James Patterson - I došao je pauk

Strana 4 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Ići dole

James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:22 pm

First topic message reminder :



Crni detektiv s doktoratom iz psihologije i radnim mjestom u getima Washington D.C.-ja, Alex Cross, popularan je lik Pattersonovih romana. U ovome rješava slučaj otmicu dvoje bogataške djece. Šezdeset godina ranije otet je Lindbergov sin... Hoće li Alex pronaći djecu živu i u kakvoj je vezi otmica s događajima iz 1932. godine ...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:39 pm



Treći dio - Posljednji džentlmen s Juga


Poglavlje 44



"Zovem se Bobbi," naučili su ju da tako govori. Uvijek samo svoje novo ime. Nikada ono staro. Nikada, baš nikada. Maggie Rose.
Bila je zaključana u mračnom kombiju ili kamionu s ceradom. Nije bila sigurna što je to točno bilo. Nije imala predodžbu o tome gdje se nalazi. Koliko daleko ili koliko blizu svojeg doma. Nije znala koliko je vremena prošlo otkako su je odveli iz škole.
Misli su joj sada bile nešto jasnije. Gotovo kao i prije. Netko joj je donio odjeću, što je značilo da je neće povrijediti barem još neko vrijeme. Zašto bi se, inače, trudili oko odjeće?
Kombi ili kamion bio je nesnosno prljav. Na podu nije bilo nikakvog tepiha ili barem prostirača. Smrdilo je po luku. Tu su morali držati hranu. Gdje se uzgaja luk? Maggie Rose se pokušavala sjetiti. U New Jerseyu i gore na sjeveru New Yorka. Činilo joj se da osjeća i miris krumpira. Možda repe ili slatkog krumpira.
Kada je sve to sabrala i kada je usredotočila misli, Maggie Rose je zaključila da je vjerojatno zatočena negdje na Jugu.
Što je još znala? Čega se još mogla domisliti?
Gospodina Soneja nije bilo u blizini već nekoliko dana. Strašna stara žena također se nije pojavljivala.
Rijetko bi joj nešto govorili. Kada bi joj se obraćali, zvali su ju Bobbi. Zašto Bobbi?
Bila je tako dobra u svemu tome, ali ponekad je morala plakali. Kao sada. Gušila se u jecajima.
Ne želeći da je itko čuje.
Samo joj je jedna stvar ulijevala snagu. Bilo je to jednostavno, ali moćno. Bila je živa.
Željela je nastaviti živjeti više od svega.
Maggie Rose nije primijetila da kombi usporava. Malo je trznuo, a onda se vozilo potpuno zaustavilo.
Čula je kako netko izlazi iz prednje kabine. Izgovorene su neke prigušene riječi. Rečeno joj je da ne govori u kamionu, ili će joj opet zapušiti usta.
Netko je otvorio klizna vrata. Sunčeva svjetlost ju je obasjala. Ispočetka nije mogla ništa vidjeti. Kada je, napokon, mogla nešto razabrati, Maggie Rose nije mogla vjerovati svojim očima. "Zdravo," rekla je najnježnijim šapatom, gotovo kao da je bez glasa. "Zovem se Bobbi."


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:39 pm


Poglavlje 45



Pokazalo se da ćemo imati još jedan dugi dan u Wilkinsburgu, u Pennsylvaniji. Ispitivali smo sve osobe koje su bile taoci u McDonald’su. U međuvremenu je FBI preuzeo nadzor nad Sonejem/Murphyjem.
Tamo sam i prenoćio. Jezzie Flanagan također. Bili smo zajedno drugu noć za redom. Ništa nisam želio više od toga.
Čim smo ušli u sobu u Cheshire Inn, u obližnjem Millvaleu, Jezzie je rekla: "Hoćeš li me zagrliti samo minutu ili dvije, Alex. Vjerojatno djelujem znatno pribranije nego što se osjećam."
Volio sam je grliti i biti grljen za uzvrat. Sviđalo mi se kako miriše. Volio sam način na koji se prepuštala mojim rukama. Između nas se još uvijek osjećao neki naboj.
Uzbuđivala me misao da sam ponovo s njom. Malo je ljudi s kojima mogu biti otvoren. To mi nije uspijevalo niti s jednom ženom poslije Marie. Imao sam osjećaj, da bi Jezzie mogla biti netko takav i bilo mi je potrebno da se opet s nekim zbližim. Dugo mi je trebalo da to shvatim.
"Nije li to čudno?" šaptala je. "Dvoje drotova usred vruće akcije." Tijelo joj je podrhtavalo, dok sam je grlio. Njezina je ruka nježno gladila moju nadlakticu.
Nikada nisam bio tip koji se prepušta vezama za jednu noć i nisam bio sklon s time započeti sada.
Međutim, ovdje su se javili problemi i praktična pitanja za koja još nisam bio spreman.
Jezzie je sklopila oči. "Grli me još jednu minutu," šaputala je. "Znaš li što je doista lijepo? Biti s nekim tko razumije kroz što sve prolaziš. Moj muž nije nikada mogao razumjeti ovaj posao."
"Niti ja ga ne razumijem. U stvari, svaki dan razumijem ga sve manje i manje," šalio sam se.
Djelomično sam, ipak, govorio istinu.
Grlio sam Jezzie mnogo dulje od nekoliko minuta. Posjedovala je zasljepljujuću, neprolaznu ljepotu. Volio sam je gledati.
"Ovo je tako neobično, Alex. Lijepo neobično, ali neobično," rekla je. "Je li ovo sve samo san?" "Ne može biti san. Moje je srednje ime Isaiah. Nisi to znala?"
Jezzie je odmahnula glavom. "Znala sam da je tvoje srednje ime Isaiah. Vidjela sam to na izvještaju iz Ureda. Alexander Isaiah Cross."
"Sad mi je jasno kako si došla do vrha," rekao sam joj. "Što još znaš o meni?" "Sve u svoje vrijeme," rekla je Jezzie. Prstom mi je dodirnula usnice.
Cheshire je slikovita seoska krčma oko šest kilometara sjeverno od Wilkinsburga. Jezzie se potrudila da nam tamo nađe sobu. Do sada nas još nitko nije vidio zajedno u krčmi, što nam je oboma odgovaralo.
Naša je soba bila u bijelo obojenoj bivšoj konjušnici, malo podalje od glavne zgrade. Bila je ispunjena izvornim starinama, uključujući i tkalački stan i nekoliko kiltova.
Imala je otvoreni kamin i mi smo zapalili vatru. Jezzie je naručila da nam u sobu donesu šampanjac.
"Slavit ćemo. Zanemarimo grad," rekla je nakon što je spustila slušalicu. 'Zaslužili smo nešto posebno. Uhvatili smo zločestog momka."

Gostionica, soba na uglu, sve je bilo upravo savršeno. Izbočeni prozor gledao je dolje na snijegom prekrivenu livadu, na jezero okovano ledom. Strmi vrhunci planinskog lanca nadvijali su se iznad jezera.
Pijuckali smo šampanjac ispred rasplamsale vatre. Bojao sam se učinka "jutra poslije" nakon naše noći u Wilmingtonu, ali nije ga bilo. Razgovarali smo s lakoćom, a i kada bismo utihnuli, i to je bilo u redu.
Naručili smo kasnu večeru.
Poslužitelju koji nam je prostirao pladnjeve s večerom ispred vatre bilo je očito neugodno. Petljao je oko otvaranja posude za prigrijavanje hrane; skoro je ispustio cijeli pladanj s hranom. Kladim se da nikada ranije nije vidio živući, dišući tabu.
"U redu je," rekla je Jezzie čovjeku. "Mi smo oboje policajci i ovo je potpuno legalno. Vjeruj mi."
Razgovarali smo sljedećih sat i pol. To me podsjetilo na vrijeme kada sam kao dječak običavao pozvati prijatelja da prespava kod mene. Oboje smo raspustili kosu, isprva malo, a onda do kraja - oslobodili smo se. Medu nama nije bilo srama. Navela me na to da pričam o Damonu i Jannie i nije dopuštala da prestanem.
Večera se sastojala od pržene govedine i nečega što je predstavljeno kao yorkshirski puding. Nije bilo važno. Kada je pojela i posljednji zalogaj, Jezzie se počela smijati. Oboje smo to često radili.
"Kako sam mogla pojesti svu ovu hranu? Ja uopće ne volim yorkshirski puding. Bože, malo se zabavljamo, za promjenu!"
"Što ćemo sada?" pitao sam je. "U duhu zabave i proslave."
"Ne znam. Što imaš na umu? Kladim se da imaju divne društvene igre tamo u glavnoj zgradi. Ja sam jedna od stotine ljudi koja zna igrati Parcheesi."
Jezzie je ispružila vrat kako bi mogla pogledati kroz prozor. "Ili možemo otići prošetati uz jezero i pjevati 'Zimsku Bajku’."
"Da. Mogli bismo se otići klizati na ledu. Ja kližem. Ja sam čarobnjak na klizaljkama. Stoji li i to u mom izvještaju u FBI-u?"
Jezzie se je nasmiješila i lupila se po koljenima. "To bih voljela vidjeti. Dala bih ne znam što da te mogu vidjeti na klizaljkama."
"Zaboravio sam klizaljke."
"No, dobro. Što onda? Mislim, ja te previše volim i poštujem da bih ti dozvolila da pomisliš kako me možda zanima tvoje tijelo."
"Da budem potpuno iskren i pošten, mene ipak donekle zanima tvoje tijelo," rekao sam. Poljubili smo se, i to mi je još uvijek pričinjalo veliko zadovoljstvo. Vatra je pucketala. Šampanjac je bio ledeno hladan. Vatra i led. Yin i Yang. Sve vrste suprotnosti koje se privlače. Divlja vatra i divljaci.
Nismo zaspali sve do sedam sali sljedećeg jutra. Čak smo otišli do jezera, gdje smo se u cipelama klizali na mjesečini.
Jezzie se nagnula i poljubila me nasred jezera. Vrlo ozbiljan poljubac. Poljubac odrasle djevojke. "Oh, Alex," šaptala je uz moj obraz, "mislim da će ovdje biti velikih neprilika."


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:40 pm

Poglavlje 46



Garya Soneja/Murphyja sproveli su u Federalni zatvor Lorton na sjeveru Virginije. Čuli smo neka naklapanja da mu se tamo nešto dogodilo, ali nikome iz Odsjeka washingtonske policije nije bilo dopušteno da ga vidi. Pravosuđe i FBI su ga držali i nikome nisu prepuštali svoj plijen.
Od trenutka kada se otkrilo da ga drže u Lortonu, zatvor je bio u opsadi. Ista stvar dogodila se i kada je Ted Bundy bio zatvoren na Floridi. Muškarci, žene i školska djeca okupili su se na parkiralištu izvan zatvora. Izvikivali su emocijama nabijene slogane cijeli dan ,i noć. Marširali su noseći transparente i upaljene svijeće.
Gdje je Maggie Rose? Maggie Rose živi! Zvijer s Istoka mora umrijeti! Dajte zvijeri stolicu ili doživotnu!
Tjedan i pol nakon hvatanja, otišao sam vidjeti Soneja/Murphya. Morao sam potegnuti sve veze koje sam imao u Washingtonu, ali uspio sam ga vidjeti. Dr. Marion Campbell, upravitelj Lortona, dočekao me kod reda blindiranih dizala na šestom katu zatvora, tamo gdje se nalazi zatvorska bolnica. Campbell je bio u svojim šezdesetim godinama. Dobro se držao sa svojom grivom valovite crne kose. Djelovao je vrlo reganovski.
”Vi ste istražitelj Cross?" Pružio mi je ruku i ljubazno se nasmiješio. "Da. Ja sam također forenzički psiholog. Sudski psiholog," objasnio sam.
Dr. Campbell je djelovao iskreno iznenađen tom informacijom. Bilo je očito da mu to nitko nije rekao. "Svakako imate dobre veze, kada su vam dopustili da s njim razgovarate. To je postalo jako zamršeno. Pravo na posjet je dragocjena povlastice."
"Ja sam u ovome sve otkad je oteto dvoje djece u Washingtonu. Bio sam na licu rnjesta kad su ga uhvatili.”
"Nisam baš siguran da sada govorimo o istom čovjeku," rekao je dr. Campbell. Nije to pojasnio. "Mogu li vas zvati dr. Cross?" pitao je.
"Doktor Cross, istražitelj Cross, Alex. Birajte sami."
"Molim vas, slijedite me, doktore. Ono što ćete vidjeti biti će nadasve zanimljivo."
Kako je u McDonald’su zadobio prostrijelnu ranu, čuvali su ga u privatnoj sobi u zatvorskoj bolnici.
Dr. Campbell me je poveo niz široki hodnik dalje kroz bolnicu. Zatvorenici su zauzeli svaku slobodnu sobu. Lorton je vrlo popularno mjesto, za njega se dugo čeka u redu. Većina zatvorenika su crnci. Ima ih u rasponu od devetnaest do šezdeset godina. Svi se trude prikazati buntovnicima, ali to je stav koji ne nailazi na dobar odaziv u federalnom zatvoru.
"Bojim se da se prema njemu odnosim previše zaštitnički," govorio je Campbell, dok smo hodali. "Uskoro ćete vidjeti zašto. Svi ga žele ili moraju vidjeti. Primio sam pozive iz cijelog svijeta. Jedan pisac iz Japana tvrdio je da ga mora upoznati. Isto tako i jedan liječnik iz Frankfurta. Drugi, opet, iz Londona. I sve u tom stilu."
"Imam osjećaj da mi niste sve rekli o njemu, doktore," napokon sam rekao Campbellu. "O čemu se radi?"

"Želio bih da sami izvučete vlastiti zaključak, Dr. Cross. On se nalazi upravo ovdje u ovoj sekciji pokraj glavnog odjela. Jako mi je stalo do vašeg mišljenja o tome."
Zaustavili smo se pred zabravljenim čeličnim vatima u bolničkom hodniku. Čuvar nas je propustio. Iza ovih vrata bilo je još nekoliko bolničkih soba, ali te su bile pod najjačom paskom.
Prva je soba bila jarko osvijetljena. To nije bila Sonejeva soba. On se nalazio u jednoj mračnijoj sobi s lijeve strane. Uobičajena zatvorska soba za posjete nije dolazila u obzir, jer bi nas i suviše izložila pogledima. Dvojica čuvara sa strojnicama sjedila su ispred sobe.
"Je li bilo nekog nasilja?" pitao sam.
"Ne, niti najmanjeg. Ostavit ću vas dvojicu da u miru razgovarate. Mislim da ne morate strahovati ni zbog kakvog nasilja. Uvjerit ćete se i sami."
Gary Sonej/Murphy promatrao nas je iz svog ležaja. Ruka mu je bila u povezu. Inače je izgledao isto kao i kad sam ga zadnji puta vidio. Stajao sam usred bolničke sobe. Kada je dr. Campbell otišao, Sonej me je proučavao. Ničime nije odavao da me je prepoznao, i to čovjek koji mi je, pri našem posljednjem susretu, prijetio smrću.
Moj prvi profesionalni dojam bio je da se on boji što su ga ostavili na samu sa mnom. Govor njegovog tijela bio je nesiguran, vrlo različit od onoga kojim se služio čovjek s kojim se hrvao na podu u McDonald’su u Wilkinsburgu.
"Tko si ti? Što hoćeš od mene?" napokon je izgovorio. Glas mu je lagano podrhtavao. "Ja sam Alex Cross. Već smo se susretali."
Djelovao je zbunjeno. Izraz njegovog lica bio je vrlo uvjerljiv. Tresao je glavom i sklapao oči.
Bio je to za mene nevjerojatno smeten i zbunjujući trenutak.
"Žao mi je, ali ja vas se ne sjećam," rekao je tada. Zvučalo je poput isprike. "Toliko je ljudi prošlo kroz ovu noćnu moru. Neke od vas sam zaboravio. Dobro, istražitelju Cross, privucite stolicu. Kao što možete vidjeti, imao sam brojne posjetitelje."
"Tijekom pregovora na Floridi tražio si mene. Ja sam pripadnik washingtonske policije."
Čim sam to rekao, počeo se smiješiti. Pogledao je u stranu i odmahnuo glavom. Ja još nisam prihvatio ovu šalu. Rekao sam mu to već.
"Ja nikada nisam bio na Floridi," rekao je. "Niti jedanput."
Gary Sonej/Murphy podigao se sa svog ležaja. Imao je na sebi široku, bijelu, bolničku odjeću.
Činilo se da ga ruka još uvijek boli.
Djelovao je vrlo osamljeno i ranjivo. Nešto je ovdje bilo veoma krivo. Što li se to, do vraga, zbiva? Zašto mi to nisu rekli prije nego što sam došao? Bilo je očigledno da je dr. Campbell želio da ja sam izvučem neke zaključke.
Sonej/Murphy sjeo je na drugu stolicu. Zagledao se u mene nekim beznadnim pogledom.
Nije izgledao poput ubojice. Nije izgledao poput otmičara. Učitelj? Gospodin Chips? Mali izgubljeni dječak? Sve je to bilo bliže tome.
"Ja nikada u svojem životu nisam s vama razgovarao," rekao mi je. "Nikada prije nisam čuo ime Alex Cross. Ja nisam oteo nikakvu djecu. Jeste li čuli za Kafku?" upitao je.
"Donekle. Što time želite reći?"
"Osjećam se poput Gregora Samse iz 'Preobražaja'. Uhvaćen u klopku noćne more. Ništa od svega ovoga ne razumijem. Ja nisam oteo ničiju djecu. Netko mi mora povjerovati. Netko mora. Ja sam Gary Murphy i nikada u cijelom svom životu nisam nikome učinio ništa nažao."
Pratio sam što govori, i ono što sam čuo bilo je to da se radi o podvojenoj ličnosti.. pravi Gary

Sonej/Murphy.
"Ali, možeš li mu vjerovali, Alex? Isuse Kriste, čovječe. To je pitanje za šezdeset i četiri dolara."
Scorse, Craig i Reilly iz Ureda, Klepner i Jezzie Flanagan iz tajne službe, te Sampson i ja bili smo u prepunoj sobi za sastanke u sjedištu FBI-a u centru grada. To je bio tjedan odmora za tim za oslobađanje talaca.
Pitanje je došlo od Gerryja Scorsea. Nije bilo neobično to što nije vjerovao Soneju/Murphyju.
Nije niti najmanje padao na štos o podvojenoj ličnosti.
"Što on, zapravo, dobiva od toga da nam priča nevjerojatne laži?" Tražio sam da svatko to razmotri. "On tvrdi da nije oteo djecu. Kaže da nije ni na koga pucao u McDonald’su." Preletio sam pogledom od lica do lica uokolo stola za sastanke. 'Tvrdi da je on taj sasvim pristojni nitko i ništa iz Delawarea pod imenom Gary Murphy."
"Tvrdit će da je bio privremeno neuračunljiv," rekao je Reilly ono što je bilo svima jasno. ''Poslat će ga u neki udobni dom u Marylandu, u Virginiji. Vjerojatno će ga pustiti nakon sedam do deset godina. Alex, možeš se kladiti u to da on to sve dobro zna. Je li dovoljno pametan, je li dovoljno dobar glumac da to izvede do kraja?"
"Zasad sam s njim razgovarao samo jednom. Proveo sam s njime manje od jednog sata. Mogu reći samo ovo: kao Gary Murphy, vrlo je uvjerljiv. Mislim da potpada pod kategoriju PPL,"
"Što to, do vraga, znači PPL?" pitao je Scorse. "Ja ne razumijem PPL. Izgubio sam nit."
"To je jedan uobičajen psihološki termin," rekao sam mu. "Svi mi psihići govorimo o PPL kad se nađemo na okupu. Potpuno prokleto lud. Gerry."
Svi su se oko stola nasmijali, osim Scorsea. Sampson ga je nazvao direktorom Pogrebnog zavoda
- Kopač Scorse. Bio je vrlo odan poslu i profesionalac, ali sa slabim smislom za šalu. "Jako smiješno, Alex," rekao je na kraju Scorse. "To je JJS."
"Možeš li ga ponovo vidjeti, Alex?” pitala me je Jezzie. Bila je jednako tako profesionalac kao i Scorse, ali bilo ju je neusporedivo ugodnije imati u blizini.
"Da, mogu. On se želi sastajati sa mnom. Nadam se da ću uspjeti saznati zašto je, do vraga, tražio baš mene tamo dolje na Floridi. Zašto sam ja onaj izabrani u ovoj noćnoj mori."


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:40 pm



Poglavlje 47



Dva dana kasnije, potratio sam još jedan sat s Garyjem Sonejem/Murphyjem. Prethodne dvije noći proveo sam ponovno iščitavajući literaturu o slučajevima podvojenih ličnosti. Moja je blagovaonica izgledala poput kolica s knjigama u psihološkoj knjižnici. Ispisani su čitavi tomovi knjiga o podvojenim ličnostima, ali malo se nas slaže oko toga predmeta. Postoji čak i ozbiljno neslaganje u tome postoje li uopće podvojene ličnosti.
Kad sam stigao. Gary je sjedio na svom bolničkom krevetu, buljeći u prazno. Skinuli su mu povez s ramena. Nije bilo lako doći i razgovarati s ovim otmičarom, ubojicom djece, serijskim ubojicom.
Sjetio sam se nečega što je napisao filozof Spinoza: "Trudio sam se da se ne smijem ljudskim postupcima, da ne plačem nad njima i da ih ne mrzim, nego da ih pokušam razumjeti." Ja do sada ništa nisam mogao razumjeti.
"Kako je, Gary," rekao sam nježno, ne želeći ga prestrašiti. "Jesi li spreman za razgovor?"
Okrenuo se i djelovao je zadovoljan što me vidi. Privukao je stolicu da sjednem pokraj njegovog kreveta.
"Bojao sam se da te neće htjeti pustiti da dođeš," rekao je. "Drago mi je da su te pustili." "Zašto misliš da me ne bi htjeli pustiti da dođem?" želio sara znati.
"Oh, ne znam. Tek... osjetio sam da si ti netko s kim mogu razgovarati. Kakve sam sreće u posljednje vrijeme, mislio sam da će te zbog toga odmah otpisati."
Bilo je u njega neke naivnosti koja me je uznemiravala. Bio je gotovo simpatičan. Bio je to čovjek kojeg su opisivali njegovi susjedi u Wilmingtonu.
"O čemu si razmišljao? Malo prije?" pitao sam, "Prije nego što sam te prekinuo."
Nasmiješio se i odmahnuo glavom. "Ne mogu se sjetiti. O čemu li sam razmišljao? Oh, sad znam.
Sjetio sam se da mi je ovaj mjesec rođendan. Stalno mislim da ću se iznenada probuditi iz svega ovog.
To je misao koja mi se stalno javlja, misao vodilja kroz sva moja razmišljanja,"
"Vrati se malo unatrag, meni za ljubav. Ispričaj mi ponovo kako su te uhitili," rekao sam, mijenjajući temu.
"Probudio sam se, došao sam k sebi u policijskom autu ispred McDonald’sa." U ovome je bio uporan. To isto rekao mi je i dva dana ranije. "Ruke su mi bile na leđima, sputane lisicama. Kasnije su mi također stavili i okove za noge."
"Sjećaš li se kako si dospio u policijski auto?" pitao sam. Čovječe, dobro se držao. Govorio je mekim glasom, vrlo fino i uvjerljivo.
"Ne, ne znam ni kako sam došao u McDonald'su Wilkinsburgu. To je najluđa stvar koja mi se ikad dogodila,"
"Sad znam kako će to ići,"
Pretpostavka mi se javila tijekom vožnje od Washingtona do ovdje. Bio je to nesiguran pokušaj, ali tako bih mogao razjasniti nekoliko stvari koje do tada nisu imale nikakvog smisla,
"Je li ti se ikada prije dogodilo nešto slično?" pitao sam ga, "Bilo što, makar približno nalik

ovome, Gary?"
"Ne, Nikada nisam imao nikakvih neprilika. Nikada nisam bio uhapšen. To možeš provjeriti, zar ne? Naravno da možeš,"
"Želio bih znati jesi li se ikada ranije probudio na nekom neobičnom mjestu, ne znajući kako si tamo dospio?"
Gary me je čudno pogledao, glava mu se malo nagnula na stranu, "Zašto me to pitaš?" "Jesi li, Gary?"
"Pa... jesam,"
"Pričaj mi o tome. Pričaj mi o tome kako si se znao probuditi na nepoznatim mjestima,"
Imao je običaj navlačiti košulju, između drugog i trećeg puceta. Odmicao bi tkaninu od svojeg prsnog koša. Pitao sam se boji li se možda da neće moći disati i, ako je tako, zbog čega.
Možda je, kao dijete, bio bolestan. Ili su ga ostavljali na mjestu gdje nije bilo dovoljno zraka. Ili su ga možda nekamo zaključavali na isti način kako su bili zaključani Maggie Rose i Michael Goldberg.
"Tijekom posljednje godine, ili tako nekako, možda nešto više od toga, patio sam od nesanice.
Rekao sam to jednom od onih liječnika koji su me obilazili," rekao je.
Niti jedan zatvorski izvještaj nije spominjao nesanicu. Pitao sam se je li to doista rekao bilo kojem liječniku, ili je samo umislio da jest.
Tamo se spominjalo kako ima neujednačenu Wechslerovu* (test inteligencije za odrasle sastoji se od dvije vrste baterija testova, verbalne i prostorne) krivulju, što ukazuje na impulzivnost. Bio je tamo i verbalni test inteligencije, kao i spacijalni I.Q. test; rezultati oba testa bili su visoko iznad prosjeka, Bio je tu i profil po Rorschachu* (osniva se na nizu slika nastalih od mrlja tinte), a taj je ukazivao na ozbiljan emocionalni pomak. Također je pozitivno odgovorio na sliku br. 14 po TAT testu
* (Thematic Apperception Test, baterija bizarnih slika, na temelju kojih ispitanik treba ispričati neku priču; služi z ispitivanje osobnosti), a to je takozvana samoubilačka kartica. Svejedno, nigdje se nije spominjala nesanica.
"Pričaj mi o tome, molim te. To će mi pomoći da sve ovo bolje shvatim.
Već smo raspravili činjenicu da sam ja, uz to što sam pravi opasni istražitelj, isto tako i psiholog.
Nisu mu smetali moji akreditivi. Bar ne dosada. Jesu li oni bili razlog zbog kojeg je tražio da ja budem tamo dolje na Floridi?
Gledao me je u oči. "Hoćeš li mi, doista, pokušati pomoći? Nemoj me uvaliti u klopku, doktore, pomozi mi."
Rekao sam mu da ću pokušati, Poslušat ću što mi želi reći. Biti ću širokih nazora. On je rekao da je to sve što traži od mene,
"Već neko vrijeme ne mogu spavati. I to već vrlo dugo, zapravo, otkada znam za sebe," nastavio je. "To se pretvorilo u zbrku. Biti budan ili u snu - nisam više bio u stanju razlučiti jedno od drugog. Probudio sam se u onom policijskom automobilu u Pennsilvanyji. Nemam pojma kako sam onamo dospio. Tako se to zaista dogodilo. Vjeruješ li mi? Netko mi mora povjerovati."
"Slušam te, Gary. Kad završiš, reći ću ti što mislim o svemu. To ti mogu obećati. Ali sada najprije moram čuti sve čega se možeš sjetiti."
Time je, izgleda, bio zadovoljan.
"Pitao si je li mi se to događalo i ranije. Jest, i to nekoliko puta. Budio sam se na čudnim mjestima. Ponekad u autu parkiranom negdje pokraj ceste. Ponekad na cesti koju nikada nisam vidio

ili čak čuo za nju. Nekoliko puta mi se to dogodilo u motelima. Ili dok sam lutao ulicama, U Philadelphiji, New Yorku, pa i u Atlantic Cityju jednom prilikom. Znao sam naći žetone iz kockarnice ili besplatnu parking kartu u svojem džepu. Nisam znao kako su se tamo našli,"
"Je li ti se to ikada dogodilo u Washingtonu?" upitao sam,
"Ne, ne u Washingtonu. U Washingtonu, zapravo, nisam bio od malena, U posljednje vrijeme otkrio sam da mogu 'doći k sebi’ potpuno svjesno. Na primjer, dok jedem. Ali bez ikakve svijesti o tome kako sam se našao u restoranu."
"Je si li se zbog toga obratio nekome? Je si li pokušao potražiti pomoć? Kod nekog liječnika?" Sklopio je oči koje su bile jasno kestenjasto smeđe - to je bila njegova najupečatljivija odlika.
Kada ih je ponovo otvorio, licem mu se razlio smiješak.
"Mi nemamo toliko novca da bismo ga mogli trošiti na psihijatre. Jedva spajamo kraj s krajem.
Zato sam i bio toliko utučen. Dužan sam preko trideset tisuća dolara. Moja obitelj duguje trideset tisuća, a ja sam ovdje u zatvoru."
Prestao je govoriti i opet me je promatrao. Nije mu bilo neugodno buljiti; pokušavao je proniknuti moj izraz lica. Uočio sam da dobro surađuje, da je postojan i općenito priseban.
Također sam znao da tkogod se bavio njime može biti žrtvom manipulacije jednog krajnje pametnog i nadarenog sociopata. Obmanuo je mnogo ljudi prije mene; u tome je očigledno bio veoma dobar.
"Za sada ti vjerujem," napokon sam mu rekao. "Ono što govoriš, ima smisla, Gary. Želio bih ti pomoći, ako mogu."
Suze su mu naglo navrle na oči, kotrljajući mu se niz obraze. Pružio je ruke prema meni. Posegnuo sam i prihvatio Garyja Soneja/Murphyja za ruke. Bile su vrlo hladne. Nečega se bojao. "Ja nisam kriv," rekao mi je. "Znam da to zvuči suludo, ali ja sam nevin."
Kući sam došao vrlo kasno. Jedan motocikl pratio je moj auto dok sam ga zaustavljao na svom prilaznom putu. Koji je, sad, to vrag?
"Molim vas, slijedite me, gospodine," rekla je osoba na motoru. Nalog je izrečen u savršenom stilu prometne patrole. "Samo me pratite."
To je bila Jezzie. Počela se smijali, kao i ja. Znao sam da me pokušava namamiti natrag u zemlju živućih ljudi. Već mi je rekla da sam previše zaglibio u taj slučaj. Podsjećala me na to da je slučaj riješen.
Produžio sam puteljkom i izašao iz starog Porschea. Vratio sam se do mjesta gdje je ona zaustavila motocikl.
"Vrijeme je za prekid, Alex," rekla je Jezzie. "Možeš li to? Je li u redu, ako prekineš posao u jedanaest sati?"
Ušao sam u kuću da vidim kako su djeca. Spavala su, tako da nisam imao razloga odbiti Jezzienu ponudu. Ponovo sam izašao i popeo se na motocikl.
"Ovo je ili najgora ili najbolja stvar koju sam učinio u posljednje vrijeme," rekao sam joj.
"Ne brini, to je najbolje. U dobrim si rukama. Ničeg se ne trebaš bojati, osim trenutačne smrti."
U nekoliko sekunda, blještavo svjetlo reflektora na motociklu progutalo je devetu ulicu. Motor je jurio niz Independence, zatim se našao na Parkwayu, koji zna biti nevjerojatno zavojit na nekim mjestima. Jezzie se naginjala u svakom zavoju, prozujavši pokraj putničkih automobila kao da stoje na mjestu.
Ona je potpuno sigurno znala upravljati motorom. Nije bila amater. Dok su prolazili električni

vodovi iznad naših glava, pa isprekidana linija iscrtana na cesti s lijeve strane prednjeg kotača motora, mislio sam kako juri barem dvjesto kilometara na sat, ali osjećao sam se nevjerojatno mimo na tom motoru.
Nisam znao kamo idemo i nije mi bilo važno. Djeca su spavala. Nana je bila s njima. Ovo je sve bio dio noćne terapije. Osjećao sam hladan vjetar kako se probija kroz svaki prorez i otvor na mojem tijelu. To mi je tako lijepo pročistilo glavu, a mojoj je glavi upravo to trebalo.
U Ulici N nije bilo prometa. Bila je to dugačka, uska, ravna ulica s gradskim kućama starim stotinu godina s obije strane. Bila je lijepa, naročito zimi. Izbočeni krovovi, okovani snijegom. Žmirkava svjetla na verandama.
Jezzie je ponovo potjerala motor kroz pustu ulicu. Sto pedeset, sto osamdeset, dvjesto. Nisam mogao odredili koliko brzo, znao sam samo da letimo. Drveće i kuće vidjeli smo kroz sumaglicu. Bilo je to, na neki način, divno. Preživimo li to, i ako ćemo moći o tome pričali.
Jezzie je zaustavila BMW glatko. Nije se pravila važna, ona je jednostavno znala kako se to radi. “Stigli smo doma. Upravo sam našla slan. Konačno sam sredila svoj stambeni problem," rekla je
dok smo silazili s motora. "Dobro si se držao. Zavapio si samo jedanput lamo kod Georgea Washingtona."
"Svoje vapaje držim za sebe."
Ushićeni vožnjom, ušli smo unutra. Stan nije bio nimalo nalik onome što bih očekivao. Jezzie je rekla da još nije stigla sve sredili, ali bilo je lijepo, i stan je bio ukusno uređen. Opći je dojam bio elegantan i moderan, ali niti najmanje hladan. Bilo je tu mnogo uglavnom crnobijelih, dojmljivih umjetničkih fotografija. Jezzie mi je rekla kako ih je sama snimila. Svježeg cvijeća bilo je u dnevnoj sobi i u kuhinji. Knjige s oznakama koje su virile van - ‘Kralj plime’, Opekotine’, Žene na vlasti’, 'Zen i umijeće održavanja motocikla'.
Zaliha vina - Beringer, Rutherford. Na zidu vješalica za njezinu motociklističku kacigu. "Ti si, dakle, ipak kućna ptica."
"Jesam, vraga. Povuci to, Alex. Ja sam čvrsta, kakve već jesu žene iz tajne službe."
Uzeo sam Jezzie u naručaj i nježno smo se ljubili u njezinoj dnevnoj sobi. Nailazio sam na nježnost tamo gdje ju nisam očekivao; otkrivao sam senzualnost koja me je iznenadila. Bio je tu cijeli paket za kojim sam čeznuo, ali s jednom malom zamkom.
"Drago mi je da si me dovela k sebi," rekao sam "To doista mislim, Jezzie. Stvarno sam dirnut." "Čak i ako sam te, zapravo, morala oteti da bih te ovamo dovela?"
"Brza vožnja motociklom kroz noć. Prekrasan, udoban stan. Fotografije dostojne Annie Leibovitz.
Kakve još tajne kriješ?"
Jezzie je nježno prešla prstom niz moju liniju vilice, istražujući moje lice. "Ne želim imati nikakvih tajni. To je ono što želim. U redu?"
Složio sam se s njom. To je bilo upravo ono što sam i ja želio. Bilo je vrijeme da sc opet otvorim prema nekom. Oboje smo već odavno propustili to vrijeme. Možda se to nije činilo tako prema vanjskom svijetu, ali bili smo usamljeni i okrenuti prema sebi i suviše dugo. To je bila jednostavna istina koju smo jedno drugom pokušavali otkriti.
Sljedećeg jutra, rano smo se dovezli motociklom do moje kuće u Washingtonu. Oštar, hladan vjetar brijao nam je lica. Priljubio sam se uz nju dok smo plovili kroz maglovito, sivo svjetlo u ranu zoru. Nekolicina ljudi koji su već ustali, vozeći se ili idući pješice na posao, buljila je u nas. I ja bih, vjerojatno, isto tako buljio. Bili smo vraški lijep i privlačan par.

Jezzie me je ostavila upravo tamo gdje me je i pokupila. Naslonio sam se na nju i na njezin topli, vibrirajući motor. Opet sam ju poljubio; u obraze, u vrat i napokon u usta. Mogao sam tako ostati cijelo jutro. Upravo tako, na glavnoj ulici jugoistočnog; dijela grada. Pomislio sam da bi uvijek trebalo biti ovako. Zašto ne?
"Moram ući unutra," napokon sam rekao.
"Da. Znam da moraš. Idi kući, Alex," rekla je Jezzie. "Poljubi svoje bebice i u moje ime." Djelovala je, ipak, malo tužno dok sam se ja okretao i odlazio unutra.
Ne započinji nešto što nećeš moći završiti, podsjetio sam se.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:40 pm



Poglavlje 48



Tijekom ostatka dana zapalio sam svijeću i na drugom kraju. Osjećao sam se malo neodgovorno, ali to mi je godilo. Ponekad je dobro ponijeti sav teret ovoga svijeta na ramenima, ako si svjestan toga da ga ponekad treba i skinuti.
Dok sam se vozio do zatvora Lorton, temperatura je pala ispod nule, ali bilo je sunčano. Nebo je bilo jasno, gotovo zasljepljujuće plavo. Prekrasno i puno nade. Patetična licemjernost živi u devedesetim godinama ovog stoljeća.
Toga jutra, dok sam se vozio, mislio sam na Maggie Rose Dunne. Morao sam zaključiti da je do sada vjerojatno već mrtva. Njezin je otac dizao ogromne količine prašine po medijima. Nisam mu to mogao previše zamjeriti. Razgovarao sam s Katherine Rose nekoliko puta telefonom. Ona se još uvijek nadala. Rekla mi je da može 'osjetiti’ kako je njezina djevojčica još uvijek živa. To je bila najtužnija stvar koju sam čuo.
Pokušavao sam se pripremiti za Soneja/Murphyja, ali sam bio rastresen. Slike od prošle noći još su mi bile žive pred očima. Morao sam se neprekidno podsjećati da vozim automobil usred dana kroz promet u Metropoli D.C., samo to je pomagalo.
Tada mi se javila sjajna zamisao: teorija koju sam mogao provjeriti testiranjem Garyja Soneja/Murphyja i koja se činila kao da ima nekog smisla u psihološkim okvirima.
Spoznaja da sam postavio zanimljivu teoriju du jour, pomogla mi je da se usredotočim u zatvoru.
Odveli su me na šesti kat da vidim Soneja. On me je očekivao. I sam je djelovao kao da nije cijele noći spavao. Sada je na meni bio red da postignem da se nešto dogodi.
Tog sam poslijepodneva navalio na njega cijeli sat, možda čak i malo dulje. Navalio sam svom snagom. Možda jače nego na bilo kojeg svojeg pacijenta.
"Gary, jesi li ikada našao neke račune u svojim džepovima - hotelske, iz restorana ili dućana - a da se nisi mogao sjetiti da si tamo trošio novac?"
"Kako to znaš?" Njegove su oči zablistale na moje pitanje. Nešto poput olakšanja preplavilo mu je lice. "Rekao sam im da želim da ti budeš moj liječnik. Ne želim više nikada vidjeti dr. Walsha.
Jedino čemu on može poslužiti jest da napiše recept za klorovodik."
"Nisam siguran da bi to bila dobra zamisao. Ja sam psiholog, a ne psihijatar kao dr. Walsh. Isto tako, ja sam i dio tima koji te je uhitio."
Odmahnuo je glavom. "Znam sve to, ali ti si jedini koji sluša, prije nego li donese konačne zaključke. Znam da me mrziš - već i samu pomisao na to da sam oteo ono dvoje djece, i druge stvari koje sam navodno učinio. Ali ti barem slušaš. Walsh se samo pravi da sluša."
"Morat ćeš nastaviti viđati dr. Walsha," rekao sam mu.
"To je u redu. Mislim da, pomalo, razumijem kakva se ovdje vodi politika. Ali, molim te, nemoj me ostavljati samog u ovom paklu."
"Neću. Bit ću s tobom od sada pa nadalje. Nastavit ćemo razgovarati, baš kao sada." Zamolio sam Soneja/Murphyja da mi priča o svom djetinjstvu.
"Mnogih se stvari o svom odrastanju uopće ne sjećam. Je li to vrlo neobično?" Želio je govoriti.

Bilo je u mojim rukama da po svojoj prosudbi odredim je li ono što čujem istina ili niz dobro smišljenih laži.
"Za neke ljude to je normalno. Ničega se ne mogu sjetiti. Ponekad se stvari ponovo jave iz sjećanja dok o njima pričaš; kada ih pretočiš u riječi."
"Ja znam činjenice i statistiku. U redu. Rođen sam dvadeset i četvrtog veljače, devetsto pedeset i sedme. Mjesto rođenja Princeton, New Jersey. I sve u tom smislu. Ponekad imam osjećaj da sam te stvari naučio dok sam odrastao. Imam iskustva, gdje ne mogu odvojiti snove od stvarnosti. Nisam siguran što je što. Stvarno nisam siguran."
"Pokušaj mi reći svoje prve dojmove." rekao sam mu.
"Nije baš bilo puno šale i smijeha," rekao je. "Oduvijek sam patio od nesanice. Nikad nisam mogao spavati dulje od sat ili dva u komadu. Ne mogu se sjetiti kada nisam bio umoran. Depresivan - to je kao da se cijeli svoj život pokušavam iskopati iz neke rupe. Ne želim se petljati u vaš posao, ali ja o sebi nemam baš neko visoko mišljenje."
Sve što smo znali o Garyju/Soneju oslikavalo je upravo suprotnu osobu: punu energije, s pozitivnim stavom i izuzetno visokim mišljenjem o samom sebi.
Gary je nastavljao prikazivati grozno djetinjstvo, u kojem ga je pomajka, dok je bio malo dijete, tjelesno zlostavljala: do seksualnog zlostavljanja po ocu kad je malo porastao. Uvijek ispočetka, opisivao je kako je bivao prisiljen da se odvoji od tjeskobe i sukoba koji su ga okruživali. Njegova je pomajka stigla sa svoje dvoje djece 1961. Gary je tada imao četiri godine i već je bio hirovit. Od tada nadalje bivalo je sve gore. Koliko gore, to mi još nije bio spreman reći.
Kao dio obrade pacijenta, dr. Walsh je Soneja/Murphyja podvrgao Wechslerovom testu za odrasle, Multifaznom testu osobnosti iz Minnesote i Rorschachovim testovima. Na području kreativnosti, daleko je nadmašio sve uobičajene standarde. To se mjerilo sposobnošću da nadopuni jednostavne rečenice. Postigao je jednako dobre rezultate u verbalnom i pismenom obliku.
"Što još, Gary? Pokušaj otići što dalje u prošlost. Ja ću ti moći pomoći samo ako te budem dobro razumio."
"Oduvijek je bilo tih 'izgubljenih sati’. Vrijeme za 'koje nisam znao kako sam ga proveo," rekao je. Dok je govorio, lice mu je postajalo sve krutije i krutije. Vratne žile bile su mu izbočene. Lagani znoj oblijevao mu je lice.
"Kažnjavali su me jer se nisam mogao sjetiti...," rekao je. "Tko to? Tko te je kažnjavao?"
"Uglavnom pomajka."
To je najvjerojatnije značilo da je većina štete učinjena dok je bio vrlo mlad, dok ga je kažnjavala njegova pomajka.
"Mračna soba," rekao je.
"Sto se događalo u mračnoj sobi? Kakva je to bila soba?"
"Ona bi me tamo poslala, dolje u podrumu. To je bio naš podrum, i ona me je tamo slala skoro svaki dan."
Počeo je ubrzano disati. Ovo je za njega bilo vrlo teško i to je stanje koje sam često vidio kod žrtava koje su bile zlostavljane u djetinjstvu. Zatvorio je oči. Sjećajući se. Videći prošlost koju više nikada nije želio susresti.
"Sto bi se događalo dolje u podrumu?"
"Ništa., ništa se nije događalo. Samo su me cijelo vrijeme kažnjavali. Ostajao sam tamo potpuno

sam."
"Koliko dugo bi te držali tamo dolje?" "Ne znam... ne mogu se svega sjetiti!"
Napola je otvorio oči. Promatrao me je kroz uski prorez.
Nisam bio siguran koliko će još moći izdržati. Morao sam biti oprezan trebalo ga je pripremiti za one teže dijelove njegove prošlosti, tako da stekne osjećaj da rni je slalo da u mene može imati povjerenja i da ga ja slušam.
"Je li to ponekad bilo i na cijeli dan? Preko noći?"
"Oh, ne. Ne. To bi bilo na dugo, vrlo dugo vrijeme. Tako da to više nikada ne zaboravim. Da postanem dobar dječak, a ne 'Zločesti Dječak’."
Promatrao me, ali više nije ništa rekao. Osjetio sam da sada očekuje da ja njemu nešto kažem.
Pokušao sam s pohvalom, što se činilo kao prikladan odgovor. "Ovo je bilo dobro, Gary, dobar početak. Znam kako ti sve ovo teško pada."
Dok sam promatrao odraslog čovjeka, zamišljao sam malog dječaka kojeg drže u zamračenom podrumu. Svakoga dana. Tjednima; moralo se činiti znatno duljim od toga. Tada sam razmišljao o Maggie Rose Dunne. Je li bilo moguće da ju je negdje držao i da je još živa? Morao sam iz njegove glave izvući najmračnije tajne, i to je trebalo učiniti brže nego li je to dopuštao normalan tijek terapije. Katherine Rose i Thomas Dunne zavrijedili su da saznaju što se dogodilo s njihovom djevojčicom.
Što se dogodilo s Maggie Rose, Gary? Sjećaš li se Maggie Rose?
Ovo je bio vrlo rizičan trenutak u našoj seansi. Mogao se uplašiti i odbiti se ubuduće sastajati sa mnom, osjeti li da mu više nisam 'prijatelj’. Mogao se povući u sebe. Postojala je čak i mogućnost potpunog psihotičnog sloma. Mogao je sasvim klonuti. Tada bi sve bilo izgubljeno.
Bilo je neophodno da Garyja pohvalim za njegove napore. Bilo je važno da željno iščekuje moje posjete. "Ovo što si mi do sada rekao biti će od izuzetne pomoći," rekao sam mu. "Doista si napravio veliki napor. Zadivljen sam kako si se uspio prisiliti da se svega sjetiš."
"Alex," rekao je dok sam se spremao otići, "tako mi Boga, ja nisam učinio ništa loše i strašno.
Molim te, pomozi mi."
Tog je popodneva za njega bio predviđen test laži na poligrafu. I sama pomisao na detektor laži činila je Garyja nervoznim, ali zaklinjao se da mu je drago što će mu se podvrći.
Rekao mi je da mogu ostati i pričekati rezultate ukoliko to želim. Želio sam to više od svega.
Operater na poligrafu bio je izrazito stručan čovjek kojeg su doveli iz D.C.-a da bi obavio testiranje. Pripremili su osamnaest pitanja. Od toga petnaest "kontrolnih". Preostala tri trebala su poslužiti za mjerenje rezultata na testu detektora laži.
Susreo sam se s dr. Campbellom oko četrdeset minuta nakon što je Sonej/Murphy odveden dolje na svoj poligraf. Campbell je bio sav zajapuren od uzbuđenja. Izgledao je kao da je trčao cijelim putem od mjesta gdje su obavljali testiranje. Nešto se značajno moralo dogoditi.
"Postigao je najviši mogući rezultat," rekao mi je Campbell. "Prošao je s lovorikama. Deset plus.
Gary Murphy možda govori istinu."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:41 pm



Poglavlje 49



Gary Murphy možda govori istinu!
Sutradan poslijepodne, održao sam strateški sastanak u sobi s pločom za prezentacije u zatvoru Lorton. Važno slušateljstvo sastojalo se od dr. Campbella iz samog zatvora, federalnog Okružnog tužitelja Jamesa Dowda, predstavnika Ureda guvernera Marylanda, još dvojice tužitelja iz Ureda općeg javnog tužitelja u Washingtonu i dr. Jamesa Walsha iz državne uprave za zdravstvo, kao i osoblja koje radi kao savjetnici u zatvoru.
Nije ih bilo lako okupiti sve na jednom mjestu. Kad mi je to napokon uspjelo, nisam ih smio izgubiti. U tom slučaju ne bi mi se pružila druga prilika da zatražim ono što mi je bilo potrebno.
Osjećao sam se kao da opet polažem usmene ispite na Johns Hopkins fakultetu. Plesao sam brzim tempom na visokoj žici. Vjerovao sam da je, upravo ovdje u ovoj sobi, dovedena u pitanje cijela istraga o Soneju/Murphyju.
"Htio bih na njemu isprobati regresivnu hipnozu. To ne donosi nikakav rizik, a mogla bi nam biti od velike koristi," objavio sam prisutnima. "Uvjeren sam da bi Sonej/Murphy bio prikladan medij, i da bismo mogli saznati nešto korisno. Možda bismo mogli saznati što se dogodilo s nestalom djevojčicom. U svakom slučaju, nešto više o Garyju Murphyju."
Ovaj je slučaj već pokrenuo nekoliko složenih pravnih pitanja. Jedan mi je pravnik rekao da bi ta pitanja mogla poslužiti kao izvrstan ispit za prijem u odvjetničku komoru. Budući da su prijeđene međudržavne granice, otmica i ubojstvo Michaela Goldberga već su potpale pod federalnu jurisdikciju i proces će se voditi na Federalnom sudu. Za ubojstva u McDonald’su sudit će mu se na sudu u Westmorelandu. Soneju/Murphyju moglo bi se također suditi i u Washingtonu za jedno ili više ubojstava koje je, po svemu sudeći, počinio u jugoistočnom dijelu grada.
"Što se na kraju nadate postići?" želio je znati dr. Campbell, Pružao mi je podršku sada kao i prije. I on i ja zamijetili smo sumnjičavost na pojedinim licima, posebno na Walshovom. Sada sam shvaćao zašto Gary nije mario za Walsha. Bio je očigledno skučenih duhovnih nazora, sitničav i još k tome ponosan na sve to.
"Mnogo toga što nam je do sada rekao ukazuje na ozbiljnu asocijalnu reakciju. Izgleda da mu je djetinjstvo bilo užasno. Bio je izložen psihičkom zlostavljanju, a vjerojatno su se nad njim također i seksualno iživljavali. Najvjerojatnije je već tada počeo podvajati svoju psihu kako bi izbjegao bol i strah. Ne tvrdim da je višestruka ličnost, ali i to je moguće. Imao je takvo djetinjstvo koje je moglo prouzročiti ovu rijetku vrstu psihoze."
Dr. Campbell je nastavio. "Dr. Cross i ja raspravljali smo o mogućnosti da Sonej/Murphy prolazi kroz 'stanja bijega’. To su psihotične epizode koje se odnose i na gubitak pamćenja i na histeriju. On često spominje 'izgubljene dane’, 'izgubljene vikende’, pa čak i 'izgubljene tjedne’. U takvim stanjima bijega, pacijent se može probuditi na neobičnom mjestu, a da niti sam ne zna kako je tamo dospio ili što je radio kroz to dugačko razdoblje. U nekim slučajevima, pacijenti imaju dvije odvojene osobnosti koje su često potpuno suprotne jedna drugoj. Takve su pojave primijećene kod bolesnika s epilepsijom uzrokovanom poremećajima u temporalnom režnju."

"Momci, jeste li vi tim za dodjelu naziva?" progunđao je Walsh sa svog stolca. "Režnjasta epilepsija. Marion, molim te, prestani. Što se više budete ovako navlačili, on će imati veće šanse da se izvuče u sudnici," upozoravao je Walsh.
"Ja se ne glupiram." Rekao sam Walshu. "To nije u mom stilu."
Javni tužitelj je progovorio i umiješao se između Walsha i mene. James Dowd bio je ozbiljan čovjek u kasnim tridesetim ili ranim četrdesetim godinama. Bude li Dowd vodio optužbu u slučaju Soneja/Murphyja, brzo će se proslaviti.
"Nije li moguće da je ovo psihotično stanje izmislio zbog nas?" pitao je Dowd. "Možda je samo psihopat i ništa više?"
Pogledao sam uokrug oko stola, prije nego što sam mu odgovorio na pitanje. Dowd je očigledno želio ćuti naše mišljenje; želio je saznati istinu. Predstavnik Guvernerovog ureda djelovao je sumnjičavo i neuvjereno, ali bio je otvoren za sve opcije. Skupina okupljena oko Javnog tužitelja za sada se držala neutralno. Dr. Walsh je već dovoljno čuo od mene i Campbella.
"To je, svakako, jedna od mogućnosti," rekao sam. "To je također i jedan od razloga zbog kojeg želim isprobati regresivnu hipnozu. Ako ništa drugo, vidjet ćemo hoće li njegove priče ostati konzistentne."
"Ako je on podložan hipnozi," upao je Walsh. "I ako ćete moći utvrdili da je on doista hipnotiziran."
"Pretpostavljam da je podložan," brzo sam odgovorio.
"Ja, naprotiv, sumnjam da je tako. Otvoreno ću vam reći, Cross, podilaze me neke sumnje u vezi s vama. Ne tiče me se što on voli s vama razgovarati. Psihijatrija se ne sastoji od toga da se voli svoj liječnik."
"Ono što on voli jest činjenica da ga ja slušam." Ošinuo sam Walsha pogledom preko stola.
Trebalo mi je mnogo samokontrole da ne skočim na tog samouvjerenog prostaka.
"Koji su drugi razlozi za hipnotiziranje zatvorenika?" progovorio je guvernerov predstavnik. "Iskreno, mi ne znamo dovoljno o tome što je sve učinio za vrijeme tih stanja bijega," rekao je dr.
Campbell. "To ne zna niti on sam. Ne zna ni njegova žena, ni članovi obitelji, koje smo do sada već nekoliko puta ispitali."
Dodao sam: "Također nismo sigurni o koliko se ovdje ličnosti radi... Drugi razlog za hipnozu" - malo sam zastao da bi prvo sjelo ovo što sam do sada rekao - "je taj što ga želim pitati za Maggie Rose Dunne. Želim pokušati otkriti što je učinio s Maggie Rose."
"Dobro, dr. Cross, čuli smo vaše argumente. Hvala vam za vaše vrijeme i trud u ovom slučaju," rekao je James Dowd na kraju mojeg prikaza. "Obavijestit ćemo vas o ishodu."
Te sam večeri odlučio uzeti stvari u svoje ruke.
Pozvao sam novinara iz Posta kojeg sam poznavao i kojemu sam vjerovao. Dogovorio sam se s njim da se nađemo kod Fappy’s Dinera na rubu jugoistočnog dijela. Fappy’s je bilo jedino mjesto gdje me sigurno nitko neće zamijetiti, a ja nisam želio da itko zna da smo se susreli. Za naše obostrano dobro.
Lee Kovel bio je yuppie kojem su se već vidjele prve sjedine, bio je pomalo guzica, ali ja sam ga svejedno volio. Lee je svoje osjećaje nosio na dlanu: svoje sitne ljubomore, svoju gorčinu zbog žalosnog stanja u novinarstvu, svoju sklonost da mu srce krvari i svoje povremene prastare konzervativne navike. Sve je to bilo svijetu jasno stavljeno na uvid i na raspolaganje.
Lee se skljokao na stolicu do mene pokraj bara. Imao je sivo odijelo i svijetloplave tenisice.

Pappy’s privlači doista šaroliki presjek posjetitelja: crnci, Hispanci, Koreanci, obična bijela radnička klasa koja ima nekog posla u jugoistočnom dijelu grada. Ipak, nitko nije bio nalik Leeju.
"Iskačem ovdje poput poplavjelog palca," požalio se. "Ja sam prevelika fora za ovakvo mjesto." "A tko će te ovdje vidjeti? Bob Wood? Evans i Novak?"
"Vrlo smiješno. Alex. Što si, zapravo, htio? Zašto me nisi zvao dok je ova priča bila još vruća?
Prije nego li su uhvatili gada?"
"Hoćeš li, molim te, dati ovom čovjeku jaku, vruću crnu kavu." rekao sam barmenu. "Moram ga probuditi." Ponovo sam se okrenuo prema Leeju. "Odlučio sam Soneja u zatvoru podvrgnuti hipnozi. Tražim Maggie Rose Dunne u njegovoj podsvijesti. To možeš dobiti kao ekskluzivni izvještaj. Ali duguješ mi uslugu," rekao sam Leeju.
Lee Kovel je gotovo ispljunuo svoju reakciju. "Sranje! Reci mi sve. Alex. Mislim da si neke dijelove ispustio."
"Točno. Radim na tome da dobijem dozvolu da mogu hipnotizirati Soneja. U to se uplelo mnogo sitničavog politiziranja. Ako preko tebe vijest procuri u Post, mislim da ću uspjeti. To je teorija predviđanja koja sama sebe ostvaruje. Meni će dati dozvolu, a tada ćeš ti dobiti ekskluzivni izvještaj."
Kava je stigla u prekrasnoj staroj šalici. Svijetlosmeđoj s tankom, plavom crtom ispod ruba. Lee je srknuo kavu, zamišljen do beskraja. Činilo se da ga zabavlja moj pokušaj da izmanipuliram utvrđeni poredak stvari u D.C.-u. To je privuklo njegovo srce sklono krvarenju.
"A ukoliko nešto saznaš od Garyja Soneja, ja ću biti drugi po redu koji će to znati. Odmah poslije tebe, Alex."
'To je tvrda pogodba, ali neka bude. Dogovorili smo se. Razmisli o tome, Lee. Oko ovoga se vrijedi potruditi. Otkriti nešto o Maggie Rose, a da i ne spominjem tvoju karijeru."
Ostavio sam Kovela da popije svoju kavu kod Pappyja i da započne smišljati svoju priču. To je, očito, i napravio. Pojavila se u jutarnjem izdanju Posta.
Mama Nana ustaje uvijek prije svih ukućana, i tako svakoga dana, Vjerojatno ustaje prva u čitavom svemiru. Tako smo mislili Sampson i ja, kad nam je bilo deset ili jedanaest godina; ona je tada bila pomoćnica ravnatelja niže srednje škole pod imenom Garfieldska sjeverna.
Probudio se ja u sedam, ili šest, ili pet, uvijek zateknem upaljeno svjetlo i Nanu kako već doručkuje, ili kako tek priprema doručak na štednjaku. Doručak je uglavnom uvijek isti, svakoga jutra. Jedno poširano jaje; jedan kolačić od kukuruznog brašna s maslacem; slabi čaj sa slatkim vrhnjem i dvije kockice šećera.
Nakon toga bi počela pripremati doručak za nas ostale, dobro na različitosti naših ukusa. Na kućnom su jelovniku obično bile palačinke, te svinjske kobasice ili slanina; u sezoni tu je bila i dinja, zrnata kaša ili zobene pahuljice, ponekad žganci s debelim slojem maslaca i obilno posuti šećerom; jaja pripremljena na sve moguće načine i u svim oblicima.
Ponekad bi napravila omlet sa želeom od grožđa i to je jedino jelo za koje nisam mario. Nana omlet previše zaprži izvana, a bezbroj sam joj puta rekao da jaja sa želeom od grožđa imaju isto toliko smisla koliko i palačinke s umakom od rajčice. Nana se ne slaže sa mnom, ali ona sama također nikad ne jede omlet sa želeom. Djeca ga obožavaju.
Tog ožujskog jutra, Nana je sjedila za kuhinjskim stolom. Čitala je Washington Post koji je raznosio čovjek imenom Washington. Gospodin Washington doručkuje zajedno s Nanom svakog ponedjeljka. Danas je bila srijeda i neobično važan dan za istragu.

Prizor s postavljenim doručkom bio je tako prisan, a ipak sam se trgnuo, čim sam ušao u kuhinju.
Opet sam se uvjerio koliko se otmica uvukla u naš osobni život i u život članova moje obitelji.
Naslov u Washington Postu glasio je: SONEI/MURPHY BIT ĆE PODVRGNUT HIPNOZI
Uz članak su bile priložene fotografije Soneja/Murphyja i mene. Novosti sam već čuo na vijestima prošle noći. Nazvao sam Leea Kovela da mu dam ekskluzivni izvještaj, kako smo se i dogovorili.
Pročitao sam Leejev članak dok sam jeo dvije jutarnje šljive. Govorio je o tome kako su 'izvori sumnjičavi glede mišljenja psihologa koji se bave otmičarom’; da bi 'medicinski dokazi mogli imati utjecaja na sudski postupak'; da bi, 'ako se dokaže da je neuračunljiv, Sonej/Murphy mogao biti osuđen na tako blagu kaznu kao na primjer na samo tri godine u nekoj zdravstvenoj ustanovi'. Lee je očito razgovarao i s drugim izvorima nakon što se čuo sa mnom.
"Zašto jednostavno ne kažu otvoreno ono što misle," mumljala je Nana preko svojeg prepečenca i šalice čaja. Mislim da je imala loše mišljenje o stilu kojim je Lee pisao.
"A što bi to trebali reći?" pitao sam.
"Ono što je ovdje tako očigledno, netko ne želi da mi se miješaš u njegov lijepi, mali slučaj. Žele slučaj čist ko suza. Istina nije nužna. Izgleda da ovdje ionako nitko ne želi znati istinu. Svi samo žele da se počnu bolje osjećali, i to sad odmah. Žele da bol prestane. Ljudi imaju vrlo nizak prag osjetljivosti na bol, naročito u posljednje vrijeme. Sve otkad nam je djecu umjesto nas počeo odgajati dr. Spock."
"Je li to zaplet koji si smišljala ovdje dolje za svojim doručkom? Zvuči poput 'Napisala je: ubojstvo'."
Nalio sam malo njezinog čaja. Bez šećera i bez vrhnja. Uzeo sam pecivo i između dviju polovica ubacio dvije kobasice.
"Nema tu nikakvog zapleta. Stvarnost je tako jasna poput nosa na tvojem licu, Alex."
Kimnuo sam Nani. Možda je bila u pravu, ali to je bilo previše poražavajuće da se s time uhvatim u koštac prije šest ujutro. "Ovako rano ujutro ništa ne godi tako kao šljive,” rekao sam. "Mmm, mmmm dobro."
"Hmmm.” Mama Nana se namrštila. "Malo bih se suzdržala od tih šljiva da sam na tvojem mjestu. Imam predosjećaj, Alex, da će ti dobro doći rezervna zaliha govana, od sada pa na dalje. Ako smijem biti tako banalna s tobom."
"Hvala ti, Nana, cijenim to što ne okolišaš."
"Nema na čemu. Zahvali na doručku i na ovom sjajnom savjetu: Ne vjeruj bijelcima." "Odličan doručak," rekao sam joj.
"Kako je tvoja nova djevojka?" pitala je moja baka. Njoj nikada ništa ne promakne.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:41 pm




Poglavlje 50



Prodorno brujanje čulo se u zraku dok sam izlazio iz svog automobila pred zatvorom. Zvuk se mogao gotovo opipati. Reporteri iz svih novina i svih televizijskih postaja muvali su se posvuda uokolo Lortona. Čekali su na mene. Isto tako i Sonej/Murphy. Sada su ga premjestili u običnu zatvorsku sobu.
Dok sam tako hodao preko parkirališta kroz kišu svjetala, televizijske kamere i mikrofoni napadali su me s desetak različitih strana. Bio sam tamo da hipnotiziram Garyja Soneja/Murphyja, i mediji su to znali. Ja sam danas bio glavna vijest.
"Thomas Dunne tvrdi da želite Soneja staviti pod liječničku pasku i da ćete ga nakon nekoliko godina osloboditi. Možete li to pojasniti, istražitelju Cross?"
"Za sada vam ne mogu ništa reći." Nisam mogao razgovarati ni s jednim novinarom, što me nije činilo naročito omiljenim. Takav je bio dogovor s javnim tužiteljem prije nego li su konačno pristali na ove seanse.
U današnje vrijeme, uobičajeno je da se hipnoza koristi u psihijatriji. Obično ju primjenjuje psihijatar koji liječi pacijenta, ili psiholog. Tijekom nekoliko razgovora nadao sam se da ću otkriti što se događalo s Garyjem/Sonejem tijekom njegovih 'izgubljenih dana', dok je bježao iz stvarnog života. Nisam znao hoće li se to dogoditi ubrzo niti hoće li se to, zapravo, uopće dogoditi.
Kad sam napokon ušao u Garyjevu zatvorsku sobu, postupak je bio jednostavan i direktan. Predložio sam mu da se opusti i sklopi oči. Potom sam ga zamolio da duboko udahne, a zatim, ravnomjerno i polagano, izdahne. Rekao sam mu da pokuša oslobodili glavu od svih misli. Na kraju sam ga uputio neka polagano broji od stotice unatrag.
Činilo se da je on dobar kandidat za hipnozu. Nije se opirao i uskoro je zapao u duboko sugestivno stanje. Koliko sam ja mogao razlučiti, bio je hipnotiziran. U svakom slučaju, nastavio sam kao da jest. Promatrao sam ga ne bih li uočio nešto što dokazuje suprotno, ali nije bilo nikakvih znakova.
Disanje mu se vidno usporilo. Na početku seanse, bio je opušteniji nego ikada prije. Prvih nekoliko trenutaka pričali smo o uobičajenim, bezopasnim stvarima.
Kad se napokon potpuno opustio, pitao sam Garyja o tome kako je, zapravo, 'došao k sebi’ ili postao 'svoj' na parkiralištu ispred McDonald’sa.
"Sjećaš li se kako su te uhitili kod McDonald’sa u Wilkinsburghu?” Nakon kratke stanke rekao je: "Oh, da. Naravno da se sjećam."
"Drago mi je da se sjećaš, jer bih li htio postaviti nekoliko pitanja o okolnostima u McDonald’su.
Malo mi je nejasan slijed događaja. Možeš li se sjetiti, jesi li tamo nešto pojeo u restoranu?"
Mogao sam primijetiti kako prevrće očima ispod zatvorenih kapaka. Razmišljao je o tome, prije nego što će odgovoriti. Gary je na nogama imao natikače i lijevom je nogom ubrzano lupkao.
"Ne... ne... ne mogu se sjetiti. Jesam li zaista tamo jeo? Ne sjećam se. Nisam siguran jesam li jeo ili nisam."
Barem nije nijekao da je bio u McDonald’su.

"Jesi li primijetio neke ljude u McDonald’su?" pitao sam. "Sjećaš li se nekih gostiju? Ili blagajnice s kojom si razgovarao?"
"Mmmm... bila je gužva. Ne sjećam se nikoga pojedinačno. Sjećam se da sam razmišljao o tome kako se neki ljudi oblače tako ružno da je to smiješno. To uvijek vidim u trgovinskim centrima. Na mjestima poput HoJo’sa i McDonald’sa."
U mislima je još uvijek bio u McDonald’su. Dotle smo došli zajedno. Ostani sa mnom, Gary. "Jesi li išao u zahod?" Već sam utvrdio da je bio u zahodu. Gotovo sve njegove radnje već su ušle
u izvještaje o hapšenju.
"Da, bio sam." odgovorio je.
"Kako je bilo s pićem? Jesi li što popio? Povedi me sa sobom. Pokušaj se vratiti na to mjesto, najbolje što možeš."
Smiješio se. "Molim te, nemoj mi govoriti što da radim."
Malo je čudno nagnuo glavu. Tada se Gary počeo smijati. Vrlo osobit smijeh, dublji nego inače. To je bilo čudno, ali još uvijek ne naročito upozoravajuće. Način njegovog govora postajao je brži i vrlo odsječen. Nogom je lupkao sve brže i brže.
"Nisi dovoljno pametan da ovo napraviš," rekao je.
Malo me je iznenadila promjena u boji njegovog glasa. "Da napravim - što? Reci mi o čemu govoriš, Gary. Ne mogu te slijediti."
"Da ga nadmudriš. To ti govorim. Bistar si, ali ne toliko bistar," "Koga ja to pokušavam nadmudriti?"
"Soneja, naravno. On je upravo tamo u McDonald’su. Pretvara se da će naručiti kavu, ali, zapravo, svega mu je dosta. Upravo će eksplodirati poput atomske bombe. Sada mu je potrebna pozornost.”
Sjedio sam nagnut prema naprijed u svojoj stolici. Ovo nisam očekivao. "Zašto je bijesan? Znaš li ti zašto?" pitao sam.
"Svega mu je dosta zato jer se njima posrećilo. Zbog toga." "Kome se to posrećilo?"
"Policiji. Bijesan je jer glupi ljudi mogu, ako im se slučajno posreći, upropastiti sve, pokvariti glavni plan."
"Želio bih s njim razgovarati o tome," rekao sam. Pokušavao sam ostaviti dojam kao da se ništa posebno ne događa; on se ponašao isto tako. Ako je Sonej sada bio ovdje, možda bismo mogli razgovarati.
"Ne! Ne. Ti nisi na njegovoj razini. Ti ne bi mogao razumjeti ništa što bi on imao reći. Ti nemaš pojma tko je Sonej."
"Je li još uvijek ljutit? Je li sada srdit? Zato što je ovdje u zatvoru? Što Sonej misli o tome da je sada u zatvoru?"
"On kaže - jebite se. JEBITE SE!"
Bacio se na mene. Uhvatio je moju košulju i kravatu, prednji dio moje sportske jakne.
Bio je tjelesno jak, ali i ja sam jak. Pustio sam ga da me drži, i ja sam primio njega. Našli smo se u moćnom medvjeđem zagrljaju. Glave su nam tresnule jedna o drugu. Mogao sam se osloboditi, ali nisam niti pokušao. Nije me, zapravo, povrijedio. Bilo je to više kao da je izrekao prijetnju, povukavši crtu između nas.
Campbell i njegovi čuvari dojurili su niz hodnik. Sonej/Murphy me je pustio i počeo se bacati na

zatvorska vrata. Slina mu je curila niz kutove usana. Počeo je urlati. Psovati iz sveg glasa.
Čuvan su ga savladali i bacili na pod. S mukom su ga obuzdali. Sonej je bio daleko snažniji nego li je to pokazivalo njegovo krhko tijelo. Ja sam to već znao iz vlastitog iskustva.
R N je stigao odmah iza njih i dao mu je injekciju Ativana. Za nekoliko je minuta zaspao na podu svoje zatvorske sobe.
Čuvari su ga podigli na ležaj i vezali ga luđačkom košuljom. Pričekao sam dok ponovo nisu zatvorili sobu.
Tko je to bio u toj sobi? Gary Sonej?
Gary Murphy?
Ili, možda, obojica?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:41 pm




Poglavlje 51



Te večeri me šef Pittman nazvao kod kuće. Znao sam da to nije zato da mi čestita na mojem radu sa Sonejem/Murphyjem. Bio sam u pravu. Jefe me je zamolio da sutradan ujutro dođem u njegov ured.
"O čemu se radi?" pitao sam ga.
Nije to htio reći telefonom. Vjerojatno da ne pokvari iznenađenje.
Ujutro sam se potrudio da se svježe obrijem, a obukao sam i svoju kožnatu automobilsku jaknu za tu prigodu. Malo sam svirao Lady Day na verandi, prije nego li sam napustio kuću. Misli na svjetlost i tamu. Budi svjetlost i tama. Svirao sam 'Čovjek kojeg volim’, ’Mi samo znamo da...’, ’Pretpostavljam da je i to život.’ A onda, put pod noge, da se vidim s Jefeom.
Kad sam stigao u Pittmanov ured, tamo je bilo previše aktivnosti za petnaest do osam ujutro. Za promjenu, čak je i Jefeov pomoćnik djelovao zaposleno.
Stari Fred Cook je propali viši istražitelj, koji sada statira kao administrativni pomoćnik. Izgleda kao starina koji lijeno trčkara na utakmici veterana bejzbola. Fred je sitničav i zavidan, ali zato krajnje politički osviješten. Morate li s njim imati posla, to podsjeća na razgovor s lutkom iz muzeja voštanih figura.
"Šef vas očekuje." Počastio me je jednim od svojih osmijeha preko stisnutih usnica. Fred Cook strašno uživa u tome što neke stvari uvijek sazna prije od nas ostalih. Pa čak i kad to nije tako, on se pravi kao da jest.
Što se to događa jutros, Fred?" izravno sam ga upitao. "Meni to možeš reći."
Vidio sam onaj pogled sveznalice u njegovim očima. "Zašto, jednostavno, ne uđeš unutra i sam ne saznaš. Siguran sam da će ti šef objasniti svoje nakane."
Ponosim se tobom, Fred, Tebi se može povjeriti tajna. Znaš li što, ti bi morao postati članom Vijeća za nacionalnu sigurnost,"
Ušao sam, očekujući najgore. Ipak, malo sam podcijenio šefa istražitelja.
Gradonačelnik Carl Monroe nalazio se u uredu s Pittmanom. Tu je bio i naš policijski kapetan Christopher Clouser, te, tko bi se tome nadao, John Sampson. Sve je ličilo na to da je u šefovom tajnom svetištu bio postavljen stol za radni doručak, jutarnji običaj koji postaje sve omiljeniji u Washingtonu.
"Nije baš sve tako loše," rekao mi je tiho Sampson. U oštroj suprotnosti s njegovim riječima, Sampson je izgledao kao velika životinja uhvaćena u jednu od onih zamki na oprugu s dvostrukim redom zubaca, koju koriste lovci. Imao sam osjećaj da bi rado pregrizao svoju nogu samo da može pobjeći iz sobe.
"Uopće nije loše." Carl Monroe se vragoljasto smijuljio, vidjevši naoštren izraz mog lica. "Imamo dobru vijest za vas obojicu. Vrlo dobru vijest. Mogu li? Da, mislim da mogu... Ti i Sampson danas ćete biti unaprijeđeni. Upravo ovdje. Čestitam našem najnovijem višem istražitelju."
Zapljeskali su nam s odobravanjem. Sampson i ja izmijenili smo upitne poglede. Što se to, do vraga, događa?

Da sam znao, poveo bih Nanu i djecu sa sobom. Bilo je to nalik na jednu od onih prigoda kad predsjednik dijeli odličja i zahvalnice ratnim udovicama. Samo, ovoga puta, mrtvi su bili pozvani na ceremoniju. U očima šefa Pittmana, Sampson i ja bili smo mrtvaci.
"Ne biste li možda izvoljeli reći meni i Sampsonu što se to ovdje događa?" Urotnički sam se smiješio Monroeu. "Znaš što mislim, što je u pozadini?"
Carl Monroe blistao je svojim veličanstvenim smiješkom. Bio je tako topao, osoban i ’iskren’. "Pozvali su me da dođem ovamo," rekao je, "zato što su tebe i istražitelja Sampsona odlučili unaprijediti.
I to je to. Presretan sam što sam došao, Alex" - napravio je šaljivo lice - "u petnaest do osam ujutro."
Zapravo, teško je ne voljeti Carla ponekad. Bio je potpuno svjestan tko je i što je postigao kao političar. Podsjećao me je na prostitutke iz Četrnaeste ulice koje vam obično ispričaju jeftini vic ili dva, kada ih privedete zbog prostitucije.
"Ima još nekoliko stvari koje moramo raspraviti," rekao je Pittman, ali je potom odbacio pomisao na to da u ceremonijalni govor ubaci neku ozbiljnu temu. "To možemo ostaviti za kasnije. Poslužite se prvo kavom i kolačima."
"Mislim da bi bilo najbolje da sve raspravimo odmah," rekao sam. Preselio sam pogled na Monroea. "Stavite to sve na stol, zajedno s kolačima,"
Monroe je odmahnuo glavom. "Zašto malo ne usporiš?"
"Ja se nikada neću moći dokopati neke javne funkcije, zar ne?" rekao sam gradonačelniku, "Nisam baš neki političar."
Monroe je slegnuo ramenima, ali se nastavio smiješiti, "Ne bih to znao, Alex, Ponekad se čovijek mijenja na bolje, kad stekne neka iskustva. Kada uvidi što je prolazno, a što ne. Konfrontacije definitivno pružaju veliku satisfakciju, ali ne idu uvijek u korist višeg cilja," "Je li to ono o čemu se ovdje radi? Viši interesi? To je tema jutrošnjeg doručka?" upitao je Sampson okupljene.
"Mislim da je tako. Da, vjerujem da jest," kimnuo je Monroe i zagrizao jedan kolač.
Šef Pittman nalio je kavu u šalicu od skupog porculana, koja je bila premalena i prefina za njegovu ruku. To me je podsjetilo na male sendviče s listovima zelene salate. To ručaju bogataši.
"Na ovoj otmici sudaramo se s FBI-jem, Pravosuđem, tajnom službom. To nije dobro ni za koga.
Mi smo se odlučili potpuno povući, Opet te skidamo s ovog slučaja," napokon je rekao Pittman.
Bingo. Pala je i druga cipela. Istina je izbila na vidjelo uz naš mali radni doručak. Odjednom su svi u uredu počeli govoriti u jedan glas. Najmanje dvojica smo pritom i vikali.
Zgodno društvo.
'To je potpuno sranje," rekao je Sampson gradonačelniku u lice, "I vi to znate. Ti to znaš, zar ne?" "Započeo sam seanse s Sonejem/Murphyjem," rekao sam Pittmanu, Monroeu i kapetanu Clouseru.
"Ne, Isuse Kriste, pa jučer sam ga hipnotizirao. Nemojte to raditi. Ne sada."
"Svjesni smo tvojeg napretka s Garyjem Sonejem, ali morali smo donijeti odluku i donijeli smo
je."
"Želiš li znati istinu, Alex?" Odjedanput je glas Carla Monroea odjeknuo prostorijom. "Želiš li
čuti istinu o svemu ovome?" Pogledao sam ga, "Uvijek,"
Monroe mi se zagledao ravno u oči. "Javni je tužitelj uložio golemi pritisak na mnoge ljude u Washingtonu. Veliki proces će započeli, vjerujem, za najviše šest tjedana, Orient Express je već

napustio postaju, Alex. Ti nisi na njemu. Ja nisam na njemu. Sve je ovo daleko preraslo sve nas, Sonej/Murphy je na njemu,.,.
"Tužitelj... zapravo Ministarstvo pravosuđa je odlučilo da prekineš s tvojim seansama s Sonejem/Murphyjem, Formalno mu je dodijeljen tim psihijatara. Tako će to funkcionirati od sada nadalje. Odlučeno je da to bude tako. Ovaj slučaj ušao je u novu etapu, i naše usluge više im nisu potrebne,"
Sampson i ja napustili smo našu vlastitu zabavu. Naše usluge više nisu bile potrebne.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:42 pm


Poglavlje 52



Tijekom sljedećeg tjedna vraćao sam se s posla u razumno vrijeme, obično oko šest ili pola sedam. Više nisam radio osamdeset ili sto sati na tjedan. Damon i Janelle bili su presretni i ne bi više uživali čak i da sam dobio otkaz.
Posudili smo video trake s crtanim filmovima Walta Disneya i Nindža kornjača, preslušavali smo trostruki album na CD diskovima od Billie Holiday: The Legacy 1933-1958, sve dok ne bismo zaspali svi zajedno na trosjedu. Radili smo sve te nevjerojatno krasne stvari.
Jednog poslijepodneva, posjetio sam s djecom Marijino počivalište. Ni Jannie ni Damon nisu još potpuno preboljeli gubitak svoje mame. Na povratku s groblja, zastao sam pokraj jednog drugog groba, konačnog počivališta Mustafa Sandersa. Još sam uvijek mogao vidjeti njegove male oči kako zure u mene. Oči su me pitale: Zašto? Nema odgovora, Mustaf, ne još. Ali ja se nisam bio spreman predati.
U subotu potkraj ljeta, Sampson i ja otišli smo na dugu vožnju do Princetona u New Jerseyu. Maggie Rose Dunne još uvijek nisu pronašli, kao ni otkupninu od deset milijuna dolara. U svoje slobodno vrijeme, otišli smo sve ponovo provjeriti.
Razgovarali smo s nekoliko Murphyjevih susjeda. Murphyjeva obitelj je doista nestala u požaru, ali nitko nije sumnjičio Garyja. Svi u Princetonu smatrali su da je Gary Murphy bio uzoran student. Na visokoj školi diplomirao je kao četvrti u svojoj generaciji, iako se činilo da nikada ne uči i nije bio previše ambiciozan. Nikada nije upadao u neprilike, ili to barem nitko od njegovih susjeda u Princetonu nije uspio saznati. Mladi čovjek kojeg su opisivali nalikovao je Garyju Murphyju s kojim sam razgovarao u zatvoru Lorton.
Svi su se u tome slagali - osim jednog jedinog prijatelja iz mladih dana kojeg smo pronašli uz dosta poteškoća. Taj prijatelj, Simon Conklin, radio je sada kao prodavač povrća na mjesnoj tržnici. Živio je sam oko dvadeset i pet kilometara izvan Princeton Villagea. Razlog zbog kojeg smo ga potražili bio je taj što mi je Missy Murphy spomenula Conklina. FBI ga je ispitivao, ali bili su slabo nagrađeni za svoj trud.
Simon Conklin je ispočetka odbio razgovarali s nama i uopće bilo s kim iz policije. Kad smo mu zaprijetili da ćemo ga prisilno dovesti u Washington, napokon se malo otvorio.
"Gary je uvijek svakoga uspijevao prevariti," rekao nam je Conklin u neurednom dnevnom boravku u svojoj maloj kući. Izgledao je otrcano, a odjeća mu je bila beznadežno loše usklađena. Ipak, bio je vrlo oštrouman. Kao i Gary Murphy, i on je kao student dobio priznanje National Merit. "Gary je uvijek govorio da oni koji su doista veliki uvijek svakog mogu prevariti. Oni veliki s velikim slovom V, razumijete li. Tako je govorio Gary!"
"Što li je mislio pod 'velikima'?" upitao sam Conklina. Smatrao sam da ću ga natjerati da nastavi govoriti, sve dok budem podilazio njegovom egu. Iz Conklina sam mogao izvući sve što mi je trebalo,
"Nazivao ih je Genijalcima koji ulaze u 98-postotkaše,*" povjerio mi je Conklin. “Creme de la creme. Najbolji od najboljih. Čovječe, Svjetski dobitnici." (* Prema psihologijskim mjerenjima, to su ljudi koji imaju kvocijent inteligencije veći od 145 - oko dva posto od cjelokupne populacije).

"Najbolji u čemu?" želio je znati Sampson. Mogao sam primijetili da mu se Simon Conklin ne sviđa previše. Iza naočala mu se dimilo, ali za sada je sudjelovao u igri, pretvarajući se da pomno sluša...
"Najbolji pripadnici pravih psihopata," rekao je Conklin i samozadovoljno se nasmiješio. "Oni će uvijek ostali na slobodi i nikada ih, baš nikada, neće moći uhvatili. Oni su previše pametni da bi se dali uhvatiti. Oni sve ostale gledaju s visoka. Oni ne znaju ni za milost ni za sažaljenje. Oni u cijelosti upravljaju svojim sudbinama."
“Gary Murphy je jedan od njih?" pitao sam. Uvidio sam da je on sada raspoložen za razgovor. O Garyju, ali isto tako i o sebi. Osjetio sam da Conklin i sebe smatra jednim od tih Genijalaca.
"Ne, ako je suditi po Garyju." Odmahnuo je glavom i zadržao onaj uznemirujući poluosmijeh. "Gary smatra da je on puno pametniji od tih probranih Genijalaca. Oduvijek je vjerovao da je jedinstven. Unikat. Sebe je nazivao 'čudovištem prirode’."
Simon Conklin nam je ispričao kako su on i Gary živjeli pokraj iste seoske ceste oko 12 kilometara izvan grada. Zajedno su se vozili školskim autobusom. Bili su prijatelji od svoje devete ili desete godine. To je bila ista cesta koja je vodila do Lindberghove ladanjske kuće u Hopewellu.
Simon Conklin nam je rekao da se Gary Murphy posve sigurno osvetio svojoj obitelji s onim požarom. Znao je sve o Garyjevim patnjama u djetinjstvu. Nikada to nije mogao dokazati, ali bio je uvjeren da je Gary podmetnuo požar.
"Reći ću vam točno otkuda znam za njegov plan. On mi je to rekao - kada smo imali dvanaest godina, Gary je rekao da će ih srediti za svoj dvadeset i prvi rođendan. Rekao je da će to učiniti tako da izgleda kao da je on u to vrijeme daleko u školi. Na taj način nikada neće posumnjati na njega. To je taj momak i napravio, nije li? Čekao je devet dugih godina. To je bio njegov devetogodišnji plan."
Toga dana razgovarali smo s Simonom Conldinom tri sata, a onda još pet sati sutradan. Ispričao nam je cijeli niz tužnih i zastrašujućih priča, Gary zaključan u podrumu po cijele dane pa i tjedne.
Garyjevi planovi koji su ga opsjedali: desetogodišnji plan, petnaestogodišnji plan, životni plan. Garyjev tajni rat s malim životinjama, poglavito slatkim ptičicama koje su dolijetale u vrt njegove pomajke. Kako je slavuju otkinuo nožicu, pa onda krilce, pa drugu nožicu, tako dugo dok ptica nije izgubila volju za životom. Garyjeva vizija samoga sebe visoko na vrhu iznad svih Genijalaca.
Napokon, Garyjeva sposobnost oponašanja, prerušavanja i igranja raznovrsnih uloga.
Volio bih da sam sve to znao dok sam se još viđao s Garyjem Murphyjem u zatvoru Lorton. Želio bih da sam mogao provesti nekoliko seansi s Garyjem, zavirujući u one stare stvari koje su ga proganjale u Princetonu; također, razgovarajući s Garyjem o njegovom prijatelju Simonu Conklinu.
Nažalost, sada su me skinuli s tog slučaja. Slučaj otmice nadilazio je sada i mene i Sampsona i Simona Conklina.
Naša otkrića iz Princetona proslijedio sam FBI-u. Napisao sam izvještaj od dvanaest stranica o Simonu Conklinu. Ured to nikada nije istražio do kraja. Napisao sam i drugi izvještaj i razaslao kopije svima koji su bili u izvornom istražiteljskom timu, U mojem izvještaju bilo je nešto što je Simon Conklin rekao o svojem prijatelju iz djetinjstva, Garyju Murphyju. "Gary je oduvijek govorio da će se baviti važnim stvarima."
Ništa se nije dogodilo. FBI nije došao ponovo razgovarati s Simonom Conklinom. Nisu htjeli otkrivati nove tragove. Željeli su samo zatvoriti slučaj otmice Maggie Rose Dunne.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:42 pm




Poglavlje 53



Kasno u rujnu, Jazzie Flanagan i ja otišli smo na toplo karipsko otočje. Pobjegli smo na jedan dugi vikend. Nas dvoje sami. To je bila Jezziena zamisao. Dobra zamisao. O & O (odmor i opuštanje). Bili smo znatiželjni. Puni iščekivanja. Uzbuđeni što ćemo provesti zajedno cijela četiri dana bez prekida. Možda nećemo moći izdržati zajedno toliko dugo. To je bilo ono što smo morali otkriti.
Na glavnoj ulici u Virgin Gordi, gotovo nitko nije okrenuo glavu za nama da bi nas pogledao. To je, za promjenu, bilo lijepo i različito od D.C.-a gdje su ljudi obično buljili u nas.
Uzeli smo satove dubinskog ronjenja i ronjenja na dah kod jedne stare crnkinje. Jahali smo duž plaže koja je u neprekinutom nizu bila dugačka oko šest kilometara. Odvezli smo se Range Roverom u džunglu i lutali njome skoro pola dana. Najnezaboravnije iskustvo bilo je posjet nevjerojatnom mjestu koje smo nazvali Jezzien i Alexov privatni otok u Raju. To je bilo mjesto na koje su nas uputili u hotelu. Odvezli su nas brodom i ostavili nas tamo same.
"Ovo je najčudesnije mjesto na kojem sam bila u svom životu," rekla je Jezzie. "Pogledaj sav ovaj pijesak i vodu. Stijene koje se nadvijaju, onu klisuru tamo."
"To nije Peta ulica, ali je u redu." Smiješio sam se i gledao uokolo. Napravio sam nekoliko sklekova uz rub mora.
Naš privatni otok bio je dugačak pojas bijelog pijeska koji je pod nogama ostavljao dojam kao da je od šećera. Iza plaže bila je najbujnija zelena džungla koju sam ikada vidio. Bila je prošarana bijelim ružama i bugenvilijama. Plavozeleno more bilo je bistro poput izvorske vode.
U hotelskoj kuhinji pripremili su nam ručak - probrana vina, neobični sirevi, jastog, rakovica i raznovrsne salate. Na vidiku nije bilo nikog drugog. Učinili smo najprirodniju stvar na svijetu.
Skinuli smo odjeću. Bez srama. Bez tabua. Bili smo sami u raju, zar ne?
Počeo sam se smijati na sav glas dok sam tako ležao na plaži uz Jezzie. To je bilo nešto čemu se već dugo nisam prepustio - smijanje, osjećaj da sam u skladu s okolicom. Osjećaj, točka. Bio sam neizmjerno zahvalan što mogu osjećati. Tri i pol godine bile su predugo vrijeme za žaljenje.
"Znaš li ti uopće koliko si doista lijepa?" rekao sam joj dok smo ležali zajedno.
"Ne znam jesi li primijetio, ali imam kutijicu s puderom u svojoj torbici. U njoj je jedno malo ogledalo." Pogledala me je u oči.
U njima je promatrala nešto što ja nikada neću vidjeti. "U stvari, od kad sam ušla u službu, pokušavam izbjeći temu privlačnosti. Eto do koje su mjere stvari izvrnute u muškom macho- Washingtonu."
Jezzie mi je namignula! "Ti znaš biti tako ozbiljan, Alex. Ali ti si isto tako i pun humora. Kladim se da samo tvoja djeca poznaju tu tvoju stranu. Damon i Jannie te poznaju. Gic, gic." Zagolicala me je.
"Lijepa si cijeli ovaj vikend. Bez ružičastih uvijača. Sve te vrpce i svježe cvijeće u tvojoj kosi.
Kupaći kostimi bez naramenica. S vremena na vrijeme, bez kupaćeg kostima."
"Želim biti lijepa upravo sada. U Washingtonu je drugačije. To je još jedan problem koji treba

riješiti. Zamisli da moraš otići kod svog šefa. Radi se o važnom izvještaju na kojem radiš već mjesecima. Prva stvar koju ti kaže jest: 'Izgledaš sjajno u ovoj haljini, lutko.' Poželiš mu reći samo jedno, ’Jebi se, šupčino.’"
Posegnuo sam za njom i primili smo se za ruke. "Hvala ti što ovako izgledaš," rekao sam “Izgledaš tako lijepo."
"To činim samo zbog tebe." smiješila se Jezzie, "Htjela bih još nešto učiniti za tebe. Htjela bih da i li isto napraviš nešto za mene."
I tako smo si to nešto uzajamno napravili.
Do sada se Jezzie i ja nismo umorili jedno od dragog. Ovdje, u raju, dogodilo se, zapravo, nešto potpuno suprotno.
Te večeri, sjedili smo vani u jednom baru u gradu. Promatrah smo bezbrižan otočki svijet kako prolazi pokraj nas i pitali se zašto jednostavno ne napustimo sve i postanemo dio njega. Jeli smo rakove i oštrige i razgovarali punih nekoliko sati. Otvorili smo duše, naročito Jezzie.
"Alex, ja sam stvarno u punom pogonu," rekla mi je Jezzie. "Ne mislim samo na slučaj otmice, nego i na to kako se uguravam na svaki sastanak, sudjelujem u lovu na svaku divlju gusku. Takva sam od kad znam za sebe. Kad jednom nešto zacrtam, ne mogu prestati."
Ništa nisam rekao. Samo sam je želio slušati. Želio sam saznati sve što se uopće može znati.
Podigla je svoju kriglu "Sjedim ovdje s pivom u ruci, je li tako. Dakle, oboje mojih roditelja su bili alkoholičari. Oboje su bili od slabe koristi, dok to još nije postalo moderno. Nitko izvan našeg doma nije znao kako stvari loše stoje. Stalno su se divljački svađali. Moj otac bi obično izgubio svijest. Spavao bi u 'svojoj stolici’. Moja majka bi ostajala budna drugu polovicu noći za jedaćim stolom. Voljela je svoj Jameson. Rekla bi mi: 'Donesi mi još jedan Jameson, mala Jezzie.' Bila sam njihova mala koktel konobarica. Tako sam zarađivala džeparac sve dok nisam napunila jedanaest godina."
Jezzie je prestala govoriti i gledala me je u oči. Nikada je nisam vidio tako ranjivu i tako nesigurnu u sebe. Obično je zračila samouvjerenošću. U tajnoj službi doživljavali su je kao takvu. "Hoćeš li da sada krenemo? Da se malo razvedrim?"
Odmahnuo sam glavom. "Ne, Jezzie. Hoću čuti sve što imaš reći. Želim znati sve o tebi." "Jesmo li još uvijek na odmoru?"
"Da, i ja doista želim čuti sve ovo. Pričaj mi samo. Vjeruj mi. Ako mi dosadi, samo ću ustati i otići, a tebi ću prepustiti da platiš račun."
Smiješila se i nastavila. "Voljela sam svoje roditelje na neki neobičan način. Vjerujem da su i oni mene voljeli. Svoju 'malu Jezzie’. Rekla sam ti već jednom prigodom kako nisam htjela postati pametna propalica poput mojih roditelja."
"Možda si stvari malo podcijenila." smiješio sam se.
"Da. No, dobro, u svakom slučaju, kada sam došla u službu, radila sam noćima i vikendima.
Postavila sam sebi nemoguće ciljeve - nadzornik u dvadeset i osmoj - i sve sam ih ispunila. To je i dio onoga što se dogodilo s mojim mužem. Posao sam stavila iznad braka. Želiš li znati zašto sam počela voziti motocikl?"
"Aha. Također mi reci zašto se i ja moram voziti tvojim motociklom,"
"Pa, vidiš," rekla je Jezzie, "nikako nisam uspijevala prestati s poslom. Nisam se mogla isključiti kad bih uvečer došla kući. Sve dok nisam nabavila motor. Kada voziš brzinom od dvjesto kilometara na sat, onda se moraš usredotočiti na cestu. Sve drugo moraš maknuti u stranu. Tako posao napokon

prestane."
"Djelomično zbog istog razloga i ja sviram klavir," rekao sam joj. "Žao mi je zbog tvojih roditelja, Jezzie."
"Drago mi je da sam ti napokon rekla sve o njima," rekla je Jezzie. "To nisam rekla nikome do sada osim tebi. Niti jedna osoba ne zna pravu istinu."
Jezzie i ja grlili smo se u malom otočkom baru. Nikada se još nisam osjećao tako blizak njoj.
Slatka mala Jezzie. Od svih prilika kada smo bili zajedno, ovu neću nikada zaboraviti. Naš izlet u raj.
Naglo i prebrzo, naš kratki odmor bio je gotov. Našli smo se stiješnjeni na letu American Airlinesa natrag za Washington, natrag u grozno, kišovito vrijeme, kako su kazivali vremenski izvještaji. Natrag na posao.
Malo smo se udaljili jedno od drugog tijekom leta. Započeli bismo rečenicu u isto vrijeme, a onda se igrali igre "prvo ti". Prvi puta za vrijeme cijelog puta razgovarali smo o poslu - omrznuti poslovni razgovor.
"Misliš li doista da je on podvojena ličnost, Alex? Zna li on što se dogodilo s Maggie Rose?
Sonej zna. Zna li to i Murphy?"
"Do određene razine, zna i on. Onoga puta kad smo razgovarali o Soneju, djelovao je zastrašujuće. Bilo da je Sonej odvojena ličnost ili njegova prava osoba, ulijeva strah. Sonej zna što se dogodilo s Maggie Rose."
"Šteta što to nikada nećemo znati. Barem se tako čini."
"Da. Ja mislim da sam to mogao izvući iz njega. Trebalo je samo malo vremena."
Nacionalna zračna luka u D.C.-u bila je poput prirodne katastrofe koju nas je nekoliko tisuća moralo iskusiti zajedno. Promet se jedva vidljivo vukao. Linija taksi vozila zavijala je do terminala. Svi su bili mokri do kože.
Ni Jezzie ni ja nismo imali kišne kabanice, tako da smo skroz pokisli. Život je odjednom postao depresivan i opet tako stvaran. Učmala istraga odvijala se ovdje u D.C.-u. Približavalo se suđenje. Na stolu me je vjerojatno čekala poruka od šefa Pittmana.
"Vratimo se natrag. Okrenimo se." Jezzie me je uzela za ruku i privukla me k sebi ispred staklenih vrata Deltinog autobusa.
Toplina i bliski mirisi njezinog tijela još su uvijek bili ugodni. Posljednji tragovi mirisa kakao maslaca i aloe i dalje su lebdjeli u zraku.
Ljudi su se okretali i gledali nas dok su prolazili. Gledali su. Prosuđivali. Gotovo svatko tko je prošao, pogledao bi nas.
"Idemo nekamo odavde," rekao sam.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:42 pm



Poglavlje 54



U pola tri u utorak poslijepodne (u Washington sam stigao u jedanaest sati), nazvao me je Sampson. Htio je da se nađemo u kući Sandersovih. Mislio je da bismo mogli pronaći neku novu vezu između otmice i ubojstva u predgrađu. Bio je nabijen novostima. Naporan rad tijekom naših ranih istraga sada je donosio plodove.
Nekoliko mjeseci nisam bio na mjestu zločina kod Sandersovih, ali sve je još uvijek bilo žalobno poznato. Prozori su izvana bih mračni. Pitao sam se hoće li ikada uspjeti prodati kuću ili je iznajmiti.
Sjedio sam u svojem automobilu na prilazu Sandersovoj kući i čitao izvorne izvještaje istražitelja. U njima nije bilo ničega što već nisam znao i što već nisam pročitao barem desetak puta.
Nastavio sam buljiti u kuću. Požutjele zavjese bile su navučene, tako da nisam mogao vidjeti unutra. Gdje je bio Sampson i što sam mu ja ovdje trebao?
Zaustavio je auto iza mene točno u tri sata. Izašao je iz svog slupanog Nissana i pridružio mi se na prednjem sjedalu Porschea.
“Sad si stvarno pravi smeđi šećer. Izgledaš tako sladak da bi te se moglo pojesti," "Ti si i dalje velik i ružan. Ništa se ne mijenja. Što si pronašao ovdje?"
"Policijski uradak u svojem najboljem izdanju," rekao je Sampson. Zapalio je Coronu. "Usput, bio si u pravu kada si nastavio s ovom stvari."
Izvan auta vjetar je zavijao, težak od kiše. Dolje kroz Kentucky i Ohio tutnjala su tornada.
Vrijeme je bilo zbunjujuće tijekom cijelog vikenda dok nas nije bilo.
"Jesi li ronio na dah, jedrio, igrao tenis u svojoj bijeloj klupskoj opremi?" pitao je Sampson. "Nismo imali vremena za te stvari. Mnogo smo se bavili duhovnim sjedinjenjem koje ti ne bi
mogao razumjeti."
"No, no." Sampson je govorio kao crnačka djevojka i odlično igrao tu ulogu. "Volim brbljati o glupostima, sestro, i ti isto?"
"Idemo li unutra?" upitao sam ga.
Pojedinačni prizori iz prošlosti prelijetali su mi kroz glavu tijekom nekoliko minuta; niti jedan od njih nije bio ugodan. Sjetio sam se izraza četrnaestogodišnje kćeri Sandersovih. I trogodišnjeg Mustafa. Sjećao sam se kako su to bila prekrasna djeca. Sjećao sam se kako nikome nije bilo važno što su ubijeni ovdje u jugoistočnom dijelu.
"Ovdje smo, zapravo, da posjetimo prve susjede," napokon je rekao. "Idemo raditi. Ovdje se nešto dogodilo što još ne mogu shvatiti. Ipak, Alex, važno je. Ovdje mi treba tvoja glava."
Otišli smo posjetiti prve susjede Sandersovih, Cerisierove. Bilo je važno. Ovo je odmah zaokupilo moju cjelokupnu pozornost.
Već sam znao da je Nina Cerisier bila najbolja prijateljica Suzette Sanders još otkad su bile male djevojčice. Obitelji su živjele vrata do vrata od 1979. Nina, kao i njezina majka i otac nisu preboljeli ubojstva. Da su si to mogli priuštiti, najradije bi se odselili nekamo.
Pozvala nas je gospođa Cerisier, koja je glasno pozvala svoju kći Ninu. Zasjeli smo oko kuhinjskog stola Cerisierovih. Na zidu je bila slika Magic Johnsona kako se smije. U zraku se

osjećao miris dima od cigareta i pržene slanine.
Nina Cerisier bila je vrlo otkačena i suzdržljiva kad se napokon pojavila u kuhinji. Bila je to jednostavna djevojka, stara oko petnaest ili šesnaest godina. Vidjelo se da nije željela biti ovdje. "Prošli tjedan," Sampson je rekao da mi pojasni, "Nina je došla reći pomoćnom nastavniku u jugoistočnom dijelu da je možda vidjela ubojicu nekoliko noći prije ubojstava. Bojala se o tome
govoriti."
"Kako si ga prepoznala?"
"Vidjela sam ga na televiziji. On je izveo i onu veliku otmicu, također," rekla je. "Ima ga posvuda na televiziji."
"Prepoznala je Garyja Murphyja," rekao sam Sampsonu. To znači da ga je morala vidjeti bez njegove školske krinke.
"Jesi li sigurna da je to isti čovjek kao onaj s televizije?" pitao je Sampson Ninu.
"Da. Promatrao je kuću moje prijateljice Suzette. To mi je bilo jako čudno. Ovdje nema puno bijelaca."
"Jesi li ga vidjela po danu ili po noći?" pitao sam djevojku.
"Po noći. Ali znam da je to on. Veranda Sandersovih je dobro osvijetljena. Gospođa Sanders se bojala svega i svakoga. Poo se boji ako kažeš buuu. Tako je Suzette voljela reći za nju."
Okrenuo sam se Sampsonu. "To ga stavlja na scenu zločina."
Sampson je kimnuo i opet pogledao Ninu. Njezina napućena usta bila su otvorena u mali ’o'.
Rukama je neprekidno prevrtala po kosi punoj pletenica.
"Hoćeš li reći istražitelju Crossu što si još vidjela?” upitao je.
"S njim je bio još jedan bijelac," rekla je Nina Cerisier. "On je čekao u autu dok je drugi promatrao Suzettinu kuću. Drugi bijelac bio je ovdje cijelo vrijeme. Bila su dvojica."
Sampson je okrenuo kuhinjsku stolicu tako da mi bude sučeljen licem. "Žure se da mu sude," rekao je. "Nemaju pojma što se doista događa. Ali oni će s tim ići do kraja, u svakom slučaju. Žele stvar zakopati. Možda mi imamo odgovor, Alex."
"Za sada smo jedini koji imamo nekoliko odgovora," rekao sam.
Sampson i ja napustili smo kuću Cerisierovih i otišli do grada u odvojenim automobilima. Jurio sam u mislima kroz sve što smo do sada saznali, pomno sam probrao pola tuceta od mogućih tisuću scenarija. Policijski način rada. Centimetar po centimetar.
Razmišljao sam o Bruni Hauptmannu i Lindberghovoj otmici. Nakon što su ga uhvatili i možda mu čak sve i namjestili, Bruna Hauptmana su na brzinu osudili. Osuđen je, možda posve krivo.
Gary Sonej/Murphy znao je sve o tome. Je li to sve bio dio njegovih kompliciranih pravila igre? Desetogodišnji ili dvanaestogodišnji plan? Tko je bio drugi bijelac? Pilot s Floride? Ili netko poput Simona Conklina, Garyjevog prijatelja iz Princetona?
Je li u igri već od početka možda bio i sudionik?
Kasnije te večeri, našao sam se s Jezzie. Bila je uporna u tome da posao završim u osam. Preko mjesec dana imala je ulaznice za košarkašku utakmicu Georgetowna, koju sam silno želio gledati.
Dok smo se vozili tamo, radili smo nešto što mi rijetko činimo: razgovarali smo isključivo o poslu. Ispustio sam joj najnoviju bombu, 'postavku o sudioniku’.
"Ne mogu razumjeti jedan zavaravajući oblik u svemu ovome," rekla je Jezzie nakon što sam joj ispričao što mi je rekla Nina Cerisier. Još je uvijek bila isto tako upletena u slučaj otmice kao i ja. Bila je u tome manje napadna, ali mogao sam vidjeti da još uvijek grize,

"Pitajte Shellovog čovjeka za odgovore. Ja razumijem sve što je zbunjujuće. Ja odmah prepoznajem što zavarava."
"U redu. Ta je djevojka bila prijateljica sa Suzette Sanders, je li tako? Bila je bliska toj obitelji. Pa ipak, nije progovorila. Jesu li odnosi s policijom toliko loši u tom dijelu grada? Nisam sigurna da bih ja to mogla progutati. Iznenada, sada, ona istupa naprijed."
"Ja to mogu progutati," rekao sam Jezzie. "Gradska policija je poput otrova za štakore mnogim ljudima u tom susjedstvu. Ja tamo živim, poznaju me, pa ipak jedva da me prihvaćaju."
"Alex, meni je to još uvijek čudno. Točnije, to je neobično. Te djevojke su navodno bile prijateljice."
"Naravno da je čudno. Palestinski pokret otpora će prije razgovarati s izraelskom vojskom nego li netko od ovih ljudi u jugoistočnom dijelu grada s policijom."
"I što onda misliš sada, kad si čuo Cerisierovu djevojku i njezino, pretpostavimo, otkriće? Kako ćeš objasniti tog , sudionika?
"To mi se još ne uklapa u cijelosti." priznao sam. "Što znači da se uklapa savršeno u sve ono što se do sada dogodilo. Ja vjerujem da je Cerisierova djevojka vidjela nekoga. Pitanje je koga?"
"Dobro, ali moram ti to reći. Alex, ovaj trag liči na lov na divlje guske. Nadam se da ne namjeravaš postati Jim Garrison u ovoj otmici."
Malo prije osam sati stigli smo u Capital centar u Landoveru, u državi Maryland. Georgetown je igrao sa St. John’sima iz New York Cityja. Jezzie je nabavila prvoklasne ulaznice.
To je samo potvrdilo činjenicu da ona poznaje prave ljude u gradu. Ponekad je lakše ući na inauguracijski bal nego li na neke utakmice Velikog Istoka.
Držali smo se za ruke dok smo išli preko parkirališta prema blještavom Cap centru. Volim kako Georgetown igra košarku i divim se njihovom treneru, crncu po imenu John Thompson. Sampson i ja obično tijekom sezone uspijemo odgledati dvije ili tri utakmice koje se igraju na domaćem terenu,
"Sva sam psihički pripremljena da vidim Zvijeri s Istoka," Jezzie se pomalo ubacila u košarkaški žargon, namignuvši, dok smo se približavali stadionu.
"Protiv Hoyasa," rekao sam joj,
"Hoyasi su Zvjeri s Istoka." Napravila je balon od žvakaće gume i napravila grimasu prema meni. "Nemoj se praviti sladak preda mnom."
"Ti si tako pametna u svakoj prokletoj stvari." Nakesio sam se. I doista je bila. Teško je bilo naći predmet o kojemu nije nešto pročitala ili ga sama iskusila. "Kakav nadimak imaju St. John’si?"
"St. John’s Redmen. Od tamo, naime, dolazi Chris Mullin. Također ih zovu Johnnies. Chris Mullin igra za Golden State u profesionalnoj ligi. Njih još zovu Warriorsima (ratnicima)."
Oboje smo prestali pričati u isto vrijeme. Što god sam mislio reći, zastalo mi je u grlu. "Hej... hej, zaljubljena kmico!" netko je doviknuo preko parkirališta. "Hej, reci nešto, soli i
papru."
Jezzie me je čvršće uhvatila za ruku.
"Alex! Budi miran. Samo nastavi hodati," rekla mi je Jezzie.
"Jesam, kao što vidiš," rekao sam joj. "Miran sam najviše koliko se to može biti."
"Pusti ih. Samo hodaj sa mnom prema Cap centru. To su seratori. Ne zaslužuju nikakav odgovor."
Ispustio sam joj ruku. Uputio sam se u smjeru trojice muškaraca koji su stajali iza srebrno-plavog terenskog vozila. To nisu bili obožavatelji Georgetowna ili St. John’sa Redmena. Imali su na sebi napuhane jakne i šiljate kape s znamenjem društva ili kluba za koji navijaju. Bili su slobodni, bijeli i

punoljetni. Dovoljno stari da budu pametniji.
"Tko je to rekao?" upitao sam ih. Tijelo mi je bilo drveno, nestvarno. "Tko je rekao, ’Hej, zaljubljena kmico?’ Je li to trebalo biti smiješno? Ili ja možda nemam smisla za šalu?"
Jedan od njih istupio je naprijed da preuzme pohvale. Progovorio je ispod šiljate Day-Glo kape Redskinsa. "Što je to tebi? Želiš li igrati tri na jednoga, Magic? Jer tako će to ispasti."
"Znam da je malo nepravedno, ja protiv vas trojice, ali možda ću se ipak okušati," rekao sam mu. "Možda uspijete pronaći četvrtog, ako se zbilja požurite."
”Alex?" čuo sam Jezzie kako dolazi odostraga. "Alex, molim te, nemoj. Samo otiđi od njih “ "Jebi se, Alex," rekao je jedan. "Ili možda očekuješ da će ti tvoja dama ovdje pomoći?"
"Voliš Alexa, medena? Alex je tvoj glavni dasa?" čuo sam. "Tvoj jedini i najdraži majmunčić?"
Pred očima sam začuo prasak. Zvuk praska djelovao je potpuno stvarno. Osjetio sam kako sam sam prasnuo.
Prvim udarcem tresnuo sam Redskinsa sa šeširom. Glatko sam usmjerio i opalio drugog iz trojca postrance tik do sljepoočnice.
Prvi se teško skljokao na pod, a okrugla kapa odletjela mu je poput Frisbeeja. Drugi je zateturao.
Noge su ga izdale. Pokleknuo je na jedno koljeno i tako ostao, do daljnjeg. Za njega je borba bila završena.
"Tako sam umoran od sveg ovog sranja koje se događa. Zlo mi je od toga." Tresao sam se dok sam to govorio.
"Previše je popio, gospodine. Svi smo previše popili," rekao je momak koji je još bio na nogama. "Sav je nizašto. Pod velikim je pritiskom ovih dana. Do vraga, pa mi radimo zajedno s vama crnim momcima. Imamo crnih prijatelja. Što još mogu reći? Žao nam je."
I meni je bilo žao. Više nego što sam to htio priznati ovim seronjama. Okrenuo sam se od njih, i Jezzie i ja otišli smo natrag do auta. Ruke i noge bile su mi kao od kamena. Srce mi je lupalo kao vitlo bušilice za naftu.
"Žao mi je," rekao sam joj. Bilo mi je malo slabo. "Ne mogu podnijeti takva sranja. Više ne mogu samo otići."
"Razumijem," rekla je Jezzie nježno. "Učinio si ono što si morao."
U autu smo dugo ostali zagrljeni. Onda smo se vratili kući da budemo zajedno.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:42 pm




Poglavlje 55



Ponovo sam uspio vidjeti Garyja Murphyja prvog listopada. "Novi dokazi” bio je razlog koji sara naveo. Do tada je već pola grada razgovaralo s Ninom Cerisier. "Pretpostavka o sudioniku" zaživjela je svoj vlastiti život.
Upotrijebili smo tim za specijalne intervencije kako bismo pročešljali susjedstvo oko kuće Cerisierovih. S Ninom Cerisier sam ispitao sve od albuma s fotografijama kriminalaca do identikit crteža. Zasada to joj nije pomoglo da otkrije sličnost sa 'sudionikom’.
Znali smo da je muško i da je bijelac; Nini se činilo da je nabite građe. FBI se zaklinjao da su pojačali potragu za pilotom s Floride. Vidjet ćemo je li to istina. Ja sam se opet vratio u igru.
Dr. Campbell me je poveo niz hodnik s najvećim osiguranjem unutar zatvora Lorton. Zatvorenici su buljili u nas dok smo prolazili. Uzvratio sam im buljenjem. Ja isto tako znam dobro buljiti.
Napokon smo stigli do bloka zatvorskih soba gdje su još uvijek čuvali Garyja Soneja /Murphyja. Njegova zatvorska soba i cijeli hodnik bili su jako osvijetljeni, ali on je škiljio sa svog ležaja.
Izgledalo je kao da viri iz mračne šilje.
Trebalo mu je malo vremena da me prepozna.
Kada mu je to napokon uspjelo, nasmiješio se. Još uvijek je izgledao kao onaj dragi čovjek iz malog grada. Gary Murphy. Lik iz filma 'To je prekrasan život’ ponovno snimljenog u verziji iz devedesetih. Sjetio sam se njegovog prijatelja Simona Conklina koji mi je rekao kako Gary Murphy može glumiti bilo koju ulogu prema potrebi. Sve je to bio dio njegove pripadnosti 98-postotkašima.
"Zašto si me prestao posjećivati, Alex?" pitao je. Sada su mu oči bile gotovo tugaljive. "Nisam imao nikoga s kim bih mogao razgovarati. Ovi liječnici nikada ne slušaju. Oni doista ne slušaju."
"Neko vrijeme nisu mi dopuštali da te viđam." rekao sam mu, "Ali to smo sredili, i tako sam sada ovdje."


Izgledao je povrijeđen. Grickao je donju usnicu i zagledao se dolje u svoje platnene zatvorske cipele.
Odjednom mu se lice iskrenulo i glasno se nasmijao. Zvuk je odjeknuo kroz malu prostoriju.
Sonej/Murphy nagnuo se bliže prema meni. "Znaš li da si ti samo još jedno glupo kopile," rekao je. "Tako te je lako izmanipulirati. Kao i sve druge prije tebe. Pametan, ali ne dovoljno pametan."
Razrogačio sam oči. Iznenađen. Možda malo šokiran.
"Svjetla su upaljena, ali nikoga nema kod kuće," komentirao je izraz koji je morao vidjeti na mom licu.
"Ne. Ja sam ovdje," rekao sam. "Samo sam te podcijenio više nego što sam trebao. Moja greška." "Suočili smo se sa stvarnošću, zar ne?" Grozni, samouvjereni smiješak ostao mu je na licu. "Jesi
li siguran da razumiješ? Jesi li siguran, doktore-istražitelju?"
Naravno da sam razumio. Upravo sam se susreo s Garyjem Sonejem prvi put. Predstavio nas je Gary Murphy. Taj se proces zove rapidni ciklus.

Otmičar je buljio u mene. Bio je zloban, pravio se važan, prvi je puta preda mnom bio onaj koji jest.
Ispred mene je sjedio ubojica djece. Briljantni oponašatelj i glumac. Genijalac. Lindberghov sin.
Sve to i vjerojatno mnogo više od toga.
"Jesi li dobro?" pitao je. Oponašao je moj prijašnji upit upućen njemu. "Osjećaš li se dobro, doktore?"
"Ja sam odlično. Nemam nikakvih problema," rekao sam.
"Stvarno? Meni ne djeluješ dobro. Nešto nije u redu, zar ne, Alex?" Sada je već izgledao duboko zabrinut.
"Hej, čuj!" napokon sam podigao glas. "Skini mi se, Sonej. Kako ti zvuči ovo ispitivanje stvarnosti?"
"Čekaj malo." Kimao je glavom naprijed-natrag. Vučji osmijeh nestao je isto onako brzo kao što se i pojavio, trenutak ranije. "Zašto me zoveš Sonej? Što to znači, doktore? Što se događa?"
Promatrao sam njegovo lice i nisam mogao vjerovati onome što sam vidio.
Opet se promijenio. Klik. Gary Sonej je nestao. Promijenio je lik dva, možda čak tri puta u nekoliko minuta.
"Gary Murphy?" pokušao sam.
Kimnuo je glavom. "A tko drugi? Ozbiljno, doktore, što je to? Što se to događa? Nema te tjednima. Sada si se napokon vratio."
"Reci mi što se to upravo dogodilo," rekao sam. Nastavio sam ga netremice promatrati. "Upravo sada. Reci mi što ti misliš da se upravo dogodilo."
Izgledao je zbunjeno. Potpuno smeten mojim pitanjem. Ako je sve ovo bila gluma, bila je to najsjajnija, krajnje začuđujuća i uvjerljiva predstava koju sam ikada vidio u svojoj psihologijskoj praksi.
"Ništa ne shvaćam. Došao si ovdje u moju zatvorsku sobu. Djeluješ nekako napet. Možda ti je neugodno jer te dugo nije bilo. Onda me zoveš Sonej. Sasvim neočekivano. Je li to neka šala?"
Je li sada bio ozbiljan? Je li moguće da ne zna što se dogodilo prije napunih šezdeset sekunda?
Ili je ovo sada bio Gary Sonej koji još uvijek glumi preda mnom? Je li mogao ulaziti i izlaziti iz svog stanja gubitka pamćenja tako lako i tako glatko? To je bilo moguće, ali vrlo rijetko. U ovom slučaju sve je to sudski postupak moglo pretvoriti u nevjerojatnu sprdačinu.
To je čak Soneja/Murphyja moglo i osloboditi.
Je li to bio njegov plan? Je li to od samog početka bio njegov požarni izlaz za bijeg?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:43 pm




Poglavlje 56



Dok je radila s ostalima, berući voće i povrće na jednoj strani planine, Maggie Rose se pokušavala sjetiti kako je bilo kod kuće. Isprva je njezin ’popis’ stvari kojih se sjećala bio vrlo jednostavan i uopćen.
Najviše su joj od svega nedostajali otac i majka. Nedostajali su joj svakog trenutka, svakog dana. Nedostajali su joj njezini školski prijatelji, poglavito Račić.
Nedostajao joj je Dukado, njezin 'svježi’, mali mačić. I Angel, njezin ’slatki’, mali mačić.
Nintendo igre i njezin ormar s odjećom. Zabave poslije škole bile su tako divne.
Isto tako i kupanje u kupaonici na trećem katu iznad vrta.
Ali, što je više razmišljala o domu, to je više novih sjećanja navirale u njezinu glavu, i Maggie Rose je polako upotpunjavala svoj popis uspomena.
Nedostajalo joj je ono kada bi se ugurala između svojih roditelja dok su se grlili ili ljubili. To je ona nazivala ’nas troje’.
Nedostajali su joj likovi koje je njezin otac glumio za nju, uglavnom dok je još bila mala. Tu je bio Hank, veliki otac koji je južnjački otezao i koji bi volio uzviknuti ’A kiii to so toboon pričaa?' Bila je tu i ’Susie Wooderman'. Susie je bila zvijezda koju je Maggie željela predstavljati u svakoj očevoj priči.
Postojao je osnovni obred koji su izvodili kad god su ulazili u auto po hladnom vremenu. Tada bi svi huktali na sav glas: 'Cvok cvok-cvok, cvok-a, cvok-a, cak cvok-cvok.' Njezina bi majka smišljala pjesme i pjevala joj ih. Otkad pamti, majka joj uvijek nešto pjevala. Pjevala je: 'Volim te tako silno, Maggie, i za tebe bih učinila baš sve. Nema toga na cijelom svijetu što ja ne bih učinila za tebe.' Maggie bi pjevala: 'Da li bi me odvela u Disneyland?' A mama bi odgovorila: 'Učinila bih to, Maggie Rose.' 'Da li bi poljubila Dukada velikim poljupcem u njuškicu?’ 'Učinila bih to za tebe, Maggie Rose. Nema ničega što ne bih učinila za tebe.'
Maggie se prisjećala čitavih dana provedenih u školi, odlazaka iz razreda u razred. Sjećala se 'posebnih migova’ gospođice Kim, namijenjenih samo njoj. Sjećala se kako bi se Angel smotao u naslonjaču i proizvodio slatke zvukove nalik na ’uau'.
'Učinila bih za tebe bilo što, mila, bilo što, jer ti meni značiš sve.’ Maggie je još uvijek mogla čuti riječi pjesme koju je njezina majka pjevala za nju.
'Da li bi, molim te, došla po mene i odvela me kući? ’ Maggie je pjevala u sebi. 'Hoćeš li, molim te, molim te, doći?'
Ali nitko nije uzvratio pjesmom. Više ne. Nitko više nije pjevao za Maggie Rose. Više je se nitko nije sjećao. Ili je barem tako osjećala u svojem slomljenom srcu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:43 pm



Poglavlje 57



U sljedeća dva tjedna susreo sam se s Sonejem/Murphyjem šest puta. Više nije dopuštao da mu prilazim blizu, iako je tvrdio da nije tako. Nešto se promijenilo. Izgubio sam ga. Njih obojicu.
Petnaestog listopada, federalni sudac je donio odluku o odgodi, privremeno odgađajući početak sudskog postupka o otmici. To je bio posljednji u nizu taktičkih odgađanja koju je provodio Murphyjev branitelj, Anthony Nathan.
Unutar jednog tjedna, što je brzina munje u ovoj vrsti složenog pravnog manevra, sutkinja Linda Kaplan odbila je zahtjev obrane. Zahtjevi za suzdržavanjem i nalozi za odgodu Vrhovnom sudu također su odbijeni. Nathan je Vrhovni sud nazvao 'dobro organiziranom ruljom za linč’, i to preko sve tri televizijske mreže. Paljba je tek započela, rekao je tisku. On je odredio ton u kojem će se odvijati suđenje.
Dvadeset i sedmog listopada počelo je suđenje Država protiv Murphyja. Pet minuta do devet toga jutra, Sampson i ja bili smo na putu prema stražnjem ulazu u zgradu Federalnog suda u Indiana Aveniji. Putovali smo inkognito, najbolje kako smo umjeli.
"Želiš li izgubiti nešto novaca?" rekao je Sampson dok smo zaokretah iza ugla u Indianu. "Nadam se da ne govoriš o novcima za okladu na ishod ovog slučaja otmice i ubojstva?" "Naravno da govorim, kolačiću. Tako će nam vrijeme brže proći."
"Kakva je oklada?"
Sampson je zapalio Coronu i otpuhnuo pobjednički dim. "Kladim se... ja kažem da će ga poslati u St. Elizabeth’s, neku bolnicu za neuračunljive kriminalce. To je oklada."
"Želiš li time reći da naš pravni sustav nije djelotvoran?"
"U to duboko vjerujem svakim dijelom svoga tijela. Naročito u današnje vrijeme." "U redu - ja kažem kriv, za dvije otmice. Kriv, za jedno ubojstvo."
Sampson je otpuhnuo još jedan pobjednički dim. "Hoćeš li me odmah isplatiti? Je li pedeset prihvatljiva svota koju si možeš priuštiti ako izgubiš?"
"Pedeset je u redu. Imaš okladu."
"Hajde, daj. Volim ti uzeti to malo novaca koje imaš."
Tamo ispred Treće ulice, gomila od oko nekoliko tisuća ljudi okružila je glavni ulaz u zgradu suda. Drugih dvjestotinjak ljudi, uključujući sedam redova reportera, već je bilo unutra. Tužitelj je pokušao isključiti tisak, ali mu je zahtjev bio odbijen.
Netko je dao tiskati plakate kojih je bilo posvuda: Maggie Rose je živa!
Ljudi su dijelili ruže na mjestu suđenja. Gore i dolje niz Aveniju Indiana, dobrovoljci su prolazili dijeleći besplatne ruže. Drugi su prodavali zastavice za uspomenu. Najpopularnije od svega bile su male svijeće koje su ljudi palili na prozorima svojih domova u znak sjećanja na Maggie Rose.
Šačica reportera čekala je kod stražnjeg ulaza, koji je rezerviran za dostavu, kao i za ono malo sramežljivih sudaca i odvjetnika. Većina okorjelih policajaca koji zalaze u sudnicu također biraju stražnji ulaz, kako bi izbjegli gužvu.
Mikrofone su smjesta gurnuli pred mene i Sampsona. Objektivi televizijskih kamera glupavo su

buljili u nas. Nas više niti jedan instrument nije mogao zbuniti. "Istražitelju Cross, je li istina da vas je FBI skinuo sa slučaja?" "Ne. Moji odnosi s FBI-jem su dobri."
"Istražitelju, viđate li još uvijek Garyja Murphyja u zatvoru Lorton?"
"To zvuči kao da hodamo zajedno. Naša veza još nije tako ozbiljna. Ja sam samo dio liječničkog tima koji ga viđa."
"Ima li u ovom slučaju, u odnosu na vas, nekih rasnih primjesa?"
"Rasnih primjesa ima u mnogim stvarima, pretpostavljam. Ovdje to nije ništa posebno." "Drugi istražitelj? Istražitelj Sampson. Slažete li se s tim, gospodine?" pitao je mladi junac s
leptir kravatom.
"Gospodine i vama također, primijetili ste da mi ulazimo na stražnja vrata, zar ne? Mi smo ljudi sa stražnjih vrata." Sampson se smijuljio u kameru. Nije skidao naočale.
Napokon smo se dokopali dostavnog dizala i pokušali otjerati reportere kako ne bi ušli istu kabinu, što nije bilo lako.
"Potvrđeno je naklapanje da će Anthony Nathan zahtijevati da se dokaže privremena neuračunljivost. Možete li to komentirati?"
"Ne mogu. Pitajte o tome Anthonyja Nathana,"
"Istražitelju Cross, jeste li vi zauzeli stav da Gary Murphy nije neuračunljiv?"
Starinska su se vrata napokon zatvorila. Dizalo se počelo uspinjali prema sedmom katu, "Sedmo nebo," kako ga zovemo u struci.
Sedmi kat nikada nije bio mirniji, ili, bolje rečeno, pod većim nadzorom. Uobičajena slika sa željezničke stanice gdje se motaju policajci, mladi nevaljalci i njihove obitelji, okorjeli zlikovci, pravnici i suci, sasječena je odredbom koja je ovaj kat namijenila samo jednom slučaju. To je bio onaj veliki "Proces stoljeća". Nije li sve bilo onako kako je to Gary Sonej priželjkivao?
U odsutnosti zbrke, zgrada Federalnog suda izgledala je poput neke postarije osobe koja se ujutro budi iz kreveta. Sve bore i modrice bile su vidljive na ranojutarnjem svjetlu koje se probijalo kroz katedralske prozore na istočnoj strani tog kata.
Stigli smo upravo na vrijeme da vidimo kako tužitelj ulazi u sudnicu. Mary Warner je bila sitna tridesetšestogodišnja američka tužiteljica iz šestog Okruga. Trebala je biti sudski pandan obrambenom odvjetniku Anthonyju Nathanu. Kao ni Nathan, još nije okusila poraz, barem ne na nekom značajnom slučaju. Mary Warner je imala blistavu reputaciju da se neumorno priprema za postupak i u sudnici ponaša bez zamjerke i uvjerljivo. Protivnik gubitnik je o njoj rekao: 'To je kao da igraš tenis s nekim koji uvijek uzvraća. Tvoj najbolji spin udarac - stiže natrag. Tvoj udarac za game
- vraća se. Prije ili kasnije, potući će te do nogu."
Navodno je gospođicu Warner osobno izabrao Jerrold Goldberg, a Goldberg je mogao birati kojeg god je tužitelja htio. Odlučio se za nju bez obzira na Jamesa Dowda i druge kandidate za taj posao.
Carl Monroe je također bio tamo. Gradonačelnik Monroe nije se mogao držati podalje od gomile.
Spazio me je, ali mi nije prišao, samo je bljesnuo usiljenim osmijehom preko dvorane.
Ako mi do tada nije bilo jasno koliko kod njega vrijedim, sada sam to saznao. Moje imenovanje za šefa divizije biti će i moje posljednje unapređenje. To su učinili samo da dokažu svima da su me s razlogom izabrali u tim za oslobađanje talaca, kako bi potvrdili svoju odluku i kako bi zataškali moguća pitanja o mojem ponašanju u Miamiju.

Vodeće vijesti na dan suđenja u Washingtonu bile su da Ministar financija Goldberg osobno sudjeluje na podizanju optužnice i da će Anthony Nathan biti odvjetnik obrane.
Nathana su u Postu opisali kao 'nindža ratnik u sudnici'. On je redovito bio vijest s naslovnih stranica od dana kad ga je Sonej/Murphy angažirao. Gary sa mnom nije želio razgovarati o Nathanu. Jednom je prilikom rekao; "Ja trebam dobrog odvjetnika, zar ne? Gospodin Nathan mi je bio uvjerljiv. Taj će dojam ostaviti i na porotu. On je izuzetno lukav, Alex." Lukav.
Pitao sam Garyja je li Nathan jednako pametan kao i on. Gary se nasmiješio i rekao: "Zašto uvijek govoriš da sam pametan, kad nisam? Da sam tako pametan, zar bih sada bio ovdje?"
Tjednima više nije niti jednom skrenuo s osobe Garyja Murphyja. Također je odbijao da ga ponovno hipnotiziram.
Promatrao sam Garyjevog superodvjetnika kako besramno leluja prostorom ispred sudnice. Bio je očito manijakalan, naširoko poznat po tome da zna razbjesniti svjedoke tijekom unakrsnog ispitivanja. Je li Gary bio pri punoj svijesti kada je izabrao Nathana? Što je privuklo njih dvojicu jednog drugome?
U jednu ruku, to je izgledalo kao prirodno spajanje - luđak na granici s normalnim branit će drugog luđaka. Anthony Nathan je već javno obznanio; "Ovo će biti pravi zoološki vrt. Zoo ili predstava pravde s granice Divljeg Zapada! To vam mogu obećati. Mogli bi naplaćivati ulaznice po tisuću dolara svaku."
Puls mi je bio ubrzan kad je sudski nadglednik napokon stao pred nazočne i pozvao na mir.
Uočio sam Jezzie na drugom kraju sudnice. Bila je odjevena u skladu s važnošću svojeg položaja u službi. Prugasti kostim, visoke pete, sjajna crna torba za spise. Primijetila me je i zakolutala očima.
S desne strane sudnice vidio sam Katherine Rose i Thomasa Dunnea. Njihova nazočnost pridonijela je još više ozračju nestvarnog. Nisam mogao otkloniti sjećanje na Charlesa i Anne Morrow Lindbergh i na suđenje za svjetski poznatu otmicu koja se dogodila šezdeset godina ranije.
Sutkinja Linda Kaplan bila je znana kao govorljiva i energična žena koja nikada odvjetnicima ne dopušta da ju nadmudre. Bila je u klupi manje od pet godina, ali je već vodila neke od najvećih procesa u Washingtonu. Često bi stajala tijekom cijelog postupka. Bila je poznata po tome da svojom sudnicom vlada s potpunim autoritetom.
Garyja Soneja/Murphyja su mirno, gotovo potajno dopratili do njegovog mjesta. Već je tamo sjedio, izgledao je i ponašao se uglađeno, kao što je to Gary Murphy uvijek bio.
Bilo je nazočno nekoliko dobro poznatih novinara, od kojih je nekolicina pisala knjige o otmici.
Prvoga dana, odvjetnički timovi obiju suparničkih strana djelovali su krajnje uvjereno i dobro pripremljeno, kao da su njihovi dokazi neoborivi.
Suđenje je otpočelo s malim teatralnim mahanjem zvonom.
Naprijed u sudnici, Missy Murphy je počela jecati. "Gary nije nikoga povrijedio," izgovorila je to tako da su ju svi mogli čuti. "Gary nikada nikoga ne bi mogao povrijediti."
Netko je iz sudske publike doviknuo, "Oh, pustite nas na miru, gospođo!"
Sutkinja Kaplan lupila je batićem i naredila: "Tišina u sudnici! Tišina! Dosta je bilo toga." Naravno da jest.
Bili smo u punom zamahu. Gary Sonej/Murphy - proces stoljeća.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:43 pm



Poglavlje 58



Sve je bilo u neprekidnom pokretu i kaosu, a posebno moj odnos prema samoj istrazi i sudskom procesu. Poslije suda toga dana, napravio sam jedinu stvar koja je imala nekog smisla: igrao sam nogomet sa zastavicama sa svojom djecom.
Damon i Janelle bili su u punom zamahu aktivnosti, natječući se za moju pozornost cijelog poslijepodneva, obasipajući me svojim potrebama. Oni su me udaljili od neugodnih razmišljanja koja će me proganjati još nekoliko tjedana.
Te iste noći, poslije večere, Nana i ja ostali smo sjediti za stolom uz drugu šalicu kave od cikorije. Želio sam čuli što ona misli, a to je ionako bilo neizbježno. Za cijelo vrijeme obroka, izvijala je ruke i ramena poput Satchela Paigea koji se sprema otpraviti loptu.
"Alex, mislim da moramo razgovarati," napokon je rekla. Kad Mama Nana ima nešto reći, tome prvo prethodi šutnja. A onda, kad počne govoriti, priča mnogo, ponekad satima.
Djeca su u drugoj sobi bila zaokupljena gledanjem Kola sreće. Bodrenje i uzvici u zabavnoj igri stvorili su dobru domaću zvučnu podlogu.
"O čemu ćemo razgovarati?" pitao sam ju. "Hej, jesi li znala da svako četvrto dijete u SAD danas živi u siromaštvu? Mi ćemo uskoro postati moralna većina."
Nana je bila doista pribrana i zamišljena pred onim što se spremalo. Pripremala je svoj govor.
Toliko sam mogao primijetiti. Šarenice u njezinim očima pretvorile su se u smeđe glavice od pribadača.
"Alex," rekla je, "ti znaš da sam ja uvijek na tvojoj strani kada se radi o nečem važnom." "Sve otkad sam stigao u Washington s platnenom naprtnjačom na leđima i s ukupno, ako se ne
varam, sedamdeset i pet centi u džepu, dodao sam.
Još sam se živo sjećao kako su me poslali "gore na Sjever" da odem živjeti sa svojom bakom, kao i dana kad sam vlakom iz Winston-Salema stigao na postaju Union. Moja majka je upravo umrla od raka na plućima, a moj otac je umro godinu ranije. Nana mi je platila ručak u Morrison's kafeteriji. Tada sam prvi puta jeo u restoranu.
Regina Hope uzela me je kada mi je bilo devet godina. U to vrijeme Mamu Nanu su zvali 'Kraljicom nade'. Bila je školska učiteljica ovdje u Washingtonu. Već je bila u svojim kasnim četrdesetim, a moj djed je bio mrtav. Moje troje braće došli su na područje Washingtona u isto vrijeme kad i ja. Boravili su malo kod jednih, malo kod drugih rođaka dok nisu navršili osamnaest godina. Ja sam cijelo vrijeme ostao s Nanom.
Bio sam sretnik. Ponekad je Mama Nana bila vrhunska kraljevska vještica jer je uvijek znala što je za mene najbolje. Poznavala je tipove poput mene od prije. Znala je mog oca sa svim njegovim manama i vrlinama. Voljela je moju majku. Mama Nana je oduvijek bila, a i danas jest, nadareni psiholog. Nadjenuo sam joj ime Mama Nana kada mi je bilo deset godina. Tada je već postala oboje i nana (baka) i mama.
Sada je ruke sklopila na prsima. Željezna volja. ’'Alex, mislim da imam neki loš predosjećaj oko veze u koju si se upleo," rekla je.

"Možeš li mi reći zašto?” pitao sam je.
"Da, mogu. Prvo, zato što je Jezzie bijela žena, a ja većini bijelaca ne vjerujem. Voljela bih da mogu, ali ne mogu. Glavnina njih nema poštovanja prema nama. Lažu nam u lice. To je njihov način, barem u odnosu na ljude koje ne smatraju sebi ravnima."
"Zvučiš kao revolucionarka s ulice. Farrakhan ili Sonny Carson," rekao sam joj. Počeo sam raščišćavati stol, tovareći tanjure i pribor za jelo na hrpu u našem starom porculanskom slivniku.
"Ne ponosim se ovim svojim osjećajima, ali svejedno si ne mogu pomoći." Mama Nana me je slijedila pogledom.
"Je li to, onda, Jezziena krivnja? To što je bijela žena?"
Nana se promeškoljila na stolici. Namjestila je svoje naočale, koje su visjele na ispletenoj vrpci oko vrata. "Njezina krivnja jest što hoda s tobom. Izgleda da je spremna žrtvovati tvoju policijsku karijeru, sve ono čime se baviš ovdje u jugoistočnom dijelu. Sve dobro koje imaš u svom životu.
Damona i Jannie."
"Damon i Janelle ne djeluju ni povrijeđeno ni zabrinuto," rekao sam Mami Nani. Malo sam podigao glas. Stajao sam tamo s hrpom prljavog posuđa u naručju.
Nanini dlanovi lupili su po naslonima za ruke na stolici. "Prokletstvo, Alex, to je zato što si zaslijepljen. Ti si njima nebo i sunce. Damon se boji da ćeš ih jednostavno napustiti."
"Ova djeca su uznemirena samo ako ih netko uznemiri." Izrekao sam ono što sam mislio i ono u što sam vjerovao da je istina.
Mama Nana naslonila se prema natrag u stolici. Sitan je zvuk pobjegao s njezinih usana. To je bila čista bol.
"Tako je krivo ovo što govoriš. Ja štitim ovo dvoje djece kao što sam štitila i tebe. Provela sam cijeli svoj život skrbeći za druge ljude, pazeći na druge. Alex, ja nikoga nisam povrijedila."
"Upravo si mene povrijedila," rekao sam joj. "Znaš da jesi. Znaš koliko mi ovo dvoje djece znači."
Vidio sam suze u Naninim očima, ali nije posustala. Čvrsto me je gledala u oči. Naša je ljubav čvrsta i beskompromisna. Uvijek je bilo tako.
"Ne bih htjela da mi se kasnije moraš ispričavati, Alex. Nije ml važno osjećaš li krivnju zbog onoga što si mi upravo rekao. Ono što je važno jest to da si kriv. Ostavljaš sve zbog odnosa koji jednostavno ne može uspjeti."
Mama Nana se digla od kuhinjskog stola i otišla na gornji kat. Kraj razgovora. Tek tako. Ona je odlučila.
Jesam li doista ostavljao sve da bih bio s Jezzie? Je li to bio odnos koji nikada neće uspjeti? Za sada to nikako nisam mogao znati. Morat ću to otkriti sam.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 4 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu