Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Salman Ruždi

Ići dole

Salman Ruždi - Page 2 Empty Salman Ruždi

Počalji od Mustra Pet Maj 11, 2018 3:16 pm

First topic message reminder :

Salman Ruždi - Page 2 Mavrov10

Vitez britanske krune i jedan od najboljih savremenih svetskih pisaca još jednom pokazuje svu raskoš svog neverovatnog talenta.
Ova pronicljiva i duhovita priča, prožeta različitim kulturnim uticajima, pripoveda o usponu i padu porodice Da Gama Zogoibi od početka veka do savremenog doba. Sa egzotičnog juga Indije, obeleženog portugalskim uticajem, do ulica bombajske metropole, magija živopisnih svetova i junaka vodi vas na nezaboravno putovanje veličanstvenih razmera.
Epski portret ljudske duše oslikava potragu za korenima u modernom svetu – istom onom svetu kojim hodamo, čiji vazduh dišemo, izmučenom nacionalističkim udarcima, nasiljem i bezgraničnom ljudskom pohlepom.
Dva zla ne mogu doneti nikakvo dobro: bio sam u potpunosti svestan ovih istina. I još nečeg: kad spadnete na grane svog neprijatelja, gubite svoju visoku poziciju.


Poslednji izmenio Mustra dana Sub Maj 12, 2018 11:30 am, izmenjeno ukupno 1 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Salman Ruždi - Page 2 Empty Re: Salman Ruždi

Počalji od Mustra Pet Maj 11, 2018 3:27 pm


Salman Ruždi - Page 2 Yxr_Rxdhb_WUWQBgi_F8z_Si_A




14


Žena koja mi je preobrazila, uznela i uništila život stupila je u njega na Mahalakšminom hipodromu, četrdeset i jedan dan po Ininoj smrti. Bilo je to jednog nedeljnog jutra, na pragu svežijeg vremena krajem godine, kada su po starom običaju – „Koliko starom?“, pitaćete vi, a ja odgovaram, po bombajski: „Starom, čoveče. Iz starih vremena“ – najugledniji građani poranili da zauzmu mesta propetih rasnih domaćih atova, u padoku i na stazi. Nije bilo zakazanih trka; samo senke nekadašnjih džokeja u košuljama jarkih boja, sablasni odjeci kopita prošlih i budućih i iščileli zvuci prigušenog njištanja gizdavih đogata, i samo šušketanje starih, bačenih primeraka Kolovih celodnevnih trkačkih programa – o, bezvredni vodiči kroz formu! – mogli su se razabrati, očima i ušima mašte, kako svetlucaju poput bledih tragova neke slike preko koje je naslikan ovaj nedeljni prizor, ova litanija dokonih velikaša pod suncobranima. Žustro, u patikama i kratkim pantalonama, s bebama remenjem pričvršćenim na leđima, ili lagano, šećkajući sa štapovima i slamnim panama šeširima, stizali su vladaoci ribe i čelika, grofovi tekstila i trgovačke mornarice, lordovi finansija i nekretnina, prinčevi kopna, mora i vazdušnih sila, a sa njima i njihove dame, nacifrane besprekorno u svili i zlatu, ili u trenerkama i s konjskim repovima, s ružičastim trakama oko glava što kao kraljevske dijademe krase njihova atletska čela. Neke od njih hitro su odmicale kraj stare glavne tribine, poput prekookeanskih brodova što pristaju uz dok. Bila je to prilika za susrete, dozvoljene i zabranjene; za sklapanje poslova, propraćeno rukovanjem; za gradski matrijarhat, da ošacuje svoje mladunce i zamesi njihove buduće svatove, a za momke i devojke da razmene brze poglede i izaberu po sopstvenom ukusu. Bila je to i prilika za porodična okupljanja i zbor najmoćnijih klanova metropole. Moć, novac, srodstvo i želja: prikrivene ispod bezazlenijih blagodeti jednočasovnog cunjanja oko starog trkališta, zdravlja radi, to su bile prave pokretačke sile Mahalakšmine vikend-šetnje, te trke bez konja na terenu bez premca, trke bez startnog pištolja ili foto-finiša, ali uz mogućnost osvajanja mnogih trofeja.
Te nedelje, šest sedmica nakon Inine smrti, mi smo se upinjali da zbijemo tužno proređene porodične redove. Aurora, u elegantnim pantalonama i beloj platnenoj košulji otvorenog izreza, naglašeno je pokazivala porodičnu solidarnost šetajući podruku s Abrahamom, kome se belila griva, kome je držanje bilo veličanstveno uspravno i koji je u sedamdeset četvrtoj godini svakim svojim centimetrom bio oličenje poglavara porodice, ne više rođak iz dalekih seoskih zabiti među glavešinama, već njihova glava lično. Jutro, međutim, nije otpočelo povoljnim znamenjem. Kad smo krenuli na Mahalakšmi, usput smo pokupili Mini – sestru Floreanu – koja je, iz saosećanja, bila oslobođena jutarnjeg bogosluženja u Samostanu Marije Milosti Pune. Sela je pored mene na zadnje sedište, prebirajući brojanice i šušoreći poluglasno zdravomarije, a izgledala je – pomislih – kao neka verzija Vojvotkinje iz Alise; mnogo lepša, dakako, ali jednako neprikosnovena; ili kao neka vragolasta dvorska karta – Smešno Lice susreće se s Pikovom Damom. „Ina mi se sinoć javila“, rekla je s neba pa u rebra. „Rekla mi je da vam poručim da je srećna u raju i da je muzika vrlo lepa.“ Aurora je pocrvenela kao rak, stegla usne i zaškrgutala zubima. Mini su u poslednje vreme počele da se javljaju vizije, iako Aurora nije bila baš ubeđena u njihovu verodostojnost. Vojvotkinjino zapažanje povodom njenog sinčića moglo bi se, parafrazirano, primeniti i na svetu vojvotkinju od moje sestre: Sve to radi samo da najedi ljude, jer zna da darne u živac.
„Nemoj da jediš majku, Inamorata“, opomenuo ju je Abraham. Sad je na Mini bio red da se namršti, jer je to ime pripadalo prošlosti, nije imalo nikakve veze s njenim novim likom, ponosom i čudom opatica iz Milosti Pune, najvećom isposnicom među vernicama, najskrušenijom trudbenicom, najusrdnijom ribačicom podova, najbrižljivijom i najpredanijom među negovateljicama i – kao da je nastojala da okaje svoj pređašnji život u svili i kadifi – nositeljkom najgrubljeg i najbockavijeg donjeg rublja u Redu, koje je sama sebi sašila od starih jutanih vreća koje se osećaju na kardamom i čaj, te joj se koža strašno ojela, sve dok je nastojnica manastira nije opomenula da prekomerno samomučenje i samo predstavlja jedan vid taštine. Posle tog ukora, sestra Floreana prestala je da nosi sargiju na golo telo, a vizije su počele da naviru.
Onako samu u njenoj ćeliji, na ležaju od dasaka (vrlo brzo je raskrstila s krevetom), pohodio ju je anđeo slonovske glave i neodređenog pola, koji je osuo oštru paljbu na račun razuzdanog morala bombajskog življa, koje je uporedio sa stanovnicima Sodome i Gomore, zapretivši poplavama, sušama, eksplozijama i požarima, pri čemu su te kazne imale da se protegnu na period od približno šesnaest godina, a za njim i crni pacov koji govori, predskazujući da će se, kao poslednja od svih pošasti, javiti i sama crna kuga. Inino javljenje je, ipak, bilo daleko ličnije prirode, i dok su ove prethodne prikaze u Aurori budile pretežno bojazan za umnu uravnoteženost svoje kćeri, ovo novo prikazanje ju je razbesnelo, možda ne samo zbog skorašnje pojave Ininog duha u njenom delu, već i zbog opšteg osećanja koje ju je obuzimalo posle smrti ćerke – osećanja zajedničkog mnogim ljudima u ova paranoična, varljiva vremena – da je neko prati. Utvare su počele da ulaze u naš porodični život, prelazile su granice između umetničkih metafora i opipljivih činjenica svakodnevnog života, pa je Aurora, onako rastrojena, potražila spas u gnevu. Ali današnji dan bio je određen za zbližavanje porodice, pa se moja majka, krajnje netipično, uzdržala.
„Kaže da je i hrana dobra“, dodala je Mini, onako usput. „Možeš da jedeš sve, ambroziju, nektar, manu, a da se nikad ne ugojiš.“ Srećom, Mahalakšmin hipodrom nalazi se na samo nekoliko minuta vožnje od Altamontskog puta.
I tako su Abraham i Aurora šetali ruku pod ruku, što se nije desilo već godinama. Mini, naš lični heruvim, pocupkivala im je za petama, dok sam ja malo zaostajao, glave pognute da bih izbegao poglede ljudi; gurajući desnu ruku duboko u džep pantalona i šutirajući pred sobom busenje trave zbog postiđenosti; jer čuo sam, naravno, sašaptavanja i kikotanje bombajskih majki i mladih lepojki, znao sam da ću, budem li hodao suviše blizu Aurore – koja je, i uz onu njenu belu kosu, u pedeset trećoj izgledala kao da joj je uvrh glave četrdeset pet – slučajnom prolazniku ja, dolepotpisani, u dvadesetoj s likom četrdesetogodišnjaka, izgledati suviše star da bih joj bio dete. Vidi ga samo... nesrećan slučaj... nakaza... neki poseban poremećaj... čujem da ga drže pod ključem... kakva sramota za kuću... bezmalo maloumnik, kažu... a jedini je sin sirotog oca. Tako su nauljeni tračerski jezici podmazivali točak skandala. Naš narod nema milosti prema telesnoj unesrećenosti. Kao, uostalom, ni prema duševnoj.
Možda su te hipodromske domunđavašice i imale pravo. Ja sam, u neku ruku, zaista bio svojevrstan društveni maloumnik, koga je priroda odvojila od svakodnevice, a sudbina načinila čudakom. Sebe u svakom slučaju, nisam smatrao znalcem ubilo čemu. Zahvaljujući neuobičajenom i (po ustaljenim merilima) beznadežno nepodesnom obrazovanju, pretvorio sam se u nekakvu svraku punu podataka, pabirčeći za sebe svakojake šarene drangulije od činjenica, kiča, knjiga, istorije umetnosti, politike, muzike i filma, a pritom sam se do izvesne mere izveštio da baratam i slažem te bedne krhotine tako da svetlucaju i presijavaju se na svetlosti. Je li to bilo lažno zlato, ili neprocenjivo grumenje iskopano iz bogate boemske žice mog jedinstvenog detinjstva? Prepuštam drugima da procene.
Činjenica je da sam uspeo da ostanem priljubljen uz Diline skute mnogo duže nego što je bilo predviđeno nastavnim planom. O mom upisu na koledž nije bilo ni govora. Malo sam pozirao majci, a otac je krenuo da me optužuje kako kradem bogu dane, navaljujući da me uvede u porodični posao. Već odavno se niko – osim Aurore – nije usuđivao da protivreči Abrahamu Zogoibiju. Imao je sedamdeset pet godina a bio je jak volu rep da iščupa, u rvačkoj kondiciji i, uprkos astmi koja se sve više pogoršavala, zdrav kao bilo koji od onih trkača u trenerkama oko hipodroma. Njegovo relativno skromno poreklo bilo je zaboravljeno, a staro preduzeće K-50 Kamoisa da Game preraslo je u gorostasnu korporaciju koja je u žargonu poslovnog sveta bila poznata u skraćenom obliku kao „Šunaru korp.“. Šunaru je bilo izvedeno od ŠNR, to jest Šuškenaruke, a sam Abraham je svesrdno podsticao primenu ovog nadimka. On je iznosio na videlo staro – sećanje na propalu i asimilovanu imperiju velikaša Šuškenaruke – unoseći novo. U jednom finansijskom članku opisali su ga kao „gospodina Šunarua“ – briljantnog novog preduzetnika koji stoji iza kuće Šuškenaruke, posle čega su neki od poslovnih partnera počeli omaškom da ga zovu „Šunaru-sahib“. Abraham se nije baš uvek žurio da ih ispravi. I tako je počeo da nanosi novi premaz preko svoje prošlosti... i preko njegovog očinskog lika starost je naslikala palimpsestski lik preko sećanja na onog čoveka koji je grlio moje novorođeno obličje i kroz suze govorio reči utehe. Sada je postao strašan, dalek, opasan, hladan, čovek koga je nemoguće ne poslušati. Pognuo sam glavu i prihvatio početničko mesto koje mi je ponudio u odeljenju za marketing, prodaju i reklamu privatne kompanije „Bebi softo puder“ (društvo sa ograničenom odgovornošću). Stoga sam morao da organizujem rad s Aurorom u skladu sa obavezama u kancelariji. Ali o poziranju i bebama više ću govoriti uskoro.
Što se neveste tiče, moja unakažena ruka – taj hendikep usred zone bez hendikepa – zaista je bila kao nekakva sablast na svadbenom piru, od samog pogleda na nju mlade dame bi se stresle od gađenja, podsetila bi ih na ruglo života dok su one, u duhu svog plemenitog porekla, nastojale da se usredsrede na njegovu lepotu. Uh! Kakva stravična pesnica. (U pogledu njene dugoročne budućnosti, reći ću samo ovoliko: iako mi je Lambadži razotkrio delić pravog potencijala moje kao močuga teške desnice, i dalje nisam otkrio svoj pravi poziv. Mač mi je još spavao u ruci.)
Ne, nije mi bilo mesto među tim čistokrvnim grlima. Uprkos okončanim smucanjima s našom lakoprstom kućepaziteljkom Džajom He, bio sam tuđinac u njihovom gradu – kao neki Kaspar Hauzer ili Mogli. Malo sam znao o njihovim životima, a nisam se (što je samo dodatno pogoršavalo stvar) ni pretrgao sa saznam više. Jer, premda sam možda bio večiti autsajder među tom trkačkom pasminom, ipak sam za svojih dvadeset godina s takvom silinom prikupio mnoštvo iskustava da sam počeo da osećam kako i vreme u mojoj blizini počinje da se odvija mojom ličnom dvostrukom brzinom. Nisam se više osećao kao mladić uhvaćen u klopku starog – ili bolje reći, da pribegnem žargonu gradske tekstilne industrije, antiknog, čak izmučenog – pokrova od kože. Moja spoljašnja uočljiva ostarelost jednostavno je postala moja prava starost.
Ili sam ja tako mislio: dok mi Uma nije otvorila oči.
Džemšid Šuškenaruke, koji je neočekivano zapao u duboku potištenost zbog smrti svoje bivše žene i ubrzo zatim napustio studije prava, pridružio nam se na Mahalakšmi, što je bilo Aurorino maslo. Nedaleko od samog trkališta nalazi se Veliki razdor ili Brič Kendi, kroz koji je nekada u određeno doba godine nadiralo more, plaveći niske obale; i baš kao što je Hornbijev bedem podignut da bi zatvorio kendijski rascep (dovršen, prema pouzdanim izvorima, oko 1805), tako je i razdor između Džimija i Ine trebalo posmrtno zalečiti, ili je bar tako Aurora rešila, na bedemu svoje neobuzdane volje. „Ćao, čiko, teto“, dobacio je Džimi Šuška, koji nas je sav spetljan čekao kraj direka kod cilja, upinjući se da održi izveštačen osmeh. A onda mu se izraz lica promenio. Oči su mu se raširile, s bledih obraza nestalo je i ono malo boje, usta su mu se razjapila. „Jesu li ti sve koze na broju?“, upitala je Aurora iznenađeno. „Izgledaš kao da si video duha.“ Opčinjeni Džimi nije odgovarao, samo je i dalje piljio bez reči.
„Zdravo da ste, porodico“, začuli smo Minin sarkastični glas iza leđa. „Nadam se da nećete zameriti što sam povela prijateljicu.“
Svi mi koji smo tog jutra šetali s Umom Sarasvati po Mahalakšminom hipodromu stekli smo o njoj različita mišljenja. Neke činjenice bile su nepobitne: da joj je dvadeset godina, da je zvezda među. studentima umetnosti na Univerzitetu MS u Barodi, gde je već dobila izuzetno velike pohvale od takozvanog Barodskog kruga umetnika, pri čemu je poznata kritičarka Gita Kapur osetila poriv da napiše zanosan prikaz njenog gigantskog Nandija, velikog bika iz hinduističke mitologije, isklesanog u kamenu, po narudžbini istoimenog berzanskog mešetara i milijarderskog finansijera V. V. Nandija – Krokodila Nandija lično. Kapurova je uporedila ovaj rad s delom neznanih majstora koji su u VIII veku sagradili Kajlaški hram, monolitsko čudo veličine Partenona, najveću od svih pećina u Elori; kada je pak Abraham Zogoibi u vreme šetnje čuo priču o ovom kipu, nasmejao se ričući kao bik. „Taj balavi mutivoda V. V. nikada nije imao ni o od obraza“, grmnuo je. „Bik Nandi, nije nego! Njemu pre treba ćoravi rečni krokodil, odozgo, sa severa.“
Uma se pojavila pošto ju je predstavila neka prijateljica iz gudžaratskog ogranka Ujedinjenog ženskog fronta protiv poskupljenja, u maloj prenatrpanoj kancelariji u jednoj ruševnoj trospratnici u blizini stanice Bombaj central, odakle je Minina grupa aktivistkinja protiv korupcije, a za građanska i ženska prava – poznatija kao Odbor OSSZ po svojoj najpoznatijoj paroli Ova svita srušiće zatvor! (koju su, međutim, pakosni zavidljivci posprdno prepravili u Ove sojke spavaju zajedno) – vodila bitku protiv pet-šest golijata. Kovala je u zvezde Aurorino slikarstvo, ali i važnost akcija koje obavljaju izuzetno motivisane grupe, poput Minine, na raskrinkavanju raznih zala, kao što je spaljivanje udovica, te na uvođenju ženskih patrola protiv silovanja, i u raznim drugim oblastima. Njena strastvenost i znanje očarali su moju izrazito bandoglavu sestru – otuda i njeno prisustvo na našem malom porodičnom skupu na travnatom Mahalakšminom trkalištu.
Toliko o neospornom. A izvanredno je bilo to što je tokom tog laganog jutarnjeg kasa po Mahalakšmi, ova pridošlica našla načina da provede po nekoliko minuta nasamo sa svakim od nas, redom, a pošto je otišla, rekavši skromno da nam neće predugo narušavati porodični skup, svako od nas je stvorio nepokolebljivo mišljenje o njoj, pri čemu su mnoga od tih mišljenja bila uzajamno potpuno protivrečna i bilo ih je nemoguće pomiriti. Za sestru Floreanu, Uma je bila žena iz koje se duhovnost preliva poput reke; ona je uzdržljiva i samopregorna, velika duša koja je prozrela krajnje jedinstvo svih religija, čije će se razlike, bila je ubeđena, rasplinuti pod blaženim sjajem božanske svetlosti; po Mininom mišljenju, bila je nepokolebljiva i čvrsta – što je za našu Filominu bilo vrhunski kompliment – predana sekularno-marksistički nastrojena feministkinja, čija je neiscrpna posvećenost borbi raspalila Minin apetit za megdanisanjem. Abraham Zogoibi je odbacio sva ova mišljenja kao čiste budalaštine, uzdižući Umin um kao stvoren za finansije, oštar poput brijača, i njeno savršeno poznavanje najnovijih teorija modernog poslovanja i menadžmenta. A Džemšid Šuškenaruke, momak izbuljenog oka i labave vilice, poverio nam je prigušenim glasom da je ona živa reinkarnacija preminule lepotice Ine, u onom njenom izdanju pre nego što se upropastila nešvilskim hamburgerima, „samo što je ona“, bubnuo je, kao pravi zvekan kakav je oduvek i bio, „kao Ina s umilnim glasom, a i mozgom“. Upravo je počeo da razlaže kako su Uma i on klisnuli iza glavne tribine na nekoliko trenutaka, gde mu je mlada devojka zapevala najslađim kantri glasom koji je ikada čuo, ali je Aurori Zogoibi tu prevršilo. „Danas su ovde svi prolupali“, zagrmela je. „Ali ti si, Džimulence, upravo prekoračio tačku s koje nema povratka. Gubi mi se s očiju! Hvataj maglu – čibe! kuš! – i da nam se više nikad nisi pojavio na pragu.“
Ostavili smo Džimija ukipljenog u padoku, pogleda zastakljenog kao u ribe na suvom.
Aurora se odupirala Umi od samog početka; jedino je ona otišla sa hipodroma sumnjičavo izvijenih usana. Dopustite mi da istaknem nešto: ona nikada nije pružala šansu mlađim ženama, iako se Uma pokazala kao nepokolebljivo skromna u pogledu sopstvenih umetničkih sposobnosti, ne mogavši dovoljno da nahvali majčinu genijalnost, a pritom nije tražila nikakve usluge. Čak je, posle svog trijumfa na izložbi „Dokumenti“ 1978 u Kaselu, kad su je razgrabili najveći londonski i njujorški galeristi, telefonirala Aurori interkontinentalno iz Nemačke, dovikujući joj kroz krckanje međunarodne linije: „Naterala sam Kasmina i Meri Bun da mi obećaju da će izložiti i vaše radove. U suprotnom, rekla sam im, neću moći da im dopustim da izlože moje.“
Kročila je među nas kao neka boginja ex machina, obraćajući se onom najskrovitijem u nama. Jedino je bezbožnica Aurora ostala gluva. Uma je, snebivajući se, došla u Elefantu posle dva dana, na šta se Aurora zaključala u ateljeu. Što nije bilo – da se blago izrazim – ni zrelo ni učtivo. Da ispravim majčinu neotesanost, ponudio sam Umi da joj pokažem ceo brlog, i rekao joj od sveg srca: „U svako doba si dobrodošla u našu kuću.“
Ono što mi je Uma rekla na Mahalakšmi nisam ponovio nikome. Za javnost, rekla mi je kroz smeh: „E pa, ako je ovo trkalište, onda hoću da se trkam“, pa je zbacila sandale, uzela ih u levu ruku i poletela niz stazu, dok joj se duga kosa vijorila za njom poput linija koje ostaju za trkačima u stripovima, ostavljajući beleg u vazduhu koji je sekla poput pruga mlaznjaka na nebu. Potrčao sam za njom, nego šta (ona nije ni očekivala drugačije). Trčala je brzo, brže od mene, pa sam na kraju morao da odustanem, jer su pluća počela da mi sopću i brekću. Oslonio sam se, hvatajući vazduh, o bele prečage ograde i pritisnuo rukama grudi, pokušavajući da smirim napad. Ona se vratila do mene i položila ruke preko mojih. Dok mi se disanje smirivalo, milovala je blago moju unakaženu desnicu i prošaptala glasom tihim, jedva čujno: „Ova ruka može da zgromi sve što joj se nađe na putu. Osećala bih se strašno sigurno uz ovakvu ruku.“ A onda me je pogledala pravo u oči i dodala: „Tu unutra čuči mlad momak. Vidim ga kako proviruje. Uh, što me to pali, čoveče.“
To je, dakle, to, rekao sam u sebi, obuzet čuđenjem. Te suze što bride, taj čvor u grlu, ta vrelina što narasta u krvi. Znoj mi je poprimio miris bibera. Osetio sam kako ja, moje pravo ja, onaj tajni identitet koji sam skrivao toliko dugo da sam se prepao da ga možda više i nema,’nadolazi bujajući iz svih ćoškova moga bića i ispunjava mi srce. Sada sam bio ničiji čovek, ali i skroz, postojano i zauvek njen.
Sklonila je ruke, ostavljajući za sobom jednog zaljubljenog Mavra.
U jutro Umine prve posete, moja majka je rešila da me naslika golog. Obnaženost nije predstavljala ništa naročito u našim krugovima; tokom godina mnogi slikari i njihovi prijatelji pozirali su jedni drugima goli golcati. Baš nekako u to vreme, Vasko Miranda je ukrasio gostinski toalet u Elefanti muralom na kojem su on i Keku Modi bili obučeni samo u polucilindre i ništa drugo. Keku je tu, kao i obično, bio mršavi dugonja, ali su uspeh i godine razvrata i bančenja zaoblile Vaska, koji je uz to još bio i nižeg rasta. Zanimljivost ovog dela ogledala se u očiglednoj činjenici da su ovoj dvojici muškaraca iz nepoznatog razloga zamenjeni penisi. Vaskov đoka bio je zapanjujuće dug i tanak, kao bledunjava kobasica s papričicama, dok se visoki Keku dičio zdepastim tamnim organom impresivnog prečnika i obima. Doduše, obojica su se kleli da nije bilo nikakve zamene. „Meni slikarska četkica, a njemu svežanj smotanih novčanica“, objašnjavao je Vasko. „Ima li išta prirodnije?“ A baš je Uma Sarasvati dala toj slikariji ime, po kojem je i dan-danas poznata. „Izgledaju kao Stanjio i Oblio“, zakikotala se, i tako je i ostalo.
Pošto smo obišli Stanjija i Oblija, čuo sam sebe kako Umi pričam o istoriji mavarskih slika, i o novom projektu – Golom Mavru. Slušala je ozbiljno dok sam s ponosom opisivao svoju umetničku saradnju s majkom, a onda me je prostrelila onim širokim osmehom, zracima laserskog pištolja koje je slala iz svojih bledosivih očiju. „Ne priliči baš da se pokazuješ nag svojoj mamici u tim godinama“, prigovorila mi je. „Čekaj samo da se bolje upoznamo, pa ću ja izvajati tvoju lepotu u uvoznom mermeru iz Karare. Kao Davida s prevelikom rukom, ja ću od tvog velikog starog buzdovana načiniti najlepši ud na svetu. A do tada, mister Mavre, molim vas, pričuvajte se za mene.“
Ubrzo je otišla, ne želeći da ometa veliku slikarku u radu. Uprkos ovom dokazu prefinjenosti njenih osećanja, moja samoživa majka nije bila u stanju da nađe nijednu lepu reč za našu novu prijateljicu. Kad sam joj rekao da neću moći da joj poziram za njenu novu sliku zbog napornog rada koji mi je predstojao na novom poslu u kancelarijama Bebi softa u Vorliju, iz nje je provalio pravi vulkan. „Nemoj ti tu meni da se softaš“, dreknula je. „Ona mala pecačica ti je bacila udicu, a ti kao neki glupi ribon misliš da samo hoće da se poigra. Ali brzo ćeš se nasukati na suvom, pa će te propržiti na puteru, s đumbirom i lukom, mirč masalom, kimom, a možda i kojim krompirićem pride.“ Zalupila je vrata ateljea i otresla me se zauvek; nikada me više nije zvala da joj poziram.
Ta slika, „Mavar, go kao od majke rođen, gleda Himenin dolazak“, bila je formalna poput Velaskezove „Mlade plemkinje“, slike kojoj je, po igri linijama pogleda, štošta dugovala. U jednoj odaji Malabarske Alhambre iz Aurorine mašte, uza zid ukrašen komplikovanim geometrijskim šarama, stajao je goli Mavar s kožom od romboidnih šara u tehnikoloru. Iza njega, na pervazu prozora nazubljenih rubova, dreždao je lešinar sa Kule tišine, a kraj ovog stravičnog pendžera stajao je o zid oslonjen sitar, s mišem koji mu je grickao trbuh od lakirane dinje. S Mavrove leve strane stajala je njegova strahotna mati, kraljica Ajša Aurora u uskovitlanom crnom ruhu, pridržavajući naspram njegove golotinje veliko ogledalo. Odraz u ogledalu bio je divno naturalistički – tu nije bilo harlekina, ni tobožnjeg Boabdila: samo ja. Ali romboidni Mavar nije gledao svoj lik u ogledalu, jer je s desne strane u vratima stajala prelepa mlada žena – Uma, naravno, Uma funkcionalizovana, hispanizovana kao Himena, Uma pomalo nalik i na Sofiju Loren u „El Sidu“, ukradena iz priče o Rodrigu de Vivaru i uvedena bez ikakvog objašnjenja u Mavrov hibridni univerzum – a među njenim raširenim, privlačnim rukama našla su se mnoga čudesa – zlatni globusi, ptice optočene draguljima, sićušni čovečuljci – kao da nekom čarolijom lebde u svetlucavom vazduhu.
Aurora je iz majčinske ljubomore na prvu pravu ljubav svoga sina stvorila ovaj krik bola, gde su u pokušaju majke da predoči svom sinu golu istinu o njemu samom bili osujećeni opsenarskim trikovima čarobnice; kod kojeg su miševi oglodali mogućnost muzike, a lešinari strpljivo iščekivali ručak. Još otkad je Izabela Himena da Gama na svom samrtnom odru sjedinila u sopstvenoj ličnosti figure Sida Kampeadora i njegove Himene, njena kći Aurora, koja je preuzela Belinu baklju, videla je i sebe kao spoj junaka i junakinje. A ovaj pokušaj da sad razdvoji to dvoje – da naslikanom Mavru podari ulogu Čarltona Hestona, a ženu s Uminim likom krsti pofrancuženom verzijom srednjeg imena moje bake – predstavljao je maltene priznavanje poraza, obznanu smrtnosti. Aurora se sada, kao plemenita udova Ajša, nije ogledala u ogledalu; u njemu se trenutno odražavao lik Boabdila Mavra. Ali pravo čarobno ogledalo bilo je usađeno u njegovim (mojim) očima; a u tom okultnom objektu nije bilo ni trunke sumnje da je čarobnica u vratima najlepša od svih.
Meni se činilo da ova slika, naslikana poput mnogih zrelih mavara u slojevitom maniru starih evropskih majstora, a za istoriju umetnosti značajna po uvođenju lika Himene u mavarski ciklus, pokazuje kako umetnost, u krajnjoj liniji, nije život; da ono što se umetniku moglo učiniti istinitim – naprimer, ova bajka o zlonamernom preotimanju, o zanosnoj veštici koja dolazi da razdvoji majku od rođenog sina – u sebi nije nužno nosila ni najmanju vezu s događajima, osećanjima i ljudima iz stvarnog sveta.
Uma je bila slobodnog duha; dolazila je i odlazila kako joj se prohte. Od njenih boravaka u Barodi cepalo mi se srce, ali mi ona nije dopuštala da je posetim. „Ne smeš da vidiš moje delo dok ne budem spremna za tebe“, rekla je. „Hoću da se zaljubiš u mene, a ne u ono što radim.“ Jer, mimo svake verovatnoće i s kraljevskom hirovitošću lepotice, ona, koja je mogla da bira, poklonila je svoje srce ovoj okrnjenoj starmaloj ludi, i šaputala mi na uvo i obećavala da će me uvesti u vrt ovozemaljskih slasti. „Čekaj samo“, govorila je. „Sačekaj, voljeni nevini stvore, jer ja sam boginja koja zna tajnu tvog srca, i ja ću ti, videćeš, pružiti sve što želiš i još mnogo više.“ Pričekaj samo još malo, preklinjala me je ne govoreći zašto, ali je moje čuđenje bilo zbrisano lirskim uzbuđenjem kojim su bila protkana njena obećanja. A onda ću ti, sve do smrti, biti ogledalo, tvoje drugo ja, tebi ravna, tvoja carica i robinja.
Moram priznati da sam se iznenadio kad sam saznao da je u više navrata dolazila u Bombaj a da mi se nije javila. Mini je telefonirala iz Milosti Pune i ispričala mi drhtavim glasom da ju je Uma posetila, da se raspitivala kako bi neko ko nije hrišćanin mogao da pristupi životu u Hristu. „Stvarno mislim da će primiti Hrista’, rekla je sestra Floreana, „i njegovu svetu majku.“ Biće da sam ja frknuo, na šta je Minin glas poprimio čudan prizvuk. „Da“, rekla je. „Uma, ta blagoslovena devojka, rekla mi je koliko se zabrinula da te je đavo uzeo pod svoje.“
I Mina – Mina, koja nikada nije zvala! – zvrcnula bi da izvesti o razdraganim susretima s mojom voljenom na prvim linijama političkih demonstracija, koje su privremeno sprečile rušenje nevidljivih čatrlja nevidljive sirotinje, koje su zauzimale dragoceni prostor u vidokrugu oblakodera na Kafovom šetalištu. Uma je, izgleda, predvodila demonstrante i čatrljaše u zajedničkoj pesmi ohrabrenja: Sad kad smo ustali, šta je strah za nas? Mina mi se neočekivano poverila – Mina, koja se nikad nije poveravala! – kako je ubeđena da je Uma sigurno lezbijka. (Filomina Zogoibi nikome nije otkrivala tajne sopstvene seksualnosti, ali je bilo opštepoznato da nikada nije izašla ni sa jednim muškarcem; nadomak tridesete, veselo je priznavala da je „u fioci – za mene je život usedelice“. Ali sada je, možda, Uma Sarasvati otkrila nešto više.) „Znaš, prilično smo se zbližile“, ispovedila se Mina na moje zaprepašćenje, u nekakvom iščašenom spoju šiparičke nezrelosti i prkosa. „Najzad neko s kim možeš da se sklupčaš i brbljaš celu noć uz bocu ruma i nekoliko paklica pljuga. Od mojih pišljivih sestara nikada nije bilo nikakve vajde u tom smislu.“
Koje noći? Kada? U Mininoj iznajmljenoj gajbi nije bilo mesta ni za drugu stolicu, a kamoli za još jedan madrac: gde se onda odvijalo to sklupčavanje? „Uzgred, čujem da dahćeš za njom“, govorio mi je sestrin glas pravo u uvo, i nisam siguran da li se radilo samo o preosetljivosti zaljubljenog ili me je zaista odvraćala. „Mali braco, da te posavetujem: nemaš šanse. Idi i lovi neku drugu piletinu. Ova više voli koke.“
Nisam znao šta da mislim o ovim telefonskim pozivima, pogotovo što se na Umin telefon u Barodi niko nikada nije javljao. Na snimanju televizijske reklame za „Bebi softo“, usred gugutanja sedam pošteno napuderisanih beba, bio sam toliko rastrzan svojim unutrašnjim previranjima da sam zanemario jednostavan zadatak koji mi je bio poveren – što će reći, da pripazim, uz pomoć štoperice, da moćni reflektori, podešeni na peticu, nikada ne obasjavaju bebe duže od jednog minuta – te me je iz snatrenja prenula jarost snimateljske ekipe, vriska majki i piska beba u mehurićima i plikovima, koje su počele da se prže. Istrčao sam iz studija sav posramljen i pometen, da bih zatekao Umu kako sedi na stepenicama ispred ulaza i čeka me. „Hajde da nešto pregrizemo, mali“, rekla je. „Umirem od gladi.“
Naravno, za ručkom mi je pokazala da za sve redom ima savršeno logično objašnjenje. „Htela sam da te upoznam“, rekla mi je, očiju punih suza. „Htela sam da te zadivim koliko se temeljito trudim da saznam sve što se može saznati. A htela sam i da se zbližim sa tvojim najbližim srodnicima, da im se zavučem pod kožu, ili još dublje. Dakle, moraš znati da je naša jadna Mini malo šenula zbog Boga; ja sam je onako, prijateljski, pitala za neke stvari, a ona, sirota sveta dušica, sve naopako shvatila. Ja u manastiru! Nemoj da me zezaš, daso. A ono o đavolu je bila obična šala. Mislila sam, ako je Mini u božjem odredu, onda smo ti i ja, i svi normalni ljudi, u đavolovoj ekipi, pa zar nije tako?“ I svakog časa uzimala mi je lice među šake, njene ruke milovale su moje kao onda, prilikom našeg prvog susreta; a lice joj je bilo prožeto tolikom ljubavlju, tolikim bolom što se našla na udaru sumnje... A Mina? – uporno sam zahtevao da čujem, iako je produžiti s ispitivanjem jednog tako privrženog i ljubavi punog stvorenja značilo pribeći činu strašne okrutnosti. „Naravno da sam otišla da je vidim. Za njeno dobro priključila sam joj se u borbi. A pošto umem da pevam, pevala sam. Pa šta?“ A sklupčavanje? „E, vala baš svašta. Ako baš hoćeš da znaš ko je lezi-bezi, neznalice nijedna, pitaj malo svoju seku drmatorku, a ne mene. Šta je spavanje u jednom krevetu, mi devojke stalno spavamo zajedno na koledžu. Ali sklupčavanje je, da izviniš na otvorenosti, čista fantazija tvoje Filomine. Pravo da ti kažem, baš sam se naljutila. Ja pokušavam da se sprijateljim, a vi me optužujete da sam đavolov šegrt, da lažem, pa čak i da sam ti pojebala sestru. Kakvi ste vi to ljudi kad se ponašate rako ružno? Zašto ne možete da shvatite da sve to činim iz ljubavi?“ Krupne krokodilske suze zveckale su o njen prazan tanjir. Jad i čemer nisu joj narušili apetit.
„Nemoj, molim te, stani“, preklinjao sam je, izvinjavajući se. „Neću nikad – nikad više...“
Nasmešila se kroz suze, osmehom tako jarkim da sam skoro očekivao i dugu.
„Možda je vreme“, šapnula je jedva čujno, „da ti dokažem da sam hetero kao prava hetera.“
Bila je viđena i sa Abrahamom Zogoibijem lično, kako halapljivo tamani klub-sendviče kraj bazena u Vilingdonskom klubu pre nego što će od matorog umilno izgubiti partiju golfa. „Bila je pravo čudo, ta tvoja Uma“, rekao mi je mnogo godina kasnije, visoko u svom I. M. Pej Edenu. „Tako potkovana znanjem, tako originalna, a tek kad ti se onako pomno upilji onim svojim bazenskim očima. Nisam video takve oči još otkad sam se prvi put zabuljio u lice tvoje majke. Sam bog zna koliko sam se natrkeljisao! Moju rođenu decu – eto, tebe, mog jedinog sina! – to ne zanima, ali i starac mora s nekim da popriča. Hteo sam da je zaposlim na licu mesta, ali mi je rekla da želi prvenstveno da se posveti umetnosti. Bogo moj, a kakve tek sise ima. Sise ko tvoja glava.“ Zacerekao se odvratno, i izvinio se tek reda radi, i ne trudeći se da zvuči iskreno. „Šta da ti kažem, momče, žene su mi životna slabost.“ A onda mu se lice iznenada smračilo. „Obojica smo izgubili tvoju voljenu majku jer smo se zagledali u druge devojke“, promrmljao je.
Korumpirane bankarske mutljavine svetskih razmera, sređivanje berze na superepskom mogambovskom nivou, multimilijarderski dolarski poslovi sa oružjem, zavere oko nuklearne tehnologije, zajedno sa ukradenim kompjuterima i maldivskim Mata Harama, liferovanje starina van zemlje, između ostalog i samog simbola nacije, četvoroglavog sarnatskog lava... da mi je znati koliko je od svog crnog sveta, od svojih veličanstvenih zamisli, Abraham obznanio Umi Sarasvati? Koliko, na primer, o izvesnim specijalnim izvoznim pošiljkama pudera „Bebi softo“? Kad sam ga upitao, samo je odmahnuo glavom. „Ne mnogo, čini mi se. Ne znam. Sve. Kažu da pričam u snu.“
Opet trčim pred rudu. Uma mi je ispričala o partiji koju je odigrala s mojim ocem, hvaleći njegov zamah u golfu – „ni da mu zadrhti ruka – u njegovim godinama!“ – i velikodušno ophođenje prema mladoj devojci tek pristigloj u grad. Zaređali smo da se sastajemo po jeftinim sobama u Kolabi ili na Džuhuu (gradske jazbine s pet zvezdica bile su suviše rizične – suviše teleobjektivskih pogleda i međugradskih jezika). Omiljene su nam bile sobe železničkih konačišta na Viktorijinom terminusu i Bombaj centralu; u tim odajama visokih svodova, navučenih žaluzina, hladnim, čistim i anonimnim, krenuo sam na svoje putovanje po raju i paklu. „Vozovi“, govorila je Uma Sarasvati. „Svi ti klipovi, ćihu-ćihu lipovi. Zar te ne pale do ludila?“
Teško mi je da pričam kako smo vodili ljubav. Čak i sada, uprkos svemu, pri sećanju na te trenutke uzdrhtim od čežnje za izgubljenim. Sećam se te lakoće i nežnosti, i osećaja otkrovenja; kao da su se U puti raskrilila neka vrata, a kroz njih provalio neslućeni univerzum s pet dimenzija: njegove planete s prstenovima i kometini repovi. Njegove uskovitlane galaksije. Njegova sunca u supernovama. Ali iznad domašaja izražavanja, iznad jezika, bila je ta čista telesnost, pokreti ruku, stiskanje guzova, izvijanje leđa u luk, usponi i padovi, ono što nema značenja, a što znači sve; ona kratka životinjska radnja, zbog koje će čovek sve – baš sve – da učini. Ne mogu da zamislim – ne, čak ni sad moja mašta ne može dotle da dosegne – da je takva strast, takva dubina, mogla biti pritvorna. Ne verujem da je lagala tamo, i onako, iznad dolazaka i odlazaka vozova. Ne verujem u to; verujem; ne verujem, verujem; ne; ne; verujem.
A tu je bio i jedan neprijatan detalj. Uma, moja Uma, promrmljala mi je u uvo nadomak Everesta našeg ushita, na Južnom prevoju naše želje, da je nešto rastužuje. „Ja tvoju mamu obožavam, ali ona mene ne voli ni najmanje.“ A ja sam je, zasopljen, nečim drugim obuzet, tešio. Voli te, voli. Ali je Uma – dok se znojila, dahtala, vitlala svojim telom preko mog – i ponavljala svoj jad. „Ne, slatki moj. Ne voli me. Ni najmanje.“ Priznajem da u tom napetom trenutku nisam imao petlje za ovakvu priču. Sa usana mi je, sam od sebe, izleteo prostakluk. Zajebi je onda. – „Šta kažeš?“ – Kažem, zajebi je! Jebeš moju majku! O. – Tu se ona manula ove teme i usredsredila na tekuća pitanja. Njene su usne na moje uvo govorile drugo. Hoćeš ovo, dragi, i ovo, uradi to, možeš ti to, samo ako hoćeš, ako hoćeš. O bože, da, hoću, daj mi, da, da. O...
U ovakvom ćeret-ćućorenju bolje je učestvovati nego ga prisluškivati, te ga neću dalje prenositi. Ali moram da priznam – a to me tera da pocrvenim – da se Uma nebrojeno puta vraćala na temu majčine netrpeljivosti, dok to nije postalo deo redovnog arsenala za nadraživanje. – Ona me mrzi, mrzi, reci šta da radim. – A od mene se očekivalo da uzvratim i, da prostite, u kandžama požude odgovaram kako se od mene tražilo. Pocepaj je, rekao sam. Pocepaj glupaču, kučku glupu. A Uma; Kako? Dragi, dragi moj, kako? – Jebi je. Jebi je uzduž i popreko, a i s boka. – O možeš, jedini moj šećeru, samo ako hoćeš, ako samo kažeš da hoćeš. – O bože da. Hoću. Da. O bože.
Tako sam u trenutku svog najvećeg zanosa prolio seme propasti: propasti lične i majčine, i propasti naše velike kuće.
Svi smo mi, s jednim izuzetkom, u to doba bili zaljubljeni u Umu, pa je čak i Aurora, s kojom to nije bio slučaj, popustila; jer Umino prisustvo ponovo je dovelo kući i moje sestre, a uz to, mogla je da opazi i radost na mom licu. Bez obzira na to koliko je retko bila majka, majka je ostala, pa joj se samim tim i srce smekšalo. Aurora je, pritom, ozbiljno shvatala svoj poziv, a pošto je Keku Modi posetio Barodu i vratio se usta punih hvale za radove mlade žene, velika Aurora se još više raskravila. Uma je bila pozvana kao počasni gost na jedan od majčinih, sada već proređenih, soarea u Elefanti. „Geniju se“, obznanila je ona, „za sve mora progledati kroz prste.“ Uma je delovala umilno polaskana i skrušena. „A drugorazrednim bezveznjacima“, dodala je Aurora, „ništa ne treba dati, nijednu paru, nijednu kauri školjku, ni zeru, ništa. Ohej, Vasko, šta ti veliš na to?“ Vasko Miranda, koji je zagazio u pedesete, nije više provodio mnogo vremena u Bombaju; a kad bi se i pojavio, Aurora nije rasipala vreme na sitničarenje, nego bi se okomila na njegovu aerodromsku umetnost s količinom žuči koja je bila neuobičajena čak i za nju, najgrozomorniju rospiju među ženama. Aurorina dela nikada nisu putovala. Nekoliko značajnih evropskih galerija – Stedelajk, Tejt – otkupilo joj je radove, ali je Amerika ostala neprobojna, s izuzetkom porodice Gobler iz Fort Loderdejla na Floridi, bez čijeg bi kolekcionarskog žara mnogi indijski umetnici ostali bez prebijene pare; dakle, moguće je da je zavist nabrusila majčin jezik. „Boga ti, Vasko, kako oni tvoji specijalni komadi iz tranzitnih čekaonica, a?“, zanimala se ona. „Jesi li zapazio da putnici na pokretnim trakama nikad i ne zastanu da bace pogled na tvoje rukotvorine? A tek džet-leg! Da li im pospešuje kritičarske sposobnosti?“ Pred ovim nasrtajima, Vasko se kiselo smeškao i obarao glavu. Nagomilao je ogromno devizno bogatstvo, a nedavno je napustio svoje kuće sa ateljeima u Lisabonu i Njujorku da bi podigao suludu skalameriju navrh brda u Andaluziji, na koju je, šuškalo se, potrošio više nego što je čitava zajednica indijskih umetnika u stanju da zaradi za čitav život. Ova priča, koju on sam ničim nije opovrgavao, samo je još više doprinela njegovoj omraženosti u Bombaju i oštrini Aurorinih napada.
U struku se raširio kao balon, brkovi su mu bili dvostruki dalijevski uskličnici, a masna kosa, razdeljena tik iznad levog uha i zaglađena preko ćele, presijavala se od briljantina. „Nije ni čudo što si još momak“, peckala ga je Aurora. „Na rezervnu gumu dame još i zažmire, ali ti si, dečko moj, otkupio celu fabriku radijalki.“ Jednom su se, eto, Aurorine poruke usaglasile sa javnim mnjenjem. Vreme, koje je bilo blagonaklono prema Vaskovom bankovnom saldu, nije štedelo njegovu reputaciju u Indiji, kao ni njegovo telo. Uprkos nebrojenim narudžbinama koje je dobijao, tržišna vrednost njegovih dela trenutno se nalazila u slobodnom padu, bila su odbačena kao laka i samo naoko zavodljiva, i premda mu je nacionalna zbirka otkupila nekoliko radova još na početku njegove stvaralačke karijere, nije to činila već godinama. A i nijedno od otkupljenih dela trenutno nije bilo izloženo. Među oštrijim kritičarima i mlađom generacijom umetnika, V. Miranda je važio za precvetalu cvećku. Dok se zvezda Ume Sarasvati uspinjala, Vaskova se obrušavala; ali kad se Aurora brecala na njega, zadržavao je odgovore za sebe.
Pikasovsko-brakovska saradnja između Vaska i Aurore nikada se nije ostvarila; uvidevši osrednjost njegovog dara, otišla je svojim putem, dopustivši mu da zadrži atelje u Elefanti samo u ime starih dobrih vremena, a možda i zato što je uživala da joj se nađe pri ruci, kako bi mogla. da se sprda s njim. Abraham, koji je oduvek prezirao Vaska, pokazivao je Aurori isečke iz strane štampe koji su potvrđivali da je V. Miranda, i to ne jednom-dvaput, bio optuživan zbog nasilničkog ponašanja, te da je za dlaku izbegao proterivanje iz Sjedinjenih Država i Portugalije; da je bio prinuđen da se podvrgne opsežnom lečenju u duševnim bolnicama, centrima za odvikavanje od alkohola i klinikama za oporavak narkomana širom Evrope i Severne Amerike. „Otarasi se tog teatralnog starog folera“, preklinjao je on.
Što se mene tiče, sećao sam se onih brojnih Vaskovih nežnosti dok sam bio mali i preplašen, i zbog toga sam ga i dalje voleo, ali sam uviđao da su njegovi demoni odneli pobedu u boju protiv njegove svetlije strane. Onaj Vasko koji nas je posetio na Umino veče, onaj podbuli lakrdijaš iz komične opere, zaista je predstavljao tužan prizor.
Pred kraj noći, kad mu je alkohol oslabio kočnice, prasnuo je. „Da se nosite bestraga, svi vi!“, dreknuo je. „ Još malo pa odoh u moj Benenheli, i ako imam i trunke mozga, neću se nikad više vraćati.“ A onda je iz njega provalila pesma bez melodije. „Zdravo ostaj, fontano Flora“, počeo je. „Zbogom, Hutatma suku.“ Zastao je, zatreptao i zatresao glavom. „Ne. Ne valja. Zdravo ostaj, Marinski pute, zbogom, Netadžija Subasa Čandre Bosa puti!“ (Posle mnogo godina, kad i ja budem osvanuo u Španiji, prisetiću se Vaskove nedovršene pesmice, pa ću je čak tiho za sebe pevati u sopstvenoj obradi.)
Uma Sarasvati prišla je ovoj ružnoj, bolom obuzetoj figuri, položila mu ruke na ramena i poljubila ga u usta.
To je izazvalo neočekivan učinak. Umesto da bude zahvalan – a bilo je mnogih u tom salonu, uključujući i mene, koji bi presrećni primili takav poljubac – Vasko je planuo na Umu: „Judo!“, rekao joj je. „Znam te ja! Poklonica Gospoda Našeg Jude Hrista Izdajice! Znam te, frajlice! Video sam te ja u toj crkvi!“ Uma je pocrvenela do ušiju i ustuknula. Skočio sam da je zaštitim. „Praviš budalu od sebe“, rekao sam Vasku, koji je kočoperno koraknuo unazad, parajući nosom oblake; da bi se, samo tren kasnije, bučno sručio u bazen.
„Dakle, to je bilo to“, mirno je rekla Aurora. „Hajde da igramo tri lika, sedam greha.“
To je bila njena omiljena salonska igra. Bacanjem novčića nasumice bi se odredio pol i starost tri zamišljena lika, a iz šešira bismo izvlačili ceduljice sa smrtnim grehom koji je svaki od njih skrivio. Od okupljenog društva potom se tražilo da smisli priču u kojoj će se pojaviti sve troje grešnika. Ovoga puta tri lika su bili Starija Žena, Mlađa Žena i Mladić; a gresi koji su im pripisani bili su gnev, gordost i razvrat. Čim su izabrali aktere, Aurora, britka kao i obično, a možda i pogođena Vaskovim poslednjim malim uraganom više nego što se dalo videti, povikala je: „Imam ja jednu priču!“
Uma je prva zapljeskala, puna obožavanja. „Da čujemo!“
„Evo ovako“, počela je Aurora, gledajući pravo u svoju mladu počasnu gošću. „Gnevna stara kraljica otkriva da je razvratnog glupana od njenog sina zavela njena mlada i gorda smrtna suparnica.“
„Sjajna priča“, odgovorila je Uma, sva ozarena. „Ohoho! Puna koska mesa. To se traži.“
„Sad je na tebe red“, reče Aurora, smešeći se od uva do uva baš kao i Uma. „Šta onda biva? Šta će uraditi gnevna stara kraljica? Hoće li proterati ljubavnike za sva vremena – hoće li ih prosto skloniti sebi sa očiju?“
Uma se zamislila. „Ne, to nije dovoljno dobro“, rekla je. „Mislim da treba pribeći nekom trajnijem rešenju. Jer, ako jednu takvu protivnicu – tj. ovu gordu mladu pretendentkinju – ne dokrajči, mislim potpuno dokusuri, ta će sigurno krenuti da smoždi gnevnu staru kraljicu. Pa da! Ona želi razvratnog mladog princa samo za sebe, a i kraljevstvo; i biće previše ponosna da bi delila presto s njegovom mamom.“
„Šta onda predlažeš?“, upitala je Aurora, ledeno ljubazna u odjednom utihlom salonu.
„Ubistvo“, odvratila je Uma, sležući ramenima. „To je očigledno priča s ubistvom. Obrni-okreni, neko mora da strada. Bela kraljica jede crnog pešaka, ili će crni pešak, stigavši do kraljičinog mesta, postati crna kraljica i tada pojesti belu kraljicu. Ja barem ne vidim neki drugačiji kraj.“ Aurora je izgledala zadivljena. „Uma, kćeri, pa ti si puna tajni. Zašto mi nisi rekla da si već igrala ovu igru?“
Puna si tajni... Moja majka nije mogla da se oslobodi slutnje da Uma nešto krije. „Stvorila se niotkuda i ušunjava nam se u kuću kao neki gušter“, brinula je Aurora neprestano – kao što, mora se reći, u staro vreme nikada nije brinula o jednako spornoj prošlosti Vaska Mirande. „Ali ko su njeni? Gde su joj prijatelji? Čime se u životu bavila do sada?“ Preneo sam ove sumnje Umi dok su senke ventilatora s tavanice u sobi železničkog konačišta mazile njeno golo telo, a lahor koji se podizao brisao ga i sušio. „Tvoja porodica nema prava da poteže priču o tajnama“, odgovorila je. „Izvini, molim te. Mrsko mi je da pričam gadosti o tvojim najbližima, ali nisam ja ta čija je jedna luda sestra već mrtva, dok se drugoj u manastiru priviđaju pacovi koji govore, a treća pokušava da svojim prijateljicama razveže učkur na pidžami. I molim lepo: čiji je to otac dovde u prljavim poslovima i maloletnim fuficama? I čija majka – oprosti mi, ljubavi, ali moraš to znati – trenutno ima ne jednog, ne dva, već tri švalera?“
Seo sam u krevetu. „Ko ti je to napričao?“, zavapio sam. „Ko te je napojio tim zmijskim otrovom da bi ga sad meni izbljuvala?“
„Ceo grad bruji“, rekla je Uma, grleći me. „Siroti mali. Ti misliš da je ona nekakva boginja, šta li. Ali to zna ceo svet. Broj jedan, onaj parsijski nedotupavko Keku Modi; broj dva, debeli prevarant Vasko Gama; a najgori je broj tri: ono emoovsko kopile Menduk. Da, Raman Filding! Taj dramoser! Žao mi je, ali dama nema kriterijume. Ljudi čak šuškaju da je zavela i rođenog sina – da! moje jadno nevinašce, ne znaš ti šta je rulja! – ali im ja odvraćam da postoje granice, da nije tako, da to mogu lično da posvedočim. Eto, vidiš, tvoj dobar glas sada je u mojim rukama.“
Tom prilikom smo se prvi put zaista posvađali, ali čak i dok sam branio Auroru, u srcu sam osećao istinitost Uminih optužbi. Kekuova pseća odanost bila je nagrađena, a Aurorina beskrajna trpeljivost, uz istovremeno zlostavljanje Vaska, konačno su dobili svoje objašnjenje, posmatrani u kontekstu „upetljanosti“, ma koliko pripadala prošlosti. A pošto ona i Abraham više ne dele postelju, gde je Aurora mogla da potraži utehu? Njena genijalnost i veličina su je izopštili; jake žene plaše i teraju od sebe muškarce, a u Bombaju je bilo malo muškaraca koji bi se usudili da joj se udvaraju. To je objašnjavalo Menduka. Sirov, fizički jak, nemilosrdan, pripadao je malobrojnim muškarcima u gradu za koje Aurora nije bila strah i trepet. Njihov kontakt povodom „Celivanja Abasa Ali-bega“ sigurno ga je uzbudio; primio je od nje mito i verovatno poželeo – tako sam bar nagađao – da je zauzvrat podjarmi. I u mislima sam je video u isti mah razjarenu i ushićenu ovom istinski moćnom spodobom iz kaljuge, ovim divljakom, tom kloakom na dve noge. Ako je njen muž više voleo devojke iz kaveza na Foklandskom putu nego nju, onda će se ona, Aurora Veličanštvena, osvetiti podavši svoje telo Fildingovim šapama i nasrtajima; da, mogu sasvim lepo da zamislim kako bi je to nadražilo, kako bi moglo da razbukti njenu strast. Možda je Uma imala pravo; možda moja majka jeste bila Mendukova drolja.
Nije ni čudo što je postala tako paranoična, što je strepela da je neko prati; kakav zamršen tajni život i koliki gubitak ako bi izašao na videlo! Keku, zaljubljenik u umetnost, sve više prozapadno orijentisan V. Miranda i šovinistički žabac; dodajte tome nevidljivi svet novca i crne berze Abrahama Zogoibija i dobićete upotpunjenu sliku svega onoga što je moja majka istinski volela, tačke njenog unutrašnjeg kompasa, pokazane njenim izborom muškaraca. Posmatrano kroz ovu prizmu, njen opus je izgledao kao neka vrsta bekstva od surove stvarnosti svog karaktera; kao neki otmeni plašt prebačen preko pogani blatne kaljuge njene duše.
Onako smeten, u isti mah sam osetio kako me oblivaju suze i nadolazi erekcija. Uma me je polegla nazad na krevet i opkoračila me, utirući moje suze poljupcima. „Zna li to još neko osim mene?“, pitao sam je. „Mina? Mini? Ko?“
„Prestani više da misliš na svoje sestre“, rekla je ona, njišući se lagano, umirujući. „Ti, jadničak, voliš svakoga, ti bi samo ljubavi. Kad bi samo i njima bilo do tebe koliko je tebi do njih. Trebalo bi samo da čuješ šta su mi napričale o tebi. Nečuveno! Ne znaš kako sam morala da se svađam s njima zbog tebe.“
Prekinuo sam je. „O čemu ti to? Šta mi to govoriš?“
„ Jadničak moj mali“, rekla je, privijajući se uz mene kao pijavica. Kako sam je samo obožavao; kako sam bio zahvalan što u ovom prevrtljivom svetu imam njenu zrelost, njenu vedrinu, njenu ovozemaljsku mudrost, njenu snagu, njenu ljubav.
„Siroti zlosrećni Mavru. Odsad ću ti ja biti porodica.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Salman Ruždi - Page 2 Empty Re: Salman Ruždi

Počalji od Mustra Pet Maj 11, 2018 3:39 pm

Salman Ruždi - Page 2 Yx_RRo_BI6_Tx_Br_Dt-rg_JGtg



15


Slike su postojano gubile boju, sve dok Aurora nije počela da radi samo u crnoj, beloj i povremenim prelivima sive. Mavar je sada postao apstraktna figura, isprepletena šara crnih i belih rombova koji su ga prekrivali od glave do pete. Majka, Ajša, bila je crna, a devojka, Himena, bleštavobela. Mnoge od tih slika predstavljale su ljubavne prizore. Mavar i njegova dama vodili su ljubav na raznim mestima. Izlazili su iz svoje palate da bi krstarili ulicama grada. Tragali su za jeftinim svratištima i ležali goli u sobama sa zatvorenim žaluzinama iznad vozova koji su dolazili i odlazili. Majka Ajša uvek je bila prisutna negde na tim slikama, iza zavese, nagnuta nad ključaonicu, u letu ka prozorima njihovih ljubavničkih gnezda. Crno-beli Mavar bio je okrenut licem svojoj beloj ljubavi, a leđima crnoj majci; ali su obe bile deo njega. I sada su se, na dalekim horizontima ovih slika, gomilale vojske. Konji su topotali, koplja blistala. Kako su godine odmicale, vojske su se primicale.
Ali Alhambra je nepobediva, rekao je Mavar svojoj voljenoj. Naše uporište – kao i naša ljubav – neće nikada pasti.
On je bio crn i beo. Bio je živi dokaz daje moguće jedinstvo suprotnosti. Ali Crna Ajša vukla ga je na jednu stranu, a Bela Himena na drugu. Počele su da ga kidaju nadvoje. Crni rombovi, beli rombovi – padali su iz duboke brazgotine, poput suza. On se otrgao od majke i priljubio uz Himenu. A kad su vojske stigle podno brda, kad se velika bela sila okupila na plaži Čaupati, neka figura u crnom plaštu s kapuljačom iskrala se iz tvrđave, pa niz brdo. Njena izdajnička ruka držala je ključ kapije. Jednonogi stražar opazio ju je i pozdravio. Bio je to plašt njegove gospodarice. Ali u podnožju brda izdajnica je zbacila plašt. Stajala je u bleštavoj belini s ključem Boabdilove tvrđave u svojoj neverničkoj ruci.
Predala ga je opsadnoj vojsci i njena belina se utopila u njihovu.
Palata je pala. Pogled na nju je iščileo: u belinu.
U svojoj pedeset petoj godini, Aurora je dozvolila Kekuu Modiju da prikaže njen opus u okviru velike retrospektive u Muzeju princa od Velsa – prvi put je ova ustanova ukazala takvu čast nekom živom umetniku. Žad, porcelan, skulpture, minijature i drevne tkanine uklonile su se s poštovanjem pred Aurorinim slikama koje su zauzele njihova mesta. Bio je to veliki događaj u životu grada. Transparenti s najavom izložbe bili su okačeni na sve strane. (Apolo Bander, nasip Kolaba, fontana Flora, Čerčgejt, Nariman Point, Civilne linije, Malabarsko brdo, Kempov kraj, Vordenovput, Mahalakšmi, Hornbijevbedem, Džuhu, Sahar, Santa Kruz. O, blagoslovena mantro mog izgubljenog grada! Ova mesta su mi izmakla zauvek; od njih mi je ostalo još samo sećanje. Oprostite mi, molim vas, što podležem iskušenju da ih dočaram, snagom imenovanja, svojim odsutnim očima. Takerova knjižara, poslastičarnica Bombeli, bioskop Eros, Pederov put. Om mani padmé hum...) Za ovu priliku naročito načinjen simbol A. Z. bio je neizbežan; nalazio se na svuda prisutnim plakatima, koji su slati i avionskom poštom, i u svim novinama i časopisima. Otvaranje, koje nije propustila nijedna istaknuta ličnost u gradu, jer bi izostanak s takvog događaja značio društvenu smrt, više je ličilo na krunisanje nego na umetničku izložbu. Auroru su kitili vencima, kovali je u zvezde i zasipali je cvetnim laticama, laskanjem i darovima. Grad joj se duboko poklonio i poljubio joj stopala.
Pojavio se čak i Raman Filding, moćni emoovac, pojavio se žmirkajući svojim žabljim očima i održao govor pun poštovanja. „Neka svako danas vidi šta sve činimo za manjine“, razgalamio se. „Da li se ovakva čast ukazuje nekom Indusu? Radi li se o nekom od naših velikih induskih umetnika? Nije bitno. U Indiji svaka zajednica mora imati svoje mesto, svoje razonode – umetnost i tome slično – sve. Hrišćani, Parsi, džaini, siki, budisti, Jevreji, moguli. Mi to prihvatamo. I to je deo ideologije Ram Radžje, pravilo boga Rame. Samo onda kad druge zajednice silom zaposednu naša induska mesta, kad manjina pokuša da zapoveda većini, tek tada kažemo da mali moraju da se potčine i kleknu pred velikima. To važi i u slučaju umetnosti. I ja sam lično na početku bio umetnik. Zato i ističem, uz određeni autoritet, da umetnost mora da služi i nacionalnom interesu. Madam Aurora, čestitam vam na vašoj povlašćenoj izložbi. A to šta će opstati od umetnosti, istančane elitno-intelektualističke ili narodnopopularne, plemenite ili izopačene, nametljive ili smerne, duhovno uzvišene ili klošarske, spiritualne ili pornografske, složićete se, siguran sam“ – i tu se nasmejao da bi naglasio šalu – „pokazaće samo Vreme.“
Sledećeg jutra „Indijsko vreme“ (bombajsko izdanje), zajedno sa svim ostalim novinama u gradu, donelo je zapažene reportaže s gala otvaranja i opširne i iscrpne prikaze njenog opusa. U tim prikazima duga i istaknuta karijera Aurore da Game Zogoibi dovedena je bezmalo na sam rub potpunog uništenja. Pošto je tokom godina uveliko iskusila vrhunske pohvale, ali i estetske, političke i moralne napade, uz optužbe koje se protežu od nadmenosti, neskromnosti i bestidnosti do odsustva autentičnosti, pa čak i – povodom platna nadahnutog Mantovom pričom „Uz gur-gur rukavac zaliva dhayana the mung the dal od laltaina“, prikrivenih propakistanskih simpatija, moja majka bila je iskusni stari debelokožac; ništa je, međutim, nije pripremilo za nagoveštaj da je, prosto-naprosto, otišla u drugi plan. A opet, u jednom od onih haotičnih ali i radikalnih zaokreta kojima neko društvo u previranju jednostavno obelodanjuje svoje nove stavove, tigrovi kritičarskog bratstva, blistavo pomamljeni i zastrašujuće usklađeni, ostrvili su se na Auroru Zogoibi da bi je rastrgli kao „umetnicu viših slojeva“, u raskoraku s duhom epohe, čak i „pogubnu“ po njega. Tog istog dana, na svim naslovnim stranama glavna priča izveštavala je o raspuštanju Parlamenta nakon raspada antiindirovske koalicione vlade obrazovane posle ukidanja vanrednog stanja, a nekoliko uvodnika poslužilo se kontrastnim poređenjem srećnih okolnosti za ove dve stare suparnice. Aurora tone u pomrčinu, pisalo je na prvoj strani „Vremena“, dok Indiri sviće nova zora.
Na drugom mestu u gradu, u galeriji Gandisa Čemulda, radovi mlade vajarke Ume Sarasvati doživljavali su svoju bombajsku premijeru. Središnje delo na izložbi bila je grupa od sedam grubo zaobljenih, oko metar visokih kamenih figura, s malom šupljinom izdubljenom na vrhu, a svaka je bila ispunjena prahom jarkih boja – skerletnim, ultramarinskim, šafranžutim, smaragdnim, purpurnim, narandžastim, zlatnim. Ovaj rad, naslovljen „Promene/Zamerke suštini majčinstva u postsekularističkoj epohi“, bio je glavni događaj na izložbi „Dokumenti“ u Nemačkoj prethodne godine, i tek sada je vraćen nakon izlaganja u Milanu, Parizu, Londonu i Njujorku. Ovde, kod kuće, kritičari koji su iskasapili Auroru Zogoibi klicali su Umi kao novoj zvezdi indijske umetnosti – mladoj, lepoj i nadahnutoj snažnom pobožnom verom.
To su bila senzacionalni događaji; moj šok povodom ove dve izložbe bio je, ipak, ličnije prirode. Kad sam se najzad našao pred izloženim Uminim radovima – budući da mi je do tog trenutka uporno zabranjivala da je posetim u ateljeu u Barodi – prvi put su mi nagovestili da je u bilo kom smislu pobožna. To što je sad počela da daje intervjue u kojima se izjašnjavala kao sledbenica Rame, u najmanju ruku me je zbunjivalo. Danima posle otvaranja izložbe izjavljivala je da je „zauzeta“, ali je naposletku pristala da se sastane sa mnom u sobi Konačišta iznad Viktorijinog terminusa, pa sam je upitao zašto je od mene skrivala tako bitnu stranu svog bića.
„Za Menduka si čak rekla da je kopile“, podsetio sam je. „A sad po novinama iz tebe na sve strane kulja ovako nešto, što će biti muzika za njegove uši.“
„Nisam ti ispričala ranije zato što je religija nešto sasvim lično“, odvratila je. „A kao što znaš, ja sam možda i malo previše lična osoba. Jeste, mislim da je Filding baraba, mufljuz i zmija, jer pokušava da moju ljubav prema Rami iskoristi kao oružje kojim će udariti na mogulovce, to jest, na koga drugog nego na muslimane. Ali dragi moj dečko“ – uporno je koristila te snishodljive epitete iako sam 1979. hodio zemljom već trideset dve godine, dok mi je telo navršilo šezdeset četvrtu – „moraš shvatiti da, baš kao što ti potičeš iz malobrojne manjine, tako sam i ja deo gigantske induske nacije, a kao umetnica moram da računam s tim. I ja moram da se suočim sa svojim korenima, da se lično saobrazim s večnim istinama. I to se tebe, brajko moj, nimalo ne tiče. Sem toga, ako sam već takav fanatik, gospočiću, šta onda tražim s tobom?“ Što je bio sasvim razuman argument.
Aurora, u svojoj dubokoj osami u Elefanti, bila je drugačijeg mišljenja. „Izvini, ali ta tvoja devojka je najambicioznija osoba koju sam ikada srela“, rekla mi je. „Bez izuzetka. Ona se okreće kako vetar duva, pa svoje javne stavove tera u tom pravcu. Čekaj samo; očas posla naći će se za emoovskim govornicama i kreštaće od mržnje.“ A onda joj se lice smračilo. „Ti misliš da ja ne znam koliko se trudila da mi upropasti izložbu?“, rekla je blagim glasom. „Misliš da nisam ušla u trag njenim vezama s ljudima koji su napisali sve one uvrede?“
Tu mi je prevršilo; ovo je već bilo nedolično. U svom ispražnjenom ateljeu – pošto su svi Mavri bili preneti u Muzej princa od Velsa – Aurora me je gledala u lice upalim očima, preko jednog nedirnutog platna, s četkicama koje su joj ispadale iz podignute kose, poput strela koje promašuju metu. Stajao sam u dovratku, pušeći se od besa. Došao sam već spreman za svađu – jer me je i njena izložba totalno šokirala: pre otvaranja mi nije pokazala ona crno-bela platna, na kojima su njen Mavar u rombovima i njegova snežnobela Himena vodili ljubav naočigled crne majke koja ih netremice motri. Kad je Aurora potkačila Umu – vrlo zanimljivo, besneo sam u sebi, budući da jed kulja iz usta Mendukove tajne naložnice – u meni se pokrenula prava lavina. „Jako mi je žao što ti je izložba čabrirala!“, dreknuo sam. „Ali čak da je Uma i htela da ti namesti te članke, majčice draga, kako bi joj tako nešto pošlo za rukom? Zar ne shvataš koliko joj je neprijatno što je uzdižu na tvoj račun? Jadnoj devojci je to takav blam da se čak ne usuđuje ni da navrati! Od samog početka te je obožavala, a ti je samo zasipaš đubretom. Tvoja manija gonjenja otrgla se kontroli! A što se tiče ulaženja u tragove, šta misliš, kako sam se ja osećao kad sam video one slike na kojima nam ti gviriš i škiljiš u sobu? Koliko me dugo već uhodiš?“
„Pričuvaj se te žene“, rekla je tiho Aurora. „Ona je luda, a uz to i laže. Ona je gušter, krvopija koja je željna tvoje krvi, a ne tebe. Isisaće te kao mango, a onda će baciti kožicu.“
To me je užasnulo. „Ti si bolesna“, razdrao sam se na nju. „Bolesna, bolesna u glavu!“
„Ne ja, sine moj“, uzvratila je još blažim glasom. „Istina, u pitanju je bolesnica – bolesna ili luda. Zla ili naopaka, ili oboje. Ne mogu da se odlučim. Što se tiče njuškanja, priznajem krivicu. Pre izvesnog vremena uposlila sam Doma Minta da sazna pravu istinu o tvojoj tajanstvenoj prijateljici. Mogu li da ti saopštim šta je izbunario?“
„Doma Minta?“ To ime me je izbacilo iz koloseka. Mogla je isto tako da mi kaže i: Herkul Poaro, Megre ili Sem Spejd. Mogla je da kaže i „inspektor Gote“, ili „inspektor Dar“. Svi su čuli za to ime, svi su gledali Mintove misterije, petparačke hronike u stilu onih sa kioska na železničkoj stanici, koje prate karijeru velikog bombajskog privatnog njuškala. O njemu je pedesetih godina snimljena serija filmova, a poslednji je pratio njegovo učešće u čuvenom slučaju ubistva (jer jeste, nekad je postojao i pravi Minto, koji je izistinski bio privatni detektiv), u kojem je nadobudni junak iz Indijske mornarice, komandir Sabarmati, pucao na svoju ženu i njenog ljubavnika, pri čemu je ubio čoveka i ozbiljno povredio ženu. Minto je lično ukebao verolomni par u njihovom ljubavnom gnezdu i dao adresu razjarenom zapovedniku. Do srži potresen incidentom s pucnjavom, kao i negativnim prikazivanjem njegovog lika u filmu čija se radnja zasnivala na tom slučaju, starac se – pošto je već tada bio mator i kljakav – povukao iz posla, a na scenu su stupili pojedinci bujne mašte, stvorivši herojskog supertragača u jeftinim džepnim izdanjima i serijama na radiju (a u poslednje vreme su stare B-produkcije iz pedesetih doživele i filmsku obradu, i to u visokobudžetnim projektima sa superzvezdama), transformišući ga iz prevaziđene prošlosti u mit. Šta je taj tip iz masala beletristike tražio u mojoj životnoj priči?
„Da, onaj pravi“, rekla je Aurora, nimalo neljubazno. „Sada ima preko osamdeset godina. Keku ga je pronašao.“ O, Keku! Još jedan od tvojih momaka za zabavu. O, dragi Keku ga je pronašao, a on je naprosto tako drag, mili dedica, da sam ga odmah uposlila.
„Bio je u Kanadi“, nastavila je Aurora. „U penziji, živeo s unucima, dosađivao se i zagorčavao mladima život do bezumlja. A onda se ispostavilo da je komandir Sabarmati izašao iz zatvora i da se pomirio sa svojom ženom. Šta ti je život! I baš tu, u Torontu, živeli su srećno i dugovečno. Posle toga, kako kaže Keku, Mintu je pao kamen sa srca, vratio se u Bombaj, i uprkos poodmaklim godinama, ni pet ni šest, ponovo se vratio u posao. Keku ga obožava, a i ja. Dom Minto! U ono vreme, znaš, stvarno je bio najbolji.“
„Divota jedna!“, rekao sam što sam zajedljivije mogao. Ali srce, moram da priznam, moje petparačko srce tuklo je kao sumanuto. „I šta taj bolivudski Šerlok Holms ima da kaže o ženi koju volim?“
„Na primer, da je udata“, rekla je Aurora bez uvijanja. „A trenutno se povlači naokolo ne s jednim, ne s dva, već sa tri ljubavnika. Hoćeš slike? S glupim mužem tvoje jadne sestre Ine, Džimijem Šuškom; s tvojim glupim ocem; i s tobom, mojim glupim paunom.“ „Dobro slušaj, jer ću ovo ispričati samo jednom“, odgovorila je Uma na moje uporno raspitivanje povodom njenog porekla. Poticala je iz ugledne – ali nipošto i imućne – bramanske porodice iz Gudžarata, ali je rano ostala siroče. Njena majka, koja je patila od depresije, obesila se kad je Umi bilo dvanaest godina, a otac, učitelj, poludeo je posle ove tragedije i spalio se. Umu je bede spasao jedan ljubazni „strika“ – koji joj, u stvari, nije bio pravi stric već učitelj, kolega njenog oca iz škole – koji joj je plaćao školovanje u naknadu za seksualne usluge (dakle, zapravo nimalo ljubazan). „Od dvanaeste godine“, rekla je ona, „pa sve doskora. Da sam se povela za srcem, oči bih mu iskopala. Umesto toga sam zamolila boga da ga prokune i jednostavno mu okrenula leđa. Možda sad razumeš zašto nerado pričam o svojoj prošlosti. Da mi više nikada nisi to pomenuo.“
Verzija Doma Minta, kako mi je prenela moja majka, bitno se razlikovala. Uma po njemu nije bila iz Gudžarata već iz Maharaštre – druge polovine razdvojene ličnosti nekadašnje države Bombaj – a odrasla je u Puniji, gde je njen otac bio na visokom položaju u policiji. Još kao sasvim mala pokazala je čudesan umetnički dar i uz podsticaj roditelja, bez čije pomoći verovatno ne bi zadovoljila merila koja se traže za dobijanje stipendije na Univerzitetu M. S., gde su je bez izuzetka hvalili kao devojku koja izuzetno mnogo obećava. Ubrzo je, međutim, počela da pokazuje znake ozbiljne duševne neuravnoteženosti. Sad, kad se proslavila, ljudi su se ustezali ili bojali da govore protiv nje, ali je Dom Minto nakon pažljive istrage ustanovio da je u tri navrata prihvatila da uzima jake lekove, kako bi obuzdala svoje učestale duševne poremećaje, ali je sva tri puta prekinula terapiju odmah na početku. Njena sposobnost da se pretvara u suštinski različite osobe u prisustvu različitih ljudi – da postane ono što bi, po njenoj slobodnoj proceni, najviše očaralo datog muškarca ili ženu (ali obično muškarca) – bila je izuzetna, ali radilo se o glumačkom talentu koji ju je doterao do tačke ludila, pa i preko toga. Osim toga, izmišljala je duge, do u tančine razrađene i neverovatno upečatljive priče o svom životu, pa bi ih se zagriženo držala, čak i kada bi je suočili s protivrečnostima u tim naklapanjima, ili sa istinom. Biće da više nije imala jasnu predstavu nekog „autentičnog identiteta“, nezavisnog od ovih izigravanja, a ta egzistencijalna konfuzija počela je da se širi van granica njenog bića i da, kao kakva bolest, zahvata sve one s kojima je dolazila u dodir. U Barodi je postala poznata po zlobnim i prevrtljivim lažima koje je širila, na primer, o nekim fakultetskim profesorima, s kojima je umislila da ima bezumno pomamne ljubavne veze, da bi na kraju njihovim ženama slala pisma navodeći eksplicitne detalje o seksualnim odnosima što je, ne jednom, dovelo do bračnih kriza i razvoda. „Nije ti dopuštala da je posetiš na koledžu“, rekla je moja majka, „jer je tamo svi odreda mrze.“
Njeni roditelji su na vest o duševnoj bolesti svoje kćeri slegli ramenima i prepustili je njenoj sudbini, što u sličnim slučajevima, znao sam dobro, nije nikakva retkost. Nisu se ni obesili, a ni samospalili – ove presne laži ponikle su iz (prilično opravdanog) besa njihove prezrene i odbačene kćeri. Što se pak tiče „pohotnog strikana“: po Aurori i Mintu, nakon što ju je porodica napustila (ali ne u dvanaestoj godini, kao što je tvrdila!), Uma se hitro prilepila za jednog očevog starog poznanika iz Barode, Sureša Sarasvatija, postarijeg zamenika policijskog komesara u penziji, ucveljenog i vremešnog udovca kojeg je mlada lepotica kao od šale zavela i navela na ishitreni brak u trenutku kada joj je, kao razbaštinjenoj devojci, bilo očajnički potrebno poštovanje koje donosi bračno stanje. Ubrzo nakon venčanja, stari je ostao bespomoćan pošto ga je udarila kap („A šta je dovelo do toga?“, pitala me je Aurora. „Moram li da ti sričem slovo po slovo? Ili možda da ti nacrtam?“), i sada je živeo strašnim poluživotom, nem i nepokretan, a negovao ga je samo jedan brižni komšija. Njegova mlada žena je odmaglila, odnoseći sav imetak, i nikada ga više nije udostojila ni pogleda. A sada se, u Bombaju, dobro razmahala. Snaga njene privlačnosti i ubedljivost njenih nastupa dostigli su vrhunac. „Moraš da razvrgneš njene vradžbine i čini“, rekla mi je majka. „Ili si gotov. Ona je kao neka rakšasa iz Ramajane, i ima da ti zaprži čorbu da će sve da se puši.“
Minto je zaista bio temeljit. Aurora mi je pokazala dokumentaciju – krštenicu i venčanicu, poverljive medicinske nalaze do kojih je došao podmazivanjem tamo gde je podmazivanje već uobičajeno, i tako redom – nije bilo mesta sumnji da je njegov izveštaj precizan u svim ključnim pojedinostima. Ali moje srce je i dalje odbijalo da poveruje. „Ti je ne razumeš“, prebacivao sam majci. „Pa dobro, lagala je za roditelje. I ja bih lagao da imam takve roditelje. A možda ni taj bivši žaca Sarasvati nije baš takav anđelak kakvim ga vi prikazujete. Ali da je zla? Luda? Zloduh u ljudskom obličju? Majčice draga, mislim da su na scenu ovde stupili neki lični faktori.“
Tu noć sam probdeo u svojoj sobi, ništa nisam mogao da okusim. Bilo je jasno da moram da prelomim. Ako izaberem Umu, moraću da raskrstim s majkom, verovatno zauvek. Ali ako prihvatim Aurorine dokaze – a u osami između svoja četiri zida morao sam da priznam njihovu uverljivost – onda sam sebe osudio, po svoj prilici, na život bez saputnice. Koliko mi je još preostalo? Deset, petnaest, dvadeset godina? Jesam li u stanju da se suočim sa Svojom mračnom sudbinom sam, bez drage pokraj sebe? Šta je važnije: ljubav ili istina?
Ali ako je verovati Aurori i Mintu, ona me ne voli, ona je samo velika glumica, grabljivica koja živi od tužih strasti, varalica. Odjednom sam shvatio da se mnogi sudovi koje sam nedavno doneo o svojoj porodici zasnivaju na Uminim pričama. Osećao sam kako mi se vrti u glavi. Tlo mi je izmicalo ispod nogu. Da li je istina ono o Aurori i Keku, o Aurori i Vasku, o Aurori i Ramanu Fildingu? Da li je istina da su me sestre ogovarale iza leđa? A ako nije, onda mora biti istina da je Uma – moja najvoljenija! – namerno nastojala da ocrni moje najbliže, ne bi li se ubacila između mene i njih. Odbaciti sopstvenu sliku o svetu i postati u potpunosti zavistan od tuđeg viđenja – nije li to sasvim prikladan opis svakog procesa doslovnog silaska s uma? A u tom slučaju – da se poslužim Aurorinim poređenjem – ja sam bio naopak. A slatka Uma: zla.
Suočen s mogućnošću da zlo postoji, da mi je čisto zlo ušetalo u život ubedivši me da se radi o ljubavi, suočen s gubitkom svega što sam od života želeo, izgubio sam svest. I usnio mračne, krvave snove.
Sutradan ujutro sedeo sam na terasi Elefante, zagledan netremice u blistavi zaliv. Mina je došla da me vidi. Na Aurorin zahtev, i ona je pripomagala Domu Mintu u istragama. Ispostavilo se da niko iz barodskog ogranka OSSZ -a nikada nije ni čuo ni video Umu Sarasvati, niti je znao za njeno učešće u bilo kakvim aktivističkim kampanjama. „Eto, čak se i predstavila kao lažnjak“, rekla mi je. „Kad ti kažem, mali braco, ovog puta mama je potrefila.“ „Ali šta da radim kad je volim“, rekao sam bespomoćno. „I ne mogu da prestanem. Prosto-naprosto ne mogu.“
Mina je sela pored mene i uhvatila me za levu ruku. Progovorila je glasom tako nežnim, toliko nesvojstvenim Mini, da mi je privukla pažnju. „I ja sam je previše volela“, rekla mi je. „ Ali onda je pošlo naopako. Nisam htela da ti pričam. Nije to do mene. A ti ionako ne bi slušao.“
„Šta ne bih slušao?“
„Jednom je došla kod mene pošto je bila s tobom“, rekla je Mina, gledajući u daljinu. „Pričala mi je kako vam je bilo. O tome ko si ti. Ništa. Nema veze. Rekla je da joj se nije dopalo. Rekla je još štošta, ali nek ide dođavola. Nije sad bitno. A onda mi je rekla nešto o meni. To jest, da me ne želi. Poslala sam je u majčinu. Otada ne govorimo.“ ,
„Ona je meni rekla da si ti“, rekao sam sav natmuren. „Mislim, da si ti spopala nju.“
„I ti si joj poverovao!“, prasnula je Mina, a onda me je ovlaš poljubila u čelo. „Naravno da si joj poverovao. Šta ti znaš o meni? Koga ja volim, šta meni treba? A i ti si bio lud od ljubavi. Siroti naivko. Ali sad bi ti bilo bolje da se što pre urazumiš.“
„Zar da je ostavim? Tek tako?“
Mina je ustala, upalila cigaretu, zakašljala se: duboko, nezdravo, kao da se guši. Vratio joj se onaj hrapavi frontovski glas, unakrsno-ispitivački antikorupcijski glas, njen megafonski instrument za borbu protiv ubijanja novorođenih devojčica, protiv satija, protiv silovanja. Bila je u pravu. Nisam imao nikakvu predstavu kako joj je, kakve je odluke morala da donosi, u čijim je naručjima morala da se teši ili zašto bi joj muški zagrljaji mogli biti izvor straha, a ne zadovoljstva. Jeste mi sestra, pa šta? Nisam je čak zvao ni pravim imenom. „U čemu je frka?“, slegla je ramenima dok je odlazila, zamahujući cigaretom na kojoj se nakupio pepeo. „Mnogo je teže ostaviti ovo. Veruj mi na reč. Šutni tu kučku što pre možeš i zahvali bogu što ne pušiš.“
„Znala sam da će pokušati da nas rastave. Znala sam to od samog početka.“
Uma se uselila u stan na osamnaestom spratu s pogledom na Kafovo šetalište, u jednom oblakoderu odmah do hotela Prezident, nedaleko od Modijeve galerije. Stajala je, teatralno skrhana bolom, na balkončiću spram prikladnog operskog dekora s kokosovim palmama, koje se povijaju na vetru, i naglom i obilnom kišom; a onda, zaista, nastupio je drhtaj čulno punačke donje usne, uključili su se suzni kanali. „I da ti rođena majka kaže – to s tvojim ocem! – e, izvini, ali zgadilo mi se! Pih! A tek Džimi Šuškenaruke! Taj glupson od tamburaša kome fali žica! To znaš savršeno dobro da je još od prvog dana na hipodromu mislio da sam ja nekakav avatar tvoje sestre. Sve od tada prati me kao pas sa isplaženim jezikom. I ja bi trebalo da spavam s njim? Bože, s kim još? Možda sa V. Mirandom? Jednonogim čuvarom na kapiji? Zar ja nemam ni trunke srama?“ „A ono što si pričala o svojoj porodici? I strikana?“
„Otkud ti pravo da znaš sve o meni? Previše si navaljivao pa nisam htela da ti kažem. Toliko. To je sve.“
„ Ali to nije istina, Uma. Tvoji roditelji su živi, a dotični strikan ti je muž.“ „To je bila samo metafora. Pa da! Metafora mog bednog života, mog bola. Da me voliš, ti bi to razumeo. Da me voliš, prestao bi da mašeš tom tvojom jadnom pesnicom i metnuo bi je evo ovde, i zatarabio bi ta tvoja slatka usta i metnuo ih evo ovde, i uradio bi ono što dolikuje ljubavnicima.“
„To nije bila metafora, Uma“, rekao sam ja, uzmičući. „To je bila laž. Strašno je što za tebe tu nema razlike.“ Izašao sam natraške kroz ulazna vrata i zatvorio ih, a osećao sam se kao da sam upravo skočio s njenog balkona prema raščupanim palmama. Tako mi je bilo: kao da sam pao. Kao da sam izvršio samoubistvo. Kao da sam mrtav.
Ali i to je bila iluzija. Ono pravo odigraće se tek dve godine kasnije.
Istrajavao sam mesecima. Boravio sam kod kuće, odlazio na posao, izučio marketing i reklamiranje pudera „Bebi softo“, čak me je ponosni otac postavio za šefa marketinga. Probijao sam se kroz kalendar praznih dana. U Elefanti je došlo do nekih promena. Posle debakla s retrospektivom, Aurora se napokon nakanila da izbaci Vaska. To je obavila potpuno ledeno. Pomenula je svoju sve izraženiju potrebu za samoćom, a Vasko se uz hladan naklon saglasio da isprazni svoj atelje. Ako je to bio kraj jedne veze, pomislio sam, onda je uistinu dostojanstven i diskretan: iako sam se, moram priznati, stresao od polarne hladnoće samog događaja. Vasko je došao da se oprosti sa mnom, pa smo zajedno otišli u stripovanu dečju sobu, već odavno nenastanjenu, gde je sve i počelo. „To je sve, narode“, rekao je on. „Vreme je da V. Miranda krene na Zapad. Moram da sagradim jednu kulu u oblacima.“ Potpuno se izgubio u poplavi sopstvenog mesa, izgledao je kao gnusan odraz Ramana Fildinga u vašarskom ogledalu, a usta su mu se iskrivila od bola. Uspevao je da obuzda glas, ali mi u njegovim očima nije promakao odsev onoga što je zaista osećao.
„Bila mi je prava opsesija, sigurno si već shvatio“, rekao je, milujući zidove sa uzvicima (Bum! Tras! Mlat!) „Kao što je bila, jeste i biće tvoja. Možda ćeš jednog dana poželeti da se suočiš s tim. Tada dođi kod mene. Dođi pre nego što mi igla stigne do srca.“ Već godinama nisam razmišljao o Vaskovoj zagubljenoj igli, o njegovoj ledenoj krhotini Snežne kraljice; i pomislio sam kako sada srce ovog izmenjenog i podbulog Vaska treba da strahuje od mnogo običnijih opasnosti nego što su igle. Ubrzo je otišao iz Indije u Španiju, da se više nikad ne vrati.
Aurora je otpustila i svog galeristu. Saopštila je Kekuu da ga smatra lično odgovornim za „fijasko prilikom predstavljanja izložbe u javnosti“. Keku je pak otišao bučno: vraćao se na kapiju svakodnevno tokom čitavih mesec dana, moleći usrdno Lambadžana za prijem (što je ovaj odbijao), šaljući cveće i poklone (koji su bili vraćani), pišući beskrajna pisma (koja su bacana nepročitana). Aurora mu je rekla, pošto više ne namerava da izlaže svoje radove, da više nema potrebu ni za galerijom. Ali Keku je, onako patetičan, bio siguran da ga ona napušta kako bi prešla kod njegovih najvećih suparnika u Čemuldu. Preklinjao je i kukao preko telefona (na koji Aurora nije odgovarala kad bi on zvao), putem telegrama (koje bi spaljivala s prezirom), čak i preko Doma Minta (koji je, kako se ispostavilo, bio poluslepi stari gospodin s plavim naočarima i ogromnim konjskim zubima, nalik na francuskog komičara Fernandela), kome je Aurora naložila da prestane da joj donosi njegove poruke. Nisam mogao da se ne zapitam šta je s Uminim optužbama. Ako su se ovo dvoje navodnih ljubavnika raskantali, šta je onda s Mendukom? Da li je otkačila i Fildinga, ili je on sada jedini obitavao u njenom srcu?
Uma, Uma. Nedostajala mi je. Javljali su se simptomi kolebanja: noću sam osećao kako se pod mojom sakatom rukom kreće njeno fantomsko telo. Dok sam tonuo u san (jad me nije sprečavao da spavam kao top!), pred očima mi se ukazivala scena iz jednog starog filma s Fernandelom, u kojem on, pošto nije znao kako se na engleskom kaže „žena“, rukama dočarava konture ženskih oblina.
Ja sam u snu bio onaj drugi. „ Aha“, klimnuo sam ja. „Boca koka-kole?“
Uma je prolazila pored nas, njišući kukovima. Fernandel se pohotno iscerio i upro palcem u pravcu njene pozadine koja je izmicala. „Moja boca od koke“, rekao je, s razumljivim ponosom.
Čemerna svakodnevica. Aurora je slikala svakoga dana, ali ja više nisam imao pristup u njen atelje. Abraham je radio dokasno, a kad sam ga pitao zašto puštaju da čamim u svetu bebećih guza – mene, sa mojom nestašicom vremena! – odgovorio mi je: „Suviše je toga u tvom životu išlo prebrzo. Prijaće ti da malo usporiš.“ U znak prećutne solidarnosti, prestao je da igra golf s Umom Sarasvati. Možda su i njemu nedostajala njene svestrane čari.
Tišina u raju: tišina i bol. Gospođa Gandi ponovo se vratila na vlast, sa Sandžajem kao svojom desnom rukom, pa se tako ispostavilo da u državnim poslovima ne vlada nikakav moral, nego samo rođačke veze. Setio sam se „indijske varijacije“ Vaska Mirande na temu Ajnštajnove opšte teorije: Sve je rođakativno. Ne odstupa samo svetlost, nego i sve ostalo. Za rođaka ćemo odstupiti od gledišta, odstupiti od istine, odstupiti od kriterijuma za zaposlenje, odstupiti od zakona. D je jednako mc na kvadrat, pri čemu D označava Dinastiju, tu jedinu konstantu u svemiru – jer u Indiji čak i brzina svetlosti zavisi od isključivanja potrošača i hirovitosti snabdevanja električnom energijom. Kuća je utihnula i zbog Vaskovog odlaska. Razuđeno staro zdanje ličilo je na ogoljenu pozornicu po kojoj, poput šuškavih utvara, tumara iscrpljeni glumački ansambl koji je ostao bez teksta. Ili je sada možda glumio na nekim drugim daskama, dok se samo u ovoj kući spustila zavesa.
Neminovno mi je prošlo kroz glavu – u stvari, neko vreme mi je to zaokupljalo većinu vremena u budnom stanju – da je sve to što nas je zadesilo u neku ruku predstavljalo poraz pluralističke filozofije kojim smo svi bili zadojeni. Jer, u slučaju Ume Sarasvati, ispostavilo se da je upravo ta pluralistička Uma sa svojom višestrukom ličnošću, svojom vanredno inventivnom predanošću beskrajnoj rastegljivoj stvarnosti, svojim modernistički provizornim osećanjem za istinu, u stvari bila ćorak; a Aurora ju je spržila – Aurora, taj večiti zagovornik mnoštva protiv jednog, uz Mintovu pomoć otkrila je neke fundamentalne istine, pa je stoga i bila u pravu. Tako je priča o mom ljubavnom životu postala gorka parabola, jedna od onih čijom bi se ironijom naslađivao Raman Filding, jer je u njoj suprotnost između dobra i zla bila izokrenuta.
U ta prazna vremena, početkom osamdesetih, u životu me je održavao Jezekilj, naš večiti kuvar. Kao da je osetio potrebu našeg domaćinstva za razvedravanjem, pribegao je posebnom gastronomskom programu u kojem je kombinovao nostalgiju sa obilnim dodatkom nade. Pre nego što bih se uputio u Zemlju bebi softa, i pošto bih se vratio kući, osećao sam kako sve više i više gravitiram ka kuhinji, u kojoj je on sedeo prekrštenih nogu, uveliko prosed, uz keženje otkrivajući desni, bacajući optimistički lepinjice uvis. „Radost!“, mudrovao je razgovorljivo. „Mladi sahibe, samo ti meni sedi pa ćemo zakuvati srećnu budućnost. Zdrobićemo njene začine i oljuštiti joj češnjeve belog luka, izbrojati kardamome i iseckati đumbir, ugrejaćemo maslo budućnosti i na njemu propržiti masalu da joj izmamimo ukus. Radost! Uspeh u poduhvatima za sahiba, genijalnost u slikama za madam, i krasna nevesta za tebe! Zakuvaćemo i prošlost i sadašnjost, pa će iz njih nastupiti sutrašnjica.“ I tako sam naučio da spremam mesni jatagan (začinjena mlevena jagnjetina u pituljicama od krompira) i piletinu seoski starešina; meni su razotkrivene tajne nadeva od račića, golicavog nepca, dopa i ding-dinga. Postao sam majstor za malčov i naučio da uvaljam kuglice od urmi, što je bio pravi podvig. Izučio sam umeće Jezekiljevog kočinskog specijaliteta, pikantnog pekmeza od crvenih banana, koji mami vodu na usta. I dok sam putovao kroz kuvarove beležnice, zalazeći sve dublje i dublje u taj skroviti kosmos papaje, cimeta i mirođije, duh mi se zaista okrepio; naročito zato što sam osetio da je Jezekilj posle dugog prekida uspeo da me poveže s pričom o mojoj prošlosti. Njegova kuhinja prenosila me je unazad, u davno minuli Kočin, u kome je glava porodice Fransisko sanjao o Gama zracima, a Solomon Kastilja se odmetnuo na more da bi se ponovo pojavio na plavim pločicama u sinagogi. U njegovoj beležnici sa smaragdnim koricama, gde su čuvani recepti, između redova sam ugledao Belu kako se bori s porodičnim poslovnim knjigama, a u miomirisima njegove kulinarske magije nanjušio sam skladište u Ernakulamu, gde se jedan devojčurak zaljubio. I Jezekiljevo proročanstvo počelo je da se ostvaruje. S jučerašnjicom u želucu, osećao sam da imam mnogo bolje izglede.
„Dobra hrana“, kezio se Jezekilj, cokćući jezikom. „Hrana za gojenje. Vreme je da nabaciš malo tibe. Čovek bez tibe ne ume da uživa u životu.“
Dvadeset trećeg juna 1980, Sandžaj Gandi pokušao je da izvede luping nad Nju Delhijem i obrušio se u vlastitu smrt. U isto vreme, tokom perioda nestabilnosti koji je usledio, i ja sam pikirao u pogibelj. Nekoliko dana posle Sandžajeve smrti, čuo sam da je Džemšid Šuškenaruke poginuo u saobraćajnoj nesreći na putu do jezera Povai. Njegova saputnica, koja je nekim čudom ispala iz auta i prošla s manjim posekotinama i ubojima, bila je sjajna mlada vajarka Uma Sarasvati, koju je, kako se pričalo, ovaj mladić nameravao da zaprosi na čuvenom vidikovcu. Četrdeset osam sati kasnije objavljeno je da je gospođica Sarasvati otpuštena iz bolnice i da su je prijatelji odvezli u njen stan. Ona je, sasvim razumljivo, i dalje bila pod dejstvom velikog bola i šoka.
Na vest o Uminoj povredi iz mene su provalila sva osećanja koja sam gajio prema njoj, koja sam tako dugo nastojao da ugušim. Dva dana sam se borio protiv sebe, ali kad sam čuo da se vratila na Kafovo šetalište, izleteo sam iz kuće, rekavši Lambadžanu da idem da procunjam po Visećim vrtovima, i ugrabio taksi istog časa kad sam mu se izgubio iz vidokruga. Uma je otvorila vrata u crnim helankama i labavo privezanom kimonu. Izgledala je usplahireno, kao da je progone. Kao da joj se unutrašnja gravitaciona sila smanjila: delovala je kao klimav skup čestica koje su pretile da se svakog časa razlete.
„Jesi li teško povređena?“, upitao sam je.
„Zatvori vrata“, odgovorila je. Kad sam se ponovo okrenuo ka njoj, razvezala je košulju i pustila je da padne. „Prosudi sam“, rekla je.
Posle toga nas ništa nije moglo razdvojiti. To što je postojalo među nama kao da je samo još više ojačalo dok smo bili razdvojeni. „O, mali moj“, mrmljala je dok sam je milovao svojom izobličenom desnicom. „O, to, da, to. O, mali mali moj.“ A potom: „Znala sam da nisi prestao da me voliš. Nisam ni ja. Govorila sam sebi, dabogda se smrsili konci našim dušmanima. Ko god nam se ispreči na putu, propašće.“
Muž joj je, rekla mi je u poverenju, umro. „ Ako sam toliko opaka žena“, rekla je, „odgovori onda Zašto mi je sve ostavio? Pošto se razboleo, nije više ni znao ko je ko, za mene je mislio da sam služavka. Pa sam zato sredila da se neko o njemu brine i otišla. Ako je to nešto loše, onda sam i ja loša.“ Mirne duše sam joj oprostio. Ne, nisi loša, draga moja, živote moj, ne ti.
Na telu nije imala ni ogrebotine. „Glupave novine“, rekla je. „Nisam čak ni bila u tim glupim kolima. Ja sam išla svojim autom jer sam imala neke planove za kasnije. A on je bio u svom glupom mercedesu“ – kako je samo dražesno izobličila tu reč: murs’deez! – „a ja u svom novom suzukiju. Bezumni frajer je hteo da se trka po tom traljavom putu. Po tom putu kojim prolaze kamioni i autobusi s drogiranim vozačima, pa zaprege s magarcima i kamilama i bog zna šta sve još.“ Zaplakala je; brisao sam joj suze. „Šta sam ja tu mogla? Samo sam vozila kao razumna žena i doviknula sam ne, vraćaj se, nemoj. Ali Džimiju je oduvek falila daska u glavi. Šta da ti kažem? Nije gledao, ostao je na pogrešnoj strani puta posle preticanja, naišla je krivina, a na putu krava, on je pokušao da je izbegne, nije mogao da se vrati u drugu traku jer su tu bila moja kola, sleteo je s puta na desnoj strani i naleteo na topolu. Kraj.“
Pokušao sam da se sažalim nad Džimijem, ali mi nije išlo. „U novinama kažu da je trebalo da se venčate.“ Besno me je pogledala. „Nikada me nisi razumeo“, rekla je. „Džimi je bio niko i ništa. Za mene si oduvek postojao samo ti.“
Sastajali smo se što smo češće mogli. Naše sastanke sam držao u tajnosti od porodice, a Aurora je očigledno otkazala usluge Doma Minta, jer nije ništa saznala. Prošlo je godinu dana; i više od godine. Najsrećnijih petnaest meseci u mom životu. „Dabogda se smrsili konci našim dušmanima!“ Umina prkosna rečenica postala je naše dobro jutro i laku noć.
A onda je umrla Mina.
Moja sestra je nastradala – od čega bi drugog? – od nedostatka vazduha. Otišla je u neku hemijsku fabriku na severu grada, da na licu mesta ispita zlostavljanje mnogobrojnih radnica – pretežno žena iz sirotinjskih četvrti Daravi i Parel – kada je u njenoj neposrednoj blizini došlo do manje eksplozije. „Ispravnost“ hermetičkog rezervoara s opasnim hemikalijama bila je, da upotrebim anestezirani jezik zvaničnog izveštaja, „dovedena u pitanje“. Praktična posledica ovog narušavanja hemijske ispravnosti bilo je ispuštanje povelike količine metil-izocijanida u atmosferu. Mina, koju je eksplozija odbacila i onesvestila, udahnula je smrtonosnu dozu ovog gasa. Zvanični izveštaj nije, međutim, obrazložio zašto je hitna pomoć pozvana s tolikim zakašnjenjem, iako je pobrojao spisak od četrdeset sedam tačaka koje je fabrika prekršila u pogledu propisanih bezbednosnih mera. Osoblje obučeno za prvu pomoć na licu mesta takođe je ukoreno zbog sporosti s kojom je stiglo do Mine i njenog tima. Iako su joj u kolima hitne pomoći dali injekciju natrijum-tiosulfata, umrla je na putu do bolnice. Skončala je u agoniji i iskolačenih očiju, uzalud se mučeći da povrati, boreći se za vazduh dok joj je otrov nagrizao pluća. Umrle su i dve njene koleginice iz OSSZ-a; ostale tri preživele su s teškom posledicama. Nikada nije isplaćena nikakva odšteta. Istraga je zaključila da je ovaj nesrećni slučaj predstavljao smišljeni napad na Mininu organizaciju od strane „neimenovanih agenata ubačenih sa strane“, te stoga fabrika nije mogla da snosi krivicu. Samo nekoliko meseci ranije, Mina je konačno uspela da smesti Kekea Kolatkara iza rešetaka zbog njegovih mućki s nekretninama, ali nikada se nije ušlo u trag vezi između politikanta i ovog ubistva. A Abraham se, kao što smo naveli, izvukao s novčanom globom... slušajte, Mina mu je bila kći. Rođena kći. U redu?
U redu.
„Dabogda se smrsili...“ Uma je zastala usred rečenice, spazivši izraz na mom licu, kad sam joj došao posle sahrane Filomine Zogoibi. „Neću više to“, rekao sam, jecajući. „Neću više zamrsice. Kad te molim.“
Legao sam na krevet i položio joj glavu u krilo. Milovala je moju sedu kosu. „Imaš pravo“, rekla je. „Vreme je da se stvari pojednostave. Tvoji mama i tata moraju da nas prihvate, moraju da se poklone pred našom ljubavlju. Onda ćemo moći da se venčamo pa da nas vidi bog! Živećemo u sreći i veselju, a porodica će dobiti još jednog umetnika.“
„Ona neće hteti...“, zaustio sam, ali mi je Uma stavila prst na usta. „Moraće.“
U takvom raspoloženju Uma je posedovala neopisivu snagu. Naša ljubav je imperativ i gotovo, navaljivala je; ona zahteva, ima pravo da postoji. „Kada to budem objasnila tvojoj majci i ocu, prizvaće se pameti. Sumnjaju li oni u moje dobre namere? E pa onda dobro. Otići ću kod njih, naše ljubavi radi – još večeras! – i dokazaću im da greše.“
Ja sam se protivio, ali mlako. Sve je bilo tako sveže. Srca su im ispunjena Minom, opirao sam se ja, i za nas tu nema mesta. Ona je prelazila preko svih mojih argumenata. Nema tog srca u kom nema mesta za iskazivanje ljubavi, rekla je ona; baš kao što nema sramote koju prava ljubav ne može da izbriše – a sad, kad više nema starog gospodina Sarasvatija, kakva je to mrlja kaljala našu ljubav osim činjenice da je ona već jednom bila udata i da nije nevina nevesta? Zamerke mojih roditelja nisu na mestu. Kako mogu da se ispreče na putu ka sreći svoga jedinog sina? Sina koji je, otkako se rodio, morao na svojim plećima da nosi toliko breme? „Večeras“, ponovila je nepopustljivo. „Ti samo sačekaj ovde. Ja ću otići d,a ih ubedim.“ Skočila je na noge i počela da se oblači. Dok je izlazila, zakačila je vokmen za pojas i stavila slušalice. „Zviždući dok radiš“, iscerila se, puštajući kasetu. Obuzeo me je strah. „Neka ti je sa srećom“ rekao sam nešto glasnije. „Ništa te ne čujem“, rekla je i otišla. Kad je izašla, upitao sam se, više za sebe, zašto li se gnjavila sa vokmenom kad ima savršene muzičke uređaje u kolima. Mora da su se pokvarili, zaključio sam. U ovoj kretenskoj zemlji ništa ne može dugo da ostane ispravno.
Vratila se posle ponoći, blistajući od ljubavi. „Stvarno mislim da će biti u redu“, šapnula je. Ležao sam budan u krevetu; od napetosti, telo mi se pretvorilo u čelični čvor. „Jesi li sigurna?“, upitao sam, preklinjući je da mi ispriča sve. „Oni nisu loši ljudi“, rekla je blago, skliznuvši kraj mene. „Saslušali su sve i sigurna sam da su shvatili suštinu.“
U tom trenutku sam osetio kako mi se život ostvaruje kao nikada dotad, osetio sam kao da mi se zapetljano tkivo desne ruke raspetljava, prerastajući u šaku, zglobove, rastavljene prste i palac. Kad me je opio taj zanos, možda sam čak i zaigrao. Bestraga mu glava, igrao sam: i dernjao sam se, i nacugao se, i onako radostan divlje vodio ljubav. Tonuli smo u san, prepletenih tela. Na rubu da usnim, promrmljao sam još: „Gde ti je vokmen?“
„Ma pusti prokletinju“, šapnula je. „Gutao mi je trake. Stala sam usput i bacila ga u kantu za đubre.“
Kad sam sutra ujutro stigao kući, Abraham i Aurora su me čekali u vrtu, rame uz rame, mračnih lica.
„Šta vam je?“, pitao sam.
„Od ovog trenutka“, rekla je Aurora Zogoibi, „nisi više naš sin. Preduzeti su svi koraci da budeš razbaštinjen. Imaš jedan dan da pokupiš svoje stvari i odeš. Tvoj otac i ja ne želimo više nikad da te vidimo.“
„Potpunio podržavam tvoju majku“, dodao je Abraham Zogoibi. „Gadiš nam se. A sad nam se gubi s očiju.“
(Pale su mnoge grube reči; povišenim tonom, mnoge od njih moje. Neću ih ovde zabeležiti.) „Džajo? Jezekilju? Lambadžane? Hoće li mi neko reći šta se desilo? Šta je ovo?“ Niko ni reči. Aurorina vrata bila su zaključana, Abraham je izašao, a njegove sekretarice dobile su uputstva da mi ne prebacuju vezu kad budem zvao. Na kraju je gospođica Džaja He dozvolila sebi tri reči:
„Hajde, pakuj se!“
Ništa mi nisu objasnili – ni zašto sam proteran, ni zbog čega tako grubo. Kako stroga kazna za takav sitan „zločin“! – zločin što sam se pomamno zaljubio u ženu koja nije po volji mojoj majci! Da budem odsečen s porodičnog stabla, poput sasušene grane, zbog tako bezveznog – ne, tako divnog! – razloga... – ali ne, to nije moglo biti dovoljno. Nije imalo nikakvog smisla. Znao sam da i drugi – većina njih – žive u ovoj zemlji roditeljskog apsolutizma; a u svetu masala filmova te scene tipa da mi više nisi prekoračio prag bile su normalna stvar. Ali mi smo bili drugačiji: i ovo poprište žestoke hijerarhije i prastarih moralnih uverenja zasigurno nije bio moj zavičaj, ovakvoj građi nipošto nije bilo mesto u scenariju naših života! – A opet, očigledno sam se varao, budući da je otpala svaka dalja rasprava. Telefonirao sam Umi da joj saopštim novosti i potom se, nemajući kud, suočio sa svojom sudbinom. Kapija raja se otvorila, a Lambadžan je gledao u stranu. Izašao sam kroz tu kapiju posrćući, a sve mi se vrtelo, bio sam sav pometen, potpuno izgubljen. Bio sam niko i ništa. Od svega što sam ikada naučio nije bilo nikakve vajde, a više nisam mogao reći ni da li išta zaista znam. Bio sam ispražnjen, obezvređen; bio sam, da upotrebim taj izanđali, ali u ovom trenutku prikladni epitet, uništen. Pao sam u nemilost, i od tog užasa svemir se, poput ogledala, rasprsnuo na komadiće. Osećao sam se kao da sam i ja otišao u paramparčad; kao da sam padao po zemlji, ne u sopstvenom obličju, već u vidu hiljadu i jednog izdeljenog lika sebe samog, uhvaćenog u staklenoj srči.
A posle pada: stigao sam kod Ume Sarasvati s koferom u ruci. Otvorila mi je vrata crvenih očiju, raščupane kose, potpuno sluđena. Starinska indijska melodrama kuljala je preko površine našeg lažno uglađenog držanja, kao istina što provaljuje kroz tanku glazuru slatkih laži. Krenula je da mi se piskavo izvinjava. Unutrašnja ravnoteža bila joj je dramatično popustila; sada se istinski raspadala. „O bože – da mi je ikada palo na pamet – ali kako su mogli, pa to pripada praistoriji – davnim vremenima – a ja mislila da su oni neki civilizovani ljudi – mislila sam da to mi verski zaluđenici radimo takve stvari, a ne vi moderni svetovnjački tipovi – o bože, otići ću im opet, evo, iz ovih stopa, zakleću im se da te više nikada neću videti...“
„Nemoj“, rekao sam, još uvek otupeo od šoka. „Molim te, nemoj da ideš. Ne čini ništa više.“„
„Onda ću da učinim ono jedino što ne možeš da mi zabraniš“, kriknula je. „Ubiću se. Učiniću to sad, noćas. Učiniću to iz ljubavi za tebe, da te oslobodim. Onda će morati ponovo da te prime.“ Mora da je usrdno vežbala sve vreme otkako sam joj telefonirao. Sada je bila nenadmašna.
„Uma, ne budi luda“, rekao sam.
„Nisam ja luda!“, dreknula je na mene. „Da mi nisi rekao da sam luda! Cela tvoja porodica govori mi da sam luda! Ja nisam luda! Zaljubljena sam! Žena će učiniti velike stvari za ljubav. Zaljubljeni muškarac ne bi učinio ništa manje za mene, ali ja to ne tražim. Ja ne očekujem ništa veliko od tebe, niti od bilo kog muškarca. Nisam luda, osim što sam luda za tobom! Slobodno reci da sam luda od ljubavi! I – za boga miloga! – zatvori već jednom ta glupa vrata!“
Grozničavo, zakrvavljenih očiju, bacila se na molitvu. Na malom oltaru gospodara Rame, u uglu dnevne sobe, upalila je baterijsku lampu i počela njime hitro da kruži uprazno. Stajao sam tamo, u mraku koji se zgušnjavao, s koferom kraj nogu. Ona to zaista i misli, prošlo mi je kroz glavu. Ovo nije igra. Ovo se zaista dešava. Ovo je moj život, naš život, a ovo je njegovo obličje. Ono njegovo istinsko obličje, obličje iza svih obličja, obličje koje se razotkriva tek u trenutku istine. U tom trenutku preplavio me je nekakav kosmički očaj, drobeći me svojom težinom. Shvatio sam da u stvari i nemam nikakav život. Moj rođeni život mi je oduzet. Privid budućnosti koji mi je kuvar Jezekilj povratio u kuhinji, pokazao se kao obična fantazija. Šta ću sad? Čeka li me kaljuga, ili konačni presudni trenutak dostojanstva? Imam li hrabrosti da umrem za ljubav i time našu ljubav preselim u besmrtnost? Da li sam kadar da učinim to Ume radi? Da li sam kadar da učinim to sebe radi?
„Jesam, i hoću“, rekao sam glasno. Ona je spustila lampu i okrenula se ka meni.
„Znala sam“, rekla je. „Bog mi je rekao da hoćeš. Poručio mi je da si hrabar čovek, da me voliš i da ćeš, svakako, krenuti sa mnom na ovo putovanje. Nisi ti kukavica koja bi me pustila da krenem sama.“
Oduvek je bila svesna da njena spona sa životom nije čvrsta, da će jednom kucnuti čas kada će biti spremna da ga se odrekne. I tako je, još od detinjstva, kao ratnik koji kreće u boj, nosila svoju smrt sa sobom. Za slučaj da je zarobe. Bolje smrt nego sramota. Izašla je iz svog budoara stisnutih šaka. U svakoj ruci je držala po jednu belu tabletu. „Ništa ne pitaj“, rekla mi je. „Policijske kuće skrivaju mnoge tajne.“ Naložila mi je da kleknem s njom pred slikom boga. „Znam da ne veruješ“, rekla je. „Ali mene radi, nemoj da odbiješ.“ Klekli smo. „Da bih ti pokazala koliko sam te oduvek istinski volela“, rekla je, „i da ti konačno dokažem da nikada nisam lagala, progutaću prva. A ako si i ti iskren u svojoj nameri, sledi me odmah, smesta, jer ja ću čekati. O, jedina ljubavi moja.“
U tom trenutku nešto u meni se preokrenulo. Osetio sam otpor. „Ne!“, kriknuo sam i posegao za tabletom u njenoj ruci. Pala je na pod. Uma je vrisnula i bacila se za njom, a bacio sam se i ja. Sudarili smo se glavama. „Au“, otelo nam se oboma. „Ohoho, joj-ajoj. Au.“
Kad mi se glava malo razbistrila, obe tablete ležale su na podu. Posegnuo sam ka njima; ali, onako ošamućen od bola, uspeo sam da se domognem samo jedne. Uma se domogla one druge tablete i zapiljila se u nju, nekako čudno razrogačenih očiju, kao da ju je spopao neki novi, samo njoj znani užas, kao da joj je iznebuha postavljeno neko stravično pitanje na koje ne ume da odgovori.
„Nemoj!“, rekao sam. „Uma, nemoj! To nije rešenje! To je ludost!“
Ta reč ju je žacnula. „Ne govori da je ludo!“, brecnula se. „Ako ti se živi, izvoli pa živi! Ali to će dokazati da me nikada nisi voleo. Dokazaće da si lažov, šarlatan, prevrtljivi umetnik, manipulator, zaverenik, lažnjak. Ne ja: ti. Ti si ćorak, zloća, sotona. Vidiš! Moje jaje je ispravno.“
I progutala je pilulu.
Istog časa licem joj se raširio izraz beskrajnog i istinskog iznenađenja, a za njim izraz mirenja. Onda je pala na pod. Kleknuo sam kraj nje prestravljen, a nozdrve mi je ispunio miris gorkih badema. Njeno lice na umoru kao da je prolazilo kroz hiljadu mena, kao da su se okretale stranice neke knjige, kao da se otresala, jednog za drugim, svih svojih bezbrojnih likova. A potom dođe prazna stranica, i više nije bila niko.
Ne, ne želim da umrem, to sam zasigurno znao. Stavio sam drugu tabletu u džep pantalona. Ko god i šta god da je bila, dobra ili zla, nijedno ili oboje, nije se moglo poreći da sam je voleo. Moja smrt ne bi učinila našu ljubav besmrtnom, već bi je obezvredila. Dakle, živeću i nosiću barjak naše strasti: pokazaću, svojim životom, da je ljubav vrednija od krvi“ od stida – čak i od smrti. Neću da mrem za tebe, moja Uma, već ću za tebe živeti. Koliko god taj život bio surov.
Oglasilo se zvonce na vratima. Sedeo sam sa Uminim lešom u tami. Neko je lupao. I dalje nisam odgovarao. Neko se prodrao. Otvaraj, policija!
Ustao sam i otvorio vrata. Odmorište je bilo preplavljeno plavim uniformama s kratkim pantalonama, tamnim mršavim nogama čvornovatih kolena i rukama koje su stezale razmahnute palice. Inspektor s ravnim šeširom uperio mi je pištolj pravo u lice.
„Vi ste Zogoibi, je li?“, prodrao se iz sveg glasa.
Potvrdio sam.
„Morais Zogoibi, šef marketinga privatnog preduzeća Bebi softo puder za dupe, s ograničenom odgovornošću?“
E baš taj.
„Onda vas na osnovu predočenih mi informacija hapsim pod optužbom za krijumčarenje narkotika i u ime zakona naređujem vam da mirno siđete sa mnom do vozila.“
„Narkotika?“, ponovio sam bespomoćno.
„Razgovor je zabranjen!“, dreknuo je inspektor, još više mi gurajući pištolj u lice. „Zatvorenik ima bez pogovora da sluša instrukcije od nadležnog lica! Napred marš!“
Krotko sam kročio među čvornovate pandure. Tek tada je inspektor spazio telo mrtve žene na podu.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Salman Ruždi - Page 2 Empty Re: Salman Ruždi

Počalji od Mustra Pet Maj 11, 2018 3:41 pm

Salman Ruždi - Page 2 Yxa_Ud_Hm2cg3satwm_JCLcw


III
BOMBAJ CENTRAL




16


U ulici za koju nikada nisam čuo, stajao sam okovan pred zgradom koju nikada nisam video, građevinom takvih razmera da mi je čitavo vidno polje zauzimao jedan jedini bezlični zid, na kom sam odmah tu, desno od sebe, spazio majušna gvozdena vrata – ili bolje reći, vrata koja su izgledala mala, poput metalne mišje rupe, jer su bila utisnuta u taj sivi kameni beskraj. Policajac koji me je uhapsio ćuškao me je svojom palicom, i ja sam poslušno koračao, udaljavajući se od vozila bez prozora kojim su me dovezli sa poprišta strašne smrti moje voljene. Koračao sam kroz taj prazan i utihnuli prolaz sav u čudu, jer bombajske ulice nikada nisu tihe, i nikad, ama baš nikad, nisu bile prazne – u njemu ne postoji gluvo doba noći, ili sam bar ja tako, sve do sada, zamišljao. Prilazeći vratima, uočio sam da su zapravo veoma velika, da se uzdižu iznad mene poput ulaza u katedralu. Koliki li je tek onda taj zid! Iz neposredne blizine gledano, pružao se nad nama i oko nas, zaklanjajući musavi mesec. Srce mi se steglo. Shvatio sam da se jedva i sećam šta se dešavalo na putu dovde. Onako privezan u mraku, očigledno sam izgubio svaki osećaj pravca i proteklog vremena. Gde smo sad? Ko su ovi ljudi? Jesu li zaista policajci? Jesam li ja to stvarno optužen za trgovinu drogom, a sada osumnjičen i za ubistvo; ili sam nehotice skliznuo s neke stranice, iz jedne knjige života u drugu – možda mi je, onako ojađenom i izgubljenom, dok sam pratio tekst, prst skliznuo s rečenice moje lične priče na ovaj drugi, tuđ, nerazumljiv tekst koji se, igrom slučaja, zadesio tu ispod? Da: mora da mi se desilo nekakvo takvo iskliznuće. „Nisam zločinac!“, zavapio sam. „Nije mi mesto ovde, u ovom podzemlju! Posredi je greška!“
„Mani se te lažne nade, ništarijo“, odvratio je inspektor. „Mnogi se demoni podzemlja, mnoge se grdne napasti ovde pretvaraju u izgubljene senke. Nema tu greške, klado neotesana! Ulazi! Trulež je unutra strašna.“
Velika vrata se otvoriše uz silnu škipu i štropot. Iznutra dopreše užasni jauci. „Uh! Aj-aj! Grr! Oj-oj-joj! Avaj!“ Inspektor Sing me je, nimalo uglađeno, gurnuo. „Leva-desna, leva-desna je’n-dva, je’n-dva!“, vikao je. „Hitro, trkom, Belzebube! Čeka te onaj svet!“
Poveli su me kroz mračne hodnike koji su smrdeli na pogan i muke, na ucveljenost i mrcvarenje, pored ljudi koji su pucketali kandžijama i imali, kako se meni činilo, glave zveri i guje otrovnice umesto jezika. Inspektor je otišao, ili se pretvorio u jednu od tih hibridnih nemani. Pokušavao sam da ih upitam nešto, ali mogli su, izgleda, da se sporazumevaju samo fizičkim pokretima. Udarci, guranje, pa čak i vrh biča, koji me je strašno ožario po gležnju: eto, to su, sve u svemu, imali da mi kažu. Odustao sam od priče i kročio dublje u tamnicu.
Posle izvesnog vremena, ispred mene se isprečio neki čovek koji je imao – začkiljio sam i upiljio se – glavu bradatog slona, a u ruci držao gvozdeni polumesec s kojeg su curili ključevi. Pacovi su mu s poštovanjem trčkarali oko nogu. „Na ovo mesto dovodimo bezbožnike kao što si ti“, rekao je on. „Ovde ćeš da iskijaš za svoje grehe. Kinjićemo te kako nisi ni sanjao da je moguće.“ Naredili su mi da se skinem. Tako golog, dok sam cvokotao uprkos toploj noći, gurnuli su me u ćeliju. Jedna vrata – čitav jedan život, čitavo poimanje života – zabraviše se za mnom. Stajao sam u pomrčini, izgubljen.
Samica. Od vrućine je još više smrdelo. Komarci, slama, nekakve barice i svuda, u mraku, bubašvabe. Kad bih zakoračio, krckale su mi pod bosim tabanima. Dok sam stajao u mestu, gmizale su mi uz noge. Panično sam se presamitio u pokušaju da ih se oslobodim i osetio sam da sam kosom dotakao zidove ovog crnog kaveza. Bubašvabe su mi pohrlile po glavi i leđima. Osećao sam ih po stomaku, kako mi se zavlače među stidne dlake. Počeo sam da se trzam poput marionete, udarajući po sebi i vrišteći. Tako je počelo onečišćenje.
Izjutra je slabašna svetlost prodrla u ćeliju i bubašvabe su se povukle da čekaju povratak mraka. Nisam spavao; bitka protiv ovih odvratnih stvorova iscedila mi je svu snagu. Pao sam na gomilu slame koja mi je bila jedina postelja, a pacovi su se razbežali kroz rupe u zidu. Na vratima ćelije otvorio se prozorčić. „Još malo pa ćeš loviti te hrskave bube za jelo“, iskezio se tamničar. „Na kraju se čak i vegetarijanci bacaju na njih; a ti, koliko vidim, ni pre nisi bio biljojed.“
Privid slonovske glave, video sam sada, stvarale su kapuljača ogrtača (uši koje se njišu) i nargila (kao surla). Ovaj tip nije bio nikakav mitološki Ganeša, već najobičnija sadistička zver. „Gde sam ja ovo?“, upitao sam ga. „Nikad u životu nisam dolazio u ovaj deo grada.“
„Eh, vi visoki sahibi“, rekao je on i prezrivo pljunuo ružičasti mlaz pljuvačke prema mojim nogama. „Živite u ovom gradu, a ne znate ništa o njegovim tajnama, o njegovom srcu. Za vas su oni nevidljivi, ali sad ćeš morati da progledaš. Nalaziš se u bajboku Bombaj central. To je utroba grada. Zato i jeste pun govana.“
„Dobro poznajem kraj oko Bombaj centrala“, pobunio sam se. „Železnička stanica, svratišta, bazari. Ali ovo mesto nikada nisam video.“ „Grad se ne pokazuje svakom kopilanu, pičkoliscu i šiljokuranu“, izdrao se čovek-slon pre nego što je uz tresak zalupio prozorče. „Bio si slep, ali sačekaj malo, progledaćeš već.“
Kibla za govna, čanak za kašu, munjevitom brzinom klizim ka potpunom poniženju: poštedeću vas detalja. Moji preci Aires i Kamois da Gama, a i moja majka, proveli su izvesno vreme po zatvorima koje su uvezli Britanci; ali ova ustanova, made in India, iz vremena nezavisnosti, bila je daleko ispod njihovih najcrnjih nagađanja. Ovo nije bio samo zatvor; bila je to i škola. Glad, nemoć, svirepost i očaj dobri su učitelji. Brzo sam učio njihove lekcije – svoju krivicu, svoju bezvrednost i to što su me napustili svi koje bih mogao nazvati svojima. I ne zaslužujem ništa bolje od onog što sam dobio. Svi mi dobijamo tačno ono što zaslužujemo. Sklupčao sam se uza zid, oslonivši čelo na kolena, obgrlivši cevanice, i pustio bubašvabe da defiluju. „Nije to ništa“, tešio me je tamničar. „Čekaj samo da stignu boleštine.“
Živa istina, pomislio sam. Uskoro će me spopasti trahoma, upala uha, rahitis, srdobolja, infekcija mokraćnih puteva. Malarija, kolera, tuberkuloza, tifus. A čuo sam i za nekog novog ubicu, nešto bez imena. Od toga su umirale kurve – pretvarale su se u žive kosture, a onda ispuštale dušu, pričalo se – a svodnici sa Kamatipure zataškavali su celu priču. No šanse da stupim u dodir s nekom kurvom bile su zaista male.
Dok su bubašvabe gamizale, a komarci bockali, osetio sam kao da mi se koža odvaja od tela, kao što sam nekad davno sanjao. Ali u ovoj verziji sna, koža koja se ljuštila odnosila je sa sobom sve sastojke moje ličnosti. Postao sam niko i ništa: ili bolje reći, postao sam ono što su od mene napravili. Postao sam ono što je video tamničar, što je moj nos nanjušio na mom telu, čemu su pacovi, sa sve većom upornošću, počeli da se primiču. Postao sam šljam.
Pokušao sam da se grčevito držim prošlosti. Onako ogorčen i izbezumljen, nastojao sam da raspodelim krivicu; pretežno sam krivio majku, kojoj moj otac nikada nije mogao da kaže ne. – Kakva je to majka koja će se upustiti u ovako bednu provokaciju da bi uništila rođeno dete, svog jedinog sina? – Pravo čudovište, naravno! – O, doba čudovišta nam se bliži. Kali juga – kada će se Kali, naša mahnita mati ukrštenih očiju i crvenog jezika, motati među nama sejući pustoš. – i zapamti, Beovulfe, da je Grendelova majka bila još svirepija od Grendela samog... Auroro, Auroro, kako si se samo lako latila čedomorstva – s kakvom si se hladnokrvnom revnošću rešila da ugušiš poslednji dah rođenog mesa i krvi, da ga izbaciš iz atmosfere svoje ljubavi u bezvazdušne dubine svemira, u kojima će se boriti za vazduh i skončati užasno, iskolačenih očiju i otečenog jezika! – Što me nisi smrvila u prah čim sam se rodio, majko, pre nego što sam postao ovako star-mlad, sa ovom gukom od ruke. Imala si petlju za to – za bubotak i šut, za štip i pljus. Eto vidiš, pod tim udarcima tamna put tvog deteta poprima nijansu kao od masnica i naftnih mrlja. O, kako samo dreči! Od njegovih krikova pomračio se i sam Mesec. A ti si neumoljiva, bez milosti. A kad bude odran, kad postane oblik bez granica, biće bez zidova, tada će mu se tvoje ruke sklopiti oko vrata, a onda – gnjec, gnjac: vazduh provaljuje iz njegovog tela kroz sve moguće otvore, kroz prdež ispušta život, baš kao što si ga jednom ti, majko, u život isprdela... a sad mu je preostao još jedan jedini dah, onaj poslednji uzdrhtali mehurić nade...
„Vidi, vidi!“, podviknuo je tamničar, prenuvši me iz misli punih samosažaljenja i stavljajući mi do znanja da glasno govorim. „Slušaj tim tvojim ušekanjama ono što te se tiče, slonočoveče“, dreknuo sam. „Možeš da me zoveš kako ti god drago“, odvratio je prijazno. „Sudbina ti je već određena.“ Ja sam klonuo, zgrčio se i zario lice u dlanove.
„Lepo si izneo slučaj tužitelja“, rekao je tamničar. „Mnogo moćno, jašta. Da se usereš. A odbrana? I majka mora da se brani, zar ne? Pa ko će onda izreći neku dobru reč za nju?“
„Ovo nije sudnica“, odvratio sam umorno, obuzet mučnom prazninom koja ostaje kad se iskali bes. „Ako ona ima neku drugu priču, neka je ispriča gde god hoće.“
„Dobro de“, rekao je tamničar, tobože me smirujući. „Samo guraj dalje, na dobrom si putu. Meni je trenutno najpreče da se ti dobro zabavljaš. Prva liga! Alal vera, gospodine! Alal vera!“
A mislio sam i na mahnitu ljubav, na sve ljubavi kroz pokolenja Da Gama -Zogoibijevih. Prisećao sam se Kamoisa i Bele, pa Aurore i Abrahama, i sirote Ine koja je zbrisala sa svojim orijentalnim kantri lepotanom Šuškenaruke. Nisam zaobišao čak ni Mini Inamoratu Floreanu, koja je izgubila glavu za Isusom Hristom. I, naravno, razmišljao sam – u beskraj, kao dete koje čačka krastu – o Umi i sebi. Pokušavao sam da se uhvatim za našu ljubav, za puku činjenicu njenog postojanja, iako su se iz dubine javljali glasovi rugalice koji su me ismevali zbog onako krupne greške koju sam sa njom počinio. Pusti je, savetovali su me ti glasovi. Barem sada, posle svega ovog, mani se bede. Ali ja sam i dalje želeo da živim u slatkoj iluziji zaljubljenih: da je ljubav bolja od svega ostalog, pa makar bila i neuzvraćena, osujećena ili suluda. Grčevito sam želeo da se uhvatim za poimanje ljubavi kao stapanja duša, kao mešavine, kao trijumfa nečistog, polutanskog, svega najboljeg u nama nad onim samotnim, izdvojenim, oporim, dogmatskim, čistim što u sebi nosimo; ljubavi kao demokratije, kao pobede vere da nijedan čovek nije ostrvo, pobede Dvojine i Mnoštva nad svim onim besprekornim, podmuklim, aparthejdovskim Jedninama. Upinjao sam se da odsustvo ljubavi doživim kao oholost jer ko, izuzev onoga ko ljubavi nema, može verovati da je potpun, svevideći i da poseduje svekoliku mudrost? Voleti znači izgubiti svemoć i sveznanje. Upravo u neznanju strmoglavljujemo se u ljubav, jer ona i jeste svojevrstan pad. Sklapajući oči, skačemo s litice u nadi da ćemo se lako dočekati na noge. Ali nije uvek lako; pa ipak, govorio sam sebi, ipak, bez tog skoka niko ne dospeva na ovaj svet. Sam taj skok predstavlja rođenje, čak i kad se okonča smrću, bauljanjem za belim tabletama i mirisom gorkog badema na beživotnim usnama voljene.
Neće biti, odgovarali su glasovi u meni. Ljubav te je izigrala, baš kao i tvoja majka.
Mučio sam se da dišem; astma me je satirala i razdirala. Kad bi mi i pošlo za rukom da zadremam, sanjao sam čudne snove o moru. Sve dosad, još nikad mi se nije desilo da spavam a da mi u ušima ne šume talasi, sudari vazdušnih i vodenih sfera, pa sam u snu žudeo za zvukom zapljuskivanja. U mojim snovima more je ponekad bilo isušeno, ili načinjeno od suvog zlata. Ponekad mi se javljalo kao okean od platna, čvrsto prišiven za kopno duž ivica žala. Ponekad je kopno ličilo na pocepanu stranicu, a more na odsev stranice koja se skriva ispod nje. Ovi snovi su mi razotkrivali nešto što mi nije nimalo prijalo: da sam sin svoje majke. A jednoga dana probudio sam se iz morskog sna u kome sam, pokušavajući da umaknem nepoznatim progoniteljima, nabasao na mračnu podzemnu struju, gde mi je neka žena naložila da plivam dok ne ostanem bez daha, jer ću tek tada otkriti onu jednu i jedinu obalu na kojoj mogu da budem bezbedan za sva vremena, obalu same Mašte, i ja sam spremno poslušao, pa sam zaplivao svom snagom, punim plućima; a kad su me naposletku izdala, i okean počeo da prodire u mene, probudio sam se, zasopljen, da bih pred sobom zatekao neverovatnu prikazu jednonogog čoveka s papagajem na ramenu i mapom s blagom u ruci. „Hajde, mali“, rekao je Lambadžan Čandivala. „Vreme je da potražiš svoje blago, gde god ležalo.“
U ruci nije imao mapu s blagom, nego samo blago – tj. nalog za moje trenutno oslobađanje. Ne cedulju lovca na blago, već nalet nenadane sreće. On mi je pribavio čistu vodu i čistu odeću. Čuo sam okretanje ključa u bravi i pomamnu zavist drugih zatvorenika. Tamničara, slonovskog gazde ovog pacovskog legla, ovog pretrpanog žoharskog hotela, nije bilo na vidiku; lakeji su me dvorili, presamićeni i puni poštovanja. Dok sam izlazio, nije bilo nikakvih demona sa životinjskim glavama, koji bi me džarali svojim trozupcima ili arlaukali palacajući zmijskim jezicima. Vrata su bila otvorena, i sasvim obične veličine; zid na kome su se nalazila bio je samo zid. Napolju nas nije čekalo nikakvo čarobno vozilo – čakni naš stari vozač Hanuman u bjuiku s krilcima! – već običan žuto-crni taksi, na čijem je crnom blatobranu sitnim belim slovima pisalo: Pod hipotekom banke Kazana internacional. Zašli smo u poznate ulice nad kojima su stajali dobro znani reklami natpisi proizvođača cipela „Metro“ i higijenskih uložaka „Stejfri“; na daščanim tablama i s neonkama, cigarete „Rotmans“ i „Čarminar“, sapuni „Briz“ i „Reksona“, politura „Vreme“, toaletni papir „Nada“, nim-štapići „Život“ i kana „Ljubav“ odreda su me dočekivali dobrodošlicom. Jer, u mojoj glavi nije bilo ni trunke sumnje da me voze na Malabarsko brdo, a i ako je bilo senke na mom sada sunčanom nebu, to je bilo samo zato što sam bio primoran da u sebi ponovo vodim stare rasprave o pokajanju i oproštaju. Sada mi je, sasvim izvesno, sledovao roditeljski oproštaj: mogu li im na povratku kući zauzvrat ponuditi svoje pokajanje? Ali zabludeli sin dobio je tele ugojeno – bio je voljen – i nikada nije morao da traži oproštaj. Gorke pilule pokajanja zapele su mi u grlu; kao i sva moja rodbina, imao sam suviše mazgovske tvrdoglavosti u krvi. Sunce mu žarko, mrštio sam se, zbog čega ja to uopšte treba da se kajem?
- Upravo dok sam premišljao o tome, spazio sam da se vozimo na sever
- ne u roditeljski zagrljaj, nego sve dalje od njega; ovo, dakle, nije bio povratak u raj, već još jedan stepenik niže u mom padu.
Sav usplahiren, počeo sam da bulaznim. Lamba, Lamba, reci mu. Lambadžan me je smirivao. Trebaće ti neko vreme da se odmoriš, mali. Posle svega što si preturio preko glave, prirodno je da su ti živci napeti. Ali kao protivteža Lambadžanovim rečima, začula se papagajska poruga. To je Tota sa ivice zadnjeg prozora prezrivo kreštao. Skliznuo sam u sedište i sklopio oči, prisećajući se. Inspektor je pretražio Umino telo, a pretresao je i mene. Iz džepa mi je izvadio belu kockicu. „Ovo – šta je?“, upitao je strogo, unoseći mi se u lice odozdo (bio je skoro za glavu niži od mene) i gurajući brkove uz moju bradu. „Pepermint za svež dah?“ Kao navijen, počeo sam bespomoćno da trtljam o samoubilačkom paktu. „Začepi!“, naredio ja ne to inspektor, krcnuvši tabletu napola. „Posisaj, evo, ovo, pa da vidimo.“
To me je otreznilo. Ni za živu glavu se nisam usuđivao da razdvojim usne; inspektor mi je gurkao tabletu prema ustima. Ali umreću od nje, gospodine dragi, leći ću i ohladiću se pored moje preminule ljubavi. „U tom slučaju, nađeno je dvoje mrtvih“, rekao je inspektor, kao da se radi o nekoj jednostavnoj istini. „Tužna priča o ljubavi koja se naopako završila.“
Čitaoče: opirao sam se njegovom naređenju. Šake me dočepaše za ruke noge kosu. U trenu sam se našao na podu, nedaleko od mrtve Ume, čiji je leš tu i tamo obrtala-okretala preterano revnosna rulja u kratkim pantalonama. Čuo sam već o slučajevima kada su ljudi gubili glavu u takozvanim „sučeljavanjima s policijom“. Inspektorove ruke su me zgrabile za nos i stegle... mogao sam da mislim samo na nedostatak vazduha. A kad sam popustio neizbežnom, pop! ulete kobna pilula.
Ali – kao što ste već naslutili – nisam umro. Polovina ove tablete nije bila kao badem gorka, već slatka kao šećer. Čuo sam inspektorove reči: „Mufljuz je ženskoj dao smrtonosnu dozu, a sebi je lepo namenio slatkiš. Znači, posredi je ubistvo! Jasno da jasnije ne može biti.“ I dok se inspektor pretvarao u Hurija Džamseta Rama Singa, Banterovog mračnog banipurskog naboba, ljudi u šortsevima postali su grupa školaraca, strah i trepet nižih razreda. A onda su me valjano unizili, zgrabili me za ruke i noge i odneli me do lifta. I dok je sadržaj moćne tablete počinjao da deluje – brzom brzinom, s obzirom na moj ubrzani sistem – sve je počelo da se menja. „Auh, narode!“, vikao sam, trzajući se grčevito u napadu halucinacija, koji je sve više jačao. „Uuuu, kad vam kažem – puštajte me!“ Jureći za belim zecom, dok je propadala prema Zemlji čuda, kraj muva koje su jahale na drvenim konjićima, jedna devojčica morala je da odluči sta će pojesti i popiti; idi i pitaj Alisu, kao što kaže ona stara pesma. ali moja Alisa, moja Uma, odabrala je po sopstvenom nahođenju, ne obazirući se na količinu; i bila je mrtva, te nije mogla da odgovori. Ne pitaj ništa, pa te neću slagati. Ove reči trebalo bi uklesati na njen nadgrobni spomenik. Šta da mislim o te dve tablete, smrtonosnoj i sanonosnoj? Da li se moja voljena namerila da umre, a mene ostavi da, posle vizija koje ce potrajati izvesno vreme, preživim; ili je htela da posmatra moju smrt očima koje su drogom uzdignute iznad čula? Da li je bila tragična junakinja, ubica ili pak, na neki još nedokučiv način, oboje istovremeno? Uma Sarasvati čuvala je tajnu koju je odnela sa sobom u grob. Pomislio sam u tom taksiju pod hipotekom da je nikada nisam zaista poznavao, niti ću je upoznati. Bila je mrtva, s onim zgranutim izrazom lica, a ja sam se izvukao, ponovo se rodio i stekao novi život. Zaslužila je lep spomen u mom srcu, veru da krivica nije njena i sva velikodušna osećanja koja sam mogao da iznedrim. Otvorio sam oči. Bandra. Bili smo u Bandri. „Šta je ovo?“, upitao sam Lambadžana. „Kakav je ovo trik?“
„Šššš, mali“, smirivao me je on. „Još malo pa ćeš videti.“
U senci plamenog drveta u vrtu svoje vile u Lalgaumu sedeo je Raman Filding, sa slamnatim šeširom, tamnim naočarima i u belom dresu za kriket. Silno se znojio, a u ruci je držao tešku palicu za kriket. „Prvoklasno“, prokrkljao je onim svojim grlenim kreketom. „Borkare, svaka ti čast.“ Ko mu je sad taj Borkar, upitao sam se, a onda sam video Lambadžana kako salutira i shvatio da sam ovom osakaćenom mornaru odavno zaboravio pravo ime. Lamba je, dakle, bio prikriveni MO-ov poslušnik. Rekao mi je da je pobožan, a kao kroz maglu prisećao sam se da je rodom iz nekog sela u Maharaštri, ali postiđeno sam shvatio da ne znam ništa o njemu, i da se nisam ni potrudio da saznam, nikad i ništa. Menduk nam je krenuo u susret i potapšao Lambadžana po ramenu. „Pravi maratski ratnik“, rekao je, zapahnuvši me dahom punim betela. „Divna Mumbai, Marati Mumbai, je li tako, Borkare?“ Iskezio se, a Lambadžan, koji je stajao u stavu mirno koliko god mu je štaka dopuštala, potvrdio je. „Kako skiper kaže.“ Fildinga je razgalio izraz neverice na mom licu. „Šta si ti mislio, čiji je ovo grad?“, upitao je. „Vi na Malabarskom brdu pijete viski sa sodom i brbljate o demokratiji. Ali naši ljudi vam čuvaju kapije. Vi mislite da ih poznajete, ali oni imaju svoje živote i o njima vam ništa ne pričaju. Koga je još briga za vas, bezbožne tipove sa Brda? Sukha lakad ola zelata. Ali ti ne razumeš maratski. Kad bukne suvo pruće, plamen proždire sve. Jednoga dana ovaj grad – moj divni Mumbaj, prozvan po boginji, a ne onaj prljavi, poengleženi Bombaj – zapaliće se od naših ideja. Tada će Malabarsko brdo izgoreti, i doći će radža Ram.“
Okrenuo se Lambadžanu. „Štošta sam već uradio na tvoj nagovor. Optužba za ubistvo je poništena i složili su se da donesu rešenje o samoubistvu. U vezi s drogom, vlasti su se okomile na krupne propalice, a ne na ovu sitnu ribu. A sad mi lepo objasni zbog čega sam sve to uradio.“ „Kako skiper kaže“, odvratio je stari čuvar, a onda je pogledao mene. „Udri, mali“, rekao je.
Bio sam zatečen i iznenađen. „Šta kažeš?“ Filding je nestrpljivo pljesnuo rukama. „Šta je, jesi li gluv?“
Lambadžan me je maltene preklinjao pogledom. Tek tad sam shvatio da se on izložio, da je podmetnuo sebe, ne bi li mene izbavio iz zatvora; sve je stavio na kocku kako bi ubedio Menduka da zbog mene pomera brda i planine. Sada je, izgleda, bio red na mene da mu se odužim za to i osvetlam mu obraz, tako što ću opravdati njegovu hvalu. „Mali – onako, kao u stara dobra vremena“, bodrio me je. „Udri tu, evo, baš tu“, pokazivao je vrh brade. Udahnuo sam i klimnuo glavom. „U ređu.“
„Dopušta li skiper da odložim papagaja?“ Filding je nestrpljivo odmahnuo rukom i smestio se, nalik na brdo testa, u natprosečno veliku – ali još uvek škripi podložnu – narandžastu trščanu stolicu, postavljenu kraj jezerceta s lokvanjima. Mumbadevini kipovi okupili su se oko njega da posmatraju spektakl. „Čuvaj jezik, Lamba“, rekao sam i zamahnuo. On je pao kao klada i ostao da leži kraj mojih nogu, obeznanjen,
„Bogme si dobar“, zakreketao je Menduk zadivljeno. „Pričao mi je da je ta tvoja nakazna pesnica pravi malj koji vredi imati. Izgleda da je bio u pravu.“ Lambadžan je dolazio k sebi, polako, nameštajući vilicu. „Nemaš brige, mali“, bilo je prvo što je rekao. Menduk se na to upustio u jednu od svojih čuvenih govorancija. „A da li znaš zašto je u redu što si ga udario?“, povikao je. „Zato što sam ja tako rekao. A zbog čega? Zato što ja posedujem njegovo telo, kao i dušu. A kako sam ih stekao? Tako što sam se pobrinuo za njegove. Ti, bratac, i ne znaš koliko rođaka on ima na selu. Ali ja već godinama školujem tu dečurliju i rešavam njihova zdravstvena i higijenska pitanja. Abraham Zogoibi, matori Tata. K. О. Baba, Krokodil Nandi, Keke Kolatkar, Birle, Sasuni, pa i sama Majka Indira – svi su oni umislili da su glavni, a pritom ni ovoliko ne mare za Običnog Čoveka. A taj mali čova ubrzo će im pokazati koliko greše.“ Naglo sam počeo da gubim zanimanje za ove visokoparne baljezgarije, a on je prešao na prisniji ton. „ A ti, Malju, prijane moj“, rekao je. „Tebe sam vaskrsao iz mrtvih. Sad si moj zombi.“
„Šta hoćete od mene?“, upitao sam, ali sam, još dok sam izgovarao reči, znao ne samo pitanje već i odgovor koji ću dobiti. Kad sam nokautirao Lambadžana, oslobodilo se nešto što je čučalo zarobljeno celog mog života, nešto zbog čije mi je zarobljenosti moje celokupno dotadašnje bitisanje odjednom izgledalo neispunjeno, pasivno, besciljno; s njegovim oslobađanjem, u meni se rasprsnula i moja lična sloboda. Istog trena sam znao da više ne treba da živim od danas do sutra, u čekanju; ne treba više da se slepo povinujem poreklu, vaspitanju i nesreći, već da oživim, najzad i konačno, sebe – onog pravog sebe, čija se tajna krije u tom izobličenom udu koji sam predugo gurao duboko u džepove. Ali ne više! Sada ću ponosno zavitlati njime. Od sada ću živeti kroz svoju pesnicu: biću Malj, a ne Mavar.
Filding je govorio, reči su nadolazile brzo i grubo. Znaš li ko je tvoj tatica, tamo gore, visoko u Tornju Šunaru? Čovek koji je iz svog okrilja odbacio jedino muško dete, možeš li da pojmiš dubinu njegovih zlodela, obim njegove bezočnosti? I šta uopšte znaš o šefu muslimanske bande koji se izdaje pod imenom Brazgotina?
Priznao sam da ne znam ništa. Menduk je samo odmahnuo rukom. „E pa, saznaćeš. Droga, terorizam, muslimani moguli, kompjuteri za navođenje projektila, skandali oko banke Kazana, nuklearne bombe. Bože blagi, kako se vi manjine samo držite zajedno. Kako se grupišete u bande protiv Indusa, a mi smo tako prostodušni da i ne vidimo kolika nam opasnost od vas preti. Ali sada te je tvoj otac isporučio meni, pa ćeš sve doznati. Ja ću ti lično ispričati o robotima, o proizvodnji visokotehnoloških veštačkih ljudi koji se bore za prava manjina, a napadaju i ubijaju Induse. I o kebama, o maršu manjinskih beba koje će izgurati našu blagoslovenu odojčad iz kolevki i preoteti im njihovu svetu hranu. Eto, takve planove oni kuju. Ali neće im uspeti. Hindustan je zemlja Indusa! Potući ćemo mi tu osovinu Brazgotina-Zogoibi, pa šta košta da košta. Nateraćemo ih da padnu na kolena. Moj zombi, maiju moj: jesi li sa nama ili protiv nas, hoćeš li biti desnopravičan ili krivolevičan? Kazuj: jesi li sa nama ili ne?
Prigrlio sam sudbinu bez oklevanja. Nisam se, pritom, ni zapitao postoji li neka veza između Fildingove antiabrahamovske tirade i njegove navodne bliskosti s gospođom Zogoibi; bez ikakve smetnje i zadrške, svojevoljno, čak radosno, skočio sam. Tamo kuda si me ti poslala, majko – u tminu, daleko od tvojih očiju – tamo sam odlučio da odem. Pogrde koje si mi nadenula – odbačen, izopšten, nedodirljiv, gnusan, ološ – prikačiću na svoja prsa i prihvatiću ih. Osramoćen, poneću svoju ljagu i nazvaću je ponosom – nosiću je, o slavna Auroro, kao skerletno slovo utisnuto poput grba na moje grudi. Sada ponirem u bezdan s tvog brda, ali ni ja, ovde prisutni, nisam anđeo. Moje posrnuće nije Luciferovo, već Adamovo. Ja padam u svoju muškost. I zato padam beskrajno srećan.
„Pravičan, kako skiper kaže.“
Menduku se na to oteo silovit radosni uzvik, pa je krenuo da se batrga ne bi li ustao iz stolice. Lambadžan – Borkar – prišao je da mu pomogne. „Tako, tako“, mrmljao je Filding. „Elem, taj tvoj malj imaće široku primenu. Uzgred, jesi li vičan još čemu?“
„Kuvanju, skiper-kapitene“, rekao sam smesta, setivši se onih srećnih dana provedenih u kuhinji s Jezekiljem, uz beležnice pune recepata. „Angloindijska ljuta maligatani čorba, meso u kokosovom mleku na južnoindijski način, muglajski kormasi, kašmirski širmal, rešmi kebabi; goanska riba, hajderabadski brindžal, dum-pirinač, jela sa menija Bombajskog kluba, sve odreda. Ako vam je po ukusu, čak i ružičasti, zasoljeni namkinčaj.“ Fildingovom oduševljenju nije bilo kraja. Radilo se, bez sumnje, o pravom sladokuscu. „Pa ti si onda istinski svestran“, rekao je i pljesnuo me po leđima. „Da vidimo jesi li probna klasa, možeš li da zauzmeš i zadržiš nadasve važnu poziciju šestice. R. Dž. Hadli, K. D. Volters, Ravi Šastri, Kapil Dev.“ (Indijski igrači kriketa u to vreme bili su na turneji po Australiji i Novom Zelandu.) „U mom timu za takvog dasu uvek ima mesta.“
Moje službovanje kod Ramana Fildinga otpočelo je, što bi on rekao, na „punktu za upoznavanje gostiju“, u njegovoj domaćoj kuhinji, na veliko nezadovoljstvo njegovog stalnog kuvara Čagana Petoprstogriz, škrbozubog gorostasa koji je izgledao kao da u svojim ogromnim ustima nosi celo jedno prenatrpano groblje. „Čaga-baba je teška sirovina“, rekao je Filding s divljenjem, objašnjavajući kuvarev nadimak dok mi je predstavljao ostale. „Jednom je na rvanju odgrizao svom protivniku prste na nogama, svih pet u jednom cugu!“ Čagan me je ošinuo pretećim pogledom – a štrčao je kao neka nedolično aljkava prikaza strašila u toj, inače besprekornoj kuhinji – a onda se dao na oštrenje nekih ogromnih noževa, uz preteće mumlanje. „ Ali on je u suštini pravi medenjak!“, galamio je Filding. „Je l’ tako, Čago? A sad prestani da se duriš. Gostujućeg šefa kuhinje treba pozdraviti kao brata. A možda i ne baš“, rekao je odjednom, smrknuto se okrenuvši ka meni. „Znaš, u onom rvačkom meču protivnik mu je bio rođeni brat.“ Kakvi su to prstići bili, ljudi moji! Kao ćuftice, ako ne računamo štrokave nokte! Prisetio sam se Lambadžanove stare priče kako mu je nogu tobož odgrizao ogromni slon, pa sam se upitao koliko takvih čudnih pripovesti o izgubljenim rukama i nogama kruži gradom, vezujući se za vinovnike ili žrtve. Pohvalio sam Čagana za blistavu kuhinju i rekao posluzi da očekujem da sve ostane na istom nivou. Ljubav prema redu je nešto što delim sa starom škrbamacom, rekao sam, ne pominjući pritom blago nehajni Petoprstogrizov lični stil; a uz to, dodao sam u sebi, i ratno oruđe. Njegove zubekanje i moj malj: tuk na luk, ili sam barem ja tako mislio. Nasmešio sam mu se što sam ljubaznije mogao. „Nema problema, skiper-kapitene“, rekao sam novom šefu. „Nas dvojica ćemo se slagati cakum-pakum.“
U vreme dok sam spremao hranu za Menduka upoznao sam neke od njegovih tajni. Da, znam da su danas u modi memoari tipa ispovesti Hitlerovog sobara, i da su mnogi ljudi protiv takvih ispovesti, tvrdeći kako ne bi trebalo pridavati ljudsku crtu onome što je neljudsko. Ali stvar i jeste u tome što oni nisu sasvim neljudski, ti Hitlerčići a la Menduk, i da upravo u njihovoj ljudskosti moramo da pronađemo svoju i kolektivnu krivicu, krivicu ljudskog roda za zlodela ljudskih bića; jer, ako su oni čisti monstrumi – ako su u pitanju samo King Kong i Godzila koji žare i pale dok ih ne udese avioni, onda je svima nama oprošteno.
Ja lično ne želim oproštaj. Po sopstvenoj volji, opredelio sam se i živeo svoj život. Ali ne više! Gotovo je! No da se vratim priči.
Pored svojih brojnih nimalo induskih ukusa, Filding je voleo i meso. Jagnjetinu (to jest bravetinu), bravetinu (to jest jaretinu), kimu, piletinu, kebabe; nije znao šta je dosta. Bombajske Parse, hrišćane i muslimane koji jedu meso – a prema kojima je, u mnogim drugim pogledima gajio isključivo prezir – često je hvalio baš zbog nevegetarijanske kuhinje. Ovo pak nije bila jedina protivrečnost u samom sklopu tog žestoko nedoslednog čoveka. Održavao je i brižljivo gajio malograđansku fasadu, a svuda po kući i oko nje okružio se drevnim Ganešama, Šivama Nataradžama, bronzama iz Čandele, radžputskim i kašmirskim minijaturama koje su pokazivale njegovo istinsko zanimanje za visoku indijsku kulturu. Bivši karikaturista nekada je pohađao i umetničku školu, i premda to nikad ne bi javno rekao, izvestan uticaj se zadržao. (Nikada nisam pitao Menduka za svoju majku, ali ako ju je zaista privukao, dokazna građa po njegovim zidovima pokazala mi je zašto. Premda je ta dokazna građa ukazivala na još nešto, opovrgavajući postavku da umetnost navodno oplemenjuje svojom snagom. Menduk je posedovao kipove i slike, ali je njegova moralna građa i dalje bila sumnjivog kvaliteta, što bi njega, da mu je to neko predočio, nesumnjivo ispunilo ponosom.)
Što se pak tiče gizdavaca s Malabarskog brda, držao je taj i do njih; i to mnogo više nego što je želeo da prizna. Laskalo mu je upravo moje porodično poreklo: pretvoriti Moraisa Zogoibija, jedinog sina velikog Abrahama, u svog ličnog čoveka-malja razgaljivalo ga je neizmerno, bez obzira na to što sam zapravo razbaštinjen. Dodelio mi je stan u svojoj kući u Bandri, i prema meni se uvek ponašao s mrvicom nežnosti koju nije udeljivao nikom drugom u svojoj sviti; povremeno bi mu se na hindiju umesto zapovedničkog „ti“ omaklo zvanično „vi“, aap kojim se ukazuje poštovanje. Mojim kolegama svaka čast što nisu pokazali ni najmanji znak gnušanja prema ovakvom ponašanju, a meni, rekao bih, nimalo ne služi na čast što sam prihvatao sve što mi se nudilo – redovnu upotrebu kupatila s tekućom toplom i hladnom vodom, poklone u odeći, čašćavanje pivom. Razmažen odgoj ostavlja trag razmaženosti u krvi.
Zanimljivo je koliko je gradskoj plavoj krvi bilo stalo do Fildinga. Nepresušna reka posetilaca priticala je iz Everest vila i Kančendžunga Bhavana, iz Daulagiri Nivasa, Nanga Parbat hausa i palate Manaslu i svih ostalih superpoželjnih, superneboderskih Himalaja s Brda. Najmlađi, najslađi i najdoteraniji mladi mačori iz gradske džungle dolazili su da vrebaju po njegovom lalgaumskom lovištu, i svi su oni bili gladni, ali ne mojih đakonija: gutali su Mendukove reči, laptali svaki njegov slog. A on je bio protiv sindikata, a za slamanje štrajkova, protiv zapošljavanja žena, a za sati, protiv sirotinje, a za bogataše. Bio je protiv gradskih dođoša, pod čim je podrazumevao sve one koji ne govore maratski, pa čak i rođene Bombajce, a za njegove prirodne žitelje, kao i njuške iz centralne Maharaštre koje tek što su poiskakale iz autobusa. Bio je protiv korumpiranosti Kongresa (I), a za direktnu akciju, što je po njemu značilo paramilitarno dejstvovanje u smislu podrške političkim ciljevima i instituciji njegovog ličnog sistema potkupljivanja. Ismevao je marksističku analizu društva u svetlu klasne borbe i veličao prednost koju su Indusi pridavali večnoj stabilnosti kaste. Kad je reč o nacionalnoj zastavi, bio je za boju šafrana, a protiv zelene. Govorio je o zlatnom dobu pre najezda, kada su pošteni Indusi i Induskinje mogli slobodno da se kreču. „Sada su naša sloboda i naša voljena nacija sahranjene pod zdanjima koja su podigli ovi zavojevači. Upravo tu pravu naciju moramo da povratimo i izvučemo ispod naslaga tuđinskih imperija.“
Dok sam posluživao svojeručno spravljana jestiva, prvi put sam čuo za postojanje spiska svetih mesta po kojima su muslimani, koji su porobili zemlju, namerno izgradili džamije tamo gde su rođena različita hinduistička božanstva – i to ne samo na njihovim rodnim mestima već i na njihovim seoskim prebivalištima i u ljubavnim gnezdima, a njihove omiljene dućane i mehane, u kojima su najviše voleli da obeduju, da i ne pominjemo. Gde će se sad jedno pošteno božanstvo uveče provesti? Sve najbolje lokacije zakrčili su minareti i kupole u obliku glavice belog luka. Neće to tako ići! I bogovi imaju svoja prava, njima se mora vratiti njihov drevni način života. Zavojevači moraju biti suzbijeni.
Obesna mlađarija s Malabarskog brda oduševljeno je aminovala. Vidi, stvarno, kampanja za božanska prava! Ima li išta visprenije i britkije? – Ali kada su počeli, onako galamdžijski, da unižavaju kulturu indijskog islama, koja je poput nekog palimpsesta ležala preko lica Majke Indije, Menduk je skočio na noge i zagrmeo na njih, tako da su se skutrili na svojim mestima, manji od makovog zrna. Onda bi zapevao gazele, recitovao naizust urdsku poeziju – Faiza, Džoša, Ikbala – i raspredao o divotama Fatehpur Sikrija i krasoti Tadž Mahala obasjanog mesečinom. Zaguljen neki tip, nema šta.
Bilo je i žena, ali tek onako, usput. Privođene su mu noću i on bi ih izbalavio, ali nikada nije bio preterano zainteresovan. Njega je pokretao nagon za moći pre nego za polnim opštenjem, te su mu žene bile dosadne, bez obzira na to koliko se prilježno trudile da mu zaokupe pažnju. Moram da napomenem da nikada nisam otkrio bilo kakav trag svoje majke, a ono što sam video ukazivalo mi je da je bilo kakva veza između nje i mog novog poslodavca mogla biti jedino afera vrlo kratkog daha.
Više mu je ležalo muško društvo. Bilo je večeri kada je, u društvu neke grupe MO-ovog podmlatka, s trakama boje šafrana oko glava, objavljivao svojevrsnu improvizovanu mačo mini-olimpijadu. Bilo je tu obaranja ruku i rvanja na rogozini, nadmetanja u sklekovima i bokserskih mečeva u dnevnom boravku. Podgrejano pivom i rumom, okupljeno društvo bi dostiglo tačku znojave, bučne, promukle i naposletku iscrpljene obnaženosti. U tim trenucima Filding je izgledao istinski srećan. Zbacio bi sa sebe tuniku s cvetnim dezenom, razvlačio bi se među svojim poslušnicima, a svrbelo ga je, pa se češao, podrigivao, prdeo, pljeskao stražnjice i tapšao butine. „Sad niko ne može da nam doaka!“, rikao je tonući u stanje dionizijskog blaženstva. „Sto mu gromova! Svi smo kao jedan.“
I ja sam se priključivao po potrebi, te je na tim noćnim bokserskim mečevima Maljev ugled nezadrživo rastao. Nauljena i znojava tela obnaženih članova Podmlatka ležala su na podu dok im se odbrojavalo. (Okupljeni olimpijci, zbijeni oko nas u nepravilnom kvadratu, skandirali su brojeve u glas: „Devet! Deset... kraaaj!“ A Petoprstogriz je, naravno, bio šampion u rvanju.
Da se razumemo: ne poričem da je Menduk imao mnoge osobine koje su u meni budile duboko gađenje i odvratnost, ali sam se izdresirao da ih prevaziđem. Svoju sreću sam prikačio za njegovu zvezdu. Odbacio sam ono staro, jer je i ono odbacilo mene, pa nije bilo nikakvog smisla unositi njegove stavove u moj novi život. Biće ovako, odlučio sam čvrsto: postaću kao ovaj čovek. Proučavao sam Fildinga u detalje. Moram da govorim kao on, da radim isto što i on. On je predstavljao ono novo, predstavljao je budućnost. Izučiću ga kao rutu putovanja.
Prošle su nedelje, pa meseci. Moj probni period je istekao; prošao sam neke nevidljive provere. Menduk me je pozvao u svoj ofis, onaj sa zelenim žabofonom. Kad sam ušao, pred sobom sam ugledao priliku tako stravičnu i do te mere čudovišnu da me je u naletu prosvetljenja ispunjenog jezom ošinulo saznanje da zapravo nisam ni napuštao onaj sablasni grad, onaj drugi Bombaj central u koji sam se uvalio posle hapšenja na Kafovom šetalištu, a iz koga me je izbavio Lambadžan, kako sam u svojoj naivnosti verovao u onom lizing-taksiju tokom blagoslovene vožnje u slobodu.
Bila je to prilika čovečja, ali sa metalnim delovima. Oveća čelična ploča bila mu je nekako prišrafljena s leve strane lica, a i jedna ruka mu je takođe bila sjajna i glatka. Gvozdena ploča na grudima, kako sam postepeno razabrao, nije bila deo njegovog tela, nego čisto razmetanje, izazovni ukras na ovom jezivom kiborškom liku skrpljenom od metalnog obraza i ruke. A radilo se o modi. „Reci zdravo Samiju Hazareu, našem Limenku“, rekao je Menduk, sedeći za svojim radnim stolom. „On je kapiten jedanaestorke kojoj si dodeljen. Vreme je da skineš kuvarsku kapu, navučeš dres i istrčiš na teren.“
Ciklus „Mavar u izgnanstvu“ – niz protivrečnih „mračnih Mavara“ poteklih iz žestoke ironije zauzdane bolom, koje su kasnije nepravično kritikovali zbog negativnog naboja, cinizma, čak i nihilizma – predstavljao je najvažniji opus poznijih godina Aurore Zogoibi. U njima nije napustila samo motive sa svojih ranijih slika, palatu na brdu i morski žal, već i samu ideju o „čistom slikarstvu“. Skoro svaki rad sadržavao je elemente kolaža, a tokom vremena ti elementi postali su glavno obeležje ove serije. Lik Mavra, koji je objedinjavao pripovedača/pripovest, uglavnom je još bio prisutan, ali je sve više poprimao odlike suvišnog tovara, smešten u okruženje neispravnih i odbačenih predmeta, od kojih su mnogi bili reciklirani, delovi gajbi ili konzervi od hrane, pričvršćeni za sliku i premazani bojom. Neobično je bilo odsustvo i sultana Boabdila, kog je Aurora sama osmislila, sa slike koja je u drugoj mavarskoj seriji ostala poznata kao prelazna, u onom diptihu pod nazivom „Himenina smrt“, čiju centralnu figuru na levom panou – ženski leš privezan za drvenu metlu – kroz vazduh nosi moćna i razdragana gomila, poput kipa Ganeše koji jaše na pacovu probijajući se prema vodi na dan Ganpatijeve svetkovine. Na drugom, desnom panou, gomila se raspršila, a kompozicija se svela samo na deo obale i vodu, u kojoj, među polomljenim idolima, praznim flašama i raskvašenim novinama, leži mrtva žena, privezana za dršku metle, modra i naduvena, bez trunčice lepote i dostojanstva, srozana na otpadak.
Kad se Mavar ponovo pojavio, zatekao se u krajnje mitologizovanom okruženju, na nekakvom ljudskom otpadu, za koji je nadahnuće pronašla u džopadpati udžericama, krovinjarama nesrećnika koji žive po pločnicima, u skrpljenim građevinama ogromnih sirotinjskih i radničkih bombajskih četvrti. Ovde je sve izvedeno u kolažu, daščare napravljene od odbačenog gradskog krša, zarđalog talasastog lima, komada kartonskih kutija, čvornovatog naplavljenog drveta s morske obale, vrata slupanih automobila, vetrobrana nekog zaboravljenog tempa; i stambene zgradurine sazdane od otrovnog dima, od slavina za česmu oko kojih padaju kobne čarke među ženama u redu (npr. Induskinje protiv „Ben Isak“ Jevrejki), od samoubistava kerozinom i neplaćenih kirija koje, sejući užasno nasilje, kupe Baije i Patani iz gangsterskog podzemlja; i ljudski životi, pod pritiskom koji se oseća jedino na dnu gomile, takođe su postali složena celina, skrpljeni poput njihovih domova, sklepani od komadića sitnog lopovluka, krhotina prostitucije i delića prosjačenja, ili u slučaju onih s malo više samopoštovanja, od papirnih girlandi, minđuša, trščanih korpi, košulja od jedne paise po šavu, kokosovog mleka, čuvanja kola, čišćenja cipela, kolača, karbolnog sapuna. Ali Aurora, koja nikada nije mogla da se zasiti izveštavanja s lica mesta, otišla je u svojoj viziji još nekoliko koraka dalje; u njenim radovima i sami ljudi su bili sazdani od đubreta, kao kolaži sastavljeni od stvari za čiju vrednost metropola nije marila: izgubljene dugmadi, polomljenih vetrobranskih brisača, pocepane tkanine, spaljenih knjiga, osvetljenih fotografskih filmova. Odlazili su čak da riju po đubrištu u potrazi za sopstvenim udovima; pošto bi otkrili gomiletine odsečenih delova tela, okomili bi se na ono što im nedostaje, a izbor i nije bio neki, nisu mogli da biraju, pa su mnogi završili sa po dva leva stopala, ili bi odustali od potrage za , zadnjicom i pričvrstili par jedrih, odsečenih dojki tamo gde bi trebalo da im stoje guzovi, bez kojih su nekako ostali. Mavar je zakoračio u nevidljivi svet, svet aveti, nepostojećih ljudi, a Aurora ga je sledila u stopu, podarivši mu vidljivo obličje snagom svoje umetničke volje.
A Mavrov lik: sam, bez majke, tonuo je u nemoral, prikazan kao spodoba od senke, spao na prizore razuzdanosti i zločina. Izgleda kao da je, na tim poslednjim slikama, čilela njegova ranija metaforička uloga ujedinitelja suprotnosti, stegonoše pluralizma, te je prestao da postoji kao simbol – koliko god proizvoljan – nove nacije, sada preobražen u delimično alegorijsku figuru raspadanja. Aurora je očito zaključila da ideje nečistoće, kulturne mešavine i smeše koje je, tokom najvećeg dela svog stvaralačkog veka, smatrala najbližim svom poimanju dobra, mogu i da se izokrenu, te da u sebi sadrže seme mraka, isto koliko i svetlosti. Ovaj crni Mavar oličavao je njenu novu predstavu o hibridu – Bodlerovom cvetu, i to bez ikakvog preterivanja, čistom cvetu zla:
... Odvratni nas predmet privlači i mami;
svakog dana korak silazimo sami,
bez groze put pakla kroz tmine smradne11
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Salman Ruždi - Page 2 Empty Re: Salman Ruždi

Počalji od Mustra Pet Maj 11, 2018 3:42 pm

Salman Ruždi - Page 2 YVQdgq_q_YJv2ig_XOcd2-_Q




Zla i slabosti: jer postao je prognanik na koga su nasrtale utvare iz njegove prošlosti, kinjeći ga iako se sklupčao i dovikivao im da se gube. A onda je i sam, malo-pomalo, postao nalik utvari, postao je Duh koji Hoda, utonuo u apstrakciju, lišen svojih rombova i dragulja, poslednjih tragova svoje slave; primoran da postane vojnik u redovima nekog sitnog vojskovođe (ovde se Aurora – što je krajnje zanimljivo – izuzetno dosledno pridržavala istorijskih činjenica o sultanu Boabdilu), spao na plaćeničke grane tamo gde je nekada kraljevao, ubrzo je postao raslojeno biće, jednako dostojan prezira i nepoznat kao i likovi među kojima se kretao. Ðubre se gomilalo – i zatrpalo ga.
Format diptiha Aurora j e koristila u više navrata, da bi nam na drugim panoima srodnih dela podarila onu teskobnu, virtuoznu i zapanjujuće razotkrivenu seriju poznih autoportreta, na kojima se naziru Goja i Rembrant, ali još mnogo više onaj neobuzdani erotski očaj koji se može sresti na još samo nekoliko mesta u čitavoj istoriji umetnosti. Aurora/Ajša na tim panelima sedi sama, posmatrajući iz prikrajka paklenu hroniku posrnuća rođenog sina, bez ijedne suze u oku. Lice joj je otvrdlo, čak okamenjeno, ali iz njenih očiju isijava neki užas koji je ostao neimenovan – kao da gleda nešto što je pogađa u najskrovitiji kutak duše, nešto što stoji pred njom, gde bi po prirodi stajao onaj ko posmatra sliku – kao da joj je sam ljudski rod pokazao svoje najskrovitije i najjezivije lice, i tako je užasnuo da se njeno staračko lice skamenilo. Ovi „Ajšini portreti“ su zloslutna i turobna dela.
I na Ajšinim panoima je zastupljen tematski tandem parova i aveti. Avetinjska Ajša proganja đubretom zasutog Mavra; a iza Ajše/Aurore povremeno lebde bledi i prozirni likovi žene i muškarca. Lica su im ostavljena prazna. Je li ta žena Uma (Himena), ili ipak Aurora? I da li sam ja – bolje reći Mavar – ta muška utvara? I ako nisam ja, ko je onda? Na tim avetinjskim dvostrukim portretima, lik Ajše/Aurore izgleda – ili sam to ja uobrazio? – kao da joj je potera za petama, baš kao što je izgledala Uma kad sam je posetio posle vesti o nesreći s Džimijem Šuškom. Ne, nisam uobrazio. Poznat mi je taj pogled. Ovde izgleda kao da će se raspasti na komade. Izgleda kao da je neko progoni.
Baš kao što je, na tim slikama, ona progonila mene. Kao nekakva veštica što sedi na vrhu litice i posmatra me u kristalnoj kugli, s krilatim majmunom kraj sebe. Da, tako je bilo: ja sam se povlačio po onim mračnim mestima, po Mesecu, iza Sunca, koja je ona stvorila u svojim radovima. Ja sam nastanjivao predele njene uobrazilje, pa me je u mašti videla kao na dlanu. Ili skoro da jeste: jer je bilo i onoga što ona nije mogla da zamisli, stvari koje čak ni njeno prodorno oko nije moglo da zapazi.
Kod sebe nije zapazila upravo snobizam koji je isplivao na površinu s njenim prezrivim gnevom, svoj strah od nevidljivog grada, svoje malabarstvo. Kako bi onoj radikalnoj Aurori, kraljici nacionalista, to bilo mrsko! Da kažu kako je pod stare dana postala samo još jedna velika dama s Brda, koja pijucka čaj i s visine gleda jadnička na svojoj kapiji... A nije zapazila da sam ja, u tom nadrealnom-sloju ljudi, s limenim čovekom, kuhinjskim zubatim strašilom i kukavičkim žapcem, koji su me okruživali (jer Menduk je sasvim izvesno bio kukavica – nikakve grubijanske zahvate nije obavljao svojeručno), pronašao, prvi put u svom dugoročno-skraćenom životu, osećanje normalnosti, utisak da nisam ništa posebno, osećaj da sam među srodnim dušama, među ljudima sebi sličnim, koji je presudan da se čovek oseća kao kod kuće.
Raman Filding bio je svestan nečega u čemu je ležao tajni izvor njegove moći: da ljudi ne teže društvenim normama pristojnosti, već stvarima nečuvenim, prekomernim, mimo dopuštenih granica – onome kroz šta naš neobuzdani potencijal može da se istutnji. Mi otvoreno žudimo za dozvolom da se pretvorimo u svoje tajno ja.
Eto, majko: u tom strašnom društvu, čineći ta strašna nedela, bez potrebe za čarobnim cipelicama, pronašao sam svoj lični put do kuće.
Priznajem: ja sam čovek koji se nadelio batina. Doneo sam nasilje na mnoge pragove, baš kao što poštar donosi poštu. Obavljao sam prljave poslove kad god i kako god se to od mene zahtevalo – a obavljajući ih, uživao sam u njima. Nisam li vam ispričao koliko mi je teško palo da se sviknem na levorukost, koliko mi je to bilo neprirodno? E pa, dobro: sada sam najzad postao dešnjak, u svom novom životu od akcije mogao sam da izvadim junački malj iz džepa i pustim ga da do mile volje ispisuje moj životopis. I dobro mi je poslužila, ta moja budža. Uskoro sam postao jedan od MO-ovih elitnih zulumćara, rame uz rame sa Limenkom Hazareom i Čaganom Petoprstogrizom (koji je, što nas neće nimalo iznenaditi, takođe bio na svoj način svestran, s talentima koje ne bi mogla da zauzda nijedna kuhinja). Hazareova jedanaestorka – u čiji sastav su ulazila još osmorica mladih razbijača, u svakom pogledu jednako ubojiti kao i nas trojica – harala je neprikosnoveno čitavu deceniju kao MO-ov tim nad timovima. I tu je, pored čistog sjaja naše razularene snage, bilo i nagrada zbog visokih dometa, pa muških zadovoljstava u drugarstvu i složnosti pod parolom svi za jednog.
Možete li da pojmite s kolikim sam se ushićenjem zaogrnuo jednostavnošću svog novog života? Jesam, i te kako: naslađivao sam se njome. Napokon, govorio sam sebi, da se više ne lažemo: napokon si ono za šta si rođen. S kakvim olakšanjem sam se okanio traganja, u koje sam se upuštao otkad znam za sebe, za nekakvom nedostižnom normalnošću, s kakvom radošću sam svetu obelodanio svoju superprirodu! Možete li da zamislite koliko se besa nagomilalo u meni zbog svih onih ograničenja i emotivnih čvorova moje pređašnje egzistencije – koliko kivnosti zbog odbačenosti od sveta, zbog kikota ženturača koji mi je i nehotice parao uši, zbog učiteljskih izrugivanja, koliko neiskazane srdžbe prema prekim potrebama mog zaštićenog i nužno samotnjačkog života bez prijatelja, koji je, naposletku, dokrajčila moja majka? I upravo sav taj život nabijen besom počeo je da eksplodira iz moje pesnice. Daamm! Duuumm! O, nema dileme, dame i gospodo: devetanje mi je išlo od ruke, a znao sam vrlo dobro i zašto. Zadržite za sebe svoje gunđanje! Sakrijte ga u neki mračni ćošak! Pođite u bioskop i obratite pažnju da momak kome svi najviše kliču nije više ni ljubavnik ni heroj – sad je to postao tip u crnom šeširu, što bode puca šutira lomi i, ukratko, krči sebi put kroz film pretvarajući sve u prah i pepeo! O, mala! Nasilje je danas vruća roba. To se danas traži.
Prve godine radio sam na suzbijanju velikog štrajka u tekstilnoj fabrici. U zadatak mi je palo da obrazujem deo nezvanične leteće klin-formacije maskiranih osvetnika Samija Hazarea. Pošto su vlasti krenule da guše demonstracije palicama i suzavcem – a tih godina agitovalo se po svim delovima grada, pri čemu je glavni organizator bio dr Data Samant, sa svojom političkom strankom Kamgar agadi i svojim maratskim sindikatom tekstilnih radnika Girni kamgar – MO-ovi razbijački timovi bi markirali nasumično izabrane demonstrante i ustremili se na njih, pa se ne bi smirili dok ih ne sabiju uza zid i pretuku tako da upamte dok su živi. Dosta smo se premišljali oko naših maski, pa smo odbacili ideju da se poslužimo likovima savremenih bolivudskih zvezda, već smo se odlučili za indijsku narodnu tradiciju putujućih glumaca, bahurupija, koja je bila u većoj meri istorijski obojena, pa smo, oponašajući ih, napravili sebi lavlje, tigrove i medveđe glave. To se pokazalo kao prava odluka, jer nam je omogućilo da u svesti štrajkača ostavimo trag mitoloških osvetnika.
Bilo je dovoljno da se pojavimo na poprištu događaja pa da se radnici uz vrisku razbeže po mračnim jarugama, gde bismo ih pričvrljili i suočili s posledicama njihovih postupaka. Zanimljiv uzgredni učinak ovog posla bio je što sam upoznao čitave nove krajeve grada: tokom 1982. i 1983. morao sam da pročešljam i najzabitije sokake u Vorliju, Parelu i Bivandiju, ganjajući sindikalni ološ, aktivističke ništarije i komunistički šljam. Ne koristim ove izraze u pogrdnom smislu već, ako tako mogu da kažem, čisto tehnički. Jer svi industrijski procesi stvaraju i otpadne materije koje se moraju sastrugati, odbaciti, očistiti, kako bi na videlo izašao vrhunski kvalitet. Štrajkači predstavljaju primer takvih otpadnih materija. Mi smo ih uklanjali. Po okončanju štrajka u tekstilnim fabrikama, bilo je šezdeset hiljada radnih mesta manje nego u vreme njegovog izbijanja, te su industrijalci konačno mogli da modernizuju svoja postrojenja. Otrebili smo kukolj, ostavivši za sobom blistavu i osavremenjenu tekstilnu industriju s mehaničkim razbojima. Tako mi je barem Menduk lično objasnio.
Ja sam udarao, a ostali su više voleli da šutiraju. Golom rukom sam satirao svoje žrtve, krvnički, u ritmu metronoma – kao ćilime, kao mazge. Kao što satire vreme. Nisam ništa govorio. Batine su jezik za sebe, koji razjašnjava sopstvena značenja. Tukao sam ljude i danju i noću, nekad kratko, bacajući ih u nesvest jednim jedinim zamahom malja, a u drugim prilikama natenane, obrušavajući desnicu na meke delove njihovih tela i kreveljeći se u sebi na njihove krike. Bilo je pitanje ponosa zadržati spoljašnji izraz lica neutralnim, neosetljivim, tupim. Oni koje smo tukli nisu nas gledali u oči. Kad bismo ih obradili, dreka koju su dizali utihnula bi na neko vreme; izgledalo je kao da su sklopili mir s našim pesnicama, čizmama i tojagama. I oni su postajali neosetljivi, tupih pogleda.
Čovek koji dobije teške batine (kao što je to Oliver d’Et još davno intuitivno naslutio u svom snu) menja se unepovrat. Njegov odnos prema sopstvenom telu, prema svom duhu, prema svetu pred kojim stoji, izmeniće se i tanano i neskriveno. Batine zauvek isteruju izvesno poverenje, izvesno poimanje slobode; sve to pod uslovom da onaj ko bije zna svoj posao. Batine, osim toga, često donose i podvajanje. Žrtva se – koliko puta sam to video! – odvaja od samog dešavanja, puštajući svest da lebdi negde iznad, u vazduhu. Ona kao da odozgo gleda sebe, rođeno telo kako se previja, možda i lomi. Posle toga se nikada više neće u potpunosti vratiti sebi, te će i pozive za pristupanje u bilo kakav veći kolektivni entitet – na primer sindikat – istog trena odlučno odbiti.
Batine po različitim delovima tela ostavljaju posledice na različite delove mozga. Ako vas, na primer, dugo tuku po tabanima, to će vam se odraziti na smeh. Oni koje tako pretuku nikada se više neće smejati.
Samo oni koji prigrle svoju sudbinu, koji se pomire s batinama, prihvate ih muški – samo oni koji dižu ruke uvis priznaju krivicu i izgovore mea culpa – mogu da pronađu u svom iskustvu nešto vredno, nešto pozitivno. Samo oni mogu da kažu: „Barem smo izvukli pouku.“
A i tabadžija doživljava promenu. Pretući čoveka predstavlja svojevrsnu egzaltaciju, čin otkrovenja, otvaranje nekih čudnih dveri u univerzumu. Vreme i prostor napuštaju svoja sidrišta, spadaju sa svojih šarki. Bezdani se razjapljuju. Na tren, oku se ukazuju neviđene stvari. Ugledao sam, u nekim od takvih trenutaka, i prošlost i budućnost. Bilo je teško uhvatiti i sačuvati ta sećanja. Iščilela bi po obavljenom poslu. Ali pamtio sam da se nešto desilo. Da sam imao vizije. Ti novi momenti su me obogaćivali.
Naposletku smo ugušili štrajk. Moram priznati da me je iznenadilo koliko dugo nam je trebalo, koliko su radnici bili privrženi šljamu, ološu i ništarijama. Ali – kako nam je rekao Raman Filding – štrajk u tekstilnim fabrikama je za MO bio tek probni poligon, na njemu smo se brusili i pripremali. Na sledećim opštinskim izborima dr Samantova stranka dobila je tek nekoliko poslaničkih mesta, a MO je više od sedamdeset. Pobedničke trube počele su da trešte.
Da li da vam ispričam kako smo – na poziv izvesnog feudalnog vlastelina – posetili jedno selo u blizini granice s Gudžaratom, gde su sveže ubrane crvene ljute paprike visile po zidovima kuća na živopisnim brežuljcima okićenim začinima, i ućutkali pobunu tamošnjih radnica? Ne, ipak neću; nešto tako žestoko uznemirilo bi vaš gadljivi želudac. Da li da pričam o našoj kampanji protiv onih nesrećnika koji ne pripadaju nijednoj kasti, nedodirljivih, haridžana ili dalita, nazovite ih kako vam drago, koji su u svojoj taštini došli na pomisao da uteknu kastinskom sistemu prelaskom u islam? Da li da vam opisujem korake koje smo preduzeli da ih vratimo tamo gde ,im je mesto, ispod društvene lestvice? Ili da vam pričam kako je onomad Hazareova jedanaestorka pozvana da vaspostavi drevni običaj satija, i potanko se osvrnem na one slučajeve kada smo, u nekim selima, ubedili pokoju mladu udovicu da se popne na pogrebnu lomaču svog muža?
Ne, ne, već ste se i previše naslušali. Posle šest godina napornog rada na terenu, požnjeli smo žetvu berićetnu. MO je preuzela političku upravu nad gradom; dobili smo i gradonačelnika Menduka. Čak i u najzabačenijim seoskim atarima, u kojima Fildingove ideje nikada ranije nisu puštale korena, narod je počeo da priča o dolasku kraljevstva gospodara Rame, i da ovdašnji moguli moraju dobiti istu poduku koju su tekstilni radnici onako bolno bili primorani da progutaju. A krupniji događaji takođe su odigrali svoju ulogu u krvavoj igri posledica u koju se, na izvestan način, naša istorija pretvorila. Jedan zlatni hram pružio je utočište naoružanim ljudima, bio je napadnut, a ljudi pod oružjem posečeni; a posledica toga bila je da su ti naoružani ljudi ubili premijerku; čega je posledica bila da je rulja, i naoružana i goloruka, počela da krstari prestonicom i ubija nedužne ljude koji, osim turbana, nisu imali ništa zajedničko s bilo kakvim naoružanim ljudima; čega je posledica pak bila da su ljudi poput Fildinga, koji su govorili o potrebi da se zauzdaju manjine u zemlji, te da se svi do jednog moraju povinovati čvrstoj ali ljubavlju prožetoj Raminoj vladavini, dobili izvestan polet, izvesnu novu snagu.
... a čuo sam da je na dan smrti gospođe Gandi – one iste gospođe Gandi koju je mrzela iz dna duše i koja joj je zdušno na isti način uzvraćala – moja majka, Aurora Zogoibi, prolila čitavu reku suza...
Pobeda je pobeda; na onim izborima koji su Fildinga doveli na vlast, udruženja tekstilnih radnika podržala su MO-ove kandidate. Nema leba dok ne pokažeš ljudima ko je gazda...
... a ako bih se povremeno ispovraćao bez pravog razloga, ako su mi svi snovi bili pakleni košmari, šta s tim? Iako sam stalno imao sve jači osećaj da me neko prati – da, možda upravo zbog osvete – odbacivao sam takve misli. One su pripadale mom starom životu, toj odsečenoj ruci; sada nisam želeo da imam bilo šta s takvim napadima mučnine, takvim slabostima. Budio sam se sav u znoju zbog strahota noćnih mora, otirao čelo i – nastavljao da spavam.
U snovima me je proganjala Uma, mrtva Uma, koja je u smrti postala zastrašujuća, Uma razbarušene kose, belih očiju, račvastog jezika, Uma koja se preobrazila u osvetničkog anđela, koja je igrala paklenu povampirenu Dezdemonu moga Mavra. Bežeći od nje, utrčao bih u neku neizmernu tvrđavu, zalupio vrata, okrenuo se – i ponovo ostajao napolju, a ona je lebdela u vazduhu, iznad i iza mene, Uma s vampirskim očnjacima, velikim kao slonovske kljove. I ponovo bi preda mnom iskrsavala tvrđava, otvorenih kapija, nudeći mi pribežište; i ponovo bih utrčao, i zalupio vrata, i opet ostajao na otvorenom, goloruk, prepušten njoj na milost i nemilost.
„Znaš kako su gradili Mavri“, šaputala mi je. „Njihova arhitektura je sva u mozaicima koji povezuju unutrašnjost sa spoljašnjošću – s vrtovima. koje obrubljuju palate koje obrubljuju vrtovi i tako dalje. A ti – proklinjem te da budeš napolju odsad pa zanavek. Za tebe više nijedno mesto neće biti bezbedno; a ja ću u ovim vrtovima čekati na tebe. Napolju, po ovim beskrajnim poljima, ja ću te uhvatiti.“ A onda se spuštala ka meni, razjapljujući ona grozna usta.
Dođavola s tim detinjastim strahom od mraka! – Ili sam barem tako, budeći se iz ovih užasa, korio sebe. Ja sam muško; i držaću se kao i svi ostali muškarci, da krčim sebi put i prihvatam svaki teret koji se na tom putu pojavi. – A ako smo katkada, tokom tih godina, i Aurora Zogoibi i ja imali osećaj da nas neko progoni, onda je to bilo zato – o, najprozaičnije od svih objašnjenja! – jer je upravo tako i bilo. Kako sam saznao posle majčine smrti, oboje smo već godinama bili praćeni po naređenju Abrahama Zogoibija. Bio je to čovek koji je voleo da zna sve informacije. I dok je bio spreman da Aurori prenese većinu onoga što bi saznao o mom kretanju – postajući tako izvor na osnovu kog je stvarala platna „u izgnanstvu“ – toliko o kristalnim kuglama! – nije nalazio za shodno da joj pomene da je i nju držao na oku. Pod stare dane su se već toliko udaljili da skoro nisu više ni slušali jedno drugo, razmenjujući tek pokoju izlišnu reč. U svakom slučaju, Dom Minto, kome je sad bilo već skoro devedeset godina, ali se ponovo našao na čelu vodeće privatne detektivske agencije u gradu, motrio je na nas po Abrahamovom nalogu. Ali Minto mora malo da pričeka u pozadini. Gospođica Nadija Vadija čeka da stupi na scenu.
Da, bilo je žena, ne želim da poričem. Mrvice s Fildingove trpeze. Prisećam se neke Smite, pa Šobe, Reke, neke Urvaši, Andžu i Mandžu, i tako dalje. Kao i zapanjujućeg broja dama koje nisu bile induskog porekla: blago ukaljane Doli, Marije i Gurindere, od kojih nijedna ne bi dugo potrajala. Ponekad sam uz to, na skiperov zahtev, „izvršavao naloge“: drugim rečima, slao me je kao kol-gerlu da zadovoljim neku bogatu matronu u njenoj kuli, nudeći joj lične usluge da bi se, zauzvrat, poklonima popunila partijska kasa. Primao sam i novac ako bi mi ga ponudili. Bilo mi je svejedno. Filding bi mi čestitao „na pokazanom istinskom umeću“ na takvim zadacima.
Ali nikada nisam ni dotakao Nadiju Vadiju. Nadija Vadija je bila nešto sasvim drugo. Bila je kraljica lepote – mis Bombaja i mis Indije 1987, a kasnije te iste godine i mis sveta. Mnogi časopisi poredili su ovu sveže pristiglu, sedamnaest joj je godina tek, lepoticu sa izgubljenom i neprežaljenom Inom Zogoibi, mojom sestrom, na koju je, navodno, izuzetno ličila. (Ja tu sličnost nisam uočavao; ali kad je sličnost u pitanju, oduvek sam bio pomalo spor. Kad je Abraham Zogoibi napomenuo da Uma Sarasvati nosi u sebi nešto od mlade Aurore, one impozantne petnaestogodišnjakinje u koju se tako kobno zaljubio, meni je i to bila novost.) Filding je želeo Nadiju – visoku, valkiri sličnu Nadiju, koja je imala ratnički korak i glas kao iz onih uspaljenih i obilno zamašćenih telefonskih razgovora, ozbiljnu Nadiju koja je poklanjala procenat novčane nagrade kao prilog dečjim bolnicama i koja, je želela da postane lekarka kad joj bude dojadilo da izluđuje od želje muškarce širom planete – želeo ju je više od bilo koga na kugli zemaljskoj. Ona je imala ono što je njemu nedostajalo, a što je znao da mu je u Bombaju potrebno kako bi upotpunio svoj imidž. Imala je sjaj. I rekla mu je u lice, na jednom javnom prijemu, da je žabac; imala je, dakle, i petlju, pa ju je trebalo zauzdati.
Menduk je želeo da poseduje Nadiju, da je zadene za rever kao trofej; ali je Sami Hazare, njegov najprivrženiji ađutant – grozomorni Sami, pola čovek, pola konzerva – napravio tešku grešku i zaljubio se.
Mene je pak prestala da zanima ljubav prema ženama. Zaista. Posle Ume, nešto se u meni ugasilo, neki osigurač je pregoreo. Neretki pozamašni ostaci s trpeze mog poslodavca i razni „nalozi“ bili su dovoljni da me zasite, onako uzgred, kako došli tako prošli. U pitanju su bile i moje godine. Kad sam napunio tridesetu, moje telo je ušlo u šezdesete, a šezdesete i nisu baš mladalačke godine. Starost je preplavila trošne nasipe i zaposela nizije moga bića. Teškoće s disanjem pogoršale su mi se do te mere da sam morao da istupim iz aktivnosti leteće klin-formacije. Za mene je bilo svršeno s hajkama po sokacima sirotinjskih četvrti i jurnjavama uz stepenice dronjavih radničkih zgradurina. Ni duge čulne noći nisu više predstavljale pun pogodak: u to vreme služio sam, u najboljem slučaju, isključivo kao pomagalo za jednokratnu upotrebu. Filding mi je, izuzetno blagonaklono, ponudio da radim u njegovom ličnom sekretarijatu, kao fizički najmanje spreman među njegovim dvoranima... Ali Sami, čitavu deceniju stariji od mene po godinama, ali dvadeset godina mlađi telom – Sami Limenko je još uvek sanjario. On nije imao problema s disanjem; na Mendukovim noćnim olimpijadama, on ili Čagan Petoprstogriz pobeđivali bi u improvizovanim nadmetanjima u isprobavanju kapaciteta pluća (zadržavanju daha, duvanju strelice kroz dugu metalnu duvaljku, gašenju sveća) uvek i bez izuzetka.
Hazare je bio hrišćanin iz Maharaštre, koji je pristupio Fildingovoj bratiji više iz regionalnih nego religioznih pobuda. Da, da, svi mi imamo svoje pobude, lične ili ideološke prirode. Za sve postoje pobude. Možete naći pobude na svakom bazaru, svakoj lopovskoj pijaci, čitave pregršti pobuda, ako kupite deset, dobijete tuce. Pobude su jeftine, jeftine kao i izjave političara, i izlaze na videlo kad se jeziku omakne: Uradio sam to zbog novca, uniforme, zajedništva, porodice, roda, nacije, boga. Ali ono što nas istinski pokreće – što nas tera da udaramo, gazimo i ubijamo, što nas tera da pokorimo svoje neprijatelje i strahove – jeste strah da ćemo se naći u nekim od tih reči pokupljenih s bazara. Naši motori su bili još čudniji, koristili su još mračnija goriva. Samija Hazarea su, recimo, zanimale bombe. Eksplozivi, koji su mu već odneli jednu ruku i pola čeljusti, bili su njegova prva ljubav, a govore kojima je nastojao – neuspešno, barem do sada – da ubedi Fildinga u politički značaj bombaške kampanje u irskom stilu, držao je sa strašću pravog Sirana koji se udvara svojoj Roksani. Ali ako su bombe bile Limenkova prva ljubav, Nadija Vadija bila mu je druga.
Fildingova Bombajska gradska korporacija odlučila je da pripremi svojoj miljenici veliki ispraćaj na finalni izbor lepotica u Španiji, tačnije u Granadi. Na toj zabavi, Nadija, onako zanosna, slobodoumna Parskinja, prezrivo je odbila reakcionarnog i tvrdokornog Menduka pred širom otvorenim očima kamera („Šri Ramane, po mom ličnom mišljenju, vi niste običan žabac već prava krastača, pa mislim da vas ni moj poljubac ne bi pretvorio u princa“, uzvratila mu je jasno i glasno na poziv koji joj je ovaj nevešto promrsio da se nađu nasamo) i – da bi istakla svoju poruku – nemarno je usmerila svoje čari prema njegovom, prilično metalizovanom, ličnom gorili. (Ja sam stajao odmah do njega; ali bio sam pošteđen.) „Kaži mi“, krenula je da prede paralizovanom Samiju koji se kupao u znoju, „da li misliš da mogu da pobedim?“
Sami nije bio u stanju ni da bekne. Ukipio se i prokrkljao nešto jedva čujno. Nadija Vadija je klimnula glavom, mrtva ozbiljna, kao da ju je upravo udostojio vrhunskom mudrošću.
„Kad sam se prijavila na izbor za mis Bombaja“, počela je dubokim glasom, dok se Sami tresao, „moj momak mi reče, O, Nadija Vadija, vidi sve te lepe i prelepe žene, mislim da baš i ne možeš da pobediš. Ali obrni-okreni, kao što vidite, pobedila sam!“ Sami je posrtao pod žestinom njenog osmeha.
„A onda, kad sam krenula na izbor za mis Indije“, nastavila je Nadija, „moj momak mi reče: O, Nadija Vadija, vidi sve te lepe i prelepe žene, mislim da ovde stvarno ne možeš da pobediš. Ali opet, kao što vidite, ja pobedih!“ Većina nas u toj odaji iščuđavala se drskosti tog nevidljivog momka, te se nismo ni čudili što nije bio pozvan da Nadiji Vadiji pravi društvo na ovom prijemu. Menduk se upinjao da zadrži blagonakloni izgled s obzirom na to da mu j e pre nekoliko trenutaka rekla da j e krastača; a Sami – e, Sami se samo trudio da se ne stropošta u nesvest.
„A sad ide izbor za mis sveta“, pućila se Nadija. „I gledam tako po časopisima kolor-slike svih tih lepih i prelepih žena, pa kažem sebi, Nadija Vadija, mislim da ovde sad stvarno ne možeš da pobediš.“ Pogledala je čežnjivo u Samija, žudeći za Limenkovim ohrabrenjem, dok je Raman Filding čamio onako zapostavljen i očajan tik uz nju.
Iz Samija je provalila bujica reči. „Ali, madam, ne berite brige!“, bubnuo je. „Dobićete povratnu kartu prve klase do Evrope, videćete prave divote i upoznaćete svetska imena. Držaćete se na visini i proslavićete boje naše zastave. Da! Siguran sam skroz-naskroz. Zato, madam, manite tu pobedu! Ko su uopšte te glupe sudije? Za nas – za indijski narod – vi već jeste i zauvek ćete biti pobednica.“ To je bio najrečitiji govor u njegovom životu.
Nadija Vadija pretvarala se da ju je to obeshrabrilo. „Oh!“, jeknula je, slamajući njegovo neiskusno srce na odlasku. „Onda i ti misliš da ne mogu da pobedim!“
Nakon što je osvojila svet, o Nadiji Vadiji spevana je pesmica:
Nadija Vadija daleko si doguraladija
Cela Indija tebe obožavadija


Ceo svet ti si uzburkaladija
Nadigrala njihove jer ti si ona pravadija


Kupiću ti novcijata koladija
Samo da ti budem goriladija


Nadija Vadija, za tobom mi srce nastradija.
Stradija, Nadija Vadija, nastradija.


Niko nije mogao prestati da je peva, a pogotovo ne Limenko. Samo da ti budem goriladija... ovaj stih mu je zvučao kao božanska poruka, sudbinski nagoveštaj. Čuo sam kako se ova pesmica, samo bez imalo sluha, mumla i iza vrata Mendukove kancelarije; jer, Nadija Vadija je posle svoje pobede postala nacionalno obeležje, kao Ledi Liberti ili Marijana, postala je nosilac našeg ponosa i samopouzdanja. Bio sam u prilici da sagledam kakav je to učinak imalo na Fildinga, čije su aspiracije počele da prelaze granice grada Bombaja i države Maharaštre; prepustio je gradonačelnikovu stolicu nekom svom kolegi, MO-ovom kadru, i počeo da sanja o stupanju na nacionalnu scenu, po mogućstvu podruku s Nadijom Vadijom. Stradija, Nadija Vadija... Raman Filding, taj čovek jezivih poriva, zacrtao je sebi novi cilj.
Bližila se Ganpatijeva svetkovina. Nastupala je četrdeseta godišnjica nezavisnosti i Gradska korporacija, koja je bila u rukama MO-a, potrudila se da priredi najvelelepniji Ganeša čaturhi koji se ikada pamti. Na hiljade poklonika je, sa svojim idolima, dopremljeno kamionima iz udaljenih krajeva. MO-ove parole na njihovim barjacima boje šafrana preplavile su čitav grad. Posebna tribina za krupne zverke postavljena je na samom rubu Čaupatija, odmah do mosta za pešake; a Raman Filding je pozvao novu mis sveta kao počasnu gošću, što je ona, iz poštovanja prema prazniku, prihvatila. Tako se prvi deo njegove fantazije obistinio, te je stajao kraj nje dok su obesni kadrovci promicali u svojim MO kamionima, mašući stegnutim pesnicama i vitlajući u vazduh obojeni prah i cvetne latice. Filding im je uzvraćao ukrućenom rukom, sa ispruženom šakom, a Nadija Vadija, videvši nacistički pozdrav, odvratila je lice u stranu. Ali Filding je tog dana bio u ekstazi; i dok je ganpatijevska gungula; dostizala skoro nepodnošljive razmere, on se okrenuo ka meni – a stajao sam tik iza njega sa Samijem Limenkom, stešnjen uz zadnji zid krcate tribinice – i prodrao se koliko ga grlo nosi: „Sada je pravi čas da udarimo na tvog oca. Sada smo dovoljno jaki i za Zogoibija i za Brazgotinu, za svakog. Ganpati Bappa morya! Čik da nam se neko sad usprotivi!“ I u svom pohotnom naslađivanju zgrabio je dugu i vitku ruku užasnute Nadije Vadije, i poljubio je u dlan. „Vidite, ja ljubim Mumbaj, ljubim Indiju!“, kreštao je. „Pogledajte, ja ljubim ceo svet!“
Zaglušen klicanjem mase, odgovor Nadije Vadije nije se čuo.
Te noći, u vestima sam saznao da se moja majka strovalila i stradala igrajući svoj redovni godišnji ples protiv bogova. Njena pogibija došla je kao neka potvrda Fildingove samouverenosti; jer ona je oslabila Abrahama, a
Menduka ojačala. Čini mi se da sam u izveštajima na radiju i TV-u otkrio nekakav pokajnički prizvuk pravdanja, kao da su izveštači, pisci nekrologa i kritičari bili svesni kakva je teška nepravda naneta ovoj velikoj i ponositoj ženi – kao da su svesni svoje odgovornosti za njeno mračno povlačenje tokom poslednjih godina. I zaista, u danima i mesecima koji su usledili nakon njene smrti, njena zvezda je dostigla neuporedive visine, ljudi su pohitali da iznova vrednuju i veličaju njen opus, kao da hitaju da pruže prvu pomoć, što me je jako naljutilo. Ako je zaslužila te reči sada, onda ih je bila dostojna i ranije. U životu nisam upoznao jaču ženu, niti ženu koja je imala tako jasnu svest o sebi i svojim sposobnostima, ali bila je ranjena, i ove reči – koje su mogle da je izleče da su izgovorene dok je još mogla da ih čuje – došle su prekasno. Aurora da Gama Zogoibi, 1924-1987. Brojke su se sklopile nad njom poput mora.
Slika koju su zatekli na njenom štafelaju bila je posvećena meni. Njen zaključni rad – „Mavrov poslednji uzdah“, vratio je Mavru ljudski lik. Više nije bio apstraktni harlekin, niti kolaž s otpada. Bio je to portret njenog sina, izgubljenog u limbu poput neke lutajuće seni: portret duše u paklu. A iza njega, njegova majka, ne više na zasebnom panou, već ponovo sjedinjena s napaćenim sultanom. I nije ga grdila – plači sad kao žena – već ga je gledala, uzdrhtala od straha, pružajući mu ruku. Još jedno izvinjenje koje je stiglo prekasno, čin praštanja od kog više nisam imao koristi. Izgubio sam je, a slika je samo pojačala bol zbog gubitka.
O, majko, majko! Sad znam zašto si me odbacila. O, moja velika, mrtva majko, moja nasamarena roditeljko, ludo moja!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Salman Ruždi - Page 2 Empty Re: Salman Ruždi

Počalji od Mustra Pet Maj 11, 2018 3:42 pm

Salman Ruždi - Page 2 Ytr16y_QBel_PHz_SF3_J4g_UQ



17


Zadrt, nepopravljiv, bez premca: nasmejani Vrhovni gospodar Vrhovnog sveta u svom Visećem vrtu nebu pod oblake, bogatiji od bogataševih najbogatijih snova, Abraham Zogoibije u osamdeset četvrtoj godini posezao za besmrtnošću, prstiju dugih poput pramenja svitanja. Iako se uvek pribojavao rane smrti, doživeo je duboku starost; umesto njega, umrla je Aurora. Zdravlje mu se s godinama poboljšavalo. I dalje je hramao, još se zlopatio s disanjem, ali mu je srce bilo jače nego ikada, još od Lonavale, vid oštriji, duh istančaniji. Jeo je hranu kao da je proba prvi put, a u svojim poslovnim poduhvatima uvek je uspevao da nanjuši mućku. U izvanrednoj formi, živog duha, polno aktivan, već je poprimao elemente božanskog – već se uzdigao visoko iznad čopora, a naravno, i iznad zakona. Nisu za njega te šovrdave verbalne petljancije, ta dužnička parničenja, ta papirnata ograničenja. A sada, posle Aurorinog pada, odlučio je da opovrgne smrt u celosti. Katkad, sedeći na vrhu najviše čiode na gigantskom bleštavom jastučiću za igle u južnom kraju grada, zadivljeno se iščuđavao sopstvenoj sudbini, preplavila bi ga ganutost, gledao je dole na vodu u noći, koja se presijavala na mesečini, i kao da je, ispod njene maske, video svoju ženu kako leži smrskana sred rakova koji se ustrajno i žurno povlače, priljubljenih školjki i riba što sevnu poput noževa, postrojenih u čitave vojničke kuhinje, zlatom ukrašavajući za nju kobno more. Nije to za mene, opirao se on. Život za mene tek počinje.
Jednom davno, na obali na jugu, video je sebe kao deo Lepote, kao polovinu čarobnog prstena, koji je upotpunjavala ona svojeglava i divna devojka. Bojao se da bi čaroliju lepote moglo da pobedi ruglo što gmiže po zemlji, moru i u nama samima. Kako je to davno bilo! Dve ćerke i žena mrtvi, treća kći otišla pod Isusovo okrilje a mlado-stari sin – dođavola! Koliko li je vremena prošlo otkako je bio lep, otkako ga je lepota uvukla u zaveru ljubavi! Koliko ima otkako su neosveštane zakletve stekle punosnažnost snagom njihove želje, poput uglja kog teški eoni drobe u izbrušeni dragulj. Ali ona, njegova voljena, okrenula mu je leđa, nije ispunila svoj deo pogodbe, a on se izgubio u svom. U svemu svetovnom, u ovozemaljskom i u onome što leži u prirodi stvari, našao je utehu zbog gubitka onog uzvišenog, preobražujućeg, neizmernog, što je dotakao kroz njenu ljubav. Sad, pošto je otišla, ostavljajući ga sa svetom u šaci, zaogrnuće se svojom moći kao nekim zlatnim plaštom. Ratovi su na pomolu: i on će ih dobiti. Na vidiku se pomaljaju nove obale: i on će ih osvojiti na juriš. Neće se utrkivati s njom u sunovratu.
Priređena joj je sahrana s državnim počastima. Stajao je kraj njenog otvorenog kovčega u katedrali i pustio da mu misli plove ka novim strategijama dobitka. Od tri stuba života – boga, porodice i novca, imao je samo jedan, a bila su mu potrebna najmanje dva. Mini je došla da se poslednji put oprosti od majke, ali je izgledala nekako preterano ozarena. Vernici se raduju smrti, pomislio je Abraham, misle da ona predstavlja vrata što vode u odaju božje slave. Ali to je prazna soba. Večnost je ovde na zemlji i ne može se kupiti novcem. Besmrtnost je u dinastiji. Treba mi moj proterani sin.
Kad sam pronašao poruku od Abrahama Zogoibija, uredno presavijenu ispod jastuka na mom krevetu u kući Ramana Fildinga, prvi put sam shvatio koliko je narasla njegova moć. „Znaš li ti ko je tvoj tatica, tamo gore, visoko u svom tornju?“, pitao me je Menduk pre nego što se upustio u raspomamljenu tiradu o antiinduskim robotima i čemu sve ne. Ceduljica ispod jastuka naterala me je da se upitam šta bi još moglo da bude istina, a šta ne, jer tu, u svetilištima Donjeg sveta, bilo mi je pokazano, ovom usputnom demonstracijom dosega očeve ruke, da bi Abraham bio strahovit protivnik u nastupajućem ratu svetova, Donjeg protiv Gornjeg, svetog protiv profanog, Boga protiv Mamona, prošlosti protiv budućnosti, gliba protiv neba; toj borbi između dva sloja moći u kojoj ćemo se ja, Nadija Vadija, Bombaj, pa i sama Indija zateći uhvaćeni u klopku, poput čestica prašine između dva premaza boje.
Hipodrom, pisalo je na cedulji njegovim rukopisom. Padok. Pre treće trke. Prošlo je četrdeset dana otkako je moja majka položena u grob u mom odsustvu, uz počasnu topovsku paljbu. Četrdeset dana i evo stiže ovo saopštenje, dostavljeno kao nekom čarolijom, ali do krajnosti banalno, nalik na uvelu maslinovu grančicu. Naravno da neću otići, najpre sam pomislio u svom predvidljivo povređenom ponosu. Ali podjednako predvidljivo, i ne obavestivši Menduka, otišao sam.
Deca na Mahalakšmi igrala su ankh micholi, žmurke-jurke, među šumom odraslih nogu. Ovako je i s nama dvojicom, pomislio sam, koje deli čitavo jedno pokolenje. Razumeju li životinje u džungli pravu prirodu drveća među kojim se odvija njihov svakodnevni život? U roditeljskoj šumi, među tim moćnim stablima, nalazimo utočište i igramo se; da li je to drveće zdravo ili rastočeno, skriva li u sebi demone ili dobre duhove, to ne možemo da znamo. Kao što ne znamo ni tajnu nad tajnama: da ćemo jednog dana i mi sami odrveneti poput njih. A drveće, čije lišće jedemo, čiju koru glođemo, seća se sa setom da je nekada živelo životom životinja, da se pentralo poput veverica i skakutalo poput jelena, sve dok jednog dana nije zastalo, pa su mu noge urasle u zemlju i zaglavile se u dubinama, šireći se, a iz zanjihanih glava razbokorilo se zelenilo. Ono to pamti kao činjenicu: ali proživljena realnost njegovih godina faune, ono pravo osećanje koje u sebi nosi ta haotična sloboda, ostali su mu uskraćeni. Pamti ih kao šušorenje u svom lišću. Ja ne poznajem svog oca, pomislio sam u padoku pred početak treće trke. Jedan drugom smo stranci. Ni on mene neće prepoznati kad me bude video, i slepi ćemo se mimoići.
Osetio sam i da mi je nešto gurnuto u ruku – neki paketić. Neko mi je užurbano šapnuo: „Treba mi odgovor pre nego što nastavimo.“ Neki čovek u belom odelu, s belim panama šeširom, probijao se kroz šumu ljudi i nestao. Deca su cičala i tukla se oko mojih nogu. Evo me, hteo – ne hteo.
Pocepao sam papir u koji je bio umotan paket. Ovo sam video i ranije, zataknuto za Umin pojas. Ove slušalice nekada su krasile njenu ljupku glavu. Stalno mi jede trake. Bacila sam ga u đubre. Još jedna laž; još jedna igra žmurke. Video sam je kako beži od mene, izvrdavajući među ljudskim šipražjem, uz neprijatno cičanje nalik zečjem. Šta ću otkriti kad je budem našao? Stavio sam slušalice, šireći ih da bi mi nalegle na uši. Video sam dugme na kojem je pisalo „uključi“. Ali ja ne želim da se uključim, pomislio sam. Ne volim ovu igru.
Pritisnuo sam dugme. Začuo sam svoj sopstveni glas, iz kog se cedio otrov.
Znate one ljude koji tvrde da su ih oteli vanzemaljci i podvrgli ih neopisivim opitima i mučenjima – uskraćivanju sna, seciranju bez anestezije, predugom golicanju, guranju ljutih papričica u šupak, puštanju maratonskih izvođenja kineske opere? Moram vam reći da sam se, preslušavši traku iz Uminog vokmena, osećao kao da sam dopao kandži upravo takve neke vanzemaljske nemani. Zamišljao sam neko stvorenje nalik kameleonu, guštera ledene krvi iz nekog udaljenog kutka kosmosa, koje je bilo u stanju da poprimi ljudsko obličje, muško ili žensko po potrebi, sa izričitim ciljem da napravi što veću pometnju, jer mu je pometnja osnovna hrana – njegov pirinač, njegovo sočivo, njegov hleb. Nered, razdor, jad, propast, čemer; sve su to omiljena jela na njegovom jelovniku. Ono je došlo među nas – ona (u ovom slučaju) došla je među nas – sejući nezadovoljstvo, podbadajući na rat, videvši u meni (O, budalo! O, bezumni dupeglavče!) plodno tle za svoje kužno seme. Mir, vedrina i radost za nju su pustinje – jer ako njena odurna žetva podbaci, ne gine joj gladovanje. Hranila se našim raskolima i snažila od naših džapanja.
Čak je i Aurora – Aurora, koja je prozrela njenu pravu prirodu od samog početka – na kraju podlegla. Nema sumnje da je za Umu to bilo pitanje ponosa; pošto je bila velika grabljivica, najviše je žudela da se dokopa plena koji joj najviše izmiče. Nikakve njene reči nisu mogle da privuku moju majku. Znajući to, poslužila se upravo mojim rečima – mojim gnevnim, odvratnim, požudom raspaljenim prostaklucima. Da, snimila je sve ono, čak je dotle dogurala; i s kakvom me je samo zavodljivošću povela niz tu stazu, izmamivši iz mene ove kobne rečenice, navodeći me da pomislim kako je to ono što želi da čuje! Ne pravdam se. Reči jesu moje, ja ih jesam izrekao. Manja budala rekla bi manje. Ali pošto sam je voleo, a znao sam za majčino protivljenje, isprva sam govorio u besu, a potom da potvrdim prednost romantične ljubavi nad odnosom majka-sin; budući da potičem iz kuće gde su laki prostakluci uvek zapaprivali i začinjavali porcije naših razgovora, nisam mnogo prezao od jebanja, pičkaranja i kurčenja. A onda se nastavilo ono mračno mrmljanje, jer dok smo vodili ljubav ona, moja ljubljena, tražila je – kako je samo često tražila! – da joj ponavljam te stvari, da bih izlečio – O, najstrašnija lažljivice! O, gnusna lažljivice i lažna gnusobo! – njeno povređeno samopouzdanje i ponos. Ljubljena vas moli, sred ljubavnog čina, da ugodite njenoj potrebi; potrebni ste joj, kaže ona, pa joj i to treba; hoćete li odbiti? Ako baš hoćete, nek vam bude. Ne znam vaše tajne, niti imam želju da po njima čeprkam. Ali sve mi se čini da je nećete odbiti. Da, reći ćete. O, ljubavi moja, da, i meni to treba, treba mi.
Izrekao sam svoje reči u skrovitosti i saučesništvu ljubavnog čina. I to je, dakle, bio deo Umine obmane, njeno nužno sredstvo za postizanje cilja.
Po četrdeset pet minuta montiranih vrhunaca našeg ljubavnog naslađivanja nalazilo se na svakoj strani te žalosne kasete, a kroz muklo treskanje i škrgut provlačio se gnusni lajtmotiv. Jebi je. Jeste, hoću. Bože, hoću. Jebi moju majku. Sjebi je. Sjebi izjebi kučku. I sa svakim prostačkim slogom po jedno sečivo zabadalo se u prepuklo srce moje majke.
Kad je Aurora već bila u stanju dubokog šoka, odmah nakon Minine smrti, ono stvorenje dočekalo je svojih pet minuta, prerušivši svoj pohod mržnje u hodočašće ljubavi. Predala je one noći traku mojim roditeljima, otišla je tamo isključivo zbog toga i ni zbog čega drugog, a ja mogu samo da nagađam koliko ih je to prenerazilo i povredilo, mogu samo da zamišljam taj prizor – Aurora, skljokana cele noći na klavirskoj stolici u svom narandžasto-zlatnom salonu, stari Abraham nemoćno krši ruke oslonjen o neki zid, a kroz neka vrata, u polumraku, povremeno se pokazuju uplašene sluge, trepereći poput drhtavih ruku na rubovima cele te slike.
A sutra ujutro, kad sam otišao iz njene postelje, Uma je morala znati šta me čeka kod kuće – turobna pepeljasta lica u vrtu, prst koji pokazuje na kapiju: odlazi, kupi se odavde i da se nikad više nisi vratio. A kad sam se, sav unezveren, vratio u njen stan, kako je samo majstorski prevazišla samu sebe! Kakvu je predstavu odigrala toga dana! – Ali sada znam sve. Nema više mesta uverenju da krivica nije do nje. Uma, voljena moja izdajnice, bila si spremna da odigraš igru do kraja: da me usmeriš a onda da gledaš kako umirem dok ti halucinogena droga rastura mozak. Kasnije bi, nema sumnje, obznanila moje tragično samoubistvo: „Takvu tužnu porodičnu svađu nije mogao da podnese. A povrh toga, još i sestrina smrt.“ Ali umešala se farsa, ispad, lakrdijaški sudar glava, a zatim si, kao prava velika glumica i kockarka, ipak odigrala scenu do kraja; i izvukla si deblji kraj u opkladi s jednakim izgledima. Čak i apsolutno zlo ima svoju zadivljujuću stranu. Gospo, skidam ti kapu! I laka ti noć!
Ponovo zečje cičanje; visi tako u vazduhu, pa iščezne. Kao da se neka drevna zloba, nesposobna da podnese svetlost istine, raspada u prah i pepeo... ali ne, ne želim da dozvolim sebi takve fantazije. Bila je žena, od žene rođena. Kao takvu je treba posmatrati. Zla ili naopaka? Više nisam bio u nedoumici u vezi s tim. Baš kao što sam odbacio sve natprirodne teorije (o napadačima iz drugih galaksija, vampirima što ciče kao zečevi), tako joj neću dopustiti ni da bude luda. Gušteri iz svemira, nemrtve krvopije i žrtve ludila izuzeti su od moralnog suda, ali Uma zaslužuje da joj se sudi. Ona je insan, ljudsko biće. Insistiram na Uminoj ljudskosti.
Eto, takvi smo mi, između ostalog. I mi sejemo vetrove, a žanjemo uragane. Među nama ima onih – ne vanzemaljaca, već insana – koji se hrane pometnjama: koji bez redovne količine haosa ne mogu dalje da bujaju. Moja Uma je bila od takvih.
Šest godina! Aurorinih šest godina, Mavrovih dvanaest – izgubljeno. Mojoj majci je bilo šezdeset tri kad je umrla, a ja sam izgledao kao šezdesetogodišnjak. Mogli smo da budemo kao brat i sestra. Mogli smo da budemo prijatelji. „Treba mi odgovor“, poručio mi je otac na trkama. Da, i dobiće ga. Biće to, neizostavno, čista istina: sve o Umi i Aurori, Aurori i meni, meni i Umi Sarasvati, mojoj veštici. Izložiću mu sve i prepustiću se njegovom sudu. Kao što je Jul Briner u faraonskom izdanju (što će reći, u krajnje zanosnoj kratkoj suknjici) voleo da kaže u „Deset zapovesti“: „Neka bude zapisano. I neka se zbude.“
Stigla je i druga poruka koju mi je neka nevidljiva ruka stavila pod jastuk. Bila su tu uputstva, i univerzalni ključ, koji je otključao izvestan ulaz za dostave gde nije bilo čuvara, sa zadnje strane Tornja Šuškenaruke, kao i vrata lifta za ličnu upotrebu, koji vodi pravo do odaja na trideset prvom spratu. Nastupilo je izmirenje, objašnjenje je prihvaćeno, sin beše prigrljen u očevo naručje, a pokidani savez je obnovljen.
„O, moj dečko, te tvoje godine, ah, tvoje godine.“
„A tek tvoje, oče moj.“
A beše vedra noć, vrt na visini, a mi zapodenuli razgovor kakav nikad pre nismo vodili.
„Dečko moj, nemoj ništa da mi skrivaš. Ja već sve znam. Imam oči koje vide i uši koje čuju i znam za sva tvoja dela i nedela.“
Pre nego što sam i pokušao da se opravdam, podigao je ruku, nasmešio se i nasmejao. „Da znaš da mi je milo“, rekao je. „Otišao si od mene kao deran, a evo, vraćaš se kao muškarac. Sad možemo da popričamo muški o muškim stvarima. Nekada si više voleo majku. Ne zameram ti, i ja sam bio takav. Ali sad je došao red na oca; bolje da kažem, došao je red na nas. Sada mogu da te pitam hoćeš li da udružiš svoje snage s mojima, a nadam se da ćemo razgovarati otvoreno o raznoraznim skrivenim stvarima. U mojim godinama najvažnije je poverenje. Imam potrebu da otvorim srce, da razbravim svoje brave, da razotkrijem velove sa svojih misterija. Krupne se stvari kuvaju. I taj Filding, ko je on uopšte? Obična gnjida. U najboljem slučaju – Pluton iz Donjeg sveta, a mi znamo iz Mirandine dečje sobe ko je Pluton, glupi džukac s ogrlicom. Ili, čekaj malo, da nije pre žabac?“
Bio je tu i jedan džukac. U posebnom uglu tog atrijuma ni na nebu ni na zemlji, stajao je preparirani buldog na točkićima. „Sačuvao si ga“, začudio sam se. „To je Airesov stari Džavaharlal.“
„Zbog starih dana. Ponekad, na ovoj uzici, po ovoj baštici, malo prošetam Džav-Džava.“
Sada je postajalo opasno.
Pošto sam se složio s ocem da ću biti njegov čovek, da ću znati ono što on zna i pomagati mu u njegovim poduhvatima, složio sam se i da ću još neko vreme ostati u Fildingovoj službi. I tako, da bih izdao gospodara zbog oca, vratio sam se u gospodarevu kuću. Saopštio sam Menduku – jer ni on nije bio lud – delimičnu istinu. „Dobro je zalečiti porodičnu svađu, ali to ne utiče na moj izbor.“ To je kod Fildinga, blagorodnog prema meni zbog šest godina koje sam proveo u njegovoj službi, izmamilo odobravanje; ali i podozrenje.
Od sada će me, znao sam, stalno držati na oku. Prva greška biće mi i poslednja. Ja sam deo bojnog polja, pomislio sam, a oni su sam prokleti rat.
A kad su moji drugovi iz tima – moji stari saborci – čuli za moje radosne novosti:
Čagan je slegnuo ramenima. Kao da je hteo da kaže: „Ti nikada nisi bio jedan od nas, bogatašiću. Ni Indus, a ni Marat. Samo običan kuvar plemenitog roda, s pesnicom. I došao si ovde da iskališ taj tvoj malj. Izopačen si! Još jedan psihopata koji traži džumbus – zabole tebe za našu stvar. A sad te tvoja klasa, tvoje nasleđe ponovo poziva da se vratiš. Nećeš ti ovde ostati još dugo. Zašto bi i ostajao? Već si mator za borbu.“
Ali Sami Hazare zvani Limenko uputio mi je značajan pogled. I to tako upadljivo da sam odmah shvatio čija mi je ruka poturala one papiriće pod jastuk i ko je čovek moga oca. Hrišćanina Samija zaveo je Jevrejin Abraham.
O, Mavru, pripazi se, mrmljao sam sebi u bradu. Okršaj se bliži, a sama budućnost je nagrada. Pripazi se, jer ćeš inače u ovoj bici izgubiti tu tvoju ludu glavu.
Kasnije, u svom neboderskom vrtu, Abraham mi je pričao koliko je često, tokom svih tih godina, Aurora žudela da mi pruži ruku oproštaja i da me – poništivši čin izgona – dozove nazad kući. Ali onda bi se prisetila moga glasa, mojih neizrecivih reči koje nisu mogle da se vrate u neizgovoreno stanje, i tu bi se njeno majčinsko srce skamenilo. Kad sam to čuo, izgubljene godine počele su da me razdiru, da me opsedaju danonoćno. U snu sam izmišljao vremeplove koji bi mi pomogli da otputujem unazad, preko granice njene smrti; i budio sam se besan što je to putovanje samo san.
Posle nekoliko meseci takve rastrzanosti, setio sam se portreta moje majke koji je naslikao Vasko Miranda, i shvatio da bih barem na taj simboličan način mogao ponovo da je vratim; kroz dugovečnu umetnost, ako ne u kratkotrajnom životu. Naravno, njen opus je obilovao autoportretima, ali mi je izgubljena Mirandina slika, premalana i prodata, na izvestan način postala oličenje izgubljene majke, a Abrahamove izgubljene žene. Kad bismo samo uspeli da je ponovo pronađemo! Bilo bi to kao da se ponovo rodila, i to podmlađena; bila bi to pobeda nad smrću. Sav uzbuđen, saopštio sam ocu svoju ideju. Namrštio se. „Hm, ta slika.“ Ali njegove zamerke su s godinama izbledele. Lepo sam video kako mu želja obasjava lice. „Ali ona je odavno uništena.“
„Nije uništena“, ispravio sam ga. „Premalana je. Umetnik kao Boabdil Zlosrećni (El Zogoibi), poslednji sultan od Granade, na odlasku iz Alhambre. Ili Mavrov poslednji uzdah. Ona slika s plačljivim konjanikom, kao s bombonjere, za koju je mama rekla da je gora od žvrljotine nekog mazala sa bazara. Kad bismo ga uklonili ništa se ne bi izgubilo. A nju bismo povratili.“
„Da ga uklonimo, veliš.“ Video sam da je zamisao o uništavanju Mirandine slike, pogotovo onog Mirande gde se Vasko onako lopovski poslužio našim porodičnim legendama, naišla na simpatije starog Abrahama u njegovoj jazbini. „Misliš da je to moguće?“
„Sigurno jeste“, rekao sam. „Sigurno postoje stručnjaci za to. Ako želiš, raspitaću se.“
„Ali slika pripada Babi“, odgovorio je. „Hoće li taj matori drkadžija hteti da je proda?“
„Ako je cena prava“, uzvratio sam. „Nije bitno koliki je on drkadžija“, dodao sam, „tebi u svakom slučaju nije dorastao.“
Abraham se na to prigušeno nasmejao i odmah uzeo telefon. „Zogoibi“, rekao je osobi koja se javila. „Da li je K. Dž. tu?“ I odmah zatim: „Zdravo, K. Dž. Što se ti kriješ od svojih pajtaša?“ A onda nekoliko rečenica – nalik štektanju – cenkanja, kod kojih je stakato osornost u tonu bila u neverovatnom raskoraku s rečima za kojima je posezao, blagim i kitnjastim rečima ulagivanja i dodvoravanja. Potom nagli prekid, kao kad automobilski motor neočekivano zariba; Abraham je spustio telefonsku slušalicu sav zbunjen. „Ukradena je“, rekao je. „Negde poslednjih nedelja. Ukradena mu je iz kuće.“
Iz Španije su stigle vesti da se stari i prekaljeni (i sve više ćaknuti) slikar indijskog porekla V. Miranda, trenutno nastanjen u andaluskom selu Benenheli, povredio pokušavajući da izvede čudnovatu majstoriju s namerom da naslika odraslog slona odozdo. U pitanju je bila slonica, izgladnela cirkuska zvezda iznajmljena na jedan dan za astronomsku svotu, i trebalo je da se popne na betonsku kosinu, koju je naročito u tu svrhu konstruisao slavom ovenčani (ali ćudi mušičave) senjor Miranda lično, te da stane na višestruko armiranu staklenu ploču ispod koje je stari Vasko postavio svoj štafelaj. Buljuci novinara i televizijskih ekipa pohrlili su u Benenheli da zabeleže ovu čudnovatu akrobaciju. Međutim, slonica Izabela je, iako sviknuta na svakojake vratolomne lakrdije, imala dovoljno istančan senzibilitet da odbije saradnju u poduhvatu koji su izvesni lokalni komentatori nazvali „degradativnim činom podstomačnog voajerizma“, u kojem kao da su se na okupu našle tričava obest, bezobzirna nemoralnost i vrhunska izlišnost svekolike umetnosti. Umetnik je došao iz svoje palate s brkovima na juriš. Obukao je, s apsurdnošću koja se mogla protumačiti i kao namerno pribegavanje neskladu – ili naprosto kao umna poremećenost – tirolske kratke pantalone i vezenu košulju, a iz šešira mu je štrčao struk celera. Izabela se ukopala na pola puta uz kosinu pa ni svi napori njenih čuvara nisu uspeli da je pomaknu s mesta. Umetnik je glasno pljesnuo rukama. „Slonice! Slušaj!“ Na tu komandu, krenuvši da se vraća unatraške i prezrivo niz kosinu, Izabela je nagazila Vasku Mirandi na levu nogu. Oni konzervativniji meštani među svetom, koji se iskupio da svojim očima vidi spektakl, bili su dovoljno neuljudni da zapljeskaju.
Posle toga je i Vasko počeo da hramlje, tako da je mogao da parira Abrahamu, ali su se u svakom drugom pogledu njihove putanje i dalje razmimoilazile, ili je to tako moralo izgledati neupućenom oku. Neuspeh njegovog slonovskog poduhvata nije ni za trunku umanjio pomahnitali entuzijazam njegove starosti, te mu je ubrzo, zahvaljujući izdašnom iznosu koji je poklonio u dobrotvorne svrhe opštinskim školama, dozvoljeno da, Izabeli u čast, podigne ogromnu i odvratnu fontanu, na kojoj je iz surli slonica u kubističkom maniru šikljala voda dok su pozirale, poput balerina, oslonjene samo o zadnje leve noge. Fontana je bila postavljena nasred trga pred Vaskovom takozvanom Malom Alhambrom, pri čemu su trgu promenili ime u Trg slonica, što je razbesnelo starije meštane. Okupljeni u obližnjoj kafanici, prozvanoj „Karmensita“ u znak sećanja na kći pokojnog diktatora, družina iz starih dana prisećala se, u mokrim izlivima napada nostalgije, da se vandalski uništeni trg do tada zvao Trg Karmen Polo, po Kaudiljovoj ženi, u njenu čast, počastvovan njenim imenom, koje je sada ukaljano tom smotrom debelokožaca; ili su tako bar ovi izlapeli i ogorčeni starci uglas tvrdili. U stara vremena, podsećali su se, Benenheli je bio generalisimusovo omiljeno andalusko selo, ali je stara vremena zbrisala ova amnezijska demokratska sadašnjost, što svaku prošlost smatra za đubre koga se treba otarasiti što je moguće pre. A to što ih monstruoznošću, kao što je ova slonovska fontana, kažnjava neko ko nije čak ni Španac, nego Indijac, i koji u svakom slučaju te svoje nepodopštine treba da izvodi u Portugaliji, a ne u Španiji, zbog tradicionalne luzofilije Goanaca – e, vala baš! – to je već prekardašilo svaku meru. Ali šta čovek da radi s umetnicima, koji su naneli ljagu časnom imenu Benenhelija dovodeći sa strane svoje žene i uvodeći razuzdane običaje i strane bogove – jer, premda je taj Miranda tvrdio da je katolik, nije li vrlo dobro poznato da su svi istočnjaci u srcu pagani?
Stara garda krivila je Vaska Mirandu za većinu promena u Benenheliju, i ako biste upitali ove meštane da vam kažu kada je tačno nastupio trenutak njihove propasti, svakako bi izabrali taj urnebesno smešan dan sa slonicom na betonskoj kosini, jer je Benenheli zbog te trapave, ali na sve strane razglašene burleskne epizode, privukao pažnju ljudskog propaliteta iz celog sveta, te je u toku od nekoliko godina, to nekada tiho selo, najomiljenije južno prebivalište pokojnog diktatora, postalo gnezdilište lutajućih badavadžija, iseljeničke bagre i svakojakog odbačenog i napuštenog ološa zemaljskog šara. Šef mesne gvardije u Benenheliju, serhento Salvador Medina, gromoglasni protivnik novopridošlica, predočavao je svoje mišljenje svima koji su bili voljni da ga slušaju, a i onima koji nisu bili. „Mediteran, drevno Mare nostrum, davi se u prljavštini“, govorio je. „A sada i kopno – Tera nostra – isto propada.“
U nastojanju da odobrovolji šefa policije, Vasko Miranda mu je za Božić poslao duplo više novca i alkohola nego što je običaj, ali se Medina nije dao pokolebati. Lično je vratio višak love i cuge Vasku na prag i skresao mu u brk: „Ljudi koji napuste svoje prirodno stanište i nisu pravi ljudi. U njihovim glavama ili nešto fali, ili im se zapatilo unutra nešto suvišno – nekakvo đavolje seme.“ Posle ove uvrede, Vasko Miranda se povukao iza visokih bedema svoje tvrđave-skalamerije i živeo životom pustinjaka. Nikada više nije bio viđen na benenhelijskim ulicama. Sluge koje je zapošljavao (u to vreme mnogi mladi, i momci i devojke, spuštali su se u južnu Španiju – već pogođenu problemima nezaposlenosti – iz La Manče i Ekstramadure, gde je vladala potpuna nestašica posla, više nego spremni za rad u restoranima, hotelima ili po kućama; do domaće posluge bilo je, dakle, jednako lako doći u Benenheliju kao i u Bombaju) pričale su o zastrašujućim vidovima njegovog ponašanja, pri čemu bi razdoblja obamrlosti u potpunoj samoći bila prošarana blebetavo-baljezgavim tiradama na zakukuljene, često i nerazumljive teme, i neprijatnim razotkrivanjima najintimnijih detalja iz prošlosti i burne karijere. Bilo je tu i obeznanjujućih pijanki, padanja u strašne depresije u kojima je manijački proklinjao surove nedaće koje su ga zadesile u životu, a naročito ljubav prema izvesnoj Aurori Zogoibi i svoj strah od izgubljene igle koja se, kako je verovao, neumoljivo probija put njegovog srca. Ali plaćao je bogato i uredno, pa mu je polazilo za rukom da poslugu zadrži.
Možda se Vaskov i Abrahamov život zapravo i nisu toliko razlikovali. Zbog smrti Aurore Zogoibi, obojica su se osamili, Abraham u svom visokom tornju, a Vasko u svojoj kuli; obojica su se upinjali da bol zbog tog gubitka zaogrnu nekim novim poslom, novim poduhvatima, ma koliko slabo osmišljeni bili. I obojica su, kao što ću doznati, tvrdili da su videli Aurorinog duha.
„Mota mi se ovuda. Video sam je.“ Abraham mi je u nebeskom voćnjaku s prepariranim psom poverio svoju viziju – nagnan da, prvi put u životu, i nakon čitavog veka oštre skepse u tom pogledu, dopusti sebi da prevali preko svojih bezbožničkih usana kako je život posle smrti ipak moguć. „Ali neće da me sačeka; izmiče mi među drvećem.“ Duhovi, kao i deca, vole da igraju žmurke. „Nije se upokojila. Znam da se nije upokojila. Šta bih mogao da učinim da joj podarim spokoj?“ Preda mnom je stajao Abraham koji je delovao potreseno, nemoćan da se privikne na gubitak. „Možda ako bih pronašao pravo mesto gde će njen opus počivati u miru?“, nagađao je on, a onda je usledilo osnivanje ogromnog Legata Zogoibi, što je podrazumevalo da se čitava kolekcija Aurorinih radova – na stotine dela! – zavešta naciji pod uslovom da se u Bombaju podigne galerija u kojoj će dela biti propisno smeštena i izložena. Ali posle pokolja u Meratu i izbijanja sukoba između hinduista i muslimana u Starom Delhiju i na drugim mestima, umetnost državi nije bila najpreča, pa je zbirka – sa izuzetkom nekoliko remek-dela koja su bila izložena u Nacionalnoj galeriji u Delhiju – čamila čekajući. Bombajske gradske vlasti, koje je Menduk držao u šaci, nisu bile spremne da obezbede sredstva koja je uskratila blagajna centralne vlade. „U vražju mater i svi ti politikanti!“, uzviknuo je Abraham. „Samopomoć je najbolja politika na svetu.“ Našao je još nekoliko ortaka koji su bili voljni da mu se pridruže u ovom projektu; novac je stigao iz banke Kazana, koja je doživljavala vrtoglavi uspon, a i od supermešetara V. V. Nandija, čiji upadi na svetska tržišta novca džordžsoroševskih razmera behu već ušli u legendu, utoliko pre što su kretali iz baze u Trećem svetu. „Krokodil postaje postkolonijalni junak naše omladine“, govorio je Abraham, cerekajući se na prevrtljive ćudi sudbine. „Taj se uklapa u njihov repertoar od samo dva filma: Imperija uzvraća udarac i Zgrni pare na brzaka.“ Pronašli su vrhunsku lokaciju – jedna od retkih preživelih starovremenskih parsijevskih palata na brdu Kumbala („Koliko staru?“ – „Staru, čoveče. Iz starih vremena“) – a Zinat Vakil, briljantna mlada teoretičarka umetnosti i poklonica Aurorinog opusa, koja je već napisala uticajnu studiju o mogulskim platnima s motivima iz „Hamze“, bila je postavljena za kustosa. Dr Vakil se smesta latila sastavljanja detaljnog kataloga, otpočevši i pisanje propratnog kritičkog osvrta „Imperso-nacija i dis/semi-nacija: dijalozi o eklektizmu i preispitivanja autentičnosti kod A. Z.“, kojim je „Mavarskom ciklusu“ – uključujući pozne slike koje ranije nisu bile izlagane – podarila zasluženo centralno mesto u njenom opusu, i koji će umnogome doprineti učvršćivanju Aurorinog mesta među besmrtnicima. Legat Zogoibi otvoren je za javnost tačno na trogodišnjicu Aurorine tragične pogibije; usledile su u izvesnoj meri neminovne, premda kratkotrajne kontroverze, na primer oko ranih i za neke oči incestuoznih mavarskih platana – onih „pantoslika“ koje je naslikala začas, kao od šale, pre toliko godina. Ali gore, visoko u Tornju Šuškenaruke, njen duh se i dalje vrzmao.
Sada je Abraham počeo da ističe svoje uverenje kako njena smrt nije bila tek običan nesrećni slučaj, kao što su svi pretpostavljali. Brišući suze, rekao mi je drhtavim glasom da oni koji poginu od zlikovačke ruke traže poravnanje računa da bi im se duša upokojila. Kao da je tonuo sve dublje i dublje u zamke praznoverja, očigledno nemoćan da prihvati činjenicu Aurorine smrti. Pod uobičajenim okolnostima, to iskliznuće, u ono što je sam oduvek nazivao bapskim pričama, duboko bi me šokiralo; ali i mene su sve jače stezale kandže opsednutosti. Majka mi je bila mrtva, ali sam ipak osećao želju da premostim razdor. Ako je umrla nepovratno, nikada se nećemo pomiriti, ostaće samo ova strašna, uporna potreba, ova živa rana. Zato se i nisam usprotivio Abrahamu kad je govorio o sablastima u svojim visećim vrtovima. Možda sam se čak nadao – o da! – iznenadnom zveketu grivne sa zvončićima, šuškanju tkanine iza grma. Ili još bolje, povratku one majke iz meni najdražih dana, isprskane bojom, s četkicama što štrče iz visoko podignute, razbarušene kose.
Čak i kad mi je Abraham saopštio da je zatražio od Doma Minta da ponovo, ovog puta privatno, pokrene istragu o njenom sunovratu – ni manje ni više nego baš od Minta, slepog, krezubog, koji se, onako gluv, na pragu sopstvene stogodišnjice kretao u kolicima, održavao u životu dijalizom, redovnim transfuzijama krvi i nezasitom i nesmanjenom ljubopitljivošću koja ga je i odvela na sam vrh odabranog životnog poziva! – nisam prigovarao. Pusti starog da radi šta mu godi, kako bi umirio nemir srca svoga, mislio sam. Osim toga, priznajem da nije bilo baš lako protivrečiti Abrahamu Zogoibiju, tom nemilosrdnom kosturu. Što mi se više poveravao, otvarajući mi svoje bankovne knjižice, svoje tajne obračunske knjige i svoje srce, sve više me je obuzimao strah.
„Mora da je Filding“, dovikivao je Mintu svoje sumnje u Pejovom voćnjaku. „Modi, hm, nema taj petlju za tako nešto. Stavi mi Fildinga pod lupu. Ovaj ovde Mavar će ti pomoći oko svega što ti ustreba.“
To me je još više uplašilo. Ako Raman Filding – bio nevin ili kriv – ikada posumnja da ga uhodim s namerom da mu natovarim pripisano ubistvo, loše mi se piše. A opet, nisam mogao da odbijem Abrahama, oca čiju sam naklonost nedavno ponovo stekao. Na kraju sam, iako nervozan, ipak smogao snage da postavim neka oprezna pitanja: zašto bi Menduk – s kojim motivom, šta ga je to izazvalo...
„Maleni hoće da zna zašto sumnjam na tu žablju vucibatinu!“, dreknuo je Abraham Zogoibi između dva zastrašujuća napada smeha, a stara ruina od Minta jednako se pljeskao po butini, koja se tresla od kikota. „Možda misli da je njegova mamica bila svetica, i da je samo tatica bežao iz tora. Ali i ona je isprobala skoro sve što je imalo da se proba u pantalonama, ili možda nije? Samo što ju je uvek kratko držalo. Ni sam đavo ne bi se razbesneo tako kao žabojlo koji je popio korpu. Pa ti sad vidi zašto.“
Dva jezivo rascerekana starca, nalik mrtvacima, optužbe za bračna neverstva i ubistvo, duh koji se šeta, i ja. Izmicalo mi je tlo pod nogama. Ali nisam imao kud da se denem, gde da se sakrijem. Preostajalo mi je samo da uradim ono što se uraditi mora.
„Ne brini, dada“, krkljao je Minto, upiljivši se kroz plavo staklo, glasom onoliko blagim koliko je Abrahamov bio gromak. „Smatraj tog Fildinga raščerečenim, rasporenim i obešenim.“
Deca izmišljaju priče o svojim očevima, gradeći njihove likove u skladu sa svojim detinjim potrebama. Prava istina o ocu je teret koji malo koji sin može da ponese.
U ono vreme svako živ je znao da su bande (pretežno muslimanske) koje su držale uzde organizovanog kriminala u gradu, na čijem čelu je stajao šef, ili dada, bile oslabljene usled već tradicionalnih teškoća u obrazovanju bilo kakvog trajnijeg udruženja ili ujedinjenog fronta. Moje lično iskustvo sa MO-om, dok sam bio angažovan u najbednijim gradskim četvrtima na pridobijanju sledbenika i stvaranju podrške, ukazuje na nešto drugo. Počeo sam da zapažam izvesne tragove i nagoveštaje nečeg mutnog, toliko zastrašujućeg da se niko nije usuđivao da o tome progovori – neki skriveni sloj ispod površine prividne stvarnosti. Pomenuo sam Menduku mogućnost da su se bande ipak ujedinile, ili da možda čak postoji i jedan jedini mafijaški capo di tutti capi, koji ubira sav harač u gradu, ali se on prezrivo nasmejao. „Samo se ti drži patosiranja, Malju“, podrugnuo mi se. „Ostavi ono dublje dubljim umovima. Jedinstvo zahteva disciplinu, a mi imamo monopol nad tom robom. Ti pičkolisci će se gložiti dok je sveta i veka.“
A sad sam, svojim rođenim ušima, čuo Doma Minta kako se obraća mom rođenom ocu kao najvećem dadi od svih njih. Mogambo! Istog časa sam znao da je to istina. Abraham je bio po prirodi zapovednik, rođeni posrednik, pregovarač nad pregovaračima. Kockao se u najviše uloge; u mladosti je bio spreman da stavi na kocku čak i svog još nerođenog sina. Da, Vrhovna komanda je postojala, a muslimanske bande ujedinjavao je kočinski Jevrejin. Istina je skoro uvek izuzetna, čudovišna, neverovatna, a skoro nikada u skladu s propisima, skoro nikada ono na šta ukazuju hladni proračuni. Ljudi na kraju sklapaju savezništvo s kim moraju. Oni slede ljude koji mogu da ih odvedu do željenog cilja. Pomislio sam kako očeva moć nad Brazgotinom i njegovim pajtašima predstavlja mračnu i ironičnu pobedu duboko ukorenjenog indijskog sekularizma. Sama priroda ovog saveza sklopljenog iz ciničnog ličnog interesa između različitih zajednica poništavala je celu Mendukovu viziju teokratije u kojoj će vladati jedan određeni vid hinduizma, dok će svi ostali indijski narodi morati da pognu svoje poražene glave.
Vasko je ovo izrekao još pre mnogo godina: korupcija je jedina sila koja može da potuče fanatizam. Ono što je iz njegovih usta zvučalo kao obično sprdanje pijanog čoveka, Abraham je pretvorio u živu stvarnost, u jedinstvo kolibe i oblakodera, bezbožničku armiju propalica koja je kadra da pokori i zgazi sve što božji odred može da im priredi.
Možda.
Raman Filding se već grdno prevario potcenivši svog protivnika. Hoće li Abraham Zogoibi biti imalo mudriji? Prvi pokazatelji nisu slutili na dobro. „Gnjida.“ Tako je on nazvao Menduka. „Glupi džukac s ogrlicom.“
A ako obe strane krenu u rat ubeđene da će bez po muke zgaziti neprijatelja? A ako se obe strane varaju? Šta će biti onda?
Armagedon?
Što se tiče skandala s narkoticima u Bebi softu, Abraham Zogoibi je od istražnih instanci – kao što mi je potvrdio za vreme naših brifinga, kezeći se besramno od uva do uva – dobio potpuno razrešenje. „Zvanično sam čist kao suza“, graktao je. „I obe ruke, jednako čiste. Dušmani bi hteli da me povuku na dno, ali moraće malo više da se potrude.“ Nije bilo sumnje da je izvoz artikala Bebi softa, kompanije za proizvodnju pudera i talka, služio kao pokriće za otpremanje daleko unosnijih belih praškova preko mora, ali je, uprkos herkulovskim naporima službenika iz odeljenja za narkotike, bilo nemoguće dokazati da Abraham išta zna o bilo kakvom nezakonitom poslovanju. Ispostavilo se, doduše, da su se izvesni sitniji činovnici kompanije – iz odeljenja za pakovanje i distribuciju – našli na platnom spisku udruženja dilera, ali je posle toga svaka istraga naprosto završavala u ćorsokaku. Abraham se širokogrudo starao o porodicama onih koji su završili u zatvoru – „Zašto da žene i deca pate zbog onog što su radili očevi?“, običavao je da kaže – i na kraju je slučaj zaključen bez ijedne optužnice protiv visokih ličnosti, protiv kojih je u početku i podignuta hajka, pa čak ni od Gradske korporacije pod kontrolom MO i Ramana Fildinga. A to što je neprikosnoveni kralj droge, poznat kao Brazgotina, i dalje šetao na slobodi, ostala je javna sramota. Nagađalo se da je pronašao utočište u nekoj od zemalja Persijskog zaliva. Ali Abraham Zogoibi mi je saopštio malo drugačije činjenice. „Ispali bismo prave dileje kad ne bismo mogli da sredimo pitanja oko ulaska i izlaska iz zemlje“, uzviknuo je. „Naši ljudi, naravski, mogu da se izmigolje napolje i ušunjaju nazad kad god im se prohte. A i službenici iz odeljenja za narkotike su, na kraju krajeva, samo ljudi. Sa svojim niskim platama jedva uspevaju da sastave kraj s krajem. Šta da ti kažem? Dužnost imućnih je da budu široke ruke. Filantropija je naša obavezna uloga. Noblesse oblige.“
Abrahamova pobeda u aferi Bebi softo bila je udarac za Fildinga, koji je neprestano navaljivao na mene da od oca izmuzem obaveštenja o delatnostima vezanim za drogu. Ali nisam ni morao da muzem: Abraham je nameravao da mi otvori srce, i rekao mi je jasno i glasno da je dobitak od Bebi softa sa sobom povlačio i dugoročne troškove. Pošto su puderski putevi bili zatvoreni, valjalo je upustiti se u daleko pogibeljniju operaciju, i to na brzu brzinu i pred nosom intenzivnoj policijskoj istrazi. „Početni troškovi bili su nezamislivi“, poveravao mi se on. „Ali šta da se radi? U poslu ti je data reč jemstvo, a valjalo je ispuniti ugovore.“ Brazgotina i njegovi ljudi radili su punom parom na uspostavljanju nove rute, koja je dostizala vrhunac u prašnjavim Ranskim pustarama u Kuču (što je nužno podrazumevalo podmićivanje činovnika i u Gudžaratu i u Maharaštri). Talk se brodićima odvozio do teretnih brodova koji su čekali. Nova ruta je bila sporija i rizičnija. „To je samo prolazna zamena“, rekao mi je Abraham. „S vremenom ćemo pronaći nove prijatelje na teretnom aerodromskom terminalu.“
Odlazio sam u njegov zastakljeni oblakoderski raj noću, a on mi je pričao svoje zmijske priče. A bile su, u neku ruku, kao bajke: sage o zlim demonima današnjice, povesti o potpuno abnormalnom, ispripovedane suvoparnim, banalnim glasom dežurnog poslovođe, koji sve vraća u normalu. (To je, dakle, moj svirepi otac imao na umu kad mi je rekao da se zakopao u posao da bi lakše prebrodio gubitak! To je, znači, radio da ublaži svoj bol!)... Naoružanje je predstavljalo značajnu stavku, iako na zvaničnom spisku delatnosti njegove velike korporacije nije bila navedena takva vrsta poslovanja. Jedan čuveni nordijski proizvođač naoružanja bio je u pregovorima s Indijom oko snabdevanja svakovrsnim i u suštini pristojnim, elegantno dizajniranim i, naravno, ubistvenim proizvodima. Sume novca koje su bile u igri behu toliko basnoslovne da su izgubile svaki značaj, i kao što obično biva s takvim Karakorumima kapitala, neke periferne gromade novca odlomile su se od glavnog masiva i krenule da se kotrljaju niz planinu. Sada je trebalo iznaći neki diskretan način da se te odronjene gromade posklanjaju, tako da prikladno posluže onima koji su uzeli učešća u pregovorima. Učesnici u pregovorima bili su izuzetno prefinjeni, krasila ih je uglađenost koja ih je u celosti sprečavala da uklone krš od te dobiti, makar i na svoje bankovne račune. Za njihova uzvišena imena nikada se ne sme vezati nikakva nepodopština, čak ni šapatom! „I eto“, rekao je Abraham sležući ramenima, sav srećan. „Mi obavljamo prljav posao, pa silesija kamenčića završi i u našim džepovima.“
Ispostavilo se da je Abrahamov Šunarukorp – kako su ga sad svi zvali – bio glavni akter u banci Kazana internacional, koja je krajem osamdesetih godina postala prva finansijska institucija iz Trećeg sveta koja je svojom efektivom i transakcijama počela da konkuriše velikim bankama na Zapadu. Bankarsku operaciju koju je preuzeo od braće Šuškenaruke, i koja je bila manje-više na izdisaju, ponovo je doterao do visokog sjaja, a preko veza s bankom Kazana internacional, postala je pravo čudo našeg grada. „Prošla su ona vremena kad se uspostavljao dolarski sistem veštačkog disanja za beznadežne ekonomije“, deklamovao je moj otac. „Nema više onog bezveznog mlaćenja prazne slame, jugo-južnjačke kooperative. Dovedite nam velike mudonje! Dolar, DEM, švajcarski franak, jen – neka slobodno dođu! Sad ćemo ih nadigrati u igri koju su sami smislili.“ Uprkos njegovoj novoj otvorenosti prema meni, prošlo je nekoliko godina pre nego što mi je Abraham Zogoibi priznao da ispod ove blistave monetarne vizije iz busije vreba skriveni sloj aktivnosti: neizbežni tajni svet koji je živeo svojim životom, očekujući otkrovenje, ispod svega što mi je odvajkada bilo poznato. – A ako je realnost našeg postojanja takva da tolike prikrivene istine leže ispod Majinih velova neznanja i iluzije, zašto se to ne bi moglo primeniti i na raj i pakao? Ili na Boga i Ðavola i sve to prokleto zamešateljstvo? Ako već ima toliko otkrovenja, zašto ne bi bilo i Otkrovenja? – Ali molim vas. Sad nije vreme za teološku raspravu. Na našem dnevnom redu trenutno su terorizam i tajna nuklearna naprava.
Među najkrupnijim klijentima banke Kazana bili su mnogobrojna gospoda i organizacije čija su se imena isticala na listama najtraženijih i najopasnijih ljudi u svim zemljama širom slobodnog sveta – pri čemu su, nekim čudom, oni, izgleda, bili slobodni da dolaze i odlaze, da se ukrcavaju na redovne putničke letove, posećuju filijale banaka i leče se u zemljama po sopstvenom izboru, bez imalo straha od hapšenja ili prepada. Ti senoviti računi vođeni su u posebnim registrima, zaštićenim zadivljujućim arsenalom lozinki, softverskim bombama i ostalim odbrambenim mehanizmima, i do njih se, barem teoretski, nije moglo pristupiti ni preko glavnog kompjutera. Ali te mere opreza bile su ništavne, a ovi nezgodni klijenti izgledali su kao pravi anđeli u poređenju s predostrožnostima koje su preduzimane u cilju zaštite, kao i personalom koji je uzeo učešća u najvećem poduhvatu banke Kazana: radilo se, naime, o finansiranju i tajnoj proizvodnji, „za potrebe izvesnih zemalja bogatih naftom i njihovih ideoloških saveznika“, širokog spektra nuklearnog naoružanja. Abrahamova ruka zaista se produžila. Ako je trebalo doći do prikladno obogaćene zalihe uranijuma ili plutonijuma, banka Kazana bi umešala prste u taj medeni kolač; ako bi se kojim slučajem neki dalekometni raketni sistem neočekivano pojavio na tržištu u pograničnim državama dojučerašnjeg Sovjetskog Saveza, novac iz banke Kazana uputio bi se krivudavo, nevidljivo, ispod ćilima, kroz zidove, prema tezgi tog prodavca. I tako se napokon Abrahamov nevidljivi grad, podignut rukama nevidljivih ljudi u cilju obavljanja nevidljivih radnji, bližio vlastitoj apoteozi. Pravio je nevidljivu bombu.
Maja 1991, jedna i te kako vidljiva eksplozija u državi Tamil Nadu dodala je gospodina Radživa Gandija na spisak ubijenih članova porodice Gandi, a Abraham Zogoibi – čije su odluke ponekad bivale tako neshvatljivo mračne da su ukazivale kako on, u stvari, veruje da je zabavan – izabrao je baš taj strašni dan da me uputi u postojanje tajnog projekta za izgradnju H-bombe. U tom trenutku u meni se nešto preokrenulo. Radilo se o nehotičnoj promeni, koja nije ponikla iz volje ili izbora, već iz nekog dubljeg i nesvesnog kutka moga bića. Slušao sam ga pažljivo dok se upuštao u detaljna objašnjenja (problem koji se trenutno nadvija nad projektom, napomenuo je on, odnosi se na potrebu za jednim ultrabrzim superkompjuterom koji je u stanju da obavlja složene programe navođenja oružja, bez kojih projektili nikada ne bi pogodili nameravane mete; u čitavom svetu postoji dvadesetak takvih PSC-a ili kompjutera s „plutajućim sistemom ciljanja“, s VAX arhitekturom, koja im omogućava da obave oko sedamdeset šest proračuna u sekundi, a dvadeset takvih kompjutera nalazi se u Sjedinjenim Državama, što je značilo da se jedan od preostala tri-četiri – a za jedan je upravo utvrđeno da se nalazi u Japanu – mora ili nabaviti preko neke paravanske organizacije, koja je do te mere neprobojna da će obmanuti neviđeno zamršeni sistem obezbeđenja koji okružuje takvu jednu transakciju, ili će morati da bude ukraden, a zatim postane nevidljiv, i bude prokrijumčaren do krajnjeg korisnika pomoću nekog neverovatno složenog lanca podmićivanja carinika, falsifikovanih tovarnih listova i nasamarenih inspekcija), ali dok sam ga slušao, začuo sam u sebi glas koji se svemu tome apsolutno i bespogovorno usprotivio. Baš kao što sam se bio usprotivio smrti koju mi je namenila Uma Sarasvati, mislim da sam tako i sada prešao granicu dužnosti koju mi je nalagala privrženost porodici. Na moje iznenađenje, jedna druga privrženost izbila je u prvi plan. Da, iznenađenje, jer posle svega što sam naučio u Elefanti, u kojoj su sve lokalne spone bile namerno kidane, u zemlji u kojoj svi građani instinktivno gaje dvojaku privrženost mestu i veri, premetnuo sam se u čoveka niotkuda i bez pripadnosti – koji je još i ponosan na to, ako smem to da kažem. I tako sam se, s reskim osećanjem neočekivanog, zatekao pred svojim strašnim ubilački nastrojenim ocem.
„... a ako nas uhvate u švercu“, govorio je on, „svi dogovori o pomoći, privilegije izabranog naroda i drugi međudržavni protokoli o ekonomskoj saradnji biće obustavljeni na licu mesta.“
Uzeo sam vazduh i zaronio: „Ti, verujem, svakako znaš koga sve ta bomba treba da raznese u još više komada nego sirotog Radživa, i gde?“ Abraham se skamenio. Bio je led i plamen. Bio je Bog u raju, a ja, njegovo najveće ostvarenje, upravo sam se pokrio zabranjenim smokvinim listom srama. „Ja sam čovek od posla“, rekao je. „Ono što treba da se obavi, ja obavim.“ JHVH. Ja sam onaj koji jesam.
„Na svoje zaprepašćenje“, rekao sam ovom Jahveu iz senke, ovom Antisvevišnjem, ovoj crnoj rupi na nebu, svom tatici, „izvini, ali upravo sam shvatio da sam Jevrejin.“
U to vreme već više nisam radio za Menduka; Čagan je, eto, izgleda, bio u pravu – krv u mojim žilama pokazala se gušćom od krvi koju smo prolili zajedno. I nisam ja, već je Filding, i to ne bez blagosti, ukazao da smo stigli do tačke na kojoj nam se putevi razilaze. On je, po svoj prilici, znao da nisam spreman da po njegovom nalogu uhodim rođenog oca, a najverovatnije je nanjušio i da informacije o njegovim aktivnostima otiču u suprotnom pravcu. Da dodam još i to da nisam baš osećao neki naročit apetit prema činovničkom radu; jer dok su se moja mladalačka navika da budem uredan i poriv da ne budem izuzetan sasvim lepo uklapali u zadatke koji su mi poveravani, moj „tajni identitet“ žestoko se bunio protiv svakodnevne monotonije. Ništa se nije dalo uraditi sa starim razbijačem, s naglo starećim siledžijom plaćenikom, osim da se penzioniše. „Idi i odmori se“, rekao je Filding, položivši mi ruku na glavu. „Zaslužio si.“ Pitao sam se da li to znači da je odlučio da me poštedi. Ili obrnuto: da će mi u bliskoj budućnosti Limenkov nož, ili Petoprstogrizovi zubi, pomaziti grkljan. Oprostio sam se sa svima i otišao. Ipak, osećaj progonjenosti nije me napuštao.
Činjenica je, zapravo, da su do 1991. Mendukovi marifetluci bili daleko više vezani za versko-nacionalistički program rada nego za prvobitnu, lokalpatriotsku platformu „Bombaj Maratima!“, pomoću koje se i dokopao vlasti. I Filding je stvarao saveznike, među slično usmerenim nacionalnim partijama i paravojnim organizacijama, u onoj abecednoj klin-čorbi od zagovornika poslušnosti vlasti: BJP, RSS, VHP. U ovoj novoj fazi MO-ove aktivnosti za mene nije bilo mesta. Zinat Vakil iz Legata Zogoibi – gde sam počeo da provodim sve više vremena, tumarajući majčinim svetom iz mašte, prateći Aurorine snove u kojima je sanjala mene u pustolovinama koje mi je sama smišljala – levo nastrojena mudrica Zini, kojoj nisam ispričao za svoje prisne veze s Mendukom, prezirala je iz dna duše ramaradžijevsku retoriku. „Kakvo baljezganje, tako mi svega“, ozbiljno je prigovarala ona. „Pod jedan: u religiji s hiljadu jednim bogom oni naprečac odlučuju da prolazi samo jedan dasa. Šta onda biva s Kalkutom, na primer, gde niko ne zarezuje Ramu? I Šivini hramovi više nisu podesni za bogosluženja? Kakva glupost! Pod dva: hinduizam ima mnoštvo svetih knjiga, a ne jednu, ali odjednom postoji samo Ramajana? Gde je onda Gita? Gde su Purane? Otkud im pravo da sve tako iskrive? Vrlo neukusno. I pod tri: kod Indusa nema imperativa za zajedničkim bogosluženjem, i kako će bez njega ovi tipovi onda da okupe svoje voljene mase? S neba pa u rebra, izmislili su ove masovne molitve i proglasili ih jedinim načinom za iskazivanje prave i prvoklasne pobožnosti. Jedno jedino ratničko božanstvo, jedna jedina knjiga, zakon gomile: eto, to su napravili od hinduističke kulture, od njene lepote sa bezbroj glava, od njenog mira.“
„Zini, ti si marksista“, podsetio sam je. „Tu priču o pravoj veri koju je uništilo trenutno postojeće unižavanje tvoji ljudi pevali su po ceo dan. Zar misliš da se hinduisti, siki i muslimani nikada ranije nisu ubijali?“
„Postmarksista“, ispravila me je. „I koje god je istine ili laži nosio u sebi socijalizam, ovo fundamentalisanje je stvarno nešto novo.“
Raman Filding stekao je sijaset neočekivanih saveznika. Uz abecedne klinčorbaše stali su i sumanuti brzoprugaši s Malabarskog brda, koji su po svojim večerinkama zbijali šalu kako će „naučiti pameti manjinske grupe“ i „staviti ih tamo gde im je mesto“. Ali radilo se, na kraju krajeva, o ljudima kojima se i on sam udvarao; kao svojevrsna premija pak, došla mu je podrška za pitanje kontracepcije, koju je dobio od muslimana i, što je još čudnije, od časnih sestara iz Marije Milosti Pune. Hinduiste, muslimane i katolike, na rubu žestokog međusobnog sukoba, u trenu je ujedinila zajednička mržnja prema kurtonu, spirali i piluli. Izlišno je i reći da se moja sestra Mini – sestra Floreana – upustila u žestok okršaj s kurtonom.
Planiranje porodice u Indiji predstavlja ozbiljan problem još od propalog pokušaja sredinom sedamdesetih godina da se na silu sprovede kampanja za kontrolu rađanja. Odnedavno je iniciran novi podsticaj za stvaranje manjih porodica, pod parolom Hum do hamare do (nas dvoje i još naših dvoje). Filding je to iskoristio da pokrene sopstvenu kampanju zastrašivanja. MO-ovi aktivisti obilazili su fadnička naselja i sirotinjske četvrti i punili Indusima uši kako muslimani odbijaju da sarađuju na sprovođenju ove nove politike. „Ako je nas dvoje i imamo još dvoje, a njih je dvoje i imaju dvadeset dvoje, ubrzo će nas brojčano nadjačati i izgurati nas u more!“ Ideju da bi tri četvrtine Indusa u milijardu stanovnika mogla da preplave deca sto miliona muslimana pomno su ozvaničili i mnogi muslimanski imami i političke vođe, koji su namerno preuveličavali broj indijskih muslimana u nastojanju da uvećaju sopstvenu važnost i samopouzdanje među pripadnicima svoje zajednice; koji su takođe neobično voleli da ističu kako su muslimani mnogo bolji borci od Indusa. „Dajte nam šestoricu Indusa na jednog našeg!“, drečali su po svojim zborovima. „Pa ćemo konačno da budemo na ravnoj nozi. Onda ćemo se možda i pošteno dohvatiti, barem malo, pre nego što kukavice uhvate maglu.“ Elem, ova igra s nestvarnim brojevima donela je novi zaokret. Katoličke kaluđerice krenule su da špartaju po bednim zgradurinama za izdavanje oko Bombaj centrala i prljavim sokacima sirotinjske četvrti Daravi, protestujući bučno protiv kontrole rađanja. Nijedna se nije toliko trudila radeći do u sitne sate, niti je agitovala s toliko strasti kao naša sestra Floreana; ali ubrzo su je povukli s prvih linija, jer ju je neka druga kaluđerica iz prikrajka čula kako objašnjava prestravljenim stanovnicima straćara da Bog ima sopstvene načine da kontroliše broj ljudi, a i sama je imala viziju koja joj je potvrdila da će u sasvim bliskoj budućnosti mnogi od njih ionako poumirati od nadolazećeg nasilja i boleština. „Mene će odneti u nebo“, objašnjavala je umilnim glasom. „O, kako se radujem tom danu!“
Za novu 1992. prevalio sam sedamdesetu napunivši trideset petu. Prekoračenje biblijskog veka čovekovog uvek nosi zlokobno znamenje, pogotovo u zemlji u kojoj je prosečno trajanje života izrazito kraće nego što Stari zavet navodi; a u slučaju srdačno vašeg, kome je šest meseci redovno donosilo celogodišnje oštećenje, ovaj trenutak bio je dodatno delikatan. S kakvom samo lakoćom ljudski um normalizuje nenormalno, kako hitro ono nezamislivo postaje ne samo zamislivo već i obično, gnjavaža koja nije ni pomena vredna! – Tako je i moje stanje, nakon dijagnoze da je neizlečivo, neizbežno i mnogih drugih ne-mogućnosti, kojih više ne mogu ni da se setim, ubrzo postalo tako obično da čak ni ja nisam mogao da se nateram da mu posvetim mnogo razmišljanja. Košmar mog prepolovljenog života naprosto je postao Činjenica, a o Činjenici nema šta da se kaže osim da je takva kakva je. – A može li s,e s Činjenicom cenkati, moj gospodaru?
- Bože sakloni! – Može li se razvući, smanjiti, osuditi, moliti za oproštaj?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Salman Ruždi - Page 2 Empty Re: Salman Ruždi

Počalji od Mustra Pet Maj 11, 2018 3:43 pm

Salman Ruždi - Page 2 Y_TGz_La3h_Je_Pf_Jau_Gtvw_A


- Ne; u najmanju ruku bi bila ludost činiti tako nešto. – Pa kako onda da pristupimo jednom tako nepopustljivom, tako apsolutnom Entitetu? – Cenjeni gospodine, ne mari ona da li ćete joj pristupiti ili je zaobići; najbolje je, dakle, da je prihvatite i idete svojim putem. – A zar se Činjenice nikada ne menjaju? Zar se stare Činjenice nikada ne zamenjuju novim, kao kod svetiljki; kao kod cipela, brodova i svih drugih dobrih stvari? – Evo: ako je već tako, to nam samo pokazuje jedno – pre svega, da to nikada nisu ni bile prave Činjenice, već čiste Poze, Stavovi i Opsene. Prava Činjenica nije Sveća da dogori, pa da se rastvori u baricu gustog voska; a nije ni Električna Sijalica od tanušnog vlakna, niti je kratkog veka poput Leptira Noćnog što je svuda traži. Nije skrojena od vaše proste kože za cipele, niti će ikada propuštati vodu. Ona sija! Hoda! I lebdi! – Da! – Vo vjeki vjekov.
Posle mog trideset petog, ili sedamdesetog rođendana, nije mi više polazilo za rukom da se istine o velikoj Činjenici svoga života otresem uz nekoliko fraza o kismetu, karmi ili sudbini. Ona mi je bila nametnuta nizom nelagodnosti i hospitalizacija kojima ne bih uznemiravao osetljivog i nestrpljivog čitaoca; reći ću samo da je u mene usadila stvarnost od koje sam tako dugo odvraćao pogled. Nije mi preostalo mnogo od života. Ta prosta istina lebdela mi je pred očima kad god bih sklopio kapke, ispisana plamenim slovima kad god bih tonuo u san; i bila je prva stvar na koju sam pomišljao pri buđenju. Pregurao si današnji dan. Hoće li te biti i sutra? Istina je, moj osetljivi, nestrpljivi prijatelju: koliko god sramotno i kukavički zvučalo, otpočeo sam život sa strahom od smrti koji me je pratio iz časa u čas. To je bila zubobolja za koju se nije moglo primeniti nikakvo ulje od karanfilića da je ublaži.
Jedna od posledica mojih pustolovina s medicinom ogleda se u tome što me je fizički onesposobila za ono od čega sam odavno i digao ruke: to jest, da postanem otac i tako ublažim – ako ne i izbegnem – teret toga što sam sin. Ovaj najnoviji fijasko toliko je razgnevio Abrahama Zogoibija, koji je napunio devedesetu i pucao od zdravlja, da nije bio u stanju da prikrije ozlojeđenost čak ni najtraljavijim izlivom saosećanja ili brige. „ Jedna jedina stvar koju sam želeo od tebe“, frktao je ljutito kraj moje postelje u bolnici Brič Kendi. „A čak ni to ne možeš da mi pružiš.“ Naš odnos je ponovo delimično zahladneo još otkako sam odbio da se petljam u tajne operacije banke Kazana, naročito oko izrade takozvane islamske bombe. „Sad ćeš još da tražiš i jarmulku“, izrugivao mi se otac, „i molitveno remenje. Časove hebrejskog i kartu do Jerusalima u jednom pravcu? Samo mi saopšti, molio bih lepo. Kad smo već kod toga, mnogi naši kočinski Jevreji žale se na rasizam s kojim se prema njima odnose tamo, preko mora, u tvojoj ljubljenoj domovini.“ Abraham, izdajica roda svoga, koji je ponavljao, i to samo u jezivim i džinovskim razmerama, zločin okretanja leđa svojoj majci i plemenu, i napustio jevrejsku četvrt da bi pohrlio u Aurorino rimokatoličko naručje. Abraham, ta crna rupa Bombaja. Video sam ga, onako obavijenog tamom, zvezdu padalicu koja je usisavala mrak oko sebe dok joj se masa povećavala. Nikakva svetlost nije uspevala da pobegne s horizonta događaja u njegovom prisustvu. Počeo sam još odavno da ga se pribojavam; sada je u meni budio stravu, a ujedno i sažaljenje, za koje su moje reči suviše slabe da bi ga opisale.
Reći ću još jednom: nisam ni ja neki anđeo. Držao sam se podalje od poslova s bankom Kazana, ali je Abrahamova imperija bila ogromna, a njenih devet desetina nalazilo se zagnjureno ispod vidljive površine. Imao sam pune ruke posla. I ja sam se nastanio u gornjim odajama Tornja
Šuškenaruke i uživao, i to ne malo, u gusarskim zadovoljstvima što sam sin svoga oca. Ali posle mog medicinskog debakla, bilo mi je jasno da će se Abraham obratiti za pomoć drugima: i to naročito Adamu Breganci, starmalom osamnaestogodišnjaku s ušekanjama kao kod bebe Damba, ili nalik satelitskim televizijskim antenama marke „Star“, koji se uspinjao kroz hijerarhiju Šunarukorpa takvom brzinom da me čudi što nije umro od posledica dekompresije.
Mister Adam, kako sam postepeno otkrio kroz ćaskanja s ocem u sitne noćne sate – jer i dalje sam mu služio kao ,neka vrsta ispovednika za mnogobrojne grehe iz njegovog dugog života – bio je momak spektakularno šarene prošlosti. Izgleda da se rodio kao vanbračno dete nekog bombajskog huligana i lutajuće vračare iz Šadipura u Utar Pradešu, te da ga je, nezvanično, na izvesno vreme usvojio neki čova iz Bombaja, koji je iščezao, verovatno odapeo, pošto je pod misterioznim okolnostima nestao pre četrnaest godina, i to ne zadugo pošto su ga državni agenti, po svemu sudeći, brutalno propustili kroz šake u doba vanrednog stanja, tamo 1974-1977. Od tada su dečaka u ružičastom oblakoderu na Brič Kendiju odgajale dve goanske gospođe, inače hrišćanke, koje su se obogatile posle uspeha svog popularnog asortimana turšije „Breganca“. Uzeo je prezime Breganca u znak poštovanja prema starim damama i, kad su preminule, lično preuzeo fabriku. Ubrzo potom, pokazavši se visprenim i svim mastima premazanim, kao retko ko od dvostruko starijih ljudi na vodećim položajima, došao je u Šunarukorp u potrazi za razvojnim kapitalom, u nadi da će uspeti da plasira legendarnu turšiju i čatnije starih dama na svetsko tržište, pod odsečnijom zaštitnom markom „Breg“. Na modernizovanoj ambalaži koju je doneo da pokaže Abrahamovim ljudima stajao je slogan: Iza Brega svašta vreba.
A to je, bogme, moglo da se kaže i za ovo čudo od momka lično. Nismo stigli ni okom da trepnemo, a on je već prodao posao Abrahamu, koji je u trenu shvatio kakav izvozni potencijal nosi ova robna marka, posebno u zemljama sa PNI (privremeno nastanjenom indijskom) populacijom. Sada je ovaj mladoturčin stekao sopstveno bogatstvo; ali na prvom sastanku s preuzvišenim starim gospodinom Zogoibijem lično, on je toliko zadivio mog oca svojim poznavanjem materije, kako najnovijih poslovnih i menadžerskih teorija, tako i novih komunikacionih i informacionih tehnologija koje su tek počele da prodiru u indijski sektor, da ga je Abraham iz istih stopa pozvao „da se priključi porodici Šunaru“, i to u svojstvu potpredsednika, sa specijalnim zaduženjem za tehničke inovacije i korporativno poslovanje. Toranj Šuškenaruke počeo je da zuji i bruji od novih mudrolija ovog mladiča, koje je, očigledno, razradio na osnovu svojih studija poslovnih začkoljica po Japanu, Singapuru i širom Pacifičkog pojasa, te „globalne prestonice trećeg milenijuma“, kako ga je on nazivao. Njegovi dopisi su preko noći ušli u legendu. „Da bi se optimizovala utilizacija radne snage, generisanje osećanja kolektivnog duha je od ključnog značaja“, glasila je jedna od njegovih tipičnih poruka. Stoga su službenici na rukovodećim funkcijama podsticani, da ne kažem da im je naređeno, da provode najmanje dvadeset minuta nedeljno u grupicama od po desetoro-dvanaestoro, grleći se među sobom. Dalji podsticaj bila je ideja da svaki službenik treba da predoči mesečne procene jakih i slabih tačaka svojih saradnika – preobrativši tako čitavo zdanje u kulu pritvorica i potkazivača (otvoreno buci-buci, u potaji seci-tuci). „Mi ćemo biti korporacija sa sluhom“, obavestio nas je Adam kolektivno. „Ono što kažete pažljivo ćemo pribeležiti.“ O da, slušale su te uši, i te kako. Svaki otrov i svaka gadost koja se desi padali su u njihove neizmerne dubine. „Sve velike organizacije predstavljaju heterogeni spoj smutljivaca, smutnjorešavača i zdravih ljudi“, poručivao je jedan Adamov dopis. „Naša uprava očekuje da se na smutljivce, uz vašu pomoć, ukaže.“ (Dodatno naglašeno kurzivom.) Stari Abraham je obožavao te splačine. „Moderna era“, rekao mi je, „mora da ima i moderan jezik. Odličan je! Te koještarije što ti golicaju uši, a s pozicije pravog badže. Ubija sve muve jednim udarcem.“
Moja pozicija pravog badže bila je malčice drugačije sorte; po Abrahamovom mišljenju, verovatno sorte koja je izašla iz mode – u svakom slučaju, za mene je tada ionako već sve bilo svršeno. Nije bio pravi trenutak da se ustremim na mladog Adama Bregancu. Držao sam jezik za zubima i osmeh na licu. Novi Adam stigao je u naš raj. Moj otac je pozvao tog mladića u atrijum na vrhu zgrade i u roku od nekoliko meseci – nedelja! dana! – Šunarukorp se bacio na kompjutere, da i ne pominjem kablovske sisteme, optička vlakna, antene, satelite, svakojake uređaje za telekomunikaciju – a pogodite ko je predvodio to novo kolo? „Ostavićemo svoj trag u celom svetu“, blistao je Abraham, sav ponosan što je naučio novi izraz. „Šta znaju ovi seljaci i urođenici što nagvaždaju o Raminoj vladavini! Nije radža Ram, nego radža RAM – to je naš kec u rukavu.“
Nije Ram nego RAM; odmah sam prepoznao malog i njegov parolaški jezik. Abraham je bio u pravu. Budućnost je stigla. Nastupala je generacija koja čeka da nasledi Zemlju, ne dajući ni pet para za preokupacije stare garde: posvećena hajci na novo, sa svojim čudnim govorom budućnosti, binarnim i bez trunke osećanja – kao nebo i zemlja spram naših melodramatičnih uzvika u stilu garam masale. Nije ni čudo što se Abraham, neumorni Abraham, okrenuo Adamu. U Indiji se rađalo novo doba, u kom je novac, kao i religija, slamao sve okove kako mu se prohte; nastupalo je vreme za pohotne, alave, života gladne, a ne za istrošene i nepovratno izgubljene.
Osećao sam se potpuno zastarelo; rođen prebrzo, onako naopak, osakaćen, stario sam prebrzo, postavši pritom i nasilnik. Sada sam počeo da se okrećem ka prošlosti, ka izgubljenoj ljubavi. Kad bih pogledao pred sebe, video sam Smrt kako čeka. Možda će Smrt, koju je Abraham bez po muke i dalje zavaravao, pokositi sina umesto besmrtnog oca.
„Šta si mi tu obesio nos“, rekao je Abraham Zogoibi. „Tebi treba žena, eto šta je. Jedna dobra ženica da te lepo razgali. Elem, dakle: mis Nadija Vadija. Šta veliš za nju?“
Nadija Vadija!
Raman Filding ju je proganjao cele te godine, dok je nosila titulu mis sveta. Polomio se da je pridobije cvećem, bežičnim telefonima, video-kamerama i mikrotalasnim pećnicama. Ona ih je vraćala. Pozivao ju je na svaki gradski prijem, ali posle onog njegovog ispada na Ganpatijev dan, svejednako ga je odbijala. Fildingova žudnja za Nadijom Vadijom procurila je pred naciju zahvaljujući proslavljenom tračerskom kolumnisti „Mideja“ – Osici, potomku onog starijeg škrabala koji je pod istim pseudonimom pisao o Gama zračenju u „Bombajskoj hronici“ i time okončao blistavu karijeru mog pradede Fransiska da Game. Posle toga, čin odbijanja Nadije Vadije da se pretvori u Mendukovu svojinu postao je, za određeni soj Bombajaca, simbol otpora višeg reda – postao je junački, politički. Pojavile su se i karikature. U ovom gradu, za koji je Filding tvrdio da ga „voza kao svoj lični auto“, nepopustljivost Nadije Vadije pokazala je da istrajava i jedan drugi, slobodniji Bombaj. I ona sama davala je dugačke intervjue. Ne bih ga poljubila taman i da je poslednji žabac u gradu, zariče se Nadija... Menduk za nju duduk! Nadija uzima časove boksa! – sve u svemu, zabavi nikad kraja.
A desile su se dve stvari.
Prvo: Filding, kome je strpljenje počelo da popušta, rešio je da pošalje nekoga da zastraši ovu jogunastu kraljicu lepote; i tako, prvi put za svog dugog i bespogovornog vođstva u MO, suočio se s pobunom, koju je poveo Sami Hazare uz jednoglasnu podršku svih kapitena timova raznih MO-ovih „specijalnih operacija“. Limenko je predvodio grupu koja je posetila Fildinga u njegovom uredu sa žabofonom. „Kapitenu, to nije kriket“, glasila je njegova jezgrovita kritika. Mendukje ustuknuo, ali je posle toga pogledao Hazarea onim istim pogledom kojim je pratio i mene otkako sam mu ispričao za pomirenje s ocem. A imao je i zašto, pošto se Sami promenio. Međutim, neće mnogo proći a on će biti izbačen sa dodeljenog mu mesta pomoćnog igrača, na kome je čučao čitavog života, prisiljen da, zbog događaja i patnji koje su mu razdirale srce, zaigra svoju neponovljivu glavnu ulogu u velikoj drami čije su probe trenutno bile u toku.
Drugo: Nadija Vadija više nije sedela na prestolu mis sveta. Izabrana je i nova mis Indije, nova mis Bombaja. Nadija Vadija je otišla u staro gvožđe. Njenu pesmicu više nisu puštali na radiju, a ni na novoj indijskoj verziji MTV-a: „Masala televizija“ ignorisala je svrgnutu kraljicu. Nadija Vadija nikada nije stigla do medicinskog fakulteta, momak kog je nekad pominjala nestao je u vidu lastinog repa, glumačka karijera joj je zamrla još u zametku. A novac se u Bombaju brzo topi. Nadija Vadija je u osamnaestoj godini pripadala prošlosti: bila je švorc, bez kormila i sidra, prepuštena strujama. U tom trenutku, Abraham Zogoibi povukao je svoj potez. Ponudio je njoj, i njenoj majci udovici, luksuzni stan na južnom kraju Kolaba kozveja, a uz njega i velikodušno izdržavanje. Nadija Vadija više i nije bila u prilici da bespogovorno nameće svoje uslove, ali nije izgubila ni ponos. Kada je došla kod Abrahama u Elefantu da popričaju o toj ponudi – a kako su samo novosti doprle do Mendukovih ušiju, preko Lambadžana Čandivale, dvostrukog agenta s naše kapije! i kako su samo razbesnele zlikovačkog gazdu! – progovorila je dostojanstveno. „Mislim se tako, pa pitam sebe, Nadija Vadija, a šta li to velikodušni gospodin traži zauzvrat za ovakvu uslugu? Možda je to nešto što Nadija Vadija ne može da pruži, čak ni preuzvišenom Abrahamu Zogoibiju glavom i bradom.“
Abraham je ostao zadivljen. Rekao joj je da je preduzeću kao što je Sunarukorp potrebno neko prijatno lice koje će ga predstavljati u javnosti. „Pogledaj mene“, nasmejao se. „Zar nisam pravi grozni starkelja? Eto, kad ljudi danas pomisle na našu kompaniju, oni odmah zamisle ovu staru ludu. A od sada, ako se slažeš, voleo bih da zamišljaju tebe.“ I tako je Nadija Vadija postala lice Šunarukorpa: na reklamama, na plakatima, i uživo, kao domaćica mnogih prestižnih događaja koje je korporacija sponzorisala – gala modnih revija, jednodnevnih međunarodnih turnira u kriketu, okupljanja pobednika Ginisove knjige rekorda, Ekspo sajma „Treći milenijum“, svetskih prvenstava u rvanju. I desilo se tako da se spasla i stekla javni status poznate ličnosti koji je, zbog svoje lepote, zaista i zasluživala. I desilo se da je Abraham Zogoibi odneo još jednu pobedu nad Ramanom Fildingom, a pesmica o Nadiji Vadiji vratila se, obrađena u skakutavom dens remiksu, na vrelu vrelcatu top-listu Masala televizije, i u sam vrh hit-parade.
Nadija Vadija i njena majka, Fadija Vadija, uselile su se u stan na Kolaba kozveju, a na zid dnevne sobe Abraham je okačio jednu jedinu sliku koju Zinat Vakil još nije uspela da izloži u galeriji na Kumbali, sliku na kojoj prelepa mlada devojka ljubi naočitog kriketaša sa (slikovitom) strašću koja je podigla toliko prašine; davno, davno jednom. „O, kako je divna“, rekla je Nadija Vadija i zatapšala rukama kad je Abraham lično otkrio „Celivanje Abasa Ali-bega“. „Nadija Vadija i Fadija Vadija vole kriket, zar ne, Fadija Vadija?“
„Živa istina, Nadija Vadija“, potvrdila je Fadija Vadija. „Kriket je kraljevski sport.“
„O, blentava Fadija Vadija“, ljutnula se Nadija Vadija. „Kraljevski sport su konjske trke. Fadija Vadija bi to morala da zna. Nadija Vadija zna.“
„Nek ti je uzdravlje, kćeri“, rekao je Abraham Zogoibi, poljubivši Nadiju u teme na odlasku. „ Ali molim te, malo više poštovanja prema majci.“
Nikada je nije ni prstom taknuo, uvek je ostao samo i jedino savršeni džentlmen. A onda ju je, iz vedra neba, ponudio meni, kao da je njegova svojina pa može da je dodeli, na poklon, kao kakav trofej.
Rekao sam Abrahamu da ću posetiti Vadijine i s njima porazgovarati o njegovom predlogu. Dve žene su me dočekale u neboderu na Kolabi, s užasom na licima. Nadija Vadija se za tu priliku iskitila kao božićno drvce, s alkom u nosu i ostalim drangulijama.
„Vaš otac nam je toliko učinio“, rekla je Fadija Vadija, kod koje su majčinska osećanja očigledno nadjačala kritičnu situaciju u kojoj se našla. „Ali svakako, cenjeni i dobri gospodine, moja Nadija Vadija zaslužuje dečicu... nekog mlađeg...“
Nadija Vadija me je čudno gledala. „Da vas nije Nadija Vadija možda već negde videla?“, upitala me je, očito se kroz maglu prisećajući Ganpatija. Prečuo sam to pitanje i usredsredio se na goruće teme. Problem je u tome, objasnio sam im, što njih dve žive pod okriljem jednog od najmoćnijih ljudi u Indiji. Ako odbiju bračnu ponudu njegovog sina jedinca, i više je nego verovatno da će im stari uskratiti dalju zaštitu. Posle toga će se malo čija ruka pružiti ka njima, iz straha da ne uvrede velikog Zogoibija. Moguće je da bi jedina zainteresovana strana bio izvesni gospodin koji je nekada, kao karikaturista, potpisivao svoje pokušaje crtežom žapca...
„Nikad!“, povikala je Nadija Vadija. „Gospođa Menduk? To Nadija Vadija nikada neće biti. Pre bih uzela Fadiju Vadiju za ruku, pa bismo zajedno skočile sa ove verande, evo odavde, vidite.“
„Nema potrebe, nema potrebe“, smirivao sam je. „Mislim da imam malo bolju ideju.“ I onda sam joj predložio da se samo verimo na papiru. Abrahamu će biti puno srce, to će biti odličan potez u smislu odnosa s javnošću, a trajanje veridbe se može produžavati unedogled. Poverio sam im tajnu svog ubrzanog postojanja. Jasno je, rekao sam im, da mi nije preostalo još mnogo života. A kad umrem, one će pobrati znatnu korist od veze s porodicom Zogoibi, čije ogromno bogatstvo u meni ima jedinog naslednika. Pa čak i da poživim toliko dugo da brak baš mora da se sklopi, zarekao sam se da će naša veza i dalje biti samo platonska. Zamolio sam samo Nadiju Vadiju za pristanak da se pred svetom zaista ponaša kao da mi je buduća žena. „Ostalo neka bude naša tajna.“
„Ijuju, Nadija Vadija“, jeknula je Fadija Vadija. „Vide li ti kako smo neotesane! Tvoj zgodni verenik nam je došao na viđenje, a mi ni kolačić da mu ponudimo!“
Zašto sam to učinio? Zato što sam znao da je ono što sam rekao istina: Abraham bi odbijanje primio kao ličnu uvredu, i izbacio bi ih na ulicu. Zato što sam se divio otporu koji je Nadija Vadija pružila Fildingu, kao i pristupu koji je zauzela prema mom notorno razbludnom ocu. O, zato što je bila tako lepa i mlada, a ja takva matora nakaza. Možda i zato što sam, nakon godina ogrezlih u nasilje i izopačenost, tragao za iskupljenjem, želeo da se ispovedim i primim razrešenje za svoje grehe.
Zbog čega da se iskupim? Ko da me razreši? Ne postavljajte mi teška pitanja. Učinio sam to, i tačka. Veridba Moraisa Zogoibija, jedinog sina gospodina Abrahama Zogoibija i počivše Aurore Zogoibi (rođene Da Gama) i mis Nadije Vadije, kćeri jedinice pokojnog gospodina Kapadije Vadije i gospođe Fadije Vadije, svih iz Bombaja, bila je objavljena. A negde u gradu, jedan Limenko je čuo ovu vest i zlo je počelo da mu, poput gnojnog čira, razjeda skrhano i bezdušno srce.
Proslava veridbe je održana, naravno, u Tadžu; u svakom slučaju, bio je to još jedan raskošni bombajski događaj. U zavidljivom prisustvu preko hiljadu prelepih i skeptičnih tuđinaca, jezika oštrih poput britve, zajedno s mojom poslednjom sestrom, sestrom Floreanom, koja se iz dana u dan sve više otuđivala, na brzinu sam namakao basnoslovni dijamant, kako su ga novine opisivale, na sladak prstić te slatke devojke, i tako obavio ono što će Osica nazvati „čudnovatom, skoro žrtvenom veridbom Sutona i Zore“ Ali Abraham Zogoibi, najzlobniji, srca najokorelijeg od svih staraca – pripremio je, sa svojim poslovičnim crnim humorom, malu žaoku da nam zagorča veče. Kada je obred javnog sklapanja veridbe okončan, , a fotografi krenuli da snimaju Nadijinu nikad tako blistavu lepotu, kao da im nikad neće dojaditi, Abraham se popeo na podijum i zamolio za tišinu, jer i on ima nešto da objavi.
„Moraise, jedini sine moj, i ti, Nadija, snaho prelepa, kakva se samo poželeti može“, zagraktao je. „Dopustite mi da izrazim nadu da ćete ovoj žalosno okrnjenoj porodici uskoro podariti nekoliko novih članova“ – O, oče srca kamenoga! – „da se starac poraduje. A do tada, imam i ja da vam predstavim jednog novog člana.“
Silan žamor, silno iščekivanje. Abraham se zakikotao, klimajući glavom. „Da, da, Mavre moj. Najzad ćeš, dečko moj, dobiti mlađeg brata kog ćeš zvati rođenim.“
Iza malog podijuma, na mig se teatralno rastvorio crveni zastor. Adam Breganca – Male Velike Uši lično! – kročio je napred. Među mnogima koji su zinuli od čuda bili smo i Fadija Vadija, Nadija Vadija i ja.
Abraham ga je poljubio u oba obraza, pa u usta. „Odsad pa nadalje“, rekao je tom mladiću pred okupljenom gradskom elitom, „zvaćeš se Adam Zogoibi – moj voljeni sin.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Salman Ruždi - Page 2 Empty Re: Salman Ruždi

Počalji od Mustra Pet Maj 11, 2018 3:43 pm

Salman Ruždi - Page 2 Yrx5_V51vs8_B9_Puk_OIUs_Mw



18


Bombaj je u centru još od trenutka kada je stvoren: vanbračno dete iz portugalsko-engleskog braka, a opet, ponajviše indijski od svih indijskih gradova. U Bombaju su se stekla i stopila sva lica Indije. U Bombaju se i sveindijsko susrelo s onim neindijskim, što je stiglo preko crne vode da nam se ulije u vene. Sve što se prostire severno od Bombaja je Severna Indija, a sve južno od njega je Južna Indija. Na istok se pruža indijski istok, a na zapad svetski Zapad. Bombaj je u centru; sve reke slivaju se u njegovo more ljudi. On je okean priča; a mi smo svi bili njegovi pripovedači, i svi smo govorili uglas.
Kakva čarolija je bila zamućena u tu instant čorbu, kakva je harmonija izbijala iz te kakofonije! U Pendžabu, Asamu, Kašmiru, Meratu – u Delhiju, u Kalkuti – s vremena na vreme bi prerezali grkljane svojim komšijama i uživali u toplom tuširanju, ili kupkama s crvenim mehurićima, u svoj toj zapenušanoj krvi. Obezglavili bi vas zato što ste obrezani ili zato što vam je ostavljena kožica na vrhu. Duga kosa koštala bi vas glave jednako kao i ošišana; svetla koža šiba tamnu kožu, a ako vam se desi da progovorite pogrešnim narečjem, to vas može koštati vašeg poganog jezika. U Bombaju se takve stvari nikad nisu dešavale. – Kažete, nikada? – Hajde de; to možda zvuči suviše apsolutno. Bombaj nije bio pelcovan protiv bolesti ostatka zemlje, a to što se dešavalo po drugim mestima, kao na primer ono zamešateljstvo s jezikom, proširilo se i na bombajske ulice. Ali na putu do Bombaja reke krvi bi se obično razredile, druge reke bi se ulivale u njih, te bi do trenutka kada se ulije u gradske ulice unakaženost postala relativno blaga. – Da li ja to možda zapadam u sentimentalnost? Sad kad sam sve to ostavio za sobom, da nisam, pored tolikih gubitaka, izgubio i pronicljivost? – Moglo bi se reći da jesam; ali ipak stojim iza svojih reči. O, vi što ulepšavate grad, zar niste primetili da je Bombaj krasilo upravo to što ne pripada nikome, a pripada svima? Zar niste videli svakodnevna čuda u duhu živi i pusti druge da žive, kako se tiskaju u njegovim zakrčenim ulicama?
Bombaj je u centru. I dok je stari osnivački mit o naciji venuo, u Bombaju se rađala nova Indija Boga i Mamona. Bogatstvo zemlje proticalo je kroz njegove berze, njegove luke. Oni koji mrze Indiju, koji bi hteli da je unište, morali bi da unište Bombaj: to je jedno od objašnjenja za ono što se dogodilo. Hm, da, možda je stvar u tome. A možda je stvar i u onome što je pušteno s lanca na severu (da ga imenujem, jer moram da ga imenujem: u Ajodji) – ona kiselina što razjeda duh, ono neprijateljsko nasilje koje je pokuljalo u krvotok nacije kada je pala Babri džamija, a planovi za izgradnju ogromnog Raminog hrama, na mestu gde se ovaj bog navodno rodio, kako se to kaže u bombajskim bioskopima, buđenje prošlosti – ovog puta suviše zgusnuto, tako da čak ni razređivačke moći velikog grada nisu uspele dovoljno da ga razblaže. Jeste, tako je; i oni koji to tvrde, pravo vele, nema zbora. U Legatu Zogoibi, Zinat Vakil mi je predočila svoje uobičajeno zajedljivo viđenje situacije: „Za sve su krive izmišljotine“, rekla je. „Sledbenici jedne izmišljotine poruše još jedno popularno stecište kojekakvih tobožnjih verovanja – i blago nama! Eto rata. Sledeći put pronaći će Vjasinu kolevku ispod Ikbalove kuće, i Valmikinu zvečku ispod prebivališta Birze Galiba. E pa dobro. Ali ja ću ipak radije izgubiti glavu boreći se za velike pesnike nego za bogove.“
Sanjao sam Umu. – O, izdajnička podsvesti! – Umu kako vaja jedan od svojih ranih radova, velikog Nandijevog bika. Kao taj bik, pomislio sam kad sam se probudio, i kao plavi Krišna poznat po frulici i mlekarici, gospodar Rama je Višnuov avatar; baš Višnuov, koji od svih bogova ima najviše metamorfoza. Istinska Ramina vladavina bi, dakle, nesumnjivo morala da se zasniva na promenljivim, nepostojanim i kolebljivim odlikama ljudske prirode – i ne samo ljudske već i božanske. Pošto se tako nešto zagovara u ime jednog velikog boga, onda se baca pravo u lice njegove, kao i naše suštine. – Ali kad kamen istorije počne da se kotrlja, nikoga više ne zanima priča o tako delikatnim pitanjima. Haos može da počne.
... A ako je Bombaj u centru, možda su ti događaji bili ukorenjeni u bombajskim trzavicama. Mogambo protiv Menduka: dugo iščekivani duel, sudbonosni meč teške kategorije koji će odlučiti, jednom zasvagda, koja će banda (kriminalno-poslovna ili kriminalno-politička) gospodariti gradom. Video sam kako se to zbiva, i mogu samo da zabeležim šta sam video. Skriveni faktori? Upetljani tajni/strani prsti? To prepuštam umnijim analitičarima da presude.
Reći ću vam šta ja mislim – u šta, uprkos činjenici da sam se, otkako znam za sebe, borio protiv natprirodnog, nikako da prestanem da verujem: nešto se pokrenulo padom Aurore Zogoibi – ne samo zavada, već neko cepanje, uzduž i popreko, životnog tkanja svih nas. Neće se upokojiti, proganjaće nas neumorno. Abraham ju je sve češće viđao kako lebdi u Pejovom vrtu, zahtevajući da bude osvećena. Eto, to zaista mislim. Sve je to bila njena osveta. Lebdela je bestelesna nad nama na nebu, Aurora Bombajalis u punom sjaju, zasipajući nas odozgo svojim gnevom. Pa ti sad nađi ženu, kažem ja. Pogledajte samo: Aurorin duh obleće užarenim vazduhom. A uočite i Nadiju – Nadiju Vadiju poput grada čija je prava tvorevina bila – Nadiju Vadiju, moju verenicu, koja je takođe centralni lik u ovoj priči.
Je li to onda bio nekakav sukob u stilu Mahabharate, ili Trojanskog rata, u kojem bogovi biraju stranu i igraju svoje uloge? Nije, gospodine. Ma kakvi, kad vam kažem, gospodine, nije. Nema tu božanstava iz starih vremena, samo novopečenih dođoša prišipetlji, cela gomila nas. Abraham Mogambo i njegov Brazgotina, Menduk i njegov Petoprstogriz; svi mi. Aurora, Minto, Sami, Nadija, ja. Mi, tragične ličnosti, ili možda ne zaslužujemo ni da budemo posmatrani kao takvi. Ako se Karmen Lobo da Gama, moja nesrećna baba-strina Sahara, jednom davno kockala s Princem Henrijem Navigatorom ne bi li povratila svoje bogatstvo, nema potrebe osluškivati odjeke Judištirinog gubitka kraljevstva zbog jednog kobnog bacanja kocke. I premda su se muškarci tukli oko Nadije Vadije, ona nije bila ni Helena, a ni Sita. Samo lepa devojka u žiži zbivanja, i to je sve. Tragedija nam nije bila u prirodi. Da, tragedija se bližila, tu nema spora, i to nacionalna tragedija sveopštih razmera, ali mi koji smo igrali svoje uloge bili smo – da se ne lažemo – klovnovi. Da, klovnovi! Burleskni lakrdijaši, koje je istorija uvukla u svoj teatar samo zato što pri ruci nije imala bolje ljude. Nekada je, doduše, na našoj sceni bilo i pravih gorostasa; ali na samom kraju jednog doba, madam Istorija mora se zadovoljiti onim što joj se nudi. Džavaharlal je, u poslednje vreme, samo ime prepariranog psa.
Prišao sam svom novom „bratu“ iz pristojnosti i predložio mu da odemo na ručak, kako bismo se bolje upoznali. E pa, dragi moji, trebalo je da čujete tu žvaku. „Adam Zogoibi“ – nikada nisam mogao ni da pomislim na to ime a da ga pritom ne stavim među navodnike – upao je u pravi vrtlog nedoumica osobe koja se uspinje po društvenoj lestvici. Hoćemo li u polinezijski restoran u „Oberoj autrigeru“? Ne, ne, tamo za ručak imaju samo švedski sto, a prijalo bi nam malo dobre usluge. A možda da pregrizemo nešto u „Morskoj loži“ u Tadžu? Ali kad se bolje razmisli, tamo visi previše matorih jaraca koji se prisećaju stare slave. A „Žalinemabez“? Blizu je kuće, a ima i lep pogled, ali, dragi moj, ko će podneti ono staro nagvaždalo od vlasnika? PosloVni ufur-isfur na brzinu u nekoj iranskoj jazbini – „Bombaj A-l“ ili kod Pirkea blizu fontane Flora? Ne, treba nam nešto manje bučno, a da bi se ljudski pričalo, čovek mora da zna da može da odugovlači. A kod Kineza? – Da, ali prosto je nemoguće odlučiti se između „Nankinga“ i „Kamlinga“. A „Vilidž“? Uh, s onim kvazirustičnim enterijerom, dušo; tako je passé. Nakon dugog, izbezumljenog monologa (naveo sam samo odabrana mesta), zaustavio se – ili, bolje reći, skljokao – kod proslavljene kontinentalne kuhinje Udruženja. A kad smo se pojavili, počeo je, kako trend nalaže, da oteže oko jelovnika.
„Šušo! Dušo! Kalušo! Baš super što vas opet vidim u punoj formi. – Ah, bon-đor, Kalidaso, za mene klaret kao i obično, i srebrni escajg. – E pa, dragi Mavro, važi-može da te zovem Mavro? Važi-može. Divota. – Harišu, jesi li ti živ? Kupuješ OTCEI, rekla mi jedna ptičica. Dobar potez! To ti je žešće superkvalitetna deonica, nema veze što je baš sad malo u zaostatku.
- Mavro, izvini, izvini. Imaš moju apsolutno nepodeljenu pažnju, časna reč! – Monsuar fra-sua! Cmokili-cmok! – O, donesite nam nešto po vašem izboru, potpuno smo u vašim rukama. Samo bez maslaca, ništa pohovano, ni slučajno masno meso, nikakve ugljen-bezobrazluke i, molim vas, bez patlidžana. Čovek treba da sačuva liniju, je li tako? – Napokon. Brate! Uh, kako ćemo se provoditi! Kako će to super biti, a? Gibalica-zezalica. Je li, voliš li ti noćne izlaske, a? Pusti one Ponoć u četiri oka, Dvadeseti vek, Studio 29, Pećina. Oni su odsvirali svoje, bejbi. A ja sam, eto, onako usput, osnivač i investitor jednog novog mesta za provod. Zovemo ga S-3, to je Svetski set-splet. Ili možda samo Splet. Di-džejevi prave splet virtualne stvarnosti s tesnim sarijima, prste da poližeš! I splet kiberpanka i dekora sa bhangra-kolačićima. I talenata, bogme, kao na traci, kapiraš? Jednom rečju, poslednji krik tehnike. Nema mrdanja-vrdanja.“
I ako sam bio blago skamenjenog lica, malčice džangrizav, pa šta? Osećao sam da imam pravo na to. Gledao sam non-stop kabare, celovečernji ples sa sedam velova u izvođenju „Adama Zogoibija“, i gledao ga kako on gleda mene. Ubrzo je shvatio da moje hladno držanje nije poza, pa se prebacio na tiši, zaverenički ton. „Ej, brate, pa ti bogme imaš za sobom pozamašnu paklenu borilačku istoriju, ili sam bar tako čuo. Žešće neobično za vas, jevrejske momke. A ja mislio da vi ne vadite nos iz knjiga i da ste pravi cvikeraški članovi međunarodne zavere koja drma svetom.“
Ni to mu baš nije upalilo. Promrmljao sam nešto o jevrejskim plaćenicima koji su mnogo učinili na osnivanju zajednica na Malabarskom primorju, a on je čuo ledenu notu u mom glasu. „Ma daj, hajde, bratac, pa zar ne možeš da provališ kad se neko zafrkava? Ej, pa to sam ja. – Madu. Mer, Ruči, ćao. Ijao, mačke, pa ovo je već previše. Ovo vam je moj novi veliki braca. Slušajte, on vam je skroz lud dasa, jedna od vas bi baš mogla da ga mazne. – Mavro, čoveče, šta ti misliš? U ovom trenutku apsolutno vrhunske lutke s naslovne strane i modne piste, veće čak i od naše žalosno preminule sestre Ine, zamisli. Znaš šta? Mislim da su otkinule na tebe. Prvoklasne dame, kad ti kažem.“
U pogledu „Adama Zogoibija“ serija mojih zaključaka brzo se upotpunila. Sada se ponovo promenio, postao je poslovan i profesionalan. „Znaš, trebalo bi da utvrdiš svoje finansijske pozicije. Naš otac, tužno je reći, nije više mlad. Ja trenutno privodim kraju stvari oko svojih ličnih potreba kroz detaljne diskusije s njegovim ljudima.“
Tu mi je kvrcnulo. Nešto kod Adama mi je budilo osećanje već viđenog, i sad mi je svanulo o čemu se zapravo radi. To što je odbijao da govori o svojoj prošlosti, lakoća s kojom je menjao tempo, trudeći se da opčini i dodvori se, hladna proračunatost njegovih poteza: na tu igru sam se jednom već nasukao, iako je ona bila daleko iskusnija od njega u sprovođenju kameleonskih trikova, i pravila je mnogo manje grešaka. Prisetio sam se, s jezom, svoje stare fantazije o vanzemaljcu koji se hrani pometnjom i u stanju je da poprimi ljudski oblik. Prošli put žena, a sad muškarac. Ono se vratilo.
„Poznavao sam jednu ženu nalik tebi“, rekao sam Adamu. „I, brate, mogu ti reći da imaš još mnogo da učiš.“
„E vala, humpf „, uzvrpoljio se Adam. „Kad se neki od nas toliko trude, ne vidim zašto neki tako grozno vređaju. Ti tu imaš neki problem sa zauzimanjem stava, Mavro moj. Loš nastup. A i slab potez u karijeri. Čujem da si se i s dragim taticom propisno zakačio. I to u njegovim godinama! Sreća njegova što je jedan od sinova spreman da radi ono što treba, bez mnogo durenja i drskih odgovora.“
Sami Hazare živeo je u predgrađu Anderi, okružen nasumice raštrkanim metežom lake industrije – tu su bili Kožna konfekcija „Nazaret“, Vadžova ajurvedska laboratorija (specijalizovana za „vadžradanti“ pastu za desni), Čepovi za boce „Tams ap kola“, „Klenola brend jestivo ulje“, pa čak i mali filmski studio, korišćen najviše za snimanje reklama, koji se razmetao – na panou kraj ulazne kapije – natpisima „Kaskader i kaskaderka na licu mesta“ i „Dizalica na ručni pogon (6-člani tim)“. Njegova kuća, jedan rasklimatani prizemni drveni bungalov, kome već odavno preti rušenje, ali se još drži uspravno, po ugledu na bombajski način života u stilu daj šta daš, pritajila se u zasedi između zadnjih zidova smrdljivih fabrika i bespravno podignute grupe jeftinih žutih stambenih jedinica, kao da se svom silom trudila da utekne pažnji patrola za rušenje. Limete i zelene papričice visile su okačene preko vrata s mrežom protiv komaraca, ne bi li odagnale zloduhe. Pored njih, zastareli kalendari s jarko oslikanim likovima gospoda Rame i Ganeše sa slonovskom glavom bili su dugi niz godina jedini ukrasi; a sada su slike Nadije Vadije, iscepane iz časopisa, bile zalepljene lepljivom trakom svuda po plavo-zelenim zidovima. Bilo je tu i fotografija sa stranica o društvenoj hronici, s veridbe gđice Vadije i g. M. Zogoibija u hotelu Tadž, i na tim slikama moje lice bilo je grubo precrtano flomasterom, ili zguljeno vrhom noža. Na jednoj ili dve bio sam potpuno obezglavljen. Preko grudi su mi bili naškrabani prostakluci.
Sami se nikada nije oženio. Delio je ovaj brlog s ćelavim nosatim kepecom Direndrom, koji je glumio epizodne filmske uloge i tvrdio da je nastupio u preko trista igranih filmova, a čija je životna želja bila da postigne rekord za Ginisa po broju filmskih nastupa. Kepec Direndra je čistio i kuvao opakom Samiju, pa mu je čak po potrebi i podmazivao onu metalnu ruku. A noću, uz svetlost petrolejke, pomagao je Limenku oko njegove male zanimacije. Zapaljive bombe, tempirane bombe, termobarične i potezne bombe: čitava kuća – ormari, ćoškovi i pukotine, pa čak i nekoliko specijalnih rupa koje su ova dvojica iskopala u podu jedine sobe svoga boravišta, a onda ih prekrili daskama kako bi ih sakrili – postala je pravi privatni arsenal. „Ako dođu da nas ruše“, govorio bi Sami svom malom pajtosu i pomagaču sa svirepim, fatalističkim uživanjem, „mali moj uvaženi gospodine, ima da izađemo, ali uz vatromet.“
Nekad davno, Sami i ja smo bili ortaci; pošto smo obojica imali neobične ruke, smatrali smo jedan drugog rođenom braćom, i u ono vreme nekoliko godina smo bili strah i trepet u gradu, a šumska jagoda Direndra je, kao neka ljubomorna žena, ostajao kod kuće i spremao jela koja bi Sami, po povratku s naših napornih poduhvata, sručio u sebe kao vuk, bez ijedne reči hvale, a onda bi zaspao, ispunivši sobu svojim gromoglasnim podrigivanjem i prdežom. Ali sada je tu bila Nadija Vadija, a glupavi Sami, uhvaćen u mrežu sopstvene patetične zaluđenosti tom nedostižnom damom, a mojom verenicom, bio je spreman – ili su na to bar ukazivali njegovi zidovi – da mi raznese omraženu glavu.
Nekad davno, Limenko je bio poslušnik broj jedan Ramana Fildinga, njegov superskiper, njegova ljudina nad ljudima. Ali onda je Menduk, i sam opsednut Nadijom, naredio Samiju da malo ubeđuje curu, na šta je Hazare podigao revoluciju. Nekoliko meseci Menduk je držao Samija na oku, motreći na njega svojim hladnim i beživotnim pogledom, baš kao žaba kad vreba svoj zuzukavi plen. A onda je pozvao Limenka u svoje skrovito svetilište sa žabofonom i otkačio ga.
„Moram da te pustim da ideš, druškane“, rekao je. „Niko nije veći od igre, je li tako, a ti si počeo da propisuješ sopstvena pravila.“
„Nisam, skiper-kapitene, nisam. Kapitenu, žene i dečurlija ne ulaze na teren.“
„Kriket se promenio, Limenko“, rekao je Menduk blago. „Vidim da si ti pravog džentlmenskog kova. Ali, Sami moj, sada se vodi totalni rat.“ Andera znači mrak, a Sami Limenko Hazare sedeo je u Anderi ćutke satima, utonuo u pomrčinu. Na početku zaluđenosti Nadijom Vadijom znao je da zapleše po kući, držeći pred nosom, kao masku, fotografiju Nadije Vadije u boji, s cele stranice na kojoj je isekao rupice za gledanje, tako da može da gleda svet njenim očima: pa bi zapevao poslednje filmske hitove falsetom umesto devojačkim glasom. „Šta to skrivam pod jelekom?“, pevao je, tresući torzom kao da želi da nagovesti odgovor. „Šta to skrivam pod bluzicom?“ Jednoga dana, Direndra, izluđen beskonačnom zaslepljenošću svog kompanjona, kao i njegovim jezivim glasom, dreknuo je na njega: „Sise! Krije sise ispod tog jebenog jeleka. A šta si ti mislio? Posrane šarene balone?!“ Ali je Sami, nimalo potresen, nastavio sa pevanjem. „Ljubav“, ćurlikao je dalje. „Ljubav to skrivam pod bluzicom.“
Sada je, međutim, njegovim pevačkim danima došao kraj. Mali Direndra je rikošetirao okolo-naokolo po sobi, kuvao i pričao viceve, izvodio svoje sitne trikove – stav na rukama, salto unazad, bekeljenje – trudeći se da razvedri Samija, pa je dogurao čak dotle da je sam zapevao bezobrazni bluzica-bluz, zažmurivši na gnušanje koje je osećao prema Nadiji Vadiji, toj izmišljotini s postera, koja se stvorila niotkuda i po kratkom postupku im uništila živote. Mali Direndra je dobro pazio da takve svoje misli ne podeli sa Samijem, ali je Nadija Vadija bila ženska kojoj bi on drage volje smrsio konce.
A onda je, konačno, Direndra pogodio čarobnu reč – sezame, otvori se – od koje je natušteni Sami Hazare ponovo živnuo. U jednom skoku našao se na stolu, zauzeo pozu kao mali baštenski kip i izgovorio čarobna slova. „RDX“, objavio je.
Sedenje na dve stolice Samiju nikada nije predstavljalo problem; zar nije godinama uzimao novac od mog oca i špijunirao Menduka? Siromah čovek mora da se snalazi, a nikada nije naodmet musti obe strane. Ne, dve stolice su sasvim na mestu: ali nikakva, ama baš nikakva lojalnost? To ga je već zbunjivalo. A ova petljancija oko Nadije Vadije nekako je pokidala sve Limenkove spone – sa Fildingom, s jedanaestorkom, i sa MO uopšte, ali i sa Abrahamom i sa mnom. Sada je igrao sam za sebe. A ako već on ne može da je ima, zašto bi je imao bilo ko? I ako već hoće da ruše njegovu kuću, zašto se i ostale kule i palate ne bi zdrobile i popadale? Da, to je to. On je upućen u tajne i zna da pravi bombe. To su bile njegove sklonosti, mogućnosti koje su mu preostale. „Baš to ću i da uradim“, rekao je glasno. Oni koji su ga povredili osetiće udarac Limenkove ruke.
„Kaskader-kaskaderka mogu da garantuju“, rekao je Diren. „Prva klasa, a starim mušterijama daju specijalni popust.“ Supružnički tim iz obližnjeg filmskog studija, specijalizovan za akcione kadrove – dobavljači bezazlenih raketica i petardi – bili su, u potaji, umešani i u nabavku ozbiljnije robe. Jeste da su bili sitna riba, u to nije bilo nikakve sumnje, ali su već godinama bili Limenkovi najpouzdaniji dobavljači gelignita, TNT-a, tajmera, detonatora, upaljača. Ali RDX eksploziv! Kaskader-kaskaderka mora da su daleko dogurali. RDX je podrazumevao dubok džep i veze na najvišim mestima. Par za akcione kadrove bez sumnje je angažovala gomila ozbiljnih pucača. Ako se RDX doprema u Bombaj u tolikim količinama da kaskaderi mogu da prodaju pokoju mrvicu sa strane, na pomolu je ozbiljan krkljanac.
„Koliko?“, pitao je Sami.
„Ko zna?“, cičao je Direndra, klibereći se. „Dovoljno konjića za našu zabavu, to sigurno.“
„Imam zlata u šteku“, rekao je Sami Hazare. „Tu su i šuške. A i ti imaš bele pare za crne dane.“
„Glumački vek je kratak“, pobunio se kepec. „Zar ćeš me pustiti da gladujem u suton života?“
„Nema nama sutona“, odvratio je Limenko. „Još malo pa ćemo da blesnemo, kao sunce.“ „Mom bratu“ i meni nije se više ukazala ta sreća da ručamo zajedno. A i „našem ocu“ bile su na izmaku godine tokom kojih se hranio krvlju ove zemlje. Moja majka se već strmeknula. Kucnuo je čas i za očev sunovrat.
Priča o strmoglavom padu Abrahama Zogoibija s najviše kule bombajskog života postala je već opštepoznata; zahvaljujući brzini i razmerama samog treska, razglasila se na sve strane. A u toj ružnoj priči jedno ime je potpuno odsutno, dok je drugo sveprisutno u svim njenim poglavljima, stalno i iznova.
Odsutno: moje ime. Ime jedinog biološkog muškog potomka mog oca.
Sveprisutno: „Adam Zogoibi“. Ranije poznat kao Adam Breganca. A pre: Adam Sinaj. A još pre toga? Ako su se njegovi pravi roditelji, kao što su cenjena novinarska njuškala otkrila i kasnije nas o tome izvestila, zaista zvali Šiva i Parvati, a s obzirom na njegove – oprostite mi što stalno guslam o njima – stvarno jako velike uši, mogu li da predložim Ganeša!? Iako bi Dambo – ili Gufu, Muto, Kruko – ili da se zaustavimo kod Sabu – mnogo bolje priličilo ovom gnusnom slon-dečaku.
Elem, taj klinac XXI veka, taj menadžerski brzoprugaš, taj laktaš koji je pevušio Po svom ćefu, raspalih po sefu, na kraju se nije pokazao samo kao spletkaroški uzurpator, već i kao šupljoglavac – koji je mislio da je neuhvatljiv, i baš zato bio uhvaćen kao od šale. A bio je i Jona: povukao je za sobom čitavu paradu. Da, Adamov dolazak u našu porodicu izazvao je lančanu reakciju koja je zbacila velikog magnata Šunarukorpa s njegovog visokog trona. Dopustite mi, ako vam je volja, da vam ispripovedam, bez trunke pakosti, glavne događaje u vezi s gigantskim debaklom našeg porodičnog biznisa.
Kada je superfinansijer V. V. Krokodil Nandi uhapšen i izveden pred sud pod neobičnom optužbom da je podmićivao ministre Centralne vlade kako bi mu isporučili na desetine miliona rupija iz sredstava državne blagajne, kojima je u stvari nameravao da sredi Bombajsku berzu, u isto vreme uhapšen je i gorepomenuti – kako su ga zvali – „Šri Adam Zogoibi“, koji je u celoj toj aferi navodno bio trgovački putnik, jer je nosio kofer s ogromnim sumama upotrebljenih novčanica upadljivo različitih serijskih brojeva u privatne rezidencije nekolicine najuglednijih ljudi u zemlji, a onda ih, kako je slatkorečivo naveo u svom svedočenju pred odbranom, tamo „slučajno zaboravljao“.
Istraga o širim radnjama „Šri Adama Zogoibija“ – koju su policijske snage, odsek za pronevere i ostale srodne agencije sprovele izvanredno prilježno, pod žestokim pritiskom, između ostalog, i Centralne vlade, koja se našla u gadnom škripcu, kao i bombajske Gradske korporacije pod upravom MO, koja je, po rečima predsednika MO, uvaženog gospodina Ramana Fildinga, zahtevala da se „zmijsko gnezdo mora očistiti vimom i ceđi“ – ubrzo je iznela na videlo postojanje još jednog, još kolosalnijeg skandala. Vesti o sveopštoj globalnoj proneveri, koju su počinili šefovi banke Kazana internacional, o iščezavanju njene efektive u takozvanim crnim rupama, o njenoj navodnoj povezanosti s terorističkim organizacijama i krupnom proneverom eksplozivnih materijala, raketnih sistema, softvera i hardvera najviše tehnologije tek su počele da stižu do ušiju zaprepašćene javnosti, a ime usvojenog sina Abrahama Zogoibija nenadano je iskrsnulo na čitavom nizu falsifikovanih tovarnih listova izdatih u vezi sa škakljivom aferom superkompjutera ukradenog iz Japana i krijumčarenog na neko nepoznato bliskoistočno odredište. Kad je banka Kazana propala, na desetine hiljada običnih građana, od vozača taksija pod hipotekom do vlasnika novinarnica i sitnih bakalnica širom PNI sveta, suočilo se s bankrotom, i nastavile su da izbijaju na površinu pojedinosti o tesnom uplitanju bankarskog ogranka Šunarukorpa, Finansijske kuče „Šuškenaruke“, s propalim i podmićenim glavešinama banke, od kojih su mnogi čamili po engleskim i američkim zatvorima. Deonice Šunarukorpa počele su vrtoglavo da padaju. Abraham – čak i sam Abraham – bio je potpuno skrhan. U vreme izbijanja skandala „Šuške za oružje“, osnovane sumnje u njegovu ličnu upletenost u organizovani kriminal dovele su ga pred sud, radi suočavanja s optužbama za bavljenje raznim vidovima krivičnih dela, kao što su organizovani kriminal, šverc droge, muvanje i pranje crnog novca neslućenih razmera; a imperija koju je podigao na porodičnom bogatstvu Da Gaminih bila je srušena. Stanovnici Bombaja upirali su prstom u Toranj Šuškenaruke s nekom vrstom ozlojeđenog divljenja i pitali se da li će popucati, kao kuća Ašera, i obrušiti se na zemlju.
U sudnici, pred porotom, moj devedesetogodišnji otac poricao je sve optužbe. „ Ja nisam ovde da bih uzeo učešće u nekakvoj novoj masala verziji Kuma, kao neki made in India bolivudski Mogambo“, rekao je, stojeći ponosno uspravan i smešeći se razoružavajuće, s istim onim osmehom u kom je njegova majka Flora pre mnogo godina prepoznala razjapljeni kez očajnika. „Pitajte svakog od Kočina do Bombaja ko je Abraham Zogoibi. Svi će reći da je on ugledni gospodin koji trguje biberom i začinima. Izjavljujem ovde mirne duše: to je jedino što sam ja u srcu, jedino što sam ikad bio. Čitav svoj život proveo sam trgujući začinima.“
Određena mu je kaucija od deset miliona rupija, uprkos upornim protestima tužioca. „Ne šalje se jedan od najuglednijih građana u običan bajbok dok se ne dokaže da je kriv“, rekao je g. Pravdoljub Kačravala, a Abraham se naklonio sudiji. I dalje je bilo nekoliko mesta do kojih je njegova ruka mogla da dosegne. Da bi se obezbedila kaucija, kao jemstvo je trebalo založiti vlasničke tapije starih polja začina porodice Da Gama. No eto, Abraham je išetao na slobodu i vratio se u Elefantu, nazad u svoj Šangri-La na izdisaju. Sedeći onako sam u mračnoj kancelariji kraj svog nebeskog vrta, došao je do iste odluke koju je doneo Sami Hazare u svojoj anderskoj straćari osuđenoj na propast: ako već treba da se strmekne, neka to bude uz vatru iz svih oružja. Na radiju i na TV-u, Raman Filding likovao je nad starčevim padom. „Lepojkino lice na TV-u sad neće spasti Zogoibija“, rekao je, a onda je, na opšte iznenađenje, udario u tanke žice: „Ko visoko leti, gadno će da stradija“, otkreketao je. „Stradija, Nadija Vadija, nastradija.“ Na to je Abraham ljutito frknuo i, kao da je nešto odlučio, mašio se telefona.
Abraham je te noći obavio dva telefonska poziva, a primio je jedan. Evidencija telefonske kompanije kasnije je pokazala da je prvi poziv bio upućen na neki broj u jednoj od javnih kuća na Foklandskom putu, koju je pod svojom šapom držao onaj mafijaški šef poznatiji kao Brazgotina. Ali nema nikakvog dokaza da je bilo koja žena poslata u Abrahamovu kancelariju, ili u njegovu rezidenciju na Malabarskom brdu. Izgleda da je njegova poruka bila druge prirode.
Kasnije te iste noći – ponoć je već davno prošla – Dom Minto, kome je sad bilo preko sto godina, uputio je Abrahamu taj jedini poziv. Ne postoji doslovni zapis tog razgovora, ali sam izveštaj o njemu dobio od rođenog oca. Abraham mi je rekao da Minto nije zvučao zajedljivo i oduševljeno kao obično. Bio je potišten, klonuo duhom i otvoreno govorio o smrti. „Neka dođe! Za mene je čitav život bio jedan tužan film“, navodno je rekao Minto. „Nagledao sam se već najgore prljavštine i podlosti u ljudskom životu.“ Sutradan ujutro, stari detektiv je pronađen mrtav za svojim radnim stolom. „Ništa ne ukazuje“, rekao je istražni policajac, inspektor Sing, „na nasilnu smrt.“
Drugi Abrahamov poziv bio je upućen meni. Na njegov zahtev stigao sam u gluvo doba noći do opustelog Tornja Šuškenaruke i uz pomoć svog ključa za sva vrata ušao i pozvao privatni lift. Ono što mi je ispričao u svojoj zamračenoj sobi daleko manje me je ubedilo u pravu prirodu smrti Doma Minta nego inspektora. U poverenju mi je saopštio da je Sami Hazare – očigledno u nameri da ne bude viđen u blizini mesta na kojima je Abraham obično boravio – posetio Minta i zakleo mu se u majčin grob da je pogibija Aurore Zogoibi posledica naručenog ubistva koje je obavio izvesni Čagan Petoprstogriz, po nalogu Ramana Fildinga.
„Ali zašto?“, zavapio sam ja. Abrahamu su oči sinule. „Već sam ti pričao o tvojoj mami, dečko. Probaj malo pa ostavi pre nego što pojedeš, takva ti je ona bila s muškarcima, kao i s hranom. Ali u Mendukovom slučaju zagrizla je pogrešnu voćku. Motivacija je bila seksualna. Seksualna. Seksualna... osveta.“ Nikad ga nisam čuo da tako grubo govori. Bol zbog Aurorinog neverstva očigledno mu je i dalje čupao utrobu. Bol zbog skrnavljenja što o tome mora da priča sinu.
„Ali kako?“, morao sam da znam. Odgovor, rekao mi je on, leži u potkožnoj strelici u vratu, poput onih koje se koriste za sitnije životinje – ne za slonove, već, recimo, za divlje mačke. Ispaljena s plaže Čaupati za vreme ganpatijevskog ludila, omamila ju je, i ona je pala. Dole, na hridi koje je plavila plima. Talasi su sigurno odneli strelicu, a usred te nesreće, niko nije primetio – niti je tražio – sićušnu rupicu na vratu.
Sećam se, tog dana sam bio na tribini za krupne zverke sa Samijem i Fildingom; ali Čagan je mogao da bude bilo gde. Čagan, koji je sa Samijem delio titulu šampiona u duvanju strelica na Mendukovim sobnim olimpijadama. „Ali to nije mogla biti obična duvaljka“, razmišljao sam naglas. „Predaleko je. A trebalo je ciljati uvis.“
Abraham je slegnuo ramenima. „Onda je vazdušna puška“, rekao je. »Svi detalji su navedeni u Samijevom iskazu. Minto će ti ga doneti ujutro. Ti znaš“, dodao je, „da to ništa neće vredeti na sudu.“
Minto je nastradao pre nego što je stigao da donese Samijevo svedočenje Abrahamu. Taj dokument nije pronađen među njegovim hartijama. Inspektor Sing nije sumnjao na nasilnu smrt; ali to je već bila njegova stvar. Ja sam pak morao da obavim svoje. Obuzela me je drevna i neporeciva obaveza. Protiv svih očekivanja, uzbunjena sen moje majke lebdela mi je nad ramenom, pozivajući na pokolj. Krv se krvlju mije. Okupaj mi telo u crvenim zdencima mojih ubica i pusti me da počivam u miru.
Hoću, majko!
Džamija u Ajodji bila je uništena. Abecedni klinčorbaši, „fanatici“, ili u drugoj verziji „pobožni oslobodioci svetog mesta“ (obrisati prema ukusu) nagrnuli su i uspentrali se na Babri džamiju iz XVII veka i sravnili je sa zemljom golim rukama, zubima, sirovom prasnagom koju je ser V. Najpol s odobravanjem nazvao njihovim „buđenjem u istoriji“. Policija je, kako su pokazale fotografije u štampi, stajala po strani i gledala sile istorije kako zdušno zatiru istoriju samu. Istaknuti su barjaci boje šafrana. Na sve strane pevale su se dune: Raghupati Raghava Raja Ram, itd. Bio je to jedan od onih trenutaka koji je najbolje opisati kao neopisiv: i radostan i tragičan, i autentičan i patvoren, i prirodan i podmetnut. Otvorio je vrata i zalupio ih. Bio je to i kraj i početak. Bilo je to ono što je Kamois da Gama još odavno predskazao: da će doći radža Ram i zatrti svima hram.
Niko čak ne može sa sigurnošću da potvrdi, usudili su se da istaknu neki komentatori, da se današnja varoš Ajodja u Utar Pradešu nalazi na istom mestu kao mitska Ajodja, zavičaj gospodara Rame iz „Ramajane“. Kao što ni nagađanje da se tu nalazi Ramino rodno mesto Ramdžanmabumija, nema za sobom neku drevnu tradiciju – nema ni sto godina otkako se pojavilo. U stvari, upravo je jedan pobožni musliman u staroj Babri džamiji prvi obznanio da ga tu pohodi vizija gospodara Rame, i tako je gurnuo kamen nizbrdo; može li se zamisliti lepša verska tolerancija i raznolikost od ove? Posle tog prikazanja, muslimani i Indusi su neko vreme delili ovo sporno mesto bez ikakvog preganjanja... ali dođavola s takvim bajatim novostima! Ko uopšte mari za te nezdrave, precepljene dlake? Zdanje je palo. Došlo je vreme za posledice, a ne za osvrtanje unazad; za ono što će se desiti sada, a ne za ono što se možda jeste, a možda i nije zbilo nekad davno.
A šta se desilo tad: u Bombaju je neko noću provalio u Legat Zogoibi. Kradljivci su bili brzi i spretni; alarm u galeriji pokazao se kao potpuno neprimeren i, u više od jedne zone, potpuno neispravan. Odnete su četiri slike, sve iz mavarskog ciklusa, očigledno odabrane unapred – po jedna iz sva tri glavna perioda, kao i poslednje, nedovršeno, a ipak vrhunsko delo „Mavrov poslednji uzdah“. Kustos dr Zinat Vakil uzalud se upinjala da ubedi radio i TV stanice da emituju priču o tom događaju. Zbivanja u Ajodji i njihove krvave posledice zakrčile su etar. Da nije bilo Ramana Fildinga, gubitak ovog nacionalnog blaga prošao bi potpuno neopaženo. Šef MO je, komentarišući na televiziji, povezao pad džamije s nestankom slika. „Kada ovakve tuđinske rukotvorine nestaju sa svetog tla Indije, niko ne sme da ih oplakuje“, rekao je. „ Ako je već na pomolu rađanje nove nacije, ima mnogo uzurpatorske istorije koju treba zatrti.“
Sad smo, znači, ispali još i uzurpatori, je li? Posle dve hiljade godina, i dalje nam nije ovde mesto, a uskoro će, pazi molim te, i da nas „zatru“ – a to „poništavanje“ ne treba propratiti bilo kakvim izrazom žaljenja, ili tuge. Mendukova povreda uspomene na Auroru olakšala mi je da sprovedem u delo ono što sam već naumio.
Moje ubilačko raspoloženje ne bi se moglo pripisati isključivo atavizmu; iako probuđena majčinom smrću, teško bi se mogla opisati kao ponovno ispoljavanje osobina koje su samo preskočile nekoliko generacija! Možda bi bilo preciznije reći da je to neka vrsta tazbinskog nasleđa; jer nisu li neveste, jedna za drugom, donosile nasilje u kuću Da Gaminih? Epifanija je dovukla svoj divlji klan Menezes, a Karmen svoje smrtonosne Loboe. I Abraham je imao nagon za ubijanjem od samog početka, samo što je on više voleo da druge uposli da izvršavaju njegove zapovesti. Samo roditelji moje majke, Kamois i Bela, koji su se istinski voleli, u svojoj nevinosti ne podležu ovakvoj optužbi.
Moje ljubavne veze teško da su otišle i korak dalje. Ne želim da blatim slatku Dili; ali šta je s Umom, koja me je lišila majčine ljubavi ubedivši je da potajno gajim neprilične strasti? Šta je sa Umom, takoreći ubicom, kojoj nije pošlo za rukom da me ubije samo zato što se umešao sudar glava, kao iz burleskne komedije u nekoj sceni lutkarskog pozorišta?
Ali na kraju krajeva, zašto svaljivati krivicu na pretke ili ljubavnice? Moja lična karijera kostolomca – moj period Malja koji mrvi sve pred sobom – vuče korene iz igre prirode koja je napakovala toliko udarne snage u moju inače nemoćnu desnicu. Istina je da, barem do sada, nisam nikoga ubio; ali s obzirom na težinu i produženo trajanje nekih batinanja koja sam podelio, za to mogu da zahvalim jedino sreći. Ako sam u slučaju
Ramana Fildinga preuzeo na sebe ulogu sudije, porote i dželata, to je zato što mi je tako nešto u krvi.
Civilizacija ima opsenarsku ruku kojom od nas samih skriva našu pravu prirodu. Mojoj ruci, cenjeni čitaoče, nedostajalo je opsenarsko umeće; ali ona je znala šta će biti.
Dakle, žeđ za krvlju ugrađena je u moju istoriju i u moje kosti. Nisam se kolebao u svojoj odluci ni časka; čeka me odmazda – ili smrt na putu ka njoj. U poslednje vreme misli su mi neprekidno bile zaokupljene smrću. Ovde mi se, napokon, ukazao način da svom inače bezličnom kraju pridam kakvo-takvo značenje. Shvatio sam s nekakvim apstraktnim iznenađenjem da sam spreman da umrem sve dok mi je leš Ramana Fildinga tu negde blizu. I tako sam, eto, i ja postao fanatični ubica. (Ili pravedni osvetnik; odaberite sami.)
Nasilje je nasilje, a ubistvo – ubistvo, dva zla ne mogu doneti nikakvo dobro; bio sam u potpunosti svestan ovih istina. I još nečeg: kad spadnete na grane svog neprijatelja, gubite svoju visoku poziciju. U danima koji su usledili nakon razaranja Babri džamije, „pravično razgnevljeni muslimam“/“zagrižene ubice“ (upotrebite ponovo svoju mastiljavu olovku kako vam srce nalaže) satirali su hinduističke hramove i ubijali Induse širom Indije i Pakistana. Tu dolazimo do one tačke u rasplamsavanju nasilja među zajednicama kad pitanje „Ko je prvi počeo?“ postane nebitno. Kobna preklapanja smrti razdvajaju društvo bez ikakve mogućnosti opravdanja, a pravdu da i ne pominjemo. Ona se komešaju među nama, levo i desno, kod Hindusa i muslimana, nožem i pištoljem, ubijajući, paleći, harajući, vitlajući put zadimljenog neba svojim stegnutim i okrvavljenim pesnicama. Na kuće jednih i drugih pada prokletstvo zbog njihovih zlodela; obe strane žrtvuju pravo na makar trunku vrline; jedni drugima postaju pošast.
Ne izuzimam ni sebe. I ja sam već predugo bio siledžija, a te noći, pošto je Raman Filding uvredio moju majku na TV programu, brutalno sam stavio tačku na njegov život. I čineći to, prizvao kletvu na svoj.
Noću je duž zidova koji opasuju Fildingov posed patroliralo osam razbijačkih timova u parovima, smenjujući se svaka tri sata; većini od njih znao sam tajne nadimke. Vrtove su čuvala četiri vučjaka izdresirana da kidaju grkljan (Gavaskar, Vengsarkar, Mankad i – kao dokaz da njihov vlasnik nema predrasuda – Azharudin); ove metamorfoze kriketskih zvezda prišle su da ih pomazim, razdragano mašući repovima. Sledeća straža bila je postavljena na kapiji koja vodi do same kuće. Poznavao sam i ove pustahije – dvojicu mladih džinova koji su se odazivali na imena Mrgud i Slina – ali su me, za svaki slučaj, pretresli od glave do pete. Sa sobom nisam nosio nikakvo oružje, ili barem ne oružje koje bi mi mogli oduzeti. „Danas je ko u stara vremena“, rekao mi je Slina, mlađi, vazda zapušenog nosa i – možda da bi to nadoknadio – manje začepljenih usta od drugog siledžije. „Libenko je nabratio balobre da se bozdravi. Bislib da se nadao da će ga bribiti nazad na bosao, ali kod skibera neba labavo.“ Rekao sam da mi je žao što sam se mimoišao sa Samijem; a kako je stari Petoprstogriz? „Bilo bu je žao Hazarea“, promrmljao je mladi čuvar, „ba su otišli zajedno da se nabiju.“ Kolega ga je na to odalamio po potiljku, pa je ućutao. „Ba to je sabo baš Balj“, vajkao se, stisnuvši nos palcem i kažiprstom da bi se odurno išmrkao. Sline se razleteše na sve strane. Žurno sam se izmakao.
Znao sam da mi se osmehnula sreća što Čagan nije u kući. Imao je šesto, čak i sedmo čulo da nanjuši nevolju, a moje šanse da se izborim i s njim i s Fildingom, te da pobegnem a da ne podignem opštu uzbunu, bile bi ravne nuli. Došao sam ovamo pomiren s tim; ovo srećno i nenadano odsustvo povećalo mi je izglede da izvučem živu glavu.
Mrgud, onaj ćutljivi razbijač, upitao me je kojim poslom dolazim. Ponovio sam ono što sam već rekao na kapiji. „Samo za skiperove uši.“ Mrguda to nije zadovoljilo: „Nema šanse.“ Napravio sam grimasu. „Onda će se sve svaliti na tebe kad bude doznao.“ Popustio je. „Sreća tvoja, skiper radi dokasno zbog ovoga u državi“, rekao je, pušeći se od besa. „Čekaj tu, idem da vidim.“ Već za nekoliko trenutaka se vratio i ljutito mi mahnuo palcem u pravcu kancelarije.
Mendukje radio uz žutu svetlost jedne jedine stone lampe. Ogromna glava s naočarima bila mu je napola osvetljena, a napola u mraku; ogromna masa njegove telesine stopila se s noćnom tamom. Je li sam? Bilo mi je teško da pouzdano odredim. „Malju, Malju!“, zakreketao je. „Kako mi dolaziš noćas? Kao očev izaslanik, ili kao izdajica njegove srušene imperije?“
„Vesnik“, rekao sam ja.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Salman Ruždi - Page 2 Empty Re: Salman Ruždi

Počalji od Mustra Pet Maj 11, 2018 3:44 pm


Salman Ruždi - Page 2 Yqq_Kw_M-_DEXx9_O7gq3_Js_UQ


Klimnuo je glavom. „Onda izveštavaj.“
„Samo na uvce“, odvratio sam. „Nije za mikrofone.“ Pre mnogo godina, Filding je s divljenjem govorio o odluci američkog predsednika Niksona da ozvuči sopstvenu kancelariju. „Dasa je imao osećaj za istoriju“, rekao je tada. „ A i petlju. Sve pravo u pero.“ Skrenuo sam mu pažnju da su upravo ti snimci doprineli skraćenju njegovog mandata. Filding je na to samo frknuo. „Moje reči ne mogu da mi naude“, izjavio je tada. „Moja ideologija je moje blago! A jednoga dana đaci će učiti moje izjave napamet.“
I baš zato nije za mikrofone. Nacerio se od uva do uva, tako da je u barici svetlosti više ličio na Češirskog mačka nego na žapca. „Svačega se ti sećaš, Malju, đavole nijedan„, ukorio me je nežno. „Pa hodi, hodi, zlato moje. Šapni mi te slatke koještarije.“
Ostario sam, uhvatila me je zebnja dok sam mu prilazio. Možda je moj stari nokaut šok-udarac odsvirao svoje. Podaj mi snage, molio sam se, nikom određeno; možda Aurorinom duhu. Još samo ovaj, poslednji put. Daj mom malju silu da raspali. Zeleni žabofon je zurio u mene s njegovog radnog stola. Sagnuo sam se prema Menduku; a njegova levica je poletela, neverovatnom brzinom, zgrabila me za kosu na potiljku i prignječila mi usta o njegov levi obraz. Na trenutak izbačen iz ravnoteže, shvatio sam, obuzet užasom, da desnicom, mojim jedinim oružjem, ne mogu više da dohvatim cilj. Ali kako sam posrnuo uz rub stola, moja leva ruka – ona ista levica kojom sam morao prinudno, celog života, i protiv svoje prirode, da se stalno služim – sudarila se, onako slučajno, s telefonom.
„Poruka je od moje majke!“, šapnuo sam i rascopao mu zelenu žabu posred lica. Nije ispustio ni glas. Pustio mi je kosu, ali je žabofon i dalje hteo da ga ljubi, pa ga je ljubio, što sam žešće mogao, sve žešće, i još žešće, dok se plastika nije smrskala a aparat počeo da mi se raspada u ruci. „Usrano jeftino đubre“, pomislio sam i bacio ga.
Ovako je bog Rama pogubio otmičara prelepe Site, Ravanu, kralja Lanke:
Još neizvestan besneo je boj, kadli gnevni junak Ram,
Zahvati Bramino oružje ljuto što nebeski bljuje plam!
Oružje to što junaku našem svetac Agastja podade na dar,
Hitrije no Indrine munje džilit, ubojno kô nebeski žar,
U dimu i blesku žeženom, sunuvši strele iz luka napetog,
Železno srce Ravanino probi, života liši megdandžiju tog...
Blagoslov iz neba vedra Raguovom sinu spusti se na krepko čelo,
„Lučo istine i pravde! Ti časni naum svoj sad sprovede u delo!“


A ovako je Ahilej pogubio Hektora, jer je ubio Patrokla:
Teško ranjen njemu sjajnošlemi prozbori Hektor:
„Molim te, života ti tvoga i kolena, oca i majke,
ne daj da me psine kod ahejskih razderu lađa...“
Njemu glednuv ga mrko odgovori brzi Ahilej:
„Nemoj me roditeljima ni udima zaklinjat, pseto!
Kad bi me nekako srce i srdžba mogli navesti
presno bih ti meso da režem i jedem – što učini meni!
Stoga nikoga nema od glave da pse ti odagna...
... nego će ptice i psine celog te trgat.“12


Uviđate razliku. Tamo gde se Rama mašio nebeske paklene mašine, ja sam morao da se zadovoljnim telekomunikacionom žabom. I kasnije nisam primio ni reči pohvale za svoj junački podvig. A što se tiče Ahileja: nisam delio njegov divljački apetit za krkanje iznutrica (koji prilično podseća, ako smem da kažem, na Hinda iz Meke, koji je proždrao srce mrtvog junaka Hamze), a ni njegov poetski smisao za stilski preokret. Ahejski psi su, međutim, imali svoje ovdašnje pandane...
... Pošto je ubio Ravana, Rama je viteški priredio raskošni pogrebni pir za svog palog neprijatelja. Ahilej, daleko manje galantan, privezao je Hektorov leš za svoje bojne dvokolice i napravio tri kruga vucarajući ga oko groba mrtvog Patrokla. A ja: pošto ne živim u herojsko doba, nisam ukazao počast, a ni oskrnavio telo svoje žrtve; bio sam zaokupljen sobom i svojim izgledima da izvučem živu glavu i umaknem. Nakon što sam ubio Fildinga, okrenuo sam ga u njegovoj stolici tako da mu se s vrata ne vidi lice (premda više nije ni imao lice). Podigao sam mu noge na policu s knjigama i prekrstio mu ruke preko gnjecavih rana, tako da izgleda kao da je zaspao, iznuren napornim radom. A onda sam brzo i tiho potražio aparate za snimanje – bilo ih je dva, kako bi se međusobno dopunjavali.
Bilo ih je lako naći. Filding nikada nije krio svoj snimateljski žar. U plakarima u njegovoj kancelariji – koji su stajali otključani – našao sam koturove koji su se vrteli polako, poput derviša, u tami. Iščupao sam hrpu trake i strpao je u džepove.
Bilo je vreme da se ide. Izašao sam iz sobe i zatvorio vrata što sam pažljivije mogao. „Ne dirajte ga„, šapnuo sam Mrgudu i Slini. „Skiper je zasovio.“ To će ih zadržati neko vreme, a da li će biti dovoljno da ja napustim posed? Već sam zamišljao povike, pištaljke, pucnje i četvoricu četvoronožnih kriketaša kako preteći reže dok mi se bacaju ka grlu. Noge su mi same ubrzale; usporio sam, a onda stao. Gavaskar, Vengsarkar, Mankad i Azharudin prišli su da me liznu po zdravoj ruci. Kleknuo sam i redom ih izgrlio. Zatim sam ustao, ostavio za sobom pse i Mumbadevine kipove, prošao kroz kapiju i ušao u mercedes, koji sam uzeo iz zajedničkog voznog parka Tornja Šuškenaruke. Dok sam odmicao, razmišljao sam za volanom ko će mi prvi stati na rep: policija, ili Čagan Petoprstogriz? Kad malo bolje razmislim, bila bi mi draža policija. Još jedan leš, gospodine Zogoibi. Neoprezno od vas. Strašno traljavo.
Začuo sam iza sebe nekakav životinjski urlik, samo što nijedna životinja nikada nije grmela s tolikom žestinom, i neka džinovska ruka mi je dograbila kola i okrenula ih, dvaput, i raznela im zadnje prozore. Mercedes je stao kao ukopan, okrenut u pogrešnom smeru.
A onda je granulo sunce. U prvi mah sam pomislio na „Morža i drvodelju“. „Mesec je mrko škiljio / jer svak mora da zna / da suncu nije mesto tu / posle prvog mraka. Šta mi samo smeta, reče / Mula naopaka!“13 Onda sam pomislio da je avion pao na grad. Tad se podigao veliki požar, i čuli su se krici, i tek sad mi je sinulo da se nešto desilo u Fildingovoj rezidenciji. U ušima mi je ponovo zazvonio Slinin glas: „Libenko je nabratio balobre da se bozdravi.“
Njegov poslednji pozdrav. Pozdrav nogiranog prekaljenog ratnika. Kako li je bombaš Sami uspeo da prokrijumčari napravu pored stražara i pretresa? Na pamet mi je padao samo jedan odgovor: u svojoj metalnoj ruci. Što je značilo da je morala biti prilično mala. Tamo nije bilo mesta za šipke dinamita. Pa šta je onda bilo? Plastični eksploziv, RDX, semteks? „Bravo, Sami“, pomislio sam. „Minijaturizacija, dakle. Svaka čast. Samo najbolja i najnovija roba za Menduka.“ Koji više nikoga neće nogirati na brzinu. Imao sam osećaj kao da sam ubio mrtvog čoveka. Iako je još bio živ kad sam stigao do njega. Sami me je potukao pravim nokautom.
Bilo mi je potrebno još nekoliko trenutaka da shvatim kako od Menduka baš i neće mnogo ostati. Sami je bio dovoljno temeljit da se postara za to. Moguće je, dakle, da na mene kao počinioca zločina niko neće ni posumnjati. Iako ću, kao poslednja osoba koja je videla Ramana Fildinga živog, svakako morati da odgovorim na neka pitanja. Kola poslušno krenuše iz prve. Vazduh je bio odvratan, od dima i svakojakih, potpuno neprepoznatljivih zadaha. Silan svet se ustrčao. Bilo je vreme da se izgubim. Dok sam okretao niz ulicu, činilo mi se da čujem lavež gladnih pasa kojima su nenadano bačene velike komadine mesa, i dalje pretežno s kostima. Lavež i lepet lešinara.
„Sklanjaj se“, rekao je Abraham Zogoibi. „Iz ovih stopa. I drži se podalje.“ To je bila moja poslednja šetnja s njim po onom nezemaljskom voćnjaku. Podneo sam mu izveštaj o kobnim događajima u Bandri. „Znači, to se Hazare otrgao s lanca pa pravi karambol“, rekao je moj otac. „Nema veze. Sporedna stvar. Neki dobavljač je poslovao i sa strane, to će morati da mu se prišrafi. Ali ti nemaš ništa s tim. Sad te više ništa ne sputava. Zato, zbogom. Da se oprostimo. Dok još možeš, idi.“
„Šta će biti ovde?“
„Tvoj brat će istruliti u zatvoru. Sve će se okončati. I ja sam pri kraju. Ali još mi nije kucnuo čas.“
Uzeo sam zrelu jabuku iz kotarice i postavio mu poslednje pitanje. „Jednom ti je Vasko Miranda rekao da ovo nije zemlja na nas. Tada ti je rekao isto ovo što ti meni govoriš sada. Ðavolji Makolijevi minut-ljudi, odlazite. Da li je bio u pravu? Tutanj, briši nazad na Zapad? Je li to?“ „Dokumenta su ti u redu?“ Abraham, na izmaku snaga, kao da je stario na moje oči, poput nekog besmrtnika prinuđenog da, napokon, iskorači van čarobnih dveri Šangri-Laa. Da, klimao sam glavom, dokumenta su u redu. Ona toliko puta obnavljana karta za Španiju, majčina zaostavština namenjena meni. Onaj prozor u drugi svet.
„Onda idi pa ga pitaj sam“, rekao je Abraham, smešeći se onim svojim očajničkim osmehom, dok se udaljavao od mene i zalazio među drveće. Ispustio sam jabuku iz ruke i okrenuo se da pođem.
„Ehej, Moraise“, doviknuo je za mnom. Bestidan, isceren, poražen. „Blesane moj tupi i glupi. Šta misliš, ko je ukrao one slike ako ne tvoj blesavi Miranda? Idi i pronađi ih, dečko. Idi i pronađi svoju ljubljenu Palimpstinu. Idi da vidiš Mavristan.“ I njegova poslednja zapovest, najbliže izrazu ljubavi što je bilo u njegovoj moći: „Povedi tog blesavog kera.“
Otišao sam iz nebeske bašte s Džavaharlalom pod miškom. Već je počelo da se razdanjuje. Planeta je bila opasana crvenim obručem koji nas je odvajao od neba. Izgledalo je kao da neko, ili nešto, plače.
Bombaj je leteo u vazduh. Evo šta sam čuo: upotrebljeno je trista kilograma RDX eksploziva. Dve i po hiljade kila uhvaćeno je kasnije, nešto u Bombaju, nešto u jednom kamionu nadomak Bopala. Uz to i tajmeri, detonatori i sve resto. Istorija grada ne pamti ništa slično. Ništa tako hladnokrvno, tako proračunato, tako okrutno. Diiing! Autobus pun đaka. Diiing! Zgrada Er Indije. Diiing! Vozovi, rezidencije, radničke zgradurine sa sobama za izdavanje, dokovi, filmski studiji, restorani. Diiing! Diiing! Diiing! Robno-trgovačke berze, poslovne zgrade, bolnice, najprometnije trgovačke ulice u samom srcu grada. Komadi tela ležali su svuda; ljudska i životinjska krv, utroba, kosti. Lešinari su se toliko preždrali mesa da su sedeli nahereno po vrhovima krovova, čekajući da im se povrati apetit.
Čije je to bilo delo? Mnogi Abrahamovi neprijatelji našli su se na udaru – policija, MO kadar, suparnički kriminalci. Diiing! Moj otac je u času sopstvene propasti okrenuo telefon i metropola je počela da leti u vazduh. Ali da li je čak i Abraham, sa svojim neograničenim sredstvima, mogao da nagomila takav arsenal? Kako gangsterskim ratom da se objasni mnoštvo nevinih žrtava? Na udaru su se našli i muslimanski i induski krajevi grada; ginuli su muškarci, žene, deca, a nije bilo nikoga ko bi njihovu smrt udostojio objašnjenja. Kakav je to osvetnički demon prekoračio horizont, sipajući ognjeni dažd po našim glavama? Je li to grad naprosto ubijao sam sebe?
Abraham je krenuo u rat, uništavajući sve što je stigao. To je bio deo priče. Ali to nije dovoljno; nije sve. Ja ne znam sve. Pričam vam samo ono što znam.
A evo šta želim da znam: ko je satro Elefantu, ko mi je razorio dom? Ko ga je razneo u paramparčad, i Lambadžana Čandivalu Borkara, gospođicu Džaju He i Jezekilja s njegovim čarobnim beležnicama, sa sve kućom od cigle i maltera? Je li to bila osveta mrtvog Fildinga, ili slobodnog strelca Hazarea, ili je u istoriji postojao neki još skriveniji pokret, dole, još dublje, gde čak ni oni koji su proveli toliko vremena u Donjem svetu nisu mogli da ga vide?
Bombaj je u centru; oduvek je bio. Baš kao što je zagriženi katolički kraljevski par izvršio opsadu Granade i čekao na pad Alhambre, tako su sada varvari stajali pred našim vratima. O, Bombaju! Prima in Indis! Kapijo Indije! Istočna zvezdo što gledaš na Zapad! Kao i Granada – arapska El Garnata – bio si ponos našeg vremena. Ali mračno doba te je zadesilo, i baš kao što je Boabdil, poslednji nasridski sultan, bio suviše slab da brani svoje neizmerno blago, tako smo se i mi pokazali nedoraslim. Jer varvari nam nisu čučali samo pred vratima, nego i pod kožom. Mi smo sami sebi bili drveni konji, svako među nama nosi sopstveni usud. Možda je upaljač kresnuo Abraham Zogoibi, a možda Brazgotina; fanatici ovi ili oni, naši ili vaši bezumnici; ali eksplozije su pokuljale iz samih naših tela. Bili smo i bombaši i bombe. Eksplozije su bile samo naše zlo – nema potrebe tražiti objašnjenja u inostranstvu, mada je zla bilo i ima ga i izvan naših granica, kao i unutar njih. Sami smo sebi pootkidali noge, sami sebi namestili pad. I sad, na kraju, možemo samo da ronimo suze nad onim što zbog sopstvene prevelike nemoći, iskvarenosti, sitničavosti i podlosti nismo bili sposobni da odbranimo.
- Oprostite, molim vas, zbog ovog ispada. Zaneo sam se. Neće više stari Mavar uzdisati. -
Dr Zinat Vakil poginula je od ognjene kugle koja je protutnjala galerijom Legata Zogoibi na brdu Kumbala. Nije ostala pošteđena nijedna slika; tako je moja majka otpremljena nadomak sfere nepovratnih starina – na rubove onog paklenog vrta ispunjenog bespomoćnim senima onih – sad jednako obezglavljenih i bez ruku kao i njihove statue – čiji je životni opus iščezao unepovrat. (Na pamet mi pada Čimabuea, koji nam je poznat tek po šačici dela.) „Skandal“ je bio pošteđen. Iz Legata je trajno ustupljen Narodnom muzeju u Delhiju, gde se i dalje nalazi, viseći pun samopouzdanja naspram Amrite Šer-Gil. Ostalo je još nekoliko drugih slika. Četiri rana čipkalijevska crteža; „Uz gur-gur rukavac...“ i prodoran, bolom ispunjen „Mavar, go kao od majke rođen“, koji su slučajno bili pozajmljeni i izloženi na drugim mestima, po Indiji i inostranstvu. Ostala je, da ironija bude veća, i skandalozna kriketaška fantazija koja je visila na zidu dnevne sobe kod Vadijinica, „Celivanje Abasa Ali-bega“. Osam. Pa još po jedna slika u Stedelajku, Tejtu, kolekciji Goblerovih. Nekoliko slika iz crvenog perioda u privatnom vlasništvu. (Kakva ironija: većinu ovih slika uništila je svojeručno!)
Dakle, preživelo je više dela nego od Čimabuea, ali tek mrvica naspram svega što je stvorila ova plodna umetnica.
A četiri ukradene Aurore sada su predstavljale suštinski segment njenog preživelog opusa.
Tog jutra, kad su zaređale eksplozije, Nadija Vadija je, začuvši zvono na vratima, otvorila sama jer je služavka otišla po bakaluk još u zoru i nije se vratila. Pred njom su stajale dve karikature: patuljak u kaki uniformi i čovek s metalnim licem i rukom. U grlu su joj zapeli i kikot i krik, ali pre nego što je uspela da bilo šta izusti, Sami Hazare je podigao jatagan i zasekao je dvaput preko lica, ostavljajući paralelne linije od vrha s desne strane do dna s leve, majstorski poštedevši oči. Sručila se u nesvest na otirač pred vratima, a kad je došla sebi, ležala je u krilu svoje izbezumljene majke, na usni je osećala sopstvenu krv, a njeni nepoznati napadači nestali su bez traga i glasa.
I mahaguru Husro nastradao je u bombaškim napadima; ružičasti oblakoder na Brič Kendiju, gde je odrastao „Adam Zogoibi“, takođe je uništen. Telo Čagana Petoprstogriza pronađeno je u nekom jarku u Bandri; ogromne duboke brazde od jatagana zjapile su mu na vratu. Restorani u Dobi Talau, bioskopi u kojima se prikazivala nova verzija na velikom platnu starog klasika Gai-Wallah, kafane „Žalinemabez“ i „Novi svet“: od njih nije ostalo ništa. Ispostavilo se da se sestra Floreana, jedina rođena sestra koja mi je preostala, prevarila u pogledu budućnosti: bombe su raznele i manastir i bolnicu Milosti Pune, a i Mini je bila među nastradalima.
Diiing! Diiing! Ne samo sestra, prijatelji, slike i omiljena mesta – u vazduh je odletelo i samo osećanje. Kada život postane tako jeftin, kad se glave kotrljaju kroz parkove, a obezglavljena tela igraju po ulicama, kako da čovek strepi od prerane smrti? Kako da strepi što, po svoj prilici, dolazi red i na njega? Za svakom grozotom sledila je još veća; kao pravim zavisnicima, izgleda da nam je svaki put bila potrebna pojačana doza. Pogibelj je postala gradska navika, a svi mi bili smo njeni uživaoci, njeni zombiji, njeni vampiri. Otuđen i – da konačno propisno upotrebim toliko izvikanu reč – šokiran, zapao sam u nekakvo povučeno i proročko stanje. Grad koji sam znao bio je na izdisaju. Telu koje nastanjujem pisalo se isto. I šta onda? Que sera, sera...
I gle, ono što bi pisano uistinu se sluči. Sami Limenko Hazare, s malim Direndrom koji je odlučno kaskao kraj njega, umarširali su u predvorje Tornja Šuškenaruke. Eksploziv im je bio privezan za trup, noge i leđa. Direndra je nosio dva detonatora; Sami je vitlao sabljom. Stražari u zgradi opazili su da su bombašima, od heroina koji su uzeli da se okuraže, očni kapci strašno otežali, a telom im se razmileo svrab, pa prestravljeno ustuknuše. Sami i Diren uputili su se non-stop liftom na trideset prvi sprat. Šef obezbeđenja je telefonom pozvao Abrahama Zogoibija i počeo kreštavo i piskavo da ga upozorava, pravdajući se da on nije ništa kriv. Abraham ga je odlučno prekinuo. „Evakuišite zgradu.“ To su bile njegove poslednje reči za koje se zna.
Zaposleni u tornju pokuljaše na ulicu kao pomahnitali. Šezdeset sekundi kasnije, veliki atrijum na vrhu Tornja Šuškenaruke rasprsnuo se u nebo poput vatrometa, a kiša staklenih noževa obrušila se na zemlju, zabadajući se razbežalim službenicima u vrat, leđa i bedra, probadajući poput koplja njihove snove, ljubavi, nade. A posle staklenih noževa, usledio je novi nalet monsunskih kiša. Mnogi službenici bili su zarobljeni u tornju posle eksplozije. Liftovi su se pozaglavljivali, stepenište se urušilo, izbili su požari i podigli oblaci pohlepnog crnog dima. Bilo je i onih koji su prekoračili rub očaja, zakoračili s prozora u vazduh i stropoštali se u smrt.
Naposletku se kiša od Abrahamovog vrta stuštila poput blagoslova. Uvozna zemlja, engleska trava i inostrano cveće – kaćuni, žuti narcisi, ruže, baštenski slez, nezaboravak – padali su prema osvojenom zemljištu kod Bek Beja; kao i tuđinsko voće. Čitavo drveće pohrlilo je graciozno u nebo, pre nego što se lelujavo spustilo na zemlju, poput džinovskih spora. Perje ptica koje nećete naći u Indiji danima je promicalo vazduhom.
Zrnevlje bibera, cele semenke kima, štapići cimeta, kardamom, sve se to izmešalo s uvoznom florom i ptičjim svetom, i poigravalo kloparajući po ulicama i pločnicima nalik na neki mirišljavi olujni pljusak. Abraham je uvek držao nadomak ruke džakove kočinskih začina. Ponekad, kad je bio sam, razvezao bi ih i nostalgično zaronio ruke u njihove mirišljave dubine. Piskavica i kurkuma, semenke korijandra i anisa padali su na Bombaj; ali najviše od svega crni biber, malabarsko crno zlato, na kom su se, pre čitave večnosti, jedan mladi dežurni poslovođa i petnaest godina stara devojčica papreno uzljubili.

Obrazovati soj ljudi, napisao je Makoli 1835. u „Beleškama o obrazovanju“ -... indijske krvi i puti, ali engleskih svetonazora, morala i intelekta. A zašto, moliću lepo? O, pa da budu tumači između nas i svih onih miliona kojima vladamo. Kako li je zahvalan morao biti, i mora biti, taj soj! Jer u Indiji su narečja oskudna i prosta, a jedna jedina polica neke valjane evropske biblioteke vredi kao čitava domorodačka književnost. Istorija, nauka, medicina, astronomija, geografija, religija podjednako su ismejane. Ispod nivoa svakog engleskog farmera... Zasmejale bi devojke iz nekog engleskog internata.
Dakle, trebalo bi da soj Makolijevih minut-ljudi mrzi ono najbolje kod Indije. Vasko se prevario. Mi nismo, niti smo ikada bili, taj soj. Ono najbolje, i najgore, nalazi se u nama, i bori se u nama, kao što se bori u čitavoj zemlji. U nekima od nas trijumfovalo je zlo; pa ipak, možemo da kažemo – i to s najdubljom iskrenošću – voleli smo ono najbolje.
Dok se moj avion u kosom luku dizao nad Bombajem, video sam kako se dižu i stubovi dima. Ništa me više nije vezivalo za Bombaj. To više nije bio moj Bombaj, nije više bio poseban, ni grad izmešanog polutanskog radovanja. Nešto se okončalo (svet?), a šta je preostalo, to ne znam. Osetio sam kako se radujem Španiji – Onom Drugom. Uputio Sam se tamo odakle su nas proterali pre toliko vekova. Možda će se ispostaviti da je tamo moj izgubljeni dom, kutak na kom ću otpočinuti, moja obećana zemlja? Možda je tamo moj Jerusalim?
„Je li, Džavaharlale?“ Ali punjeni džukac u mom krilu nije imao ništa da kaže.
U jednom sam se ipak prevario: kraj sveta nije kraj sveta. Moja bivša verenica, Nadija Vadija, pojavila se na televiziji nekoliko dana posle napada, dok su joj ožiljci preko lica bili još modrikasti, a trajna unakaženost i te kako uočljiva. A opet, njena lepota bila je tako dirljiva, hrabrost toliko vidljiva, da je na izvestan način izgledala još lepše nego pre. Spiker na vestima želeo je da je pita o udesu koji je pretrpela; ali u odsudnom trenutku okrenula se od njega i obratila se pravo kameri, i srcu svakog gledaoca. „I onda sam se zapitala, Nadija Vadija, je li ti to došao kraj? Da li ti je odzvonilo? I neko vreme sam mislila, aha, jeste, sve je gotovo, kraj. Ali onda sam se zapitala, Nadija Vadija, šta to pričaš, ženo božja? U dvadeset trećoj godini ti mi kažeš da ti je ceo život gotov? Kakva je to budalaština, kakvo je to buncanje, Nadija Vadija? Devojko, glavu gore, saberi se. Grad će preživeti. Novi tornjevi će nići. Doći će bolji dani. Sada to ponavljam svaki dan. Nadija Vadija, budućnost te doziva. Oslušni njen zov.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Salman Ruždi - Page 2 Empty Re: Salman Ruždi

Počalji od Mustra Pet Maj 11, 2018 3:44 pm


Salman Ruždi - Page 2 YQa_SR0u_Gi_U_1_WRE9_Ema_Mw



IV
MAVROV POSLEDNJI UZDAH




19


Otišao sam u Benenheli jer mi je otac rekao da Vasko Miranda, čovek koga nisam video četrnaest godina – ili dvadeset osam po mom ličnom brzovremenskom kalendaru – tamo drži zatočenu moju mrtvu majku, a ako ne baš moju majku, onda ono najbolje što je od nje ostalo. Valjda sam se nadao da ću povratiti ukradeno i na taj način zaceliti nešto u sebi pre nego što stavim tačku na sopstvenu priču.
Nikada ranije nisam leteo avionom, te mi je doživljaj prolaska kroz oblake – Bombaj sam napustio jednog od retkih oblačnih dana – bio toliko sablastan, toliko nalik na prizore iz zagrobnog života u filmovima, na slikama i u zbirkama priča, da sam se sav naježio. Putujem li ja to u zemlju mrtvih? Bezmalo sam očekivao da ugledam biserne vratnice kako stoje na paperjastim poljima kumulusa s one strane mog prozora, i čoveka koji drži knjigu računa s dvostrukim knjiženjem, za pravednike i grešnike. Utonuo sam u san, da bih u svojim premijernim nebeskim snovima doznao da sam zaista već napustio zemlju živih. Možda sam stradao u bombaškim eksplozijama kao i toliki drugi meni dragi ljudi i mesta. Kad sam se probudio, osećaj da sam prošao kroz nekakvu koprenu i dalje me je držao. Ljubazna devojka ponudila me je hranom i pićem. Prihvatio sam oboje. Buteljčica crvenog vina – riohe, bila je izvrsna, ali premala. Zamolio sam za još jednu.
„Imam osećaj kao da sam se okliznuo i propao kroz vreme“, rekao sam prijatnoj stjuardesi posle izvesnog vremena. „ Ali ne mogu da kažem da li u budućnost ili u prošlost.“
„Mnogi putnici imaju takav osećaj“, rekla mi je ona. „A ja im kažem: ni jedno ni drugo. U prošlosti i budućnosti provodimo najveći deo svog života. Vi, zapravo, u ovom našem malom mikrokosmosu na nekoliko sati doživljavate zbunjujuće osećanje iskliznuća u sadašnjost.“ Zvala se Eduvihis Refuhio i studirala je psihologiju na madridskom univerzitetu Komplutense. Nekakva nesputanost u njenoj prirodi navela ju je da se ostavi školovanja i upusti u lutalački život, poverila mi je, bez uvijanja, posedevši nekoliko minuta na praznom sedištu do mene, pošto je Džavaharlala uzela u krilo. „Šangaj! Montevideo! Elis Springs! Znate li da razna mesta odaju svoje tajne, svoje najdublje misterije onima koji ih tek okrznu u prolazu? Baš kao što nekom strancu koga prvi put sretnete na autobuskoj stanici – ili u avionu – možete poveriti i tajne zbog kojih biste pocrveneli čak i da ih samo nagovestite ljudima s kojima živite. Uzgred, baš je slatka ova punjena kuca! Ja imam kolekciju prepariranih ptičica; a s južnih mora pravu smanjenu ljudsku glavu. Ali pravi razlog zbog kog putujem“, i tu se nagnula bliže, „jeste uživanje koje crpim iz slobodnog vođenja ljubavi, pošto mi u katoličkoj zemlji kao što je Španija nije lako da se zasitim.“ Čak ni tada – toliko se u meni sve poremetilo od leta – nisam shvatio da mi zapravo nudi svoje telo. Morala je to i da mi izgovori: „Moje kolege čuvaće stražu i paziti da nas niko ne uznemirava.“ Povela me je u majušnu kabinu toaleta, gde smo obavili to na brzaka: doživela je orgazam u nekoliko hitrih pokreta, dok ja za tako nešto uopšte nisam bio sposoban, naročito pošto je ona, izgleda, izgubila svako zanimanje za mene istog trenutka kad su njene potrebe bile zadovoljene. Prihvatio sam situaciju pasivno – jer sam se potpuno prepustio – pa smo oboje popravili odeću i žurno otišli svako svojim putem. Posle nekog vremena poželeo sam da još malo popričam s njom, ako ništa drugo, onda da učvrstim njen lik i glas u pamćenju, iz koga su već bili počeli da nestaju, ali kad sam pritisnuo dugme na kome je bila nacrtana ljudska figura, pojavila se neka druga žena. „Želeo bih da vidim Eduvihis“, objasnio sam, a nova devojka se namrštila. „Izvinite, molim? Jeste li rekli da hoćete riohu?“ Zvuk se u avionu menja, a možda sam i ja nerazgovetno govorio, pa sam ponovio što sam jasnije mogao: „Eduvihis Refuhio, psiholog.“
„Mora da ste sanjali, gospodine“, rekla je ona uz čudan osmeh. „Na ovom letu nema stjuardese koja se tako zove.“ Kad sam navalio da sigurno ima, a možda sam i podigao glas, kraj mene se stvorio muškarac sa zlatnim širitima oko manžetni na blejzeru. „Ućuti i sedi s mirom“, naredio je grubo, gurnuvši me u rame. „U tvojim godinama, deda, pa još takav bogalj! Sram da te bude, predlažeš takve stvari pristojnim devojkama. Vi Indijci mislite da su sve naše evropske žene kurve.“ Bio sam zabezeknut; ali kad sam pogledao ovu drugu devojku, primetio sam da briše rubove očuju maramicom. „Oprostite što sam izazvao ovakvu zbrku“, izvinio sam se. „Dopustite da vas izvestim, sada i ovde, da neopozivo povlačim sve svoje zahteve.“
„Tako je već bolje“, klimnuo je muškarac u uniformi sa širitima. „Pošto ste uvideli greške u svom ophođenju, nećemo više o tome.“ Pa je otišao s tom drugom devojkom, koja se već sasvim oraspoložila; i zaista, dok su nestajali na kraju prolaza između sedišta, učinilo mi se da se zajedno kikoću, a ja sam imao utisak da se svakako smeju na moj račun. Nisam mogao da nađem objašnjenje za ono što se dogodilo, pa sam ponovo zaspao kao klada, ali ovog puta nisam ništa sanjao. Nikada više nisam video Eduvihis Refuhio. U sebi sam došao do zaključka da se radilo o nekakvoj vazdušnoj utvari, koju sam prizvao sopstvenim željama. Takve prikaze, nesumnjivo, lepršaju ovim visinama iznad oblaka i mogu da prolaze kroz zidove aviona kako im se prohte.
Kao što vidite, bio sam zapao u nekakvo neobično stanje. Mesto, jezik, ljudi, običaji – sve je to ostalo daleko iza mene jednostavnim činom ukrcavanja u ovu letelicu; a to su, za većinu nas, četiri duševna utočišta. Ako se pridodaju posledice, neke od njih zakasnele, užasa koje sam doživeo poslednjih dana, onda će možda biti jasnije zašto sam se osećao kao da mi je sve korenje počupano, baš kao onom letećem drveću iz Abrahamovog atrijuma. Novi svet u koji sam zakoračio poslao mi je zagonetni signal, hitac upozorenja povrh mojih katarki. Moram da se podsetim da ništa ne znam, ništa ne razumem. Obreo sam se usred misterije, potpuno sam. Ali ostaje mi potraga: moram čvrsto da se uhvatim za nju. To mi je zacrtana putanja, a ako je budem sledio najprilježnije što mogu, možda ću s vremenom uspeti da pojmim ovu nadrealnu tuđinu čija značenja još nisam bio u stanju da dešifrujem.
U Madridu sam preseo na drugi avion, odahnuvši što sam se ratosiljao one čudne posade. U mnogo manjem avionu, koji je leteo na jug, držao sam se daleko zatvorenije, grleći Džavaharlala i odgovarajući na sve ponude u hrani i piću odsečnim odmahivanjem glave. Kad sam stigao u Andaluziju, sećanje na transkontinentalni let počelo je da bledi. Nisam više mogao da prizovem u sećanje likove i glasove troje članova posade koji su se, sada sam već bio ubeđen u to, zaverili da me nasankaju onom svojom neslanom šalom, nesumnjivo izabravši baš mene, zato što mi je to bio prvi let u životu, što sam možda kazao Eduvihis Refuhio – da, naravno, kad bolje razmislim, siguran sam da jesam. Putovanje avionom očigledno mi ni izdaleka nije bilo tako okrepljujuće kao što je natuknula Eduvihis; oni koji su prokleti da provedu beskonačne i čudne sate na nebu moraju u svoje živote da unesu i malo vedrine, malo erotskog varničenja, igrajući igre s naivčinama kao što sam ja. E pa, neka im je sa srećom! Mene su naučili pameti da se držim čvrstog tla, a uostalom, s obzirom na moje oronulo stanje, svaki poziv na vođenje ljubavi za mene je bio premija.
Izašao sam iz drugog aviona na bleštavo sunce i jaku vrućinu – ne gnjilu vrućinu, tešku i sparnu, kao u mom rodnom gradu, već okrepljujuću, suvu vrućinu koju su mnogo lakše podnosila moja propala škripava pluća. Ugledao sam mimoze u cvatu i brda prošarana maslinjacima. Ipak me nije napuštalo osećanje izmeštenosti. Kao da nisam sasvim doputovao, barem ne celim svojim bićem, ili možda mesto na koje sam sleteo nije bilo baš ono pravo mesto – tu negde, ali ne sasvim. Osećao sam se ošamućeno, nagluvo, ostarelo. U daljini su lajali psi. Bolela me je glava. Nosio sam težak kožni mantil i s mene je liptao znoj. Trebalo je da popijem malo vode tokom leta.
„Odmor?“, upitao me je čovek u uniformi kada sam došao na red.
„Da.“
„Šta ćete obići? Dok ste ovde, morate da vidite naše velike znamenitosti.“
„Nadam se da ću videti slike svoje majke.“
„Čudno neko nadanje. Zar nemate puno slika s vašom majkom u vašoj zemlji?“
„Ne slike s njom. Nego njene slike.“
„Ne razumem. Gde vam je majka? Je li ovde? Ili u nekom drugom mestu? Idete u posetu rođacima?“
„Ona je umrla. Bili smo razdvojeni, a sad je mrtva.“
„Majčina smrt je uvek strašna. Strašna. I sada se nadate da ćete je pronaći u stranoj zemlji? Baš neobično. Možda i nećete imati vremena za turizam.“
„Ne, možda neću.“
„Morate da nađete vremena. Morate da vidite naše znamenitosti. Neizostavno! Obavezno! Jasno?“
„Da, razumem.“
„Kakav je to pas? Šta će vam pas?“
„To je bivši premijer Indije, odao se psećem životu.“
„Nema veze.“
Ne govorim španski, pa nisam bio u stanju da se preganjam s taksistima. „Benenheli“, rekao sam; prvi taksista je odmahnuo glavom i otišao otpljunuvši. Drugi mi reče brojku koja mi ništa nije značila. Našao sam se na mestu gde ne znam kako se stvari zovu, koje pobude pokreću ljude. Čitav univerzum mi je delovao apsurdno. Nisam umeo da kažem „pas“ ili „gde?“ ili „ja sam čovek“. Osim toga, glava mi je bila teška kao olovo.
„Benenheli“ ponovio sam, ubacujući torbu na zadnje sedište trećeg taksija, pa isto učinih i sa sobom i Džavaharlalom pod miškom. Vozač mi se široko iskezio osmehom punim zlatnih zuba. Oni zubi koji nisu bili od zlata bili su sastrugani u preteće šiljke. Ipak, delovao je sasvim prijatno. Pokazao je na sebe. „Vivar.“ Potom je pokazao ka planinama. „Benenheli.“ Onda je pokazao kola. „Okej, šefe. A sad, put pod noge!“ Obojica smo građani sveta, shvatio sam. Zajednički jezik nam je bio iskrivljeni polujezik glupih američkih filmova.
Selo Benenheli leži na Alpuharima, ogranku Sijera Morene koji razdvaja Andaluziju od La Manče. Dok smo se penjali u ta brda, video sam mnoštvo pasa kako krstare putem i oko njega. Kasnije sam saznao da su se stranci naseljavali tu na neko vreme, sa svojim porodicama i kućnim ljubimcima, a onda bi, onako nestalni i bez korena, odlazili, napuštajući pse. Kraj je bio pun izgladnelih i šugavih andaluskih pasa. Kad sam to čuo, počeo sam da ih pokazujem Džavaharlalu. „Ti si još i dobro prošao“, govorio sam mu. „Zahvali bogu što te je poštedeo ovoga.“
Ušli smo u Aveljanedu, varošicu čuvenu po matadorskoj areni staroj trista godina, a vozač Vivar je pritisnuo gas. „Grad lopova“, objasnio je. „Zle čini.“ Sledeće naseljeno mesto bilo je Erazmo, selo manje od Aveljanede, ali dovoljno imućno da se diči povelikom školom nad čijim vratima su bile ispisane reči: Lectura – Locura. Zamolio sam vozača da mi prevede, a on je posle izvesnog razmišljanja pronašao reči. „Lectura – čitanje. Čitanje – lectura“, rekao je, sav ponosan.
„A locura?“
„Ludilo, daso.“
Neka žena u crnini i umotana u čipkanu maramu upiljila se podozrivo u nas dok smo se truckali po kaldrmi erazmovskih uličica. Pod širokom krošnjom drveta na trgu odvijao se nekakav žustar skup. Sve je vrvelo od parola i natpisa. Prepisao sam nekoliko. Pretpostavio sam da se radi o političkim porukama, ali ispostavilo se da je posredi nešto mnogo čudnije. „Ljudi su sami po sebi toliko ludi da bi bilo nenormalno, duplo suludo, ne biti lud“, poručivao je jedan natpis. Drugi je obznanjivao: „Sve je u životu tako raznoliko, oprečno i nejasno da ne možemo biti sigurni ni u jednu istinu.“ A treći nešto konciznije: „Sve je moguće.“ Izgleda da je katedra filozofije s obližnjeg univerziteta došla na ideju da u ovom selu, zbog njegovog imena, održi skup na kojem bi raspravljali o radikalnim skeptičnim idejama Bleza Paskala, starog ludopohvalitelja Erazma lično i, između ostalih, Marsilija Fičina. Filozofi su se toliko raspomamili u svom žaru da su privukli gomilu publike. Žitelji Erazma uživali su da navijaju u velikim debatama. – Jeste, problem je u svetu! – Ne, nije! – Da, krava je otišla u njivu jer je niko nije čuvao! – Nije, neko je mogao da ostavi i otvorenu kapiju! – Dalje, ličnost je celovita i ljude treba smatrati odgovornim za njihova dela! – Upravo obrnuto: mi smo toliko protivrečni entiteti da je, nakon pomnog ispitivanja, sam pojam ličnosti izgubio svako značenje!
- Bog postoji! – Bog je mrtav! – Čovek bi trebalo, zapravo dužan je, da s uverenjem govori o večnosti večitih prednosti: o apsolutnosti apsoluta! – Taman posla, to je čisto baljezganje; relativno govoreći, naravno! – A što se tiče toga kako jedan džentlmen treba da namesti onu stvar u gaćama, svi vodeći autoriteti došli su do zaključka da treba da ga turi levo. – Svašta! Opšte je poznata stvar da će, za pravog filozofa, samo desno biti umesno.
- Širi kraj jajeta je najbolji! – Koješta, malac! Uži kraj, i to uvek! – Gore!
- tad sam i ja uskočio. – Ali činjenica je, dragoviću moj, da je jedini tačan iskaz „dole“. – E pa onda „unutra“. – Spolja! – Spolja! – Unutra!
„Smešan neki narod u ovoj staroj varoši“, primetio je Vivar dok smo napuštali mesto.
Prema mojoj mapi, sledeće selo trebalo je da bude Benenheli; ali kad smo ostavili za sobom Erazmo, put je krenuo nizbrdo umesto pravo uzbrdo. Doznao sam od Vivara da još od Frankovog doba, kada je Erazmo podržavao republiku, a Benenheli bio na strani Falange, između žitelja Erazma i Benenhelija vlada nesmanjena mržnja, mržnja tako duboka da nisu dopustili čak ni da se napravi put između dva sela. (Kada je Franko umro, u Erazmu su organizovali sveopšte veselje, a u Benenheliju se svet bacio u neutešno oplakivanje, uz izuzetak velike zajednice „parazita“, ili stranih dođoša, koji nisu bili ni svesni šta se događa dok nisu počeli da ih zovu zabrinuti prijatelji iz inostranstva.)
I tako smo morali da se vozimo čitavu večnost niz brdo na kojem se nalazi Erazmo, pa onda isto toliko uz sledeće. Na mestu gde se drum iz Erazma uključivao na mnogo veći auto-put za Benenheli, gde se na- . lazio veliki, lepo uređen posed oivičen narovim stablima i jasminom u cvatu. Kolibriji su lebdeli pod kapijom. Iz daljine se čulo prijatno lupkanje teniskih loptica. Na natpisu iznad luka kapije stajalo je „Teniski kamp Panča Vijalaktade“.
„Uh, taj Pančo“, rekao je Vivar, pokazujući palcem. „Major hombre.“
Vijalaktada, poreklom Meksikanac, bio je jedan od velikana u eri koja je prethodila otvorenim turnirima, a igrao je profesionalne mečeve sa Houdom, Rouzvolom i Gonzalezom, pa mu je zato bio uskraćen pristup na grend slem takmičenja, na kojima bi sigurno briljirao. Bio je neka vrsta slavnog fantoma, koji se vrzma po rubovima pažnje javnosti, dok slabiji od njega mašu velikim trofejima. Pre nekoliko godina umro je od raka na želucu.
Dakle, tu je skončao, pomislio sam, podučavao je bogate matrone servisima i volejima: još jedan limb. Tu se okončalo njegovo transglobalno hodočašće; gde li će se okončati moje?
Iako sam čuo udarce teniskih loptica, na crvenim zemljanim terenima nije se video nijedan igrač. Sigurno ima još terena van našeg vidokruga, zaključio sam. „Ko sada vodi klub?“, upitao sam Vivara, a on je na to vatreno zaklimao glavom, razvukavši svoj čudovišni osmeh.
„Pa Vijalaktada, naravno“, tvrdio je. „Pančov ranč. On glavom.“
Pokušavao sam da zamislim kako je mogao izgledati ovaj kraj dok su ga naseljavali naši preci. Od krajolika se nije moralo mnogo šta oduzeti: put, crna silueta bika koja me gleda s visine, nekoliko električnih dalekovoda i telefonskih stubova, pokoji Seatov automobil i Renoov kombi. Benenheli, nalik na pantljiku od belih zidova i crvenih krovova, ležao je pred nama na padini brda i izgledao isto onako kao što je verovatno izgledao pre mnogo vekova. Ja sam španski Jevrejin, kao filozof Majmonid, rekao sam u sebi, da vidim hoće li reči odjeknuti istinom. Zvučale su šuplje. Ja sam kao pokatoličena džamija u Kordobi, nastavio sam da eksperimentišem. Zdanje istočnjačke arhitekture s baroknom katedralom zabodenom u sredini. I to je zvučalo pogrešno. Ja sam niko i niotkuda, nikakvo ništa, koje ne pripada ničemu. To je već zvučalo bolje. To mi je bilo potaman. Sve moje spone su se razvezale. Stigao sam u anti-Jerusalim; ne dom, već bestragiju. Mesto koje nije vezivalo, već razvezivalo.
Ugledao sam Vaskovu nakaznu tvrđavu, s crvenim zidovima što se na grebenu brda uzdižu nad mestom. Za oko mi je naročito zapala njena visoka, visoka kula, koja je izgledala kao iz bajke. Bila je krunisana džinovskim čapljinim gnezdom, iako nisam primetio nijednu od tih ponosnih ptica dostojanstvenog držanja. Nema sumnje da je Vasko potkupio domaće katastarske činovnike da bi mu dozvolili da izgradi nešto što toliko odudara od bele svežine ostalih zgrada u kraju. Zdanje se visinom izjednačavalo s dvostrukim tornjem koji krasi benenhelsku crkvu; Vasko se ustoličio kao božji suparnik, što mu je, kako ću saznati, takođe navuklo na vrat mnogobrojne neprijatelje u mestu. Naložio sam taksisti Vivaru da me odveze do Male Alhambre i on se probijao kroz krivudave seoske uličice, koje su bile opustele – najverovatnije zbog sijeste. Ipak, čuo se žamor od vozila i pešaka – uzvici, trubljenje, škripa kočnica. Iza svakog ugla sam očekivao da uletimo u ljudski metež ili saobraćajnu gužvu, ili oboje. No kao da smo nekim slučajem zaobišli taj deo sela. U stvari, izgubili smo se. Kad smo po treći put prošli pored iste krčme „La Gobernadora“, odlučio sam da isplatim taksistu i dalje nastavim peške, uprkos malaksalosti, zujanju i glavobolji posle leta avionom. Vivar je bio ozlojeđen što sam ga otpustio tako naglo, a možda sam mu, pošto se nisam razumeo u domaću valutu i običaje, dao i premali bakšiš.
„Dabogda nikad ne našao ono za čim tragaš“, doviknuo je za mnom, na savršenom engleskom, pokazujući mi levom rukom rogove. „Dabogda ostao izgubljen u ovoj paklenoj zbrci, u ovom selu ukletih, hiljadu i jednu noć.“ Ušao sam u „La Gobernadoru“ da se raspitam kuda treba da krenem. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da mi se oči, posle čkiljenja na bleštavom sunčevom svetlu koje je seklo poput noža, odbijajući se o bele zidove Benenhelija, priviknu na tamu koja je vladala u gostionici. Kafedžija s belom pregačom brisao je čašu. U dnu uske i dugačke prostorije naziralo se nekoliko staračkih prilika. „Da li neko govori engleski?“, upitao sam. Kao da ništa nisam rekao. „Izvinite“, obratio sam se krčmaru. On je pogledao pravo kroz mene i okrenuo mi leđa. Da li sam postao nevidljiv? Ne, očigledno nisam, besnom Vivaru sam bio i te kako vidljiv, baš kao i moj novac. Iznerviran, pružio sam ruku preko šanka i kucnuo krčmara po leđima. „Kuća senjor Mirande“, rekao sam oprezno. „Kojim putem?“ Taj čovek, nekakav debeljko koji je nosio belu košulju, zeleni prsluk i zalizanu crnu kosu, procedio je nešto – prezrivo? lenjo? s gnušanjem? – i zaobišao bar, prošavši pored mene. Stao je u dovratak i pokazao. Sada sam ugledao, naspram ulaza u krčmu, usku uličicu koja je vodila između dve kuće, a na drugom kraju uličice, mnoštvo ljudi se žurno kretalo tamo-amo. To mora da je bio onaj metež koji sam čuo; ali kako to da mi je ova uličica ranije promakla? Očigledno sam bio u gorem stanju nego što sam mislio.
S koferom u ruci, koji je iz časa u čas postajao sve teži, vukući Džavaharlala na povocu (točkići su mu tandrkali i odskakivali po džombastoj kaldrmi), prošao sam kroz tu uličicu i obreo se na ulici koja nije imala nikakve veze sa Španijom, pešačkoj ulici punoj svakakvih samo ne Španaca – uglavnom vremešnog, mada besprekorno doteranog sveta, s vrlo malo mladih, smišljeno i pomodno zapuštenih – koje jednostavno nije zanimala ni sijesta, a ni bilo koji drugi domaći običaj. Na ovoj ulici, koju su, kako ću otkriti, meštani prozvali Ulica parazita, načičkali su se nebrojeni skupi butici – Guči, Hermes, Akvaskutum, Karden, Paloma Pikaso – kao i mesta gde se moglo prezalogajiti, od štandova sa švedskim ćuftama pa do otmenih mesta gde rebarca poslužuju konobari u livrejama. Stajao sam sred gomile koja se gurala pored mene u svom dvosmernom mimohodu, ravnodušna na moje prisustvo, baš kao stanovnici velikog grada, a nimalo kao seoski živalj. Čuo sam engleski, s britanskim i američkim naglaskom, pa francuski, nemački, švedski, danski, norveški i nešto što je zvučalo kao holandski ili burski. Ali to nisu bili turisti; nisu nosili foto-aparate, a ponašali su se kao da su na svom terenu. Ovaj otuđeni deo Benenhelija postao je njihov. Nigde se nije mogao videti ni jedan jedini Španac. „Možda su ovi strani dođoši novi Mavri“, pomislio sam. „A i ja sam, uostalom, jedan od njih, pristigao u potrazi za nečim do čega nikome nije stalo osim meni, a ostaviću ovde, možda, i svoje kosti. Ko zna, možda u susednoj ulici domoroci pripremaju novu rekonkvistu, pa će se sve okončati kad nas, kao i naše pretke, poteraju u lađe što čekaju u Kadiskoj luci.“
„Iako je ulica prepuna, obratite pažnju kako su oči onih koji je ispunjavaju prazne“, rekao je neki glas iza mene. „Možda će vam teško pasti da sažaljevate ove izgubljene duše u cipelama od aligatora i sportskim majicama s krokodilima preko bradavica, ali njima je potrebna upravo samilost. Oprostite im njihove grehe, jer su ove krvopije već u paklu.“
Bio je to neki visok i elegantan gospodin sede kose, u platnenom bež odelu i s pečatom ironije koji mu se nije skidao sa lica. Prvo što sam na njemu zapazio bio je neverovatno dug jezik, koji kao da nije uspevao da zadrži u ustima. Neprestano je oblizivao usne, nekako sumnjičavo, podrugljivo. Imao je divne blistavoplave oči, koje sasvim izvesno nisu bile prazne; štaviše, izgledalo je kao da se iz njih preliva svakojako znanje i mangupluk. „Delujete umorno, gospodine“, rekao je zvanično. „Dopustite da vas povedem na kafu i, ako vam je po volji, budem vaš sabesednik i vodič.“ Zvao se Gotfrid Helsing, govorio je dvanaest jezika – „o, uobičajeno tuce“, rekao je nemarno, kao da se radi o ostrigama – i premda je imao manire nemačkog plemića, zapazio sam da nema dovoljno novca čak ni da očisti mrlje s odela. Onako iscrpljen, prihvatio sam njegov poziv.
„Teško je oprostiti životu zbog žestine s kojom se glomazne mašinerije postojeće stvarnosti obrušavaju na duše postojećih jedinki“, rekao je nehajno kad smo seli pod suncobran, za sto u nekoj kafanici, uz jaku crnu kafu i čašu brendija „Fundador“. „Kako oprostiti svetu zbog njegove lepote, koja samo prikriva njegovo ruglo; zbog njegove nežnosti, koja samo zaogrće njegovu surovost; zbog njegovog privida da glatko traje kroz smenu noći i dana, da tako kažem – dok u zbilji život predstavlja niz strašnih lomova, što nam se obrušavaju na gole glave poput udaraca dželatove sekire?“
„Molim vas, oprostite, gospodine“, rekao sam, birajući reči da ga ne uvredim. „Vidim da ste čovek duboko posvećen misaonom životu. Ali ja sam tek stigao s dugog putovanja, koje još nije okončano; moje trenutne potrebe ne dopuštaju mi luksuz uzvišenih ćaskanja...“
Ponovo me je obuzeo osećaj nepostojanja. Helsing je jednostavno nastavio da priča, ničim ne pokazujući da je čuo i jednu jedinu reč od onog što sam izgovorio. „Vidite onog čoveka?“, upitao me je, pokazujući jednog postarijeg čovu koji je, krajnje neočekivano, izgledao kao Španac i pio pivo u baru s druge strane ulice. „Nekada je bio gradonačelnik Benenhelija. Ali u vreme Građanskog rata zauzeo se za republikance, rame uz rame sa žiteljima Erazma – čuli ste za Erazmo?“ Nije sačekao moj odgovor. „Posle rata, uglednije građane poput njega, koji su se suprotstavili Franku, saterali su u školu u Erazmu, ili u matadorsku arenu u Aveljanedi, i postreljali ih. On je odlučio da se sakrije. U njegovoj kući, iza ormana za odeću, postojala je jedna mala niša u kojoj je provodio dane. Noću bi njegova žena zaključala žaluzine pa bi tad izlazio. Jedini koji su znali njegovu tajnu bili su njegova žena, kći i brat. Žena je silazila niz brdo, išla je ceo bogovetni dan kako bi kupila hranu, da meštani ne bi primetili da kupuje za jedna usta više. Nisu mogli da vode ljubav jer, kao i svi dobri katolici, nosu koristili kontracepciju, a njena eventualna trudnoća oboje bi ih koštala glave. I tako trideset godina, sve do opšteg pomilovanja.“
„Trideset godina skrivanja!“, uzviknuo sam, ponesen pričom uprkos umoru. „Kakvo li je to mučenje moralo biti!“
„Nije to ništa u poređenju s onim što ga je zadesilo kad je izašao iz skloništa“, rekao je Helsing. „Jer tada je njegov voljeni Benenheli postao rezervat za ovaj belosvetski ološ; pored toga, njegovi vršnjaci koji su ostali u životu bili su svi do jednog falangisti, pa nisu hteli da prozbore ni reč sa svojim starim protivnikom. Žena mu je umrla od gripa, brat od nekakvog tumora, a kći se udala i odselila u Sevilju. Na kraju je spao na to da sedi ovde, među parazitima, jer mu među svojima više nije bilo mesta. I on je, kao što vidite, postao tuđin bez korena. Eto kako je nagrađen za svoje principe.“
Dok je razmišljao o gradonačelnikovoj sudbini, u Helsingovom monologu nastupilo je kratko zatišje, pa sam iskoristio priliku da pitam kojim putem se ide do kuće Vaska Mirande. On me je pogledao s jedva primetnom zbunjenošću u očima, kao da nije sasvim shvatio moje reči, a onda, slegnuvši ovlaš ramenima, kao da nema pojma, nastavio je da sledi nit svojih misli.
„I meni je jednom dopala slična nagrada“, rekao je zamišljeno. „Pobegao sam iz svoje zemlje kad su nacisti došli na vlast i proveo sam dugi niz godina potucajući se po Južnoj Americi. Po struci sam fotograf. U Boliviji sam objavio knjigu koja prikazuje užase rudnika kalaja. U Argentini sam fotografisao Evu Peron, jednom za života i ponovo posle smrti. Nikada se nisam vratio u Nemačku, jer je njena kultura postala suviše zagađena onim što se tamo odigralo. Mada nisam Jevrejin, osećao sam odsustvo Jevreja kao ogromnu prazninu.“
„Ja sam napola Jevrejin“, rekao sam bez razmišljanja. Helsing se uopšte nije obazirao na to.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Salman Ruždi - Page 2 Empty Re: Salman Ruždi

Počalji od Mustra Pet Maj 11, 2018 3:44 pm

Salman Ruždi - Page 2 YPh_O7g_b5gu_Ioy_Pflag_PA

„Na kraju sam, u prilično skučenoj finansijskoj situaciji, došao u Benenheli, jer ovde mogu sebi da priuštim skroman život od penzije. Kad su paraziti čuli da sam Nemac i da sam boravio po Južnoj Americi, prozvali su me Nacista. I sad me tako oslovljavaju. To mi je nagrada za to što sam proveo život suprotstavljajući se zlim idejama – to što su mi ih pod stare dane okačili o vrat. Ne razgovaram više sa parazitima. Ne razgovaram ni sa kim. Za mene je pravi praznik što mogu da razgovaram s vama, gospodine! Ovdašnji starci su nekada bili zlotvori srednjeg ranga širom sveta: drugorazredne glavešine mafije, trećerazredni razbijači sindikata, četvrtorazredni rasisti. Ovdašnje žene su od onih koje uzbuđuju vojničke čizme, a razočarava procvat demokratije. A mladi su čist škart: narkomani, gotovani, plagijatori, drolje. Svi su mrtvi, i stari i mladi, ali pošto i dalje dobijaju penzije i plate, odbijaju da polegaju u svoje grobove. I tako šetaju gore-dole ovom ulicom, jedu, piju i tračare o gnusnim tričarijama iz svojih života. Obratite, molim vas, pažnju, ovde nema ogledala. Jer da ih ima, nijedna od ovih zarobljenih senki ne bi se odrazila u njima. Kad sam shvatio da je to njihov pakao, kao što su oni moj, počeo sam da ih sažaljevam... takav vam je Benenheli, moj dom.“
„ A Miranda...“, ponovio sam, jedva čujno, pomislivši da ne bi bilo baš najpametnije da ispričam Helsingu previše o mom moralno ukaljanom životu.
„Nema ni najmanjeg izgleda da ćete ikad sresti senjor Vaska Mirandu, našeg najvećeg i najstrašnijeg stanovnika“, rekao je Helsing uz blag osmeh. „Ponadao sam se da ćete shvatiti mig koji sam vam uputio odbivši da odgovorim na vaše uporno zapitkivanje, ali pošto niste, moram vam bez uvijanja reći da ste se upustili u jalov poduhvat. Što bi rekao Don Kihot, tražite ovogodišnje ptice u lanjskim gnezdima. Mirandu već mesecima niko ne viđa, čak ni njegova posluga. Nedavno se neka žena – slatka neka kokica! – raspitivala za njega, ali nije ništa postigla i otperjala je neznano kud. Priča se...“
„Koja žena?“, prekinuo sam ga. „Pre koliko vremena? Otkud znate da nije uspela da uđe?“
„Ma neka žena“, odgovorio je on, opet oblizujući usne. „Pre koliko? Ne tako davno. Tu negde. Ali nije uspela da uđe, jer tamo niko ne ulazi. Slušate li vi mene? Priča se da je u toj kući sve stalo, baš sve. Navijaju satove, ali vreme se ne pomera. Velika kula stoji zabravljena već nekoliko godina. Na nju se ne penje niko osim, verovatno, starog ludaka lično. Priča se da je prašina u odajama te kule narasla do kolena, jer on ne dopušta slugama da čiste. Priča se da je čitavo jedno krilo ogromne palate napao nekakav grm čaparala, la gobernadora. Priča se...“
„Baš me briga šta se priča“, podviknuo sam, shvativši da je došlo vreme za čvršći nastup. „Meni je neophodno da ga vidim. Poslužiću se telefonom u kafani.“
„Ne budite glupi“, rekao je na to Helsing. „On je otkazao telefon još pre mnogo godina.“
Dve zgodne Špankinje, od možda četrdesetak godina, u belim keceljama preko crnih haljina, odjednom se stvoriše kraj mene. „Nismo mogle da ne čujemo vaš razgovor“, rekla je jedna na odličnom engleskom. „Izvinite na upadici, ali dužnost mi je da ukažem da ovaj Nacista govori sve same neistine. Vasko ima priključenu telefonsku liniju, s automatskom sekretaricom, kao i faks, mada ne odgovara ni na jednu poruku. Međutim, vlasnik ovog lokala, sitničavi Danac Ole, uopšte ne dozvoljava kafanskim gostima da se služe telefonom.“
„Rospije! Vampirice!“, dreknuo je Helsing, najednom obuzet besom. „Trebalo bi vam obema probosti kolac kroz srce!“
„Zaista ne bi trebalo više da se zamajavate sa ovim starim folirantom i kretenom“, rekla je na to druga konobarica, koja je, ako je to moguće, još tečnije govorila engleski od one prve, a imala je i prefinjenije crte lica. „Mi ga svi već u prste znamo kao ogorčenog i iščašenog zanesenjaka koji je celog života bio fašista, a sad se pretvara da je protivnik fašizma, pritom je poznato i da nasrće na žene, koje ga stalno odbijaju, da bi ih on onda u svakoj prilici zasipao uvredama. Ne sumnjam da vam je već napričao svakakve bajke, i o sebi i o našem divnom selu. Ako želite, možete krenuti s nama; mi smo upravo završile s poslom i biće nam drago da ispravimo pogrešan utisak koji ste stekli iz njegovih reči. Avaj, toliki zanesenjaci su se nastanili u Benenheliju, a pritom se zaogrću lažima kao zimskim šalovima.“
„Ja se zovem Felisitas Larios, a ovo je moja polusestra Renegada“, rekla je prva konobarica. „Ako tražite Vaska Mirandu, znajte da smo mi njegove kućepaziteljke još otkako je došao u naše mesto. Mi, u stvari, ne radimo u Oleovoj kafani; danas smo mu samo činile uslugu, pošto su se njegove stalne devojke razbolele. Niko vam ne može ispričati više o Vasku Mirandi od nas.“
„Krmače! Lisice!“, razgalamio se Helsing. „Da znate samo da vas debelo vuku za nos. Rade ovde za bednu crkavicu godinama, klanjaju se i puze, peru i čiste, a vlasnik, uzgred rečeno, nije nikakav Danac Ole, već Uli, penzionisani skeledžija s Dunava.“
Bilo mi je već dosta Helsinga. Vaskove žene skinule su kecelje i stavile ih u veliku pletenu kotaricu koju su nosile; očito su jedva čekale da odu. Ustao sam i izvinio se. „I zar je sav moj trud vama posvećen tako malo vredeo?“, bio je najeđen ovaj smutljivac. „Ja sam vam bio savetnik, a vi mi ovako vraćate!“
„Ne dajte mu ništa“, savetovala mi je Renegada Larios. „Uvek pokušava da iskamči novac od stranaca, kao najobičniji prosjak.“
„Platiću barem piće“, rekao sam i spustio novčanicu na sto.
„Rastrgnuće vam srce i zatočiti vam dušu u staklenu bocu“, upozoravao je Helsing sumanuto. „Nemojte posle da kažete da vas niko nije upozorio.
Vasko Miranda je zao duh, a one su njegove perjanice. Pripazite se! Video sam ih kako se pretvaraju u šišmiše.“
Iako je vikao na sav glas, niko na toj prepunoj ulici nije obraćao ni najmanje pažnje na Gotfrida Helsinga. „Mi ovdašnji smo se već navikli na njega“, objasnila je Felisitas. „Puštamo ga da tandrče i pređemo na drugu stranu ulice. Tu i tamo, Salvador Medina, serhento Gradske gvardije, pritvori ga preko noći, da se malo ohladi.“
Moram priznati da je preparirani pas Džavaharlal video i bolje dane. Otkako sam počeo da ga teglim sa sobom, otpalo mu je skoro celo uvo, a izgubio je i nekoliko zuba. Uprkos tome, Renegada, ona lepša, nije mogla da ga nahvali, a nalazila je načina da i mene često dotakne, po ruci ili ramenu, kako bi naglasila svoja osećanja. Felisitas Larios ostala je pribrana, ali sam imao utisak da joj ovi trenuci fizičkog dodira baš i nisu po volji.
Ušli smo u kućerak na sprat, jedan u nizu na strmoj ulici koja je nosila ime Ulica pogleda, iako su kuće u njoj bile suviše skromne da bi se razmetale zastakljenim balkonima po kojima bi ulica možda dobila ovo neodgovarajuće ime. Međutim, natpis s nazivom ulice (belim slovima na kraljevskoplavoj pozadini) i dalje se nimalo skrušeno kočoperio. Bio je to još jedan dokaz da je Benenheli mesto sanjara i tajni. U daljini, na samom vrhu puta, mogao sam da razaberem obrise neke ogromne i jezive fontane. „To je Trg slonica“, rekla je Renegada, sva raznežena. „Tamo gore je i glavni ulaz u Mirandinu rezidenciju.“
„Ali ne vredi kucati ni zvoniti, jer vam niko neće otvoriti“, upala je Felisitas, brižno nabranog čela. „Bilo bi bolje da uđete i odmorite se. Izgledate umorno i, izvinite, kao da vam nije baš dobro.“
„Molim vas“, dodala je Renegada, „izujte se.“ Nisam shvatio ovu krajnje religioznu zapovest, ali sam poslušao, a ona me je odvela u sobičak čiji su pod, tavanica i zidovi bili obloženi keramičkim pločicama na kojima je, u delftskoplavoj boji, bilo oslikano mnoštvo minijaturnih prizora. „Svaki komad je priča za sebe“, rekla je Renegada ponosno. „Priča se da je to sve što je preostalo od stare jevrejske sinagoge u Benenheliju, koja je razorena nakon poslednjih progona. Kažu da poseduju moć da vam pokažu sutrašnjicu, ukoliko imate oči da je vidite.“
„Koješta“, nasmejala se Felisitas koja je, osim što je bila krupnije građe i grubljeg izgleda od Renegade, s velikim i ružnim mladežom na bradi, bila i manje romantična. „Pločice su obične, i nisu uopšte stare; ista ta holandskoplava još odavno se koristi u ovim krajevima. A to predskazivanje budućnosti, to je tek prava glupost. Prestani sa svojim bajalicama, Renegada draga, nego pusti umornog gospodina da odspava.“
Nisu morale dvaput da mi kažu da se odmorim – nesanica mi, čak ni u najcrnjim danima, nikada nije predstavljala problem! – te se sručih, potpuno obučen, na uzak ležaj u sobi s pločicama. Časak pre nego što sam utonuo u san, pogled mi je onako nasumice pao na jednu pločicu nadomak glave, s koje je u mene zurio portret moje majke, lica razvučenog u drzak osmeh. Tog časa me je umor savladao i pao sam u san.
Kad sam se probudio, na sebi nisam imao odeću, nego samo dugu noćnu košulju navučenu preko glave, a ispod nje sam bio potpuno go. Ove kućepaziteljke su neki odvažan tandem, pomislio sam; a mora da sam spavao kao klada! – Časak kasnije setio sam se one čudne pločice, ali koliko god da sam se upinjao, nisam pronašao ništa što bi makar izdaleka podsećalo na sliku koju sam, mogao bih se zakleti, video pre nego što sam otplovio u carstvo snova. „Um se poigrava čudnim smicalicama dok čovek tone u san“, podsetio sam sebe, pa ustadoh iz kreveta. Bio je dan, a iz glavne sobe kućerka dopirao je jak i neodoljiv miris čorbe od sočiva. Felisitas i Renegada sedele su za stolom, a bila je postavljena i treća činija, iz koje se pušilo. Zadovoljno su me gledale dok sam gutao kašiku za kašikom. „Koliko dugo sam spavao?“, upitao sam, a njih dve su se zgledale. „Čitav dan“, rekla je Renegada. „Sad je već sutra.“
„Koješta“, odbrusila je Felisitas. „Samo ste odremali nekoliko sati. I dalje smo u današnjem danu.“
„Moja polusestra se samo šali“, na to će Renegada. „U stvari, nisam htela da vas potresam, pa sam ublažila priču. Prava istina je da ste prespavali četrdeset osam sati, najmanje.“
„Pre će biti četrdeset osam minuta“, bila je uporna Felisitas. „Renegada, nemoj da zbunjuješ sirotog čoveka.“
„Oprale smo i ispeglale vašu odeću“, promenila je temu njena polusestra. „Nadam se da nemate ništa protiv.“
Čak i pošto sam se naspavao, još sam osećao posledice putovanja. Ako sam zaista othrkao dva dana, onda je izvesna poljuljanost u vremenu i prostoru bila sasvim očekivana. Usredsredio sam se na svoj zadatak.
„Moje dame, ne znam kako da vam zahvalim“, rekao sam učtivo. „Ali sad moram da vas zamolim za jedan neodložan savet. Vasko Miranda je moj stari porodični prijatelj i ja moram da ga vidim zbog važnog porodičnog pitanja. Dozvolite da vam se predstavim: Morais Zogoibi, iz Indije, tačnije Bombaja, stojim vam na usluzi.“
One su na to zinule od čuda.
„Zogoibi!“, promucala je Felisitas, odmahujući glavom u neverici. „Mislila sam da nikada neću čuti to mrsko i omraženo ime iz nečijih usta“, rekla je Renegada Larios, pocrvenevši dok je to govorila.
Evo priče koju sam uspeo da izvučem od njih:
Kada je Vasko Miranda stigao u Benenheli kao slikar svetskog glasa, polusestre (u to vreme im je bilo dvadeset pet – dvadeset šest godina) ponudile su mu se kao služavke, i smesta dobile posao. „Rekao je da je zadovoljan našim znanjem engleskog, vičnošću kućnim poslovima, ali iznad svega našim rodoslovom“, ispričala je Renegada, na moje iznenađenje. „Naš otac Huan Larios bio je mornar, Felisitas je rodila majka Marokanka, dok je moja poreklom iz Palestine. Tako je Felisitas napola Arapkinja, a ja sam Jevrejka po majci.“
„Onda vi i ja imamo nešto zajedničko“, rekao sam. „Jer i ja sam pedeset posto od te sorte.“ Renegadi kao da je bilo neobično milo zbog toga.
Vasko im je rekao da će u svojoj Maloj Alhambri obnoviti čudesno isprepletanu kulturu drevnog Andaluza. Držaće se više kao porodica nego kao gospodar i sluškinje. „Pomislile smo da je ćaknut“, rekla je Felisitas, „ali takvi su svi umetnici, a plata koju nam je ponudio bila je baš izdašna.“ Renegada je klimnula glavom. „Ali ipak, to je bilo samo sanjarenje. Prazna priča. Među nama je oduvek vladao odnos gazde i sluge. A onda je ludilo počelo sve više da ga hvata, krenuo je da se oblači kao sultan iz starih vremena, a ponašao se gore čak i od onih tiranski nastrojenih, neverničkih mavarskih despota.“ Sada su počele da odlaze kod njega svakog jutra, da bi mu pospremile kuću najbolje što mogu. Baštovane je otpustio, a vodeni vrt, nekada dragulj nalik na Heneralife u malom, bio je skoro potpuno uvenuo. Kuhinjska posluga odavno ga je napustila i Vasko je ostavljao sestrama Larios spisak namirnica i novac. „Sirevi, kobasice, vina, kolači“, nabrajala je Felisitas. „Mislim da ove godine u toj kući nije ni jaje skuvano.“ Sve od onog dana kad ga je pre više od pet godina Salvador Medina onako uvredio, Vasko se potpuno povukao. Provodio je dane u svojim odajama visoko u kuli, u koje njima nije bio dozvoljen pristup, pod pretnjom trenutnog otpuštanja. Renegada je rekla da je u njegovom ateljeu videla nekoliko slika na platnu, bogohulnih dela na kojima je Juda zauzimao Hristovo mesto na krstu; ali te slike s Judom Hristom stajale su tamo mesecima, poludovršene, očigledno ostavljene. Izgleda da nije radio ni na čemu drugom. Niti je više putovao kao nekad, kada je izrađivao murale po narudžbini za aerodromske čekaonice i hotelska predvorja širom kugle zemaljske. „Nakupovao je gomilu najmodernije tehničke opreme“, rekle su mi u poverenju. „Sprave za snimanje. Čak i jedan rendgen. Na tim spravama pravi neke čudne snimke, sve neko kreštanje i praskanje, dreku i udarce. Avangardno smeće. Pušta to do daske u svojoj kuli, oterao je čak i čaplje iz njihovog gnezda.“ A rendgen aparat? „Za to ne znam. Možda će praviti umetnost od onih prozirnih snimaka.“
„Nije mu to zdravo“, rekla je Felisitas. „Ne viđa nikog, nikog pod milim bogom.“
Ni Felisitas ni Renegada nisu videle svog poslodavca već više od godinu dana. Ali ponekad, u noćima obasjanim mesečinom, njegova prilika u ogrtaču može se videti iz sela, kako poput tromog debelog duha šeta po visokim grudobranima svoje nakazne tvrđave.
„A šta je s mojim mrskim imenom?“, pitao sam.
„Pominjao je i neku ženu“, odgovorila je Renegada. „Izvinite, da vam to nije tetka?“
„To mi je majka“, rekao sam. „Slikarka. Sada pokojna.“
„Laka joj crna zemlja“, odmah će Felisitas.
„Vasko Miranda je veoma ogorčen na tu ženu“, žurno je rekla Renegada, kao da je jedino tako mogla da se prisili da o tome priča. „Mislim da ju je jako voleo, zar ne?“
Ćutao sam.
„Oprostite. Vidim da vam teško pada. Nije to lako. Sin, majka. Ne možete da je izneverite. Ali mislim da joj je bio, bio je njen, njen, njen...“
„Njen ljubavnik“, oštro je rekla Felisitas. Renegada je pocrvenela.
„Žao mi je ako to niste znali“, rekla je i položila mi ruku na levu mišicu.
„Molim vas, nastavite“, rekao sam.
„A onda se ona okrutno ponela prema njemu, i šutnula ga je. Otada u njemu raste nekakav gnev. Gledam kako sve više buja. Prava opsednutost.“
„Nije mu to zdravo“, ponovo će Felisitas. „Od mržnje čoveku sagori duša.“
„A sad vi“, dodala je Renegada. „Mislim da nikada neće pristati da se vidi sa sinom vaše majke. Verujem da bi ime koje nosite bilo preteško za njegova pleća.“
„On mi je oslikao dečju sobu životinjskim likovima i superjunacima iz crtanih filmova“, rekao sam. „Mora da me primi. I primiće me.“
Felisitas i Renegada su se ponovo zgledale; znalačkim, pomirljivim pogledom.
„Moje dame“, rekao sam, „imam i ja priču za vas.“
„Pre izvesnog vremena stigao je neki paket“, rekla je Renegada kad sam završio. „Možda jedna slika. Ne znam. Možda je to bila ona slika ispod koje je portret vaše majke. Mora da ju je odneo gore, u kulu. Ali četiri velike slike? Ne, ništa slično nije stizalo.“
„Možda je još prerano“, odgovorio sam. „Do provale je došlo tek nedavno. Morate da motrite za mene. A kako stvari stoje, sad uviđam da ne bi trebalo da žurim da mu se pojavim na vratima. To bi ga samo prepalo pa bi sklonio slike daleko od mene. I zato morate da motrite, molim vas, a ja moram da čekam.“
„Ako želite da odsednete u ovoj kući“, pristala je Felisitas, „možemo da se dogovorimo. Ako vi to želite.“ Na to je Renegada odvratila lice u stranu.
„Došli ste na veliko hodočašće“, rekla je, tako gledajući u stranu. „Sin u potrazi za izgubljenim majčinim blagom, u potrazi za ozdravljenjem i mirom. Dužnost nam je, kao ženama, da pomognemo takvom čoveku da pronađe ono za čim traga.“
Ostao sam pod njihovim krovom više od mesec dana. Za to vreme su se lepo brinule o meni, a ja sam uživao u njihovom društvu, ali jedva da sam išta više saznao o njihovim životima. Roditelji su im očigledno bili mrtvi, ali nisu preterano volele da pričaju o tome, pa ni ja, naravno, nisam postavljao pitanja u tom pravcu. Izgleda da nisu imale drugih srodnika, a ni prijatelja. Nije bilo ni ljubavnika. A opet, izgledale su savršeno, nerazdvojno srećne. Odlazile su ujutro na posao držeći se za ruke, i isto tako zajedno su se vraćale. Bilo je dana kada sam, u svojoj usamljenosti, podgrevao napola raspirenu požudu prema Renegadi Larios, ali nije bilo ni jedne jedine prilike da ostanem nasamo s njom, te nisam bio u mogućnosti da na tome dalje poradim. Polusestre bi se svake noći povukle gore, u svoj zajednički krevet, i čuo bih njihovo šušorenje i meškoljenje do kasno u noć; a opet, uvek su bile na nogama pre mene.
Na kraju je radoznalost prevagnula, pa sam ih za večerom upitao zašto se nisu udale. „Zato što su svi muškarci u ovim krajevima mrtvi od šije naviše“, smesta je rekla Renegada, prostrelivši pogledom sestru. „A i od šije naniže.“
„Moja polusestra je suviše ćudljiva, kao i obično“, umirivala me je Felisitas. „Ali jeste istina da ne ličimo na ostali svet koji nas okružuje. Svi u našoj porodici bili su takvi. Ostali su pomrli, a mi ne želimo da izgubimo jedna drugu zbog običnih muževa. Nas dve smo veoma vezane jedna za drugu. Eto vidite, većina ljudi u Benenheliju ne shvata naše stavove. Mi smo, na primer, srećne zbog pada Frankovog režima i povratka demokratije. Isto tako, na ličnom planu, ne volimo duvan i decu, a ovde su vam svi ludi i za jednim i za drugim. Pušači večito raspredaju o društvenim zadovoljstvima koja potiču iz njihovih paklica fortune ili dukadosa, o intimnoj Čulnosti kad pripaljujete cigaretu svom prijatelju; ali nama je odvratno da se budimo s odurnim smradom na odeći, ili da odlazimo na spavanje sa ustajalim dimom koji nam se vije oko kose. Kad smo kod dece, trebalo bi da mislimo kako ih nikad ne može biti dovoljno, ali mi nemamo želju da upadnemo u zamku celog legla malih tamničara što skaču i pište. I, ako smem da primetim, mi volimo vašeg prepariranog psa upravo zato što je prepariran i ne zahteva od nas nikakvu pažnju.“
„Ali o meni kraljevski brinete“, primetio sam.
„To je posao“, odgovorila je Felisitas. „Vi nam plaćate za naše gostoprimstvo.“
„Svakako mora da ima i muškaraca koji bi vas voleli zbog vas samih, bez želje da šire porodicu“, bio sam uporan. „A ako se muškarci u Benenheliju drže pogrešnih principa, zašto, na primer, ne odete preko, u Erazmo? Čuo sam da su tamo drugačiji.“
„Kad već toliko navaljujete, odgovoriću vam“, rekla je Felisitas. „Nikada nisam srela muškarca koji je u stanju da pronikne u pravu prirodu žene. Što se pak Erazma riče, odavde nema puta za Erazmo.“
Ulovio sam neki čudan izraz u Renegadinim očima.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Salman Ruždi - Page 2 Empty Re: Salman Ruždi

Počalji od Mustra Pet Maj 11, 2018 3:45 pm


Salman Ruždi - Page 2 YOIom_BRix-_YZq_RZ-0_Y7w_A

Možda se ona nije slagala baš sa svime što je njena sestra govorila. Posle ovog razgovora sam se, tokom dugih i samotnih noći, prepuštao maštarijama u kojima su u svakom času vrata mogla da se otvore, i Renegada Larios bi mi se ušunjala u krevet, naga ispod duge bele spavaćice... ali do toga nikada nije došlo. Ležao sam sasvim sam, slušajući meškoljenje i šušorenje iznad svoje besane glave.
Tokom tih mesec dana čekanja smucao sam se benenhelijskim ulicama – nekad sa Džavaharlalom koji se truckao iza mene, ali češće sam – utonuo u nekakvu obamrlu monotoniju koja me je sprečavala da boravim u prošlosti. Pitao sam se da li sam i ja poprimio onaj isti prazan pogled kakav imaju i takozvani paraziti, koji kao da su sve svoje vreme provodili okupljajući se i komešajući gore-dole po njihovoj ulici, kupujući odeću, jedući po restoranima i pijući po barovima, žustro galameći bez prekida, s čudnovatom odsutnošću u ponašanju koje je ukazivalo na potpunu ravnodušnost prema predmetu razgovora. Benenheli je, međutim, očito imao moć da opčini svojom čarolijom i one kojima pogled nije zamućen, jer kad god bih naišao na onog starog zabalavljenog Gotfrida Helsinga, sav bi sinuo, razdragano mi mahnuo i doviknuo, vedro namigujući: „Uskoro obavezno moramo da upriličimo jedan od naših sjajnih razgovora!“, kao da smo najbolji prijatelji. Posumnjao sam da sam dospeo negde gde ljudi dolaze da zaborave na sebe – ili, tačnije rečeno, da se izgube u sebi, živeći u nekakvom snu o tome šta su mogli biti, ili bi više voleli da budu – ili da se, zaturivši u neki budžak ono što su nekada bili, udalje od onoga što su postali. Tako su, recimo, mogli da budu lažovi, poput Helsinga, ili na rubu katatonije, poput „počasnog parazita“, bivšeg gradonačelnika, koji je od jutra do mraka nepomično sedeo napolju, na nekoj barskoj stolici, i nikada nije progovarao ni reč; kao da je još uvek kopnio u senovitoj samoći niše skrivene iza ogromnog drvenog kredenca u kući svoje pokojne žene. Duh misterije koji je prožimao ovo mesto zapravo je poticao od opšteg neznanja; to što je delovalo kao zagonetka zapravo je bila uzaludnost. Ove besciljne protuve, tikve bez korena, postale su, po sopstvenom izboru, ljudski automati. Bili su sposobni da simuliraju ljudski život, ali više nisu umeli da ga žive.
Meštani – ili sam barem tako nagađao – bili su manje omamljeni opojnim dejstvom svoga grada nego paraziti; ali preovladavajuće raspoloženje jalove otuđenosti i učmalosti i na njih je donekle uticalo. Felisitas i Renegadu morao sam tri puta da pitam za mladu ženu koja je – kako mi je pomenuo Gotfrid Helsing – posetila nedavno Benenheli, raspitujući se za Vaska Mirandu. Prva dva puta su slegale ramenima i podsetile me da Helsingu ne treba verovati; ali kad sam se jedne večeri vratio na tu temu, Renegada je podigla pogled sa veza i uzviknula: „O, pa da, zaboga, kad bolje razmislim, dolazila je neka žena – boemski tip, nekakav stručnjak iz Barselone, restauratorka slika, ili tako nešto. Ali nije ništa postigla svojim koketnim ponašanjem; a dosad se sigurno već vratila u Kataloniju, gde joj je i mesto.“ Ponovo me je obuzeo snažan osećaj da Felisitas nije pravo što je njena sestra tako nepromišljena. Počešala se po mladežu i skupila usta, ali nije ništa rekla. „Dakle, ta Katalonka je ipak uspela da se vidi s Vaskom?“, upitao sam, uzbuđen otkrićem. „To nismo rekle“, obrecnula se Felisitas. „Nema nikakve svrhe pričati dalje o tome.“ Renegada je pokorno sagnula glavu i vratila se vezu.
Na svojim lutanjima povremeno bih nailazio na znojem obliven lik Salvadora Medine, šefa gvardije, koji bi se obavezno namrštio na mene, kao da je pokušavao da se priseti koji sam andrak ja mogao da budem. Nikada nismo razmenili ni reč, delimično zato što sam ja i dalje jedva natucao španski, iako sam polako napredovao, uz noćno učenje iz knjige i zahvaljujući dnevnim podukama koje sam, u zamenu za dodatnu svotu koja je bila upisivana na moj nedeljni račun za stan i hranu, dobijao od sestara Larios; a delimično i zato što je engleski jezik odneo pobedu nad svakim pokušajem Salvadora Medine da ga savlada, poput glavnog zločinca koji uvek izmiče po dva koraka ispred zakona.
Bio sam zadovoljan što je Medina do te mere nezainteresovan za mene da me je drage volje smetao s uma, jer je to ukazivalo da ni indijske vlasti nisu pokazivale interesovanje za moje kretanje. Podsetio sam se da sam nedavno počinio ubistvo; i pomislio sam kako je eksplozija u kući moje žrtve očigledno uspela da ukloni tragove mog dela. Mnogo silovitije nasilje eksplozije prekrilo je ono nasilje u kome sam učestvovao i zauvek ga skrilo od očiju istražitelja. Još jedna potvrda da nisam osumnjičen stigla je s mojih bankovnih računa. Tokom godina koje sam proveo u očevom tornju, uspeo sam da smestim pozamašne svote u inostrane banke, uključujući i tajne račune u Švajcarskoj (eto, vidite, nisam ni ja puki siledžija i tupan kakvim me je smatrao „Adam Zogoibi“!). Koliko ja znam, nije bilo skorijih pokušaja ometanja mojih transakcija, iako su mnogi vidovi poslovanja propalog Šunarukorpa bili pod istragom, a silni računi stavljeni pod nadzor stečajne uprave ili blokirani.
Čudilo me je, ipak, kako mi je počinjeni zločin – ubistvo, na kraju krajeva; ubistvo, najgnusnije i jedno jedino koje sam ikada lično počinio – tako brzo skliznulo u zaborav. Možda je i moj podsvesni um prihvatio viši autoritet, ubedljivo nadmoćnu bombašku realnost, i jednom potezom počistio moj moralni dosije. Ili mi je pakto odsustvo krivice – tu prividnu moralnu obamrlost – podario upravo Benenheli.
I fizički sam se osećao kao u nekom vremenskom procepu, nekoj bezvremenoj zoni obeleženoj peščanim satom u kojem pesak stoji nepokretno, ili klepsidrom čija je voda prestala da protiče. Čak mi se i astma smirila; kakva sreća za moja pluća, mislio sam, što sam nabasao na jedina dva nepušača u mestu, jer su ljudi, zaista, kud god bih krenuo, dimili kao sumanuti. Da izbegnem smrad cigareta, lunjao sam po kobasicama ovenčanim ulicama, s pekarama i dućanima s cimetom, njuškajući slasne mirise mesa, peciva i taze pečenog hleba, prepuštajući se tajanstvenim zakonima ovog mesta. Seoski kovač, koji se beše izveštio u izradi lanaca i okova za zatvor u Aveljanedi, klimnuo bi mi glavom isto kao što je pozdravljao sve prolaznike i doviknuo bi, s jakim španskim naglaskom ovog kraja: „Još li, mori, landraš na slobodi, a? Ček’, ček’, neć’ još dugo!“, pa bi zazvečao svojim teškim verigama i grohotom se nasmejao. Kako mi je španski napredovao, cunjao sam i dalje od Ulice parazita i tako letimično zavirio i u drugo lice Benenhelija, ono selo koje je porazila istorija, gde se ljubomorni muškarci u krutim odelima šunjaju za svojim verenicama, uvereni u neveru svojih čednih deva, gde noću po kaldrmi sokaka odjekuje galop konjskih kopita odavno upokojenih zavodnika. Počeo sam da shvatam zašto su Felisitas i Renegada Larios provodile večeri kod kuće, iza zamandaljenih žaluzina, razgovarajući u pola glasa dok sam ja učio španski u svojoj sobici.
U sredu, pete nedelje mog boravka u Benenheliju, vratio sam se kući posle šetnje na kojoj mi je neka nepoznata jednonoga devojka nezgrapne pojave tutnula u ruku pamflet jeftine izrade, s nizom zahteva protiv pobačaja, s potpisom „Liga napaćene dečice, revolucionarnog krstaškog pohoda za nerođene hrišćane“ i pozvala me na njihov skup. Glatko sam odbio, ali me je namah preplavilo sećanje na sestru Floreanu, koja je vodila rat za život po delovima Bombaja koji su najviše grcali od prenaseljenosti, a koja je otišla tamo gde neželjene trudnoće po svoj prilici više ne predstavljaju problem; slatka, fanatična Mini, pomislio sam, nadam se da si sada srećna... a onda sam pomislio na svog prvog učitelja boksa, isto tako jednonogog Lambadžana Čandivalu Borkara, i na Totu – papagaja kojeg sam oduvek prezirao, a koji je posle bombaških eksplozija u Bombaju nestao, kao da je u zemlju propao. Dok sam mislio o nestaloj ptici, uhvatili su me nostalgija i dubok jad, pa sam se rasplakao nasred ulice, na zaprepašćenje i pometnju mlade aktivistkinje koja je žurno pohitala da se prikijuči svojim LND aktivistima u njihovom brlogu.
I zato je Mavar koji se vratio u kućerak Lariosovih bio sasvim drugi čovek, koji se igrom slučaja ponovo vratio u svet osećanja i bola. Emocije, tako dugo umrtvljene, sada su šikljale oko mene poput poplave. Međutim, pre nego što sam uspeo da objasnim tu promenu svojim stanodavkama, one su se dale u isprekidanu priču, upadajući jedna drugoj u reč od žurbe da me obaveste da je ukradena slika zaista i stigla, kao što smo očekivali, u Malu Alhambru.
„Došao je kombi...“, počela je Renegada.
„... u gluvo doba noći; prošao je tačno pored naših vrata...“, dodala je Felisitas.
„... i onda sam se ja umotala u maramu i istrčala napolje...“
„... i ja sam isto istrčala...“
„... i videle smo kako se kapija velike kuće otvara, a kombi je...“
„... prošao kroz nju...“
„... i danas je po kaminima bila silesija jeftinog drveta...“
„... kao ono drvo od paleta za pakovanje... znate...“
„... mora da cele noći nije trenuo seckajući ga!“
„... i u đubretu su bile gomile onog plastičnog...“
„... što deca vole da puckaju...“
„... plastična folija s mehurićima, tako je...“
„... da, folija s mehurićima, i presovani karton, i metalni obruči...“
„... dakle, u tom kombiju je bila velika pošiljka, a šta bi drugo mogla da sadrži?“
To nije bio dokaz, ali znao sam da je najbliže nečem opipljivom što bih mogao da dobijem u ovom selu. Prvi put sam počeo da zamišljam svoj susret s Vaskom Mirandom. Nekada, kao dete, voleo sam da mu sedim kraj nogu; a sada smo obojica bili starci koji se, takoreći, bore oko iste žene, a žestinu boja neće nimalo umanjiti činjenica da je dotična dama mrtva.
Došlo je vreme da smislim sledeći korak. „ Ako on ne želi da me vidi, moraćete da me prokrijumčarite unutra“, rekao sam sestrama Larios. „Ne vidim nikakav drugi način.“
Sutradan, u cik zore, dok je sunce bilo još samo glasina koja se širila po grebenima udaljenih planina, pridružio sam se Renegadi Larios kad je krenula na posao. Felisitas, koja je imala krupnije kosti i bila popunjenija od Renegade, dala mi je svoju najširu crnu suknju i bluzu. Na noge sam nazuo bezlične gumene sandale, koje sam kupio u španskom delu mesta. Preko beskorisne desne ruke nosio sam kotaricu u koju sam stavio svoju pravu odeću, sakrivši je ispod hrpe pajalica, sunđera i štrcaljki; desnu ruku, kao i glavu, pokrivala mi je čipkasta marama, koju sam levom rukom čvrsto stezao da mi ne bi spala. „Jadna ste mi vi žena“, rekla je Felisitas Larios, odmerivši me vazda kritičkim okom. „Ali na sreću, još je mrak, a i nema mnogo da se hoda. Pogurite se malo i pravite sitne korake. A sad, odlazite! Zbog vas stavljamo na kocku svoje parče hleba, nadam se da vam je to jasno.“
„Zbog mrtve majke“, ispravila ju je polusestra. „I naše su majke mrtve. Zato i razumemo.“
„Poveriću vam svog psa na čuvanje“, rekao sam Felisitas. „Neće vam praviti nikakve probleme.“
„Nego šta da neće“, odgovorila je namćorasto. „Ima da ide pravo u kredenac čim odete s praga, i nemojte da umišljate da će izaći odatle pre nego što se vratite. U ovoj kući imamo preča posla nego da vodimo u šetnju preparirane pse.“
Oprostio sam se od Džavaharlala. I on je prevalio dug put, i zaslužio je nešto bolje od nekakvog kredenca za metle u dalekoj zemlji. Ali kredenac mu je bio suđen. Ja sam polazio u svoj konačni obračun s Vaskom Mirandom, a Džavaharlal je, obrni-okreni, postao samo još jedan od mnogih napuštenih andaluskih pasa.
Taj doživljaj, kad sam se prvi put našao u ženskoj odeći, podsetio me je na priču o Airesu da Gami, koji je uskočio u venčanicu svoje žene i otperjao u razuzdanu noć s Princem Henrijem Navigatorom; ali ovo je bilo pravo srozavanje, ove mračne haljine bile su mnogo prostije od Airesovog raskošnog ruha, a koliko sam tek ja manje pristajao uz ovakvu odeću! Kad smo krenuli, Renegada Larios mi je ispričala da je bivši gradonačelnik mesta – onaj isti čova koji je sada sedeo, bez imena i prijatelja, pijuckajući kafu u Ulici parazita – jednom bio primoran da prođe ovim ulicama obučen kao sopstvena baka, jer su mu pred sam kraj zatočeništva kuću odredili za rušenje, pa je porodica morala da se preseli. U tom prerušavanju sam, dakle, imao i ovdašnje, kao i porodične preteče.
Bilo je to prvi put da smo Renegada i ja ostali nasamo, bez Felisitas koja bi nas nadgledala, ali i pored naglašeno značajnih pogleda koje mi je dobacivala, bio sam suviše sputan (ženskom odećom, a i zbog nervoze koja je u meni rasla zbog nepredvidljivosti nastupajućih zbivanja) da bih joj uzvratio. Do ulaza za poslugu u Maloj Alhambri stigli smo neopaženi, barem koliko se meni čini, iako je bilo nemoguće pouzdano reći da nije bilo ljubopitljivih očiju na prozorima obavijenim tamom u Ulici pogleda, dok smo se peli ka Vaskovoj odvratnoj i neskladnoj slonovskoj fontani. Na tren sam spazio odblesak nečeg zelenog kako nadleće zidove ove nakazne tvrđave. „Ima li u Španiji papagaja?“, upitao sam Renegadu šapatom, ali nisam dobio odgovor. Možda se naljutila što sam odbijao da iskoristim ovu retku priliku za očijukanje.
Pored vrata se nalazila elektronska tablica s dugmićima, uzidana u crven zid os terakote; Renegada je brzo ukucala četiri brojke. Vrata su škljocnula i otvorila se, i ušli smo u Mirandinu jazbinu.
Odjednom me je obuzeo snažan osećaj već viđenog i zavrtelo mi se u glavi. Kad sam se malo pribrao, zadivio sam se umeću i veštini s kojim je Vasko Miranda oblikovao unutrašnjost svoje tvrđave po ugledu na mavarska platna Aurore Zogoibi. Stajao sam u otvorenom unutrašnjem dvorištu s centralnim trgom prekrivenim pločicama nalik na šahovska polja, a bio je okružen zasvođenim tremovima sa mnoštvom lukova, dok je kroz prozore na suprotnoj strani pucao pogled na ravnicu koja je blistala u praskozorje poput okeana. Palata podignuta kraj priviđenja mora; delom arapska, delom mogulska, ponešto od De Kirika, bila je upravo ono mesto koje mi je Aurora jednom opisala kao „mesto gde se svetovi sudaraju, ulivaju i izlivaju jedni iz drugih, a bogme i otiču nekuda. Mesto na kome čovek iz vazduha može da se udavi u vodi, ili će mu izrasti škrge; gde vodeno stvorenje može da se napije vazduha, ali i uguši od njega“. Čak i u tom trenutnom, pomalo trošnom stanju i sasušenoj bašti, zaista sam pronašao Mavristan.
Iz odaje u odaju, koje su sve odreda bile prazne, zaticao sam oživljene kompozicije Aurorinih slika, očekujući maltene da se odnekud pojave njeni likovi i odglume svoje tužne pripovesti pred mojim očima punim neverice, na rubu očekivanja da se i moje rođeno telo pretvori u onog romboidnog, delimično obojenog Mavra, čija je tragedija – tragedija višestrukosti koju je uništila jednoobraznost, poraz Pluralizma od Jedinstvenosti – predstavljala vezivni princip čitavog ciklusa. I možda će mi se ova nakazna ruka svakog trenutka raspuknuti u cvet, svetlost ili plamen! Vasko, koji je oduvek verovao da je Aurora ukrala ideju za mavarske slike s njegovog kičerajskog portreta plačnog jahača, utrošio je čitavo bogatstvo, uložio je energiju koja nastaje samo iz najdublje opsednutosti, kako bi njene vizije prisvojio za sebe. Da li je ova kuća sagrađena iz ljubavi ili mržnje? Ako je verovati pričama koje sam čuo, ovo je bila prava Palimpstina, li kojoj je njegov sadašnji gorak gnev ležao skoren preko sećanja na staru, izgubljenu slast i romansu. Jer bilo je tu nečeg jetkog, neke zavisti u sjaju suparništva; ali kad je prvo zaprepašćenje zbog prepoznavanja minulo, a uz to se i razdanilo, počeo sam da primećujem propuste ove grandiozne zamisli. Vasko Miranda je oduvek bio, i ostao, jednako vulgaran, jer ono što je Aurora zamislila živo i tanano, Vasko je izveo u bojama koje su, što se u nadiranju dnevne svetlosti već naslućivalo, promašile suštinu za onu jedva primetnu ali presudnu nijansu, po kojoj se razlikuje plemenito i skladno od sirovog i neskladnog. Osećaj za proporciju kod građevine takođe je bio labav, a i linije su bile pogrešno zamišljene. Ne, ovo nije bilo nikakvo čudo; moj prvi utisak bio je samo iluzija, ali se to brzo raspršilo. I pored sve svoje veličine i kićenosti, Mala Alhambra nije bila Novi Mavrosalim, već ružna i pretenciozna kućerina.
Nije bilo ni traga ukradenim slikama, niti mašineriji o kojoj su mi pričale Renegada i Felisitas. Vrata koja su vodila u visoku kulu bila su čvrsto zabravljena. Vasko mora da je tamo gore, sa svojim spravama i ukradenim tajnama.
„Hoću da se presvučem“, rekao sam Renegadi. „Ne mogu da se suočim s matorim krelcem u ovakvom izdanju.“
„Idi pa se presvlači!“, brecnula se ona drsko, poput pralje. „Ionako nema šta nisam videla na tebi.“ Renegada se naglo promenila: još otkako smo ušli u Malu Alhambru, počela je da se drži posednički, puna samopouzdanja. Nesumnjivo je primetila sve veće gađenje s kojim sam – posle nekoliko oduševljenih uzvika na početku – razgledao posed o kojem se ona ipak tolike godine starala. Sasvim je prirodno što je kivna zbog mog nedovoljnog oduševljenja ovim mestom. Pa ipak, ovo je bila bezočna i sramna primedba, i ja nisam hteo to da otrpim.
„Pripazi šta pričaš“, upozorio sam je, a onda sam se sklonio u neku sporednu odaju kako bih se na miru presvukao, ne Osvrćući se na njene besne poglede. Dok sam se presvlačio, čuo sam nekakvu galamu, negde malo dalje. Bila je to najstrašnija moguća buka – mešavina ženskog kreštanja filovanog cikom, lelekanja neodređenog roda, kompjuterskog drečanja i praskanja, a u pozadini kloparanje i zveket koji su me podsetili na neku kuhinju za vreme zemljotresa. To mora da je ona avangardna muzika koju su mi pominjali. Vasko Miranda bio je budan.
Renegada i Felisitas su mi izričito rekle da nisu videle svog gazdu samotnjaka već više od godinu dana, pa sam se silno iznenadio kad sam, izašavši iz prostorije u kojoj sam se presvukao, zatekao pozamašnu figuru starog Vaska glavom, kako me čeka na trgu sa uzorkom šahovske table, u društvu svoje kućepaziteljke; i ne samo da je stajala kraj njega već ga je i nestašno šašoljila perjanom pajalicom dok se on kikotao i cičao od uživanja. Na sebi je zaista imao pravu mavarsku nošnju, baš kao što su mi polusestre pričale da je običavao da se oblači, i u tim vrećastim pantalonama i izvezenom jeleku, koji je nosio raskopčan preko našušurene košulje bez kragne, izgledao je kao neko gnjecavo brdašce turskog rahatluka. Brkovi su mu se skupili – oni stalagmiti uvoštenih pramenčića potpuno su iščezli – a glava mu je bila gola i rošava kao površina Meseca.
„Hi-hi-hi“, nasmejao se trijumfalno i ćušnuo u stranu Renegadinu pajalicu. „Hola, namaskar, salaam, Mavro, dečko moj. Izgledaš grozno: kao da ćeš svaki čas riknuti. Zar te moje dve dame nisu propisno hranile? Zar ti ovaj mali odmor nije prijao? Koliko to sad već ima? Au, brate slatki – četrnaest godina. Boga ti! Nisu te baš mazile!“
„Da sam znao da si ovako... pristupačan“, odgovorio sam, ošinuvši kućepaziteljku ljutitim pogledom, „ne bih se ni upuštao u tu glupavu maskaradu. Ali izgleda da su glasine o tvom pustinjačkom životu bile i više nego preterane.“
„Kakve glasine?“, upitao je, praveći se nevešt. „Pa dobro, eto, možda, ali samo u pogledu nekoliko detaljčića“, rekao je tobož utešnim tonom, mahnuvši Renegadi da se udalji. Ona je bez reči spustila pajalicu i povukla se u jedan ugao dvorišta. „Istina je da mi u Benenheliju cenimo svoj mir – kao i ti, ako ćemo pravo, s obzirom na to kakvu si sad dreku nadigao da bi se presvukao u miru! A Renegada se silno zabavila. – Ali šta sam ono hteo... ah, da! Zar nisi primetio da Benenheliju pečat daje upravo ono čega nema – za razliku od većeg dela ovog područja, svakako za razliku od cele obale, u njemu nema takvih gadnih izraslina kao što su koko-loko noćni klubovi, autobusi puni turista koje vodiči dopremaju na seoske zabave, magarac za iznajmljivanje, menjačnice i prodavci slamnatih šešira. Naš nenadmašni serhento Salvador Medina tera sve te užase daleko od nas, deleći noću batine po mnogim mračnim seoskim uličicama svim onim preduzetnicima koji pokušavaju da ih uvedu. Uzgred, Salvador Medina ne može očima da me vidi, kao što ne može da smisli nikog od pridošlica u ovaj gradić, ali kao i svi doseljenici koji su se lepo smestili – kao i ogromna većina parazita – i ja čestitam njegovoj policiji što suzbija novi talas nasrtljivih uljeza. Pošto smo se mi smestili, čini nam se ispravno da neko za nama čvrsto zatvori vrata.“
„Šta kažeš na moj Benenheli, zar nije čaroban?“, nastavio je, mahnuvši neodređeno rukom put prividnog okeana koji se ukazivao kroz njegove prozore. „Zbogom prljavštini, boleštinama, korupciji, fanatizmu, kastinskoj politici, karikaturistima, gušterima, krokodilima, svirkama na plejbek i, što je najbolje od svega, porodici Zogoibi! Zbogom, Aurora, velikanko i okrutnice – zdravo ostaj, prezrivi mućkarošu Abi!“
„Ne bih baš rekao“, pobunio sam se. „Pošto vidim da si pokušao – samo delimično uspešno, ako smem da kažem – da izgradiš oko sebe svet koji je moja majka izmaštala, pa da njime, kao nekakvim smokvinim listom, prikriješ sve svoje promašaje; a tu je, osim toga, i ovaj preživeli Zogoibi, kome treba da pogledaš u oči, a i pitanjce oko nekih ukradenih slika koje treba razrešiti.“
„One su gore“, slegnuo je Vasko ramenima. „Treba da budeš srećan što sam ih zdipio. Kakva vrh sreća za njih! Trebalo bi da mi zahvališ na kolenima. Da nije bilo moje družine majstora svog zanata, već bi bile pretvorene u pregoreli dvopek.“
„Zahtevam da ih smesta vidim“, rekao sam odlučno. „Onda će možda Salvador Medina moći da mi pomogne. Možda bismo mogli da pošaljemo tvoju kućepaziteljku Renegadu da ga pozove, ili čak da se poslužimo telefonom?“
„Pođimo svakako gore da ih šacnemo“, nehajno se složio Vasko. „Ali budi dobar pa hodaj polako, zbog moje debljine. Što se ostalog tiče, siguran sam da baš i nemaš želju da pohitaš u zagrljaj zakonu. Šta je bolje u tvojim okolnostima: inkognito ili kognito? In-, siguran sam. Osim toga, moja ljubljena Renegada me nikada ne bi izdala. I još – zar ti niko nije rekao? – telefon je isključen već godinama.“
“Ti to reče moja ljubljena Renegada“
„Kao i moja ljubljena Felisitas. Ne bi mi učinile ništa nažao, ni za šta na svetu.“
„Onda su me polusestre surovo izigrale.“
„One i nisu polusestre, siroti moj Mavro. Njih dve su ljubavnice.“ „Njih dve?“
„Već petnaest godina. A sa mnom četrnaest. Koliko ću godina još morati da slušam vas koji blebećete o jedinstvu u raznolikosti i raznim drugim glupostima. Ali sada je ovaj ovde Vasko sa svojim devojkama stvorio to novo društvo.“
„Baš me briga šta radiš u krevetu. Nek slobodno skaču po tebi kao po gnjecavom dušeku! Šta ja imam s tim? Ali me zato ljute tvoje smicalice.“ „Ali morali smo da pričekamo na slike, zar ne? To nije smicalica. A onda smo morali da te dovedemo ovamo a da niko ne sazna.“
„A zašto?“
„A šta misliš zašto? Da bismo se otarasili svih Zogoibija koji su mi pali šaka, četiri slike i jednog stvora – kako se ispostavilo, poslednjeg u celoj toj ukletoj lozi – bum-bum utokicom; ili, drugim rečima, pravim petoprstogrizom.“
„Pištolj? Vasko, šališ se! Potežeš pištolj na mene?“
„Ma sitan kalibar. Ali je u mojoj ruci. Što je moja vrh sreća ponajveća; a tvoj ćorak-pad.“
Lepo su me upozorili. Vasko Miranda je zao duh, a one su njegove perjanice. Video sam ih kako se pretvaraju u šišmiše.
Ali upetljao sam se u njegovu mrežu od samog početka. Koliko li je još seljana u savezu s njim, pitao sam se. Salvador Medina nije, tu sam bio načisto. Gotfrid Helsing? Bio je u pravu za telefon, ali mi je inače samo zamazivao oči. A ostali? Jesu li se svi zaverili protiv mene u ovoj pantomimi, izvršavajući Vaskove zapovesti? Koliko je novca prešlo iz ruke u ruku? Da nisu svi oni članovi nekog okultnog masonskog društva – Opus Dei, ili nečeg sličnog? I dokle seže ta zavera? Do taksiste Vivara, do službenika na pasoškoj kontroli, do one čudne posade na letu iz Bombaja? – Petoprstogriz, rekao je Vasko. Doslovce. I da li pipci ovog događaja zaista sežu sve do vile u Bandri, koju je raznela bomba, da li je ovo onda osveta žrtava? Osetio sam kako moj razum gubi oslonac, kako mi se misli, ionako neosnovane i bezvredne, koče. Svet je misterija, i to nerazaznatljiva. A sadašnjost je zagonetka koju valja rešiti.
„Elem, Usamljeni Jahač i Apač Tonto zatekli su se u dolini, odstupnica im je odsečena, okruženi su neprijateljski nastrojenim Indijancima“, pričao je Vasko Miranda dok se brekćući penjao stepeništem iza mene. „I Usamljeni Jahač kaže: Ništa nam ne vredi, Tonto. Opkoljeni smo. A Tonto odgovara: Kako to misliš„mi“, bledoliki?“
Visoko nad nama nalazio se izvor one kreštave muzike halabuke koju sam odozdo čuo. Bila je to sablasna, mučna – bolje reći mučiteljska – buka: sadistička, bezosećajna, hladna. Požalio sam se na nju kad smo počeli da se penjemo, a Vasko je samo odmahnuo rukom na moje reči. „U nekim krajevima Dalekog istoka“, obavestio me je, „ovakvu muziku smatraju izuzetno erotičnom.“ Što smo se više penjali, Vasko je morao da se upinje i govori sve glasnije kako bih ga čuo. U glavi je počelo da mi tutnji.
„I tako Usamljeni Jahač i Tonto pripremaju logor da zanoće“, vikao je. „Založi vatru, Tonto, kaže Usamljeni Jahač. – Da, kemo sabaj. – Donesi vode s potoka, Tonto. – Da, kemo sabaj. – Skuvaj kafu, Tonto. I tako dalje i tako dalje. Ali Tonto najednom uzvikne s gađenjem, a usamljeni Jahač pita: Šta je bilo, Tonto? – Bljak! – odgovara Tonto, gledajući đonove svojih mokasina. Mislim da sam upravo ugazio u jedno veliko kemo sabaj.“
Kao u magnovenju, setio sam se taksiste Vivara, obožavaoca kaubojskih filmova, s imenom srednjovekovnog oklopnog kauboja, drugog po veličini među španskim lutajućim vitezovima – to jest El Sida, Rodriga de Vivara, a ne Don Kihota – koji me je upozorio na Benenheli otežući, delom kao Džon Vejn u svojim filmovima, a delom kao Ilaj Volak u „Sedmorici veličanstvenih“. „Samo pazi, paajtos – tamo goore je indijanska zemlja.“
Ali da li je baš tako rekao? Da nije u pitanju varljivo pamćenje, ili poluzaboravljeni san? Nisam više bio siguran ni u šta. Osim, možda, da je ovo zaista zemlja Indijanaca, da sam opkoljen i da sve dublje tonem u kemo sabaj.
U neku ruku, boravio sam u zemlji Indija(na)ca čitavog života, učeći da čitam njene znake, da pratim njene staze, radujem se njenom beskrajnom prostranstvu, njenoj nepresušnoj lepoti, da se borim za teritoriju, da šaljem dimne signale, udaram u bubnjeve, proširujem njene granice, snalazim se u opasnostima koje po njoj vrebaju, nadajući se da ću pronaći prijatelje, strahujući od njene okrutnosti, čeznući za njenom ljubavlju. Čak ni Indija(na)c nije bezbedan u indij(an)skoj zemlji; nije, ako nosi pogrešnu vrstu perja, govori pogrešnim jezikom, pleše pogrešne plesove, klanja se pogrešnim bogovima, putuje u pogrešnom društvu. Pitao sam se koliko bi oni ratnici što okružuju maskiranog čoveka sa srebrnim mecima imali obzira prema njegovom pajtašu čiju glavu umesto mozga krasi samo perje. U zemlji Indija(na)ca nema mesta čoveku koji ne želi da pripada plemenu, koji sanja da ode korak dalje, da mu se oljušti koža i ukaže njegov tajni identitet – to jest, tajna identiteta svih ljudi – da stoji pred junačkim ratnicima namazanim ratničkim bojama i razotkriva zguljeno i ogoljeno jedinstvo puti.
Renegada nije pošla s nama u kulu. Mala izdajnica verovatno je brže-bolje odjurila nazad, u zagrljaj svojoj ljubavnici s veštičjim mladežom, da se naslađuju što sam upao u zamku. Avetinjska svetlost prokapavala je na spiralno stepenište kroz uske prozore nalik pukotinama. Zidovi su bili debeli sigurno ceo metar, te je u kuli bilo sveže, čak prohladno. Znoj mi se sušio duž kičme, pa me je uhvatila blaga drhtavica. Vasko se gegao iza mene, dahćući i duvajući, kao loptasta utvara s pištoljem. Ovde, u Mirandinom dvorcu, ova dva raseljena duha, poslednji Zogoibi i njegov poludeli dušmanin, odigraće poslednje korake u svom avetinjskom plesu. Svi su mrtvi, sve je izgubljeno, a u sumrak je ostalo vremena još koliko za ovu fantomsku pripovest. Da li je Vaskov pištolj nabijen srebrnim mecima? Srebrni meci su, kažu, potrebni da se dotuku natprirodna bića. Ako sam i ja, dakle, postao utvara, onda će mi biti taman po meri.
Prošli smo pored neke prostorije, koja je morala biti Vaskov atelje, i na tren mi je pao u oči jedan nedovršen rad: raspet čovek bio je skinut s krsta i ležao je u krilu uplakane žene, sa srebrnjacima – bilo ih je nesumnjivo trideset – koji mu ispadaju iz ranjavih ruku. Ova antipijeta mora da je jedna od onih slika sa Judom Hristom, o kojima sam slušao. Uspeo sam samo da je okrznem pogledom, ali je grozomorno osećanje, uz primese imitacije El Greka, kojim je slika zračila, u meni probudilo mučninu i podstaklo nadu da je Vasko za sva vremena digao ruke od tog projekta.
Na sledećem spratu dao mi je znak da uđem u sobu u kojoj sam ugledao, a srce mi je poskočilo, nedovršenu sliku sasvim drugačijeg kalibra: poslednji rad Aurore Zogoibi, njena bolna izjava majčinske ljubavi, koja je spremna da prevaziđe i oprosti navodna nedela svog voljenog čeda, „Mavrov poslednji uzdah“. Koliko sam shvatio, u toj sobi se nalazila i rendgenska oprema; na jednom zidu nalazio se niz negatoskopa, a na njima se, prikačeno štipaljkama, nalazilo mnoštvo rendgenskih snimaka. Vasko je očito pretraživao ukradenu sliku segment po segment, kao da bi zavirivanjem ispod površine mogao, sa zakašnjenjem, da otkrije i ukrade tajnu Aurorinog genija. Kao da je tragao za čarobnom lampom.
Vasko je zalupio vrata, tako da više nisam mogao da čujem onu muziku koja mi je parala uši. Jasno, soba je bila zvučno izolovana, i to savršeno. Međutim, svetlost u toj odaji – prozori sa zatvorenim žaluzinama bili su prekriveni i crnom tkaninom, tako da je samo zaslepljujući beli vrisak svetlosti isijavao sa zida s negatoskopima – bila je mučna skoro isto koliko i ona muzika. „Šta ti to radiš ovde?“, upitao sam Vaska, namerno se trudeći da zvučim što neotesanije. „Učiš da slikaš?“
„I tebi je, vidim, izrastao oštar zogoibijevski jezik“, odgovorio je. „Ali neoprezno je izazivati čoveka s punim pištoljem; štaviše, čoveka koji ti je učinio uslugu razrešivši tajnu smrti tvoje majke.“
„Znam ja odgovor na tu zagonetku“, rekao sam. „A ova slika nema nikakve veze s tim.“
„Vi Zogoibijevi ste baš bahata familija“, nastavio je Vasko Miranda, ignorišući me. „Koliko god unižavali čoveka, sigurni ste da će i dalje mariti za vas. Tvoja majka je to mislila i za mene. Pisala mi je, da li znaš? Neposredno pred smrt. Nakon četrnaest godina ćutanja – poslala mi je poziv u pomoć.“
„Lažeš!“, odbrusio sam. „Nikada nisi mogao da joj pomogneš ni u čemu.“ „Bila je preplašena“, rekao je on, ponovo me ignorišući. „Neko pokušava da je ubije, tako je rekla. Neko je ljut i ljubomoran, i dovoljno nemilosrdan da naruči njeno ubistvo. Očekivala je da će biti ubijena svakog časa.“ Nastojao sam da zadržim prezriv izraz lica, ali kako sam mogao da izdržim a da me ne potrese slika moje majke obuzete tolikim strahom – i tolikom izolacijom – da se obratila za pomoć ovom liku, koji je ispao iz igre pre toliko vremena, ovom davno otuđenom ludaku? Kako da ne zamislim njeno lice, kao da ga vidim, iskrivljeno od straha? Ushodala se gore-dole po svom ateljeu, kršeći ruke, trzajući se na svaki zvuk, kao da stiže vesnik zle kobi.
„Ja znam šta se desilo mojoj majci“, rekao sam tiho.
Vasko je na to prasnuo. „Zogoibijevi uvek tvrde da sve znaju! Ali ne znaš ti ništa! Ništa pod milim bogom! Ovoga puta sam ja – ja, Vasko – onaj Vasko kome ste se svi podsmevali, onaj aerodromski umetnik koji nije dorastao ni skute da poljubi tvojoj uzvišenoj majci, Vasko kome svi seru po glavi – ovoga puta sam ja taj koji zna.“
Stajao je ocrtan svetlošću ispred niza negatoskopa, a s leve i desne strane nizali su se rendgenski snimci. „Ako bude ubijena, rekla je, želi da ubica odgovara za to. I tako je prikrila njegov portret ispod dela na kome je radila. Stavi sliku pod rendgen, kazala mi je, i videćeš ko je ubica.“ Držao je u ruci pismo. Tako je ovde, u ovom vremenu priviđenja, na ovom poprištu smicalica, konačno isplivala jedna prosta činjenica. Uzeo sam pismo i moja majka mi se obratila iz groba.
„Pogledaj!“ Vasko je zamahnuo pištoljem prema rendgenskim snimcima. Ućutkan, na muci, učinio sam kako mi je rečeno. Nije bilo sumnje da je platno palimpsest; portret u prirodnoj veličini mogao je da se razabere u segmentima negativa, ispod dela na površini. Ali Raman Filding bio je čovek Vaskove korpulencije, a osoba na avetinjskoj slici bila je visoka i vitka.
„Ovo nije Menduk“, otelo mi se samo od sebe.
„Tačno! Potpuni pogodak!“, odgovorio je Vasko. „Žabac je, dakle, nevin. A ovaj tip? Nemoj mi reći da ga ne poznaješ! Sledi svoje instinkte i stinkte! Ovde je možda prekriven, ali ti si ga viđao i razotkrivenog! Gledaj, gledaj – zli gazda lično. Blofeld, Mogambo, don Vito Korleone: zar ne poznaješ ovoga gospodina?“
„To je moj otac“, rekao sam, i zaista je i bio. Noge su me izdale i seo sam na hladni kameni pod.
Mrtav hladan: ovaj izraz nikome nije pristajao tako dobro kao Abrahamu Zogoibiju. – Od skromnih početaka (kad je ubedio kolebljivog kapetana broda da isplovi) uzdigao se do nebeskih visina, s kojih je, poput nekog ledenog božanstva, sejao pustoš, dole, među običnim smrtnicima, ali isto tako, po čemu se razlikovao od većine bogova, i među svojim rodom i porodom. – Javljala su mi se nepovezana zapažanja tome u prilog; ili na razmatranje; kako vam drago. – Kao nekom Supermenu, sad mi je dat dar rendgenskog vida; za razliku od Supermena, pokazano mi je da je moj otac najveće ljudsko zlo svih vremena. – Uzgred, ako Renegada i Felisitas nisu polusestre, kako se onda prezivaju? Lorenso, Del Toboso, De Malindranija, Karkulijambro?
Ali moj otac, pričam o svom ocu, koji je lično pokrenuo istragu o misteriji Aurorine smrti; koji nije mogao da je ostavi na miru i viđao njen duh kako hoda po njegovom nebeskom vrtu – je li to proradila krivica, ili je i to bio deo njegovog velikog i hladnokrvnog plana? Abraham, koji mi je ispričao da se Sami Hazare zakleo u iskaz koji je pohranio kod Doma Minta, a taj se iskaz nikad nije pojavio, ali sam na osnovu toga ja otišao i nasmrt premlatio čoveka? – A Gotfrid Helsing? Da li je moguće da nije znao istinu o tobožnjim sestrama Larios? – ili mu je bilo toliko svejedno da nije ni osećao potrebu da mi samoinicijativno prosledi tu informaciju; da li je osećaj za ljudsko zajedništvo među benenhelijskim parazitima do te mere izumro da čovek nije osećao ni trunčicu odgovornosti za sudbinu svoga bližnjeg? – Da, umlatio sam ga, rekao sam, umlatio. Tukao ga po licu sve dok lica više nije ni bilo. A i Čagan je nađen u jarku; Sami Hazare je osumnjičen za zločin, ali možda je i tu na delu bila neka nevidljiva ruka. – Čekaj malo, kako su se, dovraga, zvali glumci koji su igrali maskiranog čoveka i Indijanca... bila je brojka... prva, druga, treća, četvrta... peta! Srebrna Peta! Džej Silverhils i Klejton Mur... – O, Abrahame! Kako si samo spremno žrtvovao rođenog sina na oltaru svoje srdžbe! Koga si unajmio da izbaci onu otrovnu strelicu? I je li uopšte bilo takve strelice, ili si pribegao ljigavijim sredstvima – vazelin, koliko navrh nokta, odradio bi tu tvoju ubilačku podvalu, jedna kap na pravom mestu, tako se lako kapne, tako se lako ukloni; zašto bih, na kraju krajeva, verovao u jednu jedinu reč od te priče sa Mintom? O, bio sam izgubljen u izmišljotinama, a ubistva svuda oko mene. – Moj svet je poludeo a i ja sam bio lud u njemu; kako da optužim Vaska kad su Zogoibijevi počinili tolike ludosti jedni protiv drugih, i protiv svojih nesrećnih života? – A Mina, moja sestra Mina, nastradala ranije u onoj eksploziji; Mina koja je poslala politikanta prevaranta u zatvor i uvalila svog oca u pozamašan trošak! Da li je moguće da je i kći skončala od očeve ruke – da li je moguće da je to bila proba našeg tatice za budući obračun sa suprugom? – A Aurora: je li bila nevina ili kriva? Ona je mene smatrala krivim, što ja nisam bio; zar ne treba da izbegnem istu zamku? Da li je ona, nekim neverstvom, zaista pružila Abrahamu razlog za ljubomorni bes – tako da ju je, posle čitavog veka provedenog u njenoj senci, ugađajući njenim mušicama (dok je u ostalim sferama svog života postajao čudovištan, svemoćan, dijaboličan), pogubio, a onda se poslužio misterijom njene smrti da bi meni isprao mozak, tako da i ja pogubim njegovog neprijatelja? – Ili je ona bila čedna, čista i neokaljana, kako i priliči jednoj indijskoj majci, a on, pobrkavši vrlinu s porokom, odigrao ulogu nerazumno ljubomornog krelca? – Kako sada, kad je prošlost prohujala, kad je sve otišlo u vazduh i ostali samo dronjci, odmeriti krivicu? Kako pronaći značenja u ruševinama života? – Jedno je izvesno: bio sam luda sudbine, i svojih roditelja. – Što je hladan ovaj pod. Trebalo bi da ustanem. A tamo i dalje stoji onaj debeljko, s pištoljem uperenim u moje srce.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Salman Ruždi - Page 2 Empty Re: Salman Ruždi

Počalji od Mustra Pet Maj 11, 2018 3:45 pm

Salman Ruždi - Page 2 Ym_L8_Izwi0_Me_L4_Gi3_Kbt_DQ


20


Izgubio sam pojam o vremenu otkako sam bačen u kazamat u najvišoj odaji kule sumanute tvrđave Vaska Mirande u andaluskom planinskom selu Benenheliju, ali sad kad je sve prošlo, moram da zabeležim sećanja na to užasno tamnovanje, ako ni zbog čega drugog, onda da iskažem čast herojskoj ulozi koju je odigralo čeljade s kojim sam podelio zatočeništvo, a bez čije hrabrosti, dovitljivosti i vedrine svakako ne bih doživeo da ispričam svoju povest. Jer, kao što sam saznao onog dana kad mi se mnogo šta razotkrilo, nisam bio jedina žrtva poremećene opsesije Vaska Mirande mojom pokojnom majkom. Postojao je još jedan talac.
Još sam bio uzdrman iz temelja svoga bića otkrovenjima u rendgenskoj komori kad mi je Vasko naredio da se penjem dalje. Tako sam stigao u okruglu ćeliju u kojoj će me ostaviti da trunem neopisivo dugo, zaglušen nesnosnom bukom koja se širila iz visokih zvučnika ugrađenih u zid, ubeđen u neminovnost sopstvene smrti, uz jedinu utehu te čudesne žene koja je prosijavala kroz moje mračne dane poput svetionika. Čvrsto sam se uhvatio za nju, i tako nisam potonuo.
I u ovoj sobi nalazila se jedna slika na štafelaju: Vaskov svojeručni Boabdil, plačni konjanik, takođe je dogalopirao u Španiju, napustivši dom svoga kupca K. Dž. Babe, da bi se vratio svome tvorcu. Ono što je stvoreno u Elefanti došlo je da se naseli u Benenheli – ubistvo, osveta i umetnost. Vaskov prvi rad na platnu i Aurorin poslednji, njegov novi početak i njen žalostan kraj: dve ukradene slike, obe na istu temu, i obe pod sobom skrivaju po jednog mog roditelja. (Nikada nisam video ostale ukradene Mavre. Vasko je tvrdio da ih je isekao i spalio zajedno sa sanducima u kojima su stigli; naložio je da ih ukradu, rekao je, samo da bi zabašurio činjenicu da je „Mavrov poslednji uzdah“ jedina slika koju je želeo.)
Rendgen je optužio Abrahama Zogoibija u donjem krugu ovog uzlaznog pakla, ali skrivenoj Aurori nisu bili dovoljni snimci. U toku je bilo uništavanje Vaskovog Mavra, koji je uklanjan ljuspicu po ljuspicu; lik moje majke iz mlađih dana, te Madone bez Deteta, obnažene dojke koja je jednom davno onoliko razjarila Abrahama, pomaljao se iz svog dugog zatočeništva. Ali ona je sticala slobodu nauštrb svoje osloboditeljke. Nije mi dugo trebalo da primetim kako je žena koja stoji za štafelajem, i skida ljuspice boje s platna spuštajući ih u činiju, okovana – za gležanj! – uz crveni kameni zid.
Bila je Japanka poreklom, ali je najveći deo karijere provela radeći kao restaurator slika po velikim evropskim muzejima. Onda se udala za nekog španskog diplomatu, izvesnog Beneta, pa je s njim obigravala po svetu dok im se brak nije raspao. Iz vedra neba, Vasko Miranda joj je telefonirao u Fondaciju Huana Miroa u Barseloni – rekavši samo da ima „jake preporuke“ – i pozvao je da ga poseti u Benenheliju da bi ispitala neke palimpseste, koje je nedavno pribavio, i posavetovala ga u vezi s njima. Mada nije bila naročiti poklonik njegovog rada, smatrala je da ne može da ga odbije a da ga time ne uvredi; a bila je i radoznala da zaviri iza visokih bedema njegove legendarne nakazne tvrđave, a možda i da otkrije šta se skriva iza maske glasovitog samotnjaka. Kada je stigla u Malu Alhambru, noseći svoj alat, što je on izričito zahtevao, pokazao joj je sopstvenog Mavra i rendgenske snimke slike koja se nalazila ispod njega; i pitao je da li bi bilo moguće iskopati zatrpanu sliku uklanjanjem površinskog sloja.
„Bilo bi opasno, ali da, verovatno je moguće“, rekla je ona pošto je obavila probnu analizu. „Ali vi se svakako nećete opredeliti da uništite delo sopstvenih ruku.“
„To je upravo ono što tražim od vas“, odgovorio je.
Odbila je. Iako joj je Vaskov Mavar bio odbojan, smatrala je da slika ima i neke vrline, a izgledi da će provesti nedelje, a možda i mesece mukotrpnog tada u službi uništavanja, a ne očuvanja umetničkog dela, nosili su sobom vrlo malo draži. Odbila je učtivo i biranim rečima, ali se Miranda na to razbesneo. „Šta je, hoćete debele pare, a?“, pitao je on, pa joj je ponudio toliko apsurdan iznos da je samo potvrdio njenu zabrinutost za njegovo duševno stanje. Kada ga je i drugi put odbila, potegao je pištolj i tako je počelo njeno robovanje. Neće je osloboditi, rekao joj je, dok ne obavi svoju dužnost; a ako odbije da radi, ubiće je kao pseto. I tako je krenulo njeno argatovanje.
Kad sam stigao u ćeliju, zamislio sam se nad njenim okovima. Kako li je onaj kovač samo uslužan i pokoran, pomislio sam, a pritom i toliko ravnodušan, kad može da namešta ovakve sprave po privatnim kućama. A onda sam se prisetio šta mi je doviknuo – Još li, mori, landraš na slobodi, a? Ček’, ček’, neć’ još dugo! – pa se pomisao o velikoj zaveri vratila i počela da me izjeda.
„Društvo za vas“, rekao je Vasko ovoj ženi, a onda se obratio meni i objavio da će, u ime našeg starog prijateljstva i svoje ljubazne i dobroćudne prirode, odložiti moje pogubljenje za izvesno vreme. „Hajde da zajedno oživimo stara vremena“, predložio je vedro. „Ako će Zogoibijevi već biti zbrisani s lica zemlje – ako gresi oca, a bogami i majke, treba da se obiju sinu o glavu – onda neka poslednji Zogoibi ispripoveda njihovu grešnu sagu.“ Posle toga mi je svakog dana donosio olovku i hartiju. Od mene je načinio Šeherezadu. Dokle god ga moja priča bude zanimala, ostaviće me u životu.
Moja sapatnica u tamnovanju dala mi je dobar savet. „Razvucite nadugačko“, rekla mi je. „To i ja radim. Sa svakim danom koji preživimo, veći su nam izgledi da se spasemo.“ Ona je imala svoj život – posao, prijatelje, dom – i njen nestanak bi po svoj prilici izazvao sumnju. Vasko je to znao i terao ju je da piše pisma i razglednice, da uzima odsustvo s posla i objašnjava krugu svojih prijatelja da ju je obuzela opčinjenost boravkom u tajnom svetu famoznog V. Mirande. Sve će to odgoditi raspitivanja, ali ne za sva vremena, jer je namerno ubacivala greške u pisma, navodeći, na primer, pogrešno ime ljubavnika ili kućnog ljubimca neke svoje prijateljice; pre ili kasnije, neko će shvatiti da nešto ne valja. Kad sam to čuo, obuzelo me je neizmerno uzbuđenje, jer sam zbog beznađa koje me je obuzelo posle Vaskovih rendgenskih otkrovenja, očajavao za izbavljenjem. A sada se ponovo rodila nada i bio sam van sebe od iščekivanja. Ona me je istog časa spustila na zemlju. „Ali šanse su nam slabe“, rekla je. „Ljudi ne obraćaju pažnju, i to važi za sve. Ne čitaju pažljivo, već samo letimično preleću. Ne očekuju da prime šifrovane poruke pa ih zato uglavnom i ne primećuju.“ Da bi to potvrdila, ispričala mi je jednu priču. U vreme Praškog proleća 1968, jedan njen kolega Amerikanac poveo je grupu studenata slikarstva u posetu Čehoslovačkoj. Zatekli su se na Vaclavskom trgu kad su prvi ruski tenkovi ušli u grad. U pometnji koja je nastala, američki profesor našao se među onima koje su nasumice uhapsili razulareni odredi za gušenje pobune, pa je proveo dva dana u zatvoru pre nego što je američki konzul izdejstvovao njegovo oslobađanje. Tokom tih dana primetio je na zidu svoje ćelije urezanu šifru za slanje poruke i krenuo, revnosno, da šalje poruke onima s druge strane zida, o kome god da se radilo. Posle otprilike jednog sata kuckanja, vrata ćelije su se otvorila i ušao je čuvar koji se, očigledno, lepo zabavljao, pa mu je rekao na trapavom engleskom da mu sused poručuje da „začepi jebena njuška“ jer, nažalost, „njemu niko ne rekao jebena šifra“.
„Pritom“, nastavila je smireno, „čak i da pomoć stigne – ako policajci zalupaju na kapiju ovog užasnog mesta – bog zna hoće li nas Miranda pustiti da izvučemo žive glave. On sada živi isključivo u sadašnjem trenutku – strgnuo je sa sebe okove budućnosti. Ali ako njegovo sutra stigne, a on bude primoran da se s njim suoči, možda će odlučiti da umre, kao jedan od onih vođa kultova o kojima sve češće čujemo u poslednje vreme, a po svemu sudeći, poželeće da i nas povede sa sobom – gospođicu Renegadu, gospođicu Felisitas, mene i vas.“
Upoznali smo se kad se kraj naših priča već uveliko primakao, te ne mogu da joj odam priznanje kako valja. Nije mi preostalo ni vremena ni prostora da joj ukažem poštovanje opisujući je, da tako kažem, u celovitom izdanju; premda je i ona imala svoju priču, volela i bila voljena, bila je ljudsko biće, a ne samo zatočenica u ovoj omraženoj rupi debelih zidova od čije smo studeni cvokotali po celu noć, iako bismo se sklupčali jedno uz drugo da nam bude toplije, uvijeni u moj kožni mantil. Ne mogu da se upustim u njenu priču – mogu samo da odam poštu plemenitoj snazi s kojom mi je pomagala da prebrodim one beskrajne noći kada sam osećao prikradanje smrti i klonulost duha. Mogu samo da zabeležim kako mi je šaptala na uho, kako mi je pevala, kako je zbijala šale. Iskusila je ona i druge, toplije zidove, gledala je kroz prozore koji nisu obični useci britvom ^ u crvenom kamenu, kroz koje je svetlost zasečena zatvorskim rešetkama svakog dana padala po našem kavezu, s kojih nikakav poziv u pomoć ne bi dopro do nekog blagonaklonog uha. Mora da je nekad dozivala, s onih srećnijih prozora, porodicu ili prijatelje; odavde to nije mogla.
Evo šta mogu da kažem. Ime joj je bilo pravo samoglasničko čudo. Aoi Ue: pet glasova na kojima počiva jezik tvorili su nju, baš tim redosledom. Bila je sitna, tanana, bleda. Lice joj je bilo glatko i ovalno, bez ijedne bore, a na njemu dve obrve, kao dve mrljice, smeštene neobično visoko, tako da su joj davale izraz neprekidnog blagog čuđenja. Bilo je to bezvremeno lice. Moglo joj je biti između trideset i šezdeset godina. Gotfrid Helsing je pomenuo „slatku kokicu“, a Renegada Larios – ili kako se već zvala – rekla je „boemski tip“. I jedan i drugi opis bili su potpuno neodgovarajući. Nije bila nikakav devojčurak, već strahovito uzdržana žena – njena potpuna hladnokrvnost bi, ruku na srce, u spoljašnjem svetu mogla da bude i pomalo zabrinjavajuća, ali je unutar granica našeg kobnog kruga postala moje glavno uporište, nasušna hrana danju, a jastuk noću. Nije bila ni tip raspusne otpadnice, već najstaloženiji duh koji se može zamisliti. Njeno poštovanje ustaljenih normi i njena preciznost probudili su u meni ono moje staro ja, podsetivši me na sopstveno priklanjanje idealima reda i sklada u danima detinjstva, pre nego što sam se pokorio imperativima koji su se razbudili u mojoj nasilničkoj, izobličenoj pesnici. U jezivim okolnostima našeg lancima okovanog postojanja, ona se starala za održavanje nužne discipline, a ja sam je bespogovorno priznao za vođu.
Uobličavala nam je dane, praveći raspored kog smo se strogo pridržavali. Svakog jutra u svitanje budili smo se uz čitav sat „muzike“ koju je Miranda uporno nazivao „orijentalnom“, čak „japanskom“, ali ako su Japanki koju je držao zatočenom takvi epiteti i bili uvredljivi, nikada nije pričinila Vasku zadovoljstvo da ispolji svoj jed. Buka nas je užasavala i tlačila, ali smo za njenog trajanja, na Aoin predlog, obavljali svakodnevnu nuždu. Svako bi, naizmence, odvratio pogled, legavši licem prema zidu, dok je ono drugo vršilo šta se moralo izvršiti u jednu od dve kible koje nam je Vasko, najkošmarniji tamničar među tamničarima, stavio na raspolaganje; a štropot koji nam je parao uši poštedeo bi nas zvukova koje smo ispuštali. (Svako od nas bi, s vremena na vreme, dobio po nekoliko četvrtastih listića grubog mrkog papira za brisanje, koje smo čuvali i branili kao što zmajevi brane svoje pećine.) Posle toga bismo se umili, koristeći aluminijumske lavore i bokale s vodom koju je jedna od „sestara Larios“ donosila svakoga dana. Felisitas i Renegada su tokom tih poseta bile kamenog lica, odbijajući svaku, i najusrdniju molbu, praveći se da ne čuju prekore i pogrde. „Dokle ćete dogurati?“, vikao sam na njih. „Dokle, za tog debelog ludaka? I do ubistva? Do kraja linije? Ili ćete sići na nekoj stanici pre toga?“ Pred takvim mojim pitanjima ostajale su neumoljive, ravnodušne, gluve. Aoi Ue me je poučila da ću, u takvim prilikama, samo ćutanjem uspeti da održim neophodno dostojanstvo. Posle toga sam puštao Mirandine ženske da dolaze i odlaze bez ijedne reči.
Kad bi se muzika okončala, prihvatali bismo se posla: ona svojih ljuspica, ja ovih stranica. Ali i pored dodeljenih nam zadataka, odvajali smo vreme za časove razgovora kad bismo, kako smo se dogovorili, razgovarali o svemu izuzev o našem položaju; i za kratke svakodnevne „poslovne razgovore“, tokom kojih smo razmatrali moguća rešenja i okvirno razgovarali o bekstvu; i za vežbanje; kao i za časove samovanja, kad nismo govorili, već sedeli svako za sebe i bavili se svojim načetim dušama. Tako smo se čvrsto uhvatili za čovečnost, ne dajući okovima da nas odrede. „Mi smo veći od ovog zatvora“, rekla je Aoi. „Ne smemo da se skvrčimo, da postanemo po meri ovih skučenih zidova. Ne smemo da postanemo duhovi koji se motaju po ovom glupom zamku.“ Igrali smo i razne igre – igre rečima, igre pamćenja, tapša-lapša. I često smo se, bez ikakve seksualne namere, grlili. Ponekad bi počela da se trese i briznula bi u plač, a ja bih je samo puštao, puštao. Mnogo češće je ona meni činila tu uslugu. Jer, osećao sam se starim i istrošenim. Ponovo su me skolile teškoće s disanjem, i to gore nego ikad; nisam imao nikakve lekove, niti je bilo izgleda da ih dobijem. Smlaćen vrtoglavicom, ophrvan bolovima, shvatio sam da mi telo šalje jednostavnu i apsolutnu poruku: igranci se bliži kraj.
Jedan deo dana nije se mogao uklopiti u raspored. To je bilo doba Mirandine posete, kada je nadgledao kako Aoi napreduje, uzimao stranice koje sam tog dana ispisao i po potrebi mi davao čiste listove i pisaljke; i zabavljao se na razne načine na naš račun. Smislio nam je imena kao kućnim ljubimcima, rekao nam je, jer šta smo mi ako ne njegove domaće životinje, koje drži na uzici i u štenari, preobražene u psa i kuju? „Evo, Mavro je, naravno, Mavro“, rekao je. „Ali ćeš ti, draga moja, od sada morati da budeš njegova Himena.“
Ispričao sam Aoi Ue priču o svojoj majci, koju je hteo da vrati iz mrtvih – i o ciklusu dela u kojima je jedna druga Himena srela, volela i izneverila jednog drugog Mavra. Ona je na to rekla; „Znaš, volela sam jednog čoveka, mog muža Beneta. Ali on me je prevario, i to ne jednom, nego u mnogim zemljama; nije mogao da se obuzda. Voleo me je i varao voleći me i dalje. A na kraju sam ja prestala da volim njega i otišla sam: prestala sam da ga volim, ne zato što me je varao – na to sam se bila navikla – nego zato što su neke njegove navike, koje su me oduvek nervirale, naprosto istrošile moju ljubav. Sasvim sitne navike. Slast s kojom je čačkao nos. Beskrajno vreme koje je provodio u kupatilu dok sam ga ja čekala u postelji. Snebivanje da mi uputi pogled pun ljubavi dok smo u društvu. Beznačajne tričarije; ili možda nisu? Šta ti misliš – možda sam ja njega izneverila i više nego on mene, ili podjednako? Nije bitno. Hoću samo da kažem da mi je naša ljubav i dalje najvažniji događaj u životu. Poražena ljubav je i dalje blago, a oni koji se opredele za život bez ljubavi nikada ne mogu da odnesu pobedu.“ Poražena ljubav... O, vi odjeci prošlosti što mi parate srce! Na mom stočiću u ovoj ćeliji smrti mladi Abraham Zogoibi zadobijao je ljubav svoje mlade začinske naslednice i svrstavao se u redove ljubavi i lepote, protiv sila rugla i mržnje; no je li to bila istina, ili sam Aoine reči, baš kao u nekom stripu, smeštao u oblačiće svoga oca? – Baš kao što sam noću još sanjao da se oslobađam kože; i kad sam zapisivao slične vizije Olivera d’Eta, ili davne samozadovoljavajuće misli Karmen da Game, dok je na moju zapovest i u skrovitosti svoje mašte žudela da bude odrana i poništena, šta je drugo bila do stvor iz moje mašte? – Kao što svi oni jesu, kao što moraju biti, jer nemaju drugog načina da postoje osim kroz moje reči. A i ja sam iskusio šta znači poražena ljubav. Nekad sam voleo Vaska Mirandu. Da, istina je. Čovek koji hoće da me ubije je neko koga sam nekad voleo... ali pretrpeo sam još veći poraz od toga.
Uma, Uma. „Šta ako ona koju si voleo u stvari nije ni postojala?“, upitao sam Aoi. „Šta ako je stvorila samu sebe, jer je opazila tvoju potrebu – šta ako je lukavo glumila osobu kojoj ne možeš da odoliš, kojoj nikada nisi mogao da odoliš, ljubav iz tvojih snova; šta ako te je nagnala da je voliš da bi mogla da te izda – ako izdaja nije bila samo ishod promašene ljubavi, već svrha čitavog poduhvata, od samog početka?“
„Pa ipak, voleo si je“, odgovorila je Aoi. „Ti nisi igrao nikakvu igru.“
„Da, ali...“
„Čak i tada“, rekla je neumoljivo. „Čak i tada, shvataš li?“ „Ej, Mavro!“, doviknuo je Vasko. „Pročitao sam u novinama da su neki tipovi u Francuskoj izmislili nekakav čudotvorni lek. Usporava proces starenja, čoveče, kakva stvar! Koža postaje gipkija, kosti koščatije, odlaže se otkazivanje organa, a kod starijih se poboljšava opšte zdravstveno stanje i brzina uma. Uskoro počinju klinička ispitivanja na dobrovoljcima. Kakva šteta, za tebe je prekasno.“
„Da, da, razume se“, odgovorio sam. „Hvala na saučešću.“
„Pročitaj sam“, rekao je i dobacio mi isečak. „Zvuči kao eliksir života. Oh, dečko, mora da se osećaš gadno izigran.“
Noću je bilo i bubašvaba. Spavali smo na slamaricama pokrivenim jutanim džakom, a po mraku bi ova stvorenja izlazila, provukla bi se kroz kao vlas tanke pukotine u vaseljeni, kao što već bubašvabe umeju, pa smo ih osećali kako nam mile po telu poput prljavih prstiju. Isprva bih se stresao i skakao na noge, toptao bih i mlatarao okolo u mraku, prolivao sam vrele, prestravljene suze. Dok sam ridao, hripao sam – iiii-aaa – kao kad magarac njače. „Ne, nemoj tako“, tešila me je Aoi dok sam drhtao u njenom naručju. „Nemoj tako. Moraš da naučiš da se otreseš toga. Otresi se od straha i stida.“ Ona, onako gadljiva, pa još i žena, pružala mi je primer, bez trzaja i pritužbe, pokazujući gvozdenu disciplinu, čak i kada su bubeštine pokušavale da joj se zavuku u kosu. Polako sam učio to od nje.
Kad me je tako podučavala, podsećala me je na Dili Hormuz; na delu, bila je pravo otelovljenje Zinat Vakil. Njen zadatak bio je izvodljiv zahvaljujući sloju laka, objasnila mi je: onoj tankoj opni koja razdvaja pređašnju sliku od potonje. Dva sveta stajala su na njenom štafelaju, razdvojena nevidljivošću – koja je dopuštala njihovo konačno razdvajanje. Ali pri tom razdvajanju jedan će biti potpuno poništen, a drugi sasvim lako može biti uništen. „O da, sasvim lako“, rekla je Aoi, „a ako mi ruka samo malo zadrhti od straha, ode sve.“ Bila je pravi majstor da pronađe praktičan razlog za prevazilaženje straha.
A moj svet je buktao u plamenu. Pokušavao sam da iskočim iz njega, ali sam pao iz tave u vatru. Ali Aoi nije zasluživala da joj se život ovako okonča. Bila je lutalica, i imala je svoje patnje, ali je delovala tako spokojno u svojoj neukorenjenosti, u takvom skladu sa samom sobom! Dakle, ipak je moguće da ličnost bude zasebna celina, i da je Mornar Popaj – zajedno sa Jehovom – u stvari bio sasvim u pravu. Jer ja sam to što jesam, i Mornar Popaj sam ja, i dovraga više s tim pričama o korenima. Ispostavilo se da je božje ime ujedno i naše. Ja sam, ja sam, ja sam. Ja sam. Ja sam. Reci im, JASAM me je poslao kod vas.
Koliko god nezaslužena bila njena sudbina, suočila se s njom. I dugo, vrlo dugo nije dopustila Vasku da primeti njen strah.
Šta je to prestrašilo Aoi Ue? Čitaoče: ja. Bio sam to ja. Ne svojom pojavom, niti postupcima. Uplašile su je moje reči, ono što sam stavljao na papir, ono svakodnevno i bezglasno pevanje preživljavanja radi. Čitajući ono što sam napisao pre nego što bi ga Vasko zgrabio i odneo, spoznajući celu priču u koju je bila tako nepravično ulovljena, uzdrhtala bi. Njen užas nad onim što smo činili jedni drugima kroz vekove bio je utoliko veći što joj je pokazivao šta smo sve kadri da još učinimo jedni drugima, a i njoj. U najgorim trenucima priče zagnjurila bi lice u šake i odmahivala glavom. Ja, kome je bila potrebna njena pribranost, koji sam se hvatao za njenu samokontrolu kao za pojas za spasavanje, bio sam potpuno obeshrabren činjenicom da sam kriv za njen grčeviti strah.
„Je li taj život bio toliko gadan?“, pitao sam je snuždeno, kao dete koje se jada i obraća za pomoć direktorki škole. „Je li stvarno bio toliko strašno, strašno gadan?“
Mogao sam da zamislim kako joj se razni događaji nižu pred očima – polja začina u plamenu. Epifanija koja umire u kapeli dok je Aurora gleda. Beli puder, prevare, ubistva. „Nego šta“, odgovorila je, prostrelivši me pogledom. „Svi vi... strašno, strašno...“ A onda, posle pauze: „Zar niste mogli samo... da se smirite?“
To je bila naše priča sažeta u tri reči, naša tragedija u kojoj su igrali klovnovi. Napišite nam na nadgrobnim spomenicima, šapnite u vetar: Ti Da Gamini! Ti Zogoibijevi! Jednostavno nisu mogli da se smire.
Bili smo suglasnici bez samoglasnika: iskrzani, lišeni oblika. Da smo, možda, imali nju da nas uskladi i dovede u red, tu našu damu od vokala. Možda, tada. Možda će nam ona stići, u nekom drugom životu, na nekom račvanju puteva, i svi ćemo biti spaseni. U nama, u švima nama, postoji izvesna mera svetlosti, mogućnosti. Otpočinjemo s njom, ali i s njenom mračnom protivtežom, i to dvoje nam istroše čitav život u tuči, a ako smo srećne ruke, borba se završi nerešeno.
Ja? Nikada nisam dobio pravu pomoć. Niti sam, sve dosad, pronašao svoju pravu Himenu.
Pred kraj se povukla od mene, rekla je da više ne želi da čita; ali ipak je čitala, i punila se, svakoga dana, sa još malo užasa, sa još malo gnušanja. Preklinjao sam je za oproštaj, rekao joj (moje ušinute katovrejske smutnje istrajale su do samog kraja!) da mi je potrebno njeno razrešenje od greha. Rekla mi je: „Ja nisam iz te branše. Nađi sebi sveštenika.“ Posle toga smo se potpuno udaljili.
A kako su nam se zadaci bližili kraju, strah se nadvijao nad nama sve niže i curio nam u oči. Mene su hvatali dugi i grčeviti napadi kašlja, tokom kojih sam, na ivici povraćanja i očiju punih suza, skoro priželjkivao da dođe kraj, ovako, da izmaknem Mirandi njegov plen. Ruka mi se tresla nad papirom, a i Aoi je često morala da prekine s radom i odvuče se, uz zveket okova, uza zid, gde bi se šćućurila da se ponovo pribere. Sada je i mene hvatao užas, jer je bilo užasno gledati jednu jaku ženu kako se raspada. Ali kad sam pokušao da je utešim, tih poslednjih dana, odgurnula mi je ruku. I naravno, Miranda je sve to video, njeno slabljenje i naše otuđenje; naslađivao se našim drobljenjem i propadanjem, i sprdao se: „Možda ću vas srediti danas. – Da, da! – Ne, kad malo bolje razmislim, sutra ću.“ Nije ga dirnulo ni to kako sam ga opisao na papiru, a u dva navrata mi je prislonio pištolj uz slepoočnicu i povukao oroz. Oba puta magacin je bio prazan, a na sreću, i moja creva, inače bih zasigurno dobio poniženje u gaćama.
„Neće on to uraditi“, čuo sam samog sebe kako ponavljam. „Neće, neće, neće.“
Aoi Ue je na to pukla. „Naravno da hoće, kretenu glupi!“, vrisnula je na mene, zagrcnuta od straha i besa. „Lud je, lud kao s-truja, a i bode ruruke iglama.“
Bila je u pravu, naravno. Ovaj poremećeni Vasko iz poznog perioda postao je težak zavisnik. Onaj Vasko Miranda s jednom izgubljenom iglom pronašao je mnoštvo novih. I kad na kraju bude došao da nas sredi, venama će mu teći iglom kaldrmisana hrabrost. Najednom, stresavši se žestoko i zasopljeno, setio sam se kako je izgledao onoga dana pošto je pročitao moj opis onog trenutka kada se Abraham Zogoibi upustio u posao s dečjom kozmetikom; ponovo sam ugledao ono iskeženo lice koje se oblizivalo nad nama, i začuo ga – sa strahotom nove spoznaje – dok je silazio stepeništem, kako peva:
Bebi softo, da li znate,
Pošto softo puder, brate?
Za vaše dete najbolji,
Bebi softo čarobni.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Salman Ruždi - Page 2 Empty Re: Salman Ruždi

Počalji od Mustra Pet Maj 11, 2018 3:46 pm


Salman Ruždi - Page 2 YM4_Mcf_Fzll_E3vy_Dh_JYl_Yg




Naravno da će nas pobiti. Zamišljao sam ga kako sedi među našim leševima, nasiljem pročišćen od mržnje, i zuri u razotkriveni portret moje majke: konačno sjedinjen s voljenom. Čekaće s Aurorom dok ne dođu po njega. A onda će, možda, utrošiti još jedan, poslednji srebrni metak na sebe.
A pomoć nije stizala. Šifre nisu provaljene, Salvador Medina nije ništa podozrevao, „sestre Larios“ ostale su odane svome gospodaru. Da li je to bila puder-talk odanost, pitao sam se; da li su se i one priključile ručnom radu sitnim bodom?
Moja priča stigla je do Benenhelija, a majka me je, onako praznog naručja, gledala sa štafelaja. Aoi i ja jedva da smo još uopšte i govorili; a svakoga dana iščekivali smo kraj. Katkad, čekajući tako, postavljao sam pitanja majčinom portretu, bezglasno, tražeći odgovore na velika pitanja o svom životu. Pitao sam je da li je stvarno bila Mirandina ljubavnica, ili Ramana Fildinga, ili bilo čija; tražio sam od nje dokaze njene ljubavi. Smešila se, bez odgovora.
Često bih se netremice zagledao u Aoi Ue dok je radila. U ženu koja mi je bila i prisna i strana. Sanjario sam kako ću je sresti kasnije, kad umaknemo ovoj zloj kobi, na otvaranju neke izložbe u nekom stranom gradu. Da li bismo pali jedno drugom u zagrljaj, ili produžili dalje ne pokazujući da smo se prepoznali? Posle uzdrhtalih, pripijenih noći i bubašvaba, hoćemo li značiti jedno drugom nešto, ili ništa? Možda i gore od ničeg: svako će podsećati onog drugog na najgore trenutke u našim životima. I tako ćemo se mrzeti, i okrenuti se besno na drugu stranu.
O, duboko sam ogrezao u krv. Krv mi je po drhtavim rukama, i po odeći. Krvave mrlje razlivaju se po ovim rečima dok ih zapisujem. O, sirovost, napadna nedvosmislenost krvi. Kako je samo bezvredna, kako retka... Razmišljam o novinskim naslovima o nasilju, o sitnim škrabalima koje su razotkrili kao ubice, o leševima u stanju raspadanja otkrivenim ispod dasaka na podu spavaće sobe ili travnjaka u vrtu. Sećam se lica preživelih: supruge, susedi, prijatelji. „Još juče, životi su nam bili bogati i raznoliki“, govorila su ta lica. „ A onda se desila strahota; i sada smo samo stvari, sporedni likovi u priči kojoj ne pripadamo. Za koju ni u snovima ne bismo pomislili da joj pripadamo. Smoždeni smo; okrnjeni.“
Četrnaest godina je čitav jedan naraštaj, ili bar dovoljno vremena za priraštaj. Za četrnaest godina Vasko je mogao da pusti svoju gorčinu da se rastvori i iscuri iz njega, mogao je da iščisti svoje tle i odgaji nove useve. Ali on se zaglibio u ono što je ostavio za sobom, marinirao se u onome što ga je odgurnulo s prezirom, i u svojoj žuči. I on je bio zatočenik ove kuće, svog najvećeg bezumlja, koje ga je ulovilo u zamku sopstvene promašenosti, svog neuspelog pokušaja da se približi Aurorinim visinama; bio je uhvaćen u kreštave odjeke stupice uspomena, u krik sećanja, čiji se zvuk uspinjao sve više i više, dok od njega nije počelo da puca i rasprskava se sve redom. Bubne opne, staklo, životi.
Došao je red i na ono od čega smo strahovali. Čekali smo, okovani: i desilo se. Kad sam dospeo sa svojom pričom do sobe s rendgenom, a Aurora se probila kroz uplakanog konjanika tačno u podne, došao nam je u svom sultanskom ruhu, s crnom kapicom na glavi i svežnjem ključeva koji su mu čangrljali o pojasu, s revolverom u ruci, mumlajući u bradu pesmicu o puderu. Ovo je bombajska verzija kauboja, pomislio sam. Obračun tačno u podne, jedino što je samo jedan od nas naoružan. Ništa nam ne vredi, Tonto. Opkoljeni smo.
Lice mu je bilo smračeno, čudno. „Molim vas, nemojte!“, rekla je Aoi. „Zažalićete! Molim vas!“
Okrenuo se ka meni. „Gospa Himena moli za život, Mavro“, rekao je. „Zar nećeš uzjahati i poleteti da je spaseš? Zar nećeš da je braniš do poslednjeg daha?“
Prorezi sunčeve svetlosti padali su mu preko lica. Oči su mu bile nekako ružičaste, a ruka nesigurna. Nije mi bilo jasno na šta cilja.
„Nemam čime da se branim“, rekao sam. „ Ali odveži me, skloni pištolj i nemaj brige: boriću se za naše glave.“ Dah mi je ponovo zanjakao, pa sam opet ispao magarac.
„Pravi Mavar“, odvratio je Vasko, „napao bi svakog ko nasrće na njegovu gospu, čak i po cenu sigurne smrti.“ Podigao je pištolj.
„Kad te molim!“, rekla je Aoi, leđima okrenuta crvenom kamenom zidu. „Mavre, molim te!“
Jednom, ranije, jedna žena tražila je od mene da umrem za nju, a ja sam odabrao život. A sada ponovo ista molba: moli me jedna bolja žena, koju pak manje volim. Kako se samo grčevito držimo života! Ako se bacim na Vaska, to će joj produžiti život samo za časak-dva; a opet, kako je dragocen izgledao taj časak, beskonačno dug, koliko je žudela za njim, i mrzela me što joj uskraćujem taj eon!
„Mavre, zaboga, molim te!“
Ne, pomislio sam. Ne, neću.
„Prekasno!“, rekao je veselo Vasko Miranda. „O, lažljivi i kukavni Mavro!“
Aoi je vrisnula i poletela preko sobe, uzalud. U jednom trenu gornji deo njenog tela našao se skriven iza slike. Vasko je opalio, samo jednom. U platnu se pojavila rupa, posred Aurorinog srca: ali prostreljene su bile i grudi Aoi Ue. Srušila se svom težinom prema štafelaju, uhvativši se grčevito za njega; i na tren – obratite pažnju – njena krv je navrla kroz ranu na prsima moje majke. Potom je portret pao ničice, a njegov gornji desni deo je tresnuo na pod, napravio salto i ostao da leži licem naviše, umrljan Aoinom krvlju. Aoi Ue je ležala licem nadole, nepomično.
Jedna slika je uništena. Jedna žena je ubijena.
I tako sam ja dobio taj časak, dug kao večnost kad se čeka, a tako kratak kad se na njega osvrnemo. Odvratio sam oči pune suza sa Aoi, koja se srušila. Pogledaću ubicu u oči.
„Plači sad kao žena“, rekao mi je on, „za onim što nisi mogao da odbraniš kao muško.“
A onda se jednostavno rasprsnuo. Iz njega je doprlo nekakvo krkljanje, pa kao da su počeli da ga cimaju nevidljivi konci, plime njegove krvi su pokuljale, provalile su mu iz nosa, usta, ušiju, očiju. – Očiju mi! – Krvave mrlje širile su se spreda i pozadi na mavarskim čakširama, a on je pao na kolena, pljusnuvši u sopstvene kobne lokve. Krv je kuljala i kuljala. Vaskova krv mešala se sa Aoinom, krv mi je zapljusnula noge i jurnula ispod vrata, da bi otcurila dole i dojavila rendgenskom Abrahamu novosti. – Prekomerna doza, reći ćete. – Jedna igla previše u ruku, koja ga je dotukla, nateravši izmrcvareno telo da procuri na deset mesta. – Ne, ovo je bilo nešto starije, jedna starija igla, igla odmazde usadena u njega pre nego što je počinio bilo kakav zločin; ili je to pak bila igla iz bajke, ledena krhotina koja mu je ostala u venama još od prvog susreta sa Snežnom kraljicom, mojom majkom, koju je voleo i koja ga je oterala u ludilo.
Umirući, legao je na portret moje majke i poslednje kapi njegove krvi potamnele su platno. I ona je otišla unepovrat a da mi ništa nije rekla, bez ispovesti, ne vrativši mi ono što mi je trebalo, izvesnost svoje ljubavi.
A ja sam se vratio za sto i ispisao ostatak svoje priče.
Oštra travuljina na groblju ižđikljala je visoko, prepuna bodlji, pa dok sedim na ovoj nadgrobnoj ploči izgleda kao da počivam na žutim vrhovima trave, bez težine, lebdeći oslobođen svakog tereta, kao da me u vazduhu drži gusto snoplje vlati koje se, začudo, ne povijaju. Nije mi ostalo još mnogo. Moji udisaji su odbrojani, poput godina drevnog sveta, unazad, a odbrojavanje se opasno primaklo nuli. Poslednje trunke snage ulio sam u ovo hodočašće; jer kad sam se ponovo pribrao, kad sam se oslobodio okova pomoću ključeva s Vaskove alke, kad. sam dovršio svoje pisanije, da bih propisno uzdigao i unizio ovo dvoje koji su ležali mrtvi – moj poslednji cilj u životu postao je jasan. Obukao sam mantil i, napustivši ćeliju, pronašao ostatak svoje ispisane priče u Vaskovom ateljeu. Natrpao sam debeli svežanj papira u džepove, zajedno s čekićem i šakom eksera. Kućepaziteljke će uskoro zateći leševe, a onda će Medina početi potragu. Neka me nađe, pomislio sam, neka ne misli da ne želim da budem pronađen. Neka zna sve što ima da se zna i neka to saznanje uruči kome god želi. I tako sam ostavio svoju priču za sobom, zakucanu po krajoliku. Klonio sam se drumova, uprkos ovim plućima koja me više ne slušaju, verao sam se preko džombastog tla i hodao po presahlim vododerinama, rešen da stignem do svog cilja pre nego što me pronađu. Trnje, granje i kamenje razdiralo mi je kožu. Nisam se osvrtao na te rane; ako mi se koža najzad odvaja od tela, srećan sam što ću se otresti njenog tereta. I tako, evo, sedim ovde uz poslednje titraje svetla, na ovom kamenu, među ovim stablima maslina, zagledan preko doline ka brdu u daljini; i eno je gde stoji. Mavarski ponos, njihovo trijumfalno remek-delo i poslednje uporište. Alhambra, evropska crvena tvrđava, rođena sestra onih u Delhiju i Agri – palata isprepletenih oblika i tajne mudrosti, perivoja uživanja i vodenih vrtova, spomenik jednoj izgubljenoj mogućnosti, koja uprkos svemu i dalje stoji, dugo nakon što su njeni osvajači propali; kao zaveštanje izgubljene ali najslađe ljubavi, ljubavi koja istrajava nad porazom, nad uništenjem, nad očajem; zaveštanje poražene ljubavi koja je veća od onog što ju je porazilo, toj najnasušnijoj od svih naših potreba, potrebi da tečemo zajedno, da obznanimo kraj granicama, da odbacimo sopstvene međe. Da, video sam je preko okeanske ravnice, premda mi nije bilo dato da ušetam u njene veličanstvene dvore. Gledao sam kako iščezava u sutonu i, dok je tako čilela, suze su mi navirale.
Na uzglavlju ovog nadgrobnog kamena stoje tri slova; čitam ih vrhovima prstiju. R. I. P. E pa, dobro: počivaću, i to, nadam se, u miru. Svet je pun spavača na čiji se povratak čeka: Artur spava u Avalonu, Barbarosa u svojoj pećini. Fin Makul leži podno padina irskih brežuljaka, a crv Uroboros na dnu Mora deobe. Australijski preci, Vandžine, odlaze na počinak pod zemlju, a negde, u nekom trnovitom ružičnjaku, jedna lepotica u staklenom kovčegu čeka na poljubac svog princa. Vidite: evo moje bočice. Otpiću koji gutljaj vina; a onda, kao Rip van Vinkl današnjeg doba, opružiću se preko ovog isklesanog kamena, položiću glavu ispod ovih slova R. I. P., sklopivši oči, u skladu s našom starom porodičnom tradicijom bekstva u san kad nevolja bane na prag, s nadom da ću se probuditi, obnovljen i ozaren, u neka bolja vremena.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Salman Ruždi - Page 2 Empty Re: Salman Ruždi

Počalji od Mustra Pet Maj 11, 2018 3:46 pm


AUTORSKE NAPOMENE14


Namesnikov govor na str. XX //potražiti: „Niko, pa ni Vrhovna vlada, ne zna sve o upravljanju imperijom// gotovo je u celini preuzet iz priče Radjarda Kiplinga „Na gradskom zidu“ (iz zbirke: In Black and White, Penguin, 1993).
Odlomak štampan kurzivom na str. XX //potražiti: U tom nepreglednom mnoštvu što je posedalo po peščanim žalovima kraj// gotovo je u celini preuzet iz romana R. K. Narajana „Čekajući Mahatmu“ (u izdanju: Heinemann, 1955).
Pismo Džavaharlala Nehrua Aurori Zogoibi na str. XX //potražiti: „Glas mi je potpuno promukao“, pisao je.// zasniva se na postojećem pismu koje je Nehru poslao Indiri Gandi 1. jula 1945, a objavljeno je pod rednim brojem 274. u: Two Alone, Two Together: Letters Between Indira Gandhi and Jawaharlal Nehru 1940-64“, priredila Sonja Gandi (u izdanju: Hodder & Sroughton, 1992).
Ilustracija „Obični Čovek“ na str. XX //potražiti: Čak se i čuveni Obični Čovek,// delo je R. K. Lakšmana.
Odlomak iz „Ramajane“ na str. XX //potražiti: Još neizvestan besneo je boj, kadli gnevni junak Ram,// preuzet je iz prepeva Romeša Č. Duta na engleski (prvo izdanje 1944; izdanje: Jaico Books, 1966).
Odlomak iz „Ilijade“ na istom mestu preuzet je iz prepeva ser Vilijama Marisa na engleski (u izdanju: Oxford University Press, 1934).


O autoru

Salman Ruždi - Page 2 Salman11

Salman Ruždi rođen je 1947. u Bombaju (današnji Mumbaj). Njegovo vrhunsko književno stvaralaštvo prate brojni skandali i kontroverze: njegov četvrti roman Satanski stihovi izaziva snažne reakcije muslimanskog sveta, a 1989. godine iranski verski vođa Homeini izrekao je čak i fatvu, smrtnu presudu, za Ruždija, koju je 1998. godine povukao tadašnji predsednik Irana, Hatimi. Za roman Deca ponoći, priču o stvaranju moderne indijske nacije, 1981. godine dobio je Bukerovu nagradu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Salman Ruždi - Page 2 Empty Re: Salman Ruždi

Počalji od Mustra Pet Maj 11, 2018 3:46 pm

1⇒ Engleska narodna pesma o Robertu Šaftu, koja glasi: Bobby Shafto’s gone to sea, / Silver buckles at his knee; / He’ll come back and marry me, / Bonny Bobby Shafto! – u prepevu Igora Stanojevića: Bobi Šafto ide na more / Srebrne kopče na kolenu mu gore, / Vratiće se da me oženi, / Bobi Šafto veseli... (Prim. kor.)
2⇒ Pesma Drunken sailor (Pijani mornar) i stih: What shall we do with the drunken sailor (Šta ćemo sad s pijanim mornarom). (Prim. kor.)
3⇒ Pesma Row, Row, Row Your Boat, strofa Row, row, row your boat/Gently down the stream. /Merrily, merrily, merrily, merrily / Life is but a dream, u prepevu Igora Stanojevića: Veslaj, veslaj, veslaj sad / Niz reku ceo dan / Veselo, veselo, veselo, veselo / Život je samo san. (Prim. kor.)
4⇒ Gospodare Ragu klana, radžo Rama / Iskupitelji posrnulih, Sita i Rama, /I Išvara i Alah zovu te / Blagosiljaj, bože, sve prosvetljene. (Prim. kor.)
5⇒ Engl. prefiks fitz u prezimenima znači jednostavno sin (kao i škotsko Mac/Mc), međutim, mnogi vanbračni potomci engleskih kraljeva dobijali su izmišljena prezimena sa prefiksom Fic-, a kralj Džejms II je i vrlo otvoreno svom nezakonitom sinu dodelio prezime Ficdžejms, tako da se u engleskom ovaj prefiks povezuje i sa nezakonitim potomcima vladarske porodice. (Prim. kor.)
6⇒ Engl. AlloverDeath – svuda smrt. (Prim. kor.)
7⇒ Šekspir, Mletački trgovac, prevod Velimira Živojinovića, Čin II, Scena 7. (Prim. kor.)
8⇒ Ibid. Čin III, Scena 2. (Prim. kor.)
9⇒ Ibid. Čin III, Scena 2. U trećem stihu Živojinovićevog prepeva, lep veo koji prikriva rugobu, vraćena je Šekspirova originalna figura indijske lepote, zbog potrebe ovog romana. (Prim. kor.)
10⇒ Filomina je englesko ime poreklom od grč. philomela i lat. philomena – slavuj, a mina (engl. myna(h)) indijska ptica koja ima razvijene sposobnosti za podražavanje zvukova. (Prim. kor.)
11⇒ Šarl Bodler, Cveće zla, u prepevu Dimitrija Jovanovića. (Prim. prev.)
12⇒ Ilijada (XXII, 9), u prevodu Miloša N. Ðurića. (Prim. prev.)
13⇒ Iz Alise u Zemlji čuda, prevod Luka Semenović. (Prim. prev.)
14⇒ Ove napomene odnose se samo na originalno englesko izdanje Mavrovog poslednjeg uzdaha, pozajmljeni tekstovi u ovom srpskom izdanju posebno su navedeni u fusnotama. (Prim. kor.)

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Salman Ruždi - Page 2 Empty Re: Salman Ruždi

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu