James Patterson - I došao je pauk

Strana 5 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Ići dole

James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:22 pm

First topic message reminder :



Crni detektiv s doktoratom iz psihologije i radnim mjestom u getima Washington D.C.-ja, Alex Cross, popularan je lik Pattersonovih romana. U ovome rješava slučaj otmicu dvoje bogataške djece. Šezdeset godina ranije otet je Lindbergov sin... Hoće li Alex pronaći djecu živu i u kakvoj je vezi otmica s događajima iz 1932. godine ...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:44 pm


Poglavlje 59



Na suđenju slijedila je čitava povorka medicinskih stručnjaka koji su svjedočili o Soneju/Murphyju. Pomoćni medicinski ispitivači stali su za govornicu, neki od njih neobično uvijeni i ekstravagantni za naučnike. Stručnjaci su bili iz bolnice Walter Reed, iz zatvora Lorton, iz vojske i iz FBI-a.
Fotografije i shematski crteži veličine sto dvadeset sa sto osamdeset centimetara bili su izloženi uz pretjerana objašnjavanja; mjesta zločina bivala su posjećivana uvijek iznova na stravičnim mapama koje su dominirale u prvom tjednu suđenja.
Osam različitih psihijatara i psihologa dovedeno je za govornicu kako bi dokazali da je Gary Sonej/Murphy bio u stanju kontrolirati svoje postupke; da je devijantni sociopat; da je razuman, hladnokrvan i potpuno priseban.
Opisivali su ga kao ‘genija za kriminal’, bez imalo savjesti i pokajanja; kao briljantnog glumca, "dostojnog Hollywooda”, i to zbog toga što je cijelo vrijeme manipulirao i zaglupljivao toliko ljudi.
Ali Gary Sonej/Murphy je svjesno i namjerno oteo dvoje djece; ubio je jedno od njih ili oboje; ubio je i druge ljude - najmanje petero njih, a vjerojatno i više. Bio je čudovište u ljudskom obličju. Tako su govorili svi stručnjaci optužbe.
Ravnateljica psihijatrijskog odjela iz bolnice Walter Reed govorio je gotovo cijelo poslijepodne.
Razgovarala je s Garyjem Murphyjem jedno desetak puta. Nakon što je nadugačko ispričala sve o poremećenom djetinjstvu u Princetonu, u New Jerseyu, i tinejdžerskim godinama obilježenim silovitim ispadima protiv ljudskih bića i protiv životinja, od dr. Marie Ruocco zatraženo je da izloži svoju psihijatrijsku procjenu Garyja Murphyja.
"U njemu vidim krajnje opasnog sociopata. Ja vjerujem da je Gary Murphy u cijelosti svjestan svojih postupaka. Ja apsolutno ne vjerujem da je on višestruka ličnost.
I na taj je način Mary Warner vrlo vješto dograđivala svoj slučaj iz dana u dan. Divio sam se njezinoj temeljitosti i njezinom razumijevanju psihijatrijskog procesa. Sastavljala je strašno složenu slagaljku za suce i porotu. Susreo sam se s njom nekoliko puta i bila je stvarno dobra.
Kada bude gotova, porotnici će imati krajnje detaljnu sliku u svojim glavama... o glavi Garyja Soneja/Murphyja.
Svakog dana suđenja ona bi se usredotočila na jedan novi djelić slagaljke. Pokazala bi im ga.
Temeljito bi ga objasnila. Potom bi djelić umetnula u slagaljku.
Pokazala bi poroti u kakvom je točno odnosu novi djelić prema svim ostalima koji su postavljeni prije njega. Jedanput ili dvaput, nazočni u sudnici bili su toliko poneseni da su zapljeskali tužiteljici nježnog glasa i njezinoj dojmljivoj predstavi.
Sve je to uspjela postići dok je Anthony Nathan ulagao prigovor na gotovo svaku tvrdnju koju je pokušavala dokazati.
Nathanova obrana bila je vrlo jednostavna i nije nikada odstupio od nje: Gary Murphy je nevin jer nije počinio nikakav zločin.
Počinio ga je Gary Sonej.

Anthony Nathan koračao je sprijeda po sudnici svojim uobičajenim lelujanjem. Nosio je odijelo po mjeri vrijedno tisuću i petsto dolara, ali u njemu se nije osjećao ugodno. Odijelo je bilo dobro krojeno, ali Nathanovo držanje bilo je užasno - to je bilo kao da pokušavate odjenuti bateriju sprava za penjanje.
"Ja nisam ugodna osoba." Drugog tjedna u ponedjeljak, Anthony Nathan stao je pred porotu od sedam žena i pet muškaraca. "Pogotovo ne u sudnici. Ljudi kažu da se neprekidno podrugljivo smijem. Da sam napuhan. Da sam nepodnošljivi egomanijak. Da me se ne može podnijeti dulje od šezdeset sekunda. To je sve istina," rekao je Nathan svom prijemljivom slušateljstvu. "To je istina."
"I to je ono što mi ponekad stvara neprilike. Ja govorim istinu. Ja sam opsjednut time da govorim istinu. Nemam niti najmanje strpljenja za poluistine. Ja nikada nisam preuzeo slučaj u kojem ne mogu izreći istinu.
Moja obrana Garyja Murphyja je jednostavna, možda najmanje složena i kontroverzna od svih koje sam izložio nekoj poroti. Sastoji se od istine. Crno na bijelom, dame i gospodo. Molim vas, saslušajte me.
Gospođa Warner i njezin tim razumiju koliko je obrana čvrsta i upravo su zato pred vas podastrijeli više činjenica nego li je to učinila Warrenova komisija da bi dokazala to isto - APSOLUTNO NIŠTA. Kad biste gđu. Warner podvrgli unakrsnom ispitivanju i kada bi vam pošteno odgovorila, rekla bi vam upravo to. Tada bismo svi mogli otići kući. Zar to ne bi bilo lijepo? Da, to bi bilo vrlo lijepo."
Po sudnici su se prolomili uzvici negodovanja. Istodobno, neki članovi porote naginjali su se bliže kako bi bolje čuli i vidjeli. Svaki puta kada bi Nathan prošao pokraj njih, prišao bi im za pola koraka bliže.
"Netko, zapravo mnogi su me pitali zašto sam preuzeo ovaj slučaj. Rekao sam im jednostavno kao što i vama sada kažem da dokazni materijal u ovom slučaju za obranu znači čistu pobjedu. Istina je tako sveobuhvatna u ovom slučaju. Znam da sada u to još ne vjerujete. Ali vjerovat ćete. Vidjet ćete.
Ovdje zapanjuju same utvrđene činjenice. Gđa. Warner nije željela ovaj slučaj iznijeti pred porotu već sada. Njezin šef, Ministar financija, ishitreno je ovaj slučaj iznio pred sud. Prisilom je postigao da se ovo suđenje održi u rekordnom roku. Nikada se kolo Pravde nije okretalo tako brzo. Nikada se to kolo ne bi tako brzo okretalo zbog vas ili vaših obitelji. To je istina.
Ali u ovom specifičnom slučaju, zbog patnje gospodina Goldberga i njegove obitelji, kolo se okreće vrlo brzo. I zbog Katherine Rose Dunne i njezine obitelji, koja je poznata, bogata i vrlo moćna i koja isto tako želi da njezinim patnjama bude kraj. Tko im to može zamjeriti? Ja sigurno ne.
ALI NE NA RAČUN ŽIVOTA JEDNOG NEDUŽNOG ČOVJEKA! Taj čovjek, Gary Murphy, ne
zaslužuje da pati kao što su oni patili."
Nathan je sada otišao do mjesta gdje je sjedio Gary. Plavokos, atletski građen Gary Murphy, koji je izgledao kao odrasli izviđač. "Ovaj čovjek je isto tako dobar čovjek kao i bilo tko u ovoj sudnici. Ja ću vam to i dokazati.
Gary Murphy je dobar čovjek. Zapamtite to. Imam za vas još jednu činjenicu.
To je jedna od dvije činjenice, samo dvije, koje želim da upamtite. Druga činjenica jest ova: Gary Sonej je neuračunljiv.
Sada vam moram priznati da sam i ja osobno malo neuračunljiv. Samo malo. To ste već i sami primijetili. Gđa. Warner vam je na to skrenula pozornost. Dakle, Gary Sonej JE STOTINU PUTA LUĐI OD MENE. Gary Sonej je najluđa osoba koju sam ikada sreo. Ja sam upoznao Soneja. Vi ćete

ga također imati priliku upoznati.
To vam obećajem. Upoznat ćete Soneja, a kada se to jednom dogodi, nećete moći osuditi Garyja Murphyja. Na kraju ćete zavoljeti Garyja Murphyja i podržat ćete ga u njegovoj osobnoj borbi sa Sonejem. Gary Murphy ne može biti osuđen zbog ubojstava i otmice... koje je počinio Gary Sonej...."
Anthony Nathan je nastavio prizivati jednog čudnog svjedoka za drugim. Začudo, među njima je bilo i osoblja iz Washingtonske dnevne škole, kao i nekolicina učenika. Među njih je uvrstio i susjede Murphyjevih iz Delawarea.
Nathan je uvijek bio obziran prema svjedocima, uvijek vrlo uglađen. Izgledalo je da Nathana vole i da mu vjeruju.
"Hoćete li, molim vas, svima reći svoje ime?" "Dr. Nancy Temkin."
"I vaše zanimanje, molim."
"Podučavam u Washingtonskoj dnevnoj školi." "Jeste li poznavali Garyja Soneja u Dnevnoj školi?" "Da, jesam."
"Je li gospodin Sonej bio dobar učitelj dok je bio u Washingtonskoj dnevnoj školi? Jeste li ikada primijetili nešto zbog čega ste mogli posumnjati da on nije dobar učitelj?"
"Ne, nisam. Bio je vrlo dobar učitelj." "Što biste, dr, Temkin, rekli, zašto?"
"Zato što se svesrdno trudio oko svog predmeta i oko toga da svoje znanje prenese učenicima. U školi je bio najomiljeniji učitelj. Nadimak mu je bio ’Chips,’ kao u ’Mr. Chips.’"
"Čuli ste da neki medicinski stručnjaci tvrde da je on neuračunljiv, ozbiljno podvojena ličnost?
Kako vas se to dojmilo?"
"Iskreno, to je jedni način na koji mogu objasniti ono što se dogodilo."
"Dr. Temkin, znam da je ovo teško pitanje, s obzirom na okolnosti, ali je li vam optuženi bio prijatelj?"
"Da. Bio mi je prijatelj."
"Je li vam još uvijek prijatelj?"
"Želim da Gary dobije svu pomoć koja mu je potrebna." "Ja također," rekao je Nathan. "Ja također."
Anthony Nathan je osuo svoju prvu pravu paljbu kasno u petak drugog tjedna suđenja. Bilo je podjednako dramatično koliko i neočekivano. Započelo je razgovorom na postranoj klupi koji su Nathan i Mary Warner vodili sa sutkinjom Kaplan.
Za vrijeme razgovora, Mary Warner je podigla glas, što se događalo vrlo rijetko tijekom suđenja, "Časna sutkinjo, ulažem prigovor! Moram se tome suprotstaviti... to je obično zavaravanje. To je zavaravanje!"
Sudnica je već brujala. Tisak u prvim redovima sjedala bio je u stanju pripravnosti. Sutkinja Kaplan je očito donijela odluku u korist obrane.
Mary Warner se vratila na svoje mjesto, ali je izgubila nešto od svoje pribranosti. "Zašto me o tome nisu obavijestili ranije?" vikala ,je. "Zašto se to nije otkrilo u pripremnom postupku?"
Nathan je podigao ruku i smirio sudnicu. Svima je objavio novosti. "Pozivam dr. Alexa Crossa kao svjedoka obrane. Pozivam ga kao neprijateljski raspoloženog i nenaklonog svjedoka, ali unatoč tome svjedoka obrane."

Ja sam bio 'zavaravanje'.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:44 pm



Četvrti dio - Ne zaboravite Maggie Rose


Poglavlje 60



"Tatice, pogledajmo ponovno taj film," govorio mi je Damon. "Ovaj put to mislim ozbiljno." "Šššš. Gledat ćemo vijesti," rekao sam mu. "Možda ćeš naučiti nešto o životu osim Batmana." "Film je smiješan." Damon me je pokušao urazumiti.
Uputio sam svog sina u jednu tajnu. "Vijesti su također jednako smiješne."
Ono što Damonu nisam rekao bilo je to da sam bio nevjerojatno napet zbog svjedočenja na sudu u ponedjeljak, svjedočenja u korist obrane.
Te večeri na televiziji sam vidio vijest o tome kako se očekuje da će se Thomas Dunne natjecati za mjesto u Senatu u Kaliforniji. Je li Thomas Dunne pokušavao ponovo sastaviti vlastiti život? Ili je možda Thomas Dunne na neki način i sam bio uključen u otmicu? Sada više nisam ništa mogao isključiti. Postao sam paranoičan s obzirom na previše stvari koje su bile vezane uz slučaj otmice. Je li u izvještaju iz Kalifornije bilo još nečeg osim onoga što je rečeno? Dvaput sam zatražio dozvolu da tragom istrage odem u Kaliforniju. Oba puta moj je zahtjev odbijen. Jezzie mi je u tome pomagala.
Imala je veze u Kaliforniji, ali za sada od toga nije bilo ništa.
Gledali smo vijesti sjedeći na podu u dnevnoj sobi. Janelle i Damon sklupčali su se pokraj mene.
Prije vijesti, pregledali smo video vrpcu o 'Policajcu iz vrtića’ po deseti, dvanaesti ili možda dvadeseti put.
Djeca su smatrala da sam u tom filmu trebao glumiti ja, a ne Arnold Schwarzenegger. Ja sam osobno smatrao da se Arnold pretvorio u prilično dobrog komičara. Ili sam možda samo više volio gledati Schwarzeneggera nego još jednu rundu ’Beryija’ ili ’Damu i lutalicu’.
Nana je bila u kuhinji, kartala je s tetom Tiom. Mogao sam vidjeti telefon na kuhinjskom zidu. Slušalica je slobodno visjela prema dolje, kako bi spriječili reportere i ostale gnjavatore -du jour- da nas zovu.
Svi telefonski pozivi koje mi je te večeri uputio tisak bavili su se istim pitanjima. Mogu li hipnotizirati Soneja/Murphyja u prepunoj sudnici? Hoće li Sonej ikada reći što se dogodilo s Maggie Rose Dunne? Je li on, po mojem mišljenju, psihopat ili sociopat? Nisam želio komentirati.
Oko jedan ujutro, zazvonilo je zvono na vratima. Nana je otišla gore mnogo prije toga. Stavio sam Janelle i Damona u krevet oko devet, nakon što smo malo zajedno čitali čarobnu knjigu Davida Macaulaya ’Crno i bijelo'.
Otišao sam u zamračenu blagovaonicu i razmaknuo zavjese od pamučnog satena. Bila je Jezzie.
Baš u pravi čas.
Izašao sam na verandu i zagrlio je. "Idemo, Alex," prošaptala je. Imala je plan. Rekla je da je njezin plan takav da ’nema plana’, ali to je rijetko bio slučaj kada se radilo o Jezzie.
Jezzien motocikl te je noći doista gutao cestu. Prošli smo pokraj drugih vozila kao da miruju, zamrznuta u vremenu i prostoru. Prolazili smo pokraj zamračenih kuća, travnjaka i svega ostalog na ovom svijetu. U trećoj brzini. Lagano krstareći.
Čekao sam da prebaci u četvrtu, pa petu. BMW je uporno i glatko brujao ispod nas, njegov reflektor je probijao noć svojim privlačnim svjetlom.

Jezzie je prelazila iz trake u traku lako i često kad smo prebacili u četvrtu, zatim se uzdigli do čiste pete brzine. Vozili smo brzinom od preko dvjesto kilometara na sat po George Washington Parkwayu, potom dvjestopedeset po 95. ulici. Jezzie mi je jednom prigodom rekla da nikada ne vozi motor, a da ne postigne brzinu od barem dvjesto kilometara na sat. Vjerovao sam joj.
Nismo prestajali juriti kroz prostor i vrijeme sve dok se nismo zaustavili, dok se nismo spustili na zemlju kod zapuštene Mobilove benzinske crpke u Lumbertonu u Sjevernoj Carolini.
Bilo je gotovo šest ujutro. Mora da smo izgledali kao luđaci kakve mijesni momak s crpke još nikada nije vidio. Crnac. Plavokosa bijela žena. Moćni motocikl. Vrući provod u dobrom starom gradu, večeras.
Poslužitelj na crpki i sam je djelovao nekako izvan okvira. Imao je skateboard štitnike preko sivih traperica. Imao je oko dvadeset godina i narogušenu frizuru kakvu nose ’skejteri' i koju ćete prije vidjeti na plažama Kalifornije nego li u ovom dijelu zemlje. Kako je taj stil šišanja stigao do Lumbertona u Sjevernoj Carolini tako brzo? Je li u zraku bilo više ludila nego obično? Slobodan protok ideja?
"’Jutro, Rory." Jezzie se nasmiješila momku. Provirila je između dviju crpki i namignula mi.
"Rory je ovdje u smjeni od jedanaest do sedam. Jedina stanica uokrug sto kilometara s obje strane. To možeš reći samo onima u koje imaš povjerenje." Stišala je glas. "Rory u ovim krajevima prodaje sve što diže i spušta raspoloženje. Sve što ti je potrebno da preživiš noć. Bumbare, crne ljepotice, poljoprivredni alat?"
Počela je lagano zavlačiti, tonom koji je bio ugodan za uho. Plava kosa bila joj je zamršena od vjetra, što sam također volio. "Extasy, metamfetamin hidroklorid?" nastavljala je citirati jelovnik.
Rory je na to odmahivao glavom, kao da ju smatra ludom. Primijetio sam da mu se sviđa. Otklonio je zamišljenu kosu iz očiju. "Čovječe, o čovječe," rekao je. Vrlo uglađen mladi čovjek. "Ne obaziri se na Alexa." Opet se nasmiješila poslužitelju s crpke. Zbog svoje nakostriješene
kose djelovao je nekoliko centimetara viši. "On je u redu. On je samo jedan od mnogih policajaca u Washingtonu."
"Oh, čovječe! Jezzie, vrag te odnio! Isuuuse! Ti i tvoji prijatelji policajci." Rory se okrenuo na petama svojih radničkih čizama kao da ga je opržila vatra. Radeći u dežurnoj smjeni ovdje podalje od međudržavnih pravaca, morao je vidjeti svu silu ludila. Nas dvoje smo bili ludi, to je bilo sigurno. A sad mi pričaj malo o tome. Koji drugi prijatelji policajci?
Niti petnaest minuta kasnije, bili smo u Jezzienoj kući na jezeru. Bila je to mala koliba s krovom u obliku slova A, smještena tik uz vodu, okružena jelama i brezama. Vrijeme je bilo gotovo savršeno.
Bablje ljeto koje je trajalo dulje nego što je to bilo uobičajeno. Globalno zatopljenje uhvatilo je maha.
"Nisi mi rekla da si zemljoposjednica,'' rekao sam dok smo brzali niz slikovitu cestu prema kolibi.
"Ne baš, Alex. Moja baka ostavila je ovo mojoj majci. Djed je bio mjesni prevarant i lopov. U svoje vrijeme zaradio je nešto novaca. Jedini je u našoj obitelji kojemu je to uspjelo. Izgleda da se zločin isplati."
"Tako se barem kaže."
Skočio sam s motora i odmah protegnuo svoje leđne mišiće, a onda i noge. Ušli smo u kuću. Vrata nisu bila zaključana, što mi je pomalo zagolicalo maštu.

Jezzie je zavirila u hladnjak, koji je bio pun svega. Pustila je vrpcu s glazbom Brucea Springstena, a zatim odšetala van.
Slijedio sam je dolje prema svjetlucavoj, crno-plavoj vodi. Nad vodom je bio izgrađen novi mol. Uski prilaz vodio je do proširenja u obliku terase na kojoj je bio vrtni stol i stolice. Mogao sam čuti kako sviraju pjesme s albuma Nebraska.
Jezzie je izula čizme, potom je skinula prugaste, plave dokoljenice. Umočila je jedno stopalo u savršeno mirnu vodu.
Njene dugačke noge bile su prekrasno mišićave. Stopala su joj također bila dugačka, lijepo oblikovana, onoliko lijepa koliko to stopala uopće mogu biti. Na trenutak me je podsjetila na dame koje su pohađale Sveučilište na Floridi, u Miamiju, u Južnoj Carolini, Vanderbilt. Na njoj nije bilo niti jednog djelića koji nije bio poseban.
"Vjerovao ili ne, ova voda ima preko trideset stupnjeva," rekla je sa širokim, usporenim osmijehom.
"Točno u stupanj?"
"Moram to potvrditi. Jesi li za igru ili si truba?"
"Što će reći susjedi? Nisam ponio svoje kupaće gaćice. Ni bilo što drugo."
'To je bio moj osnovni plan, nema plana. Zamisli. Cjela subota bez ikakvog plana. Nema suđenja.
Nema konferencija za tisak. Nema projektila koje lansiraju Dunneovi. Kao što je učinio Thomas Dunne u emisiji Larrya Kinga ovaj tjedan. Žaleći se na istragu koja je prethodila suđenju, opetovano blateći posvuda moje ime. Nema otmica od kojih se trese zemlja i koje te pritišću. Samo nas dvoje ovdje usred ničega."
"Sviđa mi se kako to zvuči," rekao sam Jezzie. "Usred ničega." Pogledao sam oko sebe, prateći liniju gdje su se stabla jela spajala s jasno modrim nebom.
"To će biti naše ime za ovo mjesto. Usred ničega, Sjeverna Carolina."
"Ozbiljno, Jez. Što je sa susjedima? Nalazimo se u državi gdje takvima na potplate stavljaju smolu, zar ne? Ne želim nikakvu smolu na svojim petama."
Smiješila se. "Nema nikoga u blizini najmanje pet kilometara uokolo, Alex. Vjerovao ili ne, nema ni drugih kuća. Još je prerano za bilo koga osim za ribiće koji love grgeče."
"Ne želim susresti niti nekoliko usamljenih ribiča koji love grgeče i stavljaju smolu na potplate," rekao sam. "Njima bi se moglo pričiniti da sam ja crni som. Čitao sam Oslobođenje (Deliverance) od Jamesa Dickeya.”
“Svi ribiči idu na južni kraj jezera. Vjeruj mi, Alex. Dopusti da te razodjenem. Da ti bude malo udobnije."
"Razodjenut ćemo jedno drugo." Popustio sam i predao se u njezine ruke, prepustio te polaganom ritmu savršenog jutra. Na doku u zaljevu svukli smo jedno drugo. Jutarnje sunce bilo je ugodno toplo i osjećao sam povjetarac s jezera kako nam oplakuje golu kožu.
Probao sam vodu stopalom, svojim vlastitim dobro oblikovanim gležnjem. Jezzie nije pretjerala s temperaturom vode.
"Ja ti ne bih lagala. Do sada barem još nikada nisam,” rekla je uz još jedan smiješak. Potom je savršeno zaronila, tako da gotovo uopće nije zapljusnula vodenu površinu.
Pridružio sam joj se, prateći svijetli trag mjehurića koje je ostavljala iza sebe. Dok sam ponirao u vodu, razmišljao sam: crni čovjek i prekrasna bijela žena plivaju zajedno.
Usred Juga. Ove naše godine gospodnje tisuću devetsto devedeset i treće.

Bezbrižni i možda pomalo luckasti.
Jesmo li griješili? Neki ljudi rekli bi da jesmo, ili bi barem tako mislili. Ali zašto je to bilo tako?
Jesmo li ikoga vrijeđali time što smo bili zajedno?
Voda je na površini bila topla. Ali metar do metar i pol dublje bila je znatno hladnija. Izgledala je modro-zelena. Vjerojatno je dolazila iz izvora. Blizu dna mogao sam osjetiti snažne struje kako mi udaraju u prsa i genitalije.
Jedna me je misao snažno pogodila: Jesmo li se možda već duboko zaljubili? Je li to ono što sada osjećam? Izronio sam da uhvatim zraka.
"Jesi li dodirnuo dno? Kad prvi puta u danu zaroniš, moraš dodirnuti dno." "Ili što?" pitao sam Jezzie.
"Ili si velika kukavica i utopit ćeš se ili ćeš se zauvijek izgubiti u dubokoj šumi prije nego što padne noć. To je istinita priča. Već sam vidjela mnogo, mnogo puta kako se to dogodilo ovdje Usred Ničega."
Igrali smo se u jezeru poput djece. Oboje smo mnogo radili. Previše - gotovo cijelu godinu našeg života.
Tamo su bile ljestve od cedrovine, kojima se lako moglo popeti na dok. Ljestve su bile nedavno napravljene. Mogao sam osjetiti svježinu drveta. Još nije bilo nikakvih špranja. Pitao sam se nije li ih Jezzie sama napravila - za vrijeme onog odmora - malo prije otmice.
Držali smo se za ljestve i jedno za drugo. Negdje u daljini na jezeru gakale su patke. Bio je to smiješan zvuk. Gotovo da nije bilo niti jednog nabora na vodenom stolu koji se prostirao ispred nas. Sićušni valovi golicali su Jezzie ispod brade.
"Volim te ovakvog. Djeluješ tako ranjiv," rekla je. "Počinje se pojavljivati onaj pravi ti." "Imam osjećaj da je već toliko dugo sve tako nestvarno," rekao sam Jezzie. "Otmica. Potraga za
Sonejem. Suđenje u Washingtonu."
"Ovo je sada jedino što je stvarno, za trenutak. U redu? Toliko volim biti s tobom." Jezzie je stavila glavu na moja prsa.
'Toliko to voliš?"
"Da. Toliko to volim. Vidiš kako sve može biti jednostavno?" Pokazala je prema daljini na slikovito jezero, na duboki krug od jelovih stabala. "Zar ne vidiš? Sve je to tako prirodno. Sve će biti dobro. Obećajem ti. Niti jedan ribič koji lovi grgeče neće se nikada ispriječiti između nas."
Jezzie je bila u pravu. Prvi put poslije dugo vremena, osjećao sam da bi sve moglo uspjeti - sve što bi se moglo dogoditi od sada nadalje. Stvari su bile jednostavne, neusiljene i dobre onoliko koliko je to moguće. Oboje smo željeli da ovaj vikend nikada ne prođe.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:45 pm


Poglavlje 61



"Ja sam istražitelj za ubojstva u washingtonskoj policijskoj upravi. Imam službeni čin šefa sektora. Ponekad, kada smatraju da moja psihološka opažanja mogu biti od nekog značaja u rješavanju pojedinog slučaja, dodjeljuju mi one krajnje okrutne zločine."
Te sam riječi izrekao pod zakletvom usred prepune, ušutkane i naelektrizirane washingtonske sudnice. Bio je ponedjeljak ujutro. Vikend se činio milijunima kilometara daleko. Grašci znoja počeli su mi se slijevati niz čelo.
"Možete li nam reći zašto vam dodjeljuju slučajeve s psihološkim implikacijama?" pitao me je Anthony Nathan.
"Ja nisam samo detektiv, nego i psiholog. Bavio sam se privatnom praksom prije nego što sam se pridružio policijskim snagama u D.C.-u," rekao sam. "Prethodno sam radio u poljoprivredi. Godinu dana bio sam najamni poljoprivredni radnik."
"Gdje ste stekli svoju diplomu?" Nathan je bio uporan u tome da me prikaže kao vraški značajnu osobu.
"Kao što znate, gospodine Nathan, moj doktorat je s Johns Hopkins fakulteta." "Jedna od najboljih škola u zemlji, svakako u ovom dijelu zemlje," rekao je.
"Prigovor. To je mišljenje gospodina Nathana." Mary Warner je uložila opravdanu pravnu zamjerku.
Sutkinja Kaplan je podržala prigovor.
"Također ste objavljivali članke u ’Psychiatric Archives’ i u ’American Journal of Psychiatry’," nastavljao je Nathan kao da su gđa. Warner i sutkinja Kaplan potpuno irelevantne.
"Napisao sam nekoliko radova. Je h to baš toliko značajno, gospodine Nathan. Mnogi psiholozi objavljnju svoje radove."
"Da, ali ne u ’Journalu’ i ’Archives’, dr. Cross. Koja je bila tema tih učenih radova?"
"Pišem o tome kako funkcionira mozak kriminalaca. Vladam dovoljnom količinom trosložnih i četverosložnih riječi da bih se mogao kvalificirati za pisanje u takozvanim učenim časopisima."
"Divim se vašoj skromnosti, doista joj se divim. Recite mi nešto, dr. Cross. Imali ste me prilike promatrati ovih nekoliko tjedana. Kako biste opisali mene kao ličnost?"
"Za to bi mi bilo potrebno nekoliko seansi na samo s vama, gospodine Nathan. Nisam siguran da biste mi mogli dovoljno platiti za tu terapiju."
Smijeh se prolomio sudnicom. Čak je i sutkinja Kaplan uživala u rijetkom trenutku humora. "Ipak, pokušajte," nastavljao je Nathan. "Ja to mogu podnijeti."
Bio je brz na mislima i vrlo dovitljiv. Anthony Nathan bio je vrlo kreativan. Kao prvo, svima je dao do znanja da ja nastupam samo kao svjedok, a ne kao 'stručnjak’ kojeg ima u šaci.
"Vi ste neurotični." Smiješio sam se. "I vjerojatno devijantni."
Nathan se okrenuo licem prema poroti, ispruživši dlanove prema gore. "Ako ništa drugo, bar je pošten. A osim toga, jutros ću dobiti besplatnu seansu kod perača mozga."
Sa klupa gdje je sjedila porota ponovo se začuo smijeh. Ovoga sam puta imao osjećaj da neki

porotnici počinju mijenjati mišljenje o Anthonyju Nathanu, a možda i o njegovom branjeniku.
Isprva im se nije nimalo svidio. Sada su vidjeli da se trudi i da je vrlo, vrlo bistar. Za svog je branjenika on obavljao profesionalan i možda čak briljantan posao.
"Koliko ste imali seansi s Garyjem Murphyjem?" pitao me je sada. Pazite, s Garyjem Murphyjem, ne Sonejem. "Vjerujem dovoljno da možete stvoriti neke zaključke."
"Psihijatrija nije egzaktna znanost. Volio bih da sam mogao imati više seansi. Došao sam do nekih preliminarnih zaključaka."
"Koji su to?" pitao me je Nathan.
"Prigovor!" Ponovo je ustala Mary Warner. Bila je vrlo zaposlena. "Istražitelj Cross je upravo rekao da bi mu bilo potrebno više seansi da donese konačno medicinsko mišljenje."
"Odbija se," rekla je sutkinja Kaplan. "Istražitelj Cross je također ustvrdio da već ima neko preliminarno mišljenje. Voljela bih čuti koje je to."
"Dr. Cross," Nathan je nastavljao kao da nije bilo nikakvih prekida, "za razliku od ostalih psihijatara i psihologa koji su vidjeli Garyja Murphyja, vi ste osobno bili vezani za ovaj slučaj od samog početka - i to kao policijski časnik i kao psiholog."
Tužiteljica je Nathana ponovo prekinula. Gubila je strpljenje. "Časni sude, hoće li gospodin Nathan napokon postaviti pitanje?"
"No, gospodine Nathan, hoćete li?"
Anthony Nathan okrenuo se prema Mary Warner i pucnuo prstima prema njoj. "Pitanje? - bez brige." Ponovo se obratio meni.
"Kao policijski časnik koji se od samog početka bavi ovim slučajem i kao iskusni psiholog, možete li nam dati svoje profesionalno mišljenje o Garyju Murphyju?"
Pogledao sam prema Murphyju/Soneju. Sada je izgledao kao da je Gary Murphy. Djelovao je kao simpatičan i pristojan čovjek koji je upao u najgoru noćnu moru koju itko može zamisliti.
"Moji prvi osjećaji i iskreni dojmovi bili su vrlo jednostavni i ljudski. Otmica koju je izvršio učitelj šokirala me i uznemirila," počeo sam svoje razlaganje. "To je bio potpuni prekid povjerenja. Kasnije je postalo još gore. Osobno sam vidio izmrcvareno tijelo Michaela Goldberga. To je nešto što nikada neću zaboraviti. Razgovarao sam s gospodinom i gospođom Dunne o njihovoj djevojčici. Imam osjećaj da poznajem Maggie Rose Dunne. Također sam vidio žrtve ubojstava u kućama Turnerovih i Sandersovih."
"Prigovor!" Mary Warner je opet bila na nogama. "Prigovor!"
"Vi znate da to nije u redu." Sutkinja Kaplan sledila me svojim hladnim pogledom. "Brišite to iz zapisnika. Savjetujem poroti da to ne uzme u obzir. Nema dokaza da je tuženi na bilo koji način sudjelovao u događajima koji su upravo spomenuti."
"Tražili ste pošteni odgovor," rekao sam Nathanu. "Željeli ste znati što ja mislim. To ste i dobili." Nathan je kimao glavom dok je išao prema klupama s porotom. Okrenuo mi je leđa.
"Pošteno, pošteno. Siguran sam da iz vas govori čisto poštenje, dr. Cross. Bez obzira na to volim li ja poštenje ili ne i bez obzira na to voli li ga Gary Murphy. Vi ste izuzetno pošten čovjek. Ne želim prekidati iskreno izlaganje, a nadam se da to neće činiti ni optužba. Molim vas, nastavite."
"Želio sam uhvatiti otmičara toliko silno da me je to boljelo. To smo željeli svi iz tima za oslobađanje talaca. Većina nas je to primila vrlo osobno."
"Vi ste, zapravo, mrzili otmičara. Željeli ste vidjeti da ma tko to bio, bude kažnjen najvišom kaznom koju zakon dopušta?"

"Tako je. To još uvijek želim," odgovorio sam Nathanu.
"Kada je Gary Murphy priveden, bili ste na licu mjesta. Optužili su ga za zločin. Nakon toga ste s njim imali nekoliko seansi. Što u ovom trenutku mislite o Garyju Murphyju?"
"Sada, doista ne znam što bih mislio o njemu."
Anthony Nathan nije niti okom trepnuo. "Znači li to da po vašem uvjerenju postoje razlozi za nedoumicu?"
Mary Warner je trljala jednu točku na starinskim podnim daskama sudnice. "Sugestija. Navođenje svjedoka,"
"Porota će to zanemariti," rekla je sutkinja Kaplan.
"Recite nam kakvi su sada vaši osjećaji prema Garyju Murphyju. Dajte nam svoje profesionalno mišljenje, dr. Cross," rekao je Nathan.
"Za sada ja ne vidim načina da budem siguran u to je li on Gary Murphy - ili Gary Sonej. Nisam siguran postoje li dvije osobnosti u ovom čovjeku. Vjerujem da postoji mogućnost da bi on mogao biti podvojena ličnost."
"I što onda ako on jest podvojena ličnost?"
"Ako je to istina, Gary Murphy bi u tom slučaju imao vrlo malo ili nikakve svjesne spoznaje o tome što čini Gary Sonej. On bi također mogao biti i briljantan sociopat koji vješto manipulira svima nama, uključujući i vas.”
"U redu. Mogu prihvatiti ove pretpostavke. Za sada je sve u redu," rekao je Nathan. Držao je ruke na prsima kao da drži malu lopticu. Očigledno je radio na tome da iz mene izvuče čvršću definiciju.
"Stječe se dojam da je ovaj koncept sumnje od ključnog značaja, zar ne?" nastavio je. "Ovo je igra za loptu. Stoga bih volio kada biste poroti pomogli da donese ovu važnu odluku. Dr. Cross, želim da hipnotizirate Garyja Murphyja!" objavio je.
"Ovdje u ovoj sudnici. Neka porotnici sami odluče, a ja imam puno povjerenje u ovu porotu i njezinu odluku. Vjerujem više nego u išta na svijetu da će ovi ljudi kad sagledaju sve dokaze donijeti ispravnu odluku. Vjerujete li i vi u to, dr. Cross?"

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:45 pm



Poglavlje 62



Sljedećeg su jutra za seansu između Garyja i mene u sudnicu unijeli dva jednostavna naslonjača od crvene kože. Kako bi mu se pomoglo da se opusti i zaboravi na okruženje, u dvorani su prigušena glavna svjetla. Obojici su nam dali mikrofone. To su bili jedini ustupci koje je dopustila sutkinja Kaplan.
Alternativa tome bio bi video zapis naše seanse, ali Gary je rekao da vjeruje da će se moći hipnotizirati u sudnici. Želio je to pokušati, a i njegov je odvjetnik želio to isto.
Odlučio sam izvesti hipnozu kao da je Sonej/Murphy u svojoj ćeliji. Bilo je neophodno isključiti neke stvari koje su očigledno smetale u sudnici. Ja nisam imao predodžbu o tome hoće li se to tako moći izvesti, i kakav će biti ishod. Želudac mi se stegnuo u čvor dok sam sjedio u naslonjaču.
Pokušavao sam ne gledati prema sudnici. Nisam volio biti na pozornici, a posebno ne u ovakvoj situaciji.
U prijašnjim susretima s Garyjem koristio sam jednostavnu verbalnu sugestivnu tehniku. Hipnozu u sudnici započeli smo na isti način. Hipnoza nije ni iz daleka tako složena kako to većina ljudi misli. "Gary," rekao sam, "Želim da se udobno zavališ i da se pokušaš opustiti, pa ćemo vidjeti što će se
dogoditi."
"Potrudit ću se najbolje što mogu," rekao je, zvučeći jednako iskreno kao što je i izgledao. Imao je na sebi mornarski plavo odijelo, svježu bijelu košulju, prugastu kravatu. Izgledao je više kao odvjetnik od svog vlastitog odvjetnika.
"Ponovo ću te hipnotizirati, budući da tvoj odvjetnik misli da bi to moglo pomoći u tvojem slučaju. Rekao si mi da želiš tu pomoć. Je li to točno?"
"Jest, točno je," rekao je Gary. "Želim ispričati istinu... Ja sam želim znati istinu." "U redu, onda, želio bih da počneš brojati od stotice unatrag.
To smo već ranije radili. Osjeti kako se sa svakim brojem sve više opuštaš. Možeš započeti brojati."
Gary Murphy je počeo brojati unatrag.
"Oči ti se počinju sklapati. Sada osjećaš da si opušteniji... u stanju sna... duboko dišeš," rekao sam glasom koji je postajao sve tiši i tiši, gotovo monoton.
Sudnica je gotovo sasvim utihnula. Jedini zvuk koji se mogao čuti bilo je tiho brujanje ventilatora na uređaju za hlađenje.
Gary je napokon prestao brojati.
"Osjećaš li se udobno? Je li sve u redu?" pitao sam ga.
Njegove smeđe oči bile su staklaste i vlažne. Činilo se da je vrlo lako upao u trans. Nije bilo načina da u to budem siguran.
"Da. Dobro sam. Osjećam se dobro."
"Ukoliko želiš prekinuti seansu, iz bilo kojeg razloga, znaš kako se iz ovog stanja možeš vratiti natrag."
Kimnuo je lagano dok je govorio. "Da, znam. Ali, dobro mi je." Djelovao je kao da tek na pola

sluša.
Pod svim pritiskom i pod okolnostima suđenja, bilo je teško povjerovati da bi se sada mogao pretvarati.
Nastavio sam govoriti: "Jednom prigodom, za vrijeme prošlih seansi, razgovarali smo o tome kako si se probudio u McDonald’su. Rekao si mi da si se 'probudio kao da si sanjao’. Sjećaš li se toga?"
Tako je. Naravno da se sjećam," rekao je. "Probudio sam se u policijskom automobilu izvan McDonald’sa. Došao sam k svijesti kada je policija već bila tamo. Uhitili su me."
"Kako si se osjećao dok te je policija privodila?"
"Osjećao sam se kao da to nije moguće. Ni u kojem slučaju. To je morao biti ružan san. Rekao sam im da sam putujući trgovac, rekao sam im da živim u Delawareu. Rekao sam im sve čega sam se mogao sjetiti kako bih im ukazao na to da su uhvatili pogrešnu osobu, a ne kriminalca. Ja nemam nikakav dossier u policiji."
Rekao sam: "Razgovarali smo o onome što se dogodilo toga dana tik prije nego što su te uhitili.
Nakon što si ušao u restoran."
"Ja ne znam... nisam siguran da se mogu sjetiti. Pokušat ću o tome razmisliti...” Izgledalo je da se Gary s nečim bori. Je li to bila gluma? Ili mu je istina koje se sada sjetio bila neugodna?
Kada je razotkrio Sonejevu osobu na našoj zatvorskoj seansi, iskreno sam bio iznenađen. Nisam bio siguran da će to opet učiniti. Naročito kada se uzmu u obzir ove teške okolnosti.
"Zaustavio si se da odeš u zahod u McDonald'sovom restoranu. Htio si također popiti kavu, kako bi bio budan dok voziš"
"Sjećam se... toga se pomalo sjećam. Mogu se pouzdano vidjeti u McDonald'su. Sjećam se da sam bio tamo...”
"Daj si vremena, Gary. Vremena imamo na pretek."
"Bilo je velika gužva, mnogo ljudi. Želim reći, restoran je bio prepun. Otišao sam do zahodskih vrata. Iz nekog razloga nisam ušao unutra. Ne znam točno zbog čega, To je čudno, ali ne sjećam se."
"Što si tada osjećao? Onda kada si ostao ispred zahoda. Sjećaš li se kako si se osjećao?" "Nemirno. Bilo mi je sve gore. Mogao sam osjetiti kako mi krv navire u glavu. Nisam razumio
zbog čega. Bio sam uznemiren, ali nisam znao zbog čega."
Sonej/Murphy zurio je ravno naprijed. Pogledao je na lijevo, gdje sam ja sjedio. Bio sam malo začuđen kako mi je bilo lako zaboraviti na nazočne u sudnici koji su nas obojicu promatrali.
"Je li Sonej bio tamo u restoranu?" upitao sam ga.
Malo je nagnuo glavu. Taj je pokret bio neobično dirljiv.
"Sonej je tamo. Da, on je u McDonald’su." Uzbudio se. "Pretvara se da uzima kavu, ali čini se da je ljutit. On je, ja mislim da je doista lud. Sonej je luđak, loše sjeme."
"Zašto je ljutit? Znaš li to? Što je to što Soneja čini ljutitim?"
"Misli da je to zbog toga... što su mu se planovi pokvarili. Policija je imala nevjerojatnu sreću. Izjalovio se njegov plan da postane slavan. Potpuno se pokvario. Sada se osjeća kao Bruno Richard Hauptmann. Kao još jedan gubitnik."
Ovo je bilo novo. Nikada prije nije spominjao otmicu. Nisam više bio svjestan ničega što se događa u sudnici. Oči su mi bile prikovane uz Garyja Soneja/Murphyja.
Pokušavao sam zvučati opušteno i onoliko bezopasno koliko mi je to bilo moguće. Lijepim načinom nešto ću postići. Lijepo i polagano. Ovo je bio hod po ivici provalije. Mogao sam mu ili

pomoći ili ćemo obojica u nju propasti. "Što se izjalovilo u Sonejevom planu?"
"Sve što je moglo, krenulo je krivo," rekao je. On je još uvijek bio Gary Murphy. To sam mogao jasno uočiti. Nije se prebacio u Sonejevu osobu. Ali Gary Murphy znao je što radi Gary Sonej; pod hipnozom, Gary Murphy znao je što misli Sonej.
Sudnica je i dalje bila tiha i vrlo mima. Nigdje niti krajičkom oka nisam mogao vidjeti ni najmanji pokret.
Gary je otkrio još pojedinosti o otmici. "Provjeravao je kako je Goldbergov dječak, a on je bio mrtav. Lice mu je poplavjelo. To se moralo dogoditi od previše barbiturata... Sonej nije mogao vjerovati da je on pogriješio. Bio je tako temeljit i pažljiv. Prethodno se o tome raspitao kod anesteziologa."
Postavio sam ključno pitanje: "Kako je došlo do toga da je dječakovo tijelo bilo puno modrica i udaraca? Što se točno dogodilo s Goldbergovim dječakom?"
"Sonej je izgubio živce. Nije mogao vjerovati svojoj lošoj sreći. Udarao je tijelo Goldbergovog dječaka teškom lopatom bez prestanka."
Način na koji je govorio o Soneju do sada je bio krajnje uvjerljiv. Bilo je moguće da je doista žrtva podvojene ličnosti. To bi promijenilo cijeli tijek procesa, a vjerojatno i samu presudu.
"Kakva je to bila lopata?" pitao sam.
Sada je počeo govoriti sve brže i brže. "Ona ista lopata koju je koristio da ih zakopa. Bili su zakopani u skladištu. Imali su zalihe zraka dovoljne za nekoliko dana. Vidiš, to je bilo nešto poput atomskog skloništa. Sustav dovoda zraka krasno je radio; sve je bilo u redu. Sonej je to sam izmislio. To je sam i izveo."
Puls mi je tukao poput čekića. Grlo mi je bilo vrlo, vrlo suho. "Što je bilo s djevojčicom? Što je bilo s Maggie Rose?" pitao sam ga.
"Ona je dobro. Sonej joj je po drugi puta dao tabletu Valijuma. Kako bi je opet uspavao. Bila je zastrašena, vrištala je - jer je ispod zemlje bilo tako mračno. Mračno kao u rogu. Ali nije to bilo tako loše. Sonej je iskusio još gore stvari. Podrum, na primjer."
Na ovom sam mjestu morao nastaviti vrlo oprezno. Nisam ga ovdje želio izgubiti. Što je s podrumom? Pokušat ću se na podrum vratiti malo kasnije.
"Gdje je Maggie Rose sada?" pitao sam Gary Murphyja. "Ne znam," rekao je bez oklijevanja.
Nije rekao - ona je mrtva. Niti, živa je... Ne znam. Zbog čega bi skrivao tu informaciju? Zbog toga što je znao da je želim znati? Zbog toga što su svi u sudnici željeli znati sudbinu Maggie Rose Dunne?
"Sonej se vratio po nju," rekao je zatim. "FBI je prihvatio predati otkupninu od deset milijuna. Sve je bilo dogovoreno, ali nje više nije bilo! Maggie Rose nije bila tamo kad se Sonej ponovno vratio. Ona je nestala! Netko drugi je odveo djevojčicu od tamo."
Promatrači u sudnici više nisu bili mirni. Ja sam ipak i dalje bio usredotočen na Garyja.
Sutkinja Kaplan oklijevala je lupiti batićem i zatražiti red. Ipak, ustala je. Dala je znak da se smire, ali to je bila beskorisna gesta. Netko drugi je od tamo odveo djevojčicu. Netko drugi sada drži djevojčicu.
Na brzinu sam postavio još nekoliko pitanja prije nego što situacija u sobi potpuno izmakne kontroli, a zajedno s tim i Sonej/ Murphy. Glas mi je i dalje bio tih i iznenađujuće miran s obzirom na okolnosti.

"Jesi li je ti iskopao, Gary? Jesi li ti spasio djevojčicu od Soneja? Znaš li ti gdje je Maggie Rose sada?" upitao sam ga.
Nije mu se svidio ovaj način ispitivanja. Obilato se znojio. Očni kapci su mu se trzali. "Naravno da ne znam. Ne, ja sa svim tim nemam ništa. To je cijelo vrijeme bio Sonej. Njega ne mogu kontrolirati. Nitko to ne može. Zar to ne razumiješ?"
Nagnuo sam se prema naprijed u svojem naslonjaču. "Je li Sonej sada ovdje? Je li on jutros s nama?"
Da su okolnosti bile drugačije, ne bih ga toliko prisiljavao. "Mogu li pitati Soneja što se dogodilo s Maggie Rose?"
Gary Murphy je tresao glavom neprekidno s jedne strane na drugu. Znao je da mu se sada događa nešto drugo.
"Sada je previše strašno," rekao je. Znoj mu je kapao s lica i kosa mu je bila mokra. "Ovo je strašno. Sonej je loš znak! Ne mogu više govoriti o njemu. Ne želim. Dr. Cross, molim vas, pomozite mi!"
"U redu, Gary, bilo je dosta." Izvukao sam Garyja smjesta iz hipnotičko stanja. To je bilo jedino ljudski u ovakvim okolnostima. Nisam imao izbora.
Iznenada, Gary Murphy se vratio u sudnicu zajedno sa mnom. Oči je upiljio u moje. U njima nisam vidio ništa osim straha.
Gomila u sudnici izmakla je kontroli. Reporteri s televizije i iz tiska pojurili su nazvati svoje redakcije. Sutkinja Kalan lupala je sudačkim batićem bez prestanka.
Netko drugi sada drži Maggie Rose Dunne... Je li to bilo moguće? "U redu je, Gary," rekao sam. "Razumijem zbog čega se bojiš."
Buljio je u mene, a onda su mu oči polako zaokružile po sudnici koja je brujala na sav glas. "Što se dogodilo?" pitao je. "Što se ovdje, zapravo, dogodilo?"


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:45 pm


Poglavlje 63



Ponešto iz Kafkinih romana još uvijek mi je ostalo u sjećanju. Poglavito jezoviti početak Kafkinog 'Procesa’: "Netko je morao napričati laži o Josephu K., jer iako nije učinio ništa krivo, jednog lijepog jutra došli su ga uhititi." Gary Murphy je želio da i mi u to vjerujemo: da je on uhvaćen u zamku noćne more. Da je on u biti isto tako nevin kao Joseph K.
Slikali su me nekoliko desetaka puta dok sam napuštao sudnicu. Svatko je htio nešto pitati. Ja nisam davao komentare. Nikada ne propustim dobru priliku da ne kažem ništa.
Je li Maggie Rose još uvijek živa? - želio je znati tisak. Ja nisam želio izreći ono što sam mislio: vjerojatno više nije živa.
Dok sam izlazio iz sudnice, ugledao sam Katherine i Thomasa Dunnea kako mi prilaze. Bili su okruženi novinarima s televizije i iz tiska. Želio sam razgovarati s Katherine, ali ne i s Thomasom.
"Zašto mu pomažeš?" Viknuo je Thomas Dunne. "Zar ne vidiš da laže? Cross, s tobom nešto nije u redu."
Thomas Dunne bio je silno napet i crven u licu. Izvan kontrole. Žile na čelu bile su mu jako izražene. Katherine Rose djelovala je slomljeno, potpuno neutješno.
"Pozvali su me kao neprijateljski raspoloženog svjedoka," rekao sam Dunneovima. "Radim svoj posao, i to je sve."
"Dobro, onda znaj da svoj posao obavljaš loše." Nastavljao me je napadati Thomas Dunne. "Izgubio si našu kćer na Floridi. Sada pokušavaš osloboditi otmičara."
Konačno mi je bilo dosta Thomasa Dunnea. Napadao je mene osobno preko tiska i na televiziji.
Kolikogod sam želio povratiti njegovu kćer, nisam više bio spreman na niske udarce s njegove strane. "Vraga pokušavam!" povikao sam dok su kamere šumile i zujale oko nas. “Imao sam vezane ruke.
Skinuli su me sa slučaja, a onda su me vratili natrag. Ja sam jedini postigao bar nekakve rezultate." Okrenuo sam se od oboje Dunneovih i pošao prema strmim stubama. Razumio sam njihovu tjeskobu, ali Thomas Dunne me je proganjao mjesecima. Okrenuo se protiv mene osobno, a to nije
bilo u redu. Nitko, izgleda, nije razumijevao jednu jednostavnu činjenicu: ja sam bio jedini koji je još uvijek pokušavao saznati istinu o Maggie Rose. Ja sam bio jedini.
Kada sam sišao do dna stubišta, Katherine Rose mi je prišla s leđa. Trčala je za mnom. Fotografi su ju slijedili. Bilo ih je posvuda, njihovi automatski žderači filma okidali su kao ludi. Novinari su se taktovima probijali kroz njih.
"Žao mi je zbog svega ovoga," rekla je prije nego što sam mogao išta reći. "Gubitak Maggie Rose uništava Toma, razara naš brak. Znam da ste učinili sve što ste mogli. Znam kroz što ste sve prošli.
Žao mi je, Alex. Oprostite zbog svega."
Bio je to čudan, vrlo neobičan trenutak. Napokon sam posegnuo za rukom Katherine Rose Dunne.
Zahvalio sam joj i obećao da ću i dalje uporno pokušavati. Fotografi su i dalje snimali. Tada sam brzo napustio scenu, odbijajući odgovoriti na ostala pitanja, apsolutno ne želeći govoriti o onome što se upravo dogodilo između Katherine Rose i mene. Šutnja je najbolja osveta kojotima iz tiska.
Otišao sam kući. Još uvijek sam tražio Maggie Rose Dunne - ali sada u mislima Soneja/Murphyja.

Je li bilo moguće da ju je s mjesta otmice preoteo netko drugi? Zbog čega bi nam inače Gary Murphy to rekao? Dok sam se vozio unutar jugoistočnog dijela grada, razmišljao sam o onome što je Gary Murphy rekao pod hipnozom. Je li nas to Gary Sonej sve nasamario u sudnici? To je bila zastrašujuća mogućnost, i vrlo vjerojatna. Je li sve ovo bio dio njegovih jezivih planova?
Sljedećeg jutra, pokušao sam Soneja/Murphyja po drugi puta podvrgnuti hipnozi. Nevjerojatni doktor/detektiv Cross bio je opet nasred pozornice! Tako je to, naime, zvučalo na jutarnjim vijestima.
Ovoga puta hipnoza nije uspjela. Gary Murphy bio je i suviše uplašen ili je bar tako tvrdio njegov odvjetnik. U zagušenoj sudnici bilo je previše žamora. Jednom je sutkinja Kaplan ispraznila sudnicu, ali niti to nije pomoglo.
Toga dana me je i optužba preispitala, ali prije bi se moglo reći da me je Mary Warner nastojala što prije otjerati s klupe za svjedoke, nego saznati što ja, zapravo, mislim. Moj udio u procesu time je bio završen. Meni je to izvrsno odgovaralo.
Ni Sampson ni ja nismo više do kraja tog tjedna dolazili na sud, gdje su se odvijala daljnja stručna svjedočanstva. Vratili smo se na ulicu. Dobili smo nove slučajeve. Također smo pokušali razjasniti nekoliko nejasnih pojedinosti koje su se ticale dotičnog dana kada je izvršena otmica. Sve smo ponovo izanalizirali, provodeći sate i sate u sobi za sastanke prepunoj uveza s izvještajima i ostalim dokumentima. Ako je Maggie Rose doista oteta s mjesta u Marylandu, onda je još uvijek mogla biti živa. Za to je postojala određena mogućnost.
Sampson i ja vratili smo se i u Washingtonsku dnevnu školu da još jednom razgovaramo s nekim školskim nastavnicima. Blago rečeno, većina njih nije bila nimalo zadovoljna što nas ponovo vidi. Još uvijek smo ispitivali teoriju o 'sudioniku’. Posve je sigurno bilo moguće da je Gary Sonej od samog početka surađivao s još nekim. Je li to mogao biti Simon Conklin, njegov prijatelj iz Princetona? Ako to nije bio Conklin, tko bi to onda mogao biti? Nitko u školi nije vidio nikoga tko bi mogao potkrijepiti tvrdnju o "sudioniku" Garyja Soneja.
Napustili smo privatnu školu prije podneva i ručali kod Roya Rogersa u Georgetownu. Royeva piletina bolja je nego Colonel’sova, i Roy ima ona sjajna "vruća pileća krilca". Ti su zalogajčići vrlo hrskavi. Sampson i ja zadovoljili smo se naručivši pet porcija krilaca i dvije Coca-Cole od litre.
Sjeli smo za mali izletnički stol pokraj Roy’sovog dječjeg igrališta. Poslije ručka možda ćemo se malo klackati na klackalici.
Završili smo s ručkom i odlučili se odvesti do Potomaca u Marylandu. Tijekom ostatka poslijepodneva, pročešljali smo Sorrell Aveniju i okolne ulice. Posjetili smo nekoliko desetaka kuća i bili smo jednako dobro došli kao što bi to bili Woodward i Bernstein. Ipak hladna dobrodošlica nije nas obeshrabrila.
Nitko u susjedstvu nije primijetio neki neobičan automobil ili ljude. Niti prije niti poslije otmice.
Nitko nije primijetio neki posebni dostavni kamion. Čak niti one koji obavljaju uobičajene gradske aktivnosti - komunalne popravke, dostavljanje cvijeća ili namirnica.
Kasno tog istog poslijepodneva, otišao sam na vožnju sam. Odvezao sam se prema Crisfeldu u Marylandu, gdje su Maggie Rose i Michael Goldberg bili zatvoreni ispod zemlje tijekom prvih dana otmice. U grobnici? U podrumu? Gary Sonej/Murphy je pod hipnozom spominjao "podrum". Njega su kao dijete držali u mračnom podrumu. Kroz duga razdoblja u svom životu bio je bez prijatelja.
Ovoga sam puta želio pregledati seosko imanje posve sam. Sve 'nepovezane činjenice’ u ovom slučaju vraški su me mučile. Slobodne čestice letjele su mi po glavi bez ikakvog reda poput šrapnela. Je li netko drugi mogao odvesti Maggie Rose od Soneja/Murphyja? Da se i sam Einstein bavio

istraživanjem ovog slučaja - zavrtjelo bi mu se u glavi od silnih mogućnosti, a možda bi mu se od toga i kola izravnala.
Dok sam lutao zemljištem oko stravične napuštene farme, pustio sam da mi sve ono što sam znao o slučaju slobodno prolazi kroz glavu. Stalno sam se vraćao na Lindberghovog sina i na činjenicu da je i lindberghovo dijete bilo oteto iz 'ladanjske kuće’.
Takozvani Sonejev sudionik. To je bio problem koji još nismo riješili.
Sonej je također bio ’viđen’ u blizini kuće u kojoj su ubijeni Sandersovi - ako sam mogao vjerovati Nini Cerisier. To je bio drugi trag koji je trebalo slijediti.
Je li ovo doista slučaj podvojene ličnosti? Psiholozi su i dalje bili podijeljeni oko toga postoji li takav fenomen ili ne. Slučajevi višestrukih ličnosti vrlo su rijetki. Je li sve ovo bila bizantinska urota Garyja Murphyja? Je li on mogao glumiti obje osobe?
Što se dogodilo s Maggie Rose Dunne? Sve se uvijek vraćalo na nju. Što se dogodilo s Maggie Rose?
Na otrcanoj kontrolnoj ploči Porshea, još uvijek sam držao jednu malu svijeću koju su mi dali ispred zgrade suda u Washingtonu. Zapalio sam ju. Odvezao sam se natrag u Washington dok je gorjela u sumraku koji se spuštao. Sjetite se Maggie Rose.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:46 pm



Poglavlje 64



Dogovorio sam se s Jezzie da se vidimo te večeri i to me je ispunjavalo iščekivanjem cijeloga dana. Susreli smo se u jednom motelu Embassy Suites u Arlingtonu. Zbog svih novinara koji su bili u gradu radi sudskog procesa, bili smo posebno oprezni da nas ne vide zajedno.
Jezzie je stigla u sobu poslije mene. Izgledala je savršeno blistavo i seksi u kratkoj crnoj tunici.
Imala je na sebi crne čarape s natom i salonke s visokom petom. Stavila je crveni ruž za usne i grimizno rumenilo. U kosu je umetnula srebrni češalj. Srce moje - smiri se.
"Bila sam na važnom ručku," rekla je kako bi se opravdala. Odbacila je cipele s visokim petama. "Imam li neki društveni utjecaj ili ne?"
"U svakom slučaju, imaš provjereno pozitivan društveni utjecaj na mene." "Odmah se vraćam, Alex. Samo minutu." Jezzie je nestala u kupaonici.
Provirila je iz kupaonice nakon nekoliko minuta. Bio sam na krevetu. Madrac je upijao moju tjelesnu napetost. Život je opet bio dobar.
"Okupajmo se. Može? Da operemo prašinu s ceste," rekla je Jezzie. 'To nije prašina," rekao sam joj. 'To sam samo ja."
Ustao sam i otišao do kupaonice. Kada je bila četvrtasta i neobično velika. Bila je popločana sjajnim bijelim i plavi pločicama, koje su bile postavljene pola metra poviše od onih u ostatku kupaonice. Jezziena probrana odjeća bila je razbacana po podu.
"Žuri ti se?" "Aha.”
Jezzie je napunila kadu do samog ruba. Nekoliko svojeglavih mjehurića sapunice lebdjelo je prema stropu. Nježna para se neprestano dizala iz vode. Prostorija je mirisala na seoski vrt.
Promiješala je vodu vršcima prstiju. Tada mi je prišla. Još uvijek je u kosi imala srebrni češalj. "Malo sam napeta," rekla je.
"Primjećujem. Ja najbolje znam kakav je to osjećaj." "Mislim da je došlo vrijeme za malu terapiju."
Prepustili smo se tome. Jezziene ruke poigravale su se s dugmetima na mojim hlačama, a onda i sa zatvaračem. Usta su nam se spojila, u početku lagano, a onda sve jače.
Iznenada, Jezzie me je primila u sebe dok smo stajali pokraj kade iz koje se dizala para. Brzo se protrljala dva ili tri puta - a ona se odvojila od mene. Njezino lice, vrat i grudi bili su rumeni. Na trenutak sam pomislio da nešto nije u redu.
Bio sam iznenađen - šok - užitak - ulaženje u nju, a onda tako naglo odvajanje. Doista je bila napeta. Gotovo nasilna.
"Što je to bilo?" pitao sam
"Mislim da ću dobiti srčani udar," prošaptala je Jezzie. "Bilo bi najbolje da smisliš neku priču za policiju, Alex. Uuuuh!"
Uzela me je za ruku i povukla u kadu. Voda je bila topla upravo onoliko koliko treba, a i sve ostalo je bilo isto tako toplo.

Počeli smo se smijati. Još sam uvijek na sebi imao donje rublje, ali Darkić se probio van znatiželjno gledajući naokolo. Skinuo sam gaćice.
Koprcali smo se po kadi dok se nismo okrenuli licem jedno prema drugome. Jezzie se nekako našla iznad mene. Nismo se željeli odmaknuti. Jezzie se nagnula prema natrag. Stavila je ruke iza glave. Promatrala je moje lice za čudesnim zanimanjem. Crvenilo na njezinom vratu i grudima postajalo je sve dublje.
Njezine dugačke noge odjednom su se podigle iz vode i ovile oko moje glave. Jezzie se trznula prema naprijed nekoliko puta, a onda smo oboje eksplodirati. Tijelo joj se ukočilo. Mnogo smo se micali i stenjali. Valovi vode prelijevali su se preko ruba kade.
Jezzie me je nekako uspjela i rukama obujmiti oko glave - i rukama i nogama. Utonuo sam u vodu sve do nosa.
Zaronio sam. Jezzi je bila na meni. Osjećaj da smo blizu vrhuncu prošao mi je cijelim tijelom. Oboje smo svršili. Ja sam se gotovo utopio. Čuo sam Jezzie kako stenje, čudan zvuk iznad površine prigušen vodom.
Svršio sam upravo kada mi je ponestalo zraka. Progutao sam vodu i zakašljao. Jezzie me je spasila. Izvukla me na površinu i stavila moje lice među dlanove. Oslobađanje. Blaženo oslobađanje.
Stajali smo tamo grleći jedno drugo. Potrošeni, kao što se to govorilo u neka bolja vremena. Bilo je više vode na podu nego li u kadi.
Sve što sam tada znao bilo je da se sve više i više zaljubljujem.
U to sam mogao biti siguran. Ostatak mojeg života bio je obavijen tajnama i zbrkom, ali barem je tamo negdje postojao pojas za spašavanje. Postojala je Jezzie.
Oko jedan u jutro morao sam se vratiti kući. Tako da budem tamo kad se djeca probude. Jezzie je to razumjela. Kad proces završi, sve ćemo to puno bolje urediti. Jezzie je željela upoznati Jannie i Damona; slagali smo se u tome da to moramo učiniti na pravi način.
"Već mi nedostaješ," rekla je dok sam se spremao otići. "Prokletstvo. Nemoj ići... Znam, moraš otići."
Izvukla je iz kose svoj srebrni češalj i utisnula mi ga u ruku.
Izašao sam u noć, dok mi je u glavi odzvanjao njezin glas. Isprva nije bilo ničega osim mrklog mraka na parkiralištu.
Iznenada, preda mnom su se ispriječila dva čovjeka. Automatski sam posegnuo prema pojasu.
Jedan od njih uključio je zasljepljujuće svjetlo. Drugi je imao kameru uperenu u moje lice.
Tisak nas je pronašao, mene i Jezzie. Sranje! Otmica je bila tako značajna da je sve u vezi s njom predstavljalo vijest. Tako je bilo od samog početka.
Mlada žena prilazila je iza ove dvojice. Imala je dugačku, kovrčavu crnu kosu. Izgledala je kao da pripada filmskoj ekipi iz New Yorka ili L.A-a.
"Istražitelj Alex Cross?" želio je znati jedan od dvojice muškaraca. U međuvremenu, njegov je partner napravio nekoliko brzih snimki s kamerom. Bljeskalice su razbile tamu na parkiralištu.
"Mi smo iz National Stara. Željeli bismo s vama razgovarati, istražitelju Cross." Uočio sam britanski naglasak. "National Star" bio je američki tabloid iz Miamija.
"Kakve ovo ima veze s onim što se događa?” rekao sam Engleza. U džepu sam prstima prebirao po Jezzieno češlju. "Ovo je osobna stvar. To nije vijest. Ovo se nikoga ne tiče."
"Na nama je da o tome sudimo," rekao je. "Ipak, ne znam, prijatelju. Značajni prijenos

informacija između D.C. policije i tajne službe. Tajni razgovori ili nešto drugo."
Žena je već kucala na motelska vrata. Glas joj je bio nalik na metalno udaranje "Ovo je National Star"! najavila je.
"Ne izlazi van," doviknuo sam Jezzie.
Vrata su se otvorila i Jezzie je stajala na njima potpuno odjevena. Zurila je u ženu s kovrčavom kosom i nije skrivala svoje nezadovoljstvo.
"Mora da se ponosite sobom u ovom trenutku," rekla je novinarki. "Ovo je vjerojatno najbliže što ćete ikada biti Pulitzerovoj nagradi."
"Ne." Odvratila je reporterka. "Poznajem Roxanne Pulitzer. A sada sam upoznala i vas dvoje."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:46 pm



Poglavlje 65



Svirao sam na klaviru mješavinu pop pjesama od Keitha Sweata, Bell Biv Devoe, Hammer i Public Enemy. Ostao sam na verandi, zabavljajući Damona i Janelle sve do osam sati tog jutra. Bila je srijeda u istom tjednu kad su Jezzie i meni priredili ono neugodno iznenađenje u Arlingtonu.
Nana je u kuhinji čitala još vrući primjerak National Stara, koji sam za nju kupio kod Acmea.
Čekao sam da me pozove unutra.
Kad se to nije dogodilo, odustao sam od lupanja po klaviru i otišao poslušati njezinu glazbu. Rekao sam Damonu i Janelle da ostanu tamo gdje su bili. "Ostanite ovako kako ste sada. Nemojte ništa mijenjati."
Kao i svakog jutra, Nana je pijuckala čaj. Ostaci meko kuhanog jajeta i prepečenca vidjeli su se u tragovima. Tabloid je bio nemarno presavijen preko kuhinjskog stola. Pročitan? Nepročitan? To nisam mogao razabrati na njezinom licu niti po izgledu novina.
"Jesi li pročitala priču?" morao sam je pitati.
"Pa, pročitala sam dovoljno da vidim o čemu se radi. Također sam vidjela tvoju sliku na naslovnoj stranici," rekla mi je. "Vjerujem da ljudi tako čitaju ovu vrstu novina. Uvijek sam se pitala zašto ljudi kupuju novine poput ovih nedjeljom ujutro poslije crkve."
Sjeo sam nasuprot njoj za kuhinjski stol. Zahvatio me je val snažnih osjećaja i sjećanja. Prisjetio sam se mnogih razgovora nalik ovome iz naše zajedničke prošlosti.
Nana je uzela koricu prepečenca. Umočila ju je u marmeladu. Kada bi ptice mogle jesti isto što i ljudi, jele bi kao Mama Nana. Ona je stvarno nešto posebno.
"Ona je prekrasna i, vjerujem, vrlo zanimljiva bijela žena. Ti si vrlo privlačan crnac koji ponekad nosi pametnu glavu na ramenima. Mnogima se neće svidjeti poruka koju nosi ova slika. Nisi time previše iznenađen, zar ne?"
"A što je s tobom, Nana? Sviđa li se tebi?" upitao sam ju.
Mama Nana je nježno uzdahnula. Odložila je svoju šalicu čaja uz lagani zveket, "Sada ću ti reći što ja mislim o tome. Ne znam koji je klinički naziv za ove stvari, Alex, ali meni se čini da ti nikada nisi prebolio gubitak majke. Primijetila sam to dok si još bio mali dječak. Mislim da to još uvijek mogu ponekad opaziti."
"To se zove sindrom post traumatskog stresa," rekao sam Nani. "Ako te zanima naziv."
Nana se smiješila mojem bijegu u žargon. Ta joj je predstava već bila dobro poznata. "Ne mogu donositi zaključke o tome što se to s tobom dogodilo, ali to se na tebi primjećuje od onog dana kad si stigao u Washington. Također sam primijetila da se nisi uvijek uklapao u gomilu. Ne onako kako su to činila ostala djeca. Bavio si se sportom, krao si po dućanima s tvojim prijateljem Sampsonom, uvijek si bio čvrst, ali ti si isto tako čitao knjige i bio si prilično senzibilan, Možeš li me slijediti? Možda si bio grub izvana, ali ne iznutra."
Više nisam uzimao zdravo za gotovo sve Nanine zaključke, ali njezina sirova zapažanja još uvijek su bila vrlo dobra. Kao dječak, ja se nisam baš naročito uklapao u jugoistočni dio D.C,-a, ali znao sam da se mogu popraviti. Sada su me dobro prihvaćali. Detektiv/doktor Cross.

"Nisam te ovime želio povrijediti ni razočarati," vratio sam se na predmet priče iz tabloida. "Nisi me razočarao," rekla mi je moja baka. "Ti si moj ponos, Alex. Svakog trenutka u mom
životu ispunjavaš me neizmjernom radošću. Kad te vidim s djecom i kad vidim sve što radiš tu u susjedstvu, znam da ti je još uvijek stalo da razveseliš jednu staru ženu..."
"Ovo posljednje nije lako," rekao sam joj. "A što se tiče takozvane priče iz novina, to će biti nepodnošljivo nekoliko tjedana i ubrzo više nitko neće mariti za to."
Nana je odmahnula glavom. Njezina mala kaciga kose uredno se vratila na svoje mjesto. "Ne, Ljudima je stalo. Neki ljudi će se toga sjećati do kraja tvojeg života. Što ti to govori? 'Ako nisi spreman odležati kaznu, nemoj počiniti ni zločin.’"
Upitao sam je: "Koji je moj zločin?"
Nana je tupom stranom noža čistila mrvice prepečenca. "To ćeš mi morati sam objasniti. Zašto se ti i Jezzie Flanagan skrivate uokolo, ako je sve u redu? Ako je voliš, voli je. Voliš li je, Alex."
Nisam Nani odmah odgovorio. Naravno da sam volio Jezzie. Ali koliko? I kamo sve to vodi? Je li to uopće moralo nekamo voditi
"Nisam siguran, barem ne na onaj način na koji ti misliš," napokon sam rekao. "To je ono što sada pokušavamo otkriti. Mi smo oboje svjesni posljedica onoga što činimo."
"Ako je stvarno voliš, Alex," rekla mi je moja baka, "onda je voli. Ja tebe volim, Alex. Meni se samo čini da slikaš po platnu koje je za tebe preveliko. Ponekad si previše pametan ali ne za svoje vlastito dobro. I znaš biti vrlo neobičan - prema pravilima iz svijeta bijelaca."
"I to je upravo ono zbog čega me toliko voliš." rekao sam joj. "To je samo jedan od razloga, slatki moj dečko." odgovorila je.
Moja baka i ja dugo smo se zadržali za kuhinjskim stolom log jutra. Ja sam velik i jak; Nana je sitna i krhka, ali je jednako snažna. Bilo je kao u stara vremena, u onom smislu da nekako osjećamo kako nikada nismo sasvim odrasli, barem dok su naši roditelji i djedovi uz nas. Sigurno ne uz Mamu Nanu.
"Hvala ti, stara ženo." rekao sam joj.
"I ponosna sam na to." Kao i uvijek, njezina je bila zadnja.
Nazvao sam Jezzie nekoliko puta toga jutra, ali nije je bilo kod kuće, ili nije odgovarala na pozive. Njezina telefonska sekretarica također je bila isključena. Razmišljao sam o našoj noći u Arlingtonu. Bila je tako napeta. Još prije nego li se National Star pojavio na sceni.
Mislio sam se odvesti do njezinog stana, ali sam se predomislio. Nije nam trebalo više slika u tabloidima niti priča po novinama dok se sudski proces bližio kraju.
Toga dana na poslu nitko nije bio naročito pričljiv. Ako je i bilo neke sumnje prije, ovo mi je pokazalo koliko je ozbiljna šteta koja je počinjena. Primio sam pošteni udarac.
Otišao sam u svoj ured i sjedio tamo posve sam sa šalicom crne kave i zagledao se u četiri zida. Bili su prekriveni "tragovima" otmice. Počeo sam se osjećati krivim i buntovnim, i bio sam bijesan. Poželio sam razbiti staklo, što sam već jedanput ili dvaput i napravio nakon Marijinog ubojstva.
Moj državni, metalni radni stol bio je okrenut od vrata. Gledao sam u svoj radni plan za ovaj tjedan, ali, zapravo, nisam vidio ništa što je pisalo na papiru.
"Ti si taj osamljeni drkaroš," čuo sam kako mi Sampson govori iza leđa. "Sad si ostao sam sa sobom. Sad si meso prženo na roštilju."
"Ne čini li ti se da si stvari malo ublažio?" rekao sam mu, ne okrećući se.
"Pretpostavljao sam da ćeš o tome progovoriti kada za to budeš spreman," rekao je Sampson.

"Znaš da sam znao za vas dvoje."
Pogled sam zaustavio na nekoliko krugova nastalih od šalice kave na mojem tjednom radnom planu. Browningov učinak? Što je to, do vraga, bilo? U posljednje vrijeme izdavalo me pamćenje i sve ostalo.
Napokon sam se okrenuo i suočio se s njim, Bio je odjeven u kožnate hlače, stari Kangol šešir i crnu najlonsku vestu. Njegove tamne naočale bile su dobra maska. Zapravo, pokušavao je biti šarmantan i nježan.
"Što misliš, što će se sada dogoditi?" pitao sam ga. "Što se priča?"
"Nitko nije naročito sretan s načinom na koji se ovaj usrani slučaj otmice završio. Nema dovoljno naloga za napad odozgo. Pretpostavljam da čekaju na moguće žrtvene jarce. Ti ćeš bit jedan od njih, to je sigurno."
"A Jezzie?" pitao sam. Ali već sam pretpostavljao odgovor.
"Ona također. Upuštanje u veze s poznatim Crncima," rekao je Sampson. "Vidim da još nisi čuo novost."
"Kakvu novost?"
Sampson je ispustio kratki uzdah, a onda mi je rekao najnoviju vruću priču.
"Uzela je neplaćeni dopust ili je možda definitivno napustila službu. To se dogodilo prije jednog sata, Alex. Nitko ne zna je li to učinila svojevoljno ili su je na to natjerali."
Odmah sam nazvao Jezzie. Tajnica je rekla da je “za danas otišla". Nazvao sam Jezzien stan.
Tamo nije bilo odgovora.
Odvezao sam se do njezinog stana i putem napravio nekoliko prekršaja u dopuštenoj brzini. Derek McGinty je govorio preko WAMU radija. Volio sam slušati Derekov glas čak i kada nisam obraćao pozornost na ono što govori.
Kod Jezzie nije bilo nikoga. Barem nije bilo nikakvih fotografa koji bi se smucali uokolo.
Razmišljao sam odvesti se do njezine kolibe na jezeru. Nazvao sam Sjevernu Carolinu iz govornice na ulici. Mjesni telefonski operater rekao mi je da je broj isključen.
"Od kada?" pitao sam sa čuđenjem u glasu. "Sinoć sam nazvao taj broj" "Od jutros," rekao mi je operater. "Lokalni broj je jutros isključen." Jezzie je nestala.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:46 pm



Poglavlje 66



Uskoro se očekivala presuda na suđenju Soneju/Murphyju.
Porota je počela zasjedati jedanaestog studenog. Vratili su se nakon tri dana, a cijelo su to vrijeme kolale priče kako nisu mogli donijeti odluku niti da je optuženi kriv niti da je nevin. Činilo se da cijeli svijet čeka.
Sampson me je pokupio toga jutra i zajedno smo se dovezli do zgrade suda. Nakon kratkog zahlađenja koje je predskazivalo zimu, ponovo je zatoplilo.
Dok smo se približavali Aveniji Indiana, razmišljao sam o Jezzie. Nisam je vidio preko tjedan dana. Pitao sam se hoće li se pojaviti u sudnici kad budu objavljivali odluku. Nazvala me je. Rekla mi je da je u Sjevernoj Carolini. I to je bilo, zapravo, sve što je rekla. Opet sam bio sam ito mi se nije sviđalo.
Jezzie nisam vidio pred zgradom suda, ali Anthony Nathan je izlazio iz svojeg dugačkog, srebrnog Mercedesa. To je bio njegov veliki trenutak. Reporteri su se penjali svuda po njemu. Bih su poput gradskih ptica koje se sakupljaju oko ustajalih mrvica kruha.
Ljudi s televizije i iz tiska pokušavali su se dokopati mene i Sampsona prije nego što smo uspjeli pobjeći uz stubište suda.' Niti jedan od nas nije bio spreman na razgovor.
"Dr. Cross! Dr. Cross, molim vas," vikao je netko. Prepoznao sam kreštavi glas, Pripadao je jednoj ključnoj ženi s lokalnih televizijskih vijesti.
Morali smo zastati. Bili su nam za petama i ispred nas. Sampson je zapjevušio "Nemam kuda pobjeći" od Marthe i Vandellasa.
"Dr. Cross, mislite li da bi vaše svjedočenje moglo, zapravo, pomoći Garyju Murphyju da se spasi od osude za umorstvo prvog stupnja? Niste li mu, zapravo, i ne htijući, pomogli da se izvuče od umorstva?"
Nešto se konačno u meni prelomilo. "Mi smo samo sretni što pripadamo Super Ligi," rekao sam ozbiljnog lica direktno u zapiljene leće nekoliko mini kamera. "Alex Cross će se usredotočiti na svoju igru. Ostalo će se ići samo po sebi. Alex Cross zahvaljuje Svemogućem Bogu za priliku koju mu je pružio da igra na ovoj razini." Nagnuo sam se prema reporteru koji je postavio pitanje. "Jeste li shvatili što sam želio reći? Je li sada sve jasno?"
Sampson se nasmiješio i rekao: "Što se mene tiče, ja sam još uvijek otvoren za sve primamljive ponude u vidu tenisica i iz kategorije bezalkoholnih pića."
Nastavili smo se uspinjati strmim kamenim stubama i napokon smo ušli u zgradu Federalnog suda.
Kada smo Sampson i ja ušli u šuplje predvorje zgrade Federalnog suda, razina buke gotovo nam je probila bubnjiće u ušima. Svi su se gurali i vrtjeli uokolo, ali na neki uljudbeni način, kao što se ljudi u večernjim odijelima guraju u Kennedy Centru.
Sonejev/Murphyjev primjer nije bio prvi krivični proces u kojem je težište obrane bilo na podvojenoj ličnosti. Ipak, to je bio daleko najslavniji slučaj. Potaknuo je emotivna pitanja o nedužnosti i krivnji, koja su doista presudu stavila pod upitnik... ako je Gary Murphy nedužan, kako ga je onda moguće osuditi i kazniti za otmicu i umorstvo? Njegov je odvjetnik usadio to pitanje u sve

naše glave.
Nathana sam ponovo vidio na katu. Postigao je sve čemu se mogao nadati svojom seansom u sudnici. "Očigledno je da se u glavi optuženika međusobno bore dvije osobnosti," rekao je porotnicima tijekom svog završnog govora. "Jedna od njih je nedužna kao što ste i vi. Ne možete osuditi Garyja Murphyja za otmicu i umorstvo. Gary Murphy je dobar čovjek. Gary Murphy je suprug i otac. Gary Murphy je nedužan."
Ovo je za porotnike predstavljalo težak problem i nedoumicu. Je li Gary Sonej/Murphy sjajan i zao sociopat? Je li u slanju nadzirati svoje postupke? Postoji li "sudionik" u otmici i barem jednom umorstvu djeteta? Ili je sve od početka izveo sam?
Nitko nije znao istinu osim možda samog Garyja. Ni stručnjaci za psihologiju. Ni policija. Ni tisak. A ni ja sam.
Što će sada odlučiti porota Garyjevih "jednakih pred zakonom"?
Prvi se pravi događaj zbio kada je tog jutra Gary uveden u prepunu, bučnu sudnicu. Izgledao je kao i obično uredno ošišan i dječački nalik na sebe u jednostavnom plavom odijelu. Ličio je na nekog tko radi u nekoj banci u malom gradu, a ne kome se sudi zbog otmice i umorstva.
Prolomio se zaglušujući pljesak. To je samo potvrdilo činjenicu da ovih dana i otmičari mogu imati svoj kult i sljedbenike. Bilo je jasno da je ovaj proces privukao svoju porciju čudaka i bolesnih luđaka.
"Tko kaže da Amerika više nema heroja?" rekao mi je Sampson. "Oni vole njegovu ludu guzicu.
To možeš vidjeti u njihovim sjajnim, sitnim očicama. On je novi Charlie Manson u poboljšanom izdanju. Umjesto hippie koljača, imamo yuppie koljača."
"Lindberghov sin," podsjetio sam Sampsona. "Pitam se jesmo li željeli da to ovako ispadne. Sve je ovo dio njegovog velebnog plana za stjecanje slave?"
Porota je ušla u sudnicu. Muškarci i žene izgledali su tupo i napeto. Što li su odlučili - vjerojatno još kasno sinoć?
Dok su jedan po jedan ulazili među klupe od tamnog mahagonija, jedan se porotnik spotaknuo. Čovjek je pao na jedno koljeno i procesija iza njega je stala. Taj kratki trenutak samo je naglasio krhkost i ljudskost cijelog sudskog procesa.
Bacio sam pogled na Sonej/Murphyja i pričinilo mi se da sam zamijetio blagi osmijeh preko njegovih usana. Je li uočio taj mali propust? Kakve mu misli sada prolaze kroz glavu? Kakvu presudu očekuje?
U svakom slučaju, osoba znana kao Gary Sonej, 'Zločesti dečko’, znala bi cijeniti ironiju trenutka. Sada je sve bilo spremno. Nevjerojatna ekstravagantnost. S njim u središtu pozornice. Bez obzira na to što bude, ovo je najveći dan u njegovom životu.
Želim postati netko!
"Je li porota donijela odluku?" pitala je sutkinja Kaplan kada su svi sjeli.
Mali presavijeni komad papira proslijedili su sutkinji. Lice sutkinje Kaplan bilo je bezizražajno dok je čitala presudu. Tada ju je poslala natrag predstavniku porote. Postupak kakav mora biti.
Predstavnik porote, koje je ostao stajati, započeo je govoriti jasnim ali drhtavim glasom. Bio je to poštanski radnik imenom James Heekin. Imao je pedeset i pet godina i bio je rumen, gotovo grimizno crven u licu, što je ukazivalo na visok krvni tlak ili je možda samo bio pod stresom zbog procesa.
James Heekin je proglasio: "Po dva članka optužbe za otmicu proglašavamo da je optuženi kriv.

Po optužbi za umorstvo Michaela Goldberga, proglašavamo da je optuženi kriv." James Heekin nikada nije upotrijebio ime Murphy, samo optuženi.
Nastao je kaos u sudnici. Buka je bila zaglušujuća dok se odbijala od kamenih stupova i mramornih zidova. Reporteri su pojurili prema telefonima u hodniku. Mary Warner su svi njezini mladi suradnici vrlo emotivno čestitali. Anthony Nathan i njegov tim za obranu brzo je napustio sudnicu, izbjegavajući pitanja.
Ispred sudnice zbio se jedan vrlo upečatljiv trenutak.
Dok su sudski časnici odvodili Garyja, njegova žena, Missy, i njegova mala djevojčica Roni, potrčale su k njemu. Njih troje su se zagrlili. Otvoreno su jecali.
Nikada prije nisam vidio Garyja kako plače. Ako je ovo bila predstava, opet je bila izvanredna.
Ako je ovdje pred sudnicom glumio, scena je bila potpuno uvjerljiva.
Nisam mogao s njega skinuti pogled. Sve dok dvojica sudskih časnika nisu napokon odvela Garyja van iz sudnice.
Ako je glumio, nije napravio niti jedan lažan pokret. Potpuno se prepustio svojoj ženi i maloj djevojčici. Nijednom se nije ogledao po sudnici da vidi ima li publiku.
Glumio je savršeno.
Ili je možda Gary Murphy baš nedužan čovjek kojeg su upravo osudili zbog otmice i umorstva?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:47 pm



Poglavlje 67



"Pritisak, pritisak," Jezzie je pjevala zajedno s glazbom koja je glasno odzvanjala u njezinoj glavi.
Koža na čelu bila joj napeta dok je Jezzie manevrirala niz zavojitu planinsku cestu bez opreza i straha. Naginjala se u svakom zavoju, vozeći moćni motocikl u četvrtoj brzini. Stabla jela, stijene koje su stršale i starinske telefonske žice bili su u izmaglici dok je jurila pokraj njih. Sve je bilo mutno. Osjećala je kao da pada slobodnim padom već preko godinu dana, možda cijeli svoj život. Uskoro će eksplodirati.
Nitko nije mogao shvatiti što to znači toliko dugo biti pod tolikim pritiskom. Još dok je bila dijete, uvijek se bojala da će napraviti neku pogrešku, bojala se da će je, ako ne bude savršena mala Jezzie, njezini majka i otac prestati voljeti.
Savršena mala Jezzie.
"Dobro nije dovoljno dobro", i "Dobro je neprijatelj pravim velikim stvarima", običavao joj je govoriti njezin otac gotovo svakoga dana. I tako je ona bila proračunata studentica s čistim peticama; bila je Miss popularnosti, bila je u svakoj brzoj traci koju je mogla pronaći. Billy Joel je prije nekoliko godina snimio pjesmu 'Pritisak'. To je bilo najbliže onome što je ona osjećala svaki dan svojega života. Morala je to nekako prekinuti, a sada je možda pronašla način da to učini.
Jezzie je prebacila u treću dok se približavala kolibi na jezeru. Sva su svjetla bila upaljena.
Inače, sve je oko jezera bilo mimo. Voda je bila glatka crna ploča koja se naizgled stapala s planinama. Ali svjetla su bila upaljena. Ona ih nije tako ostavila.
Jezzie je sišla s motora i brzo ušla unutra. Prednja su vrata bila otključana. U dnevnoj sobi nije bilo nikoga.
"Halo?" pozvala je.
Jezzie je provjerila kuhinju, pa obje spavaonice. Tamo nije bilo nikoga. Nije bilo nikakvog znaka da bi netko bio u tim sobama. Osim svjetla.
"Hej, tko je to ovdje?"
Kuhinjska vrata protiv komaraca bila su odškrinuta. Izašla je van i dolje prema molu. Nigdje nikoga.
Iznenada je s lijeve strane začula lepet krila. Krila su lepetala preko vodene površine.
Jezzie je stajala na rubu mola i ispustila dugi uzdah. Pjesma Billyja Joela još joj je uvijek svirala u glavi. Šaleći se na svoj račun i mučeći samu sebe. 'Pritisak. Pritisak.' Mogla ga je osjetiti u svakom djeliću tijela.
Netko ju je zgrabio. Nečije strahovito snažne ruke ovile su se oko Jezzie poput stezaljki. Krik joj je zastao u grlu.
Zatim joj je nešto gurnuo u usta.
Jezzie je povukla jedan dim. Prepoznala je Colombian Gol. Vrlo dobra droga. Udahnula je još jednom. Malo se opustila u snažnim rukama koje su je držale.
"Nedostajala si mi," čula je glas kako joj govori.

Billy Joel je vrištao u njezinoj glavi. "Što ti radiš ovdje?" napokon je upitala.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:47 pm


Peti dio - Druga istraga


Poglavlje 68



Maggie Rose Dune opet se našla u mraku.
Posvuda oko sebe mogla je nazrijeti obrise. Znala je tko su oni i gdje je, pa čak i zašto je ovdje.
Ponovo je razmišljala kako da pobjegne. Ali upozorenje joj je palo na pamet. Uvijek to upozorenje.
Ako pokušaš pobjeći, nećemo te ubiti, Maggie. To bi bilo previše jednostavno. Ponovo ćemo te zakopati pod zemlju. Vratit ćeš se u svoj mali grob. Zato nemoj nikada pokušati pobjeći, Maggie Rose. Nemoj o tome niti misliti.
Sada je već toliko toga počela zaboravljati. Ponekad se čak nije mogla sjetiti tko je. Sve je to bilo kao ružan san, kao mnogo noćnih mora, jedna za drugom.
Maggie Rose pitala se, traže li je još uvijek njezini otac i majka. A zašto bi? Toliko je vremena prošlo otkad su ju oteli. Maggie je to razumjela. Mr. Sonej ju je oteo iz Dnevne škole, ali ga nakon toga više nikada nije vidjela. Od svega je ostalo samo upozorenje.
Ponekad se osjećala kao neki lik iz priče koju je sama izmislila.
Oči su joj se ispunile suzama. Sada više nije bilo tako mračno. Približavalo se jutro. Pokušat će ponovo pobjeći. Mrzila je ovo, ali više nikada nije željela sići pod zemlju.
Maggie Rose znala je čiji su ono obrisi. To su bila djeca.
Sva su bila smještena u jednoj jedinoj sobi u kući. Iz koje nije bilo bijega.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:47 pm



Poglavlje 69



Jezzie se vratila u Washington tjedan dana nakon što je proces okončan. Bilo je to dobro vrijeme za početak. Ja sam bio spreman. Svemogući Bože, kako sam samo želio nastaviti sa životom.
Malo smo razgovarali preko telefona, ali ne previše, o tome kako se osjeća. Jezzie mi je ipak rekla jednu stvar. Rekla je da je stvarno bizarno što je toliko toga uložila u svoju karijeru, a sada joj do nje više uopće nije više stalo.
Jezzie mi je nedostajala više nego što sam mogao i zamisliti. Moje su misli bile s njom dok sam vodio istragu o ubojstvima dvoje trinaestogodišnjaka zbog jednog para Pump tenisica. Sampson i ja uhvatili smo ubojicu, petnaestogodišnjaka iz ’Crne Rupe’. Baš toga tjedna ponudili su mi u Washingtonu posao koordinatora između policijske uprave D.C.-a i FBI-a. To je bio odgovorniji, bolje plaćen posao nego ovaj koji sam sada obavljao, ali glatko sam ga odbio. Time me je Carl Monroe želio isplatiti. Ne, hvala.
Te noći nisam mogao zaspati. Oluja koja se digla u mojoj glavi prvoga dana otmice, još je tamo bjesnjela. Nisam mogao posve izbaciti Maggie Rose Dunne iz glave. Nisam mogao odustati od tog slučaja. Nisam si to mogao dopustiti. Gledao sam sve i svašta na ESPN, ponekad i do tri ili četiri ujutro. Izigravao sam Alexa Psihologa u staroj prikolici kod Sv. Ante. Sampson i ja zajedno bismo ispili nekoliko sanduka piva. Nakon toga bismo to pokušali istjerati iz sebe u gimnastičkoj dvorani. U međuvremenu, provodili smo duge sate na poslu.
Odvezao sam se do Jazzienog stana onoga dana kad se vratila. Putem do tamo opet sam slušao Dereka McGintyja na WAMU. Moj talkshow brat. Njegov je glas blagotvorno djelovao na moj nervozni želudac. Jednom sam čak i nazvao u njegov noćni program. Promijenio sam glas. Bio sam na rubu i morao sam nekome pričati o Mariji i o djeci.
Kada je Jezzie otvorila vrata, bio sam iznenađen njezinim izgledom. Pustila je da joj kosa naraste i izblijedi, tako da je izgledala spaljena suncem. Bila je potamnjela i zdrava poput kalifornijskih čuvara plaže u kolovozu. Činilo se kao da je s njezinim životom sve u najboljem redu,
"Djeluješ odmorno," rekao sam joj. Osjećao sam se malo uvrijeđeno. Otišla je prije nego što je proces završio. Bez pozdrava i bez objašnjenja. Što mi je to govorilo o njoj samoj?
Jezzie je uvijek bila vitka, ali sada je bila još tanja i čvršća. Tamni podočnjaci, koje je imala ispod očiju tako često tijekom istrage o otmici, sada su nestali. Imala je na sebi kratke hlačice od jeansa i pamučnu majicu na kojoj je pisalo AKO IH NE MOŽETE ZADIVITI SVOJOM BISTRINOM, ZATRPAJTE IH GOVNIMA. Ona je u svakom slučaju bila bistra.
Nježno se smiješila. "Puno mi je bolje, Alex. Mislim da sam se gotovo zaliječila,"
Izašla je na verandu i prepustila s mojim rukama, tako da sam se i ja osjećao izliječen. Grlio sam je i mislio da sam na nekom čudnom planetu, potpuno sam. Mogao sam sebe vidjeti na tom golom mjesečevom krajoliku. Na meni je bilo da pronađem nekog novog s kim bih mogao biti, nekoga koga bih opet mogao voljeti,
"Reci mi sve što se dogodilo. Kako je to kad se malo otkačiš od svakodnevnih poslova?" pitao sam. Kosa joj je mirisala tako čisto i svježe. Sve je na njoj izgledalo novo i osvježeno.

"Zapravo, sasvim je dobro malo se otkačiti. Od svoje šesnaeste godine ne pamtim kad nisam radila. Prvih nekoliko dana bilo je malo zastrašujuće. Nakon toga je bilo dobro," rekla je s glavom uronjenom u moja prsa. "Samo mi je jedno nedostajalo," prošaptala je. "Željela sam da si pokraj mene. Baš me briga ako to zvuči neuvjerljivo."
To sam želio čuti. "Ja bih odmah došao," rekao sam.
"Morala sam to učiniti ovako kako sam to učinila. Morala sam napokon o svemu dobro razmisliti. Nisam zvala nikoga drugog, Alex, Nijednu drugu osobu. Mnogo sam toga saznala o sebi. Možda sam uspjela otkriti tko je, u stvari, Jezzie Flanagan."
Ruku pod ruku, ušli smo u kuću.
Ali Jezzie nije mnogo govorila o tome tko je ona, zapravo, ili što je otkrila o sebi tamo dolje u kolibi na jezeru. Posvetili smo se starim navikama onima koje su mi, moram priznati, najviše nedostajale. Pitao sam se je li joj još uvijek stalo do mene i koliko se doista željela vratiti u D.C. Trebao mi je neki njezin poznati znak.
Jezzie ml je počela otkopčavati košulju i u tome je nisam mogao spriječiti. "Toliko si mi nedostajao," šaputala je priljubljena uz moje grudi. "Jesam li ja tebi nedostajala, Alex?"
Morao sam se nasmiješiti. Moje tjelesne funkcije bile su pravi odgovor na njezino pitanje. "No, što misliš? Probaj pogoditi."
Jezzie i ja bili smo malo divlji tog poslijepodneva. Nisam prestajao misliti na onu noć kada se National Star pojavio ispred naše hotelske sobe. Bila je pouzdano vitkija i čvršća, a i prije nego što je nestala nije bila u lošoj formi. Osim toga, Jezzie je bila preplanula po cijelom tijelu.
"Tko je tamniji?" upitao sam i nakesio se.
"Posve sigurno, ja. Smeđa kao čokolada, kao što to kažu u okolici jezera." "Zasljepljuješ me svojim sjajem," rekao sam joj.
"Uh, uhuhu. Koliko ćemo dugo ovako izdržati. Samo pričajući i gledajući se, a bez dodira. Hoćeš ii, molim te, otkopčati i ostala dugmeta na košulji?"
"Uzbuđuje li te to?" pitao sam. Glas mi je malo zastao u grlu. "Uh, uhuhu. Zapravo, najbolje bi bilo da tu košulju skineš."
"Rekla si da ćeš mi pričati o tome tko si ti, zapravo, i o onome što si otkrila kada si se povukla u osamu," podsjetio sam je. Ispovjednik i ljubavnik. Vrlo seksi zamisao.
"Sada me smiješ poljubiti. Ako to želiš, Alex. Možeš li me poljubiti tako da nam se dodiruju samo usnice i ništa drugo?"
"Hmm, nisam siguran u to. Okrenimo se malo na ovu stranu. Pa onda na onu stranu. Usput, pokušavaš li ti to mene ušutkati?"
"Zašto bih to pokušavala, doktore detektive?"

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:48 pm


Poglavlje 70



Ponovo sam se bacio na posao. Obećao sam sebi da ću slučaj otmice nekako riješiti. Cmi Vitez ne smije biti poražen.
Jedne bijedne, hladne, kišne noći odvukao sam se sam da opet vidim Ninu Cerisier. Cerisierova je i dalje bila jedina osoba koja je doista vidjela 'sudionika’ Garyja Soneja. Ionako sam bio u susjedstvu. Onako usput.
Zašto sam bio u predgrađu Langley Terrace te noći po gustoj, hladnoj kiši? Zato što sam postao luđak koji nije mogao prikupiti dovoljno informacija o otmici staroj osamnaest mjeseci. Zato što sam bio perfekcionist svih ovih zadnjih trideset godina svog života. Zato što sam morao saznati što se, zapravo, dogodilo s Maggie Rose Dunne. I zbog toga što nisam mogao pobjeći od pogleda Mustafa Sandersa. Zbog toga što sam želio znati istinu o Soneju/Murphyju. Ili sam barem sam sebe u sve to uspio uvjeriti.
Glory Cerisier nije bila previše sretna što me vidi na svojem kućnom pragu. Stajao sam na verandi deset minuta prije nego što je otvorila vrata. Kucao sam na izguljena aluminijska vrata najmanje pet puta.
"Istražitelju Cross, malo je kasno, da znate. Zar ne možemo nastaviti normalno živjeti?" upitala je kada je napokon otvorila vrata. "Teško je zaboraviti Sandersove. Ne trebate nas na to stalno podsjećati."
"Znam da ne bih trebao," složio sam se s visokom, četrdesetgodišnjom ženom koja me je uporno gledala. Bademaste oči. Lijepe oči na ne baš lijepom licu. "Ipak, radi se o umorstvima, gospođo Cerisier, strašnim umorstvima."
"Ubojicu su uhvatili," rekla mi je. "Jeste li to znali, istražitelju Cross? Jeste li čuli za to? Čitate li vi uopće novine?"
Osjećao sam se bijedno pred njom. Vjerujem da je mislila kako sam poludio. Bila je to pametna žena.
"Oh, Isuse Kriste." Odmahnuo sam glavom i glasno se nasmijao. "Znate, vi ste potpuno u pravu.
Ja sam sav sjeban. Žao mi je, ali stvarno jesam."
To ju je malo smekšalo, i Glory Cerisier mi je uzvratila smiješkom. Bio je to drag osmijeh izvijenih ustiju, kakav se ponekad može vidjeti u predgrađu.
"Pozovite ovog jadnog crnju unutra na kavu," rekao sam "Ja sam lud, ali barem sam toga svjestan.
Otvorite mi vrata "
"U redu, u redu. Uđite, onda, istražitelju. Možemo još jedanput porazgovarati. Ali to će biti zadnji put."
"U redu, može," složio sam se s njom. Probio sam led, rekavši joj jednostavno istinu o sebi. Pili smo lošu instant kavu u njezinoj maloj kuhinji. Ona je, zapravo, jako voljela pričati. Glory
Cerisier mi je postavila čitav niz pitanja o procesu.
Željela je znati kako je to kad te snimaju za televiziju. Kao i mnogo drugih ljudi, zanimalo ju je sve o glumici Katherine Rose. Glory Cerisier je čak imala svoje osobno mišljenje o tome tko je

izvršio otmicu.
Taj čovjek to nije učinio. Mislim na Garyja Soneja ili Murphyja ili tkogod on bio. Netko mu je to namjestio, vidite." rekla je i nasmijala se. Pretpostavljam da je mislila kako je smiješno to što je podijelila svoje lude pretpostavke s ludim policajcem iz D.C.-a.
"Ugodite mi još ovaj zadnji put," rekao sam i napokon prešao na ono o čemu sam doista želio razgovarati s njom. "Pokušajte ponoviti što je Nina rekla da je vidjela one noći. Recite mi što vam je Nina rekla. Najtočnije koliko se možete prisjetiti."
"Zašto to sebi radite?" Glory je željela da joj prvo to objasnim. "Zašto ste ovdje u deset sati navečer?"
"Ne znam zašto, Glory." Slegnuo sam ramenima i uzeo gutljaj iskonski loše kave. "Možda je to zbog toga što moram saznati zašto sam bio izabran dolje u Miamiju. Ne znam pouzdano, ali sad sam tu."
"Izludjeli ste zbog toga, zar ne? Zbog otmice one djece?"
"Da. Izludio sam. Recite mi ponovo što je Nina vidjela. Recite mi o čovjeku koji je bio u autu s Garyjem Sonejem."
"Nina, još iz vremena kad je bila djevojčica, voli sjediti na klupici ispred prozora na našem stubištu," počela je ponovo pričati Glory. "To je Ninin prozor u svijet, uvijek je bio. Ona se tamo sklupča i čita knjigu ili mazi neku od svojih mačaka. Ponekad samo gleda u prazno. Bila je na tom prozoru kad je vidjela onog bijelca, Garyja Soneja. U našem susjedstvu nema mnogo bijelaca. Tu su uglavnom crnci, rijetko se nađe i poneki Hispanac. Tako joj je to privuklo pogled. Što je više gledala, izgledalo joj je sve čudnije. Kao što vam je i rekla. On je promatrao kuću Sandersovih. Kao da špijunira kuću ili tako nešto. Drugi čovjek, onaj u autu, on je promatrao njega kako gleda kuću."
Bingo. Moj umorni, preopterećeni mozak nekako je uspio uhvatiti ključnu rečenicu iz onoga što je upravo rekla.
Glory Cerisier je bila spremna nastaviti dalje, ali sam je zaustavio. "Upravo ste rekli da je čovjek u autu promatrao Garyja Soneja. Rekli ste da ga je promatrao."
"Jesam, to sam rekla, zar ne? Zaboravila sam na to. Nina je govorila da su dva čovjeka bila zajedno. Kao neki par trgovačkih putnika. Znate, onako kako oni ponekad izlaze na ulicu. Ali kasnije mi je rekla da je čovjek u autu promatrao onog drugog. Vjerujem da je to ono što je rekla. Gotovo sam sigurna. Pozvat ću Ninu. Sama više nisam sigurna."
Uskoro smo sjedili svi troje zajedno i razgovarali. Gospođa Cerisier mi je pomogla oko Nine, i ona je napokon počela surađivati. Da, ona je bila posve sigurna da je čovjek u autu promatrao Garyja Soneja. Čovjek nije bio sa Sonejem. Nina Cerisier se definitivno sjećala da je čovjek u autu promatrao drugog čovjeka.
Nije mogla reći je li onaj koji je promatrao bio crnac ili bijelac. To nije prije spominjala jer nije izgledalo važno, a policija bi onda postavljala dodatna pitanja. Kao i većina djece u jugoistočnom dijelu grada, Nina je mrzila policiju i bojala je se.
Čovjek u autu promatrao je Garyja Soneja.
Možda na kraju i nije bilo 'sudionika', ali netko je promatrao Garyja Soneja/Murphyja dok je birao svoje moguće žrtve za umorstvo? Tko je to mogao biti?


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:48 pm



Poglavlje 71



Dopustili su mi da posjetim Soneja/Murphyja, ali samo u vezi s istragom o Sandersovim i Turnerovim umorstvima. Smio sam ga viđati zbog zločina koji vjerojatno nikada neće vidjeti sudski proces, ali ne i zbog onoga što je možda ostalo neriješeno. Tako to ide s birokracijom.
Imao sam prijatelja u Fallstonu, gdje je Gary bio zatvoren. Poznavao sam Wallacea Harta, šefa psihijatrije na Fallstonu, otkad se pridružio policijskim postrojbama u D.C.-u. Wallace me je čekao u predvorju te starinske ustanove.
"Sviđa mi se ovakav osobni pristup," rekao sam dok smo se rukovali. "Prvi puta mi je ukazana takva pozornost, naravno.
“Ti si sada slavna osoba, Alex. Vidio sam te na televiziji."
Wallace, nizak crnac učenog izgleda, imao je okrugle naočale s cilindričnim staklima i nosio je izvješena plava poslovna odijela. Ljude obično podsjeća na Georga Washingtona Carvera, možda u mješavini s Woody Allenom. Izgleda kao da je crn i Židov.
"Što ti misliš o Garyju do sada?" pitao sam Wallacea dok smo se vozili zatvorskim dizalom do kata na kojem su bile najveće mjere predostrožnosti. "Uzoran zatvorenik?"
"Pshihopati su mi uvijek bili slaba točka, Alex. Oni ovo sranje čine zanimljivim. Zamisli život bez pravih loših momaka. Dosadno."
“Ti, valjda, ne padaš na priču o podvojenoj ličnosti, pretpostavljam?"
"Mislim ta takva mogućnost postoji, ali je vrlo malo vjerojatna. U svakom slučaju, zločesti momak koji se nalazi u njemu je doista zločest. Čudim me što mu je guzica ipak upala u zamku. Iznenađuje me što su ga uhvatili."
Rekao sam: "Želiš li čuti jednu novu teoriju? Gary Murphy je uhvatio Soneja. Gary Murphy nije mogao izaći na kraj s Sonejem, pa ga je zato predao."
Wallace mi se smijuljio. Imao je široki, zubati osmijeh, prevelik za takvo malo lice. "Alex, sviđa mi se tvoj ludi mozak, ali vjeruješ li doista u to? Da jedna strana izdaje onu drugu?"
"Ne. Samo sam htio provjeriti vjeruješ li ti. Počinjem misliti da je on do kraja psihopat. Moram još saznati koliko je daleko to do kraja. Opazio sam definitivni paranoidni poremećaj ličnosti dok sam ga viđao."
"Slažem se s tim. On je nepovjerljiv, zahtjevan, arogantan, lud. Kao što sam rekao, volim tog momka."
Kada sam napokon vidio Garyja, bio sam pomalo šokiran. Oči su mu bile duboko usađene u lubanju. Očni su mu lukovi bili obrubljeni crvenilom, kao da je patio od konjunktivitisa. Koža mu je bila napeta po cijelom licu. Izgubio je mnogo na težini, možda petnaestak kilograma, i bio je u dobrom stanju i vitak; toliko za početak.
"Dakle, ja sam malo u depresiji. Bok, doktore." Podigao je pogled sa svog kaputa i progovorio.
Opet je bio Gary Murphy. U svakom slučaju, tako se činilo. "Bok Gary," rekao sam. "Ne mogu ja bez tebe."
"Dugo me nisi posjetio. Sigurno nešto trebaš od mene. Da pokušam pogoditi - pišeš knjigu o

meni. Želiš postati druga Anne Rule?"
Odmahnuo sam glavom. "Već te dugo želim vidjeti, ali sam prvo morao pribaviti sudski nalog.
Ovdje sam, u stvari, da razgovaramo o umorstvima Sandersovih i Turnerovih.”
"Stvarno?" Djelovao je rezignirano i njegova reakcija bila je indiferentna i pasivna. Nije mi bio drag njegov izgled. Palo mi je na pamet da je cijela njegova ličnost možda na rubu potpunog rasula.
"Meni su dopustili da razgovaram samo o umorstvima Sandersovih i Turnerovih. Imam dozvolu djelovati u tom rasponu. Ali, smijemo razgovarati, na primjer, o Vivian Kim, ako želiš."
"U tom slučaju nećemo imati o čemu razgovarati. Ne znam ništa o tim umorstvima. Nisam čak niti čitao novine. Kunem se životom svoje kćeri da nisam. Možda to zna naš prijatelj Sonej. Ja ne, Alex." Sada me je već sasvim slobodno zvao Alex. Lijepo je posvuda imati prijatelje.
"Tvoj odvjetnik ti je morao objasniti slučajeve umorstava. Možda će se još ove godine pokrenuti još jedan sudski proces."
"Ne želim više vidjeti nikakve odvjetnike. Ja s tim nemam ništa. Osim toga, ti slučajevi neće dospjeti do suda. To iziskuje previše troškova."
"Gary." Razgovarao sam s njim kao da mi je pacijent. "Želio bih te još jednom podvrgnuti hipnozi. Hoćeš li potpisati papire, ako uspijem srediti sve ovo sranje? Važno mi je da razgovaram sa Sonejem. Dopusti da pokušam s njim razgovarati."
Gary Murphy se smiješio i odmahivao glavom. Napokon je kimnuo. "I sam bih, zapravo, volio s njim razgovarati," rekao je. "Da mogu, ubio bih ga. Ubio bih Soneja. Kao što sam navodno poubijao sve te druge ljude."
Te večeri posjetio sam Mikea Devina, bivšeg agenta tajne službe. Devine je bio jedan od dvojice agenata koji su dodijeljeni ministru Goldbergu i njegovoj obitelji. Želio sam ga pitati što misli po pitanju "sudionika".
Mike Devine je dobrovoljno otišao u mirovinu mjesec dana nakon otmice. Kako je bio tek u svojim srednjim četrdesetim, pretpostavljam da su ga, zapravo, izbacili s posla. Razgovarali smo nekoliko sati na njegovoj kamenoj terasi koja gleda na Potomac.
To je bio vrlo ukusno uređen i dobro izabran stan u kojem je sada živio kao samac. Devine je bio preplanuo i odmoran. Izgledao je kao jedna od boljih reklama s porukom - ostavite policijski posao dok još možete.
Malo me je podsjetio na Travisa McGeea iz romana Johna MacDonalda. Bio je dobro građen s izrazito karakternim izrazom lica. Biti će mu dobro u zemlji mladih umirovljenika, pomislio sam: dobar izgled junaka iz filma, bujna, kovrčava, smeđa kosa, lagani osmijeh, obilje priča koje može pričati.
"Moj partner i ja izbačeni smo, to znaš." priznao je Devine nakon nekoliko boca piva. "Jedan običan zajeb koji se pretvorio u Treći svjetski rat, i služba nas je obojicu bacila u staro željezo. Naša šefica nam pritom nije pružila baš neku podršku."
"To je bio javni slučaj. Netko je morao ispasti junak, a netko lopov." Uz hladno pivo, mogao sam filozofirati kao i svi ostali.
"Možda je ovako najbolje," meditirao je Mike Devine. "Jesi li ikada razmišljao o tome da sve započneš iz početka, dok još imaš snage? Prije nego li te zahvati Alzheimerova?"
"Razmišljao sam o privatnoj praksi," rekao sam Devineu. "Ja sam psiholog. Još uvijek se bavim dobrovoljnim radom u predgrađu."
"Ali previše voliš posao da bi ga napustio?" Mike Devine se smijuljio i žmirkao prema kasnoj

poslijepodnevnoj sunčevoj svjetlosti koja se odbijala od vode. Sivi galebi s bijelim prsima letjeli su tik uz terasu. Lijepo. Sve je u ovom rasporedu bilo lijepo,
"Slušaj, Mike, želio sam ponovno prijeći sve što se dogodilo posljednjih nekoliko dana prije otmice." rekao sam mu.
"Ti si se dozlaboga zapetljao u to, Alex. I ja sam sam pretražio svaki kvadratni centimetar tog prostora. Vjeruj mi, tamo nema ničega. Jalova zemlja. Ništa ne raste. Pokušavao sam, pokušavao i napokon sam prestao proganjati duha."
"Vjerujem ti. Ali još me uvijek muči onaj posljednji model limuzine koju su vidjeli tamo na Potomacu. Vjerojatno Dodge," rekao sam. To je bio onaj isti auto koji je Nina Cerisier vidjela parkiran na Langley Terraceu. "Jesi li ikada primijetio neku plavu ili crnu limuzinu parkiranu na Aveniji Sorrell? Ili negdje u blizini Dnevne škole?"
"Kao što sam rekao, prebirao sam po našim dnevnim bilješkama nekoliko puta iz početka. U njima nema tajnovitog automobila. Možeš te bilješke i sam pregledati."
"Već jesam," rekao sam mu i nasmijao se očiglednoj beznadnosti mojeg slučaja.
Mike Devine i ja razgovarali smo još malo. Nije mi otkrio ništa novo. Na kraju, morao sam ga slušati kako hvali život uz obalu, pecanje na dokovima, "udaranje male bijele loptice". Za njega je započinjao novi život. On je otmicu Dunne-Goldberg prebolio daleko lakše nego ja.
Ipak, nešto me je i dalje mučilo. Cijela stvar oko 'sudionika’ ili 'promatrača'. I uz to, imao sam neki predosjećaj u vezi s Devineom i njegovim partnerom. Loš predosjećaj. Nešto mi je govorilo da oni znaju više nego što su spremni ikome priznati.
Dok sam se još pušio kao pištolj od deset dolara, odlučio sam stupiti u vezu s Devineovim bivšim partnerom, Charlesom Chakelyjem, te iste večeri, nešto kasnije. Nakon otpuštanja, Chakely se s obitelji smjestio u Tempeu, u Arizoni.
Bila je ponoć po mojem vremenu; deset sati u Tempeu. Pretpostavljao sam da nije prekasno. "Carles Chakely? Ovdje istražitelj Alex Cross. Zovem iz Washingtona," rekao sam kad se javio na telefon.
Nastala je stanka, neugodni tajac, prije nego što je odgovorio. A onda se Chakely postavio neprijateljski - i to mi je bilo doista čudno. Njegova je reakcija samo išla u korist mojeg predosjećaja u vezi s njim i njegovim partnerom.
"Kog vraga sad ti hoćeš?" otresao se. "Zašto me zoveš ovdje? Ja sam se povukao iz službe.
Pokušavam ostaviti iza sebe ono što se dogodilo. Pusti me na miru, do vraga. Pusti na miru mene i moju obitelj."
"Slušaj, žao mi je što smetam..." počeo sam se ispričavati.
Prekinuo me je. "Onda i nemoj. To je lako srediti. Cross. Gubi se iz mojeg života."
Mogao sam si predočiti Charlesa Chakelyja dok sam s njim razgovarao. Sjećao sam ga se iz dana poslije otmice. Bila mu je pedeset i jedna godina, ali činilo se da ima šezdeset. Pivski trbuh. Gotovo potpuno ćelav. Tugaljive, nekako uvučene oči. Chakely je bio očiti dokaz koliko ti posao može naškoditi, ako to dopustiš.
"Nažalost, ja se još uvijek bavim s nekoliko umorstava," rekao sam mu, nadajući se da će shvatiti. "Ona također uključuju Garyja Soneja/Murphyja. On se vratio da bi ubio jednu učiteljicu iz škole, Vivian Kim?”
"Mislio sam da mi ne želiš smetati. Zamisli jednostavno kao da me nisi niti nazvao, ha? A ja ću se praviti da nisam podigao slušalicu. Postao sam dobar u igri pretvaranja ovdje u pustinji."

"Slušaj, mogao bih ti pribaviti subpoenu. Znaš da to mogu učiniti, Mogli bismo ovaj razgovor voditi u Washingtonu. Ili bih mogao doletjeti tamo do tvoje kuće u Tempeu. Pojaviti se i pridružiti vam se na roštilju jedne večeri."
"Hej, što je to s tobom, dovraga. Što je tebi, Cross? Taj prokleti slučaj je završen. Pusti ga na miru i ostavi, dovraga, i mene na miru."
U Chakelyjevom glasu bilo je nečeg jako čudnog. Zvučao je kao da se sprema eksplodirati. "Razgovarao sam s tvojim partnerom večeras," rekao sam. To ga je privuklo.
"Tako, dakle. Razgovrao si s Mickeyem Devineom. I ja s njim ponekad razgovaram."
"Drago mi je zbog vas obojice. Cak ću ti se ubrzo i skinuti s vrata. Samo mi odgovori na jedno ili dva pitanja."
"Jedno pitanje i to je sve," rekao je napokon Chakely.
"Možeš li se možda sjetiti da li si vidio tamnu limuzinu, posljednji model, parkiranu u Aveniji Sorrell? Tamo negdje u blizini Goldbergove ili Dunneove kuće? Negdje oko tjedan dana prije otmice?"
"Ne, do vraga; Kriste, nisam. Da je bilo nečeg neuobičajenog, to bi ušlo u naše bilješke. Slučaj otmice ja zatvoren. U mojoj knjizi je završen, a tako isto i ti, istražitelju Cross."
Chakely mi je spustio slušalicu.
Ton razgovora bio je i suviše nastran. Pomalo me je izluđivao neriješen problem 'promatrača’. To je bila jedna dugačka neuhvaćena nit. Suviše važna da bi ju se moglo zanemariti ako sebe smatrate nekakvim istražiteljem. Morao sam razgovarati s Jezzie o Mikeu Devineu i Charlieu Chakelyju i o bilješkama koje su oni napravili. Nešto se nije uklapalo s njima dvojicom. Bio sam posve siguran da nešto taje.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:48 pm


Poglavlje 72



Jezzie i ja proveli smo dan u njezinoj kući na jezeru. Željela je razgovarati. Morala mi je ispričati kako se promijenila i što je otkrila o sebi samoj za vrijeme svog nestanka. Tamo u Sjevernoj Carolini, Usred Ničega, dogodile su se dvije vrlo čudne stvari.
Napustili smo Washington u pet ujutro i stigli na jezero negdje oko osam i trideset. Bilo je to trećeg prosinca, ali moglo je isto tako biti i prvog listopada. Cijelog poslijepodneva, temperatura je bila oko dvadeset i pet stupnjeva i pirkao je ugodni planinski povjetarac. Zrak je bio ispunjen cvrkutom i pjevanjem desetaka različitih vrsta ptica.
Ljetni posjetitelji te su sezone već bili otišli i imali smo jezero samo za sebe. Jedan je usamljeni gliser krstario jezerom oko jedan sat i njegov je motor zvučao poput trkaćeg automobila iz Nascara. Osim njega, tamo smo bili samo nas dvoje.
Prema obostranom dogovoru, nismo žurili s prelaskom na teške teme razgovora, kao što su Jezzie, Devine i Chakely ili moja posljednja teorija o otmici.
Kasno poslijepodne, Jezzie i ja otišli smo na dugu šetnju po okolnoj smrekovoj šumi. Slijedili smo tijek savršeno kristalnog potoka koji se uspinjao prema obližnjem planinskom lancu. Jezzie je bila bez šminke, raspuštene, divlje kose. Imala je na sebi odrezane traperice i pamučnu majicu bez rukava sa Sveučilišta u Virginiji. Oči su joj bile prekrasno plave, natječući se u plavetnilu s bojom neba.
"Rekla sam ti da sam ovdje otkrila mnogo toga o sebi, Alex," rekla je Jezzie dok smo zalazili sve dublje i dublje u šumu. Govorila je mekim glasom. Djelovala je poput djeteta. Pozorno sam pratio svaku riječ. Želio sam znati sve o Jezzie.
"Želim ti reći sve o sebi, sada sam spremna za razgovor," rekla je. "Imam ti potrebu reći zašto i kako i sve ostalo."
Kimnuo sam i pustio je da nastavi.
"Moj otac... moj je otac bio propalica. U svojini očima. Bio je prirodno pametan. U društvu se izvrsno snalazio - kada je to želio, ali rodio se u predgrađu potleušica i to ga je opteretilo za cijeli život. Očev negativistički stav stalno ga je dovodio u neugodne situacije. Nije mario kako se to odražava na moju majku ili na mene. Kada mu je bilo četrdeset ili pedeset godina, postao je težak pijanac. Pred kraj života, više nije imao niti jednog prijatelja, niti ikoga od rodbine. Pretpostavljam da se zbog toga i ubio... Moj otac se ubio, Alex. Učinio je to u automobilu bez oznaka. Nije bilo nikakvog srčanog napadaja na stanici Union. To je bila laž, koju sam svima govorila još od svojih studentskih dana."
Oboje smo zašutjeli i nastavili hodati. Jezzie je o svojem ocu i o svojoj majci govorila samo jedanput ili dvaput. Znao sam da su imali problema s pićem, ali nisam je želio ni na što siliti - poglavito zbog toga što ja nisam mogao biti Jezzien liječnik. Kada bude spremna, mislio sam, sama će o tome progovoriti.
"Nisam željela biti propalica poput svojeg oca ili, majke. Jer, oni su sebe takvima smatrali, Alex.
Cijelo su vrijeme tako govorili. Nije to bilo pomanjkanje samopoštovanja - samopoštovanja tu više

uopće nije ni bilo. Nisam mogla dopustiti da i ja budem ista takva." "A kako si ih ti doživljavala?"
"Kao propalice, pretpostavljam." Blagi je osmijeh popratio ovo priznanje. Bolno iskren osmijeh. "Oboje su bili tako nevjerojatno pametni, Alex. Znali su sve o svemu. Pročitali su sve knjige na
ovome svijetu. S njima se moglo razgovorati o bilo čemu. Jesi li ikada bio u Irskoj?"
"Jednom sam bio u Engleskoj, poslovno. To je jedini put kad sam bio u Europi. Nikada nisam mogao sakupti dovoljno novaca za to."
"U nekim selima u Irskoj - ljudi su tako ljubazni, ali žive u potpunom siromaštvu. Tamo možeš vidjeti ta ‘bijela geta’. Svaki treći lokal je pub. U toj zemlji ima toliko mnogo pametnih propalica. Govorila sam ti već o toj svojoj bojazni. To bi za mene bio pakao na zemlji... U školi sam se strahovito trudila. Morala sam biti prva u svemu, bez obzira na cijenu. Potom u Ministarstvu financija. Napredovala sam, vrlo uspješno sam napredovala. Iz nekog razloga, Alex, ja sam bila zadovoljna svojim uspjehom i svojim životom općenito."
"Ali to se sve raspalo poslije slučaja otmice Godlberg-Dunne. Ti si ispala žrtveni jarac. Više nisi bila zlatna djevojčica."
"Upravo tako, bila sam gotova. Agenti su me ogovarali iza leda. Napokon sam dala ostavku, napustila sam službu. Nisam imala izbora. Sve je to potpuno sranje i nije pravedno. Došla sam ovamo da otkrijem tko sam to ja, do vraga. To sam morala učiniti sama."
Jezzie je ispružila ruke prema meni i zagrlila me objema rukama usred šume. Počela je vrlo tiho jecati. Nikada je prije nisam vidio kako plače. Čvrsto sam držao Jezzie u rukama. Osjećao sam da smo tako bliski, kao nikada prije. Znao sam da mi je otkrila neke teške istine i osjećao sam da joj moram uzvratiti isto tako iskreno.
Stajali smo na osamljenoj uzvisini i tiho razgovarali, kad sam osjetio kako nas iz šume netko promatra. Zadržao sam glavu nepomično, ali su mi oči sijevnule na desno. Još je netko bio u šumi.
Netko nas je promatrao. Još jedan promatrač.
"Netko je tamo, Jezzie. Točno iza brežuljka s desne strane," šapnuo sam. Nije pogledala u tom smjeru. Još uvijek je bila policajac.
"Jesi li siguran, Alex?" upitala je.
"Siguran sam. Vjeruj mi. Razdvojimo se," rekao sam. 'Tko god to bio, ako počne bježati, trčat ćemo za njim."
Počeo je trčati!
Promatrač je bio muškarac. Imao je tenisice i tamnu trenirku s kapuljačom koja se dobro stapala sa šumom. Nisam mogao razabrati njegovu visinu i stas. Barem ne još.
Jezzie i ja trčali smo za njim nekoliko stotina metara. Oboje smo bili bosi, tako da ga nismo mogli sustići. Posustali smo nekoliko metara dok smo bili u sprintu. Grane i trnje parali su nam lica i ruke.. Napokon smo izbili van iz smrekove šume i našli se na asfaltnoj planinskoj cesti. Stigli smo upravo na vrijeme kako bismo čuli auto kako ubrzava iza obližnjeg zavoja. Auto nismo uspjeli vidjeti, a još manje baciti pogled na tablicu.
"Ovo je do zla boga čudno!" rekla je Jezzie dok smo stajali pokraj ceste, pokušavajući doći do daha. Znoj nam se cijedio niz lica, a srca su nam udarala u istom ritmu.
"Tko zna da si ovdje? Zna li itko?" upitao sam je.
"Nitko. Zato i jest tako čudno. Tko je to, do vraga, bio? Ovo je zastrašujuće, Alex. Imaš li neku

zamisao?"
Pribilježio sam barem desetak teorija o 'promatraču’ kojeg je vidjela Nina Cerisier. Ona najvjerojatnija bila je i najjednostavnija. Policija je promatrala Garyja Soneja. Ali koja policija? Jeli to mogao biti netko iz mojeg odjela? Ili možda Jezzienog?
Svakako je bilo zastrašujuće.
Vratili smo se u Jezzienu kuću malo prije nego li se smračilo. U zraku se osjećala najava zimske hladnoće.
U kući smo zapalili veliku vatru i skuhali finu večeru za četvero.
Bilo je slatkog bijelog kukuruza u klipu, ogromna salata, odresci od pola kilograma za svakog i suhog bijelog vina s etiketom Chassagne-Montrachet, Premier Crn, Marguis de Laguiche.
Nakon jela načeli smo razgovor o Mikeu Devineu i Charlieu Chakelyju i 'promatraču'. Jezzie nije mogla mnogo pomoći. Rekla mi je da vjerojatno tražim na krivom mjestu među agentima tajne službe. Rekla je da je Chakely tip koji se lako uzbudi i koji je možda eksplodirao samo zbog mog poziva u Arizonu. Rekla mi je da je uvijek bio ogorčen na poslu, pa je vjerojatno takav i sada kad više ne radi. Po njezinom mišljenju. Mike Devine i Chakely su obojica dobri, ali ne baš naročiti agenti. Da je bilo nečega što je bilo vrijedno zapaziti tijekom nadzora Goldbergove obitelji, oni bi to sigurno primijetili. Njihova su zapažanja bila točna. Niti jedan od njih dvojice nije dovoljno lukav da bi mogao uspješno nešto prikriti. Jezzie je u to bila sigurna.
Nije sumnjala da je Nina Cerisier vidjela auto parkiran u svojoj ulici noć prije ubojstva Sandersovih, ali nije vjerovala da je taj netko promatrao Soneja/Murphyja ili čak da je Sonej osobno bio tamo u predgrađu
"Ja više ne radim na tom slučaju," rekla mi je napokon Jezzie. "Više ne predstavljam interese Financija niti bilo kog drugog. Reći ću ti iskreno što mislim o tome, Alex. Zašto jednostavno ne odustaneš od toga? To je prošlo. Pusti to na miru."
"Ne mogu to učiniti," rekao sam Jezzie. "Mi za okruglim stolom Kralja Arthura to tako ne radimo. Ne mogu odustati od ovog slučaja. Svaki put kad pokušam, nešto iskrsne i natjera me da promijenim mišljenje."
Te noći otišli smo u krevet relativno rano. U devet, devet i petnaest. Chassagne-Montrachet, Preier Cru obavio je svoj posao. Među nama je još uvijek bilo strasti, ali i topline i nježnosti.
Mazili smo se, smijali i nismo rano zaspali. Jezzie me je nazvala ’Sir Alex, Crni vitez Okruglog stola’. Ja sam nju nazvao 'Damom od Jezera’. Konačno smo zaspali šapćući to jedno drugom, smireni u uzajamnom zagrljaju.
Ne znam koliko je bilo sati kad sam se probudio. Nalazio sam se povrh zgužvanih prekrivača i plahti i bilo je vrlo hladno.
Još se uvijek vidio narančasti odsjaj vatre, tihi, pucketavi zvuk. Čudio sam se kako u sobi može biti tako hladno ako vatra još uvijek gori.
Ono što su vidjele moje oči i što je osjetilo moje tijelo nije se slagalo. Razmišljao sam o tome nekoliko sekunda.
Zavukao sam se pod pokrivače i povukao ih sve do brade. Svjetlo koje se odbijalo od prozorskog stakla izgledalo je neobično.
Ponovo sam razmišljao kako je to čudno biti ovdje uz Jezzie. Usred Ničega. Sada već nisam mogao niti zamisliti da ne budem s njom.
Bio sam u iskušenju da je probudim i da joj to kažem. Da razgovaramo o svemu i o ničemu. Dama

od Jezera i Crni Vitez. Zvučalo je kao Chaucer iz devedesetih.
Iznenada sam shvatio da odsjaj ne dolazi iz kamina koji je svjetlucao nasuprot prozoru.
Skočio sam iz kreveta i otrčao to provjeriti. Bio sam svjedokom nečega o čemu sam slušao cijelog života, ali nikada nisam mislio da ću to i doživjeti.
Na Jezzienom travnjaku sjajnim plamenom plamtio je gorući križ.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:48 pm



Poglavlje 73



Nestala djevojčica imenom Maggie Rose. Ubojstva u predgrađu.
Psihopat Gary Sonej/Murphy. 'Sudionik'. Tajnoviti promatrač. Gorući križ u Sjevernoj Carolini.
Kad li će se napokon svi dijelovi uklopiti u cjelinu? Hoće li se ikada uklopiti? Od onog trenutka u Jezzienoj kući pa sve do samog kraja, glava mi je bila ispunjena snažnim, uznemirujućim slikama.
Nisam mogao odustati od slučaja kao što je predlagala Jezzie. Slijed događaja tijekom sljedećeg tjedna samo su osnažili moju paranoju.
U ponedjeljak sam se kasno vratio s posla. Damon i Janelle odmah su me počeli salijetati sa svih strana dok sam prevalio tih par koraka od ulaznih vrata do kuhinje.
"Telefon! Telefon! Telefon!" pjevušio je Damon skakućući uz mene. Nana mi je pružila telefon iz kuhinje. Rekla je da zove Wallace Hart iz zatvora Fallston.
"Alex, žao mi je što te gnjavim kod kuće," rekao je Wallace. "Možeš li svratiti ovamo? Moglo bi biti važno."
Pokušavao sam skinuti jaknu. Zastao sam - s jednom rukom unutra, a s drugom vani. Djeca su mi pomogla. Zapravo, tako bi se to moglo nazvati; upirala su se da mi pomognu izbaciti leđa.
"O čemu se radi, Wallace? Večeras imam pune ruke posla." Isplazio sam jezik Damonu i Jannie. "Imam nekoliko malih problema u kući. Ali ništa s čime ne bih mogao izaći na kraj."
"On pita za tebe. Želi razgovarati s tobom, i samo s tobom. Kaže da je jako važno."
"Zar to ne može pričekati do sutra?" pitao sam Wallacea. "Imao sam vrlo dug dan. Osim toga, ne mogu zamislit što bi mi to novoga Gary Murphy mogao reći."
"Sada je Sonej," rekao je Wallace Hart preko telefona. "Sonej želi s tobom razgovarati sad odmah."
Ostao sam bez riječi. Potom sam progovorio, "Evo, već idem, Wallace."
Stigao sam u Fallston za manje od sata. Garyja su smjestili na najvišem katu zatvorske zgrade.
Pacijenti visokog profila poput Sqeakyja Fromma i Johna Kinckleya, također su ovdje boravili. To je bio elitni odjel, baš kako je Gary i želio.
Kad sam stigao do njegove zatvorske sobe, Gary je ležao licem okrenut prema dolje na uskom ležaju bez plahti i pokrivača. Čuvar ga je neprekidno nadzirao. Bio je pod 'specijalnim’ nadzorom jedan-na-jednoga.
Wallace Hart je rekao: "Razmišljao sam o tome da ga preko noći smjestim u samicu. Da ga neko vrijeme držim pod specijalnim nadzorom i u izolaciji, sve dok ne saznamo što mu je. On leti, Alex."
"Jednog od ovih dana razletjet će se," rekao sam, a Wallace je kimnuo, složivši se sa mnom. Ušao sam u Garyjevu sobu i sjeo bez pitanja. Bio sam umoran od traženja dozvola na sve strane.
Garyjeve oči bile su prikovane za strop. Izgledale su kao da su upale u lubanju. Bio sam siguran da zna da sam tu. Eeeeevo Alexa!

"Dobrodošli u moju psikušku, doktore," napokon je izustio zastrašujućim, duboko monotonim glasom. "Znate li što je to psikuška?" Da, to je bio Sonej.
"Zatvorska bolnica u Rusiji. U njih su zatvarali političke zatvorenike u Sovjetskom Savezu," rekao sam.
"Upravo tako. Vrlo dobro." Pogledao je prema meni. "Želim s vama sklopiti novu nagodbu. Čistu okladu."
"Ne znam ništa ni o kakvoj nagodbi," rekao sam mu.
"Ne želim više ovdje gubiti vrijeme. Ne mogu više glumiti Murphyja. Ne biste li vi radije saznali kako, zapravo, funkcionira Sonej? Naravno da biste, dr. Cross. Tako biste i sami mogli postati slavni. Vi biste mogli postići nešto značajno u svemu što izaberete."
Nisam vjerovao da je to jedno od onih stanja kad se gubi, je dan od njegovih "bjegova". Djelovao je potpuno pod kontrolom nad onim o čemu govori.
Je li on bio Gary Sonej cijelo vrijeme? 'Zločesti Dečko'? Od prvog trenutka kad smo se sreli? To je bila moja početna dijagnoza. Nje sam se i dalje držao.
"Možete li me pratiti?" pitao je sa svog ležaja. Nemamo je protegnuo dugačke noge i migoljio je golim nožnim prstima.
"Sad mi želiš reći da si cijelo vrijeme bio potpuno svjestan sve ga što si činio. Nikada nije bilo podvojene ličnosti. Nije bilo 'bjegova'. Obje si uloge samo glumio. Sad si se umorio glumeći Garyja Murphyja."
Sonejeve oči bile su usredotočene i silno uporne. Pogled mu je bio hladniji i manje prodoran nego inače. Ponekad, kod teških šizofreničara, umišljeni život postaje važniji od stvarnog;
"To je točno. To je dobitna kombinacija, Alex. Ti si toliko pametniji od ostalih. Vrlo sam ponosan na tebe. Ti si onaj koji mi sve ovo čini zanimljivim. Ti si jedini koji može zadržati moju pozornost na dulje vrijeme."
"I, što želiš od nas?" Pokušavao sam ga vratiti na temu razgovora. "Što ja mogu učiniti, Gary?" "Tražim nekoliko sitnica. Ali poglavito želim biti ono što jesam, da tako kažem. Želim da mi se
oda priznanje za sve ono što sam postigao," "Hoćemo li i mi dobiti nešto za uzvrat?"
Sonej mi se smijuljio. "Reći ću vam što se dogodilo. Od početka, Pomoći ću vam da riješite ovaj dragocjeni slučaj. Sve ću vam reći, Alex,"
Čekao sam da Sonej nastavi. Stalno sam se vraćao natpisu na ogledalu kupaonice Gary Soenejija: Želim postati netko! Od samog je početka, vjerojatno želio pokupiti priznanja,
"Oduvijek sam planirao ubiti oboje djece. Nisam mogao čekati. Kod mene, znate, postoji taj odnos ljubavi i mržnje prema djetinjstvu. Odrezane grudi i obrijane genitalije, tako da moje odrasle žrtve izgledaju više nalik djeci. Svejedno, ubojstvo malih izroda bio bi logičan završetak cijele priče," Sonej se opet nasmiješio. Bio je to tako čudan, neprikladan osmijeh, kao da priznaje očitu laž. "Još uvijek vas zanima zašto sam se odlučio za otmicu, zar ne? Zašto sam izabrao Maggie Ružin Pupoljak i njezinog prijatelja Račića Goldberga?"
Koristio se nadimcima da bi provocirao - i procjenjivao. Uživao je u ulozi 'Zločestog Dječaka’.
Tijekom proteklih mjeseci otkrio je da ima vrlo mračan smisao za šalu. "Zanima me sve što imaš reći, Gary. Samo nastavi."
"Znaš," rekao je, "jednom sam shvatio da sam poubijao preko dvjesto ljudi. Među njim, također, mnogo djece. Ja radim ono što mi se sviđa. Štogod mi padne na pamet u datom trenutku,"

Masni, mehanički naznačeni osmijeh ponovo se javio. On više nije bio Gary Murphy. Više nije bio pravi američki yuppie suprug i otac iz Wilmingtona, u Delawareu. Je li ubijao još dok je bio dječak?
"Je li sve to istina? Pokušavaš li me još uvijek šokirati?"
Slegnuo je ramenima, "A zašto bih?... Dok sam bio dječak, čitao sam sve što je napisano o Lindberghovoj otmici. Nakon toga, sve o velikim zločinima! Napravio sam kopije svih isječaka koje sam mogao pronaći u knjižnici u Princetonu. Već sam vam nešto o tome i rekao, zar ne? Koliko sam bio fasciniran, potpuno opčinjen, opsjednut otmicom djece. Kako bi ih mogao staviti pod potpuni nadzor... želio sam ih mučiti poput bespomoćnih ptičica. To sam uvježbavao s prijateljem. Upoznali ste ga, pretpostavljam. Simon Conklin. On je samo beznačajni psihopat, doktore. Nije vrijedan da se na njega gubi vrijeme... nije dostojan partner. Niti sudionik. Posebno volim to što otmica toliko potrese roditelje. Upropastit će sve odrasle, ali Bože oslobodi ako netko uzme neko djetešce.
Nezamislivo! Nevjerojatan zločin! - udaraju u dreku. Kakva glupost. Kakvo licemjerje. Razmislite malo o tome. Milijuni tamnopute djece umiru u Bangladešu, dr. Cross. Nitko za to ne mari. Nitko ne juri da ih spasi."
"Zašto si pobio crnačke obitelji u predgrađu?" upitao sam ga. "Kakve to ima veze?"
"Tko kaže da tu mora biti neke veze? Je li to sve što su vas naučili na Johns Hopkinsu? Možda su to bila moja dobra djela. Tko veli da ja nemam osjećaj savjesti prema društvu, haaa? Mora postojati neka ravnoteža u svačijem životu. Ja u to vjerujem. Ja sam Ching. Razmislite o tome kakve sam žrtve izabrao. Beznadežne narkomane. Tinejdžerku koja se već bavila prostitucijom. Dječačića bez budućnosti."
Nisam znao mogu li mu vjerovati ili ne. Letio je. "Mi smo ti doista prirasli srcu?" pitao sam ga. "Da, to je doista dirljivo."
Pravio se da ne vidi porugu u mojem glasu. "Da, imao sam jednom jednog crnog prijatelja.
Služavku. 2enu koja je brinula o meni, ako baš morate znati, dok se moj otac razvodio od moje prave majke. Njezino ime bilo je Laura Douglas. Otišla je u Detroit i ostavila me. Velika, debela dama, koja se voljela grohotom smijati, i ja sam je obožavao. Kad je ona otišla u Motown, počela je vladavina Majke Terora - mene koji sam bio neprilagođen i hiperaktivan počela je zaključavati u podrum.
Pred vama je pravo dijete s ključem oko vrata. Istovremeno, moj polubrat i moja polusestra bili su gore u kući mojeg oca! Igrali su se s mojim igračkama. Običavali su mi se rugati kroz daske na podu. Znali su me ostaviti zaključanog u podrumu po nekoliko tjedana bez prekida. Tako sam to ja doživljavao. Je li to upalilo svjećice upozorenja u vašoj glavi, dr. Cross? Zlostavljani dječak u podrumu. Dobro njegovana djeca zatvorena u skladištu. Lijepa usporedba. Počinju li stvari sjedati na svoje mjesto? Govori li naš dečko Gary sada istinu?"
"Govoriš li ti sada istinu?" ponovno sam ga upitao. Mislio sam da govori. Sve se poklapalo. "O, da. Časna izviđačka... Ubojstva u jugoistočnom dijelu D.C. a. Zapravo, prilično mi se
svidjela pomisao na to da sam ja prvi proslavljeni serijski ubojica crnaca. Pri tom ne računam budalu iz Atlante, ako su tamo doista imali pravog čovjeka. Wayne Williams bio je pravi amater. Što uopće predstavljaju ti serijski ubojice Waynovi? Wayne Williams. John Wayne Gacy, Jr. Patrick Wayne Hearnez, koji je rasčetvorio trideset i dvoje bezveznjaka na Zapadnoj obali."
'Ti nisi ubio Michaela Goldberga?" vratio sam se na ono što je spomenuo ranije.
"Ne. U tom času to nije bilo namjerno. Ali ubio bih ga - sve u svoje vrijeme. Bio je pokvareni

mali nametnik. Podsjećao me na mojeg ‘brata’ Donnija."
"Kako su nastale modrice na tijelu Michaela Goldberga? Reci mi što se dogodilo?"
"Uživaš u ovome, zar ne, doktore. Što ti to govori o tebi samom, haaa? Dobro, kada sam vidio da je umro, bio sam toliko bijesan. Zapao sam u stanje ludila. Udarao sam to usrano tijelo uzduž i poprijeko. Tukao sam ga loptom. Ne sjećam se što sam još učinio. Bio sam sav sjeban. Nakon toga sam njegovu mrtvu guzicu bacio u rijeku tamo na selu. U Seosku rijeku?"
"Ali djevojčicu nisi ozlijedio? Nisi naškodio Maggie Rose Dunne?" "Ne, ja nisam ozlijedio djevojčicu."
Oponašao je moju zabrinutost. Bila je to prilično dobra imitacija mojeg glasa. On je definitivno znao glumiti, igrati različite uloge. To je bilo zastrašujuće gledati i istodobno biti s njim u istoj sobi. Je li on doista mogao ubiti nekoliko stotina puta? Mislim da je.
"Reci mi nešto o njoj. Što se, zapravo, dogodilo s Maggie Rose Dunne?"
"U redu, u redu, u redu. Slijedi priča o Maggie Rose Dunne. Zapalite svijeću, zapjevajte himnu Isusu za slatku samilost. Nakon otmice, bila je omamljena, barem onda kad sam je prvi puta došao obići. Secobarbital je počeo popuštati. Glumio sam Majku Terora za malu Maggie. Zvučao sam onako kako je zvučala Mamica T. ispred naših podrumskih vrata. 'Prestani plakati... Budi kuš. Budi kuš, ti pokvareni mali izrode!’ Mogu ti reći da ju je to prilično uplašilo. Onda sam je ponovno uspavao. Pomno sam ispitao njihova bila jer sam bio siguran da će FBI-jevci zahtijevati neki dokaz da su djeca još na životu."
"Njihova bila su bila u redu?"
"Da. Sasvim u redu, Alex. Položio sam uho na njihove male grudi. Zatomio sam svoj prirodni nagon da zaustavim otkucaje srca, radije nego li da ih podržim."
“Zašto je to bila nacionalna otmica? Čemu sav taj publicitet? Zašto si toliko riskirao?”
"Zato što sam bio spreman. To sam uvježbavao dugo, vrlo dugo. Nisam mita prepustio slučaju.
Također mi je trebao novac. Ja sam zaslužio da budem milijoner. Svatko to zaslužuje." "Sutradan si se vratio da provjeriš kako su djeca?" upitao sam ga.
"Sutradan je također bila dobro. Ali dan nakon što je umro Michael Goldberg, Maggie Rose je nestala! Dovezao sam se do skladišta i vido rupu na mjestu gdje sam zakopao kutiju. Veliku rupu na tlu. Praznu! Ja joj ništa nisam učinio. Ja isto tako nisam uzeo novac od otkupnine na Floridi. Uzeo ga je netko drugi. Sada je na tebi red da otkriješ što se, zapravo, dogodilo, istražitelju. Ja mislim da znam! Mislim da znam veliku tajnu."


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 5 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu