Lav Nikolajevič Tolstoj

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Ići dole

Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Mustra taj Sub Maj 12, 2018 2:51 pm

First topic message reminder :



Kroz ispovjednu pripovijest Pozdniševa, koji je ubio vlastitu suprugu jer ga je, navodno, prevarila s jednim glazbenikom, autor iznosi svoje mišljenje o odnosima između muškaraca i žena, ljubavi, tjelesnoj požudi, braku, majčinstvu, kao i o utjecaju glazbe, koja u čovjeku pobuđuje emocije, i to često u neskladu s društvenim i moralnim zakonom. U pogovoru autor sam tumači moralne pouke koje je želio dati ovom novelom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Mustra taj Sub Maj 12, 2018 2:56 pm




XIV

— Eto, i ja sam živio kao takva svinja — nastavi on opet prijašnjim tonom. — Najgore bijaše to što sam, živeći takvim gadnim životom, bio uvjeren da zato što ne griješim s drugim ženama, da zato živim časnim porodičnim životom, da sam ćudoredan čovjek i da nisam ni za što kriv, i da je za naše svađe kriva ona, njen karakter.
Ona, naravno, nije bila kriva. Bila je ista kao i sve, kao većina. Odgojena bijaše kao što zahtijeva položaj žene u našem društvu i kako stoga odgajaju bez iznimke sve žene imućnih klasa i kako se moraju odgajati. Pričaju o nekakvom novom ženskom obrazovanju. Samo prazne riječi: obrazovanje žene je upravo onakvo kakvo mora biti dok postoji onakvo neprikriveno, već javno, općenito gledanje na ženu.
I obrazovanje žene će uvijek odgovarati gledanju muškaraca na nju. Ta svi mi znamo kako muškarac gleda na ženu: »Wein, Weiber und Gesang«, tako čak kažu pjesnici. Uzmite svu poeziju, cijelo slikarstvo, kiparstvo, počam od ljubavnih pjesama i nagih Venera i Frina, vidjet ćete da je žena predmet zadovoljenja; ona je takva na Trubi i na Gračevki i na dvorskom balu. I pogledajte tu lukavost đavola: eto, naslada, zadovoljstvo, pa nek se onda zna da je zadovoljstvo, da je žena samo poslastica. Ali, nije tako, prvo su ti vitezi tvrdili da oni obožavaju ženu (obožavaju, a ipak gledaju na nju kao na predmet naslade), sad pak uvjeravaju da poštuju ženu. Jedni joj ustupaju mjesto, dižu rupčiće; drugi priznaju njena prava da se bavi svim poslovima, da sudjeluje u upravi, itd. Neprestano to čine, ali gledanje na nju i dalje je isto. Ona je predmet naslade. Njeno tijelo je sredstvo naslade. I ona zna to. To je isto kao i ropstvo. Ta ropstvo nije ništa drugo nego kad nekolicina živi od prisilnog rada mnogih. I zato, kako ropstva ne bi bilo, potrebno je da ljudi više ne žele živjeti na račun prisilnog rada drugih, da to smatraju za grijeh ili sramotu. A, međutim, oni promijene vanjski oblik ropstva, udese tako da se više ne mogu kupovati robovi i uobražavaju i uvjeravaju se da ropstva više nema, i ne vide, i ne žele vidjeti, da ropstvo i dalje postoji, jer ljudi isto onako vole i smatraju za dobro i pravedno izrabljivati rad drugih. I budući da oni odmah smatraju to za dobro, uvijek će se naći ljudi koji su jači i lukaviji od drugih i koji će znati da to učine. Isto je i s emancipacijom žene. Ropstvo žena je samo u tome što ljudi žele i smatraju da je vrlo dobro izrabljivati je kao predmet naslade. I oni, eto, oslobađaju ženu, daju joj različita prava, jednaka muškarcu, ali i dalje gledaju na nju kao na predmet naslade; tako je i odgajaju i u djetinjstvu i društvenim mišljenjima. I tako je ona, ona ista ponižena, razvratom pokvarena robinja, dok je muškarac onaj isti razvratni robovlasnik.
Puštaju žene na sveučilišta i u upravu, i gledaju na nju kao na predmet naslade. Naučite je da tako gleda na samu sebe kako smo je i naučili, i ona će uvijek ostati niže biće. Ili će uz pomoć nitkova liječnika sprečavati začeće, to jest bit će prava prostitutka, ne ponižena do životinje, već do stvari, ili će biti ono što jest u najviše slučajeva — duševno bolesna, histerična, nesretna, kakve već sve mogu biti kad nemaju prilike da se duševno razviju.
Gimnazije i sveučilišta ne mogu to izmijeniti. To može izmijeniti samo promjena gledanja

muškarca na ženu i žena na sebe same. To će se promijeniti tek onda kad žena bude smatrala za najviši položaj položaj djevice, a ne, kao što se sad smatra za to najviše stanje čovjeka — stidom, sramotom. Dok toga nema, ideal svake djevojke, ma kakvo bilo njeno obrazovanje, bit će ipak taj da nastoji privući što više muškaraca, što više mužjaka kako bi mogla imati veći izbor.
A to što jedna zna više matematike, a druga svirati na harfi, neće ništa izmijeniti, žena je sretna i postiže sve što može poželjeti kad opčini muškarca. I zato je glavni zadatak žene — znati opčinjavati njega. Tako je bilo, i tako će biti. Tako je to u djevojačkom životu djevojke našeg staleža, tako je i kasnije i u životu žene. Djevojci je to potrebno zbog izbora, a udatoj ženi — zbog vladanja nad mužem.
Jedino što to prekida, ili bar na neko vrijeme potiskuje, to su djeca, i to samo onda kad žena nije bolesna, tj. kad sama doji. Ali tu se opet upleću liječnici.
Moja žena, koja je htjela sama dojiti i koja je dojila ostalo petero djece, bila je nešto bolesna kad se rodilo prvo. Ti liječnici, koji su je cinički svlačili i posvuda pipali, za što sam im morao zahvaljivati i platiti novcem, ti dragi liječnici su utvrdili da ne smije dojiti, i ona je u početku bila lišena tog jedinog sredstva koje ju je moglo spasiti od koketiranja. Dojila je dojilja, to jest, mi smo iskoristili nevolju, neimaštinu i neznanje žene, odvukli je od njena djeteta k našem i za to joj natakli kokošnik s vrpcama. Ali nije riječ o.tome. Riječ je o tome da je baš onda kad je bila oslobođena trudnoće i dojenja u njoj osobito snažno izbila ženska koketerija, koja je bila zaspala. I u meni, u vezi s tim, osobito snažno izbiše muke ljubomore, koje su me neprekidno mučile u toku mog cijelog bračnog života jer one moraju mučiti sve one muževe koji žive sa ženom onako kako sam ja živio, to jest nemoralno.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Mustra taj Sub Maj 12, 2018 2:56 pm




XV

— Sve vrijeme koje sam proveo u braku neprekidno me je mučila ljubomora. Ali je bilo perioda kad sam osobito mnogo patio od toga. I jedan od tih perioda bijaše kad su joj liječnici, poslije rođenja prvog djeteta, zabranili da doji. U to vrijeme sam bio osobito ljubomoran zato što je, u prvom redu, moja žena osjećala onaj nemir, svojstven majci, koji je morao biti izazvan bezrazložnim narušavanjem pravilna toka života; u drugom redu zato, što sam, opazivši kako je lako odbacila moralnu obavezu majke, pravilno, iako nesvjesno, zaključio da će ona tako isto lako odbaciti i supružansku obavezu, to više što bijaše potpuno zdrava i što je bez obzira na zabranu drugih liječnika, kasnije rođenu djecu dojila sama i što ih je othranila dobro.
— Vi, čini se, liječnike ne volite — rekoh zamijetivši osobito ljutit ton njegova glasa svaki put čim bi ih samo spomenuo.
— Nije riječ o tome volim ih ili ne volim. Oni su uništili moj život, kao što uništili i uništavaju živote tisuća, stotine tisuća ljudi, i ja ne mogu a da ne povezem posljedice s uzrokom. Razumijem da oni žele, isto kao i advokati i mnogi drugi zarađivati novac, i ja bih im drage volje dao polovicu svog prihoda, i svatko bi im, kad bi samo shvatio što oni rade, drage volje dao polovicu svog imutka samo da se ne miješaju u vaš porodični život, da vam se ne približuju. Nisam, istina, skupljao podatke, ali znam desetke slučajeva — njih je sva sila — gdje su oni ubili ili dijete u majčinoj utrobi, tvrdeći da majka ne može roditi, a majka kasnije divno rađa, ili majke nekakvim tobožnjim operacijama. Ali nitko ne broji ta ubojstva, kao što se nisu brojala ni ubojstva inkvizicije zato što se smatralo da su ona radi sreće čovječanstva. Ne mogu se izbrojati zločinstva što ih oni počinjaju. Ali svi ti zločini nisu ništa u usporcđenju s tim moralnim truležom materijalizma koji oni unose u svijet, osobito preko žena. Neću ni da kažem da ljudi, kad bi se pridržavali njihovih uputa, zahvaljujući zarazama kojih ima posvuda, ne bi nikako smjeli težiti zbliženju, već razdvajanju: svi bi morali, prema njihovu naučavanju, sjediti potpuno sami i ne ispuštati iz usta brizgalice s karbolnom kiselinom (uostalom, otkrili su da i ona ne valja). Ali to još nije najgore. Najgori je otrov — razvraćanje ljudi, osobito žena.
Danas se više ne može reći: »Ti živiš nevaljalo, živi bolje«, nitko to ne može reći, ni sebi, ni drugom. A, ako živiš nevaljalo, onda su tome uzrok nenormalna živčana stanja ili nešto slično. I treba poći k njima, a oni će propisati neki lijek, koji ćete za trideset i pet kopejaka dobiti u ljekarni, i vi ćete ga uzeti. Bit će vam još gore, onda opet lijekovi, i opet liječnici. Krasno!
Ali nije riječ o tome. Samo sam rekao da je ona sama divno dojila djecu i da me je jedino to nošenje i dojenje djece spašavalo od muka ljubomore. Da nije bilo toga, sve bi se dogodilo prije. Djeca su spašavala i mene i nju. Za osam godina rodila je petero djece. I sve je dojila sama.
— A gdje su sad vaša djeca? — upitah ja.
— Djeca! — uplašeno ponovi on.
— Oprostite, možda vam je teško sjećati se?

— Ne, nije. Moju djecu je uzela svastika i šurjak. Nisu mi ih dali. Dao sam im imanje, ali ih oni meni nisu dali. Ta ja sam zapravo luđak. Sad idem od njih. Vidio sam ih, ali neće da mi ih dadu. A ja bih ih odgojio tako da ne bi bili onakvi kakvi su bili njihovi roditelji. A moraju biti takvi. E, pa šta se može. Razumljivo je da mi ih neće dati i povjeriti. Pa i ne znam ima li u mene snage da ih odgojim. Mislim da ne bih. Ja sam ruševina, invalid. Ipak je nešto u meni. Znam. Jest, točno je da znam ono što nitko neće tako brzo saznati.
Jest, djeca žive i rastu isto onako divlje kao i svi oko njih. Vidio sam ih, triput sam ih vidio.
Nikako im ne mogu pomoći. Nikako. Sad putujem kući na jug. Imam dolje kućicu i vrt.
Jest, neće brzo ljudi saznati ono što ja znam. Ima li mnogo željeza i kakvi su metali na suncu i zvijezdama — to se može brže doznati; ali ono što otkriva našu prljavštinu, to je teško, vrlo teško...
Vi bar slušate, i na tome sam vam zahvalan.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Mustra taj Sub Maj 12, 2018 2:57 pm




XVI

— Sjetili ste me, eto, djece. Kako li se strašno laže i o djeci. Djeca su blagoslov božji, djeca su radost. Sve je to laž. Sve je to bilo nekada, ali sad nema ništa slično. Djeca su patnja, i ništa više. Većina majki to jasno i osjeća i ponekad nehotice govori i otvoreno o tome. Pitajte većinu majki iz našeg staleža imućnih ljudi, one će vam reći da ne žele imati djecu zato što se boje da djeca mogu bolovati i umrijeti, da ne žele dojiti, ako su ih već rodile, da se ne bi morale vezati i mučiti se. Užitak koji im pruža ljepota djeteta, njihove ručice, nožice, cijelo tjelešce — zadovoljstvo koje daje dijete manje je od patnje koje one podnesu — suvišno je i reći, zbog bolesti ili gubitka djeteta, već i od same bojazni da bi se mogla razboljeti i umrijeti. Ocijenivši povoljnosti i nepovoljnosti, izlazi da je nepovoljno i stoga nepoželjno imati djecu. One to otvoreno, smjelo govore, uvjerene da ti osjećaji proizlaze iz ljubavi prema djeci, dobra i pohvalna osjećaja, kojim se ponose. One ne primjećuju da takvim rasuđivanjem potpuno niječu ljubav, a potvrđuju samo svoj egoizam. Ljepota djeteta daje im manje zadovoljstva, nego patnje što ih izaziva strah zbog njega, i zato nije potrebno to dijete koje bi one voljele. One ne žrtvuju sebe zbog ljubljena bića, nego žrtvuju zbog sebe ono što bi tek imalo biti ljubljeno biće.
Jasno je da to nije ljubav, nego egoizam. Ali kad treba osuditi njih, majke imućnih porodica, zbog tog egoizma — ne možeš dići ruku kad se sjetiš svega onoga što one prepate u našem gospodskom životu zbog zdravlja djece, zahvaljujući opet tim istim liječnicima. Kad se sjetim samo, čak i sada, života i stanja žene u prvo vrijeme kad je imala troje, četvoro djece i kad je bila potpuno zaokupljena njima — obuzme me užas. Mi nismo uopće živjeli. Bijaše to neka vječita opasnost, spašavanje od nje, ponovno iskrsavanje opasnosti, ponovni očajni napori i ponovno spašavanje — i uvije takvo stanje kao na brodu koji tone. Ponekad mi se činilo da je to bilo namjerno i da se ona pretvarala da se brine o djeci samo zato kako bi mene svladala. Tako su se na privlačan, jednostavan način rješavala sva pitnja u njenu korist. Ponekad mi se činilo da je sve, što je tada činila i govorila — činila i govorila s nekom namjerom. Ali nije bilo tako, ona je sama strašno patila i neprekidno se mučila brineći se o djeci i njihovu zdravlju. To su bile muke za nju, a i za mene. Ali je ona morala stradavati. I želja za djecom, životna potreba za dojenjem, maženjem i zaštitom djece — postojala je, kako postoji i kod većine žena, ali je postojalo i ono što ne postoji kod životinja — razmišljanje i rasuđivanje. Kokoš ne strahuje pred onim što se može dogoditi njenu piletu, ne poznaje sve one bolesti koje ga mogu snaći, ne poznaje sva ona sredstva koja, kako to ljudi zamišljaju, mogu spasiti od bolesti i smrti. I za nju, za kokoš, djeca nisu patnja. Ona radi za svoje piliće ono što joj je prirođeno i što je veseli; djeca su za nju veselje. I kada se pile razboli, njene brige su potpuno određene: ona ga grije, hrani. I radeći to, zna da radi sve što je potrebno. Izdahne li pile, ona se ne pita zašto je umrlo, ni kamo je otišlo, zakvocat će, onda će prestati i živjet će dalje po starom. Ali kod naših nesretnih žena, i moje, nije bilo tako. Osim o bolestima i o tome kako treba liječiti, o tome kako treba odgajati i njegovati, ona je posvuda slušala i čitala bezbroj mnogo pravila, koja bijahu

vrlo različita i koja se neprekidno mijenjahu. Treba hraniti tako, time; ne, ne tako, ne time, već ovako; oblačiti, napajati, kupati, polagati na spavanje, voditi na šetnju, na zrak — za sve to bismo mi, pogotovo ona, saznali svaki tjedan nova pravila. Kao da se djeca rađaju od juče. I ako nije nahranjeno, okupano, kako treba, i u pravo vrijeme, dijete će se razboljeti, pa izlazi da je kriva ona jer nije postupila onako kako treba.
Tako je dok je dijete bilo zdravo. I to je mučenje. Ali istom kad se razboli, onda je gotovo. Pravi pakao. Smatraju da se bolest može izliječiti i da postoji određena nauka i određeni ljudi — liječnici, i da oni to znaju. Ne znaju svi, već samo oni najbolji. Dijete je, eto, bolesno i treba nabasati na tog najboljega, na toga koji će ga spasiti, i dijete je spašeno, a ne uloviš li tog liječnika ili ako ne živiš u tom mjestu u kome živi taj liječnik — dijete je izgubljeno. I to nije osamljeno vjerovanje, nego vjerovanje svih žena iz njena društva, i sa svih strana ona čuje samo to: Jekaterini Semjonovnoj je umrlo dvoje djece zato što nisu u pravo vrijeme pozvali Ivana Zahariča, a Mariji Ivanovnoj je Ivan Zaharič spasio najstariju djevojčicu; Petrovi su se u pravo vrijeme, po savjetu liječnika, razmiljeli po svratištima i ostali živi, a da se nisu razmiljeli — djeca bi pomrla. A ona je bila boležljivo dijete, preselili su se, po savjetu liječnika, na jug — i spasili dijete. Kako da se ne muči i ne uzbuđuje cijeloga života kad život djece, uz koju je ona nagonski vezana, ovisi o tome hoće li ona na vrijeme doznati šta će o tome reći Ivan Zaharič. A šta će reći Ivan Zaharič ne zna nitko, najmanje on sam, zato što on vrlo dobro zna da ništa ne zna i da ne može ni u čemu pomoći, već samo onako petlja nasumce, tek da ne prestane vjerovati da nešto zna. Ta da je ona bila životinja u pravom smislu, ne bi se toliko mučila; da je, pak, bila čovjek u pravom smislu, onda bi vjerovala u Boga i govorila bi i mislila kako govore vjernice: »Bog dao, Bog i uzeo, sve je u božjoj ruci.« Ona bi mislila da je život njene djece, isto kao i život i smrt svih ljudi, izvan ljudske vlasti, i da je jedino u božjoj vlasti, i onda je ne bi mučilo to što je u njenoj vlasti bilo da spriječi bolest i smrt djece, ali ona nije tako učinila. I zbog toga je njen položaj bio ovakav: imala je najkrhkija, slaba bića, izložena beskrajnim nesrećama. Prema tim bićima ona osjeća nagonsku, životinjsku privrženost. Osim toga, ta bića su joj povjerena, a istovremeno su sredstva kojima se ta bića mogu održati nama nepoznata, dok su poznata posve stranim ljudima, kojih se usluge i savjete može dobiti jedino za veliki novac, i to ne uvijek.
Sav život nakon rođenja djece bio je za ženu, a stoga i za mene, ne radost, već muka. Kako da se ne muči? Ona se i mučila neprekidno. Ponekad, jedva što bismo se umorili poslije kakve ljubomorne scene ili, prosto, svađe, i naumili poživjeti, pročitati, porazmisliti; tek što se prihvatiš nekoga posla, odjednom te obavijeste da Vasja povraća, da je Masa imala krvavu stolicu, ili da Andrjuša ima osip, i, naravno, život prestaje. Kamo treba otrčati, po koje liječnike, kako odijeliti djecu? I sad dolaze na red klistiri, temperature, miksture i liječnici. To se još i ne svrši, već počne nešto drugo. Pravoga, čvrstog porodičnog života nije ni bilo. Postojalo je samo, kako sam vam rekao, neprekidno spašavanje od uobraženih i stvarnih opasnosti. Tako je, dakako, sad u većini porodica. U mojoj porodici bijaše to osobito očito. Žena je bila čedoljubiva i lakovjerna.
I tako djeca, ne samo da nisu popravljala naš život, već su ga trovala. Osim toga, djeca bijahu za nas novi povod za sukobe. Otkako dođoše na svijet djeca, i što postajahu veća, to su češće upravo djeca bila i sredstvo i predmet sukoba. Nisu bila samo predmet sukoba, već su bila i oruđe u borbi; mi kao da smo se djecom borili jedno protiv drugog. Svaki je imao svog ljubimca — oruđe. Ja sam se najviše borio Vasjom, najstarijim, a ona Lizom. Osim toga, kad su djeca poodrasla i njihovi se karakteri oblikovali, desilo se da su oni postali saveznici, koje je svatko od nas htio privući na svoju stranu. Oni su, nesretnici, pri tom strašno patili, ali mi, u našem neprekidnom ratovanju, nismo ni pomišljali na njih.
Djevojčice su držale uza me, a najstariji dječak, koji je bio nalik na nju, njen ljubimac, često

bijaše neprijateljski raspoložen prema meni.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Mustra taj Sub Maj 12, 2018 2:57 pm




XVII

— Eto, tako smo živjeli. Odnosi postajahu sve neprijateljskiji i neprijatelj skiji, i na koncu je došlo do toga da više rije nesuglasje uzrokovalo neprijateljstvo, već je neprijateljstvo uzrokovalo nesuglasje: nisam bio suglasan s onim što bi ona rekla već prije no što je progovorila, a i ona isto tako.
Četvrte godine prešutno je bilo utvrđeno da ne možemo shvatiti jedno drugo, da se ne možemo slagati jedno s drugim. Već smo bili prestali pokušavati da se uopće složimo. O bilo čemu najjednostavnijem, osobito o djeci, mi smo neprekidno ostajali svatko pri svome mišljenju. Kako se sad sjećam, do mišljenja, koje sam branio, nisam nipošto toliko držao da ih se ne bih mogao odreći; ali je ona bila protivnog mišljenja, i popustiti — značilo bi popustiti njoj. A to nisam mogao. Ona također. Vjerojatno je uvijek držala da je prava meni, a ja sam, opet, u svojim očima, bio uvijek svet njoj. Oboje smo bili gotovo osuđeni na šutnju ili na takve razgovore koje, uvjeren sam, mogu voditi životinje: »Koliko je sati, vrijeme je spavati. Šta je danas za ručak? Kamo ćemo? šta piše u novinama? Treba pozvati liječnika. Mašu boli grlo.« Bilo je dovoljno da se svega za jednu vlas skrene s tog razgovora, koji je bio neobično ružan, pa da plane bijes. Izbijale su prepirke i izrazi mržnje zbog kave, stolnjaka, kočije, zbog poteza u vintu — sve ono što ni za jedno, ni za drugo nije moglo biti nimalo važno. U meni je, u svakom slučaju, često kipjela strašna mržnja prema njoj. Promatrao sam je, ponekad, kako pije čaj, maše nogom ili prinosi žlicu ustima, puše u žlicu, srče tekućinu, i mrzio sam je upravo zbog toga, kao da se radi o veoma ružnu postupku. Nisam primjećivao onda da su se periodi neprijateljstva nizali u meni potpuno pravilno i jednolično, istovremeno s periodima onog što smo mi nazivali ljubavlju. Period ljubavi, period je mržnje; snažan period ljubavi — dugačak period mržnje, slabiji izljev ljubavi — kratak period mržnje. Onda nismo shvaćali da su ta ljubav i mržnja bili jedan te isti životinjski osjećaj, tek na njegovim suprotnim krajevima. Tako živjeti bilo bi užasno da smo shvaćali svoj položaj; ali, mi ga nismo shvaćali, niti smo ga uočavali. U tome je i spas i mučenje čovjeka što on, kad živi nevaljalo, može sam sebe obmanuti tako da ne vidi strahote svoga položaja. Tako smo postupali i mi. Ona je pokušavala da nađe zaborav u napornim, uvijek hitnim poslovima oko domaćinstva, oko pokućstva, svoje i dječje odjeće, obučavanja, zdravlja djece. Ja sam nalazio svoj zaborav u službi, lovu, kartanju. Oboje smo neprekidno bili nečim zaokupljeni. Oboje smo osjećali da više mrzimo jedno drugo što smo više zaokupljeni. »Tebi je lako mrštiti se — mislio sam o njoj — a ti si me cijelu noć mučila tim scenama, a ja imam sjednicu.« — »Lako je tebi — ne samo da je mislila, nego je i govorila — a ja cijelu noć nisam spavala zbog djeteta.«
Tako smo mi živjeli neprekidno u magli, ne videći položaja u kojem se nalazimo. I da se nije desilo ono što se desilo, i ja bih tako živio do smrti, i na umoru bih mislio da sam proveo lijep život, ne baš osobito lijep, ali ne loš, kao i svi ostali; ne bih shvaćao taj bezdan nesreće i tu gnusnu laž u kojoj sam se praćakao.

I mi smo bili dva robijaša koji mrze jedno drugo, vezani istim lancem, truju život jedno drugom i nastoje da to ne vide. Onda još nisam znao da devedeset i devet stotnina supružanstva žive u istom takvom paklu u kakvom sam i ja živio, i da to ne može biti drugačije. Onda to još nisam znao ni o drugima, ni o sebi.
Čudnovato je kakvih podudaranja ima u valjanu i čak nevaljalu životu! čim roditeljima postane zajednički život nesnosan, javlja se i potreba za gradskim uvjetima odgoja djece. I tako se javlja potreba za prijelazom u grad.
On ušutje i dvaput ispusti one čudne glasove koji su sad već potpuno nalikovali na suzdržani jecaj.
Ulazili smo u stanicu.
— Koliko je sati? — upita on. Pogledah: bijaše dva sata.
— Niste li se umorili? — upita on
— Nisam, ali ste vi umorni?
— Guši me. Oprostite, prošetat ću se, popit ću vode.
I on, njišući se, uputi se kroz vagon. Sjedio sam sam razmišljajući o svemu što mi je rekao i tako sam se bio zamislio da nisam ni primijetio kad se vratio na druga vrata.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Mustra taj Sub Maj 12, 2018 2:59 pm




XVIII

— Jest, neprestano se udaljujem — poče on. — O mnogome drugačije mislim, na mnogo šta gledam drugačije, i sve bih to želio ispričati. Dakle, tako smo se nastanili u gradu. U gradu nesretni ljudi lakše žive. U gradu može čovjek doživjeti sto godina a da ne spozna da je već odavno umro i sagnjio. Nema čovjek vremena da proučava sebe, toliko je zauzet. Poslovi, društveni odnosi, zdravlje, umjetnost, zdravlje djece, njihov odgoj. Sad treba primati te i te, sad posjetiti te i te; ili treba vidjeti ovu, čuti toga ili tu. Ta u gradu svakako postoji jedna ili čak dvije-tri čuvene osobe koje treba svakako vidjeti. Ili treba liječiti sebe, ovoga ili onoga, ili opet ti učitelji, instruktori, guvernante, i život je prazan da ne može biti prazniji. Dakle, tako smo živjeli i manje trpjeli zbog zajedničkog života. Osim toga, u prvo vrijeme, postojaše jedno sjajno zanimanje — smještanje u novom gradu, u novom stanu i, također — putovanja iz grada u selo, i iz sela u grad.
Preživjeli smo jednu zimu, i druge zime zbio se ovaj slučaj koji nitko nije zamijetio i koji se činio sasvim beznačajnim, ali koji je, pak, prouzrokovao sve to što se dogodilo.
Ona je bila bolesna i nitkovi su joj zabranili da rađa i poučili je kako će izbjeći trudnoći. Meni je to bilo odvratno. Borio sam se protiv toga, ali je ona lakoumnom tvrdoglavošću branila svoje stanovište, i ja sam se pokorio; posljednje opravdanje svinjskog života — djeca — bilo je oduzeto, i život je postao još gnusniji.
Seljaku i radniku su djeca potrebna, iako mu je teško da ih podigne na noge, ali su mu ona potrebna, i zato njegovi supružanski odnosi imaju opravdanje. Nama, pak, ljudima koji imaju više djece, više djece nije potrebno, oni su suvišna briga, izdatak, sunasljednici, oni su teret. I mi ničim više ne možemo opravdati naš svinjski život. Ili se umjetno oslobađamo djece, ili gledamo na djecu kao na nesreću, posljedicu neopreznosti, što je još gadnije. Opravdanja nema. Ali smo toliko moralno pali da čak ne osjećamo ni potrebu da se opravdamo. Većina današnjeg obrazovanog svijeta predaje se tome razvratu bez i najmanje grižnje savjesti.
Kakva grižnja kad savjesti među nama nema, osim, ako se može tako nazvati, savjesti društvenog mišljenja i kriminalnog zakona. A ovdje ni jedan, ni drugi nisu narušeni: pred društvom se ne treba stidjeti, svi to rade — i Marija Pavlovna i Ivan Zaharič. A zar da se povećava broj siromaha ili da sebi onemogući društveni život? Stidjeti se pred kriminalnim zakonom ili bojati ga se, također nije potrebno. To samo posrnule djevojke i soldatuše bacaju djecu u ribnjake i zdence; njih, naravno, treba strpati u zatvor, a u nas se sve obavlja na vrijeme i valjano.
Tako smo živjeli još dvije godine. Sredstvo nitkova očito je počelo djelovati; ona je fizički ojačala i proljepšavala se, kao posljednja ljepota ljeta. Ona je to osjećala i bavila se sobom. I ta njena nekako izazovna ljepota uznemirivala je ljude. Ona je bila u punoj snazi tridesetogodišnje žene koja ne rađa, uhranjena i razdražena. Njena pojava je izazivala nemir. Kad je prolazila između muškaraca, privlačila je na se njihove poglede. Bila je kao odmoren, uhranjen, zaprežni konj kome su skinuli uzde. Nije bilo nikakve uzde, kao što je nema ni kod devedeset i devet stotnina naših žena. I ja

sam to osjećao, i bilo mi je strašno.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Mustra taj Sub Maj 12, 2018 2:59 pm







XIX

On odjednom ustane i premjesti se do prozora.
— Oprostite — progovori on i, upiljivši pogled kroz prozor, šutke tako prosjedi tri minute. Zatim uzdahne i opet sjedne nasuprot meni. Lice mu je bilo sasvim izmijenjeno, oči žalosne i nekakav čudan osmijeh nabiraše mu usne. — Malo sam umoran, ali ću ispričati. Još ima dosta vremena, još ne sviće. Tako — poče on, opet zapalivši cigaretu. — Ona se zaoblila otkako je prestala rađati i ta bolest — vječna patnja zbog djece — poče prolaziti: ne baš da je počela prolaziti, već ona kao da se bijaše oporavila poslije omame, oporavila se i opazila da postoji cio božji svijet pun veselja, na koji je ona zaboravila i u kojem ona nije znala živjeti, božji svijet kojega ona uopće nije shvaćala. »Ne smijem propustiti! Proći će vrijeme, nikad više toga!« Zamišljam sebi da je tako mislila ili, bolje, osjećala, a i nije mogla misliti i osjećati drugačije: odgojili su je tako da je bila uvjerena da u svijetu postoji tek jedno, vrijedno pažnje — ljubav. Udala se, u ljubavi je našla mnogo toga, ali nikako ono što joj je bilo obećano, što je očekivala, nego još i mnoga razočaranja, patnje i još tu neočekivanu muku — djecu. Ta muka ju je iscrpila. I, eto, zahvaljujući uslužnim liječnicima, doznaje da može proći i bez djece. Obradovala se, provjerila to i ponovo oživjela samo radi onoga što je poznavala — radi ljubavi. Ali ljubav s mužem, koji je bio zatrovan ljubomorom i kojekakvim manama, nije bilo ono pravo. Počela je zamišljati neku drugu, čistu, novu ljubav, u svakom slučaju sam bar ja tako mislio. I počela se ogledati kao da nešto očekuje. Vidio sam to i nisam mogao a da se ne uznemirim, često se dešavalo da je ona, razgovarajući sa mnom, kao uvijek, pomoću drugih, to jest razgovarajući sa stranima, ali, obraćajući se meni, smjelo tvrdila, uopće ne misleći da je prije jedan sat govorila protivno, tvrdila napola ozbiljno da je materinstvo obmana, da se ne isplati žrtvovati svoj život za djecu kad postoji mladost i kad se može uživati u životu. Bavila se djecom manje, ne tako gorljivo kao prije, ali se zato sve više i više bavila sobom, svojom vanjštinom, iako je to skrivala, i svojim zadovoljenjima, i čak svojim usavršavanjem. Opet se s velikim ushitom prihvatila glasovira koji je prije bila potpuno napustila. S time je sve i počelo.
Opet je okrenuo svoje umorne oči prema prozoru, ali je odmah, očito se svladavši, nastavio:
— Jest, došao je taj čovjek. — On se zbuni i dva puta izpusti kroz nos one svoje neobične glasove.
Vidio sam da mu je bilo teško spominjati toga čovjeka, sjećati se, govoriti o njemu. Ali se on svladao i, kao da je slomio tu prepreku koja mu je smetala, odlučno nastavi:
— Bijaše to podao čovječuljak, u mojim očima, po mome mišljenju. Ne zbog uloge koju je odigrao u momu životu, već zbog toga što je on zaista bio takakv. Uostalom, to što je on bio loš, samo je dokazivalo kako je ona bila neuračunljiva. Da nije došao on, došao bi drugi, tako je moralo biti!
— On opet zasut je. — Jest, to je bio glazbenik, violinist; ne profesionalni, već poluprofesionalni glazbenik, napola svjetski čovjek.
Njegov otac bio je vlastelin, susjed moga oca. On — otac — je propao, i djeca — tri dječaka —

svi su se snašli; jedino tog najmlađeg su poslali svojoj kumi u Pariz. Ondje su ga predali u konzervatorij, jer bijaše muzički talent, i on je odatle izišao kao violinist i sviraše na koncertima. Bijaše to čovjek... — Htjede očito reći nešto loše o njemu, ali se suzdrža i brzo doda: — Šta ja znam kako je on živio, znam samo da je te godine došao u Rusiju i da je došao k meni.
Bademaste vlažne oči, crvene nasmiješene usne, usukani brčići, očešljan po posljednjoj modi, lice obično — ljepuškasto — žene takve ljude nazivaju zgodnima, inače slabo razvijen, iako ne tako loše, osobito razvijene stražnjice, kao u žene, kao u Hotentota, kažu. Oni su, kažu, također muzikalni. Bio je to čovjek preslobodan do skrajnosti, ali osjetljiv i uvijek spreman da se zaustavi pri najmanjem otporu, koji je pazio na vanjsko dostojanstvo i imao u sebi nešto pariško, što se ogledalo na cipelama s dugmetima i kravati jarke boje i mnogočemu drugom, što pripremaju inostranci u Parizu i što zbog svoje osobitosti i novine uvijek djeluje na žene. U manirima izvještačena vanjska veselost. Imao je običaj, znate, da o svemu govori u iluzijama i odlomcima, kao da vi sve to znate, sjećate se i možete sami dopuniti.
Eto, on i ta njegova glazba bili su uzrokom svemu. Na sudu je bilo postavljeno kao da se sve dogodilo iz ljubomore. Nije se to uopće dogodilo, to jest, ne da se to nije dogodilo, nego nije tako. Na sudu su zaključili da sam ja prevaren muž, i da sam ubio braneći svoju okaljanu čast (tako se to kaže po njihovu). I zato su me oslobodili. Na sudu sam pokušao objasniti smisao svega, ali su oni smatrali da želim rehabilitirati čast žene.
Njeni odnosi s tim glazbenikom, ma kakvi god oni bili, ne znače za me ništa, a i za nju također. Za mene predstavlja nešto samo ono što sam vam ispričao, to jest moja pokvarenost. Sve se desilo zbog toga što je među nama ležao taj strašni prizor o kojem sam vam govorio, ta strašna napregnuta uzajamna mržnja gdje je bio potreban samo jedan povod pa da dođe do krize. Svađe među nama postadoše u posljednje vrijeme nešto užasno i bile su osobito neobične, jer su se još izmjenjivale s tim napregnutim životinjskim nagonom.
Da nije došao on, došao bi drugi. Da nije ljubomora bila izlika, bilo bi nešto drugo. Ostajem pri tome da svi muškarci koji žive tako, kao što sam ja živio, moraju ili živjeti razbludno, ili se rastaviti, ili ubiti sama sebe ili svoje žene, kako sam to ja učinio. Ako je tko tome i izbjegao, onda je to rijetka iznimka. Ta ja sam, prije no što sam to onako sam dovršio, već nekoliko puta namjeravao počiniti samoubistvo, a i ona se trovala.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Mustra taj Sub Maj 12, 2018 2:59 pm





XX

— Jest, tako smo živjeli i neposredno poslije toga.
Živjeli smo kao da je primirje i kao da nema nikakvih uzroka zbog kojih bi ono moglo biti narušeno; odjednom poče razgovor o tome kako je neki pas dobio na izložbi — ja kažem — medalju. Ona kaže: »Ne medalju, već pohvalu.« Počinje svađa. Počinje skakanje s predmeta na predmet, prijekori: »Pa da, odavno to znam, uvijek je tako: »Ti si rekao...« — »ne, nisam rekao« — »onda ja lažem! ...« Osjećaš da će, eto sad odmah, izbiti takva strašna svađa, da ćeš zaželjeti ubiti sebe ili nju. Znaš da će sad početi i bojiš se toga kao žive vatre, i zato bi se htio suzdržati, ali mržnja obuzima cijelo tvoje biće. Ona u istu takvu položaju hotimice važe svaku tvoju riječ dajući joj pogrešno značenje: svaka njena riječ puna je otrova; gdje zna da me najviše boli, tu i ubada, što dalje, to gore. Ja vičem: »Umukni!« — ili što slično. Ona izleti iz sobe, bježi u dječju. Pokušavam je zadržati da dovršim i dokažem i hvatam je za ruku. Ona se pretvara da sam joj nanio bol i viče: »Djeco, vaš me otac tuče!« Ja vičem: »Ne laži!« — »Ta nije to prvi put!« — viče ona, ili nešto slično. Djeca joj pritrčavaju. Ona ih umiruje. Ja kažem: »Ne pretvaraj se.« Ona kaže: »Tebi je sve pretvaranje; ubit ćeš čovjeka i reći ćeš da se pretvara. Sad sam te prozrela. Ti to i hoćeš!« — »O, bar da crkneš!« — vičem ja. Sjećam se kako su me užasnule te strašne riječi. Nikako se nisam nadao da bih mogao izustiti tako strašne, grube riječi, i čudim se da su one mogle prijeći preko mog jezika. Izgovaram te strašne riječi i odlazim u kabinet, sjedim i pušim. Čujem kako ona izlazi u predsoblje i kako se sprema da ode. Pitam je, kamo. Ona ne odgovara. »Ah, nek je đavo nosi«, kažem ja sam sebi, vraćam se u kabinet, opet liježem i pušim. Na pamet mi padaju tisuće raznih planova o tome kako da joj se osvetim, kako da je se oslobodim i kako da popravim sve to i da učinim kao da ništa nije bilo. Sve mislim o tome i pušim, pušim, pušim. Mislim pobjeći od nje, nestati, otputovati u Ameriku. Toliko sam zabrazdio da sam maštao o tome kako ću je se osloboditi, i kako će to biti divno, kako ću naći drugu, divnu ženu, potpuno novu. Oslobodit ću je se, jer će ona umrijeti: ili ću se razvesti, i razmišljam i domišljam se kako bih to učinio. Vidim da se zaplećem, da ne mislim ono što treba i da zato i pušim.
A život u kući teče dalje. Dolazi guvernanta, pita: »Gdje je madame? Kad se vraća?« Lakaj pita da li da donese čaj. Dolazim u blagovaonicu; djeca, osobito najstarija, Liza, koja već shvaća, upitno i neprijateljski gleda u mene. Pijemo, šuteći, čaj. Nje još nema. Prolazi cijelo veče, nje nema, i dva se osjećaja izmjenjuju u duši: mržnja na nju zbog toga što muči mene i svu djecu svojim izbivanjem koje će se svršiti tako da će napokon doći, bojazan da ne bi došla i nešto sebi učinila. Najradije bih pošao za njom. Ali gdje da je tražim? Kod sestre? Ali je glupo doći i tražiti je. Bog bio s njom; ako hoće da muči, neka se sama muči. Uostalom, ona to i čeka. A idući put će biti još i gore. A što ako nije kod sestre, već nešto čini sebi ili je već učinila?... Jedanaest, dvanaest, jedan sat! Ne idem u spavaonicu; glupo je ondje sam ležati i čekati, neću leći ni ovdje. Moram se nečim zabaviti, pisati pismo, čitati; ništa ne mogu. Sjedim sam u kabinetu, mučim se, bjesnim i osluškujem. Tri, četiri sata — nje nikako

nema. Pred zoru zaspim. Budim se — nje nema.
Sve u kući teče po starom, ali su svi u nedoumici i svi upitno i prijekorno gledaju mene, uvjereni da sam svemu ja kriv. A u meni se još vodi ista borba — bijes zbog toga što me ona muči i briga za nju.
Oko jedanaest sati dolazi njena sestra kao njen izaslanik. I počinje ono uobičajeno: »Ona je u užasnu položaju. I što je to!« »Pa ništa se nije dogodilo.« Kažem da je u nje karakter nemoguć i dodajem da ja nisam ništa učinio.
— Ta ne može to tako dalje — kaže sestra.
— To ovisi o njoj, a ne o meni — kažem ja. — Ja neću učiniti prvi korak. Ako se treba razići, razići ćemo se.
Svastika odlazi ne postigavši ništa. Odlučno sam bio rekao, govoreći s njom, da neću učiniti prvi korak, ali čim je ona otišla i ja izašao i ugledao djecu, žalosnu, uplašenu, odmah sam bio spreman da učinim prvi korak. I rado bih ga učinio, ali nisam znao kako. Opet hodam, pušim, poslije doručka ispijam votku i vino i postižem ono što podsvjesno želim: ne vidim glupost i gnusobu svog položaja.
»Oko tri ona dolazi. Kad smo se sreli, ona ništa ne govori. Mislim da se smirila, počinjem govoriti kako sam bio izazvan njenim prekoravanjem. Ona, još onako ozbiljna i izmučena lica, kaže da je došla ne da se objašnjava već da uzme djecu, i da ne možemo zajedno živjeti. Počinjem govoriti da nisam kriv ja, već da me je ona uzrujala. Ona ozbiljno, svečano gleda u mene i zatim kaže:
— Ne govori više, pokajat ćeš se!
Kažem da ne mogu trpjeti komedije. Onda ona uzvikuje nešto što ja ne mogu razabrati i trči u svoju sobu. Za njom se čuje zvuk ključa: zaključala se. Kucam. Nema odgovora, i ja bijesno odlazim. Za pola sata dotrči Liza u suzama.
— Šta je? Zar se nešto desilo?
— Mama se ne čuje!
Idemo. Tresem vratima iz sve snage. Brava je slabo zaključana i oboje se pole otvaraju. Prilazim krevetu. Ona u suknji i visokim cipelama leži u neobičnom položaju na krevetu, bez svijesti. Na stoliću prazna bočica s opijumom. Privodimo je svijesti. Opet suze i, na koncu, pomirenje. Ali kakvo pomirenje: u svakoga je ostala ona stara mržnja jednog prema drugom, pojačana još razdražljivošću zbog te boli što ju je nanijela ta svađa i koju u cijelosti jedno pripisuje drugom. Ali treba nekako dovršiti sve to, i život teče kao i prije. Eto, takve svađe, i još gore, izbijale su neprestano, ili jedanput na tjedan, ili jedanput na mjesec, ili svaki dan. I uvijek jedno te isto. Jedanput sam već bio izvadio putnicu za inozemstvo — sukob je trajao dva dana — ali je opet došlo do polovičnog objašnjenja, do polovičnog pomirenja — i ja ostadoh


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Mustra taj Sub Maj 12, 2018 3:01 pm



XXI

— U takvim smo, eto, bili odnosima kad se pojavio taj čovjek. Taj čovjek je došao u Moskvu — zvao se Truhačevski — i pohodio me. To je bilo prije podne. Primio sam ga. Nekad smo jedno drugome govorili »ti«. On je pokušao, lavirajući u govoru između »ti« i »vi«, da ostanemo na »ti«, ali sam odlučno naglasio »vi«, i on je odmah pristao. Nije mi se nimalo svidio već na prvi pogled. Ali, začudo, nekakva čudnovata sudbonosna sila prisiljavala me da ga ne odbijem, da ga ne udaljim, već da ga, naprotiv, približim, što je moglo biti jednostavnije od toga da porazgovorim s njim hladno, oprostim se, ne upoznavši ga sa ženom. Ali, da, upravo sam nekako namjerno počeo govoriti o njegovu sviranju, rekao sam, kako su mi pričali, da je ostavio violinu. On mi reče da sad, naprotiv, svira više no prije. On se prisjetio da sam i ja nekad svirao. Rekoh mu da više ne sviram, ali da moja žena dobro svira.
Čudnovato! Moj odnos prema njemu pri našem sastanku, već prvog dana, prvog trenutka, bijaše takav kakav je mogao biti istom nakon onoga što se dogodilo. U tom mome odnosu prema njemu bila je neka napetost: razabirao sam svaku riječ, svaki izričaj, koji je rekao on ili ja, i pridavao im važnost.
Predstavih ga ženi. Odmah je zapodjeo razgovor o glazbi, i on se ponudi da će svirati s njom. Žena je, kao i uvijek u posljednje vrijeme, bila vrlo otmjena i zamamna, sablažnjivo lijepa. On joj se očito svidio na prvi pogled. Osim toga, ona se obradovala tome što će moći svirati uz pratnju violine, a to je ona neobično voljela, pa je zbog toga čak naimala violinistu iz kazališta, i na njezinu licu se opažala ta radost. Ali, pogledavši me, ona je odmah shvatila šta ja osjećam i izmijenila svoj izražaj i poče ona igru uzajamna obmanjivanja. Prijazno sam se smješkao gradeći se da mi je to vrlo drago. Gledajući ženu onako kako svi bludnici promatraju lijepe žene, on se gradio da ga zanima samo predmet razgovora, upravo ono što ga više uopće nije zanimalo. Ona je nastojala da bude naoko ravnodušna, ali onaj njoj dobro poznati namješteni smiješak Ijubomornika i njegov požudni pogled očito su je uzbuđivali. Vidio sam da su joj već na prvom sastanku oči nekako osobito zablistale, i, vjerojatno zbog moje ljubomore, između njega i nje odmah je potekla, da se tako izrazim, električna struja koja izaziva istovjetnost izraza, pogleda i osmijeha. Kad bi ona crvenjela, i on bi crvenio, kad se ona smiješila, i on se smiješio. Porazgovorismo o glazbi, o Parizu, o različitim besmislicama. On ustade s namjerom da ode i stajaše, smiješeći se, sa šeširom na uzdrhtalu bedru, gledajući čas nju, čas mene, kao da čeka šta ćemo učiniti. Sjećam se tog trenutka upravo zato što sam mogao i da ga ne pozovem, i u tom slučaju se ne bi ništa desilo. Ali pogledah njega, pa nju. »Nemoj ni pomisliti da sam ljubomoran zbog tebe« — rekoh joj u mislima — »ili da se bojim tebe« — rekoh u mislima njemu i pozvah ga da dođe jednom uveče s violinom, kako bi svirao sa ženom. Ona me pogleda u čudu, zarumeni se i, kao da se uplašila, poče odbijati, govoriti da ne svira baš dobro. To njeno odbijanje još me više razdraži, i još jače navalim. Sjećam se tog čudnog osjećaja koji me je obuzimao kad sam promatrao njegov potiljak, njegov bijeli vrat, što odudaraše od crne razdijeljene

kose, dok je svojim skakutavim, nekakvim ptičjim hodom izlazio iz našeg stana. Nisam mogao a da ne priznam sebi da me je nazočnost toga čovjeka mučila. Od mene zavisi, mislio sam, da postupim tako da ga više nikada ne vidim. Ali, postupiti tako značilo bi priznati da ga se bojim. Ne, ja ga se ne bojim. To je bilo odviše ponižavajuće, govorah sebi. I odmah nakon toga, u predsoblju, znajući da će me žena čuti, stadoh ga moliti da još večeras dođe s violinom. On obeća i ode.
Naveče dođe s violinom, i oni su svirali. Ali sviranje nije teklo kako valja, nije bilo nota koje su im bile potrebne, a koliko je i bilo, žena nije mogla svirati bez pripreme. Ja sam neobično volio glazbu i bijah im sudionikom sviranju, namještah mu stalak za note, okretah strane. Oni su mnogo toga odsvirali, nekakve pjesme bez riječi i Mozartovu sonatu. On je svirao sjajno i imao u najvećem stepenu ono što se nazivalo tonom. Osim toga je imao istančan, plemenit ukus koji nikako ne odgovaraše njegovu karakteru.
Bio je, razumije se, mnogo jači od žene i pomogao joj je, a, istovremeno, učtivo hvalio njeno sviranje. Vladao se vrlo lijepo. Činilo se da se žena zanima samo glazbom i bijaše neobično jednostavna i prirodna. Međutim, premda sam se pretvarao da me zanima glazba, cijelo sam veče, bez prekida, patio od ljubomore.
Od prvog trenutka, kad se sretoše njegov i ženin pogled, vidjeh da je životinja koja se nalazila u njima oboma, protiv svih pravila položaja i svijeta, upitala: »Smije li se?« i odgovorila: »O, da, svakako.« Vidio sam da on nikako nije očekivao da će u mojoj ženi, u moskovskoj dami naći tako privlačnu ženu, i to ga je neobično radovalo. A nije nimalo sumnjao u to da ona pristaje. Radilo se samo o tome da im ne bi smetao dosadni muž. Da sam ja bio čist, ne bih to shvaćao, ali sam ja, isto kao i većina, tako mislio o ženama dok nisam bio oženjen, i zato sam čitao u njegovoj duši kao u knjizi. Mučio sam se osobito zato, što sam jasno vidio da ona prema meni nije gajila nikakav drugi osjećaj osim neprekidne razdraženosti, koja bi bila tek ponekad prekinuta uobičajenom pohotom, i što je taj čovjek, i po svojoj vanjskoj eleganciji i po nečem novom i, što je glavno, po neosporno velikom talentu za glazbu, po tome, kako ih je zbližavalo njihovo zajedničko sviranje, po dojmu, koji proizvodi na osjetljive ljude glazba, osobito violina, da je taj čovjek morao, ne samo da se sviđa, nego je, nesumnjivo, zasigurno morao da je svlada, zgužva, previje, usuče u uže, učini od nje sve što mu se prohtije. Nisam mogao da to ne vidim, i užasno patih. Ali, usprkos tome, ili možda baš zbog toga, nekakva sila me je protiv moje volje nagonila da budem ne samo učtiv, nego i prijazan prema njemu. Jesam li to radio zbog žene ili zbog njega kako bih pokazao da ga se ne bojim, ili zbog sebe kako bih se zavarao — to ne znam, ali, već od prvog susreta s njim, nisam mogao biti prost. Morao sam biti prijazan prema njemu kako se ne bih predao želji da ga odmah ubijem. Za večerom sam mu točio skupocjeno vino, oduševljavao se njegovim sviranjem, govorio prijazno smiješeći se i pozvao ga da iduće nedjelje dođe na ručak i da ponovno svira sa ženom. Rekoh da ću pozvati još neke svoje znance, ljubitelje glazbe, da ga slušaju. Na tome se i svršilo.
I Pozdnišev je, neobično uzrujan, promijenio položaj i ispustio onaj svoj osobiti glas.
— Čudnovato je kako je na mene djelovala nazočnost tog čovjeka — poče on opet, očito naprežući se da bude miran. — Vraćam se kući s izložbe drugi ili treći dan poslije toga, ulazim u predsoblje i odjednom osjećam nešto teško, kao kamen, pritište srce i ne mogu da shvatim šta je to. To nešto bijaše to da sam, prolazeći kroz predsoblje, primijetio nešto što je upozoravalo na njega. Tek u kabinetu shvatih što je to bilo i vratih se u predsoblje da bih se uvjerio. Da, nisam se prevario: bijaše to njegova kabanica. Znate, pomodna kabanica. (Sve što se njega ticalo promatrao sam neobično pažljivo, iako nisam bio toga svjestan.) Pitam, točno, on je tu. Prolazim, ne kroz primaću sobu, već kroz učionicu, u salon. Liza, kćerka, sjedi uz knjigu, i dadilja sa malom pored stola okreće nekakav poklopac. Vrata od salona su zatvorena, i čujem otuda jednoličan arpeggio i njegov i njen

glas. Osluškujem, ali ne mogu ništa razabrati.
Očito, klavir treba samo da zagluši njegove riječi, možda poljupce. Bože moj, što se onda uzbudilo u meni. Kad se samo sjetim te zvijeri koja je živjela u meni, onda me obuzme užas. Srce se odjednom steglo, prestalo raditi i zatim kucalo, kao čekić. Prvi osjećaj, kao i uvijek u svakom bijesu, bio je sažaljenje nad samim sobom. »Pred djecom, pred dadiljom!« — mislio sam. Mora biti da sam bio užasan, jer me Liza promatrala čudnovatim pogledom, »šta da radim? — upitah se. — Da uđem? Ne mogu, bog zna šta ću učiniti.« Ali ne mogu ni otići. Dadilja me tako gleda kao da shvaća moj položaj. »Moram ući« — rekoh sebi i naglo otvorih vrata. On je sjedio za glasovirom i izvodio taj arpeggio svojim uvinutim, velikim bijelim prstima. Ona je stajala uz ugao glasovira nad rastvorenim notama. Ona me prva ugledala ili čula, i pogledala u me. Je li se uplašila i pretvarala se da se nije uplašila, ili se zbilja nije uplašila, tek nije zadrhtala, nije se pomakla, već je samo pocrvenjela, i to nešto kasnije.
— Vrlo mi je drago što si došao; ne možemo da odlučimo šta ćemo svirati u nedjelju — reče ona takvim tonom kakvim ne bi govorila da smo sami. Ovo, i to, što je rekla »mi« za sebe i njega, uzrujalo me. šutke sam se pozdravio s njim.
On mi je stisnuo ruku i odmah, smiješeći se porugljivo, kako mi se činilo, počeo objašnjavati da je donio note kako bi se spremili za nedjelju, ali da se ne mogu složiti šta će svirati: nešto teže i klasičnije, recimo Beethovenovu sonatu uz violinu ili neka sitna djela? Sve je bilo tako prirodno i jednostavno da se nisam mogao ni za što prihvatiti, a međutim sam ipak bio uvjeren da je sve to laž, da su se oni dogovorili o tome kako će me prevariti.
Među najveće muke ljubomornika (a ljubomornici su svi u našem društvenom životu) idu poznata društvena pravila koja dopuštaju najveću i najopasniju intimnost između muškaraca i žena. Morao bih postati predmetom rugla ljudi kad bih htio spriječiti tu intimnost na balovima, intimnost liječnika sa svojom pacijentkinjom, intmnost u umjetnosti, slikarstvu, a osobito — u glazbi. Ljudi se udvoje bave najplemenitijom umjetnošću, glazbom; za to je potrebna izvjesna intimnost, i ta intimnost nema ništa neprilično, i samo glupi ljubomorni muž može tu vidjeti nešto neželjeno. A, međutim, svi znaju da upravo zbog toga što se bave time, u prvom redu glazbom, dolazi do najvećeg broja preljuba u našem društvu. Očito sam ih zbunio tom zbunjenošću koja se opažala na meni: drugo nisam mogao ništa reći. Bio sam kao izvrnuta boca iz koje voda ne curi zbog toga što je prepuna. Htio sam ga uvrijediti, istjerati, ali sam osjećao da moram biti ljubazan i prijazan prema njemu. Tako sam i učinio. Gradio sam se da odobravam sve i opet sam mu rekao, potaknut tim čudnovatim osjećajem koji me je prisiljavao da se vladam prema njemu to prijaznije što mi je nesnosnija bila njegova nazočnost, da to prepuštam njegovu ukusu, i da to savjetujem i njoj. On se zadrža još toliko koliko bijaše potrebno da se izgladi neprijatan dojam, koji sam izazvao kad sam, iznenada, uplašena lica banuo u sobu i zašutio, i ode pretvarajući se da su sada odlučili šta će svirati sutra. Ja sam, pak, bio potpuno uvjeren da je, u uspoređenju s onim što ih je zanimalo, pitanje o tome šta će svirati, bilo za njih sasvim beznačajno.
Neobično učtivo sam ga ispratio u predsoblje. (Kako da ne ispratiš čovjeka koji je došao u namjeri da naruši mir i uništi sreću cijele porodice!) Stiskao sam osobito prijateljski njegovu bijelu, mekanu ruku.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Mustra taj Sub Maj 12, 2018 3:01 pm






XXII

Cijeli taj dan nisam razgovarao s njom, nisam mogao. Njezina blizina izazivala je u meni takvu mržnju prema njoj da sam se bojao sama sebe. Za ručkom me upita pred djecom kad putujem. Morao sam iduću sedmicu otputovati na skupštinu u kotar. Rekoh joj kada. Upita me da li mi šta treba za put. Nisam ništa odgovorio i šutke sam sjedio za stolom i isto tako sam šutke otišao u kabinet. U posljednje vrijeme ona nikad nije dolazila u moju sobu, osobito ne u to doba. Ležim u kabinetu i grizem se. Odjednom začujem poznati hod. I na pamet mi pade strašna, drska misao da ona, kao Urijeva žena, hoće da sakrije grijeh koji je već počinila i da stoga dolazi k meni u ovo neuobičajeno vrijeme. »Zar zbilja dolazi k meni?« — mislio sam osluškujući kako se približuju njeni koraci. Ako dolazi, onda sam, bit će tako, imao pravo. I u mojoj duši diže se neizreciva mržnja prema njoj. Koraci su sve bliži, bliži. Neće li proći mimo, u salon? Neće, vrata škripnuše, i na vratima se pojavljuje njena visoka, lijepa pojava, i na licu, u očima — plašljivost i dodvoravanje, koje ona želi prikriti, ali koje ja vidim i kojega znam značenje. Skoro se zaguših koliko sam zadržavao dah i, gledajući dalje u nju, mašim se doze za cigarete i počeh pušiti.
— Kakav je to red, dolazim k tebi da malo posjedim, a ti pušiš — i onda sjede tik do mene na divan naslonivši se na me.
Odmakoh se da je se ne dotaknem.
— Vidim da si nezadovoljan zato što ću svirati u nedjelju? — reče ona.
— Nimalo nisam nezadovoljan! — rekoh.
— Misliš da ne vidim?
— E, onda ti čestitam kad vidiš. Ja, međutim, ništa ne vidim, osim da se ti vladaš kao koketa...
— Ali, ako namjeravaš psovati kao kočijaš, ja odlazim.
— Odlazi, ali, znaj, ako ti ne držiš do porodične časti, ja, iako ne držim do tebe (neka te đavo nosi), držim do časti porodice.
— Ali šta je, šta je posrijedi?
— Nosi se, boga radi, nosi se!
Ili se pretvarala da ne shvaća šta je posrijedi ili doista nije shvaćala, tek, ona se uvrijedila i razljutila. Ustala je, ali nije otišla već se zaustavila nasred sobe.
— Ti si uistinu postao nemoguć — poče ona. — Imaš karakter uz koji ni anđeo ne bi mogao živjeti
— i, nastojeći, kao uvijek, da me rani što je moguće jače, ona me podsjeti na moj postupak prema sestri (to bijaše onaj slučaj sa sestrom kad sam bio strašno uzrujan i kad sam toliko toga grubog izgovorio sestri). Ona je znala da me to muči, i to mjesto je povrijedila. — Poslije toga me više uistinu ne možeš začuditi — reče ona.
»Da, uvrijeđen, ponižen, osramoćen i još okrivljen« — rekoh sebi i odjednom me obuze takva strašna mržnja prema njoj kakvu još nikada nisam osjetio.
Prvi put zaželjeh da fizički izrazim tu mržnju. Skočih i pođoh prema njoj: ali, tog istog trena kad

sam skočio, sjećam se, spoznah svoju mržnju i zapitah se da li je dobro prepustiti se tom osjećaju, i odmah odgovorih da je to dobro, da će je to uplašiti, i odmah, mjesto da se oduprem toj mržnji, počeh je čak raspaljivati i radovati se tome što ona sve jače i jače plamti u meni.
— Nosi se ili ću te ubiti! — zavikah pristupivši joj i uhvativši je za ruku. Svjesno sam pojačavao intonaciju mržnje u svome glasu dok sam to izgovarao. I bit će da sam bio strašan, jer se ona tako uplašila da nije imala snage da ode, već je samo izustila:
— Vasja, zašto ti, šta ti je?
— Odlazi! — zaurlah još glasnije. — Jedino me ti možeš ovako razbjesniti. Ne odgovaram za sebe.
Ne obuzdavajući bijesa, ja sam se opijao njime i želio sam da učinim još nešto neobično što bi pokazalo najviši stepen tog mog bijesa. Strašno sam želio da je tučem, ubijem, ali sam znao da to ne smijem, i zato sam, da ipak ne bih obuzdao svoj bijes, dohvatio sa stola pritiskivač i, zaviknuvši još jednom »odlazi«, bacio ga na pod pored nje. Pazio sam da je ne pogodim. Tada je ona pošla iz sobe, ali se zaustavila na vratima. I ja sam odmah, da je ona to još mogla vidjeti (to sam učinio zato da ona vidi), počeo kupiti sa stola različite stvari, svijećnjake, tintarnicu i bacati ih na pod vičući i dalje:
— Odlazi! Nosi se. Ne odgovaram za sebe! Ona je otišla — i ja sam se odmah umirio.
Jedan sat kasnije dođe dadilja i reče da je žena dobila živčani napad. Došao sam: ona je jecala, smijala se, ništa nije mogla govoriti i drhtala je cijelim tijelom. Nije se pretvarala, već je uistinu bila bolesna.
Pred zoru se umiri, i mi se pomirismo pod utjecajem tog osjećaja što ga nazivamo ljubavlju.
Kad sam joj to jutro poslije izmirenja priznao da sam bio ljubomoran na Truhačevskog, ona se nije nimalo zbunila i nasmijala se najprirodnije. Tako joj se čak, po njezinim riječima, čudna činila pomisao da bi mogla osjećati naklonost prema tom čovjeku.
— Zar može čestita žena prema takvu čovjeku osjećati išta drugo osim zadovoljstva od njegove glazbe? Ali, ako hoćeš, spremna sam da ga više nikada ne vidim, čak ni u nedjelju, iako su toliki pozvani. Napiši mu da sam bolesna, i gotovo. Samo je gadno da netko može pomisliti, u prvom redu on sam, da je opasan. A ja sam preponosna da bih mogla dopustiti da netko tako misli.
I ona nije lagala, ona je vjerovala u ono što je govorila; nadala se da će tim riječima izazvati u sebi prezir prema njemu i pomoću njih se zaštititi od njega, ali joj to nije uspjelo. Sve je bilo upereno protiv nje, osobito ta prokleta glazba. Na tom se i svršilo, a u nedjelju se okupiše gosti, i oni opet svirahu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Mustra taj Sub Maj 12, 2018 3:01 pm





XXIII

— Mislim da je suvišno reći da sam bio vrlo tašt: ako netko nije tašt u našem običnom životu, onda ne treba ni živjeti. I tako sam u nedjelju nastojao prirediti objed i glazbeno veče što je moguće ukusnije. Osobno sam nakupovao potrebne stvari za objed i pozvao goste.
Oko šest sati sabraše se gosti, i dođe i on u fraku s briljantnim dugmetima neugodna sjaja. Vladao se previše slobodno, na sve je odgovarao brzo i s osmijehom odobravanja i razumijevanja, znate, s onim osobitim izražajem koji govori da je sve ono što ste vi učinili ili rekli upravo očekivao. Sve što bijaše na njemu neprilično, sve sam to sad opažao s osobitim zadovoljstvom, jer me je to sve moralo umiriti i pokazati da je on za moju ženu bio čovjek na tako niskom stupnju na koji se, kako je ona sama govorila, ona nikad ne bi mogla spustiti. Sad više nisam smio dopustiti sebi da budem ljubomoran. Prvo i prvo, bijah izmučen od tih patnji i morao sam se odmoriti, u drugom redu, htio sam da vjerujem ženinim uvjeravanjima, i vjerovao sam. Ali, bez obzira na to što nisam bio ljubomoran, ipak sam bio neprirodan prema njemu dok nisu počeli svirati. Još sam jednako pratio njihove pokrete i poglede.
Ručak je bio kakvi su već ručkovi, dosadan, usiljen. Glazba je počela dosta rano. Oh, kako se sjećam svih potankosti te večeri; sjećam se kako je on donio violinu, otvorio kutiju, skinuo pokrivač, izvezen rukom neke žene, izvadio je i počeo udešavati. Sjećam se kako je žena sjela hinjenom ravnodušnošću pod kojom je, vidio sam, sakrivala veliku bojazan — uglavnom bojazan za svoje umijeće — kako je sjela, pretvarajući se za glasovir, i poče uobičajeno la na glasoviru, pizzicato violine, postavljanje nota. Sjećam se kako su oni zatim pogledali jedno drugo, promatrali goste koji su se smještali i zatim rekli nešto jedno drugom, i onda je počelo. Ona udari prvi akord. Njegovo lice postade ozbiljno, strogo, simpatično, i kao da osluškuje svoje zvuke, on prstima oprezno dotače strune i odgovori glasoviru. I počelo je...
On zašutje i nekoliko puta zaredom ispusti one svoje glasove. Htjede nastaviti, ali mu u nosu nešto zašišta, i opet zašuti.
— Svirali su Beethovenovu Kreutzerovu sonatu! Poznajete li prvi presto? Poznajete? — uzvikne on. — Uh! ... Strašna je to sonata. Pogotovo taj dio. Ali, uopće, glazba je nešto strašno. Šta je ona? Ja ne znam. Šta je glazba? Kako djeluje? I zašto djeluje tako kako djeluje? Kažu da glazba uznosi dušu. Glupost, laž! Ona djeluje, strašno djeluje, govorim o sebi, ali nimalo ne uznosi dušu. Ona je ni ne uznosi, ni ne ponizuje, već razdražuje. Kako da vam kažem? Glazba me prisiljava da zaboravim sebe, svoj pravi položaj, ona me dovodi u nekakav drugi, tuđi položaj; čini mi se da pod utjecajem glazbe osjećom ono što, zapravo, ne osjećam, shvaćam ono što ne shvaćam, mogu ono što ne mogu. Objašnjavam to time što glazba djeluje kao zijevanje, kao smijeh; nisam pospan, ali zijevam gledajući u nekoga koji zijeva; nemam se čemu smijati, ali se smijem slušajući srnijeh.
Ona, glazba, prenosi me, odjednom, neposredno, u isto onakvo duševno stanje u kakvu se nalazio onaj koji ju je skladao. Moja se duša slijevala s njegovom i, zajedno s njim, prelazim iz jednog stanja

u drugo, ali zašto to činim, ne znam. Onaj tko je skladao, recimo Kreutzerovu sonatu — Beethoven — dobro je znao zašto se nalazi u takvu stanju — to ga je stanje primoralo na izvjesne postupke, i zato je to stanje za njega imalo smisao, za mene nema nikakva. I zato glazba samo razdražuje, ne vodi ničemu. Eto, svira se vojnička koračnica, vojnici će stupati po taktu te koračnice, tu je glazba potrebna; sviraju za ples, plešem, glazba je potrebna, eto, otpjevaju misu, pričestim se, glazba je također potrebna, ali u ovom slučaju samo razdražuje, a toga što bi morao raditi u tom razdraženju, nema. I zato glazba tako strašno, tako užasno ponekad djeluje. U Kini o glazbi vodi brigu država. A tako i treba da bude. Zar se može dopustiti da svatko, tko želi, hipnotizira drugoga ili mnoge i zatim radi s njima šta želi? I, što je glavno, da takav hipnotizer bude bilo kakav nemoralan čovjek.
I u čije ruke je dopalo to strašno sredstvo! Na primjer, ta Kreutzerova sonata, prvi »presto«. Zar se smije svirati taj »presto« u salonu pred damama u dekolteu? Odsvira se, zatim se otplješće, i onda se jede sladoled i govori o najbeznačajnijoj spletki. Takvi se komadi mogu svirati samo u posebnim, svečanim, značajnim prilikama i onda kad je potrebno izvršiti neka važna djela koja odgovaraju toj glazbi. Treba odsvirati i onda učiniti ono što je pripremila ta glazba. A ovako izazivanje energije koja ne odgovara ni mjestu, ni dobu, i osjećaja koji se ni u čemu ne ispoljava, ne može a da ne djeluje pogubno. U najmanju ruku, ta je glazba na mene užasno djelovala; kao da su se preda mnom otkrili sasvim novi, činilo mi se, osjećaji, nove mogućnosti, za koje nisam znao dosada. Evo kako je to, ni približno nije tako kako sam prije mislio i živio, već evo kako je, kao da mi je nešto govorilo u duši. Sta je bilo to novo što sam doznao, nisam mogao shvatiti, ali me je vrlo radovala spoznaja da se nalazim u tom novom stanju. One iste osobe, među njima i ženu i njega, vidio sam u sasvim drugom svjetlu.
Poslije ovoga, oni su odsvirali divan, ali poznat, stari andante s otrcanim varijacijama i potpuno loš finale. Zatim su svirali na molbu gostiju jednu Ernstovu elegiju, i još neke komade. Sve je to bilo dobro, ali sve to nije na mene učinilo ni stoti dio onoga dojma koji je učinio prvi komad. Sve se to već odigravalo na pozadini onoga dojma koji je stvorio prvi komad. Cijelo veče sam bio raspoložen, veseo. Ni ženu nisam vidio takvu kakva je bila te večeri. Te blistave oči, ta ozbiljnost, značajan izraz, dok je svirala, i nekakva savršena raznježenost, blag, žalostan i blažen smiješak kad su završili. Sve sam to vidio, ali nisam to tumačio nikako drugačije nego da i ona osjeća isto što i ja, da su se pred njom, kao i preda mnom, otkrili, nekako iskrsli u sjećanju, novi neproživljeni osjećaji. Veče se završilo sjajno, i svi se razišli.
Znajući da moram otputovati za dva dana na skupštinu, Truhačevski je, opraštajući se, rekao da se nada da će i prilikom svog idućeg dolaska još jednom prirediti slično zadovoljstvo kao i današnje večeri. Iz toga sam mogao zaključiti da on ne misli da može posjetiti moju kuću za vrijeme moga izbivanja, i to mi je bilo drago. To je značilo da se više nećemo vidjeti, jer se neću vratiti do njegova odlaska.
Prvi put sam mu s iskrenim zadovoljstvom stisnuo ruku i zahvalio mu za užitak koji nam je priredio. On se također i sa ženom zauvijek oprostio. I njihov rastanak činio mi se potpuno prirodan i pristojan. Sve je bilo divno. I ja i žena bili smo vrlo zadovoljni tom večeri.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Mustra taj Sub Maj 12, 2018 3:02 pm





XXIV

— Nakon dva dana otputovah u kotar oprostivši se sa ženom u najboljem i najugodnijem raspoloženju. U kotaru je uvijek bilo posla preko glave, a bio je to osobit svijet u kome se odvijao sasvim osobit život. Dva dana sam po deset punih sati provodio u uredu. Drugi dan su mi u ured donijeli ženino pismo. Odmah sam ga pročitao. Pisala je o djeci, o ujaku, o dadilji, o kupovinama i, između ostalog, kao o nečemu najobičnijem, o tome kako je dolazio Truhačevski, donio obećane note i obećao da će opet svirati, ali da je ona odbila. Nisam se sjećao da je obećao donijeti note: činilo mi se da se on onda zauvijek oprostio, i zbog toga me je ovo neprijatno iznenadilo. Ali bijaše toliko posla da nisam imao vremena razmišljati o tome, i ja sam tek naveče, kad sam došao u stan, drugi put pročitao pismo. Osim što je pisala da je Truhačevski dolazio još jednom za moga izbivanja, cijeli ton pisma učinio mi se namješten. Bijesna zvijer ljubomore zaurla u svojoj jazbini i htjede izići, ali sam se bojao te zvijeri pa sam joj bržebolje zapriječio izlaz. »Kakav je gadan osjećaj ta ljubomora! — rekoh sebi. — šta može biti prirodnije od toga što ona piše?«
I legoh u krevet i počeh misliti o poslovima koji me sutra očekuju. Za vrijeme tih skupština, u drugom mjestu, nikad nisam mogao brzo zaspati, ali sam ovdje zaspao vrlo brzo. I kako to biva, znate, odjednom nekakav električni udar, i probudiš se. Tako sam se i ja probudio, i probudio sam se misleći na nju, na moju tjelesnu ljubav prema njoj, na Truhačevskog, i o tome da je između nje i njega sve svršeno. Užas i gnjev stegoše mi srce. Ali stadoh sebe urazumljivati. »Kakva glupost — govorio sam sebi — nema nikakvih razloga, ničega nema, niti je bilo. I kako mogu toliko ponižavati nju i sebe pomišljajući na takve strahote. Neka vrst najamnog violiniste, koji je poznat kao ništarija, a ovamo poštena žena, poštivana majka porodice, moja žena! Kakva besmislica!« — nametalo mi se s jedne strane. »Kako da se to ne dogodi?« — nametalo mi se s druge strane. Kako da se ne dogodi ono najjednostavnije i najshvatljivije zbog čega sam se oženio njome, upravo ono zbog čega sam živio s njom, što sam jedino tražio od nje i što su, prema tome, tražili drugi, a i taj glazbenik? On je čovjek neoženjen, zdrav (sjećam se kako je hrskao hrskavicu u kotletu i kako je žudno obuhvatio crvenim usnama čašu s vinom), ugojen, čist i ne baš bez principa, nego, očito s principima da treba iskoristi te užitke koji ti se nude. I povezani su glazbom, najprofinjenijom čulnom požudom. Šta ga može obuzdati? Ništa. Sve ga, naprotiv, privlači. A ona? Pa tko je ona? Ona je tajna, kakva je bila takva je i ostala. Ja je ne poznam. Poznam je samo kao životinju. A životinju ništa ne može, ne mora obuzdati.
Tek sad se sjetih njihova lica kad su one večeri, poslije Kreutzerove sonate, svirali neki strašan komad, ne sjećam se čiji, nekakav upravo do razvratnosti pohotan komad. »Kako sam mogao otputovati? — govorio sam sebi sjećajući se njihova lica. — Zar nije bilo jasno da se među njima sve odigralo te večeri? I zar nije bilo očito da te večeri ne samo da među njima nije bilo nikakve prepreke, već su oni, u prvom redu ona, bili nekako zastiđeni pošto se to desilo među njima?« Sjećam se kako se ona blago, žalosno i sretno smiješila brišući znoj s pocrvenjela lica kad sam pristupio glasoviru. Oni su već onda izbjegavali da gledaju jedno u drugo, i tek za večerom, kad joj je točio

vodu, oni su pogledali jedno u drugo i jedva primjetno se nasmiješili. S užasom se sjećam toga njihova pogleda s jedva primjetnim smiješkom što sam ga bio ulovio. »Da, sve je svršeno« — govorio mi je jedan glas i istovremeno mi je drugi glas govorio sasvim protivno: »To te je nešto obuzelo, to ne može biti« — govorio je taj drugi glas. Neprijatno mi je bilo ležati u tami, upalih šibicu, i bi mi nekako užasno u toj maloj sobici sa žutim tapetama. Zapalio sam cigaretu i, kao što uvijek kad se vrtiš u jednom te istom krugu nerješivih protuslovlja — pušiš, pušio sam cigaretu za cigaretom, kako bih obmanuo sebe i kako ne bih vidio protuslovlja.
Nisam zaspao svu noć, i u pet sati, zaključivši da više ne mogu ostati u toj napetosti i da moram odmah otputovati, ustadoh, probudih podvornika koji mi je bio dodijeljen i poslah ga po kola. Skupštini poslah bilješku da sam zbog hitnog posla pozvan u Moskvu; zato molim da me zamijeni jedan član. U osam sati sam sjeo u tarantas i otputovao.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Mustra taj Sub Maj 12, 2018 3:02 pm






XXV

Uđe kondukter i, primijetivši da naša svijeća dogorjeva, ugasi je ne stavljajući nove. Vani je svitalo. Pozdnišev je šutio, teško dišući cijelo vrijeme dok je kondukter bio u vagonu. On nastavi svoju priču istom kad kondukter iziđe i kad se u polu tamnu vagonu čulo samo zveckanje stakla jurećeg vagona i jednolično hrkanje pomoćnika. U polutami svitanja više ga uopće nisam vidio. Čuo sam samo njegov sve nemirniji i nemirniji patnički glas.
— Trebalo je prijeći trideset i pet vrsta u kolima i osam sati željeznicom. U kolima se bijaše divno voziti. Bijaše hladno, sunčano jesenje vrijeme. Znate, ono vrijeme kad na ulaštenoj cesti naplaci ostavljaju tragove. Ceste glatke, svjetlo jako i zrak svjež. Vožnja u tarantasu bila je ugodna. Kad je svanulo, i ja krenuh, bi mi lakše. Promatrajući konje, polja, prolaznike, zaboravljah kamo idem. Ponekad mi se činilo da se, jednostavno, vozim i da to što me je izazvalo uopće ne postoji. I bilo mi je ugodno predavati se zaboravu. Kad bih se sjetio kamo idem, rekao bih sebi: »Onda će se vidjeti, ne razmišljaj.« Na po puta se, povrh svega, zbio događaj koji me zadrža na putu i još više rastrese: tarantas se skrhao i trebalo ga je popraviti. Taj kvar je imao veliko značenje budući da sam zbog njega stigao u Moskvu ne u pet sati, kako sam računao, već u dvanaest sati, a kući — u jedan sat jer nisam ulovio brzi vlak pa sam morao putovati putničkim. Odlazak po kola, popravak, plaćanje, čaj u gostionici, razgovori s podvornikom, sve me je to još više rastreslo. Do sumraka je sve bilo spremno, i ja sam opet nastavio put, a po noći je bilo još ljepše putovati nego po danu. Na nebu bijaše mlađak, ponešto hladno, a uz to divna cesta, konji, veseli kočijaš, i ja sam putovao i uživao, gotovo ne misleći na ono što me čeka, ili sam, možda, upravo uživao što sam znao šta me čeka i opraštao ce s radostima života. Ali ta moja smirenost, sposobnost da prigušujem svoj osjećaj prestadoše s vožnjom na kolima, čim sam ušao u vagon, poče nešto sasvim drugo. Ta osmosatna vožnja u vagonu bijaše za me nešto užasno što neću zaboraviti cijeloga svog života. Ili stoga što sam, ušavši u vagon, već živo predstavio svoj dolazak, ili stoga što željeznica toliko uzbuđuje ljude, ali uglavnom, otkako sjedoh u vagon, više nisam mogao vladati svojom maštom, i ona je, neprekidno, neobično jasno, nizala slike što su raspaljivale moju ljubomoru, nizala ih jednu za drugom, jednu ciničniju od druge, i to sve o jednom te istom, o tome što se događa ondje za moga izbivanja, o tome kako me ona vara. Izgarao sam od bijesa, mržnje i nekakva osobita osjećaja — opijanja vlastitim poniženjem, promatrao sam te slike i nisam se mogao otrgnuti od njih; nisam mogao ne gledati u njih, nisam ih mogao izbrisati, nisam mogao da ih ne izazivam. Osim toga, što sam više promatrao te slike svoje uobrazilje, to sam više vjerovao u njihovo postojanje. Jasnoća s kojom su slike iskrsavale preda mnom kao da je dokazivala da je ono što sam vidio u mašti bilo stvarnost. Nekakav đavo, nekako protiv moje volje, izmišljao je i došaptavao mi najužasnije misli. Sjetio sam se davnašnjeg razgovora s bratom Truhačevskog, i ja sam u nekakvu oduševljenju kidao svoje srce tim razgovorom dovodeći ga u vezu s Truhačevskim i mojom ženom.
To je bilo vrlo davno, ali sam se sjetio toga. Brat Truhačevskog, sjećam se, jednom, na pitanje o

tome da li posjećuje javne kuće, odgovorio je da pristojan čovjek neće nikada otići onamo gdje se može zaraziti i gdje je, osim toga, prljavo i gadno, kad može uvijek naći pristojnu ženu. I eto, on, njegov brat, našao je moju ženu. »Istina, ona nije više u cvijetu mladosti, nema jednog zuba na desnoj strani i ponešto je podebela — zamišljao sam kako je on mislio — ali šta se može, treba iskoristiti ono što jest.« — »Pa da, on joj čini milost što je uzima za svoju ljubavnicu — govorio sam sebi. — Osim toga, ona nije opasna.« — »Ne, to je nemoguće! Na šta ja pomišljam! — užasnut, govorio sam sebi. — Nema ništa, ništa slično. I nema čak nikakvih razloga da zamišljam nešto slično. Zar mi ona nije rekla da je ponizuje i pomisao da mogu biti ljubomoran na nj? Ali ona laže, neprekidno laže!« — uzvikivao sam. — I počelo je opet... U mome vagonu bijaše svega dvoje putnika — starica s mužem, oboje vrlo nerazgovorljivi, a i oni iziđoše na nekoj stanici, i ja ostadoh sam.
Ponašao sam se kao zvijer u krletki: čas sam naglo ustajao, prilazio prozorima, čas teturajući hodao, kao da ću time povećati brzinu vlaka; ali se vagon, sa svim svojim klupama i prozorima, tresao upravo kao i ovaj naš...
I Pozdnišev naglo ustade i korakne nekoliko puta i opet sjedne.
— Oh, bojim se, bojim se željezničkih vagona, užas me obuzima. Da, užas je to! — nastavi on — govoreći sam sebi. »Mislit ću o drugom. Eto, recimo, o vlasniku gostione kod koga sam popio čaj.« Ali, u taj tren, u očima mašte pojavljuje se podvornik dugačke brade i njegov unuk — dječak istih godina kao i moj Vasja. Moj Vasja! On će vidjeti kako glazbenik cjeliva njegovu majku. Šta će se odigrati u njegovoj jadnoj duši? šta je nju briga! Ona voli... I opet je počelo ono isto. Ne, ne... Eto, mislit ću o pregledu bolnice. Kako se juče onaj bolesnik tužio na liječnika. A liječnik ima brkove kao Truhačevski. I kako je on brzo... oni su me oboje varali kad je on rekao da odlazi. I opet je počelo. Sve o čemu god sam mislio bijaše povezano s njim. Užasno sam patio. Patio sam najviše zbog neizvjesnosti, zbog sumnje, zbog odvojenosti, zbog toga što ne znam moram li je voljeti ili mrziti. Patnje su bile tako strašne da sam, sjećam se, došao na misao, koja mi se vrlo svidjela, da iziđem na prugu, legnem na tračnice pod vlak i skončam. Onda se, u najmanju ruku, ne bih više kolebao, ne bih sumnjao. Jedino što me je spriječilo da to učinim bijaše žaljenje sama sebe, koje je odmah izazivalo mržnju na nju. Prema njemu sam gajio neki neobičan osjećaj — mržnju i saznanje o svome poniženju i njegovoj pobjedi, ali prema njoj strašnu mržnju. »Ne smijem ubiti sebe i nju poštedjeti; treba da i ona bar malo pati kako bi bar shvatila da sam ja patio« — govorio sam sebi. Izlazio sam na svim stanicama da bih se rastresao. Na jednoj stanici sam u bifeu primijetio da drugi piju i odmah sam i sam popio malo votke. Pored mene je stajao neki Židov i također pio. On se raspričao, i ja, samo da ne ostanem sam u svome vagonu, pođoh s njim u njegov vagon trećega razreda, prljav, zadimljen i popljuvan ljuskama od sjemenki. Ondje sam sjeo pored njega, i on je mnogo štošta brbljao i pričao o različitim događajima. Slušao sam ga, ali nisam mogao razumjeti šta govori zato što sam i dalje bio zaokupljen svojim mislima. On je to primijetio i pokušao obratiti pažnju na sebe; onda sam ustao i ponovo se vratio u svoj vagon. »Treba razmisliti — govorio sam sebi — je li istina to što mislim i ima li razloga da se mučim.« Sjeo sam želeći da mirno razmišljam, ali je odmah, mjesto mirnog razmišljanja, počelo ono isto: mjesto rasuđivanja — slike i predstave. »Koliko sam se puta tako mučio — govorio sam sebi (sjećao sam se prijašnjih sličnih napada ljubomore) — i kasnije se pokazalo da nije ništa bilo. Tako ću je i sada, možda čak i zasigurno, naći kako mirno spava; probudit će se, obradovat će mi se, i po riječima, i po pogledu, osjetit ću da ništa nije bilo i da je sve to glupost. O, kako bi to bilo lijepo!« — »Ali ne, to se prečesto događalo, i sad neće biti tako« — govorio mi je neki glas, i opet je počinjalo iznova. Evo u čemu je kazna! Ne bih mladića odveo u sifilističku bolnicu kako bih ga oslobodio požude za ženom, već u svoju dušu da pogleda te đavole koji je razdiru! Ta bilo je užasno to što sam priznavao sebi neospornu, potpunu vlast nad njezinim

tijelom, kao da je to bilo moje tijelo, i istovremeno sam osjećao da tim tijelom ne mogu vladati, da ono nije moje i da ona može njime raspolagati kako hoće, a ona hoće da raspolaže njime onako kako ja neću. I ništa ne mogu učiniti ni njemu, ni njoj. On će, kao Vanjka-ključar pred vješalima, otpjevati pjesmicu o tome kako su padali poljupci po šećernim ustima i slično. I s njim uvis. A njoj mogu još manje učiniti. Ako i nije počinila, ali hoće, a ja znam da hoće, to je još gore: bolje bi bilo da je učinila, pa da znam, pa da nestane te neizvjesnosti. Ne bih mogao reći šta sam htio. Htio sam da ona ne želi ono što je morala željeti. To bijaše potpuno ludo.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Mustra taj Sub Maj 12, 2018 3:02 pm







XXVI

— Na pretposljednjoj stanici kad je kondukter došao da pokupi karte, ja sam, sakupivši svoje stvari, izišao u pregradak s kočnicom i spoznaja da je odluka blizu još me je više uzbudila. Postalo mi je hladno, i vilice su mi počele drhtati tako da su mi zubi cvokotali. Nesvjesno sam s gomilom izišao iz kolodvora, uzeo kočiju, sjeo i odvezao se. Vozio sam se ne misleći ni na što, promatrajući rijetke prolaznike i čuvare i sjene, što su ih bacale svjetiljke i moja kola, čas sprijeda, čas otraga. Prevalivši pola vrste, posta mi hladno nogama i sjetih se da sam u vagonu skinuo vunene čarape i položio ih na torbu. Gdje je torba? Je li tu? Tu je! A gdje je košara. Sjetim se da sam potpuno zaboravio na prtljag, ali, sjetivši se i izvadivši potvrdu, zaključili da se ne isplati vraćati po njega i produžih vožnju.
Koliko se god sada nastojim sjetiti, nikako se ne mogu sjetiti mog ondašnjeg stanja: šta sam mislio, šta sam htio — ništa ne znam. Sjećam se samo da sam bio svjestan da se sprema nešto strašno i vrlo važno u mome životu. Je li se taj važni događaj zbio zbog toga što sam tako mislio ili što sam to predosjećao — ne znam. Možda su i zbog onoga što se poslije toga desilo svi prethodni trenuci u mom sjećanju mračno osjenčani. Dovezao sam se do ulaza. Bijaše jedan sat. Nekoliko fijakerista stajalo je pred ulazom nadajući se mušterijama zbog osvijetljenih prozora (u našem stanu bili su osvijetljeni prozori u salonu i u sobi za primanje). Ne razmišljajući o tome zašto su još tako kasno osvijetljeni naši prozori, ja sam se, još jednako očekujući nešto strašno, popeo uza stepenice i pozvonio. Otvori mi lakaj, čestiti, vrijedni i vrlo glupi Jegor. Prvo što mi je palo u oči bijaše njegova kabanica obješena na vješalici u predsoblju s drugom odjećom. Morao sam se začuditi, ali se nisam začudio, baš kao da sam to očekivao. »Dakle je tako« — rekoh sebi. Kad upitah Jegora tko je ovdje, i on spomenuo Truhačevskog, pitam ga ima li još tko. On reče:
— Nitko!
Sjećam se kako mi je odgovorio intonirajući tako kao da me želi obradovati i razbiti sumnju da je tu još netko. »Nitko. Tako je, tako!« — kao da sam govorio sebi.
— A djeca?
— Hvala bogu, zdrava su. Odavno spavaju.
Gubio sam dah i nisam mogao zaustaviti drhtanje vilice. »Dakle, nije onako kako sam mislio: mislim — nesreća, a ispade sve dobro, po starom. Ali sad zacijelo nije po starom, nego je tu sve ono što sam sebi predstavljao i mislio, što sam samo sebi predstavljao, sve je sad tu u stvarnosti. Tu je sad sve to ...«
Umalo da nisam zajecao, ali odmah mi đavo došapne: »Samo plači, predaj se sentimentalnosti, a oni će se mirno rastati, dokaza neće biti, i ti ćeš vječno sumnjati i mučiti se.« I odmah nestade žaljenja samog sebe i pojavi se čudan osjećaj — nećete vjerovati, osjećaj radosti što će se sada svršiti moja muka, što sad mogu kazniti nju, mogu se osloboditi nje, što mogu dati maha svojoj mržnji. I dao sam maha mržnji — postadoh zvijer, opaka i lukava zvijer.
— Nemoj, nemoj — rekoh Jegor u koji je htio ući u gostinsku sobu — znaš što: uzmi što prije

fijakeristu: evo ti potvrde, podigni stvari. Odlazi!
On krene hodnikom po svoj ogrtač. Bojeći se da ih ne uplaši, otpratih ga do njegove sobice i pričekah da se obuče. U gostinjskoj sobi, od koje su me dijelile dvije sobe, čuo sam govor i zveket noževa i tanjura. Jeli su i nisu čuli zvonce. »Samo da sad ne iziđu«, mislio sam. Jegor obuče svoj kaput s astrahanskim krznom i iziđe. Pustih ga napolje i zatvorih za njim vrata, i bi mi neprijatno kad osjetih da sam sam i da sad moram nešto učiniti. Šta — još nisam znao. Znao sam samo da je sad sve svršeno, da nema nikakve sumnje u njezinu nevinost i da ću je sad kazniti i prekinuti odnose s njom.
Prije sam se još kolebao, govorio sebi: »Možda to nije istina, možda se varam; sad više nije tako. Sve je zauvijek odlučeno. Bez mog znanja, sama s njim, noću! To je već potpuno zaboravljanje svega! Ili još gore: proračunata smjelost, drskost pri prestupku, drskost koja bi mogla služiti kao dokaz nevinosti. Sve je jasno. Nema sumnje. Bojao sam se samo da ne pobjegnu, ne izmisle novu varku i tako me liše očevidnih dokaza i prilike da izvršim kaznu. I, u namjeri da ih što prije iznenadim, pođoh na prstima prema salonu u kojemu su sjedili, ne kroz gostinjsku, već hodnikom i kroz dječju sobu.
U prvoj dječjoj sobi dječaci su spavali. U drugoj dječjoj sobi dadilja se promeškoljila, umalo se nije probudila, i ja sam zamišljao šta bi ona pomislila kad bi sve doznala, i tako se ražalih nad samim sobom pri toj pomisli da ne mogah zadržati suze pa kako ne bih probudio djecu, istrčah na prstima u hodnik i odoh u svoj kabinet, legoh na svoj divan i zaplakah.
»Ja — častan čovjek, ja, sin takvih roditelja, ja—koji sam cio život maštao o sreći porodičnog života, ja — muškarac koji je nikada nisam iznevjerio... I evo! Petero djece imamo, i ona grli jednog glazbenika zato što ima crvene usne! Ne, ona nije čovjek! To je kuja, gadna kuja! Tik uz sobu djece prema kojoj je hinila ljubav cijelog svog života. I onda pisati ono što je pisala. I tako brzo se baciti oko vrata! A šta ja znam? Možda je to tako bilo cijelo vrijeme. Možda je ona s lakejima izrodila svu djecu koju smatraju za moju. I sutra bih došao, a ona bi me dočekala, onako počešljana, onakva stasa i nehajnih, gracioznih kretnji (vidio sam pred sobom cijelo njeno privlačno mrsko lice), i ta zvijer ljubomore vječno bi sjedila u mome srcu i razdirala ga. Sta će pomisliti dadilja. Jegor. I nesretna Lizočka! Ona je već shvaćala to. I ta brzina! To pretvaranje! I ta životinjska pohota koju tako dobro poznam« — govorio sam sebi.
Htio sam ustati, ali nisam mogao. Srce je tako tuklo da se ne mogah držati na nogama. Udarit će me kap. Ona će me ubiti. Ona to i želi. šta je njoj ubiti? Ali, nećeš, to bi bilo previše dobro za nju, i ja joj neću dati to zadovoljstvo. Eto, ja sjedim, a oni ondje jedu i smiju se i... Da, bez obzira na to što više nije potpuno svježa, ona mu se nije gadila: ipak nije bila loša, a što je glavno, u najmanju ruku, nije tako opasna po njegovo dragocjeno zdravlje. »I što je nisam onda zadavio« — rekoh sebi sjetivši se onog trenutka kad sam je prije tjedan dana gurao iz kabineta i zatim bacao stvari. Živo sam se sjetio toga stanja u kojemu sam se onda nalazio; ali ne samo da sam se sjetio, već sam osjetio istu onakvu potrebu da tučem i uništavam kako sam to osjećao onda. Sjećam se kako sam htio učiniti bilo šta, i sve misli, osim onih koje su bile potrebne za taj čin, nestale su iz moje glave. Našao sam se u onom stanju zvijeri ili čovjeka koje izaziva opasnost pod utjecajem fizičkog uzbuđenja, u stanju kad čovjek postupa točno, bez žurbe, ali ne gubeći ni časa, imajući pred sobom samo jedan određeni cilj.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Mustra taj Sub Maj 12, 2018 3:02 pm





XXVII

Prvo što sam učinio bilo je da sam skinuo čizme i, ostavši u čarapama, prišao zidu na kojemu su, iznad divana, visile puške i bodeži, i uzeh kriv, neobično oštar damaški bodež, koji nikad nije bio upotrebljavan. Izvukoh ga iz korica. Korice su, sjećam se, pale za divan, i sjećam se da sam rekao sebi: »Treba ih poslije potražiti, inače će se izgubiti.« Zatim sam skinuo ogrtač koji sam cijelo vrijeme imao na sebi i, oprezno koracajući, samo u čarapama, uputih se onamo.
I došuljavši se tiho, naglo otvorih vrata.
Sjećam se izražaja njihovih lica. Sjećam se tog izražaja zato što je taj izražaj u meni izazvao mučnu radost. To bijaše izražaj užasa. To sam upravo i želio. Nikada neću zaboraviti izražaj golema užasa koji je u prvi trenutak izbio na njihovim licima kad me spaziše. On je sjedio, čini mi se, za stolom, ali kad je opazio ili začuo mene, skočio je na noge i naslonio se leđima na ormar. Na njegovu licu je bio jedino potpuno jasan izražaj užasa. Na njezinu licu bio je taj isti izražaj užasa, ali istovremeno i neki drugi. Da je bio samo onaj prvi, možda se ne bi desilo ono što se desilo; ali u izražaju njena lica bijaše, u najmanju ruku se meni tako učinilo toga trena, bijaše još ogorčenje, nezadovoljstvo zbog toga što bijaše prekinut njen ljubavni zanos i njena sreća koju je doživljavala uz njega. Kao da joj nije bilo potrebno ništa drugo nego da sada ne smetaju njezinoj sreći. Ovi izražaji samo su se za trenutak zadržali na njihovim licima. Izražaj užasa na njegovu licu bio je odmah zamijenjen izražajem pitanja: može li se lagati ili ne može? Ako se može, treba odmah početi. Ako se ne može, onda će početi nešto drugo. Ali šta? On ju je ispitivački pogledao. Na njezinu licu izražaj gnjeva i ogorčenja bio je zamijenjen, činilo mi se, kad je pogledala u njega, strepnjom za njega.
Jedan trenutak sam stajao na vratima držeći bodež za leđima. U taj se tren on osmjehnu i poče upravo smiješno-ravnodušnim tonom:
— Mi smo malo svirali...
— Nisam se nadala — istovremeno poče ona potčinjavajući se njegovu tonu.
Ali ni jedno ni drugo ne dovršiše: obuze me onaj isti bijes koji sam osjetio prije tjedan dana. Opet sam osjetio tu potrebu da uništavam, da nanosim bol i da uživam u bijesu, i predah mu se.
Oboje ne dovršiše. Počelo je ono čega se on bojao, što je odjednom uništavalo sve što su oni govorili. Pojurio sam prema njoj, još jednako skrivajući bodež kako me on ne bi spriječio da je udarim sa strane pod grudi. Izabrao sam to mjesto još prije. U taj tren kad sam pojurio prema njoj, on primijeti i, što nikada nisam očekivao od njega, uhvati me za ruku i za viče:
— Priberite se, šta vam je! U pomoć!
Istrgoh ruku i šutke se okrenuh prema njemu. Njegove oči susretoše se s mojima, on odjednom problijedi kao platno, sve do usnica, oči mu nekako osobito zasjaše i, što također nisam očekivao, kliznu pod klavir pa kroz vrata. Htjedoh pojuriti za njim, ali na lijevoj ruci osjetih teret. To bijaše ona. Pokušah se otrgnuti. Ona se još jače objesi i ne puštaše me. Ta neočekivana smetnja, taj teret i njen odvratni doticaj još me više raspališe. Osjećao sam da me je bijes potpuno obuzeo i da sam

sigurno strašan, i to me je radovalo. Zamahnuh svom snagom lijevom rukom i laktom je pogodih pravo u lice. Ona zavikne i ispusti moju ruku. Htjedoh trčati za njim, ali se sjetih da bi bilo smiješno trčati u čarapama za ljubavnikom svoje žene, a ja nisam htio biti smiješan, već htjedoh biti strašan. Bez obzira na strašno bjesnilo koje me je obuzimalo, uvijek sam znao kakav dojam izazivam kod drugih, i taj dojam je čak djelomično upravljao mnome. Okrenuh se prema njoj. Ona bijaše pala na otoman i, pritišćući rukama oči koje sam joj bio povrijedio, gledaše u mene. Na njenu licu odražavahu se strah i mržnja prema meni, prema neprijatelju, kao kod štakora kad diže mišolovku u koju se ulovio. Bar ja nisam ništa opažao na njoj, osim toga straha i mržnje prema meni. To bijaše onaj isti strah i mržnja prema meni koji su sigurno bili izazvani ljubavlju prema drugome. Ali još bi se, možda, i suspregao i ne bih učinio ono što sam učinio da je ona šutjela. Ali je ona odjednom počela govoriti i hvatati me za ruku u kojoj bijaše bodež.
— Priberi se! Šta ti je? Šta ti je? Ništa nije bilo, ništa, ništa ... Kunem se!
Još bih i oklijevao, ali te posljednje riječi po kojima sam zaključio obratno, tj. da se dogodilo sve, tražile su odgovor. I odgovor je morao odgovarati tome raspoloženju u kojemu sam se našao, koje je prelazilo u crescendo i koje se moralo i dalje neprestano povećavati. Bijes također ima svoje zakone.
— Ne laži, mrcino! — zaurlam i lijevom je rukom uhvatim za ruku, ali se ona istrgne.
A onda, ne ispuštajući bodež, uhvatim je lijevom rukom za grlo, srušim je nauznak i počnem gušiti. Kako joj vrat bijaše tvrd... Ona se objema rukama prihvatila za moje ruke, odmičući ih od grla, i ja, kao da sam upravo to čekao, udarih je bodežom iz sve snage u lijevu stranu, pod rebra.
Kad ljudi kažu da u napadu bijesa ne znaju što rade — to je besmislica, laž. Sve sam znao i ni na trenutak nisam gubio svijest, što sam jače raspirivao u sebi taj bijes, to je jače u meni plamtjelo svjetlo svijesti, uz koje nisam mogao a da ne vidim sve ono što sam radio. Svaki trenutak sam znao šta radim. Ne mogu reći da sam znao unaprijed što ću uraditi, ali, taj trenutak dok sam radio, čak, čini mi se, nešto prije, znao sam šta radim, vjerojatno zbog toga da bih se mogao pokajati, da bih mogao sebi reći kako se mogu obuzdati. Znao sam da udaram pod rebra i da će bodež ući. U taj trenutak dok sam to radio znao sam da radim nešto strašno, nešto što nikada nisam radio i što će imati užasne posljedice. Ali to saznanje je bljesnulo kao munja, i za saznanjem je slijedio čin. I čin mi je u svijesti bio neobično jasan. Čuo sam i sjećam se kratkotrajnog otpora steznika i još nečeg i zatim prodiranje noža u mekotu. Ona se uhvatila rukama za bodež, izranila ih, ali ga nije zadržala. Mnogo kasnije, u zatvoru, pošto se u meni izvršio duševni preobražaj, mislio sam o tim trenucima, sjećao se onog čega sam se mogao sjetiti, i razmišljao. Sjećam se trenutka, samo jednog trenutka, koji je prethodio tome činu i u kome sam došao do strašne spoznaje da ubijam i da sam ubio jednu ženu, jednu nezaštićenu ženu, svoju ženu. Sjećam se užasa te spoznaje, i stoga vjerujem, i čak se nejasno sjećam da sam bodež, zarinuvši ga, odmah izvukao želeći popraviti učinjeno i spriječiti ono što neminovno slijedi. Trenutak sam stajao nepomično očekujući šta će se dogoditi, može li se šta popraviti. Ona skoči na noge, zaviče:
— Dadiljo, ubi me!
Dadilja koja je već bila čula buku stajaše na vratima. Ja sam još jednako stajao, očekujući i ne vjerujući. Ali odjednom ispod njena steznika šiknu krv. Istom tada shvatih da se ništa ne može popraviti, i odmah zaključih da nije ni potrebno, da upravo to i želim, i da sam zapravo to i morao učiniti. Sačekah da se ona sruši, i da dadilja s uzvikom »Gospode!« pritrči k njoj, i tada istom odbacih bodež i izađoh iz sobe.
»Ne treba se uzrujavati, treba znati šta radim«, rekoh sebi ne pogledavši ni nju ni dadilju. Dadilja je vikala, zvala djevojku. Prošao sam hodnikom i, poslavši djevojku, uputio se u svoju sobu. šta treba

sad učiniti? upitao sam se i odmah shvatio šta. Ušavši u kabinet, smjesta pristupih zidu, skidoh s njega revolver, pregledah ga — bijaše nabijen — i položih ga na sto. Zatim izvukoh korice iza divana i sjedoh na divan.
Dugo sam tako sjedio. Ništa nisam mislio, ničeg se nisam sjećao. Čuo sam da su se ondje nešto komešali. Čuo sam kako se dovezao netko, pa onda još netko. Zatim sam čuo i vidio kako je Jegor moju dopremljenu košaru unio u kabinet. Kao da to bijaše nekom potrebno!
— Jesi li čuo šta se dogodilo? — rekoh. — Reci pazikući da obavijesti policiju. — On ništa ne reče i ode. Ustadoh, zaključah vrata i, izvadivši cigarete i šibice, stadoh pušiti. Ne ispuših cigaretu, kad me obuze i srva san. Spavao sam, vjerojatno, dva sata. Sjećam se, sanjao sam da živimo u slozi, da smo se bili posvadili, ali se mirimo, i da nam nešto pomalo smeta, ali da ipak živimo u slozi! Probudi me kucanje na vratima. »To je policija — pomislih budeći se. — Pa ja sam ubio, čini mi se. A možda je to ona, i možda se nije ništa dogodilo?« Ponovo zakucaše na vratima. Ništa nisam odgovarao tražeći odgovor na pitanje: Je li se ono dogodilo ili nije? Jest, dogodilo se. Sjetih se otpora steznika i prodiranja noža, i trnci mi prođoše leđima. »Jest, dogodilo se! Ali sad moram i sebe«, rekoh sebi. Ali sam govorio to i znao da se neću ubiti. Ipak sam ustao i ponovo uzeo revolver. Ali, začudo: sjećam se kako sam prije mnogo puta bio pred samoubistvom, kao onoga dana na željeznici kad mi se to učinilo lagano, lagano baš zato što sam mislio kako ću je time zaprepastiti. Sada, ne samo da se nipošto nisam mogao ubiti, nego nisam mogao ni pomisliti na to. »Zašto bih ja to učinio?« pitao sam se, i odgovora nije bilo. Ponovo zakucaše na vratima. »Prije treba vidjeti tko kuca. Još ću imati vremena.« Odložih revolver i pokrih ga novinama. Pristupih vratima i povukoh rezu. To je bila ženina sestra, dobrodušna, glupa udovica.
— Vasja! šta je to? — reče ona i njoj potekoše suze, koje je vazda imala spremne.
— Šta želiš? — grubo upitah. Vidio sam da nije bilo nimalo potrebno ni razložno biti prema njoj grub, ali nisam mogao naći nikakva druga tona.
— Vasja, ona umire! Ivan Fjodorovič je rekao. — Ivan Fjodorovič bijaše liječnik, njen liječnik, savjetnik.
— Zar je on ovdje! — upitah i ponovo iskrsnu u meni sva mržnja prema njoj. — Pa šta onda?
— Vasja, hajde k njoj! Ah, kako je to užasno! — reče ona.
»Da odem k njoj?« postavih sebi pitanje. I odmah odgovorih da treba otići k njoj, da se, vjerojatno, tako uvijek postupa, da muž koji, kao ja, ubija ženu, mora neizostavno otići k njoj. »Ako se tako postupa, moram ići« rekoh sebi. »Ako bude potrebno, još imam vremena«, pomislih ja o svojoj namjeri da se ustrijelim, i pođoh za njom. »Sad će biti riječi, grimasa, ali im se neću podati«, rekoh sebi.
— Čekaj — rekoh sestri — glupo je ići bez čizama, daj da bar obujem popuče.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Mustra taj Sub Maj 12, 2018 3:03 pm




XXVIII

— Čudno! Opet, kad sam izišao iz sobe i krenuo kroz poznate sobe, opet se u meni javila nada da se ništa nije dogodilo, ali smrad tih liječničkih gadarija — jodoforma, karbola — prenerazi me. Nije tako, ipak se sve to dogodilo. Prolazeći hodnikom mimo dječju sobu, ugledah Lizanjku. Gledaše me uplašenim očima. Činilo mi se čak da je tu bilo sve petero djece i da su sva gledala u mene. Priđoh vratima, i sobarica mi otvori iznutra i iziđe. Prvo što mi je palo u oči bijaše njezina svjetlosiva haljina na stolici, sva crna od krvi. Na našem dvostrukom krevetu, zapravo baš u mojoj postelji — k njoj je bilo lakše prići — ležaše ona uzdignutih koljena. Ležala je dosta koso, na samim jastucima, raskopčane bluze. Na ranu bijaše nešto stavljeno. U sobi vladaše težak zadah jodoforma. Najprije i najviše me je iznenadilo njeno lice, otečeno i plavo po tim otocima, na dijelu nosa i pod okom. Bijahu to posljedice moga udarca laktom kad je htjela da me zadrži. Ne bijaše nikakve ljepote, već sam u njoj vidio nešto gadno. Zaustavih se na pragu.
— Pristupi, pristupi joj — govorila mi je sestra. »Pa da, sigurno hoće da se pokaje«, pomislih.
»Da joj oprostim? Svakako, ona umire, i može joj se oprostiti« — mislio sam nastojeći da budem velikodušan. Priđoh sasvim blizu. Ona s mukom podiže na me oči, od kojih jedno bijaše podbuhlo, i s naporom, zapinjući u govoru, kaza:
— Postigao si svoje, ubio si... — I na njenu licu, unatoč fizičkim patnjama, hladna životinjska mržnja. — Djecu... ipak tebi... neću dati... Ona (njena sestra) će ih uzeti.
O tome, što je bilo za mene glavno, o svojoj krivici, nevjeri, kao da je mislila da ne vrijedi govoriti.
— Da... uživaj u tome šta si učinio — reče ona gledajući na vrata i zajeca. Na vratima stajaše sestra s djecom.
— Eto šta si učinio.
Pogledah djecu, nju, otečena i izbijena lica, i prvi put zaboravih na sebe, na svoje pravo, na svoj ponos, prvi put ugledah u njoj čovjeka. I tako mi se ništavnim učinilo ono što me je vrijeđalo — sva moja ljubomora, a tako značajno ono šta sam učinio da sam htio kleknuti, položiti lice na njenu ruku i reći: »Oprosti«, ali se ne usudih.
Ona zašutje, zatvori oči nemajući, očito, snage da dalje govori. Zatim njeno izranjeno lice zadrhta i namršti se. Ona me malko odgurnu.
— Zašto se sve to dogodilo? Zašto?
— Oprosti mi — rekoh.
— Oprosti? Sve je to glupost... Samo da ne umrem! ... — uzvikne ona, pridigne se i grozničavo sjajne oči upilji u mene. — Da, ti si postigao svoje!... Mrzim!... Eh! Ah! — očito u bunilu, plašeći se nečeg, vikaše ona. — Eto, ubij, ubij, ne bojim se... Samo sve, sve, i njega. Ode, ode!
Bunilo je neprekidno trajalo. Nije poznavala nikoga. Umrla je istog dana pred podne. Mene su prije toga, u osam sati, odveli u kvart i odatle u zatvor. I ondje sam, odsjedivši jedanaest mjeseci,

očekujući suđenje, razmislio o sebi i svojoj prošlosti i shvatio je. Počeo sam shvaćati već treći dan: trećeg dana su me vodili onamo...
I on htjede nešto reći ali, nemajući snage da zadrži jecanje, zastade. Sakupivši snage, on nastavi:
— Počeo sam shvaćati istom onda kad sam je vidio u lijesu... On zajeca, ali odmah žurno nastavi.
— Tek onda kad sam ugledao njeno mrtvačko lice, shvatih sve šta sam učinio. Shvatih da sam je ubio ja, ja, da sam ja skrivio što je ona — živa, pokretljiva, topla, sad postala nepomična, voštana, hladna, i da se to ne može popraviti nikada, nigdje, ničim. Onaj tko nije proživio ne može to shvatiti... Uh! Uh! Uh! — uzviknu on nekoliko puta i zašutje.
Dugo smo sjedili šuteći. On je jecao i tresao se preda mnom šuteći.
— Pa, oprostite... — On se odvrati od mene i, prilegavši na klupu, pokri se svojim pledom. Na stanici gdje sam morao izići — to je bilo u osam sati izjutra — pristupih mu da se oprostim. Je li spavao ili se pretvarao, uglavnom, nije se micao. Dotakoh ga se rukom. On se otkri, i bilo je jasno da nije spavao.
— Zbogom — rekoh pruživši mu ruku. On mi pruži ruku i blago se osmjehnu, tako žalosno da bih najradije zaplakao.
— Pa, oprostite — ponovi on tu riječ kojom je završio svoje pripovijedanje.

(1887—1889)

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Lav Nikolajevič Tolstoj

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu