Thomas Bernhard - Hladnoća. Izolacija

Njegovim smještanjem u lječilište za plućne bolesti Grafenhof završava treći dio memoara iz mladosti Thomasa Bernharda, te počinje novo poglavlje pripovijesti o životu i patnji tog osamnaestogodišnjaka. Zbog “sjene” na plućima osuđen je na izolirani svijet sanatorija, iz kojega nije tako lako izaći. Prepušten na milost i nemilost liječnicima, medicinskom osoblju i supacijentima, bori se s najproturječnijim osjećajima. Suočen isključivo s beznađem, stalno se koleba između apsolutne prilagodbe i otpora

Svaka se bolest može nazvati duševnom bolešću.

Novalis



S takozvanom sjenom na moja pluća ponovno je pala sjena i na moju egzistenciju. Grafenhof je bila riječ koja je tjerala strah u kosti, a u njemu su apsolutno i s punim imunitetom vladali primarijus, njegov asistent i asistent asistenta te za mladog čovjeka poput mene užasni uvjeti državnog lječilišta za plućne bolesti. Tražeći pomoć, tu sam bio suočen jedino s beznađem, to su pokazali već prvi trenuci, prvi sati, još neizmjernije prvi dani. Stanje pacijenata nije se popravljalo, s vremenom se samo pogoršavalo, kao i moje vlastito. Bojao sam se da ću morati ići istim putem kao i oni koji su prije mene upućeni u Grafenhof, na kojima nisam mogao vidjeti ništa osim zdvojnosti njihova stanja, na kojima nisam mogao konstatirati ništa osim propadanja. Na svom prvom putu u kapelicu, u kojoj se svakodnevno služila misa, imao sam prilike pročitati tucet osmrtnica na zidovima, lakonskih tekstova o onima koji su proteklih tjedana umrli, a koji su, pomislio sam, još doskora poput mene hodali ovim visokim hladnim hodnicima. U svojim otrcanim poratnim kućnim ogrtačima, pohabanim pustenim papučama, s prljavim ovratnicima noćnih košulja prolazili su jedan za drugim kraj mene, s temperaturnim tablicama stisnutim pod rukom, pogleda sumnjičavo usmjerenih na me. Njihov cilj bila je ležaonica, dotrajala otvorena drvena veranda nadograđena na glavnu zgradu, s pogledom na Heukareck, dvije tisuće metara visoku planinu, koja je četiri mjeseca neprekidno bacala svoju kilometarsku sjenu na dolinu Schwarzacha podno lječilišta, u kojoj u ta četiri mjeseca sunce nije izlazilo. Kakvu li je samo podlu gadariju Stvoritelj ovdje smislio, razmišljao sam, kakav odvratan oblik ljudske bijede. U prolazu su ti nedvojbeno doživotni izopćenici iz ljudskoga društva gnjusno, jadno i kao u nekom svetom ponosu povrijeđeno odvrtali čepove na svojim smeđim staklenim pljuvačnicama i pljuvali u njih. S perfidnom su ceremonijalnošću posvuda bestidno i samo njima svojstvenim rafiniranim umijećem izvlačili sputum iz svojih nagrizenih pluća i pljuvali ga u pljuvačnice. Hodnici su bili ispunjeni tim svečanim povlačenjem iz desetaka i desetaka izgrizenih plućnih krila i struganjem pustenih papuča po karbolom natopljenom linoleumu. Tu se održavala procesija koja je završavala u ležaonici, s ceremonijalnošću kakvu sam dotad zapazio samo kod katoličkih pogreba. Svaki je sudionik te procesije pred sobom nosio svoju vlastitu monstrancu: smeđu staklenu pljuvačnicu. Kad je i posljednji stupio u ležaonicu i tamo se smjestio u dugom nizu hrđavih kreveta s rešetkama, kad su se sva ta od bolesti odavno izobličena tijela sa svojim dugim nosevima i velikim ušima, sa svojim dugačkim rukama i iskrivljenim nogama i sa svojim penetrantno trulim vonjem umotala u te pohabane, sive, pljesnive pokrivače, koji više uopće nisu grijali i koje bih mogao nazvati jedino gunjevima, zavladao je mir. Ja sam još stajao tu, u kutu, iz kojeg sam sve sasvim jasno mogao vidjeti, a u kojem sam sam bio gotovo nevidljiv, kao promatrač jedne meni nove monstruoznosti, štoviše, nečega što je ispod svakog ljudskog dostojanstva, što nije bilo ništa doli odvratno, nakaznost i bezobzirnost na kvadrat, ali sam ipak u tom trenutku već onamo pripadao; ta i ja sam već u rukama imao pljuvačnicu, a pod rukom temperaturnu tablicu, i ja sam već bio na putu u ležaonicu. Prestrašeno sam u dugom nizu kreveta s rešetkama potražio svoj, treći od kraja između dva nijema starca, koji su satima kao mrtvi ležali u svojim krevetima, dok se odjednom ne bi uspravili i pljunuli u svoje pljuvačnice. Svi su pacijenti neprekidno proizvodili sputum, uglavnom u velikim količinama, mnogi od njih nisu imali samo jednu, već nekoliko pljuvačnica uza se, kao da nemaju prečeg posla nego proizvoditi sputum, kao da se međusobno bodre na sve veću proizvodnju sputuma. Svakog dana tu se održavalo natjecanje, činilo se, u kojem bi uvečer pobjedu odnio onaj koji bi iskašljavao najkoncentriranije i prikupio najveću količinu sputuma u svoju pljuvačnicu. Ni od mene liječnici nisu očekivali ništa drugo nego da se smjesta priključim tom natjecanju, ali ja sam se uzalud trudio, nisam proizvodio sputum, pljuvao sam i pljuvao, ali moja je pljuvačnica ostajala prazna. Danima sam pokušavao štogod ispljunuti u bocu, ali mi nije uspijevalo, ždrijelo mi je od tih očajničkih pokušaja bilo već sasvim razderano, uskoro je boljelo kao uslijed strahovite prehlade, ali nisam uspio proizvesti ni najmanju količinu sputuma. Ali nisam li dobio strogu liječničku naredbu da proizvedem sputum? Laboratorij je čekao moj sputum, sve u Grafenhofu kao da je čekalo moj sputum, no ja ga nisam imao. Napokon, imao sam volju proizvesti sputum, to je bilo sve što sam želio te sam se okušao u umijeću iskašljavanja tako što sam sve načine stvaranja ispljuvka pokraj i iza i ispred sebe proučio i sâm iskušao, ali nisam proizveo ništa osim sve veće grlobolje, kao da mi je čitav grudni koš bio upaljen. Pri pogledu na svoju praznu pljuvačnicu imao sam tjeskoban osjećaj da sam zakazao te sam se sve više unosio u apsolutnu želju za stvaranjem ispljuvka, koja se polako pretvarala u histeriju. Moji bijedni pokušaji da proizvedem sputum nisu ostali nezamijećeni, naprotiv, imao sam dojam da je cjelokupna pozornost pacijenata usmjerena na te moje pokušaje da proizvedem sputum. Što sam se ja više unosio u svoju histeriju oko stvaranja ispljuvka, to su me oštrije moji supacijenti kažnjavali promatranjem. Kažnjavali su me neprestano svojim pogledima i svojim superiornim umijećem stvaranja ispljuvka, pokazujući mi na svakom koraku kako se pljuje, kako se plućna krila nadražuju da bi se iz njih izvukao ispljuvak, kao da već godinama sviraju na instrumentu s kojim su tijekom vremena srasli, na svojim plućima. Svirali su na svojim plućnim krilima kao na žičanim instrumentima, s neusporedivom virtuoznošću. Ja tu nisam imao nikakve šanse, orkestar je bio posramljujuće usklađen, svoje su majstorstvo već doveli tako daleko da je bilo nerazumno vjerovati kako bih im se ikada mogao pridružiti, ja sam svoja plućna krila mogao natezati i trzati koliko sam htio, njihovi zlobni pogledi, njihova perfidna sumnjičavost, njihov zluradi grohot neprestano su me upozoravali na moj diletantizam, moju nesposobnost, moju nedostojnu neumjesnost. Majstori svoga zanata imali su tri do četiri boce ispljuvka kraj sebe, a moja je bila prazna. Svaki put bih iznova očajnički odvrtao čep i opet ga razočarano zavrtao. Ali morao sam ispljunuti! Svi su to od mene zahtijevali. Na kraju sam primijenio silu, izazivao duže intenzivne napadaje kašlja, sve više napadaja kašlja, dok nisam postao majstor u umjetnom izazivanju napadaja kašlja i napokon nešto iskašljao. Pljunuo sam u bocu i pohitao s njom u laboratorij. Bilo je neupotrebljivo. Nakon još tri-četiri dana toliko sam izmučio pluća da sam doista uspio iskašljati upotrebljiv ispljuvak te sam malo-pomalo napunio bocu dopola. Još sam uvijek bio diletant, ali sam sada ulijevao nadu, sadržaj moje boce bio je prihvaćen, makar su ga prije toga nepovjerljivo promatrali držeći ga prema svjetlu. Bio sam bolestan na pluća, dakle morao sam nešto iskašljati! Ali nisam bio pozitivan, nisam se smio osjećati kao punopravni član te zavjere. Taj me prezir duboko pogodio. Svi su bili zarazni, dakle pozitivni, a ja nisam. Ponovno su, a zatim i svaki drugi dan od mene zahtijevali sputum. Već sam stekao rutinu, plućna krila navikla su se na to mučenje. Sad sam već pouzdano proizvodio sputum, pola boce prijepodne, pola poslijepodne, laboratorij je bio zadovoljan. Ali uvijek sam bio negativan. Najprije su, činilo mi se, bili razočarani samo liječnici, a onda i ja sam. Nešto nije bilo u redu! Nisam li trebao biti kao i svi drugi? Pozitivan? Nakon pet tjedana postigao sam i to, nalaz je bio: pozitivan. Odjednom sam bio punopravni član zajednice. Moja otvorena tuberkuloza pluća bila je potvrđena. Zadovoljstvo se širilo među supacijentima, i ja sam bio zadovoljan. Perverznost tog stanja uopće mi nije dopirala do svijesti. Izrazi lica odavali su satisfakciju, liječnici su se umirili. Sada će se poduzeti odgovarajuće mjere. Ne operacija, naravno, nego terapija lijekovima. Možda odmah i pneumotoraks. Ili kauterizacija. Sve su mogućnosti bile uzete u obzir. Torakoplastiku moje stanje nije zahtijevalo, nisam se morao bojati da će mi izbiti sva rebra na desnoj strani prsnog koša i izrezati cijelo plućno krilo. Naprije će se napraviti pneum, mislio sam. Ako pneum nije dovoljan, dolazi kauterizacija. Nakon kauterizacije slijedi torakoplastika. Ipak sam sad već dosegao visok stupanj znanja o toj plućnoj bolesti, znao sam što je što. Uvijek je počinjalo s pneumom. Iz dana u dan na desetke njih čekalo je punjenje. Rutinska stvar, koliko sam vidio, ovdje su svi vječito bili priključeni na gumene cijevi, probadali su ih, to je bila svakodnevna pojava. Počet će s terapijom streptomicinom, mislio sam. Moj su pozitivan rezultat moji supacijenti doista sa zadovoljstvom prihvatili. Postigli su što su htjeli: da ne bude autsajdera. Sada sam bio dostojan biti među njima. Pa ako sam i dosegao samo niže redove, ipak sam na izvjestan način bio ravnopravan. Odjednom sam imao upale obraze kao i oni, dug nos, velike uši, nabrekao trbuh. Spadao sam u kategoriju ispijenih, ne u kategoriju podbuhlih. Plućni bolesnici najprije su ispijeni, potom podbuhli, a onda opet ispijeni. Bolest teče od ispijenosti preko podbuhlosti do ispijenosti. U trenutku smrti svi su potpuno ispijeni. Bio sam već vrlo vješt u nošenju bolničke odjeće, vukao sam kao i oni pustene papuče hodnicima, štoviše, odjednom sam besramno i bezobzirno kašljao naokolo ne mareći za to jesam li sam ili nisam. Zatekao bih sebe sama u tolikim nemarnostima i nepristojnostima i nezamislivostima koje su mi se do maloprije kod drugih činile apsolutno nedopustive i gnjusne. Kad sam već bio tu, htio sam pripadati toj zajednici, pa makar se radilo o najodurnijoj i najužasnijoj zajednici koja se može zamisliti. Jesam li imao drugog izbora? Zar nije bilo dosljedno to što sam ovdje završio ? Nije li cijeli moj dosadašnji život neizbježno vodio u taj Grafenhof ? I ja sam bio žrtva rata! Otišao sam u ilegalu, sve sam poduzeo da nestanem. Ovdje se umire, ništa drugo, ja sam se tome prilagodio, nisam bio iznimka. Ono što sam prije tri-četiri tjedna još smatrao nemogućim sada mi je uspjelo: biti poput njih. No je li zbilja bilo tako? Potisnuo sam tu misao, prilagodio se zajednici smrti, izgubio sve osim svoje nazočnosti ovdje. Nisam imao drugog izbora nego odreći se sebe u korist ovdje vladajuće obveze, potpuno odustati u korist činjenice da sam bio plućni bolesnik, sa svim posljedicama, bez mogućnosti uzmaka. Imao sam krevet u spavaonici, ormarić na hodniku, krevet u ležaonici i mjesto u blagovaonici. To je sve što sam imao, izuzmem li sjećanje. Žudno sam se osvrtao tražeći nekog supatnika kojem bih se mogao povjeriti, ali ga nisam našao, barem ne prvih tjedana. Nije imalo nikakva smisla opirati se prirodnom razvoju, morao sam se naprosto stopiti sa sivilom koje je ovdje vladalo kako bih mogao izdržati, izjednačiti se s drugima. Kad bi došao netko nov, jednako sam sumnjičavo promatrao kako se razvija u toj okolini kao što su moji prethodnici promatrali kako se ja u njoj razvijam, s tom hladnom i beskrupuloznom prodornošću žrtve koja ne trpi protežiranje. Kako iz čovjeka nastaje nedostojna kreatura koju više nitko ne doživljava kao ljudsko biće. Sada sam, pomislio sam, imao mogućnost zaraziti zdrave, oruđe moći kojim su svi plućni bolesnici, svi nosioci zaraznih bolesti oduvijek obdareni, isto ono oruđe moći nad kojim sam se dotad gnušao kod onih koji su me tjednima pratili i proganjali svojim pogledima, svojom podlošću i svojom zluradošću. Sad sam i sam mogao iskašljavati do mile volje, uvjeren u to kako sam u stanju uništiti tuđu egzistenciju! Nisam li razmišljao baš kao i oni? Odjednom sam zamrzio sve što je bilo zdravo. Moja se mržnja u tren oka usmjerila protiv svega izvan Grafenhofa, protiv svega na svijetu, čak i protiv vlastite obitelji. Ali ta je mržnja brzo zamrla jer ovdje se nije imala čime hraniti: tu je sve bilo bolesno, odsječeno od života, isključeno, usredotočeno na smrt, na nju usmjereno. Prije pedeset godina svi bi oni bez oklijevanja rekli: osuđeno na smrt. Vanjski se svijet odavno udaljio, postao je potpuno neprimjetan, ono što je dospjelo među ove zidove već je bilo toliko otrcano da se moglo doživjeti samo kao podla laž, šture vijesti bez ikakva učinka. Čitavi kontinenti mogli su eksplodirati, ovdje, gdje je vladala pljuvačnica, to ne bi pobudilo nikakva interesa. Sve je bilo usredotočeno na proizvodnju sputuma, na mučno, istovremeno znalačko udisanje i izdisanje, na svakodnevni strah od terapije, strah od operacije, strah od smrti. I na to kako se nagoditi s liječnicima, ponajprije s primarijusom. U tom pogledu nisam imao nikakve šanse, mršavi trgovački naučnik, lica punog prišteva, osamnaestogodišnji anonimus bez ikakve reputacije, bez ičijeg zagovora, poslan ovamo od područnog zavoda za zdravstveno osiguranje, stigao s prtljagom koja je bila vrijedna samo najdubljeg prezira: sa starim kartonskim kovčegom iz rata, dva para jeftinih iznošenih američkih hlača, dvije isprane vojničke košulje, s iskrpanim čarapama i razderanim gumenim cipelama na nogama. Najveća dragocjenost bila mi je djedova vunena tirolska jakna, dakako, uz klavirski izvadak Čarobne frule i Haydnova Stvaranja svijeta. Jedan pogled bio je dovoljan da me pošalju u najjadniju od svih soba, u najveću na sjevernoj strani, s njezinih dvanaest kreveta, u kojoj su bili smješteni oni koji i danas imaju nepovlašten status: pomoćni radnici i naučnici. U toj je sobi međutim stanovao i jedan takozvani doktor prava, kojeg su smatrali propalim. Tek sam s vremenom sebi objasnio njegovu nazočnost ovdje. Svatko je imao ormarić na hodniku, na čijem su kraju bila dva zahoda za otprilike osamdeset ljudi i jedna jedina kupaonica. Gužvu jutrom svak može zamisliti. Kad bi njih osamdeset gotovo istovremeno nahrupilo u zahode i umivaonicu, zavladao bi kaos, ali čovjek se zapanjujuće brzo navikne na takve okolnosti kad se svakodnevno ponavljaju. Treba mu tri-četiri dana, i onda mu je mehanizam već poznat, nema izbora, prilagođava se, sudjeluje, više se ne ističe. Individualca smjesta identificiraju i neutraliziraju. Kao svinje oko kopanje gurali su se pacijenti oko slavina u umivaonici, pri čemu bi jači jednostavno izgurali slabije. Slavine su svakog jutra bile u posjedu istih ljudi, udarci nogama, udarci u slabine trenutno bi oslobađali put tim umivaoničkim fanaticima. Plućni bolesnici u slučaju potrebe razvijaju strahovitu tjelesnu snagu. Strah od smrti čini ih snažnima, bezobzirnost pretvara u princip: taj izopćenik, taj kandidat za smrt više nema što izgubiti. Više im je bilo stalo do osvježenja nego do osobne higijene. Mnogi su ulazili u umivaonicu samo jednom tjedno, neki još i rjeđe, prije pregleda svakako, jer tamo su se morali pojaviti čisti, ali čistoća je, kao i svaki drugi, relativan pojam. Vonj u sobama i u cijelom lječilištu nije bio za osjetljive, odgovarao je sivilu koje je tu vladalo. Utoliko su upadljivije pri svom nastupu bile snježnobijele liječničke kute. Vizita je bila u devet sati, liječnički trijumvirat pojavio bi se na ulazu u ležaonicu, na što bi glave pacijenata koje su još maločas bile u zraku automatski padale unatrag, ležeći špalir bio bi nepomičan. Idući od kreveta do kreveta s rukama podbočenim o bokove, primarijus bi određivao terapije i propisivao lijekove. Katkad bi se nagnuo i kucnuo kojem pacijentu o prsa, pogled na temperaturnu tablicu često bi kod njega izazvao grohot koji bi se razlijegao dolinom. S gospodom kolegama razgovarao bi samo mrmljajući. Dobrano zašao u šezdesete, zdepast, usaljen, imao je strogo vojničko držanje te je i pacijente promatrao kao obične vojnike koje je mogao šikanirati kako mu se prohtjelo. Već je za rata ovdje bio primarijus i, premda nacionalsocijalist, nisu ga nakon rata maknuli, vjerojatno zato što mu nisu našli zamjene. Od tog čovjeka nisam smio ništa očekivati, pomislio sam već u prvom trenutku, i moj se prvi dojam sve više potvrđivao. Godinama sam bio izložen na milost i nemilost tom tupom, u pravom smislu riječi podlom čovjeku. Njegovi su ga asistenti bespogovorno slušali, nije mogao poželjeti bolje poslušnike. Asistent i liječnik asistent nisu bili ništa doli primatelji zapovijedi jednog perfidnog čovjeka koji je na lječilište gledao kao na kaznionicu te ga kao kaznionicu i vodio. Nisam vjerovao tom čovjeku, makar, naravno, za prvih tjedana ovdje još nisam bio u stanju suditi o njegovoj medicinskoj stručnosti, a kamoli je točno procijeniti. Međutim vrlo brzo se pokazalo što je valjalo misliti o primarijusovu karakteru i njegovu medicinskom umijeću, ali to će se tijekom ovog izvještaja razjasniti samo od sebe. Od početka sam pokušavao zapodjenuti razgovor s primarijusom, ali sve je te s moje strane doista očajničke pokušaje liječnik i direktor odmah gušio u zametku, zahtijevao je samo da iskašljavam, i bio je srdit jer se iz mene tjednima nije dao izvući sputum. Bio je nesretna narav koja je promašila zanimanje te su ga životne okolnosti uz to dovele u pust, hladan i zatupljujući kraj u kojem je mogao jedino propadati i, po prirodi stvari, na kraju biti uništen. I ti su me liječnici ispunjavali nelagodom kao i oni koje sam upoznao prije njih, gajio sam prema njima duboko nepovjerenje i to, vjerujem, s pravom. Sve na njima pratio sam s najvećom mogućom oštrinom, s apsolutnom pozornošću, tako mi nisu mogli umaći, nije im bilo spasa. Od početka mi je bilo jasno da ovdje imam posla s primitivnim primjercima njihova ceha, no morao sam pričekati. Mojem je trijumviratu nedostajalo više-manje sve što se od liječnika treba zahtijevati. Ne samo da od njih nisam smio ništa očekivati, morao sam, mislio sam, pred njima neprekidno biti na oprezu. Nisam, naravno, znao koliko su toga već imali na savjesti, propisao sam sebi budnost, maksimalnu pozornost, najveću rezerviranost. Premda sam još bio mlad, bio sam dobro uvježbani skeptik, uvijek spreman na sve, i to uvijek na ono najgore. Tu vrlinu kod sebe i danas cijenim kao najveću. Pacijent je potpuno upućen sam na sebe, to sam znao, izvana praktički nije imao što očekivati, mora biti izvježban u odbijanju svega, u sprečavanju, u ometanju. Moj djed, moj privatni filozof, udario mi je temelje za to. Posumnjao sam i ozdravio, mogu reći. Ali dotle je bio dalek put. Bolesnik mora svoju bolest uzeti u svoje ruke, a prvenstveno pritom misliti svojom glavom protivno savjetu liječnika, to je bilo moje iskustvo. Još to nisam znao, ali sam u tom smislu djelovao. Vjerovao sam u sebe, ni u što drugo, što je veće bilo moje nepovjerenje prema liječnicima, tim je veća bila moja vjera u sebe. Ne ide drugačije želim li pobijediti tešku, to jest smrtnu bolest, izvući se iz te teške i smrtne bolesti. Ali jesam li to u tim tjednima želio? Nisam li se priključio toj smrtnoj zavjeri u Grafenhofu, potpuno pustio da padnem u njezinu najdublju dubinu? Nije pogrešno kad tvrdim da sam u tim tjednima u to svoje beznađe i u opće beznađe bio zaljubljen, možda čak i zaluđen njime. Ne samo da sam prihvatio to stanje nego sam se, poput stotina milijuna drugih na svijetu u to doba, dosljedno i stopostotno grčevito uhvatio za to beznađe, grčevito sam se uhvatio za taj užas, za to poratno beznađe, za taj poratni užas. Ovdje, suočen s uvjetima raspadanja, pod pretpostavkama neminovnog, opipljivog kraja, osjećao sam se kao i stotine tisuća i milijuni drugih logički potpuno spremnim na to i, kako sam sada bio prisiljen uvidjeti, sigurnim. Zašto bih baš ja, za razliku od milijuna drugih koji su poginuli u ratu i nakon rata od posljedica rata, imao prava izvući se ? Vjerovao sam, jesam, da sam se izvukao stjecajem takozvanih sretnih okolnosti, a sad me ipak zadesio u mom kutku, u našem kutku, sustigao, srušio i progutao taj kraj života. Prihvatio sam tu činjenicu i postupao u skladu s njom. Odjednom se više nisam branio od toga, nisam se više tome opirao, nisam razmišljao o tome da izbjegnem tu novu nesreću. Slijedeći zapanjujuće jasnu logiku, prilagodio sam se, odustao i pokorio. Ovamo gdje su ljudi dosljedno morali odumirati, i to poslije baš njima namijenjenih ratnih strahota, dići ruke od sebe, prestati, kako sam mislio, ovamo sam pripadao. Za me nisu bili otpor i protest; pripadao sam u odumiruće društvo, u društvo na odlasku. Zadubio sam se u tu za me iznenada više nimalo apsurdnu pomisao i došao do zaključka: baš tu želim biti! Gdje drugdje? I tako sam slijedio kronologiju tog odumiranja i tog pakla. Prihvatio sam ljudsku bijedu i više nisam dao da mi je išta ili itko oduzme! Ostavio sam se gnušanja i mržnje prema Grafenhofu i prema prilikama u Grafenhofu, mržnje prema bolesti i smrti, prema takozvanoj nepravdi. Sad više nisam mrzio ono ovdje, mrzio sam ono tamo, ono prijeko i ono vani, sve drugo! Ali ta se mržnja morala brzo iscrpsti jer se nije isplatila. Apsurdna mržnja odjednom je postala nemoguća. Ono što mi je predstojalo prema zakonima koje je društvo stvorilo u suglasnosti sa samom prirodom bilo je prejednoznačno, prepravedno. Zašto bih baš ja, najbesmisleniji, najsuvišniji, najbezvredniji čovjek u povijesti trebao vjerovati ili ma i na trenutak smio tražiti da budem iznimka od pravila, da se izvučem kad se milijuni naprosto nisu izvukli ? Sada sam morao, pomislio sam, proći ravno kroz pakao u svoju smrt. S tim sam se pomirio. Dovoljno sam se dugo tome opirao, ali onda sam se prestao opirati, pokorio sam se. Što mi se dogodilo? Podlegao sam logici koju sam morao smatrati ispravnom i jedinom za sebe te sada s njom egzistirati. Ali tu sam logiku odmah opet zamijenio njoj suprotnom, na sve sam odjednom opet gledao stopostotno obratno. Moj se stav u svakom pogledu promijenio. Opirao sam se žešće nego ikad Grafenhofu i njegovim zakonima, toj neminovnosti! Svoj sam stav opet najradikalnije promijenio, sada sam opet stopostotno živio, sada sam želio opet stopostotno živjeti, imati svoju egzistenciju, pošto-poto. Više nisam razumio onoga koji sam bio dvanaest sati ranije, koji je maločas mislio suprotno od onoga što je sada bilo moje mišljenje i moj stav. Kako sam mogao otići tako daleko da odustanem? Da se pokorim? Da se jednostavno prepustim smrti ? I opet sam izvukao posve pogrešne zaključke. Ali, tako sam mislio, postupao sam sasvim po svome, takva je bila i takva jest moja narav, takva će i ostati, mislio sam. Odjednom je ono što sam oko sebe gledao, promatrao, motrio upornije nego ikad ponovno poprimilo grozne, odvratne crte. Nisam pripadao među te ljude, naprosto nisam bio kao oni, ta stanja nisu bila moja, i naprosto nisu smjela biti moja. Odjednom je sve ono što sam posljednjih dana mislio i zbog toga poduzimao bilo smiješno, apsurdno, zabluda. Kako sam mogao vjerovati da pripadam onamo gdje su trulež i apsolutno beznađe gušili dušu, umrtvljivali mozak? Vjerojatno mi je bilo lakše naprosto dići ruke od sebe nego se opirati, biti protiv, ništa drugo. Često popuštamo, često odustajemo, radi komoditeta. Ali po cijenu života, čitave egzistencije, za koju nikako nisam mogao znati koliko je ustvari vrijedna ili će to možda još nekad biti, čak i kad znam da je umovanje o tome besmisleno, jer na kraju tog umovanja trijumfira besmisao, a osim toga i apsolutna bezvrijednost. Pojedinost ne znači ništa, važna je cjelina. Ja sam odabrao komoditet, niskost prilagođavanja i odustajanja, umjesto da se oduprem, da povedem bitku, bez obzira na njezin ishod. Iz komoditeta i kukavštine uzeo sam sebi za primjer one milijune koji su otišli u smrt, iz kojeg god razloga to bilo, ne prezajući od toga da na najbesramniji način čak i same žrtve posljednjega rata zloupotrijebim za svoje oportunističke spekulacije, da umislim kako su moj kraj, moja smrt, moje odumiranje usporedivi s njihovim. Zloupotrijebio sam smrt milijuna ljudi pokušavajući se priključiti njihovoj smrti. Mogao sam tu pomisao još produbljivati i ići s njom do krajnjih granica njezine, dakle i moje ludosti i neukusa, ali klonio sam se toga. Moja su gledišta bila samo patetična, moja patnja samo teatralna. Ali nisam se stidio, za to sada nisam imao vremena, želio sam bistru glavu lišenu osjećaja, to je zahtijevalo svu moju snagu. Istina je da sam tog istog dana bio pozvan u laboratorij kako bi mi se dalo na znanje da sputum od prije tri-četiri dana, u kojemu su nađeni bacili tuberkuloze, uopće nije bio moj, da je došlo do zamjene, nečega što se u ovom laboratoriju još nikad nije dogodilo, potkralo. Moj je sputum i dalje bio čist od bacila tuberkuloze. Nakon te je vijesti moj sputum nekoliko puta zaredom bio na pretragama, svaki put s negativnim rezultatom. Dakle ipak nisam bio pozitivan. Sada sam se ponašao kao da sam tu okolnost sam prizvao. Nisam pravio puno buke oko te činjenice, sumnjičav kakav sam bio, sada sam inzistirao na tome da laboratorij nekoliko puta zaredom analizira moj sputum, rezultat je bio isti. To jest bila pogreška laboratorija. Sad sam imao preduvjete da povedem bitku, bez obzira na to što nisam bio pozitivan, i dalje sam imao sjenu na plućima, koja je suzbijana injekcijama streptomicina, no nažalost, zbog velikih troškova, kako je rečeno, u daleko premaloj dozi. Svaki je pacijent od te skupocjenosti dobivao tek malu količinu, koja je, kako sam kasnije saznao, bila beskorisna i besmislena. Više streptomicina ubrizgavali bi samo onome tko ga je mogao sam naručiti iz Švicarske ili Amerike, ili tko je imao jaku protekciju kod liječnika, naravno, u prvome redu kod ravnatelja ustanove, svemoćnog primarijusa. Pošto sam saznao da sam dobivao premalo streptomicina, smiješnu količinu, takoreći ništa, odvažio sam se obratiti se trijumviratu, ali sam smjesta bio odbijen.

Moj je zahtjev trijumvirat proglasio nečuvenim, moju su želju za više streptomicina klasificirali kao drskost, rekavši da ja ne znam ništa, a da oni sve znaju, dok ja već tada, jer se to ticalo moje egzistencije, nisam više bio najgluplji na tom području pulmologije te sam itekako znao da moje liječenje zahtijeva veću količinu streptomicina. Ali nisam je dobio jer sam bio društvena nula. Drugi su dobivali što su trebali zahvaljujući ugledu, zagovoru, zanimanju koje je ostavljalo bolji dojam. Streptomicin nisu izdavali prema potrebi, nego prema najpodlijem mogućem nahođenju. Nisam samo ja bio zakinut. Jedna je polovica pacijenata bila protežirana, a druga polovica zakinuta. Ja sam apsolutno spadao u ovu drugu polovicu. Naravno, nisam imao namjeru uspeti se u prvu pod određenim okolnostima, pomoću prikladnih sredstava, za to mi je nedostajalo podle lukavosti, pa i same podlosti, za to stvarno nisam imao volje. Ali čak i bez tih podlih sredstava za ostvarivanje cilja namjeravao sam se borbom izvući iz ovog pakla, iz ove depandanse pakla, kakvom sam sada vidio lječilište i njegov sadržaj. Liječnici i njihove karakterne slabosti, štoviše, njihove podlosti i niskosti koje sam u međuvremenu otkrio kao i karakterne slabosti, podlosti i niskosti pacijenata, učinile su me opreznim, moj je razum profitirao, a učio sam i promatrajući časne sestre, sestre Svetog križa. Počeo sam se manje baviti sobom, a više svojom najbližom i bližom okolinom, istraživati je; budući da sada doista više nisam bio pozitivan te stoga neposredno izložen smrti, mogao sam sebi dopustiti takvo proučavanje. Kakvi li su zapravo to ovdje ljudi, i među kojim zidovima i u kakvim odnosima egzistiraju, i kako se sve to odnosi jedno prema drugome? pitao sam se i dao se na posao. Nije to bilo moje prvo sučeljavanje s većom ljudskom zajednicom, poznavao sam tu masu iz internata i iz bolnica u kojima sam već bio, poznavao sam njihov miris, njihovu buku, njihove namjere i ciljeve. Novo je bilo to što se ovdje doista radilo o izopćenima, odbačenima, obespravljenima, onima koji nisu mogli sami odlučivati o svojoj sudbini. Ovdje nisu palile fraze, revolucionarne parole nikoga nisu pogađale. Stotine njih ovdje se zavuklo u svoje gnjusne kućne ogrtače, u njima našlo utočište, da bi ih u nekom trenutku, koji više nije mogao biti daleko, zamijenili mrtvačkim košuljama promućurnog pogrebnog poduzeća dolje u Schwarzachu. Ne, više nisam onamo pripadao. Zabuna je bila razjašnjena, i ja sam opet zauzeo svoje promatračko mjesto. Oni koji su odavde iznošeni i odvoženi u mrtvačkim kolima pripadali su drugom sloju ljudi, nisu imali nikakve veze sa mnom. Oni su bili okuženi, ne ja, oni su bili osuđeni na smrt, ne ja. Odjednom sam vjerovao da se imam pravo smatrati iznimkom. Ovdje sam igrao neproničnu ulogu, što je moguće neupadljivije, ali u toj predstavi nisam imao namjeru završiti kao oni. Većinu je ovamo naplavio rat kao na hrid patnje, tu su, brutalnošću događaja bačeni na liticu, preživljavali svoje posljednje tjedne, mjesece. Odakle su bili? Iz kakvih su prilika došli? Trebalo je vremena da se otkrije njihovo porijeklo: ruševne bečke četvrti, mračne, vlažne i hladne uličice takozvanog Mozartova grada, u kojemu su se bolesti vrlo brzo razvijale u smrtne bolesti, provincijska gnijezda u kojima bi siromašniji, ako nisu neprestano bili na oprezu, istrunuli još prije nego što bi odrasli. Tuberkuloza je po završetku rata doživjela novi procvat. Godine gladovanja i očaja sve su ove ljude neizbježno otpravljale u tuberkulozu, u bolnice, konačno u Grafenhof. Bilo ih je iz svih slojeva društva, svih zanimanja, i muškaraca i žena. Jednom klasificirani kao plućni bolesnici, prije ili kasnije bili bi protjerani ovamo, u potpunu izolaciju lječilišta. Takozvani zdravi svijet panično se bojao pojma plućne bolesti, riječi tuberkuloza, da ne govorim o pojmu otvorene plućne tuberkuloze-, boji se još i danas. Ništa drugo nije izazivalo toliki strah. Što je doista značilo biti tuberkulozan, biti pozitivan, doznao sam tek kasnije, na vlastitoj koži. Vjerovao ja u to ili ne, bilo je u svakom slučaju monstruozno, ispod svakog ljudskog dostojanstva. Još prije nego što sam došao u Grafenhof, od trenutka kad sam saznao da moram u Grafenhof, nisam se to nikome usudio reći. Da sam rekao kako idem u Grafenhof, već bih vani, dakle u Salzburgu, bio gotov. Jesu li moji znali što doista znači Grafenhof, ne znam, oni se to nisu pitali, nisu za to imali vremena, njihova je pozornost bila usmjerena na bolest moje majke, za koju je već bilo ustanovljeno da je smrtna. Premda ni sam sebi to nisam mogao najbolje objasniti, riječ Grafenhof od najranijeg mi je djetinjstva tjerala strah u kosti. Ići u Grafenhof bilo je gore nego ići u Stein ili Stuben ili Garsten, zloglasne kaznionice. S plućnim bolesnikom nije se komuniciralo, klonilo ga se. Jednom kad je zahvaćena plućnom bolešću, žrtvi je bilo najbolje da to prešuti. Čak su i obitelji izolirale, štoviše, izopćavale svoje plućne bolesnike; ni moja nije bila iznimka. Ali oni se u mojem slučaju nisu mogli doista potpuno usredotočiti na moju plućnu bolest jer ih je rak maternice moje majke, koji je u ono vrijeme već zašao u svoj najopasniji, najbolniji i najpodmukliji stadij, naravno, više zaokupljao. Ona je već mjesecima ležala u krevetu, s bolovima koji se više ni injekcijama morfija koje je dobivala svakih sat vremena ili u još mnogo kraćim razmacima nisu mogli ukloniti, pa čak više ni ublažiti. Rekao sam joj da idem u Grafenhol, no ona sigurno nije bila svjesna što to znači. Znala je ipak, kad sam se od nje opraštao, da će za kratko vrijeme umrijeti, da li za pola godine ili godinu dana, nije se moglo sa sigurnošću utvrditi, imala je snažno srce još i tada kad je već sasvim omršavjela i bila sama kost i koža. Njezin razum nije bio pomućen tom najstrašnijom od svih bolesti, i to do samoga kraja, koji je trebalo još neko vrijeme pričekati, iako smo ga svi žarko priželjkivali, jer majčino stanje više nismo mogli gledati, naprosto ga više nismo mogli podnositi. Kad sam se opraštao od majke da bih otišao u Grafenhof, u tu novu neizvjesnost, pročitao sam joj nekoliko svojih pjesama. Plakala je, oboje smo plakali. Zagrlio sam je, spremio svoj kovčeg i nestao. Hoću li je ikad više vidjeti? Ona je moje pjesme morala poslušati, ucijenio sam je, bio sam siguran da su moje pjesme dobre, proizvodi osamnaestogodišnjeg očajnika, koji kao da osim tih pjesama ništa drugo nije ni imao. U to sam vrijeme već pribjegavao pisanju, pisao sam i pisao, više i ne znam, na stotine i stotine pjesama, egzistirao sam samo kad sam pisao. Moj djed, pisac, bio je mrtav, sad je na meni bilo da pišem, sada sam sam imao priliku stvarati, sada sam se usudio, sada sam imao to sredstvo za postizanje cilja, na koje sam se bacio svim svojim snagama, zloupotrebljavao sam cijeli svijet pretvarajući ga u pjesme, makar te pjesme bile bezvrijedne, meni su značile sve, ništa na svijetu nije mi bilo važnije, ništa više nisam imao, osim mogućnosti da pišem pjesme. Stoga je najprirodnija stvar bila to što sam, prije nego što sam se oprostio od majke, koju smo ostavili kod kuće jer smo znali što bi značilo prepustiti je bolnici, pročitao pjesme iz glave. Nismo imali snage bilo što reći, samo smo plakali i pritiskali sljepoočnice jednu o drugu. Putovanje u Grafenhof kroz mračnu dolinu Salzacha bilo je najtjeskobnije u mojem životu. U svojoj sam prtljazi imao i svežanj papira sa svojim posljednjim pjesmama. Uskoro neću osim tog svežnja pjesama imati ništa na ovome svijetu što bi mi nešto značilo, za što bih se mogao uhvatiti, mislio sam. Tuberkuloza! Grafenhof! I moja majka kojoj nije bilo pomoći, od koje su liječnici digli ruke. Njezin muž, moj skrbnik, i moja baka, bili su tako brzo nakon djedove smrti opet stavljeni na kušnju. A ja sam ranim vlakom putovao prema mjestu tog zastrašujućeg imena: Grafenhof. Pitati za put usudio sam se samo u pola glasa. Dvjesto metara od lječilišta bile su posvuda postavljene ploče s natpisom: Stoj. Lječilište. Zabranjen put. Nitko zdrav nije svojevoljno prelazio to upozorenje. Gledano iz lječilišta tekst je glasio: Stoj! Prolaz zabranjen! U jedan sam očaj ulazio, a drugi sam očaj ostavljao za sobom. Tamo odakle sam dolazio već je definitivno vladala smrt, tamo kamo sam stigao također. Danas se moje ondašnje stanje teško može naslutiti, i to tek uz prevladavanje najvećeg unutarnjeg otpora. Moje duševno raspoloženje više se ne može prepričati, moje emotivno stanje više se ne može opisati, a i ne pada mi na pamet da u tome idem dalje nego što je apsolutno nužno, jer mi je nepodnošljiva ta nelagoda prelaženja granice u smjeru te ili uopće neke istine u vezi s tim. Premda sam ulaskom u Grafenhof ušao u pakao, ipak sam u prvi mah imao osjećaj da sam izmakao paklu, da sam mu utekao, da sam onaj užas, ono nepodnošljivo ostavio za sobom. Odjednom me okruživao mir, red. Pobjegao sam od neljudskog, pa makar i bogom danog kaosa, mislio sam, te sam čak imao grižnju savjesti, jer sam svoje ostavio za sobom s mojom nasmrt bolesnom majkom, sa svom bijedom, sa svim strahotama. Osjećao sam stid što sam otišao ovamo, gdje ću biti propisno zbrinut. Iz kaosa jedne bespomoćne, već gotovo potpuno uništene obitelji u njegu. Ovdje sam odjednom dobivao obroke u točno određeno vrijeme, bio sam, sve u svemu, pušten na miru i mogao sam se napokon doista naspavati, što kod kuće već tjednima nije bilo moguće; nitko od nas više nije mogao spavati, sve je bilo usredotočeno na smrtno bolesnu majku, kojoj je trebala neprekidna medicinska skrb. Muž moje majke, skrbnik, i moja baka, u pravom su se smislu riječi žrtvovali, potpuno nesebično, na sebe su preuzeli sve što se inače bolesniku može pružiti samo u klinici, na primjer mjesecima, napokon i daleko preko godinu dana, davanje injekcija svakoga sata danju i noću i sve drugo što može znati, shvatiti i cijeniti samo onaj tko je to i sam radio ili vlastitim očima doista neposredno vidio. Kako olako barataju svojim predrasudama oni koji se nikad nisu našli u takvoj situaciji, ništa oni ne znaju o teškoj bolesti. Ta nije mnogo prošlo otkako sam izgubio svog najdražeg čovjeka, svog djeda, pola godine kasnije već sam bio siguran da ću izgubiti i onoga koji mi je nakon njega bio najbliži: svoju majku. Sa sviješću o tome krenuo sam na svoje putovanje u Grafenhof, s kartonskim kovčegom, u kojemu smo majka i ja u ratnim godinama zajedno nosili krumpir od seljaka kući. Ti putuješ na oporavak, rekla mi je majka, dobro se oporavi. Te mi riječi i dalje odzvanjaju u glavi, čujem ih danas kao i onda, tako dobronamjerne, a tako ubitačne! Svi smo krajem rata mislili da smo se izvukli, i osjećali smo se sigurno; to što smo preživjeli četrdeset petu potajno nas je činilo sretnima, bez obzira na one strahote koje se uopće nisu mogle uspoređivati s drugim velikim i još većim i najvećim strahotama, mnogo smo pretrpjeli, ali ipak ne i najveću bijedu, mnogo smo morali podnijeti, ali ipak ne ono doista nepodnošljivo, mnogo smo toga morali progutati, ali ipak ne ono najužasnije, a sada, nekoliko godina nakon rata, uviđamo da se ipak nismo izvukli, sad se sručilo na nas, sustiglo nas, kao da nas je odjedanput pozvalo na odgovornost. Ni mi nismo smjeli preživjeti! Izašao sam iz sobe u kojoj je majka umirala i otputovao u Grafenhof da bih se uselio u kuću umirućih, u zgradu koju će, dokle god je bude, nastanjivati smrt. Tu je bilo jedino soba u kojima se umiralo, i tu je bilo mnogo kandidata za smrt, ako ne i samo njih, i svakoga dana još mrtvih, ali mi ti kandidati za smrt ni ti mrtvi, naravno, nisu bili bliski kao moja majka. Gledao sam te mrtvačke sobe, promatrao sam ih, ali nisu me potresale, nisu imale moć da me unište, kao ni mrtvi koje sam ovdje imao prilike vidjeti. Grafenhof u prvom trenu za mene nije bio šok, više umirenje. Ali to umirenje bilo je rezultat samozavaravanja. Usudio sam se predahnuti dan-dva. Tada sam sam sebi priznao svoje zablude. Život nije ništa doli zatvorska kazna, rekao sam sebi, moraš tu kaznu izdržavati. Doživotno. Svijet je kaznionica s vrlo malo slobode kretanja. Nadanja se pokazuju kao zablude. Čim budeš otpušten, istoga trenutka ulaziš u istu tu kaznionicu. Ti si robijaš, ništa drugo. Kad te uvjeravaju da to nije istina, slušaj i šuti. Imaj na umu da si pri rođenju osuđen na doživotnu robiju i da su za to krivi tvoji roditelji. Ali nemoj im to na jeftin način predbacivati. Htio ti to ili ne, propise koji vladaju u ovoj kaznionici moraš navlas slijediti. Ne budeš li ih slijedio, tvoja će se kazna pooštriti. Dijeli svoju robiju sa svojim suzatvorenicima, ali nikad se ne udružuj s čuvarima. Te su se pouke u meni tada razvile same od sebe, prilično nalik molitvi. I dan-danas dobro su mi poznate, ponekad ih samome sebi ponavljam, nisu izgubile na vrijednosti. Sadrže istinu svih istina, koliko god bile nevješto sročene. Na svakoga se odnose, samo ih nismo uvijek spremni prihvatiti. Često padnu u zaborav, ponekad i na mnogo godina. Ali onda se opet vrate i stvari postanu jasne. Zapravo sam bio spreman na Grafenhof. Iza mene je bila salcburška bolnica, Großgmain je bio iza mene. Prošao sam osnovnu školu bolesti i umiranja, dapače, već i srednju. Ovladao sam tablicom množenja bolesti i umiranja. Sad sam već pohađao nastavu iz više matematike bolesti i smrti. Ta me znanost, priznajem, oduvijek privlačila, a sada sam otkrio da sam je opsjednuto studirao. Odavno sam sve podredio samo toj znanosti, potpuno sam sâm od sebe otkrio tu znanost, okolnosti me nisu mogle dovesti ni do jedne druge znanosti osim te, u kojoj su sadržane sve ostale znanosti. Toj sam se znanosti potpuno predao, tako sam samoga sebe na najprirodniji način od bespomoćne žrtve učinio promatračem te žrtve i ujedno promatračem svih drugih. Taj je odmak bio jednostavno od životne važnosti, to mi je bila jedina mogućnost da spasim svoju egzistenciju. Nadzirao sam svoj i tuđi očaj, ne mogavši ga doista obuzdati, a kamoli ukloniti. Ovdje su vladala stroga pravila kakva sam već poznavao iz drugih ustanova. Tko se tih pravila nije držao, bivao je kažnjen, u najgorem slučaju trenutnim otpustom, što doista nije bilo u interesu ni jednog pacijenta. Uvijek je dolazilo do takvih momentalnih otpusta, da li s pravom ili ne, ne mogu reći, no ti bi otpuštenici u većini slučajeva u vrlo kratkom vremenu propali, jer su, našavši se izvan nadzora, nedovoljno upoznati s opasnošću i gotovo sigurnom smrtnošću svoje bolesti, u brutalnom, takozvanom zdravom svijetu koji ni o čemu nema pojma, morali propasti. Otpušteni iz ustanove, prepuštali su se, naravno, smjesta svojoj doista nezasitnoj gladi za životom i postojanjem te bi zbog toga i zbog nerazumijevanja, neznanja i bezobzirnosti društva zdravih propali. Poznato mi je bezbroj slučajeva da otpušteni, ne zdravi, nego takozvani trenutačno ili na vlastitu odgovornost otpušteni, nisu dugo poživjeli. Ali ovdje nije riječ o tome. U šest sati se ustajalo, u sedam je bio doručak, u osam su već svi ležali u ležaonici, u kojoj bi se u devet pojavila vizita, godinama s istim ceremonijalom i u istoj postavi, ne samo što se tiče liječnika, i pacijenti su često godinama bili isti, jer ih je većina godinama morala ostati u Grafenhofu, a ne, kao što su pri hospitalizacij i možda naivno vjerovali, tjednima ili mjesecima. Biti poslan u Grafenhof u većini slučajeva značilo je provesti godine u Grafenhofu, u dugogodišnjoj izolaciji, u dugogodišnjem pritvoru, prisilnom boravku, takoreći. Dobro da pridošlica nije znao koliko dugo će morati biti ovdje, inače ne bi htio surađivati. Samo su rijetki mogli napustiti Grafenhof nakon tri mjeseca, i od tih rijetkih samo najrjeđi zauvijek, ubrzo bi opet bili u ustanovi, ovoga puta zadugo, godinama. Čak i s tričavom sjenom kakvu sam ja imao moralo se u Grafenhofu ostati barem tri mjeseca, to bi žrtva koju je prevario zavod za javno zdravstvo saznala odmah nakon primitka. Tri mjeseca bila je donja granica, ona se zatim produživala na šest mjeseci, na devet mjeseci i tako dalje. Bilo je pacijenata koji su u Grafenhofu proveli tri ili više godina, takozvani starosjedioci, koji su se odmah mogli prepoznati po svojem držanju, po svojoj bezobzirnosti i hladnokrvnosti prema drugima, po svojem ponašanju prema liječnicima. Njih se nije moglo zavarati, te bi uvijek, gdje god bi se pojavili, odagnali svaku sumnju u ono što su znali. Uvijek su oni bili nadmoćni, bolesniji i beznadniji od svih drugih, ali nadmoćni, bliže smrti nego svi drugi, ali nadmoćni. Bili su izvana i iznutra odvratni pa su ih se liječnici bojali jednako kao i ostali pacijenti. S vremenom su stekli prava koja su drugima bila uskraćena, a koja im nitko nije mogao osporiti, čak ni liječnici, ni sestre, nitko. Bili su najbliži smrti i time su bili u prednosti. Oni su bili pravi vladari i mučitelji svojih supacijenata. Kad bi došao netko nov, nije mu bilo lako, bio je na samom dnu i morao je gledati kako da se iz apsolutne zakinutosti uzdigne u visinu. To je bio mukotrpan proces koji nije trajao samo mjesecima, trajao je godinama. Ali većina pacijenata uopće nije imala toliko vremena, umrli bi ranije. Došli bi ovamo i neko vrijeme bivali viđeni, sudjelovali u svemu što je bilo propisano, da bi potom nestali, najprije u manje sobe, a zatim u bolnička kola koja su ih vozila u Schwarzach u tamošnju pravu i opću bolnicu, gdje bi zakratko umrli, jer uprava Grafenhofa u načelu nije bila sretna zbog smrtnih slučajeva među svojim pacijentima, i ako je smrt neposredno predstojala, rješavali bi se žrtve, sklanjali je od pogleda, transportirali u Schwarzach, zadovoljavali se viješću o smrti iz bolnice. No ti se smrtni slučajevi nisu uvijek mogli predvidjeti, tada bi mrtvačka kola kružila po dvorištu, sumnjičavo promatrana sa svih strana. Još uvijek mi u glavi odzvanja zvuk zatvaranja stražnjih vrata tih mrtvačkih kola, katkad ga čujem, i usred dana, potpuno neočekivano, još i danas. Kad bi vizita završila, još bi se revnije prionulo pljuvanju, pacijenti su razgovarali, premda je bilo najstrože zabranjeno razgovarati za vrijeme ležanja, razmjenjivalo se medicinsko znanje, davale su se stručne procjene, liječnici su se podvrgavali kritici, ili pak nisu. Letargija je najčešće bila prevelika za kretanje, ukočeno i iscrpljeno svi su ležali pod svojim gunjevima i zurili preda se. Njihovi su pogledi uvijek bili usmjereni samo na planinu, na dvije tisuće metara visoki Heukareck, na sivu, neosvojivu liticu. Liticu koja je bila simbol moje sudbine! Najprije su se morali pokoriti, zatim se prilagoditi prema svojim mogućnostima, koje su u jednoj ustanovi kao što je Grafenhof po prirodi stvari mogle biti samo vrlo ograničene, ti pacijenti, koliko njih, više i ne znam, možda ih je bilo dvije stotine po mojoj procjeni, otprilike polovica žene, koje su bile smještene na prvom katu, strogo odvojene od muškaraca na drugom. U prizemlju je bilo još nekoliko takozvanih lođa za posebne pacijente, koji su bili ili posebno bolesni ili posebno privilegirani zbog svog društvenog položaja, svoje reputacije, žene i muškarci. Njih sam viđao samo izdaleka, sa stubišta. Polazna točka mi je bila moja dvanaesterokrevetna soba, nisam mogao očekivati da ću ubrzo iz nje izaći, a i zašto bih. Malo-pomalo upoznavao sam imena i osobine svojih supacijenata. Premda me prvobitno djed odgojio u apsolutnog samotnjaka svim sredstvima, sa svim posljedicama prema svojim i mojim mogućnostima, posljednjih sam godina naučio družiti se s drugima, i to sam naučio bolje i temeljitije od drugih. U međuvremenu sam se naviknuo na veću zajednicu, internat me tome učio, bolnice su me pripremile na to, nisam više s tim imao poteškoća, već sam navikao biti među mnogima s istim mogućnostima ili nemogućnostima, pod istim pretpostavkama, u istim uvjetima, koji nisu bili laki. Stoga nisam imao mnogo poteškoća pri dolasku u Grafenhof, što se zajednice tiče, bila je to još jedna zajednica supatnika. Dvanaesterokrevetna soba bila je, izuzev doktora prava, popunjena naučnicima i pomoćnim radnicima, koji su svi bili otprilike moje dobi, između sedamnaest i dvadeset dvije. I ovdje su vladale sve moguće nevolje koje nastaju u zajednici ljudi prisiljenih oslanjati se jedni na druge, i ovdje je vladalo nepovjerenje, zavist, pravdašenje, ali i nestašnost i duhovitost, makar su oni bili tek prigušeni, primjereni teškom stanju tih mladih ljudi. Prevladavala je mirnoća, ne ravnodušnost. Ni od kakvih se šala, koje su uobičajene u takvim zajedničkim sobama, nije prezalo, ali su sirovost i brutalnost bile smanjenog intenziteta, kao i veselje, što je razumljivo. Ovdje se više slutilo nego što se znalo, premda su svi već mnogo toga i znali, jer su već mnogo toga vidjeli. No mlad čovjek vrlo vješto i s mnogo mašte nekako uspijeva prijeći preko neizbježnog, preko užasnog, koje ipak sasvim jasno vidi. On opaža, ali još nije spreman na analiziranje. Za razliku od bolnice većina pacijenata u lječilištu nije bila vezana za krevet, mogli su ustati i hodati naokolo, provodeći dane prema propisanim pravilima. Mogli su se unutar zakona koji su ovdje vladali slobodno kretati, mogli su napuštati lječilište do postavljenih granica, markacija, ograda, ići u šetnje, sami ili u društvu, kako im volja. Ja sam se zbližio s jednim, premda desetak godina starijim, ipak još vrlo mladim čovjekom, kojega sam prvi put vidio u kapelici. Sjedio je tamo za harmonijem i improvizirao nešto na Johanna Sebastiana Bacha, sâm. Bio je zborovođa po zanimanju te su ga časne sestre odabrale da njihove svakodnevne mise prati na harmoniju. Meni je njegovo sviranje bilo izvanredno, odmah me privuklo, zapazio sam ga na putu u ležaonicu, zastao sam i ušao u kapelicu. Isprva mu se nisam usudio obratiti, ali tada sam skupio hrabrosti i predstavio se. Tako je počelo prijateljstvo koje traje i dan-danas, jedinstveno prijateljstvo dvojice svjedoka. Glazba me navela na to da pronađem jednog čovjeka, da se približim jednom čovjeku, glazba, koja mi je tolike godine bila sve i koju već tako dugo nisam slušao, opet je bila ovdje, i to na takvoj umjetničkoj razini kao što već odavno nije bila. Imao sam sugovornika za šetnje, tumača, prosvjetitelja, mladog, ujedno iskusnog čovjeka koji je već mnogo proputovao i mnogo toga vidio. Završio je Mozarteum i imao angažman u Švicarskoj, jer u Austriji za njega nije bilo mjesta. Ova zemlja za svoje vlastite umjetnike nikad nije imala mjesta, tjerala ih je van u sve moguće zemlje, bezobzirno, krajnje brutalno. I to je bio još jedan primjer fenomena o kojemu sam uvijek govorio i uvijek ću govoriti: o umjetniku podcijenjenom, štoviše, prezrenom u vlastitoj domovini, koji je primoran pobjeći u tuđinu. U Austriji se proizvode najizvrsniji umjetnici da bi bili istisnuti u cijeli svijet, koje god vrste bila njihova umjetnost, najtalentiraniji bivaju odbačeni, izbačeni. Ono što preostaje jesu prilagodljivi, osrednji, mali i najmanji, koji su u ovoj zemlji oduvijek vodili i vode glavnu riječ, koji usmjeravaju sudbinu umjetnosti u ovoj zemlji, ambiciozno, uskogrudno, malograđanski. Oni najtalentiraniji, oni genijalni vraćaju se bolesni i očajni ili svjetski poznati, u svakom slučaju prekasno, tad kad su već polumrtvi ili ostarjeli. No to je stara priča, na koju neumorno svraćam pozornost kad god se za to pruži prilika. Ta onda još nisam poznavao mnogo umjetnika, barem ne osobno, i njihove mi životne priče nisu bile poznate, nisam znao ni njihova pravila ni njihove iznimke. Moj je prijatelj bio neobično darovit glazbenik, koji je, činilo se, imao bistru glavu i oštar um, zbog čega mi je bilo zadovoljstvo s njim razgovarati. Bez sredstava, zaposlio se za ljetnih mjeseci daleko od glazbenih centara Züricha i Luzerna, kao barski glazbenik u Arosi, od toga je i obolio.

Sada je već mjesecima, gotovo godinu dana bio u Grafenhofu. Vrlo smo često sjedili na klupi preko puta ženske ležaonice, on je izvještavao, ja sam slušao. Imao sam sugovornika od kojega sam mnogo toga mogao naučiti, dugo mi je nedostajao čovjek s njegovim sposobnostima, činilo mi se da nakon djedove smrti više nisam imao takvoga kojeg sam mogao slušati, a da ne padnem u očaj, i kojemu sam mogao vjerovati. Bio je lihtenštajnski državljanin kao i njegov otac, koji je bio rodom iz Lihtenštajna, no on je rođen u Salzburgu. Od početka smo imali bezbroj tema, umjetnost, glazbu, Salzburg, Austriju, bolest, ali o njoj smo najmanje govorili, za razliku od ostalih, koji su govorili gotovo isključivo o bolesti, nama to nije trebalo, jer promatranje bolesti i njezina tijeka ionako se podrazumijevalo, mi smo imali bolje, korisnije teme, na primjer kontrapunkt, Bachove fuge, Čarobnu frulu, Orfeja i Euridiku, Richarda Wagnera i Debussyja. Budući da je moj prijatelj pored engleskog, francuskog i ruskog vladao i talijanskim, zamolio sam ga da me podučava u tom jeziku, misleći da će mi to kao pjevaču dobro doći. Od ideje da postanem pjevač još nisam bio odustao, naprotiv, sada sam je nastojao ostvariti s najvećim intenzitetom, pošto sam saznao da je čitav niz dijelom slavnih pjevača koji su u mladosti oboljeli na pluća svladalo bolest i bavilo se svojom umjetnošću desetljećima. Velika kaverna jednog pjevača nije sprečavala da godinama kasnije u Bejrutu pjeva Wotana. Tako smo gotovo svakodnevno sjedili na klupi preko puta ženske ležaonice na nastavi talijanskog. Između obaveznih perioda ležanja, naravno, umjesto šetnje. Nakon dugo vremena opet sam se radovao, bio sam veseo, uživao sam u čovjeku koji je ponovno svezao pokidanu užad koja je nekoć moju egzistenciju vezala s veselijim svijetom. Kako dugo već nisam čuo riječi harmonija, disonanca, kontrapunkt, romantizam i tako dalje, riječ stvaralački, riječ glazba, svi su ti pojmovi i još tisuće drugih bili zamrli u meni. Sad su odjednom opet bili referentne točke, koje su naprosto bile nužne da bi se moglo egzistirati. Ali ta vedra raspoloženja nisu ništa mijenjala u činjenici jednolično potmule tuge koja je ovdje vladala, iz koje ništa nije bilo izuzeto, sve je bila ta mukla neutješnost, od jutra do mraka, od prvog do zadnjeg sata svakoga dana. I sve se odavno naviklo na tu muklu neutješnost. Ponekad bih mislio, izaći ću odavde, počet ću studirati i postat ću pjevač. Vidio sam se kako razvijam odabranu karijeru u najznačajnijim koncertnim dvoranama, u najvećim opernim kućama svijeta, a ponekad bih pak mislio, nikad više neću biti zdrav, nikad neću odavde izaći, odustat ću kao i mnogi drugi u Grafenhofu, odumrijeti, ugušiti se. U jednom bih trenu mislio, brzo ću biti otpušten iz Grafenhofa i bit ću zdrav, a u drugom, moja se bolest neće dati zaustaviti, dosljedno će se razviti u onu koja ubija svaku nadu kao u većine mojih supacijenata. Moje razmišljanje nije bilo iznimno razmišljanje, moji osjećaji nisu bili iznimni osjećaji. Vjerojatno se u svima odvijalo isto, kod jednog jače, kod drugog slabije, jedan je gajio veće nade, drugi manje velike, jedan se davio u najvećoj beznadnosti, drugi u nešto manjoj. Kad bih pogledao siva ili sivoplava lica smrtno bolesnih, gledao kako se malo-pomalo sve više zavlače u svoje skrovite jezovite kutke, promatrao ih kako tapkaju uza zidove, jedva još u stanju držati uspravnim svoja totalno omršavjela tijela, kako u svojim klatećim kućnim ogrtačima zauzimaju mjesto u blagovaonici, kako skvrčenih koljena tonu u svoje naslonjače, nesposobni podići posudu da bi si ulili kavu u šalicu te je potom moraju spustiti ili je odmah ostaviti, sve dok im je netko drugi ne podigne i natoči im, kad sam ih promatrao na putu u kapelicu, korak po korak uza zid, s očnim jabučicama koje su stršale iz pocrnjelih duplji, prošlo bi me, dakako, razmišljanje o vlastitoj budućnosti, i uopće o bilo kakvoj budućnosti. Tada bih mislio kako više uopće nemam budućnost, čak je i sanjati o budućnosti bilo apsurdno, bestidno. Koliki su poput mene imali samo takozvanu sjenu, a onda ipak odjednom i takozvani infiltrat pa zatim rupu i bili su gotovi. To što sam mogao reći ja imam samo sjenu, nije mi davalo pravo ni na što, ta činjenica prije je značila otvoren put u propast. Koliko sam se puta našalio rekavši ja imam samo sjenu, a nečuvenost, štoviše, besramnost te pošalice strašila me, to što sam se uopće usudio na taj način šaliti, toga sam se stidio još dok je šala trajala. Kad god bih se vratio s rendgena, dopustio bih sebi jednu spekulaciju o budućnosti: ako se moja sjena smanjila ili barem ostala ista, imao sam je, ako se povećala, nisam je imao. Liječnici nisu otkrivali svoje karte. To je apsolutno bila igra na sreću, nije bilo mogućnosti za varanje. Pjevat ću, govorio sam, a sat vremena kasnije, nikad neću pjevati. Uskoro ću biti otpušten, otpušten zdrav, a sat vremena kasnije, nikad neću biti otpušten. Neprestano sam bio rastrgan tim užasnim spekulacijama. Tako je bilo svima, svakome na svoj način. Svi smo bili u smrtnoj koži te se teoretiziranjem i fantaziranjem pokušavali iz nje izvući, ali uvjereni da svi zajedno i bez iznimke moramo propasti. Sjedio sam na klupi na obronku preko puta ženske ležaonice i pitao se: jesam li možda kažnjen zbog svoje smjelosti? Jer sam samo tako krenuo u suprotnom smjeru, umjesto u gimnaziju jednoga jutra u trgovački nauk? Tamo sam istovarujući krumpir navukao tu bolest, priskrbio, kako je moj djed govorio. Ja nisam bio odvažan, bio sam obijestan. Ali kakva korist sad od tih misli? Preživio sam bolnicu, Großgmain, pa čak i posljednje pomazanje, tako ću preživjeti i Grafenhof. Kad moja majka umre, jer u to da će umrijeti nije bilo ni najmanje sumnje, bit ću doista potpuno sam, mislio sam, više neću imati ni jednog važnog srodnog čovjeka osim bake. Čekao sam taj trenutak, svakog sam dana u zoru na porti pitao za poštu, ali nisam ništa dobivao, do mene iz Salzburga nije dopirao nikakav znak života. Moji su ljudi oduvijek bili lijeni pisati, vladala je grobna tišina između mene i ovoga ovdje i Salzburga s mojima. Da su mi barem jednom tjedno pisali! Ali nisu, nisu mi pisali, dokle god sam bio u Grafenhofu, ni jedan jedini put nisam od njih dobio pismo. Lijenost za pisanje? Mrzio sam taj izraz, kad bi mi pao na pamet. Vrijeme između Großgmaina, takozvanog sanatorija, hotela smrti, čiji su balkoni gledali ravno na humke na groblju, i Grafenhofa, također je bilo deprimirajuće. Danas moram iznad toga napisati riječ Oproštaj, jer sam se u tom razdoblju od svega oprostio, morao oprostiti, mogao bih sad nabrajati što bilo, i od toga sam se oprostio. Tumarao sam ulicama Salzburga i penjao se na salcburška brda te stalno posjećivao djedov svježi grob, svukud samo s ciljem da se oprostim. A kad sam se vratio kući, izgladnio, izmoren, u pravom smislu sit života, i opet sam se morao oprostiti od majke. Cijeli je stan bio ispunjen njezinim mirisom truleži, posvuda se širio i sve prožimao taj miris truleži. Znala je da će umrijeti i od čega, nitko joj nije rekao, ali ona je bila prepametna, preoprezna, ništa joj nije promicalo. Podnosila je bolest ne predbacujući ništa svojoj okolini, ne predbacujući ni svijetu ni Bogu. Zurila je u zidove i nije mrzila ništa osim sažaljenja nad sobom. Tada je već pola godine trpjela te nezamislive bolove, koji se više nikakvim lijekovima nisu mogli ukloniti, gotovo ni obuzdati. Heptadon, morfij u sve jačim dozama, dnevno i noćno dežurstvo njezina muža, moje bake, do totalne iznemoglosti. Djeca, ja i moji brat i sestra, promatrali smo sluteći sve, ali ne znajući ništa, te smo, naravno, većinu vremena bili samo smetnja. Sve smo vidjeli, ali ništa nismo razumjeli, nismo mogli razumjeti. I majčina je bolest išla na račun nemarnog liječnika, on je kriv za njezinu smrt, kao što je i za smrt moga djeda kriv nemaran liječnik. Prekasno je djelovao, nehajno, kako se kaže, nije ga pogodilo to što mu je moj skrbnik, njezin muž, predbacio tu na koncu smrtonosnu nemarnost, pozvao ga na red, liječnici te prigovore odbacuju slijeganjem ramenima i prelaze na dnevni red. Kirurg je ubojica moga djeda, ginekolog je ubio moju majku, govorio sam sebi, ali to je bilo smiješno, bilo je glupo i naivno, a k tome i megalomanski. Sjedio sam na panju između dviju bukvi i promatrao muške pacijente koji su šetali u parovima tamo dolje, koji su po propisu uvijek išli šetati onda kad su žene morale ležati u ležaonici, takvo je bilo pravilo, muškarci leže u ležaonici kad žene idu u šetnju, a žene idu šetati kad su muškarci u ležaonici, tako je uprava lječilišta sprečavala da žene i muškarci šeću zajedno, pa se tako žene i muškarci nikad nisu susretali. Ako su htjeli biti zajedno, morali su zaobilaziti propise i riskirati momentalni otpust. Sjedio sam na panju i razmišljajući o tome prisjećao se onog razdoblja koje sam proveo u Salzburgu, vremena između Großgmaina i Grafenhofa, vremena užasa, vremena poniženja i žalosti. Slijedio sam one putove kroz grad koje sam prošao sa svojim djedom, prolazio sam onim uličicama koje su me vodile na satove glazbe, usudio sam se, plaho i u potpunoj tajnosti, čak i u naselje Scherzhauserfeld, ne posjećujući, dakako, Podlahu i njegov dućan. Stajao sam na sigurnoj udaljenosti pred njegovom trgovinom namirnicama i promatrao mušterije, poznavao sam ih. Ni pod koju se cijenu ne bih bio usudio ući u taj dućan, nisam se usuđivao čak ni obratiti meni dobro poznatim Podlahinim mušterijama koje su prolazile na samo pedeset ili sto metara od mene. Kad god je izgledalo kao da će doći do susreta, do konfrontacije, sakrio bih se. Bio sam gubitnik, zakazao sam, prehladio sam se pri smiješnom istovarivanju krumpira na snježnoj vijavici, razbolio se, istupio iz društva u naselju Scherzhauserfeld, bio isključen, vjerojatno i zaboravljen. Kako bih se rado bio javio tim ljudima, otkrio svoj identitet, ali nagon za samoodržanjem nije mi to dopuštao. Tako sam se opet povukao, još deprimiraniji, bačen natrag u udvostručenu samoću. Svugdje sam zakazao, kod kuće, od početka, kao dijete, kao mlad čovjek, u školi kao dijete, kao mlad čovjek, na naukovanju, uvijek i posvuda. Ta me konstatacija tištila, pretvarala put gradom u trčanje kroz šibe, u svim tim uličicama i kutcima i među svim tim ljudima ja bih svaki put zakazao, morao zakazati, jer moja je priroda takva, morao sam sebi reći. Otišao sam u Pfeifergasse, u kojoj su me Keldorferica i Werner, moji učitelji glazbe, podučavali, i zakazao. Išao sam u osnovnu školu i zakazao, upisali su me u internat i zakazao sam, krenuo u gimnaziju, gdje god bilo, uz bruku i sramotu otjeran, ponižen, isključen, izbačen od svega i svakoga. I danas to proživljavam kad idem Salzburgom, i danas je to ono užasno trčanje kroz šibe, čak i nakon tri desetljeća. Sjedeći na panju, vidio sam se kako kucam na sva ta vrata, a nitko mi ne otvara. Uvijek sam bio odbijan, nikad primljen, prihvaćen. Moji se zahtjevi nikad nisu uvažavali, zahtjevi koje sam smatrao svojim pravom bili su megalomanski zahtjevi mladog čovjeka koji ih postavlja tako visoko da se naprosto ne mogu prihvatiti, megalomanski zahtjevi od života, od društva, od svega. Tako sam bio prisiljen egzistirati oholo, s previsokim zahtjevima, ali ipak cijelo vrijeme pognute glave. Kako je to zaista bilo, pitao sam, kronološki?, i opet razmatao sve umotano, čvrsto zavezano, malo-pomalo, sada sam svakako imao potreban mir, i kad sam sve razmotao, rat i njegove posljedice, djedovu bolest, djedovu smrt, svoju bolest, majčinu bolest, očajanja svih mojih, njihove mučne životne prilike, beznadne egzistencije, opet sam sve umatao i ponovno vezao. Ali taj čvrsto svezani paket nisam mogao samo tako ostaviti, morao sam ga opet ponijeti sa sobom. Još ga i danas nosim, i ponekad ga otvorim i razmotam, da bih ga ponovno zamotao i zavezao. Nakon toga nisam ništa pametniji. Nikada neću ni biti, to je ono najžalosnije. (ßäןʞãñdöwñןôãd) A kada paket k tome razvežem pred svjedocima, kao sada, time što iznosim ove sirove i brutalne, a često i sentimentalne i banalne rečenice, i to bez imalo ustručavanja kao kod nekih drugih rečenica, uopće se ne sramim, nimalo. Da imam imalo srama, uopće ne bih mogao pisati. Samo besramnik piše, samo je besramnik sposoban dohvatiti rečenice, razvezati ih i naprosto ih nabacati na papir, samo je besramnik autentičan. Ali i to je naravno zabluda, kao i sve drugo. Sjedio sam na panju i zurio u svoju egzistenciju, koju sam tako duboko volio, a u isto vrijeme tako užasno mrzio. U tom sam razdoblju položio i ispit za trgovačkog pomoćnika, u takozvanoj obrtničkoj komori, htio sam uredno završiti svoje naukovanje, imao sam pravo pristupiti tom ispitu, i položio sam ga. Morao sam odrediti sedamdeset i dvije vrste čaja koje su bile prostrte preda mnom i nijednom nisam pogriješio. Na pitanje smijem li u bocu GRAF sipati Maggi ako to mušterija od mene zatraži, rekao sam ne, što je bio točan odgovor, boce s tvorničkim žigom marke smiju se puniti samo sadržajem odgovarajuće marke, to sam bio naučio i to mi je pomoglo da položim taj ispit. Ali što sam sada imao od te takozvane svjedodžbe o završenom naukovanju za trgovačkog pomoćnika? Činjenica je bila da ja sa svojim bolesnim plućima uopće nisam smio biti zaposlen u trgovini namirnicama, niti sam s tim istim bolesnim plućima mogao pjevati. Bio sam osuđen na to da uz pomoć male socijalne rente padnem na teret svojima u ulici Radetzky. Bio sam osuđen na hodanje tamo-amo, na skitnju, potpuno isključen iz svega. Moja se jedina nada sastojala u tome da čekam voznu kartu za Grafenhof, ustanovu koja je, govorilo se, bila na glasu kao ona pred kojom su svi najviše strepili. Istini za volju, jedva sam čekao trenutak da uđem u vlak za Grafenhof, te sam s voznom kartom za Grafenhof u ruci morao biti sretan, htio ili ne htio, bio sam sretan. Bio sam sretan što smijem otputovati u tu zastrašujuću ustanovu, to je prava istina, koliko god ta istina bila neshvatljiva. Jednom u Grafenhofu, koji možda uopće nije toliko loš kao što govore, i kao što sam ja mislio, imat ću vremena i zraka razmisliti o tome što dalje. U Salzburgu među svojima nisam imao ni vremena ni zraka. Uvijek sam, dapače, bio blizu tome da se ugušim, dokle god sam bio u Salzburgu, i u to mi je vrijeme samo jedna jedina stvar bila na pameti, naime samoubojstvo. Ali da bih doista počinio samoubojstvo, za to sam bio prevelika kukavica i previše znatiželjan. Cijeloga života imao sam tu besramnu znatiželju, to me uvijek odvraćalo od samoubojstva, tisuću puta bio bih se ubio da me moja besramna znatiželja nije svaki put zadržala na površini zemlje. Ničemu se za svojeg života nisam toliko divio kao samoubojicama. U svemu su nadmoćniji od mene, u svakom pogledu, mislio sam uvijek, ja sam nedostojan, a ne želim dići ruke od života, makar bio tako oduran i bezvrijedan, tako odvratan i nizak, tako jeftin i nečastan. Umjesto da se ubijem, pristajem na sve gnjusne kompromise, spuštam se na svačiju razinu i bježim u svoju beskarakternost kao u smrdljivo, ali toplo krzno, u bijedno preživljavanje! Prezirao sam se zato što sam i dalje živio. Sjedeći na panju, vidio sam apsolutnu apsurdnost svoje egzistencije. Vidio sam se na putu do groblja k djedu i natrag, humak zemlje ostao je od naših planova putovanja, prazna soba na kraju stana, djedova odjeća još je uvijek netaknuta visjela na vratima i u ormaru, na njegovu pisaćem stolu još su bili papirići s njegovim bilješkama, koje su se ticale njegova spisateljskog rada, ali i sasvim banalnih obveza, kao Ne zaboraviti prišiti dugmad na košulju! Popravak cipela! Obojiti vrata ormara! Podsjetiti Hertu (njegovu kćer, moju majku) na drva za ogrjev! Što ti papirići sada znače ? Bih li ja sada trebao sjesti za taj pisaći stol? Na to nisam imao prava, još nisam imao prava, mislio sam. Također nisam imao prava, ili ga još nisam imao, uzimati knjige s njegovih polica: Goethe, četvrti svezak, na primjer, Shakespeare, King Lear, Dauthendey, Pjesme, Christian Wagner, Pjesme, Hölderlin, Pjesme, Schopenhauer, Parerga i Paralipomena. Nisam se u toj sobi ništa usuđivao dirati. Kao da se nije mogla isključiti mogućnost da vlasnik i posjednik te sobe i njezina samo njemu namijenjena sadržaja svakog trenutka uđe i pozove me na red. Tu je bezuspješni, neshvaćeni pisac sjedao svakoga dana u tri sata ujutro i radio. Besmisleno, kako sam sada morao uvidjeti, kao što je i on sam uvidio, nikad to nije priznao, barem ne riječima, ali je u svakom trenutku tako mislio. U okviru te besmislenosti svoju je disciplinu dotjerao do krajnosti, stvorio sebi sustav koji je bio i sve više postajao samo njemu svojstven. U tom sustavu ja prepoznajem svoj vlastiti. Ususret besmislu ustati i početi, raditi i misliti s besmislom kao jedinim ciljem. Jesam li sada ja smio dalje razvijati njegovu misao? Jesam li smio preuzeti njegov sustav, učiniti ga svojim? No to je ionako od početka bio i moj sustav. Probuditi se, početi i tako do iznemoglosti, dok oči više ništa ne mogu vidjeti, ništa više ne žele vidjeti, potom završiti s poslom, ugasiti svjetlo, prepustiti se noćnim morama, predati im se kao nekoj veličanstvenoj svečanosti. A ujutro opet isto, s najvećom točnošću, s najvećom upornošću, s hinjenom važnošću. Sjedeći na panju, gledajući u Heukareck, promatrao sam infamnost jednoga svijeta od kojega sam se sa svim mogućim zadrškama odcijepio, iz kojega sam se vinuo kako bih ga mogao vidjeti iz svog kuta i kroza svoj objektiv. Taj je svijet sada izgledao upravo onako kako mi ga je djed opisivao, kad sam još bio nepovjerljiv i nisam bio voljan prihvatiti sve što mi je opisivao. Slušao sam ga, ali sam ga odbijao slijediti, barem u prvim godinama, dok sam kasnije i sam stekao dokaze o točnosti njegovih navoda: svijet je velikim dijelom odvratan, kad gledamo u njega, gledamo u septičku jamu. Ili možda ne? Sada sam imao mogućnost provjeriti navode svoga djeda, bio sam opsjednut time da se dokopam dokaza o točnosti njegovih navoda, te sam mahnito tragao za tim dokazima, posvuda, u svim kutcima grada svoje mladosti i njegove bliže okolice. Moj je djed ispravno vidio svijet: kao septičku jamu, u kojoj se međutim razvijaju najljepši i najkompliciraniji oblici, ako se dovoljno dugo u nju gleda, ako se oko izloži tako upornom mikroskopskom promatranju. Septička jama otkrivala je svoje prirodne ljepote oštrom, revolucionarnom pogledu. Ali i dalje je bila septička jama. I tko dugo u nju gleda, desetljećima u nju zuri, umori se i umre i/ili se naglavce strovali u nju. Djed je prirodu klasificirao kao surovu, kakva je i bila, ljude je opisivao kao očajne i podle, takvi su i bili. Uvijek sam bio u potrazi za protudokazima njegovih stavova misleći, u ovoj točki, u ovom ću ga kutu dezavuirati, ali ne, dokazi u mojoj glavi samo su ih potvrđivali. On mi je to dao naslutiti, a ja sam to razotkrio i potvrdio. Sjedeći na panju, i sada sam iznosio te dokaze u sjećanju, ovoga puta za relaksaciju, pokušavajući ponoviti svoja istraživanja, ponovno ih sebi predočiti. U toj sam vrsti pothvata već postao vrhunski stručnjak, mogao sam prizvati sjećanje kad god sam htio, i provjeravati ga opet i opet. Moja je priča u međuvremenu već bila svjetska priča s tisućama i tisućama, ako ne i milijunima podataka, pohranjenih u mojemu mozgu, dostupnih u svako doba. Moj mi je djed priopćio istinu, ne samo svoju istinu, i moju istinu, istinu uopće, ali uz to odmah i totalne zablude te istine. Istina je uvijek zabluda, premda je stopostotna istina, svaka zabluda nije ništa drugo nego istina. Tako sam se probijao kroz život, tako sam mogao ići dalje, tako nisam morao prekidati svoje planove.

Taj me mehanizam drži na životu, čini me egzistencijalno sposobnim. Moj je djed uvijek govorio istinu i bio u totalnoj zabludi, kao i ja, kao i svi. U zabludi smo kada mislimo da smo u pravu, i obratno. Apsurdnost je jedini mogući put. Poznavao sam taj put, tu ulicu kojom se može dalje. Sjedeći na panju, imao sam zadovoljstvo provjeriti račun koji je napravio moj djed, zbrojiti brojeve ispisane jedne ispod drugih, činio sam to kao trgovački naučnik u dućanu, s jednakom preciznošću, s jednakom bezobzirnošću prema kupcu. Idemo u dućan života i kupujemo, i račun moramo platiti. Tu se prodavač ne vara. Sve u međuvremenu zbrojeno točno je, uvijek je samo jedna prava cijena. Sjedeći na panju, pitao sam se o svome porijeklu i o tome treba li me uopće zanimati iz čega sam nastao, usuđujem li se otkriti ili ne, imam li ili nemam drskosti istražiti sebe iz temelja. Nikad dosad to nisam učinio, uvijek mi je bilo zabranjeno, a i sam sam uvijek odbijao skinuti sloj po sloj, prodrijeti do srži, nikad nisam osjećao da sam za to kadar; osjećao sam se preslabim, ujedno nesposobnim, a i što sam imao u rukama i u glavi za tu ekspediciju osim mutnih, nejasnih informacija, nevoljkih sugestija. Jesam li sada bio u stanju razotkriti se pred samim sobom? Učiniti ono što se nikad nisam usudio pred svojima, pogotovo ne pred majkom: istražiti porijeklo barem svoga oca? Do dana današnjega ne znam ništa o njemu, osim da je s mojom majkom išao u prvi razred pučke škole i s četrdeset tri godine, nakon što se oženio u Njemačkoj i onda napravio još petero djece, poginuo u Frankfurtu na Odri. Kako, to mi je nepoznato. Jedni su govorili da je bio zatučen, drugi da je bio ustrijeljen, od koga, s čije strane, tisuću devetsto četrdeset treće, meni nije poznato. U međuvremenu sam se navikao živjeti s tom nesigurnošću, ali probiti tu ljudsku kao i političku maglu oko njegove smrti, za to nikad nisam imao hrabrosti. Majka je odbijala reći i jednu jedinu riječ o ocu, zašto, ne znam, preostale su mi samo pretpostavke, sve što se moga oca tiče ostale su pretpostavke. Često sam se pitao, jer ipak mi je on bio otac, tko je moj otac zapravo bio? Ali sam sebi nisam mogao dati odgovora, a drugi na to nisu bili spremni. Kako li je veliki zločin ili zločine morao počiniti moj otac da ja u svojoj obitelji, pa čak ni pred svojim djedom, nisam smio spominjati njegovo ime. Izgovoriti riječ Alois nije mi bilo dopušteno. Ima tome već osam godina, kad sam našao očevu školsku prijateljicu, koja je i s mojom majkom išla u pučku školu, koja je poznavala mojega oca, jako dobro poznavala, kao što sada znam, i ja sam imao hrabrosti ugovoriti s njom termin u kojem je bila spremna govoriti o mome ocu. Ali dan prije našeg susreta otkrio sam u novinama stravičan prizor: dva obezglavljena leša na prilaznoj cesti za Salzburg; majčina školska prijateljica, jedina koja bi mi bila mogla dati informacije o ocu, smrtno je stradala. Taj me užasan prizor iz novina uvjerio: ne smijem više pitati za oca. Bio je sin poljoprivrednika i izučio stolarski obrt. Pisma koja je pisao mojoj majci navodno su bila puna laži. Nikad me nije priznao, odbijao je za mene platiti i šilinga. Vidim se na putu u traunštajnsku vijećnicu držeći se majci za ruku sa sedam, osam godina, kako bi mi mogli uzeti krv, dokaz očinstva Aloisa Zuckerstättera, mojega oca. Analiza krvi potvrdila je očinstvo, ali ocu se nije moglo ući u trag i nije za me ništa plaćao. Majčina se osveta vrlo često sastojala u tome da mene pošalje u vijećnicu kako bih sam podigao tih pet maraka koje je država za mene mjesečno (!) plaćala. Nije prezala od toga da me kao dijete pošalje ravno u pakao s opaskom: da vidiš koliko vrijediš. Naravno da neću zaboraviti ni to kako se rođena majka osvećuje nevjernom muškarcu šaljući svoje dijete i dijete toga muškarca u pakao s dijaboličnom rečenicom, s najdijaboličnijom rečenicom svih rečenica, koja mi još odzvanja u glavi. Kako daleko i kako duboko može ići očaj, znam iz tih paklenih pohoda u traunštajnsku vijećnicu. Prvi u mjesecu za mene je bio put u pakao. Je li to moja majka znala? Zatučen? Ustrijeljen? To me pitanje, dakako, zaokuplja još i danas. Četrdeset pete, nekoliko mjeseci nakon rata, sâm sam, na vlastitu inicijativu, pronašao oca svojega oca. Stanovao je u Itzlingu, predgrađu Salzburga, u kolodvorskoj četvrti, u jednom podrumu, u hladnom i vlažnom podrumu kuće jednog od svojih sinova, jednog od braće mojega oca, koju u cijelom životu nikad nisam vidio. Nisam se zanimao za to da ih upoznam, a i zašto bih, znao sam da postoje, ali nisam htio u to dirati. Taj otac mojega oca, tada mu je već bilo oko sedamdeset, koji je tek nedavno, kako sam saznao iz novina, umro sa sto četiri godine i koji je vjerojatno, kako sam mislio, kako i sad mislim, tolike godine proveo u onoj vlažnoj i hladnoj podrumskoj rupi, govorio je o mom ocu kao o grlu stoke, o svakom od svojih sinova govorio je kao o stoci. Tvoj je otac odavno gotov, rekao mi je, sjedeći na nekoj vrsti trona u divovskoj hrpi smeća i prljavog rublja. U toj je podrumskoj prostoriji stajao divovski krevet s takozvanim baldahinom, s teškim baršunastim zavjesama, i budući da je tron bio na isti način izrezbaren iz istoga tvrdog drva te je bio jednako sablasno monstruozan, pomislio sam da nije moj otac istesao i izrezbario taj neukusni namještaj, jer ipak je bio stolar, kao što znam, ali to nisam pitao. Taj djed s očeve strane, kojega sam vidio samo taj jedan put u životu, ni prije ni kasnije, za mojeg je oca uporno govorio kako je otišao u Njemačku i tamo napravio petero djece i sad je gotov. Stalno je spominjao da se njegov sin oženio, uvijek je iznova ponavljao, taj se oženio u Njemačkoj i napravio petero djece i odavno je gotov. Taj moj djed iz jednog je klimavog stolića, koji uopće nije išao uz ostali nakazni namještaj, izvukao ladicu, a iz nje fotografiju u boji i dao mi je. Portret mojega oca, koji mi je bio toliko sličan da sam se prestrašio. Spremio sam fotografiju i otrčao kući, i nisam se mogao svladati te sam svoju pustolovinu opisao majci, pokušao sam je opisati, ali nisam uspio, jer čim sam majci uopće počeo govoriti da sam našao oca svojega oca, obasula me psovkama i kletvama. Ta neopreznost što sam joj pokazao očevu fotografiju bila je dovoljan razlog da mi tu sliku istrgne iz ruke i baci u peć. Nikad više nakon te svađe, koja mi je ostala u sjećanju kao jedna od najgorih, nisam kod kuće spomenuo oca. Nisam više načeo tu temu, zadovoljio sam se spekulacijama o tome tko je on mogao biti, kakav čovjek, kakav karakter. Tu sam doista imao najveći manevarski prostor. Nije nevažno da je upravo majka bila ta koja mi je otkrila točno mjesto mojega začeća. Kakav li je ona, koju se kasnije nije smjelo čak ni podsjetiti na mog biološkog oca, imala razlog za tu objavu? Od majčine školske prijateljice, žene nekog vozara iz Henndorfa, sigurno bih bio saznao mnogo više, premda ne sve, te bih danas znao više nego ovo užasno malo koliko znam. S tim znanjem, koje je što sam stariji to jadnije, nema smisla primiti se ni najmanjeg istraživanja o mojem ocu. No želim li to uopće? Nije li prednost znati toliko malo, gotovo ništa o svom biološkom ocu, slutnje o dotičnome naprosto smatrati sredstvom koje je samo sebi svrhom? Jesu li oni, moji, uključujući i djeda, ispravno ili pogrešno postupili time što su mojega oca izbrisali iz mojeg života? To pitanje ostaje otvoreno, njihova krivnja postojana, a ostaju i moje pretpostavke, moje sumnje, sve u svemu stalna, često i svesrdna potreba za optužbama protiv mojih. Ali sada su svi mrtvi, i nema ih smisla pozivati na odgovornost. Osuđivati duhove i bacati ih u tamnicu apsurdno je, smiješno, sitničavo i nisko. Dakle puštam ih na miru. Ali uvijek iznova napinjem sve njihove žice da bih ga mogao čuti, cijeli taj instrument obitelji, koliko god točno i koliko god krivo na njemu svirao. Zaslužuju da ne štedim njihove žice, ali me one koje su pune nesklada uvijek izazivaju više od drugih, i one su mi, sasvim otvoreno priznajem, u svakom slučaju draže. U spavaonici, u mom krevetu kraj vrata i pokriven do brade, među usnulim, a ne, poput mene, budnim pacijentima, vidio sam se u svojim pokušajima da raskrčim šikaru svojega porijekla, ali ti moji neprestani napori ničemu nisu koristili jer što sam dublje prodirao u tu guštaru, to je veća bila tmina, a s njom i divljina, to sam većim mogućnostima ozljeđivanja bio izložen, bespomoćno, kao i u svom najranijem djetinjstvu. Ali nisam se dao odvratiti od svojih uzaludnih pokušaja da svim mogućim sredstvima natjeram svjetlo u taj mrak i u tu tamu, premda mi je košmar u koji to vodi već bio poznat. Odakle je zapravo bio moj djed? Odakle je zapravo bila moja baka? S očeve strane! S majčine strane! Odakle su bili svi oni koji su me imali na savjesti, od kojih sam zahtijevao objašnjenja. Kad bih ih pozvao, nestali bi poput prikaza. Pokušavao sam ih presresti na svim mogućim uglovima, presjeći im put, ali oni su bili brži, spretniji, naprosto lukaviji te bi već umakli kad bih pomislio da sam ih uhvatio. Nisu se odazivali na svoja imena, nisu razumjeli o čemu govorim kad sam im se obraćao, tada bi počeli govoriti nekim sasvim drugim, meni nerazumljivim jezikom. Bio sam dovoljno naivan da vjerujem kako od svakoga od njih mogu očekivati po jednu priču, koje bih onda u svojoj glavi mogao spojiti u svoju priču, u tome se sastojala zabluda. Da je bilo dovoljno samo dozvati ih, kad god bih ih se mogao dokopati, pozvati ih na red, da bih dobio informacije, na licu mjesta čuo istinu. Moja je naivnost išla toliko daleko da sam vjerovao kako im svoja pitanja mogu postavljati poput pitanja koja se postavljaju na sudu, da bih dobio razjašnjenje kao odgovor, bez iznimke, bez pogovora, premda sam, doduše, neprestano pitao, ali uopće nisam dobivao odgovora, a ako bih ga dobio, bila je to nezadovoljavajuća, čista, drska laž. Umišljao sam da imam pravo na sva svoja pitanja pa stoga i jednako pravo na njihove odgovore te sam uvijek iznova pitao, ganutljivo i naivno, da bih uvijek bio duboko razočaran odjekom. Jesam li, razmišljao sam tu u svom krevetu, barem one s kojima sam doista živio neko vrijeme, koliko god dugo to bilo, dovoljno ispitivao? Odgovor je bio ne, nisam ih dovoljno ispitivao, sva sam ta pitanja vječito čuvao za kasnije, odgađao, toliko dugo čuvao i odgađao dok onda napokon nije bilo prekasno. Toliko sam toga ne trebao, nego morao pitati, djeda, baku, majku, što sve nisam pitao, no sada je prekasno. Kada pitamo umrle, mrtve, to nije ništa drugo nego pokazivanje beskrupulozne beskorisnosti preživjeloga, koji je stalno opsjednut time da osigura svoju poziciju. Imao sam itekako mnogo vremena za postavljanje pitanja, a nisam ih postavio, čak ni ona najvažnija, mislio sam. Odjednom mi je postalo jasno: oni su me sprečavali u postavljanju tih pitanja, očekivali ih i bojali ih se, te su poduzeli sve kako ih ne bih pitao. Na kraju im je uspjelo konačno otići s ovoga svijeta, a da mi nisu morali odgovoriti. Ostavili su mi guštaru, pustinju, stepu, u kojoj sam imao sve izglede da skapam od gladi i žeđi, da budem uništen. Sve su odgovore imali spremne, ali ih nisu davali, nisu za to bili voljni, vjerojatno jer ni sami nisu dobili te odgovore, pa su se osvećivali svojim uskraćivanjem odgovora. No je li mene stvarno zanimalo moje porijeklo, jesu li me dakle stvarno zanimali oni koji su čuvali tajne, koji su pobjegli u smrt, koji su se na kraju svojega života rasplinuli, potpuno rasplinuli, ostavljajući za sobom samo svoje zagonetke, nad kojima sam sada, ležeći ovdje u krevetu, spekulativno bludničio? Ne znam. Pitanja su ostala, namnožila su se s vremenom, s nepriličnošću moje egzistencije, s mojom željom za spoznajom. Staviti na kušnju svoje postojanje ne znajući ništa o njegovim temeljima? Moja se egzistencija većim dijelom temeljila na neznanju, ne na naivnosti. Ali odakle sam pribavljao svoje dokaze, pravovaljane takoreći, koji su za mene bili neoborivi? Nikada nisam prestao tražiti dokaze, cijeli sam život tragao za dokazima svoje egzistencije, nekad više, nekad manje intenzivno, ali uvijek svesrdno i dosljedno, no kad sam imao takve dokaze u rukama i u glavi, ipak nisu bili dovoljno uvjerljivi, pokazali bi se kao neupotrebljivi, varljivi, kao korak unatrag. Bavio sam se, naravno, i motivima koji su me poticali da dolazim do dokaza svojega porijekla, povremeno prezirući intenzitet s kojim sam pod svaku cijenu htio pribaviti te dokaze, jer sam znao da nisu pod svaku cijenu nužni, ako nisam htio biti sud, spreman presuditi, donijeti presudu, tamo gdje uopće nisam imao prava suditi. Ustrajem li u toj znatiželji, mislio sam, na kraju će izići na vidjelo nešto o čemu dosad ništa nisam znao i što će mi sve razjasniti. Čitave sam noći provodio promatrajući svoje usnule supacijente i istražujući svoje porijeklo, naviknuo sam se na tu praksu, ali je nisam pretvorio u metodu. Kad ne bih mogao zaspati i kad o spavanju naprosto više nije bilo ni govora, iz kojeg god to razloga bilo, ulazio bih u šikaru kako bih je raskrčio, ali se ona nije dala raskrčiti. U tami šikare prepoznavao sam osobe po njihovim navikama, ne po njihovim licima, koja se nisu vidjela. Ti likovi iz moje priče nisu međutim bili voljni upustiti se u moju igru, prozreli su motive moje ekspedicije, prezreli bi me kad bi me sreli, i smjesta bi se povukli. Oprezno sam se približavao svojim supacijentima, s jednakim oprezom s kojim su oni meni dopuštali da im se približim. Oni su se kao i ja iz nagona za samoodržanjem držali na odstojanju, ako sam i sudjelovao, ipak sam više bio promatrač nego član cijelog tog društva koje je nastavalo ovu pljesnivu kuću. S jedne su strane bili liječnici, koji su moje nepovjerenje popraćali arogancijom, neradom, svojim svakodnevnim medicinskim praznim hodom, a s druge su strane bili pacijenti, koji me nisu prihvaćali, nisu mogli prihvatiti kao jednoga od svojih, nisu me mogli prozreti, možda sam ionako bio samo prolazna pojava kojom se nije isplatilo podrobnije baviti, prelaka kategorija za njih, nikako punopravni pacijent koji bi im mogao biti drug u smrti. Neko sam se vrijeme trudio njima pripadati, ali nisam uspio, morao sam se opet suzdržavati, opet sam prešao u pričuvu. Nisam imao njihov humor, njihovu ravnodušnost, njihovu podlost, jer sam imao svoj humor, svoju ravnodušnost, svoju podlost, svoju samo meni svojstvenu perverznost, kojom sam se od samog početka od njih izdvajao. Odluka je davno pala, odlučio sam se za odmak, otpor, za svoj odlazak, naprosto za ozdravljenje, nakon što sam se neko vrijeme bio prepustio njihovoj premoći. Moja volja za egzistencijom bila je veća od moje spremnosti na smrt, dakle nisam pripadao među njih. To ne znači da na površini moja svakodnevica nije izgledala kao i njihova, uklapao sam se u dnevnu rutinu kao i oni, činio što su i oni činili, kretao se poput njih, što je moguće neupadljivije. Ali moj im otpor nije promakao, kao ni liječnicima, zbog toga sam, naravno, uvijek imao poteškoća. U svakom sam slučaju uvijek bio buntovan duh s kojim se teško izlazilo na kraj, na svojoj sam koži osjećao hladnoću liječnika, prezir pacijenata. Budući da sam se već jednom opekao, više nisam nesmotreno išao linijom manjeg otpora, prilagođavao se i podređivao. Slušao sam njihove priče, koje su uvijek bile tužne životne priče, kao i sve priče, kao i čitava povijest čovječanstva, dijelio sam obroke s njima, stajao sam s njima u redu pred sobom za rendgen, gurao sam se s njima u ambulantu, sjedio sam s njima za ručkom, ležao sam s njima u ležaonici, žestio sam se s njima protiv liječnika i cijeloga svijeta te nosio njihovu odjeću. Imao sam insignije kuće u rukama, pljuvačnicu i temperaturnu tablicu. Nedjeljom sam išao u kapelicu, ne zato što sam bio katolik, nego zato što sam postao ne samo muzikalan čovjek nego glazbeni fanatik, koji je još uvijek imao namjeru učiniti glazbu najvišim znakom opravdanosti svoje egzistencije i svojom jedinom pravom strasti, smislom svoga života. Tako sam tim nedjeljama, stojeći pored harmonija koji je svirao moj prijatelj zborovođa, pjevao Schubertovu misu. Deset do dvanaest pacijenata pjevača okupljalo se ovdje nedjeljom u šest sati ujutro u svojim kućnim ogrtačima, jeftinim, otrcanim vunenim vestama i s diletantskim žarom pjevalo Schubertovu misu u slavu i čast Boga Vječnoga. Tri-četiri sestre milosrdnice bodrile su te kukavne glasove iz omršavjelih, drhtavih grla, goneći ih tako nepopustljivo i nemilosrdno kroz kirije elejson te kroz čitavu misu do agnusa, u kojem je onda dosegnut vrhunac iscrpljenja. Onaj tko bi tu pjevao bio bi u prednosti kod časnih sestara te bi se prije nego ostali našao u posjedu toplijeg pokrivača, mogao se nadati boljoj plahti ili čak prije svih ostalih boljem pogledu kroz prozor. Na kraju Tebe Boga hvalimo, uvijek što je moguće glasnije, iz svih tih kreštavih, nagrizenih grla. Tu sam stajao, pjevajući s njima, derući se s njima, krešteći s njima, pogleda uperena u te znojne glave koje su se trzale u ritmu, sivim, mršavim vratovima pružene uvis kao na kopljima. Na zidu iza sebe imao sam osmrtnice pokojnih, a pred sobom živuće pjevače. Pjevaju sve dok im se imena ne nađu na zidu iza mene, mislio sam. Onda dolaze novi pjevači, i tako dalje. Ja sam se opirao tome da moje ime jednom bude na tom zidu, s crnim obrubom. Ja neću tako dugo ovdje pjevati, mislio sam. Već sam požalio što sam se javio za službu pjevača u kapelici, nisam više htio ići na misu, ali za to je sada već bilo prekasno, snosio bih posljedice preko sestara milosrdnica, pa sam pjevao dalje, svake nedjelje, uvijek istu Schubertovu misu, dok je više nisam mogao slušati, stalno se opirući pomisli da će moje ime biti nalijepljeno tu na zid. Nisam li još prošle nedjelje pjevao Agnus Dei s onim čije je ime sada već nalijepljeno na zidu iza mene? Pater Oeggl, s kojim sam još prije nekoliko dana u vrtu iza sporedne zgrade razgovarao o funkcioniranju gramofona, sada se kočio na zidu, otisnut debelim slovima, dvije ukrižene palmine grane iznad njegova imena. Pjevaš u zboru dok ne ispadneš, neko vrijeme ime ti stoji na zidu, a onda jednog nedalekog dana bude zamijenjeno novim. Vikali su Tebe Boga hvalimo dok se ne bi pretvorili u neukusno otisnut list papira pričvršćen crtaćim čavlićem. Na kraju mise tu bi pjevačku družinu potresao strahovit, opći napadaj kašlja, od kojeg bi se sestre milosrdnice udaljile brzim koracima. Pjevači su se vukli uza zidove do stubišta i teškom mukom napredovali penjući se uz rukohvate, rukom za ruku, nogu pred nogu preko stuba u blagovaonicu kako bi doručkovali. Sad je sve bilo prožeto mirisom kave. Nakon doručka, opremljena pljuvačnicom i temperaturnom tablicom, vukla se umorna kolona hodnicima u ležaonicu, da bi se, već ranim jutrom potpuno iscrpljena, tamo smjestila. Hladnoća se provlačila odozdo kroz procjepe između drvenih dasaka, sprijeda je šibala ravno u lica. Osuđeni na besposlenost, svi su se prepuštali letargiji osim mog prijatelja zborovođe, koji je na privučenim koljenima uvijek imao kakav klavirski izvadak, u kojem je revno pravio bilješke. Radio je na svojoj karijeri, neprekidno se pripremajući na slobodu, na koncertne dvorane i operne kuće u kojima će nastupati. Ponekad bih ga sa strane gledao kako u maniri dirigenta udara takt, to me je zabavljalo. Njegovi supatnici sumnjičavo su ga promatrali, liječnici su davali netaktične primjedbe na njegov račun kad bi ga vidjeli kako studira u ležaonici. Ja sam se držao slike koju mi je pružao moj prijatelj zborovođa, njegova optimizma, apsolutnog potvrđivanja egzistencije, taj put je put i za me, mislio sam, eto mi uzora. Svi su ovdje ležali tupo i izgubljeno, hroptali i pljuvali, prihvaćajući letargiju koja vodi u smrt, no moj prijatelj zborovođa opirao se, radio suprotno od njih, a ja sam se povodio za njim. I on je iskašljavao, i ja sam iskašljavao, ali mi smo iskašljavali manje, nismo bili pozitivni. Jednoga dana moj je prijatelj zborovođa otpušten, i ja sam opet bio sam. Otpušten zdrav, kakve riječi! Kakva tvrdnja! Morao sam svojim putovima ići sam, moje rečenice više nisu imale replika, ja sam govorio, ali nisam dobivao odgovora. Bio sam bačen natrag na polaznu točku, nit koja me vezala s umjetnošću, pa čak i znanošću, bila je prekinuta. Otpušten zdrav, to se gotovo nikad nije događalo, ali sad sam i ja imao nade da ću biti otpušten zdrav. Taj mi je čovjek bio uzor, onaj koji je želio otići, opsjednut egzistencijom, umjetnik, onaj koji je htio dalje! Moja se sjena doista smanjila, štoviše, odjednom je uopće više nije bilo. Asistent je objavio da sam izliječen, da mogu ići, da tu za mene više nema mjesta. Izvukao sam glavni zgoditak! No je li mi to odgovaralo?

Nisam došao do jasnog rezultata. Proveo sam još nekoliko dana u lječilištu, utvrdio sam da sam tu bio devet mjeseci. Naviknuo sam se na Grafenhof. Što me čeka kod kuće? Majčino stanje bilo je nepromijenjeno, očajanje mojih bilo je još veće. Nisam bio oduševljen povratkom kući, nisam se mogao veseliti, naravno da nisam. Bio sam apsolutno nepoželjan. Majčina borba sa smrću bližila se vrhuncu, za me nije bilo vremena. Iako sam stanje u obitelji pamtio kao katastrofalno, sada je sve bilo još gore, svi su bili pred slomom. Jezik je neupotrebljiv kada treba reći istinu, priopćiti što, ostavlja onome koji piše samo približnost, uvijek samo očajničko, pa stoga i vrlo upitno približavanje predmetu. Jezik izražava samo krivotvorenu autentičnost, zastrašujuću iskrivljenost. Koliko god se onaj tko piše trudio, njegove riječi sve vuku prema dnu i sve iskrivljuju, pretvarajući na papiru cijelu istinu u laž. Opet sam putovao u pakao, samo u obratnom smjeru. Otpušteni tuberkulotik, čak i kad je otpušten kao zdrav, obvezan je otići na pregled za njega nadležnom službenom liječniku i odnijeti svoj sputum u laboratorij. Ja sam sa svojim sputumom najprije otišao u laboratorij. Kad sam došao po nalaz, rečeno mi je da sam zarazan, da imam otvorenu tuberkulozu, da moram istoga trena u bolnicu, da me treba smjesta izolirati, rekle su laborantice, zabuna je isključena. Dva dana nakon što sam iz Grafenhofa otpušten kao zdrav, sada sam imao otvorenu tuberkulozu pluća, dakle rupu koje sam se bojao, kavernu od koje sam uvijek najviše strahovao. Otišao sam kući, priopćio da bolujem od otvorene tuberkuloze i da smjesta moram u bolnicu. Moje priopćenje nije moglo izazvati reakciju koja bi bila logična, ja sam, naravno, mogao biti samo rubni problem, moja je majka bila stvarno bolesna, ne ja. Nakon objeda s bakom i skrbnikom koji smo obavili u kuhinji, dijelu stana što nam je služio kao utočište, moj su pribor za jelo odmah iskuhali, a ja sam se, sa samo nekoliko nužnih stvari pod rukom, uputio u bolnicu. Majci, tako je odlučeno, nismo rekli istinu. U bolnicu sam mogao otići pješice, radilo se o svega nekoliko stotina metara. Plućni odjel bio je smješten u nekoliko baraka i već je izdaleka bio prepoznatljiv po trulom vonju koji se iz njih širio. Tu je niz oboljelih od raka pluća ležao kraj otvorenih prozora i otvorenih vrata, u zraku se osjećao užasan smrad. Ali naviknuo sam se na taj smrad. Napravljen mi je pneum, pneumotoraks, te sam nakon nekoliko dana opet otpušten uz upozorenje da smjesta pođem u Grafenhof. Moj se odlazak otegao i morao sam više tjedana ostati kod kuće. Za to sam vrijeme u određenim razmacima, otprilike svaki tjedan, išao najpoznatijem pulmologu u gradu, u ulici Paris-Lodron, druga kuća desno, da mi napuni pneum. Pacijent legne na krevet u ordinaciji te mu se tankim crijevom upuhuje zrak između dijafragme i plućnog krila. Bolesno pućno krilo, s rupom, na taj se način pritisne kako bi zaraslo. Tu sam proceduru već mnogo puta gledao, samo je na početku bolna, a onda se pacijent navikne na nju i doživljava je kao nešto najnormalnije, prijeđe mu u rutinu. Na početku ga je uvijek strah, ali se na kraju procedure taj strah pokaže neosnovanim. Ne baš uvijek neosnovanim, kako ću ubrzo doznati. Jednog me dana punio taj ugledni liječnik, koji je bio čak i profesor, da bi usred punjenja otišao telefonirati, dok sam ja ležao na ležaju u ordinaciji s gumenim crijevom u prsima. Raspitivao se kod svoje kuharice o ručku i izražavao svoje želje. Nakon poduljeg natezanja oko vlasca i maslaca, treba li krumpira ili ne treba, profesor je završio debatu i udostojio se vratiti svojem pacijentu koji je ležao na ležaju. Pustio mi je još jednu količinu zraka i potom me zamolio da, kao i obično, stanem iza rendgenskog zaslona, jer samo tako može ustanoviti kako se zrak u meni rasporedio. Naravno da je uvijek bilo mukotrpno i nipošto bezbolno ustati, išlo je samo polako, te sam stao iza rendgenskog zaslona. No tek što sam zauzeo željeni položaj, dobio sam napadaj kašlja i onesvijestio se. Još sam samo čuo kako profesor govori, pobogu, napravio sam dvostruki pneum, a onda sam se osvijestio na jednoj od sofa koje su stajale u kutu. Moja nesvjestica nije mogla dugo potrajati, čuo sam kako sestra otpravlja ljude koji su sjedili u čekaonici. Nakon što su svi koji su čekali izišli, bio sam nasamo s profesorom i njegovom pomoćnicom. Nisam se mogao kretati, a da me nanovo ne spopadne strahoviti napadaj kašlja te sam skoro ostao bez zraka. Bojao sam se da ću umrijeti i mislio kako je ipak grozno morati umrijeti baš ovdje, u ovoj sumornoj, ustajaloj, u ovoj užasno staromodnoj, hladnoj ordinaciji, bez ijednog čovjeka koji mi nešto znači, pred užasnutim pogledima i najjezovitijim gestama svojih diletantskih mučitelja. Kao da to nije dosta, profesor je kleknuo preda me i skopljenih ruku rekao: Što da radim s Vama? To je istinita priča. Više ne znam koliko sam dugo ležao na sofi u tom stanju. U svakom slučaju odjednom sam opet bio u mogućnosti ustati i napustiti ordinaciju te sam, unatoč otporu liječnika i njegove pomoćnice, koji su oboje djelovali potpuno bespomoćno i ujedno užasnuto, sišao niz tri kata liječnikove kuće i izašao van. Kasnija rekonstrukcija pokazala je da sam dolje na ulici čak ušao u takozvani trolejbus i odvezao se kući. Tamo sam zasigurno opet pao u nesvijest, ja ne znam, tako su me izvijestili moji, koji su me odmah odveli u bolnicu, natrag u plućnu baraku, koju sam nekoliko tjedana ranije već upoznao i koja mi je stoga bila dobro znana. Profesor se odmah pojavio u bolnici i objasnio mi da se nije dogodilo ništa neobično. Izričito je to ponavljao, uznemiren i zlobna pogleda uperena u me, nije to bilo ništa drugo nego prijetnja. Sada je (zahvaljujući profesorovoj prepirci oko jelovnika!) moj tek napravljeni pneum bio upropašten i valjalo je pronaći nešto novo. Odlučili su mi napraviti takozvani pneumoperitoneum, trbušni pneum, koji se puni iznad pupka u sredini tijela te odozdo pritišće oba plućna krila istovremeno, tada vrlo rijetko, praktički neiskušano dostignuće, o kojemu čak ni u Grafenhofu još ništa nisam bio čuo. Profesor mi je jednim smiješnim telefonskim razgovorom uništio pneum, dovevši me u svakako vrlo opasnu situaciju. Pneumoperitoneum se međutim može napraviti tek nakon što se rad dijafragme na neko vrijeme obustavi, barem na nekoliko godina. U tu se svrhu uvijek presijecao takozvani frenikus, što je zahtijevalo operaciju, rez preko ključne kosti pri punoj svijesti, jer za vrijeme zahvata mora biti zajamčena mogućnost komunikacije između kirurga i pacijenta. Rečeno mi je da će operacija frenikusa biti napravljena već za koji dan, da se radi o prignječenju frenikusa, ne o njegovu presijecanju, da je prignječenje najnovije, dosad jedva primjenjivano. Živac frenikus samo se prignječi, rad dijafragme obustavi na nekoliko godina, ali se onda opet oporavi za razliku od radikalno i potpuno presječenog, što je bila dosad primjenjivana praksa. Taj je zahvat sitnica, rečeno mi je, nije operacija, samo zahvat, medicinska tričarija. On će sam obaviti zahvat, utvrdio je primarijus. U međuvremenu sam na svoj užas ustanovio da se radi o istom onom primarijusu koji je zamijenio prepuni i začepljeni mjehur moga djeda s tumorom te je tako imao na duši djedovu smrt. Tek je nekoliko mjeseci prošlo od te liječničke pogreške, ali nisam imao drugog izbora, nego pristati na sve što se sada sa mnom trebalo dogoditi, moralo dogoditi. U stvarnosti, naravno, o plućnoj kirurgiji nisam mogao imati ni najmanjeg pojma, a i odakle, te sam se morao prepustiti svemu što su sada sa mnom namjeravali. Ravnodušan od šoka i užasa, dopustio sam da se dogodi sve što se mora dogoditi. I ovdje u plućnoj baraci bio sam smješten u veliku sobu, u kojoj je stajao barem tucet kreveta, istih onih željeznih kreveta koji su mi bili poznati od mog prvog boravka u bolnici na internom odjelu. Sve mi je ovdje već bilo poznato, morao sam još samo steći uvid u okrutne specijalnosti plućne kirurgije. Za to sam ovdje imao najbolju priliku. Barake koje su potjecale iz rata bile su potpuno izolirane od ostalih zgrada takozvane zemaljske bolnice, bile su u zapuštenom stanju, na hodnicima, na koje se moglo izaći samo s rupčićem pred nosom, jer je smrad oboljelih od raka bio toliko prodoran da ga je bilo nemoguće izravno udisati, štakori nisu bili rijetkost, ali i na te sam se debele životinje, koje bi munjevitom brzinom šmugnule preko poda, brzo naviknuo. Sjećam se da sam ležao, srećom uz velik i gotovo uvijek otvoren prozor, pokraj jednog mladića koji je još nedugo prije toga bio profesionalni biciklist, a sad je sa svojih dvadeset godina ležao s uništenim plućima u svojem krevetu i dan za danom pratio širenje pukotina na stropu barake. Vozio je više međunarodnih utrka, dok se na posljednoj nije srušio i bio dopremljen u bolnicu. Nije mogao vjerovati da ima tešku tuberkulozu i da mu se bliži kraj, kad je još nekoliko tjedana ranije bio slavljeni takozvani vrhunski sportaš. Bio je rodom iz Halleina, rodbina ga je posjećivala, užasnuto prateći tužni razvoj njegove bolesti. Nisam imao namjeru tom mladom čovjeku razbijati iluzije, bio sam odlučan uskratiti mu svoje znanje. On je vjerovao kako će uskoro opet moći napustiti bolnicu, ali stvarnost se pokazala strašnom: s operacije, zbog koje su jednog jutra došli po njega, nije se više vratio. Još vidim njegovu majku kako sprema skromnu imovinu koju je ostavio za sobom u noćnom ormariću. Budući da je moj zahvat bio odgođen za nekoliko dana, imao sam vremena istražiti krug bolnice. Tjednima sam već bio u njoj, a da je nisam dobro poznavao, vezan za krevet uvijek u istom okruženju velike sobe na internom odjelu. Osim dijelova toga odjela ništa nisam vidio, pa sam sada dobro pregledao cijelu bolnicu. Bilo je jasno da sam potražio onaj odjel na kojem je moj djed ležao i u veljači umro. Stupio sam u primarijusov kirurški trakt s najvećim gnušanjem prema medicinskom umijeću i pun mržnje prema svim liječnicima. Ovdje, na ovom mračnom, uskom hodniku, primarijus je jednoga dana prišao mojoj baki i priznao joj da je pogriješio, tumor u trbuhu zapravo je bio prepun začepljen mjehur pred puknućem, koji je moga djeda smrtno otrovao. Napustio sam kirurški trakt i pošao u ženski odjel, na takozvanu ginekologiju, gdje je mojoj majci odstranjena maternica, godinu dana prekasno. Bio sam previše deprimiran da bih se upuštao u daljnja istraživanja ove oronule medicinske utvrde te sam legao u krevet, gdje sam spavajući i oskudno se hraneći čekao trenutak koji je bio određen za prignječenje moga frenikusa. Do tog su me zahvata liječnici, doduše, već mnogo puta mučili, ali još nikad operirali. Nakon što su mi ranom zorom dali takozvanu injekciju za smirenje, injekciju ravnodušnosti, događaje oko sebe promatrao sam s povećanom ceremonijalnošću, kako me podižu iz kreveta i polažu na kolica te odvoze van iz barake i voze u kirurški trakt. Injekcija djeluje tako da se omamljeni u sekundi iz prestravljene žrtve pretvori u zainteresirana promatrača predstave koja se vrlo mirno odvija i u kojoj on, kako sam misli, igra glavnu ulogu. Sve postaje lako i ugodno, i sve se događa u najvećem pouzdanju i samopouzdanju, zvukovi su glazba, riječi koje omamljeni čuje umirujuće su, sve je nekomplicirano i spokojno. Strah je isključen, kao i svako opiranje, te omamljeni krajnju rezerviranost zamjenjuje krajnjom ravnodušnošću. Operacijska dvorana u njemu budi samo još veće zanimanje za ono što tu rade liječnici i sestre, ulijeva mu osjećaj potpunog povjerenja. Vladaju beskrajni mir i blagost, sve, čak i ono najbliže, pomiče se u najveću daljinu. Žrtva, koja već leži na operacijskom stolu, sve opaža s najvećom mirnoćom, štoviše, dobro se osjeća, pokušava gledati u lica iznad sebe, ali ta se lica zamućuju, ležeći na operacijskom stolu, čuje glasove, zveket instrumenata, šum vode. Sada me vežu za stol, mislim. Kirurg izdaje naredbe. Dvije sestre, naslućujem, stojeći kraj mene drže moja zapešća kako bi mi osjetile puls. Primarijus kaže disati, onda opet ne disati, onda opet disati, pa ne disati, mogu slijediti njegove naredbe, znam, sad je zarezao, sad razdvaja meso, arterije se odvajaju hemostatičkim kliještima, grebe po ključnoj kosti, reže još dublje, sve dublje i dublje, traži ovo i ono, jedno baci, drugo mu se doda, i dalje vlada beskrajni mir kao na početku, opet čujem udahnuti, ne disati, udahnuti, čujem držati dah,polako izdahnuti, opet normalno disati, držati dah, izdahnuti, udahnuti, držati dah, opet normalno disati. Čujem samo primarijusa, sestre ne čujem, onda opet udahnuti, izdahnuti, držati dah, izdahnuti, udahnuti. Naviknuo sam se na te naredbe, želim ih korektno izvršiti, uspijeva mi. Odjednom postajem slab, još slabiji, iznenada kao da mi sva krv istječe iz tijela, u istom trenu sestre puštaju moje zglobove i ruke mi padaju, čujem kako primarijus kaže Isuse i Marijo!, instrumenti padaju na pod, aparatura klepeće. Sad ću umrijeti, mislim ja, gotovo je. Onda opet osjetim trzanje i trganje u ramenu, sve prigušeno, ne bolno, sve puno brutalnosti, ali ne bolno. Opet mogu disati, na neko sam vrijeme, sada znam, bio prestao disati, sad sam opet tu, ide nabolje, spašen sam. Lagano udahnuti, čujem, sasvim lagano udahnuti, onda opet izdahnuti, držati dah, izdahnuti, udahnuti, izdahnuti. Potom se operacija bliži kraju. Kopče na mojim zglobovima raskapčaju se, podižu me, oprezno, sasvim polagano, opet čujem primarijusa s njegovim lagano, sasvim lagano, noge su mi oslobođene od spona i vise ondje prema tlu, kao što vidim, samo na trenutak, dok me dvije sestre posjedaju. Oko otvorene rane na mojim prsima, koju ne mogu vidjeti, visi gomila škara, do mene dovlače sterilizator. Onda me opet polegnu, s ručnikom preko lica tako da ništa ne mogu vidjeti, rana se zašiva. Na podu sam vidio krvi na litre, gomilu komadića gaze i vate natopljenih krvlju. Što se dogodilo? Nešto se jest dogodilo. Ali sam se izvukao, pomislio sam. Maknuli su mi ručnik s lica, položili me na kolica i vratili u plućnu baraku u nekoj vrsti polusna, mogao sam vidjeti samo sjene, baš ništa nisam uspijevao jasno fokusirati. Operacija je prošla, mislim ja, ležim u svom krevetu do prozora, zaspim. Ubrzo nakon buđenja pojavio se primarijus, pola dana je prošlo, bilo je podne, i rekao, sve je dobro prošlo, ništa se nije dogodilo. To ništa izričito je naglasio, još i danas ga čujem, to ništa. Ali nešto se jest dogodilo, mislio sam, i danas tako mislim. Međutim izvukao sam se, podnio sam svoju prvu operaciju, moj frenikus bio je prignječen, pneumoperitoneum se mogao napraviti tjedan dana kasnije jer je rana brzo zarasla, protivno očekivanjima, jer dotad sam uvijek primjećivao da otvorene rane na mome tijelu zarastaju vrlo sporo i uz najveće komplikacije. Sada će me probosti posred trbuha, dva prsta iznad pupka, i taj će trbuh što je više moguće napuniti zrakom, tako da mi se plućna krila stisnu jedno o drugo i zatvori rupa u desnom donjem plućnom krilu. Ne mogu reći da sam na tu činjenicu bio dobro pripremljen, odjednom me bilo strah pneumoperitoneuma. Zatražio sam od glavnog liječnika, koji mi je trebao napraviti pneumoperitoneum, da mi to objasni. Objašnjenje je bilo jednostavno poput objašnjenja o pumpanju gume na biciklu te je izneseno sasvim običnim, nepatetičnim tonom, kojim se glavni liječnici služe kad govore o užasima i grozotama koje su za njih svakodnevne pojave. Glavni liječnik također mi je rekao kako je u cijeloj Austriji do tog trenutka napravljeno svega nekoliko takvih pneumoperitoneuma, kako je, uostalom, i on sâm napravio tek tri, ali to mu nije stvaralo nikakve poteškoće, nadasve je jednostavno. Ja sam ležao u svom krevetu do prozora i promatrao ranu na svojoj ključnoj kosti, kako razmjerno brzo zarasta. Budući da im nije bilo daleko, moji su me posjećivali, i brat i sestra, i izvještavali o majčinoj borbi sa smrću, kojoj nikako i nikako nije dolazio kraj, o tome kako priželjkuju njezinu smrt jer više ne mogu izdržati njezinu patnju, kako i majka sama žudi za smrću više od ičega. Pozdravio sam majku, majka je dala pozdraviti mene. Nisam uopće bio svjestan toga u kakvoj su se užasnoj situaciji moji tada nalazili, napuštajući moju smrtno bolesnu majku da bi posjetili mene u plućnoj baraci i obratno. Da su se pritom gotovo upropastili, to sam tek kasnije mogao u punoj mjeri spoznati. Za promjenu u plućnoj baraci donijeli su mi jednu tešku knjigu, na nesreću Werfelovih Četrdeset dana Musa Dagha. Pokušao sam čitati tu knjigu, ali bila mi je dosadna, zatekao bih se kako nakon nekoliko pročitanih stranica ne znam što sam pročitao. Nije me ni najmanje zanimala. Knjiga mi je osim toga bila preteška, bio sam preslab da bih je držao, pa je tako skupljala prašinu na mom noćnom ormariću. Veći dio vremena nijem i nepomičan, sa sve većim zanimanjem promatrao sam strop sobe i puštao mašti na volju. Na kraju me opet čeka Grafenhof, mislio sam, no sada se onamo vraćam pod sasvim drugim uvjetima, kao doista tuberkulozan, pozitivan, jedan od njih. Pokušao sam sebi predočiti svoju situaciju. Pneumoperitoneum u Grafenhofu još nikad nisu imali, to sam znao, u lječilište ću se vratiti s nečim posebnim, s pravom senzacijom. Moj drugi nastup u Grafenhofu bit će u svakom slučaju potpuno drugačiji od prvoga. Zamišljao sam svoj povratak u Grafenhof, kako će razrogačiti oči i kako će reagirati kad me vide, i pacijenti i liječnici. Prevarili su se, a time su i mene prevarili i otpustili me kao zdravog, dok sam ja bio smrtno bolestan. Kako će me pogledati u oči, što li će reći? Pitao sam se kako da se ponašam. Pustit ću da stvari idu svojim tijekom. Nisu li svi liječnici u mom slučaju zakazali? Bio sam im prepušten na milost i nemilost. Uvijek su nešto vidjeli, ali to nije bilo ono pravo. Vidjeli su nešto čega uopće nije bilo. Nisu vidjeli ništa premda je nečega bilo, i obratno. Kad bi me moji posjetili, cijelo bi vrijeme preko nosa i usta držali rupčiće i bilo je teško u tim okolnostima s njima razgovarati. Od čega se sastojao taj naš razgovor? Kako si? pitali bi. Kako je majka? pitao bih ja. Djed u svojem svježem grobu na groblju Maxglan, kojemu katolička crkva isprva nije htjela staviti grob na raspolaganje, no koji je na kraju bio svečano pokopan u jednom od počasnih grobova grada, nije se smio spominjati, to se nismo usudili, spominjati smrt, konačnost, kraj. Jednog sivo-sparnog jutra išao sam prijeko u kirurški trakt, gdje me je čekao glavni liječnik. Bio je težak, širok, imao je velike šake. Bio je sam, bez pomoćnika. Morao sam leći na leđa i pričekati.

Glavni liječnik premazao mi je jodom trbuh iznad pupka, a onda se bez najave cijelom težinom svoga tijela bacio na me, tako da mi je munjevitom brzinom i u jednom mahu probio trbušnu stijenku. Zadovoljno me pogledao, promrmljao riječ uspjelo, te sam čuo kako zrak struji u moje tijelo dokle god je bilo mjesta. Naravno da po završetku procedure nisam mogao ustati, polegli su me na kolica, te me je sestra odvezla natrag u plućnu baraku. Ispod datuma pravljenja mog pneumoperitoneuma stajalo je pneumoper!, sada je i to bilo iza mene. Imati pneumoperitoneum bilo je nešto izvanredno, nešto sasvim posebno, i ja sam se tako osjećao, koga je zanimalo, objasnio bih mu što je pneumoperitoneum, kako se radi i koje su pripreme za to nužne. I u djelovanje sam bio upućen, i opasnosti su mi bile poznate. Nakon punjenja upuhani se zrak gurao i tiskao posvuda po mome tijelu, gdje god je mogao, navirao mi je pod kožom do grla i pod bradu, mislio sam da ću se rasprsnuti, osjećao sam se izigranim, kao pokusni objekt koji je ponovno postao žrtvom prijevare. Ukočen i nijem dočekao sam svoje i nisam mogao govoriti. Otišli su od mene deprimiraniji nego što su došli. Poslušao sam njihov izvještaj o majčinu stanju ne pokazujući nikakvu reakciju, pa su se okrenuli i otišli. Otprilike svakih četrnaest dana bušili su mi trbušnu stijenku, redovito, i punili me pažljivo izračunatom količinom zraka, uvijek na isti neugodan način. Na punjenje sam još mogao otići pješice, ali su me natrag morali dovesti kolicima. Za tih sam se povrataka kroz hodnike plućne barake međutim svaki put smatrao sretnikom što imam samo pneumoperitoneum, samo rupu na plućima, samo zaraznu tuberkulozu, a ne rak pluća poput onih koji su ležali u otvorenim sobama, koje sam mogao vidjeti u prolazu. Oni su tiho jadikujući u svojim krevetima čekali smrt, a kad bi bili izbavljeni, prolazili su kraj nas u glasovito-zloglasnim cinčanim lijesovima. Bio je to svakodnevni prizor. U takvu okruženju moja majka ne bi trebala umrijeti, mislio sam, i smatrao se sretnim što je bila kod kuće. Ako je moguće, smrtno bolesni trebali bi biti kod kuće, umrijeti kod kuće, samo ne u bolnici, samo ne među sebi jednakima, nema veće strahote. Svom skrbniku nikad neću zaboraviti što je, zajedno s mojom bakom, moju majku do smrti njegovao kod kuće. Barake su izgrađene za rata, odavno u stanju apsolutne zapuštenosti, ništa se na njima više nije obnavljalo. Ali za plućne bolesnike, za izopćene s njihovim smrtonosnim ispljuvkom bile su, činilo se, kao stvorene. Svi su ih se bojali, nitko u njih nije svojevoljno ulazio, ograda je zatvarala prolaz od opće bolnice do plućnog odjela, posvuda su opet bili natpisi: Zabranjen pristup! Mjesto za barake bilo je dobro odabrano, stajale su postrani, u pozadini čitavoga bolničkog kompleksa. Kroz otvorene prozore mogao se iz daljine čuti ulični promet. Ni pedeset metara od moje barake prolazila je ulica kojom sam još godinu dana ranije išao Podlahi u naselje Scherzhauserfeld, ulica koja me vodila u naukovanje. Tada te barake zaklonjene šikarom uz cestu nisam uopće zamjećivao, nikad mi nisu upale u oči, tim bih dijelom ceste osim toga uvijek brzo prošao kako ne bih zakasnio u dućan. Čeznuo sam za tim dućanom, za Podlahom, za naseljem Scherzhauserfeld i njegovim stanovnicima, nitko od njih nije znao ništa o onome što sam prošao. Podlahu sam samo kratko obavijestio o svom položenom ispitu za trgovačkog pomoćnika, razglednicom, uz srdačan pozdrav. Nisam ga više vidio. Sigurno me je bio otpisao, plućni bolesnik više mu nije bio ni od kakve koristi, bio bih mu rastjerao mušterije i povrh toga ga doveo u sukob sa zakonom. Kakve koristi od mojega bijega iz gimnazije, od mojih otpora protiv obitelji i škole i protiv svega što je imalo veze s obitelji i školom, od moje nesklonosti prema normalnom društvu koje se slijepo pokorava tupilu? Što sam imao od onog obrata u ulici Reichenhaller? U svakom sam pogledu bačen unatrag, kao da se čitav svijet urotio protiv mene, protiv svih nas koji smo nakon rata vjerovali da se možemo sakriti u malograđanštinu ulice Radetzky. Moj bijeg iz gimnazije, moje naučničko mjesto, moj studij glazbe, vidio sam kako ti znakovi mojega neposluha polako prerastaju u ludost i grotesknu megalomaniju. Htio sam pjevati Jaga, a sada sam, sa svojih osamnaest godina, ležao s trbušnim pneumom u plućnoj baraci, to je moglo biti samo izrugivanje mojoj osobnosti. Ali, na kraju krajeva, ipak sam umakao sudbini biciklista. I nisam imao rak pluća poput onih koji bi, svega deset koraka udaljeni od mene, noću katkad urliknuli u svojoj strahovitoj boli onkraj svakog poimanja boli i koji su mi zagađivali zrak svojim smradom. Bio sam u golemoj prednosti, još uvijek nisam bio kandidat za smrt, nisam se morao smatrati beznadnim i gotovim. Tako sam umovao danima, tjednima, prestravljen nad promjenom svojega tijela, koje je trbušni pneum učinio totalno, krajnje osjetljivim, neuglednim. Kada bih se opipao, osjećao bih samo zrak pod kožom, pretvorio sam se u običan zračni jastuk. Po cijelom mi je tijelu izbio meni nepoznat osip, prema kojem su liječnici bili potpuno ravnodušni, prema toj crvenkasto-sivoj posljedici lijekova, koje sam sad već toliko dugo morao uzimati. I dalje su me bez prekida liječili streptomicinom, sada odgovarajućom količinom, zemaljska bolnica mogla je to sebi priuštiti, i tu je postojao samo kriterij nužnosti, ne podloga protežiranja kao u Grafenhofu. Morao sam gutati takozvanu PAS, tjedno stotine bijeložutih tableta koje su mi u kutijama od kilograma stavljali kraj kreveta. Izazivale su gotovo potpuni gubitak teka. Više i ne znam što su mi još sve davali i ubrizgavali tih tjedana i mjeseci. Ponekad bih se budio usred dana, kad bih bio zadrijemao od iscrpljenosti, prestrašen velikim, debelim golubovima koji su se spustili na moj pokrivač; mrzio sam te golubove, bili su slijepljeni od prljavštine i širili slatkast vonj, i kad bi poletjeli pred mojim licem, podigli bi prašinu. Promatrao sam ih kao glasnike svoje smrti. I moj je djed mrzio golubove, nazivao ih je prijenosnicima bolesti. Cijeli sam život golubove doživljavao kao ružna, trapava stvorenja, tromo su se spuštali posvuda po bolesničkim krevetima i sve prljali, kad bih ih tjerao, gadili su mi se. Kad sam već mogao ustati i napraviti nekoliko koraka, usudio sam se zaviriti u sobu oboljelih od raka tik do moje i užasnuo se nad činjenicom da se u toj sobi pušilo. Smrtni bolesnici, do kostura omršavjeli, smrdljivi i nagnjili, crkavali su u svojim krevetima i pušili cigarete. Kad se bolesnička trulež pomiješa s dimom cigareta, nastaje jedan od najužasnijih vonjeva. Sada puše, za nekoliko dana neće ih biti, izgurat će ih van, pokopati, mislio sam. Kad bih vidio sestre milosrdnice svetog Vinka kako upravo umrle bolesnike svlače i peru te opet oblače kao da je to nešto najnormalnije, razmišljao sam o tome koliko visok mora biti stupanj otupjelosti da bi se taj posao mogao obavljati, ili koliko veliko samoporicanje i samoodricanje. Nisam se imao hrabrosti diviti tim junakinjama, bojao sam se toga. Na kraju jednoga života ožalošćeni pokupe hlače, kaput i prljavo rublje, prebace ga preko ruke i odu. Uvijek je to bio isti prizor, ali me nikad nije prestao fascinirati. Taj me prizor uvijek u isti mah odbijao i privlačio, totalna intenzivnost moje sposobnosti promatranja svaki put bi me iznova iznenadila. Jedan život, koliko god bio pun potencijala i koliko god se on ostvario ili morao ostvariti, raspao bi se pred očima ožalošćenih u hrpu truloga mesa koje koža i kosti još drže na okupu. Život, egzistencija, hitnuli su tu hrpu mesa u kut koji je bio posljednji kut za taj život i za tu egzistenciju, i iščeznuli. Kamo, pitanje je. Ne pada mi na pamet da se u njega upuštam. Ležeći na leđima u krevetu sa svojim trbušnim pneumom, dok su me ne samo liječnici nego i pacijenti promatrali kao medicinski kuriozitet, podbuhao i uopće nikakav, imao sam vremena razmisliti o svemu onome što su moje misli u životu zapostavljale, o čemu se dosad nisam ni usudio razmišljati, o životnim uvjetima svojih bioloških roditelja, o svojim vlastitim životnim uvjetima, o životnim uvjetima općenito, ali, kao što rekoh, svojim sam naporima samo povećavao šikaru, produbljivao tamu, pustošio pustinju. Ako sam se vraćao stopama svojega oca, ubrzo više ne bih mogao dalje, nekoliko grananja, nekoliko mutnih likova u hučećoj oluji ili u apsolutnom zatišju povijesti, koji su mi prilazili i, čim bi se našli u mojoj blizini, rasplinjavali se ni u što. Što sam naslijedio odande? pitao sam se, što odavde? Odakle mi ova osobina? odakle ona? Moji ponori, moja melankolija, moj očaj, moja muzikalnost, moja perverznost, moja sirovost, moji sentimentalni slomovi? Odakle mi s jedne strane apsolutna sigurnost, a s druge užasna bespomoćnost, nedvojbena slabost karaktera? Na čemu li se temelji moja nepovjerljivost, sada izoštrenija nego ikad? Znam da je moj otac jednoga dana odlučio svega se odreći, zauvijek i konačno osloboditi se i udaljiti od svega što mu je bila domovina, vjerojatno nametnuta kao i meni, utuvljena u glavu, ta domovina, stavljena na njegovu glavu poput željezne kape da ga zdrobi. Znam da je donio odluku da napusti sve, i tu odluku dosljedno proveo. Zapalio je roditeljsku kuću i napustio je samo s onim što je imao na sebi, u smjeru željezničke postaje. Priča se da je točno izračunao kako treba zapaliti vatru da bi je mogao vidjeti baš na njezinu vrhuncu, naime u onim minutama u kojima ga je putujući vlak udaljavao od njegove domovine. Ta mu je precizna kalkulacija, koliko znam, uspjela, imao je prilike naslađivati se time što roditeljska kuća koju je zapalio, njegovo vlasništvo, nestaje u plamenu. S tim pogledom na goruću roditeljsku kuću nije izbrisao samo domovinu, nego i pojam domovine uopće (sam po sebi). Kažu da se zbog tog svoga djela nikad nije pokajao. Doživio je samo četrdeset i tri godine, i osim te priče o njemu ne znam gotovo ništa, nikad ga nisam vidio. Majka mi je rođena u Baselu, gdje je djed bio upisan na sveučilište. Moja je baka slijedila tada u svemu socijalistički nastrojenog studenta, nakon što je napustila muža i djecu, iz Salzburga u Švicarsku, do kraja života nisu se više razdvajali i tek su se nakon četrdeset godina zajedničkog života i egzistiranja vjenčali. Moja majka još nije imala ni godinu dana kad su baka i djed s tim malenim djetetom već putovali po Njemačkoj, od mjesta do mjesta, za volju socijalističke ideje. Javni govori, svečane parade, to je bilo geslo (i moga djeda). Svatko od mojih došao je na svijet na nekom drugom mjestu, to više nego išta dokazuje nemir koji je za nas cijeloga života bio nužan koliko i karakterističan. I kad su napokon poželjeli imati mira, i taj je mir već bio izvjestan, povlačenje u mir uspjelo, taj mir prisvojen, došle su bolest i smrt. Njihovo samozavaravanje sada im se osvetilo. Toliko sam toga majci želio reći, toliko je presudnih stvari pitati, sada je bilo prekasno. Više neće biti ta koja je otvorena za moja pitanja, njoj se više nisam mogao obratiti. Odustajemo od pitanja jer ih se i sami bojimo, a onda je odjednom prekasno za njih. Želimo onoga koga pitamo pustiti na miru, ne nanijeti mu preveliku bol, pa ne pitamo, jer i sami sebe želimo pustiti na miru i ne nanijeti sebi preveliku bol. Odgađamo odlučujuća pitanja tako što neprekidno postavljamo beskorisna i banalna, smiješna pitanja, a kad postavimo odlučujuća pitanja, onda je prekasno. Cijeloga života odgađamo velika pitanja, dok se ne pretvore u čitavu planinu pitanja i zastru nas. Ali tada je prekasno. Trebali bismo imati hrabrosti (prema onima koje trebamo pitati i prema sebi samima), mučiti ih pitanjima, bezobzirno, neumoljivo, ne štedjeti ih, ne varati ih poštedom. Požalimo zbog svega što nismo pitali kad onaj kojega treba pitati više nema sluha za ta pitanja, kad je već mrtav. Ali čak i da smo postavili sva pitanja, bismo li dobili i jedan jedini odgovor? Mi nismo spremni prihvatiti taj odgovor, nijedan odgovor, ne možemo to, ne smijemo, takvo nam je emotivno i duševno stanje, takav je naš smiješni sustav, takva nam je egzistencija, naša noćna mora. Ja sam već predviđao ono što će me zadesiti, majčinu smrt, kao nešto što se podrazumijeva, već sam promatrao posljedice njezine smrti svojim očima do najmanjih pojedinosti, već sam zamišljao pogreb, čuo sam što se govori, što se prešućuje, sve mi je bilo pred očima, ali ipak nisam htio u to povjerovati. Obitelj sa svojom poratnom bezobzirnošću dotukla ju je, mislio sam, smrt njezina oca ubrzala je proces bolesti. Još su od nje stizali pozdravi, sve više životnih pravila, obzirni, nenametljivi prijedlozi za vrijeme nakon nje. Rekli su da je mog brata i moju sestru, koji su navršili sedam i devet godina, odlučila poštedjeti toga da svjedoče njezinu kraju, djeca ne bi trebala vidjeti majku kako umire. Sestru su poslali u Španjolsku, brata u Italiju. Ona je pripremala svoju smrt, ona je sama donijela sve odluke, branila se od svih neukusa povezanih sa smrtnom bolešću i nije trpjela nikakvo sažalijevanje. Sa životom njezina oca i njezinu je životu bio kraj, navodno je to sasvim mirno rekla. Mislio sam da je više neću vidjeti, ležim tu sa svojim pneumoperitoneumom i više je neću vidjeti. Ali dobio sam još jednu priliku, otpušten sam iz bolnice, smio sam kući. Dva dana nakon toga trebao sam opet putovati u Grafenhof, uputnica mi je već bila u džepu. Sjedio sam uz majčin krevet, ali među nama više nije došlo do razgovora. Bila je prisebna, ali sve što je rečeno činilo mi se beznačajnim. Jedva sam imao vremena napuniti američku mornarsku vreću svojom skromnom imovinom. Skrbnika i baku potpuno je obuzela iscrpljenost. Iako je moja majka još bila živa, bila tu, u stanu je već vladala praznina koju će ostaviti za sobom, svi smo to osjećali. Sjedili smo na stolicama u kuhinji i osluškivali kraj otvorenih vrata, no smrtna bolesnica bila je tiha. U Grafenhofu ovoga puta nisam dospio u dvanaesterokrevetnu sobu, nego u jednu od takozvanih lođa, u visokom prizemlju. Na moje veliko čuđenje dijelio sam je s takozvanim propalim doktorom, doktorom prava, kojega sam već spominjao. Njegovo ga je zabrinjavajuće stanje dovelo u lođu, u sobu zasjenjenu golemom jelom. I ja sam dospio u lođu samo zato što je moje stanje bilo klasificirano kao sumnjivo. Bolest je za to vrijeme još više promijenila moje tijelo, u međuvremenu ga je toliko izobličila da sam se sasvim neupadljivo uklapao u Grafenhof. Sada sam spadao u kategoriju podbuhlih, nadut od svog pneumoperitoneuma, natečen od svih mogućih lijekova koje su trpali u me tu sam djelovao prirodno, ne kao kakav izrod, izgledao sam odgovarajuće bolesno i doista bio sve samo ne zdrav. Taj doktor prava, socijalist, propovjednik masama kojega su liječnici mrzili i koji me ranije u dvanaesterokrevetnoj sobi nije puštao na miru sa svojim socijalističkim idejama, sada više nije bio u stanju puniti mi glavu Marxom i Engelsom, tumačiti mi svoj radikalno socijalistički koncept svijeta koji dolazi, morao se zadovoljiti time što je vezan za krevet, čime je osuđen na neprekidno buljenje u strop. Širio je vonj koji mi je već bio poznat iz plućne barake u bolnici te sam isprva upravo iz tog razloga bio užasnut što moram dijeliti sobu s njim. Ali naviknuo sam se na taj vonj i na žalosnu promjenu koja se u međuvremenu zbila s doktorom. Sada više nije spominjao republiku sovjeta niti je ikad više izgovorio imena Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht. Imao je običaj najprije pljunuti u skupljenu šaku i tek odande ispustiti ispljuvak u bocu, što se, dakako, moralo izjaloviti. Njega nije bilo briga što je mene izluđivalo njegovo mučno i dugotrajno povlačenje iz pluća, popraćeno jezivim zvukovima, osobito po noći, kojom je dominirao samo on i njegovo povlačenje iz plućnih krila. Te su noći bile najduže u mom životu. Samo bi jednom dnevno doktor uz sestrinu pomoć ustajao kako bi ga ona oprala. Tada, naravno, još nije bilo kupaonice, samo umivaonik na zidu. Tu bi on stajao, gol i hropćući, te bi bez prigovora, propao kakav je bio, puštao da ga peru. Ta bi ga procedura odmah iscrpila, i kad bi ga uz goleme napore opet polegli u krevet, smjesta bi zaspao. To je meni pružalo priliku da ustanem i operem se. Iza svojih leđa čuo sam teško disanje koje je dopiralo iz tog ostatka već gotovo potpuno nefunkcionalnih pluća. Doživio sam kraj jednog idealista, socijalista, revolucionara, za kojeg je svijet odabrao odgovarajuću kaznu. Sjećao sam se oštrih ukora koje je doktor morao trpjeti u dvanaesterokrevetnoj sobi, ne samo od liječnika nego i od katoličkih sestara, omalovažavanja kojemu su ga podvrgavali upravo oni ljudi koji su za sebe i u svim svojim postupcima uvijek tvrdili da su civilizirani, kulturni. Ponašanje liječnika prema doktoru koji, koliko se ja sjećam, nije snosio krivnju ni za kakvo remećenje discipline bilo je nisko, podcjenjivanje, pa čak i mržnja koju su prema njemu neprestano pokazivale takozvane časne sestre bili su krajnja podlost. To je za mene bio pravi primjer toga kako onaj tko je čestit, tko dosljedno i ustrajno slijedi svoju ideju, dok ujedno one koji su drugačijeg uvjerenja potpuno pušta na miru, postaje predmetom prezira i mržnje, kako se protiv jednog takvog provodi isključivo zatiranje. Jer ništa drugo nije bila nevjerojatna činjenica da je doktor bio smješten u dvanaesterokrevetnoj sobi s tom neukom, a u svojoj neukosti ipak brutalnom družinom, nego zatiruća kazna. U dvanaesterokrevetnoj sobi on nije mogao mirno čitati knjigu ili novine, nije imao ni deset minuta mira za svoje misli, oni su ga, namjerno ili nenamjerno, zlonamjerno ili nezlonamjerno, stalno ometali, sustavno ga upropaštavali. Moralo je doći do njegova sloma, do premještaja iz dvanaesterokrevetne sobe u tu lođu, u koju su bili smještani samo najteži slučajevi. Doktorovi su mučitelji bili ti neuki mladi ljudi koji su besciljno slijedili glupost, kojima ne treba ništa predbacivati, ti pomoćni radnici i naučnici koji su se ovdje, po prirodi stvari, sami od sebe potpuno razularili i osobito uživali u tome da doktora do kraja iznerviraju. Već je bio preslab da bi se od jutra do mraka branio od tih tortura, već je bio odustao. Kraće je vrijeme i on bio moj učitelj, ponovno mi je pokazao svijet u koji me djed s tolikom predanošću i strašću uveo, u onaj drugi, u onaj tlačeni, u onaj suzbijani, u onaj niži, on mi je ponovno otvorio vrata u nemoć. Ti neuki momci svoja su maltretiranja doktora, kojega su odabrali kao svoj svakodnevni objekt izrugivanja, pretvorili u pravu pravcatu umjetnost maltretiranja, tu su iskaljivali svoju perverznost i od filozofa pravili budalu. Taj je filozof trpio njihove bezobraštine, predao se odustajući od svakog otpora. No oni se ne mogu smatrati odgovornima za to što su čovjeka nasmrt upropastili, jer je njihovo neznanje bilo ono tupavo neznanje nezrele mladeži. Krivi su liječnici, ponajviše primarijus i ravnatelj, čiji sam stroj za maltretiranje doktora koji je neprekidno bio u pogonu promatrao cijelo vrijeme svojega boravka u dvanaesterokrevetnoj sobi i koji su mržnju prema tom neistomišljeniku, prema svakom protivljenju, doveli do krajnjih granica: taj socijalist, koji je otvoreno i iskreno priznavao svoj socijalizam čak i u tom okruženju koje se doista moglo nazvati jedino katoličko-nacionalsocijalističkim, morao je nestati, pod svaku cijenu, on im je bio trn u oku, njihova je bila ta strašna misao: njega, neprijatelja, mora se uništiti. Budući da on, koliko znam, nikoga nije imao, morao se bezuvjetno pokoriti svojim gospodarima, ta nije ni bio u mogućnosti naprosto pobjeći. Istina je, doduše, da su ga liječnici svjesno i istodobno potpuno nesavjesno stjerali u kut te u tjelesnu, a onda po prirodi stvari dosljedno i u duhovnu propast, ali i da je on sam bježao u taj svoj vlastiti kraj. Tako se, tim dvostranim htijenjem, koje se može nazvati isključivo đavolskim, ubrzala njegova propast. Nije mi bilo teško rekonstruirati tijek toga procesa. Nisam bio neposredan svjedok, ali sam sada vidio razvoj te situacije. Pokušavao sam s njim zapodjenuti razgovor, ali nije mi uspijevalo, nailazio sam samo na odbijanje. U jednom su kutu stajale njegove knjige, uprljane, zaprašene, netaknute. Čak i da sam ih imao volje čitati, gadilo bi mi se uzeti ih u ruke. Za čitanje uopće nisam imao volje. Nisam ništa ni pisao, čak ni razglednicu. Kome li sam i mogao pisati u svojoj situaciji? Hranu je doktoru sestra davala žlicom kao životinji, nevoljko, automatski. Ni između sestre i doktora nije bilo konverzacije. Kad ga je svlačila, opirao se, i kad ga je oblačila isto, padali su udarci, pljuske, doktorova renitencija postajala je sve opasnija, ali sestra se nije dala smesti, znala je da će vrlo brzo svemu tome doći kraj. Pitao sam se kada će napokon kucnuti čas da dođu po njega, da ga napokon skinu s vrata, da ga otpreme dolje u Schwarzach, da ga se riješe? Njegovo je srce uporno tuklo, katkad bih se probudio i najprije bacio pogled na njega da vidim je li još živ, ili je to tijelo pored mene već mrtvo. Ali to je tijelo još disalo, ta su pluća još radila. Osjećao sam sestrino razočaranje nad tim što je doktor još živ, što je još tu. Vjerojatno je i njoj, kad bi jutrom ulazila u sobu, prva pomisao bila samo jedna, nije li doktor možda već mrtav, nije li problem doktora prestao biti problem. Rastvorila bi zavjese i prionula na posao, pripremala ručnike, puštala vodu u umivaonik te podizala doktora i transportirala ga do umivaonika. Pomislio sam kako bih sada mnogo radije bio smješten u velikoj dvanaesterokrevetnoj sobi na drugom katu nego ovdje u lođi s doktorom, čeznuo sam za dvanaesterokrevetnom sobom jer sam lođu neminovno smatrao mnogo gorom.

Tamo gore, na drugom katu, boravio sam s vršnjacima, a ovdje s jednim, kako mi se činilo, već prastarim, iživljenim čovjekom, čija je nakaznost i bezobzirnost iz sata u sat rasla. S druge sam strane doživljavao kao nagradu to što smijem, biti s tim čovjekom, s tim ružnim, odvratnim čovjekom, kojemu sam se sasvim otvoreno divio, kojeg sam, dapače, duboko poštovao jer je bio takav kakav je bio, jer je bio odbačen, omražen, protjeran. (obra da b od en) Činilo se kao da sve čeka na to da doktor nestane, ali još nije došlo vrijeme za to, još se valjalo strpjeti. Vizita je smatrala doktora samo još smetnjom, nekim tko se naprosto ne uklapa u koncept. Ni sa mnom nisu bili sretni, jer su morali biti svjesni toga da sam znao kako nisu bili nimalo nedužni u tome što su mi postavili pogrešnu dijagnozu, svojom su me krivnjom doveli na rub propasti, otpustili me kao da sam zdrav baš u trenutku kad sam dobio veliku rupu na plućima, pa su me morali primiti natrag. Imali su dva razloga da me smjeste u istu sobu s doktorom: prvi, to što im se moje stanje doista činilo opasnim, prijetećim, štoviše pogibeljnim, drugi, što im moja rezerviranost, moje nepovjerenje, štoviše moja mržnja prema njima nije ostala skrivena, te sam u njihovim očima bio netrpeljiv, buntovan. Bilo je šest ili sedam lođa, polovicu su popunjavali takozvani privilegirani, koje međutim gotovo nikad nisam viđao, u svakom slučaju uvijek sam imao dojam kako ti ljudi žive u paničnom strahu da će doći u doticaj s ostalim pacijentima, dakle s nama, i na licima im se vidjela nelagoda koju su osjećali zato što su se morali koristiti zajedničkim zahodom u hodniku. Bili su bolje odjeveni i kad bi govorili, nastojali su se služiti boljim jezikom, ali gotovo da uopće nisu ništa govorili, barem ne s ovakvima poput mene. Tu bih uvijek čuo različite titule, gospodin dvorski savjetnik, gospođa dvorskog savjetnika, gospodin profesor i gospođa grofica, još ih pamtim. Sestre su se motale s meni odvratnom ceremonijalnošću onuda gdje su boravile te titule i njihovi nosioci, zaštićeni, neometani, čak i razmaženi. Kad bi sestre iz lođa takozvanih boljih ljudi dolazile k nama, lica bi im se smrknula, njihov način govora postao bi sasvim drugačiji, više se ne bi trudile da bude uglađen, nego bi bio isključivo grub, bezobrazan, brutalan. U te su sobe nosile sasvim drugačija jela, sasvim drugačije, raskošnije servirana. Tamo su kucale na vrata prije nego što bi ušle, na naša se vrata nije kucalo, samo se ulazilo. Jednu poteškoću nisam bio predvidio, iako sam trebao: u Grafenhofu prije mene još nikad nisu imali trbušni pneum, oni su pneumoperitoneum poznavali samo kao pojam, susretali su se s njim samo u literaturi, a sada su eto imali i tu čast vidjeti ga uživo. Mene sama bilo je strah kad je došlo vrijeme da me asistent napuni, kad je došao trenutak da u tu svrhu pođem u ordinaciju. On se kleo da još nikad nije punio trbušni pneum, premda sada već zna kako to valja učiniti. Nije mi preostalo ništa drugo nego da asistentu kažem što mora napraviti. Po mojim uputama pripremio je aparaturu, sve približio meni, a ja sam čekao. Ništa se nije dogodilo. Asistent se nije usudio. Sada sam ja morao preuzeti inicijativu. Doslovno sam mu naredio da prisloni iglu na moj trbuh i onda mi svom snagom, to su bile moje riječi, probije trbuh. Rekao sam mu da ne smije ni trenutka oklijevati, inače će bolovi biti užasni i sve će postati vrlo krvav pothvat. Znao sam da bi asistent, sin nekog bečkog činovnika ministarstva, dugonja, arogantan u svakom pogledu, u ključnim trenucima postajao plašljiv i preosjetljiv. Rekao sam mu da se mora ohrabriti i baciti se svom težinom svoga tijela na me te mi probiti trbušnu stijenku, i objasnio mu kako je to radio glavni liječnik u salcburškoj zemaljskoj bolnici. Samo što je asistent zbilja bio najnesposobniji za nasilan čin, za razliku od atletski građenog primarijusa u Salzburgu, koji je svojom težinom morao izvršiti samo kratki pritisak da bi mi iglom probio trbuh, sve trbušne stijenke istodobno. Kako se jedino i moglo očekivati, prvi se pokušaj izjalovio. Lecnuo sam se od boli, krv je odmah šiknula iz nepotrebno otvorene rane, no nije preostalo ništa drugo nego provesti punjenje. Tako je došlo do drugog pokušaja, koji je bio tako diletantski izveden da sam kriknuo, a ljudi se sjatili vani na hodniku. Diletant je uspio tek trzajima i malo-pomalo probiti moje trbušne stijenke te me sasvim nepotrebno izmrcvario. A onda je, kao da mu je procedura pošla za rukom, stajao tamo i zadovoljno ustanovio kako zrak ulazi u moj trbuh i raspoređuje se, mehanizam funkcionira, aparatura je to potvrđivala na svojim brojilima, čulo se kako zrak struji unutra, a ja sam vidio kako se asistentu na lice opet vraća arogancija koja je s njega privremeno bila nestala, premda je on sam bio najviše iznenađen što mu je pothvat uspio. Ostao sam neko vrijeme ležati, a onda su me vratili u lođu. Još nikad nisam nakon punjenja tako jako krvario, danima sam imao bolove u trbušnoj stijenci i pribojavao se upale, nepovjerljiv prema medicinskim instrumentima koji su upotrebljavani u Grafenhofu, jer čistoća ovdje nije bila zakon. Ali upala se nije razvila, bolovi su popustili. Sljedeći će put ići glatko, rekao sam sebi. I od tada nadalje punjenje je išlo glatko. Rečeno mi je da takav trbušni pneum pacijent može imati i pet ili više godina, i ja sam se na to pripremio. Svaki put nakon punjenja, kad bih opet mogao samostalno stajati i hodati, stavili bi me iza zaslona rendgena i pregledavali. Nakon što su mu daljnja punjenja uspjela, asistent je bio izuzetno ponosan, svoje je znanje proširio za jedan novitet. Ja sam činio sve kako bih napokon opet mogao izaći iz sobe, neprestano sam se usavršavao u nekoj vrsti očajničkog samotreninga, i doista je, ranije nego što sam mislio, došao trenutak kad sam smio izaći van. Obišao sam zgradu lječilišta te sam svakim danom povećavao radijus, dapače, već sam bio u stanju doseći krajnje granice. Najradije bih bio otišao u mjesto, u selo, kako smo govorili, ali to je pacijentima bilo strogo zabranjeno. Jednoga dana zanemario sam tu zabranu i otišao u selo (St. Veit). Stanovnici su me, doduše, odmjeravali i, naravno, odmah prepoznali kao pacijenta iz lječilišta, ali činilo se da ti ljudi ne doživljavaju prizor plućnog bolesnika ni kao senzaciju ni kao prijetnju. No tek što sam stupio u selo, opća me slabost natjerala da se okrenem i pođem natrag. Sloboda je za mene bila prenaporna, jedina želja bila mi je vratiti se što je moguće prije u lječilište i u svoju sobu kako bih se zavukao pod pokrivač. Ali počelo mi se sviđati pa sam ponavljao svoje seoske ekspedicije, kradom, svjestan kako riskiram da me vodstvo ustanove najstrašnije i s najozbiljnijim posljedicama kazni, prelazio sam granice i obavljao manje kupnje u selu. Jednom sam kupio olovku i papir, drugi put češalj, novu četkicu za zube, za više od toga nisu dostajale moje financije, koje su se sastojale samo od takozvane naknade za bolovanje koju je za mene plaćala socijalna skrb, a ne više zdravstveno osiguranje, koje me odavno skinulo s liste. Čak ni troškove bolničkog smještaja u to doba više nije pokrivalo zdravstveno osiguranje, nego ih je preuzela socijalna skrb. Svakog popodneva sjeo bih na klupu u malom dijelu parka između glavne i sporedne zgrade. Knjigom bih sasvim svjesno odvraćao svoju pozornost sa sebe i svoje okoline, čitao bih tamo Verlainea, Trakla, Baudelairea. Kao da je nastupilo neko mirnije razdoblje. Dok jednoga dana u novinama koje sam sa sobom ponio na tu klupu nisam u rubrici Osmrtnice otkrio obavijest: Herta Pavian, 46 godina. Bila je to moja majka. Zvala se Herta Fabjan, nije bilo sumnje da je Pavian posljedica toga što su krivo čuli prezime u novinama, kojima su svakodnevno za tu skrivenu, ali lakomo čitanu rubriku telefonom dojavljivani umrli toga dana. Herta Pavian! Otišao sam u svoju sobu i rekao polumrtvom doktoru koji je ležao u krevetu da mi je majka umrla i da je njezina smrt zabilježena pod imenom Herta Pavian umjesto pod pravim Herta Fabjan. Herta Pavian, 46 godina, stalno sam naglas ponavljao, Herta Pavian, 46 godina. Molio sam za dopuštenje da odem na pogreb u Salzburg, i dobio to dopuštenje. Majčina želja da bude pokopana u onom selu na jezeru Wallersee u kojem je provela djetinjstvo kod svojih tetki bila je ispunjena. Došao sam u prazan stan, kakvim sam ga zamišljao već i prije njezine smrti. U općoj strci moji su me zaboravili obavijestiti o majčinoj smrti. Sad si ionako tu, rekli su, dakle nema zamjerki. U predsoblju je još visjela majčina odjeća, u svim su se sobama nagomilale hrpe rublja. Njezin muž rekao je da je umrla pred njegovim očima, pri punoj svijesti. Rano ujutro nalijevao joj je čaj, razgovarali su, a onda je odjednom problijedjela od čela naniže. Iscurila je, rekao je njezin muž, moj skrbnik. Posljednji vrući gutljaj doveo je do prsnuća aorte. Sada sam noćio u sobi u kojoj je majka umrla. Rekli su da je bila umotana u bijelu plahtu, položena u jednostavan lijes od mekog drva, kao i moj djed. Pogreb u Henndorfu, na malom seoskom groblju, okupio je stotine ljudi. Majka je za života bila religiozna, gledala je na crkvu s rezervom, no ujedno i s poštovanjem. Željela je katolički pogreb. Kad smo stigli u Henndorf, lijes je još bio u maloj, bijelo okrečenoj mrtvačnici. Seoski momci, rođaci, kako su mi rekli, nosili su ga u crkvu. Nakon mise zadušnice te su stotine ljudi, većinom rođaka, kako mi je rečeno, koji su meni međutim bili potpuno nepoznati, napravile dugačku pogrebnu povorku. Dok sam s bakom i skrbnikom hodao za lijesom, odjednom me spopao grčevit smijeh, s kojim sam se morao boriti tijekom čitave ceremonije. Stalno sam sa svih strana čuo riječ Pavian te sam konačno bio primoran napustiti groblje još prije kraja ceremonije. Pavian! Pavian! Pavian! kričalo mi je u ušima, te sam žurno i bez svojih napustio to mjesto i vratio se u Salzburg. Zavukao sam se u jedan kutak stana i duboko prestravljen čekao povratak svojih. Sljedećeg dana otputovao sam natrag u Grafenhof, gdje sam nekoliko dana ostao ležati u krevetu, s pokrivačem navučenim preko glave. Ništa nisam htio ni vidjeti ni čuti. Tek me je neodgodiv termin za sljedeće punjenje mojeg pneumoperitoneuma ponovno dozvao pameti.
Sada sam sve izgubio, mislio sam, sada mi je život postao potpuno besmislen. Prepustio sam se dnevnoj rutini, pustio sam da se sve odvija, bez obzira na to što i kako me snalazilo, više ništa nisam odbijao, potpuno sam se podredio. Dopuštao sam da mi se stvari približe tek toliko da ih ne vidim jasno, mogao sam ih podnijeti samo nejasne, samo zamućene. Više sam tjedana proveo u takvu stanju. Jednog sam se dana probudio i vidio da iz sobe iznose doktora, koji je te noći umro, a da ja to nisam primijetio. Njegov je krevet ubrzo nakon toga zauzeo novi pacijent. Jedva da sam upoznao pridošlicu, kad sam odjednom premješten, gore na drugi kat, u jednu od južnih soba, u koje je uvijek bilo smješteno po troje pacijenata. Zašto sam premješten, ne znam. Odande sam imao širok pogled na planinsku dolinu, od crnog Heukarecka do snijegom prekrivenih, preko tri tisuće metara visokih vrhova na zapadu. Ta mi perspektiva ove kuće dosad nije bila poznata. Moje se opće stanje popravilo od trenutka kad sam bio premješten na drugi kat, kao da sam ustao iz mrtvačnice. Što je potaklo taj premještaj? Pitao sam, ali nisam dobio odgovor. Sada sam opet morao ići u ležaonicu, to pacijenti iz lođa nisu morali, imao sam veću slobodu kretanja, ponovno sam viđao ljude poput sebe, jer dok sam god bio u lođi, vidio sam samo sebe, samo sam sobom bio zaokupljen, čak i kad sam bio zaokupljen doktorom, zapravo sam bio zaokupIjen samo sobom samim. Sad sam opet bio zaokupljen drugima, više drugih, mnogo drugih. Moje se stanje popravljalo, o tom nema sumnje. Ležali su tu baš onako kako sam ih pamtio, apatični, siti života, poredani jedan do drugoga, ispunjavajući svoju najvišu zadaću pljuvanjem u pljuvačnice. Moj je ležaj sada bio treći od početka, ne više treći od kraja. Odatle sam mogao gledati dolje u selo, imao sam čvrstu namjeru svakodnevno zaobilaziti kućni red, svakodnevno odlaziti u selo spretno i u potpunoj tajnosti, morao sam kršiti grafenhofske zakone kako bih poboljšao svoje stanje. Odjednom mi samo poboljšanje nije bilo dovoljno, nego sam razvio najvišu ambiciju: želio sam ozdraviti. Tu sam odluku zadržao za sebe, čuvao sam je kao najstrožu tajnu. Znao sam da ovdje vladaju samo težnja k odumiranju, spremnost na smrt, čežnja za smrću, pa sam svoju novoprobuđenu spremnost na život, svoju čežnju za životom morao držati u tajnosti, nisam se smio odati. Tako sam varao taj svijet oko sebe, time što sam se naizgled pridruživao njihovu zboru tugovanja i odumiranja, a ipak se u svom srcu i u svojoj duši svim raspoloživim sredstvima tome opirao. S tom sam se prijevarom morao nositi kako bih uspio sačuvati svoju tajnu. Otada sam egzistirao u laži i pretvaranju. Morao sam gledati da izađem odavde, i to uskoro. Za to sam međutim morao imati snage kršiti zakone koji su ovdje vladali, i to apsolutno vladali, i živjeti prema vlastitim zakonima, sve više prema svojim vlastitim, a sve manje prema meni nametnutim. Slijediti savjete liječnika samo do određene mjere, gdje bi mi još mogli koristiti, ne dalje, svaki savjet samo onoliko koliko mi može biti od koristi, i samo ako sam ga pažljivo provjerio. Morao sam opet steći potpunu kontrolu nad svojim postupcima i mislima te radikalno otkloniti ono što mi šteti. To štetno bilo je ono liječničko, sustav koji je vladao u toj ustanovi. Svako zlo počinje od medicinara, mislio sam, morao sam zbog sebe tako razmišljati, i opet je bilo vrijeme da mislim samo na sebe ako sam želio napredovati. S jedne je strane boravak u Grafenhofu bio nužan, neizbježan, njegov medicinski i klinički aparat bili su preduvjet za oporavak, morao sam se tim medicinskim i kliničkim aparatom okoristiti, ali nisam smio dopustiti da on mene iskoristi. Od sebe sam zahtijevao najveću budnost, ponajprije još strožu kontrolu nad liječnicima. Na površini sam se podređivao kućnom redu, medicinskoj sili, dok sam se ispod te površine borio protiv nje gdje god je to bilo potrebno, za svoje dobro. U tom pogledu mi nije manjkalo iskustva, ni opreza, ni znanja .Ja sam morao upravljati liječnicima i njihovim pobočnicima, ne obratno, a to nije bilo nimalo jednostavno. Tako sam samoga sebe automatski postavio izvan zakona koji su vladali u Grafenhofu. Svakom sam se slobodnom minutom koristio za pojačanu budnost naspram tog medicinskog stroja, koji bi, zanemari li se ta budnost ili iole popusti, ipak mogao biti samo stroj za uništenje. Za većinu u Grafenhofu taj je medicinski stroj bio stroj za uništenje, jer su s jedne strane njihovo neznanje, a s druge njihova letargija bili preveliki. Ja sam uskoro sve imao pod kontrolom, bilo da se radilo o stalno ponavljanim pregledima ili o procjenjivanju onih koji su te preglede provodili. Ništa mi nije promicalo, barem ništa bitno. Ja sam određivao koliko streptomicina trebam dobiti, ne liječnici, ali sam ih puštao u uvjerenju da oni to određuju, jer se inače moj plan ne bi ostvario. Sve sam svoje mučitelje ostavio u uvjerenju da oni određuju što će se dogoditi, dok se međutim odsad nadalje događalo samo ono što sam ja odredio. Strahovita moć mojega postupka i samog me zapanjila, to što sam svoj koncept mogao pretvoriti u djelo, što je moj plan uspio. Dosegao sam nevjerojatnu spretnost u tim efektima obmanjivanja. Kad sam zaključio da je gutanje tih golemih količina PAS-a za mene postalo besmisleno, liječnici su utvrdili da više ne moram uzimati PAS, premda sam ja to namjestio, imao sam svoj trik. Određivao sam i doziranje svih ostalih lijekova, koje sam naposljetku sveo na minimum, gnušajući se nad gomilom razorne kemije koju sam u međuvremenu već progutao, bezobzirno, nesmotreno, kako mi se sada činilo. Ja sam određivao kako mi treba probiti trbušnu stijenku, kako u mene treba pustiti zrak, ali asistent je imao osjećaj da on sebi naređuje, dok sam međutim ja bio taj koji je njemu davao naredbe. Kontakt s mojima kod kuće bio je potpuno prekinut, o njima više ništa nisam znao, mislim da me uopće nije ni zanimalo kako su tamo stvari dalje tekle. Nisu mi pisali, iako su mi mogli pisati, jer sada više nisu imali izgovor da to ne čine, nakon što su mrtvi koji su ih u tome sprečavali bili pokopani. Imali su svoje razloge. Ja nisam dobivao poštu niti sam je očekivao. Udubio sam se u Verlainea i Trakla, i čitao Demone Dostojevskog.

Knjigu tolike tematske nezasitnosti i radikalnosti i uopće tako debelu knjigu još nikad u životu nisam čitao, opajao sam se Demonima, na neko su me vrijeme bili potpuno obuzeli. Kad sam se vratio, jedno vrijeme nisam htio čitati ništa drugo, jer sam bio siguran da ću pasti u strahovito razočaranje, u užasan bezdan. Tjednima sam odbijao svako štivo. Strahovita snaga Demona ojačala me, pokazala mi put, rekla mi da sam na pravome putu, prema van. Bio sam pogođen tim divljim i velikim književnim djelom, da bih iz toga sam izašao kao junak. Rijetko je u mom kasnijem životu književnost na mene imala tako silan učinak. Pokušavao sam, na komadićima papira koje sam kupio u selu, ovjekovječiti određene podatke koji su mi se činili važnima, odlučujuće egzistencijalne točke, bojeći se da bi se ono što je sad još bilo tako jasno odjednom moglo zamutiti i izgubiti, da će odjednom nestati, da više neću imati snage spasiti od mraka zaborava sve te odlučujuće događaje, sve ono nevjerojatno, sve ono smiješno, et cetera. Pokušavao sam na tim komadićima papira spasiti što se spasiti dalo, bez iznimke sve što mi se činilo vrijednim da bude spašeno. Tu sam imao svoj način postupanja, svoju vlastitu infamnost, svoju vlastitu brutalnost, svoj vlastiti ukus, koji s načinom postupanja te s infamnošću i brutalnošću i s ukusom ostalih nije imao praktički ništa zajedničko. Što je važno? Što je značajno? Vjerovao sam da sve moram spasiti od zaborava, iz svoga mozga na te komadiće papira, kojih je u konačnici bilo na stotine, jer se nisam uzdao u svoj mozak. Izgubio sam povjerenje u svoj mozak, izgubio sam povjerenje u sve, pa tako i u svoj mozak. Moj je stid zbog pisanja pjesama bio veći nego što sam mislio, tako da više nisam napisao ni jednu jedinu pjesmu. Pokušavao sam čitati djedove knjige, ali nisam mogao, u međuvremenu sam previše toga doživio, previše toga vidio, pa sam ih stavio na stranu. U Demonima sam našao ono što mi odgovara. Tražio sam u knjižnici lječilišta još takvih grdosija, ali nije bilo drugih. Suvišno je nabrajati imena onih čije sam knjige otvorio da bi ih odmah zatim zatvorio, jer su mi se zbog svoje uskogrudnosti i nedostojnosti morale zgaditi. Literatura izuzev Demona za mene nije bila ništa, ali mislio sam kako sigurno ima još takvih Demona. Takve međutim nije imalo smisla tražiti u knjižnici ove ustanove, koja je bila nakrcana neukusom i tupilom, katolicizmom i nacionalsocijalizmom. Ali kako da dođem do još Demona? Nisam imao druge mogućnosti osim one da što prije napustim Grafenhof i na slobodi potražim svoje Demone. Sada sam imao još jedan novi poticaj da izađem van. Kada bih stao iza zaslona rendgena, sada sam već želio čuti da mi se stanje popravilo, i stanje mi se od pregleda do pregleda doista popravljalo. Sada sam već odlazio na izlete i dalje od sela, upoznao sam okolicu, i ono što mi se uvijek činilo tako mračnim i odbojnim odjednom više nije na mene imalo tako omamljujući i razoran učinak, planine koje su mi uvijek djelovale ružno, prijeteće, više to nisu bile. Ljudi, koji su mi se uvijek činili kao nemani, više to nisu bili. Sada sam mogao udahnuti dublje, sve dublje i dublje. Jednom tjedno sam, premda je to progutalo gotovo sav moj novac od socijalne pomoći, naručivao TIMES, kako bih osvježio i proširio svoje znanje engleskoga i kako bih ujedno mogao pratiti događaje u svijetu koji se mijenjao mahnitom brzinom. Odjednom sam se usudio obratiti seoskoj orguljašici te sam s njom dogovorio sat pjevanja u crkvi, i nakon što me ne samo jedan, nego tri sata pratila na orguljama dok sam ja pjevao Bachove kantate po notama, pjesmaricu Anne Magdalene i tako dalje, njezina je želja bila da tjedan nakon toga pjevam basovski solo (Haydnov) na prijepodnevnoj nedjeljnoj misi. Moj dupkom napunjeni trbušni pneum, moj egzistencijalno nužni pneumoperitoneum nije me spriječio da nakon tog sola redovito pjevam basovske dionice na misama; kroz tjedan sam se, naravno, samo krišom i dakle liječnicima iza leđa nalazio s orguljašicom u crkvi radi zajedničkog muziciranja, proučavali smo velike Bachove i Händelove oratorije, otkrio sam Henryja Purcella, pjevao sam Rafaela u Haydnovu Stvaranju svijeta. Nisam izgubio glas, naprotiv, iz tjedna u tjedan moj se instrument poboljšavao, dapače, usavršio sam ga, i bio sam nezasitan i neumoljiv u svojem inzistiranju na tim satovima glazbe u crkvi. Sada sam protivno svim upozorenjima opet bio na pravome putu: moja vokacija bila je glazba! Moji potajni odlasci u selo, moje pjevanje u crkvi, k tome sasvim javno, bezobzirno, bezbrižno, nisu se međutim više mogli držati u tajnosti, ja sâm morao sam odati to svoje potpuno ludilo. Liječnici su me pozvali na red, pokušali mi objasniti da bi to pjevanje s mojim pneumoperitoneumom moglo za me značiti i iznenadnu smrt te su mi zaprijetili otpustom. Izrečena je stroga zabrana mojih posjeta selu. Ali ja više nisam imao snage pokoriti se zabrani, bilo kojoj, bez praktičnog bavljenja glazbom više nisam mogao egzistirati, pa sam htio izaći iz Grafenhofa što je moguće prije i pod svaku cijenu. Napokon, to što sam tjednima pjevao nije me oslabilo, naprotiv, toliko je popravilo moje opće stanje da sam već vjerovao kako ću na tom glazbenom putu ozdraviti. Liječnici su to smatrali apsurdnim, nazivali su me ludim. Praktično bavljenje glazbom odjednom je bilo moj trening za život. Ali više se nisam usuđivao ići u selo, barem ne više radi praktičnog bavljenja glazbom. O svojoj sam nevolji razgovarao sa svojom orguljašicom, Bečankom, umjetnicom, akademskom glazbenicom, profesoricom, koju je rat doveo u Grafenhof i upravo time u plućnu bolest pa je tako zaglavila u selu. Otad mi je bila najdraža sugovornica, moja nova učiteljica, moj jedini oslonac. Kad god sam mogao, išao sam k njoj. Ali više se nismo usudili muzicirati, i sami smo se počeli bojati svoje vlastite kuraže, svoje lude smjelosti. Tako je, pod prijetnjama liječnika, umjesto praktične našim predmetom postala teorijska glazba. I u najmanjoj bih prilici bježao iz lječilišta i hrlio u takozvanu ubožnicu, u kojoj je stanovala moja nova učiteljica, u drvenom sobičku pod krovom kao u nekom skrovištu, koje je za mene odjednom i postalo apsolutno skrovište. U tom sam sobičku opet našao put do samoga sebe, do preduvjeta svoje egzistencije. Jednog sam dana ušao u ležaonicu, i nisam vjerovao svojim očima: pored mojeg se ležaja smjestio moj prijatelj zborovođa. Stigao je toga dana i htio me iznenaditi. I on je, koliko znam, mjesecima ili godinu dana ranije otpušten zdrav iz Grafenhofa te je u međuvremenu iza sebe imao pravu pravcatu odiseju. Nakon svojeg je otpusta krenuo na putovanje po jadranskoj obali i počinio najgluplje zlodjelo koje plućni bolesnik može počiniti: ležao je na pijesku i suncu. On, koji se motorom odvezao u Italiju, morao je bolničkim kolima biti vraćen u Austriju. U kompliciranoj operaciji u jednoj bečkoj klinici otvoren mu je prsni koš te mu je potpuno odstranjeno desno plućno krilo. Sada je, kao i većina u Grafenhofu, imao na leđima zaštitni znak takozvanog tuberana, ožiljak od torako-plastike od ramena do zdjelice. Nije vjerovao da će preživjeti, rekao mi je da se i sâm čudi što je sada ovdje. Izvijestili smo jedan drugoga o svemu što se događalo, nije tu po prirodi stvari moglo biti ničega veselog. Ali njegovo izvješće nije imalo snagu da me pokoleba u mojoj odluci da ozdravim. Naprotiv, ja sam sada bio njegov uzor. Više ne znam koliko sam još mjeseci proveo s njim u Grafenhofu, ni on to danas više ne zna, možda je bilo i više od godinu dana. Dalo bi se lako utvrditi, ali nemam volje baciti za to potreban pogled u kalendar. Koliko sam dugo uopće bio u Grafenhofu? I: kada sam onda napokon otpušten? Ne znam više. Više i ne želim znati. Jednog sam dana zatražio da me otpuste jer sam smatrao da je taj trenutak došao, samo što me liječnici nisu htjeli pustiti. No ja sam odavno, još uvijek sa svojim pneumoperitoneumom, umjesto da se u krevetu sklupčam od potištenosti, išao na tajne noćne izlete saonicama u nizinu Schwarzacha, kroz klance u puste mračne ulice. Kad bi noćna sestra rekla laku noć i ugasila svjetlo, ja bih ustao i nestao. U selu sam unajmio saonice i preko dana ih krio iza drveta. Noću bih sjeo na njih i jurnuo nizbrdo. Htio sam otići, pa sam otišao, ja sam bio taj koji je odredio svoj otpust, premda su liječnici imali osjećaj da su me oni otpustili. Morao sam nestati, kako u tom perverznom medicinskom žrvnju nesreće ne bih bio konačno i zauvijek smlavljen. Dalje od liječnika, van iz Grafenhofa! Jednog hladnog zimskog dana izašao sam, preuranjeno, na vlastitu odgovornost, kako sam sâm sebi morao priznati, nakon što sam se oprostio od svih koji su za to dolazili u obzir. Odvukao sam svoju mornarsku vreću u selo, ušao u autobus i odvezao se dolje u Schwarzach. Odande sam dva sata kasnije bio kod kuće. Nisu me očekivali, to je iznenađenje za moje bilo šok. Zarazan više nisam bio, ali još ni izdaleka izliječen. Primili su me i neko vrijeme hranili prema svojim mogućnostima. Morao sam potražiti nekakav posao, to je bilo teško, jer nisam znao što da radim. Ni posao trgovca ni pjevanje nisu dolazili u obzir. Tako sam više tjedana neuspješno mozgao i u toj bezizlaznoj situaciji iznova naučio mrziti grad Salzburg i njegove stanovnike. Odlazio sam u mnoga poduzeća, ali više nisam bio u stanju zaposliti se ni u jednom od njih, ne zato što sam još bio bolestan, sigurno bih mogao raditi, čak i sa svojim trbušnim pneumom, nego jednostavno više nisam htio. Svakog posla, svakog zaposlenja najdublje sam se gnušao, gadilo mi se tupilo radnika, zaposlenih, vidio sam svu gnjusnost zaposlenih i radnika, njihovu apsolutnu besmislenost i uzaludnost. Raditi, biti zaposlen samo kako bi se moglo preživjeti, to mi se gadilo, to mi je bilo odvratno. Kad bih vidio ljude, prilazio bih im samo zato da bih prestrašeno pred njima ustuknuo. (bo. de. n) Problem je bila niska socijalna pomoć, kad bih je podizao na Mozartplatzu u centru za socijalnu skrb, sramio sam se. Imao sam toliko sposobnosti, samo ne tu jednu jedinu, imati, kako se kaže, stalan posao. Svakog sam se tjedna morao javljati pulmologu koji je ordinirao u ulici Saint-Julien, i ordinira tamo još i danas. Moj pneum trebalo je puniti, a ja sam u tom pulmologu sada opet pronašao jedinog korisnog sugovornika, čovjeka s kojim sam mogao otvoreno razgovarati, to je bila promjena za kojom sam žudio. I njegova mi je pomoćnica bila simpatična. Ne znam iz kojeg razloga, ali možda opet zbog moje ravnodušnosti, jednom sam zaboravio na termin za punjenje pneumoperitoneuma. Umjesto nakon deset dana, kako je propisano, tek sam nakon tri ili četiri tjedna otišao svom pulmologu. Nisam mu rekao da sam prekoračio termin, samo sam legao, i on me napunio kao i obično. Posljedica je bila embolija. Liječnik i pomoćnica okrenuli su me naglavačke i ispljuskali me. Ta metoda, koju su u brzoj reakciji primijenili na meni, spasila mi je život. Sada sam imao daleko preko devetnaest godina i uništen pneumoperitoneum, te sam u tren oka opet bio zreo za put natrag u Grafenhof. Ali ja sam se tome usprotivio i nikad više nisam otišao onamo.