James Patterson - I došao je pauk

Strana 3 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Ići dole

James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:22 pm

First topic message reminder :



Crni detektiv s doktoratom iz psihologije i radnim mjestom u getima Washington D.C.-ja, Alex Cross, popularan je lik Pattersonovih romana. U ovome rješava slučaj otmicu dvoje bogataške djece. Šezdeset godina ranije otet je Lindbergov sin... Hoće li Alex pronaći djecu živu i u kakvoj je vezi otmica s događajima iz 1932. godine ...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:34 pm


Poglavlje 29



U gradu Wilmingtonu, država Delaware, Gary Murphy je lopatom čistio snijeg debeo oko deset centimetara. Bila je srijeda poslijepodne, šestoga siječnja. Razmišljao je o otmici. Pokušavao se obuzdati. Upravo je razmišljao o maloj, bogatoj kunići Maggie Rose Dunne, kada se sjajni, plavi Cadillac zaustavio pokraj njegove male kuće u kolonijalnom stilu na Centralnoj aveniji. Gary je protisnuo psovku ispod daha, koji mu je izlazio iz usta.
Šestogodišnja Garyjeva kći, Roni, oblikovala je snježne grude i slagala ih na ledenu koru koja je prekrila snijeg. Zaciktala je kad je vidjela svog ujaka Martyja kako izlazi iz auta.
"Tko je ova lijeeepaaa djevojčica?" pozvao je ujak Marty Roni preko dvorišta. "Je li to neka filmska zvijezda? Pa jasno! Mislim da je. Je li to Roooniii? Jest, mislim da je!"
"Ujače Marty! Ujače Marty!" Vikala je Roni, dok je trčala prema autu.
Kad god bi vidio Martyja Kasajiana, Gary bi se svaki puta podsjetio na stvarno neukusni film "Ujak Buck". U tom filmu, John Candy glumi nevjerojatnog rođaka kojeg nitko ne voli, koji nije dobro došao i koji se stalno pojavljuje da bi maltretirao jednu prosječnu obitelj sa Srednjeg Zapada. To je, stvarno, uvredljivi film. Ujak Marty Kasajian bio je bogat i uspješan čovjek; i bio je glasniji od Johna Candyja; i, što je najgore, bio je ovdje. Gary se gnušao Missyinog starijeg brata zbog svega ovog, ali napose zato što je Marty bio njegov šef.
Missy je morala čuti Martyjev ispad. Kako je to itko, u Centralnoj aveniji ili pokrajnjoj Sjevernoj ulici, mogao propustiti? Izašla je na stražnja vrata s kuhinjskom krpom omotanom oko jedne ruke.
"Gle, tko je to ovdje!" zaskvičala je Missy. Ona i Roni su Garyju zvučale kao dva posve istovjetna praščića.
Garyju je došlo da vikne: Kakvo usrano iznenađenje. Suzdržao se, ipak, onako kako uvijek uspijeva obuzdati svoje prave osjećaje, kad je bio kod kuće. Zamišljao je kako bi najradije Martyja mlatio, dok ne crkne, lopatom za snijeg i ubio ga pred očima Missy i Roni. Tako bi im pokazao tko je, zapravo, gazda u kući.
"Čarobna gospođica M!" Marty Kasajian nastavljao je mlatiti jezikom kao mašina. Konačno je zapazio i Garyja. "Kak’ si, Gar, stari kompa. Kaj veliš na Eaglese? Randal C je već na žeravici. Jesi već rezerviral svoje karte?"
"Naravno da jesam. Dvije ulaznice na crti od pedeset metara."
Gary Murphy zabio je aluminijsku lopatu u plitku hrpu snijega. Teškim se korakom zaputio tamo gdje su stajale Missy i Roni s ujakom Martyjem.
Zajedno su ušli u kuću. Missy je iznijela na stol skupi liker od jaja, kriške svježe ispečene pite od jabuka i grožđica, a uz to cheddar sir, natrgan na komadiće. Martyjev je komad bio veći od svih ostalih. On je bio Pravi Čovjek, zar ne?
Marty je Missy pružio jednu omotnicu. To je bio Missyin džeparac od njezinog starijeg brata i on je, svakako, htio da to Gary vidi. Na ovaj način je, doista, trljao sol u rane.
"Mamica, ujak Marty i tatica moraju sad malo razgovarati, dušice," rekao je Marty Kasajian, Roni, čim je pojela svoj komad pite. "Mislim da sam nekaj zaboravil donesti za tebe iz auta. Kaj ja

znam. Možda je otraga. Najbolje da ideš pogledati."
"Obuci kaput, medena," rekla je Missy svojoj kćeri. "Nemoj se prehladiti." Roni se skvičeći smijala, dok je grlila ujaka. Onda je otrčala van.
"Da čujemo, što si joj to donio?" šaptala je Missy tajnovito svom bratu. "Uvijek pretjeruješ." Marty je slegnuo, kao da se ne može sjetiti. Sa svima ostalima Missy se ponašala normalno.
Podsjećala je Garyja na njegovu majku. Čak je i izgledala kao njegova prava mama. Jedino u društvu brata, Gary je primjećivao, mijenjala se na gore. Čak bi prihvatila Martyjev gnjusni način govora i intonaciju.
"Čujte, deca." Marty se nagnuo bliže prema njima. "Imamo tu jedan problemček. Može se zrihtati, jer smo ga zgrabili u početku, ali nekaj sad moramo rešiti. Pravimo se da smo već veliki, jel’ me razmete?"
Gary je slegnuo. Kao da nema pojma o čemu se radi. Jebi se, šupčino, mislio je. Ovoga puta si prepušten sam sebi.
Gary je osjećao kako mu se osmijeh širi, dolazeći iz dubine trbuha. Nije to želio pokazati, ali ipak mu se probio do usana. To je bio vrlo probrani trenutak. Osjećaj da su te uhvatili na djelu ima svoje prednosti. Ovo bi mogla biti lekcija, nešto na čemu se valja učiti.
"Žal mi je, ali ja ne mislim da je to smješno." Marty Kasajian je tresao glavom i rekao: "Zbilja ne mislim, Gary."
"Ni ja ne mislim tako," izgovorio je Gary nekim čudnim glasom. Zvučao je piskutavo i nekako dječački. To nije bio njegov pravi glas.
Missy ga je čudno pogledala. "Što se to događa?" tražila je objašnjenje. "Hoćete li mi vas dvojica ovo razjasniti?"
Gary je pogledao svoju ženu. Bio je vrlo ljut na nju, također. Bila je dio klopke i znala je to. "Moj udio u prodaji kod Atlantica bio je jako loš tijekom ovog kvartala," Gary je napokon rekao i
slegnuo ramenima. "Radi li se o tome, Marty?"
Marty se namrštio i spustio pogled na svoje nove Timberland čizme. "Ni sam’ to, Gar, još je gore.
Ti nisi prodal baš niš’. Kaj je još gore, puno, puno gore, to je kaj si zel prek trideset i tri stotke dolara predujma i nisi ih vratil. Dužan si, Gary. V minusu si. Ne bum više niš govoril, ii’ bu mi žal. Ja, časna reč, ne znam kaj da tu napravim. Teško mi pada. Sram me je, oprosti Missy. Zbilja mrzim ovo."
Missy je pokrila lice objema rukama i počela je plakati. Prvo je plakala tiho, jer nije htjela plakati. Tada su jecaji postali glasniji. Njezinom bratu su suze navrle na oči.
"Vidiš, to nisam htel. Žal mi je, sestrica." Marty je bio taj koji je ponudio utjehu.
"Ma, dobro sam." Missy se izmicala svom bratu. Buljila je preko kuhinjskog stola u Garyja. Oči su joj izgledale sitne i tamnije.
"Gdje si bio svih ovih mjeseci na putu, Gary? Što si radio? Oh, Gary, Gary, ponekad imam osjećaj da te uopće ne poznajem. Reci nešto da ovo malo ublažiš. Molim te, Gary, reci nešto."
Gary je pomno razmislio prije nego li je izustio riječ. A onda je rekao: "Toliko te volim, Missy.
Tebe i Roni volim više nego što volim svoj vlastiti život."
Gary je lagao i znao je da to radi prilično dobro. Izuzetno dobro rečeno, dobro odglumljeno.
Ono što je, zapravo, želio učiniti, bilo je da im se nasmije u lice. Najviše od svega želio ih je sve poubijati. To bi bila ulaznica za ćuzu. Bum. Bum. Bum. Višestruko ubojstvo u Wilmingtonu. Opet je pokrenuo svoj velebni plan.

Upravo je tada Roni utrčala natrag u kuću. U ruci je držala novu video kasetu i smijala se kao Napuhanoglavac.
"Vidi što mi je ujak Marty donio."
Gary je podupro glavu objema rukama. Nije mogao zaustaviti vrisak koji mu je parao mozak.
Želim postati netko!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:35 pm



Poglavlje 30



Život i smrt nastavljali su se uobičajenim tijekom, u jugoistočnom dijelu grada. Sampson i ja vratili smo se na slučajeve umorstava Sandersovih i Turnerovih. Kao što smo i očekivali, u rješavanju ovih šest ubojstava nije se daleko odmaklo. Kao što smo i predvidjeli, nikome nije bilo stalo.
U nedjelju, 10. siječnja, zaključio sam kako je došlo vrijeme da uzmem jedan dan odmora, moj prvi dan odmora od kada se dogodila otmica.
Započeo sam jutro s osjećajem blagog samosažaljenja. Izležavao sam se u krevetu sve do deset i liječio glavobolju koja je bila posljedica pijančevanja sa Sampsonom prošle noći. Kroz glavu su mi prolazile same beskorisne misli.
Marija mi je nedostajala kao nikada, iz samo jednog razloga - prisjećao sam se, naime, kako nam je bilo lijepo, kada smo nas dvoje tako dugo spavali nedjeljom u jutro. Još sam uvijek bio bijesan što su od mene napravili žrtvenog jarca, tamo dolje na Jugu. Gore od toga bilo je to da sam se osjećao posrano što nitko od nas nije bio u stanju pomoći Maggie Rose Dunne. U početku sam stalno povlačio paralele između Dunneove djevojčice i svoje vlastite djece. Svaki put kada bih pomislio na nju, koja je sada, vjerojatno, mrtva, želudac bi mi se sam od sebe grčio - to je jako loše, naročito u jutro poslije neprospavane noći u gradu.
Smišljao sam kako da ostanem u krpama do šest poslijepodne i potratim cijeli dan. Zaslužio sam to. Nisam želio vidjeti Nanu i slušati kako me zadirkuje oko toga gdje sama bio prošle noći. Toga mi jutra nije bilo osobito stalo niti da vidim svoju djecu.
Opet sam mislio na Mariju. Jednom, davno, u nekom drugom životu, ona i ja, a najčešće i djeca, običavali smo provoditi nedjeljna jutra zajedno. Ponekad bismo ostali u krevetu do podneva, zatim bismo se odjenuli i katkad bismo si priuštili da odemo na kasni doručak. Marija i ja uglavnom smo sve radili zajedno. Svake sam večeri dolazio doma, što sam ranije mogao. Marija je radila to isto. To nam je oboma bilo draže od svega. Ona mi je pomogla da zaliječim rane, kada je moja privatna praksa kao psihologa naišla na slab odaziv. Ona mi je povratila neku vrstu ravnoteže, nakon što sam se tijekom nekoliko godina razuzdano smucao naokolo zajedno sa Sampsonom i nekolicinom ostalih prijatelja, uključujući i bijesnu hordu koja je igrala košarku s Washington Bulletsima. Marija me povukla natrag pod okrilje zdravog razuma i ja sam je zbog toga beskrajno cijenio. Možda bih, inače, nastavio s tim unedogled, a možda bismo se do sada već i rastali. Tko bi to mogao pouzdano znati?
Nije nam bilo suđeno da to otkrijemo.
Jedne noći nije se do kasna vratila kući sa svojeg posla socijalne radnice. Na kraju sam dobio poziv i odjurio u bolnicu Misericordia. Marija je bila ranjena. Preko telefona su mi rekli samo da je u vrlo lošem stanju.
Stigao sam tamo malo poslije osam. Prijatelj, policajac s ophodnje, kojeg sam poznavao, posjeo me i rekao da je Marija već bila mrtva kad su je dovezli u bolnicu. Bila je to pucnjava iz jurećih automobila u predgrađu. Nitko nije znao zbog čega, ili tko je pucao. Nismo si stigli reći niti zbogom. Nije bilo nikakve pripreme, nikakvog upozorenja i nikakvog objašnjenja.

Bol je bila poput čeličnog stupa koji se probijao iz sredine mojih grudi, sve do čela. Razmišljao sam o Mariji bez prestanka, dan i noć. Nakon tri godine, počeo sam polako zaboravljati. Naučio sam kako.
Ležao sam u krevetu, u mirnom i rezigniranom stanju, kada je Damon ušao u sobu kao da mu je kosu zahvatio plamen.
"Hej, tatice. Hej, tatice, jesi li budan?"
"Što nije u redu?" upitao sam, mrzeći, iz dna duše, zvuk ovih riječi u posljednje vrijeme. "Izgledaš kao da si upravo ugledao Vanilla Ice pred ulaznim vratima."
"Netko te je došao vidjeti, tatice," objavio je Damon uzbuđeno, bez daha. "Netko je ovdje!" "Je li to, možda, Grof iz Ulice Sezama?" pitao sam. "Tko je to ovdje? Budi mrvicu precizniji.
Nije valjda još jedan novinar? Ako je to novinar..."
"Ona kaže da se zove Jezzie. To je jedna dama, tatice."
Nekako sam se podigao u sjedeći položaj u krevetu, ali pogled iz tog položaja nije mi se previše svidio, pa sam, smjesta, opet legao. "Reci joj da ću odmah sići. Nemoj joj, dobrovoljno, reći, da sam u krevetu. Reci joj samo da ću odmah doći dolje," Damon je izašao iz spavaonice, a ja sam počeo smišljati kako ću ispuniti obećanje, koje sam upravo dao.
Janelle, Damon i Jezzie Flanagan još su uvijek stajali u predvorju kuće kad sam se spustio dolje.
Janellei je bilo malo nelagodno, ali već se znatno bolje snalazila oko posla s otvaranjem ulaznih vrata. Janelle je nekad bila bolesno sramežljiva prema svim strancima. Kako bismo joj u tome pomogli, Nana i ja smo nenametljivo ohrabrivali nju i Damona da sami otvaraju ulazna vrata tijekom dana. Moralo je biti nešto važno, što je navelo Jezzie Flanagan da dođe k meni. Znao sam da pola FBI-a traži pilota koji je nestao s otkupninom, Do sada, nisu našli ništa ni na jednoj strani. Što god je bilo riješeno u vezi s ovim slučajem, riješio sam sam.
Jezzie Flanagan je bila obučena u široke crne hlače, jednostavnu bijelu bluzu i udobne tenisice.
Sjetio sam se njezinog neformalnog izgleda iz Miamija, Gotovo sam smetnuo s uma kako je, zapravo, visok njezin položaj u tajnoj službi.
"Nešto se dogodilo," rekao sam, s grčem na licu. Oštra bol probola me kroz lubanju, a onda se proširila i na lice. Bilo mi je i suviše teško podnijeti zvuk mog vlastitog glasa.
"Ne, Alex, Nema nikakvih novosti o Maggie Rose," rekla je. "Nekoliko novih viđenja, i to je sve,"
'Viđenjima’ su u Federalnom Uredu nazivali iskaze svjedoka koji su se 'zaklinjali’ da su vidjeli Maggie Rose ili Garyja Soneja, Do sada su se viđenja protezala od prazne zgrade, udaljene nekoliko ulica od Washingtonske dnevne škole, preko Kalifornije, dječjeg odjela Bellevue bolnice u New York Cityju, pa do Južne Afrike, da ne spominjemo spuštanje svemirske letjelice kod Sedone, u Arizoni. Ne bi prošao niti jedan dan, a da netko nije izvijestio o novim viđenjima na nekom drugom mjestu. Velika zemlja, mnogo luđaka na slobodi.
"Nisam vas htjela uznemiravati," napokon je rekla i nasmiješila se, "Samo mi teško pada ono što se dogodilo, Alex, Priče o tebi su smeće i potpuno neistinite. Željela sam ti reći što ja osjećam. Zato sam došla."
"Hvala što si to izrekla," rekao sam Jezzie, To je bila jedina lijepa stvar koja mi se dogodila ovoga tjedna. Dirnula me na neki neobičan način,
"Učinio si sve što si mogao na Floridi. Ne govorim to samo zbog toga da bi se ti bolje osjećao," Pokušao sam razbistriti pogled. Sve mi je još bilo mutno, "To nije bilo jedno od mojih boljih

radnih iskustava, S druge, pak, strane mislim da nisam zaslužio da se moje djelo probije na naslovne stranice."
"Naravno da nisi. Netko ti je zabio nož u leđa. Netko ti je smjestio sve ovo kod tiska. Sve to je jedno veliko sranje,"
"To je sranje," izbacio je Damon. "Zar ne, dobri stari oče?"
"Ovo je Jezzie," rekao sam djeci. "Mi ponekad, zajedno radimo." Djeca su se polako navikavala na Jezzie, ali su još uvijek bila malo plaha. Jannie se pokušavala sakriti iza starijeg brata. Damon je zabio obije ruke u stražnje džepove hlača, baš kao i njegov tata.
Jezzie je čučnula dolje; spustila se na njihovu visinu. Rukovala se s Damonom, a potom i s Janelle. To je bio dobar, spontani čin.
“Vaš tata je najbolji policajac kojeg sam ikada vidjela." rekla je Damonu. "Ja to znam." Zahvalno je prihvatio kompliment.
"Ja sam Janelle." Janelle me iznenadila lakoćom kojom je otkrila Jezzie svoje ime.
Vidio sam da je čeznula za zagrljajem. Janelle voli da je netko grli više od bilo kojeg stvora na ovom planetu. Tako je i zaradila jedan od svojih brojnih nadimaka: Čičak.
I Jezzie je to osjetila. Ispružila je rake prema Jannie i zagrlila je. Bila je to dražesna, mala scena. Damon im se, odmah, odlučio pridružiti. To je bilo ono pravo. Bilo je kao da se neki njihov najbolji, davno izgubljeni prijatelj odjednom vratio iz rata.
Nakon minutu ili nešto više. Jezzi je ponovo ustala. Tog mi je trenutka sinulo da je ona doista draga osoba i da nisam viđao mnogo takvih tijekom istrage. Svojom je posjetom otkrivala da je vrlo pažljiva, ali ujedno i hrabra. Jugoistočni dio grada nije baš okruženje u kojem bi se bijela žena trebala kretati, pa makar nosila i oružje.
"Evo, došla sam samo zbog nekoliko zagrljaja" Namignula mi je. "U stvari, radim na jednom slučaju tu u blizini. Opet sam postala radoholičar."
"Što kažeš na jednu vruću kavu?" upitao sam je. Mislio sam da bih to nekako mogao izvesti.
Nana, vjerojatno, u kuhinji ima nešto kave stare tek pet, šest sati.
Dobacila mi je pogled, iskosa, i ponovo se počela smijati.
"Dvoje drage djece, ugodno nedjeljno jutro kod kuće s njima. S obzirom na sve, nisi baš tako grub momak kakvim se praviš."
"Ne, ja sam i uza sve to grub momak," rekao sam. "Ja sam samo grub momak koji, do nedjelje ujutro, uspijeva pronaći put do doma."
"U redu, Alex." Smiješak joj nije silazio s lica. "Samo nemoj dopustiti, da te ove novinarske gluposti dotuku. Nitko, ionako, ne vjeruje u te smiješne priče. Morala bih ići. Poziv na kavu iskoristit ću drugi put."
Jezzie Flanagan otvorila je ulazna vrata i spremala se otići. Mahnula je djeci, dok su se iza nje zatvarala vrata.
"Vidimo se, dobri stari oče," rekla mi je i nasmijala se.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:35 pm

Poglavlje 31



Kada je Jezzie Flanagan završila s poslom u jugoistočnom dijelu, odvezla se do seoskog imanja na kojem je Gary Sonej bio zakopao dvoje djece. Posjetila je to mjesto već dva puta, ali još joj mnogo toga nije bilo jasno oko farme u Marylandu. Bila je beskrajno opsjednuta time i smatrala je da nitko ne želi uhvatiti Soneja više od nje.
Nije se obazirala na znakove koji su obilježavali scenu zločina i požurila je niz prašnjavi put pun rupa do skupine ruševnih zgrada. Jasno se sjećala svih detalja oko mjesta. Tu se nalazila glavna stambena zgrada, garaža za poljodjelske strojeve i skladište u kojem su bila zatočena djeca.
Zašto baš ovo mjesto? pitala se. Zašto ovdje, Sonej? Što nam to govori o tome tko je on, zapravo?
Jezzie Flanagan je bila čudo od djeteta medu istražiteljima sve od prvog dana kad je ušla u tajnu službu. Došla je s najboljom diplomom pravnog fakulteta Sveučilišta u Virginiji, i Ministarstvo financija ju je pokušalo usmjeriti prema FBI-u, u kojem gotovo polovica agenata ima pravni fakultet. Ali, Jezzie je procijenila situaciju i izabrala službu u kojoj će sa svojom diplomom još više odskakati od ostalih. Radila je osamdeset do sto sati tjedno od samog početka, pa sve do danas. Bila je zvijezda u uzletu zbog samo jednog razloga: bila je pametnija i čvršća od svih muškaraca s kojima, ili za koje je radila. Imala je jači poriv. Jezzie je, ipak, znala od samog početka da će njezina zvijezda ugasnuti, napravi li ikada veliku pogrešku. Toga je bila svjesna. Postojao je samo jedan izlaz. Morala je, nekako, pronaći Garyja Soneja. Ona je morala biti ta.
Šetala je po imanju sve dok se nije spustila tama. Zatim je to ponovila, ovoga puta s baterijskom svjetiljkom. Bilježila je zapažanja, pokušavajući uspostaviti neku vezu koja je nedostajala. Možda je ovo imalo nešto zajedničko sa starim Lindberghovim slučajem iz 1930. godine, takozvanim zločinom stoljeća.
Lindberghov sin?
Lindbergh je, također, imao seosku kuću u Hopewellu, država New Jersey. Lindberghovo je djetešce bilo zakopano vrlo blizu mjesta odakle je oteto.
Bruno Hauptmann, Lindberghov otmičar, bio je iz New York Cityja. Je li otmičar iz Washingtona mogao biti neki njegov daljnji rođak? Je li možda bio iz okolice Hopewella? Možda iz Princetowna? Kako to da se o Soneju još uvijek ništa nije moglo saznati?
Prije nego li je napustila imanje, Jezzie je neko vrijeme sjedila u svom automobilu. Upalila je motor, uključila grijanje i ostala tako sjediti. Opsjednuta. Izgubljena u mislima.
Gdje li je Gary Sonej? Kako je mogao nestati? Danas nitko ne može naprosto nestati. Nitko nije tako pametan.
Onda je razmišljala o Maggie Rose Dunne i "Račiću" Goldbergu i suze su joj navrle niz obraze.
Nije prestajala jecati. Znala je da je to je ono zbog čega je došla na farmu. Jezzie Flanagan se morala isplakati.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:35 pm

Poglavlje 32



Maggie Rose bila je u potpunom mraku.
Nije više znala koliko dugo je bila unutra. Bilo je to svakako jako, jako dugo. Nije se više mogla sjetiti kada je posljednji puta nešto pojela, ili kada je vidjela ili razgovarala s nekim, osim s glasovima u svojoj glavi.
Željela je da netko dođe sad odmah. Satima se bavila tom mišlju.
Čak je poželjela da se stara žena vrati i viče na nju. Počela se pitati zašto su je ovako kažnjavali; što li je to tako lošeg učinila. Je li možda bila zločesta i zaslužila da joj se sve ovo dogodi? Polako je počinjala vjerovati kako je ona sigurno jedna vrlo loša osoba, inače joj se ne bi događale ovako strašne stvari.
Više nije mogla plakati. Čak i da je htjela. Plakati više nije mogla.
Često je pomišljala da je, zapravo, umrla. Maggie Rose sada više nije ništa mogla osjetiti. Tada bi se uštipnula što je jače mogla. Čak bi se i ugrizla. Jednom se tako jako ugrizla za prst da je prokrvario. Osjetila je okus svoje vlastite tople krvi, i to je na čudan način bilo prekrasno. Izgledalo je da će njezin boravak u tami trajati zauvijek. Tama je bila jedan tijesni sobičak, poput izbe. Ona...
Iznenada, Maggie Rose osluhnu glasove koji su dolazili izvana. Nije uspjela dovoljno dobro čuti o čemu su razgovarali, ali to su pouzdano bili glasovi. Stara žena? Najvjerojatnije. Maggie Rose ih je htjela pozvati, ali bojala se stare žene. Njezino užasno vikanje, njezine prijetnje i kreštavi glas bili su mnogo strašniji od filmova strave koje joj je njezina majka nerado dozvoljavala da gleda. Bilo je to daleko gore od Freddyja Krugera.
Glasovi su utihnuli. Više ih nije mogla ćuti, čak ni kad je prislonila uho uz vrata izbe. Otišli su.
Ostavili su je ovdje unutra, zauvijek.
Probala je zaplakati, ali suze joj nisu dolazile na oči.
Tada je Maggie Rose počela vrištati. Vrata su se, odjednom, naglo otvorila i zaslijepila ju je svjetlost krasnija od svega.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:35 pm






Poglavlje 33



Uvečer, 11. siječnja, Gary Murphy se sigurno i udobno smjestio u svojem podrumu. Nitko nije znao da se tamo nalazi, ali, ukoliko bi Missy slučajno palo napamet da njuška i otvori podrumska vrata, on bi samo uključio svjetlo na radnoj klupi. O svemu je dobro promislio. Još jedanput, tek toliko, da se nađe.
Počela ga je opsjedati misao o tome kako bi lijepo bilo ubiti Missy i Roni, no, zaključio je, s time će još malo pričekati. Ipak, pustio je mašti na volju. Poubijati svoju vlastitu obitelj imalo je u sebi nešto toplo i domaće. Nije to bilo bog zna kako domišljato, ali dojam bi bio lijep: ledena jeza prožela bi spokojno, bezbrižno susjedstvo iz predgrađa. Sve druge obitelji bave se upravo najironičnijim stvarima - zaključavaju vrata, zaključavaju se unutra zajedno.
Oko ponoći, shvatio je da je njegova mala obitelj otišla na spavanje bez njega. Nitko se nije niti potrudio da ga pozove od tamo dolje. Nisu marili za njega. Šuplji urlik začinjao se u njegovoj glavi. Trebalo mu je barem pet-šest Nuprina da zaustavi bijeli šum, barem na čas.
Možda će zapaliti tu savršenu malu kuću u Centralnoj Aveniji. Palež kuća godi duši. Činio je to već i prije; učinit će to opet. Bože, cijela ga je lubanja boljela, kao da ga netko udara pijukom po glavi. Možda nešto nije u redu s njegovim tjelesnim stanjem? Je li moguće, da će ovoga puta zaista poludjeti.
Pokušavao je misliti na Osamljenog Orla - Charlesa Lindbergha. Ni to nije pomoglo. U mislima je ponovo posjetio seosku kuću u Hopewell Junctionu. Slaba korist od toga. I taj se duhovni put, već činio otrcanim.
Isuse Bože, pa on je sada i sam postao slavan širom svijeta. Sada je on bio slavan. Cijeli je svijet znao za njega. Bio je medijska zvijezda diljem Planeta, željan svega.
Napokon je izašao iz podruma, a onda je napustio i kuću u Wilmingtonu. Bilo je oko pet i trideset ujutro. Dok je išao prema autu, osjećao se kao životinja koju su odjednom pustili na slobodu.
Odvezao se natrag u D.C. Tamo je bilo još mnogo posla koji je trebalo obaviti. On nije želio razočarati svoje gledateljstvo, nije li tako?
Osjetio je da ima poslasticu za svakog. Nemojte se opuštati, dok sam ja tu!
Oko jedanaest sati tog jutra, u utorak, Gary Murphy lagano je pokucao na ulazna vrata dobro održavane gradske kuće od opeke, na rubu Capitol Hilla. Din-don, zazvonilo je uglađeno zvonce iznutra.
Već od samog osjećaja opasnosti i činjenice da se on vratio u Washington podilazili su ga ugodni trnci. Ovo je daleko bolje od skrivanja. Ponovo je živnuo, mogao je disati, imao je prostora za sebe.
Vivian Kim stavila je lanac na vrata, ali, kada ih je otvorila, bila su odškrinuta oko trideset centimetara. Kroz špijunku na vratima ugledala je dobro poznatu uniformu washingtonske PEPCO službe za održavanje komunalija.
Zgodna dama, prisjećao se Gary iz Washingtonske dnevne škole. Dugačke, crne pletenice. Sladak, mali, prćasti nos. Bilo je očigledno da ga nije prepoznala s plavom kosom. Bez brkova i s nešto manje materijala na obrazima i bradi.

"Da? Što je? Mogu li vam pomoći?" pitala je čovjeka koji je stajao na njezinom pragu. Iz kuće se čula jazz glazba: Thelonious.
"Mislim da bih ja mogao pomoći vama." Ljubazno se nasmiješio. "Netko se požalio da je račun za struju prevelik."
Vivian Kim se namrštila i odmahnula glavom. Oko vrata, na vrpci od sirove kože, objesila je sićušni zemljovid Koreje. "Ja nisam nikoga zvala. Znam da nisam zvala PEPCO."
"Ne znam, gospođice, ali netko nas je, ipak, zvao."
"Dođite neki drugi put," rekla mu je Vivian Kim. "Možda vas je pozvao moj momak. Morat ćete doći ponovo. Žao mi je."
Gary je slegnuo ramenima. Ovo je bilo tako slasno. Želio je da traje što dulje. "Pretpostavljam.
Možete nas opet pozvati, ako to želite," rekao je. "Morat ćemo vas ponovo pribilježiti. Ipak, radi se o preplati. Previše ste platili."
"U redu. Čula sam vas. Razumijem,"
Vivian Kim je polagano skinula lanac i otvorila vrata. Gary je ušao u stan. Izvukao je dugačak lovački nož svojeg radnog ogrtača. Uperio ga je u lice učiteljice. "Nemoj vikati. Ne viči, Vivian."
"Kako znate moje ime?" upitala ga je. 'Tko ste vi?"
"Ne diži glas, Vivian. Nema razloga za strah... Ja sam ovo već radio. Ja sam samo tvoj provalnik iz vrta."
"Što hoćete?" Učiteljica se počela tresti.
Gary je razmislio na trenutak prije nego li je odgovorio na pitanje uplašenog zeca. "Pretpostavljam da želim poslati još jednu poruku preko televizije. Želim slavu koju sam tako bogato zaslužio," rekao je napokon. "Želim postati najstrašniji čovjek u Americi. Zato sam se primio posla u glavnom gradu. Ja sam Gary, Zar me se ne sjećaš, Viv?"


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:36 pm

Poglavlje 34



Sampson i ja jurili smo ulicom C u srcu Capitol Hilla. Trčeći tako, mogao sam čuti zrak kako mi struji kroz nos. Udovi su mi bili rasklimani.
Policijska vozila iz našeg odjela i kola hitne pomoći potpuno su blokirala ulicu. Morali smo parkirati u ulici F i pretrčati jedan komad puta. WJLA televizija bila je već tamo. Također CNN. Posvuda su zavijale sirene.
Ispred nas sam primijetio skupinu reportera. Zapazili su Sampsona i mene kako dolazimo. Nama se teško sakriti, kao i igračima Harlem Globetrottersa u Tokyju.
"Istražitelju Cross? Dr. Cross?" zvali su novinari, pokušavajući nas zaustaviti.
"Nemamo komentara," odmahnuo sam im. "Ni jedan od nas dvojice. Maknite nam se, kvragu, s puta."
U stanu Vivian Kim, Sampson i ja našli smo sve sama poznata lica - tehničare, forenzičare i cijelu DOA (mrtvozorničku) ekipu u svom morbidnom okruženju.
"Ne želim ovo više raditi," rekao je Sampson. "Cijeli svijet slijeva se u kanal za gnojnicu. To je previše, čak i za mene."
"Izgaramo," promrmljao sam, "izgaramo zajedno."
Sampson me zgrabio za ruku i držao je neko vrijeme. Time mi je dao do znanja koliko ga je sve ovo lupilo. Ušli smo u prvu spavaonicu, g desne strane predsoblja. Trudio sam se da unutra budem miran. Nisam uspio.
Spavaonica Vivian Kim bila je prekrasno uređena. Zidovi su uglavnom bili prekriveni mnoštvom izuzetnih, cmo-bijelih obiteljskih fotografija i umjetničkih postera. Na jednom zidu visjela je antikna violina. Odvraćao sam pogled od onoga što sam, zapravo, došao vidjeti. Konačno sam i to morao učiniti.
Vivian Kim bila je pribijena za krevet dugačkim lovačkim nožem. Bio joj je zabijen kroz trbuh, Obje dojke bile su joj odrezane. Pubične su joj dlake bile obrijane. Oči su joj bile iskolačene, kao da je u posljednjim trenucima vidjela nešto neopisivo užasno.
Pogledom sam kružio po sobi. Nisam mogao gledati osakaćeno tijelo Vivian Kim. Zagledao sam se u nešto jarko obojeno, što je ležalo na podu. Zastao mi je, dah. Kad smo došli, to nam nitko nije spomenuo. Nitko nije primijetio najvažniji trag. Srećom, nitko nije uklonio dokaz.
"Pogledaj ovo ovdje.” Pokazao sam Sampsonu.
Druga tenisica Maggie Rose Dunne ležala je na podu spavaonice Vivian Kim. Ubojica je ostavljao za sobom ono što patolozi zovu "umjetničkim rukopisom". Ovoga je puta ostavio nedvosmislenu poruku - potpis nad potpisima. Sav sam se tresao dok sam se saginjao do tenisice koja je pripadala djevojčici. Vidio sam na djelu krajnje sadistički osjećaj za humor. Ružičasta tenisica, u šokantnom kontrastu s krvavom scenom zločina.
Gary Sonej bio je u ovoj spavaonici. Sonej je, također, ubojica iz predgrađa. On je bio Stvor i vratio se u grad.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:36 pm





Poglavlje 35



Gary Sonej je doista bio u Washingtonu. Bavio se slanjem preporučenih pošiljki svojim obožavateljima. Došlo je i do izvjesne promjene. Počeo nam je bacati mamce. Sampson i ja dobili smo od Jefea određeni ustupak: smjeli smo raditi na otmici, ukoliko je povezana s istragom o ubojstvima. A to je bila u svakom pogledu.
"Danas imamo slobodan dan, trebali bismo se zabavljati," rekao mi je Sampson dok smo hodali ulicama jugoistočnog dijela grada. Bio je trinaesti siječnja. Jezivo hladno. Ljudi su zapalili vatre u kantama za smeće, gotovo na svakom uglu ulice. Jedan od te braće imao je na poleđini glave britvom ispisano FUC U 2. Ukrao mi je misao iz glave.
"Gradonačelnik Monroe više nas ne zove. Ne piše nam," rekao sam Sampsonu. Promatrao sam svoj dah, kako ispušta oblake u ledeni zrak.
"Vidiš, nije sve tako crno," rekao je u vjetar. "Pojavit će se kada uhvatimo Stvora. Doći će pokupiti sve pohvale u naše ime."
Hodali smo, šaleći se na račun situacije i svoj vlastiti. Sampson je govorio stihove iz popularnih rap pjesama; on to često radi.
Toga jutra izabrao je "Sad kada smo pronašli ljubav." Teški D & The Boyz. "Probudi me, probudi me, ti si moja leptirića," nastavljao je govoriti Sampson kao da će stihovi svemu dati neki smisao.
Pretresali smo susjedstvo Vivian Kim, na rubu jugoistočnog dijela. Ispitivanje susjedstva je zatupljujući posao, čak i za mlade i nadobudne. "Jeste li, možda, jučer vidjeli nekoga ili nešto neobično?" pitali smo svakog tko je bio dovoljno glup da nam otvori vrata. "Jeste li primijetili neke nepoznate ljude, nepoznate automobile, bilo što, što bi vam zapelo za oko? Mi ćemo odlučiti je li to važno ili nije."
Kao i obično, nitko nije ništa vidio. Ništa, pa ništa. Nitko nije bio sretan što nas vidi, naročito kad smo s našim ispitivanjem dospjeli do jugoistočnog dijela.
Povrh svega, temperatura se spustila na minus deset stupnjeva i puhao je ledeni vjetar. Padala je i susnježica. Ulice i nogostupi bili su prekriveni ledenom bljuzgavicom. Nekoliko puta pridružili smo se ljudima na ulici, koji su se grijali uz vatru u kantama za smeće.
"Vi jebeni policajci, stalno vam je hladno, čak i usred ljeta," rekao nam je jedan mladi zezator. I Sampson i ja smo se smijali.
Negdje oko šest sati, konačno smo se dovukli natrag do našeg auta. Bili smo kao prebijeni.
Odvalili smo preko leđa jedan dugi dan. Nismo postigli ništa naročito. Gary Sonej je opet netragom nestao. Osjećao sam se kao da sam ušao u neki film strave.
"Hoćeš li da pregledamo još nekoliko blokova zgrada?" upitao sam Sampsona. Bio sam dovoljno očajan da se odem okušati na aparatima za igru u Atlantic Cityju. Sonej se poigravao s nama. Možda nas je upravo promatrao. Možda je prokleti Stvor stvarno nevidljiv.
Sampson je odmahnuo glavom. "Nema šanse, srdašce. Prvo ću popiti sanduk piva. Nakon toga mogu početi s ozbiljnim opijanjem."
Obrisao je susnježicu sa sunčanih naočala, zatim ih je ponovo stavio. Neobično je kako dobro

poznajem svaki njegov pokret. Čistio je očale na isti način kao i kada mu je bilo dvanaest godina. Kroz kišu, kroz susnježicu i kroz snijeg.
"Obavimo još nekoliko blokova zgrada," rekao sam. "Gospođici Vivian za ljubav. To je najmanje što možemo učiniti."
"Znao sam da ćeš to reći."
Stan gospođe Quillie McBride došao je na red oko šest i dvadeset, te iste večeri. Quillie i njezina prijateljica, gospođa Scott, sjedile su za kuhinjskim stolom. Gospođa Scott je smatrala da nam ima reći nešto što bi moglo biti od koristi. Stigli smo k njoj spremni da saslušamo sve što nam je namjeravala ispričati.
Ako se ikad nedjeljom ujutro nađete u jugoistočnom dijelu D.C.-a, ili sjevernom okrugu Philadelphije ili Harlema u New Yorku, moći ćete vidjeti dame poput gđe. McBride i njezine prijateljice Willie Mae Randall Scott. Ove dame odjevene su u udobne košulje i isprane suknje od gabardena. Njihova uobičajena odjeća sastoji se od pernatih šešira i cipela s debelom petom, koje se vežu tako čvrsto da im noge iz njih iskaču poput safalada. Odlaze ili se vraćaju iz raznoraznih crkava. Tom prigodom, kao u slučaju Willie Mae, koja je članica Jehovinih svjedoka, rasparčavaju i publikaciju ’Kula stražara’.
"Mislim da vam svima mogu biti od pomoći," rekla nam je gđa. Scott mekim, iskrenim glasom.
Imala je blizu osamdeset godina, ali se izražavala vrlo pribrano i jezgrovito.
"Bit ćemo vam zahvalni na tome," rekao sam. Svi četvoro sjeli smo za kuhinjski stol. Na stolu je bio pladanj sa zobenim kolačima, ako se dogodi da netko dođe u posjetu. Na istaknutom mjestu na kuhinjskom zidu nalazio se triptih s fotografijama dvojice ubijenih Kennedyja i Martina Luthera Kinga.
"Čula sam da je ubijena učiteljica," rekla je gđa. Scott meni i Sampsonu. "Dakle, ja sam vidjela čovjeka koji se vozio po susjedstvu mjesec dana prije nego li su Turnerovi ubijeni. Bio je bijelac. Imam sreću da me pamćenje još uvijek dobro služi. Uvježbavam ga tako da se usredotočujem na sve ono što mi se događa pred očima. Sjećat ću se svakog trenutka ovog našeg razgovora i poslije deset godina, dragi moji istražitelji."
Njezina prijateljica gđa. McBride primakla je stolac bliže gđi. Scott. Ispočetka nije ništa govorila, premda je držala natečenu ruku gđe. Scott među dlanovima.
"To je istina. Sjećat će se," rekla je Quillie McBride.
"Tjedan dana prije ubojstva Turnerovih, isti bijelac ponovo se pojavio u susjedstvu," nastavljala je gđa. Scott. "Taj drugi puta, išao je od jedne kuće do druge. Bio je putujući trgovac."
Sampson i ja smo se pogledali. "Trgovački putnik? Kakav?" upitao ju je Sampson.
Gđa. Scott malo je lutala pogledom preko Sampsonovog lica, prije nego li je odgovorila na pitanje. Pretpostavljam da se pokušavala koncentrirati, kako bi bila sigurna da se sjetila svega u vezi s njim. "Prodavao je uređaje za centralno grijanje, pred zimu. Otišla sam do njegovog automobila i pogledala unutra. Na prednjem sjedalu bila je neka vrsta reklamne knjige. Tvrtka se zove Atlantic Heating, iz Wilmingtona, država Delaware."
Gđa. Scott je prešla pogledom od lica do lica, kako bi provjerila jesmo li shvatili ono što nam je upravo rekla.
"Jučer sam vidjela isti auto kako se vozi kroz susjedstvo. Vidjela sam taj auto onog jutra kada je ubijena žena u Ulici C. Rekla sam ovoj svojoj prijateljici, ’Ovo ne može biti slučajnost, zar ne?’ Ja, zapravo, ne znam je li on taj kojeg tražite, ali mislim da biste morali s njim popričati."

Sampson me je pogledao. A onda smo obojica učinili nešto što u zadnje vrijeme nismo često radili. Prasnuli smo u smijeh. Pridružile su nam se i dame. Napokon smo imali nešto. Nešto se, napokon, prvi puta u ovom slučaju razbistrilo.
"Otići ćemo porazgovarati s putujućim trgovcem," rekao sam gđi, Scott i Quillie McBride. "Idemo u Wilmington, Delaware."


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:36 pm


Poglavlje 36



Gary Murphy stigao je kući nešto poslije pet sljedećeg poslijepodneva, 14. siječnja. Otišao je u ured koji se nalazio odmah do Wilmingtona. Tamo je bila samo nekolicina ljudi i planirao je obaviti nekoliko beskorisnih poslova s papirologijom. Morao se potruditi da stvari izgledaju normalno još neko vrijeme.
Završio je razmišljajući o važnijim temama. Velebni plan. Gary se jednostavno nije mogao prisiliti da ozbiljno shvati papirnatu kašu od računa i platnih naloga, koja se prelijevala preko rubova radnog stola. Prebirao je po zgužvanim računima kupaca, bacao pogled na imena, iznose računa, adrese.
Zar bi netko tko ima zdrav mozak mogao mariti za platne naloge, razmišljao je. Sve je to bilo tako okrutno gubljenje vremena, tako glupo i sitničavo. Upravo mu je zbog toga ovaj posao, kao Delaware, pružao tako dobro utočište.
U uredu nije obavio baš ništa, osim što je potratio nekoliko sa ti. Na putu kući ipak je kupio poklon za Roni. Kupio joj je ružičasti bicikl s pomoćnim kotačima i naljepnicama. Dodao je tome i Barbie kuću iz snova. Bilo je predviđeno da njezina rođendanska zabava počne u šest sati.
Missy ga je dočekala na ulaznim vratima sa zagrljajem i poljupcem. Pozitivno dokazivanje bilo je njezina najjača vrlina. Priprema zabave zaokupila ju je potpuno. Danima mu nije smetala.
"Imao sam uspješan dan, dušo. Ne šalim se. Ugovorio sam tri odlaska u kuće za sljedeći tjedan. Velim ti, tri," rekao joj je Gary. Do vraga. Znao je on biti šarmantan kada je to htio. Gospodin Chips ide u Delaware.
Slijedio je Missy u blagovaonicu, gdje je prostirala papirnate i plastične čaše i tanjure u živim bojama, sve to za zabavu nad zabavama. Missy je već objesila na zid oslikanu plahtu - od one vrste koju obično nose na nogometnim utakmicama pri G. S. – Glupom Sveučilištu. Na ovoj je pisalo: RONI, NAVALI - SEDMICA ILI PUKNI!
"Mila, ovo je genijalno. Ti možeš učiniti nešto ni iz čega. Sve ovo izgleda fantastično," rekao je Gary. "Sve ovo sada izgleda zaista lijepo."
Pomalo ga je počela hvatati depresija. Osjećao se suvišnim i želio je malo odrijemati. Cijela zamisao o Roninoj rođendanskoj zabavi postala je, odjednom, strašno naporna. Kada je on bio dijete, nikakve zabave nisu dolazile u obzir.
Susjedi su počeli pristizati točno u šest sati. To je bio dobar znak, mislio je. Značilo je da su djeca stvarno željela doći. Voljela su Roni. Mogao je to primijetiti na licima svih malih Napuhanoglavaca.
Neki su roditelji ostali na zabavi. To su bili Missyini i njegovi prijatelji. Kako je dužnost nalagala, odigrao je ulogu poslužitelja pića, dok je Missy navela djecu da se igraju različitih igara: i došao je pauk, ringe-ringe-raja, glazbene stolice, prikvači magarcu rep.
Svi su se dobro zabavljali. Pogledao je Roni: bila je van svake sumnje glavna.
Garyju se učestalo javljala zamisao kako je poubijao sve koji su došli na dječju rođendansku zabavu. Na rođendansku zabavu ili možda na Uskršnju potragu za jajima. To mu je malo popravilo

raspoloženje.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:36 pm




Poglavlje 37



Kuća je bila jednokatnica s prizemljem, od bijelo obojene opeke, na drvenoj platformi. Već je bila okružena vozilima: karavanima, Jeepovima, obiteljskim automobilima iz predgrađa.
"Ovo ne može biti njegova kuća," rekao je Sampson, dok smo se parkirali u pokrajnjoj ulici. "Stvor ne može živjeti ovdje. Ovdje živi Jimmy Stewart."
Uspjeli smo pronaći Garyja Soneja - ali to nije izgledalo kako treba. Kuća u kojoj je živjelo čudovište bila je savršena ljepotica iz predgrađa, kuća od medenjaka u dobro održavanoj ulici Wilmingtona u državi Delaware. Nisu prošla ni dvadeset i četiri sata otkad smo razgovarali s gospođom Scott u D.C.-u. Za to vrijeme ušli smo u trag Atlantic grijanju u Wilmingtonu. Također smo okupili izvorni tim za oslobađanje talaca.
Gotovo svi prozori na kući bili su osvijetljeni. Dominov dostavni kamionet stigao je skoro istovremeno s nama. Štrkljavi, plavokosi momak otrčao je do vrata, noseći četiri velike kutije s pizzama na ispruženim rukama. Dostavljač je dobio novac, zatim se kamionet odvezao isto tako brzo kako je i došao.
Otkriće da je to lijepa kuća u pristojnom susjedstvu činila me nervoznim. Sljedećih minuta iščekivao sam s još većom sumnjičavošću. Sonej je uvijek bio dva koraka ispred nas - tako bi uvijek ispalo.
"Krećemo," rekao sam Specijalnom agentu Scorseu. 'To je to, narode. Ulazna vrata za pakao." Nas devetorica nahrupili smo u kuću - Scorse, Reilly, Craig i još dvojica iz Ureda, Sampson, ja,
Jeb Klepner i Jezzie Flanagan. Bili smo teško naoružani i opremljeni neprobojnim prslucima. Željeli smo ovo završiti. Upravo ovdje. Upravo sada.
Ušao sam kroz kuhinju. Scorse i ja bili smo zajedno. Sampson je bio odmah iza nas. Ni najmanje nije ličio na taticu iz susjedstva koji je malo zakasnio na zabavu.
"Tko ste vi, ljudi? Što se to događa?" vrisnula je žena iza kuhinjskog šanka, kad smo upali unutra. "Gdje je Gary Murphy?" povikao sam glasno. Istodobno sam pokazao svoju policijsku značku.
"Ja sam Alex Cross. Policija. Ovdje smo povodom otmice Maggie Rose Dunne."
"Gary je u blagovaonici," rekla je, dršćućim glasom, druga žena, koja je stajala pokraj blendera. "Ovuda." Pokazala je.
Jurnuli smo niz hodnik. Obiteljske fotografije visjele su na zidovima. Hrpa neotvorenih darova ležala je na podu. Izvukli smo revolvere.
Bio je to zastrašujući trenutak. Djeca koju smo vidjeli bila su zaplašena. Isto tako i njihove majke i očevi. Ovdje je bilo toliko nevinih ljudi - upravo kao i u Disney Worldu, pomislio sam. Isto kao i u Washingtonskoj dnevnoj školi.
Gary Sonej nije se nalazio u blagovaonici. Tu je bilo samo još policajaca, djece s rođendanskim šeširima, kućnih ljubimaca, mama i tata širom otvorenih usta, u nevjerici.
"Mislim da je Gary otišao gore," napokon je rekao jedan od očeva. "Što se to ovdje događa? Koji vrag se ovdje zbiva?"
Craig i Reilly već su se stropoštali natrag niz stubište u predvorje kraj ulaza.

"Nema ga gore," derao se Reilly.
Jedno je dijete reklo, "Ja mislim da je gospodin Murphy otišao dolje u podrum. A što je to on učinio?"
Potrčali smo natrag u kuhinju i dolje u podrum - Scorse, Reilly i ja. Sampson se opet popeo gore da provjeri još jedanput.
U dvije male prostorije u podrumu nije bilo nikoga. Tu su se nalazila vanjska vrata za zaštitu od oluje. Bila su zatvorena i zaključana izvana.
Sampson je sišao trenutak kasnije, grabeći po dvije stube odjedanput. "Provjerio sam sve gore na katu. Tamo ga nema!"
I ovoga puta Gary Sonej je nestao.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:37 pm

Poglavlje 38


U redu, nazovimo stvari pravim imenom! Počnimo se ozbiljno igrati. Od sada igramo za novac, mislio je Gary dok je trčao da izvuče glavu.
Pravio je planove za bijeg od svoje petnaeste ili šesnaeste godi ne. Znao je da će takozvana vlast, nekako, negdje, jednoga dana do ći po njega. Sve je to već vidio u svojoj glavi, u svojim dobro razrađenim sanjarijama. Bilo je samo pitanje kada i, možda, zbog čega? Zbog kojeg od njegovih zločina?
Evo, sada su bili ovdje u Centralnoj Aveniji u Wilmingtonu! Slavni lov na čovjeka bližio se kraju.
Ili je možda tek počinjao?
Mirno je isplatio dostavljača pizze. Onda je sišao niz stubište potom izišao van kroz podrum.
Koristio se posebnim, napola sakrivenim vratima i ušao u garažu. Ponovno je zaključao vrata izvana. Druga, pokrajnja vrata vodila su u usku stražnju uličicu ravno Dwyersovo dvorište. Zaključao je i ta vrata. Čizme za snijeg Jimmyja Dwyersa stajale su na stubama trijema. Posvuda je bilo snijega. Obuo je susjedove čizme.
Zastao je na pola puta između svoje i Dwyersove kuće. Razmišljao je, ne bi li ih pustio da ga uhvate sada i ovdje - biti uhvaćen - baš kao Bruno Hauptmann u Lindberghovom slučaju. Svidjela mu se ta zamisao. Ali, ipak, ne još. Ne ovdje.
Nastavio je bježati niz uski niz uličica između kuća. Nitko, osim djece, nije se služio tim spletom uličica; bile su obrasle visokim korovom i pretrpane odbačenim limenkama od gaziranih napitaka.
Činilo mu se da ima suženi vid. To je moralo biti zbog straha koji je osjećao svakim djelićem tijela. Gary se bojao. Morao je to priznati. Suoči se s nepobitnom činjenicom: momče, to je adrenalin.
Trčao je kroz jedno, pa kroz drugo stražnje dvorište, niz dobru, staru Centralnu Aveniju. Zašao je u duboku šumu Downing Parka. Putem nije vidio niti žive duše.
Tek kad je bacio pogled unatrag, mogao ih je vidjeti kako se približavaju njegovoj kući. Zamijetio je velike crne Kafire (* Pripadnik jednog od nekoliko Bantu plemena u Africi - pogrdno ime za pripadnika crne rase) Crossa i Sampsona. Daleko precijenjen lov na čovjeka. Federalni Ured u punom sjaju.
Sada je jurio u oštrom trku, skroz van prema postaji prigradske željeznice, koja se nalazila četiri bloka dalje od njegove kuće. To je bila njegova veza za Philly, Washington, New York, veza prema vanjskom svijetu.
Uspio je to prevaliti za točno deset sekunda - ili tako nešto. Održavao je dobru formu. Snažne noge i ruke, trbuh ravan kao daska.
Jedan stari VW bio je parkiran ispred postaje. Uvijek je tamo bio parkiran - stara, vjerna Buba iz njegove nečasne mladosti.
Mogli bismo ublaženo reći: "Svjedok prošlih zločina". Vozio ga je tek koliko je trebalo, da se ne isprazni akumulator. Došlo je vrijeme za nastavak zabave, za daljnje igre. Lindberghov sin ponovo je na potezu.



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:37 pm




Poglavlje 39



Sampson i ja bili smo još uvijek u Murphyjevoj kući, iako je odavno prošlo jedanaest sati. Ljudi iz medija okupili su se ispred jarkožute trake. Isto tako i nekoliko stotina bliskih prijatelja i susjeda iz Wilmingtonske općine. Grad nikada nije doživio važniju noć.
Uzduž Istočne obale, na zapadu prema Pennsylvaniji i Ohiju, pokrenut je opsežan lov na čovjeka.
Činilo se nemogućim da Gary Sonej/Murphy pobjegne po drugi put. Nismo mogli vjerovati da je ovaj bijeg mogao planirati isto onako kako je isplanirao bijeg iz Washingtona.
Jedno dijete sa zabave zapazilo je patrolna kola lokalne policije kako prolaze nekoliko minuta prije nego li smo stigli u susjedstvo. Dječak je, nevino, spomenuo policijski automobil gospodinu Murphyju. Pobjegao je zahvaljujući čistoj sreći! Da smo stigli samo nekoliko minuta ranije, bio bi naš.
Sampson i ja ispitivali smo Missy Murphy više od jednog sata. Konačno ćemo nešto naučiti o pravom Soneju/Murphyju.
Missy Murphy lijepo bi se uklopila među majke djece koja pohađaju Washingtonsku dnevnu školu. Svoju ravnu, plavu kosu imala je počešljanu na stranu. Nosila je mornarski plavu suknju, bijelu košulju i udobne brodske mokasine. Imala je nekoliko kilograma previše, ali bila je zgodna.
"Izgleda da nitko od vas u to ne vjeruje, ali ja poznajem Garyja. Ja znam tko je on," rekla nam je. "On nije otmičar."
Dok je govorila, pušila je jedan Marlboro Lights za drugim. To je bila jedina gesta koja je odavala tjeskobu i bol. Razgovarali smo u kuhinji. Bila je čista i uredna, čak i dok je zabava bila u tijeku. Zapazio sam hrpu knjiga s receptima Betty Crocker. Bilo je tu i knjiga u izdanju Srebrnog nepca te Meditacija za žene koje previše rade. Fotografija Garyja Soneja/Murphyja u kupaćim gaćicama bila je pričvršćena na hladnjaku. Bio je oličenje pravog Američkog oca obitelji.
"Gary nije osoba sklona nasilju. On nije u stanju niti kazniti Roni." Govorila nam je Missy Murphy.
To mi je privuklo pozornost. Uklapalo se u model zvonastih krivulja koje sam godinama proučavao: izvještaji o sociopatima i njihovoj djeci. Sociopati često imaju poteškoća s kažnjavanjem svoje djece.
"Je li vam ikada rekao zašto mu je tako teško disciplinirati vašu kćer?" upitao sam je.
"Gary osobno nije imao sretno djetinjstvo. Roni želi pružiti samo ono najbolje. Svjestan je toga da se time kompenzira. On je vrlo bistar čovjek. Bez velike bi muke mogao položiti doktorat iz matematike.''
"Je li Gary odrastao ovdje u Wilmingtonu?" Sampson je pitao Missy. Sa ženom je razgovarao nježno i razumno.
"Ne, odrastao je u Princetonu, u New Jerseyu. Gary je tamo živio do svoje devetnaeste godine." Sampson je to pribilježio, a onda je pogledao u mojem smjeru. Princeton se nalazi blizu
Hopewella, gdje se, 1930. godine, dogodila Lindberghova otmica. Sonej je potpisivao poruke o otkupnini s ’Lindberghov sin’. Još uvijek nismo znali zašto.

"Je li njegova obitelj još uvijek u Princetonu?" upitao sam gospođu Murphy. "Možemo li im se tamo javiti?"
"Nema više nikog od obitelji. Dok je Gary bio u školi, izbio je požar. Garyjeva pomajka i otac, njegov polubrat i polusestra, svi su poginuli u toj tragediji."
Htio sam ući u dubinu svega što je Missy Murphy govorila. Na trenutak sam se tome morao oduprijeti. Požar u kući poremećenog mladog čovjeka? Još jedna obitelj mrtva; još jedna obitelj uništena. Je li Garyju Soneju/Murphyju upravo to bio cilj? Obitelji? Ako jest, što je s Vivian Kim? Je li nju umorio samo da bi se pravio važan?
"Jeste li poznavali nekog iz njegove obitelji?" pitao sam Missy.
"Ne. Umrli su prije nego li smo se Gary i ja upoznali. Nas dvoje smo se susreli na našoj drugoj godini studija na Delawareu."
"Što vam je sve suprug rekao o razdoblju provedenom u Princetonu?"
"Malo toga. On mnogo stvari drži za sebe. Znam samo to da su Murphyjevi stanovali više kilometara izvan grada. Najbliži susjed bio je udaljen od njih preko tri kilometra. Gary nije imao prijatelja sve dok nije krenuo u školu. A i tada se često osjećao izopćenim. On zna biti vrlo sramežljiv."
"Što je bilo s bratom i sestrom koje ste spomenuli?" pitao je Sampson.
"Oni su, u stvari, bili njegov polubrat i polusestra. To je i bio dio Garyjevog problema. Nisu bili bliski."
"Je li ikada spominjao Lindberghovu otmicu? Ima li nekih knjiga o Lindberghu?" nastavljao je Sampson. Njegova tehnika ispitivanja svodila se na hvatanje za gušu.
Missy Murphy tresla je glavom naprijed-natrag. "Ne. Ne, koliko ja znam. U podrumu je jedna soba puna njegovih knjiga. Možete otići pogledati."
"Hoćemo, naravno," rekao joj je Sampson.
Sada smo prikupili bogati materijal. Odahnuo sam kada sam to čuo. Prije ovoga nije bilo ničega osim sitnica na osnovu kojih bismo mogli nastaviti istragu.
"Je li njegova prava majka još uvijek živa?" pitao sam ju.
"Ne znam. Gary odbija o njoj govoriti. O njoj ne želi uopće razgovarati." "A kako je s pomajkom?"
"Gary nije volio svoju pomajku. Ona je očigledno bila vrlo vezana za svoju vlastitu djecu. Zvao ju je 'Kurvom Babilonskom’. Mislim da je došla iz West Babylona u New Yorku. Čini mi se da je to negdje na Long Islandu."
Poslije tolikih mjeseci bez ikakvih informacija, nisam stizao postavljati pitanja dovoljno brzo.
Sve što sam do sada čuo, obilovalo je tragovima. Iskrsnulo je jedno važno pitanje: Je li Gary Sonej/Murphy svojoj ženi govorio istinu? Je li on uopće znao govoriti istinu nekoj drugoj osobi?
"Gospođo Murphy, imate li neku predodžbu o tome kamo je, zapravo, mogao otići?" upitao sam sada.
"Garyja je nešto doista uplašilo," rekla je. "Mislim da to mora imati neke veze s njegovim poslom. I s mojim bratom koji mu je poslodavac. Ne mogu zamisliti da bi otišao doma, u New Jersey, ali možda jest. Možda se vratio natrag doma. On je vrlo impulsivan.”
Jedan od federalnih agenata, Marcus Connor, zavirio je u kuhinju gdje smo razgovarali. "Mogu li vas obojicu vidjeti na trenutak?.... Oprostite, neće dugo trajati," rekao je gospođi Murphy.
Connor nas je otpratio dolje u podrum kuće. Gerry Scorse, Reilly i Kyle Craig iz FBI-a već su

nas čekali tamo dolje.
Scorse je držao u ruci par Fido Dido čarapica. Prepoznao sam ih po opisu odjeće koju je Maggie Rose Dunne nosila na dan otmice. Također i po onome što sam vidio prilikom posjeta u sobi djevojčice, gdje sam razgledao njezinu zbirku odjeće i ukrasnih sitnica.
"Što misliš, Alex?" upitao me je Scorse. Primijetio sam da je, kadgod bi stvari postale doista uvrnute, uvijek tražio moje mišljenje.
"Isto ono što sam rekao za tenisicu u Washingtonu. Ostavio je to ovdje zbog nas. On želi da se s njim igramo."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:38 pm



Poglavlje 40



Stari Du Pont hotel u centru Wilmingtona, bio je prikladno mjesto za spavanje. Imao je ugodan, tihi bar gdje smo Sampson i ja namjeravali u miru nešto popiti. Nismo očekivali nikakvo društvo, ali začudili smo se kad su nam se na čašici pred spavanje pridružili Jezzie Flanagan, Klepner i još neki federalni agenti.
Bili smo umorni i frustrirani nakon što nam je Gary Sonej/Murphy za dlaku umakao. U kratkom vremenu popili smo obilnu količinu žestokog pića. Zapravo smo se dobro slagali. "Tim." Postajali smo glasni, igrali smo lažni poker, i te smo noći napravili pravi lom u otmjenoj Delaware dvorani. Sampson je neko vrijeme razgovarao s Jezzie Flanagan. I on je zaključio da je ona dobar drot.
Pijanka se polako smirila i razišli smo se u potrazi za svojim sobama koje su bile raštrkane po cijelom prostranom Du Pontu.
Jeb Klepner, Jezzie i ja popeli smo se stubištem, prekrivenima debelim tepihom, do svojih soba na drugom i trećem katu. U petnaest do tri ujutro, Du Pont je ličio na mauzolej. Na glavnom potezu kroz Wilmington nije bilo nikakvog prometa. Klepnerova soba bila je na drugom katu. "Idem gledati malo pristojne pornografije," rekao je, kad se rastajao od nas. 'To mi obično pomogne da lakše zaspim."
"Slatko sanjaj," rekla je Jezzie. "Vidimo se u predvorju, u sedam."
Klepner je zarežao dok je teturao niz hodnik do svoje sobe. Jezzie i ja popeli smo se zavojitim stubištem kat više. Bilo je tako mimo da se izvana moglo čuti klikanje semafora, dok se izmjenjivalo zeleno, žuto i crveno svjetlo.
“Još sam uvijek sav smotan," rekao sam joj. "Mogu vidjeti Soneja/Murphyja. Dva lica. Oba su potpuno različita u mojoj glavi."
"I ja sam zbunjena. To mi je u prirodi. Što bi sada radio da si kod kuće, a ne ovdje?" pitala je Jezzie.
"Vjerojatno bih svirao na glasoviru na verandi. Budio bih susjede s malo bluesa."
Jezzie se glasno nasmijala. "Možemo se vratiti u Delaware salu. Tamo ima jedan stari pijanino.
Vjerojatno je pripadao nekome od Du Pontovih. Ti sviraj, a ja ću popiti još jedno piće." "Barmen je otišao deset sekunda poslije nas. Sad je već kod kuće u svojem krevetu.”
Stigli smo na treći kat Du Ponta. Hodnik je blago zavijao. Kićeni znakovi na zidu pokazivali su brojeve soba i smjer u kojem se nalaze. Neki su gosti ostavili cipele vani da ih netko, tijekom noći, očisti.
"Ja sam u tristo jedanaest." Jezzie je iz džepa na jakni izvukla bijelu kodiranu karticu za otključavanje sobe.
"Ja sam u tristo trideset i četiri. Vrijeme je da se ide spavati. Da bismo ujutro bili odmorni." Jezzie se smiješila i pogledala me u oči. Prvi puta, koliko pamtim, nismo si imali ništa za reći.
Uzeo sam je u naručje i nježno zagrlio. Poljubili smo se na hodniku. Već dugo nisam nikoga poljubio na taj način. Nisam, zapravo, bio posve siguran tko je započeo poljubac.
"Vrlo si lijepa," prošaptao sam, dok su nam se usnice razdvajale. Riječi su mi same izašle iz usta.

To nije bio moj najbolji pokušaj, ali bilo je istinito.
Jezzie se smiješila i odmahnula glavom. "Moja su usta previše napućena i prevelika. Izgledam kao da su me, kao dijete, bacili na lice. Ti si taj koji dobro izgleda. Izgledaš kao Muhammad Ali."
"Naravno da je tako. Nakon što je primio previše udaraca."
"Nekoliko, možda. Da se istaknu crte lica. Točno onoliko udaraca koliko je potrebno. Osmijeh ti je tako lijep. Smiješi se za mene, Alex."
Ponovo sam pogubio te napućene usnice. Koliko se ja u to razumijem, meni su bile upravo savršene.
Ima mnogo mitova o tome kako crni muškarci žude za bijelim ženama; pa, opet, o tome kako neke bijele žene žele isprobati crne muškarce. Jezzie Flanagan je bila pametna i izuzetno poželjna žena.
Bila je netko s kim sam mogao razgovarati, netko koga sam želio imati u blizini.
I stajali smo tako, smotani u uzajamnom zagrljaju oko tri ujutro. Oboje smo malo više popili, ali, još uvijek, ne previše. Nije tu bilo nikakvih mitova. Samo dvoje ljudi samih u tuđem gradu, u toj vrlo čudnoj noći u našim životima.
Želio sam da me netko grli, upravo tada. Mislim da je Jezzie željela to isto. U njezinim sam očima vidio pogled, koji je bio sladak i utješan. Te sam noći, također, uočio krhkost. Bila je to mrežica sitnih, crvenih žilica u uglovima njezinih očiju. Možda je još uvijek mogla vidjeti Soneja/Murphwa, kao i ja. Bili smo tako blizu toga da ga napokon uhvatimo. Ovoga smo puta kasnili za njim samo pola koraka.
Proučavao sam Jezzieno lice na način na koji to prije nisam mogao i nikada nisam mislio da ću moći. Lagano sam prešao prstom preko njezinih obraza. Koža joj je bila mekana i glatka. Njezina plava kosa bila je poput svile između mojih prstiju. Miris joj je bio nježan, poput divljeg cvijeta.
Kroz glavu mi je preletjela misao. Ne započinji ništa što nećeš moći dovršiti. "Dakle, Alex?" rekla je Jezzie i podigla obrvu. "Ovo je zakučast problem, zar ne?" "Nije, za dvoje pametnih drotova kao što smo mi," rekao sam joj.
Zaokrenuli smo u blagom luku na lijevo, niz hotelski hodnik - i zaputili se prema sobi tristo jedanaest.
"Možda bismo morali još jednom razmisliti o ovome," rekao sam, dok smo hodali. "Možda ja već jesam," odvratila je Jezzie šapatom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:38 pm



Poglavlje 41



U jedan i trideset ujutro, Gary Sonej/Murphy izašao je iz Motela 6 u Restonu, u Virginiji. Ugledao je svoj odsjaj na staklenim vratima.
Novi Gary - Gary du jour - uzvratio mu je pogled. Crna, prema gore začešljana kosa, kuštrava brada; prašnjava južnjačka odjeća. Znao je da može igrati ovu ulogu. Nabaci staro južnjačko zatezanje. Barem onoliko dugo koliko je potrebno. Ne predugo. Neka nitko niti ne trepne.
Gary je ušao u slupani VW i počeo vožnju. Bio je krajnje uzbuđen. Volio je ovaj dio plana više nego svoj život. Ionako to više nije mogao razdvajati. Ovo je bio najsmjeliji dio cijele avanture.
Prava stvar visokog napona.
Zašto se osjećao tako oživljen? pitao se dok su mu misli lutale. Samo zato što ga traži policija i kopilani iz FBI -a u kontinentalnom dijelu SAD-a?
Zato što je oteo dvoje bogate deriščadi od kojih je jedno mrtvo? A drugo - Maggie Rose? O tome nije želio ni misliti - što se, za pravo, dogodilo s njom?
Tama se polako pretvorila u nježan, sivi baršun. Bono se sa sil nom željom da nagazi gas do kraja. Narančasti tračak jutra napokon se pojavio dok je vozio kroz Johnstown, u Pennsylvaniji.
Stao je kod odmorišta 7-Eleven u Johnstownu. Izašao je i protegnuo noge. Provjerio je kako izgleda u klimavom bočnom ogledalu VW Bube.
Iz ogledala ga je gledao nemarni seoski nadničar. Jedan potpuno drugačiji Gary. Poprimio je u cijelosti, hladno, sav taj seljački način ponašanja; prilagođen hod kravara, kao da ga je udario konj, ruke u džepu ili palci zataknuti za omče na pojasu. Prolazio je stalno kroz kosu češljem od četiri prsta. Pljuvao, kadgod bi mu se ukazala prilika.
Popio je gutljaj visokooktanske kave u restoranu, što je bio upitan potez. Uz to je pojeo i osušeno pecivo s makom i obilnom količinom maslaca. Jutarnje novine još nisu bile izašle.
Poslužila ga je usrana, glupa, zalupljena konobarica. Poželio ju je smjesta tresnuti, tako da na mjestu krepa. Proveo je punih pet minuta zamišljajući kako je zlostavlja točno nasred 7-Elevena u tom učmalom gradiću - Bogu iza leđa.
Skini tu bijelu košuljicu školske djevojčice, dušice. Spusti je preko struka. U redu, a sada ću te, ipak, morati ubiti. Možda i neću. Hajde me sada lijepo preklinji da to ne učinim. Koliko ti je godina - dvadeset jedna, dvadeset? Upotrijebi to, kao svoj emotivni argument. Premlada si da umreš, nisi još dovoljno živjela, u 7-Elevenu.
Gary je napokon odlučio; pustit će je neka živi. Opijala ga je misao da ona nije imala pojma kako je za dlaku izbjegla da bude ubijena.
"Lijepo provedite dan. Dođite nam opet." "Moli Boga da ne dođem."
Dok je Sonej/Murphy vozio uzduž Pravca 22, potpuno se prepustio mržnji kakvu već dugo, dugo nije osjetio. Dosta je bilo tih sentimentalnih gluposti. Nitko ne obraća pozornost na njega - ne onakvu pozornost kakvu on zaslužuje.
Misle li one vrhunske budale i nesposobnjakovići da će ga moći nekako zaustaviti? Ili ga, možda,

uhvatiti na način na koji su to do sada pokušavali? Ili mu suditi na državnoj televiziji? Vrijeme je da ih nauči pameti; vrijeme je da se pokaže u svoj svojoj veličini. Napravit će cik, dok cijeli svijet očekuje, da napravi cak.
Gary Sonej/Murphy zaustavio se kod McDonald’sa u Wilkinsburgu, u Pennsylvaniji. Djeca svih godina vole McDonald’s, nije li tako? Hrana, ljudi i zabava. Još uvijek se prilično dobro držao svog rasporeda. Po tom pitanju, "Zloćko" je bio vrlo pouzdan, mogli ste po njemu namještati svoj sat.
Uobičajena gomila mulaca i glupana motala se u vrijeme ručka unutra i van iz Mickey D-a. Svi su se oni zakopali u dnevne rute i rutine, tamaneći Quarter Poundere i masne pržene krumpiriće.
Kako ono ide pjesma starih Hootersa - o svim zombijima tamo u Americi? Svi vi zombiji? Hodaš kao zombi? Uglavnom, nešto o milijunima zombija tamo negdje. Jako ublaženo.
Je li on jedini koji živi u skladu sa svojim sposobnostima? Pitao se Sonej/Murphy. U svakom slučaju, izgleda da je to pakleno točno. Nitko nije bio tako poseban kao on. Ili u najmanju ruku on nije imao prilike susresti takve posebne ljude.
Ušao je u McDonald’sovu blagovaonicu. Stotinu milijarda Mc-Burgera već je posluženo, a ima još. Tu su bila krda žena. Žene i sva ta njihova dragocjena djeca. Savijačice gnijezda; one koje se bave trivijalnim stvarima; glupe guske sa svojim glupim, visećim sisama.
Ronald McDonald bio je, također, tamo u obliku kovanice velike gotovo dva metra, koja izbacuje kolačiće za djecu. Kakav dan! Ronald McDonald susreće gospodina Chipsa.
Gary je platio dvije crne kave i okrenuo se da prođe natrag kroz gomilu. Mislio je da će mu vrh glave eksplodirati. Lice i vrat bili su mu zajapureni. Ubrzano je disao. Grlo mu je bilo suho i obilno se znojio.
"Gospodine, je li vam dobro?" pitala je djevojka za blagajnom.
Nije joj niti pokušao odgovoriti. Meni govoriš? Robert De Niro, zar ne? Bio je drugi De Niro - u to nije bilo nikakve sumnje - samo, on je bio još bolji glumac. Šireg raspona. De Niro nikada nije riskirao kao on. De Niro, Hoffman, Pacino - nitko od njih nije riskirao i odista dao sve od sebe.
Barem je on tako smatrao.
Toliko misli i doživljaja sručilo se na njega, iskrećući mu mozak. Imao je osjećaj da plovi kroz more svjetlećih čestica, fotona i neutrona. Da su ovi ljudi mogli provesti samo deset sekunda vmutar njegovog mozga, ne bi to mogli povjerovati.
Namjerno se zalijetao u ljude, dok se udaljavao od McDonald’-sove klupe za serviranje. "No, oprostite mi," rekao je pošteno udarivši nekog svojim bokom.
"Hej! Pazi malo! Dajte, nemojte, gospodine," rekao mu je netko.
"Pazi si sam, pederu." Sonej/Murphy je zastao i obratio se ćelavom gutaču govana, kojeg je baš trknuo. "Što bih trebao učiniti da zaslužim malo poštovanja? Upucati te u desnu očnu jabučicu?"
Slio je niz grlo dvije šalice vruće kave, dok se nastavljao probijati kroz restoran. Kroz svakog tko mu se našao na putu. Kroz siraste stolove presvučene ultraplastom. Kroz zidove, ako bi to poželio.
Gary Sonej/Murphy izvukao je revolver s kratkom cijevi ispod Windbreaker jakne. To je bilo to: početak poziva za buđenje Amerike. Posebna predstava za svu dječicu i njihove mamice.
Sad su ga svi promatrali. Oružje, to je nešto što oni razumiju.
"Probudite se, jebem vam sve!" vikao je u McDonald’sovoj blagovaonici. "Vruća kava! Evo, dolazi! Ima je dovoljno za sve! Probudite se i pomirišite je!"
"Ovaj čovjek ima revolver!" rekao je jedan od svemirskih znanstvenika, dok je jeo Big Mac koji

se cijedio. Pravo je čudo da je išta mogao vidjeti od masne maglice koja se dizala s njegove hrane. Gary se okrenuo prema prostoriji s otkočenim revolverom. "Nitko neće napustiti ovu prostoriju!"
urlao je.
"Jeste li se sada probudili? Ljudi, jeste li napokon budni?" zvao ih je Gary Sonej/Murphy. "Mislim da jeste. Sada vam je valjda jasno što je na programu. Sad sam ja glavni! Svi stanite. Gledajte. I slušajte."
Gary je ispraznio bubanj u lice gosta koji je žvakao hamburger. Čovjek se uhvatio za čelo i teško se otkotrljao sa stolca na pod. Ovo će sada privući svačiju pozornost. Pravi revolver, pravi meci, pravi život.
Crna žena je vikala i pokušala pobjeći pokraj Soneja. Maznuo ju je drškom revolvera po glavi.
To je, stvarno, bio dobar potez, mislio je. Sranje u pravom stilu Stevena Seagala.
"Ja sam Gary Sonej! Ja sam on - glavom i bradom. Je li to dostatno da vam stane pamet, ili nije?
Gledate uživo svjetski poznatog otmičara. Ovo je poput besplatne reklame. Zato gledajte pozorno. Možda ćete nešto naučiti. Gary Sonej je bio posvuda, vidio je stvari koje vi nećete vidjeti nikada u životu. Vjerujte mi na riječ."
Srknuo je posljednji gutljaj svoje McKave, i preko ruba čaše promatrao kako se zaljubljenici fastfooda tresu od straha.
"Ovo," dodao je mudro, "jest ono što nazivamo opasnom situacijom s taocima. Narode, otet je Ronald McDonald’s. Vi ste sada, službeno, ušli u povijest."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:38 pm



Poglavlje 42



Državni policajci Mick Fescoe i Bobby Hatfield upravo su se spremali ući u McDonald’s, kad su iz blagovaonice začuli pucanj. Pucnjevi? Za vrijeme ručka u McDonald’su? Što se to, do vraga, ovdje događa!
Fescoe je bio visok, gromada od čovjeka, star četrdeset četiri godine. Hatfield je bio gotovo dvadeset godina mlađi. Bio je u državnoj policiji tek godinu dana. Unatoč razlici u godinama, dva policajca imala su zajednički smisao za crni humor. Već ih je povezivalo čvrsto prijateljstvo,
"Sranje," prošaptao je Hatfield, kada je unutar McDonald’sa započeo vatromet. Zauzeo je borbeni položaj koji je tek nedavno savladao, ali ga još nikada nije koristio izvan streljane,
"Poslušaj me, Bobby," rekao mu je Fescoe, "Ne brini, slušam te,"
"Otiđi do onog tamo izlaza," Fescoe je pokazao na izlaz blizu blagajne, "Ja ću ga zaobići s lijeve strane. Čekaj, dok ti ne dam znak za pokret. Nemoj ništa raditi, dok ga ja ne naciljam. Nakon toga, ako budeš siguran u pogodak, učini to. Nemoj puno razmišljati, Bobby, samo potegni obarač,"
Bobby Hatfield je kimnuo. "Shvatio sam te." Potom su se razdvojili.
Časnik Mick Fescoe ostao je bez daha dok je trčeći zaobilazio McDonald’s s one udaljene strane.
Priljubio se uza zid od opeke i strugao se o njega, dok je trčao. Već je mjesecima govorio sam sebi da se mora dovesti u bolju formu. Odmah se zapuhao. Osjetio je laganu vrtoglavicu. To mu nije trebalo. Vrtoglavica u igri. Točno u podne s luđakom, to je bila jako loša kombinacija.
Mick Fescoe se približio vratima. Mogao je čuti manijaka kako iznutra urla.
Bilo je tu nečeg smiješnog, kao da luđakom netko upravlja preko daljinskog upravljača. Pokreti su mu bili isprekidani. Glas mu je bio visok, kao u malog dječaka.
"Ja sam Gary Sonej. Jeste li me razumjeli? Ja sam ta ljudina osobno. Mogli bismo reći, narode, da ste me pronašli. Svi ste vi veliki junaci."
Je li to moguće? čudio se Fescoe, dok je slušao kraj vrata. Otmičar Sonej, ovdje u Wilkinsburgu?
U svakom slučaju, tko god ovo bio, imao je oružje. Jedna je osoba ubijena. Čovjek se žirom rasprostro po podu. Nije se micao.
Fescoe je čuo i drugi pucanj. Prodorni krikovi strave odjekivali su unutar krcatog McDonald’s restorana.
"Moraš nešto učiniti!" doviknuo je vojnik, čovjek u svjetlozelenoj Dolphins vjetrovci.
Ti to meni govoriš, promrmljao je sebi u bradu časnik Mick Fescoe. Ljudi se uvijek hrabro razbacuju životima policajaca. Samo iza vas, časniče. Ti si taj koji svaki mjesec za to dobiva dvadeset pet stotica.
Mick Fescoe pokušavao je kontrolirati disanje. Kada mu je to uspjelo, približio se staklenim vratima. Tiho se pomolio i zatim sunuo kroz staklena vrata.
Odmah je uočio revolveraša. Bijelac koji je već stajao okrenut prema njemu. Kao da ga je očekivao. Kao da je ovo predvidio.
"Bum!" viknuo je Gary Sonej. Istodobno je potegnuo obarač.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:38 pm




Poglavlje 43



Nitko od nas nije spavao više od nekoliko sati, neki i manje od toga. Vozeći se Autoputom br. 22, bili smo mamurni i odsutni duhom.
Garyja Soneja/Murphya "vidjeli" su u nekoliko navrata malo južnije od mjesta na kojem smo se nalazili. Postao je poput krampusa koji je uspio prestrašiti pola Amerike. Znao sam da u tome uživa.
Jezzie Flanagan, Jeb Klepner, Sampson i ja putovali smo plavim Lincoln sedanom. Sampson je pokušavao spavati. Ja sam vozio prvu smjenu.
Prolazili smo kroz Murrysville, u Pennsylvaniji, kada smo primili hitan poziv preko radioprijemnika, deset minuta nakon podneva.
"Svim jedinicama, imamo višestruku pucnjavu!" rekao je dispečer kroz šum radiosignala. "Čovjek koji tvrdi da je Gary Sonej ubio je najmanje dvoje ljudi u McDonald’su u Wilkinsburgu. Ovoga časa drži najmanje šezdesetak talaca zarobljenih u restoranu."
Na mjesto događaja u Wilkinsburgu u Pennsylvaniji stigli smo za manje od trideset minuta.
Sampson je tresao glavom od gnušanja i zaprepaštenja. "Recite mi, zna li ovaj guzičar doista prirediti zabavu ili ne?
"Pokušava li se ubiti? Je li došlo vrijeme za samoubojstvo?" željela je znati Jezzie Flanagan. "Ne iznenađuje me ništa što bi mogao učiniti, ali McDonald's se uklapa. Pogledajte djecu. To je
nalik na školu ili na Disney World," rekao sam im.
S druge strane ulice, preko puta restorana, na krovu Kmarta, primijetio sam policijske ili vojne snajperiste. Moćne strojnice uperili su u smjeru zlatnih lukova na prednjem prozoru.
"Liči na onu klaonicu u McDonald’su, prije nekoliko godina. Onu u južnoj Kaliforniji," rekao sam Sampsonu i Jezzie.
"Nemoj tako govoriti," prošaptala je Jezzie, "čak niti u šali." "Moram to reći, jer to nije šala."
Požurili smo prema McDonald’su. Nismo željeli da Soneja još i ubiju na kraju balade.
Snimali su nas. Televizijska reportažna kola bila su parkirana u parovima posvuda, pripadnici svih triju mreža. Snimali su sve što se kreće i govori. Cijela je ova zbrka bila tako nezgodna kako sam mogao i misliti da će biti. Podsjećala me u cijelosti na pucnjavu u McDonald’su u Kaliforniji; čovjek imenom James Huberty ubio je tamo dvadeset i jednu osobu. Je li Gary Sonej želio da se toga prisjetimo?
Jedan šef odjela u FBI-u dotrčao je do nas. Bio je to Kyle Craig koji je bio i u Murphyjevoj kući u Wilmingtonu.
"Još ne možemo pouzdano znati je li to on," rekao je. "Ovaj momak odjeven je kao seljak. Tamna kosa, brada. Tvrdi da je Sonej. Ali, mogao bi biti i neki drugi luđak."
"Daj mi da malo pogledam," rekao sam Craigu. "Dolje na Floridi tražio je mene. On zna da sam psiholog. Možda sada mogu s njim govoriti."
Prije nego li je Craig mogao odgovoriti, prošao sam pokraj njega prema restoranu. Priklao sam se do jednog troopera i nekolicine lokalnih policajaca koji su čučali pokraj ulaza. Pokazao sam im svoju

značku. Rekao sam da sam iz Washingtona. Iz McDonald’sa nije dopirao nikakav zvuk. Morao sam ga nagovoriti da se pribere. Samoubojstvo ne dolazi u obzir. Nema velikog izgaranja u Mickey D-u.
"Je li u stanju nešto razumjeti?" pitao sam troopera. "Je li dovoljno priseban?"
Trooper je bio mlad i oči su mu bile staklene. "Ubio je mog partnera. Mislim da je moj partner mrtav," rekao je trooper. "O, dragi moj Bože!"
"Ući ćemo unutra i pomoći tvojem partneru," rekao sam trooperu. "Ima li ono što govori čovjek s revolverom nekog smisla? Je li razumljivo?"
"Govori da je on otmičar iz D.C.-a. Može se pratiti ono o čemu priča. Time se hvali. Kaže da želi biti netko od značaja."
Revolveraš je imao pod nadzorom šezdeset ili više ljudi u McDonald’su. Tamo unutra bilo je tiho. Je li to Sonej-Murphy? Sve se slagalo. Majke i djeca. Situacija s taocima. Sjetio sam se svih fotografija sa zida njegove kupaonice. Želio je postati fotografija koju će drugi usamljeni dječaci vješati na zid.
"Sonej!" pozvao sam. "Jesi li ti Gary Sonej?"
"Tko si, do vraga, sada ti?" odmah mi se vratio urlik iznutra "Tko želi znati?"
"Ja sam istražitelj Alex Cross. Iz Washingtona. Imam osjećaj da ti znaš kakva je konačna odluka tima za oslobađanje talaca. Nećemo s tobom pregovarati. Znaš, dakle, što slijedi nakon ovoga."
"Ja poznajem sva pravila, istražitelju Cross. To je javna stvar, nije li? Pravila se, uvijek, ne poštuju," Gary Sonej je doviknuo natrag. "Ne, kad sam ja u pitanju. Uvijek je tako bilo."
"Ovdje će se poštovati," rekao sam čvrsto. "U ovu okladu možeš uložiti i svoj život."
"Jesi li spreman založiti sve ove živote, istražitelju? Ja znam jedno drugo pravilo. Žene i djeca idu prvi! Pratiš li me? Žene i djeca imaju kod mene posebno mjesto."
Nije mi se svidio prizvuk u njegovo glasu. Nije mi bilo drago ono što je govorio.
Morao sam Soneja uvjeriti u to da ni pod kojim okolnostima odavde neće izaći. Neće biti pregovaranja. Ako opet počne pucati, smaknut ćemo ga. Sjećao sam se drugih opsada poput ove u kojima sam sudjelovao. Sonej je bio zamršeniji, pametniji. Zvučao je kao netko tko nema što izgubiti.
"Ne želim da itko više strada! Ne želim da ti budeš povrijeđen," rekao sam mu jasnim, čvrstim glasom. Počeo sam se znojiti. Osjećao sam to ispod svoje jakne, po cijelome tijelu.
"To je vrlo dirljivo. Ganut sam ovime što si upravo rekao. Srce mi je samo poskočilo. Stvarno," rekao je.
Naš je razgovor, u žurbi, postao vrlo tečan.
"Ti znaš na što mislim, Gary," Omekšao sam glas. Govorio sam mu kao da je preplašeni pacijent kojeg muči tjeskoba,
"Naravno da znam, Alex."
"Ovdje vani ima mnogo ljudi pod oružjem. Nitko ih neće moći obuzdati ako se ovo nastavi. Ja to neću moći. Nećeš moći ni ti. Mogao bi se dogoditi neki nesretni ispad. To ne želimo."
Unutra je opet bilo tiho. Glavu mi je razbijala misao o tome da će se, ako je doista suicidalan, Sonej dokrajčiti život upravo ovdje. Opalit će svoj posljednji pucanj upravo sada, svoj zadnji bljesak slave. I nikada nećemo saznati što ga je navelo na sve ovo. Nikada nećemo saznati što se dogodilo s Maggie Rose Dunne.
"Hej, istražitelju Cross?"
Odjednom se pojavio na vratima, na metar i pol od mene. Nalazio se točno ovdje. S vrha jednog krova odjeknuo je pucanj. Sonej se izvinuo i uhvatio za rame. Pogodio ga je jedan snajperist.

Skočio sam prema naprijed i uhvatio Soneja objema rukama. Moje lijevo rame zabilo se u njegov grudni koš. Lawrence Taylor nikada se nije preciznije bacio na loptu.
Teško smo pali na beton. Nisam htio da ga sada netko ubije. Morao sam s njim razgovarali.
Morali smo saznati nešto o Maggie Rose.
Dok sam ga pritiskao na tlo, okrenuo se i zagledao u moje lice. Po nama se razmazala krv s njegovog ramena.
"Hvala ti što si mi spasio život," rekao je. "Jednog ću te dana zbog toga ubiti, istražitelju Cross."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu