Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons - Page 2 Empty O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 4:51 pm

First topic message reminder :

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons - Page 2 O_zivo10

Toni Parsons nam pokazuje zašto nije samo vrlo popularan romanopisac, nego i jedan od najomiljenijih britanskih novinara.

Ako vam mlada ljubavnica slomi srce, ako padnete s harlija ili ako napravite budalu od sebe – pa, muškarci su to oduvek radili i uvek će raditi. To nije kriza srednjeg doba. To je samo najnovija glupost u dugom nizu gluposti.

Ali, šta je s malo saosećanja prema stereotipnom muškom ponašanju? Takvi smo, tako smo ispuzali iz praiskonske močvare. Dajemo sve od sebe, zaista...

Savremeni muškarac zapravo je očuvao previše starih navika nego što je dobro za njega. Potrebu za lovom, želju za borbom i neodoljivi poriv da prosipa seme. To baš i nije recept za spokojan život...

Ovo je knjiga o životu savremenog muškarca. Objašnjava nam šta se događa u njegovoj glavi, u njegovom srcu i u njegovim pantalonama, i zašto.

Ovo je knjiga o zvuku pravih pušaka i dodiru silikonskih grudi. O tome šta učiniti kad huligani psuju a vi ste s detetom. O instant seksu, o seksualnoj tremi i u tome zašto su fudbal i automobili otišli do đavola.

S istom onom nemilosrdnom pronicljivošću koja karakteriše njegove bestselere kao što je Čovek i dečak, Parsons nam objašnjava zašto je kriza srednjeg doba samo mit i poseže za osetljivom temom poslednjeg oproštaja od roditelja. Otkriva nam kako osmeh Bobija Mura, istinska ljubav i boks mogu spasti savremenog muškarca...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons - Page 2 Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 5:05 pm

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons - Page 2 0_8d7c1_b098fe04_XL



VELIKI SVET, MALO DRUŠTVO

Moj sin je išao u državnu školu, a moja kći ide u privatnu školu.
Devojčica stiče izvanredno obrazovanje u školi opremljenoj odličnim pomagalima i u podsticajnom okruženju koje joj uliva dovoljno samopouzdanja da vlada svetom. Dečak je bio bačen u kovitlac utučenih nastavnika, buntovne dece, u sredinu koja je duboko prezirala samu ideju obrazovanja.
Moja kći se vozi autoputem ka uspehu - mada će verovatno završiti veslajući po reci Kam s nekom barabom u čamcu. Moj sin je iz državne škole izašao s odličnim ocenama iz Borbe noževima, Valjanja kreka i Tehnike nanošenja srednje teških telesnih povreda.
Prema tome, vidimo da i državne i privatne škole imaju svojih prednosti. Ne, ozbiljno.
Svi koji idu u državnu školu nauče da je svet opako mesto borbe na život i smrt u kom pas jede psa a mačka jede miša. Iz državne škole izlazi se s doktoratom Univerziteta života. Ili makar s diplomom radničkog univerziteta.
Ali mladi umovi učenika privatnih škola otvoreni su za sve lepote sveta. Na svakom koraku im pomažu da u potpunosti ostvare sve svoje mogućnosti. Neuspeh nije dozvoljen. A ako su i pošteđeni prizora svetske osrednjosti, gluposti, užasa, nasilja i pohlepe - pa to je valjda dobro, zar ne? Zar ne bi trebalo svako dete na svetu tako da se školuje?
Ove dve škole ne predstavljaju samo različita merila obrazovanja, nego i različite nivoe ambicija. Deca u privatnoj školi imaju velika očekivanja, dok deca u državnoj školi nemaju nikakva očekivanja. Te dve škole razdvaja sedam kilometara.
Ah, da, i nekoliko miliona svetlosnih godina.
I jedno je sigurno. Ako pošaljete dete u državnu školu, nikada neće postati predsednik vlade.

Postalo je uobičajeno govoriti da živimo u vremenu postmeritokratije, da više nije važno za šta ste sposobni, nego koliko su vaši roditelji potrošili na vaše školovanje.
Priča o postmeritokratiji počela je kad su Dejvid Kameron (Iton) i Nik Kleg (Vestminster) u ružičnjaku premijerske rezidencije proslavljali nastanak svojekoalicione vlade. Naglašeno je da, dok samo sedam odsto stanovništva ide u privatne škole, bivši učenici tih škola čine sedamdeset odsto vlade.
Velikim praskom postmeritokratije načelno se smatra onaj predivni trenutak kad se Dejvid Kameron setio svog omiljenog političkog vica - Nika Klega! Iako se pravio da odlazi u besu, vođu liberalnih demokrata zapravo je baš bilo briga.
To se stiče u privatnim školama, kažu neki. Ta sposobnost da se izdignete iznad svega. Taj dar da vas baš briga. I, šapuće mi u uho jedan mudar glas, veština da odredite tačnu količinu zbilje u svakoj šali.
Tačno, ta proslava učinila je da Kameron i Kleg liče jedan na drugog više nego ikada. Ali postmeritokratija je zapravo nastala s Tonijem Blerom (Fets).
Kada nam je Bler govorio o važnosti obrazovanja, obrazovanja, obrazovanja, nismo imali pojma da govori o privatnom obrazovanju, privatnom obrazovanju, privatnom obrazovanju.
Bler je možda stanovao u internatu škole Fets, čiji je moto „Uspeh je ne odustati", ali je skoro u celoj drugoj polovini dvadesetog veka Britanija imala premijere koje je školovala država.

Džon Mejdžor je išao u Osnovnu školu Ratliš u Merton Parku, gde su ga tukli. Megi Tačer pohađala je Kesteven i devojačku školu Grantam. Džim Kalagan išao je u srednju školu u Portsmutu, a zaposlio se u sedamnaestoj jer nije imao novca za studije. Ted Hit išao je u osnovnu školu u Ramsgejtu. Harold Vilson bio je predsednik učenika škole za dečake Viral.
Pre Blera moramo se vratiti čak do 16. oktobra 1964. da bismo našli privatno školovanog premijera, starog itonovca Aleka Daglas-Houma.
Zastanite i razmislite kolika je to pohvala posleratnom državnom školstvu. Za trideset tri godine između odlaska Daglas-Houma s dužnosti i Blerovog dolaska u Dauning strit imali smo pet premijera, i svi su išli u državne osnovne škole.
Mnogo se pričalo o tome da je Kameron devetnaesti premijer s Itona. Ali između osamnaestog i devetnaestog postoji jaz od skoro pola veka.
Zlatno doba meritokratije. Odavno prohujalo doba.
Tačno, Gordon Braun je išao u državnu školu u Kerkaldiju, ali on nikada nije pobedio na izborima, pa mislim da se to ne računa. Osim toga, Braun je više od petnaest godina stariji od Klega i Kamerona. Ta dvojica slatkorečivih izdanaka povlašćenog staleža jesu naša budućnost.
Kameron i Kleg su se dokopali vlasti ne samo zato što su im roditelji kupili izvrsno obrazovanje, nego i zato što među savremenicima školovanim u državnim ustanovama nisu imali dostojnih suparnika. Jednom je neko upitao gde je britanski Pikaso? Odgovor glasi da je britanski Pikaso verovatno poginuo na Somi, s mnogim svojim vršnjacima.
A zašto su Kameron i Kleg morali da se bore samo protiv apokaliptički mrgodnog starog Škota? Zašto Laburističku stranku ne vodi isto tako blagoglagoljivi političar od Četrdesetak godina, bivši učenik državne škole? Zato što je taj čovek, taj neznani laburistički vođa, išao u državnu osnovnu školu, što je početak života ravan smrti u rovovima Some.
I ostaće zauvek bezimen.
Iton, Vestminster, Sent Pol, Hajgejt i Vinčester su vrhunske škole. Ali bile su takve i za vreme trideset tri godine vladavine premijera obrazovanih u državnim školama.
Velike engleske privatne škole nisu propadale za te trideset tri godine. Državne škole su, u jednom kratkom blistavom trenutku, bile u usponu. U to vreme deca iz običnih porodica bila su više nego dorasla deci bogataša. A nacionalna tragedija jeste u tome što su ti dani jednakih prilika i mogućnosti prohujali.

Dok je moj sin pohađao napredni tečaj džeparenja u Osnovnom paklu Izlington, onaj fini gospodin i gospođa Bler bili su nam susedi. Ali nismo ih baš često viđali na školskim priredbama. Zato što su njihova deca autobusom putovala u škole na drugom kraju grada.
Laburistički političari bili su tvorci velike propasti državnih osnovnih škola, ali većina njih ne bi ni u ludilu poslala svoju decu u rđave državne škole u centru grada. Toni Bler je sažeo tradicionalni laburistički stav prema državnim školama rekavši: „Ja nisam išao u državnu školu i neću poslati svoje dete tamo.“ Ali trebalo je da ideš. I tvoja deca bi trebalo da idu.
Entoni Kroslend, ministar prosvete u jednoj laburističkoj vladi šezdesetih godina, posvetio se sistematskom uništavanju državnih osnovnih škola sa žarom crvenoarmejca koji razbija neprocenjivu kinesku vazu. Kroslend je rekao svojoj ženi: „Uništiću državne škole sve do jedne, jebote.“ I dosta dobro je to obavio. Od hiljadu dvesta državnih osnovnih škola koliko ih je tada bilo, devet desetina je nestalo.
Kroslendovo kasapljenje državnih škola bilo je britanski ekvivalent Kulturne revolucije u

Narodnoj republici Kini - čin ozvaničenog vandalizma izveden u ime jednakosti. Kroslend, oličenje salonskog komuniste, želeo je da uništi državne škole jer su elitističke, i tako je položio temelje naše postmeritokratije.
Državne osnovne škole bile su najbolje sredstvo socijalne pokretljivosti koje je ova zemlja ikad imala. Laburistička stranka ih je uništila, a kasnije vlade, i laburističke i torijevske, strepeći da će ih proglasiti elitističkima, nisu pokušale da ih obnove. Torijevski poslanik Grejem Brejdi dao je ostavku na mesto u kabinetu u senci upravo zato što Kameron nije hteo da podrži preostale 164 državne škole.
Naši premijeri govore o Velikom društvu, ali naš obrazovni aparthejd donosi nam upravo obrnuto
- malo društvo, usko društvo, zatvoreno društvo.
Hoćemo li ikada ponovo imati premijera koji nije pohađao privatne škole?
Činjenica da je Dejvid Kameron išao u Iton, a Nik Kleg u Vestminster govori mnogo o današnjoj društvenoj pokretljivosti u našoj zemlji.
Kaže da je nema.
Društvena pokretljivost je mrtva, a dokazi sede u vladi i viđaju se na pragu Dauning strita broj 10 u obličju našeg privatno školovanog premijera i njegovog privatno školovanog zamenika. Da su Kameron i Kleg išli u državnu školu, nikad ne bismo čuli za njih.
Uskoro posle silnog zviždanja Kameronu zbog otmenog porekla, postalo je jasno da Kleg potiče iz tog istog povlašćenog sloja društva. Treba li to da nam smeta? Da, samo zato što govori o tome kome se u ovoj zemlji pružaju prilike. Ako želite da napredujete, morate imati privatno obrazovanje. Privatne škole danas su kao čamci za spasavanje na Titaniku.
Obrazovanje nije jedini mehanizam društvene pokretljivosti, ali je najbolji, najdelotvorniji, najlakše će izdići decu radničke i srednje klase izvan njihove neposredne okoline. Rešenje nije ukidanje privatnih škola, nego unapređivanje državnih škola.
Ako idete u privatnu školu, ne znači da ste otmeni. Znači da ćete se zaposliti.

Da li je ovaj obrazovni aparthejd važan? I te kako jeste.
Nije bitno što nas sve unižava. Nije važna ni naša moralna obaveza da od ove zemlje napravimo mesto poštenije i pravednije za sve, bez obzira na to gde je ko rođen.
Moramo izmeniti ovaj razarajući obrazovni aparthejd zarad nas samih, jer ako potraje nekoliko naraštaja, ova zemlja neće biti udobna ni prijatna ni za koga.
Ne potcenjujte ogorčenje ostavljenih na dnu gomile bez ikakvog izlaza. Ne odbacujte ih. Jednog dana ćete se probuditi, a oni će vam stajati u podnožju kreveta.
Ne treba da nas muči „otmenost“ Kamerona i Klega, nego činjenica da se naš obrazovni aparthejd toliko ukorenio da glupa bogata deca uvek imaju bolje izglede nego pametna siromašna deca.
A to bi trebalo da nam slomi srce.

Kad sam bio mali, otišli smo na Mesec.
Izašao sam u baštu, još u uniformi svoje osnovne škole, i gledao Mesec dok su komentari iz stotina televizora lebdeli kroz otvorene prozore.
To je to, mislio sam. Sada ćemo prosto nastaviti dalje. Ali nekako nismo.
Moje stare osnovne škole više nema. Pretvorili su je u gimnaziju. Dejvid i Nik su u Ružičnjaku

Dauning strita broj 10.
I niko ne leti na Mesec.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons - Page 2 Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 5:05 pm


O AUTORU

Toni Parsons je rođen u činovničkoj porodici u londonskom Ist Endu. Kada mu je bilo dvadeset godina, zaposlio se u fabrici za proizvodnju džina. Potom je postao muzički novinar i pratio je eksploziju panka i novog talasa. Parsons se oženio koleginicom, a kada su se razveli, dodeljeno mu je starateljstvo nad njihovim četvorogodišnjim sinom.
Otac mu je bio marinac i dodeljen mu je Orden za izuzetnu službu tokom Drugog svetskog rata, što je drugo po važnosti odlikovanje u britanskoj vojsci. Autorov odnos sa sinom, koga je sam podizao, i odnos sa ocem, koga je obožavao, čine okosnicu i srž romana Čovek i dečak.
Parsons je jedan od najpoznatijih pisaca u Engleskoj. Tokom sedamdesetih bio je muzički kritičar u NME, jednom od najuticajnijih muzičkih listova u Britaniji. Njegovi intervjui s grupama kao što su The Clash, Sex Pistols, Blondie, Talking Heads i Ramones načinili su ga kultnom figurom među mladima. Parsons je osamdesetih dobijao nagrade za svoj novinarski rad u listovima GQ i Elle. Devedesetih je postao jedan od najpoznatijih televizijskih komentatora u emisiji Late Review na BBC-ju.
Njegov prvi roman Čovek i dečak u Engleskoj je doživeo ogroman uspeh i samo za prva dva meseca prodat je u tiražu od 750.000 primeraka. Autor je romana Za moju malu, Čovek i žena, Prava porodica, Naše nezaboravljene priče, Moja omiljena supruga, Novi početak.


uvod mit o srednjem dobu kad huligani psuju gubitak roditelja ljutiti starac strah od silikona poniženje
muškarčine kod kozmetičara samo dvaput se ženi na pregledu komplikovani mladi bog pucnjava u susedstvu seksualna trema salo, zapravo veliki i mali trkači instant seks
žensko nasilje veća kita
nesposobni savremeni muškarci ojačajte s Fredom gospodo, molim vas
srećnik novi muškarac, stari momak stadionska strahota današnja dvostruka merila sllikonske grudi ne odskaču tajna mog neuspeha

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons - Page 2 Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Mustra Ned Maj 20, 2018 5:05 pm

1
Predstava in-i - plesna predstava Nacionalnog teatra Velike Britanije u kojoj igraju glumica Žilijet Binoš i plesač Akram Han. (Prim. prev.)
2
Lance Edward Armstrong (r. 1971) - američki profesionalni biciklista. Godine 1996. otkriveno je da ima rak testisa; uprkos mračnim prognozama, pobedio je bolest. (Prim. prev.)
3
Akronim od engl. Wives and Girlfriends (žene i devojke); pomalo podsmešljiv izraz koji britanska žuta štampa koristi za supruge i devojke najistaknutijih fudbalera, pre svega engleskih. (Prim. prev.)
4
Johnny Vegas (r. 1971, pravo ime mu je Majkl Džozef Penington) - britanski komičar i glumac, poznat po promuklom glasu i debljini. (Prim. prev.)
5
Simon Dee (1935-2009, pravo ime Siril Nikolas Henti-Dod) vrlo popularan televizijski voditelj i disk-džokej na BBC-ju krajem šezdesetih godina XX veka. Po prelasku na televiziju LTW i jednog skandala otpušten je i više se nikada nije pojavio na televiziji. (Prim. prev.)
6
Čelsi O’Mahoni je u vreme suđenja imala samo petnaest godina. (Prim. prev.) 7
Za vreme sukoba između parlamenta i kralja u Engleskoj 1642-1651, pristalice parlamenta nazivani su podsmešljivo okrugloglavcima (roundheads) jer su se šišali kratko i nisu nosili perike. Pristalice kralja nazivani su (takođe podrugljivo) kavaljerima (cavaliers). (Prim. prev.)

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 O životu, smrti i doručku - Toni Parsons - Page 2 Empty Re: O životu, smrti i doručku - Toni Parsons

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu