Tomas Bernhard-Imitator glasova

Strana 4 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4

Ići dole

Tomas Bernhard-Imitator glasova

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 10:17 am

First topic message reminder :



"Imitator glasova", koji se donekle izdvaja u književnom opusu Tomasa Bernharda, sadrži 104 priče o ludilu, zločinima, samoubistvima, tajanstvenim nestancima, sve u svemu apsurdima, koji su svakodnevno prisutni u ljudskim životima. Ove bizarne anegdote, neka vrsta crne hronike u Harmsovom stilu, predstavljaju izvanredan uvod u Bernhardova velika dela.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Tomas Bernhard-Imitator glasova

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 10:34 am

Putnici


U Pontebi su, dvadeset i dvije godine nakon odrona zemlje koji je zatrpao pola mjesta, otkopali autobus koji je u trenutku odrona bio pun putnika. Oni su, kako pišu novine, još dobro uščuvani sjedili na svojim sjedalima, a oko vrata su imali male plave cedulje na kojima je bilo otisnuto ime njihova odredišta — München. Tada se u Münchenu, kako je kasnije ustvrđeno, održavala izložba ikona na kojoj je bila izložena i jedna ikona iz Pontebe.Istinska ljubav


Jedan Talijan, koji u Rivi na jezeru Garda posjeduje vilu, gdje vrlo dobro živi od kamata na imetak koji mu je ostavio otac, posljednjih dvanaest godina, kao što piše La Štampa, živi s jednom lutkom iz izloga. Stanovnici Rive pričaju da su za blagih večeri znali promatrati kako se Talijan, koji je navodno studirao povijest umjetnosti, nedaleko svoje vile zajedno s lutkom ukrcava na svoju luksuznu jahtu, natkrivenu staklenom kupolom, ne bi li zajedno isplovili na jezero. Kada ga je prije nekoliko godina autor jednog pisma, objavljenog u novinama koje izlaze u Desencanu, proglasio nemoralnim, on je kod nadležnog matičnog ureda zatražio da ga vjenča s lutkom, što su tamo, međutim, odbili. Ni crkva nije pristala da ga vjenča s lutkom. Zimi, negdje oko polovice prosinca, Talijan običava napustiti jezero Garda, pa sa svojom voljenom, koju je upoznao u jednom izlogu u Parizu, odlazi na Siciliju, gdje uvijek odsjeda u znamenitom hotelu Timeo u Taormini, ne bi li izbjegao hladnoću koja je protivno svim uvjeravanjima oko polovice prosinca i na jezeru Garda neizdrživa.


Nemoguće


Princip jednog kazališnog pisca, čiji su se komadi izvodili na svim značajnijim pozornicama, bio je da niti jednu od tih izvedbi ne posjeti. Iako mu je ugled stalno rastao, godinama je uspijevao ostati vjeran svome principu. Načelno je odbijao sve pozive kazališnih direkcija da prisustvuje njihovim inscenacijama, a na većinu tih poziva nije ni odgovarao. Uostalom, ništa na svijetu nije mrzio više od direktora kazališta. Jednoga dana prekršio je svoj princip i otputovao u Düsseldorf, te u tamošnjem kazalištu, koje je slovilo kao jedno od najvećih, što naravno ne znači da je düsseldorfsko kazalište uistinu bilo najveće kazalište u Njemačkoj, pogledao svoj posljednji komad, naravno, ne premijeru, već treću ili četvrtu izvedbu. Vidjevši što su düsseldorfski glumci napravili od njegova komada, na nadležnom sudu u Düsseldorfu podnio je tužbu koja ga je, prije nego što je uopće došlo do rasprave, smjestila u poznatu ludnicu Bethel nedaleko Bielefelda. Od direktora düsseldorfskog kazališta tražio je povrat predstave, što je značilo da mu svatko, tko je na bilo koji način sudjelovao u predstavi, treba vratiti sve, pa i najmanju sitnicu koja je na bilo koji način dovedena s njome u vezu. Zatražio je, naravno, i da mu gledatelji, njih oko pet tisuća, koji su u međuvremenu posjetili predstavu, vrate ono što su tamo vidjeli.


Osjećaj


Jedan drugi kazališni pisac izjavio je pred sudom, kamo je dospio jer je jedan gledatelj tužio, smatrajući da ga je ovaj omalovažavao s pozornice bochumskog kazališta, koje je kazališni pisac čak i pred sudom neprestance nazivao bochumskom ludnicom u kojoj direktor ludnice koji se samo predstavlja kao direktor kazališta ne drži glumce, već luđake, te ih čitave godine pokazuje jednoj zbunjenoj publici, da se njegov uspjeh isključivo svodi na činjenicu da je on, za razliku od svojih bezuspješnih kolega, dovoljno iskren da svoje komedije uvijek prikaže kao tragedije, a tragedije uvijek kao komedije. Kada je jednom jednu tragediju doista prikazao kao tragediju, urodilo je to nevjerojatnim neuspjehom. Od tada se ponovno drži načela da komediju prikazuje kao tragediju, a tragediju kao komediju i uspjeh mu je svaki put zajamčen. Jer je u međuvremenu postao toliko slavan da si je mogao priuštiti gotovo sve, sud, pred koji ga je pozvao gledatelj, uvrijeđen jer ga je pisac nazvao tupim poput milijuna ostalih gledatelja u svijetu, oslobodio ga je svake krivnje. Sudac ga je, izjavio je kazališni pisac nakon rasprave, oslobodio zato jer iz dna duše mrzi kazalište i sve što s njime ima bilo kakve veze, što pak on, kazališni pisac, vrlo dobro može razumjeti jer se i on sam tako osjeća.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tomas Bernhard-Imitator glasova

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 10:34 am

Svojeglavi autor


Autor jednog jedinog kazališnog komada, koji je smio biti izveden samo jednom u, po njegovu mišljenju, najboljem kazalištu na svijetu gdje ga je trebao inscenirati po njegovu mišljenju najbolji inscenator na svijetu, a izvoditi po njegovu mišljenju najbolji glumci na svijetu, smjestio se prije no što će dizanjem zastora biti najavljen početak premijere na za to najpogodnije, publici posve nevidljivo mjesto na galeriji, otkočio svoju automatsku pušku koju je specijalno za tu prigodu konstruirala švicarska tvrtka Vetterli, te, nakon što se zastor digao, ubojitim pucnjima u glavu usmrćivao svakog gledatelja koji bi se po njegovu mišljenju nasmijao na krivome mjestu. Na kraju predstave u kazalištu su bili još samo mrtvi gledatelji koje je on osobno ustrijelio. Tijekom čitave predstave, glumci i direktor kazališta nisu se ni trenutka dali smetati autorovom svojeglavošću i događajem koji je prouzrokovao.


Neispunjena želja


Jednu ženu u Atzbachu suprug je umlatio samo zato jer je zajedno sa sobom iz zapaljene kuće spasila po njegovu mišljenju krivo dijete. Nije spasila njihovog osmogodišnjeg sina s kojim je njen suprug imao posebne planove, već kćer, koju njen suprug nije volio. Kada su ga na okružnom sudu u Welsu pitali kakve je to planove imao sa svojim sinom koji je u požaru u potpunosti izgorio, suprug je odgovorio da je od njega želio napraviti anarhista i masovnog ubojicu koji uništava diktaturu, a time i državu.


Pribranost


Veliku pribranost pokazao je jedan čovjek u Rutzenmoosu koji je, kako piše Linzer Tagblatt, jednog trogodišnjeg dječačića spasio pred podivljalim bikom. Taj čovjek, zidar u tvrtci Hatschek, koja desetljećima tisućama radnika daje posao i u čitavom kraju svako malo daje primjere socijalnog osjećaja gradeći dječje domove i bolnice ili pak financirajući staračke domove i ludnice, bika je od dječaka odvratio svojim jarkocrvenim pletenim haljetkom. Dječarac je uspio dati petama vjetra, dočim se bik bacio na njegova spasioca i izubijao ga do te mjere da je sljedećeg dana umro u klinici za nesretne slučajeve u Vocklabrucku koju je podigla tvrtka Hatschek. Linzer Tagblatt piše o sretnoj okolnosti da je zidar iz Rutzenmoosa upravo u trenutku kada je bik navalio na dječaka nosio crveni haljetak koji mu je žena isplela za Božić i da je tim haljetkom bikovu pozornost odvratio od dječaka, a svratio na sebe. Na pogrebu zidara bile su stotine njegovih kolega, a po prirodi stvari, kao uvijek u takvim slučajevima, i cjelokupna direkcija tvrtke Hatschek. Naravno, bilo je tu i svo ostalo pučanstvo, koje je uvijek rado posjećivalo sprovode kao zamijenu za kazalište koje je tom kraju toliko nedostajalo. Danas Linzer Tagblatt objavljuje sliku dječaka iz Rutzenmoosa, kao i sliku čovjeka koji ga je spasio, a također je iz Rutzenmoosa slika žene dječakovog spasitelja i slika crvenog haljetka koji mu je isplela za Božić. Također je objavljena slika mjesta događaja, kao i slika bika čiju je pozornost zidar iz Rutzenmoosa odvratio od rutzenmooškog dječaka, a svratio na sebe. Zloćudni bik je, kako piše Linzer Tagblatt, zaklan.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tomas Bernhard-Imitator glasova

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 10:35 am


Dodatna zarada


Užasnulo nas je da je od svih naših susjeda ubojicom postao baš onaj kojega smo desetljećima poznavali kao najdobroćudnijeg i najradišnijeg, te, kako smo vjerovali, najzadovoljnijeg od sviju. Taj čovjek, inače predradnik u jednoj u Vorchdorfu udomaćenoj ljevaonici cinka, koji je svakog jutra u šest sati izlazio iz kuće i vozio se u Vorchdorf na posao, a svake večeri u šest dolazio s posla da večer provede sa ženom i svoje dvoje djece, o kojemu su i vatrogasci, kojima je po prirodi stvari pripadao od svoje desete godine, uvijek govorili na najpohvalniji način, baš kao i župnik koji ga je više no često uspijevao pridobiti da mu u crkvi nešto besplatno popravi, prije nekoliko dana je ubio jednu takozvanu magnetizerku koja živi u blizini Vorchdorfa i nadaleko je poznata i omiljena, jer ga je zatekla u svojoj kući, smještenoj uz glavnu cestu, kako provaljuje u sobu u kojoj je očekivao novac što ga je magnetizerka kao alternativna liječnica tijekom vremena ubrala od svojih klijenata. Na žandarmeriji naš susjed je rekao da si je, jer ga u ljevaonici cinka preslabo plaćaju, želio osigurati neku dodatnu zaradu.


Silos


Pred kraj rata njemački vojnici su se nastanili u jednom napuštenom cementnom silosu nedaleko Steinbacha kod Ziehberga. Prije no što su stigli Amerikanci, povukli su se i zakračunali silos izvana. Kada je ovih dana vlasnik silosa takozvanim teškim kamenim maljem razvalio u međuvremenu potpuno zarđala vrata, jer namjerava srušiti silos koji je toliko dugo stajao napušten, pa umjesto njega na tom zemljištu podići tovilište za svinje, otkrio je nešto jezivo. U silosu, odmah iza vrata, nalazila su se dva potpuno istrunula ljudska tijela na kojima su još bile hlače od njemačke uniforme i takozvane košulje wehrmachta. Seljak je ustanovio da to moraju biti prijatelji onih njemačkih vojnika koji su pred kraj rata nastanjivali silos, a onda preko noći nestali. Vlasti su odmah pokušale obavijestiti rodbinu nekadašnjih vojnika koji su umrli u silosu. I nakon trideset i dvije godine isprave dvojice u silosu pronađenih vojnika bile su toliko dobro očuvane da ih se bez ikakve muke moglo čitati. Jedan od njih bio je poručnik, a drugi desetar. Obojica su potjecali iz Nackenheima na Rajni. Pitanje je, bi li trebalo stupiti u kontakt s njihovim možda još živim prijateljima ili ne. Ljude kopka pitanje jesu li njih dvojicu njihovi prijatelji namjerno ili nenamjerno ostavili u zakračunatom silosu. Zločin u svakom slučaju nije isključen, smatraju oni.


Slava


Odmah nakon što je, jer je iznenada izgubio živce, morao prekinuti jednu operaciju koja sama po sebi nije bila ni teška, ni opasna, a njen nastavak povjeriti svome asistentu, jedan slavni kirurg i profesor pred javnošću i pacijenticom koja je netom došla k svijesti nije bio iskren, tj. nije imao dovoljno snažan karakter da prizna pravo stanje stvari, već je dozvolio da mu pacijentica čestita na uspješno izvedenoj operaciji. Da se i ne govori o pretjerano vrijednim darovima kojima ga je pacijentica nagradila — između ostaloga bio je tu jedan zlatni džepni sat koji je navodno nosio Napoleon I. — a koje je kirurg bez oklijevanja prihvatio. Mi ne znamo koliko kirurga svakoga dana gube živce, prekida operacije, povjeravajući njihov nastavak asistentima, a potom dozvoljava da im se na tome čestita i da ih se daruje, no njihov bi morao biti gotovo jednak broju slavnih kirurga. A brojne poznatih i nenagrađenih asistenata koji si jednostavno ne smiju dozvoliti da izgube živce jednako je tako velik. Uvijek bismo radije dali da nas operiraju asistenti slavnih kirurga, koji su uvijek i slavni profesori medicine, a nikako ti kirurzi i profesori sami. I uvijek bismo dobro prošli i ostali živi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tomas Bernhard-Imitator glasova

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 10:35 am


Bez duše


Dokle god se liječnici u bolnicama zanimaju samo za tijela, a ne i za dušu o kojoj očito ne znaju točno ništa, bolnice ćemo morati doživljavati ne samo kao ustanove javnoga prava, već i kao ustanove javnoga ubojstva, a liječnike kao ubojice ili njihove suizvršitelje. Kada je jednom takozvanom privatnom znanstveniku iz Ottnanga kod Hausrucka, koji je zbog jedne takozvane neobičnosti upućen u bolnicu u Vocklabrucku, tijelo bilo u potpunosti pregledano, on je, kao što je napisao u jednom pismu čitatelja upućenom stručnom medicinskom časopisu Liječnik, pitao: a duša? Na što je liječnik koji mu je pregledavao tijelo odgovorio: šutite, molim vas!


Princ


Princeza Radziwil, s kojom sam u Varšavi proveo nekoliko večeri u šetnjama pored Visle, pričala mi je o svome ujaku koji se, kada je navršio pedeset godina, povukao na svoj dvor kod Radoma, jer se, kada je navršio dvadeset i prvu, zakleo da će to učiniti. Prijatelji koji su mislili da se te svoje zakletve trideset godina kasnije neće sjećati ili će je jednostavno ignorirati, bili su nemalo začuđeni kada je prvu noć nakon svog pedesetog rođendana proveo u Radomu, zaklevši se da ga više neće napuštati. Kako mu se vrijeme koje je do svoje smrti trebao provesti u Radomu očigledno učinilo predugačkim, ustrijelio se na pedeset i prvi rođendan. Kada sam pitao princezu zašto joj se ujak tako ponašao, odgovorila mi je da joj je ujak jednom pričao o svome uvjerenju po kojem je pedeset godina života na ovome svijetu — a da čovjeka nitko nije pitao želi li to uopće — više nego dovoljno. Tko i nakon toga egzistira, ili je slaba duha ili slaba karaktera.


Knez


Knez Potocky, nećak onog znamenitog Potockog koji je napisao Saragoški rukopis i time zauvijek ušao u svjetsku književnost, navodno je jednoga dana zatvorio sve žaluzine na svome imanju nedaleko Kazimierza i to jednu po jednu i odozgo prema dolje, te si, nakon što je još jednom provjerio jesu li sve žaluzine doista zatvorene, nad Goetheovim Faustom, otvorenim na mjestu gdje završava Uskršnja šetnja, metkom prosvirao glavu. Ispod Uskršnje šetnje knez je prije samoubojstva navodno još povukao debelu crvenu crtu, a ispod nje upisao jedan upitnik. Oporučno je izrazio želju da se tek trideset godina nakon njegove smrti otvore žaluzine koje je on sam, kako je također pisalo u oporuci, zatvorio na trideset godina. Obitelj Potocky poštivala je njegovu želju. Neposredno nakon što su Potockiyjevi ponovno otvorili žaluzine, prodali su dvorac nedaleko Kazimierza.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tomas Bernhard-Imitator glasova

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 10:35 am

Lec


Satiričar Lec, s kojim sam prijateljevao sve do njegove smrti, u čijem stanu sam nekoliko puta bio gost i koji je svoje filozofsko-satiričke rečenice uvijek upisivao u takozvane kuhinjske knjige svoje supruge, tvrdio bi, kada god bih s njime išao preko stotinjak metara dugačke i trideset metara široke površine takozvanog Nowog Swjata, što sam, kada bih bio u Varšavi, činio svakoga dana bar jedanput, da su ispod te površine zakopani najoštriji protivnici trenutačnog režima, jer da je on sam bio svjedok kako su današnji moćnici ubijali svoje protivnike i zakapali ih na tom mjestu. Uvijek kada bih pitao druge što misle o toj neobičnoj Lecovoj tvrdnji, oni bi odmahivali glavom i ja bih ostao bez odgovora. Ali Lec je uvijek govorio istinu.


Kraljevska grobnica


U Krakovu, gdje, kao što je poznato, od takozvanog drugog svjetskog rata naovamo vlada takozvani komunizam, jedan bi čovjek, svaki put kada bi posjetio takozvanu Kraljevsku grobnicu na Wawelu, iz sarkofaga posljednjeg poljskog kralja čuo kraljevsku himnu. Ne razmišljajući o posljedicama, čovjek je — naravno, ne odmah nego tek nakon nekog vremena, kada mu se to dogodilo već stotinjak puta — u gradu pričao o svome doživljaju koji se ponavlja kada god ode na Wawel. Kako je na to sve više Krakovljana, s vremenom ih je bilo na stotine i tisuće, počelo hodočastiti u Kraljevsku grobnicu, dakle na Wawel, ne bi li poput njega čuli kraljevsku himnu iz sarkofaga i kako su stotine i tisuće ljudi poput njega doista čuli kraljevsku himnu, krakovska policija uhapsila je čovjeka i bacila ga u tamnicu. Krakovljanima je zapriječeno kaznom ako odu na Wawel, a Kraljevska grobnica je zatvorena. Svakoga tko je išao na Wawel policija je godinama podvrgavala strogim ispitivanjima. Danas su Kraljevska grobnica i Wawel odavno opet otvoreni i nitko se više ne sjeća te zgode.


Proturječje


Na jednom prijemu koji je priredio njemački veleposlanik u Lisabonu, bivši talijanski kralj Umberto dugo je razgovarao s vođom komunista Cunhalom i neprestano mu davao komplimente. Cunhal pak bi svako malo bio toliko ljubazan da bivšem kralju otvori vrata ili privuče stolac. Činilo mi se kao da sam čitave večeri svjedokom jednog u potpunosti prijateljskog razgovora u kojem je nekadašnji monarh neprekidno hvalio komunističku svjetsku revoluciju, a komunistički vođa stečevine monarhije. Na posljetku Umberto je Cunhala pozvao u svoju kuću u Sintri, koja je doista najljepše i najugodnije mjesto u Portugalu, a Cunhal je naravno prihvatio poziv. Usred noći, dok sam se kroz Lisabon vraćao kući, vika ljutite mase predstavljala je perverzno političko proturječje.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tomas Bernhard-Imitator glasova

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 10:35 am


Plodnost


Ubijeni ili uginuli psi u Portugalu se nisu zakapali kao kod nas, već su se raspadali i sušili na zraku. U Alenteju, primjerice, ako ih uopće odvuku s ceste, leže uz lijeve i desne rubove ulica, raširenih udova i krutih repova. Naišli smo na zahvalne seljake koji mrtve pse bacaju pod narančina stabla, čiji je urod onda bar dva puta veći od uroda ostalih.


Pomirenje


Na Sveučilištu u Coimbri, najstarijem sveučilištu u Portugalu, kamo sam bio pozvan da održim predavanje, jedan profesor povijesti prava, s kojim sam nakon predavanja sjedio na večeri u jednom malom vinskom lokalu, rekao mi je da su na dan takozvane Prve revolucije svi kolege s njegova fakulteta obješeni u takozvanom kabinetu za prirodne znanosti jer se nisu željeli solidarizirati s tadašnjim revolucionarima. Dvije godine kasnije, na dan takozvane Druge revolucije, u istom tom kabinetu za prirodne znanosti obješeni su oni koji su dvije godine ranije objesili njegove kolege. Na moje pitanje zašto je onda on još na životu, odgovorio mi je da je sve što mi je upravo ispričao, a što doista počiva na istini, predvidio u snu. Znao je da će san koji je usnuo godinu dana prije no što se sve to stvarno dogodilo postati stvarnošću, pa je prihvatio poziv da četiri godine predaje na Oxfordu, koji mu je uputio jedan prijatelj koji već godinama tamo radi. Naravno, tišti ga činjenica da je dan danas živ i da predaje na Sveučilištu u Coimbri, ali on se s tom neprekidnom tjeskobom davno pomirio.


Odluka


Prema opreznim procjenama u posljednjem zemljotresu koji je poharao Bukurešt poginulo je dvije i pol tisuće ljudi. Točni proračuni pokazali su, međutim, da je oko četiri tisuće ljudi poginulo pod ruševinama. Ta brojka bila bi manja bar za pet stotina da je grad postupio suprotno izričitoj odredbi nadležnog službenika bukureštanske uprave da se ruševine jednog posve uništenog hotela sravne sa zemljom umjesto da ih se ukloni, te ih uklonio. Tjedan dana nakon zemljotresa ljudi su iz ruševina još čuli zapomaganje stotina zatrpanih. No, službenik gradske uprave dao je ograditi područje oko hotela i držao ga zatvorenim dok mu nisu javili da se ispod ruševina ništa više ne miče, te da odatle više ne dopiru nikakvi glasovi. Tek dva i pol tjedna nakon zemljotresa građanima Bukurešta ponovno je dopušteno razgledavanje ruševina hotela, koje su tijekom trećeg tjedna sravnjene sa zemljom. Navodno da je službenik zbog visokih troškova odustao od spašavanja petstotinjak zatrpanih gostiju uništenog hotela. Spašavanje bi stajalo oko tisuću puta više nego sravnavanje hotela, ne računajući činjenicu da bi se iz ruševina vjerojatno izvuklo stotine teško ranjenih koje bi država onda morala doživotno uzdržavati. Kaže se daje službenik za to, naravno, dobio odobrenje rumunjske vlade. U najskorije vrijeme trebao bi biti promaknut na viši položaj u vladi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tomas Bernhard-Imitator glasova

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 10:36 am

Državna služba


U Perzijskom zaljevu upoznali smo jednog njemačkog bibliotekara kojeg je njemačka vlada, kako je rekao, iz političkih razloga sa Sveučilišta u Marburgu na Lahni premjestila u grad u Perzijskom zaljevu u kojemu sada živi. Bibliotekara, za kojeg smo doznali u Shirazu, gdje smo proveli nekoliko tjedana kako bismo prostudirali životne navike stanovništva u tom izvornom perzijskom gradu, posjetili smo u jednoj bolnici u Shirazu i ostali zaprepašteni njegovim zdravstvenim stanjem. Čovjek je bio gotovo u cijelosti paraliziran i jedva se sporazumijevao. Rekao je da je u jednom znanstvenom časopisu koji izlazi u Frankfurtu objavio članak usmjeren protiv njemačkog pravnog poretka, zbog čega je premješten u Perzijski zaljev. S tom činjenicom isprva se pomirio jer mu je Perzijski zaljev bio zanimljiv i jer je vjerovao da će se tamo moći posvetiti znanstvenim studijama, ali klima u Perzijskom zaljevu, koja je doista ubojita, uništila ga je u najkraćem roku. Njegova najveća greška bilo je stupanje u takozvanu državnu službu, koje mu nije donijela ništa do sustavnog razaranja, prvo duševnog, a potom i tjelesnog. Tko stupi u državnu službu, svejedno na kojoj se poziciji našao, bit će uništen, rekao je. Stotine molbi poslao je njemačkoj vladi, neka ga izvuku iz, kako je to pred nama nazvao, pakla Perzijskog zaljeva, ali niti na jednu njegovu molbu njemačka vlada nije odgovorila. Posve svjesno, država kojoj je želio služiti i koju se jedan jedini put drznuo kritizirati poslala ga je u smrt. Bibliotekaru nismo mogli pomoći. Četiri dana nakon što smo ga posjetili, doznali smo da je umro. Tri tjedna kasnije, njemačka je vlada, kako smo se sami imali priliku uvjeriti, u Frankfurter Allgemeine Zeitungu objavila obavijest u kojoj žali zbog smrti bibliotekara. Državna služba uništi svakoga tko joj pristupi. Kojem god državnom gospodaru čovjek služio, uvijek će služiti krivome.


Odmaknuli se


Potkraj prijema što ga je francuski veleposlanik u Kairu upriličio u čast rođendana svoje supruge, a na kojemu je bilo stotinjak gostiju koji su čitave večeri razgovarali uglavnom o Baudelaireovim Les fleurs dumal knjizi koju je domaćin nakon dugogodišnjeg rada preveo na egipatski jezik, na šestom katu, na kojem je stanovao veleposlanik, toliko se ljudi naguralo ispred dizala da smo se mi, koji smo imali vremena, radije odmaknuli. Nakon što su se vrata dizala zatvorila, ono je na užas preostalih gostiju iznebuha jurnulo u dubinu i razbilo se. Nekoliko sekundi preostali gosti nisu bili u stanju ni da se pomaknu. Bez riječi stajali su u potpunoj tišini koja je uslijedila nakon detonacije prouzrokovane udarcem dizala o pod partera. Tek kada su se začuli prvi krikovi, uspjeli su se trgnuti iz svoje ukočenosti, no i dalje su bili nesposobni učiniti nešto razumno. Nisu htjeli sići, već su se radije povukli u veleposlanikov stan. I mi smo se vratili u veleposlanikov stan, jer poput ostalih ni mi nismo bili u stanju da se zaputimo dolje. Tri sata nakon nemila događaja zajedno s ostalima napustili smo veleposlanikov stan, nakon što nam je javljeno da su odnešeni leševi gostiju ubijenih u dizalu. Naravno da nas još danas kopka pitanje zašto se nismo ugurali u dizalo, već smo se radije odmaknuli. U Kairu, čuli smo, svake se godine nekoliko dotrajalih dizala stropošta u dubinu.


Zamišljanje


Nedaleko Koptske četvrti u Kairu zamijetili smo čitave ulice na čijim četverokatnicama i peterokatnicama ljudi drže na tisuće kokoši i koza, pa čak i svinja. Pokušali smo zamisliti kako to zvuči kada se te kuće zapale.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tomas Bernhard-Imitator glasova

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 10:36 am

Ekspedicija


Suprug sestre moga djeda, slikar koji u Europi nije imao uspjeha ali se preko ženidbe dokopao većeg imetka koji je svojom marljivošću stekao moj pradjed, krenuo je početkom stoljeća, kako je tada tvrdio, u znanstvenu ekspediciju u Argentinu i odsjeo u jednom meni nepoznatom gradu na obali. Procijenio je da će ekspedicija, a time i njegov boravak u Južnoj Americi trajati četiri mjeseca i navodno se bavio prirodnim znanostima, temom kojom su se bez iznimke bavili svi naši preci, od kojih su neki, zahvaljujući objavljenim radovima upravo na tu temu, postali poznati. Nakon što su četiri mjeseca istekla, sestra mog djeda od svoga supruga, koji joj se do tada još javljao pismima, više nije čula ni glasa. Jednog dana poštom je stigla njegova lisnica, a s njome obavijest da je u onom meni nepoznatom gradu na obali osedlao konja, uzjahao i više se nije vratio. Kako su u vrijeme njegova odlaska, tvrde svjedoci, bjesnila strašna nevremena, pretpostavlja se da je poginuo u nevremenu. Ni konju više nije bilo traga. Sestra mog djeda morala se, dakle, pomiriti sa smrću svog supruga koji je zapravo potjecao iz Egera, ostavši sama s dvanaestgodišnjom kćerkom koju joj je on ostavio. Šezdeset i dvije godine nakon što je njen suprug u Južnoj Americi uzjahao, nestao i — kako je zacijelo bila uvjerena — poginuo, iz lista Le Mondeko koji je četrdeset godina bio njenom jedinom lektirom, doznala je da joj je suprug umro u Rio de Janeiru, šezdeset i jednu godinu nakon što su ga austrijske vlasti proglasile mrtvim, neoženjen ali okružen sluškinjama, kao svjetski poznati slikar koji je, kako je pisalo u Le Mondeu, ne samo južnoameričkom slikarstvu, već cjelokupnoj južnoameričkoj umjetnosti dao nov polet i pribavio joj svjetsku vrijednost, pod istim imenom pod kojim je živio u Europi, tek s jednim O na kraju. Njegova žena, koja je u međuvremenu strašno ostarjela, ali nije bila toliko stara da ne bi mogla čitati Le Monde i njena kći odmah su na sudu pokrenule pitanje utjerivanja, kako se doznalo, nevjerojatnog imetka njihova supruga i oca.


Ostavština


Slikaru o kojem sam upravo govorio moj je pradjed nedaleko Henndorfa dao izgraditi velik i za tadašnje pojmove senzacionalno opremljen atelijer i to na mjestu koje je slikar smio sam odabrati, pa se odlučio za jednu uzvisinu iznad jezera Wallersee, gdje je za slikara svjetlo izuzetno povoljno. Samo s novcem koji je utrošen za taj atelijer, pričaju mi rođaci svako malo, mogli su kupiti i modernizirati više seoskih gospodarstava. Nedugo nakon što je atelijer završen, onaj za koga je izgrađen otišao je, kako sam rekao, u Južnu Ameriku, nestao i bio proglašen mrtvim. Atelijer je time izgubio svoje izvorno određenje. Istina, čuo sam da je uvijek izazivao divljenje, jer je u tom nekulturnom seljačkom podneblju apsolutno predstavljao atrakciju, no na kraju su ga ipak pustili da propadne. Slike koje je napravio slikar, koji je iz kakvih već razloga iselio u Južnu Ameriku, divovska platna na kojima je uvijek slikao samo svoju svojeglavu predodžbu Isusa Krista, seljaci iz okolice, koji su nam na neki način svi bili rodbina, upotrebljavali su kao takozvane pokrove za kola, za što su, kao što nije teško zamisliti, izuzetno pogodna. Razumije se da su seljaci te pokrove na svoja kola pričvrščivali isključivos Kristom prema unutra.


Dvojnik


Jedan čovjek iz Trebinja, koji je toliko nalikovao jugoslavenskom predsjedniku da ih se doista nije moglo razlikovati, ponudio se na raspolaganje jugoslavenskom državnom uredu u Beogradu za posebno naporne predsjednikove zadaće, navodeći pritom preciznu listu zadataka koje bi, kako je mislio, bez daljnjeg mogao obavljati umjesto predsjednika, a za koje mu se predsjednik činio tjelesno isuviše slabim. Bila bi mu čast da umjesto predsjednika takozvane Jugoslavenske narodne republike preuzme na sebe zadatke koje predsjednik nužno ne mora obavljati sam, a za ponuđene usluge ne traži ništa. Kako se čovjek koji je još prije tri godine poslao svoju ponudu u Beograd, od tada do danas vodi kao nestao, mnogi ljudi, ne samo iz Trebinja i okolice, već s vremenom i iz čitave Jugoslavije, vjeruju daje odavno preuzeo svoju dužnost u glavnom gradu Jugoslavije. Ljude koji govore o toj svojoj slutnji nazivaju klevetnicima. One koji su tobože sigurni da je čovjek završio u tamnici ili upućen u ludnicu ili pak likvidiran također se naziva klevetnicima. Prema tome su svi Jugoslaveni klevetnici.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tomas Bernhard-Imitator glasova

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 10:36 am

Sreća


Kada moćnici u svojim državama postaju isuviše moćni, a kroz dugi vijek svoje moći ne potroše samo sve narodno, već i sve duhovno bogatstvo, mnogi ljudi u mnogim državama još uvijek se čude da tu i tamo preko noći i po prirodi stvari vrlo često na najsvirepiji način moćnici budu ubijeni, a u državi zavlada anarhija. Možemo reći da je to bila sreća, rekao mi je onaj profesor iz one zemlje iz koje je uspio pobjeći, a u kojoj je prošli tjedan ubijen predsjednik vlade. Ali tek što se profesor vratio u svoju zemlju, uhitili su ga već na granici i bacili u tamnicu, iako je u međuvremenu na vlast došao novi predsjednik vlade koji je bio apsolutni protivnik onog ubijenog.


Državna povijest


Jedan predsjednik države u Srednjoj Europi, gdje predsjednici u svakom trenutku moraju strahovati za svoj život i to s pravom, jednom je suradniku u kojega je imao povjerenje otkrio plan na čiju je izradu potrošio stotine besanih noći, a koji je predsjedniku države omogućavao da svoju državu, koju je, kao i svi drugi predsjednici država u Srednjoj Europi svoje, odveo u apsolutnu propast, preko noći ostavi na cjedilu odnoseći sa sobom toliko bogatstvo da mu je zajamčen siguran i luksuzan život u nekom, za to pogodnom inozemstvu, ma koliko dugo on još poživio. Svoj plan naumio je ostvariti u najskorijoj budućnosti, no to neće ići ako ga njegov suradnik u kojeg ima povjerenje ne drži u potpunoj tajnosti. Suradnik, koji je desetljećima uživao povjerenje predsjednika države, obećao je predsjedniku da će šutjeti o svemu što je čuo, a predsjednik mu je zauzvrat obećao veliko bogatstvo, koje će mu omogućiti da poput njega samog, po uspješnom bijegu, dokraja života živi bezbrižno i doista luksuriozno. Nisu prošle ni dvije minute otkako su se predsjednik države i njegov suradnik dogovorili, kad li suradnik pojednostavi čitavu stvar, pa spretnim pucnjem u potiljak ubije predsjednika i sam sebe proglasi predsjednikom države. Istoga trenutka dao je likvidirati sve pristalice njegova prethodnika i uzora, proglasivši onoga koji je ubio najveći broj pristalica njegova prethodnika i uzora osobom od posebna povjerenja. Kako je sada poznavao prasliku državne povijesti, čekao je, razumije se, samo još povoljnu priliku da se otarasi svog suradnika, prije no što će taj likvidirati njega. Ali bio je previše spor.


Posljedica


Na koncu jednog filozofskog spora koji je godinama mučio dvojicu profesora iz Graza, odvevši u propast ne samo njih već i njihove obitelji, a koji, kako su jednoga dana lucidno rekli jednom trećem kolegi, poput svih filozofskih sporova ne vodi ničemu, te je i tog trećeg kolegu, kojega su u međuvremenu uvukli u svoj spor, na koncu odveo u propast, a zapravo i u ludilo, dvojica gradačkih profesora, nakon što su takoreći već po navici svog trećeg kolegu i kontrahenta pozvali u kuću koju su bili unajmili ni za što drugo nego za filozofsko sporenje, digli su tu kuću u zrak. Na dinamit koji im je za to bio neophodan potrošili su posljednje ostatke svojih imetaka. Kako su u trenutku eksplozije u kući bile i obitelji svih triju profesora, i njih su digli u zrak. Preživjela rodbina jednog od trojice profesora i kontrahenata, za koje je njihov dugogodišnji filozofski spor, kao što su dokazali, bio smrtonosan, prvo je nakanila tužiti državu, smatrajući da je trojicu profesora u smrt otjerao moralni i duhovni bankrot države, ali potom ipak nije uručila tužbu, uvidjevši besmislenost iste.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tomas Bernhard-Imitator glasova

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 10:37 am

Nedaleko Suldena


Nedaleko Suldena, u jednoj zabačenoj gostionici u koju sam se prije dosta godina povukao na nekoliko tjedana da vidim što je moguće manje ljudi, a s još manje njih budem u dodiru, za što je kraj oko Suldena pogodan kao rijetko koji drugi — u osamu Suldena, koju sam poznavao od ranije, otišao sam prije svega zbog svojih bolesnih pluća — osim mene jedini gost, neki gospodin Natter iz Innsbrucka, koji je tvrdio da je nekoć bio rektor Innsbruškog sveučilišta, ali je zbog neke klevete optušten s toga mjesta, pa čak i bačen u tamnicu, iako se ubrzo ispostavilo da je nevin, svakog me je dana obavještavao o tome što je sanjao protekle noći. Između ostaloga, da je obišao stotine tirolskih službi, ne bi li dobio dozvolu za otvaranje očeva groba, koju su mu međutim uskratili, na što jesam pokušao otvoriti očev grob, što mu je nakon više sati naporna kopanja naposljetku i uspjelo. Htio je još jednom vidjeti oca. Ali kada je otvorio lijes i zaista skinuo poklopac, unutra nije ležao njegov otac, već mrtva svinja. Kao i uvijek, Natter je i u tom slučaju želio znati što znači njegov san.


Perast


U Perastu smo se obratili mnogim ljudima, želeći doznati kome su nekoć pripadale napuštene i već gotovo posve uništene palače i ostale kuće, jer o tome nigdje nismo ništa pročitali. Ljudi kojima smo se obraćali na naša bi se pitanja samo nasmijali, okrenuli i pobjegli. Nekoliko kilometara dalje, u Risanu, čuli smo da u Perastu više nema normalna čovjeka, čitav grad prepušten je većem broju luđaka koji tamo mogu raditi što ih volja, a država ih jednom u tjednu opskrbljuje hranom.


Ludilo


U Lendu su suspendirali jednog poštara koji godinama nije raznosio pisma u kojima je naslućivao žalosne vijesti, baš kao ni osmrtnice koje bi ga dopale, već ih je sve nosio kući i tamo spaljivao. Pošta ga je naposljetku smjestila u ludnicu Scherrnberg, gdje hoda uokolo odjeven u poštarsku uniformu i raznosi pisma, adresirana na druge pacijente, što ih uprava ludnice ubacuje u jedan poštanski sandučić koji je specijalno zbog njega pričvršćen na zid. Poštar je, kažu, odmah po internaciji u scherrnberšku ludnicu zatražio da mu daju poštarsku uniformu, kako ne bi morao poludjeti.


Obazrivost


Jedan poštanski službenik, optužen zbog ubojstva trudnice, izjavio je pred sudom da ne zna zašto je ubio trudnicu, no da je svoju žrtvu ubio toliko obazrivo, koliko je bilo moguće. Na svako sučevo pitanje odgovarao je riječju obazrivo, na što je sudski postupak protiv njega prekinut.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tomas Bernhard-Imitator glasova

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 10:37 am


U Rimu


U jednoj rimskoj bolnici najinteligentnija i najznačajnija pjesnikinja koju je naša zemlja u ovom stoljeću dala umrla je od posljedica opekotina koje je, kako je ustanovljeno, morala zadobiti u kadi. Ja sam s njome putovao i na tim putovanjima dijelio sam mnoga njena filozofska gledišta, pa i ona o hodu svijeta i tijeku povijesti, koji su je čitavog života plašili. Mnogi pokušaji da se vrati u Austriju propali su zbog bezobraznosti njenih suparnica, kao i zbog bezdušnosti bečkih vlasti. Vijest o njenoj smrti podsjeća me da je ona bila prvi gost u mojoj još uvijek posve praznoj kući. Uvijek je bila u bijegu, gledajući u ljudima ono što stvarno jesu, tupu, bezdušnu i bezobzirnu masu, s kojom čovjek odista može samo raskrstiti. Poput mene, i ona je vrlo rano pronašla prilaz paklu i ušla u taj pakao, unatoč opasnosti da bi u tom paklu vrlo rano mogla propasti. Ljudi se pitaju je li njena smrt bila tek nesreća ili doista samoubojstvo. Oni koji vjeruju u pjesnikinjino samoubojstvo govore da se slomila zbog sebe same, dočim su je ustvari, razumije se, slomili samo njena okolina i bezobrazluk njene domovine, koja ju je, kao i tolike druge, čak i u inozemstvu pratila na svakom koraku.


Napuštanje


Posljednjih mjeseci ubila su se trojica mojih studijskih kolega koji su mi bili prijatelji i koji su me gotovo čitavog života pratili svojim umijećima, čime su mi zapravo tek omogućili vlastitu egzistenciju. Sada je oko mene odjednom postalo prazno. Glazbenik se ubio (ustrijelio) jer ljudi nisu imali uha za njegovu umjetnost. Slikar se ubio (objesio) jer ljudi nisu imali oka za njegovu umjetnost. Treći, koji se bavio prirodnim znanostima, a s kojim sam pohađao već i osnovnu školu, ubio se (otrovao) jer ljudi po njegovu mišljenju uopće nisu imali glavu za njegovu znanost. Sva trojica morala su napustiti život iz očaja nad činjenicom da svijet više nije imao organa ni mogućnosti prihvaćanja njihovih umjetnosti i znanosti.


Kao Robert Schumann


Jedan liječnik iz Welsa, s kojim sam nekoć išao u osnovnu školu i kojega je medicina uvijek odvraćala od njegovih umjetničkih i duhovnih sposobnosti dok se nije pronašao u svome zanimanju shvativši ga kao totalnu spekulaciju ljudskim tijelom, naveo je kao razlog za samoubojstvo svoga brata činjenicu da mu je brat za života patio zbog veze s jednom, kako je rekao, visoko nadarenom glazbenicom i koncertnom pijanistkinjom, koja je svojom nadarenošću malo pomalo potiskivala njegovu, koja je bila neobično velika, dok je napokon nije ugušila, što me podsjeća na nesretnog i genijalnog Roberta Schumanna.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tomas Bernhard-Imitator glasova

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 10:37 am

Divljenje


Naše divljenje prema jednom književniku kojemu se nikada u životu nismo usudili približiti bez sumnje je bilo na vrhuncu kada smo se, odsjevši u hotelu u kojem je pisac kojemu smo se divili već duže vrijeme stanovao, posredstvom jednog prijatelja jednoga dana na terasi hotela upoznali s njime. Ne možemo se sjetiti boljeg primjera za činjenicu da približavanje zapravo znači udaljavanje. Što smo se jače nakon prvog susreta zbližili s našim piscem, to smo više i jednako intenzivno bili od njega udaljeni. U istom omjeru u kojem smo prodirali u njegovu osobnost udaljavali smo se od njegova djela, svaka riječ koju je pred nama izrekao, svaka misao koju je pred nama domislio udaljavale su nas od iste te riječi ili misli u njegovu djelu. Na posljetku nas je zgrozio i rastvorio i rasplinuo i povratio. Kada smo napustili hotel, što nas je radovalo isključivo zato što ćemo opet moći živjeti bez književnika, činilo nam se da su književnik i njegova osobnost za nas zauvijek završeni, baš kao i njegovo djelo. Autor stotina misli, ideja i spoznaja, kojemu smo desetljećima služili svojim razumom i bili mu vjerni u svojoj ljubavi, uništio je svoje djelo jer se nije opirao našem poznanstvu, već ga je na koncu protiv naše volje čak i tražio. Nakon toga bilo nam je dovoljno samo da čujemo njegovo ime, pa da nas ono smjesta odbije.


Genij


U Beču, gdje su bezobzirnost i bezobraznost spram mislilaca i umjetnika oduvijek bile najjače izražene, kojeg mirno možemo nazvati najvećim grobljem fantazija i ideja i u kojem se pojavljuje, vene i propada tisuću puta više genija nego što ih je u Beču ikada postalo poznato i steklo svjetsku slavu, u jednom hotelu u užem središtu grada pronađen je mrtav čovjek koji je posve bistre glave stvarni razlog svoga samoubojstva napisao na komadić papira i taj komadić pričvrstio za svoj haljetak. Desetljećima on je slijedio jednu ideju i dospio ju je — razumije se, bila je to filozofska ideja — ozbiljiti i završiti u jednom većem djelu i ta mu je ideja naposljetku proždrla svu snagu. Izostalo je, međutim, priznanje koje je očekivao. Iako je na koncu moljakao da mu se dade zasluženo priznanje, nadležna mjesta i ljudi i dalje su mu ga uskraćivali. Ništa nije koristilo dokazivanje neobičnosti svoga djela. To što ga je otjeralo u smrt nije bila samo zavist među kolegama, već čitava duhomrzačka atmosfera ovoga grada i njegova bezglava neljudskost. On je, međutim, jer nije želio dezavuirati svoj karakter, svoje djelo spalio još prije svoje smrti, spalio je svoje životno djelo i doista ga u nekoliko trenutaka poništio, nakon što je desetljećima radio na njemu, jer ga nije htio ostaviti svijetu koji ga ni u kojem slučaju nije zaslužio. Jeziva predodžba da bi, poput tolikih drugih, tek nakon smrti mogao postati priznat, dakle iskorišten i slavan, ponukala ga je da uništi svoju stečevinu, koja je doista zauzimala više mjesto od svega što je na njegovu području ikada mišljeno ili napisano. Grad Beč, napisao je na kraju na svome papiriću, živi od djela njegovih genijalnih samoubojica, a njemu ne pada na pamet da bude karika u tom lancu genija.


Devetstodevedesetosam puta


Nedavno sam doznao da je jedan gimnazijalac kolabirao na takozvanom floridsdorfskom mostu, nakon što je oko tisuću puta prošao floridsdorfskim mostom gore-dolje. Naveo je da ga je na putu u školu spopao iznenadni, kako ga je on nazvao, neljudski strah od škole, koji mu više nije dao da siđe s mosta, već ga je tjerao da oko tisuću puta prođe mostom gore-dolje. Da ne misli na strah, brojao je korake dok je floridsdorfskim mostom hodao gore-dolje, ali je kasnije od toga odustao, jer je brojanje nadilazilo njegovu snagu. Ipak, uspio je izbrojati i upamtitikoliko je puta floridsdorfskim mostom prošao gore, a koliko puta dolje. Točno devetstodevedesetosam puta. Roditelji su došli po izmorenog šesnaestgodišnjaka kojega su policajci odveli s takozvanog floridsdorfer spitza. Što će dalje s njime biti, ne može se reći.


Povratak


Kada novinari u ovoj zemlji uopće spomenu nekog natprosječnog umjetnika svjetskog značaja i slave koji potječe iz njihove zemlje, spominju ga uvijek kao jednog određenog umjetnika, jer mu time mogu nanijeti daleko veću štetu nego da odmah napišu što u stvari misle o umjetniku kojega, jer dolazi iz njihove zemlje i pripada njihovoj generaciji koja nije dala previše spomena vrijednih ljudi, mrze kao nikoga na svijetu i svojom će ga mržnjom proganjati do kraja života. Ne opraštaju mu da je zbog svoje umjetnosti i svoje znanosti jednoga dana digao ruke od njih, dokazujući svojim djelom koje neprestance napreduje postojano svoju veličinu i njihovu ništavnost. Kada više ne znaju što bi, jer čitav svijet piše o tom, po njihovu mišljenju, prostačkom otpadniku, tada pišu i oni, ali ga istom nastoje oblatiti pišući bilo što o njemu, kojega će do kraja života proganjati. Pri tom ne primjećuju da sami sve dublje i dublje tonu u to blato. Svojom zavišću i svojom mržnjom mog su prijetelja otjerali sve do Newcastlea u Australiji, gdje se do kraja žrtvuje za svoju znanost. Kada mi je prije dosta godina, mučen čežnjom za domom, najavio da će ostaviti Newcastle i vratiti se u domovinu, smjesta sam ga telegrafski upozorio da se ne vraća, upozorivši ga i da ta njegova domovina u stvari nije ništa do pokvarenog pakla u kojem neprestance kleveću duh i uništavaju znanost i umjetnost, pa bi njegov povratak zapravo označio njegov kraj. Ali on nije poslušao moj savjet. Danas je na smrt bolestan čovjek kojemu ludnica Kod Steinhofa već godinama predstavlja jezivo službeno prebivalište.



1 Ne više!
2 Više svjetla!
3 Alatka sa šiljastim metalnim dijelom na dugoj dršci, koristi se zavuču debala.
4 Grubo tirolsko sukno, darovac.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tomas Bernhard-Imitator glasova

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 4 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu