Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 3:53 pm



Assia Djebar ima krhku, androginu siluetu, ali baca dojmljivu sjenu – sjenu velikog pisca.
Beskrajan je zatvor roman je u kojem pokušava razriješiti zatvor koji svatko nosi sam u sebi, svoj vlastiti. Ispripovijedan na nekoliko razina, roman Beskrajan je zatvor najbolje suvremene arapske spisateljice, pripovijeda o ženama Magreba od rimskih vremena do danas. Brižno stvarajući slike svakodnevice arapskih žena Assia Djebar bravuroznim rečenicama savršeno prenosi njihove osjećaje. Ulazeći duboko u svijest i u običaje arapskoga svijeta ona ulazi u sve pore suvremenoga Alžira ne ostavljajući pritom niti jednu temu zatvorenom. Iznimnim poetskim rečenicama kroz povijest žena jedne obitelji, Assia Djebar ispisala je ponajljepše stranice suvremene književnosti.

Beskrajan je zatvor himna je ženskoj imaginaciji i tragovima koji se protežu Magrebom i Mediteranom. Poput prave Šeherezade autorica sebi dodjeljuje ulogu pripovjedačice koja se pričom bori protiv vrste smrti – šutnje u kojoj su generacije žena bile zatočene. Čitatelj u knjigu ulazi kao u 1001 noć u kojoj autorica bira nekoliko točaka između kojih plovi kako bi privukla čitatelja. Dok se njezino buđenje događa kroz miješanje stvarnih i nestvarnih ženskih likova na čije se priče ona oslanja.
World Literature Today

Zajednica njemačkih nakladnika dodjeljuje nagradu spisateljici Assiji Djebar koja je Magrebu u suvremenoj europskoj književnosti dala jedinstveno mjesto. U svojim je djelima oduvijek pokazivala nadu u mogućnost demokratskih promjena u Alžiru, pri tome naglašavajući unutarnju slobodu svoje domovine i potičući razumijevanje između kultura. Čuvajući mnogobrojne korijene vlastitog kulturnog nasljeđa Assia Djebar dala je izniman doprinos samopoštovanju žene u arapskome svijetu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 3:54 pm


Sakini
Jalili
Beskrajan je zatvor što me satire,
Izbavljenje, otkud ćeš mi doći?

Berberska pjesma

Tišina pisanja
Dugo sam vjerovala da pisati znači umirati, umirati polagano. Tapkajući rasprostrti plašt od pijeska ili od svile nad onim nečim vrpoljastim, treperavim. Grohot smijeha - sleđen. Početak jecaja - okamenjen.
Da, dugo, jer sam se kao pisac prisjećala, jer sam se htjela osloniti o nasip sjećanja, ili o njegovo naličje u polusjeni, u koje malo-pomalo prodire njezina hladnoća.
I život se razmrvi, a živi trag se rastopi.
Pisati o prošlosti, nogu sapetih u molitveni tepih, koji čak nije ni prostirač od jute ili dlake, slučajno bačen u prašinu puta u zoru, ili u podnožje sipke dine, pod golemo nebo sunca na zalazu.
Tišina pisanja, pustinjski vjetar koji okreće svoj neumoljivi žrvanj, dok moja ruka juri, a očev jezik (jezik koji uostalom mutira u očinski jezik) razrješuje malo pomalo, sigurno, povoje mrtve ljubavi; tamo u daljini, oslabjeli žamor predaka, hukćuća žalopojka velom obavijenih sjena što lebde na obzoru, silni glasovi što odjekuju u polaganoj vrtoglavici korote - dok moja ruka juri...
Dugo sam vjerovala da pisati znači pobjeći, ili barem jurnuti pod to ogromno nebo, u prašinu puta, u podnožje sipke dine... Dugo.
U to doba, ima tome već skoro petnaest godina, posjećivala sam svake subote popodne hamam koji se nalazio u staroj jezgri malenog alžirskog grada, u podnožju Atlasa.
Odlazila sam tamo sa svojom svekrvom koja je tamo, u toploj sobi, usred para kupki i dječje dreke, susretala svoje prijateljice, od kojih su neke, matrone što su paradirale u svojim prugastim tunikama, od ceremonije kupke radile beskonačan ritual čija je ozbiljna liturgija bila opterećena nekom malaksalošću.
Susretali smo tamo i ponizne i istrošene majke obitelji, okružene dječurlijom; katkad i mlade žene silne ljepote (a u čiju su čednost sumnjale sumnjičave buržujke): one su, s nekom razmetljivom besramnošću, u cijelosti depilirale svoja tijela, zadržavajući međutim na vratu i na golim i mokrim rukama težak nakit od blještavog zlata... Bila sam tada jedina koja je s već spomenutima, u hladnoj prostoriji, vodila ustaljene razgovore.
Zadovoljstvo se za mene, kao i za mnoge žene, razbuktavalo na izlasku iz kupke. Predsoblje, pokriveno madracima, prostiračima, u kojem vam se služilo oguljenih naranči, otvorenih šipaka i sirupa bademovice do mile volje, pretvaralo se u luku naslada. Iznad tijela spavačica, i oko onih što su se, drhtureći, polako odijevale, usput naklapajući o sitnim spletkama, miješali su se mirisi.
Ležala sam, sanjarila, slušala. Moja svekrva rasprostirala je svoje rublje od satena i haljine od tafta. Bdjela je majčinski nada mnom, pozdravljajući sad susjedu u prolazu, sad ljepoticu na ulasku. Zatim me potiho obavještavala o detaljima njihovog rodoslovlja. Prepuštala sam se vrevi i toj rogoborećoj mlitavosti. Kad bi moja rođaka konačno počela razmotavati svoj plašt od bijele sirove vune kako bi se u nj umotala, i ja bih se počela spremati. Trebalo je krenuti. Glumila bih tada nijemu pratilju. Bez vela jasno, ali šutljivu. Spremnu slušati, dok su teška vrata u dnu koja su se povremeno otvarala, propuštala kolobare pare, a udaljeni žamor isparavao kao iz neke čarobne spilje...
Jednoga dana, neka raskošna gospođa u poodmaklim pedesetima, jagodica poružičastjelih od vrućine i čela ovjenčanog kapom od bijelog tafta s ljubičastim resama, stade recitirati duge formule rastanka.
Moja svekrva, koja je voljela njezino društvo, željela ju je zadržati.
“Još petnaest minuta, o svjetlosti srca mog!” inzistirala je.
Ova iskrivi usta, neskriveno zlovoljna, a zatim se prezirnim tonom opravda: ona, koja se činila stručnjakom za aluzije i finoću, ispusti, kao zaključak čitavom nizu opravdanja, ove neodmjerene riječi: “Meni na nesreću”, reče uz teatralan uzdah, “ja sam... spriječena!”
“Ti da si spriječena?” poviče njezina prijateljica, diveći se kao nekoj kraljici.
“Tako je”, odgovori gospođa umotana u svoj neoskvrnuti veo, koji, na kraju, potpuno ovije njezino lice kretnjom koja nije bila bez visine, “danas nikako ne smijem kasniti. Neprijatelj je kod kuće!”
Ona iziđe.
“Neprijatelj?” upitah, i polako se okrenuh prema svekrvi.
Ta riječ, u svojoj arapskoj zvučnosti, e’dou, proderala je okolni ambijent.
Moja se družica zamisli, zbunjena, zbog golemog čuđenja što je ispunilo moje oči. Jedva primjetno ona se usiljeno osmjehne; možda je tek u tom trenutku osjetila neku vrstu srama.
“Da, neprijatelj”, promrmlja. “Zar ne znaš, da u našem gradu, žene tako međusobno govore?”... (Moja šutnja je potrajala, još uvijek nabijena pitanjem.) “Neprijatelj, pa zar ne razumiješ: tako je nazvala svog muža!”
“Muž joj je neprijatelj? Pa ne čini se tako nesretnom!”
Moja sugovornica najednom se učini uvrijeđena mojom nevinošću:
“Njezin muž je poput svakog drugog muža!... Neprijatelj, to je samo način izražavanja! Ponavljam: žene već dugo vremena tako međusobno govore... A da to oni ne znaju!... Naravno, ja znam.”
Dok smo ustajale, zaustavih je kretnjom ruke. Moja svekrva bila je svetica: čak i da je imala istinskog neprijatelja, ona bi ga nazivala moj gospodaru! Što se njezinog supruga tiče, muškarca strogog ali pravednog, služila mu je s neumornim dostojanstvom.
Ta riječ, e’dou, koja je tako doprla do mene u vlažnosti svlačionice iz koje su, ulazeći u nju gotovo potpuno gole, žene izlazile zamotane od glave do pete, ta riječ neprijatelj, izgovorena u toj opuštajućoj toplini, ušla je u mene poput čudnovatog torpeda; kao strelica tišine koja je probila samo dno mojeg tada previše nježnog srca. Zapravo je ta jednostavna riječ, opora u svom arapskom mesu, beskrajno usukala dno moje duše, a time i izvor mojeg pisanja...
Kao da se, zato što se jedan jezik najednom u meni sudario o drugi, zato što je glas neke žene, koja je mogla biti moja teta s majčine strane, došao protresti stablo mojeg tamnog nadanja, moja nijema potraga za svjetlom i tamom poljuljala, protjerana, poput siročeta, sa obala hraniteljica.
Ta riječ velom zaogrnute matrone, koja se netom prije smiješila, zasigurno ne žrtve, već žene ugodno situirane u ulozi usiljene i neometane građanke, ta rečenica ne mržnje, ne, nego prije očaja, već dugo zaleđenog među spolovima, ta riječ je dakle nastanila u meni, u brazdi koju je za sobom ostavila, opasan instinkt brisanja...
Izašla je ponosno, gospođa iz kupelji. Brzo nakon toga, moja svekrva i ja, krenusmo njezinim stopama. Ja, zanijemjela, i tokom nekoliko godina koje su uslijedile, ogoljena, utonula u tugu za nepoznatim i za nadom.
Jesam li zato počela biti nepovjerljiva prema pisanju bez sjene? Tako se brzo sušilo! Odbacivala sam ga.
Proživjela sam tada godine ne baš tišine, niti oronulosti: rana u ušima i srcu, eto, to je bio dar nepoznate čiji me glas dotukao. Preko nje, materinji jezik pokazivao mi je zube, u meni upisivao fatalnu gorčinu... Od tog trenutka, gdje pronaći zaklon, kako utrti uzak prolaz u nježnost crnu i vruću, čije tajne sjaje, a rujne se riječi gomilaju ?
Ne bih li trebala moliti za milost, uronjena u noć izgubljenog jezika i njegovog otvrdnulog srca, kao tog dana u hamamu?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 3:54 pm




Prvi dio


Brisanje u srcu


Ali sa mnom, sada, što će se dogoditi
kad maštam o tebi? Kao da me potoci
odnose, tamo - svršetak nečega,
što se rasprostire poput Azije.
Hölderin

U ljupkom plavom
Je li dakle to, to Vaše skriveno blago?
Ta jasnoća srca.
Virginia Woolf
Ukleta kuća

1. Počinak


Počinak, dugi počinak, jednog dana početkom studenog. Kao da je taj počinak došao nakon šest, devet mjeseci, ne, godinu dana ili točnije trinaest mjeseci, trinaest mjeseci zasićivanja - podmukli izljevi s latentnim stanjima, unutrašnji uzlet bubri, talasa se kroz nezamjetne vibracije, kroz bockanja, nailaze predasi, bljesci malaksalosti, neko nenadano zimsko sunce šiklja u srcu, ponovo nastupa vrućica, njezino grickanje koje posustaje no odolijeva, njezino olabavljivanje mišića što se napinju... i bojažljiva odbijanja ni sama ne znam čega, prigušeni drhtaji, neko mračno prekapanje u meni, to ukrućivanje ni po čemu ne likuje nad oholom, nježno silovitom, nepopustljivom plimom, crtežom u šupljini neke nametnute, anonimne strasti: maska, to je, junački sam zadržala masku, moje riječi su uvijene, moji smjehovi, ako nisu lažni, ako im ne prijeti da odvrludaju, pogurujem ih da se pročuju još više, na traku udaljene svjetlosti, uz grebene raspršenih razgovora... Da, nakon ukopa svega što se duboko u meni dade iskopati, poput sjene nekog meteža potonulog iza učtivosti, iza svakodnevne aktivnosti i odlazaka i dolazaka mojeg odsutnog tijela, nakon tih dugih, tih polaganih tako prijeđenih trinaest mjeseci, nakon toga, samo počinak, jedan jedini počinak, jednog dana mjeseca studenog u obiteljskoj kući - radio emitira neki andaluzijski napjev, promukli leut prati drhtavi glas baritona, iz kuhinje dopire do mene zveket posuđa, neko zaglušujuće udaranje kanti, zatim kontinuirani žubor, vjerojatno se peru pločice, zvono zvoni na vratima, gosti se zadržavaju u trijemu, dijete stenje, učtivi glasovi rođakinja miješaju se s njihovim pozdravima; trenutak kasnije, u sobi do, mrmljanje djevojke koja slaže svileno rublje, njezin neusiljeni smijeh naglo je prekinut, ona pažljivo zatvara vrata sasvim blizu, za to vrijeme ja sanjarim, tijela smlavljenog nekim naglim umorom, poput iscrpljenosti nekom utrkom koja se odužila na čitave dane, bez stanke, poput skandiranja zapuhanosti kojoj je došao kraj, a ja nezadrživo tonem u neki blatan, proždrljivi san.
Ležim na uskom divanu u biblioteci svoga oca; njegov molitveni tepih napola je prebačen preko obližnje stolice, prozorski kapci nasuprot meni su zatvoreni; iza, stepenište u vrtiću, sa svojim jasminom i sljezom, ostaje mi u mislima, vjerojatno skrhano pod još neizblijedjelim suncem. Vani čujem psa koji kruži uokolo i lovi muhe - utapam se, zapadam u san u kući-lađi. Dvosatni počinak, ili trosatni. Sunčani dan u studenom. Svjež dan.
Probudila sam se u nepomičnoj tišini kuće koja se najednom čini napuštenom. Netko je vjerojatno preko mene prebacio pokrivač od oštre vune. Podižem se u sjedeći položaj, začuđena. Što se događa? Trenutak neizvjesnosti; svjetlost koja prolazi kroz prozor je drugačija: ne oslabjela, nego druga. Trudim se malo pomalo shvatiti, s nelagodom, zatim sa sigurnošću, da je nešto novo i istovremeno ranjivo, početak ni sama ne znam čega čudnog - po boji, zvuku, mirisu, kako izolirati osjećaj? - da je to u meni, a da me istovremeno obavija. Nosim u sebi promjenu i ona me preplavljuje.
Sve oko mene, namještaj, rustikalna biblioteka, bijela soba, sve se čini obasjano nekim djevičanskim osvjetljenjem. Baš zato što se u tom trenutku ja osjećam novom. Otkrivam u sebi neko začuđujuće, naglo oživljavanje.
Probuđena, sretna u pet sati popodne. Probuđena, oprana, izronila kao iz neke duge bolesti. Neka ažurna šupljina me obavija, nešto visi u zraku. Prozor nasuprot ostaje nepomičan; iza, kameno stubište i jasmin, i ruže. Pas se vraća, iznova ga čujem... Život se nastavlja, udaljen, svijet se zaustavlja, drhti poput nevidljivog i ogromnog bića prije no što se ukipi: raskolačujem oči. Neko zjapljenje atmosfere otvara se oko mene; još uvijek sjedim, još uvijek ošamućena. Pruga neke pozlaćene prašine svjetluca ukoso ispred spuštenih prozorskih kapaka. Uspostavlja se neka sporazumna nepokretnost stvari.
Zatim život ponovo kreće u bujici; glissando. Čini mi se da hvata njezin tijek, treperenje nekog tajnog srca, natopljenog sjenom... Dogodio se taj kratki zastoj da bi ponovo sve oživjelo! Budna, evo me uskrsnule, netaknutog tijela, spokojne, u pet sati poslijepodne.
Uspravljam se na divanu. Promatram bijeli dan. Ništa ne planiram, idem amo-tamo iz zadovoljstva kretanja; odijevam se da bih osjetila, pod hladnom tkaninom, svoje noge, ruke, ramena, kožu. Nije potrebno da se gledam u ogledalu na stalku. Kružim po ostalim sobama, pozdravljam obitelj, slušam riječi vatirane ljubaznošću, konvencijama. Odgovaram odsutno, nimalo smetena, i sama pomalo svečana no sada doista sretna s tom konvencionalnom sadašnjošću, zamjećujem ujedno njezinu privremenost. Pojave drugih: mogle bi biti priviđenja, bizarne prikaze što se miču, uživaju u efemernom, ipak, povijam se uobičajenom protokolu, osjećam da me ta beznačajnost zabavlja, da sam preplavljena nekom bezrazložnom dobrohotnošću. Možda će sve najednom zahvatiti vrtoglavica, obuhvatiti naglo rasplinjavanje, ne živimo li zapravo na rubu nepredvidivog uništenja, pod prijetnjom nekog neizbježnog potresa?
Sve ovo vrijeme ne mogu zaboraviti neobičnost, čudnovatost mog buđenja u biblioteci. Malo pomalo, učim samu sebe nastanjivati, u nekom začetku mirne stabilnosti: smirujuća gustoća drugih ponovo navire, isto kao i težina stvari koju polagano provjeravam, kao da je njihov opseg dosad tome bio prepreka.
Još na sekundu, mogla bih misliti da sam zatvorenica neke ogromne, neobične slike podignute nasuprot ništa vilu. A što ako se radi o osveti privida?
Preplavilo me neko olakšanje: više ne živim “prije”, više nisam bolesna, izašla sam iz sna. Iz sna koji je trajao trinaest mjeseci. Kako je ugodno jednostavno postojati: prazna soba, u daljini glasovi žena iz obitelji, zbogom neke posjetiteljice, sunce koje vani najednom zalazi, prvo sjenilo lampe se osvjetljava.
Odijevam se; odabirem novu bluzu, večeras ću izaći. Večera kod prijatelja; bit će vjerojatno i nepoznatih: banalnost društvenog života, njegova bezazlena iznenađenja!
Večer je protekla u čavrljanju i dimu, u rasijanim pričama i smjehovima, poskocima glazbe koja je poticala na ples: vraćala mi se na trenutke moja prethodna vizija s kraja počinka. U tom salonu, usred indiferentnih ili pristojnih lica, primjećujem: otkako sam se popodne probudila, više nisam pod utjecajem, ja sam ja, puna praznine, otvorena i mirna, izgladnjela izvana i spokojna... Ne kao prije! “Prije”, kakvo je bilo to prije, što sam ja to bila, koje biće i u kojoj nedovršenosti, koja me to napast izmučila? Što je to bilo (što se ponavljalo nekoliko sekundi barem jedanput dnevno, ili deset puta tokom istog dana), kakav je to bio neugasiv drhtaj kože, usta, prstiju jedne ruke koje skrivamo, presnažno stisnuta marama oko vrata kako ne bismo više disali... To je bilo to “prije”, zamućenost koju sam duboko u sebi gutala, ne bih li je ugušila. Prije, to je bila bitka bez neprijatelja i povoda, prije, to je bila strast strašljivo odbijena, kad ljubavni vas žar kopka i srce vam plamti.
“Kako će odsad biti dobro živjeti”, pomislim, te prve večeri - sjećam se da se neki muškarac koji mi se svidio, koji me smirio i koji mi se svidio, nagnuo, započeo, od tog trenutka, svoje dodvoravanje, oprezno dodvoravanje. Govorio je polako, činilo mi se; govorio je polako, a ja ga nisam čula. “Kako je lijepo postojati!” ponavljala sam si, i smijala se od uha do uha.
Bit će prijatno hodati, voljeti hodati zbog hodanja, diviti se blago ljubičastoj bjelini vapna na fasadama u ranu zoru, slušati dječje praskove u smijeh, oni će se rasuti niz balkone, njihov pljusak topit će se na mome licu...
Čuti i pustiti se nošen šalovima boja, uzvicima bliskih glasova, neodoljivošću nereda i njegovog izbijanja! Kako će biti opijajuće ponovo postati obična promatračka, bez posebne obveze i želje. Sva u improvizaciji, poletu i iščekivanju, kako će biti dobro stvarno se pripremiti za življenje, budući da je živjeti istovremeno poskočiti i mirovati.
Večer je završila u izgužvanom snu, s nekom rasutom radošću i njezinim umorom. Večer se iscrpila. Sutradan ujutro, upoznah nanovo čisto, nepogrešivo veselje buđenja, obujmi me neka netaknuta svjetlost, baš kao dan ranije, nakon počinka. Sljedećih dana, od rane zore ili pak kasno tokom jutra, vraćao mi se prolazan i siguran dojam, da se sve više približavam nekom tajnom treperenju, nekom isušivanju oblika. Tempo života, izvor što teče u svjetlosti i sjeni i potpunoj tišini. Ritam tih dana zatim se zamagli; polegne se u meni poput upornog otkucaja.
Trinaest mjeseci se dakle istrošilo u bitci što se odužila, u umoru jedne strasti slijepog lica, isušenog života. Trinaest mjeseci izbrisalo se u mom snu toga dana mjeseca studenog.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 3:55 pm






2. Lice


Ne, slika drugog nije se izmijenila. Jedino njegova moć nada mnom, koju nisam priznavala ni njemu ni sebi, njegov šarm, u smislu čarobnosti, raspršio se iznenada tog popodneva mjeseca studenog, u sivim vodama počinka.
San kao da je plovidba. Kao da, preko mišića ispruženih udova - tijela što se odmara, nervoznog i poduprtog, što poskakuje ili se savija pod utjecajem nekog sna, ili tijela ispruženog i koje jedva diše, gotovo toplog leša - kao da vlakna i živce čitavog organizma progoni neko preokrenuto sjećanje, sklupčana zvijer koja leži na leđima, u polusjeni, ponuđenog trbuha, otvorene gubice i umornih očiju, iskežena i besramna... Tijelo savladano snom i istovremeno njime vladajući, u nekoj jasnoći koju filtriraju napola zatvoreni prozorski kapci, kroz trake sunca koje vani bdije.
I tako počinak odmotava svoju sumnjivu čipku, njezinu nesigurnu nit, trajnu poput organze. Tako je moje tijelo spavačice, predano i oslobođeno, neumitno izbacilo otrov koji se u nj ukapljivao tijekom trinaest mjeseci.
Kemija tog brisanja, moram li je unatraške osvjetljivati, riskirati da iz još neistrunuloga sjećanja ponovo osvane pokoja trošna paukova mreža, pletivo od svile ili prašine, sa sjetnim efektom?
U tom raskrčivanju ruševina, lice drugog, tijekom trinaest mjeseci, činilo mi se nezamjenjivim. Ono preda mnom oživljava u trenutku dok pišem, vjerojatno zato što pišem. Lice nedovršeno u svojoj čistoći, odsad lišeno svoje moći nad mojim osjetilima.
U ono doba, kad je bilo potrebno smisliti čitavu paradu protiv njegovog utjecaja i ne dopustiti da se u meni nađe i najmanja pukotina, u trenucima kad bili se iznenada zatekla suočena s prisutnošću tog muškarca, nastojala sam ga gledati a da ga ne vidim.
Gledati ga kao da je bilo tko. Odlučiti u trenutku vidjeti ga u magli. Ipak, iz nenadane samilosti prema sebi (a doista sam i postajala prosjakinja same sebe), kada bi, u grčevima, moje srce zapitkivalo, nalazim li se u nekoj skupini ili napučenoj sali, povlačila bih se, brzo, u neki ugao, zatim osvrtala: kao u nekom slikarskom okviru smještenom tamo iz nužde, izranjalo bi lice Voljenog koji čavrlja, koji sluša, koji je odsutan: iz daljine, prepuštena svojoj hotimičnoj samoći, dobacivala bih mu plamteći pogled, najkoncentriraniji mogući. Jedan jedini pogled koji bi mi omogućavao da se kasnije svega prisjetim - (to “kasnije” počelo bi čim bi došlo do odvajanja, no činilo se kao da će do njega doći tek za sto godina!).
Tako udaljena, tako skrivena, naprezala bih svoju pozornost: zabilježiti točno liniju obrva, rub uha, neznatnu Adamovu jabučicu, gornju usnu malo isturenu, i primjećivala kako odraz zelene, ili plavozelene boje njegove jakne, košulje, čega već... nije važno, kako je taj odraz mogao utjecati na kožu lica koje sam vrebala. Usuđivala sam se približiti za korak, dva, spustila bih pogled, činila bih se zadubljenom, a to sam i bila, zatim bih živo podizala pogled: pokušati precizno nazrijeti djelić kože, kratki ožiljak u kutu usana, munjevitom brzinom provjeriti ono što mi se činilo da sam isprva nejasno zamijetila, mislim na ravnu liniju nosa, ali odvojenu u odnosu na čelo, na oči u dupljama, na neravne plohe koščatog profila, to spuštanje nosa koji je fizionomiju činio rezerviranom, ponositom, s neprimjetnom neravnotežom lica ptice - dojam tako živ već na prvi pogled, taj detalj rezerviranog pogleda, probudio je u meni želju da čujem odgovarajući mu glas, njegovu vibraciju, njegov timbar, zbog toga sam, više puta, izbjegavala društvo tog muškarca, utoliko se potvrđuje ćudljiv oprez tijela, gluhonijemih na svoj način, koja međutim primjećuju, prije bilo kakvog kontakta, opasni elektricitet koji će ih približiti, ili udaljiti jedno od drugoga.
“Ne baš simpatičan” muškarac, prenaglo sam zaključila, trebali su proći tjedni, jedna zabava, neuobičajene okolnosti, sve u svemu trebalo je doći do nereda u okolini i među drugima, kako bih postala svjesna onoga što sam predosjećala i što me učinilo zatvorenicom još mjesecima: to lice krilo je neki neobičan mir, to tijelo krhkog mladića, taj jasan pogled s odbljescima čelika koji su njime prelazili kad bi pričao svojim isprekidanim glasom drogiranog (drogiranog glazbom, ili nostalgijom, ili hašišem), taj muškarac - kojem još nije bilo trideset, sjena njegove luckaste adolescencije, njegove uvrijeđene mladosti koja ga je još obavijala - rasprostirao je preda me svoju tajnu. Predlagao mi ju je. Sama, ja bih je odgonetnula; ja bih je s njime podijelila, a da mu ne priznam da bi se moje srce slomilo samo zbog toga, i nadala sam se da će moja obično tako hladna lucidnost doći do izražaja: pustošenje u tom muškarcu, i odsutnost, i san o odsutnosti... Kasnije mi je pričao, iako sam loše podnijela tu dvosmislenu ulogu povjerenice; pričao mi je, kao da sam se, sasvim slučajno, u trenutku kad je osjećao potrebu da se preda, ja našla tamo u prolazu.
U odlomcima tog povjeravanja, shvatila sam da taj miran izgled, tako otvoreno ranjiv, ali ponosan, da ta volja pooštrena njegovim finim crtama lica, u toj mršavosti tijela, u tom preziru privida i postavljanja, da su svi ti lako zamjetljivi znakovi za mene skrivali neku drugu ogrebotinu, neku prijašnju ranu, neku ne potpuno iščezlu patnju. Bilo je u tom licu poezije, mladosti također, prečesto strane poeziji...
Sjećam se iznova kako sam, naglo se zatekavši u prisustvu Voljenog (izdajem li samu sebe, misleći tu zadnju riječ na arapskom jeziku?), skupljala sve svoje snage kako ga ne bih pogledala. Puno prije no što je slamanje moje volje učinilo da ipak popustim: promatrati ga barem zadnju sekundu silovitošću izgladnjele! Obuhvatiti u jednom bljesku njegove crte lica već smještene u mom srcu (jedan ili dva dana bez susreta, oh, kako sam počela patiti ne toliko zbog odsutnosti, nego zbog podmukle magle u koju se zastiralo njegovo lice u mom sjećanju!). Sjaj nedodirljive mladosti ovjenčavao je krhkost njegovog izgleda... Također, ma koliko trajala naša sučeljavanja, moja se pažnja usmjeravala na njegovu viziju, za mene čarobnu; moje pamćenje skladištilo je, u mnogostrukim detaljima, njegovu hranu, kako bih osigurala preciznost utiska budućeg sjećanja, od trenutka neizbježnog rastanka... Činilo se čak, u mjeri u kojoj je svaki susret u meni pokretao taj vatreni mehanizam mnemotehnike, da bi radost sama, čista, prekrasna radost kušanja drage prisutnosti nadolazila tek sa zakašnjenjem, u prvim sekundama rastanka, kad bi slika-sjećanje, tako ponovo nahranjena, tako ponovo osvijetljena, ponovo zablistala u konačno umirujućoj egzaktnosti. Izgubljeni dani u kojima se činilo da to lice muškarca mora ostati neizbrisivo!
Nezaboravljeno ostaje prvo vrijeme otkrivanja... Uzimala sam taksi: petnaest kilometara od glavnog grada do tog mjestašca na obali mora. Ladanjska kuća; njezin pjeskoviti vrt... Otvorene sobe, terase s prostirkama, slamnatim stolicama; stol za ping-pong, loptice po podu; smijeh skupine prijatelja u dnu, pod smokvom.
“Stigli ste?”
“Budući da ste me pozvali!...” ponašala sam se poput susjede u prolazu.
Ponavljao je, napola mumljajući: “Stigli ste!”
Još uvijek čujem njegov glas, neznatno otežan sanjivošću, nekom trunkom nostalgije. Kao da je u mojem načinu pojavljivanja nešto prepoznavao, neki ludi polet koji bih, čim bih prešla preko praga, prikrivala nehajnošću. Te nagle promjene koje je primijetio usprkos mojem prikrivanju, ili prepoznao jer ih je i sam jednom okusio u nekoj propaloj priči... Rastuženo, gotovo razočarano vibriranje njegovog dubokog glasa bolesnika (sigurno se opijao samo jazzom, tijekom svojih probdjevenih noći). Glas nesanice ili vrućice...
Prilikom jednog od mojih improviziranih dolazaka, odjednom mi se nasmijao. Širok osmijeh s njegovog je uglatog lica odagnavao grčeve, stare bore. Djetinjast osmijeh koji mi je otvoreno upućivao. Sve sam zaboravljala; ispijala sam doslovce njegovu radost; upisivala sam je u sebe kako bih njome osvijetlila trenutak. Bio je to kraljevski poklon: prešla sam petnaest kilometara taksijem, napravila bih ih i sto, samo da primim taj dar.
Ništa nisam govorila; nisam se pomicala. Na trenutak smo ostali jedno nasuprot drugome na pragu: nespretno se pozdravljajući, ne dotičući si ruke, čak bez ijednog srdačnog poljupca (čuvala sam, u to doba, svoju ukočenost djevojčice, no nisam zbog toga pred njim prezirala familijarne geste). Netko nam se konačno - budući da je kuća najčešće bila puna - došao pridružiti, pričati, pogurnuti nas. Poslijepodne je proteklo u društvenim igrama, čavrljanju, šetnjama na obližnjoj plaži.
Odlazila bih s kojim god od uzvanika koji bi me autom otpratio. Na povratku, netko je izgovorio ime našeg domaćina, njega koji mi je rekao zbogom, uspravan pred ulaznim vratima, koji mi se blago nasmiješio kao da sam bila jedina na odlasku - jednom, u jednom zakutku vrta, našalio se sa mnom zaštitničkim tonom i učinio se kao da je dosta stariji od mene, iako je zapravo bilo sasvim suprotno:
“U stvari, vi dođete, nađete se s ljudima i uvijek s njima otiđete!... Zapravo dolazite vidjeti moje prijatelje, a ne mene!”
Nisam odgovorila. Osjetila sam dosadu od nastavljanja te igre pretvaranja. “Vi i vaši prijatelji!” skoro sam povikala.
U stvari, znala sam da zna: da me do maloprije proganjala hitnost da ga vidim, potreba da se uvjerim da je doista stvaran. Obuzimala me neka silovitost tjerajući me da vlastitim očima, priprosto i gotovo istog trena provjerim njegovo postojanje. (Nisam tada mislila ni na mogući užitak koji bi mi pružio pogled na njega; nije u meni bilo nikakvog osjećaja, samo neobičan strah koji bi, da je potrajao, postao nepodnošljiva tortura: “Postoji li doista? Nisam li ga sanjala?”) Čim bih se zatekla u njegovoj blizini, moja bi vrućica opadala, moj se nemir rasplinuo (“postojim, sve postoji, budući da je on stvaran!”) - Ponovo sam postajala civilizirana, lukava, licemjerna i govorila si “Došla sam zadihana; no sada, radije ću umrijeti, ni za sve blago ovoga svijeta, neću priznati da je to zbog tebe!”
Najmanje dva ili tri puta, prilikom mojih dolazaka (u taksiju sam se savladavala da ne kažem: “Brzo, brže!”), zatekla sam Voljenog samog u njegovoj ljetnoj kući.
Kući u kojoj je živio tijekom čitave godine. Koja je najčešće bila puna prijatelja, stranih posjetitelja, provincijalaca u prolazu, i to, od lipnja do listopada. Dani kad sam ga zatjecala samoga, bili su oni već pred kraj jeseni, ili čak na početku zime - sa žarkim suncem, sleđujućom hladnoćom i prozirnom suhoćom zraka prije sutona? Zaboravila sam; iskreno rečeno, u to doba, bila sam rastresena na toliko područja: tih trinaest mjeseci, mislim da nisam obraćala pažnju na godišnja doba, osim kako bih se najedanput na izlasku zaogrnula, ili se automatski vratila uzeti neki šal, kišni ogrtač, kišobran, čak i ne smještajući se zbog tih reakcija zimogroznog tijela, u godišnji ciklus - kao da sam, budući da je priča započela ljeti, ostajala nepokretna, usprkos svim vanjskim opovrgavanjima, u tom godišnjem dobu.
Moje sjećanje, tromo, jedva da je bilježilo pokoji uzdah mojih tadašnjih glasova: “Hladno mi je! Vruće mi je! Prelagano sam odjevena! Od čega je ta vlaga?” Sjećam se jednog posjeta netom prije zime; sigurno sam zamišljala da je još kraj rujna, ili u najgorem slučaju listopad. No ovaj put, tek što sam stigla, ljetno me mjestašce s mnoštvom svojih zatvorenih bungalova, smrznutih i napuštenih uličica, podsjetilo da je ljeto daleko iza nas. “Već je prosinac”, riječi koje sam promumljala plaćajući taksi, usadiše u meni neugodu što ne mogu pronaći ispriku: “Kako se predstaviti? Ne mogu se čak ni praviti da sam, došavši se kupati, navratila da ga pozdravim!”
Jasno, u rujnu, nisam koristila nijedno od tih lažnih opravdanja. Čak i kad je obližnja plaža bila prepuna kupača koji su došli s obiteljima, nisam ni pomišljala da kažem: “Navratila sam Vas pozdraviti poslije kupanja, odmoriti se, i zatim krenuti!” Baš naprotiv, više nego jednom dogodilo mi se da nehajno priznam: “Pomislila sam na Vas, uzela taksi, i evo me među Vašim prijateljima!”
Sada pomišljam da sam otprve nalazila najlukavije rješenje: praviti se da priznajem istinu, osvijetliti bez i najmanjeg ublažavanja stvarnu motivaciju, elan koji me u trenutku potaknuo da uzmem taksi, da što prije stignem - i, baš zato što je istina predana ogoljena, kako se zna reći, na pladnju, shvatiti da je strast tada zataškana najdublje moguće: drugi ne bi mogao vjerovati da se radi o priznanju, jer bi to priznanje bilo ujedno priznanje nepristojnosti! Izjaviti neusiljenim tonom (krhkost glasa, nervoza u području brade, sve znakovi tajnog podrhtavanja mojeg bića): “Zaželjela sam Vas vidjeti! Uzela sam taksi. Petnaest kilometara i evo me!”
Ah, kako je to lako prolazilo pod maštariju, pod mušice razmažene žene koja iskazuje svoju želju što se manifestira hirom! U stvari, govoreći sve, ili bolje rečeno vanjski oblik toga svega, tražila sam samu sebe; činilo mi se da zbog toga ni sama ne mogu doći k sebi: “Kako je to moguće? Samo da bih vidjela tvoje lice, kako bi se uvjerila da si živ, da nije u pitanju neki san što me proganja, zaboravljam sve, uzimam taksi i stižem! Kakav je to potres u meni, i to samo zato da bih provjerila da li postojiš! Čim se zateknem u tvojoj blizini, uviđam da se sve opet vraća na svoje mjesto, ovladavam svojom unutrašnjom vrućicom; jednostavno više ne patim, sve je tekuće, sve...”
Tako sam se sakrivala. Tako sam se tražila. Tako sam se, samoj sebi, pokušavala zamaskirati.
Bila su dakle ta dva ili tri dana kad sam, izašavši iz automobila, zatekla tog muškarca samog.
Sjećam se točno zadnjeg posjeta: kapija je bila zatvorena. Morala sam sići prema plaži, teško hodati pijeskom. Prepoznati s nelagodom to imanje koje je razgraničavalo tu vilu od one susjedne, sada sa svim rebrenicama zatvorenim (“Ambasador!” jednom je izjavio, kutova očiju što su titrali od ironije. “Živimo, kao što vidite, usred nomenklature!”). Odatle sam mogla ući direktno na terasu. Na prozorskom otvoru rolete su bile napola spuštene. Zalupala sam po drvu, najednom posramljena... Malo zatim on se pojavio, snenih očiju, u šorcu i golih nogu.
“Smetam Vas! Odlazim odmah!...” propentala sam.
“Nipošto! Uđite, spavao sam!”
Evo me pored njega u toj dnevnoj sobi zatvorenih prozora. Na divanu, pune pepeljare, blagi miris ustajalosti; gramofon na podu i ploče, bez omota, rasprostrte u krug.
Na trenutak je otišao kako bi se odjenuo. Nastavio je pričati iz hodnika ne bi li objasnio: “Baš ste dobro došli! Nije mi više bilo ni do čega, čak ni do glazbe!” (Ponovo se pojavio, pokazao prema pločama koje su pokrivale pod, prema prenatrpanom i još upaljenom magnetofonu.) “Spavao sam jer mi je bilo dosadno!” Promatrala sam ga odjevenog u bijele hlače, mršavijeg nego inače, lica još opaljenog, kao da je ljeto u njegovoj sakrivenoj kući još uvijek trajalo, kose u neredu (srce mi je poskočilo od veselja kad sam vidjela koliko je njegova ljepota sačuvala od mladenačke spontanosti). Mislim da sam mu se nasmijala, preplavljena nekom snažnom srećom. Približila sam mu se. Prvi put preuzimajući inicijativu: “Znate što ćemo raditi? Iza u vrtu, odigrat ćemo partiju ping-ponga!... Zadnji put sam Vam najavila da ću Vas pobijediti!” Lice mu je odavalo lijenost. Zaboravljiva kakva jesam, skoro sam ga primila za ruku i odvukla van.
“Sigurni ste”, odgovori on, “da je to ono što trebamo činiti? Ne želite li radije da Vam napravim kavu? Donijet ću Vam je, poslužiti Vas... gostoprimljivo”, on se nasmiješi. “Pustit ću Vam glazbu, onu koju ćete Vi odabrati! Nećemo se micati!...”
Inzistirala sam; odvlačila ga. Na kraju sam ga primila za ruku (pomišljajući, u tom istom trenutku: “Zagrliti te, to je ono što bih željela! to je...”)
“Prvo partija ping-ponga!...” Ustrajala sam, zadovoljna svojim autoritetom. “Onaj tko izgubi pripremit će zatim kavu za drugoga!”
Izašli smo u vrt, pored platana; smokva se na kraju aleje činila zgrčenom. Stol za ping-pong, prašnjav, jedva da je bio stabilan. Pronašli smo rekete bačene u jednom kuru, nasuprot žbunju divljeg cvijeća. Započeli smo partiju.
Još i sada, dopire do mene grohot našeg smijeha, moje skakutave radosti, moje živahnosti... Jasno, u polusjeni sobe, kakva bi nas neprovidnost čekala, zagrljaji, tišine, dva tijela što se približavaju jedno drugome, sve zapetljanija napetost koja bi se rasplela, koja bi popustila nagibanju vrata, usnama što se traže, ugrizima koji se iscrtavaju, možda plačevima oslobađanja ako bi došlo do orgazma, hoće li biti orgazma... Odmah, malo kasnije, u sobi.
Vani pak, u meni nije kraljevala nikakva uskipjelost, tek trajanje netaknute sadašnjosti, otvrdnule od nevinosti. Što se to, u meni, a opet odvojeno od mene, podmuklo nakupljalo?
U tom vrtu iskosa obasjanom blijedim suncem, usred tih vila koje su gotovo sve bile prazne, jer su se njihovi stanovnici, tamo, u gradu, vratili svojim uredima, svojem društvenom životu, svojem protokolu, mi smo bili dvoje preživjelih od ljeta... Moj smijeh postaje glasniji, moj partner ispušta psovku zbog neuspjeha, jer ja pobjeđujem, ja trijumfiram, on odlazi tražiti lopticu, ja pjevušim, nastavljamo partiju. Gotovo smo izjednačeni, ja nadoknađujem pogodak, održavam obranu, zatim gubim teren, pucam od smijeha, zadihana sam, zamalo sam pobijeđena, ne želim to!... On se ruga, prestiže me, njegova se igra pokazuje ujednačenijom, partija mi se čini predugom, nestrpljiva sam, ja...
“Kako je dobro, djetinjstvo u dvoje!” najednom sam si priznala, zbunjena vlastitim otkrićem (odjednom zaboravljam natjecanje, gubim, pravim se da zbog toga žalim, tako sam daleko iza!). Moje iznenađenje raste: Hoću li ponovo proživjeti neku protraćenu prošlost? S tobom se zateći u djetinjstvu? Je li u tome čitav misterij?
Osvjetljavam tu istinu u šupljini tijela, uvučenu duž udova (trčim, poskakujem, moja ruka se diže visoko). Neusiljenost, bezbrižnost, i apsolut mirnoće, gledati te u toj lakoći kao svog partnera - poslušnog partnera, koji također poskakuje - čini mi se da mi je šest godina, deset, ti si moj drug u igri, ovaj vrt postaje onaj iz sela u kojem sam živjela kao djevojčica... U kojem sam te mogla upoznati. Nitko, oko nas, ne bi mogao ponoviti. Jesi li trebao biti rođak, ili bolje, bratić iz očeve loze? Trebalo je...
Otkrivam koliko trenuci ovog prosinačkog dana usidruju moju zbunjenost daleko; čudim se sebi što živim, kao da je prvi put, i s nekom neočekivanom svježinom, moje djetinjstvo!
Nisam čak ni primjećivala da me razlika u godinama (gotovo deset godina) trebala spriječiti da nastavim hraniti svoju maštariju: ovaj muškarac nije mogao biti dijete u isto vrijeme kad i ja! Tek u sadašnjosti jedan se drugome pridružujemo! Nije bilo važno: nije li svaka ljubav povratak u prvotno kraljevstvo, taj eden, budući da ga nekoć nisam mogla upoznati (budući da su zabrane mojeg muslimanskog obrazovanja dvostruko funkcionirale), kušala sam ga tokom ovih igara, tog početka zime.
U koliko smo se sati vratili u dnevnu sobu? Sjećam se da smo proveli jedan ili dva sata u zajedničkoj nepomičnosti: zajedno smo slušali nekoliko ploča koje sam ja odabrala, no odbijala sam se upuštati u komentare, objašnjenja zbog kojih bi izabrana ploča kasnila. Izbjeći da počne djelovati neka užasno banalna strategija: glazba i njeno slušanje, preambula za prepuštanje!
Slušala sam. Sjedeći na drugom kraju prostorije, glave okrenute prema prozorskom otvoru koji je gledao na ogromnu plažu. Nakon dugo vremena, potpuno sam se uspravila; obznanila da želim krenuti. Večer, siva i ružičasta, vani je tamnjela.
Voljeni je izvezao auto kako bi me otpratio. Povratak na početku noći. Tijekom vožnje, cijelo sam vrijeme bila šutljiva: krenuli smo se, činilo mi se, voziti čitave noći, do udaljenih predjela.
Kad smo stigli, zaustavio je motor, okrenuo se prema meni: je li sumnjao da mi je ugodno, je li i njemu bilo tako? Njegovo lice, njegove tako bliske oči, u toj intimi auta. Blistava pogleda, on blago reče: “Nisam Vas razočarao?...” i jedva zazove moje ime.
“A čime to? A zašto?” odgovorila sam ne razumjevši i najednom ga obgrlila: “Ljubim Vas”, rekla sam, i poljubila ga u čelo, u oči, zaustavila sam se, udaljila, malo otvorila vrata.
Ponovo me zazvao; bila sam napola vani, dodala sam, gotovo smirena: “Ljubim Vas jer sutra ujutro uzimam avion. Na deset dana ili na dvadeset. Nedostajat ćete mi!”
“Odlazite! Kamo?”
“U Kanadu. Do viđenja!”
Pobjegoh. Tek je tada moje srce počelo lupati, nekontrolirano. Kad je automobil otišao, ostala sam skamenjena, progutana u polusjeni parka; sačekala sam da moje disanje povrati normalan ritam.
U dizalu, svih deset katova, drhtala sam.
Sve mi se vratilo; doista ništa nije zaboravljeno; ipak brisanje neumoljivo pušta da djeluje njegova kiselina. Imala sam tada trideset i sedam godina; od dvadesete godine, proživjela sam jednu mirnu, obogaćujuću ljubav, zasigurno punu dvoličnosti koje mi još nisu bile vidljive; priča se, na svoj način, mogla nastaviti. Što je značilo to uzburkavanje, zašto, pitala sam se, moram ponovo proživjeti tu ludu želju iz djetinjstva, ili bolje rečeno proživjeti je konačno i u potpunosti?
U dizalu dakle, mislila sam da drhtim od hladnoće, no pomislih zaplakana, ojačala: “Ne vraćaj se više iz Kanade, idi još dalje, bježi, izgubi se, ne vraćaj se više! Ne želim, na povratku, skliznuti u neki bijedni roman!”
Nisam izgovarala riječ “strast”. Nisam nastanjivala ni riječ ni ideju. Nisam ni nagađala da sam u prvoj fazi neobične bolesti i da to stanje nužno zahtijeva, kako god se okrenulo, da se kroz njega prođe.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 3:55 pm




3. Prostor, tama


Na povratku s putovanja - koje me istrgnulo iz meteža, i zbog kojeg sam pomislila da se radilo o neznatnom utjecaju, prolaznoj slabosti - kad sam se dakle vratila, bila sam primorana raditi na istom mjestu gdje i Voljeni.
Najčešće slučajno, ponekad zbog profesionalne obveze, barem jednom na dan zatjecali smo se među istim ljudima - te susrete što su trajali pet minuta ili sat vremena, mogla sam pod nekim izgovorom produljiti, nisam na to pomišljala. A taj rad pod istim krovom! On na šestom katu, ja na devetom, uredi su nam bili gotovo jednako smješteni i čudilo me što taj radni prostor, tim paralelizmom, kao da između nas podržava neku bliskost (tako se naime, u mrežama međusobne privlačnosti, i najmanji detalji napuhuju do pretjerane važnosti).
Sjećam se da sam, kako je bilo moguće koristiti unutarnju telefonsku liniju, svako malo priželjkivala s njime popričati, tiho, kao da se nalazi sasvim blizu, budući da se sasvim blizu i nalazio:
“Sami ste?” upitala bih.
“Da!”
“Pročavrljajmo!”
Padala sam u tu kušnju barem jedanput dnevno, u nekoj pauzi posla, ta pomisao probadala mi je srce. Želju za tim razgovorom najčešće bih odagnala, duboko u meni drijemala je varava avantura očiju zasljepljenih suncem, no u meni se zgušnjavala neka neobjašnjiva strogost i pobjeđivala.
Drugi put, ta bi se opasnost, čak i onda kad bih znala da joj neću popustiti, zadržavala, stežući mi srce; dugo vremena bih patila. Na kraju bih ustajala, prelazila površinu svog ureda: otvoriti prozor, zamisliti da se mogu pretvoriti u sirenu koja pliva plavetnilom, nekoliko zamaha, i evo me nevidljive, pred njegovim prozorom, špijuniram ga, ili bolje rečeno punim oči njegovom slikom... Vraćala sam se svom stolcu, nastavljala pisanje nekim suhoparnim žarom.
Ponekad predana toj nesuzdržljivoj razonodi, naglo bih sve obustavljala, izlazila, pozivala dizalo; odlazila. Pobjeći! Brzo hodati što je dalje moguće, izgubiti se bez traga jer sam tu, na mjestu svog razmišljanja, bila doista izgubljena.
Taj se poriv pretvarao u ljutnju protiv mene same, protiv onog što sam smatrala, istovremeno užurbano hodajući bučnim bulevarom, kao nekom neprihvatljivom slabošću, a moj se duh, u ritmu mog koraka nervozne hodačice, aktivirao: što je opravdavalo moju zbunjenost, što je hranilo moju privlačnost? U čemu je ležalo divljenje? Sto je to tako nevjerojatnog imao taj, na kraju krajeva, tako običan mladić? Ovaj svijet, ova zemlja, bili su puni avanturista potresenih delirijem, nepoznatih junaka no rijetko viđene poniznosti, ovaj grad i sam, petnaest godina ranije usred krvavog i lirskog izljeva, skrivao je barem desetak, možda dvadesetak muškaraca potonulih u anonimnost, njih koji su se pokazali izvanrednima svojom hrabrošću, svojim altruizmom, svojom rimskom vrlinom, svojom...
Malo pomalo smirena, vraćala sam se poslu; nisam zaboravljala da na šestom katu radi jedan nesumnjivo običan mladić, on čiji me timbar glasa nije napuštao, čiji me pogled pristigao iz djetinjstva proganjao, taj muškarac imao je nada mnom moć, čak i ako sam odlučila da joj neću popustiti. Taj isti dan, sat ili dva kasnije, susrevši Voljenog u dizalu, nevino sam mu se smiješila, sretna što ga vidim a da ga nisam tražila, ali smirena svojom prethodnom pobjedom nad samom sobom - to, to on nikad neće saznati.
Međutim, dva ili tri puta tijekom tih pet ili šest mjeseci (započinjala sam istraživanje iz muzikologije u toj zgradi u kojoj su se nalazile riznice zvučnih arhiva), nisam mogla odoljeti a da ne otipkam broj njegove unutrašnje telefonske linije. Hinjena neusiljenost izbijala je kroz moj veseli ton. Predložila sam mu: “Pročavrljajmo! Rekreirajmo se, kao u školi!”
“Onda se spustite!”
“Ne mogu! Pričajmo preko telefona. Prvi kojeg omete neki kolega ili tajnica odmah će spustiti slušalicu, a da i ne kaže do viđenja! Drugi će shvatiti.”
Prihvatio je. Pričali smo o običnim stvarima, o sjećanjima na pročitano, o isječcima iz prošlosti koji su slučajno nadolazili. Najčešće je on bio taj koji bi se prisjećao ove ili one scene iz prošlosti (sjaj mladenaštva, šetnja, putovanje): slušala sam, šutjela, osjećala sam da ga kvaliteta mojeg slušanja ohrabruje. Jedne večeri, učinilo mi se da je njegovo prisjećanje postalo toliko osobno da sam se počela za njega bojati; prekinula sam ga, zazvala ga njegovim imenom: “Pripazimo, možda je linija prisluškivana!” nagađala sam.
“Imate pravo!” priznao je. Razgovor se nastavio u nekom drugom smjeru.
Jednom prilikom, pričali smo više od dva sata u kontinuitetu; pred kraj, obuzela me iluzija da se nalazimo u istoj sobi, svatko na jednom kraju, smješteni u mraku, i, doista, toliko smo se zaboravili da nisam u uredu upalila svjetlo, noć se uvukla, progutala me; i on sam potvrdio je isto.
Primijetila sam da bi, kad bi netko od naših kolega ušao u jedan od naših zamračenih ureda i začuo nas kako potiho pričamo na telefon, mogao posumnjati na tko zna kakvu zavjeru! Smijali smo se, poput dva derana za onih dugih ljetnih počinaka...
“Jeste li ih i vi okusili poput mene? U nekom selu? Vani široko, a djeci se zapovijedi da ostanu u krevetu... Učinilo mi se maločas da u kutku moje tamne prostorije, šapućem svom bratiću, na drugoj strani prostorije!”
Promrmljao je zabavljen: “Tako, sad sam i Vaš bratić! Baš me veseli ta veza!”
Nastavila sam na arapskom, osjetila sam, s druge strane žice, neku napetost ili neko kolebanje.
Prebacila sam se na francuski: “Bili biste sin mog strica?” (Što sam prethodno rekla i na arapskom.) “Ne, to nije moguće, upravo sam se sjetila da je moj otac jedinac, izgubio je brata kad je ovaj bio mladić, u jednoj nesreći autobusa, već je tomu dugo! Prije biste bili sin mojeg ujaka! Znate i sami, očeva linija broji se za nasljedstvo, pa tako i za brakove iz interesa, dok je majčina strana, suprotno tome, ona nježnosti, osjećaja,...”
Skoro sam nadodala “ljubavi”, ta riječ na francuskom, u ovom bezveznom razgovoru, učinila bi mi se bestidnom.
“Od Vas učim puno stvari, profesore!” šalio se.
Smetena njegovim neznanjem, usudila sam se postaviti prvo osobno pitanje: “Stvarno? Doista niste imali arapsko djetinjstvo?” Nadodala sam, bez razmišljanja: “Vaša je majka Francuskinja ili...”
Posramila sam se zbog vlastite indiskrecije.
“Ne, nije Francuskinja”, on odgovori. “Berberka, u svakom slučaju berberofona. No uvijek mi je govorila na francuskom, isključivo na francuskom!” Nasmijao se, nadodao s notom agresivnosti: “Niste li primijetili da se služim samo francuskim! Bez i najmanjeg arapsko-berberskog pojma za naglašavanje rečenica! Ništa, nikakve iznimke, nikakve uzgrednosti!” Nacerio se. “Recimo to tako, da govorim poput nekog pied-noir! Ako želite promijeniti registar, vrlo dobro govorim engleski.” (Kratka tišina, sanjario je.) “Imao sam dvanaest godina kad je nastupila nezavisnost... Za arapski nacionalni jezik, kako se to ovdje zna reći, potpuno sam zatvoren! I mislim da mi se neće javiti ni nenadana volja za otkrivanjem službenog jezika! Ne mislim napraviti karijeru!”
Slušala sam ga. Nisam odgovarala, iako sam trebala: “Tih osam ili devet godina što sam starija od Vas poklapaju se s promjenom epohe. Kao petnaestogodišnjakinja, živjela sam u zemlji koja je bila u ratu! Arapski je bio jezik paljbe, ne kao danas jezik vlasti! Nismo učili arapski, izvan škola, kako bismo napravili karijere, nego ako smo željeli umrijeti! Ah, kako sam tad željela otići u planine!”
Nakon kratke tišine i s tugom u glasu, dodala sam:
“Napuštam Vas! Palim svjetlo. Do viđenja!”
Naša dva ureda istodobno su se rasvijetlila. Sat vremena kasnije, pozdravili smo se pored ostalih kolega, u trijemu glavnog ulaza.
Vraćala sam se kući uzvrpoljena, ustreptale duše: “Što je vrijeme?” mislila sam. “Nisam li se vratila u razdoblje, ako ne djetinjstva, a onda predmladenaštva? Nisam li naišla na svog bratića, pravog, onog kojeg doista volim, drugi je bio živ, bezobrazan, ovaj bi bio nježan i blizak. Podijelili bismo, blistavih očiju, sve naše nekadašnje radosti!”
Vraćala sam se kući obogaćena, podvojena. Puna neke beskonačne strpljivosti za drugi obiteljski život koji me tamo čekao: djeca sa zadaćama koje je trebalo prekontrolirati, večera koju je trebalo poslužiti, njihov otac udubljen u čitanje neke knjige, ja, na kraju završivši otvorenih očiju pred televizijskim ekranom, a da ne vidim, a da ne čujem. Zakasnila sam pokriti kćerkicu, pogladiti dječaka. Prva sam išla u krevet, sretna što se u njega mogu prvo sama umotati. Iz ruku mi je ispadala knjiga: knjige, samo knjige, a ne tajni život, činilo se kao da mi se lagano približava korak nevidljive rode, dotiče mi kapke dok sam se ja gubila u lokvi zaborava.
Ponekad bi me pak posao zadržavao dokasna. Obavještavala bih kod kuće da me se ne čeka. Sretna što mi posao tako dobro ide, na vrhu te zgrade, u doba kad su gotovo svi zaposlenici već otišli. Jedva da sam se i zapitala je li se i on, na šestom katu, ovako udubio u posao. Intenzivno sam se zadubljivala. Kušnja da dohvatim telefon nije nadolazila; činila bi mi se nepriličnom, već zbog same te usamljenosti.
Vozač, sa službenim autom, čekao me. Mogla sam jasno tražiti da ga se oslobodi (još se radilo i o njegovom uobičajenom noćnom radnom vremenu): mogla sam provjeriti da li bi me Voljeni, na kraju krajeva i moj kolega, on čije sam navike ostajanja dokasna poznavala, mogao otpratiti. No, sjećanje na tu prosinačku večer kad sam ga, u njegovom autu, poljubila u čelo, u oči... “Jesam li luda”, sama sam sebi rekla kad sam se toga prisjetila, “stanuje li u meni neka luđakinja koja, iz jednog trenutka u drugi, može provaliti u moj mirni život, opsjednuti me, sve odnijeti? Da, jesam li opsjednuta?”
U tri navrata, izgovorila sam Alahovo ime. Iste večeri, silazeći niza stepenice i stižući na šesti kat, ustanovila sam, gotovo nehotice, da je u tom opustjelom hodniku ured Voljenog ostajao osvijetljen. Priljubljujem se uza zid, uranjam najednom u mrak. Naslanjam čelo o hladan zid, recitiram od početka do kraja fatihu, ovaj put skrupulozno: kako bih se zaštitila od nesmotrenog ushita! Rukom što nasumce tapka, pronalazim prekidač, ponovo palim svjetlo; uzdišem: “Konačno”, i pomišljam, ispražnjenog srca: “Opasnost je prošla!” Spusti se polako do prizemlja pješice, ostavi težinu gore, u sjeni.
Vozač me čekao.
“Lalla, dajte mi savjet!”
Ispričao mi je, na arapskom, svoje obiteljske brige o svojoj desetogodišnjoj kćeri koja pohađa školu, i čini se tako inteligentnom, barem je učiteljica tako tvrdila. No majka, njegova žena, traži ga neprestano da prekine školovanje voljene kćeri: “Treba mi pomoći s mališanima!”
“Više ne može izdržati, majka!” dodao je nakon trenutka razmišljanja, oklijevajući da li da odluči u korist supruge, ili, onako kako je njegovo srce više htjelo, u zaštitu, još jednu ili dvije godine, svoje kćerkice!
“Dajte joj šansu!” inzistirala sam.
Nastavili smo razgovor neke druge večeri. Nisam stanovala daleko. Trebalo me međutim ipak otpratiti jer, petnaest godina nakon rata - “nakon događaja”, još uvijek se govorilo začuđujuće lakonski - u tamnoj noći ulicama glavnog grada doista je vladao policijski sat. Neka brazda straha, a da straha realno i nije bilo; neki zadah nesigurnosti na koji se činilo da stanovnici pristaju, moglo bi se reći. I tako, budući da sam bila žena i da nisam znala voziti, nisam mogla vani hodati sama, čak niti sto metara, nakon devetnaest sati.
Malo poslije, stojeći na kuhinjskom balkonu, nagađala sam koji je prozor tamo, na šestom katu visoke zgrade, ostao osvijetljen. Onaj prema kojem sam, deset minuta ranije, mogla otići, pred kojim sam se, naišavši tako kasno, ovaj put, imala želju prepustiti.
Predložila bih mu: “Ostanimo zajedno čitavu noć!” I ta skrivena pasivnost koju sam katkad iščitavala u njegovim očima, kad bi me gledao, mene, smetenu, to svojevrsno iščekivanje potaknulo bi, zamišljala sam, moje veselo oduševljenje:
“Pođimo nekamo u grad: u neki bar, neku plesnu dvoranu, na neko mjesto na lošem glasu, ili k Vama, tamo na plažu, otvorite ponovo za mene tu kuću ako ste je zatvorili! Bilo gdje, no ostanimo zajedno, čitavu noć!”
Nazvala bih jasno kući, javila mužu: “Ne očekujte me ove noći! Sutra, u zoru, objasnit ću ti!” Sutradan bih otkrila sve o stanju svojeg srca. Kojoj ljubavi ne treba sudac, a ja, konačno odlučivši o mojem sucu, ne bih više imala razloga, te noći, te duge noći, hraniti svoju odbojnost, svoj otpor. Da, popustila bih te noći snažnoj, strpljivoj privlačnosti, kojom sam dotad gospodarila, no kojoj bih, jednu jedinu noć, dopustila da me ponese!
Izmišljala sam taj otklon u scenariju, kao neku otvorenu branu. Proživljavala sam ga dok sam stajala u tami, na balkonu.
Maločas sam izgovorila fatihu, zasigurno prvi put u životu (ne računam tu okolnosti iz mog djetinjstva, pa čak ni godinu kad sam navršila dvadesetu, kad me potresao prolazni misticizam), kao da me sam Alah, u mraku tog hodnika na šestom katu, štitio, ili zatvorio, ne znam, ponijela sam se poput zaljubljene koja je pribjegla magiji religioznosti kao posljednjem lijeku. Fatiha izgovorena od početka do kraja, čela naslonjenog o zid, ruke što tapka kako bi pronašla prekidač. Upalila sam svjetlo; spustila sam se.
Sljedećih mjeseci radila sam bez predaha. Ponekad sam se kući vraćala u deset navečer. Sjedala bih u tišini u dječju sobu, gledala djecu kako spavaju, zamišljeno ih promatrala: dječaka koji će kasnije izrasti u tako lijepog mladića, vitkog i fino građenog tijela, djevojčicu čiji sam kristalni glas čula usprkos njezinom snu. Ostavila mi je poruku na klaviru: “Mama, nisi mi odsvirala Dussekov allegretto.”
Ispričavala sam se u tišini. U sobi, suprug je spavao, s upaljenom lampom, novinama što su pale u podnožje kreveta, blizu pepeljare. Obuzimala me neka želja za kasnim spremanjem. Onda sam se ispružila, iscrpljena.
Ustajanja, prije sedam sati, sačuvala su za nas četvoro jednaku draž.
Moja zastranjivanja, na balkonu, činila su mi se kao dio loše rastjeranih snova noći. Kroz prozor, vidjela sam kako se čitav grad pojavljuje u crvenkastoj zori.
Kad su djeca otišla, povlačila sam se po kući prepuštena sama sebi. Moj se duh omatao šalovima buke, melodijama sakupljenima večer prije; sćućurivala sam se pred magnetofonom: tijek mojeg slušanja ponovo je započinjao. Da sam, u to vrijeme, koristila riječ “strast”, ona bi se odnosila samo na tu rijeku u meni, koja me ovdje svakoga jutra, zatim tamo, satima, odnosila daleko, u neku prošlost zatomljenih zvukova.
Čekala sam dolazak guvernante; ili sam joj ostavljala upute, njoj koja se trebala brinuti za djecu nakon šesnaest sati. Malo nakon podneva, izlazila sam. Posao drugdje se nastavljao. Dan se, za mene, produljivao.
Prekinula sam taj ritam. Napustila sam - odluka donesena najednom jednog jutra - to mjesto istraživanja na kojem sam radila šest mjeseci. Ankete, lica, riječi: kopkalo me jedno sociološko pitanje. Smjestiti u sušnicu berbu zvukova i tonova; pronaći im zatim odgovarajuću svrhu - radio-reportaže, snimanje dokumentaraca, priče za objavljivanje na dva jezika, itd. - poslije.
Prvo napraviti istraživanje. Zaboraviti se u drugima; drugima koji čekaju. Drugima često nijemima. Željela sam upoznati gradove i sela: Oran, Mascaru, Sidi-bel-Abbès. Gusto naseljeni gradići, stambene zgrade prenatrpane iskorijenjenim seljacima; ponekad, u starim četvrtima, maurske kuće s drvom limuna ili naranče usred dvorišta - luka.
U Béjai posebno, dočekuje me smijeh, skicira se neki bijeg. Luka je trbuh u šupljini prostranog, zijevajućeg zaljeva. Ulazim slučajno, slijedeći ženu koja me vodi, neku bivšu aktivistkinju, u kuću u nekoj ostarjeloj, nagnutoj četvrti. Pozdravljam dvije vrlo mlade žene u sarouelu i izvezenim tunikama; one sjede podvinutih nogu na prostirkama rasprostrtim na pločice izlizanih boja. I ja čučnem; nasuprot sam njima. Brbljamo na arapskom, ubrzo na francuskom. Mislila sam da su tradicionalne građanke; “dvije mlade djevojke za udaju”, zadirkuje ih moja pratiteljica, no otkrivam da u glavnom gradu završavaju studij medicine.
“Ljetni i proljetni praznici, za nas su prisilni povratak u harem!” ironično će prva, u nekom pucanju glasa, gotovo štucaju.
Kad smo izašli, napuštam onu koja mi je poslužila kao vodič.
“Sama ću pronaći put do hotela!” rekoh, i zahvalih joj.
Sjurila sam se niz jednu ulicu sa stepenicama. Sretna što sam sama, i slobodna, u tom gradu okupanom svjetlošću. U dnu spusta, stajala su dvojica mladića: jedan od njih obrati mi se gotovo grubo, kako bi mi rekao, ispitivačkog pogleda, da se upravo kladio, pa tako i izgubio u vezi sa mnom! Tvrdio je, vidjevši me u daljini, da sam mladić (imala sam kratku kosu, bijele ravne hlače).
U tridesetsedmoj godini, izgledala sam sigurno kao da mi je manje od trideset: uskih bokova, dječačke frizure, plosnate stražnjice, tako ponosna tog dana zbog svoje androgine siluete. Mladić je izgubio. Nisam tu mogla ništa, ali prolazeći pored njega, napravim mu smiješnu grimasu. “Žao mi je!” Znala sam da u tom trenutku provociram.
Onaj na kojeg me misao nije napuštala, da je bio svjedokom ovoj sceni, kako bi se samo smijao da je vidio kako su me zamijenili s dječakom i kako sam ja zbog toga polaskana? Skočila bih mu za vrat, to je sigurno: “Stvarno imam isto godina koliko i Vi! Ne ostavljajmo više jedno drugo u Vašoj kući s otvorenim prozorima, s napuštenim vrtom. Provedimo svaku noć na pijesku, ako nitko ne dođe, možda nastupi oluja, koje je uopće godišnje doba...”
Bila bih spremna, već samo zbog tog nevažnog incidenta, i da mu je Voljeni bio privilegirani svjedok, popustiti svim iskušenjima. Ne bih to smatrala dijelom bezumlja, prije utrkom ka oazi u kojoj bismo konačno, zadnjim snagama završili. I tako su to bile te dvije mlade djevojke, privremeno zatvorene, koje će jednog dana raditi kao liječnice, jedna i druga... Nesumnjivo djevice, od dvadeset i pet, najviše dvadeset i šest godina. Blijedih lica, prozračne ljepote, kao da su izlazile iz svoje mladosti i istovremeno je čekale.
I ja koja sam, u to vrijeme, gotovo ponovo tonula u svoje uskrsnulo djetinjstvo. Da sam se, s nekim bratom, ili nekim rođakom, tada, jedan jedini put, igrala na puteljcima ili u šumi, možda mi se ova nostalgija ne bi ovako vratila, udarom vala puneći svoju naklonost prema tom muškarcu!
Jesam li u njemu tražila neku vrućicu, za koju sam znala da je u meni? Vrućicu koja bi se, tog sunčanog dana u Béjai, pretvorila u žubor konačno prihvaćene sreće.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 3:58 pm





4. Ples


U pozadini tog početka zime i te lutalačke jeseni, izdiže se prizor, možda dva, ljeta koje je prethodilo. Možda moje sjećanje, da bi se obranilo protiv podmukle i fatalne korozije, pokušava poput stećka istaknuti nešto kao “prvi put”. Kad sam, prvi put, vidjela tog muškarca, ili bolje rečeno koja je to prva slika koja je izazvala moje prvo uzbuđenje? Koje stvari, koja svjetlost, koje riječi su prethodile toj smetenosti - kao da strast može zasmetati, kao da, baš suprotno tome, ona ne dolazi ех abrupto, posložiti, na neki način pospremiti dušu, ponovo dati nagonima njihov prvobitni zamah, njihovu čistoću. Kao da svaka ljubav, ma kako slijepo proživljena, sva umotana u zabrane kao što se nekima može činiti, pa dakle time neopravdana, i dakle suvišna i djetinjasta, kao da ljubav, pojavljujući se poput potresa tišine ili straha, ne uspostavlja, u rušenju prividnog reda koji nestaje, neku iskonsku geologiju... Ta razmatranja aproksimativne psihologije samo su jasno digresije moje pripovijesti koja se izvlači iz ruševina, više od deset godina poslije.
Usprkos naporu da se prisjetim, u magli je točan prvi dan prvog susreta, bezazlen ili važan, za ova dva lika koje skiciram (nema u meni ni najmanje želje za fikcijom, ničeg što bi me guralo u neiscrpnu arabesku koja bi razvila ljubavnu priču) - ne, steže me samo paralizirajući strah i istinska bojazan da će pred mojim očima ta pukotina mojeg života nepovratno nestati: ako slučajno najednom dobijem amneziju, ako me sutra pogazi auto, ako me smrt zatekne nepripremljenu jednog od skorašnjih jutara! Brzo sve ispisati, sjetiti se beznačajnog i bitnog, po redu i bez reda, no ostaviti trag za još deset godina... deset godina nakon mojeg vlastitog zaborava.
Jedino istinsko pitanje koje još otad u meni postoji, sada izranja: prva fiksacija u meni ili izvan mene, ne znam ni sama, o toj priči? Ljeto. Plameno ljeto sa svježim zorama, blagim sutonima i noćima, naročito noćima napučenim jekama: predstavama i plesovima mnogobrojnih skupina koje švrljaju beskrajnim i često napuštenim plažama kupališnog mjestašca, odnedavno ponovo modernoga, sat vremena od glavnoga grada.
Svake večeri, bili su na programu koncerti - varijete, jazz, folklor, trupe što su se izmjenjivale, iz različitih afričkih zemalja ili iz zemalja Istoka - u velikom, nedavno otvorenom kazalištu izgrađenom u kamenu. Zatim bi se, u diskotekama različitih stilova, nalazile, kako bi tamo završile noć, skupine novinara, umjetnika, prijatelja u parovima, turista s okolnih plaža, mladih žena pozapadnjačenijih od samih zapadnjakinja, dok sam ja bila pratnja mužu direktoru tog “kulturnog kompleksa”.
Svjedok, dakle, tijekom tih mjeseci srpnja i kolovoza, prepuštala sam se da me obavije glazba, smijeh, šaljive riječi drugih; uranjala sam u tu nehajnu razuzdanost ili sam pak spavala, čitala sam tokom dana u mirnom stanu čiji su prozori imali pogled na vrletne stijene.
Provodila sam tako svoje praznike, podmuklo postajući svjesna, u kolikoj će mjeri, usprkos mojoj vitkosti i neiscrpnoj gladi za hodanjem, za snovima, moja mladost skončati - možda tog ljeta ili iduće zime... Ne, govorila sam si s nekog usnulog stajališta; ono što se naziva “mladošću” može se živjeti beskonačno, poput nekog bloka nepokretnih godina.
Gledala sam supruga kako rukovodi, kako odlučuje; nisam više imala želju, uostalom još puno prije tih događaja, razgovarati. Nismo više bili par; tek dva stara prijatelja koji više ne znaju jedan s drugim razgovarati. Bila sam sretna što nam se, u toj novoj distanci (koja za mene nije predstavljala pustoš, već raspoloživo polje), obraća toliko prolaznika, toliko jednovečernjih gostiju, i prije svega što nas okružuje toliko raznovrsne glazbe. Evo me, dakle, kao gledateljice, a vjerovala sam i da sam, možda, spremna otići. Po prvi put također, zasigurno prvi put u svom životu, osjećala sam se “vidljivom”, ne kao u mladosti niti kao od dvadesete kad bih se, pred kakvim komplimentom, kakvim laskanjem muškarca prijatelja ili stranca, zbunjeno smiješila misleći tada: “Vidite moj vanjski izgled, moju utvaru, a ne mene samu, ne onu pravu mene... Ja sam zamaskirana, ovijena, mene ne možete vidjeti!”
Zašto me najednom, na neki osmijeh, neku pohvalu (“Kakva lijepa haljina”, netko je rekao, pružajući prste kao da želi dodirnuti tkaninu; ja bih se grčila ali bih to prikrivala - “Ta Vam frizura lijepo pristaje”, govorio bi neki drugi nametljivac, pripisivala bih tu neumjesnu familijarnost uzavreloj atmosferi kazališta), iako sam jasno izbjegavala svaki kontakt, preplavljivala neka nova zbunjenost: “Pa oni stvarno pričaju o meni! Sramim se; smiješim se, kako se ne bih učinila previše čednom, ali sram me je! Išli bi tako daleko da me dotiču prstima!... Mogu se od toga zaštiti, ostaviti dojam civilizirane i ostati nedodirljiva. Ne, ono što me čini smetenom, ili rastužuje, ne znam, je činjenica da me oni stvarno mogu vidjeti!”
To međutim, taj odnos s mojom vanjštinom izloženom drugima priča je za sebe.
Vraćam se na tog mladića. Na njegov intenzivan pogled upućen meni. I kad se pokušavam prisjetiti “prvog puta, kad je prvi put taj pogled upućen meni počeo nešto značiti”, ne znam što reći. Izdvaja se prizor, ljetni dan, ne, prije noć. Nazvat ću je: noć plesa.
Nisam odmah znala da će taj mladić, i njegov gotovo po svemu uobičajen izgled, njegove riječi (koje su ponekad ostajale lebdjeti u zraku poput etera), njegova nonšalantnost i prividni nehaj, postati toliko važni.
Pojavili su se u grupi, njih trojica, mislila sam da su svi novinari, različite starosti, različite građe, no imajući kao zajedničku crtu neku vrstu elegancije neuobičajene za ove krajeve, neku suzdržanost, i otklon; bez prekomjerne prisnosti, što mi je već od prve godilo, i ublažavalo moj uobičajeni obrambeni stav... Prijateljstvo koje se od početka ustanovilo između tog trojca i mene činilo se izvanvremenskim, poput igre ljudi koji su si malo produžili mladenaštvo.
Od te trojice novih prijatelja, dva su me zabavljala: jedan koji se činio najstarijim, drugi gotovo dvadesetogodišnje derište. Ta dvojica puno su pila, neprestano se šalila, obraćala mi se kad bih im se smiješila, pridružujući im se katkad na nekoj terasi, ili pored bazena gdje su znali biti već od ranog jutra. Smijala sam se s tom dvojicom kompanjona, ničemu ili nekom neočekivanom izljevu humora; činilo bi mi se ponekad da sam se vratila na srednjoškolsko igralište. Najstariji je bio enciklopedijski obrazovan; time se snobovski poigravao. Zamjerala sam mu na “pedanteriji”. Dok je u toj grupi, onaj šutljivi, a također i najplemenitiji, zadržavao na svome licu podrugljiv osmijeh, i govorio je samo kad bi se razgovor doticao glazbe koja je slijedila na programu.
Slušala sam ih dakle. Odlučili smo pošto-poto ostati zajedno, tri moja kompanjona i ja; pratili smo večernju predstavu, iz najvišeg reda. Ne znam kako, nakon nekoliko dana, osjećala sam se s njima kao u nekoj obitelji. Davno, u srednjoj školi, nazivali smo tako mračno povezane grupe “bandama”; a evo, ja sam baš od onih koja je odrasla sama u hodnicima internata, prezirući instinkt krda koji bi djevojke navodio da se okupljaju.
To sada nije bila potreba za grupom; nego prije neka nostalgija, što se mene tiče, za tim izgubljenim godinama: nostalgija što nisam imala prijatelja među dječacima, niti bezazlenih, izmišljenih sukrivaca, suprotnoga spola...
Dvadeset godina kasnije, konačno sam se lišavala tabua, segregacije; bolje je bilo ikad nego nikad. A u redovima u kojima su se smještale obitelji, pristigle iz glavnoga grada, vrlo često u nedjeljnom odijelu i uvijek u parovima s djecom, ponekad dojenčadi (eventualno s ponekom bakom s turbanom, nekom tetom pod velom...), mi sami, moja “tri mušketira”, govorila sam, i ja, četvrta, napuštali smo svoj red kad bi bio pretrpan, i odlazili do tribine rezervirane za novinare. Osjećali smo se pakosno kao posebni uzvanici, kao privilegirani gledatelji!
Istina je da bismo popodne, dok je sunce zlatilo lažno antički kamen kazališta, svi četvero odlazili na probe vedete, najčešće pristigle iz Francuske, koja je održavala koncert... Jedva da bismo izmijenili pokoji sud, pohvalni ili pokudni, ili barem nešto što bi nalikovalo na nagađanje o kvaliteti pjevača, o prihvaćanju od publike ponekad ne baš istančanog ukusa.
Napuštala sam ih kako bih otišla kući večerati “kao majka obitelji”, znala sam govoriti, kao da me tamo čekala neka druga uloga. Otprilike dva sata kasnije, ponovno bih im se pridruživala dok bi gomila malo pomalo, kako se noć bližila, punila otvoreno kazalište.
Tek nekoliko tjedana kasnije, čini mi se, počela sam naglo promatrati Voljenog zasebno... Možda su me večeri (sigurno njih dvadeset do trideset u šest do sedam tjedana) za kojih je ta tako čista srdačnost grupe postepeno ojačala, zavarale; možda se privlačnost budila već prije, a ja toga nisam bila svjesna... Osjećala sam se doista tako istinski sretnom što sam imala “tri prijatelja odjednom”, “novinari i umjetnici”, nazivala bih ih kad bismo, popodne, nešto pijuckali, promatrajući obitelji, vrebajući kakvu bezazlenu komičnu scenu oko bazena, novu predstavu.
On, tajanstveni mladić, jednoga dana morao je primijetiti: “Na povratku, hoću reći kad započne nova sveučilišna godina, počet ćete nas se kloniti! Nećete nas više prepoznati! Niti nas pozdraviti... gospođo!”
Bio je jedini koji me tako zadirkivao, završavajući nenadano rečenicu s lažno ceremonijalnim “gospođo”, dok su me njegovi prijatelji, onaj vrlo mladi koji je lako mogao biti student, i onaj stariji, moj kolega, vrlo prirodno zvali mojim imenom... Neka vrst prisne familijarnosti zbližavala je našu grupu; istina je i da smo razgovarali samo na francuskom, da se nisam mogla zamisliti drugačije nego da im se obraćam na vi, kao da je to ostala privilegija mojih godina... Jesam li bila starija? Nisam točno znala. Novinar čijoj sam se erudiciji i prenemaganju rugala činio se, ako se uzelo u obzir naborano lice, potamnjeli vrat, više godina stariji od mene. Ali niti to nije bilo sigurno. Bio je jedini koji je mnogo pio; previše. Onih nekoliko puta kad sam se društvu pridružila pred kraj jutra, morala sam primijetiti, ponukana da učinim laganu zamjerku, tom “starijem” što je sjedio za stolom: “Tek je podne, a Vi već na čistom viskiju!”
“To nije prvi”, uzvraćao je živo njegov prijatelj, onaj na kojeg bih se naglo usredotočila kao da je jeka njegovih riječi doista sa zakašnjenjem odzvanjala u meni, kao da se neka rijetka, neobična nijansa, gubila putem...
Je li to dakle bio taj prvi put da sam primijetila na njegovom licu - nakon toga tako ukorijenjenom u meni - neko nervozno treperenje na jagodicama? Jasno, primjedba je odavala prijateljsku zabrinutost, zamjerku koja je trebala ostati diskretna... Činilo mi se da sam nezgodno shvatila što je povezivalo ta dva prijatelja, onog što je puno pio i onog mlađeg od svojih tridesetak. A kad tamo, nabasala sam na nešto drugo: kao da se iza sjene nemira, razotkrivalo jedno drugo lice muškarca, s tim pogledom nedefinirano zelene boje, oštrom krutošću i nekom izgubljenom, već iščezlom sjetom... Odvratila sam pogled na čašu s viskijem; predložila ovome što je dopuštao da mu se drže prodike:
“Za moje lijepe oči, molim Vas, s pola čaše vode!”
“Za Vaše lijepe oči, gospođo!” grandiozno poviče novinar, crvenih očiju, podrugljivo slegnuvši ramenima. “U petak, gotovo u doba molitve, eto mene već pijanog! Ostavljam Vas, idem odspavati kako bih Vam se večeras mogao pridružiti, svjež poput ruže!”
Otišao je. Otpratio ga je dvadesetogodišnji student (jednom zauvijek prekrstila sam ga u “studenta”), a ja sam potiho dodala onom trećem: “Možda je student, ali je lijep poput anđela!”
Ostali smo sami nas dvoje, i kako nam se nije previše dalo razgovarati, promatrali smo poprilično priprostu gomilu...
I sada se definitivno vraćam na “prvi prizor”. Onome što je moglo otvoriti logičnu i dobro programiranu priču o tome kako se odvijala ta žudnja. No i ona, ma kako slijepo proživljena, zbog čega bi danas bila ispričana bez digresija, bez skrivanja, bez želje da je se uvije u labirint?
Prvi put dakle... Ne prvi put njegovo lice, nego recimo to tako, po prvi put stvarnost njegove prisutnosti za mene, trenutak kad je počeo “značiti”. Možda također i kad sam osjetila da me gleda; kad se u meni probudila želja za njegovim pogledom. Vratimo se činjenicama. U protivnom postoji opasnost da će se razletjeti, postati samo bezvrijedna nakupina.
Zvijezda toliko očekivana tog ljeta - taj pjevačpjesnik koji je zatim ponovo došao tri uzastopne sezone - stigao je jednog jutra. Plakati za njegov nastup pokrivali su već nekoliko zidova u gradu.
U četiri sata poslije podne, smjestila sam se, ovaj put sama, kako bih poslušala probu. Sjedila sam sasvim na vrhu, i slučajno bila jedina gledateljica u tom kazalištu s dvije tisuće mjesta. Tako sam, s nadvisujuće pozicije, po prvi put vidjela Léa, robusnog šezdesetogodišnjaka, lica izbrazdanog poput majmuna kojeg je osvijetlilo sunce, Lea na prostranoj pozornici koji namješta mikrofon, sasvim tiho raspravlja s tehničarima, a zatim pod svaku cijenu isprobava akustiku zazivajući prazne redove, čitavo selo što se nalazilo pozadi i, učini mi se najednom, čitavu zemlju, mladu i tešku trinaest godina nezavisnosti.
Te oči što te gledaju i noću i danju
i za koje kažu da nišane brojke i mržnju
Stvari koje braniš i prema kojima se povlačiš
i koje će biti tvoje
kad pod jarmom
zatvoriš te oči!
Njegov glas kazivača i pamfletista podizao se u sve višim i višim volutama, razvijajući tekst a capella. Sjedila sam i slušala: znala sam da će, to večeras, biti događaj ljeta.
Moja “tri mušketira”, iznimno su boravili u kulisama. Saznala sam poslije da su vrlo rano išli dočekati pjevača, na aerodrom; da su zajedno ručali. Tako je Léo bio četvrti mušketir kojeg sam čekala, rekla sam kroz smijeh, kad smo se nakon probe ponovo sastali.
Večer je bila čudna, barem meni. Prihvatila sam, iz nekakve nagle vesele blagonaklonosti, predstaviti “Léa koji se predstavlja” dvjema tisućama gledatelja (mora da ih je te večeri bilo tri tisuće) koji su došli iz glavnoga grada... Uganula sam zglob, nakon što sam improvizirala jednu-dvije srdačno vesele rečenice. Léo mi, pred svima, utisne poljubac u obraz; zglob sam, dakle, uganula napola se povlačeći. Izula sam u jednom potezu cipele i izašla s preširoke pozornice kako bili se pridružila svojoj trojici prijatelja u kulisama. Dok me najstariji od njih pridržavao za ramena, a druga se dvojica nježno smiješila, ostali smo stajati, prikovani svjedoci u sjeni, čitav prvi dio koncerta.
Za mene, bilo je to prvi put da vidim nekog francuskog pjesnika kako se obraća trima tisućama mojih zemljaka, i to tijekom tri sata. Za vrijeme pauze, otišla sam sjesti na sam vrh amfiteatra kako bih intenzivno promatrala te gledatelje. Nalikovali su jedni drugima večeras; svi su večeras izgledali kao da im je trideset godina, odnosno jedva petnaest u doba rata, kad su svi pjevušili iste francuske pjesme (Brassensa, Brela, i Mouloudjije i Montanda, itd.) pjevušili ih istovremeno nadzirući dnevnu bilancu ubijenih partizana i brinući za uhvaćenog i mučenog rođaka, te zaljubljujući se, istina, u neku “Francuskinju ljevičarku” koja vjeruje u budućnost dekoloniziranih naroda, ali i u ljepotu crnih očiju svog Romea, u njegov vatreni glas!
Svi su se te večeri udružili kako bi s Léom ponovo zapjevah refrene, prišapnuli mu pokoji stih kad bi glumio da oklijeva, kad bi pjevušio, kad bi urlao, kad... “Je li on komedijaš, narodni pjevač, ili samo pravi izvođač?” pitala sam, vrativši se u kulise, mladića, onog od trojice koji me, najednom sam, više nije napuštao.
Povjerio mi se da poznaje Léa već godinu ili dvije, da je za potrebe svoje profesije išao sve do Italije k Léu, “radi dvodnevnog intervjua - toka misli”, da si od tada redovito šalju kratka pisma.
Pokazala sam glavom prema publici te večeri:
“Svi intelektualci, bivši šezdesetosmaši ove zemlje, svi su ovdje!... Od večeras ćemo znati: naša rive gauche broji tri tisuće osoba, većinom muškog roda, s prijateljicom koja je često Francuskinja. Jasno, postoji nekoliko varijanti: koža je svijetla ili tamnija, kosa ravna ili kovrčava, svi su večeras frankofili.”
“Prije Léofili”, ispravi me moj drug i ne znam je li nastavio razgovor.
Pljesak se nastavio; traženja “bisa” postala su uporna, zvijezda je bila darežljiva, naglo pomlađena jer ju je ponijela ta mladost jednog nostalgičnog ljeta. (Ili sam samo ja primijetila tu nostalgiju.)
Bilo je dva, tri, četiri ponovna izlaska. Léo je trijumfirao poput cara. Izrecitirao je neki drugi tekst, otpjevao jednu novu pjesmu, “kratku”, upozorio je. Trebalo je ugasiti većinu reflektora da bi se amfiteatar malo pomalo ispraznio.
Jedan sat, dva sata ujutro. Dvadeset nas večeramo u obližnjoj gostionici, Léo predvodi, pije, sluša... U tri sata ujutro, suprug i Léo, zatim ja, zatim Voljeni (u tom trenutku nisam još koristila taj naziv, u to sam sigurna), bilo nas je četvoro, i u našoj pratnji, mislim, asistent, tajnica, a i vozač, odlučili smo da ne idemo spavati.
Diskoteke su ostajale otvorene do zore, jedna, prilično blizu, bila je smještena pod prostrani tuareški šator, s orkestrom od četiri mlada amatera izvan sebe od sreće što su dobili tako prestižnog gosta kao što je Léo... Neke noćne ptice ostale su još sat vremena. Tri muškarca (Léo, suprug i mladić koji je bio poput Leovog mlađeg brata) smjestili su se za stol u kutu; njihov razgovor najavljivao je profesionalne teme, koje su se ticale predviđanja dvaju ostalih koncerata tog vikenda. S tajnicom, mladom ženom od dvadeset i pet godina koja mi je već ispričala čitav svoj brak, razvod, život iz dana u dan usred teških obiteljskih opterećenja (majka udovica, dvije ili tri mlađe sestre koje se nadaju studiju na sveučilištu), odlučile smo ići od jednog do drugog gosta. Jesu li bili na koncertu? Hoće li mu sutra opet prisustvovati? Pozivalo nas se na ples, odbijala sam ponudu. Činilo mi se kao da lebdim u nekom začuđujućem veselju, nekoj sasvim bezuzročnoj radosti; trebalo se uskoro razdaniti, nikad više nećemo ići spavati, ova večer u kazalištu odigravala se za mene izvan teritorija, niti u Francuskoj, niti u mojoj zemlji, u nekom međuprostoru koji sam nenadano otkrivala, tih tri tisuće, možda četiri tisuće Léovih fanova prožetih nekim poluanarhičnim, no ipak francuskim romantizmom, usprkos sedam godina krvavih bitki koje još nije progutala povijest, vidjela sam to kao neki neobičan kraj epohe.
Ja pak nisam bila ni tamo ni tu; nisam tražila svoje mjesto, nisam se time čak ni zabrinjavala, no nisam mogla ne osjetiti oblake što nadolaze, nevremena što se približavaju. Zemlja je, činilo mi se, postajala teretni brod koji se već otisnuo u nepoznata mora...
Taj tako vrući Léov uspjeh činio mi se kao neki dar koji već pripada prošlosti, iako su to sve bili mladi ljudi, stari mladi ljudi koji su ovamo došli kako bi se zajedno primirili. Što se više moglo tražiti od jednog pravog barda, trubadura, zabavljača: u prostoru od deset minuta ili jednog sata, osjetiti se kao dio iste obitelji koja dijeli ista sjećanja, zajedničku ironiju i nostalgiju!
Htjela sam o tim dojmovima popričati s Voljenim, jedinim iz trojca koji je ostao. Koji je, preko puta Léu i mom mužu, šutio, slušao ih. Mlada tajnica najavila je da ide kući; vozač ju je odvezao. Nekoliko veseljaka je otišlo; troje ili četvoro ostalo, u pratnji stranih turistkinja; tražili su lagane ritmove za ples.
“Ne, ne tango”, rekoh najednom u blizini muzičara, “pavanu, ako baš hoćete!”
“Pavanu? Što je to?” poviče neki mali debeli koji nije primijetio moju nehajnu ironiju te me počeo poprijeko gledati.
“Bilo koji ples”, ponovih, “samo ne tango!”
Kad se saksofonist uhvatio neke južnoameričke melodije, ponovo sam se našla na podiju. Izbjegavala sam malog debelog koji me htio pozvati na ples. “Uvijek plešem sama”, tvrdila sam.
Mora da sam plesala više od sat vremena bez prestanka... Neka polusjena obavijala je ostatak publike: jedan ili dva druga plesača, i jedan par koji je sa mnom prisvojio podij pocrvenio od bljedunjavog osvjetljenja. Zatim su se oni vratili na svoja mjesta ili otišli, ne znam. Kad sam se na trenutak zaustavila na rubu svjetlosnog kruga, jedan od četiri muzičara namignuo mi je u znak naklonosti, započeo je s novim ritmom koji kao da mu se unaprijed činio da će biti onaj moga tijela... Ponovo sam plesala, trčkarala amo-tamo, na trenutak se nasmiješila muzičarima, svojim sjenama pratilicama, svojim noćnim vodičima. A opet, činilo mi se kao da sam sama, izronila iz neke duge noći, i pristigla konačno, pod tim crvenim reflektorima, na obalu. Saksofonist, bubnjar, flautist i gitarist savijali su se u kvartet noći, jedini meni solidarni fantomi na tim marginama. Plesala sam. Otplesala sam. Plešem još uvijek od tog trenutka, čini mi se. Deset godina kasnije, plešem još uvijek u svojoj glavi, u sebi samoj, dok spavam, dok radim, i uvijek kad sam sama.
Ples, u meni, prestaje kad netko, ili neka, počne govoriti, zaista govoriti, priopćavati neko veselje, neku patnju, neku posjekotinu koja se dade naslutiti. Tada se ritam u meni zaustavlja: slušam, začuđena ili potresena, slušam kako bih se prisjetila, kako bili najednom osjetila taj dodir stvarnosti. Slušam također ponekad način na koji se šuti... Slušam i pokušavam omogućiti drugome da osjeti - ali ne znam, nikad se ne usudim - onome koji je pričao, tko se zaboravio, ili onome čija je tišina govorila, da su taj nezamjetni potres zabilježile moje oči, moje ruke, moje sjećanje. Trenutak kasnije, ples se nastavlja: pod mojom kožom, u mojim nogama, duž mojih ruku, uz moje nepomično lice. Da, ples je počeo tog trenutka, te noći, pod šatorom, Léo i suprug su brbljali u kutu, a on, mladić što se najednom počeo postepeno primicati, zahvaćen oslabjelim još crvenkastim svjetlima, možda privučen mojim tijelom u plesu (znala sam tada, ali nejasno, da započinje moja moć nad tim muškarcem, da će još dugo lebdjeti u zraku, da ću je pustiti da lebdi, a zatim da se raskida, rasprši). Mladić se dakle približi do ruba polusjene; sjedne, pogleda u mom smjeru a da se posebno ne usredotoči na mene, više se ne pomakne.
Plesala sam. Otplesala sam. Plešem još uvijek od te noći.
Tijekom dvadeset godina, recimo od šesnaeste do trideset i šeste godine, doista sam igrala svoju ulogu u krugovima žena, uzvanica, susjeda i rođakinja, djevojaka i zrelih gospođa. Išlo je po protokolu: svaka je naizmjence plesala, polagano, na način zadat mjestom rođenja, svečano, kad bi tijelo otežalo pod nakitom, pod pojasevima, pod zlatom protkanim tunikama, krutim i blještavim moareom, zatim grčevito, sa, skoro sam rekla pohotom kad, iznimno ili iz izazova ili zbog razmetljivog ukusa, ritmovi postadoše seoski, ili s visokih zaravni, ili iz unutrašnjosti Afrike - često tad to više nije bio orkestar tradicionalnih glazbenica, već običnih amaterki, koje su se, praćene s dvije derbouke i jednim bubnjem, istrošenih glasova i sjajnih pogleda, prihvaćale ponekog pradjedovskog refrena.
Građanski ritual se poremetio, šest do deset žena nastupale su zajedno; nadmetale su se u izlaganju svojih oblina, svojih jedrih bokova, svojih nabubrjelih grudi, svoje voluminozne stražnjice, i frenetično ih tresle sve do boli, sve do grča solo glasa koji huče, koji se razlijeva, koji...
Sudjelovala sam dakle u svakoj od tih sporih i odmjerenih ceremonija, čak iako se nisam mogla suzdržati, kad je na meni bio red, da od nje ne učinim neki nervozni, hibridni ples, poskakujući ili kružeći, s nogama koje same od sebe ocrtavaju neku koreografiju slučaja, što je tresla moje listove, ispreplitala moje gole ruke... pretvarala sam tako tu obavezu u samački, nestalni, “moderan” ples, kako su govorile gospođe razočarane mojom fantazijom koja je čini se predstavljala izdaju... Izdaju čega? Bitan je bio, čini mi se bez posebne analize, taj izazov mog obuzetog tijela koje je pokušavalo improvizirati pokret, bit je bila u tome da se udaljim što je više moguće od kolektivne mahnitosti tih žena, mojih rođakinja - osjećala sam da gotovo mrtvačko veselje njihovih tijela, koja dotiču neko sputano beznađe, meni ne odgovara.
Kao mlada, djevojka, plesala sam često i dugo, uvijek za tih ženskih okupljanja i u prenatrpanim dvorištima, u vrijeme dugoočekivanih tradicionalnih praznika.
Kad je prilikom jednog od prošlih vjenčanja, jedna rođakinja otišla potražiti moga muža kako bi prisustvovao, skriven iza jednog prozora, prema njenim riječima, “mom osobnom stilu plesanja”, moje srce lupalo je od srama, ili od neke čudne zbunjenosti, kao da je taj muškarac s kojim sam već jedno desetljeće gotovo sve dijelila i sam pristao biti voajer, budući da me, kao muškarac, zatjecao u mojem plesu među ženama.
Neobično kazalište, povijanje očiju i duše s kojim su završavali obredi moga djetinjstva!
Jasno, prije tog ljeta u ljetovalištu na moru, već se događalo, da se ma kako tradicionalna bila, prepustim zapadnjačkim plesovima - dva ili tri puta, u muževom zagrljaju, pred svima - nekom valceru, ili možda sentišu, naš par izgubljen među ostalima, ja, spuštenog pogleda, predavši se konvencionalnoj igri, izbjegavajući da me se obgrli (“oči drugih”), prihvaćajući samo doticanje, i na kraju, bivajući poslušna ritmu plešući sama, odbijajući “kavalira”, kao što je to govorio “njihov” vokabular.
Ne, bila sam odlučna, suzdržavala se usprkos modama, izbjegavala da me neki muškarac “dira”, bez obzira o kome se radilo, tako, u toj gomili... Tajna tijela i njegov autonomni ritam, unutarnji baršun tijela i, u tami, u praznom, glazba poput žalca.
I tako se te večeri nisam mogla zaustaviti, poskakivala sam, najednom se radije kretala polagano, nogu bez kočnica, što su označavale ritam gotovo odrješito, bokova i torza što su se trudili ublažiti mu prekomjernost, oslabiti ukrase, pretvoriti orijentalni karakter u umjerene figure, vjerne jasno, ali niti lirske niti prekomjerne! Samo su moje ruke postajale povijuše, ocrtavale arabesku, samo su se moje gole podlaktice, te večeri, kretale, u polusjeni, sad poput zmije, sad poput kaligrafije...
Dugo vremena, saksofonist mi je davao podršku, katkad se približavajući korak ili dva kako bi me slijedio ili doveo k sebi, dugo sam plesala; plešem još uvijek.
Zaboravila sam je li muzičar bio taj koji je odlučio završiti, ili sam ja bila ta koja je prva napustila podij. Sjećam se da sam se uputila u smjeru suprotnom od onog u kojem je sjedio jedini prisutni, očiju usmjerenih prema svjetlosti, očiju uperenih u prolazno kretanje mojih figura, Voljeni. Uputila sam se u smjeru suprotnom od njegove tišine.
Kad su se reflektori pod šatorom ugasili, krenuli smo, ja uz Lea koji me prijateljski držao za ruku (Léo, muškarac kojeg sam, te noći, osjećala tako otvorenim; došao je iz daleka ne da bi davao, već da bi primao... primio tko zna koju tajnu moje tamne zemlje na početku preobrazbe). Suprug je došao do mene; i tada je svjedok, mladić, otišao, promrmljavši u smjeru nas troje “Do viđenja, ja stanujem tu blizu.”
Zora je svanula.
Kad se udaljio (nisam mogla izdržati a da ne okrenem glavu u njegovom pravcu... išao je preko plaže prema svojoj kući koju mi je jedan dan pokazao izbliza!), primijetih konačno dotadašnju koncentraciju njegovog prisustva, tokom zadnje etape ove noći.
Moje tijelo, donedavno nošeno saksom, činilo se kao da je u meni pokrenulo neki upliv, no kako su stvari stajale izvan mene? Kojoj gluhoj i slobodnoj tajni je nehotice bilo zagovornik? Prozaičnije rečeno, i zbog anegdote, shvatila sam da me počeo zanimati netko drugi. Eto tako me jedan muškarac gledao dok plešem i ja sam bila “viđena”.
I više od toga, osjećala sam da mi je svijest postala izoštrena, da sam sretna (to nije imalo nikakve veze sa samoljubljem, s narcisoidnom taštinom, ili beznačajnim koketiranjem...) što sam doista “vidljiva” za tog mladića, koji je bio gotovo poput adolescenta izmučenog pogleda.
Uočljiva samo njemu? Pa time i sebi samoj.
Zavlačila sam korak po putu iza Léa i supruga. Još su brbljali; njihovi glasovi, iscrpljeni od umora... Ja, spremna veselo se suočiti s novim danom, uopće ne spavati, hodati plažom, do u beskraj. Nasmiješila sam se prvim odbljescima neba.
Poljubila sam Léa koji je uzdahnuo:
“Kako je moguće doći u vašu lijepu zemlju i spavati sam, bez žene!”
Léo je iskreno protestirao. “Ne osigurati svojim gostima, osim prenoćišta i hrane, jednu lijepu konkubinu!”
“Ionako ćeš je sutra pronaći sam!” uvjeravao ga je suprug. “Nemoj zaboraviti da za tri ili četiri sata dolazim po tebe!”
Tokom večeri koja je uslijedila, pokorno sam sjela uz mladića u našem najvišem redu.
Prisustvovala sam drugom Léovom koncertu. I ovaj put, s dvije tisuće novih fanova, ili dvije tisuće od sinoć... Mladić, usredotočen pored mene.
Na kraju, kad smo ustali da bi se pridružili Léu u kulisama, moj mi pratitelj nježno reče: “Hoćete li i večeras plesati kao jučer?”
To i nije bilo neko pitanje.
“Znate”, odgovorih lažno vragolastim tonom, “čak kad se to i ne vidi, ja plešem. Plešem stalno! Plešem u svojoj glavi!”
Naravno, tokom moje jučerašnje improvizirane koreografije, to je zapravo uzavrela moja strast.
Nisam to još nazivala tim imenom. Što sam drugo mogla reći Voljenome, što sam sama sebi mogla reći?
“Vraćam se poslušno u tor”, promumljah bez sjete. Nasmijah mu se s nekim neobjašnjivim začetkom sreće u meni, kao nekim nenadano proključalim izvorom koji me iznenadio.
Tako se suočivši s tim mladićem, bila sam svjesna, u tom trenutku - u nekom blijesku koji se izgubio, no koji je trajao šest mjeseci - da je za mene, od prethodne noći, postao Voljeni, snažno Voljeni.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 3:59 pm




5. Odsutnost


Nakon tog putovanja u unutrašnjost zemlje, protekla su dva mjeseca; imala sam priliku nastaviti svoj stari posao (preslušavanje zvučnih arhiva, razmišljanje o tim sakupljenim materijalima...) u tom uredu na devetom katu. Nisam htjela. Došlo je vrijeme prekida, amputacije na meni od mene same. Nekog pogurivanja prema naprijed, koje sam doživjela kao bolnu nužnost. Ponovo sam preuzela posao predavača (spustiti se tri jutra u tjednu u centar grada, kad zoru očisti sunčana zima), to će za mene biti novo putovanje, otuđivanje koje će me utješiti.
Bilo je to kao da neka druga ja žuri kroz vrevu uskih, bučnih ulica, govori u amfiteatru, ispituje studente. Nisam se nakon toga vraćala kući; bila sam primorana raditi na svojoj karijeri, jer bi u protivnom ubrzo nastupila malodušnost.
U Nacionalnoj knjižnici zaokupljala sam se tri, četiri sata u nizu: živjela sam doslovce stoljećima unazad, u doba postepenog smještanja Almohada na Istok i u središnji dio Magreba, doba prevaljivanja puteva, premještanja plemena, doba nemira koji su zahvaćali čitave regije... U neobičnom i fascinantnom dvanaestom stoljeću, u vrijeme kad se njegovom sredinom rodio Ibn ‘Arabi u Murciji, i kad je, pred njegov kraj, nakon što je protjeran, Averroes bio pozvan u Marrakech, gdje je i umro.
S tim metežom u glavi, vraćala sam se pješice; duž povišenog bulevara čiji su zavoji okruživali gradski amfiteatar, njegovu stoljetnu luku stisnutu sasvim u dnu poput ženskog spolovila gledanog odozdo, prostranog pejzaža. Trebalo je ubrzati korak, sumrak se spremao rasprostrti svoju sivu ili mrkocrvenu bjelinu. Balkoni i terase grada žarili su po posljednji put. Dugačak i bučan defile automobila, prenatrpanih autobusa, postajao je poput dekora iz nekog mojeg posivjelog sna; mene pješakinje, čije su oči zamjećivale samo oblake, arhitekturu obješenu ispred neba; činilo mi se kao da se ono pruža uzduž nekog drugog čovječanstva paralelnog s mojim, tako stranog, već samom svojom blizinom!
Tokom tog povratka, dok se u meni, malo pomalo, raspršivalo almohadsko stoljeće kao što se na horizontu sutona raspršuju krvavi oblaci, osjećala sam da sam se vratila svojem stvarnom životu, svojem jedinom životu, odnosno svojoj tadašnjoj rani.
Mislila sam “rana”; ponekad “rastanak” (i sama sebi govorila da sam nadomak, kako u doslovnom tako i u prenesenom značenju, nekoj beskrajnoj provaliji...) jer sam sama bila ta koja je utisnula brutalan kraj ljubavnoj priči u trenutku kad se ona, zatomljena u svojim povojima, nije čak ni dogodila.
Zaboravila sam kad je točno započelo dugo, sporo, neumoljivo nagrizanje odsutnosti koja se, ni jedne sekunde, nije dala zaboraviti. Je li Voljeni iščeznuo i u koje ništavilo? Nisam li se prije ja zatekla premještena u neku drugu stvarnost? Lutala sam, izgrebenog srca, tražeći na uzbrdicama tog bulevara, u magli tog grada na terasama voćnjaka, tko zna koju utvaru... Nije li se, nekom očitom metamorfozom koju su svi zamjećivali, a koje sam ja bila jedva svjesna, i sam taj grad udvostručivao? Tako je Voljeni živio s jedne, ja s druge strane, nikad više neće doći do susreta! Neprestano sam ga tražila; i to je bio razlog zbog kojeg je moje tijelo željelo neprestano hodati; kako bi možda na kraju uspjelo prijeći tajnu granicu, zateći se na drugoj padini, u drugom gradu, stvarnom ili nestvarnom, onome u kojem je barem Voljeni postojao!
Pitala sam se da li u tom trenutku on tamo radi, je li zadržao svoje dnevne navike. Nije li se vrijeme za njega zamrznulo, kao i za mene? Ne bi li bilo bolje prihvatiti činjenicu da se smije, da se šali, da se kreće s bezbrižnom lakoćom? Vjerojatno je jedva i primijetio nestanak, bez ikakvog znaka ljubaznosti, bez ijednog zbogom, svoje susjede s posla. Da, bilo je jasno, smijao se, živio; nalazio se svake večeri sa svojom djevojkom.
A ovo je trenutak da se nešto kaže o njegovoj konkubini: mladoj ženi koju sam dva ili tri puta primijetila s njim; zatim samu, zatim sve češće samu. Je li bila glumica, ili glazbenica, ili urednica u nekom tjedniku poznatom po umjetničkim rubrikama, nisam znala. Nikad nisam pitala. Nitko nas nikad nije jednu drugoj predstavio; tijekom ljeta i predstava prošle sezone, nje tamo nije bilo: vjerojatno je otišla na praznike u Francusku. Kasnije, ne znam tko mi je pojasnio da ona “živi s” Voljenim već dvije ili tri godine. Dugo sam je promatrala, potištenog srca.
Već prije te informacije, pogodio me bolan, slabunjav izgled tog koščatog, ne baš dražesnog lica, kojeg kao da je neka stara boljka izgužvala, suzila. I tako sam reagirala na tu fizičku neprijatnost (neku vrstu sjene, sivog vela koji je omotao ženu) pateći od nje i sama.
Ponovo mi je pred očima ta scena, kad sam, prvi put, zamijetila par zajedno, na samo nekoliko metara od mene: on, s leđa, zanesen u živom pripovijedanju, s nekom nervoznom gestom ruke, ona skamenjena, gledala ga je raširenih očiju. Najednom sam uhvatila taj pogled; ona ga je voljela, ona ga je voljela, i u tom trenutku, to ju je uništavalo. Odvratila sam pogled, bilo mi je teško zbog nje, ili zbog mene, kao da sam na drugom kraju nekog nevidljivog lanca uvidjela što je rezultat strasti potpuno predane drugome... Kopkala me nelagoda: nije li taj čovjek poput svakog drugog, ne pokušava li nespretno olabaviti neki okov?
Susrela sam nakon toga dva ili tri puta tu ženu; Leilu, dosta brzo sam saznala njeno ime. Gledale smo se; spuštala sam pogled, a da joj nisam prilazila.
“Je li bila lijepa?” pitala sam jednom, bez razmišljanja, prijatelja novinara, svojeg druga pomalo sklonog snobizmu kojeg sam te jeseni uvijek sretala samog.
Nismo pričali, on i ja, ni o prošlom ljetu ni o našem zajedničkom prijatelju. Bio je veseo; pozivao me u onaj isti ugodan bar čija je terasa imala pogled na prekrasan vrt, zgodno mjesto za čavrljanje. Začula sam se kako njega, dakle svog prijatelja - koji mi se zasigurno malčice udvarao, ali s nekom tako okrepljujućom neusiljenošću da mi se igra činila potpuno bezopasnom, jednostavnom razonodom - pitam, jer je Leila u daljini prolazila:
“Je li bila lijepa?”
“Kako ste okrutni, iako ne zlobni”, komentirao je novinar, “okrutni budući da ste Vi kraljica.”
“Molim Vas”, ispričala sam se kukavno. “Nisam htjela biti zločesta... Leila me se dojmila; vidim da nije dobro; je li možda u pitanju nešto od nedavno?”
“Uvijek sam je znao kao takvu!” odgovori. “Postoje bića koja vole patiti.”
Leila se udalji. Neki drugi put, Voljeni se zaustavio, okrenuo i (ja sam se i sama nalazila na pragu tog velikog zdanja) začuh kako nekome kaže: “Ne, gotovo je, neću doći.” Druga je osoba inzistirala tihim glasom; izašli smo zajedno čitava grupa, iz dizala, upravo smo bili na rastanku, sve je išlo ustaljenim redom.
Vratio se u mojem smjeru, gledala sam njegove pokrete; neki nervozni grč polako ih je prelazio – je li to bila samo ljutnja, ili trag boli? Odvratila sam pogled. Osjetila sam se nepoželjnom, zaželjela biti daleko. Zašto je uopće nije išao utješiti, zašto...
Vjerojatno sam okrenula leđa, spremajući se otići. Tada sam začula da me dosta tiho zaziva po imenu. Dozivao me. Po prvi put na taj način. Zakoračio je. Okrenula sam se i srdačno rekla: “Konačno nisam više gospođal”
On se smete. Ponovo vidjeh kao neku nevidljivu boru kako gužva njegovo lice. Na trenutak, učini mi se da doista postoji u njegovom pogledu, u njegovim mislima. Zvao me kao da zove u pomoć... Biti sa mnom omogućilo bi mu da zaboravi tko zna što, neku dužnost, neku obavezu prema toj ljubavnici koja je moljakala.
On ponovo izgovori moje ime tiše. Razgovijetno. Mislim da me zapljusnuo val zaglušujućeg veselja; zasjala sam, zamalo sam ga primila za ruku: “Krenimo, otiđimo!” Njegovo usko lice podignuto prema meni smirivalo se.
Najednom, u meni, pade neki crni zastor. “Ona.” Nisam je primjećivala, tek sam poslije vidjela da je iza. Tuga je obuhvaćala čitavu njezinu osobu. Druge će prilike biti za nas, neki drugi trenutak; sve je, između Voljenog i mene, moralo ostati jasno, i oprano. Neki drugi dan, u nekom drugom stoljeću!
“Oprostite”, na kraju sam promrmljala, i polako se okrenula.
Na sekundu osjetih da je nepokretan, da konstatira moje povlačenje, shvaćajući njegov razlog.
Prijatelj novinar, mjesec dana kasnije, smatrao je važnim da mi kaže da Leila više nije, već najmanje godinu dana, konkubina, “ona koja je, nakon pokušaja samoubojstva, ostala”, govorio je, “još uvijek jednako očajna,” prekinula sam objašnjenja. Zašto bih ja to morala znati, ostavimo boli i radosti drugih u njihovu skrovištu... I dalje sam bila puna misli za Voljenog. Nijednom se nisam zapitala što ga je vezalo uz Leilu, da li ju je volio. Prije bi mi bilo neugodno kad bih shvatila da ima takvu moć nad njom. Kao da sam se osjećala odgovornom, iako indirektno, djelomično, za patnje te žene.
Slika nesretne ljubavnice iščezla je: ta priča, tako starog korita, koja je prethodila mojem ljetu glazbe, plesa i uzbuđenja, polako se ugušila, puno prije moje sadašnje patnje, isušenog korita.
Prošao je i drugi mjesec u jednakoj nesigurnosti i njezinom iscrpljivanju. Nad gradom je započinjalo hladno proljeće; pljuskovi, nagli, ostavljali su za sobom pejzaž koji je bliještao nekom prozračnom svjetlošću, kao u nekoj beskrajnoj zori.
U mojim neprestanim hodanjima, činilo mi se da prolazim etape neke nesanice bez kraja. Poneka primjedba prijateljice, rođaka, proparala bi na čas moju opustjelost:
“Oči ti sjaje!”
“Tužna si, smršavjela!”
“Čini se kao da si stalno odsutna!”
S mojom malom kćerkicom znala sam se dugo smijati, kao nekada.
Zadržali smo svoje dogovore: one za zajedničke večeri, i druge, provedene u kratkim šetnjama obližnjim parkom.
Međutim, usred noći, naglo sam se budila, usred nekog crnog i zapetljanog sna, kojeg se usprkos svemu nisam sjećala, i koji me nastavljao moriti... Da bih ponovo mirno zaspala, tjerala sam se na ponavljanje, kao da sam u isti mah i pripovjedačica i dijete koje treba smiriti: “Sutra ću ga sresti, to je sigurno!” Zaustavljajući naglo auto, presrećući me dok hodam u gomili, ljubazno će mi prići: “Tako ste umorni, otpratit ću Vas!” “Sutra, sigurno”, i ponovo bih zaspala, sažalijevajući se nad samom sobom, nad svojim neprekidnim marširanjem gradom, nad svojim očajem. “Sutra, sigurno!” Činilo mi se, malo pomalo dok sam tonula u san, da postajem svoja vlastita kćerkica!
Ponovo sam započela seanse u Nacionalnoj knjižnici. Odlazila bih tamo ponekad pjevušeći popularne tužaljke Abua Madyana, sveca iz Béjaie: sjetne i nježne arije koje me je, u djetinjstvu, moja teta s mamine strane, nježna i tužna, učila u odlomcima. Najednom bih napuštala istraživanja zbog kojih sam došla, kao u potrazi za nekim nanošenjem boli. S tetinim glasom u ušima, zaranjala sam u potrazi za tko zna kojom blijedom tajnom, kojom smirujućom vodom; gorljivo sam pretraživala kronike tog sjajnog magrepsko-andaluzijskog dvanaestog stoljeća:
“Tog dana”, čitala sam, “šeik je uzjahao konja i naredio mi, kao i jednom od mojih pratilaca, da ga slijedimo na Almontaler, planinu u blizini Seville... Nakon popodnevne molitve, šeik predloži da se vratimo u grad. Uspne se na konja i krene na put, dok sam ja hodao uz njega držeći se za stremen. Po putu, govorio mi je o vrlinama i čudima Abua Madyana.
A ja sam, ne skidajući s njega pogleda, bio tako zaokupljen time što je govorio da sam potpuno zaboravio što je oko mene. Najednom, on me pogleda i nasmiješi se; zatim, podbadajući svoga konja, požuri korak i ja požurih da bili se održao na njegovoj visini. Na kraju stade i reče mi: ‘Pogledaj što si ostavio iza sebe!’ Kad sam se okrenuo, uvidjeh da je prijeđeni put bio od samog trnja koje je sezalo do polovice tijela.”
Pod utjecajem priče Ibn ‘Arabija koji je tako dočarao svoje mladenaštvo i svoje godine mističnog obrazovanja u Andaluziji, jasno sam vidjela njegov put - osvijetljen strašću - koji je vodio prema Sevilli; zamišljala sam šeika Abua Yacouba Youssefa na konju, njega, jednog od najbližih sljedbenika Abua Madyana, i Mahieddinea Ibn ‘Arabija, mladića što trči držeći se za stremen, koji nije uopće vidio trnje po putu, opijen kakav je bio pričom o milostima sveca.
Bio je to taj mistični pjesnik iz Béjaie kojeg su generacije Magrepki - u zadnjem koljenu, moja teta i moja majka - ponavljale svojim tužnim glasom, kao posljednji tako živi miris toga dana, na putu za Sevillu, gospodar sufija zaputivši se na konju, usprkos trnju na putu, mladić kojem je već suđeno.
Napuštala sam knjižnicu, zatjecala se na kružnom bulevaru u gornjem djelu grada. Započinjući svoj hod, primjećivala sam u sadašnjosti, od te današnje metropole, samo njezin žamor, samo oslabljenu jeku njezine dreke. Postajala sam, hodačica, gledateljica jednoga dana iz 1198., zasigurno proljetnog dana, na izlasku iz Béjaie... Sidi Abu Madyan, gotovo osamdesetogodišnjak, sprema se napustiti svoj grad; tisuće vjernika su tamo, uzalud ga pokušavajući zaustaviti: hoće li ga jednoga dana ponovo vidjeti, tako je bolestan. On odlučuje ići do Marrakecha, do almohadskog sultana, na strašnome glasu, koji ga je pozvao.
Sultanovi čuvari ga okružuju; čekaju starog čovjeka koji se odvaja od svojih učenika: spreman na polazak, čini se miran. Najednom pretkaže:
“Poslušan njemu”, započne, “slušam Boga, slava Mu! Ali neću stići do sultana; umrijet ću putem, na ulasku u Tlemcen!”
Zatim promrmlja, kažu, mistično, kao poruku gospodaru Marrakecha?, očitu stvar: “On će mi se uostalom brzo pridružiti!”
Samo sam jednom bila u Tlemcenu. Hodajući velikim koračajima duž rijeke automobila što su trubili i natrpanih autobusa, držala sam lice okrenuto prema padinama prošaranim terasama voćnjaka - malim vilama s početka stoljeća ispresijecanim previsokim i napučenim zgradama, s gdjegdje ponekom kapelom u nejasno bizantskom stilu ili starom džamijom koja je graničila s neobrađenim zemljištem natrpanim otpadcima, ali i skupinama djece koja su mučila neku mačku, ili igrala nogomet. Doticala sam jedva tu sadašnjost što se nametala, hodala sam, živjela sam daleko iza, ovaj put u doba dolaska sveca u okolicu Tlemcena. Na ulasku u neki skroman gradić, Abu Madyan pada od iznemoglosti, ljudi pritrčavaju sa svih strana: “Veliki Abu Madyan će umrijeti!... On umire! Neka Božji spas...” desetljećima kasnije, stoljećima poslije, vjernici će ovamo dolaziti hodočastiti, dolaze i dalje! Osjećam se umorna, tražim neki park, neku klupu, konačno sjedam na pet minuta u neki kafić za muškarce, tek toliko da popijem čaj od metvice, tužna što moram odgoditi svoju maštariju budući da više ne hodam, da nemam volje: i tada, istog trena, probada me opet moja bol, kao neka gnojna rana napola pod anestezijom, koja se probudila.
Odlazim. Sunce blijedi, moram stići gore, kući, prije noći. Uzaludno tražim taksi.
Izgubila sam dakle putom sjenu sveca iz Béjaie, koji je umro na ulasku u Tlemcen i kojem je, kao što je i sam prorekao, uskoro uslijedio sultan koji je umro u jeku zrelosti... Ne štite me više moji fantomi; ponovo zatječem u sebi jednako očeličenu oporu oštricu gubitka, te amputacije koju nosim već tjednima: istovremeno čvrstinu koja me uspravlja i prikriveni rizik od pada; samo kako “ga” ponovo pronaći, pa makar iz daljine, makar krišom? Ne, neću ići tamo gdje radi: isprike, pa bilo bi ih na stotine; ne, neću odabrati nijednu! Trebala bi mi neka slučajnost, no ona me ne prati. A on, kako može tako živjeti, kako se navikao da me više ne vidi, kako... Već izmišljam u glavi imaginarnu svađu, ljubavni nesporazum, zanemarujući činjenicu da ničega nije bilo, da je privlačnost ostala prešutna, jedva započeta, da je moja prividna hladnoća konačno ostavila dojam nepogrešive samokontrole. Moje oči traže u gomili; počinjem nadgledati svako vozilo - za mene inače samo kocke. Tražim samo jednu boju - jednu posebnu prljavo plavu i jedan ovdje dosta rijedak oblik karoserije. Iako ne pamtim marke automobila, njegov bih odmah prepoznala: u to sam sigurna.
U nekom bezazlenom razgovoru toga ljeta, u dva navrata, Voljeni, ili njegov prijatelj, spomenuli su marku automobila koje sam se sad pokušavala sjetiti, čijeg sam se barem imena željela sjetiti; tog auta koji me dva ili tri puta odvezao kući, noću, kad bi prošao prepoznala bih ga... A on, u gunguli prolaznika kojom sam prolazila, bi li me uopće vidio?
Sutradan u mojem stanu, ispruženu i dokonu, toliko me izjedala patnja zbog odsutnosti - da sam poželjela, da njezino mjesto zauzme neka podmukla zubobolja ili pak ona što bi intenzitetom paralizirala lice, tad bih barem imala neku anesteziju - nisam se više osjećala dovoljno jakom niti za obično stajanje na nogama. Hoću li moći sutra ići na predavanja? Spustiti se na posao u centar grada, za vlastiti užitak, činilo bi mi se neopravdanim, poput tužne komedije koja se meni samoj dogodila. Na kraju sam se povlačila praznim stanom: vrijeme je stalo kao u kazalištu, u ime neke a priori odlučene fatalnosti.
Shvatila sam da sam otprve ja bila ta koja je zaustavila jučerašnji ritam. Ponovo započeti tamo raditi, tamo gdje je postojao Voljeni; možda isplanirati meni samoj neophodan odmor: “nedostajao” mi je pogled na njega. Koji cenzor bi mi mogao prigovoriti to malo popustljivosti koju sam si dopuštala? Pokazivala bih, kao i prije, neku rastresenu hladnoću, neku rezerviranost ublaženu povremenim nemarom; on ne bi ni posumnjao da bih se mogla vratiti zbog njega, samo da bih ga vidjela, njegov obris na izlazu iz dizala, i, strogo sam si obećavala: “I nema više prijateljskih razgovora preko telefona i u mraku!” Moje je disanje, pri samoj pomisli na tu mogućnost, raspredanu u meni poput cjenkanja sa savješću, postajalo potpunije; u jednom potezu međutim, izvrtala sam tu budućnost, ubijala sam u sebi iskušenje, nekim tajnim instinktom željela sam prekinuti svoju unutarnju grozničavost. To bolno, ali uzbudljivo nagrizanje jučerašnje kohabitacije na poslu, nisam li predosjetila da vodi prema neprimjetnoj provaliji u koju bih se zaletjela? Nisam li se bojala neizbježnog pada?
Ne. Neću se više tamo vraćati. Ne, neću iskovati ni jednu ispriku koju bi se tako lako moglo pronaći! Sve patnje koje sam si, tom odvojenošću, dosudila, nisu mogle naškoditi mojoj lucidnosti. Bolest koja me obuzela u najmanju ruku još krajem ljeta dotakla je stupanj zrelosti; nisam samu sebe mogla nasamariti, morala sam izbjegavati zapadanje u nepredvidivo stanje. Ne, nema sumnje, zaključivala sam s nekom strogošću koja me na mahove osnaživala, predostrožnost je spasiteljica, tako nametnuta odsutnost - jedini lijek. Neću se tamo vratiti!
Lutala sam kućom. Kad bih samo, govorila sam si, tapkajući hodnicima, ispijajući mnogobrojne čaše vode, prepuštena neobičnim mučninama, mogla pronaći neki kratkotrajni melem! Što bi me, osim mojih šetnji gradom i bjegova na sunce, utješilo? Kakav trag?
Obukla sam se. Htjela sam vidjeti barem auto, “njegov” auto; i tako saznati je li tamo, na poslu. Sjećala sam se vanjskog parkirališta, rezerviranog za tehničare, nadomak borovom šumarku. Pa da odem barem prekontrolirati sjenu sjene: smirit ću se. Znat ću da postoji, dakle da postojim i ja, tek iznemogla od čežnje.
Dva sam se puta, mislim, saživljena s tom idejom, spustila. Stigla sam, petnaestak minuta kasnije, na rampu iznad parkirališta. Nalaktim se na ogradu, pravim se da uživam u slavnoj panorami: osunčani zaljev, gord poput uzvraćene ljubavi; u daljini, brojni brodovi i tankeri čekaju zbog prenapučenosti luke. Poda mnom, stotinu metara niže, prostire se, u obliku malenog trokuta, parkiralište za nekoliko desetaka običnih automobila. Moje oko, okretno, zamjećuje karakterističan oblik i prljavo plavu boju auta koji poznajem.
Obuzima me olakšanje, gotovo mišićna opuštenost. “Tu je!” Na deset minuta od mene. Mogla bih otići na recepciju, tražiti da ga pozovu. Predložiti mu zatim da se smjestimo u luksuznom hotelu preko puta, u baru. “Popijmo kavu zajedno! Slučajno sam prolazila, poželjela sam čuti kako ste!” i, izgovarajući razigranim tonom te banalnosti, moje oči, o da, moje oči bi proždirale, i to glađu čiji bi žar zasjenio, njegovo lice, njegove kretnje, boju njegovih očiju, pa sve do njegovih mana koje bih ponovo zamijetila. Možda je, i on, smršavio, možda baš obratno...
Sanjam o onome što bih morala učiniti. Promatram plavi auto; njegov auto. Ne osjećam više čeličnu napetost patnje; ostaje samo puka praznina odvojenosti, koju bih mogla u trenu poništiti, na tako maloj udaljenosti od svog stana... S poniznošću, nakon što sam prešla tu pustinju, uživam u tom nanošenju boli. Duboko udišem: beskonačnost ovog pejzaža gotovo mi se smiješi.
Šesnaest je sati. Najednom mislim na djecu. “Vratimo se!” govorim si. Hodam s lakoćom. Očekuju me razonode majčinstva. Sviranje glasovira s kćerkom.
Uvečer, kasno u krevetu, očiju otvorenih u tami, krijepim se bolom što se vraća, nimalo oslabljena: “Boli me tijelo!” Spavat ću, usprkos morama. Sutra, morat ću izmisliti nove utjehe, za koje znam da su prolazne.
Malo nakon tih dana nereda, počela sam sanjati o neobičnom, ali mogućem susretu: kako bi bilo govoriti s majkom Voljenog.
Mogla sam vrlo jednostavno, jednom lakom društvenom strategijom, susresti rođake, obitelj te gospođe - podvrgnuti se, nekoliko dana, konvencionalnim izlascima, ljubaznostima prema starim prijateljicama ili rođakinjama, i na kraju zatražiti da me se predstavi toj nepoznatoj ženi. Vjerojatno je još mlada, zasigurno lijepa, i sramežljivo rezervirana. Da, zapodjenuti s njom neki razgovor: osvanut ću slučajno u nekom salonu ili na nekoj zabavi, čak i banalne riječi izmijenjene s njom donijet će mi neko nejasno zadovoljstvo, neku smetenost ili u najmanju ruku neku novu nostalgiju. Mogla bih se ponadati predahu u svojim suhoparnim danima, zahvaljujući blizini one koja je mogla biti, no koja međutim nikad neće postati moja svekrva - kao da činjenica da imam postojeću svekrvu, tako nježno majčinski raspoloženu prema meni, koju sam voljela do te mjere da zbog nje nisam mogla zamisliti da ću jednog dana morati napustiti njezinog sina, kao da time što osjećam tu “krivu” ljubav - da, kriva je ta ljubav prema mladiću koji se ne može postaviti kao rival mužu - jer to bi utjelovilo jedan opasniji rivalitet, onaj koji bi mogao suprotstaviti tu nevidljivu svekrvu koju bih željela upoznati (još mladu berbersku majku, elegantnu, buržujku iz lijepih četvrti) mojoj pravoj svekrvi, njoj koja je tako tradicionalna, tako na svoj način aristokratkinja, puna neke pomalo stroge dobrote i islamističke nježnosti. Ona prijateljica prosjakinja svoga grada, ona tješiteljica otjeranih, sterilnih supruga i snaha-žrtvi, ona koja mi je, prilikom svakog mojeg posjeta (provodila sam barem jednu noć tjedno kod nje, na madracu na podu, gledajući je, zaokupljenu molitvom, utješena njezinom pobožnošću koja će nas, bila sam u to sigurna, još dugo štititi, mene i moje dvoje djece), pričala redom svakodnevne bijede gospođa tog grada bluda i nevidljive represije. Kako napustiti takvu prijateljicu, ako jednog dana više ništa neću moći zatajiti suprugu, njemu koji je, u pravi čas ovih dana, počeo putovati u Europu, Egipat, i još dalje.
Došla sam i u druga obiteljska iskušenja: sjećala sam se da je Voljeni imao oca liječnika; slučajno je spomenuo četvrt u kojem se nalazila njegova ordinacija. Ja sam pak tamo imala jednu daleku tetku koju sam povremeno posjećivala.
Iz nemara ili zbog umora, napustila sam projekt predstavljanja njegovoj majci; osim što je vrlo snažna prisutnost moje vlastite svekrve bila prepreka toj sceni koju sam zbunjeno priželjkivala, živjela sam već mjesecima život usamljenika koji bih morala napustiti zbog pomalo opasnih mondenosti. Odlučih, jednog jutra, otići k svojoj tetki.
Čitavo vrijeme trajanja posjeta, postavljajući joj precizna pitanja o njezinom zdravlju, pitala sam samu sebe: hoću li se usuditi dogovoriti pregled kod tog liječnika na kraju ovog bulevara? Što mu reći? Koja je moja boljka? Mršavljenje: moja tetka ga je primijetila čim sam ušla. Osjećala sam, doista, u zadnje vrijeme, začetke nesvjestica: bilo je to samo zbog mog uobičajeno niskog tlaka. Ipak, pričala sam svojoj svojti (kao da sam se unaprijed uvježbavala za pitanja pri posjetu doktoru) o svojoj zadnjoj nesvjestici:
Sama, kod kuće, prekjučer, odjednom sam se digla, kako bih otišla, mislim, u kuhinju... Najednom, mrak. Ničeg se ne sjećam. Učinilo mi se da sam se, dugo nakon toga, zatekla kako ležim na podu. Moja ruka je opipavala pločice: trebalo mi je vremena da shvatim: što radim, tu na podu? Ležeći? U stvari, čim sam stala na noge, naglo sam se onesvijestila. Čak me nije ni zaboljelo! Niti jedne kvrge na glavi. Ništa!
Teta se zabrinula, a zatim će raznježenim tonom: “Da nisi trudna?”
Prasnuh od smijeha: “Sigurno nisam!”
To mi se učini smiješnim.
“Ne, imala sam ponekad te nesvjestice, no dolazile bi postepeno. Kad bih se osjetila slabom, negdje bih se pridržala, začuvši naglo zvona dok mi netko govori, a ja se nastavljam smiješiti, dok se njegov glas udaljava. Tada sjednem, pojedem šećera, ili čokolade.”
“Idi k liječniku, ovom iz moje ulice”, inzistirala je tetka. “On i mene liječi!”
Ispitivala sam je: “Kojim jezikom pričaš sa svojim liječnikom?”
Ona poviče: “Na kojem jeziku mu se obraćam? Kćeri moja, pa to je barem jasno, na jeziku Proroka, naravno... Nismo li odsad nezavisni kako bih s liječnikom iz svoje zemlje mogla govoriti na svojem jeziku!... Ovaj tu je uostalom otvorio svoju ordinaciju u doba Francuza, za vrijeme rata.”
Napustila sam svojtu. Zaputila se ravno u ordinaciju. Smjestila sam se u već prenatrpanu čekaonicu, u kutak za žene i djecu. Hodnikom na trenutak prođe liječnik. Neka pacijentica promumlja: “To je on!”
Jedva da sam ga imala prilike nazrijeti, nespretnog pedesetogodišnjaka riđe kose. Bacio je zamišljen pogled prateći neku gospođu pod velom. Kad je došao red na pacijenticu prije mene, pobjegla sam: što ja tu radim? Nisam imala nikakvu želju da me se ispituje o meni, o mojim nesvjesticama; opis koji sam dala svojoj tetki iscrpio je tu potrebu. A prije svega, postajala sam svjesna da bih, u direktnom susretu s liječnikom - koji je prije svega bio “otac” - morala skinuti grudnjak, pustiti ga da posluša moje disanje te da me presluša. Kakva nepristojnost! Bio je “otac”, a ne neki anonimni znanstvenik.
Pobjegla sam poput kradljivice. Vani, srce je još lupalo. Izašavši iz tetkine kuće i došavši glupo gubiti vrijeme u tu čekaonicu punu bolesnih žena i djece što stenju, bila sam, barem na neko duže vrijeme, oslobođena svoje napasti; potpuno sam tada zaboravila sliku mladića... U vrevi te meni neuobičajene četvrti, pomislih kako taj nezgrapan riđokosi liječnik izgleda kao običan čovjek prozaičnih okupacija. Njegov sin bio je isto tako običan, sin jedinac prilično spokojnog građanskog para iz ovoga grada. Samo je ta odvojenost koju sam si okrutno nametala održavala auru oko lika! I više od toga, govorila sam si hodajući, kad sam prošlih mjeseci, tokom ljeta i jeseni, tražila njegovo društvo, istovremeno glumeći nehaj, dok sam gušila svoje uzbuđenje, nije li taj prestiž koji sam pripisivala tom mladiću samo značio da sam se nepovratno udaljavala od supruga, njega koji mi se, tako dugo činio kao drugo ja?
Uzela sam taksi kako bih što prije stigla kući. Trebala su mi djeca. Provela sam čitavu polovinu dana zaokupljena svojom tetkom, te zatim pokušajem posjeta doktoru. Vratila sam se olakšana od svoje opsesije. Otvorila sam vrata; pripremila kavu.
Međutim, usred smijeha, prolazeći iz jedne sobe u drugu, zaustavljajući se na minutu na balkonu kako bih ponovo ugledala biserno sivilo neba, najednom se vratiše tihi glas, pogled tišine i blaga ironija Voljenog, napast se vratila. To me tokom večeri ponovo progonilo, iako su se djeca, sutradan ujutro, spremala slaviti dolazak oca, zapitkivala me o mogućim poklonima koje će ovaj donijeti iz Egipta, i jedno i drugo predlagali su mi čitanje pjesama koje su napisali u njegovu čast:
“U nedjelju će biti praznik očeva!” povikivala je djevojčica.
“Nova moda!” govorila je guvernanta na odlasku.
Dan je protekao u pjesmama, zagonetkama, i za kraj, ponekoj svađi.
U krevetu, nisam više čitala; utrnula sam svjetiljku. U tami, ponovo sam proživljavala prošlo ljeto, naša jutarnja naklapanja, moja tri prijatelja i mene, i mene kako plešem na beskonačnom podiju na kojem je, malo pomalo, nestajala moja silueta.
Jesam li, kad se muž vratio, već prve večeri, naglo odlučila progovoriti?
Sada znam: da sam imala osobu kojoj bih se povjerila, starog prijatelja, neku ponovo pronađenu školsku prijateljicu, možda bih ispričala samo jednom, iz užitka ili iskušenja da samu sebe čujem kako na glas opširno rasplićem svoju unutarnju avanturu, tu postepenu opsjednutost kojoj sam se prepustila isprva s užitkom, zatim bolno. Sad znam da je potreba za razgovorom - s prijateljem pa dakle, u nedostatku, suprugom kojeg sam u jednakoj mjeri smatrala prijateljem, kad već više nije bio ljubavnik - razbuktala opori užitak da se čujem, i time se uvjerim u stvarnost onoga što me nastanjivalo, da tome dadem krvi i mesa. Onog riječi dakle, kad onog milovanja nije bilo; i doista, prije i za vrijeme tog kazivanja, mučila me želja za tim muškarcem, novo sužanjstvo.
Došlo je osim toga, zasigurno dosta ranije, i to sam tek jedva nagađala (poslije sam se čitavo vrijeme pitala, kad je na neki način bilo prekasno, o tome kako su stvari tekle!), do tog zapitkivanja, u krivi čas: jesam li ja stvarna, nije li, na kraju, stvarna samo moja patnja, moja nenaviknutost na tu odvojenost?
I doista, te večeri, ponašala sam se kao osoba koja ima halucinacije. Zamolila sam ga da me sasluša, željela sam u jednoj noći reći “sve”... “Sve” je postajalo teret mojih snova, zabranjenih stvari, te prije svega moje tihe želje, a iznad svega moje kompulzivne želje da to kažem. Teret snova i riječi, nakon flerta jedva produljenog dalje od ljetne igrarije.
Trebalo bi ići do kraja tih sjećanja... Suprug se vraća; moje pamćenje želi progutati prvu večer: on i ja u sobi, prije toga zatvorena u kupaonici, skoro sam zaspala u vrućoj kupki. A on me, jasno, čekao. Bila je ponoć; u dječjoj sobi nije gorjelo svijetlo. Tišina se širila kućom. A ja nisam bila sama, nisam mogla naći zaklon u snovima, i...
Sve je u meni govorilo ne. Moje lice tvrdoglave furije; moja tišina. Nisam gasila svjetiljku. Silila sam se na dokoni razgovor, kako bih nastanila prazninu, kako bih pokušala zaboraviti svoje kretnje: evo me gdje skidam ogrtač, ulazim u krevet u toj preuskoj noćnoj košulji, evo pogleda onog koji se vratio gdje me slijedi u najmanji pokret. Nisam gasila svjetiljku.
Spopala me panika. Neko kočenje lica spavačice. “Pusti me! Napusti me! Udalji se!” Kako na glas izreći sve te apele, kako... Neko divlje proganjanje, i moja ukočenost pod plahtama; neka silovita želja da odem kod djece, da legnem u podnožje njihovog kreveta, da pronađem barem tamo, taj jedini kutak u kojem bih mogla spavati zaštićena, prepuštena... Ludilo: “Ako me dodirne, ako me pomiluje, čak i ako se pravim mrtva, ime Voljenog, poput otrovnog cvijeta umetnutog u vrtlog mojeg iščekivanja, izaći će, rastvoriti se, ma što ja učinila, na mojim usnama - ma što ja učinila i zbog neizbježnog trenutka naslade u slučaju da, iz slabosti, popustim!”
Izlazim iz kreveta u mraku; bježim u dnevnu sobu, u mrak. Moje tijelo drhti; eto kako sam zamalo popustila navici, ne, nego čemu, nijemom suprugovom zahtjevu, njegovim rukama, a ja, kakva me to užasna sućut zamalo savladala, kakva malaksala popustljivost zbog koje sam skoro kliznula u njegovo naručje, njegovo, ono drugo... Drhtim: u mraku, u dnevnoj sobi, svladava me bijes: protiv sebe same (je li dio mene samo “ženka”, anonimna i ženka?). Ah, kad samo djeca ne bi bila tu, kad ne bi mirno spavala (nije točno, dječak sve češće ima noćne more), ah, kad bih samo bila nasamo s tim muškarcem koji me čeka, koji misli da sam “njegova” žena, njegova ljubavnica, koja... Ljutina me razlama: sve slomiti, sve polupati, ovdje u tom domu - lampe, knjige, čaše, sve pomiješati u krhotinama, u ruševinama, u kamenju, u mrvicama, ali djeca spavaju, no dječak uzdiše u snu.
Palim svjetlo u dnevnoj sobi. Suprug, najednom potpuno odjeven, pridružuje mi se. Otvara bocu alkohola; služi si čašu i donosi odluku: “Usprkos tabletama za spavanje koje sam uzeo popit ću ovaj viski koji sam donio s aerodroma dok ne iskapim bocu... Pit ću, no ti ćeš progovoriti!”
“Govorit ću”, rekoh nježno, s osmijehom olakšanja. “Samo to i tražim!”
Nema koristi opisivati odlomke teatra - “bulevarskog” teatra, pomislih - koji se odvijao skoro do zore...
Što drugo reći o mojim priznanjima prekasno odrasle (istina je da me svladavao neki slijepi zanos: konačno govoriti o “njemu”, čak i pred sjajnim očima, pred iskolačenim pogledom tog slušača, tog uljeza)? Ispio je čitav viski. Ustao. Udario. Široki razjapljeni prozorski otvor iza nas (je li to on učinio prije, ne znam, tko je otvorio?) najavljivao je kao prijetnju od nekog opasnog propuha koji bi me, pomišljala sam, mogao baciti, bez po muke, u ponor tih deset katova... Tukao me, a ja nisam mogla pobjeći u unutrašnjost, kao da je otvoreni zaljev predstavljao neodgodiv poziv; svojim rukama velikog i atletski građenog muškarca, uhvatio bi me neumoljivo, bacio bi me da vani eksplodiram. Tukao je, a ja sam spuznula na pod, vrlo izoštren znak pažnje u meni kako bih što bolje izbjegla i najmanji rizik...
Prije toga je vrijeđao. Zatim tukao. Zaštititi oči. Jer njegova ludost pokazala se čudnovata: poželio me oslijepiti.
“Žena preljubnica”, mumljao je, lomeći rukom na dva dijela bocu viskija; mislila sam samo na svoje oči, i na rizik koji je predstavljao prejako otvoren prozor.
Zatim ga začuh, kao neku jeku zatvora u kojem se nalazio, u kojoj se borio, u kojem me pokušavao zadržati. I tako, u tom prostoru mora i straha za moje tijelo, očiju zatvorenih pod rukama, pod podignutim laktovima, pod već okrvavljenim rukama, začuh i zamalo odgovorih smijehom, ne luđakinje niti ucviljene, već žene olakšane, koja se trudi osloboditi:
“Žena preljubnica”, ponovi, “da smo negdje drugdje, a ne u ovom prokletom gradu, zaslužila bi da te se kamenuje!”
“Oči, svjetlost”, žalila sam se dva tri dana poslije, nateklog lica, ruku u zavojima, slomljenog tijela, dok sam se odmarala kod svojih roditelja.
“Čovjekova slika ima oči, a mjesec, on pak svjetlost.” Željela sam uzmoći ponovo izgovoriti taj Hölderlinov stih na njegovom izvornom njemačkom.
Što se mog oporavka tiče, sedam dana više nisam bila svjesna da sam u Alžiru. Pronašavši ponovo, u toj kući, svoje stare omiljene knjige, utonuh u Sylvie Gérarda de Nervala: zamišljala sam zatim kako s njime lutam po čitavoj Europi; pobjegla sam na Istok, u Kairo gdje sam najednom usnula da sam oteta robinja koju je na tržnici kupio pjesnik i koja ga je strašno zbunila!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:00 pm





6. Prije, poslije


Prije brisanja, ali i prije patnji koje je donijela odsutnost, Voljeni mi se jedanput povjerio. Kad sam ga jednom zatekla samog, kad smo odlučili sjesti na plažu, u pijesak.
On je govorio, ja sam promatrala prostrano nebo; opažala njegovo sitno talasanje izbrazdano ružičastim što će postajati krvavo, prije purpura sutona. Nekoliko kratkih krikova u zraku; jedan galeb prolazio je plavetnilom prije nego što će nestati; ni jednog jedinog šetača na plaži. Napola okrenuvši glavu, jedva da sam mogla uočiti dva-tri obojena vela seljanki koje su napuštale posao u turističkom hotelu kako bi požurile prema svojim zaselcima, iza brežuljaka. Tišina je lebdjela oko nas koje će uskoro preplaviti noć.
Voljeni je govorio, u pravilnim razmacima. Zatim se zaustavljao. Nisam intervenirala; nisam ga gledala. Suton je i dalje rudio. Glas onoga koji mi se povjeravao nastavio je.
Pažljivo se okrećući, vjerojatno sam pred kraj postavila jedno ili dva pitanja. Sjećam se njegovog profila; tika koji mu je, munjevito, iskrivio obraz. Tek kasnije, pomislih, s nekim hladnim čuđenjem, da mi govori i da je istovremeno živnuo. Prepričavao je neku staru ljubavnu priču - “ima tome pet godina” pojasnio je već od samog početka - i počeo od nje patiti, u sadašnjosti.
Nešto kasnije, i sama sam se osjetila zaraženom, ne od zaraze, čak niti od sućuti. Moja neugoda rađala se iz konstatacije da ga je tako smještenog meni preko puta, ali zadubljenog u svoja prisjećanja, u neko drugdje, potpuno strano nama dvoma, to drugdje ponovo usisavalo: bio je dakle tu, preda mnom, istovremeno tu ne bivajući; za njega više nisam postojala. Nestajao bi u sjeni te strankinje koju je spominjao a da je ne imenuje, živio je ponovo s njom, uz mene prisutnu, mene jednako živu i zato sam patila - ne dok sam ga slušala na plaži, nego kasnije, u nekoj vrsti preneraženosti.
Prošla je tada pored nas grupa od tri, četiri šetačice, europske gospođe. Jedna se činila kao da me prepoznaje te me pozdravila. Odgovorili joj smeteno, bez ustajanja. Ona reče nekoliko riječi svojim pratiljama, od kojih se jedna jedanput ili dvaput okrene. Skupina se udalji.
“Supruge belgijskih kooperanata, koje čitave godine žive blizu vas, oko te luke za jedriličare”, rekoh.
Objasnila sam ukratko da sam se, prethodnog tjedna, zatekla sa suprugom i nekoliko njegovih kolega na nekoj zabavi na kojoj sam upoznala tu gospođu.
“Živi tu već dvije godine, rekla je. Puno se raspitivala o meni, o mom poslu. Pitala sam se zašto. Na kraju je priznala: ‘Otkako živim ovdje, stalno u hotelu, susrela sam, od lokalnih žena, samo seljanke koje ovdje pospremaju! One ne govore francuski...’”
Nakon tišine za vrijeme koje se moja ironija, na spomen te zabave, probudila, dodala sam, malo umorna: “Nije bila ni svjesna da samo petnaest kilometara dalje, tisuće žena u gradu odlaze i dolaze, rade vani, podučavaju, liječe... ‘Predajete na sveučilištu?’ upitala me sumnjičavo.”
I ja slegoh ramenima, rezignirana pred tolikim neznanjem; prolaznice su nestale.
Voljeni nastavi, nakon te zagrade, sa zaključkom svoje priče od tri godine ranije. Kao da je bio zahvalan što nisam postavljala pitanja o tom “prije”, što ga puštam da se isprazni svojim kapacitetom, ritmom svojih sjećanja... Kao da je, nakon svega, pomislih, belgijska šetačica bila neki fantom sadašnjosti, i kao da je zapravo ispred njega doista prolazila, na plaži, isto tako poput nasmiješene ili sjetne sjene, strankinja koju je, već najmanje sat vremena, oživljavao.
Da, kad se sjetim njegovih priznanja, vrati mi se nelagoda zbog činjenice da sam mogla podnijeti da je u mojem prisustvu (dok bi za mene, ako ćemo pravo, čim bih se s njime zatekla sve drugo nestajalo, moj uobičajeni život, moje obiteljske veze, moja svakodnevna uzbuđenja), govoreći o njoj - “njoj”, toj nepoznanici od prije pet godina, od prije tri godine - vrlo brzo ponovo uranjao u dane nemira, uzbuđenja i nade, i tako ih vjerno opisivao, te burne i mučne trenutke, da sam, slušajući ga, bila posve u tom trajanju, u tim osjećajima: bila sam “ona”, bila sam on.
Zatim ušuti. Odbljesci zalaska jednako su se naglo ugasili, netom prije. Ustali smo u noći. Nekoliko metara iza nas, kako su vrata njegove kuće ostala otvorena, svjetla unutrašnjosti kao da su nas dozivala.
Sjećam se da sam jednom u početku imala osjećaj kao da su mi ramena natovarena olovom. Umorna, beskrajno umorna: od strasti drugih i baš zbog činjenice da se radilo o strasti drugih! Brzo sam se sagnula, jednom rukom pokupila svoje espadrile bačene na vlažan pijesak. On se istim pokretom nagnuo prema meni.
“Hladno mi je!” primijetih kratko. “Moram se vratiti u grad!”
On zadrži lice podignuto prema meni, ostajući tako na trenutak nagnut.
Kao da je, usprkos sjeni što se širila, s odsjajem vode iza nas, konačno shvatio da sam tamo; njegovo lice učinilo mi se tako blizu, izvan svih tih sjećanja koja su, konačno, nestala. Mladenački osmijeh osvane na njegovom licu: gledao me.
Pružih mu ruku. Jedva sam zaustavljala riječi što su mi dolazile na usne: “Otprati me, inače više nikad neću moći otići!”
Pomislila sam to nježno, kao da mi je postajao neki bliski rođak, ili gotovo incestuozni brat. Gotovo da sam ga zazvala “dragi” na arapskom, u biti, na dijalektu plemena majčine strane - on to ne bi razumio, ne bi ni posumnjao na emocionalni naboj tih riječi.
Potpuno priljubljen uz mene, on me primi za ruku (moje tijelo, s bokovima i torzom se svinu, postane oprezno u nekoj upornoj nepomičnosti):
“Naravno da ću Vas otpratiti!” odlučio je. “Vrijeme je da nas dvoje nešto popijemo, zatim ću izvesti auto iz garaže.”
Dotakao je prstima moju ruku koja je nosila espadrile.
“Zagrijte se! Hladno Vam je!”
“Istina!” rekoh polulakim tonom. “Ugrijte me šalicom toplog mlijeka, pobrinite se za mene!”
“Nakon toga ćemo se polako vratiti!”
A zapravo, pored njega u nepospremljenoj kuhinji, posjednuta na stolčić i u čarapama, prihvativši na ramena jedan od njegovih debelih vunenih džempera, u toj noćnoj prisnosti, ja sam se zapravo opuštala - neću međutim zaboraviti njegovo uranjanje, netom prije, u prošlost, i pustila sam da me poslužuje, kao da mu, indirektno, zamjeram distancu koju su izgradila njegova povjeravanja.
Služio me, smiješio se; postajao je više nego gostoprimljiv domaćin: sigurno je očekivao da nakon tih dvoličnih trenutaka na plaži, nakon priče koja me udaljila od njega, no istovremeno me njemu i na neki čudan način približila, sigurno se nadao da ću se konačno malo osloboditi. Istina je da su se moje geste, možda i moj glas, te večeri, činili drugačijima; da, vjerujem da je tako, sada kad to pišem za sebe, nakon brisanja i tih meandara odsutnosti, mislim da me shvaćao bolje nego ja sama sebe, da je predosjećao skori izljev, da se na njega pripremao.
Ta napola osvijetljena kuhinja; pas koji vani potiho laje; dijete susjeda koje pjevuši. On i ja, u gotovo uobičajenim poslovima, taj miris toplog mlijeka koje je zamalo prevrilo: prodorno me gleda kako pijem s užitkom. Približava ruku kako bi mi pružio ubrus; brišem usne smijući se. Tako je blizu. Mičem teški džemper - od kvalitetne crvene angora vune - želim mu ga vratiti. Inzistira da ga zadržim i u autu. Vraća mi ga na ramena. Postaje zaštitnik: čini mi se nježnim. U jednom bljesku, jasno ga vidim s “drugom”, strankinjom koju je toliko volio: ta vizija me ne smeta. Njegove pažnje toplije su i od te angora vune.
“Idemo!” prošaptah, posljednjim instinktom opreza.
Slijedim ga u garažu, sjedam uz njega, i ponovno mi se čini da će put trajati čitavu noć; da odlazimo, i to je sve. Da ničemu neće doći kraj.
Povratak udvoje odvija se u tišini koja obuhvaća sve do blagog brujanja motora. Na pola puta, pritišćem jedan gumb kako bih upalila glazbu.
“Naima Johna Coltranea!” rekoh za vrijeme stvari koja je uz nas postala jedina stvarnost.
Automobil se zaustavlja ispred drugih vrata mojeg obitavališta, tik do visoke palme i jasena. Pazikuća i njegova dva velika dječaka čuče na jednoj stepenici: njihov pogled me slijedi, mene gospođu koja se, u deset sati navečer mirno dade dopratiti do stana u kojem je čekaju suprug i djeca, već u krevetu. “Red je danas preokrenut!” reći će kerber meni iza leđa, a jedan od njegovih sinova pljunut će u stranu. Na trenutak, pazikuća se pompozno izvija, čeka da se automobil udalji.
Svjesna neprijateljstva tih čuvara sumnje, ostajem zaokupljena samo prisutnošću onog koji mi se, za volanom, smiješi. Njegove oči sjaje. Naši prsti dotiču se u autu; niti jedne promrmljane riječi prije rastanka. Znam da se čudi, u ovom trenutku, što se tokom čitave ove večeri, kao ni za vrijeme boravka pred suton na plaži, “ništa, na kraju, nije između nas dogodilo”.
Govori li si doista ove uobičajene riječi? Ili se samo radi o apstraktnoj pomisli, osjećam to zbunjeno u njegovom pogledu pomalo zabavljenom i blago uperenom u mene, i nekoj raspršenoj nježnosti - onoj koja nema nikakve veze s titranjem moje smetenosti koju uspijevam prikriti.
Smiješim mu se dakle, u zadnjem trenutku, sretna što jačamo našu tajnu vezu, našu međusobnu privlačnost, a opet tako različitog ritma kod svakog ponaosob - mene zastrašene valom koji bi me odnio i zato zaokupljene gradnjom brane za obranu, njega, shvaćam ga u ovom trenutku pozdrava, nehajno preplavljenog onim što se između nas ocrtava, njihanje mog ćudljivog plesa oko njega, njegova kuća, njegovi dani odmora i ljenčarenja - njega, sve u svemu, koji se s pasivnošću prepušta čekanju mene: “Kad ćeš se već jednom doista približiti? Želio sam izbaciti nekadašnje more, otkriti ti svoju priču, a sve zato da bih ti rekao: opijenost, strast, svatko ih za sebe proživljava, svakoga oni smrve, ma što on učinio - svakoga, pa dakle i tebe! Prepusti ste! Dođi, dođi polako! Ne zovem te, ne požurujem te; samo te čekam!”
Je li to bio govor koji se spremao izrecitirati na kraju tog povjeravanja, na plaži? Uspostavila sam to - ili sam to izmislila - nakon što sam ga napustila, nakon što je njegov auto krenuo, nakon što su me pogledi kućepazitelja i njegova dva sina, njih branitelja građanskog ugleda, slijedili.
U dizalu, zatvorenih očiju, sama sam sebi rekla: spustio je taj pomalo začuđeni pogled na mene, kao da sam ja bila mlađa, uvijek u zakašnjenju, još uvijek paralizirana tabuima. Pogled koji je međutim bio nježan i čija je poruka doprla do mene: “Čekam te! Uzmi si vremena koliko god je potrebno. Čekam te!”
A ja si nisam uzela vremena. Ne.
Njegova ljubav za tu Francuskinju, pet godina ranije.
“Ponovo sam otkrivao zemlju, nakon studija koji mi je otac platio u Engleskoj (prednost sinova jedinaca! napola se ispričavao). Bio sam još dokon; imao sam dvadeset i pet godina; bez djevojke, ni zaručnice u pripravi među rođakinjama iz plemena... Sjećam se svoje gladi za putovanjima zemljom: prosinac u Mzabu, idući mjeseci u Sahari, ljeto po mogućnosti na plažama Zapada... Ponovo oaze, one Istoka: pobjeći od novog društva”, smijao se. “Tamo”, reče pokazujući pokretom glave svoju kuću iza nas, “sam ih pronašao, njih od kojih sam bježao! Nisam mogao drugačije! Ah”, nastavi, “te lijepe godine kad sam živio kao nomad i neženja!”
On stane. Spomene zatim susret. Žena nekoliko godina starija od njega. S desetogodišnjim djetetom, i mužem.
“Komandant”, naceri se, zatim će s osmijehom praštanja, “jasno, ona ga je upoznala kao studenta matematike i fizike, na stažu u njezinom rodnom gradu, u Alsaceu, mislim!”
Sanjarila sam o mnogobrojnim parovima koje sam poznavala: još nerasplinut romantizam dojučerašnje nacionalne borbe obasjavao je alžirsko-francuske ljubavi. Stari “borci” postajali su prilično brzo “kadar”, čelnici ministarstava ili diplomati - u tom slučaju radilo se o visokopozicioniranom vojnom licu.
“Dosađivala se kod kuće. Voljeli smo se... A zatim se dogodila katastrofa: dugo ljeto pod znakom katastrofe! Donedavna sreća: napustila je muža i sina. Izolirali smo se u jednom planinskom selu u Auresu. Stanovali smo u kolibi koju mi je posudio jedan prijatelj...”, oklijevao je, ukrutio se. “Trebali smo, od samog početka, pobjeći u Europu! No ona se bojala da će definitivno izgubiti skrbništvo nad sinom!”
“Bojala se”, mislila sam, “tako proživljavati sreću ispruganu strahom!”
On nastavi: “Da bi nas pronašao, komandant je iskoristio svoje veze: šef policije, ministar unutarnjih poslova, ne znam ni sam... Kako bilo da bilo, osvanuli su jednog jutra vrlo rano, sa žandarima. Odveli su me, s lisicama na rukama, kao nekog zločinca! Dotad preda mnom tako sputan, taj muž siguran u svoja prava ošamario ju je!”
Njegovo prisjećanje se prekinulo. Jesam li tada komentirala belgijske gospođe koje su prolazile plažom pored nas? Omogućiti sadašnjosti da rasprši kužne isparine prošle more.
Prešao je zatim ne na dramu, nego na dane koje su uslijedili.
“Gotovo godinu dana!” govorio je. “Na kraju, mlada je žena konačno protjerana, lišena svojih prava ‘zbog lošeg ponašanja’.”
“Sada se”, pomislih, “zapovjednik vjerojatno ponovo oženio nekom mladom domorotkinjom ‘iz dobre familije’, to je sigurno!”
“Što se mene tiče”, nastavi on, “proveo sam tri dana u zatvoru.”
Najednom prasne u smijeh: “Trebalo je čuti moju majku kad se pojavila s obiteljskim odvjetnikom; bio je to njezin žučljiv napad protiv tiranije, kako je rekla. Dodala je, ‘Krivično djelo kradljivca mlade nije Ustavom predviđeno!”’
Upitao me kako se kaže “kradljivac mladenke” na arapskom. Rekla sam mu i u veselom predahu, podsjetila na fantazme koji su nas nekoć uzbuđivali, nas djecu, kad bismo bili prisutni na svadbama, kad bismo zatvarali mladu pazeći na sve pukotine na vratima, krili je od svih pogleda, kad bi, čak i na pragu sobe, bdjela jedna stara čuvarica kako je ne bi ostavila ni sekunde samu prije nego što uđe suprug, prije nego što, sav drhtav, ne podigne svileni veo s njezinog dragog lica: jer “kradljivac” je tu, on se krije, oboružan svim podlim moćima, odvući će je k sebi, odvesti je u šumu! Neke od tih mladih, to sam znala, čekale su, uskucalog srca, tog khettaf el-arais. Mnogo ih je više željelo njega, koji bi imao svu vražju ljepotu, od dogovorenog mladenca!
Slušao me, on koji neće biti moj “kradljivac”, i vratismo se na njegovu prošlost: na gotovo godinu dana oduzeta mu je putovnica. Na kraju ju je uspio ponovo vidjeti u Francuskoj - Geneviéve - tek je pred kraj rekao to ime:
“Tada, više od godinu dana kasnije, i tamo, nedaleko od njezinih roditelja, morao sam konstatirati da više ne možemo biti sretni!... Više ne, kao ranije! Ona si je neprestano predbacivala zbog toga što je izgubila skrbništvo nad sinom. Znam da se sada pridružila grupi aktivnih majki strankinja koje su, poput nje, započele pravnu bitku. Što se tiče nas dvoje, bilo je gotovo.”
Zaželjela sam ga upitati: “Zašto? Zar je dovoljno godinu dana da zaboraviš? Jesi li se naprotiv potrudio da je zadržiš blizu sebe za vrijeme odsustva, ali je, jednom kad ste se susreli, bila drugačija, sazrela, puna boli? Lišena djeteta, prognana iz zemlje sunca u kojoj je vaša ljubav procvala? Je li se rasplinula magija i s jedne i s druge strane? Nije li trebalo ustrajati, ostati zajedno, iz prkosa zapovjedniku - bivšem partizanu, bivšem mužu, bivšem ne znam čemu?”
Ne sjećam se više kako je završilo to povjeravanje... Geneviéve, slika žrtvovane koju nikad neću upoznati, koju sam već zamišljala kao novu, daleku sestričnu.
Sjećam se naprotiv da je ponovio da nije mogao živjeti “više od mjesec dana” u Francuskoj, da se brzo vratio u zemlju, da mu je majka prepustila njihov ljetnikovac i da mu se tu sviđalo, biti nepomičan, poput pustinjaka, pogotovo zimi i u proljeće; kad ljudi iz glavnog grada još ne navale, stekao je svoje navike sa stanovnicima obližnjeg zaselka.
“Poslije”, pomislih - ne znam više da li pod tim mislim “poslije definitivnog rastanka s Voljenim”, ili samo poslije scene koju sam zatim doživjela sa suprugom, u noći mojih smiješnih priznanja, tog skandala čije sam posljedice sama nametala, jasno, nekom uzvišenom nijemošću, svojim izgubljenim roditeljima - brutalnost i supružnički nered naivno im se činio da izvire iz običaja neke dovršene prošlosti, ili nekog korumpiranog modernizma. Ipak, imali su povjerenja u moju “pravičnost”, jedna rođakinja obavještavala me o njihovim komentarima dok ja nisam imala drugog izbora nego da šutim.
Poslije... Nevjerojatno, ne objašnjavam si baš zbog čega je tako! Zapravo, dva ili tri tjedna nakon tog prekida, prihvatih, da, prihvatih ponovo nastaviti svoj život supruge - ne u uobičajenom stanu, kao da je to mjesto, jedino, sačuvalo otrove nedavne pomutnje; vratih se na obalu mora, blizu otvorenoga, sada napuštenog kazališta, u stan koji je mojem mužu bio na raspolaganju i koji je imao pogled na stijene čija će mi surovost odgovarati.
Prihvatih, da, još vidim kako se odvijao povratak - koji se čini kao da se raspršuje u prah, sada kad je sve gotovo, kad su sve veze prizemljene, a moja strast je isparila.
Sve u svemu, jedva što sam skinula povoje sa rana na mome tijelu, već sam se vratila u zatvor - zašto, kako? Pokušavam sada otkriti iskušenje koje me tjeralo da u sebi govorim: “Vraćaš se na mjesta opasnosti, kako bi shvatila, ili prije da bi bila sigurna: ima li tamo doista opasnosti? - tamo, odnosno na mjestu mahnitosti, kad te suprug htio, tokom te noći nasilja, oslijepiti?”
Točno je da sam donijela odluku, tek što sam se oslobodila njegovog bijesa: “Ja sam kriva! Nisam to željela, no ja sam kriva što nisam predvidjela njegovu ljubomoru!” Kao da je priznanje do kojeg je došlo kako bi se olakšale moje muke gotovo legitimno izazvalo suprugov bijes. “Kriva sam ja!” ponavljala sam, poslije.
A htjela sam biti sigurna: je li opsesija koju sam gajila u vezi sa slikom Voljenog bila neka unutrašnja ludost koja je oko mene ostavljala prazninu, ili se prije radilo o nečem drugome, o nekoj dvosmislenoj kompleksnosti - budući da mu je suprugovo nasilje prema meni odagnavalo svu prisutnost baš onda kad je u prvi plan, kroz gestikulaciju, ponovo dolazila neka hiperbolična vatrenost čije mi je istinsko značenje izmicalo?
Da, vratila sam se u zatvor.
Prethodila je večer provedena u restoranu jednog velikog hotela - moj dječak koji je, ovih zadnjih tjedana, želio ostati s ocem, došao me potražiti, a zatim nagovoriti, dirljivog li glasnika, da dođem na tu večeru. Evo nas dakle sve troje, dijete je šmugnulo za desert, a ja sam slušala dugu obranu - zapravo je pravo i nisam slušala, konstatirajući s čuđenjem da mi taj muškarac koji me preklinje, koji, kad se zatekao na samo sa mnom, moli da se vratim, taj muškarac čije čak ni lice nisam gledala, govori s neke druge obale.
Jesam li doista s njime proživjela trinaest, četrnaest godina u nizu s nebrojenim noćima ljubavi za koje sam mislila da ih nosim u sebi, kao nevidljiva bogatstva koja me, dugo sam vjerovala, potajno obasjavaju? Doista s tim čovjekom?
Pokušavala sam ga slušati. Imala sam spušten pogled: zabrinuta skorašnjim dočekom majke koja me, nespokojna, gledala kako odlazim. Kako reći tom čovjeku: “Ne radi se ni o oprostu ni o zaboravu... Možda je sve doista moja greška!” Bila sam u iskušenju da tako govorim.
U stvari, u manje od tri tjedna oporavka, otkrila sam da osjećam olakšanje što se ubuduće moram suočiti samo s jednom bitkom: onom koja je označavala moju opsjednutost drugim, hoću reći, Voljenim. I tako je moja strast bdjela i dalje ne bi li se na brzinu pokušala dočepati praznine koja je zavladala mojim životom: radi li se dakle o posljednjoj bitci ili, naprotiv, o preambulama nekom vjerojatnom i zakonitom prepuštanju? Samo mi je to pitanje bilo važno. U usporedbi s tim, drugo je bila samo razonoda.
A opet, s druge strane stola, muž od kojeg sam se rastajala (predviđala sam formalnosti razvoda - čak sam mu i govorila: “Budući da je zakon na tvojoj strani, i kako bi stvari išle brže, e pa otjeraj me dakle! Važno je da se što prije sve istjera na čistac!”), taj muškarac što se zauzimao, govorio je s onu stranu razjapljene provalije.
I još povrh svega, bih li trebala, kao zadnji udarac, gledati na taj ponor među nama s nostalgijom: “sudbina”, znala sam kasnije govoriti, i “vrijeme”, jedini su uzroci svega!
I odjednom...
Odjednom sam ga poslušala: tog muškarca koji mi se minutu prije činio potpuno stranim, gotovo nepovratno.
Prepričavao je svoj današnji dan: u malom gradiću svojih roditelja. Tog je jutra njegov otac, imam jedne kod nas rijetke ispovijesti, hanefitske, održao dugu moralnu prodiku: preporuke o pravičnosti, jednakosti. Iznenada je, pred svojim sinom spomenuo “ženske kvalitete” svoje snahe, povjerenje koje je imao u njezinu žensku genealogiju, “ono bitno”, govorio je - bio je to jedan od njegovih lajtmotiva - “bilo je ono što se tiče obrazovanja djece i budućnosti para”, itd. Njegova snaha, bila sam, naravno, ja, a moja “ženska genealogija”, potanko ju je prostudirao, na početku naše zajednice, i to nas je tada zabavljalo. Vratio se dakle jednoj staroj propovijedi: ništa drugo: bez ijednog savjeta ili direktne intervencije u život svoga sina. Vratio se nakon toga u svoju malenu staru džamiju u starom gradu. Bio je petak.
Na to me, izvještavao je sin tog strogog imama, obuzela želja da odem na seansu u hamam!
Zamolio je majku da mu pripremi ručnik. Požurio je u kupku, “kao prije nekog praznika”, dodao je, vatrenoga glasa. Počela sam ne gledati ga, već slušati, pažljivo.
Prepričao je svoj ulazak u vruću prostoriju, njegu, najdužu seansu koju je naručio od najiskusnijeg masera. Dodao je čak - ponavljam, naše dijete je otišlo, bili smo sami - da je poželio dati pomno izdepilirati čitavo tijelo, da se namirisao, mošusom i jasminom, da se pola sata odmarao, davši si vremena da se dobro iznoji, te da se odjenuo u hladnoj sobi.
Vratio se taksijem. Njegova majka, kao i obično, pripremila mu je slatke uštipke koje voli; šipci, jedni izvađenih koštica, drugi samo poluotvoreni, čekali su na niskom stolu. Bilo je pet sati popodne. Jedna od njegovih sestara, udata u gradu, upravo je stigla; skidala je svoje velove i smjestila se do njega.
Jedva da je uzeo vremena da s nogu popije kavu što je bila pripremljena, raspitivao se o sestrinoj djeci i mužu. Ostavio je svoju majku u molitvi u prostoriji u dnu stana.
Nije mogao čekati, rekao je. Odlučio je vratiti se u grad: naredio je sinu koji se igrao, u dvorištu, sa susjedovom djecom, da pođe s njim.
Automobil je, u sat vremena, vrlo brzo, prebrzo progutao razdaljine.
Na izlasku iz kupke, završavao je, osjećao se sigurnim da me mora uvjeriti: da ponovo počnemo zajednički život; da više ne govorimo o prošlosti. Ponovo krenuti, poput mladog para!... Ta seansa u hamamu, nije li je doživio kao pripremu za našu sljedeću noć, novu prvu bračnu noć?
Konačno sam ga pogledala: suočila sam se s njegovim žarom, njegovim očima punim želje, drhtanjem njegovih prstiju.
Tako me dakle volio, ili me jednostavno želio. Tako je dakle ponovo oživljavao, preda mnom.
A ja?... Slušala sam njegove riječi, kao na rubu nekog pomalo bojažljivog poštovanja. Skoro da sam mu zavidjela što je proživio tu groznicu, i što se tako nada. Zaželjela sam biti na njegovu mjestu: kao on, odlučiti otići na kupku, zaroniti u paru komore za sušenje, opržiti se vrućim i hladnim, cvokotati, izdepilirati čitavo tijelo, golo tijelo uvaljano u zelenkasto blato, zatim vraćeno u svoju blistavu boju slonovače, voljela bih zatim namirisati sve šupljine i zglobove, prije nego što primim blagoslove kupačica na prvim vratima, voljela bih se zamotati bezbrojnim ručnicima na drugim vratima, oviti kosu girlandama od jasmina i ruža kod trećih vrata, odjenuti se i počešljati, zarumenjelih jagodica, glave zamotane u turban od tafta s resicama i prijeći posljednji prag! Željela sam da i mene dočekaju kod kuće, s narančama ponuđenim na niskom stolu, poluotvorenim šipcima i vrućim čajem za sve. Voljela bih, nakon tih dugih sati opuštanja za tijelo i mišiće, zaspati, bez riječi, uz milovanje, u naručju Voljenoga.
Voljenoga, naravno!
I spustih pogled pred suprugom. Zatim se začuh kako govorim: “Da, vraćam se!” Nije se pomaknuo. Još uvijek ga nisam gledala; nastavih: “Ipak, ne večeras! Moram to najaviti svojim roditeljima! Objasniti im. Doći ću sutra s kćerkom: samo pod jednim uvjetom, da se više ne vraćamo, još dugo, u stan. Da stanujemo u tvom stanu uz more!”
Ispred kuće mojih roditelja, doprativši me, htio me zagrliti, ozarenog lica. Pustila sam mu svoje ruke, svoja ramena, svoje zatvorene oči.
U tišini, a da mu ništa ne govorim, i zato što, ponovo to kažem, nisam uopće shvaćala svoju odluku (zašto sam mislila da će me njegov zanos zaraziti?), molila sam ga da mi oprosti.
Tako se vratih u zatvor.
Dugi tjedni zime, ili prehladnog početka proljeća. Djeca su vrlo rano otišla s vozačem do udaljenog grada, ostala sam u stanu besposličareći: najčešće ispružena na madracu položenom na pod, u sobi moje kćerkice (kao da sam zbilja bila u prolazu!). Fasciniralo me promatranje sivoga neba; sa zakašnjenjem sam shvatila da sam ponovo, a da to i ne želim, postala susjeda Voljenom, da sam ovo nebo dijelila s njim na nekoj zbunjujućoj blizini, da on to nije znao, ali da sam ja to znala za dvoje. Da sam se ponovo našla u stupici, no da sam od toga osjećala samo kao neku opijenost... Pobijedit ću tako vrijeme, i apsurdnost situacije u kojoj sam se zatekla, čekajući da to nešto prebrodim, i što vodi u bogzna koje nepoznato? Nepomičnost mojih dana činila se varljivom; kako bih je naglasila, dala sam poručiti da zbog bolesti neću moći održavati predavanja. Uostalom, nisam li doista i bila bolesna? Prije u poziciji “viseće”, zatekla sam se u ulozi “žene koja je izvisila” kao što se nekad u kabilskim selima događalo otjeranim ženama, koje međutim time nisu dobivale slobodu!
Iz tog razdoblja izdvaja se jedna noćna scena, nepokretna u nekoj oniričkoj svjetlosti, kojoj ću bez razloga zaustaviti zvuk - ostavljajući maskama protagonista širom otvorena usta, proširit ću njihove lirske geste, naglasiti muklom čvrstoćom njihov ljuti pogled.
Ljutnja isprva sikće. Ljutnja muža, njega s kojim sam konačno jedne večeri prihvatila izaći, otići u jednu od diskoteka u kojima su, izvan sezone, nastupali poneki studenti muzičari-amateri.
Prihvatila sam, ali sam povikala:
“Ako bude glazba koja mi se sviđa, neki ne prebučan orkestar, plesat ću! Plesat ću koliko me volja!... i baš me briga”, odlučih, zbog pogleda punog nemoćnog protivljenja koji će mi uputiti, “baš me briga, za druge, što kao ‘direktorova žena’, ne bih trebala biti zamjetljiva i plesati. Ti”, htjela sam dodati, “ti poznaješ otprije očaj i vatru koji su u meni, koju u sebi pohranjujem, koju prešućujem! Ako mi se glazba svidi, kako da ne potražim barem tjelesno olakšanje?”
Odjenuh se. Ostadoh u jutrošnjem traperu; odjenuh lepršavu bluzu, od svile ili gaze, te uzeh široki šal, za slučaj da po noći zahladi.
Izađoh s mužem. Jedini put u tom “poslije”. Jedinu noć.
Scena iz lošeg sna, zaustavljena u nekom bljedunjavom osvjetljenju.
Scena melodrame, čiji sam, odlučno, zvuk ja iskopčala.
On dakle, Voljeni, takoreći uskrsnuo, pojavio se u tom noćnom prostoru, usred beskonačnog očaja koji sam se trudila podnositi, vjerujući da je to valjda moja sudbina, ta sirova patnja, to otvoreno čekanje, otvoreno ni prema čemu, prema slijepoj ulici tog života koji sam si odabrala.
Pojavio se u tom kabareu.
Plesala sam sama na prilično malenom podiju; orkestar, kvintet studenata. Smiješila sam se trubaču.
U dnu, tek poneki klijent, tog dana u tjednu. Suprug je vrlo brzo okružen direktorom kabarea, dvojicom ili trojicom njegovih pomoćnika. Koliko da bih izbjegla to društvo, toliko i sretna što zamjećujem da je mjesto gotovo prazno, odlučujem plesati. Tu su samo glazbenici, samo solo trube čiji će me odbljesak ponijeti.
Nisam obraćala pažnju ni na prvu ni na drugu grupu kad su ušle odostraga. Još sam plesala kad začuh neki nejasan žamor koji se pojačao. Jedan od glazbenika dade mi diskretno znak; okrenula sam glavu prema dnu bara.
Suprug nagnut, između svojih četiriju kolega: nasuprot njima, trojac mojih ljetnih prijatelja. Završavala sam plesnu figuru kad polako počeh biti svjesna da je Voljeni - kojeg nisam vidjela već tri, četiri mjeseca - tamo, itekako prisutan! Sigurno je bacio pogled na podij, zastao na trenutak kad je vidio kako se krećem (kao usred ljeta, one prve noći, kad je došao Leo). Nema sumnje.
U dnu grohot. Zaustavljena, učinih jedan, dva koraka. Ne uspijevam se prisjetiti što je uslijedilo. Osim samog srca drame. Osim trenutka prekida.
Suprug: njegova maska ljutnje. Činilo se da priča glasno... Za mene maska je nijema. Napravio je neki pokret. Maska: širom rastvorene i gotovo krvave oči, zatim zamah rukom, šakom: kako bi udario ili prokleo. Maska stoji, vrlo visoko. Uokolo lica zabezeknuta, uživljena ili sleđena nekom vrstom vrtoglavice, vihora koji dolazi iz dubine.
Moj pogled pada na “njega”: njegov obris, njegovo tijelo, skup vertikalnih linija ali nakoso, jablan spreman da se povije pod olujom, trenutak prije nego što će se saviti, slomiti, trenutak prije.
Zatim sam pogledala njegova leđa. Hoću reći: leđa onoga koji mi je obuzimao dušu, koji mi je već mjesecima ranjavao srce. Leđa što odmiču.
Ja, skamenjena, pobijeđena, no kojom sramotom... “Kako me mogao tako privući netko čija sada, vidim leđa? Jer on bježi, je li to moguće? Jer on odlazi, boji se, je li to istina?”
Pogledala sam leđa. Zatim sam okrenula glavu prema drugome. Tek onda, iza mene, trubač u trenutku zaustavi svoju tužaljku. Jedini koji me pratio u toj pustinji, jedini koji mi je tiho dao do znanja: “Kada ćeš doista biti srcem u plesu?”
I tako sam, nakon što je nestao, nastavila gledati ta leđa. Neki bijeli glas u meni: “Voljela sam dijete, mladića, mlađeg brata, bratića, a ne muškarca. Nisam to još znala.” Glas pripovijeda čisto i odrješito; ne izražava se ni na francuskom, ni na arapskom, ni na berberskom, na izvanjskom jeziku, onom žena koje su postojale prije mene i u meni. Glas moje bake koja je umrla osam dana nakon proglašenja nezavisnosti i koja mi se obraća, snažna, iz dubine mojih ljutnji ili moje zaprepaštenosti:
“Nije se suočio”, nastavlja glas, “čak ni radi mene! Mogao se meni okrenuti. Pred mužem koji je tražio smiješan dvoboj, odlučila bih u trenu: krenula bih prema tebi, Voljeni moga srca, krenula bih prema tebi bez oklijevanja i čak, i ono od čega strepiš, pred svima bih ti pružila ruku. ‘Izađimo! Pođimo!’ odlučila bih.”
On, mladić, ne još sasvim muškarac, smogao bi hrabrost. Otišli bismo uz krikove, uvrede, tišinu drugih.
Jasno, muž i njegovo lice mržnje prišli bi bliže. Htio bi se tući. Udario bi: on, veći, snažniji, opasniji od tebe, slab, nervozan, oštar, ti pored mene, ja odlučna i drhteći, suprug opasniji od nas dvoje zajedno - ali mi zajedno!... Dohvatio bi mladića; mene bi poštedio, pokušavajući me povući za ruku, kako bi me opet zatvorio.
Ja s pobjednikom. Odlučna. Ja na odlasku s onim kojeg bi izmlatili. Muž i ostali.
Sat vremena kasnije, srušila sam se u sobi svoje kćeri; sama. Na madrac, na podu. Nisam više napuštala to mjesto. Jedan dan; možda dva. Počivala sam. Gledala sam ispred sebe leđa Voljenog - i govorila si “nekad bio Voljeni”, budući da sam vidjela njegova leđa.
Ostajala sam u to doba još bakina unuka - bake koja je tada bila mrtva već petnaestak godina.
“Što je muškarac?” vikao je njezin oštar glas, pred kraj pomalo mukli i u navratima promukao od navala kašlja. Gradske gospođe, djevojke, djevojčice, čekale su da joj se povrati dah i normalan govor. Ispružena na onome što je otad predstavljalo njezin bolesnički, a zatim agonijski krevet, disala je - pred kraj je to bilo hroptanje - gledala nas je jednu po jednu i, s nekom neizrecivom gorčinom no i nepobitnim ponosom, kao da je, na čitavom svojem burnom putu, ona imala tu rijetku privilegiju, ona jedina iz našeg starog grada, budući da je ona sama na kraju krajeva sretala nikoga drugoga doli “muškarce” - “Što je muškarac?” ponavljala je, zatim, nakon muklog uzdaha koji ju je razdirao više od njezinih spazmičnih kašalja, izjavljivala je: “Onaj čija leđa ne vidimo!” - zatim je nastavljala, gledajući prije svega djevojčice čiji dan vjenčanja nikad neće vidjeti - “Onaj”, nastavljala je jasnije, “čija leđa neprijatelj nikada ne vidi!”
Tako počivajući skoro u četrdesetoj godini, poput neke ranjive i sramno zaljubljene adolescentice, nisam prestajala čuti baku kako tako dahće preda mnom, kako me tvrdoglavo napastuje, petnaest godina kasnije: “Je li to možda sudbina, možda na ovoj zemlji, mi žene koje znamo ‘kakav muškarac treba biti’, možda je to sada naše prokletstvo: da više muškarca nećemo susresti!”
Govorila mi je. Govorila je “mi”, budući da se u meni nastavljala. Budući da je proživljavala moj poraz. Dok sam se ja pokušavala odvojiti od nje, osloboditi se ne više od supruga s melodramatičnom maskom, nego barem od muževnog pretka, gorkog i muževnog, te mu htjedoh reći: “Kažeš: ‘naša sadašnja sudbina, više ne susresti muškarce! ne imati više posla s muškarcima!’... To nije moja stvar: ja, ja volim. Volim i smatrala sam se, ne krivom, već bolesnom. Ne zato što je postojao suprug od kojeg sam se trebala udaljiti, za kojeg sam u stvari otkrila da sam se od njega već odavno udaljila! Ne, mislila sam da volim i da je to bila neka čudna bolest! Bio je tako mlad, sve u svemu mlađi od mene, neka vrsta mlađeg brata, ili prekasno otkrivenog bratića s majčine strane... A baš je on taj, Voljeni (Voljeni u tišini), čija sam, usred drame, vidjela leđa!
Pokušavam se, zbog tebe i zahvaljujući tebi, odvojiti od scene, možda se također i osloboditi šarma. Pomozi mi, bako, ali ne svojom gorčinom i strogošću. Ne! Govori mi, priznaj mi svoje djevojačke strasti, svoja uzbuđenja: je li drugi suprug, ili treći, moj djed, bio taj kojeg si voljela svake noći?... Moj djed, oduvijek to znam, njegova leđa nitko nije vidio, niti u borbi, niti u bilo kojem drugom suočavanju - osim ubojice koji ga je usmrtio odostraga tog dana kad ga je predak pozvao u svoj voćnjak, i vlastitim mu rukama služio svako jelo tog obroka na koji ga je kao gosta pozvao. Leđa mojeg četrdesetogodišnjeg djeda, u voćnjaku: ubojica cilja ravno, zatim zauvijek nestaje.
Tko je, za mene, ubojica? Pucajući u leđa moje nade, moje nijeme strasti? Je li to danas moj pogled koji ne prestaje vidjeti bijeg mladića, ne sasvim muškarca?
Moram li se izliječiti od te iznemoglosti, ili od tvoje ogorčenosti, o pretkinjo, ti čije je lice polegnuto u dubine zemlje, tamo gdje ću ti se jednog dana, nadam se, pridružiti... (dok u stvari, očajnički tražim ljubavnika, s kojim ću, jasno, noćima voditi ljubav, ali prije svega, ali na kraju krajeva, pored njega umrijeti, prije ili poslije njega, pridružiti mu se pod zemljom, počivati u njoj vječno), o pretkinjo lica zakopanog u zemlju i kojem ću se, veća je vjerojatnost, pridružiti zbog te konačne ljubavi, te strasti koju tražim do smrti - jer nema Izolde u Islamu, jer užitak postoji samo u trenutku, u prolaznoj sadašnjosti, jer je muslimanska smrt, ma što govorili, muška. Jer umrijeti, kao pretkinja, kao tolike druge žene koje, slijedeći instinkt, kroz svoje bitke i svoje bijede, znaju prepoznati muškarca, ‘čija se leđa nikad ne vide’, sve te žene, jedine žive do trenutka smrti, postaju, u Islamu - monotona transformacija koju počinjem bolno žaliti - mrtve, postaju, muškarci!
U tom smislu je smrt, u Islamu, muška. U tom smislu, ljubav, budući da je slavljena u senzualnom užitku, nestaje s prvim koracima koje otpleše najavljena smrt. Ženski je uostalom taj prvi pristup, sakini, drugim riječima potpunom i čistom spokoju. No nakon tog uvoda laganog poput ženskog daha, smrt grabi žive, žive i živuće kako bi ih uronila, jednake i najednom sve muške u bezdane duša ‘pokorenih Bogu’.
Jasno da je muslimanska smrt, o pretkinjo, muška. Ja međutim želim voljeti sve do posljednjeg daha, ja međutim želim, čak i nošena na dasci na ramenima pogrebnih nosača, želim osjetiti da idem prema drugome, da u svojoj truleži i svom pepelu još uvijek volim drugoga. Želim spavati, želim umrijeti u naručju drugoga, druge lešine koja će mi prethoditi ili mi uslijediti, koja će me dočekati. Želim.”
Čemu, nakon scene u kabareu, tako dugo razgovarati s bakom?... Film noćne scene vraća se bezbroj puta, ležim usred bijela dana: pokušavam zaboraviti dahtanje starice u strašnoj agoniji - nje koja me nije voljela, kojoj je bila draža kći njezina sina jedinca. Vidim, ponovo vidim i iskrivljeno lice zbog mržnje prema mužu - najednom se prisjećam da taj dolazi iz grada u kojem udate žene, čak i one udate u skladu, ili barem bez uočljivih sukoba, potajno nazivaju sve supruge “neprijateljima”. One međusobno.
Suprug se tako, u toj posljednjoj sceni, pridružio ulozi koju mu je, već generacijama, pripisivalo sjećanje grada. On, u svom obnovljenom bijesu: kako sam namjerno isključivala zvuk, on je još lakše igrao svoju ulogu neprijatelja. “Moj neprijatelj”, uzdisala sam, jer je neprijatelj Voljenog.
Mladić, nekad voljeni, pred ustalim neprijateljem imao je reakciju prestrašenog; reakciju koja je značila “jebite se!”. (Naravno, sada sam to primijetila: taj prijeteći muž za njega se sada svrstao u isti red sa zapovjednikom gorskog sela koji je ošamario Geneviéve.) Na trenutak se okrenuo prema prijatelju novinaru; zatim je izašao.
Treći dan ustadoh: hladna zora u kasno proljeće.
Odluka koja me proganjala tokom mojih nemirnih noći nametne ove riječi - riječi na francuskom, neobično umotane u promukao jar pretkinje, užasne mrtve žene: “Između supruga i mene, odsada staviti vrata! Zauvijek.”
Sama sebe iznenadih svečanom zakletvom: “U ime Boga i njegovog Proroka!” Te riječi, na arapskom, bile su istovremeno moje i bakine (pomislih da se spontano vraćam prvim kuranskim tradicijama prema kojima su i žene mogle otjerati svoje muškarce!).
Svojoj kćeri koja tog jutra nije išla u školu, nježno sam predložila: “Odjenimo se i pođimo u šetnju plažom, hoćeš?”
Bila sam spremna prije nje. Vani, ustanovih da sam se prelagano odjenula. Djetetu koje mi se pridružilo promrmljala sam:
“Draga, hladno mi je! I... ne mogu se vratiti kući.” (Mislila sam u žaru: “Zakletva je već objavljena!”)
“Idem ti po kaput”, predložila je.
“Bijeli kaput! Uzmi i svoje stvari za čitav dan!”
Dugo smo hodali osunčanom plažom, pored prozirnog mora. Jesam li bježala, jesam li se oslobađala?
Nakon sat vremena ili dva, gotovo umorna, primijetili hotel smješten nedaleko na jednom brežuljku. U predvorju, jednog dječaka koji me prepoznao zamolih da nam pozove taksi.
Djevojčica, ružičastog lica, već se smiješila tom bijegu. Dala sam adresu svoje stare tetke, u njezinom pučkom tako bučnom kvartu; pomislila sam prije svega na njezin balkon s pogledom na grad i starim jasminom koji već od jutra širi mirise.
“Došla sam k tebi na više dana!” promrmljala sam tetki, usred njenih zagrljaja.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:01 pm




7. Zbogom


Uvijek postoji jedno zbogom, kad priča, kad priče dođu do zasićenja, protkane mnogim nitima, kad se prepune snovima, neumjerenošću. U pravoj ljubavnoj priči uvijek postoji jedno zbogom. Koje je ostavlja da visi u zraku, u prostranom nebu sjećanja.
Da, postoji uvijek jedno zbogom - ali nikad u intrigi iskrivljenog i osakaćenog lica, izmiješane radnje, u hiperboli lažno lirske ljubomore, nabujale mržnje, u smrtonosnoj želji za drugim, i za njegovim smijehom, i za njegovim životom. Prečesto, u onom što se običava nazvati “ljubavna priča”, koja je često samo priča o otmici - bez određivanja tko je doista kradljivac, tko je proždrt - kraj tada dolazi s iscrpljivanjem, ili otrovanjem, nikad u bezrazložnoj eleganciji eksplicitnog zbogom, zbogom poslanog poput poljupca, poput milosti ili dara.
U mojem je slučaju postojalo, i naravno dugo nakon tog dana počinka koji je za mene predstavljao spasiteljski oporavak, povratak mojoj uobičajenoj lakoći, postojalo je zbogom. Zbogom od mene. I nježni osmijeh Voljenom.
Sjećam se, bilo je to u Parizu, na izlasku s koncerta berberske glazbe. Stajala sam u grupi ljudi, s prijateljima. “Gdje bi se sada moglo otići plesati?” Uvijek je tako, u ponoć: uzalud se traži mjesto za tulum, prazan stan, terasa iznad rijeke!
U metežu izlaska, lice muškarca sasvim blizu. Nepoznati zastaje, usprkos vrevi. Ispriječio se. Nestrpljiva sam: njegove oči se smiješe.
“Više me ne prepoznajete?”
Do mene prvo dopre njegov glas. Nekad “voljeni”, godinu dana kasnije, pomislih, stoljeće.
Što se na njemu promijenilo, osim glasa? Sudarala sam se s njegovim ramenima, zbog gužve. Zajedno smo izašli.
“Zvijezda večeri, pa to je Vaš najbolji prijatelj!...” Trebalo mi je vremena da se sjetim.
Nastavila sam s banalnostima:
“Živite li tu... ili ste u prolazu?”
Nije odgovorio. Smiješio se istim osmijehom, promatrajući me gotovo zločesto. Pričala sam dalje, i dalje:
“Sada živim ovdje, znate! Sudbina je naša, ili križ nekih od nas, da budemo čitav život prikovani za dva grada: Alžir i Pariz...”
Zvijezda večeri, praćena s nekoliko muzičara je stigla. Ponovo se stvorila gužva. Pogledala sam Voljenog: nije više bio tako mlad. Nešto se promijenilo, ponovo sam primijetila, bez sjete.
Pjevač zvijezda inzistirao je da im se pridružim u pivnici preko puta. Voljeni, sa svojom pojavom prijatelja u prolazu, stajao je nasuprot meni bez riječi. Čekao je.
“Zbogom!” rekoh mu gotovo veselo.
I vratih se mirno svojoj kući, zapravo, našoj, jednom pjesniku koji me volio.
Kasnije, u drugim kraćim, možda sadržajnijim pričama - vezama ako ne iz strasti, onda barem iz privlačnosti, zanesenim igrom, ili iz prijateljstva koje djelomično naginje ka nježnosti, koje se iznova započinje, održava - kasnije, bilo je drugih zbogom. Stanki u nekoj glazbi koju se nosi u sebi, koju se više nikad ne zaboravlja.
I pomislim na Juliena. Na ono doba kad su mi ga, u glavnom gradu Juga, prvi put predstavili i kad se, svojom visokom siluetom Vikinga izvan domovine naklonio: “Julien!” povikah ponavljajući ime. “Jesu li Vaši roditelji bili stendalovci?”
Bio je moj najpažljiviji prijatelj tokom mjeseci kad sam radila sa seljankama iz plemena s majčine strane. Julien je odlučio biti fotograf koji će nas pratiti, mene i desetak tehničara, u našoj potrazi i avanturama. Tako sam često voljela s njim krenuti već u zoru, on bi me vozio, uvijek tih, i voljeli smo “zajedno promatrati”: “U potrazi za kadrovima”, govorila sam ostalima!
Julien i ja, zamjećivali smo, istim ritmom, najplodonosnije lokacije. Vraćali smo se, zbliženi, sa svežnjevima slika između nas.
U dane odmora, u prenoćištu u kojem smo stanovali, samo neki od nas, daleko od turističkih hotela, Julien je ustajao tik prije svitanja kako bi otpratio kuharicu i njezinu djecu do obližnjeg svetišta: bio je petak.
Julien dakle i prijateljica njegova srca, diskretna preda mnom koliko i pred dvoje ili troje mojih bližnjih!... Jedan dan kad sam bila očajna - ovaj put, bilo je to u Parizu - u nekoj svađi ili zbrci s nekim drugim (muškoj nespretnosti, pozivu čija me vulgarna ishitrenost prvo učinila nijemom), jedan dan kad sam u njegovom autu, ostavši sama, briznula u plač - posjednuta na stražnjem sjedalu i štucajući: “Julien, samo vozite ravno! Smirit ću se!” vozio je uz crnu blistavu rijeku. Zatim, dovezavši me do hotela i otvarajući mi vrata, u tišini mi poljubi obje ruke. Nisam više plakala; vratih se.
Vratio se sutradan rano i odlučio me odvesti na ručak. Bilo je sunčano.
Na Place des Vosges, dugo smo razgovarali o svetištu u koje je, svakog četvrtka, vodio kuharicu. Tamo!
Julien koji je, malo zatim, patio od ljubavi za mojom najbližom prijateljicom... Julien koji se, šest mjeseci kasnije, uputio na svoje treće putovanje u Tibet. Novi put otvoren je na vrhovima Himalaje. Otišao je s dva prijatelja alpinista.
“Čuvaj se!” preporučila sam mu najednom, konačno mu govoreći ti.
Navikla na njegovu snagu, njegovu neranjivost, dopustila sam da me obuzme neka nejasna zebnja.
“Povjeravam ti”, odgovorio je, “sve fotografije s naših lokacija od prošlog ljeta.” Zagrlih ga.
To još nije bilo zbogom.
Dva ili tri tjedna kasnije, primila sam njegovu razglednicu: fotografiju na kojoj je snimio neku mladu ženu kako sjedi na padini brežuljka, igrajući se s bebom ispred svojeg kućerka, pod nekom svjetlošću što se prelijevala u duginim bojama... Nekoliko Julienovih redaka, na poleđini: tamo, u tom selu u kojem je čitav dan promatrao slične scene, misli na mene, na prošlo proljeće kad smo tako dobro surađivali, promatrali, napisao je - i završio: “Sutra je na redu Himalaja, i novi put. Sretan sam. Do viđenja, šefice!”
Bilo je to zbogom. Po prvi put u našem prijateljstvu, obraćao mi se tim tonom ironične ljubaznosti: “šefice”.
Nisam odmah saznala da je, dok sam je čitala, i divila se mladoj majci Tibetanki koju je promatrao jednog sunčanog popodneva, Julien već ležao pod beskrajem snijega u koji ih je, njega i njegove prijatelje, tri dana nakon što mi je pisao, svalila nagla lavina.
Njegovo zbogom? Ma on nije mrtav, prijatelj. On spava pod pokrivačem vječnog snijega. Jednog dana, znam, netko će ići potražiti njegovo tijelo, donijet će ga. Neka me pozovu kako bih došla konačno promatrati njegovu nepromijenjenu ljepotu Vikinga izvan domovine, i tada, tek tada ću ga oplakati.
Ponovo sam se udala.
Vrativši se ponovo u ulice Pariza, šetala sam drugu mladost, ili ako ništa drugo dokolicu. Svaki dan sam sanjarila, svakodnevno lutala dva tri sata: sama ili u dvoje. Oskudnost mojeg materijalnog života naglašavalo je to rasterećenje: najednom sam počela ponovo pisati, u potrazi za nekom sjenom, ili posrćući u tko zna kakav međuprostor?
Tri, možda četiri godine bezbrižnog života u paru; na pragu četrdesete, bilo mi je ponovo dvadeset godina: dani katkad oduljeni od pročišćavajuće količine slobodnog vremena, katkad slomljeni od posla... A onda se bračni ritam razjedinio. Sukobi i nesreća, ili bolje rečeno nelagoda. Na izlasku iz apatije, na pragu noći i ponovo pronalazeći nesumnjivo ravnotežu svojih godina, odlučih, očvrsnulog lica: “Više te ne prihvaćam u svojoj sobi!”
“No”, rekoh bijesno, za sebe, “ti koja toliko voliš dijeliti, ti koja toliko želiš otkrivati, smijati se, spavati i umrijeti u dvoje, nećeš li baš naprotiv, ponijeti sa sobom, svoj vlastiti zatvor?”
Prošlo je nekoliko mjeseci. Pustinja u Parizu; na sreću također i lutanja i ono što ona sa sobom nose. I posao, koji zaglušuje, zaglušuje i čini nijemim, u bogatstvu odsustva.
Jednom prilikom, usred noći, muž otvori moja vrata; ostavi da svjetlost prodire iz hodnika. Nježno uđe po knjigu preko puta moga kreveta, na policama.
Zadržala sam zatvorene oči. Nisam glumila da spavam: osjećala sam se istovremeno usnula i lucidna. Čula sam ga kako ulazi da bi uzeo knjigu, vodič, rječnik, zatim kako se udaljava da bi izašao, i zatvorio vrata. On se zaustavi. Vrati se; osjećam da je tik uz mene: moj je krevet tada bio smješten vrlo nisko, na jednom tepihu iz Aurèsa.
Sagne se, okrzne mi čelo laganim poljupcem. Udalji se. Zatvori pažljivo vrata.
U potpunom mraku, otvorih oči. Najednom mi postane jasno: “Njegov zadnji poljubac. To je stvarno zbogom!”
Zaspala sam dosta brzo. Neko vrijeme nakon toga, napustio je kuću. Napustio ju je gotovo nježno u trenutku tog noćnog poljupca, za koji je mislio da je nezamijećen.
S Voljenim - zapravo, “nekad voljenim” - dogodio se i drugi susret. Na jednoj prostranoj sceni: kao da je naš susret bio predmet tajnih priprema koje je isprogramirao neki čarobnjak.
Bila je, čini mi se, sredina ljeta, vrijeme nakon masovnih odlazaka na dopust. Pred očima mi je ponovo esplanada novog kolodvora na Montparnasseu, početak jednog prilično toplog poslijepodneva. Poneki besposličar; rijetki turisti: jedna ili dvije grupe mladih sjede na klupama ili na podu.
Izlazim u taj prostor. Nisam se žurila. Zaputila sam se k sestri koja je živjela u blizini: sve u svemu, koračala sam uobičajenim tempom, gotovo poput osobe koja se vraća kući. Iako sam bila u Parizu, sigurno zato što sam se veselila rođendanu svog nećaka, osjećala sam se “kao kod kuće”.
U dnu, izašla s kolodvora, neka silueta putnika; torba u ruci ili na ramenu. I ja sama kretala sam se dijagonalno prema toj izoliranoj sjeni koja se isticala na suncu.
Gotovo zasljepljujuća svjetlost tog poslijepodneva. Nema buke: ni one nekolicine autobusa iza mene, ni tako raspršene svjetine.
Hodala sam dakle, tog ljetnog dana, mirnog koraka i srca, sjećam se, ispunjena mirom, ili, kao što mi se često događa, preplavljena nježno jednostavnim veseljem što postojim. Na pola puta, prepoznah ga: on, Voljeni strastveno, “Voljeni”, pomislih, a ne “nekad voljeni”. Dok me onaj što me volio, kojem sam se svake večeri veselo vračala, čekao drugdje u tom gradu.
Prepoznah ga, dakle, a on, korakom koji je promijenio tok, brzo mi dođe u susret. Bez ikakvog iskazanog čuđenja, ni s njegove ni s moje strane.
Rukovali smo se; oklijevanje za prijateljski poljubac. Zadržao je na trenutak moju ruku. Gledali smo se.
Ja, preplavljena nekom novom nježnošću. Mirno sam ga proučila: lice mu je odebljalo; obrazi preplanuli. Ojačao je: ramena su mu izgledala šira.
“Jesu li doista protekle dvije godine?” pomislih. Bilo kako bilo, postao je lijep muškarac!
Ispričao mi je da se baš taj dan vratio iz neke daleke zemlje:
“Godinu dana”, govorio je, “suradnje na Novom Zelandu!”
Kako sam bila smušena, sada se pitam, no nisam u to posve sigurno, nije li prije govorio o Australiji!
Smiješila sam se, okrijepljenog srca: “U stvari”, počela sam, kao nekad, ponovo pričati sama sa sobom, tikajući ga u mojoj tišini, “išao si do kraja zemlje, i na dan tvog povratka, na izlasku iz tog pariškog kolodvora, tu se pojavljujem ja kako bih pozdravila tvoj povratak!”
Nisam se čudila. Povjerovala sam u čudo o nekom nevidljivom naručitelju posljednjeg sastanka za nas dvoje.
Promatrah “nekad voljenog”, ovaj put, bez ikakvog skrivanja. No odjednom osjetih - ili sam to prije shvatila ostavljajući ga - da mi se srce ispunjava nekom istinski majčinskom nježnošću: postao je snažan i zavodljiv muškarac! Osjećala sam da je sretan, spreman, u tom trenutku, odvojiti vremena da mi ispriča o svom australskom životu... “Volim”, pomislih, “poput mlade majke! Kao da sam, iako je bio daleko od mene, doprinijela tome da se preobrazi, dovela ga u to stanje zrelosti!”
I tako, moja tiha ljubav, koju sam nekad tako teško savlađivala, mijenjala je svoju prirodu; ostajala je u meni, još uvijek tajna, odvojena od svoje krhkosti koja me tako dugo zbunjivala: mladić se sav u sjaju izdizao preda mnom, u svojoj novoj ljepoti.
Pitao me za moj broj telefona. Upisala sam mu ga. Nadodala sam još poneku ljubaznu riječ.
“Vidjet ćemo se opet!” samo sam rekla.
Radilo se o zbogom. Znala sam to onog trenutka kad sam se udaljila.
Vraćam se na te dane prije počinka, na tih trinaest mjeseci: ne znam zašto sam s toliko uvijanja, u namjernom kronološkom neredu, sama iscijedila vlastite fontane, kad je iz njih trebalo crpsti, ili ih barem ograditi.
I taj muškarac, niti stran niti u meni, kao odjednom od mene stvoren, iako odrastao; evo me najednom gdje drhtim na njegovim prsima, sklupčana između njegove košulje i njegove kože, čitava nasuprot njegovom profilu opaljenom suncem, s njegovim vibrirajućim glasom na svom vratu, njegovim prstima na mojem obrazu, ja koju on promatra i odmah zatim, pošavši se sama promatrati kako bih se u ogledalu vidjela njegovim očima, kako bih pokušala zateći lice koje je on upravo vidio, onako kako ga je on vidio, to “ja” strano i drugo, koje je prvi put u tom trenutku postalo ja, upravo zahvaljujući tom prijenosu vizije drugog. On, niti stran, niti u meni, no tako blizu, najbliže moguće, a da me ne dotiče, a opet želeći me doseći i skoro me dodirujući, muškarac mi je postao najbliži srodnik, smještao se na izvorno mjesto, ono koje su oko mene opustošile žene iz plemena, još od djetinjstva i otprije moje zrelosti za udaju, u doba skiciranja prvih koraka moje kolebljive slobode.
On, moj najbliži; Voljeni.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:02 pm






Drugi dio


Brisanje s kamena


Možda sam sahranio abecedu.
Ne znam usred koje noći. Njezin
šljunak škripao je pod mojim koracima.
Abecedu
koju nisam koristio ni za mišljenje ni za
pisanje, već za prelaženje granica...
Ch. Dobzynski
Prolog Alfabazi

1. Rob u Tunisu


Taj neustrašivi Thomas d’Arcos! Prešao je šezdesetu, vodio je do tada prilično dobar život: rođen u La Ciotati, blizu Marseillea, u poprilično burnom razdoblju - 1565. - mlad odlazi u Pariz, postaje tajnik kardinala, Joyeusea, brata miljenika kralja Henrika III.
Odjednom napušta taj lijepi svijet, ne zna se zašto; vraća se u svoju osunčanu Provansu, putuje, uči jezike, obuzet je književnim ili eruditskim ambicijama - istraživanjem o povijesti Afrike, projektom za kroniku o otomanskim običajima, no napisanu na španjolskom, kao i komentarima o glazbi Turaka i Maura...
Pun je zamršene ali neumorne radoznalosti. Zavodi žene, jasno u mladosti: zatim se sređuje, ženi na Sardiniji nekom mjesnom ljepoticom. Misli li se tamo nastaniti, ili u Marseilleu, ili u Carpentrasu?
Taj hrabri Thomas d’Arcos! Nije li to on već prošao šezdesetu, na nekoj lađici, zarobili ga tuniški gusari! Godine 1628., zatekao se, u tom gradu, kao turski rob.
Njegov polet, usprkos udesu, ne jenjava. Ne privlače li ga orijentalni jezici, antičke medalje i novac, rijetki predmeti, stare knjige?... On uspijeva - ne zna se kako, zasigurno posredstvom svoje znanosti i prevoditeljskog dara - da, uspijeva, u samo dvije ili tri godine, nagomilati dovoljno novca za svoju otkupninu. I eto ga slobodna: hoće li se vratiti u Marseille ili na Sardiniju svojoj supruzi? Ne. Smješta se u Tunisu, tamo će umrijeti.
Baš tada - nakon 1630. - za nas, priča počinje. Jer iz Tunisa, on piše jednom magistratu, visokom lokalnom ugledniku po imenu Peiresc, kraljevom savjetniku u parlamentu Provanse, u Aixu (slavni Gassendi napisat će kasnije životopis tog uglednika, svojeg prijatelja); dopisuje se također s gosp. Aycardom, štitonošom, isto tako prijateljem Peirescovim, a prije svega eruditom koji je živio u Toulonu i koji je primao, zahvaljujući trgovini sa Smirnom i Carigradom, čitavim Levantom i Barbarijom, manuskripte, antičke medalje, no isto tako i kameje, živežne namirnice, egzotične predmete.
Thomas d’Arcos putuje turskom provincijom; čini se sretnim. Da bi mogao dobro živjeti primoran je baviti se trgovinom, ili trampom; zasigurno mu se taj život na suncu, vjerojatno lakši i jeftiniji, sviđa!... Je li ga njegova supruga sa Sardinije zaboravila, kao i njegovi nekadašnji prijatelji s francuskoga dvora, Joyeuseovi?
Vjerojatno si govori da je najbolje da ostane “kod Turaka”, bezbožnika: za svoj mir i svoje zadovoljstvo. Završiti taj Izvještaj iz Afrike koji mu je prioritet, zatim svoje djelo na španjolskom: ovdje puno uči, luta, također i piše, iako pati od lošeg vida. Savladava osnove drugih jezika... U Tunisu glasi za mudraca: jasno, u narodu, možda među odličnicima, stranim trgovcima, dragomanima, poznatima u prolazu: Thomas, taj neustrašivi Thomas d’Arcos, ovdje je cijenjen, ovdje mu se odaje počast.
Preko njegove korespondencije s Peirescom i Ауcardom, zaokružujemo njegove tuniške dane: njegove računice, ambicije, smještaj, užitke što mu pruža lektira, ponekad strahove.
No, malo pomalo, za njega se, i to bez njegovog znanja, odigrava prava drama. Uvjerava se da će tamo zauvijek ostati: žali se Peirescu na svoj loš vid; još uvijek ne nalazi naočale koje bi mu odgovarale, platio bi takve “suhim zlatom” i tužno dodaje: “Prošlo je više od pet godina otkako s ovima koje imam ne mogu čitati uz svijeću!” Šalje svom korespondentu, zauzvrat, fine tople papuče, za magistrata i njegovu ženu, te kus-kus, i kožu lešinara!
No tu je stalno ta drama koja tinja, koju se nagađa, koja uzrokuje prekid dvostrukog dopisivanja: drama? - nazovimo to prelaskom, poskliznućem - ne, ne radi se o novoj strasti prema ženama, niti prema dječacima, niti drugim poljima znanosti koja bi mu se otvarala... Nazovimo to “jednim iskustvom”.
Thomas, taj neustrašivi Thomas d’Arcos, u šezdeset drugoj ili šezdeset trećoj godini, s vidom koji slabi, no još uvijek pokretan i lepršav, napustivši Tunis na putu prema obližnjim selima, zatim se zaputivši na istok, daleko u unutrašnjost, Thomas, nekadašnji zarobljenik, od nedavno oslobođen, osjećajući se prihvaćenim od sviju i odlučivši umrijeti u Tunisu, Thomas odlučuje: postati muslimanom!
Pravo i dosljedno preobraćanje: s prethodnim obrezivanjem, s formulom chahadda, s usvajanjem islamskog imena: Thomas postaje Osmann.
Ovo se, čini se, događa oko 1631., ili početkom 1632. Kako “preobraćen”, tako “zanijekan” (nije jedini u tom obraćanju, spomenimo tu olakotnu okolnost: mnogi njegovi prijatelji, preobraćaju se, jedan Provansalac poput njega koji će uzeti ime Chaabane, jedan mladi Flamanac koji će se preimenovati u Soliman, jedan sasvim mladi grčki dječak, Mami), istog trenutka osjetivši se “odmetnikom”, počinje sumnjati, patiti, misliti na svoje tamošnje prijatelje.
I doista Peiresc pusti da prođe godina dana, a da mu ne da ni najmanji znak života.
Thomas se žali Aycardu: “Prvi karakter spasa koji mi je dala Crkva nikad se neće izbrisati iz moje duše bez obzira na to što se odora promijenila!” i zaključuje filozofski: “Bog ponekad dozvoljava zlo kako bi iz njega proizašlo još veće dobro.”
Evo ga građanina usidrenog u Tunisu (još malo i moći će se nadati pronalasku neke tuniške dame zrelijih godina, no prijaznog srca i imetka koja će ga maziti pod njegove stare dane!); evo ga pseudo-muslimana - barem tako piše svojim provansalskim prijateljima budući da se, na kraju krajeva, poziva na dvostruku vjeru: onu iz nužnosti i onu, uvjerava, koju zapravo i nije porekao, onu vjernika. No Peiresc, u Aixu, mrgodi se, osuđuje ga, ne piše mu.
Thomas-Osmann poslao mu je svoje završeno djelo o Africi. Očekuje kritike i primjedbe: tako će, na obalama koje je definitivno napustio, sigurno ostaviti traga, ali kroz svoje zapise. Ako se posreći da Peiresc ocijeni njegovu knjigu kao ozbiljnu i vrijednu, on bi tako, Thomas-Osmann, dobio priliku da tamo ne bude zaboravljen... Ostaje na suncu tuniškog predgrađa: ipak, njegovo srce, njegov duh na putu su s tom knjigom koju je poslao Peirescu.
Kako bi mu ovaj oprostio njegovu novu vjeru, on se, “zanijekan”, okreće Aycardu, drugom prijatelju; govori mu o novim darovima za koje misli da mora poslati jednom i drugome.
Tada na scenu stupa - zgodna ideja, mora se priznati - njegov dar u obliku gazele: alzaron, kaže on. Na kraju smo 1633.; u siječnju 1634. on piše da je ta gazela ulovljena u Nubiji, da “ima prekrasan trk”, da ju je otkupio od jednog gradskog marabuta te da ju je netko drugi htio za toskanskog vojvodu.
Peiresc mu odgovori tek više mjeseci poslije. Thomas koji mu je povrh toga namjeravao poslati malene kameleone, no koje je prekasno primio, počinje brinuti za svoj Izvještaj iz Afrike. Konačno mu priznaje: “Priznajem da sam osjetio strašnu bol zbog Vaše duge tišine, i smatrao sam da su joj razlog moji grijesi...”
Pišući kasnije o Peirescu, o nubijskoj gazeli koju je poslao Thomas, Gassendi bilježi i opisuje je: preko njega ćemo saznati da je završila u Rimu, kod kardinala Barberinija.
Korespondencija Thomasa-Osmanna i njegova dva prijatelja završava 1636.
Peiresc umire godinu kasnije; Aycard ga slijedi vrlo brzo. Thomasu d’Arcosu, tuniškom renegatu, nema više traga.
Međutim, ni gazela koja je odonda živjela kod poznatog kardinala Barberinija u Rimu, niti radovi erudita poslani Peirescu nisu ti koji od te sjene - oslobođenog zarobljenika koji je postao musliman - čine nezaobilaznu figuru “naše” povijesti obala Atlantika pa sve do obala Syrtesa ili sve do pustinje Fezzan.
Prisutnost Thomasa koji, sam, u toj prvoj polovini sedamnaestog stoljeća, ide tamo-amo, doista sveproždrirućeg pogleda, po Tunisu i dalje na istok! Netom prije svojeg preobraćenja (iskrenog ili strategijskoga), upućuje se na putovanje do granica dviju provincija, one tuniške i one alžirske. U jednom pismu Aycardu, obznanjuje da Sanson Napollon, vitez Kraljevskog reda i guverner francuskog Bastiona, stiže pred Tabarku, da želi zauzeti Crni rt, napuštajući radi toga Bastion: stvari bi jasno bile lakše s vođama Tunisa nego s gospodarima Alžira.
U toj atmosferi, Thomas je napravio arheološku ekspediciju, ne daleko, na ruševine Dougge - koju naziva Thugga. Jesen je 1631. godine.
Sigurno je bio oduševljen, nije mu postalo zamorno bilježiti, crtao je polja polegnutih i uspravnih stupova, nered mramora usred bujne vegetacije. U blizini se prostiru dva ili tri siromašna sela. Najednom, otkriće.
Usred te zaravni, neki impozantan spomenik, ne jednostavan slavoluk pobjede, nego veličanstven, harmoničan, čak neobičan mauzolej. Thomas razgledava skulpture, natpise. Čitav se jedan dan neće odatle udaljiti.
U tom suncu koje polako zalazi - nekoliko djece iz sela donose mu pogaču, jaja, jedan ovčji sir - on donosi odluku koja se nameće sama od sebe: od čitavog tog mauzoleja, čudnovat i neočekivan svakako je taj natpis na dvama paralelnim, ali ne i jednakim pročeljima: brižljivo će ga prepisati. Dugo proučava slova, korigira: “oba pisma”, jer prekrasna se stela sastoji, konačno to shvaća, od dvojezičnog teksta.
Nije siguran da će se uskoro ovamo vratiti; godinu dana ranije, u svom pismu Aycardu, obavijestio je da se u pratnji “svog gazde” iz tih vremena, našao na četiri milje od Tunisa, u La Caille, “gdje se prostirala stara Utikija”. Dovela ga je tu znatiželja za slavnim mjestima rimske povijesti.
Od dva lica stele, iako ne zna pročitati ni jedan od znakova, za jedno nagađa da je pisano punskim pismom. Sanjari načas o posljednjim trenucima kartaške nazočnosti: sa suzama u očima pomišlja da ono što tu prepisuje datira u najmanju ruku iz drugog stoljeća prije Krista! Tako su taj prostor, to kamenje, ti znakovi, njemu nerazumljivi, ostali očuvani više od osamnaest stoljeća!
“Ako je neka riječ, neka svečana objava tu napisana na feničkom jeziku, prije (ili nakon?) što je Kartaga zahvaćena plamenom, drugo bi naličje sadržavalo istu objavu, no na kojem jeziku? Vandalskom? Ne... Jeziku nekog drugog iščezlog naroda?...”
Više si ne postavlja pitanja. Sjeda. Usprkos svojim očima koje nakon tog napora plaču od umora, on ne odustaje: valja prepisati tajnovite znakove!
Tri dana kasnije, vrativši se u Tunis, njegov je duh još uvijek kao opaljen tim novim entuzijazmom: nije imao nikakvog svjedoka, nijedne osobe u svojoj okolini kojoj bi se povjerio; osjeća se obeshrabreno. Tko će nastaviti i znati dešifrirati čudne znakove?
Po čitave dane, više puta prepisuje dvostruki natpis. Jednu kopiju odlučuje poslati Peirescu.
Njegova znatiželja, ili njegov instinkt pred misterijem, lišen povratne informacije, polako opada. Ni Peiresc ni Aycard kao da ne smatraju vrijednim njegovo otkriće...
Kod Thomasa će se pak, tokom sljedećih mjeseci, javiti želja za otpadništvom: kao da je njegovo biće, privučeno nekim mračnim pozivom nepoznatog, iz davnina, iz doba tog kamenje iz Dougge, nalazilo neku vrstu ravnoteže zahvaljujući tom preobraćenju: ono je bilo nazvano “poskliznućem”.
U lipnju 1633., Tunisom prolazi neka učena osoba, neki maronit, učen u domeni orijentalnih jezika, i zbog toga vrlo cijenjen, piše Thomas, na putu u Rim, papi. Ime mu je Abraham Echellen; njegov boravak u Tunisu motiviran je pregovorima za otkup kršćanskih robova.
Thomas, odsad Osmann, mu se predstavi, sav ganut, držeći u rukama tekst iz Dougge. “On”, pomisli lakomo, “on će znati pročitati!” i čeka, s poštovanjem, pognutih očiju.
Istočnjak na trenutak pogleda, preko povećala, prepisane znakove: “To nije”, on potvrdi, “ni sirijski, ni kaldejski! Možda neki znakovi imaju neke sličnosti s antičkim egipatskim!... Trebat ću ih dugo proučavati, kad stignem u Rim. Radit ću na njihovom prepoznavanju: ostavite mi ovu kopiju!”
On obeća da će Osmannu u Tunis poslati rezultat onoga što je otkrio.
I tako, puno prije gazele koja je pristigla kardinalu Barbieriniju, taj papir s dvostrukim zapisom, koji je prepisao nekadašnji rob, završit će u Vatikanu. Biti pohranjen među papire u arhivima. Tamo spavati...
Što se Peiresca tiče, on neće znati što učiniti s tim “hijeroglifima”. Gassendi će, kasnije, nadugo opisivati nubijsku gazelu, ali će zapostaviti te crteže koje je poslao “provansalski odmetnik”.
Thomas, taj neustrašivi Thomas d’Arcos, za kojeg nažalost nećemo znati gdje je umro: kao kršćanin ili kao musliman, Thomas, između dviju obala, između dviju vjera, biti će prvi prenositelj dvojezičnog zapisa čiji će misterij spavati još dva stoljeća.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:02 pm





2. Grof prebjeg


Godina 1815. godina je pada Napoleona; onaj kojeg su se bojala sva europska prijestolja definitivno je zatvoren. Ancien Régime, sa svojim monarhijama izvađenima iz ormara, emigrantima koji se vraćaju svojim dvorcima i zemljama, nakon Waterlooa, ponovo je uspostavljen.
Godina 1815. ili povratak devetnaestom stoljeću: prvo u Pariz, no i u Napulj gdje je Joachim Murat, kralj Italije i “Ljudožderov” šogor, upravo strijeljan.
I baš u tom Napulju, grofica Adelaide usamljena je: Adelaide, supruga grofa Borgie. Ne izlazi iz svojeg obitavališta, palače obitelji Borgia, pravog pravcatog muzeja: njezin suprug, Camille Borgia, čovjek od svojih četrdeset i jednu godinu, sin generala Giovannija Paola Borgie i nećak kardinala Stefana Borgie, morao je, iz predostrožnosti odabrati egzil budući da se, u svojoj mladenačkoj vatrenosti simpatizera “revolucionara”, prethodnih godina prijavio u Muratovu vojsku kao časnik; i vrlo brzo bio unaprijeđen u generala.
Camille Borgia napisat će da je, “rodivši se u muzeju”, takoreći s mlijekom posisao strast za starine. U tim mutnim okolnostima, on odlučuje prijeći Mediteran kako bi, u okolici Tunisa mogao izučavati ruševine Kartage - razmišljati, među kamenjem, o antici, o propasti carstava ovog svijeta... Postati konačno ono za što je vjerovao da je njegov pravi poziv: arheolog.
Grofica Adelaide, krajem 1815. i tokom 1816., sve bolje će osmisliti svoju prisilnu usamljenost: u pradjedovskoj palači, ona redovito okuplja svoj krug prijatelja kako bi im čitala izvještaje “znanstvenih putovanja” koje joj, etapu za etapom, šalje grof. Borgijin “bijeg” Maurima? Ne, prije šetnja, s crtaćom olovkom u ruci i duha sklonog filozofskim zanosima, usred ruševina, u potrazi za spomenicima koji su ostali uspravni, netaknuti ili gotovo netaknuti, ponekad i tokom više od dvadeset stoljeća...
Tako će se napolitanski grof prebjeg zateći na tragovima nekadašnjeg provansalskog roba, Thomasa Osmanna d’Arcosa!
Grof stiže u Tunis 19. kolovoza 1815., opskrbljen danskom putovnicom: imao je naime naslov komornika danskoga kralja. Primljen kod danskoga konzula u Tunisu, predstavljen je begovim ministrima i uveden u diplomatski krug... Smješta se u jedini hotel glavnoga grada uređen u europskom stilu, “Imperial”; započevši istog trena svoje prve arheološke šetnje u okolici Tunisa, sklapa prijateljstvo s nekim nizozemskim inženjerom, J. E. Humbertom, genijalnim službenikom koji je tamo stigao već davno prije, bliskim s mnogim dostojanstvenicima tuniškog vladara.
Grof Borgia i Humbert odlučuju se, u prosincu 1815., na izlet u svrhu izučavanja izvora kartaškog akvedukta, u masivu Zaghouan. Zajedno otkrivaju stvari koje su izmakle ponekim putnicima i istraživačima prošlog stoljeća (Peysonnel, Shaw, Bruce, itd.). Malo zatim, kako je nizozemski prijatelj primljen u pratnju Mohammeda Khodje, begovog ministra, grof Borgia otputio se s njima na putovanje u Kef. Na povratku se četiri dana zaustavlja u Douggi.
Da li je, kao nekoć provansalski rob, bio zaslijepljen do te mjere da sve nacrta i da se strastveno preispituje tokom tih dana? Čim se vratio u Tunis, piše dugačko pismo, opisuje sve što je vidio, posebice neobičan mauzolej na tri kata. Na licu mjesta, napravio je u olovci više skica, poneku dorađuje tintom. Metodično reproducira sva pročelja spomenika, kao i mnogostruke planove unutarnjih soba, na tri nivoa. Na kraju je prepisao dvojezični napis - u svojim bilješkama na talijanskom koje prate reprodukciju, govori o dva tipa znakova, “punskom i punsko-hispanskom”, kaže u zabludi.
I tako njega ne čudi misterij nepoznatog pisma: zamjećuje neobičnost kenotafa, koju pripisuje njegovom arhitektonskom stilu, mješavini helenske i arhaično orijentalne inspiracije. Skicira jonske stupove i njihove kapitele s volutama u obliku lotosovih cvjetova, grede s arhitravima i egipatskim žlijebom na svakom katu. Postavlja i pitanja o pogrebnoj funkciji cjeline: jesu li u praznim nišama unutrašnjih soba postojale male urne s pepelom?
Čitavu 1816. godinu, Borgia provodi u istraživanjima tuniškog priobalja i sjevera; njegovi redoviti izvještaji koje šalje grofici čitaju se u krugu erudita i amatera. U Napulju se zahvaljujući arheologu Borgiji pomalo zaboravlja na vojnika Borgiju. Na koncu se vraća u Napulj u siječnju 1817., planira što prije objaviti priču s ovog tako bogatog putovanja koje ga veseli. Jedan poznati graver počinje već izrađivati seriju ploča, prema Borgijinim nacrtima u tušu: među njima se nalazi i gravura libijsko-punskog mauzoleja iz Dougge.
Ali, jao, Borgia naglo umire krajem 1817. Njegova udovica, stavivši na okup sve papire, Borgiane (plodove putovanja njezinog muža), prodaje ih nekom francuskom zaljubljeniku koji obećava da će ih brzo objaviti; no ovaj ih pak prodaje nacionalnom muzeju u Leydeu, koji posjeduje također i Humbertovu dokumentaciju. Čitav taj nedorečeni korpus ležat će, neobjavljen, sve do... 1959. godine.
U međuvremenu, 1867. godine, sin putnika požalit će se u jednom učenom časopisu na nizozemsku vlast koja nije održala obećanje da će javnost upoznati s radom njegova oca. U međuvremenu, na sreću, nekoliko znanstvenika otišlo je prepisati, u tom opsežnom dosjeu, barem misteriozno pismo dvojezičnog natpisa iz Dougge.
Nakon Borgije, godine protječu: neobičan alfabet čuva svoju tajnu, a mauzolej stoji, dokle će ostati nenačet, u prostoru ruševina bivše Thugge.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:03 pm





3. Lord arheolog


Početkom ljeta 1832. u Alžiru, slikar Delacroix, prilikom kratkog zaustavljanja na povratku sa svog puta u Maroko, provodi tri dana slikajući u kući jednog bivšeg raisa. Ponovo se ukrcava na brod 28. lipnja, ponijevši u svojim crtačkim kartonima i svome sjećanju elemente kompozicije koja će, nekoliko godina kasnije, postati remekdjelo Žene Alžira u svom stanu, svijetla točka na predstražama kolonijalnog crnila koje će postati alžirska povijest... I tako najednom zablistavši pred pogledima, u svom će sjenovitom srcu i zaustavljenom prelijevanju duginih boja, Alžir ženskog roda otada, tokom sljedećih generacija postati nevidljiv.
Delacroix je otišao krajem lipnja, 5. srpnja iskrcava se u Alžiru neki lord zaljubljenik u arheologiju, sir Granville Temple. U pratnji svoje žene, njezine sestre, te para engleskih prijatelja i mladog francuskog umjetnika zaduženog za crtanje pogleda i pejzaža, lord Temple nastanjuje se kod engleskog konzula, St. Johna, koji je bio svjedokom francuskog zauzimanja Alžira.
Započinju mondeni provodi sa “šarmantnim kćerima vojvotkinje Rovigo”, odlazi se na blistavi bal guvernera 29. srpnja (na kojem se pojavljuje bivši beg Medeje koji zadivljuje ove strance svojom orijentalnom elegancijom). Oduševljavajući se ljepotom alžirskog sela sve do Bouzareaha, sir Temple posjećuje američkog konzula, obilazi i grad, bilježi cijene proizvoda na alžirskom tržištu, broj škola (dvadeset i šest kuranskih, tri kršćanske i osam židovskih).
On napušta Alžir i odlazi u Bone, koju je prošlog 28. ožujka osvojio pukovnik Yousouf.
Odatle ponovo kreće na put i najavljuje se engleskom konzulu u Tunisu, kamo dolazi 19. kolovoza.
Konzul, sir Thomas Reade, dočekuje lorda Granvillea Templea i njegove na brodu, prati ih u La Goulette, a od tamo zatim na svoje imanje La Marsa. No, Granvilleu je samo jedno na pameti.
“Sljedećeg jutra, otišao sam prošetati do jednog nalazišta velike Kartage”, piše. To je krajnji cilj ovih Izleta na Mediteran, zbirke koju će objaviti malo nakon svog povratka u London.
U njoj pripovijeda kako se, nakon što je posjetio Monastir, Mahdiu, el Jem, zaželio zaputiti u unutrašnjost. Međutim, u Tunisu ga zadržavaju kiše koje u siječnju 1833. ne prestaju padati. Konačno, prvog dana ramazana, on kreće na svoje putovanje prema istoku koje će, u četiri dana, ovaj put njega dovesti do nalazišta Dougga.
Već dan nakon, u zoru, Granville Temple obilazi mjesto; zamjećuje da doktor Shaw koji je, sredinom prošlog stoljeća, ostavio opis svojih putovanja ovim krajem kao i Alžirom, nikad nije posjetio ovaj grad koji je morao biti “prilično velik i u cvatu s mnogo lijepih zdanja” - među kojima i Jupiterovim hramom, kojem se ponajviše divi i čija posveta svjedoči da bi mogao datirati iz doba Hadrijanove vladavine.
Lord Temple prije svega je privučen ljepotom i dobrom očuvanošću mauzoleja koji se izdiže usred jednog maslinika. Bilježi njegove dimenzije, opisuje njegova dva kata i ono što je ostalo od trećeg, stepenastu bazu piramide u kojoj se nalazi lijepi kip i drugi ukrasi - među kojima i četveropreg s ratnikom i vozačem kola - bilježi također i kip žene u drapiranom ogrtaču, već oštećen nevremenima.
Na istočnom pročelju, zaustavlja mu korak i fascinira ga neki dvostruki natpis: jedno od pisama je punsko, on ga brzo prepoznaje, drugo predstavlja nepoznate znakove, vjerojatno se, pomisli, radi o “staroafričkom”. On pretpostavlja dakle da taj mauzolej datira iz posljednjih godina punske Kartage - malo prije njezinog nestanka, 146. godine prije Krista - ili poslije?
Prepisujući i sam dvostruki natpis, iskreno vjeruje da je prvi strani prepisivač.
U svakom slučaju, kad je njegova priča o Izletima na Mediteran objavljena u Londonu, 1835. godine, tu će verziju dvojezičnog natpisa reproducirati znanstvenik Gesenius. Nakon potonjeg, učeni znanstvenici bacit će se na pokušaje dešifriranja misterioznog napisa: Honegger, Etienne Quatremere (koji je već objavljivao djela o punskim napisima), ali i M. de Saulcy te A. C. Judas koji će se pak specijalizirati za proučavanje libijskog jezika.
Naš lord nastavlja svoje putovanje tuniškom provincijom, pravi bilješke kako o antičkoj prošlosti i njezinom kamenju tako i o svakodnevici u sadašnjosti. Prije nego što napusti zemlju, sprijateljuje se s jednim Dancem, Falbeom, koji živi nadomak Tunisa već jedanaest godina, i koji je upravo objavio topografski plan ruševina Kartage.
Ta dva zaljubljenika naći će se u Parizu 1837., u okrilju arheološkog udruženja koje će osnovati osamnaest članova iz visokog društva (među kojima i jedan princ, jedan vojvoda, dva grofa, ali i slikar Chasseriau) kako bi poduzeli “iskapanja na kartaškoj zemlji i drugim starim gradovima u barbarijskim provincijama”. Sir Temple i Falbe, zbog svoje zajedničke strasti i poznavanja regije, prihvaćaju da se i sami pojave na licu mjesta te dobrovoljno pobrinu za vođenje prvih radova.
Ljeto je 1837. Kako bi popravila propast zakuhanu opsadom Constantine prethodne jeseni, francuska vlada aktivno priprema odmazdu protiv Alžiraca: kraljev sin, vojvoda od Nemoursa, bit će pridružen stožeru. Odlučeno je da će doći do vojnog iskrcavanja na području Bone: pokušat će se iznova osvojiti Constantine u kojoj još uvijek vlada beg Ahmed.
U rujnu, Sir Temple i gosp. Falbe nalaze se u Boneu, u pratnji francuske vojske. General Valee obećao je da će osnovati znanstvenu komisiju kako bi potpomogao dvojicu arheologa; njih dvojica koriste priliku kako bi razgledali ruševine Hippone, a nadaju se, uskoro i one Cirte, jednom kad grad bude zauzet.
Eto kako naša dva prijatelja, iz neočekivane perspektive, s obzirom da je naizgled “znanstvenička”, postaju svjedocima opsade Constantine, a zatim njezinog, tako dramatičnog i pogubnog zauzimanja. Cirta, sokolovo gnijezdo do čijeg je pokoravanja došlo samo nekoliko puta kroz više stoljeća!
Opsada započinje 6. listopada 1837.; biti će kušnja za obje vojske: prolom oblaka trajat će bez prestanka do 12. listopada - lord Temple više ne snuje tako žarko o otkrivanju Masinisinog groba! Šest uzastopnih noći, operacije genija sastoje se u pomicanju dijelova artiljerije, koji ponekad padaju u ponor usprkos naporima inženjeraca i zuava koji gaze po blatu i ljepljivoj zemlji što se konjima i ljudima hvata za noge.
Opsjedatelji su sve prepričali, ponekad s vrlo realističnim detaljima: što se odmora tiče, “sretni oni što su imali šatore!” uzdiše pripovjedač. Na grobljima Koudier Alyja, vojnici su, provaljujući grobove sa strane, “vadili ostatke mrtvih kako bi legli na njihova mjesta”.
Podne je, lijepo vrijeme se vratilo; zapovjednik stožera Damremont, u svojoj ophodnji u kojoj razgledava mjesto svojim durbinom, pokošen je, na svom konju, pogotkom iz puške. Umire istog trenutka, a ubrzo ga slijedi i general Perregaux, i sam smrtonosno pogođen.
Grad je, tog istog dana, opkoljen: beg Ahmed, koji ga je smatrao neosvojivim, (“priroda”, piše lord Temple, “je od njega napravila drugi Gibraltar”), predvidio je samo slabe utvrde. Uvečer, na dan pogibije dvojice francuskih generala, otvorena je paljba. 13. listopada, u četiri sata ujutro, s Lamoriciereom na čelu, napad počinje.
Bitka licem u lice, kuću po kuću, uličicu za uličicom; žestina je pogoršana eksplozijom skladišta municije članova pokreta otpora u kojem ih je pobijen veliki broj. Branitelji se počinju povlačiti u Casbah; lord Temple u kratkim crtama izvještava o jednoj epizodi: smrt, na stotine, ljudi iz grada pokušavaju pobjeći preko ponora el-Medjerdah - “silaze niz provaliju uz pomoć konopa” koji popuštaju pod njihovim teretom, “u svojem padu nošeni su jedni preko drugih”. Sutradan, pronaći će se još mnoga neodnešena tijela.
Pred kraj jutra 14. (“u noći s 13. na 14.”, priča i dalje svjedok, “došlo je do potpune pomrčine mjeseca između 9 sati navečer i 2 sata ujutro”), Casbah je zauzet: trobojnica vijori nad gradom.
Tijekom noći, možda zahvaljujući toj pomrčini, beg Ahmed i većina njegovih konjanika uspjeli su se domoći obližnjih planina. Sto se tiče preživjelih, civilnog stanovništva koje nije htjelo ili nije moglo pobjeći, njih je otprilike šesnaest tisuća, skrivenih pod zemljom u svojim kućama s krovovima od crijepa. Njihovo iskustvo francuske okupacije započinje: sa svakog ognjišta odnošene su zalihe u pšenici i ječmu za potrebe pobjedničke vojske... Građani se grče nad svojim sjećanjima, nad svojim dvorištima, nad nevidljivošću svojih gospođa.
Gustave Flaubert koji će grad posjetiti skoro dvadeset godina kasnije - prije nego što krene, kao i naši arheolozi, prema istoku, u Kartagu - imat će za vodiča unuka velikog Salah Bega (legendarne ličnosti s početka stoljeća, junaka pokreta otpora i mučenika turske vlasti): taj je, dakle, potomak postao obični tajnik nekog francuskog oficira! Na putu u unutrašnjost Rummela, veliki pisac sjeća se pada, s krajeva konopa, na stotine nesretnih bjegunaca: scena iz prošlosti bila je predložak jednoj modernoj slikariji... Na mostu el-Kantara, veliki romanopisac sanjari o tim divljim krajevima: “Ovo je vilinsko i satansko mjesto.” I Flaubert zaključuje veličanstveno: “Mislim na Jugurtu, to mu sliči. Constantine je uostalom pravi grad u antičkom smislu riječi.”
Vratimo se na listopad 1837. i našoj dvojici prijatelja, sir Templeu i Falbeu, smještenim u zauzetom gradu. S engleskom pričom doktora Shawa u ruci, njih dvojica obilaze antičke spomenike još uvijek u dobrom stanju - mnogo ih je porušenih - dvadeset godina prije; no podzemne cisterne su tamo, Aïn el-Safsafova fontana (“topolin izvor”) o kojoj je govorio Léon Afrički na početku šesnaestog stoljeća još uvijek je tu, bez hijeroglifskih natpisa kojima više nema traga.
U Casbahu, stara crkva u bizantskom stilu gotovo je netaknuta. Što se slavnog mosta tiče, na prilazu od strane Bab el-Kantara, on se izdiže sa svoja dva reda lukova, i svojom “jedinstvenom strukturom”, kojoj se već i Edrisi divio. Naša dva turista ponovo su se bacila na brojanje, orijentiranje, zatim se sir Temple počinje diviti nekom kipu žene s dva slona koju je nacrtao Shaw: objema rukama, ona do visine struka podiže ogrtač kojim je ogrnuta: haljina što je ispod ocrtava
njezino tijelo. Ona naginje glavu - crte lica su izbrisane - u stranu: njezina kosa u pletenicama spušta se na ramena. Uz njezine noge, mali slonovi ostali su bez svojih surli.
Osviće nepoznata ljepotica u kamenu: nepromijenjeni poganski idol, očuvana zbog toga što je smještena dolje, sasvim u dnu preko puta provalije. Iznad njezine glave, tih listopadskih dana kad su dva stranca, Englez i Danac, došli ovamo isključivo zbog prošlosti, pred njima se ukazuju strahota i bijeda na djelu; oni su međutim zabrinuti samo za nju, nepoznanicu stoljećima izjedanog lica, i samu glasnicu, čega drugog nego razaranja?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:03 pm





4. Razaranje


Razaranje slobode grada Cirte; s njime odzvanja i mrtvačko zvono alžirske nezavisnosti, njezinih posljednjih uzmaha nakon 1830. godine.
Beg Ahmed, premjestivši otpor u planine Aurèsa, promiče se, sam, u vođu partizana; izdržat će još deset godina. Na zapadu, emir Abd el-Kader još uvijek ratuje; bit će pobijeđen tek devet godina kasnije.
Te godine pada Constantine, sin Hamdanea Khodje, visoki alžirski odličnik, nalazi se u Parizu; kao reakciju na tu novost o propasti, on sastavlja izvještaj s putovanja koje je jednom proputovao sa svojim ocem koji je trebao prijeći Kabiliju - još uvijek nepokorenu - kako bi se sastao s begom Ahmedom. Mladi Ali Efendija služio je svom ocu kao prevoditelj na berberski u nužnim pogađanjima s poglavicama plemena kako bi mogao uživati anaiu, odnosno zaštitu za gosta.
Ali ben Hamdane Khodja dao je orijentalistu g. de Saulcyju prevesti na francuski - i tiskati - svoj tekst. Potonji je upoznao Hamdanea Khodju, koji je održavao korespondenciju s više prijestolnica u Europi (govoreći tečno, pored arapskog i turskog, engleski i francuski). I koji je uzaludno pokušavao, nakon predaje alžirskog deja, spasiti ono što se još dade; ubrzo Hamdane Khodja postaje vođom mirne opozicije: pozicije koja nije mogla potrajati. Njegova imovina je napadnuta, našao se u škripcu.
Došao je u Pariz gdje mu nije ponestalo prijatelja, pristalica francuske prisutnosti koja bi poštivala individualne alžirske slobode... Napisao je djelo Zrcalo u kojem je ukazao na francuska vojna osvajanja u Alžiru, postavši tako prvi esejist koji piše o tom sužanjstvu koje počinje.
1836. godine on napušta partiju. Ostavljajući sina u Parizu, u pratnji šezdesetorice svojih cestom se zapućuje u Carigrad gdje mu sultan dodjeljuje potporu. Tamo se nada slomiti magrepsku politiku otomanske vlasti: ne smije ostaviti Ahmed Bega samog s njegovim snagama. S njime se dopisuje, u ime sultana te na šifriranom jeziku.
Nakon njegovog poraza i zauzimanja njegovog grada, Ahmed je Beg, u jednom pismu sultanu, zatražio slanje četiri tisuće vojnika i pušaka. I eto nas u Carigradu, gdje se usred meteža koji bukti u Tripolitaniji, Ahmed Bega namjerava imenovati pašom Libije. Ali okolišanja turske vlasti se produžuju, usprkos intervencijama Hamdanea Khodje koji je upozorio: “Francuzi... će okupirati Constantinu; zatim će se ubaciti u Tunis i Tripoli, uputiti se prema Egiptu, u to uopće ne sumnjam. Sutra će biti prekasno!”
Kip Konstantinjanke navijestio je lordu Templeu i Falbeu jedno drugo razaranje - zbog toga su toliko žurili stići do ruševina Kartage: toliko je toga za učiniti u toj 1837. godini!
Jasno, od Napoleonove ekspedicije u Egipat, blaga su otkrivena, nepresušna; izvori krijumčarenja, krađa, nepopravljivih gubitaka: s antičkim (ubrojivši tu i mumije te papirus) lako se trguje, ono donosi dobit posrednicima. U Kairu bukte rivalstva među državama, među njihovim konzularnim službenicima.
Generalni konzul Engleske u Tunisu, Thomas Reade - onaj isti koji je 1833. dočekao lorda Templea i njegove prijatelje - ustvrđuje, na svom drugom putovanju, porast interesa za kartašku arheologiju. Znajući koliko se njegovih kolega svih narodnosti u Egiptu suprotstavlja toj lukrativnoj trgovini, on baca oko na dvojezičnu stelu iz Dougge. Odlučuje je se dočepati kako bi je prodao British Museumu. Od toga računa dobiti barem tisuću i pet stotina funti.
Godine 1842. dolazi u Douggu, zapošljava na licu mjesta radnike kako bi polegao spomenik i vratio se sa stelom! Nema sumnje da je dobio odobrenje od nekog uglednika begove vlasti. Općepoznata je stvar da je administracija muslimanskih zemalja najčešće indiferentna u pogledu sjećanja na antiku... Reade daje srušiti čitavo pročelje koje nosi stelu; a ona biva prepiljena na dva dijela kako bi je bilo lakše prenijeti.
Tamošnji nepripremljeni radnici nemaju sredstava kojima bi pravilno odvojili stelu: trebalo je odvući sve ostale blokove koji su stajali iznad da bi se došlo do bloka u kojem je umetnut natpis. Gornje blokove bacaju dolje podižući ih snažnim polugama. Eto kako dvojezična stela odnesena u Tunis ostavlja za sobom polje ruševina!
Jedan francuski posjetitelj, Victor Guerin, koji je tamo stigao više od deset godina kasnije, pripovijeda: “U općem sam metežu ugledao postolje nekog kipa žene s krilima (no bez glave, bez ruku i bez nogu). Na postojećem bloku, može se vidjeti kola koja vuku četiri konja; što se vozača tiče, on je unakažen, kao i jedan drugi kip žene s krilima...”
Englez Nathan Daviš, svojedobno je još oštrije ukazao na “besramno uništavanje” izazvano “europskom gramzljivošću koju pokreću samo novčani interesi”. Opisao je i sam taj “barbarski” raskomadan mauzolej; krađu svog sunarodnjaka opisuje kao “zločin”.
Tužno ironičan, priča nam kako je konzul jasno prodao stelu British Museumu, no ne za tisuću pet stotina funti na koje je računao: već samo za pet!
Vrijeme prolazi i Tunis se ponovo nalazi pod francuskim protektoratom.
Polje ruševina, kako punskih tako i rimskih, postaje teren rezerviran za francuske arheologe. Jedan od njih, L. Poinsot, započinje rekonstrukciju kenotafa iz Dougge: koristit će nacrte putnika J. Brucea iz 1765. godine.
Malo nakon 1900., brižno su započeti radovi na rekonstrukciji spomenika, koristeći prvo kamenje koje se zateklo na licu mjesta, rekonstruirajući kipove krilatih žena, četveroprega, vozača kola. Godine 1910., osim dvojezičnog natpisa koji je ostao u Londonu, mauzolej je ponovo uspravljen, gotovo netaknut, no okrnjen za svoje dvostruko pismo.
Tako oko Dougge, iako je pogrebni spomenik ponovo zasjao svojom hibridnom elegancijom - polugrčkom, polu-orijentalnom - još uvijek kao da lebdi neki misterij o lapidarnom pismu, onom koje je bilo silovano i odneseno, ali i onom koje je, kao žrtva erozije, gotovo potpuno iščezlo.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:04 pm





5. Tajna


Pitanje pisma iz Dougge postavio je još učenjak Gesenius koji je o njemu saznao zahvaljujući kopiji koju je 1835. objavio lord Temple: on skicira nekoliko prijedloga. U Parizu, gosp. de Saulcy podrobnije definira istragu, zatim Honegger izlazi na teren, no prije svega je Celestin Judas taj koji, 1846. godine pa sve do 1860. objašnjavajući sedam libijskih redaka, uspijeva ustanoviti točnu listu dvadeset i tri znaka tog alfabeta.
Upravo je bio objavljen rad koji je krajem prošlog stoljeća započeo Venture de Paradis. Ovaj je ustanovio francusko-berberski rječnik koji je, s Champollionovim predgovorom, izašao 1838. Celestin Judas oslanja se na brojne opaske Venture de Paradisa koji je alžirske Kabile neprestano ispitivao o strukturi njihova jezika.
Kroz čitavo devetnaesto stoljeće, pitanje stele iz Dougge bilo je pitanje nestalog alfabeta i izgubljenog jezika - jednako starog koliko i elegantne figure afričkih prinčeva koji su posjećivali faraone, a koje sjetno prikazuju egipatske freske.
Kao i Champollion, i paleografima se čini kao da prodiru u neku pećinu sa slikama i naravno treperavim pismima, ali iz prošlosti.
A opet, sumnja kopka: a što ako je “taj staroafrički” koji na sjeveru Afrike i sami starosjedioci drže dijalektom, samo usmenim, što ako se taj “barbarski” govor, prije nego što je prepoznat kao “berberski”, bilježio, bio pisan, cjelina zajedno s libijskim čije se sjene profiliraju tijekom sedam stoljeća kartaške moći, da, što ako je taj arhaični alfabet prethodio feničkoj kulturi i zadržao se dugo nakon nje?
Što ako je to neobično pismo živo, ako ima svoj glas u sadašnjosti, ako se na glas čita, pjeva? Što ako taj pretpostavljeni dijalekt ljudi koji su s Kartagom govorili punski, s Rimljanima i ostalim romaniziranim narodima sve do Augustina latinski, te, tokom trinaest stoljeća, grčki i arapski, te ako su ga nastavili, generaciju za generacijom, čuvati živim za endogamno korištenje (sa svojim majkama, suprugama i posebice njihovim kćerima), što ako je taj govor bio još stariji? Taj jezik, onaj kojim je Jugurta izražavao svoju neukrotivu energiju za borbom i smrću, onaj isti kojim je govorio i Masinisa svih šezdeset godina svojeg kraljevanja! Ako, još dalje unatrag, Barbari/Berberi, domaćini te ponekad prijatelji i rivali velikih faraona - oni koje priziva Herodot Halikarnaški - što ako su ti preci, primorani se čas podrediti narodima Istoka i Sjevera, čas suprotstaviti i boriti se do gušenja - da, što ako su oni zapisivali na kožu, na krhotine, na kamenje, na slabine svojih konja ili deva, iste znakove i iste simbole, taj alfabet koji je potom postao neodgonetljiv sve do sredine devetnaestoga stoljeća, sve u svemu sve dok jedna stela sa sedam redaka nije bila prenesena u British Museum, ostavljajući u svojoj brazdi polje slomljenih kipova i sravnjenih stupova?
A učenjaci, u svojim kabinetima, traže, proučavaju, preslušavaju, pretpostavljaju..., neprestano vjerujući da su u potrazi za nekim izgubljenim smislom, nekim podzemnim jekama.
A pismo je živjelo; njegove zvučnosti, njegova glazba, njegov ritam su se oko njih širili, oko putnika, njihovih suparnika, što su putovali na relaciji između Dougge i Cirte, i sve do osvojene Constantine, i još petnaest godina nakon Constantine nepokorenim kabilskim planinama, zatim, iznad dina i saharskog pijeska, pa sve do srca same pustinje! Jer tamo, od Fezzana pa sve do Mauretanije, među nomadima koji su mislili da su zaboravili Numiđane, stara libijska slova krišom su skliznula iz razdoblja možda Garamanata - koji su svoje konje pogubljivali za novouvedene deve, koji su puštali da s njihove zemlje nestaju krda nojeva od kojih su ostajali, u rasplesanoj i pokrenutoj gomili, samo gravirani obrisi na zidovima tisućljetnih pećina.
Kojim su se dogovorenim bijegom libijska slova skupila tako daleko od rujnih dina, kao da ih je prognao neki nepomični bog: ona su se sakrila u udubine dlanova plemenitih gospođa - kraljica, supruga, ljubavnica Muškaraca pod velovima.
Sunčevo pismo, plodna tajna prošlosti!
Etape tog uskrsnuća izgubljenog pisma odvijaju se kroz nekoliko desetljeća, i ovdje, na podlozi engleskofrancuskog sukoba.
Godine 1822., putujući od Aleksandrije prema Tripolitaniji, stanoviti Scholz ukazuje na različite nepoznate znakove, prikupljene sa starih antičkih spomenika i arapskih zgrada: jedni mu se čine kao da su ugravirani mnogo stoljeća prije, drugi bi naprotiv mogli biti novijeg datuma.
Godine 1827., neki drugi putnik, imenom Pacho, porijeklom iz Cirenaike, primjećuje druge neobične znakove na zgradama i stijenama, no koje isto tako bilježe i nomadi na slabinama svojih deva: on iz toga prenaglo zaključuje da se ne radi o alfabetu nekog izgubljenog jezika, nego o utilitarnim znakovima za pastirske potrebe.
A prije Pacha, 1822. i 1823. godine, doktor Walter Oudney, na povratku s ekspedicije, donio je devetnaest znakova koje je vidio ucrtane na jednom rimskom spomeniku u Germi, stanovnici većinu napisa ne mogu čitati. No napredujući u svojem pohodu, putnik susreće Tuarege i uči prepoznati njihovo pismo:
“Otkrili smo prvi put da su znakovi upisani na stijenama tuareški!”
Do tog se engleskog izvještaja može doći 1836. u Parizu: za nj doznaju gosp. de Saulcy, zatim Celestin Judas. Misterij se počinje kidati: a što ako se tim tako starim pismom, pomišljaju oni, nastavlja pisati?
U isto to vrijeme, u Parizu, Ali Efendija ben Hamdane Khodja prepričava dakle gosp. de Saulcyju svoj boravak kod Kabila, u pratnji svog oca. De Saulcy prevodi na francuski taj izvještaj. U znak zahvale, Ali Efendija pristaje posuditi jedno ili dva pisma koje je sačuvao od korespondencije bega Ahmeda sa svojim ocem.
Pariški učenjak suočen je sa sljedećom enigmom: glavni tekst je na arapskom; ali, sa strane, beg Ahmed je zabilježio više redaka nekog tajnog pisma: jednostavan kod, pomisli de Saulcy. Tijekom noći, progonjenom znatiželjom, pada mu na pamet da usporedi te znakove s onima doktora Oudneyja, prepisanih u Cirenaici. Zatim se de Saulcy dosjeti, da bi dešifrirao prvi red, da svako pismo među muslimanima započinje svetom formulom: “U ime Blagog i Milostivog Boga!”
Najednom Francuz shvaća: što ako je beg Ahmed, koji naravno govori chaoui berberski, u prolazu u Constantini, naučio to tajno pismo i koristi ga kao kod: smatrajući da se taj alfabet, postavši tako rijedak, jedini može suprotstaviti opasnosti od presretanja?
Sve u svemu, zaključuje preneraženi de Saulcy, suprotno onome što je vjerovao Venture de Paradis koji se potrudio naučiti berberski, no koji je smatrao prirodnim pisati ga arapskim znakovima, nije li se zapravo berberski, oduvijek, pisao? Od početka početaka?
Beg Ahmed, prvo u Constantini, zatim protjeran iz svog grada, održava, na tom pismu, političku i vojnu korespondenciju, iako je taj stari alfabet, u ovoj sredini devetnaestog stoljeća, kod većine populacije gotovo potpuno iščeznuo. Vođa koji pruža otpor koristi ga kao pismo opasnosti, baš zato da bi opasnost otklonio!
Godine 1847. on će se dati pokoriti, godinu dana nakon emira Abd el-Kadera. Nitko ne spominje na kojem je jeziku potpisao svoju predaju; i uostalom, je li, za tu priliku, uopće nešto potpisao? Godine 1830., kad je alžirski dej, bez stvarnog otpora, zabilježio svoju kapitulaciju, on to čini na turskom - tadašnjem službenom jeziku - predaje se osvajaču.
Nakon predaje bega Ahmeda, Tuarezi će ostati slobodni još sedamdeset godina. Kao da pismo predaka sačuvano od pokoravanja ide zajedno s neukrotivošću, mobilnošću naroda koji, vrhunskom elegancijom, prepušta svojim ženama da sačuvaju pismo, dok njihovi muškarci ratuju na suncu ili plešu pred žeravicama noći...
I napokon Célestin Judas, ponovo se dohvaćajući zapisa koje su iz Fezzana i Cirenaike donijeli engleski putnici, te uzimajući u obzir de Saulcyjevu intuiciju, uviđa soluciju bistru poput izvorske vode: libijski ili berberski, radi se, kroz tisućljeća, o istom pismu, s nekoliko varijanti: staroj i novolibijskoj.
U pedesetim smo godinama prošlog stoljeća: Gustav Flaubert je tada posjetio Constantinu; podsjetio je na unuka Salah Bega, no i na njemu nadređenog Francuza, kapetana Boissonneta, koji se dopisuje s gosp. de Saulcyjem. Boissonnet ima vrijednog informatora, el Hadj Abd el-Kadera, tajnika šeika od Touggourta, koji je nekad putovao s nomadskim karavanama. Boissonnet od ovoga prima i šalje pariškom orijentalistu “mali komadić pisma tifinagh” i zaključuje: “Zapanjila me identičnost tih napisanih znakova i libijskog zapisa iz Dougge.”
Jasno, taj informator nije se vratio u svoju zemlju već šest ili sedam godina; njegovo pamćenje nije možda u potpunosti vjerodostojno. Kapetan Boissonnet uspijeva ga nagovoriti da ponovo uspostavi kontakt s nomadima; možda se čak i sam još jednom zaputi u Touat: to bi tada bilo njegovo sedamnaesto putovanje!
Je li el Hadj Abd el-Kader iz Touggourta prihvatio taj rizik? Činjenica je, da - iduće godine, on iz Constantine šalje kapetanu Boissonnetu drugu listu, ovaj put potpuniju, znakova koje u tom trenutku koriste Ljudi pod velom!
Célestin Judas iznova radi brižljivu računicu: uspoređujući znakove stele iz Dougge, slova koja je iz Cirenaike donio Englez, i ona koja u Pariz šalje kapetan iz Constantine: isti su znakovi na kamenu, na fezzanskim stijenama i zapisi na slabinama deva koje bilježe tuareški ratnici.
Godina je 1857. Netom prije no što će engleski i francuski putnici u Douggi otkriti “barbarski zločin” konzula Readea nad dvojezičnom stelom i zbog toga biti ožalošćeni: no u tom trenutku, sam smisao - i glazba i treperava oralnost - tog alfabeta oživljuje i uspijeva više ne biti zagušen!
Tako se tokom šezdesetih godina devetnaestog stoljeća, uspostavlja dirljiva putanja jedne tako stare civilizacije, njezino je sjećanje zasigurno sačuvalo jezik u njegovoj robusnosti i zagrižljivoj mekoći, no iz svojeg egzila u pijesku, slova se vraćaju na svoj izvor, traže da ih se ponovo zapisuje, i da to čine svi!
I dok se tajna raspliće, žene i muškarci, od oaze Siwa u Egiptu pa do Atlantika, i čak i dalje do Kanarskih otoka, koliko ih je još - koliko nas je još - onih koji i koje pjevaju, plaču, hukću, ali i vole, smještenih ranije u nemogućnosti da vole - da, koliko nas je, iako nasljednika bega Ahmeda, Tuarega prošlog stoljeća i dvojezičnih edila iz Dougge, koji se osjećamo prognani iz svog prvog pisma?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:04 pm





6. Stela i plamenovi


Dougga, tog proljetnog dana 138. godine prije Krista. Gradski uglednici poklanjaju dakle raskošni kenotaf, u znak sjećanja na desetogodišnjicu smrti velikog Masinise. Preminulog u devedesetoj godini, kralja čitave Numidije, nakon šezdeset godina vladavine. Njega koji je Rimljanima omogućio da u potpunosti, u posljednjem uzletu pobijede Kartagu.
Već je osam godina prošlo otkako je stoljetna Hanibalova prijestolnica nestala u plamenovima, nakon opsade koja je trajala gotovo pet godina. Neobična, neumorna energija, očajnički otpor Puna! Nevjerojatni obruč Rimljana, njihov Senat je izdao od samog početka neumoljivu odluku: “Delenda Carthago!” I za kraj, ti travanjski dani 146. prije Krista.
Masinisa je gledao kako počinje opsada, vidio je kako se slavna prijestolnica malo pomalo guši. Umro je prije: umro je od starosti, prije nego što će Kartaga umrijeti od izgladnjelosti. U mučenjima i u plamenu.
Masinisa je umro prije nego što je ugledao kako nestaje njegov neumorni neprijatelj. Njegov sin Micipsa, prisutan na ovoj komemoraciji u Douggi, bio je svjedokom te tragedije; njegov drugi sin Gulusa, s tisućama svojih neustrašivih konjanika, bio je njezinim učesnikom, na Scipionovoj strani, na strani pobjednika.
Kad započne krvoproliće, Scipion Emilijan (koji je k sebi pozvao svog profesora grčke književnosti u Rimu, pisca Poliba, predodređenog tako da bude zapisničar i gledatelj tog pada), Scipion dakle, posvojeni unuk velikog Scipiona, Hanibalovog protivnika, odlučuje spasiti nešto od punske veličine.
I doista, staro blago oteto Sirakužanima bilo im je vraćeno, i doista, pedeset tisuća preživjelih bilo je pošteđeno, odlaze kao robovi; međutim što sačuvati od Kartage, ako ne pismo, ako ne knjige?
Sve gori; sve nestaje u prašinu i u pepeo: svetišta, palače, prekrasni Baalovi kipovi.
Darežljivost i ljepota sedmostoljetnog društva iščeznuli su u nekoliko dana.
Scipion - njegov stari učitelj pognut nad njim - podiže ruku; posreduje: “Spasite ih! Spasite knjige!”
Zatim, s osmijehom popustljivosti, on objasni da ih se neće odnijeti u Rim! Ne. Rimljani nemaju što činiti s punskim nasljeđem. Naprotiv. Posijat će sol kako bi dali do znanja da i sama zemlja treba biti neplodna.
“Spasite knjige!” ponavlja netko tko je čuo Scipionova objašnjenja: “Ne za nas, ne da bismo ih nosili u Rim! Spasite knjige i dajte ih našim saveznicima!”
“Našim saveznicima?”
“Berberskim kraljevima!”
Tako su punske knjige jedva sačuvane od vatre koja je već nagrizala zidove najvažnije biblioteke, izdvojene: ponijelo ih je više metalnih kovčega okovanih bakrom.
Nakon što je vojskovođa dao zapovijed, dostava je učinjena nekoliko sati kasnije: do šatora kralja Micipse. Koji se ne čudi. Ne zahvaljuje. On će zapovjediti da se taj plijen odnese do Cirte, visoke prijestolnice. “Tamo ćemo vidjeti”, pomisli on i kao da je sjećanje na ohole neprijatelje njegova oca počelo lebdjeti, netaknuto, iznad plamenova.
Upravo na te knjige danas uspravan misli Micipsa, teških i mirnih obrisa pedesetogodišnjaka, on kojeg iz poštovanja zovu “Živ nad Živima”. Uglednici Dougge okružuju stele s dvostrukim alfabetom.
“Dvojezične, željeli smo dvojezične natpise”, pojašnjava šef tehničke ekipe, neki Arban.
Nijedan od suradnika ne zaboravlja da je Masinisa nekoć proglasio punski službenim jezikom u svome kraljevstvu, no kakvog li užitka ponovo se naći među svojima, govoriti jezik predaka koji smo ovaj put ravnopravno uklesali u kamen!
“Neka veliki Masinisa i Živ nad Živima budu obojica slavljeni za buduće generacije, ne dugujemo li upravo njihovoj borbi i njihovom oprezu što nas se nije bacilo u punske ruševine, ili u rimsku zaštitu koja će postati još teža!” govore si moćnici iz Dougge, mirnoga grada u kojem je još uvijek ugodno živjeti.
Micipsa se približava stelama. Provjerava svaki natpis. Zahvaljuje klesarima, graverima, kao i dekoraterima i kiparima: kipovi krilatih božica su prekrasni.
“Da li mi je tako”, reče on bez i najmanje svečanosti, kao da govori samome sebi, “bilo dano da vidim, u mojim poodmaklim godinama, potpuno razaranje najveće metropole na zemlji!”
Dvojica ili trojica iz gradskog vijeća Dougge započinju govore: prvi, s nekom razmetljivom opuštenošću, na punskom (potpuno je jasno da je studirao u Kartagi, još uvijek je na to ponosan); drugi, zdepastiji, nastupi na berberskom, pronašavši kao neku obnovljenu ugodu u tom prepuštanju, topline zbog bivanja “među svojima”. Treći koji je bio najmlađi ali najupečatljivijeg odijela, završava zbrzanim zaključkom... na latinskom, “jezik budućnosti”, mora da je pomislio.
Micipsa, koji je strpljivo slušao, podiže ruku; počinje sa zahvalama govornicima i njihovim uzastopnim hvalama Masinisi, njegovom ocu.
“Želio bih, pred vama, zamoliti za jednu uslugu mog mladog nećaka! Imao je svega deset godina kad je vidio, kao i mi, kako kao u nekom ružnom snu, nestaje naš neprijatelj. A on je, on me na to podsjetio, jedan od onih koji najbolje govore jezik jučerašnjice! Neka on bude taj koji će za sve nas pročitati, i to na dva pisma, stelu posvećenu mom ocu i onu koja nosi imena vještih tvoraca! Dragi nećače!” inzistira on pred svima.
I Jugurta se približi.
Razgovijetnim glasom, koji odzvanja u tišini punoj poštovanja, on počinje s “jezikom Drugih”, kaže, i njegov punski se uzdigne kako bi slavio velikog Masinisu, njegove pretke i njegova tri sina; na jednak način izgovara imena Atbanove ekipe.
Na trenutak udiše zrak, kratak trenutak u kojem se, u ojačaloj vrućini, začuje zrikanje cvrčka; on nastavlja čitati, ovaj put “na jeziku Predaka”, kaže on energično.
Prisutni mu odgovaraju gromkim pljeskom. Mladi berberski princ, uspravljen na trenutak ispred elegantnog spomenika, ne smiješi se; malo zatim, udaljava se u maslinike.
“Otići!” razmišlja Jugurta koji još nije navršio osamnaest godina.
On provodi svoje dane u lovu i borbenim vježbama sa svojim suučenicima. Studira, barem dok stanuje u Cirti, pravne tekstove i povijesne priče na punskom jeziku - obiteljska je biblioteka obogaćena, o i to koliko, tolikim novim knjigama, iz kartaškog blaga...
Jugurta je pročitao priču o prethodnim ratovima, između Rima i Kartage; no ne progoni ga ni utvara Hasdurbala Velikog niti čak ona slavnog Hanibala, trijumfatora u Rimu i mnogobrojnim talijanskim gradovima, ne. On još više sanja o nesalomljivom neprijatelju ove dvojice junaka: velikom Scipionu.
Jer mladić se sjeća: imao je jedva sedam godina, stajao je ukočen na vratima cirtske palače, iznad litica, kad je jedan Rimljanin, po imenu Scipion, vođa od jedva trideset godina - za kojeg se kaže da ga je posvojio “Afrički” u Rimu - prvi sjahao, na čelu svoje trupe.
Dječak Jugurta pogledao ga je zažarenih očiju. Saslušao dijalog na latinskom. Micipsa se predstavio; pozdravio je kako je priličilo rimskog gosta:
“Moj otac”, rekao je, “umro je nema tome niti dva sata! Čekali bismo vas za ukop. Narikače okružuju njegov krevet, tako je i s njegovim ženama!”
Zatim je, prema običaju, omotao generala togom od neokaljane vune kako bi mu omogućio da prekorači prvi prag.
Na ulasku u trijem, dijete se pokazalo uspravno i golog poprsja, ponosnog držanja, ruku spojenih i spremnih na gestu poklona. Pokazao je šalicu s kozjim mlijekom i tri datulje natopljene u bagremov med.
Jugurta je visoko podigao ruke. General je spustio svoje tamno lice, otežalo od kacige. Nasmijao se istovremeno očima i ustima: dječak-princ izgovorio je polako formulu gostoprimstva, na libijskom; njegov ujak, Micipsa, brižljivo je preveo:
“Želi vam, na našem jeziku, dobrodošlicu: ‘Neka se tuga’, kaže, ‘ublaži zahvaljujući vašem dolasku, o prijatelju!’”
Prije nego što je ispio, Scipion Emilijan dugo je promatrao lice dječaka. Upitao ga je za njegovo ime.
“Jugurta”, odgovorio je dječak odlučnim glasom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu