Lav Nikolajevič Tolstoj

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Mustra taj Sub Maj 12, 2018 2:51 pm



Kroz ispovjednu pripovijest Pozdniševa, koji je ubio vlastitu suprugu jer ga je, navodno, prevarila s jednim glazbenikom, autor iznosi svoje mišljenje o odnosima između muškaraca i žena, ljubavi, tjelesnoj požudi, braku, majčinstvu, kao i o utjecaju glazbe, koja u čovjeku pobuđuje emocije, i to često u neskladu s društvenim i moralnim zakonom. U pogovoru autor sam tumači moralne pouke koje je želio dati ovom novelom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Mustra taj Sub Maj 12, 2018 2:52 pm

A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu.
(Matej 5, 28)

Kažu mu učenici: "Ako je tako između muža i žene, bolje je ne ženiti se." A on im reče: "Ne shvaćaju toga svi, nego samo oni kojima je dano. Doista, ima za ženidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe materine rodiše. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati."
(Matej 19, 10-12)

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Mustra taj Sub Maj 12, 2018 2:52 pm





I

Bijaše to u rano proljeće. Putovali smo već drugi dan. U vagon su ulazili i iz njega izlazili oni putnici što ne putovahu daleko, ali je troje putovalo, isto kao i ja, čak od polazne stanice: ružna i starija gospođa, pušačica, iznurena lica, u polumuškom ogrtaču i kapici, njen znanac, razgovorljiv muškarac četrdesetih godina, s prikladnim novim stvarima, i, napokon, onizak gospodin osobenjačka vladanja, žustrih kretnji, još mlad, ali kovrčave, očito prije vremena posijedjele kose i neobično blistavih očiju, što su brzo prelazile s premeta na predmet. Nosio je skupocjen, ali već iznošen ogrtač s astrahanskim ovratnikom i visoku astrahansku kapu. Pod ogrtačem, kad bi se raskopčao, ukazivao bi se kaput na struk i ruska izvezena košulja. Neobično je još u tog gospodina bilo i to što pokatkad ispuštaše neke neobične glasove nalik na iskašljavanje ili na započet i prekinut smijeh.
Taj gospodin je cijelim putem pažljivo izbjegavao da razgovara i da se upoznaje s putnicima. Na sve nagovore susjeda odgovaraše kratko i odrešito pa je, ili čitao, ili gledajući kroz prozor, pušio, ili, izvadivši hranu iz svoje stare torbe, pio čaj ili jeo.
Činilo mi se da teško podnosi svoju usamljenost i ja ga htjedoh nekoliko puta nagovoriti, ali svaki put kad bi se naši pogledi sreli, što se dešavalo često jer smo sjedili jedan nasuprot drugom, on se okretao i posizao za knjigom ili gledao kroz prozor.
Uveče drugog dana, dok je vlak stajao na nekoj velikoj stanici, nervozni gospodin siđe po kipuću vodu i skuha sebi čaj. A gospodin s prikladnim novim stvarima, advokat, kako sam kasnije doznao, sa svojom susjetkom, gospođom u polumuškom ogrtaču, koja je pušila, izađe da popiju čaj na stanici.
Dok su gospodin i gospođa izbivali, u vagon uđe nekoliko novih osoba, a među njima visok, obrijan starac zbaburana lica, očito trgovac, u ogrtaču od tvorovine i suknenoj kapi s velikim štitom. Trgovac sjedne nasuprot mjestu na kome su sjedili gospođa i advokat i odmah se uputi u razgovor s mladićem koji je nalikovao na trgovačkog pomoćnika, a bijaše ušao u vagon na istoj stanici.
Sjedio sam nasuprot i, jer je vlak stajao, mogao sam za ono vrijeme dok nitko ne prolazaše djelomično čuti njihov razgovor. Trgovac najprvo saopći da putuje na svoje imanje koje je udaljeno tek jednu stanicu; zatim, kao uvijek, počeše govoriti, prvo o cijenama u trgovini, govorahu o tome kako danas u Moskvi trguju pa zatim okrenuše govoriti o Niženovogorodskom sajmu. Pomoćnik uze pričati o tome kako je neki, obojici poznati bogati trgovac, bančio na sajmu, ali mu starac ne dade da dovrši, već sam poče pričati o nekadašnjim pijankama u Kunavinu, u kojima je i on sudjelovao. Očito se ponosio svojim učešćem u njima i, vidljivo se radujući, ispriča kako je on s tim istim znancem u pijanstvu učinio u Kunavinu tako nešto da je to morao šapatom ispričati, pri čemu pomoćnikov kikot ispuni cio vagon, a i starac se nasmija pokazavši dva žuta zuba.
Ne nadajući se da ću čuti bilo šta zanimljivo, ustadoh da se prošetam peronom do polaska vlaka!
Na vratima sretoh advokata i damu koji su u hodu o nečem živahno razgovarali.
— Nećete stići — reče mi druževni advokat — sad će drugi put zvoniti.
I, zaista, nisam došao ni do posljednjih vagona, kad se razlegnu zvonce. Kad se vratih, gospođa i

advokat još jednako živahno razgovarahu. Stari trgovac je šutke sjedio njima nasuprot, mrko gledajući preda se i ponekad negodujući stiskao zube.
— I onda je ona otvoreno saopćila svome suprugu — smiješeći se govoraše advokat dok sam prolazio pored njega — da ne može, a i da ne želi živjeti s njim, jer da...
I on nastavi dalje pričati o nečemu što nisam mogao čuti. U stopu za mnom prođoše još neki putnici, prođe kondukter, utrča nosač, i dugo odzvanjaše buka od koje nisam mogao čuti razgovora. Kad sve utihnu, i ja opet začuh advokatov glas, razgovor bijaše očito prešao s konkretnog slučaja na općenita shvatanja.
Advokat govoraše o tome kako pitanje rastave u braku zanima sad evropsko javno mišljenje i kako se kod nas sve češće i češće javljaju isti takvi slučajevi. Zamijetivši da se čuje samo njegov glas, advokat prekide pričanje i obrati se starcu.
— U stara vremena toga nije bilo, nije li tako? — reče on prijazno se smiješeći.
Starac htjede nešto odgovoriti, ali u taj trenutak vlak krenu i starac, skinuvši kapu, poče se krstiti i šapatom moliti. Advokat, pogledavši u stranu, učtivo čekaše. Završivši svoju molitvu i triput se prekrstivši, starac pravo i čvrsto ustakne svoju kapu, udobnije se smjesti i poče govoriti.
— Bilo je, gospodine, i nekad, samo manje — reče on. — Danas i ne može biti bez toga. Svi su previše naobraženi.
Vlak je, jureći sve brže i brže, gromotao na mjestima gdje su tračnice spojene, i kako sam slabo čuo, a bijaše vrlo zanimljivo, primaknuh se bliže. Moj susjed, nervozni gospodin blistavih očiju, očito se zanimaše i, ne ustajući, prisluškivaše.
— A čemu škodi obrazovanost? — smiješeći se jedva čujno reče dama. — Zar je bolje ženiti se, kao u staro doba, kad ženik i nevjesta nisu čak ni vidjeli jedno drugo? — nastavi ona odgovarajući, po navici mnogih gospođa, ne na riječi svoga subesjednika, nego na riječi za koje je mislila da će ih on reci. — Nisu znali, vole li se, mogu li se voljeti, nego su polazili bilo za koga, i mučili se cio život; po vašem je, dakle, to bolje? — govorila je ona obraćajući se očito meni i advokatu, ali najmanje starcu s kojim se razgovarala.
— Svi su previše naobraženi — ponovi trgovac prezirno gledajući gospođu i ne odgovarajući na njeno pitanje.
— Volio bih znati kako vi dovodite u vezu obrazovanost i nesuglasje u braku — smiješeći se jedva čujno reče advokat.
Trgovac htjede nešto reći, ali ga gospođa prekine.
— Da, prošlo je to vrijeme — reče ona. Ali joj advokat ne dade govoriti.
— Ali, dopustite mu da izrazi svoje misli.
— Od obrazovanosti su sve gluposti — odlučno reče starac.
— Vjenčavaju one koji se ne vole, a poslije se čude što žive u neslozi — požuri se gospođa pogledavajući na advokata i na mene pa čak i na pomoćnika koji je, ustavši i nalaktivši se na naslon, smiješeći se slušao razgovor. — Ta samo životinje se mogu pariti kako gazda želi, a ljudi imaju svoje sklonosti, simpatije — govorila je očito želeći da uvrijedi trgovca.
— Krivo govorite, gospođo — reče starac — životinja je životinja, a čovjeku je dan zakon.
— Ali kako se može živjeti s nekim čovjekom ako nema ljubavi? — i dalje je žurila gospođa da iznese svoje poglede koji su joj se činili potpuno novi.
— Prije se nije o tome razglabalo — ozbiljnim tonom reče starac — istom su danas to uveli. Za bilo što ona će odmah: »Ja odlazim.« Pa i kod seljaka uđe to isto u modu. »Na«, kaže, »evo ti tvoje košulje i gaće, a ja odoh s Vanjkom, on je kudraviji od tebe.« I sad se ti razaberi. A žena se mora ponajprije bojati.

Pomoćnik pogleda i advokata, i gospođu, i mene, očito susprežući osmijeh, spreman da se naruga ili da se suglasi s trgovčevim riječima, već prema tome kako budu primljene.
— A koga da se boji? — reče ona.
— Koga, svoga mu-u-uža! Eto koga da se boji.
— Eh, prijatelju, prošla su ta vremena — čak nekako zlobno reče gospođa.
— Ne, gospođo, ta vremena ne mogu proći. Kako je ona, Eva, žena, bila stvorena od rebra muškarca, tako će i ostati do svršetka svijeta — reče starac strogo i pobjedonosno zatrese glavom da pomoćnik odmah zaključi da je pobjedu odnio trgovac i glasno se nasmije.
— To vi, muškarci, tako rasuđujete — govoraše gospođa ne prekidajući i pogledajući nas — sami ste sebi dali slobodu, a ženu biste držali zatvorenu u sobi. Sebi, naravno, sve dopuštate.
— Nitko ništa ne dopušta, samo što od muškaraca ne će biti nikakve prinove u kući, a žensko — žena — napuknut sud — nastavi izlagati trgovac. Uvjerljiva trgovčeva intonacija očito je pobijedila slušaoce, i čak se gospođa osjećala svladana, ali se još nije predavala.
— Točno, ali ja mislim da ćete priznati da je žena čovjek i da ima osjećaje kao i muškarac. Ali šta može ona ako ne voli muža.
— Ne voli! — strogo ponovi trgovac nabravši obrve i usne. — Već će zavoljeti!
Taj neočekivani argument osobito se svidje pomoćniku i on ispusti neki zvuk odobravanja.
— Neće zavoljeti — progovori gospođa — a kad nema ljubavi, ne može se silom iznuditi.
— No, što ako žena iznevjeri muža? — reče advokat.
— To se ne smije dogoditi — reče starac — treba pripaziti.
— Ali ako se to desi, šta onda? Pa ipak se dešava.
— Negdje se dešava, ali ne kod nas — reče starac. Svi ušutješe. Pomoćnik se uzvrpolji, primakne se još bliže i, ne želeći vjerojatno da zaostane za drugima, smiješeći se poče:
— Pa, eto, jednom našem momku desio se isto skandal. Isto ne možeš pravo da shvatiš. Isto nabasao na takvu nekakvu ženu, drolju. I počela vragovati. A mali ozbiljan i pametan. Prvo s nekim pisarom. A on ju je isto lijepim savjetovao. Nikako da se smiri. Svakakve je gadarije činila. Novac mu počela krasti. I tukao ju je. Ali badava — ona sve gora. S oproštenjem, splela se s nekrštenim Židovom! Šta je on mogao? Posve je napustio. I živi onako samački, a ona se vucara.
— Zato što je on budala — reče starac. — Da ju je on odmah na početku pritegao i samo strogo držao, ostala bi ona, vjeruj. Ne smiješ dati slobodu u početku. Ne vjeruj konju u polju, ni ženi u domu.
U taj čas uđe kondukter i zatraži karte za iduću stanicu. Starac dade svoju kartu.
— E, da, za vremena treba pritegnuti ženski rod, inače propade sve.
— Ali zar niste baš vi malo prije pričali kako se oženjeni ljudi provode na sajmu u Kunavinu? — rekoh ne izdržavši.
— To je nešto sasvim drugo — reče trgovac i više ne progovori.
Kad se razlegnu zvižduk, trgovac ustade, izvuče ispod klupe svoj torbak, zakopča se i, pridigavši kapu, iziđe kroz odjelak s kočnicom.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Mustra taj Sub Maj 12, 2018 2:52 pm





II

Tek što starac iziđe, zapodjenu se živ razgovor.
— Starozavjetni čičica — reče pomoćnik.
— Pravi živi Domostroj — reče gospođa. — Kakvo divljačko gledanje na ženu i na brak!
— Da, da, daleko smo mi od evropskog pogleda na brak — pripomenu advokat.
— Glavno što ne razumiju ti ljudi — gospođa će — jest to da brak bez ljubavi nije brak, da samo ljubav posvećuje brak i da je samo onaj brak pravi kojega posvećuje ljubav.
Pomoćnik slušaše i smješkaše se nastojeći da upamti što je moguće više od tih pametnih razgovora kako bi se time kasnije poslužio.
Usred gospođina izlaganja razlegoše se iza mene nekakvi zvukovi nalik na isprekidani smijeh ili jecanje, i, ogledavši se, opazimo mog susjeda, sijedog, povučenog gospodina, blistavih očiju koji se za razgovora, što ga je očito zanimao, neprimjetno bio primakao.
Stajao je položivši ruke na naslon sjedišta i očito bio vrlo uzbuđen: lice mu bijaše crveno i na obrazu mu podrhtavaše jedan mišić.
— Kakva to ljubav ... ljubav ... ljubav ... posvećuje brak? — reče on zamuckujući.
Videći da je subesjednik uzbuđen, gospođa nastojaše da mu odgovori što obzirnije i podrobnije.
— Istinska ljubav ... Postoji li ta ljubav između muškarca i žene, moguć je i brak — reče gospođa.
— Dobro, ali šta treba razumijevati pod istinskom ljubavlju? — nespretno se smiješeći i nekako uplašeno reče gospodin blistavih očiju.
— Svatko zna šta je ljubav — gospođa će očito želeći da prekine razgovor s njim.
— Pa, eto, ne znam — gospodin će. — Treba objasniti šta vi razumijevate ...
— Šta? To je vrlo jednostavno — reče gospođa, ali se zamisli. — Ljubav? Ljubav je potpuno pretpostavljanje jednoga ili jedne svima drugima — reče ona.
— A koliko traje to pretpostavljanje? Mjesec dana? Dva dana, pola sata? — izusti sijedi gospodin i nasmije se.
— Ali, molim vas, vi, čini mi se, ne govorite o istom.
— Koješta, baš o istom.
— Gospođa kaže — zauze se advokat pokazujući na gospođu — da brak mora niknuti, u prvom redu, iz sklonosti, ljubavi, ako hoćete, i da, samo u tom slučaju ako postoji ona, brak predstavlja nešto, da tako kažem, sveto. Zatim, da svaki brak koji ne počiva na prirodnim sklonostima — ljubavi, ako hoćete, ne predstavlja nikakvu moralnu obavezu. Jesam li dobro shvatio? — obrati se on gospođi.
Gospođa pokretom glave odobri objašnjenje svojih misli.
— Tada... — nastavi izlaganje advokat, ali se onaj gospodin, kome su sad oči gorjele, očito jedva uzdržavao i, ne davši advokatu da dovrši, poče:
— Dopustit ćete, baš ja govorim o istom, o pretpostavljanju jednoga ili jedne drugima, ali samo

pitam: koliko traje to pretpostavljanje.
— Koliko dugo traje? Vrlo dugo, ponekad cijeli život — reče gospođa sliježući ramenima.
— Ali je to samo u romanima, a u životu nikad. U životu to pretpostavljanje jednoga drugima traje godine i godine, što je već vrlo rijetko, češće traje mjesece i mjesece, ali najčešće koju sedmicu, dan ili sat — govoraše on, očito znajući da sve zapanjuje svojim mišljenjem, i bijaše time zadovoljan.
— Ah, molim vas! Ta nemojte... Ipak, dopustite — u jedan glas progovoriše sve troje. Čak pomoćnik ispusti nekakav zvuk negodovanja.
— Jest, jest, znam — nadvikivaše nas sijedi gospodin — vi govorite o onome što mislite da postoji, a ja govorim o onome što jest. Svaki muškarac osjeća to što vi nazivate ljubavlju prema nekoj lijepoj ženi.
— Ah, strašno je to što vi govorite; ali, zar ne postoji među ljudima taj osjećaj koji se naziva ljubavlju i koji traje, ne mjesece i godine, već cijeli život?
— Ne, ne postoji! Ako već i dopuštamo da muškarac i pretpostavlja cijeli život neku ženu svima drugima, onda će ta žena, vrlo vjerojatno, pretpostaviti nekoga drugoga, i tako je uvijek bilo i jest na ovome svijetu — reče on, izvadi dozu za cigarete i zapali.
— Ali može postojati i uzajamna naklonost — reče advokat.
— Ne, to je nemoguće — usprotivi se on — isto kao što je nemoguće da se u jednim kolima graška nađu zajedno dva obilježena zrna. A, osim toga, ne radi se tu o nevjerojatnosti, radi se, vjerojatno, o prezasićenosti. Ljubiti cijeli život jednu ili jednoga sasvim je isto kao kad bi se reklo da će jedna svijeća gorjeti cijeli život — govorio je on žudno uvlačeći dim.
— Ali vi neprekidno govorite o tjelesnoj ljubavi. Zar vi ne priznajete ljubav koja se osniva na jedinstvu ideala, na duhovnom srodstvu? — reče gospođa.
— Duhovno srodstvo! Zajednički ideali — ponovi on ispuštajući one svoje glasove. — Ali onda ne treba spavati zajedno (oprostite na nepriličnu izrazu). I tako zbog zajedničkih ideala ljudi spavaju zajedno — reče on i nervozno se nasmija.
— Ali, dopustite — reče advokat — činjenice protivuriječe onome što vi govorite. Vidimo da brakovi postoje, da cijelo čovječanstvo ili bar njegova većina živi bračnim životom, i mnogi časno i dugo žive u braku.
Sijedi gospodin se opet nasmije.
— Vi kažete da se brak osniva na ljubavi, i kad ja izražavam sumnju u postojanje bilo kakve ljubavi osim čulne, vi mi dokazujete da ljubav postoji zbog toga što postoje brakovi. Pa brak je danas samo obmana.
— Ali, dopustite — reče advokat — ja samo kažem da su brakovi postojali i da postoje.
— Postoje! Samo zbog čega oni postoje? Oni su postojali i postoje kod onih ljudi koji u braku vide nešto tajanstveno, tajanstvo što ih vezuje pred bogom. Kod njih oni postoje, a kod nas ih nema. Kod nas se ljudi vjenčaju, ne videći u braku ništa osim odnošaja, i dolazi ili do obmane, ili do nasilja. Obmana se još lakše podnosi. Muž i žena tek obmanjuju ljude da žive u zajedničkom braku, a zapravo žive u mnogoženstvu i mnogomuštvu. To je gadno, ali se još može podnositi; ali kad, a to se najčešće događa, muž i žena preuzmu spoljašnu obavezu da zajedno prožive cijeli život, a već drugi mjesec mrze jedno drugo, žele da se rastanu i ipak žive zajedno, onda dolazi do tog užasnog pakla zbog kojega se propijaju, strijeljaju, ubijaju i truju sebe i jedno drugo — brzao je on sve više, ne dajući nikom da ga prekine i padajući sve više i više u vatru. Svi šućahu. Vladaše neka neprijatnost.
— Jest, svakako, ima kritičnih epizoda u bračnom životu — reče advokat želeći prekinuti pretjerano žučan razgovor.
— Vi me, čini mi se, poznate? — tiho i nekako mirno reče sijedi gospodin.

— Ne poznam, nisam imao čast.
— Mala je to čast. Ja sam Pozdnišev, onaj koji je doživio tu kritičnu epizodu na koju ciljate, epizodu u kojoj je ubio svoju ženu — reče on pogledavši svakog od nas.
Nitko nije znao šta bi rekao, svi šućahu.
— Ali, svejedno — reče on ispustivši opet svoj zvuk. — Uostalom, oprostite! Ali... neću vam smetati.
— Ta, molim vas... — reče advokat, sam ne znajući šta moli.
Ali se Pozdnišev, ne saslušavši ga, brzo okrene i ode na svoje mjesto. Gospodin i gospođa šaputahu. Sjedio sam do Pozdniševa i šutio ne mogavši smisliti šta bih rekao. Bilo je pretamno za čitanje pa zato zatvorih oči kao da namjeravam zaspati. Tako smo se šutke vozili do iduće stanice.
Na stanici onaj gospodin i gospođa prijeđoše u drugi vagon, o čemu su se još prije dogovorili s kondukterom. Pomoćnik se smjestio na klupi i zaspao. Pozdnišev je neprestano pušio i pio čaj što ga je skuhao na prošloj stanici.
Kad otvorih oči i pogledah u njega, on mi se odjednom obrati odlučno i ljutito:
— Možda vam je neugodno sjediti sa mnom kad znate tko sam? Ja mogu otići.
— Nije, nikako, molim vas.
— Pa, izvolite li? Ali je jak I natoči mi čaja.
— Oni govore ... samo lažu... — on će.
— O čemu vi to? — upitam ja.
— Još nekako o istom: o onoj njihovoj ljubavi i o onom šta je ona. Niste li pospani?
— Nimalo.
— Ako želite, ispričat ću vam kako me ta ista ljubav dovela do toga što mi se desilo.
— Molim, ako vam nije teško.
— Nikako, meni je teško šutjeti. Ta pijte čaj ... ili je možda prejak?
Čaj je zbilja bio kao pivo, ali sam ispio čašu. U taj čas je prolazio kondukter. On ga isprati šutke ljutitim pogledom i poče pričati istom onda kad ovaj iziđe.




_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Mustra taj Sub Maj 12, 2018 2:53 pm






III

— Dakle, ispričat ću vam... Ali želite li vi to zbilja? Ponovih da zaista želim. On zašutje, protre lice rukama i započe:
— Kad već pričam, moram početi od sama početka: moram ispričati kako i zašto sam se oženio i kakav sam bio do ženidbe.
— Do ženidbe sam živio kako svi žive, mislim — u našem staležu. Ja sam vlastelin i svršio sam sveučilište, a bio sam i predstavnik plemstva. Do ženidbe sam živio kao što svi žive, tj. razvratno, i kako svi ljudi našeg staleža žive razvratno, bijah uvjeren da živim kako valja. Sebe držah za dobričinu, za potpuno ćudoredna čovjeka. Nisam bio zavodnik, nisam imao neprirodnih ukusa, nisam to smatrao za glavni cilj života, kao što su to činili mnogi moji vršnjaci, već sam se predavao razvratu pametno, dolično, zbog zdravlja. Izbjegavao sam one žene koje bi me mogle vezati bilo djetetom ili svojom privrženošću. Uostalom, možda je i bilo djece, pa i privrženosti, ali sam postupao kao da ih nema. I ne samo da sam to smatrao ćudorednim, već sam se time ponosio.
On zašutje, ispusti onaj svoj zvuk kao što je činio uvijek kad mu je, očito, nailazila nova misao.
— A to i jest najgadnije! — uzviknu on. — Razvrat nije nešto fizičko, nikakva fizička prljavština nije razvrat, već razvrat, pravi razvrat počinje istom onda kad se čovjek oslobodi ćudorednih obaveza prema ženi s kojom stupa u fizičke odnošaje. I to oslobađanje pripisivao sam sebi kao vrlinu. Sjećam se kako sam jednom trpio što nisam stigao platiti ženi koja mi se podala, vjerojatno zato što me je zavoljela. Umirio sam se tek onda kad sam joj poslao novac pokazavši time da me moralno ništa ne veže s njome. Ne klimajte glavom kao da se slažete sa mnom — odjednom poviče on na mene. — Dobro ja to poznam. Svi vi, i vi, vi, ako niste, u najboljem slučaju, iznimka, imate iste onakve poglede kakve sam ja imao. Pa, svejedno, oprostite mi — nastavi on — ali je riječ o tome što je to užasno, užasno, užasno!
— Šta je užasno? — upitah.
— Taj vrtlog zabluda u kojem živimo što se tiče žena i odnosa prema njima. Jest, ne mogu mirno govoriti o tome, ali ne zato što sam doživio tu epizodu, kako je on rekao, već zato što su se nakon te epizode meni otvorile oči, i ja sam sve ugledao u potpuno drugom svjetlu. Sve je naopako, sve je naopako!
On zapali cigaretu i, uprijevši se laktovima o svoja koljena, poče govoriti.
U tami nisam više mogao razaznati njegova lica, tek se kroz drndanje vagona razlijegao uvjerljiv i prijatan glas.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Mustra taj Sub Maj 12, 2018 2:53 pm




IV

— Dakle, tek prepativši toliko koliko sam ja prepatio, jedino zahvaljujući tome, shvatio sam gdje je korijen svega, shvatio sam kako je moralo biti i zato uočio sav užas onoga što jest.
Eto, čujte, kako i kada je počelo ono što je bilo uzrokom te moje epizode. Počelo je onda kad mi je bilo nepunih šesnaest godina. Dogodilo se to kad bijah još u gimnaziji, a moj stariji brat student prve godine. Nisam još poznavao žene, ali kao i sva druga nesretna djeca iz našega staleža nisam više bio nevin dječak: već je bila druga godina otkako su me dječaci pokvarili; već me je mučila žena, ne poneka, već žena kao nešto zamamno, žena, svaka žena, golotinja žene. Samoću sam provodio u gadaluku. Mučio sam se kao što se muče devedeset i devet stotnina naših dječaka. Bojao sam se, patio, molio i padao. Već sam bio raskalašen i u mislima i u stvarnosti, ali posljednji korak još ne bijah učinio. Propadao sam ne dotičući se još drugog ljudskog bića. Ali bratov prijatelj, student veseljak, takozvani valjan dečko, tj. najveći nitkov, koji nas je naučio i piti i kartati se, nagovori nas da se poslije pijanke odvezemo onamo. Pođosmo. Brat, koji bijaše također nevin, izgubi nevinost iste noći. I ja, petnaestogodišnji dječak, oskvrnuh sebe sama i pripomogoh oskvrnjenje žene ne shvaćajući ono što radim. Ta ni od koga starijega ne čuh da je to što sam činio loše. A i danas neće nitko to da čuje. Istina, to postoji u zapovijedi, ali su zapovijedi potrebne samo zato da se ima na ispitu šta odgovarati popu, pa ni onda nisu neophodno potrebne, mnogo manje nego pravilo o upotrebi veznika ut u pogodbenim rečenicama.
I tako od starijih ljudi, do kojih sam mišljenja držao, nisam čuo da je to možda loše. Naprotiv, čuo sam od ljudi koje sam cijenio da je to čak dobro, čuo sam da će se moje borbe i muke stišati nakon toga, čuo sam to i čitao, čuo sam da stotnina onih napora koji se utroše na liječenje sifilisa predstavlja vrlinu, junaštvo. I tako, jednom riječju, osim dobra, u tome nisam mogao vidjeti ništa drugo. Opasnost od zaraze. Ali i ona je bila predviđena. Brižna vlada vodi brigu o tome. Ona pazi na pravilan rad javnih kuća i osigurava gimnazijalcima razvrat. I liječnici koji su za to plaćeni paze na to. Tako i treba. Oni tvrde da razvrat koristi zdravlju, i oni stvaraju istinski, pravi razvrat. Poznajem majke koje se na taj način brinu o zdravlju svojih sinova. A i nauka ih šalje u javne kuće.
— Kako nauka? — rekoh.
— Pa tko su liječnici? Službenici nauke. Tko razvraća mladež tvrdeći da to koristi zdravlju? Oni.
A poslije s užasnom ozbiljnošću liječe sifilis.
— A zašto ne bi liječili sifilis?
— Zato što odvana ne bi bilo ni traga sifilisu da se jedna stotnina onih napora koji se utroše na liječenje sifilisa utroše na iskorjenjivanje razvrata. Međutim ti napori nisu upotrijebljeni da se razvrat iskorijeni, već da se proširi i učini bezopasnim. Ali nije riječ o tome. Riječ je o tom da sam ja, kao i devet desetina mladića, ako ne i više, ne samo iz moga staleža nego iz svih, čak i seljačkih, doživio taj užas: nisam posrnuo zato što sam, možda, podlegao prirodnoj zavodljivosti ljepote neke žene. Ne, nikakva žena me nije zavela, već sam posrnuo zato što su ljudi iz sredine u kojoj sam živio

vidjeli u tom posrnuću, jedni — najzakonitije i za zdravlje najkorisnije zadovoljenje, drugi — najprirodniju, ne samo oprostivu, već čak i nevinu razonodu mladića. Nisam ni shvaćao da je to posrnuće, nego sam se jednostavno predavao tim, koje zadovoljstvima, koje potrebama što su svojstvene, kako mi je to bilo utuvljeno, određenoj dobi, predavao se tom razvratu, kao što sam pio i pušio. Ali, ipak je bilo u tom prvom posrnuću nešto osobito i dirljivo. Sjećam se kako sam se odmah na samom mjestu, prije nego što sam izišao iz sobe, rastužio, toliko rastužio da sam želio plakati, plakati nad svojom izgubljenom nevinošću, nad zauvijek umrlim odnosima prema ženi. Tako je, prirodni, obični odnos prema ženi zauvijek umro. čistih odnosa prema ženi otada nisam imao, niti sam mogao imati. Postao sam ono što zovu razvratnikom. A biti razvratnik znači biti u onom istom fizičkom stanju koje nalikuje na stanje morfiniste, pijanca, pušača. Kako ni morfinist, ni pijanica, ni pušač nisu više normalni ljudi, tako i čovjek koji je posjedovao nekoliko žena zbog svoga zadovoljstva nije normalan, nego je zauvijek pokvaren čovjek — razvratnik. Kako se može pijanca i morfinista odmah poznati po licu, po vladanju, može se isto tako poznati i razvratnika. Razvratnik se može suzdržavati, boriti se, ali običnoga, istinskog odnosa prema ženi, bratskog odnosa, nikad u njega neće biti. Razvratnika se može odmah poznati po tome kako pogleda, promotri mladu ženu. I tako sam postao razvratnik, a to sam i ostao, i to me je baš i upropastilo.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Mustra taj Sub Maj 12, 2018 2:53 pm




V

— Jest, tako je to. Zatim je išlo sve dalje, dalje, bilo je stranputica svake vrste. Bože moj! kad se sjetim svih svojih gnusoba te vrste, užas me spopada! Takav bijah ja, a drugovi su mi se još rugali zbog moje takozvane nevinosti. A kad čuješ tek o zlatnoj mladeži, o oficirima, o Parižanima! I sva ta gospoda, i ja, kad mi, tridesetogodišnji razvratnici što na duši imamo najraznovrsnijih užasnih zločina prema ženama, kada mi, tridesetogodišnji razvratnici ulazimo, ponekad, valjano umiveni, obrijani, namirisani, u čistu rublju — u fraku ili uniformi u salon ili na bal — kakvi emblemi čistoće — divota!
Razmislite malo kako bi trebalo da bude i kako jest. Trebalo bi biti: kad se mojoj sestri ili kćerki približi takav gospodin, ja, poznavajući njegov život, moram pristupiti k njemu, pozvati ga u stranu i tiho mu reći: »Prijatelju, znam ja dobro kako ti živiš, kako i s kim provodiš noći. Tebi nije ovdje mjesto. Ovdje su neokaljane, nevine djevojke. Odlazi!« Tako bi trebalo biti; ali, naprotiv, kad takav gospodin dolazi i pleše s mojom sestrom ili kćerkom, obujmivši je, mi se radujemo samo ako je on bogat i ako ima veza. Možda će se on nakon Rigolbocheove udostoji ti i moje kćerke. Ako su čak ostali i tragovi, možda bolesti — šta smeta. Danas dobro liječe. I ja, uistinu, znam za nekoliko djevojaka iz višega društva koje su roditelji s ushićenjem dali sifilitičarima. Oh, kakve li gnusobe! Ali će doći vrijeme kad će biti raskrinkana ta gnusoba i laž.
I on nekoliko puta ispusti onaj svoj neobičan zvuk i prihvati se čaja. čaj bijaše vrlo jak, i nije bilo vode da ga se razblaži. Osjećao sam da su me nekako osobito razbudile dvije čaše koje sam popio. Sigurno je i na njega djelovao čaj jer je postajao sve uzbuđeniji i uzbuđeniji. U govoru je sve više i više zapijevao i glas mu je postajao sve izražajniji. Neprestano je mijenjao pozu, čas skidao kapu, čas je usticao, a njegovo lice se čudno mijenjalo u toj polutami u kojoj smo sjedili.
— I, eto, tako sam je živio do svoje tridesete godine ne odričući se ni na trenutak namjere da se oženim i stvorim najuzvišeniji, čisti obiteljski život, i zbog toga sam se ogledao za djevojkom koja bi odgovarala tome cilju — nastavi on. — Kaljao sam se u znoju razvrata i istodobno se ogledao za djevojkama koje bi svojom čistoćom bile dostojne mene. Mnoge sam odbacivao baš zato što nisu bile dovoljno čiste za mene; napokon nađoh takvu za koju sam smatrao da je dostojna sebe. To bijaše jedna od dviju kćeri nekada vrlo bogata, ali propala penzenskog vlastelina.
Jedne večeri, pošto smo se provozali u čamcu i vraćali kući noću, po mjesečini, ja sam sjedio pored nje i zanosio se njenom skladnom prilikom, koja je bila obavijena jerseyem, i njenim uvojcima, pa odjednom zaključili da je to ona. Učinilo mi se te večeri da ona shvaća sve, sve što ja osjećam i mislim, a da ja osjećam i mislim o najuzvišenijem. Zapravo se radilo samo o tome da je jersey izvanredno pristajao njenu licu, a isto tako i uvojci, i da sam poslije dana provedena u njenoj blizini zaželio još veću blizinu.
Čudnovato kako često imamo jasnu iluziju da je lijepo isto što i dobro. Ljepotica priča gluposti, a ti slušaš i ne vidiš gluposti, već vidiš mudrost. Ona priča i čini gadosti, ti vidiš nešto milo. Kad, pak,

ne priča ni gluposti, ni gadosti, ali je lijepa, odmah vjeruješ da je neobično pametna i ćudoredna.
Vratih se kući oduševljen i zaključiti da je ona iznad moralna savršenstva i stoga dostojna da bude moja žena, te je sutradan zaprosih.
Kako je sve to zamršeno! Od tisuću muškaraca koji se žene, muškaraca iz našeg staleža, a na nesreću i iz naroda, jedva bi se našao jedan koji ne bi bio oženjen već deset puta prije braka, a čak i sto ili tisuću puta, kao kakav Don Juan.
(Ima sad, istina, kako čujem i vidim, nevinih mladih ljudi koji osjećaju i znaju da to nije šala, već nešto veliko. Neka im bog pomogne! Ali u moje vrijeme ne bi se našao takav ni u deset tisuća.) I svi to znaju i pretvaraju se kao da to ne znaju. U svim romanima su potanko opisani osjećaji junaka, jezerca, grmovi pored kojih oni prolaze; ali, opisujući njihovu veliku ljubav prema nekoj djevojci, ne spominje se ništa o tome što je bilo s njim, s tim zanimljivim junakom: ni riječi o njegovim pohodima javnim kućama, o sobaricama, kuharicama, tuđim ženama. Ako i postoje takvi neprilični romani, onda ih se ne daje u ruke onima koje bi u prvom redu morale sve to znati — ne daju ih djevojkama. U početku se grade pred djevojkama kako su uvjereni da taj razvrat, koji sačinjava polovicu života naših gradova, pa čak i sela, da taj razvrat uopće ne postoji. Kasnije se tako naviknu na to pretvaranje da, napokon, kao Englezi, počnu sami iskreno vjerovati da smo svi ćudoredni ljudi i da živimo u ćudorednom svijetu. I siromašne djevojke vjeruju u to sasvim ozbiljno. Tako je vjerovala i moja nesretna žena. Sjećam se kako sam joj, već kao zaručnik pokazao svoj dnevnik iz kojega je mogla doznati bar nešto o mojoj prošlosti, u prvom redu — o mojoj posljednjoj vezi, a o kojoj je mogla doznati i od drugih, zbog čega sam i osjetio potrebu da joj sam kažem. Sjećam se njezine užasnutosti, očaja i smetenosti kad je to saznala i razumjela. Osjetio sam da me je onda namjeravala ostaviti. I da me je bar ostavila!...
On ispusti svoj zvuk, zašuti i popi još jedan gutljaj čaja.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Mustra taj Sub Maj 12, 2018 2:54 pm




VI

— Ali, uostalom, tako je bolje, tako je bolje! — uzviknu on. — To sam zaslužio! Ali nije riječ o tom. Htjedoh reći da su prevarene jedino nesretne djevojke — majke to, međutim, znaju, osobito majke koje su odgojili njihovi muževi znaju to odlično. I gradeći se da vjeruju u čistoću muškaraca, one zapravo postupaju sasvim drugačije. One znaju kakvom udicom treba loviti muškarca za sebe i za svoje kćeri.
I mi, muškarci, jedino ne znamo, i ne znamo zato što nećemo da znamo, žene, pak, znaju, i to odlično znaju da najuzvišenija, poetska ljubav, kao što je mi nazivamo, ne zavisi od ćudorednih odlika, već od fizičke sklonosti, a uz to još i od načina češljanja, boje, kroja odijela. Pitajte iskusnu koketu, koja je odlučila osvojiti čovjeka, šta bi radije riskirala: ili da se, u prisuću onog koga zavodi, otkrije njena lažljivost, surovost, pokvarenost, čak i razbludnost, ili da se pojavi pred njim u loše sašivenoj i ružnoj haljini — svaka će se uvijek odlučiti za prvo. Ona zna da mi samo lažemo o uzvišenim osjećajima, a potrebno nam je samo tijelo, i zato nam oprašta sve svinjarije, ali nakazni, neukusni, ružni kroj odijela ne može nam oprostiti. Koketa osjeća to svjesno, ali svaka nevina djevojka osjeća to nesvjesno, kao što to osjećaju životinje.
Odatle i ti ogavni jerseyi, ti jastučići ostraga pod suknjama, ta gola ramena, ruke, gotovo i grudi. Žene, osobito one koje su prošle mušku školu, odlično znaju da su razgovori o uzvišenom — tek razgovori, a da je muškarcu potrebno tijelo i sve ono što ga pokazuje u najprimamljivijem obliku; i tako se i postupa. Ta ako odbacimo tu naviku na sav taj gadaluk, koja je postala našom drugom prirodom i pogledamo na život viših klasa, onakav kakav jest, sa svom njegovom bestidnošću, vidjet ćemo jednu veliku javnu kuću. Ne slažete se? Dopustite, dokazat ću vam — nastavi on ne dajući mi da dođem do riječi. — Vi kažete da žene u našem društvu imaju drugačije životne interese nego žene u javnim kućama, a ja vam kažem da nije tako, i dokazat ću vam. Ako se ljudi razlikuju po životnim ciljevima, po unutarnjem sadržaju života, ta će se različnost svakako odraziti i na vanjštini, i vanjština će biti različita. Ali pogledajte njih, nesretnice, prezrene, i najotmjenije svjetske gospođe; ista odjeća, isti krojevi, isti mirisi, ista golotinja ruku, ramena, grudi i stezanje isturene zadnjice, ista strast za kamenčićima, skupocjenim blistavim stvarima, iste razonode, plesovi i muzika, pjevanje. Isto tako i one, tako i ove mame istim sredstvima. Nikakve razlike. Strogo uzevši, treba samo reći da su one koje se bave prostitucijom samo kratko vrijeme — obično prezrene, dok su one koje se bave dulje — cijenjene.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Mustra taj Sub Maj 12, 2018 2:54 pm






VII

— I, eto, tako su mene ti jerseyi i uvojci i jastučići ulovili. Lako me je bilo uloviti zato što bijah odgojen u onakvim prilikama u kakvima, kao krastavci u klilu, niču zaljubljeni mladići. I naša obilna hrana, koja uzbuđuje, uz potpuno fizičko besposličenje, nije ništa drugo no sistematsko raspaljivane požude. Čudili se, ne čudili se, to je tako! Ta ni ja sam donedavna nisam ništa od toga primjećivao. A sad sam primijetio. I upravo me to muči što to nitko ne zna, već govore takve gluposti kao ta gospođa. Evo, ovog proljeća su kraj kuće seljaci podizali željeznički nasip. Obična hrana našeg seljaka je kruh, kvas, luk; on je živahan, svjež, zdrav, radi lagan poljski posao. Dolazi na željeznicu i hrana mu je — kaša i funta mesa. Ali zato on izgubi isto toliko mesa vozeći šesnaest sati tačke od trideset pudi. I njemu to upravo odgovara. A mi, koji pojedemo dvije funte mesa, divljači, ribe, i svakojaka jela i pića, koja griju — kamo to odlazi? Na čulne ekscese. I ako odlazi onamo, sigurnosni ventil je otvoren
— sve je u redu; ali, zatvorite li ventil, kao što sam ja povremence zatvarao, odmah će se pojaviti uzbuđenje koje će, prošavši kroz prizmu našeg izvještačenog života, postati istinska zaljubljenost, ponekad čak i platonska. I zaljubio sam se kao što se svi zaljubljuju. I sve je bilo tu: i uzbuđenje, i ganuće, i poezija. Zapravo je ta moja ljubav bila proizvod, s jedne strane, rada mame i krojača, s druge — suviška hrane koju sam žderao živeći u neradu. Da nije bilo, s jedne strane, vožnji u čamcima, da nije bilo tih stasova, koji su djelo krojača, itd., već da je moja žena imala na sebi neukusnu kućnu haljinu i da je sjedila kod kuće, a da sam ja, s druge strane, živio kako živi normalan čovjek, koji jede toliko koliko mu je potrebno za rad, i da je moj sigurnosni ventil bio otvoren — a on se slučajno baš nekako u to vrijeme zatvorio — ne bih se zaljubio: i svega toga ne bi bilo.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Mustra taj Sub Maj 12, 2018 2:54 pm




VIII

— I sve se nekako podudaralo: i moje raspoloženje, i lijepa haljina, a i vožnja na čamcima je dobro uspjela. Dvadeset puta nije uspjelo, a sad je uspjelo. Upravo kao klopka. Ne rugam se. Pa sad se brakovi i sklapaju, kao klopke. Ta šta je prirodno? Djevojka je dozrela, treba je udati. To je, čini se, vrlo jednostavno kad djevojka nije nakaza i kad ima muškaraca koji se žele ženiti. Tako je i bilo u davnini. Djevojka odraste, roditelji sklope brak. Tako se postupalo, tako se postupa u cijelom čovječanstvu: kod Kineza, Indijanaca, muslimana, kod nas u narodu; tako se postupa u ljudskom rodu, u najmanju ruku u devedeset i devet njegovih dijelova. Samo jedna stotnina, ili još manje, nas razvratnika zaključismo da to ne valja i izmislismo nešto novo. A šta je to novo? Novo je to što djevojke čekaju, muškarci idu, kao na trg, i biraju. A djevojke čekaju i razmišljaju, ali ne smiju reći:
»Prijatelju, mene! Ne, ne, mene! Ne, nju, već mene: pogledaj, kakva imam ramena, i sve ostalo.« A mi, muškarci, prolazimo, zajedno i vrlo smo zadovoljni. »Znam, kažu, ali se ne dam.« Prolaze, pogledaju, vrlo su zadovoljni što je to sve za njih stvoreno. Pazi, ne pripaziš li — hop, i gotovo!
— A kako može biti drugačije? — rekoh ja. — Neće valjda žene prositi?
— Šta ja znam kako može biti; samo, ako je ravnopravnost, neka bude ravnopravnost. Ako drže da je prosidba nešto što ponizuje, onda je ovo još tisuću puta gore. Ondje su prava i šanse jednake, a ovdje je žena ili robinja na trgu, ili meka u klopci. Recite nekoj majci ili samoj djevojci tu istinu da se ona bavi samo lovom na ženike. Bože, kakva uvreda! A, međutim, one sve i rade samo to, i drugo ništa i ne mogu raditi. I što je zbilja užasno — nekada se na tom poslu mogu vidjeti sasvim mlade, jadne, nevine djevojke. I kad bi se, bar, sve to otvoreno radilo, ali se samo obmanjuje, »Ah, porijeklo vrsta, kako je to zanimljivo! Ah, Liza se mnogo zanima za slikarstvo! A hoćete li doći na izložbu? Kako je to poučno! A trojke, a kazalište, a simfonija? Ah, kako je to sjajno! Moja Liza luduje za glazbom! A zašto i vi nemate iste takve poglede? A na čamcima! ...« — Ali je misao ista: »Uzmi, uzmi mene, moju Lizu! Ne nju, već mene! De, bar pokušaj!...« O, gnusobo, laži! — dovrši on i, ispivši ostatak čaja, poče spremati čaše i posuđe.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Mustra taj Sub Maj 12, 2018 2:55 pm




IX

— Znate — poče on stavljajući u torbu čaj i šećer — ta vlast žena, od koje pati svijet, sve to proističe iz toga.
— Kakva vlast žena? — rekoh ja. — Prava, većinu prava imaju muškarci.
— Jest, jest, to je baš to — upadne mi on u riječ. — To je baš to, to što hoću da vam kažem, to i objašnjava tu neobičnu pojavu da je, s jedne strane, potpuno točno da je žena preko svake mjere ponižena, a s druge strane, da ona ipak vlada. Baš kao i Židovi, koji se za svoje poniženje osvećuju moću svoga novca, tako rade i žene. »Dakle, vi želite da mi budemo samo trgovci. Lijepo, mi, trgovci, vladat ćemo vama«, govore Židovi. »Dakle, vi želite da mi postanemo samo predmet strasti, lijepo, mi ćemo vas kao predmet strasti i podjarmiti«, govore žene. Nema žena zbog toga manje prava što ne može glasati ili biti sudac — baviti se tim poslovima ne znači imati nekakva prava — nego zbog toga što ne može u spolnom općenju biti jednaka muškarcu, imati pravo da uzme muškarca i da se suzdržava po svojoj želji, da po svojoj želji izabere muškarca, a ne da bude birana. Vi kažete da je to gnusno. Lijepo! To će reći, ni muškarac ne bi smio imati tih prava. Danas je žena lišena toga prava koje ima muškarac. I da bi nadoknadila to pravo, ona djeluje na muškarčevu čulnost, pomoću čulnosti pokorava ga tako da on sam formalno odabire, a zapravo odabire ona. I kad jednom zavlada tim sredstvom, ona ga odmah zloupotrebljava i prigrabljuje strašnu vlast nad ljudima.
— A gdje vam ta izvanredna vlast? — upitah ja.
— Gdje je vlast? Pa svagdje, u svemu. Prođite dućanima svakog velikog grada. Tu su milijuni, u to su uloženi neprocjenjivi napori ljudi, a pogledajte ima li u devet desetina tih dućana nešto što bi služilo muškarcima? Svu raskoš života traže i podržavaju žene. Prebrojte sve tvornice. Ogromna većina izrađuje nepotrebne ukrase, kočije, namještaj, igračke za žene. Milijuni ljudi, pokoljenja robova ginu na tom robijaškom poslu u tvornicama samo radi ženskih prohtjeva, žene, kao carice, drže u ropstvu i na teškom poslu devet desetina ljudskog roda. A sve zbog toga što su ponižene, lišene onih prava što ih imaju muškarci. I one se, eto, osvećuju djelujući na našu čulnost, loveći nas u svoje mreže. Da, samo zato. Žene su stvorile od sebe takvo oruđe koje toliko djeluje na čulnost da muškarac ne može biti miran u društvu žene. Čim muškarac pristupi nekoj ženi, odmah podlegne njezinim čarima i izgubi pamet. I prije sam se uvijek osjećao neprijatno, gadno, kad bih ugledao damu u balskoj haljini, ali sad mi je zaista strašno, vidim, zaista vidim nešto opasno za ljude i protuzakonito, i najradije bih pozvao policajca, zatražio zaštitu od opasnosti, zahtijevao da se odnese, ukloni opasni predmet.
— Vi se smijete! — zaviče on na mene — a to nije nikakva šala. Uvjeren sam da će doći vrijeme, i možda će ljudi vrlo brzo to shvatiti i čuditi se kako je moglo postojati društvo u kojem su bili dopušteni postupci što su narušavali društveni mir kao, na primjer, takvo ukrašavanje tijela koje izaziva čulnost i koje je dopušteno ženama u našem društvu. Pa to je isto kao postaviti na šetalištima, na putovima, različite zamke — još gore! Zašto je zabranjena hazardna igra, a nije zabranjeno da se

žene pojavljuju u prostitutskoj odjeći? Ona je opasnija tisuću puta.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Mustra taj Sub Maj 12, 2018 2:55 pm




X

— I, eto, tako su mene ulovili. Bio sam, kako se to kaže, zaljubljen. Nisam samo nju smatrao za vrhunac savršenstva, nego sam i sebe za vrijeme zaruka također smatrao za vrhunac savršenstva. Jer, nema tog nitkova koji, tražeći, ne bi našao nitkova u bilo kojem pogledu goreg od sebe, i koji zato ne bi mogao naći povoda da bude ponosan i zadovoljan sa samim sobom. Sa mnom je bilo isto tako: nisam se ženio zbog novca — koristi nikakve nisam očekivao — nisam se, kao većina mojih znanaca, ženio zbog novca ili veza — bio sam bogat, a ona siromašna. To je prvo. Drugo, čime sam se ponosio bijaše to što su se drugi ženili u namjeri da i dalje žive u mnogoženstvu, kako su živjeli i prije braka, ja sam, pak, bio čvrsto odlučio da poslije vjenčanja živim u monogamiji, i zbog toga sam se neobično ponosio pred samim sobom. Da, bijah užasna svinja, a vjerovah da sam anđeo.
Nisam bio dugo zaručen. Sad ne mogu bez stida misliti na to vrijeme prije svoje ženidbe! Kakva gadost! A govore o duhovnoj ljubavi, ne o čulnoj. Pa, ako je ljubav duhovna, duhovna veza, onda ta duhovna veza mora doći do izražaja u riječima, razgovorima, pričanju. Ništa od svega tog nije bilo. Kad bismo ostajali nasamo, bijaše užasno teško razgovarati. To bijaše upravo Sizifov posao. Tek što izmisliš šta ćeš reći, i kažeš, opet moraš zašutjeti, smišljati. Nismo imali o čemu razgovarati. Sve što se moglo reći o našem budućem životu, o uređenju, o planovima, bilo je rečeno, a šta dalje? Ta da smo bili životinje, bar bismo znali da nam ne priliči govoriti; a onako, naprotiv, morali smo govoriti, a nismo imali o čemu, jer nas je zanimalo ono što se ne rješava u razgovoru. A povrh svega još taj odvratan običaj da se jedu slatkiši, da se neobično proždrljivo gutaju poslastice i sve te odurne pripreme za svadbu: dogovori o stanu, spavaonici, krevetima, kućnim haljinama, ogrtačima, rublju, toaletama. Vi ćete razumjeti da, ako se netko ženi po Domostroju, kako je rekao taj starac, perine, prćija, krevet — nisu ništa doli sitnice što prate sveti sakrament. Ali kod nas, gdje od deset onih koji stupaju u brak jedva jedan ne samo što ne vjeruje u sveti sakrament, nego ne vjeruje čak ni u to da je ono što on čini nekakva obaveza, gdje od sto muškaraca jedva jedan nije bio već prije oženjen, i gdje će se od pedesetorice naći jedva jedan koji nije unaprijed odlučio da iznevjeri svoju ženu u svakoj zgodnoj prilici, gdje većina smatra da je odlazak u crkvu samo nekakav poseban uvjet za posjedovanje neke žene — zamislite, kakvo užasno značenje poprimaju zbog svega toga te sitnice. Ćini se da se i radi samo o tome. čini se da sve to nalikuje na prodaju. Razvratniku prodaju nevinu djevojku, i tu prodaju okružuju određenim formalnostima.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Mustra taj Sub Maj 12, 2018 2:55 pm






XI

Oženio sam se, kako se svi žene, i započe hvaljeni medeni mjesec. Kako je već i sam naziv odvratan!
— ljutito prošišta on. — Jedanput sam u Parizu obilazio sve šatore za razonodu i uđoh da pogledam, kako je pisalo vani, bradatu ženu i vodenog psa. Pokazalo se da je to zapravo muškarac ženskoj haljini s dekolteom i pas koji je u moržovoj koži plivao u jednoj kadi. Sve to bijaše posve nezanimljivo; ali, kad sam izlazio, pokazivač me učtivo isprati i, obraćajući se publici na ulazu, pokaza na mene i reče: »Eto, upitajte gospodina isplati li se vidjeti? Uđite, uđite, franak po osobi!« Bilo me je stid da kažem da se ne isplati vidjeti, i onaj što je pokazivao, vjerojatno je računao na to. Tako je, vjerojatno, i s onima koji osjete svu odvratnost medenog mjeseca i neće da razočaraju druge. Ja također nisam razočarao nikoga, ali sad ne vidim zbog čega ne bih govorio istinu. Čak smatram da je neophodno govoriti istinu o tome. To je tako neugodno, sramotno, gadno, žalosno i, što je glavno, dosadno, neopisivo dosadno! To nalikuje na ono što sam osjećao kad sam se učio pušiti, kad mi je dolazilo da povraćam i tekla slina, a ja sam gutao i gradio se kao da mi je vrlo prijatno. Užitak u pušenju, isto kao i ovaj, ako se pojavi, pojavljuje se kasnije: supruzi moraju odgojiti u sebi taj porok da bi im mogao pružiti nasladu.
— Kako porok? — rekoh ja. — Ta vi govorite o najprirodnijoj ljudskoj osobini.
— Najprirodnijoj? — reče on. — Najprirodnijoj? Nije tako, reći ću vam, naprotiv, da sam došao do uvjerenja da to nije ... prirodno. Tako je, nimalo to nije ... prirodno. Upitajte djecu, upitajte nepokvarenu djevojku. Moja sestra se vrlo mlada udala za čovjeka, razvratnika, koji je bio dvostruko stariji od nje. Sjećam se kako smo bili začuđeni kad je ona, blijeda i uplakana, još iste noći kad se vjenčala, pobjegla od njega i, dršćući cijelim tijelom, rekla da ona nizašto, nizašto ne može čak ni reći ono što je on zahtijevao od nje.
— Vi kažete: prirodno! Prirodno jest. A veselo je, lagodno, prijatno i nije sramotno u početku; ali je ovdje i gorko, i sramotno, i bolno. Ne, to je neprirodno! I nepokvarena djevojka, uvjerio sam se, uvijek to mrzi.
— Kako bi se — rekoh — kako bi se održao ljudski rod?
— Tako je, samo da ne propadne ljudski rod — reče on ljutito i ironično kao da je očekivao tu dobro poznatu i zlonamjernu napomenu. — Propovijedaj uzdržavanje od rađanja djece samo zato da bi engleski lordovi mogli uvijek imati prepune trbuhe — to se smije. Propovijedaj uzdržavanje od rađanja djece zato da bi život bio lagodniji — i to se smije; ali samo natukni da se treba uzdržavati od rađanja djece u ime ćudoređa — gospode, kakva galama: da ne bi ljudski rod izumro zbog toga što jedna desetina ili dvije ne žele više biti svinje. Uostalom, oprostite. Smeta mi to svjetlo, mogu li ga prekriti? — reče on pokazujući na svjetiljku. Rekoh da mi je svejedno, i onda on brzo, kao i sve što je radio, stade na sjedište i vunenom zavjesom prekri svjetlo.
— Ipak — rekoh ja — kad bi se svi toga držali kao zakona, ljudski rod bi izumro. On ne odgovori odmah.

— Vi kažete kako će se održati ljudski rod? — reče on sjednuvši opet meni nasuprot, i široko razmaknuvši noge i nagnuvši se dobrano naprijed, opre se o njih laktima. — A zašto da se održi ljudski rod? — reče on.
— Kako zašto? Pa nas inače ne bi bilo.
— A šta ćemo mi?
— Kako šta ćemo? Pa da živimo.
— A zašto da živimo? Ako nema nikakva cilja, ako nam je život zbog života dat, nemamo zašto da živimo. I ako je tako, onda imaju Schopenhaueri i Hartmanni, pa i svi budisti potpuno pravo. A ako postoji cilj života, onda je jasno da život mora prestati kad se ostvari taj cilj. Tako i jest — govoraše on vidljivo uzbuđen, očito držeći mnogo do svoje misli. — Tako i jest. Pazite: ako je cilj čovječanstva — sreća, dobrota, ljubav, ili što želite, ako je cilj čovječanstva ono što je rečeno u proročanstvima da će se svi ljudi sjediniti u ljubavi, da će prekovati koplja u srpove, itd., šta onda priječi da se taj cilj ostvari? Priječe strasti. Od strasti je najjača, najgora, najupornija — spolna, tjelesna ljubav, i zbog toga, ako se unište strasti, i među njima najgora, najjača, tjelesna ljubav, onda će se proročanstvo ispuniti, svi će se ljudi sjediniti, cilj čovječanstva bit će ostvaren i ono neće imati zašto da živi. Duh čovječanstva živi, pred njima se nalazi ideal, i to, razumije se, ne ideal zečeva ili svinja da se rasplode što je moguće više, ne ideal majmuna ili Parižana da se što je moguće profinjenije služe užicima spolne strasti, već ideal dobrote koji se može ostvariti suzdržavanjem i čistoćom. Prema njima su uvijek stremili i streme ljudi. I vidjet ćete šta iz toga slijedi.
Slijedi da je tjelesna ljubav — sigurnosni ventil. Ako današnje ljudsko pokoljenje nije ostvarilo cilja, nije ga ostvarilo samo zato što u njima vladaju strasti, i najjača među njima, spolna strast. Ali ako i postoji spolna strast, postoji zasigurno i novo pokoljenje, i postoji mogućnost da se taj cilj ostvari u novom pokoljenju. Ne ostvari li se ni tada, doći će opet novo pokoljenje, i tako će biti sve dok se ne ostvari cilj, ne ispuni proročanstvo, ne sjedine svi ljudi. A inače, šta bi se desilo? Ako držimo da je Bog stvorio ljude radi ostvarenja određenog cilja, onda bi ih stvorio ili smrtnima, bez spolne strasti, ili besmrtnima. Kad bi oni bili smrtni, ali bez strasti, šta bi se desilo? Oni bi proživjeli svoj vijek i, ne ostvarivši cilja, umrli; a da se ostvari cilj, bog bi morao stvoriti nove ljude. I kad bi oni bili besmrtni, držat ćemo (iako je teže jednim te istim ljudima, nego novim pokoljenjima, ispravljati pogreške i približavati se savršenstvu), držat ćemo da bi oni nakon mnogo tisuća godina ostvarili taj cilj, i čemu bi oni onda bili potrebni? Najbolje je upravo onako kako jest... Ali, možda se vama ne sviđa ovaj način izražavanja, možda ste vi evolucionist. Ali i onda izlazi na isto. Najviša vrsta životinja su ljudi koji, da bi se održali u borbi s drugim životinjama, moraju se zbiti zajedno kao roj pčela, a ne beskonačno se ploditi; moraju isto kao i pčela, odgajati bespolne, tj. opet moraju težiti ka suzdržavanju, a nikako ne ka raspaljivanju strasti, čemu je usmjereno cijelo ustrojstvo života.
— On zašutje. — Ljudski rod će izumrijeti? Pa zar može netko ma kako god gledao na svijet sumnjati u to? Ta to je isto tako pouzdano kao i smrt. Ta po svim crkvenim učenjima doći će konac svijeta, i po svim naučnim učenjima to isto je neizbježno. I zar je onda čudno što po moralnom učenju izlazi na isto.
On je dugo šutio poslije toga, popio je još malo čaja, popušio do kraja cigaretu i izvadio iz torbe novce te ih stavio u svoju staru prljavu dozu za cigarete.
— Razumijem šta vi mislite — rekoh ja — nešto slično propovijedaju kvekeri.
— Tako je, točno, i oni imaju pravo — reče on. — Spolna je strast, ma kako ona bila prikrivena, strašno zlo, protiv kojeg se treba boriti, a ne raspirivati je, kao što čine kod nas. Riječi Evanđelja da je svaki koji gleda ženu sa željom već učinio preljub s njome ne odnose se samo na tuđe žene, nego
— i najprije — na svoju ženu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Mustra taj Sub Maj 12, 2018 2:56 pm




XII

— U našem je, pak, svijetu upravo obratno: ako je čovjek, kao neženja, još i mislio na suzdržavanje, sigurno je da svaki koji se oženi drži da suzdržavanje sad više nije potrebno. Ta ona putovanja poslije vjenčanja, boravci nasamo, koje s dopuštenjem roditelja provode mladenci — ta to nije ništa drugo nego dopuštenje razvrata. Ali moralni zakon se sam osvećuje kad ga netko prekrši. Koliko god sam nastojao da stvorim medeni mjesec, nikako mi to nije polazilo za rukom. Neprestano je bilo gadno, sramotno i dosadno. Ali uskoro postade još i nepodnošljivo teško. Počelo je to vrlo brzo. Trećeg ili četvrtog dana, čini mi se, zatekoh ženu žalosnu, počeh je pitati što joj je, stadoh je grliti što je, po mome mišljenju, bilo jedino što je ona mogla željeti, a ona otkloni moju ruku i zaplače. Zašto? Nije znala reći. Ali joj bijaše mučno, teško. Vjerojatno joj njeni izmučeni živci došapnuše istinu o prljavosti naših odnosa; ali to ona nije umjela reći. Počeh je ispitivati, a ona mi tek onda reče da joj je teško bez majke. Učinilo mi se da to nije istina. Počeh je salijetati ne spominjući majke. Nisam shvatio da joj je prosto bilo teško, a majka bijaše samo izgovor. Ali se ona odmah uvrijedila zato što nisam spominjao majku, kao da joj ne vjerujem. Prekorih je zbog kapricioznosti i odjednom se cijelo njezino lice izmijeni, mjesto žalosti pojavi se bijes, i ona me poče najoštrijim riječima prekoravati zbog egoizma i surovosti. Pogledah je. Cijelo njeno lice odavaše hladnoću i neprijateljstvo, gotovo mržnju prema meni. Sjećam se kako sam se zgrozio kad to primijetih. Pa kako, šta je ovo, mislio sam. Ljubav — veza duša, a mjesto toga ovo! Ta ne može biti, nije to ona! Pokušah da je smekšam, ali naiđoh na tako neprobojan zid hladna, žučna neprijateljstva da se nisam uspio ni snaći, kad bijes obuze i mene, i mi izgovorismo jedno drugom cijelo čudo neprijatnih riječi. Dojam te prve svađe bijaše strašan. Ja sam to nazivao svađom, ali to nije bila svađa, već je to bilo samo otkriće onoga ponora koji je zapravo ležao između nas. Zaljubljenost je bila iščezla čim su bila zadovoljena čula, i mi smo se našli jedno nasuprot drugom u našem zbiljskom međusobnom odnosu, tj. kao dvoje potpuno stranih egoista koji žele da jedno pomoću drugog osjeti što više zadovoljstva. Nazvah svađom ono što se desilo među nama; ali to ne bijaše svađa, to bijaše samo posljedica prekida pohotljivosti, izbijanje na vidjelo novih zbiljskih odnosa. Nisam shvaćao da taj hladni i neprijateljski odnos bijaše, zapravo, naš normalni odnos, nisam to shvaćao zato što smo taj neprijateljski odnos u početku vrlo brzo zaboravili zbog ponovne pojave pročišćene pohotljivosti, tj., zaljubljenosti.
I mišljah da smo se posvadili i pomirili i da toga više neće biti. Ali tog istog prvog medenog mjeseca vrlo brzo je ponovno nastupio period zasićenosti, opet prestadosmo biti potrebni jedno drugom, i opet izbi svađa. Druga svađa prenerazila me još više od prve. Sigurno da prva nije bila slučajna, nego je tako moralo biti, a tako će biti, mišljah. Druga svađa me je još više prenerazila jer ju je prouzrokovao najnevjerojatniji povod. Nešto zbog novaca, koje nikad nisam žalio i koje sigurno nikako nisam mogao žaliti zbog žene. Sjećam se samo kako je ona nekako izvrnula slučaj, kako je, tobože, neka moja napomena izrazila moju želju da vladam njome pomoću novca na kojem, navodno, osnivam svoje neosporno pravo; sjećam se da je to bilo nešto nemoguće, glupo, podlo, nešto što nije

bilo svojstveno ni meni, ni njoj. Razbjesnih se, počeh je prekoravati zbog netaktičnosti, ali i ona mene — i poče opet isto. I u riječima i u izražaju njena lica i očiju opazih to isto surovo, hladno neprijateljstvo koje me je prije toliko zaprepastilo. Svađao sam se, sjećam se, s bratom, s prijateljima, s ocem, ali nikada među nama nije bilo takva osobitog, žučnog bijesa kakav je tada izbio. Ali prođe neko vrijeme, i opet te međusobne mržnje nesta, jer ju je potisla zaljubljenost, to jest pohotljivost, i ja sam se neprestano tješio mišlju da su te dvije svađe bile greške koje se mogu oprostiti. Ali izbi treća, četvrta, i shvatih da to nije slučajnost, nego da tako mora biti i da će tako biti, i ja se uplaših onoga što me očekuje. Uz to me je još mučila užasna pomisao da samo ja živim sa ženom tako strašno, nipošto, nipošto onako kako sam očekivao, a da u drugim brakovima toga nema. Onda još nisam znao da je to opća sudbina, ali da svi, isto kao i ja, misle da je to jedino njihova nesreća, prikrivaju tu, jedino njihovu, sramotnu nesreću, ne samo pred drugima, nego i pred samim sobom, ne priznajući to sami sebi.
Počelo je to prvih dana i trajalo podugo, i neprestano bivalo sve jače i žešće. U dubini duše osjetih, već prvih sedmica, da sam pao u klopku, da se nije dogodilo ono što sam očekivao, da ženidba ne samo da nije sreća, nego velik teret, ali ja to, kao i svi, nisam htio sebi priznati (ne bih sebi ni sad priznao da nije sve svršeno) i skrivao sam ne samo pred drugima, nego i pred sobom. Sad se čudim kako nisam vidio svoj pravi položaj. To sam mogao vidjeti po tome što su svađe počinjale zbog takvih povoda da se poslije, kad bi se završile, ne bismo mogli ni sjetiti zašto je došlo do njih. Svijest nije uspijevala prirediti dovoljan broj povoda za neprijateljstvo, koje je neprekidno trajalo među nama. Ali je još teže bilo što je nedostajalo prijedloga za pomirenje. Ponekad je bilo riječi, objašnjenja, čak suza, ali, ponekad... oh! i sad mi se to gadi — poslije najžučnijih riječi, odjednom pogledi bez riječi, osmjesi, poljupci, zagrljaji... Fuj! kako je to gadno! Kako nisam onda mogao vidjeti svu gnusobu toga...


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Mustra taj Sub Maj 12, 2018 2:56 pm





XIII

Uđoše dva putnika i stadoše se smještati na klupi podalje od nas. On šućaše dok su se oni smještali, ali čim utihnuše, on produži, očito ne izgubivši ni na trenutak niti svojih misli. — A što je najvažnije i najodvratnije — poče on — u teoriji se smatra da je ljubav nešto idealno, uzvišeno, a praktički je ljubav nešto gadno, svinjsko, nešto o čemu je i govoriti i sjećati se gorko i sramno. Ta nije uzalud priroda učinila to gadnim i sramotnim. A ako je gadno i sramotno, mora se tako i shvatiti. A kad tamo, naprotiv, ljudi se grade kao da je to gadno i sramotno, divno i uzvišeno. Kakvi bijahu prvi znaci moje ljubavi? Prepustih se životinjskim zadovoljenjima, i ne samo da ih se nisam stidio, već sam se nekako ponosio zbog toga što sam se mogao predati tim fizičkim zadovoljenjima, ne misleći pri tome nimalo ne samo o njenu duhovnom životu, nego čak ni o njenu fizičkom životu. Čudio sam se od kuda ta uzajamna nesnošljivost, a to je bilo potpuno jasno: ta nesnošljivost ne bijaše ništa drugo nego protest ljudske prirode protiv životinje koja je guši.
— Čudio sam se našoj međusobnoj mržnji. A to i nije moglo biti drugačije. Ta mržnja ne bijaše ništa drugo nego uzajamna mržnja sudionika u zločinu — i zbog nagovaranja, i zbog sudjelovanja u zločinu. Zar to nije zločin kad je ona, nesretnica, zatrudnjela već prvog mjeseca, a naša svinjska veza je i dalje trajala. Vi mislite da se udaljujem od priče? Nimalo! Ja vam upravo pričam kako sam ubio svoju ženu? Na sudu me pitaju čime sam i kako ubio ženu? Budale! Misle da sam je ubio nožem, onda, peti listopada. Nisam je ubio onda, već mnogo prije. Upravo onako kako oni danas ubijaju, svi oni, svi...
— A čime? — upitah.
— Eto to je i čudno što nitko neće da shvati ono što je tako jasno i očito, ono što bi morali znati i propovijedati liječnici, ali o čemu oni šute. To je sve neobično jednostavno. Muškarac i žena su stvoreni baš tako kao i životinje, tako da poslije tjelesne ljubavi počinje bremenitost, zatim dojenje
— takva stanja u kojima je ženi, isto kao i njenu djetetu, tjelesna ljubav štetna. Žena i muškaraca je isti broj. šta iz toga slijedi? Čini mi se da je jasno. I ne treba velike mudrosti da se iz toga izvede zaključak koji izvode i životinje, tj. da je potrebno suzdržavanje. Ali nije tako. Nauka je uspjela pronaći nekakve leukocite koji jure po krvi i kojekakve nepotrebne gluposti, a ovo nije mogla shvatiti. U krajnjem slučaju nećete čuti da ona o tome govori.
I tako žena ima samo dva izlaza: prvi, da učini sebe nakazom, da ništi ili po potrebi uništava u sebi sposobnost da bude ženom, tj. majkom, zato da bi se muškarac mogao mirno i neprestano naslađivati; ili drugi izlaz, koji nije čak ni izlaz, nego prosto, surovo, očito narušavanje prirodnih zakona, koje se vrši u svim takozvanim časnim porodicama. A zapravo riječ je o tome da žena, protivno svojoj prirodi, mora biti istovremeno i trudnica i dojilja, i ljubavnica, mora se spustiti tako nisko, kao što se ne spušta ni jedna životinja. I ponestaju joj snage za to. I zato među nama ima histeričnih, nervoznih žena, a u narodu — goropadnica. Vidite, među djevojkama, onim čistim, nema goropadi, već samo među ženama, i to među ženama koje žive s muškarcima. Tako je kod nas. Isto je

tako i u Evropi. Sve bolnice za histerične pune su žena koje narušavaju zakon prirode. Ali goropadnice i pacijenti Charcota su prave luđakinje, a suludih žena je pun svijet. Pomislite kakav se to veliki čin odigrava u ženi kad zanese ili kad doji rođeno dijete. Raste ono što produžuje naš život, zamjenjuje nas. I taj sveti čin se prekida — i to čime? Strašno je i pomisliti! I pričaju o slobodi, o pravima žene. To je isto kao kad bi ljudožderi tovili zarobljenike za jelo i uvjeravali ih da se brinu o njihovim pravima i slobodi.
Sve je to bilo novo i zaprepastilo me.
— Pa zar je tako? Ako je tako, onda — rekoh ja — slijedi iz toga da se ženu može ljubiti samo jedanput u dvije godine, a muškarac ...
— Muškarcu je to potrebno — prihvati on. — I o tome su ljubazni žreci nauke uvjerili sve ljude. Ja bih tim vračevima zapovijedio da vrše dužnosti tih žena koje su, po njihovu mišljenju, potrebne muškarcima, i šta bi onda rekli? Uvjerite čovjeka da mu je potrebna votka, duhan, opijum, i sve će mu to postati potrebno. To će reći da Bog nije shvatio što je potrebno i zbog toga je, ne upitavši vračeve, uredio sve tako loše. Vidite, dakle, da ovako nije u redu. Muškarcu je potrebno i neophodno, tako su oni zaključili, da zadovoljava svoju strast, a kad tamo, ondje se ispriječio porod i dojenje djece, koji ometaju zadovoljenje te potrebe. Kako se može tome doskočiti? Treba se obratiti vračevima, oni će to urediti. Oni su se i dosjetili. Oh, kad će biti svrgnuti ti vračevi sa svojim obmanama? Već je vrijeme! Eto do čega je to dovelo: silaze s uma i ubijaju se, i sve zbog toga. A kako i može biti drugačije? životinje, čini se, znaju da potomstvo produžuje njihov rod, i drže se nekoga zakona u tom odnošaju. Samo čovjek to ne zna, i neće da zna. I vodi brigu samo o tom kako bi mogao što više uživati. I tko je to? Car prirode, čovjek. Vidite, životinje se sjedinjuju samo onda kad mogu stvoriti potomstvo, a pogani car prirode — uvijek, samo da može uživati. I osim toga unosi tu majmunsku rabotu u biser-stvaranje, u ljubav. I u ime te ljubavi, to jest opačine, ubija — koga? — polovicu ljudskog roda. Sve žene koje bi morale pomagati u kretanju čovječanstva k istini i sreći, on u ime svoga zadovoljstva pretvara, ne u pomoćnice, već u neprijatelje. Vidite li tko posvuda koči napredak čovječanstva? Žene. A zbog čega su one takve? Upravo zbog svega toga. Tako je to, tako — ponovi on još nekoliko puta i poče se vrpoljiti, vaditi cigarete i pušiti želeći, očito, da se malo primiri.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu