Slavenka Drakulić-Moj život s Picassom

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Slavenka Drakulić-Moj život s Picassom

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 12:22 pm



Pablo Picasso, najveći slikar dvadesetog stoljeća, i Dora Maar, njegova muza, fotografkinja, umjetnica, žena na plaži i žena koja plače – kakav je bio njihov ljubavni odnos u burnim godinama od predvečerja Drugoga svjetskoga rata do njegova kraja, u najvažnijemu slikarskom razdoblju slavnoga umjetnika?

Roman "Dora i Minotaur: Moj život s Picassom" portret je žene koja je doživjela slom dijeleći život i ideale sa strastvenim genijem. Na osnovi Dorine pronađene bilježnice Slavenka Drakulić rekonstruira njezin život, njezinu patnju i radosti, život u kojem je ona bila važnim dijelom pariškoga nadreali­stičkoga umjet­ničkoga kruga.
Paul Éluard, Jacques Lacan, Georges Bataille i mnogi drugi slikari, pjesnici i filozofi s kojima je Dora Maar prijateljevala dio su ovoga fascinantnog zapisa koji razotkriva njezinu intimu i ovisnost o Pablu Picassu, čovjeku koji je u svemu, od odbačene žice do svojih žena i ljubavnica, vidio samo materijal za svoje stvaralaštvo.

Slavenka Drakulić, novinarka i spisateljica, rođena je u Rijeci 1949. Objavila je trinaest knjiga, a neke od njih prevedene su na više od dvadeset jezika. U izdanju američke izdavačke kuće Pen­guin izašlo joj je šest naslova. U publicističkim knjigama uglavnom se bavi postko­munizmom i ratom.Nje­zina prva publicistička knjiga "Smrtni grijesi feminizma" (1984.) jedan je od pr­vih priloga feminizmu u Hrvatskoj. Slijede "Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali", "Balkan Express", "Cafe Europa", "Oni ne bi mrava zgazili" (za koju je na Sajmu knjiga u Leipzigu 2004. dobila Nagradu za europsko razumijevanje),"Tijelo njenog tijela" i "Basne  o komunizmu".U književnim djelima okrenuta je ženskom tijelu, bolesti i traumi. Objavila je romane "Hologrami straha", "Mramorna koža", "Božanska glad", "Kao da me nema", "Frida ili o boli", "Optužena" i "Dora i Minotaur".
Živi na relaciji Hrvatska – Švedska. Obja­vila je tekstove u časopisima  i novinama The Nation, The New Re­public, The New York Times Magazine, The New York Review Of Books, Süddeutsche Zeitung, Internazionale, Dagens Nyheter, The Guar­dian, Eurozine i drugima te u lokalnim medijima.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Slavenka Drakulić-Moj život s Picassom

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 12:45 pm

Umjetnost je laž koja nam pomaže da shvatimo istinu,
Pablo Picasso


Predgovor


Poznata francuska nadrealistička fotografkinja i slikarica Dora Maar ili Henriette Theodora Markovitch, kako glasi njezino pravo ime, umrla je 1997. godine u Parizu u devedesetoj godini. U njezinom stanu u Rue de Savoie među brojnim papirima, dokumentima i bilježnicama ispisanim na francuskom jeziku, pronađena je i crna bilježnica s bilješkama na hrvatskom. Bio je to jezik njezinog oca Josépha Markovitcha (Josip Marković, Sisak, 1874 - Pariz, 1973). Govorila ga je tečno, ali se njime rijetko kada koristila, osim u razgovorima s ocem, za razliku od francuskog jezika majke Louise Julie Voisin (Cognac, 1877 - Pariz, 1942), koji je govorila svakodnevno. Vrlo je vjerojatno da su joj ove bilješke na hrvatskom bile posebno dragocjene jer je taj jezik povezivala s osjećajima, koje je u njezinom slučaju utjelovljivao otac, a ne majka.
Osim kao fotografkinja, Dora Maar poznata je i kao muza Pabla Picassa (Málaga, 1881 - Mougins, 1973). U središtu su njezinih bilješki, očekivano, susret s Picassom, odnos dviju kreativnih ličnosti, od kojih je jedna izuzetno dominantna, rastanak i traumatične posljedice za Doru, kao i vrijeme poslije njihove intenzivne veze. Iako bilješke u crnoj bilježnici nisu naslovljene, čini se prikladnim ovu knjigu nazvati prema jednom od najpoznatijih Picassovih crteža, Dora i Minotaur, iz 1936. godine. Taj crtež možda najsnažnije simbolizira prirodu njihove veze.
Sudeći prema nekim navodima, najveći dio nedatiranih bilješki - dijelom inspiriranih sjećanjem na razgovore s psihoanalitičarom dr. Jacquesom Lacanom, koji su u njezinom dnevniku označeni slovom A (analiza) - napisan je 1958. i 1959. godine. Pisane su rukom, ljubičastom tintom, pravilnim rukopisom. Naime, tih se godina Dora Maar povukla iz javnog života i živjela usamljenički sljedeća četiri desetljeća, sve do svoje smrti. Rukopis se doima kao materijal za buduću autobiografiju, od koje je umjetnica kasnije odustala, ili ona naprosto nije pronađena.
Bilježnica o kojoj je riječ - a moguće je da se radi o čuvenoj “bilježnici iz Ménerbesa”, koju u svojim knjigama o Dori spominju James Taylor, Alicia Dujovne Ortiz i neki drugi autori - godine 1999. prodana je na aukciji nazvanoj Posljednje uspomene Dore Maar. Nakon smrti anonimnog vlasnika dospjela je u domovinu Dorinog oca. Bilježnica je sada u Rijeci, u posjedu jednog poznavatelja ne samo Dorinog rada nego i same Dore. Novi je vlasnik kontaktirao ovu priređivačicu, pod uvjetom
da i njegovo ime, kao i ono prethodnog vlasnika, ostane nepoznato javnosti.
Bez obzira na činjenicu što je riječ o fragmentarnom i vjerojatno nedovršenom tekstu, on predstavlja dragocjeni uvid u stvaralačke ličnosti i Dore Maar i Picassa i svakako zaslužuje da bude objavljen. Donosimo ga uz lektorske ispravke i uredničke opaske.
S.D.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Slavenka Drakulić-Moj život s Picassom

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 12:46 pm


Nedavno sam, tražeći primjerak nekog časopisa, među papirima pronašla jednu staru bilježnicu. Mislila sam da je prazna, ali na prvoj stranici našla sam bilješku iz lipnja 1945.:
Jučer sam od Jacquesa otišla tako dobre volje! Osjećam da mi je sada već bolje.
Nakon elektrošokova i ležanja u bolnici još danima su me boljele noge, hodala sam ukočeno, kao na štakama. Boljelo me zapravo cijelo tijelo. Vukla sam se hodnikom koji gleda na dvorište, ali nisam znala jesam li još u bolnici ili u svome stanu. Zelena boja grmova u dvorištu miješala se s bijelom i sivom okolnih zidova kao da mi je preko očiju prevučena koprena. Bilo mi je kao da plivam u mutnoj vodi. Mozak mi se sporo oporavljao. Jacques me izvukao iz Sainte Anne, gdje su me gotovo ubili. Vežu te za krevet, strpaju ti smotuljak platna u usta i potom ti kroz tijelo puštaju struju. Zapravo, i ne znam koliko sam puta prošla “tretman”, kako to nazivaju u bolnici. Nisam ni pitala.
Moda, rekao je Jacques za našeg prvog susreta nakon izlaska iz bolnice, obična glupa moda. S medicinom je isto kao i sa šeširima ili cipelama.
Ali ta moda je razlog što mi je tijelo još uvijek slomljeno! Zaboravi elektrošokove, oporavit ćeš se, pa nemaš još ni četrdeset godina. Dolazit ćeš ovamo, k meni, i razgovarat ćemo. Ništa više. Ne trebaš nikakvu terapiju ni lijekove, ne moraš se više bojati.
Ne želim pričati o bolnici, jedva sam preživjela...
I ne moraš, ti odlučuješ o čemu ćemo razgovarati.
Valjda o tome zašto sam uopće završila u bolnici i sad kod tebe na psihoterapiji. Navodno sam doživjela živčani slom. Picasso se uplašio za moje psihičko zdravlje pa je pozvao tebe u pomoć. Zapravo, ne vjerujem da se doista zabrinuo, to može misliti samo netko tko ga ne poznaje. Mislim da me naprosto strpao u ludnicu da me se riješi...
Onda pričaj o tome što misli netko tko ga poznaje.
Odmahnula sam neodređeno rukom. U njegovom kabinetu popodnevno je sunce osvjetljavalo police s knjigama, masivni stol od orahovine i mršavu spodobu klempavih ušiju u tamnoplavoj vesti. Mirisalo je na knjige i cigare.
Na putu do kuće, u papirnici sam kupila bilježnicu s crtama čvrstih crnih korica. U školi sam mrzila takve bilježnice jer sam bila jako uredna i slova mi nisu bježala ni ispod ni iznad crte. Ali sad sam imala osjećaj da mi baš trebaju, da mi je ovako smućene glave teško pravilno ispisivati slova. Kupila sam i bočicu ljubičaste tinte. Mogu pokušati staviti neke stvari na papir, pomislila sam spremajući bilježnicu u torbu. Uostalom, nikome to ne moram pokazati, pa ni Jacquesu.
Čak sam odlučila da ću ove bilješke pisati na hrvatskom i tako ih još bolje zaštititi od bilo čije znatiželje, premda ovdje ne poznajem nikoga, osim oca, tko razumije taj jezik. Vjerujem da će mi pisanje pomoći da se saberem. Moram i sama nešto pokušati, ne smijem se posve prepustiti Jacquesu. Zato što ga poznajem otprije, i to ne preko Picassa nego preko njegove žene Sylvije, s kojom sam se sprijateljila dok je još bila udata za Georgesa Bataillea, osjećam da me poznanstvo sa svima njima nekako koči u našem novom odnosu pacijentice i liječnika. Stoga vjerujem da, ako se prisjetim nekih događaja iz svoje prošlosti, ako ih zapišem, možda ću i sama bolje razumjeti zašto sam doživjela psihičku krizu i završila u bolnici. Samo se moram usredotočiti, baš kao da se pripremam ponovo stati pred zaslon kamere i pogledati - u sebe. Čini mi se da sada to mogu, uz Jacquesa i ove bilježnice. To je isti postupak kao i u mojoj profesiji: kad fotografiram ili slikam, ja biram koga ću i kako snimiti, ja vladam stvarnošću i oblikujem je. Ja odlučujem, i to ću i sada učiniti. Ti odlučuješ, nije li mi baš takorekao?
Osjetila sam se bolje zbog tih njegovih riječi, zbog toga što me podupire i potiče da govorim, umjesto da me drži drogiranu i vezanu za krevet. Još uvijek mi je pred očima onaj strašni aparat sa žicama još osjećam dodir hladnih elektroda na sljepoočnicama i voštani okus smotuljka u ustima.
Ali kad sam to ja u posljednje vrijeme donijela bilo kakvu odluku, osim kad sam fotografirala, što ne činim već godinama? Je li to bilo onih davnih godina kad sam se odlučila za studij fotografije, a sve ono što mi se dogodilo poslije bilo je posljedica tuđih odluka? Jedva se i mogu prisjetiti želje da snimam i onog nekadašnjeg osjećaja kontrole, slobode i povjerenja u sebe i u svoje odluke. Kada je sve to iščezlo i zašto? Kako sam sebi mogla dopustiti da završim u bolnici? Eto, o tome bih željela pisati.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Slavenka Drakulić-Moj život s Picassom

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 12:46 pm


Bilo je to sve što je pisalo u pronađenoj bilježnici. Nekako su me pogodile te zaboravljene riječi zapisane prije više od desetljeća, naročito rečenica: Ja to mogu. Zvučala je kao da sama sebe u to uvjeravam. Ali namjera mi
očito nije uspjela. Zasmetale su mi prazne stranice koje su slijedile. Zašto nisam nastavila pisati? Čega sam se uplašila? Što me to omelo?
Pred očima sam ponovo vidjela lice svog poznanika psihijatra, izlog papirnice, svoj odraz u njemu. Naročito mi je u sjećanju ostao onaj kratki, ali jasan uzlet nade nakon moje prve posjete. Kad sam izašla iz Jacquesove kuće, podigla sam glavu prema svijetloplavom nebu bez oblačka. Prisjetila sam se naslova knjige Georgesa Bataillea Nebesko plavetnilo, ne toliko zbog njezina sadržaja i onoga što u njoj, navodno, o meni piše, koliko zbog samog naslova. Je li imao na umu baš takvo plavetnilo? Vjetar je zavukao prste u moju raspuštenu kosu, duboko sam udahnula i prepustila mu se, kao da sam jedro. Lutala sam neko vrijeme, uživajući u osjećaju lakoće i vedrine. Nakon što sam tjedne provela u manje-više nesvjesnom stanju, plutajući između svjetla i tame, kao da me netko bacio u duboki bunar u kojem sam osuđena čekati kraj, toga sam dana prvi put povjerovala da nisam izgubljena, da nisam posve napuštena.
Pročitala sam još jednom prvu rečenicu - Jučer sam od Jacquesa otišla tako dobre volje. Vedrinu i optimizam nakon samo nekoliko stranica teksta zamijenila je duga tišina i - prazne stranice. Tada još nisam znala, a nitko mi nije rekao ono što sam kasnije pročitala o posljedicama elektrošokova: da nakon neugodne i bolne terapije nastupa euforija. Moji su osjećaji tih dana bili posljedica kemijske reakcije u mozgu! Ono moje prvotno ushićenje Jacquesom, kao i kasnije mračno raspoloženje i beskrajan umor koji me spriječio da uzmem pero u ruke. Možda je i moja nemoć da se koncentriram bila posljedica terapije? Kao i povremeni gubitak pamćenja? Jacques mi je govorio da sjećanje pacijenta ponekad može zakazati, ali se obično vraća. Bojim se da se u to vrijeme još premalo znalo o učincima elektrošokova i da sam bila samo obični pokusni kunić za tu novotariju...
Koliko mi je psihoterapija pomogla? Je li trajala prekratko da bih se doista oporavila?
Sada moje ruke - one iste ruke koje je Picasso toliko puta naslikao, još uvijek glatke kože, još uvijek dugih lakiranih noktiju - drže ovu bilježnicu. Bilježnica je velikog formata, kutovi su malo izlizani, kao da sam je posvuda nosila sa sobom i prevrtala u rukama predomišljajući se. Najviše me čudi njezina debljina. Zar sam je zaista namjeravala ispuniti? Tih nekoliko davno zapisanih riječi patetično su svjedočanstvo moje nemoći. Ali ono što tada nisam imala snage zapisati, ili to nisam željela, zapisat ću sada. Jacques, koji je u međuvremenu postao poznati dr. Lacan više nije bio moj doktor nego tek stari poznanik, u jednoj se stvari ipak
prevario. Mislim da sam tek sada kadra doista odlučivati, dugo nakon što sam završila, bolje rečeno prekinula, terapiju kod njega.
Da, trebalo mi je duže nego što sam mislila nakon tog našeg prvog razgovora.
I zapravo mi se tek sada, nakon toliko godina, vraćaju u sjećanje neke naše teme i njegova pitanja. Tek sada polako se otvaraju vrata iza kojih bih možda mogla napokon sagledati svoj život iz druge vizure, s emotivne i vremenske distance. Sjećanja koja naviru pokušat ću zapisati u ovu istu bilježnicu. A znam da negdje imam i onu ljubičastu tintu!
Reci mi što vidiš kad zatvoriš oči? - pitao me Jacques tog prvog dana.
Zastor. Vidim bijeli zastor kako leluja na povjetarcu, odgovorila sam mu i zašutjela. Osjetila sam kako mi se grlo steže, a suze naviru.
Zastor je na staklenim vratima moje sobe u Buenos Airesu, onima koja dijele moju dječju sobu od roditeljske. Ta mi se slika vraća ovih dana - staklena vrata, soba, djetinjstvo. Samo što zatvorim oči i ponovo sam tamo. Imam četiri, možda pet godina i ležim u svom krevetu. Vidim gotovo prozirni bijeli zastor na vratima, jedinu prepreku između mene i mojih roditelja. Jutro je, kroz zastor nazirem obrise bračnog kreveta i čujem očev prigušen, prijeteći glas. Poznat mi je taj njegov posebni glas kojim se obraća samo maman, i to otkad smo se ovamo doselili. Poslije mi maman kaže: Tata je opet imao napad. Ona to naziva napadom, l’attaque. Kao da je Marko, kako ga Julie zove, neki luđak, a ne samo kolerični muškarac kojem ženino namršteno lice već u rano jutro kvari dan. Slutim, osjećam to u njegovom glasu, otac bi se najradije izderao na tu cmizdravicu koja leži pokraj njega u krevetu, ali ne smije zbog mene. Zato viši tonovi poprimaju šišteći zvuk, kao da se pretvorio u veliku glasnu zmiju koja je guši i pritišće ostavljajući joj u plućima dovoljno zraka da može potiho plakati.
Dakako, ja nisam trebala čuti ništa od njihovih svađa. Ali spavala sam u sobi do njihove. Sobe su bile odijeljene tek kliznim staklenim vratima, zastrtim tankom tkaninom koja je jedva prikrivala sliku, ali zvuk nimalo. Otac se Julie obraćao na francuskom, njezinom jeziku kojim smo govorili kod kuće. Ali razumjela sam i njegov jezik, hrvatski, koji je u mojim dječjim ušima zvučao milo, toplo, posebno. Uživala bih u njegovom nježnom zvuku. Mila moja, Dorice - sjećam se kako mi je otac znao tepati dok bi se saginjao da me poljubi u obraz. Samo, njegov je poljubac uvijek
bio nekako vlažan i zbog toga sam se nehotice ježila od dodira njegovih usana.
Nisam trebala čuti ni druge zvukove iz njihove sobe. Usred noći znali bi me probuditi uzdasi, tihi, a zatim sve glasniji. Mamin glas penjao se do jecaja. Sjećam se da mi se, onako maloj, činilo da će maman svakoga trena zaplakati i bila sam na rubu da ustanem i otvorim staklena vrata. Ustala bih iz kreveta i u mraku tražila papuče, koje bi otklizale negdje ispod kreveta. Još čujem drveni pod kako škripi dok bih puzala pipajući rukom ispred sebe. Zašto sam uopće tražila papuče? Parket je bio ugodan na dodir i nije mi bilo hladno. Upravo kad bih ustala i odlučila da ću bosa otići do vrata, s druge strane zavladala bi tišina i ja bih se potiho uvukla natrag u krevet. Vjerojatno bi roditelji čuli moje korake i utihnuli. Ali jednom sam ipak otvorila vrata. Ugledala sam oca iznad majke. Njegova silueta koja se ocrtavala na svjetlu što je dopiralo od prozora, izgledala je prijeteće, onako crna i savijena. Hoće li je ugušiti? Mama je ispuštala slabašan zvuk, nešto između cvileža i uzdaha. Tatice, šapnula sam, je li mami dobro? Otac se uspravio u krevetu: Dorice, sve je u redu, vrati se u svoj krevet. Maman je samo ružno sanjala, ali sad je dobro.
Povjerovala sam mu, što mi je drugo preostalo? Maman je ponekad ispuštala zastrašujuće zvukove - uzdahe, stenjanje, prigušene krikove. Ali očeve bi me riječi umirile. Vjerojatno bi bio iznenađen što sam budna. Moji roditelji nisu mislili na to da i ja nadzirem njih, da ih silom prilika prisluškujem, da znam o njima mnogo više nego što bi oni to željeli - pa bila sam tek dijete. Nisu mislili na to da dijete raste i počinje razumijevati njihov šifrirani jezik u kojem su se - tek sada to razumijem - izmjenjivali strast, odbojnost i ravnodušnost.
Pitam se zašto su mi dodijelili tu prozirnu sobu. Jesam li doista kao njihovo jedino dijete bila krhka biljčica koju je trebalo smjestiti u staklenik i štititi i nadzirati dan i noć? Ali roditelji su u staklenim vratima očito vidjeli velike prednosti.
Istina, noću bi mogli čuti moje mirno disanje i sami spokojno utonuti u san. Ujutro bi obično prvo otac odgrnuo zavjesu i zavirio unutra da vidi jesam li budna. Ako bih otvorila oči, na njegovom bi licu zablistao smiješak, ušao bi i zasuo poljupcima moju znojnu glavu s tamnim uvojcima. Ako bih se pretvarala da spavam, naročito kad bi imao l’attaque, samo bi me pomilovao. Nije odlazio iz kuće a da prije toga ne uđe u sobu “tatine djevojčice”, kako me je zvao.
Mora da su tako odlučili zbog strepnje nada mnom i da je to bila jedna od rijetkih odluka koju su donijeli zajedno. Maman je imala trideset godina kad me rodila, već je izgubila nadu da će uopće imati dijete i svakome tko ju je htio slušati govorila je kako joj je u rodilištu babica
predbacila što je s djetetom čekala do toga doba. A ni otac, kojem su tada bile trideset i tri, nije se više smatrao mladim. Njihov brak bez djeteta nije imao šanse, a sa mnom im je barem nametnuo određeni okvir, obaveze koje su ih držale zajedno, kao što sam ubrzo shvatila. Mojim rođenjem sva se očeva nježnost s majke usmjerila na mene, a Julie je dobila status moje čuvarice dok je on na poslu. Julie, kako je mala ? - bile su njegove prve riječi kad bi se predvečer pojavio na vratima stana.
Maman bi nakon njegovog napada još dugo ležala u krevetu zadovoljna što joj ne smetam. Bila je ljuta na oca ne samo zbog toga što bi se već rano ujutro obrecnuo onim svojim prijetećim glasom - da se barem izdereš kao pravi muškarac, znala bi mu zlobno dobaciti - nego i zato što je zbog njegovog posla bila primorana preseliti se iz Pariza u Buenos Aires, u taj užasni grad, među divljake, kako je govorila. Sve joj je u tom gradu bilo odbojno - ulice, prašina, muškarci koji pilje u žene kao izgladnjeli, tržnica na kojoj seljaci prostiru robu na zemlju, gospođe u haljinama iz prošlog stoljeća... Jedini razlog zbog kojeg je Julie pristala napustiti Pariz bio je očev posao i obećanje da će se obogatiti. U Argentinu ljudi odlaze da se obogate, govorio je. Da, otac je znao biti šarmantan i uvjerljiv kad je to htio, to mu je morala priznati. No kako je vrijeme prolazilo a od obećanog bogatstva ni traga, njeno je nezadovoljstvo raslo, kao i njezina svakodnevna predbacivanja ocu. Sve sam to morala slušati kroz stakleni zid, kao i njezine uzdahe i plač. I sve rjeđe škripanje bračnog kreveta noću.
Bože, kako je ovdje sve sirovo, sve je tako primitivno, govorila je maman gospođi Dupont, s kojom se družila samo zato što je i ona bila Francuskinja. Zamišljala je da je biti Francuskinja u Buenos Airesu tih godina vrlo otmjeno, no ubrzo je shvatila da nije baš tako. Naša sluškinja Juana, koju je maman zvala Jeanne, objasnila joj je da ovdje ima mnogo siromašnih Francuskinja koje se prostituiraju i da zbog njih prostitutku nazivaju - francesa.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Slavenka Drakulić-Moj život s Picassom

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 12:46 pm


Staklo je zaštita, ali ne samo zaštita. Sjećam se osjećaja izloženosti pogledima. Osjećala sam se kao da sam u izlogu, ili akvariju. Kad bi otac otišao, još dugo bih na sebi osjećala njegov pogled. Znala sam da će, ako ne ustanem, i maman u jednom trenu priviriti da se uvjeri da sam živa, da dišem. Ona je uvijek, sve do svoje smrti, bila zabrinuta za mene. Ponašala se kao da se nisam u stanju brinuti o sebi, i tada i kasnije, kad sam već bila odrasla, u Parizu. Jadna Julie, možda je ipak bila u pravu! Meni je
njezina briga išla na živce jer me ograničavala, njezin pogled činio mi se drugačiji od tatinog. Umoran, bez one iskre topline i iščekivanja da se probudim, bez smiješka i poljubaca na odlasku. Naučila sam i da maman ima pametnijeg posla nego da se u rano jutro posvećuje meni. Znala sam da će se idući sat zatvoriti u kupaonicu kako bi hladnim oblozima ublažila tragove plača i da ću za to vrijeme biti prepuštena sebi, oslobođena njezine kontrole. Zašto mi se baš sada vraća u sjećanje ta soba iz djetinjstva? Znam, vidim je kad god se povremeno ponovo osjetim poput djeteta. Kad poželim pobjeći, vratiti se u prošlost. Kad sam nezaštićena. Između mene i stvarnosti nema nikoga, ničega. A svoju sam kameru zauvijek odložila. Sada su mi ruke prazne.
Iako nisam voljela svoju sobu, ona mi je bila jedino sklonište. Ali, kako sam odrastala, osjećala sam se sve izloženijom. Dobro se sjećam tog osjećaja istodobne zaštićenosti i izloženosti, tog staklenog kaveza iz kojeg nisam mogla izaći niti se sakriti od pogleda. Zbog toga sam već kao dijete osjećala nelagodu koju sam mnogo godina kasnije prepoznala kao posljedicu neke vrste roditeljskog nasilja nad djetetom: kao nelagodu od izloženosti neželjenim pogledima, zbog koje sam se počela povlačiti iza objektiva svoje ljubljene kamere. Kamera mi je dugo služila kao štit od ljudi. Povlačila bih se, skrivala iza nje, a ipak mi je istodobno služila kao sredstvo komunikacije. Ali prema pravilima koja bih ja sama odredila. Fotografska kamera bila je moja osobna čarolija kojom sam pripitomljavala sve što bi se našlo ispred nje.
Morala sam pronaći način kako da se obranim od tog osjećaja izloženosti. Branila sam se igrom: sjećam se, imam sedam ili osam godina i volim se igrati svjetlošću. Staklena vrata sobe otvorena su i zrake svjetlosti prodiru do mog krevetića. Pamtim da volim biti sama, bez nadzora. Otvaram i zatvaram oči i prozirno crvena boja ispod kapaka izmjenjuje se sa zasljepljujućim blještavilom sunčeve zrake. Podižem ruku prema prozoru. Jako svjetlo prodire kroz moju kožu i vidim tamnije dijelove - jesu li to kosti?, pitam se - i tanku mrežu žilica. Moja ruka izgleda kao nešto sasvim drugo, kao prozirna životinjica, možda meduza koju sam jednom vidjela u akvariju. U svakom slučaju kao potpuno strana, od mene odvojena stvar. A zatim tu stvar sklanjam u mrak ispod plahte i opet je to moja obična ruka, koju nakon “čarolije” gledam s nevjericom. Metamorfoza dijelova vlastitog tijela me opčinjava.
Sve se, ovisno o svjetlu i sjeni, može pretvoriti u nešto drugo. Ja sam čarobnica, pričam maman kasnije, pretvaram poznato u nepoznato, evo pogledaj! Tada još ne znam za riječ umjetnica ili umjetnik. Maman kaže da ne pričam gluposti, ona ništa ne vidi ni kad joj pokažem kako lako ruku pretvaram u meduzu samo pomoću jake sunčeve svjetlosti. I još
kaže da ruka nipošto nije stvar, kao da ja to ne znam. Vidim da ne razumije čaroliju koju izvodi svjetlo, niti moju strast prema igri pretvaranja. Ali me to ne rastužuje jer imam nešto što je moje, samo moje
- svoju tajnu.
Sviđalo mi se, pričala sam Jacquesu, kad bi me maman u Buenos Airesu vodila u šetnju u park. I ponekad na igralište da se družim s drugim djevojčicama. Djevojčice su govorile španjolski, jezik sluškinja, mornara, lučkih radnika i goniča stoke. Zapamtila sam da je govorila kako je to koristan, ali prljav jezik, kao što su prljavi i ljudi oko nas. Maman i ja pridružile smo se ocu u Buenos Airesu kad su mi bile tri godine. Ja sam se već tada, kao djevojčica, osjećala podijeljenom između majke i oca, između francuskog i hrvatskog jezika i novog, španjolskog, koji je otac već dobro govorio, a mi nismo znale ni riječi. Između mamine odjeće, koja je mirisala na parfem, i široke suknje Juane, u kojoj se krilo stotine nepoznatih mirisa. Kao da se i sama sastojim od starih i novih, od čistih i prljavih dijelova. Uvijek sam se tako osjećala. I sada se tako osjećaš? - pitao me Jacques. Da. U meni se miješaju Theodora, Dora, Dorica, Dorita, Adora, Dorissima. Učinilo mi se da ga je moj odgovor posebno zaintrigirao, zapisao je nešto u svoj notes, ali me nije dalje ispitivao.
U Buenos Airesu nas smo dvije ponekad posjećivale oca u njegovom arhitektonskom studiju u Calle Reconquista. On bi mi dao olovku i papir i ja bih dugo crtala za njegovim stolom ili pisala slova jer već sam išla u školu i morala sam vježbati. Moj je otac mnogo crtao, uglavnom zgrade, a poslije su ih drugi gradili. Tako mi je objašnjavao svoj posao arhitekta, a kad smo šetali, pokazivao mi je zgrade koje je sagradio, na primjer onu na Plaza de Mayo ili u Calle Sarmiento, s balkonima, od kojeg je jednog podupirala zastrašujuća kamena glava. Od nje sam odvraćala pogled, ali ipak sam joj se vraćala.
Kad god je imao vremena, otac me učio crtati. On je crtao ne samo kuće nego i brodove, portrete i ulice, a meni za zabavu znao je nacrtati i životinje. Zatim bi rekao da ja nacrtam to isto. Govorio mi je da sam talentirana, da imam dobro oko, ali da moram vježbati. Sve je u upornoj vježbi, Dorice.
Dok sam crtala, slušala bih roditelje kako raspravljaju... Tako sam saznala da maman namjerava otvoriti dućan šešira. Bilo joj je dosadno, mogla bi zaraditi kao modistica. Zvao bi se Boutique Française - kako drugačije?
Uostalom, gdje je to tvoje bogatstvo zbog kojeg smo došli ovamo? - rekla je kao argument u prilog svome planu. Pritom je ovamo izgovorila kao da u ustima ima nešto što svakako želi ispljunuti. Nije gledala u oca. Gledala je kroz prozor, u daljinu, preko mora. Otac, slutila sam, nije bio oduševljen tom najnovijom idejom u koju bi, uza sve, trebao uložiti novac. Maman je prezrivo frknula i odmahnula rukom kad je spomenuo novac, kao da se radi o nečem čime se ona ne želi zamarati, time neka se bave muškarci. A ako pak to nisu u stanju, onda... Njezina rečenica ostala je visjeti u zraku. Sjećam se da mi ga je bilo žao.
Napokon je otac popustio, posudio je novac od svog poslodavca, gospodina Mihanovicha, bogatog brodara hrvatskog porijekla kao i on sam, za kojeg je sagradio palaču. I taj podatak, kao i sve ostalo o čemu razgovaraju odrasli, čula sam u svom staklenom kavezu i poslije se pretvarala da ništa nisam čula. Znam gospodina Mihanovicha i njegovu debelu ženu jer živimo preko puta njihove vile i često se družim s njihovom djecom. Imaju ih dvanaest komada, jedno drugom do uha, kaže maman. Kad kaže komada, prevrće očima kao da je to nešto posve nezamislivo za ljude njihovog statusa i bogatstva. Iza stakla, kasnije, u vezi s Mihanovichem još čujem riječ razmnožavati se, ali otac se ljuti. Pazi što govoriš i gledaj svoja posla, kaže joj strogo.
Volim nositi šešire. Neobične, originalne. I ovaj koji sada najčešće nosim, mali, crni, s velikom mašnom od organdija, napravila je maman. Tu sklonost šeširima sigurno sam od nje naslijedila. Sjećam se dobro jednog koji je dugo držala u izlogu svog dućana. Znala bih stati pred izlog Boutique Française i promatrala ga. Imala sam možda deset godina, ali još uvijek mogu dozvati u sjećanje svaki detalj tog šešira iz izloga. Bio je čudesan, svijetloplavi, ukrašen minijaturnim pticama od svile različitih boja, koje su bile kao žive i izvirivale iza zelenih listića. Sjećam se, prolaznice bi zastajkivale i gledale ga s divljenjem.
Kad mi je maman dopustila da ga isprobam, stojeći pred ogledalom odlučila sam da ću, kad odrastem, nositi baš takve šešire. I još luđe! Možda je to jedini put da sam na nju bila ponosna. Jer otac je taj kome se divim. Julie tih godina uglavnom prezirem. Kasnije je sažalijevam i prema njoj osjećam uglavnom krivnju.
Tako je Julie napokon otvorila svoj boutique, za koji se nije smjelo reći da je dućan odnosno prodavaonica, jer je to zvučalo banalno. Otac je naziva kitničarkom, što je stara hrvatska riječ za modisticu šešira. U njemu prodaje dugmad, ovratnike, nešto tkanine na metre, različite vrpce od
pamuka, svile, ripsa - ukratko, običnu pozamanteriju, i, naravno, šešire koje sama izrađuje. Pamtim miris njezinog pariškog parfema pomiješanog s egzotičnim mirisom fine svile na polici, koja je dolazila iz daleke Kine. Original, iz Kine, naglašavala je zadovoljno, pomalo se razmećući dobrim vezama s brodarima i trgovcima koje su joj omogućavale povoljnu nabavu ekskluzivne robe.
Otkad ima boutique, maman je veselija, ponekad se čak nasmije. Zna svašta napraviti rukama, vješta je. Imate zlatne ruke, tepaju joj njezine mušterije, dame profinjenog ukusa, ne one koje kupuju lastiku i ukrasne vrpce na metre ili svitke crne, dramatične čipke koja je tada u modi i koju prišivaju na haljine od tafta kako bi istakle svoj dekolte. Ima ih koje navraćaju tek da bi govorile francuski ili prelistale modne časopise iz Pariza, koje maman drži na vidljivom mjestu na pultu, da se zna da je u toku. A u Parizu suknje više nisu široke, kakve se još nose u Buenos Airesu, polako se skraćuju i sužavaju, žene skraćuju i kosu, nose šiške, poput dječaka. Odlučujem da ću se i sama ošišati čim budem dovoljno odrasla, iako maman ne želi ni čuti za promjenu frizure jer ta je moda “vulgarna”. A vulgarno je sve ono čega se ona boji.
U boutique žene svraćaju samo kako bi isprobale njezine tako originalne šešire. To je, kako sam ubrzo razumjela, riječ za čudno i nepoznato, za nešto neobično, zbunjujuće i pomalo smiješno što se samo gleda i možda isprobava, ali se ne kupuje, ne zaboga! Možda u Parizu nose takva umjetnička djela, madamme Markovitch, ali ovdje nosimo obične slamnate šešire širokog oboda, zbog sunca. Tako seljačke, dodaje maman, i onda se zajedno smijulje. Ona sama nosi jedan svoj šeširić s ružicama od filca i voćem minuciozno izrađenim od vate presvučene papirom u boji i lakirane sjajnim lakom. Kao da je veseli provocirati ili privući pažnju, usuđuje se prošetati gradom sa svom tom egzotikom na glavi, ta ona je iz Pariza, a to je tamo u modi. Pa moram reklamirati svoj boutique, kaže koketno modistica Julie.
Ocu ne smeta njezina šašavost. Kad je dobre volje, naziva je šašavicom, na hrvatskom, a ona to smiješno ponavlja kao sa-sa-vi-ka samo da bi se nas dvoje nasmijali. Nosi šešir i kad nedjeljom idemo na misu. A nakon mise na čaj i kolače u secesijski uređenu kavanu na Avenida de Mayo, pariškog imena Tortoni, prema onoj na Boulevard des Italiens. Ja tada zadovoljno koračam između njih. Susrećemo moje školske prijateljice s roditeljima, pozdravljamo se. Vidim da se svima pogled zaustavlja na šeširu, i to mi se sviđa jer mislim kako je maman ipak hrabra, premda se njezina volja i hrabrost u tome iscrpljuju.
Evo, kao da nas sada gledam u nedjeljnoj šetnji. Gledam svoje roditelje. Otac je u elegantnom tamnom odijelu, crne sjajne kose zalizane briljantinom i pomno počešljanih brkova, u pratnji ozbiljne gospođe odjevene u haljinu po posljednjoj pariškoj modi, sa zanimljivim šeširom na glavi. Vidim i sebe, djevojčicu prozirno zelenih očiju i širokog lica, poput očevog, uokvirenog gustom crnom kosom. Dok sjede u kavani, ne razgovaraju previše, kao da jedno drugome nemaju što reći. Ovdje su da jednom tjedno - kao što je običaj - pokažu kako pripadaju srednjoj klasi Buenos Airesa, obrazovanim i elegantnim građanima, poput doktora, pravnika, brodovlasnika i arhitekata, poput moga oca.
Otac vadi cigaru, pripaljuje je, a zatim se naslanja i pomalo odsutno promatra ljude oko sebe i s nekima od njih se pozdravlja. Ja sam posve mirna i ozbiljna, iako mi ne može biti više od osam ili devet godina, možda ni toliko. Znatiželjno gledam oko sebe dok jedem krišku torte od čokolade. Julie pije čaj, a otac kavu, čiji se opojni miris miješa s mirisom duhanskog dima. Tu sam, za stolom za kojim sjedim s roditeljima, ali istodobno i negdje u kutu sale, odakle imam dobar pogled na sve goste. Uživam u mogućnosti da istodobno budem i prisutna i odsutna. Dok tako sjedim, lutam pogledom od lica do lica, kao da sam mali voajer koji viri skriven iza zastora. Na licu žene za susjednim stolom vidim umor i nervozu. Na krilu drži malenog dječaka koji se neprestano meškolji, zapitkuje, lupa žličicom o fini porculan čajne šalice, a ona ga, pomalo očajna, predaje ocu koji ne zna što bi s njim bez dadilje. Dvije starije gospođe sa sijedim punđama zlobno se došaptavaju iznad tanjura s kolačima. Skupina muškaraca stoji pokraj klavira i glasno diskutira. Ali prizor koji me najviše privlači, mlada je žena koja sjedi sama za stolom, puši i čita novine ne obraćajući pažnju na začuđene poglede.
Na fotografijama iz toga vremena izgledam pomalo tužno. Djeca u školi me zbog moje ozbiljnosti posprdno zovu la santa, svetica. Zašto je moje lice već tada bez osmijeha? Da li zato što mi maman neprestano ponavlja: nemoj se smješkati muškarcima, ovdje je to opasno? Tamo, u Francuskoj, možeš se ponašati slobodno, možeš se smješkati kome hoćeš i nositi lude šešire i hodati ulicom bez muške pratnje. Zapamti, biti Francuskinja i smješkati se, ovdje znači samo jedno - francesa.
Te su me se njezine riječi duboko dojmile. Znam, maman se bojala za mene, zazirala je od pogleda muškaraca, doseljenika i samaca koji su gladni žena i od toga me pokušala sačuvati. Muškarce ne treba izazivati. Trebalo je hodati ulicom ozbiljnog lica, bez osmijeha, spuštenog pogleda,
naročito ako si lijepa djevojčica od trinaest godina kojoj se ispod ljetne haljinice tek naziru grudi.
Muškarci su opasni, kaže mi maman. Svi muškarci? - pitam. Da, kima ona glavom, da, da, svi. Ipak, ne usuđujem se pitati odnosi li se to i na oca.
Kako mislite, opasni? - pitam je.
Opasni su poput tango groznice. Poput tanga - kaže.
Kaže to namjerno jer zna da volim tango. Naučila sam ga plesati još kao dijete. U Buenos Airesu u mojem su djetinjstvu svi bili ludi za tom melankoličnom muzikom punom neke mračne čežnje. Sjećam se osjećaja uzbuđenja i tuge koji bi me obuzimao dok bih je slušala. Plesači se dodiruju cijelim tijelom, pokreti su im nagli, ritmični i nevjerojatno usklađeni. Nedjeljom popodne i mladi i stari plesali bi na trgovima i ulicama, uz svirku nekog improviziranog orkestra ili muziku s radija. Dobro se sjećam svog spontanog prepuštanja ritmu, bojama, veselju ljudi oko mene, baš zato što mi se to više nikada kasnije nije dogodilo.
Dakako, na našim proslavama i zabavama plesao se salonski tango, elegantan i manje strastven. U školi smo mi djevojčice vježbale korake jedna s drugom. Mene je najviše fasciniralo držanje profesionalnih plesačica. U tangu je žena morala istodobno pokazati i ponos i pokornost, biti izazovna ali i nedohvatljiva. Muškarac bi obavezno napravio cabeceo, lagani, jedva primjetni naklon prema svojoj odabranici gledajući je ravno u oči. I tada bi počeo dramatični ples osvajanja i prepuštanja.
Znam da je tango povezan s onim muškim pogledima na ulici i zabranom, možda zato što su u plesu tijela plesnih parova sljubljena kao da vode ljubav. O vođenju ljubavi s trinaest godina imam samo vrlo mutne predodžbe, ali ipak već znam da to moji roditelji rade ponekad, kasno noću, kad misle da spavam. Ali ja ih čujem i posramljena sam. Kad otac ujutro otvori vrata i nagne se nada mnom da me poljubi, namjerno okrećem glavu. Zna li da ja znam?
Sjećam se jedne rođendanske proslave kod Mihanovichevih. Plesala sam tango s nepoznatim dječakom, nešto starijim od mene. Ima toliko načina vođenja ljubavi, ali ipak, čak dva desetljeća kasnije, prisjećam se tog osjećaja, tijela koja se dodiruju u plesu, ritma koji ih vodi. I nečeg novog što me obuzima dok brzo slijedim partnerove korake, dok moje grudi dotiču njegove, a njegovo je bedro među mojim nogama. I savijam se unatrag u gracioznoj figuri dok nam noge klize po parketu. Melodija ulazi u mene, a pokreti izazivaju nepoznatu vrstu uzbuđenja, poput groznice. U školi je mi djevojčice ispod glasa nazivamo “tango groznicom” i vjerujemo da je zarazna.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Slavenka Drakulić-Moj život s Picassom

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 12:47 pm

Ne znam tko je taj dječak i pomisao da mi tijelo trese groznica iako ga ne poznajem, još me više uzbuđuje. Pred očima su mi samo njegove blistave crne oči i znojno čelo, koje ne može obrisati jer me ne smije ispustiti iz zagrljaja. Zagrljaja koji nam je zabranjen, znamo to, i zato oboje još više uživamo u plesu.
Je li moja tango groznica bila povod da smo se maman i ja jedne noći iznenada ukrcale na prekooceanski brod? Možda. Možda me je maman vidjela kako okretno i strastveno plešem s tim dječakom kao prava francesa. Možda je shvatila da više nema vremena, da me mora izvući iz te opasne sredine, dati u francusku školu koja će me civilizirati, napraviti od mene pravu gospođicu, pristojnu, suzdržanu. Ili se uz to i sama zaželjela Francuske, toliko da je zatvorila dućan, spakirala naše stvari, iščupala me iz staklenog kaveza - koliko sam puta to poželjela, ali ne i u trenutku kad smo se penjale na brod! - i strpala u brodsku kabinu. Zašto odlazimo, maman? Zašto baš sada, cmizdrila sam, upravo sad kad sam napokon našla društvo, kad sam zaplesala prvi tango? Ošinula me neumoljivim pogledom...
Ne znam je li možda čak poželjela razvesti se od oca. Vjerojatno joj je moje školovanje samo poslužilo kao opravdanje da se vrati u Francusku i barem privremeno napusti Marka. Nije više vjerovala u njegova obećanja, nikada se nije navikla na Buenos Aires. Netko od nas se mora žrtvovati za Dorinu budućnost, rekla je. Netko mora donijeti odluku. Dora više nije dijete, moramo misliti na ono što je dobro za nju, govorila mu je u krevetu prije spavanja. Otac je bio čudno tih. Možda mu je govorila i nešto što ja nisam mogla čuti ili mu povjerljivo šaptala ono što ne bih ni trebala čuti jer sam premlada da shvatim. Ne znam. Otac se oglasio nakon duge šutnje. Kako znaš što je za nju dobro? - pitao je. Ja sam žena, Marko, ja sam joj majka. Ja to najbolje znam, rekla je Julie, a ja sam u njezinom glasu osjetila tugu.
Od putovanja sjećam se samo noći, ljeskanja vode, ogromne siluete broda. Pamtim zvuk motora, udaljavanje od obale i osjećaj da gubim tlo pod nogama, od čega mi se vrti u glavi. Zatim, lagano ljuljuškanje kabine, ne ono uspavljujuće nego uznemirujuće. Prvih dana puta osjećam mučninu. Spavam ili gledam u strop kabine i pokušavam pobjeći u neku drugu, samo moju stvarnost. Maman me tješi i govori da će mučnina proći. Čeka nas Pariz, Doro. Pariz! Kao da je riječ o prekrasnom poklonu. Ja ne dijelim njezino uzbuđenje. Iščupali su me iz kuće, iz škole, iz jednog od mojih jezika - kako se mogu veseliti preseljenju?
Je li maman bila u pravu? Jesam li ja ipak francesa? Ili je sve žene imaju u sebi? Dok plovimo, ja se zatvorena u kabini mučim pitanjima na koja tada još nemam odgovora.
U sadašnjim godinama i nakon iskustva koje imam s muškarcima, a i ženama, odgovori na ta davna pitanja već su mi upisani na koži. Doista, možda bi se, da svučem bluzu, vidjeli svi oni ubodi i porezotine, tragovi biča i tragovi udaraca, modrice, opekotine, ugrizi... Najveći su udarci ipak ostali nevidljivi, osim možda doktorima specijalistima. Poput dr. Lacana, čije su područje ekspertize unutrašnji ožiljci, posebno na ženskoj psihi. I premda su tijelo i psiha povezani, ja sam radije trpjela udarce čovjeka kojeg volim nego njegov jedan jedini prezirni pogled. Jer poniženje boli mnogo više.
Stani, kažem sebi, zaustavi se. Kamo žuriš? Sve će to doći na red.
Danas, ove mirne rujanske nedjelje, pročitala sam sve što sam dosad napisala. Zadovoljna sam što priča o mom argentinskom djetinjstvu teče glatko, bez zastajkivanja. Ne osjećam više onaj panični strah od prazne stranice koji sam osjećala nekoć davno kad bih otvorila bilježnicu. Nadam se da ću ustrajati, da neću ponovo odustati. Premda me pomalo plaši ono o čemu tek trebam pisati.
Moj prvi dojam o Parizu bio je miris kolodvora. Maman i ja stigle smo vlakom rano ujutro. Ulice su bile mokre od kiše, a miris dima i vlage, i onaj posebni zadah čađi i hrđavog željeza koji kao da se taloži na svakom kolodvoru zapahnuo me čim sam sišla na peron. Istina, Pariz mi je bio nepoznat, ali i prisan, jer sam istoga trena kad smo izašle na pločnik da zaustavimo taksi, uronila u materinji jezik kao u kadu punu tople vode. Bio je to zbunjujući osjećaj. Kad dođeš u novu sredinu pa se osjetiš okruženom poznatim jezikom kao toplim kaputom, to ti daje osjećaj sigurnosti, zaštite. Pariz kao da me zagrlio. Moj se španjolski u trenutku uspavao, odgurnut negdje u neki zakutak sjećanja. A s njim kao da se topio i moj argentinski identitet, i prvih sam se tjedana ispod kaputa jezika osjećala golom.
Prvih naših pariških godina Julie se činila zadovoljnom, gotovo bih rekla preporođenom. Otac je redovito slao novac iz Buenos Airesa, sve dok se i on nije doselio u Pariz. Ja sam pohađala licej Molière. Maman je mogla malo odahnuti. Kći joj je, eto, umakla neposrednoj opasnosti u kojoj se našla zbog ljubavi prema tangu i neko se vrijeme sve činilo kako treba. A i ja sam bila zadovoljna jer sam napokon dobila pravu sobu s drvenim
vratima. Iz mog života nestali su staklena vrata i bijeli zastor, pregrade koje nisu pregrade, prisluškivanje... Zauvijek, vjerovala sam.
Barem jednom godišnje putovala sam ocu, brodom. Putovanja su bila dugačka i ponekad mučna, ali otac mi je doista nedostajao, njegova toplina i svakodnevna podrška, njegovo povjerenje da mogu svladavati prepreke. Pisala sam mu dugačka pisma na hrvatskom i španjolskom i ukrašavala ih crtežima. Nisam više bila njegova mala djevojčica - ili sam barem tako mislila - ali moja su pisma na neki način još uvijek bila dječja.
I još mi je nešto nedostajalo otkako sam se preselila u Pariz - osjećaj pripadnosti. Čudno, jer ni u Argentini se nisam osjećala ukorijenjenom. Tamo je bilo mnogo stranaca, došli smo na useljeničkom valu kad i mnogi drugi emigranti iz Europe, no ponašali smo se kao da smo zbog toga privilegirani. U Parizu, biti stranac nije bila privilegija, osjetila sam to čim sam krenula u školu. Premda sam rođena Francuskinja i francuski mi je materinji jezik, bila sam drugačija, odrastala sam na drugom kontinentu, uz francuski sam govorila i španjolski, ali i još egzotičniji hrvatski, putovala sam preko oceana... Razdvajalo nas je ne samo moje porijeklo nego i moje iskustvo. Bila sam odraslija od djevojčica u svom razredu koje su bile Parižanke i poznavale samo Pariz, i mislile su zbog toga da sam umišljena. No moj status u novoj školi malo se popravio kad sam ih počela učiti tango, psovati na španjolskom, pušiti!
U početku me zbunjivala ta mnogostrukost identiteta, još jedan koji treba pridodati onima koje sam već imala. Nije dugo trebalo da shvatim kako ovdje, u Francuskoj, doći iz daleke Argentine nije nikakva prednost pogotovo ako ti je otac iz nepoznate male zemlje. U pariškom društvu u kojem smo se tada Julie i ja kretale, stranci su ipak bili ljudi iz drugog društvenog miljea. Maman, koja jedina u našoj obitelji ovdje nije bila strankinja, silno se trudila da prekoračim taj jaz, ali začudo, osjećala bih se pravom Francuskinjom tek za posjeta ocu u Buenos Aires. Tamo bih postajala neka druga osoba, živa i brbljava dok bih poznanicima sa žarom govorila o francuskoj modi i slikarstvu - isto onako kao što je otac nekoć govori o arhitekturi.
Nisam bila zbunjena samo zbog jezika, državljanstva, porijekla, nego i zbog svog izgleda koji se mijenjao. Maman je bila žena finih, iako ne posebno upečatljivih crta lica, osoba koja je iznad svega držala do elegancije. A ja, kako sam odrastala, sve sam više nalikovala ocu. Bila sam visoka i snažna, njegovih crta lica. Julie je u meni vidjela to nešto što me odavalo kao strankinju, nešto prepoznatljivo drugačije, slavensko. I to ne samo u mojem teškom karakteru i tvrdoglavosti nego i u tijelu. Moje skladno, ali čvrsto građeno tijelo nije posjedovalo francusku gracilnost. Ponekad je znala biti ironična: da, lice ti je pravilno poput njegovoga, ali
ta isturena brada koja sugerira prkos, to uspravno, pomalo oholo držanje... Odakle vam to? Pa tvoj je otac, veliki gospodin, ipak vanbračno dijete jedne obične sluškinje. A po vašem držanju reklo bi se da je on princ, a ti kraljica!
Maman je uvijek pronalazila načine da me podbode zbog oca. Navodno, njezini nisu bili pozvani na svadbu u Rijeku kako ne bi slučajno vidjeli što je upisano u rubriku “otac” na njegovom rodnom listu. A tamo je pisalo da mu je otac nepoznat. Doista, on nikada nije spominjao svoju majku. Znala sam da se zove Barbara, ništa više od toga. A sama Julie mi je zabranila da ga ispitujem o njegovima jer bi to kod njega izazivalo napad bijesa. Uvijek sam imala dojam da otac bježi od nečega u svojoj prošlosti, a ni maman nije bila voljna o tome govoriti. Mrzila sam kad bi Julie govorila tako o ocu jer sam i ja, baš kao i on, u novoj sredini prešućivala svoju obitelj. Ne toliko zbog nepoznatog djeda, koliko zato da ne moram objašnjavati porijeklo prezimena. Događalo mi se isto što i njemu: neobično prezime u novoj sredini zvučalo je - židovski. I dok bi se on na takvo pitanje vrijeđao i poslije kod kuće ljutito govorio: Pa zar ja ljudima sličim na Židova?, ja sam se, već tada - baš kao i on! - od pitanja o svojem porijeklu branila tajanstvenošću.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Slavenka Drakulić-Moj život s Picassom

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 12:47 pm



Prve sam fotografije napravila s dvanaest ili trinaest godina, još u Buenos Airesu. Išla bih s ocem u luku i fotografirala brodove, mornare, navoze, palube. Uostalom, on mi je i poklonio prvi fotoaparat. Kad danas gledam te fotografije, zadovoljna sam što ništa na njima ne ukazuje na to da ih je snimila djevojčica. Na njima dominira odnos svjetla i sjene, čiste plohe i oblici, sâm objekt očito nema posebno značenje. Nesvjesno sam već tada shvatila bit fotografije, imala sam za to oko. Pitam se jesam li uopće ikad imala nevini dječji pogled. Ili smisao za fotografiju već isključuje nevinost, čak i kod djeteta?
Uskoro sam se počela ozbiljno baviti fotografiranjem. Možda zato što mi s činilo da me moji novi pariški poznanici iz tih ranih dana zanemaruju. Ako to i nisu činili namjerno, moje ime, jezik, interesi, pa čak i izgled, sve me to nekako izoliralo od njih i u meni izazivalo osjećaj nepripadanja. Bila sam nova, strankinja, i zato preosjetljiva. Nije mi preostalo drugo do ponovo potražiti neko sklonište. I pronašla sam ga. Pronašla sam zaklon iza oka kamere. U promatranju ljudi kroz objektiv, možda samo zato kako bi na fotografiji na vidjelo izašlo i njihovo skriveno lice, vidljivo samo meni.
Možeš li ga opisati? - sjećam se da me pitao Jacques kad sam mu to spomenula. Ali ja sam preskočila odgovor. Što sam mu mogla reći? Da se skriveno lice čovjeka vidi samo na fotografiji, i to samo ako uloviš onaj trenutak u kojem se otkriva.
Ne znam je li otac razumio moju potrebu da se sklonim iza fotoaparata, ali me podržao u mojem izboru kad sam se nakon gimnazije upisala u Školu dekorativnih umjetnosti, unatoč Julienom protivljenju. Ona je, kao dobra građanka, zazirala od boemskog društva u koje je takva škola vodila. Maman je, naravno, moje zanimanje za umjetnost i bavljenje umjetnošću shvaćala kao ulaznicu u loše društvo, među pijance, neradnike i sumnjivce, no tješila se da takav izlet ne može dugo trajati. Ipak si ti iz solidne obitelji, uvjeravala je više sebe nego mene. Nisu je zanimali moji razlozi i za nju se moje nerazumno ponašanje ogledalo u mojoj očitoj tvrdoglavosti. Mislila je na moju neukrotivost, jadna Julie, krotka i poslušna sljedbenica društvene forme. Živjela je razapeta između svojih malograđanskih vrijednosti, očevih grandioznih ideja koje gotovo nikada nisu donosile očekivane rezultate i moje sklonosti boemskom životu. Nije nas razumjela, i to ju je rastuživalo i činilo usamljenom. Utjehu je nalazila jedino u molitvi i dugim razgovorima sa svećenikom, paterom Jeanom, zbog kojeg je odlazila na drugi kraj grada.
Uz nastavu sam pohađala satove slikarstva kod Andréa Lothea, najboljeg učitelja tih godina, a zatim i školu fotografije. Gotovo jednako tako bili su mi važni i kafići u kojima se tridesetih okupljalo zanimljivo društvo, Henri Cartier-Bresson, Brassaï i Pierre Kefer, s kojim sam uskoro osnovala fotografski atelje. Da ne spominjem scenarista i montažera Louisa Chavancea, koji je bio zaljubljen u filmove, ali i u mene. Vrlo kratko sam bila s njim, već tada sam odlučila da se ni sa kime ne želim vezivati. Asistirala sam modnom fotografu Ossipu Meersonu. Putovala sam u Barcelonu i u London, zanimale su me novinske fotografije, jednako kao i modne i umjetničke. Tada, dok sam jurila okolo sa svojim rolleiflexom oko vrata, više me zanimao moj fotoaparat od muškaraca. Aparat je bio dio mene, produžetak mojega oka i moje ruke. Muškarci su bili prijatelji, zabavni ili dosadni, a druženje s njima nešto poput debatnog kluba i pijanke.
Fotografska oprema tada je još bila teška i nije bilo mnogo žena koje su je željele nositi uokolo. Ali rolleiflex koji mi je kupio otac, bio je malen i zgodan za nošenje. Čudno da ga tada, a bila sam još dijete, nisam trebala dugo nagovarati. Vjerujem da je u meni prepoznao stvaralački žar kakav je sam posjedovao, vidio je kako mi se oči sjaje dok govorim o fotografiranju. Nikada mi nije izravno rekao da od mene očekuje da se
bavim nekom “normalnom” građanskom profesijom. Samo me jednom prilikom prekinuo usred rečenice, i blago, držeći ruku na mojoj, mekim glasom, rezerviranim za njegovu ljubimicu, napomenuo: Ali, Doro, odlično crtaš, imaš veliki dar zapažanja, mogla bi biti arhitektica, mogla bi raditi toliko toga. Zašto baš fotografija? Odmahnula sam glavom. Vjeruj mi, znam što hoću. Fotografija je moj poziv. Zato što mi fotografski aparat daje mogućnost da ja odlučujem. Zar ne razumiješ da mi je važno biti ona koja proučava druge, a ne ona koju proučavaju drugi? Fotografija mi omogućuje ne samo da vidim stvarnost kako ja to želim, nego i da kreiram novu. Važno mi je da stvaram, tata.
Sjećam se, toga dana sjedili smo u njegovoj omiljenoj kavani u Buenos Airesu, onoj istoj koju smo posjećivali dok smo sve troje tamo živjeli, i otac se zagledao nekamo u daljinu i zašutio. Nisam više bila dijete, njegova Dorica iza staklenih vrata, njegova jutarnja radost. A ipak, povezivala nas je sličnost karaktera, možda više od činjenice da smo otac i kći. Sada mi se čini kako mogu rekonstruirati njegove misli. I on je kao mladi student u Zagrebu i Beču bio tako posvećen svome poslu, talentiran, pun energije i planova - kako bi inače dobio sve te velike poslove. Točno je znao što hoće, kao i ja, kao i svatko tko u sebi osjeća neki poziv kojem ne može odoljeti.
Moj otac je tada, gledajući u zamišljenu točku, možda vidio i dalje. Znao je da sama želja i uvjerenje nisu dovoljni za uspjeh, da te svakodnevica samelje ako nisi okrutan prema drugima, ako nisi sebi najvažniji. Bio je svjestan da je ženama posebno teško opstati u bilo kojoj profesiji, posebno umjetničkoj, ma kako bile darovite i uporne. Vidio je da imam talenta, ali nije znao imam li dovoljno ustrajnosti u provođenju svoje vizije i hoću li se promijeniti kad mi se na putu nađu muškarac, brak, dijete, a to će se, vjerovao je, sasvim sigurno dogoditi. Kao što se dogodilo i njemu. Toga dana stavila sam ga pred izbor, ili će mi pomoći ili ću se boriti sama. Nije me mogao pustiti da se sama suočim s teškim preprekama koje su me čekale na putu.
S kamerom u ruci, napokon sam se osjećala dobro. Kamera mi je pružala osjećaj sigurnosti i užitka. Ili možda moći. Užitka u moći, zašto ne? - vjerojatno bi rekao Jacques. Uživala sam fotografirajući, odabirući modele, prostor i svjetlo, namještajući ih kako bih dobila željeni efekt, izvikujući komande. Poput oca kad bi dovikivao upute radnicima visoko gore na građevinskim skelama. Otac kao da je progovarao iz mene. Kao da mi je vodio ruku i tjerao me na disciplinu, rad, predanost i strast, koja
ga je odvela u svijet, daleko od siromašne majke i siromašne zemlje. Da, danas sam u to sasvim sigurna: fotografiji me privukla mogućnost odlučivanja. Ali ako je to istina, kako to da sam je ispustila iz ruku prvom prilikom? Zašto sam je se odrekla?
Moram se vratiti toj temi, razraditi je. Međutim, sjećam se da mi je jednom prilikom Jacques rekao neka se ne brinem, ako je nešto važno, to će ipak isplivati na površinu.
Za razliku od druženja s muškarcima, fotografiranje sam shvaćala ozbiljno. S kamerom u društvu nikada mi nije bilo dosadno. Snimajući neki prizor, mogla sam sama kreirati priču. Uskoro sam snimala i po narudžbi. Prvo su to bile modne fotografije. Voljela sam taj posao, valjda zbog maman, koja je obožavala modu. I da, počela sam nositi šešire, baš onakve kakve maman nije mogla prodati u Buenos Airesu jer su bili čudni. One ukrašene nojevim perjem i mašnama od velura i tila, ili male crne toke od čipke kakve su nosile udovice, koketne udovice, dakako. Na fotografijama za modne magazine željela sam postići čiste, gotovo geometrijske linije. Nastojala sam dobiti kontrast između svjetla i sjene, crnog i bijelog. Tako snimljeni, modeli bi na fotografijama izgledali strogo, hladno i elegantno. Poput objekata, nekako tajanstveni i nedohvatljivi, kakva sam i sama željela biti.
I golo tijelo bilo mi je izazov. Naš omiljeni model tada zvala se Assia. Kad bi skinula odjeću, predstavljala je oličenje savršenog ženskog tijela. Njena je koža bila glatka poput mirne vodene površine i njeno bih tijelo pomoću svjetla na fotografiji pretvorila u mramorni kip. A na ulici je ne biste prepoznali. Izgledala je obično, poput bilo koje mlade žene koja se ničim ne ističe.
Pred prizorom koji bi me opčinio, pretvarala bih se u oko. Ali nisam snimala samo elegantne glamurozne fotografije u studiju. Jednako tako zanimale su me i reportaže. U Londonu su to bili prosjaci i čudaci, u Barceloni slijepci, u Parizu djeca, starci, ulični svirači, siromasi. Pogađala me bijeda i željela sam da preko mojih fotografija dodirne i gledatelje, da je doista vide. Ništa mi nije bilo teško kako bih napravila dobru reportažu. Jednom, mislim da je to bilo početkom tridesetih, popela sam se s dvojicom fotografa na planinu Grand Rousses kako bih došla do rudara u štrajku. Uspon je bio vrlo strm, a ja posve nevješta u penjanju, i sjećam se dobro kako sam padala, iznova i iznova. Ali ništa me nije moglo odvratiti od cilja, od moje reportaže, od mogućnosti da se dočepam zanimljive fotografije. I dok sam sporo napredovala, gotovo pužući na sve četiri, znojna mi se odjeća lijepila za kožu a dah ledio, nisam ni pomišljala vratiti se neobavljena posla. Kad je naša mala skupina napokon stigla na vrh, mrki rudari gledali su me kao prikazu. Što u toj divljini radi žena? I
još k tome fotografkinja? Na njihovim garavim licima blistale su samo oči u kojima sam, osim ljutnje, ulovila objektivom nešto i od njihovog zaprepaštenja. Možda čak i divljenja.
Bilo mi je svejedno snimam li modne, reklamne, erotske ili reportažne fotografije, osjećaj je bio isti: dok sam radila, bila sam posve posvećena poslu. Uskoro sam postala Dora Maar. S promjenom imena promijenio se i moj identitet. Nisam više bila Theodora Markovitch, šutljivo dijete čije odrastanje prate roditeljske sjene iza zastora. Niti samo egzotična crnka kratko ošišane kose koja drži glavu za nijansu previsoko da bi ostavljala dojam zavodnice, ali zbog toga izgleda oholo.
Za tu promjenu bio je zaslužan moj prijatelj Man Ray ili Emmanuel Radnitzky, koji me nagovorio da promijenim ime, kao što je to i sâm učinio. U Americi je to bilo uobičajeno, njegovo rusko židovsko ime bilo im je teško izgovoriti, a i želio se udaljiti od obitelji. Na Montparnasseu, u kavani “La Rotonde”, gdje smo se svakodnevno sastajali, ionako se pričalo da sam Peruanka. Poslije me Max Jacob prozvao Etruščankom. Od svog egzotičnog izgleda i prezimena nisam mogla sasvim pobjeći, ali sam mogla još više naglasiti tajanstveno porijeklo ponašajući se kao egipatska sfinga. Tako sam o svojoj obitelji odlučila šutjeti, neka misle što god žele. Jer zaista, mogla sam biti bilo što, kad mi već nisu dali da budem ono što jesam.
Ubrzo sam shvatila da to ima svoje prednosti. Žena iz daleke zemlje postala je posebna, a njena egzotičnost sama po sebi zanimljiva. Možda se to najbolje vidi na fotografiji Mana Raya na kojoj me snimio kao indijansku princezu s perjanicom, tajanstvenih očiju, savršeno manikiranih noktiju na ruci u prvom planu, koja sugerira zavodljivi ples. Ta fotografija odredila mi je život: kad se u nju zagledao Picasso, zaljubio se u indijansku princezu. U model, ne u mene.
Osjećala sam se dobro u novoj koži, kao Dora Maar, a ne više Theodora Markovitch, jer je Dora bila ličnost po mojoj mjeri, sama sam je skrojila. Činilo mi se da sam napokon, umjesto da budem ono što mi je dano rođenjem, kreirala onakvu sebe kakva želim biti. Bila sam okružena ljudima s kojima sam se družila i radila i koji su me cijenili. Tih sam godina počela i zarađivati. Nije to bilo mnogo novca, ali tada smo živjeli jednostavno. Nije ni trebalo puno za cigarete i crno vino, a gostione u kojima bismo se nalazili bile su jeftine. Obično bi se navečer za stolom u “La Rotonde” naguralo nas desetak. Moj najbolji prijatelj, vrlo uglađeni Paul Éluard, njegova Nusch, André Breton i moja dobra prijateljica,
njegova žena Jacqueline Lamba, pa glumica Sylvia, Michel Leiris, braća Prévert... Najljepše je bilo kad bismo zajedno smišljali lude tekstove i smijali se. Ili kad bismo razgovarali o politici, a bili smo i organizirani u grupe: Odobre, Masses i Contre-Attaque. Politika me jako zanimala, odnosno kao i sve nas, zanimala me nepravda. Neki od nas bili su anarhisti, neki tvrdi komunisti. Zajedno smo organizirali manifestacije, potpisivali peticije. Posvuda, gdje god bih se našla, i u Francuskoj, i u Španjolskoj, ili u Engleskoj, vidjela sam previše bijede da bih ostala ravnodušna i pasivna. Tako smo, primjerice, u grupi Odobre, u koju nas je okupio Jacques Prévert, radili kazališne predstave za radničku klasu.
Teško mi je procijeniti koliko je bilo ideologije u našem druženju, jer smo se zapravo silno zabavljali. No, Hitler je već bio došao na vlast, predosjećali smo da se svijet u kojem živimo dramatično mijenja. Naša mala grupa predstavljala je nadrealistički pokret i promicala tu umjetnost: Breton u svojim tekstovima, Éluard u poeziji, Bataille u razmišljanjima o zlu. A zapravo, nadrealan je bio svijet oko nas.
Bili smo znatiželjni poput djece i stvarajući na razmeđi starog i novog, eksperimentirali smo sa svime, od proze i poezije do slikarstva, kiparstva i fotografije. Odricali smo se malograđanskog morala s jednakom lakoćom kojom su se Picasso, Giacometti ili Mondrian odricali slikarstva i kiparstva 19. stoljeća. Već smo slutili da se imaginarno nasilje u umjetnosti, one mračne želje iz podsvijesti o kojima piše Bataille, upotreba jezika na način na koji to čini Breton, teme o kojima piše Éluard
- ostvaruju u zbilji. Nismo mi smislili ništa originalno, samo smo, svojim istančanim osjetilima artikulirali ono što smo osjećali - duh vremena koji je već bio zavladao. Nadrealizam, kako je naš pokret nazvao André, bio je kao san, slutnja, nagovještaj nadolazeće mračne sile koja će nas uskoro sve podčiniti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Slavenka Drakulić-Moj život s Picassom

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 12:47 pm



A zatim, Picasso.
Picasso, iako nije bio član ni jedne grupe i nijednog pokreta, u svojoj je umjetnosti bio daleko ispred i iznad svih nas. Mi smo bili mnogo mlađi, i njega smo s njegovih pedeset godina već smatrali starcem. Ali njegova je umjetnost za nas bila simbol novog vremena, pogotovo jer su je konzervativni kritičari smatrali dekadentnom. O njemu je već 1932. godine pisao - premda prilično oprezno - i Carl Gustav Jung. Poznavali smo taj njegov tekst u kojem piše o dva tipa pacijenata, neurotičnima i šizofreničnima, i Picassovo slikarstvo svrstava u drugu grupu, a Picassovu ličnost opisuje kao onu koju privlači mračno, demonsko,
luciferovsko. Tekst je izazvao tolike nesporazume da je Jung 1934. morao napisati dodatak, objašnjavajući da se ipak radi o viđenju psihijatra.
Iz Picassovog Plavog perioda najdraža mi je bila slika Plava soba iz 1901. zbog melankolije koja izbija iz svakog poteza kista. Ali i zbog slikarevog gotovo nježnog odnosa prema ženskom tijelu, krhkog u svojoj bljedoći, u načinu na koji se naginje dok se pere u lavoru koji stoji usred skromne sobe. Iste godine naslikao je i Luđakinju s mačkama: mršava gola žena za koju slutimo da je poremećena tek po tome što se zgrčila na krevetu pokraj crnih mačaka. Sama, napuštena, jadnog koščatog tijela. Njezinu izgubljenost shvaćam tek sada, nakon vlastitog iskustva. A ja nisam imala ni mačku! Da sam je imala, možda bih se bila spasila. Ali, naravno, ovaj moj izbor samo pokazuje moju tadašnju sklonost figuraciji, dakle moju ne-modernost! Premda sam, kao i cijelo moje društvo, poslije s oduševljenjem koje je graničilo s obožavanjem prihvatila Picassove kasnije faze. Gledali smo u njega kao u kakvu natprirodnu pojavu, kao u božanstvo. A božanstvo se obožava. Pokazalo se da Jungovo povezivanje Picassovog slikarstva s njegovom ličnošću zapravo nisam razumjela, ne još, ne tada...
Dok ponovo, nakon stanke od otprilike mjesec dana, čitam ono što sam do sada napisala, čini mi se da opet žurim. Kao da to što imam reći o Picassu želim izbaciti iz sebe što prije, jer bih se mogla uplašiti i opet umuknuti...
Neke od nas, Jacqueline Lamba, Lee Miller, Valentine Penrose, Alice Rahon, Leonor Fini i ja, nismo se samo družile s nadrealistima nego smo i pripadale pokretu, surađivale u časopisima i na izložbama. Moje su se fotografije našle na grupnim izložbama na Tenerifima 1935., u Londonu 1936. i kasnije, 1937. i 1938. u New Yorku, Tokiju, Amsterdamu. Kad se samo sjetim svojih divnih prijateljica, talentiranih fotografkinja, slikarica, glumica... Naš je zajednički problem bio to što nismo imale ni uzore ni prethodnice. I još nešto nam je stalo na put. U modi je bilo ne samo razaranje jezika, slike, svih oblika umjetnosti, nego i svih uobičajenih standarda ponašanja, uključujući i ono seksualno. Nije bilo dovoljno biti zapažena, imati ime. Poseban se status u našem društvu dobivao ne samo pisanjem ili slikanjem ili fotografiranjem, nego i ponašanjem. Ponašati se “moderno” za nas žene tih je godina značilo ponašati se još radikalnije od muškaraca. Odlaziti u ekstreme ne samo u smislu promiskuiteta već u podčinjavanju pravilima koje su, međutim, smislili muškarci. Romantične ideje o ljubavi ili čednost u našem su društvu mogle izazvati tek podsmijeh s visine i nisu mogle dugo trajati. Tih, tridesetih, godina
djevojke su bez otpora ili promišljanja mijenjale partnere jer je to bilo - moderno.
Među nadrealistima seksualna sloboda bila je više statusni simbol, a manje stvar izbora, pogotovo za nas žene. Bile su to “igre”, isprobavanje granica slobode. Odvajanje ljubavi od seksa. Za osjećaje smo tada govorili da nisu bili nužni, čak ih je bilo poželjno izbjegavati. Držali smo da je vjernost u vezi malograđansko ponašanje. Ali, zanimljivo, te su se moje prijateljice - Sylvia, Jacqueline, Nusch - ipak udavale, kao da ti moderni i avangardni parovi ipak nisu željeli živjeti zajedno bez papirnate potvrde! I često su se, kao Sylvia, zaljubljivale i udavale za jednog, a zatim za drugog muškarca iz naše grupe. Nije mi to promaklo. Možda sam zbog čvrstog malograđanskog odgoja bila osjetljivija od ostalih na rušenje moralnih normi. Ali naravno da sam se i ja, možda baš zbog takvog odgoja, željela okušati u seksualnim avanturama. Samo, meni je to bio izazov više nego njima, dijelom i zbog toga jer sam bila nesigurnija u sebe. Da bih se potvrdila u svojoj novoj umjetničkoj “obitelji”, sretna što me prigrlila, morala sam se ponašati ne samo kao jedna od njih nego biti još radikalnija od svojih prijateljica.
I tako sam započela vezu s Georgesom Batailleom, čovjekom koji se usudio otići najdalje u svojim seksualnim fantazijama. Biti s njim značilo je odvažiti se ući u džunglu punu divljih zvijeri. Značilo je biti dovoljno hrabar i usuditi se izložiti nepoznatom. Privlačila me više slutnja tajanstvene opasnosti koju je on predstavljao, nego on sam. Georges nije bio muškarac zbog kojeg bih izgubila glavu. Izgledao je jadno, oči su mu stalno suzile i brbljao je bez prestanka. Ali imao je tu auru tajanstvenosti koja je privačila žene. O njemu se pričalo u mojem društvu, ta vrsta estetike odvratnosti sve nas je golicala. Kolale su priče o njegovim sado- mazo eksperimentima, o ljubavi prema ljudskoj žrtvi, o sklonosti misticizmu i njegovoj radikalnoj estetici i nagađalo se o tome koliko je svoje teorije iskušavao i u praksi. Priznajem, bila sam više znatiželjna nego zaljubljena u Bataillea.
Ali i njemu, kao i svim piscima, treba ostaviti mogućnost da je nešto od događaja koje je opisivao u svojim knjigama izmišljeno.1
Možda je netko od mojih prijatelja povjerovao - kako se pričalo - da sam ja ta Troppmannova susjeda Xenia, lik iz romana. Rekla sam to jednom Jacquesu. Možda je i on to pomislio? Vidjela sam mu na licu

1 Ovo je jedino mjesto na kojem su iz bilježnice istrgnute tri stranice. Pretpostavljamo da Dora misli na Batailleov roman Nebesko plavetnilo, u kojem, navodno, jedan lik predstavlja nju, ali o tome nemamo dokaza. (op. prir.)

znatiželju zamaskiranu profesionalnošću. Poznavala sam Jacquesa! Nije bio toliko različit od mojih prijatelja, koji su također željeli znati što se točno dogodilo između Georgesa i mene. No, samo je on imao priliku čuti da o tome govorim. Uostalom, on i Sylvie upravo su čekali dijete, tako da sam razumjela da mu se njezin bivši muž mota po glavi. Jesi li pitao nju što je sve Georges od nje tražio? Je li ti ona rekla zašto ga je ostavila? Sigurna sam da ti nije sve ispričala! Mogu ti samo reći da smo, ostavljajući ga, obje imale osjećaj da spašavamo vlastitu glavu, eto o čemu se tu radilo. Njega, točnije njegove seksualne fantazije, nije bilo moguće slijediti do kraja. Nije ih mogao slijediti ni on sam, iako se trudio pomicati granice između svoje fantazije i stvarnosti - rekla sam mu.

Vjerujem da se Georges za mene zainteresirao ponajprije zbog mojih fotografija. Naime, znao je da ni ja nisam bila baš sasvim nevina, da sam radila erotske fotografije po narudžbi i da sam znala što je voajerizam. Upravo te moje fotografije su ga i privukle k meni. Vidio ih je, one su već bile predmet divljenja: 29 Rue d’Astorg, Ubu, Tišina. Naročito su mu se svidjele dvije na kojima je par ženskih nogu između kojih visi dugačak pramen kose. Sugestivne, možda lascivne, ali vrlo stilizirane. Iz njih je iščitao da je voajerizam naša zajednička osobina. I to nas je odvelo jedno drugome u zagrljaj.
Znala sam da će me dočekati s nekim iznenađenjem, to je bilo njegovo oružje: zaprepastiti žrtvu koja će ostati paralizirana i u njegovoj vlasti, poput muhe u paukovoj mreži. Moje je oružje bilo moje mirno, nepomično lice koje neće pokazati ni trunku iznenađenja. To ih je zbunjivalo i plašilo - sve muškarce, odreda. Naravno, i njega.
Družili smo se s istim ljudima, Michelom Leirisom, braćom Prévert... Georgesova žena, prelijepa glumica Sylvia Maklès - koja je pobjegla od njega - bila mi je prijateljica. Ne bi mu nimalo smetalo da me pozove k sebi čak i da je Sylvia još bila tamo. Toga dana ušla sam u dvorište pa u podrum njegove kuće u Issy-les-Moulineauxu i našla ga kako sjedi i lista svoju zbirku pornografskih magazina. Podigao je onaj svoj vlažnjikavi pogled prema meni - uvijek mi se činilo da će svakoga trena zaplakati - i rekao, s očitom namjerom da me šokira: Sjedi pokraj mene, da ti nešto pokažem. Bilo mu je važno šokirati me fotografijama iz svoje zbirke. Kako moje lice nije pokazivalo osjećaje, shvatio je to kao izazov. Sa zlobnim smiješkom primio je moju ruku i položio je između svojih nogu. A kada je nisam povukla, nego sam je čvrsto stisnula, iznenađeno me pogledao. Tako je izgledao početak naše veze. Zatim mi je, kao neki teorijski uvod, čitao posebno mučne odlomke iz svoje knjige Priče o oku,
računajući da će mi se toliko zgaditi da će me prisiliti da to gađenje i pokažem. Čitanje odlomaka je bilo poput nekog inicijacijskog ispita. No nisam mu pružila to zadovoljstvo. Moja mu je samokontrola predstavljala izazov. A ja sam odlučila njemu, ali i sebi, pokušati dokazati da se mogu sa svim time nositi.
Georges je u mojim očima bio nevoljeni, usamljeni dječak koji se ne može osloboditi osjećaja odgovornosti za slijepog oca koji umire napušten od majke i sina, zbog čega je imao grižnju savjesti koje se nikada nije uspio riješiti. Osjećala sam nježnost i sažaljenje. No njemu to nije bilo dovoljno. Nisam bila dovoljno radikalna u rušenju erotskih normi - kako smo tada govorili - jer nisam bila spremna biti žrtva u onoj mjeri koju mi je namijenio u svome opscenom igrokazu. Za Georgesa je seks, osim dokazivanja vlastite nadmoći, bio prije svega predstava, pokušaj otjelotvorenja maštarija pred drugima. Georges je živio za svoje predstave, tako se i ponašao. Seks bez publike gotovo ga nije zanimao, radije je o njemu pisao.
Osim toga, išlo mi je na živce što nezaustavljivo priča - previše, neprestano. Za stolom, u krevetu, javno i privatno, u društvu i bez društva. Brbljao je i brbljao unedogled! Slutila sam da se, kad nema nikoga, obraća sam sebi pred ogledalom. Nakon nekog vremena nije se više dalo pratiti tu bujicu riječi i morala sam razviti tehniku oglušavanja da bih uopće izdržala u njegovom društvu.
Ipak, znam točno što sam dobila od njega. Moja veza s Batailleom otkrila mi je nešto novo, do tada nepoznato: prekoračenja koja izazivaju uzbuđenje. Zapravo je naš odnos zadovoljio moju znatiželju. S njim sam naučila kako je to biti prava francesa, dama koja ispunjava želje muškaraca bez grižnje savjesti. Otišla sam kad sam zadovoljila tu znatiželju. Ja sam mu ionako bila tek kratkotrajni izazov.
Zapravo, Georges mi je otkrio moju pravu prirodu: bila sam osoba koja više voli promatrati nego sudjelovati, koja uživa u gledanju. I to me dovoljno obilježilo. U našem društvu biti Batailleva ljubavnica bilo je poput kakvog odlikovanja. Žena koja bi preživjela vezu s tim opasnim čovjekom, izazivala je znatiželju, ali i neku vrstu mračnog ugleda koji su pratili šaputanje, nagađanje, znatiželjni pogledi, lascivne aluzije. Bila je to mračna slava koju nisam posve zaslužila, ali me to nije sprečavalo da u njoj uživam. Nakon te veze postala sam upravo ono što sam željela - iskusnija od ostalih. A šutnja o pojedinostima veze s njim činila me još tajanstvenijom i važnijom.
Dosta sam se premišljala što napisati, a što izostaviti u ovom dijelu o Georgesu. Susret s njim bio je ključan za mene, jer mi je omogućio da shvatim kakva sam. Jesam li trebala opisati na koje me sve načine i preko kojih iskustava na to naveo, što sam svjesno izbjegla? Možda bih trebala ponovo razmisliti o tome.
Nakon veze s Batailleom poigravala sam se s ulogom francese.
U očima umjetničkog Pariza bila sam kraljica. Ponosna, priznata, hvaljena, s vlastitim ateljeom. Zavidjeli su mi. A kod kuće je još uvijek sjedila maman, čekajući da se “opametim”! Kakva suprotnost! Trebalo se s tim nositi, trebalo je znati glumiti djevojčicu a biti odrasla, jako odrasla. Bilo mi je gotovo trideset godina, a maman me neprestano
upozoravala. Nemoj ovo, daj ono, pazi, razmisli, budi pametna. Čekala me. Brinula se. Činjenica da sam već odrasla nije promijenila naš odnos. Ona ne bi mogla zaspati dok ne čuje moje korake na stubištu. Urlala sam na nju, vikala sam da me pusti na miru, ali nisam je mogla ostaviti samu.
Živjele smo zajedno sve dok iznenada nije pala mrtva. Te večeri, dok je okupacija još trajala, nazvala me kod Picassa. Pozirala sam mu za portret i znala sam da on ne voli kad ustajem sa stolice i radim nešto drugo, da mu to remeti koncentraciju. Izderala sam se na nju. U jednom trenu je zašutjela. Šutnja je potrajala, ali nije bilo prvi put da mi to radi. Ljutito sam spustila slušalicu i nastavila pozirati. I da sam htjela k njoj, više nisam mogla zbog policijskog sata. Sutradan sam ušla u stan i našla maman mrtvu, kako leži na podu s telefonskom slušalicom u ruci.
Sjećam se, stajala sam neko vrijeme na vratima dnevne sobe, sleđena, bez emocija, bez suza. Tuga me obuzela tek kad sam dotaknula njeno hladno čelo. Prvo što sam napravila kad sam je vidjela onako ispruženu na podu, otkrivenih bedara, bilo je da povučem kućnu haljinu i pokrijem njezinu golotinju. Julie bi bila zadovoljna mojom gestom, gestom njezine pristojno odgojene djevojčice. Od tada sam uvjerena da sam je ubila riječima, odbijanjem da poslušam neki njezin glupi zahtjev.2

2 Na ovom mjestu je nekoliko redaka rukopisa pošarano. Izgleda da je Dora prvo navela sadržaj telegrama koji je 29. listopada 1942. poslala ocu u povodu majčine smrti, pa se predomislila. Prema V. Combalia, str. 227, telegram glasi: Madre fallecida subitamente hemoraggia cerebral. Se ruega enviar cable a nombre de Julio Villarejo Embajada Argentina Vichy el texto siguiente rescind contrato apartamento enero otorgo todos los poderes a mi unica hija etc.... Besos, Dora. U prijevodu: Majka iznenada umrla moždani udar. Molim poslati telegram na ime Julius Villarejo Veleposlanstvo Argentine Vichy sa sljedećim tekstom raskinuti ugovor za stan od siječnja sve ovlasti


Nakon dosta vremena, možda je prošlo osam godina, otac se iz Buenos Airesa napokon sasvim preselio u Pariz. Svih tih godina pokazivao je da ga zanima čime se bavim i da istinski vjeruje u mene. Ali nije mi se prestao obraćati s Dorice! Lecnula bih se kad bih čula svoje ime od milja. Dora, rekla bih mu, tata, molim te zovi me Dora. Imala sam gotovo trideset godina, karijeru, izložbe, objavljena djela, a on mi se i dalje obraćao kao djevojčici u staklenoj sobi iza bijelog zastora, kad nisam imala kamo pobjeći od njegovog pogleda.
Dorica, djetinjstvo, njegov pogled, moj bijeg...
Možda za njega nikada nisam prestala biti Dorica, mala djevojčica kao u Buenos Airesu kada bi ujutro, prije nego što otvori vrata, odmaknuo zastor da provjeri spavam li. Ja bih se pravila da spavam i da ne čujem kako tiho silazi s kreveta, a zatim se kao sjena približava vratima. Kroz trepavice bih vidjela njegove prste kako pomiču zastor i oko, samo jedno, kako me gleda. Prišao bi, utisnuo mi poljubac na čelo i povukao plahtu prema gore. Ponekad, kad bi bio uvjeren da nas obje spavamo, odignuo bi je na trenutak a zatim brzo spustio. Još pamtim taj osjećaj potpune nezaštićenosti, šuštanje plahte i hladan zrak koji mi obavija ispruženo tijelo. Nikada to nisam rekla maman, a sada mislim da je ona to znala, nije mogla ne opaziti tu njegovu “posebnu” ljubav prema meni. Je li to bio izvor njezine gorčine? Ali ja sam, osjećala sam to, bila jedina utjeha u njegovom životu punom napora, naređenja, mrzovolje i podčinjavanja gorima od sebe. I bilo mi je nekako teško zbog oca. Bataille bi rekao da sam već tada bila žrtva koja želi postati spasiteljica.
Bilo mi je žao oca, iako mi je to teško priznati. Ispada da sam iznova i iznova nadmoćna žrtva. Zašto nadmoćna? Odakle mi taj osjećaj sažaljenja za one koji me čine žrtvom? Jesam li zapravo mazohistkinja?
Kad mi je priopćio odluku da će mi kupiti atelje u Rue d’Astorg, rekla sam mu, hvala ti, tatice. Zagrlila sam ga, oduševljena, i tako neko vrijeme stajala glave položene na njegovom ramenu. Učinilo mi se da su mu se oči ovlažile suzama. Jadni tata, trebalo mu je malo zahvalnosti od nekoga, a Julie bi takvo što rijetko izustila, ništa drugo od nje nije mogao čuti osim prigovora. Gledala sam njegovo lijepo, pravilno lice uokvireno prosijedim zaliscima, četvrtastu bradu poput moje, moje pune usne. Što bi bilo da sam se rodila kao muško? Nikada ga to nisam pitala, niti je otac takvo što
predajem svojoj jedinoj kćeri itd.... Poljupci, Dora. Nešto kasnije u jednom pismu ocu Dora piše kako si nikada neće oprostiti što mu je vijest o majčinoj smrti javila na tako brutalan način. (op. prir.)
ikad spomenuo, čak ni u šali. A možda je moju čvrstu volju, moju odlučnost, vidio kao mušku osobinu? Ili je tek vidio sebe u meni, i to mu je bilo dovoljno. I Picasso je vidio nešto muško u meni. Možda je svaka žena koja razmišlja, ima svoje ideje, voli o njima raspravljati i osjeća se u tome ravnopravnom, za muškarce njihove generacije bila zapravo muško?
U to vrijeme postojala je jedna tema koje se u razgovorima nismo doticali - moje nadrealističke fotografije. Kao ni Picasso kasnije, otac o njima nije govorio. Ograničio se na to da ponekad spomene da je vidio moje fotografije u nekim novinama ili na izložbi, ali ništa više od toga. Ja svoje nadrealističke radove nisam spominjala, znala sam da su umjetničke fotografije tada bile drugorazredna umjetnost. Ocu je bilo važno što financijski postajem neovisna i zato me poticao da budem fotoreporterka.
Ipak se ponekad pitam što li je samo otac pomislio kad sam jednu nazvala baš po adresi mog pariškog ateljea, 29 rue d’Astorg. Nije bila lijepa ta fotografija, bila je čudna, pomalo zastrašujuća. Svatko, pa i on, morao je uočiti nešto mračno i odbojno u tijelu groteskne žene-životinje s glavom kornjače ili kakve morske nemani. Ja sam, naravno, pripremila odgovor. Da me pitao, rekla bih mu da sam fotografiju tako nazvala jer je nastala u mojem ateljeu, što jest i nije bila istina. Je li ga čudovišna spodoba podsjetila na maman, od koje je bježao? Ako je tako, možda je naslutio da je na fotografiji naša zajednička noćna mora.
Komentar koji sam najčešće čula od drugih o toj fotografiji bio je da njezina tajanstvena privlačnost proizlazi iz spoja grotesknog i apsurdnog, što kod gledatelja izaziva tjeskobu. Ali takav spoj može imati komičan efekt, kao na fotografiji muškarca koji je zabio glavu u kanalizacijski otvor. Zapravo nisam voljela slušati interpretacije svojih radova jer su ljudi obično tražili od mene potvrdu da su u pravu. Nisu bili u pravu jer nije postojalo jedno jedino “pravo” viđenje te fotografije. Čak ni ono same autorice.
Moje fotografiranje kao da je u suprotnosti s mojim životom. S jedne strane, moj visoko stilizirani izgled i pažljivo kreiranje slike o sebi kojom svoju dvostruku imigrantsku prošlost, hrvatsku i argentinsku, pretvaram u egzotični ukras, a roditeljsku malograđanštinu u točku otpora, premda trošim očev novac - s druge strane, ljevičarska ideologija i potreba da se angažiram, da ispravljam nepravdu koja nije nanesena meni, da
prikazujem siromaštvo koje nikada nisam iskusila i nasilje koje me ne okružuje. To je bilo poput neke perverzne potrebe da preko fotografije živim tuđi život. Da, umjetnici lažu kako bi pokazali istinu - kako je govorio Picasso.
Možda sam zato odlučila iskrivljavati tu istu stvarnost, pokušavajući kreirati drugačiji svijet služeći se slikama iz svojih košmarnih snova. Primjerice, mislim na svoju fotografiju koju sam nazvala Portret Ubua, na tu životinjicu zatvorenih očiju, okrenutu k sebi, skupljenih nožica i skrivene njuške. Toliko su me puta pitali tko je to. Instinktivno nisam odgovarala. Nema odgovora na to pitanje. To mogu biti ja ili fetus pasanca. Ili fotografija uspomena iz šetnje zoološkim vrtom. Ili sve ono na što promatrača ta fotografija podsjeća i u njemu izaziva emocije, jer to je njezina svrha. Nakon što sam upoznala Picassa, kojeg su pitanja poput što je na slici, potpuno izluđivala, shvatila sam da sam bila u pravu. Za vizualnu umjetnost, govorio je, najvažniji je doživljaj. Mučnina u želucu, iznenađenje, potresenost, upitnost... A što se imena Ubu tiče, priznajem da sam glupo postupila kad sam svojoj životinjici dala to popularno ime samo zato da izazovem pažnju jer je tekst Kralj Ubu Alfreda Jarryja iz 1896. bio omiljen među nadrealistima. Nisam izbjegla modi toga vremena, dapače. Trudila sam se svim silama biti moderna.
Gledam nježno lice svoje prijateljice Nusch, tako delikatnih crta koje na mojoj fotografiji prekriva fina paukova mreža. Ta je fotografija gotovo morbidna u svojoj brutalnosti. Zašto sam unakazila lice te lijepe žene i nije li simbolika - vrijeme, smrt - bila previše očita? Je li kroz zastrašujuće fotografije iz mene izlazila bol? Bol zbog osjećaja iskorijenjenosti i samoće. Nisam bila ni Theodora, ni Dora. Ni Markovitch, ni Maar. Ni Francuskinja, ni Argentinka. Bila sam žena s muškim mozgom. Je li majka mrtvog fetusa koji sam nazvala Ubu, Julie iz Rue d’Astorg? Ili sam to ja? Čudovište koje rađa malo, u sebe uvučeno, mrtvo čudovište.
Nisam imala djece. Ali dala sam život tim monstruoznim bićima, ona su proizašla iz moje najdublje unutrašnjosti.
Čini mi se da kritičari danas pretjeruju u veličanju značenja Bretonovih tekstova ili Batailleovih mračnih fantazija. Ili sam možda bila preblizu svim tim ljudima pa ih doživljavam samo kao osobe, a zanemarujem njihov umjetnički utjecaj? Naravno da je njihov život bio banalan. Moja je greška što danas, kad čitam, primjerice, o Bretonu kao o uzvišenom poeti nadrealizma, ne mogu a da ne pomislim na to kako je upoznao svoju drugu ženu Jacqueline Lamba! Bila je moj model i plivačica prekrasnog tijela i blajhane kose, slikarica, pomalo vulgarna djevojka. O nadrealistima se pričalo i molila me da je upoznam sa svojim
prijateljima. Naprosto, željela je ući u taj krug i odvela sam je u kavanu na Place Blanche. Breton, koji je vjerovao u “neizbježnu slučajnost”, opisao je taj fatalni susret kasnije u Ludoj ljubavi. Ne bi mi vjerovao da sam mu rekla kako je susret bio namješten, da sam mu ja dovela zgodnu plavušu.
U skladu s principom slučajnosti, André i Paul, prilazili bi djevojkama na ulici i proglašavali ih muzama. Paul je tako najprije upoznao Galu dok još nije bila punoljetna i neko je vrijeme dijelio s Maxom Ernstom. Kad ga je napustila zbog, meni odbojnog, Dalíja, uz kojeg je mogla vježbati ulogu muze ali i ostvarivati svoje goleme ambicije, na ulici je pronašao ljupku Njemicu Marie Benz, cirkusanticu. Postala je Nusch, odana i zahvalna poput psića i posve zadovoljna statusom muze i svojom ulogom podčinjene žene.
Izbjegavam poistovjećivati umjetnika i njegovo djelo. I baš zato što sam ih mnoge poznavala, vidjela sam kako se zanimljiv umjetnik može odvratno ponašati. Bolje je ne poznavati umjetnike, niti išta o njima znati. Uvijek će te razočarati. To, naravno, vrijedi i za Picassa, ali i za mene!
Sjećam se tako kad su Breton i Jacqueline dobili malu Aube. Njeno rođenje promijenilo je njihov odnos. Bio je uplašen, dojenje mu se gadilo, u njegovim očima majčinstvo je ubilo Jacqueline kao umjetnicu. Žene su mu bile zanimljive dok ih je mogao idealizirati u svojoj literaturi. Stvarne žene, pa i njegova, plašile su ga i živcirale. A Jacqueline s malom Aube na grudima bila je i te kako stvarna. Vidjeti u njoj umjetnicu, a ne “samo” svoju ženu i majku-dojilju, značilo bi priznati joj ravnopravnost.
Bretonu je bilo stalo do moći, do dominacije. Često sam svjedočila odnosu Bretona i Jacqueline za vrijeme zajedničkih ručkova, kad bi joj André jednostavno oduzeo riječ. Sjećam se jedne scene kad se obrecnuo: Ma daj ušuti, odi tamo dojiti! Muškarci - Paul, René i još nekoliko njih - nasmijali su se bez nelagode. Nusch, Lise i ja smješkale smo se kao da se nas to ne tiče. Ponijele smo se upravo poput glupača za kakve su nas i držali. Jacqueline je ustala od stola. Bijesna i uplakana, s malom u naručju, izašla je iz restorana. Nijedna od nas nekoliko žena za stolom nije joj se pridružila. Da je barem jedna od nas ustala i zagrlila je. Ali, ne, nismo se usudile stati na njezinu stranu, riskirati da budemo kvalificirane kao obične žene. Umišljale smo da smo umjetnice i muze, da, a to je daleko viša pozicija koje se ni jedna nije željela odreći. Bile smo sebične i okrutne.
Ja sam bila čak gora od ostalih jer sam umišljala da sam bolja. Oh, neprestano sam se pretvarala da sam bolja, bila sam nepodnošljivo tašta. Ali sjećam se kako mi je prva pomisao bila da ustanem i izderem se na Andréa zbog te njegove glupe demonstracije muške nadmoći, da pojurim za Jacquelineom, uzmem dijete i otpratim je do kuće... Toliko toga sam
mogla napraviti za nju u tom trenutku, a nisam napravila ništa. Moje je lice bilo mirno, izvježbano da se na njemu ne vide emocije, ali sam doista poželjela udariti Andréa, opaliti mu šamarčinu. Bila sam sebična mondena glupača, poput ostalih. Bojala sam se da bih tako pokvarila naša pravila ponašanja, tako drugačija, tako suprotna malograđanskima - vjerovali smo. Osim toga, prekršila bih svoje pravilo da u javnosti ne pokazujem emocije. To mi je bilo najvažnije - ostaviti dojam.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Slavenka Drakulić-Moj život s Picassom

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 12:47 pm



Moj je fotografski aparat postao filter između mene i stvarnosti, poput zida ili pregrade. Zaslon koji se otvara i otkriva lica čudnih bića ili čuda u običnim bićima. Kamera mi omogućuje prisutnost i odsutnost, sudjelovanje u događaju, ali i nužni odmak. Zato jer sam se od svijeta, pa i od svojih prijatelja, morala braniti svojim fotografijama, staklom leće - inače bih postala poput Jacqueline ili Nusch, žena-žrtva. A to sam postala tek onog trenutka kad sam zauvijek odložila kameru. Jer me Picasso na to natjerao. Jer sam mu to dopustila. Što uopće čovjeka može natjerati da odustane od samog sebe? Samo očajnička, ovisnička ljubav. Posljedica je bio raspad, potpuni rasap moje ličnosti.
Govorim tečno tri jezika, služim se engleskim, ali jezik fotografije je moj jedini, autentični jezik. A kad sam dopustila da mi oduzmu taj jezik, postala sam ne samo nijema nego i neka druga osoba. Taj mi je jezik oduzeo Picasso, koji je i Minotaur. Doista, zašto sam njemu, tom čudovištu, toj zvijeri u tijelu čovjeka, dopustila da mi brutalno iščupa jezik, da mi iskopa jedino oko kojim vidim, oko kamere?
Dok ovo čitam, sama sebi zaista zvučim kao žrtva, samo žrtva i ništa više. Nakon toliko godina ponovo se javlja osjećaj nelagode. Bojim se pisati o nama, kao da će mi riječi ispisane na papiru, oduzeti nešto od
doživljaja. Neću valjda ponovo odustati od pisanja? Ne smijem!Picassa sam upoznala na premijeri filma Jeana Renoira Zločin gospodina Langea jedne zimske večeri početkom 1936. Došla sam u kino Aubert- Palace na Bulevard des Italiens kao službena fotografkinja na setu, zajedno s Bretonom, Paulom i Cartier-Bressonom. Film je na neki način bio proizvod naše grupe, glumila je moja prijateljica Sylvia. Picasso je bio okružen skupinom ljudi - oko njega je uvijek svita, šapnuo mi je Paul, njegov veliki obožavatelj. Bila sam fascinirana njime kao i svi oko mene,
svjesna njegove slave koja je bila tako blistava da bi na svaku osobu u njegovom društvu palo nešto od njegove zlatne prašine. Rukovali smo se. Njegova ruka bila je gruba i topla. Ipak, nisam mu se nasmiješila. Nisam se trudila biti ljubazna, iako sam, naravno, bila svjesna da je taj Andalužanin slikarska veličina kojoj se moje društvo klanjalo do zemlje. Počastio me jednim jedinim prodornim pogledom i promrmljao nešto kao kompliment o onoj fotografiji indijanske božice koju sam glumila za Mana Raya. Upravo je ta fotografija privukla Picassovu pažnju već prije nego što smo se upoznali, čak je tražio da mu je Ray pokloni.
Zapravo sam nerado stajala ispred objektiva tuđe kamere. Znala sam vrlo dobro koliko kamera otkriva osobu, a ja sam se skrivala iza fasade tajanstvenosti. Man Ray bio je jedan od rijetkih koji me mogao nagovoriti da mu poziram. Tako je i snimio tu fotografiju. Zamisli da me zavodiš, govorio je dok me snimao, ali te su riječi u meni izazivale smijeh, koji sam jedva suzdržavala gledajući pred sobom njegovu čupavu kosu i komičan izraz lica. Božica mora biti ozbiljna.
Da barem Picasso nikada nije vidio tu fotografiju! Uvjerena sam da bi naš odnos bio drugačiji. Muči me pomisao da je ta jedna jedina fotografija odredila njegovu percepciju mene i moje osobnosti. Ali fotografije imaju moć koje često nismo svjesni. Od našeg prvog susreta, kad je prepoznao lice s fotografije, vidio je u meni prvenstveno model.
Stvarna osoba - ja, Dora Maar - bila je netko drugi, a ne model privlačnog lica. Tu je osobu Picasso susreo nekoliko mjeseci kasnije u kavani Deux Magots, a slučaj u tome nije igrao nikakvu ulogu. Glavnu je ulogu i dalje igrala njegova slava koja mi je bila neizmjerno privlačna. Željela sam da mi se Picasso divi. Znala sam da to mogu postići, trebalo je samo smisliti kako da me zapazi. To i nije bilo tako teško jer smo posjećivali ista mjesta. Čula sam da o njemu pričaju kako je iznimno inteligentan, ali neobrazovan. Nije imao vremena za knjige, ali mu to nimalo nije smetalo da se razmeće ocjenama djela koja nije čitao samo na temelju onog što bi čuo od nekog autoriteta, poput primjerice Gertrude Stein. I dok je bila riječ o slikarstvu, to mu se moglo oprostiti, no kad bi prešao na politiku ili poeziju, bio je samouvjeren u svojim stavovima, i to bez razloga, rekao mi je Paul. Naravno, brzo je shvaćao nove ideje i nije imao nikakav zazor pred autoritetom. Ponašao se kao da mu je njegova pozicija poznatog slikara davala pravo da sudi o svemu i svačemu, što je meni bilo odbojno. Zapravo, ništa što sam čula o njemu kao osobi, nije me privlačilo. Ali bio je - Picasso.
Kad smo se napokon sreli u kavani, zapazila sam kao i svi drugi velike crne oči i prodoran pogled. Piljio je u ljude dok im ne bi postalo
neugodno, ali vjerujem da je to činio iz urođene znatiželje, a ne s namjerom da bude nepristojan. Nije on bio čovjek koji je mario za pristojnost. Bila mi je smiješna njegova frizura, o kojoj je i te kako vodio računa! Bile su mu tada pedeset i četiri godine i svoju već prosijedu kosu češljao je s desne strane na lijevu kako bi prikrio ćelavost. Pamtim kako je zbog toga moja prva pomisao bila da je on u stvari patetični starac. I da sam se jedva obuzdala nasmijati mu se u lice dok je netremice buljio u mene. Ne znam zašto to nisam učinila. Kroz glavu mi je prošla slika njega ujutro, u kupaonici. Sigurno dugo stoji pred ogledalom i pažljivo odvaja dugačak pramen preko tjemena, a zatim ga lijepi nekim sredstvom, valjda briljantinom. Pažljivo ga fiksira kao gospođa koja se upravo priprema za bal. Što se događa s kosom kad iznenada puhne vjetar? Da li se taj dugački pramen tada odlijepi i zavijori kao zastavica? Je li to razlog što često nosi francusku kapu? A kad spava, razvlači li se taj čuperak po jastuku? Slika u mojoj glavi bila je smiješna i izazivala sažaljenje. Slikarski genij koji češlja kosu kao bilo koji drugi tašti starac!
Sva njegova neizmjerna taština, ne kao slikara nego kao muškarca, bila je izložena na uvid onima koji su je željeli vidjeti. Kao i ranjivost koja se ogleda u toj gesti i koja ga čini još arogantnijim prema ženama. Trebala sam to uočiti, naslušala sam se o tome, pričalo se uvelike o njegovom mačizmu. Morao je biti svjestan, barem ujutro pred ogledalom, da ga većina žena ne bi ni pogledala da nije Picasso. Ma zaboravite tu kosu, ošišajte taj glupi pramen, samo vas čini smiješnim - došlo mi je da mu kažem. Picasso, slavni slikar, želi biti privlačan muškarac? Nije li to paradoksalno? Sasvim sigurno, uvrijedio bi se da sam takvo što rekla. Ipak, poslije je odrezao pramen. Bilo je to tek u svibnju 1945., i razlog je bio sasvim druge prirode. Možda je to bio njegov način da proslavi kraj rata. Inače je “privilegiju” da prisustvuje šišanju imala samo Marie- Thérèse. Brijač mu je dolazio u atelje u Rue des Grands-Augustins i poslije “obreda” skupljao kosu i nokte kako ih se ne bi dočepao netko tko mu želi zlo. Činim to protiv uroka, tumačio mi je. Vjerovao je u to, valjda su ga tome naučili Romi s kojima se družio kao dijete. Stvarno, da pukneš od smijeha.
I brojna imena nanizana uz očevo prezime Ruiz, kad sam ih vidjela na nekom njegovom službenom dokumentu, bila su mi smiješna. Podsjećala su me na vlakić za djecu ili paprene kobasice koje u seoskim podrumima vise u dugačkim kolutovima. Pablo, Diego, José, Francisco de Paula, Juan Nepomuceno, Maria de los Remedios, Cipriano de la Santisima Trinidad Ruiz y Picasso - taj dugi niz pobrojanih predaka bio je njegovo pravo ime. Sumnjam da ih je znao ponoviti napamet. Ali dok sam ih gledala ispisana na papiru, objasnio mi je odakle svako od njih dolazi:
Pablo po ujaku koji je umro, Diego po očevom djedu i najstarijem očevom bratu, José po ocu, Francisco de Paula po majčinom djedu, Juan Nepomuceno po kumu, Maria de los Remedios po dojilji i, napokon, Cipriano de la Santisima Trinidad - za sreću!
Eto s čime je taj stranac došao u Pariz. S prtljagom u kojoj nije bilo mnogo više od gomile crteža i kobasice od imena, koje je skraćeno glasilo Pablo Ruiz, kasnije Pablo Picasso. Od kuće, iz Málage, ponio je i bezgranično obožavanje majke (čije je prezime Picasso), bake, sestre, dvije tete, sluškinje i svih bližih i daljih rođakinja. I njegov otac José Ruiz morao se pridružiti ženama. A Pablo mu je, unatoč tome, uskratio jedino zadovoljstvo koje slavni sin može pružiti ocu - da nosi njegovo prezime.
Bezuvjetna ljubav žena oko njega činila je neprobojni štit. Sebično i razmaženo čudovište Minotaur u njemu je nesmetano raslo.
Ali nisam odmah zapazila tu Picassovu osobinu. Ne, nikako! Dugo mi je trebalo, dugo sam bila slijepa. Trebala sam ga samo pažljivo promatrati, a ne zanositi se njegovom slavom. Da sam samo upotrijebila svoje glavno čulo, svoje oko, vidjela bih ono što je važno, prodrla bih u njega. Možda bi nekoj drugoj ženi bilo već dovoljno vidjeti kako se češlja, kako navlači pramen preko okrugle lubanje nasađene na nisko, zbijeno napeto tijelo da bi zaključila kako je njegova taština vjerojatno prevelika prepreka da mu se približim. Ali ja sam ostala fascinirana, gotovo bih rekla zaslijepljena. Možda bi bilo drugačije da sam u rukama imala svoje umjetničko oko, svoju kameru kojom bih ga promatrala iza objektiva. Perspektiva bi bila drugačija, imala bih zaklon i odmak. Ovako, on je bio taj koji je mene, kao i sve oko sebe, promatrao kao objekte.
Kad me toga dana ugledao za stolom u Deux Magots, zabuljio se u mene, ali umjesto da me samo okrzne, njegov pogled počivao je na meni duže nego što je to bilo potrebno. Možda zato jer sam mu uzvratila istom mjerom. Drsko sam gledala čovječuljka preplanule kože sa smiješnom frizurom, odlučna da ne skrenem pogled prva, odlučna da zarobim njegovu pažnju. Oh, da, smislila sam kako ću to učiniti, nije mi bilo prvi put da izvedem tu lukavu predstavu, egzotični trik dame koja igra mušku igru zabadanja noža između prstiju raširenih na stolu, tajanstvene elegantne gospođice koja se ponaša poput prostakuše. Polako sam skinula jednu crnu rukavicu ukrašenu ružičastim cvjetićima koje sam nosila kako bi dojam bio što bizarniji. Picasso me zainteresirano promatrao. Zatim sam u golu ruku uzela nož i igra koju me naučio Jacques Prévert je počela. Bila sam brza, ali nedovoljno uvježbana i
događalo mi se da vrh noža okrzne prst i okrvavi rukavicu koju sam zadržala na drugoj ruci. Bila sam svjesna dojma koji ostavljam, da je toga trena u meni vidio ženu uspravnog držanja koje sugerira aroganciju, nepomično lice koje govori o kontroli i nadmoći, dok vješto baratanje nožem otkriva sklonost riziku i ljubav prema opasnosti, možda čak i mazohističku crtu karaktera. Mračan prizor, zaista mračan. Paul je bio uz njega i šapnuo mu moje ime. Sjećam se, podigao je obrve i rekao, glasno tako da i ja mogu čuti: A to je, dakle, ta Batailleova ljubavnica o kojoj se priča.
Njegova me prisutnost nije zbunila. Nisam više bila mlada provincijalka i profesija mi je nalagala da gledam ljude dok ih fotografiram. Sjećam se, oholo sam promotrila oniskog muškarca pred sobom, njegovo lice, kratak vrat, košulju bez ovratnika i bezobličnu jaknu, rubac oko vrata, ruku s cigaretom među prstima.
Uspjela sam u namjeri da ga šokiram. Ali šokantan nije bio samo u glasu o ljubavnici koji je do Picassa stigao prije mene, nego i okrutna igra, opasni ples nožem i prizor krvi kojem Picasso nije mogao odoljeti jer ga je podsjećao na koridu. Naime, izvela sam zbog njega dramatičnu predstavu, taj trik sračunat na privlačenje pažnje i divljenje. Picasso je morao poznavati tu igru, sigurno je vidio mornare po krčmama kako se nadmeću većim i oštrijim noževima dok se oko njih ljudi nadglasavaju i klade. Vidio je takve užarene poglede i na koridi, poglede koji traže krv, žrtvu, smrt. I sada ga je jedna žena u Parizu na to podsjetila.
Obratio mi se na francuskom, tražeći da mu poklonim svoju okrvavljenu rukavicu. Kao da sam se na to pripremala, odmah sam teatralno ispunila njegov zahtjev. Uzmite i moju ruku, odgovorila sam mu na španjolskom, prepuštam Vam se. Tenga mi mano, me entrego a Ud. Žena koja igra okrutnu mušku igru i koja govori njegovim jezikom i još mu se otvoreno nudi, to mora da je čak i za njega zaista bilo iznenađenje!
Zapravo, u tom trenu, pružajući mu okrvavljenu rukavicu, osjećala sam se kao da plešem tango. Kao da mi je ponovo trinaest godina i prilazim partneru. Držim se izazovno, visoko podignute glave, sva u nervoznom očekivanju. I on čeka, spreman, napet. Dodirujemo se prvo samo pogledima, kojima upijamo jedno drugo. Zatim on prima moju ruku, lagano, i ja već plešem zanesena pokretom.
Eto, po tome sam znala da je moj susret s Picassom fatalan. Bio je to poziv na tango. Je li on već tada ispod mog ponosnog držanja naslutio žensku pokornost, koja je također dio plesa? U tom trenu ja sam bila ta koja se osjećala nadmoćno jer sam osvojila njegovu pažnju. Izazvala sam ga. On je prihvatio izazov.


Ne znam što sam točno željela... Prvo, da me zapazi. Zatim, željela sam njegovu pažnju i divljenje i stoga sam bila spremna na zavodnički igrokaz. Priznajem, ponijela sam se izazovno, kao prava francesa. Ponudila sam mu više nego što je očekivao, ne samo rukavicu već i ruku, cijelu sebe. Vidjela sam po njegovom začuđenom izrazu lica da ga je šokirao moj melodiozni glas. Ne znam što je očekivao, možda piskutav glasić, koji cvrkuće na francuskom, možda glas ozbiljan poput mojeg lica. Svakako ne treperav, gugutav glas na rubu pjeva - kako mi je opisao svoj prvi dojam. Ponekad te pažljivo slušam samo zbog boje tvoga glasa, znao mi je govoriti kasnije, misleći da mi daje kompliment! A ja, ja sam mrzila kad bi mi to govorio...
Ali sve je trebala biti tek obična predstava. Svakako nisam očekivala da bi njemu taj mali teatarski čin mogao biti zavodljiv, a još manje da bi se naš susret mogao pretvoriti u ozbiljnu vezu.
Kasnije mi je Picasso priznao da ga se dojmio moj španjolski s argentinskim naglaskom koji nije očekivao. Imigranti su čudna stvorenja, uvijek u njima ostaje talog drugosti, skriveni slojevi prošlog života za koji vjeruju da su ga zaboravili, ali ga poslije traže u okusu hrane, u mirisima koji ih podsjećaju na domovinu. A ponajviše u jeziku. Znam to po sebi. Svaki jezik koji govorim, ima za mene drugačije značenje: hrvatski je jezik mog djetinjstva, tajanstven jer je povezan sa skrivenom prošlošću moga oca, s precima koje ne poznajem, sa zemljom koja nije daleko ali mi je gotovo posve strana. Francuski je jezik moje tvrdoglavosti, ljutnje, ali i nesigurnosti jer označava moje nepripadanje, drugost. A španjolski je za mene na neki čudan način još davno prije Picassa bio povezan sa strašću, tjelesnošću, zabranama. Poslije je to postao jezik poraza, raspada, boli...
Kad bih na ulici u Buenos Airesu čula francuski, odmah bih se identificirala s tom osobom. U Parizu sam bila osjetljiva na zvuk španjolskog, na miris pržene ribe i duhana u jeftinim krčmama u kojima su se okupljali Španjolci, naročito kasnije, u godinama građanskog rata. Picasso nikad nije saznao koliko mi znači to da s njim mogu govoriti španjolski i da je taj jezik u mome djetinjstvu označavao ono zabranjeno: vulgarni jezik ulice, psovke, ples - ono prljavo, nisko i zato privlačno. Njemu je, naravno, bilo lakše govoriti španjolski i govorio ga je svakodnevno, ili sa svojim starim prijateljem, tajnikom Sabartésom, ili s nekim od Španjolaca koji bi navraćali u atelje, ili u gostionama u kojima je jeo a u koje su zalazili i drugi njegovi sunarodnjaci. Njemu materinji
jezik nije nedostajao kao meni, on svoj španjolski identitet nikada nije izgubio. Premda je već dugo živio u Francuskoj, bio je i ostao Španjolac. Ja, međutim, nisam bila prava Argentinka i, premda sam tamo godinama živjela, i samu me začudilo koliko mi je nedostajao taj argentinski dio mene i veselilo bi me kad bih naišla na nekoga tko je sa mnom želio govoriti Španjolski, poput Picassa, čiji je francuski parao uši zbog lošeg izgovora.
Picassu se očito nije žurilo da me ponovo sretne. Ali ni ja nisam bila naročito poduzetna. Čula sam da on u međuvremenu nije gubio vrijeme. U proljeće se upustio u kratkotrajnu avanturu s Alice Rahon, pjesnikinjom, prelijepom i šepavom. Lijepa Alice je i pomalo slikala i kasnije, kad se preselila u Meksiko, postala je poznato slikarsko ime. Čim sam čula za nju, pomislila sam kako takva egzotična žena nije mogla izmaći njegovoj pažnji. A možda se nije ni opirala. Sigurno joj je, kao i drugima, laskao njegov interes. Možda je čak povjerovala da cijeni njezino stvaralaštvo, premda sam sigurna da joj o tome ne bi lagao. A možda je bila dovoljno mudra da ga o tome ne ispituje. Jer, barem što se slikarstva tiče, Picasso jedva da je priznavao Matissea i nije imao volje baviti se slikarstvom neke žene koja se igra bojicama po platnu, osim ako to nije bio način da postane njegov plijen. Moguće je i da je Alice “pročitala” Picassa i da je odlučila da si ne može priuštiti da se s njim dublje uplete u odnos, da za njega nema vremena jer ima drugog posla. Tako smo se ponovo sreli tek u kasno ljeto, kad se kao i obično pridružio prijateljima na moru. Paul, Nusch, Man Ray... godinama se ljeti cijela njegova svita selila na jug, u Mougins.
Mene je Lise Deharme pozvala da joj se na nekoliko dana pridružim na odmoru nedaleko od Mouginsa. I tako smo se sreli - da li slučajno? - kod nje na ručku, zajedno s neizbježnima Paulom i Nusch, Manom Rayom, Lee Miller i njezinim mužem Rolandom Penroseom. Tu večer proveli smo sami u šetnji dugačkom plažom u Saint Tropezu. Idemo skupljati kamenčiće, rekao mi je. Ja sam mislila da se šali, dok su se njegovi prijatelji smješkali s razumijevanjem. Poslije sam saznala da to nije bilo prvi put da neku ženu vodi “skupljati kamenčiće”.
Sunce još nije zašlo, a vjetar se smirio. More je bilo mirno, tek malo namreškano u daljini. Njegov glas prekidao bi samo krik ponekog galeba koji bi u letu zgrabio ribu. Picasso mi je te večeri, naše prve zajedničke večeri, govorio o svojim ženama. O Olgi, koja ne želi razvod, prijeti mu advokatima i progoni nemogućim zahtjevima. Znaš, šapnuo je u jednom
trenu kao da mi se povjerava, Olga je poludjela. Ja sam suosjećajno kimnula glavom, iako je Olgino čudno ponašanje bilo svima poznato. Svi su znali da ga Olga sačekuje na ulici, a onda vuče za rukav, viče i preklinje. A zatim, tu je i Marie-Thérèse, s kojom je godinu prije dobio malu Mayu. Točno tako se izrazio: tu je, što je trebalo značiti da i s njom treba računati. Za nju nisam znala, u to vrijeme ona je bila njegova dobro skrivena tajna. Shvaćaš, sve su one potpuno ovisne o meni - rekao je Picasso kao da se opravdava.
Poslije sam razmišljala o tom njegovom monologu na plaži i načinu na koji je govorio o tim ženama pomalo patničkim glasom, dajući do znanja da su one njegov teret, premda nije upotrijebio tu riječ. Pa ipak, bilo je očito da je Picassu stalo da shvatim kako za njih ne osjeća ništa više osim obaveze. Olga je već dugo bila problem, a Marie-Thérèse majka njegove kćeri Maye.
Moram se brinuti za njih, Doro.
Ne znam zašto je uopće govorio o tim ženama, nisam ga ništa o njima pitala jer sam mislila da me se to ne tiče. Nismo došli dotle da me prosi, pomislila sam zatečena njegovim povjeravanjem za koje je, po mome sudu, bilo suviše rano. Sreli smo se, zbližili. Ja sam prihvatila poziv na šetnju dugačkom plažom. Nisam očekivala njegovu ispovijed niti sam nudila svoju. Je li me tim uvodom pripremao za status nove ljubavnice? Davao mi do znanja kako očekuje da prihvatim njegovu situaciju, da ne remetim njegove uhodane odnose? Meni u tom trenu uopće nisu bili na umu nekakvi dugoročni planovi. Godila mi je njegova pažnja. Uživala sam u toplom zraku, mirisu mora, njegovoj ruci oko mog ramena, u blskosti koju smo oboje osjećali. Uljuljala sam se u zvuk španjolskog, samo našeg, zajedničkog, tajnog jezika koji nitko iz njegovog društva nije govorio. Niti su ga govorile te žene o kojima mi je pričao.
U jednom trenu se sagnuo, uzeo kamenčić i stavio mi ga na dlan. Pogledaj, Doro, kako je poseban. Položen na moj dlan, u sumraku se sjajio mokar bijeli kamenčić savršenog jajolikog oblika. Ti si poput njega, tako posebna.
Te sam se prve večeri vratila iz šetnje s pomiješanim osjećajima, ushićena njegovom pažnjom, ali i zbunjena neočekivanim povjeravanjem. Bilo mi je tako lijepo i činilo mi se kako između mene i drugih njegovih žena nema nikakvih dodirnih točaka. Jedna ostarjela rastrojena balerina koja mu ne da razvod i jedna mlada djevojka kojoj je napravio dijete i sada ne zna kako bi izašao iz te veze - kakve to veze ima sa mnom? I sam je rekao kako tim ženama nije nimalo stalo do njegove umjetnosti. Što se toga tiče, mogao sam biti i automehaničar ili bankovni činovnik, našalio se na svoj račun. Tako sam potisnula pomisao na Olgu i
Marie-Thérèse jer sam ja, a ne one, bila u centru njegove pažnje. I u tome sam uživala. O njegovom odnosu prema ženama ionako nisam znala previše, osim onoga što mi je sam rekao, a to je zvučalo kao da je on njihova žrtva. Vjerovala sam da je Picasso morao shvatiti da ja sebe vidim kao posve drugačiju ženu, umjetnicu poput njega, osobu koju zanima njegova umjetnosti i koja je može razumjeti. Bila sam neovisna žena, posvećena svome radu, a ne žena koja traži muža.
Ono što u tom trenu nisam znala o sebi jest da sam tako tašta i slaba.
I da sam već beznadno zaljubljena u njega.Postoji jedna fotografija snimljena na plaži na samom početku naše veze. Na njoj oboje stojimo do pojasa u moru. To je moja najdraža fotografija zato što na njoj oboje izgledamo nekako drugačije nego na drugim zajedničkim fotografijama. Izgledamo sretni. Ne bih rekla da se ja smiješim, ali na mojem licu je nagovještaj osmijeha, za mene tako neuobičajen. Očito zatečena fotografiranjem, bez maske i šminke, izgledam mnogo mlađe. Onako slijepljene mokre kose, otvorenog lica, nimalo ne nalikujem onoj tajanstvenoj, oholoj ženi kamenog lica koja uvijek pozira. Zračim opuštenim zadovoljstvom. Imam na sebi neki smiješan dvodijelni kupaći kostim koji mi loše stoji i ogrlicu koju sam tada rado nosila. I on je malo iznenađen, ali opušten. Na toj fotografiji, možda zbog izraza lica, tek malo razvučenih usana koje ističu okomite bore, Picasso izgleda lijepo, muževno, ozbiljno. Ne dodirujemo se. Volim je jer se na njoj naslućuje da smo se već dodirnuli, da smo tren prije nego što smo ušli u more, vodili ljubav. Tko god da nas je tada fotografirao ili samo gledao s plaže, mogao je to uočiti. Sjećam se da sam, stojeći pokraj njega u mlakom plićaku, dok nas je grijalo zalazeće sunce, imala snažan osjećaj uzajamnog pripadanja. Onog potpunog zajedništva koje parovi rijetko dožive i koje još rjeđe potraje.
Ali unatoč mojoj opijenosti našom vezom, to mi je ljeto po nečem ostalo u mučnom sjećanju. Od 18. srpnja u Španjolskoj je bjesnio građanski rat. Do Mouginsa su dopirale dramatične vijesti. No prijatelji oko mene, možda upravo zbog užasa koji su osjećali, ponašali su se kao da žive u nekom drugom svijetu. Imala sam dojam da nisu dovoljno osjetljivi, barem to nisu željeli pokazati. Jesam li bila naivna kad sam vjerovala da će ih vijest o tome potaknuti da se angažiraju? Picasso je već bio svjetski slavan, njegov bi angažman na strani Republike zasigurno imao odjeka. No on je bio začuđujuće pasivan. Nije izbjegavao o tome govoriti, bio je zabrinut za majku i prijatelje u Barceloni, no nije osjećao
potrebu da bilo što učini, da im pomogne nekom gestom, da im pošalje novac ili da majku preseli k sebi u Pariz. A kamo li da se na bilo koji način javno angažira. Paul, obziran i diskretan kakav je bio, nije znao kako bi ga motivirao.
Stalno sam bila bolesna. Trpjela sam od napada migrene, od depresije koju sam liječila tako što sam pila više nego obično, ali i svakom drugom vrstom pretjerivanja. Očiti nerazmjer između vijesti o ratu i našeg načina života, između tih dviju tako različitih stvarnosti, dovodio me do bijesa. Bijes bi me obuzeo dok bih na plaži gledala ispružena, osunčana tijela prijatelja i pretvorio bi se u bol. Kao da je fizička patnja za mene bila jedini izlaz iz te psihičke situacije.
Tek danas vidim vezu između loših vijesti i užitka s kojim smo skakali u more i smijali se glasno poput djece koja se igraju potpuno nesvjesna okoline, a zatim padaju na pijesak iscrpljena. Ili jeli dugo u noć, pili vino, tražili sazviježđa na noćnom nebu. Kao da smo se, što su vijesti bile gore, sve više predavali zadovoljstvima. Bilo je u tome prkosa i očaja. Možda smo tako tražili potvrdu da smo živi?
Jedne srpanjske večeri u našoj mi je sobi prišao s leđa i čvrsto me primio oko struka. Imao je jake ruke, grube dlanove, kožu potamnjelu od sunca. S lakoćom me podigao, bacio na krevet i sručio se na mene. Kroz otvoren prozor čula sam na terasi Paulov glas i Nuschin smijeh. U sobi još toploj od popodnevnog sunca kroz poluzatvorene oči vidjela sam iznad sebe njegovo lice i osjetila njegovu težinu, njegovu snagu. U početku naše veze sviđala mi se njegova grubost i rado sam joj se prepuštala. Način na koji mi je iznenada prilazio i zgrabio me bez pitanja, kao da sam njegovo vlasništvo. Tada sam to doživljavala kao znak ljubavi.
Kasnije me iz drijemeža prenuo njegov glas. Dora, pokazat ću ti što sam danas popodne nacrtao! Upalio je svjetlo i preda mnom se na krevetu našao neveliki crtež žene i muškarca s glavom bika. To smo ti i ja, vidiš, Dora i Minotaur - rekao je ponosno, upirući prstom na papir i čekajući moju reakciju.
Crtež je brutalan. Mrzim ga. Obožavam ga. Nikada se od njega neću rastati.
Na njemu iz crveno obojene pozadine izranja raskrečeno žensko tijelo u neprirodnom položaju, prostrto ispod prijetećeg crnog tijela ogromne glave. Bik silom odguruje njene noge i još ih više širi ne bi li posve razotkrio njezino spolovilo, dok je drugom rukom posegnuo prema grudima. Žena se ne odupire, ali ne gleda u njega. Pasivna je. U prvom je planu njezina ruka s narukvicom, lakiranih noktiju. U njezinoj
gesti ne može se razaznati pokušava li se zaštititi tako što će odmaknuti njegovu ruku ili je to samo poza. Očito je da ne može ništa do prepustiti se snažnoj životinji za koju nije jasno hoće li je sljedećeg trenutka raščerečiti, ugristi ili silovati. Pokazat ću ja tebi, kao da joj govori, iskusit ćeš ti moju moć. Ne možeš me zavesti bez posljedica, govori joj. Ja sam tvoj gospodar. Pokorit ću te! Ali njezino meko bijelo tijelo ne pokazuje napetost nego prepuštanje. Prepušta mu se, prostire se pod njim poput tepiha.
Sjećam se, u sobi je zavladala neugodna tišina. Ne znam koliko sam dugo gledala u crtež a da nisam ništa rekla. Razočaran mojom reakcijom, Picasso je izašao iz sobe i pridružio se Paulu i Nusch.
Mrzim tamnocrvenu boju kojom je obojio pozadinu, mrzim je i danas. I kako se prelijeva u narančastu i žutu. Ne treba tom crtežu boja, pogotovo ne boja krvi. Cijeli prizor je krvav i bio bi takav i da je crno- bijeli. Ali Picasso nije odolio dramatizaciji. Nije mu bila dovoljna moć crnog bika i bespomoćna, raščerečena bjelina žene. Morao je posegnuti za krvlju, za crvenilom koje podcrtava namjeru žrtvovanja. Očito je da se prizor istodobno odvija u areni i na kazališnoj sceni, u činu koji će se dogoditi nema ničeg intimnog. Dapače, Minotauru je potrebna publika, oči, mnoštvo očiju. On žudi za demonstracijom moći pred drugima, za njihovim odobravanjem, navijanjem. Bravo, ti si najbolji! Pokaži joj, daj! Gotovo čujem urlike gomile, navijanje, uzbuđenje raste. Pokrila sam glavu jastukom i uronila u mrak, u tišinu. Više nisam imala kamo pobjeći. Najgore je bilo što to nisam ni željela. Iako prijetnja nije bila samo nagoviještena, bila je tu, jasno sam je osjećala u svome tijelu.
Ipak, na tom sam crtežu bila ja. Ni Olga, ni Marie-Thérèse, niti neka druga od njegovih usputnih ljubavnica kojima nije pamtio imena.
Ja sam bila odabrana, ja sam bila pobjednica, obilježena. Njegova.Doživjela sam tu sliku vrlo emotivno. Bila sam ponosna, tašta kakva već jesam. Ali istodobno, reagirala sam negativno, nešto me na toj slici duboko uznemirilo. Nije to prijeteći, mračni, nasilni ton slike, već moje lice koje ne pokazuje strah. Promatrač ne može biti siguran uživa li ta žena ili pati. Slikar manjeg formata ne bi odolio pokazati jednoznačnu emociju i naslikao bi nemoćnu ženu koja se ne može obraniti i zato se prepušta, ali joj se na licu ogleda užas. No, Dora na slici je mirna, zagledana negdje u daljinu, iznad Minotaura, kao da nešto očekuje - možda užitak. Nije li to jasan nagovještaj našeg perverznog odnosa?
Vjerujem da je zanimljiva upravo ta dvojnost, pa čak i mnogostrukost različitih osjećaja koje slika pobuđuje. Zbog toga me lice žene na slici i
danas zbunjuje: naslikano je upravo tako da gledatelju sugerira različite mogućnosti interpretacije njezinih osjećaja, ne isključujući ni one mazohističke. Ali tako vidim sliku samo kad ženu na slici uspijem ne doživjeti kao sebe. Kad je gledam sa sviješću da je to lice moje, tada shvaćam da je Picasso, dok me slikao, u meni još uvijek vidio bivšu Bataillevu ljubavnicu. Štoviše, kao muškarcu i kao slikaru upravo sam mu zbog toga bila privlačna. Žena sam koja i u podređenom položaju pokazuje aroganciju. Ali takvu ženu muškarac mora savladati, ona se mora naviknuti na bol i uzbuđenje koje bol donosi. Njezina je jedina obrana ravnodušnost i samokontrola koja izluđuje Minotaura i čini ga još bjesnijim i željnim osvete.
I još nešto naslućujem danas na toj slici... Minotaurovu divlju seksualnu želju koja, jer je napola životinja, nije vezana uz konkretnu osobu. Premda je lice moje, ta žena pod bikom nisam samo ja, nego bilo koja žena. Biku je bilo svejedno.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Slavenka Drakulić-Moj život s Picassom

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 12:48 pm


Naravno, kad sam vidjela taj crtež, prvo sam pomislila na mit o Minotauru, čovjeka s glavom bika, čiju je majku, ženu kralja Minosa, Pasiraju, oplodio bik. Prekrasni bijeli bik kojeg kralj Minos nije želio žrtvovati Neptunu pa mu se ovaj okrutno osvetio. Minos je izgradio labirint u koji je zatvorio Minotaura, hraneći ga svakih devet godina najljepšim atenskim djevojkama i mladićima.
Labirint je strašno, usamljeno mjesto bez izlaza. Čovjek-bik to, dakako, vrlo dobro zna, odatle njegova melankolija. Tužna zvijer koja jede ljudsko meso da bi preživjela. Kanibal kojeg ponekad zamišljam kako očajan luta beskrajnim hodnicima i urla, lupa glavom o zid, jer u njegovom životu nema ni društva, ni ljubavi, ni nade. On samo čeka smrt, ali Tezej, grčki junak, koji će ga uz pomoć Arijadne lišiti mučnog života i osvetiti atenske žrtve, još nije stigao. A u Picassovom slučaju neće nikada ni stići. Mitski Minotaur priželjkuje smrt jer mu je to jedini izlaz iz patnje za koju sam nije kriv.
Je li Minotaur kriv za svoju kanibalsku prirodu? Picasso je također, poput bika zatvorenog u labirintu, zatočenik svoje kreativnosti. Boji se smrti i žudi za besmrtnošću i zato prihvaća osudu na život u labirintu uz uvjet da može slikati. I on živi od drugih, uzimajući energiju od ljudskih bića koja se, u njegovom slučaju, dobrovoljno žrtvuju. No njegovim je žrtvama možda lakše jer ne shvaćaju da su žrtve.
To zvuči kao sažaljenje. Doista, osjećam li sažaljenje prema Minotauru? Prema Picassu? Tko sam ja da ga sažalijevam? U čemu sam
mu nadmoćna - jer onaj tko sažalijeva zapravo pokazuje svoju nadmoć, zar ne? Progovara li iz mene oholost? Ne, ja se tako branim. Arogancija je moja jedina obrana, obrana žrtve kad se nađe licem u lice s Minotaurom. To se vidi i na licu podčinjene žene na crtežu. Pa ipak, sudbina mi je ista kao i onih djevojaka i mladića koje mu šalje kralj - smrt.
Naslikao je Picasso i moje drugačije slike, pogotovo u početku naše veze. Prekrasna Dora Maar sur la plage, slika mene na plaži, nastala je ubrzo nakon ove s Minotaurom. U prvom planu je lice, s kratkom kosom koju mrsi vjetar. Oči širom otvorene, topao pogled s daškom melankolije uperen u promatrača. Crtež odiše mirom i nježnošću, koja se, bojim se, više nikada nije pojavila na mojim drugim crtežima. Pastelni tonovi dominiraju morem i mojom kožom, kao da slika sasvim mladu djevojku. Kao da susreta s Minotaurom nikada nije ni bilo.
Kao da se među njima ništa nije dogodilo.
Dora-Adora izgleda kao da je još ista ona žena kakva je bila prije susreta, nedodirnuta njegovom grubošću, rekla sam Jacquesu. To me zbunjuje. Još uvijek? - pitao me. Da, priznajem da taj crtež još uvijek ima moć nada mnom, odgovorila sam. I danas bih mu rekla to isto.
Pokazalo se da Dora i Minotaur nije bio samo naslov slike, nego znak. Cijeli naš budući odnos bio je sadržan u njemu - moj ukroćeni pogled i njegovo snažno tijelo nagnuto nad mojim. Nevidljive oči uprte u nas. Dominacija, submisija - sve ono što će se tek ostvariti u sedam zajedničkih godina. Dok me crtao, kao da je već znao što će se sa mnom dogoditi, i to ga je činilo genijalnim slikarom. Picasso je, naime, poznavao sebe.
Meni nije bilo dovoljno da budem samo Picassov model, uskoro sam poželjela više. Više čak i od statusa službene ljubavnice, amante officielle. Uostalom, biti službena ljubavnica podrazumijeva postojanje žene, Olge. A osim nje, još i tajne ljubavnice Marie-Thérèse, koja mu je nedavno bila rodila kćerkicu Mayu. Picasso se, međutim, nije ni opravdavao, niti mi je obećavao da će se bilo što promijeniti. Ja sam bila ta koja se morala prilagoditi zatečenom stanju. I nije samo on očekivao da sve to prihvatim nego i cijelo naše društvo. Pripadala sam nadrealističkoj avangardi, bila sam bivša Batailleova ljubavnica - zar ću se ponašati poput kakve malograđanke i raditi Picassu ljubomorne scene? On bi to čak volio, jer najviše od svega izluđivala ga je moja mirnoća, to što se nisam dala isprovocirati pred drugima.
U našem društvu očekivalo se da dokažem kako sam iznad tih banalnih emocija i običnih ljubavnih veza. Najprije sam u to morala uvjeriti samu sebe jer kako bih inače s njim mogla ostati? Olga je već bila grubo odbačena. Sažalijevala sam je. A ona druga? Bila je naivna, odana djevojka za čijim se tijelom pomamio u jednom trenutku. A kad ga je prestala zanimati, vezala ga je uz sebe djetetom. Odlazio je k njoj samo zato da bude s malom, uvjeravao me. Nisu imali o čemu drugom razgovarati. Sve sam to sebi ponavljala, a ništa nije bilo dalje od istine. S Olgom i njezinim advokatima svađao se oko razvoda. Marie-Thérèse je bio odaniji nego bilo kojoj drugoj ženi, ali se s njom nije pokazivao u javnosti. Njezina je tajna bila u tome da nije bila zahtjevna. Nije ju zanimalo ništa što se događalo izvan četiri zida kuće u kojoj je on glumio brižnog muža i oca. A ja? Ja sam bila uvjerena da sam drugačila od njih. Bila sam umjetnica i intelektualka, uz to i politički angažirana. Zarađivala sam sama za život. Željela sam da mi Picasso to prizna i da se prema meni odnosi s poštovanjem.
Ipak, bila sam ljubomorna, iako sam glumila da nisam. Znala sam da je svaka nova žena u njegovom životu značila i novu fazu u kreativnosti. Minotaur se hranio ne samo mojim nego i njihovim mesom. On je bio iznad svih, on je svima nama (kako mrzim tu množinu!), i ponašanjem i slikama, pokazivao da seksualni odnos s bilo kojom ženom za njega nema baš nikakvo drugo niti veće značenje od kanibalističkog čina, a on se ne sastoji samo u konzumiranju tijela nego i u potpunom posjedovanju cijelog bića. Niz seksualnih odnosa ne podrazumijeva produbljenje odnosa niti nužno rezultira zbližavanjem dviju osoba.
Ali onaj tko se na taj način hrani živim ženskim mesom, mora u sebi imati nešto životinjsko, minotaursko. Kreativna je osoba opasna za druge jer je bezobzirna, ona uzima, prisvaja, krade, jede, razara sve oko sebe. Od ljudi koji je okružuju uzima energiju, pa i život. Jede ih poput ljudoždera a da pritom često nije svjesna kako im nanosi bol. Ne traži nego bezobzirno uzima. U tome nema morala. Nije li odsutnost empatije osobina psihopata? Da, ali zašto umjetnik ne bi mogao biti psihopat? Razlika je samo u tome što umjetniku sve to služi kao materijal koji pretvara u umjetničko djelo.
Nije dobro naći se u blizini genija, ali danas iz mene progovara naknadna pamet. I sama sam iskusila seks bez bliskosti, upravo sam to vježbala s Batailleom. Kao i bliskost bez seksa, s Picassom, godinama nakon rastanka. Ali već tada sam u svojim očima bila drugačija od te dvije žene. Ne samo model, ne samo ljubavnica, nego i partnerica, a kao kreativna osoba nadala sam se da ću doprijeti do njega. Nisam očekivala
da je njemu svejedno razumije li žena njegovo slikarstvo ili ne, on uopće nije tražio razumijevanje nego samo obožavanje.
Danas znam da sam u odnos s njim stupila s pogrešnim pretpostavkama. Još je gore bilo to što sam mu se neprestano ispričavala zbog svojeg ponašanja, koje je, očito, proizlazilo iz nesporazuma, iz sudara mojih i njegovih očekivanja. Prigovarala sam njegovom ponašanju, vrijeđala se kad me omalovažavao i ismijavao pred drugima. Kad bih mu radila ljubomorne scene, dovodio me u nepriliku tako da sam se osjećala krivom i imala sam se potrebu ispričavati. Koliko sam mu samo puta pisala: Perdoneme per esas escenas... tratare de corregirme. Perdoneme, perdoneme, perdoneme - tako da se to “oprosti mi” pretvorilo u moju molitvu Bogu zbog prevelikog grijeha.
Dok u ruci držim album sa starim fotografijama, primjerice onima iz 1937. iz Antibesa, kao da prvi put uočavam da sam i tada, čak i tog ljeta na ipak romantičnom početku naše veze, bila već nekako nevesela, natmurenog lica, zamišljena, za razliku od veselog društva oko mene. Jesam li bila puna sebe i pobjednički gledala svijet s visine svoje pobjede, kako se to nekima činilo? Ne, ne, mislim da sam namrgođena jer sam bila nesigurna. Zapravo, bila sam bijesna. Ljuta na Picassa, naravno. To znam, toga se sjećam, a i drugi su mi govorili, zašto si stalno tako neraspoložena? Da, ni na tren nisam mogla pobjeći od sebe, a bila sam stroga, ozbiljna osoba koja uvijek govori što misli. Nije to bilo, kako su bili uvjereni njegovi a i moji prijatelji, samo zbog drugih žena, pa ni onih usputnih za jednokratnu upotrebu, kako ih je on okrutno nazivao. Ta svjesno sam ga dijelila s Marie-Thérèse i Mayom - o da, i njegova je mala kći ulazila u tu kategoriju, čak i pas Kazbek i Sabartés i domaćica Ines i vozač Marcel. Radilo se o nečem drugom, o tome da ga dijelim s previše ljudi.
Baš toga ljeta, našeg drugog zajedničkog ljeta, odsjeli smo u hotelu Vaste Horizon. Bio je to mali ali ugodan hotel i, što je najvažnije, imao je terasu natkrivenu trstikom na kojoj smo provodili više vremena nego na plaži. Picasso se kratko zabavljao s Nusch i Lee. Paul, koji je tome svjedočio, nije se suprotstavio ni jednom riječju. Bio je počašćen, a Picasso je to znao. Sam Bog je uzeo njegovu Nusch, kakva privilegija! Kako odbiti ženu prijatelja koja se otvoreno nudi? Picasso ga nije želio uvrijediti, mislio je da tako ugađa Paulu. Paulu je to bilo drago, kao neka vrsta potvrde njegovog ukusa, statusa u Picassovim očima, njihovog uzajamnog prijateljstva kojem žena ne može stati na put, čak ni
obožavana Nusch. Pa i Galu je prije toga prepustio Dalíju. Ali Picassa Nusch nije zanimala, osim trenutačno.
Ja na Picassov seks s Nusch nisam reagirala. Nastojala sam ne pokazivati svoje prave osjećaje. Vjerovala sam da ih fotografije Mana Raya neće otkriti, zaboravljajući da je zadatak svakog fotografa koji slika portrete, da iz ljudi izvuče upravo ono nevidljivo. Ali ta fotografija na kojoj oboje sjedimo na stepenicama na terasi Cuttolijevih u Antibesu, sve otkriva. Picasso je malo namrgođen, upravo smo se posvadili. Usredotočen je na kameru i predan trenutku, kao netko kome uopće nije stalo što se oko njega događa. Bio je sposoban u trenu isključiti svijet oko sebe, ili pak sebe isključiti iz svijeta, svejedno. Tu su još i Man Ray, koji i pozira i fotografira, Ady njegova djevojka bezbrižno brblja s Marie, dok se njezin muž nastoji držati ozbiljno, ali mu ispod brka viri smiješak jer ljeto je, prijatelji su u posjeti, slijedi ručak, kupanje, zabava... A ja izgledam kao da sam stranac među njima. Sjedim zamišljena, naizgled kao da se dosađujem, onako podbočena, skupljenih nogu i stisnuta, obučena kao gimnazijalka. Pažljivi promatrač, kao što sam ja sada, iza maske sluti tračak ne samo ljutnje nego i tuge. Jer sada vidim da je to bila maska, i to loša zato što je otkrivala umjesto da skriva.
Jesam li se uspoređivala s Nusch ili Lee? Jesam li se na početku veze s Picassom bojala usporedbe? Nisam sebe doživljavala kao ljepoticu. Nisam bila moderan tip žene poput Lee ili Jacqueline - malih grudi i uskih bokova, dugih nogu. Nije imalo smisla natjecati se s tim ljepoticama na taj način. Moje je tijelo, kao i moje lice, u sebi doista imalo nešto slavensko, neki nesklad, disproporciju koja mi nije previše smetala, ali sam je bila svjesna. Male grudi, uzak struk, ali široki bokovi i kratke noge jakih bedara. Bila sam potpuno drugačije skrojena od tih djevojaka, mojih prijateljica, od maman. Nemaš ništa mojega, sigurno je Barica tako izgledala - govorila mi je još u Buenos Airesu, a to je značilo da sam seljački tip žene, stvorene za fizički rad i za rađanje, baš poput hrvatske bake Barbare. Kao umjetnica Dora Maar zamišljala sam da moje oružje nije moje tijelo nego talent. U izgledu sam njegovala zagonetnost. Zato mi otkrivanje nije išlo u prilog. Ono se trebalo dogoditi u spavaćoj sobi i na slikama.
Kad se samo sjetim kupaćih kostima koje smo tada nosile! Kad sam posjetila Lise Deharme, još ne znajući da ću u jednom trenutku sresti Picassa, ponijela samo onaj obični jednodijelni kupaći kostim. I drugi, dvodijelni, od prugastog tankog platna, s čednim gaćicama do struka i dva komada platna koja se vezuju na trbuhu poput marame. Taj se kroj smatrao smjelim. I Nusch i Lee i Jacqueline imale su iste takve. Meni je onaj plivački koji više skriva bolje pristajao, ali je materijal bio debeo i
zadržavao je vodu tako da sam se odmah morala presvući u onaj dvodijelni.
Jedna fotografija Eileen Agar snimljena toga istog ljeta pokazuje me djelomično u kupaćem kostimu, s Nusch u sredini, gotovo bolno mršavih nogu u kostimu koji na njoj visi kao komad krpe. Ona se, sasvim sigurno, nije doimala poželjnom, pa ni Picassu. I kad je s njom završio u krevetu, nije to bilo zbog požude nego zbog prijateljstva s Paulom. Ne, nisam se bojala usporedbe. Ohola kakva sam bila, smatrala sam da sam iznad toga! Zato su rijetke fotografije mene s naših ljetovanja u Mouginsu. Međutim, nije se radilo samo o mojoj želji da fotografiram nego i o tome da mi je aparat pružao mogućnost da se izdvojim, da ne budem dio Picassove “obitelji” ili grupe. Uloga fotografa služila mi je i kao izlika da se udaljim od njihovih igara koje mi se nisu sviđale. Nisam bila poput Mana Raya, koji bi - namjestivši kameru - sjeo u prvi red da i on bude na vlastitoj fotografiji. Smijali smo se njegovom narcizmu. Uključiti se u veselo društvo prijatelja, značilo je biti dio njihovih zabava, igre zavođenja, igre pokazivanja i gledanja. Ali one mene nisu zabavljale.
Nema me ni na fotografiji triju žena golih grudi, Nusch, Lee i Ady, iako sam bila u blizini. Ja sam, naravno, tamo, ali ne na slici. Jedino Ady gleda direktno u kameru Rolanda Penrosea s glupom grimasom na licu. Nusch mu je okrenula profil, a Lee ga ignorira. Je li im bilo prevruće? Jesu li skinule grudnjake da se bolje osunčaju? Ili demonstriraju svoju ljepotu i raspoloživost. Ono što otkriva da je posrijedi nešto drugo, dvojica su muškaraca na fotografiji. Paul i Man su potpuno obučeni, nisu čak ni u kupaćim gaćicama. One se pokazuju, one su tu, na fotografiji, pred fotografom i pred muškarcima u društvu, pred onima iza i pokraj kamere zato da ih gledaju. Jesu li njih tri na izložbi, objekti požude obučenih muškaraca u njihovom društvu? Jesu. Njima i nevidljivom Picassu, koji ih gleda.
Za mene je ova fotografija ilustracija erotske atmosfere koja je u Mouginsu vladala toga ljeta. Bila sam tamo, a u stvari kao da nisam. Gledala sam ih, a nisam ih željela vidjeti. Zato mi nije ni u jednom trenu palo napamet skinuti grudnjak i hodati okolo polugola. Nisam htjela biti dio grupe na taj način - na način da je zapravo svejedno tko je s kim, da smo sve tu kao dio Picassovog harema. Kako bih, tako izložena i gola, zadržala dostojanstvo koje sam tako pažljivo njegovala? Kada smo goli, svi smo manje-više isti, onakvi kakvima nas je oblikovala priroda. Nisam željela biti prirodna jer bih tada morala odustati od kreiranja sebe kakvom sam željela da me drugi vide. Imala sam gotovo trideset godina i doživljavala sam vrlo ozbiljno.
Picasso je čak izmislio poseban ritual za mene, gori nego da hodam među njima gola. Izvrgavao je sprdnji moj ponos tako što me silio da mu poziram svakog jutra. Zatim bi sazivao skup, koji bi razglabao o slici, a u stvari o meni. Nije li smiješna s tim tužnim pogledom? - pitao bi ih, a oni su u zboru kimali glavama i povlađivali mu. Kao da mene nema.
Kraljica Dora je s Picassom, ali više nije uzvišena, već joj se plače. Ruke joj drhte, možda i usne, ali svladava se, mora. Neće pred njima pustiti suzu. Na izrugivanje će uzvratiti prezirom.3
Bila sam svadljiva i nervozna tog ljeta. Picasso je slutio zašto i posprdno me nazvao svojom privatnom čuvaricom morala. Rekao mi je da je razočaran, da je od Batailleove ljubavnice očekivao mnogo više. Moje suze su ga zabavljale. Rekao mi je da stvari uzimam previše srcu. Opusti se, uživaj, Doro. Vjerovala sam da to govori jer mu je stalo do mene, da sam ja u središtu njegovog interesa, a ove druge žene na periferiji, samo trenutačno tu, na raspolaganju - pa što ako ih ponekad poželi? Ali ja ipak nisam popustila njegovom zahtjevu da sudjelujem u njegovim seksualnim igrama. Nije me uspio staviti tamo gdje mi je bilo mjesto - kako je govorio. Koje je to mjesto bilo? Svakako ne posebno, koje sam priželjkivala. Njegovo me ponašanje tjeralo da budem na oprezu, ali ja sam to uspješno zanemarivala.
Uzrok mom nemiru i zabrinutosti nisu bili samo Picasso i njegove seksualne eskapade. Nisam posve pripadala veselom društvu jer me opuštanje uopće nije zanimalo. Dapače, na kraju mi je njihovo ponašanje postalo dosadno i osjećala sam se izgubljenom i isključenom iz svijeta u kojem se Španjolci bore, a Njemačkom vlada propali slikar sa smiješnim brčićima koji žudi osvojiti svijet. Njega je Picasso savršeno imitirao i tako nasmijavao društvo za večerom, no sve je ostajalo na smijehu, na političkim diskusijama, na razgovorima. A ja sam upravo takav bijeg od stvarnosti smatrala malograđanskim i kukavičkim. Je li moguće da sam bila okružena radikalnim umjetnicima koji su u stvari bezosjećajni malograđani? Ne, to nije bilo moguće. Nešto je bilo pogrešno sa mnom, nisam se uklapala i zbog toga sam bila nezadovoljna, ljuta. Mučili su me ljubomora i strah, ali to sebi nisam mogla priznati.

3 Na ovom mjestu rukopis se prekida i slijedi jedna i pol prazna stranica. Čini se kao da je Dora ostavila prazninu s namjerom da naknadno dopiše tekst, što nije učinila. (op. prir.)

Moje je raspoloženje počelo utjecati na naš odnos. Suviše si ponosna, rekao bi mi. Ali u to si se i zaljubio, upravo u arogantnu egzotičnu fotografkinju, zar ne? Jesam, da, potvrdio bi ironičnim tonom koji bi me naljutio. Ali tada te nisam poznavao. Na to bih ja bijesno napustila sobu i zalupila vratima, lupanje vratima mi je toga ljeta išlo bolje od vikanja. Obično su se svađe događale pred svjedocima, a neki od njih nisu krili zluradost. Bila sam sama sa sobom u svojoj tvrdoglavoj izolaciji. I još primorana gledati i snimati te zabave i tako ipak postati dio igre, čak i kad u njoj fizički ne bih sudjelovala.
Snimam tako Picassa koji prilazi dvjema ženama na krevetu. Svi u toj sobi znamo što će se dogoditi, ja također. Tu sam kao svjedok, njemu je stalo da budem prisutna, iako zna da me to boli. Govorim sebi: ipak je voajerstvo dio moje profesije. Ali mi zbog toga prizor koji snimam nije bio manje bolan. Možda sam trebala odmah pristati na sve njegove zahtjeve, biti još poslušnija i tako sebi prištedjeti mučenje. Zašto sam se toliko opirala, bilo je samo pitanje vremena kad će me svesti na moju vlastitu suprotnost, na običnu ljubomornu ženu koja prigovara i radi scene. Već sam nakon samo godinu dana izgubila auru tajanstvenosti. Pregazila sam svoj ponos. Ali sam ipak još uvijek vjerovala da će on, ako mu se potpuno predam, ako mu se prepustim na milost i nemilost - kao kad mali pas legne na leđa pred velikim - biti blaži u odlučivanju o mojoj sudbini.
Računala sam na njegovo milosrđe. Picasso, međutim, nije znao za milosrđe. I tako se, vrlo brzo nakon tog ljeta, moje lice na njegovim slikama počelo izobličavati dok na kraju nisam postala jedva prepoznatljivo čudovište.
Uzrok mojem neraspoloženju nisu bile samo druge žene za kojima je olako posezao. Bila sam tužna i zato što sam već shvatila da ne mogu biti sama s njim, niti ga mogu imati samo za sebe. I to ne toliko zbog drugih, koliko zbog njega samog, zbog njegove posvećenosti stvaralaštvu, kojem sam se beskrajno divila, ali koje ne ostavlja ni najmanje prostora za drugu osobu. A seksualna aktivnost kojoj se prepustio toga ljeta - možda baš zbog mog odbijanja da u tome sudjelujem - trebala mi je, vjerojatno, dokazati kako seks ne obavezuje. Tek je slikanje čin potpunog posjedovanja jedne osobe. U odnosu na slikanje seks je, naravno, nešto trenutno i sekundarno i daleko manje važno - govorio mi je.
Slikanje je za njega bilo magijski čin, jednako kao za mene fotografiranje. Poznajem taj osjećaj, nešto od osobe ostaje na fotografiji, na platnu. Ipak su portreti i unutrašnji otisak osobe. Ali zahvaljujući oku i ruci umjetnika, jer pravi se susret događa u umjetničkom djelu, ne na krevetu. Ne kažem da je krevet isključen, samo nije dovoljan. Njemu seks
zasigurno nije bio dovoljan. Njegova želja za posjedovanjem bila je bezgranična i imala je tisuće oblika. I mogla je, nakon nekog vremena, postati opasna za drugu osobu.
Kada govore o meni, drugi dijele moj život na onaj prije i poslije Picassa. Čak i moji prijatelji govore tako, upotrebljavaju baš tu frazu. Ja svoj život vidim drugačije i dijelim ga na onaj prije i poslije Guernice.4
Naš odnos ipak nije bio samo ljubavni. Kratko vrijeme, dok je radio na Guernici, bio je i partnerski. I zapravo me ta suradnja s njim navela da povjerujem kako se otvara mogućnost da u budućnosti budemo zajedno na način koji želim, da radimo zajedno, možda čak zajednički nešto i stvaramo. Nikada se Picasso u trenucima stvaranja nikome nije otvorio kao meni. Iako me za fotografiranje nastanka Guernice angažirao Christian Zervos iz Cahiers d’Art, zapravo je slijedio Picassovu ideju da bi bilo zanimljivo fotografijama zabilježiti ne faze nastanka slike, nego metamorfoze kroz koje prolazi.
Dogodilo se tako da sam na Picassovoj Guernici sudjelovala od prvog trena. Čak prije nego što sam u njegovom pogledu prepoznala da je konačno odlučio što će biti tema velikog platna za Svjetsku izložbu. Bilo mi je dopušteno ono što nije bilo dopušteno nikome drugome, čak ni Brassaiu - ne samo prisustvovati i fotografirati transformacije kroz koje je djelo prolazilo, nego i sudjelovati u svim fazama, od postavljanja platna do povlačenja crta na njemu. Istina je, moja ruka, moj potez kistom ostavio je traga i na samoj slici Guernici.
Sjećam se, toga prvog dana svibnja novine Ce soir donijele su vijest o bombardiranju tog malog baskijskog gradića, u kojem je prije nekoliko dana poginulo na stotine ljudi. Picasso je pratio vijesti iz Španjolske, ali više preko posjetitelja i mene, kroz komentare i analize. Dolazili su mu i prijatelji i nepoznati Španjolci kojima je pomagao. Dona Marija je pisala dugačka zabrinuta pisma... Ipak, taj građanski rat koji je bjesnio u njegovoj domovini kao da nije bio njegov rat, kao da ga se jedva ticao. Zanimali su ga samo oni događaji koji su potencijalno ugrožavali njegovu mogućnost slikanja, sve drugo je bilo nevažno. Jednako tako čudno odsutno i ravnodušno ponio se i kad je izbio Prvi svjetski rat. Ni u

4 Ovdje se u bilježnici vide tragovi ljepila. Pretpostavljamo da je na toj stranici bila zalijepljena fotografija, ali nemoguće je saznati koja jer se vjerojatno odlijepila i ispala iz bilježnice. No budući da Dora dalje opisuje novinsku fotografiju iz Ce soira od 1. svibnja 1937., vrlo je vjerojatno da se radi upravo o njoj. (op. prir.)

jednom ni u drugom ratu nije bio mobiliziran jer je već bio prestar, ali se ponašao kao da ga se oni izravno ne tiču. Rat ga se ticao samo preko sudbina drugih, preko prijatelja, na primjer Appolinairea, koji je bio teško ranjen na fronti.
Ali njemačko bombardiranje Guernice više nije bila stvar ovakve ili onakve politike. Radilo se o prvom bombardiranju civila, o čistom masakru koji se ničim nije mogao opravdati.
Čitaj ti, govorio bi mi. Meni je francuski bio materinji jezik i bilo mi je lakše čitati na glas. Ali toga dana prije mene su došli neki Španjolci i već su mu pokazali novine i tu fotografiju. Znam, već sam vidio, rekao je kad sam se, uzrujana, prvog svibnja pojavila na vratima sa Ce soirom. Dok sam u ruci držala novine i piljila u fotografiju, sve je u meni podrhtavalo od bijesa. I glas i ruke, a činilo mi se, i samo srce. Ne mogu pristati na ravnodušnost, na nemoć! Moramo nešto napraviti! - vikala sam izbezumljena dok je José Bergamín zbunjeno brisao lice maramicom, a Picasso se ushodao po sobi. Smiri se, tȁ smiri se, neuvjerljivo je govorio da li meni ili sebi, i sâm vidno potresen novinskom fotografijom. Ako sam kod njega išta mrzila, bila je to njegova apolitičnost, odnosno, kako je sam tvrdio, ta njegova “druga vrsta političkog angažiranja”. Moje uvjerenje da svatko, pa i umjetnik, politička uvjerenja treba izražavati jasno i javno se angažirati nazivao je naivnom ideologijom. Umjetnikov se angažman očitava iz njegovog djela - zar nije upravo on revolucionirao slikarstvo? Zar nije buržujima u lice bacio njihove predodžbe lijepog, zlatne okvire i uljene portrete bankara i plemića? A svojim prijateljima komunistima govorio je da je on, naravno, na strani proletera, pa zar se to ne vidi iz njegovog života? Republikancima je govorio to isto. No građanski rat je bjesnio i oni su tražili potvrdu, nešto stvarno, angažman.
Sjećam se, klonula sam na stolicu iscrpljena. Kroz prozor je s ulice dopirao žamor, nebo je bilo kobaltno plavo i činilo se da je sunčani dan u nepodnošljivom neskladu s vijestima o smrti.
Uhvatio me napad, jedan od mojih napada histerije, l’atta-que, kao kod oca, govorio je Picasso. Ali nisam mogla šutjeti: rekla sam da sam u glavi već sastavljala protestno pismo, deklaraciju, nekakav dokument, dokaz da i mi ovdje, barem neki od nas, nešto osjećamo, suosjećamo, da vidimo brutalnost i dižemo glas protiv fašizma. Ali to će biti samo riječi, riječi, riječi... Rekla sam da mogu tako staviti na papir milijun riječi, da poredane jedna za drugom one mogu tvoriti niz koji će sto puta opasati zemaljsku kuglu, ali da se ništa zbog toga neće promijeniti. Naša će se grupa Contre-Attaque ponovo sastati - koliko li smo puta već to učinili - i već vidim kako se dogovaramo oko teksta, sastavljamo, brišemo, prepiremo se oko fraza dok odsutno pijemo crno vino. Potpisat će ga svi,
od Paula do Andréa, nema u to sumnje, a možda ga potpiše i Picasso. I novine će, barem Aragonov Ce soir, objaviti naš apel - humanistički, intelektualni, umjetnički. Ne radi se o tome da su riječi nevažne ili besmislene, iako neće vratiti život poginulima. No u nekim su situacijama one preslabo oružje. Treba li zgrabiti pušku? Ili kakvo drugo oružje? Neki su to i učinili, njegov prijatelj Apollinaire, na primjer. Kakvo nam uopće oružje stoji na raspolaganju osim riječi, tih malih crnih kukaca, manjih od mrava, poredanih na papiru? Preostaju nam možda slike. I fotografije, pogledaj - unijela sam mu se u lice pokazujući mu fotografiju u Ce soiru.
Ne smiješ više šutjeti, vikala sam, tvoja šutnja postaje neoprostiva.U atelje je pristizalo sve više ljudi, kao da nisu vjerovali novinskim vijestima pa su od Picassa tražili potvrdu. Ili zato što u takvim trenucima čovjek ne može biti sam. I makar nitko takvo što nije rekao, očekivanje Picassove reakcije tog je dana posebno visilo u zraku. Na kraju, pokazalo se da nije mogao uzmaknuti. Ne toliko zbog vanjskog pritiska, koliko zbog već postojeće narudžbe za Svjetsku izložbu, koju je odgađao jer nije imao ideju o tome što naslikati. Međutim, ta fotografija posljedica bombardiranja, prvi vizualni prikaz strahota, ostavila je na njega dovoljno jak dojam da ga inspirira za Guernicu.
Povod Guernici bila je jedna - fotografija! S obzirom na njegovo mišljenje o fotografiji kao “nižoj” umjetnosti, Picasso u tome nije vidio znak. Nevjerojatno, ali uopće nije osvijestio tu činjenicu! U prvom planu crno-bijele novinske fotografije koja je ležala na stolu među ostacima boje, hrpe opušaka i čaša, vidjeli smo ljudske leševe kako leže između ruševina zgrada na trgu. Ne, nije na njoj bilo nikakvih životinja, konja ili bikova koji su se kasnije pojavili na njegovoj slici. Ni žena - nije se ni dalo razaznati jesu li razbacana trupla na fotografiji ženska ili muška. Ne bih mogla reći, iako sam s njim bila sve vrijeme, odakle su nahrupile te figure životinja koje je naslikao. Očito da smrt, smrt Španjolske koju je slikao, nije mogao izraziti bez dviju ključnih, simboličnih figura, konja i bika. Niti bez majki i njihove boli zbog smrti djece. A opet, na nebu nije bilo aviona, niti se trudio naglasiti da se radi o njemačkom bombardiranju španjolskih civila. Za njega su sve to bili detalji, nevažni u odnosu na žrtve. Jer, kako je kasnije izjavio, uzrok patnje i smrti bio je sam rat.
Republikanska vlada Španjolske već je prije bila zamolila Picassa da naslika fresku za njihov paviljon na Svjetskoj izložbi koja se otvarala 4. lipnja u Parizu. On je nevoljko pristao, kao i uvijek kad se radilo o narudžbama, rekao da mu sačuvaju prostor, ali još nije imao nikakvu ideju o tome što bi naslikao. Ja sam vrlo dobro znala da je izbjegavao o tome razmišljati, a kamoli naslikati prizore koji imaju veze s revolucijom.
Već se šuškalo da je najveći španjolski slikar možda prikriveni frankist! Zato je bio primoran braniti svoj ugled pa je napisao pamflet Francov san i laž, koji je ilustrirao crtežima, ali on nije imao odjeka kakav je vjerojatno očekivao niti je u cijelosti potvrdio reputaciju Picassa kao republikanca i antifašista.
Poznavala sam govor njegovog tijela. Po načinu na koji je koncentrirano gledao fotografiju i zurio u mene dok sam uzbuđeno govorila a drugi oko nas uglas prepričavali detalje masakra, znala sam da je u svojoj glavi već umočio kist u crnu temperu i povukao prve crte: glave žene, konja, ruku. U jednom trenu odrješito je rekao: Ta će se slika zvati Guernica! Njegovo je lice sinulo, čak se nasmiješio i pogledao me zavjerenički. Natjerati Picassa da se izjasni bila je moja i Paulova misija. Uzbuđena sam mu prišla i zagrlila ga, što nije bio moj običaj. Picasso me pogledao, začuđen mojim izljevom emocija. Ali bila sam tako ponosna! Kao da sam upravo ja bila u Guernici i snimila tu fotografiju - samo zato da bi je on vidio. Jer sam, gledajući ga, shvatila da je odluku donio upravo zbog fotografije, od koje nije mogao odvojiti pogled. Unatoč njegovom opće poznatom preziru i izjavama o tome kako je fotografija samo zamjena za slikanje jer svaki fotograf u stvari želi biti slikar.
V već je odjurio naručiti platno veličine 7,82x3,51 metara u prodavaonici pribora kod Casteluchea, gdje je radio njegov poznanik Jaime Vidal. Znam točne mjere jer sam mu pomogla izmjeriti visinu i dužinu zidova u ateljeu.
Najprije je radio na skicama. No papir je odjednom bio premalen i bilo ga je premalo. Skice su nicale, nastavljale se jedna na drugu, letjele po ateljeu poput zlokobnih ptica koje nose loše vijesti. Radio je danima, kao da se boji da će mu ideja pobjeći ne ulovi li je istog trena. A kad je platno stiglo, nije bilo ono koje je želio, bilo je predobre kvalitete, i to ga je ljutilo. No bio je nestrpljiv započeti pa je uzeo što mu je trgovac pribavio; sada je to bila trka s vremenom jer već je bila gotovo sredina svibnja, a izložba se otvarala za nekoliko tjedana. Inače je radio isključivo na jeftinim, lošim platnima jer je zamišljao da tako podvaljuje buržoaziji koja je već tada spremno plaćala ogroman novac čak i za njegov najmanji potez kistom na komadu jeftinog platna. Ponekad mi se činilo da se sa svojim slikarstvom ponaša poput djeteta koje bogatašima vragolasto podvaljuje svoje črčkarije pod umjetnost. No znala sam da on sebe i svoj rad uzima suviše ozbiljno da bi to bila istina. Znao je biti ironičan prema sebi, ali uživao je ukoriti budale koje bi se usudile pitati što je na slici, kao i poigravati se s kupcima kao mačka s mišem, proizvoljno im određujući cijene. A još je više uživao kad bi ga slavili kao najvažnijeg modernog umjetnika.
Najprije je trebalo postaviti platno u ateljeu, što nije bilo lako jer je bilo ogromno i moglo je stajati samo nakošeno. Naravno, morao je raditi na ljestvama, s dugačkim kistom, to se vidi i na mojim fotografijama. Pripreme su trajale dugo, trebalo je vremena da se sve posloži kako bi uopće mogao započeo slikati. A potom, koliko je samo puta prebojao naslikano i slikao iznova. Podsjetilo me to kako su i kod fotografiranja pripreme duge, treba odabrati pogodan kut, namjestiti svjetlo da pada točno kako sam zamislila...
Bila sam, zapravo, uzbuđena što opet radim ono što najviše volim. Nisam dugo snimila ništa osim usputnih fotografija prijatelja, nikakvu studiju, nikakvu nadrealističku montažu. To me rastuživalo, ali istodobno sam znala da nemam vremena za tužaljke jer sam se i sama morala pripremiti za fotografiranje, proučiti atelje, razmjestiti svjetla, postaviti stalak. Dok sam se time bavila, obuzeo me takav unutarnji mir kakav nisam osjetila još od vremena kad bih se zatvorila u mračnu komoru i satima razvijala fotografije, sama, u tišini.
Nikada nisam bila tako zadovoljna kao tih nekoliko tjedana. Radili smo zajedno svakoga dana od jutra do mraka, ubrzano, gotovo histerično, jer nije bilo vremena za pauze, za razgovore s prijateljima i duge večere. Dolazili su Paul, Zervos, Malraux, Cassou i drugi prijatelji, ali ipak smo većinu vremena provodili sami. Malo smo govorili. Moje je oko pratilo njegovu ruku u savršenoj harmoniji, u usklađenom ritmu, u tišini, da ne ometamo koncentraciju jedno drugome. On se znao odjenuti gotovo svečano, u bijelu košulju, čak je vezao i kravatu. Možda zbog fotografiranja? Ja bih ogrnula bijelu radnu kutu i podvrnula rukave, nije bilo vrijeme za moju uobičajenu crnu odjeću i šešire, za flert ili poziranje. U ateljeu je bilo ugodno tiho i ja sam možda prvi put otkako smo zajedno, bila spokojna i zadovoljna.
Teško mi je sada detaljno opisati tu vrstu zajedništva, taj osjećaj pripadanja istoj stvarnosti, istom trenutku. Prije svega, bio je to osjećaj harmonije koja ne proizlazi iz fizičke bliskosti nego iz razumijevanja dvoje ljudi koji zajedno stvaraju. Komunicirali smo pogledima, kimanjem glave ili pokretom ruke. Slikala sam ga na drvenim ljestvama, kako čuči u kutu ateljea ili u nekom iznenadnom pokretu. Ponekad je pozirao. Dvije
fotografije su mi posebno drage. Na jednoj izgleda kao da se iznenada okrenuo prema meni, a na licu mu je izraz radosnog iznenađenja. Sjećam se, bilo je to pri kraju našeg zajedničkog rada, slika je bila već gotovo dovršena i oboje smo bili umorni. Daj, primi se i ti kista, rekao je pružajući mi kist, napola u šali. Znaš da su renesansni majstori imali učenike koji su dovršavali slike, zamisli da sam ja takav majstor i da se želiš zaposliti u mojem ateljeu, a ovo je ispit.
Je li to zahtijevalo izvjesnu hrabrost s moje strane? Da, bila sam svjesna da Picasso nikome nije povjeravao takve zadatke, ali ipak nisam mogla ustuknuti, izgledalo bi kao da sam se uplašila. Naravno, prihvatila sam kist. Nastavila sam slikati konja tamo gdje je on stao. Moja je ruka bila sigurna, a potezi ravni i ujednačeni. Zapalio je cigaretu, stao iza mene i gledao me kako radim. Nije govorio. Osjetila sam kako mu pogled dodiruje moja leša i ruku kao da ih miluje. Nisam se žurila i stala sam kad sam povukla nekoliko crta. Nije loše, rekao je, dobila si posao.
Na fotografiji koju sam odmah potom snimila, vidi se njegova glava kako izviruje iznad ljestava. I na njoj ima zadovoljan izraz lica. Ali zbog načina na koji pada svjetlo, njegove bore više dolaze do izražaja. Fotografija mu se svidjela, naročito njezina kompozicija. Ali ipak nije propustio primijetiti da na njoj izgleda staro.
Usredotočena na platno, naša tijela i naše ruke slijedile su misli. U tim trenucima bilo je za mene više zadovoljstva nego kad smo bili u ljubavnom zagrljaju. Pomislila sam tada da je nama dvoma seks samo na putu još snažnijem osjećaju bliskosti. Jer kad osjetiš ovu drugu vrstu bliskosti, tjelesna bliskost postaje samo površna manifestacija odnosa, dodir kože a ne dodir bića.
Možda sam se tako osjećala zato što Picasso, dok je slikao Guernicu, nije bio Minotaur. Bili smo ljubavnici, ali oboje smo bili i umjetnici i zato na neki način ravnopravni. Tih tjedana, dok sam fotografirala njegovo stvaranje, nisam mu bila podčinjena. Barem ne tada... Jer stvarala sam i ja.
Kako su dani odmicali, tako se na njegovoj slici pojavljivalo sve više crnila. Na bijeloj površini s tek naznačenim crtežom mrak je otimao sve više prostora. Bilo je sve više vrištećih ljudi, raskomadanih leševa i prestravljenih životinja koje kao da su bježale od tmine, dok cijelu pozadinu nisu preplavile crna i siva, prijeteći da se izliju s platna na pod i preplave atelje, stepenice, ulicu, grad. I da se svi udavimo u tom crnilu. Međutim, na mojim fotografijama Picasso se smiješi! Dok kistom nanosi
crnilo na platno, smiješi se u moju kameru. Smiješi se meni, samo meni. Tada je naš odnos zaista bio drugačiji, idealan, koliko se takav odnos s Picassom uopće mogao ostvariti.
Ali jedan me događaj jako uznemirio. Kako tih tjedana zbog Guernice nije imao vremena za posjete Mayi, Marie-Thérèse se uputila u atelje. I tamo me zatekla. Prvi put sam vidjela tu njegovu plavokosu ljubavnicu koja udovoljava svim njegovim fantazijama, poslušnu i umiljatu poput plišane igračke. Pozdravio ju je kao otac koji se osjeća krivim pa na brzinu izmišlja poklon za nezadovoljno dijete. Stajao je na vrhu ljestava. Ova je slika, Guernica, za tebe, rekao je pokazujući na sliku širokim pokretom ruke. Marie-Thérèse jedva da je pogledala ogromno platno ne zadržavajući pogled na detaljima. Slutila je da je Picasso želi potkupiti tim poklonom koji joj ne znači previše. Nije mu zahvalila, ali nije se usudila napasti njega, nego mene. Imam kćer s ovim čovjekom. Moje je mjesto uz njega. Odlazite, vi ovdje nemate što raditi - okomila se na mene.
Ostala sam zatečena. Ona sasvim sigurno nije imala pojma o građanskom ratu u Španjolskoj ni što se dogodilo u Guernici. Politika je nije zanimala. Kako je bilo očito da i ja imam posla u ateljeu, da fotografiram, pokušala sam joj mirno objasniti da je u krivu, jer ja svakako imam razloga biti s Picassom. Sasvim sam smetnula s uma da žene-djevojčice ne donose odluke same, nego za sve pitaju tatu. Koja od nas dvije mora otići? - obratila mu se ona, sasvim ozbiljno. Priznajem da sam izgubila svoj mir i dostojanstvo i da me njezino ponašanje izbezumilo. No još me više izludio njegov odgovor, u stvari presuda: Dogovorite se međusobno. Još nisam pravo ni razumjela što to on, moj partner, govori, kad me Marie-Thérèse napala! Gurnula me i ja sam, ne očekujući udarac, pala na pod. Ona se bacila na mene svom težinom. Krajičkom oka vidjela sam Picassovo lice, njegov ironični osmijeh dok mirno nastavlja slikati na vrhu ljestava gledajući odozgo hrvački spektakl. Mora da je to bio prizor vrijedan gledanja i zapravo me čudi da se nije smijao, glasno pljeskao rukama i navijao, kao da sjedi u prvom redu cirkusa ili u areni gleda borbu bikova. Dvije hrvačke, dvije žene koje se bore pred njim za njegovu naklonost. Marie-Thérèse je bila snažna, mlada, atletski građena. Ja sam bila spretna i znala sam se izmigoljiti. Nije bilo pobjednice i obje smo ostale na podu uprljane prašinom i ostacima boje. No ja sam se, zato što sam joj dopustila da me uvuče u tučnjavu, ipak osjećala kao gubitnica. Izgubila sam ponos.
Picasso bi učinio sve da skrši moj ponos, koji mu je beskrajno išao na živce. Svetica, kraljica - tako me je zvao. Ta tučnjava s Marie-Thérèse bila je neočekivana prilika. Ja sam se grizla, a on je likovao. Znam da je ovu
epizodu kasnije prepričavao svojim prijateljima i da mu je to bila jedna od omiljenih anegdota o meni. Mene, međutim, nije toliko povrijedio sam napad izbezumljene Marie-Thérèse, čak sam je, kad sam se sabrala, mogla razumjeti. Uvrijedila me Picassova reakcija. Nije se želio odlučiti. Nije mogao odabrati. Bile smo mu potrebne obje. Zapravo mu je bilo svejedno koja će od nas dvije pobijediti jer “pobjeda” nije imala nikakvog smisla. O pobjedi odlučuje sudac, on, a ne mi, njegovi pijuni. I time nas je stavio u istu kategoriju. Osjećala sam se poniženom zbog činjenice što sam u toj borbi bila svedena na jednu od njegovih žena, da me se nije udostojio izdvojiti zbog toga što sam drugačija, što sam umjetnica, bliža njemu. Nije potrajalo dugo, i od hrabre, neovisne intelektualke i umjetnice postala sam obična zaljubljena glupača koja ulazi u arenu s nevrijednom protivnicom i bori se za njegovu naklonost.
Tih nekoliko tjedana živjeli smo posvećeni Guernici, kao da smo bili u zatvoru. Bio je to moj najdraži zatvor, kao prekrasan balon od sapunice u kojem smo lebdjeli visoko iznad pariških krovova, nedohvatljivi i sami. Vjerovala sam da mi je Picasso pripadao barem koliko je pripadao i toj ogromnoj slici. Ali u jednom trenutku, još dok sam uživala u iluziji o našem partnerstvu, srozao me na jednu od njegovih žena.
Kako se to dogodilo? Zašto sam to sebi dopustila? Zaljubio se u jednu osobu i već me pretvorio u drugu? Je li se u tome sastojao izazov koji je vidio u meni, da pokori i slomi moj ponos koji me stavljao iznad drugih? Ako je tako, uspio je. Od tog trenutka počela sam se bojati za nas, počela sam sumnjati da to “mi” koje sam do tada osjećala kao svoju drugu kožu, uopće postoji.
Da sam barem umrla kad smo završili rad na Guernici! Jer poslije je počela duga agonija mojeg umiranja. Ne, nije mi bilo nimalo lakše samo zato što još nisam bila svjesna da umirem.
Vjerujem da kraj našeg odnosa počinje otprilike tada, sa završetkom rada na Guernici. Jer nakon Guernice i scene s Marie-Thérèse počela sam si postavljati pitanja o našem odnosu. Ne samo ljubavnom već i kreativnom jer me jako mučilo priznaje li me kao umjetnicu. Kad bih se kasnije iznova i iznova u mislima vraćala na dane provedene u ateljeu, na trenutak kad me proglasio učenicom dopuštajući da kistom dotaknem njegovu sliku, pomislila bih koliko li je u toj gesti bilo okrutne ironije. Istina je da je on bio velikan moderne umjetnosti, ali ja nisam bila samo njegova učenica. Uvjeravala sam sebe da se on samo šalio jer je morao biti svjestan činjenice da moj doprinos nije bilo tih nekoliko crta povučenih na slici koje je mogao povući Sabartés, njegov pas Kazbek ili bilo tko drugi. Bez mene možda ne bi ni bilo Guernice - ili barem ne bi
isto izgledala. Koliko li je samo trajalo moje nagovaranje da se mora nekako oglasiti o ratu? Koliko smo Paul i ja potrošili vremena uvjeravajući ga da se mora odazvati pozivu republikanaca da sudjeluje na Svjetskoj izložbi? Koliko smo vremena, dok je radio na skicama, raspravljali o motivima i simbolima koji će se pojaviti na slici, a koji moraju biti njegovi, ali i španjolski? Na kraju se ipak ispostavilo da je Picasso, i dok je slikao, bio Minotaur. Samo što u tom trenutku njegova požuda nije bila seksualna. Tada nisam vidjela, ali vidim danas, da je to čudovište imalo namjeru isisati i moju kreativnost i moje ideje i sav sadržaj mene, zatim ispljunuti ljusku. I tako sam nakon iskustva Guernice ostala prazna poput puževe kućice.
Guernica je doživjela trijumf kakav Picasso možda nije očekivao, ali mu se brzo prilagodio. Slika je odmah bila proglašena remek-djelom, simbolom otpora zlu. A on se poslije razmetao izjavama kako je slikarstvo “instrument rata... protiv brutalnosti i mraka”. Njegovo slikarstvo kao instrument? Nije vidio ništa sporno u tim svojim riječima, ali meni je bilo neugodno. Sada su ne samo njegove slike nego i njegove riječi zadobile status svetosti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Slavenka Drakulić-Moj život s Picassom

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 12:48 pm



Zaista, nakon Guernice nešto se među nama promijenilo, nisam još točno znala što. Nešto se poremetilo. Ne samo da naš odnos više nije bio isti, jer sam bila degradirana, nego sam i ja postala drugačija osoba - pasivna, depresivna, izgubljena. Kako se to dogodilo? Zašto sam to dopustila? - još uvijek se to pitam. No shvatila sam barem da njemu moja kreativnost nije značila ništa, nije me izdvajala od drugih. U početku naše veze bila je dio moje privlačnosti, dio izazova. Ništa više od toga. On moje fotografiranje nije doživljavao ozbiljno, nego kao nepotrebnu smetnju. Picasso u meni nije želio partnera, nego ženu koja će mu se apsolutno podčiniti.
Ali ipak sam ostala s njim. Zavaravala sam se da se ništa nije promijenilo u našoj svakodnevici. Naizgled je sve bilo kao i prije. Svake sam večeri poput poslušne djevojke odlazila kući, u svoju sobu, u svoj krevet. Nisam noćila kod Picassa. Oboje smo se složili da je tako bolje jer nam ostavlja više slobode. I ja sam vjerovala da sam tako slobodnija i nije mi bilo teško nakon što bismo zajedno radili u ateljeu do kasno navečer, otići kući, srušiti se od umora u svoj krevet i zaspati tvrdim snom. Ali nakon što je slika bila završena, moja se sloboda postupno svela na čekanje njegovog poziva za ručak ili večeru. Čekanje se pretvorilo u okove: hoće li me i danas zvati? Na ručak ili večeru? Tko će sve biti s nama (rijetko smo jeli sami) i hoću li uspjeti biti s njim nasamo? Ne mogu
reći da više nisam bila slobodna, ali slobodu sam doživljavala kao teret. No njegov posilni Sabartés, koji se ponovo doselio k njemu, njegov sluga i maiordomus, prijatelj i povjerenik - on je bio taj koji je imao privilegiju spavati u njegovoj kući, prvi ući u sobu, donijeti mu kavu i poštu i brbljati s njim ponekad do podneva. No bilo je prekasno, više ga nisam mogla napustiti. I tako, čekala sam da provedemo zajedno rijetke trenutke, usrećivale su me čak i mrvice njegove pažnje.
Sve to vrijeme dijelila sam stan s maman. Julie je bila brižna mučenica, žrtva muža i kćeri. Njihovih hirova, njihovog koleričnog karaktera. Prigovarala je, svađala se sa mnom, ponašala se kao da mi je još uvijek trinaest godina i može me ošamariti kad god hoće. Doduše i dalje je “tjerala modu”, kako je govorio otac misleći na novac koji je trošila na haljine. I dalje ju je uzdržavao, i dalje mi je pomagao. Brinuo se za nas, kako je govorila Julie, što se posve uklapalo u njezin svijet u kojem su muškarci nerazumljivi i opasni, a žene žrtve koje zbog toga zaslužuju da ih uzdržavaju. Sada je nosila jednostavne haljine i kostimiće dostojne matrone. Nisam mogla poreći da ima ukusa i da se trudi izgledati moderno, ali moderna nije bila. Njezin interes nije sezao dalje od brige za svakodnevno preživljavanje, dvojbi oko oca i nezadovoljstva kćerkom. Građanski rat u Španjolskoj, promjene u Njemačkoj, pa i politička situacija u Francuskoj, sve se to događalo mimo nje i zanimalo ju je isključivo na nivou svakodnevnih teškoća, nedostatka hrane ili straha od bombardiranja. Dane je provodila u posjetima, u kavani, dućanu, kinu. Najviše ju je pogodilo zatvaranje kino-dvorana! Nekako je ostala mentalno zarobljena u tome stanu, u crnom masivnom kredencu - koji sam, naravno, naslijedila i koji sada stoji na tom istom mjestu u blagovaonici - u čipkanim zavjesama i finom porculanu, u tepisima koje je pomno odabrala, u srebrnini, u spavaćoj sobi u kojoj je godinama spavala u odvojenom krevetu.
Nije me više pitala kamo idem ni kada ću doći. Davno su prošla ta vremena. A Picassa nije ni spominjala. Jesu li vijesti i ogovaranja već doprli do nje i njezinih prijateljica s kojima se kartala svako popodne? I do kavane na uglu, gdje je predvečer sjedila, do frizerke, krojačice i kućepaziteljice? Svi su u njezinom malom krugu sigurno imali nešto pridodati. Nisam pitala, bilo mi je draže ne doticati tu temu.
Uostalom, znala sam njezinu vječnu poštapalicu: pazi, znaš kakvi su muškarci!
Kakvi su, maman? Jesu li svi isti? - odgovarala bih protupitanjem kao nekoć.
Julie bi, kao i obično, potvrdno kininula glavom. Picasso, neki anonimni student, dječak zalizane kose - svi su oni bili isti. Muškarci.
Maman je često bila tužna jer je moja veza s Picassom, moj “pad”, bio i njezin pad, jer svoju curicu nije uspjela spasiti bijegom iz Buenos Airesa, jer njezina curica nikada neće biti fina francuska gospođica. Bilo je prekasno za to. Postala je fina ljubavnica. Ponekad bi viknula: Isti si otac, tvrdoglava, i to na svoju štetu. Vi primitivni Slaveni! S tobom se ne da razgovarati. A onda bi zalupila vratima i zatvorila se u šutnju, što mi je sasvim odgovaralo.
Nije mi imala što prigovarati o muškarcima. Otac je živio između Pariza i Buenos Airesa. Ako je itko bio nezadovoljan brakom, onda je to bila ona. Zašto se niste razveli, maman? Mi katolici se ne razvodimo, znaš to dobro. Da, čuvate fasadu, lažete i griješite, a onda se ispovijedite i dobijete oprost grijeha. Ne poznajem licemjerniju religiju! - znala bih se izderati na nju kad bi pretjerala. Šuti, ne huli, i ti si krštena duša - ne bi se dala Julie ja barem u nešto vjerujem, a ti? U destrukciju, u nemoral, u anarhiju! Da smo barem ostali u Buenos Airesu. Pa da, da smo ostali i da sam se barem udala za kakvog bogatog brodovlasnika, bili biste zadovoljni zar ne? Briga vas za moj život, vi samo mislite na sebe - dizala bih glas jer me iznervirala. No, neočekivano mirno, Julie bi zaključila svađu proročanskim riječima: Doro, zapamti da svi misle samo na sebe.
Ponovo i ponovo se vraćam onome što sam napisala o Julie i mislim kako joj svakom riječju nanosim nepravdu. Na papiru se naš odnos doima jednostavnim, ali ništa nije dalje od istine. Ni Jacques mi nije pomogao da ga artikuliram. Kako to riješiti?
Ni otac nije bio zadovoljan sa mnom, ali je barem bio suzdržaniji. Kad bismo se sreli nedjeljom na obaveznom ručku, ponekad bi iz njega - dok sam još bila s Picassom - provalila potiskivana ljutnja. Doro, Dorice, pa ti si pametna, lijepa, mlada, talentirana. Postigla si nešto u karijeri, osamostalila si se: Zašto sve to odbacuješ da bi bila s tim slikarom? Nikada nije želio izgovoriti ime čovjeka koji je bio kriv za propalu karijeru njegove talentirane kćeri.
Otac se tih godina nekako postarao, iako zapravo nije bio star. Bio je visok i elegantan muškarac koji se sviđao ženama. Previše sam svađa sa Julie čula, previše ženskih imena koje je izgovarala da bih vjerovala kako je otac svetac. U šezdesetima još se uvijek držao uspravno, a gusta crna
kosa bila mu je tek malo prošarana sijedima. Nosio je rukom šivana odijela i svilene kravate, štap i šešir, kao gospodin. Prezirao je boeme, ali je ipak podržao moj profesionalni izbor jer je vjerovao u moj talent.
I dok me gledao preko stola, ozbiljan kao što sam i ja bila, bez smiješka baš kao i ja - poput mog muškog odraza u ogledalu - bila sam sasvim svjesna da je Picasso mlađi od mog oca samo sedam godina. Pripadali su gotovo istoj generaciji, ali ne i istom vremenu. Unatoč sličnim godinama, živjeli su u dva različita svijeta koji su se samo marginalno dodirivali. I vrijednosti su im bile različite: Picasso je bio divljak i rušitelj očevih moralnih principa i vrijednosti. I kad danas o tome pišem, dok su obojica i te kako živi, čini mi se kao da možda ima neke kozmičke pravde u tome da moj otac, kao simbol prezrenog malograđanina, novo vrijeme iskusi preko sudbine svoje jedine, jedinstvene, talentirane, ljubljene kćeri. Koju je, po njegovom shvaćanju, zarobio modernizam u liku tog skandaloznog šarlatana koji ima obraza tvrditi da je slikar. Kao da astronomske cijene koje budale plaćaju za njegove žvrljotine znače da je dobar! Otac, međutim, nije mislio na to da sam ja i prije Picassa u svojim fotografijama bila zaražena njemu mrskim modernizmom, uključujući i radikalne političke stavove kojih se grozio. Duh vremena, tata, branila sam se sa smiješkom. Dekadencija, odgovarao je rezignirano.
Bio je obaviješten o svemu, znao je podosta o Picassu, zanimala ga je politika. Pratio je vijesti, čitao novine, no nismo se slagali u mišljenjima. Otac se bojao širenja fašizma. Dorice, rekao mi je jednom prilikom, mislim 1939., kad se antisemitizam već razmahao, mi imamo čudno prezime, a ovdje je svako čudno prezime a priori sumnjivo. Gdje god sam do sada radio, zbog toga sam prezimena bio obilježen kao Židov. U normalnim vremenima prezime nije važno, možda čak pobuđuje zanimanje ljudi, ali sada se treba bojati... Ovima ovdje posve je svejedno koje smo mi Hrvati vjere. Nismo Francuzi. Iako je Julie Francuskinja, iako je Francuska tvoja domovina, ti si zbog prezimena ipak sumnjiva. U situaciji kad se priprema rat, prvo stradaju ljudi poput nas, stranci. Zapamti to što ti govorim.
Zapamtila sam, pogotovo jer nikada prije nisam čula oca da koristi izraz “mi Hrvati” i nisam imala pojma je li to izraz njegovog novog, tek probuđenog nacionalizma ili samo znak straha. Ili se, možda, nacionalizam rađa od straha?
Moj problem s ocem nije bila politika niti veza s Picassom, iako je držao da je upravo on kriv za moju situaciju. Otac me bez pogovora izdržavao za vrijeme studija, osigurao mi je i atelje u Rue d’Astorg. Kasnije, kad sam se poželjela preseliti u Rue de Savoie, udovoljio je i toj
želji. Nije mi ništa odbio. Tako sam na račun troškova opremanja ateljea, kupovine materijala, plaćanja modela, putovanja itd. znala dobiti više novaca nego što mi je trebalo. Novac mi nikada prije u životu nije predstavljao problem.
No kako je moja veza s Picassom trajala, imala sam sve manje novca jer sam sve manje radila. Bio mi je to neugodan osjećaj jer sam još od završetka školovanja već desetak godina dovoljno zarađivala svojim fotografijama da budem samostalna. Ali narudžbi je bilo sve manje. Dok sam bila s Picassom, bila sam slavna kao njegova ljubavnica, ali ta mi slava nije donosila financijsku korist. Ne mogu reći da sam zbog njega bila obasuta narudžbama i ponudama za izložbe, čak ni nakon što su fotografije Guernice bile objavljene i hvaljene. Ponekad, u trenucima samoće i napada melankolije, činilo mi se da umjetnica Dora Maar, čiji sam lik tako strpljivo gradila, polako nestaje. S vremena na vrijeme sudjelovala bih na nekoj izložbi ili bi se moja fotografija pojavila u nekom časopisu, tek toliko da sasvim ne izađem iz svijeta fotografije koji me još nedavno potpuno zaokupljao.
Novca je bilo sve manje, ali se još uvijek nisam željela toliko poniziti da bih ga tražila od Picassa. Nastojala sam živjeti skromno i moram reći da mi je Picasso davao novac, ali samo ponekad, kad bi mu to palo na pamet. Olga je morala moliti novac, Marie-Thérèse također. Ja nisam htjela moliti...
Moja je situacija bila apsurdna: bilo mi je više od trideset godina i nisam se mogla sama uzdržavati, a živjela sam s jednim od, navodno, najbogatijih umjetnika na svijetu! Prijatelji su me nagovarali da prodam nešto od crteža i slika koje mi je poklonio. Znala sam da vrijede mnogo, ali na prodaju nisam ni pomišljala jer su njegova djela za mene imala drugu vrstu vrijednosti. Uz to, ni ocu ni njima nisam mogla reći da mi Picasso, istina, velikodušno poklanja crteže i slike, ali da velik dio njih nije potpisan. A bez potpisa ne mogu dobiti niti dio prave cijene. To znači da bih ga prvo morala moliti za potpis. Bio je to način na koji je ljude oko sebe, žene, prijatelje, držao u ovisnosti. Uvijek im je mogao uskratiti potpis, što je često i činio.
Kad bih se nalazila s ocem, morala bih se nakratko ponovo vratiti u prošlost i biti Dorica. Jedva se privikao da me zove Dora, a tada bih ponovo morala slušati njegovo tepanje. I kao nekada u Buenos Airesu, bez riječi bi mi na kraju ručka tutnuo smotuljak novčanica u ruku, ne pitajući treba li mi. Tada sam ga trošila u slastičarnici ili u kinu.
Barem me nije previše ispitivao. Bilo mi je najgore to što sam se pred njim osjećala kao obična lažljivica. Jadni otac, još uvijek je vjerovao da sam od njega naslijedila ne samo talent nego i upornost i disciplinu. A ja sam u međuvremenu izgubila volju da nastavim fotografirati, a to ocu nisam mogla reći nakon što je toliko novca uložio u atelje. Zbog toga sam mu govorila o stvaralačkoj krizi. On u to ipak nije posve povjerovao. Kriza, kakva kriza? Vrati se ti novinskim fotografijama, putuj Dorice, svijet je uzbudljivo i opasno mjesto rođeno za fotografiranje, sada je tvoje vrijeme. Toliko događaja treba dokumentirati, a ti si dobra u svome poslu, govorio mi je. I on, poput Picassa, nije vjerovao da je i fotografija umjetnost. Ali dokumentaristička fotografija bila je nešto drugo, bila je prihvatljiva, dapače hvaljena.
I Picasso je to isto rekao, samo drugačije - uvjeravao me da je bolje da se primim slikanja. Sjećam se, uzeo je u ruke moju fotografiju Nusch i dugo je promatrao. Zapamtila sam taj trenutak jer sam se osjećala poput djevojčice koja stoji pred roditeljima i moli za večernji izlazak. Ja sam molila za ulazak u umjetnost, molila sam ga da odobri ulaznu vizu mojim fotografijama. Picasso je bio strog policajac-carinik, k tome hirovit.
Ostavi se fotoaparata, Doro. Slikaj! Ovo nije umjetnost. Probaj nešto drugo.
Bila je to presuda: možeš ući, ali ne s tom prtljagom!
Jesam li se mogla braniti? Kad jedan takav sudac donese presudu, teško ju je pobiti. Nije uvažavao moju obranu da volim fotografirati, da volim promatrati svijet kroz oko kamere i tako i sama kreirati svoju stvarnost. Odmahivao je rukom na takve argumente. Namjerno je zaboravljao da me upoznao kao fotografkinju. I to u važnom trenutku kad se sama fotografija preobražavala, kad je napokon prešla preko praga realizma i dokumentarizma i zakoračila u nove prostore, u umjetnost, u kojoj sam upravo ja bila jedan od prvih autora. Mislim da ga je taj iskorak fotografije iz realizma prema slikarstvu najviše živcirao. Bila je to tehnika koju nije savladao, a koja je ulazila u njegov umjetnički prostor. Uz to, pripadnica fotografske avangarde bila je žena, ne bilo koja žena nego njegova ljubavnica. Ono što mu se na meni u početku činilo zanimljivim i izazovnim, ono što ga je k meni privuklo, moja kreativnost i originalnost, uskoro mu je počelo smetati.
Ostavi se fotoaparata, Doro!
I sâm se okušao u fotografiji, ali prije toga je svejedno svima nama držao lekcije o tome kako se trebamo odreći fotografske profesije! Upravo nevjerojatno, nagovarao je čak i Brassaia, pa i samog Mana Raya,
da se ostavi te “niže” vrste umjetnosti. Nije ga uvjerio da prestane fotografirati, ali se ovaj počeo braniti kako je to za njega samo način da zaradi novac za život! A onda se Picasso, da nam pokaže kako je fotografiranje tek puka tehnika, i sâm primio kamere. Ali držati u ruci fotografski aparat ili kist posve je nešto drugo. Ovladavanje tehnikom fotografiranja zahtijeva mnogo više tehničkog znanja i vještine, a odnos prema svjetlu je sasvim drugačiji. Kad su se njegove fotografije pokazale prosječnima, to ga je još više odbilo. Mrzio je prosječnost. Nije podnosio da u svemu čega se primi ne bude najbolji. Ipak, u fotografiranju su drugi bili bolji od njega i toga je bio svjestan.
Međutim, njegova je znatiželja bila neutaživa. Kako se nisam odmah ostavila fotografiranja, Picasso je zajedno sa mnom pokušao spojiti fotografije i slikarstvo. Zanimalo ga je sve novo i usudio se eksperimentirati čak i u tehnici koju dovoljno ne poznaje. Tako smo u crnoj komori neko vrijeme izrađivali tzv. fotograme i fotogravure na kojima se fotografija preklapala sa slikom. Ili bi intervenirao na fotografskoj ploči, to ga je zabavljalo. Naravno da me stavio u svoju službu pa sam ga naučila nekim tehnikama, slikanju uljem na staklu primjerice. Mnogo godina kasnije saznala sam da ta tehnika uopće nije bila niti nova niti revolucionarna. U Hrvatskoj se slikanje uljem na staklu zvalo “naivna umjetnost” i postojali su veliki slikari koji su slikali na taj način koji daje začuđujuće efekte. No mi tada za njih nismo znali. Kada su te naše fotogravure 1937. objavljene u Cahiers d’Art, Man Ray ga je (samo njega!) pohvalio i nazvao “živim fotografskim aparatom”. Ali Picasso je bolje od njega znao svoje prednosti i nedostatke i moram priznati da se nije dao zavarati Manovom slatkorječivošću, iako mu je godila.


Bila sam voljna raditi bilo što, samo da bismo radili zajedno. To mi je bilo najvažnije. A način na koji smo spajali fotografije sa slikarstvom, vodio me ka slikanju i trebao je samo jedan korak da prijeđem granicu i nađem se na njegovoj strani, na njegovom teritoriju. Bio je to pogrešan korak jer na tom je teritoriju on bio gospodar. Više nismo bili partneri. Imala sam učitelja i gospodara, a ne samo ljubavnika. Jesam li to željela? Jesam li o tome sanjala? U zamjenu za potpuni prijelaz na slikarstvo postala sam, napokon, Učenica Velikog Majstora. No ona mrvica poštovanja koju sam uživala u njegovim očima nakon Guernice kao da se topila sa svakim potezom mojeg kista. Jer su moje slike iz toga vremena bile tek imitacije njegovih. Nakon što me stavio pod svoju majstorsku zaštitu, što su drugo i mogle biti?
Počela sam ponovo slikati uz mnogo kolebanja i žaljenja, jer baš u trenutku kad sam se afirmirala kao fotografkinja, prestala sam to biti. Da sam bila dovoljno samouvjerena, mogla sam mu se oduprijeti. Ali preda mnom je stajao Bog modernog slikarstva kojem sam se divila, čovjek u kojeg sam bila zaljubljena. I uvjeravao me da pod njegovim vodstvom trebam i sama slikati. Zaveo me najprije kao ženu, a zatim i kao umjetnicu. Ali ne mogu prebaciti krivnju samo na njega. Promijenio me zato što sam sebi dopustila da on postane moje središte, a ne ja sama sebi, kao što to svaki umjetnik mora biti. Čim se središte premjestilo, nestalo je one krhke ravnoteže u našem odnosu koju sam uspjela održavati držeći se svog teritorija, inzistirajući na tome da radim, da nisam samo ljubavnica.
Nisam više bila žena u crnom kamenog lica, Etruščanka, hrabra i istaknuta umjetnica nadrealističkog kruga, koja sebi može dopustiti da se udalji od Bataillea bez vidljivih posljedica. Nisam više bila tajanstvena. Postajala sam sve običnija, ali to se događalo u privatnosti. Na fotografiji mene koju je on snimio gledam ga molećivo. Sjećam se, molim ga da me ne fotografira jer u tom trenu nisam bila Dora Maar. Čak ni Adora. Uplašena, u nekom sivom puloveru, bez traga šminke, da o mirnom licu i ne govorimo. Ramena su mi stisnuta, što je znak uvlačenja u sebe, kao da se nečega bojim. Ne osjećam se ugodno pred njegovom kamerom, uznemirena sam, u očima mi se naziru suze. Promjena iz Dore Maar u Ženu koja plače bit će uskoro završena...
Jesam li stvarno toliko plakala kao što to sugeriraju njegovi portreti? Sudeći po tim mojim portretima pretvarala sam se u Ženu koja plaće. Ali prvi takav plačljivi portret naslikao je već u jesen 1937., u vrijeme kad smo se toliko smijali zajedno! Ipak, mojega osmijeha nema ni na jednom mojem portretu koji je naslikao. Zašto? Vrijeme je bilo takvo, španjolska revolucija, rat - poslije su pisali kritičari. Plačljivi portreti Dore Maar simbolizirali su to vrijeme. Nemam ništa protiv da ljudi doživljavaju moje iskrivljeno lice i suze kao simbole, no oni su istodobno i intimni znak Picassovog promijenjenog odnosa prema meni. U načinu na koji me slikao od 1937. postoji i nešto više od opće simbolike. Dogodilo se to i ranije: Dogodilo se to i s Olgom: njezini klasični realistični portreti i crteži pastelnih boja u samo nekoliko godina prometnuli su se u lica preplavljena tugom. I Marie-Thérèse je nakon nekog vremena na njegovim slikama izgubila lakoću, vedrinu i djetinju opuštenost. A ja sam od mirne djevojke kratke kose na plaži polako ali sigurno postajala “plačljivica”.
Istina je da bih mu nakon svađa slala pisma u kojima sam očajnički ponavljala: molim te, oprosti mi, neću više plakati. Kako mora da su mu
godile te riječi, moje molbe, moja ovisnost koja je postala očita, bolesnička, i koja je zabrinula Paula. Oni koji su me otprije poznavali, poput njega, slutili su da moja tolika podčinjenost ne može dobro završiti. Vidjeli su da je Picasso postao grub, da traži načine da me ponizi, da je sve hladniji i sve se više udaljava.
Ni danas ne mogu s distance promatrati te svoje portrete, gledati ih onako kako ih vidi cijeli svijet. Znam kako su nastajali, znam kako me gledao i što mi je govorio. I što je još gore, znam što je o meni govorio dok ih je pokazivao drugima.
U javnosti, kad bismo se pojavljivali zajedno, uspijevala sam zadržati vanjski mir bez obzira na sve što se toga trena među nama događalo. Sve je učinio da javno izloži moju podčinjenost, ali ja sam odolijevala. Barem sam se trudila ostaviti takav dojam. Sve do onoga trenutka kada sam ustala od stola i otišla zauvijek. Ali do tada je trebalo proći još nekoliko godina, rat, smrt moje majke i Nusch. Sada mislim da su ti portreti znak da me jednostavno zamrzio. Bila sam suviše komplicirana, zahtjevna, hirovita. Dosadila sam mu.
Još se nešto promijenilo među nama nakon Guernice. U njegovim očima postajala sam sve više muško. U njegovom djetinjstvu u Španjolskoj sve žene kojima je bio okružen, žene u njegovoj obitelji, naprosto su ga obožavale. U mladosti, prostitutke su ga također obožavale, premda za novac. Žene koje su i same slikarice, spisateljice, pjesnikinje, glumice i intelektualke sreo je tek u Parizu, i to relativno kasno. Primjerice, Gertrudu Stein je cijenio, bili su prijatelji, ona mu je u početku i financijski pomagala, ali njegova očekivanja od žena i njegov odnos prema njima već su odavno bili definirani. U njegovom svijetu misaonost i intelektualnost muške su osobine. Stoga, žena koja ima muške osobine, žena koja misli svojom glavom u stvari je muškarac, bez obzira na njezin izgled. Premda moram priznati da je Gertrude doista izgledala muškobanjasto.
Nisam bio zaljubljen u nju, volio sam je kao muškarca, govorio je svojim prijateljima. Picasso je to smatrao komplimentom i u početku se u raspravama o politici ili bilo čemu drugom često oslanjao na moje mišljenje. Nije li zbog toga bio još veći izazov takvu ženu pretvoriti u plačljivu, molećivu siroticu, ne samo na slikama nego i u stvarnosti? U ženicu koja čeka poziv, drhturi pokraj telefona i moli za milost, za jednu jedinu riječ pa makar to bilo i naređenje.
Jedan za drugim gubila sam oslonce na kojima se temeljio naš odnos.
Ja sam trebala njega više nego on mene. Picasso je to dobro znao. Kako sam postajala emocionalno sve ovisnija, tako je on - kao da to važe na kakvoj preciznoj unutrašnjoj vagi - sve manje držao do mog mišljenja. Osjećala sam da moj intelekt, na koji se još nedavno često oslanjao, u njegovim očima gubi na važnosti. Zašto? Zato što je zaključio - i to mi je na različite načine i govorio - da osoba poput mene, koju krasi moć razmišljanja jer posjeduje osobinu rijetku kod žena, “muški um,” ne bi trebala u tolikoj mjeri biti podložna emocijama. Ne bi smjela dopustiti da osjećaji upravljaju njenim životom. Racionalna, razumna, ozbiljna osoba i ozbiljna umjetnica - naglasio je - ne bi se smjela prepuštati iracionalnim porivima. Jer osjećaji su uvijek upereni prema drugima, što znači da drugima dopuštaš da ti određuju život. Umjetnici, međutim, moraju biti sebični. Moraju osvojiti vrijeme i prostor za sebe, a osvajaju ih tako da ih oduzimaju svojim bližnjima, nema drugog načina. Osim toga, osjećaji su uzrok poniženja.
Bio je u pravu. Kad sam dopustila da me svede samo na ženu, na ljubavnicu, izgubila sam ne samo svoj identitet nego i individualnost, kao i mjeru poniženja koju mogu podnijeti.
Pišem ovo naknadno osviještena. Tada sam mu, primjerice, pisala: “Pozdravila sam se sa svojim prijateljima i odjednom, naglo, osjećala sam se sretnom. Ponovo osjećam ushit i sve što si mi dao, kao nekoć. I odjednom sam tako bogata. Imam sve što si mi darovao. I vratilo mi se uzbuđenje kakvo sam osjećala u mladosti, za koje sam mislila da je zauvijek nestalo. Kao pijana sam, ali ne od vina. Žarko želim raditi. I sada mi se čini da napokon znam voljeti. Vidim to jasno...”
A tada nisam više bila šiparica nego zrela žena! Kad god to pročitam, pitam se ne u koga, nego u što sam bila zaljubljena? U umjetnika ili u osobu? I zašto ih nisam mogla razdvojiti, kad sam i sama bila raspolućena na isti način? Od njega kao muškarca dobivala sam tako malo, tek mrvice pažnje, ostatke osjećaja. A od umjetnika? Dobivala sam uvid u stvaralački proces. No tada nisam razumjela da se to dvoje u Picassovom slučaju nije moglo odvojiti i da je taj uvid, ta moja prisutnost u njegovom životu, imala svoju cijenu. Neizravno mi je poručivao: želiš biti sa mnom, dijeliti moju svakodnevicu, biti prisutna? U redu, ali samo pod mojim uvjetima, to je jedini način. Ja određujem hoćeš li, kada i kako imati pristup, samo ja.
Godinama sam pristajala na sve njegove uvjete. Tješila sam se da me ipak na neki način treba. Barem da mu pravim društvo u vrijeme ručka! Mrzio je jesti sam, nije to mogao niti zamisliti. I bila sam sretna ako je za stolom u Le Catalanu sjedilo samo nas dvoje a ne i cijela svita, jer svi su prijatelji,
galeristi, kritičari i poznanici znali gdje on ruča i da ga se tamo može naći svakoga dana. Nije bio izbirljiv i jeli smo što je toga dana bilo na meniju, jer došlo je vrijeme kad se i nije imalo što birati. Od pića je naručivao samo mineralnu vodu i dok bismo sjedili, zabavljao me tako što je od metalnih poklopaca izrađivao najrazličitije predmete: ptice, medaljone, naušnice. Ili bi na salveti radio rupice cigaretom i odjednom bi u njegovim rukama uskrsnuo moj mali bijeli psić, maltezer Bichon, i ja bih se smijala, sretna. Rukama je oživljavao ptice, pse, ljude, imao je nevjerojatnu moć oblikovanja, božansku moć da udahne život mrtvim stvarima, i to me nije prestalo fascinirati. Njega je to zabavljalo, igrao se. Nije podnosio da mu ruke miruju. U ateljeu bi slikao, a bilo gdje drugdje našao bi “nešto da zabavi ruke”, kako je govorio. Ako smo bili na plaži, skupljao bi kamenje, naplavljene komade drveta, svakovrsne predmete. Gdje god da se našao, poput smetlara bi sakupljao ostatke žice, kojekakve limene predmete, kartone, kutije cigareta, šibice, podmetače, i od toga bi kasnije izrađivao skulpture. Ni od čega je stvarao nešto, meni na očigled, svima na očigled. Bio je to čaroban prizor.
Predmeti koji su ga okruživali pretvarali su se u materijal za oblikovanje i promatrati ga u takvim trenucima bilo je neizmjerno zabavno. Osim kad bi se na isti način odnosio prema ljudima i oblikovao njihove živote prema svojim potrebama. Ali dok bismo sami sjedili za stolom u gostioni, ja sam bila privilegirani svjedok i uživala sam u njegovoj igri.
Za poniženja koja su se nastavila, sama sam kriva. Izgubila sam ne samo ponos nego i kontrolu nad svojim ponašanjem.
Unatoč izrazu apsolutne smirenosti na licu, fasadi koju sam i dalje pažljivo održavala, ponižavala sam se sve više, sad već ne samo pred njim nego i pred Marie-Thérèse. Jedan mi se događaj urezao u pamćenje: rat je još trajao, a sirota Marie-Thérèse morala je svakodnevno dolaziti iz drugog kraja grada u atelje po ugljen za grijanje koji je Picasso nabavljao na crnoj burzi. Naišla sam u atelje u trenutku kada mu je po tko zna koji put predbacivala što se još nije razveo, iako je obećao da će je oženiti. On je nešto izvrdavao, pravdajući se. Ali ti voliš mene! - povikala sam uvrijeđeno. Iako ga je Marie-Thérèse gnjavila svojim zahtjevom, iako mu nije padalo na pamet da je oženi čak i da je bio razveden, Picasso ju je preda mnom nježno zagrlio i teatralno mi se obratio: Dobro znaš da je ona jedina koju volim!
Znala sam da to ne misli, da je riječ o predstavi. Njemu su u to vrijeme bile na pameti sasvim druge brige: gdje pohraniti slike, hoće li mu ih Nijemci rekvirirati, jesu li mu dokumenti u redu, hoće li ga bilo tko uznemirivati i odvlačiti mu pažnju od slikanja. Žene i problem u vezi s njima, koju voli manje a koju više, od koje se rastaje a s kojom se sastaje, postojale su tek na margini njegovog interesa. Da sam bila ona stara Dora, cinično bih se nasmijala. Rekla bih mu da on ne voli nikoga osim sebe, okrenula se i izašla. Jer to bi bio jedini primjeren odgovor njegovoj očiglednoj laži. Ali takvo ponašanje prema meni, i to pred Marie-Thérèse, koja mu je služila isključivo kao seksualna ropkinja, ostavilo me bez riječi, bez obrane. Na kraju je ta žena bila toliko drska da me izgura iz sobe. Ja sam i to otrpjela.
Ne možeš se obraniti od poniženja koje ti nameće bezgranična ljubav prema nekome, ono je beskrajno. Toliko da više nije ni poniženje, nego samouništenje.
Odustala sam od fotografiranja, ali nisam prestala raditi, bacila sam se na slikanje. Kreativno nisam bila potpuno dotučena, iako sam se osjećala kao da sam doživjela amputaciju bez anestezije. Kao da mi je iskopano jedno oko - ono moje kamere. Umjesto toga, počela sam slikati. Zapravo, kao mlada prvo sam posjećivala lekcije slikanja u ateljeu slikara Andréa Lhotea. Tek kasnije sam se odlučila za fotografiju. Tako, kad je ujesen 1937. Picasso naslikao prvu Ženu koja plače, naslikala sam je i ja. Moglo bi se reći da sam ga kopirala, ali to ne bi bila istina.
Bio je to pokušaj osvete za moje ukradeno lice. Picasso je mislio da samo on može naslikati moj portret. Mogla sam to učiniti i sama, i to sam mu demonstrirala. Nadala sam se da će tako uvidjeti koliko je jednostavno slikati u njegovom stilu, pa i dijete to može, čak i obična žena poput mene! No on se moju sliku nije udostojio ni pogledati. Jednostavno je nastavio slikati plačljive žene s mojim licem. Nije se obazirao na moje slike držeći da su puka imitacija njegovih, a ne pokušaj da povratim sebe. Moja je ideja bila da, kad sam već svedena na model, budem sama svoj model. Ja i danas mislim da sam, slikajući taj autoportret, pokušala reći da ne želim biti simbol, da želim biti Ja, Dora Maar. Bio je to uzaludan pokušaj od kojeg sam kasnije odustala i okrenula se drugim motivima.
On je i dalje slikao moja lica.
Ipak, izrazi lica na tim portretima su različiti, mirni, tužni, ozbiljni, s nagovještajem osmijeha... Ima jedna fotografija koju je snimio Brassai.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Slavenka Drakulić-Moj život s Picassom

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 12:49 pm

Picasso, okrenut leđima, stoji pokraj desetak mojih portreta poredanih jedan uz drugi, čak vrlo sličnih, otprilike istih dimenzija.
Kad gledam tu fotografiju, najvažnijim mi se čini uočiti nešto drugo. Nema suza koje karakteriziraju, kako je rekao, mene kao Mater Dolorosu ili kao “stroj za patnju”, što je, kako je smatrao, zajednički nazivnik svih žena. A na većini tih slika pojavljuju se - šeširi.
U proljeće 1938. slika Ženu na stolici, na kojoj žena-model, ja, na vrhu glave nosi čudan, zapravo smiješan šešir. Picassu sam upravo bila ispričala priču o Julie i njezinom dućančiću u Buenos Airesu i kako sam tada zavoljela neobične šešire. Kasnije su postali jedan od mojih zaštitnih znakova, dio moje osobnosti koji je privlačio pažnju. Jesam li u vrijeme kada je slikao tu sliku, možda nosila sve luđe šešire? Jesam li tako uvjeravala sebe da sam to još uvijek ja, dok sam osjećala da se nešto u meni raspada i propada? Koliko se sjećam, nisam. Raspad ličnosti, ludilo koje za Picassa simbolizira šešir, nije se još dalo naslutiti iz mojeg oblačenja. Drugi oko nas mogli su primijetiti da sam ljuta ili nezadovoljna, ponekad frustrirana, što je sve bilo dio naše svakodnevice, ali nije bilo znakova psihičkog rastrojstva.
Moguće je da je Picasso, obdaren genijalnom intuicijom, naslikao ono što će mi se tek dogoditi. Ludilo kojem se izvana još nije nazirao trag, prijetnju koja se krije u budućnosti, a on je već sluti, nazire je negdje u meni. Vidio je šešir na mojoj glavi čak i kada ga nisam nosila.
Ako nastaviš tako, draga moja Dorita, čeka te luđačka kapa, i ne samo kapa nego i košulja - govorila mi je Dora-model s tih poredanih, naizgled nevinih portreta. Jer kod Picassa nije bilo nevinih portreta.
Sjećam se, Jacques me jednom upitao jesam li pažljivo pogledala te svoje portrete. Da, bilo je dovoljno pažljivo promotriti moje portrete. Sve je naslikao - i moju sadašnjost i moju budućnost. Pokazao mi je sva moja lica, od zanesene djevojčice na plaži do Minotaurove zarobljenice, plačljivice, nositeljice luđačkih šešira i kadaverične groteske koja više nema obrise žene. Moralo mi je biti jasno kakva me sudbina uz njega čeka. Ne samo meni, nego i svim njegovim ženama koje su na njegovim slikama prešle isti put. Ništa Picasso nije skrivao, zato ga i ne mogu optužiti za laži ili prikrivanje, iako bi mi tako bilo lakše. Niti za zavjeru, smišljenu zato da me se otarasi. Nije bilo zavjere, nije bilo namjere niti plana. Nije on imao volje baviti se sa mnom ili s bilo kim drugim ne na taj način. Ništa što mu je oduzimalo vrijeme za stvaranje nije ga zanimalo. On je jednostavan čovjek koji postupa spontano i na trenutačne zapreke reagira vođen samo jednim načelom - koristoljubivošću. I ljudi i stvari
ulazili su u njegov krug interesa zato što su mu na neki način trebali. I kad sam to napokon shvatila - a shvatila sam to, naravno, prekasno jer me se previše ticalo, pa sam nalazila različita nevjerojatna tumačenja njegovog ponašanja - bilo mi je lakše. Samo, tada više nismo bili zajedno...
Netko sa strane mogao bi te brojne portrete smatrati mojim uspjehom. Zar nije uspjeh kada tako slavan slikar iznova i iznova slika isti model?
Možda je tako. Istina, to što sam na slici upravo ja, bilo je moje jedino zadovoljstvo i nagrada. Ali to me istodobno činilo nesretnom jer nisam željela biti samo njegov model i godinama sam se iscrpljivala u tome da mu dokazujem kako nisam tek model kao tolike druge u njegovom životu. A u stvari, sve sam više bila samo model, premda sve manje prepoznatljiva. Model kojem je istodobno bila namijenjena sudbina da bude simbol vremena, kao na slici Žena koja se češlja iz 1940., na kojoj predstavljam i pad Francuske. Ružna, groteskna raskomadana Dora- Francuska. Od stvarne Dore, Dorite i Adore prešla sam put do apstraktnog kadavera, u stvarnom i simboličnom smislu. Koga to ne bi izbezumilo?
Možda se ljudi pitaju je li se nesporazum među nama - a on nije bio samo ljubavni, između Dore i Picassa, nego i profesionalni, između dvoje umjetnika - dogodio zato što sam mu bila preblizu, dovoljno blizu da povjerujem kako nisam s njim samo zato da me iskoristi? Da, sasvim sigurno. Ali razlog je bio dublji. Opet se vraćam na oko: nisam vidjela jer nisam više imala čime gledati. U toj vezi izgubila sam instrument za gledanje, fotografsku kameru, svoje oko, oko kamere. Između mene i njega, s moje strane, nije stajalo ništa. Između njega i svijeta, njega i svake pojedinačne osobe pa i mene, stajalo je platno. Dok smo se kupali i vodili ljubav, dok smo jeli i spavali, šetali uz more ili razgovarali, ja sam bila Dora, ali on nije bio Pablo, nego Picasso. U tome je bila bitna razlika između nas koja mi je promijenila život.
Sve i da je Picasso želio biti Pablo, on to nije mogao. Već od djetinjstva postojao je samo u funkciji svoje umjetnosti.
Već sam neko vrijeme sebe doživljavala kao zarobljenicu, ali još ne i kao žrtvu. Igrom slučaja, u razumijevanju mog položaja pomogao mi je susret s jednom umjetnicom koja je bila u sličnoj situaciji. Frida Kahlo je slikarica i supruga slavnog muralista Diega Rivere, mnogo starijeg od nje. Upoznala sam je kad ju je André Breton pozvao u Pariz i obećao joj izložbu, proglasivši njezino slikarstvo nadrealističkim. Bio je oduševljen
njezinim motivima, autoportretima, tijelom koje pati, slikama na rubu podsvjesnog, i želio ju je predstaviti kao svoje otkriće. Iznenađena ali zaintrigirana pozivom, Frida je doputovala iz Meksika. U Parizu je te zime stanovala kod Bretonovih, u sobi s malom Aube. Kod njih je uvijek bilo neuredno, zapušteno. Možda nisu imali ni novca za grijanje pa se Frida smrzavala i na kraju oboljela od neke teške upale i završila u bolnici. Zima je bila hladna, a izložba promašena. Siroti André nije shvatio ništa od mog slikarstva, rekla je Frida razočarana postavom izložbe jer je André njezine slike izložio zajedno s radovima meksičke narodne umjetnosti, poput ukrasa od papira u obliku kostura koji plešu i lubanja od šećera kojima Meksikanci obilježavaju Dan mrtvih. Neupućeni posjetitelji ništa nisu razumjeli. Frida se nije mogla priviknuti na snobovsku atmosferu u pariškim umjetničkim i intelektualnim krugovima i bila je razočarana nedostatkom bilo kakve ozbiljne kritike. Nije podnosila nikoga iz Bretonovog, zapravo našeg društva. Imala je dojam da su francuski umjetnici toliko uvjereni u svoju veličinu da to graniči s ludilom. Na nadrealizam kao ideologiju nije previše trošila riječi, to nije imalo veze s radnicima, seljacima, revolucijom i idejama koje su njoj tada bile važne.
Frida je jedva čekala da se vrati u Meksiko. Međutim, sa Jacquelineom se odmah sprijateljila. Fridi nije dugo trebalo da vidi kako je Jacquelinei njezin muž namijenio ulogu svoje muze, što je u njihovom slučaju bila samo druga riječ za priležnicu i služavku. Jacqueline nije na to pristala, i to je moralo završiti razvodom. Paradoks je nadrealizma i tridesetih godina da su se žene tada, možda prvi put, mogle baviti umjetnošću a da ih ne sumnjiče da su prostitutke. Ali to ipak nije značilo da će ih kritika ili publika uzeti ozbiljno. Osvajanje socijalnog statusa nije podrazumijevalo zadobivanje poštovanja. U tome su naši muškarci, kolege, prijatelji i ljubavnici, znali biti najgori. Ne zato što u fotografijama Lee Miller, u slikama Leonor Fini ili poeziji Valentine Penrose, pa i mojim radovima, nisu cijenili kvalitetu već zato jer su svima nama vidjeli prvo žene - dakle, muze - a tek zatim kreativna bića.
Kad me Jacqueline pozvala da se nađemo, sjedila je u kavani Flore sa sitnom ženom odjevenom u dugačku, široku izvezenu suknju, zaogrnutu velikim vunenim šalom. Čovjek bi se lako zabunio i pomislio da je to kakva seljanka zalutala u kavanu ili pjevačica odjevena u folklorni kostim za nastup. Frida je imala lijepo ovalno lice, spojene obrve koje su mu davale neobičan izraz i kosu upletenu u debelu pletenicu obavijenu oko glave. Oko vrata je imala ogrlicu od papirnatog cvijeća. Poznajem vaše slikarstvo, kao i ono vašeg muža, obratila sam joj se na španjolskom. Na njezinom licu bljesnuo je osmijeh olakšanja, bila je sretna zbog
zajedničkog jezika. No, odmahnula je rukom. Ah, pustite slikarstvo, recite mi radije kako bih se ugrijala. Nego, da mi naručimo po jednu tequilu? - predložila je. Skinula sam vunene rukavice i darovala ih promrzloj Fridi, koja ih je odmah navukla. Vi sigurno niste Francuskinja, rekla je. Jesam ali ne dovoljno, odgovorila sam. Pile smo i smijale se tog popodneva, dok se kroz zamagljena stakla kavane spuštao rani zimski mrak. Uspjela sam je ugrijati.
Ali Fridina je priča bila posve drugačija od moje. O Fridi Kahlo, koja je bila moja vršnjakinja i čije me se slikarstvo dojmilo zbog svoje neizmjerne ekspresivnosti, saznala sam najviše od Jacqueline, koja mi je o njoj i Diegu pričala nakon što se nedavno s Andréom vratila iz Meksika. Tamo su upoznali Trockog i njegovu ženu Nataliju (o kojoj kao da nije imala mnogo toga reći) i dok je André prepričavao razgovore s Trockim i Diegom, koji ih je ugostio, Jacqueline je govorila samo o Fridi. O njezinim fantastičnim kostimima, o cvijeću u kosi, ljubavnicima, a najviše o njezinom “brutalnom slikarstvu boli”, kako ga je nazvala. Tako sam saznala da je kao mlada imala nesreću i tako stradala da je jedva ostala živa, ali šepava. No to je nije spriječilo da slika, u krevetu, dok je mjesecima ležala u gipsanom kalupu. Uspjela je u onome u čemu mi nismo, rekla mi je Jacqueline, misleći na sebe, na mene, na Sylviju. Ostala je slikarica ne samo unatoč bolesti, od koje je napravila temu svog slikarstva, nego unatoč Diegu. Doista, slikarova ogromna sjena natkrilila se nad njom, prijetila da je sasvim zasjeni kao slikaricu. Svaka umjetnica manje izdržljiva od nje i slabije volje, podlegla bi mu i utopila se u njegovoj slavi. Frida je ustrajala. Možda baš zato jer je bila tako teško bolesna da nije imala što izgubiti. Oduševila je čak i Picassa, naravno više kao pitoreskna i egzotična žena nego slikarica. Toliko ga je šarmirala da joj je poklonio par divnih naušnica u obliku ruku. Jako ih je voljela.
Frida se nije sasvim predala ljubavi prema Diegu, nije postala zatočenica poput mene. Ostala je svoja, po cijenu da je Diego vara, marginalizira, da se udalji od nje. Mislim da se bojala da će ostati sama sa svojom bolešću i da je zbog toga radila neke kompromise. Ali u jednom nije popuštala - nikada nije prestala slikati.
Još smo se nekoliko puta srele, a onda me jednog dana Jacqueline nazvala i rekla da je Frida završila u bolnici. Odmah sam se zaputila k njoj. Frida je sjedila, naslonjena na jastuke, s blokom za crtanje u rukama. Ogrnuta svojim velikim šalom, činila mi se još manjom. Zagrlila sam je. Dočekala me srdačno, dobre volje. Visoka temperatura i bolovi već prolaze, rekla mi je veselo. Nije mi izgledala iscrpljeno. Ma ne brini, dobro mi je ovdje! Bolje nego kod Bretonovih. Toliko sam vremena
provela u bolnicama da sam se već navikla. Toplo je, čisto, mirno. Pa iako je hrana gora od napoja za svinje, mogu barem na miru razmišljati, skicirati, čitati. Svi su fini prema meni, obzirni su. Ne, ne nedostaje mi Diego. Pišem mu pisma, ogovaram sve vas ovdje i to me veseli.
Kako sam zavidjela toj ženi slomljenog tijela! Ležala je u bolnici u nepoznatom gradu, među nepoznatim ljudima, sama. Nije se žalila. O svome mužu, za kojeg je morala znati da tada kao i prije kad bi boravila u bolnicama, vjerojatno “portretira” neki novi model, uključujući i njezinu vlastitu sestru, nije govorila s gorčinom. S malim džepnim ogledalom u jednoj ruci i olovkom u drugoj skicirala je novu sliku - još jedan autoportret - i pjevušila nekakvu melodiju na španjolskom, mislim pjesmicu koju ju je naučio baš Picasso.
Frida, kako izdržavaš, reci kako ti to uspijeva? - trebala sam je pitati. Možda bi mi rekla. A možda nema recepta. Je li doista svaka od nas umjetnica prepuštena sama sebi u pronalaženju načina da preživi a da ne ostane sama? Zašto samo žene moraju dokazivati svoju snagu i odlučnost u umjetnosti? To ja tebe pitam, ali ti ne odgovaraš, samo slušaš. To mi nije dovoljno, Jacques!
Još nas je nešto povezivalo osim istih godina, umjetničke karijere i života s poznatim slikarima starijima od nas. Ni ona ni ja nismo mogle imati djece. Ona je pokušala, ali iz njezine su utrobe, kao na slici Bolnica Henry Ford, izlazili samo krvavi komadi posteljice. Njezina je utroba odbijala dati na svijet dijete, ma koliko to puta pokušavala, čak i po cijenu života. Frida je mogla rađati samo slike. A ja ni djecu, ni fotografije, ni slike. Ili možda ipak slike? Nas dvije, smatrao je Picasso, nismo bile prave žene jer žena koja nije majka, nije ni žena. Mientras no hay a sido madre no podra saberlo que es se una mujer - govorio je. I ona je u to vjerovala i željela je dijete s Diegom. Meni majčinstvo nije toliko značilo. Pogotovo ne nakon što sam vidjela kako dijete sprečava moje prijateljice poput Jacqueline da se posvete onome čime se žele baviti, dok muškarce jednostavno nije bilo briga. A nisam bila ni dovoljno proračunata da, kad već nisam mogla roditi, upotrijebim svoju rastrojenost kao opravdanje za neuspjeh. Zar nisam mogla igrati tu ulogu? Spriječio me ponos. Nisam podnosila sažaljenje, pogotovo onih za koje sam mislila da mi nisu dorasli.
Što dalje odmičem s rukopisom, to se više spotičem o vlastitu taštinu. Moram sebi priznati da nisam bila svjesna da sam toliko tašta. Je li Picasso to vidio pa se sa mnom poigravao tako što me namjerno ponižavao? Je li me Jacques pokušao navesti da sama sagledam svoj problem?


Uzela sam blok iz njezinih ruku i nacrtala sam Fridu u bolničkom krevetu. Kad sam joj pružila crtež, vratila mi ga je. Zadrži ga da me se sjetiš. Zatim sam joj u kosu uplela nekoliko cvjetova iz buketa koji sam joj donijela. Baš ću ovo cvijeće, tvoje, naslikati na idućem portretu, dobacila mi je. Ali više je nisam vidjela. Vratila se u Meksiko.
Uskoro smo se zbog okupacije Pariza preselili u Royan. Rat ili ne, Picasso je morao nastaviti raditi i našao je mirno mjesto u provinciji. U tom je smislu bio više praktičan nego principijelan. Njegova majka, dona Mana, umrla je od zapletaja crijeva u 83. godini. Nije otišao na sprovod, premda je mogao jer je Barcelona, koja je ubrzo pala, još bila u rukama republikanaca. Je li se bojao fašista? Ili nije želio izlagati svoju dragocjenu personu mogućim neugodnostima. Nije ga se o tome moglo pitati. O mrtvima nije bilo razgovora, pa makar to bila i njegova mati.
Lako je za Picassa reći da je egocentrični manijak. Ali taj čovjek u sebi ima demona koji mu ne da mira i sprečava ga da drugima daje bilo svoje vrijeme, bilo osjećaje, pa čak ni svojoj majci, sestri ili djeci. Njegova mati je to znala, vjerojatno i otac, jer mu nikada nisu zamjerili što ih je zanemario. Stvarao je neprestance. I kada bi u tome bio spriječen, makar privremeno, primjerice bolešću, tonuo bi u depresiju. Stvaranje je bilo jedini način njegova postojanja. Svaki prekid kao da je otvarao ponor koji je prijetio da će ga progutati. Kao da mu prijeti trenutačna smrt. Čak ga je i bolest drugih uznemirivala i nastojao je izbjeći ne samo dodir s bolesnikom nego i razgovor o tome. Bolest je za njega bila znak slabosti, osobne slabosti. Bez obzira na to o kome se i o kakvoj se bolesti radilo, bila to njegova majka, djeca, ljubavnice. Odgovornost za moj psihički slom prebacio je na mene, a zatim me predao u Jacquesove ruke: ti si doktor, sada je na tebi da se njome baviš. Nije mogao ni zamisliti da me posjećuje u bolnici, da sjedi pokraj mene držeći me za ruku i zabrinutog izraza lica opipava mi čelo. Ne, ne, on će spremno nekoga platiti da to učini umjesto njega, kao da je svejedno tko sjedi pokraj bolesnika, kao da je to neugodna dužnost, a ne znak brige i ljubavi. Picasso nema vremena za te banalnosti.
Zato, čim su me primili u bolnicu, za njega je to bila riješena stvar. Ne samo da više nisam bila njegova briga nego sam i službeno dobila status bolesnice, koji me još više od njega udaljio. Premda se i prije prema meni ponašao kao da sam crvljiva jabuka, kao da u meni ima nešto pokvareno,
potrošeno. Moje ludilo vidio je još dok ga ja nisam ni naslućivala, njegove slike svjedočile su o tome. Bolest mu je pred drugima poslužila kao službena isprika za odbacivanje luđakinje.
Godina 1939. bila je za njega loša godina: u siječnju mu je umrla majka, zatim je pala Barcelona, potom Madrid... A usred ljeta, dok smo bili u Antibesu, stigla je vijest da je poginuo njegov stari prijatelj, galerist Vollard. Sa stražnjeg automobilskog sjedala pala mu je na vrat teška Maillolova skulptura žene i ubila ga. Picassa se duboko dojmila ta strašna simbolika. Nikako se nije mogao otresti sjene smrti koja kao da ga je pratila, kao da je najavljivala rat. Lutao je obalom, sam ili sa Sabartésom, ili je odlazio na buvljake donoseći neprepoznatljive, bezoblične odbačene komade željeza, drva, gume koji će u njegovim rukama postati skulpture.
U Royan smo se preselili dan prije nego što je objavljen rat. Amerikanci su mu nudili da se preseli k njima, poput Bretonovih. On to nije mogao ni zamisliti, ali ne iz političkih ili ideoloških razloga. Bilo je previše praktičnih problema i komplikacija koji bi mu oduzeli vrijeme. No bilo je u tom odbijanju i samouvjerenosti: vjerovao je da je već toliko poznat da će ga Nijemci ostaviti na miru ako se zabije u neku rupu i šuti. I pokazalo se da je bio u pravu.
Živjeli smo u Hôtelu du Tigre. Sjećam se, kad sam se probudila pokraj njega, mislila sam samo na to kako ćemo sada biti sami. Napoko sami. Kako sam se samo prevarila! Jer uskoro sam otkrila da je bez moga znanja u obližnje selo preselio i Marie-Thérèse i Mayu.
Naravno da ga nije bilo briga što je u tako malom mjestu nemoguće izbjeći naš susret. Bilo mu je važno da nas drži na okupu i da u bilo kojem trenutku može odšetati da ih vidi. To mu je davalo osjećaj kontrole nad situacijom. Ja sam ostajala u hotelu i slikala. Tvrdoglavo sam slikala loše slike, ali to mi je bilo najmanje važno. Trebala sam rutinu, nešto čega ću se čvrsto držati u svojoj nesigurnosti. Osjećala sam se uplašeno i napušteno, i slikanjem sam spašavala sama sebe. Ni tada još nisam shvaćala da je stvaranje jedini način da pobjegnem od njega.
A Picasso je zapravo najradije bio sam i zato je unajmio atelje u koji je meni, ali i Marie-Thérèse, bio zabranjen pristup. Začudo, malo je radio, uglavnom je lutao po buvljacima i skupljao “materijal”, a njemu je sve bilo materijal, od običnog smeća do ljudi. Vidjela sam da je uznemiren jer je situacija bila nepredvidljiva. Uvijek je bio takav kad je osjećao da gubi kontrolu.
Za to vrijeme ja sam u Royanu prolazila kroz drugu vrstu krize, koja nije imala veze s ratom. U Royanu se pojavila i Jacqueline s Aube i Picasso ju je upoznao s Marie-Thérèse pa su one ubrzo parkovima i ulicama šetale sa svojim djevojčicama, Mayom i Aube, koje su bile vršnjakinje. Moja prijateljica i moja neprijateljica, zajedno u opuštenoj šetnji! Jacqueline kao da nije shvaćala koliko me to vrijeđa. Ali postojao je dodatni razlog zbog kojeg sam se osjećala isključenom. Po prvi put je to bilo zbog djece. Uoči odlaska u Royan saznala sam da sam neplodna. Dan prije sjedila sam u ordinaciji i slušala doktora kako mi govori glasom punim sažaljenja: Moram vam reći da, nažalost... U prvi trenutak uvrijedio me takav njegov pristup - kako se samo usuđuje implicirati da je ta vijest za mene tužna? Nikada nisam željela imati djecu, odgovorila sam svisoka i izašla. Međutim, istina je da sam se, gledajući te dvije žene u Royanu, osjećala poput gubitnice.
Ni u jednom trenutku nisam pomišljala da bih s njim željela imati dijete, ali, priznajem, ipak nije isto ne željeti rađati, kada je to tvoj izbor, i ne moći rađati. I zato sam se zbog te dijagnoze osjetila manje vrijednom od Jacqueline i Marie-Thérèse. U Picassovim očima bila sam manje žena od njih dvije, od svih onih žena koje mogu rađati i postala sam toga bolno svjesna.
Jacques bi me sada sigurno pitao jesmo li razgovarali o mojoj dijagnozi? Ne, nismo razgovarali, nije to imalo smisla. Nakon godina provedenih zajedno oboje smo slutili razlog zbog kojeg nisam zatrudnjela. Bilo je prekasno za razgovor. Bilo bi to kao da se opravdavam što ne mogu imati djece, a to nisam željela. Moja je gubitnička pozicija bila dodatno pogoršana time što sam, očito, sebe već vidjela njegovim očima: žena nije žena dok ne postane majka. Naravno da sam pomislila kako bi naš odnos možda ipak bio drugačiji da imamo dijete. Fizička veza bi ostala, ostao bi njegov trag u vremenu, u meni, među nama. Marie-Thérèse je vjerovala upravo to, da je Picasso njezin, da je ona njegova jedina istinska ljubav, a sve ostale tek prolazne avanture. Dolazio je jednom tjedno igrati se s Mayom. Tada mi se činilo da je njihova veza živa samo zbog djevojčice. Jer što je on mogao vidjeti u Marie-Thérèse osim majke svoga djeteta? O čemu su uopće razgovarali? Ona je bila mlada, neobrazovana žena potpuno nezainteresirana za njegovu umjetnost, prijatelje, ideje. Bila je i sama poput velikog djeteta, prepuna povjerenja i potpuno o njemu ovisna. Voljela ga je bezuvjetno. Poput njegove majke, sestre, tetke, bake. Sigurna sam da je k njoj odlazio zbog te vrste bezuvjetne ljubavi.
Jesam li joj zavidjela? Sigurno jesam, na brizi koju je za nju pokazivao samo zato što je bila majka njegovog djeteta. I još sam nešto vidjela u Picassovoj vezanosti za Marie-Thérèse. Ona, naime, nije radila ništa. Ne znam je li prije nego što je rodila imala kakvih interesa, čime se bavila, o čemu je maštala. Pa srela ga je kad je imala samo sedamnaest godina! Ali rođenjem djeteta stekla je status majke i, kao i moja majka Julie, nije više morala razmišljati o tome kako će zaraditi za život. Majčinstvo je pretvorila u zanimanje. Za razliku od moje prijateljice, slikarice Jacqueline, koja je Aube manje-više prepustila ocu jer su je zanimale druge stvari, jer je bila svoja, zanimljiva, živa. Dijete joj nije bilo opravdanje za umjetničke padove.
Sasvim je suprotan primjer Olga, s kojom ima sina Paula i koja mu danas ne znači baš ništa. Izluđena žena koja ulicama uhodi njegove druge žene i zaustavlja ih, upozoravajući ih s kime imaju posla. Luđakinja, bahato sam odmahnula rukom kad me jednom sačekala pred kućom i slijedila me do ateljea. Odjevena u kaput od crnog baršuna i šešir s velom kao da za nekim žaluje, doimala se kao da je upravo izašla iz kakvog dućančića u Latinskom kvartu koji prodaje nošenu odjeću. Kad me povukla za rukav svojom koščatom rukom u crnoj mrežastoj rukavici, učinilo mi se da je zamirisala na prašinu. Njezino već izborano ali lijepo lice bilo je prekriveno debelim slojem pudera. Tog je jutra sigurno dugo stajala pred ogledalom, možda se i posebno pripremala za susret sa mnom, najnovijom ljubavnicom njezinog službenog supruga. Unijela mi se u lice: Gospođice, gospođice, nemojte ići tamo! On nije dobar čovjek, poznajem ga. Pogledajte samo što je napravio od mene, prosjakinju, luđakinju, izgubljenu staricu. Zar mislite da ćete vi bolje proći? Zašto to mislite? Znam, samo zato što ste mladi. Ali vjerujte mi, naći će on još mlađu, on živi od nas žena, on se nama hrani!
Nije puštala moj rukav. Morala sam joj odvajati prste jedan po jedan kako bih se oslobodila. Čula sam je i kad sam već zamakla za ugao, glas joj je zvučao poput pasjeg cvileža.
Luđakinja, rekla je i Françoise za Olgu nekoliko godina kasnije, kad ju je ova zaustavila na keju dok je šetala s malim Claudeom u kolicima. Zašto jedna drugu ne slušamo, zašto jedna drugoj ne vjerujemo? Zato što svaka od nas misli kako je upravo ona prava, kako je ona ta koja će ga promijeniti.
Danas ponekad poželim imati dijete, barem kao opravdanje za svoj umjetnički neuspjeh. Bilo bi mi lakše. Znam da je to sebično, ali ovako
nemam nijedan razlog za svoje promašaje. Ponovo me muči osjećaj praznine. Ruke su mi prazne. Nemam djeteta, nemam kameru, nemam ništa. Sva je odgovornost samo na meni. Mogu optuživati Picassa koliko god hoću, ali ostaje pitanje: zašto nisam imala snage suprotstaviti mu se kad sam vidjela da me pretvara u otirač? Zašto nisam nastavila fotografirati? Zašto nisam imala snage izaći iz rupe u koju sam upala?
Umjetnica i žena - njih dvije stalno su se borile za premoć u meni. Umjetnicu Picasso nije uzimao ozbiljno, a ženu je brzo potrošio. Nakon sedam godina neprekidne borbe s njim, bila sam iscrpljena. Ono što je ostalo od mene bila je krpa kojom je brisao pod. Kasnije, mnogo godina kasnije, shvatila sam da ni sama sebe nisam uzimala ozbiljno, da nisam bila dovoljno posvećena umjetnosti, inače ne bih pokleknula, ne bih mu se potpuno predala. To je bila moja prva pogreška. Druga je bila u tome što sam željela partnerstvo a ne samo ljubavni odnos, i što sam vjerovala da je to moguće ostvariti. No nisam mu bila dorasla. Njegova majka, dona Maria, dobro je znala da je njegova jedina prava ljubav - slikarstvo. El amor era su pintura, govorila je. Ali ni nju nisam poslušala...
Kad smo se 1941. vratili u Pariz, on svojim automobilom, ja vlakom, bilo je to prvi put da sam tako putovala otkada smo bili zajedno. Osjećala sam se izgnanom, dvostrukom, mnogostrukom gubitnicom. Bilo mi je jasno da sam detronizirana. Moji su dokumenti glasili na sumnjivo prezime. Picasso nije razmišljao o tome da bi me svaki njemački vojnik mogao legitimirati i posumnjati u moju rasnu čistoću. U kupeu u kojem sam sjedila preko puta mene u jednom je trenutku sjeo mladi njemački oficir. Nije govorio francuski. Obratio mi se s nekoliko riječi koje je znao. Mademoiselle, vous êtes française? - upitao me. Moje se sleđeno lice razvuklo u zavodljiv smiješak. Kimnula sam glavom, oui je suis française, izgovarajući posljednju riječ kao francesa. Ne vjerujem da je mogao uočiti razliku u izgovoru, a pogotovo nije mogao znati što ta izvedenica francuske riječi française znači u Buenos Airesu. Ali je možda već iz moga smiješka, iz moje spremnosti da mu potvrdim identitet i mog straha koji se krio u dubini trbuha, naslutio njezino značenje: prostitutka. A ja sam se, čak i u tom trenutku dok sam premirala od straha, drsko poigravala sa svojim identitetom, kao da je preda mnom Georges, a ne taj plavooki mladić u neprijateljskoj uniformi.
Od te vožnje vlakom postala sam svjesna da sam prepuštena sebi u okolnostima koje su odjednom postale teške i opasne. Moja su se prava smanjivala, ali sam i dalje zadržala status ljubavnice, imala sam pristup
ateljeu, njegovoj sviti, njemu, njegovom krevetu, a to je bilo sad jedino do čega mi je bilo stalo.
Bilo je vrlo hladno te zime. Sjećam se koliko smo vremena trošili na traženje ugljena i hrane. Sjedili bismo kod njega u ateljeu, on je, naravno, radio dok mu ne bi ozebli prsti. Tada bih primila njegove ruke u svoje i grijala ih svojim dahom. Ili bi stao iza mene i zavukao ih ispod moje odjeće. Dah nam se ledio, soba je mirisala na vlagu i njegove cigarete, ja sam se čvrsto umatala u vuneni šal nogu skupljenih na sofi, u vrlo nedostojanstvenoj pozi za jednu damu. Posjetitelji su kao i obično dolazili svakog popodneva, ulazili zajedno s novim valom hladnoće. Svi oni koji su već bili unutra, uglas bi viknuli: Vraaata! Navečer bismo išli obavezno u kavanu, do policijskog sata. Sjećam se kako su mi, dok smo hodali, drveni potplati odjekivali pločnikom. Nije bilo cipela u dućanima, nosila sam drvene klompe. Picasso nije skidao vunene rukavice bez prstiju. Bez kaputa je mogao, ali ne i bez tih rukavica. Unatoč ratu, u Parizu smo više bili zajedno nego u Royanu. Ali ipak, osjećala sam kako se sve više udaljavamo.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Slavenka Drakulić-Moj život s Picassom

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 12:49 pm



Kad smo doputovali u Pariz, počelo je panično pakiranje slika. Najvažnije je bilo sačuvati slike! Paul Éluard, moj i njegov dragi Paul, bio je mobiliziran, a Picasso se mobilizirao da svoje slike spremi na sigurno. U trezor banke, dakako. Ne mogu reći da sam mu to zamjerila, ali taj nerazmjer između brige za druge i brige za sebe uvijek me iznova fascinirao.
Mir mu je bio najvažniji, njegov stvaralački mir. Iz tog praktičnog razloga 1944. učlanio se u Komunističku partiju. Nisam to shvaćala ozbiljno. Kako bih i mogla? Bila sam politički angažirana ljevičarka, a ipak nisam ušla u partiju. Članstvo u ljevičarskoj grupi Contre-Attaque izliječilo me od ideologije. Moj najbolji prijatelj Paul bio je tvrdi komunist, da - ali Picasso? Za razliku od Paula, on je bio anarhist i katolik, a nikako komunist. No članstvo mu je poslužilo kao štit. Poslije rata Komunistička partija je postala snažna i moćna organizacija koja je mogla zaštititi svoje ljude. I njihovo bogatstvo, dodala bih. Ne mogu zaboraviti da je izjavljivao: moja partija su moje slike!
Za razliku od Picassa i mnogih drugih, ja sam političke principe i uvjerenja shvaćala ozbiljno. Doro, ne budi toliko ozbiljna, često mi je govorio. Picasso je, mogu to mirno reći, za razliku od mene trgovao svojim uvjerenjima. Ne kažem da je činio nešto zlo, da je nekome time izravno štetio. Bio je poznato ime, komunisti su bili sretni što se deklarirao kao jedan od njih i nije im bilo važno je li vjernik, poput, primjerice, Aragona, ili tek suputnik. Naslikao im je golubicu mira, sjedio
je na njihovim kongresima i govorio opće fraze koje se od takvih osoba i očekuju, a u zamjenu je dobio mir, jamstvo da ga nitko neće uznemirivati, nikakva policija, administracija, poreznici, državni službenici i slični gnjavatori.
Za svoj je mir učinio i gore stvari... Lagao je, zanemario svoju djecu, bio okrutan prema prijateljima. Kad se samo sjetim Maxa Jacoba! Svi znaju da je Max umro od upale pluća u koncentracijskom logoru Drancy. Ali Picasso nije potpisao peticiju za njegovo oslobađanje koju su, čim su ga kao Židova Nijemci internirali, na inicijativu Jeana Cocteaua potpisali mnogi ugledni umjetnici. Izjavio je nešto glupo poput, snalažljiv je naš Max, već će nešto izmisliti da se izvuče. Teško je to uopće povjerovati, a kamo li oprostiti...5
Reći takvo što za interniranog Židova 1944. značilo je da mu ili nije stalo do te osobe, ili je nesvjestan opasnosti. Možda ga doista nije mogao spasiti, ali nije to ni pokušao, iako je bio svjestan da bi njegovo zauzimanje odjeknulo i kod okupatorske vlasti i u svjetskoj štampi. Bojim se da su Picassovi razlozi u ovom slučaju bili prizemni i nemoralni. Njemu je, naravno, bilo stalo do Maxa i bio je posve svjestan opasnosti kojoj su bili izloženi ne samo Židovi nego i stranci uopće, uključujući i mene. Tim više ili baš zbog toga, Picasso jednostavno nije želio riskirati da ugrozi svoj odnos s okupatorima. Jer, puštali su ga na miru. Najpoznatiji predstavnik “dekadentnog” slikarstva na svijetu pognuo je glavu i šutio, i okupatori ga nisu dirali, osim onoliko koliko je bilo potrebno da mu daju na znanje da ga motre. Najgore što mu se dogodilo bilo je pitanje koje mu je u njegovom studiju uputio jedan nacistički oficir nakon što je primijetio fotografiju Guernice: Je li istina da ste to vi naslikali? Ne, sigurno ste to bili vi! - odgovorio mu je Picasso “drsko i hrabro”, kako se sam kasnije hvalio. Ne bih rekla da je to bio svjesno sklopljen pakt s neprijateljem. Takva je situacija proizašla iz njegove prirode: bio je voljan platiti visoku cijenu samo da ga ostave da u miru radi. Poslije se pokazalo da je imao visoke zaštitnike u Pétainovoj vladi. Nikad mu nisam oprostila to kako se ponio prema Maxu...
Ne bi se moglo reći da se ikad isticao hrabrošću. Ni 1914., kad se, primjerice, Apollinaire prijavio u vojsku kao dobrovoljac, ni u vrijeme

5 Dora je pisala i poeziju. Na margini ove stranice zabilježila je običnom olovkom sljedeće stihove koji kao da su u bilježnicu dopisani naknadno:
Već odavno, nijednog prijatelja, Nijednog prolaznika.
Hodam sama. Govorim sama. (op. prir.)
građanskog rata, kad nije smogao hrabrosti da posjeti svoju majku! Nije joj otišao niti na sprovod. Njegovi španjolski prijatelji to pamte. Po mome mišljenju, on nije ni hrabar niti je kukavica jer oba ta pojma uključuju moralnu odgovornost. On je neutralan. No ima situacija kad si prisiljen birati i ako odabereš krivu stranu, znači da postupaš nemoralno.
Otac je napustio Pariz u prosincu 1940., jednog jutra u ranu zoru potajno od Julie i mene. Nagađam da nam je to zatajio jer je mislio da će nas obje, a naročito Julie, tako poštedjeti drame. Mrzio je izljeve emocija koje mu je maman znala priređivati. Ali maman je ipak jako patila bez njega, jer svakodnevni je život, bez plina, ugljena, prijevoza, u oskudici hrane, bio težak. O tome mu je redovito pisala dugačke tužaljke.
A možda su razlozi tolike njegove tajanstvenosti bili sasvim praktične prirode. Možda je imao sumnjive osobne dokumente? Iako nije bio Židov, znam da se bojao jer je govorio da su svi stranci u ratu sumnjivi, a Francuska je nedugo prije njegovog bijega uvela oznaku J na identifikacijske isprave osoba židovskog porijekla. Za moje se dokumente pobrinuo na vrijeme, sredivši da u srpnju te godine dobijem pasoš Kraljevine SHS. U njemu je pisalo da sam slikarica i fotografkinja, a u “posebnim obilježjima” da sam arijevka i katolkinja, što je u vrijeme rata značilo spas. Otac, koji je cijeli život proveo izvan domovine i bio stranac gdje god je živio, bio je toga svjestan. Često mi je nastojao predočiti moj nesiguran položaj francuske državljanke sumnjivog prezimena, no tada je vjerovao da me tim pasošem osigurao od progona njemačke okupatorske vlasti. U pismima nam je pisao o svojim razmišljanjima o tome da se sve troje odselimo u Argentinu, ne samo zbog sigurnosti nego i zato što tamo ima mnogo žena koje se bave umjetnošću, unutrašnjom dekoracijom i sličnim zanimanjima. To bi bilo dobro za našu Doricu, pisao je otac Julie. On je i dan danas uvjeren da mi je veza s Picassom uništila briljantnu karijeru. Možda je u pravu, ali mu to ne mogu priznati! Bolje je za njega da vjeruje kako mu je kći ipak prosječna.
Za maman su rat i očev odlazak bili idealan povod da bude zabrinuta, ne samo za mene nego i za njega. I naravno, da se još više moli. Uz oca i mene, religija je bila možda jedina čvrsta točka u njezinom životu. Molitve su imale ulogu dnevnog rituala, mogla bih čak reći dnevne higijene, poput pranja zuba ili redovite stolice, nečeg što se mora činiti, inače bi se svijet raspao. Znam, zvuči vulgarno. No maman nije ništa propitivala, nije razmišljala o svom odnosu prema Bogu. Ritual joj je bio
najvažniji. Možda je njezinu gorljivu religioznost najbolje usporediti s vojnom disciplinom, koja nalaže da se naredbe ne propituju nego izvršavaju. Maman je “izvršavala” molitve, i to joj je pomagalo da preživi. U teškim trenucima još je više pribjegavala vjeri, ponekad bih pomislila da joj još samo fali da postane flagelantica.
Nas dvije živjele smo u dva različita svijeta, premda još uvijek zajedno, na istoj adresi. Sve dok se jednog dana, niti godinu dana nakon očevog odlaska, jednostavno nije srušila i tako ostala nepomično ležati. Bila sam u to vrijeme kod Picassa, bilo je kasno popodne kad je zazvonio telefon. Razgovarale smo, ona se nešto ljutila na mene. Najgore mi je što se uopće ne sjećam detalja tog razgovora! Je li bila riječ o cipelama koje sam joj trebala donijeti s popravka, ili o krumpiru ili ugljenu - nisu to bile nevažne teme kako se danas čini - ili nešto u vezi s lijekom protiv glavobolje. Imala je strašne glavobolje. Znam samo da sam trebala obaviti nešto za nju, a nisam to učinila. Ja sam se opravdavala, ona je dokazivala da sam u krivu, glas joj je postajao pištav, za oktavu viši, onakav kakav me iritira. A zatim sam čula zvuk koji čujem još i danas. Dok sam govorila u slušalicu, s druge strane čula sam tupi zvuk, poput pada nečeg teškog na drveni pod. Maman, maman odgovori mi, viknula sam, ali ona nije odgovarala. Ljuta je na mene zbog svađe, pomislila sam. Ni prvi ni zadnji put.
Još mi je gore kad se sjetim da sam čula taj zvuk, poput tihog udaljenog hropca i da je to sigurno bio njezin posljednji dah. Znam, o tome sam već pisala, ali mi se uvijek iznova vraća sumnja da sam na neki način odgovorna za njezinu smrt. Kad sam to spomenula Jacquesu, rekao je: Kako to misliš da si - odgovorna? Možeš li opisati što osjećaš? A ja sam ponovo izbjegla odgovor. Znam točno kako je bilo. Dok je Julie vikala u slušalicu, osjećala sam jedino bijes. Dokad ću je slušati kako mi naređuje?
- pomislila sam. Naravno da mi je laknulo kad je zašutjela. Ne, nisam mu se usudila reći da sam odahnula kad je Julie zašutjela i da se zbog toga i danas grizern. I to me navelo da pomislim kako moji odlasci k njemu nemaju previše smisla.
Otac nas je napustio, a ubrzo potom iznenada je umrla Julie. Max Jacob je stradao, umrla je i Nusch. Kako se nositi sa svim tim gubicima? Osjećala sam kako mi se u grudima skuplja bol. Neka čudna bol, kao da me oko srca steže vijenac od trnja koje se sve jače zabada u meso, a iz mog srca istječe krv, čineći me sve nemoćnijom. Na sličicama koje su za sitniš prodavali siromasi pred katoličkim crkvama u Buenos Airesu, srca Isusa i Marije opletena su trnjem. I odjednom su mi te sličice koje sam kao dijete gledala sa strahom, zamišljajući njihovu patnju, oživjele pred očima.
Možda i zbog Fride i trnja na njezinim slikama. Na nekima od tih sličica bile su nacrtane kapi krvi, kao na crkvenim raspelima. Krvarila sam iznutra. Bol je povremeno bila tako snažna da sam morala pobjeći iz sebe da sebe spasim.
Susjedi su me jednom zatekli kako sjedim na stubištu svoje zgrade. To ne bi bilo čudno da nisam bila posve gola i izgubljena. Sjedila sam skutrena, drhtala od hladnoće, ne znajući gdje sam. Sjećam se da je oko mene mnoštvo ljudi uzbuđeno šaptalo, čula se vesela muzika. Netko me pokrio i odveo u moj stan. U prvi tren nisam znala tko sam i nisam imala pojma kako sam se našla u toj situaciji. Jedino znam da mi je trenutni zaborav donio spokoj i olakšanje. Jer dok sam osjećala samo hladnoću, bol je na trenutak bila nestala.
Drugi put sam se izgubila. Ili možda nisam? Možda je to bila podsvjesna obrana, bijeg od stvarnosti. Našla sam se u nepoznatoj ulici, pokisla. Znam samo da sam izašla iz kuće i sjela na bicikl s namjerom da se odvezem do bulevara Saint-Germain i da se to dogodilo kasno poslijepodne. Jesam li pala? Jesam li ušla u neki dućan, a za to vrijeme mi je netko ukrao bicikl? Nisam osjećala bol, samo sam na trenutak ostala zbunjena. Prvog prolaznika pitala sam gdje je Rue de Savoie i uputila se onamo pješice ulicama koje odjednom nisam prepoznavala. Stigla sam, ali put mi se učinio neobično dugačkim i zavojitim. I dok sam tako lutala nepoznatim ulicama u najbližem susjedstvu, ponovo sam osjetila istu vrstu olakšanja. Bilo mi je dobro dok nisam znala ni tko sam ni gdje sam.
Kasnije sam ustanovila da sam bila nedaleko od kuće i da mi je bicikl bio uredno parkiran pred pekarom.
Osjećala sam već neko vrijeme kako između mene i moje okoline postoji nesklad i kako taj nesklad biva sve veći. Ponekad dok bih koračala nekom poznatom ulicom, učinilo bi mi se da se preda mnom otvara pukotina, duboki jaz, rupa, crnilo. Zastala bih u panici, dišući ubrzano, znojnih dlanova. Zasigurno sam izgledala kao luđakinja stojeći tako nasred pločnika dok su se prolaznici spoticali o mene ili me zaobilazili, ukočena poput drvenog kipa, ruku uz tijelo, dignutih ramena, očiju zagledanih u crnilo. Takva paraliza bi potrajala neko vrijeme, nisam sigurna koliko dugo, i potom bih nastavila put.
Čudno kako ponekad banalne sitnice postanu sudbonosne. Tek dugo nakon svog boravka u bolnici shvatila sam da je ona kap koja je prelila čašu, bilo obično - šišanje! Tri dana prije moga sloma Picasso je napokon
dao odrezati pramen kose koji je godinama začešljavao preko svoje ćele. Ispričao je to ponosno Malrauxu, kad ga je ovaj posjetio u ateljeu. Siroti čovjek nije ništa razumio. O kakvom pramenu ovaj govori? I zašto bi uopće pramen kose bio važan najvećem slikaru današnjice?
Kad sam to čula, znala sam, shvatila sam, da je među nama kraj. Šišanje pramena na mene je djelovalo poput potresa! Bilo je to nezamislivo dok smo bili zajedno, iako sam mu ja prva rekla neka ga ošiša jer je takva frizura znak taštine. Ali ošišao se zbog Françoise, mlade studentice slikarstva koja mu je po godinama mogla biti gotovo unuka i koja je postala, kako se to lijepo kaže, njegova nova muza. Picasso tu za njega radikalnu gestu nije učinio zato da bi se pravio važan, rezanje pramena predstavljalo je simboličan čin promjene.
Postalo mi je jasno da se moj svijet, odnos s Picassom, pravila kojih smo se pridržavali - a koja je on nametao - sve se to srušilo. Zato sam tri dana kasnije na ručak došla namrštena i loše volje. Zašto me uopće zvao? I kako je mislio da ću reagirati? Šišanje pramena doživjela sam kao njegovu veliku izdaju, i to mi je poremetilo ravnotežu. Bila sam čula od Paula da se ošišao i valjda sam i došla samo zato kako bih se uvjerila da je to istina. Željela sam mu reći nešto uvredljivo i u sebi sam smišljala zlobne primjedbe.
Toga svibanjskog dana u gostionici Le Catalan čekali su me Picasso, Paul, Nusch, Brassai i još nekoliko prijatelja. Rat je bio završio i to se osjećalo na svakom koraku. Prolaznici su se pozdravljali, nepoznati ljudi bi vam domahnuli ili kimnuli glavom u nekoj gesti neobuzdane radosti.
Dok sam stigla do gostionice, svi su već sjedili i jeli. Picasso bez beretke, ćelave glave, bez pramena. Kao i obično, jeo je odrezak chateaubriand, gestikulirajući i govoreći istodobno, dok su se drugi podanički smijali njegovim vicevima. Ja sam sjela, smrknuta - kako mi je poslije rekao Paul, došla sam s takvim izrazom lica - bez riječi gledajući kako oštrim nožem zasijeca veliki komad gotovo sirovog mesa. Sa svakim zarezom noža meso je sve više krvarilo - to je sok, a ne krv, rekao mi je to sto puta smijući se. Dno bijelog tanjura postajalo je ružičasto pa crveno.
Nakon nekoliko trenutaka ustala sam i izašla.

Nije se dogodilo ništa posebno. Gledala sam ljude oko stola, njihova lica okrenuta prema Picassu. Gledali su u njega kao da je sunce, kao da im o njemu ovisi život. Bilo mi je u tome prizoru nečeg odbojnog, neki neuhvatljivi fluid strujao je zrakom. Pogledala sam ga i vidjela da je svjestan obožavanja kojim su zračili ljudi oko njega, da uživa u svojim riječima, u svojoj moći. On je bio kralj a oni dvorjani, sluge, ovisne o
njemu, o svakom njegovom pokretu i riječi. Možda sam u njima vidjela sebe - svoja očekivanja, svoju vlastitu ovisnost. Možda sam u odresku, kao prava nadrealistkinja, vidjela svoje srce kako krvari na tanjuru! I shvatila sam, da, shvatila sam da to ne mogu više podnijeti. Niti trena!
Bio je to posve fizički osjećaj mučnine. Kao da ću, ako ne ustanem i odmah ne odem, povratiti na stol pred svima njima. Na sve njih.
Užasnula me podčinjenost, s jedne, i samozadovoljstvo, s druge strane, koje sam vidjela na licima oko sebe jasnije nego ikada prije. Naravno, svega sam toga otprije bila svjesna, i te kako sam poznavala hijerarhiju odnosa u grupi. No taj se put dogodilo da sam i grupu i njega vidjela nekako izvana, kao da sam strankinja u tom društvu, što sam valjda u međuvremenu i postala. Kao da ih uopće ne poznajem, barem ne u tom trenutku. Mislim da mi je taj moj pogled izvana izazvao u glavi kratki spoj. Postalo mi je jasno, kristalno jasno, da više ne pripadam njemu, njima, toj igri moći. I morala sam se od njih fizički odvojiti. Ustala sam i izjurila na ulicu.
Osjećala sam se kao da netko kida komade živog mesa s mog tijela. Picasso je na tom bijelom tanjuru, kao na oltaru na kojem se prinosi žrtva, rezao mene a ne goveđi odrezak. Sjeckao me sporo tupim nožem i zato je još više boljelo. Razrezao me na male komadiće da me lakše može prožvakati i progutati, dok su se moji prijatelji smijali gledajući ga kako me s užitkom proždire i kako nestajem u njegovoj minotaurskoj gubici. Nitko od njih, a ponajmanje Picasso, nije obraćao pažnju na moje čudno ponašanje, očito zapomaganje. Ako ga je i čuo, njemu je ono vjerojatno zvučalo kao njištanje konja koji ugiba na koridi, razderane utrobe, crijeva prosutih po prašini arene, dok bik stoji nad njim i pobjedonosno frkće, krvavih rogova. Da, kao na koridi, ali i na koridi su životinja i čovjek ravnopravniji, jer bik je jak a čovjek lukav, ponekad pobijedi jedan, ponekad onaj drugi.
Osjetila sam svaki ugriz njegovih zuba! Nestajala sam, raspadala sam se, bila sam tamo ali u mislima već u bijegu. Nisam to više mogla izdržati, morala sam pobjeći prije nego što do kraja pojede taj chateaubriand, dok me ne dokrajči kao taj odrezak pred njim.
Paul me našao u ormaru. Željela sam se sakriti kao kad sam bila sasvim mala i kad mi je bilo dosta roditelja i njihovih svađa. I tada bih se ponekad zavukla u ormar. Zamišljala sam da sam nestala i bilo mi je dobro. Zato sam tog dana odjurila u stan i zatvorila se u ormar u spavaćoj
sobi. U crnilo. Dok sam padala u onaj procjep koji se iznova i iznova otvarao u meni, osjećala sam čudnu vrtoglavicu.
Sjećam se samo da sam se probudila u bolnici6 i da me napala nova vrsta boli. Miris alkohola. Hladan dodir prstiju na sljepoočnicama, a zatim bol koja mi probada sljepoočnice poput igle za pletenje. Nekoliko oštrih, munjevitih uboda u brzom slijedu. Osjećam kako mi se tijelo baca po krevetu, a čvrste me ruke drže da ne padnem. Kao da je u meni neka opasna zvijer koja se želi osloboditi tijela, grčevi mi trgaju kosti i kožu, i ona se napokon oslobađa, napokon izlazi iz mene.
Ponovo ležim iza bijelog lelujavog zastora, iza slične pregrade kao u svojoj dječjoj sobi u Buenos Airesu. U trenutku buđenja osjećam se ponovo kao dijete, izgubljeno, slabo, malaksalo, pod nadzorom. Nazirem sestru zaduženu da pazi na mene, čujem njezino disanje, škripanje stolice, šuškanje listova papira, prigušeni razgovor s doktorom, prijeteće zveckanje instrumenata na metalnom pladnju i korake dok mi se približava s još jednom injekcijom nakon koje ću utonuti u san. Mozak mi je poput tučenog bjelanjka, šupljikavi lagan. Stvarnost iza zaslona čini mi se tako blizu, a ipak je ne mogu dohvatiti. Ne mogu podići ruku niti ispustiti glas.
Osjećam na sebi poglede. Promatraju me. Zatvaram oči i ponovo tonem u san iza sna, gdje me nitko ne može dohvatiti.
Poslije mi sestra kaže kako su me našli skutrenu ispod bolničkog kreveta kako govorim na nekom njima nerazumljivom jeziku i kako se moj doktor, dr. Lacan, nakon nekoliko terapija elektrošokovima prvi put uznemirio. Ti su šokovi pregrubi za nju, rekao je i premjestio me u drugu bolnicu.
O, kako dobro pamtim onaj osjećaj neizmjerne usamljenosti koju sam tada iskusila! Kad su me smjestili u bolnicu, preplavio me osjećaj samoće, kao da sam sama u ledenom svijetu i da je to moj kraj. Osjećala sam da umirem. Ležala sam na krevetu u velikoj praznoj sobi bez prozora. Nisam se mogla pomaknuti. Jesam li bila vezana? Ne znam. Ležala sam gola pod krutom plahtom, kao da sam već leš. Jedino što me grijalo bile su tople suze koje su curile niz moje obraze i vrat. Do mene

6 Ovdje je ime bolnice energično prekriženo. O Dorinom boravku n bolnici Sainte Anne postoje različite verzije. Na primjer, Ortiz navodi da je u bolničkim knjigama bila zavedena kao Lucienne Tecta, pacijentica doktora Lacana. Françoise Gilot u svojoj knjizi pak tvrdi da je upravo Lacan Dori davao elektrošokove, a drugi autori smatraju da ju je on spasio od te terapije i premjestio u privatnu kliniku. Pouzdanih podatka nema. (op. prir.)

izvana nije dopirao ni jedan jedini zvuk. Bila sam zakopana u utrobi bolnice, možda u mrtvačnici, i čekala smrt. Bila sam sama i bilo mi je strašno što sam od svih napuštena, od svih zaboravljena.
Ne znam zašto je tako, ali kasnije sam čula i od drugih koji su imali slično iskustvo: u trenutku kad misliš da odlaziš, najvažnije ti je da nisi sam. Jedino što želiš jest da te drugo ljudsko biće drži za ruku. Možda se to čini čudnim, ali ta potreba za dodirom, za toplinom, bila je toliko jaka da mi je bilo posve svejedno tko je ta osoba - sestra, doktor, slučajni prolaznik, pacijent. Samo sam željela da netko bude uz mene. Ali nije bilo nikoga... Je li mi ljudski dodir, sam osjećaj dodira, bio potreban kao znak da sam još živa? Ili sam željela da me netko isprati da me bude manje strah? Osjećaj usamljenosti u trenutku kad umireš, ili vjeruješ da umireš, tako je strašan da te hvata panika kao pred provalijom u koju znaš da moraš skočiti. U jednom trenu ostaneš bez oslonca i lebdiš u zraku prije nego se strmoglaviš i svijest i tijelo razlete se u tisuću komadića.
Tako sam se osjećala prije nego što su me podvrgli šokovima. I to me promijenilo. Dio mene ostao je u toj prostoriji, smrznut, zaboravljen, zakopan.
Ali kad sam preživjela trenutak one jezive usamljenosti na rubu ludila, znala sam da ću se izvući. Uostalom, i bez emocija se može sasvim normalno živjeti. Kad ti iščupaju srce, uklone ti sposobnost da patiš. Godinama nakon toga, osjećam se bolje, mirnije gledam na svoju situaciju. Još uvijek imam prijatelje, izlazim, uživam u razgovorima i izložbama. Mirna sam jer je Picasso sa mnom, tu unutra, poput trna koji se zabio preduboko u meso da bi se mogao izvaditi. Sad se već rijetko viđamo, uglavnom slučajno. Nakon svih tih godina shvatila sam da drugačije nije moglo ni biti. Jedna njegova osobina prevladala je nad svim drugima, umjetnik je nadvladao muža, oca, ljubavnika, prijatelja, rođaka pa čak i sina. Moja podložnost i taština bili su razlog što sam izgubila sebe. Nije mene uništila samo Picassova destruktivnost. Uništila su me moja očekivanja. Ne mogu prebaciti na njega svu odgovornost za svoje stanje duha. Ja nisam tek puka žrtva, to bi značilo da se odričem odgovornosti za vlastiti život.
Ponekad sam euforična, puna energije. A zatim padam u loše raspoloženje. Još uvijek nisam došla sasvim k sebi. Padaju mi na um tmurne misli, pitam se je li ovaj psihički slom prekretnica, kraj Dore Maar? Neki kraj jest, to jasno osjećam. Znam, što se prije saberem, to bolje. Ne mogu živjeti između krajnosti, trebam neku strukturu i
autoritet. Kako ću inače funkcionirati? Tko će mi u tome pomoći? Stan je mračan i prazan, maman mrtva, Picasso dalek i stran.
Ali živa sam, osjećam se živom zahvaljujući njemu! Čak i kad me primorava da odustanem od sebe. Meni nema pomoći. Ponekad mi tako nedostaje! Nedostaje mi njegov pogled ispod onih njegovih uzdignutih obrva: Doro, što se događa, što te opet naljutilo? Moji su ga napadi bijesa zbog nečije gluposti ponekad zabavljali, znala sam ga nasmijati. Ponekad me pozorno slušao, pogotovo kad bih govorila o politici. Pritom me gledao znatiželjnim, dobroćudnim pogledom. Ne onim zlim, mračnim, kojim me ispratio kad sam se naglo ustala od stola u Le Catalanu.
I tako se vraćam na početak.
Osjećam potrebu da se suočim sa svim svojim gubicima: amputacijom fotografije, amputacijom statusa službene ljubavnice, smrću majke, sterilnošću, psihičkom krizom i, kao da sve to nije dovoljno, nedavnom smrću Nusch. A kako je umrla moja sirota lijepa prijateljica? Srušila se iznenada od moždanog udara, kao lutka u izlogu koju je netko nepažnjom gurnuo. Kako je i moglo biti drugačije? Cirkuska artistica koja bez mreže hoda po konopcu razapetom iznad provalije, Nusch nikada nije bila ništa drugo. Mučila ju je nesigurnost. S ulice je dospjela u Paulov zagrljaj, a on joj nije pružao osjećaj zaštite. Što sve nije činila da ga usreći! Nisam joj zamjerila ni kad ju je Paul poput svodnika ponudio Picassu. Ona nije znala suprotstaviti se jačima od sebe, zato je i bila lutkica. Jesam li ja imala snage reći nešto u njenu obranu, barem Paulu ako već ne Picassu? Jesam li se ponijela bolje, plemenitije, time što sam natmureno šutjela? Ponijela sam se kao glupača koja izdaje prijateljicu samo zato da bi je njezino društvo smatralo slobodoumnom. Ali sada vidim da sam ostala upravo ono od čega sam cijelog života bježala: obična malograđanka poput maman, baš tako!
Barem nisam više zaslijepljena pomodnim idejama i muškarcima. Možda sam i umorna od prenemaganja, ne znam. Ili je ovo prilika da sebi objasnim samu sebe?
Dugo nakon prekida, i nakon što je moje mjesto zauzela Françoise, Picasso me i dalje pozivao da ručamo zajedno, svakoga dana. O da, uvjerila sam se da on žene ne pušta od sebe. Pripremala sam se psihički za taj susret, za mene je on bio vrhunac dana. Uvijek iznova. Zato što sam znala da sve dok ga tako nestrpljivo očekujem, nisam sasvim s njim prekinula, unatoč tome što je on prekinuo sa mnom.
Doveo mi je kući Françoise kako bih joj sama rekla da mu ne zamjeram zbog njihove veze. Ako to nije bilo poniženje, ne znam što jest. Čak je i ona to primijetila i bilo joj je neugodno. Nije Françosie bila kriva što sam se ja odjednom raspala. Toga dana nije ni bila u restoranu. Ona me inače izbjegavala i na taj je način, pomalo dirljivo, pokazivala znakove samilosti prema meni, gubitnici.
Françoise je možda već bila naslutila ono što sam ja dugo odbijala shvatiti: da on ne prekida veze, ne dopušta ženama da ga ostave čak ni kad postanu njegove bivše? Kao da uvijek dijelom sebe na neki čudan način ostaje vezan za ženu s kojom je neko vrijeme bio. Skuplja ljude, kao što skuplja stvari. Posjetitelji njegovog ateljea u Rue des Grands- Augustins obično se iznenade kad ugledaju hrpe nabacanih stvari, kao na buvljaku. Nisu tu samo boje, platna, kistovi, kartoni i ostale slikarske potrepštine, već i predmeti za koje se ne može naslutiti čemu služe, od dijelova mašina i žica do starih cipela. Ništa se ne smije baciti. Za te stvari koje neprestano gomila, Picasso kaže kako ih mora sačuvati kad su se već našle u njegovim rukama. Kao da ih je njegov dodir posvetio. Vjeruje da postoji dublji razlog zbog kojeg je posegnuo za nekom stvari što ga je zaintrigirala. Istina, mnoge je takve čudne predmete kasnije pretvorio u dijelove skulptura. Zašto bi bilo drugačije s osobama, pogotovo ženama? Jednom dotaknute njegovim okom, a potom rukom, i one su postale izdvojene, “posvećene”. Ništa ga nije sprečavalo da se prema živim bićima s osjećajima ponaša poput kolekcionara.
I ja sam bila dio njegove kolekcije. Postajalo mi je sve jasnije da se neću moći otrgnuti iz njegovog zagrljaja ako mu ne nađem zamjenu. Ima li zamjene za Picassa? Poznajem ga dobro kao muškarca i kao umjetnika i moji su osjećaji prema njemu pomiješani. Koliko ga volim, toliko ga i prezirem. Kao muškarac je jadan, nemoralan, škrt, zao. Kao umjetnik je genij kojem se divim. Zahvaljujući svojoj umjetnosti, Picasso nije osoba poput drugih. On je više od toga. Bit Picassa je umjetnost. A bit umjetnosti je duh. Mogu li vidjeti samo ono najbolje u tom čovjeku? Jesam li to kadra?
Da, napokon sam shvatila da je Picassova umjetnost on sam, da mi je najbliži kroz svoja djela. Obožavam njegovu kreativnost, snagu, žar kojim stvara, a ne samo njega kao fizičku osobu.
Moj stan je danas poput muzeja. Okružuju me njegova djela, od slika koje vise na zidovima do crteža pauka na zidu i sitnica što ih je u vrijeme ručka napravio od limenih čepova, papira, šibica i žice. On je posvuda oko mene. Mogu ga i dalje voljeti. Nije to muzej uspomena, već autentično mjesto genija. Jer, njegov je genij u njegovom djelu. Zato, biti s
njegovim slikama, najboljim dijelom njega, zapravo znači biti s njim! Nisam više s neugodnim čovjekom, a ipak uživam u njegovom društvu. Nalazim da je to paradoksalna situacija: on sam pomaže mi da ga prebolim! Njegova umjetnost mi u tome pomaže.
Zar mi nije dovoljno da se družim s njim preko njegove umjetnosti? Ne, jer ja sam invalid kojem su oduzete obje noge pa mi treba još jedna štaka koja bi mi mogla pružiti sigurnost. Očajnicima poput mene treba oprostiti što se hvataju za slamku. Da, imam svoje slikanje kao što sam nekada imala fotografiranje. Jačima od mene bilo bi to dovoljno. Pa Picassu je njegovo stvaranje cijeli univerzum! Ali moja umjetnost meni to nije. I što mi preostaje? Da skočim s mosta u Seinu? Da u ludnici lupam glavom o zid? Da mi u Sainte Anne puštaju struju kroz mozak?
Iz snova se budim u znoju, ali ujutro ih se uglavnom ne sjećam. Pamtim samo osjećaj tjeskobe. Nedostaje mi zraka, ne vidim dobro, u prvi tren kad otvorim oči, sve je oko mene u magli i nisam sigurna jesam li uopće budna.
Nedavno sam sanjala ženu u odori časne sestre kako mi prilazi i pruža mi ruku, kao da me želi dotaknuti. Ili odvesti nekamo. Gledam njezinu ruku s vjenčanim prstenom i pitam se kako to da časna sestra ima na ruci prsten. Tko je njezin muž, zar se nije zavjetovala Bogu? Soba je mračna, ne vidim joj jasno lice. Kad ga na trenutak ipak ugledam, vidim da je to Julie. Njezino je lice nasmijano, onakvo kakvo sam rijetko viđala u stvarnosti. Julie ništa ne govori, ali vidim da je sretna. Pružam joj ruku, ali je ne uspijevam dotaknuti.
U posljednje vrijeme pitam se dolazi li mi Julie u san s razlogom. Počinjem vjerovati da mi možda želi pomoći. Upućuje me na nešto što je njoj pomoglo. No, umjesto da me njezina sreća utješi, osjećam nešto sasvim drugo... Osjećam zavist. I kad sam se probudila, i dalje sam osjećala zavist. Nije to novi osjećaj u vezi s maman. Ponekad, kad bih je vidjela kako kleči pokraj kreveta sklopljenih ruku i zatvorenih očiju, osjetila bih to isto. Kako je njezin svijet bio jednostavan! Predajući život nekome drugome u ruke, riješila se tereta odgovornosti. Nije više na njoj da razmišlja, da donosi odluke, da upravlja sobom, pod uvjetom da autoritet kojem se prepustila ne dovodi u pitanje. Kako mora da je lijepo vjerovati u boga, znala sam pomisliti. Ostaješ dijete sve dok ne posumnjaš, jer sumnja ubija boga. Vjera mora biti slijepa.
A ja sam tako slijepo vjerovala jedino u Picassa. Zato sam i pomislila da nas dvije nismo toliko različite kao što sam to vjerovala, i željela biti,
cijeloga života. Odjednom, nakon tog sna, postalo mi je jasno: dok se ona molila Bogu, ja sam se molila Picassu. S jednakom predanošću, s jednakom vatrenom vjerom. Možda sam bila čak veća vjernica od Julie.
Očito, i ja to imam u sebi - ne mislim na vjeru u Boga, nego na obrazac ponašanja, koji se vjerojatno ne nasljeđuje nego uči. Cijelog mi je života taj model ponašanja bio pred očima, a ja sam arogantno zamišljala kako sam se emancipirala od primitivne, jadne Julie. Moj je problem što nikakvu religiju nisam mogla prihvatiti, znajući da bih se morala odreći sebe. Pokušala sam. Proučavala sam budizam, ezoteriju, različite vrste misticizma - to je bilo u modi. Danas kao da me snovi o Julie upućuju na njenu religioznost, pri čemu ne mislim toliko na vjerovanje u Boga, koliko na vjeru kao psihološki oslonac. Jesam li takav oslonac tražila u Picassu premda toga nisam bila svjesna?
Prisjećam se Maxa Jacoba i njegove religioznosti. Kad smo ga jednom na Novu godinu posjetili u Saint-Benoït-sur-Loireu, kamo se preselio i stanovao u blizini benediktinskog samostana, rekao nam je da iz religije crpi snagu za svoje stvaralaštvo. Pomislila sam tada da zapravo želi reći kako umjetnost nije bila dovoljna da mu ispuni život, i to me začudilo. Kako je moguće da nekim ljudima nije dovoljno što su talentirani? Bilo je očito da je Max, uz talent, trebao još nešto čvrsto na što bi se oslonio. Trebao je vjeru.
Ali Picasso je mrzio svako moje spominjanje religije. Nisam jednom pred njega i Paula došla s idejom da se i oni preobrate na katolicizam. Čak sam ih jednom, u očaju, molila da spase svoju dušu. Ismijali su me. Trebala sam to očekivati, ali doista mi je bilo teško gledati ih kako uživaju u samozadovoljstvu. Učinila sam jedino što sam u tom trenu znala i ponudila im autoritet kojem bi se pokorili. Ali njih dvojica nisu trebali autoritet. Kakva uvreda za ljude koji su bili autoriteti drugima! Obojica su me okrutno ismijala. Vjerujem da su moje okretanje Bogu tumačili kao izravnu posljedicu elektrošokova!
A zapravo, iako znam da on to ne bi želio čuti, upravo me Picasso približio vjeri svojim uvjeravanjima da u čovjeku postoji nešto neobjašnjivo i nepojmljivo što nazivamo talentom, nadahnućem, božanskim darom.
Ako je Bog stvoritelj, nije li i umjetnik na određeni način Bog? Zbog Picassa sam naučila da je samo jedan mali korak od biti umjetnosti do biti svega postojećeg, do duha. Ili Boga, kako ga nazivaju vjernici. Zar Bog
nije dobro društvo kad više nemaš nikoga i ništa? Kad ti se život pretvori u pustinju? Čak i ako, kao u mom slučaju, samo zamijenimo jednu vjeru drugom kako bismo preživjeli.
Postavila sam to pitanje Jacquesu na jednom od naših sastanaka, no nije mi odgovorio, kao ni na bilo što drugo što sam ga pitala. Njegov posao i nije bio da odgovara na moja pitanja, nego da me potiče da govorim i sama na njih odgovaram. No znala sam da me podržava. I sam je išao u jezuitsku školu i govorio da je “proizvod svećenika” - znao je o čemu govorim. Nije se susprezao koristiti religiju u terapijske svrhe. Čula sam da je jednom, nekome tko se raspitivao o meni, objašnjavao kako se u mome slučaju radilo o izboru između ludila i religije. Da nije odabrala religiju, završila bi u ludnici, navodno je rekao. Tako jednostavna dihotomija! Iz moje današnje perspektive, gotovo suviše jednostavna. Ali ne i iz njegove perspektive specijalista za sve oblike ženskog ludila: bila sam žena i bila sam luda.
To ne znači da mi nije pomogao. U razgovorima me nježno ali odlučno upućivao upravo na taj put. Nakon dvije godine naši su se susreti prorijedili, sve mi je manje do njih bilo stalo. Osjećala sam da smo zaobilazili neke teme, ponajprije o mojem odnosu s njegovim prijateljem i susjedom Batailleom. Premda sam dolazeći k njemu u Rue de Lille morala proći pokraj kuće na broju 3 u kojoj je živio Bataille, izbjegavala sam mu govoriti o našoj vezi. Vjerujem najviše zbog Sylvije, jer nisam znala što mu je ona rekla i nisam željela da je Jacques ispituje zbog toga što je od mene čuo izvjesne detalje. A psihoanalitička praksa je tek kasnije uvela ograničenje analize bliskih osoba.
Taj trokut on-ja-Bataille, ili čak četverokut ako računam Sylviju, sve sam više počela doživljavati previše bliskim, gotovo incestuoznim. Vjerojatno zato što sam već tada odnose među prijateljima počela promatrati očima vjernice iz perspektive vjerskog morala. Istina je da su ti odnosi bili zapetljani, da su svi bili ljubavnici svih, da su se nekadašnji rodbinski odnosi miješali s prijateljstvima i neprijateljstvima. Lacan je bio ljubomoran na Bataillea jer je on bio prvi Sylvijin muž, za kojeg se bila udala na insistiranje roditelja jer se u nju zaljubio muž njezine sestre Biance, Theodore Frankel. Simone Khan, sestra prve Bretonove žene, bila je s Raymondom Queneauom. A prva žena Paula Éluarda, Gala, postala je Dalíjeva supruga. Bio je to tek mali dio mreže prijatelja toliko isprepletene i zapetljane da si u njoj ostao uhićen cijeloga života. Zato se nisam začudila kad mi je Paul nakon Nuschine smrti ponudio brak. Tako bi sve ostalo u obitelji. Samo, ja sam se već bila udaljila od njega. Nisam zaboravila kako mi je, dok je Nusch bila živa, govorio kako ne bi prebolio da joj se štogod dogodi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Slavenka Drakulić-Moj život s Picassom

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 12:49 pm




Nisam se nimalo dvoumila oko te odluke. Paul je i dalje bio moj najdraži prijatelj, moja podrška, ali njegova je ponuda na neki način bila očajnička. Paul je bio čovjek kojem je trebao pojas za spašavanje. Ja tu ulogu nisam mogla preuzeti na sebe. Ja sam se i sama raspadala i jedva sam, uz Jacquesovu pomoć, polako skupljala i lijepila krhotine. Još jedan brak u okviru “obitelji” ne bi pomogao ni jednome od nas. Nije mu dugo trebalo da zaprosi Dominique Laure. Nisam mu to zamjerila, Paul nije mogao živjeti sam.
Još je jedan problem ostao nerazriješen između Jacquesa Lacana i mene. Pitam se, i danas nakon toliko godina, zašto me nakon mog sloma nije poticao da nastavim s umjetničkim radom, da intenzivnije nastavim slikati ili da se ponovo okrenem fotografiji, a ne Bogu? Ipak, naslućivala sam da je procijenio da sam suviše slaba da živim sama bez podrške nekog čvrstog oslonca. Bez staklene stijenke kroz koju bi me nadzirao neki autoritet. Vjerojatno je to bio razlog. A možda je i pretpostavljao da ću, ako budem imala dovoljno snage, i sama isplivati i vratiti se onome u čemu se osjećam najsigurnijom - fotografiji. Nisam skupila snage da ga to pitam jer sam se bojala odgovora.
Međutim, možda je vidio ono što ja tada nisam shvaćala tako jasno kao danas, da je moja sigurnost bila do temelja pokolebana. Krhki identitet sastavljen od djeteta, umjetnice, francese, francuske ljubavnice, žene hrvatskog porijekla i argentinske prošlosti, ljevičarke i pozerke, žene koja misli i žene koja se predaje osjećajima, gubitnice, luđakinje sa šeširom - sve to nije više moglo opstati zajedno a da se sasvim ne rasprši, bez rešetki, bez kaveza, onog istog u koji me Picasso zatvorio na jednoj od svojih slika.
I na kraju, zašto me, dok sam još odlazila k njemu na terapiju, nije shvatio ozbiljno kao umjetnicu i pažljivo pogledao moje fotografije? Vjerojatno ni on nije mogao izaći izvan zadanog okvira koji u prvi plan ističe činjenicu da sam žena. Moj problem je bio u tome što sam istodobno željela biti posebna odnosno posebno privlačna, neobična, tajanstvena žena kao francesa, ali i umjetnica slobodna od muškog pogleda. Očito je prosudio da za to nemam snage. Ali vjerujem da bi, gledajući moje fotografije, saznao više o meni. Ne vjerujem da je bilo dovoljno da me sluša, premda, priznajem, sudim po sebi. Meni samoj riječi nisu dovoljne. Svjesna sam tog jer se i sama, nakon toliko godina, vraćam svojim fotografijama da bih ih osvijestila. Jer, nekoć, kad sam ih snimala, “samo” sam fotografirala, bez svijesti o tome što moje fotografije zapravo predstavljaju. One su nastajale iz podsvijesti koju nisam niti željela dokučiti. Moje erotske fotografije iz tog vremena predstavljale su
transgresiju u skriveno, mračno, perverzno. To je Bataille najbolje shvatio jer je isto činio u svojimu tekstovima. I upravo ga je razumijevanje mojih fotografija privuklo k meni: osvijestio je moje fotografije bolje od mene. U meni, Dori, ženi, tražio je njihov trag, onu mene koja ih je snimila. Nije mu dugo trebalo da zaključi kako sam transgresiju mogla uspješno ostvariti samo u umjetnosti, ali ne i u životu. No ipak, znao je - a znam i ja, tek sada - da je u meni ipak postojao dio iz kojeg sam izvlačila svoje čudne, uznemirujuće slike.
Gledam svoju fotografiju Zabranjene igre iz 1935. i na njoj vidim sve, cijeli svoj život, svoje roditelje, ljubavnike, sebe kako ih gledam. Vidim svoj voajerizam, koji je privukao Bataillea i Picassa. Da ju je pogledao, Lacan (primjećujem da sam napisala samo prezime, Jacques je iščezao!) je na njoj mogao vidjeti ono oko o kojem je kasnije toliko pisao u Pričama o oku. Na toj fotografiji odnosno fotomontaži je nekakav ured, vrlo nalik na onaj moga oca u Buenos Airesu. U prvom je planu pognuti muškarac u formalnom crnom odijelu kojeg je zajahala polugola žena. Možda je za očekivati da je žena koja ga jaše u seksualnoj igri, izazovno lijepa. Ali ta žena nije posebno lijepa, već sasvim obična, tako da već na prvi pogled njezino lice s naočalama posve odudara od njene golotinje. Kao da je riječ
o strogoj učiteljici, od onih koje nose do grla zakopčane bluze i koje je teško zamisliti golih grudi. Građanski ured, odijelo, strogo lice gole žene - čije oko sve to gleda? U kutu ispod stola skriva se dječačić koji gleda nešto što mu je zabranjeno jer pripada svijetu odraslih. Da nije njegovog skrivenog pogleda, pogleda voajera, foto-montaža bi bila satirični prikaz malograđanske pristojnosti i onoga što se iza nje krije. No pogled dječaka uznemiruje gledatelja jer mijenja perspektivu. Očito je da odrasli nisu svjesni da ih dijete promatra.
Između dječaka i odraslih zanesenih igrom je staklena pregrada, nevidjiva na fotografiji ali meni i tada i danas posve vidljiva. Stroga učiteljica mogla bi biti maman. I maman je francesa, ali to dijete - djevojčica Dora - nipošto ne smije prerano saznati.
Jer kad sazna, shvatit će da joj je to jedina šansa da vlada muškarcem. Pa čak ni dječačić ne bi trebao gledati prizor namijenjen odraslima, jer bi iza privida urednog građanskog života razotkrio subverzivni svijet erotike i njegovu moć.7

7 I na ovom mjestu rukopisa slijedi velika praznina, kao da je namjera autorice bila da tako naznači da je tekst koji slijedi novo poglavlje, no to je, dakako, samo pretpostavka. (op. prir.)

Jamesa Lorda prvi sam put srela kad je oslobođen Pariz. Visoki mladi američki vojnik imao je u sebi nešto djetinjasto. Ili bi možda bilo preciznije reći da je to bila američka naivnost? Bio je, primjerice, dovoljno drzak da se pojavi u Picassovom ateljeu lažući da je ranjenik i zatražiti od Picassa da ga portretira! I naravno, upravo zbog toga Picasso je pristao. Sjećam se, sjedili smo u restoranu, James je sa sobom ponio papir i olovku i Picasso je za tri minute napravio portret. A onda, što je još smješnije, mladi James Lord nije bio zadovoljan žvrljotinom koju je slavni umjetnik nacrtao u nekoliko poteza. Što na to reći? Mogao je crtež istog trena prodati nekom kolekcionaru za ne znam koliko tisuća franaka. Ali, ne! Mladić je za uspomenu želio pravi portret. Kao da je Picasso jedan od onih uličnih portretista s Montmartrea koji za mali novac rade upravo to. No James Lord bezobrazno je rekao da želi još jedan portret, ali - bolji. Picassa je zabavljalo takvo ponašanje, on je uvijek uvažavao čudake - pa mu ga je i nacrtao. James je bio fasciniran Picassom, ponajprije njegovom osobnošću, a ne toliko njegovim slikarstvom, koje je valjda za njegov ukus bilo suviše apstraktno. Da, bio je zadivljen slikarovim uspjehom, što je bilo očekivano s obzirom da je James bio Amerikanac i da je uspjeh već tada u Americi bio na iznimnoj cijeni. James nije bio naročito obrazovan niti je potjecao iz kulturnih krugova, ali zanimao ga je svijet umjetnosti, Pariz, Europa, možda zato što homoseksualizam u Parizu tih godina nije morao skrivati kao da je riječ o bolesti.
Bio je posve sporedan lik u našim životima, sve dok ponovo nije iskrsnuo zvoneći na moja vrata. James je tražio način da se približi Picassu, zanimalo ga je sve što ga je moglo dovesti u vezu s njim, priče o njemu, ljudi koje poznaje. Među njima sam bila i ja, ne toliko kao Dora Maar, fotografkinja i slikarica, već kao Dora Maar, bivša Picassova ljubavnica. Netko tko je dotaknuo njegovog idola, netko koga je idol posjedovao. Moja je uloga, dakle, bila da budem spona s Picassom.
Dogodilo se da je James postao jedna od rijetkih osoba s kojima sam se neko vrijeme družila nakon što sam se posve prestala viđati s Picassom. Često smo zajedno izlazili na večere i izložbe, u kino, kazalište, k mojim prijateljima, prije nego što sam se odlučila sasvim povući iz javnog života i zatvoriti za sobom vrata svima, pa i Jamesu. Unutarnji egzil je za mene značio svođenje života na minimum, na ono bitno. Kao kad ti je prevruće pa skidaš odjeću sa sebe, komad po komad, sloj po sloj, rješavala sam se starih navika, pomodnih veza, suvišnih ljudi.
Ne znam u kojem mi je trenutku moja javna persona tajanstvene mučenice, napuštene ljubavnice i nepriznate slikarice, postala suviše naporna. Je li to bilo kad sam shvatila da sam u očima galerista još uvijek samo Picassova ljubavnica i da me ne mogu prihvatiti kao ozbiljnu slikaricu? Ili mi je dosadilo da me na zabavama nepoznati ljudi zaskaču pitanjem: A što vi sada radite? - kao da mi je život s Picassom bio posao. Kao javna osoba bila sam svedena na bivši život. Nikoga, osim uskog kruga prijatelja poput Lise i Maire-Laure nije zanimala moja sadašnjost. Pa čak ni Jamesa, iako se njegov odnos promijenio i postao mi je vrlo privržen. Za njega sam, mislim, u početku bila hladna i nepristupačna, a nije dijelio ni moj smisao za ironiju. Ali fascinirala sam ga, možda se čak pomalo i zaljubio, kao što se student ponekad zaljubi u svoju profesoricu. Znala sam da je James homoseksualac, čak sam i upoznala njegovog pariškog prijatelja Bernarda. No bio je mlad i zabavljalo me s njim ponekad izaći. Možda i zbog toga što je gotovo jedina tema naših razgovora bio Picasso.
Opsjednutost - nema za to druge riječi. Njega je mučila znatiželja, rekla bih bolesna, a mene, još uvijek, ogorčenost. U dugim večerima provedenim zajedno, uz čašu vina, mogli smo podijeliti našu tajnu strast.
Jednom prilikom njegovim smo se automobilom odvezli u Provansu, u kuću koju mi je Picasso poklonio 1945., za oproštaj. Nije mu značila ništa, dobio ju je od jednog poznanika u zamjenu za sliku. Kuća u Ménerbesu je velika, na prekrasnom mjestu na vrhu brda, s pogledom na dolinu i vinograde. Ali u slabom stanju i posve neopremljena. Pozvala sam ga zato jer ima automobil i jer sam u to vrijeme teško podnosila samoću. Nisam bila posve svjesna da ga vodim zato što je on bio jedina osoba s kojom sam mogla, iznova i iznova, prekapati po svojoj nedavnoj prošlosti. Još uvijek mi je trebalo da me netko sluša, pogotovo što sam već odavno prestala s terapijom kod Jacquesa.
Kuća ga je razočarala, vidjelo mu se to na licu. Premda okružena zidom i s impozantnim vratima, već izvana je izgledala oronulo, ali i nekako romantično. Vjerojatno je zamišljao da ga unutra čekaju udobne stare fotelje, kamin u kojem pucketa vatrica, mekani tepisi, slike i šalica toplog čaja. Ali dočekali su nas hladnoća, škorpioni, propuh i prazne, zapuštene sobe. Ja sam se na to već navikla pa nisam ni primjećivala kako je ta kuća skromna. Bez grijanja, s gotovo asketskim namještajem u nekoliko soba koje su se mogle koristiti, iz njegove se perspektive sigurno činila neudobnom. Nije se, međutim, bunio da ne ispadne
mekušac. Ja sam loša domaćica, ali topli čaj je ipak dobio, a znala sam skuhati i neka jednostavna provansalska jela.
Znala sam da će susjedi govorkati, još se nije dogodilo da sam se pojavila u kući s muškarcem, pa još mladićem. Nije me to brinulo. Zabrinula me moja reakcija na Jamesa. Postala sam svjesna toga posve neočekivano, tek navečer prvog dana kad je došlo vrijeme spavanja. Moja je soba bila desno, njegova lijevo od stepenica. Zastali smo na hodniku. Oklijevanje je trajalo samo trenutak, kao da čekamo da onaj drugi napravi prvi korak. Zatim se James sagnuo, brzo me poljubio u obraz i poželio mi laku noć.
Ušla sam u sobu i bacila se na krevet, zapanjena svojim ponašanjem, činjenicom da sam zastala kao da od Jamesa nešto očekujem. Što sam očekivala? Da me pozove u svoju sobu? Ljutito sam o pokrivač obrisala poljubac. Obrazi su mi bili mokri od suza. Kako je to bilo moguće? Jesam li poželjela biti s Jamesom, petnaest godina mlađim i uz to homoseksualcem? Unatoč tome što Jamesa nisam doživljavala kao seksualno privlačnog muškarca? Ako sam ja njemu i bila poželjna, nisam učinila nijednu gestu koju bi mogao protumačiti kao poziv.
Ipak, nešto se te večeri među nama dogodilo. Već i sama fizička blizina naših tijela, činjenica da je uz mene muškarac, bila je dovoljna da zastanem pred vratima sobe. Da sam samo pružila ruku i dotaknula ga, da me je samo zagrlio, ne znam bih li smogla snage da se oduprem želji. Jer tog sam trenutka vrlo dobro prepoznala u sebi davno zatomljenu požudu, žudnju za muškim zagrljajem. Prošlo je više od deset godina otkada sam zadnji put bila s Picassom i zaboravljeni mi se osjećaj iznenada vratio, u posve drugačijoj situaciji. Mislim da me šokirala spoznaja da ne kontroliram sasvim svoje tijelo i da moje tijelo tako reagira na muškarca, kao da ima svoju neovisnu volju koju sam svih tih godina posve zanemarila. Toliko da sam gotovo povjerovala kako ono i nema drugih potreba osim onih najosnovnijih. Na putu da postanem dobra katolkinja, već sam bila povjerovala kako seks nije potreba nego iskušenje. Koliko sam samo puta razgovarala s paterom Jeanom, ali nikada o iskušenjima puti. Govorim o iskušenjima, iako mi se čini da svojim životom - a scena s Jamesom je to potvrdila - nisam zaslužila govoriti u religijskim pojmovima.
Bilo mi je nepunih četrdeset i sedam godina tog proljeća kad je tijelo postalo moj neprijatelj. Ne zato što sam s godinama dobila na težini i dvije okomite bore na licu koje su se dobro vidjele, nego zato što me izdalo u mojoj namjeri da u sebi zatomim žudnju. Moj je ponos bio još više povrijeđen time što me James ničim nije izazivao. A ipak, poželjela sam ga. Osvijestio je u meni nešto što sam vjerovala da je odavno iščezlo.
Noć sam provela u groznici. Vjerovala sam da, kad ne postoji objekt žudnje, ona nestaje sama od sebe. James me u tome nehotice razuvjerio i sada je bilo na meni da nešto učinim s tim saznanjem. Kako ukrotiti tijelo? Je li nesvjesna žudnja jednaki grijeh kao i ona svjesna?
Nisam nalazila odgovor. Mora da ga nisam tražila dovoljno uporno, jer se situacija uskoro ponovila. Zapravo, ponovo smo se našli pod istim krovom, u dvorcu La Castille kod Cooperovih. Shrvana umorom, tog sam popodneva zadrijemala na svome krevetu. Vrata su vjerojatno ostala odškrinuta jer je James ušao u sobu i bez riječi se ispružio pokraj mene. Ležao je tako uvjeren da spavam. Zatim je uzeo moju ruku, položio je na svoje grudi i pokrio svojim dlanom. U tom trenutku njegovo mi se ponašanje učinilo tako spontanim da nije imalo smisla držati mu lekciju o pristojnosti, što bih inače učinila. Pravila sam se da i dalje spavam. Njegovo je srce ubrzano kucalo, koža na dlanu bila je mekana, kao i ona na obrazu. Osjećala sam toplinu njegovog tijela. Zatvorenih očiju osluškivala sam njegovo disanje i udisala njegov miris. James je mirisao na mladog muškarca, svježe i opojno. Prepoznala sam slatkasti miris znoja, duhana, talka i sapuna od lavande. Posljednji put kada je pokraj mene ležao muškarac, mirisao je sasvim drugačije - na starost. Picasso nije bio neuredan, ali je njegovo tijelo zbog želučanih problema već poprimilo kiselkasti vonj koji ne može oprati nijedan sapun.
Nikada nismo bili tako blizu. Doro, obožavam tvoj glas, tvoje oči, tvoje ruke - govorio mi je često. Ali njegove riječi nikada nisu dopirale do mene, bile su to riječi dječaka, možda čak zaljubljenog dječaka koji ni sam nije siguran je li dječak. Obično bih ga pomilovala po obrazu ili mu provukla prste kroz kosu. Ponekad bi me prijateljski zagrlio, kao da me zbog nečega tješi. Sjećam se da sam jednom, u vožnji, stavila ruku na njegovo bedro, a zatim je brzo povukla, zapanjena intimnošću svoje geste. Ležala sam zatvorenih očiju, ne usuđujući se pomaknuti. Kao da sam tek tog trena shvatila, čulima a ne mozgom, da je James visok, dobro građen muškarac svijetle kose. Tijelo mi je gorjelo na svakoj točki kojom smo se dodirivali. Njegova blizina bila je poput mučenja koje je smislio sam Bataille. Prešla sam dlanom po njegovoj natkoljenici, sasvim polako. Željela sam privući k sebi tu napetu kožu i moćne mišiće. U tom mi je trenu bilo posve svejedno je li to James ili neki nepoznati mladić. Privlačio me miris, privlačilo me to mlado muško tijelo pokraj mene.
Ali James se nije usudio učiniti ono što bi bilo koji drugi muškarac u njegovoj situaciji barem pokušao. Počeo je govoriti i tako, ne znajući,
prešao granicu između tijela koje sam željela i osobe koja me nije zanimala.Zajedno smo posjetili Lacana i Sylviju u njihovoj kući s velikim vrtom u Guitrancourtu. Željela sam vidjeti svoju staru prijateljicu Sylviju. Ne znam zašto sam tada sa sobom povela Jamesa, možda da upozna mog nekadašnjeg doktora, čovjeka ekscentričnog ukusa i čudnog izgleda i ponašanja. I zaista, kao da želi potvrditi moj opis, Jacques nas je dočekao u žutim cipelama i šarenom prsluku, u kojem je izgledao poput papagaja. Nismo se dugo vidjeli, ali naš susret nije bio srdačan. Za ručkom je čitao knjigu i pušio cigaru, ne obraćajući pažnju na goste. James je, poput ostalih posjetitelja, ostao zapanjen razlikom između Lacanovog izgleda provincijskog dendija i onoga čime se bavi. Jacques je bio svjestan dojma koji ostavlja pa se i sam znao šaliti na svoj račun. S obzirom na moje zanimanje neke vrste ispovjednika, ljudi vjerojatno očekuju da se odijevam poput svećenika - govorio je. A to nije bilo daleko od istine, s obzirom da je mladost proveo u katoličkoj školi.
Poslije ručka za vrijeme kojeg nas je ignorirao, Jacques nas je, želeći popraviti dojam, pozvao u svoj studio. Ja sam slutila zbog čega, nije bilo prvi put da prisustvujem toj ceremoniji šokiranja posjetitelja koji ništa ne slute i počašćeni su pozivom. Na jednom zidu visi erotski crtež njegovog šogora Andréa Massona. Ali taj crtež služi Lacanu tek kao paravan - iako s istim motivom! - iza kojeg se krije nešto drugo. Doslovno, jer kad pomakne crtež ulijevo, pred očima gledatelja pojavljuje se slika Porijeklo svijeta Gustavea Courbeta.
Dok rukom pomiče crtež, on anticipira reakciju gledatelja. U očima mu vidim iskricu. Podsjeća me na dječaka koji u klupi ispod udžbenika drži pornografski časopis i kad se učitelj odmakne, sa sladostrašću ga izvlači i pokazuje učeniku u klupi do njega. Je li Jacques pokazivao tu sliku svojim muškim posjetiteljima s određenom namjerom - da ih fascinira, možda i uzbudi? Ili je tek na svoj način demonstrirao moć, jer bilo je samo po sebi skandalozno posjedovati tu provokativnu sliku koja je bila nestala, a koja navodno vrijeđa javni moral, zahvaljujući čemu je postala statusni simbol. Znala sam da ju je kupio nedavno8 na aukciji za mnogo novaca i vjerujem da je ta nova akvizicija bila glavni razlog što ju je rado pokazivao. Jacques o razlozima nikada nije govorio, nije ni komentirao sliku pred nama, ali je vrlo pažljivo promatrao reakcije.

8 Lacan je Courbetovu sliku kupio godine 1955., što je važan podatak za datiranje rukopisa. (op. prir.)


James je bio dovoljno iznenađen da to i pokaže, što je laskalo vlasnikovoj taštini. Postigavši cilj, zaklopio je svoju čarobnu kutiju i povukao se. Na zidu je ponovo visio Massonov crtež.
Na putu do kuće James i ja utonuli smo u tišinu. Njega se slika dojmila, ali, pomislila sam, na drugačiji način nego mene. U stvari, prvi put su mi se misli zadržale na toj slici čijem sam dramatičnom otkrivanju već jednom prisustvovala. Možda zato što sam tada, pod dojmom novog odnosa s Jamesom, bila svjesnija ženskosti. Courbet je Porijeklo svijeta naslikao za mušku publiku. On je, naime, naslikao žensko spolovilo kako ga vide muškarci jer žene, za razliku od muškaraca, svoje spolovilo ne vide. Ono što ne vidimo, nema isti učinak na nas kao na onoga tko vidi. Paradoksalno je što je tako, ali nama je Courbetov pogled na žensko spolovilo stran i stoga bi žene na sliku trebale reagirati dramatičnije od muškaraca.
Naravno da postoji ženski i muški pogled na tu sliku. Ali što na toj slici vidi muškarac? Izloženo spolovilo koje se, s malo veće udaljenosti, doima poput životinjice crnog krzna koja se udobno smjestila između ženskih nogu. Izbliza je to dlakavi grm koji djeluje neuredno, možda i odbojno. Muško oko vidi ulaz koji je istovremeno i izlaz - žensko tijelo u koje muškarac ulazi, ali i ono koje ga je rodilo. I taj ga pogled, odnosno spoznaja, više šokira nego što ga uzbuđuje. Ali ono najvažnije, prazninu iz koje je izašao, mjesto u kojem bi se mogao izgubiti, koje bi ga moglo progutati, u kojem je skriven užitak - tajanstveno tamno mjesto čežnje i straha - ostaje mu i dalje skriveno.
Muškarac na Courbetovoj slici vidi ono što je već imao prilike vidjeti više puta u životu. Iznenađenje nije u otkrivanju nepoznatog prizora. Ne bih rekla ni da mu je razlog erotika. Bez obzira na prigovore o ugrožavanju javnog morala, Courbetova slika, zbog načina na koji je naslikana, nije prvenstveno erotska, svakako ne gotovo sto godina nakon što je naslikana. I baš zbog toga, ona gledatelja upućuje na svoje značenje. Gledatelju odjednom postaje jasno da Porijeklo svijeta nije ni naivan ni ironičan naziv. Teško je pred tom slikom ne pomisliti na moć žene, na činjenicu da im to tijelo daruje i užitak i život, da im je žena i ljubavnica i majka, da zahvaljujući tom tijelu uopće postoje. Ta spoznaja na neki način na njih mora djelovati zastrašujuće. Premda je Jacquesova interpretacija sasvim drugačija. Po njemu, nije uopće riječ o muškom spolnom organu nego o njegovom simboličkom značenju, upravo stoga što je vidljiv. Simboličko značenje ne može imati nešto što se ne vidi, nešto skriveno, kaže on. Zato ženski spolni organ ima karakter odsutnosti, praznine, rupe.Da sam muškarac, gledajući Porijeklo svijeta pomislila bih: pokoriti, savladati, kontrolirati. I odjednom vidim tu sliku iz pozicije Minotaura, koji na silu širi noge žene kako bi među njezinim nogama vidio to isto. Courbet je naslikao Porijeklo svijeta. Picasso je naslikao Doru i Minotaura. Obje slike na različite načine govore o istom. Courbetova izlaže ženu na način koji upućuje na njezinu skrivenu moć. Picasso crta iskonski strah od žene koji muškarac osjeća pri pogledu na Courbetovu sliku. Njegov Minotaur na strah reagira nasiljem. Tek gledajući Courbetovu sliku, razumjela sam zašto je tome tako.
Žena je lišena pogleda na svoje spolovilo. Ja ne vidim svoje Porijeklo svijeta. Mogu, dakako, gledati neku drugu ženu, ali to nije isto. Ona mi nije zanimljiva jer je tek kopija mene. Obje smo navikle da nas gledaju. Moje oko ne samo da tu sliku vidi drugačije, nego i nema potrebu gledati sliku sebe, u izvorište koje je u meni. Mene zastrašuje nešto drugo: žena s tijelom kornjače, s tvrdim oklopom u koji je zarobljena. Njoj je tijelo jedino što ima i dopušteno joj je samo da bude kreativna rađajući kornjačice ili fetuse pasanaca. Jer kad bi joj muškarci priznali da je ravnopravna umjetnica, tada bi bila dvostruko kreativna.
Pretvorila sam se u oko vjerujući da ću tako izbjeći da me gledaju, ali “Courbetov pogled” svejedno nisam izbjegla. Dogodilo se ono čega sam se plašila, čime su me plašili. Nije istina, kako kaže Picasso, da žena nije žena ako nije majka. Ne, žena nije žena ako nije francesa. Muško oko je uvijek na tebi, ono te prati određenim pogledom. Bez obzira na tvoje pokušaje da kroz umjetnost ili literaturu izađeš iz te svoje uloge, zarobljava te u tijelu. Dok te slijedi takav pogled, i nisi ništa drugo nego francesa. Čak i kad to shvatiš, kad zaslužiš poštovanje za svoj rad, kad bježiš od predrasude koja te svodi na “porijeklo svijeta”. Tek kad ostari, žena postaje nevidljiva zato što više nije žena.
Primijetila sam da me druženje s Jamesom promijenilo. Postala sam daleko svjesnija svoga tijela, koketiranja, nesvjesnog plesa na rubu seksualnog izazivanja. Osvjedočila sam se da mi je tijelo još uvijek važno, nisam se sasvim predala molitvama i Bogu. Baš kao što se prije nisam do kraja predala ni umjetnosti. Još uvijek sam razapeta između apstinencije i žudnje. Osjećam kako u meni još uvijek živi zavodnica Dora. Da te volim
- kažem Jamesu - sve bi bilo drugačije. Ali ne volim te. On prihvaća moje objašnjenje možda zato jer mu otvara izlaz iz situacije u kojoj se sa
mnom zatekao. No ja znam da je ova isprika slabašna jer ni Bataillea nisam voljela. Nisam voljela (koristim tu riječ premda znam da je za moje osjećaje posve neprikladna jer nije dovoljno jaka, teška, dramatična, već nekako općenita i gadljivo sveobuhvatna) nikoga prije Picassa, što me, dakako, nije sprečavalo da budem s muškarcima, da ulazim u veze bez moralnih ograda. Barem prema sebi moram biti iskrena. Između Jamesa i mene nije se ispriječila njegova homoseksualnost, bila sam već s takvim muškarcima, nego ponovo - Picasso. Od njega mi je ostao okus poraza. Slomio me kao umjetnicu, zatim odbacio kao model i ljubavnicu. Francesa u meni zna da ju je Picasso ostavio zbog mlađe. Pred tim strahom od odbacivanja moja sofisticiranost, obrazovanje, talent, uspjeh, neovisnost, samosvijest, sve to uzmiče. Da mogu, priznala bih mu: James, nesigurna sam jer sam suviše tašta. Žena je uvijek nesigurna u svoj izgled, u svoju ženstvenost, čak i ona najljepša i najpoželjnija. Kultura u kojoj živimo podržava tu nesigurnost. Ti bi kao homoseksualac to prvi trebao razumjeti, jer si u istoj poziciji - i tvoj identitet ovisi o definiciji drugoga i u odnosu na drugoga. Poražena sam, još uvijek ranjiva i, k tome, i starija. Ne mogu više riskirati. Osjećala bih posve isto da je u pitanju neki drugi muškarac, bio on mlađi ili stariji.
Svjesna sam da se moje samopouzdanje gasi, i ono umjetničko i ono žensko. Ali ne zbog Jamesa. On je preslaba ličnost u mome životu, dodijelila sam mu sporednu ulogu pratitelja i učenika, obožavatelja, možda čak i sina. Jedini me Picasso mogao dokrajčiti, samo on posjeduje tu vrstu okrutnosti. Samo sam njemu dala takvu božansku moć nad sobom.
Neko sam vrijeme mislila da se neću vratiti bilješkama, da za to neću imati snage. Ali pobjeđuje moja tvrdoglavost! Ponosna sam na sebe.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Slavenka Drakulić-Moj život s Picassom

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 12:50 pm


Posljednji put kad sam vidjela Picassa bilo je to kod Cooperovih. Tamo je već bilo petoro uzvanika. Došla sam zajedno s Jamesom, ne znajući da će i on biti na večeri. Ponašao se vrlo srdačno, kao da je jedva čekao da me vidi, ali ga to nije spriječilo da bude sarkastičan. Raspitivao se jesmo li James i ja oženjeni, kao da ne zna da nismo i da je James homoseksualac, kao da ga želi izvrgnuti ruglu. Znala sam da je njegov sarkazam uperen na mene, da tako na svoj čudan i uvredljiv način pokazuje interes za mene. Ma ne, dragi moj, samo smo zaručeni - odgovorila sam smiješeći se kao u danima kad smo se igrali ljubomore. Nismo se dugo vidjeli, ali netko sa strane stekao bi dojam da smo se vidjeli jučer i sada nastavljamo našu staru bračnu svađu.
Njegovo je lice bilo poput štavljene kože, opaljeno suncem, pomalo ispijeno. Godine su produbile njegove bore. Françoise ga je napustila i žalio se da je već dugo bez žene. Nisam mu vjerovala, znala sam da ga muči nešto drugo, da mu zapravo nedostaje poticaj da slika. Je li vampiru u njemu nedostajala svježa krv, svježe meso koje će žrtvovati na oltar umjetnosti?
Ipak, bila sam uzbuđena što ga vidim. Naravno, govorili smo španjolski, dopustila sam da stišće moje ruke među svojim dlanovima, da mi miluje obraze, da me gleda kao nekada, kao da taj pogled ima tajanstveno značenje razumljivo samo nama. Barem na trenutak, naočigled ostalim znatiželjnicima koji su uživali u njegovoj predstavi. Bila sam svjesna da je riječ o predstavi, a ipak, prepustila sam se njegovoj režiji sa zadovoljstvom žene koja je navikla biti u središtu pažnje.
Zar ni nakon osam godina samoće prema njemu nisam imala nimalo odmaka? Pokušala sam biti na oprezu, jedan tihi glasić šaptao mi je da pazim, da budem suzdržana: Znaš ti njega, Doro, bježi dok si živa! Uzalud. Ponovo me k njemu privlačila ona sila koju sam osjetila i prvi put, i svaki put kad smo bili zajedno. U svakoj situaciji, u svakom društvu, Picasso dominira, postaje središnja točka oko koje se sve vrti. Tako je bilo i te večeri. Picasso nije čovjek koji je u centru, on jest centar i svaka je osoba u toj sobi gravitirala k njemu. Neke veze je naprosto teško prekinuti, sve se u tebi odupire, a Svaki novi susret podupire suludu nadu da će se nešto dogoditi i da ćete ponovo biti zajedno, kao nekada. Bila sam posve svjesna da Picasso želi pokazati društvu da još uvijek vlada mojim osjećajima. I unatoč maski ravnodušnosti i mira koju sam tako uspješno nosila, bila sam uznemirena njegovom blizinom. Kad me u jednom trenu pozvao na stranu - “moram ti nešto reći što nije za tuđe uši” - ustala sam, uzdrhtala kao da mi prvi put prilazi. Pustila sam da me zagrli oko ramena i povede prema udaljenom kutu sobe, dok su nas ostali gledali zapanjeni, u tišini.
Njegova je ruka bila topla i snažna i ja sam ga, kao nekada, zaljubljeno i poslušno slijedila očekujući nagradu. Reći će mi da me još uvijek voli, da me nikada nije prestao voljeti. Zaklet će mi se da mu druge žene nisu značile ništa u životu, da sam jedino ja bila dostojna prave ljubavi jer smo nas dvoje sačinjeni od istog materijala. Doro moja, reći će mi, mila moja Adoro - baš kao što sam to poželjela toliko puta dosad. Samo sada će njegove riječi biti stvarnost.
I ponovo sam klizila parketom prema njemu kao da lebdim, opijena od očekivanja.
Picasso je odjednom stao. Pustio me iz zagrljaja, okrenuo se i bez riječi se brzim korakom vratio za stol. Kao da je cijeli taj manevar bio
zabuna, kao da je učinio nešto pogrešno, zagrlio nepoznatu ženu, kao da je bio pijan i sad se, otrežnjen, vraća na svoje mjesto za stolom. Ili kao da se radi o probi kazališnog komada pa je režiser doviknuo: “Prekid”, i prizor treba ponoviti još jednom, dok publika zbunjeno gleda ne shvaćajući što se događa.
U zbunjujućoj tišini čula sam samo škripu parketa, pomicanje stolice, a zatim muk. Jesam li dugo stajala okrenuta zidu prekrivenom njegovim slikama? Sjećam se da sam se zagledala u azurno plavu gusto nanesenu boju u kutu jedne slike i da sam opazila kako tapete iza nje nisu savršeno zalijepljene. Morala sam iznaći snagu, okrenuti se i vratiti za stol sama, sjesti na svoje mjesto i nastaviti razgovor kao da se ništa nije dogodilo. Kao i uvijek prije u takvim situacijama.
Trebala si znati, trebala si znati, prekorila sam sebe nijemo, zabadajući nokte u dlanove ispod stola. Taj me vlastiti prijekor zapekao jače nego ikada prije. Što sam očekivala? Trebala sam predvidjeti da je to bila zamka, pa on je tako predvidiv i ovih se godina njegovo ponašanje nije nimalo promijenilo. Osjetila sam da su mi se obrazi zarumenili, i to me izluđivalo. Razbjesnila me činjenica da ni nakon toliko vremena nemam snage oduprijeti se njegovim manevrima koji služe samo zato da potvrde njegovu moć. A kad sam sama, tako sam hrabra i pametna! Mogu analizirati i predvidjeti svaki njegov postupak i riječ. Jedino me njegova prisutnost čini slijepom i gluhom. Ne pomažu mi ni vjera, ni samoća, ni disciplina, i on mi to, očito, želi pokazati. Zabavlja se sa mnom kao s igračkom, kako bi svi vidjeli da je on jači i od mog novopronađenog Boga...
Srećom, ostali su se pristojno pretvarali kao da ništa nisu vidjeli, Douglas je razgovarao sa Leymariem, a Buckle s Jamesom. Picasso je govorio o Balthusu kao da je maloprije, kad je ustao, samo svratio do toaleta da olakša mjehur. Balthus, pa zar idete u posjet tom čudaku koji voli maloljetnice? Pa idemo i mi, pridružit ćemo vam se, što ti kažeš, Doro? Bez obrane i snage da bilo što kažem okrenula sam se Jamesu. A što ti misliš? Ali tek je to izazvalo napad Picassovog bijesa. Usuđujem se pred njim obratiti se Jamesu, dovesti u pitanje njegov prijedlog? Pozvao je Paula da ustane i odjurili su u noć. Bahati, bezobrazni starac koji me osramotio, ponio se kao uvrijeđeni dječačić koji topće nogama jer ne može dobiti što želi, pomislila sam gorko dok su se vrata za njim zatvarala.
A onda me odjednom ošinula spoznaja da on ne glumi ljubomoru, niti je uopće riječ o ljubomori!
Zar bi jedan Picasso zaista bio ljubomoran na mog “zaručnika”, homoseksualca Jamesa? Ne, Picasso je izveo cijelu ovu predstavu jer je
bio ljut i htio da poslušam njega a ne tamo nekog bezveznog mladića. Postalo mi je sasvim jasno da se boji, da taj starac živi u strahu od smrti. Zato ne podnosi mlade muškarce, jer se usporedba nužno nameće. Nije važno o kome se radi, je li to neki posjetitelj poput Jamesa, ili čak njegova djeca - on uz sebe podnosi samo mlade žene zato što je svaka od njih njegova potencijalna žrtva. S njima može pokazivati svoju virilnost i tako sebi dokazivati da je živ. Ali ako se žena nekom nesrećom razboli, ona gubi njegovu milost. Ne volim kad je žena bolesna - rekao je u lice Françoise, iscrpljenoj od poroda. Iz istog razloga ne voli djecu. Sviđa mu se tek ideja novog života, ali ne i da mu se djeca motaju oko nogu i da traže pažnju, dižu buku. Djeca mu smetaju u poslu. Muškarce ne trpi ako mu nisu sasvim podčinjeni, ako njima ne vlada. A kad mu moć isklizne iz ruku, kao u ovom malom incidentu, preplavi ga bijes.
Uvijek se bojao bolesti i smrti. Mrzio je sprovode, bolnice, bolesti, razgovore o tome. Njegova bolest - kao kad je jednom zbog išijasa nekoliko mjeseci bio privezan za krevet - bila je izvor neizmjerne ljutnje. Mrzio je bolesnog sebe, bolesno tijelo, nemoć. Bolesnika Pabla koji slikaru Picassu ne da slikati. Tada je možda prvi put shvatio da ima tijelo i da je ono instrument koji se može pokvariti. No to je brzo zaboravio. Na sprovod je otišao Vollardu i Maxu, i mojem dragom Paulu, prijatelju koji ga je volio više od bilo koje žene. No nije otišao na sahranu ni ocu niti majci. Ni Olgi, koja mu je ipak, premda pred kraj već sasvim luda, bila vjenčana supruga. Ni Matisseu, jedinom slikaru kojeg je priznavao. Ne, on nije podnosio ništa što ga je podsjećalo na to da je i on smrtno biće i da je zato njegovo stvaralaštvo osuđeno na kraj. Bio je histerično produktivan. Baš kao da radom želi preduhitriti sudbinu. Osjećao je, ali nije priznavao, da smrt stanuje i u njemu, čak i u jednom Picassu.
Sve mi se to vratilo u sjećanje u trenutku kad su se vrata La Castillea za njim zalupila. I baš kao da nešto slutim, pomislila sam: A što ako je to zadnji put da sam ga vidjela? Iako sam se pri svakom našem susretu posljednjih godina pitala to isto, ovaj put ta je pomisao izazvala istinsku bol.
Ima li lijeka od Picassa? - pitala sam se nakon tog zadnjeg susreta. Nema, sve dok se osjećam kao ovisnica.
Bilo je milijun razloga da napokon shvatim kako drugo i nisam trebala očekivati, da moram naučiti zadržati distancu. Nitko nije bio pošteđen njegove okrutnosti. Kad je Paul ležao u bolnici od embolije pluća i
liječnici nisu vjerovali da će preživjeti, poslali su telegram ocu da posjeti sina, da se od njega oprosti. Picasso je to znao, ali ga nije posjetio. Dok se Paul još oporavljao, u bolnici u Cannesu umrla je Olga. No Picasso je baš tada bio usred posla, dovršavao je sliku i nije mu bilo ni na kraj pameti da ode na sprovod. Prepustio je svu brigu bolesnom sinu. Picasso je bio surov i nasilan, zanemarivao je ljude koji su mu bili bliski, svoju djecu, prijatelje. Na Françoiseinom obrazu jednom je ugasio cigaretu, mene je nekoliko puta ošamario... A ipak, svi su mu opraštali i ostajali u njegovoj blizini, osim Françoise, koja je smogla snage da ga napusti. Podnošenje grubosti i poniženja bila je cijena njegove naklonosti. On sam ni zbog koga nije patio. Bjesnio je, ali nije istinski patio, bio je nesposoban za to. Jednom, na početku njegove veze s Françoise, rekla sam mu: Ti nikada nikoga u životu nisi volio. Ti ne znaš što znači voljeti. Nisam dodala, ali trebala sam, da voljeti znači patiti zbog drugoga.
Picasso je davno prije nego što smo se sreli naslikao Femme assise au bord de ta mer, sliku na kojoj me žena podsjeća na bogomoljku. Svaka žena ima u sebi nagon za proždiranjem mužjaka, govorio je. Iz te njegove slike trebala sam razumjeti mnogo toga o njegovom odnosu prema ženama. Ali sve smo mi njime bile zaslijepljene i nismo shvaćale da se na određen način bojao žena i da je taj strah ponekad projicirao na svojim slikama. Tvrdio je da je on žrtva žena. I bio je, utoliko što su žene zahtijevale njegovu pažnju. Kao, uostalom, i drugi ljudi iz njegovog okruženja. No, pažnju im je mogao udijeliti samo dok su bile njegov objekt, njegov model. Čim bi se odnos zakomplicirao - do čega je gotovo uvijek dolazilo čim bi žene pokazale svoje osjećaje prema njemu - predstavljale su obavezu, smetnju, koje se hitno treba riješiti. “Trebalo bi spaliti bivšu ženu,” govorio je.
Kako sam samo morala bila slijepa da sam zanemarila sve očite znakove njegove okrutnosti? Danas bih rekla da je to bio spoj ljubavnog sljepila i ambicije. Da, bila sam spremna biti s Picassom po svaku cijenu, pa i po cijenu gubitka vlastite osobnosti.
Potporu sam našla posve neočekivano u osobi koju sam jedva poznavala, s kojom nisam imala dodirnih točaka osim veze s Picassom, a koja mi je po godinama gotovo mogla biti kćer. Toliko je različita od mene da nikada ne bih pomislila da će mi upravo Françoise Gilot dati neke tako potrebne odgovore, i to nakon što ga je ostavila. “Napokon sam zaključila da je moj život s Pablom bio poput bolesti. Znala sam da se moram riješiti svega što je bolesno u meni,” pročitala sam tu njenu izjavu u nekom tračerskom listu u vrijeme kad su novine bile pune tekstova o njihovoj rastavi. Nekoć bi moja prirodna reakcija bila ljubomora, ali kada sam
pročitala tu rečenicu, osjetila sam divljenje. Zvala ga je Pablo, za razliku od mene, koja to i danas smatram svetogrđem. Ali nakon što je smogla snage da ga napusti, njezino Pablo zvučalo mi je sasvim drugačije jer je govorilo o tome u kojoj je mjeri on za mene bio Bog, a za nju običan muškarac. K tome, pokazalo se da je bio tek jedan od njezinih muškaraca! Mala Françoise rekla je točno ono što i ja osjećam, ali se bojim izreći: život s Picassom je poput bolesti. Ona je učinila sve ono što ja nisam - prepoznala je problem, napustila Picassa i odlučila se liječiti uz pomoć ljubavnika, Kostasa Axelosa. Ali i njega je ubrzo ostavila i udala se za prijatelja sa studija.
To se Picassu nikada prije nije dogodilo. Osjetio se starim, preklinjao ju je da se vrati, plakao. Sigurno mu je bilo teško. Bilo je nezamislivo da ga bilo tko ostavi, kamoli žena, i to ne zbog drugog muškarca - što bi lakše razumio ali ne i oprostio - jer “nitko ne ostavlja čovjeka poput mene”, kako joj je govorio, kao da bi to mogao biti razlog da neode.
Ja bih se možda vratila, pomislila sam kad sam to čula, ovisnica kakva već jesam. Ja bih mu sve oprostila za jednu jedinu njegovu suzu. Oprostila bih mu i ponašanje kod Cooperovih, samo da me nije ostavio onako samu, samo da se nije okrenuo i otišao. Još uvijek sam osjećala toplinu njegove ruke oko svojih ramena, njegov poljubac na obrazu. Ali sam isto tako dobro znala da njegovo kajanje i samoća ne traju duže od trenutka.
Françoise je bila drugačija. Hrabrija. I mlađa. A mladost ima svojih prednosti, jedna je od njih snaga da počneš ispočetka, a druga - vjera u budućnost. Otkako ga je napustila, nisam se prestala diviti toj mladoj ženi. Odjednom je više nisam sažalijevala, što je dugo bila moja jedina obrana. Sjećam se kako je došla s njim onog dana, poslušna, pokorna. Držao ju je za ruku, gotovo je dovukao pred mene, kao da sam ja kakav sudac koji ima moć da na licu mjesta izreče presudu njihovoj vezi. Je li tako, Doro, da među nama nema više ničega? Reci joj, reci joj ti, meni ne vjeruje. Vidjela sam da je djevojci neugodno, gledala je nekamo u stranu. Visoka i tanka, duge smeđe kose, u konfekcijskoj pamučnoj haljinici činila se još mlađom i običnijom. Na trenutak sam povjerovala da doista imam moć nad njezinom sudbinom.
Sjećam se, pomislila sam tada: što bi se dogodilo da kažem ne, nije gotovo. Bi li se djevojka okrenula i otišla? Bi li Picasso pognuo glavu i tužno uzdahnuo? On je upiljio u mene one svoje crne oči, gledajući me strogo, gotovo prijeteći. Naravno da sam morala potvrditi glupu laž. Moja je osveta bila mala i patetična: rekla sam mu istinu, koju nije podnosio, da ne zna voljeti. Françoise me čula, ali me tada još nije razumjela. A i kako bi mogla? Bilo joj je samo dvadeset godina kad ga je upoznala. Nije
mogla ni slutiti u što se upustila i što znači biti s tim čovjekom. Vjerojatno je mislila da će mu djeca promijeniti život. Od Olge, koja mu je rodila sina Paula, kao i od Marie-Thérèse, koja mu je rodila kćer Mayu, mogla je naučiti da su njegova prava djeca slike, a ne živa bića.
U početku njihove veze Françoise sam smatrala suparnicom, iako zapravo nikada nismo bile suparnice, jer ja sam prvih godina njihove veze već bila svedena na patetičnu kreaturu koja sjedi u svome stanu u Rue de Savoie i čeka njegov telefonski poziv. A ubrzo potom, nakon elektrošokova, postala sam jadna luđakinja. Znam da je ona osjećala sažaljenje prema tebi - rekao mi je Paul. Zbog toga mi je bila odbojna, meni ne treba ničije sažaljenje, mislila sam, očito, pogrešno.
Identificirala sam se s Françoise nakon što ga je ostavila. Zamišljala sam je kako kupuje karte za vlak i putuje u Pariz, traži novi stan, vodi djecu u školu. Zamišljala sam je kako vodi ljubav s Kostasom, mladim i prelijepim. O da, išla sam tako daleko. To mi je pomagalo. Pomisao da je Picasso poznavao Axelosa, da je znao kako izgleda i da mu je tek trideset godina, ispunjavala me neočekivanim zadovoljstvom. Napustivši Picassa, Françoise mu je pokazala da je star i da, ma što on vjerovao, postoji život poslije njega. Umaknula je sadističkom vladaru i na tome sam joj zavidjela. Kako je samo sebična i zla, ne shvaća genija, govorili su njezini dojučerašnji prijatelji. Isti oni koji nisu našli riječi utjehe za mene ni nakon epizode s ludnicom. Znali su da me izludio Picasso, i to ne samo time što je preda mnom paradirao s novom mladom muzom. Françoise se osjećala iskorištenom, kao i ja prije nje, kao i Olga i Marie-Thérèse. Osjećala sam kako je, napustivši ga, osvetila i mene.
Picasso nije sebi mogao dopustiti predugo tugovanje i već nakon nekoliko mjeseci ponovo se luđački bacio na posao i na žene.
Koliko je vremena prošlo? Prazninu koju je za sobom ostavila Françoise vrlo brzo i službeno je popunila Jacqueline, dvadesetsedmogodišnja bivša prodavačica u dućanu keramike Madoura u Vallaurisu, gdje su se i sreli. Razvedena majka djevojčice. One večeri u La Castilleu kad je kukao kako je sam i bez žene, zapravo nije bio sam niti je bio bez žene. Da, Françoise ga je ostavila, ali već prije toga sedamdesetdvogodišnji Picasso provodio je vrijeme izrađujući keramičke predmete uz pomoć prodavačice niskog stasa, da ne spominjem mlađahnu pjesnikinju Génèvieve Laporte, koja je bila uvjerena da je ona jedina Picassova ljubav. Jacqueline, koja je govorila
nešto malo španjolski i time uveseljavala Picassa, iskoristila je priliku i odlučila - čvrsto, kako se pokazalo - zasjesti na upražnjeni tron. Zanimljiva je odlučnost te žene. Možda baš zahvaljujući svojoj jednostavnosti, razumjela je Picassove potrebe bolje od ostalih. Trebala mu je žena koja će udovoljiti njegovoj želji da nije sam i služiti mu. Za to mu nije trebala sofisticirana ljepotica. Ili kako je to znala reći njegova dugogodišnja domaćica Ines: Što se mene tiče, postoji samo Picasso. Ponekad dobiješ po nosu, ali ako želiš biti uz njega, moraš sve prihvatiti.
Jacqueline je, činilo se, sve prihvaćala. A on se pretvarao u čangrizavog, sve zahtjevnijeg starca. Vrlo brzo našla se u ulozi sluškinje, ali kako to biva u komedijama i kako se to uskoro pokazalo, sluškinje- vladarice o kojoj je Picasso sve više ovisio. Izolirala ga je od prijatelja i djece, osiguravala mu mir - ali i samoću, koja ga je činila nesretnim. Postao je ovisnik o njezinim odlukama. Na kraju, i sam je postao rob, više nije bio gospodar.
Sa Jacqueline je dobio ono što je u tim godinama i zaslužio, čuvaricu u staračkom domu. Jesam li zla što tako mislim? Još uvijek mi je stalo do Picassa, ali na drugačiji način. Divim mu se i dalje, no više nisam vezana za njega kao prije. Danas, nakon toliko godina, osjećam ga kao duboku ali staru ranu koja ponekad boli, obično kad se mijenja vrijeme. Primjećujem da kad razgovaram o njemu, s Jamesom, govorim u prošlom vremenu. Ni životi drugih ljudi ne zanimaju me na isti način kao prije, kao odraz mene same i moći koju imam nad njima.
Slikam, i to me umiruje, i umjetničko samopouzdanje polako se vraća. Za povratak ženskog samopouzdanja već je kasno. Maman mi o tome nije ništa govorila. Nije mi povjerila da godine ubijaju i taštinu i žudnju. Žene čuvaju tu tajnu jedna od druge. Ali to mi je utješno saznanje, sad kad sam upravo prošla pedesetu. No, ponekad se pitam, povlačim li se od ljudi zbog izgleda? Kad danas stanem pred ogledalo, vidim višak kilograma nakupljenih uglavnom oko struka. Vidim lice koje je izgubilo svježinu. I najgore od svega, vidim kako mi bolest povija kičmu i kako se sve više savijam prema naprijed kao da nosim neki pretežak ali nevidljiv teret. Možda i jest tako. Možda nije riječ o fizičkoj bolesti, posljedici elektrošokova ili nečem drugom, nego o onom teretu u meni kojeg se ne mogu riješiti. Ni Jacques mi nije mogao pomoći da ga se riješim do kraja. Kao da na leđima nosim onu drugu, nekadašnju sebe, koja me gura prema tlu i koja se pretvorila u težak teret. Eto, nekidan u razgovoru sa svećenikom iz samostana u Rue de la Source rekla sam: Živjela sam s Picassom. Te su riječi izašle iz mene posve neočekivano, kao da sam otvorila krletku sa zarobljenim pticama koje jedva čekaju poletjeti! Kao da moje riječi bježe s usana jer imaju vlastiti život neovisan o meni. Kako to da već i samo njegovo ime može poremetiti krhku ravnotežu moje zbilje?
Naravno, Lacan bi mi odmah spomenuo podsvijest, riječ koju je Freud uveo u svakidašnji govor. To što sam se pateru Jeanu predstavila kao Picassova ljubavnica iznenadilo me i uplašilo. Očito, on je još uvijek okosnica mog života, prema njemu se ravnam čak i sada, kad sam već vjerovala da sam preboljela naš razlaz. Osjećam kako me njegova Adora pritišće, kako mi ne da da budem samo Dora.
Nedavno, nakon povratka iz Venecije9 najavila sam svojim prijateljima da se povlačim u samoću i da ne želim da me zovu i posjećuju. Odluku da ću se sasvim osamiti, donijela sam u Veneciji. Ni sama ne znam zašto sam toliko željela otputovati u taj grad. A kad sam se tamo našla, gotovo istog trena sam shvatila da je to zato jer je Venecija grad vode. I maski.
Trebalo mi je nekoliko dana da se opustim, da sama obilazim uličice i stojim na nekom od kamenih mostova zagledana u mutnu zelenu vodu kanala poput samoubojice koji se odlučuje na skok.
Jednoga od tih nekoliko dana koliko sam tamo provela, dok sam se šetala od muzeja Peggy Guggenheim prema Univerzitetu, ulicom Ca’ Macana, našla sam se pred neuglednim izlogom prodavaonice maski. Puno je takvih dućana iz čijih se izloga cerekaju lica od papirmašea šupljih očiju. Ali ovaj je bio drugačiji, zapravo, bila je to starinska radionica. U izlogu sam prepoznala uobičajene modele karnevalskih maski kao što su bauta i moretta muta, pantalon, colombina, medico della peste... Kroz otvorena vrata - bio je svibanj - vidjela sam mascheraia, majstora za maske, koji stoji sa škarama u ruci nagnut nad stol. Učinio mi se ozbiljnim i zamišljenim. Baš kao da krojeći maske kroji samu sudbinu, pomislila sam i zastala pred tim simboličnim prizorom koji me očarao.
Uđite, izvolite, rekao je mascheraio primijetivši da sam se zagledala duže nego ostali prolaznici. Obratio mi se na talijanskom, ali toliko sam razumjela. Ispobajte koju, želite li? Evo, probajte ovu baršunastu morettu. Znate li išta o venecijanskim maskama? Sigurno primjećujete da ona nema otvor za usta - žena koja je nosi je nijema jer zubima drži

9 Dora je u Veneciji boravila nekoliko dana početkom svibnja 1958., zajedno s Jamesom i Bernardom. (op. prir.)

dugme. Takvu istu masku možete vidjeti na slici Nosorog Pietra Longhija iz 1751.
Majstor je slučajno spomenuo sliku koju sam baš jučer zajedno s Jamesom vidjela u Museo del Settecento. Upravo pred njom sam zastala, ne samo zbog maski koje su nosili skoro svi na slici: muškarci u prvom planu imali su baute, a dama u drugom planu koketno se zaštitila crnom morettom s jedva primjetnim prorezima za oči. A ja sam se, poput tih Venecijanaca iz osamnaestog stoljeća, zapiljila u nosoroga. Vodič nam je rekao da se nosorog zvao Clara i da je stvarno postojao. Dopremljen je jednim nizozemskim brodom i kapetan ga je prodao nekome tko je zarađivao pokazivanjem te ogromne, do tada nikad viđene životinje, kao u cirkusu. Neobičan motiv, ta patetična, nespretna zarobljena beštija poput crne sjene suprotstavljena elegantnoj dami u pozadini, koja na takvim događanjima ne pokazuje svoje pravo lice. Kimnula sam glavom, poznajem Longhija rekla sam mu, vidjela sam Claru i damu s morettom.
Majstoru se ozarilo lice. Imate li vremena? Sjednite ovdje. Zamislite sada da ste gospođa iz toga vremena i spremate se na karneval. Sigurno ćete isprobati ove maske. Da, svega ih je nekoliko tipova, ali su toliko različite izrade da izbor nije lak! Jer iako skriva lice, maska pokazuje vaš status, a možda - ponekad se i to događa - zapravo otkriva vaše pravo lice. Maska čovjeku daje jednu vrstu moći, zar ne? Ah, s colombinom izgledate još tajanstveniji, draga gospođo! Ova druga pak, volto, djeluje na vašem licu pomalo okrutno, a ova, ova zlatna profinjena maska dama čini vas hladnom. Iako, zapravo, ova ovdje nije karnevalska maska, isprobajte, molim vas, crnu svilenu colombinu ukrašenu perjem i čipkom koju sam upravo dovršio. Dat će vam dodatnu zavodljivost, ako je to uopće moguće. Ali vi, naravno, možete biti što god poželite, dodao je, kao odjek davnih Picassovih riječi o meni: ona može biti što god poželi. Ja bih danas rekla, bila sam spremna biti što god je on poželio da budem, ali samo zato jer sam vjerovala da je to jedini način da ga zadržim.
U toj sam radionici, dok sam skidala i stavljala nove modele maski koje mi je donosio majstor, u jednom trenutku shvatila da ja u stvari cijelog života nosim jednu jedinu masku, onu tajanstvene Etruščanke, žene bez osmijeha. Nitko ne zna što se iza maske skriva i zašto sam odabrala baš nju. Je li me put slučajno doveo u ovu uličicu ne bih li shvatila da se još uvijek iza nje skrivam? Možda, pomislila sam. Možda tek u trenu kad pred sobom vidim toliku mogućnost izbora mogu sebi priznati istinu da moja maska nije svjesni odabir nego rezultat moje nesigurnosti. Pred očima mi je odjednom proletjela fotografija mene s kratkom kosom, gotovo dječačkog lica kao na onom Picassovom prvom portretu, jednom od prvih. Ne, to je bilo otvoreno lice, tamo se nisam
skrivala. Kad je maska na mom licu otvrdnuta? Kada sam osjetila potrebu da se pomoću nje štitim? Je li moja izloženost okrutnim pogledima koji sude pridonijela mojem sakrivanju iza maske?
Stajala sam u polumračnoj prostoriji s blagom koje se iznenada našlo preda mnom, dok je majstor donosio svoje omiljene primjerke da ih isprobam, redajući ih po stolu. Najljepše maske bile su u dubini radionice, kao da ih skriva od pogleda jer su namijenjene odabranim mušterijama, cognoscentima. Paunovo perje, baršun, pozlata, čipka, lažni dragulji i krzneni obrubi, velovi i šalovi, dugački kaputi i neobični, elegantni šeširi klizili su mi kroz prste dok sam mijenjala maske, svaki put iznenađena kad bi se u ogledalu nasuprot meni na tren pojavila ona moja stara, već iznošena i umorna. Dok sam isprobavala jednu morettu, pomislila sam kako sam se posljednjih nekoliko godina osjećala upravo kao da nosim takvu masku od velura s prorezima za oči, ali bez usta. Bila sam žena iza morette mute, kojoj nije bilo dano da govori a još manje da viče, pa makar to bilo zbog iznenađenja što vidi nosoroga. Nije bilo načina da otvori usta jer da bi zadržala masku na licu, morala je zubima pridržavati držač.
Bila sam žena koja je, da bi mogla sudjelovati na karnevalu, u javnom životu - oduzela sebi glas.
Majstor je na trenutak nestao. Kad se pojavio, u ruci je nosio finu bijelu porculansku masku za polovicu lica nalik na mačku crnih ušiju. Ovo je nešto posebno, ovo je maska koja najviše odgovara vašoj osobnosti. Mi Venecijanci zovemo je gnaga ili gatto, rekao je i sam mi vrpcom pričvrstio masku koja je zbog fine izrade ili starosti očito bila dragocjena. Ruke su mu mirisale na ljepilo. Zašto mislite da mi odgovara baš mačka, upitala sam ga? Mršavi muškarac s naočalama i kožnatom pregačom ozbiljno me pogledao. Smijem li vam reći zašto? Kimnula sam glavom. Znate, kroz moju radionicu (primijetila sam da nije rekao dućan) prolaze mnogi ljudi, uglavnom turisti. Najčešće kupuju maske kao tipičan venecijanski suvenir, iako moje nisu jeftine jer sam jedan od rijetkih koji ih još izrađuje sam, ručno, baš svaku. Rijetko tko od kupaca isprobava maske pažljivo, razmišljajući koja bi mu najviše odgovarala. Gledaju da kupe neku raskošnu i šarenu, koja ushićuje i zadivljuje. Ne usklađuju ih sa svojim karakterom, niti to pokušavaju! Možda zato što sebe slabo poznaju, a možda, tko zna, upravo zato jer se žele sakriti. Mene ne traže savjet, a i nemam vremena baviti se njihovim licima, bavim se izradom. No, zapravo, iako je svega nekoliko tipova maski, svaki tip ne pristaje svakome. Na primjer, vi niste colombina, niste veseli lik commedie dell’arte, pa je pitanje biste li mogli biti uvjerljivi kao takav lik. Ali ova
maska, gnaga, je posebna i zato što je dio kostima koji tradicionalno nose muškarci preobučeni u ženu, to jest u žensku-mačku. I kad se tako preobuku, ponašaju se kao kurtizane jer i to je dio njihove uloge.
Šutjela sam, zapanjena njegovim riječima. Majstor je govorio kao da me poznaje, iako se nikada prije nismo sreli. Gledala sam ga kroz otvore za oči, kroz mačku koja mi se savršeno priljubila uz lice, kao da je zalijepljena, kao da je dio mene. Donji, vidljivi dio lica otkrivao je u ogledalu gotovo porculanski bijelu kožu, čvrstu vilicu i usne bez osmijeha. I pitala sam se gledajući taj mali dućan i njega, majstora koji, krojeći masku, određuje ličnost kakvom ćemo se prikazati, barem kratko vrijeme dok je ona na licu - vidi li da je ona moja stara maska postala moje lice?
Nadam se, gospođo, da vas moj odabir ne vrijeđa, oglasio se. Gatta vam savršeno pristaje jer vidim u vama seksualnost, ali i muškost. I oholost, dodao je, oklijevajući na trenutak. A budući da sam bio tako slobodan da vam to kažem, molim vas dopustite mi da vam je darujem. Usput rečeno, znate li da su Venecijanci imali stroge propise kada smiju nositi maske. Nisu ih smjeli nositi u crkvu. Ma sua maschera e piu bella, propio perche non e maschera. Vaša je maska najljepša upravo zato jer nije maska, dodao je, kao da mi čita misli.
Priznajem, u tom sam trenutku zaista posumnjala da se radi o mascheraiu. Učinilo mi se da je on medij, osoba koja je donijela odgovore na moja neizgovorena pitanja. Ili sam ja sama u njegovim riječima pronašla odgovore? To je zaista bilo svejedno. Majstor koji cijelog života izrađuje maske, naslutio je moju oholost. Vjerovala sam da se radi o ponosu. Oholost je, naravno, nešto drugo - oholost je smrtni grijeh. U Veneciji, u radionici maski, iz usta tog čovjeka ta je riječ zvučala kao presuda. Zadrhtala sam, vratila mu prelijepu gattu i odjurila plačući.
Zar je moja vjera uzaludna? Ima li uopće načina da moje pokajanje pobijedi moju oholost? Moja je prva reakcija bila da se branim: da, bila sam ohola i znam da su takve žene obično gubitnice, pogotovo ako izgledaju tako da izazivaju žudnju. Došlo mi je da kažem tom čovjeku na kojeg sam slučajno nabasala: ja sam željela i onu drugu moć, onu istinsku koju mi daje moja umjetnost! I ne znam zašto sam ipak ustrajala na ženskoj moći kad sam vidjela da gubim. I još nešto, znate li da su samo žene dovedene u situaciju da biraju između toga da budu žene ili umjetnice? Picasso ni bilo koji drugi muškarac u mojem društvu, nije imao takvu dilemu. Muškarcu pripada moć bez obzira na to je li umjetnik.
Kad sam pokušala odvojiti muškarca od umjetnika, misleći kako će, samo ako me muškarac zavoli, sve biti u redu - ispalo je pogrešno, a naša veza nemoguća.
U odnosu na njega, bila sam nesigurna, slaba i ovisna. A to znači da sam dvojila, da sam sumnjala u sebe, u svaki svoj izbor. Fotografkinja ili slikarica? Francuskinja ili Hrvatica? Argentinka ili Etruščanka? Možda ipak Židovka? Žena, ali s muškim osobinama. Politički angažirana, zatim posve indiferentna prema politici. Ateistkinja ili vjernica? Pokorna i histerična. Intelektualka? Da, ali i luđakinja. Naivno iskrena, ali i lažljivica, ljubomorna, tašta žena iza hladne maske. Ponosna i ohola, ali ona koja se ne bori, nego odustaje i prepušta se svojoj slabosti. Femme fatale koja postaje žrtva vlastite strasti - rekao mi je jednom Lacan. Zašto sam uopće morala birati?
I Frida Kahlo bila je slaba. I ovisna o Diegu zbog svoje bolesti. Kako li je samo bila ovisna, mjesecima ležeći u gipsanom oklopu, a zatim šepajući s onom jednom tankom tuberkoloznom nogom, prepuna ožiljaka, zbog kojih je njezino tijelo izgledalo kao bojno polje. Nije to tijelo bilo lijepo, a koža nježna i podatna kao u njene sestre, s kojom ju je muž varao. Patila je jer nije mogla imati djece. Ali nikada, ni u jednom trenu nije prestala slikati. Nije bila nesigurna, znala je točno što želi i za to se borila. Nije željela birati.
Venecijanski mi je majstor maski, poput kakvog vrsnog psihologa ukazao na moju pravu prirodu - na oholost proizašlu iz nesigurnosti.
Kad sam se vratila iz Venecije, odlučila sam: od sada ću se ponašati drugačije. Jedini lijek od tereta moje oholosti bit će vježbe odricanja. Jer u prepuštanju vjeri, kao i u prepuštanju umjetnosti, osobu treba svesti na instrument.
Osnovna vježba: što manje se kretati u društvu, viđati što manje ljudi i tako ukinuti mogućnost pokazivanja pred publikom. Nisam najavila prijateljima svoje povlačenje, ne zbog toga što ih ne želim vidjeti. Ja ne želim da oni vide mene. Razlika je bitna. Odričući se njihovog društva, svojoj oholosti, koja je očito veća nego što sam mislila, više neću dati priliku da se pokazuje.
Teško mi je procijeniti jesu li moji dojučerašnji prijatelji i obožavatelji od mene takvo što očekivali jer dosad sam se dosta kretala u društvu. Ali činjenica je da su se pozivi prorijedili. Za neke od poznanika rekla bih da su odahnuli. Luda Dora ide im na živce, naporna je jer izigrava mučenicu i uz to pravednicu. Ne razumiju moje povlačenje u
vjeru, kažu da je to neočekivano, ali se varaju. Nazivaju to vjerskim ludilom, iako nastojim biti suzdržana u tom pogledu i ne nametati se drugima.
Kako je lako iščeznuti s ovog svijeta! Nije prošlo dugo, možda nepuna godina - i zaboravili su me. Nisu me više zvali ni Balthus, ni Leymarie, a ni James. Ponekad sam još viđala Marie-Laure de Noailles i Lise Deharme. Osjećam se nevidljivom. Ali zar nisam upravo to i željela? Da, ali da sam ostala s Picassom, svi bi oni i dalje trčali za mnom, ma što ja govorila. Ne samo njegova uobičajena svita, na čelu sa Sabartésom, koji je svoje bilježnice punio zapisima o Picassovoj svakoj riječi, o svakom i najmanjem crtežu, s većom strašću i ljubavi od zaljubljene žene ili majke, već i oni koji me se sada lako odriču, bivši prijatelji koji su me obožavali dok sam bila s genijem... Ah, svi se ponašaju poput čopora gladnih pasa koji ga slijede kao trag sočnog komada hrane. Jer tamo gdje je Picasso, naći će se nešto i za njih, neka mrvica slave, crtež s njegovog stola... Poput muha koje se hrane njegovim živim mesom, a on za to ne mari dok su oko njega i dive mu se, dok je u centru njihove pažnje. Kako odvratno ponašanje i kako je malo ljudi koji mu neće podleći. Prezirala sam ih, taj čopor lovaca na ljudske glave, tu gomilu hijena, te dvoličnjake i ulizice. Sada sam za njih oglodana kost na kojoj nije ostao ni komadić mesa. Napuštena od Picassa, sama. Čuvarica blaga. Prodajem samo manje vrijedne crteže, kad mi baš ustreba novaca. I one moje portrete koje smatram ružnima, svjesna da se i u tome ogleda moja taština.
Ponekad me preplavi neizmjerna tuga i ne nalazim načina da se umirim, osim možda uz pomoć ovih bilješki. Ne pomažu mi ni molitve, i to me muči. Znači li to da ne vjerujem dovoljno, da je i moja vjera neka vrsta obmane? Zar ni sada, dok se predajem vjeri, nisam drugo do utvara kojoj drugi daju sadržaj? Još uvijek?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Slavenka Drakulić-Moj život s Picassom

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu