Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons Empty O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 4:51 pm

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons O_zivo10

Toni Parsons nam pokazuje zašto nije samo vrlo popularan romanopisac, nego i jedan od najomiljenijih britanskih novinara.

Ako vam mlada ljubavnica slomi srce, ako padnete s harlija ili ako napravite budalu od sebe – pa, muškarci su to oduvek radili i uvek će raditi. To nije kriza srednjeg doba. To je samo najnovija glupost u dugom nizu gluposti.

Ali, šta je s malo saosećanja prema stereotipnom muškom ponašanju? Takvi smo, tako smo ispuzali iz praiskonske močvare. Dajemo sve od sebe, zaista...

Savremeni muškarac zapravo je očuvao previše starih navika nego što je dobro za njega. Potrebu za lovom, želju za borbom i neodoljivi poriv da prosipa seme. To baš i nije recept za spokojan život...

Ovo je knjiga o životu savremenog muškarca. Objašnjava nam šta se događa u njegovoj glavi, u njegovom srcu i u njegovim pantalonama, i zašto.

Ovo je knjiga o zvuku pravih pušaka i dodiru silikonskih grudi. O tome šta učiniti kad huligani psuju a vi ste s detetom. O instant seksu, o seksualnoj tremi i u tome zašto su fudbal i automobili otišli do đavola.

S istom onom nemilosrdnom pronicljivošću koja karakteriše njegove bestselere kao što je Čovek i dečak, Parsons nam objašnjava zašto je kriza srednjeg doba samo mit i poseže za osetljivom temom poslednjeg oproštaja od roditelja. Otkriva nam kako osmeh Bobija Mura, istinska ljubav i boks mogu spasti savremenog muškarca...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 4:51 pm


Dilanu Džonsu
od Roksi do večnosti


UVOD

Dok sam se, kao propali muzički novinar, pitao šta ću s ostatkom dvadesetih godina, a da i ne spominjem ostatak života, zazvonio mi je telefon.
Zvala me je prijateljica iz jednog ženskog časopisa. Zanimalo ju je da li bih napisao nešto za njih. Hiljadu reči o „ozbiljnoj vezi“. Iz muškog ugla. Naravno da bih, rekao sam pre nego što je stigla da se predomisli. Računi su se gomilali i očajnički mi je trebao posao.
Taj telefonski poziv spasao mi je život.
Jer, kad sam seo da pišem o ozbiljnoj vezi za svoju drugaricu iz ženskog časopisa, otkrio sam svoju temu.
Seks. Ljubav. Očevi. Sinovi. Muškarci i žene - naročito oni - naša mučna potraga za ljubavlju i sve ono što činimo kad je nađemo.
Velika igra kojoj nema kraja.
Moja tema pre je bila muzika, ali to je nestalo do moje dvadeset pete godine. Muzičari koje sam poznavao, koje sam voleo, o kojima sam pisao, krenuli su dalje. Neki su se okušali u Americi. Neki su umrli. Neki su pokušavali da sačuvaju zdravu pamet. Ali nikog više nije bilo tamo gde su bili nekada.
Došao sam u Nju mjuzikal ekspres s dvadeset dve godine, i to mi je bilo umesto studija ili služenja vojske. Ušao sam kao dečak, a izašao kao muškarac. A ako ne baš kao muškarac, onda kao dečak koji se mnogo drogira i koji je upoznao Debi Hari. No nisam ni mislio da će to trajati zauvek, pa se i završilo. S dvadeset pet godina bio sam nezaposleni siromašni otac. S dvadeset devet bio sam nezaposleni razvedeni siromašni samohrani otac. Kako god da se gleda, sve je išlo nizbrdo.
Napustio sam školu u šesnaestoj, nošen ludim nepraktičnim snom da ću postati pisac. Posle godina provedenih na bedno plaćenim poslovima i okončanih noćnom smenom u fabrici džina Gordons, dobio sam posao u časopisu NME. Zaposlili su me jer sam objavio roman pod naslovom Klinci - bilo je to nezrelo grozničavo smeće kakvo srećom obično ostaje zaključano u donjoj fioci šiparaca - i jer sam, što je bilo mnogo važnije, sjajno izgledao u jeftinoj kožnoj jakni.
Najzad sam postao pisac. Ali jedina stručna obuka koju sam prošao u muzičkom časopisu odnosila se na drogiranje sa zvezdama roka. Kako dodati džoint Bobu Marliju. Koja su pravila ponašanja na heroinskoj seansi kod Kita Ričardsa. Kako da ponudite amfetaminom Džonija Rotena a da ne prekršite etikeciju. Dok sam bio u NME, kreativno pisanje bilo je daleko beznačajnije od sposobnosti da se cele noći gluvari s Igijem Popom. Ja sam zaista želeo da pišem, jedino sam u tome bio iole dobar, ali kad sam napustio NME otkrio sam da sam izgubio temu čak i ne obavivši šegrtovanje.
Tako je bilo do onog telefonskog poziva.
Napisao sam člančić o ozbiljnoj vezi. A onda su usledili novi telefonski pozivi, s istim zahtevima. Shvatio sam da mi se dopada da pišem o velikoj igri. O muškarcima. O ženama. O porodici. O očevima i sinovima. O muževima i ženama. O seksu i ljubavi i o tome šta biva kad se ne razlikuju na prvi pogled. I o onim divnim danima kada razlike i nema. O tome kako je kad se sve raspadne i kako ne prestajemo da se nadamo samo još jednoj prilici da sve popravimo. O tome kako je biti roditelj i kako je gledati starenje i smrt svojih roditelja. O tome kako nalazimo ljubav, a onda je negde zaturimo ili nam je neko otme.
Nisam bio ne znam kako dobro plaćen, ali sam zarađivao za život, jedva - a dugo pre toga nisam

zarađivao za život.
Novac nije bio važan dok sam radio za NME. Posle raspusnih noći rokenrola, ja i Džuli Berčil - moja tadašnja devojka, kasnije žena i još kasnije bivša žena - često smo vraćali boce od limunade u obližnju prodavnicu, uzimali novac od kaucije, kupovali karte za metro i odlazili na posao cerekajući se kao dvoje srećnih derana koji žive baš kako i žele. Novac nam nije trebao, osim kaucija za boce od limunade čime smo plaćali metro.
A onda sam ušao u svet odraslih - sa ženom i detetom, s razvodom i slomljenim srcem, s pokvarenim bojlerom i računima koje nisam imao odakle da platim. Novac je postao važan jer više nisam mogao da plaćam put kroz život bocama od limunade.
Zar nije grozno kad se to desi?
Mogao sam to s muzikom da produžim za još koju godinu. Bio sam još mlad. Još sam imao kožnu jaknu. Jan Djuri želeo je da pođem s njima na turneju po Americi, a momci iz grupe Mednes delovali su simpatično - ali Čemu to? Glumio bih. Bendovi koje sam zaista voleo bili su negde drugde - na top-listama, na odvikavanju od heroina ili na snimanju teškog drugog albuma u Njujorku. Ostajanje na nogama tri dana i tri noći zaredom posle nekog vremena gubi privlačnost. A imao sam i sinčića. Odlazak u Ameriku s bendom ne bi bio kao nekad.
Iz svojih dana u NME najbolje pamtim kad sam pošao u Spikizi s nepoznatim mladim bendom po imenu Kles... i kad nas nisu pustili da uđemo jer nismo bili dovoljno kul. Ni oni ni ja. Čak ni čitava ekipa iz časopisa ne bi zajedno nakupila kul koeficijent dovoljan da nas uvede u Spikizi. Zbog nečega mi je ta uspomena draža od svih ostalih. Ali ti dani su prohujali. A s njima i moja karijera.
Onaj telefonski poziv od prijateljice iz ženskog časopisa vratio mi je karijeru. Bilo je to sredinom osamdesetih godina, u vreme sjajno za časopise i novine. Iz sadašnjeg vremena čini se da su to bile poslednje godine procvata. Internet je bio udaljen još nekoliko godina, a trebalo je ispuniti sav taj silni prostor. Iako sam u početku tezgario samo za ženske časopise, ili na ženskim stranama nacionalnih novina, uskoro su se pojavili brojni časopisi za muškarce u kojima se nije pisalo samo o ribolovu, fudbalu ili novom fordu mondeo.
Posle zapanjujućeg uspeha Fejsa, Nik Logan, moj nekadašnji urednik u časopisu NME, pokrenuo je Arenu, prvi britanski časopis za muškarce, i time otvorio put Eskvajeru, Loudedu, FHM-u, Natsu i Britiš GQ - odakle potiču mnogi članci uključeni ovde.
Dobio sam više od sredstava za život. Dobio sam samopouzdanje. Kad mi je majka umirala od raka, a moj sinčić više nije bio tako mali, bio sam potpuno razapet između pređašnjih pokolenja i naraštaja koji dolaze. Nikada se nisam tako osećao - ni pre ni posle.
Nekako sam ukapirao taj životni krug, to što na kraju izgubimo svakoga - roditelji nam ostare i umru, deca nam odrastu i ostave nas. Iako nam to slama srce, nema ničeg prirodnijeg na svetu.
Znao sam da želim da napišem nešto o ovim običnim, ali neizmerno važnim događajima, nešto duže što bi se ponekome dopalo - a čak i ako se ne dopadne nikome osim meni, znao sam da prosto moram to da napišem. Tako je nastao roman Čovek i dečak.
Volim da pišem o svemu tome. O tome kako jedni drugima lomimo srca, ponekad sasvim bez namere. To me beskrajno opčinjava. To je najvažniji deo naših života. Pomaže mi da shvatim svet i moju ulogu u njemu.
Nikada nisam umeo da odaberem pravi trenutak. Bio sam mlad muž i otac, onda sam veći deo četvrte decenije života proveo kao samohrani otac, zatim sam upoznao Juriko, u trideset osmoj se oženio i s četrdesetak ponovo postao otac. Bilo je to predivno istraživanje i mislim da pisac ne bi smeo da traži više od života.
Oduvek sam kupovao knjige koje su mogle nešto da kažu o velikoj igri - čak i ako ih nisam uvek

čitao do kraja.
Mislim da na svetu ima mnogo ljudi poput mene. Mi želimo da shvatimo veliku igru, želimo da nađemo smisao svojih života - šta ima ljudskije od toga? - ali svesni smo da ne postoji čarobni priručnik koji sve objašnjava. Zato petljamo. Snalazimo se usput. S muževima i ženama, ljubavnicima i partnerkama, roditeljima i decom, susetkama i tipovima iz teretane.
Zato je ova knjiga napisana za ljude kao što sam ja, za radoznale duše koje su kupile Muškarci su s Marsa, žene su s Venere - ali su pročitale samo prvih pedeset stranica.
A naslov? Jutros sam sedeo na stepenicama hotelske sobe na Karibima sa svojom sedmogodišnjom kćeri i gledao mungosa kako juri guštera oko palme.
Jurili su se vekovima, činilo se, mada je verovatno trajalo svega minut ili dva - mungos gušteru tik iza repa, gušter trči da spase glavu. Nismo mogli da odvojimo pogled. Kao da smo Dejvid Atenboro.
Moja kći, sedmogodišnjakinja meka srca, vrlo je osetljiva na svaki nagoveštaj zlostavljanja životinja. Stalno mi govori da bi restorani brze hrane trebalo da koriste samo kokoške i krave koje su umrle od starosti.
„Ovo je tako surovo“, rekla je vrteći glavom dok su mungos i gušter zujali oko palme.
„Nije“, odvratio sam. „Mungos mora da lovi kako bi opstao. Nije to surovo - to je život i smrt.“
Pogledala me je sumnjičavo, i shvatio sam da je to slab odgovor. Objasnio sam joj da je taj trenutak neizmerno važan - a mungos se sve bliže primicao gušteru - ali ne i da je prirodan, da se nešto slično dešava svakog dana, i da nema izbora, da prosto mora da se dešava svakog dana.
Mungos je uhvatio guštera. Sve se okončalo za tren oka. Gledali smo mungosa kako sedi sam ispod palme i oblizuje se.
„A on mora da jede“, rekao sam. „Mungos ne može da poruči jelo u sobu.“ Moja kći je klimnula glavom.
„Život, smrt i doručak“, rekla je, nešto vedrije, kako mi se činilo.
Toni Parsons Barbados, 2010.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 4:52 pm

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons 0_96a15_f7c7c622_XL




MIT O SREDNJEM DOBU

Pozvali su me u jednu emisiju na radiju - znate, od onih u kojima grupa sredovečnih mlakonja iz srednje klase cvili kako je savremenom muškarcu teško kad mu se primakne životno poluvreme.
Kriza srednjeg doba - ta prastara otrcana fraza. Ta najobičnija prevara. Taj odrtaveli kliše.
I zamalo da odem u tu emisiju. Zato što mi je došlo da se popnem na krov radija i zaurlam: „Šta je vama, ljudi? Zar niste već shvatili? Zar se to ne vidi kao bore od smejanja na vašim licima?“
Kako zalaze u godine, muškarcima život postaje beskrajno i neizmerno jednostavniji.
Kriza srednjeg doba je mit. I ne samo to. Kriza srednjeg doba je laž. Život muškarca se samo poboljšava, sve je bolji kako godine odmiču. Srednje doba nije kriza. Srednje doba je vreme kad smo zagrejani. Kad imamo para u džepu. Kad radimo posao koji volimo. Kad smo neodoljiva mešavina mladosti i iskustva. Kad umemo da nađemo klitoris bez pomoći interneta.
Neki tridesetdevetogodišnjak pobegao je sa svojom sekretaricom, ili sa ženom svog suseda, ili sa striptizetom Letonkom. Pa šta? Neki četrdesetčetvorogodišnji direktor otišao je na službeni put i okusio nešto više od čokoladica iz sobnog bara. Pa šta? Neki pedesetogodišnjak je odlučio da svoj ford fijasko zameni za harli dejvidson. Pa šta?
Svi pedesetogodišnjaci koje poznajem imaju motocikl harli dejvidson, I svi su vrlo srećni. To nije kriza srednjeg doba. To je Moje Vreme. Vreme kada, prvi put u životu, radim tačno ono što mi se radi.
Ono što zovemo krizom srednjeg doba zapravo je vrlo bezazleno, zar ne? Menjamo žene, menjamo prevozno sredstvo, menjamo pantalone...
To ne znači da će sve uvek proći bez bola i suza. Striptizeta Letonka će te možda ostaviti, ili ćeš se zabosti motociklom u banderu, ili ćeš izgledati kao kreten u „dizelkama“ pripijenih nogavica - ja sam tako izgledao - ali u poređenju s otrovnim peharom mladosti, sve je ovo samo krigla slabog gorkastog piva.
Osim ako nije vodio krajnje zaštićen život, takozvana kriza srednjeg doba - u kakvom god obliku se pojavila muškarcu je sitnica u poređenju s krizama koje preživljava u mladosti.
Kad se osvrnem na svoju mladost vidim... katastrofu.
Droge. Žene. Tuče. Piće. Kocke leda načinjene od suza onih kojima sam slomio srce. I često sve to zajedno za vreme samo jedne pauze za ručak.
I sećam se mrtvih prijatelja. Nisu umrli od raka i srčanog udara koji nas vrebaju kasnije u nemilosrdnom životnom krugu, nego od sirovog nasilja mladosti.
Gubili su živote u saobraćajnim nesrećama. Umirali su od droge. Moj prijatelj Džoni Tanders umro je u hotelu u Nju Orleansu s trideset osam godina - baš kad je trebalo da se priprema za neki kliše srednjeg doba. Da je poživeo, bi li Džoni iskusio krizu srednjeg doba? Da li bi se grizao zato što mu trebaju za broj veće kožne pantalone ili zato što heroin nije više ukusan kao nekada? .
Šta god da je čekalo Džonija u srednjem dobu, vrlo je pitomo u poređenju sa zaglušujućim ludilom onoga što se događalo pre.
I teško da bi bilo kriza.
Tako je za sve nas. Mladost nije šetnja parkom. Uvek je teža nego ono što nailazi kasnije. Tužno je, čak i tragično, kad se brak raspadne, kad vam se kosa povlači s čela brže nego karijera iz zenita,

kad vam se ljubav ohladi i ubajati. Ali gledajte to s vedrije strane: zar je to zaista teže nego ono što ste pretrpeli kao šiparac i mladić? Želja za novim kolima, novom ženom ili novim načinom života - je li to zaista tako strašna kriza?
Meni se čini da nije.
Odakle uopšte potiče ta zamisao da čovek u životu dođe do tačke od koje je sve mirno i spokojno, kada više nema nerazumnih strasti, neispunjenih čežnji i žudnje da se poslednji put - seme prospe na zadnjem sedištu nekog neprikladnog vozila?
„Ne sanjaj više o spokojnom životu jer ga nikad nećeš upoznati“, pevala je grupa Džem u mojoj mladosti, i ja sam oduvek cenio mudrost tih reči.
Čovek nikad ne doživi trenutak potpuno lišen bilo kakvih nevolja. Kriza srednjeg doba nastala je iz zablude da ništa uzbudljivo ne treba da nam se desi kad se nađemo u uglu preko puta mladosti.
A to prosto nije tačno.
Šta je krenulo naopako otkako sam stasao? Ah, da, ono uobičajeno. Razvodio sam se. Oplakivao sam. Imao sam nevolja s novcem. Spavao sam s kim stignem. Žudeo sam za ženom bližnjeg svog. Žudeo sam za kolima bližnjeg svog. Žudeo sam za kosačicom bližnjeg svog. Još malo sam oplakivao. Imao sam još nevolja s novcem. Jesam li spomenuo želju?
Ali nijedna od tih sitnih domaćih noćnih mora, koje su počele pre moje tridesete i trajale desetak godina - ne može se smatrati krizom srednjih godina. Sve je to bilo samo... ono što se dešava u životu. A ono što te ne uništi, ojačaće te - osim ako nije palica za bejzbol ili nešto slično.
U gotovo svakom pogledu, životno poluvreme je trenutak kada sve kreće kako treba. Razvedeš se, ali onda upoznaš neku još ljupkiju i oženiš se njome. Roditelji ti umru, ali kako godine prolaze shvataš koliko si srećan što ti je ta žena bila majka, a taj čovek otac.
Uvidiš da to uopšte nije nikakva kriza srednjih godina, nego da prosto Majka Priroda radi ono što joj je posao jako te šutira među noge.
Kako vreme prolazi, neizbežno imaš više para nego u sedamnaestoj ili u dvadeset prvoj. Naravno, to ne znači da novčane nevolje u srednjem dobu ne postoje. Zato stisneš zube i daš sve od sebe i - vremenom - počne da se događa ono dobro. Ono najbolje.
Život mi je sada neizmerno bolji nego kad sam svakodnevno nosio martinke. U dvadeset drugoj živeo sam u garsonjeri bogu iza nogu i kad pada kiša morao sam da spavam na desnoj strani madraca jer je krov prokišnjavao. Čak i ako se sutra sve raspadne, ako zaboravim kako se zovem i ako mi se na neobrijanoj bradi budu zadržavale mrvice voćnog kolača, neću živeti bedno kao tada.
Mladost je teška za većinu nas. Drugačije je kod devojaka, ali momci su često usamljeni jer njihove vršnjakinje žele starije mladiće - momke s parama, momke s kolima, momke koji umeju da razgovaraju s njima.
Mladost je puna nemoći. Retko radimo posao koji želimo, i s dvadesetak godina čini nam se da nam život izmiče mnogo neumitnije nego s trideset ili četrdeset.
Kriza srednjeg doba? Mislite, kad radite ono što volite? Mislite na tavanicu koja ne prokišnjava i ženu koja vas voli? Mislite na ono kad imate para u džepu? I na ono kad se više ne vozite autobusom, nego vozite BMV X5 - a onda i njega zamenite za harli? Pa, ne zvuči mi loše ta kriza srednjih godina.
Nevolja je u tome što je društvo pobrkalo sredovečnog muškarca sa svežim lešom. Mnogo šta što se pripisuje krizi srednjeg doba zapravo su samo nagoveštaji da neko pokazuje prve znake života posle dosta godina.
Ne preporučujem, naravno, da čovek da svoje srce prvoj devojci koju upozna dovoljno mladoj da mu bude kći. I nije pametno da sedne na motocikl ne razmislivši prethodno o tome da može i pasti. Ali ako to učinite, ne prekorevajte sebe. To nije kriza srednjeg doba - to ste vi, još živi.

Moj otac je bio sredovečan u dvadesetoj. Do tada je ubio mnogo ljudi i video mnoge kako umiru. Trup mu je bio vatromet ožiljaka. Sledećih četrdeset godina, sve dok nije umro u šezdeset drugoj, tvrdi crni oštri šrapneli od nemačke granate migoljili su mu se kroz noge. Još mlad, želeo je samo da radi, odgaja decu i obrađuje baštu.
Ali čak i moj tata, za kog mi se često činilo da mu je dosta spoljnog sveta, našao je u srednjim godinama novu strast.
Počeo je da jedri. Svake godine odlazio je u Kauz i ostavljao snažan utisak na otmene tipove svojim moreplovačkim veštinama. Je li to bila kriza srednjeg doba? Nije, to je samo moj stari ponovo otkrio svoju ljubav prema otvorenom moru i petljanju s čamcima i jedrima. To se samo moj stari setio da je još živ, ali da neće večito živeti. I, naravno, ovo je stvaralo znatno manje nevolja nego da je utekao sa striptizetom Letonkom.
Ne tvrdim da su srednje godine same po sebi bolje od mladosti. Ima mnogo strela i kamenica u srednjem dobu - smrt je bliža, mamurluci duže traju, a lekari žele da vam opipaju prostatu kad god se sagnete da vežete pertle na patikama.
Ali otkud ta pomisao da u nekom trenutku života muškarac treba da obustavi potragu za ispunjenjem, da više ne traži smisao i da prestane da se zabavlja?
I kako smo to uvrteli sebi u glavu da u nekom trenutku života nevolje prosto nestanu same od sebe, veze prestanu da se raspadaju a naša srca izgube sposobnost da uživaju i da se slome? To se dešava samo kad umremo, a do tada nam je život pun većih i manjih radosti i patnji, i uopšte nije važno imate li pivski stomak ili ste ravni kao daska.
Kriza srednjeg doba je mit smišljen da muškarce održi krotkima, uškopljenima i pomirenima. Kriza srednjeg doba ne postoji. Borite se protiv ovog mita. Kupite motocikl. Naučite da svirate bas gitaru. Popnite se na Himalaje. Nabavite porše 911. Naučite mandarinski. Zaljubite se. Ostavite posao. Zapravo, nemojte ostavljati posao - strasti koje steknete u kasnijim godinama možete da zadovoljavate samo zato što više ne živite na škrtom mladalačkom budžetu.
A ima i mnogo sredovečnih žena koje razmišljaju o promenama - ili o tipu iz obližnje kuće. Mnogim ženama smučio se posao, ili isceđeni matori muž, i žele da igraju tango u Buenos Ajresu pre nego što umru. I zašto ne? Neka bukne plamen u vašim očima i nemirnim udovima. Ostavite muža. Odletite u Argentinu. Uživajte u svakom sendviču. Dugo ćete biti mrtve.
No krizom srednjih godina nazivamo samo ono kada muškarac, na primer, razmisli i odluči da više ne želi da bude ovlašćeni knjigovođa. Da želi da poljubi božje lice.
Trebalo bi da svi možemo poljubiti božje lice, bilo da je u obliku većeg motora, mlađe ljubavnice ili ustalasanog mora. Kako drugačije da odgovorimo na svoju smrtnost?
Nema leka za smrt, nema starosnog ograničenja za maštanje i nema bekstva od onoga što jesmo i što ćemo zauvek biti - smrtna bića sklona greškama, puna ljubavi i čežnje.
A ako vam mlada ljubavnica slomi srce, ako padnete s harlija ili ako se razočarate u Buenos Ajresu - ako napravite budalu od sebe - pa, muškarci su to oduvek radili i uvek će raditi.
To nije kriza srednjeg doba.
To je samo najnovija glupost u dugom nizu gluposti.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 4:52 pm

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons 0_96a14_8db56284_XL



KAD HULIGANI PSUJU

Pre ili kasnije naći ćete se u tom položaju. Možda za deset godina. Možda već večeras. Ali desiće se, budite uvereni, a kad se desi imaćete izbor od samo dva zaista bitna dugmeta na svojoj biološkoj komandnoj tabli.
Udri ili beži.
Možda ćete biti u baru. Možda u restoranu. To može da se desi u dnu vaše ulice ili na tropskom ostrvu. Možda ćete stajati pred svojom kućom. Mesto nije važno. Ovako će to biti: suočićete se s neprikladnim ponašanjem koje ugrožava vaše najdraže. Sa ebanjem i čkaranjem i vrlo slikovitim seksualnim razgovorom. Znate kako je to. I u tom trenutku moraćete da odlučite - da li da nešto kažem?
Ili da ćutim?
A ovo je najstrašnije. Ovo je suština. Nećete biti sami. Bićete u društvu - s devojkom ili ženom, s decom, makar i nerođenom. Ukratko, s onima koji očekuju da ih zaštitite od sveg zla na svetu.
A tu će biti i cerekava rulja bubuljičavih pećinara kojima je svaka druga glupava reč psovka, koji pričaju o kučkama, pušenju i lakim ribama. Oni će doneti svoj svet u vaš svet i moraćete odlučiti, u jednom jedinom stravičnom trenutku, šta da učinite.
Čak i ako je to ništa.
Mogu vas ubiti ako nešto kažete. Čak i blagi prekor može dovesti do smrtne presude, izvršene smesta. Ljudi su gubili glave jer su progovarali.
Ali ti momci su bučni, suviše bučni da biste ih zanemarili. Vi ili vaša žena ili vaše dete. Želite li da vaše dete ovo sluša? Ili ćete ga izložiti opasnosti da ostane siroče?
Huligani su tako osetljivi u poslednje vreme, u tome je nevolja. Osetljiviji su nego ikada u dugoj huliganskoj istoriji. I na najblažu opomenu odgovaraju ubilačkim besom. Prosečan huligan je nezamislivo osetljiv, a samopoštovanje mu je toliko krhko da svaka kritika gotovo sigurno dovodi do fizičkog sukoba.
Jedno je sigurno - ne vredi ih urazumljivati. Pozivanje na njihovu suštinsku dobrotu čisto je traćenje vremena oni je nemaju. Ako im, kad počnu da psuju, kažete da budu tiši, spremite se da idete do kraja.
Zato što su oni spremni na to.
Najvažnije su okolnosti. Ne savetujem da idete naokolo i svakom kretenu poganog jezika govorite da začepi prljavu labrnju. Uopšte mi ne smeta kada na utakmici neko iza mene urla o „pizdama glupavim" Pizde glupave na stadionu mi ne smetaju. Baš me briga šta ko govori kad sam sam. Ali kad izađem s porodicom u restoran, u park, u hotelski bar i to se desi - onda je to druga priča.
Tada ne držim jezik za zubima. I to nema nikakve veze s hrabrošću. Prosto ne pristajem da nepoznati ljudi poganog jezika ulaze u svet moje kćeri. I vrlo rado ću ritati, grebati i udarati valjajući se po prašini da objasnim svoj stav.
To je vrlo glupo. Neću biti kćeri od velike koristi ako mi neki psihopata zarije nož u srce. A prava je šteta da izgubite glavu zato što ste neko bedno govance - i njegove drugare, pošto su ta govanca uvek u grupama - zamolili da malo zauzda jezičinu.
No u mehanizmu „udri ili beži“ nema ničeg racionalnog. To nije debatni klub. Niste u prilici da pažljivo odvagnete mogućnosti i odlučite se za neku. Trenutak odluke prolazi za tren oka.
Ili ćeš pognuti kukavičku glavu jer je bezbednost najrazumniji izbor, ili ćeš se sukobiti s grupom

iscerenih balavaca - zato što je najgluplji izbor ponekad i pravi izbor.
A onda se zapitaš: mogu li da ih savladam? Hoće li me ti nacereni tuđinci poslati u hitnu ili na groblje?
Kad se sve uzme u obzir, najverovatnije ne možete da ih savladate. Mlađi su od vas, jači su od vas, a vi ste sami. Oni su, kako to pravosuđe naziva, „grupa napadača".
Ali, ako ste bili toliko ludi da uopšte nešto kažete, izvadiće vas činjenica da ste daleko gnevniji od njih.
Pojavljujete se niotkuda, kipteći od besa, pravo ispred njih - pa nisu oni namerno hteli da vređaju vaše dete. Spremni ste za tuču, puni onog pravednog besa od kog krov proključa i baš vas briga šta će vam se desiti. I to je možda taman dovoljno da se okrenu i odu, uprkos brojčanoj nadmoći.
To jest, ako vas ne ubiju.
Ubili su mladog Kevina Džonsona. Imao je dvadeset dve godine, bio je kod svoje kuće u Sanderlendu i pokušavao da uspava sedmomesečnog sinčića Čejsa. Bili su rani jutarnji sati. A dole na ulici, tačno pred Kevinovim ulaznim vratima, grupa momaka je bila sve glasnija. Kevin je mogao da stavi jastuk preko glave. Mogao je pokušati da umiri sina. Mogao je da ne učini ništa. To bi bilo najlakše. Ali Kevin je izašao na ulicu i rekao grupici - bilo ih je petorica - da se malo utišaju. A oni su ga izboli na smrt. I Čejs Džonson odrastaće bez oca zato što je Kevin odbio da postupi oprezno i razborito. Zato što je Kevin Džonson bio pristojan čovek. Zato što je Kevin Džonson bio hrabar. Zato što je Kevin Džonson želeo da zaštiti svoju porodicu. Čejs će, u to nema sumnje, jednog dana biti ponosan na svog oca. Kao što i treba. Iako ga neće upamtiti.
Prava - to je velika kletva našeg vremena. Svaki rošavi huligančić misli da ima prava da radi šta god hoće, glasno koliko hoće. Niko ne oseća nikakvu odgovornost prema široj zajednici. I na to se sve svodi kada kažete nekoj prostačkoj bandi da zaveže. Vi govorite: i ja sam ovde. I ja imam prava. Ludost je to reći u današnje vreme.
U Planini Broukbek Enis, lik kog igra Hit Ledžer, poveo je ženu i dve kćerkice na izlet povodom Dana nezavisnosti, a dvojica bajkera pored njih započinju glasnu uporednu analizu „pičaka“ iz Montane i Vajominga.
„Idemo, Enise, hajdemo odavde", kaže njegova žena Alma. Ali Enis je muškarac, a ne miš, pa učtivo kaže bajkerima: „Tiše malo - tu su mi kćerkice.“
Kamo sreće da su se samo oglušili. Ne, oni počinju glasno da raspravljaju o tome kad je Enis poslednji put spavao sa svojom ženom. Izazivaju ga. Mame ga. Prostakluci se gomilaju. Ne mogu da se okanu pičke. Samo to znaju: pička, pička, pička. I kažu mu da posluša svoju ženu. Ako mu se tu ne sviđa, neka ide da sedne negde drugde.
Enis pobesni. Šutne prvog bajkera posred lica i obeznani ga, a drugom ponudi da mu satera zube u sistem za varenje. Razboriti bajker odlazi vukući okrvavljenog drugara.
A ta scena je delo genija zato što Enisova žena i deca nisu zahvalni. Daleko od toga.
Preneraženi su nasiljem koje se skriva u ovom mirnom mužu i odanom ocu. Dok neke porodice uzimaju ćebad i sklanjaju se - kao da je Enis pretnja civilizaciji, a ne oni bajkeri - devojčice cvile i kriju se iza majke, a ona zuri u njega kao da ga vidi prvi put.
Prema mom iskustvu, uvek je baš tako.
Kada huligani psuju, vrlo lako vi ispadnete zlikovac. Vrlo verovatno će se vaša žena i deca zabuljiti u vas kao da su odjednom shvatili da ste, u stvari, gej kauboj.
Tako je i bilo. Sedeli smo u restoranu. Za susednim stolom bila su tri šiparca. Verovatno smo moji drugari i ja bili isti takvi u njihovim godinama - mada se ne sećam da sam kao šiparac odlazio u

porodične restorane. Razgovarali su o sestri jednog od njih. „Prava mala drolja“, očigledno. „Samo što ga nije zaskočila!“ Pri tom su pokazivali jednog momka u društvu, verovatno ne njenog brata - mada se nikad ne zna.
Slušao sam ih, pa, jedno četiri minuta, možda i šest, dok se moja žena pravila da proučava jelovnik, a naša devojčica crtala u radnu svesku Moj mali poni.
Onda sam im rekao da, jebote, začepe već jednom.
I rekao sam im da neću da ponavljam. Zajapuren od besa, glupavo stežući nož i viljušku kao da ću ih žive pojesti, pokazao sam svoju kćer i rekao im kako ona jebote neće da sluša ta sranja o tome kako njegova posrana sestra jebote hoće da pojebe svakog živog jebote.
Prestravili su se. Umuknuli su i jeli mirni kao miševi. A ja znam da bi me prebili na mrtvo ime bez ikakvih teškoća. Ne bih imao nikakvih izgleda protiv grupe napadača njihovih godina i veličine. Ali evo u čemu je stvar - meni je ovo bilo važnije nego njima. I bio sam potpuno ozbiljan. Da su mi rekli da odjebem, rado bih ih proterao kroz šuber. Ili bih makar pokušao.
Čim sam im rekao da zavežu, više nisu bili problem. Moja žena je postala problem. Ukazala mi je
- kasnije, nasamo, posle tog tužnog obroka - da se naša kći bila toliko usredsredila na bojenje likova iz sveske Moj mali poni da nije čula ni reč o sestrici droljici. Ali je zato - tako je tvrdila moja žena - čula svaku psovku koju je izbljuvao njen psihotični otac.
Kada huligani psuju, čovek se nekako nada da će ga porodica više voleti ako pokuša da je zaštiti. Nadate se da im je drago što niste tip koji će se samo natrćiti i reći - samo napred, karajte me u bulju.
Pomislili biste da će možda biti i ponosni na vas.
Uopšte nije tako. Kao Alma, žena iz Planine Broukbek, i moja rođena žena užasnula se količinom besa koju sam izazvao u sebi pre nego što sam uspeo išta da izustim. Moja žena se prenerazila kao i Ledžerova gospoja iz Planine Broukbek. A ja čak i nisam u tajnoj vezi s Džejkom Gilenholom.
No, istini za volju, ovo ne radimo radi njih. Surova činjenica glasi ovako: ako smo već dovoljno glupi da progovorimo, onda to činimo isključivo radi sebe.
Naše žene - te pragmatične devojke, te tvrdoglave supruge - misle da to u krajnjoj liniji nije vredno truda. Izložiti život opasnosti zbog nasumičnog ispada lošeg ponašanja? To je ludilo muškarčina. Ja lično smatram da su ljudi kao što je Kevin Džonson heroji savremenog sveta i da bi nam dobro došlo još nekoliko miliona takvih. Ali njegovom sinu će svakog dana nedostajati otac, i u nekom trenutku s pravom će pitati: Ali, tata, zar je vredelo?
Udri ili beži? Ta dva suprotstavljena poriva služe istoj svrsi - da vam sačuvaju glavu. Jer kad ne preduzmete ništa i sačuvate život, možete izgubiti dušu.
U krajnjoj liniji, jedino je važno kakav čovek želite da budete. A kad smo to prestali da budemo ljudi koji žele da zaštite svoje voljene? Kad je to izašlo iz mode? Kad je želja da se zaštiti porodica postala staromodna?
Moj stari učitelj borilačkih veština ima odličan recept za rešavanje nevolja. „Skloni se“, kaže, pošto me je stotine sati učio kako da šutiram, udaram i blokiram udarce. „Skloni se.“
Da, ali, kažem ja njemu, no on je sve već čuo i veruje da ni za šta nije vredno ubiti ili poginuti. Neko ti je prosuo piće? Skloni se. Neko je naleteo na tebe? Skloni se. I to je istina - od većine nevolja možemo da se sklonimo. Možemo da se osmehnemo. Možemo da se izvinimo. Možemo da stavimo jastuk preko glave.
Ali u nekom trenutku odlazak znači da ćete o sebi misliti kao o manje vrednom čoveku. Za većinu nas taj trenutak nastaje kad je neki nemarni tuđin preblizu našim ženama i deci. I ja se tada ne sklanjam - šta god moja žena želela. Tada ostajem, povlačim crtu i spreman sam da se valjam po podu restorana.

Ja ne želim nevolje. Iskreno. Zaista. Ali, kao što kaže Enis u Planini Broukbek:
„Moraćeš da začepiš tu tvoju kenjaru - jasno?“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 4:53 pm


 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons 0_96a13_41e06bd2_XL




GUBITAK RODITELJA

Ako ste u životu videli samo dva mrtva tela, onda je najbolje ako su to bili vaši roditelji.
Smrt oca ili majke ne može se shvatiti iz daljine. Telefonski poziv, zatvoreni sanduk - to nije dovoljno da se pojmi takav gubitak, gubitak koji se doživljava samo dvaput.
Koliko god bila neizbežna, smrt roditelja je i nezamisliva. Morate se sami uveriti da ih zaista više nema, shvatiti da su oni koji su vas doneli na ovaj svet otišli s ovog sveta. Zato idite da vidite telo. To nije kraj gubitka oca ili majke, ali tu počinje.
Čak i ako otupljujuća birokratija smrti galami da vam privuče pažnju - ugovaranje sahrane, odluke o tome šta učiniti s ostacima čitavog jednog života, nestvarna obaveza biranja kovčega („Da li bi tata želeo jednostavan sanduk od čamovine ili ovaj model, Napoleon s mesinganim ručkama?“), naterajte sebe da odete i vidite.
U bolnicu. U zadnju dvoranu pogrebnog zavoda. Ili, ako su umrli kod kuće, kao moja majka, u spavaću sobu kuće u kojoj ste odrasli.
To pomaže. Štaviše, neophodno je. Pa ipak, pogled na mrtvo telo roditelja je neobično prazan doživljaj. Sigurni ste da bi trebalo da je ispunjen osećanjima. Trebalo bi da bude vrelih suza, nekakvih poslednjih zagrljaja, dok Ketrin Dženkins peva Vreme je za zbogom.
No osećanja nailaze pre - na odeljenju za rak, u bolničkoj kafeteriji, uz samrtničku postelju i bezbrojne šolje čaja - i nailaze posle - na sahrani, kada pregledate prašnjave plakare, tatinu odeću ili mamin dirljivi nakit, ili kad listate albume s fotografijama i treba vam dosta čudnovatih sati da shvatite ono što je očigledno.
Svako mora da ode.
To su trenuci za silovite navale osećanja. Ali kad skupite hrabrost da pogledate mrtvog roditelja - kao što treba, kao što morate - jedva da ga prepoznajete. Čak se osećate pomalo prevareno. Mama? Tata? Gde ste?
Nije razlog to što je pogrebnik primenio svoju čarobnu veštinu balsamovanja, ili što su usta stisnuta kako ih nikada niste videli. Razlog je prosto to što je iskra iščezla. Ono što je tu ženu činilo vašom majkom, ili tog čoveka vašim ocem, nestalo je zauvek. A vi ne znate jesu li otišli u bolji svet ili u mračno ništavilo.
A čak i tada je teško. Čak i tada je gotovo nemoguće. Prošlog meseca bilo je deset godina od smrti moje majke. Deset godina otkako ju je rak savladao, deset godina otkako sam se vratio kući iz bolnice da joj nađem neki dom, ostavivši je na brizi stare prijateljice, bivše medicinske sestre - divna Neli, ni nje više nema - a usred noći je zazvonio telefon i rečeno mi je da dođem što brže mogu. Ali nisam bio dovoljno brz. Mrtva je već deset godina, pa ipak, pazite ovo - nedavno sam pokušao da joj telefoniram.
Zaista sam podigao slušalicu da joj javim neke vesti koje bi je sigurno obradovale, a onda sam stao i pomislio - da li ja to gubim razum?
Stigao sam u bolnicu nedugo pošto je preminula, poljubio je u lice na kom je bio izraz kakav nikada nisam video, i još mi je teško da poverujem.
Evo šta još morate da naučite. Roditelji umiru na dva načina. Odlaze brzo. Odlaze sporo.
Ali odlaze.

Moj tata je otišao brzo. Mama je otišla sporo.
Tata je godinu dana nosio rak pluća, a kako je bio najzatvoreniji matorac na svetu, nikome nije ništa rekao. Rak mu je izgrizao pluća, a mi nismo imali pojma. Jednog dana se srušio, hitno je prevezen u bolnicu i posle tri sedmice smo ga sahranili.
Desetak godina kasnije moja mama je nosila istu vrstu raka isto toliko vremena, ali ja sam bio pored nje i držao sam je za ruku dok joj je prezauzeti lekar u državnoj bolnici govorio da se više ništa ne može učiniti. Onda je govorila o tome, odmeravala je svoje izglede za preživljavanje, suočila se sa smrtnom bolešču uz mešavinu humora i čvrstine svojstvenu njenom naraštaju ratnih nevesta. Bilo je mnogo drugačije nego kad sam gledao tatu kako umire. Ali onda je i ona umrla.
Mislio sam da svet treba da stane. Da me pusti da dođem do daha. Da obeleži odlazak ove žene, visoke jedva nešto preko metar i po, pune hrabrosti i šala, čak i kad su lekari ozbiljno odmahivali glavom i potajno gledali na posrane satove. Tek sada shvatam ono što je očigledno.
Gubitak roditelja je nešto najprirodnije na svetu.
Naravno, ima mnogo gorih stvari nego što je gubitak roditelja. Neki ljudi morali su da sahrane dete. Mnogi sahrane muža ili ženu. Gubitak roditelja je svakako samo još jedno godišnje doba, još jedan okretaj kruga života.
Pa ipak, svet kao da se menja. Prvo ode jedno, potom drugo.
„Sad si siroče“, rekli su mi mnogi kad su mi oba roditelja umrla, a meni se to činilo previše dramatičnim. Nisam shvatao kako odrastao čovek može da bude siroče.
Potpuno je prirodno izgubiti roditelje. Svi imamo svoje vreme. A onda to vreme istekne. Ali zašto onda nešto tako prirodno deluje toliko sveobuhvatno i svirepo neprirodno?

* * *

Niko ne zna kad će otići. Zaboravite sve bapske priče. Jedan moj prijatelj izgubio je oca pre nego što se rodio. Drugi moji prijatelji izgubili su roditelje u detinjstvu. Imam čak i prijateljicu kojoj su, kao devojčici, i otac i majka poginuli u istoj saobraćajnoj nesreći - ispostavilo se da to nije retkost, pošto se muževi i žene, očevi i majke, redovno voze istim automobilom.
A imam i prijatelje koji su dobro zašli u srednje godine, a oba roditelja su im još živa. Osim toga, primetio sam da se ljudi, što im duže roditelji žive, teže opraštaju od njih. Pomislili biste da je obrnuto, da ćete posle pola veka provedenog s roditeljima biti spremniji na njihov odlazak. Ali to ne ide tako.
A kad god da umru - bilo da vam otac umre dok ste još u majčinom stomaku, ili vam majka ode kad u sopstvenom ogledalu vidite svoj odraz kao lik neke sredovečne žene koju ne prepoznajete - svet se promeni. Ništa vam kao smrt roditelja ne olakšava da vidite širu sliku, da zaista shvatite, prvi put. Kako ste mogli da ne vidite nešto toliko očigledno?

Kad sahranite roditelje, rušite prepreku između sebe i smrtnosti.
Kad vam umre prvi roditelj, planeta Zemlja se pomeri. Kad umre drugi, Zemlja se raspadne. Kad je moj otac umro 1987, mama nije ni pipnula njegova odela. Spavala je na svojoj strani kreveta. Ostala je u istoj kući - dvanaest godina i jedan dan - sve do svoje smrti.
Ali kad i drugi roditelj ode, s njim odlazi i vaša poslednja veza s mladošću. U onim čudnim satima kada lutate po praznoj kući, otvarate fioke, virite u iščezli život, razmišljate šta da zadržite - šta je neprocenjivo - a šta da bacite u smeće, a na kraju vas dotuče album s fotografijama. Ne zbog poznatih lica, nego zbog onih koja ne prepoznajete, dok se uspomene na čitav jedan život rasplinjuju

kao suze na kiši.

Svoje roditelje potpuno upoznate tek kad ih gledate kako umiru. Moj otac je bio najčvršći čovek na svetu, a onda sam ga video u bolnici, punog morfijuma, i straha. Zapanjio sam se. Nikada ga pre nisam video uplašenog. Nisam znao ni da je ta ožiljcima išarana stara vojničina sposobna za strah. Eto kako sam ga slabo poznavao.
A moja mama je bila tipična posleratna domaćica, spokojno odana kao žena iz pesme Tami Vinet.
Svi su mislili da će prosto uvenuti posle smrti svog muža, čoveka s kojim je bila od svoje šesnaeste i njegove sedamnaeste godine. A nije se ugasila.
Našla je neku unutrašnju čvrstinu. Shvatila je da ima čitavu vojsku prijatelja. Saznala je čak i da samoća ima svojih prednosti. Mogla je da pušta glasno svoje ploče kantri i vestern muzike, a da tata ne trese novinama ljutito.
Dok su vam roditelji živi, dok su zadovoljni ili nezadovoljni vama kao dečakom i čovekom, dok vas sabijaju u zemlju jednim jedinim pogledom kad razbijete prozor, napustite školu ili se razvedete - oni su moćna sila koja vas sprečava da istinski sazrite. Sve dok vam roditelji ne umru, i dalje ste nekakvo dete. Ne poznajete ih dok su živi, a ne poznajete ni sebe.

Za većinu nas smrt roditelja je prvi pravi dodir sa smrću. Sve do tada smrt je neizmerno daleka, a mi se zavaravamo da ćemo je oterati ako budemo redovno jeli povrće.
Živimo u kulturi koja je oslobođena smrti. Ako uspete da se rodite, verovatno ćete preživeti detinjstvo. Nema svetskih ratova. Brižni savremeni automobili grde vas ako ne privežete pojas.
Mislite da imate dosta vremena dok vam roditelji ne umru. Onda shvatite da sat otkucava brže od nabudženog taksimetra. Prvi put u životu, vaša sopstvena smrt je neporeciva.
Dok su vam roditelji živi, mislite da ćete živeti zauvek. Od trenutka kad umru, počinjete da brojite godine koje su vam preostale.

Klasično delo o ožalošćenosti, O smrti i umiranju Elizabet Kibler-Ros, navodi pet faza koje svako mora da prođe na svom putu ka smrti:
prva - poricanje i povlačenje; druga - gnev;
treća - pogađanje; četvrta - utučenost; peta - prihvatanje.

Ono što važi za samrtnike važi i za one koje ostavljaju za sobom. Prevladaćete to. Sigurno. Ožiljci vremenom prekriju i najdublje rane. Bićete zahvalni što vam je taj čovek bio otac, što vam je ta žena bila majka. Naučićete da se osećate blagoslovenima zbog onoga što ste imali, a ne da bogoradite zbog onoga što ste izgubili.
Ali nikada se nećete potpuno privići. U trenucima opuštenosti - uvek u vedrim trenucima, kad imam da saopštim neku sitnu lepu vest - u stanju sam da posegnem za telefonom da bih pozvao ženu koja je umrla u prošlom veku.
Možda me ona gleda. A možda ne. Kad sam poljubio obraz svoje mrtve majke - već je bila hladna, odsutna, već nije bila ona - nisam znao je li otišla na bolji svet ili je prosto otišla. Nema nagoveštaja.
Tek kad vam roditelji umru, prvi put shvatite da, šta god da dolazi posle ovog kratkog slatkog

života, bilo da su to nebesa, besano ništavilo ili neki divan večiti san, neće proći mnogo pre nego što sami to saznate.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 4:53 pm

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons 0_96a09_da551631_XL



LJUTITI STARAC

Nikad se ne svađate s aerodromskim obezbeđenjem. A onda se jednog dana posvađate.
Ne treba se svađati s aerodromskim obezbeđenjem zato što su ti bezvoljni muškarci i žene praznog pogleda prva linija odbrane u ratu protiv terorizma. Ne svađamo se s aerodromskim obezbeđenjem jer je to besmisleno, oni samo rade svoj posao, a glupava pitanja - „Je li ovo vaša zubna pasta, gospodine?“ - i glupavi obredi - našli su jednog s bombom u cipeli i zato će čitav ljudski rod morati da se izuva do kraja sveta - jesu cena koju plaćamo za pretvaranje da smo bezbedni.
A onda jednog dana puknemo.
Meni se to dogodilo u Frankfurtu, kad su mi oduzeli svu sadržinu toaletne torbe - da, kladim se da se stari Osama trese u svojoj pećini - i drsko se otresli na mene kad sam mirno rekao da sam sve to proneo kroz Hitrou a da niko nije ni trepnuo.
„Ja“, rekao je neljubazni žderač kobasica, „aber mi imamo sfanična prafila.“
Zinuo sam. Prsnuo sam u smeh. A onda sam rekao da u tromom seocetu iz kog dolazim - u Londonu, Frice, možda si čuo za njega - mi isto imamo sfanična prafila.
„A razlog što imamo pravila“, nastavio sam, „jeste to što već sedamdesetak godina neko pokušava da nas raznese na komadiće. Sada su to ludi islamski fundamentalisti, ali pre njih je to trideset godina bila IRA, a pre nje - nerado to spominjem - imali smo Luftvafe.“ Podrugljivo sam se zacerekao. „Ali ako ćete konfiskacijom moje pene za brijanje za osetljivu kožu učiniti faterland bezbednijim, onda bitte schön, samo izvolite.“
O, bio je to ružan prizor. Bio sam preglasan. Bio sam previše drzak. Ali sve nadmene besmislice koje sam trpeo po aerodromima širom sveta najzad su dosegle kritičnu masu. Eksplodirao sam. Dok sam se udaljavao noseći preostale stvari - prljave čarape i zarđalu pincetu - shvatio sam da sam postao nešto o čemu nisam ni sanjao.
Pretvorio sam se u ljutitog starca.
Mi smatramo da gnev pripada mladosti. Mislimo da je mladost doba pravedne, punokrvne pobune. Ali mladi više nisu gnevni. Mladi dvadeset prvog stoleća su krotki, mlitavi i poslušni, sisaju Arktik mankis preko ajpoda i sanjaju da ih zapazi Sajmon Kauel.
Možda ih brine životna sredina, ali nisu gnevni zbog toga - ne zapravo. Možda ih malo peče to što se petljamo u daleke ratove, ali ne vidim ih da marširaju ka Dauning stritu niti da protestuju na Trgu Grovnor. Možda im brade malo drhte zbog siromaštva Trećeg sveta, ali misle da će gledajući Koldplej u Hajd parku i mašući kreditnim karticama obrisati suze Afrike.
Mladi više nisu sposobni za gnev. Ako želite da vidite kako neko istinski besni zbog stanja u svetu, onda tražite ljude koji su prevalili tridesetu. A kako stare - trideset jedna, trideset dve, četrdeset, pedeset - bes raste. Ja ću se u šezdesetoj, uveren sam u to, popeti na krov neke javne zgrade noseći pušku velikog kalibra, a moji susedi će govoriti: „Pa, oduvek je bio pomalo osobenjak.“
Mladog čoveka ne ljuti ništa. Starca ljuti sve.
Više ne idem u bioskop. Samo se razbesnim - pobesnim kad neka prostačina preživa na sedištu iza mene, besnim na pospane skotove što zure u sablasni sjaj svojih mobilnih telefona, kao da će nestati u pramenu dima ako isključe svoje nokije na dva sata. A razgovor za vreme filma - pa, to me

dovodi u stanje strašnije od besa. Ako vidite da se neko u bioskopu odjednom unosi ljudima u lice i urla iz sveg glasa: „JEBOTE, ZAVEŽI!" to sam verovatno ja. Znam da bi trebalo samo nezadovoljno da se nakašljem ili oštro zašištim, ali čini mi se da to više ne mogu. Voleo bih da mogu. Ali krv mi suviše ključa da bih samo siktao.
Urlam. Penim. A ako prostačina preživa tačno ispred mene, šutiram njegovo sedište iz sve snage, a kad se okrene, urlam: „JEBOTE, ZAVEŽI!“
U takvoj prilici, naravno, morate biti spremni da se valjate između sedišta bioskopa, po podu lepljivom od kokica i prosutih penušavih sokova. Ima sigurno dvadeset filmova za koje sam kupio kartu a nemam pojma kako se završavaju jer sam čekao da skočim u borbu na život i smrt.
Ali šta da radim? Ja sam ljutiti starac.
Prema tome, za mene više nema bioskopa, niti bezbrojnih večeri upropaštenih za moje najdraže jer me je nešto - preživanje, zurenje u mobilni, besmisleno blebetanje u mraku - aktiviralo.
Ali ja ne besnim samo iz jednog razloga. U poslednje vreme gotovo sve me dovodi do besa. Besnim na zagađivače, ali i na one koji me teraju da recikliram otpad. Besan sam na nevaspitane ljude, i na one koji psuju pred decom, i na ljude u ovim novim malim gradskim automobilima jer svi bez izuzetka voze neizrecivo glupo. Sve u svemu, besnim na ljude. Svaka grubost, svaka pretnja i svako neznanje zapaliće mi fitilj.
Ponekad se setim Terija iz serije Zgodni momci. On ne voli strance, ni južnjake, a kad malo bolje razmislim, ni svog prvog suseda. Ali bes koji se u nama s vremenom nakuplja nije obična mizantropija - to nije gnev gneva radi.
Taj gnev je s mukom stican, jasan i zastrašujuće opravdan.
Videli smo previše. Živeli smo predugo. Znamo kako bi sve trebalo da radi i izluđuje nas zjapeći ponor između naših očekivanja i sumorne stvarnosti svakodnevice.
Ne želim da budem ovakav. Želim da budem srećan. Želim da budem prijatan. Želim da budem klinac kakav sam bio kao mladi novinar, kada sam se toliko radovao što idem u Ameriku na turneju s Tin Lizi da me je baš bilo briga što je avion stajao na pisti aerodroma Hitrou punih šest sati, i baš me je bilo briga što letimo ekonomskom klasom. Nisam ni znao da je to ekonomska klasa. Nisam imao pojma da u avionima vlada klasni sistem. Za mene su to bila samo avionska sedišta, i sva su bila dobra.
Dok su mi noge veselo bridele od začetaka duboke venske tromboze, nije me bilo briga ni za šta osim za činjenicu da ću se za dvadeset četiri sata zagnjuriti u raskoš Filadelfije. Hoću li ikada ponovo biti tako bezbrižan i opijen od sreće? Verovatno neću. Sada u meni ima suviše besa. Kad bi me danas avionska kompanija pustila da sedim šest sati na pisti, glava bi mi eksplodirala. Ne bi mogli da me smire začinjenim bademima.
Jednom sam odseo s porodicom u hotelu koji se onako blistavo pojavljuje u filmu Kazino rojal iz serije o Džemsu Bondu - u jedinom i jedinstvenom Oušn klabu na Bahamima. I da vam kažem nešto - hvala bogu što je jedini. Kakva rupetina. Satima smo čekali da se prijavimo i, nikada ne biste pogodili, to me je razbesnelo.
Zato što znam da, kad odsednete u Sendi lejnu na Barbadosu, ili u Ric-Karltonu u Hongkongu, ili u Žaluzi na Svetoj Luciji, ili u Konradu u Tokiju - ili u bilo kom hotelu svetske klase s pet zvezdica dostojnom svog imena i tih zvezdica - osoblje dođe u vašu sobu da vas upiše. Ali ne u Oušn klabu na Bahamima. S detetom omamljenim od dugog leta i vremenske razlike, čekali smo doslovno satima da se prijavimo.
„Ti si stalno ljut“, kaže moja žena. „Zašto si uvek tako ljut?“
„Zato što znam kako bi šta trebalo da radi“, odgovaram joj kroz stisnute zube.

I u tome je nevolja. Kad smo mladi, nemamo pojma kako bi šta trebalo da radi. Skoro do svoje tridesete godine mislio sam da je hotelski mini bar vrhunac prefinjenosti i raskoši. Naravno da nisam nikad besneo - bio sam suviše zahvalan što slobodno lutam po svetu, i bio sam suviše glup. Gnev dolazi s iskustvom, gnev dolazi s mudrošću. No istina je ovo: koliko god bio pravedan i opravdan, gnev kvari sve.
„Zašto ne možeš lepo da sediš i uživaš u zalasku sunca?“, pitala me je moja žena svetica držeći u naručju našu iscrpljenu kćerkicu dok je osoblje Jedinstvene Bahamske Rupetine izmišljalo nove slabašne izgovore zašto nam soba nije spremna. „Zalazak sunca je tako lep“, rekla je Juriko. „Zašto ne možemo prosto da uživamo?“
Zaista, zašto ne? Zašto ne bih posmatrao prelepi zalazak sunca, pun zahvalnosti za sve dobro u životu? Zašto se trudim da mi prsne krvni sud zbog nesposobnosti međunarodnog turizma?
To je muška stvar. To nezadovoljstvo, taj bes, ti urlici na aljkavost, glupost i niska merila - to dobijamo s biološkim hard drajvom. To je ugrađeno u nas, taj gnev kojim popravljamo svet - ili makar nagonimo kretene da sklone mobilne telefone u bioskopu. To je poriv pomoću kog je naša vrsta ispuzala iz praiskonske močvare. Taj bes je razlog što je ljudska vrsta opstala. Gnev je životna srž svega.
Nema smisla da sami sebi izazovete srčani udar zato što vam je neki glupan iz aerodromskog obezbeđenja, nesposoban za saobraćajca, oduzeo kapi za oči. Glupo je da vam prsne arterija zato što neki kreten žvaće gumu i šalje SMS poruke za vreme raspleta filma Dvostruka igra. Ne vredi da dobijete izliv krvi u mozak zato što, kad ste stigli u hotelsku sobu, nije bilo čokoladice na jastuku.
Ali samo mladi ljudi kojima je mama upravo oprala rublje mogu opravdano da trpe svet u svoj njegovoj pokvarenosti i gluposti. Odrasli znaju bolje - muvali su se naokolo, videli su sve i svašta i znaju da, ako ste štedeli i ispružili se za dve nedelje u Oušn klabu na Bahamima, a soba vam nije spremna kad stignete, imate sva prava da pobenavite i da zapravo, ako im ne polupate recepciju, pokazujete primernu uzdržanost dostojnu Mahatme Gandija i Martina Lutera Kinga. Nikada više neću biti dvadesetdvogodišnjak očaran prizorom ekonomske klase i mini bara, ushićen što pratim Tin Lizi u Filadelfiju, i ne mogu se pretvarati da nije tako.
Nevolja je u tome što gnevu nema kraja. Sednete u kola - i dođe vam da nekoga ubijete. Prođete kroz aerodromsku kontrolu - i krene da vas muštra neko ko nikad nikoga nije sačuvao. Odete u bioskop - i onda odjednom više ne idete u bioskop.
Gde je tome kraj? Gnev dolazi kako mladost odlazi, i nikada ga se nećemo osloboditi. Deluje nam kao prastaro osećanje, kao neki nasledni gnev, kao nešto što se prenosi s kolena na koleno, kao iskolačeni bes koji ljutiti deda predaje ljutitom ocu, a ovaj ljutitom sinu.
Meni se ipak čini da je taj gnev nekako straćen na naraštaje rođene u drugoj polovini dvadesetog veka. Čini mi se da je ranije upotrebljavan u konstruktivnije svrhe - za borbu za opstanak, za oslobađanje sveta, za stvaranje boljeg života ljudima koji nemaju ništa.
Možda će muški gnev s vremenom odumreti. Možda će posle decenija mira i napretka taj bes otpasti kao krzno s neandertalca, ili zakržljati kao peraja nepotrebna na čvrstom tlu. Možda će gnevni ljudi nestati u istoriji, kao ljudi sa šeširima ili ljudi u uniformama. Ali neće još. Ni za vas ni za mene. Mi imamo samo jedan pošten odgovor na surovost, zlo i glupost, i na ljude koji ne umeju da kažu molim i hvala.
Gunđaj, starče, gunđaj.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 4:54 pm


 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons 0_969fe_eaacb826_XL




STRAH OD SILIKONA

Muškarac ne zna kakve su zapravo silikonske grudi sve dok ne spava sa ženom koja je ugradila silikone.
Tačno, okrugle su, sočne i primamljive. Ali takva je i činija s plastičnim voćem.
Koliko god dobro izgledale, čarolija nestaje čim ih dodirne ljudska ruka. Prave su nekako istovremeno čvrste i meke, pod rukom su neporecivo ljudske, miču se, žive su.
U poređenju s njima, krivotvorene grudi deluju kao da su ukradene iz mrtvačnice. Kopije grudi su tako tvrde. Lažnjaci su tako utrnuli, tako beživotni, tako mrtvi. Kad izađu iz dvodimenzionalnog sveta časopisa o slavnima, veštačke dojke odjednom se nađu milion svetlosnih godina daleko od onoga što teže da oponašaju.
I, prirodne grudi su tople. Sve silikonske grudi na koje sam naišao činile su mi se hladnima, ali možda je to samo delo moje preneražene mašte. Od silikona ćete dobiti ono najbolje ako ih gledate, ali ne dodirujete.
No u tome gotovo i jeste svrha silikonki. One ne služe za milovanja, poljupce i dodire, one postoje da bismo im se divili, da bismo o njima raspravljali, da bismo žudeli za njima i da bismo ih fotografisali.
Čim ih dotaknete - pri tom mislim na trenutke strasti, ne na radoznalost ili naučna istraživanja - čarolija nestaje. I to važi za sve silikone, bez obzira na to koliko je novca potrošeno na ovaj čin ženskog samosakaćenja.
Nekim ženama je plastična operacija nametnuta. Moja tašta je umrla od raka dojke. Napumpane balavice na koricama časopisa uvreda su za bitke koje biju žene pogođene kao moja tašta.
Žene koje prežive rak dojke - a čak i danas samo rak pluća i rak debelog creva ubijaju više - suočene su s teškim izborom. Posle lampektomije - operacije kojom dojka ostaje očuvana - nužno sledi zračenje. Mastektomija potpuno uklanjanje dojke - može se popraviti rekonstrukcijom. Ali to znači još operacija. Za svaku ženu to su razarajuće odluke.
Ali velika većina žena koje su se podvrgle plastičnoj operaciji dojki nije to učinila jer se borila protiv raka. Učinile su to iz sujete. Učinile su to jer tako traži moda. Učinile su to jer im je koeficijent inteligencije nešto manji od broja grudnjaka.
A surova ironija jeste to što povećanje grudi - ugradnja silikona, kako se to kaže ublaženo, kao da nije ništa više od nanošenja kreme za tamnjenje - beskrajno otežava otkrivanje svega, od dobroćudnih grudvica do zloćudnih tumora.
Pomislili biste da je to dovoljno da odvrati svaku ženu. Ali nekako nije.

U jednom baru na kraju sveta pripoveda se o čoveku koji je voleo jednu igračicu iako igračica nije mogla da voli sebe.
Bila je sjajna igračica, i mogli ste da je gledate gotovo svake večeri ako se nađete u tom klubu na opakom kraju opake ulice tog opakog grada. A ko ju je jednom video kako igra, više je nikad nije zaboravio.
Nije bila krupna. Igračicama je nekako urođeno da nemaju viška. Onaj čovek uživao je da je gleda i smatrao ju je nesumnjivo lepom ženom. Ali kao i mnoge žene kojima muškarci koje su tek

upoznale kažu da su lepe - ona nije tako mislila. Igračica je, kako bi lekari rekli, imala problem sa svojim telom.
Grudi su joj bile male. To je bila srž njenog nezadovoljstva sobom. Tom čoveku dopadala se takva kakva je, i smatrao ju je savršenom - ali te male grudi nju su mnogo mučile, predstavljale su nesavladivu prepreku između nje i istinske sreće.
Imala je divne noge, sjajnu zadnjicu, ljupko lice, ali u njenoj glavi to nije značilo ništa jer su joj grudi bile male. Sve više je pričala o grudima - kako bi bila samouverenija kad bi bile veće, kako bi bolje igrala, kako bi najzad u životu bila zaista zadovoljna sobom.
Želela je operaciju.
Prirodno, on joj je govorio da već izgleda divno. Uveravao ju je u to, i zaista je tako mislio. Ali postalo je jasno da njegovo mišljenje nije važno.
Nije ona to želela zarad njega. Želela je to zarad sebe.
I njemu se to učinilo razumnim - reč je o njenom telu, s kojim može da radi šta želi. A pošto je bio mlad i glup, nije shvatio da će operacija promeniti sve među njima.
Nabavio je novac i dao joj. Učinio je to jer ju je voleo. Onda je otišao. A kad se vratio u njen grad, gledao ju je kako igra, pio je pivo i posle ju je držao za ruku sve do kuće.
A shvatio je - kako je samo bio glup! - da spava sa ženom sa silikonskim grudima tek pošto je prodro u nju. Nije ništa opazio dok je igrala.
Ali sada je opazio, teško bi bilo ne opaziti. Nisu delovale ni izbliza prirodno. Delovale su lažno kao bezalkoholno pivo ili zaslađivač bez šećera. Čak i lažnije, jer nisu bile zamena za prave grudi, nego su se lažno predstavljale.
Bile su potpuno neprirodne u njegovim rukama i na usnama, lažne na vrhu njegovog jezika, i tako tvrde uz njegove grudi - to ga je najviše zapanjilo, ta drvena tvrdoća tih prokletih veštaka.
Igračica je sebe upropastila. Zaista, iskreno je to mislio. Iz profila je sada pomalo podsećala na goluba gušana. Srce mu se slomilo kad je video šta je učinila.
Nije prestao da je voli.
Ali više nikad nisu vodili ljubav.

* * *

Zašto vojske žena ne protestuju zbog izopačenog cvetanja trgovine silikonskim grudima? Zašto ženski časopisi ne prestanu da ropski objavljuju fotografije napumpanih zvezda kojima iz izreza otužno štrče plastične sise? Je li potrebno biti heteroseksualan muškarac da bi se shvatilo koliko su silikonke odvratne?
Kupovina gotovih grudi postala je prihvatljiva kao bojenje kose ili izbeljivanje zuba. Ali to nikako nije isto. Ima nečeg prljavog u tome kada zdrave mlade žene kasape same sebe trpajući plastične kese pune gela sebi u grudi. Ugradnja silikona - što je sramežljivi društveni ublaženi izraz koji skriva ožiljke, dugoročnu opasnost po zdravlje i činjenicu da se dobre grudi tako nehajno menjaju za rđave - daleko je sličnija ženskom obrezivanju nego bilo kom drugom estetskom hirurškom zahvatu.
Ali baš su lepe, zar ne, devojke?
„Ima toliko slika žena sa zapanjujućim silikonima da moje grudi više nisu dovoljno dobre“, rekla je Džodi Marš na svečanom otkrivanju svojih novih, navodno poboljšanih 32GG supersisa. „Mislim da je društvo zaboravilo kako izgledaju prirodne grudi, pa žene kao što sam ja pomisle da nam sike

nisu lepe jer nam silaze u pazuhe kad legnemo."
I sada Džodine „sike“ mogu zanavek da pokazuju u luster. A ja vas pitam - je li to zaista bolje od grudi koje mogu da se kreću po svojoj volji?
Neke žene o kojima se najviše piše - Viktorija Bekam, Džordan i Keri Katona - pripomogle su malo majci prirodi u pogledu grudi. Nema sumnje da je ljubav bogatih i slavnih žena (da ne spominjemo one ostarele koje se stalno fotografišu) prema silikonima neposredno povezana s ogromnim brojem šiparica koje se podvrgavaju operacijama uvećanja grudi.
Ne znaju one u šta se upuštaju.
Ima mnogo slavnih žena čije zdrave grudi ne deluju na dodir kao mornarova drvena noga - ovako na brzinu setio sam se Kejt Mos, Sijene Miler i Leone Luis - ali, na nesreću, ne postoji operacija kojom bi se veštački povećalo samopouzdanje nesigurne žene.
„Otkako sam ugradila silikone, osećam se bolje“, rekla je Lejsi Tarner, glumica iz serije
Istenders.
Htela je da kaže da se posle operacije oseća bolje kao ličnost. Veruj mi na reč, Lejsi - nikakva plastična operacija nije doprinela da se neka žena oseća bolje.
Ne radite to, devojke. Odbacite povećanje grudi. Okrenite leđa hirurškom nožu. Ako ne radi svog čoveka, a ono radi svog zdravlja. Te žene koje operišu grudi mene izluđuju - ne bi im palo na pamet da popuše cigaretu ili da odu na plažu bez zaštitne kreme, ali se dobrovoljno podvrgavaju operaciji koja doslovno jamči buduću opasnost po zdravlje.
Te sujetne žene - ili nesigurne, ili neurotične, ili samoprezrene - svojevoljno se izlažu infekcijama, bolovima u grudima, promenjenoj osetljivosti bradavica, vidljivoj naboranosti, komplikacijama s dojenjem i asimetričnom izgledu (to je kad se dojke toliko razlikuju jedna od druge da podsećaju na braću koje Arnold Švarceneger i Deni de Vito igraju u Blizancima).
A ono što nikad nećete pročitati u jeftinoj štampi o slavnim ličnostima jeste da te kupovne grudi pucaju.
Možete tome davati otmene nazive kao što su mamoplastično uvećanje ili augmentaciona mamoplastika, ali to je ipak samo obična operacija sisa prilikom koje se silikonska ljuštura puni ili gelom ili sterilnim slanim rastvorom i gura u ženske dojke pomoću raznolikih rezova.
Inframamarni rez izvodi se ispod dojke, pa žena izgleda kao da je doživela neku tešku nesreću u svom domu. Periareolarni rez vodi kroz bradavicu, što ostavlja manje ožiljaka ali povećava opasnost od kapsularne kontrakture, jer telesni imunološki sistem pokušava da odbaci ono što shvata kao uljeza.
Ima i drugih rezova - transaksilarni ide kroz pazuh, transabdominoplastni kroz stomak, a transumbilikalni kroz pupak.
I svaki boli pakleno.
Svaka žena koju sam upoznao rekla mi je da joj je povećanje grudi bilo najbolnije iskustvo u životu, bolnije od porođaja, bolnije nego kad gleda svog dečka kako pleše na proslavama. Ali taj početni bol je samo početak nevolja.
Te silikonske ljušture mogu da puknu, da procure ili da skliznu. Ženi bradavice mogu da se okrenu svaka na svoju stranu. Osetljivost grudi često nestaje posle odluke o silikonima. Bol koji nastaje posle operacije može trajati godinama - možda i doživotno.
Silikonke kvare seks muškarcu. A i ženi. Znači, seks je rđav za svakoga.
Ali prošle godine samo u Americi gotovo pola miliona žena je operisalo grudi. Tvrdim da nijedna više nije kakva je bila nekada - možda nijedna više nije nesavršena, ali sigurno nije obdarena

prirodnom lepotom koju nikakav plastični hirurg ne može da unapredi.
A govoreći s čisto muške tačke gledišta, seks sa ženom koja ima lažnjake nije uopšte zabavan. Ima jedna pakosna šala - one su privid savršenstva, živo obećanje vrhunskog zadovoljstva, ali priviđenje nestaje čim posegnete da ga dodirnete.
Silikonske grudi su đavolska navlaka.

Grudi su igračici urađene odlično. Objektivno posmatrajući, muškarac je video da je operacija savesno izvedena. U prevoju nije bilo strašnih ožiljaka kakve je viđao. Pa ipak, odbijale su ga.
Koliko god da su dobro izvajane, te lažne grudi nisu prirodni deo žene. Bile su veštački stvorena čudovišta iz kasapskog jelovnika nekog lekara.
Na hladnom svetlu dana igračica je izgledala kao pornografska maštarija - nosila je kopije stvorene da privuku, da se gledaju, da se za njima balavi, da se za njima žudi, da se pamte. Ali nisu služile za dodirivanje.
Nisu stvorene za muškarca koji možda voli tu ženu, ni za bebu koju će ona možda roditi. Činilo se da su napravljene radi ostatka sveta.
Ne radite to, devojke.
Volite ono što vam je bog dao, bez obzira na to koliko veći broj grudnjaka može biti zabavan. Malo može da bude lepo. Ti tvrdi lažnjaci su uvek odvratni. Da li zaista želite da gurate neku hiruršku, kao kamen tvrdu tvorevinu svojoj deci u lice?
Silikoni kaljaju žensko telo. Silikoni izvlače radost iz seksa i pune ga beživotnim gelom. Silikoni loše izgledaju, loši su na dodir i jednog dana zbog njih ćete se razboleti. I užasno su, neoprostivo opasni.
Čuvajte zdravlje, čuvajte samopoštovanje, čuvajte svog čoveka. Ne treba vam muškarac da vam kaže da volite sebe takve kakve ste.
Sačuvajte one prave.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 4:54 pm


 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons 0_969fa_a06a9174_XL



PONIŽENJE

U prvom razredu su se moji drugari sjajno našalili sa mnom. „Znate šta?“, kikotali su se. „Kad se budemo presvlačili za fizičko, hajde da maznemo Parsonsu one njegove sive flanelske kratke pantalone i sakrijemo ih iza ve-ce šolje u toaletu.“
Tako su i učinili.
Dok je ostatak razreda oblačio Školske uniforme, ja sam tražio po svlačionici u vrećastim staromodnim gaćicama.
Urnebesno - za njih. Ponižavajuće za mene. Naročito kad sam ušao u učionicu u gaćama, gutajući suze i dižući uzdrhtalu ruku. „Izvinite, gospođice“, promucao sam, „ne mogu da nađem pantalone...“
Kako su se samo smejali. Sećam se svake neizdržive sekunde. Njihovih zluradih lica, knedle u mom grlu. Tada sam prvi put osetio tu surovu, sramotnu rupu u samopoštovanju, ranu ođ koje obrazi plamte, oči peku i želite da se nikad niste ni rodili - ili da ste se rodili, ali da niste izgubili pantalone. Bilo bi lepo kad bismo mogli da prerastemo sposobnost sveta da nas ponizi. Tešila bi nas pomisao da ćemo se, kad ostavimo udžbenike i školska igrališta, oprostiti i s poniženjima. A onda,
jednog dana, kada su zlobne dečje neslane šale odavno iza nas - shvatimo strašnu istinu.
Neko nam uvek sakriva pantalone.

Kako se ponižava odrastao čovek? Klasičan slučaj je gubitak nečega što smo nameravali da zadržimo - žene, posla, donjeg rublja.
U ličnom pogledu, kada vas ostavi žena koju volite, smesta se osetite kao da vam je pet godina a neki nacereni skot vam je sakrio pantalone. U profesionalnom pogledu, gubitak posla je nepogrešiva prečica ka poniženju.
Ova dva miliona nezaposlenih jednog dana će zaboraviti mučnu svakodnevicu nezaposlenosti - borbu da se plate računi, susrete s bankomatima naučenim da kažu ne. Ali nikada neće zaboraviti osećanje neželjenosti. Nikad se neće otresti poniženja što su bili višak. Računi se plate, rane zarastu, dobru ženu može da zameni bolja, ali žaoka poniženja ostaje s nama zauvek.
Pa ipak, tako smo nespremni da se nosimo s tim. Poniženje - ta veština sveta da nam ukrade pantalone - uvek nam se nekako prišunja.
Teški udarci na poslu, lakomislenost ljubavi, čak i neprimetno izdajstvo naših tela dok starimo - sve to vidimo kako se pojavljuje na horizontu i polako ide k nama. Ali poniženje je uvek potpuno neočekivano.
Na kraju jedne turneje po Americi sedeo sam u jednoj radio-stanici i slušao najtopliju najavu koju sam ikad čuo u životu. „Večeras ćemo ugostiti“, govorio je voditelj, „čoveka čije je delo dodirnulo živote i srca miliona ljudi... čoveka koji je samo čovek, pa ipak, snagom svog dela, izdvaja se od ostalih ljudi... Da“, rekao je, „Majkl Daglas će doći kasnije u naš studio, ali pre toga, s nama je neko po imenu Tomi Perkins.“
Na američkim promocijama uobičajeno je da niko nije pročitao vašu knjigu. Ponižavajuće je to što retko ko zna da ste uopšte napisali knjigu. Između dva okeana stotine glupavih belozubih kretena na raznim televizijskim i radio stanicama pitale su me: „Koja je tema?“
Obično to pitaju otprilike deset sekundi pre početka živog emitovanja. To znači: „Zašto si ovde, đubre jedno? I zašto si se uopšte rodio?“
Možda strepite od noći kada nećete postići erekciju, ili od nesrećnog susreta s preranom

ejakulacijom, ili od toga da vas mama uhvati kako masturbirate na oglase za grudnjake iz njenog kataloga robne kuće - a naročito strepite od svega toga u istom danu - ali poniženje može da se doktorira samo na turneji promocije knjige po Americi.
Jednom sam gostovao u Bostonu, i usred prepune knjižare gledao u redove praznih sedišta. Samo dvoje ljudi je došlo - a jedan od njih bio je beskućnik koji se probudio čim sam počeo da govorim, i do kraja gostovanja pokušavao da se išunja a da me ne uvredi. To je bilo vrlo lepo od njega. Ali bilo je prekasno. Ovo poniženje osvojilo je zlatnu medalju na olimpijskim igrama poniženja.
Bio sam ponižen i u Dalasu, kad je na književno veče došla samo jedna žena. I doživeo sam poniženje u Atlanti, kada je s hrpe knjiga otišlo svega desetak komada, koliko je ukrao jedan isti nasmejani mladić. Premirao sam od poniženja i u Čikagu, kada je od svih gledalaca pitanja postavljala samo jedna stara gospođa opsednuta britanskom kraljevskom porodicom.
„Poznajete li princa Filipa?“
„Ne, nažalost, nikad nisam upoznao vojvodu od Edinburga. Još neko pitanje? Da, gospođo, izvolite?“
„A princa Čarlsa?“
Nabrojala je čitav nasledni red britanskog prestola, sve do vojvotkinje od Devonšira. I bilo je... ponižavajuće.
Ali ne toliko kao kad sam s jedanaest godina shvatio da u mom razredu ima jedna devojčica s kojom želim da provedem ostatak života.
Suviše stidljiv da je oslovim, lukavo sam sačekao Dan zaljubljenih i ostavio joj na klupi sladunjavu, srcima posutu čestitku s mojim imenom ispisanim velikim crnim slovima. A kad sam ujutru 14. februara ušao u učionicu, video sam je kako drži moju kartu okružena svojim drugovima - i mojim drugovima! - a svi piške u gaćice, pokazuju prstom na mene i tresu se od smeha.
Od rođenja do smrti, od kolevke do groba, poniženja se nižu jedno za drugim. Najčešće vas šutnu u prepone baš kad pomislite da ste shvatili šta je život.
Poniženjem vam život kaže da ćete, negde duboko u sebi, doveka ostati preplašeni dečačić koji ne može da nađe pantalone, toliko naivan da je ostavio ljubavnu poruku odeljenjskoj lepotici, i toliko nesmotren da se usudio da prođe Kalifornijom iako nije Majkl Daglas.
Mislite da ćete prerasti poniženja, ali nećete. Izgubićete posao. Ili ženu. Ili ćete zadržati posao i ženu, ali ćete negde zaturiti dostojanstvo - a to boli koliko i sve ostalo.
Televizija je carstvo poniženja. Viđao sam u političkim emisijama ljude koji se toliko tresu da sam se sakrivao iza kauča, i gledao sam kvizove u kojima se ljudi toliko prestrave da ne uspevaju da izgovore ni čitavu rečenicu, a kamoli da razmene dovitljive vajldovske opaske s voditeljima. Jednom je jedan siroti takmičar uspeo da odgovori tačno na samo dva pitanja iz svoje stručne oblasti. Kako je svet likovao nad njegovim poniženjem! Dejli mejl je na duplerici objavio njegovu sliku i tekst: A VAŠA STRUČNA OBLAST JE... DALJE!
I ja sam, ne ostavivši naročitog traga, učestvovao u raznim televizijskim emisijama, i svaki put sam, izlazeći iz studija, s olakšanjem odahnuo. Iako nisam baš zapalio svet svojom duhovitošću, inteligencijom i znanjem, makar se nisam potpuno ponizio.
Ali poniženja pogađaju svakoga od nas, bez obzira na to jeste li upoznali užase promocije knjige u Americi ili niste mogli da prestanete da drhtite u televizijskom kvizu. Život će vas poniziti negde drugde. Poniženja su u tom pogledu predivno demokratična.
Sećam se kada sam prvi put govorio javno. Oni koji me znaju kao veštog govornika, uvek opremljenog nizom šala i golicavih pričica, zapanjili bi se da su videli moje potpuno poniženje prilikom mog prvog javnog istupanja.

Bilo je to u prošlom veku. Džordž Majkl je imao dvadeset četiri godine i, prirodno, bilo je vreme da se napiše njegova životna priča. Džordž i ja napisali smo knjigu zajedno. On je govorio, a ja sam to doterivao. Naši izdavači su za nas priredili veliku zabavu u klubu Graučo i zatražili od mene da održim glavni govor. To je bilo jedno od najgorih poniženja u mom životu, jer moj govor nije valjao ni pet para.
Tada nisam znao da ne možete samo da napišete govor i naglas ga pročitate. Nisam shvatao da se izgubite svaki put kad podignete pogled, i onda morate da tražite gde ste stali. Mucao sam, znojio sam se, plakalo mi se, a Džordž Majkl i svi oni izdavački budžovani su me gledali, ali ne u oči, za slučaj da je poniženje zarazno.
Danas mogu da govorim pred slušaocima dok suzama smeha ne natope kolače pred sobom. A ako se ikada nađemo zajedno u svlačionici, nemojte ni da pomislite da mi sakrijete pantalone, pošto ih ne ispuštam iz vida.
Ali to nije važno, jer život iznalazi druge načine da me ponizi. Svi bivamo poniženi. Pitanje je - šta činimo povodom toga.

* * *

Poniženje može biti odskočna daska do zvezda. Kada se Muhamed Ali borio protiv Džoa Frejzera u Medison skver gardenu 8. marta 1971, obojica su bili do tada neporaženi, a mi koji smo odrasli gledajući Alija, čvrsto smo verovali da je nepobediv. I on sam svakako je verovao u to.
Ali Frejzer ne samo da je pobedio Alija, nego mu je slomio vilicu. Džo je doslovno začepio Aliju ona velika podrugljiva usta koja su neumorno ponavljala da je Frejzer izuzetno ružan, da je pravi Čiča Toma i da je drugorazredan crnac (iako je Frejzerova koža bila daleko tamnija od Alijeve). Ali je te večeri u Medison skver gardenu bio temeljno ponižen. Pa ipak, njegova veličina nekako je nastala iz tog trenutka.
„Svako može da izgubi“, rekao je zamišljeno. „Verovatno ću od ovoga postati bolji čovek.“ Tako je i bilo.
Dok je Ali razbijenog i oteklog lica prihvatao poniženje svog prvog poraza, mi, njegovi obožavaoci, zavoleli smo ga još više. Zato što se muški suočio s poniženjem.
Na tom meču je Frenk Sinatra bio zvanični fotograf časopisa Lajf, jer nije mogao da dobije mesto uz ring. Pomislili biste da je to bilo ponižavajuće za jednu od najvećih svetskih zvezda, ali legenda o Sinatri je i sazdana na tome kako se nosio s poniženjima posle prvobitnih uspeha.
Pre nego što je potpisao dva ugovora - za ulogu redova Mađija u filmu Odavde do večnosti i za snimanje ploče s kućom Kapitol rekords - karijera mu je propadala. Ono čega se setimo kad mislimo o Sinatri - konceptualni albumi s Nelsonom Ridlom, Oskar za glumu - došlo je tek pošto ga je svet ponizio. Godine 1952. Kolumbija i MCA su ga otpustili, nije imao čak ni ugovor za snimanje ploča. To je bilo istinsko poniženje, ali ova dva ugovora su mu obezbedila besmrtnost.
Bilo bi utešno misliti da je poniženje uvek kapija ka slavi. Nažalost, sakrivene pantalone - doslovno ili metaforički - retko su nagoveštaj osvajanja Oskara ili pobede nad Frejzerom u Manili. Uprkos silnim životnim poniženjima, istinska veličina nam klizi iz ruku. Ali upravo u tim trenucima najgoreg poniženja najzad upoznajemo sami sebe.
Poniženjima nema kraja. Ako je detinjstvo prepuno poniženja, takav je i pubertet. I mladićko doba pretrpano je ponižavajućim trenucima - meni je posebno duboko poniženje bila jedna tuča koju sam izgubio. Ali telesne batine nisu ništa prema psihološkim povredama koje trpimo. Udarci mogu da nam polome kosti, ali zaista boli krajnje poniženje.

Kakva li je tek starost? Beskrajni niz lekara koji nam zaviruju pozadi, govore nam da se nakašljemo i naređuju nam da obučemo pantalone.
Ali ne možemo!
Zato što ih je doktor sakrio!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 4:55 pm

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons 0_96352_cfa3891f_XL



MUŠKARČINE KOD KOZMETIČARA

U beskrajnoj bici da postane što bolji čovek, muškarac dvadeset prvog veka stalno je suočen s jednim istim pitanjem - gde povući crtu?
Laserska hirurgija za korekciju vida, kozmetička stomatologija za savršen osmeh - danas su to rutinske popravke koje obavljamo za vreme pauze za ručak. Ali gde je tome kraj? I ima li uopšte kraja?
Prošle godine su me dvojica punokrvnih heteroseksualnih muškaraca obavestila o nameri da se podvrgnu učvršćivanju zadnjice - što je potpuno isto kao lifting lica, ali nešto niže, južno od granice. A meni se čini - izvinite - da je to malo preterano.
Pa ipak, ne može se poreći da muškarci propuštaju mnogo šta što žene shvataju zdravo za gotovo i zbog čega su zdravije, srećnije i lepše. A zar nemaju i muškarci prava da budu zdraviji, srećniji i lepši?
Dakle, šta je sa odlaskom kozmetičaru? Za mnoge muškarce - za mene, na primer - to je oduvek bilo van granica prihvatljivog za muškarce. Pomalo preterano. Malčice previše ženskasto. Što samo pokazuje koliki put muškarci još moraju da prevale.
Vaši očevi i stričevi sigurno bi s podozrenjem gledali na kozmetički tretman. Pa, ja sam tu oblast osvojio, bio sam kod kozmetičara - i najzad sam uvideo šta sam godinama propuštao.
Najnovija vest glasi - i pravi muškarci idu kozmetičaru.

Koliko god bila sklona greškama i duboko spetljana, ljudska bića imaju nezajažljivu glad prema samopoboljšanju.
Ili sam samo ja takav?
Prenerazio sam se i uznemirio otkrivši da na svaku knjigu klasika ili tanki tom poezije na polici, očigledno posedujem mnogo više knjiga o tome kako se obogatiti, kako doći do seksa, kako oslabiti, kako pobediti u tuči, kako odgajati kćer, kako ostaviti pušenje, kako naučiti strani jezik i kako lečiti sopstvena kolena. Zavisan sam od samopoboljšanja, pravi sam narkos samopomoći, ne mogu bez samomotivacije.
Ili je samo moja biblioteka takva?
Ali gde god se okrenem, vidim dokaze da smo bolesno opsednuti time da postanemo bogatiji, snažniji, vitkiji, pametniji, otporniji i - iznad svega - bolji.
Ima ovde knjiga svetski poznatih stručnjaka. Tu je klasično delo o borilačkim veštinama kapetana
V. J. Ferberna iz 1942. Očvrsnite! Kako pobediti u borbi prsa uprsa po pravilima obuke britanskih komandosa i oružanih snaga SAD. I - o, pogledajte samo - tu je onaj magnet za ribe Kako da željenu ženu dovučete u krevet iz pera seks-gurua Rosa Džefrisa. A odmah do ove knjige vidim i Kako se obogatiti Donalda Trampa. Tu su i Makijavelijev Vladalac, Veština ratovanja Sun Cua, knjige o neurolingvističkom programiranju i kreativnoj vizuelizaciji i o tome kako okončati uličnu tuču jednim jedinim udarcem.
Ali treba li to meni? Je li mi ikada pomoglo? Je li ikada ikome pomoglo?
Nisu sve knjige o samopoboljšanju koje imam dela zvaničnih genija iz raznih oblasti. Imam i veliku zbirku knjiga kojekakvih šarlatana, ludaka i nikogovića. Imam knjige o bogaćenju od ljudi koji nisu bogataši, nego robijaši. Ali kad je reč o poboljšanju samog sebe, uznemirujuće sam spreman da verujem u sve. Ličim na seoskog glupana koji čeka u redu da vidi bradatu ženu, na zlosrećnog

kockara koji ne vidi da su karte obeležene, na jadnika koji kupuje čudotvorne lekove.
Čak počinjem da sumnjam u reč stručnjaka. Kapetan Ferbern izumeo je Ferbernov komandoski nož i otac je savremenog načina borbe prsa u prsa. Svaki momak vrele krvi trebalo bi da ima njegovu knjigu. Ali Ferbern kroz čitavo jedno poglavlje objašnjava kako vezati nemačkog vojnika za drvo - njegovim sopstvenim nogama. Ako ikada naučim da to izvedem zaista dobro, koliko često će mi ta veština dobro poslužiti?
I koliko god se divio Donaldu Trampu, mogu li zaista saznati tajne njegovog uspeha iz poglavlja pod naslovima kao što su: Prosipanje sranja ima ograničen domet, Dobro razmislite pre nego što promenite karijeru i Mislite široko i živite na visokoj nozi. Kao i kod većine proroka motivacije, osećate da Tramp ne ume da objasni tajnu svog uspeha zato što je ni sam ne zna. Najzanimljiviji biser mudrosti u knjizi Kako se obogatiti jeste Trampova tvrdnja da, dok većina svetskih glavonja veruje u čvrst stisak ruke, on uopšte ne voli rukovanje.
Zanimljivo. Vrlo zanimljivo. Ali ako prestanem da se rukujem, ljudi će, bojim se, pomisliti da sam čudak, a sumnjam da ću se tako obogatiti kao Donald Veliki.
Isto je i s Rosom Džefrisom. Otac savremenog zavođenja kanalisao je u tajanstvenu umetnost muvanja devojaka brojne discipline - neurolingvističko programiranje, hipnoterapiju i upotrebu svilenih kućnih ogrtača. Ali kad napiše rečenicu kao što je NEMOJTE DAVATI MALE OGLASE!, moram da pomislim - Rose, čoveče, šta misliš s kakvim jadnim grozničavim masturbatorima pričaš?
Divim se Rosu Džefrisu (zato što je zavođenje pretvorio u filozofiju), baš kao što se divim Donaldu Trampu (zato što je izgubio čitavo bogatstvo i stekao novo) i kapetanu Ferbernu (što je pokazao mom ocu kako da sveže nacistu za drvo njegovim sopstvenim nogama), ali hoće li mi njihove knjige pomoći da postanem bolji čovek? Mi čeznemo za promenama, ali promene nikako da dođu.
Sve dok prvi put ne odete na lifting.

„Lice nije druga planeta" kaže Su Man Su. „Čak i muškarci u odličnoj formi, čak i oni koji fanatično odlaze u teretanu, čak i oni koji vode veoma mnogo računa o svom telu - čak i takvi muškarci skloni su da zanemare svoje lice.“
Onda mi je tajvanska prvosveštenica zdravlja sa sedištem u Londonu uputila svoj legendarni preteći pogled.
„Iako je lice na neki način odvojeno od ostatka tela“, nastavila je, „ipak nije. I neće ni biti. Ali razlog što su kozmetički tretmani u svetu obično sranje - čak i oni koje dobijate u spa centrima s pet zvezdica - jeste to što se prema licu postupa kao da je odvojeno od svega ostalog. Budale!“
Su Man Su je terapeutkinja s toliko uglednom klijentelom da se prosto stidite da odete kod nje ako niste dobitnik Oskara.
Zapravo, čak ni nagrada Američke filmske akademije na kaminu nije jamstvo da će Su Man Su moći da vas primi. Prilikom nedavne posete Londonu Nikol Kidman je zvala tri puta i nije uspela da se ubaci. Izvini, Nikol, Su Man Su je prezauzeta.
Nikol Kidman je odbijena jer je Su Man bila zauzeta sređujući izvesnu francusku glumicu, takođe dobitnicu Oskara. Ali odbili bi je i da je Su Man imala zakazane imućne domaćice i investicione bankare, koji takođe čine njenu klijentelu. Ona je slepo odana svojim klijentima, a oni ostaju odani njoj. Čak i posle krize, važna je u Sitiju.
Kada vidite bankara kako skače sa zgrade, verovatno je Su Man Su razlog što mu koža tako dobro izgleda.
Žilijet Binoš, pokojni Antoni Mingela, reditelj filma o Džemsu Bondu Mark Forster, producent filmova o Hariju Poteru Dejvid Hejman - svi oni se izuvaju i ostavljaju ego na garderobi kad dolaze

u centar lepote Su Man Su, predivno renoviranu baštensku kućicu u zadnjem vrtu njenog londonskog doma.
„Razlog što većina tretmana ništa ne valja jeste taj što čak ne masiraju ramene i vratne mišiće“, kaže Su Man dok ja skidam košulju. „A upravo se zbog ramenih i vratnih mišića lice opušta dok stari.“
Zašto me tako gleda?

Industrija samopoboljšanja uglavnom obećava „prečicu do uspeha“. Prečicu do bogatstva, čvrstine, vitkosti kakve svi želimo da postignemo. Ovo posebno važi za knjige o bogaćenju - možda zato što više želimo da steknemo nebrojena blaga nego da oslabimo kilogram-dva ili ovladamo udarcem laktom u slepoočnicu. No, naravno, ne postoje prečice ni do čega zaista vrednog. Bilo da je reč o mršavljenju, o borilačkim veštinama ili o sticanju nekretnina vrednih milijarde, to se ne postiže u deset jednostavnih koraka. Za to je potreban čitav život, a ne čitava pauza za ručak.
Pa ipak, pa ipak... prosto ne možemo a da ne poverujemo da je moguće steći drevnu mudrost iz džepne knjige od 9,99 funti.
Uverenje da možemo prikupiti informacije neophodne za korenita poboljšanja samih sebe jeste Ahilova peta savremenih ljudi. Čak i oni koji se podruguju plitkim knjigama kao što su Ko je maznuo moj sir? Zapanjujući način da izađete na kraj s promenama na poslu i u životu (to je ona knjiga o mišu koji je odustao i o mišu koji nije odustao) ćesto će znalački navoditi misli iz Makijavelijevog Vladaoca ili, još verovatnije, iz Veštine ratovanja Sun Cua.
Vladalac, ta knjiga nad knjigama o praktičnoj politici, napisana je pre pet vekova. Veština ratovanja, najpoznatija knjiga o vojnoj taktici, napisana je pre više od dve hiljade godina. Ali mi ne čitamo Makijavelija ili Sun Cua zato što pišu mudre, napete priče o borbi davnašnjih i dalekih ljudskih stvorenja za opstanak i pobedu. Čitamo ih jer iskreno verujemo da imaju nešto praktično da nam kažu o našem poslu i životu danas. Čitamo Sun Cua jer mislimo da nam može pomoći kad se posvađamo s Doris iz računovodstva. Čitamo Makijavelija jer smatramo da ima nešto važno da nam kaže o tipu iz susedne kancelarije koji je unapređen preko reda.
Veština ratovanja i Vladalac su istorijska dela, ali se objavljuju, prodaju i čitaju kao udžbenici poslovne strategije. Sun Cu je postao prorok svakog direktora srednjeg ranga od Sidneja do San Franciska kad je otkriveno da je Majk Ovic, legendarni holivudski agent, držao primerak te knjige pored kreveta. No je li Sun Cu zaista pomogao Ovicu? Možda jeste. Mada, kad kod Sun Cua pročitate rečenicu kao što je: „Što se tiče uskih prolaza, ako možeš prvi da ih zauzmeš, postavi u njih jaku posadu i čekaj dolazak neprijatelja“, teško je uvideti koliko je zaista mogla pomoći kad je Ovic pregovarao sa Šeron Stoun o isplati nadoknada za repriziranje Niskih strasti.
Pa ipak, ne možemo se odupreti iluziji da učimo ono što nadareni ljudi znaju. Kako sam mogao i pomisliti da mi ne treba Kako biti bogat Pola Getija? Kako da ne kupim knjigu pod naslovom Samo debeli preskaču doručak? Koji momak ili muškarac nema raskupusani primerak Hefove male crne knjige Hjua Hefnera? Ili makar primerak koji je otvorio jednom, a onda bacio u stranu zbog otupljujuće očiglednosti teksta. Hoću da kažem, poštujem mudrace, ali da li mi zaista treba Hefov savet na temu: „Kako gledati nage fotografije?“ Možda ću ipak nekako uspeti i sam to da dokučim.
Brojni majstori zavođenja na kraju vas nenamerno izvređaju. Baš kao što se trgnem od gađenja kad Ros Džefris krene da priča o malim oglasima i pomislim da je ovaj seksualni priručnik namenjen nekim drugim, slabijim muškarcima, tako mi se od Hefnerovih misli o vijagri čini da me je neko zviznuo mokrom ribom u prepone. „Ako uzmete vijagru jedan sat pre čina, dejstvo će trajati osam do dvanaest sati. Često se dešava da vam treba čvrstina - na primer, onih večeri kada dosta pijete - a nje

možda nema. Vijagra obezbeđuje da čvrstina nastane kad vam je potrebna.“
Vijagra? Ne bar još šest meseci, Hefe. Čvrstina je još tu kad je potrebna. Hefner me, kao i svi naučnici samopoboljšanja, navodi da se osećam prevareno.
Zato što ne želim poneki koristan savet. Čak ni mnoštvo beskorisnih saveta. Želim preobražaj, otkrivenje i rasvetljavanje tajni.
Želim da znam kako da postanem mnogo bogatiji, mnogo mišićaviji, mnogo vitkiji. Da želim sitne korisne informacije, kupio bih Vodič kroz dobru hranu. Želim veliki prasak koji sve menja, želim potpuno novog sebe.
Ako zaista želiš da ostaviš na mene snažan utisak obećaj mi novo lice.

„Ja neću samo da ti uradim kozmetički tretman“, kaže Su Man Su. „Nije reč samo o čišćenju pora, skidanju sloja mrtve kože i učvršćivanju. Reč je o vežbanju lica. Ako ti tretman to ne pruža, onda i ne počinji.“
Ležem na kauč i prepuštam joj se na milost i nemilost. A ako ne sat vremena nežnog, ali beskorisnog milovanja, šta treba da očekujem od tretmana Su Man?
„Treba da izgledaš zdravije“, kaže ona. „Srećnije. Samopouzdanije. Treba da se pojavi sjaj kog pre nije bilo.“ Onda se drsko smeši, i taj osmeh nekako čini da njeno zapovedničko ponašanje postane podnošljivije. Ona je kao dobar i zao pajkan u jednom autoritativnom pakovanju.
„Kao Džordž Kluni - samo bolje.“
Prošlost Su Man Su je ples. Provela je godinu dana sa Žilijet Binoš i Akramom Kanom na turnejama Nacionalnog teatra s predstavom in-aj1 (Ona je naučila Žilijet da igra za tu ulogu, a to nije bio nimalo lak zadatak, kao što će posvedočiti svako ko je video in-aj.)
Su Man je bila balerina u svom rodnom Tajvanu, a kasnije se pridružila evropskoj baletskoj trupi Rosas. Povreda leđa u dvadesetoj godini upoznala ju je s isceliteljskim svojstvima masaže šijacu - masaže s primenjenim pritiskom, slične akupunkturi, samo bez igala.
Šijacu se bavi opuštanjem naših umornih starih tela i povećanjem dotoka čija - životne energije koja struji kroz sve nas. Kako objasniti kineski koncept čija? Pa, či je nešto slično sili u Ratovima zvezda, samo što je stvaran. Terapeut koji shvata či može da predvidi nailazak ozbiljne bolesti. Su Man je znala da je njen prijatelj i klijent Entoni Mingela bolestan i pre njega samog.
Su Man uči holivudske zvezde plesu (zato ju je zvala Nikol Kidman), održava im liniju opako teškim pilatesom, opušta ih masažom šijacu i čuva im lepotu svojim naročitim potpunim tretmanima lica.
Ali za nju je to sve jedno. I dobra vest je da je uspešno. Zato te holivudske zvezde stalno dolaze po još.
Tretman lica je, iskreno rečeno, sedamdeset pet minuta zadovoljstva i bola. Umirujuće, opušteno blaženstvo zbog činjenice da vrhunska terapeutkinja posvećuje svoje vreme vama i samo vama - i usput sredi nekoliko medicinskih nevolja (ona mi je ukazala na činjenicu da me vrat boli već mesecima). I bol, jer vam terapeutkinja barata mišićima lica dok se otprilike ne smeste tamo gde treba.
Šta god radili sa Su Man - od tretmana lica, preko pilatesa i masaže do časova plesa - to nije za slabiće i kukavice. Zajedno s dubinskim čišćenjem i hidratacijom, očekujte agoniju i ekstazu. BBC je snimio dokumentarni film o tome kako je Žilijet Binoš učila da igra sa Su Man za predstavu, i na filmu se jasno vidi da je francuska lepotica prekrivena modricama. Izgledala je kao da je upravo odigrala dva poluvremena protiv Lids junajteda. Ali da se vratimo na tretman...
Su Man prvo utvrđuje stanje vaše kože, a onda vam čisti lice dok vam mašina za paru blago

otvara začepljene pore. Uskoro u baštenskoj kućici ima više magle nego u spotu za Boemsku rapsodiju.
Zatim kreće ozbiljna eksfolijacija - uklanjanje mrtve kože - a posle toga ono što je jedinstveno. Su Man vam zariva prste u vrat i ramena i uklanja štetu koju su nanele godine. To nije lak posao, ali ta žena je tako jaka!
Dok cvilim od bola, ona mi kaže da je to ključni postupak - to nećete dobiti u namirisanim kozmetičkim centrima po hotelima - i to je sama suština njenog tretmana. Masaža i stimulacija mišića radi otklanjanja depresivne mlitavosti koja nastaje s godinama.
Ali, majko mila, kako to boli!
„Muškarac izgleda staro najviše zbog mlitave brade“, kaže ona. „Zato prestani da kukaš.“
Su Man mi stavlja prozirnu kolagensku masku na čitavo lice, uključujuči i oči. Ne paničite! To je duboka prodiruća hidratacija pomoću koje moja koža gubi onaj izgled suve šljive zbog čega je Kejt Mos postala tako popularna.
„Godine i nezdrav život isušuju kožu“, kaže Su Man. „Zato moramo da joj vratimo vlažnost.“
Nikada pre nisam bio na kozmetičkom tretmanu (šta vi mislite, da sam ja neka sekapersa?), ali pretpostavljam da od vrhunskog tretmana lica očekujete veći deo onoga što Su Man radi - čišćenje pora, piling, hidratacija. Su Man se razlikuje po svom holističkom, kineskom pristupu, po uverenju da je tretman lica samo deo postupka s čitavim telom. Ušao sam kod nje gadno prehlađen, a kad sam joj se požalio da mi je nos potpuno začepljen, žustro mi je izmasirala donji deo očnih duplji - i disajni putevi su mi se odjednom otvorili. To vam ne bi uradili u spa centru hotela Četiri godišnja doba. Zato toliko volim ovu ženu ume da me popravi.
Ponavlja više puta da lice nije druga planeta, i dok mi kolagenska maska hrani kožu, ona dokazuje svoja uverenja masirajući mi noge i pokušavajući da mi iščupa nožne prste.
Posle skidanja kolagenske maske dobijam još masaže vrata i ramena. To mi neizmerno prija - osećam se kao matori mačor kog miluju posle noći provedene na krovu. Ali da li moje lice zaista toliko visi? O, da - a to je ta neopisiva osobina koja vam dodaje godine, to što vas sila teže vuče naniže kako leta umiru jedno za drugim.
„Žilijet Binoš je godinama bila Lankomovo lice“, kaže Su Man. „Ali ne izgleda tako zahvaljujući njihovim proizvodima, nego zahvaljujući meni.“
Verujem joj. Posle jutra provedenog sa Su Man, čini mi se da sam i ja spreman da postanem model za Lankomovu kozmetiku.
Su Man mi stavlja drugu masku, s vitaminom E; ona mi smiruje kožu, duboko je hidrira i daje mi sjaj koji dame toliko vole. Dok mi maska kao kamen leže na oči - nije baš tako strašno kao što zvuči - Su Man mi masira mišice, šake i kožu glave.
Ima nečeg brutalno umirujućeg u masaži Su Man. Čak i kad boli, znate da vredi. Skida mi masku i primenjuje završnu hidratacionu masažu, a onda završavamo s onim što se zove tehnika udaraljki - u suštini me šamara po licu i postupa mi s glavom kao da je bubanj koji valja provaliti.
A kad se pogledam u ogledalo... vidim da je bilo uspešno. Moja koža je posle sedamdeset pet minuta intenzivne nege nakratko izgubila onaj suvi papirni izgled s kojim sam se pomirio. Ne izgleda ni izbliza onako otrcano i umorno. Sijam kao prvo svetlo letnje zore. Moje lice više ne izgleda kao papirus iz Mrtvog mora, nego kao tek odštampano prvo izdanje.
A ako i nisam zgodan kao Džordž Kluni - hej, pa nije žena čudotvorka - svakako nisam onaj mlitavi, naduveni dvojnik Džordža Majkla kakav sam bio. No, izgled mog lica samo je deo uspeha.
Noge, ruke, vrat, ramena, stopala - sve je opušteno kako odavno nije bilo. Čini mi se da mi krv ponovo struji. Ne boli me tamo gde me je bolelo. Želim da ponovim postupak. Sve ovo liči na

porođaj - zaboraviš bol i sećaš se zadovoljstva.
I osećam se bolje. I osećam se dobro. Ali to je ono što Su Man radi - vi joj date sto funti, a ona postigne da se osećate kao milion evra.
Zato silni ljudi s ukočenim udovima, suvom kožom i Oskarima čekaju pred njenim vratima. I ipak ne mogu da uđu.

Na prvi pogled, industrija samopomoći predstavlja sve naše najniže nagone. Teško je gledati naslove kao što su Kako se obogatiti, Kako pobediti prljavom igrom i Kako da osvojite lepe žene čak i ako ste zaista ružan skot a ne poverovati da su otelotvorenja svega onoga u nama što je pohlepno, proždrljivo i pokvareno.
Ali možda je to prestrogo, jer svi želimo da se poboljšamo, a naše neprestano traganje za putevima poboljšanja jeste prirodan i zdrav poriv. Reč je samo o tome da na putu do blaženstva ima mnogo slepih ulica, pogrešnih skretanja i beskorisnih knjiga kao što je Milionerov uspon.
Knjige koje su mi najviše pomogle bile su priručnici za pisce. Piščevo putovanje Kristofera Voglera. Rat umetnosti Stivena Presfilda. Priča Roberta Mekija. Ali svakoj sam pristupio s određenom teškoćom ili nizom nevolja, zaglavljen usred knjige, a one su mi pomogle da to rešim. To nisu sveti spisi, nego knjižice s uputstvima. Uzimam iz njih samo ono što mi treba i ne očekujem da će mi dati krila. To je razlika između želje da naučite da promenite automobilsku gumu i želje da naučite da promenite svoj život. Ovo drugo traje malo duže.
Nema lakih rešenja, nema brzih popravki. Strašna istina glasi da Sun Cu i Makijaveli zapravo ne mogu da vam pomognu s Doris iz računovodstva. Čitajući Samo debeli preskaču doručak i dalje ćete biti debeljko ako ne savladate svoju proždrljivost. Knjiga Najbogatiji čovek Vavilona Džordža S. Kiasona neće vam pokriti minus na računu. Delo Očvrsnite! kapetana Ferberna verovatno vam neće mnogo pomoći u kafanskoj tuči. Da bismo postali bolji, moramo preći dug, težak i neravan put, i moramo ga preći sami.
U Sidarti Hermana Hesea, romanu o duhovnom preobražaju mladića u Indiji u vreme Bude, mladi monah mora da zaroni u svako iskustvo pre nego što dosegne prosvetljenje. U Danu mrmota lik kog tumači Bil Mari rađa se iznova svakog jutra i mora da prođe kroz očajanje, nihilizam, hedonizam, saosećanje, ljubav i smrt pre nego što dosegne milosrđe.
Koliko to traje? Deni Rubin, autor priče Dan mrmota i scenarista filma, kaže da je želeo da se glavni lik ponovo rađa svakog jutra punih deset godina, „dovoljno dugo da nauči da svira klavir“. Harold Ramis, reditelj filma, smatrao je da se lik Bila Marija rađa iznova deset hiljada godina. Mi duboko u sebi znamo da je potreban čitav život da bismo postali ljudi kakvi želimo da budemo. Čitav život i još malo više.
Žudimo za savršenstvom, prosvetljenjem i okončanjem svih briga - telesnih, novčanih, seksualnih, emocionalnih, duhovnih. Kad kupim knjigu koja mi obećava prečicu do nebeskog seksa, tvrdog ravnog stomaka i mesta na listi najbogatijih, znam da traćim vreme. Duboko u duši znam da ću više naučiti iz jedne stranice dela Grejema Grina nego iz čitave police knjiga koje obećavaju da ću uz njih postati bogatiji, snažniji ili vitkiji.
Ali takođe znam i da nas je želja da budemo više nego što jesmo spustila s drveta, da nas ta želja nagoni da ujutru ustanemo iz postelje, da nas vodi svakog dana i da će nas možda dovesti do slave.
Žudimo za bogatstvom. Žudimo za mišićima. Žudimo za spokojem. Čak i onda kad bi trebalo da smo zahvalni na onome što imamo. Da prestanemo da se grizemo što ne izgledamo kao muškarci iz reklama. Da ne brinemo što smo rđave verzije onoga što bi trebalo da budemo. Da se ponosimo onim što jesmo i da se ne stidimo što nismo ono što nismo.

A kad obavimo sve to, treba da zakažemo kozmetički tretman lica.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 4:55 pm

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons 0_937e3_ca97c25f_XXL




SAMO DVAPUT SE ŽENI

Između prvog i drugog braka bio sam samac deset godina, a to vam otprilike govori koliko sam uživao u svom prvom braku.
Ili možda ne. Možda tih deset godina samačkog života ne kaže ništa o braku, ali dosta govori o surovom stanju razvedenosti.
Jer posle deset godina udatih žena, nemačkih studentkinja na radu za vreme raspusta i raznovrsnih ludača - ma dajte, znate kako to ide - posle deset godina zabavljanja s više devojaka istovremeno, tuđih postelja i usamljenosti kakvu iskuse samo oni koji se zabavljaju dvadeset četiri sata dnevno, bio sam spreman da braku pružim još jednu priliku.
Mislio sam da znam zašto je brak s Džuli propao i zašto će brak s Juriko uspeti. A i nedostajao mi je brak. Čeznuo sam kao lud za bračnim životom, iskren da budem. Kao i svi muškarci, čak i u veselim momačkim danima, potajno sam žudeo za uspešnim brakom. Biti srećno oženjen uvek mi se nekako činilo mnogo boljim nego biti sam - čak i biti srećno sam.
Prema tome, verujem li da muškarci žele da se ožene koliko i žene žele da se udaju? Verujem li da valjanje po hotelima na svih pet kontinenata u krajnoj liniji nije zamena za stabilan dom pun ljubavi i partnera za čitav život?
Da li iskreno verujem da, koliko god se glasno bunili, mi muškarci želimo uspešan brak koliko i junakinje jeftinih ljubavnih romana?
Da, verujem.

Na ovim ostrvima prosečan brak traje jedanaest godina i šest meseci. Prema tome, prosečan brak
- brak za koji sve statistike kažu da ga možemo s pravom očekivati - uništiće se sam pre nego što deca iz te zajednice uđu u pubertet.
A to nije pakleno loš brak. To je normalan brak.
Ali niko ko stupa u brak ne misli - u redu, uz dobro vladanje izaći ću za jedanaest godina i šest meseci. Zapravo, svako ko se venčava, naročito prvi put, ne sumnja u to da će njegov brak potrajati zauvek. A ta kočoperna uverenost je uništila više brakova nego mladoženje s nestašnim sjajem u oku koje potajno odmeravaju deveruše.
Kad se venčavate drugi put, mnogo ste pažljiviji - u svemu. U izboru bračnog druga, u otporu prema - kako kaže pesma grupe Skviz - tuđem voću. Tada već znate sledeće - ako je vaš bračni dom ukaljan sitnim svađama, onda ste svakako u pogrešnom bračnom domu. Probajte u susedstvu.
I dok vam gnojne rane iz prvog braka zaceljuju, učite da budete blaži prema toj bivšoj zajednici.
Uvek se zapanjim kad mi ljudi govore da je moj prvi brak „propao“. Ko to kaže?
Proveli smo zajedno sedam godina, od čega pet kao muž i žena; to su uglavnom bile srećne godine, Što nije loše kad se uzme u obzir da smo oboje u osnovi bili blesavi klinci. Taj brak je stvorio divno dete - a ko ima prava da kaže da je brak iz kog je nastalo divno dete propao? Možda se samo potrošio.
Znam mnoge propale brakove u kojima su muž i žena ostali zajedno.

Razmišljam o svom prvom braku i znam zašto se raspao. Gledam svoj drugi brak i znam zašto traje. Džuli mi je bila prijateljica, pa ljubavnica, pa žena. Bili smo mladi. Kad smo se venčali imao

sam dvadeset pet godina, a Džuli još manje. Naši prijatelji još su bili momci i cure s gradskih zabava. Ali brak nam je delovao kao neizbežan korak. Naročito kad smo saznali da ćemo postati roditelji.
Bila su to dobra vremena. Voleli smo naše dete. Ali bili smo tako mladi, tako hronično siromašni, i nismo imali pojma koliko život - i brak - mogu biti teški. Kao da smo bili dvoje dece koja se igraju odraslih. Novčane teškoće opterećivale su nam brak kao migrena, kao tona neplaćenih računa. Izuzetna mladost takođe. Tražili smo utočište u tuđim posteljama. Ne mogu da govorim u ime svoje bivše žene, ali ja nisam imao predstavu da neverstvo ubija brak namrtvo. Onda sam to saznao.
Razvod nam nije samo slomio srca. Obrazovao nas je. Raskinuo sam pre toga s mnogo devojaka, ali ovo je bilo svetlosnim godinama daleko od trauma šiparačkih ljubavnih patnji.
Ne, ispostavilo se da uopšte nismo deca - i sami smo imali dete, venčani list i rasturen dom. To nije ličilo na raskid s devojkom. Bili smo venčani. Sve dok sudija nije potpisao list papira, i onda odjednom više nismo bili venčani. Šta da radim s burmom? Šta se radi s onolikim fotografijama? Šta se radi s ostatkom života?
Nisam imao pojma.
Naš sin Bobi imao je četiri godine i ostao je sa mnom. To je bilo neobično, ali Džuli je bila zauzeta svojim novim životom, novom porodicom - i nosila je dete svog novog čoveka. Naš brak nije bio samo završen, bio je mrtav, pokopan i pekao nam je duše. Oboje smo pokušali da ostanemo uljudni zbog sina, ali to nije potrajalo. Bilo je mnogo gorčine u nama, mrzeli smo se i želeli smo da povredimo jedno drugo. To je trajalo godinama. Posmatrači su zlurado trljali ruke. Naš sin - taj prelepi četvorogodišnjak koji nije ništa skrivio - našao se pod unakrsnom paljbom. Zaboravili smo sve zajedničko. Nismo imali milosti. Bili smo svirepi i glupi.
Nisam imao još ni trideset, a bio sam razvedeni samohrani otac. I vajkao sam se nad sopstvenom glupošću. Bio sam glup što sam se oženio tako mlad, tako siromašan, dok sam se još mučio da napravim karijeru. I bio sam toliko glup da odaberem Džuli za ženu. Ali to je nevolja sa svakim prvim brakom - obično se zaglavite s prvom osobom s kojom možete da razgovarate čitavu noć.
Brak se prosto nije pojavio sledećih deset godina. Ličio sam na likove kakve glumi Hju Grant, imao sam fobiju od ozbiljne veze, nisam želeo da spustim emocionalno sidro, plašio sam se da ne zavolim previše i završim povređen. Upoznao sam vojske žena, i mnoge bi bile bolji izbor za suprugu od Džuli, koja je trebalo da ostane letnja pustolovina, ili možda devojka za večeru i bioskop. Ali kad spomenu brak, hitao sam ka izlazu ne osvrćući se.
Gospode bože! Oh! Velika razlika između mene i Hjua Granta bila je u tome što sam ja imao sina. Bio sam samac i samohrani roditelj. Brak? Video, probao i nosim šrapnele u telu. Onda sam upoznao Juriko. I još za vreme našeg prvog razgovora znao sam da želim da se oženim njome, da imam s njom dete, i da gledam njeno lice kad udahnem poslednji put. Bila je lepa, zabavna, ljubazna, pametna - prosto beskrajno dopadljiva, žena koju je moguće beskrajno voleti. A do tada sam upoznao mnoštvo žena. Nisam više bio mladić od dvadesetak godina koji staje pred ’matičara iako nema pojma o životu, ni o ljubavi. Bio sam čovek od tridesetak godina koji je preživeo brakorazvodnu parnicu. Gledao sam Juriko i sav cinizam i gorčina su iščileli kao suze na kiši. Udario me grom, a kad vam se to desi, znači da ste upoznali ženu kojom treba da se oženite.
Uprkos osećanju koje je Juriko bez trunke napora izazvala u meni - a to osećanje bila je ljubav - bio sam takođe u stanju i da našu vezu posmatram hladnokrvno praktično, što je moguće samo kada iza sebe imate neuspeli brak.
Našli smo se. Ukačili smo se. Da, zavoleli smo se. Pa ipak, bilo je tu još nečega - verovao sam da će, ako se venčamo, naš brak uspeti. Da možemo biti srećni. Da ćemo ostati jedno uz drugo. Da

ćemo preživeti teške trenutke. Zvezde su nam bile naklonjene. Ali ovog puta znao sam šta treba da uradim da bismo uspeli.
Moj drugi brak (a njen prvi) počeo je venčanjem u belom u velikoj crkvi. Prvi, sa Džuli, sklopljen je pred matičarom, nevesta je bila očigledno veoma trudna, a za medeni mesec smo jeli sendviče sa slaninom u otrcanom stančiću. Vrlo tradicionalno.
Zašto je moj drugi brak uspešan? S praktične strane, ja više nisam neobuzdani dvadesetogodišnjak praznih džepova kao kad sam se oženio prvi put. Spokojniji sam, mnogo mi je udobnije u sopstvenoj koži i u svom poslu. Neplaćeni računi nam se ne gomilaju na vratima. Ljubio sam dovoljno žena - i možda malo više.
A sve to pomaže. Ali izbor prave osobe, shvatanje da gradite život zajedno, pomažu još više.
Onda se rodi dete i poraste u nekog potpuno jedinstvenog, i to zapečati brak.
Za sada je sve dobro. A ja mislim da, ako želite da vam brak uspe - bio prvi, drugi ili deseti - to morate da kažete svakog dana.
Za sada je sve dobro.

Brak je dobar za muškarca. Istraživanja Univerziteta Arizone, objavljena u časopisu Psihosomatska medicina, pokazuju da su oženjeni muškarci manje skloni srčanim bolestima, depresiji i moždanim udarima nego njihova sabraća samci, zato što u krvotoku imaju manji procenat reaktivnog proteina C koji jetra proizvodi u odgovoru na zapaljenja i odgovoran je za svakojake gadosti. Neki naučnici otišli su i dalje, tvrdeći da je za muškarca bolje da se oženi nego da ostavi duvan.
Muškarci reaguju na stabilnost koju brak donosi, a čak i kada sve pođe potpuno naopako, vremenom ipak želimo da pokušamo ponovo. Sada više nego ikada - iako je brak ustanova koja propada, za vreme krize zabeležen je porast broja brakova. Po čitavoj zemlji crkve i matične službe od početka privrednogkolapsa u jesen 2008. beleže nagli skok broja venčanja. U nesigurna vremena žudimo za bračnom sigurnošću - ili makar za onim za šta se zavaravamo da je bračna sigurnost.
Pa ipak, i u dobra i u rđava vremena, jedan deo muške duše preza od toplog bračnog zagrljaja.
Jednim svojim delom mislimo - hvala, ali ne, hvala. Na svetu ima toliko zanosnih žena, zašto odabrati samo jednu zanosnu ženu? Čujemo zov zemlje Nedođije, sanjamo život pun čarolija i pustolovina. Mami nas zov divljine, sirenina pesma udatih žena, nemačkih studentkinja i ludih riba. Uvek postoji tiha uporna žudnja za samačkim životom.
Godine 1980, uoči svog šestog braka, Norman Majler je upao u duboku depresiju. „Normane“, upitala ga je Noris, njegova prelepa nevesta, „šta te toliko muči pred sam dan našeg venčanja?“ Majler je duboko uzdahnuo i otvorio joj dušu. Nije on želeo te silne brakove, rekao je. Nije želeo sve te razvode. Oduvek je samo želeo... da bude slobodan čovek u Parizu.
A Noris ga je uzela za ruku i sve mu lepo objasnila. Da je on sada slobodan čovek u Parizu, rekla je, otišao bi u restoran, video bi neku neizrecivo lepu mladu devojku, smrtno bi se zaljubio u nju - i venčali bi se. I on je shvatio da je to tačno. Tako su se Norman Majler i Noris sutradan venčali, i ostali su u braku do njegove smrti, dvadeset sedam godina kasnije.
A ako se brak i ugasi, to se neće desiti zbog okorelih starih romantika kakvi smo ja i Norman Majler. Ne, to će se desiti zbog naše dece - sve te dece iz rasturenih domova koja bolje nego bilo ko shvataju krhkost braka i razorne posledice raspada. Odrasli vremenom prebole rastureni brak. Deca nikada.
Brak? Zašto bi želeli tu ludost? Već su prošli kroz jedan razvod. A i jedan razvod je previše.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 4:56 pm

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons 0_90e13_741675e1_XXL




NA PREGLEDU

Otišao sam svom lekaru jer me je boleo lakat, a on mi je rekao da želi da me testira na rak. Zar nije grozno kad vam se to desi?
Ukazao sam svom doci da sam došao jer vodim živahan, sportski, zdrav život. Lakat me boli jer sam veoma zdrav. Zar me to ne oslobađa testova za rak? Zar ne mogu da budem izuzet?
Ali doktor je bio uporan, mada uzdržano, gotovo izvinjavajući se. Već sam tu, na kauču lekara opšte prakse. Test traje minut. Nije to rekao, ali obojica smo to pomislili čega se plašim?
Oh, ma znate - neizlečive smrtonosne bolesti, prerane smrti, ostavljanja žene i deteta, tumora velikog kao zgrada. Uobičajeno.
Proživeli smo zajednički trenutak muškog stida, moj lekar i ja. On je želeo da me testira - za moje dobro. A ja nisam hteo ni da razmislim o tome. Hvala, ali ne, hvala.
„Ali dobro je znati, zar ne?“, rekao je doktor.
Je li? Da li je zaista dobro znati? Čini mi se da je dobra znati da u telu nemate kancera. Je li isto tako dobro znati da vam tumor veličine grejpa raste nasred debelog creva?
Odgovor na ovo pitanje glasi - da, Toni, dobro je znati jesi li bolestan, jer ako to saznaš dovoljno rano, pružaš sebi priliku da pobediš bolest.
Poznajem takve ljude. Prijatelji su mi. Ti hrabri, divni ljudi koji su se suočavali s rakom posvuda, od tintare do jaja, i na mnogim mestima između. I pobedili su ga. Zato što je otkriven rano. Pružili su sebi priliku da se bore.
Sve je to lepo, ali ipak... nekako mi se sve to nije dopalo, iskren da budem. To sa saznavanjem. I nisam želeo na test. Nisam hteo sedam dana da se pitam hoće li mi dete ostati siroče ili ne. A najviše od svega, nisam želeo da mislim o tome.
Takvi su muškarci. I u ovakvom prilikama se suočavamo s takozvanim stereotipnim muškim ponašanjem u svoj njegovoj tvrdoglavosti, gordosti, hrabrosti, kukavičluku i gluposti.
Na pregledu.

„Muškarci umiru od bezvoljnosti, stida - i previše piva i roštilja“, otkrio je Dejli miror.
Pa dobro, bolje i to nego da me ubiju Nemci. Ili možda nije? Najnovija istraživanja nedvosmisleno tvrde da muškarci imaju 40 odsto više izgleda da umru od raka nego žene. Predstavnica za javnost Britanskog centra za istraživanje raka kaže: „Previše muškaraca izlaže život opasnosti zanemarujući nagoveštaje raka.“
Prvih pet vrsta raka ubice kod muškaraca jesu rak gušterače (5 odsto), rak jednjaka (6 odsto), rak debelog creva (10 odsto), rak prostate (13 odsto), a na čelu je rak pluća (24 odsto).
Način života je ubica. Brza hrana i prazne kalorije alkohola. Ali naše ponašanje postaje samoubilačko pred našim stavom muškarčine kad smo suočeni s testom.
Vrlo je razumno obaviti test. Zašto se onda opiremo? Možda zbog pomisli da će nam drugi muškarac gurnuti prst otpozadi?

„To se tako više ne radi“ kaže moj lekar s lakim gađenjem dok spuštam pantalone i oprezno dižem svoju mladu čvrstu zadnjicu uvis. „Vrlo je nenaučno“, kaže i stresa se, „da vam neko kopa po mraku kažiprstom.“
E sad si me razočarao.

Moj lekar želi da me testira na rak prostate. Ta vrsta raka je druga po broju umrlih muškaraca. Tako je nastao čuveni slogan za rak prostate: Drugi smo, pa se trudimo više. Ali danas se test na rak prostate obavlja utvrđivanjem nivoa SAP u krvi.
Visok nivo SAP - specifičnog antigena prostate - može biti znak raka ili nečeg drugog, na primer infekcije mokraćnih puteva. Nivo je ključ. On raste za jednu jedinicu mere na svakih deset godina i izražava se u nanogramima proteina u mililitru krvi. Prema tome, zdrav muškarac mlađi od četrdeset godina treba da ima 2-3ng/ml SAP, a žilavi matorac od sedamdeset treba da očekuje nivo SAP od oko 5 ng/ml. Nivo SAP raste čitavog života, ali vrlo sporo.
Zastrašujuće je kad obavite ovaj test i rezultati nisu prikazani u jednocifrenim brojevima, nego u stotinama hiljada.
A to u osnovi znači - želite li sahranu ili kremaciju?

Obavio sam SAP test.
Kako sam mogao da odbijem? A sam bog zna da sam se trudio.
Lekar je bio pun saosećanja i zdravog razuma. A ja sam sve vreme blebetao i gledao na sat kao da strašno žurim. Na kraju bi bila čista ludost da sam otišao ne obavivši test.
On mi nije dao da ispadnem ludak.
Ali nije mi se dopalo. Ne pomisao na rak prostate iako je, ako niste pušač, statistički upravo to rak koji će vas najverovatnije odneti. Nije mi se dopalo što moram da mislim o tome, što sam prisiljen da priznam da ću jednog dana morati da brinem o nečemu mnogo ozbiljnijem nego što je bol u laktu.
Iako je to bilo pametno, iako je bilo razumno, iako je to bio jedini izbor, činilo mi se da sam pristankom na test pustio mrak u svoj život. Mrak smrtnosti, bolesti i bolesničkih postelja na odeljenjima za rak.
Najčudnije je to što sam u ordinaciju svog lekara ušao tačno znajući šta mi je. Ili makar misleći da znam.
Moj trener Fred Kindal je imao na sebi posebno tvrd komad oklopa kad sam ga udario desnim aperkatom i gadno prodrmao ručni zglob. Sledećih nedelju-dve boksovao sam maltene jednom rukom. Mnoštvo krutih levih direkata, levih krošea, levih aperkata. Preterivao sam. Što je stereotipno muško ponašanje.
I od toga me je boleo levi lakat.
„Imam teniski lakat“, rekao sam samouvereno lekaru kad sam ušao u ordinaciju; samo što mu nisam kazao da uzme slobodno popodne. „Lateralni epikondilitis“, dodao sam bez trunke napora prebacivši se na latinski.
Muškarci su oduvek bili skloni da se sami leče, ali internet nas je sve pretvorio u specijalizante na prvoj godini hirurgije. Naravno, nisam bio u pravu. „Ne, vi imate medijalni epikondilitis“, ispravio me je doca. „Golferski lakat.“
Oh.
Objasnio mi je da se teniski lakat iskazuje bolovima i osetljivošću sa spoljne (lateralne) strane lakta, dok su znaci golferskog lakta bolovi i osetljivost s unutrašnje (medijalne) strane lakta. Šta ja znam o tome? Ništa. Među nama rečeno, nisam znao ni da žene nemaju prostatu sve dok mi doca to nije rekao. Prenerazio sam se. To je za mene bilo potpuno novo. Mi imamo bradavice, a one nemaju prostatu? Je li to pošteno? Zvučalo mi je nekako nepravedno.
Muškarci su skloni da teše sami sebe, i u tome njihovo neznanje nema granica. Poslovni čovek Dejvid Hart napisao je u Dejli telegrafu kako je zanemarivao znake svog neuromotornog oboljenja

sve dok više nije mogao da ih zanemaruje. Onda je potražio svoje simptome na internetu i zaključio da pati od nečeg sasvim drugog, od bolesti koju zapravo nije imao. Tek četiri godine kasnije saznao je da boluje od bolesti neuromotornog sistema. No tako je lako samouvereno dijagnostikovati šta nas muči.
I tako je teško priznati da uvek pogrešimo.

Znate šta? Dobio sam rezultat testa i moj nivo antigena bio je manji od jedan.
To u osnovi znači da je moja prostata Jusein Bolt među prostatama. Ona je Bred Pit. Ona je Ronaldo. To je jedna zdrava i prava prostata. Što se prostata tiče, moja upravo puca od zdravlja. To je žlezda nade i slave. Da, dobro je znati. I prosto se ponosim svojom prostatom. Dobra je to prostata, odlična. Može da gleda u budućnost s vedrinom i samopouzdanjem. Može visoko da podigne glavu u svakom društvu. A znam još nešto o svojoj prostati.
Vraški će se iznervirati ako me pregazi autobus.

Govore nam da je došao čas da se prestane s prećutkivanjem i zataškavanjem muškog raka. Da treba da budemo sličniji ženama i da prestanemo da testiranje na rak posmatramo kao pitanje života i smrti - mada ono to svakako jeste - nego da se redovno pregledamo. Testiranje, sa ženske tačke gledišta, nije postupak koji se obavlja zato što smo zabrinuti. To se prosto podrazumeva. I svi se slažu da i muškarci treba da budu takvi, da ne smatraju više odlazak lekaru nekakvom ženskom besmislicom.
I sve je to tačno. Dok sam čitao zapanjujuće statistike stope smrtnosti muškaraca od raka, i razmišljao kako bi više muškaraca moralo redovnije da se testira, prosto sam osetio kako moja prostata ozbiljno klima glavom u znak saglasnosti. Pa ipak... pa ipak... shvatam zašto muškarci to ne rade. Potpuno razumem tu snažnu mušku odbojnost prema testiranju.
Rak prostate ubija svake godine otprilike isti broj muškaraca koliko žena ubije rak dojke. I žene se bore protiv te strašne bolesti - idu na preglede, trče maraton s grudnjacima preko majica, znaju sve o tome. Većina muškaraca verovatno još misli da je test na rak prostate invazija u zadnji prolaz. I ja sam tako mislio.
Žene nas ne razumeju. Misle da odbijamo da odlazimo lekaru jer bismo ispali slabići. Nije tako. Meni žene, s njihovim brisevima, pregledima dojke i razmišljanjima ne deluju ni najmanje slabićki. Izgledaju mi hrabro. Ali muškarce na test morate vući silom, dok urlaju i ritaju se, i to iz samo jednog razloga - kod lekara se osećamo manje kao muškarci.
Evo šta žene nikada nisu shvatile u vezi sa stereotipnim muškim ponašanjem. Ono nam je neophodno. Naravno, obratićemo pažnju ako napipamo grudvicu na testisima ili nam otkriju mrlju na plućima, ali onaj muški stav nam treba kako bismo mogli da glumimo besmrtnost.
Treba nam izvesna količina te zadrtosti, te gluposti, samo da bismo preživeli, da bismo bili to što jesmo, da bismo bili potpuno funkcionalni mužjaci koji hrane i štite svoje voljene. Ne možemo da živimo brinući o najgorem. Zašto muškarci ne idu češće lekaru? Zato što to nije naročito muževno.
Možda nije prekasno. Možda možemo naučiti da statistikama smrtnosti muškaraca od raka pogledamo pravo u oči i promenimo se taman toliko da i dalje budemo muškarčine, a da usput pokušavamo da se zaštitimo od raka kao što to čine žene. Možda možemo postići sve to. Živeti svoj san. Hraniti, štititi i imati prostatu od koje će svakoj devojci zaklecati kolena.
Ali šta je s malo saosećanja prema stereotipnom muškom ponašanju?
Muškarci, kao ni žene, uopšte ne žele da umru od, nekakvog odvratnog raka. Ali nama je odlazak na testiranje prirodan koliko i oblačenje suknje. Bolje umreti kao muškarac nego živeti s nečijim

prstom u guzici. Čak i ako je to u današnje vreme samo metaforički prst.
Ako odemo na test, čini nam se da nećemo zauvek biti tu da štitimo one koje volimo. Testiranje nas nagoni da priznamo da, uprkos dizanju tegova, kardiovaskularnim vežbama, snažnim levim krošeima, naše telo slabi, popušta i na kraju nas izdaje. Muškarcu je to teško da prihvati. Rekao bih čak i nemoguće.
Mi nosimo nešto urođeno, nešto zapisano duboko u našoj razmetljivoj DNK, neodvojivo od onih čudovišnih muških hromozoma, što nas sprečava da se testiramo kad god imamo prilike.
Nije razlog to što mislimo da smo besmrtni.
Nego to što, negde duboko u duši, znamo da nismo.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 4:56 pm


 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons 0_8eed7_b9929cbb_XL




KOMPLIKOVANI MLADI BOG

Engleski fudbal je zauvek skamenjen u jednom trenutku, vraća se neprestano na taj trenutak, ne može da ga prevaziđe, ne može da ga se zasiti, razmišlja tužno o tom trenutku kao o izgubljenoj ljubavi, kipti od žaljenja i pita se hoće li taj trenutak ikada ponovo nastupiti.
Stadion Vembli, kasno po podne 30. jula 1966. godine. Nebo se razvedrilo posle letnjeg pljuska. Nenaviknuti na nove crvene dresove, članovi engleske fudbalske reprezentacije dižu svog mladog kapitena na ramena. On u desnoj ruci steže Svetski kup. Na licu mu je osmeh koji obasjava deceniju, sport, naciju.
Bobi Mur iz Vesthem junajteda, star dvadeset pet godina, na svom je pobedničkom vrhuncu, kapiten Engleske s peharom Žila Rimea u ruci i sunčevim sjajem na zlatnim uvojcima.
Bobi Mur više nikada neće dostići takve herojske visine. A neće ni Engleska.

Na starim fotografijama uvek nam se čini da gledamo Bobija Mura odozdo. Fotografi kao da su namerno slikali Bobija odozdo, u belom dresu Engleske ili crveno-plavom dresu Vesthema, naspram vedrog plavog neba, kako bi naglasili njegov herojski status.
Ali Bobi Mur - najveći engleski fudbalski heroj - bio je veći heroj nego što mislimo. Manje od dve godine pre nego što je Engleska osvojila Svetski kup, kad su mu bile svega dvadeset tri godine, Bobiju Muru otkrili su tumor testisa.
Novembar 1964. Tina, dvadesetdvogodišnja žena Bobija Mura, u poodmakloj trudnoći, okreće se u krevetu, naglo se pribija uz njega i on se budi urlajući od bola. „Ne možeš više da ne obraćaš pažnju na to“, kaže mu žena. „Moraš lekaru. Moraš da saznaš.“
Sve do tog trenutka, njihov život je bio pravi san. Nešto ranije Udruženje fudbalskih novinara proglasilo ga je igračem godine - bio je najmlađi igrač kome je dodeljena ta počast. Maja te godine, u verovatno najboljem finalu Kupa svih vremena, Mur je poveo Vesthem u pobedu protiv Prestona. Vesthem je dva puta izjednačio i ugrabio pobedu u zaustavnom vremenu. Mur je postao slika i prilika engleskog fudbala. Ali odjednom se sve našlo na kocki. Njegova karijera. Njegovo zdravlje. Njegov život.
„Bobi je bio na tom mračnom putu pre nego što se Lens Armstrong2 i rodio“, napisala je Tina.
„Na razne načine Bobiju je bilo daleko teže. U to vreme o raku se nije govorilo, ta reč bila je tabu, a izgledi za ozdravljenje nikakvi. Mislila sam samo - ima svega dvadeset tri godine, a uručena mu je smrtna presuda."
„Povredio si se na treningu“, rekao je Bobiju klupski fizioterapeut kad mu se ovaj požalio na stravične bolove u preponama. „Proći će.“ Ali nije prošlo; dvadeset četiri sata pošto se probudio u agoniji, Bobi je bio na operacionom stolu i odstranili su mu testis.
Od početka do kraja Bobi i Tina Mur nijednom nisu izgovorili reč rak. U to doba slavne ličnosti nisu otvoreno govorile o svojoj borbi protiv bolesti. Nije bilo televizijskih ispovesti, knjiga koje nadahnjuju, nije se govorilo o bolesti niti o sirovoj hrabrosti neophodnoj da se bolest pobedi.
„Nemoj nikome da kažeš zašto sam ovde“, rekao je Bobi svojoj ženi.
Nije znao hoće li preživeti ili umreti. Nije znao hoće li ikada ponovo igrati fudbal. Tina kaže:
„Bolest je pogodila njegov fposao, njegovu muževnost, smisao njegovog postojanja na ovoj planeti.“ Vrativši se iz bolnice, mladi muž i žena su se grlili, gledali top-listu na televiziji i gorko plakali.

Rak je odstranio Bobija Mura iz igre na samo tri meseca. Tri meseca! Danas fudbaleri pauziraju duže kad istegnu ligament u sirotim kolencima.
Sledeće godine Mur je predvodio Vesthem kad su pobedili TSV Minhen 1860 u finalu Kupa pobednika kupova. A godinu zatim visoko je podigao Svetski kup.
Njegova žena, koju je kao šesnaestogodišnjak upoznao na igranci kad je njoj bilo petnaest, zauvek ga je opisala u samo dve reči koje su joj prošle kroz glavu dok je njen dvadesetpetogodišnji muž držao u rukama Svetski kup. Samo ona - i lekari i sestre - znala je da je za svega osamnaest meseci Bobi Mur iz očajničke borbe protiv raka došao do večite slave tog letnjeg dana 1966.
Kakav čovek, mislila je. Kakav čovek.

Punih pet godina, na vrhuncima svoje karijere, Bobi Mur je redovno išao na preglede i čekao da se rak vrati. Svaki bol ličio mu je na glasine o preranoj smrti. Ali javnost je saznala za njegovu bolest tek dugo posle njegove smrti bolest ga je, ovog puta rak debelog creva, odnela u pedeset prvoj godini života. Pa ipak, bilo je nagoveštaja.
Dok se oporavljao, na leđima su mu nacrtali plave krstove kako radioterapeut ne bi promašio bubrege. No niko ništa nije rekao.
Gotovo je neverovatno, ali nijedan novinar nije nikad pitao Bobija ili Tinu Mur za stvarni razlog onog tromesečnog odsustvovanja. Za njegovog života o njegovoj najvećoj pobedi, o uspešnoj utakmici protiv raka u dvadeset trećoj godini, nije se govorilo.
Uvek oprezan i ćutljiv, Bobi se posle bolesti još više povukao. U svetu zajedničkih kupatila, tuširao se sam. Šuškalo se da je izgubio testis posle povrede na treningu, ali to nikada nije bilo predmet ogovaranja ni meta šala u svlačionici. Jer bilo je nečega u Bobiju Muru - uzdržanosti, dostojanstva, ozbiljnosti - što je obeshrabrivalo neslane šale. I bio je čvrst. Onako plavokos, plavook, s jamicama na obrazima, ličio je na Botičelijevog anđela, ali s telom uličnog borca. Možda je izgledao kao filmska zvezda, ali bio je sazdan od istendskog betona.

Čak i tog letnjeg dana 1966. Bobi Mur delovao je nekako udaljeno od svojih saigrača. Bobi Čarlton se rasplakao. Nobi Stils je skakutao od radosti. Mnoge su savladali umor i osećanja. Ali čak i u tom blistavom trenutku Bobi Mur je bio besprekoran, pribran, kao da je ova pobeda bila šetnja parkom. Naravno, vidi se da onaj široki osmeh s jamicama izražava čistu radost, ali za razliku od ostalih momaka iz reprezentacije ’66, Bobi Mur ne deluje ophrvano.
„Nije bio kao mi“, rekao je Džeki Čarlton. „Bio je jedan od nas, ali nije bio poput nas.“
Ta pribranost priziva u sećanje klasični Murov blok, kad se spusti na jedno koleno i drugom nogom ukrade loptu savršeno procenivši trenutak. Ili kad prekine napad primivši loptu na grudi, a onda pogleda oko sebe, bez žurbe, i najzad pošalje loptu - kao što ju je poslao Džefu Herstu za onaj četvrti, pobednički gol u finalu Svetskog kupa 1966.
Od početka do kraja šezdesetih godina, Bobi Mur je uvek ostavljao utisak kao da sve drži pod kontrolom.

Bobi Mur pripada početku šezdesetih, šezdesetim godinama s odelima i kravatama, vremenu doteranog, čistog izgleda. Bobi je voleo oštre čiste linije odeće tog vremena, a kasnije klasične košulje, i vezivao je kravate u velike vindzorske čvorove. Oni koji su stasavali početkom šezdesetih nisu bili spremni da puste kosu još bar deset godina. Bobi je kosu najzad pustio sedamdesetih, ali njegove tvrde plave kovrdže nisu tako baš dobro izgledale. Rođen je 1941, šezdesete su se podudarile s njegovim dvadesetim godinama i bile su njegovo vreme. Duga kosa mu nije pristajala.

Kao ni sedamdesete.
Bobi je pripadao šezdesetim godinama koje su verovale u džin i tonik, a ne u LSD i bombardere; u rani brak i decu, a ne u podatne obožavateljke i seksualne eksperimente. Bobi Mur prošao je šezdesete na reci alkohola, ali to je bio hedonizam stare škole. Njegove šezdesete bile su vreme poštovanja, radosnog saginjanja glave pred vladarkom. Dok se penjao uz stepenice Vemblija da primi pehar, Bobi Mur je primetio da kraljica nosi duge bele rukavice, pa je obrisao znojave blatnjave dlanove o somotsku presvlaku kraljevske lože. U tom trenutku ukazivanja poštovanja kraljici, Mur je izgledao kao engleski heroj mnogo srodniji Velingtonu ili Nelsonu nego bilo kom fudbaleru svog vremena.
Ali to je bilo drugo vreme. Trojica Vesthemovih igrača koji su najzaslužniji za osvajanje Svetskog kupa, Bobi Mur, Džef Herst i Martin Piters, živeli su u predgrađu u Eseksu, vrlo blizu jedan drugog, nekoliko kilometara od stadiona Apton park. Čak i kad su ih slikali za Vog, Tina Mur je o sebi mislila kao o „domaćici iz Gants hila“.
Kako to sve neizrecivo jednostavno deluje danas. Svečana večera povodom osvajanja Svetskog kupa održala se u hotelu Rojal garden u Kensingtonu. Supruge nisu bile pozvane, a WAG3 još nije postojao. Supruge su - a većina tih momaka bila je već oženjena i imala decu - nahranjene u restoranu Buldog u drugom delu hotela. „Bilo je to momačko veče“, kaže Tina Mur.
Tina se s mužem sastala u ponoć, pa su otišli u klub Plejboj na Park lejnu. Bert Bakarak zamolio je Viktora Lounsa, londonsku desnu ruku Hjua Hefnera, da ga upozna s mladim engleskim kapitenom. Posle toga su mladi gospodin i gospođa Mur otišli kući u Gants hil. Bobi Mur je sutradan bio uznemiren, nije mogao da se skrasi. Džef Herst, trostruki strelac, pokosio mu je travnjak.
Bili su to rani dani pokroviteljstva. Kompanija Ford poklonila je Murovima ford eskort, ali automobil je na vratima imao sliku kartonskog lava Vilija, iscerene maskote Svetskog kupa 1966, pa se nisu njime nikuda vozili. Pa ipak, i pored jednostavnosti svog domaćeg života, Bobi Mur je tog letnjeg dana 1966. postao svetska superzvezda, i do kraja života, iako je doživljavao i razočarenja, novčane teškoće i neuspehe, slavljen je kao istinski heroj.
„Retko kada nekog muškarca opisuju kao lepog“, kaže Tina Mur u svojoj knjizi o svom bivšem mužu, „ali Bobi je bio takav - izgledao je kao mladi bog koji slučajno igra fudbal. Bio je komplikovan mladi bog.“
Fudbaleri Premijer lige zarađuju godišnje više nego što je Mur stekao za čitav život. Pa ipak, kao da svaki od njih živi u njegovoj senci. Ko je u Vogu izgledao bolje od Bobija Mura? Ko se makar primakao njegovom podvigu onog letnjeg dana 1966. godine? Ko je delovao toliko savršeno za ulogu koju mu je istorija dodelila?
Ono što važi za Elvisa Prislija važi i za Bobija Mura. Pre nego što je iko učinio išta, Bobi Mur je učinio sve.

Trajna posledica prvog raka bila je nesanica koja ga je pratila do kraja života. Dok su vesele šezdesete igrale do zore, ili gledale televiziju pa išle na spavanje, Bobi Mur je svlačio svoju prugastu pidžamu, oblačio se i po čitavu noć lutao ulicama Eseksa.
Posle Svetskog kupa život mu je s poslednje prešao na naslovnu stranu. Pa ipak, u njemu je uvek bilo nečeg nedokučivog; njegova žena kaže da se skrivao „iza zida učtivosti". Na Bobija zvezde koje je upoznavao nisu ostavljale naročit utisak, osim kratkog susreta s njegovim idolom Frenkom Sinatrom. Na zajedničkoj fotografiji Bobi izgleda opčinjeno kao što bi svaki mladi navijač Vesthema izgledao u prisustvu svog zlatnog kapitena.
Kao i Sinatra, Mur je bio jedino dete radničke porodice. Nedostajalo mu je sve osim onog zaista

važnog, i odrastao je uveren da može ostvariti šta god poželi. Majka mu je peglala pertle s kopački, i verovatno ga je ta bujica bezuslovne ljubavi progurala od raka testisa 1964. do Svetskog kupa 1966.
U njegovom detinjstvu u Barkingu fudbal se igrao na ulici - nije bilo automobila - i tu je Bobi usavršio i svoje neobično, besprekorno uspravno držanje. Teri Venabls, njegov drug i sused, seća se:
„Morao si da naučiš da ostaneš na nogama na betonu.“ Didije Drogba bi se sjebao.
Bobi je uvek težio nečem višem - nije stekao smešni lažno otmeni naglasak kao ser Alf Remzi (u stvarnosti takođe dečko iz Ist Enda), ali nije baš govorio ni kao kokni. Bobi je govorio fino, kako se to tada zvalo u graničnim oblastima između Ist Enda i Eseksa. Tako je govorila i njegova žena. Kći ambiciozne samohrane majke i jedina vlasnica jahaćih pantalona u Dagenhamu, Tina je išla na časove besedništva, i želje dvoje mladih da rade na sebi savršeno su se uklopile. Mladi Bobi Mur tamanio je dimljenog lososa i francuske sireve i italijanska vina kao da su porobljeni narodi. „Uvek se lepo ponašao“, seća se Tina. „To mu je bilo urođeno, ali se i usavršavao posmatrajući druge ljude.“
Bio je opsesivno profesionalan. Mogao je da natpije svakoga, čak i svoje drugare Džordža Besta i Džimija Grivsa, ali mnogo je držao do telesne forme i uvek bi sutradan trčanjem potrošio prekomerne kalorije. Bio je patološki uredan u kući, poravnavao je jastuke, i držao je do svojih navika. Takav je bio i po pitanju odeće - kad je u svlačionici oblačio pantalone, penjao se na klupu. U baru bi uvek odbrojao dvanaest kikirikija i pojeo tačno toliko, ni manje ni više. Takva samodisciplina doprinela je da postane pobednik.
Bobija su voleli čak i plejboji, čak i mangupi su mu zavideli. Ne zbog medalja, nego zbog držanja. Džordž Best je rekao: „Kad bih poželeo da moj sin liči na nekoga, voleo bih da bude kao Bobi Mur. On nije imao mana. Na terenu je bio besprekoran. Umeo je s decom. Imao je tu retku osobinu - znao je da je poseban, ali se nije tako ponašao."
Legenda o Bobiju Muru počiva na njegova 642 nastupa za Vesthem i tri uspešne utakmice na Vembliju - na finalu nacionalnogkupa 1964, na pobedi Vesthema u finalu Kupa pobednika kupova 1965. i na onom letnjem danu 1966. Ako je ostatak njegovog života i bio antiklimaks, šta je drugo i mogao da bude?
Dodeljen mu je Orden britanskog carstva u Bakingemskoj palati, učestvovao je u holivudskom pokušaju priče o fudbalu (Heroj), vozio je rols-rojs. Svi su želeli da ga upoznaju, svi su želeli da se rukuju s njim. Ali imao je novčanih nevolja i one nikada nisu nestale.
U finalu nacionalnog kupa 1975. Murov novi klub, Fulam, igrao je protiv Vesthem junajteda. Na kraju, posle lake pobede Vesthema, Bobi je tešio svog klupskog druga Alana Malerija, kog je poraz potpuno slomio. Nasuprot njemu, Bobi je delovao opušteno, filozofski, čak i vedro. Ne da mu nije bilo stalo, ali nije delovao skršeno, kao kad je Zapadna Nemačka 1970. izbacila Englesku iz daljeg takmičenja na Svetskom kupu u Meksiku. Posle visina koje je dosegao, i bitaka koje je vodio, gubitnička medalja u trideset četvrtoj godini nije mu delovala kao tragedija, nego kao nekakva mala nagrada.
No čekale su ga stotine seniorskih utakmica, decenija rđavih poslovnih poteza, neuspešni pokušaji bavljenja sitnim biznisom i, godinu dana pre srebrne svadbe, razvod od Tine. Bobi, oduvek seks simbol, ali nikad ženskaroš, zaljubio se u stjuardesu po imenu Stefani Parlejn. Venčali su se godinu dana pre njegove smrti, 24. februara 1993.
Fudbalski novinar Kris Lajtboun rekao je o Bobiju: „S njegovom smrću kao da smo izgubili dodir s nekim boljim vremenom. Bilo je to sigurnije vreme. Vreme kada je dobro pobeđivalo zlo. Vreme kada su prave vrednosti preovlađivale. Jednostavnije vreme. Čistije vreme. Zato što je on bio takav. I bio je otelotvorenje svega toga. Prevazišao je klasne granice kao malo ko u ovoj zemlji.“

Bobi Mur je bio savršeni engleski kapiten zato što je predstavljao ono najbolje što Engleska ima
- dostojanstvo, uzdržanost i neupadljivu hrabrost. Bio je čvrst kao čelik, ali nosio je u sebi istinsku dobrotu. Njegovi sin i kći su ga obožavali. Sva deca su ga obožavala.
Sredinom šezdesetih sve žene u zemlji želele su da spavaju s njim. Njegova žena je jednom skinula naočari Majklu Kejnu samo da bi potvrdila svoje mišljenje da je Bobi zapravo mnogo zgodniji od mladog filmskog glumca. Pa ipak, u tim svojim najboljim godinama, Bobi je ostao odan porodičan čovek.
Bobi Mur je stajao s obe noge na zemlji, ali je ipak bio heroj. U zoru našeg doba jeftine slave i sve potrošnijih slavnih ličnosti, Bobi je bio stvaran i nezaboravan. Voleli su ga, iskreno, milioni ljudi koji ga nikada nisu upoznali. I još nam nedostaje.
Postoje spomenici Bobiju Muru. Statua na Aptonparku. Njegovo ime nosi tunel na Vembliju, u kom se momci i ljudi olakšavaju njemu u čast. Ali pravi spomenik Bobiju Muru jesu ljubav, toplina i nada koje još budi u srcima svih engleskih fudbalskih navijača.
A ako je to njegov spomenik, onda mu je epitaf misao koja je prošla kroz glavu njegove dvadesetčetvorogodišnje žene dok ga je gledala kako drži Svetski kup tog davnog letnjeg dana.
Kakav čovek.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 4:57 pm

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons 0_8eed4_e6bc788b_XL



PUCNJAVA U SUSEDSTVU

Pod mojim prozorom neko puca iz pušaka.
Zvuk je praskav, iskrzan, razvučen, razdvaja vazduh, cepa ga, kida ga na krpice. Pam. To je najjači zvuk koji sam čuo u životu. Ili mi se samo tako čini. Ništa ne može da vam privuče pažnju kao pucnjava.
I shvatam da mi je to prvi put. Nikada dotad nisam čuo paljbu, pucnje ispaljene s jednim jedinim hladnokrvnim ciljem: da ubiju drugo ljudsko biće.
Kada prvi put čujete pucnjavu, to je isto kao kad izgubite nevinost, samo bez seksa.
Stojim na prozoru svoje sobe u hotelu Mandarin u Manili. Uz mene je moj drugar iz Hongkonga. Dok se metež pojačava, mi smo, sasvim neprikladno, obučeni za teretanu. Moj drugi prijatelj iz Hongkonga sutra slavi rođendan, mada će možda otkazati proslavu jer su pobunjenici zauzeli susedni hotel, Peninsulu, a vojska pokušava da ih istera. Naš hotel je zaključao vrata kako se pobunjenici ne bi prelili i kod nas. Niko ne može da uđe ni da izađe. Večeras se uvodi policijski čas i ulice Manile isprazniće se do ponoći. Ali ovo je bolje od rođendanske žurke.
Pobunjenici su zaglavljeni u Peninsuli, a izvan hotela je, reklo bi se, cela filipinska vojska. Pam- pam-pam, čuju se pucnji. Čitava simfonija paljbe - pojedinačni kuršumi, naglašeni i smrtonosni, mešaju se s mucavim bujicama automatske vatre, papapapapapapapa. Za ljude s druge strane oružja ta paljba sigurno zvuči kao smak sveta.
Pobunjenici su načinili taktičku grešku. Evakuisali su sve goste iz Peninsule, pa vojska može da uđe bez ograničenja. Na sve strane leže odbačeni koferi i torbe, a slučajni prolaznici žure kroz poslovnu četvrt Makati. Pam. Pam. Papapapapapapapa.
Nije sasvim jasno šta se dešava. Događaji pod mojim prozorom odjednom su udarna vest na BBC-ju i CNN-u, ali čak i uz sve te žive prenose, teško je odrediti šta se događa.
Na televiziji vidimo da su pobunjenici zabarikadirali staklena vrata Peninsule, a da vojska pokušava da kroz njih protera oklopna kola. Iznenada nastaje eksplozija puščane paljbe, a usamljeni vojnik iza improvizovane prepreke na ulici ispod mog prozora baca se licem na tlo. Osmeh mog prijatelja se širi.
Pucnjava kao da je u samoj atmosferi, neporeciva kao klima, i uz dosta napora uspevam da se ne trgnem svaki put kad zapara vazduh. Ja virim kroz prozor, ali moj drug stoji uspravno, budala muška, kao da čika zalutale metke da ga pogode. Papapapapapapapa. Zvuk je zaglušujući, ili se makar tako čini. Je li pucnjava zaista tako glasna ili samo tako deluje? Ne, zbilja je toliko glasna. Nemoguće je oglušiti se na zvuk pucnjave.
Shvatam još nešto.
Taj zvuk mi se dopada.

Moj otac me je oduvek smatrao nezrelim jer nikad nisam čuo taj zvuk. I bio je u pravu. Potpuno sam uveren da je bio u pravu.
To je cena koju plaćamo što smo deca mira, ušuškani prinčevi koji brinu samo o karijeri, rekreativnim drogama i nevoljama u ljubavi. Zauvek ćemo biti manji ljudi od onih koji su slušali puščanu paljbu, jer se nismo oprobali.
Današnji dan mi, naravno, ne daje pravo da se poredim sa svojim ocem, ali pucnjava je stvarna i bliska, pa podozrevam da će glavu mog druga svakog trenutka razneti neki opaki rafal iz automatskog

oružja.
Čitav dan mislim na svog starog, i znam da možeš zaraditi milion funti, preleteti milion kilometara i spavati s milion devojaka, ali ako nisi čuo metke ispaljene u besu, nisi živeo, ne kao što je živeo on.
Današnje veselje - luda puščana paljba - pomešano je s razočaranjem, jer znam da još nisam iskušan onako kako su iskušani moj otac i čitav njegov naraštaj, i da nikad i neću biti.
Vojnici pod mojim prozorom ne trude se da ubiju mene i mog druga. Verovatno bi pobesneli - i uvalili se u silne nevolje - kad bi pogodili nekog od nas. Čak i usred pobune mi smo zaštićeni, ušuškani, zbrinuti kao odrasli prinčevi mira.
Tako su pale karte istorije. Moj stari se borio kod Monte Kasina. Meni Morisi dolazi na čaj. Moj tata je sve do smrti nosio u telu crne nemačke šrapnele, a ja mogu s tim da se nadmećem samo tako što verovatno imam u nosu zaostalu mrvicu amfetamina od seanse šmrkanja s Džonijem Rotenom na dan srebrnog jubileja kraljice Elizabete.
Mislim danas na svog starog i pouzdano znam da sam ja taj koji je imao sreće. Zašto mu onda zavidim?

Reći ću vam kako pucnji ne zvuče. Ne zvuče kao sačmara ispaljena u krzno ili perje. Ne zvuče kao vazdušna puška iz naših dečjih igara, ili pucaljke s vašara. Ovi pucnji nose zvuk ubistva.
Ali ovo nije rat. (Da li bismo više voleli rat?) Iako će sledećih nekoliko sati ovaj pokušaj prevrata biti najvažnija vest na svetu, ono što se dešava pod mojim prozorom više liči na nešto iz romana Grejema Grina - na mali mesni sukob, više na farsu nego na tragediju.
Zašto su pobunjenici zauzeli hotel s pet zvezdica? Zašto nisu okupirali televizijsku stanicu ili vojnu kasarnu? I zašto vojnici - koji su uspešno proterali oklopna kola kroz staklena vrata Peninsule
- nisu stavili zaštitne maske pre nego što su bacili suzavac u hotel? Vojnici deluju pomalo blesavo dok trče napolje iz hotela, kašlju, krkljaju, i brišu oči dok stavljaju maske posle bacanja suzavca. Ipak, jedno je neporecivo.
Ovo je zabavno.

Ali oružje mi se gadi. Zar ne? Naravno da mi se gadi.
Oružje je rastuća industrija u Britaniji, kulja u zemlju iz bivših komunističkih tamnica, a meni se srce stegne kad čitam o još jednoj besmislenoj pucnjavi, o još jednom mrtvom šiparcu, kad čujem da je moj stari kraj iscepan hip-hop maštarijama surove priglupe dece i njihovog ogavnog oružja. Ali ovo je drugačije. Ovo su Filipini. Ovo je tropska paljba, ovo su kuršumi ispaljeni pod palmama, rafali automatskog oružja obasjani zalaskom sunca nad Manilskim zalivom i uličnim svetlima Makatija.
U ovakvim okolnostima romantika oružja, sjaj oružja, ne mogu se poreći. Privlačnost je očigledna. Ništa ne privlači pažnju sveta kao puščana paljba. Razlog je neporeciva moć. Možda upravo to osećaju oni glupi klinci kad ubijaju jedni druge i nedužne prolaznike na opakim ulicama Londona, Mančestera i Liverpula.
Mi ne ličimo na vojnike, moj drug i ja, dok stojimo uz prozor i slušamo rafale suzbijanja prevrata. Obojica smo sinovi Kraljevskih marinaca, ali dok stojimo na tom prozoru više ličimo na ratne dopisnike nego na vojnike. Mi smo kao oni samozaljubljeni ludaci koji su leteli u Vijetnam i Kambodžu upravo kada je beli čovek zauvek pobegao iz stare Indokine. Kao ratni dopisnici, slobodni da stave glavu na panj ili uhvate taksi za aerodrom, u našem razgledanju prevrata ima dosta 'nastrane

radoznalosti. Ovde smo zbog papapapapapapapa, zbog metaka ispaljenih u besu.
Moj drug kaže da je taj izraz glup - meci ispaljeni u besu. Kad se nađeš usred pucnjave, kad čuješ zaglušujući užas, nasilje i bes oružja, shvatiš da se meci drugačije i ne mogu ispaliti. Uvek se puca u besu.
Strah je opipljiv - strah tih mršavih golobradih vojnika okupljenih pod cvetnim aranžmanima hotela Peninsula koji drže oružje upereno u više spratove, i strah ljudi na koje pucaju.
Pucnjava izaziva isto ono osećanje koje nas obuzima kad se vratimo sa sahrane, razvežemo crnu kravatu i ostružemo zemlju s obuće. Sreću što smo živi.
I sa svakim rafalom shvatam da je život prolazan, da imamo samo jednu priliku, shvatam koliko se uveče radujem što ću uživati u prvom pivu san migel, u pesmi Lust for Life u Vajld vestu, u Another Girl, Another Planet u Flamingu i u Shake That u Džulsu, u posmatranju treperavih neonskih reklama usred mraka Trećeg sveta. Kao što kaže Poli Volnats na kraju serije Porodica Soprano:
„Usred smrti mi smo u životu - ili beše obrnuto?"

* * *

Prvog dana na poslu čuo sam eksploziju bombe. Bio sam u Čipsajdu kad je IRA aktivirala bombu u sudu Old Bejli. Zvučalo je kao treskanje vratima. Tras. Sav vazduh isisan je iz okoline, stravično, smrtonosno i konačno. Bio je to mučan zvuk, ali nije me podsetio na mog oca i na to kako sam mu sličniji - dostojniji da budem njegov sin - sada kad sam čuo eksploziju bombe. Bomba je bila strašna, užasna, mučna. Puščana paljba je drugačija. Zašto? Zato što zvuči kao ono što smo propustili. Kao ono što nam nedostaje u našim srećnim životima.
Znam da ovo zvuči glupo. Moj drug i ja izdržavali smo porodice i hteli smo da gledamo našu decu kako rastu, i zašto bismo uopšte stavljali živote na kocku u rđavo sprovedenom prevratu koji nema nikakve veze s nama? Ali mora se priznati da se dan poboljšao kad su, da parafraziram Džuli Endruz, brda oživela uz zvuke rafala.
Onda se odjednom prevrat raspao. Pobunjenici su davali izjave za BBC i CNN. Bili su vrlo potreseni, ali nagutali su se i suzavca, pa su prolivali suze, malo od osećanja, a malo od otrovnih hemikalija. Onda su ih vojnici odvukli do kamiona spremnog da ih prebaci u zatvor. A kako su ovo Filipini, vrata kamiona bila su zaključana, pa su svi stajali okolo i pitali se šta da rade. Puške su ućutale.
„Ovo je svakako bio vrhunac putovanja", rekao je moj drug kad smo krenuli u teretanu.

* * *

Moj otac bi se smejao do suza. Moj stari bi saslušao moje teorije o tome kako savremenom čoveku nedostaju opasnosti, izazovi i svest u krhkosti života, i cepao bi se od smeha. Prevrat nije rat. Puške nisu strašne ako nisu okrenute ka tebi. A popodne provedeno u posmatranju prevrata kao da je sportska utakmica nije isto kao kad gledaš drugove kako ginu potpuno svestan da se ne boriš za slobodu i demokratiju, nego za ljude pored sebe.
Moj otac bi se smejao s pravom, ali u tom smehu bi propustio nešto - našu žudnju da se makar jednom u svojim mekanim malim životima osetimo kao pravi muškarci.
I to su bile prave puške, tata. To mi ne možeš oduzeti.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 4:57 pm

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons 0_8eed1_b10a81e0_XL


SEKSUALNA TREMA

Ljudi, muči li vas ST?
Ne znate šta je ST? O, znate, znate - u kostima vam je, u krvi, u nesigurnoj erekciji. Ili je to možda strah od nesigurne erekcije?
ST izaziva više nesanice nego MMF, PDV i EU zajedno. I uvek je tu. Žene imaju PMS samo jednom mesečno, ali muškarcima je ST stalni trn u oku - i u najmračnijim oblastima gaća.
ST - seksualna trema - nije isto što i impotencija. ST nije u vašem krevetu, nego u vašoj glavi. Prerana ejakulacija, gubitak erekcije, svršavanje u gaće - sve to može da se desi bilo kome. U redu, gadno je kad se sve desi na istom sastanku, ali dešava se.
Ali ST nije jednokratna pojava. Seksualna trema je otrovni vazduh koji udišemo. Ona je razlog što toliko mladića radi nešto što bi krajem prošlog veka bilo nezamislivo.
Poseže za vijagrom.
Ti muškarci imaju tridesetak godina, dvadesetak, neki su još šiparci. Neverovatno ali istinito. Zbog čega bi mužjaku od sedamnaestak godina trebala ta mala plava tableta? U tom dobu mu se diže i dok gleda noge stola u prodavnici nameštaja; zbog čega šiparcu treba veštački podsticaj? Zbog toga što, kao i tolika njegova sabraća, pati od hronične seksualne treme.
Doktor Džon Din, specijalista seksualne medicine, kaže da je do pre svega deset godina vrlo mali broj muškaraca tridesetih godina koristio vijagru. Danas je to, kaže doktor Din, među tridesetogodišnjacima uobičajena pojava.
A doktor Džon Tomlinson, predsednik Udruženja za seksualnu disfunkciju, izveštava da čuje za
„ogroman“ broj ljudi starih između osamnaest i četrdeset godina koje muče seksualne teškoće.
„Muškarci možda osećaju da su ih savremene žene uškopile, da feminizam uzima svoj danak.“ Seksualna trema je fiziološka, psihološka i emocionalna činjenica. I doseže epidemijske razmere.
Mnogim muškarcima seks više nije dovoljan. Čak ni dobar seks im više nije dovoljan. Moraju da udaraju kao porno-zvezde dok ona ne počne da moli za još, a onda i da preklinje da stanu. Muškarci toliko maštaju o tom porno čekićanju da im ono svakodnevno u stvarnom svetu postaje sve teže.
Jedan poznanik mi je poverio da toliko želi da i ženi i ljubavnici pruži prvorazredne orgazme da je za njega iz seksa iščilelo svako zadovoljstvo. Seksualni život srozao mu se na napeto rintanje zbog proklete seksualne treme. Pribor za seks postao mu je krst koji nosi. Patka i loptice pretvorili su mu se u bukagije.
Ovaj čovek ima više seksa nego što može da savlada, i to u položaju u kom je sanjao - kod kuće ga čeka lepa supruga, a ima i podatnu ljubavnicu s kojom se viđa kad god poželi. Ali on nema kvalitetan seks. To je rđav seks, bljutav kao brza hrana.
A nije ni zabavan. Ni sa ženom ni s ljubavnicom. Zato što je ST iz seksa iscedio svu radost, čak i izglede za radost. Seks mu se pretvorio u posao, u dužnost kao što je iznošenje smeća, a onda u nešto daleko gore - u ispit na kom može samo da padne. Pregled na kom njegova muškost može da se pokaže samo manjkavom. Nedovoljno često, nedovoljno veliko, nedovoljno tvrdo i nedovoljno dugo. I šta da radi taj čovek? Jednog jutra se probudio s gadnim slučajem dobre stare mlitave seksualne treme.
A on govori o ženi i ljubavnici - o ženama koje ga dobro poznaju i svakako su spremne da malo spuste merila. Ali svaki put kad vode ljubav mora da bude supermen. Klasičan slučaj ST-a. Ako je tako mužu i ljubavniku, zamislite samo kakav pritisak trpi muškarac od dvadesetak godina koji prvi

put vodi neku savremenu damicu u postelju? Možda vam je sasvim lako da to zamislite.
Ja podozrevam da su od seksualne treme nekada patili samo mladi samci koji gledaju previše pornića i zabavljaju se s mladim samicama koje suviše gledaju reprize Seksa i grada. Ali sada se ST širi i na momke u dugoj vezi i na oženjene muškarce. To je ono najstrašnije, niko nije imun na ST. U svim našim izveštajima piše - Moraš bolje. Vidimo se.
Nekada muškarci u ozbiljnoj vezi nisu patili od ST-a jer, kad ste sa ženom koja vas odlično poznaje u biblijskom smislu, ona zna da ponekad možete celu noć, a ponekad od ponoći do dvanaest i pet. Ali to se menja.
Seksualna trema se toliko raširila da nijedan heteroseksualni muškarac nije bezbedan. Da li i gej muškarci pate od seksualne treme? Možda ne, ali ST je zavladao svetom strejt muškaraca. To se vidi po elektronskoj pošti. Na svaki mejl kojim mi ljubazni nigerijski bankar traži pojedinosti o bankovnom računu kako bi mi poslao brdo para iz Lagosa, dobijam sigurno deset mejlova koji mi obećavaju da će me skinuti s krsta sekusalne treme.
Jače-duže-tvrđe, obećavaju. Deblje-deblje. Dodajte centimetre. Vijagra. Cijalis. Tramadol.
Muško pomagalo »dlakavi jarac“ Izludite je.
Ali u svetu u kom zdravi muškarci od dvadesetak i tridesetak godina uzimaju lekove protiv impotencije stvorene za matore keše od šezdeset i sedamdeset kojima su operisali prostatu, ne izluđujemo nikoga osim same sebe.
Nema razloga da mlad muškarac uzima lekove protiv impotencije - nijednog osim seksualne treme, koju oni shvataju kao najbolji mogući razlog. Ali te tablete nisu stvorene da bi vaš intimni susret bio eksplozija.
Ima jedna čuvena priča o holivudskom glumcu, zvezdi visokobudžetnih filmova, koji je pošao na sastanak s jednim slavnim seks simbolom našeg doba. I bio je nervozan. A ko ne bi bio? Spavao je s mnoštvom starleta, partnerki iz filmova i provincijskih lepotica, ali brinulo ga je što bi mogao da ode u krevet s ovom ženom - maštarijom miliona muškaraca - i da je razočara. Obuzela ga je seksualna trema, i to gadno. I šta je uradio? Posegao je za plavom tabletom. I završio s erekcijom od četrdeset osam sati. Opisao je to kao najneprijatnije iskustvo u životu. Naravno, seks-bomba je pobegla. Izgubio ju je zbog seksualne treme.
Da je verovao svom telu, u svoj njegovoj ljudskosti, krhkosti i nepredvidivosti - ko zna šta bi se dogodilo? Možda bi mu se ostvarili svi snovi. Ali on je želeo da sve bude savršeno, i bolje od savršenog. Želeo je da joj pruži orgazme od kojih će joj se vrteti u glavi. Svega se odrekao zbog seksualne treme. Zato što je pilula omanula. Osim neprekidne erekcije - kojoj bi se možda radovao da je bio sedamdesetogodišnjak na oporavku od operacije tumora prostate - pilula mu je izazvala glavobolju od koje nije mogao ni da misli, a kamoli da vodi ljubav kako valja. Ali osim činjenice da je izašao sa seks-bombom, u tom glumcu nije bilo ničeg neobičnog. On je jednostavno proizvod našeg uplašenog ST vremena.
Čitav jedan naraštaj mladih muškaraca nagutao se seksualne treme kao da je majčino mleko. U doba kad bi trebalo da prikupljaju seksualne uspomene koje će im trajati do kraja života, oni se plaše da će omanuti kad se pogase svetla. Taj način razmišljanja, uslovljen seksualnom tremom, ne vodi ka uživanju, čak ni ka impotenciji, nego ka celibatu. Na kraju oni postaju kao onaj što ima ženu i ljubavnicu, a leži noću budan brinući da im možda neće pružiti puno seksualno zadovoljenje, i zaključe da sve to ne vredi truda.
Vaš deda nije brinuo o kvalitetu svog nastupa. Deda je mislio da je seks nešto što muškarci vole, a žene trpe. Niko ne želi da povampiri dedinu sebičnost. Za poslednjih pedeset godina muškarci su shvatili da seks nije momačko veče i da je mnogo dobar. Ali stari dani seksualne sebičnosti nisu

nestali, samo su se izmenili. Ako su starci premalo mislili na zadovoljstvo svojih partnerki, sadašnji muškarci o tome misle previše.
Često se za seksualnu tremu krive zahtevne žene, ali uglavnom su je stvorili sami muškarci, svojim nerealnim očekivanjima. Internet i bujice kućne pornografije koje je omogućio nisu učinili nikakvog dobra mladićima. Seksualna slika sopstvenog pola koju nosimo u glavi uglavnom se zasniva na muškarcima koji žive od kresanja. Što je isto tako glupo kao kad biste otišli u park da pikate loptu očekujući da ćete igrati kao Ronaldo.
Svaka porno-zvezda stvorena je od krvi, mesa i nepouzdane erekcije. Zar na snimanju svakog porno-filma ne postoji flafer, neko ko se stara da oružje glavnog glumca bude stalno upereno uvis? Muškarci su biološki manje sposobni za varke od žena. One uvek mogu da odglume orgazam, ali mi ne možemo da odglumimo erekciju.
Seksualna trema nastala je na slikama iz muške mašte - i ženske takođe. A te slike nisu nastale samo od pornografskih sajtova. Zašto uporno verujemo da su nezajažljive sirene iz Seksa i grada stvarne? Činjenica da je jedna glumica iz te serije zapravo sredovečna lezbejka čija devojka izgleda kao Džoni Vegas4 ne menja stvar. Mi - i naše žene - gutamo slike žena kojima nikad nije dosta seksa, i te slike unosimo u stvarni svet, gde postaju, ako ne istina, a ono makar nešto čemu se teži posle kartona bakardi brizera.
Seksualna revolucija trebalo je da nas oslobodi. Hrabri muškarci i žene kresali su se u blatu Vudstoka kako bismo mi imali zdrav seksualni život. Ali lako i slobodno kresanje je nestalo. Bezbrižnog vođenja ljubavi više nema. Seksualna trema dovela je muškarce do nervnog rastrojstva.
Sada imamo vrlo staromodan stav prema seksu, prema kom jedan učesnik ne sme da prosto halapljivo uživa.
Nekada je to bila žena, danas je to muškarac.
Poput onog jadnika koji toliko brine zbog orgazama svoje žene i ljubavnice da zaboravlja na svoj, muškarci su pokošeni odsustvom seksualne samouverenosti.
Prevaziđite to. Ne mislite toliko o tome. U poslednjim naraštajima muška seksualna tehnika neviđeno je unapređena. Danas čak umemo da nađemo klitoris bez kompasa.
Pa ipak, svaki muškarac prevali svoj seksualni vrhunac pre nego što nauči i da razgovara sa ženama. Kad mi je bilo sedamnaest godina, kupovao sam uveče pakovanje kondoma i ponovo ih koristio već upotrebljene pre nego što svane. Sokovi nisu samo strujali u meni; bile su to erupcije. Letovi su otkazivani zbog toga. Ali majka priroda gotova je s vama pre nego što napunite dvadeset. Što ne znači da ste vi završili s njom.
Ako se ne oporavljate od raka, onda nikad niste toliko mlitavi da vam treba tableta. Mladići koji uzimaju vijagru izopačeni su koliko i deca koja brinu za svoju liniju.
Muškarci su postali evnusi koji gutaju pilule, beskrajno opterećeni pružanjem orgazama. Ostavite tu vijagru. Ne treba vam dlakavi jarac. Dosta je s cijalisom. Odbacite instant seks. Seksualnu tremu. Opustite se. Ne mislite o tome.
Divno je pružiti ženi zadovoljstvo, ali ako istupite iz senke svojih mejlova, možda ćete malo tog zadovoljstva sačuvati i za sebe.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 4:57 pm

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons 0_8eecd_b2cb1970_XL



SALO, ZAPRAVO

Džeremi Klarkson prišao mi je na plaži. Stajali smo, obojica u kupaćim gaćicama, a nogavice su nam lepršale na karipskom povetarcu. Odrasli ljudi. Polugoli. Ko je nervozan, neka skrene pogled.
Video sam ga u salonu na aerodromu. Nisam hteo da budem neljubazan, ali nisam hteo ni da ličim na nekog tupavog obožavaoca Top gira koji blebeće o novoj bregastoj osovini na poršeu turbo 911. To mu je svakako već dosadilo. Zato sam ga ostavio na miru. Pozdraviću ga u avionu, mislio sam, ali njegovo sedište je bilo dosta iza mog.
„Džeremi“, rekao sam mu sada dok su nam se bradavice meškoljile na toplom karipskog suncu. Činilo mi se da treba da mu objasnim svoju prvobitnu uzdržanost. „Nisam hteo da ti prilazim i započinjem priču o novom fordu mondeo."
Ali Klarkson me nije slušao. Nije mario. Pogled mu je prelazio preko zlatnog peska Barbadosa i zastao na meštaninu usnulom ispod palme.
„Pravi se da spava“, rekao je Klarkson. „Samo se pretvara. Paparaco." Prostrelio me je pogledom. „Prema tome, ako kreneš u vodu - uvuci stomak.“
Pogledao sam Džeremija, a onda usnulog čoveka. Pogledao sam Džeremijevo telo, a zatim svoje. Čekaj malo, pomislio sam.
Ako me paparaco fotografiše kako se brčkam u kristalnim vodama Kariba i taj snimak se pojavi u nekim novinama velikog tiraža, šta će se dogoditi? Hoće li moja fotografija u kupaćim gaćama izazvati podrugljivost i opšti smeh i prezir mojih vrsnika? Ili će dovesti do naglog skoka prodaje mojih knjiga, povećanja seksualnih prilika i nepomućenog obožavanja zahvalne ženske populacije?
Kladio bih se u poslednji barbadoski dolar na ovo poslednje, zato što svake sedmice provodim dosta sati u teretani, gde udaram i skačem, znojim se i ječim, gde mi se ulizuju, naređuju mi i viču na mene. Provodim više vremena u teretani nego po restoranima, pabovima i barovima. Ili u muzejima, bioskopima i pozorištima.
Posao, porodica, teretana. To radim. To sam ja.
Moje telo je hram. Dobro, u ovim godinama možda više nije Tadž Mahal, ali je makar ljupka seoska crkvica.
A možda se samo zavaravam.
Džeremi Klarkson se očigledno trudio da bude ljubazan. Želeo je da mi učini uslugu. I hvala mu na tome. Ali video me je kao što vidi sebe. Video je muškarca, ne više u prvoj mladosti, koji će postati opšte ruglo, predmet podsmeha, dok nevino pliva na letovanju.
Klarkson nije debeo. Umnogome je upravo obrnuto. Krupan je i visok, ali ima stomak čoveka koji dosta vremena provodi za volanom. Ima telo vozača. I pušača. Dok ja pak imam telo čoveka koji svuda ide pešice i pazi na liniju koliko i članice ženskih pop grupa. Moje telo je spremno za svoje zadatke. Ili sam bar tako mislio.
„Uvuci stomak“, posavetovao me je Klarkson i okrenuo se, a paparaco se promeškoljio ispod palme.
Kažu da pilates produžuje, učvršćuje i ulepšava. Moj penis razmišlja da krene na pilates.
Zato što morate nešto da učinite, zar ne? Ako ništa ne preduzmete, šta se dešava? Nabacite kilogram godišnje o, nema ničeg lakšeg na svetu - i tako pet, deset, dvadeset godina, i za tren oka vitki dečko svežeg lica pretvori se u otrcanog starca, lep život je gotov zauveki ono najbolje ostaje iza vas. Zato što ništa - ama baš ništa! - ne označava vaš položaj u svetu kao telesna kondicija - ili

njeno odsustvo.
Tiranija kondicije - nekada prosto nije bilo tako.
Opsednutost čvrstinom stomačnih mišića, opčinjenost mišićnim tonusom, potreba da stajemo na vagu i saznamo kakva je njena surova presuda - u prošlosti je to, iskreno rečeno, bila ženska stvar.
Sećam se reklama iz svog detinjstva. „Ako uštinete više od tri centimetra - možda ste predebeli!“ Čokolada? Maltezeri!
Je li ovaj strah od prekomerne težine bio usmeren na mog oca? Na mog starog koji je pio pravo jako tamno englesko pivo? Ne - cilj tih oglasa bila je moja majka. Moja vitka, zauvek sitna majka. Ona je morala da strepi zbog debljine. Ona i sve žene u razvijenom svetu. Muškarci su bili iznad opsednutosti telesnim izgledom.
Više nisu.
Naša zamisao uspeha - novčanog, poslovnog, ljubavnog, društvenog, seksualnog i duhovnog uspeha - u potpunosti je povezana s nečim što je u suštini samo površina. S našom telesnom pojavom. S našim nivoom kondicije. Muška čvrstina - to je najvažnije. Ne dubina novčanika, srce, polni organ, čak ni mozak, nego obim bicepsa.
„Muškarac se kvari kako cura stari i svi na kraju izgubimo čari“, šaputala je Merilin Monro u pesmi Dijamanti su devojci najbolji prijatelji - krajnjem izrazu ženskih ambicija dvadesetog veka.
Ali sada ta strašna svest proganja i muškarce. Zar se naši životi zbog toga ne vrte oko bolesne opsednutosti zdravljem, kondicijom, definisanim stomačnim mišićima? Zar upravo zato ne provodimo više vremena u teretani nego u crkvi?
Mi, za razliku od naših očeva i dedova, znamo da se to odnosi i na nas. I mi na kraju izgubimo čari.

* * *

Kakav čudan, buran odnos muškarci imaju sa svojim telom.
Naša tela su nam godinama - od prvih šiparačkih dana do sredine dvadesetih - partneri puni obožavanja koje blaženo uzimamo zdravo za gotovo, ona su ljubav iz detinjstva koju nehajno zanemarujemo alkoholom, drogom, neprikladnom hranom koju gutamo u zlo doba noći.
Ta nadmenost, te lakomislene pretpostavke, to užasno ponašanje, to što prema svom telu postupamo kao prema nekome ko će nas zauvek voleti, bez obzira na naše greške, uskoro prođu. Jednog dana, nešto posle dvadeset petog rođendana, pogledate se u ogledalo i vidite račun za svoju ludu mladost. Račun za svaku crtu kokaina, za svaki komad roštilja zaliven alkoholom. Kasniš mnogo, kaže ogledalo. Plati, molim lepo.
Nemoguće je prevideti pomalo nejasnu liniju rasta kose, ili opušteni podvoljak, ili, naravno - uvek je tu - zamućenost crta lica koju samo kilogram-dva viška mogu da izazovu. Sada znate, i nikada nećete zaboraviti.
Za uspešan odnos muškarca i njegovog tela potrebno je mnogo truda. Ali uvek ćete gubiti bitke. Odnosno, vaši stalni napori da izgledate što bolje na dugom sporom putovanju do groba, zapravo su rat u kom ne možete zaista pobediti. To nauči svako kome je stalo do dobrog izgleda. Ta borba nema kraja.
Možete da radite trbušnjake dok ne svane. Možete da dižete tegove, bavite se borilačkim veštinama i boksujete. Možete da trčite maraton ili se znojite na kućnoj spravi sve dok vam se ne učini da ste upali u mešalicu za beton. Izgledate odlično za svoje godine, mislite. Izgledate odlično za bilo koje godine. Čvršći ste, vitkiji i snažniji od mlađih momaka. Ali ne možete prestati. Trči,

muškarčino, trči.
Žvaćete voćne table s kofeinom kako biste trenirali brže i napornije. Gutate energetske napitke za pre i posle treninga. Sajtove s vežbama stavljate među omiljene. I ne odustajete sve dok se ne pogledate nagi u ogledalu i pomislite - pa, s nekakvim izopačenim ponosom.
Nije loše, pomislite, uopšte nije loše, dečko.
A onda vam priđe Džeremi Klarkson i kaže vam da uvučete stomačinu.

Debeli uspešni ljudi izumrli su kao dinosaurusi, ptica dodo i Sajmon Di.5 Nekada davno među nama je bilo debelih uspešnih ljudi. Ali oni više ne hode zemljom. Prosto više ne postoje. Više ne viđamo čak ni uspešne privlačne ljude kojima je forma malo popustila.
One krišom snimljene fotografije koje tabloidi zlurado objavljuju - zašto su tako važne? Zašto je tako ohrabrujuće videti celulit na butinama neke seks-bombe, ili pivsko salce kako visi preko pojasa kupaćih gaćica nekog kočopernog televizijskog voditelja?
Zato što vitko telo znači srećan život,
A meka mlitava telesina znači neuspeh, setu i propale nade.
Pošteno, nema šta. Naporno je održavati formu. Za to su neophodni disciplina, samoodricanje i jaka volja. Svako može da se raspadne. Kao telo, kao život. Ako ne možete da ovladate svojim strukom, zašto očekujete da ćete čvrsto držati u rukama svoju karijeru, svoj ljubavni život, svoj društveni krug?
U mojoj mladosti je bilo staromodno biti u formi. Posvećuješ se sportu dok si mali, a onda porasteš i posvetiš se seksu, drogi i rokenrolu.
Bilo je nečeg ružnog, nečeg provincijalnog, vrlo malograđanskog i zastarelog u odraslom muškarcu koji se stara o svom telu. Je li Džoni Roten radio sklekove? Da li je Džoni Mar dizao tegove?
Nekada je samo Mik Džeger bio ono što smo zvali fanatikom tela - davno pre nego što smo svi postali fanatici tela. Zato Džeger nije slučajno završio kao pobednik, nije čudo što poznaje najviše lepotica, što je zaradio najviše para, što poseduje najviše kuća, što je njegova slika urezana u masovnu svest. Zato što je redovno trčao, prirodno je što je baš Džeger smuvao Karlu Bruni.
Kako sam mogao ikada da verujem da je telesna kondicija igračka za decu? Ali tako je zaista bilo
- sportski dan u školi, džemperi umesto stativa, možda malo fudbala vikendom dok ne nađeš devojku kojoj se sviđaš. Mislio sam da mogu da se manem sporta i kondicije, da ih zaboravim kao trku u džakovima. Nekada je dobro telo značilo da smo mladi. Danas znači da starimo.
Ne možemo nikoga da shvatamo ozbiljno ako ne shvata svoju telesnu spremnost ozbiljno. Političari danas moraju da budu olimpijci. Nemoguće je i zamisliti, na primer, Harolda Vilsona ili ledi Tačer kako obuvaju patike i izlaze na trčanje po parku u pratnji obezbeđenja. Ali otkako je Bler pikao fudbal s Kevinom Kigenom, svi imaju ozbiljne treninge upisane u radne biografije.
Ako ste vođa stranke, nije dovoljno samo da vežbate. Morate biti viđeni kako vežbate. Vilijem Hejg može da lupa glavom o strunjaču u privatnosti svog dođoa, ali Dejvida Kamerona moramo videti u punom zamahu. Kao i Gordona Brauna, iako je njemu trčanje prirodno kao i lebdenje. Političari danas trče kao što su nekada ljubili bebe. To je znak da su vredni da nas predvode.
Treniranje može i da vam se osveti. Otkako su Džimiju Karteru popustila kolena na trčanju, otkako je viđen kako guta vazduh kao davljenik, istorija prosto mora da ga prikazuje kao nevažnog predsednika s jednim mandatom, kao odgajivača kikirikija uzdignutog preko svojih sposobnosti. Karter je uhvaćen kako uči ono što ćemo uskoro svi saznati. Ne možeš delovati kul ako se trudiš preko svojih granica.

Ali nije reč samo o slici. Dobra kondicija snižava krvni pritisak, spušta nivo holesterola, smanjuje telesnu težinu, produžuje život i obogaćuje seksualnu aktivnost. Unosi spokoj u život pun stresa.
Ne trpimo mi te patnje zato što želimo da budemo u formi. Trpimo ih jer želimo da ostanemo duševno zdravi.

Gledam Klarksona kako se udaljava i ulazi u bar na Koralnom sprudu. S leđa se uopšte ne bi reklo da nosi onaj ferari stomak.
Ali stomak se uvek vidi. Dobre stare nepokorne ljubavne drške. Ukrotite stomačne mišiće i osvojićete čitav svet.
Gledam Klarksona kako odlazi. S leđa Džeremi deluje kao krupan tip, čak i mršuljav. S leđa, nema razloga da se plaši od paparaca pod palmom.
Trebalo bi da počne da vežba.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 4:58 pm

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons 0_8eecb_11c09b3_XL




VELIKI I MALI TRKAČI

Automobile smo voleli oduvek.
Pre devojaka, pre droga - pre svega osim muzike i fudbala - voleli smo automobile.
Pasoš do slobode. Karta za pustolovinu. Zamena za penis pre nego što i shvatite da imate penis.
Ako ste odrasli negde u predgrađu, onda su vam kola bila razlog za život. I, vrlo često, uzrok smrti.
Svi smo vozili mnogo pre nego što smo zakonski stekli pravo na to. Vozili smo bez dozvole, bez osiguranja i bez roditeljskog pristanka. Vozili smo bezglavo i neoprezno. Vozili smo prebrzo, vozili smo pijani, vozili smo neprivezani. Zapravo, sedamdesetih godina u Eseksu, kad sam bio šiparac, vezati pojas bilo je isto kao obući haljinu na cvetiće. Prosto se nije dešavalo.
Trebalo je dosta sreće da se preživi takva automobilska kultura. A ponekad se sreća potroši. Ne poznajem nikoga ko je ustreljen, izboden ili prebijen na smrt. Niko od mojih drugara nije umro prirodnom smrću. Ali sudari na onim divljim putevima odnosili su mi školske drugove, prijatelje i njihovu braću. Ponekad je čitava grupa mladih galamdžija odlazila da se provoza, a niko se nije vratio. Bili smo ludi za kolima.
Pitam se gde je nestala ta strast, ta nepobediva opsednutost, ta istinska ljubav prema automobilima. Kada sad pogledam kola pred svojom kućom - BM V X5 i mini kuper - čini mi se da gledam u oči neke davnašnje ljubavi.
I pitam se - šta sam uopšte video u njima?

Ti blistavi novi automobili pred kućom ne znače mi ništa. Oni nisu moja doživotna viza u bolji svet uzbuđenja i pustolovina, brzine i opasnosti, zabave i ispunjenja. Ne znače mi ništa više od bilo kog drugog kućnog aparata. To je vrlo tužno.
Kad sam imao jedanaest godina, moji drugari i ja smo za deset funti kupili moris majnor od nekih čudnovatih putnika i čitavo leto vozili smo tu prastaru krntiju po džombastim strmim brdima. Nikada pre nisam iskusio takvu čistu, nepomućenu radost - a pitam se koliko puta sam je osetio posle.
Bili smo samo gomila klinaca u morisu vrednom deset funti - ali upoznali smo radost povezanu s kolima o kojoj su Brajan Vilson, Čak Beri i Brus Springstin pisali pesme.
Tako sam izgubio svoju automobilsku nevinost, na poljima Eseksa u morisu majnor. I bilo je tako dobro da je iz toga trebalo da se razvije doživotna ljubav. Trebalo bi svake sedmice da gledam Top gir. Trebalo bi da se uzbudim kad Džeremi, Džems i Ričard zabalave nad novom testarosom.
Ali u poslednje vreme na kola mi se ne diže. Samo su mi dosadna.

Mladići dvadesetog veka učili su da voze kao što su prethodna pokolenja učila da love, pecaju ili boje intimne delove u plavo.
Vožnja je bila neizbežna, kao pikanje lopte i odlazak u polja s vazdušnom puškom da gađamo ptice - i jedni druge. Godinama smo, iz leta u leto, sanjali da smo dovoljno odrasli da položimo vozački ispit.
Prvi put sam izašao na vozački sa sedamnaest godina, obučen kao Stiv Mek Kvin u filmu 24 časa Le Mana. Plakat za taj film ostao mi je urezan u srcu. „Stiv Mek Kvin će vas provozati po zemlji. Zemlja je Francuska, a brzina dvesta na sat.“
To, srce! Pilotska jakna, bela rolka, crne tanke vozačke rukavice, rejbanke. I, naravno, L tablice.

Pao sam.
Strašno, beznadežno. Nije bilo naročite potrebe da gledamo u retrovizor i uključujemo migavac dok smo vozili moris po poljima, kad smo mogli da udarimo samo farmerovu ženu ili nekog zalutalog zeca.
Je li mi bilo žao što sam pao na vozačkom ispitu? Naravno, najviše na svetu. Plakao sam sve do kuće. Muževan momčić, automobilski zaluđenik, obožavalac Stiva Mek Kvina, grcao sam od neutešnog bola zbog svog neuspeha. Vrele gorke suze prljale su mi jaknu i kapale na one odvratne L tablice.
Onda sam izašao ponovo, u odelu, s kravatom i naočarima, kao nekakav bibliotekar. I prevario sam one budale.
I položio sam.
I ništa više nije moglo da me zaustavi.

Razumem zašto neko voli automobile.
To za mene nije neshvatljiva strast, ne koliko ljubav prema kriketu, džezu ili analnom seksu - zato što sam i ja nekada voleo automobile. I ja sam teško disao od uzbuđenja kad sednem za volan. Nisam bivao ushićen iz nekih estetskih razloga, i ne zato što sam se divio motoru, ili nekakvoj zaista poboljšanoj bregastoj osovini ili nečem slično.
Nego zato što je automobil značio slobodu.
Vratio sam se s tog drugog, uspešno položenog testa i pitao tatu mogu li da provozam njegova kola oko naselja. Nevoljko je pristao, ali mi je rekao da se brzo vratim, pošto je mama pristavila čajnik. Obećao sam da hoću i izvezao njegov ogromni službeni auto - voksal fijasko ili tako nešto. Pokupio sam svoju devojku. I nije nas bilo osamnaest sati.
Samo smo se vozili. Znao sam da će, kad se najzad vratim kući, moj otac biti lud od besa. Ali baš me je bilo briga. Zato što sam vozio.
A u to vreme vožnja je bila sasvim dovoljna.

Pre nego što sam položio vožnju često sam provodio vikende kod jednog druga, sina razvedenih roditelja. Živeo je s ocem, koji je subotom uveče obično odlazio u neku romantičnu pustolovinu. Moj drug bi uzimao očeve ključeve od kola - tata je vozio dobra kola - pa smo išli na ponoćnu vožnju.
Bili smo maloletni, bez dozvole, neosigurani - možda čak malo cvrcnuti od jabukovače - i zaljubljeni. Zaljubljeni u automobile, zaljubljeni u život. To dvoje bilo je neodvojivo.
Jednom smo sipali benzin kad je na pumpu stiglo policijsko vozilo. Uspaničen, moj drug je brzo krenuo - s crevom još zakačenim za kola. Ali pajkani nisu ništa primetili.
Činilo nam se da smo Boni i Klajd. To automobil može da postigne - da se dva kretena iz predgrađa, iz zabiti, osete kao da su... istinski živi.
Samo kola to mogu.
Samo kola mogu da nas oslobode.

Morali smo da imamo kola jer bez kola nismo mogli da nađemo devojku.
Tako je tada bilo, u Bilerikeju, u Nju Džersiju, u Modestu u Kaliforniji i svuda. U razvijenom svetu na kraju dvadesetog veka započinjete život kao potrošač, a kao seksualna jedinka kad nabavite auto.
Kola su obećavala sve. Značila su seks. Značila su status. Značila su oslobođenje. Kupovina prvih kola bila je kao izlazak iz zatvora u kom ste odrasli. Kad vam ključevi zazveckaju u džepu

leviski 501, odjednom vidite sve zvezde na nebesima.
Moj prvi auto bio je krem-zeleni ford anglija. Bio je badava, samo devedeset pet funti. Kad krene, bio je kako treba, ali umeo je da bude veoma napet kad se probudi iz dremeža. Nikad nisam znao hoće li upaliti ili ne. Ponekad ga je prosto mrzelo.
Jednog popodneva sam čekao devojku ispred škole. Izašla je nasmejana s drugovima, a ja sam sedeo u fordu kao automobilski ludak Džon Milner u Američkim grafitima, kao Stiv Mek Kvin u 24 časa Le Mana, kao Džems Din u mojim snovima.
Pod zavidnim pogledima svojih drugova s autobuske stanice, moja devojka se uvukla na suvozačko sedište forda i čedno povukla naniže rub vrućih pantalonica. Ali kola nisu htela da upale.
Baš nikako nisu htela. Naišao je autobus.
Njeni drugovi su otišli.
A nešto kasnije otišla je i moja devojka. S mojim najboljim drugom, ako se dobro sećam. No kola sam zadržao.

* * *

Sada mi je vožnja napor. Vožnja mi je kuluk. Kao vančulni doživljaj, ista je kao moj stari ford anglija. Neće da krene. Kuda je nestala ta ljubav?
Ima nečeg pornografskog u automobilskoj kulturi, zato što je zasnovana isključivo na mašti. Muškarci sanjare o automobilima koje nikad neće imati kao što maštaju o ženama koje nikad neće upoznati. Vrele gume koje će probuditi vašeg unutrašnjeg vozača Formule 1 jesu vlažni snovi kao i vrele žene koje pobenave na prizor vašeg prilično običnog međunožja.
Nema ničeg lošeg u bajkama. Ali oni otvoreni putevi iz reklama u stvarnosti ne postoje. Gledajući iz pilotske kabine mog BMV-a X5, vidim samo saobraćajni zastoj, radove na putu i bezbednosne kamere.
Svi ti automobili protiv kojih bi se Stiv Mek Kvin pomučio - čemu služe? U ovoj zemlji najveća dozvoljena brzina je sto deset kilometara na sat. A kad neko vozi brže, mnogo brže, i kad ga uhapse zbog prekoračenja brzine ili zato što je zgazio neko dete, onda uopšte ne deluje kao Stiv Mek Kvin. Izgleda prosto bedno.
Pa ipak, ovo ne mogu da poreknem - vožnja je nekada bila kao božji poljubac.

Pre nego što sam stekao pravo glasa, ford angliju zamenio sam za nov novcat ford eskort.
Taj eskort, tek rođen u svetim jaslama Dagenhama, mirisao je na slobodu. Od tog parfema, mešavine kože, boje, metala, benzina i gume, gubio se razum.
Nisam ni izbliza imao para da ga kupim. Uzeo sam ga na kredit. Istresao sam džepove i prodao dušu đavolu. Godinama ću morati da radim najgore poslove zbog tih kola.
Pa ipak, bio je jeftin.
Voleo sam svoj novi eskort, istinski sam ga voleo. Ali u nekom trenutku između tada i sada, taj deo mozga mi je odumro - ili možda promenio namenu.
Nije reč o starenju. Čitavu onanijsku maštariju sveta Top gira u životu održavaju muškarci stariji od trideset, četrdeset, čak i pedeset. Ta strast se ne gubi s godinama, možda čak i raste.
Jedan moj blizak prijatelj ima nekoliko poršea 911, i uviđam njihovu privlačnost. Porše 911 nije samo prelepo inženjersko delo, on je brana protiv smrtnosti i nekako nam vraća vlast nad svim onim što se uvek gubi. Nad našom mladošću, budućnošću, zabavom. Proveo sam dosta vremena petljajući

oko njegovih poršea 911, i to su bili vrlo srećni sati u mom životu.
Ali kad u porše 911 sedne neko ko ne voli automobile istinski, to je kao kad uđete u crkvu iako ne verujete u boga. Ako ste izgubili veru, nemojte da je glumite, koliko god vam se činilo da nešto propuštate.
Ja želim da verujem. Znam da bi mi život bio beskrajno bogatiji kad bih verovao - u boga, u porše. Ali vere u meni više nema. Imao sam je i izgubio sam je.
Ja sam automobilski jeretik. Moj BMV čuči u zastoju, a ja se pitam kako sam nekada uopšte mogao da verujem da če me automobil osloboditi. Danas mi se čini da me porobljava. Pa ipak, bez godina vožnje, bez onih leta koja sam proživeo kao momak iz pesme Brajana Vilsona, moj život bi, znam, bio mnogo siromašniji.
I na kraju, nije se radilo o seksu. Automobili su mi - kad nisu hteli da upale, kad su se kvarili na putu do kuće, kad sam morao da ih guram - verovatno rasterali mnogo više devojaka nego što su ih privukli.
Ali bez kola, bez noći koje sam provodio u jurcanju po autoputevima Eseksa kao pijani kreten, nešto bi mi ostalo van domašaja.
Imate auto, kao i svi momci. Čak i kad izađete i gledate ga kako tiho izdiše u zaustavnoj traci autoputa dok vaša devojka zaustavlja taksi, taj auto je nešto najlepše na svetu.
Zato što kad auto neće da upali, znate da vam je život počeo.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 4:58 pm


 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons 0_8eec9_75356c8c_XL




INSTANT SEKS

Ah, živimo u tako propalom, rđavom vremenu, u kom sve liči na lošu kopiju onoga što je nekad bilo, u vremenu u kom su pisma zamenili reklamni mejlovi, nedeljno pečenje ustupilo je mesto instant obrocima, a blaženi okrepljujući osmočasovni san postao je spavanje na brzinu, tokom kog se bacakate, prevrćete, budite prerano i ustajete iz postelje iscrpljeni.
Bljutava nacija. Bljutava planeta. Bljutavo vreme.
A najgori od svega je instant seks - seks kada žalite što niste sačuvali erekciju za kasnije, seks kada krešete iako vam se zapravo ne kreše, seks kog se sećate ravnodušno koliko i jučerašnje pice.
Ne pravite se da ne znate o čemu govorim - instant seks je zanimljiv koliko i izbeljivanje zuba ili popunjavanje zahteva za povraćaj PDV-a. Ne, i gori je od toga, zato što instant seks ne morate da odradite svaka tri meseca. Čovek koji često ima instant seks jeste čovek koji se muči da održi zanimanje za to.
Instant seks je kao kad se u kvizu oglasi zvonce. Počeo sam, pa ću i završiti.
Otkud epidemija instant seksa? Zašto je sa seksom isto kao s hranom, poštom i spavanjem? Zato što ga ima previše. Seks dvadeset prvog veka liči na televiziju - ima ga više nego ikad, ali to ne znači da je sveukupni kvalitet porastao. Instant seks uopšte ne liči na pravi seks. Ne liči čak ni na gledanje televizije. Instant seks liči na šetanje po kanalima. Ne možete poreći da to radite, ali nemate pojma zašto to radite.
Ono što je nekada obuzdavalo heteroseksualne mladiće i sprečavalo navalu instant seksa bio je stav heteroseksualnih devojaka. One nisu želele seks koliko mi, ne tako očajnički, često i besmisleno. Razlog je delimično biološka razlika - one prosto više vode računa o tome s kim spavaju. Zato što ženi da stvori dete treba devet meseci, a muškarcu devet sekundi.
Ili to samo ja tako mislim?
Naravno, razlog je bila i kulturna nejednakost. Ako momak to stalno radi, onda je Rod Stjuart, a ako devojka to stalno radi, onda je bludnica vavilonska.
To je tako dugo održavalo seks za mase toliko dobrim osnovno načelo ponude i potražnje. Čak i u najraspusnija vremena heteroseksualne žene nisu bile voljne da daju onoliko često koliko su heteroseksualni muškarci tražili. Jednom je jedna devojka spavala s Roksi mjuzik - sa svima, s jednim po jednim. Ali, koliko ja znam, nije spavala ni s kim iz Svita ili Gilter benda. Imala je merila. Žene su, za razliku od muškaraca, tradicionalno bile probirljive. To se sada promenilo i nastala je era instant seksa. Seks je postao demokratski. Sad su svi drolje.
Doktor Emanuel Kaculis, upravnik Medicinskog centra na grčkom ostrvu Kritu, video je izbliza kako se ponašaju mlade Britanke na suncem i spermom okupanom letovanju.
„Svakodnevno stotine devojaka dolaze ovamo po pilulu za posle“, rekao je doktor Kaculis Dejli miroru. „Mnoge su spavale s tri ili četiri momka u jednoj noći, i to bez kondoma. Uglavnom imaju osamnaest-devetnaest godina. Zapanjujuće je, ali sasvim uobičajeno za britanske devojke da se ujutru probude pored muškaraca koje ne poznaju i da se ne sećaju prethodne noći.“
To je važan simptom instant seksa - bio je toliko dobar da ga uopšte ne pamtite.
„Prošle sedmice“, nastavio je doktor Kaculis, „jedna devojka mi je rekla da je spavala s tri momka, ali da nema pojma ko su, pa nije imala izbora osim da dođe po pilulu za posle.“
Stari obredi lovca i plena brzo nestaju. Sada kad su svi pohotne drolje, bez obzira na pol, standardi seksa srozali su se do tačke na kojoj je prosečan kres na letovanju jednak obroku brze

hrane.
Instant seks s povorkom bezimenih partnera koje je lako međusobno pobrkati i smesta zaboraviti danas je jedina ponuda na jelovniku. Tragedija je što pokolenje mladića i devojaka stasava misleći da je instant seks jedino što postoji.
Sada kad više ništa ne ograničava muškarce i žene, muškarci moraju sami sebi da nametnu ograničenja. Svaki svetski čovek, zapravo svaki koji je pomolio nos iz kuće, zna da je mnogo teže ne kresnuti se nego kresnuti se.
Pop zvezde su iznenađujuće uzdržane. Razlog je to što imaju beskrajno mnogo prilike za seks i što im se instant seks zgadio pre nego što su snimili drugu ploču. Jednom sam upitao jednog muzičara, pošto je upravo jedva utekao uličnoj poteri šezdeset razvrištanih gimnazijalki, kako izbegava seks sa svima njima.
„To je lako“, odgovorio je, „zato što se, kad se tako ponašaju, više ne osećam kao lovac.
Postajem lovina.“
Mladići žele što više seksa. U tom pogledu ne razlikuju se od sredovečnih muškaraca i staraca. Ali kad pređu granicu krajnje mladosti, muškarci uglavnom izbegavaju instant seks. Zato što instant seks ne pruža zadovoljstvo, nema smisla. Instant seks je kada žalite što ste se uopšte trudili. Jedina dobra strana instant seksa je što ga obično uopšte ne pamtite.
Jedan moj prijatelj ima pravilo „bez tetovaže“, što će reći da iz sve snage izbegava da spava s tetoviranim ženama. Objasnio mi je da je za njega seks s tetoviranom ženom bio isti kao seks s Popajem. Video je tetovažu i prosto ga je odbila. Seks s njom uvek je bio rđav.
Onda je jedne večeri video prelepu devojku, pomalo luckastu, i toliko ga je privukla da je odlučio da zanemari tetovažu koju je imala na butini. Naravno, zažalio je.
Jer, kasnije te večeri, dok su vodili ljubav ležeći oboje na desnom boku, on pozadi, ona napred, kako bi lakše zaboravio njenu tetovažu na butini, podigao je njenu dugu kosu i ispod samog potiljka ugledao tetoviranog zmaja.
Potpuno se izgubio, mada je, poput maratonca koji jedva utrčava na stadion koji ga dočekuje klicanjem - uspeo da teturajući pređe cilj. Ali to je bez sumnje bio instant seks, a instant seks bez izuzetka nije vredan truda. Cilj se prelazi uz velike muke, umesto da projurite uskiptele krvi s bleskom naslade u očima.
Naučno je dokazana činjenica da je svaki naraštaj promiskuitetniji od prethodnog. Da li su se šezdesetih parili po čitavu noć? Nisu, naravno. To je bilo sedamdesetih, kad je svaka devojka lako mogla da nabavi pilule protiv začeća. Svako pokolenje ima više seksa od prethodnog.
Osamdesetih čak i zemljotres kakav je sida nije sprečio ljude da vode ljubav. Samo je možda naveo klince iz tog vremena da više brinu. Igre zavođenja nastavile su se bez ograničenja i na vrhuncu panike pred HlV-om. Promenilo se samo to što su mladići trošili neizmerno mnogo vremena tražeći na sebi prve nagoveštaje smrtne presude, i što su se kondomi neočekivano vratili u modu.
Koliko se ja sećam, osamdesete su bile beskrajna rimska orgija, svi su nosili frizure poput princeze Dajane i jakne s velikim naramenicama i spajali se uz Šade i njen prvi album. Možda je to bilo doba HlV-a, ali je bilo i vreme seksa za jednu noć. Činilo se da ništa ne usporava porast promiskuiteta.
Prema tome, nije važno imate li dvadeset pet ili pedeset pet godina - ja vam jamčim da prosečan muškarac koji se opija po žurkama ima više seksa od vas. Ali ja mu ne zavidim, zato što gotovo sigurno ima instant seks.
Svi smo mi okusili instant seks. To je deo odrastanja, deo preobražaja dečaka i muškarca. A instant seks je na neki način i pozitivno iskustvo, pošto nas navodi da cenimo seks sa ženom koju

volimo. Uči nas da zapazimo razliku.
Instant seks ste imali sa ženama čijih se imena, lica, pa čak i postojanja, prisećate s naporom. Po tome znate da je to bio instant seks - potpuno je isti kao brza hrana. Najbolje se sećate kako je došao i prošao, ne ostavivši gotovo nikakav utisak. Kao da se nije ni dogodio.
Instant seks ne podrazumeva isključivo prolazne pustolovine. Jednu takvu noć nikada neću zaboraviti - iako je bila samo jedna, jedna jedina, ako razumete šta želim da kažem. A bez sumnje ima mnogo bračnih parova čiji seks je takav - iz navike, iz dužnosti, iz učtivosti.
Ipak, instant seks je obično nasumično iskorištena prilika i ništa više. U prvi mah deluje zanimljivo, ali onda shvatite da i niste zagoreli koliko ste mislili. Onda samo „pumpaš iako ništa ne osećaš“, kako peva Elvis Kostelo u jednoj velikoj himni protiv instant seksa. Ili, kako bi to moja mama rekla kad sipam u tanjir više klope nego što mogu da natrpam u pohlepni stomačić: „Oči su ti veće od stomaka." To je instant seks. Kad pumpaš iako ne želiš, iako ništa ne osećaš. Kad su ti oči veće od stomaka.
U filmu Martina Skorsezea o Stonsima, Upali svetlo, najzanimljivije je to kako je Mik Džeger zabranio priču o prošlosti svog benda punoj instant seksa. Rečiti stih iz pesme Neke devojke, poslednje velike pesme koju su snimili - Crne devojke hoće da se tucaju celu noć, ali ja prosto nemam toliko snage - izbačen je, i ostao je samo učtivi put oko sveta. Francuskinje hoće Kartije, Italijanke hoće kola. Ali za onaj stih o instant seksu Džeger je smatrao da mu nema mesta u našem savremenom svetu, iako je sada važniji nego ikad.
Na jednoj čuvenoj staroj karikaturi iz Njujorkera prikazan je muškarac u automobilu kako odbija ponudu uličarke. „Hvala“, kaže joj on, „ali nadao sam se da ću naći let do Meseca na paperjastim krilima."
Karikatura je smešna jer, iako se svi slažemo da bi bilo divno da seks uvek bude let do Meseca na paperjastim krilima (što je stih iz jedne Sinatrine pesme), znamo da je obično puten, primitivan, slučajan. I to je u redu. Puteno, primitivno i slučajno može biti dobro. Ali savremeni muškarac trebalo bi da povuče crtu pred instant seksom, jer nikad nije vredan truda.
Jer, kolikoj se samo opasnosti izlažemo kad gurnemo kitu u bilo šta drugo osim sopstvenih gaća. Trudnoća, bolesti, prava ljubav, neverstvo - od svega toga deli nas samo erekcija. Nije vredno' izložiti se svemu tome samo radi instant seksa. Kada prerastete spoljne granice svog promiskuiteta, shvatite da bi seks uvek trebalo nešto da znači. Makar samo prolazni grč zadovoljstva.
A u instant seksu zadovoljstva nema.
Ne predlažem da se čuvate za pravu devojku.
Ali bićete mnogo srećniji ako kažete ne instant seksu, a onda prepoznate pravu devojku kad se pojavi.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 4:59 pm

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons 0_8eec8_5ff65b4d_XL


ŽENSKO NASILJE

Momci, je li vas već prebila neka devojka? Po svemu sudeći, to se sada stalno dešava. Kad čujem takvu vest, priznajem, prosto zažalim za dobrim starim vremenima kad su devojke zvale braću da vas isprebijaju.
Ali današnjim savremenim curama ne trebaju braća obrijanih glava da vas premlate. Sestre sada biju same.
Žene otvaraju vrata muškarcima - vrata hitne pomoći. Šta se to desilo?
Godine 2008. čak osamdeset sedam hiljada dvesta žena i devojaka uhapšeno je zbog nasilničkih napada. To je dvesta četrdeset dnevno. To je deset ženskih napada na sat tokom cele godine. To je baš mnogo. Tih osamdeset sedam hiljada dvesta napada obuhvata sve, od pijanih uličnih tuča i veselog šamaranja do nanošenja teških telesnih povreda, upotrebe noža i najogavnijih ubistava. Prvi put u našoj istoriji, najrasprostranjeniji zločin među ženama jeste nasilje.
Tradicionalni ženski zločin nekada je bila krađa. Malo drpisanja po robnim kućama, tako nešto.
Sada više vole da vas ošamute pesnicom.
Možda ste promašili izveštaj Ministarstva pravde. To je i bila namera vlade. Tiho su ga stavili na internet kad se Parlament razišao na dugi letnji raspust, zato što izveštaj nije bio baš himna laburističkoj dozvoli točenja alkohola 24 časa dnevno.
Taj zakon trebalo je da nas pretvori u civilizovane Evropljane koji pijuckaju perno u baštama kafea i raspravljaju o Sartrovom časopisu Le Tan Modern. Umesto toga, mogućnost neprestanog lokanja stvorila je naraštaj žena koje postaju nasilne za tren oka kao i njihovi kretenski muški parnjaci. Daj im bocu pernoa i razbiće ti je o lice.
Izraz „tuče se kao devojka“ danas znači zapanjujući nivo silovitosti nadmašen samo hladnim odsustvom bilo kakve milosti. Kada bi se mladi Majk Tajson pojavio danas, komentatori bi uzdisali da „udara kao velika devojka“ i to bi zaista bila značajna pohvala.
Istoričari seksa zabeležiće da je pedeset godina feminističke misli stvorilo muškarce koji su rado prigrlili plemenitije ženske osobine - posvećenost roditeljstvu, emotivnu otvorenost, izdašno hidriranje kože - dok su žene poprimile najgora muška svojstva - pijančenje, padanje po ulici i, iznad svega, spremnost da razmirice reše šamarima.
Ne sve žene, naravno. Žensko nasilje je generacijska pojava. I ekonomska. I klasna.
Nema legija sredovečnih žena iz srednje klase koje govore svojim muževima: „Čarlse, znaš da je na tebe bio red da odeš po Lusindu u školu. Zato ću sada lepo da te uvoštim, đubre jedno.“
Ne, nisu sve žene nasilne. Ali mnoge jesu. I njihov broj raste.
Žensko nasilje nije mali sport. Nasilne žene proizvod su savremenog doba i napredne klase, Žene imaju nešto para, poneku tetovažu, malo moždanih vijuga. Ali ne mnogo.
Najviše od svega imaju neodoljiv osećaj za svoja prava. Zašto ja ne bih smela da radim šta hoću? Da pijem dok se ne ispovraćam? Da urlam po ulici? Da se iskaljujem na tebi dok ne prokrvariš? Ljudska prava, je l’?
Nekada, devedesetih, savremene devojke smatrale su se vrlo opakima ako uzmognu da kažu
„veliki debeli dlakavi kurac“ u kasnoj televizijskoj emisiji. Kako starinski delujute nove damice s kraja dvadesetog veka u današnjem vremenu ženskog nasilja, kako nevino s tim velikim debelim dlakavim kurcem, kao naše bake i njihovo pletivo. Danas, bože me sačuvaj, svašta može da ispadne.

Verovatno nečije oko.
Kada je jedan postariji gospodin u televizijskoj emisiji prepoznao napadača koji je opljačkao njegovu pokojnu ženu, krivac je neizbežno bila devojka, a ne neki veseli slabašni momak.
Kao otac devojčice, zalažem se za to da devojke i žene umeju da se odbrane. Kupio sam svojoj kćeri bokserske rukavice kad je napunila pet godina, iako bi ona možda više želela barbiku. Zato što će jednog dana morati da ostavi barbike i nauči kako da se brani.
Pre nego što dobijete kćer, brinete da će ona jednog dana upoznati muškarca baš kao što ste vi. A kada dobijete kćer, brinete da će ona jednog dana naleteti na nekog daleko goreg od vas.
Kao i svaki brižan otac pun ljubavi, želim da moja devojčica bude u stanju da im otkine jaja i nabije im ih u grlo.
Ali znam da će moja kći nasilje shvatiti prvenstveno kao sredstvo odbrane. Ne želim da za deset godina izađe u petak uveče, popije dvadeset bakardi brizera i nasrne na bolničarku u hitnoj pomoći. A to rade današnje devojke - makar dovoljno njih da svake godine napune stadion Vembli. I to su samo one uhvaćene. Kada govorimo o savremenom ženskom nasilju, obično mislimo na prvi put, na prvu naplatu. To nije samoodbrana. Drugar, to je bujica dobrog starog preteranog nasilja.
Većina muškaraca osetila je na neki način umereno žensko nasilje. Moglo bi se tvrditi da veza nije ozbiljna ako vam devojka nije opalila šamar ili vas gađala cipelom u glavu.
Ali u prošlosti, i uz vrstu žena koja je nekada vladala svetom, žensko nasilje gotovo uvek je bilo izraz nemoćnog besa. Postajale su nasilne jer im idemo na nerve. Zato što smo kad ne treba dirnuli tamo gde ne treba. I nestajalo je brzo kao što je izbijalo. Trebalo je samo da štitimo najosetljivije delove tela dok se bura ne stiša. U krajnjim slučajevima mogli ste da ih držite za mišice i šapućete im reči ljubavi, mada je prema mom iskustvu najbolje pustiti ih da se izduvaju i sve podneti muški. Ili makar bez suza.
Današnje žensko nasilje je potpuno drugačije.
Policija krivicu svaljuje isključivo na izmenu zakona o točenju alkohola i tvrdi da su dani kada su policajci mogli da se oslone na žene kao na „smirujući uticaj" prohujali. Ali nije samo mogućnost neprestanog nalivanja izazvala žensko nasilje.
Tačno, piće je dolilo ulje na vatru, ali vatra je već plamsala. Ograničenja prodaje alkohola ukinuta su novembra 2005. godine, ali žene su davno pre toga naučile da kažu: „Hajde, navali ako smeš.“
Broj hapšenja žena zbog nasilja godinama je uporno rastao - gotovo sedamdeset hiljada žena uhapšeno je u godini pre promene zakona o točenju alkohola. Kultura napijanja je svakako pretrpala odeljenja hitne pomoći. Ali žene na dnu društvene lestvice postajale su sve spremnije da nas šutnu među noge.
Neke komentatorke analizirale su ovaj porast ženskog nasilja i zaključile da će muškarci „morati da zaborave svoju sliku žena kao nežnijeg pola“.
Ah, ali ne možemo.
Zato što očekujemo od žena da budu urođeno bolje od nas. Prijatnije. Toplije. I manje nasilne. Ratove započinju muškarci. Većinu ubistava počine muškarci. Kada je dete zlostavljano, seksualno ili telesno, zlostavljač je obično muškarac. Serijske ubice su muškarci. Ne možemo da ne smatramo žene nežnijim polom jer one to jesu - ili su makar oduvek bile. Ali Čelsi O’Mahoni nije bila nimalo nežna. Osuđena je zbog ubistva muškarca po imenu Dejvid Morli, kog je grupa šiparaca prebila namrtvo dok se vraćao kući s posla. Dejvid Morli nije ničim izazvao napad - ali to se podrazumeva. Danas
možete da poginete i kad ne činite ništa, i to ne obavezno od muške ruke.
Sud je čuo kako se Čelsi smejala dok je Dejvid Morli umirao na pločniku, kako mu je zadala

konačni udarac, odnosno, kako se to danas kaže, kako mu je „šutnula glavu kao fudbal“ pre nego što je uhvaćena. Čelsi O’Mahoni učestvovala je i u ubistvu skitnice koji je spavao ispod železničkog nadvožnjaka. Uživala je da ubistva snima na mobilni telefon.6
Pre trideset godina krala bi ruževe za usne.
Nehajno, nasumično žensko nasilje na neki način je mnogo jezivije nego ubistva o kojima se piše na naslovnim stranama, zato što postaje prihvatljiva crta britanske kulture - nekakva narodna igra dvadeset prvog stoleća. Devojke poput Čelsi O’Mahoni još izazivaju vatrene novinske naslove i uredničke uvodnike, i tako će biti još neko vreme, ali glupave krave koje pošize na deset hiljada metara visine leteći kući s letnjih paket-aranžmana punih sunca i sperme postale su gotovo uobičajena pojava.
Dve Britanke, stare dvadeset šest i dvadeset sedam godina, podivljale su kad je osoblje odbilo da im dalje služi piće. Ostali putnici čuli su jednu kako urla: „Otvori vrata, hoću malo svežeg vazduha", pre nego što joj je obezbeđenje nataklo lisice i oborilo je na pod. Osamnaestogodišnji student Nejzan Sivadžoti kaže: „Bile su zaista glasne i mnogo su psovale. Jedna porodica s decom zamolila ih je da pripaze na rečnik. Devojke su počele da viču i tada se sve pogoršalo. Stjuardi su probali da smire situaciju. Ali najgore je bilo kad je jedna ošamarila majku te porodice.“
„Jedna je mahala bocom votke kad su odbili da im služe piće“, kaže drugi putnik. Avion s Kosa morao je prinudno da sleti u Frankfurt, gde su devojke izvedene iz aviona i stavljene u ćeliju. Kompanija koja ih je napila - XL ervejz - više ne postoji, ali žensko nasilje i dalje cveta.
Svi znamo ta ljupka stvorenja, naravno - opakog jezika, nadrkanih mozgića, koja traže poštovanje čak i kad vitlaju bocom votke.
Već dugo su s nama. Ali u prošlosti su uvek bile muškog pola. A sada su žene. Sloboda žena ne znači da mogu slobodno da se ponašaju grozno kao muškarci.
Kako smo dospeli u ovaj tužni položaj? Možemo da krivimo instant hedonizam našeg doba. Možemo da krivimo obrazovni sistem, koji je najzad uspeo da proizvede devojčice glupe i nasilne koliko i dečaci. Možemo da krivimo to što su u siromašnim četvrtima naših gradova bande zamenile porodice. Svi ovi činioci odigrali su svoju opaku ulogu.
Ali više od svega toga ja krivim propast jednog starog tabua. Ne onog o ženama koje udaraju muškarce. Mislim na tabu po kom pravi muškarac nikad neće dići ruku na ženu.
Momci ne tuku devojke. Tako sam ja vaspitan. Mnoge devojke su mi udarale šamare ili me nečim gađale, ali meni ni na pamet nije padalo da imam prava da uzvratim. Ne mogu da udarim ženu kao što ne mogu da letim. A da me je moj stari uhvatio kako dižem ruku na devojku, sigurno bi me isprebijao na mrtvo ime.
I to s pravom.
No negde usput ovaj tabu je iščezao, kao i mnogi drugi - na primer onaj o poštovanju starijih, o tome da se ne sme psovati pred decom i da se ne sme uzimati više droge i alkohola nego što možeš da podneseš. A mi to jedva da smo zapazili.
Ali žene koje su trpele muško nasilje i te kako dobro su to primetile. Prema tome, iako je vlada koja je dozvolila neograničenu prodaju alkohola krajnje budalasta, ja ipak pre svega krivim muškarce. Kakvi su bili muškarci u životu Čelsi O’Mahoni? Pijandure, kladim se.
Muškarci bi trebalo da se sete. Trebalo bi da poštuju taj drevni tabu. Nikada ne bi smeli da podignu ruku na ženu. Tako je bilo i tako bi trebalo da bude.
Jer, ako su žene danas nasilnije nego nekada, takvima su ih napravili drugorazredni muškarci.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 4:59 pm

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons 0_8eec0_7b528a4_XL



VEĆA KITA

Ostavila me je zbog muškarca s većom kitom.
Tako mi je rekla (i ponavljala do besvesti). To je bila zvanična verzija. To je bila parola dana. To je bila prva rečenica saopštenja za novinare. Sa žaljenjem obaveštavamo javnost... da on ima veću kitu. A kad vam žena kaže da vas ostavlja zbog muškarca s većom kitom, onda, iskreno rečeno, morate da joj verujete na reč.
Ne možete se raspravljati s većom kitom. Ne možete da se pobijete s većom kitom. Ne možete pozvati veću kitu napolje da se obračunate. Morate dići ruke i predati se. Ne pucaj, veća kito.
Ali s druge štrane - zar nas ne ostavljaju uvek zbog muškarca s većom kitom? Makar tako kažu, makar tako kažu nama - i novom tipu. Je li na svetu ikad bilo žene koja je kazala: „Ovo je moj novi dečko - u poređenju s tvojom, kita mu je kao kikiriki“?
Veća kita. Tako je rekla. Zamislite koliko sam se zaprepastio kad je kasnije rešila da bude lezbejka.
Možda i ne možete.
A ja sam mislio - pa dobro, možda ima veću kitu, a možda i nema. A možda ipak - bilo da je on obdaren kao konj, kao magarac ili kao dečji crtež - možda ona samo pokušava da bude zlobna.
Jer takve su, zar ne? To im je urođeno. Zar zaista verujete da vam žele sve najbolje kad vam se namere, snovi i nade ruše u prah i pepeo? Ne, ne žele vam sve najbolje. Bivša vam uvek želi pakao na zemlji.
Raskid je težak trenutak, uglavnom zato što joj, odlazeći iz njenog života, dajete dozvolu da bude pakosna, podrugljiva i surova. Dođe kraj, krenete svako svojim putem, i odjednom se ljubav vašeg života pretvara u čudovište. „Najslađa devojka na svetu može postati najgadnija devojka na svetu - ako ti to napraviš od nje“, kaže stara pesma. Prema mom iskustvu, najslađa devojka na svetu može postati najgadnija devojka na svetu čak i ako to ne napraviš ti od nje. Ne treba joj mnogo podsticaja da postane najgadnija devojka na svetu. Za taj preobražaj potreban joj je samo kraj ljubavne veze.
Spreman sam da verujem da su muškarci mnogo gadniji u vezi - skloniji su neverstvima, ne pružaju dovoljno podrške, slabije se snalaze u dugom napornom dirinčenju u vezi s nekim.
Ali kad se veza okonča, uloge se menjaju. Žene zaista znaju kako da povrede svog bivšeg. Niko ne može da povredi kao bivša partnerka. Svi dokazi snažno ukazuju na činjenicu da one u malo čemu više uživaju.
O, znam da ima civilizovanih budala koje ostaju prijatelji s bivšim partnerkama. Rukuju se s njihovim novim tipovima i ponašaju se kao da smo svi istovetne malograđanske duše okupljene na velikoj kosmičkoj večeri, pa nije važno ko kome stavlja, kome kaže „volim te“, oko koga godinama gradi svoj život, ko dolazi i ko odlazi. Koga je briga za to? Važno je da svi ostanemo učtivi.
Ali neki od nas nisu takvi. Ja sam ostao prijatelj s dosta žena, ali to su najčešće bile one koje su mi oduvek zapravo i bile prijateljice. Usputne romanse, veze na letovanjima, drugarice u postelji. Prijateljice s kojima sam spavao.
Te žene se nasmeše kad me vide. Druželjubive su. Ostavljaju utisak da im se zaista dopadam. Ali prema mom gorko-slatkom iskustvu moguće je ostati u prijateljstvu samo s onima koje su oduvek i bile samo prijateljice.
Nije tako s pravim devojkama. S onima oko kojih gradiš život. S pet ili šest velikih ljubavi koje nam se dese u čitavom životu. S onima koje su mi nedostajale kao odsečena ruka ili noga, koje su mi

iznenada nagonile gorke suze na oči godinama - godinama! - pošto se sve završilo.
Mislite li da me one ljube u obraz? Mislite li da su prijatne kao bivše drugarice u seksu? Mislite li da s njihovim novim momcima i muževima razgovaram o golfu, automobilima ili o čemu već normalan svet ćaska kad naleti na svoju bivšu s novim tipom?
Ne - gledaju me belo. I ja njih gledam belo.
„Ako me vidiš na ulici“ napisao je Hol Dejvid, i tako je uvek najbolje, „prođi, samo prođi. Pravi se...“
Kao da bi jedna izgovorena reč - samo jedna reč - izazvala bujicu osećanja. Kao da bi jedna sudbonosna reč razvalila branu i prizvala nazad sve - lepe i ružne dane, čaršave umrljane suzama, krvlju i ljubavlju, izgubljena leta, straćene godine i zgažene snove.
Ma znate već, dobra stara vremena.
Osim toga, obično mi više ne znače ništa. Nisam nostalgičan. Ne nedostaju mi. Zbog veće kite i hiljadu sličnih sitnica. Zbog činjenice da su me ostavile i otišle s mojim najboljim drugom. Zbog činjenice što me uhode. Zbog takvih činjenica.
Nemilosrdna surovost bivših devojaka uvek me prenerazi. Pomišljam da ljubav žele da pretvore u mržnju. Drevna je to hemijska reakcija. Učiniće i reći će bilo šta, samo da vide kako se trzamo.
Možda žene shvataju nešto što mi ne shvatamo. Možda znaju da jedini put napred jeste primena politike spaljene zemlje na prošlost. U Mirnom Amerikancu, junak Grejema Grina pokušava da preživi kraj ljubavi sećajući se loših dana.

U samom trenutku šoka bilo je malo bola; bol je počeo oko tri ujutru, kada sam se latio planiranja života koji još moram nekako da proživim i da se prisećam uspomena kako bih ih nekako izbrisao. Srećne uspomene su najgore, pa sam pokušavao da prizovem nesrećne. Bio sam uvežban. Sve sam ovo već doživeo. Znao sam da mogu učiniti ono što je neophodno, ali sada sam toliko stariji - čini mi se da nemam više dovoljno snage za obnovu.

Uhođenje, nepovoljna poređenja, seksualnu osvetu - to možemo da shvatimo. Možemo da razumemo taj stepen emocionalnog nasilja. Muškarcu je mnogo teže da shvati prenos naklonosti. To što njegovo mesto u potpunosti zauzima... prosto neki drugi tip. Obične pantalone koje je pokupila na poslu, u teretani ili u baru. Odjednom to više nismo mi, nego on.
Kako se to desilo? Kako se to dešava? To nije usputni seks. To čak nije ni usputna ljubav. Ne možemo to zvati ljubavlju. Generička veza je mnogo bolji izraz. Kakva uvreda. Bilo bi mnogo lakše da nas je ostavila zbog ljubavi svog života, umesto zbog... tamo nekog tipa.
Kako se one samo menjaju! Kad bismo videli kraj, ne bismo ništa ni započinjali. Jednostavno je suviše gorko, suviše teško.
Sećam se jedne koja je govorila da ćemo zauvek ostati prijatelji. Naše prijateljstvo će istrajati, govorila je, zato što je važno, to naše prijateljstvo. Zvučalo je dobro.
A onda, kad je postalo jasno da ja nisam bekstvo iz njenog rđavog braka, ponašala se prema meni kao prema lešu. Ako me vidiš na ulici... ponašaj se kao da sam leš. „Šta je bilo s našim prijateljstvom?“, doviknuo sam joj jedne večeri pune mesečine kad je prošla pored mene. Bilo je to retoričko pitanje. A kad sam je sledeći put video, kad sam je uskoro ponovo video, izlazila je iz automobila... s nekim tipom. I bila je trudna.
To je bilo svirepo. Bolelo je - i još pomalo tišti, među nama rečeno. Kao da joj nije bilo dovoljno što nastavlja sa svojim životom. Kao da je želela da pregazi moje beživotno telo.
Grejem Grin bio je u pravu. Sećajte se loših dana. Neka gorke, mučne i rđave uspomene

procvetaju posle raskida. A možda i one to rade. Možda nas tako preboljevaju.
Mnogo puta sam raskidao manje-više bezbolno, a onda je nailazila zloba. U početku je često sve vrlo prijateljski - u tome je ironija. Onda vam nabijaju na nos svoju novu vezu. Onda počnu da vas uhode. Onda počnu preteći da razmahuju većom kitom.
Vrlo smišljeno ubijaju svaki ostatak ljubavi. Na kraju bismo ih od srca upucali. Pitamo se šta smo uopšte videli u njima. Kada uđu u fazu pasivnog uhođenja - to je kad kao slučajno naleću na vas, hvale novog tipa, obilaze vaša omiljena mesta, pokušavaju da ostave na vas utisak najnovijim dosadnim poglavljem u svom praznom očajničkom životu - radujete se što ste se izbavili.
Zapravo, često žalite što ste se uopšte upuštali.
Evo moje male, evo je, dolazi. Evo je, samo još jedna žena, iako je vrlo dugo bila jedina žena - jedina za mene! - malo se ofucala, nije više pile, ugojila se - zar se nismo svi ugojili? - i vuče novog tipa. Možda je zato s naporom prepoznajem. Vidite, sa svima njima, sa svim pravim ženama, nisam ni pomislio da će naći novog tipa. Na pamet mi nije palo.
Kako su toliko glupe?
Istini za volju, ovako mi se više sviđa. Ne želim da godinama ludim za nekim, a onda da im budem samo poznanik. Ne želim da naše reči ljubavi - šaputanja po čitave noći! - postanu ćaskanje i ćeretanje. Više volim belu buku tišine. To je mnogo prikladnije posmrtno slovo vremenu kad smo bili ljubavnici.
Šteta. Naravno da je šteta kad se sve ono lepo pokvari, kad pređemo granicu između žudnje i mučenja, između ljubavi i mržnje, između zajedničkih dana i razdvojenosti.
Šteta je kad odjednom više ne prepoznajemo jedno drugo.
Hoću da kažem, često doslovno ne prepoznajemo jedno drugo. S nekim ženama sam proveo godine, po njima merim život, a dešavalo mi se da prođem pored njih na ulici i ne prepoznam ih.
Ponekad zato što su se promenile, ali mnogo češće to nije sve. Postale su neko drugi. Razbile su čaroliju. Postale su, nekim čudom, obične. A ja sam godinama svim srcem verovao da su posebne.
Podozrevam da to najviše boli. Mnogo više od onoga što je radila s vašim prijateljima, više od pasivnog uhođenja i svakako daleko više od čitavog fenomena veće kite.
Ljubav je izdvajanje drugog ljudskog bića iz ogromne mase čovečanstva. A kad se to biće ponovo utopi u masu - kad posebno postane obično - znate da je ta ljubav mrtva i opojana. Veza s tim nekim posebnim zauvek je prekinuta. Na planeti sa sedam milijardi stanovnika ponovo ste sami. Ližete rane i tražite ljubav.
„Ti si kao ona, ja sam kao on“, kaže stara pesma. To je najtužnija pesma na svetu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 5:00 pm

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons 0_8eebd_dd28fef7_XL




NESPOSOBNI SAVREMENI MUŠKARCI

Nadam se da sedite, jer udarna vest glasi da smo vi i ja najbedniji ljudi koji su ikada gazili - ili krotko vukli noge - ovom planetom.
Mi smo sramota za naš ljubavni pribor. Nismo dostojni naših porodičnih dragulja. Mi smo najgora grupa sekapersa u istoriji našeg pola. Mi smo izvor večite sramote naših očeva isklesanih lica, koji se sigurno prevrću u urnama zbog jadnog stanja uškopljenih savremenih muškaraca.
Zar mi nismo muškarci? Ne, mi smo mekušci. Očigledno.
Australijski antropolog Piter Mekalister objavio je knjigu pod naslovom Ontropologija: nauka o nesposobnom savremenom muskarcu, u kojoj iznosi porazan zaključak da su muškarci pali niže nego ikada.
„Najjadnija povorka mužjaka vrste homo sapijens koja je ikada hodala planetom“, vapi on. „Ako čitate ovu knjigu, onda ste vi - ili muškarac kome ste je kupili - najgori muškarac u istoriji. Nema ako. Nema ali. Najgori muškarac i tačka.“
Najgori? U kom pogledu? Neosetljiviji? Gluplji? Nesposobniji da kontrolišemo svoju okolinu?
Nismo u stanju da popunimo poresku prijavu ili da izazovemo višestruke orgazme? Ne, kada Mekalister kaže da smo najgori muškarci, misli da smo najveći slabići.
Molim? Umno? Moralno? Duhovno? Ne, kad kaže da smo najveći slabići, misli da smo telesno slabi. Oni stari neandertalci bili su snažniji, brži, čvršći, otporniji i opakiji nego momci dvadeset prvog veka, posni kao obrano mleko. To je središnja tačka Ontropologije - tužno telesno opadanje muškaraca.
Možda mislite da je Jusein Bolt vrlo hitar trkač. Ali posle ispitivanja dvadeset hiljada godina starih fosilizovanih otisaka stopala Aboridžina koji je jurio kengure po Novom Južnom Velsu, Mekalister tvrdi da je taj nepoznati lovac bio skoro isto toliko brz. Samo skoro isto?
Ah, ali on nije imao sprinterice, ni naročitu stazu, ni obećanja o slavi. Taj odavno nestali Aboridžin nije bio svetski prvak, nije obarao rekorde, nije imao punu torbu olimpijskih i drugih zlatnih medalja. Nije bio najbrži čovek na planeti. Bio je običan tip koji juri svoj ručak.
Zanimljivo, nema šta. Ali da li je brzina jurenja kengura zaista merilo za savremene muškarce?

Tema jadnog telesnog stanja savremenog muškarca posebno je omiljena među novinarkama nesrećnim u ljubavi.
„Kakva su bedna, beživotna stvorenja savremeni muškarci“, zlurado se jada Liz Džons u listu
Mejl on sandej. „Kakve mlakonje. Badava troše vazduh.“ Pa dobro, ona makar nije ogorčena.
Pod naslovom SAVREMENI MUŠKARAC JE VEĆI MEKUŠAC OD PUŽA S PIVSKIM
STOMAKOM, Liz je napisala snažan članak povodom Ontropologije, koristeći knjigu Pitera Mekalistera da, metaforički govoreći, umlati svakog muškarca koji ju je ikad razočarao. I sve nas ostale.
„Muškarci nose patike, trenerke i terensku odeću kao što su farmerke i vojničke pantalone“, piše Džonsova, „ali to je samo kostim, privid, pokušaj povratka u dane kad su muškarci zaista umeli da nešto rade rukama: na primer, da zamene sijalicu, presvuku jorgan ili vode ljubav sa ženom.“
Liz nadugačko, rečito i vrlo zabavno piše o svom gađenju prema telesnom stanju svih savremenih

muškaraca. „Kao puževi, sivih sunđerastih mekih tela u sjajnim ljušturama automobila..." To je snažan, zapanjujući tekst, svaka rečenica odiše iskrenom odvratnošću. „Beznadežni mekušci“, kaže Liz o savremenim muškarcima, dok se pak podrazumeva da svaka savremena žena ima telo kao Eli Mekfirson.
Svaki novinar koji bi s tako otvorenim gnušanjem pisao o ženskim telima smesta bi izgubio posao. Ali gojaznost ne poznaje polne razlike. Pre trideset godina, kad sam prvi put došao u Ameriku da se provodim s Tin Lizi po istočnoj obali, prenerazio sam se videvši mnoštvo debelih ljudi kako se gegaju na sve strane. A sada vidimo njihove pregojene saplemenike na ulicama svakog britanskog grada.
Gojaznost nije muški problem. Gojaznost je ljudski problem.
A Liz Džons i ostalim novinarkama koje su se tako oduševljeno dočepale Ontropologije ne treba ni ukazivati na činjenicu da bi bilo vrlo lako obrnuti stvar.
Mekušna tela? Svi muškarci koje poznajem opsednuti su teretanom. Uopšte se ne uklapajući u stereotip savremenog muškarca kako ga shvata Liz Džons - „nadmeni strejt skot koji, uprkos pivskoj stomačini i dlakama u nosu, veruje da je macan“ - oni svoja bolna tela naprežu do krajnjih granica, preznojavaju se radi vitkog mišićavog izgleda, a onda gutaju proteinske napitke dok im ne izbiju na uši. A onda sve to rade iznova, i dalje mučeni mišlju da ne izgledaju ni izbliza dobro kao Ronaldo u reklami za pantalone.
Svi muškarci koje znam daleko su opsednutiji svojim zdravljem nego što su to bili njihovi očevi i dedovi. Ja sam odrastao u oblacima dima, a moj tata i ujaci veselo su se ubijali pušenjem. Sada muškarci pre umiru od preteranih kardiovaskularnih vežbi.
A gde su tačno dokazi da je savremeni muškarac loš u krevetu? Svi muškarci koje znam opsednuti su težnjom da ženi pruže neizmerno zadovoljstvo - neki čak ne mogu da se opuste i uživaju dok prvo dama ne prođe kroz tu kapiju.
Ova seksualna tugovanka za vremenima kad su muškarci bili muškarci, a žene vraški srećne zbog toga, zanemaruje neporecivu činjenicu da naši preci nisu baš mnogo razmišljali o zadovoljenju žena.
Za naše dedove klitoris je bio umnogome poput Krojdona. Znali su da je to negde na jugu, ali ih je baš bilo briga gde je tačno, pošto nisu nameravali da idu tamo.
„Pogledajte Džejmija Olivera“, kaže Liz. „Telo mu je meko kao maslac. Indeks telesne mase Gordona Brauna verovatno probija vladina uputstva. Piter Mandelson? Muške sise. Sajmon Kauel? Paunske grudi i zakržljale butine. Mogla bih da nastavim ovako do sutra.“
I nastavila je. I da, u pravu je. Ali ljubavni mišići Džejmija Olivera i muške sise Pitera Mandelsona nisu odraz savremenog muškarca, kao što to nisu, na primer, čvrsta mala zadnjica Džensona Batona ili nabrekli bicepsi Džoa Kalzagija. Ne možeš za razočarenja koja su ti muškarci izazvali u životu kriviti sve muškarce na svetu.
A možda i možeš.

Kao i svaka vrhunska propaganda, ova teza o mržnji prema savremenim muškarcima nosi u sebi i zrnce istine.
Naravno, postoje brojni bezvredni muškarci kojima telo i um polako propadaju od pedeset godina mira i napretka, muškarci koji nisu ni za šta osim da obuku snežnobele trenerke i gledaju pornografiju na internetu i fudbal na televiziji. Da, ima takvih tipova i Liz Džons se, po svemu sudeći, zabavljala s nekolicinom.
Ali u onom važnom smislu, snažna tiha muška većina je daleko bolja nego što je ikada bila.

Srca su nam plemenita. Brzo mislimo. Imamo čeličnu volju i koplja tvrda kao stena. Iako možda ne bismo uhvatili divlju životinju vešto kao neandertalac u prašumi pre dvadeset hiljada godina, nema ni trunke nesposobnosti u savremenom muškarcu. Pogledajte nas samo.
Ispunjavamo tradicionalne muške zadatke izdržavajući i štiteći svoje najbliže. A prihvatili smo i nove muške uloge - iskreno govorimo o svojim osećanjima, ostajemo budni posle seksa i, što je najvažnije, dobri smo roditelji.
Od blaženo srećnog dana rođenja svoje dece - koji ne bi ni u snu zaboravili - savremeni muškarci uključeni su u podizanje sinova i kćeri onako kako je to bilo nezamislivo pre svega trideset godina.
Šta još hoćete od nas?
Pazimo šta jedemo. Idemo u teretanu. Idemo na posao da zaradimo novac za porodicu. Obzirni smo ljubavnici. Čitamo priče za laku noć svojoj deci. Ako se usred noći čuje buka u prizemlju, grabimo palice za bejzbol i silazimo da vidimo šta se dešava. To su sve dela zrelih, celovitih, ispunjenih muškaraca punih ljubavi. Ili biste više volele da smo vešti u hvatanju kengura?
Nesposobni?
Koga vi nazivate nesposobnim?

* * *

Na koricama Ontropologije prikazano je šest faza evolucije muškarca.
Tu je pogureni mali čovek majmun. Tu je i majmun koji je naučio da stoji uspravno. Tu je i malo veći majmun depiliranog tela - napred, pozadi i između, kako to kažu u salonima lepote. Zatim dolazi vrlo mišićavi muškarac, jedva nalik majmunu, s velikom bradom. A onda zvezda naše vrste - nagi gladijator s ogromnim mišicama, velikim štitom i još većim mačem. Pogledajte samo koliki mu je!
I najzad, o zaboga, tu je i siroti savremeni muškarac. Mlitavi sisati mekušac pogrbljen nad ručnim kompjuterom. Vi i ja.
Samo što to nismo vi i ja, zar ne?
Mislim, svi se s vremena na vreme igramo s ručnim kompjuterom - dajte, prestanite da se cerekate - ali to ni izdaleka nije čitava slika. Nije čak ni usputni snimak. Nije čak nijedan kvadrat filma.

„Svako pokolenje mekše je od prethodnog", govorio mi je otac dok sam stasavao. I to me je bolelo. Zato što sam poredio sebe s ocem - a to je bio jedini način procene sebe koji sam poznavao - i shvatao da je to istina.
U godinama kad sam ja gutao amfetamine uz Kleš, moj otac je ubijao Nemce. Naravno, nisam mogao telesno da se poredim sa svojim starim. Pored njega bi i Džon Vejn delovao kao kržljavac.
Pred samu smrt, u šezdeset drugoj godini, moj stari je još mogao da me isprebija s obe ruke vezane na leđima. Ali ja sam otkrio da umem da radim nešto drugo. Nešto dobro. Dokazivao sam se radeći, voleći, i postajući drugačiji otac od mog oca.
Moj otac je ubijao naciste, pobio je desetine skotova. S tim ne mogu da se nadmećem. Nikada neću biti moj otac.
I nikada mi oči neće blesnuti ubilačkim sjajem kao mom ocu na prvi nagoveštaj nevolje. Ali uradio sam ono što svi moramo da uradimo.
Našao sam drugačiju vrstu muškosti.
Našao sam druge načine da postanem muškarac.

Pisac Ontropologije previđa nešto očigledno - da su muškarcima danas neophodne drugačije alatke.
Brzo trčanje ne otplaćuje kredite. Visoki skokovi neće nam doneti dobar posao. A pobedama u obaranju ruku nećemo steći prijatelje - osim ako nismo u nekom zaista opakom baru.
Razneženost nad ljudima iz daleke prošlosti vrlo je lepa. Ali taj Australijanac nam ne kaže da je neandertalac verovatno umro s dvadeset šest godina, od malih boginja, od ujeda kengura, od gladi pošto je slomio nogu u lovu na ručak, siromah. Možda su zato muškarci mekši nego pre dvadeset hiljada godina? Zato što smo, evoluirajući, otkrili da čvrstina jednostavno nije dovoljna.
„Muškarci više ne love divljač kroz pampase“, tvrdi Liz Džons, „i zato su postali beznadežno mekušni.“
Savremeni muškarac zapravo je očuvao više starih navika nego što je dobro za njega: potrebu za lovom, želju za borbom i neodoljivi poriv da prosipa seme. To baš i ne vodi povučenom životu. Zbog toga je savremeni muškarac često na mukama. Ne zato što je omekšao, nego zato što njime još vladaju stari nagoni.
„Iskreno rečeno“, kaže Liz Džons, „koliko sam samo puta, ležeći na leđima, htela da povičem: ’Za ime sveta, čoveče, potrudi se malo!’“
Ah, ali to nisu savremeni muškarci, Liz. To su samo tvoji bivši ljubavnici. Ne traži od svih nas da nosimo teret krivice tih jadnika.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 5:01 pm

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons 0_8eebc_630aea98_XL


OJAČAJTE S FREDOM

Nije izgledao kao drugi muškarci.
Jednog ranog kišnog subotnjeg jutra trčao je našom ulicom i po svemu se razlikovao od ostalih. Trčao je nekakvim lenjim korakom, visoko dižući noge, a oprema mu je bila neobična - pripijene crne helanke, žuta kišna kabanica kakvu biste obukli ako lovite bakalare na Severnom moru, i kapa za bejzbol s dugačkim štitnikom nisko navučena iznad zgodnog lica. I bio je vitak, bez grama sala, vitak onako kako muškarci više nisu vitki. Bilo je u njemu neke životinjske gracioznosti, podsećao je na pantera, a činjenica da je bio crnac nije imala nikakve veze s tim.
„Gospode bože“, rekao sam ženi kad smo se provezli pored njega inače potpuno praznom ulicom severnog Londona. „Taj čovek je u vrhunskoj formi.“
„Jeste“, odgovorila je moja žena. „zato što je taj čovek Tijeri Anri.“

Do nekih godina, do dvadeset pete, muškarac može da se izvuče sa svačim. Nikakve količine ispijenog piva neće mu stvoriti jedan ili više podvoljaka. Momci mlađi od dvadeset pet neće posiveti od rekreativnih droga, niti će im brza hrana zbrisati rumenilo s obraza.
U mladosti nikad ne mislimo o dve pojave: ne mislimo o dijeti i ne mislimo da ćemo umreti. Ali besmrtna kočopernost mladosti ne traje dugo. Nestane za tren oka, pre nego je pravilno ocenimo. Kad pređemo dvadeset petu, nosimo način ishrane, navike uzimanja alkohola i režim vežbi - ili odsustvo vežbi - na licu i na pojasu.
Svakom momku koji se žestoko zabavlja - na pamet mi padaju Pit Doerti i princ Hari - odjednom lako otekne lice, crte mu omekšaju kao posledica silne zabave u sitne sate. Uskoro će se na licu princa Harija ispisati svi kokteli i žurke u londonskim klubovima! Uskoro će drski Pit morati da plati račun!
Mnogo, mnogo pre tridesetog rođendana, muškarac mora da načini aktivan izbor. Želi li da bude debeo?
Ili želi da bude vitak?

* * *

Ne možemo svi izgledati kao Tijeri Anri. Ali to ne znači da treba da izgledamo kao Henri Osmi.
Malo šta možemo učiniti po pitanju nasledne sklonosti ka ćelavosti - šta mislite, kakvi su vaši izgledi? - i ne možemo sprečiti starenje.
Ali možemo sprečiti pregojenost.
Muške sise - kad su postale toliko omiljene? Ne smeta mi što starim. Ne smeta mi što će mi bolesti možda otupeti mozak ili oslabiti telo ili omekšati kitu. Vreme i sudbina staraju se o tome.
Ali odbijam da mi narastu sise. Odbijam, neću sebi dozvoliti da izgledam kao Toni Bler kad raskopča košulju na odmoru u pozajmljenoj vili. Ne možemo nikako sprečiti starost, ali možemo sprečiti salo. Sledimo primer velikog Bila Šanklija. On je odlučio da umre u dobroj formi.
Odlazak u teretanu - šta je to? Je li to kad sedite u šorcu i gledate televiziju? Kad stojite pored tegova i gutate očima devojke u likri? Kad u svlačionici pričate momcima šta ste radili za vikend?
Ako želite da budete u zaista dobroj formi, boljoj nego ikada, vitki do smrti, spremni na sve, onda ne idite u teretanu. Idite treneru.

Ja sam našao Freda Kindala i za godinu dana izgubio sedam kilograma. Našao sam ga tamo gde svira muzika - u polutajnoj teretani u severnom Londonu, iznad Ulice Bejgel; tamo se slušaju Kleš, Spešls, Apseters, Mejtals, Vejlers, Džem, Skatalajts, Delroj Vilson i Džoni Mičel.
Džoni Mičel? Eto koliko je opaka Fredova teretana. Eto koliko je muževna. Tolike smo muškarčine da ponekad pustimo Džoni Mičel dok udaramo boksersku vreću s rukavicama za sparingovanje od osamnaest unci. Imamo čak i ružičasti konopac za preskakanje.
Sve je to namerno izazovno - kao kad biste u subotu uveče ušli u najozloglašeniji bar u Dodž Sitiju i poručili čašu mleka. Aha, tako je, stranče. Pesma koju slušaš je s albuma Plavo Džoni Mičel.
Imaš neki problem s tim?

Teretana je za mekušce. Teretana je za debele tipove koji žele da se zavaravaju da rade na sebi.
Ako zaista želite da se sredite, ne idite u teretanu. Idite kod Freda. Ili kod nekog kao što je Fred.
„Imaš sreće što treniraš!“, viče mi Fred dok ga udaram dugačkim desnim krošeom u oklop. „Tako je dobro biti živ!“
Fred ima mnogo izreka, kao da je Brus Forsajt. Gotovo očekujem da mi kaže: „Lepo je udariti te, udariti te je lepo!“
Ali on govori nešto drugo.
„Bol je samo slabost koja napušta telo.“

Momci kupuju kondome i ne koriste ih. Muškarci kupuju opremu za vežbanje i ne upotrebljavaju je. Duša hoće, a sportska odeća je baš lepa, ali kada treba da provedemo sat vremena na traci za trčanje, tako smo slabi.
Muškarci sada više nego ikada žele da budu najbolji što mogu. Sada znamo da su debeli samo oni koji su siromašni i neznalice. Toliko toga na svetu ne možemo da kontrolišemo. Ali nijedan muškarac ne treba da živi sa sisama.
Prvi put u ljudskoj istoriji, heteroseksualni muškarac gleda fotografiju drugog heteroseksualnog muškarca i kaže: „Vidi kakvi trbušni mišići!"

„Da je Kurt Kobejn igrao fudbal", rekao je Dejmon Albarn na vrhuncu brit-popa, „ne bi se ubio.“ Albarnu su se tada podsmevali zbog te izjave - iznenadna ljubav prema fudbalu pevača grupe Blur shvaćena je kao novo oponašanje stavova radničke klase, zajedno s odlascima na trke pasa,
nošenjem starih sportskih majica i druženjem s Filom Danijelsom.
Ali Dejmon je bio u pravu. Nijedan iole fizički aktivan čovek neće se odreći života u trenucima mračnog očajanja.
Kad se upustite u ozbiljno vežbanje, izlažete svoje telo slabom, ali neprestanom bolu - udarcima, modricama, nagnječenjima, istegnućima i ranicama koje ne zarastaju, zatim danima odmora kad ste zapravo toliko umorni da se jedva penjete uz stepenice, i bezbrojnim trominutnim rundama boksovanja kad se i preko volje prisećate da je vaš stari prijatelj Daglas Adams pao mrtav u jednoj losanđeleskoj teretani.
Ali nesumnjivo živite, i to je vredno življenja, a endorfini koji nastaju za vreme napornih telesnih vežbi zasigurno su najbolja droga koju ste probali u životu.
Treninzi su hemijski doživljaj na koji ćete se verovatno navući, jer su osobine endorfina slične osobinama opijata. To će vam se desiti kada nađete svog Freda - sve će vas vraški boleti, ali osećaćete se sjajno.
Dejmon Albarn je bio u pravu. Da je Kurt Kobejn pikao fudbal s grupama Blur i Oejzis, danas bi

bio živ.
Ali bi ga verovatno naterali da brani.

Između dvadesete i dvadeset pete godine zloupotrebljavao sam svoje telo na svaki mogući način, kao i na nekoliko nezamislivih načina. Jedno vreme - čudno mi je kad se toga setim dok podgrevam mekinje (doručak šampiona) doručkovao sam amfetamine. A to čak nisu bili amfetamini s visokim postotkom vlakana.
Takav život ne može da potraje, i ne treba da potraje.
Dok sam bio mlad, većina poznanika koji su umrli sami su krivi za svoju smrt. Najčešće su umirali od heroina, posluženog s kokainom. Ali sada, decenijama kasnije, rak i srčani udar posećuju nedužne duše, i smrt je samo pitanje sreće.
Vežbanje ne zaustavlja dugo sporo klizanje ka smrti, ali je s njim to znatno zabavnije. Malo šta u životu mi pruža toliko zadovoljstva kao pokušaj da probijem pesnicom Fredov bokserski oklop, iako znam da nikad neću uspeti.
A i shvatio sam da ne mogu da vežbam sam. Ne želim da budem debeli sredovečni tip koji odmerava lepotice preko pivskog stomaka, ali bez Freda da me goni, mogao sam biti.
Ako bih pokušao iskreno da opišem Freda Kendala, delovao bi kao narednik koji obučava regrute u filmu Ful metal džeket; u Fredu zaista ima nečeg fanatičnog. Ali, kao i svaki vrhunski trener, on zna da postoje slobodni dani kad ste na putu, kad radite sedam dana bez prekida, kad ste povređeni - i da je ponekad neophodno prilagoditi režim.
To Fred postiže - omogućava vam da vežbate, dok momci koji vikendom igraju fudbal sede na klupi s otečenim kolenima i gležnjevima.
A kao što u filmu narednik sprema momke za Vijetnam, tako vama treba Fred da vas dogura do granice, gde god se nalazila. Sami se ne biste ni primakli granici. Zato što je to potpuno protivno ljudskoj prirodi. Bili biste blagi prema sebi. Bili biste razumni. Bili biste razboriti. Odustali biste.
Za vežbanje - za istinsko vežbanje - treba vam Fred. Ja sam imao sreće. Godinama sam radio sa sjajnim trenerom kung fua Dejvidom Kortnijem Džonsom, a onda sam sledio muziku do one mitske teretane i našao Freda. A između njih dvojice, dok sam radio sam - dok sam se pentrao po staroj mašini za skijanje, trčao po parku, išao u teretanu gde sam sedeo na guzici i buljio u televizor - nisam mogao da se gledam u ogledalu.
A onda me, posle godinu-dve rada s Fredom, rođene pantalone više nisu prepoznavale. Nisu mi više pristajale. Bile su preširoke. Morao sam sve da ih pobacam. U godinama u kojima se moji vršnjaci uvlače u mrtvačke somotske farmerke i pantalone široke poput cirkuskih šatri, ja sam razmišljao da nabavim neke prskane kakve je poslednja nosila Emi Vajnhaus.
A onda sam ih i kupio.
I bio sam dozlaboga smešan u njima.

Tijeri Anri trči po kiši. Bio je to prelep prizor, a ja sam se pitao otkud on u našoj ulici.
Bližio se kraj godine i on je završio s ovim kvartom, s ovim gradom. Napustio je Arsenal, napustio je London, brak mu se raspao. Svakako se vratio u Hampsted da obiđe kćer, pa ipak, njegovo iznenadno pojavljivanje na kiši i izmaglici delovalo je kao čarolija, kao san.
Ali lako je nama da stojimo i divimo se Tijeriju Anriju - muškarcu koji deluje kao nešto više od muškarca. Lako nam je da mislimo da je takvo telesno savršenstvo nedostižno običnim smrtnicima poput nas, lako nam je da mislimo da je sport analiza utakmica na televiziji, tako nam je lako da se ugojimo, ulenjimo i pustimo sise.

Odbijte da odete tiho. Nemojte nečujno da umrete na toj udobnoj sofi. Jer na prvi pogled se vidi ko vežba a ko ne vežba, ko ima svog ličnog Freda a ko je dozvolio sebi da postane tako mekan, mlitav i slabašan da jedva zaslužuje da se nazove muškarcem.
Jednog dana ćete svakako umreti. Vreme i dalje teče. Jednog dana ćete povikati: „Ogledalce malo na zidu tom, potpuno sam sličan ocu rođenom.“ Nasledna sklonost ka ćelavosti neće iznenada nestati. Ali nije sramota ostariti i oćelaviti. Sramota je pustiti muške sise.
Prema tome, nađite sebi Freda. Sledite zvuk Topova s Navarona. Zaboravite „trening“ „odlazak u teretanu“ i „vežbanje“.
I počnite ozbiljno.
„Od ovoga ti je kita tvrđa“, kaže Fred, a ja se sklanjam od njegovog oštrog levog direkta u moju bradu. „Tako je dobro biti živ!“
Mnogo bolje nego ono drugo.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 5:01 pm

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons 0_8eeb6_98df2abf_XL




GOSPODO, MOLIM VAS

Gospodstvo nema nikakve veze sa staležom. Nema nikakve veze s odećom. Nema nikakve veze s etikecijom, položajem ni stilom - osim ako to nije duboko urođen stil, ako to nisu vrednosti koje vam definišu život, ono što nosite u sebi, ono što vas tera da ustuknete pred bilo čime što vam vređa dušu.
Gospodin - zvuči kao staromodan tip, prevaziđena pojava iz neke pokojne, neoplakane društvene hijerarhije. Pa ipak, potrebniji nam je nego ikada taj čovek koji teži da bude dobar, da bude bolji, da bude najbolji što može.
Ali svetu sada treba model koji funkcioniše u našem vremenu - gospodin koji shvata šta muškarca čini muškarcem u dvadeset prvom veku.
Novi model gospodina moraće da se drži muževno u svetu privredne propasti, opšte nezaposlenosti i potrošne muškosti.
On radi - ako je zaposlen - u svetu u kom su mu žene u najmanju ruku jednake. On živi na planeti na kojoj su mračni demoni naše prirode u usponu - rasizam, ksenofobija, politički ekstremizam. U svetu u kom pas jede psa, a mačka miša, šarm nije dovoljan. Novi model gospodina zna da se svet ne okreće oko njegove kravate.
No iako se ono što je bilo pouzdano u prošlom veku raspada, gospodin će uvek postupiti ispravno. Ili će se makar iz sve snage truditi da postupi ispravno. A ako ne uspe, znaće da nije uspeo. U tom pogledu novi model gospodina nalikovaće svojim precima. Gospodin iz bilo kog doba poseduje svest koja ga zauvek odvaja od nižih bića. Ali to više nema veze s obrazovanjem, položajem ili poreklom. To je svest višeg nivoa, teško stečena sposobnost prepoznavanja svega što je rđavo. Jednu od najpronicljivijih definicija gospodina dao je, neizbežno, sin spremačice i nosača na
ribljoj pijaci.
„Gospodin nikada nije slučajno grub“, rekao je Majkl Kejn.
Tu svest ne treba mešati sa samosvešću. Pravi gospodin ne gubi vreme razmišljajući koliko manžeta košulje treba da mu viri iz rukava sakoa. Ali on zna kad je nešto kako treba. A ako nekog uvredi, čini to namerno, zato što je to taj zaslužio. Sve je pitanje merila.

„Skinite šešire“, rekao je, a ostala dvojica su ga pogledala, ne razumejući sasvim, i polako shvatila da je govornik - sam muškarac, gospodin u uglu - spreman da pređe na sledeći nivo.
Kakav god bio.
Ali samo ako budu toliko glupi da zadrže šešire na glavi.
Gospodin je bio sam u liftu. Druga dvojica - bučni gradski momci sa šeširima - ušli su i nastavili započeti razgovor. Bilo je to kolegijalno ćaskanje seksualne prirode. Usamljeni gospodin se osmehnuo. Ali kad je na sledećem spratu u lift ušla starija žena, gospodin je primetio da seksualno blebetanje i dalje traje, jednako glasno. I prestao je da se smeši.
„Skinite šešire.“
Na kraju je to sam gospođin učinio umesto njih. Skinuo im je šešire. Dao im je njihove šešire. Razgovor je zamukao. Ona dvojica nisu bili sigurna šta se desilo. Ni šta se dešava. Ni šta je sve na kocki.
Ali dok se seksualno ćaskanje gasilo, shvatili su da to nema nikakve veze sa šeširima.
Ovaj prizor je gotovo neprimetna epizoda u drugoj sezoni serije Momci s Medisona. Rekavši im da skinu šešire, Dom Drejper nije glumio ni snagatora ni čistunca. Jer, biti gospodin ne znači biti

tvrđi ili veća cepidlaka od ostalih. Nije tu reč o snagatorima i čistuncima.
Reč je o tome da ste u pravu, da znate šta je ispravno, da raspolažete tako istančanom svešću o neprikladnom ponašanju da ste spremni i na batine ako do toga dođe.
Don Drejper predstavlja vrlo nostalgičan vapaj za vitkom, besprekorno odevenom, privlačnom muževnošću. On otelotvorava duboko žaljenje koje mnogi od nas nose u sebi, žaljenje za vremenom kada su muškarci bili bolji nego danas. Kada je gospodstvo bilo duboko kao vera, lično kao molitva i neodvojivo od čoveka kao boja njegovih očiju.

Nešto se izgubilo.
Muškarci nisu što su nekad bili i to nema toliko veze s najčešće navođenim razlozima - nedostatkom pravednih ratova, smrću tradicionalne industrije, usponom žena na poslu - koliko s nekakvim opštim gubitkom pamćenja.
Kad smo se srozali u gomilu rasplakanih pekmeza koji u životu nisu podigli ništa teže od blekberija? Muškarci su zaboravili šta treba da očekuju i zahtevaju od sebe. Postali su mekušci.
Ali tu ima i gorke ironije - kao pol nikada nismo bili siroviji, skloniji nepoštovanju prema ženama, deci i starima.
Nikada nismo bili manje gospoda.
A stari tabui, oni koji zahtevaju da gospodin poštuje sve telesno, društveno ili novčano slabije od sebe - polako izdišu u prašini.
Ali gospodin zna. On žudi da hrani i štiti, ali nije određen poslom, dubinom novčanika ni obimom bicepsa.
Gospodin je prirodno nesebičan i neupadljivo voli svoje bližnje - decu i sve manje srećne nego
on.
Gospodin nije gipsani svetac, ali njegov kod - njegov život, njegovo postojanje - određen je onim
što on smatra prikladnim ponašanjem.
Vrednosti koje gospodin oličava - pristojnost, spremnost da učini sve što može za slabe, ranjive, zapostavljene, i to radom, novcem, kako god treba - nisu staromodne, nego večite vrednosti.
Iz ovoga sledi da, ako želi da ostane veran svom kodu, gospodin mora ponekad - kada vidi da se neko ponaša prema ženi s nepoštovanjem, kada čuje neprikladan jezik pred decom - biti spreman da nekoga opauči.
Čak i ako je sam protiv nekolicine. Čak i ako ne uspe u tome.
Naročito tada.
Gospodinove postupke ne određuju izgledi na uspeh, nego ono što je ispravno.
U svetu u kojem je muževnost često izvrgnuta ruglu, u kom reklame prikazuju očeve, muževe i sinove kao lude globalnog sela, gospodin se i dalje drži muževno.
On je svetlost koja se ne gasi.

Novi model gospodina je drugačiji od duhova gospode iz prošlosti.
Ali gospodin nikad nije ni bio okamenjena pojava, nego stalno evoluira u skladu s promenama svog sveta.
Za poslednjih pet stotina godina etimologija reči „gospodin“ premestila se s grba na veličinu njegovog srca, umesto isticanja društvenog položaja sada ističe lične dobre osobine.
Iako je engleska reč džentlmen nastala od francuskog izraza gentilhomme - plemić - primerci novog modela gospodina dolaze i iz seoskih škola i iz Itona.

Kada su poslanici u parlamentu uhvaćeni s njuškama u državnoj kesi, bolesna glad za nezarađenim novcem preskočila je sve političke i klasne granice. Ljudska niskost u svoj svojoj pohlepi nije bila strana ni opštinskim ni državnim savetima. Ali, ako ništa drugo, konzervativci stare škole - oni koji su rado sebe nazivali gospodom - bili su najgori od svih, naplaćujući čišćenje jaraka i izgradnju kućica za patke oko svojih vila.
Možda su bogati i obrazovani. Ali nisu gospoda.
A to važi već skoro sto godina, još otkako je čitav naraštaj samoubilački hrabrih mladih oficira školovanih u najboljim ustanovama predvodio svoje vojnike u rovovima Some, Ipra i Verdena.
Ti na smrt osuđeni prelepi momci bili su obrazovana bogataška deca. Ali su bili i gospoda.
No više ne možemo računati na to da će viši stalež snabdevati svet gospodom. Plemstvo moramo potražiti negde drugde. Moramo ga naći u nama samima.

Gospodin gazi preko moralnog smetlišta našeg doba. Izgleda dobro jer ima ukusa, ali gospodin ume da brine o svojoj odeći ne dozvolivši joj da njime zagospodari. Ima važnijih pitanja. „Moraš biti veran svom kodu“, peva Sinatra, a novi model gospodina se s tim slaže - u kancelariji, u spavaćoj sobi i usred nepravednog sveta. Vrednosti do kojih drži odolevaju modi. Odelo ne čini gospodina.
Siguran sam da ova težnja za gospodstvom tinja u srcima mnogih savremenih muškaraca; oni teže da razmišljaju bolje, da postupaju bolje, da budu bolji ljudi. Sama ideja gospodina zvuči beznadežno zastarelo, ali mi duboko u sebi znamo da nam je u ova teška nova vremena više nego ikad potreban gospodin, da pridoda značenje muškosti, da nađe kod u koji verujemo.
Vreme gospode ponovo nastupa. I ovoga puta gospodin se možda neće očajnički pitati treba li da kaže kupatilo, toalet ili klozet.
Kao što kralj Artur spava dok ga Avalon ne zazove u trenucima najveće opasnosti, tako je gospodin čekao dok se savremena muževnost nije suočila s najcrnjim mrakom da bi se ponovo rodio.
Zato što, iznad svega, gospodin veruje da biti muškarac nešto znači.
Gospodin polaže veru u svet u kom je muževnost i dalje nešto dobro, pristojno i istinito. Nešto za šta se vredi boriti. I nešto čime se treba ponositi.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 5:02 pm


 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons 0_8eeb5_30604897_XL



SREĆNIK

„Ah, voleo bih da je Božić svaki dan“ uzdisao je Roj Vud, ali - ah, kako brzo taj san može da se preobrazi u sedmi krug pakla.
Da li bi vas zaista usrećilo da budete zaključani u prostoriji s rođacima koje ne volite, s hranom koja vam ne treba i poklonima koje ne želite, i to ne samo tog posebnog dana, nego kroz čitavu sumornu večnost? Ali ako vas svemir u kom je uvek Božić ne bi usrećio, šta onda bi? Šta nam je potrebno da budemo srećni?
Čovek se vekovima mučio i borio da preživi. Niko ne brine o sreći dok mu prvi susedi padaju pokošeni kugom. Niko ne razmišlja o sreći dok mu Luftvafe bombarduje bakinu kuću. Ali opstanak više nije problem. Zapravo, u poslednje vreme smo pomalo uvređeni što uopšte jednom moramo da umremo, pa se, dok živimo svoje raskošne živote pod obezboženim nebom, vraćamo na konačno ljudsko pitanje - kako biti srećan?
Je li bolje laktati se do vrha poslovnog sveta ili dići ruke od te trke pacova? Treba li da prosipamo seme na sve strane ili da ga sačuvamo za domaće ognjište? Treba li da volimo ljude ili da tražimo one najvažnije?
Moramo li biti zahvalni na onome što imamo ili treba neprestano da težimo ka udobnijem životu, većoj kući, boljem poslu, bržem automobilu, lepšoj ženi i svim pozlaćenim lovorikama velikih igrača? I kada da stanemo? I hoćemo li tada biti srećni?
Ništa ne proganja savremenog čoveka kao ova zagonetka - kad ću biti srećan? Postoji i naziv za to - hedonika, grana psihologije koja se bavi proučavanjem pritajenih i neprijatnih osećaja i onim što nas u krajnjoj liniji usrećuje.
Mi mislimo da znamo šta nam treba za sreću, ali uskoro otkrijemo da nemamo pojma. Sreća je nešto mnogo više od unapređenja, kola ili kuće. Sreća nije samo odsustvo bolova. Sreća je mnogo veća od trenutka prolazne slasti. Mi mešamo hedoniku - ono što nam pruža zadovoljstvo - s hedonizmom - načelnom potragom za zadovoljstvima. Iako oba izraza imaju isti koren, veoma se razlikuju. To je razlika između tihog uživanja u povremenoj čaši merloa i uverenja da treba da se naločete svake večeri.
Smatramo da je recept za sreću da zgrabite sve što vam dođe do ruke. Sve ljubavi koje možete dovesti u krevet, sve piće koje možete da popijete, sav beli prah koji možete da ušmrčete pohlepnom njuškom. Ali hedonizam je samo očajničko bekstvo od nesreće.
Mi smo kao Fil u Danu mrmota, filmu koji bolje nego ijedan opisuje mučni put savremenog čoveka ka prosvetljenju. Kada otkrije da je zarobljen zauvek u jednom istom danu, Fil odlučuje da zadovolji sve svoje prohteve. Njemu su najvažnije krempite, ali to mogu isto tako lako biti alkohol, kokain ili ruske prostitutke.
I to ne vodi ničemu.
Suviše nečeg dobrog čini ljude duboko - i gotovo trenutno - nesrećnima. Ali ako nas ono što želimo ne usrećuje, šta će nas, do đavola, usrećiti?
U Danu mrmota Fil čini prve oprezne korake prema istinskoj sreći tek kad okrene leđa sebičnim, putenim, ukusnim zadovoljstvima i nauči da se posveti drugima restoranskom gostu koji se guši, dečaku koji pada s drveta, beskućniku koga na kraju ne može da spase. Fil stiče slobodu tek kada zavoli, istinski zavoli Endi Mekdauel, ne pokušavajući samo da je namami u krevet.
Dan mrmota nazivaju najduhovnijim filmom svih vremena, zato što nosi poruku koju mnoge

religije odobravaju - na kraju, jedino što može da umiri naša nemirna ustreptala srca jeste spokoj koji se rađa iz ljubavi prema drugima.
Pa ipak, osim ako niste Nelson Mandela, ovo deluje kao vrlo krhka vrsta sreće. Šta bi bilo da je Filova devojka pobegla s onim štreberom kamermanom? Šta bi on tada uradio? Bi li ponovo pokušao s proždrljivošću i krempitama? Ako sebičnost ima granice, onda ih svakako ima i nesebičnost. Možda vas ne bi usrećilo da ste Šon Rajder. Ali da li bi zaista bilo bolje da ste Isus Hrist?
U Americi se danas sreća predaje na najuglednijim univerzitetima. Najpopularniji je tečaj na Harvardu, koji vodi dr Tal Ben Šahar. Njegova reklama je neodoljiva, jer on zaista veruje da možemo naučiti kako da budemo srećni.
Dr Ben Šahar u svojoj knjizi Srećniji - saznajte tajne svakodnevne radosti i trajnog ispunjenja
kaže da o svom putu ka sreći treba da mislimo kao o poručivanju hamburgera.
Postoji ambiciozni hamburger, verovatno zdrava vegetarijanska pljeska. Ima odvratan ukus, ali nadate se da će vam na kraju ipak doneti nekakvo dobro, kao čovek koji sam sebe besomučno goni na poslu nadajući se boljem sutra.
Tu je i hedonistički hamburger, čisto smeće prepuno šećera i soli; sjajan je dok ga žvaćete, ali na kraju ste od njega bolesni i iznureni, kao čovek koji živi pohlepno grabeći zadovoljstva i trudi se da ne misli kako će se osećati sutra.
Na jelovniku je i nihilistički hamburger; grozan je i ne čini vam dobro, a za desert presečete sebi vene - uobičajeni obrok čoveka kog je napustila žudnja za životom, ne uživa u sadašnjosti i ne nada se ničemu u budućnosti.
Najzad, tu je i hamburger sreće; dobrog je ukusa i dobar je za vas. To je metafora za čoveka koji je zadovoljan sadašnjicom i raduje se budućnosti.
Ali upravo taj hamburger je tako retko na jelovniku da mi čitavog života naručujemo pogrešne - izgubljeni u brzoj nasladi hedonizma u mladosti, zatim izgubljeni na pokretnoj traci posla u srednjim godinama, i najzad izgubivši veru u čitavu igru dok polako klizimo u mukli nihilizam kasnijih godina.
„Laktaš postaje rob budućnosti; hedonista je rob sadašnjeg trenutka, a nihilista robuje prošlosti“, piše Tal Ben Šahar. „Sreća nije dolazak na vrh planine, niti besciljno pentranje po planini. Sreća je iskustvo penjanja prema vrhu.“
Ali šta ako konopac pukne?
Doktor Ben Šahar naglašava da će nam sreća uvek biti van domašaja ako očekujemo da ćemo je dostići ostvarenjem jedne goruće želje. Ako budem spavao s tom ženom, biću srećan. Ako budem kupio veću kuću, biću srećan. To ne ide tako, tvrdi harvardski profesor, koji je kao šiparac ostvario svoju želju da postane nacionalni prvak u skvošu u svom rodnom Izraelu, a onda upao u razornu depresiju.
Ako su nam želje i potrebe ispunjene, tvrdi on, onda nismo pravi ljudi. Tada smo prazne ljušture.
Ispunjenje svih želja je pustoš. Ciljevi su ključ sreće, kaže doktor Ben Šahar.
„Prvenstvena svrha postavljanja cilja jeste da pojača uživanje u sadašnjosti“, piše on. „Cilj mora da bude smislen, a put koji nas vodi ka cilju mora biti prijatan kako bi doveo do značajnog povećanja sreće.“
Ali kojim ciljevima treba stremiti? Treba li da se svim srcem prepustimo potrazi za ljubavlju, ili da se čitavim bićem bacimo u bitku za dobijanje ugovora? Treba li da brinemo o svom zdravlju ili ne? Treba li da provodimo prijatne časove sa svojom porodicom ili da je izbegavamo koliko je god to moguće a da ostanemo pristojni? Mi nekako znamo da, ako želimo da postanemo srećni, ispunjeni ljudi, moramo da volimo druge, i naše bližnje i one potpuno nepoznate.
Svi mi vidimo istinu u rečenici Vudija Alena: „Ako saznam da makar samo jedan čovek gladuje,

to mi ugasi sjaj čitavog dana.“ Ali i mi sami osećamo glad i žeđ, i znamo da ćemo ih osećati i kad se poslednji gladni čovek na svetu najede.
Ako želimo da izbegnemo ogorčenost i razočaranje, onda naši ciljevi u materijalnom svetu treba da budu realni, a nagrade teško stečene. Ali čak i šestocifrena nagrada pretvoriće vam se u pepeo u rukama ako su vam ostale oblasti života u neredu. Kakva je korist od toga što ste velika zverka u poslovnom svetu ako vaš partner ili partnerka voli nekog drugog, ako vas deca mrze ili ako ste upravo saznali da imate tumor veličine zgrade?
Ljubav, uspeh, zdravlje - to su preduslovi sreće, ali neće vas dovesti na krajnji cilj, samo će vam omogućiti da uzmete kartu i ukrcate se. A na taj cilj nećete nikada stići ako ne naučite da budete zahvalni na onome što imate. Temelj istinske trajne sreće počiva na mnogo čemu, ali nadasve na svesti da imate nešto dobro - i da ste mogli da prođete mnogo gore.
Istraživanje koje je sproveo psiholog Rovert Bisvas-Diner otkriva da su prostitutke u zabačenim ulicama Kalkute zapravo veoma srećna grupica, zbog olakšanja koje osećaju što nisu među hiljadama obogaljenih prosjaka koji čitav život puze i vuku se prljavim ulicama.
Džonatan Hajt, socijalni psiholog i pisac knjige Hipoteza sreće: drevne mudrosti i filozofija na probi savremene nauke, veruje da nas usrećuju staromodne konzervativne vrednosti (iako je sam do srži univerzitetski liberal).
Tradicija. Obredi. Porodične vrednosti. Radna etika. Odelo i kravata. Potcenjeno zadovoljstvo uređenog života. Sve nas to usrećuje, kaže doktor Hajt. Jer kad se nešto desi, postanemo nesrećna hiperaktivna deca prepuna šećera, plačemo, napeti smo i samo želimo da idemo kući.
Ono što je zajedničko svim prvosveštenicima sreće jeste naglašavanje važnosti ravnoteže, naročito ravnoteže između suprotstavljenih načela. Ravnoteže između dugoročnih ciljeva i trenutnih potreba. Ravnoteže između sopstvenih interesa i čovekoljublja. Ravnoteže između porodice i posla, ljubavi i seksa, mog vremena i našeg vremena, odloženog zadovoljenja i ovde i sada.
U romanu Kena Grimvuda Riplej, junak dobija priliku da živi svoj život iznova i iznova; stalno umire u četrdeset drugoj godini i ponovo se rađa kao šiparac. Svaki put sve radi drugačije, ali ništa mu ne donosi sreću jer ne uspeva ni da se primakne ravnoteži.
U početku suviše pažnje obraća na bogaćenje i zanemaruje svoj lični život. Onda u sledećem životu teži ka društvenom ugledu i završava u hladnom braku bez ljubavi sa ženom koja ga prezire. Tek na kraju, kad je već kasno, kad više nema života, nalazi spokoj i nešto nalik sreći, kad nauči da voli trenutak u kome je sada. A to je možda najviše čemu možemo da se nadamo.
Sreća nije trajno stanje. Ne možete odjednom i neočekivano postati srećni, kao da je sreća cilj odmah iza ivice linije od A do B. Čak i uz sve preduslove - posao ide dobro, laboratorijski nalazi su čisti, novac pristiže, porodica je srećna, sunce sija - sreća dolazi i odlazi, a najgore je to što je retko cenimo dok smo do grla obavijeni njome.
Jedan preživeli iz Batanskog marša smrti kaže da nikada nije bio usredsređen na to da preživi japansko zarobljeništvo, da preživi rat, čak ni da doživi sutrašnji dan. Njegov cilj je bio da spusti jednu iscrpljenu nogu ispred druge i samo stigne do sledeće stene.
To je dosta dobra definicija sreće - saznanje šta razumno možete očekivati od sebe. I dolazak do sledeće stene.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 5:02 pm

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons 0_8eb74_68eb3a05_XL


NOVI MUŠKARAC, STARI MOMAK

Potražite Novog muškarca na internetu i on će isteturati kao lik iz magle istorije - meki samoprezirni, uškopljeni fosil, obezmuženi ostatak koji nervozno pođiže bokserice s kašmirskom šarom, pun griže savesti zbog muških grehova, i izvinjava se što postoji.
Sećate li se Novog muškarca? Kao odgovor na trideset godina feminizma, Novi muškarac se pojavio istorijski neizbežno kao što se komunizam neizbežno srušio, kao što je Džon Preskot počeo da igra kroke i kao što se Robin Vilijems pretvorio u pregojenu mrcinu.
Neki događaji zapisani su u zvezdama.
Novi muškarac se dogodio kad je stari muškarac počeo da deluje užasno zastarelo. Kada su stare muževne osobine prestale da rade, pojavio se Novi muškarac kao ono čemu bi obični ljudi trebaio da teže - primer za prosvetljeno doba, mnogo promišljeniji tip nego njegovi trapavi preci. Osetljiv. Pun podrške. I mekši - mnogo mekši - od muškaraca iz prošlosti.
Novi muškarac je bio lik iz feminističke mašte s kraja dvadesetog veka, dečko s plakata novog, boljeg muškog sveta bez muškarčina. A razlog što nikada nije opšteprihvaćen jeste to što nikada nije bio stvaran.
Pravi muškarci nikad nisu ličili na Novog muškarca, čak i ako su se izmenili poslednjih decenija dvadesetog veka. A promenili se jesmo, pošto smo otkrili da je roditeljstvo i nama važno, pošto su mnogi od nas radili s više žena nego muškaraca i pošto smo shvatili da drugi koverat s platom u kući ne znači da će nam kita automatski otpasti - to se dešava samo kada ona može da se razmeće da je njen deblji nego vaš (i dalje govorimo o kovertima s platom).
Ali pravi muškarci nisu se promenili dovoljno da bi Novi muškarac postao išta više od puste želje.
Novi muškarac bio je nerealan jer je njegovo postojanje iziskivalo potpuno feminiziranje muškaraca. Trgovinska kuća umetničkih predmeta Atena izdala je sladunjav, ali veoma uspešan plakat sa sažetim prikazom Novog muškarca. Snagator obrijanih grudi drži u mišićavim rukama bebu, nežno kao žena, kao majka.
Greška je u pretpostavci da muškarac može da drži svoje dete tako nežno, tako pažljivo, tako beskrajno osetljivo, i da, prema tome, nema nameru da kresne otpozadi kućnu pomoćnicu strankinju dok ova prazni mašinu za sudove.
Novi muškarac je bio mrtvorođenče jer je od samog početka bio predobar da bi bio stvaran.
Pa ipak, nagon za vraćanjem značaja muškosti, muževnosti i svega ostalog nije zamro. Zato što nam se u svest usadilo pitanje - šta znači biti muškarac?
Amerikanci posebno lupaju glavu tražeći odgovor na ovo pitanje. U Sjedinjenim Državama čak postoji muški pokret - želite li da se učlanite u tako nešto? Muški pokret zvuči kao nešto što vam se desi pošto pojedete veliku činiju ovsenih pahuljica.
Za razliku od feminizma, muški pokret nije iznedrio velike pisce ni važne knjige. Muškarci nisu uspeli da proizvedu svoje Džermejn Grir ni Glorije Stajnem. Nemaju totem kakav je Ženski evnuh da se oko njega okupe. Robert Blaj je napisao knjigu pod naslovom Gvozdeni Džon, u kojoj tvrdi da su tradicionalne slike muževnosti potrošene i da muškarci moraju da potraže nove u mitologiji, folkloru i legendama. Ali te visokoparne misli neće odjeknuti među muškarcima savremenog doba.
Feminizam je bio opšti pokret; možda je nastao među intelektualkama kao što je Džermejn Grir, ali na kraju je dotakao život svake domaćice, svake školarke, svake žene u razvijenom svetu.

Odgovarajuća muška strujanja oduvek su bila oblast naučnika i pesnika kao što je Robert Blaj, uvek su tražila stazu ka dobroćudnom mačizmu i nikad se nisu proširila izvan univerziteta.
Uprkos tome, ne može se poreći da je pitanje šta znači biti muškarac prodrlo u glavu svakog muškarca s koeficijentom inteligencije većim od broja obuće.
U ovoj zemlji odgovor je bio realističniji, odmereniji, ciničniji, a odlučujući trenutak nastao je 1991, kad je pisac Šon O’Hejgan seo i napisao veoma uticajan - i još pogrešnije shvaćen - članak o tome šta znači biti muškarac u naše vreme.
O’Hejganov članak se zvao Stiže Novi momak.
Kako Šon kaže, Novi momak je „prilično šizoidan postfeministički tip s urođenim telesnim regulatorom koji mu omogućuje da neprimetno menja svoju svest u zavisnosti od društva u kom se nalazi. U osnovi, Novi momak teži položaju Novog muškarca kad je sa ženama, ali se vraća ulozi Starog momka kad je s muškarcima. Lukavo, zar ne?“
Vrlo lukavo. A svaki savremeni muškarac koji je pročitao O’Hejganov esej, bez ikakvih teškoća je rekao - bože, pa to sam ja. Osetjiv, prosvetljen, brižan - ali samo do izvesne tačke, do trenutka kada mora da se odrekne svoje muške duše.
Svaki muškarac koji je pročitao O’Hejganovu raspravu o Novom momku poznavao je samo devojke i žene oblikovane decenijama feminizma - pa je tako feminizam dodirnuo i nas. A čak smo uglavnom bili naklonjeni ciljevima feminizma, dok god i dalje možemo subotom po podne da idemo na utakmice, sve dok se ono što zaista volimo odjednom ne shvati kao simbol ugnjetavanja patrijarhalnog društva.
O’Hejgan je dao ime nečemu što je postojalo već godinama - činjenici da su muškarci naučili da se prilagode ženskim stavovima kod kuće, na poslu, u srcu, ipak u suštini ostajući verni sebi.
Zar mi nismo muškarci? Mi smo Novi momci.
Na nesreću, sve ovo je bilo preduboko za prosečne glupane, ali oni su zavoleli izraz - Novi momak zvučalo je dobro, i uskoro je dobilo značenje povampirenja staromodnog prostaštva. Lijam Galager prdi u krevetu, pop zvezde u fudbalskim dresovima, muškarci koji cevče pivo, jedu biskvite, neandertalci koji psuju gde stignu.
Ali kad je Šon O’Hejgan iskovao izraz, uopšte nije imao to na umu. Novi momak, kaže Šon, zaista je pročitao Ženskog evnuha. „Među zauzetim ženama ili u mešovitom, prijatnom društvu, Novi momak je sklon da prenaglašava svoju neseksističku osećajnost do tačke kada prisutne žene više ne mogu da dođu do reči.“
Sve to je ubrzo propalo, zamisao je oteta i biti Novi momak uskoro je značilo biti stari momak. Više se nije postavljalo pitanje šta znači biti muškarac. Novi momak bio je samo izgovor za loše ponašanje.
O’Hejgan je rekao da Novi momak treba da bude „najbolji mogući muškarac“, ali je postao najgori mogući muškarac. Biti Novi momak značilo je da nikad ne pitate: „Jesi li svršila?“
Pa ipak, san nije zgasnuo, nego je našao treći put, našao je način da muškarac ne bude ni mlakušni Novi muškarac ni prosti Novi momak, da ostane veran muževnim vrlinama uz puno poštovanje žene. Je li najzad nastupilo vreme Novog novog muškarca?
Nikada neće biti muškog ekvivalenta Ženskog evnuha da nam pokaže put ili da nam kaže dokle smo stigli. Muškarci nikada neće organizovati pokret jer su, takvi kakvi su, duboko u svojoj takmičarskoj duši vukovi samotnjaci. Ali ako Novi novi muškarac ide sam, to ne znači da mu nije stalo do sabraće.
Novi muškarac je propao jer se pretvarao da su se muškarci potpuno izmenili. Novi momak - u svom otelotvorenju prostaka koji prdi i podriguje - propao je jer se pretvarao da se muškarci uopšte

nisu izmenili.
Novi novi muškarac zna da su se muškarci promenili, ali ne toliko koliko bi žene volele. Prema tome, šta znači biti Novi novi muškarac? Ko je taj tip?
Novi novi muškarac smeje se naglas kada čita o „anksioznosti“ - o stresu koji navodno pogađa muškarce jer gube prvenstvo u svetu kojim, takođe navodno, vladaju žene (A gde to tačno žene vladaju? U Beloj kući? U Dauning stritu? U Kremlju?) i pita se jesu li muškarci osećali „anksioznost“ dok su se iskrcavali na obale Normandije.
Pa ipak, život Novog novog muškarca nije bez pritiska - on trpi pritisak da zarađuje za život i istovremeno bude dobar otac, brižan partner i ljubavnik kome je stalo da li njoj prija ono što joj radi.
Novog novog muškarca rastežu sile koje su decenijama mučile žene - ta neprestana težnja da nema sve, ali da učini sve. I sutradan iznova.
Novi novi muškarac odgovara na zahteve svog vremena gotovo stalnim besom. Sve ga ljuti, a ipak se mnogo smeje, i gotovo je svaka reč koju s podrugljivim poluosmehom istisne zajedljiva. On uživa u muškom društvu, među muškarcima se opušta i otvara kako to retko čini među ženama.
Novi novi muškarac je primetio da je među zaposlenima sada više žena nego muškaraca, i to mu ni najmanje ne smeta. Zanima ga samo da li one dobro obavljaju svoj posao. Ne privlače ga drpanja u skladištu kancelarijskog materijala - suviše je prefinjen za to. On zna da u ovom svetu nije teško naći seks, nego izbeći seks.
Novi novi muškarac možda je bolji otac nego muž. Voli svoju decu sa strašću koja ga plaši. Grize ga savest kad nije s decom.
Novi novi muškarac nema ništa protiv čisto muške nege. Hidrira kožu kad se seti, mada baš ne voli da čisti zube koncem, i zna da muškarcima izgled jednostavno nije važan kao ženama. Zna da bogati i moćni muškarci nikada u ljudskoj istoriji nisu bili usamljeni, i da nikada neće ni biti.
Iznad svega, Novi novi muškarac ne oseća ni trunčicu samosažaljenja. On zna da je dobio premiju na životnoj lutriji kad se rodio kao dečak. Čak i sada je tako, i on se ne bi menjao.
Novi novi muškarac poznaje samoga sebe, svestan je da njegovim dubokim biološkim potrebama nema mesta u spokojnom tihom životu, u našem krotkom savremenom svetu. Ipak, vrlo se ponosi time što više od svega želi da se dobro stara o svojoj porodici i da je štiti, ne zato što je proizvod ugnjetačkog patrijarhalnog društva, nego zato što je voli.
Uprkos svemu što ste možda čuli, Novom novom muškarcu ni najmanje ne smeta što njegova partnerka donosi platu u kuću. Sve dok ne donosi više nego on. To bi bilo strašno za Novog novog muškarca.
Ako mu kažete da je muževnost u krizi, neće se složiti s vama. Više nego njegov otac ili deda, Novi novi muškarac oseća se slobodnim. Zna da nikada nije bio iskušan ratom, siromaštvom, svetom bez dobre kafe - kao što su oni bili, ali zna i da je, održavajući ravnotežu između svih strana svog života, od posla do porodice uključujući i sve između, verovatno mnogo muževniji muškarac nego što su ćale i deka ikada bili.
Pročitajte Ženskog evnuha Džermejn Grir i videćete da velika vizionarka feminizma nije želela svet u kom su žene jednake, nego svet u kom su žene slobodne.
Slobodne da se ostvare do kraja, slobodne da budu ono što jesu. Zar današnji muškarci ne traže upravo to?
Slobodan da budeš muško, sine moj.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 5:02 pm

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons 0_8e97f_7d06b3e6_XL



STADIONSKA STRAHOTA

Ne sećam se tačno kad sam se zaljubio u fudbal, ali se vrlo dobro sećam kad sam se odljubio. Bilo je to za vreme ne tako davne takmičarske sezone, kad je Arsenal gostovao u Birmingemu,
onog dana kad su Eduardu zamalo otkinuli stopalo.
Bila je to jedna od onih retkih povreda koje nas podsete da postoji i svet van zelenog travnjaka kod kuće i u gostima, svet u kom reč tragedija označava nešto malo ozbiljnije od protivničkog gola u poslednjem minutu dodatnog vremena.
Pomislili biste da bi se na takav dan, kada je mladić odvezen u bolnicu ne znajući hoće li ikada ponovo hodati, a kamoli igrati prvoligaški fudbal, ostali igrači držali malo dostojanstveno. Ali onda je na pozornicu stupio Arsenalov navodni kapiten, Vilijem Galas.
Birmingemu je dosuđen jedanaesterac pred sam kraj dobio je priliku da izjednači na utakmici čiji je rezultat bio potpuno nebitan u poređenju s Eduardovom povredom - i Galas - taj neustrašivi predvodnik ljudi - potpuno je pukao. I pre nego što je Birmingem izveo penal, Galas je ljutito odmarširao na drugi kraj terena i neustrašivo kidisao na reklamne panoe. Kad je Birmingem dao gol i izjednačio na dva prema dva, Arsenalov kapiten je seo na zemlju i briznuo u plač.
Nije poznato o čemu je mislio Toni Adams.
Ali u tih nekoliko grotesknih minuta Galas je upropastio Arsenalovu sezonu. Nisu izgubili utakmicu - mada je Eduardo gotovo izgubio stopalo. Još su bili u trci za prvo mesto. A onda je naišao Galas i bilo je kao da je Čerčil pokušao da se preda za vreme Bitke za Britaniju. Moral se strmoglavio.
Ovu utakmicu sam slučajno gledao s jednim mladim navijačem „tobdžija“ obučenim u vernu kopiju dresa. Bila je to moja tada petogodišnja kći. Mrštila se, besnela je, vikala - nikad nije videla ništa slično Vilijemu Galasu.
Dejli miror je sve najbolje sažeo. ARSENALU JE TREBAO TONI ADAMS, A DOBIO JE BRITNI SPIRS. Tada sam shvatio da mi više nije stalo. Nije sve počelo od Galasa, ali on je snažno obasjao moja istinska osećanja prema igri koju sam voleo čitavog života.
A ta istinska osećanja bila su prezir, ravnodušnost i gađenje.

* * *

Kad sam bio mali, sanjao sam da ću možda za života videti Englesku kako drugi put osvaja Svetski kup, ali sada se ježim od same pomisli da gledam reprezentaciju - sve te nesposobne milionere ravnih tabana, tupaste navijače koji zvižde protivničkoj himni, prazne redove na početku drugog poluvremena jer gosti prosto ne mogu da se odvoje od sendviča sa škampima. Godinama nisam bio u stanju da gledam Englesku, a sada ne mogu da pratim čak ni utakmice svog kluba.
I tako sam, dok je sumorna zima besnela pod mojim prozorima, a onda se stidljivo ušunjala u kuću, i dok se igralo finale prvenstva, preneraženo shvatio da je sezona došla i prošla, a da, prvi put otkako sam napunio pet godina, nisam bio ni na jednoj utakmici.
Galas me je naterao da shvatim da to više ne mogu da podnesem - te prevare, ta valjanja, ta padanja na jačem povetarcu. Još ima velikih igrača. Fabregas, Tores, Runi bili bi ponos i dika sporta u svakom vremenu. Ali duša fudbala je pokvarena kao mućak.
Fudbal je nekada bio igra koju su igrali muškarci. I bili su to čvrsti muškarci. Ne mislim samo na

Tonija Adamsa, Roja Kina, Tomija Smita, Bilija Bremnera, Dejva Mekeja i Pitera Storija. Čak i Džordž Best, najrazmetljiviji fudbaler s ovih ostrva, bio je načinjen od čelika iz Belfasta. Takvi su bili i Rodni Marš i Čarli Džordž. Bili su kavaljeri s pragom bola okrugloglavaca.7 Današnji fudbaleri... iskreno, znam neke mnogo čvršće frizere. Drogba, Ebue, Ronaldo - to su krupni snažni muškarci koji prečesto podsećaju na Divajn Braun.
Jednostavno, suviše lako padaju.
A bolje i da ne počinjem o ljubljenju grbova. Ronaldo, Lampard i Adebajor (kao što kaže pesma, daj mu osamdeset somova,"on će ipak tražiti još) čitavog jednog leta pretili su svojim klubovima da će otići ako ne dobiju još para, a onda su čitavu sledeću sezonu balavili klupske grbove na svojim dresovima.
Voleo bih da mogu prosto da okrenem leđa tim pohlepnim pekmezima, glupim, ovcama sličnim navijačima, prljavoj igri i ponižavajućim suzama Vilijema Galasa - ali teško je raskinuti s fudbalom. Zato što nosim uspomene, čitav jedan život pun uspomena.

Ako ne znam tačno kad sam se zaljubio u fudbal, razlog je to što je fudbal oduvek bio oko mene. Moja mama je imala šestoricu braće; svi su bili navijači Vesthema i rado su me vodili da gledan Bobija Mura, Martina Pitersa i Džefa Hersta - sastav Vesthema koji je osvojio Svetski kup.
Tih zlatnih godina gledao sam stotine utakmica na Apton parku, i video sam sve - Čelsi s Piterom Ozgudom, Ronom Herisom i Čarlijem Kukom, Mančester junajted. s Denisom Loom, Bobijem Čarltonom i Džordžom Bestom, Dona Revija u Lids junajtedu, Liverpul Bila Šanklija, Totenhem hotspur s Bilom Nikolsonom.
Odlazak na utakmicu u to vreme bio je opasan, i nasilje je često zapljuskivalo neravne neregulisane nizove kuća, ulice i stanice podzemne železnice oko stadiona. Najgore što sam ikada video desilo se kad je Mančester junajted, besprekoran u belim dresovima, belim šorcevima i crvenim čarapama, uzeo krajem šezdesetih titulu prvaka na Apton parku rezultatom šest prema jedan. Bitke su besnele čitavo popodne, a moji ujaci i ja držali smo glave pognute u zabitom uglu severne obale poznatom kao Polica.
Kao da smo imali jeftina sedišta u bici kod Azenkura.
Pa ipak, za brojne naraštaje radnika fudbal je bio razlog za život. Mokraća je potocima tekla po toaletima. Žena nije bilo. Prema navijačima se postupalo kao prema stoci. Ali za mnoge od nas, to je bilo nešto najbliže vančulnom iskustvu.
Prema jednom od brojnih mitova o fudbalu, navijači su monogamna stvorenja koja se zauvek posvećuju svom klubu. To nije istina, naročito ako ste odrasli u Londonu i okolini. Braća moje majke, štampari iz Ulice Flit, koji nisu radili subotom, bili su svi navijači Vesthema, ali moj tata je navijao za Totenhem. Iako je bio piljar i morao da radi subotom, vodio me je na utakmice pod reflektorima sredinom sedmice, daleko od Apton parka, na Vajt hart lejn, pa sam u tom svom drugom životu gledao Džimija Grivsa, Alana Gilzijana i Sirila Noulsa.
Tek kad su me ujaci poveli na Hajberi da gledam Vesthem u gostima protiv Arsenala, osetio sam da sam našao svoj tim. Dopadala mi se oprema Arsenala, beli rukavi na crvenim dresovima, a svidela mi se i tvrdoglavo engleska atmosfera na Hajberiju - u poluvremenu je svirao limeni orkestar, nazirala se mermerna dvorana s bistom Herberta Čapmana, snažna uspomena na Englesku pre rata. A dopadali su mi se i reflektori načičkani duž krova u slapovima belog, ružičastog i plavog. Reflektori su bili bolji od same utakmice.
Van terena dogodio se sitan ispad. ljan Jur, Arsenalov krupni plavokosi centarhalf, nekako je uvredio Vesthem, pa su moji ujaci režali i siktali na njega na ulici. Jur se, doteran, u odelu i s

klupskom kravatom, samo kezio. Bio sam veoma impresioniran. Vesthem je bio kočoperan, ali Arsenal je bio tvrd. Da su Vesthem i Arsenal bili stari Grci, „čekići“ bi bili Atinjani, a „tobdžije“ Spartanci.
Onda sam odrastao, postao vlasnik sezonske propusnice Arsenala i dvadeset godina sam živeo blizu Hajberija kako bih na utakmice išao peške. Onda se tim preselio, a za njim i ja. Iako sam video da su Emirati mnogo lepši stadion od Hajberija, nisu mi se toliko dopali. Sviđala mi se stara engleska klaustrofobija Hajberija, tribine u stilu art deko i bliskost s nečim uglavnom istim u svetu stalnih promena.
Ali fudbal se menjao godinama, i neke promene bile su neophodne. Utakmice na koje sam išao kao dečak prečesto su podsećale na nerede na skupovima Kju kluks klana. Kultura nasilja nastala oko fudbala neposredno je dovela do toga da se prema navijačima postupa kao prema stoci, a ta dehumanizacija u ime obuzdavanja mase neposredno je izazvala strahote Hilsboroa i Hejsela. Fudbal se promenio jer nije imao druge. Sećam se polupraznih stadiona s početka osamdesetih, kada se činilo da je svako razumno vaspitano ljudsko stvorenje sigurno negde drugde. Bilo gde drugde.
Onda smo odjednom dobili stadione bez mesta za stajanje, razdvojene navijače i govor srednje klase po pabovima. Na utakmici ste mogli da kupite pecivo s lososom. Fudbal je postao bezbedniji, zdraviji, bogatiji sport nego igra koju sam upoznao kao dečak. Mogu čak da se kupe i dobre knjige o fudbalu.
A onda je neki nepoznati igrač pao i zaurlao od bola iako uopšte nije bio povređen. I nešto dragoceno počelo je da odumire.

Godinama je fudbal uvek bio uz mene.
Drugi album grupe je smeće. Devojka vas ostavi. Droga više ne deluje. Ali fudbal nas nikad nije izneverio, a čak i na onim džombastim terenima šezdesetih i sedamdesetih, kad su gledaoci mokrili jedni drugima u džepove, fudbal je krasila neka čarolija.
To je trajalo decenijama. Čak i kad su igru uz koju sam odrastao promenili Tejlorov izveštaj, Premijer liga i lavine televizijskog novca, čarolija je još postojala. Fudbal ima beskrajnu sposobnost samoobnove. ljan Rajt je otišao, ali pojavio se Tijeri Anri. Erik Kantona se povukao, ali tu su još bili Dejvid Bekam, a zatim i Ronaldo. I fudbal još može da stvori Džona Terija, Vejna Runija i Stivena Džerarda - vešte momke sa srcem od hrastovine kojima bi se duh Bobija Mura s odobravanjem smešio, fudbalere koji su bili ponos igre i pre nego što sam mutirao.
No uprkos svem tom novom sjaju, uprkos tome što iskolačenih očiju svi sedimo na novim stadionima i jedemo pecivo s lososom, nešto je trulo u samom srcu igre. Mračna strana postala je deo okoline.
Pohlepa. Plačljivost. Padanje i prevrtanje. Potreba da se napune džepovi i poriv da se pobedi po svaku cenu. Znam da na svakog nadurenog Ešlija Kola dolazi Fabregas ili Fernando Tores. Ali atmosferu kvare oni razmaženi, oni ušuškani, oni pokvareni. Ne mogu da skačem na noge i kličem im. Ne želim da gledam Adebajora kako ljubi grb. U središtu mog života morala bi da zjapi ogromna rupa da bih poželeo to da gledam.
Fudbal je igra koju igraju muškarci, a vole dečaci. I da se uopšte nije promenio, ne bih nikada mogao da volim fudbal kao što sam ga voleo s četrnaest godina. Nešto se desi kad postanete stariji od igrača. Ali još bi mi bilo stalo. Još bi mi bilo važno. Ljubav bi opstala.
No usput sam nekako zamrzeo fudbal. Nije me Vilijem Galas naveo da ga zamrzim. Taj krupna francuska kukavica samo me je navela da shvatim da se ljubav zgrušala u prezir.
Uhvatio sam sebe kako mislim na braću Arona i Bena Pika; imali su osam i deset godina kad su

poginuli.
Luk Mekormik, dvadesetpetogodišnji profesionalni fudbaler, imao je u krvi dvostruko više alkohola nego što je dozvoljeno i, kako je rečeno na sudu, „vozio je kao idiot“ kad se zabo rendžroverom u auto u kom su bili Aron, Ben i njihov otac. Dečaci su poginuli. Njihov otac je u kolicima s povređenom kičmom.
Mekormik, nekadašnji golman Plimut argajla, otišao je u zatvor, ali izaći će pre tridesetog rođendana. I da, znam da je on ništarija, ali prosto osećam da je primer pokvarenog duha današnjeg fudbala. Razmažen, glup i neverovatno sebičan.
I nije vredan divljenja dečaka kakve je pobio.
Jer, na porodičnoj fotografiji, mrtva braća Aron i Ben se smeše i drže podignute palčeve, ponosno obučeni u dresove svog kluba i svoje zemlje, Mančester junajteda i Engleske. Dvojicu malih fudbalskih navijača ubio je pijani profesionalni fudbaler uznemiren govorkanjima o svojoj devojci na internetu.
Pitam se da li obogaljeni otac ove dvojice malih navijača iz invalidskih kolica gleda fudbal na televiziji.
Ja više ne mogu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 5:03 pm


 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons 0_8e8f7_71a4292a_XL



DANAŠNJA DVOSTRUKA MERILA

Nekada davno dvostruka merila bila su snažno naklonjena muškarcima.
Ako je devojka spavala s nizom bezimenih tuđinaca, bila je prljava drolja, raspusna bludnica, kurva vavilonska.
Ali ako je muškarac spavao s nizom bezimenih tuđinki-, onda je bio muškarčina, jebač, Rod Stjuart.
To je bilo zastrašujuće nepravedno. Pa ipak, ta nepravda zasnivala se na nekakvoj neoborivoj biološkoj činjenici. Naime, muškarci moraju da prosipaju seme na sve strane kako bi obezbedili produženje vrste, dok žene, prema biološkom planu, moraju biti daleko probirljivije. Ženi treba devet meseci da stvori bebu, a muškarcu devet sekundi. Ženska jajašca dragocenija su od Faberžeovih jaja. Sperma je jeftina i ima je mnogo.
Ali sada su se stari dvostruki standardi preokrenuli. Muškarac koji kreše naokolo više nije Rod Stjuart, nego je muška drolja.
Kad je Mel Gibson pritisnuo dugme za izbacivanje svoje žene Robin i smuvao se sa živahnom Ruskinjom Oksanom Grigorjevom, žene čitavog sveta bljuvale su žuč. O, kako je mogao? Jer, uprkos sitnim manama, Mel Gibson je bio naglašeno oženjen, što je retkost u Holivudu - dvadeset osam godina braka i sedmoro dece s jednom ženom. Mnogo se pričalo o Melovom telesnom opadanju od zgodnog momka do pokvarenog starca. Teško je razaznati šta je teže pogodilo njegove kritičarke - to što je uzeo mlađu ženu ili to što više ne izgleda kao Pobesneli Maks. Barbara Elen je jezgrovito izrazila opšte raspoloženje u Observeru.
„Prija li ti da se moj sedim čekinjama obrasli stomak trlja o tvoj?“, rekla je obuvši Melove ortopedske cipele. „Da te pritisnem jače sisama? Da li te to pali?“
Ovo žensko zgražavanje zvučalo je pomalo čudnovato jer je Oksana, kad se smuvala s Matorim Maksom, imala skoro četrdeset godina - nije baš bila Lolita.
„Može otac da joj bude“, vrištale su antimelovske blogerke.
Pa, teoretski da. Mel je imao svega četrnaest godina kad se Oksana rodila.
Posle malo podrugivanja Melovim sisama i opuštenom dupetu, i posle nekoliko šala na račun Melovih sedih stidnih malja i mlitavog šorca za plažu, Barbara Elen je blago ukazala na trulo licemerje žena koje se rugaju starom Melu jer je uskočio u postelju mlađe Oksane. Zato što, naravno, i žene rade to isto, zbog čega ih obasipaju pohvalama.
Zahvaljujući novim dvostrukim merilima, kada se žena spetlja s dosta mlađim muškarcem, to govori o njenoj žudnji za životom, o njenoj moći i odlučnosti, o njenom zdravom amazonskom seksualnom porivu.
Demi Mur, stara četrdeset pet godina, svake noći leže uz mužića Aštona Kučera, starog trideset jednu godinu, i to se zove prolećno-zimska ljubav. Demi je postala Nelson Mandela za hopa-cupa, nadahnuće porobljenim ženama sveta. Ali kad je Mel Gibson s pedeset tri legao uz tridesetdevetogodišnju Oksanu, postao je gubavac, gubitnik koji ne zaslužuje ništa osim posprdnog smeha.
Jeste li uočili razliku?
U pogledu godina razlike nema - i Demi i Mel su četrnaest godina stariji od svojih partnera. Ali danas seke mogu da se izvuku s tim, a bate prosto ne mogu. Nestašni muškarci danas su kurve vavilonske.

Žene mogu da nađu mlađe muškarce, zbog čeka dobijaju aplauze, pohvale i ljubav. Čak ih i idealizuju. „0na razume koliko je važno uzeti život u svoje ruke“, grca jedna američka analitičarka o starijoj ženi koja voli mlađe momke. „0na je žena od stila i ljupkosti. Samouverena je, lepa je, seksualno je privlačna i novčano nezavisna.“
Stvarno? Sve su takve? Nije valjda? Ali niko nikad i nije tvrdio da svi muškarci koji se udvaraju mlađim ženama izgledaju kao Džordž Kluni. Mnogo češće, zapravo, liče na Denija de Vita.
Deset godina otkako je nastao kanadski veb-sajt posvećen pomoći starijim ženama da nađu mlađe muškarce, te starije žene - pume, kako ih nazivaju - najzad su obelodanile svoju pravu prirodu jer je pedesettrogodišnji filmski glumac imao drskosti da ostavi svoju ženu zbog druge koja se bližila četrdesetoj.
I sada znamo - pume ne postoje da bi se kresale s nama do iznemoglosti dok im isceđeni muževi sede kod kuće s mlakim kakaom i libidom na samrti.
Ne, one postoje da živo prikažu nova dvostruka merila i pokažu kako se surovo klatno zanjihalo na drugu stranu.
I snažno nas udarilo u kolektivna jaja.

Starije žene pomalo su kao policajci - nikad ih nema kad vam zatrebaju.
Imao sam dvadeset godina, bio sam preplanuo od sredozemnog sunca i dizao mi se kad vidim noge stočića za kafu. Pa ipak, dok sam čitavog tog dugog propalog leta lunjao francuskom rivijerom, shvatio sam da moje vršnjakinje ne traže nekoga nalik meni, nego naizgled više vole sede muškarce sa stomacima.
Ah, da - i s jahtama.
Činilo se da veoma vole starije muškarce s jahtama; što je jahta veća, lakše prelaze preko telesnih nesavršenosti koje stižu s godinama.
Sredozemlje moje mladosti vrvelo je trbušastim starcima okruženim dvadesetogodišnjim lepoticama koje se lenjo protežu na palubama njihovih jahti. Ta slika urezana mi je u pamćenje kao tetovaža na zadnjicu striptizete. Nikada neće nestati. Takav je svet, mislio sam. Pomiri se s tim.
Dok su starci zabavljali devojke na jahtama, ja sam kuntao sam u vreći za spavanje na plaži, a njihov smeh dolebdeo bi do mene dok sam se uspavljivao suzama. Jednog jutra probudio sam se sa žandarmovim nožnim palcem u dupetu. To je bilo nešto najsličnije seksualnom iskustvu tog leta.
Nije bilo povorki puma da iscele moju usamljenost. Nije bilo samouverenih, lepih, seksualno privlačnih starijih žena da s njima podelim bol. Zapravo, bila je jedna, Britanka od četrdesetak godina; živela je na Sredozemlju i moje mladalačke pripijene kupaće gaćice privukle su njen pogled. Otišao sam u njenu sobu. Zatvorila je vrata. Sela je na krevet, obučena u onu svilenkastu prozirnu stvar preko bikinija. Pričali smo. I moglo je da se desi. Ali nije. Zato što je sutradan trebalo da dođe njen bivši muž da vidi njihovu kćer šiparicu, i ona nije htela da je zatekne s dvadesetogodišnjim auto- stoperom. Jer to što je sa mnom i mojim tesnim gaćicama, ne bi njenom bivšem mužu pokazalo koliko je napredovala, nego koliko se srozala.
Vremena su se promenila. I to nabolje. Niko više ne mora da bude sam u vreći za spavanje. Ovca treba da legne s jagnjetom - kog god da su pola.
Slažem se da starije žene treba da nalaze mlađe muškarce, a slagao bih se i više da mi je opet dvadeset godina. Ali da li je naklonost prema zelenom voću zaista životna filozofija? Ili je samo seksualna sklonost?

Uvek je bilo starijih žena s mlađim muškarcima. To nije bio kredo. To nije bio društveni

zemljotres. Nije bilo kao sada. Često je susret mladića sa starijom ženom bio jednokratno prijatno odstupanje od pravila. Najćešće čak nisu bile ni stare - imale su najviše tridesetak godina. Sve je relativno. I ne mislim da su bile vaše tetke.
Starije žene - zaista starije žene - danas su lepše nego ikada. Novi stavovi prema vežbama, ishrani i stomatologiji proizveli su čitav novi naraštaj žena od pedesetak godina na koje bi i mrtvac svršio. Često su mnogo privlačnije od devojaka koje mogu da im budu kćeri. Uvek bih pre izabrao Mari Elven (pedeset šest), Šeron Stoun (pedeset jedna) i Kim Bejsinger (pedeset pet) nego Britni Spirs (dvadeset osam), Lindzi Lohan (dvadeset dve) ili Pičiz Geldof (dvadeset).
Ali starije žene koje traže momčića u dizelkama neće ličiti na Šeron Stoun ništa više nego što matori jarci liče na Hjua Granta (koji 2010. puni pedeset godina). „Radije bih seksi momka nego mlitavog starkelju“, kaže Šer.
Naravno, svi bismo, mila.
Jato žena od četrdesetak godina koje je u Dejli mejlu navedeno kao primer puma u prosečnoj Engleskoj bilo je sastavljeno - uz dužno poštovanje - uglavnom od poprilično očerupanih gusaka. Ali dvostruka merila na to su slepa.
Usta su im bila puna priča o mladim bankarima koji čeznu za starijim ženama po barovima na Kings roudu, a na fotografijama su bile tri debele žene prilično očajničkog izgleda. Dive se Džoan Kolins, a građene su kao Džoni Vegas.
No taj podatak nije objavljen. Rugajte se Melovim sisama koliko god hoćete, ali ne daj bože da bi zapazile nešto mlitavo ili naborano na, recimo, Madoni. Surova istina glasi da su te samoproglašene pume često žilave kao bilo koji matori jarac s izlizanim priveskom.
To ne piše u vrlo maštovitoj knjizi Valeri Gibson Puma - vodič za starije žene koje vole mlade muškarce. Toga nema u novom filmu Fej Danavej Klub puma. Žilavi vratovi se ne spominju na sajtovima kao što je onaj kanadski. I zašto bi?
A potpuno je jasno da su mladi muškarci s kojima pume „izlaze“ još žilaviji. Nova dvostruka merila potiskuju podatak da su ti mladići uglavnom grebatori koji vrebaju ranjive, najčešće razvedene žene. Takvi, naravno, rado „izlaze“ sa ženama koje mogu da im budu majke.
Šta bi njihove vršnjakinje s njima?
Činjenica je da se starije žene zabavljaju s mladim muškarcima iz potpuno istog razloga iz kog stariji muškarci vole mlade devojke.
Zato što su im tela čvrsta i gipka. Zato što nisu ogorčeni. Zato što nisu razočarani. Zato što im kuća nije puna dece. Zato što imaju vremena za bacanje. Zato što stvaraju zaista lepe bebe.
I najviše od svega, zato što mogu.
Bilo da tražite doživotnu vezu ili laki predah, verovatno će vam biti bolje s nekim mlađim od vas. Zemljani s godinama postaju sve naporniji. Zato neka se ona među vama koja je bez greha prva baci kamenom na sise Mela Gibsona.
Muškarci se ne žale što žene počinju da rade ono što smo mi radili kroz čitavu istoriju. Mi shvatamo zašto neko kome sat odavno otkucava želi da smuva nekoga ko je na svom vrhuncu. Na biološkom nivou ništa nije prirodnije, ništa nema više smisla. A u doba krize uvek ima mesta za prolećno-zimske romanse u kojima jedna strana ima mladost i lepotu, a druga novac i titanijumsku kreditnu karticu.
Momci u naše vreme nemaju posla, nemaju para i moraju da žive s roditeljima do pedesete. Tradicionalno su se seks i novac susretali u liku starijeg muškarca i mlađe žene, ali nema pravila koje zabranjuje da bude i obrnuto.
Ono što ne mogu da pojmim - jer se još navikavam na nova dvostruka merila - jeste zašto je

ljubav među različitim naraštajima sama po sebi plemenita ako su žene starije.
I sama po sebi odvratna ako je stariji muškarac.
„Ne dozvolite da vas godine spreče da dobijete ono što želite", kaže jedna puma blogerka.
„Starost je samo broj. Privucite ono što želite tako što ćete biti ono što jeste. Prigrlite sreću. Ne rukovodite se strahom. Ne odričite se seksualnosti i senzualnosti sa četrdesetim ili pedesetim rođendanom. Zalužujete sve!“
Živa istina!
I znam da mi nećete zameriti ako ja to isto savetujem i Piteru Stringfelou.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 5:03 pm

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons 0_8e7e3_5f06a52c_XL



SILIKONSKE GRUDI NE ODSKAČU

U ratu protiv silikonskih grudi stigli smo do iskrcavanja u Normandiji.
Kažem vam svima da ovo nije kraj silikonskih grudi. Ovo nije čak ni početak kraja silikonskih grudi. Ali možda jeste kraj početka.
Dok joj bradavice ponosno pokazuju put ka boljoj, elastičnijoj, srećnijoj, zdravijoj sutrašnjici, Viktorija Bekam odlučila je da smanji svoje hirurški uvećane - predah radi povraćanja nad ogavnim nezrelim eufemizmom - „sike“.
Prema rečima grudnog dopisnika Sandej mirora, Viktorijino nedavno smanjivanje jeste njena treća operacija. Novine pišu da je prva obavljena 1999. godine, kad je Poš svoje živahne, savršeno privlačne, od boga dobijene grudi veličine 34A povećala do „sestro, je l’ to sve tvoje?“ 34DD.
Sada je te grudi Džesike Rabit smanjila do mnogo umerenijih 34B, koje ne privlače toliko pažnje na školskoj kapiji - ili bar ne skaču i ne mašu drugim roditeljima.
Prema tome, posle ove operacije, gospođa Bekam se vratila manje-više na početak.
A nama odlučnim protivnicima tog kasapljenja žena koje eufemistično zovemo „ugrađnja silikona“, čini se da je transportni splav upravo stigao na obalu.

Silikonske grudi još su među nama. Silikonske grudi i dalje su rastuća industrija. Silikonskih grudi još ima napretek.
Među poznatim ličnostima, među „običnim“ svetom. Među svakojakim budalama, bogatim i siromašnim i onim između, potpuno nesvesnim opasnosti i propadanja koje donosi kupovina gotovih dojki.
Sike? Eto vam.
Oni koji znaju ponešto o užasima silikonskih grudi ne treba suviše da se raduju. Rat još nije dobijen. Crvena armija još ne ruši sve pred sobom na putu za Berlin.
Novinari odnedavno opsedaju kuću hirurški najuvećanije porodice u zemlji - porodice Maršal u gradiću Kirkbi-in-Ašfild. Majka i četiri kćeri potrošile su ukupno četrdeset hiljada funti na devet operacija. Jedne novine dahću: „Postale su britanska porodica s najviše operacija grudi - pobedile su za prsa!“
Kapirate? Za prsa! Kapiramo, kapiramo.
U iskušenju sam da kažem da će budala uvek biti među nama. Ali ne goni žene i njihove zapanjujuće mlađe kćeri samo glupost da se ovako kasape, nego i dirljiva mešavina nesigurnosti, nesreće i samozavaravanja da su grudi slične onim gumenim jelima koje viđamo u izlozima japanskih restorana - samo za gledanje i ništa više.
Majka devetoro dece Šantal priznala je: „Posle devet porođaja grudi su mi visile kao boce za mleko. Devedeset šeste, kad sam rodila sedmo dete, stavila sam prve implante, ali oni su me još dublje unesrećili. Ličili su na lopte u čarapi umesto na živahne okrugle dojke kakve sam zamišljala. Bilo je vrlo traumatično.“
Njene hirurški povećane kćeri - najmlađoj je svega osamnaest godina - podsticale su svoju dragu staru majku da se vrati na mesarsku tezgu. Šantal danas ponosno pokazuje grudi veličine 32GG kao da su univerzitetska diploma.
Među slavnima pak još viđamo sirote samoobmanute duše kao što je Kim Marš, zvezda serije

Krunidbena ulica, koja pokazuje svoje nove grudi kao da ih je osvojila u bici - ili kao da je s njima na bilo koji način bolja nego pre.
Ipak, moda se sve više kloni grudi prostranih kao delta Jordana. Zapravo, vrlo je nepravedno prikazivati Keti Prajs, manekenku poznatu pod imenom Džordan, kao sveticu zaštitnicu silikonskih grudi. Ova lepotica je smanjila grudnjak s 32FF na 32D, što je bila njena četvrta operacija i prvo smanjivanje.
Prema sadašnjem trendu, koji tvrdi da je manje mnogo veće, čak ni Džordan ne želi Jordan.
Ulrika Džonson je uočila da su joj grudi narasle do 341, što je ugrubo obim Malmea, dok je dojila najmlađe dete. Kad je oslabila, prirodno su se smanjile na 32E, a zatim ih je operacijom doterala do 32C. Stidljiva, povučena Keri Katona pojavila se na MTV-ju posle operacije kojom je smanjila grudi s 34GG na 34DD.
„Malo su se otele kontroli“, rekla je Keri, kao da njene grudi samostalno vode vrlo neobuzdan društveni život. Kimberli Stjuart i Deniz Ričards takođe su odbacile silikone. Zašto se klima menja?
Zato što zbog implanta prave grudi deluju beživotno? Zato što žene koje operišu grudi često otkrivaju da im dojke više nisu jednake? Zato što se zbog silikona mnogo teže otkrivaju rak dojke, grudvice i tumori? Zato što veštaci izazivaju neprestane bolove, patnje i gubitak osetljivosti?
Ili samo zato što Viktorija Bekam misli da je vreme lažnjaka prošlo? Moguće je.
Silikonske grudi reklamirale su se kao modni detalj, a ne kao dobrovoljno unakazivanje, kao nešto slično veštačkoj preplanulosti umesto kao čin kasapljenja žena ravan svemu što se dešava u Trećem svetu.
Siromašne neznalice izvode klitoridektomiju i trude se da to zvuči bezazleno nazivajući je ženskim obrezivanjem.
Bogate neznalice kasapljenje grudi nazivaju „ugradnjom silikona“.
I jedno i drugo su hirurška zverstva, zdrava i neophodna koliko i pokretni nos pokojnog Majkla Džeksona.
Ključna razlika između ženskog obrezivanja i ugradnje silikona jeste to što žene u podsaharskoj Africi to ne rade dobrovoljno.
Moguće je da su razlozi zbog kojih silikonske grudi najzad izlaze iz mode beznačajni kao i razlozi zbog kojih su nekada bile toliko moderne.
Zvanična predstavnica za javnost Viktorije Bekam odbila je da povede novinare na putovanje oko dojki svoje klijentkinje - zanimljivo - ali jedan izvor rekao je za San: „Viktorija je već neko vreme želela da izvadi implante. Činilo joj se da su deo stare slike fudbalerskih žena - mnogo kose, mnogo grudi i veštački preplanuo ten. Vrlo je zadovoljna ishodom. Posle operacije došla je poslom u London, a zatim je otišla u Francusku da se valjano oporavi van pogleda javnosti."
Ali čak i ako se odriču silikona samo zbog mode, žene najzad shvataju ono što su muškarci spoznali kad su prvi put položili drhtave ruke na krute nepomične grudi sa silikonskim implantima.
Prave su uvek, uvek bolje.
Silikonske grudi su kofa hladne vode bačena na mušku žudnju.
Na stranu svi medicinski argumenti protiv implanta ispunjenih slanim rastvorom ili silikonskim gelom - a ti argumenti trebalo bi da su dovoljni - one prosto ne deluju prirodno.
Tvrde su. Nepomične. Veštačke.
To heteroseksualne žene nisu shvatile i nikada i neće shvatiti - kako je to u plamenu strasti dodirnuti silikonske grudi.
Godinama ogromna većina muškaraca govori anketarima da, kako se izrazilo gotovo dve hiljade

muškaraca starih od osamnaest do trideset godina, „silikonke ubijaju požudu".
Kako onda objasniti Džordaninu popularnost pre njenog iznenadnog prosvetljenja? I kako objasniti popularnost poznatih devojaka i porno-zvezda, za koje su silikonske grudi obavezne koliko i beljenje zuba i krema za preplanulost?
Ah, nisu važne grudi, nego ono što one predstavljaju. Silikonske grudi šalju poruku lakog morala, seksualne raspusnosti, govore da njihove vlasnice daju svakome ko zatraži. Silikonske grudi imaju izuzetno visok kurviriski faktor i uvek će privlačiti mase.
Mali dečaci - i prerasli dečaci - obožavaju silikonke. To su oni prljavi klinci koji se zatvaraju u kupatilo i drhte svaki put kad stepenice zaškripe.
„Šta radiš unutra?“
„Ništa, mama.“
Ali mi znamo, zar ne?
Ogromna većina muškaraca mrzi silikonske grudi. Dečaci ih vole jer ne znaju kakve su prave. Ili prave dame.

Najbolje tvrdnje u korist silikonskih grudi čuo sam gostujući uz Džodi Marš u emisiji Šou Ričarda i Džudi. Vodila se široka rasprava o silikonskim grudima.
Druga gošća, još s prirodnim grudima, rekla je da je razvedena, da ima četrdesetak godina. Ako izađe s novim muškarcem, rekla je, i ako budu završili u postelji, on će je prvi put videti kao sredovečnu majku. Strepela je od onoga što bi on mogao pomisliti, i zato je bila u iskušenju da legne na mesarsku tezgu.
Svako može da razume takav argument.
Ako provedete godine s jednom ženom, prirodno je da ćete videti kako joj se telo menja dok godine prolaze i rađaju se deca.
Ali u kulturi u kojoj svi stalno počinju iznova, uvek želimo da izgledamo što je moguće bolje, čak i ako su nam najbolje godine davno prohujale. Ipak, silikonske grudi nisu rešenje.
Te tvrde, nepokretne, odbojne nakaze ne mogu poboljšati stvarnost. Shvatam da, u noći punoj mesečine i vina, hirurški popravljena silueta može na trenutak zarobiti maštu. Ali ujutru ćete se ipak probuditi uz par sisa kupljenih u prodavnici.
A što se tiče Džodi Marš, ona je sasvim fina devojka. Rekla je da se slaže s većinom argumenata protiv silikonki, ali da se u svom poslu nadmeće za pažnju fotografa s devojkama deset godina mlađim od sebe. Kad su krenule reklame, pitao sam je šta njen dečko misli o njenom telu.
„Nemam dečka", odgovorila je.
Ne znam da li bih mogao voleti devojku sa silikonskim grudima. Eto koliko sam površan.
Na osnovu svojih samačkih godina znam da sam mogao da spavam s njom. Ali ne znam da li bih mogao da je zavolim. A seks s njom ne bi bio seks koji želite da ponavljate do kraja sveta. To bi bio seks koji obavite pijani za pola sata, a posle ga se više ne sećate.
Pored medicinskih i estetskih činilaca, u silikonskim grudima ima nečeg banalnog, kao kad vidite nekog s ogromnom tetovažom koja govori: „Imam magisterijum iz moronizma.“ Silikonske grudi su tašte i razmetijive. „Gledajte nas“, skiče, čak i dok leže beživotno kao dve mrtve tune.
Da li Viktorija Bekam žali što je legla pod skalpel? Ona o tome ne govori, pa nikada nećemo saznati. Ali kad je postala majka, njene prirodne grudi ionako bi porasle. To biva sa ženama - menjaju se.
Ako ste muškarac, ako imate bar dve moždane vijuge i ako volite tu ženu, onda ćete se radovati promenama. Većina žena s godinama postaje privlačnija. Kad se ništa ne bi menjalo, ne bi bilo

uzbuđenog iščekivanja.
A mene najviše zanima velika središnja tajna u vezi s nepotrebnim operacijama grudi. U dugim godinama groznice silikona, gde su bili ženski glasovi protesta?
Zašto se pametne žene nisu na ulicama bunile protiv ovog ludila? Gde su bile feministkinje?
Kako su pametne žene mogle dozvoliti glupim ženama da poveruju da je ugradnja grudnih implanta bezazlena kao šatiranje kose?
Kao otac devojčice, protivim se tome što se plastična hirurgija grudi čak i danas predstavlja našem tupavom društvu kao nešto sasvim nevažno, umesto kao čin samokasapljenja. Čuo sam da poslednju operaciju Viktorije Bekam opisuju kao „malo stanjivanje“.
Malo stanjivanje?
To se radi kod berberina. Ne na kasapskoj tezgi.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 5:04 pm

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons 0_8e7c7_8f2b6d88_XL




TAJNA MOG NEUSPEHA

Tajna mog neuspeha leži u mom uverenju da je uspeh večit.
Poput mnogih muškaraca, dosegao sam mirišljavi vrhunac i smatrao da mi pripada do smrti. A onda sam, jednog strašnog dana, pao u bezdan neuspeha. A za tim je sledilo, ah, deset godina u kojima je poštar postao najvažnija osoba u mom skučenom životu, jer je zvuk njegovih koraka ispred našeg bednog stančiča nagoveštavao mogućnost nekog jadnog čeka.
Deset godina sam brinuo zbog novca, deset godina sam se budio usred noći i razmišljao od čega ću platiti sledeću ratu kredita. Deset godina sam lupao glavu kad je sve krenulo naopako. I deset godina sam strepeo od neizbežnog trenutka kada će me neko na nekoj zabavi pitati: „A šta ti sada radiš?“
Najčudnije je to što sam radio kao pas. Prihvatao sam svaki posao koji se pojavi jer gubitnici ne mogu da biraju.
No bilo je svejedno. Svi uspešni ljudi naporno rade, ali tako radi i većina neuspešnih ljudi.
Čudno, zar ne?
Ostavio sam svoj prvi posao novinara u NME s velikim očekivanjima. Imao sam dvadeset pet godina i protekle tri pisao sam članke za najveći muzički časopis na svetu. Mislio sam da sam vrlo popularan, ali tek kad sam ostavio posao, shvatio sam da su me voleli samo devetnaestogodišnji neprilagođenici s visokim koeficijentom inteligencije koji štede za prve kožne pantalone. Niko drugi nije ni čuo za mene. Nikog drugog nisam zanimao.
Vrlo brzo sam se oženio, razveo i postao samohrani otac. Želeo sam da radim. Ali posla nije bilo. A kad je i bilo posla, nije se žurilo s plaćanjem. Samom muškarcu neuspeh teško pada. Za muškarca s porodicom, naročito s rasturenom porodicom, neuspeh je otrov. To je trajalo većim delom osamdesetih godina. Za mene nije bilo uspona, prilike za brzu zaradu, šampanjca pod tačerovskim nebom. Moje osamdesete bile su drugačije, one u kojima završavate zatrpani pod lavinom neplaćenih računa.
Evo kako neuspeh nailazi. Prvo vas obuzme sablasna strepnja, a onda se krov sruši na vas.
„Kako čovek bankrotira?“, pita jedan lik u romanu Sunce se ponovo rađa.
„Na dva načina“, glasi odgovor. „Postepeno, a zatim naglo.“ Tako dolazi i neuspeh.
Postepeno, a zatim naglo.
Polako, u početku gotovo neprimetno, nastaju sve češće nevolje s novcem, grize vas osećaj da ništa ne ide kako ste očekivali, kako biste voleli, onda s užasom shvatite da svet sasvim lepo može i bez vas, i najzad stiže katastrofa. Neplaćeni računi. Karijera na smetlištu. Veza u ruševinama. Sve slabije zdravlje.
Džej Mekinerni onim navodom iz Hemingvejevog romana počinje svoje remek-delo Blistava svetla, veliki grad. Ovaj roman, najbolji prikaz duha vremena osamdesetih godina dvadesetog veka, zapravo je priča o propadanju jednog mladića - hemijskom, profesionalnom, ekonomskom, ličnom, društvenom. O svakoj mogućoj propasti.
Iako spominje bolivijski beli prah, noćne klubove i devojke obrijanih glava, ovo je najbolji roman o borbi s neuspehom i prvim opreznim koracima ka oporavku.
Na kraju Mekinernijevog romana glavni junak menja naočari za sunce za malo sveže ispečenog hleba, pada na kolena, trpa hleb u usta i trudi se da ga ne povrati.

Takva je borba protiv neuspeha. Od nje vam se utroba prevrće. Čini vam se da to ne možete podneti.
Ja sam se tako osećao punih deset godina. Od dvadeset pete do trideset pete. Bio sam na kolenima i trudio sam se da ne povratim svež hleb.
I nije bilo blistavog trenutka u kom sam neuspeh ostavio za sobom. Posle deset godina rintanja, preživljavanja, snalaženja, ponekad i nesnalaženja, sve je najzad krenulo drugim putem.
Bilo je para, bilo je prilika, zebnja je popuštala. Ali kad upoznate neuspeh, onaj pravi, onaj koji vas iz sve snage šutne u jaja, zebnja vas nikad ne napušta, i više ništa ne uzimate zdravo za gotovo.

Atmosfera se menja. Novom šefu niste simpatični kao starom. Na poslu je napeto. Zaobiđu vas unapređenje, povišica ili pušenje na kancelarijskoj zabavi. Otpuštaju vas. Ili ste stešnjeni, neispunjeni i nezadovoljni. Nastavljate dalje. I posrćete. I padate. I padate.
U svaki mit o heroju utkana je i priča o neuspehu. Setimo se samo Alija kome je Frejzer u prvom meču slomio vilicu, Sinatre u najgorim danima bez ugovora za snimanje, Hrista na krstu u trenutku sumnje i bola. Ali svi znamo kako se priče završavaju. Znamo da se Ali ponovo susreo s Frejzerom u Manili, da su Sinatru ugovor s Kapitolom i film Odavde do večnosti čekali odmah iza ugla, i da će se trećeg dana kamen pomeriti i da nas čeka večni život.
Veliki ljudi savladaju neuspeh i zbog toga su veći nego ikada. Ali kad nemate za struju, ne osećate se kao Muhamed Ali, Sinatra ili Isus Hrist. Osećate se više kao Mister Bin.
Kažu da neuspeh nije smrtonosan, ali baš tako deluje kad ga doživite. Kao da će vas ubiti. Neuspeh je prljava bomba u životu savremenog muškarca, stvarna koliko i ozbiljne bolesti na koje veoma liči.
S vedrije strane gledano, moj neuspeh me nije ubio. Računi su nekako podmirivani. Nikad nisam bankrotirao. Iako je ono što mi se desilo za mene lično bilo razorno, ni blizu onoga što sam želeo, neko bi možda sve to smatrao bednim umerenim uspehom. Nisam imao šefa, nisam morao da idem na posao ni da nosim odelo i kravatu ako ne želim. Radio sam ono što sam voleo - otprilike. Držao sam se jedva, izgrizenim noktima. Nečiji potpuni neuspeh drugome je samo loša decenija na poslu. Neuspeh je relativan.
Na početku filma Vesti, štrebera kog igra Albert Bruks tuku školski mangupi.
„Samo napred“, kaže on svojim mučiteljima dok mu razbijaju nos. „Ali ono što ću vam reći ne može se izbrisati. Obeležiće vas zauvek. Jeste li spremni? Slušajte! Nikada nećete zaraditi više od devetnaest hiljada dolara godišnje! Ha-ha-ha!“
„Devetnaest hiljada“, kaže jedan siledžija zamišljeno. „Nije loše...“
Čovek se može osećati neuspešno iz hiljada razloga, ali ništa ne boli kao neuspeh na poslu, jer se muško samopoštovanje gotovo u potpunosti zasniva na onome što radimo.
Kako se boriti protiv neuspeha? Budite u formi. Vežbajte. Onda vežbajte više. Onda vežbajte bolje. Ne preterujte s pićem posle tridesete. Ne uzimajte nikakve droge posle dvadeset pete. Ne dozvolite da vam poroci postanu glavni posao. Nemojte se ulenjiti. Nemojte se ugojiti. I nikad se ne kladite protiv sebe.
Neuspeh nije sramota. Mnogi veliki ljudi proveli su čitav život na kolenima. Orson Vels je bio sin ljubimac filma. Onda su naišle decenije pakla. „Kad ste na dnu, uvek se nešto pojavi“ rekao je Vels.
„Najčešće nosevi vaših prijatelja.“
Čovek koji je stvorio Građanina Kejna na kraju je snimao reklame za šeri. No je li bio neuspešan? Ne bih rekao.
„Čovek ponekad može biti uništen, ali ne poražen“, rekao je Hemingvej, koji je izmenio američku

književnost, ali je završio jednog nedeljnog jutra, u šezdeset drugoj godini, s cevima omiljene sačmare dvanaestice pritisnutim uz nepce. Kažu da su njegovu ženu Meri probudila dva pucnja, gotovo, ali ne sasvim istovremena. Je li Hemingvej bio neuspešan? Kako vreme odmiče, Hemingvejev život sve više izgleda kao trijumf, iako su diva na kraju srušile grozomorne bolesti tela i uma.
Hemingvej je verovao da će svaka priča na kraju ispasti priča o neuspehu, i možda tako treba da razmišljamo. Neuspeh - novčani, poslovni, lični - nije svirepo božje delo, nego neizbežni životni obrt sreće. Sigurno će vas otpustiti. Razbolećete se. Ostaćete bez para, sreće i vremena. Srce će vam zgaziti ljubav vašeg života. Neuspeh u ovom ili onom obliku će vas sustići, jer nas sve sustigne, pre ili kasnije.
Neuspeh ojačava ljude. To je dobro. Kad vas otpuste, saznate ko vam je prijatelj. Neko vam slomi srce i shvatite da ste ga olako dali. Razbolite se i uvidite da ste svoju zdravu krv i meso uzimali zdravo za gotovo u bezbrižnoj, drogom natopljenoj mladosti.
Najveća nevolja s neuspehom jeste to što troši mnogo vremena. Kad brinete zbog novca, u vašoj glavi nema mesta ni za šta drugo. Kad vam se neplaćeni računi gomilaju na pragu, shvatite da vam je teško da podignete pogled ka zvezdama. Ali neuspeh je najbolja škola i ne može se kupiti novcem. Na duže staze učiniće vam mnogo više dobra nego četiri godine studija.
Možda je istinski i trajan uspeh nemoguće postići bez prethodno pretrpljenog pravog, zrelog neuspeha. Dok ne izgubite posao i voljenu ženu i ne vidite kako vam samopoštovanje odlazi niz vodu, nećete moći da se zaista uzdignete.
Na univerzitetu teških udaraca pravi gorak neuspeh, onakav za kakav se ljudi pitaju šta vam se to desilo, a i vi sami se to pitate - odgovara oksfordskim studijama dva glavna predmeta.
Preživevši neuspeh postaćete čovek. Trčaćete dvostruko brže od suparnika, bićete dvostruko gladniji i dvostruko čvršći od njih. Ako ste jednom zarili nos u prašinu - ako ste proveli nebrojene sate čekajući da vam poštar donese nekakav bedni ček - suparnici nemaju nikakvih izgleda. Bezbedni životni planovi vaših protivnika - od škole, preko studija do posla - nisu ni prineti onome što ste vi izdržali.
Kad vas pogodi, neuspeh deluje kao batine. Doslovno vam se čini da vas je neko isprebijao. A kako će vam reći svako koga su nekada dobro pretukli, ne bole udarci, nego poniženje. Neuspeh je takav. Ukus neuspeha ostaje u grlu.
Ali neuspeh i čeliči. Smešta vam komadić leda u srce. Priprema vas za sve. Nikad ne zaboravljate kako je doživeti neuspeh, i sećajte ga se svakog dana.
Znate li koliko sam bio glup s dvadeset pet godina? Evo koliko - kad me je neuspeh našao, prenerazio sam se. Kad sam ostao bez posla i para, kad je ozbiljna bolest pogodila moju porodicu, kad sam u kožnoj jakni otišao na brakorazvodnu parnicu - bio sam zapanjen što se to meni dešava.
„Meni se nikad ništa loše nije desilo“, rekao sam majci kao da to znači da ništa loše ne može da mi se desi. Zato mi je trebalo deset dugih godina da se oporavim. Nisam predvideo neuspeh. I iskreno sam verovao da ga nikad neću upoznati.
Nemojte biti kao ja. Povratite se brzo. Očekujte da će vas negde usput neuspeh teško pogoditi. Ali dajem vam reč ako izgubite posao, naći ćete bolji. Ako izgubite devojku, upoznaćete bolju. A ako izgubite zdravlje, onda ćete ga ceniti.
Prigrlite neuspeh. Načinite ga najvećim saveznikom.
Jer u trenutku kada svi pomisle da ste gotovi, i kad se budu kladili protiv vas, uspeh vam je osiguran.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 5:04 pm

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons 0_8e736_63002d22_XL




ZAŠTO MUŠKARCI ŠARAJU, ZAŠTO MUŠKARCI OSTAJU

S deset godina želi da bude čvrst. S dvadeset želi da bude kul.
S trideset želi da bude slobodan. S četrdeset želi da pripada.
S pedeset želi da bude u formi. Sa šezdeset želi da bude bogat.
Sa sedamdeset želi da bude zdrav. S osamdeset želi da je živ.
Najteže je pomiriti želju za pripadanjem i želju za slobodom.
Oduvek je bilo teško održati ravnotežu između žudnje za bogatim seksualnim dosijeom i žudnje za ženom, porodicom i domom.
Potreba za slobodom i potreba za domom. Godine imaju nekakve veze s muškim željama - mlađi lakše uviđaju privlačnost seksa s mnogo devojaka, a stariji pate ako nisu stvorili decu.
Ali godine nisu sve.
Čak i danas ima dosta muškaraca, naročito iz radničke i više klase, koji se žene i dobijaju decu pre tridesete. Naravno, tu su i razigrani četrdesetogodišnjaci, tek izašli iz suda za razvode, spremni da se ponovo okušaju u staroj igri zavođenja.
Neki muškarci zalutaju rano. Neki muškarci zalutaju kasno.
Godine su manje važne od dva poriva. A muškarci čitavog života pokušavaju da načine mirovni sporazum između dva najosnovnija nagona.
Žele da ostanu. I žele da šaraju.
Kako da postignu oboje?
Ko to shvati, otkriće tajnu muškog ponašanja.
Ne šaraju svi muškarci. A neki šaraju malo, pa se smire. I to mnoge žene teško prihvataju - da ponekad muškarac ne šara zato što je bezdušni razvratni skot, nego prosto zato što još nije upoznao pravu devojku.
Siromašni muškarci po pravilu šaraju jer im se pružila prilika (Mejvis u skladištu za kancelarijski materijal), a bogati zato što smatraju da imaju pravo (VIP lože pune spremnih lepotica). Kad je Tajger Vuds javno priznao sve pošto je njegov uragan kresanja prodro u javnost, kritikovali su ga što se izvinjava ne samo svojoj ženi, nego i svojim sponzorima. I u tih trinaest minuta ispovesti, Tajger Vuds je savršeno sažeo razloge zbog kojih alfa mužjak milijarder može da
voli i svoju ženu i decu i seks s porno-zvezdama.
Zanemarite sterilnu režiranu postavku i videćete da je Tajger Vuds praktično održao Getizburški govor o neverstvu.
„Mislio sam da ću moći da se izvučem šta god radio“ rekao je omamljeni Tajger. „Smatrao sam da sam naporno radio i da zaslužujem uživanja u svim iskušenjima koja me okružuju. Smatrao sam da imam prava na to.“
Smatrao je da ima prava. Sasvim jednostavno. Životi su izokretani naglavačke, nastali su večiti okeani bola i izdajstva, rane koje će tištati doživotno - a sve zato što je Tajger smatrao da ima

potpuno pravo da radi šta god hoće. Savršeno se izrazio.
Nijedna grupa prvoligaških fudbalera u redaljci nad nekom sirotom kurvicom u hotelskoj sobi posle utakmice ne bi svoje ponašanje umela da objasni s ovoliko razorne psihološke iskrenosti. Ali Tajger Vuds je u tome uspeo. Ja ovo radim jer sam zaslužio.
Kod Tajgera Vudsa - i svih priglupih fudbalera prve lige sa svim njihovim lepoticama tvrdih lica
- nije najzanimljivije to što su malo šarali sa strane. Muškarci prosto moraju da prosipaju ona migoljava stvorenjca na sve strane, a uzde koje ih obuzdavaju - društvene, ekonomske, obaveze da odu po decu u školu ili da porane na posao - prosto ne rade kod profesionalnih sportista. Oni se ne plaše svojih žena. Samo gnev medija drži ih na uzdi.
Ne, nije čudo to što šaraju. Čudo je što gotovo svi kod kuće imaju prelepe žene i ljupku decu.
Razmislite o tome. Čitav svet vam je na raspolaganju. Žene na sve strane. Pa ipak - čak i ako igrate za Čelsi želite da nađete onu posebnu devojku, da je osvojite, da se oženite njome i imate decu. Zašto se trude? Zašto ne bi prosto ostali samci?
Zato što je poriv za ostajanjem u najmanju ruku jednako snažan kao poriv za šaranjem. U najmanju ruku.
Najveća ironija je to što muškarci - bogati, siromašni i svi oni između - sve što imaju stavljaju na kocku radi seksa koji verovatno nije ni upola dobar kao onaj kod kuće, i to radi seksa sa ženama koje svakako nisu ni prineti njihovim ženama.
Pogledajte slike Tajgerovog harema. To je šarolika grupa vrlo običnih lica - konobarice, porno- zvezde i razvedene majke. Zašto bi neko pri zdravoj pameti njima zamenio švedskog anđela Elin, koja se udala za Tajgera i rodila mu decu?
Objašnjavajući kako je ostao veran svojoj ženi iako je bio okružen iskušenjima Holivuda koja današnji neverni sportisti mogu samo da zamisle, Pol Njumen je izgovorio čuvenu rečenicu: „Ne ideš na hamburger ako imaš odrezak kod kuće.“
Ali muškarci idu.
O da, Pole, idu na big mek iako ih kod kuće čeka vrhunski file. Idu na riblje štapiće iako im je u frižideru suši. Idu na pileće kuglice dok im kod kuće stoje najbolji bataci i grudi. To je jedna vrsta ludila, a jedino moguće objašnjenje jeste da muškarci žude za raznovrsnom hranom. To ne znači da zaista više vole hamburgere.
Neverovatno, ali muškarci nisu samo bezumne mašine za pravljenje sperme. Želimo više od povorki raznih žena. Svaki muškarac koji je proživeo razdoblja krajnjeg seksualnog promiskuiteta zna da to brzo prestane. Zapravo, oni koji su izgubili račun najčešće su skloni da se smire.
Dok sam kao mladić radio u NME, poznavao sam britanskog muzičara kog je na turnejama po Americi u svakom hotelu čekala po jedna devojka, lepotica od koje zastaje dah, u pripijenim kožnim pantalonama. Jedna je u Filadelfiji, sećam se, imala pun kofer bičeva, kaiševa i krznenih lisica. To kod kuće u Bilerikeju nisam video.
Bilo je to vreme posle pilule a pre side, vrhunac seksualne slobode. Pa ipak, taj muzičar - onaj kog je u Filadelfiji čekala dama s bičem - prvi je našao ljupku devojku, oženio se njome i dobio decu koju je obožavao.
Takvi su vam muškarci. Svi mi potajno želimo porodicu koliko i žene. Želimo sve - voljenu ženu, decu sjajnih očiju i dom. Želimo da pripadamo. Zaista želimo da pripadamo. I želimo to u najmanju ruku isto koliko želimo i da prosipamo seme po hotelskim sobama na istočnoj obali.
Pripadanje - ponekad i previše žudimo za tim. Oni među nama koji su odrasli u stabilnim porodicama stasali su misleći da je lako stvoriti dom. A oni čiji su se roditelji razveli često moraju po svaku cenu da obnove svoje rasturene domove.

Bilo kako bilo, muškarci su kao Bridžet Džons posle pola boce šardonea sa All by myself na stereu - puni sladunjavih snova, nerealnih očekivanja i na propast osuđenih maštarija. I očajanja - to je muškarcima zaista zajedničko s Bridžet Džons. Očajničke žudnje da upoznaju Gospođicu Pravu - naročito posle desetak susreta s Gospođicom Pravo U Krevet.
Sledećem naraštaju muškaraca biće teže da ostanu i lakše da šaraju.
Mi smo nekada učili teške lekcije o suprotnom polu od pravih devojaka i pravih žena.
Danas je pornografija samo još jedna alatka, dostupna kao struja i voda, i mnogi muškarci su pod uticajem teške porno-propagande stekli pogrešne utiske. Muškarac nije u stanju da ostane ako su mu se najlepši seksualni susreti desili dok je u jednoj ruci držao kreditnu karticu, dok mu je u drugoj bio kompjuterski miš.
Mogli bismo sebi - i svojim devojkama i ženama - uštedeti silne nevolje kad bismo imali naizmenična razdoblja raspusnog šaranja i blaženog ostajanja. Kako bi svet bio divan. Ali to tako ne ide.
Naša dva osnovna nagona zauvek žive u napetom primirju naglašenom trenucima krvavih sukoba.
Potreba za šaranjem i potreba za ostajanjem - to je Bliski istok muške duše.
Dobra vest je što to ne traje zauvek. U životu većine muškaraca odigra se konačna bitka između šaranja i ostajanja. Svako od nas - ako je pametan i ako ima sreće - doživi njumenovski trenutak u kom kaže: „Znaš šta? Dosta mi je ribljih štapića.“
Svi mi čeznemo za tim.
Ali da bi to uspelo, da bismo ušli u Valhalu Pola Njumena - moramo se zasititi hamburgera. Nema ostajanja bez šaranja. Tragedija je to što muškarci to često pogrešno shvate. Ostanu. A onda se posvete šaranju.
Lako je promašiti pravi vremenski raspored. Ja sam se oženio s dvadeset pet godina - bilo je to tradicionalno venčanje s trudnom nevestom - i brak se raspao pre mog tridesetog rođendana. Onda sam dugo bio samac i prolazio sam kroz razdoblja promiskuiteta; na primer, spavao sam sa susetkom, susetkinom kućnom pomoćnicom i susetkinim hrčkom.
Ili mi se samo učinilo da je bio hrčak?
Ali potpuno sam bio odlepio. Onda sam upoznao svoju ženu. Venčali smo se i ponovo sam postao otac. Sve je bilo zdravije, srećnije, bolje. Mnogo bolje.
Nekada sam mislio da niko ne ume gore da pobrka pravo vreme za šaranje i pravo vreme za ostajanje. Više ne mislim tako. Zbog svoje dece. Da je vremenski raspored bio drugačiji, ta deca se ne bi rodila.
Dopadalo mi se da sam mlad otac. Dok su se moji drugovi valjali po pesku Ibice, razvaljeni od ekstazija, ja sam čitao bajke svom sinčiću. Sve se bilo zaverilo protiv očinstva u tako mladim godinama - novac, ljubav, zdrav razum.
Sve je protiv toga. Sve osim prirode.
Priroda nije imala ništa protiv da budem otac s dvadesetak godina. Priroda se svim srcem zalagala za to.
Zato mi se činilo ispravnim što sam rano postao otac. Činilo mi se da je to moj zadatak na Zemlji.
Ipak, ne poričem da me je na spisku obaveza čekalo deset godina šaranja. Nema sumnje u to da bi se suze prolivale da sam ostao, pa šarao i morao da šaram pre nego što ponovo ostanem i to zauvek.
Takvi smo mi muškarci - programirani da stvorimo porodicu, ali biološki skloni da lutamo.
Bogataši se po tome ne razlikuju od ostalih, samo imaju više prilike.
„Iznenadio sam se kad sam otkrio da je Tajger Vuds tip nevernog muškarca", rekao je psiholog Oliver Džems.

Ali Tajger je prvi sportista koji je sam stekao milijarde. Kako bi mogao da bude drugačiji nego rastrzan između žudnje za šaranjem i žudnje za ostajanjem? Tajgerova prelepa žena neizbežna je kao i Tajgerove ljubavnice. Da je želeo da postane trgovac kvakama za vrata, Tajger je mogao ostati veran. Ali potreba za porodicom u njemu je bila snažna kao i žudnja za seksom sa zvezdom filma Dnevnik zagorele domaćice.
Ostajanje ne sme biti druga najbolja stvar. Mora biti važnije od šaranja. Šaranje treba da vodi ostajanju. Pogledajte Vorena Bitija. Voren večeras ne ide u život. Zato što je, kad se zasitiš seksa, ostajanje bolje od šaranja.
Kako možemo da želimo i jedno i drugo? Koji podrugljivi bog nas je stvorio takve? Razlog je to što je tajna života želja za još života.
To je istina, znate. S trideset muškarac želi da bude slobodan. Zaista. Ali negde u dubini duše takođe želi i da pripada.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 5:05 pm

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons 0_8d7dc_a76d7340_XL



BIVŠI MLADI

„Sva deca odrastu, osim jednog.“
Džems Metju Bari, tvorac Petra Pana, nije doživeo da vidi sredovečne muškarce u kopijama fudbalskih dresova, ni osedele ljubitelje žurki kako šmrču prvoklasno belo i puše drugorazrednu travu vikendom kao da sunce nad Ibicom nikad ne zalazi. Bari nikad nije video ćelavce i zgužvane matorce svake vrste kako slušaju - i trude se da zavole! - i zaista skidaju s neta! - novu muziku iako je nova muzika postala naporan posao.
Bari je bio pošteđen bednog prizora naraštaja koji su utvrdili da je odrastanje nemoguće. Danas nije samo Petar Pan takav.
Svi smo takvi.
Uprkos svojoj blistavoj mladosti, nismo više mladi. I uprkos tome što se očajnički držimo za ostatke mladosti - neprijatna nova muzika, farmerke kao u Džeremija Klarksona, lažni fudbaiski dresovi - ne možemo sebe da zovemo starima.
Mi smo bivši mladi.

Niko više ne stari. Ne kako su starili naši očevi i dedovi. Ne kako je priroda odredila da starimo. Zauvek ostajemo bivši mladi.
Zadržali ste frizuru Lijama Galagera čak i kad vam se kosa proredila i osedela. Nosite dresove iako ste prestari i da sudite na utakmicama prve lige. I slušate novu muziku iako duboko u duši znate - znate - da nije bilo velikog britanskog benda posle Stoun rozisa.
Ozvaničeno je - vi ste bivši mladić.
Vaniti fer nedavno je pokušao da objasni Ledi Gagu bivšim mladim čitaocima.
„Korisno dešifrovanje nove pop scene za one koji zaostaju za trendom“ glasilo je obećanje.
Pomislio sam - da li neko zaista toliko želi da drži prst na zamirućem pulsu popa?
Na šta su bivši mladi povikali: „O, da!“
Vaniti fer je obavestio bivše mlade da je Ledi Gaga jednako Grejs Džons minus Nona Hendriks podeljeno s Pegi Li plus 0,25 Fredija Merkurija. A ja sam mislio da je Ledi Gaga preklimakterična Madona.
I dok mi I Like It Rough trešti iz zvučnika, pitam se vredi li to truda? I kome je uopšte stalo? Ironično, samo onima koji su nekada nagonski znali šta muzika znači, koji su tačno osećali da li vredi ili ne, a kojima je sada neophodan dijagram.
Bivši mladi žele da znaju.

S drogama je završio do dvadeset pete.
Do videnja i srećan put, mislio je. O, bilo je zabave na hemijskom autoputu, ali na kraju su ostali samo tuga, iscrpljenost i životi slični slupanim automobilima.
S dvadeset pet se radovao što se provukao manje-više netaknut. Droge su ostarile.
Ipak, kad mu je jedan ljubazni mladi rukovodilac s gramom u džepu prugastog odela deset godina kasnije ponudio crtu, otkrio je da ne može da odbije.
Zašto ne? Znao je da odabira skretanje u slepu ulicu. Je li se plašio da ne ispadne nepristojan? Je li ga obuzela nostalgija za danima kad je bdeo do jutra uređujući svet, pričajući gluposti i škripeći zubima? Je li se bojao da će propustiti zabavu ili je pokvariti nekom drugom?

Ne. Ušmrknuo je tu crtu zato što se plašio da bi odbijanje značilo da više nije mlad, da više nije zabavan, da više nije u dodiru sa životnom silom kao nekada. Ali taj neželjeni kokain nije dokazao da on još nije star. Dokazao je samo da je sada bivši mladić.
Kokain posle tridesete? Šta mu je bilo u glavi? Hoće li zauvek ostati zarobljen u zoni sumraka između mladosti i zrelosti? Hoće li uvek odbacivati prilike da ostari dostojanstveno?
Svestan da bi trebalo da mu uzor bude Dejvid Atenboro, da li će zauvek prihvatiti da bude Roni Vud?
Mora li zauvek da ostane bivši mladić?

U nekim delovima sveta starost je dozvola da se ponašate loše. Ili makar da se stalno pozivate na svoje godine. U Japanu i Kini, na primer, potpuno je uobičajeno da matorci viču i svakome dele neželjene savete koliko god ih prastaro grlo nosi.
Jednom sam bio na železničkom peronu u Tokiju, a neki starac vikao je da moja kći stoji preblizu ivice. Ovde bismo, naravno, matorog daveža gurnuli na šine. Tamo smo morali da ga poslušamo.
U Aziji starost znači mudrost, iskustvo, znanje. Starost kaže da ste već dosta vremena na ovoj ludoj vrtešci i da ste ponešto naučili. Kao što je rekao francuski mislilac Žozef Žuber: „Život je zemlja koju su stari obišli i u njoj živeli.“
Žuber je toliko poštovao starost da za života ništa nije objavio. Ali Zapad ne ceni starost još otkako su Bitlsi za dlaku izbegli služenje obaveznog vojnog roka. Sada starost znači da ne prepoznajete pesmu Poker Face po uvodnim akordima. Možda nije ništavnija postala starost, nego starci. Kad sam ja bio mali, starci su bili bivši borci iz Normandije, Denkerka i Ancija. Danas se starci samo razmeću time da su se drogirali s Igijem Popom, Kitom Ričardsom ili Pitom Doertijem. A to baš nije isto kao iskrcavanje na Dan D.
U seriji Momci s Medisona jaz između pokolenja deli one koji su služili - u Drugom svetskom ratu, u Koreji - i onih koji nisu - mlađih ljudi, dece šezdesetih, frajera i macana nastupajućeg doba. Naših očeva. Jer, to smo mi. Nikad nismo služili, ni bogu ni otadžbini, nikome osim samima sebi i sopstvenim željama.
A šta čovek zna o služenju ako zna samo za sobnu uslugu?

Bivši mladi žive osvrćući se unazad prema danima obilja, prema vremenu pre nego što su im široki um i uski struk zamenili atribute.
Ali pročitajte Petra Pana umesto da se prisećate uškopljene Diznijeve verzije u zelenim helankama, i shvatićete da nije reč o tome da Petar Pan ostaje zauvek mlad, nego da nije u stanju da odraste. Mlečni zubi mu nikad ne ispadnu. Sličan je Roniju Vudu i njegovim svilenim maramama. To nije njegova slava, nego njegova tragedija. Sto godina otkako se Petar Pan pojavio, dečak koji nikad ne odraste važniji je nego ikad.
Petar Pan je krajnje jadna pojava, svetac zaštitnik bivših mladića, prikovan zauvek na ivici sveta zrelosti; očajnički se drži za otrcane krpe svoje mladosti iako se svet oko njega kreće dalje, iako je malo dosadio tom svetu, iako svet zapravo ne vidi u njemu nikakvu svrhu. Čak mu i Vendi Darling na kraju okreće leđa.
„Kad su se ponovo sreli, Vendi je bila udata žena, a Petar je bio samo hrpica prašine u njenoj kutiji za igračke. Vendi je odrasla. Ne žalite je. Ona je od onih koji vole da odrastu.“
Zar ne zvuči baš kao neke vaše bivše devojke?

Velika uteha bivših mladića je fudbal.

„Aha, dobro smo igrali u drugom poluvremenu.“ Ne, niste - oni su. Oni su dobro igrali, ne ti. Probaj da nagovoriš Aleksa Fergusona ili Arsena Vengera da ti otplate kredit, pa ćeš videti koliko vredi to tvoje „mi smo ovo, mi smo ono“.
Sveobuhvatna opsednutost sportom, stanje u kom vidite neki fudbalski tim kao epicentar svemira, nije za muškarce, nego za dečake. I za bivše mladiće.
Mladost ima izvesnih prednosti nad zrelošću. Mnogo je lepo kad znate da imate vremena koliko hoćete. Koliko god vas kasnije život mazio, znaćete da više nikada nećete imati toliko vremena. Jer, vreme ističe. Nezaustavljivo ističe. Međutim, kad ste mladi ne čini vam se da je tako.
Ali kad je to površna mladost postala poželjnija od čeličnog pogleda iskustva? Da li bismo zaista više voleli da smo Vernon Kej nego Džordž Kluni? Tračak sedih može da bude vrlo privlačan. Žene to vole. Ili se prave da vole.
Bivšem mladiću je sve teže nego drugima. Teže mu je da se skrasi s jednom ženom, da podiže decu, da umre, da pleše. Bivšem mladiću je sve ovo mnogo teže nego što bi trebalo. Ali starenje - starenje ume da bude dobro. Ume da oslobađa.
Mladi znaju da nikada neće umreti - i nisu u pravu. A stari znaju da će umreti i potpuno su u pravu. Šta više oslobađa od toga? Šta bolje podstiče uživanje u svakom sendviču?
„Penziju ću trošiti na brendi, letnje rukavice i satenske sandale i neću imati para za maslac“, kaže engleska pesnikinja Dženi Džozef radujući se nestašnoj starosti. „Izlaziću u papučama na kišu, braću cveće iz tuđih bašti i naučiću da pljuckam.“
Meni ovo zvuči sjajno. Starost nije isto što i smrt. Starost može da bude neobuzdana. Može da bude sjajna. Nikome više nije stalo. Svi gledaju kroz vas. Možete da radite šta god hoćete. Starost - volite je, prigrlite je, uzmite je.
Budite šašavi starac u šeširu širokog oboda i zadovoljno škljocajte protezama dok pored vas prolaze devojke u letnjim haljinama.
No jesmo li sposobni za to? Ili ćemo zauvek biti bivši mladići?

Ne sećam se da je moj otac ikada bio mlad. Ako i jeste, mladost je zaturio negde između četrnaeste, kad je napustio školu, i devetnaeste, kad se borio kod Monte Kasina. Ja sam se rodio u pravo vreme. On se rodio u doba krize, rata i oskudice, a ja sam imao sreće da se rodim u vreme sjajne muzike, mnoštva prilika za seks i glupih frizura.
Pa ipak, on je odrastao. Onako kako ja nikad nisam, kako nikad ne bih mogao. Godine mira i napretka onesposobile su nas za starost. Ako ste se kresali u blatu Vudstoka, ako ste gledali Džem i Roksi mjuzik, ako ste posmatrali zalazak sunca iz Kafea del mar ili uhvatili Stonse na ostrvu Spajk, onda je to možda razumljivo.
Mladost je bila tako vraški dobra da je starost nepoželjna, nepodnošljiva, nezamisliva.
Često obilazim puste prodavnice ploča. Ko bi rekao da če prodavnice ploča zastareti, da će ih prekriti paučina, da će se po njima vući starci s mrvicama kolača na bradi? Jednom sam čuo pesmu koja mi se dopala.
„Grubi dečko - da li ti se diže?‘
O, bila je baš dobra! Počeo sam da lupkam nogom. Onda sam pogledao dve devojke za pultom.
„Ko je ovo?“, upitao sam ih. Zgledale su se s nevericom.
„Rijana“ rekle su. Čoveče.
Moja žena me je brzo povukla u stranu.
„Nisi valjda rekao da ima strava ritam?“, upitala me je.

Nisam - ali sam kupio ploču. Samo što više niko ne kaže ploča, zar ne? Niko osim pedeset miliona bivših mladića.

Onaj što šmrče kokain, onaj od trideset i nešto - on se davi u nostalgiji. Čezne za svojim zlatnim godinama. Ali dok mu krv još munjevito struji kroz vene i mozak, zna da je to beznadežno. Vreme se ne može vratiti. Svako ko posle dvadeset pete uzima droge liči na debeljka u dresu Vejna Runija.
I tako bivši mladići guraju dalje, plivaju protiv struje u kopijama fudbalskih dresova, s proređenim frizurama Lijama Galagera i leviskama iz Top gira, neumoljivo se vraćaju unazad stalno zaboravljajući da Petar Pan nije srećnik.
Petar Pan je uklet.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu