Thomas Bernhard - Vitgenštajnov sinovac

Ići dole

Thomas Bernhard - Vitgenštajnov sinovac

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 11:27 am



"Vitgenštajnov sinovac" je priča o prijateljstvu dvoje ljudi, autora i Paula Wittgensteina, kontroverznog sinovca poznatog filozofa Ludwiga Wittgensteina. Bolest je zbližila obojicu i pod okriljem ove metafore, autor govori o agresiji društva, kulture, znanosti i iz njih izvedenih normi koje određuju sudbinu pojednica.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Thomas Bernhard - Vitgenštajnov sinovac

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 11:28 am


Dvije stotine prijatelja

biti će na mom pogrebu,

a ti moraš na mome grobu

da održiš govor.



Hiljadu devetsto šezdeset sedme godine položila mi je na Baumgartnerovom visu jedna od časnih sestara, koje su neumorno djelovale u tamošnjem paviljonu »Herman«, moju upravo izašlu knjigu »Smetenost« – što je bijah prethodne godine u Briselu, ulica De la Kroa broj 60, napisao – na krevet, ali nemadoh snage da je uzmem u ruke pošto sam se tek nekoliko minuta prije probudio iz višečasovne narkoze u koju me baciše ljekari što mi bijahu razrezali grlo da bi izvukli iz mog prsnog koša tumor veličine šake. Sjećam se, bio je šestodnevni rat i kao posljedica radikalne terapije kortizonom što su je proveli na meni razvilo se moje mjesečevo lice, baš kao što su to željeli ljekari. Za vrijeme posjete komentirali su to na svoj duhoviti način koji je čak mene, kome bješe suđeno da živi samo nekoliko sedmica, u najboljem slučaju mjeseci, tjerao na smijeh. U paviljonu »Herman« bilo je u suterenu samo sedam soba, a nekih trinaestak ili četrnaest pacijenata nije iščekivalo u njima ništa drugo osim smrti. U kućnim kaputima, vlasništvo bolnice, povlačili bi se po hodnicima amo-tamo i jednoga dana zauvijek iščezavali. Svake bi se sedmice jedanput pojavljivao čuveni profesor Zalcer, najveći kapacitet plućne hirurgije, u paviljonu »Herman«, koga su gotovo nečujno oblijetale časne sestre, njega koji bijaše vrlo visoka rasta i vrlo elegantan, prateći ga u operacionu salu, uvijek u bijelim rukavicama i s korakom koji je ulijevao užasan respekt. Ovaj čuveni profesor Zalcer, čijim su se operacijama podvrgavali pacijenti iz gornjih slojeva pošto su svu nadu polagali u njegovo čuvenje (mene lično bijaše operirao šef stacionara, jedan zdepasti seljački sin Šumave iz Donje Austrije), bijaše ujak mog prijatelja Paula, a sinovca filozofa čiji Tractatus logicophilosophicus poznaje čitav naučni, još više pseudonaučni, svijet i upravo kada sam ležao u paviljonu »Herman« ležao je i Paul u paviljonu »Ludvig«, nekih dvije stotine metara dalje, ali ovaj paviljon nije, kao paviljon »Herman«, pripadao plućnom odjelu, dakle takozvanom Baumgartnerovu visu, nego zavodu za umobolne Am Štajnhof. Na Vilhelminskom brdu, koje se na zapadnoj strani Beča daleko proteže i koje je decenijama podijeljeno u dva dijela, upravo na dio za grudobolne što ga skraćeno označavaju kao Baumgartnerov vis i koji bijaše moj areal, i dio za umobolne koji svijet poznaje pod imenom Am Štajnhof, manji kао Baumgartnerov vis, veći kao Am Štajnhof – ti paviljoni nose muška imena. Bilo je groteskno pomišljati da sam znao da je moj prijatelj Paul baš u paviljonu što se naziva »Ludvig«. Kada bih ugledao profesora Zalcera kako ne svrćući pogled u stranu hita prema operacionoj sali uvijek sam mislio o tome kakо je moj prijatelj Paul svoga ujaka naizmjenično nazivao genijem i ubicom i pitao sam se, bacajući pogled na profesora, da li ide ili se vraća iiz operacione sale, ulazi li u nju jedan genij ili jedan ubica. Za mene je ova čuvena medicinska ličnost zračila velikom fascinantnošću. Do mog boravka u paviljonu »Herman«, koji je još i danas isključivo određen za plućnu hirurgiju, nadasve specijaliziran za takozvanu hirurgiju raka pluća, bijah vidio mnoge ljekare i sve sam te ljekare, jer to mi konačno postade navikom, prostudirao, ali profesor Zalcer je od prvog trenutka u kojem sam ga ugledao bacio sve u sjenu. Njegova veličanstvenost u svakom pogledu bijaše za mene potpuno neraznatljiva, za mene se ona sastojala samo iz onog čemu sam se, promatrajući ga, istovremeno divio i o čemu su kružili glasovi. Navodno je proifesor Zalcer, tako pripovijedaše i moj prijatelj Paul, dugo godina bio čudotvorac, pacijenti i bez najmanjih izgleda su Zalcerove operacije preživljavali decenijama, a drugi su, kao što je moj prijatelj Paul uvijek iznova tvrdio, usljed iznenadne, nepredviđene promjene vremena umirali pod nožem koji je postajao nervozan. Bilo kako bilo, profesor Zalcer koji je zaista. bio čuven u svijetu, usto još i ujak moga prijatelja Paula, baš me zbog toga nije smio operirati, jer je za mene zračio tako ogromnom fascinacijom, a i stoga što bi mi njegovo svjetsko čuvenje samo utjeralo jedan užasan strah u kosti koji me je konačno i savladao kad bijah od mog prijatelja Paula mnogo toga o ujaku Zalceru čuo te se odlučih za čestitog šefa odjela iz Šumave u Donjoj Austriji, a protiv kapaciteta iz Prvog okruga. Ja sam također prvih sedmica svog boravka u paviljonu »Herman« uvijek iznova zapažao da upravo oni pacijenti nisu preživljavali kоје profesor Zalcer bješe operirao, možda se radilo o nesretnoim periodu u karijeri čuvenog ljekara, za vrijeme kojega je mene, naravno, najednom uhvatio strah i ja sam se odlučio za šefa odjela iz Šumave u Donjoj Austriji, što je, kao što to danas znam, sa sigurnošću, bilo sreća. Takve spekulacije su, međutim, bespredmetne. Dok sam čak i ja najmanje jednom sedmično viđao profesora Zalcera, makar na početku samo kroz odškrinuta vrata, moj ga prijatelj Paul, čiji je ujak profesor Zalcer konačno i bio, za mnogih mjeseci kоје je proveo u paviljonu »Ludvig«, ne bijaše vidio ni jedan jedini put iako je, kao što znam, profesor Zalcer znao da je njegov nećak u paviljonu »Ludvig« i za profesora Zalcera bi to, tako sam tada vjerovao, bilo zacijelo veoma lako preći ono nekoliko koraka od paviljona »Herman« do paviljona »Ludvig«. Razlozi koji su profesora Zalcera spriječavali da posjeti svog nećaka Paula nisu mi poznati, možda su bili i vrlo važni, a možda je razlog bila samo komocija što ga je spriječavala da posjeti svog nećaka koji je, za razlilku od mene koji sam po prvi put ležao u paviljonu »Herman«, često bio u paviljonu »Ludvig«. Najmanje dvaput godišnje morali su mog prijatelja u posljednje dvije decenije njegova života, uvijek u najikraćem vremenu i svakog puta pod najužasnijim okolnostima, odvoditi u zavod za umobolne Am Štajnhof, tokom godina u sve kraćim vremenskim razmacima uvijek iznova i u takozvanu Vagner-Jaureg bolnicu kod Linca i to onda kada bi ga iznenadio napad u Gornjoj Austriji, u blizini Traunskog jezera gdje bijaše rođen i odrastao i gdje je u jednoj staroj seljačkoj kući porodice Vitgenštajn do svoje smrti posjedovao stanarsko pravo. Njegova duševna bolest, koja se samo kao takozvana duševna bolest može označiti, bijaše nastupila vrlo rano, otprilike kada mu je bilo trideset pet godina. On lično vrlo je malo o tome pričao, ali nije teško sebi predočiti na osnovu svega što o svome prijatelju znam kakо je i nastala. Već u djetetu Paulu bijaše prisutna ova takozvana duševna bolest koju nikada ne bijahu tačno klasificirali... Već je novorođenče kao umobolno bilo rođeno, s onom takozvanom duševnom bolešću koja je Paulom vladala čitava života. S ovom takozvanom duševnom bolešću živio je on do svoje smrti isto tako kаkо se razumije samo po sebi da drugi žive bez jedne takve duševne bolesti. Na ovoj njegovoj takozvanoj duševnoj bolesti dokazala se, na način koji najviše deprimira, bespomočnost ljekara i medicinske nauke u cjelini. Ta medicinska bespomoćnost ljekara i njihove nauke je ovu Paulovu takozvanu duševnu bolest uvijek iznova označavala najdramatičnijim nazivima, ali naravno nikada ispravnim, jer za to nije bila sposobna u svojoj bezglavosti i sve njene oznake te takozvane duševne bolesti mog prijatelja Paula ispostavile bi se uvijek iznova kao pogrešne i upravo apsurdne i jedna je ustupala mjesto drugoj, uvijek iznova na najbesramniji, istovremeno, najviše deprimirajući način. Takozvani psihijatrijski ljekari označavali su bolest moga prijatelja jednom kao ovakvu, drugi put kao onakvu, a da nisu imali hrabrosti da priznaju da, kako za ove tako i za sve ostale bolesti, ne postoji prava oznaka nego uvijek pogrešna, ona koja zavodi, jer su oni konačno, kao ,i ostali ljekari, u najmanju ruku putem vječnih pogriješnih oznaka bolesti sebi olakšavali i konačno na ubilački način stvari činili udobnim. Svakog trenutka izgovarali su riječ manijski, svakog trenutka depresivan i u bilo kojem slučaju bijaše to uvijek pogrešno. Svakoga trena (kao i svi ostali ljekari) pribjegavali su jednoj drugoj naučnoj riječi da bi sebe (ali ne pacijente!) obranili i osigurali. Kao i svi ostali ljekari ušančili bi se i ljekari što su liječili Paula s vremenom iza latinskog jezika koji su, nalik nesavladivom i neprodornom bedemu, podizali između sebe i pacijenta baš kao i njihovi prethodnici vijekovima s jedinim ciljem zabašuravanja svoje nekompetentnosti i zamagljivanja svog šarlatanstva. Kao stvarno nevidljivi, ali kao nijedan drugi neprobojan, zid uguravali su latinski između sebe i svojih žrtava već na početku njihove terapije čije metode, kako znamo, u svakom slučaju mogu biti nehumane, ubilačke i smrtonosne. Psihijatrijski ljekar je najnekompetentniji i vazda bliži seksualnom ubici nego svojoj nauci. Čitavog svog života nisam se ničega više bojao nego da padnem u ruke psihijatrijskih ljekara naspram kojih su svi drugi, ta konačno također uvijek zlokobni ljekari, svakako mnogo manje opasni, jer u našem današnjem društvu psihijatri su još potpuno međusobno kompaktni i imunizirani i nakon što mi je uspjelo prostudirati njihove metode koje su beskrupulozno prakticirali na mom prijatelju Paulu toliki niz godina još je mnogo intenzivniji postao strah od njih u meni. Psihijatrijski ljekari su stvarni đavoli našega vremena. Oni ganjaju svoj zaštićeni zanat u najistinskijem smislu riječi na najbesramniji način a da im nilko ništa ne može, bez zakona, bez savjesti. Kada mi već bijaše moguće da ustanem i odem do prozora, te konačno čak i na hodnik, da bih sa svim ostalim kandidatima smrti koji su mogli da se kreću otišao od jednog kraja paviljona do drugog i natrag i jednog dana konačno čak i iz paviljona »Herman« istupio, pokušao sam da stignem i do paviljona »Ludvig«. Ali bijah dobrano precijenio svoje snage i moradoh se zaustaviti već pred paviljonom »Ernst«. Moradoh da sjednem na klupu što tamo bijaše pričvršćena na zid i najprvo se ponovo umiriti da bih se uopće mogao vratiti do paviljona »Herman«. Leže li pacijenti sedmicama ili čak mjesecima u krevetu, precijene li apsolutno svoje snage kada ponovo uzmognu ustati, i sebi previše stave u zadatak oni takvom ludošću mogu zapasti u stanje od prije nekoliko sedmica. Mnogi su pri jednom takvom prenaglom poduhvatu sebe upravo i u smrt, koju bijahu prvobitno operacijom izbjegli, natjerali. Iako sam rutinirani bolesnik, čitav sam svoj život morao živjeti sa manje-više teškim i najtežim i na koncu konaca uvijek takozvanim neizlječivim bolestima, zapadao sam uvijek iznova u jedan bolesnički diletantdzam, pravio gluposti, neoprostive. Najpre nekoliko koraka, četiri-pet, zatim deset ili jedanaest, zatim trinaest ili četrnaest, konačno dvadeset ili trideset, tako bi trebao bolesnik da postupi, ne odmah ustati i napolje, naprijed, što je većinom smrtonosno. Ali bolesnik koji mjesecima bijaše zatvoren hrli u tom trenutku napolje i pošto smije da napusti bolesničku sobu, ne može više da sačeka ni trenutak i ne zadovoljava se, naravno, s nekoliko koraka po hodniku, ne, on korača napolje i sebe ubija. Tako ih mnogo umire jer su prerano izašli, ne zbog toga što je ljekarska vještina zakazala. Ljekarima se sve može prebaciti, ali u suštini. oni ne žele ništa drugo do da poboljšaju stanje svojih pacijenata, ma kako indolentni bili, štoviše besavjesni ili čak tupi, ali pacijent mora i sa svoje strane tome doprinijeti, on ne smije potkapati nastojanja ljekara ustajući prerano (ili prekasno!) ili prerano ići napolje, te predaleko. Ja se tada bijah apsolutno previše udaljio, paviljon »Ernst« bijaše predaleko. Trebalo je da se vratim već ispred paviljona »Franc«. Ali želio sam bezuslovno da vidim svoga prijatelja. Iscrpljen, potpuno bez daha, sjedio sam na klupi pred paviljonom »Ernst« i gledao između stabala drveća prema paviljonu »Ludvig«. Vjerovatno mene koji sam grudobolan, ali ne umobolan, ne bi uopće niti pustili u paviljon »Ludvig«, pomislio sam. Grudobolnima bijaše najstrože zabranjeno da napuštaju svoj areal i posjećuju umobolne, a takođe i obrnuto. Jedni od drugih bijahu, doduše, razgraničeni visokim rešetkama, ali ove rešetke bijahu djelomično tako zarđale da nisu više bile nepropusne, posvuda bijahu velike rupe kroz koje se moglo iz jednoga areala u drugi barem puzati i sjećam se da su svakoga dana umobolni bili u arealu grudobolnih i obrnuto, grudobolni u arealu umobolnih, ali tada kada sam ja prvi put pokušao da od paviljona »Herman« stignem do paviljona »Ludvig« nisam još ništa znao o ovom svakodnevnom saobraćaju. Umobolnici u takozvanom arealu za grudobolne bijahu mi kasnije svakodnevno prisna pojava, uveče su ih čuvari morali pohvatati, navući im ludačke košulje, potjerati ih natrag iz areala grudobolnih u onaj umobolnih, to sam gledao vlastitim očima, gumenim palicama. To nije išlo bez kukavnih krikova koji su me progonili do snova u noći. Grudobolni su napuštali svoj areal u pravcu onoga što pripadaše umobolnim, međutim samo iz radoznalosti, jer su se svakodnevno nadali nečem senzacionalnom što je trebalo da prekrati njihovu strašnu svagdašnjicu smrtne dosade i uvijek istih misli o smrti. I zaista se nisam varao, došao bih na svoj račun kada bih napustio areal grudobolnih i otišao umobolnicima koji su, gdje god bi ih čovjek ugledao, izvodili svoje predstave. Moguće da ću se u jednom kasnijem spisu usuditi da opišem ona stanja u odjelu umobolnih čijim sam svjedokom bio. Sada sam sjedio na klupi pred paviljonom »Ernst« i razmišljao o tome kako ću jednu čitavu sedmicu morati da čekam da bih mogao učiniti drugi pokušaj da dospijem do paviljona »Ludvig« pošto bijaše jasno da sam se ovog dana još samo mogao vratiti u paviljon »Herman«. Posmatrao sam s klupe vjeverice koje su u ogromnom parku, koji je odavde izgledao beskonačan, unaokolo nečujno puzale na stabila i sa njih i koje su izgledale kao da imaju samo jednu strast. Grabile bi papirne maramice kоје su odbacivali grudobolni i koje su posvuda na tlu ležale i odjurile bi s njima na drveće. Posvuda su trčalle s papirnatim maramicama u gubici, krećući se u svim pravcima, sve dok se u sumraku ne bi mogle vidjeti samo još bijele tačke papirnatih maramica što su nečujno klizile amo-tamo, a koje ove držahu u gubicama. Sjedio sam tu i uživao u ovoj sceni na koju sam, naravno iz ovog posmatranja, nadovezivao svoje, kao same od sobe nastale, misli. Bio je juni i prozori paviljona bijahu otvoreni i pacijenti su kašljali u jednom zaista kontrapunktski genijalno koncipiranom i konačno komponiranom ritmu s ovih pirozora u večer što je napolju započinjala.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Thomas Bernhard - Vitgenštajnov sinovac

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 11:28 am


Nisam želio da strpljenje sestara dovedem do kraja i vratio sam se u paviljon »Herman«. Nakon operacije, razmišljao sam, mogu stvarno ponovo bolje, čak zaista vrlo dobro, da dišem, srce je slobodno, ali mi izgledi ne bijahu dobri, riječ kortizon i terapija koja se nadovezivala na ovu riječ zamračivale su moje misli. Alli ne bijah baš čitavog dana bez nade. Budio sam se bez nade i pokušavao da pobjegnem iz ovog beznađa i negdje do pred podne uspijevao mu pobjeći. Popodne se beznađe ponovo javljalo, predveče ponovo iščezavalo, u noći, kada bih se probudio, bilo je opet s najvećom bezobzirnošću tu. Pošto su se ljekari s pacijentima koje sam već vidio kako umiru upravo na isti način ophodili kао i sa mnom, s njima izmjenjivali iste riječi i vodili iste razgovore, pravili i iste šale, pomišljao sam da niti moj put neće manje-više biti različit od puteva onih koji bjehu umrli. U paviljonu »Herman« umirali su ma potpuno bez glasa. U rano jutro stajao bi prazan krevet koji već bijahu svježe presvukli neprimjetno, bez krikova, bez poziva u pomoć, već za slijedećeg na hodniku. Sestre su se smiješile dok smo pored njih prolazili. Naše saznanje nije ih remetilo. Ponekad sam razmišljao zbog čega da se opirem putu kojim sam morao da pođem, zašto da se isto tako ne pomirim s tim kао i svi ostali? Čemu napor buđenja, čemu ne željeti umrijeti? Naravno, pitam se još i danas često, zar ne bi bilo bolje da sam popustio, jer tada bih zacijelo u najkraćem vremenu prošao svoj put, i kroz nekoliko sedmica umro, u to sam sasvim siguran. Ali nisam umro, živio sam i živim još danas. To što moj prijaitelj Paul u isto vrijeme bijaše u paviljonu »Ludvig«, kao i ja u paviljonu »Herman«, pri čemu on u prvo vrijeme nije znao da ja ležim u paviljonu »Herman«, a što mu je tada jednoga dana ipak brbljivost naše zajedničke prijateljice Irine, koja nas je naizmjenično posjećivala, otkrila, smatrao sam dobrim znakom. Znao sam da je moj prijatelj Paul uvijek neikoliko sedmica ili mjeseci bio u Štajnhofu, već mnogo godina, i da bi svakog puta ponovo izašao i tako sam vjerovao da ću i ja ponovo izaći, iako se njega nije moglo sa mnom upoređivati ni u jednom pogledu, ali ja sam sebi umišljao da ću, kao i svi, ostati nekoliko sedmica ili mjeseci i ponovo izaći. Ova misao se na kraju i ne pokaza pogrešnom. Nakon četiri mjeseca konačno sam ponovo mogao da napustim Baumgartnerov vis, ne bijah umro kao drugi a i on je već davno bio napolju. Na putu iz paviljona »Ernst« u paviljon »Herman« nametale su mi se, međutim, još uvijek sasvim određene misli o smrti. Nisam vjerovao da ću živ napustiti paviljon »Herman« jer bijah previše vidio i čuo. U sebi sam osjećao sve osim tračka nade. Sumrak nije ništa olakšao, kako se to vjeruje, nego gotovo neizdrživo otežao. Nakon što me je sestra na dežurstvu preslušala i objasnila mi moje neodgovorno ponašanje, štoviše moj potpuno budalasti prekršaj, padoh u krevet i odmah zaspah. Ali na Baumgartnerovu visu nisam nijednu noć mogao da prospavam bez buđenja, u paviljonu »Herman« budio sam se najčešće već nakon jednog sata ili bih se prestrašeno prenuo iz sna koji me je, kao i svi moji snovi, dovodio do ruba egzistencije, ili me je budio šum na hodniku kada bi u susjednoj sobi bila potrebna hitna pomoć ih je neko umirao, ili je čovjek na susjednom krevetu koristio flašu za mokrenje, što on, iako sam mu to ponavljao kako je treba postaviti da ne bi stvarao buku, nikada bez buke to nije činio, naprotiv, udarao bi najčešće tom bocom u moj željezni noćni ormarić, ne jednom već više puta, tako da je morao od mene uvijek da pretrpi bijesneće predavanje u kojem sam iznova objašnjavao kako da postupa s flašom a da me ne probudi, ali uzalud. A i susjeda na drugoj strani, do vrata (ja sam ležao do prozora), uvijek bi probudio, gospodina Imerfola, jednog policajca, od koga sam naslijedio strast igrača ajnca koju od tada do danas nisam više mogao bataliti što me često dovodi do ruba pameti, štoviše, ludila, a kao što se zna, ne može pacijent koji ionako zaspi samo s praškom za spavanje, ako se jednom probudi više da zaspi, usto još u takvoj bolnici kakva je na Baumgartnerovu visu gdje se upravo radi o teškim i najtežim bolesnicima. Čovjek što do mene ležaše bijaše student teologije, sin jednog sudačkog bračnog para iz Grincinga, tačnije rečeno sa Šrajberova Puta, dakle jednog od najotmenijih i najskupljih mjesta Beča, jedan naskroz povučen karakter. Ne bijaše još nikada s drugima stanovao u zajedničkoj sobi i ja sam zacijelo bio prvi koji ga je upozorio da, ako je čovjek s drugima zajedno u prostoriji, mora apsolutno imati obzira, a pošto je on student teologije, to bi trebalo da bude stvar koja se potpuno sama po sebi razumije. Ali ovoga se čovjeka nije moglo poučiti, u i svakom slučaju ne u prvo vrijeme. Bijaše došaio u sobu poslije mene, također u beznadežnom stanju, trebalo je da mu, baš kao i meni i svim drugima, razrežu grlo i izvuku tumor i jadnik je za dlaku, glasilo je, umro za vrijeme operacije, a operirao ga profesor Zalcer. Ali to, naravno, ne znači da i pod nekim drugim hirurgom ne bi također gotovo umro. Čovjek bi morao biti student teologije, razmišljao sam, kada je došao u sobu. Časne sestre su ga razmazile na odvratan način i dogod su ga svim sredstvima razmažavale, zapostavljale su menе i policajca Imarfola s isitim intenzitetom. Na primjer, stavljale su preko noći dežurne sestre mome studentu teologije sve što su za vrijeme noći od pacijenata dobijale na poklon: čokoladu, vino, sve moguće slatkiše iz grada, naravno uvijek iz prvoklasnih poslastičarnica, iz Demela, iz Lemana, iz isto tako čuvene poslastičarnice Slukia pored Vijećnice. U rano jutro, na noćni ormarić moga studenta teologije, nalagale su da mu se donesu odmah uvijek dvije, a ne jedna – kao što je to bilo propisano i kao što nas je zapadalo – porcije šodoa, upravo onog šodoa koji, kao ništa drugo na svijetu, još i danas volim i koji je u paviljonu »Herman« bio pravilo, jer u pavljonu »Herman« radilo se uvijek jedino o bolesnicima na smrt, a šodo koji donose na bolesnlički krevet je urvijek karakterističan za bolesne na smrt. Ali ja bijah svog studenta teologije vrlo brzo odučio od mnogih raskalašnosti, zbog čaga mi je opet njegov susjed, policajac Imerfol, bio zahvalan, jer naš kopacijent bijaše ga, baš kao i mene, svojim egoizmom, više nego što nam je to bilo podnošljivo, opteretio. Trajno bolestan kao ja i Imerfol se odavno navikao na ulogu koja mu pristoji, na ulogu neprimjetnog, obazrivog, neupadljivog, jer samo ova uloga čini stanje bolesti trajno podnošiljivim, prgavost, raskalašnost, opiranje, slabe s vremenom organizam zaista smrtno, a trajni bolesnik ne može to sebi da dozvoli. Pošto je moj student teologije zaista bio u stanju da ustane i ode u klozet, zabranih mu jednoga dana da koristi flašu za mokrenje. Odmah mi se usprotiviše sestre koje su studentu, naravno, rado iznosile flašu, ali ja sam insistirao na tome da on izlazi napolje jar nisam uviđao zašto bismo ja i Imerfol ustajali i izlazili da pustimo vodu dok je student teologije u krevetu i s flašom smio da pušta vodu, što nam je ionako nepodnošljiv zrak u sobi zagađivalo.
Imao sam uspjeha. Student teologije, čije sam ime zaboravio, čini mi se da se zvao Valter, ne znam više međutim pouzdano, odlazlio je u klozet, a sestre me više dana nisu udostojile pogleda. Ali to mi bijaše svejedno. Iščekivao sam samo dan kojega ću mog prijatelja Paula moći da iznenadim jednom posjetom, ali nakon neuspjeha pri prvom pokušaju, koji me bijaše natjerao da odustanam i vratlim se već kod paviljona »Ernst«, izgledalo mi je da je taj dan u dalekoj budućnosti. Ležao sam u krevetu i gledao napolje i imao uvijek isti pogled – na krošnju jadnog bora. Pozadi nje sunce je izlazilo i zalazilo, a da čitavu sedmicu nisam imao harbrosti da napustim sobu. Konačno me je posjetila, nakon što bijaše posjetila mog prijatelja, naša zajednička prijateljica Irina, u čijem sam stanu u ulici Blumenštok upoznao Paula Vitgenštajna. Bijah upao usred jedne debate o Hafner-simfoniji, koju je dirigirao Šuriht s Londonskom filharmonijom, što za mene biljaše voda na mlinski točak jar sam, kao i moji sagovornici također dan prije ove debate, čuo Šurihta kako u Muzičkom udruženju dirigira ovu simfoniju i imao utisak da u svojoj čitavoj muzičkoj egzistenciji ne bijah čuo savršeniji koncert. Sve troje – ја, Paul i njegova prijateljica Irina, jedna muzički visoko izobražena osoba i općenito jedan od najneobičnijih znalaca umjetnosti – imali smo, što se ticalo ovog koncerta, isti ukus. U ovoj debati, u kojoj se, naravno, nije radilo o osnovnome, ali ipak o odlučujućem, što svima troma nije oidmah i istim intenzitetom palo u oči, kao samo od sebe bijaše se učvrstilo moje prijateljstvo prema Paulu. Ja sam ga već godinama uvijek iznova viđao, ali nisam nikada s njim progovarao riječi, ovdje u ulici Blumenštok, visoko gore nа četvrtom spratu, u jednoj kući sagrađenoj na smjeni stoljeća, bez lifta, bijaše početak. Bijaše to jedna ogromna soba meblirana jednotavnim ali udobnim pokućstvom u kojoj smo nas troje razgovarali o Šurihtu, mom omiljenom dirigentu i Hafner-simfoniji, mojoj omiljenoj simfoniji i ovom koncertu koji bijaše odsudan za naše prijateljstvo, satima, do potpune iscrpljenosti. Strast Paula Vitgenštajna inače ni prema čemu nije imala obzira, što je uostalom odlikovalo i našu prijateljicu Irinu, odmah me pridobila za njega, i njegovo potpuno izuzetno poznavanje, prije svega velikih orkestralnih djela Mocarta i Šumana, a da se i ne spominje njegov operni fanatizam koji za mene u svakom slučaju vrlo uskoro postade nelagodan, i koji su u cijelom Beču poznavali i ne samo ga se bojali, te je već na ubitačan način postao bolesnom pojavom, kao što se uskoro pokazalo, njegova visoka ne samio muzlička već i općekulturna izobraženost se od svih ostalih razlikovala putem manje-više neprekidno navođenih, u svako doba dokazivih, uporedbi muzike, posjećivanih koncerata, prostudiranih virtuoza i orkestara i sve bijaše uvijek u najvećoj mjeri autentično, kao što to uskoro uvidjeh, sve je to dovelo da lako priznam i prihvatim Paula Vitgenštajna kao svog novog, izuzetnog prijatelja. Naša prijateljica Irina, čija je sudbina isto tako značajna i avanturistička kao i Paula Vitganštajna, bijaše, na primjer, tako često vezana i tako često udavana da se to uopće ne može na prste izbrojati, često nas je tih teških dana posjećivala na Vilhelminskom brdu. Pojavila bi se, ne brinući o vremenu posjeta, u pletenoj crvenoj jakni. Na žalost bijaše, kао što rokoh, Paulu jednoga dana otkrla da sam ja u paviljonu »Herman«, i na taj me način rešila mog planiranog efekta iznenađenja, naime mog iznenadnog posjeta u paviljonu »Ludvig«.
Irini, koja je danas udata za jednog takozvanog muzikologa i odselila se u gradišćansku idilu, zahvaljujem konačno prijateljstvo s Paulom. Poznavao sam svog prijatelja već dvije-tri godine prije nego što sam stigao u paviljon »Herman« i na to da najednom obojica bijasmo istovremeno stigji još jednom tako reći na rub živ0ta na Vilhelminskom brdu nisam gledao kao na slučajnost. Ali u ovu činjenicu nisam unosio odviše tajnovitosti. U Paviljonu »Herman«, razmišljao sam, imam svog prijatelja u paviljonu »Ludvig« i stoga nisam sam. Ali, govareći istinu, i bez Paula ne bih ovih dana, sedmica i mjeseci na Baumgartnerovu visu bio sam, jer imao sam čovjeka života koji nakon smrti mog djede u Beču bijaše za mene odlučujući, moju životnu priljateljicu kojoj ne samo vrlo mnogo, nego, otvoreno rečeno, od trenutka kada se pred više od trideset godina pojavila preda mnom, manje-više sve dugujem. Bez nje ne bih uopće više bio živ, a u svakom slučaju nikada onaj koji to danas jesam, tako lud i nesretan, ali isto tako sretan, kao i uvijek. Upućeni znaju što se sve iza ove riječi čovjek života krije, od i iz kojega sam preko trideset godina svoju snagu i preživljavanje, uvijek iznova crpio, inače ni iz čega drugoga, to je istina. Ova žena je za mene u svakom pogledu primjerna, pametna i ona me nikada nije ostavila na cjedilu, od nje u poslednjih trideset godina sve naučih ili u najmanju ruku naučih da razumijevam i još i danas učim odlučujuće ili bar učim da shvaćam, posjećivala me je tada skoro svakoga dana i sjedila na mom krevetu. S brdom knjiga li novina davukla bi se po jarkoj žezi na Baumgartnerov vis u atmosferi za koju se može pratpostaviti da je poznata. Na treba zaboraviti da је ovaj moj čovjek života tada već bilo preko sadamdeset godina star. Ali on bi, vjerujem, danas s osamdeset sedam godina isto tako postupio. No, taj čovjek života nije središte ovih zabilješki mada je on i onda kada sam bio stacioniran na Vilhelminskom brdu bio izoliran, odbačen i otpisan, u mom je životu, mojoj egzistenciji, igrao najveću ulogu; središte ovih zabilješki je moj u to doba sa mnom na Vilhelminskom brdu stacionirani, izolirani, odbačeni i otpisani prijatelj Paul kojega želim ovim zabilješkama još jednom da razjasnim, ovim krpicama sjećanja koje su mi trenutno potrebne da dozovem u sjećanje, ne samo bezizlaznu situaciju moga prijatelja već da razjasnim i moju vlastitu bezizlaznost, jer kao što Paul tada bijaše zapao još jednom u jedan od svojih životnih ćorsokaka, bijah i ja također zapao u jadan od mojih životnih ćorsokaka, ili, bolje rečeno, bijahu me u nj utjerali. Kao i Paul bijah, kako to moram da kažem, još jednom pranapregao, dakle pracijenio, svoju egzistenciju, te dakle preko svake mjere iskoristio. Kao i Paul bijah sâm sebe još jednom preko svih svojih mogućnosti iskoristio, bolesnom bezobzirnošću uperenom protiv sebe i protiv svega, onim što je jednoga dana uništilo Paula i što će i mene, baš kao i Paula, uništiti, jer kao što je i Paul propao na svom bolesnom precjenjivanju sebe samoga i svijeta, prije ili kasnije ću i ja propasti na svom precijenjivanju sebe sama i svijeta. Kao i Paul, bijah se tada probudio na Vilhelminskom brdu u bolesničkom krevetu kao gotovo potpuno razoreni proizvod svog samoprecjenjivanja i precijenjivanja svijeta, te potpuno logično, Paul u zavodu za umobolne a ja u zavodu za grudobolne. Paul, dakle, u paviljonu »Ludvlig«, a ја u paviljonu »Herman«. Kao što se Paul u svome ludilu bješe godinama manje-više na smrt najurcao, tako se i ја manje-više bijah na smrt najurcao. Kao što je Paulov put morao uvijek iznova da završi u zavodu za umobolne, morao da bude prekinut, tako je moj put uvijek iznova morao da završi u zavodu za grudobolne, morao da bude prekinut. Kao što je Paul uvijek iznova dosezao najveću mjeru u protivljenju sebi samome i svojoj okolini, te morao da bude sproveden u zavod za umobolne, tako sam i ja sam dosezao uvijek iznova najveću mjenu u protivljenju prema sebi samome i svojoj okolini i bivao sproveden u zavod za grudobolne. Kao što Paul uvijek iznova i u sve kraćim razmacima, što se može zamisliti, nije više podnoslio sebe i svijet, tako i ja u sve kraćim razmacima nisam podnosio sebe niti svijet i, kao što se kaže, baš kao i Paul u zavodu za umobolne, u zavodu za grudobolne ponovo sam dolazio k sebi. Kao što su psihijatri konačno uvijek iznova ruinirali Paula, te zatim ipak ponovo postavljali na noge njegovu vlastitu energiju, tako su mene plućni ljekari uvijek iznova ruinirali, te moju vlasititu energiju ponovo postavljali na noge; kao što su njemu konačno ludnice dale pečat, kako to moram da kažem, dale su i meni bolnice za grudobolne, kao što vjerujem, da njega na dulje vrijeme vaspitavahu ludaci, vaspitali su mene grudobolnici, kao što se on konačno u zajedmici s ludacima bijaše razvio, tako sam se i ja razivio u zajednici s grudobolnima, a razvoj među ludacima nije mnogo drugačiji od onoga među grudobolnima. Ludaci ga bijahu u odlučujućoj mjeri podučili životu i egzistenciji, mene grudobolni u istoj odlučujućoj mjeri, kao njega ludilo, tako mene grudobolja, i Paul je postao tako reći ludak jer је jadnoga dana izgubio kontrolu nad sobom, kako se to može kazati, tako sam i ја postao grudobolan jer sam isto tako jednoga dana izgubio kontrolu nad sobom. Paul je poludio jer se najednom postavio protiv svega i, naravno, time bio oboren, kao što su i mene jednoga dana oborili jer se bijah, kao i on, postavio protiv svega. Ali Paul nije bio luđi nego ja sam, јеr ja sam u najmanju ruku isto toliko lud koliko i Paul, u najmanju ruku toliko lud koliko ljudi vele da je Paul bio, samo što sam pored svoje ludosti postao još i grudobolan. Razlika između Paula i mene je samo ta da je Paul dopustiio da njegova ludost njime potpuno ovlada, dok ja nisam dopustio da moja, isto tako velika, ludost ikada potpuno mnome ovlada, on se je tako reći u svojoj ludosti rasplinuo, dok sam ja svu ludost čitavog života iskorišćavao, vladao njome, i dok Paul nikada nije ovladao svojom ludošću, dotle sam ja svojom uvijek vladao i možda je iz tog razloga moja ludost bila čak mnogo luđa od Paulove. Paul је imao samo svoju ludost i egzistirao je od te svoje ludosti, a ja sam pored svoje ludosti imao još i grudobolju i obije sam, kаkо ludost tako i grudobolju, iskoristio. Učinio sam od njih izvor svoje egzistencije, u trenu, za čitav svoj život. Kao što je Paul decenijama živio ludaka, tako sam ja decenijama živio grudobolnog, i kao što je Paul decenijama igrao ludaka, igrao sam ja decenlijama grudobolnika, te kao što je on u svoje svrhe i iskorištavao ludaka, iskorištаvaо sam i ja u svoje svrhe grudobolnlika. Kao što drugi neprestano i tokom čitavog života pokušavaju da održe ili osiguraju za sebe jedan manje-više veliki posjed, jedno manje-više veće ili visoko umijeće, te ovaj posjed i ovo umijeće dogod žive svim sredstvima i pod svim okolnostima iskorištavaju i usuđuju se da iz njih načine jedini sadržaj svog života, bijaše Paul svoju ludost tokom čitavog svog života osigurao i održao i iskoristio, te pod svim uslovima i svlim sredstvima učinio je sadržajem svoga živata, kao i ja svaju grudobolju, kао što sam i ja konačno iz ove grudobolje i ove ludosti tako reći stvorio svoje umijeće.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Thomas Bernhard - Vitgenštajnov sinovac

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 11:28 am


Ali, kao što se Paul na koncu sve bezobzirije odnosio рremа svojoj ludosti, tako sam se i ja sve bezobzirnije odnosio prema svojoj grudobolji i svoјој ludostli. Dok smo se tako reći sve bezobzirnije odnosili prema svojiim bolestima, odnosili smo se sve bezobzirnije i prema svijetu koji nas je okruživao, a time se, naravno, u obrnutom smjeru, i naša okolina prema nama sve bazobzirnije odnosila i mi smo u sve kraćim razmacima odlazili u odgovarajuće zavode: Paul u zavod za umobolne, a ja u zavod za grudoboilne. I dok smo, inače, uvijek јеdan od drugoga odlazili daleko u odgovarajuće zavode, stigli smo hiljadu devetsto šezdaset sedme najednom obojica istovremeno na Vilhelminsko brdo i produbili naše prijateljstvo na Vilhelminskom brdu. Nakon mnogo godina neželjene apstinencije prijateljstva imadoh najednom ponovo jednog istinskog prijatelja koji je razumio i najluđe eskapade moje zamršene, te dakle uopće ne jednostavne, glave. On se usuđivao upustiti u najluđe eskapade moje glave, za što svi ostali u mojoj okolini nisu posjedovаli, sposobnost, jer na to ne bijahu nlikada ni voljni. Kada bih samo i dodirnuo jednu temu, kako se to kaže, ona se već razvijala tačno u pravcu u kojem se morala da razvija u našim glavama i ne samo muzika, njegava i moja prva i najveća specijalnost, nego i sve ostale. Nisam nikada ranije poznavao čovjeka s darom oštrije moći zapažanja, nijednoga s većim misaonim potencijalom. Jedino što je Pauil ovaj svoj misaoni potencijal isto tako neprestano razbacivao, kao i svoj finanisijski potencijal, ali dok je njegov finanisijski potancijal vrlo brzo do kraja bio razbacan i iscrpljen, dotle je njegov misaoni potencijal bio zaista neiscrpan. Razbacivao ga ja neprestano, ali se on množio (istovremeno) naprestano, što је više od svog misaonog potencijala razbacivao (svoje glave), to se on više pavećavao. To je karakteristika takvih ljudi koji su najprijie ludi i koje konačno označe kao sumanute, da bi sve više i naprestano razbacivali svoj duhovni potencijal (svoje glave), a da se u onoj njihovoj glavi njihov duhovni poltencijal istom brzinom kojom ga bijahu razbacili razmnožavao. Oni razbacuju sve više i više duhovnog potencijala (svoje glave) i istovremeno ga je u njihovoj glavi sve više, i naravno sve više prijetećeg, te konačno ne mogu više da održe korak s razbacivanjem svog duhovnog potencijala (iz svoje glave) i glava ne izdrži više duhovni poltencijal kojli se u njihovoj glavi stalno razmnožava i nagomilava, te se rasprsne. Таkо se Paulova glava vrlo prosto rasprsla jer nije mogao da održi korak s razbacivanjem duhovnog potencijala (iz svoje glave). Tako se i Ničeova glava rasprsla. Таkо su se, na kraju krajeva, sve ove lude filozofske glave rasprsle jer nisu mogle više da održe korak s razbacivanjem svog duhovnog potencijala. U tim glavama nastaje konačno neprestano i zalsta neprekidno njlihov duhovni potencijal jednoim mnogo većom i užasnijom brzinom nego što ga oni mogu razbacati te jednoga dana se njihove glave rasprsnu i oni su mrtvi. Tako se i Paulova glava jednoga dana rasprsnula i on je bio mrtav. Bili smo jednaki, a ipak potpuno različiti. Paula su, primjerice, zaokupljali siromasi i dirali ga, mene su zaokupljali, ali me ne bi dirnuli, jer ja nikada nisam bio sposoban za dirljivost na Paulov način u svom misaonom mehanizmu o ovoj temi staroj kao svijet. Paul je briznuo u suze nad djetetom što je čučallio na obali Traunskog jezera, a koje je u stvari, kao što sam to odmah vidio, njegova prevejana majka postavila na obalu Traunskog jezera s odvratnim ciljem da u prolaznicima pobudi dirnutost i osjećaj loše savjesti, da bi im na taj način otvorila novčanike. Bijah, za razlilku od Paula, vidio ne samo dijete i njegovu bijedu koju grabežljiva majka bijaše zloupotrebila, nego iza toga i majku što u grmlju čuči i u najogavnijoj poslovnoj spremnosti prebrojava hrpu papirnog novca, majku djeteta koje je na najodvratniji način iskorišćeno. Paul je vidio samo dijete i njegovu bijedu, ne majiku kоја je tamo pozadi sjedila i brojila novac i on je proslinio i dao djetetu, srameći se tako reći svoje vlastite egzisitencije, jednu novčanicu od sto šliliinga. Dok sam ja čitavu scenu prozreo, bijaše Paul vidio samo površni dio ove scene, dječju nevolju u njegovoj nevinosti, ne odvratnu majku u pozadini, perverzno, podlo iskorišitavanje tako reći dobrodušnosti mog prijatelja, što mu je ostalo skriveno, ali koje sam morao da vidim. Karakteristično je za mog prijatelja da je on vidio samo роvršnu sliku djeteta što pati i dao mu novčanicu od sto šilinga, dok sam ja morao da prozrem svu ogavnu drskost čitave scene, te naravno djetetu ništa nisam dao. I za naš odnos je karakteristično da sam svoje opažanje, da bih prijatelja zaštitio, zadržao za sebe, ne rekavši mu ništa o tome da je iza grmlja podla majka prebrojavala novac dok je njeno dijete, koje je ona natjerala, moralo da izligrava teatar bijede. Ostavio sam ga sama pri površnom pogledu na tu scenu, pustio sam ga da dijetetu dade novčanlicu od sto šilinga, da zarida, te mu ni kasinije nisam obijasinio čitavu scenu. Često je spominjao ovu scenu s djetetom na obali Traunskog jezera, pričao o tome kako je jednom sirotom usamljenom djetetu dao novčanicu od sto šilinga (u mojem prisustvu), a da mu nikada nisam objasnio stvarnu pozadinu čitave ove dogodovštine.
Paul je uvijek viđao samo površinu kао i površnost scene na Traunskom jezeru kada se ticalo bijede i takozvane bijede ljudi (i čovječanstva), nikada cjelinu, i vjerujem da se naprosto opirao, i to doživotno opirao, da sagleda čitavu scanu, te se iz samoobrane zadovoljavao površnošću takve scene. Ja se, isto tako iz samoobrane, nisam nikada zadovoljava površnošću (takve scene). To je razlika. Paul je već u prvoj polovini svoga života tako reći razbacao mnogo miliona u uvjerenju da pomaže bespomoćnima (a time i sebi samome), dok je u stvarnosti i uistinu te milione bacao samo u ralje apsolutne nedostojnosti i pokvarenosti, ali je naravno, time stvarno pomagao sebi samome. Tako dugo je razbacivao novac među lažne bijednike dok više ni on sam nije imao, dok jednoga dana u cijelosti ne postade upućen na milost svoje rodbine koja mu je tu milost samo na vrlo kratko vrijeme ukazivala, jer joj pojam milosti bješe oduvijek stran. Paul je, ро kazni, potjecao iz jedne od tri-četiri najbogatije porodice Austrije ali su se milioni iz godine u godinu za monarhije od sebe umnožavali, dok proglašenje republike nije dovelio do jedne stagnacije bogatstva Vitgenštajnovih. Paul je svoje razbacao tako rano vjerujući manje-više da se time može boriti protiv siromaštva, tako da najveći dio svoga života manje-više nije ništa posjedovao, te je, kao njegov stric Ludvig, vjerovao da mora takozvane prljave milione da baca među čisti narod za spas ovog čisitog naroda i sebe sama. Paul je s čitavim snopovima novčanica od stotinu šilinga hodao ulicama s jednim ciljem da ove priljave snopove novčanica od sto šilinga razdijeli čistom narodu. Ali on svoj novac razdavaše manje-više uvijek samo takvoj djeci Traumskog jezera, baš kao što sam to opisao. Svi ti ljudi kojima on bijaše dao svoj novac nisu bili ništa drugo nego takva djeca s Traumskog jezera, ma gdje da im je tiskao svoj novac da im pomogne i da sebe zadovolji. Kraće vrijeme su ga potom, kada on sam nije više ništa imao, njegovi uzdržavali, iz osjećaja određene perverzne časti, nikada iz širokogrudnosti, i u osnovi isto tako nikada stoga što bi se to samo ро sebi podrazumijevalo. Jer oni, to se mora kazati, isto tako nisu sagledavali površnost njegove scene već samo ono što u njoj bijaše najvše užasavajuće. Jedno stoljeće su Vitgenštajnovi proizvodili oružje i mašine dok konačno i napokom ne stvoriše Ludviga i Paula, čuvenog filozofa epohe i bar u Beču ne manje čuvenog, ili upravo tamo još čuvenijeg, ludaka koji je u suštini bio isto tako filozofski kao i njegov stric Ludvig, kao što je, obratno, filozofski Ludvig tako, kao i njegov sinovac Paul, bio lud, ali je jedan, Ludvig, stvorio iz svoje filozofije svoje čuvenje, drugi, Paul, svoju ludost. Jedan је, Ludvlig, možda, bio filozofskiji, drugi, Paul, možda, luđi ali moguće je da vjerujemo za jednoga, filozofskog Vitganštajna, samo stoga da je filozof jer je svoju filozofiju stavio na papir, a ne svoju ludost, za drugoga, Paula, da je ludak, jer je svoju filozofiju potisnuo, а ne objavio, te izložio samo svoju ludost. Obojica bijahu izuzetni ljudi i izuzetni mozgovi, jadan bijaše publicirao svoj mozak, drugi ne. Mogao bih čak da kažem da je jadan publicirаo svoj mozak, a drugi svoj prakticirao. I gdje tu leži razlika između publiciranog i dalje publiciranog mozga i onog prakticiranog što se uvjek dalje prakticira? Ali Раul bi, da je publicirao, publicirao sasvim drugačije spise nego Ludvig, kao što bi naravno Ludvig prakticirao sasvim drugu ludost nego Paul. U svakom slučaju garantovalo je ime Vitgenštajn jedan visok, štaviše, najviši nivo. Ludak Paul bez sumnje je dosegao nivo filozofa Ludviga, jedan pradstavlja apsolutan vrhunac filozofije i duhovne povijesti, drugi apsolutan vrhunac povijesti ludosti, ako mi filozofiju kао filozofiju, duh kao duh i ludost hoćemo da obilježimo kao onakve kakvima ih obilježavamo: kao perverzne pojmove povijesti. U paviljonu »Herman« bijah doduše samo dvije stotine metara udaljen od svog prijatelja, ali bio sam potpuno od njega razdvojen i ni za čim nisam čeznuo višim intenzitetom nego za našim prvim ponovnim zajedničkim susretom nakon toliko mjeseci za kojih sam morao da budem lišen Paulove glave i za kojih bi se među stotinama drugih, u cjelini uzev na žalost potpuno beskorisnih glava, gotovo gušio, jer, ne stvarajmo sebi nikakve iluzije, glave koje su nam većinu vremena dostupne nezanimljive su, nemamo od toga mnogo više nago kada bismo bili zajedno sa zakržljalim krompirima koji s manje-više neukusnom odjećom na bolnim tijelima s mukom preživljavaju jadnu jadnu, možda niti sažaljenja dostojnu, egzistenciju. Ali doći će dan kada ću zaista posjetiti Paula, razmišljao sam, i napravih već nekoliko zabilježaka o tome što da popričam s njim, o svemu onome o čemu mnogih mjeseci nisam ni sa kim mogao da pričam. Bez Paula ne bijaše mi sasvim jednostavno nikakav razgovor u ovo vrijeme o muzici moguć, niti o filozofiji, politici, matematici. Kada bi u meni gotovo zamro, trebalo је samo da роsjetim Paula, da, primjerice, ponovo oživim svoje muzičko mišljenje. Jadnik je, razmišljao sam, zatvoren u paviljonu »Ludvig«, moguće da su mu nabili i ludačku košulju, a tako bi rado bio u operi. On bijaše najstariji posjetilac opere što ga je Beč ikada imao, to znaju upućeni. On bijaše onaj fanatik opere koji je sebi priuštavao iz dana u dan, čak i nakon totalnog osiromašenja, konačno i ogorčenja, što se nije moglo zaustaviti, posjetu operi, makar i na mjestu za stajanje, čovjek na smrt bolestan stajao је na Tristanu šest sati i imao na kraju još snage da tako jasno počne da izvikuje bravo ili da zviždi kao niko prije ili paslije njega u kući na Ringu. Bojali su ga se kao čovjeka koji je odlučivao o premijerama. Svojim oduševljenjem povlačio bi čitavu operu za sobom time što bi no nekoliko sekundi prije ostalih kod njega započinjalo. S druge strane tonule su i najskuplje inscenacije s njegovim prvim zvižducima, jer је on to želio, jer ja on bio za to raspoložen. Mogu ni iz čeaga da učinim uspjeh kada hoću i kada su preduslovi za to dati, a oni su uvijek dati, govorio je, ja mogu isto tako da iz nečaga učinim totalan neuspjeh kada su za to dati preduslovi, a oni su za to uvijek dati kada sam ja prvi koji izvikuje bravo ili prvi koji zviždi. Decenijama Bečlije ne primijećivahu da je uzročnik njihovih opernih trijumfa kanačno Paul, isto tako kao i uzročnik brodoloma u kući na Ringu koji, kada je to on želio, nisu mogli da budu radikalniji, više urušavalački. Njegovo za i protiv u operi nisu, međutim, imali nikakve veze s objektivnošću, jedino s njegovom mušičavošću, njegovom naglošću, njegovom ludošću. Mnogi dirigenti, koje on nije mogao da podnosi, u Beču su upadali u njegovu klopku i on bi ih izviždao i izurlao se na njih i to zaista zapjenjenih ustiju. Samo mu kod Karajana, koga je mrzio, nije uspjelo. Genij Karajan bijaše prevelik da bi ga Paul zairitirao. Karajana sam decenijama posmatrao i studirao i on je za mene najveći dirigent stoljeća pored Šurlihta koga sam voleo, Karajanu sam se već od djetinjstva, moram to da kažem, na osnovu isikustava divio, uvijek sam ga bar tako visoko cijenio kao i svi muzičari s kojima je Karajan ikada radio. Paul je mrzio Karajana svim raspoloživim sredstvima i označavao ga, iz mržnje i po navici, šarlatanom, a ja sam u njemu gledao, na osnovu vlastitog promatranja, decenijama isiključivo prvog među svim muzičkim radnicima cijelog svijeta i što je Karajan роstајао čuveniji, to је bio i bolji, što moj prijatelj, kao čitav ostali muzičiki svijet, nije želio da uvidi. Od djetinjstva sam gledao kako se Karajanov genij razvija i perfekcionira, i na gotovo svim probama koncerata i opera koje je uvježbavao u Salcburgu i Beču bio sam prisutan. Prve koncerte koje sam u svom životu čuo dirigirao je Karajan, prve opere koje sam čuo, također Karajan. Tako sam imao, moram reći, od početka dobar preduslov za svoje muzičko napredovanje. Ime Karajan osiguravalo je unaprijed dalju prepirku između mene i Paula i mi smo se, dok je Paul bio živ, uvijek iznova svađali o Karajanu. Ali, niti sam ja svojim dokazima mogao da uvjerim Paula o Karajanovu geniju, niti je Paul mene svojim o tome da je Karajan šarlatan. Za Paula je, što nije remetilo njegov filozofski sistem, opera bila tako reći vrhunac svijeta do njegove smrti, dok je za mene već tada to bila jedina u pozadinu potisnuta, vrlo rana, strast, umjetnost koju i dalje volim, ali koje se mnogo godina mogu odreći. Mnogo godina je Paul, dok je još imao novaca i vremena, putovao ро cijeloj zamaljskoj kugli od jedne opere do druge da bi na kraju bečku uvijek proglasio najvećom od svih. Metropoliten је ništa. Koventgarden je ništa. Skala je ništa. Sve one ne bijahu nista prema Beču. Ali, naravno, govorio je i Bečka je opera samo jednom godišnje stvarno dobra. Samo jednom godišnje, ali bar i to. On je sebi mogao da dozvoli da u tri godine neprekidnog ludog putovanja posjećuje jednu za drugom sve takozvane svjetske operne kuće. Pri tom je upoznao približno sve veće i velike, te zaista značajne dirigente, pjevače i pjevačice kojima da su se ovi udvoravali ili ih kažnjavali. U suštini je njegova glava bila operska. a njegov vlastiti život, koji mu je sve više i više i to u poslednjim godinama postajao užasnom egzistancijom, velika opera, i kako je to primjereno, s tragičnim ishodom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Thomas Bernhard - Vitgenštajnov sinovac

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 11:28 am

U ovom trenutku odigravala se njegova opera upravo iznova u Štajnhofu i u paviljonu »Ludvig« koji bijaše jedan od najzapuštenijih u cijelom Štajnhofu, kao što sam uskoro mogao da uvidim. Gospodin baron, kako su mog prijatelja svi titulirali, još jednom bijaše zamijenio bijeli frak – kojega je, kao što znam, dao načiniti kod Knicea, te ga tako reći iza mojih leđa čak i poslednjih godina života vrlo često nosio noću, prvenstveno u takozvanom »Edenbaru« – ludačkom košuljom, a večeru u »Zaheru« ili »Imperialu« – kuda su ga njegovi još uvijek brojni dobrostojeći i vrlo bogati, aristokratski i nearistokratski, prijatelji s vremena na viijeme pozivali – limenom zdjelom na mramornoj ploči paviljona – elegantne engleske čarape i cipele od Maljija ili Roselija ili Janka – grubim bijelim vunenim čarapama i nezgrapnim filcanim papučama što bijahu propisane. A za sobom je, još jednom, imao niz elektrošokova kоје mi je, kada su ga ponovo otpustili, opisivao ne bez ironije i sarkazma sa svim njhovim užasima i gadostima i niskostima, dakle neljudskostima. Uvijek su ga odvodili kada njegova okolina nije više bila sigurna od njega, kada bi preko noći najednom svima zaprijetio ubijanjem, a svojoj vlasitiitoj braći, ništa manje, nego strijeljanje ili davljenje najavljivao, a otpuštali su ga kada bi ga ljekari i njihova medicinska megalomanija potpuno razorili, kada bi se u njemu jedva još nešto kretalo, kada bi jedva i glavu, a kamoli glas, mogao da podigne. Tada bi se povlačlio na Traunsko jezero gdje porodica još i danas ima svoje, među raznim šumama, rasute posjede, po prekrasnim jezerskim rtovima i završecima dolina, brežuljcima i vrhovima brda, vile i seoske kuće, takozvane majure i dvorove, u kojima Vitgenštajni još i danas provode svoje pauze koje im nameću uglavnom neugodne procedure bogatstva.
Paviiljon »Ludvig« bijaše u ovom trenutku njegova rеzdencija. I počeh najednom da se dvojim da li je preporučljivo da odavde gdje sam, dakle iz paviljona »Borman«, uspostavim vezu s paviljonom »Ludvig«, da nam to obojici ne bi prije štetilo nego donijelo koristi. Jer kо zna u kakvom se stanju Paul stvarno nalazi, moguće u onome koje mi može samo da naškodi, te je stoga i bolje da se za sada uopće ne javljam, da ne uspostavljam nikakvu vezu između paviljona »Herman« i paviljona »Ludvig«. Obrnuto, razmišljao sam, mogao bi moj nastup u paviljonu »Ludvig«, usto još iznenađujući, da ima na moga prijatelja poražavajuće dejstvo. Zaista sam se najednom pobojao susreta i razmišljao sam o tome da prepustim odluku našoj prijateljici Irini u vezi s prikladnošću uspastavljanja kontakta između paviljona »Herman« i paviljona »Ludvig«. Ali odustadoh odmah od ove pomisli da naša prijateljica, ma kako bila riješena, ne bi imala poteškoća. Ali trenutno uopće nemam snage da pređem do paviljona »Ludvig«, razmišljao sam, pa napustih pomisao da posjetim paviljon »Ludvig« jer mi se ona učinila preapsurdna. Konačno, ne mogu da znam da li će se Paul ovdje jednoga dana pojaviti potpuno nenajavljen; to bi bilo sasvim moguće, pomislih, jer mu je naša brbljiva prijateljica kazala da sam ovdje. I zaista sam se bojao ove činjenice. Ako se on iznenada pojavi ovdje, u paviljonu »Herman«, u ovom stacionaru koji, kao nijedan drugi, strogo vode i koji je zaista smrti posvećen, u svojoj odjeći ludaka, u svojim ludačkim papučama, razmišijao sam, u svojoj ludačkoj košulji, u svojoj ludačkoj jakni i svojiim ludačkim hlačama. Toga sam ,se bojao. Nie bih znao kako da mu pođem u susret, kako da ga primim, prevladam. Razmišljao sam i o tome kako bi njemu bilo lakše da mene posjeti – nego obrnuto. Ako se bude mogao bar imalo kretati prvli će se ovdje pojaviti. Jedna takova posjeta mora u svakom slučaju da završi katastrofom, pomislih. Tjerao sam misao daleko od sebe i pokušavao da se dohvatim sasvim druge, ali mi, naravno, nije uspijevalo. Činjenica da će me Paul posjetiti postade mi konačno noćna mora. Imao sam osjećaj da se svakog trenutka mogu da otvore vrata i da će Paul ući. U svom ludačkom odijelu. I u mislima sam gledao kаkо ga nalaze čuvari i navlače mu ludačku košulju i tjeraju ga natrag svojim palicama u Štajnhof, ta strašna slika bijaše se u meni učvrstila. Dovoljno je neoprezan, govorio sam sebi, i počiniti će grešku, provući će se ispod rešetaka i ući u paviljon »Herman« i sručiti se na moj krevet i obgrliti me. U njegovim takozvanim kritičnim stanjima žurio je prema čovjeku i zagrlio bi ga tako čvrsto da iste mogli povjerovati da se čovjek pod njegovim zagrljajem mora ugušiti i izridao bi se na grudima onoga koga je grlio. Zaista sam se bojao da se naglo ne obruši i zagrli me i izrida na mojdim grudima. Volio sam ga, ali nisam želio da me zagrli, mrzio sam da se sa svojilh pedeset devet – šezdeset godina izrida na mojim grudima. U takvoj prilici njegovo čitavo tijelo bi drhtalo i mucao bi nerazumljive riječi. I pjenu na ustima je imao, te bi tako dugo bio priljubljen uz čovjeka da uskoro više ne bi bilo izdržljivo i ovaj bi silom morao da ga se oslobodi. Često sam morao da ga guram unatrag što, naravno, nisam želio, ali nisam imao drugog izbora jer bi me udavio. Poslednjih godina bijahu se ovi napadi grljenja pogoršali i bilo је potrebno krajnje djelovanje protiv vlastite volje i gotovo nadljudska snaga da se čovjek oslobodi njegova zagrljaja. Bijaše odavno jasno da je jedan takav čovjek skroz naskroz obolio na smrt. Bilo je to samo pitanje vremena kada će da se konačno uguši u jedinom takvom prenaglom napadu. Ti si moj jedini prijatelj, moj jedini čovjek, baš jedini kojeg imam – mucao je obgrljenom koji nije znao kako i, dakle, na koji način da ga oslobodi grča i da umiri čovjeka dostojna sažaljenja. Bojao sam se ovog zagrljaja i strahovao da se Paul nenadano ne pojavi na vratima i obruši. Ali nije došao. Bojao sam se svakog dana, svakog sata, da će se sručiti kroz vrata, ali niје se sručio. Od Irine sam saznao da leži kао mrtav u paviljonu »Ludvig« na svojem ludačkom krevetu i da odbija da primi bilo kakav obrok. Zbog toga je totalno izgubio snagu i ljekari su ga pustili na miru nakon što ga bijahu razorili. Kad bi omršavio kao skelet i kada već nije mogao sam da ustane, otpuštali bi ga. Tada bi se odvozio u autu jednog od svoje braće, ili taksijem, na Traunsko jezero i zavlačio se nekoliko dana ili čak sedmica na vitgenštajnovskom posjedu u kojem je do smrti imao stanarsko pravo, što mu ugovorom bijaše tačno određeno, u seoskoj kući dvije stotine godina staroj što je ležala između Altminstera i Traunkirhena u jednoj visokodolini, kući u kоjoj je malo gospodarstvo za privatne potrebe Vitgenštajnovih vodila jedna stara doživotno vjerno privržena služavka. Njegova supruga Edit ostajala je u ovakvim slučajevima u Beču. Znala je da se on tek tada odmarao kada nikoga nije imao uza se, pa ni nju koja mu je konačno bila najbliža i zaista do njegove smrti najdraža. Kada je bio na Traunskom jezeru uvijek bi me posjećivao, ne prvih dana, nego kasnije nakon što bi se usudio da krene među ljude, kada ne bi morao da se boji da će na njega biti upereni bezobzirni pogledi željni senzacije, kada bi ponovo bio raspoložen za razgovore, čak ponovo za filozofiranje. Tada bi se pojavio u Natalu i poslušao najprije, ako bi to vrijeme dozvoliio, sjedeći zatvorenih očiju sam u dvorištu, ploču koju bih ja pustiio na prvom spratu. Jednog Mocarta, molim. Jednog Štrausa, molim . Jednog Betovena, molim – govorio bi. Znao sam koju ploču da stavim i tako bih ga doveo u pravo raspoloženje. Satima smo zajedno slušali Mocartovu muziku, Betovenovu muziku, a da nismo ni riječi progovorili. To smo voljeli obojica. Dan je završavao malom večerom koju bijah pripremio i ja sam ga noču odvodio natrag autom njegovoj kući. Ove muzičke večeri, bez riječi, s njim neću zaboraviti. Trebalo mu je otprilike dvije sedmice dok se ne bi, kako je to sam označavao, normalizirao. Ostajao bi tako dugo dok mu selo ne bi počelo da ide na živce i ništa drugo ne bi želio osim da se vrati u Beč. Tamo bi prošlo četiri-pet mjeseci dok se ne bi pokazali prvi simptomi njegove bolesti itd. U prvim godinama našeg prijateljstva pio je gotovo bez prestanka što je, naravno, ubrzalo proces njegove bolesti. Kada je prestao da pije, zaista bez protivljenja, najprije se njegovo stanje zastrašujuće pogoršalo, da bi se zatim znatno poboljšalo. Nije više pio alkohol. Niko do tad nije tako rado pio kао on, već ujutro, nekoliko flaša šampanjca u »Zaheru«, to mu bijaše smiješna svakodnevna pojava koja nije zasluživala pomena. U »Oberausu«, malom lakalu u udici Vajburg, pio bi više litara bijelog vina za jedno veče. To se osvetilo. Čini mi se, pet ili šest godina pred smrt prestao је da pije. Inače bi tri-četiri godine ranije umro što bi, vjerujem, bila beskrajna šteta. Jer tek poslednjih godina bijaše se razvio u stvarnog filozofa, nakon što je do tada bio samo epikurejac koji je filozofirao, u čemu je, a to ga je drugima činilo tako dragim, znao da uživa tako kao niko drugi.
U paviljonu »Herman«, te konačno u smrtnom strahu, jasno sam postao svjestan koliko mi vrijedi veza s mojim prijateljem Paulom, da je ona uistinu najvrednija od svih mojih veza s muškarcima, jedina koju sam izdržao dulje i koje se ni po koju cijene ne bih želio odreći. Sada sam se najednom bojao za ovog čovjeka, koji mi odjednom postade najbliži, da bih ga mogao izgubiti, i to iz dva razloga: zbog moje, kao i njegove smrti, jer kао što sam ja ovih nedelja i mjeseci u paviljonu »Herman« bio blizu smrti, kao što sam to konačno osjećao, tako blizu bio je i on u paviljonu »Ludvig«. Odjednom sam osjetio čežnju za ovim čovjekom koji bijaše, eto, jedino muško biće s kojim sam mogao da razgovaram na način koji je meni odgovarao, da imamo temu i da je razvijamo, bilo koje vrste, makar bila i najteža. Kako dugo se već moram da odričem ovih razgovora, te sposobnosti slušanja, objašnjavanja, istovremenog prihvatanja , razmišljao sam, kako daleko su naši razgovori o Vebernu, Šenbergu, Satiu, o Tristanu i Čarobnoj fruli, o Don Huanu i Otmici. Koliko je vremena prošlo otkada je sa mnom u dvorištu u Natalu slušao Rajnsku pod vođstvom Šurihta. Теk sada, u paviljonu »Herman«, znam čega se odričem, što mi je oduzeto mojom nedavnam bolešću i čega se u sušitini ne mogu da odreknem ako želim da egzistiram. Imam prijatelje, odlične prijatelje, ali nijednoga čije bi bogatstvo dosetljivosti i senzibilnosti bili uporedivi s Раulovim, razmišljao sam, i od tog trenutka činio sam sve da što prije uspostavim lični kontakt s mojiim nesretnim duhovnim partnerom. Kada obojica budemo napolju ponovo i zdravo, govorio sam u sebi, sve ću da nadoknadim što sam propustio boraveći na Baumgartnerovu visu, imao sam, kao što se to kaže, užasnu potrebu da to nadoknadim. Bijaše se u mojoj glavi nagomilalo beskrajno mnogo tema, oćekivao sam sagovornika. On je, međutim, mogućno stvarno još uvijek ležao, kао što me naša prijateljica Irina danima prije toga bijaše obavijestila, u svojoj ludačkoj košulji na svom ludačkom krevetu i odbijao, buljeći neprokidno u tavanicu sobe koju je koristio zajedno sa dvadeset četvoricom drugih, bilo kakvo uzimanje hrane. Moram što prije k njemu. govorio sam. Ovih nedjelja bijaše najveća žega od koje je prije svega Imerfol morao da pati. Morao je da se odrekne svog ajnca, iz dana u dan nije bio više u stanju da ustane. Lice mu bijaše upalo, nos najednom ogroman, jagodične kosti davale su licu na užasan način groteskni izraz. Njegova koža bijaše prozirno siva, većinu vremena ležao je potpuno nepokriven u krevetu, ne ženirajući se, konačno široko razdvojenih nogu na kojima da gotovo nije bilo mesa. Nije više mogao da sam uzme flašu za mokrenje i pošto je svakog trena morao da pušta vodu, a sestre nisu mogle da neprekidno budu u našoj sobi, ja sam mu davao flašu za mokrenje. Ali on već bijaše tako nespretan da je više mokrio pored flaše. Većinu vremena držao je otvorena usta iz kojih je tekla zelenkasto-žuta tekućina kоја bi već oko podne obojila njegove jastuke. I najednom je ispuštao i onaj vonj koji sam dobro poznavao: vonj umirućega. Naš student teologije bijaše se ovih dana više okrenuo meni nego Imerfolu, većinu vremena čitao je jednu teološiku knjigu, druge, to bijaše moj utisak, nije uopće čitao. Kada bi njegovi roditelji iz Grincinga došli ovamo, sjeii bi na njegov krevet i davali mu uglavnom samo do znanja da ništa drugo na svijetu nemaju nego njega i da ih nikako ne smije napustiti. Ali što se njega ticalo nisam imao osjećaj da je pri kraju. Imerfola su jedne noći izgurali, njegovu smrt bijah prespavao, na hodniku bijaše njegov krevet već svježe presvučen kada ujutru krenuh sa svojom temperaturnom tablicom na kontrolu tjelesne težine. Bijah omršavio do kostiju, izuzev mog mjesečeva lica i mog debelog trbuha koji bijaše postao jedna užasno neosjetljiva kugla što je, to je bio moj utisak, svakoga trena mogla da se rasprsne i na kojoj je izraslo više malenih fistula. Kada na radiju svog susjeda, studenta teologije, začuh prenos jedne automobilske utrke iz Monce, pomislih kako moj prijatelj Paul pored strasti za muziku nije imao nijednu drugu takvog intenzitata kao onu za takozvanim automobilskim utrkama. On sam je vozio u svojoj ranoj mladosti i među njegove najbolje prijatelje ubrajao se niz svetskih prvaka, što je mene lično odbijalo jer sam smatrao da nema ničega tupavijeg od toga. Ali takav bijaše moj prijatelj: opskrbljen gotovo svim mogućnostima. Nepredstavljivo je da je isti čovjek, koji je po mom mišljenju govorio najmudrije o Betovenovim gudačkim kvartetima, koji mi je jedini tek ispravno dao ključ za Hafner-simfoniju i stvorio od nje matematičko čudo, bio fanatik automobilskih utrka, kojemu je buka automobila, što su jurili svojim ubilačkim pravcem, bila u ušima isto što i muzika. Mnogih ljeta pozivali su Vitgenštajni, koji svi bijahu, i danas su to još, fanatici automobilskih utrka, najbolje trkače na svoje posjede na Traunskom jezeru i sjećam se da sam, na primjer, lično s Džekijem Stjuartom i Gremom Hilom, onim veselim momkom, kао i sa nedugo nakon toga u Monci smrtno nastradalim Johanom Rintom, na Paulovo nastojanje, bio večerima, i ро pola noći zajedno na brijegu nad Traunskim jezerom. Sada, s preko šezdeset godina, on vidi stvar naravno sasvim drugačije, govorio je, zaista to je stvarno kao tupavost, kao što sam i ja oduvijek govorio. Ali formula 1 u njemu je oduvijek tako jasno živjela da bijaše gotovo nemoguće da se bude zajedno s njim a da ne dođe na svoj omiljeni automobilski sport, već bi nalazio mogućnost da u razgovor unese iznenada automobilske utrke, a tada. naravno, ne bi prestajao pričati o tome što bi čovjeka natjeralo da razmisli kako da ga odvrati od toga automobilskog trkačkog sporta što bijaše u razgovoru nadjačalo i za njega samoga postalo zaista užasna doživotna manija.
Uistinu je imao dvije strasti koje istovremeno bijahu njegove slavne bolesti: muzika i automobilske utrke. U prvoj životnoj polovini bio је to automobilski sport koji mu je sve predstavljao, u drugoj muzika. I jedrenje. Ali gdie je sada bilo vrijeme u kojem je mogao da izduva ove svoje sportske strasti? Kada sam ga upoznao, bijahu ove strasti za automabilskim utrkama još jedino teoretske prirode, praktično već davno nije vozio na utrkama i nije više jedrio. Nije više imao vlastitog novca i rodbina ga je prikraćivala, u međuvremenu, kada je njime već konačno godinama depresija vladala, strpali su ga u jedno osiguravajuće društvo na Šotenringu, u takozvani Toranj na Ringu, u kojem je najednom, jer mu ništa drugo ne bijaše preostalo, morao da zarađuje novac za sebe, ne baš mnogo, kao što možemo da zamislimo, raznoseći akta i sastavljajući liste. Ali, na koncu imao je ženu i morao je da plaća svoj stan u ulici Štalburg, direktno preko puta Španske dvorske jahaće škole. A kirije u Prvom okrugu su najviše. Do tada slobodni gospodin baron morao je sada u pola osam da stupi u kancelariju u kojoj ni od čega što jedan takav ured nudi, nije ostajao pošteđen. Ali ova ga činjenica nije slomila. Većinu vremena šalio se na račun toga i njegova bi mašta procvala kada bi bio raspoložen da opisuje stanje u takozvanom gradskom osiguravajućem društvu, te da ga isimijava. Samo ovim pričama mogao je da zabavlja društvo čitavo veče govoreći kako je radostan da je konačno zašao među narod, da odjednom uvidi kakav je on stvarno i čime se bavi. Vjerujem da ga je njegova rodbina smjestila u ovo osiguravajuće društvo samo stoga jer je imala veze s direktorom: bez ove veze ne bi ga osiguravajuće društvo bilo uzelo, uz to trebalo bi još znati da nijedna firma ne bi uzela šezdesetogodišnjaka njegove kategorije. Morati raditi da se zasluži novac, vlastito održanje, tako reći, bijaše za njega nešto potpuno novo i svi mu bijahu predskazali propast. Ali prevariše se jer Paul je bio revnostan skoro do kraja života, a posustao je kad mu naprosto ne bijaše više moguće da odlazi u osiguravajuće drušitvo na Šotenringu, išao je tamo, tačno ulazio, tačno izlazio, onako kako je to red. Ja sam od glave do pete primjeran službenik – često bi rekao i nikada nisam posumnjao u njegovu konstataciju. Njegovu ženu Edit, drugu po redu, bijaše čini mi se, u Berlinu upoznao, kao što pretpostavljam, prije, poslije ili za vrijeme jedine posjete operi. Bila je nećakinja kompozitora Đordana koji je komponirao operu Andre Šenije i njena je rodbina bila uglavnom u Italiji, kuda je ona s Paulom, ili bez njega odlazila svake godine, ali putovala je većinom bez svog trećeg muža, da bi se oporavila. Bila mi je izričito draga i svaki put bih se poveselio kada bih je ugledao kako u kafani »Brojnerhof« sjedi uz šolju kafe. S njom sam vodio vrlo ugodne razgovore pošto je Gila, ako i ne uzmemo u obzir činjenicu da je potjecala iz odlične kuće, bila daleko natprosječno inteligentna, uz to i šarmantna. Da je bila, također, vrlo elegantna u ulozi žene Paula Vitgenštajna stvar je razumljiva po sebi. U godinama koje za nju bijahu nesumnjivo najgorče, onda kada se bolest njena muža rapidno i nezadrživo pogoršavala prema smrti koja se mogla predvidjeti, kada su se njegovi napadi javljali u sve kraćim razmacima i kada je više bio u Štajnhofu i »Vagner-Jaurag« bolnici u Lincu nego u Beču ili na Traunskom jazeru, nije se ona nikada, iako sam znao pod kakvim jezivo teškim uslovima je morala da egzistira, jadala. Voljela je Paula i nije ga ni minute ostavljala samog, iako je većinu vremana bila odvojena od njega, jer ona je bila uvijek u ulici Štalburg, u onom malom stanu s početka vijeka, dok je njen muž manje-više vegetirao u Štajnhofu ili »Vagner-Jaurag« bolinici u Lincu, koju prije označavahu samo kao »Nidernhart«, u ludačkoj odori, u nekoj užasnoj sali s ljudima poput njega. Njegovi napadi nisu dolazili naprečac, najavljivali su se sedmicama unaprijed, tada bi počeo da drhti, ne bi mogao da dovršli niti jednu rečenicu, ali bi neprestano govorio satima a njegov govor se ne bi prekidao, tada bi se kod njega pojavio potpuno nepravilan hod, tada bi napravio iznenada deset-jedanaest koraka vrlo brzo, potom bi opet pošao tri-četiri ili pet vrlo polagano, i oslovljavao bi ljude koje nije poznavao na ulici i bez vidnog razloga ili bi na primjer naručivao u deset sati prije podne u »Zaheru« bocu šampanjca, ali je ne bi popio, nego pustio da se ugrije i ostane tu. Ali to bijahu sitnice. Gore je bilo kada bi punu tacnu s doručkom, koju upravo bijaše naručio i koju mu je konobar donosio za njegov stol, zgrabio i bacio nа zid presvučen svilenim tapetama. Na Petrovu trgu je jednoim ušao u jedan taksi i izgovorio samo riječ – Pariz – nakon čega ga vozač, koji ga je poznavao, odveze u Pariz gdje je jedna tetka Vitgenštajn, kоја je tamo živjela, morala da plati vožnju. K meni u Natal takođe se više puta dovezao taksijem, samo na pola sata – samo da te vidim, tako je govorio – da bi se odmah zatim vratio u Beč, sve u svemu put od dvije stotine deset kilometara u jednom smeru, dakle sveukupno četristo dvadeset. Nije više mogao, bio je ponovo zreo, kao što je sam govorio, da drži čašu i svakoga trenutka gubio je kontrolu i briznuo bi u plač. Sretao bi se s ljudima uvijek obučen u vrlo elegantna odijela koja su mu ostavili pomirli ili još živti prijatelji i sjedio bi na primjer u deset sati prije podne u jednom bijelom odijelu u »Zaheru«, u pola dvanaest u jednom sivoprugastom u »Brojnerhofu«, u pola dva u »Ambasadoru« u crnome i u pola četiri popodne ponovo u »Zaheru« u svijetložutom. Ma kuda da ode ili ostane, intonirao je ne samo čitave Vagnerove arije, nego često i pola Zigfrida ili pola Valkire svojim ispucalim glasom, ne brinući se za svoju okolinu. Na ulici bi ljude, koji mu bijahu potpuno strani, pitao da možda nisu njegovog mišljenja da je nakon Klemperera postalo nezdrživo da se sluša muziku. Večina oslovljenih ne bijaše o Klampereru nikada ništa čula, a o muzici nije imala pojma, no to mu, međutim, nije smetalo. Kada bi bio raspoložen, držao bi nasred ulice predavanje o Stravinskom ili Ženi bez sjenke i najavljivao da će uskoro postaviti na scenu Ženu bez sjenke na Traunskom jezeru, s najboljim muzičarima svijeta.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Thomas Bernhard - Vitgenštajnov sinovac

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 11:29 am

Žena bez sjenke bijaše njegova omiljena opera, ako izuzmemo Vagnerove opere. Zaista se uvijek iznova raspitivao kod najčuvenijih pjevačica i pjevača koliko su visoki njihovi honorarski zahtjevi za gostovanje u Ženi bez sjenke na Traunskom jezeru. Gradim binu koja pliva – često bi govorio – a filharmonija će svirati na drugoj bini koja pliva podno Traunštajna. Žena bez sjenke pripada na Traunsko jezero, mora da se igra između Traunkirhena i Traunštajna – insistirao je. Klempererova smrt spriječila mi je plan – govorio bi – s Bemom mi je Žena bez sjenke poput mačjeg mjaukanja. Jednom su mu kod »Knicea«, najboljeg i najskupljeg krojača u Beču, uzeli mjeru odjednom za dva bijela fraka. Kada su bili gotovi, poručio je firmi »Knice« da je apsurdno da mu stvarno isporuče dva bijela fraka kada kod nje ne bi dao da mu se načini niti jedan crni, te da firma »Knice« možda ne misli da je on lud. Činjenica je da je nedjeljama odlazio u firmu »Krice« samo zbog prepravki na oba fraka koja bješe naručio. Ne samo nedjeljama, mjesecima je mučio firmu izmjenama i u onom trenutku kada su oba bijela fraka bila gotova odbio je Paul da firmi »Knice« uopće prizna da je ikada kod njih naručio dva fraka: bijela fraka, šta vi mislite, nisam lud da dam da mi skroje dva bijela fraka, i to baš kod firme Knice. Firma »Knice«, oboružana snopom dokaza, tražila je od Paula svoj honorar koji je, pošto Paul nije imao novaca, međutim, morala da plati porodica Vitgenštajn. Naravno, Paul je nakon ove afere završio ponovo u Štajnhofu. Njegova rodbina gledala ga је radije tamo nego na slobodi koju je on, kao što su morali da vjeruju, zloupotrebljavao uvijek i jedino na najgrublji način. Mrzili su ga iako zaista bijaše, za mene, njihov najdraži proizvod. Bilo je to već groteskno da smo najednom obojica bili na našem sudbinskom Vilhelminskom brdu. Ja u plućnom zavodu, gdje sam i spadao, on u zavodu za umobodne, gdje je i spadao. Uvijek bi iznova pokušavao da mi na svojim prstima izbroji kolikо puta je bio u Štajnhafu i u Niderahartu, dakle u »Vagner-Jaureg« bolnici, ali njegovi prsti ne bijahu dostatni i na taj način nije nikada došao do pravog broja.
Ako u prvoj polovini njegova života novac nije igrao uopće nikakvu ulogu, jer mu je, kao i njegovom stricu Ludvigu, u ogromnim i, kako se to obojici činilo, neiscrpnim količinama stajao na raspolaganju, igrao je u drugoj, u kojoj ga uopće nije imao, najveću. Više godina postupao je i u drugoj životnoj polovini kao i u prvoj, što je naravno dovodilo do vrlo velikih svađa s njegovom rodbinom od koje, bar s pravne strane, nije mogao više ništa da očekuje. Kada više nije bilo novca, preko noći naprosto je skidao slike sa zidova svojih obitavailišta i jeftino ih prodavao baskrupuloznim trgovcima u Beču i Gmundenu. Također je i većina njegovih dragocjenih komada pokućstva iščezla na raznim teretnim vozilima rafiniranih takozvanih trgovaca starinama koji su mu za njegove dragocjenosti bili spremni da dadu samo neku tričariju. Za jednu jozefinsku komodu dadoše mu ne više no što staje boca šampanjca koju on odmah ispi s istim trgovcem starinama koji je kupio istu komodu. Na koncu je imao želju, koju bijaše više puta izrazio, da bar otputuje u Vaneciju da bi se u Gritiju jednom ispavao, ali za jednu takvu želju bilo je prakasno. O svojim boravcima u Štajmhofu, kao i u »Vagner-Jaureg« bolnici, pružio mi je najneverovatnije izvještaje koji bi bili vrijedni da se dalje prenesu čemu, međutim, ovdje nije mjesto. S liječnicima sam bio prijatelj dok sam još imao novaca – govorio je – ali onda kad ga više nemaš postupaju s tobom kao sa svinjom. Gospodina barona su njegovatelji zatvarali u jedan od kaveza, dakle u jedan od stotina kreveta s rešetkama koji nisu samo sa strane, nego također i gore bili potpuno rešetkama zatvoreni i držali ga tamo silom dok ga ne bi slomili, te, dakle, i smirili, poslije terapija, udarcima i šokovima koje su sprovodili nedjeljama.
Bojao sam se da ponovo vidim Paula. Jednoga dana došlo je i do toga. Između ručka i vremena za posjetu, kada u paviljonu »Herman« vlada potpuni mir, probudila me njegova ruka koju mi je položio na čelo. Pitao je da li smije da sjedne. Sjede na moj krevet i obuze ga najprije grč smijeha, jer bi najednom odviše komično da je istovremeno sa mnom na Vilhelminskom brdu – ti tu, gdje spadaš – reče – i ja tu, gdje spadam. Ostade samo nakratko, dogovorismo se da se češće sretnemo, da jednom pređem do Štajmhofa, on opet iz Štajnhofa ovamo na Baumgartnerov vis k meni, ja iz paviljona »Herman« u paviljon »Ludvig«, on iz paviljona »Ludvig« k meni u paviljon »Herman«. Ali ovu namjeru sprovedosmo samo jedanjedini put u djelo. Sretosmo se na pola puta između paviljona »Herman« i paviljona »Ludvig« i sjedosmo na jedinu klupu, na jednu koja je još upravo pripadala arealu grudobolnih. Groteskno, groteskno! – govorio je, pri čemu poče da plače i nije više prestajao. Čitavo njegovo telo potresao je dugo plač. Otpratih ga do ispred paviljona »Ludvig« pred čijim vratiima su ga već očekivala dva čuvara. Vratih se u paviljon »Herman« u najtužnijem stanju. Ovaj susret na klupi – obojica bijasmo u svojiim propisanim uniformama: ja u onoj za grudobolne, on u onoj ludaka iz Štajinhofa – izazvao je u meni najdublje dejstvo. Nakon ovog susreta mogli smo opet da se sretnemo. ali nismo se više sretali jer se nismo više željeli izlagati takvom gotovo neizdrživom opterećenju, obojica smo osjećali da ovaj jedan susret bijaše svaki daljni na Vilhelminskom brdu učinio nemogućim, o tome nije trebalo da se više troše riječi. Kada sam konačno bio otpušten iz paviljona »Herman«, a ne, kao što mi bijaše predskazano – umro – i kada sam se vratio u Natal, nisam neko vrijeme ništa čuo od svog prijatelja. Imao sam velike muke da se normaliziram na novi posao nije se još moglo misliti, ali sam se potrudio da dovedem u red kuću koja je za mog odsustva bila stvarno prilično zapuštena. Govorio sam sebi: polako, samo polako, valja postepeno stvarati one uslove koji će mi jednoga dana ponovo omogućiti da započnem svoj rad. Bolesnik koji je mjesecima bio odsutan od kuće vraća se kao čovjek kome je sve postalo strano i koji se tek malopomalo i na najimukotripniji način može ponovo sa svime da sprijatelji i mora sve ponovo da učini svojim bilo o čemu da se radi, da ono što mu se u međuvremenu zagubilo ponovo nađe. A pošto je bolesnik načelno uvijek prepušten sam sebi, sve ostalo je perverzna laž, on mora da se dokopa nadljudske snage ako želi da nastavi s onim što je prije nekoliko mjeseci, ili, kao u mome slučaju već nekoliko puta, čak godina, prekidao. To zdrav čovjek ne shvata, on je odmah nestrpljiv i usljed svoje nestrрlјivosti otežava bolesniku koji se vratio upravo u onom gdje bi trebalo da mu olakša. Zdravi nikada nisu s bolesnicima imali strpljenja, a naravno ni bolesnici sa zdravima, što se ne smije zaboraviti. Jer bolesnik postavlja mnogo više zahtjeva nego zdrav čovjek, kojemu tako visoki zahtjevi prirodno nisu potrebni, jer je zdrav. Bolesnici ne razumiju zdrave, kao ni zdravi bolesnike i ovaj konflikt je vrlo česito smrtonosan, a kojemu bolesnik na kraju krajeva nije dorastao, ali naravno niti zdrav čovjek koji se od jednog takvog konflikta često razboli. Nije lako ophoditi se s bolesnikom koji je odjednom ponovo tu odakle ga bolest mjesecima ili godinama bješe istrgla, od svega, a zdravi najvećma uopće niti nemaju volje da pomognu bolesniku; uisitinu samo izigravaju neko samarićanstvo koje ne posjeduju, ne žele da posjeduju i koje, budući da ga izrigravaju, bolesniku samo šteti, te mu ni za mrvicu ne pomaže. Bolesnik je zaista uvijek sam i pomoć koju mu pružaju spolja gotovo uvijek se ispostavi kao prepreka ili, kao što znamo, smetnja. Bolesniku je potrebna najneprimjetnija od svih pomoći koju, međutim, zdravi nisu u stanju da pruže. Svojim, u krajnjoj linliji egoističnim, izigravanjem pomoći samo oštete bolesnike i sve mu otežaju umjesto da mu olakšaju. Pomagači najčešće ne pomažu bolesniku nego mu smetaju. Ali bolesnik koji se vratio kući ne može sebi da dozvoli nikakve smetnje. Upozori li bolesnik na to da ga, umjesto da mu pomognu, uistinu smetaju, oni koji se samo pretvaraju da mu pomažu izvrijeđaju ga. Optuže ga da je ohol i bezgranično sebičan, tamo gdje se kod njega radi samo o odbrani u krajinjoj nuždi. Svijet zdravih prima bolesnika koji se vratio kući s prividnom prijaznošću, samo s prividnom spremnošću na pomoć, samo s prividnom požrtvovnošću ali stavi li bolesnik ovo prijateljstvo i ovu spremnost na pomoć i ovu požrtvovnost zaista na iskušenje, pokaže se sve samo kao privid, dakle na paradu izložena spremnost koje je bolesniku najbolje da se odrekne. Ali, naravmo, ništa nije teže od stvarnog prijateljstva i stvarne spremnosti na pomoć i stvarne požrtvovanosti, a granicu između stvarnog i prividnog је i u ovom pogledu teško odrediti. Vrlo dugo vjerujemo da se radi o stvarnom, dok se međutim radilo samo o prividnom, prema čemu smo dugo bili slijepi. Licemjerje zdravog čovjeka prema bolesniku je najraširenije. U suštini ne želi zdrav čovjek da više ima posla s bolesnikom i uopće ne gleda rado na to kada bolesnik, govorim o zaista teškom bolesniku, najednom postavi zahtjev za svojim zdravljem. Zdravi uvijek otežavaju bolesnicima da ponovo ozdrave ili se bar ponovo normaliziiraju ili barem poboljšaju svoje zdravstvano stanje. Zdrav čovjek neće, ako je iskren, da ima ikakvog posla s bolesnikom, on ne želi da ga ovaj podsjeća na bolest, a time naravno, logičnim slijedom, i na smrt. Zdrav čovjek hoće da bude među svojima i sebi ravnima, on u osnovi ne trpi bolesnika. Meni lično je uvijek otežavano da se vratim iz svijeta bolesnih u svijet zdravih. U doba bolesti, dakle u međuvremenu, bijahu se zdravi od bolesnika potpuno odvratili, bijahu ga se odrekli i slijedili time samo svoj nagon za samoodržanjem. Sada je najednom onaj kojega oni bjehu pretvorili u nešto drugo, i koji konačno nije više dolazio u obzir, opet tu i traži svoja prava. I, naravno, odmah mu daju do znanja da on u principu nema nikakvih prava. Bolesnici, sa stanovišta zdravih, nemaju više prava. Ja uvijek govoirim o teškim bolesnicima koji imaju doživotnu bolest kao ja i kao što ju je imao Paul Vitgenštajn. Bolesnici su svojom bolešću oni kojima su nametnuli tutorstvo, oni koji moraju da jedu kruh milostinje zdravih ljudi. Bolesnik je svojom bolešću ustupio mjesto i sad najednom ponovo potražuje svoje mjesto. To zdrav čovjek osjeća uvijek kao akt apsolutnog nečuvenja. Таkо bolesnik koji se vratio ima uvijek osjećaj da se ugurava najednom u područje na kojemu nema više šta da traži. Ovaj postupak je poznat po cijelom svijetu: bolesnik ode i nema ga, a zdravi odmah zauzimaju njegovo mjesto, te zaista zaposjedaju ovo mjesto, ali najednom se vraća bolesnik koji nije umro, kao što se pretpostavljalo, te hoće ponovo da zauzme svoje mjesto, da ga zaposjedne, što zdrave razjari, jer se oni ponovnim javljanjem već otpisanog iznova moraju da ograničavaju, a što onda od bolesnika zahtjeva nadljudsku snagu, naime onu kojom će ponovo zauzeti svoje mjesto i zaposjesti ga. S druge strane, međutim, znamo također da se teški bolesnici, kada ponovo dođu kući, s najvećom bezobzirnošću bacaju na ponovno zaposjedanje. Ponekad imaju čak i snage da zdrave odgumu i sasvim istisnu, da ih čak ubiju. Ali ovakvi slučajevi su veoma rijetki, a najsvakodnevniji je onaj o kojem sam ranije pričao: bolesnik koji se vraća kući ništa ne očekuje prema sebi sem obazrivosti, a na kraju se sreće ipak samo s brutalnim licemjerjem koje on, jer je vidovit, odmah prozre. Bolesnicima koji se vraćaju kući, a to znači teškim bolesnicima, mora se prići obazrivo. Ali to je tako teško te rijetko doživljavamo da se teškom bolesniku, koji se vraća kući, prilazi obazrivo. Zdravi kod njega odmah stvore osjećaj da uopće više ne pripada onamo, dakle njima, i svim sredstvima pokušavaju, govoreći međutim suprotno, da bolesnika koji se vratio kući odbace. Ali sve ove teškoće tada nisam imao, jer se bijah vratio u jednu, eto, potpunu praznu kuću. A, u međuvremenu, također, otpušteni Paul svojoj ženi Edit. Teško da bijah upoznao čovjeka više spremna na pomoć od žene mog prijatelja Paula, koja ga je dotle okruživala ljubavlju dok i nju samu jadnoga dana, otprilike pola godine prije njegove vlastite smrti, nije udarila kap i poslije toga je djelimično paralizirala. Ona se nakon dugog boravka u bolnici, doduše uvijek iznova, pojavljivala u centru grada, ali ona naravno ne bijaše ona isita Edit od ranije. Još plahija nego pred udarce kaplje, sada je još morala da pazi na to da obavlja kupovinu u neposrednoj blizini svoga stana i, pošto joj je kuhanje ipak mnogo muke zadavalo, da uzima svoj ručak u hotelu »Graben« u Dorotejskoj ulici, u kojem je bilo oduvijek jeftino, ali ranije, za razliku od danas, i odlično. Nakon što oba vlasnika hotela »Graben«, koji također posjedovahu i »Reginu« i »Rojal«, nisu više bila u životu, obojica bijahu umrla od takozvane parkinsonove bolesti, nije se u sva ova tri hotelska restorana moglo jesti i ja već odavno ne odlazim tamo, što je šteta, јеr upravo se u hotelu »Graben« vrlo ugodno sjedi. Jedinoga dana umrla je Edit i moj prijatelj Paul stajao je tako reći sam tamo. S njim je brzo sve krenulo nizbrdo. Ponekada je izgledalo da je još onaj stari, ali smrt mu je već bila ispisana na licu, kako se to kaže, sam to bijaše spoznao, no ne bijaše mogao apsolutno ništa više da izgubi. Pokušao je nekoliko puta da se odmori u salcburškom kraju, ali više ništa nije koristilo. Ako je Edit većinom za njena života ostavljao samu u stanu iznad »Brojnerhofa«, sada, nakon njene smrti, bez nje nije više uopće mogao da egzistira. Ostavljao je izgubljen utisak i nije mu se moglo više pomoći. Zajedno s drugim prijateljima odvodili smo ga u neku gostionu da ga, kаkо se kaže, raspoložimo, ali bez uspjeha. On sam pozvao je mene i moje prijatelje nakon smrti svoje žene nekoliko puta u »Zaher«, naručivao bi, kao ranije, šampanjac, ali time je samo upadao u još dublju depresiju. Tamo kuda je sa svojom Edit poslednjih godina češće putovao, ako baš ne bi bio u Štajnhofu iili »Vagner-Jaureg« bolnici (također i Vagner-Jaureg, po kome je nazvana ova bolnica bijaše njegov srodnik), u Traunkirien, putovao je sada sam, ali dejstvo bijaše samo poražavajuće. Moglo ga se iz daljine po očajanju prepoznati i kretao se tim krajem ne nalazeći spokojstvo. U njegovim vlastitim prostorijama, gore na brijegu između Altminstera i Traunkinhena, u kući koja polovicom ne pripadaše njemu nego jednom od njegove braće, što je najveći dio godine živio u Švicarskoj, bilo je uvijek i u svako godišnje doba tako hladno da bi čovjek već pri ulasku imao osjećaj da će kroz kratko vrijeme morati da promrzne. Uz to su još na visokim zidovima, koji do plafona bijahu vlažni, visjele četiri velike, već s pljesni prekrivene, odvratne slike iz doba Klimta, do njih još jedna i od samoga Klimta kojemu, kao i drugim čuvenim slikarima svoga vremena, Vitgenštajni, što su proizvodili oružje, dadoše da ih slika, jer je među takozvanim novobogatim na smjeni vjekova bila velika moda da se pod plaštom mecenstva dadu naslikati. U osnovi Vitgenštajne, kao i sve ostale ravne njima, umjetnost nije uopće zanimala, ali željeli su da budu mecene. U jednom uglu sobe stajaše jadan »bezendorfer« klavir na kojem su, kao što može da se zamisli, svirali svi čuveni virtuozi njihova vremena. Čovjek se tu prije svega mrznuo jer je u velikoj sobi u suterenu stajala ogromna kaljeva peć koja, pošto decenijama bijaše neispravna, decenijama nije mogla da zagrijeva i nije djelovala kao peć već kao hadnjak. Paula i Edit viđao sam kako sjede pored ove peći uvijeni u svoje krznene jakne. Sve do juna mora se u takozvanom Zalckamergutu grijati, te od sredine augusta ponovo. Hladna je to i neprijatna oblast koju iz perverzije označavaju vrlo ljupko kao ljetno-ladanjsku. Oblast Zalckamerguta je, međutim, jedino hladna i neprijatna i ona je otrov za sve one koji su osjetljivi. U Zalckamergutu imaju svi, bez izuzetka, reumatska oboljenja, u starosti su svi povijeni i obogaljeni. Čovjek mora da bude vrtlo jak da bi se ovdje mogao da potvrdi. Zalckamergut je divan na nekoliko dana, ali on je poguban za svakoga koji dulje ostane. Paul je volio oblast Zalckamerguta, jer ona bijaše kraj iz njegova djetinjstva, ali ga je sve više i više deprimirala. Iz Beča bi je tražio u nadi da će poboljšati njegovo stanje, ali njegovo stanje se u Zalckamergutu samo pogoršavalo. Zalokamergut je samo još bezobzirnije pritiskivao njegovu dušu i njegovo tijelo. Šetnje koje sam s Paulom poduzimao u kraju оkо Altminstera u ovo vrijeme nisu ničemu koristile, doduše, još su se vodili idealni razgovori, ali nakon smrti njegove Edit sve je najednom bilo zalista bezizlazno, u svakom slučaju drukčije, kao razbijeno. Kada se smijao, bijaše to mučan smijeh. Ako i zanemarimo smrt njegove žene i ljubljene, bijaše on zašao u jednu životnu dob u kojoj sve postade najednom dvostruko teže nego ranije. U onoj sobi u kojoj smo sjedili bijaše tako vlažan i ustajao zrak da sam povjerovao da ću se ugušiti, iako je vani bio sunčan dan. Shvaćao sam zbog čega nije skoro nikada sa svojom ženom obitavao u ovom stanu nego većinu vremena dolje, na glavnoj ulici, u jednom malom pansionu. Tamo također nisu morali da sami za sebe spremaju, a nakon šezdesete nijedan čovjek ne sprema za sebe rado sve, a Editi je, kada je umrla,bilo skoro osamdeset godina. Sa mnom i mojim bratom, sjećam se, poduzeo je na Traunskom jezeru, što bijaše apsurd, još jednom jednu vožnju jedrilicom. Čovjek bolestan na smrt bijaše oduševljen i kao ranije u svom elementu, dok sam ja proklinjao tu vožnju jedrilicom po velikim valovima. Moj brat je sokolio Paula za slijedeće vožnje, ali do toga nije došlo. Konačno, za to je već bio odviše slab. Ako ga je ova prva vožnja jedrilicom sa mnom i mojim bratom na jezeru još mogla i da usreći, već na obali ga je deprimirala i bilo mu je jasno da se radilo o posljednjoj. Uvijek iznova, i u svakoj prilici, govorio je, u ono vrijeme, to je posljednji put, bijaše mu to postalo navikom. Ako je kod mene bilo prijatelja, pravio bi s ovim prijateljima i sa mnom šetnje, protiv volje, ali ih je pravio. Ni ja, također, nisam neki šetač, već čitav svoj život odlazim protiv volje u šetnju, oduvijek sam protiv volje odlazio da šetam, ali s prijateljima odlazim u šetnju i to tako da ovi prijatelji vjeruju da sam strastveni šetač, jer ja idem s jednom takvom teatralnošću u šetnju da se oni čude. Nisam apsolutno nikakav šetač, niti ikakav ljubitelj prirode i nikakav poznavalac prirode. Ali ako su prijatelji tu, uvijek idem tako da vjeruju da sam šetač i ljubitelj i poznavalac prirode. Uopće ne poznajem prirodu, mrzim je, jer me ona ubija. Živim u prirodi samo zato što su mi ljekari kazali da, ako želim da preživim, moram da živim u prirodi, ni iz jednog drugog razloga. Zaista sve volim, samo ne prirodu, jer mi je priroda neprijatna, a ja sam njenu zloćudnost i neumoljivost na vlastitom tijelu i u vlastitoj duši upoznao, te pošto njene ljepote mogu da promatram samo istovremeno s njenom zloćudnošću i njenom neumoljivošću, bojim se je i izbjegavam je gdje god mogu. Ja sam gradski čovjek i prirodu prihvaćam kada moram, to je istina. Sasvim protiv svoje volje egzistiram na selu koje je sve u svemu uvijek protiv mene. A, naravno, Paul bijaše do srži, kao i ja, gradski čovjek koji je, kao i ja, u prirodi vrlo brzo bio iscrpljen.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Thomas Bernhard - Vitgenštajnov sinovac

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 11:29 am

Jednom sam morao da imam Nove ciriške novine, želio sam da pročitam članak o Mocartovoj Zaide, koji bijaše najavljen u Novim ciriškim novinama, a pošto sam Nove ciriške novine, kao što sam vjerovao, mogao da dobijem samo u Salcburgu, koji je odavde udaljen osamdeset kilometara, povezao sam se autom jedne prijateljice sa Paulom zbog Novih ciriških novina u Salcburg, u takozvani svijetom čuveni grad Svečanih igara. Ali u Salcburgu ne dobih Nove cirišike novine. Tada mi sinu ideja da donesem Nove ciriške novine iz Bad Rajhenhala i odvezosmo se u Bad Rajhenhal, u svijetom čuveno liječilište. Ali ni u Bad Rajhenhalu ne dobiih Nove ciriške novine i tako se sve troje, manje-više razočarani, vratismo u Natal. Kada već bijasmo pred samim Natalom, najednom Paul povjerova da bi trebalo da se odvezemo u Bad Hal, u čuveno svjetsko liječilište, jer čemo tamo zacjelo dobiti Nove ciriške novine, a time i članak o Zaide, i mi se zaista odvezosmo ovih osamdeset kilometara od Natala do Bad Hala. Ali ni u Bad Halu ne dobismo Nove ciriške novine. Pošto je od Bad Hala do Štajra samo korak, dvadeset kilometara, odosmo i do Štajra, ali ni u Štajru me dobismo Nove ciriške novine. Tada okušasmo sreću u Velsu, ali ni u Velsu ne dobismo Nove ciriške novine. Sveukupno bijasmo prevallili tristo pedeset kilometara samo zbog Novih ciriških novina, i na kraju, ne imadosmo sreće. I tako smo, potpuno iscrpljeni, kao što se može zamisliti, svratili u jedan restoran u Velsu da nešto pojedemo i smirimo se, jer lov na Nove ciriške novine bijaše nas doveo na rub naših psihičkih mogućnosti. U mnogim pogledima, sada mislim, kada se podsjećam ove priče s Novim cirišikim novinama, bijasmo Paul i ja jedan drugome prilično slični. Da nismo bili potpuno iscrpljeni, zacijelo bismo bili otišli još i u Linc i u Pasau, možda i do Regensburga i Minhena, a konačno ne bi nam to ništa predstavljalo da naprosto u Cirihu kupimo Nove ciriške novine, jer u Cirihu bismo ih, vjerujem, zacijelo dobili. Pošto u svim navedenim mjestima ne dobismo Nove ciriške novine, jer ih u njima ni za ljetnih mjeseci nema, mogu sva ta navedena mjesta da označim samo kao bijedna smetlišta koja apsolutno zaslužuju taj nelijepi naziv. Ako ne i prljaviji. A tada mi je također postalo jasno da čovjek od duha ne može da egzistira u mjestu u kojem ne može da dobije Nove ciriške novine. Zamislite samo da Nove ciriške novine dobijam čak u Španiji i u Portugalu i u Maroku tokom cijele godine u najmanjim mjestima sa samo jednim jedincatim šupljim hotelom. Kod nas ne! I ta činjenica, da u tako mnogo, navodno tako važnih mjesta, ne dobismo Nove ciriške noviпe, čak ni u Salcburgu, raspalila je gnjev sviju nas protiv ove nazadne, bornirane, nekulturne, istovremeno, međutim, upravo na odbojan način častohlapne zemlje. Treba da se uvijak zadržavamo tamo gdje bar Nove ciriške novine možemo da dobijamo, rakoh, i Paul bijaše apsolutno moga mišljenja. Tada nam u stvarnosti u Austriji ostaje samo Beč, reče on, jer u svim drugim gradovima koji se lažno predstavljahu da se u njima mogu da dobiju Nove ciriške novine, u stvarnosti se ne dobijaju. U svakom slučaju ne svakog dana i upravo tada ne kada čovjek želi da ih ima, kada ih bezuslovno treba. Nisam do danas, pade mi na pamet, došao do članka o Zaide. Odavno sam zaboravio na taj članak i naravno preživio sam i bez njega, ali u onome trenutku sam vjerovao da moram da ga imam. A Paul me je podupirao u mom bezuslovnom traženju, štoviše stvarno tjerao na traženje tog članka i dakle Novih ciriških novina kroz pola Gornje Austrije i Bavarsku. I, to mora da se izričito kaže, u otvorenom autu, što je neminovno imalo za posljedicu da smo nas troje dobili nazeb koji je nedjeljama potrajao. On je prije svaga Paula na dulje vrijeme prikovao za krevat, kako se to kaže. S njime sam satima šetao pored rijeke Traun počev od takozvanog Ugljarnika povrh Štajremila. Na dva kilometra od moje kuće udaljena je obala Trauna, ali kao što je znano, zbog beskrupulozne nezajažljivosti vlasnika za novcem, koji je cijelinu dao isparcelisati, nije to bio više jedinstven park što se proteže do trinaest kilometara udaljenog Traunskog jezera, upravo uzduž onoga kojega čuveni gospodin Ric bješe klasificirao kao prvo među svim svjetskim vodeniim područjima za pastrmke. U takozvanoj ugodnoj polusjeni, pod divnim osvježenjem što se dizalo iz rijeke, najedinom smo ponovo razvili takve razgovore kao i ranije, a sada naravno i sasvim u skladu s njegovim razvojem nije tu više bila velika opera koja ga je zaokupljala, već takozvana kamerna muzika. Bijaše se također i duhovno povukао iz velikih opernih kuća. Nije više pričao o Šaljapinu i Golbiju, o Di Stefanu i Simionatovoj, već o Tibou i Kazalsu i njihovoj umjetnosti. O Žilijar kvartetu i Amadeus kvartetu i o Tršćanskom triju koji je voleo. Kako to Arturo Benedeti Mikelanđeli radi za razliku od Polonija, Rubinštajn za razliku od Araua i Horovica itd. Smrt ga, kako se to kaže, bješe žigosala. Poznavao sam ga više od deset godina i u to doba bijaše oduvijek na smrt bolestan i od smrti žigosan. Na Vilhelminskom brdu bez riječi smo, kao što rekoh, zauvijek zapečatili naše prijateljstvo, na onoj klupi na kojoj bijaše kazao samo groteskno, groteskno. Sada je već bilo teško da čovjek sebi predstavi kako je on pred trinaest i četrnaest godina ranije putovao baš po cijelom svijetu za jednom ljubavnicom, Amerikankom i sopranistikinjom, koja je gotovo u svim velikim opernim kućama svijeta pjevala Kraljicu noći i Zerblinetu, da bi je na kraju ipak morao napustiti i tada samo još sanjati o njoj. Bilo je nepredstavljivo da je on u to doba, koje ipak ne bijaše tako davno prošlo, posjećivao najčuvenija automobilska trkališta u Evropi i sam se utrkivao, da je bio jedan od najboljih jedriličara. Sada bijaše nepredstavljivo da decenijama nijedne noći nije odlazio u krevet prije tri ili četiri sata ujutro, jer se veliki dio svih noći zadržavao po najčuvenijim barovima Evrope. Da je, konačno, jednom bio i plaćeni barski žigolo, protiv svih pravila i načela Vitgenštajnovih. Da se za njega pričalo da je bio onaj koji je u najbolje hotele, stare a također i nove Evrope, zaista kao gospodin ulazio i iz njih izlazio. Bijaše nepredstavljivo i da je on bio taj koji je u bečkoj operi decenijama urlao i zviždao najvećim dometima i najžešćim padovima.
Sve što bijaše doživio, bilo je u ovo žalosno vrijeme njegovih poslednjih godina nepredstavljivo. Sjedio je sa mnom u Natalu uz dvorišni zid i pri zalasku sunca računao kako često bijaše u Parizu, kako često u Londonu, u Rimu, koliko hiljada flaša šampanjca bijaše ispio, koliko žena zaveo i koliko knjiga pročitao. Jer ovu, kao što se vidi, površnu egzistenciju nije vodio površan čovjek. Naprotiv, teško da je bilo ijednog pitanja koje bi. mu činilo ma i najmanje poteškoće da zajedno sa mnom, i još dalje, razmišlja o njemu, štaviše on je često bio taj koji me je dovodio u nedoumicu upravo na područjima koja su u stvari moja i za koja sam bio uvjeren da sam u njima na svom terenu. Često bi me podučio načem boljem. Vrlо često sam razmišljao: on je filozof, ne ja! on je matematičar, ne ja, on je znalac, ne ja. A da i ne govorimo o tome kako jedva da je bilo nečega o muzici čega se ne bi mogao odmah da sjeti i što mu ne bijaše odmah podsticaj i povod bar za jednu zanimljivu muzičku debatu. I uza sve to bijaše on još i izuzetan koordinator, što se ticalo ove duhovne i uopće umjetničke discipline. S druge strane bijaše sve drugo osim pričalo, a kamoli brbljivac, u jednom svijetu koji izgleda da se sastoji samo od pričala i brbljivaca. Jednog dana predložilh mu, vjerovatno pod utiskom jedne od njegoviih izuzetnih priča iz života, da se usmjeri na to da sve ono o čamu mi bijaše s toliko puno filozofske podloge iscrpno ispričao zapiše i ne dopusti da to tokom vremena propadne. Ali trebalo je godina dok sam ga doveo dotle da počne da zapisuje svoja iskustva i doživljaje koji bi za svakoga bili zanimljivi. Moram se, govorio je, nakon što je kupio gomilu papira, odvojiti od svoje okoline, dakle iz okvira moje stupidne, te prema umjetnosti i duhu neprijateljski raspoložene, rodbine, a naravno i iz ovih prebivališta Vitgenštajnovih koja bijahu izgrađena protiv duha i protiv umjetnosti, i uzeti ću bilo gdje u tu svrhu jednu sobu gdje me ne bi mogli pronaći. I tako bijaše unajmio sobu u jednom malom hotelu izvan Traunkirihena. Ali već nakon prvog pokušaja odustade. Kasnije je iznenada, godinu i ро pred svoju srnrt, zaista anigažirao jednu sekretaricu da joj tako reći izdiktira svoju čudnu egzistenciju. Ali, i zbog toga što je bio finansijski izuzetno prikraćen u svojim posljednjim godinama života, ovaj pokušaj propada manje-više jadno. Ovoj sekretarici bijaše, a to od nje lično i od Paula znam, obećao čitavo bogatstvo, ako dopusti da joj izdiktira svoju čudnu egzistenciju, jedno ogromno bogatstvo, jer Paul bijaše siguran da će njegovi bornirani memoari, tako je govorio, da postanu ogroman svjetski uspjeh. Bilo kаkо bilo, dovršio je deset ili petnaest strana. U osnovi on vjerovatno nije uopće griješio kada je vjerovao, ро njegovim vlastitim riječima, u ogroman uspjeh, jer jedna takva knjiga zaista bi mogla da bude ogroman uspjeh, pošto bi bez sumnje stvarno bila takozvana jedinstvena, ali on nije bio čovjek koji bi se bar jednu godinu potpuno izolirao i usmjerio takvom cilju. A šteta je što nema više takvih fragmenata od njega. Vitgenštajnovi su uvijek jedino u milionima razmišljali kada se radilo o njihovim poslovima, bilo je sasvim prirodno da je i njihova crna ovca, Paul, u odnosu nа svoj tiskani diktat razmišljao u milionima. Napisaću nekih trista strana, govorio je, a nije teško naći izdavača. Vjerovao je da ću njegov rukopis dati već pravom izdavaču. Trebalo je to da bude do srži filozofska priča o životu, nikakva brbljarija, kako se izražavao. Doista, viđao sam ga često s papirima pod miškom, na kojima već nešto bijaše napisao, i bilo je moguće da je stvarno više napisao od onoga što je postojalo, da je za jednog od svojih brojnih napada moguće čak veće dijelove rukopisa i uništio, u jednom apsolutno samokritičkom stanju, u takvom duhovnom stanju, to bi bilo, koliko ga poznajem, čak i najprirodnije. Ili da bi ono što bijaše napisao na tako reči drugi način, na način neprijateljski, za umjetnost i filozofiju, bilo izgubljeno i, kаkо se to kaže, ulklonjeno. Jer teškо je sebi predočiti da je bar dvije godine uvijek samo s istih deset ili jedanaest strana bio zaokupljen i da je po Beču i na obali Traunskog jezera samo tumarao. Ali ko da to razjasni? U prijateljskim krugovima je pričao – kada bi opet bio u formi – da je mnogo bolji pisac od mene kome se, doduše, divi, ali koji se ne može mjeriti s njim, da sam ja, doduše, njegov literarni kao i filozofski ideal, ali da je on odavno premašio mene i moje misli, te da se odavno osamostalio i ostavio me daleko iza sebe. Kada objavi svoju knjigu, literarni se svijet, tako je govorio, neće prestati da čudi. Kanačno je pred kraj života sastavio, dakle u krajnjoj spisateljskoj tjeskobi, jer mu je to nesumnjivo lakše padalo nego da piše prozu, tako reći lijevom rukom, više rimovanih pjesama čija ludost i dosjetka bijahu doista za smijeh. Sam bi, uglavnom kada bi stajao neposredno pred ponovnim upućivanjem u jednu od isvojih ludnica, čitao najdulju od ovih skurilnih pjesama, bilo kome. Postoji jedna takozvana zvučna traka ove pjesme koja u svom središtu ima njega lično, kao i Geteova Fausta, a onaj koji čuje kako je recitira zabavljen je vrhunski i najdublje potresen. Mogao bih se sada nasmejati paušalnim anegdotama, ne samo da ih ima stotine nego hiljade, gdje je on u središtu i one su čuvene u takozvanom bečkom visokom društvu koje je bilo njegovo i koje, kао što je poznato, živi već stoljećima od anegdota i ničeg drugog, ali to nije moja namjera. Bio je to čovjek pun nemira, neprestano nervozan, neprikladno bez samoobuzdanja. Bio je mozgalo i čovjek koji je neprekidno filozofirao i nešto optuživao. Pošto je bio nevjerovatno školovan posmatrač, i pri ovom svom posmatranju, koje је s vremenom razvio u umjetnost posmatranja, bio je potpuno bezobziran i imao je stalno puno razloga da optužuje. Nije bilo ničega što nije otpuživao. Ljudi koji su mu dolazili pred oči samo bi vrlo kratko ostajali netaknuti, već bi navukli sumnju na sebe i skrivili neko zlo ili bar prestup i on ih je kažnjavao onim riječima koje su i moje kada se pobunim ili branim, kada moram da kranem protiv besramnosti svijeta, ako ne bih bio rad da izvučem deblji kraj i da ne budem uništen. Ljeti smo na terasi kod »Zahera« imali svoj stalni stol i egzistirali smo većinu vremena samo od svojih optuživanja. Sjedili smo uz šoljicu kafe i optuživali čitav svijet, optuživali ga do u sam korijen. Sjedill smo na terasi kod »Zahera« i stavljali u pokret naš optuživalački mehanizam iza dupeta Opere, kako bi se Paul izražavao, jer ako čovjek sjedi na terasi pred »Zaherom« i gleda naprijed, tada gleda na stražnju stranu Opere. Uživao je u takvliim definicijama, kао dupe Opere, znajući dobro da time označava samo pozadinu kuće na Ringu koju je volio više od ičega na svijetu, iz koje je tako mnogo decenija izvlačio manje-više sve što mu je bilo potrebno da egzistira. Satima smo sjedili na terasi kod »Zahera« i posmatrali ljude koji su se kretali amo-tamo. Zaista, za mene ni danas ne postoji veće (bečko) zadovoljstvo od onoga da sjedim ljeti na terasi kod »Zahera« i promatram ljude koji pored nje prolaze. Kako ja uopće ne poznajem nijedno veće zadovoljstvo od onoga da promatram ljude, i to da ih promatram dok sjedim pred »Zaharom«, to je posebna delikatesa koju je Paul vrlo često sa mnom dijelio. Gospodin baron i ja bijasmo sebi u ovu svrhu odabrali jedan naročito pogodan ugao na terasli kod »Zahera«, vidjeli smo sve što smo željeli da vidimo, a nas nije niko vidio. Začudilo bi me kada bih s njime hodao takozvanim centrom koliko je ljudi poznavao i s koliko od ovih poznanika bijaše stvarno rodbinski vezan. O svojoj porodici rijetko je pričao, a kada bi to radio, onda samo o tome kako u osnovi s njom ne želi da ima nikakva posla, kao i obrnuto, njegova porodica nikakva s njim. S vremena na vrijeme spominjao bi svoju jevrejsku baku koja se u samoubilačkoj namjeri survala s prozora svoje kuće na Novom trgu u dubinu i svoju tetku Irminu, koja je u doba nacista bila takozvani vođa seljaka Rajha, a koju sam ja, također iz više posjeta u njenoj seoskoj kući na brijegu iznad Traunskog jezera poznavao. Kad bi rekao moja braća, time bi uvijek samo kazivao moji mučioci, samo je o jednoj sestri, što je živjela u Salcburgu, govorio s ljubavlju. Osjećao se uvijek ugrožen i napušten od svoje porodice, označavao bi je uvijek samo kao neprijatelja umjetnosti i duha koji se bijaše udavio u milionskom bogatstvu. Ali, konačno, bijaše upravo ona ta koja je proizvela Ludviga i Paula.
Sjedeći uz dvorišni zid u Natalu, s mojim prijateljem, razmišljao sam kakav je to put kojim je Paul išao preko sedamdeset godina. O tome da je bogat i zaštićen, kako to čovjek može samo da bude, a prvih je godina odrastao u jednoj tako reći neiscrpnoj Austriji, naravno, pohađao je čuveni Terezijanum, tada, međutim, samosvjesno je utro sebi vlastiti put suprotan familiji i ostavio upravo ono za sobom što, аkо se površno posmatra, bijahu vitgenštajnovske vrijednosti, to jest da se bude bogat i opskrbljen i zaštićan, da bi konačno vodio jednu egzisitenciju duha i na taj način spasio sebe samoga. On je, kako se to može reći, već rano odmaglio, kao i njegov stric Ludvig decenijama prije toga, te je, kao i prije toga njegov stric Ludvig, postao za svoju parodicu besraman. Dak je Ludvig od sebe stvorio besramnog filozofa, Paul je od sebe stvorio besramnog ludaka i ne može se nikako reći da se filozofom mora označiti neko samo kada, kao Ludvig, svoju filozofiju zapiše i objavi, filozof je i kada se ništa ono o čemu je filozofirano ne objavi, dakle i onda kada se ništa ne zapiše i ništa ne objavi. Objavljivanje samo pojašnjava i pobuđuje čuđenje za ono što je pojašnjeno, a što bez objavljivanja ne može da postane jasno i da pobudi čuđenje. Ludvig bijaše onaj koji je objavljivao (svoju filozofiju), Paul onaj koji nije objavljivao (svoju filozofiju) i kao što je Ludvig bio konačno ipak rođeni objavljivač (svoje filozofije), bio je Paul rođeni neobjavljivač (svoje filozofije). Ali oba bijahu, svaki na svoj način, veliki, uvijek uzbuđujući, samovoljni i rušilački mislioci na koje njihovo, i ne samo njihovo, vrijeme može da bude ponosno. Naravno da je šteta što nam Paul, kao Ludvig, nije ostavio stvarno zapisane i tiskane, dakle objavljene, dokaze za svoju filozofiju, dok mi takve dokaze njegova strica Ludviga imamo u ruci i u glavi. Ali basmisleno je upoređivati Ludviga i Paula. S Paulom nisam nikada razgovarao o Ludvigu, a kamoli njegovoj filozofiji. Samo ponakad, i za mene prilično neočekivano, rakao bi Paul, ta ti znaš moga strica Ludviga. Ništa više. Ni jedan jedini put nismo pričali o Traktatu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Thomas Bernhard - Vitgenštajnov sinovac

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 11:29 am

Ali jedan jedini put reče Paul da je stric Ludvig bio najluđi u porodici. Multimilioner kao seoski učitelj je ipak perverzno, ne misliš li? – rekao je Paul. Do danas ne znam ništa o stvarnoj vezi Paula i njegovog strica Ludviga. O tome ga nikada nisam ni pitao. Ne znam čak da li su se njih dvojica ikada i vidjali. Znam samo da je Paul uvijek uzimao u zaštitu svoga strica Ludviga kada bi se porodica Vitgenštajn na njega obrušila, kada bi se čak šalili na račun filozofa Ludviga Vitgenštajna koji joj, koliko znam, čitavog života bješe mučan. Za nju je Ludvig Vitgenštajn, isto tako kao i Paul Vitgenštajn, bio luda koga je inostranstvo, koje je za ekscentričnost uvijek imalo uha, učinilo velikim. Vrteći glavom, zabavljalo ih je da je njihova porodična luda nasadila svijet, da je neupotrebljivi najednom u Englesko postao čuven i duhovini velikan. U svojoj oholosti odbijali su Vitgenštajni naprosto svoga filozofa i nisu mu ukazivali ni najmanji respekt, nego su ga do dana današnjega prezirom kažnjavali. Kao ni u Paulu, ni do danas u Ludvigu nisu uvidjeli ništa drugo osim izdajice. Kao i Paula, i Ludviga su također izopćili. Kao što su se, dok je on egziistirao, sramili svoga Paula, srame se i danas svoga Ludviga. To je istina. Čak ni činjenica da je Ludvig u međuvremenu postao znatno čuven nije uzdrmala prezir iz navike prema filozofu, u zemlji u kojoj Ludvig Vitgenštajn ni danas gotovo ništa ne vrijedi i u kojoj ga ni danas gotovo ne poznaju. Bečlije nisu, to je istina, do danas čak ni Zigmunda Frojda priznali, čak ni pravo uzeli do znanja, to je činjenica, jer su za to perfini. S Vitgenštajnom nije drugačije. Moj stric Ludvig, to za Paula bijaše uvijek primjedba puna respekta koju se nije nikada usudio da dalje razvije i koju je taj isto tako žigosani pustio radije da miruje u njemu. Njegov odnos prema stiricu, koji bijaše odrastao u Engleskoj, uistinu mi nije nikada postao jasan. Moja veza s Paulom, započeta u ulici Blumenštok, u sobi naše prijateljice Irine, bila je naravno teška, takva veza nije zahtijevala ponovno osvajanje iz dana u dan, ali ona se vremenom pokazala kao vrlo naporna; ona se pripijala uz svoje vrhunce i padove i uz svoje dokaze prijateljstva. Pade mi na pamet, na primjer, koju ulogu je odigrao Paul pri takozvanoj dodijeli Grilparcerove nagrade meni, to kako je on, kao jedini pored mog čovjeka života, prozreo čitavu prevejanu besmisao ove dodjele nagrade i označio je kao grotesku, što ona u stvari i bijaše: jedna prava austrijska perfidnost. Sjećam se da sam sebi za ovu dodjelu nagrade u Akademiji nauka kupio novo odijelo, jer sam vjerovao da u Akademiji nauka mogu da nastupim samo u novom odijelu. Sa svojim čovjekоm života otišao sam u trgovinu odijelima na Kalmarktu i odabrao odgovarajuće odijelo, isprobao ga i odmah zadržao na sebi. Novo odijelo bijaše crno-sive boje i vjerovao sam da ću u ovom novom crno-sivom odijelu moći da odigram bolje svoju ulogu u Akademiji nauka nego u starome. Još tog istog jutra dodjele nagrade smatrao sam ovu dodjelu nagrade događajem. Bila je stogodišnjica Grilparcerove smrti i upravo na ovu stogodišnjicu Grilparcerove smrti da me odlikuju Grilparcerovom nagradom, osjećao sam to kao nešto izvanredno. Sada me Austrijanci, moji zemljaci, koji su me do ovog trenutka samo nogama gazili, odlikuju čak Grilparcerovom nagradom, razmišljao sam i stvarno vjerovao da sam dosegao vrhunac. Moguće je da su mi čak i ruke drhtale ujutro, a može biti da mi je glava gorjela. Da mi Austrijanci, koji su me do tada samo ignorirali ili ismejavali, odjednom dadu svoju najveću nagradu, smatrao sam to konačnom odštetom. Ne bez ponosa krenuo sam u novom odijelu iz trgovine na Kolmarktu u Akademiju nauka. Još nikad u životu nisam s jednim tako uzvišenim osjećajem prelazio Kolmarkt, preko Grabena i pored Gutenbengova spomenika. Imao sam uzvišeni osjećaj, ali ne mogu reći da sam se u svom novom odijelu osjećao dobro. Uvijek je pogrešno kupovati odjeću tako reći pod nadzorom i u društvu, a ja bijah tu grešku ponovo napravio – novo odijelo bijaše mi preusko. Vjerovatno, međutim, izgledam sasvim dobro u novom odijelu, pomislio sam kad stigoh sa svojim čovjekom života i Paulom pred Akademiju nauka. Dodjele nagrada su, аkо ostavimo po strani novac koji one donose, najnesnošljivija stvar na svijetu, ovo iskustvo bijah već u Njemačkoj stekao, one ne uzvisuju, kao što sam vjerovao prije nego što sam dobio svoju prvu nagradu, nego unizuju, i to na najsramniji način. Samo zato jer sam uvijek mislio na novac koji one donose i izdržao sam ih, iz ovoga razloga ulazio sam u najrazličitije stare vijećnice i u sve te neukusne svečane sale. Do četrdesete. Podvrgavao sam se poniženju ovih dodjela nagrada. Dopuštao da mi u ovim vijećnicama i svečanim salama čine na glavu, jer dodijela nagrada nije ništa drugo nego da čovjeku čine na glavu. Preuzeti nagradu ne znači ništa drugo nego dopusititi da vam učine na glavu, jer vas za to plaćaju. Dodjelu nagrade sam osjećao kao najveće poniženje koje se može zamisliti, ne kao uzvišenje. Jer nagradu vam uvijek dodijeljuju nekompetentni ljudi, koji se čovjeku žele učinjeti na glavu i koji čovjeku podosta učine na glavu kada se od njih preuzima nagrada. I s punim pravom se učine čovjeku na glavu, jer je on tako prost i nizak da preuzme njihovu nagradu. Samo u krajnjoj nuždi i kada su život i egzistencija ugroženi, i samo do četrdesete, ima čovjek pravo da preuzme nagradu povezanu s novčanim iznosom ili uopće nagradu ili odlikovanje. Ja sam svoje nagrade, bez krajnje nužde i bez životne i egzistencijalne ugroženosti, preuzimao i činio sebe time prostim i niskim i, u najistinskijem smislu riječi, odvratnim. Ali na putu ka Grilparcerovoj nagradi mislio sam da je to drukčije. Ova nagrada nije povezana s novcem. Akademija nauka je nešto i njena nagrada je nešto, razmišiljao sam na putu u Akademiju nauka. I mislio sam, kada nas troje – moj čovjek života, Paul i ja – stigosmo pred Akademiju nauka, da je ova nagrada, jer se zove Grilparcerova, i jer je dodijeljuje Akademija nauka, izuzetak. I zaista sam na putu u Akademiju nauka mislio da će me vjerovatno već pred Akademijom nauka primiti, kao što je to red, kao što mišljah, s potrebnim respektom. Ali nije me niko primio. Nakon što sam sa svojima dobar četvrt sata u ulaznom holu Akademije nauka čekao i niko me nije uopće poznao, a kamoli primio, iako sam se sa svojima neprestano osvrtao, dakle nisu me uopće primjetili, a pošto su ljudi koji su na ovu svečanost hrlili već bili zauzeili mjesta u prepunoj svečanoj sali, pomislih: sada ću i ja jednostavno ući sa svojima u svečanu salu kao i drugi. I sinu mi ideja da sjednemo upravo u sredinu svečane sale gdje je bilo još nekoliko slobodnih mjesta. Kada smo sjeli bila je svečana sala već puna i čak je ministarka već bila zauzela svoje mesto u prvom redu podno podija. Filharmonijski orkestar već je nervozno čupkao po instrumentima, a predsjednik Akademije nauka Hunger uzbuđeno je hodao amo-tamo po podiju i niko, osim mene i mojih, nije znao zašto još ne počinje svečanost. Više članova Akademije jurili su po podiju amo-tamo i gledali u pravcu središta svečanog čina. I ministarka је također okretala svoju glavu u svim pravcima po sali. Iznenada me ugleda jedan gospodin s podija kako sjedim u sredini sale i došapnu predsjedniku Hungeru nešto na uho, te s podija krenu prema meni. Nije bilo jednostavno prokrčiti put kroz ispunjene redove do mene u sredini sale. Svi koji su sjedili u ovome redu morali su da ustanu, to su radili protiv svoje volje i zlobnim pogledima prema meni. Pomislih kako to bijaše ipak perfidna ideja da sjednem u sredinu sale, jer goispodin koji je išao prema meni, član Akademije nauka, naravno, strašno se mučio da đođe do mene. Očito da te osim ovog gospodina – tako sam u tom trenutku razmišljao – niko nije ni prepoznao. Kada taj gospodin bijaše stigao do mene, svi bijahu upravili svoj pogled prema meni, ali kako kažnjavajuće, probadajuće. Akademija, kоја mi dodijeljuje svoju nagradu, a uopće me ne poznaje, zaslužila je nešto još mnogo perfidnije, razmišljah. Konačno me gospodin upozori da moje mjesto nije tu gdje sam sjedio, već pored ministarke u prvom redu i da izvolim otići u onaj prvi red i da sjednem pored ministarke. Nisam poslušao gospodina, jer mi zahtjev bijaše uputio jednim zaista odvratnim, arogantnim tonom, kоnačno na tako odbojan način, siguran u vlastitu pobjedu, da sam morao da se usprotivim da ne iziđem s njim iz reda i ne odem na podij da bih održao svoju samosvijest. Neka gospodin Hunger lično dođe, rekoh. Ne bilo ko da me moli da dođem na podij, već predsjednik Akademije nauka, lično. U suštini mi je bila najveća želja da ustanem i s mojima bez nagrade napustim Akademiju nauka. Ostadoh, međutim, da sjedim. Bijah sam sebe zarobio u kavez. Sam od Akademije nauka bijah učinio kavez za sebe. Nije bilo izlaza. Konačno je predsjednik Akademije došao do mene i otišao sam s predsjednikom do pred podij i sjeo pored ministarke. U trenutku kada sam sjeo pored ministarke moj prijatelj Paul nije se mogao obuzdati i prasnuo je u smijeh koji je potresao čitavu salu i koji je potrajao tako dugo dok filharmonijski komornci ne započeše da sviraju. Održaše nekoliko govora u čast Grilparcera i nekoliko riječi o meni, sve u svemu govorilo se ipak jedan sat i kao uvijek kod takvih prigoda, dakle previše i, naravno, besmisleno. Za vrijeme ovih govora ministarka je spavala i, kao što sam jasno mogao da čujem, hrkala i probudila se tek kada su filharmonijski komornici počeli ponovo da sviraju. Kada je svečani čin završio sjatili su se oko ministarke i predsjednika Hungera na podij, koliko ih je god moglo da stane. Mane više niko nije zapažao. Pošto s mojima ne bijah odmah napustio svečanu salu, čuh zapravo kako ministarka iznenada uzvikuje: a gdje je pjesničić? Poslije ovoga mi je bilo konačno dosta i napustio sam Akademiju nauka što sam brže mogao. Bez novca, a dopustio da mi se učine na glavu, to bijaše u ovom trenutku bez sumnje neizdrživo. Potrčao sam, vukući manje-više za sobom svoje na ulicu i još čujem kako mi za to vrijeme Paul kaže: Dopustio si da te zloupotrebe! Učinili su ti se na glavu! Zaista, pomislih, učinili su ti se na glavu. I danas su ti se ponovo učinili na glavu, kao što su ti uvijek činili na glavu. Ali ti si dopustio da ti se učine na glavu, razmišljao sam, uz to još u Akademiji nauka u Beču. Prije nego što sam s mojima posjetio »Zaher« da bih čitavu ovu perverznu proceduru oko nagrade provario uz tanjir govedine u supi, otiđoh još u trgovinu odjećom na Kolmarktu u kojoj sam kupio novo odijelo prije svečanosti. Odijelo mi je preusko i želim novo, rekoh u trgovini i to sam kazao naglašavajući to na tako besraman način da su mi namještenici odmah bez pogovora dopustili da izaberem novo. Isprobao sam dva-tri koja bijah vlastitim rukama skinuo s police i odlučio se za najudobnije. Zadržao sam ga, nešto malo doplatio, te razmišljao, kada sam već ponovo bio na ulici, kаkо će uskoro neko drugi imati na sebi odijelo koje sam ja nosio na takozvanoj dodijeli Grilparcerove nagrade u Akademiji nauka i u njemu hodati Bečom i to me zabavljalo.
Jedan drugi, ne manje jasan, dokaz za snagu Paulova karaktera: takozvana dodijela Državne nagrade za literaturu (mnogo prije Grilparcerove nagrade) meni, kоја je, kao što novine tada pisahu, završila skandalom. Ministar, koji je u sali za audijencije u ministarstvu održao takozvanu laudaciju posvećenu meni, nije u ovoj laudaciji izrekao ništa drugo izuzev besmislica, jer bijaše s nekakvog lista pročitao samo ono što mu bijaše zapisao jedan od njegovih službenika zaduženih za literaturu, na primjer da sam napisao jedain roman o Južnom moru, što naravno nisam nikada uradio. Iako sam oduvijek bio Austrijanac, tvrdio je ministar da sam Holanđanin. Iako o tome nisam imao nikakvog pojma, tvrdio je da sam specijaliziran za avanturističke romane. Više puta ustvrdio je u svom govoru da sam u Austriji kao gost. Mene, međutim, nisu uopće uzbuđivale basmislice koje ministar bijaše s lista pročitao, jer pouzdano sam znao da glupi čovjek iz Štajerske, koji prije nego što je postao ministar, tamo bijaše sakretar poljoprivredne komore, a prije svega zadužen za uzgoj stoke, nije kriv. Ministru je, naravno, ova glupost, kao i bez izuzatka svim drugim ministrima, bila ispisana na licu, to bijaše odbojno, ali ne i uzbuđujuće, te dopustih sebi da ovaj ministarski laudacij bez daljnjega podnesem. Nakon što sam zatim, tako reći kao zahvalu na nagradi, pročitao nekoliko rečenica koje bijah zapisao tek kratko prije dodjele nagrade u najvećoj žurbi i s najvećom nevoljnošću na jedan list papira, jedan mali filozofski ekskurz tako reći, u kojem ništa drugo nisam imao da kažem, već da je čovjek jedan i da mu je smrt sigurna, sve u svemu nije moje predavanje potrajalo duže od tri minute, skoči ministar, koji uopće ne bijaše razumio što rakoh, zapanjen sa svog sjedišta i zavitla mi stisnutom pasnicom u lice. Dahćući od gnjeva nazove me pred svim prisutnima psom i napusti salu a da pri tom nije propustio da staklena vrata zalupi takvom silinom da su se rasula u hiljade komadića. Svi u sali za audijencije bijahu skočili i zapanjeno su buljili za ministrom koji se sjurio napolje. Za trenutak zavladao je, kako se kaže, potpuni mir. Tada se desi ono čudno: čitavo društvo, koje mogu da označim samo kao oportunističku gomilu, potrčalo je za ministrom a da prije toga nije propustilo da mi uputi psovke i pripreti stisnutim pesnicama. Tačno se sjećam stisnutih pesnica kojima je predsjednik Sanata za umjetnost, gospodin Henc, vitlao za mnom, kao i svih drugih počasnih oznaka kоје u ovom tranutku bijahu uputili meni. Čitavo društvo, nakoliko stotina rentijera umjetnosti, prevashodno međutim pisaca, dakle kolega, kako se to kaže, i njihova pratnja, potrčali su za ministrom. Ustežem se da nabrojim sva ta imena kоја bijahu potrčala za ministrom kroz staklena vrata što ih je on razlupao, jer nemam volje da zbog jedne takve smijurije stignem pred sud, ali to bijahu ona najpoznatija i najčuvenija i najuglednija što se iz sale za audijencije sručiše niz stapenice napolje za ministrom, а mene i mog čovjeka života ostaviše same. Kao gubavce. Niko ne bijaše ostao pored mene i mog čovjeka života, svi se bijahu sručili napolje za ministrom, porad bifea koji je za njih bio postavljen, osim Paula.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Thomas Bernhard - Vitgenštajnov sinovac

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 11:30 am


On bijaše jediini koji se zaustavio pored mene i moje životne saputnice, moga čovjeka života, zaprepašten i zabavljen istovremeno ovim ispadom. Kasnije, kada više nije moglo da bude opasno, usudiše se još neki drugi ušuljati u salu za audijenciije, nakon što najprije bijahu iščezili, mala gomilica koja se konačno posavjetovala kuda da se krene da bi se čitav smiješni ispad progutao s nekim jelom. Godinama nakon toga Paul i ja smo nabrajali imena onih koji su u svojoj beskrupuloznoj državno-ministarskoj potčinjenosti trčali za onim tupim ministrom iz Štajerske i za svakog smo znali zašto. Slijedećeg dana je u austrijskim novinama bilo riječi o Bernhardu koji prlja vlastito gnijezdo, koji je naprasno napao ministra, dok je, međutim, bilo upravo obruto, ministar Pifl-Perčevič je naprasno napao pisca Bernharda. Ali u inostranstvu, gdje čovjek nije orjentiran na austrijska ministarstva i njihove subvencionističke zavrzlame, prokomentiralo se događaj onako kako to spada. Prihvatiti nagradu već je perverzija – govorio mi je moj prijateilj Paul tada – ali najveća je prihvatiti Državnu nagradu.
Pošto nam posjete kod naše muzičke prijateljice Irine u ulici Blumenštok bijahu najdraža navika, značilo je to katastrofu kada se jednoga dana naša prijateljica preselila na selo, uz to još u jedno vrlo udaljeno mjestance u Donjoj Austriji, u koje smo mogli da stignemo tek nakon dvosatne vožnje autom, jer nije imalo ni vlastitog priključka na željeznicu. Bilo je nepredstavljivo što je velegradski čovjek Irina tražila na selu. Žena koja je iz godine u godiinu, svake večeri, išla na koncert ili u operu ili na neki pozorišni komad, bijaše se za dan udomila u jednoj suterenskoj seoskoj kući čija je jedna polovina korištena kao svinjarnik, što smo Paul i ja na naše zaprepaštenje mogli da utvrdimo, i u kojoj nije samo prokišnjavalo, već je uz to, jer ne bijaše podruma, do krova bilo vlažno. Tu stanovahu Irina i njen muzikolog, koji je godinama pisao za bečke novine i časopise, naslonjeni na jednu američku peć od lijevanog željeza, jedući takozvani seljački kruh koji bijahu sami ispekli, u staroj, istrošenoj i iskidanoj odeći i hvalili – dok sam ja usljed penetrantnog smrada iz svinjarnika morao da držim nos zatvorenim – selo, te proklinjali grad. Muzikolog više nije pisao članike o Vebernu i Bergu, Haueru i Štokhauzenu, već cijepao drva pred prozorom ili crpao stajsku osočinu iz začepljenog nužnika. Irina nije više pričala o Šestoj ili Sedmoj, već samo o dimljenom mesu koje vlastoručno bijaše objesila u dimnjak, ne više o Klempereru i Švarckopfovoj, već o susjedovu traktoru koji ju je već u pet sati ujutro budio s cvrkutom ptica. Najprvo povjerovasmo da će se Irina i njen muzikološki muž vrlo brzo ponovo od poljoprivredne fascinacije vratiti muzici, ali se prevarismo. O muzici nije više bilo nikakvog govora, kao da je nikada nije ni bilo. Vozili bi se k njoj, ona je stavljala pred nas kruh koji je sama ispekla, supu koju je sama skuhala, te još radić koji sama bješe uzgojila i paradajz i osjećali smo se prevareni i kao da nas vuče za nos. Za nekoliko mjeseci se Irina od rafinirane velegrađanske i najstrastvenije Bečanke pretvorila u seosko-malograđansku donjoaustrijsku provincijalku koja vješa dimljeno meso u pušnicu i uzgaja povrće, što je sa našeg stanovišta bilo jednako radikalnoj samodegradaciji i to je moralo da nas odbije. Više nismo odlazili k njoj i zaista smo je izgubili iz vida. Bijasmo prisiljeni da potražimo drugu scenu za naše razgovore i debate, ali je nismo našli, nije bilo više ulice Blumenštok. Bez Irine, orjentirani na sebe same, najednom bi nas napustili svi dobri muzički duhovi dok bismo sjedeli kod »Zahera«, ili u »Brojnerhofu«, ili u »Ambasadoru«, gdje je također postojao idealan kutak za ljude poput nas, iz kojega je moglo zaista sve da se vidi, a da nas same niko ne vidi, i gdje razgovori ne bi odmah zamirali kada bi započeli. Pošto nam nije bilo do šetnje, sretali smo se i u istom trenutku hrlili u »Zaher« ili neku drugu kafanu koja se činila podesnom za naše svrhe. Ako bismo sjedeli, kod »Zahera« u našem kutu, imali bismo odmah žrtvu za naše spekulacije. Počinjalo je, na primjer, kao uvijek, od nekog domaćeg čovjeka ili stranca koji bi ovdje, kao što se može zamisliti, ne bez potpune zgrčenosti jeo svoju tortu ili svoju prašku šunku u omiljenom šlagu s hrenom, od nekoga koji je pio kafu, nekoga koji je od napora prethodnog pregleda grada bio prilično iscrpljen i stoga prebrzo jeo tortu i prehalapljivo sipao kafu u sebe, da bismo općenito napali stupidnu proždrljivost koja je poslednjih decenija sve zahvatila. Na primjeru jedne Njemice, kоја je kao ро kazni bila zavučena u svoje neukusno krzno i koja je tamanila vrhnje, mogli smo da bez okolišanja izvedemo otprilike našu averziju prema svim Nijemcima u Beču; na primjeru Holanđanina što je sjedio u drečavo žutom džemperu kod prozora i koji je, vjerujući da ga niko ne posmatra, desnim kažiprstom neprestano izvlačio iz nosa velike masne komade, nismo bili daleko od toga da posve prokunemo sve nizozemsko jer nam se najednom učini za čitav život omraženim. Oni koje nismo poznavali morali su da posluže u tu svrhu dok se pred našim očima ne bi pojavili poznati, ali kada bi nastupio jadan takav, nama poznat, tada bismo na njega nadovezivali naše misli kоје su odgovarale upravo posmatranome, a koje bi nas, kada bismo ih izgovorili, satima zabavljale time što smo ih, kako nam se činilo, zloupotrebljavali za jednu višu temu u svrhu protjerivanja naše dosade, kao izlaznu bazu za koju smo se usuđivali da vjerujemo da nije ništa manja od filozofije. Tako nerijetko potpuno običan čovjek koji je ispijao svoju kafu, naveo bi nas na Šopanhauera, ili jedna dama koja je sa svojim nevaspitanim unukom jela velike komade štrudle, sjedeći pod slikom nadvojvode, ona bi, na primjer, prouzročila da Velaskezove dvorske lude postanu sradišnja tačka jedne rasprave, što je onda, pod određenim okolnostima, trajala satima. Kišobran što je pao na zemlju mogao je ne samo, kao što bi se pomislilo, da nas navede na Čembilena, već odmah na predsjednika Ruzvelta, prolaznik s malim pekinezerom napolju na izuzetno skupocjen način života indijskih maharadža itd. Kada sam na selu i nemam nikakvog podsticaja, zakržlja moje mišljenje, jer moja čitava glava kržlja. U velegradu nema ovih katastrofalnih iskustava. Ljudi koji odu iz velegrada i žele da na selu održe isvoj duhovni standard, kako bi rekao Paul, moraju već da budu opskrbljeni ogromnim potencijalom, dakle nevjerovatnom zalihom moždane supstane. Аli; i oni prije ili kasnije stagniraju i zakržljaju i to najviše onda kad primjete ovaj proces kržljanja, za njihove svrhe prekasno, oni propadaju nezaustavljivo i bilo šta da urade, ništa im ne pomaže. Tako sam i ja svih ovih godina, mog prijateljistva s Paulom, sebe navikavao na ritam promjena između grada i sela, neophodan za život, i namjeravam da taj ritam zadržim do kraja života bar svakih četrnaest dana u Beč, bar svakih četrnaest dana na selo. Jer kako se brzo u Beču glava napuni, tako se brzo na selu isprazni ,i uistinu je na selu isto tako brzo prazna kao što je u gradu puna, jer selo je u svakom slučaju groznije za glavu i njene interese nego što je ikada grad, odnosno velegrad. Čovjeku duha selo oduzima sve i ne daje mu (skoro) ništa, dok velegrad neprestano daje, to mora samo da se vidi i naravno osjeti ali vrlo malo ih je koji to vide, a i oni ne osjećaju, te ih tako nešto odvuče na odvratno sentimentalan način na selo, gdje su za najkraće vrijeme duhovno isisani, ispumpani, te napokon i konačno propadnu. Na selu duh nikada ne može da se razvije, jedino u velegradu, ali danas bježe svi iz velegrada na selo, jer su u osnovi prekomotni da upotrebe svoju glavu koja se u velegradu, naravno, radikalno napreže, to je istina, i radije će propasti u prirodi kojoj se, a da je i ne poznaju, u svojoj tupoj slepoći sentimentalno dive, nego iskoristiti ogromne prednosti velegrada koje se vremenom i njegovom poviješću na najčudesniji način povećavaju i umnožavaju, prije svega one današnjeg velegrada, za što oni vjerovatno i nisu u stanju. Poznajem ubitačno selo i bježim od njega kada to mogu, pod uslovom da mogu da živim u jednom velegradu. Zvao se on kako hoće, ma bio on kužan kako hoće, on je za mene još uvijek sto puta bolji od sela. Oduvijek sam proklinjao svoja bolesna plućna krila koja mi nisu omogućavala da zauvijek živim u velagradu, što bi meni odgovaralo. Ali besmisleno je uvijek iznova razbijati glavu oko nečeg stvarno napromenjivog, što već mnogo godina nije više tema i za mene ne mora više ni da bude. Kako je u tom pogledu, mislim, bio sretan moj prijatelj Paul koji je uvijek imao odlična plućna krila i nije bio prisiljen na boravak na selu neophodan za život. On je sebi mogao da priušti, za moj osjećaj, ono najviše: boravak u velegradu što ja sebi nisam mogao nikada za stalno da priuštim ako sam želio da i dalje živim. Iako već godinama nije pio nikakav alkohol, posljednjih godina njegova života bar »Eden« bio je njegovo omiljeno mjesto noćnog zadržavanja u Beču, jer nakon smrti svoje Edit nije više kod kuće mogao uopće da izdrži. Sada najednom znam zašto me nikada nije pozvao u svoj stan, dok sam toliko stotina puta s njim bio u »Brojnerhofu« a time, dakle i u njegovoj kući. Sastojao se od jedne jedine poveće sobe, a kuhinja i toalet bijahu u jednom sobičku pored nje. Samo se s mukom, nekoliko mjeseci pred svoju smrt, mogao sa mnom da popne do ovog svog stana, pri čemu mora da se kaže da sam ja sam vjerovatno imao još veće poteškoće da stignem gore. Već decenijama jedva mogu da se penjem stepenicama i već nakon tri-četiri stepenika nemam više zraka. Lift nije radio, hodnik gotovo potpuno zatamnjen, tako smo se tapkajući, sokoleći jedan drugoga kašljucanjem, penjali. Stan sam po sebi nije ništa – reče – kada stupismo u njega, ali je položaj ipak najbolji, a njemu bijaše stalo (centralnije nema! govorio je) do položaja, ali i do toga što ovaj stan za njega bijaše novčano dostupan, veći ne. Za Edit je to bilo ipak vrlo deprimirajuće – govorio je i pokazivao pri tom nа poluotvorena vrata prema kuhinji i klozetu. Tamo se bijahu natovrljala brda rublja i posuđa i ogromna gomila već neupotrebljivih životnih nаmirnica. Poslednja rupa propalog – razmišljao sam. Obojica sjedosmo na sofu presvučenu crno-zelenim somotom da se smirimo prije no što bismo mogli da mislimo o nečemu drugom, da počnemo samo s neprijatnim komentarima o tjeskobi i prljavštini, tami i idealnom položaju. Ova sofa je još iz njegova djetinjstva, iz njegove roditeljske kuće i ona je njegov omiljeni komad pokućstva, reče. Danas više ne moigu da kažem o čemu smo pričali sjedeći na sofi, ali uskoro ustadoh i oprostih se, te ostavih sama svog prijatelja koji ostade da beznadežno sjedi na svojoj crno-zelenoj sofi. Nisam više odjednom mogao da ga podnesem, neprestano sam vjerovao da više ne sjedim zajedno s nekim živim, nego već odavno umrlim čovjekom i povukao sam se. Još dok sam bio u njegovu stanu, bješe stisnuo rukе među koljenima, počeo je da plače, jer je iznanada ponovo sasvim tačno vidio da je kraj tu, ali ne htjedoh se više okrenuti i što je brže bilo moguće siđoh niz stepenice napolje. Prošao sam ulicom Štalburg. a zatim Dorotejskom, te preko Stjepanova trga i Volzajle, gdje sam bio u stanju da učinim nekoliko mirnijih koraka. U takozvanom Gradskom parku sjedoh na klupu i pokušah da se oslobodim iz ovog položaja ritmom disanja koji mi bijaše tačno propisala moja vlastita glava, a koji bijaše užasan, jer svakog sam trenutka imao osjećaj da ću se udaviti. Pomisih, sjedeći tu na klupi Gradskog parka, da li je to mogućno da sam posljednji put vidio prijatelja. Nisam vjerovao da će jedno takvo, do te mjere oslabljeno tijelo, u kojem teško da je bilo još jedne iskre, pošto uopće više nije bilo ni volje za životom, duže od nekoliko dana da izdrži. I kako je sam taj čovjek najednom bio, to me je najdublje potreslo. Upravo takav čovjek, koji bijaše rođen i odrastao i postao čovjekom, te konačno stariji i ostarjeo kao takozvani čovjek od društva. A zatim kako sam do tog čovjeka, koji zaista bješe moj prijatelj, došao, koji mi moju egzistenciju, što u stvari nije bila nesretna, ali ipak većinu vremena mučna, tako često i u tolikoj mjeri činjaše sretnom. On me je uputio na toliko mnogo stvari koje mi bijahu potpuno strane, pokazao mi pute koje ranije nisam poznavao, otvorio mi vrata koja mi ranije bijahu potpuno zatvorena, on me je upravo u odlučujućem trenutku, u kоjem bi mogućno u Natalu i na selu crkao, vratio sebi. Jer zaista u onom periodu, prije nego što sam upoznao svoga prijatelja, godinama sam morao da se borim protiv jedne bolesne melanholije, ako ne i depresije, i držao sam sebe tada uistinu čak izgubljenim, godinama nisam više ništa bitno radio i većinu vremena započinjao sam i završavao dane jednom potpunom nezainteresiranošću. I vrlo često sam bio tada uopće blizu tome da svom životu odredim kraj vlastitom rukom. Godinama nisam ni u šta drugo bježao osim u jednu užasnu spekulaciju o samoubistvu koja je ubijala duh, koja mi je sve činila nesnosnim, mene samoga najnesnošljivijim prema besmislu svakodnevnice što me je okruživao i u koji vjerovatno bijah gurnuo sam sebe usljed svoje općenite slabosti, ponajviše međutim usljed slabosti svog karaktera. Odavno nisam mogao sebi da predstavim da mogu da dalje živim, čak ni da dalje egzistiram, nisam mogao više da preuzmem na sebe nijedan životni cilj, ni da se na taj način obuzdam i bio sam, kada bih se u zoru probudio, neizbježno potčinjen tom samoubilačkoim mehanizmu iz kojega čitavog dana ne bih izlazio. Svi me tada bijahu napustili, jer ih i ja bijah sve napustio, to je istiina, pošto nikoga više nisam htjeo, ali sam ipak bio prevelika kukavica da sebe dokrajčim.
I vjerovatno na vrhuncu mog осајаnја, ne ženiram se da i tu riječ izgovorim, jer više nemam namjere da sebe obmanjujem i nešto uljepšavam, gdje ničega nije bilo što se dalo uljepšati, u jednom društvu i jednom svijetu u kojem se neprestano sve uljepšava i to na najodvratniji način, pojavio se Paul, upaznadoh ga u ulici Blumenštok kod naše zajedničke prijateljice Irine. On u tom trenutku bijaše potpuno drugi, nov čovjek za mene, onda još i s jednim imenom povezan kojemu sam se već decenijama, kao nijednom drugome, divio tako da odmah imadoh osjećaj da je moj sipasilac tu. Na klupi u Gradskom parku sve mi je najednom ponovo sasvim jasno došlo u svijest i nisam se stidio svoje patetike, velikih riječi kоје u sebe svom silinom pustih, sada su mi tako neobičnom snagom činile dobro i ni najmanje ih nisam slabio. Pustilh sve te riječi da padaju po meni kao kiša što osvježava. I danas vjerujem da ljude koji su u našem životu zaista nešto značili možemo pobrojati na prste jedne ruke, a vrlo često se i ova jedna ruka protivi perverznosti koja nas natjeruje da vjerujemo da moramo upotrebiti jednu cijelu ruku za pobrojavanje ovih ljudi, gdje bi, međutim, da smo iskreni, vjerovatno izišli na kraj i bez jednog jedinog prsta. U podnošljivom stanju, a to bolje znamo što smo stariji, moramo da stvaramo iz dana u dan sa sve većim rafiniranostima, putem svih mogućih i nemogućih vratolomija naše glave koju ionako već štrapaciramo i bez takvih bolesnih ekstratura do granice njene trpeljivosti, ipak dospijevamo povremeno do troje-četvoro ljudi od kojiih smo stalno imali ne samo nešto, nego vrlo mnogo, dapače, koji su nam u izvjesnim trenucima i vremenima što odlučivahu o egzistenciji značili sve i zaista sve bili, ali istovremeno također ne smijemo da zaboravimo da se kod ovo nekoliko ljudi radi naravno o mrtvima, dakle o onima koji su već ili odavno umrli; jer mi iz našeg gorkog iskustva ne možemo da u svoje sudove uključimo i one koji žive i s nama egzistiraju, te čak stjecajem okolnosti hodaju pored nas, аkо ne želimo da se izložimo opasnosti da se u osnovi prevarimo i na najneugodniji i najsmješniji način, a prije svega da se pred samim sobom blamiramo.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Thomas Bernhard - Vitgenštajnov sinovac

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 11:30 am

Što se tiče nećaka filozofa Ludviga Vitgenštajna nesumnjivo ne bih imao ovu bojazan, dapače, s njim sam tako mnogo godina do njegove smrti bio povezan svim mogućim strastima i bolestima i idejama koje su se neprestano razvijale iz ovih strasti i bolesti, jer on je pripadao onima koji su mi svih tih godina činili tako dobro i poboljšavali mi u svakom slučaju egzistenciju na najkorisniji način, to znači na način koji je odgovarao mojim predispozicijama i sposobnostima i potrebama, a to je moju egzistenciju vrlo često činilo uopće mogućom, što se sada, dvije godine nakon njegove smrti, sasvim jasno i svjesno i s obzirom na januarsku hladnoću i januarsku prazninu u mojoj kući, ne postavlja kao pitanje. Pošto u tu svrhu nemam živih, velim sebi, barem ću se mrtvacima boriti protiv ove januarske hladnoće i januarske praznine i od svih tih mrtvaca nije mi ovih dana i u ovom trenutku niko bliži od mog prijatelja Paula. Izričito stavljam naglasak na moj, jer ovi zapisi meću na papir sliku koju ja o mome prijatelju Vitgenštajnu posjedujem i nikakvu drugu. Pošto smo na nama i u nama vremenom otkrili tako mnogo zajedničkog, istovremeno međutim također i tako mnogo suprotnog, zapadosmo vrlo brzo nakon našeg prvog susreta u ulici Blumenštok ponajprije u jednu veću, onda naravno i u vrlo tešku, te konačno i krajnju fazu poteškoća jednog prijateljstva koje nas je zaista svih tih godina do njegove smrti prožimalo i upravljalo mnome, svjesno ili nesvjesno, uvijek elementarno, kao što to sada znam: prijateljstvo što me proželo i upravljalo mnome, prijateljstvo koje nismo naprosto našli i onda imali, nego ono koje smo sve vrijeme morali da na najmučniji način stječemo da bismo ga mogli održati na odgovarajući način, koji je koristio i donosio korist, vodeći računa neprekidno s najvećom opreznošću o njegovoj krhkosti. Dok je on, razmišljao sam na klupi u Gradskom parku, uvijek iznova tvrdio, da zbog udobnijih stolica, prije svega zbog mnogo bolje naslikanih slika koje su tamo bile obješene, radije posjećuje desni od dva salona u »Zaherovoj« kafani, preferirao sam ja naravno lijevi zbog stranih, prvenstveno engleskih i francuskih, novina koje su u ovome u svako vrijeme stajale na raspolaganju i zbog mnogo boljeg zraka, i tako bismo kada bih bio u Beču, a tih godina sam najviše bio u Beču, odlazili u »Zaher«, a najradije smo odlazili u »Zaher«, jednom u lijevi, jednom u desni salon »Zaherove« kafane koja za naše spekulacije bijaše kао nijedna druga, dakle idealna. Bilo je razumljivo samo po sebi da se dogovorimo kod »Zaheira« ili, аkо je to iz bilo kojeg razloga u »Zaheru« bilo nemoguće, u »Ambasadoru«. Poznajem »Zaher« skoro trideset godina, iz vremena u kojem sam maltene svakodnevno sjedio u njemu s prijateljima i kompozitorom Lampersbergom (da bih čitao strane novine) koji me bijahu u vrijeme s kraja mojih studija, a to vrijeme za mene bijaše najteže, оkо pedeset sedme godine, uveli u delikatan svijet prve od svih bečkih kafana, danas moram reći, na sreću ne u jednu tipično literarnu, koje su me u osnovi uvijek odbijale, nego u onu njihovih žrtava. U »Zaheru« sam sve novine, koje sam od svoje dvadeset druge ili dvadeset treće godine morao da imam, dobijao u ruke i mogao sam da studiram potpuno neometano te novine u jednom od udobniih ćoškova u lijevom salonu, štaviše, još i danas vidim sebe kako čitavih prijepodneva sjedim tamo s otvorenim Le Mondom ili Tajmsom, a da nisam dopuštao da me u mom užitku prekidaju niti za trenutak, što u »Zaheru«, koliko se sjećam, nikada ne bijaše slučaj. U jednoj literanoj kafani ne bi mi nikada bilo moguće da se čitavog prijepodneva posvetim potpuno neometano svojim novinama, jer tamo čak ni pola sata ne bi prošlo a mene bi poremetio ulazak jednog pisca i njegove pratnje, društva koje mi je oduvijek bilo do krajnosti odvratno jer me je neprestano odvraćalo od moje stvarne nakane, ometalo me na svoj grubi način uvijek u onom bitnome, dapače, nije mi nikada, na način na koji sam to ja hteo, ovo bitno omogućavalo. Literane kafane imaju zrak koji smrdi, iritira nerve i ubija duh i tamo nisam nikada saznao ništa novo i samo su me iritirali i ometali i na najbesmisileniji način deprimirali. U »Zaheru« me, međutim, nikada nisu iritirali, deprimirali ili ometali i u »Zaheru« sam vrlo često mogao da radim na svoj načim, ne na način koji vode u literarnim kafanama. U »Brojnerhofu«, iznad kojega je moj prijatelj već decenijama stanovao, prije no što ga upoznadoh, još i danas mi smeta loš zrak i svijetlo koje je iz perverzne štedljivoisti stalno zavrnuto na minimum i tu mi nikada ne bijaše moguće da bez napora pročitam ma i jednu jedinu crtu, ne volim niti klupe za sjedenje u »Brojnerhofu«, jer ove bi, makar se čovjek njima koristio samo i najkraće vrijeme, nanosile kičmi sasvim sigurmo vrlo veliku štetu, a da uopće me spominjem vrlo penetrantan kuhinjski miris koji, ako se čovjek zadrži makar i kraće, zasjedne u odjeću, mada »Brojnerhof« ima i vrlo velike prednosti koje, međutim, za moje isključivo lične svrhe nisu dovoljne. Jedna takva prednost, na primjer, sastoji se u vrhunskoj pažljivosti konobara i upravo idealinoj uljudnosti vlasnika kafane, koja nije niti pretjerana, a niti preoskudna. U »Brojnerhofu« vlada, međutim, čitavog dana užasan sumrak, što je prednost mladim zaljubljenicima i starim bolesinicima, ali ne i čovjeku koji se koncentrira na studiranje knjiga i novina, kao meni koji više pažnje polažem na čitanje knjiga i novina svakoga prijepodneva nego na sve drugo i koji se u toku svog duhovnog života prije svega specijalizirao na engleske i francuske knjige i listove, jer one na njemačkom jeziku nije već od početka svog čitanja mogao da podnosi. Što je, uvijek sam iznova govorio sebi, a kažem to i danas, na primjer, Frankfurter Algemajne prema Tajmsu, što Ziddojče Cajtung prema Le Mondu! Ali Nijemci nisu, eto, Englezi, a naravno još manje Francuzi. I ja cijenim prednost što mogu da čitam engleske i francuske knjige od svoje najranije mladosti kao najveću koju posjedujem. Što bi bio moj svijet, pomislim uvijek iznova, kada bih bio orjentiran samo na njemačke lisitove koji su, u cjelini uzev, obično smeće, a da o austrijskim i ne govorim, koji uopće i nisu novine nego samo neupotrebljiv klozetski papir što se u milionskim primjercima dnevno pojavljuje. U »Brojnerhofu« se misli odmah udave u dimu pušača i u kuhinjskom vonju i u gluparijama tročetvrtinski, polu i jednočetvrtinski obrazovanih Bečlija koji tamo oko podne ispuštaju svoju društvenu paru. U »Brojnerhofu« ljudi govore ili preglasno ili pretiho, konobari provjetravaju ili prečesto ili premalo, i u osnovi je »Brojnerhof« upravo stoga, jer je nasuprot svemu što se svakoga dana usuđujem zahtijevati za sebe, prava bečka kafana, upravo kao i kafe »Havelka« koji je poslednjih godina u modi i koji se istom brzinom potpuno ofucao. Tipičnu bečku kafanu, koja je u cijelom svijetu čuvena, oduvijek sam mrzio, jer je sve u njoj protiv mene. S druge strane, osjećao sam se decenijama upravo u »Brojnerhofu«, koji je uvijek bio potpuno protiv mene (kao i »Havelka«), kod kuće, kao i u kafe »Muzeumu«, kao i u drugim bečkim kafanama koje sam za svojih bečkih godina posjećivao. Bečku kafanu uvijek sam mrzio, a uvijek sam iznova išao u bečku kafanu koju sam mrzio, posjećivao je dnevno, jer sam, iako sam bečku kafanu oduvijek mrzio i upravo stoga jer sam je oduvijek mrzio, u Beču uvijek patio od bolesti posjete kafani, više patio od ove bolesti posjete kafani nego od svih drugih. I, pošteno rečeno, patim i danas od ove bolesti posjete kafani, jer ispostavilo se da je ova bolest posjete kafani najneizlječivija od svih mojih bolesti. Uvijek sam mrzio bečke kafane jer sam u njima uvijek bio konfrontiran s onima sličnim sebi, to je istina, a ja ne želim da budem ineprekidno konfrontiran sa sobom, ponajmanje u kafani u koju odlazim da bih pobjegao od sebe, ali upravo tamo sam konfrontiran onda sa sobom i sebi sličnima. Ne podnosim sebe sama, a kamoli onda čitavu hordu sebi sličnih. Izbjegavam literaturu gdje to samo mogu, jer izbjegavam sebe sama gdje to samo mogu i istoga moram da sebi zabranim posjetu kafani u Beču ili da barem to uvijek imam na umu, kada sam u Beču, da ni pod kojim, ma kako uvjetovanim uslovima, ne posjećujem takozvanu bečku literarnu kafanu. Ali pošto patim od bolesti posjete kafani, primoran sam da uvijek iznova ulazim u literarnu kafanu, čak i kad se sve u meni protiv toga buni. Što sam više i dublje mrzio bečke literarne kafane, to sam češće i intenzivnije odlazio u njih. To je istina. Ko zna kako bi moj razvoj bio protekao da nisam Paula Vitganštajna upoznao upravo na vrhuncu one krize koja bi me bez njega vjerovatno ipak naglavačke survala u svijet literata, dakle u svijet koji je među svim svjetovima najdostojniji gnušanja, u bečki literarni svijet i njegovu duhovnu močvaru, jer bi tada, na vrihuncu ove krize, sigurno bilo najjedinostavnije da sebe učinim udobnim i niskim i dakle podešljivim, te dakle da se odreknem sebe i pomiješam s literatima. Paul me je od toga sačuvao, jer je on oduvijek mrzio literarne kafane. Iz dobrog razloga sam dan za danom, manje-više da spasim sebe sama, odlazio s njim u »Zaher«, a ne više u takozvane literarne kafane, u »Ambasador« niti »Havelku« itd, sve dok sebi nisam smio ponovo dozvoliti da odlazim u literarne kafane, u onom trenutku kada više na mene nisu imale svoje ubitačno dejstvo. Jer literarne kafane imaju ubitačno dejstvo na pisca, to je istina. S druge strane, ja sam, a i to je istina, u svojim bečkim kafanama i danas još više kod kuće nego kod sebe u Natalu, u Beču općenito više nego u Gornjoj Austriji koju sam sebi pred šesnaest godina sam propisao kao terapiju za preživljavanje, a da je nikada nisam stvarno niti u obzir uzeo kao domovinu, vjerovatno već iz važnog razloga jer se u Natalu od početka bijah previše izolirao i nisam također ništa činio protiv ove izolacije naprotiv, ovu sam izolaciju isto tako svjesino kao i nesvjesno tjerao do najvećeg stupnja očajanja. Oduvijek sam bio gradski čovjek, velegrađanin, i to da sam, konačno, prvu životnu dob proživio u jednom velegradu, u najvećoj luci Evrope, u Roterdamu, igralo je u mom životu neprestano veliku ulogu. Ne odahnem ja uzalud odmah kada sam u Beču. Obrnuto, međutim, moram, kada sam nekoliko dana u Beču, da pobjegnem u Natal аkо ne želim da se ugušim u lošem bečkom zraku. Tako sam kod sebe posljednjih godina stvorio naviku da bar u dvonedeljnom ritmu mijenjam Beč za Natal, i obrnuto, Natal za Beč, bježim svako četrnaest dana iz Natala u Beč, a zatim opet iz Beča u Natal i postao sam, da bih uopće mogao preživjeti, karakter koji je ganjan amo-tamo između Beča i Natala i koji samo još može da egzistira iz ovog ritma proizvedenog s najvećom odlučnošću. U Natal dolazim da bih se smirio od Beča, a u Beč da bih se izliječio od. Natala. Ovaj nemir naslijedio sam od djeda s majčine strane koji je čitavog života morao da egzistira u jednom takvom nemiru što je žderao živce, te se konačno i uništio tim nemirom. Svi moji preci bijahu opsjednuti jednim takvim nemirom i nisu mogli dugo da izdrže na jednom mjestu i u jednoj stolici. Tri dana u Beču i ne izdržim više, tri dana u Natalu i ne mogu više da izdržim. U poslednjim godinama života moga prijatelja bijaše se on pridružio ovom mom ritmu putovanja amo-tamo i često je sa mnom odlazio za Natal, te ponovo natrag i obrnuto. Stignem li u Natal, pitam se što tražim u Natalu, stignem li u Beč, pitam sе što u Beču tražim. Kao devedeset odsto svih ljudi želim u osnovi da budem uvijek tamo gdje nisam, tamo odakle sam pobjegao. Ova se fatalnost posljednjih godina pogoršala, a ne poboljšala, te ja odlazim u sve kraćim razmacima u Beč i ponovo natrag, u Prag i ponovo natrag. I istina je da sam sretan samo dok u autu sjedim, između mjesta koje upravo napustih i drugoga prema kojem putujem, samo u autu i u vožnji sam sretan, ja sam onaj najnesretniji koji stiže, što sebi čovjek može da predstavi, bilo gdje da stignem, kada stignem, nesretan sam. Spadam u ljude koji u osnovi ne mogu da izdrže ni u jednom mjestu i koji su sretni isamo između mjesta koja napuštaju i u koja se voze. Još pred više godina vjerovao sam da jedna takva bolesna fatalnost mora silom prilika da dovede vrlo brzo u totalno ludilo, ali me ona nije odvela u jedno takvo totalno ludilo, ona me je stvarno spasila od jednog takvog pred kojim sam čitavog svog života najviše strahovao. A upravo moj prijatelj Paul imao je, kao i ja, tu istu bolest, i on se je također mnogo godina i decenija uvijek vozio od jednog mjesta do drugog, jedino s ciljem da napusti jedno mjesto i posjeti drugo, te ga nikakav dolazak nije mogao da usreći: ni njemu to nikada ne bijaše uspjelo i često smo o tome pričali. U prvoj polovini života naizmjenično se kretao između Pariza i Beča, također i između Madrida i Beča, Londona i Beča, kao što je to odgovaralo njegovom porijeklu i njegovim mogućnostima, ja, manjim mjerilom, kao što se može zamisliti, premda s jednako bolesnom opsjednutošću, upravo od Natala u Beč, tada naravno također i iz Rima u Beč, itd. Ja sam najsretniji putnik, onaj što se kreće, onaj što se vozi, onaj koji putuje, ja sam najnesretniji čovjek koji stiže. Naravno, pri tom se već radi o jednom stanju bolesti.
Još jednu drugu opsjednutost, koja se takođe mora da klasificira kао bolest, imali smo zajednički nas oibojica: takozvanu bolest brojanja, koju je također imao u Brukner, naročito poslednjih godina života. Nedjeljama, mjesecima, na primjer, prisiljen sam, kada se tramvajem vozim u grad, dа gledajući kroz prozor brojim prozorske međuprostore ili same prozore ili vrata ili međuprostore vrata, te što tramvaj brže vozi, to brže moram da brojim i ne mogu da prestanem s brojanjem, do granice ludila, čini mi se. Tako sam, da bih pobjegao od bolesti brojanja kada se vozim tramvajem kroz Beč, stekao naviku da ne gledam kroz prozor, da pogled sasvim naprosto uperim u pod, što međutim zahtijeva ogromno obuzdavanje za koje nisam uvijek u stanju. I moj prijatelj Paul imao je bolest brojanja, ali on ju je posjedovao u jednoj još mnogo snažnijoj mjeri i ona mu je, što bi mi često govorio, činila vožnju tramvajem nepodnošljivom. I on je imao istu naviku koja je mene vrlo često proždirala do granice ludila, pa na pločnik koji sam morao da pređem nisam stupao, kао ostali, naprosto ne birajući, već jednim sasvim tačno propisanim sistemom, dakle na primjer, tačno nakon dvije čitave da stupim tek na treću kamenu ploču, ali također ne bez biranja, ne stavljajući nogu manje-više bez koncepta upravo u sredinu ploče, već u dlaku tačno na njen donji ili gornji rub. Kod takvih ljudi, kao što smo nas dvojica, ništa se nije smjelo prepustiti slučaju ili nemarnosti, sve je moralo da ima svoju krajnje dovitljivo izmišljenu geometrijsku, simetričnu, matematičku stranu. Kod njega sam isto tako posmatrao bolest brojanja u vidu osobine da ne stupa nasumce na kamene ploče na tlu, već po tačno određenom sistemu, već od samog početka. Uvijek iznova se kaže da se suprotnosti privlače, ali što sе nas tiče to bjehu više zajedničke stvari, a mi smo imali stotine i hiljade koje su mi kod njega vrlo uskoro pale u oči, kao i njemu kod mene. I mi smo imali tako mnogo stotina i hiljada zajedničkih sklonosti kao i stotina i hiljada averzija; vrlo često su nas privlačili isti ljudi, te isti odbijali.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Thomas Bernhard - Vitgenštajnov sinovac

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 11:30 am

Ali to naravno uopće ne znači da smo u svemu i svačemu bili jednog mišljenja i imali isti ukus i jedne te iste zaključke. On je, na primjer, volio Madrid, ja sam ga mrzio. Ja sam volio Jadran, on ga je mrzio. Ali Šopenhauera smo voljeli obojica, i Novalisa, i Paskala, i Velaskeza, i Goju, dok nas je doduše divlji, ali ipak do krajnosti neumjetnički, Еl Greko obojicu u jednako velikoj mjeri odbijao.
Gospodin baron bijaše posljednjih mjeseci svoga života samo još sjenka onog nekadašnjeg, kako se to kaže, i pred ovom sjenkom, koja je sve više i više poprimala avetinjske crte, sve više i više su se svi povlačili. Ni ja sam nisam naravno prema Paulovoj sjenki imao isti odnos kao prema nekadašnjem Paulu. Jedva smo se više i viđali, ali i zbog toga, jer više danima nije izlazio iz svoga stana u ulici Štalburg, još samo rijetko se dogovarasmo. Gospodim baron bijaše se, kаkо se to kaže, ugasio. Nekoliko sam ga puta, a da on o tome nije imao pojma, promatrao u centru kako hoda samo s mukom, ali neprestano pazeći da sačuva držanje koje mu bijaše primjereno, uz zidove kuća na Grabenu, prema Kolmarktu, te do Mihaelske crkve, a potom još do ulice Štalburg, zaista i u sasvim pravom smislu riječi samo još sjenka jednog čovjeka od koga me najednom uhvatio strah. Nisam se usudio da ga oslovim. Radije sam podnosio svoju lošu savjest nego susret s njim. Posmatrao sam ga i, potiskujući svoju lošu savjest, nisam kretao ka njemu – najednom sam ga se bojao. Mi izbjegavamo one koje je smrt označila i ja bijah popustio pred tom niskošću. Izbjegavao sam posljednjih mjeseci njegova života svog prijatelja sasvim svjesno, žbog niskog nagona za samoodržanjem, što sebi ne opraštam. Gledao bih ga s jedne strane ulice na drugoj kao čovjeka koji je već odavno odjavljen s ovoga svijeta, koji je međutim natjeran da još bude na njemu, koji ne spada u njega, ali mora da bude u njemu. Na njegovim omršavjelim rukama visjele su groteskno, groteskno mreže za pijacu u kojima je povrće i voće vukao kući bojeći se, naravno, uvijek da bi ga neko u svoj njegovoj jadosti i bijedi mogao da vidi i počne da se brine. Ali, možda to bijaše i za mene također isto tako mučan razlog koji me je spriječavao da ga zaštitim i koji mi nije dozvoljavao da ga oslovim, ono što me je spriječavalo da ga oslovim, ne znam da li je to bio moj strah pred onim koji u stvari bijaše sama smrt ili moj osjećaj da ga poštedim susreta sa mnom, onim koji još nije morao da krene njegovim putem? Vjerovatno oboje. Promatirao sam ga i istovremeno se stidio. Jer, osjećao sam kао sramotu to da čovjek ne bude na izmaku dok je to njegov prijatelj već bio. Nisam dobar karakter. Jednostavno, nisam dobar čovjek. Povukao sam se od svog prijatelja, kao i njegovi ostali prijatelji, jer sam se, kao i ovi, želio povući od smrti. Bojao sam se suočavanja sa smrću. Jer sve na mome prijatelju bijaše već smrt. Sasvim prirodno, u poslednje vrijeme nije se više kretao, ja sam morao da se javljam, što sam i činio, samo sam se javljao u sve većim razmacima te uvijek s novim jadnim izlikama. S vremena na vrijeme otišli bismo u »Zaher« i u »Ambasador« i, naravno, jer mu to tada bijaše ipak najudobnije, u »Brojnerhof«. Ako nisam drugačije mogao, otišao bih k njemu, ali radije s prijateljima, da i oni podijele sa mnom ono apsolutno užasno što je sad dolazilo od mog prijatelja, jer s njim samim ne bih mogao da izdržim. Što je nemilosrdnije bilo njegovo propadanje, to je elegantnija bila njegova odjeća, ali upravo ovi skupocjeni i istovremeno elegantni komadi iz njegove garderobe, koje bijaše naslijedio od jednog pre mnogo godina umrlog kneza Švarcenberga, stvarahu, pri pogledu na gotovo potpuno iživjelog, muku u čovjeku. Ali slika koju je sada pružao ne bijaše nikakva groteskna slika, već potresna. U stvarnosti najednom niko nije želio da s njom ima više posla, jer onaj koga su sada ponekad viđali kako u centru hoda sa svojim mrežama životnih namirnica ili potpuno iscrpljen stoji pored zida neke kuće, ne bijaše više onaj isti koji ih je godinama, decenijama privlačio, zabavljao i podnosio, koji je njihovu stupidnu dosadu prikraćivao svojim neiscrpnim šeretlucima iz cijelog svijeta, te svojim dosjetkama i anegdotama suprotstavljao njihovoj bečkoj i gornjoaustrijskoj tupavosti ono što sami ne bijahu nikada sposobni. Vrijeme njegovih apsurdniih priča o putovanjima po svijetu, kao i njegovo nepoštedno karikiranje, te dakle stvarno razgolićavanje njegove porodice koja ga je prezirala, štoviše i mrzjela, a koju je on lično, s najvećim zadovoljstvom sa ironijom i sarkazmom uvijek označavao samo kao јеdan neiscrpan kabinet katoličko-jevrejsko-nacionalsocijalističkog sadržaja, kao i vrijeme svih njegovih urođenih teatralnih sposobnosti bilo je konačno završeno. Što bi sada ponekad tu i tamo pružao, nije više imalo dah i miris bijelog svijeta, kаkо se to kaže, nego još samo vonj siromaštva i smrti. Njegova odijela, mada to bijahu ona ista elegantna kao i ranije, nisu više djelovala bjelosvjetski i u svakom slučaju nisu ulijevala strahopoštovanje kod posmatrača, najednom je to djelovalo zaista iznošeno i oskudno kao i sve što se još usuđivao da kaže. Nije više, također, putovao taksijem u Pariz, a da ne govorimo u Traunkirhen ili Natal, već pravo za Gmunden ili Traunkirhen, stješinjen u uglu nekog kupea druge klase, samo s vunenim čarapama na nogama i s jednom plastičnom kesom u kojoj bješe pohranio svoju prljavu sportsku obuću koja se vremenom pretvori u njegove omiljene cipele. Za vrijeme posljednje posjete u Natalu imao je na sebi jednu polo majicu što je potjecala iz poratnih godina i već skoro pre pola vijeka izašla iz mode, koja, međutim, fanatiku jadrenja bjaše prema tijelu skrojena i koja više nikada nije bila čista, uz to je još imao već spomenutu sportsku obuću. Stupajući u dvorište u Natalu sada više nije svoj pogled upravljao nagore, već još samo prema dolje. Čak i najvedrija muzika, koju sam mu odsvirao, jadan češki duhački krvintet, samo ga je za trenutak mogla da oslobodi od njegove apsolutne tuge. Uvijek iznova uskrsavahu imena ljudi koji su ga čitava života pratili, koji se sada međutim već dugo bijahu povukli od njega. Također više nije moglo doći ni do stvarnog razgovora, govorio je još samo rastrganim rečenicama kоје uz najbolju volju nisu mogle da dadu nikakvu cjelinu. Kada je osjećao da ga ne promatraju, bijahu njegova usta većinu vremena otvorena, njegove ruke drhtahu. Dok sam ga vozio natrag u Traunkirhen, na njegov brežuljak, bez riječi je stezao svoju bijelu plastičnu kasu s nekoliko jabuka što ih bijaše prikupio u mom vrtu u Natalu. Bješe mi pri ovoj vožnji palo na pamet kako se ponio kod takozvane premijere mog Lovačkog društva. Komad je, pošto je pozorište »Burg« za to stvorilo sve preduslove, bio totalan, basprimjeran neuspjeh, jer apsolutno trećerazredni glumci, koji u njemu bijahu nastupili, ni za trenutak nisu stajali iza mog komada, kao što sam ubrzo morao da konstatiram, jer ga, kao prvo, nisu razumjeli, kao drugo, lično su ga do kraja omalovažavali i djelovahu u njemu, sem toga, manje-više samo kao postava u nuždi, što, kao što znam, indirektno i ne bijaše čak njihova vlastita krivnja, jer je propao plan da se komad izvede s Paulom Veselim i Brunom Gancom, za koje ga bijah i napisao. Njih dvoje na kraju nisu sudjelovali u mom Lovačkom društvu, jer se ansambl »Burga«, kako se on perverzno s ljubavlju naziva, manje-više složno branio protiv nastupa Bruna Ganca u pozorištu »Burg«, ne usljed egzistencijalnog straha, već direktno usljed egzistencijalne zavisti, jer Bruno Ganc, najveći glumac koga je Švicarska ikada dala, bijaše čitavom ansamblu »Burga« utjerao ništa drugo do, tako ga ja nazvah, umjetničk i strah od smrti, taj divovski genij teatra iz Švicarske, i stvarno se još do danas u mojoj glavi zadržala čvrsto ova činjenica kao jedna žalosna, istovremeno, odvratna perverznost teatarske historije Beča, kao jedna sramota za čitav njemački teatar kоја se ne da ispraviti, jer su glumci pozorišta »Burg« sastavili čak pismenu verziju rezolucije popraćenu prijetnjama direkciji koja je glasila pod svaku cijenu i svim sredstvima, težeći tada da spriječe nastup Bruna Ganca, te su ga spriječili kао što je poznato, jer u Beču stvarno ne odlučuje, otkad je teatra, direktor, već odlučuju glumci, direktor, prije svega, pozorišta »Burg«, nema riječ, takozvani iglumci ljubimci pozorišta »Burg« oduvijek su tamo odlučivali; samo ovi glumci ljubimci, koje bez daljnjega možemo da označimo kao slaboumne, jer s jedne strane, o teatarskoj umjetnosti ništa ne razumiju, s druge, besprimjernom drskošću ganjaju svoju teatarsku prostituciju na štetu teatra i štetu publike, moram da kažem ove prostitutke pozorišta »Burg« već decenijama, аkо ne i stoljećima sebi dozvoljavaju i mi to dopuštamo da nam serviraju najlošiji od svih loših teatara; ti takozvani glumci ljubimci, sa svojim čuvenim imenima i svojim debilnim razumijevanjem teatra, održavaju se u pozorištu »Burg« decenijama, a većinom i do svoje smrti, jedino totalnim zapuštanjem svojih glumačkih sredstava i najbesramnijim iskorišćavanjem svoje popularnosti, tako reći na vrhuncu svoje neumjetnosti, a sve je to potpuno stupidna bečka teatarska publika posadila na tron popularnosti. U tom trenutku, kada je bio onemogućen nastup Bruna Ganca prostaštvom njegovih bečkih kolega, povukla se i Paula Veseli, moja prva i jedina generalica, iz projekta, a pošto se ja nisam, što se ticalo ugovora sklopljenog za moje Lovačko društvo, a koji bijaše na najbesmisleniji način sklopljen s pozorištom »Burg«, više mogao izvući, morao sam konačno da podnesem pradstavu premijere svog komada, koju mogu još samo da označim, kao što sam već dao do znanja, ne bijaše dobronamjerna, kao i mnogo štošta, kao gotovo sve u bečkom pozorištu »Burg«, jer ti apsolutno netalentirani glumci, koji su igrali glavne uloge, bratimili su se i kod najmanjeg otpora s publikom, na onaj besraman način na koji se bečki glumci u cjelini stoljećima, shodno tradiciji, uvijek bratime s publikom i svete komadu koji igraju, kojega odmah i bez najmanje skrupule napadaju kada primjete da publika taj komad i tog autora već u prvim trenucima ne želi, jer njega i njegov komad ne razumije, jer su joj komad i autor preteški, jer bečki glumci, a prije svega glumci takozvanog pozorišta »Burg«, ne idu što bi trebalo biti po sebi razumljivo, kao inače glumci u Evropi, za jednog autora i njegov komad, ako je uz to još i nov, još neisproban, kako se to kaže, u vatru, nego u jednom trenutku okrenu autoru i njegovu komadu leđa kada primjete da publika nije odmah oduševljana onim što vidi i čuje nakon dizanja zavjese. U istom trenutiku postaju solidarni s publikom, te se prostituiraju i čine od takozvane prve pozornice njemačkog govornog područja, kako se sama u infantilnom samoprecijenjivanju naziva, najstariji teatarski bordel na svijetu, a to ne bjahu učinili samo one sudbonosne večeri premijere mog Lovačikog društva. Ovi glumci pozorišta »Burg« bijahu se odmah nakon dizanja zavjese, što sam sa svog mjesta na galeriji mogao da vidim, pošto odmah nije prihvaćen, kako se to kaže, postavili protiv mene i mog komada, te odigraše čitav prvi čin s grubim ponižavanjem, kao da ih je neko po službenom nalogu natjerao na to da igraju moje Lovačko društvo, kao da su željeli da kažu, mi smo protiv ovog ružnog, manje vrijednog, odbojnog komada, a ne direkcija, koja nas je natjerala da nastupimo u ovom komadu. Mi igramo ovaj komad, ali ne želimo da imamo ikakva posla s njim, mi igramo ovaj komad, ali on ne vrijedi ništa, mi igramo ovaj komad, ali protiv svoje volje. U tren se solidariziraše s publikom koja nije imala pojma i zadaše udarac meni i mome komadu, kako se to kaže, a time izdaše i mog režisera, te mome Lovačkom društvu najvećom besramnošću istjeraše duh.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Thomas Bernhard - Vitgenštajnov sinovac

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 11:30 am

Ja, naravno, bijah napisao sasvim drugačiji komad od onoga koji u ovoj premijeri odigraše ovi niski glumci, te dakle i izdajice svoje umjetnosti. Jedva bijah izdržao i prvi čin i odmah nakon dizanja zavjese istrčah napolje svjestan da sam prevaren namjerno i na najodvratniji način. Već nakon prvih rečenica znao sam da glumci igraju protiv mene i da će da unište komad. Ispuniše ga već u prvim minutama svojom neumjetnošću i svojim oportunizmom prema publici, izdaše me i na najbesramniji način ismijaše komad kome je trebalo da pomognu svom svojom strašću pri rađanju. Kada sam s galerije istrčao i utrčao u garderoibu, reče mi garderoberka: ni gospodinu se ne dopada, jel? Bijesan zbog svoje perverzme gluposti što bijah prepustio izvedbu Lovačkog društva pozorištu »Burg« i zbog svog tupavog ugovora, strčah niz stepenice iz pozorišta »Burg« napolje. Na ovom Lovačkom društvu ne bih mogao ni tranutka duže da budem. Sjećam se da sam pobjegao iz pozorišta »Burg« kao da ne bježim samo iz ustanove za uništavanje moga komada, već iz ustanove za uništavanje mog cjelokupnog duhovnog bogatstva, te sam prešao cijeli Ring i ušao ponovo natrag u centar i, naravno, ne bijah u stanju da se umirim u ovoj jurnjavi amo-tamo, koja ne potiče ništa drugo do bijesa. Nakon završetka predstave sretoh više prijatelja koji bijahu na ovoj izvedbi i svi su govorili da je to, prema njihovim vlastitim riječima, veliki uspjeh, da je na kraju bio ogroman aplauz. Slagaše me. Znao sam da je mogla da bude samo katastrofa, jer sam uvijek imao dobar instinkt. Veliki uspjeh, veliki aplauz, neprestano govorahu kada smo već sjedili u jednom restoranu i sve bih ih mogao da išamaram zbog njihove lažljivosti. Da, oni su čak i glumce hvalili, iako ovi bijahu najgluplji i najmanje umjetnički, konačno upravo i grobari mog Lovačkog društva. Jedini koji mi je kazao istinu bijaše moj prijatelj Paul. On je čitavu izvedbu klasificirao kao totalan nesporazum, kao potpuno nesretnu i tipično bečku kulturnu besramnost, kao paradni primjer za niskost pozorišta »Burg« prema jednom autoru u njegovom komadu. I ti si postao žrtvom slaboumnosti i intriga u pozorištu »Burg« – govorio je – to me ne iznenađuje , to je trebalo da mi bude pouka.
Preziremo, naravno, one koji nas lažu i poštujemo one koji nam kažu istinu. Tako se po sebi razumjevalo da sam Paula poštovao. Oni što umiru zavlače glavu i ne žele da sa živima i onima koji ne misle na smrt imaju posla. Tako Paul bijaše uvukao glavu i sam se posvema povukao. Nisu ga više viđali, sada su se još samo s vremena na vrijeme raspitivali o njemu. Zajednički prijatelji pitali su mene, a ja njih, što radi Paul. Nisam, kao i ovi prijatelji, imao više hrabrosti da ga posjetim u njegovom stanu, stoga sam razmišljao, kada bih pio kafu ispod njegova stana u »Brojnerhofu« sada već dugo sjedeći sam, bez njega, pored njegovog praznog mjesta, te gledajući na ulicu Štalburg, i mrzeći najednom dvostruko »Brojnerhof«, ne samo zbog Paulove odsutnosti, već i stoga što sam tu kafanu i bez njega uvijek iznova posjećivao, da je mogućno da u svom cijelom životu nisam imao boljeg prijatelja od onoga koji je iznad mene u svom stanu morao zacijelo da leži u jednom stanju dostojnom sažaljenja u svom krevetu, a kojega ja, zaista iz straha da se ne konfrontiram neposredno sa smrću, nisam više posjećivao. Tjerao sam ovu misao uvijek od sebe, konačno sam je potisnuo. Ograničio sam se na to da u svojim zabilješkama potražim ona mjesta koja se odnose na Paula i koja mi ga u ovim zabilješkama, što su djelimično stare preko dvanaest godina, kako to sada vidim, predočavaju kao onoga koga sam želio da zadržim u pamćenju živoga, ne mrtvoga. Ali ove zabilješke koje sam pravio u Natalu i u Beču, u Rimu i u Lisabonu, u Cirihu i u Veneciji, pokazale su se konačno ipak samo kao, što sada znam, priča o umiranju. Paula bijah, tako sada vjerujem, upoznao upravo onda kada je sasvim očito umirao, i ja sam, kao što ove zabilješke dokazuju, njegovo umiranje pratio više od dvanaest godina. I iz ovoga umiranja bijah izvukao svoju korist, iskoristiio sam ga svim svojim mogućnostima. U suštini ne bijah ništa drugo do dvanaestogodišnji svjedok njegova umiranja, vjerujem, koji je iz ovag prijateljevog umiranja izvukao veliki dio snage za svoje preživljavanje u ovih dvanaest godina, te nije pretjerano ako se pomisli da je prijatelj morao da umre da bi meni moj život, ili još bolje, u svakom slučaju, moju egzistenciju učinio snošljivom, ako ne i, gledano na duže staze, uopće i mogućom. Većina zabilježaka koje sam o Paulu načinio odnose se na muziku i zločin. Na paviljon »Herman« i na paviljon »Ludvig«, te na odnos napetosti između ova dva, na Vilihelminsko brdo, naše sudbinsko brdo, i na ljekare i pacijente koji naseljavahu hiljadu devetsto šezdeset sedme ovo naše sudbinsko brdo. Ali i o politici, bogatstvu i siromaštvu umio je on da kaže značajne stvari iz iskustva čovjeka kojega se može ubrojiti u najsenzibilnije ljude koje sam u svom životu upoznao. Prezirao je današnje društvo koje pri svemu poriče svoju historiju i koje na taj način, kao što se sam jednom izrazio, nema niti prošlosti niti budućnosti i koje je postalo žrtvom naučno-atomskog tupavila : bičevao je korumpiranu vladu i parlament što pati od veličine isto tako kao i taštinu što je umjetnicima, a nadasve takozvanim reproduktivnim umjetinicima, udarala u glavu. Osporavao je Vladu i parlament i čitav narod, te stvaralačku, kao i takozvanu reproduktivnu umjetnost i njene umjetnike, kao što je i sebe sama stalno osporavao. Volio je i mrzio prirodu isto tako kao i umjetnost i volio je i mrzio ljude s jednakom strašću i bezobzirnošću. Prozreo bi bogataše kao bogataš i siromahe kao siromah, zdrave kao zdrav i bolesne kao bolesnik, te konačno i ludake kao ludak i sumanute kao sumanut. Još jednom, kratko pred svoju smrt, bijaše od sebe načinio središte legende koju su decenijama prije toga stvorili on sam i njegovi prijatelji: ušao je, oboružan nabijenim revolverom, u najvećem uzbuđenju, u juvelirsku radnju Kethert na Novom trgu, koja je nekada bila njegova roditeljska kuća, i još s vrata, tako se priča, zaprijetio svom rođaku Gotfridu, ondašnjem i današnjem vlasniku radnje, koji je stajao iza vitrina, da će ga odmah ustrijeliti ako se bude nećkao da preda jedan određeni biser. Prestravljeni rođak moga prijatelja Paula, Gotfrid u smrtnom strahu podigao je ruke, na što kažu da mu je moj prijatelj rekao: Biser iz tvoje krune! Sve bijaše samo šala. Trebalo je to da bude Paulova posljednja. Juvelir i rođak nije razumeo šalu, s druge strane, međutim, odmah je zaiključio da je njegov rođak najednom, kako se to kaže, postao ponovo neuračunljiv i da spada u zavod. Tada je, kako se priča, bjesnećeg čvrsto ščepao i obavijestio policiju kоја ga je odvela u Štajnhof. Dvije stotine prijatelja biti će na mom pogrebu, a ti moraš na mom grobu da održiš igovor – rekao mi je Paul. Koliko znam na njegovu pogrebu bilo je, međutim, samo osam ili devet ljudi, a ja sam u to vrijeme na Kreti pisao jedan pozorišni komad koji sam, kad je bio gotov, odmah uništio. On bijaše, začudo, to kasnije doznah, umro samo nekoliko dana nakon prepada na svog rođaka, ne, kао što sam prvobitno vjerovao, u Štajnhofu, njegovoj istinskoj postojbini, tako je sam govorio, nego u jednoj bolnici u Lincu. Leži, kako kažu, na bečkom Centralnom groblju. Njegov grob do danas nisam posjetio.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Thomas Bernhard - Vitgenštajnov sinovac

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu