Slavenka Drakulić-Moj život s Picassom

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Ići dole

Slavenka Drakulić-Moj život s Picassom

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 12:22 pm

First topic message reminder :



Pablo Picasso, najveći slikar dvadesetog stoljeća, i Dora Maar, njegova muza, fotografkinja, umjetnica, žena na plaži i žena koja plače – kakav je bio njihov ljubavni odnos u burnim godinama od predvečerja Drugoga svjetskoga rata do njegova kraja, u najvažnijemu slikarskom razdoblju slavnoga umjetnika?

Roman "Dora i Minotaur: Moj život s Picassom" portret je žene koja je doživjela slom dijeleći život i ideale sa strastvenim genijem. Na osnovi Dorine pronađene bilježnice Slavenka Drakulić rekonstruira njezin život, njezinu patnju i radosti, život u kojem je ona bila važnim dijelom pariškoga nadreali­stičkoga umjet­ničkoga kruga.
Paul Éluard, Jacques Lacan, Georges Bataille i mnogi drugi slikari, pjesnici i filozofi s kojima je Dora Maar prijateljevala dio su ovoga fascinantnog zapisa koji razotkriva njezinu intimu i ovisnost o Pablu Picassu, čovjeku koji je u svemu, od odbačene žice do svojih žena i ljubavnica, vidio samo materijal za svoje stvaralaštvo.

Slavenka Drakulić, novinarka i spisateljica, rođena je u Rijeci 1949. Objavila je trinaest knjiga, a neke od njih prevedene su na više od dvadeset jezika. U izdanju američke izdavačke kuće Pen­guin izašlo joj je šest naslova. U publicističkim knjigama uglavnom se bavi postko­munizmom i ratom.Nje­zina prva publicistička knjiga "Smrtni grijesi feminizma" (1984.) jedan je od pr­vih priloga feminizmu u Hrvatskoj. Slijede "Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali", "Balkan Express", "Cafe Europa", "Oni ne bi mrava zgazili" (za koju je na Sajmu knjiga u Leipzigu 2004. dobila Nagradu za europsko razumijevanje),"Tijelo njenog tijela" i "Basne  o komunizmu".U književnim djelima okrenuta je ženskom tijelu, bolesti i traumi. Objavila je romane "Hologrami straha", "Mramorna koža", "Božanska glad", "Kao da me nema", "Frida ili o boli", "Optužena" i "Dora i Minotaur".
Živi na relaciji Hrvatska – Švedska. Obja­vila je tekstove u časopisima  i novinama The Nation, The New Re­public, The New York Times Magazine, The New York Review Of Books, Süddeutsche Zeitung, Internazionale, Dagens Nyheter, The Guar­dian, Eurozine i drugima te u lokalnim medijima.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Slavenka Drakulić-Moj život s Picassom

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 12:50 pm

Od prošlog života preostaju mi ručkovi s ocem. Otac sada radi za jugoslavensku turističku agenciju, i to ga zaokuplja. Viđam ga jednom tjedno, obično nedjeljom, u restoranu hotela Lutetia. Već unaprijed znam da će me iznervirati njegovo ponašanje. Ulazimo u salu, pozdravlja nas naš stari konobar Henri, zalizane sijede kose, s brkovima. Otac se ljubazno smješka i kima glavom, daje mu na znanje da ga prepoznaje, iako će se, čim pojedemo, istresti upravo na njega. Vikat će kako je hrana stara a vino loše, kako je stolnjak pun fleka a stolice neudobne, kako njihova kuhinja ne zaslužuje ni da se tako zove i neka kuharu poruči da je ovo posljednji put da mu juhu servira mlaku! Na to će Henri samo kimati
glavom i odgovoriti, ta smirite se, gospodine Markovitchu, evo odmah ću vam donijeti čašu specijalnog bijelog vina da probate, znate i sami koliko cijenim vaše mišljenje. Ne ljutite se, za Boga miloga, moglo bi vam pozliti! Na što se otac još više ljuti jer je uvjeren kako je zdrav i kako njemu, jednom Markovitchu, ne prijeti nikakva glupa bolest.
Što je stariji, otac je sve zahtjevniji. Ja samo tražim poštovanje za svoj novac, govori mi, opravdavajući se. A ustvari hrana je uvijek jednako dobra, samo se njegovo raspoloženje mijenja. Nezadovoljan je, sam. I njegova kći Dorica također je sama, što ga daleko više brine. Tatice, pa nisam više tako mlada, snalazim se. Dobro mi je. Znam, Dorice, ali da nije bilo tog čovjela za kojeg si se vezala, mogla si putovati, mogla si napraviti karijeru, razumiješ? Preveliku si cijenu platila da bi bila s Picassom tih nekoliko godina, da sada budeš čuvarica njegovog muzeja - muzeja duhova, budući da nikoga ne puštaš u kuću! Barem da prodaš te njegove slike! Da otputuješ, vidiš svijet, uživaš! A što ti radiš? Klečiš u crkvi kao i jadna Julie, pa nisi zbog toga išla u školu. Ti si, za razliku od nje, talentirana. Ali iako si se dokazala, s tim talentom nisi puno postigla, draga moja. Nisi me slušala, nisi slušala oca jer je star i glup, ali onog drugog starca - e, njega si slušala. Zašto? Jer si bila zaljubljena, kažeš? Ne samo zbog toga. On je netko, gotovo Bog. I još uvijek je netko, samo sada zaluđuje neku još mlađu od tebe... jadna moja, Dorice.
I tako me, tim riječima, kad ne razgovaramo o politici ili o Argentini, koja ga još uvijek zanima, nedjeljom otac stavlja na moje mjesto. Govori mi kako, iako sam talentirana i lijepa, zapravo nisam daleko odmakla od sudbine svoje majke, domaćice Julie Voisin, koja je nekada voljela izrađivati šešire i imala je za to dara, ali nije imala snage da se izbori za sebe. Odmahujem rukom na njegove riječi. Pokušavam ne slušati ga. Po boli koju povremeno osjetim, znam da prstom upire u ranu koja je još živa.
Namjerno se odijevam skromno, u sive bezlične haljine. Gledam kako mi kosa sve više sijedi, ali i ne pomišljam je obojiti. Omotam se u šal i ujutro odlazim do obližnje crkve. Najviše volim kad izbjegnem susjede, zato izlazim rano, zamaknem za ugao i začas sam u crkvi, ispod visokog kamenog svoda, na klecalu, u skrušenoj molitvi. Nisam opatica, ali voljela bih da jesam. Pod plaštom halje osjećala bih se sigurnijom od svijeta. Crkva je zamijenila atelje u Rue des Grands-Augustins, a Picassa, koji ostaje mjerilo mog uzleta i mog pada, još uvijek uporno pokušavam zamijeniti Bogom.

Duge ljetne mjesece provodim u ruševnoj kući u Ménerbesu. Jer kako drugačije opisati tu kuću praznih soba, kroz koju puše vjetar, krov na nekim mjestima prokišnjava, a u mojoj sobi su samo krevet, stol i stolica? Namjerno je ostavljam tako oskudno namještenom, kao da mi nije dovoljno oskudice, uskraćivanja, neudobnosti i tjelesne patnje. Kažnjavam se, iako time neću ništa postići. Tako barem znam da sam još živa. U pustoj kući čak na čudan način uživam, znajući da sam sama stvorila pustinju oko sebe. Ali u ovoj kući barem nema bijelih zavjesa. Mrzim bijele zavjese.
U rano jutro smotam platno i spremim kistove u torbu, sjedam na stari motor i odlazim u polje slikati. Volim meku svjetlost i svježinu jutra. Život mi je jednostavan: jedem kruh i sir, rajčice iz vrta, jaja, masline i ono što mi donese služavka iz dućana u mjestu. Drijemam. Čitam. Pišem bilješke. Molim se, često. Spavam. Pa ipak, ima stvari do kojih mi je još stalo. Kad sam u Ménerbesu, ne odlazim na spavanje prije malog rituala posvećenog Picassu. U sumrak nakon večere dok sjedim na terasi, natočim dvije čaše vina, Cabernet de la Citadelle. Pijuckam svoju, dok drugu dignem prema zapadu i gledam kako se sunce boje rubina u njoj polako utapa. Nazdravljam Picassu, slikarskom geniju i nepodnošljivom čovjeku koji mi je odredio život. Kucnem se s njegovom čašom. Zvuk me podsjeća na porculansku masku koja pada na pod i razbije se u tisuće komadića. Prije nego odem s terase, vino iz druge čaše prolijem u zemlju kao žrtvu za njegovu dušu. Tko zna sjeti li me se ikada?
Ponekad, prije nego što uđem u kuću, podignem pogled prema beskrajnom crnom nebu i obratim se Bogu: Dragi bože, još uvijek te varam s Picassom! Ipak sam ostala francesa.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Slavenka Drakulić-Moj život s Picassom

Počalji od Mustra taj Pet Maj 18, 2018 12:50 pm


Post scriptum (Ménerbes, 8. travnja 1973.)10


Danas je u Mouginsu umro Picasso. Radio je objavio tu vijest u popodnevnim satima prekidajući emisiju klasične glazbe, mislim da je to bio neki klavirski koncert. Stajala sam pokraj štednjaka s čajnikom u ruci i upravo ulijevala vruću vodu u šalicu.
Godinama sam zamišljala taj trenutak. Precizno, kao da pišem filmski scenarij. Upalit ću radio i ozbiljan će muški glas objaviti vijest o njegovoj smrti. Ili ću, kad se vraćam s jutarnje molitve u mjesnoj crkvi, kupiti dnevne novine i na naslovnoj stranici ugledati fotografiju njegovog lica: ruke će mi zadrhtati i novine će pasti na prljavi pločnik. Ili će zazvoniti telefon, a glas neke poznanice s druge strane, možda uplakan, objavit će: Doro, gotovo je! Osjetit ću da je s objavom njegove smrti umro i dio mene. Zamišljala sam i svoju reakciju, gotovo bih mogla reći da sam je vježbala: zadržat ću dah i potražiti oslonac. Viknut ću: Ne, ne!, i u praznoj sobi nemoćno klonuti na stolicu. U svakom slučaju, dramatizirala sam taj događaj, jer kako sam drugačije mogla zamišljati svoju reakciju na vijest o odlasku Picassa nego dramatičnom? Baš kakav je i bio moj život s njim.
Ali ništa nije bilo tako! Saslušala sam vijest izrečenu običnim glasom i uobičajenim frazama koje se izgovaraju kad ode netko važan: “Danas je u devedeset i prvoj godini umro Pablo Picasso, velikan umjetnosti dvadesetog stoljeća...”, držeći s obje ruke toplu šalicu mirisnog čaja, kao da su mi iznenada ozeble ruke pa ih moram ugrijati. Zatim sam pažljivo šalicu spustila na prozorski okvir. K vragu, pomislila sam ljutito, pa mogli su smisliti neki bolji tekst, ovo je suviše banalno! Vani, na stablu u dvorištu, varljivo travanjsko sunce izmamilo je sićušne zelene listiće. Otpila sam gutljaj. Čaj je bio baš onakvog okusa kakav volim. Picasso bi mi, kad bih mu ga ponudila, govorio kako pije čaj samo kad je bolestan, i to bi mi izmamilo osmijeh. Začudila sam se: Picasso je umro, a sunce i dalje sja, ja pijem čaj kao i svakog dana u to doba. Jer smrt je banalna, čak i njegova.

10 P.S. je datiran, i to je ujedno jedini datirani odlomak u ovom rukopisu. Iz prethodnih Dorinih rečenica stječe se dojam da je namjeravala završiti svoje bilješke, no dan Picassove smrti očito je bio iznimno važan pa je zabilježila datum i zapisala svoje misli. (op. prir.)

Ne plače mi se.
Ni traga suzama.
Eto, umro si, a ja te nemam čime oplakati. Sve si mi suze ukrao i razbacao ih po svojim portretima. A možda je i prekasno za suze, trideset godina nakon što smo se rastali. Dragi moj, sada tek vidim da si za mene umro onoga dana kada sam ležala u bolnici sama, ostavljena, na rubu ponora. Jedan tvoj zagrljaj, jedan dodir ruke bio bi me spasio. Umjesto tebe, dočekala sam elektrošokove. Osjećaj napuštenosti zauvijek me opustošio. Ipak, nastavila sam živjeti, ne uz tebe ali i dalje u odnosu prema tebi. Zato smrt, kao ni tvoja ranija odsutnost, ništa neće promijeniti u našem druženju.
Pitam se, jesi li znao da umireš? Mislim da nisi. Ljudi poput tebe vjeruju da su besmrtni. Odu, a i ne znaju da odlaze, pomisao na vlastitu smrt ih vrijeđa. Možda zato jer si osjećao pritisak njezinih ledenih prstiju sve vrijeme dok si stvarao i samo si tada imao osjećaj da uspijevaš od nje pobjeći.
Napustio si nas. Da mi je netko rekao da će taj dan biti ovako običan, da ću kad čujem tu vijest stajati pokraj prozora, a ništa, baš ništa se u mojoj okolini neće promijeniti, razbjesnila bih se. Sada ne osjećam ništa osim blage melankolije. Umorna sam. Postala sam ravnodušna starica. Dobro da me nisi vidio ovakvu, pogrbljenu i sijedu, škrtu prema sebi i drugima. Ne bi me prepoznao. A dobro je i da ja nisam vidjela tebe, starog sebičnog tiranina sve više nalik na kapriciozno dijete. Koji svoju četrdesetšest godina mlađu ženu zove - “mama”?!
Zbogom, kažem golubici koja je upravo proletjela ispred mog prozora. Na trenutak zamišljam da je to ona tvoja golubica mira i da me tako pozdravljaš.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Slavenka Drakulić-Moj život s Picassom

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu