je, s razlogom, ohrabrivala ovakvu vrstu suradnje.
"Buuuu je potpuno u pravu," rekla je. "Fijuuuu, također. U svakom slučaju, u ovom trenutku naše povijesti, gospodin Nixon predstavlja naciju, predstavlja ljude kao što smo vi i ja." Vivian Kim postavila se kao da stoji na govornici. Započela je svoj prikaz Richarda Nixona pred razredom.
Gospođica Kim smrknula se i naborala lice. Kimala je glavom lijevo i desno. "Želim da znate... da nipošto nemam namjeru odstupiti s dužnosti na koju me američki narod izabrao da je obavljam u ime naroda Sjedinjenih Američkih Država." Vivian Kim napravila je stanku nakon stvarnih riječi Nixonovog besramnog govora. Ispalo je to kao nota sa zadrškom u lošoj, ali dojmljivoj operi.
Razred od dvadeset četvero djece utihnuo je. Na trenutak je potpuno zaokupila njihovu pozornost.
To je onaj trenutak kad učitelj dostigne stanje potpunog blaženstva, koliko god to kratko trajalo. Lijepo, mislila je Vivian Kim u sebi.
Začulo se kratko kuc, kuc, kuc na staklenom prozoru razrednih vrata. Čarobni je trenutak prekinut. "Buuuu! Fijuuuu," promrmljala je Vivian Kim. "Da? Tko je? Halo? Tko je to?" pozvala je.
Vrata od stakla i uglačanog mahagonija polako su se otvorila. Netko od djece zapjevušio je uvodnu temu iz filma 'Strava u Ulici brijestova’. Gospodin Sonej ušao je, oklijevajući, gotovo sramežljivo. Gotovo sva dječja lica u razredu smjesta su se ozarila.
"Ima li koga?" piskutao je gospodin Sonej tankim, pištavim glasom. Djeca su prasnula u smijeh. "Oooo! Gle. Pa svi su tu," rekao je.
Gary Sonej podučavao je matematiku, kao i informatiku - koja je bila još omiljenija od satova Vivian Kim. Bio je proćelav, obješenih brkova i s naočalama kakve nose engleski sveučilišni predavači. Nije izgledao kao junak iz filmova, ali uklapao se u školu. Uz to što je bio poticajan

učitelj, gospodin Sonej je bio i veliki mag Nintendo video igara.
Njegova omiljenost i čarobnjaštvo na računalu pribavili su mu nadimak 'Gospodin Čips’.
Gospodin Sonej pozdravio je nekoliko učenika po imenu dok je brzo pronašao put do stola gospođice Kim.
Potom je dvoje učitelja razgovaralo u četiri oka za katedrom. Gospođica Kim bila je leđima okrenuta razredu. Mnogo je kimala glavom, ali nije mnogo govorila. Stojeći tako uz gospodina Soneja, koji je bio viši od 180 cm, doimala se sitnom.
Naposljetku se gospođica Kim okrenula prema djeci. "Maggie Rose i Michael Goldberg? Možete li vas dvoje doći ovamo naprijed? Ponesite i svoje stvari, molim vas."
Maggie Rose i Michael promijenili su začuđene poglede. O čemu se tu radi? Pokupili su svoje stvari i pošli naprijed da to saznaju. Druga su djeca počela šaputati, pa čak i glasno pričati u razredu.
“U redu. Prekinite. Ovo nije odmor," smirivala ih je gospođica Kim. “Sat joi uvijek traje. Molim vas, imajte poštovanja prema pravilima u skladu g kojima smo se dogovorili da ćemo ovdje živjeti."
Kad su došli u prostor ispred razreda, gospodin Sonej je čučnuo kako bi popričao s Maggie i Michaelom. Račić Goldberg bio je bar deset centimetara niži od Maggie Rose.
"Pojavio se mali problem, ali ništa što bi vas trebalo zabrinjavati." Gospodin Sonej bio je smiren i vrlo nježan s djecom. "Sve je, zapravo, u redu. Radi se samo o maloj neugodnosti, to je sve. Sve je, zaista, u redu."
"Meni se, ipak, čini, da nije," rekao je Michael Goldberg, tresući glavom. "Kakva je to, navodno mala, neugodnost?"
Maggie Rose još nije rekla ništa. Iz nekog je razloga osjećala strah. Nešto se dogodilo. Nešto je, sasvim sigurno, bilo krivo. Osjećala je to u svojoj trbušnoj šupljini. Majka joj je uvijek govorila da ima živu maštu, tako da je pokušala izgledati smireno, djelovati smireno, biti smirena.
"Upravo smo primili telefonski poziv od tajne službe," rekla je gospođica Kim. "Stigla je prijetnja. Tiče se vas oboje, tebe i Maggie. Vjerojatno je lažni poziv. Ipak, iz opreza ćemo vas smjesta poslati kući. Samo iz sigurnosnih razloga. Vas dvoje ste već prošli kroz tu vježbu."
"Siguran sam da ćete se oboje vratiti prije ručka," dodao je gospodin Sonej da je podrži, premda nije djelovao previše uvjerljivo.
"Kakva prijetnja?" upitala je Maggie Rose gospodina Soneja. "Protiv Michaelova oca? Ili se, možda, radi o mojoj majci?"
Gospodin Sonej potapšao je Maggie po ruci. Učitelji privatne škole bili su uvijek iznova začuđeni time koliko je većina djece zapravo odrasla.
"Ah, uobičajena, kakvu dobivamo tu i tamo. Mnogo riječi nizašto. Neki glupan koji želi privući pozornost, siguran sam. Čudak." Gospodin Sonej je napravio pretjeranu grimasu. Pokazao je pravu dozu zabrinutosti, ali je učinio da se djeca osjećaju sigurno.
"Zašto onda moramo otići čak doma do Potomaca, da bismo mogli glasno vikati?" Michael Goldberg je pravio grimase i gestikulirao kao minijaturni odvjetnik u sudnici. U mnogome je bio smanjeni lik svog oca, ministra, ali kao iz crtića.
"Tek toliko da budemo na sigurnom. U redu? Dosta o tome. Ne želim se sada upuštati u raspravu s tobom, Michael. Jesmo li spremni za put?" Gospodin Sonej je bio fin, ali nepopustljiv.
"Ne baš." Michael je i dalje mrštio lice i tresao glavom. "Ne dolazi u obzir, Jose Canseco.
Ozbiljno, gospodine Sonej. Ovo nije pravedno. To nije u redu. Zar ne može tajna služba doći ovamo i ostati dok škola ne završi?"

"Oni to ne žele učiniti tako," rekao je gospodin Sonej. "Ne postavljam ja ta pravila."
"Ja mislim da smo spremni," rekla je Maggie. "Hajde, Michael. Prestani raspravljati. Ovo je gotova stvar."
"To je gotova stvar." Gospođica Kim je ponudila ohrabrujući osmijeh. "Dostavit ću vam što trebate napraviti za domaću zadaću."
Oboje, Maggie Rose i Michael počeli su se smijati. "Zahvaljujemo, gospođice Kim!" rekli su u jedan glas. Treba prepustiti gospođici Kim da pronađe dobru šalu koja je prikladna u danoj situaciji.
Hodnici izvan razreda bili su gotovo prazni i vrlo tihi. Vratar, crnac imenom Emmett Everett, bio je jedina osoba koja je vidjela njih troje kako izlaze iz školske zgrade.
Naslonjen na svoju metlu, gospodin Everett je gledao gospodina Soneja i dvoje djece kako hodaju niz dugi hodnik. On je bio posljednji koji ih je vidio zajedno.
Kad su se našli vani, požurili su preko školskog parkirališta obloženog kamenim pločama; uokolo su bile elegantne breze i ukrasno grmlje. Michaelove cipele proizvodile su lupkajući zvuk po kamenu.
"Idiotske cipele." Maggie Rose se malo nagnula prema njemu i našalila se. "Izgledaju kao idiotske cipele, djeluju kao idiotske cipele i zvuče kao idiotske cipele."
Michael tu nije imao što dodati. A što bi i mogao reći? Majka i otac još su mu kupovali odjeću u jezivoj trgovini Brooks Brothers. "A što bih ja to morao nositi, gospođice Gloria Vanderbilt?
Ružičaste tenisice?" mlako je odvratio.
"Naravno, ružičaste tenisice." Maggie je blistala. "Ili limun zelene Airouts. Ali nipošto cipele za pogreb, Račiću."
Gospodin Sonej je doveo djecu do plavog kombija najnovijeg tipa parkiranog ispod niza brijestovih i hrastovih stabala što su se protezala uzduž upravne zgrade i školske dvorane za tjelovježbu. Nepravilno udaranje košarkaških lopti odjekivalo je unutar dvorane.
"Vas dvoje možete uskočiti odmah tu odostraga. Idemo, hop-cup. Tako," rekao je. Učitelj im je pomogao da se uspnu straga u kombi. Naočale su mu neprestano klizile niz nos. Na kraju ih je jednostavno skinuo.
"Vi nas vozite doma?" pitao je Michael.
"Znam da ovo nije dugački Mercedes, ali morat će poslužiti, Sir MichaeL Ja samo slijedim upute koje su mi dali preko telefona. Razgovarao sam g gospodinom Chakelyjem."
"Jolly Chollie." Michael je za agenta tajne službe imao svoj nadimak.
Gospodin Sonej se i sam popeo u plavi kombi. S treskom je povukao klizna vrata i zatvorio ih. “Samo trenutak. Napravit ću malo mjesta za vas ovdje."
Prekapao je po kartonskim kutijama koje su zakrčile prednji dio kombija. Vozilo je bilo vrlo neuredno. Bila je to prava suprotnost urednom, gotovo savršenom stilu učitelja matematike u školi. "Sjednite bilo gdje, djeco." Nastavio je pričati dok je nešto tražio.
Kad se opet okrenuo, Gary Sonej navukao je zastrašujuću, gumenu crnu masku. Pred grudima je držao neki metalni predmet. Izgledalo je kao neki minijaturni aparat za gašenje vatre, ali više kao iz znanstvene fantastike.
"Gospodine Sonej?" zapitala je Maggie Rose, visoko podignutog glasa. "Gospodine Sonej!" Prekrila je lice rukama. "Plašite nas. Prestanite se šaliti!"
Sonej je malu metalnu mlaznicu uperio ravno na Maggie Rose i Michaela. Naglo je zakoračio prema njima. Čvrsto se upro u pod, objema crnim mokasinama s gumenim potplatima.
"Što je to?" pitao je Michael, a da ni sam nije bio siguran zašto je to pitao.

"Hej, predajem se. Hajde, pogodi, genijalče. Reci mi ti."
Sonej ih je pogodio oblakom kloroforma iz raspršivača. Držao je prst na prekidaču punih deset sekunda. Oboje djece bilo je prekriveno maglicom sve dok nisu klonula na stražnje sjedalo kombija.
"Gasni, gasni, sjajno svjetlo," rekao je gospodin Sonej najmirnijim i najnježnijim glasom. "Nitko nikada neće znati." I u tome je bila sva ljepota. Nitko nikad neće znati istinu.
Sonej se popeo sprijeda i upalio plavi kombi. Dok se odvozio s parkirališta, pjevao je "Čarobni autobus" grupe Who. Danas je bio jako dobro raspoložen. Namjeravao je postati prvi američki serijski otmičar i još mnogo toga.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:25 pm



Poglavlje 5



Dobio sam hitni poziv da dođem u kuću Sandersovih negdje oko tričetvrt jedanaest. U žurbi, nisam bio raspoložen za nikakav razgovor.
Upravo sam bio proveo deset minuta s novinarima. U vrijeme kad su se dogodila ubojstva u predgrađu, neki od momaka koji pripremaju vijesti bili su moji dragi prijatelji. Bio sam miljenik sedme sile. Čak su o meni napravili reportažu u nedjeljnom, revijalnom izdanju Washington Posta. Kao i uvijek, govorio sam o postotku ubojstava među crncima u D.C.-u. U posljednjih godinu dana dogodilo se oko pet stotina ubojstava u našem glavnom gradu. Samo osamnaest žrtava bili su bijelci. Neki su reporteri to čak i zabilježili. Napredak.
Mlad i zgodan istražitelj Rakeem Powell iz tima za specijalne intervencije dodao mi je telefonsku slušalicu. Odsutno sam držao u ruci izlizanu košarkašku loptu koja je vjerojatno pripadala Mustafu.
Ta je lopta u meni izazvala čudan osjećaj. Zašto bi tko, tek tako, ubio krasnog, malog dječaka kao što je on? Nisam na to mogao pronaći odgovor. Bar ne još.
"To je Jefe, šef je." Rakeem se namrštio. "Zabrinut je."
"Ovdje Cross," izgovorio sam u telefon Sandersovih. Još uvijek mi se vrtjelo u glavi. Želio sam razgovor završiti što prije.
Slušalica je mirisala na jeftini mošus. Pooin ili Suzettin miris, možda njihov zajednički. Na stolu pokraj telefona bile su Mustafove fotografije u okviru oblika srca. Opet sam pomislio na svoje dvoje djece.
"Ovdje šef istražitelja, Pittman. Kakva je tamo situacija?"
"Mislim da se radi o serijskom ubojici. Majka, kći i mali dječak. Druga obitelj u manje od tjedan dana. Dovod struje u kuću bio je prekinut. Izgleda da voli raditi u mraku." Pittmanu sam na brzinu istresao nekoliko krvavih pojedinosti. To bi mu obično bilo dovoljno.
Ostavit će me na miru da rješavam ovaj slučaj. Ubojstva u jugoistočnom dijelu grada ne znače mnogo u širem okviru.
Prošao je trenutak ili dva u neugodnoj tišini. U dnevnoj sobi mogao sam vidjeti božićno drvce obitelji Sanders. Bilo je očito da je ukrašeno s mnogo truda: lamete, sjajni ukrasi iz jeftinog dućana, nizovi brusnica i kukurznih zrna. Na vrhu je stajao anđeo kućne izrade od aluminijske folije.
"Čuo sam da je neki raspačivač dobio svoje. Raspačivač i dvije prostitutke," rekao je Jefe. "To nije istina," rekao sam Pittmanu. "Ovdje su postavili lijepo božićno drvce."
"Naravno da jesu. Nemoj se preseravati, Alex. Ne danas. Ne upravo sada."
Ako me je htio razbjesniti, to mu je uspjelo. "Jedna od žrtava je trogodišnji dječačić u pidžamici.
Možda je i bio raspačivač. Svakako ću to istražiti."
Nisam to trebao reći. Bilo je mnogo toga što nisam trebao reći. U posljednje vrijeme, osjećao sam da se nalazim na rubu i da ću puknuti. I to tako ide već tri godine.
"Ti i John Sampson smjesta požurite u Washingtonsku dnevnu," rekao je Pittman. "Ovdje se nebo otvorilo. Ozbiljno ti govorim."
"I ja sam, isto tako, ozbiljan," rekao sam šefu istražitelja. Pokušavao sam ne podizati glas.

"Siguran sam da se radi o ubojici s vlastitim potpisom. Ovdje stvari stoje jako loše. Ljudi plaču na ulicama. Još malo, pa će Božić."
Šef Pittman svejedno nam je naložio da dođemo u školu u Georgetownu. Neprestano je ponavljao kako se tamo nebo otvorilo.
Prije nego li sam pošao u Washingtonsku dnevnu školu, nazvao sam službu za serijska ubojstva, unutar našeg odjela; potom "super službu" FBI-a u bazi u Quanticu. FBI ima kompjuterski sređene podatke o svim poznatim slučajevima serijskih ubojstava, upotpunjene psihijatrijskim profilom i usporedbama obdukcijskih nalaza s mnogim neobjavljenim detaljima koji se tiču serijskih ubojstava. Tražio sam sličnosti u starosti, spolu i načinu na koji su žrtve unakažene.
Dok sam napuštao kuću Sandersovih, jedan mi je tehničar predao izvještaj na potpis. Potpisao sam ga na svoj uobičajeni način - križićem.
Tvrd momak iz lošeg dijela grada, zar ne?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:25 pm



Poglavlje 6



Sampsona i mene je ambijent privatne škole ispunjavao nekom nelagodom. Bilo je tako daleko od ljudi i škola iz jugoistočnog dijela grada.
Bili smo dvojica, od svega nekolicine crnaca, unutar predvorja Washingtonske dnevne škole. Čuo sam da bi u toj privatnoj školi trebalo biti i djece iz Afrike, djece diplomata, ali ih nigdje nisam vidio. Tek grupice šokiranih učitelja, djece, roditelja, policajaca. Ljudi su otvoreno plakali na travnjaku ispred škole i unutar predvorja.
Dvoje male djece, dvije bebice otete su iz jedne od washingtonskih najprestižnijih privatnih škola. Mogao sam razumjeti da je to žalostan, tragičan dan za svakog tko je imao neke veze s tim. Pusti to, rekao sam samome sebi. Samo radi svoj posao.
Zaokupili smo se svojim policijskim radom. Pokušavali smo potisnuti bijes koji smo osjećali, ali to nije išlo lako. I dalje su mi se priviđale tužne oči malog Mustafa Sandersa. Čovjek u uniformi došao nam je reći da nas trebaju u uredu ravnatelja škole. Tamo nas je čekao šef istražitelja, Pittman.
"Smiri se," savjetovao mi je Sampson. "Poživi da bi se borio drugi put"
George Pittman na poslu obično nosi sivo ili plavo poslovno odijelo. Najviše voli prugaste košulje i prugaste, srebrno-plave kravate. On je čovjek koji nosi Johnson & Murphy cipele i remene. Kosa mu je uvijek zalizana unatrag tako da pristaje njegovoj glavi, u obliku metka, poput neke čvrste kacige. Znaju ga kao Jefe, šef šefova, Il Duce, Thee Pits, Georgie Porgie...
Mislim da znam kao su počele moje nesuglasice s šefom istražitelja Pittmanom. Bilo je to nakon što je Washington Post objavio onu priču o meni u nedjeljnom revijalnom izdanju. Članak je donio detalje o tome kako sam ja psiholog koji radi u Odjelu za umorstva i velike zločine u D.C.-u. Rekao sam novinaru zašto i dalje živim u jugoistočnom dijelu građa. "Osjećam se dobro tu gdje živim. Nitko me neće istjerati iz moje vlastite kuće."
Zapravo, mislim da su riječi koje su izabrali za naslov članka gurnule šefa Pittmana (a i neke druge u odjelu) preko ruba. Mladi novinar je razgovarao s mojom bakom, dok je prikupljao podatke za članak. Nana je bila učiteljica engleskog i novinara se to dojmilo, pa se uhvatio na mamac. Nana mu je nastavila puniti glavu svojim uvjerenjima da će crnci, budući u osnovi tradicionalisti, logično, biti posljednji lužnjaci koji će se odreći vjere, moralnih načela ili čak pristojnih manira. Rekla mu je da sam ja pravi čovjek s Juga, budući da sam rođen u Sjevernoj Carolini. Isto je tako postavila pitanje, kako je moguće da mi idealiziramo gotovo psihotične istražitelje iz filmova, s televizije, iz knjiga ili novinskih članaka.
Naslov članka, koji se kočio iznad moje uštogljene fotografije, glasio je "Posljednji džentlmen s Juga." Priča je izazvala velike probleme unutar našeg čvrsto ustrojenog odjela. Naročito se uvrijedio šef Pittman. Svoju pretpostavku ne mogu dokazati, ali uvjeren sam da je priču objavio netko iz gradonačelnikovog ureda.
Pokucao sam u taktu, jen-dva-tri, na vrata ravnateljeve sobe, a onda smo Sampson i ja ušli. Prije nego što sam i riječ stigao prozboriti, Pittman je podigao desnu ruku. "Cross, samo slušaj što ti imam reći," rekao je dok nam je prilazio. "Dogodila se otmica ovdje u školi. I to važna otmica."

"To je zaista jako loše," upao sam mu odmah u riječ. "Nažalost, na četvrti Condon Terrace i Langley istodobno je udario neki ubojica. Već je dva puta djelovao. Do sada je ubijeno šestero ljudi. Sampson i ja smo najnadležniji policajci koji rade na tom slučaju. Mi smo, zapravo, i jedini."
"Obaviješten sam o događajima u predgrađima Condon i Langley. Već sam poduzeo izvanredne mjere. O tome ne moraš brinuti" rekao je Pittman.
"Jutros su dvjema crnkinjama odrezane grudi. Dok su ležale u krevetu, netko im je obrijao pubične dlake. Jeste li i to znali?" upitao sam ga. "Trogodišnji dječak u pidžamici je ubijen." Sada sam već vikao. Bacio sam pogled na Sampsona i vidio kako trese glavom.
Skupina učitelja koji su bili u sobi pogledala je prema nama. "Dvjema mladim crnim ženama odrezane su grudi," ponovio sam za njihovo dobro. "Netko jutros dok ovo pričam šeta po D.C.-u s njihovim grudima u džepu."
Šef Pittman pokazao je prema prema ravnateljevom uredu. Želio je da nas dvojica odemo tamo.
Odbio sam pokretom glave. Htio sam imati svjedoke dok sam s njim u društvu.
"Znam što misliš, Cross." Spustio je glas i, dok je govorio, bio je vrlo blizu mojem licu.
Zapahnuo me zadah ustajalih cigareta. "Misliš da te želim srediti, ali to nije tako. Ja znam da si ti dobar policajac i znam da je tvoje srce, uglavnom, na mjestu."
"Ne, vi ne znate što ja mislim. Sad ću vam reći što ja mislim! Šestero crnaca je već ubijeno.
Pomahnitali ubojica je tu negdje oko nas. Sav je raspaljen. Upravo brusi očnjake. Sad je oteto dvoje bijele djece, i to je strašno. Užasno! Ali ja već radim na onom jebenom slučaju!"
Pittman je odjedanput upro kažiprst na mene. Bio je crven u licu. "Ja odlučujem na kojem ćeš ti slučaju raditi! Ja odlučujem! Ti si iskusni pregovarač u otmicama. Ti si psiholog. Imamo druge ljude koje ćemo poslati u Langley i Condon. Osim toga, gradonačelnik Monroe je zahtijevao da to budeš baš ti."
U tome je, dakle, bila stvar. Sada je sve bilo jasno. U sve se upleo naš gradonačelnik. Radilo se o meni.
’A što je sa Sampsonom? Dopustite bar njemu da ostane raditi na ubojstvima u predgrađu," rekao sam šefu istražitelja.
'Imaš li neke pritužbe, obrati se gradonačelniku. Obojica ćete raditi na ovoj otmici. To je sve što ti, za sada, imam reći."
Pittman nam je okrenuo leđa i otišao. Od sada radimo na slučaju Dunne-Goldberg, sviđalo se to nama ili ne.
"Možda bismo jednostavno trebali otići u kuću Sandersovih," rekao sam Sampsonu. “Ovdje nikome ne bismo nedostajali" složio se on.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:26 pm


Poglavlje 7



Sjajni crni motocikl BMW K-1 provukao se kroz kameni dvorišni ulaz Washingtonske dnevne škole. Vozača su identificirali, a onda je motor požurio niz dugačku, usku, cestu prema skupini sivih školskih zgrada. Bilo je jedanaest sati.
BMW K-1 dostigao je brzinu od sto kilometara na sat u nekoliko sekunda koje su mu trebale da stigne do upravne zgrade. Motocikl je tada zakočio, lagano i glatko, jedva razbacujući šljunak. Vozač ga je smjestio iza srebrno-sivog mercedesa limuzine s diplomatskim tablicama DP 101.
Još uvijek sjedeći na motoru, Jezzie Flanagan je skinula crnu kacigu i otkrila dugačku, plavu kosu.
Izgledala je kao da ima malo više od dvadeset pet godina. Zapravo je toga ljeta navršila trideset dvije. Prijetila je ozbiljna opasnost da će je život mirnoći. Već je bila za staro željezo, davna prošlost, tako je vjerovala. Došla je u školu izravno iz svoje kolibe na jezeru, da i ne spominjemo kako joj je to bio prvi odmor u zadnjih dvadeset devet mjeseci.
Ovo posljednje opravdava način na koji je bila odjevena tog jutra: kožna motociklistička jakna, izblijedjele traperice i navlake za utopljavanje na nogama, širok kožni pojas, crveno-crna karirana košulja kakve nose drvosječe i iznošene radničke cipele.
Dvojica policajaca iz D.C.-a žurno su joj prišla s obije strane. "U redu je, gospodo policajci" rekla je, "ovdje je moja osobna iskaznica." Nakon što su proučili dokument, brzo su se povukli i postali vrlo obzirni. "Možete smjesta ući," rekao je jedan. 'Vrata se nalaze odmah sa strane točno iza one visoke ograde, gospođice Flanagan."
Jezzie Flanagan uspjela se nasmiješiti dvojici zbunjenih policajaca. "Znam, danas baš ne izgledam bog zna kako. Bila sam na odmoru. Utrkujem se na motoru. I tamo sam se utrkivala."
Jezzie Flanagan presjekla je netaknuti travnjak prekriven laganim mrazom i nestala unutar upravne zgrade.
Nijedan od policajaca iz Washingtona nije s nje skidao pogleda dok nije iščezla. Plava joj je kosa blistala poput sunčane svjetlosti na oštrom zimskom vjetru. Bila je doista privlačna, čak i u prljavim trapericama i radničkim čizmama. Bila je na visokom položaju, To su obojica vidjela iz njezine iskaznice. Bila je jedan od važnih igrača.
Kad je stigla do ulaznog predvorja, netko ju je dohvatio. Netko je uhvatio komadić Jezzie Flanagan, što je bilo tako tipično za njezin život u D.C-u.
Victor Schmidt se zakvačio za njezinu ruku. Nekad davno, a Jezzie se toga sada jedva mogla prisjetiti, Victor i ona bili su partneri. Bio je, zapravo, njezin prvi partner. Sada su ga dodijelili jednom učeniku u Dnevnoj školi.
Victor je bio nizak i proćelav. I odijevao se u tom stilu. Bio je samouvjeren bez osobitog razloga.
Činilo joj se da on ne ulazi u tajnu službu, možda bi bolje pristajao u niže krugove diplomatskog zbora.
"Jezzie, kako je?" napola je šaptao, napola govorio. On je sve stvari radio na pola, toga se sjećala. To joj je oduvijek smetalo.
Jezzie Flanagan je eksplodirala. Kasnije je shvatila da je već stvarno bila na rubu kad ju je

Schmidt zaustavio. Nije joj trebao izgovor da se raspali. Ne toga jutra i ne pod tim okolnostima. "Vic, znaš li ti da je dvoje djece odvedeno iz ove škole; možda su oteta?" odbrusila mu je. "Jedno
dijete je sin upravitelja državne riznice? Drugo je mala kći Katherine Rose? Glumice Katherine Rose Dunne? Što misliš kako mi je? Malo mi je mučno u želucu. Bijesna sam. Osjećam se paralizirano."
"Samo sam te htio pozdraviti. Bok, Jezzie? Znam, do vraga, što se ovdje dogodilo."
Ali Jezzie Flanagan je već bila otišla, djelomično i zato da ne bi Victoru rekla još ponešto.
Osjećala se vrlo nervozno. I bolesno. A ponajviše vraški napeto. U gomili koja se okupila u školskom predvorju nije pogledom toliko tražila poznata lica, koliko ona prava lica. U tom času, tamo su bila dvojica: Charlie Chakely i Mike Devine. Njezini agenti. Dva čovjeka koja je dodijelila Michaelu Goldbergu i Maggie Rose Dunne, budući da su njih dvoje zajedno putovali do škole i natrag.
"Kako se to moglo dogoditi?" Govorila je glasno. Nije marila za to što su glasovi oko njih utihnuli i što su ljudi počeli buljiti. U buci i kaosu školskog predvorja nastala je crna rupa. Tada je snizila glas do šapta ispitujući agente što se do tada dogodilo. Mirno je slušala dok su joj pokušavali objasniti. Očito je bilo da joj se nije svidjelo ono što su imali reći.
"K vragu, gubite se odavde," eksplodirala je po drugi put. "Odmah nestanite. Mičite mi se s očiju!"
"Mi nismo mogli ništa učiniti," pokušao je prosvjedovati Charlie Chakely. "Isuse Kriste! Pa što smo mogli učiniti?" Nakon toga su se on i Devine povukli.
Oni koji su poznavali Jezzie Flanagan mogli su razumjeti njezinu emotivnu reakciju. Dvoje djece je nestalo. To se dogodilo pod njezinim nadzorom. Ona je bila neposredno nadređena agentima tajne službe koji su čuvali sve i svakog osim samog predsjednika: ključne članove vlade i njihove obitelji, pola tuceta senatora, među kojima i Teda Kennedyja. Bila je neposredno odgovorna ministru financija osobno.
Nevjerojatno se mnogo trudila da stekne to povjerenje i odgovornost, i ona je bila odgovorna.
Radni joj je tjedan trajao preko sto sati; godinu za godinom bez odmora; njezin osobni život nije bio vrijedan spomena.
Već je čula ogovaranja koja još nisu ni počela. Dvojica njezinih agenata su tako kraljevski podbacila. Pokrenut će se istraga - dobro poznati lov na vještice. Jezzie Flanagan je sjedila na vrućem stolcu. Budući da je bila prva žena na tom poslu, njezin će pad, kad se dogodi, biti strmoglav, bolan i vrlo javan.
Napokon je zapazila jednu osobu koju je tražila u gomili - nadajući se da je neće naći. Ministar financija Jerrold Goldberg već je bio stigao u školu svoga sina.
Kraj njega su stajali gradonačelnik Carl Monroe, specijalni agent FBI-a Roger Graham i dvojica crnaca koje nije odmah prepoznala. Obojica crnaca bili su visoki; jedan od njih je bio stvarno golem.
Jezzie Flanagan je duboko udahnula i brzo krenula prema ministru Goldbergu i ostalima.
"Jako mi je žao, Jerrold," rekla je šapatom kad je stigla. "Sigurna sam da ćemo pronaći djecu." "Učitelj." To je bilo sve što je Jerrold Goldberg uspio reći. Pro* tresao je glavom pokrivenom gustim bijelim kovrčama. Oči su mu bile sjajne i vlažne. "Dječji učitelj. Kako se to moglo dogoditi?"
Srce mu je, očito, bilo potpuno slomljeno. Djelovao je deset godina stariji od svojih stvarnih četrdeset devet godina. Lice mu je bilo bijelo poput školskih zidova pokrivenih gipsanim pločama.
Prije nego što je došao u Washington, Jerrold Goldberg je radio kod Salomon Brothersa u Wall Streetu. Zaradio je dvadeset ili trideset milijuna u plodonosnoj, iako ludoj 1980. godini. Bio je sjajan, i to u svjetskim razmjerima, i njegova je mudrost bila provjerena. Bio je vrlo pragmatičan,

kakvi već i jesu takvi ljudi.
Toga je dana, međutim, bio samo otac otetog dječaka i djelovao je vrlo krhko.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:26 pm


Poglavlje 8



Razgovarao sam s Rogerom Grahamom iz FBI-a, kad nam se pridružila Jezzie Flanagan, nadzornica tajne službe. Rekla je što je već mogla ministru Goldbergu, a tada se razgovor opet vratio na otmicu i na korake koje treba poduzeti.
"Jesmo li sto posto sigurni da je djecu oteo učitelj matematike?" pitao je Graham skupinu. On i ja već smo i prije blisko surađivali. Graham je bio vrlo pametan i godinama je bio prava zvijezda u Uredu. Bio je jedan od suradnika koji su napisali knjigu kako obuzdati organizirani kriminal u New Jerseyju. Po toj je knjizi napravljen film koji je doživio veliki uspjeh. Međusobno smo se voljeli i poštovali, što se rijetko događa između Ureda i lokalne policije. Kad je moja žena ubijena u Washingtonu, Roger je učinio sve kako bi i Ured uključio u istragu. Pružio mi je više pomoći od mojeg vlastitog odjela.
Odlučio sam pokušati odgovoriti na pitanje Rogera Grahama. Do tada sam se već dovoljno smirio i bio sam u stanju govoriti, tako da sam mu izložio što smo do tada, Sampson i ja, uspjeli saznati.
"Pouzdano znamo da su zajedno napustili školu," rekao sam. "Vidio ih je vratar. Učitelj matematike, gospodin Sonej, otišao je u razred gospođice Kim. Lagao joj je. Rekao je da se radi o telefonskoj prijetnji i da su mu rekli neka odvede djecu u ravnateljev ured, kako bi ih mogli poslati kući. Rekao je, također, da tajna služba nije precizirala odnosi li se prijetnja na dječaka ili djevojčicu. Samo je otišao s njima. Djeca su mu dovoljno vjerovala da bi pošla s njim."
"Kako je potencijalni otimač uopće mogao biti primljen u ovakvu školu?" pitao je specijalni agent. Sunčane naočale virile su mu iz gornjeg džepa odijela. Zimska stakla. Harrison Ford ga je glumio u filmu napravljenom po njegovoj knjizi. Sampson je Grahama zvao "Veliki Ekran",
"To još uvijek ne znamo," rekao sam Grahamu. "Uskoro ćemo znati"
Sampsona i mene su konačno upoznali s ministrom Goldbergom, to je učinio gradonačelnik Monroe. Monroe mu je malo objasnio kako mi spadamo među najodličnije i najodlikovanije istražitelje u gradu, i tako dalje, i tako dalje. Tada je gradonačelnik ugurao ministra u ravnateljev ured. Specijalni agent Graham ih je slijedio. Zakolutao je očima prema Sampsonu i meni. Htio nam je dati znak da nije on taj koji vodi igru.
Jezzie Flanagan je zaostala. "Kad malo bolje razmislim, već sam čula za vas, istražitelju Cross. Vi ste psiholog. Čitala sam jedan članak u Washington Postu." Nasmijala se lijepo, poluosmijehom.
Nisam uzvratio smiješak. "Znate kakvi su već novinski članci," rekao sam joj. "Obično hrpa poluistina. U ovom slučaju, barem, preuveličane priče."
"Nisam sigurna da je baš tako," rekla je. 'U svakom slučaju, drago mi je da sam vas upoznala." Zatim je i ona otišla u ured, iza ministra Goldberga, gradonačelnika i slavnog FBI-jeva agenta. Mene, istražitelja-psihologa o kojem pišu novine, nitko nije pozvao. Nisu pozvali ni Sampsona.
Monroe je provirio glavom van. "Vas dvojica, budite tu u blizini. Nemojte mutiti vodu. I nemojte se ljutiti. Trebamo vas ovdje. Moram s tobom razgovarati, Alex. Drži se. Nemoj se duriti."
Sampson i ja trudili smo se da budemo dobri drotovi. Stajali smo pred ravnateljevim uredom još

deset minuta. Na kraju smo napustili položaj. Osjećali smo se posrano.
I dalje sam vidio pred sobom lice malog Mustafa Sandersa. Tko će pronaći njegovog ubojicu?
Nitko. Mustafa su već zaboravili. Znam da se to nikada ne bi dogodilo s dvoje djece iz privatne škole.
Nešto kasnije tog jutra, Sampson i ja smo se izležavali na podu dvorane za igru u Dnevnoj školi, od prirodne borovine, u društvu nekoliko djece.
Bili smo tu s Luisom, Jonathanom, Stuartom, Mary-Bery i njezinom "velikom" sestrom Brigid. Po ovu djecu još nitko nije došao da ih odvede kući i bila su uplašena. Neka su se djeca u školi pomokrila u gaćice, a jedno je dijete ozbiljno povraćalo. Postojala je mogućnost da se razvije krizna trauma, stanje u liječenju kojeg sam već imao nekog iskustva.
Zajedno s nama, na uglačanom podu, bila je i učiteljica, Vivian Kim. Htjeli smo s njom porazgovarati o Sonejevom posjetu razredu i o Soneju općenito.
"Mi smo novi klinci u vašoj školi," šalio se Sampson s djecom. Baš je skinuo svoje sunčane naočale, premda, nisam bio siguran, je li to trebao učiniti. Djeca obično dobro prihvaćaju Sampsona. On se uklapa u njihovu kategoriju "dobroćudnih čudovišta".
"Ne, niste!" rekla je Mary-Berry. Sampson ju je već naveo da se nasmiješi. Dobar znak. "Točno, mi smo, zapravo, policajci," rekao sam djeci. "Ovdje smo da bismo se uvjerili da su
sada svi dobro. Mislim, pih, kakvo jutro!"
Gospođica Kim mi se nasmiješila odozdo. Znala je da pokušavam djeci uliti osjećaj sigurnosti.
Policija je sada tu i sve je sigurno. Sada ih nitko ne može povrijediti; red je opet uspostavljen. "Jesi li ti dobar policajac?" upitao me je Jonathan. Djelovao je vrlo ozbiljno i iskreno za tako
malog dječaka.
"Jesam. Kao i moj partner ovdje, istražitelj Sampson."
"Ti si velik. Ti si strašno velik," rekla je Luisa. "Velik, velik, VELIK kao moja kuća!”
"To je zato da vas sve možemo bolje zaštititi," rekao je Sampson maloj djevojčici. Sampson se brzo uklopio.
"Imaš li ti djece?" ispitivala me je Brigid. Obojicu nas je pomno proučavala prije nego što je progovorila. Imala je predivne sjajne oči i već sam je vrlo zavolio.
"Imam dvoje djece," rekao sam. "Djevojčicu i dječaka." "Kako se zovu?" pitala je Brigid. Zamijenila je naše uloge.
"Janelle i Damon," rekao sam joj. "Janelle ima četiri, a Damon šest godina." "Kako se zove tvoja žena?" pitao je Stuart.
"Ja nemam ženu," rekao sam mu.
“No, no, no, gospodine Rogers," rekao je Sampson u pola daha. "Jesi li razveden?" pitala me je Mary-Berry. "Radi li se o tome?"
Gospođica Kim se glasno nasmijala. “Mary, kakvo je to pitanje našem dragom prijatelju?" "Hoće li oni povrijediti Maggie Rose i Michaela Goldberga?" želio je znati Jonathan Ozbiljni.
Bilo je to dobro, iskreno pitanje, koje je zasluživalo odgovor.
"Nadam se da neće, Jonathane. Reći ću ti samo jedno. Tebe nitko neće povrijediti. Istražitelj Sampson i ja smo ovdje da to osiguramo."
"Mi smo čvrsti momci, za slučaj da niste primijetili." nacerio se Sampson. "Grrr. Nitko, nikada, neće povrijediti ovu djecu. Grrr."
Luisa je počela plakati nekoliko minuta kasnije. Bila je slatka djevojčica. Poželio sam je zagrliti,

ali nisam mogao.
"Što ti je, Luisa?" pitala je gospođica Kim. "Tvoji mama ili tata će uskoro biti ovdje."
"Ne, neće." Mala je djevojčica tresla glavom. "Oni neće doći. Oni nikad ne dolaze po mene u školu.”
"Netko će već doći," rekao sam mirnim glasom. "A sutra će sve opet biti u najboljem redu." Vrata igraonice polako su se otvorila. Skrenuo sam pogled s djece. Bio je to gradonačelnik Carl
Monroe koji je došao posjetiti gradsku školu za privilegirane.
"Držiš li se podalje od nevolja, Alex?" Gospodin gradonačelnik je kimnuo i nasmiješio se okom, snimajući neobičnu scenu u igraonici. Monroe je bio u srednjim četrdesetim godinama, naboran, ali privlačan. Imao je bujnu kosu i guste brkove. Djelovao je poslovno u tom mornarski plavom odijelu, bijeloj košulji i svijetložutoj kravati.
"O, da. Upravo nastojim ovdje dobro iskoristiti svoje slobodno vrijeme. Sampson i ja to pokušavamo zajedno."
Nagradio ih je gradonačelničkim osmijehom. "Čini se da ste u tome i uspjeli. Idemo se malo provozati, Alex. Moramo raspraviti neke stvari."
Oprostio sam se s djecom i gospođicom Kim i otišao s Monroeom iz školske zgrade. Možda ću otkriti što se to sada zbiva i zašto su me stavili da radim na otmici umjesto na slučajevima ubojstava. I vidjet ću imam li uopće pravo birati.
"Jesi li ovdje sa svojim autom, Alex?" pitao je Monroe dok smo poskakivali niz školsko izlazno stubište.
"Svojim i od Ministarstva financija," rekoh.
"Uzet ćemo tvoj auto. Kako ti je raditi u timU za specijalne intervencije? Oni imaju vrlo čvrst koncept," govorio je dok smo hodali prema parkiralištu. Bilo je očito da je svoj automobil već prije poslao natrag. Naš je gradonačelnik pravi narodni čovjek.
"Koji je točno koncept za tim?" upitao sam ga. Upravo sam odmjeravao svoj trenutačni položaj na poslu, posebno činjenicu da direktno odgovaram Georgu Pittmanu.
Carl Monroe se široko smiješio. On je u stanju biti vrlo uglađen s ljudima i doista je vrlo pametan. Uvijek ostavlja dojam čovjeka kojemu je stalo i koji je dobronamjeran, a možda to i jest. Kad je potrebno, on je čak u stanju i saslušati koga.
"Bit svega je u tome da se najjači crni ljudi i žene u policiji glavnog grada uspnu na vrh, kao što i zaslužuju. Ne samo oni koji znaju lizati šupke, Alex. A prije nije bilo uvijek tako."
"Mislim da bi nam bilo sasvim dobro i bez suvišnih poticajnih aktivnosti. Čuo si za ubojstva u Condonu i Langley Terraceu?" upitao sam Monroea.
Kimnuo je, ali nije ništa više rekao o ubojstvima s potpisom. Ona danas nisu bila na popisu gradonačelnikovih prioritetu.
"Majka, kći, trogodišnji mali dječak," ustrajao sam, I ponovno me počeo hvatati bijes. "Nitko za njih ne daje ni novčića."
"I što u tome ima novoga, Alex? Nitko nije mario za njih ni dok su bili živi. Zašto bi tko mario za njihovu smrt?"
Stigli smo do mog automobila, Porschea iz '74 godine, koji je vidio i bolje dane. Vrata su zaškripala i obavio nas je blagi miris hrane iz zalogajnica. Vozio sam ga tri godine dok sam radio za svoj račun. Obojica smo ušli.
"Znaš što je, Alex, Colin Powell sada šef Glavnog stožera oružanih snaga. Louis Sullivan je bio

naš ministar zdravstva i socijalne skrbi. Jesse Jackson mi je pomogao da dobijem ovaj posao," govorio je Monroe dok smo se vozili po Canal Roadu i kretali se prema centra grada. Dok je to govorio, promatrao je svoj odraz na staklu bočnog prozora.
"A sada ti pomažeš meni?" rekao sam. "A da me ništa nisi pitao. To je zaista krasno, doista jako brižno od tebe."
'Tako je," složio se. "Ti sve tako brzo shvaćaš, Alex."
"Pa, daj mi onda stvarno pomozi u ovome. Želim rasvijetliti ubojstva u predgrađima. Vraški mi je žao zbog ovo dvoje bijele djece, ali njihovoj otmici neće nedostajati pozornosti i pomoći. Činjenica je da će toga biti i previše, što je problem. Puno previše proklete pomoći."
"Naravno da je tako. Mi to obojica znamo." Monroe je kimnuo, složivši se s tim. 'Ta glupa kopilad spoticat će se jedni o druge. Slušaj me, Alex. Hoćeš li me poslušati?"
Kad Carl Monroe želi nešto od vas, nagovorit će vas da popustite, ako mora. To sam već prije doživio i sada je ponovno započeo s tim.
"Kako kaže legenda o Alexu Crossu, trenutačno si bez love."
"Meni je dobro," rekao sam. "Imam krov nad glavom. Dovoljno hrane na stolu."
"Ostao si u jugoistočnom dijelu grada, iako si lako mogao odande otići," nastavljao je vrtjeti svoju pokvarenu ploču koju sam već prije čuo. "Još uvijek radiš pri Sv. Antunu?"
"Da. Javna kuhinja. Besplatna psihoterapija. Crni Samarićanin."
"Znaš li da sam te vidio u jednoj predstavi u crkvi Sv. Antuna. Ti, također, znaš glumiti. Imaš dobru pojavu."
"'Krvavi čvor’ od Athola Fugarda." Sjećao sam se toga. Marija me je nagovorila da se priključim kazališnoj družini. "Predstava je vrlo dojmljiva. U njoj bi svatko ispao dobro."
"Pratiš li ti što ja govorim? Slušaš li ti mene, uopće?"
"Želiš se mnome oženiti?" Glasno sam se nasmijao Monroeu. "Ali prije toga želiš mi prvo malo udvarati, zar ne?".
"Nešto u tom smislu," nacerio mi se Monroe.
"Sve radiš baš kako treba, Carl. Volim kad mi šapću nježne riječi prije nego li me poševe." Monroe se još malo smijao, malo grublje nego što je trebalo.
Mogao vam je biti najbolji prijatelj, a onda, kad se drugi put sretnete, gledati kroz vas kao da vas nema. Neki su ga ljudi unutar odjela rvali "Kokosov Orah". I ja sam bio jedan od njih. "Smeđ izvana, a iznutra bijel.” Imao sam dojam da je on, zapravo, vrlo usamljen čovjek. Još uvijek sam se pitao što li to on, zapravo, hoće od mene.
Monroe je na trenutak zašutio. Opet je progovorio kad smo skrenuli na autocestu Whitehurst.
Promet je bio gust, a bljuzgavica na cesti nije u tome ništa pomogla.
"Suočili smo se s tragičnom, vrlo tragičnom situacijom. I ova otmica je za nas od velike važnosti.
Tkogod je uspije razriješiti dobit će na cijeni. Želim da nam pomogneš da to rasvijetlimo, da budeš jedan od igrača. Hoću da preko tog slučaja stekneš ugled."
"Ne želim nikakav ugled," odbrusio sam Monroeu. "Ne želim biti jedan od jebenih igrača." "Znam da ne želiš. Ali upravo bi zato trebao biti. Reći ću ti nešto što je istina. Ti si pametniji od
nas i ti ćeš biti netko tko nešto znači u ovom gradu. Prestani biti toliko tvrdoglav po tom pitanju. Pusti da sve prepreke padnu već sada."
"Ne slažem se s tim. Ne, ako mogu birati. Ne, ako tome mogu stati na put. Tvoja zamisao o uspjehu ne poklapa se s mojom."

"Dobro, ali ja ipak znam što je dobro u ovom slučaju. Za nas obojicu," rekao je. Ovoga se puta Carl Monroe nije nimalo smiješio. "Obavijesti me kako slučaj napreduje. U ovome smo zajedno, Alex. Ovo je slučaj na kojem se gradi karijera."
Kimnuo sam Monroeu. Sigurno, mislio sam. "Čija karijera, Carl?"
Zaustavio sam auto pred raskošno ukrašenom zgradom Vlade. Monroe je skliznuo sa sjedišta. Pogledao me s visoka dok sam sjedio u autu. "Ovaj će slučaj biti silno važan, Alex. Prepuštam ga tebi."
"Hvala, ne bih," rekao sam. Ali Monroe je već bio otišao.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:27 pm



Poglavlje 9



U deset sati i dvadeset pet minuta, komotno unutar okvira koji si je zadao za svojih probnih vožnji do Washingtona, Gary Sonej je skrenuo kombi na neoznačeni put. Sporedna je cesta bila prekrivena dubokim rupama i zarasla u gusti korov. Trnovite kupine dodirivale su ga s obiju strana. Na manje od pedeset metara od glavne ceste, nije više mogao vidjeti ništa osim prašnjave ceste i grmlja koje je u obilju visjelo sa svih strana. S glavne ceste nitko nije mogao vidjeti njegov kombi.
Kombi je poskakivao, prošavši pokraj ruševne, izblijedjele seoske kuće. Zgrada je izgledala kao da se smanjuje i propada u svoje temelje. Četrdesetak metara od kuće nalazila se isto tako ruševna gospodarska zgrada to jest skladište ili što je već od njega ostalo.
Sonej je uvezao kombi unutra. Uspio je; uspješno je završio posao.
Crni Saab iz 1985. bio je parkiran u skladištu. Za razliku od ostatka zapuštenog imanja, skladište je ostavljalo dojam kao da tu netko živi.
Pod je bio od zemlje. Preko tri prozora na katu, na kojima su stakla bila razbijena, bila je razapeta pamučna gaza. Nije bilo zahrđalih traktora niti bilo kakve drugih seoskih postrojenja. U skladištu se osjećao miris vlažne zemlje i benzina. Gary Sonej izvukao je dvije Coca-Cole iz prijenosnog hladnjaka koji je stajao na sjedalu suvozača. Slistio je obje limenke i zadovoljno se podrignuo, popivši ih.
"Želi li tko od vas, djeco, kolu?" ponudio je drogiranoj djeci u komatoznom stanju. "Ne? U redu, ali uskoro ćete biti jako žedni."
U životu ništa nije sigurno, mislio je, ali nije mogao zamisliti kako bi ga sada neki policajac mogao pronaći. Je li ludo i opasno biti tako samouvjeren, pitao se. Zapravo, i nije, jer on je imao smisla za stvarnost. Sada, jednostavno, nije više bilo načina da ga se ovdje otkrije. Nije bilo niti najmanjeg traga koji bi mogli slijediti.
Planirao je kako će oteti nekog tko je slavan od - pa, recimo - otkad zna za sebe. Tko bi taj netko trebao biti, to se često mijenjalo, ali je glavni cilj u njegovoj glavi ostajao jasan. Mjesecima je radio u Washingtonskoj dnevnoj školi. Sadašnjim je trenutkom dokazao da je svaka minuta koju je tamo proveo bila vrijedna truda.
"Gospodin Chips." Razmišljao je o svom školskom nadimku. Gospodin Chips! Kako se lijepo poigrao i odglumio tu predstavu. Uloga za Oscara. Ništa lošije od bilo čega što je vidio, još otkad je gledao "Kralj komedije" s Robertom De Nirom. A ta predstava ulazi u klasiku. De Niro je sigurno pravi psihopat i u stvarnom životu.
Gary Sonej je napokon otvorio klizna vrata na kombiju. Natrag na posao; rad, rad, rad i samo rad. Odvukao je djecu u skladište, jedno po jedno. Prvo Maggie Rose Dunne, a potom malog dječaka
Goldberga. Položio je onesviještenu djevojčicu i dječaka jedno do drugog na zemljani pod. Svukao je djecu i ostavio ih u donjem rublju. Pomno je pripremio doze s vodenom otopinom secobarbitala. Bio je to vaš revni lokalni ljekarnik iz susjedstva, na poslu. Doza je bila negdje između tablete za spavanje i bolničkog anestetika. Djelovat će približno dvanaest sati.
Izvadio je već pripremljene Tubex siringe s iglom za jednokratnu upotrebu. To je bila zatvorena

injekcija, s već pripremljenom dozom i iglom. Pripremio je dvije vrpce za podvezivanje. Morao je biti vrlo pažljiv. Ponekad je teško odrediti pravu dozu za tako malu djecu.
Nakon toga je pomaknuo crni Saab dva metra prema naprijed. Na podu skladišta tako se razotkrio otvor širok dva i dugačak dva i pol metra.
Rupu je iskopao tijekom prethodnih posjeta napuštenom imanju. Unutar otvora bio je veliki drveni sanduk koji je sam napravio, nešto poput skloništa. Bila je tu i vlastita boca za opskrbu kisikom. Sve osim televizora u boji na kojem bi se mogle gledati reprize.
U tu drvenu komoru prvo je smjestio dječaka Goldberga. Michael Goldberg bio je u njegovim rukama lagan kao perce, a ono što je osjećao prema njemu imalo je istu težinu - ništa. Tada je došla na red mala princeza, radost i ponos, Maggie Rose Dunne. Stigla izravno iz zemlje bajki.
Uvukao je Tubex igle svakom djetetu u podlakticu. Posebno se trudio da svaku dozu daje polako, tri minute.
Doze su bile prilagođene težini djeteta, 0.25 miligrama po kilogramu tjelesne težine. Provjerio je disanje svakog djeteta. Čvrsto spavajte, moje bebice, vrijedne mnogo milijuna dolara.
Gary Sonej s treskom je poklopio otvor na skloništu. Zatim ga je prekrio s dvadesetak centimetara svježe zemlje. Unutra, u napuštenom skladištu. Usred zemljoradničkog područja Marylanda, Bogu iza leđa. Bal kao što je, šezdeset godina prije toga, bio zakopan mali Charlie Lindbergh Mlađi.
Tamo ih nitko neće pronaći. Sve dotle, dok on to ne bude htio. Ako on to bude htio. I to jedno veliko ako.
Gary Sonej ubrzano se uputio prašnjavom cestom do ostataka stare seoske kuće. Želio se oprati. Također je želio da u svemu ovome počne i malo uživati. Kupio je čak i televizor Watchman da bi se mogao gledati na televiziji.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:27 pm


Poglavlje 10



Vijesti su prelijetale preko televizijskog ekrana svakih petnaestak minuta. Gary Sonej bio je baš tamo na velikoj i moćnoj televiziji. Vidio je fotografije "gospodina Chipsa" na svakoj najavi vijesti. Vijesti, naravno, nisu davale nikakav uvid u ono što se, zapravo, događalo.
To je, dakle, slava! Tako, dakle, izgleda slava. To mu se jako svidjelo. To je ono za što se pripremao sve ove godine. "Bok, mama! Gle, tko je to na televiziji. To je tvoj Zloćko!"
Samo mu je jedna stvar pomutila raspoloženje tog popodneva, a to je bila izjava za štampu koju je upriličio FBI. Govorio je agent imenom Roger Graham, a agent Graham je, očigledno, smatrao da je on glavna zvijezda. Želio je za sebe ugrabiti nešto slave. "Misliš, da je ovo tvoj film, Graham?
Griješiš, momče!" Gary Sonej je vikao na televizor. "Ja sam tu jedina zvijezda!"
Sonej se motao po seoskoj kući nekoliko sati, promatrajući kako vani polagano pada noć. Osjetio je različite stupnjeve tame koja je polako obavijala imanje. Sad je već bilo sedam sati i došlo je vrijeme da nastavi sa svojim planom.
"Idemo." Poskakivao je po kući kao boksač prije borbe. "Nastavimo gdje smo stali."
Na trenutak je razmišljao o Charlesu i Anne Morrow Lindbergh, svom najdražem paru svih vremena. To ga je malo umirilo. Razmišljao je o Bebi Charlesu; o onoj jadnoj budali, Brunu Hauptmannu, kojeg su, očito krivo, optužili za briljantno zamišljen i izveden zločin. Smatrao je Lindberghovu aferu najelegantnijim zločinom ovog stoljeća, ne samo zato što je ostala nerazjašnjena - mnogo, mnogo zločina ostaje nerazjašnjeno - nego zato što je bila važna, a nerazjašnjena.
Sonej je bio samouvjeren, sa smislom za stvarnost i, iznad svega, pragmatičan u odnosu na svoje remekdjelo. Sretan pogodak uvijek se mogao zalomiti. Policiji se moglo dogoditi da joj se slučajno "posreći". Razmjenu novca neće biti lako izvesti. To je zahtijevalo susret, a susreti su uvijek vrlo opasni u životu.
Koliko je on znao, a njegovo je znanje bilo enciklopedijsko, niti jedan modemi otmičar nije, na zadovoljavajući način, riješio problem razmjene otkupnine. Naročito, ako su htjeli biti dobro plaćeni za svoj trud, a on je trebao jako mnogo novca za svoje klince vrijedne mnogo milijuna dolara.
Čekaj samo da čuju koliko novca.
Ova mu je misao razvukla usta u osmijeh. Svjetski čovjek Dunnes i svemoćni Goldbergovi mogu i htjet će platiti. Nije slučajno izabrao ove dvije obitelji - s njihovim šmrkavim derištima i neograničenim dotokom novca i moći.
Sonej je zapalio jednu od bijelih svijeća koje je držao u džepu kaputa. Njušio je ugodan miris voska. Potom se zaputio u malu kupaonicu pokraj kuhinje.
Sjetio se jedne stare pjesme Chambers Brothersa pod nazivom 'Vrijeme’. Vrijeme je... vrijeme... vrijeme da izmaknemo prostirač ispod svačijih nogu. Vrijeme... vrijeme... vrijeme da započnemo stvarati svoju vlastitu legendu. Ovo je bio pravi film. Njegov film.
Na kraju prosinca soba je bila, kao uostalom, i cijela kuća, strahovito hladna. Gary Sonej je vidio kako mu se ledi dah dok se pripremao u kupaonici.
Srećom, napuštena je kuća imala izvorsku vodu, koja je još uvijek tekla u kupaonici. Voda je,

doista, bila vrlo hladna. Gary Sonej je upalio nekoliko svijeća i započeo s poslom. Za to će mu trebati punih pola sata.
Prvo je skinuo tamnosmeđu, proćelavu poluvlasulju. Kupio ju je prije tri i pol godine u dućanu s kazališnim potrepštinama u New York Cityju. Te iste večeri, otišao je pogledati 'Fantoma u operi’.
Jako mu se svidio taj mjuzikl s Broadwaya. Identificirao se s Fantomom toliko da ga je to zaplašilo. To ga je navelo da pročita knjigu u izvornom obliku, najprije na francuskom, a onda i na engleskom.
"Da vidimo, dakle, što to imamo pred sobom?" govorio je licu u ogledalu.
Kad je uklonio ljepilo i ostalu prljavštinu, otkrila se bujna plava kosa. Dugački, valoviti, plavi uvojci.
"Gospodin Sonej? Gospodin. Chips? Jesi li to ti, momče?"
Zapravo, nije nimalo loše izgledao. Dobri izgledi? U usponu, možda? Da, sasvim sigurno u punom zamahu.
I nimalo nalik Chipsu. Ništa poput gospodina Soneja!
Uklonio je guste brkove koje je Gary Sonej nosio od prvog dana kada je došao na razgovor u Washingtonsku dnevnu školu. Zatim je izvadio kontaktne leće. Boja očiju je, od zelene, prešla u kestenjasto smeđu.
Gary Sonej je upaljenu svijeću držao iznad umrljanog i razbijenog kupaonskog ogledala. Obrisao je jedan kut zrcala rukavom svog kaputa.
"Tako. Samo se pogledaj. Gledaj se sada. Genijalnost se poznaje po pojedinostima, zar ne?" Onaj bezlični, dosadni lik iz privatne škole gotovo je posve nestao. Hitri i dobrohotni gospodin
Chips umro je i zauvijek nestao.
Kakva je to bila čudesna farsa. Kakav hrabar plan djelovanja i kako dobro proveden. Šteta što nitko i nikad neće znati što se, zapravo, dogodilo. Ali, kome bi to mogao reći?
Gary Sonej je napustio seosku kuću oko 11:30 navečer, točno kako je planirao. Otišao je u garažu koja je stajala odvojeno od kuće, sa sjeverne strane.
Na posebnom mjestu u garaži, na vrlo posebnom mjestu, sakrio je pet tisuća dolara svoje ušteđevine, svoj tajni ulog, novac koji je pokrao proteklih godina. I to je bio dio plana. Mislio je na duge staze.
Zatim je otišao dolje u skladište do svojeg automobila. Kada je već bio u skladištu, provjerio je kako su djeca. Za sada je sve je bilo sjajno.
Klinci se nisu žalili.
Saab je upalio od prve. Odvezao se do glavne ceste, samo s pozicijskim svjetlima.
Kada je, napokon, bio na glavnoj cesti, upalio je reflektore. Noćas je još imao mnogo posla.
Vrhunska se predstava nastavlja.
Nije loše.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:27 pm



Poglavlje 11



Roger Graham, specijalni agent FBI-a, stanovao je u Manassas Parku, na pola puta između Washingtona i FBI-eve Akademije u Quanticu. Graham je bio visok i dojmljive tjelesne građe, s kratkom, kosom boje smeđeg pijeska. Već je radio na nekoliko većih otmica, ali nikad ni na čemu tako uznemiravajućem kao što je ova noćna mora.
Negdje, malo iza jedan ujutro, Graham je, napokon, stigao kući. Dom mu je bila velika kuća u kolonijalnom stilu, u prosječnoj ulici Manassas Parka. Šest spavaonica, tri kupaonice i veliko dvorište od gotovo dva jutra površine.
Nažalost, ovo nije bio normalan dan. Graham je bio iscrpljen i osjećao se prebijeno, mrtav umoran. Često se znao pitati zašto se ne bi jednostavno smirio i napisao još jednu knjigu. Mogao je tražiti od Ureda da ga pošalje u prijevremenu mirovinu. Tako bi, možda, stigao upoznati svoje troje djece prije no što odu od kuće.
Ulica u Manassas Parku bila je pusta. Svjetla iznad ulaza sjajila su niz ulicu i bio je to utješan i prijateljski prizor. Odjednom su se pojavila svjetla i u retrovizoru Grahamovog Forda Bronca.
Dragi se automobil s upaljenim reflektorima zaustavio na putu ispred kuće. Čovjek je izašao i zamahnuo notesom koji je držao u ruci.
"Agent Graham? Ja sam Martin Bayer iz New York Timesa, doviknuo je čovjek dok je hodao prilaznom stazom. Ovlaš je mahnuo novinarskom iskaznicom.
Isuse Kriste. Pasji sin iz New York Timesa, pomislio je Graham. Novinar je nosio tamno odijelo, prugastu košulju i reportersku kravatu. Bio je to pravi njujorški yuppy u usponu, trčeći za poslom.
Sve te šupčine iz Timesa ili Posta Grahamu su izgledale jednako. Među njima se vite nije moglo naći poštenog novinara.
“Prčili ste tako dug put, ovako kasno, da biste čuli 'nema izjave’ gospodine Bayer. Žao mi je," rekao je Roger Graham. "Ne mogu vam otkriti ništa o otmici. Iskreno rečeno, ničeg novog niti nema."
Nije mu bilo nimalo žao, ali kome trebaju neprijatelji u "New York limesu". Ti su pokvarenjaci u stanju čovjeku zabiti otrovno pero u jedno uho, da bi kroz drugo izašlo van.
"Jedno pitanje, samo jedno pitanje. Shvatit ću, ako ne želite odgovoriti na njega, ali meni je to jako važno - meni osobno. Meni, koji sam došao ovamo u jedan ujutro."
"U redu. Da čujemo. Koje je to pitanje?" Graham je zalupio vratima svog Bronca. Zaključao ga je, nabacio se ključevima i ponovno ih uhvatio.
"Jeste li svi vi tako nevjerojatno bezlični i glupi?" Gary Sonej ga je upitao. 'To je moje pitanje, Grahame mudrijašu?"
Dugačak, oštar nož bljesnuo je prema naprijed, jedanput. Zatim je bljesnuo ponovno. Sječivo je zarezalo lijevo, pa desno preko vrata Rogera Grahama.
Prvi nemilosrdni udarac pribio ga je uz njegov Ford Bronco. Drugi mu je prerezao vratnu arteriju. Graham je pao mrtav na svojem prilaznom putu. Nije bilo vremena da uzmakne, potrči ili da se makar samo pomoli.
"I ti bi mi Rogere trebao biti neka zvijezda. Želio si biti zvijezda, zar ne? Ne vidim nikakve

pretpostavke za to. Baš nikakve. Čista nula," rekao je Sonej. 'Trebao bi biti puno bolji od ovog. Mene smiju izazvati samo najbolji i najpametniji."
Sonej se sagnuo i tutnuo papirić s porukom u džep na prsima bijele košulje agenta Grahama. Potapšao je mrtvog čovjeka po prsima. "Reci sad, bi li novinar ’New York Timesa’, doista, bio ovdje u jedan ujutro, ti arogantni budalašu? Samo zato da bi popričao s tvojom jadnom guzicom?"
Tada se Sonej odvezao s mjesta zločina. Za njega je smrt agenta Graham bila obična sitnica.
Doista. Ubio je već preko dvjesto ljudi prije njega. Vježba pomaže da se dostigne savršenstvo. Niti će ovo biti posljednji put.
Ovo će ih, svakako, sve razbuditi. Nadao se, jedino, da će naći dostojnijeg suparnika koji čeka negdje u pričuvi.
Inače, gdje je tu zabava? Izazov? Kako će to postati važnije od Lindberghove otmice?


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:27 pm


Poglavlje 12



Već sam se emotivno vezao za otetu djecu. Te prve noći, san mi je bio nemiran i uzburkan. U snovima sam ponovo proživljavao neke ružne prizore iz škole. Stalno mi se priviđao Mustaf Sanders. Njegove žalosne oči buljile su u mene, moleći za pomoć, koju mu nisam mogao pružiti.
Probudio sam se i zatekao svoje dvoje djece pokraj sebe. Vjerojatno su se u neko doba, rano ujutro, prikrali u moj krevet. To je jedan od njihovih najdražih trikova, njihova šala na račun 'dobrog starog oca'.
Damon i Janelle čvrsto su spavali povrh šarenog prekrivača. Prošle sam noći bio previše umoran, da bih ga maknuo s kreveta. Mora da smo izgledali kao dva zaspala anđela - I krepani tegleći konj.
Damon je prekrasan mali dječak od šest godina koji me uvijek podsjeća na to kako je posebna bila njegova majka. Ima Marijine oči Jannie je moje najdraže blago. Stara je četiri godine, još malo pa petnaest. Voli me zvati 'dobri stari tata', što zvuči kao neki crnački dijalekt, koji je ona sama uspjela izmisliti. Možda je, u nekom svom bivšem životu, poznavala nogometnu zvijezdu Lipscomba, koji se upravo tako zvao.
Na krevetu je, također, bila knjiga Williama Styrona o depresiji, 'Vidljiva tama', koju sam čitao. Nadao sam se da će mi nekako pomoći da izađem iz svoje osobne depresije - koja me proganja još od Marijinog ubojstva. Do sada su prošle tri godine, a meni se činilo da ih je prošlo dvadeset.
Probudila su me, zapravo, svjetla automobilskih reflektora koja su šarala po rebrenicama prozora. Čuo sam kako su se zalupila vrata na autu i škripu koraka na šljunčanoj stazi. Pažljivo, da ne probudim djecu, skliznuo sam s kreveta i otišao do prozora spavaonice.
Pogledao sam dolje na dva patrolna auta koja su pripadala gradskoj upravi D C -a; bili su parkirani iza starog Porschea koji je stajao na prilaznom putu do kuće. Činilo se da je vani strašno hladno. Upravo smo ulazili u pravu pravcatu duboku washingtonsku zimu.
"Pustite me na miru," promumljao sam kroz mrzle zaslone na prozoru. "Maknite se odavde."
Sampson se uputio prema stražnjim vratima kroz koja se ulazi u kuhinju. Ura pokraj kreveta pokazivala je dvadeset minuta do pet. Vrijeme da pođem na posao.
Malo prije pet sati toga jutra, Sampson i ja smo se zaustavili ispred ruševne, prijeratne zgrade od smeđeg kamena u Georgetownu, jedan blok zapadno od ulice M, Odlučili smo sami pretražiti Sonejev stan. Ako želite nešto postići, morate to učiniti sami.
"Sva su svjetla upaljena. Čini se da je netko kod kuće," rekao je Sampson dok smo izlazili iz auta, "Tko bi to mogao biti?"
"Imaš pravo tri puta pogađati. Prva dva se ne računaju," promrmljao sam. Patio sam od ranojutarnje mrzovolje. Posjet brlogu u kojem živi čudovište neće nimalo pomoći,
"To je FBI. Možda je tu Efrem Zimbalist mlađi," nagađao je Sampson, "Možda upravo snimaju film o Istinitim pričama iz FBI-a. "Hajde da vidimo,"
Ušli smo u zgradu i popeli se uskim, zavojitim stubama. Na drugom katu, preko ulaznih vrata u Sonejev stan bila je razapeta žuta vrpca kakvom se obilježava mjesto zločina. Mjesto nije ostavljalo dojam kao da bi tamo mogao živjeti gospodin Chips, Djelovalo je više kao boravište Richarda

Ramireza ili ubojice iz Zelene rijeke. Oguljena drvena vrata su se otvorila. Mogao sam vidjeti dvojicu tehničara iz FBI-a kako unutra nešto rade, Disk-jockey s lokalnog radija, takozvani Masni, derao se iz radija koji je bio na podu,
"Hej, Pete, kako ide?" pozvao sam ga. Poznavao sam jednog od tehničara iz FBI-a, Petea Schweitzera. Podigao je pogled kad je čuo moj glas,
"Gle, tko je ovdje. Dobrodošao u tajno svetište,"
"Došli smo vas malo gnjaviti. Da vidimo kako radite." rekao je Sampson. Obojica smo već prije radili s Peteom Schweitzerom, voljeli smo ga i vjerovali mu onoliko koliko se to već može kad se radi o osoblju iz FBI-a.
"Uđite i osjećajte se kao doma u Casa Sonej. Ovo je moj kompanjon u traženju mišjih govanaca i kopač po smeću, Todd Toohey. Todd voli slušati Masnog rano ujutro. Toddie, ova su dvojica isto takvi vragovi kao i mi,
"I to najbolji," rekao sam Toddu Tooheyu. Već sam počeo njuškati po stanu. Sve je opet djelovalo nestvarno. Pojavila se ona hladna i vlažna točka u mojoj glavi. Vrijeme groze.
Jednosobni stan bio je u užasnom neredu. Namještaj je bio oskudan - tek goli madrac na podu, stolić na kojem je bila svjetiljka i trosjed koji je izgledao kao da ga je netko pokupio na ulici - ali je zato pod bio prekriven raznim stvarima.
Nered se, uglavnom, sastojao od zgužvanih plahti i ručnika izmiješanih s donjim rubljem. Na podu je bilo razbacano dovoljno odjeće, da se napune dva-tri stroja za pranje rublja. Većina nereda se, ipak, odnosila na gomilu knjiga i časopisa. Nekoliko stotina knjiga i bar još toliko časopisa bilo je nagomilano u jedinoj, skučenoj, sobi.
"Ima li čega zanimljivog?" upitao sam Schweitzera. "Jeste li pretražili njegovu knjižnicu?"
Schweitzer mi je odgovorio, ne podižući pogled s hrpe knjiga koje je pročešljavao. "Sve je zanimljivo. Provjeri još i one knjige na zidu. Također, imaj na umu, da je naš fini pernati prijatelj dobro prebrisao cijeli prokleti stan prije nego li je podvio rep."
"Je li to obavio temeljito? Prema tvojim standardima?"
"Odličan posao. Ni ja ne bih bolje. Nigdje nismo uspjeli pronaći niti djelomičan otisak. Čak ni na jednoj jedinoj prokletoj knjizi."
"Možda čita s plastičnim rukavicama," natuknuo sam.
"Mislim da je tako. Ne zezam se, Alex. Ovo je mjesto očistio profesionalac."
Čučnuo sam pokraj nekoliko hrpa knjiga i čitao neke naslove s poleđina. Većinom je to bila beletristika izdana unatrag proteklih pet godina
"Istinski ljubitelj krimića," rekao sam.
"Golemo mnoštvo priča o otmicama," rekao je Schweitzer. Podigao je pogled i pokazao u smjeru kreveta. "Tamo desno, pokraj svjetiljke za čitanje. To je odjeljak za otmice."
Otišao sam tamo i pregledao primjerke knjiga. Velika većina knjiga ukradena je iz knjižnice u Georgetownu. Pretpostavljam da je morao imati iskaznicu da bi mogao pribaviti ovoliko mnoštvo knjiga. Je li možda neki bivši student? Možda čak i profesor?
Mnogo kompjutorskih ispisa bilo je zalijepljeno na golom zidu iznad biblioteke o otmicama.
Započeo sam čitati po redu.
Aldo Moro. Otet u Rimu. Pet tjelohranitelja ubijeno prilikom otmice. Morovo tijelo je pronađeno u parkiranom automobilu.
Jack Teich, pušten nakon što je plaćena otkupnina od 750.000 dolara.

J. Paul Getty treći, pušten u južnoj Italiji, plaćena otkupnina od 2.8 milijuna dolara. Gđica Virginia Piper iz Minneapolisa, puštena nakon što je muž platio milijun dolara.
Victor E. Samuelson, pušten u Argentini nakon plaćene otkupnine od 14,2 milijuna dolara. Zazviždao sam, vidjevši svote nabrojene na njegovom popisu. Koliko li će tek tražiti za Maggie
Rose Dunne i Michaela Goldberga?
Stan je doista bio vrlo skučen i nije ostavljao mnogo prostora Soneju da izbriše otiske prstiju.
Ipak, Schweitzer je tvrdio, da nije ostavio ništa. Počeo sam se pitati nije li Sonej, možda, policajac? To je jedan od načina da se isplanira zločin, sa znatno boljim izgledima da se čovjek izvuče.
"Dođi malo ovamo." Sampson je bio u kupaonici koja je bila s jedne strane malog stana.
Zidovi su bili prekriveni fotografijama iz časopisa i novina, ovitcima ploča i omotnicama s knjiga.
Tu nam je priredio posljednje iznenađenje. Ni tu nije bilo otisaka, ali nam je našvrljao poruku. Odmah iznad ogledala nalazila se velikim slovima pisana poruka: ŽELIM POSTATI NETKO!
Po zidovima je bila prava izložba. Bio je tamo River Phoenix. Mat Dillon. Bilo je fotografija iz knjiga Helmuta Newtona. Prepoznao sam Lennonovog ubojicu, Marka Davida Chapmana. I Axla Rosea. Pete Rose je, također, visio na zidu. Isto tako i Neon Deon Sanders. Wayne Williams je bio tu. Priče iz novina. Članak o požaru u Happy Land Social Clubu u New York Cityju. Priča iz New York Timesa o Lindberghovoj otmici. Priča o otmici Samuela Bronfmana, nasljednika Seagramovog bogatstva i, uz to, priča o nestalom djetetu Etan Patz.
Razmišljao sam o Soneju otmičaru, kako živi sam-samcat u svom bijednom stanu. Pažljivo je obrisao svaki centimetar prostora od otisaka prstiju. Soba je bila tako mala, tako asketska. On je volio čitati, ili je, makar, volio biti okružen knjigama. Tu je bila i njegova fotogalerija. Što nam je to govorilo o njemu? Jesu li to niti vodilje? Ili možda lažni tragovi?
Stajao sam ispred zrcala iznad umivaonika i buljio u nj, kao što sam znao da je i on činio bezbroj puta. Što li sam, u stvari, trebao vidjeti? Što je to što je vidio Gary Sonej?
"Ovdje je stajala njegova slika na zidu - lice u zrcalu," ponudio sam objašnjenje Sampsonu. 'To je ključna slika i oko nje se sve vrti. On ovdje želi biti zvijezda nad zvijezdama."
Sampson se naslonio na zid s fotografijama i novinskim isječcima. "Zašto nema otisaka prstiju, dr. Freud?"
"On sigurno zna da negdje moramo imati podatke o njegovim otiscima prstiju. Isto tako mislim da je u školi morao biti prerušen.
Možda je upravo ovdje nanosio šminku prije odlaska u školu. Mogao bi biti kazališni glumac.
Uvjeren sam da mi, zapravo, još nismo uspjeli vidjeti njegovo pravo lice."
"Mislim da ovaj frajer ima velike planove. On pod svaku cijenu želi postati zvijezda," rekao je Sampson.
Želim postati netko!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:28 pm



Poglavlje 13



Maggie Rose Dunne probudila se iz najčudnijeg sna u svojem životu. Grozni, neopisivo ružni snovi.
Osjećala se kao da se sve oko nje odvija kao u nekom usporenom filmu. Bila je žedna. Ujedno joj se i piškilo i to jako.
Mama, jutros sam previše umorna. Molim te! Ne mogu ustati. Ne želim danas ići u školu. Molim te, mama. Ne osjećam se dobro. Časna riječ. Zaista se ne osjećam dobro, mamice.
Maggie Rose je otvorila oči. Barem je mislila da je otvorila oči, ali nije mogla vidjeti ništa.
Apsolutno ništa.
“Mamice! Mamice! Mamice!" Maggie je, napokon, viknula, a onda više nije mogla prestati vrištati.
Još cijeli sat nakon toga, a možda i više, još je plutala između sna i jave. Osjećala se potpuno budnom. Plovila je poput lista na površini ogromne vode. Struja ju je nosila kamo je htjela.
Razmišljala je o svojoj mami. Je li ona znala da je Maggie nestala? Traži li je sada? Sigurno je traži.
Možda joj je netko oduzeo ruke i noge. Nije ih osjećala. To je moralo biti davno prije.
Bilo je potpuno mračno. Zakopali su je u zemlju. Sada ona, zapravo, trune i postaje kostur. Je li to razlog što ne osjeća ruke i noge?
Hoće li mi odsada zauvijek biti tako? To nije mogla podnijeti i opet je počela plakati. Bila je zbunjena. Uopće nije bila u stanju misliti.
Maggie Rose je mogla otvarati i zatvarati oči. U svakom slučaju, mislila je da može. Svejedno, držala ona oči otvorenima ili zatvorenima, nije primjećivala nikakvu razliku. Sve je bila tama. U oba slučaja.
Kada bi to ponovila mnogo puta, otvarajući i zatvarajući oči što je brže mogla, vidjela bi boje. Sada je, unutar tmine, vidjela odraze i tragove boja. Pretežito crvene i jarko žute.
Maggie se pitala je li možda prikovana ili vezana. Je li to ono što ti učine kada te zatvore u lijes? Pribiju te za dno. Zašto bi to radili? Da te spriječe da ne izađeš van? Da zadrže tvoj duh pod zemljom za vijeke vjekova?
Odjednom se nečeg sjetila. Gospodin Sonej. Magla koja ju je obavijala na trenutak se pročistila. Gospodin Sonej ju je odveo iz škole. Kada se to dogodilo? Zašto? Gdje je sada gospodin Sonej? A Michael! Što se dogodilo s Michaelom? Zajedno su napustili školu. Toliko se sjećala.
Tada se pomaknula i dogodilo se nešto jako neobično. Otkrila je da se može otkotrljati. To je Maggie Rose i učinila. Otkotrljala se i osjetila da se našla pokraj nečega.
Opet je mogla osjetiti svoje tijelo. Sada je bila potpuno sigurna da još uvijek ima svoje tijelo i da još nije kostur.
Maggie je vrištala!
Dokotrljala se do nekoga ili nečega. Još netko je bio s njom u tami.

Michael?
To je morao biti Michael.
"Michael?" Maggien glas je bio tiši od šapata. "Michael? Jesi li to ti?" Pričekala je na odgovor "Michael?" šapnula je malo glasnije.
"Daj, Michael. Molim te, reci mi nešto.”
Tko god to bio, nije odgovarao. To je bilo još strašnije nego li da je sama. "Michael... To sam ja... Ne boj se... Ja sam, Maggie... Michael, molim te, probudi se.
“Oh, Michael, molim te... Molim te. Račiću. Samo sam se šalila t tvojim idiotskim cipelama za školu. Daj, Michael. Pričaj sa mnom, Račiću. To sam ja. Dweebo Dido."


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 7 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu