James Patterson - I došao je pauk

Strana 6 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Ići dole

James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:22 pm

First topic message reminder :



Crni detektiv s doktoratom iz psihologije i radnim mjestom u getima Washington D.C.-ja, Alex Cross, popularan je lik Pattersonovih romana. U ovome rješava slučaj otmicu dvoje bogataške djece. Šezdeset godina ranije otet je Lindbergov sin... Hoće li Alex pronaći djecu živu i u kakvoj je vezi otmica s događajima iz 1932. godine ...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:49 pm


Poglavlje 74



Bio sam budan do tri sata ujutro. Letio sam! Svirao Mozarta i Debussyja i Billie Holiday na verandi. Narkići su vjerojatno nazivali policiju i žalili se na buku.
Ujutro sam opet posjetio Soneja. 'Zločestog Dječaka.’ Sjedio sam u njegovoj maloj sobi bez prozora. Iznenada je opet želio razgovarati. Mislio sam da znam kamo sve to vodi; što će mi uskoro reći. Ipak, bilo je neophodno da on potvrdi moje mišljenje.
"Moraš pokušati razumjeti nešto što je potpuno strano tvojoj prirodi," rekao mi je. "Ja sam bio potpuno raspaljen dok sam lovio tu slavnu djevojčicu i njezinu majku glumicu. Ja sam 'jeftini’ glumac i narkić. Meni treba fiks." Dok sam ga tako slušao kako iznosi svoja bizarna, gnusna iskustva nisam se mogao otjerati misli na svoje vlastite pacijente koji su bili zlostavljani u djetinjstvu. Bilo je jadno slušati žrtvu kako govori o svojim brojnim žrtvama.
"Ja u cijelosti razumijem 'stanje zanosa’, doktore. Moja pjesma vodilja je 'Suosjećanje sa Đavlom'. Od Rolling Stonesa? Oduvijek sam nastojao poduzeti mjere predostrožnosti - kako ne bih pokvario čar trenutka. Utvrdio sam sve puteve za bijeg, i pomoćne puteve za bijeg, kako ući i kako izaći iz bilo kojeg susjedstva u koje sam ulazio. Jedan takav bio je i kroz sustav kanalizacije koji vodi od ruba geta do Capitol Hilla. Unutar tunela sakrio sam odjeću za preoblačenje, uključujući i vlasulju. Mislio sam na sve. Nikada me ne biste uhvatili. Vrio sam se uzdao u svoje sposobnosti.
Vjerovao sam u svoju svemoć."
"Vjeruješ li još uvijek u svoju svemoć?" Ovo je bilo ozbiljno pitanje. Nisam mislio da će mi reći istinu, ali želio sam čuti što o tome ima reći.
Rekao je: "Moja jedina pogreška u svemu što se onda dogodilo bila je ta što sam dopustio da mi uspjeh, povlađivanje milijuna obožavatelja, udari u glavu. Pljesak može biti poput droge. Znaj, Katherine Rose pati od te iste bolesti. Isto lako i većina ljudi s filma i sportske zvijezde. Milijuni navijaju za njih, razumiješ. Oni im kazuju kako su 'posebni' i kako su 'sjajni'. Neke zvijezde pritom zaborave na ograničenja koja postoje, zaborave na naporan rad koji ih je izvorno doveo to toga što jesu. Ja sam zaboravio. Barem tada. I upravo su me zbog toga uhvatili. Vjerovao sam da ću moći pobjeći iz McDonaldsa! Baš kao što sam uvijek do tada uspijevao pobjeći. Malo sam se htio zabaviti ubijanjem 'na mah’, a onda pobjeći. Alex, ja sam želio uprizoriti po malo od svakog pojedinog zločina od značaja. Malo od Bundyja, malo od Gearyja, malo od Mansona, Whitmana, Gilmorea."
"Osjećaš li se sada svemoćnim? Sada kad si stariji i mudriji?" upitao sam Soneja. On se podrugivao. Mislio sam niu uzvratiti na isti način.
"Ja sam se tome približio više od bilo koga kog poznaješ. Pomoću mene moći ćeš shvatiti cijeli taj ustroj, zar ne?"
Ponovno se nasmiješio onim ispraznim osmijehom ubojice. Poželio sam ga udariti. Gary Murphy je bio tragičan lik, kojeg se gotovo moglo zavoljeti. Soneja se moglo samo mrziti - zlo u čistom obliku. Ljudsko čudovište; životinja u liku čovjeka.
"Dok si proučavao domove Goldbergovih i Dunneovih, jesi li onda bio na vrhuncu svoje moći?" Jesi li tada bio svemoćan, posranče?

"Ne, ne, ne. Već sam onda postao nemaran i ti to, doktore, najbolje znaš. Načitao sam se previše novinskih izviješća o svojem 'savršenom' ubojstvu u Condon Terraceu. ’Bez tragova, bez rješenja, savršeni ubojica!’ Čak su i mene uspjeli dojmiti."
"Što je pošlo po zlu tamo na Potomacu?" Mislio sam da znam odgovor na to. Želio sam da mi on to potvrdi.
Slegnuo je ramenima. "Slijedili su me, naravno." Evo ga opet, pomislio sam. 'Promatrač'.
"Jesi li to već onda znao?" pitao sam Soneja,
"Naravno da nisam." Namrštio se na moje pitanje. "Tek mnogo kasnije sam shvatio da me slijede.
To se potvrdilo tijekom procesa."
"Kako to? Kako si saznao da su te slijedili?"
Sonej mi se zagledao u oči. Činilo se kao da gleda kroz moju lubanju. Smatrao me manje vrijednim. Trebao sam mu samo da hi na mene izlio svoju nutrinu. Ipak, mislio je da sam zanimljiviji sugovornik od ostalih. Nisam znao mogu li se zbog toga osjećati počašćenim ili poniženim. Također ga je zanimalo što ja, zapravo, znam i što ne znam.
"Dopusti da malo predahnem i da nešto utvrdim," rekao je, "Ovo je za mene vrlo važno. Otkrit ću ti neke tajne. Mnogo velikih i malih tajni. Prljavih i sočnih tajni. Sada ću ti reći jednu tajnu. A znaš li zašto?"
"To je bar jednostavno, dragi moj Gary," rekao sam mu. "Za tebe je pravo mučenje činjenica da te drugi nadziru. Ti si taj koji mora biti glavni."
"To je odlično, doktore istražitelju. Ali ja imam nekoliko zgodnih stvari za trgovinu. Zločine koji zadiru u vrijeme kada mi je bilo samo dvanaest ili trinaest godina. To su neki vrlo važni nerazriješeni zločini iz tog vremena. Vjeruj mi. Imam pravu škrinjicu s blagom koju želim podijeliti s vama."
"Razumijem," rekao sam mu. "Jedva čekam to čuti."
"Ti si uvijek i mogao razumjeti. Sve što sada moraš učiniti jest to da i druge zombije naučiš da mogu hodati i istodobno žvakati voćne karamele."
"Druge zombije?" nasmijao sam se njegovom propustu.
"Žao mi je, žao mi je. Nisam mislio biti grub. Možeš li uvjeriti zombije? Znaš na koga mislim. Ti prema njima imaš još manje poštovanja od mene."
To je bila istina. Kao prvo, morat ću u to uvjeriti šefa istražitelja Pittmana. "Ti ćeš mi pomoći u tome? Hoćeš li mi pružiti nešto konkretno? Moram otkriti što se dogodilo s djevojčicom. Daj da njezini roditelji napokon nađu malo mira."
"U redu. Učinit ću to," rekao je Sonej. Na kraju sve je bilo tako jednostavno.
Čekaš i čekaš. Tako to ide u gotovo svakoj policijskoj istrazi. Postavljaš tisuće pitanja, i to doslovce tisuće. Ispuniš čitave pretince kabineta beskorisnim papirima. Zatim ponovno postavljaš pitanja. Slijediš bezbrojne tragove koji ne vode nikamo. I onda, za promjenu, stvari krenu pravim tijekom. To se dogodi povremeno. To se dogodilo i sada. To je nagrada za tisuće sati uloženih u posao. To je nagrada što sam uporno posjećivao Garyja.
"Tada nisam bio svjestan da me nadgledaju," nastavljao je Gary Sonej. "I ništa od onoga što ću ti sada reći nije se dogodilo u blizini kuće Sandersovih. To se dogodilo na Aveniji Sorrell na Potomacu. Zapravo, ispred kuće Goldbergovih."
Odjednom sam bio umoran od ovih udaraca u prsa. Morao sam saznati što to on zna. Bio sam blizu. Reci mi, mali zajebante.

"Nastavi," rekao sam. "Što se dogodilo tamo na Potomacu? Što si vidio kod Goldbergovih? Koga si tamo vidio?"
"Dovezao sam se tamo jedne od onih večeri koje su prethodile otmici. Pločnikom je hodao jedan čovjek. Nisam na njega obraćao pozornost. To nije imalo nikakvog smisla, sve dok ga nisam zapazio tijekom suđenja."
Sonej je na trenutak prestao govoriti. Je li opet započeo neku igru? Mislim da nije. Buljio je u mene kao da mi prodire u dubinu duše. On zna tko sam ja. On me poznaje, možda bolje nego se ja sam poznajem.
Što je želio od mene? Jesam li bio nadomjestak za nešto što mu je nedostajalo tijekom djetinjstva? Zašto je mene izabrao za ovaj užasni zadatak?
"Tko je bio čovjek kojeg si prepoznao tijekom suđenja?" pitao sam Garyja Soneja.
"To je bio agent tajne službe. Bio je to Devine. On i njegov prijatelj Chakely zapazili su da promatram kuće Goldbergovih i Dunneovih. Oni su bili ti koji su me slijedili. Oni su oteli dragocjenu Maggie Rose! Oni su uzeli otkupninu na Floridi. Cijelo si vrijeme trebao tražiti među policajcima.
Dvojica policajaca su umorila djevojčicu."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:49 pm



Poglavlje 75



Moj predosjećaj u pogledu Devinea i Chakelyja nije me prevario. Sonej/Murphy bio je jedini očevidac i on mi je to potvrdio. Sada je trebalo krenuti u akciju.
Morao sam osobno poraditi na tome da se ponovno pokrene slučaj Dunne-Goidberg - i to s takvim novostima koje nitko u Washingtonu nije želio čuti.
Odlučio sam najprije razgovarati s onima iz FBI-a... dvojica policajaca ubila su Maggie Rose. Morati će ponovno pokrenuti istragu. Otmica ionako nije bila razriješena. Sada će sva ta zbrka još jednom eksplodirati.
Svratio sam do svojeg prijatelja nad prijateljima, Gerryja Scorsea u središnjici FBI-a. Pustili su me da se hladim u sobi za prijem stranaka nekih četrdesetak minuta, a onda mi je Scorse donio kavu i pozvao me da uđem u njegov ured. "Uđi unutra, Alex. Oprosti što si morao čekati."
Pristojno me saslušao, s vidljivom zabrinutošću, dok sam mu izlagao sve ono što sam znao od prije i ono što mi je Sonej rekao glede agenata tajne službe Mikea Devinea i Charlesa Chakelyja. Radio je pribilješke, mnogo zabilješki u žuti notes.
Kad sam završio, Scorse je rekao: "Moram nekoga nazvati. Ne miči se odavde, Alex,"
Kad se vratio, pozvao me je da pođem s njim na gornji kat. Nije ništa rekao, ali pretpostavljao sam da su ga se dojmile novosti koje je ispričao Gary Sonej.
Dopratio me je do privatne sobe za sastanke na najvišem katu, koja je pripadala zamjeniku direktora. Kurt Weithas, zamjenik direktora, osoba je broj dva u Uredu. Željeli su mi dati na znanje kako je ovo jedan vrlo važan sastanak. Uspio sam.
Scorse je ušao sa mnom u dojmljivu, udobnu sobu za sastanke. Svi zidovi i glavnina namještaja bili su u tamnoplavoj boji, vrlo trezveno i ozbiljno. Soba me podsjećala na kabinu nekog uvoznog automobila. Žuti blokovi za pisanje i olovke čekali su nas na stolu.
Od samog početka, to je bio Weithasov sastanak. "Željeli bismo postići dvije stvari, istražitelju Cross." Weithas je govorio i ponašao se kao vrlo uspješan, vrlo odmjeren odvjetnik s Capitol Hilla. Na neki je način on to i bio. Nosio je blještavo bijelu košulju i Hermesovu kravatu. Kad je ušao u sobu, smaknuo je svoje metalne naočale za čitanje. Nije baš bio dobro raspoložen.
"Pokazat ću vam svu dokumentaciju koju imamo o agentima Devineu i Chakelyju. S vaše, pak, strane, za uzvrat, očekujemo potpunu suradnju u tome da ovu stvar držimo u potpunoj tajnosti. Želim vam, naime, reći ovom prigodom da... mi već dosta dugo znamo sve o njima, istražitelju. Usporedo s vama i mi smo vodili istragu."
"Možete računati na moju suradnju," rekao sam, pokušavajući prikriti svoje iznenađenje onim što mi je rekao. "Ali ja ću morati predati izvještaj o tome u svojem odjelu."
"O ovoj stvari već sam razgovarao s vašim zapovjednikom." Weithas je uklonio s puta tu sitnu prepreku. Već je iznevjerio moje povjerenje; od mene je, pak, očekivao da bez pogovora poštujem njegovo. "Često ste tijekom istrage bili ispred nas. Ovoga puta, mi smo vas možda malo preduhitrili, za pola koraka."
"Vi imate malo više ljudi na raspolaganju," podsjetio sam ga.

Scorse je u tom trenutku preuzeo inicijativu od Weithasa. Nije izgubio ništa od svoje samouvjerenosti. "Istragu o agentima Devineu i Chakelyju započeli smo još za vrijeme otmice," rekao je. "Bilo je očigledno da ih možemo ubrojiti među osumnjičene, iako to nismo uzimali previše ozbiljno. Tijekom istrage bili su pod nevjerojatnim pritiskom. Budući da tajna služba je izravno pod Ministarstvom financija, možete zamisliti čemu su sve bili izloženi."
"To sam imao prilike promatrati iz prve ruke," podsjetio sam obojicu federalnih agenata. Scorse je kimnuo i onda nastavio.
"Četvrtog siječnja, agent Charles Chakely zatražio je otpuštanje iz službe. Ustvrdio je da je to ionako mislio učiniti još davno prije otmice. Rekao je da više ne može podnositi insinuacije i svu tu medijsku pozornost. Njegova je ostavka prihvaćena bez pogovora. Gotovo istodobno, otkrili smo malu pogrešku u bilješkama iz dnevnih izvještaja koje su vodili agenti. Jedan nadnevak je bio nenamjerno izokrenut. Nije to bilo ništa krupno, ali mi smo u to vrijeme provjeravali baš svaku sitnicu u vezi sa slučajem.
"Imali smo devet stotina agenata koji su, izravno ili neizravno, radili na tom slučaju," dodao je zamjenik direktora. Još uvijek mi nije bilo jasno u čemu je ovdje bit stvari.
"S vremenom smo ustanovili i druge nedosljednosti u izvještajima ovih agenata," nastavio je Scorse. "Naši su tehnički stručnjaci zaključiti da su dva pojedinačna izvještaja krivotvorena, to jest, prepisana u promijenjenom izdanju. Napokon smo saznali da se ono što je iz njih izbačeno odnosilo na učitelja Garyja Soneja."
"Oni su primijetili da provjerava kuću Goldbergovih u Potomacu," rekao sam. "Ako možemo vjerovati Soneju."
"Što se ovoga tiče, možemo. Sve što vam je nedavno potvrdio, poklapa se s našim spoznajama.
Vjerujemo da su dvojica agenata pratila Soneja dok je promatrao Michaela Goldberga i Maggie Rose Dunne. Mislimo da je jedan od agenata slijedio Soneja i otkrio njegovo skrovište u Crisfieldu u Marylandu."
"I sve od tada ste nadzirah dvojicu agenata?" upitao sam Gerryja Scorsea.
Kimnuo je jednom, učinkovit kao i uvijek, "U svakom slučaju, tijekom nekoliko mjeseci. Imamo razloga vjerovati, također, da su oni znali da su pođ prismotrom. Dva tjedna nakon što je Chakely podnio ostavku. Devine je također tražio razrješenje iz službe. Naveo je kako niti on niti njegova obitelj više ne mogu podnijeti pritisak zbog svega onog što se dogodilo. U stvari, Devine i njegova žena su rastavljeni."
"Pretpostavljam da Chakely i Devine nisu pokušali potrošiti ništa od onog novca," rekao sam. "Po onome što mi znamo, nisu. Rekao sam već ranije, oni znaju da sumnjamo na njih. Nisu glupi.
Niti najmanje."
"Sve se svelo na prilično profinjenu i zamršenu igru čekanja," rekao je Weithas. "Još uvijek ništa ne možemo dokazati, ali im možemo zakomplicirati život. Jedna je stvar vraški sigurna; mi ih možemo spriječiti da potroše novac od otkupnine."
"A što je s pilotom s Floride? Do tamo nisam ni na koji način uspio prodrijeti s istragom. Jeste li ikada uspjeli doznati tko je to bio?"
Scorse je kimnuo glavom. FBI Je mnogo toga skrivao od mene. Od svakoga. Bio sam iznenađen, "Pokazalo se da je to raznosač droge po imenu Joseph Denyeau. Neki naši ljudi s Floride su ga poznavali. Možemo pretpostaviti da je Devine poznavao Deyeaua i da ga je unajmio,"
"Što se dogodilo s tim Josephom Denyeauom?"

"U slučaju da postoji bilo kakva sumnja u to igraju li Devine i Chakely zapravo - igraju, itekako.
Denyeau je ubijen u Costa Rici. Prerezano mu je grlo. Nisu namjeravali dopustiti da on bude pronađen"
"U ovom trenu još ne planirate privesti Devinea i Chakelyja?"
"Nemamo nikakvih dokaza, Alex. Nikakvih. Ništa što bi izdržalo provjeru. Ovo što si izvukao iz Soneja sve potvrđuje, ali neće pomoći na sudu."
"Što se dogodilo s djevojčicom? Što se dogodilo s Maggie Rose Dunne?" upitao sam Weithasa.
Weithas nije ništa odgovorio. Ispuhnuo je zrak preko gornje usne. Imao sam osjećaj da ima naporan dan. U napornoj godini.
"Ne znamo," odgovorio je Scorse. "Još uvijek nemamo ništa o Maggie Rose. To u cijeloj ovoj stvari najviše začuđuje."
"Ima još jedna komplikacija," rekao mi je Weithas. Sjedio je pokraj Scorsea na tamnoj kožnatoj sofi. Obojica federalnih agenata nadvila su se nad nizak stakleni stolić. S jedne strane bilo je IBM- ovo računalo i pisač.
"Siguran sam da ima mnoštvo komplikacija," rekao sam zamjeniku direktora. Prepustimo FBI-u da većinu njih zadrži za sebe. Mogli su mi malo pomoći onako usput. Da smo radili udruženim snagama, možda bismo bili pronašli Maggie Rose.
Weithas je dobacio pogled agentu Scorseu, a onda ponovno pogledao prema meni. "Jezzie Flanagan je ta komplikacija," rekao je Weithas.
Skamenio sam se. Osjećao sam se kao da me je netko svom snagom udario u trbuh. Tijekom posljednjih nekoliko minuta, znao sam da s njihove strane dolazi još nešto. Samo sam sjedio, osjećajući se hladno i isprazno i na dobrom putu da uskoro ne osjećam više ništa.
"Vjerujemo da je ona u sve ovo duboko upletena, zajedno s njih dvojicom. I to od samog početka, Jezzie Flanagan i Mike Devine godinama su bili ljubavnici."


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:49 pm


Poglavlje 76



U osam i trideset te večeri, Sampson i ja hodali smo niz Aveniju New York, koja se nalazi u najistočnijem dijelu D.C. geta gdje caruju prostitutke. Tamo Sampson i ja provodimo većinu svojih večeri. Tamo smo doma.
Upravo me pitao kako se držim. "Ne baš najbolje, hvala na pitanju. A ti?" rekao sam.
Znao je sve o Jezzie Flanagan. Rekao sam mu sve što sam saznao. Zavjera je neprekidno dobivala na težini. Teško da sam se mogao osjećati gore nego te večeri. Scorse i Weithas su mi podastrijeti dobro potkrijepljen slučaj u koji je Jezzie bila upletena. Ona je to učinila. Nije bilo mjesta niti najmanjoj sumnji. Jedna je laž vodila u drugu. Ako mi je rekla jednu, rekla ih je stotinu. Pri tom nije niti okom trepnula. U tome je bila bolja od Soneja/Murphyja. Doista je lagala glatko i uvjerljivo.
"Je li ti draže da šutim ili želiš da razgovaramo?" pitao me je Sampson. "Učinit ću kako kažeš." Lice mu je bilo bezizražajno, kao i obično. Možda je to zbog naočala, koje mu daju takav izraz,
ali sumnjam. Sampson je bio isti takav i s deset godina.
"Radije bih razgovarao," rekao sam Johnu. "Dobro bi mi došao neki koktel. Želim razgovarati o psihopatskim lažljivcima."
"Naručit ću nam nekoliko pića," rekao je Sampson.
Uputili smo se prema Faces. To je bar u koji smo počeli zalaziti čim smo ušli u policiju.
Redovnim gostima u Facesu nije smetalo što smo mi zadrti istražitelji. Nekolicina njih je čak spremna priznati da u onome što činimo ima više dobra nego zla za susjedstvo.
Družina u Facesu sastoji se pretežito od crnaca, ali ponekad svrate i poneki bijelci na dobar jazz.
I ne bi li naučili kako se pleše i oblači.
"Je li Jezzie bila ta koja je postavila Devinea i Chakelyja od samog početka?" prebirao je Sampson po činjenicama dok smo čekali na crvenom svjetlu u 5. ulici.
Nekoliko mjesnih punkera promatralo nas je iz svojeg zaklona ispred Popey’s Fried Chickena. U naše vrijeme, ista je vrsta uličnih propalica stajala na istom uglu, ali imali su manje novaca i oružja u džepovima. "Bok, dečki," namignuo je Sampson prema klipanima. On se sa svima zajebava, ali nitko se ne usuđuje zajebavati njega.
"Točno, tako je sve i počelo. Devine i Chakely su sačinjavali jedan od timova koji su bili dodijeljeni obitelji Ministra Goldberga. Jezzie im je bila nadređena,"
"I nitko nikada nije posumnjao na njih?" pitao je.
"Isprva nije. FBI ih je provjerio. Provjeravali su svakog. Chakelyjevi i Devineovi dnevni izvještaji odstupali su. Postali su sumnjičavi. Neki je revni analitičar u Uredu uočio da su izvještaji bili prepravljani. Na svakog našeg čovjeka, oni su ih imali dvadeset, K tomu, FBI je uklonio prepravljene izvještaje, tako da nama nisu bili dostupni,"
"Devine i Chakely primijetili su kako Sonej prati jedno dijete. Je li tako ovaj cijeli cirkus i započeo? Dvostruki dobitak," Sampson je sad već imao opći uvid u ritam stvari.
"Slijedili su Soneja i njegov kombi sve do farme u Marylandu. Shvatili su da imaju posla s potencijalnim otmičarom. Netko je došao na zamisao da otme djecu nakon stvarne otmice,"

"Zamisao vrijedna deset milijuna dolara," srdito se zagledao Sampson, "Je li gđica, Jezzie Flanagan u cijeloj toj igri bila od početka?"
"To ne znam. Ali mislim da je. Morat ću je to pitati jednog dana,"
"Uh, uuuuuh," kimnuo je Sampson u ritmu razgovora, "Je li ti glava sada ispod ili iznad vode?" "U ovom trenutku, ne znam niti to. Kada upoznaš nekoga tko može lagati poput nje, počinješ
mijenjati čitav svoj pogled na stvari. S tim je užasno teško izaći na kraj. Jesi li mi ti ikada lagao?"
Sampson mi je iskesio zube. Bilo je to nešto između osmijeha i pokude, "Meni se ipak čini da ti je glava malo ispod vode u ovom trenutku."
"I meni to tako izgleda," priznao sam. "Imao sam i boljih dana, ali i lošijih. Hajdemo na to pivo,"
Sampson je pankere na uglu pozdravio revolveraškim pozdravom. Oni su mu uzvratili znakom upozorenja. Drotovi i lopovi iz susjedstva. Prešli smo ulicu prema Facesu. Trebalo nam je malo zaborava.
Bar je bio krcat i takav će ostati sve do zatvaranja. Ljudi koji su poznavali Sampsona i mene pozdravili su nas. Žena s kojom sam nekad izlazio stajala je pokraj bara. Doista zgodna, draga i dobra socijalna radnica koja je nekad radila s Marijom.
Čudio sam se kako to da iz toga ništa nije ispalo. Je li to zbog nekog duboko usađenog pomaka u mojem karakteru? Ne. To je bilo nešto drugo.
"Vidiš li tamo Asahe?" pokazao je Sampson.
"Ja sam detektiv. Ja sve vidim. Ništa mi ne može promaći," rekao sam mu.
"Zvučiš malo samosažalno. Malo ironično, rekao bih. Dva piva. Ne, neka budu četiri," rekao je barmenu.
"Preboljet ću ja to," rekao sam Sampsonu. "Samo čekaj i gledaj. Moja je pogreška što je nikada nisam stavio na popis sumnjivih."
"Ti si čvrst momak. Imaš gadne gene svoje bake. Dovest ćemo mi tebe natrag u red," rekao mi je. "Isto ćemo tako srediti i guzicu gđice Jezzie."
"John, je li ti bila draga? Prije nego što je sve ovako ispalo?"
"O, da. Nije bilo ničeg što mi se ne bi svidjelo kod nje. Ona zaista dobro laže, Alex. Ona je jako nadarena. Najbolje što sam vidio od onog filma ’Body Heat’," rekao je Sampson. "I još nešto: ne, tebi, brate, nikada nisam lagao. Čak ni onda kada je trebalo."
Postalo je teško nakon što smo Sampson i ja napustili Faces te večeri. Popio sam nekoliko piva, ali još sam uvijek bio priseban i gotovo otupio na onu najgoru bol. Pa ipak, činjenica da je Jezzie cijelo vrijeme bila dio te urote bila je grozan šok. Prisjećao sam se kako me je udaljavala od Devinea i Chakelya kao sumnjivih. Ispumpavala je iz mene sve novosti koje je saznala policija u D.C.-u. Bila je pravi špijun iznutra. Tako samouvjerena i hladna. Savršena u svojoj ulozi.
Nana je još bila budna kad sam stigao kući. Još joj ništa nisam rekao o Jezzie. Sada je bilo jednako loš trenutak da joj se to priopći kao i bilo koji drugi. Pivo je u tome pomoglo. Naša zajednička prošlost još više. Rekao sam Nani istinu bez ostatka. Saslušala me bez upadica, što je ukazivalo na to kako prima novosti.
Kad sam bio gotov, ostali smo sjediti u dnevnoj sobi, nas dvoje gledajući se uzajamno. Sjedio sam na podlošku za noge, ispruživši dugačke noge prema njoj. Oko nas je bila tišina koja je vrištala na sav glas.
Nana se u svojem naslonjaču zamotala u jednu staru deku boje zobenih pahuljica. Još uvijek je lagano kimala glavom, grickala svoju gornju usnicu i razmišljala o onome što sam joj ispričao.

"Negdje moram početi," napokon je rekla, "pa, dopusti, onda, da počnem odmah. Neću ti sada reći:'Lijepo sam ti ja govorila’, jer nisam se niti nadala da će ispasti ovako loše. Istina, bojala sam se za tebe, ali to je bilo sve. To nije bilo zbog nečeg ovakvog. Nešto ovako grozno nisam mogla niti zamisliti. Sada me, molim te, zagrli prije nego što odem gore izreći svoje molitve. Večeras ću moliti za Jezzie Flanagan. Doista ću moliti. Molit ću za sve nas, Alex."
"Ti uvijek znaš što treba reći," izrekao sam osnovnu istinu. Ona je znala kada te treba ošinuti i spustiti na zemlju, a kada te treba lagano lupiti po stražnjici.
Zagrlio sam Nanu, a onda se ona polako popela gore. Ja sam ostao u prizemlju i razmišljao o onome što mi je Sampson rekao ranije - sredit ćemo guzicu gđice Jezzie. Ne zbog onoga što je bilo između nas dvoje, već zbog Michaela Goldberga i Maggie Rose Dunne. Zbog Vivian Kim, koja nije trebala umrijeti. Zbog Mustafa Sandersa.
Uhvatit ćemo Jezzie, već nekako.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:50 pm


Poglavlje 77



Robert Fishenauer bio je nadglednik u zatvoru Fallston. Danas je baš mislio kako je to jako dobra stvar. Fishenauer je vjerovao da bi upravo mogao saznati gdje je skriveno deset milijuna dolara novca od otmice. Ili makar veći dio otkupnine. Odlučio je napraviti to malo otkriće upravo sada.
Istodobno mu je bilo jasno da Gary Sonej/Murphy i dalje svima muti pamet. Cijelo vrijeme, bez prestanka.
Dok je vozio svoj Pontiac Firebird niz put broj 50 u Marylandu, gomila pitanja provlačila mu se kroz glavu. Je li Sonej/Murphy otmičar? Zna li on doista gdje je novac od otkupnine? Ili je Gary Sonej/Murphy samo vreća govana? Samo još jedan od onih šašavih smušenjaka iz Fallstonea.
Fishenauer je vjerovao da će sve to uskoro saznati. Još samo nekoliko kilometara po državnoj cesti i znati će više od bilo kog drugog, osim samog Soneja/Murphyja.
Skrenuo je na rijetko korišten stražnji put prema staroj farmi. Cesta je gotovo potpuno nestala.
Fishenauer je to primijetio kad je skrenuo s glavne ceste.
Šaš i suncokreti rasli su uzduž onoga što je nekad očito bio put. Na stvrdnutom blatu nisu se mogli vidjeti čak niti tragovi kotača.
Vegetacija je bila posječena. Netko se ovuda probijao u posljednjih nekoliko mjeseci. Je li to bio FBI ili mjesna policija? Oni su vjerojatno pretražili okolicu seoskog imanja barem desetak puta.
Ali jesu li doista temeljito pretražili zemljište oko napuštene farme? - Robert Fishenauer se pitao u sebi. U pitanju je deset milijuna dolara, zar ne?
Oko pet i trideset poslijepodne, Fishenauer je zaustavio prašnjavi crveni Firebird uzduž ruševne garaže lijevo od glavne zgrade. Adrenalin mu je počeo rasti. Ništa tako snažno ne potiče životne sokove kao lov na blago.
Gary je pričao neke nebuloze kako je Bruno Hauptmann sakrio dio Lindberghove otkupnine u svojoj garaži u New York Citiyu. Hauptmann je bio stolar i napravio je tajni pretinac za novac u zidu svoje garaže.
Gary je rekao kako je i on napravio nešto slično tamo na staroj farmi u Marylandu. Zakleo se da je to istina i da to FBI nikada neće pronaći.
Fishenauer je ugasio bučni motor Firebirda. Iznenada je nastala stravična tišina. Stara je kuća svakako izgledala napušteno i jezivo. Podsjetila ga je na film "Noć kad su mrtvaci hodali". Osim što je u ovom straviću on bio glavni lik.
Korov je rastao posvuda, čak je izbijao i iz krova garaže. Vodene mrlje cijedile su se niz zidove garaže.
"Dakle, Gary-dečko, da vidimo jesi li ti baš potpuni seronja. I, do vraga, nadam se da nisi."
Robert Fishenauer duboko je udahnuo i izašao iz svojeg niskog auta. Već je bio smislio što će reći ako ga ovdje zateknu. Reći će samo da mu je Gary rekao gdje je zakopao Maggie Rose Dunne. Ali, Fishenauer je pretpostavljao da je to samo jedna od njegovih ludih priča.
Ipak, to ga je proganjalo.
Tako je sada ovdje u Ježigradu, u Marylandu, kako bi to provjerio. Zapravo se osjećao glupo.

Također se osjećao nekako loše, pekla ga je savjest, ali morao je ovo osobno provjeriti. Morao je, čovječe. Ovo je bila njegova vlastita lutrija od deset milijuna dolara. On je imao listić.
Možda će i otkriti gdje je pokopana mala Maggie Rose Dunne. Isuse, neće, valjda. Ili je možda to bilo zakopano blago koje mu je Gary obećao.
Tamo u zatvorskoj rupi, on i taj momak Gary mnogo su razgovarali, ponekad satima. Gary je volio razgovarati o svojim dostignućima. O svojoj bebici, kako je nazivao svoju otmičarsku majstoriju.
Svoj 'savršeni’ zločin.
U redu! Toliko je bio "savršen" da je zbog njega sada služio doživotnu robiju, i više od toga, u najstrože čuvanom zatvoru za umno poremećene.
Sada je Robert Fishenauer bio ovdje, ispred pljesnivih vrata koja vode u Ježigrad. Na mjestu zločina, kako se to već kaže.
Metalni zasun na vratima bio je jako hrđav. Fishenauer je navukao par zimskih rukavica za golf - to će već teško objasniti ako ga uhvate kako ovuda njuška. Smaknuo je zasun. Morao je jako povući vrata prema sebi preko debelog korova.
Vrijeme je za baterijsku svjetsku. Izvadio je svoju svjetiljku i uključio ju punim sjajem. Gary je rekao da će novac naći s desne strane garaže, ili još preciznije, u krajnjem desnom uglu.
Svuda uokolo po garaži ležali su potrgani poljoprivredni strojevi. Dok je hodao prema naprijed za lice i vrat lijepila mu se gusta paučina. Sve je intenzivno zaudaralo na propadanje.
Na sredini garaže, Fishenauer je zastao i okrenuo se. Zagledao se u otvorena vrata i osluškivao punih devedeset sekunda.
Negdje u daljini čuo je mlazni avion. Nije bilo drugog zvuka. Toplo se nadao da nikoga nema u blizini.
Koliko si je dugo FBI mogao priuštiti da nadzire napuštenu farmu? Ne baš dvije godine od otmice!
Zadovoljan što je sam, Fishenauer je nastavio prema kraju garaže. Kada je stigao do tamo, primio se posla.
Privukao je solidnu staru tesarsku klupu - Gary je rekao da je klupa tamo. Sada je mogao vidjeti da je Gary opisao mjesto sa zapanjujuće mnogo detalja. Gary je rekao gdje su razbacam pojedini slomljeni dijelovi strojeva. Opisao je Fishenaueru kako su točno smješteni pojedini drveni dijelovi u trulim zidovima garaže.
Stojeći na staroj tesarskoj klupi, Fishenauer je počeo izvlačiti daske, na mjestu gdje se zid spaja s krovom garaže. Tamo se nalazio neki prostor. Upravo kako je Gary rekao da će biti.
Fishenauer je uperio snop reflektora u rupu na zidu. I tamo ga je pronašao, dio novca od otkupnine koju Gary Sonej/Murphy navodno nije trebao imati. Nije mogao vjerovati svojim očima. Svežanj novca bio je upravo tamo unutar zidova garaže.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:50 pm



Poglavlje 78



U 3:16 sutradan Gary Sonej/Murphy prislonio je čelo na hladne metalne šipke koje su dijelile njegovu sobu od zatvorskog hodnika. Morao je odigrati još jednu veliku ulogu. Hellzapoppin!
Počeo je povraćati na sjajno uglačan pod od linoleuma - upravo kako je bio isplanirao. Unutar ćelije osjećao se tako silno bolesno. Između dvaju nagona za povraćanjem, pozivao je u pomoć.
Obojica noćnih čuvara dotrčala su u trku. Od prvog su dana motrili na Garyja u slučaju da se pokuša ubiti. Laurence Volpi i Phillip Halyard bili su veterani s dugogodišnjim iskustvom u federalnom zatvoru. Nisu baš bili oduševljeni nemirima u odjelu s zatvorenicima, osobito poslije ponoći.
"Koji ti je sad vrag?" vikao je Volpi gledajući zeleno-smeđu mrlju koja se polagano širila po podu. "Kakav te problem muči, šupku?”
"Mislim da su me otrovali." Sonej/Murphy je stenjao i cvilio, a zvuk je dolazio iz dubine njegovih grudi. "Netko me je otrovao. Otrovan sam! Mislim da umirem. O, Bože, ja umirem!"
"To je najbolja novost koju sam čuo u posljednje vrijeme," rekao je Phillip Halyard svojem partneru i nakesio se. "Volio bih da sam se ja toga prvi sjetio. Otrovati to kopile."
Volpi je izvadio voki-toki i pozvao noćnog nadzornika. Oprez zbog Sonejevog samoubojstva bila je velika i važna stvar za zatvorske glavonje. To se sigurno neće dogoditi za vrijeme Volpijeve smjene.
"Opet mi je pozlilo," stenjao je Gary Sonej/Murphy. Teško se objesio na rešetke i sekundu nakon toga silovito povraćao.
Nadzornik je stigao malo kasnije, Laurence Volpi je na brzinu rekao svojem šefu što se dogodilo.
To je bio uvriježeni govor koji služi da se spasi vlastita guzica.
"Rekao je da su ga otrovali, Bobby. Ja ne znam što se, do vraga, dogodilo. Moguće je. Mnogi od ove kopiladi mrze njegovu hrabrost."
"Ja ću ga sam odvesti dolje do bolnice," rekao je Robert Fishenauer svojim ljudima. Fishenauer je bio momak koji je volio uzeti stvari u svoje ruke. Volpi je na to i računao. "Pretpostavljam da će mu morati ispumpati želudac. Ako je još išta tamo preostalo. Dobro mi ga sputajte lisicama na rukama i na nogama. Večeras baš ne djeluje kao da je u najboljoj formi."
Nekoliko trenutaka kasnije, Gary Sonej/Murphy već je bio na pola puta da ugleda svjetlost dana. Zatvorsko dizalo bilo je obloženo. Zidovi su bili prekriveni teškim krpenim madracima. Osim toga, bilo je starinsko i bolno presporo. Srce mu je lupalo poput bas bubnja. Malo zdravog straha u životu ne škodi. Nedostajao mu je adrenalinski naboj.
"Jesi li dobro?" pitao je Fishenauer dok su se on i Gary Sonej/ Murphy spuštali, kako je izgledalo, tempom centimetar po centimetar. Jedina, gola žarulja provirivala je iz rupe među madracima. Bacala je slabo svjetlo.
"Jesam li dobro? A kako se tebi čini? Ja sam učinio da mi bude dobro i da mi bude zlo. Zlo mi je," rekao mu je Sonej/Murphy. "Zašto se, do vraga, ova stvar ne kreće malo brže?"
"Hoćeš li opet povraćati?"

"To je sasvim moguće. To je niska cijena koju trebaš platiti." Sonej/Murphy je istisnuo tanak osmijeh. "Vrlo niska cijena, Bobby."
Fishenauer je progunđao. "Pretpostavljam da je tako. Samo, molim te, drži se podalje od mene ako ponovo odlučiš bljuvati."
Dizalo je prošlo kroz sljedeći kat, a zatim još jedan. Silazilo je bez zaustavljanja. Spustilo se sve do podruma zgrade, gdje se zaustavilo sa šupljim udarcem.
"Ako nekog sretnemo, vodim te na rendgenski pregled," rekao je Fishenauer kada su se vrata dizala otvorila. "Rendgen je ovdje dolje u podrumu."
"Da, plan mi je poznat. To je moj plan," rekao je Gary Sonej/ Murphy.
Budući da su prošla tek tri sata ujutro, nisu vidjeli nikoga dok su hodali niz dugačak hodnik u podrumu zatvora. Na pola puta kroz tunel sa strane bila su vrata. Fishenauer je uzeo svoj ključ i otvorio ih.
Tamo se nalazilo jedno tiho, prazno predvorje. Nakon toga su se našli pred sigurnosnim vratima. Ovdje će nagaziti na sranje, i Sonej/Murphy će morati izvesti svoj dio. Sad će Fishenauer vidjeti je li Gary Sonej/Murphy dorastao svojem ugledu. Fishenauer nije imao ključ od sigurnosnih vrata.
Daj mi sada svoj revolver, Bobby. Sjeti se samo deset milijuna dolara. Ja ću učiniti sljedeći korak, tako da ti možeš misliti samo na svoj dio novaca."
To je bilo to. Kraj Soneja je sve zvučalo tako lako. Učini ovo, učini ono. Uzmi svoj dio od deset milijuna dolara. Fishenauer mu je nevoljko prepustio svoj revolver. Više nije želio misliti o onome što radi. Ovo je i za njega također bila prigoda da pobjegne iz Fallstona. Njegova jedina šansa.
Fishenauer je znao da će inače ostati u Fallstonu do kraja života.
"Nema tu ničeg naročitog, Bobby, ali upalit će. Ti sve odglumi za Kesslera. Moraš doista izgledati uplašeno."
"Ja jesam prokleto uplašen."
"I trebaš biti, Bobby. Ja imam tvoj revolver."
S druge strane sigurnosnih vrata bila su dvojica zatvorskih čuvara. Kroz prozor od pleksiglasa, u visini struka vidjeli su kako im u susret dolazi nevjerojatan prizor.
Vidjeli su Soneja/Murphyja kako drži revolver uperen u lijevu sljepoočnicu nadzornika Boba Fishenauera. Sonej/Murphy je imao lisice na rukama i na nogama, ali je također imao i oružje.
Obojica stražara naglo su ustali. Uperili su svoje strojnice za suzbijanje pobuna preko stakla. Nisu imali vremena učiniti još nešto.
"Buljite u mrtvog čuvara," urlao je Gary iz sveg glasa, "ako ne otvorite ova prokleta vrata za pet sekunda. Ni manje ni više!"
"Molim vas!" iznenada je doviknuo Fishenauer svojim kolegama stražarima. Bio je uplašen, i to pošteno. Sonej je pištolj čvrsto pritisnuo na njegovu sljepoočnicu. "Gore je ubio Volpija."
Trebalo je manje od pet sekunda da stariji čuvar - Stephen Kessler - donese odluku. Okrenuo je ključ kojim je otvorio sigurnosna vrata. Kessler je bio prijatelj Roberta Fishenauera, i Sonej je s tim računao. Sonej je na sve mislio. On je znao da je Robert Fishenauer "doživotno" u zatvoru: da je ovdje zatočen isto kao i zatvorenici. Razgovarao je o Fishenauerovim frustracijama i bijesu, i bio je u pravu. Bio je to najbistriji zajebant kojeg je Robert Fishenauer ikada susreo. On će Fishenauera učiniti milijunerom.
Njih dvojica su krenuli prema Fishenauerovom autu. Firebird je bio parkiran u blizini ulaznih vrata. Fishenauer je sportski auto ostavio nezaključan.

Za čas su bili u autu.
"Zgodna kolica, Bobby," rekao je Gary Sonej/Murphy. "Sada ćeš si moći kupiti Lamborghini. Dva ili tri, ako budeš želio ostaviti dojam."
Sonej je legao preko stražnjeg sjedala. Zavukao se pod deku na kojoj obično spava Fishenauerov škotski ovčar. Jako je mirisala po psu.
"A sada, požurimo van iz ove zamke za štakore," rekao je odostraga Sonej. Robert Fishenauer je upalio svoj Firebird.
Nakon nešto više od jednog kilometra od zatvora, promijenili su auto. Jedan Bronco bio je parkiran na ulici i oni su brzo uskočili unutra.
Nekoliko minuta kasnije, bili su na autocesti. Promet nije bio gust, ali dovoljan da se mogu u njemu izgubiti.
Za manje od devedeset minuta, Bronco je skrenuo na zarašteni put prema staroj farmi u ruralnom Marylandu. Za vrijeme vožnje, Sonej/Murphy si je priuštio malo, ali izuzetno zadovoljstvo da uživa u svom izvornom velebnom planu. Svidjela mu se zamisao koja mu je pala napamet prije dvije godine da sakrije nešto gotovine u garaži. Nije to bio novac od otmice, naravno. Nego spremljen baš za ovaj trenutak. Kako vidovito s njegove strane.
"Jesmo li već stigli?" napokon je upitao Gary Sonej/Murphy ispod deke.
Fishenauer nije odmah odgovorio, ali Gary je po rupama na cesti znao da su tamo. Sjeo je na skučenom stražnjem sjedištu Bronca. Bio je gotovo slobodan i kod kuće. Doista je bio nepobjediv.
"Vrijeme je da postanemo bogati," rekao je i glasno se nasmijao. "Jesi li planirao napokon skinuti ovaj par lisica?"
Robert Fishenauer se nije niti okrenuo. Što se njega tiče, ovo je još uvijek bio odnos čuvar/zatvorenik. "Samo kada dobijem svoj dio novaca od otkupnine," progovorio je iz kuta usana. "Tada i samo tada bit ćeš slobodan!"
Sonej/Murphy razgovarao je s poleđinom Fishenauerove glave. "Jesi li siguran da imaš ključeve od lisica, Roberte?"
"Ne brini zbog toga. Jesi li siguran da znaš gdje je ostatak novaca od otkupnine?" "Siguran sam."
Sonej/Murphy je isto tako bio siguran da Fishenauer ima ključeve sa sobom. Gary je bio silno klaustrofobičan tijekom posljednjih sat i pol. Zbog toga je i skrenuo misli na nešto drugo: na svoj velebni plan. Sjećanja na podrum u svojoj staroj kući javljala su mu se cijelim putem. Vidio je svoju pomajku. Vidio je svoju pokvarenu polubraću. Igrao se opet dječaka - sjajnih avantura 'Zločestog Dečka', Na neko vrijeme njegov je zamišljeni život nadvladao.
Dok je Bronco vrlo polagano skakutao niz stazu uspomena, Gary Sonej/Murphy je stavio obije svoje ruke preko Fishenauerove glave i stisnuo ga silno oko vrata. U tome je odigrao ulogu i faktor iznenađenja. Pritisnuo je metal od lisica točno na mjesto Adamove jabučice na vratu zatvorskog čuvara.
"Što da ti još kažem, Bobby - ja sam psihopatski lažljivac,"
Fishenauer je počeo lamatati i snažno se opirati. Nije mogao disati. Bilo je kao da se utapa.
Koljena su mu jako udarala u upravljačku ploču i upravljač. Noć je bila ispunjena glasnim životinjskim urlanjem dvojice muškaraca.
Fishenauer je uspio staviti noge skroz na prednje suvozačko sjedalo. Njegova je radnička cipela lupila u krov Bronca. Trup mu je bio iskrenut na jednu stranu kao da je otkinut. Hvatao je zrak i

proizvodio najneobičnije zvukove. Zvučalo je kao da gori i pucketa metal na štednjaku.
Fishenauer se polako borio sve manje i na kraju je posve prestao, samo su mu se još udovi trzali.
Gary je bio slobodan, baš kao što je od samog početka znao da će to biti - Gary Sonej/Murphy opet je bio na slobodi.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:50 pm


Poglavlje 79



Jezzie Flanagan prolazila je hodnikom do sobe broj 427 u hotelu Marbury u Georgetownu. Opet je osjetila da se prisilno ponaša. Kao da ju nešto goni. Nije bila sretna zbog ovog tajnovitog sastanka i pitala se o čemu li se radi. Jezzie je mislila da zna, ali se nadala da je u krivu. Prečesto je bila u krivu.
Jezzie je pokucala šakom na vrata. Pogledala je iza sebe. To je već ličilo na paranoju. Ona je znala da jedna polovica ljudi u Washingtonu motri na onu drugu polovicu.
"Otvoreno je. Uđi," čulo se iznutra.
Jezzie je otvorila vrata i ugledala ga kako se proteže na kauču. Uzeo je apartman, što je bio loš znak. Počeo se razbacivati novcem.
"Apartmane za sirotane." Mike Devine smiješio se s kauča. Gledao je Crvenokošce na televiziji. Smiren kako je to samo on mogao biti. U mnogočemu je Jezzie podsjećao na njezinog oca. Možda se upravo zbog toga i upustila s njim u vezu. Sama činjenica koliko je to perverzno uzbuđivala ju je.
"Michael, ovo je jako opasno." Jezzie je ušla u hotelsku sobu i zatvorila vrata. Navukla je i zasun.
Nastojala je da joj glas zvuči više zabrinuto, a ne kao da se na njega ljuti. Slatka, pristojna Jezzie. "Opasno ili ne, moramo razgovarati. Znaš li da me je nedavno posjetio tvoj dečko. Jutros se
parkirao ispred moje zgrade."
"On nije moj dečko. Iz njega sam muzla informacije koje su nama potrebne."
Mike Devine se smiješio, "Ti muzeš njega, on muze tebe. Jesu li svi sretni? Ja nisam."
Jezzie je sjela pokraj Devinea na kauč. On je definitivno bio vrlo seksi i toga je bio svjestan.
Izgledom je ličio na Faula Newmana, samo što nije imao nepodnošljivo lijepe plave oči. Također je volio žene i to je pokazivao,
"Ja ne bih smjela biti ovdje, Michael, Ne bismo sada smjeli biti zajedno." Jezzie je trljala glavu o njegovo rame. Nježno ga je poljubila u obraz i u nos. Sve bi sada radije učinila nego li bila ovdje sklupčana s njim na kauču. Ali ona će to raditi ako se mora. Ona je bila sposobna učiniti sve ono što se mora.
"Da, ti moraš biti ovdje, Jezzie. Čemu služi sav taj novac ako ga ne možemo trošiti i ako ne možemo biti zajedno."
"Mislim da se sjećam nekoliko dana koje smo nedavno proveli tamo na jezeru. Ili sam to samo umislila?"
"Do vraga s tih nekoliko ukradenih trenutaka. Dođi sa mnom na Floridu."
Jezzie ga je poljubila u vrat. Bio je svježe obrijan i uvijek je lijepo mirisao. Otkopčala mu je košulju i zavukla mu ruku unutra. Zatim je pustila da joj prsti opipaju izbočinu na hlačama. Sada je već uključila automatsku kontrolu. Što se mora, nije teško,
"Možda ćemo se morati riješiti Alexa Crossa. To mislim ozbiljno," rekao je šapatom, "Čuješ li ti mene, Jezzie?"
Znala je da ju ispipava kako bi vidio kako će na to reagirati, "To je vrlo ozbiljna stvar. Pusti me da malo poradim na tome. Ispitat ću koliko toga Alex zna. Budi strpljiv."

"Ti se s njim ševiš, Jezzie. Zbog toga si tako strpljiva." "Ne, nisam."
Otkopčavala mu je pojas lijevom rukom i pritom bila malo nespretna. Morala ga je još neko vrijeme držati pod kontrolom.
"Kako ja mogu znati da se nisi zaljubila u Alexa Crossa?" bio je uporan.
"Zato, Michael, jer sam zaljubljena u tebe." Privila se bliže Devineu i zagrlila ga. Njega je bilo lako prevariti. Svi su oni bili isti. Sve što je još trebalo učiniti bilo je da se malo pritaji zbog FBI-a, a onda su svi slobodni. Savršeno. Zločin stoljeća.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:51 pm

Poglavlje 80



Spavao sam kad su me nazvali u četiri sata ujutro. Sav skršen, na telefonu je bio Wallace Hart.
Zvao je iz Fallstona, gdje je izbio ozbiljan problem.
Sat kasnije bio sam u zatvoru. Bio sam jedan od četvorice povlaštenih koji su dobili tajni pristup Wallacevom zakrčenom, pregrijanom uredu.
Tisak još nije znao ništa o senzacionalnom bijegu. Uskoro će ih obavijestiti - to se nije moglo izbjeći. Ponovno će izaći na teren s udarnom viješću kako je Sonej/Murphy opet na slobodi.
Wallace Hart rasprostro se po svojem radnom stolu zatrpanom papirima kao da su ga upucali iz revolvera. U uredu su još bili zatvorski nadzornik i zatvorski odvjetnik.
"Što znate o nestalom čuvaru?" upitao sam Wallacea.
"Zove se Fishenauer. Ima trideset i šest godina. U zatvoru radi već jedanaest godina i ocjena njegovog rada je dobra,” rekao je Hart. "Sve do danas, on je dobro radio svoj posao."
"Kakva je vaša procjena? Je li ovaj čuvar Garyjev posljednji taoc?" pitao sam Wallacea. "Mislim da nije. Mislim da je taj kurvin sin, to kopile, pomogao Soneju u bijegu."
Tog istog jutra. FBI je Michaela Devinea i Charlesa Chakelyja stavio pod cjelodnevni nadzor.
Jedna od pretpostavki bila je da bi im se Sonej/Murphy mogao osvetiti. On je znao da su oni pokvarili njegov velebni plan.
Tijelo zatvorskog čuvara Roberta Fishenauera pronađeno je u oronuloj garaži na napuštenoj farmi u Crisfieldu u Marylandu. U usta mu je bila ugurana novčanica od dvadeset dolara. Ta novčanica nije pripadala novcu od otkupnine s Floride.
Uobičajene glasine o viđenjima Soneija/Murphyja širile su se cijeloga dana. Od njih nije bilo nikakve koristi.
Sonej/Murphy je bio tamo negdje i vjerojatno nam se grohotom smijao, u nekom mračnom podrumu. Opet se vratio na naslovne stranice svih novina u zemlji. Baš onako kako se Garyju sviđalo. 'Zločesti Dečko’ broj jedan svih vremena.
Odvezao sam se do Jezzienog stana negdje oko šest sati te večeri. Nije mi se tamo išlo. U želucu sam osjećao mučninu. Glava mi je bila u još gorem stanju. Morao sam je upozoriti da je možda Sonej/Murphy ima na svom popisu, naročito ako je Jezzie povezao s Devineom i Chakelyjem. Morao sam Jezzie upozoriti, ali tako da joj ne otkrijem sve ono drugo što sam saznao.
Dok sam se uspinjao poznatim ulaznim stubištem od crvene opeke, mogao sam čuti kako u kući odzvanja rock glazba, i to tako da su se od toga tresli zidovi. To je bio album ’Taking My Time’ od Bonnie Raitt. Bonnie je zavijala ’Svojoj sam ljubavi dala svijeću’.
Jezzie i ja puštali smo vrpce s glazbom Bonnie Raitt bez prestanka u njezinoj kolibi na jezeru.
Možda je ove večeri mislila na mene. Ja sam u posljednjih nekoliko dana mnogo razmišljao o Jezzie. Pozvonio sam, i Jezzie je otvorila vrata za komarce. Nosila je svoju uobičajenu odjeću; zgužvanu pamučnu majicu, odrezane hlače, natikače. Smiješila se i izgledalo je kao da joj je drago što me vidi.
Tako mirna, hladna i pribrana. Želudac mi se zavezao u čvor. Ostatak mene bio je potpuno hladan. Sada sam znao što moram učiniti. Ili sam barem mislio da znam.

"Samo još nešto," rekao sam, kao da smo naš posljednji razgovor završili prije jedne minute.
Jezzie se nasmijala i otvorila vrata. Nisam ušao unutra. Stajao sam vani ispred vrata. Iz kuće do nas začulo se zvono. Motrio sam ne bih li uočio neki pogrešan pokret, nešto što bi mi ukazalo na to da nije baš savršeno uvježbala svoju ulogu. Nije bilo nečeg takvog.
"Što kažeš na vožnju po okolici? Ja častim," rekao sam Jezzie. "Meni to zvuči dobro, Alex. Obući ću duge hlače."
Nekoliko minuta kasnije bili smo na motociklu, udaljavajući se žurno od njezine kuće. Još uvijek sam mrmljao: "Svojoj sam ljubavi dala svijeću". Također sam, posljednji put, o svemu dobro razmislio. Napravio sam svoj plan i dvaput ga provjerio. Otkrit ću tko je zločest, a tko dobar.
"Možemo se i voziti i razgovarati istovremeno." Jezzie je okrenula glavu i viknula niz vjetar.
Čvršće sam se pridržao za njezina leđa i grudi. To je pridonijelo tome da se osjećam još gore nego prije. Povikao sam sa strane uz njezinu kosu. "Bio sam zabrinut za tebe, sada kad je Sonej na slobodi." To je bila istina. Nisam želio da Jezzie bude ubijena. I da joj odrežu grudi.
Okrenula je glavu. "Zašto? Zašto si zabrinut zbog mene? Moj Smith i Wesson je kod kuće."
Zato što si pomogla da propadne njegov kriminalni pothvat, i on to možda zna, želio sam joj reći.
Zato što si otela onu malu djevojčicu s farme, Jezzie. Ti si otela Maggie Rose Dunne, a onda si je morala i ubiti, nije li tako?
Umjesto toga, rekao sam Jezzie: "On zna za nas dvoje iz novina. Mogao bi se osvetiti bilo kome tko je na neki način bio uvučen u ovaj slučaj. Posebice ako smatra da je taj netko pomogao da propadne njegov mali plan."
"Zar tako radi njegov mozak, Alex? Ako to itko zna, to si ti. Ti si psiholog za kriminalce."
"On želi cijelom svijetu pokazati svoju nadmoć," rekao sam. "To mu je potrebno kako bi bio isto tako velik i kompliciran kao što je to bio Lindberghov slučaj u ono vrijeme. Mislim da je to njegov lindbergovski kut gledanja na stvari. Želi da njegov zločin bude najveći i najuspješniji. Još nije gotov. Vjerojatno misli da je tek započeo."
"Tko je Bruno Hauptmann u ovoj našoj priči? Kome Sonej pokušava podmetnuti?" vikala je Jezzie u vjetar.
Je li mi to Jezzie pokušavala prodati svoj vlastiti alibi? Je li bilo moguće da joj je na neki način Sonej namjestio igru? To bi bilo krajnje... Ali kako? I zašto?
"Gary Murphy je Bruno Hauptmann," rekao sam joj zato što sam mislio da znam odgovor na to. "On je taj kojem je Gary Sonej mudro smjestio. On je bio osuđen i otišao je u zatvor, a on je nevin."
Tako smo izmjenjivali rečenice jedno prvih pola sata vožnje. Nakon toga smo zašutjeli i to je trajalo kilometrima na otvorenoj cesti.
Oboje smo se izgubili u svojim osobnim svjetovima. Zatekao sam se kako se samo držim za njezina leđa. Sjećao sam se nekih drugih stvari u vezi s nama. Iznutra sam se osjećao tako loše; želio sam da svi osjećaji nestanu. Znao sam da je ona psihopat, isto kao i Gary. Bez savjesti. Vjerujem da su poslovni svijet, vlada i Wall Street puni takvih istih ljudi. Ljudi koji ne žale zbog svojih čina.
Osim ako ih ne uhvate. Tada počinju liti krokodilske suze.
"A da opet nekud odemo?" napokon sam izrekao pitanje za Jezzie koje sam već dugo spremao, "Da opet odemo na Djevičanske otoke? To mi je potrebno."
Nisam bio siguran je li me čula. Tada je Jezzie odgovorila: "U redu. Voljela bih provesti neko vrijeme na suncu. Neka to budu otoci."
Odmaknuo sam se prema otraga na jurećem motociklu. Djelo je izvršeno. Jurili smo kroz

prekrasnu prirodu, ali svi ti magloviti prizori, sve što se sada događalo boljelo je u mojoj glavi i bol nije prestajala.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:51 pm




Poglavlje 81



Maggie Rose Dunne željela je živjeti više nego li išta na svijetu. Sada je to shvatila.
Željela je da njezin život bude opet onakav kakav je bio nekada. Silno je željela vidjeti svoju majku i oca. Sve svoje prijatelje iz Washingtona i iz Los Angelesa, a posebno Michaela. Što se dogodilo s Račićem Goldbergom? Jesu li ga pustili na slobodu? Je li za njega plaćena otkupnina, a za nju, iz nekog razloga, ne?
Maggie je svaki dan radila i brala povrće; bio je to težak posao, ali najgore je bilo što je za nju rad bio nešto najdosadnije što je mogla zamisliti. Tijekom dugih dana pod suncem koje je pržilo, morala je misli usmjeravati na nešto drugo. Jednostavno je morala odvraćati misli od onoga što je radila i od mjesta na kojem se nalazila.
Skoro godinu i pol nakon otmice, Maggie Dunne je pobjegla iz mjesta u kojem su je skrivali.
Uspjela se disciplinirati tako da se svakog jutra budila prije ostalih. Radila je to tjednima prije nego li je išta pokušala. Vani je još uvijek bilo mračno, ali ona je znala da će sunce izaći za jedan sat. Tada će postati vrlo toplo.
Otišla je u kuhinju bosonoga, držeći u ruci svoje radničke cipele. Ako je sada uhvate, moći će reći da ide u kupaonicu. Mjehur joj je bio pun, iz predostrožnosti u slučaju da je zateknu.
Rekli su joj da nikada neće moći pobjeći, čak kada bi uspjela izaći iz ovog sela. Najbliži sljedeći grad bio je udaljen pedeset kilometara u kojem god pravcu krenula. Tako su joj rekli.
Planine su vrvjele zmijama i opasnim mačkama. Ponekad je znala čuti mačke kako se glasaju tijekom noći. Nikada neće stići do drugog grada. Tako su joj govorili.
A ako je uhvate, zatvorit će je pod zemlju na najmanje godinu dana. Može li se još uvijek prisjetiti kako je to kad te zakopaju? Kada danima ne možeš vidjeti svjetlost?
Kuhinjska vrata bila su zaključana. Znala je gdje drže ključ, zajedno s mnoštvom ostalih starih, zahrđalih ključeva u ormariću s alatom. Maggie Rose uzela je ključ i uz to jedan mali čekić koji je mogla upotrijebiti kao oružje. Zataknula je čekić za gumeni pojas na svojim kratkim hlačicama.
Maggie je gurnula ključ u kuhinjska vrata. Otvorila su se, i ona je izašla van. Prvi puta, nakon toliko vremena, bila je slobodna. Srce joj se raširilo poput krila sokolova koje je ponekad promatrala kako lete visoko iznad mjesta gdje su ju skrivali.
Već sama činjenica da hoda sasvim sama bila je tako ugodna. Maggie Rose je prešla nekoliko kilometara. Odlučila se spustiti nizbrdo, radije nego li se uspinjati planinom - iako se jedno od djece zaklinjalo da se nedaleko u tom pravcu nalazi jedan grad.
Iz kuhinje je uzela dvije tvrde žemičke i polako ih je grickala tijekom ranog jutra. Počelo je bivati sve toplije, kako se sunce uzdizalo. Oko deset sati bilo je već prilično vruće. Kilometrima je slijedila prašnjavu cestu, ne hodajući njome, ali držeći se njezine blizine. Cestu je uvijek imala na oku.
Hodala je cijelo dugo poslijepodne, zadivljena činjenicom da ima snage za to unatoč vrućini. Možda se sav onaj težak rad u poljima sada isplatio. Bila je snažnija nego ikada prije. Posvuda je razvila mišiće.
Kasno poslijepodne, Maggie Rose je ugledala neki grad, dok je nastavljala silaziti padinom

planine. Bio je veći i moderniji od onog u kojem su je držali tijekom tolikih mjeseci.
Maggie Rose je pretrčala preostale brežuljke. Prašnjava cesta napokon se susrela s asfaltnom, pravom cestom. Maggie je još kratko vrijeme hodala tom cestom, a onda je naišla na benzinsku crpku. Bila je to obična benzinska crpka. Na tabli je pisalo Shell. Nikada u životu nije vidjela nešto ljepše.
Maggie Rose je podigla pogled i ugledala jednog čovjeka.
Upitao ju je osjeća li se dobro. Stalno ju je zvao Bobbi i znala je da taj čovjek malo mari za nju.
Maggie mu je rekla da je dobro. Samo se izgubila u mislima.
Maggie Rose mu nije rekla kako opet smišlja prekrasne fantastične priče koje su joj pomagale da ne misli na bol.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:51 pm



Poglavlje 82



Garry Sonej/Murphy i dalje je nesumnjivo imao svoj velebni plan. Sada sam i ja imao svoj. Jedino pitanje je bilo; Koliko ću ga uspješno moći provesti do kraja? Koliko je snažna bila moja odlučnost da uspijem bez obzira na to koja je ljudska cijena toga? Koliko daleko sam spreman ići? I koliko blizu krajnje granice?
Put do Virgin Gorde počeo je u Washingtonu D.C. jednog sumornog, kišnog petka. Vani je bilo oko petnaest stupnjeva. Pod normalnim okolnostima do tamo ne bih mogao stići dovoljno brzo.
Morali smo presjesti na tromotorni Trislander u Puerto Ricu, koji se pržio na suncu. Oko pola četiri poslijepodne, Jezzie i ja letjeli smo prema bijeloj pješčanoj plaži, uskom pojasu okruženom visokim palmama koje su se ljuljale na morskom povjetarcu.
"Evo nas," rekla je sa sjedala pokraj mene. "Ovo je naše mjesto pod suncem, Alex. Mogla bih ostati ovdje cijeli mjesec."
"Izgleda upravo onako kako je propisao liječnik," morao sam se složiti. To ćemo uskoro vidjeti.
Vidjet ćemo koliko dugo nas dvoje, zapravo, želimo biti zajedno sami.
"Ovaj umorni putnik želi biti u tom moru, a ne samo gledati," rekla je Jezzie. "Hraniti se ribom i voćem, i plivati do iscrpljenosti."
"Zbog toga smo i došli, zar ne? Zabava na suncu. Kako bismo sve zločeste momke otjerali od sebe."
"Sve je dobro, Alex. To je moguće. Samo se moraš malo uživjeti u to." Jezzie je uvijek zvučala tako iskreno. Gotovo sam joj želio vjerovati.
Kad su se otvorila vrata na Trislanderu, unutra je navro miomiris s Kariba. Topli zrak opkolio je nas devetero koliko nas je bilo u malom zrakoplovu.
Svi su bili opremljeni sunčanim naočalama i živopisnim pamučnim majicama. Smiješak se razlio po svačijem licu. I sebe sam prisilio na osmijeh.
Jezzie me je uzela za ruku, Jezzie je bila ovdje - a činilo se kao da i nije. Sve je izgledalo kao da se odvija u snu. Ono što se sada događalo... nije se moglo događati.
Crni muškarci i žene s britanskim naglaskom proveli su nas kroz opuštenu mini-carinarnicu. Ni moje ni Jezziene torbe nisu pregledali. Tako je, zapravo, bilo dogovoreno uz pomoć američkog State Departmenta. U mojoj torbi bio je skriven jedan malokalibarski revolver - napunjen i spreman.
"Alex, još uvijek volim biti ovdje," rekla je Jezzie kad smo se približili kratkom redu za taksi. Pokraj taksija bili su tu i brojni skuteri, bicikli i prljavi kamiončići. Pitao sam se hoćemo li se nas dvoje još ikada voziti zajedno s motorom.
"Ostanimo ovdje zauvijek," rekla je. "Zamislit ćemo da nikada ne moramo otići. Nema više budilica, radija, vijesti."
"Sviđa mi se kako to zvuči," rekao sam joj. "Igrajmo se malo toga 'zamisli da...’" "Može. Hajdemo." Zapljeskala je rukama poput djeteta.
Slika otoka nije se izmijenila od našeg posljednjeg posjeta. I tako je to vjerojatno bilo sve od kad je Rockefellerova obitelj počela otkupljivati otok tamo negdje od početka pedesetih godina.

Izletnički brodovi i jedrenjaci okupljali su se na svjetlucavom moru. Prošli smo pokraj malih gostionica i trgovina s opremom za ronjenje. Sve jednokatnice obojene živim bojama imale su TV antene koje su stršale s krovova. Naše mjesto pod suncem. Raj.
Jezzie i ja imali smo se vremena okupati u hotelu. Malo smo se pravili važni. Istezali smo tijela, trčali tamo i natrag od udaljene stijene. Sjetio sam se kako nam je bilo prvi put zajedno. Hotelski bazen u Miami Beachu. Početak njezine uloge.
Poslije toga smo šetali plažom. Promatrali smo sunce kako se spušta prema horizontu i kako u njega krvari, a onda nestaje s vidika.
"Deja vu, Alex," smiješila se Jezzie. "Baš kao nekad. Ili sam to možda samo sanjala?"
"Sada je drukčije," rekao sam, a onda brzo dodao: "Onda se još nismo tako dobro poznavali."
Što je Jezzie doista mislila? Znao sam da sada ona također mora imati plan. Pretpostavljao sam da zna da sam se okomio na Devina i Chakelyja. Morala je saznati što namjeravam s njima.
Mladi crni pastuh, mišićav i u punoj formi, u bijelom kupaćem kostimu i svježoj hotelskoj pamučnoj majici donio je do naših ležaljki pinna colade.
Naša igra 'zamisli da' nije daleko odmakla.
"Je li ovo vaš medeni mjesec?" Bio je dovoljno opušten i bezbrižan da bi se s nama šalio. “Ovo je naš drugi medeni mjesec," odgovorila mu je Jezzie.
"Onda, uživajte u njemu dvostruko," rekao nam je smiješeći se konobar s plaže.
Usporeni ritam otoka polako je prešao i na nas. Večerali smo u paviljonu hotelskog restorana. Još jedan zastrašujući deja vu , za nas dvoje. Sjedeći ovdje u savršenom karipskom okruženju, vjerujem da sam se osjećao još više podvojeno i potpuno nestvarno nego ikada prije u cijelom svojem životu.
Gledao sam kako donose i odnose ribu s roštilja, brancine i kornjače. Slušao sam reggae skupinu kako ugađa instrumente i cijelo vrijeme mislio na to kako je ova prekrasna žena pokraj mene dopustila da Michael Goldberg umre. Također sam bio uvjeren da je umorila i Maggie Rose Dunne ili barem da je sudjelovala u tome. Nikada nije pokazala niti najmanji trag žaljenja.
Tamo negdje u SAD bio je njezin udio u otkupnini od deset milijuna dolara. No, Jezzie je bila dovoljno pametna da mi dopusti da s njom podijelim troškove. "Točno na pola, Alex. Ovdje nema besplatnih vožnji, u redu?"
Jela je otočkog jastoga, a onda pladanj ukusnih komadića morskog psa. Popila je uz večeru dva svijetla piva, Jezzie je bila tako jednostavna i pametna. Na svoj način, bila je daleko strašnija od Garyja Soneja/Murphyja.
O čemu se, tijekom savršene večere i koktela, može razgovarati s ubojicom i s nekim koga si volio? Toliko sam toga želio znati, ali nisam mogao postaviti niti jedno od onih pitanja koja su mi odzvanjala u glavi. Umjesto toga, razgovarali smo o dolazećim danima odmora, o ’planu’ za sada i ovdje na otoku.
Zurio sam preko stola u Jezzie i razmišljao kako nikada nije fizički tako sjajno izgledala.
Neprekidno je stavljala svoju plavu kosu iza uha. Bila je to tako intimna i poznata gesta, taj mali nervozni tik. Zbog čega je Jezzie bila nervozna i zabrinuta? Koliko je toga ona znala?
"U redu, Alex," napokon je rekla. "Hoćeš li mi reći što mi, zapravo, radimo ovdje na Virgin Gordi? Postoji li možda neki drugi plan koji se ovdje odvija?"
Bio sam se pripremio za takvo pitanje, ali ipak me je zateklo. Ispalila ga je tako lijepo. Bio sam spreman lagati. Mogao sam racionalizirati ono što sam morao učiniti, ali nisam se mogao prisiliti da se pritom osjećam ugodno.

"Želio bih da možemo razgovarati, doista razgovarati jedno s drugim. Možda prvi put, Jezzie."
Suze su se pojavile u uglovima Jezzienih očiju. Polako su kliznule niz obraze. Sjajni potočići u svjetlu svijeća.
"Volim te, Alex," prošaptala je Jezzie. "To je sve - uvijek će sve biti tako teško za nas dvoje. I do sada je bilo teško."
"Želiš li reći da svijet još nije spreman za nas dvoje?" upitao sam je. "Ili da mi nismo spremni za svijet?"
"Ne znam što je od toga ispravnije. Možemo li reći samo to da je jednostavno jako teško?"
Prošetali smo plažom poslije večere, sve do nasukane galije. Slikovita olupina nalazila se na oko pola kilometra od glavnog paviljona restorana. Plaža se doimala napuštenom.
Bilo je malo mjesečine, ali kad smo se približili propalom bro du, bio je potpuni mrak. Rastrgani komadići oblaka plovili su nebom. Napokon, Jezzie je postala nešto malo više od mračne sjene pokraj mene. Sve se u tom trenutku doimalo jako neugodno. Svoj sara revolver ostavio u hotelu.
"Alex." Jezzie je zastala. U prvi tren sam pomislio da je nešto čula, i pogledao sam preko ramena.
Znao sam da Sonej/Murphy ne može biti ovdje. Jesam li možda bio u krivu?
"Htjela sam te nešto pitati," rekla je Jezzie, "razmišljajući o nečemu u vezi s istragom, ali ne želim. Ne ovdje."
"Što te muči?" upitao sam je.
"Prestao si sa mnom razgovarati o istrazi. Koliko si daleko otišao u vezi s Chakelyjem i Devineom?"
"Pa, budući da si ti to potegnula," rekao sam joj, "reći ću ti. Cijelo si vrijeme bila u pravu oko njih dvojice. Još jedna slijepa ulica. A sad, bacimo se na pravo ljetovanje. Oboje smo to zaslužili."


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:51 pm


Poglavlje 83



Gary Sonej/Murphy promatrao je stvari oko sebe dok su mu misli lutale. U mislima je otputovao daleko unatrag do savršene Lindberghove otmice.
Još uvijek je mogao vidjeti sliku Lucky Lindyja i prelijepu Anne Morrow Lindbergh. Djetešce, Charlesa Juniora, u njegovom krevetiću, tamo gore u dječjoj sobi na drugom katu ladanjske kuće u Hopewellu u New Jerseyu. To su bili dani, dragi moji. Dani o kojima se može samo sanjati.
A što je, zapravo, opažao u mnogo banalnijoj svakidašnjici, sada i ovdje?
Prvo, ovdje se nalazio jedan par FBI-jevih promatrača u crnom Skylark Buicku. Muški i ženski pripadnik promatrača, da budemo precizniji, koji su revno obavljali svoju zadaću nadgledanja. Oni su u svakom pogledu bili potpuno bezopasni. Tu za njega neće biti problema. To nije bio nikakav izazov.
Nadalje, ovdje je bila jedna modema visoka zgrada u kojoj je još uvijek živio agent Mike Devine kad bi bio u Washingtonu. Zgradu su nazvali Hawthorne. Je li to bilo po Nathanielu, koji je imao tamno, nemirno srce? Na vrhu zgrade nalazio se bazen i sunčalište, tu je bila i garaža te danonoćna služba osiguranja. Vrlo dobar zgoditak za jednog bivšeg agenta. FBI-jevi promatrači nadzirali su zgradu kao da bi mogla razviti krila i odletjeti.
Nekoliko minuta poslije deset ujutro, raznosač Federal Expressa ušao je u ovu otmjenu stambenu zgradu.
Malo kasnije, odjeven u odoru Federal Expressa i noseći prave pakete za dvoje stanara u Hawthornu, Gary Sonej/Murphy pozvonio je na vratima stana broj 17J. Avon ovdje!
Kada je Mike Devine otvorio vrata, Sonej ga je pošpricao onim istim jakim kloroformom koji je upotrijebio za Michaela Goldberga i Maggie Rose Dunne. Pravedno je pravedno.
I upravo kao i dvoje djece, Devine se također stropoštao na tepison kojim je bilo obloženo njegovo predsoblje. Iz stana se čula rock glazba. Neponovljiva Bonnie Raitt. "Dajmo im nešto o čemu će moći pričati".
Agent Devine je došao k svijesti nakon nekoliko minuta. Bio je mamuran i vidio je dvostruko. Bio je potpuno gol, netko mu je stignuo svu odjeću. Također je bio zbunjen i bez orijentacije.
Sjedio je u kadi do pola punoj hladne vode. Noge su mu bile lisicama pričvršćene za slavinu. "Koji je ovo vrag?" Bile su prve nerazgovjetne i prigušene riječi koje je uspio protisnuti.
Osjećao se kao da je popio barem desetak žestokih pića.
"Ovo je jedan izuzetno oštar nož." Gary Sonej/Murphy se nagnuo i pokazao lovački Bowie nož. "Pogledaj ovu zornu demonstraciju. Usredotoči sada svoje velike mutne plave oči na to. Usredotoči se, Michael."
Gary Sonej/Murphy je nožem jedva dotaknuo nadlakticu bivšeg agenta. Devine je jauknuo.
Smjesta je zijevnula zloslutna rana dugačka desetak centimetara. Krv se slijevala u hladnu, vrtložastu vodu.
"Da više nisi pisnuo," upozorio ga je Sonej. Zamahnuo je nožem, prijeteći Devineu još jednim rezom. "Ovo baš nije britvica od Gillettea ili Shick Tracer. To je više nalik na nešto poput zareži i

raskrvari. Zato, molim te, pazi malo."
"Tko si ti?" Devine je opet pokušao nešto reći. Još uvijek je teško govorio. ’Tko si ti?" rekao je. "Molim, dopusti da se predstavim. Ja sam bogat čovjek koji ima dobar ukus,” rekao je Sonej.
O.K., mora se priznati, bio je zaluđen uspjehom. Njegova je budućnost opet blistala u punom sjaju.
Devine se tek sada još više zbunio.
"To je iz pjesme 'Simpatija za vraga’. Stonesi? Ja sam Gary Sonej/Murphy. Oprosti zbog ove smiješne odore dostavljača, to je prilično sirovo prerušavanje. Ali nekako mi se žuri, zar ne? Šteta, budući da sam te mjesecima želio susresti. Ti, razbojniče."
"Koga vraga hoćeš?" Devine je nastojao sačuvati nešto autoriteta, unatoč za njega vrlo nepovoljnim okolnostima.
"Želiš skratiti muke, hmmmm. Dobro, u redu. Meni se i onako ozbiljno žuri. Dakle, možeš birati između samo dvije stvari. PRVA - morat ću ti odrezati penis i to ovdje na licu mjesta; stavit ću ti ga u usta kao prikladni čep, a onda ću te mučiti malim rezovima po živom metu, stotinama rezova, počinjući od lica i vrata, sve dok mi ne budeš rekao ono što moram znati. Jesi li me shvatio? Jesam li bio dovoljno jasan? Da ponovim - izbor broj jedan: bolna tortura koja neminovno dovodi do iskrvarenja.”
Devineova glava se nagonski nagnula unatrag od prijetećeg luđaka. Vid mu se, nažalost, polako razbistrio. Oči su mu, zapravo, bile širom otvorene. Gary Sonej/Murphy? U njegovom stanu? S lovačkim nožem u ruci?
"DRUGA OPCIJA," luđak mu je nastavljao bijesno urlati ravno u lice. "Izvući ću iz tebe istinu odmah. Potom ću otići po svoj novac, gdjegod da si ga sakrio. Vratit ću se i ubiti te, ali lijepo - bez velike drame. Tko zna, možda uspiješ i pobjeći dok mene nema. To je pod znakom sumnje, ali uvijek postoji nada. I moram ti reći, Michael, to je mogućnost koju bih ja izabrao."
Mike Devine je sada, također, bio dovoljno bistra uma da izbere pravu stvar. Rekao je Soneju/Murphyju gdje je njegov dio novca od otkupnine. Bio je bas ovdje, u Washingtonu.
Gary Sonej/Murphy mu je povjerovao, ali nikada se ne može biti siguran. Napokon, imao je posla s policajcem.
Gary je zastao na vratima stana dok je izlazio. Oponašajući glas Arnolda Schwarzeneggera/Terminatora najbolje što je mogao, rekao je: "Vratit ću se!"
Zapravo, bio je izuzetno zadovoljan načinom na koji su se stvari danas odvijale. Sam se primio posla oko razrješavanja proklete otmice. Igrao se policajca, i to je bilo jako zgodno. Plan će uspjeti. On je u to ionako oduvijek vjerovao.
Nije loše.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:51 pm



Poglavlje 84



Spavao sam nemirnim snom, budeći se svakog sata. Nije bilo klavira na verandi da po njemu malo lupam. Nije bilo Jannie i Damona da ih probudim. Samo ubojica koji mimo spava pokraj mene.
Za mene je postojao samo plan koji sam ovdje došao provesti.
Kad je sunce napokon izašlo, kuhinjsko osoblje pripremilo nam je kutiju za izlet s finim ručkom.
Spremili su slamnatu košaricu s izabranim vinima, francusku mineralnu vodu, skupe gurmanske specijalitete. Bila je tu i oprema za ronjenje na dah, meki ručnici i prugasti, žuto-bijeli suncobran za plažu.
Kad smo stigli do mola, malo iza osam sati, sve nas je to već čekalo u gliseru. Do otoka je trebalo oko pola sata vožnje čamcem - prelijepo, osamljeno mjesto. Ponovno stečeni raj.
Tamo smo trebali ostati cijeli dan sami. Ostali parovi iz hotela dobili su svaki svoj privatni otok za posjet. Naša je plaža bila okružena koraljnim grebenom koji se protezao na oko stotinu metara od obale.
Voda je bila najjasnije kristalno zelena. Kada bih pogledao dolje, mogao sam vidjeti strukturu pijeska na dnu. Mogao sam izbrojati zrnca pijeska. Živopisne raznovrsne ribe plovile su mi oko nogu u malim, živahnim jatima. Par nasmijanih, metar i pol dugačkih, barakuda slijedio je naš čamac gotovo do obale, a onda su izgubile interes za nas.
"Kada želite da se vratim?" pitao nas je vozač čamca, "Po vašem izboru,"
Bio je to mišićavi ribar - mornar četrdesetih godina. Bezbrižan tip koji nam je putem pričao o velikim ribama i ostalim živopisnim otočkim dogodovštinama. Činilo se da ga uopće nije briga za to što smo Jezzie i ja zajedno.
Pa, negdje oko dva ili tri sata?" Zatražio sam pomoć od Jezzie. "U koje doba da se gospodin Richards vrati po nas?"
Bila je zaokupljena rasprostiranjem ručnika i ostale egzotične opreme. "Mislim da su tri sata u redu. To zvuči odlično, gospodine Richards."
"Onda, u redu, vas dvoje se lijepo zabavljajte." Nasmiješio se. "Ostavljam vas potpuno same.
Vidim da vam moje usluge više nisu potrebne."
Gospodin Richards se oprostio od nas, zatim je skočio natrag u čamac. Upalio je motor i uskoro nestao s vidika.
Bili smo potpuno sami na našem privatnom otoku. Udri brigu na veselje.
Ima nešto tako čudno i nestvarno u tome da ležiš na ručniku na plaži pokraj nekog tko je otimao i ubijao. U mislima sam preispitivao svoje osjećaje, planove, stvari koje sam znao da moram učiniti.
Pokušavao sam steći kontrolu nad svojom zbunjenošću i bijesom. Volio sam ovu ženu koja mi je sada bila potpuni stranac. Sklopio sam oči i prepustio se suncu da mi opusti mišiće. Morao sam smanjiti napetost, ili ništa od ovoga neće uspjeti.
Jezzie, kako si mogla ubiti djevojčicu? Kako si to mogla učiniti? Kako si mogla svima ispričati toliko laži?
Gary Sonej doletio je niotkuda! Došao je iznenada, bez upozorenja.

Imao je u ruci lovački nož dugačak pola metra, poput onoga koji je koristio, ubijajući po getima D.C.-a. Propeo se iznad moje glave, njegova me je sjena potpuno prekrila.
Nije bilo načina da on stigne na ovaj otok. Nikakvog načina.
"Alex, Alex, sanjao si," rekla je Jezzie. Stavila je hladni dlan na moje rame. Nježno mi je dotaknula obraz vršcima prstiju.
Duga, uglavnom besana noć... toplo sunce i osvježavajući morski povjetarac... i ja sam na plaži zaspao.
Podigao sam pogled prema Jezzie. Ona je bila ta sjena preko mojeg tijela, a ne Sonej. Srce mi je glasno udaralo. Snovi na živčani sustav djeluju jednako snažno kao i stvarni događaji.
"Koliko sam dugo spavao?" pitao sam. "Uuuuh."
"Samo nekoliko minuta, dragi," rekla je. "Alex, dopusti da te zagrlim."
Jezzie se primakla k meni na ručniku za plažu. Njezine grudi ovlaš su dotakle moja prsa. Dok sam spavao, skinula je gornji dio kupaćeg kostima. Glatka koža sjajila se od ulja za sunčanje. Tanak niz kapljica znoja svjetlucao joj je iznad gornje usne. Izgledala je dobro, i to se nije moglo poreći.
Sjeo sam i odmaknuo se na ručniku od Jezzie. Pokazao sam u smjeni gdje je bio red bugenvilija, tik uz more.
"Pođimo u šetnju niz plažu. Hoćemo li? Prošetajmo. Želio bih s tobom popričati o nekim stvarima,"
"Kojim stvarima?" upitala je Jezzie. Bilo je očito da je razočarana što sam je odbio, pa makar i na tren. Htjela je voditi ljubav na plaži. Ja nisam.
"Dođi. Prošetajmo i popričajmo malo," rekao sam. "Ovo sunce je tako ugodno.”
Podigao sam Jezzi, i pošla je sa mnom, iako nevoljko. Nije se potrudila da ponovno obuče gornji dio kupaćeg kostima.
Hodali smo uzduž obale s nogama u bistroj, mirnoj vodi. Sada se nismo dodirivali, ali bili smo udaljeni svega nekoliko centimetara. Bilo je to tako čudno i nestvarno. To je bio jedan od najgorih trenutaka u mojem životu, ako ne i najgori.
"Tako si ozbiljan, Alex. Jesi li zaboravio da smo se ovdje trebali zabaviti? Jesmo li se već počeli zabavljati?"
"Jezzie, znam što si učinila. Trebalo mi je vremena, ali napokon sam sve povezao u cjelinu," rekao sam joj. "Znam da si otela Maggie Rose Dune od Soneja. Isto tako znam da si je ubila."


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:52 pm


Poglavlje 85



"Želim o svemu tome razgovarati. Nisam ozvučen, Jezzie. To je bar očito." Na to se napola nasmijala. Uvijek savršena glumica. "Vidim da nisi," rekla je.
Srce mi je lupalo kao ludo. "Reci mi što se dogodilo. Jezzie, reci mi samo zašto. Reci mi ono za što su mi trebale dvije godine da otkrijem, a ti si to znala cijelo vrijeme. Ispričaj mi svoju stranu ove priče."
Jezziena maska, u obliku savršeno lijepog osmijeha, napokon je pala. Zvučala je rezignirano. "U redu Alex. Reći ću ti nešto od onoga što želiš znati i što ne želiš ostaviti na miru."
Nastavili smo hodati i Jezzie mi je napokon otkrila istinu.
"Kako se sve to dogodilo? U početku smo samo obavljali svoj posao. Kunem se da je to istina. Nadzirali smo ministrovu obitelj. Jerrold Goldberg nije bio navikao na prijetnje. Kolumbijci su mu zaprijetili. Ponašao se kao civil, što je, zapravo, i bio. Pretjerao je. Zatražio je da tajna služba osigura zaštitu cijele njegove obitelji. Tako je sve počelo. Nadzorom za koji smo svi mi smatrali da je nepotreban."
"I tako ste mu dodijelili dva agenta lake kategorije."
"Zapravo, dva prijatelja. Ne spadaju oni baš u laku kategoriju. Smatrali smo da će ta usluga biti samo još jedna propala javna investicija, Tada je Mike Devine primijetio da je jedan od učitelja, nastavnik iz matematike koji se zove Gary Sonej, nekoliko puta prošao pokraj Goldbergove kuće.
Prvo smo mislili da mu se sviđa dječak. Devine i Chakely smatrali su da bi mogao biti pederast. Samo to i ništa drugo. Ionako smo ga morali provjeriti. To je stajalo u originalnim izvješćima koje su podnijeli Devine i Chakely."
"Jedan od njih slijedio je Garyja Soneja?"
"Da, nekoliko puta. Na različitim mjestima. U to vrijeme još nismo bili stvarno zabrinuti, ali pratili smo ga. Jedne noći, Charlie Chakely ga je slijedio do jugoistočnog predgrađa. Nismo povezali Soneja s ubojstvima koja su se tamo dogodila, pogotovo zato što ta priča nikada nije dospjela na udarne stranice novina. Znaš, to je bilo više za malu crnu kroniku."
"Da, znam, znam. Kada ste posumnjali na nešto drugo u vezi s Garyjem Sonejem?"
"Nismo sumnjali na otmicu sve dok nije doslovce uhvatio to dvoje djece. Dva dana prije toga, Charlie Chakely ga je slijedio do farme u Marylandu. U to vrijeme Charlie još nije sumnjao da sprema otmicu. Nije bilo razloga za to."
"Ali sada je znao gdje se farma nalazi. Kad se sve zakuhalo, Mike Devine me je nazvao iz škole. Htjeli su tada poći u potjeru za Sonejem. Tada mi je sinula zamisao da bismo otkupninu mogli uzeti mi sami. Nisam potpuno sigurna. Možda mi je to već i ranije palo na pamet. Alex, to je izgledalo tako lako. Za tri, četiri dana, sve bi bilo gotovo. Nitko ne bi stradao. Barem ne više nego li su već ionako stradali. Mi bismo imali novac od otkupnine. Milijune."
Način na koji je Jezzie tako olako govorila o planu otmice bio je zastrašujući. Nije to isticala, ali zamisao je bila njezina. Ne Devineova ili Chakelyjeva, nego Jezziena. Ona je bila mozak. "A što je s djecom?" pitao sam. "Što je s Maggie Rose i Michaelom?"

"Oni su već bih oteti. Mi nismo mogli spriječiti ono što se već ionako dogodilo. Mi smo držali na oku farmu u Marylandu. Bili smo uvjereni da se djeci neće ništa dogoditi. Pa on je bio nastavnik matematike. Nismo mislili da će ih povrijediti. Mislili smo da je on samo amater. Mi smo sve držali pod nadzorom."
"Jezzie, on ih je zakopao zatvorene u kutiju. I Michael Goldberg je umro."
Jezzie je zurila u more. Polagano je kimnula. "Da, mali je dječak umro. To je sve promijenilo, Alex. Zauvijek. Ne znam jesmo li to mogli spriječiti. Tada smo upali i uzeli Maggie Rose. Postavili smo svoje otmičarske zahtjeve. Cijeli se plan promijenio."
Nas dvoje i dalje smo šetali uz rub svjetlucave vode. Da nas je netko vidio, vjerojatno bi pomislio da smo dvoje ljubavnika koji vode ozbiljan razgovor o svojem odnosu. Druga polovica toga bila je i točna.
Jezzie me je napokon pogledala. "Htjela bih ti reći, Alex, kako stvari stoje među nama. Moju stranu priče. Nije onako kako možda misliš."
Ostao sam bez riječi. Osjećao sam se ponovno kao da stojim s one tamne strane Mjeseca i kao da ću eksplodirati. Misli su mi vrištale. Pustio sam Jezzie da nastavi, neka i dalje priča. Sada to ionako više nije bilo važno.
"Kada je počelo ono dolje na Floridi, morala sam saznati što si ti uspio otkriti. Trebala mi je veza unutar policije u D.C.-u. Ti si, navodno, bio dobar policajac. Također si bio čovjek dosljedan sebi."
"I tako si me iskoristila da ti čuvam bokove. Ti si me izabrala da predam otkupninu. Nisi mogla vjerovati Uredu. Jezzie, uvijek profesionalka.”
"Znala sam da nećeš učiniti ništa što bi ugrozilo djevojčicu. Znala sam da ćeš isporučiti otkupninu. Komplikacije su počele kad smo se vratili iz Miamija. Ne znam točno kada. Kunem se da je ovo istina."
Osjećao sam se tupo i isprazno dok sam je slušao. S mene se cijedio znoj, ali ne zbog sunca koje je tuklo.
Pitao sam se, je li Jezzie ponijela oružje na otok? Uvijek profesionalka, podsjetio sam se.
"Bez obzira na sve, Alex, ja sam se u tebe zaljubila. Jesam. U tebi sam našla toliko toga što sam već prestala tražiti u ljudima. Bio si topao i plemenit. Pun ljubavi i razumijevanja. Damon i Janelle su me dirnuli. Kada sam bila s tobom, osjećala sam se ponovo cijelom."
Bio sam malo ošamućen, i bilo mi je zlo. Osjećao sam se točno onako kao i godinu nakon što je Marija poginula. "Bez obzira na sve, Jezzie, ja sam se također zaljubio u tebe. Pokušao sam se tome oduprijeti, ali nisam uspio. Jednostavno, nisam mogao zamisliti da bi mi netko mogao lagati tako kako si to ti učinila. Lagati i pretvarati se. Još uvijek ne mogu vjerovati u sve te laži. A što je s Mikeom Devineom?" upitao sam.
Jezzie je slegnula ramenima. To je bio njezin jedini odgovor.
"Ti si počinila savršeni zločin. Remek djelo," rekao sam. "Ti si izvela vrhunski zločin koji je Gary Sonej oduvijek želio počiniti."
Jezzie mi se zagledala u oči, ali činilo se kao da gleda kroz mene. Sada je ostao samo još jedan dio slagalice - posljednji dio koji sam morao znati.
Jedan nezaobilazni detalj.
"Što se doista dogodilo s djevojčicom? Što ste li, ili Devine i Chakely učinili s Maggie Rose?" Jezzie je odmahnula glavom. "Ne, Alex. To ti ne mogu reći. Znaš da to ne mogu."

Presavila je ruke na grudima kad je počela otkrivati istinu. Ruke su joj ostale čvrsto prekrižene. "Kako si mogla ubiti djevojčicu? Jezzie, kako si to mogla učiniti? Kako si mogla ubiti Maggie
Rose Dunne?"
Jezzie se iznenada okrenula od mene. Bilo je to previše čak i za nju. Krenula je natrag prema suncobranu i ručnicima na plaži. Požurio sam i uhvatio je za ruku. Zgrabio sam je za lakat.
"Makni svoje ruke s mene!" zavikala je. Lice joj se izobličilo.
"Možda bi mogla mijenjati informaciju o Maggie Rose," povikao sam kao odgovor. "Jezzie, možda možemo trgovati!"
Okrenula se. "Neće ti dopustiti da ponovo otvoriš ovaj slučaj. Nemoj se zavaravati, Alex.
Nemaju ništa protiv mene. A nemaš niti ti. Ne želim trgovati informacijama."
"O, da, hoćeš," rekao sam. Glas mi se od krika pretvorio u šapat. "O, da, Jezzie, i te kako hoćeš.
Trgovat ćeš informacijama... Sasvim sigurno, hoćeš."
Pokazao sam u smjeru pukotine na litici i prema palmama koje su postajale sve gušće, kako su se udaljavale od obale.
Sampson je ustao iz svojeg skrovišta u gustom zelenilu otoka. Mahao je nečim što je ličilo na srebrni štap. U ruci je, zapravo, držao mikrofon dalekog dosega.
Dvojica agenta FBI-a također su ustala i mahnula. Stajali su pokraj Sampsona. Svi su oni bili u grmlju već od prije sedam sati ujutro. Agenti su po licu i rukama bili crveni poput rakova. I Sampson se vjerojatno osunčao kao nikada u životu.
"Moj prijatelj Sampson je tamo gore. On je zabilježio sve što si rekla tijekom naše šetnje."
Jezzie je sklopila oči na nekoliko sekundi. Nije očekivala da ću ići tako daleko. Nije znala da mogu biti i takav.
"Sada ćeš nam reći kako si ubila Maggie Rose," zahtijevao sam.
Otvorila je oči, koje su izgledale sitne i tanine. 'Ti ne razumiješ. Ti i dalje jednostavno ništa ne razumiješ, zar ne?" rekla je.
"Što ne razumijem, Jezzie? Reci mi što ja to ne mogu razumjeti."
"Ti i dalje tražiš ono dobro u ljudima. Ali toga nema! Tvoj će slučaj napuhali. Na kraju ćeš ti ispasti budala, potpuna, totalna budala. Opet će te izdati."
"Možda imaš pravo," rekao sam, "ali, ako ništa drugo, sjećat ću se ovoga trenutka."
Jezzie me je pokušala udariti, ali sam zaustavio njezin udarac podlakticom. Tijelo joj se svinulo i pala je. Težak pad je bio mnogo manja kazna od one koju je zaslužila. Jezzieno lice pretvorilo se u nepomičnu masku iznenađenja.
"Ovo je početak, Alex." rekla je sa svojeg pješčanog sjedišta na plaži. "I ti si također poslao pokvarenjak. Čestitam."
"Ne," rekao sam Jezzie. "Ja sam sasvim dobro. Sa mnom je sve u redu."
Pustio sam da federalni agenti i Sampson obave formalnosti oko privođenja Jezzie Flanagan.
Tada sam se gumenim čamcem vratio do hotela. Spremio sam stvari i bio sam na putu prema Washnigtonu za manje od jednog sata.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:52 pm


Poglavlje 86



Dva dana po povratku u D.C., Sampson i ja bili smo opet na putu. Krenuli smo prema Uyuniju u Boliviji. Imali smo razloga nadati se i vjerovati da ćemo možda napokon pronaći Maggie Rose Dunne.
Jezzie je govorila i govorila. Jezzie je trgovala informacijama. Ipak, odbila je razgovarati s Biroom. Trgovala je sa mnom.
Uyuni se nalazi u visoravni Anda, oko sto kilometara južnije od Oruroa. Jedini način na koji se tamo može doći jest da se iznajmi mali zrakoplov u Rio Mulatu, a onda džipom ili kamionom do Uyunija.
Ford Explorer vozio nas je osmoro do posljednje etape teškog putovanja. U kamiončiću sam bio sa Sampsonom, dva specijalna agenta iz Ministarstva financija, Veleposlanikom SAD-a u Boliviji, vozačem i Thomasom i Katherine Rose Dunne.
Charles Chakely i Jezzie bili su oboje vrlo spremni da razmijene informacije o Maggie Rose tijekom posljednjih iscrpljujućih trideset i šest sati. Pronađeno je izmasakrirano tijelo Mikea Devinea u njegovom vošingtonskom stanu. Nakon što je tijelo otkriveno, pojačala se potraga za Garyjem Sonejem/Murphyjem, ali za sada bez uspjeha. Gary je sigurno promatrao naš put u Boliviju na televiziji. Gary je gledao svoju priču.
Chakely i Jezzie ispričali su doslovce istu priču o otmici. Bila je to prilika da se uzme otkupnina od deset milijuna dolara, a da ih ne otkriju. Djevojčicu nisu mogli vratiti. Morali su nas držati u uvjerenju da je otmičar Sonej/Murphy. Djevojčica bi to mogla osporiti. Ipak, Maggie Rose nisu namjeravali ubiti. Ili su barem tako rekli u Washingtonu.
Sampson i ja šutjeli smo u kamionetu tijekom posljednjih kilometara puta kroz Ande. Svi ostali su također šutjeli.
Promatrao sam Dunneove dok smo se približavali Uyuniju. Mirno su sjedili zajedno, pomalo udaljeni jedno od drugog. Kao što mi je Katherine bila rekla, gubitak Maggie Rose gotovo je uništio njihov brak. Prisjetio sam se koliko su mi se svidjeli na početku. Još uvijek sam volio Katherine Rose. Tijekom puta smo malo razgovarali. Zahvalila mi je iskrenim osjećajima, i to neću nikada zaboraviti.
Nadao sam se da ih njihova djevojčica sigurno čeka na kraju ovog dugog i užasnog poduhvata...
Razmišljao sam o Maggie Rose Dunne - maloj djevojčici koju nisam nikada vidio i s kojom ću se uskoro susresti. Mislio sam na sve molitve koje sam izgovorio za nju, na sve one transparente koje su nosili ispred zgrade sudnice u D.C.-u, na svijeće koje su gorjele na tolikim prozorima.
Sampson me je podboo laktom dok smo se vozili kroz selo. "Pogledaj ono brdo tamo, Alex. Neću reći da se sve ovo isplatilo, ali gotovo da je tako."
Kamionet se uspinjao strmim brdom prema selu Uyuni. Kolibe od lima i dasaka poredale su se s obiju strana ulice doslovce urezane u stijenu. S nekih krovova limenih potleušica pušio se dim. Uska cesta nastavljala se ravno gore prema Andskoj visoravni.
Maggie Rose je bila tamo i čekala nas na pola puta.

Jedanaestogodišnja djevojčica stajala je ispred jedne kolibe nalik svima ostalima. Bila je tamo s nekoliko članova obitelji koja se zvala Patino. S njima je provela gotovo dvije godine. Izgledalo je kao da obitelj ima još čitav niz druge djece.
Dok se kamionet mučio uz prašnjavu usjeklu cestu, mogli smo je jasno vidjeti već s udaljenosti od stotinu metara.
Maggie Rose bila je odjevena u istu široku košulju, pamučne kratke hlačice i natikače kao i druga djeca Patinovih, ali njezina plava kosa odskakala je od ostalih. Bila je preplanula; djelovala je zdravo. Izgledala je baš kao i njezina prekrasna majka.
Obitelj Patino nije imala nikakvu sliku o tome tko je ona, zapravo. U Uyuniju nikada nisu čuli za Maggie Rose Dunne. Isto tako ni u obližnjem Pulacayu, kao niti u Ubinu koji je bio udaljen nekih dvadesetak kilometara preko visokih Anda. Toliko smo uspjeli saznati od Bolivijskih dužnosnika i policije.
Obitelj Patino dobila je novac da zadrži djevojčicu u selu, da je čuva, ali da je nikamo ne pušta.
Mike Devine rekao je Maggie Rose da nema kamo pobjeći. Bude li pokušala, uhvatit će je i zatim mučiti. Strpat će je pod zemlju na dugo, dugo vremena.
Sad s nje nisam mogao skinuti oči. S ove djevojčice, koja je tako mnogo značila tolikim ljudima. Razmišljao sam o svim onim bezbrojnim slikama i posterima i nisam mogao vjerovati da doista stoji ovdje. Poslije toliko vremena, Maggie Rose nije se smiješila niti pokazivala ikakvu reakciju dok nas je promatrala kako se uspinjemo uz brdo u kamionetu veleposlanstva SAD.
Nije se doimala sretnom što je netko napokon došao po nju da je spasi.
Izgledala je potpuno zbunjena, ranjena i uplašena. Učinila bi korak naprijed, pa korak natrag, a potom bacila pogled na svoju obitelj.
Pitao sam se zna li Maggie Rose što se zbiva. Prošla je kroz tako tešku traumu. Pitao sam se osjeća li uopće išta. Bilo mi je drago što sam mogao biti ondje da joj pomognem.
Ponovno sam pomislio na Jezzie i nesvjesno sam otresao glavom. Oluja koja je tamo bjesnila nije prestajala. Kako je to mogla učiniti ovoj djevojčici? Za nekoliko milijuna dolara? Za sav novac na ovome svijetu?
Katherine Rose je prva izašla iz kamioneta. U tom je času Maggie Rose raširila ruke. “Mamice!" povikala je. A onda, oklijevajući samo djelić sekunde, skočila je prema naprijed. Maggie Rose potrčala je prema svojoj majci. Bacile su se jedna drugoj u naručje.
U minutama koje su slijedile, nisam vidio gotovo ništa od suza. Pogledao sam prema Sampsonu i primijetio suzu kako se iskrada ispod njegovih tamnih naočala.
“Dvojica okorjelih detektiva," rekao mi je s podsmijehom. Bio je to onaj osmijeh vuka samotnjaka koji sam toliko volio.
"Da, mi smo sasvim sigurno najbolje što ima Washington D.C.," rekao sam.
Maggie Rose se napokon vraćala doma. Njezino je ime bilo pjesma za moje misli - Maggie Rose, Maggie Rose. Sve se isplatilo samo zbog ovog trenutka.
"The End - kraj," izgovorio je Sampson.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:52 pm





Šesti dio - Kuća obitelji Cross


Poglavlje 87



Kuća obitelji Cross nalazila se preko puta ulice. Stajala je tamo u svom punom, skromnom sjaju. 'Zločesti Dječak’ bio je opčinjen svjetlucanjem narančastih kućnih svjetiljki. Oči su mu lutale od
prozora do prozora. Nekoliko je puta uhvatio pogledom crnu ženu kako promiče pokraj jednog prozora u prizemlju. To je bez svake sumnje bila majka Alexa Crossa.
Znao je kako se zove - Mama Nana. Znao je da joj je to ime nadjenuo Alex još dok je bio dječak.
U posljednjih je nekoliko tjedana proučio sve što se moglo znati o obitelji Cross. Imao je za njih spremljen jedan plan. Slatku malu fantaziju.
Dječak se ponekad volio ovako bojati. Bojati se za sebe samog; bojati se za ljude koji su se nalazili u kući. Uživao je u tom osjećaju tako dugo dok ga je mogao kontrolirati, uključiti i isključili po vlastitoj volji.
Napokon se prisilio da napusti svoje skrovište i priđe još bliže Crossovoj kući. Da sam postane strah.
Sva osjetila bila su mu istančanija kada je strah bio s njim. Tada se mogao pribrati i dugo održavati pozornost. Dok je prelazio petu ulicu, u njegovoj svijesti nije bilo ničeg osim kuće i ljudi u njoj.
Dječak je nestao u grmlju koje je raslo uzduž prednje strane kuće. Srce mu je udaralo vrlo snažno.
Disao je ubrzano i površno.
Duboko je udahnuo, a onda polagano izdahnuo kroz usta. Polako, uživaj u ovome, mislio je. Okrenuo se leđima prema kući. Mogao je doslovce osjetiti toplinu zidova na svojim leđima.
Promatrao je gradsku ulicu kroz isprepleteno granje. U jugoistočnom dijelu grada bilo je uvijek mračno. Ulične svjetiljke nikada se nisu zamjenjivale.
Bio je oprezan. Dao si je vremena. Promatrao je ulicu desetak minuta, možda čak i dulje. Nitko ga nije vidio. Ovoga ga puta nitko nije uhodio.
"Još ovaj posljednji potez, a onda ćemo se posvetiti drugim, većim i boljim stvarima."
Mislio je na te riječi, a možda ih je čak i izgovorio sebi u bradu. Ponekad više nije mogao razlikovati što je što. Mnogo se je stvari skupilo zajedno u jednu: njegove misli, riječi, djela, priče koje je pričao sam sebi.
Svaki je detalj promislio stotinjak puta prije ove posebne noći. Kada svi budu čvrsto zaspali, vjerojatno negdje oko dva ili tri ujutro, uzet će dvoje djece, Damona i Janelle.
Omamit će ih upravo tamo u njihovoj spavaonici na drugom katu. Pustit će doktora-detektiva Alexa Crossa da sve to lijepo prespava.
Morao je to učiniti. Famozni dr. Cross zaslužio je sada mnoge patnje. Cross je morao postati sudionikom nove potrage, Tako je to moralo biti. To je bilo jedino rješenje vrijedno truda. On će biti pobjednik.
Daleko od toga da je Crossu trebao dodatni poticaj, ali dobit će ga, želio on to ili ne. Dječak će najprije umoriti staricu, Crossovu baku. Zatim će otići u dječju spavaonicu.
Naravno, sve će ostati nerazjašnjeno. Crossovu djecu nikada neće pronaći. Neće tražiti nikakvu

otkupninu. Tada će se, napokon, moći posvetiti drugim stvarima.
Zaboravit će na Alexa Crossa, ali Alex Cross neće nikada zaboraviti njega, kao ni na svoju nestalu djecu.
Gary Sonej/Murphy okrenuo se prema kući.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Mustra taj Čet Maj 10, 2018 2:52 pm



Poglavlje 88



"Alex, netko je u kući. Alex, netko je tu pokraj nas," Nana mi je šaptala na uho.
Probudio sam se i ustao iz kreveta još prije nego li je sve izgovorila. Godine koje sam proveo na vošingtonskim ulicama naučile su me da djelujem brzo.
Čuo sam negdje jedan vrlo tihi tup. Da, netko je definitivno u kući. Buku nije proizveo naš prastari sustav za grijanje.
"Nana, ti ostani ovdje. Ne izlazi dok te ne pozovem," šapnuo sam baki. "Viknut ću kad sve bude u redu,"
"Pozvat ću policiju, Alex."
"Ne, ostani ovdje gdje jesi. Ja sam policija. Ostani ovdje." "Alex, djeca."
"Ja ću otići po njih. Ti budi ovdje. Ja ću dovesti djecu. Molim te, poslušaj me samo ovaj puta.
Poslušaj me, molim te."
U zamračenom hodniku na gornjem katu nije bilo nikoga. Barem ja nisam nikoga mogao opaziti.
Srce mi je nekontrolirano tuklo dok sam žurio u dječju sobu.
Osluškivao sam, ne bih li čuo neki drugi šum u kući. Sada je opet bilo i suviše tiho. Mislio sam samo na užasno nasilje: netko je u našoj kući. Otjerao sam tu misao.
Morao sara se usredotočiti na njega. Znao sam tko je to. Bio sam tjednima na oprezu, sve otkad smo se Sampson i ja vratili s Maggie Rose. Napokon sam popustio, sasvim malo. I on je stigao.
Požurio sam u dječju sobu. Počeo sam trčati niz hodnik na katu.
Otvorio sam škripava vrata. Damon i Janelle još uvijek su spavali u svojim krevetima. Brzo ću ih probuditi i oboje odnijeti natrag do Nane. Nikada nisam držao oružje na katu zbog djece. Sada je bilo dolje u sobi za odmor.
Pokušao sam upaliti svjetlo pokraj kreveta. Ništa! Svjetla nije bilo.
Prisjetio sam se ubojstava Sandersovih i Turnerovih. Sonej je volio mrak. Tama je bila njegov adut, njegov zaštitni znak. Uvijek je prekidao dovod struje. Stvor je bio ovdje.
Odjednom, netko me je udario zastrašujućom snagom.
Nešto me je udarilo poput kamiona koji juri po pisti. Znao sam da je to Sonej. On je skočio na mene! Gotovo me je onesvijestio jednim udarcem.
Bio je brutalno jak. Njegovo tijelo i mišići stezali su se i opuštali cijelog njegovog života. Bavio se izometrijskim vježbama otkad ga je otac počeo zatvarati u podrum svoje kuće. Bio je stegnut gotovo trideset godina: smišljajući kako će se osvetiti cijelom svijetu, smišljajući kako da stekne slavu koju je mislio da zaslužuje.
Želim postati netko!
Opet je navalio. Pali smo na pod uz tresak. Moja su pluća ostala bez zraka.
Udario sam glavom o oštar rub dječjeg radnog stola. Vid mi se zamaglio. Zvonilo mi je u ušima.
Vidio sam sve zvijezde.
"Dr. Cross! Jeste li to vi? Jeste li možda zaboravili čija je ovo predstava?"

Jedva sam nazirao lice Garyja Soneja dok je izvikivao moje ime. Pokušavao me doslovce tjelesno raniti kricima koji su parali uši, samom snagom svojeg glasa,
"Ništa mi ne možeš!" opet je vrištao, "Ne možeš me doseći, doktore! Jesi li shvatio? Jesi li to napokon shvatio? Ja sam zvijezda. Ne ti!"
Bio je umrljan krvlju po rukama i dlanovima. Krvi je bilo posvuda, Sada sam to mogao vidjeti.
Koga je ozlijedio? Što je to učinio u našoj kući?
U tami dječje sobe mogao sam nazirati obrise. U jednoj je visoko podignutoj ruci imao nož koji je uperio u mojem smjeru,
"Ja sam ovdje zvijezda! Ja sam Sonej/Murphy! I mogu biti sve ono što poželim!"
Konačno sam shvatio čija je to krv razmazana po njegovim rukama, Moja krv. Ubo me je prilikom prvog napada.
Podigao je nož da me udari i drugi puta, urlajući poput životinje.
Djeca su se probudila. Damon je vikao, "Tatice!" a Jannie je počela plakati.
"Djeco, bježite odavde!" Povikao sam. Ali bili su i suviše zastrašeni da bi napustili svoje postelje.
Pravio se kao da će udarili nožem jedanput, a onda je oštrica noža ponovo sjevnula prema meni.
Pomaknuo sam se i nož me je zaparao po leđima.
Ovoga sam puta osjetio bol i točno sam znao od čega potječe. Sonejev nož zarezao je u gornji dio mojeg ramena.
Izderao sam se glasno na Soneja/Murphyja. Djeca su plakala. Sad sam ga samo želio ubiti. Glava mi je pucala. U meni više nije bilo ničega osim divljeg bijesa na ovo čudovište koje je upalo u moju kuću.
Sonej/Murphy ponovno je podigao nož. Smrtonosna oštrica bila je dugačka i tako oštra da prvu posjekotinu nisam čak ni osjetio. Zarezala je skroz do kraja.
Začuo sam još jedan urlik - prodorni krik. Sonej se zaledio u najstravičnijem djeliću sekunde. Tada se okrenuo uz još jedan hropac.
Odostraga, kroz vrata primicao mu se jedan lik. Mama Nana ga je omela. "Ovo je naša kuća!" vikala je u svem svojem bijesu. "Marš van iz naše kuće!"
Očima sam uhvatio lagani bljesak s radnog stola. Posegnuo sam i dohvatio škare koje su stajale povrh Jannienie knjige s papirnatim lutkama. Par bakinih krojačkih škara.
Sonej/Murphy ponovno je zamahnuo nožem. Je li to bio onaj isti nož kojim je počinio ubojstva u predgrađu? Je li to bio nož koji je upotrijebio za Vivian Kim?
Zabio sam škare u njega i osjetio kako paraju meso. Krojačke škare zasjekle su preko njegovih obraza. Njegov je krik odjekivao spavaonicom. "Kurvin sine!"
"Nešto po čemu ćeš me se sjećati," provocirao sam ga. "Gle, tko to sad krvari? Sonej ili Murphy?"
Urlao je nešto što nisam mogao razumjeti. Zatim je ponovo jurnuo na mene. Škare su ga zahvatile negdje ispod vrata. Odskočio je i izvukao mi ih iz rake. "Hajde, ti kopile!" vikao sam.
Odjednom se zaljuljao i odteturao iz dječje spavaonice. Nijednom nije udario na majčinski lik, na baku. Možda je samo bio i suviše teško ranjen da bi mogao uzvratiti.
Držao je lice objema rukama. Glas mu je bio visok i prodorno je vrištao dok je trčao van iz sobe. Je li možda ponovno ušao u stanje bijega? Je li se izgubio u nekoj od svojih maštarija?

Ja sam pao na koljena i poželio sam tako ostati. Buka u mojoj glavi pretvorila se u bučnu grmljavinu. Uspio sam se podići. Krvi je bilo posvuda, na mojoj košulji, po mojim kratkim hlačama i golim nogama. Moje i njegove krvi.
Navala adrenalina održavala me je na nogama. Dohvatio sam nešto odjeće i pošao za Sonejem.
Ovoga puta neće pobjeći. Ja mu to neću dopustiti.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: James Patterson - I došao je pauk

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 6 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu