Thomas Bernhard - Uzrok

Ići dole

Thomas Bernhard - Uzrok

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 11:22 am



On je za razdoblje svog studiranja, koje je nedvojbeno bilo najužasnije doba u njegovu životu, a o tom razdoblju njegova studiranja i svemu što je za vrijeme tog studiranja osjetio ovdje je riječ, tijekom čitava života morao plaćati visoku cijenu, ako ne i najviši iznos. Taj grad nije zavrijedio naklonost i ljubav što su mu je preci ostavili kao prednaklonost i predljubav, odbijajući ga do današnjeg dana, udarajući ga po nezaštićenoj glavi. Da tom gradu, u kojem su stvaratelji oduvijek bili predmetom uvreda i huškanja i na koncu uvijek doživljavali svoje uništenje, a koji mi je preko mojih roditelja ujedno očinski i majčinski grad, nisam uspio okrenuti leda, ja bih se, kao i toliki drugi stvaratelji u njemu te toliki s kojima sam osjećao povezanost i prisnost, odlučio na jedinu za taj grad znakovitu kušnju i iznenada okončao svoj život, kao Što su toliki u njemu iznenada okončali svoje živote, ili bih polako i jadno skončao okružen njegovim zidovima i njegovim neljudskim zrakom koji izaziva gušenje.... U romanu “Uzrok” Thomas Bernhard se možda na najizravniji način do sada obračunava s Austrijom njegove mladosti, odnosno za i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, iznoseći ciničnu analizu društva u kojoj možemo prepoznati i vlastite tekovine.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Thomas Bernhard - Uzrok

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 11:22 am

U saveznoj zemlji Salzburg dvije tisuće ljudi godišnje pokušava si oduzeti život, a deset posto pokušaja samoubojstava završava smrtno. Time Salzburg drži rekord u Austriji, koja uz Mađarsku i Švedsku bilježi najvišu stopu samoubojstava.
„Salzburger Nachrichten”, 6. svibnja 1975.

Ovaj tekst odgovara izdanju određenom zaključkom Zemaljskog suda u Salzburgu od 25. svibnja 1977. Izbačeni dijelovi označeni su zvjezdicom.
Grünkranz
Grad, napučen dvjema kategorijama ljudi, poslovnim mešetarima i njihovim žrtvama, za one koji u njemu uče ili studiraju nastanjiv je tek na bolan, svakoj prirodi nametljiv, s vremenom pomutljiv i razoran, a počesto isključivo podmuklo-ubojit način. Ekstremne vremenske prilike, koje njegove stanovnike neprestano iritiraju, nerviraju i čine bolesnima s jedne i salcburška arhitektura, koja u takvim vremenskim prilikama vrši sve pogubniji utjecaj na stanje tih ljudi s druge strane, kao i čitava predalpska klima, koja svim tim ljudima vrijednih žaljenja svjesno ili nesvjesno, u medicinskom smislu, uvijek na štetan način pritišće glavu, tijelo i čitavo biće, bespomoćno izloženo takvim prirodnim uvjetima, proizvodeći s nevjerojatnom bezobzirnošću uvijek iznova svoje iritantne, ponižavajuće i uvredljive stanovnike koji, obdareni neviđenom bezobraznošću i niskošću, čovjeka naprosto čine bolesnim. Proizvode redovito i takve rođene ili pridošle Salcburžane koji se među hladnim i mokrim zidovima, što ih učenici i studenti, što sam prije trideset godina i sam bio u tom gradu, iz preferencije vole, ali iz iskustva mrze, povode za svojim borniranim svojeglavostima, besmislicama, tupostima, brutalnim poslovima i melankolijama, predstavljajući nepresušno vrelo prihoda za sve moguće liječnike i pogrebna poduzeća. Onaj koji je prema želji svojih odgojnih opunomoćenika, ali protiv vlastite volje odrastao u tom gradu, osuđen od najranijeg djetinjstva s najvećom osjećajnom i razumnom sklonošću prema tom gradu u javnom procesu njegove svjetske slave kao perverznoj mašineriji ljepote i pokvarenosti koja producira novac i kamate s jedne te neimaštini i bespomoćnosti svog na sve strane nezaštićenog djetinjstva i mladosti kao zatvorenik u tvrđavi straha i užasa s druge strane, gajit će presudne i jezive uspomene na taj grad kao mjesto svog duhovnog i karakternog razvoja. Nasuprot klevetama, lažima i dvoličnostima, morat će, dok piše ovu naznaku, reći da mu je taj grad, koji je prožeo čitavo njegovo biće i odredio njegov um, uvijek, a prije svega u djetinjstvu i mladosti, tijekom dva desetljeća koja je u njemu provježbao i proveo, predstavljao mjesto ozljede duha i ćudi, štoviše, mučenja duha i ćudi, koje ga je neprestano izravno ili neizravno korilo i kažnjavalo za nepočinjene prijestupe i zločine, gušeći u njemu ćutljivost i osjećajnost, umjesto da potiče njegov stvaralački dar. On je za razdoblje svog studiranja, koje je nedvojbeno bilo najužasnije doba u njegovu životu, a o tom razdoblju njegova studiranja i svemu što je za vrijeme tog studiranja osjetio ovdje je riječ, tijekom čitava života morao plaćati visoku cijenu, ako ne i najviši iznos. Taj grad nije zavrijedio naklonost i ljubav što su mu je preci ostavili kao prednaklonost i predljubav, odbijajući ga do današnjeg dana, udarajući ga po nezaštićenoj glavi. Da tom gradu, u kojem su stvaratelji oduvijek bili predmetom uvreda i huškanja i na koncu uvijek doživljavali svoje uništenje, a koji mi je preko mojih roditelja ujedno očinski i majčinski grad, nisam uspio okrenuti leđa, ja bih se, kao i toliki drugi stvaratelji u njemu te toliki s kojima sam osjećao povezanost i prisnost, odlučio na jedinu za taj grad znakovitu kušnju i iznenada okončao svoj život, kao što su toliki u njemu iznenada okončali svoje živote, ili bih polako i jadno skončao okružen njegovim zidovima i njegovim neljudskim zrakom koji izaziva gušenje, kao toliki drugi koji su u njemu skončali polako i jadno. Imao sam priliku spoznati i zavoljeti posebno biće i apsolutnu posebnost toga očinskoga i majčinskoga grada kroz njegovu (slavnu) prirodu i (slavnu) arhitekturu, no njegovi slaboumni stanovnici, koji su egzistirali u okruženju tog krajobraza, prirode i arhitekture, množeći se bezglavo iz godine u godinu, i njihovi podli zakoni te još podlija izlaganja tih njihovih zakona, uvijek su na isti način ubijali spoznaju i ljubav prema toj prirodi (kao krajobrazu), koja je čudo, i toj arhitekturi, koja je umjetničko djelo, uvijek već u prvim naznakama, dok su sredstva moje egzistencije, u kojoj sam se uvijek morao oslanjati na sebe samog, redom bila podjednako bespomoćna protiv malograđanske logike, koja u tom gradu oduvijek vlada kao ni u kojem drugom. Sve u tom gradu upereno je protiv stvaralaštva i mada se sve više i sve vehementnije tvrdi suprotno, dvoličnost je njegov temelj, a bezdušnost njegova najveća strast, odlučna da istrijebi fantaziju ma gdje se ona u njemu ukazala. Salzburg je perfidna fasada na kojoj svijet neprestano slika svoju izopačenost i iza koje stvaralaštvo ili stvaratelj nužno venu, propadaju i umiru. Moj rodni grad zapravo je smrtonosna bolest u koju se rođenjem bacaju i uvlače njegovi stanovnici, koji će, ako ne odu u presudnom trenutku, prije ili kasnije pod svim tim jezivim okolnostima izravno ili neizravno počiniti samoubojstvo ili, pak, izravno ili neizravno skončati na tom smrtonosnom, čovjeku dokraja neprijateljskom, arhitektonsko-nadbiskupsko-tupoumno-nacionalsocijalističko-katoličkom tlu. Za onoga koji poznaje njega i njegove stanovnike, grad je na površini lijepo, ali ispod te površine zaista stravično groblje fantazija i želja. Za učenika i studenta, koji se pokušava snaći u tom gradu, koji je posvuda na glasu po ljepoti i duhovnom uzdizanju, a zbog Ljetnih igara svake godine još i po visokoj umjetnosti, i u njemu pronaći pravdu, on uskoro neće predstavljati više doli hladnog i za sve boleštine i niskosti otvorenog muzeja smrti u kojem niču nezamislive prepreke što bezobzirno razaraju i duboko ranjavaju njegovu energiju, duhovne talente i zasade. Uskoro za njega grad više neće biti lijepa priroda i egzemplarna arhitektura, već ništa drugo doli neprohodna ljudska šikara podlosti i opačine, i on više neće kročiti kroz glazbu, već kroz moralnu močvaru njegovih stanovnika. Sukladno njegovoj dobi, grad onome koji je u njemu prevaren za sve, u tom stanju više neće predstavljati otrežnjenje, već užas koji za sve, pa i za potresenost, ima svoje ubojite argumente. Trinaestogodišnjak se iznenada, kako sam tada ćutio i kako danas mislim, u svoj okrutnosti takva iskustva, zateče s trideset i četvoricom vršnjaka u prljavoj i smrdljivoj spavaonici internata u Schrannengasseu, koja vonja po starim i vlažnim zidovima, staroj i otrcanoj posteljini i mladim, neopranim gojencima, i tjednima ne pronalazi sna, jer mu razum ne može shvatiti zašto odjednom mora boraviti u toj smrdljivoj i prljavoj spavaonici, jer ono što mu nije objašnjeno kao obrazovna nužnost naprosto mora doživjeti kao izdaju. Noćima on vježba promatranje zapuštenih dvorana javnih odgojnih ustanova, naposljetku i odgojnih ustanova uopće, i uvijek onih koji su smješteni u tim obrazovnim ustanovama, djece iz zemaljskih općina koju su roditelji, kao uostalom i njega samog, predali u ruke državnom odgoju, i koja, kako mu se čini za njegovih noćnih prisilnih promatranja, svoja stanja iscrpljenosti bez daljnjeg umiju pretvoriti u dubok san, dok on svoje daleko veće stanje iscrpljenosti kao neprekidno stanje ozlijeđenosti nikako ne uspijeva pretvoriti u trenutak sna. Noći se otežu kao stanja očaja i straha, a ono što on jednako ustrašen čuje, vidi i opaža samo je nova hrana za njegov očaj. Novopridošlici internat je tamnica, rafinirano smišljena da uništi njega, a time i čitavu njegovu egzistenciju, zatvor podlo izgrađen protiv njegova duha, u kojem ravnatelj (Grünkranz) i njegovi pomoćnici (nadglednici) vladaju nad svima i svime, i u kojem su dopušteni samo apsolutna poslušnost i podređenost gojenaca, uzdržavanje od bilo kakva odgovora i mrak. Internat kao tamnica znači postupno zaoštravanje kazne te naposljetku posvemašnji gubitak izgleda i nade. Da su ga oni, koji su ga, kako je uvijek vjerovao, voljeli, pri punoj svijesti bacili u tu državnu tamnicu, on nikako ne može shvatiti, a ono što ga već tijekom prvih dana zaokuplja prirodna je pomisao na samoubojstvo. Ubiti život ili egzistenciju, kako se njime ili njome više ne bi moralo živjeti ili egzistirati, učiniti toj iznenadnoj, potpunoj bijedi i bespomoćnosti kraj skokom s prozora, vješanjem, primjerice, u sobici za obuću u prizemlju, djeluje mu kao jedini ispravan izbor, ali on to neće učiniti. Uvijek kad u prostoriji za obuću vježba violinu, jer mu je Grünkranz za vježbanje violine dodijelio upravo prostoriju za obuću, on pomišlja na samoubojstvo. Ta je prostorija ispunjena stotinama gojenačkih cipela iz kojih isparava znoj, poredanih na trošnim drvenim policama, i raspolaže samo jednim prozorskim otvorom, probijenim u zidu tik ispod stropa, ali kroz njega ionako dopire samo loš kuhinjski zrak. U prostoriji za obuću on je sam sa sobom i sam sa svojim razmišljanjem o samoubojstvu, koje započinje u istom trenutku kad i vježbanje violine. Na taj način, ulazak u prostoriju za obuću, koja je nedvojbeno najstrašnija prostorija u čitavom internatu, predstavlja za njega bijeg ka njemu samome, pod izlikom vježbanja violine, pa će violinu u prostoriji za obuću vježbati tako glasno, da će se i sam za vrijeme vježbanja violine u prostoriji za obuću neprestano pribojavati da će prostorija svakog trenutka eksplodirati, uz zvukove violine koji mu polaze za rukom na lak i virtuozan, premda ne i posve točan način, on se odjednom počinje gubiti u razmišljanjima o samoubojstvu u kojima je bio vješt i prije dolaska u internat, jer je u suživotu s djedom tijekom čitavog svog ranijeg djetinjstva učio spekulirati o samoubojstvu. Sviranje violine i svakodnevni Ševčik bili su mu, sa sviješću da na violini nikad neće polučiti velik uspjeh, dobrodošao alibi da bude sâm i sâm sa sobom u prostoriji za obuću, u koju za vrijeme njegova vježbanja nikome nije bilo dopušteno ulaziti; s vanjske strane vrata visila je ploča na koju je gospođa Grünkranz napisala: „Ne ulazi. Glazbena vježba”. Svakog dana čeznuo je za time da muke odgoja u internatu, koje bi ga u potpunosti izmorile, prekine boravkom u prostoriji za obuću, da svirajući svoju violinu tu strašnu prostoriju za obuću može učiniti korisnom za svoja razmišljanja o samoubojstvu. Na violini je stvorio vlastitu glazbu koja se slagala s njegovim razmišljanjima o samoubojstvu, virtuoznu glazbu koja nije imala ni najmanje veze s glazbom koju je propisivao Ševčik, a ni sa zadacima koje mu je zadavao njegov učitelj violine Steiner, i koja mu je omogućavala da se svaki dan nakon objeda odijeli od ostalih gojenaca i čitave vreve u internatu i preda samome sebi, ništa drugo, jer sa studijem violine, kakav bi se od njega bio očekivao i na kakav je bio prisiljen, a kojeg se užasavao jer ga u osnovi nije ni želio, nije imala ništa zajedničko. Taj sat vježbanja violine u gotovo sasvim mračnoj prostoriji za obuću u kojoj su cipele gojenaca naslagane do stropa ostavljale za sobom vonj znoja i kože, bio mu jz jedina mogućnost za bijeg. Njegov ulazak u prostoriju za obuću označavao je početak meditacije o samoubojstvu, dok je sve intenzivnije sviranje violine označavalo potpunu zaokupljenost samoubojstvom. U prostoriji za obuću zaista se često pokušavao ubiti, ali ni u jednom od tih pokušaja nije otišao predaleko. Rukovanje konopcima i držačima za hlače te stotine pokušaja da se objesi o brojne kuke na zidovima uvijek bi u trenutku presudnom za spas života prekinuo svjesnim sviranjem violine, sasvim svjesnim prekidom razmišljanjao samoubojstvu i sasvim svjesnom koncentracijom o mogućnostima violine koje su ga počele oduševljavati, pretvarajući je s vremenom sve manje u glazbalo, a sve više u instrument za izazivanje meditacije o samoubojstvu, a isto tako i naglog prekida te meditacije i povodljivosti; s jedne strane nadasve muzikalno (Steiner), a s druge strane podleglo potpunoj nedisciplini u pogledu propisa (također Steiner), njegovo sviranje violine, prvenstveno u prostoriji za obuću, poprimilo je svrhu koja je u potpunosti odgovarala isključivo njegovim razmišljanjima o samoubojstvu i ničem drugom, a njegova nesposobnost da sluša Steinerove zapovijedi i tako napreduje na violini, to jest studiju violine bila je očigledna. Na razmišljanje o samoubojstvu, koje ga je u internatu i izvan njega gotovo neprestano zaokupljalo i pred kojim u to doba i u tom gradu ni na koji način i ni u kojem duševnom stanju nije mogao uzmaknuti, poticala ga je već sama pomisao na sviranje violine, a potom i vađenje violine iz sanduka i započinjanje sviranja na njoj. Kasnije, kad bi se prisjetio prostorije za obuću, često je razmišljao ne bi li bilo bolje da je u toj prostoriji zaključio čitavu svoju egzistenciju, da je imao hrabrosti likvidirati čitavu svoju budućnost, kojega god sadržaja, nego da desetljećima nastavi tu sve u svemu posve upitnu egzistenciju. Međutim, za takvu bi odluku svaki put bio preslab. U internatu u Schrannengasseu toliki su imali hrabrosti počiniti samoubojstvo, ali, začudo, nitko u prostoriji za obuću, iako bi bila idealna za samoubojstvo. Neki su se bacili s prozora spavaćih soba i zahoda ili su se u praonici objesili o tuševe, ali on sam nikad nije imao snage, odlučnosti i čvrstoće karaktera da počini samoubojstvo. Zaista, u njegovo vrijeme u internatu u Schrannengasseu samo u nacionalsocijalističkom razdoblju između jeseni četrdeset i treće (njegova dolaska) i jeseni četrdeset i četvrte (njegova odlaska) ubila su se, bacivši se s prozora ili objesivši se, kao i toliki prije i poslije, četvorica gojenaca, dok su se mnogi drugi đaci iz grada, koji su iz nesnosna misaonog očaja sišli sa školskog puta, bacili s jednog od dva gradska brda, najradije s Mönchsberga, ravno na asfaltiranu Müllner Hauptstraße, Ulicu samoubojica, kako sam tu strahovitu ulicu uvijek običavao nazivati, jer sam veoma često vidio kako na njoj leže smrskana ljudska tijela, grude mesa u šarenoj odjeći, sukladno godišnjem dobu. I danas, tri desetljeća kasnije, u pravilnim razmacima, a posebice u proljeće i jesen, čitam o đacima i ostalima koji su počinili samoubojstvo. Godišnje se spominju deseci njih, iako ih, kao što znam, ima na stotine. Bit će da je u internatima, posebice u takvima gdje vladaju najekstremniji ljudsko-sadistički i prirodno-klimatski uvjeti kao što je slučaj u Schrannengasseu, glavna tema među učenicima i studentima, među gojencima, tema samoubojstva, koja predstavlja sve drugo samo ne znanstveni predmet, dakle predmet koji bi proizlazio iz studijske mase, već iz prve misli koja ih sve zajedno najintenzivnije zaokuplja, a samoubojstvo i pomisao na samoubojstvo uvijek su najznanstveniji predmet, ali to je društvu lažljivaca nerazumljivo. Boraviti zajedno s drugim gojencima uvijek je značilo boraviti zajedno s mislima o samoubojstvu. Činjenica je da nisam samo ja tijekom svog razdoblja učenja i studiranja najviše vremena provodio razmišljajući o samoubojstvu, na što me izazvala brutalna, bezobzirna i podmukla okolina s jedne strane, ali i moja ranjivost s druge strane. Doba učenja i studiranja uglavnom je doba razmišljanja o samoubojstvu, tko to niječe, sve je zaboravio. Koliko sam često, mora da je bilo na stotine puta, lutao gradom misleći isključivo na samoubojstvo, na gašenje svoje vlastitosti te gdje bih i kako (sam ili u društvu) mogao počiniti samoubojstvo, ali te misli i pokušaji, izazvani svime u ovome gradu, redom bi vodili natrag u internat, u internatsku tamnicu. Mišlju o samoubojstvu, kao jedinom konstantnom, nije se bavio svatko sam za sebe, njome su se neprekidno bavili svi zajedno, pri čemu je jedne ta pomisao odmah ubila, dok je druge samo slomila i to za čitav život.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Thomas Bernhard - Uzrok

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 11:23 am

O tome se uvijek raspravljalo, ali i šutjelo. Poznati su mi mnogi pogrebi na Komunalnom i maksglanskom groblju, na kojima su zatrpani, ne sahranjeni takvi gojenci od trinaest ili četrnaest, petnaest ili šesnaest godina koje je okolina ubila, jer se u tom strogo katoličkom gradu ti mladi samoubojice nisu pokapali, već zatrpavali zemljom pod najdepresivnijim uvjetima njihova ljudskog raskrinkavanja. Ta dva groblja jamče za točnost mog sjećanja koje se, za što sam zahvalan, nimalo nije iskrivilo, i ovdje to može biti samo napomena. Vidim Grünkranza kako šuti na mjestu ukopa, postiđen užas samoubojičine takozvane rodbine u pompoznoj crnini, školske prijatelje koji jedini na mjestu ukopa znaju istinu i strahovitost te istine dok promatraju tijek tih zbunjenih ukopa. Čujem riječi kojima su se takozvani odgojni opunomoćenici nastojali distancirati od samoubojice, dok ga u drvenom lijesu spuštaju u zemlju. Svećenik u takvom gradu, u potpunosti obuhvaćenom tupošću katolicizma, koji je u to doba bio i sasvim nacistički grad, na pogrebu samoubojice nema što tražiti. Konac jeseni i proljeća uvijek bi tražio svoje žrtve, ovdje više nego igdje drugdje na svijetu. Oni koji su najskloniji samoubojstvu mladi su ljudi koje su njihovi roditelji i odgajatelji ostavili same, učenici i studenti koji samo meditiraju o brisanju i uništenju sebe, za koje je sve naprosto još istina i stvarnost, i koji propadaju u toj istini i stvarnosti kao jednom jedinom užasu. Svatko od nas mogao je počiniti samoubojstvo, kod jednih smo to unaprijed mogli jasno iščitati, kod drugih ne, ali rijetko kad bismo se prevarili. Ako se netko u nastupu slabosti odjednom više ne bi mogao oduprijeti stravičnom teretu svog unutarnjeg, kao i vanjskog svijeta, jer je izgubio ravnotežu tih dvaju utega koji ga neprestano tište te bi potom, od jednog određenog trenutka nadalje, sve u njemu i na njemu ukazivalo na samoubojstvo, ako se njegova odluka da počini samoubojstvo mogla zamijetiti u čitavom njegovom biću, a potom sa strahovitom jasnoćom iz njega iščitati, uvijek bismo bili pripravni na stravičnu činjenicu koja nas nije iznenađivala, na dosljedno počinjeno samoubojstvo, dok direktor i njegovi pomagači ni u kojem slučaju ne bi obratili pozornost na fazu pripreme za samoubojstvo, koja se uvijek dugo razvijala i čiji su se vanjski pokazatelji mogli zorno promatrati, zbog čega su po prirodi stvari uvijek bili zatečeni samoubojstvom samoubojice kao gojenca, ili bi tvrdili da su zatečeni samoubojstvom samoubojice kao gojenca, on bi svaki put bio užasnut, pokazujući kako ga je taj nesretnik i bezobraznik iznevjerio, i svojom bi odbojnom reakcijom na nemilosrdan i hladan, ali i nacističko-egoističan način optužio krivca, koji po prirodi stvari nikad nije kriv, jer samoubojicu ne pogađa krivnja, krivnja pogađa okolinu, u ovom slučaju, dakle, uvijek samo katoličko-nacističku okolinu samoubojice, koja je zgnječila tog čovjeka, koja ga je natjerala i prisilila na samoubojstvo, ma iz kojeg razloga, ma iz kojih stotina i tisuća razloga da je on počinio samoubojstvo ili bolje rečeno da ga je napravio, a u internatu ili odgojnoj ustanovi čiji je službeni naziv bio Nacionalsocijalističkii đački dom, posebice takvoj kao što je bila u Schrannengasseu, koja bi svaku tankoćutnu osobu u svakom pogledu zavodila i navodila na samoubojstvo, što je u visokom postotku i moralo završiti samoubojstvom, sve je neprestano pružalo razlog za samoubojstvo. Činjenice uvijek zastrašuju i mi ih ne smijemo zataškavati svojim bolesnim, u svakome neprekidno prisutnim strahom od istih tih činjenica, pa na taj način krivotvoriti povijest i prenositi je dalje, jer smo stekli naviku mijenjati povijest i prenositi je kao takvu. Da je u internat došao sa svrhom vlastita razaranja, pa čak i uništenja, a ne zbog brižnog razvijanja duha, čuvstava i osjećaja, kako su ga sve vrijeme uvjeravali, pretvarajući se neprestano i na izričit zahtjev odgojnih opunomoćenika, koji su u osnovi bili svjesni te bezobzirne, podle i zločinačke odgojne laži, da čine upravo to, njemu, dotad lakovjernom gojencu, ubrzo je postalo jasno i on prije svega nije mogao razumjeti svog djeda kao odgojnog opunomoćenika (njegov staratelj bio je poslan u vojsku, takozvani njemački wehrmacht, u kojoj je proveo čitav rat na takozvanom jugoslavenskom Balkanu). Danas znam da moj djed nije imao drugog izbora nego da me pošalje u internat u Schrannengasseu i, kao pripremu za gimnaziju, u Osnovnu školu sv. Andrije, ukoliko nije želio da budem isključen iz svakog oblika srednjoškolskog i, kao posljedica toga, iz kasnijeg visokoškolskog obrazovanja. Besmislena bi bila već i sama pomisao na bijeg, kad je jedina mogućnost bijega vodila u samoubojstvo, tako da su mnogi odlučili da svoju egzistenciju, na koju se okomio taj nacionalsocijalistički totalitarizam, (i taj grad, koji je taj totalitarizam, ako ga već nije u svemu veličao i dizao u nebesa, ipak izričito poticao, ciljajući samo na rastakanje, razaranje i ubijanje, čak i pored trajnog utjecaja nacionalsocijalističkog totalitarizma na svaku pojavu kod mladog, bespomoćnog čovjeka) i samim time je potresao do samoubojstva, bace kroz prozor s jedne od strmih litica Mönchsberga, da dakle radije presude sebi po kratkom i najkraćem, dakle u najizvornijem i najelementarnijem smislu riječi najkraćem postupku, nego da dopuste da ih razara i uništava državnofašističko-sadistički odgojni plan kao općedržavni odgojni sustav po pravilima tadašnjeg velikonjemačkog umijeća odgoja. Onaj mladi čovjek koji bi bio pušten iz takve ustanove ostat će u svom daljnjem životu i svojoj daljnjoj egzistenciji, svejedno tko on bio i što on postao, u svakom slučaju do smrti ponižena, a ujedno i beznadna i time beznadno izgubljena priroda, uništena uslijed boravka u svojstvu odgojnog zatočenika u takvoj odgojnoj tamnici. Tako su u to doba gojencem, koji sam tada bio ja, uglavnom vladala dva straha. S jedne strane strah od svega i svakoga u internatu, prije svega od Grünkranza, koji je uvijek nastupao neposredno i kažnjavao nas s vojnom podlošću i lukavstvom, koji je bio uzorni časnik SA-odreda i kojega gotovo nikad nisam vidio u civilnoj odjeći, već uvijek samo u odorama satnika ili časnika SA-odreda, tog do kraja nacionalsocijalističkog čovjeka koji, po svemu sudeći, kao što danas znam, nikad nije izašao na kraj sa svojim seksualnim i perverzno-opće-sadističkim grčevima i protugrčevima, i koji je vodio jedan salcburški pjevački zbor, a s druge strane strah zbog rata o kojem iznenada više nismo saznavali samo iz novina i izvješća unovačene rodbine na odmoru, poput mog staratelja koji je bio stacioniran na Balkanu i ujaka koji je bio stacioniran u Norveškoj i koji mi je, kao genijalni komunist i izumitelj, ostao u sjećanju kao kreativan čovjek koji me suočavao s izvanrednim i opasnim mislima te nevjerojatnim i isto tako opasnim idejama, premda je imao bolesno nestabilan karakter, dakle u obliku pukog izvješća o noćnoj mori koja se događa daleko od nas, vladajući čitavom Europom i proždirući ljude, već nam se svima počeo prikazivati i kroz takozvane zračne ili zrakoplovne uzbune; dva straha među kojima, i unutar kojih se doba mojega boravka u internatu sve više pretvaralo u situaciju životne ugroženosti. Studijsko gradivo potisnuo je s jedne strane strah od nacionalsocijalista Grünkranza, a s druge strane strah od rata u obliku stotina i tisuća zrakoplova koji su svakodnevno brujali i prijetili, zastirući i zatamnjujući nebo, pa većinu vremena nismo više provodili u školi ili u prostorijama za učenje, već u zračnim skloništima koja su u neljudskim uvjetima iskapali strani, uglavnom ruski, francuski, poljski i češki prisilni radnici. U dugačkim hodnicima, u koje je gradsko stanovništvo dolazilo isprva samo nevoljko i iz radoznalosti, ne bi li se kasnije, nakon prvih zračnih napada na Salzburg svakodnevno na tisuće preplašenih i prestravljenih slijevalo u njih, u tim mračnim spiljama, pred našim su se očima odigravale najstrašnije i često smrtonosne scene, jer opskrba tunela zrakom nije bila dostatna. Često sam s desecima, pa i stotinama nemoćnih muškaraca, žena i djece boravio u tom mračnom i mokrom tunelu, u kojem dan danas vidim tisuće ljudi, koji su tamo potražili zaklon te koji su, nagurani jedni na druge, stajali, čučali i ležali. Tuneli u gradskim brdima bili su sigurno sklonište pred bombama, ali mnogi su se u njima ugušili ili su umrli od straha, a i ja sam vidio mnoge mrtvace koje su izvukli iz tunela. Ponekad bi se redom onesvijestili odmah nakon ulaska u takozvani tunel Glockengasse, u koji smo odlazili i mi, gojenci iz internata, predvođeni za tu svrhu posebno određenim predvodnicima, starijim studentima ili školskim prijateljima, zajedno sa stotinama i tisućama đaka iz drugih škola, kroz Wolfdietrichstraße, kraj Vještičjeg tornja u Linzergasse i odatle u Glockengasse; već nakon ulaska redom bi popadali u nesvijest te smo ih, kako bismo ih spasili, morali smjesta izvlačiti iz tunela. Ispred ulaza u tunel uvijek bi stajalo i čekalo nekoliko autobusa opremljenih nosilima i vunenim pokrivačima, u koje su se smještali onesviješteni, premda bi njih najčešće znalo biti više nego što je u autobusima bilo mjesta. Oni, za koje se ne bi pronašlo mjesta u autobusima, ostavljani su pod vedrim nebom pred ulazom u tunel, dok se one u autobusima vozilo kroz grad do tzv. Nove kapije, gdje su autobusi zajedno s onima koji su ležali u njima, a često bi u njima i umrli, čekali tako dugo dok ne bi bio oglašen prestanak zračne opasnosti. Ja sam se dvaput onesvijestio u tunelu Glockengasse, odakle su me iznijeli u takav autobus i za vrijeme uzbune odvezli do Nove kapije, ali sam se svaki put na svježem zraku izvan tunela brzo oporavio, tako da sam i u autobusima u Novoj kapiji mogao promatrati kako su se bespomoćne žene i djeca postupno budili iz nesvijesti ili se, pak, jednostavno više ne bi probudili, pa nije bilo moguće utvrditi jesu li umrli od gušenja ili straha. Oni koji su umrli od gušenja ili straha bili su prve žrtve zračnih i terorističkih napada, prije no što je ijedna bomba stigla pasti na Salzburg. To se i dogodilo jednog sasvim vedrog jesenjeg dana sredinom listopada tisuću devetsto četrdeset i četvrte. Tog su dana mnogi stradali, a bili su tek prvi od stotina i tisuća koji su poginuli u zračnim i terorističkim napadima na Salzburg. S jedne strane, bojali smo se takvog pravog zračnog, bombaškog ili terorističkog napada na naš grad, koji ih je do tog listopadskog popodneva ostao u potpunosti pošteđen, s druge strane smo se mi, gojenci, zaista potajice nadali sučeljavanju s takvim zračnim, bombaškim ili terorističkim napadom kao činjeničnim događajem. Takav stravičan događaj još nismo bili doživjeli, a istina je da smo iz (pubertetske) radoznalosti priželjkivali da nakon stotina njemačkih i austrijskih gradova, koji su već bili bombardirani i najvećim dijelom potpuno razoreni i uništeni, što smo znali i što ne samo da se pred nama nije tajilo, već nam se kroz sva moguća osobna izvješća i novine svakodnevno nametalo u svoj grozoti autentičnosti, i naš grad bude bombardiran, što se onda i dogodilo. Mislim da je bio sedamnaesti listopada. Kao i stotinu puta ranije i taj dan smo, umjesto u školu ili iz škole, kroz Wolfdietrichstraße otišli u tunel Glockengasse, gdje smo s najvećom spremnošću da zamjećujemo i promatramo, dakle i da doživimo senzaciju, zamjećivali to, bez ikakve dvojbe, strašno i zastrašujuće zbivanje koje se odigravalo već po navici, strah svih onih ljudi koji su stojeći i ležeći u tunelu bili manje ili više pogođeni njime, iako je to strašno događanje rata, svjesno ili nesvjesno, odavno u potpunosti ovladalo njima, a prije svega strah djece, đaka, žena i starih muškaraca koji su u međusobnoj bespomoćnosti i neprestanom stanju ratne ustrajnosti i vrebanja, kao da im je ono postalo jedinom hranom, sumnjičavo promatrali jedni druge, promatrajući apatično, pogledima slomljenima od straha i gladi, sve što se zbivalo dok su oni bili potpuno bespomoćni, ali i što su, većinom odrasli, ravnodušno prihvaćali. Svi smo se već odavno naviknuli na ljude koji umiru u tunelu, prihvativši ga kao svoje svakodnevno boravište, u koje se odlazi po navici. Taj dan, u vrijeme kad bi se inače oglasio takozvani prestanak zračne opasnosti, iznenada smo začuli tutnjavu, osjetili neobično podrhtavanje tla, nakon kojega je u tunelu uslijedila potpuna tišina. Ljudi su pogledavali jedni druge, nisu govorili ništa, ali su svojom šutnjom davali do znanja da se ono, čega su se već mjesecima bili pribojavali, sada i dogodilo. I zaista, ubrzo nakon tog podrhtavanja zemlje i šutnje koja je potrajala četvrt sata, pročulo se da su na grad bačene bombe. Nakon oglašavanja prestanka zračne opasnosti, ljudi su, drukčije nego što su dotada bili navikli, pohitali prema izlazu iz tunela, jer su na vlastite oči htjeli vidjeti što se dogodilo. Kad smo izašli na čistinu, nismo vidjeli ništa neobično, pa smo povjerovali da je posrijedi bila samo glasina kako je grad bombardiran, tako da smo smjesta posumnjali u tu činjenicu i ponovno bili skloni ideji kako taj grad, koji slovi kao jedan od najljepših na svijetu, neće biti bombardiran, u što su mnogi u tom gradu zaista vjerovali. Nebo je bilo vedro, sivo-plavo i mi zaista nismo ni vidjeli ni čuli ništa što bi upućivalo na bombardiranje. Iznenada se, međutim, pročulo da je stari dio grada, dakle onaj dio na suprotnoj obali rijeke Salzach, razoren. Bombardiranje smo drukčije zamišljali, trebala se zatresti čitava zemlja. Potrčali smo niz Linzergasse. Tu su se čuli svi mogući signali i zavijanje vatrogasnih i bolničkih kola, a kad smo nakon Gablerbräua preko Bergrstraße istrčali na Tržnicu, vidjeli smo i prve znakove razaranja: ulice su bile pune krhotina stakala i zidova, a u zraku se osjećao miris rata. Izravan pogodak pretvorio je Mozartovu kuću u zadimljenu ruševinu teško oštetivši i okolne zgrade. Koliko god da je prizor bio strašan, ljudi se tu nisu zaustavili, već su u očekivanju još većeg razaranja potrčali dalje, u stari dio grada, gdje su naslućivali središte razaranja i odakle su dopirali svi mogući zvukovi i dosad nepoznati mirisi, upućujući na uništenje širih razmjera. Dok nismo prešli takozvani Državni most, nisam uočio nikakvu promjenu poznatog stanja, ali na Staroj tržnici tešku je štetu pretrpio poznati i cijenjeni trgovac muškom odjećom Slama, kod kojeg je moj djed kupovao kad bi mu se ukazala prilika i kad bi imao novaca; svi prozori na zgradi, svi izlozi i svi u njima izloženi, premda sukladno ratnom stanju manje vrijedni, no ipak poželjni odjevni predmeti bili su razbijeni i poderani, a mene je čudilo da su ljudi koje sam vidio na Staroj tržnici, ne poklanjajući previše pažnje razaranju trgovine trgovca muškom odjećom Slame, trčali u smjeru Residenzplatza. Čim sam u društvu nekolicine gojenaca odmaknuo za uglom kuće trgovca Slame, znao sam što ne dopušta ljudima da se tamo zaustave, već ih tjera da hitaju dalje: katedralu je pogodila zračna mina, tako da se njena kupola urušila u crkvenu lađu, a mi smo na Residenzplatz stigli u pravom trenutku: velik oblak prašine nadvio se nad urušenom katedralom, a tamo gdje je bila kupola, sad je bila rupa jednake veličine, tako da smo već na uglu kuće trgovca Slame mogli vidjeti brutalno uništene slike na zidovima kupole. Obasjane popodnevnim suncem sad su stršile u vedro, plavo nebo; izgledalo je kao da se na leđima velike građevine koja dominira slikom grada razjapila strašna krvava rana. Čitav trg ispod katedrale bio je pun krhotina zidova, a ljudi, koji su poput nas bili dotrčali, u čudu su promatrali nevjerojatni prizor, koji je za mene predstavljao upravo čudovišnu ljepotu i koji za mene nije zračio užasom; odjednom sučeljen s apsolutnom brutalnošću rata, a istodobno i fasciniran tom čudovišnošću, prostajao sam još nekoliko minuta, promatrajući bez riječi sliku, koju mi je, kao nešto silovito i nepojmljivo, pružao trg s razorenom katedralom. Onda smo, kao i svi ostali, otišli preko u Kaigasse, koja je u bombardiranju bila gotovo u cijelosti uništena. Dugo vremena prostajali smo, osuđeni na besposlenost, pred divovskom, zadimljenom gomilom krša, pod kojom su, kako se čulo, mnogi ljudi bili pokopani, vjerojatno već kao mrtvaci. Gledali smo gomilu krša i ljude koji su očajnički tragali za preživjelima. U tom sam trenutku vidio svu bespomoćnost onih koji su iznenada neposredno ušli u rat, njemu u potpunosti izručenog i poniženog čovjeka, koji je u hipu postao svjestan svoje bespomoćnosti i besmislenosti. S vremenom je pristizalo sve više spasilačkih ekipa, a mi smo se odjednom prisjetili pravila naše ustanove i krenuli natrag, ali onda ipak nismo otišli u Schrannengasse, već u Gstättengasse, odakle je javljeno o jednako teškim razaranjima kao i u Kaigasse. U Gstättengasse, u prastaroj kući lijevo od dizala koje vodi na Mönchsberg, koja je u to doba još pripadala mojim rođacima koji su za vrijeme napada nedvojbeno bili u svojoj kući, vidio sam da su nadalje gotovo sve zgrade u potpunosti uništene i ubrzo sam se uvjerio da je moja rodbina još živa. Putem prema Gstättengasse, pred Crkvom građanske bolnice, stao sam na nešto meko i, promatrajući taj predmet, pomislio da je posrijedi ruka lutke, a i moji školski prijatelji vjerovali su da je to posrijedi, no bila je to dječja ruka, otrgnuta s tijela nekog djeteta. Tek od prizora te dječje ruke taj prvi bombaški napad američkih zrakoplova na moj grad pretvorio se iz senzacije, koja je mene kao dječaka snašla u stanju vrućice, u jezivi upliv nasilja i katastrofu. I kad smo potom, a bilo nas je više koji smo se prepali ruke što smo je pronašli pred Crkvom građanske bolnice, prešli Državni most i protivno razumu umjesto da se vratimo u internat otrčali do kolodvora i skrenuli u Fanny von Lehnerstraße, gdje su bombe pale na zgradu Konzuma i ubile mnoge zaposlenike, i kad smo iza željezne rešetke zelene površine takozvanog Konzuma vidjeli redove mrtvaca prekrivenih mrtvačkim pokrovima, čije su gole noge ležale na prašnjavoj travi, i kad smo prvi put vidjeli velika teretna kola koja su vozila gomile naslaganih drvenih lijesova u Fanny von Lehnerstraße, u hipu nas je prošla oduševljenost senzacijom. Do danas nisam zaboravio mrtvace koji su, prekriveni mrtvačkim pokrovima, ležali na travi u vrtu zgrade Konzuma, i ako me danas put nanese u blizinu kolodvora, ja vidim te mrtvace i čujem očajničke glasove njihovih bližnjih, a smrad spaljena životinjskog i ljudskog mesa u Fanny von Lehnerstraße zadržao se do danas u tom prizoru. Događaj u Fanny von Lehnerstraße za mene je bio presudan, ozljeda za čitav život. Ulica se i danas zove Fanny von Lehnerstraße, a Konzum se, ponovno izgrađen, nalazi na istome mjestu, ali kad danas pitam ljude koji tamo stanuju i (ili) rade, nitko ne zna ništa o onome što sam tada vidio jer vrijeme od svojih svjedoka uvijek napravi ljude koji zaboravljaju. Ljudi su u to doba bili u neprestanom strahu, a američki zrakoplovi gotovo su neprekidno letjeli, tako da je odlazak u tunele svima u gradu postao navikom. Mnogi se noću više ne bi ni svlačili kako bi, kad se oglasi uzbuna, smjesta zgrabili kovčege i torbe s najnužnijim potrepštinama i otišli u tunele, ali mnogima je bilo dovoljno i da odu u vlastite podrume, jer su se tamo osjećali sigurnima, iako su se podrumi kuća, kad bi ih pogodile bombe, pretvarali u grobnice. Ubrzo je bilo više uzbuna danju nego noću, jer su se Amerikanci mogli neometano kretati zračnim prostorom, koji su Nijemci, kako se činilo, u potpunosti napustili. Usred bijela dana rojevi bombardera kretali bi se nad gradom svojim putanjama prema njemačkim ciljevima, potkraj četrdeset i četvrte noću se još samo rijetko mogla čuti tutnjava takozvanih neprijateljskih bombardera. Ipak, bilo je i u to doba još noćnih zračnih uzbuna, kad bismo iskočili iz kreveta, obukli se i kroz propisno zamračene ulice i ceste odlazili u tunele, koji su, kad smo stigli, već bili puni, jer su mnogi još navečer, prije uzbune, pokupili sve što su imali i otišli u tunele. Tako bi u njima provodili noći ne morajući čekati uzbunu te preplašeni zavijanjem sirena juriti ulicama prema njima. Već nakon prvog napada na tisuće je ljudi pohrlilo u tunele iskopane u crnim, od vlage svjetlucavim i zaista po život opasnim stijenama, koje su izazivale mnoge smrtonosne bolesti. Sjećam se kako sam jednom usred noći ustao probuđen sirenom i kako sam, bez razmišljanja, kroz gužvu otrčao do nužnika i vratio se u spavaonicu, gdje sam legao i smjesta ponovno zaspao. Nedugo zatim probudio me udarac po glavi. Bio je to Grünkranz koji me udario svojom baterijskom svjetiljkom. Poskočio sam i stao pred njega drhteći od straha.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Thomas Bernhard - Uzrok

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 11:23 am

Tada sam u svjetlu Grünkranzove baterijske svjetiljke vidio da su svi kreveti u spavaonici prazni, sjetivši se u istom trenutku da je uzbuna i da su svi otišli u tunel, dok sam ja, umjesto da se obučem kao svi ostali, otišao u nužnik. Kako sam zaboravio da je uzbuna, vratio sam se u potpuno mirnu spavaonicu i tamo u mraku napipao svoj krevet, legao i smjesta zaspao, sam u toj ogromnoj spavaonici, dok su svi ostali već bili u tunelu, no Grünkranz me, kao takozvani čuvar protuzračne zaštite, otkrio na svojoj ophodnji i jednostavno probudio, udarivši me svojom štapnom baterijskom svjetiljkom po glavi. Dao mi je zaušnicu i naredio da se obučem, a on će, rekao je, smisliti neku kaznu za moj prijestup (kazna je vjerojatno bila dvodnevna zabrana doručka), prije no što mi je zapovjedio da se spustim u zračno sklonište kuće, gdje nije bilo nikoga osim njegove žene, gospođe Grünkranz, u koju sam imao povjerenja. Sjedila je u kutu podruma, a meni je bilo dopušteno da sjednem pored nje i umirim se u prisustvu te majčinske žene, koja me štitila gdje god je mogla. Ispričao sam joj da sam ustao poput svih ostalih gojenaca, ali da sam, umjesto da se obučem i odem s njima u tunel, otišao na nužnik i potom, po povratku, u spavaonicu, zaboravio na uzbunu i legao natrag u krevet, što je razljutilo njenog supruga, gospodina direktora. Nisam joj rekao da me njen suprug svjetiljkom udario po glavi kako bi me probudio, samo sam rekao da očekujem kaznu. Te noći nisu bačene bombe. Kućni red u internatu u potpunosti se raspao, jer su neprestano davane uzbune i morali smo prekidati svaku djelatnost kojom smo se bavili. Svi su odlazili u tunele, a još za vrijeme zavijanja sirena struja ljudi počela se kretati prema njima, pred čijim su se ulazima uvijek odigravale užasne scene nasilja. Ljudi su se s prirođenom, nesputanom brutalnošću gurali unutra, kao što će se poslije gurati van, pri čemu bi često jednostavno pregazili slabe. U samim tunelima, u kojima je većina već imala svoja stalna mjesta, vidjeli su se uvijek isti ljudi, koji su formirali skupine. Stotine njih satima bi čučale na kamenom tlu, padajući ponekad, kad bi ponestalo zraka, u nesvijest, ili bi svi počeli vrištati, a znalo se dogoditi i da zavlada takva tišina da čovjek pomisli kako su svi mrtvi. Na širokim pripremljenim drvenim stolovima odlagali su se onesviješteni, prije no što će ih izvući iz tunela, a meni se u sjećanje urezalo mnoštvo golih ženskih tijela na tim stolovima što su ih bolničari i bolničarke, a često i mi sami prema uputama masirali, ne bismo li ih održali na životu. To izgladnjelo, blijedo samrtno društvo u tunelima postajalo je iz dana u dan i iz noći u noć sve sablasnije. Čučeći u tunelima u tami punoj beznađa i straha, to je samrtno društvo neprestano razgovaralo samo o smrti i ni o čemu drugome, o svim poznatim ili proživljenim ratnim užasima, kao i o tisućama obavijesti o smrti, pristiglima odasvud, iz čitave Njemačke i Europe. Raspravljali su usrdno šireći u tami osjećaj propasti i sadašnjosti koja se sve više razvijala u najveću svjetsku katastrofu, a prestajali bi tek kada bi se posve izmorili. Često bi sve u tunelu zahvatilo strašno i tjeskobno stanje izmorenosti te bi u dugačkim nizovima polijegali kraj zidova i zaspali, pokriveni komadima odjeće, počesto već sasvim nedirnuti stanjima umiranja njihovih supatnika, koja su se mjestimice mogla čuti ili vidjeti.
U to doba mi gojenci provodili smo najviše vremena u tunelima, a na učenje ili studij nije se moglo ni pomisliti, no pogon u internatu održavao se grčevito i bolesno, iako bismo se iz tunela u internat često znali vratiti tek u pet sati ujutro. Unatoč tome morali smo ustati već u šest sati, otići na pranje i točno u pola sedam biti u studijskoj sobi. Izmoreni kakvi smo bili nismo, međutim, ni pomišljali da bismo u studijskoj sobi mogli studirati, a zajutrak često ne bi označio ništa drugo doli ponovni odlazak u tunele, pa na taj način često danima ne bismo dolazili u školu ni pohađali nastavu. Tako se vidim kako kroz Wolfdietrichstraße odlazim u tunel i iz tunela kroz istu ulicu vraćam u internat. Uvijek se nalazim u gomili, a iz dana u dan obroci su sve gori, a dobivali smo ih u sve nepravilnijim razmacima. Iako u školi sv. Andrije uskoro uopće više nije bilo nastave, jer se škola zatvarala već za takozvane preduzbune, đaci su odlazili u tunele, a preduzbuna se oglašavala svakog dana oko devet sati, tako da se nastava u osam sastojala od čekanja na preduzbunu u devet, pa se nijedan učitelj više nije upuštao u držanje nastave, već su svi čekali da se oglasi preduzbuna te da odu u tunele. Školske torbe nisu se više ni raspremale, već su spremne stajale na klupama, a učitelji bi vrijeme od osam do devet provodili komentirajući novinske vijesti ili obavijesti o smrtnim slučajevima, ili bi pak opisivali razaranja mnogih poznatih njemačkih gradova. Nastava engleskog i violine uvijek se održavala, jer između dva i četiri najčešće nije bilo uzbune. Učitelj violine Steiner još uvijek me bezbrižno podučavao na trećem katu svoje kuće, a učiteljica engleskog samo još u tmurnoj prizemnoj gostionici u Linzergasseu. Jednog dana, zacijelo nakon drugog bombardiranja grada, od gostionice, gdje me dama iz Hannovera podučavala, preostale su samo još ruševine. Nisam znao da je gostionica u potpunosti razorena, pa sam kao i obično otišao na podučavanje, kad mi je pred ruševinama netko koga nisam poznavao, ali je taj očito poznavao mene, rekao da su u ruševinama ostali zatrpani svi stanovnici kuće, a s njima i moja učiteljica engleskog. Stojeći pred razvalinama čuo sam što mi neznanac govori, misleći u isti mah na svoju poginulu učiteljicu engleskog iz Hannovera, koja je, nakon što je u Hannoveru bila u potpunosti izbombardirana (kako su se službeno nazivali ljudi koji su u zračnim ili zrakoplovnim ili takozvanim terorističkim napadima izgubili sve), izbjegla u Salzburg, ne bi li ovdje bila sigurna pred bombama. Na kraju ne samo da je ponovno ostala bez svega, već je izgubila i život. Na mjestu gdje je nekoć stajala gostionica, u kojoj me dama iz Hannovera podučavala engleski, danas je kino i nitko ne zna o čemu govorim kad govorim o tome kako su svi, čini se, izgubili pamćenje, bar što se tiče mnoštva uništenih kuća i ubijenih ljudi, kako su zaboravili sve ili jednostavno više ne žele znati. Kada danas dođem u grad, ljudima svejedno ponovno spominjem to užasno vrijeme, ali oni na. to samo odmahuju glavom. U meni samome ti su stravični događaji još uvijek toliko prisutni kao da su se zbili jučer, šumovi i mirisi stvaraju se u trenu kad stignem u grad, koji je, čini se, izbrisao svoje sjećanje, tako da danas, kad ovdje razgovaram s ljudima, koji su zaista stari stanovnici grada i morali su doživjeti isto što i ja, razgovaram s najzbunjenijim, najneobavještenijim i najzaboravnijim ljudima, pa mi se čini da razgovaram sa samim ignorantima čije ponašanje ranjava duh. Kako sam stajao pred posve razorenom gostionicom, dakle i pred razvalinama, a učiteljica engleskog iz Hannovera odjednom nije bila više ništa osim sjećanja, nisam bio čak ni zaplakao, iako mi je bilo do plakanja, i sjećam se još da sam, zamijetivši iznenada kako u ruci držim kuvertu u kojoj se nalazio novac mog djeda da je isplati za trud mog podučavanja, razmišljao ne bih li kod kuće trebao reći da sam dami iz Hannovera dao novac još prije njene strašne smrti. Ne znam, dakle ne mogu reći kako sam postupio, bit će da sam kod kuće rekao da sam dami još prije njene smrti platio podučavanje. Tako iznenada više nisam imao učiteljicu engleskog, već samo satove violine. Za vrijeme nastave violine gledao sam, slijedeći naputke mog strogog, nervoznog učitelja, prihvaćajući, dakle, i izvršavajući s jedne strane Steinerove zapovijedi, dok sam s druge mislio na sve, samo ne na nastavu violine, zbog čega u učenju violine naravno nisam napredovao, dolje prema groblju Svetog Sebastijana, na lijepi, kupolom ukrašeni mauzolej nadbiskupa Wolfdietricha te na grobove kao grobne spomenice i grobnice, što ih je vrijeme već bilo napola otvorilo, tako da su za mene zračili jezivom hladnoćom, dolje prema grobljanskim arkadama s imenima građana Salzburga, među kojima ima mnogo imena mojih rođaka. Oduvijek sam rado odlazio na groblja, naslijedio sam to od svoje bake s majčine strane, koja je bila strastvena posjetiteljica groblja, a prije svega mrtvačnica i polaganja na odar te me je, dok sam bio dijete, često vodila na groblja kako bi mi pokazala mrtvace koji s njom nisu bili čak ni u rodu, ali su u mrtvačnicama ležali na odru. Ti mrtvaci na odru oduvijek su je fascinirali, tako da je tu strast neprestano pokušavala prenijeti na mene, iako me sve vrijeme plašila podižući me do mrtvaca na odru. I danas vidim kako me uvodi u mrtvačnicu i podiže uvis da vidim mrtvaca držeći me tako koliko god je mogla izdržati, govoreći mi neprestano vidiš li, vidiš li, vidiš li, sve dok ja ne bih zaplakao, a ona me spustila na tlo, promatrajući sama još dugo mrtvaca na odru, prije no što bismo napokon napustili mrtvačnicu. Nekoliko puta tjedno baka bi me vodila na groblja i u mrtvačnice, posjećivala ih je sa mnom redovito, razgledavajući prvo grobove rodbine, a potom sve ostale grobove i grobnice, pri čemu joj zacijelo nijedan grob nije promaknuo. Znala je sve o njemu, kako izgleda, u kakvom je stanju, a i sva imena ispisana na tim grobovima i grobnicama oduvijek su joj bila poznata, tako da je u svakom društvu imala neiscrpnu temu za razgovor. I bit će da je moja, priznajem, velika fascinacija grobljima i odlascima na groblje potjecala od moje bake, koja me ničemu nije poučila više negoli posjećivanju groblja, promatranju i razgledavanju grobova te intenzivnom promatranju mrtvaca na odru. Imala je takozvana najdraža groblja, a sva koja je u životu upoznala i uvijek im se ponovno vraćala označavala su stanice njena života, u Meranu i Münchenu, u Baselu i Ilmenauu, u Thüringenu, Speyeru i Beču te u rodnom Salzburgu, gdje joj najdraže groblje nije bilo groblje Svetog Petra, koje se često naziva najljepšim grobljem na svijetu, već Komunalno groblje, na kojem je pokopano najviše moje rodbine i već umrlih suputnika. Meni je, međutim, groblje Svetog Sebastijana uvijek bilo najjezivije i samim time najfascinantnije. Tamo sam često provodio sate i sate, sam i u samrtnim meditacijama. Gledajući za vrijeme nastave violine prema groblju Svetog Sebastijana, uvijek sam razmišljao kako bi bilo lijepo da me Steiner ostavi na miru, pa da tamo dolje budem sam sa sobom, hodam od groba do groba, kako sam bio naučio od bake, misleći na mrtvace i smrt, promatrajući prirodu među grobovima i na njima, kako ovdje, u potpunoj osami najavljuje i mijenja godišnja doba. To groblje je bilo zapušteno, a nekadašnji vlasnici grobnih mjesta nisu se više brinuli za svoje vlasništvo. Često bih sjeo na neki srušeni nadgrobni kamen ne bih li se smirio, utekavši na sat ili dva iz internata. Steiner me prvo podučavao na tročetvrtinskoj violini, potom na takozvanoj cijeloj, odsviravši mi za vrijeme teoretske i praktične nastave svaku pojedinačnu pasažu iz Ševčika, na kojem se trebao zasnivati moj temeljni studij, na što sam ja morao ponavljati iste pasaže, uvijek iz Ševčika, ali s vremenom ipak i klasične sonate i druge komade, a on bi mi u sasvim određenim, ali uvijek nepredvidljivim trenucima gudalom strogo udarao po prstima, u razmacima koji su u potpunosti odgovarali i njemu i njegovu s vremenom u potpunosti ritmiziranom biću, jer on je gotovo neprestano bio bijesan zbog moje rastresenosti, mog otpora i već gotovo bolesnog opiranja učenju violine, jer ako sam s jedne strane i osjećao najveću želju da sviram violinu, da proizvodim glazbu, jer je glazba za mene predstavljala najljepšu stvar na svijetu, mrzio sam svaku vrstu teorije i procesa učenja, dakle i napredovanje kroz neprestano pažljivo poštivanje pravila studija violine. Svirao sam prema vlastitom nahođenju na najvirtuozniji način, dok po notama ni najjednostavnije stvari ne bih odsvirao bez greške, što je mog učitelja Steinera po prirodi stvari moralo okrenuti protiv mene, i svaki put bih se začudio što uopće želi nastaviti s podučavanjem, umjesto da s njime iznenada prekine, izgrdi me, ponizi i pošalje kući s violinom pod rukom. Glazba koju sam ja proizvodio u ušima laika bila je najizvrsnija, a u mojima najznalačkija i najuzbudljivija, ako sam je u potpunosti bio izmislio sam, s matematikom glazbe ona više nije imala ni najmanje veze, samo još s mojim, kako je Steiner svako malo govorio, visokim glazbenim sluhom, koji je bio izraz moga visokoga glazbenog osjećaja, kako je Steiner također svako malo govorio mom djedu, koji je plaćao moje podučavanje, izraz moga visokoga glazbenog talenta, ali ta glazba koju sam svirao na violini kako bih zadovoljio samog sebe, u osnovi nije bila ništa drugo doli diletantske glazbe, koja je ocrtavala moje melankolije, ometajući po prirodi stvari napredovanje u studiju violine. Da skratim, violinom sam virtuozno ovladao, ali na njoj nikada nisam uspio ispravno svirati po notama, što Steinera s vremenom ne samo da je moralo oneraspoložiti, već i razljutiti. Stupanj moga glazbenog talenta bio je nedvojbeno najviši, ali isto je vrijedilo i za stupanj moje nediscipliniranosti, kao i za stupanj moje rastresenosti. Satovi violine kod Steinera nisu predstavljali ništa drugo nego bezizglednost njegovih napora, koja se još uvijek intenzivirala. Ali upravo u smjenjivanju satova violine i engleskog, dvaju sasvim oprečnih načina discipliniranja, u smjenjivanju dame u Linzergasseu, koja me učila engleski, koja me uvijek smirivala i poučavala na najpažljiviji način, predstavljajući za mene sve vrijeme biće koje je svojom prijaznošću dodatno povećavalo moju naklonost prema sebi, i Steinera u Wolfdietrichstraße, koji me ipak neprestano mučio i deprimirao, nastave engleskog, koju sam imao dvaput tjedno, i violine, koju sam također imao dvaput tjedno, ja sam, izuzme li se činjenica da mi je i jedno i drugo omogućavalo da se na sasvim korektan način u pravilnim razmacima udaljavam iz internata, pronalazio protutežu koja me obeštećivala za strogost i neprestanu torturu mučenja i poniženja u Schrannengasseu, tako da sam nakon gubitka dame iz Hannovera i satova engleskog u potpunosti izgubio ravnotežu, jer sami satovi violine bez satova engleskog nisu predstavljali protutežu ni poravnavanje onog što je za mene značio internat, nego su, kao što sam već napomenuo, satovi violine samo pojačavali ono što sam u internatu morao izdržavati. Bezizglednost da me poduči umjetnosti sviranja violine, a bit će da je djedova želja ipak bila da postanem umjetnik, činjenica da sam bio umjetnički čovjek morala ga je navesti da si postavi cilj da od mene napravi umjetnika pa je sa svom ljubavlju prema unuku, koji će s njime čitava života biti povezan kroz ljubav, uvijek pokušavao sve da od mene napravi umjetnika, glazbenika ili slikara, jer poslat će me kasnije, nakon vremena provedenog u salcburškom internatu, jednom slikaru da naučim slikati, i uvijek je dječaku i kasnije mladiću govorio samo o najvećim umjetnicima, o Mozartu i Rembrandtu i o Beethovenu i Leonardu i o Bruckneru i Delacroixu, uvijek mi je pričao o velikim umjetnicima kojima se divio, skrećući mi usrdno još kao djetetu pažnju na veličinu, upućujući me na veličinu i pokušavajući mi protumačiti veličinu. Bezizglednost da ću ikad ovladati umijećem sviranja violine bila je, međutim, iz nastavnog sata u nastavni sat sve očiglednija, zbog djeda, kojeg sam volio, rado bih bio napredovao u sviranju violine, ali samo moja volja da djedu učinim tu uslugu, da mu ostvarim želju i postanem umjetnik violine, nikako nije bila dovoljna, na svakom satu violine najjadnije bih zakazivao, a Steiner je na to uvijek reagirao tako što bi moje zakazivanje nazivao zločinom, govoreći svaki put kako čovjek tako visokih glazbenih predispozicija poput mene svojim zločinom rastresenosti čini najveći zločin uopće, a i meni samom to je bilo jasno. No, Steiner je govorio da je moj djed toliko simpatičan čovjek da mu ne može reći u lice da odustane od nade da bih ja na violini mogao ostvariti ikakav napredak, a bit će da je Steiner mislio i kako je u to kaotično doba predstojećeg rata sasvim svejedno za sve, pa tako, razumije se, i za tu moju stvar. I dalje sam, međutim, deprimiran prolazio kraj Vještičjeg tornja na putu za Wolfdietrichstraße i natrag, a violina je bila i najvrjedniji instrument moje melankolije, koja mi je, kao što sam već napomenuo, omogućila pristup prostoriji za obuću. Iako sam u gradu imao mnoge rođake, kojima sam, kad sam kao dijete, prije svega s bakom s ladanja dolazio u grad, odlazio u posjetu, obilazeći mnoge kuće s obiju strana rijeke Salzach, a mogu reći i da sam bio, a i danas sam još u srodstvu sa stotinama građana Salzburga, tada nisam osjećao ni najmanju želju da posjetim te rođake, instinktivno ne vjerujući u korist takvih posjeta, a i što bi mi pomoglo da sam tim rođacima, koji su, kao što danas vidim, a ne samo da instinktivno osjećam, u potpunosti zatvoreni u svoju industriju koja širi tupost, povjerio svoje jade, jer ne bih bio naišao ni na što drugo nego na potpuno nerazumijevanje, kao što bih uostalom i danas, da odem k njima, naišao samo na nerazumijevanje. Dječak, kojeg je baka u svim mogućim obiteljskim prigodama odvodila u posjet svim tim rođacima, je te ljude zacijelo odmah prozreo i sasvim je pravilno reagirao ne posjećujući ih više, oni su iza svojih zidova u svim tim starim ulicama i na svim tim starim trgovima doduše i dalje bili prisutni, živeći vrlo unosnim, pa stoga i vrlo raskošnim životom, ali on ih nije posjećivao, radije bi bio propao nego da ih potraži, oni su mu od samog početka bili samo odvratni, a takvi su u njegovim očima ostali desetljećima, koncentrirani samo na svoj imetak i pazeći samo na svoj ugled, do kraja rastočeni u katoličkoj i nacionalsocijalističkoj tuposti dječaku iz internata ionako ne bi imali što reći, kamoli da bi mu pomogli ako bi od njih tražio pomoć, naprotiv, oni bi ga, da je otišao k njima, ma bio i u najgorem stanju, samo udarali u čelo i sasvim uništili. Stanovnici ovoga grada prožeti su hladnoćom, bezobrazluk je njihov svagdašnji kruh, a niska sračunatost njihovo posebno obilježje, i bilo mu je posve jasno da bi kod takvih ljudi sa svojim strahovima i stostrukim očajavanjem naišao samo na potpuno nerazumijevanje, stoga ih nikad nije posjetio. A i djed mu je te rođake opisao na najgori način. Tako sam ja, koji sam u tom gradu imao više rođaka nego ostali u internatu, jer većina ih u Salzburgu uopće nije imala rodbine, ujedno bio i najusamljeniji. Nijedan jedini put, čak ni u najvećoj nevolji, nisam otišao ni u koju od tih rodbinskih kuća, uvijek sam, doduše, prolazio pored njih, ali nikad nisam ušao. Već je moj djed stekao previše bolnih iskustava s građanima Salzburga, prije svega s onima koji su s nama u srodstvu, a da bi meni bilo moguće ulaziti u njihove kuće, našli bi se, doduše, mnogi razlozi da odem k njima, ali je na kraju uvijek postojao i jedan jedini razlog da to ne učinim, naprosto si nisam mogao dopustiti da se susrećem s takvim ljudima, jer je u svakom mom rođaku, što su ih taj grad i njegovo hladno, smrtonosno ozračje ohladili i umrtvili, bilo toliko nerazumijevanja i toliko neljudskosti. Već su mog djeda ti njegovi salcburški rođaci najdublje obmanuli i razočarali, u svakom pogledu samo su ga varali i bacali u duboku nesreću kad god bi pomislio da im se može obratiti za pomoć, umjesto da u doba svoje vlastite studentske bezizlaznosti u njima pronađe uporište, a i kasnije, kad se, nakon što je propao u inozemstvu, vratio u domovinu, spavši, kao što danas moram reći, pod najstrašnijim i najjadnijim okolnostima na svoj grad i svoju domovinu, ta njegova rodbina i Salcburžani općenito samo su ga još više difamirali i u biti uništili. Priča o njegovoj smrti imala je tužan, ujedno i smiješan, za ovaj grad, njegove upravitelje i stanovnike, međutim, znakovit vrhunac: deset dana moj djed je na groblju u Maxglanu ležao na odru, ali tamošnji župnik nije ga želio sahraniti, jer moj djed nije bio u crkvenom braku, njegova žena, moja baka, i njen sin pokušali su sve što je bilo u njihovoj moći, kako bi ishodili pogreb na maksglanskom groblju koje je bilo nadležno za mog djeda, ali njegova sahrana na maksglanskom groblju, gdje je moj djed želio biti sahranjen, nije dopuštena. Nijedno drugo groblje osim Komunalnog, koje je mom djedu, međutim, bilo mrsko, nije ga željelo uzeti, nijedno katoličko crkveno groblje u gradu, jer moja baka i njen sin otišli su na sva groblja i molili za dopuštenje da djed bude prihvaćen i sahranjen na jednom od groblja, ali nijedno od njih na kraju nije prihvatilo mog djeda, jer nije bio u crkvenom braku. I to 1949. godine! Tek kad je moj ujak, njegov sin, otišao nadbiskupu i rekao mu da će leš moga oca, čiji je raspad već bio uznapredovao, jer ga nijedno katoličko groblje u gradu nije htjelo prihvatiti i zato što ne zna kamo bi s njegovim lešom, ostaviti njemu, nadbiskupu, pred vratima palače, nadbiskup je dao dopuštenje da djed bude sahranjen na maksglanskom groblju. Osobno nisam prisustvovao pogrebu, koji je zacijelo bio jedan od najtužnijih pogreba u ovom gradu, i koji je, kao što znam, insceniran sa svim mogućim neugodnostima, jer sam ležao u bolnici zbog teške plućne bolesti. Danas je grob mog djeda takozvani počasni grob. Ovaj grad izopćio je sve čiji um više nije mogao razumjeti, i nikad ih, ni pod kojim uvjetima, nije primio natrag, kao što znam iz iskustva, i upravo iz tih razloga, sastavljenih od stotina žalosnih i podmuklih i užasnih iskustava, on mi je postajao sve više nesnosan, kakav je u osnovi ostao do danas, i svaka drukčija tvrdnja bila bi pogrešna i laž i kleveta, a ove bilješke moraju biti zabilježene sad, a ne kasnije, i to upravo u ovom trenutku kad imam mogućnost da se bez ograda vratim u djetinjstvo i mladost, posebice u vrijeme dok sam učio i studirao u Salzburgu, s nepotkupljivošću neophodnom za takav opis kao napomenu i iskrenom krivnjom, taj trenutak, u kojem će biti rečeno što mora biti rečeno, napomenuto što mora biti napomenuto, mora biti iskorišten, ne bi li se tadašnjoj istini, stvarnosti i činjeničnom stanju bar u smislu napomene pomoglo da ostvari svoje pravo, jer odveć lako dolazi vrijeme uljepšavanja i nedopustivog ublažavanja, a Salzburg, kao grad mog učenja i studiranja, bio je za mene sve drugo samo ne lijep, samo ne podnošljiv, samo ne grad kojem bih danas mogao oprostiti na način da ga krivotvorim. Taj grad uvijek mi je nanosio samo bol, jednostavno ne dopuštajući da dijete i mladić, što sam tada bio, osjeti sreću i radost i sigurnost, on nikad nije bio ono što se o njemu iz poslovnih razloga ili jednostavno iz neodgovornosti neprestano tvrdilo, mjesto na kojem bi mladi čovjek bio zbrinut i dobro se razvijao, gdje bi bio radostan, štoviše sretan. Trenuci radosti i sreće koje sam doživio u tom gradu mogu se izbrojiti na prste jedne ruke, a i za njih sam platio skupu cijenu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Thomas Bernhard - Uzrok

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 11:23 am

Ali nije bilo u pitanju samo to nesretno doba rata i njegovih razaranja na površini i ljudima koji su postojali na toj površini, duhovnog stanja čiji je jedini cilj bio da nanosi štetu prirodi i ljudima, ne samo okolnost propasti i potpunog zamračenja Njemačke i čitave Europe, zbog čega to razdoblje dan-danas klasificiram kao najmračnije i najmukotrpnije u svom životu, i ne samo moja priroda, u uvjetima tog zamračenja vremena i ljudi i prirode općenito u visokoj mjeri i na fatalan način prijemčiva za sve prirodne odnose, kojima je u osnovi uvijek i u potpunosti izložena, bio je to (i ostao) ne samo za mene ubojiti duh ovoga grada, to ne samo za mene ubojito tlo smrti. Ljepota ovog mjesta i njegova krajolika o kojoj neprestano govori čitav svijet, uvijek na najnepromišljeniji način, a zaista i u nedopustivom tonu, upravo je onaj ubojiti element na ovom ubojitom tlu, ovdje ljude, koji su s ovim gradom i njegovim krajolikom povezani i prirodnom silom za njega prikovani rođenjem ili na neki drugi radikalan način koji nisu skrivili sami, ta svjetski poznata ljepota neprestano gnječi. Takva svjetski poznata ljepota u sprezi s takvom neljudskom i neprijateljskom klimom postaje ubojita. Upravo ovdje, na ovom meni prirođenom ubojitom tlu, ja sam kod kuće, štoviše, u tom (ubojitom) gradu i njegovu (ubojitom) krajoliku kod kuće sam kao nitko drugi, a kad danas prolazim tim gradom i pomislim kako taj grad ne želi imati nikakve veze sa mnom, jer ja ne želim imati nikakve veze s njim, jer odavna više ne želim imati nikakve veze s njim, sve u meni (i na meni) je iz njega, a mene i grad povezuje doživotan, neraskidiv i stravičan odnos. Jer sve u meni zaista se odnosi i može svesti na taj grad i taj krajolik, mogu činiti ili misliti što me volja, ali ta činjenica samo će mi jače dopirati u svijest, jednog dana doprijet će mi u svijest toliko jako da ću propasti zbog svijesti o toj činjenici. Jer sve u meni izloženo je tom gradu kao mjestu porijekla. Ali ono što danas bez daljnjeg mogu podnositi i zanemarivati, u godinama učenja i studiranja nisam mogao ni podnijeti ni zanemariti, govorim o stanju nesnalažljivosti i potpune bespomoćnosti dječaka, koje odgovara nesnalažljivosti i potpunoj bespomoćnosti svakog čovjeka u toj nezaštićenoj dobi. Moja ćud u to doba gotovo da je propala, a tu natmurenost i pomračenja kao razaranje ćudi nije zamijetio nitko, nijedan jedini čovjek nije shvatio da je posrijedi stanje smrtonosne bolesti protiv kojeg i protiv koje nitko ništa nije poduzeo. Izloženost u internatu i školi i prije svega (u smislu podčinjenosti) Grünkranzu i njegovim pomagačima s jedne i ratno stanje, kao i na netrpeljivosti zasnovano neprijateljstvo spram mojih rođaka s druge strane, činjenica da mladi čovjek nigdje u ovom gradu nije imao točke u kojoj bi pronašao zaštitu, produbljivali su njegovu nesreću, tako da mu je ubrzo kao jedina nada preostala mogućnost zatvaranja internata, o kojoj se govorilo već nakon drugog bombardiranja, ali je do nje zaista došlo tek nakon četvrtog ili petog. Nakon trećeg bombardiranja moja baka je došla po mene i odvela me k sebi i djedu na selo, to najteže od svih bombardiranja ona je mogla sa sigurne udaljenosti od trideset i šest kilometara do Ettendorfa kod Traunsteina promatrati vlastitim očima, a čula je i za njegove razorne posljedice. U tom bombardiranju u potpunosti je razorena prastara srednjovjekovna tržnica natkrivena velikim svodom, koja se nalazila neposredno preko puta internata, a ja u trenutku njena razaranja nisam bio u nekom od tunela, već u podrumu internata, iz kojega god razloga, kao jedini gojenac iz internata, s Grünkranzom i njegovom ženom. Činjenicu da smo nakon tog napada živi izašli na površinu zemlje morali smo doživjeti kao čudo, jer je u zgradama oko nas bilo mnogo poginulih. Grad se nakon toga u potpunosti uskomešao. Prašina razaranja još je lebdjela u zraku kad sam ustanovio da je uništen moj ormarić na hodniku prvog kata i da je violini, koju sam bio spremio u taj ormarić, bio otrgnut vrat. Sjećam se da sam, iako sam bio potpuno svjestan strahote tog napada, osjećao i radost zbog uništenja moje violine, jer ono je ujedno označavalo i završetak moje karijere na instrumentu, koji sam, koliko god mi bio drag, zamrzio iz dubine duše. Kako se dugo nakon toga nije mogla nabaviti violina, nikad je više u životu nisam svirao. Vrijeme između prvog i trećeg bombardiranja za mene je nedvojbeno bilo najnesretnije. Iz sna su nas još uvijek budile Grünkranzove zapovijedi, nakon što bi silovito otvorio vrata spavaonice, tako da mi se taj čovjek dan-danas povremeno ukazuje na vratima, taj nacionalsocijalistički čovjek u svojim ulaštenim SA-ovskim čizmama, koji se svom silom utiskuje u okvir vrata i gromoglasno izvikuje svoje “dobro jutro”. Iza Grünkranza, čiji prizor dopola zastire vrata, vidim gojence kako hitaju prema praonici, gdje su se, svatko na svoj način, poput životinja bacali na umivaonik, pri čemu su u prednosti uvijek bili najbrutalniji, jer kraj umivaonika dugačkog sedam ili osam metara, koji je nalikovao na korito za hranjenje stoke, nije bilo mjesta za sve gojence, snažniji su bili prvi, a slabiji posljednji, oni snažniji uvijek su odguravali slabije, uvijek isti snažniji imali su svoja mjesta kraj dugačkog umivaonika i ispod tuševa, gdje su se mogli umivati i prati zube dokle god su željeli za razliku od slabih, koji se, jer je za proceduru jutarnjeg umivanja bilo predviđeno samo četvrt sata, najčešće ne bi stigli pošteno ni umiti ili oprati zube, a kako ni ja nisam spadao među jače, uvijek sam bio u lošijem položaju. Još nas se prisiljavalo da u dnevnom boravku slušamo vijesti, izvanredne vijesti s ratišta morali smo slušati stojećke, a nedjeljom smo bili obavezni oblačiti uniforme Hitlerjugenda i pjevati njihove pjesme. Još smo bili pod jarmom Grünkranzove strogosti, besramnosti i nepopustljivosti, u nama je svakog dana rastao strah pred tim čovjekom, koji se sad, kao što smo zamijetili po njegovim radnjama, njegovom licu i čitavom njegovom ponašanju, i sam počeo bojati da se njegovi nacionalsocijalistički planovi i snovi neće ostvariti, da će najvjerojatnije uskoro biti uništeni, na što je neprestano morao misliti, pa je u tom strahu od neizbježnog kraja svih njegovih nada još jednom skupio svu brutalnost i niskost svoga bića i prakticirao ih na nama. Još uvijek smo, premda neredovito i svega nekoliko sati tjedno, pohađali nastavu u školi sv. Andrije, ali posrijedi više nije bila prava nastava, bilo je to uplašeno sjedenje u razredima, čekanje, očekivanje uzbune i onoga što će uslijediti nakon nje, istrčavanje iz razreda, formiranje na hodnicima, u školskom dvorištu, odlazak i trčanje kroz Wolfdietrichstraße gore u Glockengasse i onda u tunele. U tunelima smo bili suočeni i s bijedom ljudi koji su tamo tražili utočište, ali bi često pronalazili samo iznenadnu smrt, s dječjom vikom, histeričnim vriscima žena i plačem staraca. Još sam pohađao nastavu violine, izložen diktatu učitelja violine Steinera i njegovim ubitačnim izjavama na moj račun, još su postojali depresivni odlasci k Steineru i od Steinera kroz Wolfdietrichstraße. Još sam morao čitati knjige koje nisam želio čitati, pisati što nisam želio pisati, upijati znanje koje mi je bilo odvratno. Još uvijek su nas noću, često i prije uzbune, iz sna budili prvi rojevi bombardera, dok bi nas danju iznenađivale njihove skupine u zraku, na čiju bi tutnjavu tek uslijedila uzbuna, što je upućivalo na potpuni kaos u sustavu prenošenja vijesti. Novine su bile pune užasnih prizora rata, a takozvani Totalni rat sve nam se više približavao, štoviše, bio je osjetan već i u Salzburgu, a zamisao da grad neće biti bombardiran u potpunosti je ugašena. O našim očevima i stričevima vojnicima nismo čuli ništa dobro, mnogi od nas izgubili su ih za vrijeme boravka u internatu, a vijesti o pogibijama gomilale su se i dalje. Dugo vremena ništa nisam čuo o svome skrbniku, suprugu moje majke, koji je bio raspoređen u Jugoslaviji, i ujaku, bratu moje majke, koji je tijekom čitavog rata bio raspoređen u Norveškoj, pošta više nije funkcionirala, a ono što je prenosila uvijek je bilo žalosno. Još uvijek smo, međutim, slušali kako se iza mnogih zidova u gradu pjevaju nacističke pjesme, a i sami smo ih u dnevnom boravku još uvijek intonirali, dok je Grünkranz, kao stari zborovođa, dirigirao kratkim pokretima svojih napola uvučenih ruku. Svaka dva mjeseca proveo bih jedan vikend kod djeda i bake, gdje sam se informirao o stvarnim događajima rata koji se primicao kraju. Moj djed bi navečer, iza spuštenih zastora, na radiju slušao strane, uglavnom švicarske stanice s vijestima i ja sam često za vrijeme tih emisija tiho sjedio kraj njega, promatrajući, iako nisam razumio ništa od onog što se javljalo, djelovanje tih vijesti na mog djeda kao pažljivog slušatelja. Te zabranjene vijesti što su ih slušali djed i baka, a koje nisu mogle ostati skrivene ni pred susjedima, priskrbile su mom djedu na mig istih tih susjeda dvotjedni boravak u jednom obližnjem samostanu koji je kontrolirao takozvani SS i u njemu uredio logor. Još uvijek sam se četvrt sata nakon buđenja morao pojavljivati u studijskoj sobi ne bih li se pripremio za nastavu, pri čemu nitko od nas nije znao za što se točno pripremamo, jer se nastava u pravom smislu više nije održavala. Još uvijek je u meni rastao strah pred Grünkranzom, koji mi je, ma gdje da bi me susreo, bez razloga dijelio zaušnice. Tijekom čitavog razdoblja u internatu nije prošao tjedan, a da ja od Grünkranza nekoliko puta ne bih dobio zaušnicu, prije svega ako bih ujutro prekasno došao u studijsku sobu, jer bih u spavaonici i praonici, a potom opet u spavaonici i na hodnicima bio izložen brutalnosti jačih. Poput mene provela se još nekolicina slabih, koji se nisu mogli braniti, pa bi svakodnevno bili žrtve jačih, iako su ti jači znali biti svega malo jači od njih. Grünkranzu su ti slabi gojenci svaki put bili povod za dijeljenje zaušnica, taj slabi ili samo oslabljeni ljudski materijal (Grünkranz) rabio je i zlorabio u svojim bolesno-sadističkim stanjima. Još uvijek je grad bio krcat izbjeglicama, a svakodnevno je pristizalo na stotine, ako ne i tisuće novih, fronte su se primicale sve bliže i bliže, među civilno stanovništvo miješalo se sve više vojnika, suživot se odvijao u najvećoj napetosti, atmosfera je, i mi smo to mogli primijetiti, bila eksplozivna, sve je podsjećalo na izgubljeni rat, o kojemu je moj djed već dugo pričao, ali u internatu, naravno, o takvom izgubljenom ratu nije bilo govora. Grünkranz je još uvijek, premda sad već u očaju, širio pobjedničko raspoloženje, ali čak ni u internatu mu više nitko nije vjerovao. Meni je uvijek bilo žao njegove žene, jer ona je vjerojatno sve vrijeme trpila od takva muža, a sad je sasvim otvoreno pokazivao svoju zloćudnu prirodu, koju je, više od ostalih, morala trpjeti njegova žena. Drveni most za nuždu zamjenjivao je, prisjećam se, odavno srušen Državni most, i na tom najvećem gradilištu u gradu dan-danas vidim ruske ratne zarobljenike u prljavoj, sivoj odjeći kako vise na stupovima mosta, izgladnjeli, dok ih nemilosrdni inženjeri niskogradnje i zidarski poslovođe tjeraju da rade; pričalo se da su mnogi Rusi iznemogli pali u Salzach i da ih je voda odnijela. Grad je djelovao zapušteno, pretvorivši se u jedan od onih zračnim napadima žrtvovanih njemačkih gradova, koji su vrlo brzo gubili svoja lica, postajući tijekom nekoliko tjedana i mjeseci u jesen četrdeset i četvrte sve ružniji i ružniji, svega nekoliko prozorskih stakala bilo je u njemu još čitavih, mnogi nizovi kuća uopće više nisu imali prozora, samo kartonske poklopce i obloge od dasaka, a izlozi su bili u potpunosti ispražnjeni. Sve je bilo samo još za nuždu. Ružnoća i propast uznapredovali u tom gradu, koji nije bio unakažen samo bombardiranjem i njegovim posljedicama, već i nadiranjem stotina i tisuća izbjeglica, dali su mu ljudske crte, tako da sam svoj grad samo u to vrijeme zaista mogao iskreno voljeti. Sad, u najvećoj nevolji, taj grad odjednom je bio ono što nikad ranije nije bio, živa, makar i očajnička priroda kao gradski organizam, dotada mrtvi i izgubljeni muzej ljepote u trenutku njegovog najvećeg očaja napunio se ljudskošću, a okamenjena tupost postala je u njegovoj beznadnosti i bezizlaznosti podnošljiva i ja sam je zavolio. Ljudi su u to vrijeme živjeli od jednog dijeljenja živežnih namirnica do drugog i nisu više mislili ni na što drugo nego da prežive, pri čemu im je postalo sasvim svejedno kako će to učiniti. Više nisu imali nikakvih zahtjeva, svi su ih ostavili na cjedilu. Svima je bilo jasno da je kraj rata samo pitanje vremena, iako ih je malo to željelo priznati. U to sam doba u gradu bio suočen sa stotinama takozvanih ratnih oštećenika, vojnika osakaćenih na bojištu, postavši svjestan gluposti i niskosti rata i bijede njegovih žrtava. Usred kaosa, u koji se grad tada bio pretvorio, ja sam, međutim, i dalje odlazio na satove violine, a četvrtkom uvečer smo na stazama i travnjaku školskog igrališta u uniformama bili izloženi Grtinkranzovom šikaniranju. Jedna jedina stvar dojmila ga se kod mene, premda ne zadugo: na godišnjim sportskim natjecanjima u trčanju na pedeset, sto, petsto i tisuću metara bio sam nepobjediv, zbog čega sam jednom, na postolju, koje je u tu svrhu bilo napravljeno na sportskom igralištu u Gniglu, bio odlikovan s toliko pobjedničkih znački na koliko sam utrka pobijedio, a pobjeđivao sam uvijek u svim trkačkim disciplinama. Ali prije bi se reklo da su moje pobjede na utrkama Grünkranzu bile trn u oku. Pobjeđivao sam zahvaljujući svojim dugačkim nogama, ali i bezgraničnom strahu od poraza koji me prožimao za vrijeme utrke. Nikad me nije veselilo bavljenje sportom, štoviše, sport sam oduvijek mrzio i mrzim ga još i danas. Sportu su u svako doba sve vlade pridavale najveći značaj i to s razlogom, jer sport zabavlja, omamljuje i zaglupljuje mase, tako da se prije svega u diktaturama zna zašto treba uvijek i u svakom slučaju biti za sport. Tko je za sport, taj ima mase na svojoj strani, tko je za kulturu, ima ih protiv sebe, govorio je moj djed, zbog toga su sve vlade oduvijek bile za sport, a protiv kulture. Poput svih diktatura i ona nacionalsocijalistička preko masovnog sporta postala je moćna i zamalo zavladala svijetom. U svim državama, u svim vremenima masama se upravljalo pomoću sporta, nijedna država nije mogla biti tako mala i beznačajna da ne bi sve žrtvovala za sport. Ali kako je samo groteskno bilo prolaziti pored stotina teških ratnih ranjenika, koji su, većim dijelom gotovo sasvim osakaćeni, na kolodvoru pretovarivani kao nedostatno zapakirana roba, na putu do sportskog igrališta u Gniglu, gdje ću trčati za pobjedničke značke. Sve što je u vezi s ljudima, uvijek je groteskno, a najgroteskniji su rat, njegove okolnosti i njegova stanja. U Salzburgu se jednog dana nad ulazom u glavnu halu kolodvora razbila velika ploča s natpisom: „Kotači se moraju okretati za pobjedu!”. Jednog je dana na kolodvoru sasvim jednostavno pala stotinama mrtvih na glavu. Treće bombardiranje grada bilo je najgore. Ne znam više zašto tada nisam bio u tunelu, nego u podrumu u Schrannengasseu, možda sam za vrijeme uzbune bio u prostoriji za obuću i tamo vježbao violinu odajući se svojim maštarijama, snovima i razmišljanju o samoubojstvu, a u prostoriji za obuću vrlo često ne bih čuo sirene, jer sam intenzivno svirao violinu, maštao i sanjario. U tu prostoriju nisu prodirali nikakvi zvukovi, kao da je bila hermetički zatvorena samo za mene, moje maštarije, snove i razmišljanja o samoubojstvu. No, odjednom sam se našao u podrumu zajedno sa supružnicima Grünkranz, koji su se poput mene sjurili u podrum, a zahvaljujući snažnim detonacijama bombi i zračnih mina koje su pale neposredno kraj internata i odbacile nas prema zidovima, izbjegao sam Grünkranzovo kažnjavanje mog nemara i nedostatka discipline, njegov strah od uništenja bio je u tom trenutku zacijelo veći od ideje da me mora kazniti, ali dok sam pritisnut uza zid – gospođa Grünkranz zaštitnički me uzela u naručje – u smrtnom strahu želio samo još preživjeti, cijelo sam to vrijeme ipak očekivao da će Grünkranzu doprijeti do svijesti da me mora kazniti zbog činjenice što sam prečuo ili zanemario uzbunu i zbog toga nisam otišao u tunel, a kazna zbog toga morala je biti elementarna, egzemplarna. Grünkranz me, međutim, nije kaznio zbog prijestupa Zakona o protuzračnoj obrani, štoviše, nikad to više nije učinio. Kad smo iz podruma izašli na površinu zemlje, isprva nismo vidjeli ništa, jer u prašini ruševina i sumpora uopće nismo mogli držati oči otvorene, a kad smo ih napokon otvorili, prestrašili smo se učinka napada: natkrivena tržnica raspuknula se na četiri velika dijela, a velika zgrada dugačka stotinu ili stotinu i dvadeset metara izgledala je kao da ju je netko odozgo zaklao, svod se otvorio poput divovskog trbuha, a crkva sv. Andrije iza njega postupno je izranjala iz uskovitlane prašine koja se potom počela slijegati. Bila je razorena, ali za tu crkvu nije bilo šteta, jer je ona oduvijek nagrđivala grad, i zaista, odjednom su svi pomislili da crkvu sv. Andrije valja u potpunosti razoriti, ali ona nije bila u potpunosti razorena i nakon rata su je zaista ponovno izgradili, što je bila jedna od najvećih pogrešaka, dok je tržnica, ta čudovišna srednjovjekovna zgrada, bila sasvim uništena. U gostionici „Schrannenwirt” udaljenoj tri zgrade od internata stotinjak znatiželjnih gostiju, jer bio je tako lijep i jasan dan, popelo se na krov da promatra nevjerojatnu predstavu skupine bombardera, čiji su trupovi visoko u zraku bljeskali i svjetlucali, pri čemu su svi ti znatiželjnici izgubili živote. Mrtvaci iz zgrade gostionice nikad nisu izvučeni, već ih se samo, poput stotinu drugih mrtvaca u gradu, gurnulo dalje i dublje u ruševine, zatrpalo i poravnalo zajedno s njima. Danas tamo stoji stambena zgrada i nitko koga sam pitao ne zna za tu priču. Razaranja u internatu bila su velika, ali ona još uvijek nisu predstavljala razlog da se internat zatvori. Svi su odmah prionuli da pometu prašinu i uklone dijelove zida koji su iz smjera tržnice doletjeli kroz prozore, tako da se u tim prostorijama opet moglo boraviti i stanovati. Nekoliko ormarića, među njima i moj, bili su teško oštećeni. Moja violina bila je uništena, kao i većina moje odjeće, koja se ionako sastojala od samo nekoliko komada. Ni dva, tri sata nakon tog napada koji je u čitavom gradu prouzročio teška razaranja i odnio na stotine života, pojavila se moja baka; zajedno smo spakirali sve moje stvari koje su još bile upotrebljive, oprostili se te otišli kući u Ettendorf. Vlak je još vozio, a ja, iako više nisam bio u internatu, svaki sam dan, tjednima, mjesecima, gotovo do kraja godine, njime putovao od Traunsteina do Salzburga. Sve pojedinosti tih vožnji ostale su mi u sjećanju. Tek što bih stigao na glavni kolodvor, koji je već bio pogođen bombama, bio bih suočen s činjenicom da je odavno oglašena zračna uzbuna te bih bez okolišanja otišao u tunel, a boravak u tunelu potrajao bi toliko dugo da nije imalo svrhe ići još i u školu. Kada bih izašao iz skloništa, prošetao bih gradom, u kojem su se iz dana u dan mogli vidjeti novi tragovi razaranja, a ubrzo je čitav grad, uključujući i stari dio, bio prepun takvih tragova. Sa školskom torbom u ruci satima bih, u potpunosti opčinjen takozvanim Totalnim ratom koji se odjednom udomaćio u tom gradu, lutao gradom amo-tamo, gledajući s gomile ruševina ili kakve izbočine na zidu, odakle se pružao dobar pogled na razaranja i ljude koji s njima više nisu mogli izaći nakraj, izravno u taj ljudski očaj, ljudsko poniženje i ljudsko uništenje. U to vrijeme stekao sam iskustvo i naučio koliko su život i egzistencija zapravo strašni i koliko malo vrijede, ukoliko uopće nešto vrijede. Monstruoznost rata kao elementarnog zločina doprla mi je do svijesti. Mjesecima sam se tako vozio željeznicom u školu, iako gotovo nikad ne bih ni stigao do škole, već samo do kolodvora koji je naposljetku bio u cijelosti izobličen i razoren bombama, na kojem su poginule stotine, ako ne i tisuće ljudi, a mnoge mrtvace i sam bih viđao na kolodvoru neposredno nakon napada, kad bih, jer vlak više nije mogao ni ulaziti u kolodvor, zajedno s jednim školskim prijateljem iz Freilassinga, koji se uvijek vozio sa mnom u vlaku, među velikim kraterima od bombi pješice odlazio do kolodvora. U to vrijeme izoštrio se naš pogled na mrtvace. Često smo sasvim neometano stajali na kolodvoru, koji se uskoro pretvorio u jednu jedinu razvalinu, i promatrali željezničare u potrazi za mrtvacima, kako one koje su pronašli polažu na malobrojne preostale ravne površine.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Thomas Bernhard - Uzrok

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 11:24 am

Jednom sam na mjestu na kojem se danas nalaze peronski nužnici vidio čitav niz mrtvaca koji su bili položeni jedni na druge. Grad je bio siv i sablastan, a kamioni i osobni automobili na plinski pogon sa svojim kotlovima zavarenima za stražnji dio kola, kao da su prevozili samo još lijesove. Posljednjih dana, prije no što su zatvorene sve škole, rijetko kad bih se vlakom uspio probiti do Salzburga, jer bi se taj načešće zaustavio još prije Freilassinga, a ljudi bi iskakali iz vagona i potražili zaklon u šumama lijevo i desno od pruge. Engleski lovački bombarderi s dvostrukim trupom pucali su na vlak, a buku njihovih ugrađenih topova čujem danas jednako jasno kao i tada. Grane su letjele uokolo, među ljudima koji su se stisnuli na tlu vladali su strah i tišina. Čučeći na vlažnoj šumskoj zemlji, uvučene glave, ali ipak znatiželjno motreći neprijateljske zrakoplove, jeo bih jabuke i crni kruh, što bi mi ih baka ili majka spremale u školsku torbu. Kad bi zrakoplovi odletjeli, ljudi bi potrčali natrag prema vlaku, ulazili u vagone i vlak bi nastavio još komad puta, ali u Salzburg više nije vozio, jer su tračnice u smjeru Salzburga odavno bile uništene. Često, međutim, vlak uopće ne bi mogao nastaviti vožnju, jer je lokomotiva u plamenu uništena, a vlakovođa ubijen mecima engleskih strijelaca. Ali najčešće meta napada ne bi bili vlakovi za Salzburg, već oni za München. Na putu kući najradije bih, ukoliko su prometali, sjedao u vlakove koji su vojnike s fronte vozili na odmor, brze vlakove s bijelim, plavom bojom dijagonalno prekriženim pločama na vagonima, što, doduše, nije bilo dopušteno, ali je svim đacima odavno postalo navikom. U te vlakove moglo se ulaziti i izlaziti samo kroz prozor, toliko su bili pretrpani, a ja bih većinu vožnje između Salzburga i Traunsteina prosjedio između vagona, dakle, samo na takozvanim spojnicama međusobno povezanih vagona, stiješnjen među vojnicima i izbjeglicama, i trebalo je mnogo napora da se u Salzburgu uđe, a u Traunsteinu opet izađe iz vlaka. Ti vlakovi bili su gotovo svakodnevno meta zračnih napada. Englezi su u svojim takozvanim lightninzima otvarali vatru na lokomotive i ubijali vlakovođe, nakon čega bi otišli. Lokomotive bi izgorjele, mrtvi vlakovođe odnošeni su do najbliže kuće čuvara pruge i tamo ostavljani, a kroz prozore kuća čuvara pruge vidio sam ih mnoge, s rupama od metaka na lubanji ili sasvim smrskanom glavom. Još i danas jasno vidim tu zagasito plavu željezničarsku uniformu s razmrskanom željezničarskom glavom za podrumskim prozorom. Ophođenje s mrtvacima postalo je svakodnevna pojava. U kasnu jesen zatvorene su škole, raspušten je i internat, kako sam čuo, a prestali su i moji odlasci vlakom u Salzburg, koji bi redom završili još prije Freilassinga. Ali ja, živeći naizmjence kod majke u Traunsteinu i djeda i bake u Ettendorfu, nisam dugo bio besposlen, svega nekoliko dana, dok nisam počeo raditi u vrtlarskom poduzeću Schlecht i Weininger u Traunsteinu. Taj posao pričinjao mi je najveće zadovoljstvo, trajao je do proljeća, točnije rečeno do osamnaestog travnja. Za to vrijeme izučio sam i zavolio vrtlarski posao. Tog osamnaestog travnja tisuće bombi pale su na gradić Traunstein, čija je kolodvorska četvrt za svega nekoliko minuta bila u potpunosti uništena. Od vrtlarstva Schlecht i Weininger iza kolodvora preostala je samo još nakupina velikih rupa od bombi, dok je upravna zgrada bila teško oštećena i neupotrebljiva. Stotine poginulih položeno je na kolodvorsku cestu i u lijesovima od mekog drva sklepanima za nuždu prevezeno do šumskoga groblja, gdje su zatrpani u masovnoj grobnici, jer ih se većim dijelom više nije moglo identificirati. Taj mali grad na rijeci Traun morao je svega nekoliko dana prije kraja rata pretrpjeti jedan od najstrašnijih i najbesmislenijih zračnih napada uopće. Još sam jednom otišao iz Traunsteina u Salzburg, vjerojatno da uzmem nekoliko zaboravljenih odjevnih predmeta. Još uvijek vidim kako s bakom prolazim tim jezivo razorenim gradom, nastanjenim samo još pomućenim i izgladnjelim stanovništvom, kako kucamo navrata rođaka i posjećujemo ih, ukoliko su još živi. Internat je bio zatvoren, a trećina zgrade u međuvremenu razorena, polovica spavaonice, u kojoj sam zapadao u najstrašnija stanja i sanjao najstrašnije snove u svom životu, odvaljena je u eksploziji bombe i odbačena u dvorište. O sudbini Grünkranza i njegove žene ništa više nisam uspio saznati, a ništa više nisam čuo ni o svojim prijateljima koji su poput mene bili gojenci u internatu.
Ujak Franz
Nas prave, ali nas ne odgajaju, sa svom tupošću pristupaju nam naši biološki roditelji, nakon što su nas napravili, sa svom po čovjeka razornom bespomoćnošću, i uništavaju već tijekom prve tri godine života sve u jednom novom ljudskom biću, o kojem znaju tek da su ga napravili bez razmišljanja i odgovornosti, a nisu svjesni da su time počinili najveći zločin. U potpunom neznanju i bezobrazluku naši proizvođači, dakle, naši roditelji, postavili su nas u svijet, gdje s nama, kad se jednom nađemo tamo, ne mogu više izići nakraj, a njihovi pokušaji da to učine bez iznimke propadaju, od nas odustaju rano, ali uvijek već prekasno, uvijek tek u trenutku kad su nas odavno uništili, jer tijekom prvih triju godina života, koje su za život presudne, o kojima naši proizvođači kao roditelji, međutim, ne znaju, ne žele i ne mogu znati ništa, jer se stoljećima poduzimalo sve u korist tog njihovog užasnog neznanja, naši su nas biološki roditelji tim neznanjem razorili i uništili. Novi čovjek poput životinje biva izbačen iz majke i ta će se majka prema njemu zauvijek odnositi kao prema životinji i uništavati ga, mi nemamo posla s ljudima, već samo sa životinjama koje su majke izbacile, razorivši ih i uništivši već tijekom prvih mjeseci, a posebice za vrijeme prvih triju godina sa svim svojim animalnim neznanjem, ali te majke ne snose krivnju, jer nikad nisu prosvijećene, interesi društva razlikuju se od prosvijećenosti, tako da društvo i ne pomišlja na prosvjećivanje, a vlade su uvijek i u svakoj zemlji i državnoj tvorevini zainteresirane da im društvo bude neprosvijećeno, jer kada bi prosvijetlili društvo, to bi ih društvo, naime, što su ga one prosvijetlile, u najkraćem roku uništilo, stoljećima društvo nije prosvjećivano, a predstoje nam još mnoga stoljeća u kojima se društvo neće prosvjećivati, jer bi prosvjećivanje društva značilo i njegovo uništenje, tako da imamo posla s neprosvijećenim biološkim roditeljima doživotno neprosvijećene djece koja su osuđena na potpuno neznanje. Svejedno s kojim odgojnim sredstvima i metodama novi ljudi bili odgajani, oni će sa svim neznanjem, pokvarenošću i neuračunljivošću svojih odgojitelja, koji su uvijek samo takozvani odgojitelji i odgajaju za vlastitu propast, ostati poremećeni, razoreni ili uništeni. Roditelji uopće ne postoje, postoje samo zločinci u svojstvu proizvođača novih ljudi, koji novim ljudima, nakon što su ih napravili, pristupaju sa svom svojom tupošću i besmislicama da ih u tom zločinu podržavaju još i vlade koje nisu zainteresirane za prosvijećenog i vremenu zaista odgovarajućeg čovjeka, jer se to po prirodi stvari protivi njihovim svrhama, pa će tako milijuni i milijarde slaboumnih vjerojatno još desetljećima, zacijelo još i stoljećima neprestano proizvoditi milijune i milijarde novih slaboumnih. Od novog ljudskog bića tijekom prvih triju godina njegova života proizvođači ili njihovi zamjenici rade ono što će morati biti čitav svoj život i što nikako i ni na koji način neće moći promijeniti: nesretna priroda kao totalno nesretno ljudsko biće, svejedno hoće li ta nesretna priroda kao nesretno ljudsko biće to priznati ili ne i hoće li se to ljudsko biće kao u svakom slučaju nesretna priroda makar samo jednom zamisliti nad time, jer, kao što znamo, većina tih nesretnih priroda kao nesretnih ljudskih bića i obrnuto tijekom života gotovo da i ne razmišlja o tome. Novorođenče je od trenutka svog rođenja bespomoćno izloženo zaglupljenim, neprosvijećenim biološkim roditeljima, i ti ga zaglupljeni, neprosvijećeni proizvođači u svojstvu roditelja od prvog trenutka čine istim takvim zaglupljenim, neprosvijećenim ljudskim bićem, taj čudovišni i nevjerojatni postupak postao je tijekom stoljeća i tisućljeća ljudskog društva navikom i ono se naviklo na nju, pa više i ne pomišlja na to da od nje odustane, naprotiv, ta navika postaje sve intenzivnija, a u naše doba dosegla je svoj vrhunac, jer ljudi nikada nisu bili rađeni na tako nepromišljen, podmukao, nizak i bestidan način kao u naše doba. I moji proizvođači postupili su u svojstvu roditelja na taj način, bezglavo i u tupoj suglasnosti s cijelom masom ostalih ljudi, rasprostranjenih preko čitava svijeta, napravivši čovjeka na čijem zaglupljivanju i uništenju rade od trenutka njegova nastanka. U tom čovjeku, kao i u svakom drugom, sve je razoreno i uništeno tijekom prvih triju godina života, proliveno, zakopano i zatrpano s takvom brutalnošću da mu je trebalo čitavih trideset godina da razgrne krhotine kojima su ga zatrpali njegovi biološki roditelji, i ponovno postane ono što je u prvom trenutku sigurno bio, čovjek, kojeg su ti proizvođači u svojstvu roditelja i roditelji u svojstvu proizvođača zatrpali svojim stoljetnim osjećajnim i duhovnim izmetom iz pukog neznanja. Čak i ako se time izlažemo opasnosti da nas drugi smatraju luđacima, ne smijemo se bojati da jasno izgovorimo kako su naši proizvođači u svojstvu roditelja počinili zločin začeća kao zločin namjernog unesrećivanja naše prirode i, u zajednici sa svima ostalima, zločin unesrećivanja svijeta, čija nesreća i dalje raste, kao što su to učinili i njihovi preci. Ljudsko biće u tom životinjskom postupku prvo biva začeto i rođeno poput životinje, i prema njemu se uvijek odnose isključivo animalno, i njegovi će ga posve otupjeli, neprosvijećeni proizvođači u svojstvu roditelja ili njihovi zamjenici, slijedeći egoistično samo vlastite svrhe, zbog pomanjkanja istinske ljubavi, spoznaje i spremnosti za odgoj, bilo ono voljeno, maženo ili zlostavljano, hraniti i odnositi se prema njemu tupo i egoistično kao prema životinji, postupno nivelirajući, ometajući i razarajući njegove živčane i osjećajne centre, a potom će, kao jedna od najvećih razoriteljica, crkva preuzeti uništavanje duše tog novog ljudskog bića, dok će škole po nalogu i na zapovijed vlada u svim državama ovog svijeta počiniti ubojstvo njegova duha. Sad sam bio u Johanneumu, kako se po novome zvala stara zgrada, koja je u međuvremenu, koje sam proveo kod djeda i bake, ponovno uređena i kao nacionalsocijalistička postala strogo katoličkom. Za malobrojnih poratnih mjeseci zgrada je od takozvanog Nacionalsocijalističkog đačkog doma pretvorena u strogo katolički Johanneum. Bio sam jedan od malobrojnih gojenaca u Johanneumu, koji su bili i u Nacionalsocijalističkom đačkom domu. Sad sam pohađao gimnaziju, a ne više osnovnu školu, a umjesto Grünkranza koji je nestao, moguće da je bio čak i uhićen zbog svoje nacionalsocijalističke prošlosti, nad nama je u svojstvu direktora zagospodario jedan katolički svećenik kojeg sam uvijek oslovljavao samo kao Ujaka Franza. Jedan svećenik od četrdesetak godina asistirao je Ujaku Franzu u svojstvu prefekta, i taj je prefekt, koji je govorio strogo pravilnim njemačkim, postao nasljednik nacionalsocijalista Grünkranza. Jednako smo ga se bojali i mrzili ga kao što smo se bojali i mrzili Grünkranza, a imao je isto tako odbojan karakter. U čitavoj zgradi zaista je uređeno samo ono najneophodnije, tako da je u prvom redu obnovljena napola uništena spavaonica, popravljen je krov, svi su prozori dobili stakla, a pročelje zgrade ponovno je oličeno, a tko bi pogledao kroz prozor, ne bi više gledao na staru tržnicu, nego na gomilu krša, kao i na razvaline crkve sv. Andrije, na kojima se još nisu vidjeli tragovi obnove, jer grad nije mogao odlučiti hoće li je ponovno izgraditi onakvu kakva je bila, izgraditi drukčiju ili će je srušiti, što bi bilo najbolje. U unutrašnjosti internata nisam zamijetio nikakvu bitnu promjenu, tek je takozvani dnevni boravak, u kojem smo za vrijeme nacionalsocijalizma odgajani, bio pretvoren u kapelu, a na mjestu pulta za predavanje, za kojim je potkraj rata stajao Grünkranz i poučavao nas u velikonjemačkom duhu, sad se nalazio oltar, na zidu gdje je nekoć visjela Hitlerova slika, sad je visio križ, dok je glasovir, na kojem je Grünkranz pratio naše nacionalsocijalističke pjesme kao što su „Podignimo barjake” ili „Zadrhtat će trule kosti”, bio zamijenjen harmonijem. Čitava prostorija nije bila čak ni oličena, za to je vjerojatno nedostajalo novaca, jer tamo gdje je sad visio križ na sivom zidu još se vidjela zamjetna bijela mrlja koju je godinama prekrivala Hitlerova slika. Sad više nismo pjevali „Podignimo barjake” ili „Zadrhtat će trule kosti” i nismo više u stavu mirno morali slušati izvanredne vijesti na radiju, već smo uz pratnju harmonija pjevali „Morska zvijezdo, pozdravljam te” ili „Tebe, Bože, hvalimo”. U šest sati više nismo hitali iz kreveta u praonicu, a odatle u studijsku prostoriju kako bismo slušali prve vijesti iz Führerova glavnog stožera, već kako bismo u kapeli primili Svetu pričest i bilo je tako da su gojenci svakog dana odlazili na pričest, dakle preko tristo puta godišnje, i mislim da se svatko u to doba pričestio za čitav život. Vanjski tragovi nacionalsocijalizma u Salzburgu su zaista bili u potpunosti izbrisani, kao da to užasno razdoblje nikad nije ni postojalo. Sad se vratio potisnuti katolicizam, a Amerikanci su vladali nad svime. Nevolja je u to doba bila daleko veća, ljudi nisu imali hrane, odjeća im se svodila samo na najnužniju i najotrcaniju, danju su čistili gomile krša, a navečer bi odlazili u crkve. Boja moćnika ponovno je bila crna, kao i prije rata, a ne više smeđa. Posvuda su stajale skele, a na skelama ljudi koji su se trudili podizati zidove, no bio je to spor i mukotrpan proces. I u katedrali su postavili skele, tako da se ubrzo započelo s obnovom kupole. Bolnice nisu bile prepune samo ratnih bogalja, već i izgladnjelih ljudi, pa i onih koji su polako umirali od gladi i očaja. Miris raspadanja još se godinama osjećao nad gradom, pod čijim su ponovno sagrađenim zgradama mrtvaci, jer je to bilo najjednostavnije, naprosto ostavljeni. Tek sad, s razmakom od nekoliko mjeseci, razmjeri razaranja postali su vidljivi u čitavom gradu, a stanovnicima je ovladala iznenadna duboka žalost, svakim ponaosob, jer štete su djelovale kao da se više ne mogu popraviti. Godinama grad nije bio ništa drugo doli gomila razvalina i krša iz koje se širio slatkast miris raspadanja i u kojoj su, kao da je žele ismijati, svi crkveni tornjevi ostali čitavi. Izgledalo je kao da se uz pomoć tih tornjeva i stanovništvo ponovno uspravlja. Još nije bilo ničeg osim rada i beznadnosti, jer je nada pred kraj rata neprestano slabila zbog velikog stradanja i sve veće gladi. Zločini su nadilazili sve poznate razmjere, tako da je strah u to doba poraća bio još mnogo veći, jer je svatko mogao ubiti svakog iz puke gladi. Ljude se ubijalo zbog komadića kruha ili zato što su još imali naprtnjaču. Tko je mogao, spasio se, a većina ih se uspjela spasiti odričući se gotovo svega. I u ovom gradu postojale su gotovo isključivo ruševine i ljudi koji su trčkarali po tim ruševinama u potrazi za nečim jestivim, jer samo je glad te ljude izvela na cestu, čitave gomile njih, svako jutro nakon dijeljenja namirnica. Grad je bio prepun štakora. Seksualni ekscesi okupacijskih vojnika širili su strah i užas među stanovništvom. Većina stanovništva još uvijek je živjela od pljački iz posljednjih dana rata. Čudovišno crno tržište namirnica i odjeće održalo je, međutim, njihov životni duh budnim. U to vrijeme omogućeno mi je da posredstvom jedne majčine prijateljice, koja je potjecala iz Leipziga, a bila zaposlena u prehrambenom uredu u Traunsteinu, organiziram kamionski transport više tisuća kilograma krumpira iz Traunsteina preko granice u Salzburg, i zahvaljujući tom krumpiru Johanneum se dugo vremena održavao na životu. Ljudi u gradu, napola izgladnjeli, moljakali su Amerikance da im priušte luksuz da se najedu dosita. U tom stanju, koje se, nastupivši nakon takozvanog oslobođenja kao odušak od nacionalsocijalističke strahovlade, ponovno pretvorilo u potpunu beznadnost, grad je godinama djelovao zapušteno i kao da je u potpunosti sit života, izgledalo je kao da su ljudi odustali od sebe i od grada, i samo ih je mali broj imao hrabrosti i snage poduzeti nešto protiv sveopćeg očaja. Poniženje i gotovo potpuno uništenje koje je uslijedilo bilo je zastrašujuće. Taj put sam vlastitom voljom prešao njemačko-austrijsku granicu, koja je sa završetkom rata ponovno uspostavljena i gotovo dvije godine nakon toga bila hermetično zatvorena, iz Traunsteina, gdje je moj staratelj tisuću devetsto trideset i osme pronašao posao, povevši kao jedini koji je u to doba zarađivao novac sa sobom prvo moju majku, a potom i djeda i baku, u ponovno slobodnu Austriju, gdje sam se posve sam i samostalno vratio u internat, čije će troškove snositi moj ujak koji je živio u Salzburgu. Razumjelo se samo po sebi da u kasno ljeto četrdeset i pete pokušam nastaviti tamo gdje sam stao u jesen četrdeset i četvrte. Moj upis u gimnaziju protekao je bez poteškoća, a vrijeme do polaska u školu uglavnom sam proveo kod djeda i bake u Ettendorfu, šumskom svetištu nedaleko Traunsteina, radeći do stravičnog bombardiranja 18. travnja u vrtlarstvu Schlecht i Weininger. U Traunsteinu sam doživio i kraj rata, sjećam se kako se maršal Kesselring, koji se u bijegu pred Amerikancima u Traunsteinu uhvatio u klopku, zabarikadirao u vijećnici pod zaštitom posljednjih postrojbi SS-a i kako su Amerikanci traunštajnskom gradonačelniku postavili ultimatum da se grad dobrovoljno preda, jer će ga u protivnome uništiti, jedan jedini američki vojnik s dva pištolja u rukama i još dva u velikim džepovima svojih hlača ušao je sam i sasvim nesmetano sa zapadne strane u grad i kako mu se ništa nije dogodilo, za njim su u grad, koji je u međuvremenu bio osvijetljen bijelim zastavama, svježe opranim ponjavama i lanenim prostirkama izvješenima na štapovima od metli i sasvim miran nakon odlaska postrojbi SS-a s Kesselringom u brda oko Traunsteina, ušle američke postrojbe. Ali o tom vremenu ovdje ne bih želio govoriti, možda bi bilo korisno da se prisjetim nastave crtanja, koju mi je djed organizirao kod jednog starog čovjeka, smještenog u traunštajnskoj ubožnici. Taj stari čovjek s velikim, krutim papirnatim ovratnikom, penjao se sa mnom u svrhu nastave crtanja na brežuljke, koji su se iza ubožnice uzdizali prema Sparzu, ne bismo li tamo gore, među drvećem, sjeli, gledali na grad i crtali svaki njegov detalj, a često i siluetu. Ti satovi crtanja ostali su mi u najboljem sjećanju, jer, baš kao i satovi violine te kasnije klavira, nisu bili ništa drugo nego očajnički pokušaj mog djeda da poduzme nešto kako moj umjetnički talent ne bi zakržljao; ništa u tom umjetničkom talentu nije smjelo ostati neisprobano. Jedan mladi Francuz, kojeg je put doveo u Traunstein, učio me francuski, jedan drugi engleski. Sad sam se, dakle, nakon događajima najbremenitije godine mog života, o kojoj, međutim, ovdje ne može biti govora, preko granice vratio u domovinsko inozemstvo i ponovno našao u internatu, ne u nacionalsocijalističkom, već u katoličkom, čiju sam razliku isprva zamjećivao samo u zamjeni Hitlerove slike križem i Grünkranza Ujakom Franzom. Naime, kućni se red nije bitno razlikovao, dan je započinjao u šest, a završavao u devet sati, tek što ja sad, jer bio sam godinu dana stariji, nisam više bio smješten u najvećoj spavaonici s trideset i pet kreveta, već u drugoj po veličini, u kojoj je bilo svega četrnaest ili petnaest kreveta. Na svakom koraku mnoge pojedinosti podsjećale su me još uvijek na eru nacionalsocijalizma, koja mi je po vlastitom nahođenju i sudovima mog djeda oduvijek bila mrska, ali u brzini obnove internata i njegovih ustanova previdjeli su se znakovi tog razdoblja u kojem nisam vidio ništa osim zla.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Thomas Bernhard - Uzrok

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 11:24 am

Sve u svemu, najzamjetniji je bio mir, koji je, za razliku od posljednjih ratnih mjeseci, tamo zavladao, tako da se noću ponovno moglo spavati bez ikakva straha. Ali u snovima još su me godinama budile uzbune, krikovi žena i djece u tunelima, brujanje i tutnjava aviona u zraku, čudovišne detonacije i eksplozije od kojih je podrhtavala čitava zemlja. I danas sanjam takve snove. * Vidim ga danas samo još kako ruku prekriženih na leđima hoda amo-tamo među stojećim pultovima, vrebajući hoće li intenzitet učenja kod nekog gojenca popustiti, a takvo popuštanje ili nemar otkrio bi gotovo svaki put te bi dotičnom gojencu prišao s leđa i udario ga pesnicom po glavi. Sad se prefekta, koji u sadističkim crtama nimalo nije zaostajao za Grünkranzom, nisam više toliko bojao, moj strah, vjerojatno stoga što se u takvom intenzivnom odnosu moći i nemoći godinama oblikovao do krajnjih mogućnosti osjećaja ili razuma, iznenada više nije bio tako velik kao kod drugih, u Johanneumu sam se, dakle, metoda prefekta, koje u osnovi nisu bile ništa drugo nego one Grünkranzove, bojao manje nego metoda samog Grünkranza, ali novopridošlice u internatu sad su osjećali najveći strah, ja sam se s tim sadističkim odgojnim ritualom bio pomirio, on mi je, doduše, jer bio sam pogođen njime, nanosio bol, ali nije imao nikakvo razorno ni uništavajuće djelovanje po mene, jer ja sam već bio razoren i uništen. Ustanovio sam gotovo potpuno poklapanje odgojnih metoda nacionalsocijalističkog režima u internatu s onom katoličkim, ovdje u katoličkom internatu, makar i pod drugim imenom i ne u časničkim čizmama SA-odreda, već u crnim visokim cipelama svećenika, ne u sivoj ili smeđoj, nego u crnoj odori i ne sa sjajnim epoletama, već u prefektu s papirnatim ovratnikom uvijek je postojao Grünkranz, kao što je Grünkranz takozvane nacističke ere već bio prefekt. * Na ovome mjestu moram reći da bilježim ili možda samo skiciram i napominjem, što sam tada osjećao, ne što danas mislim, jer moji tadašnji osjećaji bili su drukčiji od mog današnjeg mišljenja, a teško je u ovim bilješkama i napomenama od tadašnjih osjećaja i današnjeg mišljenja napraviti bilješke i napomene, koje vjerojatno neće ni odgovarati tadašnjim činjenicama i iskustvima koja sam u to vrijeme stekao kao gojenac, ali ja ću svejedno pokušati. U prefektu sam zaista uvijek vidio Grünkranzov potpuno neoštećeni duh, Grünkranz je nakon rata nestao, vjerojatno je bio zatvoren, ne znam, ali u prefektu on je za mene uvijek bio nazočan, čak je i prefektov način držanja odgovarao onom Grünkranzovom, kao gotovo i sve ostalo na tom čovjeku, koji je, vjerujem, bio u potpunosti nesretan kao i Grünkranz. * Sve je bilo samo drukčije oličeno i sve je imalo druga imena, djelovanje i posljedice bili su, međutim, jednaki. Sad smo nakon procedure pranja, koja je bila netemeljita kao i u vrijeme nacizma, jednostavno hodočastili u kapelu da čujemo misu i primimo Svetu pričest, baš kao što smo u doba nacizma odlazili u dnevni boravak, da čujemo vijesti i Grünkranzove instrukcije, pjevali smo crkvene pjesme umjesto nacističkih koje smo pjevali ranije, a katolički dnevni red ispostavljao se istim, u osnovi spram čovjeka neprijateljskim odgojnim mehanizmom kao i onaj nacionalsocijalistički. Ako smo u doba nacizma prije obroka stajali mirno kraj stolova u blagovaonici, dok Grünkranz nije rekao „Heil Hitler!”, nakon čega bismo smjeli sjesti i započeti s jelom, sad smo u istom tom stavu stajali kraj stolova dok Ujak Franz nije rekao „blagoslovljen objed”, nakon čega bismo smjeli sjesti i započeti s jelom. Kao što su ih u doba nacizma odgajali u nacističkom duhu, većinu gojenaca njihovi roditelji sad su odgajali katolički, što se mene tiče, nisam bio ni jedno ni drugo, jer moji djed i baka, kod kojih sam odrastao, nikad nisu bili zahvaćeni ni jednom ni drugom u osnovi ipak zloćudnom bolešću. Kako me djed neprestano upozoravao da se ne povodim ni za jednom (nacionalsocijalističkom) ni za drugom (katoličkom) tupošću, ja nikad, premda je to bilo najteže ostvariti u zatrovanoj atmosferi poput one u Salzburgu, a napose u takvom internatu, nisam dospio u opasnost izlaganja takvoj slabosti duha i karaktera. Ni Tijelo Kristovo, koje smo sad oko tri stotine puta godišnje gutali, nije bilo ništa drugo nego svakodnevno iskazivanje poštovanja spram Adolfa Hitlera, bar sam ja, onkraj činjenice da su posrijedi dvije potpuno različite veličine, stekao dojam da je ceremonija u namjeri i djelovanju jedna te ista. A sumnja da se sad u ophođenju spram Isusa Krista radi o istome kao godinu dana ili pola godine ranije spram Adolfa Hitlera, ubrzo se potvrdila. Promotrimo li pozornije pjesme koje smo u svrhu veličanja jedne takozvane izuzetne osobnosti, sasvim svejedno koje, pjevali u internatu za vrijeme nacizma i nakon njega, moramo priznati da su posrijedi bili uvijek isti tekstovi, premda s ponešto drukčijim riječima, ali uvijek isti tekstovi na istu glazbu, tako da sve te pjesme i pjevanje u zboru nisu ništa drugo nego izraz gluposti, podlosti i nedostatka karaktera onih koji pjevaju te pjesme s tim tekstovima, jer to što zaista pjeva ta pjesma uvijek je samo bezglavost i to sveobuhvatna, općesvjetska. A odgojni zločini, kakvi se posvuda na svijetu u odgojnim ustanovama čine nad gojencima, uvijek se čine u ime jedne takve izuzetne osobnosti, zvala se ta izuzetna osobnost Hitler ili Isus. U ime onoga koji se opjevava i veliča čine se kapitalni zločini nad onima koji odrastaju, i uvijek će biti takvih opjevanih i veličanih izuzetnih osobnosti, svejedno koje prirode, i takvih odgojnih zločina počinjenih nad onima koji odrastaju. Tako nas se u internatu u Njemačkom Rimu, kako Salzburg lucidno nazivaju, isprva u ime Adolfa Hitlera, a poslije rata u ime Isusa Krista odgajalo da propadnemo i umremo, nacionalsocijalizam djelovao je na sve te mlade ljude jednako pogubno kao i katolicizam. Mladi čovjek, koji u ovom gradu i ovom krajoliku u svakom slučaju odrasta usamljen, ne upada rođenjem ni u što drugo nego u nacionalsocijalističko-katoličku atmosferu i u toj atmosferi on će i odrasti, htio on to sebi priznati ili ne, bio on toga svjestan ili ne. Kamo god pogledali, ovdje nećemo vidjeti ništa do katolicizma ili nacionalsocijalizma, jer gotovo sve u ovom gradu i krajoliku nalazi se u takvom katoličko-nacionalsocijalističkom stanju, koje ometa, kvari i ubija duh. Čak i uz opasnost da u očima tih stanovnika s konjskim naočnjacima u izvornom smislu riječi ispadnemo nemogući i budale, moramo reći da je katolicizam ovaj grad stoljećima podmuklo mlatio, a nacionalsocijalizam desetljećima brutalno silovao te da se učinak toga osjeća. Mladi čovjek, koji se u njemu rodio i u njemu se razvija, razvit će se s gotovo stopostotnom sigurnošću u svom životu u katoličkog ili nacionalsocijalističkog čovjeka, tako da, kad imamo posla s ovim gradom, zaista imamo posla samo ili sa (stopostotnim) katolicima ili sa (stopostotnim) nacionalsocijalistima, a manjina koja ne spada u to zanemarivo je mala. Duh ovoga grada tako je tijekom čitave godine katoličko-nacionalsocijalistički ne duh, sve ostalo je laž. Ljeti se pod imenom Salcburškog festivala u ovom gradu licemjerno hini univerzalnost, a sredstvo takozvane svjetske umjetnosti samo je sredstvo zamagljivanja tog neduha kao perverznosti, kao što je sve ovdje ljeti samo zamagljivanje i licemjerno hinjenje, zataškavanje glazbom i zataškavanje glumom, takozvanu visoku umjetnost ljeti ovaj grad i njegovi stanovnici ne zlorabe ni za što drugo nego za svoje podmukle poslovne svrhe. Festival se održava samo kako bi se na nekoliko mjeseci prekrila kaljuža ovoga grada. Ali i to mora ostati napomena, jer ovdje niti je mjesto, niti je vrijeme za analizu grada nekad i danas, pri čemu onome, koji će ikad napraviti takvu analizu, želim jasnoću misli i istodobno milost. Tako je tijekom stoljeća i malobrojnih desetljeća biće ovoga grada postalo nesnosno i slobodno ga možemo nazvati bolesno katoličko-nacionalsocijalističkim. To katoličko-nacionalsocijalističko biće internat mi je svakodnevno pokazivao s prodornom autentičnošću, stiješnjeni između katolicizma i nacionalsocijalizma odrasli smo i napokon zgnječeni između Hitlera i Isusa Krista kao između samoljepljivih sličica za zaglupljivanje naroda. Dovoljno je, dakle, biti na oprezu i ne dopustiti blefiranje, jer ovdje se umijećem obmanjivanja svijeta, svejedno o čemu se radilo, ovladalo kao nigdje drugdje; tisuće, deseci, pa i stotine tisuća ljudi uhvati se godišnje u tu stupicu. Takozvana bezazlenost malograđana u stvari je gruba i nemarna obmana, koja često izravno vodi u ometanje i uništavanje svijeta, čega bismo morali biti svjesni. Ti ljudi kao stanovništvo iz iskustva nisu naučili ništa, naprotiv. Zamjenjujući katolicizam, ovdje se preko noći može ponovno pojaviti i svime ovladati nacionalsocijalizam, ovaj grad ima sve pretpostavke za to i zaista danas imamo posla s poremećenom ravnotežom između katolicizma i nacionalsocijalizma, iznenadno spuštanje nacioalsocijalističkog utega moguće je ovdje u svako doba. Ali onog koji izgovori tu misao, koja zaista neprestano lebdi u salcburškom zraku, proglasit će, kao i kad izgovori druge isto tako opasne misli, koje također lebde u zraku, luđakom, kao što se svatko tko izgovori ono što misli i osjeća nužno proglašava luđakom. A ovo su samo napomene trajno promišljanih misli i osjećaja koji onog koji ovo bilježi u čitavoj njegovoj egzistenciji u najmanju ruku iritiraju i ne daju mu da se smiri, ništa drugo. Gimnazija je uvijek bila strogo katolička gimnazija, iako se sad, nakon zatvaranja trideset i osme i ponovnog otvaranja četrdeset i pete naziva Državna gimnazija, ali i čitava austrijska država oduvijek se nazivala katoličkom državom, a profesori koji su nas poučavali bili su, s jednom jedinom iznimkom, koliko se sjećam, a ta iznimka bio je profesor matematike, redom katolici, jer u takvim školama poučava se katolicizam više nego išta drugo, svaki predmet je katolički, kao što je u doba nacizma svaki predmet bio nacionalsocijalistički, kao da je sve što vrijedi znati samo katoličko ili nacionalsocijalističko, pa ako sam u osnovnoj školi prvo bio podvrgnut nacističkoj povijesnoj laži i ta je povijesna laž u potpunosti ovladala mnome, sad je u gimnaziji na njeno mjesto došla katolička povijesna laž. Moj djed razvio je u meni, međutim, osjećaj za tu činjenicu i ja, koliko god mi to teško padalo, nisam bio zahvaćen tom bolešću da do kraja rata budem nacionalsocijalist, a nakon kraja rata katolik, ili da se bar zarazim nacionalsocijalizmom kao nekom zaraznom bolešću, a nacionalsocijalizam i katolicizam jesu zarazne bolesti, duhovne bolesti i ništa drugo. Ja se tom bolešću nisam zarazio, jer sam zahvaljujući djedovoj predostrožnosti postao imun na nju, ali patio od nje jesam, kao što samo dijete u mojoj dobi od takve bolesti može patiti. * I u mnogim građanima Salzburga još uvijek prepoznajem prefekta, koji je za mene bio nacionalsocijalist i katolik u jednom. Ovdje čak i oni koji sebe nazivaju socijalistima, pojam je to koji se uopće ne da uskladiti s visokim planinskim tlom, posebice ne onim salcburškim, objedinjuju u sebi nacionalsocijalističke i katoličke crte, u svakom slučaju, ta ljudska mješavina svakodnevno je kao takva prepoznatljiva za posjetitelja, jer u svojim načinima djelovanja demonstrira katoličko-nacionalsocijalistički duhovni stav. Ali ja samo napominjem. Gimnazija, koja je sad, za razliku od ratne osnovne škole, bila nastavni aparat koji je točno funkcionirao i ništa ga izvana nije ometalo, pružala mi je dobar primjer na kojem sam mogao studirati duhovne iznutrice čitavoga salzburškoga gradskog tijela: bio je to, kao i u drugim gimnazijama, duh prošlih stoljeća, koji se ovdje pred očima promatrača i prije svega đaka takve škole, kao žrtve njena sustava, u svakom trenutku pokazivao sa svih mogućih gledišta. Ta zgrada, dakle, koja je jednom bila Staro sveučilište, sa svojim dugačkim hodnicima i u bijelo okrečenim svodovima više samostan negoli škola, ispunila me je, kad sam upisao gimnaziju, dakle u trenutku mog uspona iz osnovne škole u tu najvišu srednju školu, strahopoštovanjem i divljenjem, izazvavši kod mene samim primanjem u tu štovanja vrijednu kuću, koju sam uvijek povezivao s višim posvećenjem, spoznaju i osjećaj da ću sad i sam, ulazeći svakodnevno u tu školu i penjući se njenim mramornim stubama, poput nje biti nešto više. A koji mladi čovjek, ušao on u tu zgradu iz okolnih ulica ili poput mene iz šuma i s ladanja, ne bi bio ispunjen ponosom dok prvi put kao đak službeno korača tim strogim zdanjem, iz kojeg je, kako se uvijek isticalo, proizišla elita zemlje. Ali strahopoštovanje, koje u svakom slučaju predstavlja zapreku za duh, ubrzo se razgradilo, već tijekom prvih tjedana nastave, i što je prije upisa u gimnaziju za mene (i za mog djeda koji je želio da je upišem) značilo velik korak prema naprijed, uskoro se ispostavilo kao veliko razočaranje. Metode u toj zgradi, koja se samosvjesno nazivala gimnazijom i još samosvjesnije Državnom gimnazijom, kako se danas još zove, bile su iste kao i metode u Osnovnoj školi sv. Andrije, koju sam sa stajališta te gimnazije oduvijek prezirao, tako da sam zahvaljujući svome mehanizmu promatranja u najkraćem vremenu i u toj gimnaziji bio neprijateljski nastrojen prema svakome. Profesori su bili samo izvršitelji jednog korumpiranog i neprijateljski nastrojenog društva, pa su i od učenika zahtijevali da, kad odrastu, postanu isto tako korumpirani i spram duha neprijateljski nastrojeni ljudi. Nastava se sve više udaljavala od svakog prirodnog razvoja duha, stiješnjen u nesnosnom škripcu nastavnog mlina koji je povijest kao mrtav predmet neprestano krivo predstavljao i propovijedao kao životnu nužnost, promatrao sam kako se u meni ponovno javlja razaranje, prekinuto okončanjem nastave u osnovnoj školi. Po drugi put zadesila me katastrofa jer sam gimnaziju ubrzo spoznao tek kao katastrofalan stroj za sakaćenje duha, u najkraćem roku sve u meni okrenulo se protiv te gimnazije, čemu se pridružilo i moje gađenje spram zaista uskogrudnog profesorskog kolegija, koji je u cijelosti bio samo izrod stoljećima ustajaloga znanstvenoga gradiva, kao i gađenje prema mojim školskim prijateljima, koji su svu tu malograđanštinu upotrebljavali i zloupotrebljavali kao oružje protiv svega, prijatelja s kojima nikad nisam zaista uspio ostvariti kontakt, odbijen s jedne strane njihovim građanstvom, uskoro sam se povukao u sebe samog, dok su me s druge strane oni, odbijeni mojim nedvojbeno bolesnim gađenjem prema njima (i njihovoga građanstva) i svega što je bilo u vezi s njima (i njihovim građanstvom), uskoro isključili iz svog područja, tako da sam se ponovno našao oslonjen isključivo sam na sebe, izoliran sa svih strana u stanju obrane i straha, koji se sve vrijeme hranio tom neprestanom spremnošću za obranu. To, međutim, ne znači da si ne bih bio mogao pomoći, naprotiv, pod neprestanim pritiskom ne samo profesora, već i mojih prijatelja, čiji su milje i podrijetlo, kao što sam već napomenuo, bili u potpunoj suprotnosti s mojima, okrenut u potpunosti prema sebi i protiv svega, postajao sam sve jači i jači, što znači da s vremenom više nisam dopuštao da me se napada i udara u glavu, već sam pustio da sve ide svojim tokom, osvijestivši ubrzo činjenicu da u toj gimnaziji neću dočekati starost. Ono što se poučavalo u toj školi ubrzo me više nije zanimalo, a sukladno tome ispale su i moje prve ocjene. Gimnaziju sam ubrzo shvaćao samo još kao šikaniranje, pred kojim još ne mogu pobjeći, pa ga moram još neko vrijeme trpjeti, zaista su me zanimali samo još zemljopis kao potpuno beskoristan predmet, crtanje i glazba, a i povijest je uvijek bila predmet koji me fascinirao, ali inače sam svemu pristupao bez ikakva interesa, promatrajući školu ubrzo samo još instinktivno kao ono što ona danas, pri zdravom razumu predstavlja za mene – ustanovu za uništavanje duha. Ali ako sam želio postići nešto iznimno, a to sam po prirodi stvari želio, morao sam svršiti gimnaziju, to su mi uvijek govorili i tako sam pokušao s najvećom nezainteresiranošću i najvećim gađenjem prema svemu što je s njom bilo u vezi savladati gimnaziju, što se, međutim, pokazivalo sve manje izglednim, o čemu djedu, koji mi je objasnio da moram svršiti gimnaziju ako ne želim dospjeti u žrvanj društva, a savršeno sam dobro znao što to znači, nisam govorio ništa, on nije saznao ništa o mojoj potpunoj bezuspješnosti u gimnaziji, koja me i samog ispunjavala stidom, jer mu za svojih boravaka u Traunsteinu i Ettendorfu, kamo sam odlazio svakih četrnaest dana, ništa o tome nisam pričao. Svakih četrnaest dana iskradao sam se s naprtnjačom punom prljavog rublja već oko tri sata ujutro kroz jedan prozor na hodniku, koji je samo za mene stajao otvoren, iz internata i odlazio kući, što znači da sam pješačio trinaest kilometara do granice, koju sam prelazio u cik zore, nedaleko gostionice Wartberg, na pola puta između Salzburga i Großgmaina, uza sve moguće popratne pojave i strah da će me uhvatiti granični službenici, svakih četrnaest dana prolazio sam kroz hladan, još mračan grad, koji kao da je bio izumro, kod Viehhausena skretao u šumu i preko močvare iza Wartberga prelazio granicu u smjeru Marzolla, odakle sam odlazio u Piding, jedno malo bavarsko mjesto, gdje bih se, posjedujući s jedne strane austrijsku identifikacijsku, a s druge njemačku osobnu iskaznicu, ukrcao u vlak i njime odvezao u Freilassing, a odatle u Traunstein. Ti odlasci preko granice bili su neophodni, jer u Salzburgu nisam imao nikoga tko bi mi mogao oprati rublje, a i nikog s kime bih mogao razgovarati, i jer mladi čovjek kad god je moguće odlazi onom čovjeku koji mu je najprisniji i najdraži, a moja majka također je živjela u Traunsteinu s mojom polubraćom, djecom mog staratelja, i svojim mužem, mojim starateljem, koji se u međuvremenu bio vratio iz rata, dakle u njegovom slučaju iz Jugoslavije. Za slobodnih vikenda često sam odlazio i ujaku koji je živio u Salzburgu, doživotnom komunistu i doživotnom izumitelju lonaca koji ne mogu prekipjeti, motora na vodeni pogon itd., ali najčešće bih ipak odlazio majci, djedu i baki u Traunstein i Ettendorf. Kad bih prešao njemačku granicu, izvadio bih njemačku osobnu iskaznicu, a kad bih prešao austrijsku granicu u smjeru Salzburga austrijsku identifikacijsku iskaznicu, tako da sam za vlasti u svakoj zemlji imao boravišnu dozvolu, dok je svaki takozvani prekogranični promet u to vrijeme bio strogo zabranjen i bit će da je samo dječaku moje dobi u to doba bilo moguće da tako često i gotovo svaki put nesmetano prelazi granicu subotom ujutro u jednom te nedjeljom navečer u drugom smjeru. U internatu, u kojem su u to vrijeme osim gojenaca gimnazijalaca bili smješteni i đaci koji nisu pohađali gimnaziju te mlađi zanatlije, upoznao sam jednog mladog muškarca koji se iznenada pojavio kao carinik ili takozvani financijski službenik, a koji me, nakon što sam na desetke puta kod Wartberga prešao takozvanu zelenu granicu, u Siezenheimu, gdje je bio stacioniran, preveo preko granice pred očima svojih austrijskih i njemačkih kolega i to pod sljedećim okolnostima: još u petak navečer pješice sam otišao u Siezenheim, k stolarskom majstoru Allerbergeru koji je stanovao u maloj kući kraj šume, a s mojim je ujakom bio u ratu u Norveškoj, u stožeru generala Dietla, kako se uvijek govorilo, gdje su me prihvatili, napojili toplim mlijekom i dali mi da prespavam u krevetu, dok me majka stolarskog majstora Allerbergera nije probudila oko četiri sata ujutro. Ustao sam, doručkovao i zaputio se sam kroz šumu do granične kućice, gdje sam pokucao na prozor, na što je izašao mladi carinik odjeven u veliku pelerinu. Kao što smo se dogovorili, smjesta sam se uhvatio za carinikova leđa i pustio ga da me pod zaštitom pelerine preko uskoga graničnog brvna prenese na njemačku obalu Saalacha, gdje me spustio na tlo. Brzo sam se udaljio od njega i potrčao kroz šumu u Ainring, do željezničke stanice, ne bih li se tamo ukrcao na vlak za Freilassing i dalje za Traunstein, a u nedjelju navečer čitav se postupak ponovio u suprotnom smjeru. Vrijeme mog dolaska bilo je unaprijed dogovoreno, tako da je pothvat gotovo svaki put uspio. Od djeda i bake uzimao sam markice za kruh za carinika kako bih ga nagradio za pomoć. Nekoliko puta su me i uhvatili, a jednom čak i zatvorili, zaista, kao dječaka od četrnaest ili petnaest godina, ne sjećam se više točno, odveli su me kao razbojnika u carinarnicu u Marzollu, a odatle u carinarnicu u Wais, jedan graničar s otkočenom puškom pratio me kroz šumu, a moja uvjeravanja da sam tek zalutali gimnazijalac nisu imala učinka.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Thomas Bernhard - Uzrok

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 11:24 am

Jednom su Amerikanci u Traunsteinu uhitili mog staratelja, a da danima nije saznao zašto, razlog je, međutim, bio taj što sam ja svaki put iz Austrije u Njemačku donosio naprtnjaču punu pisama, a u većini tih pisama nalazile su se kutije sa saharinom, koje su se mogle kupiti u Austriji, no ne i u Njemačkoj, a u to doba nije bilo nikakvog poštanskog prometa između Njemačke i Austrije. Adresati su svoje odgovore morali slati na našu adresu, dakle mom staratelju u Traunstein, ne bih li im ja odnio poštu u Austriju. Zbog tog poštanskog prometa između Njemačke i Austrije, koji se odvijao preko mene, moj staratelj je četrnaest dana odsjedio u zatvoru u Traunsteinu i zacijelo mi nikad nije oprostio zbog te neugodnosti, jer sam isključivo ja bio odgovoran za taj poštanski promet koji je potrajao gotovo dvije godine. Ti prelasci granice bili su za mene najjeziviji doživljaji u životu. Jednom sam iz Traunsteina poveo sa sobom svog polubrata, koji je tada imao sedam godina, i prokrijumčario ga, bez znanja moje majke, djeda i bake, u Marzollu preko granice, ne sjećam se više odakle mi ideja za takav čin koji mora da je užasnuo moju obitelj, a o čijim posljedicama, naravno, nisam imao jasnu predodžbu. Sa svojim malim polubratom nesmetano sam prešao granicu i ostavio ga kod mog užasnutog ujaka u Salzburgu, jer što bih s njim radio u internatu? Bit će da sam naredne subote sa svojim polubratom ponovno na crno prešao granicu i vratio ga u Traunstein, pri čemu posljedice mora da su bile strahotne. Vrijeme je bilo ispunjeno nelagodom i neuračunljivošću, neprestanom neobičnošću i nevjerojatnošću. Montaigne piše da je bolno ako se moramo zadržavati na mjestu gdje nas se sve što nam pogled zahvaća tiče i odnosi se na nas. I dalje: moja duša bila je ganuta, o stvarima u svojoj okolini donio sam vlastiti sud i preradio ih bez tuđe pomoći. Jedno od mojih uvjerenja bilo je da istina ne može ni pod kakvim okolnostima podleći prisili i nasilju. I dalje: žudim za time da. me se spozna, svejedno mi je u kojoj mjeri, samo da se to stvarno dogodi. I dalje: ne postoji ništa teže, ali i ništa korisnije od opisivanja samoga sebe. Moramo se preispitati, zapovijedati sami sebi i postaviti se na pravo mjesto. Na to sam uvijek spreman, jer ja se uvijek opisujem, ne opisujući svoja djela, nego svoje biće. I dalje: neke stvari, čije otkrivanje brane pristojnost i razum, objavio sam da njima podučim bližnje. I dalje: postavio sam si zadatak da kažem sve što se usuđujem učiniti, tako da otkrivam čak i misli koje se zapravo ne mogu objaviti. I dalje: ako sebe želim upoznati, radim inventuru sebe samog. Te rečenice često sam čuo, a da ih nisam razumio, od svog djeda, pisca, kad bih ga pratio na njegovim šetnjama, on je volio Montaignea, a tu ljubav dijelim s njim. Više nego kod svoje majke, s kojom sam čitav život imao težak odnos, težak jer joj je na kraju krajeva moja egzistencija uvijek bila neshvatljiva i jer se s tom mojom egzistencijom nikad nije uspjela pomiriti, moj otac, seljački sin i stolar, ostavio ju je i nije se više brinuo ni za nju ni za mene, ubijen je, umlaćen, a da do danas nisam uspio saznati pod kakvim okolnostima, krajem rata u Frankfurtu na Odri, kako sam jednom čuo od njegova oca, svoga djeda, kojega sam vidio tek jedan jedini put u životu, za razliku od oca, kojega nikada nisam vidio, uvijek sam bio na strani svoje majke, koja je u listopadu tisuću devetsto i pedesete umrla od posljedica rata kao žrtva svoje obitelji koja ju je godinama slabila i na kraju zaista ubila, više nego kod svoje majke, s kojom sam čitav život uvijek živio samo na najvišem stupnju težine, i čije biće još ni danas nisam u stanju opisati, uvijek je tu ta nesposobnost da joj biće makar samo napomenem, da njen događajima bremenit, ali tako kratak, samo četrdeset i šest godina dug život makar samo približno shvatim, do danas mi nije moguće donositi prosudbe o toj prekrasnoj ženi, više dakle, nego kod svoje majke, koja je s djecom svoga muža, mog staratelja, koji nikad nije bio moj očuh, jer me nikad, tako glasi pravnički naziv za taj postupak, nije dao prepisati na sebe, koji je za mene čitav život bio samo staratelj, a nikad mi nije postao očuh, više nego kod svoje majke bio sam kod djeda i bake, jer tamo sam uvijek pronalazio naklonost, razumijevanje i ljubav, koju inače nigdje ne bih mogao pronaći, tako da sam odrastao s djedom, koji je u potpunosti brinuo za mene i neprimjetno me odgajao. Moja najljepša sjećanja su te šetnje s djedom, višesatne šetnje kroz prirodu i sve što sam zamijetio na tim šetnjama, što je djed kod mene uspio razviti do umjetnosti zamjećivanja. Zamjećujući pozorno sve na što mi je djed skretao pažnju, na vrijeme provedeno s njime danas mogu gledati kao na jedinu školu koja je za mene bila korisna i koja mi je odredila život, jer on i nitko drugi nije me poučio životu i upoznao sa životom, upoznavši me prvo s prirodom. Sva moja znanja mogu se svesti na tog za mene u svakom pogledu života i egzistencije odlučujućeg čovjeka, koji je sam prošao Montaigneovu školu, kao što sam ja prošao njegovu. Okolnosti i stanje u Salzburgu bili su mom djedu u potpunosti poznati, jer i njega su njegovi roditelji u studijske svrhe bili poslali u taj grad, tamo je posjećivao svećenički seminar i u ustanovi u Priesterhausgasse patio pod istim uvjetima pod kojima ću i ja pedeset godina kasnije patiti u svome internatu u Schrannengasseu, pa je pobjegao i, što je u to doba pred kraj stoljeća bilo nezamislivo, otišao u Basel gdje je vodio opasan život anarhista poput Kropotkina. Nakon toga je zajedno sa svojom ženom, mojom bakom, pod najstrašnijim okolnostima dva desetljeća bio anarhist te je uvijek bio tražen, hapšen i zatvaran. Tisuću devetsto i četvrte u Baselu je, usred tog razdoblja, rođena moja majka, a kasnije u Münchenu, kamo je tog mladog čovjeka najvjerojatnije u bijegu pred policijom naveo put, moj ujak. I taj njihov sin, moj ujak, bio je čitavog života revolucionar. Sa šesnaest godina u Beču je kao komunist većinu vremena proveo u zatvoru ili u bijegu, a čitavog je života ostao vjeran tim svojim komunističkim idealima, komunizmu koji ga je posve zaokupljao, koji nikad neće moći postati stvarnost, već će uvijek morati ostati fantazija u tako izvanrednim glavama kao što je bila glava mog ujaka i od kojeg će takvi izvanredni ljudi, doživotno nesretni, propasti, a moj je ujak propao pod strašnim okolnostima. Ali i to, poput svega ovdje zabilježenog, može biti samo napomena. Bit će da je vlastito iskustvo u Salzburgu kao gradu studija bilo razlog za želju i odluku mog djeda da i mene pošalje u taj grad kako bih studirao, ali da je i unuk bio predodređen za propast u tom gradu, to on nije mogao predvidjeti, a nije mogao ni razumjeti, ili je mogao razumjeti, ali nije mogao shvatiti i to je zacijelo doživio kao užasno ponavljanje vlastite propasti. Postići s unukom ono što njemu samome nije bilo omogućeno, završiti pošteni studij u Salzburgu, njegovom i mom gradu, to mu je zacijelo bio cilj i zacijelo je bilo bolno što sam ga razočarao. Ali, nije li upravo njegova vlastita škola, koju sam pohađao tijekom čitava djetinjstva i rane mladosti, bila pretpostavka za tu propast u Salzburgu? Ali moj djed još nije ni znao ono što se, još neostvareno, ipak moglo pretpostaviti: da više neću dugo pohađati gimnaziju, jer je moj napredak u osnovi ipak bio samo nazadovanje i jer sam s vremenom izgubio svaku želju da išta naučim. Mrzio sam tu školu i sve što je imalo veze s njom i bio sam, školski gledano, izgubljen slučaj. Ali ja sam se još mjesecima prisiljavao da izdržim to neizdrživo stanje, da pohađam gimnaziju i istodobno, u potpunosti uvjeren u bezizglednost mogućnosti da bih tamo nešto postigao, sve vrijeme budem deprimiran na način koji me najviše ponižava. U tu zgradu na Zelenoj tržnici, koja je za mene postala potpuno nesnosnom, ulazio sam svakodnevno kao u pakao, a moj drugi pakao bio je internat u Schrannengasseu, i tako sam naizmjence odlazio iz jednog pakla u drugi i samo još više očajavao, ali nisam dopuštao da netko prepozna makar i najmanju naznaku tog očaja. Moja baka, kći jedne imućne salcburške građanske obitelji, čiji su rođaci posvuda u gradu imali i još uvijek imaju svoje stare, ugledne kuće, često me poticala da posjetim te njene, dakle i moje rođake, ali ja se nikad nisam odazvao na te njene poticaje, moje nepovjerenje prema tim poslovnim ljudima koji su mi bili u rodu bilo je preveliko, a da bi mi bilo moguće ulaziti kroz njihova teška željezna vrata, izlagati se njihovoj trajno razornoj znatiželji i njihovoj sumnjičavosti. A i sama baka mi je dovoljno često pričala o svom užasnom djetinjstvu i mladosti u tom za nju isključivo užasnom gradu, rekavši mi da je među tom svojom rodbinom, hladnom poput grada, provela sve drugo samo ne radosno djetinjstvo u vlastitom domu, tako da je, nakon što su je vlastiti roditelji, par veletrgovaca, u dobi od sedamnaest godina udali za jednog četrdesetogodišnjeg salcburškog krojačkog majstora, bilo sasvim jasno da će preko noći pobjeći iz tog nametnutog braka, iz kojeg je proizišlo troje djece, i poći u Basel za mojim djedom kojega je upoznala gledajući iz svog stana prema svećeničkoj kući u Priesterhausgasse, ne bi li s njime, koji nije bio jednostavan čovjek, ostala čitav život; u dobi od samo dvadeset i jedne godine ostavila je svoju djecu kako bi se maknula od tog čovjeka, kojega nikad nije voljela i koji je prema njoj uvijek bio neobično brutalan, maknula iz braka s troje djece koji nije bio ništa do sklopljenog posla. Baka je bila hrabra žena i jedino je ona od svih nas pokazivala nešto poput nepokolebljive životne radosti, čitav život, skončavši na kraju prilično bijedno u ogromnoj bolesničkoj sobi jedne salcburške duševne bolnice, u kojoj se nalazilo tridesetak napola zahrđalih željeznih kreveta. Vidio sam je nekoliko dana prije smrti među svim tim poludjelim i mahnitim, sasvim bespomoćnim starcima na samrti, još me je čula, ali nije više razumjela što joj govorim, već je neprestano plakala i taj posljednji posjet mojoj baki možda je moje najbolnije sjećanje uopće. Imala je nevjerojatno bogat život tijekom kojeg je, s mojim djedom ili bez njega, proputovala čitavu Europu, poznavala je gotovo sve gradove u Njemačkoj, Švicarskoj i Francuskoj, i nitko koga sam u životu poznavao nije znao pripovijedati tako dobro i dojmljivo kao ona. Doživjela je osamdeset i devet godina, ali ja sam od nje mogao saznati još mnoge stvari, ona je doživjela najviše toga, a i sjećanje joj je gotovo do samoga kraja bilo bistro i jasno. Grad, koji je predstavljao i njen zavičaj, na kraju joj se pokazao na najgori način, konfuzni liječnici poslali su je u bolnicu, a na kraju i u ludnicu. Napustili su je i svi ljudi, svejedno bili joj rodbina ili ne, ostavivši je da skonča u divovskoj, čovjeka nedostojnoj bolesničkoj sobi, krcatoj ljudima na samrti. Tako su se svi koji su mi bili bliski, a potjecali su s tla ovoga grada ili kraja vratili ovdje, ali moji posjeti groblju na kojemu mi počivaju majka, djed, baka i ujak u osnovi su beskorisni, samo nečuvena sjećanja i depresija koja me čini slabim i sjetnim. Ponekad razmišljam ne bi li bilo bolje da ne žrtvujem priču svoga života. Ova javno dana izjava obvezuje me, kaže Montaigne, da nastavim putem kojim sam zakoračio. Žeđam za time da budem spoznat; svejedno mi je koliki će to učiniti, samo da sve odgovara istini; ili, bolje rečeno, ne tražim ništa, ali bojim se kao ničeg na svijetu da će me oni, koji me znaju samo po imenu, pogrešno shvatiti, kaže Montaigne. Gimnazija mi je, zahvaljujući svim pretpostavkama koje sam imao, postala nemoguća još prije nego što sam je uopće upisao, i ja je nikad nisam trebao upisati, ali to je bila želja mog djeda i tu sam želju htio ispuniti, i zaista, u početku sam upregnuo sve snage da svom djedu, a ne sebi, jer ja je nikada nisam imao, ispunim tu želju; radije bih bio pošao u jedan od mnogobrojnih radnih mlinova svojih rođaka nego u gimnaziju, ali ja sam se povodio za djedovom željom. Istina je da sam gimnaziju upisao s apsolutnom izvjesnošću da ću tamo propasti, nastavni stroj kakav je vladao u gimnaziji mogao je na mene, dakle na čitavo moje biće, djelovati jedino razorno, ali zbog mog djeda morao sam pohađati gimnaziju, jer je on sam pohađao samo realnu školu, dakle nikakvu humanističku srednju školu, već takozvanu tehničku, i zato je unuk morao pohađati gimnaziju, koju on, ma iz kojih razloga, nije smio pohađati. Činjenica da sam upisao gimnaziju i da su me tamo primili kao redovitog đaka bila je za mog djeda od najvećeg značaja, u tom trenutku on je preko mene ostvario ono što sam nije mogao. Ali sve u meni govorilo mi je već pri upisivanju, jer sve su pretpostavke već govorile protiv mene, da ću tamo, kamo više uopće ne pripadam, morati propasti. Oni koji su spadali u gimnaziju, a to su zacijelo bili gotovo svi koji su je upisali, gledali su na nju od početka kao na svoj dom, dok sam ja na gimnaziju gledao kao na ustanovu i zgradu, ali nikada kao na dom, naprotiv, ona je za mene bila pojam svega onoga čemu sam se suprotstavljao. Djed, baka i majka bili su ponosni što sam sada pohađao gimnaziju, dakle što su me bili primili tamo gdje sav svijet vjeruje da će za osam godina od čovjeka koji još nije ništa napraviti obrazovanog, dobrostojećeg, istaknutog i izvrsnog, u svakom slučaju neobičnog čovjeka, oni nisu krili svoj ponos, dok sam ja od samoga početka bio uvjeren da je sasvim pogrešno što sam upisao gimnaziju, jer je čitava moja priroda bila drukčija i nije odgovarala takvoj ustanovi. Upravo je moj djed morao znati da me on sam učinio nesposobnim za takvu vrstu škole, na kojoj bi mi se trebao temeljiti život, jer kako bih se odjednom trebao snaći u takvoj gimnaziji, kad je bila činjenica da sam u školi mog djeda čitav svoj dotadašnji život precizno i s najvećom pažnjom s njegove strane odgajan protiv svih konvencionalnosti. On je bio jedini učitelj kojeg sam priznavao, i tako je ostalo do danas. Tako već sama činjenica da me djed uopće dao na takozvanu višu školu i izručio Salzburgu, za unuka nije mogla značiti ništa drugo nego izdaju, ali ja sam uvijek slijedio djedove naputke i izvršavao njegove zapovijedi, on je bio jedini čovjek kojeg sam bezuvjetno slijedio i čije sam zapovijedi bezuvjetno izvršavao. Poslavši me u Salzburg, izručivši me internatu i davši prvo u osnovnu školu, a potom u gimnaziju, on nije pokazao dosljednost i ta nedosljednost je jedina koju je za mene pokazao u čitavom svom životu, i ona je nedvojbeno bila ta koja me kao njegovog unuka morala najjače potresti, jer je na mene zaista djelovala uništavajuće i jer se u potpunosti opirala djedovom mišljenju i svim mojim osjećajima slijedeći samo doživotnu tlapnju s njegove strane. Ali ta nedosljednost postala mu je kao zabluda još za života na bolan način jasna. Pučke škole, koje sam pohađao u Seekirchenu na Wallerskom jezeru i u Traunsteinu nisu me mogle ugroziti, jer ja se, uvijek u djedovoj blizini, dakle uvijek i pod njegovim prosvjetiteljskim utjecajem, tim pučkim školama kao takozvanim elementarnim školama uopće nisam vidio izručen, kroz njih sam mogao prolaziti na distanci, olako i bez najmanje štete, ali iznenadni prijelom u djedovu mišljenju, prema kojem je za mene odjednom ipak bila nužna takozvana viša škola, u meni je razorila mnogo toga. Bila je to opreka u njemu. Profesori su, osjećao sam, i sami bili tek jadni i poniženi duhovi, kako bi mi onda oni mogli nešto reći? Profesori su bili oličenje nesigurnosti, nedosljednosti i sažaljenja, pa kako bi onda ono što su predavali za mene moglo biti i od najmanje koristi? Moj djed poučavao me preko deset godina fiziognomici i sad sam napokon mogao primijeniti tu svoju znanost, a rezultat je bio strašan. Ti ljudi, s jedne strane u strahu pred svojim direktorom (Schnitzlerom), s druge u strahu pred svojim obiteljskim odnosima, na koje su bili doživotno osuđeni, nisu mi imali što reći, a odnos između njih i mene iscrpljivao se u međusobnom preziru i nastavku kažnjavanja. Uskoro sam se naviknuo na to kažnjavanje, uopće nije bilo u pitanju je li ono bilo opravdano ili ne. Prezirao sam te profesore, a kako je vrijeme odmicalo, mrzio sam ih samo još jače, jer njihova se djelatnost za mene svodila na to da svakog dana na najbezobzirniji način sav smrdljivi povijesni izmet kao takozvano više znanje iz divovskog, neiscrpnog vedra prelijevaju preko moje glave, ne razmišljajući ni u naznakama o stvarnom učinku tog postupka. Sasvim mehanički, sa slavnim profesorskim prenemaganjem i slavnom profesorskom tupošću uništavali su svojim učenjem, koje nije bilo ništa drugo nego rastakanje i razaranje te, u svojoj zloćudnoj dosljednosti, uništavanje, što ga je propisala državna vlast, mladih ljudi koji su im bili povjereni kao đaci. Ti profesori nisu bili ništa drugo do bolesnika, kojima je vrhunac bolesničkog stanja uvijek bila nastava, a samo tupi ili bolesni ljudi postaju gimnazijski profesori, jer ono što svakodnevno poučavaju i izlijevaju na glave svojih đaka nije ništa do tuposti i bolesti. To je tijekom stoljeća istrunula nastavna građa kao duhovna bolest, u kojoj se mišljenje svakog đaka nužno mora ugušiti. U školama, a posebice u višim srednjim školama, priroda đaka pretvara se kroz trulo, beskorisno znanje, koje se neprestano trpa u njihove glave u neprirodu, tako da se, kad imamo posla s đacima takozvanih viših srednjih škola, susrećemo s neprirodnim ljudima, čija je priroda uništena u tim školama. Srednje škole i gimnazije su tu da pospješuju truljenje ljudske prirode i vrijeme je da se počne razmišljati o tome kako da se ti centri truljenja ukinu. Svijetu bi bilo bolje kad bi ih ukinuo, a koncentrirao se samo još na elementarne i visoke škole, jer elementarne škole ne razaraju i ne uništavaju ništa u prirodi mladog čovjeka, dok su visoke škole za one koji su pogodni za bavljenje znanošću i koji su im dorasli i bez takozvanih srednjih škola, ali srednje škole treba ukinuti, jer se u njima uništava velik dio mladih ljudi koji tamo nužno propadaju. Naš nastavni sustav razbolio se tijekom stoljeća i mladi ljudi, prisiljeni da uđu u taj nastavni sustav, zarazit će se njime i razboljeti se u milijunskom broju, pri čemu o liječenju uopće ne može biti govora. Društvo mora promijeniti svoj nastavni sustav ako želi promijeniti sebe, jer će se, ako ga ne promijeni, ograniči i velikim dijelom ukine, uskoro naći u bezizlaznoj situaciji. Nastavni sustav mora se promijeniti iz temelja, nije dovoljno da se tu i tamo nešto izmijeni, u našem školskom sustavu mora se promijeniti sve, ako ne želimo da svijet bude napučen neprirodnim i neprirodnosću razorenim i uništenim ljudima. Prije svega valja ukinuti takozvane srednje škole, u koje se godišnje guraju milijuni, koji se tamo razbolijevaju, razaraju i uništavaju. Novi, obnovljeni svijet poznaje samo još elementarnu školu za mase i visoku školu za pojedince, on se oslobodio stoljetnoga grča i ukinuo srednju školu, dakle i gimnaziju. A kad je ostvarena takva asimetrija, možemo je smatrati uzrokom obistinjenja jednog i neobistinjenja drugog, kaže Wittgenstein. Obuzet depresivnim ili bar iritantnim stanjem duha ili/i osjećaja koje me danas, čak i nakon dvadeset godina, u trenutku kada dođem u ovaj grad spopada barometarskom silinom pada koja ranjava sve u meni, pitam se o uzroku tog stanja duha ili/i osjećaja. Ništa me više na to ne prisiljava, a ja ipak uvijek iznova (u stvarnosti i u mislima), često ne znajući zašto, u očekivanju, iako znam da ovdje nemam što očekivati, iz trenutka u trenutak upadam u to stanje duha i osjećaja, koje ipak nije ništa drugo do razorno stanje ćudi, govoreći svaki put kako u to stanje ćudi, dakle u taj grad, neću više ulaziti, ni u stvarnosti ni u mislima. Ono što je do trenutka dolaska bilo lako i podnošljivo, u trenutku dolaska nije više lako, već teško sjeda na glavu, nije više prozrivo, već je nesnosno zbog tereta podrijetla koje još danas u mojoj glavi ne izaziva ništa osim straha. Djetinjstvo i mladost u svakom pogledu predstavljaju težak razvoj koji vodi u depresivnu pomućenost i u ovdje napomenutim godinama ima najdalekosežnije posljedice. Grad djetinjstva i mladosti nije zgotovljen, ja u njega još uvijek ulazim nezaštićene glave, nesposobne za ikakvu obranu, i potpuno izložene naravi. Razmak od dvadeset godina nema učinka protiv osjećaja koji nastupa kad stižem ovamo. Stignem li danas ovamo, obuhvaća me isto stanje, osjećam istu netrpeljivost, odbojnost, bespomoćnost i jad; zidovi su isti, ljudi su isti, atmosfera je ista, čujem iste glasove, iste šumove, osjećam iste mirise, vidim iste boje i sve je to isti proces bolesti, koji odmah nakon mog dolaska počne djelovati, a za mog odsustva tek je naoko izostao, koji neprekidno napreduje i protiv kojeg nema sredstva. To je proces odumiranja koji ponovno započinje tek što sam stigao, napravio prve korake. Ponovno udišem taj ubojiti zrak koji odgovara ovom gradu, čujem ubojite glasove, ponovno odlazim kamo više ne bih smio odlaziti, kuda više ne bih smio prolaziti, kroz djetinjstvo i kroz mladost. Ponovno, protivno svakom razumu, slušam podmukle stavove podmuklih ljudi, ponovno, protivno svakom razumu, govorim gdje ne bih trebao govoriti i šutim gdje ne bih trebao šutjeti. Ljepota kao znamenitost moje domovine samo je sredstvo kojim ona s nesmiljenim intenzitetom daje osjetiti pokvarenost, neuračunljivost, strahovitost, uskost i megalomaniju. Samog sebe studiram više nego sve ostalo, to je moja metafizika, to je moja fizika, ja sam kralj materije kojom se bavim i nikome za to ne moram polagati račune, kaže Montaigne.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Thomas Bernhard - Uzrok

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 11:25 am

Dvoje ljudi iz gimnazije ostalo mi je u sjećanju. Jedan od paralize potpuno obogaljen školski prijatelj, sin jednog arhitekta, koji je imao ured na lijevoj obali rijeke Salzach, u jednoj od onih kuća, crnih od vlage, sa svojim visokim svodovima i debelim zidovima, u kojoj sam i sam često boravio zbog instrukcija iz matematike, koje su mi u društvu tog obogaljenog školskog prijatelja koji me uvijek podupirao i u geometrijskom crtanju, bolje polazile za rukom nego da sam ih pohađao sam, tako da sam najmanje jednom tjedno boravio u njegovoj kući. Sjećam se i profesora zemljopisa Pittionija, tog malenog, ćelavog, od glave do pete neuglednog čovjeka, koji se nalazio u središtu poruge svih mojih školskih prijatelja, ali i čitave gimnazije. Taj Pittioni bio je u vrijeme kad sam ja pohađao gimnaziju žrtva svačijeg ismijavanja i poruge, neiscrpan izvor ismijavanja i poruge. Arhitektov sin bogalj s jedne i Pittioni s druge strane bili su za mene dominantni likovi gimnazije, upravo oni na kojima se svakodnevno na najdepresivniji način pokazivala strahovitost jednog bezobzirnog društva kao školskog kolektiva. Na primjeru jednog i drugog svakodnevno sam u toj školi mogao studirati novu okrutnost društva kao školskog kolektiva, a u isti mah i bespomoćnost te dvojice trajnih, a s vremenom i katastrofalnih oštećenika, proces njihovog odmaklog razaranja i uništavanja, koje je svakog dana bilo sve strašnije. Svaka škola kao zajednica i kao društvo, dakle svaka škola ima svoje žrtve, a u moje vrijeme to su bila njih dvojica, arhitektov bogalj i profesor zemljopisa, sva niskost (društva) i sasvim prirodna okrutnost i strahovitost bolesti tog društva prelamali su se preko njih. Društvo je njihove tegobe, ružnoće i tjelesne nesposobnosti ismijavalo iz dana u dan, učinivši ih predmetom sprdnje, kojom su se trajno zabavljali svi đaci i profesori, kad god bi se za to pružila prilika, tako da su i ovdje u gimnaziji, kao i svugdje gdje su ljudi na okupu u tako strahovitim masama kao u školi, patnje pojedinca ili patnje nekolicine pojedinaca kao što su bili arhitektov bogalj i profesor zemljopisa postali njihovom niskom zabavom i odbojnom perverznošću. Nije bilo nikoga tko ne bi sudjelovao u toj zabavi jer se u takvim zajednicama uvijek traži i pronalazi žrtva. Nije teško kod nekog čovjeka ustanoviti takozvani duševni ili tjelesni defekt i tog čovjeka upravo zbog toga staviti u središte zabave čitavog društva. Društvo kao zajednica neće se smiriti dok jedan među mnogobrojnima ili malobrojnima ne bude izabran za žrtvu, nakon čega će svatko i u svakoj prilici upirati kažiprstom u njega. Zajednica će, u svojstvu društva, uvijek pronaći najslabijeg i beskrupulozno ga izložiti ismijavanju i svojim uvijek novim i sve strahotnijim torturama zajedljivosti i poruge, jer ono je majstor u smišljanju uvijek novih i sve okrutnijih tortura te vrste. Dovoljno je pogledati obitelji u kojima ćemo uvijek pronaći žrtve poruge i ismijavanja, gdje su trojica, jednoga će svakako ismijavati, a najveća zajednica u svojstvu društva bez takve žrtve uopće ne može opstati. Društvo u svojstvu zajednice zabavljat će se uvijek samo tegobama pojedinca ili nekolicine pojedinaca iz vlastite sredine, to se može promatrati čitav život, a žrtve se iskorištavaju toliko dugo dok ih se potpuno ne uništi. Što se tiče arhitektova sina bogalja i profesora zemljopisa Pittionija, vidio sam do kojeg stupnja niskosti može sezati ismijavanje, poruga i uništavanje takvih žrtava društva i zajednice, uvijek do posljednjeg stupnja, a veoma često i niže, na način da se takva žrtva bez daljnjeg ubije. A sažaljenje nad takvom žrtvom uvijek je takozvano i nije ništa drugo negoli nečista savjest pojedinca zbog okrutnosti i postupaka ostalih, u kojima zapravo s jednakim intenzitetom sudjeluje i on sam, vlastitim okrutnim postupanjem. Uljepšavanje je nedopustivo. Primjera za okrutnost, niskost i bezobzirnost u svrhu zabavljanja društva u svojstvu zajednice takvim potpuno očajnim žrtvama ima bezbroj, kao što znamo, i to društvo u svojstvu zajednice ili obrnuto zaista će na njima isprobavati sve što postoji na području okrutnosti i niskosti, gotovo uvijek toliko dugo dok žrtva ne umre. Kao uvijek, u prirodi je da se njeni oslabljeni dijelovi kao oslabljene supstancije najprije napadnu, izrabe, ubiju i unište. A ljudsko društvo u tom je pogledu najniže, jer je najrafiniranije. Stoljećima se u tome ništa nije promijenilo, naprotiv, metode su se promijenile, postale su još strahotnije i besramnije. Takozvani zdravi će se u svojoj nutrini uvijek napasati bolesnima i bogaljima. Svaki Pittionijev jutarnji nastup u gimnaziji početak je rada mučiteljskog stroja, koji se bezobzirno stavlja u pogon čim se on pojavi, i pod tim mučiteljskim strojem čovjek je morao patiti čitavo prijepodne i pola popodneva, a kad bi napustio gimnaziju i otišao kući u Müllner Hauptstraße, gdje je stanovao, za njega je to bio samo uzmak pred jednim mučiteljskim strojem koji se nazivao gimnazijom, ne bi li kod kuće ušao u novi mučiteljski stroj, jer i dom je, kao što znam, za Pittionija bio strahota, čovjek je bio oženjen, imao je troje ili četvero djece, i često se prisjećam slike kako je Pittioni, gurajući pred svojom ženom kolica s njihovim najmanjim i najmlađim djetetom, subotom ili nedjeljom popodne u dubokom očaju hodao kroz grad. Taj čovjek, kažnjen ružnoćom ni zbog čega za čitav život, što su ga njegovi roditelji izbacili pred bezobzirne oči društva u svojstvu zajednice da ga ismijava i sprda se s njim, rođen je da bi bio ništa drugo nego žrtva društva. Kao što sam jasno mogao vidjeti, on se već bio pomirio s tim da svojom ružnoćom i tegobama zabavlja društvo. On nije bio ništa doli žrtva društva, kao što mnogi nisu ništa doli žrtve, samo što to ne priznajemo, pa licemjerno tvrdimo nešto sasvim drugo. Pittioni je bio izvanredan, zacijelo najizvanredniji učitelj zemljopisa što ga je gimnazija ikad imala, ako ne i najizvanredniji profesor koji je ikad predavao na toj školi, jer svi ostali upravo u svom bezgraničnom zdravlju nisu bili ništa drugo doli prosjek, ni po čemu ravni tom čovjeku. Veoma često mislim ili sanjam o poniženom Pittioniju, na kojem je zaista sve bilo smiješno, ali upravo je u toj njegovoj komičnosti ležala sasvim određena veličina koja je sve nadvisivala. Nakon svršetka nastave, kad su svi već otišli, a gimnazija se ispraznila, obogaljeni sin arhitekta još je čekao u svojoj klupi. Osuđen na gotovo potpunu nepokretnost, taj moj školski prijatelj morao je svakog dana čekati majku ili sestru koje će ga izvući iz klupe i posjesti u kolica; na tu proceduru odavno je bio naviknut. Često bih mu, ne samo zato što sam sjedio kraj njega u klupi, kratio vrijeme dok je čekao, a to čekanje nas dvojica smo najčešće koristili za pričanje o vlastitoj egzistenciji, pa sam mu tako ispričao sve što sam smatrao vrijednim spomena u internatu, a on meni sve o svom domu. Njegova majka ponekad bi zakasnila, a i njegova starija sestra znala je kasniti po čitav sat. To čekanje je sporo prolazilo, i često sam poželio ustati i otići, preko Zelene tržnice i Državnog mosta u internat, ali moj školski prijatelj svaki put bi me uspio zadržati svojim iskazivanjem prijateljstva. Kad god bi njegova majka ili sestra ušle u učionicu da svog sina i brata odvedu kući, dolazile bi s mnogo voća ili povrća kupljenog na Zelenoj tržnici nedaleko gimnazije te bi ga objesile o kolica, posjele u njih bogalja i uz moju pomoć iznijele iz učionice do izlaza. Pred spomenikom ratnicima na prvom katu spustile bi kolica s bogaljem, koja bi im postala preteška, i predahnule. Tamo bih se najčešće oprostio od njih i otišao, kasneći zbog toga često u internat, gdje bih zatekao samo još ohlađeno jelo i svu strogoću prefekta. Moji ostali školski prijatelji bili su sinovi dobrostojećih poslovnih ljudi, poput sina vlasnika prodavaonice cipela Denksteina ili pak sinovi liječnika i bankara. Danas često stojim pred nekom trgovinom i ime na portalu mi se učini poznatim, pa se sjetim da sam sa sadašnjim vlasnikom pohađao gimnaziju. U novinama znam čitati o sucima s kojima sam pohađao gimnaziju, ili o državnim tužiteljima, vlasnicima mlinova s kojima sam išao u isti razred. Među njima postoji i dosta liječnika, a većina ih je sa mnom pohađala gimnaziju ne bi li postali ono što su im bili i očevi. Ali nijedan od njih nije mi ostao u sjećanju kao obogaljeni sin arhitekta, čije ime neću spomenuti. Taj obogaljeni gimnazijalac te ružni i smiješni profesor zemljopisa Pittioni, ljudi su kojih se odmah sjetim kad pomislim na gimnaziju. Ta zgrada usred grada i samim time okružena jednom od najljepših ikad stvorenih arhitektura, postajala je za mene s vremenom sve nesnosnija. Ali prije nego što sam je vlastitom odlukom konačno napustio, a s njom i internat u Schrannengasseu, morao sam pretrpjeti još mnoga zla i nevolje. Tada mi se činilo da sam treći u savezu s onom dvojicom, na koje sam upravo pomislio, s obogaljenim sinom arhitekta i profesorom zemljopisa Pittionijem, ali za razliku od njih dvojice, čija se nesreća vidjela uvijek i u svemu, moja je nesreća bila skrivena duboko u meni i mome po prirodi u sebe okrenutom biću, a prednost takvog bića je što njegova nesreća nije prepoznata i ono ostaje uglavnom neometano, dok druga dvojica, sin arhitekta i profesor Pittioni nikad u životu nisu bili neometani. Ako sam ja svoju nesreću uvijek znao sakriti ispod površine i učiniti je nevidljivom, i što je moja nesreća bila veća, to se manje vidjela na meni i (u) mome biću, a kako se moje biće nije promijenilo, ono je danas kakvo je bilo i tada i gotovo mi uvijek uspijeva da svoje stvarno stanje prekrijem drukčijim, koje pokazujem prema van, iz kojeg se, međutim, ne može zaključiti ništa o mom stvarnom unutrašnjem stanju, ta sposobnost za mene je veliko olakšanje. Iako sam i dalje svakodnevno išao iz internata u gimnaziju, znao sam da neću više dugo ići tim putem, ali o toj ideji, o kojoj sam vrlo intenzivno razmišljao, nikome nisam ništa rekao, naprotiv, trudio sam se – jer sam znao, za posljedice te odluke bilo mi je svejedno, no i djeda, mislio sam, moram naprosto suočiti s time da ću gimnaziju, a s njome i internat i čitavo razdoblje srednje škole napustiti svojevoljno, iako nisam točno znao na koji način ni pod kojim okolnostima, već jedino da ću uskoro okončati to stanje koje me ponižava i nanosi mi bol – izazivati privid da je sve u redu. Međutim, moralo se zamijetiti da sam iznenada bio discipliniran i samo bih se rijetko još neprimjereno isticao. Prefekt i njemu nadređeni Ujak Franz sa mnom već dugo nisu imali poteškoća, iznenada sam se u potpunosti podredio, pa sam čak i napredovao u učenju, ali sve to samo zbog sigurnosti da će doba mojih patnji uskoro biti okončano. Sad se često sam, baveći se mišlju o okončanju svoga gimnazijskog doba, znam penjati na dva gradska brda, leći pod neko drvo ili sjesti na kamen i predati se promatranju grada koji je iznenada i za mene postao lijep. Potkraj četrdeset i šeste moji djed i baka, majka, staratelj i njihova djeca došli su preko noći u Salzburg, jer su htjeli biti Austrijanci, a ne Nijemci, odgovorivši na ultimatum njemačkih vlasti da se ili smjesta prihvati njemačko državljanstvo ili isto tako smjesta vrati u Austriju. U roku od tri dana pronašao sam im stan u okolici Müllna i zabarikadirao ih tamo iz straha da će ih drugi ljudi u potrazi za stanom odatle istjerati. Iskoristivši kaotično stanje u kojem smo se svi našli zbog odluke da ostanemo Austrijanci, išao sam, nakon što sam napustio internat, još neko vrijeme u gimnaziju, dok jednog dana nisam, nakon što sam se u svojoj nutrini odavno rastao od gimnazije, nasred puta prema gimnaziji koji me vodio kroz Reichenhallerstraße, donio odluku da umjesto u gimnaziju odem na Zavod za zapošljavanje. Iz Zavoda su me još prije podne poslali trgovcu živežnim namirnicama gdje sam započeo svoje trogodišnje naukovanje, a da svojima o tome nisam rekao ni riječ. Tada sam imao petnaest godina.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Thomas Bernhard - Uzrok

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu