Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Tomas Bernhard - Midland na Stilfsu

Ići dole

Tomas Bernhard - Midland na Stilfsu - Page 2 Empty Tomas Bernhard - Midland na Stilfsu

Počalji od Mustra Pet Maj 18, 2018 11:47 am

First topic message reminder :

Tomas Bernhard - Midland na Stilfsu - Page 2 27153810

"Švicarac i njegova životna družica upravo su se pojavili kod posrednika za nekretnine Moritza kad sam mu prvi put pokušao ne samo nagovijestiti simptome svog duševnog i duhovnog oboljenja i naposljetku ih pokušao protumačiti znanstveno, nego sam pred Mori tzom, koji mi je u to doba vjerojatno doista bio najbliskije biće, došavši mu u kuću, iznebuha najbezobzirnije izvrnuo ne samo načetu, nego bolešću već potpuno izobličenu unutrašnjost svoje egzistencije koju je dosad poznavao samo s površine a da ga nije iritirala ni imalo uznemirivala, i morao ga uplašiti i užasnuti već neposrednom brutalnošću svog eksperimenta kad sam tog poslijepodneva temeljito počeo otkrivati i razotkrivati ono što sam pred Moritzom skrivao čitavo desetljeće našeg poznanstva i prijateljstva, i čak štoviše čitavo to vrijeme matematičkom sitničavošću postojano tajio i neprestance i nemilosrdno prikrivao sebi samom da njemu, Moritzu, ne dopustim ni najmanji uvid u svoju egzistenciju; bio je najdublje užasnut, ali me ta njegova užasnutost ni najmanje nije ometala u mehanizmu razotkrivanja koji se pokrenuo tog poslijepodneva silovito, a i pod utjecajem vremena; posve iznenada napavši Moritza tog poslijepodneva iz svoje duhovne busije, kao da Uopce nemam drugoga izbora, postupno sam mu otkrivao tog poslijepodneva sve o sebi, otkrivao sve što se moglo otkriti, razotkrivao sve što se moglo razotkriti..."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Tomas Bernhard - Midland na Stilfsu - Page 2 Empty Re: Tomas Bernhard - Midland na Stilfsu

Počalji od Mustra Pet Maj 18, 2018 11:53 am

Ona, gazdarica, nazvala je Perzijanku ološem, a za njezinog životnog druga rekla je da ima zdrav razum, nije joj bio nesimpatičan, ali joj je zagonetno što je takav pristojan i obrazovan muškarac našao u toj ništavnoj osobi kao što je Perzijanka. Samo takva propalica kao što sam ja, tako je rekla gazdarica u svojoj prirođenoj otvorenosti, mogla se priključiti osobi kao što je
Perzijanka. Prije nego što sam otišao iz gostionice da posjetim Perzijanku u njezinoj kući, gazdarica je još nazvala Perzijanku ološem koji se boji svjeta i rada. A evo na što sam naišao: na pola puta između šume i Perzijankine kuće došla su mi u susret bijela bolnička kola i smjesta sam pomislio da u tim bolničkim kolima s crvenim križem sprijeda odvode Perzijanku. Ostao sam na mjestu, uplašen kad su bolnička kola prošla pokraj mene i tada sam točnije vidio da su to doduše doista bolnička kola, ali da ih je, tako sam pretpostavio, Moritz preuredio u obična transportna kola i rabio za prijevoz cementa, u kolima su sjedila dvojica radnika koji su jurili kolima kroz krš i blato u šumi, očito u pripitom stanju, kako sam smjesta vidio. U radnicima sam prepoznao dvojicu austrijskih Nijemaca, koje je Moritz unajmio za svoje građevinske radove i vjerojatno stavio Perzijanki na raspolaganje za dovršenje njezine kuće. Moje strahovanje da se Perzijanki možda nešto dogodilo, nije se obistinilo. Kuća je, kako sam odmah vidio, bila u neopisivo katastrofalnom stanju, napola gotova i već zapuštena i izručena propadanju, bila je dopola zarasla visokim korovom usred močvare i u njezinoj se okolini širio gadan smrad. Svi su prozorski zasuni bili zatvoreni, i kad sam pokucao na vrata, nitko se nije javio. Predmnijevao sam da je Perzijanka u svojoj kući i nekoliko sam puta lupao po vratima, tako dugo dok u unutrašnjosti kuće nisam začuo šumove. Od kuće se pružao samo pogled u jednom jedinom smjeru, a odatle uopće ništa. Tri četvrtine kuće okružila je šuma. Zidovi su pocrnjeli od vlage, a temelji još nisu bili potpuno zasuti. Činilo se kao da su građevinski radnici iznebuha prestali, naokolo je, u blatu, posvuda ležalo mnoštvo alata. Nakon dugog čekanja napokon mi je Perzijanka otvorila. Došao sam naravno potpuno neočekivano i ona nije mislila da ja lupam na vrata. Mislila je da su austrijski Nijemci, koji su se odvezli preuređenim bolničkim kolima, nešto zaboravili. Provukao sam se kroz odškrinuta vrata i pošao za njom u njezinu sobu, nakon što je ponovno zaključala vrata. Soba zacijelo nije točan opis za prostoriju u koju se povukla. Bila je to očito najmanja prizemna prostorija u čitavoj kući i doista potpuno neprikladna za stanovanje, postavila je na tlo nekoliko madraca pokrivenih plahtom. Smjesta mi je, unatoč tami, gotovo u mraku, pala u oči prljavost te plahte. Kad smo ušli u prostoriju u kojoj je bio odvratan ustajao i vlažan zrak, Perzijanka, sada umotana u dugačku kućnu haljinu
od flanela, na kojoj se cvjetni uzorak gotovo nije mogao razlikovati od prljavštine, legla je na madrac i ponudila mi da sjednem na jedini stolac, koji je stajao pokraj jedinog prozora u toj prostoriji. Sjedajući, zapazio sam kako je sve u toj prostoriji bilo propalo i zapušteno i doista kao namjerno uprljano. Perzijankino lice nisam mogao vidjeti zbog tame u prostoriji, ali kad smo ulazili imao sam dojam da je smršavjela i posijedjela. Pokraj kreveta, uz uzglavlje, Perzijanka je postavila dva stolića na kojima su, kako mislim, bile samo gomile praška za spavanje. Prošla su dva tjedna kako je u toj sobi, reče, dok sam ja razgledavao te kutije s medikamentima i još neraspakirane kovčege, i za ta dva tjedna nije napuštala svoju kuću. Nema ni namjeru da je ikada napusti. Ne jede, pije samo čaj i želi samo spavati. Doista može zaspati samo ako uzima sve jača sredstva za spavanje u sve većim količinama. Prozor bez zavjese pokrila je sivo-bijelim voštanim platnom, utvrdio sam, i nije ga po svoj prilici otvarala čitava ta dva tjedna. Ima još veliku, napola punu kutiju čaja, to joj je dovoljno. Nije više mogla podnositi ljude u gostionici. To joj je društvo odvratno. U jednom trenutku, ali to je bilo odavno, pomislila je da se vrati u svoju domovinu, u Perziju. Ili u Grčku, gdje ima prijatelje, ali je ponovno odustala od tih misli. Očekivala je da ću je ja spasiti, ali i ja sam je razočarao. I ja sam poput nje izgubljen, na kraju krajeva propao čovjek, iako joj to nisam htio priznati, ali ona osjeća, zna. Od takvog čovjeka nema spasa. Naprotiv, takav te još više gura u bezizlaznost i beznadnost. Schumann, Schopenhauer, izrekla je samo te dvije riječi nakon duge šutnje i pričinilo mi se da se nasmijala, i potom dugo vremena ništa. Sve je imala, sve čula i vidjela, sada je dosta. Ne želi više čuti ni za kakvog čovjeka. Ljudi su joj se najdublje zgadili, čitavo ju je ljudsko društvo razočaralo i ostavilo je samu u tom razočaranju. Nije imalo smisla nešto reći i samo sam slušao i nisam ništa rekao. Ja sam joj prvi, rekla je, za druge naše šetnje ariševom šumom, tako jasno i određeno objasnio pojam anarhije. Anarhije, rekla je, i ništa više, na to je ponovno ušutjela. Anarhist je samo onaj tko provodi anarhiju, rekao sam joj u ariševoj šumi, sada se ponovno sjećam. Anarhija je sve u glavi od duha, rekla je i ponovila samo drugi moj citat. Društvo, kakvo god bilo, mora se uvijek preokrenuti i dokinuti, rekla je i ponovno je to što je rekla potjecalo od mene. Sve, ma što bilo, još je mnogo strahovitije i užasnije nego što ste vi
opisali, rekla je. Imate pravo, ljudi su ovdje zlobni i nasilni i ta je zemlja opasna po ljude i neljudska. Vi ste izgubljeni, kao što sam ja izgubljena, rekla je. Možete bježati, u što vam drago. Vaša znanost je apsurdna znanost, kao svaka znanost. Čujete li? upitala je, sve ste to vi sami rekli. Schumann i Schopenhauer, oni vam više ništa ne pružaju, to morate priznati. U svemu što ste radili u svom životu, koji uvijek volite zvati egzistencijom, vi ste naprosto propali. Vi ste apsurdan čovjek. Slušao sam još neko vrijeme, onda više nisam mogao izdržati i oprostio sam se. Kad sam bio vani, usred šume, još sam glasno ponovio njezinu posljednju rečenicu: nemojte me više posjećivati, ostavite me samu. Držao sam se te rečenice, unatoč otporu u sebi. Dugo nisam više ništa čuo o njoj. Početkom veljače, točno sedamnaestoga, dan poslije mog rođendana, naišao sam na posve neobičnu vijest u novinama, koja me smjesta pogodila: neka strankinja, nepoznata porijekla, prethodnog se dana, možda u samoubilačkoj namjeri, bacila u blizini Perga pod kamion s teretom od više tona cementa. Smjesta sam pomislio na Perzijanku. Otišao sam naravno do Moritza da od njega saznam što je s mojom slutnjom. Moritz je znao za nesreću, ali nisu mu bile poznate pojedinosti. Deset ili jedanaest ili dvanaest dana kasnije saznao je ovo: Perzijanka se jednog dana uvukla u svoj ogrtač od janjećeg krzna i uputila kroz šumu do središta mjesta i tamo se uspela na autobus za Linz. Po svoj se prilici odvezla autobusom do Linza i potom vlakom do Perga. Što je tamo tražila, nije poznato. U Pergu je, sišavši s vlaka, tako reče Moritz, sjela u kolodvorski restoran i popila šalicu vrućeg čaja. Platila je, ustala i utrčala pod kamion s više tona cementa, koji je taj čas prolazio pokraj restorana. Tijelo joj je bilo strahovito raskomadano. Moritz je saznao da je poslije četrnaest dana pokopana u nekom sirotinjskom grobu na groblju u Linzu, jer nitko nije znao odakle je i tko je. On, Moritz, samo četrnaest dana poslije njezina pokopa nije od nadležne uprave groblja više mogao saznati u kojem grobu. Pošto je vlastima izjavio kako mu je poznat identitet pokojnice, javio je njezinom životnom drugu, Švicarcu, o nesreći. Ali Švicarac na to uopće nije reagirao. Kad sam odlazio od Moritza, vidio sam dolje na Moritzovu trijemu, na vješalici, pokraj njegova mišje sivog zimskog ogrtača, crni Perzijankin ogrtač od janjećeg krzna. Vlasti su mu uručile ogrtač. I još torbicu. Kad sam poslije dva dana otišao do potpuno
napuštene, još nedovršene i već propale kuće na mokroj livadi, sjetio sam se da sam Perzijanki za jedne od naših šetnji ariševom šumom rekao kako se danas tako mnogo mladih ljudi ubija i kako je društvu, u kojem su ti mladi ljudi prisiljeni egzistirati, potpuno nejasno zašto, i doista sam je na svoj bezobziran način upitao hoće li se ona jednoga dana ubiti. Ona se samo nasmiješila i rekla Da.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu