Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Strana 2 od 3 Prethodni  1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 3:53 pm

First topic message reminder :



Assia Djebar ima krhku, androginu siluetu, ali baca dojmljivu sjenu – sjenu velikog pisca.
Beskrajan je zatvor roman je u kojem pokušava razriješiti zatvor koji svatko nosi sam u sebi, svoj vlastiti. Ispripovijedan na nekoliko razina, roman Beskrajan je zatvor najbolje suvremene arapske spisateljice, pripovijeda o ženama Magreba od rimskih vremena do danas. Brižno stvarajući slike svakodnevice arapskih žena Assia Djebar bravuroznim rečenicama savršeno prenosi njihove osjećaje. Ulazeći duboko u svijest i u običaje arapskoga svijeta ona ulazi u sve pore suvremenoga Alžira ne ostavljajući pritom niti jednu temu zatvorenom. Iznimnim poetskim rečenicama kroz povijest žena jedne obitelji, Assia Djebar ispisala je ponajljepše stranice suvremene književnosti.

Beskrajan je zatvor himna je ženskoj imaginaciji i tragovima koji se protežu Magrebom i Mediteranom. Poput prave Šeherezade autorica sebi dodjeljuje ulogu pripovjedačice koja se pričom bori protiv vrste smrti – šutnje u kojoj su generacije žena bile zatočene. Čitatelj u knjigu ulazi kao u 1001 noć u kojoj autorica bira nekoliko točaka između kojih plovi kako bi privukla čitatelja. Dok se njezino buđenje događa kroz miješanje stvarnih i nestvarnih ženskih likova na čije se priče ona oslanja.
World Literature Today

Zajednica njemačkih nakladnika dodjeljuje nagradu spisateljici Assiji Djebar koja je Magrebu u suvremenoj europskoj književnosti dala jedinstveno mjesto. U svojim je djelima oduvijek pokazivala nadu u mogućnost demokratskih promjena u Alžiru, pri tome naglašavajući unutarnju slobodu svoje domovine i potičući razumijevanje između kultura. Čuvajući mnogobrojne korijene vlastitog kulturnog nasljeđa Assia Djebar dala je izniman doprinos samopoštovanju žene u arapskome svijetu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:04 pm




7. Prognani pisac


Jugurtina gesta neće biti zapisana na berberskom jeziku: slova tog alfabeta, vukući se po tlu, kao i četveroprezi i krilate božice srušenog spomenika iz Dougge, čini se kao da su sama pobjegla, skliznula u pijesak sve do pustinje Garamantes, kako bi se tu zaustavila na prastarim stijenama.
Ni Jugurta ni njegova strast za borbom neće biti upisani u punski alfabet - Kartage više nema, čak i ako će je, sto godina kasnije, Cezar pokušati uzdići na njenim steriliziranim temeljima. Kartage više nema, no njezin jezik i dalje juri niz usne pismenih i nepismenih izgubljenih, još neromaniziranih gradova. I baš tako, on juri; ne zaustavlja se: punski jezik pleše, i odjekuje, i širi se, još pet ili šest stoljeća. Oslobođen od kartaških vojnika, kartaških svećenika, kartaških dječjih žrtava, oslobođen i u pokretu, punski govor mijenja, i prenosi, u živoj poeziji, numidske duhove koji su jučer ratovali u Kartagi. Odsad shvaćaju da su s njime vodili i ljubav - sa silovitošću, gorčinom i željom za silovanjem.
Kasnije, drugdje, u prvom stoljeću prije Krista, isti ferment i slična nemoć da se zapišu uzmasi otpora pokazat će se u Galiji koja se bori za svoju samostalnost: i tu će, pobjednika, Cezara, zapasti da zapiše kako je oboren Vercingetorix... Kasnije.
Ipak, tog proljetnog dana u Douggi kad na Micipsin zahtjev Jugurta čita dvostruki napis, Polib, “najveći duh tog vremena”, uskoro sedamdesetogodišnjak, piše.
Piše priču o razaranju Kartage - uzdižu se pred njim heroji tragedije, usred zgarišta koje se tijekom šest dana i šest noći, a zatim i tjedana koji su uslijedili, još uvijek crveni, čini se kao da plamsa sve do u četiri zakutka tadašnjeg Mediterana: na ulicama Birse kuće se neprestano ruše, miješaju se leševi i živuća tijela žena, djece, staraca, a nad tim blatom pomiješanim od krikova, konji rimskih i numidskih vojnika pod svojim nogama rasprskavaju ljudske mozgove. Devet stotina nesretnika zatvara se u Eskulapov hram; usred njih, na krovu, žena Hasdurbala, punskog vođe koji se promijenio u prosjaka na koljenima uz noge rimskog generala, dok mu žena dakle, držeći djecu za ruke, nabacuje neku lirsku improvizaciju mržnje, za sebe i svoje mališane odbija sačuvati živu glavu prije nego što se s njima baci u vatru koja pucketa... Kolona robova malo pomalo izlazi iz grada i iz ruševina, onih, preživjelih, koje je poštedio najednom velikodušni Scipion Emilijan. Potresen metafizičkom nostalgijom, ovaj deklamira stihove Ilijade o padu Troje i kraju carstava.
Stari Polib prisustvovao je književnoj sanjariji svojeg učenika Scipiona, koji se, usred svoje potpune pobjede smrti, jednom kad se sve odigralo, otmjeno rastužuje.
On, već šesnaest godina prognan s Peloponeza, duha sada punog plamenova Kartage, delirija ponosnih uništenih duša, tisuća pregaženih tijela kao i slika nesreće i bijega, Polib od Megalopolisa priprema se za pisanje o uništavanju; za pisanje što započinje u uništavanju.
Prije nego što se vrati kući, u Grčku, zatražio je da ga se odvede vidjeti Atlantski ocean, kako bi promatrao obale Maura - sadašnji Maroko, pa sve do obala Mauretanije: ima snažnu želju za zemljopisom, kao da je već stvarno umoran od povijesti, nje koja je preteška, premračna; radije je bio za predstavu fizičkog svijeta, pejzaža, životinja (“što se brojnosti i snage slonova, lavova i pantera tiče, ljepote nojeva”, on piše, “od toga apsolutno ničeg nema u Europi, ali Afrika je puna tih vrsta”).
Polib, vrativši se nakon toga u svoju zemlju, proživljava, u jesen te iste godine, predstavu pljačke Korinta, “bisera Atike”. Pokušao je kao pregovarač upravljati porazom svojih. Iako to nije htio, po drugi put prisustvuje nepovratnom padu ahejske autonomije pod čizmama i brutalnosti rimskih soldata. Vidi kako najednom Grčka svjetlost trune, prihvaća to i piše.
A ja, današnja ponizna pripovjedačica, ja kažem, dok u Douggi Jugurta završava s čitanjem na jeziku svojih predaka, kažem da je Polibovo pismo, nahranjeno tolikim istovremenim padovima - njega, svjedoka vatre u Kartagi, razbijanja kipova u Korintu koje su na tisuće njih, slamali ili odnosili, njega koji će, na kraju uskoro promatrati požar u Numanciji i španjolske žrtve zgrčene grandioznim junaštvom - njegovo pismo, zapisano na zasigurno materinjem jeziku, no koje su prihvatili i kultivirani duhovi tadašnjeg Zapada, juri po tablicama, poligamno!
Kao da, izvještavajući o smrti - o smrti ljudi, onoj stoljetnih gradova, i povrh svega onoj duha svjetlosti koji je svijetlio u noći - Polib, bilježeći u trećem alfabetu izvještaj o svom životu - svom političkom progonstvu, zapažanjima o rimskoj moći, svojim putovanjima kao i pogledu na te ogromne ruševine, u onom istom trenutku kad su se stropoštale - Polib, gotovo samome sebi unatoč, prevrtao je krivu stranu žičane košulje čitavog otpora - onog koji bi značio jezik poezije.
Za njega, doista, pisanje povijesti prije svega znači pisanje: u smrtonosnu realnost čiji trag neprestano prati kap po kap on sipa neko mračno sjeme života... On koji bi trebao biti vjeran svojima, opravdava, tješi i pokušava utješiti samoga sebe: prije svega, evo ga gdje zamagljuje točke gledišta, njegovo pisanje smješta se u sam centar nekog neobičnog trokuta destrukcije, u neku neutralnu zonu koju otkriva, koju nije čekao, nije tražio.
Evo gdje daleko od Kartage, ali jednako tako daleko i od obližnjeg Korinta, piše ne u vjernosti, niti u suradnji: jednostavno drugdje, što je bilo hrana za njegov začuđujući “realizam”.
Polib historičar - koji nije morao, poput svojeg prethodnika, vatrenog Tukidida, samo izvijestiti o sudbonosnom slomu građanskog rata - Polib, deportirani pisac, koji se vratio, u predvečerje svog života, u svoju rodnu zemlju, postaje svjestan da više nema ni zemlje ni domovine (jer je ova bačena u lance i pokorena), ništa do jezika čija ga ljepota grije, koji mu služi kako bi osvijetlio svoje jučerašnje neprijatelje koji su postali njegovi saveznici.
On piše; a njegov jezik, njegova ruka, njegovo sjećanje, i sva njegova snaga tek trenutak prije nego što će opasti, pridonose toj neumjesnoj, a opet nužnoj transmisiji... Nije li se zato njegovo djelo poput stele iz Dougge, nakon što je hranilo, više stoljeća, glad za znanjem i znatiželju nastavljača, najednom, iznenada, u velikim pločama izbrisalo?
Jer, od Polibovog svjedočanstva o Kartagi, Korintu, Numanciji, ostaju odsad samo razbacani ostaci, samo sjene sjena u zrcalima koje pružaju epigoni najnižeg reda, Apijan, Diodor Sicilijski, i nekoliko drugih.
Kao da je taj pismovni potisak lučio neki rizik, neko ubrzanje prema neizbježnom brisanju!
Abalessa


“ Odlasci odlasci odlasci
na ta mjesta usidravanja
Neki vjetar okreće se
na svojim lancima
toliko jako da čupa drveće”

Malek Alloula
Sanjari / Grobnice

Nek ’ konačno sanjam kraljevsku Tin Hinan, pretkinju plemenitih Tuarega iz Hoggara!... Njezina priča dugo je pripovijedana kao san oko kojeg su kružile legende, silueta hlapljiva poput dima, prikaze ili mita, imaginarne figure koja se najednom konkretizirala zahvaljujući arheološkim otkrićima jedne francusko-američke misije iz 1925.: Tin Hinan je postojala. Njezini potresni posmrtni ostaci (kostur žene vrlo blizak faraonskom tipu) bivaju izvučeni iz nekropole u Abalessi i preneseni do alžirskog muzeja!
Nek’ sanjam, da, odbjeglu Tin Hinan, princezu koja se zaputila u srce pustinje pustinja!
Bit će rođena na Sjeveru: u Tafilaletu, u četvrtom stoljeću poslije Krista, malo nakon carevanja Konstantina. Zbog kojeg je motiva mlada djevojka, u društvu svoje pratilje Takamat i grupe sluškinja, odlučila pobjeći sa sjevera berberske zemlje? Iz kojeg je razloga, političkog ili privatnog, usprkos svojoj mladosti i saznanju da će možda postati vladaricom, odlučila sve ostaviti, zaputiti se izvan saharskih oaza? Je li to bilo zbog toga što joj je sloboda bila ugrožena, njezina ili sloboda njezine obitelji, njezine grupe?
Tuarezi, otada, vole pripovijedati njezinu putešestviju: Tin Hinan, uspeta na bijelu devu, praćena je vjernom Takamat i većinom ženskom karavanom, izmiješanom s djevojkama bijelim i crnim: iz svoje zemlje, nose se datulje i proso, rijetki i vrijedni predmeti, tu je naravno i kraljevski nakit, te vaze i urne nužne za poganski kult kojem je grupa pripadala.
Put do Hoggara bio je dug; u zadnjim etapama, počelo je nedostajati živežnih namirnica.
Situacija je postala kritična: umrijeti od gladi u pustinji!
Takamat na svojoj mebari ili Tin Hinan s vrha svoje nosiljke - iz priče nije jasno o kojoj se od dvije prijateljice radilo - ugleda na zemlji malene brežuljke koje su stvorili mravinjaci. Takamat, uz pomoć sluškinja, započne skupljati, zrno po zrno, žetvu radišnih mrava! Zahvaljujući toj plodonosnoj strpljivosti, Tin Hanan može nastaviti put sa svojom povorkom: Hoggar konačno u blizini, pred njima se otvara zelena i plodna dolina. Spašene su!
Tu se zaustavljaju, na zapadu Tamanrasseta: Abalessa je bilo mjesto hodočašća i prije nego što je u njoj otkriven mauzolej princeze.
Jednog dana 1925., Francuz Reygasse i Amerikanac Prorok uđoše u sobu mrtve princeze, sedamnaest stoljeća nakon što je se poleglo u središte prostrane nekropole koja je sadržavala jedanaest drugih grobnica... Posvud naokolo, bio je načinjen put za ophodnju vjerskih procesija koje su s ljubavlju okruživale mrtve!
Taj pogrebni kompleks po svojim je dimenzijama, svojem kompliciranom nacrtu, širini zidova i bazaltnoga kamenja, najimpozantnija predislamska nekropola u regiji.
Sanjam, doista, taj dan kad je Tin Hinan polegnuta u Abalessi: opružili su je na krevet od izrezbarenog drva. Njezino mršavo tijelo, prekriveno tkaninama i širokim kožnim ukrasima, bilo je polegnuto na leđa, okrenuto prema istoku, lagano svinutih ruku i nogu.
Tin Hinan - dvojica arheologa provjerila su to promatrajući njezin kostur - na lijevoj ruci nosi sedam srebrnih i sedam zlatnih narukvica, samo jednu, srebrnu, na desnoj ruci; desni gležanj opasan je ogrlicom od perli antimona. Fine i vrijedne perle prekrivaju njezino poprsje.
Nadomak nje, u košarama, bile su stavljene datulje i voće - od kojih su ostale samo koštice i sjeme. Nasuprot polegnutom tijelu, kipić stilizirane žene (njezin vlastiti portret?) nije u potpunosti nestao; kao ni zemljano posuđe od kojeg preostaje još nekoliko fragmenata.
Ostao je i zlatni novčić s otiskom lika cara Konstantina; u susjednoj prostoriji, sačuvana je rimska lampa iz trećeg stoljeća: usprkos višestoljetnoj distanci, kronološki redoslijed može se tako ustanoviti.
Posebno me, za moj tvrdokoran san koji pokušava objediniti pepeo vremena, uhvatiti se za tragove oko čudom sačuvanih grobnica, posebno me zbunjuju (iako me jednako toliko uznemirava prijenos Tin Hinan do Alžira), zbunjuju me ovdje pronađeni tifinaški natpisi - vrlo starog porijekla kao i na zidovima susjednih soba (chouchatts) u kojima je svaka pojedina princezina prijateljica bila i sama ukopana.
Prijašnje libijsko pismo isto kao i ono iz Dougge, koje više nisu razumjeli Tuarezi, oni što su nakon dva arheologa ušli, puni poštovanja, u grob, a zatim odvratili pogled od polegnute Tin Hinan.
Zamišljam, dakle, hogarsku princezu koja je, u bijegu, ponijela arhaični alfabet, a zatim njegove znakove povjerila svojim prijateljicama, tik prije nego što će umrijeti.
Tako nam, više od četiri stoljeća nakon otpora i dramatičnog Jugurtinog poraza na Sjeveru, isto tako četiri stoljeća prije onog, grandioznog, poraza Kabine - berberske kraljice koja će se oduprijeti arapskom osvajanju - Tin Hinan iz pijeska, gotovo izbrisana, ostavlja nasljedstvo - i to je, usprkos njezinim kostima, nažalost, danas pobrkanim - naše najtajnije pismo, jednako staro kao i etrursko ili ono runa ali, za razliku od njih, još uvijek brujeće od zvukova i dahova današnjice, ostavština žene iz najvećih dubina pustinje.
Tin Hinan sahranjene u trbuhu Afrike!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:05 pm






Treći dio


Tiha želja


“Ispovijest nije ništa,
poznavanje je sve.”
Herman Broch
Hoffmannsthal i njegovo vrijeme

Bjegunica a da to i ne zna


Tamo su četvorica, i kad se sa zatvorenog prozora spusti poruka obješena na kraj trstike, ona je upućena tek četvrtom muškarcu...
Sva četvorica su zarobljenici i sigurno izgledaju jadno, osim tog četvrtog koji prima misteriozno pismo na arapskom jeziku, uz to popraćeno zavodljivom svotom zlata. To pismo na autohtonom jeziku, koje će prevesti neki otpadnik obavezan na šutnju, stiže od jedne skrivene žene plemenite po rođenju, kćeri jedinice, voljene kćeri bogatog oca.
To je priča o Zarobljeniku i Zoraidi, iz Don Quijotea: zamišljam, zašto ne, da se taj ulazak Alžirke u prvi veliki moderni roman doista dogodio u Alžiru, između 1575. i 1579., negdje ispod nekog gluhog prozora: alarmantni signal jedne Alžirke, možda ne obavezno i najljepše, niti najbogatije, niti jedine nasljednice svog oca, ne, no zasigurno žene koja je bila zatvorena.
Vrebajući potajno nesretnike iz svijeta “kupki”, tih tamnica koje su bile otvoreni zatvori, nepoznata, iz svog zatvorenog i pozlaćenog zatvora, usuđuje se tako smiono zapodjenuti razgovor.
Razgovor s drugim: i ne posebno zato što je on drugi, nego, zato što, znajući pod prnjama prolaznog pada prepoznati istinsku plemenitost i dostojanstvo muškarca (dostojanstvo junaka iz Lepanta), ona, voajerka risova pogleda, koja polako naginje u vrtoglavu opasnost, ona preuzima na sebe suludu ulogu: postavlja se kao osloboditeljica onoga koji će se s njom zaputiti u krajnji neposluh. Začetnica prve zavjere, žuri kako bi postala, na kraju putovanja, suprugom tog kršćanina ili možda nekog drugog, no svakako neznana jeziku Cervantesa?... Jasno, bjegunica će u crkvama otprve prepoznati slike Marije-Meriem u trenutku kad će se, kao naknadu za to burno premještanje čitave jedne grupe u kojoj se ona čini draguljem, zateći, na kraju priče, svedena na ulogu prekrasne gluhonijeme, to je istina - no što onda, ona više neće pisati.
Oslobađajući roba-junaka iz alžirskih tamnica, ona samu sebe oslobađa od oca koji joj je dao sve, sve osim slobode, on kojeg će napustiti na obalama Afrike i koji će je prokleti zbog njezine izdaje. Ograđeni prostor (najbogatiju kuću u Alžiru u kojoj je bila kraljica) ona mijenja za neko neomeđeno, no nesigurno drugdje.
Njezin rukopis, postavši nevidljiv, postaje istom beskoristan i briše se - i tako je dakle prva Alžirka koja piše, upravo ona, Zoraida koja susreće, ako već ne Don Miguela, a onda barem Don Quijoteovog zatvorenika. Pisanje bjegunice, pisanje u samoj biti prolazno. I tako Vitez tužnog lika nalazi svog prvog svjedoka u Kršćanstvu, dok će ona iz brujećeg jezika ili odsad zapisanog oko nje, primiti samo gluhi pogled. Kraj je dakle početnom razgovoru, ako već ne zasljepljenosti putnice.
To se zbilo u prvoj razmjeni: proročkom ukrštanju spolova - jezika, zatim pogleda, prije iznemoglosti tijela - s jedne i s druge strane Mediterana. Nejasna transmutacija uloga: slobodna žena i muškarac rob, prva slika para u tom klizanju svjetova, da bi se, uz nebrojene naknadne fluktuacije među kojima i jedno dvostruko i simultano ropstvo, došlo do jedne druge ravnoteže: par Maurke, neobične strankinje - kršćanske supruge, drugim riječima niti slobodne, niti ropkinje - i vojnika oslobođenog od okova, no ne i bijede i neizvjesnosti...
Čitava ta nepovezana priča odmah se pripisuje rukopisu žene pisanom na arapskom, rukopisu koji je više puta popraćen darom u zlatu. Ona koja piše je ta koja plaća, no ona je ujedno i kradljivica, izdajnica u očima oca i njezinih, ona koja, u vrtu na alžirskom sahelskom selu, izmišlja intrigu i oživljava je, zatim, usred noći, klone u strančevu naručju, i zatim ustraje u svojoj želji za bijegom. Započevši svoje putovanje u haljini načičkanoj draguljima, ona ga završava u odijelu bijednice, lica kao kod kuće zaklonjenog velom, a putuje jašući na magarcu: nije li to vrhunac egzotike?
Zoraidina priča, koju je pred njom nijemom gostima jedne seoske gostionice u kojoj su Don Quijotte i Sancho Pansa u prolazu ispričao bivši zatvorenik odista je metafora Alžirki koje danas pišu, među koje ubrajam i sebe.
Grad moje obitelji, bivša Cezareja, bio je ponovo nastanjen Marnima, stotinama onih koji su, kao Cervantesovi suvremenici, masovno istjerani, u konačnom i obilnom prolijevanju krvi koje sama sebi dosuđuje Španjolska početkom sedamnaestog stoljeća. Oni će pronaći zaklon u gradovima magrepskog sjevera, među kojima je i moj mali tako stari gradić, bivši romanizirani glavni grad.
Te su obitelji dakle prešle put suprotan onom Zoraidinom, prenoseći Muhamedovu vjeru koju su potajno prakticirali kroz tri ili četiri generacije, nakon 1492. U metežu prognanstava i avanturama na moru, oni i sami poprimaju ulogu prebjega...
Žene iz mog grada, iz tog razdoblja, te izbjeglice ponovo omogućavaju da procvjetaju, u skromnim dvorištima osiromašenih kuća, drva jasmina i limuna, dok se njihovi muškarci, oni koji ne brinu o stablima na okolnim planinskim padinama, vraćaju na more u ekspedicije odmazde i pljaćki, kao novi gusari...
Tri stoljeća nakon tih bespovratnih odlazaka, netom prije dvadesetih godina našeg stoljeća, tamo se rodila moja majka, usred tih obitelji koje su još živjele od drva, s nekom naivnom taštinom, ključevima kuća izgubljenih u Cordobi i u Grenadi. Koje ostavštine se ona zatekla nasljednicom i što mi je prenijela od tog već u pijesak zatrpanog sjećanja?... Nekoliko detalja u vezovima ženskih nošnji, nekoliko naglasaka koji deformiraju lokalni dijalekt sačuvan kao jedini ostatak, arapsko-andaluzijski govor koji se održao što je dulje mogao... Prije svega takozvanu “andaluzijsku” glazbu koju još nazivamo “klasičnom”, nju koju su jednostavni zanatlije - muslimanski ili židovski obućari, brijači i krojači - svjesno prakticirali za vrijeme sijela. Kantilena glazbenica, u ženskim krugovima, održala je paralelno s time, i zahvaljujući čeznutljivosti ritma, retoričke figure, starinsku ljupkost, blagost što je prikrivala bol slavne epohe koja je tamo pomiješala rase, jezike i znanja.
Tako sam i ja, tokom ljeta mojeg najranijeg djetinjstva, usred vezilja, pjevačica, mladih i starih odaliski toga grada zatvorenog nad samim sobom, u kojem se samo lutnja mogla glasno požaliti, primila taj palucavi tračak, koji je prešao stoljeća i ponovo učinio dugotrajnom svjetlost Andaluzije žena, još barem donekle hraniteljice.
Moja majka, u kolonijalnom selu u kojem se, kao pratnja mojem ocu, učitelju francuskog jezika, nalazila kao izolirana građanka, moja majka posebno je voljela, od stvari koje je sadržavao njezin svežnjić s baršunastim kaftanima, starinskim nakitom i rijetkim kovčežićima, svoje muzičke bilježnice: ona koja nije znala pisati francuski, koja ga je zatim naučila govoriti ne znajući ga pisati, zahvaljujući svojim susjedama Francuskinjama, a zatim i svojoj djeci, otvarala je te listove u kojima je kao mlada, zapisala pjesme andaluzijskih nouba. Znala im je kitice napamet, a činjenica da čita stihove zapisane na arapskom, u našem krugu, štitila ju je od statusa nepismene koji joj se mogao pripisati.
A taj rukopis, koliko će se samo njegova sudbina pokazati značajnom tokom godina alžirskog rata!... Jednog ljeta kad će naš stan biti zatvoren (majka je napustila svoju tradicionalnu feredžu kako bi u Francuskoj posjetila sina jedinca, zatvorenika u Lorraini), ljeta dakle obilježenog putovanjima moje majke, kad su francuski vojnici ušli izvršiti premetačinu: usred u tom slučaju uobičajenog pljačkanja, poderali su bilježnice s andaluzijskom glazbom, i tim njima tajnovitim pismom, koje su shvatili kao poruku nekog nacionalističkog dosluha...
Prvih dana nezavisnosti, majka mi je pričala, suznih očiju, koliko joj je bilo teško zbog tog oskvrnavljenog rukopisa. Njezina bol mogla se učiniti nepriličnom u tim vremenima kad su, oko nas, mnoge žene oplakivale sad sina, sad brata. Osjetih ipak i sama kako mi se srce steže zbog plovidbe tog pisma došlog iz tolike daljine, preko stoljeća i obala, prenošenog sa žene na ženu, neke u bijegu, neke u zatvoru.
“Znala si te tekstove napamet!” rekoh slabašnim glasom.
“Ali onda sam ih zapisala”, uzdahnula je. “Imala sam tada petnaest godina, bilo mi je do njih stalo više nego do mog nakita!”
Moja majka, arapskog pisma, no prešavši na govorni francuski, smatrala se sigurno kao netko tko više ne može sa sigurnošću pisati učeni jezik: ona koja više nije zamatala ni glavu ni tijelo, ona koja je Francusku proputovala uzduž i poprijeko kako bi posjetila njezine zatvore, moja majka, nositeljica te ostavštine predaka, najednom je ugledala kako se ona briše, i to u neizrecivoj tuzi.
Kraj jednog ženskog pisma, kao da je, tijela u pokretu i bez vela predaka, njezina ruka koja piše gubila tada i žar, i trag! Zoraida se dakle vratila, no u obrnutom smjeru; s novom pričom o Zatvoreniku koja je mogla biti ona, o sinu oslobođenom iz jučerašnjih francuskih zatvora, i koja postaje priča kčeri koja si prisvaja majčin status...
“Bjegunica a da toga nije ni svjesna ”; ili ne bivajući još toga svjesna. Barem ne do tog određenog trenutka u kojem prepričavam te odlaske i dolaske žena bjegunica iz davne ili nedavne prošlosti... U trenutku kad postajem svjesna svojeg stalnog stanja bjegunice - čak bih i dodala: ukorijenjene u bijeg - baš zato što pišem i da bih mogla pisati.
Ne ispisujem, nažalost, riječi nouba koje su za mene preučene. Ponavljam ih: ma gdje išla, neki uporan glas, glas nježnog baritona ili gluhog soprana, pjeva ih u mojoj glavi, dok šećem ulicama nekog europskog grada, ili nekog drugog kontinenta, dok je samo nekoliko koraka u prvoj alžirskoj ulici dovoljno da bi istog trenutka zbog njih primijetila svaki zatvor bilo da je nebu otvoren, ili zatvoren.
Pišem u sjeni svoje majke koja se vratila sa svojih putovanja iz ratnih vremena, ja, odlazeći na svoja, u tom mračnom miru što ga čine gluhi unutrašnji rat, unutarnja razjedinjenja, neredi i burno more moje domovine.
Pišem da bih ucrtala svoj tajni put, i to na jeziku francuskih gusara koji su, u priči o zatvoreniku, Zoraidi oteli njezinu haljinu s dijamantima, da, na takozvanom “stranom” jeziku postajem sve više i više prebjeg. Kao i Zoraida, pokradena. Izgubivši kao i ona svoje početno bogatstvo, u mojem slučaju, majčinskog nasljeđa, i zaradivši ništa drugo do obične pokretnosti ogoljelog tijela, i slobode.
Bjegunica, dakle, i ne znajući. Jer, kad bih o tome previše znala, ušutjela bih i pero mojeg rukopisa prebrzo bi usahlo.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:06 pm




Arabilna žena I


Te sam godine, 18. prosinca, snimila prvi kadar u svom životu: zaustavivši se na pragu sobe, muškarac posjednut u invalidsku stolicu promatra kako u sobi spava njegova žena. Ne može ući: dvije stepenice koje uzdižu tu prostoriju, prepreka su njegovoj invalidskoj stolici. Soba poput spilje, topla, istovremeno tako blizu i tako daleko: krevet je širok, nizak, okružen s nekoliko bijelih ovčjih koža koje ublažuju oporost visokih zidova seljačke odaje. Na starinski način, spavačica je skupila kosu u crvenu maramu. Nepomični muž promatra iz daljine. Sekundu prije nego što kadar završi, pomiče se u grudnom košu, njegova ruka oslanja se na okvir vrata.
U sljedeća tri kadra, kamera zauzima muškarčevo mjesto - glumac ima plave, tužne oči.
Lagano se okreće, oko kreveta: glazba u dubokim volutama koje se odigravaju u mojoj glavi, dodana je kasnije u završnoj verziji. Pogled oduzete osobe - ples je bespomoćne želje.
Slijedi prizor usnule Arapkinje, gotovo tradicionalna slika s crvenom maramom, slika nedokučiva. Prvi “kadrovi” mojega djela stanoviti su poraz muškarca. Rekla sam: “Motor”. Preplavila me neka emocija. Kao da su, sa mnom, sve žene iz svih harema prošaputale: “motor”. Sloga koja me stimulira. Odsad mi je bitan samo njihov pogled. Upućen tim slikama koje redam i kojima te nevidljive pojave iza mojih leđa pomažu da uzavru.
Taj pogled, ja ga prisvajam. Smatram ga “našim”. Taj jedinstveni pogled što probija zidove prošlih stoljeća, bježeći iz kuća-grobova današnjice i traži mjesto gdje bi, koncentriran, pristao. Vraćajući polaganost i reljef ritmu stvari.
Moje oduševljenje traje. “Motor!” Moj glas, neutralan. Uokolo, ekipa od devetnaest osoba od kojih četrnaest tehničara. Dvije žene osim mene: šminkerica i zapisivačica. Julien, koji želi biti moj fotograf, napravit će fotografije visoravni za vrijeme sljedeće pauze. U darmaru tog započinjanja, noć je, hladno je, mogla bih se osjećati usamljenom. Ali ne. Slika u daljini, muškarac gleda svoju ženu kako spava a ja ga gledam kako je gleda.
Narod zatočenica jučer i danas, jedna slika-simbol pravi je motor tog lova na prizore koji započinje. Žensko tijelo potpuno je ovijeno u bijelu plahtu, lice potpuno maskirano, samo rupa ostavljena za oči. Utvara koju zabrana čini još spolno određenijom, preobrćući privid; sjena koja šeće, a da već stoljećima, nismo zatražili svoj pokop, a da nismo otrgnuli plahtu, i po potrebi, našu kožu s njom. Ta slika - stvarnost moga djetinjstva, moje majke i mojih tetaka, mojih sestrični, katkad mojih godina, taj skandal koji sam kao dijete smatrala normom - eto ga gdje isplivava na početku ove potrage: jedinstvena silueta žene koja u skutima svog rublja-mrtvačkog plašta okuplja nekih pet stotina milijuna žena segregiranih iz islamskog svijeta, ona najednom gleda, no iza kamere, ona koja, kroz slobodnu rupu u maskiranom licu, proždire svijet.
Ta rupa, njezin je jedini žalac prema prostoru. Oko, propitivač iza i usprkos svim ekranima, nije više bilo tamo, za mene, samo zato da bi nesretnica tražila svoj put: samo malo svjetlosti, svjetlo da bi se uputila i nastavivši hodati, izbjegla muške poglede.
“Jer oni vrebaju, promatraju, istražuju, špijuniraju! Ideš, tako umotana, na tržnicu, u bolnicu, u ured, na radno mjesto. Ubrzavaš korak, nastojiš biti nevidljivom. Znaš da su naučili naslutiti tvoje bokove i ramena pod plahtom, da ocjenjuju tvoje članke, da se nadaju da će ugledati tvoju kosu, tvoj vrat, tvoju nogu, u slučaju da vjetar podigne tvoj veo. Ti vani ne možeš postojati: ulica je njihova, svijet je njihov. Imaš teoretsko pravo jednakosti, no ‘unutra’, omeđena, izolirana. Utamničena.”
Taj umjetni pogled koji su ti ostavili, manji, sto, tisuću puta suženiji od onog koji ti je na rođenju dao Alah, taj čudan prorez kojeg turisti fotografiraju jer smatraju slikovitim taj mali crni trokut na mjestu očiju, taj minijaturni pogled odsad postaje moja kamera. Svih nas, iz svijeta žena iz sjene, koje tako preokrećemo proces: mi konačno gledamo, mi započinjemo.
Prizor prvi:
O majci kao putnici


Već tri mjeseca i nekoliko dana nisu primili ni najmanju vijest od Selima: niti razglednice iz bilo kojeg malog francuskog gradića - s onim istim nečitkim rukopisom koji govori o vremenu, ili o navodnom studiju; ništa, čak ni, ono što se znalo dogoditi dva ili tri puta, telefonskog poziva kasno navečer u kojem bi neki nepoznati glas rekao, na arapskom: “Dobro je, poručuje vam da ne brinete”. Ništa, samo tišina, pisana, telefonska.
Majka, iako je na to mislila, nije se usuđivala o tome pričati sa svojim suprugom. Promatrala ga je, svakoga jutra, vrlo rano, kad je na nekoliko minuta silazio, i vraćao se s dva regionalna dnevna lista, prelazio ih s anksioznom živahnošću, te, sveudilj ga služeći, konačno bi polako upitala: “Ništa nova?” Oboje su u istom trenutku pomišljali na svog sina. Otac je odgovarao: nakon stanke i s nekom forsiranom smirenošću: “Ništa!” O sinoćnjim atentatima, vojnim operacijama ili o bilanci koju je dao tisak, pričao bi, naravno, sa svojim kolegama... Ona bi odmah zatim sišla na tržnicu koja se nalazila u podzemlju, ispod grada u kojem su živjeli, sami s još dva domaćinstva lokalnih učitelja, među stotinjak Europljana; iskoristila bi tada priliku da posjeti svoju prijateljicu Francuskinju, ljekarnicu, pored tržnice: tek toliko vremena da je pozdravi, smiješeći se, između dvije mušterije - to ju je smirivalo, nju, majku!
Tri mjeseca i više dakle, bez i najmanjeg znaka od Selima, poslanog od tamo, s istoka Francuske, pretpostavljao je otac, koji se samo jednom po tom pitanju otvorio, pred svojom ženom i šogorom koji je došao u posjet:
“Da, govorimo susjedima, odnosno Europljanima kad pitaju, iz pristojnosti: Naš sin? Upisao je fakultet, da, u Parizu! A dobro znamo da nije u Parizu, da ne pohađa predavanja, čak iako su mu potrebni studentski dokumenti za odgodu vojske i za slobodno kretanje! Znamo... A na kraju, što mi možemo u ovakva vremena znati o našem sinu, o nama samima!”
Zastao je; nikad tako dugo nije izražavao svoju zabrinutost, no brat njegove žene bio je također i njegov najbolji prijatelj; bio je potaknut da pred njim glasno razgovara, da tako izloži svoje strahove koje obično, pogotovo što se tiče njegovog sina, nije izlagao čak ni samome sebi, niti svojoj supruzi...
Majka je ustala, sva ukočena, izašla je iz dnevne sobe, ostavila dvojicu muškaraca same; ušla je u malenu kupaonicu, oprala si lice velikim zapljuscima hladne vode, promatrala crte lica žene koja je upravo navršila četrdeset godina. Pred zrcalom je pogodi kao neki grcaj koji joj je zgrčio obraze: neće plakati, odlučila je. Utješiti muža, prije nego sebe samu! Što se njezinog neizrecivog straha ticalo, obično ga je uspijevala korigirati zahvaljujući dugim razgovorima s nekoliko starica - kućnom pomoćnicom koja je dolazila, svakog ponedjeljka, kako bi prala rublje, jednom ili dvije druge, s tržnice, prodavačicama trava i jaja - sve u svemu svima onima koje su joj govorile koliko je sretna što joj je sin daleko (sin jedinac, jasno, i tim više “njezino oko, ponos njezine budućnosti”, itd.), u Francuskoj ili drugdje, ali ne ovdje, prepušten rizicima odmazdi, istraga, ispitivanja... Nakon tih šaputanja prodavačica ili tih mrmljanja, svakog ponedjeljka, prodavačice lavande, majka je duboko udisala, osjećala se gotovo sretnicom, govorila si je da će jednog dana, vrativši se u svoje rodno mjesto, učiniti ono što je nekad običavala raditi njena majka: otići u svetište blizu mora, ponijeti svijeće, lučice, tvrdo kuhana jaja i brioše za siromašne, zahvaliti mrtvom svecu, moliti za blagoslove - koji se plaćaju, jasno - njegove potomke, ona će to učiniti, a da o tome ne kaže ni riječ mužu kojeg bi ti rituali iritirali!
Izlazeći iz kupaonice, istog trenutka se smirila, uvjeravala se da bi njezina sreća, u tom beskonačnom ratu, bila u činjenici da bude pošteđena kao majka: na koncu konca, imala je samo jednog sina, to je bila rijetkost, ovdje, neka joj Bog bude blagonaklon...
Tri mjeseca i nekoliko dana bez novosti, banalnost dana i sudbine!
Ona ugrabi priliku krajem ramazana kako bi zatražila da sutradan - budući da je, osim svega, njihova kći, njihova trinaestogodišnja ljubimica imala u školi praznike - provedu čitav dan u njihovom gradu, u Cezareji...
Jedva da su tamo stigle, no odmah su se, nakon ručka, ona i njezina šogorica, ispričale posjetom nekoj vrlo staroj tetki. Posjetile su je zapravo na brzaka, a zatim su, na povratku (takav im je i bio početni plan), otrčale, ogrnute u svoje svilene velove i s koprenom od vezene organze otvrdnule kraj nosa - samo sa vidljiva dva velika oka - tako napola anonimne ušle kod vračare koja, od svog nedavnog hodočašća u Meku, više nije prodavala svoje magične napitke, niti gatala iz karata, već je živjela od milodara i ušteđevine, sve više i više uništena u svojoj odanosti: Lla Rkia, njezino ime bilo je poznato svim matronama u gradu.
Ujutro se naime, čim je stigla, majka povjerila svojoj šogorici: “Ako se ta Selimova tišina nastavi, neću moći živjeti, ništa ne pokazujući, izgledati jaka za muža, za malenu, za...”, i njezin glas se slomi.
“Ići ćemo, ti i ja, kod Lla Rkije: njezine vizije često su utjeha!... Mora još samo prihvatiti, otkako je hadžijka, to nije izvjesno! Možda će za našu obitelj...”
Nakon dvije poruke koje su joj poslane preko susjedove kćeri, gospođa je poručila da ih obje čeka, u vrijeme kave, i da će to učiniti “u zahvalu Bogu i njegovom Proroku!” Šogorica je objasnila da je to formula koju koristi kad želi unaprijed najaviti da neće prihvatiti novac, kako bi ostala vjerna svojoj zakletvi, no da ih ništa ne sprečava da unaprijed pribave neki rijedak poklon, parfem iz Pariza ili svilenu maramu... I eto ih dakle gdje hodaju uza zidić koji je odvajao staro antičko kazalište i njegove ruševine od visoke ulice; stigle su u malenu kuću uvučenu u neki tamni ugao.
Majka pokuca po “Fatminoj ruci” od graviranog željeza. One uđoše, prijeđoše vrt skromnih dimenzija, ali obasjan nekom gotovo ljubičastom svjetlošću koja kao da je žuborila iz neke nebeske fontane... Očiju još zabljesnutih, vela kliznulog niz kosu, majka brzo podigne koprenu, nagne se nad prečasnu gospođu koja ih je čekala sjedeći u dubokom divanu. Nakon poljubaca i uobičajenih komplimenata, majka, tik do svoje šogorice, čekaše uzbuđenog srca.
Šogorica je bila ta koja je svojim blagim glasom, poput sanjarke, gotovo mirno govorila o Selimu: kao da je tamo, kao da će, za minutu ući u tu prostoriju, sagnuti se jer je previsok, napola se nasmijati, svojim smiješkom u kutovima usta... Majka se, sveudilj slušajući, udaljavala u toj bliskoj, ne potpuno stvarnoj prisutnosti.
Tišina. Sluškinja je upravo unijela, a da to majka i ne primijeti, kanoun ispunjen žeravicama; povukla se. Tišina se oduljila, no činila se prozirnom. U polusjeni male svježe prostorije, majka je ugledala Lla Rkiinu masku, njezinu riđu maramu s crnim resicama; pod napola spuštenim očima i dugim, gordim nosom, tanke, gotovo potpuno izbrisane usnice, kako mrmljaju više ne potpuno u tišini: starica je izvikivala isječke sura, pomalo odasvud, raštrkane. Konačno su se začule riječi iz Kur’ana, kao da je curilo iz usta polumrtve žene: majka je čekala, ovaj put smirena. Hitrom rukom, vračara je bacila u kanoun, a da si ga nije približila, neki prah, ili trave, ili neku vrećicu s nekim lijekom. Odjednom se podigoše bjelkaste pare, zatim gotovo zelene; opori miris nagnao je na kašalj dvije posjetiteljice. Starica, nepronicljiva, sačeka, zatim, kad su se pare raspršile i žene smirile, ona upita napuhanim glasom: “U kojem je mjesecu rođen, tvoj princ?”
“U mjesecu redžepu! dvadeset i sedmoga, mislim!” reče, nakon oklijevanja, majka.
Ponovo je obuzme strah, koji izluđuje, a njegov vjetar u vama poput oluje. Ona se zgrči, pogne glavu na prsa, povrati izgubljeni dah; pomisli konačno, i sama izgovoriti početak jedne sure, ovoga puta one najuobičajenije, fatihe. Dva tri puta ponovi prve stihove; ponovo se smiri. Nadgledala je usne gatare koja se, spuštenih kapaka, koncentrirala.
Gusta tišina u prostoriji. Šogorica se činila nevidljivom, ili mrtvom: ne čuje se više niti njezino disanje, govorila si je sada majka strpljiva, puna povjerenja. Selim, pomisli, kad bi znao, sigurno bi joj se rugao! No da ju je sada vidio, ovako punu povjerenja, blago bi joj se nasmiješio! Pomisliti na to, taj oblik prešutne nježnosti koju je oduvijek posjedovao, još od doba puberteta, umirilo ju je.
Starica zakašlje. Zatim započne: “Ne brini za mladca! Pod zaštitom je Sid el-Berkanija” (majka joj je bila zahvalna što nije zaboravila gore, u obližnjim planinama posvećenog sveca).
Ona nastavi, nježnijim tonom, kao da je vizija već bila upisana i kao da ju je ona samo razmrsila: “Ne brini se za njega! Njegova će sudbina biti... značajnija od očeve!” empatično završi.
Šogorica nježno stavi ruku na ruku svoje prijateljice koja je, a da to i ne primijeti, poskočila.
Glas Lla Rkije, nakon uzdaha, gotovo hropca, glasno izgovori, pobjedničkim tonom: “Vidim ga... Vidim ga...”, oklijevala je, zatim će, “...vidim kako hoda na putu za Verdun!”
To posljednje ime, francusko, koje je izgovorila kotrljajući r, predstavljalo je iznenađenje. Dvije su se posjetiteljice pogledale usprkos polumraku: poznavale su stare umirovljenike, bivše borce iz Drugog rata, koje se nazivalo, čak i na arapskom, “oni iz Verduna” - uvijek sa kotrljanim r. Što je pak Drugi rat imao s ovim, ratom od kojeg su još ostali samo starci, s ovim, “našim”, pitale su se dvije žene? Ne naginje li stara Rkia, i ona, usprkos svojim magičnim napitcima i svom nedavnom hodočašću, zabrinjavajućoj senilnosti?
“Priznat ću ti”, reče šogorica, pod velom, “na povratku, pomislila sam: ‘Bulazni, ne vidi više kao prije!’ Međutim vidiš, sa sigurnošću je ponovila: ‘Selim je dobro.’ Gdje je, nije ni važno!”
“Olakšala mi je malo nemir”, prizna majka.
One uđoše u obiteljsku kuću, pridružiše se ostalima; jasno, spomenuše Lla Rkijinu presudu samo ženama, mladima i starima. Neke su od njih srdačno grlile majku koja pomisli kako je i zbog toga došla taj drugi dan Aida, zbog te zajedničke uzbuđenosti i gotovo djetinje spontanosti.
U pratnji svoje kćeri, one najmlađe, i muža, iste se večeri vratila u stan u glavnom gradu.
Sljedećih noći mirno je spavala.
Deset dana kasnije, stiglo je pismo sa suda u Metzu, u Lorraini: kaznena administracija obavještavala je oca da je njegov sin sa svojih manje od dvadeset i jednom godinom priveden, da je pod optužbom (“zločinačka udruga”, i druge pompozne optužbe, koje majci i nisu izgledale tako strašne kao kod prvog Selimovog privođenja, s njegovih sedamnaest godina, u zemlji). Ostala je tiho, pogledala ozbiljno svog muža, duboko udahnula pomislivši živahno (“Najvažnije je da je živ, da je spašen! Nijedan zatvor na ovome svijetu nije važan! Iz njega će izaći!...”). Na kraju nježno upita: “Metz, u Lorraini, nije li to blizu... Verduna?” “Verduna?” ponovi otac, začuđen.
“Vračara, ona iz našeg sela...”
Ona promuca, zatim, zbunjena, ali istovremeno ponovo smirena, objasni, ili bolje rečeno prizna da je prilikom zadnjeg posjeta njihovom gradu, susrela Lla Rkiju koja je “vidjela” Selima, “na putu za Verdun”, gotovo je trijumfirajući nastavila, pa tako novost o sinovom uhićenju nije zapravo izazvala ni nemir, ni uzbunu - barem ne kod majke.
Malo zatim oboje su krenuli u selo, kako bi posjetili staru dojilju.
Imala je i sama jednog sina u zatvoru na Jugu - govorila je: “U Sahari”, a po njezinim tišinama moglo se shvatiti, kad bi ih spominjala, no bez uzdisanja - prije ponosno, da od druge dvojice, da od njih nije imala nikakvih novosti, da je to zato što su se, vrlo vjerojatno, uspeli u obližnju planinu, odnosno pridružli se otporu.
Dojilja, kojoj se bližila šezdeseta, bila je bolesna: slabosti srca popraćene kroničnim dijabetesom. Doznala je, u krevetu, u polutami svoje prohladne trošne kuće, da je Selim uhićen u Lorraini; da se za sada ne treba brinuti (zatvori su u Francuskoj blaži od ovih ovdje), nego se radije oboružati strpljenjem do zaključnog ishoda!... Ona sasluša te novosti na svom patničkom krevetu; voljela je u ono doba, reče, Selima, koliko i svoja dva sina zajedno!
“Starim”, promrmljala je na kraju. “Zatvor, ah samo da u njemu ne ostane godinama! Samo da ga jednog dana mogu vidjeti gdje stoji preda mnom...” (zastala je, odsanjarila, i zatim završila: ) “...i slobodnog! Ah, da, Bože i blagi Proroče, oslobođenog, mojeg srca sina!”
Majka je sasluša, ne pokaže ganutost, upita za život sela. Spusti donesene lijekove, uzme jednu drugu listu i vrati se mužu kako bi se vratili u glavni grad.
Uvečer, kasno, u kuhinji, ona potiho i za sebe odluči (o tome će zatim govoriti svojoj gotovo odrasloj kćeri, prije nego što će pripremiti teren kako bi dobila muževljevo odobrenje), da, čvrsto je odlučila, nepovratno, da ako njezin sin mora ostati godinama zatvoren, da će u tom slučaju ona ići tamo, “pa čak i sama, ako bude potrebno!”, budući da će muž, koji je upravo napustio školstvo, za ljetne praznike biti manje slobodan nego prije. Ona ponovi, ovaj put pred malenom, sutradan navečer, i ovaj put u kuhinji, završavajući prati suđe: “Ići ću sama i bez feredže - sada znam - sama, u svaki zatvor u koji ga stave!”
“Povest ćeš me sa sobom!” odgovori kći ne začudivši se gotovo uopće takvoj majčinoj odluci.
Tako je novost o Selimovom zatvaranju najavila majci nešto poput nekog početka avanture...
Ona zaspe mirna, na povratku iz sela. O tome popriča, sutra nakon tržnice, sa svojom jedinom prijateljicom, ljekarnicom. Kupi aspirin, počne proučavati, s oklijevanjem, modele sunčanih naočala (išla bi tamo ljeti i ugledavši se naglo kako silazi s broda, uzima vlak, bez feredže dakle, no očiju makar zasjenjenih crnim naočalama, to joj se činilo komotnije!...). Francuskinja prepusti svoje posljednje mušterije laborantu i majku pozove da uđe u stražnji dio dućana. Novost o uhićenju sina bila je ispripovijedana, prokomentirana. “Tako”, reče majka, “jesam li u pravu što se ne brinem previše?” i ona promatraše izraz lica ljekarnice. Zatim, bez čekanja, ona započne unaprijed pripremljenu rečenicu, “Moj sin je politički zatvorenik!” Ona ponovi zadnje riječi, okuša ih, vreba i najmanju reakciju svoje sugovornice koja je ostala ljubazna, naravno, “politički zatvorenik” imao je plemeniti, a ne sraman status; hoče li takva biti i reakcija Europljana puno nesklonijih od njezine prijateljice?...
Zaželjela je ispričati svoje planove, samo kako bi je se ohrabrilo: hoće li je njezin suprug, ako neće moći biti odsutan i otići u Francusku za vrijeme nekih praznika, pustiti da putuje sama, delegirati joj, sve u svemu, tu dužnost?... O tome ovaj put nije govorila: za tri ili četiri dana, pri njezinoj sljedećoj posjeti, biti će manje mušterija. Tada će to spomenuti. Objasniti da se osjeća snažnom. Tražiti da je se utješi.
Uvečer, u kuhinji, kad je sa svojom kćeri završavala sa spremanjem, promumlja joj s osmijehom simpatije, poput vragolanke: “Otiđi nam po kartu, za grad Metz! Jer palo mi je na pamet: ići ćemo u Alsace na kuru opuštanja!... Je li to predaleko? Tvoj će nas otac pustiti, optimistična sam!”
Zaspala je zamišljajući visoku fasadu zatvora u Metzu: ni sivu, ni crnu, zgradu naravno visoku, ali nekog prijatnog izgleda, malo poput velikog hotela u kojem je stanovao njezin sin, u koji bi rado došla...
Kad je stigao srpanj 1959., majku i kćer otac je otpratio na brod, ganut što ih pušta same na tako veliko putovanje. Tijekom plovidbe, u kabini druge klase, majka je bdjela nad kćeri, kći je bdjela nad majkom, elegantnom i tako mladolikom, “a prvenstveno”, pomisli djevojka, “putnici pied-noir ne mogu ni posumnjati da je ta gospođa u ljetnom kostimu cvjetnog uzorka bila, samo nekoliko tjedana ranije, u Cezareji, jednako elegantna ali na drugačiji način, kao andaluzijska Maurka šepureći se u prvom redu uzvanica posjednutih oko glazbenica, prilikom sedmoga dana rođenja posljednjeg nećaka!... Gdje glumimo, tamo u obitelji, ili na ovom brodu; među ovim putnicima koji misle da smo poput njih, turisti?...” A majka koja je ostajala ležati u kabini, onako sigurna da će dobiti morsku bolest, iako je more bilo prozirno i tako mirno, majka je preporučila svojoj malenoj koja se htjela popeti na palubu, “Oprez! Ne pričaj s nepoznatima, a ako slučajno to ne možeš izbjeći, ne spominji pravi razlog našeg putovanja, drugim riječima svog brata! Ne zato što bi ga se trebala sramiti, baš naprotiv! Ponosni smo na njega! No, nikad se ne zna, mi smo dvije žene same, i među njima, mislili bi da smo fellagbas, kako znaju govoriti! Sjeti se, idemo na oporavak, na kuru u Vosgesima, to je uostalom prava pravcata istina!” Dala je preporuke na arapskom; legla je; jasno, nije mogla spavati, pozlilo bi joj, zaspat će tek u vlaku koji će sutradan uzeti u Marseilleu. Njezina kći potvrdno je kimnula, popela se na palubu, ostala sama, satima, upijajući očima noć koja je valove činila svjetlucavim.
U zdravstvenu ustanovu, kod Trois-Epis stigle su prekosutra, tihe, srasle jedna uz drugu i tako umorne. Njihov boravak trebao je potrajati tri tjedna. Sačekale su, prvi tjedan, pismo iz Metza. Koje je stiglo.
Selim, pišući im (njegov rukopis bio je tu i tamo zamrljan cenzurnim pečatima kaznene administracije), odgovarao ih je od dolaženja k njemu. Bio je dobro: dva ili tri puta to je potvrdio. Međutim, pojašnjavao je da su trenutačni zatvorski uvjeti vrlo teški, da se braća (to je bio njegov naziv, tik ispred precrtanog mjesta od cenzure), njih četrdesetak, govorio je nakon precrtane riječi, koju je, njegova sestra konačno uspjela pročitati, ili pretpostaviti, organiziraju! - “Da, sigurna sam, napisao je da se organiziraju! a oni, direkcija, oni su precrtali riječ!”
“Što bi značilo?” upita majka, a njezina kći, oklijevajući, objasni da će sigurno protestirati, zatvorenici, sigurno će tražiti politička prava, ili jednostavno poboljšanje uvjeta, “pa ne znam, nije da nas ne želi vidjeti, nego smo došle u krivo vrijeme! Što hoćeš, čak i u zatvoru, oni se bore!”
Tada se majka, u njihovoj dvokrevetnoj sobi, stropošta na krevet i zaplače; zajauka; prepusti: pred tišinom svoje malene, pred njezinim širom otvorenim očima. Dođe k sebi, obriše lice, ispriča se i zatim, malo nakon toga, predbacujući si svoju slabost, predloži da odu, te druge nedjelje, na izlet, “pa ako želiš, čak i u Njemačku, pa ćemo tvom bratu poslati razglednicu!”
Boravak je na kraju bio sjetan; odustale su prijeći preko Pariza zbog tri dana tijekom kojih bi morale stanovati u nekoj emigrantskoj prijateljskoj obitelji. U nekoliko pošiljaka poslale su sve što su donijele za Selima, uključivši i ono što su za njega isplele rođakinje... Što se tiče novca, kolača i domaćih proizvoda koje su trebale donijeti “u svojim rukama”, zastenje potiho majka, sve je to bilo poslano već dan nakon Selimovog, tako razočaravajućeg pisma.
Prošla je godina dana u Alžiru; svakodnevica rata koji je pokazivao svoje zube u selima, u planinama zapaljenim napalmom, gdje su se partizani okomljavali na pećine, u kojima su seljaci bili “razvrstani” bez kontrole. U glavnom gradu, strah je bio nejasna i siva magla, i tako će biti još dugo nakon toga, malo nakon toga, do jednog lirskog prosinca (dani barikada na kojima je zavijorila, među ženama i djecom koja su padala pod metcima, nova zastava, i njezino crvenilo, i njezino zelenilo...). Kasnije!
U ono doba otac je održavao redovitu korespondenciju s odvjetnikom svoga sina; činilo se ovaj put da se majka predala. Govorila je o Selimu samo u Cezareji, među ženama, svojim prijateljicama koje su znale da neće odustati, sigurno ne, od svojih putovanja ususret sinu jedincu. Sačuvani sin, govorila je, umjesto da kaže zatvoreni, jer, oko nje, zadnjih mjeseci, koliko je samo mladih, stasalih muškaraca odlazilo, nestajalo, bilo oteto! Uključivši i njezinog brata (polubrata po ocu), M’Hameda, njezina miljenika zbog njegove srčanosti i ljepote: sišavši jednog dana iz autobusa, između Cezareje i Hadjouta, prilikom kontrole francuske vojske, odveden je s još dvojicom, poput njega četrdesetogodišnjaka, u obližnju šumu! Njihova tijela nisu pronađena; odvjetnikov suradnik tražio je trag u svim okolnim zatvorima! Šest mjeseci kasnije, i dalje ništa! Redovito je majka odlazila u Hadjout posjetiti svoju šogoricu i njezinih četvoro malenih - bilo je sigurno, oboje roditelja smatrali su je već udovicom sa siročadi: najteže je bilo i to što se M’Hameda nije moglo otvoreno oplakivati, što nije imao pravo na pokop, bez obzira što tijela nije bilo! - “Ne, protestirao je njezin muž, treba se nadati za M’Hameda, treba nastaviti potrage!”
Vratili su se iz Hadjouta, ili Cezareje: čekalo ih je Selimovo pismo s naoko banalnim novostima. Zahvaljivao je za pakete; kao i svaki put davao je do znanja da sve dijeli sa svojim prijateljima. “Imamo zajedničku kasu”, pisao je, i to je već bilo dobro, komentirala je mlađa sestra na povratku iz škole i čitajući poruku, da je njihova uobičajena cenzura sačuvala ove vijesti!
Majka ništa nije govorila; više ništa nije govorila - osim u svojim redovitim razgovorima s ljekarnicom koja je ponekad ovamo dolazila, u vrijeme za čaj. Majka ništa ne reče čitavu tu godinu: oboružala se strpljenjem i konačno, ljeto 1960. stigne.
U srpnju, majka ponovo krene u isto lječilište; ovaj put sama - njezina kći, sada četrnaestogodišnjakinja, bila je poslana u jednu koloniju za djevojke u Pirenejima.
Čim se putnica smjestila u Trois-Epis, najavila je direkciji da će sljedeće subote biti odsutna; da će se vratiti nakon vikenda te da ide u Metz. Sjela je na vlak, zatim na kolodvoru pitala za “autobus za zatvor”. Govorila je sada bez naglaska; njezina svjetlosmeđa kosa, njezina toaleta iz najelegantnijeg alžirskog butika činila ju je (sa četrdeset godina, izgledala je kao da joj je deset manje, bila je pomalo ukočena s tim šik izgledom) ne toliko Francuskinjom, prije nekom buržujkom sa sjevera Italije, ili Španjolkom koja se pofrancuzila...
Stigla je na vrata zatvora; ne obraćajući pažnju na izvješene termine za posjete, pozvonila, sačekala uzlupala srca. Portiru koji ju je dočekao iza svojeg ostakljenog mjesta i koji se čudio: “A termini za posjete, dani za posjete?”, ona objasni, poprimajući, bez obzira na svoj izgled gospođe za koju se moglo pretpostaviti da je učiteljica, ili žena kakvog bilježnika, magistrata, glas djevojčice (toliko se trudila na tom jeziku): “Dolazim izdaleka! Dalje od Strasbourga! Putovala sam jučer i danas čitavo jutro! Želim vidjeti svoga sina!”
Ona izgovori Selimovo ime.
“Vaše dokumente!” konačno zatraži čuvar osornim tonom.
Malo smeten arapskim prezimenom, prepoznajući u njemu jedno od imena agitatora; nije shvaćao - ta gospođa izgledala je tako fina!
“Ona, pa majka! Ta mlada, gotovo plavokosa žena, i tako...”
Promatrao ju je u tišini, s nekom kivnošću. Čekala je, primoravala se da ublaži, na svome licu, ganutost od iščekivanja. “Zaručnica”, pomisli neodređeno sumnjičavi muškarac, “ne bi se reklo da je majka, i to od tamo!”
Na kraju on nazove telefonom. Objasni da je tu neka mlada gospođa koja još od jučer putuje... Koja tvrdi da je “Selimova majka”, i tu pridoda ime tog mladog vođe! Protekla godina prošla je u borbama tih zatvorenika za njihov “politički status”; koji su konačno i dobili. Čak su počeli organizirati i satove arapskog, “Još su i bahati!” progunđa muškarac koji je čekao naputke, pogleda uperenog u posjetiteljicu. Malo zatim stigne mu odgovor.
“Prođite ovuda!” reče majci. “Žele Vas prvo vidjeti. Ne znam hoćete li ga vidjeti, Vašeg sina! No možete ući...”
I pred siluetom posjetiteljice, kad ona stigne do drugih vrata, uhvati ga bijes; ljutnja.
Majci su oduzeli sve njezine pakete. “Što vi mislite, da ćemo samo tako propustiti slatkiše, domaće kolače, ma nemojte, i datulje!” No, bilo ih je tamo više od šezdeset, i s tih deset starih iz najznačajnijeg “hapšenja” u Lorraini (među kojima i Selim, “student”), kolektivna atmosfera bila je nabijena napetošću! Odsad su svi bili na oprezu! Dokad? To pitajte drugdje... Taj Selim bio je onaj koji se htio pobrinuti za satove opismenjivanja. Naravno, naravno!
Sve dotad, hodajući polutamnim hodnicima, čula je kako, ispred, međusobno razgovaraju dvojica čuvara; znala je da je to zbog nje, nije mogla definirati njihov ton - opreza, ili kivnosti, možda da bi je pripremili za konačno odbijanje! Slušala je, praznog srca, ispunjenog jednom jedinom zebnjom. “Vidjeti ga, samo da ga vidi, Bože, pomozi mi, nemoj me napustiti! Ne kao prošle godine!” A dvojica su vodiča nastavljala, ali tiše, svoju kroniku, prethodilo joj je neko možda i ne toliko neprijateljsko gunđanje.
Posljednja vrata se otvore, i najednom svjetlost, živa i zasljepljujuća: bio je to ured direktora. Ostali su iščezli, no nju kao da je čekala neka optužba od strane svih, stražara, čuvara, portira.
Pred njom uspravljen, gledao ju je muškarac. Ostala je stajati, praznih ruku, ljuljajući svoju kožnu torbicu obješenu na rame. “Vratit će mi na izlasku moje pakete”, pomislila je, ne znajući što učiniti s rukama, te još uvijek ne gledajući stranca; jedino njegov ured, i tu svjetlost na koju se, na kraju, naviknula.
“Sjednite, gospođo!” reče vrlo pristojan glas.
Ona sjedne, najednom, u kožnu fotelju, nasuprot širokom radnom stolu; pričeka, ruku spuštenih na koljena. “Moj sin, hoće li me pustiti...”, brinula se dok joj je sada nasuprot sjedio direktor.
Direktor progovori... Ona ne čuje sve. Pokušavala je shvatiti iz njegovih kretnji, iz toga kako je započeo, iz njegovog tona: hoće li joj dopustiti da vidi Selima? Hoće li pristati? Vrebala je, kao u magli, lice muškarca i zatim pomisli na njih sve, gomilu drugih, drugih muškaraca, vojsku... Nasuprot svima njima (najednom, kroz otvoren prozor, uzdigne se žamor, povici glasova, koji izdaju kratke zapovijedi...), pokušati sačuvati dostojanstvo, odgovoriti bez grešaka u francuskom, neka vidi da može biti majka poput “njihovih” majki, da... Direktor ponovi pitanje:
“Dolazite izdaleka, iz Strasbourga?”
Ona potvrdno kimne glavom. On ne pričeka, nastavi, ne previše neprijateljski, pomisli ona počevši se nadati:
“Mlad je, najmlađi kod nas... Inteligentan je; a osim toga ima i karaktera.”
Tišina: najednom joj se učini da je u nekoj učionici, da bi taj muškarac s naočalama koji je diskretno promatra mogao biti kolega njezinog muža, neki direktor, jasno, ali škole.
Ona tada nazre zaključak netom prije nego što ga on izgovori:
“Vidjet ćete ga!... Ali ovdje, u mom uredu, iznimno. Na kratko. Napravili ste toliki put!”
Istina je da dolazi izdaleka! Svlada je neka nagla slabost. Okrene glavu, poželi se približiti otvorenom prozoru, ne usudi se pomaknuti. Diše kako bi nadišla početak vlastite slabosti. Buka pred vratima. Tri siluete, dva čuvara ostaju nepokretna: on, između njih. Selim. Mršav i dugačak. Mršaviji nego inače. S tom čudnom beretkom stavljenom poput tanjura na glavu.
On je gleda. Niti da trepne. Okreće glavu prema direktoru. Ništa ne govori. Čeka, zatim oklijeva, pravi korak prema njoj.
Ona se pridigla sa stolice. Rečenice naviru, pomiješane, u njoj; u njezinom grlu. Guše je. Ne može disati. Rečenice na arapskom.
“Ostavljam vas same petnaestak minuta, ili malo više!” izjavi vrlo glasno direktor, zatim, s empatičnom gestom, iako prisiljenom, obrati se Selimu:
“Zagrlite svoju majku!”
Krene nadodati još nešto; predomisli se. Ustao je; daje signal čuvarima. Sva trojica izlaze.
Konačno, najednom, rečenice koje je zadržavala, arapske riječi, riječi nježnosti izlaze, miješaju se. Pomiješane s prigušenim jecajima i malenim osmijesima.
Selim u njezinom zagrljaju. On se ne prepušta; pristaje - začuđen ipak (mislit će na to kasnije, u svojoj ćeliji) tom bujnošću mlade djevojke. Naglo je na to pomislio, u toj sirovoj svjetlosti direktorskog ureda: “Tako mlada, moja majka, mora da su mislili! Pa čak i sumnjali!” Nešto kasnije, on će pomisliti: “Kad se tako odjene, poput Parižanke, s nekim kao posuđenim kretnjama, zbog njezine odjeće, njezinih kratkih rukava, ovratnika internatskog, zbog svih tih lila i boja fuksije... postaje djevojčica!”
Smirila se, majka. Ponovo je sjela. Povratila mir, usprkos mjestu. Možda zato što se, nasamo s njime, mogla predati arapskim riječima. Koje su joj malo pomalo vratile njezin oklop i pristalost... Izgled, ton, sve do njezinih kretnji tradicionalne građanke iz onih krajeva (“njezine kućne kretnje”, pomisli nježno Selim), sve se vratilo, usprkos dojmu francuske odjeće koja ju je činila krhkom, koja ju je bez sumnje i poljepšavala, ali i izlagala...
Ona mu postavlja pitanja: o obrocima, o trenucima koje provodi u dvorištu, o posjetima liječnika. (“Kako još nisi narastao, ako narasteš još, to je zato što si smršavio!”) Spava li sam u... reče svojoj sobi. On se poprijeko nasmije.
“Ne”, odgovori. “Trojica smo!”
Ona upita iz koje su regije ostali. Iz Kabilije? “Nisu naši!” reče.
On je ispravi:
“Čitava zemlja je naša, tamo!”
“Naravno”, reče ona, no bila bi mirnija da se našao, on, njezin mladi sin, s ljudima iz kraja, ili iz njegovog grada, ili barem iz okolice, iz nekog susjednog grada... On je malo ljut, malo ironičan. Ona primjećuje; ispričava se, šuti, zatim promatra neobičnu kapu, preveliku beretku, preokruglu, ravnu poput zdjele.
“Ne možeš je skinuti?”
Ona se nasmije, čini joj se da izgleda, ne baš kao bandit, skitnica, ne, nego... kao zatvorenik.
Ponavlja “zatvorenik” na arapskom, a zatim će s uzdahom: “Zatvor!”
Pruža ruke, oklijeva, zatim, odlučna, skida mu tu kapu, tu..., prolazi mu prstima kroz kratku i kuštravu kosu.
Selim je trepnuo. Sjeo je nasuprot njoj, no tek kad je obratila pažnju na njegovu zatvoreničku beretku. Reče joj, tihim glasom, na arapskom:
“Ostavili su otvorena vrata!”
Govori tonom nekoga tko je na oprezu. Ako direktor uđe iza njegovih leđa, da ih ne nađe ovako, gdje povjerljivo pričaju na arapskom. Zapita, vrlo brzo, novosti o ocu, o sestrama.
Ona nastavi, ali na francuskom; on primjećuje njezin pažljiv ton, koliko je napredovala. “Njezin je francuski sada korektan, i gotovo bez naglaska!” Mogao bi joj reći; zna da bi joj to bilo drago čuti, mladoj majci koja dolazi izdaleka. On se raznježi; no šuti. Nasmije se očima. Sluša je.
Ona je krenula pričati; ne zaustavlja se.
“Tamo, u Trois-Epis, znaš li što sam rekla rukovoditelju: da uzimam samo jedno popodne tjedno, kako bih otišla u Strasbourg! Sada moram ići vidjeti svog sina, u Metz. Trebaju mi dva dana! Ovaj put, i još jedan drugi! I tada”, doda ona tiše, kao neku tajnu, kao neki bezazleni i smiješan incident, “nadodala sam, sasvim prirodno: ‘Moj sin je zatvorenik!’” Ona nastavi glasnije, gotovo veselo: “Politički zatvorenik!”
Direktor je osvanuo na vratima. Selim naglo ustaje. Hitro, njegova ruka ponovo je stavila beretku na kuštravu kosu.
Majka, koja je jasno prekinula svoj govor, podigla je glavu prema sinu, prema tom držanju koje je ponovo zauzeo, stranca, mladića, sa, pomisli ona, kao nekim omotačem od nepoštovanja, prostačke i hotimične nespretnosti, on, pomislit će ona poslije, on koji je bio tako koketan, tako elegantan dok je bio mladić, možda zbog politike, ili da bi se postarao, želi izgledati poput pravog Arapina, poput jednog od svojih rođaka koji jedva da su sišli iz brdske zaouie!...
Zbog tih kretnji, zadobila je bolni tik; nije toga svjesna. Promatra direktora koji se približava.
Selim potiho na arapskom kaže:
“Doviđenja, majko!”
Nije se čak ni nagnuo kako bi je poljubio. Neće je poljubiti pred direktorom, i čuvarima iza.
On promatra majčino lice, zavijeno u krhku tugu. Poprima strogi izgled: “Smiri se!” kao da kaže, “pred njima! Njima!”
Ona shvaća. Ne može ni progovoriti. Čak se ni ne smiješi. Direktor, tonom koji želi biti razuman:
“Morate se pozdraviti sa sinom, gospođo!... Sljedeći put, trebat će doći u vrijeme posjeta!”
Selim se napola okrenuo. Njegova je majka ustala, sasvim blizu njega, stiže mu do lica. On je ne gleda. Samo kretnja rukama, lagano doticanje: po njezinim ramenima. “Do viđenja”, još jednom će on na arapskom, potiho.
Najednom joj okreće leđa. Odlazi prema čuvarima. Nestaje.
Ona, stoji, uzmahalih ruku. Direktor je sjeo, promatra je kao na početku: gotovo pažnjom etnologa, “ona da je Maurka, ta mlada, tako dobro odjevena žena?” pomislio je istovremeno je gledajući.
Ona pažljivo sluša objašnjenja o posjetima, zahvaljuje mu, uzima papir na kojem su označena vremena. Promumlja “doviđenja”.
Zatvara vrata, slijedi u sivom hodniku dvojicu čuvara koji su ponovo osvanuli, tako blizu. Zamor oko nje, “Kao u hamamu”, pomisli, i taj miris vlage, tvrdokoran, a njezin sin u to uranja, ostaje! Ona se ukruti, nastavi istim korakom, prolazi ispred portira koji joj vraća njezine prve pakete. Ona ih krene odbijati, zatim ih uzme: poslat će ih poštom, oni će ih sigurno otvoriti, no dat će mu barem rublje; za džeparac, ona će mu napraviti nalog za isplatu, to je dogovoreno: imat će ga, za cigarete...
Ponovo se našla vani, napravila nekoliko koraka na suncu, pod visokim zidom; malo dalje, konačno, poput nekog djevojčurka, pušta da joj tihe suze polako teku.
Od grada neće ništa vidjeti; vraća se direktno na kolodvor. Pije kavu s mlijekom, jede kolač u restoranu čekajući vlak. Stiže u Strasbourg gotovo noću. I tek u maloj hotelskoj sobi, blizu kolodvora, ona osjeti kako se raspada, i tada, ispružena na uskom krevetu, ponovo začuje žamor zatvora.
Tako je vidjela svog sina samo petnaest minuta, možda dvadeset, i to, nakon godinu i pol dana čekanja, od kojih su mnogi mjeseci bili ispunjeni strahom. Sama, skvrčena u hladnom krevetu (ima grčeve u želucu jer nije večerala, nije imala hrabrosti sama ući u restoran, tako kasno), gasi svjetlo - sluša žamor zatvora koji je slijedi, naglo umiruje, ne donosi li joj baš on trenutak prisutnosti malenog, naglo pomisli tim riječima o Selimu.
Ugasila je svjetlo, i u mraku, potpuno odjevena, plače: pomalo, prigušenim jecajima, zatim grcajima koji je još dugo razdiru, i ponovo bujicama lakih suza... Muka ne prestaje, curi, kao da gubi krv, ili mlijeko... Kao tuga što odlazi? Ne, koja je ornata, koja preplavljuje polumrak anonimne sobe, koja se miješa sa žamorom-sjećanjem iz Metza...
Grcaji, jecaji koje još uvijek pokušava zadržati. Ne smije se prepustiti! Tako dugo, tako dugo uspravna, i na nogama, i čvrsta!... Ipak sama je, i ispružena, i izgubljena u nekom nepoznatom gradu. Ali ne.
“Maleni”, ponavlja. I onda više nema Selima, zatvorski žamor je nestao, a crnilo hotelske sobe, i njezini odlasci i polasci (autobus, vlak, brod) u toj njihovoj Francuskoj, u kojoj su zatvori puni prijatelja njegovog sina... Ne, sve odlazi, rasplinjuje se, odstupa, no ona plače, suze teku, uzdasi sada čine jednu te istu dugu bezobličnu jadikovku, i ta je bol tako duga, no bezrazložna, “moj maleni!”, ponavlja, prije nego što će utonuti u san s rešetkama koje se lagano proširuju, savijaju kao na nekom bež ekranu, blijedoljubičastom, u raznim nijansama, harmonično pomiješanim.
Ona ne razumije, ne želi shvatiti da samo ponovo proživljava jednu drugu boljku iz prošlosti, da plače druge suze koje nikad nisu potekle. Ona to zna, ona će to znati, ali ne, ona uranja, omlitavljena, umorna, potpuno predana snu, ovaj put jedinstvenom, koji je nosi do obala sutrašnjice.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:06 pm





Arabilna žena II


Prvi kadar, Lila spava. Lice pravilnih crta, crveni rubac svezan ispod čela na tradicionalan način... Nekadašnja glumica, moja prijateljica, čučeći na sagu, nasuprot velikom bakrenom zrcalu - koje sam za tu svrhu donijela iz stana moje majke, i koje je pripadalo mojoj baki u Cezareji - polako je na čelu zavezala maramu, kako bi sakrila kosu.
Snimila sam je u širokom planu, pod svjetlošću mnogobrojnih svjećica, u njezinoj kabilskoj haljini s plavim cvjetovima koja se nazirala u polutami. Nadzirala sam, u pozadini, njezine pokrete - pokrete svih žena mog djetinjstva u prepunim kućama, među dječurlijom, drekom, parom iz lonca za pripremanje kus-kusa, uzdasima, o moj Bože, uzdasima... Njihove pokrete podignutih ruku kako bi na čelu stegnule rubac što je jače moguće. (“Stežem glavu, stežem svoju nevolju!” Čemu govoriti, stisnuti tu crvenu tkaninu je kao kad stisneš zube, to nadmašuje strpljenje.)
Lila sada spava u krevetu, pod Alijevim pogledom, pogledom svog muža koji će se, pomoću štaka, pokušati podići iz svoje invalidske stolice, poželjeti doći do stepenica što su na pragu, i ponovo pasti natrag u svoje sjedalo...
Perspektiva se promijenila. Na drugom kraju sobe, kamera, sada i sama voajerka, slijedi muškarca koji se ispravlja na nemogućem pragu. Radi se o kazališnom glumcu. On oponaša napor mišića, uzdiže, spušta glavu na hladni rub dovratka, on... Kažem mu da se ponovo sruši u sjedalo. I snimamo više puta: prvi pad, drugi...
Malo pomalo, taj Alijev pad, usmjeravam ga vrlo blizu tijela. Da, mora uz pomoć štake tražiti najbolji oslonac dok se pridiže... Da, kako bi si osigurao najbolju ravnotežu prije nego što isproba stajati na nogama. I zapravo, njegova se patnja ne izražava njegovim kretnjama, nego ramenom, prsima, položajem glave, svaki put na neki nezamjetan način. Glumac koji glumi Alija je strpljiv, želi imati sve strpljenje svijeta kako bih s njime pronašla tragove znakova koje proždire sjena.
Unutarnji pogled nad samom sobom, prije ovog radnog razgovora koji započinje. Primjećujem da vodim šutljivo i skromno; sretna sam što kod glumaca nailazim na stvarni instinkt, vodim u slozi.
Da, u jednom trenutku to konstatiram, i sretna sam, i kraljevski raspoložena, s nekom mirnom moći što proizlazi iz činjenice da mi je četrdeset (godine u kojima svakodnevno živimo sva godišta, godine, za koje su Rimljani vjerovali, da su godine političke većine, godine, zamišljah su Arapi, proročnosti u riječima, i koje su za mene postale ulazak u “realizaciju” u slikama i zvuku), ja “rukovodim” dakle kao što bih u krevetu pokazivala ljubavne geste nekome tko nema iskustva, kome bih to neiskustvo oprostila, sretna što ga zahvaljujući svojoj sigurnosti vodim u kraljevstvo fluidnosti. Čudan je ovo posao, kakav samo mir pruža!
Svi tehničari su na sceni. Električna kompanija koja reflektore snabdijeva energijom zaglušuje nas njihovim neprestanim ruženjem. U meni tišina. Činim se hladnom, neutralnom, gotovo prijaznom. Sve u svemu, drugi me smatraju “intelektualkom”. Znam da su smeteni, naravno, jer je po prvi put neka žena “gazda”.
Razlika između njih i mene ne leži ipak u tome. Nitko ovdje ne sumnja da, nakon mjeseci provedenih u pripremnim razmišljanjima o tom poslu, u trenutku “snimanja” - odnosno stvaranja novog prostora - radim kao žena, na istraživanju koje zadire u moj fizički ritam, koje osluškuje moje najfinije senzacije. Što za mene znači snimati, ako ne pokušati svaki put gledati prvim pogledom, slušati prvim slušanjem? Snimati, znači prvo zatvoriti oči kako bi se bolje čulo u mraku i tek ih onda ponovo otvoriti u treperavoj sekundi rađanja.
Dvije ili tri godine prije ovog angažmana, saznala sam preko radija za Pasolinijevu smrt u trenutku kad sam se, jednog nedjeljnog poslijepodneva, spremala na slasni počinak, na povratku s dugog hodanja u Alžirskom Sahelu, po plavo-sivim cestama u mjesecu studenom. Kad sam čula da je Pasolini mrtav, istog trenutka bila sam prikovana za taj krevet.
Bilo je to poput čekića po glavi u mojoj vlastitoj pripovijesti (nakon posljednjih mjeseci proživljenih, jasno, u bračnoj magli)... “Ne!” pomislih - i da mi je barem onaj kojeg sam toliko voljela, koji me toliko volio, uputio neku gestu, neku riječ potpore: “Da, Pasolini je mrtav, no ja ću te voljeti”, da mi je poljubio kapke mumljajući: “Da, Pasolini je mrtav.” O Gospodine, ponavljala sam tužno, čak i parovi imaju srodne duše, ili ako ne, čemu onda sve, najbolje je da se pretvorimo u dva naličja kamenice što se zatvara! Ne, ne moja vlastita pripovijest! Nikad više san koji se prazni od svoje svjetlosti.
Može se činiti smiješnim da neka Arapkinja, i predugo zaljubljena, i voljena - jao, voljena u prokletstvu voljenja - odluči jednoga dana - “ne, neću više na taj način voditi ljubav, jer sam upravo saznala da je Pasolini ubijen!” Nije ni važno, mogu mi se smijati i reći: “Ubijen je neki talijanski sineast homoseksualac, a ti si umišljaš da do tebe dopire dio udarca...” Dodala sam: “Jer oni će se požuriti pljunuti na njegov leš, ubili su ga i poželjet će ga okaljati. Lijep smisao za moral koji se, pod nebesima širi!...”
Bilo je tako. Od tog trenutka željela sam, na ovaj ili onaj način, slomiti staklo iza kojeg sam se predugo motala.
Zašto Pasolini? To je bilo tako, i to je sve... Ja, Arapkinja, koja loše piše klasični arapski, koja voli i pati na dijalektu svoje majke, koja znade da treba ponovo pronaći unutrašnji pjev, ugušen u grlima mojih, pronaći ga slikom, žamorom ispod slike, tada sam pomislila: “Počinjem (ili završavam) jer sam u krevetu prije vođenja ljubavi, dvadeset i četiri sata poslije i s Mediteranom između nas, smrt Pasolinija osjetila poput krika, jasnog krika.”
Sjećam se također da je, deset mjeseci nakon tog dana, moja majka plakala zbog smrti jednog andaluzijskog narodnog pjevača popularnog u alžirskom jeziku: Dahmana Ben Achoura. Bio je dvadeset i sedmi dan ramazana. Kad je začula vijest objavljenu preko radija, nekoliko minuta prije prekida posta, samo je zaplakala, uspravna pred stolom; večerali smo u tišini... Saznala sam tad, budući da je moja majka plemenita, da umjetnik ne umire, ne na dan svoje smrti. Možda kasnije, nakon blata i silovitosti drugih... Moja je majka plakala dok su ostali prekidali post. A ja, ja sam poželjela sačuvati suze svoje naglo pomlađene majke, ili izdubsti pjev... kako, kojom nestvarnom koreografijom: slike tijela žena koja lebde nad dvorištima, u zraku između mramora što drhti od odzvanjanja glasa baritona koji je upravo umro!
Primičem se odlučno filmskoj traci, zatvorenih očiju tapkajući u mraku, tražeći izgubljenu jeku tužaljki koje su tamo kod mene, potakle suze ljubavi da poteku.
Tražim taj ritam u glavi... Tek kasnije, pokušati vidjeti unutarnjim pogledom, vidjeti bit, strukture, uzlet nad materijom...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:07 pm





Prizor drugi:
O baki kao mladoj supruzi


O baki kao mladoj supruzi: dao ju je na udaju, u četrnaestoj godini, njezin otac - on kojemu je bilo četrdeset, ne više od toga - jednom starcu, najbogatijem muškarcu u selu, te ona postaje njegova četvrta supruga... Ona, djevojčurak? Nipošto, ona je već četiri godine zrela za udaju i kako bi se spustila u grad - (živjela je gore, u planinskom zaselku, blizu najstarijeg svetišta u regiji, svetog Ahmeda ili Abdulaha najukorjenjenijeg u lokalnu povijest, čiji je i njezin otac potomak, a time i mokkadem, onaj čija se religiozna baraka štuje i koji je sasvim prirodno vodi, plemić iz kraja, ponosan, tvrdoglav i proračunat), ona je sva ponosna što može nositi feredžu građanki tog vremena: onu koja steže ramena, poprsje, bokove, preko tijela koje već na sebi ima široke napuhnute hlače, one što skrivaju obris nogu, koje se naziva “sarouel za izlazak”. Vuna na vunu, podatni nabori što polagano padaju i što su tako dugo pripremani, jedva da ne dotaknu pragove; vuna na vunu, i to čak i u ljetnom periodu: svila i moare zamijenit će hrapavu i neprozirnu vunu tek dvadeset ili trideset godina kasnije, na kraju Prvog svjetskog rata!...
Djevojčurak dakle, Fatima odjevena po pravilima, poput odrasle osobe, 1896. je godina - i tek je pedeset godina prošlo otkako je maleni gradić (Cezareja, nekad “Cezarov grad”, više puta uništen i više puta uskrsnuo) postao francuski, sa zajednicom provansalskih kolona, i manjinom sastavljenom od zasebno smještenih malteških ribara koji se tu tek počinju sidriti... Otac Ferhani posjeduje dobra, ratare na obližnjim brežuljcima, no njegova je kuća prilično obična, u starom srcu arapske četvrti, u okrilju starog bedema. On tamo ne živi, osim kad se spusti, u dane sajma, i kad ostane u gradu provesti samo jednu noć; žali se da nema stana dostojnog svom rangu u gradu, te da mještani, svi ti novopridošli u tim vremenima okupacije, čak niti ne nagađaju da ga gore - odnosno u čitavoj Dahri pa sve do Miliane na sjeveru i Tenesa na zapadu, svi oni koji imaju nekog pojma, naravno, ne zgubidani i ogladnjeli koji, nažalost sve češće tumaraju cestama - svi prepoznaju kao sina njegovog oca, i oca njegovog oca i tako sve do sveca iz trinaestoga stoljeća, sv. Ahmeda ili Abdulaha! Ljube mu tako i ruku, plaćaju danak kad dođu u obiteljsku kolijevku, u zaouiu. Što se Fatime tiče, još kao mlada, naslijedila je nešto od očevog ponosa, no manje razmetljivog, kombinaciju sramežljivosti i samosvijesti.
I tako Ferhani daje svoju drugu kćer, jedva četrnaestogodišnjakinju, starcu od...
“Sedamdeset godina?” upitah.
“A ne”, odgovori moja tetka. “Govorilo se da je stogodišnjak!”
“Ne”, pobijala sam, “to nije moguće! A uostalom, bi li se onda ponovo ženio?”
Tetka inzistira: “Unuci tog Solimana imali su već bradu!... Taman je, priča se, izgubio svoju treću ženu, koju je oženio sasvim mladu, djevicu iz skromne obitelji, od svojih petnaest ili šesnaest godina, dok je on već imao više od šezdeset i pet godina, u to sam sigurna!... Već su na njegovom trećem vjenčanju, njegovi sinovi bili ljutiti, pogotovo onaj prvi koji je, u nekom drugom gradu, Kolei mislim, bio poznati pravnik, no
Soliman je, ovaj put, bio dovoljno pažljiv da ne zaprosi kćer iz neke poznate familije, ne, već iz skromne, koja se pak morala osjetiti počašćenom!...
No dobro, ta supruga mu je rodila još četvoro ili petoro djece, od kojih je troje još uvijek bilo živo. Umrla je naglo, nakon još jednog poroda: prerano rođeno dijete koje je, udišući zrak, taj Božji dar, uzdahnulo jednom, zatim drugi put, a onda definitivno zašutjelo. Ona, nesretnica, čitav je dan patila: usprkos umijeću stare babice, izgubila je praktički svu krv.
Tek što je pogreb završio, stari je Soliman navodno ušao u njezinu sobu - najljepšu, onu na prvom katu, što gleda na zapad - i gorko zaplakao... Njegove snahe, ili barem ona druga, ona koja se pred njime usuđivala govoriti, ponekad mu se suprotstaviti i koju je, zbog toga, najviše volio, nagnula se nad njega i ukorila ga: ‘Osloni se na Božju blagost, na njegovo strpljenje! Ne očajavaj i ne plači tako nad nesretnom djecom što su ostala siročad!... Oni imaju braću i sestre, muškarce, žene! Mogu na njih računati!... Obećavam ti, ja ću dojiti, ako hoćeš, posljednju! Bit ću joj majka!...’
Imala je veliko srce, ta Halima. Vjerovala je da ga time tješi. A on, sa svojim direktnim nastupom koji je sa starošću bio sve izraženiji, znaš li što joj je odgovorio?
‘Ne plačem ja nad siročadi, ne! Oni su maleni, ne znaju ništa o životu! Ali ja, hoću li ja skončati život sam?’
Sve u svemu, vidiš, deset godina nakon što ga se smatralo prestarim da oženi djevicu, on se žalio: bojao se hladnoće svoga kreveta! Želio je neku ženu...” Moja tetka uzdahne, podiže se da bi poslužila čaj, nastavi, nakon zamišljene tišine, glave spuštene u tu prošlost koja je potpuno obuzima:
“Jasno, moglo se pomisliti da je u tako poodmaklim godinama (osamdeset ili sto godina, u čemu je, reci mi, razlika?), tražio, barem udovicu koja više ne može imati djece, samo da bi svake večeri zagrijala krevet, i također, kao što se kod nas zna reći, ‘da bi ga nosila’, njega i njegove stare kosti!... To se moglo učiniti normalnim, nisu li muškarci, uostalom, i iznad svega, a pogotovo kad ostare, velika egoistična djeca!” (Najednom, ona živo nastavi...) “Osim, nek’ mi Alah oprosti, našeg Proroka, tako dragog našem srcu. On i četiri dobro vođena Imama, pogotovo Sid Ali, njegov rođak, njegov zet i...” (pobožno mrmljanje izgubi se u dugom nabrajanju, koje su njezine suze učinile nerazumljivim).
“Soliman”, nastavi ona smirivši se, “mislim ponajviše na njegove sinove, samo njih dvanaestak, i njegove kćeri, još najmanje pet ili šest, od kojih su se dvije, udovica i ona protjerana, vratile u kuću svog oca! Ne samo da stari nije umirao - a ne treba zaboraviti da je bio strog po pitanju poslovanja, da je jako brinuo za svoje kamate, sa svojim nasljednicima još više nego sa strancima - već se po četvrti put oženio, s tvojom tako mladom bakom!”
“Objasni mi, Lalla, kako otac mlade djevojke, taj Ferhani, taj, kažeš mokkadem, od svojih četrdeset godina, odlučuje dati svoju tako mladu kćer muškarcu koji je mogao biti stariji od njegovog vlastitog oca!”
“Istina je”, ona uzdahne, “da stari Soliman nije imao toliko sinova, moglo bi se misliti da je otac Ferhani izračunao da će u slučaju prijevremenog udovištva njegove kćeri, biti na dobiti... No u ovom slučaju, dobro je znao da će vrlo malo dobiti!... A uostalom, Fatima, koja je doista postala udovicom nakon tri godine prisustva u velikoj kući, rodila je samo kćer, a ne sina!”
Tetka oklijeva već neko vrijeme; zastaje, pronalazi dah, i započevši mirnijim tonom, progovori:
“Treba reći, zašto bi ti se to skrivalo - radi se, na kraju krajeva, o mom djedu s majčine strane, čak i ako ga nisam upoznala! - da je taj otac Ferhani bio poznat po pohlepi.”
Moj duh odluta, nikako nisam uspijevala zamisliti tog pretka, koji je za mene izlazio iz mraka: u mom djetinjstvu, bila je važna, preko oca moje majke, dakle trećeg muža moje bake, samo genealogija ovog posljednjeg, samo oca majčinog oca, a prije, samo očevi prethodnih očeva, kao da je samo jedna grana bila slavna, bitna, junačka, možda jednostavno zato što je jedina o kojoj se pisalo!... A evo odjednom je izranjao bakin otac, improvizirana figura, u tetkinoj priči.
“Otac Ferhani, dajući tako svoju kćer, od starog Solimana, tražio je i dobio njegovu kćer, najdražu, Amnu, kćer druge supruge, doista dvadesetogodišnju ljepoticu, ali prije svega, preko majke - koja je pak bila kći jedinica nekog kaida - već vrlo bogatu djevojku. Nadjenuli su joj nadimak Zlatna, ona je međutim odnedavna postala udovicom, udovicom i to bez djece! Evo dakle istine: stari Soliman pristao je dati lijepu Amnu Ferhaniju - već oženjenom, s više djece, no koji se, ovaj put, sve u svemu preudao zbog užitka i uvaženosti: postao je tako zet bogatog Solimana, žrtvujući time svoju djevojčicu i ujedno zauzevši ulogu starčevog punca!... Ne znam kako im je pala na pamet ta trgovina, da li je Ferhani doista bio inicijator, čuvši kako žene pričaju o tome koliko je dugo starac plakao nad samim sobom, a ne za svojom djecom ostavljenom bez majke! Zasigurno je Ferhani već bacio oko na Amninu ljepotu i bogatstvo: sve u svemu, trampa se između dvojice muškaraca dogodila, isprva gotovo tajno, no gradske su blebetuše, netom prije zaruka tvoje bake, o tome u detalje pričale na terasama i u dnu dvorišta!... Nitko se međutim zbog toga nije rasrdio, dopustilo se da djevojčurak od četrnaest godina bude odnesen za prvu bračnu noć u rukama muškarca”, tetka zastane, zatim surovo nastavi, “u ledenim rukama čovjeka skoro lešine!”
Činilo se kao da najednom pati, desetljećima i desetljećima kasnije, umjesto djevice Fatime na početku njezine prve bračne noći. Ne znam zašto sam se, pred tetkom memoaristicom, osjetila fasciniranom - ali i povrijeđenom - od žene koja je imala više od šezdeset godina, i koja, sjećajući se svoje majke umrle prije više od petnaest godina, i vraćajući se u njezin život više od tri četvrtine stoljeća unazad, nije postajala ganuta ili žalosna djevojka, već žena koja se suprotstavila nekoj drugoj ženi, i koja, umjesto nje, pokušava oživjeti bolne uspomene, kušnje te prve sudbine!
Pokušavam, kad sam konačno ostala sama, nadomak balkonu na kojem tetka tako dobro njeguje nježne ali cvjetne jasmine, pokušavam zamisliti Fatimin ulazak, ulazak mlade, u kuću u Cezareji, koju tako dobro poznajem: najraskošniju arapsku kuću u gradu.
Godina je 1896., u trenutku kad stiže svatovska povorka (kočije i procesija koja ide pješke, mlada potpuno progutana ispod očinskog burnusa jaše ceremonijalnog magarca, te red žena, djece što nose kandelabre, grupa crnih muzičara koja ih pretječe i svojim cimbalima udara ritam tužaljki, a zatim hod gomile duž sasvim uskih uličica što graniče s rimskim kazalištem čije su ruševine tek nedavno uklonjene!), Fatima, upravo sjahavši, prenesena je do prvog hrama, zatim odande, polaganim korakom, odvedena na prvi kat, usred meteža koji obuzima stepenište od mramora i mozaika, i to - sve do počasne Solimanove sobe... Sve se događa jednog ljetnog dana odnosno noći prošlog stoljeća; ja međutim čujem kako tuče srce mokkademove kćeri: ne vidi ona žene i djecu iz kuće u kojoj će živjeti, ona zna da će vladati (zatvaraju se dvokrilna vrata, od dragocjene cedrovine, daje joj se da popije pehar limunade, prska je se parfemima iz Meke, neka starica previsokim glasom pjeva litaniju). Da, ona će živjeti kao gazdarica, kao infantkinja, u najbogatijoj kući u Cezareji...
Sutra, ili tek nakon sedam dana neprekidnog protokola, moći će promotriti: ograde sa stupovima i svodove optočene bakrom, uzduž galerija prvog kata koje nadsvođuju donje dvorište i bazenčić, i njegov pod popločen tirkizno plavom i vodeno zelenom bojom. Ona će sići: razgledat će, u odbljesku bazena, preokrenuto nebo grada. Uspet će se do terasa, u predvečerje ili na početku neke noći punog mjeseca, kako bi od tamo, s djevojčicama iz obitelji, virkala na susjedne terase, okušala se u ženskoj igri poruka mimiziranih isključivo'prstima, ili golim podlakticama, mimikom o kojoj su joj već govorili u njezinoj planinskoj zaouiji i koja je, čini se, karakteristična za gradske djevojke, jezik je to donesen, prema nekima, iz Andaluzije, tako da je kći pekara, Aouicha, jednostavna duha, nijema, lako razumjela ovaj jezik, i sudjelovala, s naglim prascima u smijeh, u noćnom razgovoru koji je plovio nebom, usred krovova, među tako oslobođenim ženama...
Da, pod njezinim velom mladenke, ruku i nogu intenzivno nacrvenjenih kanom, lica prema običaju uljepšanog slamčicama zalijepljenim među obrve i svjetlucavim trokutićima na vrhovima jagodica, da, Fatima, spuštenih očiju, dočekat će, za koji trenutak, ulazak “princa”! Fatima zamišlja čitavu srž, čitavo tijelo kuće, neke vrste male palače u kojoj će, kao gospodarica, od sutra morati vladati... Ona zna da je Soliman, njezin suprug, bio taj koji je prije mnogo vremena, nadgledao čitavu izgradnju, koji je dao dovesti mramor iz Italije, marokanske fajanse, a možda čak i one iz Nizozemske; dugo je imao na stanu najbolje obrtnike u zemlji; zatim je svečano otvorio tu kuću prilikom svoje druge ženidbe, a zatim tamo slavio i treću... Malena Fatima naglo se osjeća malenom, izoliranom: njezina majka nije došla, ostala je gore plakati, no njezine tetke, ponosne, ohole, sa svojim riđim šalovima seljanki, su tu, razgledavaju bakar i mramor, čitav taj luksuz, s nekom hladnoćom, ne želeći odati dojam da su impresionirane. Na mahove, jujukanja gomile žena ubrzavaju svoje uzbuđeno vibriranje.
Hoće li princ ući? Hoće li ženik podići zastor?... Ona se krene, iako stara čuvarica čuči na pragu, očiju uperenih u nju (ili barem u svilenu koprenu koja napola zastire lice idolke), ona se krene nadati, poput tolikih mladih udanih djevojčuraka, nenadanoj intervenciji “kradljivca mlade”, on će biti taj koji će ući, poput Adonisa, klisnut će, svima nevidljiv, on će, on, podignuti koprenu od gaze, dotaknuti joj usne, pružiti joj ruke, podići je, i oboje će, najednom, dvije utvare što će lebdjeti, izići do hrama, lako pronaći pristup stepeništu koje vodi na terasu; odabrati to mjesto kao sklonište: sami ispred čitavog grada, i njegove luke, i mora u daljini, u njegovim odbljescima oniksa što se zrcali.
Fatima sanja, nepomična, kad se zastor podiže. Glas stare čuvarice oblikuje uobičajenu želju:
“Nek je sreća s tobom, o Solimane!”
A nakon što njezina ruka primi velikodušni milodar, ona klizne van, puštajući da ponovo padne zastor iza kojega se, polagano, zatvaraju dvoja krila vrata od cedrovine. Fatima osjeća kako joj srce staje, kako joj se tijelo najednom hladi. Zadržava zatvorene kapke, dok muškarac - njezin gospodar - podiže, prstima, koprenu, približava svoje sivo lice očima mladenke... Njegova ruka tapka, dodiruje Fatimine jagodice, oči, a ona konačno, polako, pogleda.
Soliman, ponizan, s ganućem u glasu, promumlja: “Božji dar, kćeri moja!... Božji!”
Zatim, prema običaju, odlazi u kut dugačke prostorije, započeti svoju molitvu: sav drhteći, preklinjati Boga da mu dade moć - na kraju svoje invokacije, ponavlja zadnji dio - da može “uživati u Božjim darovima!”
Pitam se, pod jasminom na balkonu moje tetke, i još ne baš čitavo stoljeće nakon toga, je li sedamdesetogodišnjak mogao, već te prve noći, razdjevičiti nevinu: to su se, nesumnjivo, pitale žene, mladice i stare, iz obitelji, i nasljednici u iščekivanju: sinovi, sinovi sinova, zetovi, šurjaci... Ujutro Soliman prvi uđe u svoj privatni hamam: “Za abluciju”, reče, uspravne glave, ponosna pogleda.
Je li, što se tiče zaključivanja tog braka, postojala neka tajna: je li starac bio “u moći”, već od prve noći ili tek nakon višenoćnih napora? Žene nisu mogle, kao u uobičajenim prilikama, naslutiti, škicajući mladenku, blista li njezino lice tajnim zadovoljstvom, pasivnim i mirnim prihvaćanjem ili loše kontroliranom gorčinom... Četvrta se mladenka činila tako mladom, i ustanovljeno je, tako rezerviranom, usprkos djetinjstvu te djevojke iz mokkadema svetog Ahmeda ili Abdulaha, za koje su snahe i kćeri znale, provedenom na selu, zasigurno slobodnom, i njegovanom, i nasmijanom... Držala se, dan nakon svojih svatova, uspravno, misteriozno, niti ogorčeno niti vedro: nije se ni povlačila, nije pozirala, ništa nije tajila... Je li se već tada suprotstavljala, pred svim tim matronama, i nasljednicama, i suprugama nasljednika, predstojećim danima podmuklog rivaliteta, špijunskih prijateljstava? Ne. Ostajala je mokkademova kći, ona ista koja je tamo gore, u svom zaselku, bila mirno naviknuta na štovanje od strane seljanki, seljana, zahvaljujući sreći čija je čuvarica bila i sama.
Je li se smatrala gotovo kćerkom, ili unukom starog Solimana koji joj je, zamišljale su tračare, vjerojatno čitavu noć milovao golo tijelo, grudi u cvatu, te podano lice? Ništa nije govorila. Ništa nije priznavala. Niti se činilo da i zbog čega žali.
Pa čak i nakon što se, prilikom seanse sljedećeg jutra, u hamamu, pristala oprati samo u društvu svoje mlade tetke i svoje mlađe sestre, nije poslije slušala žamor dok je bračna plahta, umrljana dugom prugom boje purpura, prolazila od ruke do ruke među najstarijim damama, što su sjedile na dubokim madracima primaćeg salona koji se nalazio nasuprot sobi gospodara kuće.
Još uvijek kod tetke, jedine još žive sestre moje majke i prilično stare, pobožne i blage, osjećam se paženom u ove prelazne dane mog života koje i ona sama naslućuje, zbog kojih brine - (“tako, i ti, poput tvoje bake - no kod nje će se to dogoditi kasnije, zbog najmlađeg, onog trećeg - i ti napuštaš muškarca, bježiš, prepuštaš mu otvorenu kuću? Propisuje li tako zakon, zadržavaš li barem svoja prava?... Jao, gdje je naše pravo, nas, bilo nepismenih, bilo učenih, svih nas, žena, kako danas tako i jučer?” to je prošaputala te večeri dok u polumraku bdijemo, dok se do otvorenog balkona uzdiže galama ulične vreve).
Zašto se, pomislila sam, sveudilj misleći na baku, žensko sjećanje, u koncentričnim krugovima, neumorno vraća na očeve, ostavlja u sjeni (i naravno u tišini nenapisanog) istinske drame, propasti, i pad jedne žene? Kao da bi to bilo previše, kao da bi to potkopavalo sam korijen snage i nadu, u budućnost! Previše...
Toliko o ocu Ferhaniju! Njemu koji je udao svoju četrnaestogodišnju kćer, i koji je, malo zatim, poletio u novi brak: prisilio je svoju prvu ženu da bude prisutna tom vjenčanju; da se pobrine za jelo, dobar prijem uzvanika, program nužan za proslavu... Prisilio ju je prije svega (dvostruka i neobična okrutnost muževljeva), da promatra mladu, jasno puno mlađu, ljepšu, iako već udovicu, i prije svega sretniju, budući da je ona Zlatna, da je ona ta koja vlada u sobi susupruge - i koja je, pod svjećicama, čekala muža koji je upravo oblačio svoj bijeli ceremonijalni burnus, njega koji naginje rame vratima, i veselo se smije ženskom jujukanju - nju, dakle prvu suprugu, ruku uronjenih u maslac, lica pocrvenjela nad vrućim ključanjem kus-kusa, u kuhinjskim parama, no koja promatra sa svog mjesta, gledajući kako njezin suprug ponavlja svoj ulazak u sobu, petnaest godina nakon njezine svadbe.
Petnaest godina bilo je dovoljno da promijeni ulogu, da više ne čeka uskucalog srca idolke, da postane sluškinja, kuharica za štednjakom; da, ista večer, isti osmijeh muškarca, isti ulazak poput ovog današnjeg, i najednom - najednom dugi krik, kojem je uslijedila tišina svih (prekasno, mladenka je već zatvorila vrata nad svojim himenom). A ona, prva, ona pada koliko je duga i teška, gotovo na pragu sobe... Rođakinje dotrčavaju, svježom joj vodom zalijevaju lice, dlanove, posjedaju je, mlitavu lutku, govore joj stihove, donose vrčeve i vodicu cvijeta naranče. Odnijet će je se ipak, osam dana kasnije, mrtvu: “Napuhnutog trbuha”, priča mi danas tetka. “Od čega je umrla?” ganuta sam, nadodajem:
”Što je rekao liječnik?”
“Je li tada uopće postojao liječnik za žene? Ne... Nikad, u to doba, čak ni za porod, ne bismo mogle ući u neku francusku bolnicu!... Žene koje su mi pričale (tvoja baka ne, ona je uvijek šutjela o toj svadbi, nego njezina mlađa sestra, moja tetka, koju si upoznala, majka ‘velikog člana pokreta otpora’), žene su dakle mislile da se radilo o tamnoj i nemoćnoj ljubomori koja joj je ‘izokrenula krv’.”
I tako, tek što se ponovo oženio, otac Ferhani našao se udovcem. Treba priznati da se Zlatna, nova supruga, pokazala ženom velikog srca: ona je sišla u grad, smjestila se u jednu od kuća koje je naslijedila od svoje majke. Tamo je redovito primala svog supruga, kad je silazio, odjeven u bijelo, još bogatije nego prije, poput nekog kaida ili bašage. Ona, je potom, ostala sterilna, no brinula se poput plemenite pomajke za djecu svoga muža.
“A on je umro slavljen od svih i svakoga?” bila sam ironična u pogledu tog Ferhanija koji je ipak, naglašavala sam, bio odgovoran za smrt svoje žene!
“Oh!” začudi se tetka, “u to doba, muškarci su bili teški po prirodi! Često čak toga nisu ni bili svjesni... Postojali su naravno i oni drugi, mislim na Moh’a polubrata tvoje majke, i M’hameda drugog polubrata; koji su sačuvali čisto srce, i ponekad čak i čitav svoj život vole samo jednu ženu!... Ferhani je umro u svetištu, sjećam se vijesti o njegovoj nenadanoj smrti, bila sam tad djevojčica. Što se groba sveca tiče, što je od njega ostalo, ništa, samo ruševine, nastale za vrijeme oslobodilačkog rata!... ‘Visoko plasirani ljudi’ današnjice, znaš i sama da su ironični po pitanju naših ‘marabuta’... Jer oni sami, nemaju prošlosti...” (Ona promrmlja, nezadovoljna, slegne ramenima, zatim ušuti.)
Obnavljam sada to sjećanje o vremenu kad sam se, tijekom osam dana, nakon definitivnog prekida svog prvog braka, bacila u meandre svoje genealogije: genealogije moje majke, genealogije pretkinje koju sam upoznala kao tako užasnu...
Tu posljednju, htjela sam spomenuti kad je umro, netom prije 1900., stari Soliman: kako je tekao dan odlaska sedamnaestogodišnje udovice, iz te kuće koja će mi, poslije, biti tako bliska?
Nakon trećeg dana pogreba sva tako mnogobrojna rodbina je ovdje. Žene su se vratile sa seoskog groblja, onog što se ističe iznad grada i što se nalazi u susjedstvu zapadnih rimskih termi... Tako bliskom da mrtvaci zadnjih generacija sprečavaju nastavak otkapanja koje toliki znanstvenici, što dolaze iz glavnog grada, ipak smatraju nužnima!
Solimanov sin, njegove kćeri, njegovi unuci, povinuju se ustaljenim običajima: čuvati kuću (koja se, za mnoge, u to doba oduzimanja posjeda, čini poput posljednje malene arapske palače) nepodijeljenu i dati prednost najstarijem, zajedno sa, od onih mlađih, onom najaktivnijem, ili u najmanju ruku najmanje nemarnom (neobično, neki će se od Solimanovih sinova pokazati, suprotno od oca začetnika, muškarcima sanjarima i ljubiteljima užitaka, koji uživaju u večerima provedenim uz glazbu, među ribarima u osamljenim uvalama); ostaviti dakle “najspretnijima” održavanje farmi i obližnjih voćnjaka.
Hijerarhija nasljednika očitovala se novom raspodjelom unutrašnjosti domaćinstva: otmjeni kat (budući da je na njemu stanovao otac), sa svoje četiri dugačke i duboke sobe, svakom sa odvojenom prostorijom za pripremu hrane i “turskim” toaletom, te galerijama zatvorenim svjetlucavim mozaicima, ogradama s kolonadama obavijenim cedrovinom i alepskim borom - taj prvi kat je, dakle, rezerviran za sinove iz prvog kreveta, one barem koji su ostali u gradu, sobe u razizemlju, kojih je bilo više, no koje su mračnije, i s lijepim pogledom na dvorište, s bazenom i vodoskokom čija je glazba potiho odzvanjala, blaga, polovica tog nivoa bila je rezervirana za kćeri (onu odbačenu i nekolicinu unučadi, te djevojaka) kao i za dva posljednja sina, koji su ostali neoženjeni... (zamišljam ih, još od njihovog puberteta, pomalo ozlojeđene, ili ako ništa drugo kao ljude kojima je neugodno, pred “vitalnošću”, po pitanju brakova i potomaka, njihovog previše prisutnog oca!).
Ta nova podjela prostora mora da je bila olakšana kad je Fatima, mlada udovica, dala do znanja preko jedne od starica (jedne od njenih siromašnih rođakinja koje će se tamo smjestiti tokom dva ili tri mjeseca, prije nego što pronađu utočište drugdje, u nekoj drugoj od “velikih gradskih kuća”) ili direktno najstarijoj kćeri njezinih snaha:
“Neću ostati među vama! Vi ste moja obitelj, to je jasno. No dala sam da se pozove moj otac: za mene i za moju djevojčicu!”
Snaha je odgovorila:
“Ova kuća je tvoja kuća, o Lalla” (jer čak i ako mlada udovica nije imala dvadeset godina, bila je ipak jedina Solimanova udovica, i pripadao joj je odgovarajući dio nasljedstva).
Fatima uperi dug pogled prema Halimi, Halimi koja je uvijek bila najrazgovorljivija u ovim teškim okolnostima: “Hvala ti, o Halimo. Ova će kuća biti utočište mojoj kćeri Khadidji; ona će tu imati svoju imovinu, među vama, svojom braćom i sestrama. A njih je mnogo, Bogu hvala!... Molim te, reci svome mužu da sam poslala po svog oca. Jer sutra, želim ići k njemu.”
Halima osjećajno poljubi ruku i obraze udovice: imala se prilike uvjeriti u karakter i zrelost Fatiminu (“Tek joj je sedamnaest godina!” pomisli Halima. “Kad bi samo sinovi umrlog, oni što su već četrdesetogodišnjaci, imali lucidnost ove djevojke!”).
Otac Ferhani, uljepšan svojim dvjema togama, jednom od tlemcenske vune i onom od sukna iz Feza, stigao je iste večeri. On je bio, protiv volje, nositelj poruke svoje supruge, kojoj se divio, ili koju je volio, ne znam; a koje se možda i bojao: Amna Zlatna poručila je svojoj polubraći da neće sudjelovati u diskusijama o nasljedstvu, neka ih oni obznane sucu-kadiji. Allah joj je osigurao, zahvaljujući već samim dobrima njezine majke - koja je njezin otac, istina, sretno oplodio - ugodan i miran život. To joj je bilo dovoljno. Nije imala nasljednika. Njezin suprug, zahvaljujući Božjoj volji, bio je plemenit, i “od Boga voljen”. Tako da su joj njegova kuća i “kaidovi posjedi” (najljepši maslinici na padinama, kao i voćnjaci s narančama na rijeci elMellah) bili dovoljni: za ugodan život i za milodare čiji će broj otad povećati. Ona će se pobrinuti o posljednjoj od svojih sestara, Khadidji, kojoj je tek dvije godine, kćeri Fatiminoj i, sretne li sudbine, unuci njezinog supruga kojeg toliko cijeni... Neka Fatima dođe k njoj i neka se smjesti: tamo će biti u miru i spokoju!
Fatima dakle sprema svoju prtljagu: svoja tri kovčega od vrbovog pruća, tapecirana u ružičasti saten, i još mnoge druge od drva sa slikarijama inspiriranima alžirskom umjetnošću, svoje haljine i prije svega nakit, onaj sa svadbe i onaj koji joj je Soliman volio kupovati gotovo iz mjeseca u mjesec, jer je, pred kraj, sa svojom mladom suprugom postao sve rastrošniji.
Fatima uzima svoju kćerkicu u naručje, iako je bila uvijena jednako teško kao i prije tri godine, kad je stigla za prvu bračnu noć.
Ove tri godine, redovito je, iz velike kuće, izlazila jedanput tjedno: četvrtkom navečer, kako bi išla k ocu i pomajci. Od samog početka, rekla je Solimanu:
“Moj otac je navikao, da mu svakog petka ujutro donesem bakrenu zdjelicu za pranje, zatim ručnike, te da ja budem ta koja mu rasprostre stari tepih iz Feza: sve to za molitvu u zoru, jer što se tiče one druge, on je moli javno, a ne kao nekad njegov otac koji je silazio iz zaouie isključivo da bi molio u velikoj prečasnoj džamiji, onoj ‘sa sto stupova’ i zelenim mramorom - tom svetom mjestu koje su Francuzi, jao meni, pretvorili u običnu bolnicu! - on pak odlazi u najstariju preostalu džamiju, onu najposjećeniju.”
Sa Solimanom, u sobi - bio je to otprilike deseti dan nakon svadbe, a Fatima je već znala obznaniti svoje želje - poslušao je želju svoje supruge-djeteta: “Oh, ne bih htjela nedostajati, svakog petka u zoru, svom ocu, mokkademu!”
Soliman je, na čuđenje sviju, prihvatio, tumačeći to Fatiminom obiteljskom (dakle blagoslovljenom) pobožnošću: koja je, svakog četvrtka uvečer, odlazila provesti večer kod oca, u Amninu kuću; uzdizala se nad očevim uzglavljem, u zoru, prije nego što se začuo i najmanji i najudaljeniji glas mujezina.
Ovaj put dakle, u pratnji svoje kćeri, ona se vrati svom ocu. Tamo ostane do sutra, u petak. Probdije za Ferhanijeve molitve... Zatim se začulo kako kaže, sedam dana i sedam noći kasnije, kako njemu tako i njegovoj ženi, sjedeći uz njega, sva blistava:
“Oprostite mi, oboje! Bog mi je svjedok da bih željela uz vas živjeti čitav život! A vi ste i pravi čuvari za moju kćer! Ali...”
I ona se okrene, postiđena.
“Što dakle hoćeš, kćeri?” poviče, oštrim tonom, otac Ferhani, upitnim pogledom gledajući svoju jednako začuđenu ženu.
“Nedostaju mi planine, a u zaoui mi je dobro! Želim se vratiti gore, i nesumnjivo, tamo živjeti!” ona uzdahne.
Malo zatim, s kćerkom u naručju, Fatima u kočiji napusti grad.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:07 pm




Arabilna žena III


Mjesec dana prije početka ovog snimanja, nakon dva dana promatranja, s redateljem sam izašla iz auta prema toj farmi. Kolibe, klasične kuće no sakrivene iza mnogostrukih živica od trstike. Tog dana bilo je lijepo vrijeme.
Zaobišla sam glavnu kuću. Odostraga, jedna široka platforma silazila je prema moru, iznad ograde od stabala indijskih smokava. Odatle, usred crvenih kamenčića i stijena, pucao je pogled na planinu Chenua: prostran pogled, izolirana planina približavala se poput gigantskog broda nad dubokim zaljevom. Finoća linija, veličanstvenost, s nekom skromnošću u raznolikosti boja i, s lijeve strane, brežuljcima što se gube prema dolini u unutrašnjosti... Chenua: gotovo poput kazališnog ekrana pred planinama moje obitelji koje obilazim, već skoro četiri mjeseca.
Ta zaravan, željela sam da bude poput nekog balkona nad prirodom, svakodnevnom i spokojnom, ponuđenom paru iz filmske fikcije. Na sreću, turističko se seoce, nova bijela mrlja zadnjeg desetljeća, odavde ne vidi.
Iza mene, gore, kod seljaka, čekaju me vozač i redatelj. Četiri je sata popodne: ovdje sama, imam sastanak s prostorom. Prostorom moga djetinjstva, i čega još... možda te fikcije koju treba stvoriti. Četiri sata popodne: čak niti ne pomišljam na Camusa i njegovog Stranca.
Sama, hodam preko te platforme. Svoje uzbuđenje mogu sakriti samo tim sportskim hodom, tom naglom velikom trkom (sretna što sam dugonoga za taj živahan hod u trenutku kad u meni sve kipi).
Tog novembarskog dana, dok zrak je blag, a kraj jeseni boji se živim, gotovo proljetnim nijansama, ja sam sretna. Ne pretvaram se. No to ni ne pokazujem. Ne još. Još se ne topim, u plesovima, u koracima, u snažnoj želji da se rasplinem, da poletim i nestanem. Ah, ti mjeseci snažne nevinosti (jednako snažne koliko su bile i moje godine senzualne ljubavi)!
Tako je sve započelo. Ne prvo razdoblje proteklo u tajnosti, u beskonačnom žamoru razgovora sa staricama iz mojeg plemena, u lažno banalnim zapitkivanjima, u riječima jezika djetinjstva.
Sve je doista počelo tog prvog dana farme, sve, to jest ne više teorijsko postojanje ovog filma, nego njegova prisutnost, dok sam pronalazila svoj svakodnevni prostor. Ta sloboda, ako ništa drugo.
Taj prostor, treba reći, mi sliči. Tako, pomislih, treba započeti filmsku fikciju kad se pronađe prostor koji joj doista odgovara. Onda ga treba obići. Kao nekad bedeme grada usred kojeg će se, sat kasnije, dan kasnije, graditi.
Tog dana u studenom dakle, moj grad - odnosno kuća u kojoj će živjeti moja tri lika, Lila, Ali i njihova kći Aïcha - je osnovan.
Ponovo sam se uspela do ograde od smokava koja opasuje glavnu kuću. Režiser Hamid, vrlo okretan, u pregovorima je sa stanovnicima, ribarima i seljacima iz obližnje kooperative, u slučaju da predvidim lokaciju prirodnog dekora. Ostavljam ih. Kažem da je pogled lijep.
Zapućujem se prema stražnjim vratima. Siluete žena koje nas promatraju između dva reda trstike. Pozdravi.
Pozivaju me da uđem. Moje tadašnje drugo zaljubljivanje, također potajno, nije dugo potrajalo.
Tri žene u sobama bez struje. Neko dojenče vrištalo je s prekidima. Ja tapkam dok se ne naviknem.
Majka, od svojih vjerojatno četrdeset godina, čini se kao da joj je pedeset ili više. Stroga, skladnog lica, visoka; prilazi nasmijanog lica, no s trunkom rezerve; oprezom u krajičku oka. Druge dvije žene, jedna djevojka - šesnaestogodišnjakinja, punih obraza, imenom Saida, koja će potom u filmu biti “Djamila”, susjeda i prijateljica para - i druga, ona čija bi ljepota iznenadila svakog posjetitelja.
Nikad nisam saznala njezino ime. Reći ću: “nepoznata s farme”, ili “Madona”. Dvadeset joj godina, ne više od toga: lice zbunjujućeg sklada, tako čisto i blistavo, a istovremeno kao potamnjelo od sjene... Polovičan smiješak, koji ne zamjećuje vlastitu tugu. Madona: uvijek je nakon toga u naručju držala neku bebu, neku boležljivu bebu. Kako prikazati njezino prvo pojavljivanje, koje je osvijetlilo svaki od četrdeset dana provedenih na farmi: četrdeset puta sam ulazila i izlazila na jedna bočna vrata, koja su se nalazila između soba iznajmljenih za film i ostatka zdanja, vrata koja su osim za mene bila zabranjena: nailazila sam na vitku, uspravnu siluetu, jedino su ramena bila malo uvučena kao da je nad njom prijetila opasnost od tuberkuloze. Nad njom, Madonom.
Ponekad s dojkom vani, bebom što jauče, koju nisam pogledala, čiju sam bolest čula; njom, s meni upućenim i poklonjenim osmijehom. Četrdeset puta promatrala sam zasljepljujuću čistoću njenog lica, njezin bistar pogled, njezine obraze još ružičaste od mladosti, i tu rupu u ramenima...
Zadržavam se na Madoni. Možda zato što sam, nekoliko dana prije početka snimanja, saznala zasigurno da se neće pojaviti u filmu... Nabasala sam slučajno na neku obitelj koja je prihvatila, koliko iz ekonomskih interesa toliko i zbog realne otvorenosti (dosta rijetke činjenice u novom ruralnom svijetu), surađivati sa slikom i mašinerijom koju smo doveli... Nakon toga, zapitah se u kojoj mjeri će prevladati utjecaj majke, nje koja je nagađala, iz samopouzdanja i autoriteta nad svojima, da će od nas izvući neku korist, te da neće imati moralne štete... Majka je, vjerujem i ovo, stekla o meni nekakav instinktivan sud, o novoj ulozi koju za njih imam, o opasnosti koju predstavljam i od koje se treba obraniti...
Saznala sam dakle vrlo brzo da će Madona postojati samo za mene, izvan “polja”, da njezinu sliku ne možemo kupiti... Kao da je, od samog početka, dvostruko zadržavala svoj integritet, kao da nam je njezina ljepota u kojoj se koncentrirala obiteljska tajna morala ostati nedostupna... Sve to bez silovitog odbijanja, čak i bez islamske zabrane za koju bi se moglo pretpostaviti da će biti agresivna. “Ne”, bilo je to jedno mirno “ne”, koje mi je morala uzvratiti majka, obrazloživši to sljedećim, za njih očitim razlogom: “ne, zato što njezin muž - moj sin - radi u glavnom gradu i sada ga nema.”
Nisam inzistirala. Odmah sam znala da će to ostati “ne”. I dok sam u onom razdoblju hladnog uzbuđenja za vrijeme predsnimanja, znala da ću dobiti sve (“sve” za svoj lov na slike) - uvjerena da su inzistiranje, simpatija i solidarnost, apeliranje na razumni interes, da su “sva sredstva” časna - na kraju je moje samopouzdanje ležalo samo u tom poletu za konkretiziranjem filma, a čitav se nezahvalni i egzalitrajući posao sastojao u oblikovanju dokumentarne materije. Točnije rečeno, u pronalaženju njezinog izvornog oblika i prema njemu izrađivanju mojega.
Vraćam se Madoni u sjeni, njezinom dojenom, ali bolesnom djetetu... Ona, koja je prva, s tim sramežljivim, meni poklonjenim osmijehom, mogla reći: “Ja ovdje predstavljam sve žene koje tvoji strojevi neće obuhvatiti. Ja sam porub zabranjenog i ja te volim.”
Ona mi napravi kavu svaki put kad bih ušla, u trenucima napetosti, kako bi se osjetila drugdje. Ona je bila drugdje – a s time i čitava moja prošlost u ženskom rodu. Sad razumijem: od trenutka kad mi je bilo zabranjeno domoći se njezine slike, zbog same blizine njezine ljepote kao i sjene u kojoj je konstantno živjela, njezina prisutnost predstavljala je produžetak, drugi plan koji je one filmske činio nesigurnima. Ona je zauvijek podsjećala na trajanje unazad...
I ja ponovo uspostavih kontakt sa ženama iz mojeg djetinjstva. Paralelno s Madonom, supruga mojeg ujaka po majci, preminula pri porodu u dvadesetoj godini i koju vjerojatno jedva da sam i upoznala - a ipak, zbog jedne izblijedjele fotografije (nje u sjedećem položaju, izdužena lica, lica tijela u nestajanju, u ogromnoj fotelji nekog sirijskog salona čiji me sedefasti luksuz strašio još godinama kasnije), ona je u mojim djetinjim snovima, poprimila neku poetsku, opsesivnu prisutnost. Iako mrtva, kako mi se govorilo, očekivala sam da ću je pronaći u pozadini nekog dekora i najednom, stvarnost bi se rasplinula u sjene.
Tako je Madona, tokom ovog posla, za mene predstavljala draž da se to krišom ponovo dovede u pitanje. “Ja neuhvatljiva, nevidljiva, tvoje slike u pokretu otkrile bi, kad bih se ja odlučila pojaviti, svoju prirodu beživotnih limbova.”
“Kad bih odlučila...” Išla sam amo-tamo iz sjene u zbilju, od scene s kulisama, svjetala reflektora k Madoninoj svjećici. U meni se, u naletima, kristaliziralo ono jasno, a to su bili drugi: braća, muž, susjedi, svi rezimirani svemoćnom majkom koja je održavala ogradu između dva prostora. “Kad bih odlučila...”
Madona je bez problema mogla, na ovčju kožu, ili uz noge, spustiti svoju bolesnu bebu: jedan korak, jedan jedini korak tada bi bio dovoljan, otvorila bih joj vrata, ne bi trebala ništa učiniti pred tehničarima, možda tek skicirati pokret prstom kako bi zatvorila ovratnik haljine, samo nekoliko koraka.
Naglo, nužnost rada na slikama i zvuku bi se raspršila, beskorisnost fikcije budući da je, o čuda li, svaka žena mogla najednom na ovoj zemlji otići i doći.
“Konačno više ne postoji pogled špijuna”, govori moj lik Lile. Lila, pod reflektorima, pružila bi ruke prema Madoni, Lila bi se postepeno vraćala unazad, ugasili bi se reflektori, pogledi bi se otvorili, izbuljeni, iz njih bi konačno izvirala prava svjetlost dok bi se Madona pomicala, nasmijana. “Kad bi odlučila...”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:08 pm





Prizor treći:
O majci kao djevojčici


Dvadeset godina kasnije, Fatima, kći mokkadema svetog Ahmeda ili Abdulaha, spušta se ponovo u grad, ovaj put zauvijek.
Tijekom ova dva desetljeća, satkala se njezina sudbina supruge triju uzastopnih muževa (treći, moj djed, od kojeg se, te 1920. godine, ona službeno rastaje, tražeći od kadije, po muslimanskom pravu, autonomiju kako bi sama rukovodila svojim dobrima); no isto tako i njezina sudbina majke, jer ona se vraća u Cezareju (u prvo vrijeme, na stan kod svoje pomajke Amne, udovice već nekih dvanaestak godina, i stalne prijateljice), u pratnji gotovo sve svoje djece: osim Khadidje, prve, koja se, već u šesnaestoj godini, udala u susjednom selu. Ona sada čeka svoj porod - sina koji će ovaj put preživjeti, oh, milosti Alahova, a ne kao tri prva, isto tako dječaka, koji su svaki put izdahnuli nakon nekoliko dana!
Fatima, koju od ovog trenutka svi zovu Lla Fatima (a ja, kao i svi rođaci, mamane, ocrtavajući u toj riječi nježnost koju je njezin strogi izgled priječio da joj iskažemo), Lla Fatima se, dakle, okružila, u tom prvom preseljenju, svojim sinom jedincem - istina jedva desetogodišnjakom, no rijetke ljepote, njime koji će odsad biti, znala je govoriti, “njezina jedina budućnost” - i svojim trima kćerima, dvjema djevojkama i jednom mezimicom od dvije godine, jedinim djetetom muža od kojeg se rastaje. Ta djevojčica koja okreće leđa planinama (i koja odlazi u berberski jezik) moja je majka.
Od majci kao djevojčici?... Nikad mi nije pričala o tom danu iz ranog djetinjstva kad je ušla u prvu kuću u Cezareji. Sjeća li se samo toga? Ona to sigurno ne želi, čemu se prisjećati trenutka prekida: napuštanja seoskog imanja, s mnogobrojnim niskim prostorijama, oličenim svakog proljeća lilastim vapnom, s dva dvorišta i redom smokava, te u središtu, dva tako veličanstvena zen hrasta; svuda naokolo, raspoređena su djeca. Prekid sa smjehovima, s prostranim horizontom... Bez prijelaznog razdoblja, evo ih smještenih u gradu, u visokoj građevini, s impozantnim zidovima; dolje je prostrana i tužna soba u kojoj se svi skupljaju.
Majka je u posjeti. U prvo vrijeme, ona prima savjete: od jednog starog klerika povezanog s obitelji. Malo zatim, prodaje sav svoj nakit kako bi dobila jednu staru kuću, nešto iznad, nedaleko od bedema, još uvijek u arapskoj četvrti. Lla Fatima bit će tako skoro Amnina susjeda, u okolici nekadašnje kuće, one Solimanove. Njegove kćeri uostalom, ostarjele i neke od njih, već bake, posjećuju je, čestitaju joj na njezinom smještaju: njoj, primjeru ženske odlučnosti i inteligencije. Zovu je “tetka” ili “amti”, drugim riječima “tetkom s očeve strane”. Iz poštovanja.
Lla Fatima, konačno kod kuće, u društvu sina - koji pohađa francusku školu - i svojih triju kćeri, započinje novi život. Nema još ni četrdeset godina.
Malena Bahia, kojoj je nešto više od dvije godine, sada gotovo tri, obilazi novi stan: četiri duboke sobe, dvorište s jednim jedinim drvetom, drvom naranče (s “gorkim narančama” tako traženim za džemove) što širi svoje niske i bujne grane. Iza, u dnu, kamena ograda bunara; nasuprot jednom stubištu koje vodi do široke i niske terase, s koje se pruža pogled na planinske padine južnog djela grada.
Bahia, usamljena, čučne u dnu, tik do zida bunara. Kad je se pozove, ona bježi; penje se uza stepenice, smješta se na terasi, sa svojom mačkom, u jednom skrivenom kutku u kojem je razvukla prostirku: bježe, promatra planinu, primjećuje žamor iz susjednih kuća, miris pržene kave, ili paprike koju netko peče, rasute glasove blebetuša što viču, što se smiju. Glas nepoznate, uvečer, tik prije molitve u zalaz sunca, pjeva, sam i ogolio, uvijek istu tužaljku...
Dok leži na leđima, Bahijine oči pune se plavetnilom neba, ona sanja: željela bi da je daleko od grada (dolje, u gostinjskoj sobi, gospođe neprestano dolaze čestitati Lla Fatimi); ona zamišlja da je kod oca u zaoui Beni Menacera.
Lla Fatima je napustila Bahijinog oca. On dolazi jedno poslijepodne tjedno. Kuca na ulazna vrata - sat vremena nakon javne molitve petkom. Jelo ga čeka; on ulazi. Zatvara se zatim sa svojom suprugom u njezinu sobu.
Hassan, Fatimin sin, na povratku iz škole, kad čuje da “ovaj”, onaj što nije njegov otac, pokušava dovesti razumu Lla Fatimu, sin se uspinje na terasu, tamo nalazi malu Bahiju, i kako bi smirio svoje nezadovoljstvo, počinje biti ironičan: “Zašto ti ne bi otišla, sa svojim ocem?... Nije li to tvoj otac?”
“To je moj otac!” odgovori djevojčica.
“Hajde! Kad izađe, idi mu reći da te povede!”
Ona bi to željela, Bahia. Ona bi rado primila oca za ruku, kad bude prelazio dvorište, kad je veselo pozove, svojim svijetlim glasom, tako pijevnim, kad je podigne u zrak dugo se smijući; željela bi s njime ostati... Ona brižne u plač; plače u tišini, kako se međutim oduprijeti velikom bratu?
Pojavljuje se djevojčica od petnaest godina: duga svjetlosmeđa kosa i oči boje meda, malo razvučene. Iznenadila je djetinjasti razgovor; grdi Hassana: “Zašto si ljubomoran na nju? I što misliš da bi ona bez nas?” Bahia se skriva u haljine svoje najdraže sestre, Cherife. Plače još glasnije, ovaj put zbog zadovoljstva da je se utješi, da se nahrani Cherifinom nježnošću, njezinim toplim glasom, njezinim gotovo majčinskim milovanjima.
Brat sliježe ramenima: sve je shvatio i to daje do znanja: “Misliš li da ja to ne znam!... Mma (majka) je sišla sa svima nama, kako bi sačuvala svoj imetak. Njezin imetak je imetak mojega oca i mene. I on je”, reče on s ljutitom kretnjom prema sobi para, “taj koji je dosad od njega imao koristi!”
“Nije ti još ni deset godina a već brineš oko poslova odraslih!” ironično će Cherifa koja je završila s tješenjem djevojčice. “Kakav će tek biti autoritet mog brata nada mnom, mojim sestrama, i mojom majkom, kad Gospodin, moj brat, (‘Sidi Khouya’, reče ona na arapskom) bude gotov čovjek!”
I tako se blago rugajući, Cherifa prasne u smijeh.
Još i sada, tri četvrt stoljeća kasnije, ne znam, ja, Isma, pripovjedačica, ja, potomkinja - preko zadnje od kćeri - je li Lla Fatima (mamané) voljela svoja dva muža koji su uslijedili, ili jednog radije od drugog, ili jednog više od drugog... Zasigurno sam jedina koja se tako zapitkuje o mrtvima!
“Dva muža iz planine”, dođe mi da sažmem. Radi se o planini Dahri - planini, etimološki, s “leđa”, ili “onoj koja okreće leđa” Cezarovom gradu: usprkos prividima, baš u njezinim je bujicama, tik uza stijene i ogoljele strmine, na dnu napola presušenih rijeka uz koje se, na tom početku stoljeća koje nitko nije nazivao “kolonijalnom noći”, zadržavaju, i žive, i odolijevaju napola nepokoreni jadnici, koji se još uvijek osjećaju “aristokratima” dok im ostaju samo dobra u prašini, no u njima preživljava crni izvor, sjećanje na drevne borbe (nekad protiv Turaka, jučer protiv Francuza).
Je li zbog tog kisika, izbrazdanog ponosom i gorkim okusom slobode, Fatima, udovica u sedamnaestoj godini, ponovo došla iz grada? Odgajala, nekoliko godina sama, svoju kćer Khadidju? Sišla u Cezareju samo jedanput godišnje, za veliku feštu Abrahamovu, pokazati svoju prvijenku gomili polubraće, polusestara?
Fatima se, kad Khadija navrši šest godina, prihvaća, prema savjetima svog oca mokkadema, udati za jednog cijenjenog pretendenta iz kraja: Si Larbija, jednog od potomaka jednog drugog sveca, koji živi pedeset milja odavde, na padinama koje gledaju prema Miliani, i čija je religijska reputacija veća od one Ahmeda ili Abdulaha.
Si Larbi nije mlad, no nije niti starac. On je “u zrelim godinama”: ili tako barem Ferhani poručuje Fatimi, posredstvom svoje žene, Amne Zlatne. Ova se, u proljeće, na nekoliko dana uspela do zaouie. Vidjela je Fatimu, kako se sa svoje dvadeset i četiri godine, ponaša kao gospodarica kuće nad čitavom malom zajednicom: služinčadi, obiteljima “klijentima”, zakupnicima majura... Fatima, prva na nogama, u četiri sata, u noći, pobrine se prvo za stoku - budeći prvo male pastire i djevojke s farme. Zatim ne prestaje: sretna, nasmiješena i gorda, jedva se odmorivši u doba sijeste kako bi zatim primila uobičajene gošće; one će joj donijeti potanko izvješće, koje se uvuklo duž dolina, brežuljaka, malih zaselaka. Slušat će međutim ponešto dekoncentrirana, novosti koje će joj donijeti Amna iz grada: o Solimanovoj obitelji koja se osipa, udajama, korotama, novim bogatašima...
Amna priča o Berkanima, prestižnoj obitelji iz koje potječe pretendent. Ne spominje da dobro razumije Ferhanijevu strategiju: dotad je imao čitavu strategiju protiv nasljednika dvaju svetaca Berkanija (oca i sina, pokopanih u dva susjedna mauzoleja), figura visoke vjere koji su se pojavili tek prije dva stoljeća - jedni su govorili, da su nezaobilazno, iz Seguiat el-Hamre, s krajeva Mauretanije, kolijevke gotovo svih svetih genealogija, dok su drugi davali prednost andaluzijskom egzilu, uobičajenim etapama, preko Tetouana, zatim Feza, i Tlemcena, zatim planina u susjedstvu Medeje, u trenutku kad je Alžir bio skromno trgovište, maleno gusarsko odredište uhvaćeno u španjolsku stegu Penona, da bi na kraju, početkom osamnaestog stoljeća, završili u toj zaoui Beni Macera koju će doći opljačkati uzduž i poprijeko, i čije će maslinike i sve voćnjake zapaliti, tako “slavan” general svetog Arnauda...
Tako izbaždaren proračunima i mozganjima mokkadema Ferhanija, Alžir, na tom početku stoljeća, čini se da je još u borbama, svetog mrtvaca protiv drugog svetog mrtvaca, koubbe, odnosno groba i svetišta, protiv druge koubbe, drugog svetišta - kao uostalom, negdje drugdje, jednog zvonika protiv drugog zvonika... Neki je to fantomski Alžir u kojem žive, misleći da žive za sebe, nastavljaju, unatoč samima sebi, podmirivati račune mrtvih još ne posve mrtvih, nastavljajući se, i oni sami, međusobno proždirati...
Amna, u svojim razgovorima s mladom Fatimom, uvjeri je da se uda za Si Larbija, potomka svetog Barkanija, sveca smatranog “modernističkim” otkako se jedan od njegovih unuka (zapravo, praunuka) odmah opredijelio za tabor emira Abd el-Kadera protiv štićenika Francuza. Aissa el-Berkani, jedan od pet emirovih kalifata, izgubio je time gotovo čitavo obiteljsko nasljeđe, no osjetno povećao svoj prestiž. Si Larbi, drugi, dakle, Fatimin muž, nakon burnog života, provedenog jednim njegovim dobrim dijelom, u progonstvu na Zapadu, čini se da je bio voljeni muž, možda voleći i sam... Sve u svemu mudar i staloženog duha. Dugo nakon njegove smrti, on je bio taj kojeg je Lla Fatima, tokom svoje isposničke starosti, nehotice zazivala, ponekad citirala...
S njim je prvo imala Cherifu, prekrasnu, zatim Maliku, dvije godine mlađu od nje (tetku, koja me u ovim danima odmora, prima na stan i zbrinjava, sigurno zato što je uvijek patila što ima samo dječake, i niti jednu svoju djevojčicu); i tek na kraju joj je stigao voljeni sin. Malo zatim, Si Larbi, koji se nježno brinuo za najstariju Khadidju, preporuči Fatimi da je vjenča. Zatim se razboli, čitavu godinu, Fatima ga je liječila.
Sa svakog brežuljka, iz svakog i najskromnijeg malog svetišta i sve do Sahela oko glavnog grada, dolazili su na konzultacije trgovci drevnim lijekovima, prodavačice napitaka i rijetkih trava: no niti jedan rumi, čak niti neki mudri doktor, bolesnik bi ih odbio; Fatima, koja je znala da niti jedan kršćanin ne bi prešao prag zaouie Beni Menacera zbog toga je žalila. Po drugi put zatekla se udovicom: i ovaj put, pretpostavljam da je oplakivala.
Kad se, dvije godine kasnije, udala za bratića Malek el-Berkanija (tad joj je trideset godina, ili nešto više; njemu su gotovo iste godine kao i njoj, neki su govorili da je bio mlađi, sigurno dvije ili tri godine), ona iznenadi svoju okolinu: očekivalo se da će zapasti u definitivnu i utješnu pobožnost. Ne.
Je li to bilo to vjenčanje iz ljubavi? Nitko neće saznati... Gorka i cinična verzija sina “onog drugoga” čini se da katkad pobjeđuje: da, najveći dio Fatimininih dobara bio je Si Larbijev, dakle od njegovog sina i dvije odrasle kćeri... I eto kako se rođak, preudavši se u istu kuću, bacio na mnogobrojne novotarije: modernizaciju šumarstva, kupnju gore još neviđenog poljoprivrednog materijala... Niti jedan se “domorodački” farmer nije upuštao u imitiranje europskih kolona iz ravnice!
U vrijeme mrtve sezone, mladi suprug nekad tako aktivan, raspuštao se: volio je putujuće orkestre glazbenika koje bi tad uzdržavao, pojavljivao bi se tek zorom, nakon daleko probdjevenih noći, govorilo se, u obilaženju plesačica... Fatimi, koja je sa svojom djecom, ostajala posve blizu svetišta, to je više puta bilo ispričano. Je li žalila za vremenima kad je sama, u očinskoj zaoui, znala jednako dobro kao i taj muškarac sve pokrenuti, ili je sjena tih plesačica, tih večeri provedenih u samoći, nastanjivala njezine nesanice?... Oklijevala je.
Malek je zatim dolazio pameti, ponovo se potpuno predavao nadgledanju žetve: nije li ga se, u čitavoj regiji, nazivalo chatterom, drugim riječima aktivnim, neumornim...
Djevojčica koju je s njim imala, Bahia, imala je dvije godine, godine svoje starije sestre, kad se, po prvi put udovicom, odlučila uspeti u “leđne” planine! Ona progunđa ovu riječ: dahra, mjesto starih ljutnji, i pomisli: “Mjesto ženske gorčine” (kao da je, najednom, slika njezine tako dramatično umrle majke, ponovo osvanula!). Ona se konačno odluči za podjelu imovine koju joj je omogućavao islamski zakon.
“Zaštititi budućnost moga sina!” izjavila je onog dana, kad je u kočiji, s gotovo svom svojom djecom definitivno sišla u Cezareju.
Dvije ili tri godine kasnije, u vrijeme kad se jedva konačno navikava na svoju novu kuću, saznaje da je njezin suprug, Malek, koji je prorijedio svoje tjedne posjete (budući da Lla Fatima nije više namjeravala živjeti gore, pravdajući se, ovaj put, francuskim obrazovanjem svojega sina!), prešao na djelo: Lla Fatima se ne želi vratiti; osim svega, ona mu ne dozvoljava da rukovodi imanjem. E pa dobro, on će se ponovo oženiti. Šalje joj pismo u kojem je se odriče... Da li je od tog crnog dana ona započela svoje kazališne seanse transa?... Ne, ne vjerujem.
Nevolje su se nastavile - ipak, upravo je stekla novu kuću, blizu europske četvrti, tik iza katoličke crkve sagrađene poput antičkog hrama; to je zdanje veće, njezine prostrane prostorije imaju na prvom katu prozore i balkone koji gledaju na ulicu, no imaju izlaz i na maurske galerije što su otvorene prema moru i luci. Radi se dakle o mješovitom i modernom stilu (već samu sebe vidi kako tamo, za deset godina, ženi svoga sina!): tamo još ne živi. Jedan od stanova u prizemlju ostavlja iznajmljenim starom gradskom rabinu, njegovoj obitelji koju poznaje. Ona će stanovati na prvom katu a u donjim sobama, koje su ostale slobodne, primat će svoje zakupnike... Svoje preseljenje predviđa za jesen.
No nevolje se nastaviše, ili zasigurno, “zla kob”, grad je te 1924. godine napala epidemija tifusa - ona se prvo pojavi u okolici, no nitko se na nju ne obaziraše, zatim se, vrlo brzo, dočepa arapske četvrti.
Netom prije ljeta, Lla Fatima primijeti da su gotovo sva njezina djeca zaražena. Jedino je Malika, ostavši čila, liječila Cherifu koja se prva zatekla u krevetu, zatim malenu, Bahiju, koja je pod utjecajem presnažne vrućice zapala u opasan delirij.
Kad je došao na red Hassan, izmučen beskrajnim povraćanjem, Lla Fatima se obeshrabri. Našla se sama: njezin otac bio je već deset godina mrtav, njezina starija sestra bila je već dugo vremena udana u jednom udaljenom gradu, a Amna gotovo paralizirana staračkim reumatizmom.
Uz Malikinu pomoć - kojoj je bilo jedva trinaest godina, no koja je bila uporna, šutljiva i aktivna - Lla Fatima se od svega obrani; odluči poći tako daleko da potraži doktora - da, francuskog doktora, zašto ne: bila je prva arapska “gospođa” u gradu koja se na to usudila. Doktor opće prakse, namrgođeni pedesetogodišnjak koji je znao reći par riječi na regionalnom dijalektu, stigne do kuće; otresito zazvoni “Fatminom rukom” o teška vrata; prijeđe dvorište, uđe u prvu sobu u kojoj je boravio sin, tri dana gotovo bez svijesti. Posluša ga, napiše recept, zatim pozove na pregled bolesne kćeri; zadrži se najviše na Cherifi koja mu se smiješila, sjetna (tek je u tom trenutku, njezina majka shvatila koliko je djevojka smršavjela: nikada se nije žalila, bila je nježna, pasivna bolesnica, njezine uske oči gledale su vas iz daljine, velike daljine, i uvijek je imala taj osmijeh!...). Malena, Bahia, činilo se da i ona zabrinjava Francuza. On odlučno da losione koje je imao u svojoj teškoj aktovci; napiše drugi recept i reče da će se vratiti za dva dana.
Dok je prao ruke i šake - te dok mu je Malika lijevala vodu iz vrča, tik do bunarske ograde - on zamijeti, da je na susjednim terasama bio predmet znatiželje nepoznatim susjedama. Nije se čak ni nasmijao: Fatimina djeca su ga zabrinjavala, Lla Fatima to shvati i zbog toga mu bude zahvalna: eto kako joj je jedan Francuz mogao postati saveznik. Ona mu zahvali iskrenim blagoslivljanjem, upita kako mu može “platiti”; on kratko odgovori na arapskom: “Poslije” i izađe.
Bila je to mala revolucija u gradu: stare obitelji primijetile su da Lla Fatima, iako potomkinja, s jedne strane preko oca, s druge preko svoja zadnja dva muža, onih koji su se nekad suprotstavljali okupatoru, nije oklijevala liječiti svoju djecu “kod Francuske”.
Hassan je uostalom prvi ozdravio, i to je za njegovu majku bilo poput popuštanja nekog prvog obruča. Bahia je još patila; gotovo da i nije govorila: u stvari, nije napuštala zaglavlje svoje obožavane Cherife, u čijem je naručju tako često voljela zaspati - Cherife koja nije ozdravljivala.
Lamentacije žena... Djevojčica, sklupčana pred glavom mrtve djevojke.
Djevojčica pogleda bez ijedne suze, pred gomilom žena u bijelom, posjednutih u krug oko Cherife, utonule pod mrtvački pokrivač, jedino lica ostalog vani, blijedog, poput maske. Djevojčica koja je promatra, koja ne govori; koja neće progovoriti ni sutradan, ni osam dana kasnije.
Rođakinje su ganute; jedna dolazi kako bi pokušala odvući Bahiju, kako bi je posjela sebi u krilo: “Šestogodišnje dijete, da će tako bdjeti nad glavom mrtve!...” “Pazite se da vas ne urekne!” dodala je druga, a treća će: “U stvari je, Cherifa, Bog neka joj bude blag, bila poput majke svojoj mlađoj sestri! Kao da je predosjećala, jadnica, da neće imati djece, da će ranije otići!” “Ostati bez sestre, to je najužasnije!” uzdahne neka druga, nepoznata, neka udavača što je nedavno došla iz grada, pomalo divlje ljepote, koje su se njezine šogorice bojale, koju su, zbog toga, poštivale.
“Gubitak sestre, užasan?” poviče neka stara, ispitivačkog pogleda.
“Majka, majka je ta koja, kad je izgubimo, ostavlja otvorenu ranu!”
“Ja sam”, nastavi nepoznata (tako je se nazivalo jer u svom dijalektu nije imala cezarejski naglasak), “ja sam sigurna da je tako sa sestrom!”, zatim, ne ustajući, izrecitira povišenim glasom, na nekom učenom jeziku:
“O moja druga ja, moja sjeno, meni slična,
Otišla si, ostavila me, mene oranicu,
Plug tvoje boli me preorao, suzama me oplodio.”
Kod tih zadnjih riječi koje su se, na starom arapskom, rimovale, neka žena naglo poviče: uspravi se, velika i mršava, jednom rukom razdere maramu, drugom, otvorenih prstiju, rascijepi si polako lijevi obraz.
Pjesnikinja je, skvrčena, zašutjela; Bahia se podigla, otvorenih usta, razrogačenih očiju pred krvavim licem narikače. Neka druga, lagano pokuša prema sebi povući djevojčicu. Ona što je povikala, koja si je sada nonšalantno brisala obraz, najednom se neobično zgrčila, prsiju potresenih kao nekom vrstom smijeha, zatim poviče, na čuđenje sviju: neobičan jezik - koji većina građanki nije razumjela, ili koji su zaboravile, poprimajući, kako je tekla improvizacija, smeten izgled, pomiješan s popuštanjem - berberski jezik bio je vrlo brz, lepršav, a jedna žena promrmlja drugoj: “To je rođakinja umrle koja se spustila iz zaouie, ona često tako improvizira, na njihovom brdskom jeziku!”
Rođakinja, dakle, isklepa stihove, obraza sada već suhog, na kojem su ostali samo ružičasti tragovi ogrebotina:
“Seg gwasmi yebda useggwas
Wer nezhi yiggwas!”
A zadnja dva stiha poviče, još više razdirućim tonom:
“Meqqwer lhebs iy inyan
Ans’ara el ferreg felli!”
I Malika, sestra umrle, koja nije plakala, koja je dotad bila nepomična, stojeći pored praga, izrekne svojim metalnim glasom: “O budi blagoslovljena, kćeri mojeg ujaka, što si došla iz daljina, s nama podijeliti bol!”
Zatim, obraćajući se onima koje kao da su žalile što ne razumiju brdski govor, ona nastavi: “Za one koje ne razumiju jezik predaka, evo što je rekla kći mojeg ujaka; evo što je otpjevala za moju, nikad zaboravljenu sestru.”
Prije nego što će nastaviti, ona se za korak približi prema središtu gomile bijelih feredža, uvjeri se da njezina majka, Lla Fatima nije tamo, ona koja se, još od jutra, odmarala u nesvjestici, gotovo izludjela nakon duge seanse transova i lirskog očaja. Na kraju Malika prevede za građanke koje su mogle razumjeti samo gradski dijalekt:
“Od prvog dana u godini
nismo imali niti dana slavlja!
....................................................
Beskrajan je zatvor što me satire,
Izbavljenje, otkud ćeš mi doći?”
Na te riječi, malena Bahia, koja je bila ustala, sama polako sjedne, ponovo zauzimajući svoje mjesto pored glave umrle. Odlučna da tamo ostane, sve dok se nosači lijesa ne najave...
Bahia, nepokretna. Pa čak i kad joj je netko od rodbine poprskao čelo, ili ruke kolonjskom vodom, činilo se da blagoslivlje nekog koga nema. Bahia nijema, suhog lica, ponavljala je, duboko u sebi, berbersku tužaljku rođakinje razderanog obraza...
“Beskrajan je zatvor”, “Meqqwer lhebs”, dvije ili tri riječi sad na arapskom sad na berberskom pjevale su u njoj, polagano, s poskocima, nekom vrstom odvažnog hoda koji je posrtao, no također i smirivao - zbog toga je smireno gledala najednom prekriveno lice Cherife pod zamotanim prekrivačem, i koju su odnosili.
Sljedećih dana, zatim tjedana, zatim mjeseci i godišnjih doba što su dolazila jedna za drugima, Bahia nije govorila. Nije se smijala. Nije pjevala.
Živjela je tako, mirna i hladna, no utučena, ili spokojna, kako se moglo znati, sve do svoje sedme godine.
Na godišnjicu Cherifine smrti, ili malo kasnije, Lla Fatima pristade ostaviti svoju posljednju kćer u rukama jedne čarobnice iz tih krajeva, koja je, govorilo se, znala kako osloboditi živućeg, živuću, od posjedovanja nekog voljenog, neke voljene umrle osobe koja nastavlja otmicu, “usprkos Božjoj volji...”
Pustila je nerado svoju kćerkicu da slijedi jednu staru susjedu, savjetnicu: “Bit će to blizu plaže, u jednoj izoliranoj uvali u kojoj živi žena pustinjakinja!... Vidjet ćeš, uspjet će, uz volju i zaštitu svetaca iz tvoje loze, Ahmeda ili Abdulaha i dvojice Berkanija, oca i sina!...”
Bahia se vrati uvečer, šutljiva. Sutradan ujutro, bio je petak, posljednji prije mjeseca posta, odmah nakon molitve svoje majke i svoje starije sestre, Bahia lagano progovori, kao da je oduvijek bila tu, bez i trunke sjete: nekoliko riječi o svježini zraka i odbljesku svjetlosti.
Lla Fatima podjeli milodare svakog jutra u tjednu koji je slijedio.
Dvanaest godina kasnije, Bahiji je devetnaest godina. Mene je rodila u osamnaestoj. U devetnaestoj godini, baš trinaest mjeseci nakon mojega rođenja (budući da me dojila samo prvi mjesec; nakon toga više nije imala mlijeka; omršavjela, osjetila se bolesnom. Iznemoglost i tuga ublažili su se kad stiže, nekoliko tjedana kasnije, ta sretna trudnoća koja je osnažuje, koja je čini sretnom), konačno dobiva sina. Svog prvijenca.
Tako lijepog. Veliku bebu s kojom se napatila na porodu. No, koliko je bila sretna poslije, s komplimentima posjetitelja: “Bijeli, debeli, i tako plavokos, plavokos...”
“Ima plave oči, imaš sreće, biti će pravi gospodin! Ženik!...”
“Očeve oči, on je iz očeve loze!”
“Brdski Berberi”, ispustila je neka druga, sladunjavica.
No, Lla Fatima - majka moje majke - mirno odgovori: “Istina je! S naše strane, muškarci imaju crne oči, duge trepavice!... Sve su to lijepi smeđokosi, kod nas”, uzdahne ona pomislivši, nostalgično, na svog sina kojeg je Francuska držala kao vojnika, tako daleko, u Sahari!
Nepresušne riječi posjetitelja sačinjavale su, sasvim blizu, topao i zbunjujući žamor. Bahia u svom krevetu trodnevne porodilje; ustat će prije sedmog dana, zbog slavlja - ta sreća što je svog sina rodila upravo u svom gradu, i u lijepoj kući svoje majke; imala je dobrobiti od protokola. Doći će brojni uzvanici; bit će tu i orkestar s glazbenicima. Lla Fatima se brine o svemu, kao i za prethodno vjenčanje svoje posljednje (najljepše vjenčanje u gradu, ono o kojem će svi još dugo govoriti, ono prilikom kojeg je mlada, nakon što je obukla tradicionalni kaftan, bila toliko ponosna što nosi, baš ona, prva u svom gradu, bijelu haljinu europskih mlada: bila je to želja ženika, očevog prijatelja, koji je netom završio visoku školu za profesore...).
Tada je Bahia bezbrižna. Razvoj sedmog dana ispunit će je spokojem; srećom obojenom novom, blaženom nježnošću.
Za djevojčicu, prethodne godine, sve se naprotiv odvijalo na brzinu i daleko, u tom mjestu na kojem je njezinom mužu dodijeljen prvi posao učitelja, u tim planinama na sjeveru Bou Saada. Kao da je svoju prvu kćer imala u progonstvu! Tog zadnjega dana nastave, dolazak bebe osam dana ranije u trenutku kad su oboje mislili da će sutradan krenuti (koferi, poluotvoreni, u kutovima, čekali su samo da ih se zatvori). Ljetni praznici su započinjali, njezina majka tamo joj je priredila njezinu sobu, krevet, plahte, i namirnice za proslavu na koju će doći posjetiteljice!... I eto kako se to rođenje dogodilo usred planine, valjalo se osloniti na babicu, jednu tako staru seljanku, zasigurno s iskustvom, dobrog veselog i umirujućeg lica, no ipak, koja nije čak ni govorila arapski, osim kad bi prizivala Boga, i podsjećala na strpljenje: nekoliko kuranskih izraza tu i tamo su isprekidali njezin govor koji se rodilji, dok je pokušavala nadjačati svoje bolove činio nepoznatim idiomom.
Starica je željela pripremiti konopac za vješanje o strop, kako bi se tamo objesila rodilja i sama pomogla vukući podignutim rukama iznad glave... Bahia je odbila: znala je da je to seljački običaj. Ne. U njezinom gradu, dovoljno je bilo nagnuti krevet... Bila je pripremljena kipuća voda, buduća majka patila je izgovarajući stihove iz Kur’ana... Kao zadnji izlaz, pozvalo se francuskog liječnika. Lla Fatima bila je odlučna: ovaj će doći, čak i u ponoć, poznavao je obitelj... A Bahia je, sve dotad, bila smirena u iščekivanju tog prvog poroda. I tako, sučelice staroj seljanki koja je dotrčala iz obližnjeg duara, moja majka je vjerojatno patila, prvo u tišini, zatim uza sve ritmičnije hropce - sve dok nisam osvanula na svjetlu dana.
Stara je otišla s velikim osmijehom. Odrezala pupkovinu. Hitro mi preokrenula glavu prema dolje. Sačekala moj prvi plač. Zatim je izgovorila dugu rečenicu koju moja majka, malaksala, začu a da ne shvati.
Kasnije, kad je Lla Fatima, dotrčavši četiri ili pet dana poslije (autobusom do Bou Saada, zatim do kraja popločene ceste, zatim zatraži kobilu, magarca, bilo što, i pred začuđenim seljacima ponosno zajaše), nestrpljiva da vidi svoju mezimicu zdravu i čilu, čak prepuštenu nekadašnjim običajima, kad se dakle baka nalazila nasuprot babici (ona joj je donosila iz grada komadić platna za sarouel, parfeme iz Meke i jednako blagoslovljenu krunicu), dvije žene izgubile su se istog trena u cjelovečernjem razgovoru.
Moja majka, polegnuta u krevetu, i kada je nakon trećeg dana mogla ustati, napraviti nekoliko koraka i zatim ponovo leći, moja ih je majka začula kako se smiju, pomisli: “Tako dugo nisam čula moju majku, tu strogu ženu, kako se smije!... Izgleda da se dobro slažu!”
Na kraju, babica ode šireći bujicu blagoslova. Lla Fatima reče svojoj kćeri: “Znaš li kako je pozdravila dolazak tvoje prvijenke kad je beba prvi put zaplakala?”
“Čula sam kako izgovara čitav neki govor”, reče moja majka, “no ništa nisam razumjela.”
“Sreća je što su njezin berberski i moj, onaj koji sam naučila u djetinjstvu, prilično slični, razgovarale smo poput dviju sestrični!”
Nju ponovo spopade dugi, no blagi, jedva primjetni smijeh, koji joj potrese čitava prsa, dok ju je Bahia, još uvijek začuđena, gledala; na kraju, nakon što je uhvatila dah, ona nastavi: “Babica je rekla, kad su tvoje boli konačno prestajale, ‘Zdravo tebi, kćeri planine. Rođena si u strci, čini se da si žedna svjetla dana: bit ćeš putnica, nomadkinja koja je otišla iz ove planine da bi išla daleko, još dalje!’”
Bahia, mlada majka, nije rekla ni riječi.
“Toliko govorancije zbog jedne kćeri!” uzdahne.
“Imat ćeš sina, sljedeći put!” odgovori baka.
I doista, drugi porođaj odvio se kako se Bahia nadala. Nije se možda nadala toj blistavoj ljepoti kod novorođenčeta.
Jasno, plave oči, bile su znak očinske loze - dok je njezina kći imala oči boje lješnjaka, to je primijetila, no ništa nikome nije rekla, bila je to boja Cherifinih očiju, sestre koju je kao mala izgubila; koju nikad nije prežalila.
S devetnaest godina i nekoliko mjeseci, Bahia je okusila veselje ulaska u carstvo majki: posjetiteljice su navalile kod Lla Fatime; tijekom mjesec dana, kao da su time htjele nadoknaditi činjenicu da prvorođena, kći rođena poput “brđanke”, govorilo se, nije imala pravo na uobičajene počasti.
“Princ! Primila si na dar princa, ti majčina princeza!” uzviknula je najbliža susjeda, ona koju se smatralo najrječitijom, u veselju i u tuzi.
Dva mjeseca kasnije, Bahia je u svom naručju donijela tako lijepo dijete. Sa suprugom, ona obavijena u svileni veo, uzela je autobus do sela u Sahelu u kojem je upravo bio imenovan “učiteljem domorodačkog razreda”, moj otac.
A što je bilo sa mnom tokom tog prvog putovanja?... E pa ja o tome ne znam ništa. Moja se majka toga uopće ne sjeća. Najvjerojatnije je moj otac, u svome naručju, morao nositi djevojčicu.
“Osim ako s jedanaest mjeseci nisi hodala. I, dakle, dokaskala s nama, do autobusne stanice.”
Sjeća se, majka, s kolikom je brigom, u svojim rukama, štitila bebu: skrivala joj lice, branila je od prašine!
“A također i od uroka!” preporučila je baka.
Ušli smo tako, u četvoro, u francuski stan u kojem sam živjela do desete godine, osim ljeti i za zimskih i proljetnih praznika: tada smo autobusom, kasnije i posebnim automobilom, odlazili u stari grad koji nam se činio, mojoj majci i meni, poput luke, poput čahure: i moje sretno sjećanje djevojčice od njega je učinilo mjesto neprestanih proslava u kojem kao da su se raskomoćivale drage i malaksale žene.
Živeći u stanu, osjećali smo se “jednima od Francuza”.
“Mislim, Francuza iz Francuske!” objašnjavala je moja majka svojim prijateljicama, prilikom naših povrataka tamo. “Obitelji nastavnika sve dolaze iz Francuske. Kažu nam ‘bonjour’; sa susjedama čak naučim i poneku riječ...” (“prava avantura!” mislile su znatiželjne prijateljice...) “...no one druge, Europljanke, one iz sela, misle sljedeće: oni imaju svoj svijet, mi imamo svoj!”
Tako smo u zgradi za obitelji nastavnika doticali rubove neke druge domene, sasvim nepoznate ljudima iz Cezareje: “Francuze iz Francuske”. Recimo da smo u selu, majka i ja, gotovo doticale neki drugi planet.
“Imam dva jezika”, reče blago dvadesetogodišnja majka sirotica.
“Sirotica”, jer je izgubila svojeg prvog sina.
“Imam dva jezika!” Čujem taj uzdah kasnije, mnogo godina kasnije, kad je, dvadeset godina poslije, majka na proputovanju kroz Francusku. U Strasbourgu, u hotelu u kojem spava, u kojem je plačući utonula u san, te se probudila usred noći. Ne pali svjetlo. Otvara oči i promatra. Prisjeća se? Gleda, tako udaljena od sina zatvorenika kojeg je vidjela samo na sat vremena, daleko od Alžira koji je napustila ne bivajući svjesna svoje odvažnosti, gleda svoje dane daleke prošlosti.
Beba je u stanu: kad je prešla prag, sa svojim prvim dječakom u naručju, pod višestrukim velovima. I tada govori, meni govori:
“Imao je šest mjeseci... U selu, neko vrijeme prije praznika i prije nego što ćemo krenuti za Cezareju, moja svekrva koja je živjela s nama, ona koja je bila prilično sramežljiva, čak mučaljiva, ona koja ga je tako dobro znala ljuljati, prije nego što bi zaspao i ujutro, vrlo rano, kako bi nam omogućila da spavamo, ona se nagnula nad kolijevku.
Još uvijek čujem bebino tepanje, koja se dugo čulo, poput gugutanja ptice, zatim cvrkutanja. Ona je prasnula u smijeh, baka; nikad je nisam vidjela tako uzbuđenu:
‘Čuješ li, kćeri?... Upravo je govorio na berberskom!’
A pred mojim sumnjama, ona inzistira:
‘Uvjeravam te!... Jasno, nepovezane riječi, gotovo isjeckane. Bez međusobne veze... no bio je to berberski!’
Slegnula sam ramenima. Izašla iz sobe. Danas mi je zbog toga žao, jer ga više nema, njega, šestomjesečne bebe (kako je mogao govoriti berberski, kad niti jedna od riječi tog jezika nije kod nas bila izgovarana)... Što se seoske dojilje tiče, ona je kod nas došla kad se rodio moj drugi sin! Žao mi je zbog nje, moje svekrve; jer je sada mrtva i jer osim te scene, ne vjerujem da sam joj ikad učinila nešto nažao... Bila je mila. Vjerojatno je tog dana patila, zbog moje oštrine.
Otišli smo, dakle, na praznike u Cezareju. Usred tog strašno vrućeg ljeta, moj maleni se razbolio, jedne noći s četvrtka na petak... Sutradan, prije kraja dana, bio je mrtav. Izgubio je, u nekoliko sati, svu vodu... Francuski liječnik promumljao je: ‘Trebali ste me probuditi u noći!...’ Mrtav i pokopan istog dana, moj maleni! Jezik se, s njim, ugušio, u to nema sumnje. Ušao je u zemlju otvorenih usta; raširenih ruku, prstiju, i očiju... Njegove oči, još se noću budim i gledam ih, promatram njihovo plavetnilo!”
Majka nije htjela ići na njegov grob. Čak niti treći dan. Ponovo je išla na groblje tek na sprovod Lla Fatime, svoje majke, koja je umrla tri dana nakon proglašenja samostalnosti!
Selim, živi sin, tek je izišao iz francuskih zatvora, čak i ako je, u prvo vrijeme, neko vrijeme morao provesti u sanatoriju - njegova pluća oslabjela u zadnjem zatvoru, u Rouenu, u kojem je predugo ostao u samici (jedino sjećanje koje dijelim s majkom, s tih višestrukih putovanja prema francuskim zatvorima: dan iz 1961. godine kad smo se, sve tri, moja majka, moja mlađa sestra i ja, predstavile u zatvoru i kad je direktor, primivši nas u svojem uredu, hladnog pogleda uperenog u tu gospođu uokvirenu svojim dvjema kćerima, dao do znanja da će Selim, nakon svog neuspjelog pokušaja bijega, ostati u “samici”).
Ne, čak i u ljeti 1962., kad ćemo se sve okupiti - “na dan žena”, uvijek trećeg - na grobu predaka, i odande se diviti panorami čitavog grada koji se širio u obliku četverokuta ispod svoje antičke luke, napola potopljene pod svojim tako prepoznatljivim svjetionikom, čak ni tada majka neće otići na mjesto mrtvog djeteta: jer ne želi povjerovati da je pokopan - pokopan još od 1938. Imao bi dvadeset i četiri godine, petnaest mjeseci više od Selima.
Zašto se vraćati na tu sterilnu i crnu okaminu jedne nekoć odbijene korote: sigurno zato što je prije, i sa šestomjesečnom prebrzo odnesenom bebom, kao u nekoj okrutnoj otmici, pokopala i jezik, onaj koji je mogao biti, za njezinog prvog sina, poput krune od narančina cvijeta!
Osim ako se taj zaborav, to odbijanje, to negiranje nije po prvi put dogodilo još puno prije, kad je, kao šestogodišnjakinja, zbog nestanka Cherife prekrasne, ostala bez glasa, i ako je, u tako dugom autizmu, u toj paralizi usta, grla, glasnica pa sve do otkucaja pluća što udišu, izdišu, jezik dakle, jezik oca koji je odabrao ostati u zaoui, gore, onaj posjednika koji će doći polagati račune Lla Fatimi, ženi zapovjednici, taj jezik od kojeg se djevojčica htjela odvojiti, u jednom je trenu ispario: u njoj, oko nje.
A mrtvo dijete ostalo je zauvijek, u njezinom sjećanju-grobu, usnulo dijete.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:08 pm






Arabilna žena IV
Drugi dan snimanja... Dosad sam govorila samo o mjestu, farmi, i njezinoj odsutnoj kraljici za devetnaestoricu iz ekipe: Madoni.
Tog istog dana, bili smo pred posljednjim zumom: on obuhvaća ženu na kojoj se sada vidi da joj je san uzburkan. Postavlja se problem, u drugom planu, dječjeg kreveta: tamo je osvanula glava uspavane djevojčice. A Ferial, dijete koje je predviđeno za ulogu, tek će sutra doći iz glavnog grada.
Ulazim u kuću seljaka čija su djeca i dalje uzbuđena početkom snimanja. Prva je kuća, govore nam, kuća “udovice”: ulazim k njoj, na brzaka biram jednu smeđu dječju glavu, Ferialinih godina, objašnjavam da će trebati samo spavati, možda dva ili tri sata, u dječjem krevetiću koji je već spreman. Na slici će se vidjeti samo čuperak crne kose. Za ruku primam malenu Aichouchu, vodim je na scenu. Zuri nam se s poslom, tehničari su u strci, deset je sati, radit ćemo do ponoći; vani, tu na blatu i hladnoći, pod bljeskom reflektora, nježni dekor napola istrošen, napola zadovoljavajući, neka ženska intimnost djetinjstva.
Ne puštam iz ruku fakinku, govorim joj potiho usprkos svoj buci. Blizu malenog kreveta (kreveta koji smo donijeli iz stana moje majke, u kojem je spavalo njezino troje djece), Aichouchi skidam cipele, koje joj je udovica na brzinu stavila; ali jao, noge su joj pune blata, no što je tu je! Sada ih nemamo vremena prati (iako bi možda baš to bila prava poezija, pastirica blatnih nogu koje bi se opralo pod reflektorima).
Podižem Aichouchu, stavljam je u krevet s bijelom posteljinom koja će se umrljati; zaboravimo na detalje, raznježena sam očima djeteta, milujem je, promrmljam joj neka doista spava, trebaju nam samo njezini crni uvojci na jastuku. Kadar počinje.
Aichoucha, osmogodišnja pastirica, druga ovdašnja neosporiva ljepotica. Dvije sam kraljice ovdje susrela: odsutnu Madonu, i malenu pastiricu, ovu ovdje, koja će prva glumiti. Ona zatim postaje sve prisutnija, no kao silueta koja trči za svojim ovcama.
Vraćam se, ove noći, na svoj nagli ulazak u kolibu. Devet je sati uvečer: ni uljanice, ni svijeće; netko donosi lampu. Nazirem još mlado majčino lice, ogromnih očiju, i roj djece prikvačene o nabore njezinih napuhnutih hlača. Aichoucha koju dovodim ima iste oči kao i njezina majka: široke, malo zaokružene, bez prestanka usmjerene na vas...
Sutradan ujutro, bilo mi je stalo da se vratim, da me se počasti kavom, da sjednem usred malene obitelji, i s njima provedem neko vrijeme.
Udovici su trideset i dvije ili trideset i tri godine, možda manje, ne zna točno koliko joj je godina; istrošenost, umor daju joj stariji izgled, no njezino lice, njezin pogled su mladenački. Usprkos jutarnjem suncu koje je vani, koliba pluta u polutami; od pokućstva tu je samo ono osnovno: berberski kovčeg, nekoliko zemljanih posuda, kanoun s ugljenom, nekoliko ovčjih koža i uza sve to dvije stolice u zapadnjačkom stilu, mršave, previsoke. Sjedeći na jednoj od njih, predmet promatranja dječjih pogleda razbacanih po čipki, pijem kavu, protestiram što se radio kruh samo zbog mene; najviše slušam. Malo kasnije, s vrućim kruhom u rukama, Aichouchom poput mačke pod nogama, slušam majčinu priču.
Ona ponovo proživljava smrtni dan svoga muža: održavao je strojeve u zadruzi. Pripovijeda što je bio uzrok nesreće: neki kamion, kojem su popustile kočnice; opisuje kako je vijest došla do nje, preletjevši preko polja. Dodaje detalje, plač, obitelj, susjede; nakon svega toga, nameće se samo jedna riječ utjehe: “osiguranje”.
Ta ključna riječ - ona je izgovori na francuski način - ostaje njezina nada i očajanje: naime formalnosti se odugovlače sada već treću godinu. Petoro djece odrastaju; najstariji, četrnaestogodišnji sin jedini ide u školu, no nesreća ga je pretvorila u glavu obitelji: na mahove ga se koristi kao šegrta, njegova dnevna plaća, uz to u pola tarife, stiže kao nadopuna mršavim subvencijama koje isplaćuje zadruga, u iščekivanju isplate osiguranja.
Saznajem s iznenađenjem da nijedno drugo dijete ne pohađa školu: farma i susjedne kolibe nalaze se na granici dviju općina. Mi smo, za naše potrebe, morali kontaktirati općinsko vijeće iz Tipase: njihov predsjednik je aktivan, problemima sa školovanjem pristupa se dinamično u udaljenim planinskim zaselcima no koja ovise o toj općini. Djeca, sve do četrnaestogodišnje kćeri (što je prava revolucija u tom ruralnom društvu), imaju pravo na besplatan školski prijevoz.
Ove pak kuće, dva kilometra udaljene od te općine nalaze se u oblasti u kojoj niti jedan od javnih servisa nije osiguran. Vrlo konkretna posljedica toga: ta udovica s beznačajnim primanjima ne može plaćati dva dinara dnevno po djetetu za autobus koji bi ih vozio u školu. Drugdje, u to sam se i sama uvjerila, novac za prijevoz žrtvuje se za dječake; za djevojčice, samo se nekoliko obitelji, i to ne uvijek onih najbolje stojećih seljaka, na to odlučuju.
Tako Aichoucha ne ide u školu. “Čemu mi ovdje služimo?” pomislih najednom danas ujutro. Hoćemo li ostati samo onoliko vremena, koliko je potrebno da snimimo nužne metre filma?
Začujem se gdje objašnjavam skromne tarife za pojavljivanje u filmu predviđene našim proračunom; iskoristiti dakle dječaka “glavu obitelji” kao pomoć, dok smo ovdje. Uzimam još kave, više ništa ne govorim. Jesam li doista došla, večer prije, poput neke kradljivice sjena, zbog tog djeteta lutkinih očiju i blatnjavih nogu?
Slučajno saznajem, dva dana kasnije, da tehnička ekipa skuplja priloge za udovicu i da im je ona zauzvrat napravila kus-kus koji je bio poslužen u podnevnoj pauzi. O pojedinostima te recipročne pažnje saznala sam sasvim slučajno: netko je toliko inzistirao da probam taj kus-kus, “za sreću”, dodao je.
Dvosmislenost, zatvorene oči moje zbunjenosti... Uviđam, kroz inicijativu ekipe, uobičajeni altruizam tog početka snimanja (kao da nam je bilo važno da započnemo pod pozitivnim predznakom) i indirektni način tehničara, da mi na neki način zahvale: iz mojeg razgovora saznali su za nesreću: polako mi počinju opraštati moj ritam rada, čija ih je prividna improvizacija čudila.
Dvosmislenost, rekoh. To bi bila prava priča: mrak u skromnom obitavalištu; ulazim po noći kako bih odvela kćer zaprljanih nogu i ruku crvenih od kane, majka satrta ništa ne govori, sutradan, jednostavni dijalog... Zatim, iza živice, tehničari, njih sedamnaest od devetnaest kojih se priča tiče napravili bi sami svoj scenarij, u tako iscrpljujućem iščekivanju osiguranja.
To me najednom smeta: toliko namjera, očite kolektivne velikodušnosti, zar ne bi rezultat toga jednostavno trebala biti socijalna pomoć?
Mi ipak dolazimo, devetnaestom ljudi i ja, s kamerom, drugim riječima nekim pogledom, drugim riječima “Pogledom”. Onda kad ipak treba uhvatiti prvo mreškanje, šaputanje u trenutku kad, poput ljudožderke iz legendi, dolazim kako bih odvela djevojčicu, ljepoticu nevinih očiju. Kada kamera treba uhvatiti pogled udovice u trenutku kad, ujutro, ona priča o udesu, o mužu koji više nije tu kao zaštita, sinu-djetetu koji može poslužiti samo kao privremeno utočište. Kamera mora snimiti tišinu mojih zjenica: kada nemamo što reći pred nesrećom, teško nam je i samima ne zatvoriti oči pred onim drugim čija je nesreća zasljepljujuća.
No kamera ne snima ništa. Devetnaest osoba koje bi trebale znati da su one tih devetnaest faseta okašpijuna, radije se pokazuju širokogrudnima. I njima je, kao i svima, savjest mirna kad im udovica, uz blagoslove, poklanja taj “sunčani kus-kus”.
Nemam čistu savjest.
Aichoucha je postala, tokom sljedeća dva mjeseca, nasmijana prijateljica iz snova. Često sam se zatjecala gdje je promatram, kako se bori sa željom da nas dođe vidjeti kako radimo, a zatim kako istog trena brzo trči za jednom od svojih životinja koja se udaljila, odlazeći i vraćajući se dakle, ne napuštajući svoju ulogu čuvarice, promatrajući nas zatim bez istinske znatiželje, prije s nekom usrdnom blagošću.
Njezina zaštita činila mi se pomalo nestašnom. Preplavila bi me ponekad želja da budem pored nje kao neka od njezinih ovaca, potreba da osjetim da je na njoj, njoj pastirici, da me čuva, mene čiji je entuzijazam nestajao, u smjeru tolikih drugih rijeka... Aichoucha, nepismena osmogodišnja pastirica, alžirski skandal današnjice, i to na sedamdeset kilometara od Alžira. Aichoucha zapravo istinska strankinja na ovim mjestima na kojima mi se čini da vidim kako nevidljivo izbija budućnost...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:09 pm



Prizor četvrti:
O pripovjedačici u francuskoj noći


U koju da godinu svjetskog rata smjestim ovu noć koju želim prizvati - ne da bih započela sjećanja iz svog najranijeg djetinjstva, ne, tu noć koja je u meni, kao trogodišnjoj djevojčici, prouzročila nevidljivo otsklizavanje?... Kao da neopozivo pripadati obiteljskoj zajednici, u nekoj koloniziranoj, pa dakle i podvojenoj zemlji, kao da će to pripadanje izazvati, u mojoj svijesti posve arapske djevojčice, neku vrstu uzbune. Čiji ću podzemni val primijetiti tek desetljećima kasnije.
Smjestimo prvo činjenice, u tom svjetskom ratu za koji mi je ostalo u sjećanju, da je bio na početku. Bombardiranja njemačke avijacije nad Sjevernom Afrikom. Bilo koji udžbenik o tom razdoblju pribavio bi mi, jasno, točan datum: kojeg datuma 1940. ili 1941. godine, ili čak kasnije... No oslonit ću se samo o to djetinje sjećanje jer scena koju želim prizvati - oživjeti, provući ispred oslabjelih ili zasljepljujućih reflektora moje nedavne znatiželje probuđene ех abrupto - ta scena se odvija u roditeljskoj sobi, u tom skromnom stanu, u zgradi za učitelje, u tom selu alžirskog Sahela.
U toj spavaćoj sobi, i ja sam imala svoj krevet - duboki i uski krevet od kovanog željeza, koji ću kasnije koristiti, u sobi junakinje mog filma - u njemu sam spavala barem do rođenja mog brata, onog drugog, koji nije mrtav, koji je od mene mlađi tri godine i tri mjeseca; nakon čega sam prešla u krevet moje bake s očeve strane, i otad sam, svake večeri, zaspala u njezinom naručju, ona bi mi u svojim rukama zagrijala stopala, i činjenica da sam bila tako zamotana, nekoliko godina, tom majčinskom toplinom bila je za mene, znam, poput drugog rođenja.
Neobična noć, ili prije gotovo fantastično buđenje te noći koju pokušavam uskrsnuti, prethodi dakle tom drugom razdoblju.
Bio je rat, bombardiranja; imala sam sigurno manje od tri godine i tri mjeseca: ta mila, ponizna baka, s mumljavom nježnošću u noćnoj polutami, postaje za mene neka vrsta nepomičnog kipa (neki lar ženskoga roda), smještenog izvan tog sjećanja koje me, prvo, zapljusnulo.
Bombardiranja su pratnja mnogobrojnim nemirnim noćima tog razdoblja koje je neposredno prethodilo: vjerojatno nekih desetak noći u otprilike tri mjeseca... Nedaleko od zgrade za učitelje - u središtu sela, između lako uočljive crkve i kioska s glazbom koji se nalazio na trgu - zgrade u kojoj smo bili jedina “domorodačka” obitelj pored pet ili šest domaćinstava francuskih učitelja, bili su iskopani rovovi. Prema tim zaklonima, vidim nas kako smo krenuli, kolona od dvadesetak osoba, u tami noći, jedva probijenoj svjetlošću nekoliko svijeća...
Tih nekoliko ekspedicija ostavile su u meni trag veselja: ne samo kad se trebalo približiti sasvim blizu, nego prije svega kad bismo, svi sjedeći više manje u krugu, čekali, konačno zaštićeni, povratak izvanjskom miru. Nekoliko rastrčane djece, kao i ja; zasigurno smo bili uzbuđeni zbog potpuno pogrešnog protokola koji je, među odraslima, u odnosu na nas, zloćudno vladao. Čekali smo, a što drugo, nego da opasnost prođe... Naše selo nalazilo se u podnožju planina alžirskog Telia, glavnog nišana tih neprijateljskih aviona zbog ne znam kojeg strateškog položaja. Moj otac, kao i druga dva ili tri učitelja, podsjećali su na to za vrijeme tih iščekivanja, sigurno zato da bi smirili gospođe: na izlasku odatle, bilo je malo vjerojatno da ćemo naše kuće zateći srušene, selo uništeno, te mrtve među onima koji se nisu, kao mi, sklonili...
Zapamtila sam, poput neke zaglušne buke, tok tih argumentacija, koje su nastanjivale iščekivanje... Ipak, u tom skloništu, ostaju mi poput nekog suptilnog, skrivenog premještanja, odnosi među odraslima: tako se uopće ne sjećam je li moja majka (koja je tada imala otprilike dvadeset i jednu ili dvadeset i dvije godine), koja se nekoć obavijala velom na način žena iz grada, išla tamo s nama poput Europljanke ili kao Maurka. Nisam zapamtila taj detalj; bilo bi dovoljno, sad dok ovo pišem, to je pitati - ona bi nadoknadila, ili ispravila, taj zaborav... Ne činim to jer pokušavam pronaći u čemu sam osjećala promjenu, dezorijentaciju tog minidruštva.
Ti roditelji, posjednuti jedni do drugih u parovima, činili su krug, većina s glavom u zraku okrenutom prema stropu, kad li udarila neka mukla tutnjava, kad li neka udaljena sirena počela neravnomjerno zavijati...
Sklupčana uz oca, gledala sam scenu poput neke vrste zaustavljenog kazališta: prisutnost moje bake (nje, koja je sigurno bila u svojim velovima, čitava zabrađena), po običaju šutljive, i moje majke, koja je bila tako mlada. Jasno mi pristiže njezin oprezan glas, obraća se jednoj od francuskih supruga, izmjenjuje zapažanja i kao da tada prvi put čujem riječi na francuskom, izgovorene s oklijevanjem, oprezne, izbačene jedne za drugima pomalo nasumce - kao da strah koji je počivao u drugima, u tom općem meškoljenju, nije ni po čemu bio usporediv s onim koji je zasigurno proživljavala moja majka koja je, silom okolnosti, razgovarala na jeziku koji joj još nije bio blizak, i to kako bi održala “svoj nivo”.
Njemački avioni bombardirali su na obližnjoj planini neku stratešku točku francuske vojske, majka je to iskoristila za svoje prve korake u jezik Drugih: podrhtavanje njezinog glasa, pomalo oprezan ton njezine rečenice, kako takvo nešto ne bi prošlo nezamijećeno kad je francuska gospođa - jedna od onih koje su obično ostajale kod kuće - i neka druga - jedna učiteljica, ovaj put - ispuštala “oh” i “ah” na svako zviždanje izvana, na svaku eksploziju granate čija je jeka odzvanjala sve do nas...
Postojao je taj darmar; usred toga, poput neke nevidljive bore, usred podzemne tišine, postojala je i ta uzbuđenost moje majke koja se usudila kliznuti, provalom, u tuđi razgovor - njih, susjeda, ostalih majki obitelji, no također i u svijet škole, i uobičajenu domenu njezinog muža.
Primjećivala sam to, ne taj nesrazmjer u uzbuđenosti, nego taj otklon, kao i crvenilo sramežljivosti na obrazu moje majke prije nego što smo, popevši se na površinu, provjerili da je selo doista stabilno, kuće netaknute, uobičajeni svijet zdrav i spašen...
Nekoliko sati kasnije, šćućurena u svom malom krevetu, čujem, u dnevnoj sobi koja se nalazila pored, glas moje majke koja oklijeva: ona pita moga oca je li u nekoliko rečenica koje je izmijenila naglas s gospođom Carbonel puno griješila... Njezino pitanje ponovo čujem uz ono lagano podrhtavanje: odlomci supružničkog dijaloga - ostavili su poluotvorena vrata i misle da spavam. Ovijaju se oko mene njihovi glasovi pomiješani u tom šuškavom arapskom dijalektu, tipičnom za naš grad nekad nastanjen Andaluzijcima... Na tom jeziku, moja majka ponovo odijeva svoju ceremonijalnu odjeću, gotovo bih rekla svoju visinu, svoju eleganciju; to što je pokazala nespretnost, samo zato što se zaputila u “njihov” jezik, činilo mi se tada kao teško podnošljiva opasnost. Srce mi je snažno kucalo. Osjećala sam retrospektivni strah: zar se moja tako plemenita majka, mogla pred drugim ženama učiniti drugačijom?
Ona je o tome postavljala pitanja, i zato što joj se, kad se ponovo zatekla u toplini svojeg ognjišta i svojeg jezika, povratila sigurnost - kao da se doista bojala, no potpuno nepotrebno - sada se činilo kao da se prepušta porivu koketiranja prema svom mladom suprugu.
Naravno, nisam zapamtila ništa od tatinog odgovora; možda ga nisam baš ni čula. Ostala je u meni samo ta kratka smetenost po pitanju majčinih riječi: “oni”, svi ti ostali koji su se donedavno nalazili u rovu, osvijetljeni jedino svjetlom fortune, jesu li oni možda, o njoj, koja je u mojim očima bila obavijena svim svojim čarima (finoćom, blagom ponositošću, neusiljenošću), imali neku sasvim drugu predodžbu?
Oni, stranci, i to ne samo odrasli - muškarci, žene, djeca, bez razlike, u to vrijeme naši susjedi u kući, a koji su mi se, što smo se više doticali u našim dnevnim prolascima, to više činili bićima s neke druge obale, bićima koja lebde u nekom eteru koji nije bio naš... Stranci čiji sam jezik počela nabadati, jedva nešto bolje od moje idealizirane majke, potpuni stranci baki koja je odlučno ostajala nijema (koja je šest mjeseci na godinu i iz ljubavi prema sinu, podnosila u gotovo potpunoj tišini tu kohabitaciju s “drugima”, koja joj je bila teška). Činili su mi se čudnima: baš u potpunosti, je li to sasvim sigurno?
Stranac, u to vrijeme kolektivnog sužanjstva, treba li podsjećati da se nije predstavljao samo kao drugačiji; ne, ako već ne bi ostajao “neprijatelj”, zauvijek bi bio kršćanski rumi (Zidovi domoroci bili su, za nas, isključeni iz te kategorije, pogotovo oni koji bi zadržali, poput žena, starijih osoba, “naš” jezik, jasno i njihov, a koji su ponekad “lomili” sebi svojstvenim naglaskom). Stranca se smatralo, primalo, osim s vrlo rijetkim iznimkama, kao “ne-prijatelja”, kao nekog nemoguće bliskog s kojim smo se susretali samo zato što su nas na to prisiljavale okolnosti. Okruživala ga je, odvajala nas je neka čvrsta iako nevidljiva tišina, neka bijela neutralnost slična osudi... Bila sam jasno premlada za analiziranje ili razumijevanje tog nemogućeg prijelaza: činjenica je da su mi se ti učitelji, njihove supruge, njihova djeca, čak većinom od nas smatrani “Francuzima iz Francuske”, činili poput nestvarnih bića - tek su rijetko dolazili kod nas; mi nismo prelazili pragove njihovih domova, zadovoljavali smo se uglađenim pozdravima na stubištu ili u dvorištu. Kad je otac u razgovoru s majkom aludirao na svoj posao toga dana, prepričavao neki razgovor s kolegom, ovaj bi se spominjao kao neki čimbenik odnekud drugdje. No te noći...
Približavam se s neugodom tom prvom sjećanju, te noći kad sam imala tri godine, u roditeljskoj sobi: radi li se o čvoru koji ću tek sada raspetljati, ili o ispruganosti, napuknuću, definitivnom raskidu koji sam odmah pokušala izbrisati, te noći kad mi se dakle, ti “Francuzi iz Francuske”, nisu učinili kao ti stranci, baš potpuno strani?
Noć iz ranog djetinjstva. Krevet od lijevanog željeza oker boje smješten je tik iza vrata: dubok kakav mi se čini, toliko dubok da se u njega bacam i čuvam mutno sjećanje da, probudivši se ujutro, volim ponekad u njemu stati na noge: tada moja glava jedina premašuje rub.
Spavam sama u sobi, u početku; iza poluotvorenih vrata, dopire zvuk glasova: otac vjerojatno ispravlja zadaće, čuje se glas majke koja potiho razgovara s mojom bakom po ocu. Stan je prilično tijesan.
Polagano tonem u san, umirena odlomcima razgovora odraslih. Meni nasuprot, prozor ima pogled na seoski trg i kiosk s glazbom. Stakla su prekrivena novinskim papirom; rat je. Ispružena, gledam taj novinski papir; možda se u to doba rodila moja fascinacija fotografijom nekog brkatog francuskog vojnika, prilično elegantnog, koji me dugo promatrao u trokutu svjetlosti koju su izrezivala otvorena vrata: stanovitog generala Weyganda, to sam tek kasnije saznala.
Polako sam dakle usnula, pod generalovim pogledom. Kad sam se probudila, netom prije zore, moj prvi pogled bio je usmjeren prema roditeljskom krevetu: majka, koja je zasigurno već ustala, tek je izlazila iz prostorije... Nedjeljom bi, čini mi se, tražila da mogu u jednom skoku skočiti na taj tako široki krevet; i zatekla se pored oca, ili između oca i majke, u središtu njihove bliskosti... Smijeh i čavrljanje: sjaj tih jutara provedenih u ljenčarenju zauvijek je oslabio (ne, prisjetila sam ih se, živo, trideset godina kasnije, kad se moja kćerkica željela smjestiti na to isto mjesto, za teških jutara, između oca i majke!).
Ostaje mi, iz tog djetinjstva, jedno neočekivano buđenje.
Bio je, dakle, rat; često je, u tom selu, sirena remetila naše večeri i naše noći. Dok je urlala, čula bih, činilo mi se, sve do ispod vlastitog mesa njezino beskonačno svrdlanje: zgrada za učitelje nalazila se nasuprot općini iz koje se odašiljao signal za uzbunu. Sjećam se i da je moj prvi refleks bio otrčati do prozora spavaće sobe, s kojeg sam pokušavala vidjeti fasadu općinske zgrade. No bila je već noć. Trebalo je sve zatvoriti, paziti da se ne vidi nijedan tračak svjetla. Moja majka i baka išle su od prozora do prozora, iz prostorije u prostoriju... Ja sam se ponekad s uživanjem radije bacala na krevet, imajući dojam da sam jedina na sigurnom (uzbuna, avioni, bili su daleko na planini, a mi predstavu čak nismo mogli ni promatrati), ali i da kušam uzbudljivi nemir, tako divno uzbudljiv nemir.
Tek smo kasnije počeli izlaziti i upućivati se, u uskomešanim grupama, na brzinu izgrađenim rovovima u okolnim vrtovima...
Trenutno sam još u svojim prvim crnim noćima. Ja, koja ne mičem iz kreveta; koju s prozora i iz novina promatra general Weygand... Usnula, kao i toliko puta prije toga, jednog se jutra probudih, malo prije zore; sasvim polako, oko mene i u meni, nešto posrne.
Sigurno je, tijekom te noći, došlo do zbunjujućeg meteža koji sam jedva primijetila, no koji me nije probudio. Zasigurno, moj san, ovaj put, nije bio tako čist, nego prije uznemiravan drndanjem: prodornim glasovima u daljini, koji su me ipak opasno prekrivali; najednom neka bijela svjetlost iznad moje glave, iznad mojih zatvorenih očiju, zatim naglo ugašena; u mraku, neko šaptanje, možda i drugih, jesam li ipak sanjala neki novi glas, neku nježnu intonaciju strankinje i - no mora da sam to neuobičajeno spavanje rekonstruirala tek puno kasnije - neki “francuski” zvuk, kao da je roditeljska soba skliznula horizontalno, kao da se otvorila prema seoskom trgu i kao da tamo, ja još uvijek spavajući u svom dječjem krevetiću, ja, namjerno zatvorenih očiju i moji roditelji na nogama, uspravni oko mene, nalazimo se potpuno izloženi, pred svima, pred “drugima”. Francuska je tada za mene bila tek ono izvanjsko.
Konačno otvorih oči, i u praskozorje u kojem se međutim u sobi ništa nije micalo, učini mi se najednom neporecivim, zbog nepoznatih zvukova noći, ali i neke određene nepomičnosti oko kreveta, i jasnim, da se budim drugdje, u nekoj naoko istoj, no potpuno drugačijoj sobi.
Svjetlo dana, blješteći nekim sivkastim plavetnilom s prozirnim odbljescima, obasjavalo je veliki ormar od mahagonija, s dugim ogledalima brušenih rubova, ormar koji se pred nama ukazivao, neosvojiv. Pravilno tiktakanje sata koji je stajao tamo, s druge strane.
Gdje sam se nalazila? Nisam se pomicala. Srce mi je lupalo. Gdje su se skrivali moji roditelji? Nisam pokušala sjesti. Nisam gledala pored sebe. I čitavo sam vrijeme imala taj apsurdni dojam da se nalazim tu i negdje drugdje: zvuk, zvuk disanja bio je drugačiji; neka drugačija tišina obitavala je u velikom krevetu. Ispitivački sam gledala tu prazninu u krevetu, kakve je to nevidljive udisaje pokrivala posteljina... Moj otac, moja majka, gdje su oni? Čula sam njihove glasove u metežu, ili u snu, moje zamagljene noći. Moje srce tuklo je kao ludo.
Nisu spavali pored mene, to ubrzo provjerih: prozor se osvijetli. Ruka žene, ne majčine, ruka bijela i debela, izađe ispod posteljine, upali lampu, neki glas koji nije bio majčin prošapće.
Što prošapće? Neko pitanje. Vjerojatno ga nisam razumjela. No prepoznala sam francuski jezik: ipak sam se budila kod stranaca!
Otvaram oči, pod svjetlošću lampe te pod onom sivom, zore. Gledam: u roditeljskom krevetu, spava naša najbliža susjeda, učiteljica udovica ili razvedena, ne znam... Osim toga, uz nju je ispružen - u “našem” krevetu, mislila sam to kao da se radilo o konačnoj provali, noćnoj i nepopravljivoj - učiteljičin sin, dječak od svojih deset-dvanaest godina, Maurice, prisjećam se sada tog netaknutog imena.
Ležali su dakle na mjestu mojih roditelja, “oni”, Francuskinja i njezin sin, naši susjedi... Oglasila se, te noći, sirena i njemačko bombardiranje na obližnjim uzvisinama. Susjeda, sama u toj panici, izgubila je pamet: došla je pokucati na naša vrata. Moji roditelji, kako bi je smirili, ponudili su joj gostoprimstvo, prepustili su joj, sasvim prirodno, svoju sobu. Oni su se pak zadovoljili madracima na podu, u blagovaonici: uobičajeno arapsko gostoprimstvo... Bila je, jadnica, sama gospođa.
Tu, tik uz mene, dok sam ostajala nepokretna u svom krevetu, ležao je novi par: majka i njezin sin... Dječak je spavao: primijetila sam samo njegovu kosu, svilenkastu i svjetlosmeđu. Učiteljica je sjela u krevetu: u noćnoj košulji, raskošnih grudiju, plavih pletenica raspletenih niz okrugla ramena, i na bucmastom licu osmijeh, gotovo kao u djevojčice, blag, poluzačuđen, bio je upućen meni: gledala me, kao da se ispričava, zatim spuštala raznježeni pogled na svog još usnulog sina.
“Maurice...”, počne, zatim se još jednom okrene prema meni, jer sam je, zasigurno, intenzivno promatrala, kao da je pitam da mi položi račune zbog tog proboja.
Nisam ustajala iz svog kreveta. Nisam više zagledavala u susjedu. Osjećala sam tik uza se tog dječaka koji mi se, tih godina, vjerojatno činio poput bliskog i udaljenog junaka: to je za mene bio vrhunac uznemirenja - “on”, kod mene, u najskrovitijem “kod mene”, “kod nas”, a nastavljao je spavati kao da se ništa nije dogodilo!
Ta noć kad me graja nije uspjela u potpunosti probuditi, ta noć postala je noć promjene: majka i njezin dječak, oni, “Francuzi”, jasno naši susjedi sa stubišta, no isto tako i za mene najbliži predstavnici “drugog svijeta”, oni, taj par izronio iz mraka i koji se meni pokazao, ležeći tu, na mjestu mojih roditelja!
Zamjena: vjerojatno sam povjerovala, nekoliko dugih minuta, da je to bilo nepovratno, da su se moji roditelji raspršili u kulisama nekog dekora, da je taj dvojac što leži, majka i sin, zauzeo njihovo mjesto... Neću li najednom postati druga? Neću li, u polaganom odlasku te začuđujuće noći, ostati ovako: istovremeno se nalazeći u sobi svojih roditelja (možda su čak oni sami izabrali druge uloge, kod drugih, u nekom drugom francuskom stanu?) i u susjednom logoru?
Ne, neću se pomaknuti iz kreveta, mog jedinog utočišta. Ostadoh, skamenjena, otvorenih očiju. Tolike godine kasnije, ponovo mi se vraćaju neizbrisive minute tog buđenja, pokušavam se vratiti u vlastitu kožu: što sam osjećala, odakle je dolazila moja zbunjenost?
Zastrašenost koju se moglo očekivati od trogodišnje djevojčice koja je na trenutak zamišljala da je izgubila roditelje, taj strah, više ne prepoznajem... Uzbuđenost nekim nepoznatim svijetom, nekom novom majkom (susjeda mi se činila starijom, većom “matronom” od moje majke koja je tada tek prešla dvadesetu), ne, niti toga se ne sjećam; dok u blizini tog dvanaestogodišnjeg dječaka, koji mi se činio, u vrtu u kojem sam se s njim ponekad popodne igrala, poput mladića, toj neočekivanoj bliskosti, lako mogu dokučiti dvoznačnost i papreno zadovoljstvo.
I ostadoh tamo: niti prestrašena niti posebno uzbuđena avanturom. Ponovo proživljavam to buđenje. Mogla bih, na nekoliko sekundi, zamisliti arapsku djevojčicu (sebe, svoj krevet, tik do mene svoju nježnu i nijemu baku) no kojoj su ipak naglo nadjenuti francuski roditelji: ta udovica (ili rastavljena gospođa) raspletenih pletenica koja se pored mene budila.
Nisam se nasmijala. Nisam učinila kretnje ustajanja. Na vratima se konačno pojavila moja majka. Susjeda je ustajala, iskreno se ispričavala zbog svojih noćnih strahova.
Zatvorila sam oči. Nisam željela nikoga vidjeti. Osjećala sam se kao na granici, ali na kojoj? Na trenutak sam zamalo imala majku Francuskinju, “brata” a ne “nekog brata”; njezinog sina, koji je ležao sasvim blizu, u tom tako širokom krevetu u koji sam imala običaj skakati, kako bih se sklupčala između oca i majke. Zatvorih oči. Mora da sam sanjala, u to sam sigurna, da ću opet skočiti u taj veliki krevet, vratiti se svojim nedjeljnim navikama, stisnuti se uz “gospođu”, između nje i njezinog sina, uz Mauricea, između majke i sina, njih mojih roditelja, koji govore francuski, koji dišu na francuskom... Taj trenutak proživjeh u trećoj godini života.
To je možda za godinu ili više prethodilo mojem polasku u školu. To drugo buđenje. Jedino buđenje mojeg ranog djetinjstva, koje mi najednom ostaje u najživljem, no izobličenom sjećanju, u nekom kretanju što traži svoju krhku ravnotežu.
Kakvim sam se tada igrama zabavljala? U dvorištu zgrade, sasvim jednostavno, moj glas, neumoran, pjeva brojalice dok s drugim djevojčicama bacam loptu o veliki bijeli zid. Zatim se natječemo u školicama, na ljuljačkama... Nisam se htjela udaljavati u selo; otac mi je ograničio prostor kretanja: dvorište i vrt ispred, nikad ulica.
U vrtu te kuće, vidim se sretnom, s nekom vrstom neizrecivog uzbuđenja u srcu... Par stabala, limuna i jedna mušmula, usred divljih trava; neki kutak u kojem je netko očito uzgajao salatu... Tamo smo ulazili kroz klimava vrata čije nas je škripanje nasmijavalo.
Tek se u tom vrtu vidim kako se igram s Mauriceom; dječakom od dvanaest godina koji se jednog jutra probudio u mojoj sobi, tik do mene.
“Igrati se” s tim dječakom: glasovi našeg razgovora su isparili. Scene kojih se prisjećam, samo su ta dva dječja tijela ovješena o najviše limunovo drvo - Maurice, snažan, uspijeva se uspeti na najvišu granu. Priziva me rukom. Kretnjom mi predlaže da se uzverem do njegove razine.
Ja ostajem prikvačena na donju granu... Na čudan način, odbijam; ostajem na svom mjestu. Bojim se kontakta. Kao da mi se doći na istu granu, skvrčiti se pored njega, činilo na neki zbunjujući način vrhunskim grijehom. Srce mi lupa. Preplavljuje me neka krivnja pomiješana s peckavim strahom: za samo sekundu, moj otac, u to sam sigurna, osvanut će, uspravan pred vratima vrtića čije škripanje već čujem. S kuhinjskog prozora, majka me vjerojatno promatrala odozgo sa svojeg mjesta za vrebanje: prisustvovala bi nemoćna sceni u kojoj me moj otac zatiče u čemu drugom nego kako griješim. Ostajala sam nepomična na svojoj grani. Maurice me i dalje dozivao; i sad vidim njegovo podrugljivo lice. Ne sumnjajući ni u što, ne mogavši si zamisliti da moje plašljivo odbijanje može biti bilo što drugo do jednostavnog manjka tjelesne odvažnosti: navaljivao je, zatim ga vidjeh gdje u jednom skoku skače na travu, pjevuši, obilazi stablo, ponovo se vere na najvišu granu... Sigurno je žalio što nisam ulazila u to sportsko nadmetanje!
Najčudnije i nije samo moje odbijanje, i njegova priroda otežalog oglušivanja, kao da sam već bila zrela za udaju. Najnerazumljivije u mojem sjećanju je što ponovo vidim tu scenu s drvetom, bez riječi i ikakvog obraćanja s moje strane. Bez prisutnosti ikakvog zvuka: bez smijeha, bez uzvika, bez i najmanjeg prigovora... Tako još nisam govorila francuski; tako mi se taj dječak činio lijepim - njegova snaga, njegovo nasmiješeno lice, njegova lijepa smeđa i kruta kosa što mu je padala niz čelo, njegov izgled sina jedinca, do u najmanje detalje njegove osobe, okruženog majčinom brižnošću.
U toj auri u kojoj se Maurice kretao, meni nadomak, a opet gotovo nestvaran zbog činjenice da je iza neke granice, da pripada “svijetu drugih”, sigurno je sleđenost glasova ta koja slici dječaka daje njegovu jasnoću, njezinu nepomičnu prisutnost.
Francuski, dakle, nisam još govorila. A pogled koji sam podizala na vrh stabla, na lice smeđokosog dječaka, podrugljivog osmijeha, bio je pogled neke bezoblične tihe, potpuno razoružane želje, budući da nije raspolagala nikakvim, čak ni onim najgrubljim jezikom, kako bi u njemu potekla.
Maurice nije bio ni prijatelj ni stranac: bio je prije svega onaj kojim su se moje oči, kroz krošnje stabla, napajale, dok se najednom usahli, moj glas praznio: od njegovih smjehova, njegovih krikova, njegovih riječi.
U toj tišini djetinjstva, ocrtava se slika djetinjeg iskušenja, prvog vrta, prve zabrane. Osviće intenzivna, no paralizirajuća.
Ta scena, čini mi se, slijedi gotovo odmah nakon mojeg buđenja u “francuskoj noći”.
Još nisam išla u školu. Sva se ova sjećanja smještaju u razdoblje prije moje četvrte godine, prije te jeseni kad me otac odlučio povesti u vrtić.
Škola za djevojčice i škola za dječake bile su razdvojene samo žičanom ogradom, po sredini velikog središnjeg dvorišta. Od zgrade u kojoj smo stanovali do te općinske škole, bilo je samo stotinjak metara; prelazila sam ih, barem prve dvije godine, s rukom u očevoj ruci, njega koji je bio jedini arapski učitelj za francuski jezik, i također jedini koji je tako ponosno nosio svoj turski fes od pusta zagasito crvene boje, uspravan i svijetlog pogleda.
Imao je “domorodački” razred: u to doba, barem kod dječaka, školska segregacija u tom kolonijalnom selu, opravdavala se činjenicom da je malim Arapima, koji u svojim obiteljima nisu govorili francuski, bilo potrebno “pojačano” obrazovanje. Domorodačkim učenicima, učitelj domorodac. No često se, također, događalo da ta djeca, većinom sinovi poljoprivrednika, moraju u dvije godine savladavati program ostalih: moj otac se borio protiv te diskriminacije. Imao je, u istom razredu, više obrazovnih razina, i da bi pokušao popraviti tu nepravdu u školi, bio je toliko strog profesor da je postao potpuno nepopustljiv prema svojim učenicima.
Prisjećam se te reputacije o krajnjoj strogosti mog oca učitelja, otkako mi se, nakon što sam pronašla prvu fotografiju grupe na kojoj sam i ja (ja, jedina djevojčica primljena u razred mojeg oca, posjednuta u središtu nekih četrdesetak dječaka različitih godina, svih domorodaca), vraća, zahvaljujući toj slici, to prvo vrijeme u školi: čekala sam u razredu moga oca sjedeći u zadnjem redu, dok je on završavao svoj sat.
A promatračka kakva sam bila, šutljiva u tom muškom razredu, sjećam se kolektivnog poštivanja, možda čak i bojazni, u koncentriranoj pažnji te djece koja su slušala lekciju učitelja koji je stajao, i koji sa štapom u ruci, hoda od svog radnog stola na podiju, zahtijeva da se više puta ponovi neka rečenica, neki pojam, proziva jednog neposlušnika, dodjeljuje dodatne zadaće.
Izdiže se njegov autoritativan, nepopustljiv, ali strpljiv glas. On se uspinje i spušta. Velik je. Nosi crnu bluzu koju na kraju skida. Niti na trenutak ne napušta svoju ulogu - no je li to uloga? Ispunjava ga snažna volja: pogurnuti naprijed svoje učenike, njihove inteligencije... Čini se nepristupačnim. O tome govori četrdeset pari očiju dječaraca različitih godina.
Čak i sjedeći u dnu, i sama sudjelujem u toj nekoj vrsti straha pred učiteljem; učiteljem, u svim smjerovima dominacije. I ja se bojim, iako sam “učiteljeva kći”: ne smijem se micati. Ne smijem ometati tu službu.
Te dječake vidim samo s leđa. Ponekad neki od njih, kojeg je učitelj prozvao, ustaje, sriče ono što je napisano na ploči: učitelj ga ispravlja, nema milosti, pogotovo u pogledu izgovora, izražavanja: dodjeljuje kaznu... Steže me strah: kao da sam ja to dijete, s pogrešnom dikcijom, no mislim i da sam nevidljiva.
S vremena na vrijeme, učitelj hoda, prolazi tamoamo kroz redove. Kad stigne do mene, ništa mi ne kaže: ne dobacuje mi ni najmanji prijateljski pogled. Preda mnom je vjerojatno neka knjiga, ili prije pločica. No toliko sam fascinirana očevim satom da se pretvaram u neku vrstu sjene voajera, obožavateljice, ali nemoćne.
Svi su okrenuti leđima: ne sjećam se nikoga posebno. Nikad naravno nisam s njima razgovarala, ni prije ni poslije. Niti najmanje riječi: to su dječaci. Usprkos mojoj mladosti, vjerojatno osjećam zabranu.
Kad je nastava završena, i kad prodorna zvonjava sirene označi kraj učenja (jer mi sad učimo, i ako se tamo zadržavam, to je zato što sam premlada da bih se vratila kući sama: čekam oca kako bih se s njime vratila doma), svi dječaci sigurno me gledaju.
Vjerojatno u njihovim očima odgovaram privilegiranoj slici “učiteljeve kćeri”. Njih čije sestre, jasno, ne pohađaju francusku školu.
Moj otac, na bini, briše ploču, skida svoju crnu bluzu zaprašenu kredom. Pomno sprema svoje stvari; u svoju aktovku stavlja učeničke teke.
Približavam mu se. Ponovo je postao otac. U prašini krede, pred otvorenim prozorima - čistačice već ulaze kako bi oprale pod, obrisale stolove - otac i kćerkica ponovo započinju nježan i prijateljski razgovor.
S rukom u očevoj ruci, prelazim središte sela. Vraćam se kući s arapskim učiteljem. Visoki muškarac, lijepog lica sa zelenim očima i s turskim fesom na glavi, prati me kući. Djevojčurak od četiri godine, zatim pet.
Ne sjećam se uopće seanse sa školskim fotografom; barem ne što se tiče prve fotografije na kojoj se vidim, upravo u tom dječačkom razredu.
Gledam je danas, toliko godina kasnije. Mom ocu je manje od trideset godina i ja konstatiram: usprkos svom strogom izgledu, jer, u svojoj ulozi, ili svojoj misiji, domorodačkog seoskog učitelja, on ponosno pozira, čini mi se lijepim muškarcem. Tek danas, promatram te dječake sprijeda, jednog po jednog.
Smjestilo me se u sredinu, u prvi red: djevojčica izbočenog čela, crne kose kratko podšišane, nesumnjivo odlučnog pogleda, no koji ne znam definirati. Na pločici koju drži jedan dječak koji sjedi u mojem redu, upisana je, kredom, školska godina: 1940.
Moj sadašnji pogled ispituje svakog od dječaka: od sedam do deset godina... To su yaouleds, sinovi radnika, onih kojima su oduzeti posjedi, u tom sahelskom selu u kojem se nalaze najbogatije farme kolonijalnog Alžira... Neki od učenika ipak nisu toliko seljačkog izgleda: sin trgovca mirodijama (koji će kasnije pohađati koledž, postati student), sin frizera, i među tim licima ozbiljnog, gotovo brižnog pogleda, dvojica su dječaka kaidovi sinovi. Sinovi uglednika najvažnijeg u selu - taj kaid, odjeven u tradicionalnu odjeću, arapski poglavar staroga kova (sa svilenim plaštem i vunenim burnusom, s impozantnom beduinskom kapom), on koji mi se uvijek pričinjavao poput starca jer bi me, kad bi se, u društvu svojih kćeri, približavao svojoj kući, strašila njegova drhtava ruka.
Da, promatrala sam učenike iz razreda mog oca. Što se s njima dogodilo petnaest ili dvadeset godina kasnije, odnosno za vrijeme rata za nezavisnost?
Najveći dio njih, morao se skloniti u planine koje su ih, u razdoblju kad je napravljena ova fotografija, promatrale, kao da ih čekaju. Više od polovine njih tamo ih je umrlo: u jarcima, pod rafalima ili u direktnim borbama jedan na jedan... Nekolicina - sigurno trojica ili četvorica - vratili su se živi, možda trijumfirajući. Jedan je vjerojatno, kasnije, bio izabran za načelnika sela - koje je odonda veliki poljoprivredni gradić. Neki drugi je zasigurno na važnoj poziciji na nivou regije: zamjenika, ili saveznika, putem vjenčanja ili poslova, s važnim službenicima iz obližnjeg grada... Neki treći pak vjerojatno radi u policiji.
U ruci mi je požutjela fotografija: kako prepoznati te anonimne dječake, jesam li ih nekad sanjala? Kakvoj sam se zbilji, u tom očevom razredu, približila?
Čudno je što sam stvarno sve zaboravila s te fotografske seanse. Fotograf? Našao se, svake godine, neki fotograf koji nas je namještao za poziranje, pred kraj godine, u našim razredima. Taj sasvim prvi put, nalazila sam se dakle kod oca.
Prisjetiti se trenutka poze: otac je vani, ispred vrata, posjeo sve svoje učenike: malene po godinama ili rastom ispred, posjednute u dva reda, veće iza, stojećki. Morao je čak i provjeriti kako su odjeveni: kako ne bi izgledali previše ispijeni. Zatim je sam stao sa strane: svi su spremni za klik aparata.
A ja? Morala sam čekati, poslušna i u tišini, nešto dalje, sa strane. Bio je to prvi put: nitko mi nije objasnio protokol razredne fotografije. Najednom... Najednom je nekakav poriv ponukao mog oca? Pogledao me, vidio me samu, kako čekam, po običaju sramežljiva. Što ga je spopalo? Neka nagla nježnost? Neki osjećaj nejasne nepravde što me vidi samu, odijeljenu od te djece, kao da sam izopćena? Na trenutak je zaboravio da sam djevojčica, za njegove učenike dječake netko dakle poseban... Došao je po mene, uzeo me za ruku; dječake iz prvog reda zatražio je da se pomaknu unazad i posjeo me u sredinu, nasuprot fotografu... Ponovo je stao na stranu, na svoje mjesto nadobudnog učitelja. A ja sam tad, kao na prijestolju, ispala neočekivana kraljica među tim budućim ratnicima! Kraljujući, a da toga i nisam svjesna.
Sad je sve u redu, trenutak prije klika učitelj je zadovoljan: uspravlja svoju visoku figuru, čeka nadomak onima koje podučava. Pozira za druge - za čitavo selo, ubrajajući tu i malu kolonijalnu zajednicu kojoj prkosi svojim ponosom i svojim zahtjevima za ravnopravnošću. On pozira, istovremeno ponosan na svojih četrdeset dječaka koje obrazuje, i to ne samo u učenju francuskog jezika, ponosan također na svoje prvo dijete - radi se o djevojčici, pa ju je smjestio tako u sredinu.
Ona tamo stoji, djevojčica, prsiju lagano nagnutih prema naprijed, napeta lica, pogleda zasigurno prestrogog za njezine godine - četiri godine, no uskoro i četrdeset. Ona opaža, no na tako zbunjujući način, da odskače: drugdje se ovo ne bi trebalo raditi, smjestiti djevojčicu samu usred tih četrdesetoro dječaka, i k tome još starijih od nje. Ona ne zna da su oni njome posramljeni: promatra ih kao jedinstvo, učtivo ali i nepovjerljivo, pa čak i neprijateljsko. Djevojčica gleda fotografa. Njezin otac, sa strane, čeka poput drugih klik aparata.
Bila je to prva fotografija koju je netko sa mnom napravio. Jedan dan nastave početkom svjetskog rata, u nekom selu alžirskog Sahela.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:10 pm








Arabilna žena V


Aichoucha, doslovno “maleni život”, ušla je, dakle, u kuću u kojoj se snima noću; jedna od dviju prostorija pretrpana je tehničarima, reflektorima, rekvizitima. U prvo vrijeme, dijete nekom povjeravam; zaboravljam na nju; tonem u svijet umjetnog.
Sat vremena kasnije, u trenutku posljednjeg zuma koji obgrljuje u zavoju Lilu koja spava, sjetim se dječjeg kreveta u drugom planu. Aichoucha?... Ona se gotovo nije ni pomakla. Tamo, u živoj svjedosti, ona me gleda ravno u oči, a njezino lice, ljupko poput lica prolazne lutke, dopire do mene istovremeno s njezinom tišinom.
Sve je tijekom ovih sat vremena promatrala: naše komešanje, ljude s različitim zadacima, vjerojatno je slušala i nečije ništavne razgovore, vani na blatu, o cijeni koja je plaćena u seoskom baru za toliku konzumaciju... Promatrala je moju probu s glumcem koji glumi nepomičnog muža na stolici bogalja, gledala me, ne shvaćajući što ja žena, imam tamo raditi.
Ponovo sam je uzela za ruku. Odlučno sam je izdvojila od svega, od drugih. Sama s njom u nekoj slabo osvijetljenoj sobi, šapućem joj u detalje kratka objašnjenja: “Slikat će te dok spavaš! Tebe samo tražim da spavaš... Vidjet će se samo tvoja kosa... U redu?... Sutra ćeš upoznati jednu drugu djevojčicu koju čekamo; ona dolazi iz Alžira... Njoj će biti posebno teško...”
Ona mi se smiješi, s povjerenjem. Počinjem je svlačiti... Osjećam da mi se vraćaju moje nekadašnje nježne i milujuće kretnje koje sam imala za svoju kćer kojoj sam se potpuno posvetila čitavu jednu godinu... godinu dana presretnog majčinstva.
Svlačim Aichouchu vraćajući se tako u vremenu. To je ta priča o slikama i zvukovima, pokušaj plovljenja unazad, bez prevelikog komešanja, u valovima mojeg sjećanja i onog nekoliko drugih žena.
Djevojčica se smiješi na povratku u svijet reflektora. Zadržava mi ruku. Idućih dana, zabilježit ćemo, u drugom planu, odbljesak njenog svakodnevnog posla pastirice. No večeras, prvi put, ona skida svoje cipele pred dječjim krevetom. Ja je potiho grdim što je obula cipele na noge pune blata. Odbijam ih međutim dati oprati, sve je spremno...
Podižući djevojčicu, stavljam je u bijelu posteljinu, čvrsto je pokrivam, šapućem joj dvije-tri nježne riječi. Tijekom sat vremena, moći će pokušati spavati a točno je i da ćemo je u ponoć, kad odlučimo prekinuti snimanje, probuditi trenutak prije gašenja reflektora.
Tako se ona uvukla među nas, s očima u mraku i blještavilu... Na taj način sam i ja prišla snimljenom materijalu: zatvorenih očiju, kako bih prvo obuhvatila ritam, zvukove ponora za koje mislimo da su potopljeni, zatim se konačno popevši na površinu, ispranog pogleda, kako bi se sve promatralo u nekoj svjetlosti zore.
Četiri dana kasnije - večer prije prethodila joj je Aichoucha kao neka kazališna sljedbenica - ušla je Ferial, kći jedne kolegice s fakulteta, naprasito na scenu. Rasipna kći, kći supersofisticiranog studija, s neusiljenošću, prirodnošću, vitalnošću, instinktivnom inteligencijom... Ona, istinska “zvijezda” u tom svijetu fikcije, koja se tih prvih dana pokušavala svakojako ponašati, čudesna “zvijezda” u očima stanovnika farme. Za njih je Ferial postajala dijete-kralj.
Snažno je vjerovala u “filmsku kameru”, iskazujući neki toliko ljupki ponos da se već i samo zbog toga, izvještačenost fikcije, slavljena tako sjajem dječjeg sna, nije mogla svesti na sužene mjere nekog a priori neizbježnog nižeg stupnja razvoja.
Tako, mirno pomislih kad je dijete ušlo u dekor sobe, tako se trojac ujednačuje: Lila - moja prijateljica - oslobađa pravu poeziju, glumac muž ima siguran instinkt, a evo konačno i isijavajuće vilinske bujnosti njihovog djeteta - Aicha, ona odsad ostaje pravi život, oslonac budućnosti u sleđenoj sadašnjosti tako pred nama izloženog para.
Majka je odigrala prvu scenu u krevetu s djetetom. Direktor fotografije, koji je zbog svoje pojave dobio nadimak “John Wayne Belcourta”, velik i dobar, no nestrpljiv, i sam otac petero djece, no nestrpljiv, direktor fotografije, dakle, sa svojim već odavno spremnim svjetlima, pita me gunđajući:
“Koliko godina ima ta djevojčica?”
“Pet godina, Cheikh!”
“Kad završimo ovaj kadar, bit će joj sigurno već dvanaest!”
“Samo strpljivo, Cheikh!”
Oduševljena sam. Ferial je prva koja ne samo da glumi zvijezdu, nego i koja na svoj način prakticira “feminizam”.
“Tvoj film je o ženama?” pita me.
“Naravno, kažem... Ti imaš svoju majku, u biti svoju lažnu majku; u krevetu ste, igrate se... bilo što!” Ona se slaže; no ne i s time da se svuče pred drugima. Pratim je drugdje, u Madoninu sobu koja joj se u tišini smiješi.
“To je tvoja prijateljica?”
“To je moja prijateljica.”
Pojavljuje se u prazničkoj noćnoj košulji... U redu, slaže se sa skakanjem, s igranjem na krevetu s Lilom, sa slušanjem priča, u redu: promatram lažnu majku, zatim pravu koja pomalo nemirno promatra iz nevelike daljine.
“Izađite!” odlučuje Ferial obraćajući se tehničarima (osjećam to, ona samo što ne nadoda “takvi su muškarci”, kao da smo, najednom, sve uronile u neko tradicionalno djetinjstvo mramornih dvorišta i vodoskoka...). “Reci im svima da izađu!”
Oduševljena sam prvom vrlo oporo izgovorenom naredbom na ovom snimanju.
Oni izlaze.
“Čak i ja?” upita Cheikh koji je ovaj put morao pomalo nalikovati na Valentina.
Ferial će koketno: “U redu, ti ostaješ...”
Kad skokovi jednom budu započeti, nekoliko će se tehničara krišom moći vratiti na scenu.
Dijete-kralj se igra, smije, izmišlja svoju sadašnjost usprkos reflektorima i usprkos činjenici da sada ima svjedoke. Lila, s milovanjem, počinje biti stabilizirajući element te raskalašenosti. Ferial se smije.
Kamera, proždrljiva, snima.
“Ferial, približi se majci!”
Zamalo sam uništila draž.
“Ne mojoj majci”, viče ljutita Ferial, “već mojoj lažnoj majci. Moja je majka pored tebe!”
A ja koju igra čini strpljivom, ja kažem “da”, naravno, “tvojoj lažnoj majci”, igra u sreći zašto da ne, i stvaran život je iluzija, iluzija o slobodnom djetinjstvu....
Ferial se troši, Ferial skače, Ferial se kreće. Kameri je, jadnoj, zajedno s tehničarima za kranom, teško slijediti toliko potrošenog života.
To je poput plesa. Lila, kao dobra partnerica, prima ono što padne, ograđuje ritam što se rastapa. Smjehovi lete u snopovima. Ferial zapovijeda, zna da ona zapovijeda, malo joj je najednom važno što su svi tehničari tu slijepljeni kao na predstavi, zna da je zvijezda, može činiti što god bilo, ona čini što god bilo, što ostaje ljupko i čisto veselje, i život, slobodan život slijedi svoj tijek. No kamera više ne slijedi...
“Snimamo!... Još snimamo!...”
Neka se sada snimi Ferialin umor, neka se pusti da ljenčari na širokom krevetu: ona uviđa da joj se spava, radije bi da je uz nju njena prava majka, koristim se molitvama s njom, i nadmudrivanjem. “Zaboravit če te se...” “Pospana sam”, ona se duri. “A što je s tim krevetom?” “Ne, hoću svoj krevet”; pregovaram, otkrivam u sebi blaga diplomacije: “Ne, nema tvog alžirskog kreveta; malo kasnije, spavat ćeš sa mnom u mojoj hotelskoj sobi, to smo se dogovorili, zar ne?”, ona se slaže: “Sada se odmori, više se s tobom nećemo baviti.” Konačno dobivam ono što sam smeteno tražila: malaksali nemar pokreta, djevojčicu polegnutu na leđa i tanahnu nogu što se savija, što se podiže, kamera snima zadnje snimke noći: dječja senzualnost, dotaknut prilaz tajnom kraljevstvu, koje ćemo ostaviti u sjeni za mladu majku iz fikcije.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:10 pm



Prizor peti:
O pripovjedačici kao mladoj djevojci


Ples u dvorištu: bilo mi je trinaest godina i nekoliko mjeseci, još ne četrnaest... Zbog čega u meni ponovo izvire to vjenčanje moje sestrične, one treće? Možda zbog jedne ljetne haljine: jasno se sjećam crne tkanine s ukrasima od purpurnog cvijeća; usudila sam se zatražiti, kod krojačice, model koji je istovremeno ostavljao potpuno golima leđa, ruke i ramena.
Sve u svemu, skoro kao haljina za plažu, primijetila je gospođa koja mi je sa smiješkom dopustila da inzistiram na neobičnoj širini suknje.
S veselim čuđenjem sam zamijetila da majka prihvaća, pod uvjetom da krojačica haljini pridoda bolero s malim rukavima koji bi me vani mogao pokriti.
“Za vjenčanje, među ženama”, govorila je, “zašto ne bi bila u dekoltiranom?”
To mi se ipak činilo začuđujućom odvažnošću koju je najednom odobravala majčina tolerancija: “budući da je među ženama!”
Jesam li zato što sam nosila ovu haljinu - moju prvu pravu - koje se još dobro sjećam, traga živoga koketiranja mlade djevojke, imala hrabrosti prihvatiti poziv? Na vrhuncu slavlja, usred kuće Solimanovih kćeri, nakrcanom gomilom uzvanika, pred orkestrom gradskih glazbenika, da, prihvatila sam ustati: leđa i ruku golih pred svima, nekoliko minuta kasnije, zaboraviti se i zajahati ritam te otkriti novi užitak tijela, usprkos publici i njezinim očima, u toj najstarijoj kući, u koju je jednom davno baka ušla u ulozi mlade (dok se moja pažnja razdražuje u preokretanju i uvrtanju bokova, ramena, u uzburkanoj slobodi mojih ruku-lijana), da, prezreti rođakinje, gledateljice što se stapaju u jedno višestruko biće, proždrljivo, gunđavo...
Majka se smiješi pred komplimentima koje je izazvala crna haljina koja razgolićuje mladu djevojku. No što je tu čudno, tu je tijelo što se vrti, nezadrživo, čitavo tijelo vibrira pred ženama, pred kim bilo - pa nije ni važno ako su se dvojica ili trojica dječaka, možda čak i poneki mladić prikrili u nekoj zatvorenoj prostoriji, i ako se iza odškrinutih rebrenica pretvaraju u voajere...
Plešem. Nekoliko zrelih žena pleše oko mene. Pomalo, usprkos sebi samima, izražavaju svoju bol i potrebu da izađu, da pobjegnu što dalje, prema žarkom suncu, a ja... ja koja se krećem zatvorenih očiju (vrtoglavica počinje), kakvu sliku nudim tim sekvestriranim ženama, onim pokleknulima koje su me se već spremne odreći.
“Ona izlazi, čita, tako gola ide u gradove, njezin otac, čudak, to joj dozvoljava... Takva hoda tamo kod drugih, u neprijateljskom svijetu, konačno i slobodnom, ali dalekom, tako dalekom! Tamo plovi, jadni njezini roditelji kad uvide da se od tamo nikad neće vratiti!... Čemu karavela što odlazi u daleke oceane kad bogatstava neće donijeti, čemu karavana koja, izvan pustinja pogriješi put povratka i izgubi se u pijesku! Oh, kako toga nisu svjesni, djevičini roditelji!
A ona, pokreta otvrdnulih od srama i vatrenosti, pleše; no previše živo, previše nervozno, odnosno živahno! Još nije shvatila: nikad ni neće shvatiti jer nikad neće biti ona iz naših kuća, naših zatvora, ona će biti pošteđena od zatvaranja u samostan, a time, i od naše topline, našeg društva! Ona nikad neće znati da čak i ako nas lutnja i prodoran glas slijepe narikače podignu na noge i gotovo bace u trans, da je to zbog tuge, maskirane tuge.
Ona, istina, pleše za nas; pred nama, doista, ali što, izražava svoje veselje življenja; kako je to čudno, odakle dolazi, odakle se, stvarno, tu našla, ona, strankinja!” “Ipak”, povikuje jedna od matrona, najpunija, što priča svisoka, “ja, kad bi je njezin otac povratio... u biti, kad bi je dao ‘prekriti velom’, odnosno kad bi ponovo ušla u mrak i okrilje naših domova, ja bih je bez oklijevanja, tražila za udaju za mojeg prvog sina! Opisala bih mu je ovakvu kakva je sada, njezin struk, držanje i tako vatrene oči! Sigurno! Zatražila bih je, a moj bi sin, u to sam sigurna, zbog toga bio sretan!” Netko je prenio razgovor - imenujući gospođu - djevičinoj majci. Koja se rasrdila. Ona koja se željela predstaviti kao eventualna svekrva (pod uvjetom, istina, da otac vrati kćer striktnoj muslimanskoj ortodoksnosti...), e pa, majka pripovjedačice nije je smatrala dovoljno visokog ranga za “njih” - nju, njezinu majku, njezinu lozu s očeve strane sa svecem u planinama, tako prisutnim za sve i svakoga, kako je moguće zamisliti da se poveže s tom buržujkom “što priča svisoka”? Previše svisoka!
“Uostalom”, bila je ironična jedna majčina prijateljica (koja je, istini za volju, poznata po beskičmenjačkom konformizmu), “ta četrdesetogodišnja žena koja, pred trinaestogodišnjom djevojkom, nju želi sama opisati svome sinu. Da li se to pristoji?”
“Ona bi to učinila sama?” poviče, naivno začuđena, majka.
Kao da se ne zna da i svaka majka, pogotovo mlada, mora zadržati sram pred svojim najstarijim sinom, i svim svojim sinovima čim se oni priključe svijetu svojih očeva!
“To nisu naši običaji!” odgovori druga.
Majka bi bila sklona misliti da je ta osobina bila prije simpatična: misliti na zadovoljstvo svoga sina, poželjeti za njega i prije njega lijepu djevojku “vatrenih očiju”!
Najednom je posumnjala. Susjeda prijateljica, koja je bila bolje upoznata s prilikama, vjerojatno je bila upitana:
“Kćeri moja, moja najstarija kći, kakve misliš da su u nje oči?”
Susjeda je uobičajenim izrazima i metaforama pohvalila lice, pogled, kosu mladice.
Na što majka zaustavi razgovor:
“Bilo kako bilo, otac će svoju kćer pustiti da završi studije! Reci toj ženi da drugdje traži snahu!”
Kad se vratila u selo, majka se pohvali mogućnošću da je mogla, tako mladu, zaručiti svoju prvu kćer; ona to ispriča pred jedinom obitelji koja je dolazila u posjete i kod koje je znala odlaziti: onom kaidovom!
Ovaj je bio udovac; najstarija od njegovih kćeri, razvedena, nije se više htjela udavati, kako bi brinula za svoje sestre i svoja dva tako mlada brata. Posljednja je sirotica upravo završila osnovnu školu i čekala, zatvorena, kod kuće, nekog budućeg pretendenta koji će odgovarati normama.
Kaidova najstarija kći bila je jedina majčina prijateljica. Na povratku u svoj grad, Bahia je detaljno opisivala pred svojim napola ruralnim auditorijem, i s nekim diskretnim zadovoljstvom, udaju svoje nećakinje. Te ženske priče, pogotovo kad su se odvijale u kaidovoj kući, koja je imala pogled na duboki voćnjak, na izlasku iz sela, završavale bi glazbenim seansama: jedna od žena donijela bi derbouku, neka djevojčica tamburin, i pomalo izlizani, šunjavi Mitidjin repertoar začuo se pod stablima, blizu ograde od bademovih stabala - s domaćicama i posjetiteljicama posjednutim na tepihe postavljene na travu, djecom uokolo, i u pozadini nekoliko životinja: kozice, pijetao i paun, od mršavih mačaka, pa sve do prilično groznog psa-vuka, kojeg se majka, građanka, bojala...
U vrijeme sutona, moj otac bi došao po nas u citroenu kupljenom u dogovoru s kabilskim pekarom koji se njime služio čitav tjedan no koji je pristajao, izvan svoga radnog vremena, poslužiti kao vozač mojem ocu koji nije bio vičan vožnji.
Pekar je zatvorio dućan. Stizao je, hladnokrvan, u pratnji moga oca. Automobil se zaustavljao. Jedan od dječačića nas je upozorio. Ušli smo otraga, moja majka zamotana velovima, ja trinaestogodišnjakinja napeta što sam tako izložena, i moja sasvim malena sestra.
Otac je tada dao znak svom vozaču-kompanjonu (ili je to možda bilo već odavna između njih dogovoreno) da treba autom učiniti čitav jedan obilazak: u to vrijeme “aperitiva” (te riječi moga oca činile su mi se svojevremeno tajnovite, nikad nisam pitala što znače), svi muškarci “pieds-noirs” zauzeli bi dva velika centralna kafića, dok su se, na klupama, odmah preko puta, s druge strane, autohtoni seljani, Kabili i Arapi, lijepili u nijemom suprotstavljanju i zlovolji.
Nije se dakle moglo voziti - čak ni ovako, s dvojicom muškaraca naprijed - supruga bi istog trena privukla sve poglede: kao da moja majka, gospođa jasno uvijena u svilu i čipkastu organzu na nosu koja maskira gotovo čitavo lice, ne bi trebala, zbog same svoje časnosti, biti tako ponuđena jednoj takvoj publici.
Dvostrukoj, isključivo muškoj publici: Europljani okupljeni na terasama za aperitiv i sezonski radnici prikovani u svom neprijateljstvu i promatrajući kako se ovi drugi zabavljaju. Za mog oca, bilo je nezamislivo pustiti da onuda prođe, pa makar i brzo, tamošnju “gospođu”! Ti eventualni svjedoci ne bi mogli razlikovati prirodne razlike: ta maskirana statistica, koja je samim svojim sofisticiranim velovima, po cezarejskoj modi, postala još tajnovitija, vjerojatno je zamišljana a priori vrlo lijepom čak i ako je ne vide! Zašto im učiniti tu čast, čak i pet minuta koliko bi citroenu bilo potrebno da napravi krug oko trgića i stigne pred našu zgradu?
Na kraju krajeva, najbogatiji kolon u kraju, neki svemoćni gazda - sa svojim farmama, svojim stotinama hektara vinograda, svojom vojskom radnika - on koji je organizirao izbore za načelnika, koji je nametao lokalne kandidate, kojeg se vrlo pokorno pozdravljalo za rijetkih prilika kad bi se ovaj udostojio pokazati, tajanstveni gospodar skrivao je svoju suprugu i kćeri; uskraćivao im prolaske selom, kao što bi to činio kakav bogati sultan.
Jasno, nije se radilo ni o muškoj ljubomori ni o zabrani, već jednostavno o prijeziru. Dvorjanka, ili “kraljica”, govorili su europski igrači s boćama, kao i igrači domina domoroci, ostajala je nevidljiva, osim...
“Osim 15. kolovoza”, potiho je podsjetio pekar za volanom, dok nas je vozio u veliki zaobilazak s južne strane zatim po krajnjem istoku, kako bi se vratio uličicom malo posjećivanom u ovaj sat, koja rubi crkvu i konačno izlazi pred našu kuću.
Za vrijeme obilaženja na ovom povratku, čula bih oca kako mrmlja, kao da je u dvojcu sa svemoćnim kolonom (kojemu su iz Belgije, iz nordijskih zemalja i još većih daljina dolazile gomile posjetitelja kako bi se divili visokom stupnju mehanizacije njegovih farmi, njegovim poljima iz helikoptera, mehaničkom sađenju loze - no nikad, istina, nikad se ne bi zaputili u dno, u nepoznate kutke u kojima su porušeni kućerci bili rezervirani za njegove kmetove). “Jer on ih tretira kao kmetove!” komentirao je, bijesno, moj otac sjedeći pored pekara: pomišljam sada da se zbog mene tako prepuštao svojim uobičajenim žučnim raspravama protiv lokalnih moćnika...
Kao da me, u mom sasvim ranom mladenaštvu, uzimao za svjedoka: tvoja majka, moja žena, ima poseban status, barem u razini onog “njihove” dvorjanke i ako svi ti muškarci - “Drugi” i naši - ne zaslužuju da je vide dok prolazi, to ima svoje zašto... A ja (ovo je očev govor koji naknadno izmišljam), ni ja, po uzoru na “njihove” gospodare, ne izlažem svoju ženu - moje vlastito srce; ona je naravno čitava omotana u svoje napete i neokaljane velove, i shodno našim običajima vani ne govori, očiju spuštenih ispod koprene! Ja sam međutim samo školski učitelj. Jedini domorodački školski učitelj za domorodačke dječake. I sam vrlo krut i glave smione pod fesom. Uza sve dužno divljenje koje sam kao mladić gajio za Atatiirka, jer naravno, bez njega, mi ne bismo bili kolonizirani, odnosno kod kuće, a da doista nismo kod kuće, e pa, i tvoja bi majka mogla, poput turskih gospođa bivše aristokracije, skinuti islamski veo, nositi parišku suknju, a možda čak - budući da sam očito nikad neću znati voziti auto - znati voziti citroen poletom sportašice. A u tom bi slučaju zavrjeđivala da je se fotografira!
U Turskoj, no isto tako i u Damasku i u Egiptu, u Kairu i u Aleksandriji, gospođe, prve emancipirane muslimanke, imale bi tu svoje takmace (moj otac se tada sjećao tolikih svojih prijatelja, liječnika, učitelja, advokata, koji su, poput njega, sanjali deset ili petnaest godina prerano, o tome da “skinu feredže” sa svojih supruga, da s njima putuju!).
No mi smo živjeli u koloniziranoj zemlji. Setif, Tebessa, Guelma, gradovi oluja - tisuće mrtvih zatim i zatvorenih 8. svibnja 1945., dogodilo se to dvije ili tri godine prije... Alžir u bitci, Bogu hvala, imao je drugih prioriteta: možda je to čak bila i sretna okolnost, činjenica da su, u tim drevnim malim gradovima, obitelji bile tako okupljene, a građanke, u strahu, no sačuvane, u toplini gineceja.
Vratili smo se u stan.
U to je doba moja baka po ocu, koja je s nama živjela, umrla: od nje je ostala kao neka nostalgična sjena koja je lebdjela u sobama... U to doba, moja sestra, mezimica, koja je tad imala oko šest godina, bila je na početku duge bolesti koja ju je oslabila potrajavši više od godinu dana. Sjećam se idućeg ljeta koje smo proveli u nekom zelenom planinskom gradu, kako bi dobar zrak ubrzao njezin oporavak.
Prije nego što sam navršila trinaest godina, ili ipak deset, prilikom mojeg odlaska u obližnji grad (“grad ruža”, govorio je André Gide pedeset godina prije mog dolaska tamo, poput zatvorenice, internirane u koledžu, a on sam, pedeset godina nakon slikara Fromentina, prvog koji je upisao taj arapski grad u neku francusku priču), kakav je točno bio moj prelazak iz djetinjstva u predmladenaštvo?... Još se vidim napola uronjenu u magle nježnih godina kad se za mene već najavljuju nepoznanice, dvosmislenosti koje donosi sazrijevanje za udaju, označeno, u zemlji Islama, vatrom koja se ne da opisati.
Kada sam, prilikom kojih prvih scena, proživljenih u pasivnosti gluhe nevinosti, napola “izišla” iz obiteljske čahure, iz tople zaštite koju mi je osiguravala nježnost žena u grupi (nježnost koja nije lišena oporosti)? “Izašla”: taj termin, primijenjen na žene, na djevojke “koje izlaze”, u majčinskom je dijalektu ispunjen prijetnjama, dok su u množini muškog roda, kharidjines isto tako “oni na izlasku”, jasno disidenti, nositelji vjerske slobode koja ponekad biva izvorom rata, ali ima začetak u novatorskoj kolektivnoj avanturi... “Izlazeća” u ženskom rodu jednine najavljuje samo čistu opasnost, poniženu ponekad do razine jeftinog skandala. Kad sam dakle izašla iz limba?
Bile su tri kaidove kćeri; ta trojka nalazi se u središtu mojih seoskih sjećanja.
S posljednjom od tih sestara, koja je od mene bila starija godinu ili dvije, redovito se igram. Naše prijateljstvo, svakog četvrtka ili nedjelje, u dnu njihovog šuštavog vrta, jača usred čestih svađa s njezinom braćom, posebice jednim od njih, od kojih deset godina - uzverao bi se na drveće, zarobljavao ptice čija bi nam tijela, drhtava i ranjena, donosio s okrutnim smiješkom. “Udavit ću ih prema ritualu istog časa, a vi ćete ih pripremiti za jelo: očišćene od perja, ispečene, vidjet ćete, lizat ćete prste od slasti!” Njegove podsmješljive oči zadržavale su se na meni, njega čija me spokojna okrutnost zabrinjavala... Stisnula bih se, njegova sestra ne bi ga prestajala koriti.
Iz doba nakon tih gadosti i naših krikova djevojčica koje je naljutio onaj kojeg smo nazivali “protuhom”, izvire u meni neka neizbrisiva nelagoda.
Jesam li tada imala šest ili sedam godina? Mislim da sam u školi završila pripremni razred. Posljednja kaidova kći počela je, nakon mene, pohađati francusku školu. Tijekom mojih posjeta, njezine su sestre postale posebno znatiželjne u pogledu mene: zatvarale bi me u kut, podizale mi suknju ili haljinu kako bi preispitale... moj kombine! Komad donjeg rublja koji nikad nisu vidjele: moja majka, i sama koketna, željela mi je kupovati odjeću za europske djevojčice kod jedne mlade Španjolke koja je, sa svojim kamiončićem, krstarila selima zaravni i prodavala rublje i različita svečana odijela gospođama koje su bile zatvorene ili jednostavno izolirane.
Kaidove kćeri, odjevene na tradicionalan način, nisu se usuđivale otvoriti mojoj majci i priznati joj svoju snažnu znatiželju. Tek što bi bila njima predana i u njihovoj kući, one su, u nekoj žurnoj napetosti, potpuno uzbuđene, pipkale po meni saten kombinea, i ponekad njegovu čipku. Othrvavala sam se. Jasno sam osjećala da se njihova proždrljivost za saznanjem, preko tog ženskog donjeg rublja, odnosila na čitav svijet - Francuskinja: željele su, preko mene, zbog odlazaka u školu, koji su me maskirali u francusku djevojčicu, pomilovati, dotaknuti čitavo tijelo tih udaljenih gospođa koje su im se činile arogantne, no tako fine: “saznati”, vikale su, dok su me okruživale i ne videći me, mene, “saznati što nose, kako se cifraju, ispod!...” To vatreno “ispod” koje su izvikivale poticalo me na povraćanje.
Oslobađala sam se. Sebi bih privlačila njihovu najstariju sestru. Zajedno bismo bježale, u dno vrta. Oči su mi bile suzne od tih dodira koji su me silovali. Moja se prijateljica čudila žestini moje reakcije: na kraju sam odustala dolaziti joj u posjete, sama.
Majci sam rekla razlog; čak sam morala i zaplakati - otuda mi je, čini mi se, ostala ta instinktivna odbojnost, ta tvrdokorna bojazan pred i najmanjim fizičkim kontaktom vezanim i uz najuobičajenije društvene ceremonije (osim u ljubavi, u ljubavi baš suprotno, no tek na kraju itekako vijugavog puta)... Nakon toga sam zapravo, u dvadesetoj ili tridesetoj godini, otkrila da zapadnjački običaji, zasnovani na miješanju spolova koji žive u prividnoj neutralnosti, uvode poljupce u obraz koji se dijele u izobilju i koji više ne znače ništa osim olake, često trenutne bliskosti; kao i kretnje prepuštanja u javnosti, dečka njegovoj djevojci ili obrnuto, za koje se pogled nekog drugog pravi da ih ne primjećuje. Kasnije ću se pozabaviti tim govorom tijela, njihovim izlaganjem, ponekad ekshibicijom, očima primitivne. Tako ću se često zateći u situaciji da moram okrenuti glavu, otkrivajući po svojoj reakciji, za samu sebe, da sam stidljiva, a koja sam bila samo “orijentalka”, odnosno živog pogleda, željna prije svega ispiti svijet onakav kakvim se, doista, pokazivao: tajan, osvijetljen ljepotom započinjanja.
Vraćam se na svoj razgovor s majkom: “Neću više ići sama njima! Niti na igru... Ne želim da me pipaju!” (Vikala sam.) “Ne želim da me se pipa!”
Moja majka iz toga izvuče neočekivanu posljedicu: odluči, buduči da je još uvijek svako jutro odlučivala o mom odijevanju, skinuti mi amulete (dva kockasta i jedan trokutasti od svile, poklon bake s tatine strane, koji je otad iščeznuo). Njih sam nosila pod haljinom ili džemperom: sjećam se starinski ispletenog konca, za mene vrednijeg od bilo koje skrivene ogrlice: neki školski satovi, dok bi moja pažnja bila usmjerena na ploču i prema učiteljici koja je sjedila sa strane, vraćaju mi se u živom sjećanju, baš zato što sam imala običaj na prsima prebirati prstima te kockice i trokute magičnog pisma (“Ti amuleti, oni će te zaštititi od tuđe zavisti!” ponavljala mi je moja baka zamišljajući francuski svijet neprijateljske škole). Navečer bih konačno te ukrase ponosno javno isticala na svojoj noćnoj košulji.
Da li me taj noćni nakit još uvijek vezao uz moju dragu baku, koja mi je bila poput druge majke? Zasigurno sam, kao što je znala govoriti u više navrata, bila uvjerena da me taj svileni nakit, u svojim zagasitim bojama sivoj, tamno plavoj i crnoj, “štiti”... Zaspala bih zaštićena, kao da je pored mene bila baka. A tijekom dana, a da to moje školske kolegice ni ne znaju, bila sam, usprkos njima, pod jednom sekundarnom zaštitom: nekog nevidljivog i drevnog oka, koje me iz daljine pazilo...
A moja je majka odlučila - jednog jutra ili večeri, ne znam, sjećam se samo sobe, mene, bez odjeće, možda u noćnoj košulji ili u pripremama za školu - da, ona mi ih je odlučila skinuti: morala je obrazložiti, objasniti: spominjala je neku medicinsku vizitu najavljenu za dane koje su slijedili. Kako ću pred njih, što ću reći, pokazujući pred drugim djevojčicama, strankinjama, te magične kockice i trokute?
“Pa ipak su to natpisi iz Kur’ana!” morala sam protestirati.
No jesam li tada pronašla argument odobrenja? Ne znam: vjerojatno sam govorila o zlatnim križevima koje nose, “one”, i to ne skrivene kao ja! Bilo je jasno, mojoj majci, da je sram u kojem sam se mogla zateći bio strasniji od samog nošenja, koje i nije ortodoksno, mislila je, tih svetih napisa. Tretiralo bi me se kao poganku, mene domorotkinju među Francuskinjama, mene muslimanku!
Morala sam se pokoriti: bila sam skinuta, može se reći ogoljena. I moja majka je bila ta koja me, u napadu razuma, lišila tog prvog pisma.
U to isto doba, međutim, odlazila sam, na izlasku iz općinske škole, na satove Kur’ana. Moja majka je voljela obilježiti slavljem, s dojiljom i kaidovom obitelji, stupnjeve mojeg nauka Svete knjige - tri sure, zatim deset drugih, zatim još dvadeset: moja ploča koju je šeik ukrašavao različitim kaligrafijama bila je svima javno pokazivana. Tako je lijepa, tako elegantna, ta ploča, povikivale bi uzvanice, da najavljuje za kasnije, mislile su, “moju vjenčanu haljinu”!
Moja majka, sa zanosom je donosila kolače, recitirala sa mnom stihove: to je završavalo, u društvu kaidovih kćeri, ovaj put u našem domu, muzičkim improvizacijama!
Oplakivala sam samo jednu smrt, onu moje bake po ocu, one šutljive; oplakivala sam je vičući, urlajući, trčeći istovremeno najstarijom ulicom u Cezareji - onom koja silazi od skromne kuće u kojoj je moj otac živio kao dječak i u kojoj je njegova udata sestra živjela u bolesti; stižem, jecajući, u bogatu i poluevropsku kuću (s prozorima i balkonima na prvom katu) majčine obitelji. Stižem kod “njih”, pomišljam na to s nekom zlovoljom, jer sam, u tom trenutku, samo kći one koja me držala u hladnom i u mraku, koja me tiho ljubila, koja se nije usuđivala govoriti pred francuskim susjedama iz sela. Ja sam prvenstveno kći te nijeme nježnosti, nje, pretkinje koju sam smatrala (zbog čega bih zato patila?) poniznom: poniznom i skromnom...
Vičem, plačem - sa željom da ti plačevi zauvijek potraju - a moja se tuga, koja istovremeno s mojim trkom galopira prostorom, pogoršava a zatim razdire, poput ogromne plahte moje pobune. Na kraju isparava budući da me žene, sve u bijelom i čučeći na tepihu - susjede koje su došle izraziti svoju sućut - uzimaju na svoja koljena.
Dvije, tri godine kasnije, istodobno s gubitkom amuleta, vidim majku, nasmiješenu poput djeteta, kako povjerljivo brblja s onom koju smo nazivali “dojiljom” - koja je otkad se rodio drugi sin, kod nas radila kao guvernanta i koju su, u selu, sve do najsiromašnijih kućeraka, svi zvali “generalovom ženom”. Njezin muž, koji je bio vrlo star, i koji više nije napuštao krevet, vjerojatno je, u vojsci ili možda mornarici, bio neka vrsta potrčka, neki čuvar opreme... Netko ga je vjerojatno nazvao “generalnim čuvarom” i ta mu je riječ, isprva u obliku šale, bila prilijepljena. Desetljećima kasnije, nosio je to ime sasvim prirodno; u društvu dojilje, čuvši taj nadimak, neki su ponekad pitali: “Je li njezin muž bio zapovjednik? Generalni zapovjednik?” Nitko se više nije sjećao: ona, dakle “generalova žena”, bila je crnomanjasta seljanka u pedesetima, lica koje je odisalo mladenačkom dobrotom (usprkos ogromnoj bradavici koja joj je nagrđivala gornji dio jednog obraza: na majčino inzistiranje, usudila se dati je skinuti, pod lokalnom anestezijom, brigom našeg obiteljskog liječnika...).
Vidim svoju majku kako jednog četvrtka popodne sjedi oporavljajući se od umora od tjedne seanse turske kupelji; dojilja, generalova žena, spremila je uštipke onako kako ih ja volim. Toplina kuće, nakon hladne sobe hamama u kojem su nas ponudili poluotvorenim šipcima, narančama i već oguljenim klementinama. Kod kuće, naišli smo na pažljivi doček dojilje...
Sjećam se tog četvrtka. I moje majke koja me, u dogovoru s dojiljom, najednom zapitala: “Jučer si bila u našoj sobi, sjedila si na podu, ispred našeg kreveta: čitala si onu knjigu iz knjižnice koju si upravo donijela. Ja sam te, iz kuhinje, zatim čula kako plačeš... Jecala si, ali lagano, malo kao da si pjevala! Potajno sam došla vidjeti, ne bih li shvatila zašto (i zapravo je to pričala seljanki)! Objasni mi, o kćeri moja, mislim da postoji neka tajna: ja čitam na arapskom stihove starih pjesama, pjevam ih i katkad plačem u sebi... Ali pjevam!
A ti, gledala sam te opčarana iz daljine: rukama si okretala jednu stranicu za drugom, zastala si na trenutak dok si plakala; najednom, nakon jednog trena, tvoj glas - ili gotovo poput glasa neke druge u tebi - počeo je uzdisati; uzdisati? ne, jecati, ali potiho, neku vrstu žalopojke!...” (Ponovo se okrenula prema hraniteljici koja se smiješila, upitnog pogleda.) “Razumiješ, to nije bilo zato što je pjevala istovremeno plačući, ne: nije prestajala čitati, i tako plačući, činila se kao da osjeća užitak: čudno, zar ne?”
Malo nakon, ona prizna, smetena: “Zbog tebe sam zažalila što ne znam čitati francuski!... To što ga sad učim govoriti, dobro je: no voljela bih moći tako čitati! s knjigom nikad nismo sami, čini mi se...”
Hraniteljica posluša, zatim, smirena odgovori, oka uperenog sad u jednu (majku), sad u drugu (njezinu kćerkicu): “Da vidimo, što kažete na ovo, Lla Bahia! Ljudsko biće nikad nije samo: ono je, nije li tako, uvijek pred Božjim pogledom!”
“Jasno”, promrmlja sjetno majka, pažnje usmjerene prema meni i kao razočarana seljankinom opaskom. Možda i njenom nesagledivom mirnoćom.
Raštrkane scene djetinjstva iz kojeg sam izišla u svojoj desetoj godini, i postala stanovnica pansiona u koledžu obližnjeg grada.
U godini kad sam imala trinaest godina, uskoro četrnaest, kako mi se samo daleko činio dan kada sam, u sedmoj godini, čitala u tihim jecajima prvi roman donesen iz knjižnice, Hector Malot i njegov Bez obitelji!
Moje mladenaštvo u pansionu započelo je velikim prijateljstvom s jednom polu-Talijankom, koja je kao i ja bila u pansionu i koja se, svake subote, vraćala u svoje selo na obali mora.
Zajedno smo otkrili, u knjižnici internata, korespondenciju Alain-Fourniera i Jacquesa Rivierea: mladića iz pariške khâgne iz doba prije Prvog svjetskog rata. To knjiško i strastveno prijateljstvo, koje je datiralo iz razdoblja pola stoljeća prije nas, postalo je za nas hram (sigurno nije bilo slučajno što se naše prešutno prijateljstvo iskovalo u ogledalu tog dijaloga dvojice mladih ljudi iz prošlosti) svih naših lektira koje su uslijedile: otvaralo se kraljevstvo, neki prošireni prostor...
Deset mjeseci školske godine koja je bila u tijeku, čitale smo, svakodnevno se natječući, razgovarajući tokom rekreacije, gotovo potajno, o Gideovim romanima i komad po komad, o Claudelovom kazalištu. Zatim sam se bacala na kratke, paprene i prozračne romane Giraudouxa, posebice zato što je moj profesor francuskog, te godine, u Parizu vidio izvedbe njegovih komada... Uzbudljivi razgovori s prijateljicom, uvečer, ali i neslaganja: ona se rugala mojem zadovoljstvu pronalaženja, kod svih klodelovskih junakinja, kao nekog odraza... moje vlastite kulture, moje tadašnje tendencije ka religioznosti? Naše savezništvo ojačalo je zatim u zadivljujućem otkriću poezije, nakon Rimbauda i Apollinairea, Michauxa. I najednom počeh tražiti za prijateljicu Francuskinju prijevode arapskih i iranskih starih pjesama.
Prisjećam se na brzinu tog dijeljenja prvih književnih hrana: jer najprisutniji ostaje dan kad sam navršila četrnaest.
Vratila sam se iz internata. Nitko nije mislio od tog prvog dana ljetnih praznika napraviti (sigurno smo neprestano iščekivali odlazak u Cezareju, u obiteljsku kuću) rođendansku proslavu za mene. Moj mlađi brat jednog je dana (ili je to bilo kasnije) ironično rekao: “Slaviti rođendan? Hoćemo li zato što smo susjedi s Francuzima usvojiti i njihove običaje?”
Zašto se na kraju taj dan kad sam navršila četrnaest izdiže iz zaborava? Jer sam ga odlučila obilježiti, sama, jednim novim poduhvatom: započinjanjem svog dnevnika - možda sam mislila: “Poput Alain-Fourniera, poput Jacquesa Rivierea!”
“Eto mog životnog projekta... barem do tridesete godine.”
“Poslije ću”, pomislih, puštajući ruku kojom sam pisala da visi, “biti stara!” Nakon tridesete godine, nisam znala kako treba živjeti, može li se uopće nešto planirati...
No, odsad pa do tridesete? Vidjela sam se na polovini svog života - onoj ako ništa drugo, mislila sam, koja je bila vrijedna da je se proživi: u avanturi čitanja, nisam nimalo uzimala u obzir ograničeni prostor stana u kojem sam živjela. Isto tako, nije me još frapirala nepravednost zatvaranja žena iz moje obitelji. Samo njihova poezija, njihova toplina kojoj ponekad nije uzmanjkalo sjete; isto kao i ponos moje majke, u mojim očima aristokratkinje, u njezinom krutom velu od svile - poput Zoraide, naravno, iz Don Quijotea kojeg, čini mi se, tad još nisam pročitala.
Tako izolirana u tom ni tu - ni tamo kolonizacijskog sela, tako se nisam smatrala samom. “Koji će biti moj životni plan?” pitala sam se empatično. Zapisah, i sjećam se i danas tih redaka jednog dnevnika uostalom vrlo rano prekinutog koje sam slučajno pronašla na nekoj staroj hrpi. Ponovo sam pročitala te retke s nekom zabavljenom popustljivošću, i scena nazovimo to “prvog pisanja” osvanula je, netaknuta:
“Želim”, pisala sam, “i obvezujem se da ću slijediti životno pravilo koje si danas, u četrnaestoj godini, odabirem.”
U mojem zaleđu, manifestirali su se koliko pjesnici koji su tih posljednjih mjeseci postali moji prijatelji, toliko zasigurno i trpki Lla Fatimin ponos, te onaj njezine kćeri Bahie u progonstvu zasad u tom selu, u mom zaleđu, zauzvrat tim riječima mladenačke zakletve, manifestirali su se na svoj način obiteljski sveci prošlih stoljeća, oni čija sam svetišta obišla samo nekoliko puta u najranijem djetinjstvu: Berkani otac i sin, pokopani jedan do drugog, i Ahmed ili Abdulah za koje tako dugo nisam znala... U mom zaleđu, no zašto bih se trudila tražiti “iza” svojeg prvog angažmana, utvare koje se, čim ih se prizove, rasprše u prašinu, ili tamo trule, u zapostavljenim grobovima? Zašto “u zaleđu”, zašto ne ispred, u smjeru daleke smrti, smjeru poleta posljednjeg odlaska?
Pišem. Sasvim blizu, moj otac, u malenoj dnevnoj sobi, dugo razgovara s jednim susjedom, “domorodačkim” radnikom poput njega, koji je nedavno došao iz našeg grada, Cezareje: moj otac, govori tom mladiću o nužnosti školovanja “naših kćeri, svih naših kćeri, u tim selima kao i u drevnim gradovima u kojima ih tradicije čine ukočenima.”
Napisala sam na početku tog dnevnika koji nije imao nastavka, među bilješkama o mnogobrojnim tadašnjim pročitanim knjigama: “Obvezujem se i željela bih ostati vjerna tom životnom pravilu, zato što ga smatram najčišćim:
da nikad neću željeti sreću, već radost!
da nikad neću tražiti spasenje, već milost!”
Sljedeće sam godine uronila, no ovaj put sama, u mistične spise, koliko one koji se tiču Islama, toliko i one mojih školskih lektira: tragom Claudelovih junaka, približih se Pascalu, zatim Franji Asiškom... Na kraju, zahvaljujući poznavanju starogrčkog, u Grčkoj sam konačno bila “kao doma”!
Ta uzbuđenja zaokupljala su me u vrijeme dok sam bila u pansionu ali i u obiteljskim haremima u Cezareji, idućeg ljeta, zatim još čitavu jednu godinu... Od njih mi je postepeno ostala samo opijenost poezijom, egzaltacija osjećaja, i dalje tajna, zbog koje sam nešto kasnije i prebrzo, zapala u apsolut jedne prve ljubavi. Koja je potrajala sedamnaest godina...
“Ne sreću, već radost”, zapisivala sam u pripremanju - i nagađanju - mladosti.
Više od dvadeset godina kasnije, kad na pragu četrdesete prekidam svoje prve supružničke veze, sačuvala sam, od tog preuranjeno zapisanog zakona, samo običnu radost, zasigurno čestu no također i laku, radost koju donosi prostor svaki put kad se otvori, radost beskrajnu.
I danas, daleko od “spasa” i u nedostatku “milosti”, tražim samo okus prolaza - pa čak i ako su ponekad preuski, neka barem omoguće traganju mojeg pogleda da me prestigne.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:11 pm





Arabilna žena VI


Peti dan snimanja. Sunce se vratilo, s nekom krhkom svjetlosti. Nisam sigurna da direktor fotografije osjeća njezino treperenje, kao neku upitnu irizaciju... Od koje poželimo, na to zamućeno plavetnilo, na naznake sivog u plavim nijansama, na zagasito zelenilo lišća indijskih smokava koje daju naslutiti preklapanje nenadanih nijansi, od koje poželimo prekriti ramena, istovremeno osjetiti kako lebdimo, napola zatvoriti kapke u tom zimskom blistanju.
Početak siječnja u mojoj zemlji, na njezinim mediteranskim obalama. Osjećaj svjetlosti na mojem tijelu; sasvim ženski osjećaj, kao da je, pomisao da u zimi, izlazim iz zime, poput svakog pojedinog izranjanja iz tame harema... Odlučujem prihvatiti da ti tehničari, zbog toga što su muškarci, što svoje tijelo nameću prostoru, niti ne pomišljaju da se put može utrti nježno, kao pri provali.
Švrljam među njima; pojasnila sam kadar pejzaža koji želim; obuzet će me tuga. Željela sam reći da prostor, jutros više nego ikad, nije prazan, da se u njemu odvija nešto rijetko, što bismo mogli pokušati doista pozorno promatrati. Priroda se, jutros, čini mladom; djeca pastiri, sada na nas već naviknuta, slobodno trče u daljini ili među nama - biblijska svježina tih prizora.
Kada ćemo snimati filmove sa slijepcima koje bi gonila snažna želja da doista gledaju? Moći omogućiti da se u tom prvom zaleđivanju slike vidi ta stanka ako već ne estetska, onda barem poganska! Lekcija prostora; zatim lekcija boja.
U početku bi bilo važno znati postići tišinu. Izazvati želju da se uđe u prostor kao što to čine pantomimičari, ruku ispred sebe, tijela što lagano lebdi, i nevidljivo se odupire. Da, ponavljam si to odlučno, kad ćemo snimati sa slijepcima ili ljudima koji su bili oslijepljeni? Onda se smiješim, vraća mi se nada: to ostaje za sljedeće stoljeće, za sljedeće desetljeće. Kad će iz svih harema, gomile žena, očiju koje su predugo provele u suženom, u sjeni zidova, poletjeti u plavetnilo, poželjeti otopiti se u ponovo osvojenoj svjetlosti.
Tako osjetiti bljesak zora, zasljepljujuću težinu podneva, bjelinu predugih poslijepodneva, osjetiti lakoću slobode. Ona nije nužno put, ona je eter u koji se zalijećeš, u kojem spavaš stojeći, plešeš nepokretan ili napola pogrbljen, ili jedva nagnut, u kojem se topiš sustežući nasladu. Svjetlost što dotiče čitavo tijelo...
Ništa od te ne sanjane, pozorno opažane stvarnosti: neću dobiti ništa, nikakav trag. Treba li se zbog toga definitivno rastužiti?
Dok radimo na otvorenom, vrijeme je vedro; na filmu ta svjetlost mora “sazreti” ritmom kojim sazrijeva Alijev pogled na Lilu, i sazrijevanjem Lilina pogleda na mjesta i lica koja oko sebe otkriva.
Zadržavam se na tom lancu pogleda. Malo pomalo shvatila sam njihovu neprestanu prisutnost. U početku je napisani tekst fikcije zadao nepokretnost muža na njegovoj stolici.
Lila postoji u odnosu na mužev pogled, pogled proždrljiv tim više što ostaje u daljini. Otud prvi kadar snimljen prvog dana: ne o arapskoj ženi, već o predodžbi koju o ženi ima arapski muškarac. Skoro pa slici, odsječenog muškarca.
No taj prvi odnos samo bi razvio put prema otuđenju žene: sjena, ne bi li ona i opet postala povodom za anegdote, opet kao i u gotovo čitavoj muškoj kinematografiji, arapskoj ili ne.
Puno kasnije pronalazim pravu iskru svojeg istraživanja: godinu dana prije filma, toliko puta ispružena na krevetu i sama razmišljajući (u uskoći tog prolaza, nisam govorila, hoću reći, stvarno ni sa kim nisam pričala, nikome se nisam povjeravala, nisam osim toga ništa bilježila niti za sebe niti za bilo koga drugoga...), često sam si ponavljala, pravdajući tako divljačku želju za tišinom i zatvorenošću, jednu te istu litaniju: “Govorim, govorim, govorim, ne želim da me itko vidi...”
Ponavljala sam si tri puta “govorim”, ja koja nisam govorila; prepuštala sam se ponosu onog “ne želim” kao u potpunom odbijanju nekog ograničenja. S tom uvijek istom starom pjesmom, nametala se uvijek ista slika: moja glava s leđa na bijelom zidu...
Osjetiti svoje čelo na svježini zida, ljuljati glavu uz kamen jer vas on budi i čini vas opreznom zbog eventualnog prepuštanja, zbog rizika da iz vas provali rijeka suza... Ipak, čak i ako ste sami u sobi, čak i ako ste sigurni da ste sami, u slučaju da netko slučajno uđe, mirni ste, jer ništa, ništa od vas neće vidjeti, apsolutno ništa, što bi mu značilo da vidi glavu uza zid, vaše tijelo što se ni ne pomiče, jedva da i vaše ruke ispružene na kamenu drhte. Jedva. Smirite se, nitko vas ne vidi. Film može početi, kamera može krenuti: neka uperi svoje ogromno oko, svoje podlo oko. Mrmljam: “Govorim, govorim, govorim, ne želim da me se vidi... ne želim da me vidiš... onakvu kakva sam stvarno!”
Od tih drhtaja, od tog odbijanja, dobit će samo smeđu kosu što se jedva ljulja nasuprot zida od zaprljanog kreča.
Usidren u te dane mog života, bio je to početak filma za lik Lile: kadrovi 20, 21, 22, itd.; scena se odvija u snimanoj “sobi”.
Postoji kao neki mračni čvor u ovom filmu, utoliko što on malo pomalo postaje pogled izbuljen u vas same; pretvara se u patnju, zasigurno plodonosnu, naravno egzaltiranu, nagoviještenu jedva nešto više od posjekotine.
Pogledi drugih usmjereni prema paru: Lili koju promatra nepomični Ali, njoj koja se sama malo pomalo pokušava osloboditi tog pogleda koji se, naravno, na nju lijepi, a oslobađa se tek kad počne promatrati druge... Priča o tom proučavanju Lilinog pogleda na druge, na van.
Tokom tih mjeseci tapkanja na slijepo, prateći svoj lik, naučila sam da je pogled na van ujedno i povratak sjećanju, sebi djetetu, nekadašnjim žamorima, unutrašnjem oku, nepomično zaustavljenom na dotad skrivenoj priči, pogledu ovjenčanom nejasnim zvukovima, nečujnim riječima i pomiješanim glazbama... Taj misaoni pogled na prošlost mogao je dinamizirati potragu za sadašnjosti, za nekom budućnosti što je pred vratima.
Naučiti vidjeti, otkrila sam to, znači naravno ponovo se prisjetiti, otvoriti oči kako bi se ponovo osluhnulo prijašnja šaputanja, romoneću nježnost prijašnjeg, potražilo sjene za koje smo mislili da su mrtve... Zatim, u ispranoj svjetlosti, otvoriti oči, znatiželjno preispitati pogledom, spustiti ga, prozirnog i diskretnog, pred neznanca odnosno pred druge, koje konačno vidimo kako se zauvijek kreću, kako žive, pate, ili jednostavno bivaju, najuobičajenije bivaju, da, bivaju.
Sjećam se trenutaka iz snimljene fikcije. U sekvenci 2, Lila je otpratila liječnika do njegovog auta. Prije nego što upali motor, on joj kaže: “Ali će brzo ozdraviti. Ali ti, nakon tog dugotrajnog odsustva, jesi li se doista vratila?”
Ona odgovara smetena, iznenađena: “Tu sam... Tu sam, naravno!”
Automobil se udaljava. Lila se vraća, pognute glave. Možda se pita: čemu to pitanje?
Snimili smo prvo njezin povratak, pred kraj dana, u kuću: prvi put. Nju, s leđa, koja stiže do fasade, primjećuje svoju kćer zaigranu s djecom susjeda, gleda je a da je ne zove, zatim ulazi u prvu sobu, u drugu... Moj jedini problem bilo je osvjetljenje prostorija: odbljesci interijera (brončani gong na zidu, vrata nasuprot prvih vrata, i u istoj perspektivi, jedan prozor s rešetkama i iza njega more...).
Spremala sam se preispitati te mnogostruke odnose polusjena, svjetlosti i sjene, odbljeska gonga, ispresijecanog otvora zaljeva, jedva primjetnog morskog lukobrana... sve te nijanse, mi na nekih pet metara od fasade, na mjestu na kojem je liječnik govorio prije nego što se njegov automobil udaljio. Počeh se vrtjeti oko kuće poput jednog od mnogobrojnih duarskih pasa koji su nam se neprestano vrtjeli među nogama. Tu sam kuću odabrala zbog njezinih zidova koji su, odostraga, izgledali zdepasti, zbog njene mase na solidnim temeljima, zemljane boje u produžetku prostora, i zbog žena koje su bile unutra, u mraku.
Odostraga, približavajući se prozoru s crnim rešetkama koji se nalazio nasuprot krušnoj peći, odlučih. Otuda treba promatrati Lilu kako ulazi: obuhvatiti je iz daleka i s lica, s istom perspektivom dvaju vrata; s cestom i poljima u pozadini. Lila se malo pomalo približava, vidimo je gdje napušta svjetlost, dotiče prvu polusjenu, zatim drugu... U prednjem planu, iza rešetaka, Ali drijema u svojoj stolici.
Kamera više ne stoji s leđa: više ne ubija. Ona čeka nju, koja će se iz daljine približiti. Zatim se pitam o nužnosti ovog kadra: tko gleda, pitam se, tko je kamera?... Preda mnom, dvanaestogodišnja djevojčica, Zohra, ona koja se malo prije igrala s Aichom i koja nas je promatrala, stojeći uz ogradu. Dosad se samo jedan ili dva puta pojavila, obično onda kad bi Aichoucha najednom imala previše ovaca na brizi... Zazvah Zohru: “Vidiš, staneš na prozor, gledaš Lilu kako ulazi u kuću... hoćeš?”
Htjela je.
Zazvala sam je iz daleka. Kad se približila, primijetili još jednom ljupkost njenog hoda (bila je plesačica po instinktu, bila sam poslije u to sve uvjerenija). Dolazeći prema meni, pustila je svoju ruku da se povlači po kamenu zida.
Mnogo kasnije, zadržavam se s veseljem rodilje na tom kadru koji započinje djevojčicom na rubu živice; vidjela je iz daljine Lilu, to saznajemo tek kasnije. Napola zgrbljena, počinje krišom trčati iza fasade: približava se prozoru, s rukom što se povlači po grubom kamenu; poput mačke, priljubljuje se o rešetke, ne miče se... Iza nje, vidimo Lilu kako stiže do prvih vrata, ulazi u prvu sobu, skida ogrtač i baca ga na krevet, pojavljuje se na drugom pragu, i tamo se zaustavlja.
U kontraplanu i krupno snimano, Zohrino lice proždrljivih očiju, krupni plan viđen vjerojatno iz perspektive Alija na stolici. Zatim, u totalu i u interijeru, Lila, zastala na trenutak na pragu te druge sobe, približava se prozoru, pita se spava li Ali, no primjećuje dijete koje je vreba i koje bi se, posramljeno, udaljilo; Lila, prstom zatvara rebrenicu prozora, približava se Aliju koji, vrlo polako, vraća unatrag svoju paralitičarsku stolicu jedan ili dva metra. Spava li?
Ono novo više nije nijemost para, već naglo uspostavljena solidarnost između djevojčice i žene: Zohrina radoznalost pred sanjivim povratkom Lile koja u polutami ulazi, zaustavljajući se, i uputivši se prema Aliju. Lila se smiješi djevojčici, ova se posramljena želi udaljiti. Veza između njih dvije, taj je drveni kapak toliko trošan da ga treba zamijeniti.
No Zohra koja je škicala, iako se udaljava, ne bježi. Da, u to sam sigurna, ona se ne plaši Lile: prepoznaje je. One se prepoznaju, neprimjetan trenutak.
Dosad smo imali Lilin pogled na druge... Sve to vrijeme dok Lila traži, traži sebe promatrajući druge, i nju netko gleda. Gleda je se kao element para, tog para neobičnog tolikim naivnim svjedocima koji su sigurno imali priliku vidjeti ljude iz grada, no ne na duže vrijeme, kao sada. Osim toga, ta slika para u kojem se žena toliko kreće fascinira ih: otud zaljubljeni pogled djevojčice. Zohrin pogled ispituje sadašnjost, prije onog Lilinog. Poopćila sam: pogledi sve djece na vama, vama paru koji mislite da predstavljate “glavne likove” fikcije. Kojim pravom?
Jedan film, jedna priča, to bi definitivno trebalo biti to: polagano kretanje likova do “glavnih likova”; za čitavo to vrijeme, mnogostruki pritisci, isprva izvan kadra, zatim malo pomalo u polju, trebali bi osporavati uloge a priori namijenjene “junacima”... Kojim pravom?
Svatko je promatran u svojoj usamljenosti, u svojoj oholoj usamljenosti. Kamera se dovodi u pitanje da bi to dala naslutiti: stalni proces zbilje nasuprot fikcije, zbilje sve prisutnije nasuprot fikciji.
U ovom filmu, jedna usamljena žena, šećući sama, spušta plodonosan pogled na druge žene. Sve to vrijeme, mi, drugim riječima ostali u filmu, gledamo je i pokušavamo je potaknuti da osjeti da je ona mi... da se radi o našoj znatiželji voajera, no ubrzo i puno više od toga, da nas se priča tiče.
Je li ona doista stvarna? Nije li samo odraz našeg sna?... Ta sumnja, pogled Zohre seljanke, djevojčice koja je trebala biti plesačica i koja zasad ostaje nepismena, koja se kreće kraljevskom ljupkošću u prostoru koji će joj se, za godinu ili dvije, kad je se zatvori, ograničiti, to nam, Zohra, svojom ulogom svjedoka, konkretizira: svoj nijemi zov Lili: “Ne, ne budi san, osvoji, barem ti, tu slobodu kretanja, pitanja, pogleda na kojima ćemo ti zatim svi zavidjeti, ja prva! Iscrtaj pred nama put; ja te gledam, ja te podržavam, ja zatvaram prozor, naoko te ostavljam u tvojoj osobnoj priči, u stvari ti živiš za sve nas: gledajući tebe, ne napuštajući te, mi sve, na putu, na stazama, na rubovima jaraka, u dvorištima i iza poluotvorenih vrata, mi ti iskazujemo našu solidarnost. Zahvaljujući tebi, mi nismo osuđene!”
Tako fikcija, unutar dokumentarca, uspijeva očuvati simbol nadanja.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:11 pm




Prizor šesti:
O želji i njezinoj pustinji


Ona koja tješi
Tako sam često u djetinjstvu viđala strašnu baku prepuštenu svojim bjesovima i magičnim plesovima iz kojih je izlazila hladna i gospodareči sobom, kao i čitavom svojom kućom.
Vidjela sam je i u selu, dok smo stanovali nedaleko od škole, i dok je kod nas provodila zimu, kako bi mogla pratiti svoje mnogobrojne sporove (parnice oko zemlje, oko podjela, oko nasljedstva): dolazila je po savjete svog zeta, jedinog muškarca u kojeg je imala povjerenja. Svake večeri čula bih je kako mrmlja, nasuprot mom ocu koji je pokušavao ublažiti nizanje njezinih optužbi: na kraju bih, u neposrednoj blizini tog gunđanja zaspala. Muškobanjasta pretkinja opore energije, od koje sam, kasnije, tražila ne znam točno što, nešto “drugo”, možda čak i neki drugi glas!
Ali ne. Kad bi stigla u selo, ili kad bih se ja vratila, svakog ljeta, u njezin grad i njezinu kuću, ja, koja sam tada imala deset godina ili nešto više, bez vela, prebrzo odrasla, postajala sam za nju najtočnije rečeno smetnja: događalo joj se, kao starici, da promatra crte moga lica iz blizine, da nekim oporim tonom mumlja, tko zna zbog čega, s čim u vezi, sve u svemu s nekim nepovjerljivim čuđenjem i kao nenadanoj neprijateljici: “Te oči, ah, te oči!” zatim je s mene odvraćala pogled, protestirala je tad u smjeru moje majke: “Pa što, hoćete li možda od nje napraviti dječaka?”
Nije mi više govorila, obraćala se svojoj kćeri koja se napola smiješila - a djevojčica kakva sam još bila, uočavala sam kod majke neku dvoličnost, gotovo nelagodu, oklijevala je, ne znajući kako istovremeno izbjeći suprotstavljanje svojoj vlastitoj majci i istovremeno obraniti kćer?
Slijegala sam ramenima, naoko nezainteresirana, zatim, bez vela, bez šala, a ponekad čak i golih ruku, odlazila svojoj tetki s očeve strane: ah, trebalo je prijeći samo dvije uličice staroga grada, da uz tu tetku zelenih očiju, oštrog lica, visoke građe i vitkosti istovremeno istrošene i plemenite, ponovo pronađem svu ljubav ovoga svijeta! Ona bi me grlila, dočekivala me s neumornom srdačnošću.
Povrh svega, kad god bi me trebala, ovako bi me nazivala: “O, kćeri mog brata!”, započinjala bi. Taj ton bio je tako ispunjen nježnošću da me njezin glas slijedi još i danas, kao da je, materinjeg jezika, tajna vibracija trebala, da bi me dosegla, doprijeti kroz ljubav jedne sestre... Jesam li rekla “materinji jezik”, a trebala bih prizvati tu sestrinsku jeku, ili njezino okretanje!
Ona koja vodi
Čista strast koju sam isprva oživjela riječima što su zasjale nad zaboravom bila je za mene, konačno shvaćam, drugo rođenje. Ono je - nije li to često slučaj, barem kod žena koje konačno dosežu svoju zrelost - bilo započeto u znaku nekoliko ženskih solidarnosti. Ovdje mi najprije pada na pamet moja majka: čini se da zaključuje, jednom jedinom scenom, selidbu mog života.
Pobjegla sam dakle kod te tetke - ovaj put, radilo se o jednoj majčinoj polusestri - onoj čiji je jasmin, na balkonu, bio pratitelj mojih sanjarija tih dana tranzicije i mrtvila. Spavala sam nasuprot balkonu, nasuprot nebu, žamoru gradskih zgrada preko puta. Moja rođakinja u tišini me služila, malo je govorila, molila je pored moga kreveta; samo se u vrijeme prije spavanja prisjećala, kroz mnoge anegdote, svojih susjeda od kojih nam je ponekad dopirala dreka. U polutami večeri, naginjući već prema snu, prisjećala bih se nekadašnje nježnosti moje tetke iz Cezareje, nje, tako bučne, no na koju me ipak vraćala rezerviranost ove rođakinje.
Jednoga jutra, majka je došla po mene. Stigla je sama, autom, do mene: naučila je voziti na samom početku nezavisnosti i voljela je igrati ulogu mog vozača. Smatrala je da sam potpuno iznemogla, ručala je s nama: gledala sam je punu elana i shvatila da se sprema na borbu, no koju? Napustih tetku kako bih slijedila svoju vozačicu. Kad smo izašli, nakon što je pokrenula auto i kad se polako približila centru grada, ona žustro upita: “Što ćeš sada učiniti sa svojim životom, sa svojom djecom, sa...”
Šutjela sam neko vrijeme; zatim se primorah izreći ono što sam osjećala: da je moja rastava značila da ga se odričem. Na arapsku riječ “odricanje” koju sam upotrijebila poskočila je od iznenađenja!
“Nepovratno”, dodala sam “budući da je triput najavljeno! Znam: obavezala sam se zakletvom!”
Nastavila je voziti. Kako preoblikovati, pomislih, moju odluku čvrstu poput čelika u riječi prihvatljive drugima? Dugo smo se vozili u tišini.
“Ništa ne znam”, rekoh s mukom, “osim da se neću vraćati na staro! Ni pod koju cijenu!”
On bi mi htio oduzeti djecu koju neću dati! Djeca rastu.
Moja majka, za volanom, odrješito odgovori: “Što ćeš učiniti... kako bi se obranila?”
Ona ponovi te riječi “obranila”. Zatim se nametne kao savjetnica: predlagala je da me odmah odvede odvjetniku, nekom obiteljskom prijatelju ili nekom drugom; s njim bih mogla pričati nasamo. Ona bi ostala vani. Dodala je: “Postoje zakoni u ovoj zemlji! Brani se!”
I ne gledajući me, vodeći me kod prijateljice odvjetnice koja nam se nametnula, majka se, ustvari, nije mogla načuditi: eto kako je njezina najstarija kći, za koju je smatrala da je zaštićena svim mogućim oklopima, najednom paralizirana poteškoćom da kaže, u nekoj sasvim tradicionalnoj sramežljivosti koja se bojala izložiti na sunce svoju intimu, te se radije othrvavala, rastajala u polusjeni, dakle u pomutnji.
Stigle smo. Ona odluči da će me pričekati u blizini, kod jedne od svojih sestrični, otežale nadomak četrdesetoj još jednom trudnoćom.
“Radi djecu istovremeno sa svojom snahom, i to u istom stanu!” komentirala je ogorčeno.
Vodila me, majka. Uputila me, i vani, u gradskoj džungli, u šipražju novih zakona, niti ne sumnjajući da će me, ovaj put, pokretati energije njezine vlastite pokojne majke, gotovo povezanih očiju.
Nekoliko dana kasnije, došla sam kod kadije, zbog prizora koji se naziva “pokušaj pomirbe”. Vidim se gdje sjedim nasuprot činovnikovom radnom stolu; suprug, ušavši malo poslije mene, sjedi sa strane. Naslućujem ga; ne gledam ga.
Predstavnik zakona započinje dugi govor na takozvanom književnom arapskom od kojeg do mene dopiru samo krutost i prazne fraze, dok me muškarčeve oči, iza stakala uokvirenih u crno, pretražuju, ispitivački, nepovjerljivo. Odsutna sam: tako je lijepo vani, iza prozorskih okana!
Pričali su zatim kao muškarac s muškarcem, suprug i kadija: uočila sam nejasno kuhanje jedne malo smrdljive kaše. Na završno pitanje koje mi je sudac postavio, koje je ponovio, zadovoljila sam se odgovoriti s “Lla!”, “Ne!”, glupavo i iskreno rečeno neumjesno pomišljajući da je to bio početak chabadde - formule, smatrali su, pokoravanja. A ja ću reći tek jednu riječ, na njihovom učenom jeziku: “Ne, ne, lla!”
Sjećam se također da mi se, na kraju, moja nevinost žene učinila očitom: “Ništa neću nadodavati”, odlučih, izbrisah iz vidokruga to lice pravde i moje srce najednom poleti daleko, kroz prozor, poput leta lastavica. Na mojem licu, nastojala sam zadržati osmijeh koji se spremao procvjetati: kadija ispita ili nasluti taj začetak svjetlosti koji je opustio moje lice.
Ispričala sam zatim odvjetnici koja je ostala pred vratima kako sam ostala šutjeti i zašto: baš je ta sjena osmijeha, objasnila mi je kasnije, opravdala, kod činovnika, presudu o razvodu odlučenom i “na moju krivnju”. Kad sam izašla iz mahakme, tog podneva, vani sam vidjela samo sunce. Sekundu kasnije, osjetila sam čak i njegovu toplinu, njegovo treperenje što je eksplodiralo gotovo na meni, posred grudiju.
Moja me majka sutradan otprati na aerodrom: u Parizu, moja je mlađa sestra upravo rodila.
U pariškoj klinici, ušavši u sobu, prvo sam ugledala dijete: golo, budno, s kovrčavom kosom na glavi. Medicinska sestra, glasno se smijući, previjala je to pocrvenjelo meso: moja nećakinja nije imala ni dva dana. Nisam je se tada usudila ni dotaknuti, ni pomilovati... Sljedeći tjedan, spavala sam kod svoje iznemogle sestre. Zaboraviti sve; pogotovo njoj nipošto ne spominjati preokret u mom životu. Odvjetnica čija je sestra, Djamila, bila vrlo bliska s mojom sestrom, pitala me: “Jesi li govorila sa svojom sestrom o... o noći u kojoj se drama dogodila?”
“Da”, rekoh. “Pričala sam joj ironičnim tonom: moje lice više nije bilo otečeno, ruke mi više nisu bile u zavojima, no kako uopće objasniti, preko telefona i na tolikoj udaljenosti? Obuzela me neka hladna ironija u odnosu na vlastitu glupost. Kako nisam mogla satima ostati na telefonu, skratila sam: ‘Htjela sam se prisjetiti koji smo roman zajedno, ili jedna za drugom, čitale kod kuće...’ Konačno sam objasnila: ‘Znaš, počela sam, a da toga i nisam ni bila svjesna, glumiti sa suprugom princezu od Clevesa! I eto, svi su povjerovali, on prvi, da sam odabrala ulogu ukroćene goropadnice! Radilo se jednostavno o pogrešci u repertoaru!’ Zatim sam se nasmijala.”
Nasmijala sam se, prvi put nakon tih dana kad sam morala toliko čekati da bi moje tijelo ponovo izgledalo više-manje netaknuto, kao i moje lice na kojem su, Bogu hvala, oči još vidjele!
“Nasmijala sam se”, ponovila sam odvjetnici koja se usudila dodati:
“Nakon što te poslušala; znaš li koja je bila reakcija tvoje sestre?”
“Ne”, rekoh, “s druge strane uslijedila je duga stanka... Na kraju sam prekinula, nisam htjela da je razgovor previše košta.”
“Saznala sam nastavak preko Djamile koja ju je vidjela u Parizu, tvoja sestra počela je plakati. Plakati u tišini. Nije više imala snage s tobom pričati. Plakala je, rekla je Djamili, zbog njezinog prijašnjeg straha ali i olakšanja!”
Zašutjela sam pred odvjetnicom. Njom, mojom novom prijateljicom; njom čija se sestra činila tako bliskom s mojom sestrom. Njom, sretnom u Parizu, mladom suprugom tek drugu godinu a sada i s prekrasnom bebom. Tada sam, mislim, odlučila otići provesti osam dana uz nju. Da se uvjerim u njezinu sreću.
Sestrinstvo, je li to skriveno, no mirno i beskrajno otvoreno oko koje čeka ispod nijeme plime prijateljstva?
Sestrinstvo nije poroznost, a još manje međusobna čangrizavost, ne. Tek sipkost započete emocije, njezino razdvojeno kolebanje.
Ruke, kretnje, osmijeh, ne mogu to izreći. Sličnost koja se ponekad unatoč rodbinskoj vezi, ili usprkos zajedničkom djetinjstvu malo pomalo otkriva, naglo raskrinkava: sunce poslije kiše.
Ti dani u Parizu bili su za mene blagotvorna zagrada, stalno biti vani. Lagana i s olakšanjem što sam slobodna; sretna prije svega što sam sačuvala oči. Hodati u gomili, i gledati pohlepno do zaborava. Kolike li začuđujuće zanesenosti činjenicom da sam anonimna prolaznica, prolaznica strankinja! Neprestano gledati u novo, mnogostruko, ponavljanje pejzaža, lica, čitava se pretvoriti u pogled!
Vratih se kući. Odlučih konačno predložiti “poludokumentarni projekt”, nahranjen mojim zvukovnim istraživanjima, anketama.
U zdanju u kojem sam nekad radila, tijekom nekoliko mjeseci, predstavih se šefu produkcije, s dosjeom od dvadeset stranica koje samo morala obraniti.
“Koji naslov dajete ovom sinopsisu?” upita producent, neutralnim tonom.
“Arabilna žena”, odgovorih.
Ona što odlazi
Alžir, ponovno vezna luka. Ići drugdje, i uvijek se vratiti! Prisjećam se, za jednog prethodnog povratka, lica jedne susjede, mlade žene koja je poput mene, živjela na rubu prolaznosti u tom naherenom gradu, toj metropoli uvijek na rubu vrtoglavice.
Zašto se najednom zadržavam na toj susjedi, mojoj nekadašnjoj jedinoj prijateljici - nekad, u mojem drugom životu, drugim riječima prije prekida započetog tom strašću u nestajanju, u doba kad sam bila usamljena, i tako nepristupačna za druge... Utonula u mladost, odnosno u neku odsutnost, ili razonodu, nepomična: trošenje mene same činilo se rezervirano za zrak, za oblake, za nepoznata lica koja pred mnom lebde! Kao da nisam imala nikakvog korijena, kao da nisam doticala zemlju, osim noću, ipak, i to u obnovljenoj slasti ljubavi...
Ipak izranja ta prijateljica. Hania, drugim riječima mirna, ili smirena: a tražila je svoj mir kako god je mogla. Njezino lice, okruglo, blistavih i širokih očiju, kratkog i debelog nosa, s visokim jagodicama, kosom boje crnog jantara koja joj je udarala o bokove, ili bi je složila u dvije opuštene pletenice s kojima se igrala rukama; uvijek ispitivačkog pogleda... Nije mogla zaboraviti svoju oazu blizu Biskre, u koju se, kao u jednom drugom razdoblju André Gide u potrazi za uzbuđenjima, Hania redovito vraćala, vjerujući da je samo tamo, ona doista ona.
Živjela je u jednoj prenapučenoj stambenoj zgradi kamo sam zbog nje redovito dolazila. Ispitivala me o mojem životu, zatim o poslu. “Fotografirati pejzaže planina iz djetinjstva, čemu?” pitala je zahtjevno. Pokušavala sam objasniti koliko volim, na mojim povratcima “kući”, promatrati ljude, kao da mi je prvi put. “Ljude?” govorila je proždirućim pogledom. “Ljude vani!” odgovarala sam. “Starce, djecu, djevojčice i djevojke vani i van ovog grada i njegovog žamora!” Slušala me.
Morala sam objasniti da osim mojih studenata, i tih zadnjih mjeseci, nekoliko tehničara, u mojem traganju, nikoga nisam viđala. Roditelje. Djecu. Pet ili šest prijatelja, muškaraca i žena. Ne više od toga. Vjerovala sam da mi je život ispunjen.
“A svi ostali?”
Ona napravi podrugljivu kretnju, s rukom u zraku i lagano se dureći.
Nisam shvaćala. Ona ponovi svoju gestu, malo poput žene klauna, najednom tako izražajna.
“Ljudi ‘odozgo’?” prevedoh.
“Oni koji zapovijedaju”, reče, “koji imaju soltu!” Nasmijala sam se. Sjetih se stare formule stare nekoliko stoljeća, rekoh je na arapskom, njezina glazba odzvanjala je poput čelika:
“Dhiab fi tbiab! kao što je rekao el Maghraoui!...” (Ponovih gorko za sebe: “Vukovi u ljudskoj odjeći!”)
Dugo se smijala. Zbog čega je otprve postala mojom prijateljicom. Tako i ona, u jednom dahu, meni ispriča svoj život. Od toga sada pamtim samo jedan detalj, koji sam uočila.
Redovito je rađala, jedanput svake dvije godine; nekad manje. Sve su je trudnoće iscrpljivale; ne, ne želi si ugraditi sterilizator, “željezni konac u mom trbuhu, a ne!”. A za pilulu, nije znala brojati svoj ciklus. Tada, ponovo, ona se nasmiješi, zaustavi najednom taj opori smijeh, pogleda me, na kraju prizna:
“Čim započnu mučnine, u drugom mjesecu, nikad ne prođe više, zamolim supruga” (ona zapravo kaže, “zamolim Njega!”) “da se vratim tamo, u moj duar. On odbija; njegova majka također odbija jer se, kad ja odem, ona mora brinuti za djecu - njih četvoro, sada uskoro petoro! U četvrtom mjesecu, ili malo kasnije, i to bez da to želim, izgubim glas! Ma ne, normalna sam, radim, nosim se s dužnošću. No jednostavno, onog trenutka kad moj trbuh oteža, moj glas ode... Ja znam da on odlazi tamo u oazu, prije mene! Djeca plaču, kažu da me više ne čuju; ponekad jedno od njih odbija jesti, drugo se razboli. Na kraju se moja svekrva zauzima za mene, ‘Neka ode u oazu, za vrijeme dok ne rodi!’ I svaki put je tako - napuštam taj grad, odlazim k mojima; jedva da i tamo govorim, ali moj glas se povrati poput niti, sasvim male niti. Najvažnije je to što rađam sa sestrama, majkom i tetkom oko kreveta.
Sedmog dana, nakon što smo konačno maloga izložili svjetlosti dana i dali mu ime, čitavu noć plešemo, pod palmama, tik uz vadi! Ponovo živim! A dijete je tada tako lijepo, puno snage. Vraćam se smirena. Pjevam svako jutro... (Tu zašuti.) No tek što sam od sise odbila svoje dijete staro šest ili osam mjeseci, i osjećam se lagano: na žalost, malo kasnije, mučnine se vraćaju; eto me opet trudne!”
Zašutjela je. Nije se više smijala. Uzdahnula je.
“Idući put, ono što si želim”, ozbiljno je promrmljala, “ jedan je dobar spontani pobačaj, ili da tamo ostanem, ne vratim se više Njemu!”
I doista je, sljedeće godine, imala spontani pobačaj. Tri dana kasnije, odnesena je, mrtva.
Trideset godina i već petoro djece, sva maloljetna!
Pokopana je u svom selu, blizu vadija. Njezino lice je to koje u meni izranja; njezin nepresušan smijeh koji ponovo čujem u toj stambenoj zgradi u kojoj posjećujem svekrvu koja mi pripovijeda. Nisam bila u gradu kad su je mrtvozornici odnijeli, pod mrtvačkim pokrovom, lica okrenutog prema nebu. Njezin glas, u to sam sigurna, bio je već u oazi.
Zrelost za udaju
Trebali li reći, o majko (zašto ti najednom govorim kao da sam ja ono mrtvo dijete, dijete nikad oplakano, dijete pokopano a da mu ne mogu naći traga?), da, treba li te podsjetiti, o majko, da si dok sam bila u dobi od dvanaest do šesnaest godina, uz mene, uznemirena, čekala moju krv, krv moje prve menstruacije?
Uzalud. Provela sam bijelo mladenaštvo, bijelu nubilnost. Kao što bi se reklo bijelu smrt. Kad je kasnije, puno poslije mojeg vjenčanja, ginekolog objasnio da, ta pojava - nasljeđe ove zemlje, Kochov bacil vrlo rano potajno napada djevojke u ranim godinama, koje za to saznaju tek vrlo kasno, ponekad prekasno, te da će genitalna tuberkuloza od njih učiniti sterilne supruge, ja sam tu presudu primila s veseljem: bit ću dakle prekrasno sterilna, na raspolaganju djeci srca, i to dvostruko srca, a nikad krvi!
I tako mi je olakšano nubilnošću koja mi je omogućavala da se tako dugo pojmim androginom. Milost. Onu koju sam zazivala, u neznanju i duha pomućenog mističnim lektirama (pomiješanim Claudelom i Jalai al-Din Rumijem) na dan kad sam navršila četrnaest godina. Kad sam ponosno, preponosno, crno na bijelo zapisivala svoj životni projekt. “Do tridesete!”
A sanjala sam svoj život, opijena prostorom i kretanjem; plesala sam svoj maleni život odaliske koja definitivno odskače od uobičajenog, barem do svoje četrdesete godine... A odonda? Između sjene i sunca, između moje ranjive slobode i okova žena “iz mojega kraja”, na granici i oštrici gorke i proždrljive zemlje, vrludam. Iskušavam se u življenju, odnosno u promatranju, jednim okom širom otvorenim prema nebu, ponekad prema drugima, drugim okom okrenutim u sebe, sve više i više u natrag, dok ponovo ne naiđem na sprovodne procesije od jučer, od prekjučer...
Majčinstvo
Mnogobrojni razgovori, sastanci što se nižu jedan za drugim, deseci dosjea za ispuniti, upitnici koje iščitava socijalna radnica, koje zatim čita šefica odjela za skrb o djeci, koje onda svrstava osoba zadužena za posjet obiteljima, sve te gospođe blagog pogleda no ubrzanih kretnji, ispitivačkog glasa, uljudne i pažljive, one koje su vjerojatno izvan ovih ureda plodne majke. Ova zadnja tri mjeseca, Isma dosiže gornje granice strpljenja. Nakon što su, ona i suprug, s jednakim elanom odlučili posvojiti dijete, podvrgavanje administrativnim procedurama bilo je za njih iskušenje. Gotovo je! Danas ujutro donosi se odluka.
Oboje će doći u jaslice u kojima se djeca okupljaju, bilo da im je nekoliko dana ili već šest mjeseci, objasnili su im.
Odabrati bebu kao što se odabire lutku, ukras, frižider, psa u nekoj štenari, mačku, ne mačku, mačku dobijete - krznenu lopticu što stane u dlan - ponekad mačka sama uđe kroz vrtna vrata, zaustavi se na pragu, očeše o dovratak, dugo promatra polusjenu doma i eto je zauvijek kod vas.
Možda je za dijete koje trčkara, koje se smuca ulicom, koje se vrti po igralištu, koje se čini napušteno na ulasku u tržnicu, možda je tada isto - dijete spušta svoj pogled na vas i ne miče ga. Odluka se u vama, kao cvijet na nekom unutarnjem jezeru, rastvara: približit ćete mu se, pogledati ga, zadržati... Ah, na takav izbor (tko koga bira?) gledalo bi se kao na mračnu otmicu usred bijela dana.
Tako Isma sanjari, pripremajući se za taj susret predviđen u jaslicama. Posvojiti dijete, je približiti se trenutku polaganog zavođenja, ili zaljubljivanju. Ona se smješta u to imaginarno: švrljati, ući u neku prijateljsku kuću, izaći iz nje, na kojem će se mjestu izloženom svim vjetrovima dogoditi suočavanje?
Tri ili četiri godine nakon ovog dugog rata, u svakom gradu ove zemlje, ponekad u gradiću na zaravni, bile su uređene zgrade u kojima su živjeli deseci siročadi; desetogodišnji dječaci, ponekad i stariji. Prethodnoga ljeta, Isma je posjetila te dječje kuće jednu za drugom, u svojoj regiji. Jednom se čitavo jedno popodne zaboravila u igri sa šestogodišnjim ili sedmogodišnjim blizancima. Bilo joj je teško ostaviti ih, prisilila se nikad ih više ne doći vidjeti, imali su strica, seljaka iz granične regije koji ih je trebao preuzeti... Suprug je tada donio drugu odluku: udomiti bebu mlađu od godinu dana, “pravu napuštenu bebu”, rekao je. Isma se nije usprotivila, nije više išla u ta sela. Jesenske kiše poplavile su grad; vjetar i njegovi ledeni vihori prethodili su sunčanoj ali hladnoj, ljubičastoj zimi. Isma je šutjela po čitave dane.
Stigao im je pozitivan odgovor administracije - imat će dijete.
Vrijeme posjeta se približava. Isma izlazi iz kuće. Odjenula se kao i u uobičajeni dan. Nalazi se sa svojim mužem sat vremena kasnije, točno ispred jaslica koje se nalaze u jednoj lijepoj četvrti. Svijetla zgrada na dva kata, između vrtova. Izmjenjuju nesiguran osmjeh.
“Uđimo!” odlučuje ona.
On je prima za lakat, prstiju stisnutih na vunenoj tkanini jakne mlade žene.
Jedna ih domaćica pozdravlja. Uljudan doček; nekoliko blago banalnih rečenica, lahor rečenica promrmljanih da bi se ublažio njihov začetak potištenosti. Predstavlja im direktoricu jaslica: ona im objašnjava kako se odvijaju formalnosti, njezin je odabir riječ “formalnosti”.
Stoje u ledenom hodniku, prozora otvorenih na šumarke u cvatu. Vani proljetna blagost ovjenčava horizont isprugan ružičastim, blijedoljubičastim.
Direktorica pokazuje na zatvorena vrata. Njezin živahni naglasak probija tišinu koja kao da je kliznula izvana, “Ovo je dvorana u kojoj naša djeca spavaju! Vi ćete proći između njih i pogledati! Kod svakog kreveta je broj. Ako vam neka beba posebno zapadne za oči...”
Njezin glas, neodlučan. Isma zadržava glavu okrenutu prema vratima.
“Krenite dakle!” umiješa se prva gospođa. “Uvijek je žena ta koja mora početi! Vaš će muž krenuti za Vama!”
Suprug ispušta Ismin lakat za koji je ostao obješen.
“Idemo!” ona prošapće.
“A šta ako je to samo igra?” pomisli ona, u napadu sramežljivosti koja je grize, dok odguruje vrata.
Svijetla prostorija, duboka, u kojoj ih prvo dočekuje miris bolnice. Neki nedefinirani miris, ne lijekova, prije zadah prisilnog čekanja. I tišina. Nekoliko odgajateljica u bijelim kutama, sve neobično mlade. Obilaze krevete jedan po jedan, neprimjetnog pogleda, čini se kao da jedva rade. Ne čuje se čak ni šuštanje nabora njihovih kuta, u trenucima kad se povremeno okrznu. Tu su također i maleni kreveti od platna, duboki, što kriju svoj sadržaj; ta dva reda kao da sadržavaju neku hlapljivu tajnu...
Kad su stigli u središnji red, Isma ipak zamjećuje neko šaputanje, zatim zvukove nezadovoljstva, malo dalje neku vrstu grgutanja, začetke jednolične pjesme, tajnih sastanaka slijepih, ili gluhih, u tom ogromnom prostoru, ukletom usprkos blistavom danu. Nepomična, posjetiteljica razgledava dugačak put koji treba prijeći, tu, pred sobom, između tih platnenih kreveta zauzetih no zatvorenih nad njima samima.
“Da bi izabrali, pomisli, treba ih dakle gledati! Njih!”
Tridesetoro, četrdesetoro djece starih od osam dana do nekoliko mjeseci nalaze se u ovoj prostoriji. Kasnije će joj se napomenuti da je to uobičajeni broj napuštene djece i okupljene u istoj wilayi zadnjih tjedana.
Za sada, i dok tamo stoji nepokretna, Ismin je pogled zamagljen. Zvukovi, plačevi, predenja, čitav miniorkestar smješten u tim krevetima kao u mnogostrukim kazališnim otvorima, stižu do nje smanjenog intenziteta. Ona hoda. Više ništa ne primjećuje, osim da joj se prostorija čini istovremeno napučenom i prozirnom, jezero izbivanja tako daleko od grada. Zaboravivši na svog muža iza sebe, ona oprezno hoda.
Najednom je jedna od odgajateljica u bijeloj kuti rukom zaustavlja, oslovljava je, pozdravlja je smiješeći se.
Kaže nekoliko riječi; Isma ne razumije, konačno shvaća da se radi o susjedi iz zgrade. Govorljivo, ova je podsjeća na neki od njihovih susreta, i čak i na razgovor kod zajedničkog pekara. Radi se o okrugloj ženi podbuhlog lica, s izravnatom crvenom kosom i vlažnim očima. Neka mlitava nježnost prelijeva se njezinim licem, neka vrsta higijenske svježine. Ona se naginje kod jednog kreveta, uzima dijete u naručje, možda čak ono koje je prelo poput mačića. Pruža ga Ismi.
“Ovo je moje omiljeno!” dodaje, odlučno.
Ukočena, Isma izbjegava pogledati dijete koje joj se pokazuje. Osjeća se posramljeno, primorano. Beba počinje uzdisati, u sve jačim grčevima. Odgajateljica se, jednako naglo, okreće, vraća ga u njegovu kolijevku. Da bi to učinila, savila je torzo s nekom neočekivanom iznemoglošću, poput plesačice na probi. Isma joj se blago nasmiješi, okreće se.
Nastavlja hod. Našla se u središtu duge prostorije, nisu joj dosad zapeli za oko nijedni dječji obraščići, niti jedno lice u iščekivanju. Shvaća da joj je lakše; želi li izbjeći neki prekid, neku čudnu krivnju?
Nikog više nema pred Ismom, osim bijelih kreveta, udubljenih, jedva primjetne ružičaste mrlje plahti slijede jedne iza drugih u dva reda. Odgajateljice kao da su nestale. Isma se čak ne okreće niti da bi provjerila da li je suprug još uvijek slijedi.
Ponovo tišina. Nevidljive pojave, sklupčane, požurkuju u dnu svakog kreveta. Odlučna je da će i dalje hodati: neka vrsta kraja puta na nekom ispitu koji si ne dozvoljava da prođe. Kad bi to barem bili oni, ta nepomična bića, bez riječi, kad bi oni bili ti koji odlučuju u nekoj zapovjedničkoj ili fantastičnoj afaziji?
Da, sigurna je u to: čarobni i neophodni izbor nametnut će se iz tih kreveta, iz tih mnogobrojnih udubina koje je vrebaju. Spavaju ili bdiju, oni, no sigurno i čekaju. Čekaju nju.
Isma dospijeva gotovo do kraja aleje. Preko puta, nalaze se staklena vrata ispred kojih treperi dugi zastor od plavo-sive organze, sa svojim dugim naborima što teku prema dolje, u nekom kosom valovitom pokretu. Ona se zaustavlja; a da ne zna zašto, okreće glavu: zadnji krevet.
“Ona” tamo leži: Isma vidi samo crne, široke, gotovo okrugle oči, i njihov pogled mirne žene, a istovremeno pun, tako pun, pomišlja, da prekriva dubinu kreveta toliko da se iz njega prelijeva. Pogled što postaje sve intenzivniji. I njegova crna, a opet svijetla tekućina, ozbiljna, kao da će preplaviti okolni prostor. Djevojčica - “tromjesečna beba što se stalno smije”, kaže odgajateljica koja je došla za Ismom - djevojčica promatra jutarnju posjetiteljicu.
Petnaest godina kasnije, komentiram joj taj trenutak:
“Čekala si me! Vidjela sam samo tvoje oči! Vidjela sam samo tebe! Tvoj otac, kao i ja, na izlasku iz te prostorije, pričao mi je samo o tebi! Idućih dana, u iščekivanju da te konačno odnesem k nama, susretali smo tvoje oči posvuda! Postojala je u to doba jedna reklama za mlijeko u prahu, s nekom bebom na plakatu. Iste oči!”
Djevojka se grohotom nasmije.
Po drugi put rođena u toj sali okupanoj suncem, koju je netom prije prehodao nepoznati par, žena koja je hodala prva, muškarac koji ju je slijedio.
“Moja majka prva, moj otac...”, ponavlja djevojka.
Sve ove godine prošle su poput lijenog popodnevnog odmora, no prelazak te sale kako bi izabrali, to trajanje, to iskušenje, kako je samo bilo dugo za prijeći! Rubiti opasnost i koncentrirano paziti da te ne uznemiri!
Od tog trenutka predana skrivenoj brizi koja započinje, u tišini, čuvam za sebe teret tog misterija.
Na osunčanom pragu, djevojčica - moja kći - upravo je na izlasku.
Djevojka
Moja kći, sa svojih dvadeset godina, živi u Alžiru. Upisana na sveučilište, čeka na sobu u studentskom domu.
Prvi dani listopada 1988. Eto je najednom same u napuštenom stanu jednog prijatelja. U gradu, mladi, djeca, prosvjeduju, defiliraju, uništavaju. Policija se povlači. Vojska u gradu. Kola, noć. Pobuna. Krv po ulicama...
“Moja kći, sama...” Sutradan u zoru sjedam na prvi avion; na dolasku, vozač zadnjeg slobodnog taksija na aerodromu pristaje me povesti.
Pronaći svoju kćer; ostajemo okružene ali udvoje, u tom stanu u visinama; kroz široke ostakljene prozore, svake noći, promatramo, sćućurene, Alžir pust i pod policijskim satom.
Dva ili tri tjedna kasnije, djevojka nastavlja studij. Tri godine prolaze. Malo prije tog tako teškog listopadskog rođendana, ona zove telefonom, “Upravo su mi ponudili posao profesora u...”
I tada mi kaže ime grada: grada njezinog oca, onog u kojem žene potajno nazivaju svakog stvarnog ili virtualnog muža tim neprijateljskim riječima! Kako će se moja kći jednog dana moći zaljubiti, među “neprijateljima”?
Poskočila sam.
“Odbij”, savjetovah, “i sjedni na sljedeći avion, molim te. Vrati se!”
Kad je stigla, odlučila je nastaviti svoj studij u provinciji, u Rouenu. Kažem joj, smiješeći se, da tamo, za sada, poznajem samo jedno mjesto: zatvor.
“Tamo ćemo dakle vidjeti Seinu, i katedralu, i Corneilleovu kuću, i...”
Šalila sam se. Iskreno rečeno, upravo sam shvatila da preko jedine kćeri, održavam tradiciju dotad jedva skiciranu kod moje pretkinje (koja je definitivno sišla iz zaouie u grad), kod majke (koja je spontano okrenula leđa starome, instinktivno otvorena novome): činila sam od svoje kćeri, tada spremne da se usidri u zemlji svoga oca, novu bjegunicu.
Otad uvijek prenositeljice, i ona i ja: koje tajne poruke, koje tihe želje?
“Želje za slobodom”, reći ćete sasvim prirodno.
“Ah ne”, odgovorit ću. “Sloboda je puno preširoka riječ! Budimo skromnije, i poželimo samo disati na slobodnom zraku.”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:12 pm




Arabilna žena VII


Za vrijeme tog zadnjeg dijela snimanja na otvorenom, nalazim se ponovo u pratnji snimatelja i njegove kamere, u tom kranu podignutom na dvadeset metara iznad polja: iskušavamo dugi panoramski kadar nad rimskim akveduktom koji, izvan Cezareje, još uvijek ocrtava njezin stari teritorij.
Platforma krana na kojem smo smješteni, na kojoj snimatelj pokušava raditi, nije dovoljno stabilna. Na ovom početku jutra tog mjeseca lipnja, svjetlost je nijansirana, bliješti u daljini...
“Hoćemo li na kraju uspjeti ovaj kadar?”
Kamera se pomiče: snimatelj gunđa. Najednom pod mojim nogama, skroz dolje, blizu kamiona koji usmjerava naše kretanje u zraku, zamjećujem odozgo, no gotovo točno ispod naših nogu, jedan stećak.
Na kraju ponovo silazimo. Snimatelj želi pojasniti stvar s mehaničarom krana... Približavam se drvetu, jednom hrastu: gotovo u njegovoj sjeni, naginjem se nad stećak. Čitam natpis na arapskom. Stećak je svečano otkriven prije nekoliko godina: označava stogodišnjicu zadnjeg ustanka u ovim planinama, u prošlom stoljeću, 1871. godine. U čast, kaže natpis, Malek el-Berkaniju.
Sanjarim; smiješim se. Neću reći ekipi jednostavan podatak da sam preko svoje majke i njezinog oca (je li to najplodnija genealogija, ona koja miješa majčinsku lozu i onu jednog od očeva?), direktna potomkinja tog borca, koji se, istina, održao na čelu tih tri stotine konjanika, samo dva ili tri tjedna, ništa više, dok su Kabilske planine plamtjele mjesecima!
Bila sam dakle tamo to jutro, na kranu, u zraku, točno iznad tijela pretka, a obraćala sam pažnju samo na horizont, na rimski akvedukt: obuhvatiti ga panoramskim snimkom koji bi se zatim otvorio nad “pjevom grada”.
Tako s pretkom pod nogama, tražila neku sliku neba, pretka je sigurno zasmetala moja neumjesna prisutnost, tim više što sam zaboravila na njegov počinak, mjesto na kojem je pokopan... Nevjernost s moje strane, ne, drska ležernost; moglo se međutim vidjeti u tome baš suprotno, povratak na pravo, baš između neba i zemlje, praktički u stanju levitacije - kad se bolje promisli. To je bio moj izbor, prethodnog ljeta, ići u potragu za usmenom predajom planinskih gospođa (računajući tu i privrženicu, pratetku, onu koja čitave godine posti zamotana u svoje velove od svjetloljubičaste gaze...). One su mi ispričale da je tijekom zadnjih dana posljednjeg ustanka, predak preporučio da se zaštiti kršćanski zarobljenik, da ga se tretira kao gosta, i da ga se na kraju oslobodi, dok će on, vođa, otići na zadnje jahanje i umrijeti u zadnjoj bitci...
Ta gesta, pokopana u tim brežuljcima i koja nije imala pravo ni na kakav pisani izvještaj - budući da “novi doktori” idu u arhive, dakle u izvještaje, karte i nacrte završnog sekvestra, sve u svemu na tragove pisara i notara - za to vrijeme, kćeri unuka pretkinja, u zaselcima u kojima preživljava znanje prenošeno s koljena na koljeno, ponekad okrunjeno legendama, ali i volja za ustrajanjem u sjećanju, koncentrirana poput zelenila lišća smokve, poput njezinih zvjezdastih trnova, te govornice prenose u pola glasa u odlomcima, svoje podzemne priče...
“Treba li ponoviti kadar, i ponovo se popeti?” pita me šef kamere. “Petnaestak minuta posla, koliko nam još omogućava svjetlo. Zadnji pokušaj!” inzistira on ne primjećujući stećak, uz veliku cestu.
On i ja, penjemo se ponovo na kran. Ustajemo, moj pogled i pogled kamere ponovo okrenuti prema crvenkastom kamenu i tisućljetnom akveduktu, u daljini.
Ovaj put, ne mogu zaboraviti pretka koji spava pod mojim nogama, blizu drveta. Sigurna sam da me ironično, ili nježno gleda, tko bi to znao... Mislim i na kršćanskog zatvorenika iz 1871. oslobođenog tek malo prije kraja požara, prije trijumfalnog povratka francuskih vojnika iz tog doba... Koji je sigurno otišao daleko iz Cezareje.
Željela bih otvoriti predviđenih šest minuta iznad mojega grada (koje će pratiti kompozicija za flautu Edgara Varesea, Density 33), njegovim dvadesetostoljetnim kamenjem... Hoće li kadar uspjeti? Najednom osjećam da je to nemoguće, uskoro će se to potvrditi, mjesec dana kasnije, na montažnom stolu.
“Kadar se ponovo pomakao!” uzviknuo je nezadovoljni snimatelj.
Zatim se spustio do mene.
Nisam mu ispričala da se možda i pokojni predak pomaknuo u svom stoljetnom grobu: da li se odlučno uvrijedio što ja, njegova prapraunuka, u trapericama i sa šiltericom na glavi, lica opaljenog suncem tih dana rada na otvorenom, što se nisam prethodno poklonila pred njim, s odlomkom molitve na usnama, nego sam radije - istina, jednostavnom nepažnjom - poletjela gore u potrazi za slikom kamenja još časnijeg od njega?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:12 pm




Prizor sedmi:
Sjene razdvajanja


Svekrva
Je li to bilo onda kad sam se zabrinuta vraćala, kako bih ostala uz svoju kćer usred pobunjenog Alžira? Ne, sjećam se jednog drugog povratka, u vrijeme kad je zemlja bila još mirna, zapravo u mutnom i iluzornom miru: tog ljeta 1988., netom prije jeseni kad je započela tragedija...
Vidim se na alžirskom aerodromu. Prijatelj, rođak s muževe strane, došao je po mene, kako bismo se, na jednoj udaljenoj plaži, pridružili obitelji koja mi je bila draga.
Osoba koja me dočekala, opisala mi je čitav program predviđen za jedan, dva tjedna praznika - predviđalo se kipuće ljeto i mjestašce na morskoj obali, tako udaljeno, imat će svoju praznu plažu; carstvo samo za nas!
“Dođi sa mnom”, predložio je. “Htio bih pozdraviti bratića, usprkos ovoj gužvi!”
Primio me za ruku, kako se ne bismo izgubili u metežu. Jedna doista neuobičajena gužva; vrlo brzo, shvatila sam - hodočasnici obaju spolova, no ponajviše u zrelijim godinama, okupljali su se.
“Slijedeći avion je za Djeddu! Sav ispunjen za ‘maleno hodočašće’!”
Poželjela sam reći prijatelju: “Ne idem s tobom! Čekam te u kafiću.” Međutim, jedan zvučnik počeo je urlati, a još gušća gomila - mnogo žena u bijelim čadorima, lica poružičastjelog od uzbuđenja, pomalo prikrivenog ili otvoreno veselog, grupirane zajedno poput nekog samostana u bijegu - preplavila je, u nekoliko minuta, mjesto na kojem smo se nalazili.
Ispustila sam ruku mog vodiča kojeg su odgurnuli dalje. Nisam se više micala. U tom trenutku, usred grupe u kojoj sam bila blokirana, isprva bespomoćna, zatim pomirena sa sudbinom, ugledah “nju”. Na dva metra od mene; nekim čudom, usprkos prethodnoj gužvi, proširila se između nas neka pusta praznina. Između žene (skoro sam rekla “moje majke” iako se naravno nije radilo o mojoj majci) i mene. Sledila sam se.
Ona, sa svojih nešto više od šezdeset godina, one iste visoke siluete, no otežale, masivnije... Bila je to moja svekrva, ili bolje rečeno, budući da sam već dvije ili tri godine bila rastavljena, prije moja bivša svekrva (kako sam se nedavno ponovo udala, imala sam jednu drugu svekrvu, ovaj put u glavnom gradu Zapada). Stvarno sam skoro rekla “moja majka”, toliko sam je voljela, toliko sam je i dalje voljela usprkos tom udaljavanju. Na toj aerodromskoj vjetrometini, otkrila sam u kolikoj me mjeri prekid sa suprugom zakinuo za jedan očiti manjak, za gubitak nje same, nje, majke prvog muža.
Bila je to ona, a opet ne u potpunosti. Njezina silueta stajala je preda mnom, na udaljenosti od dva metra. Odjevena u marokansku svijetlo bež djellabu; sa svilenkastim čadorom od bijelog muslina, čiji su nabori uokvirivali lice. Lice je ostalo isto, bucmasto i istovremeno suho (vrlo rano, u ono doba, zahvaljujući toj svekrvi tako plemenite duše, uvjerila sam se u ovu vrstu zakona - prava dobrota je isposnička, gotovo skrivena oku, ponekad čak odbojna, a rijetko, iako bismo to očekivali, blistavog izgleda - jer ono što najčešće blista, je zadovoljstvo davanja, i nerijetko, potpuni zaborav sebe u davanju).
Takvom mi se činila ta žena: nipošto srca na dlanu pri prvom kontaktu; prije svega rezervirana, i prilično strogog lica. Ona, čije sam bogatstvo srca iskusila jednako kao i moralnu dosljednost, nadovezane na skromnost. Onu ponizne vjernice. Moja svekrva ili čistoća u Islamu.
Evo me njoj nasuprot, nakon četiri ili pet godina odsutnosti, tišine. Srce mi tuče, kao ispred neke nestale i ponovno nadošle ljubavi. Prije nego što si kažem: “Što učiniti? Pozdraviti je ili ne?”
Istovremeno me paralizirala neka nelagoda: “Ona, a opet nije!” ponavljala sam, zbunjeno, spremna učiniti korak. Budući da je stajala okrenuta licem prema meni - zaboraviti učtivosti, ne obazirati se na teret nedavne prošlosti, zaboraviti njenog sina - jednostavno je poljubiti, nju, popričati s njom, pitati je za zdravlje (ostarjela je), saslušati njezin dragi polagani glas, a koji će biti ispitivački, na kraju joj reći da mi nedostaje, kao i “nekadašnjica” s njom (vikendi, brbljanje petkom na večer, seanse u hamamu). Ukratko, baciti joj se oko vrata, s rizikom da se raznježim, kad, u trenutku približavanja, ostadoh šokirana: šezdesetogodišnja gospođa za koju sam shvatila da je još volim poput majke, gospođa meni nasuprot, nije me vidjela - bila je slijepa.
Nisam se više pomakla. Promatrajući gospođu tako dragu mom srcu, nju tako blisku, ili bolje rečeno majčinsku sjenu iz prošlosti. Jesam li tada odustala prići bliže, predstaviti se? Instinktivno, i zasigurno kukavički, udaljila sam se.
Jasno, trebala sam joj jednostavno poljubiti ruku (kao što sam to u mom djetinjstvu, činila svako jutro, iz poštovanja, mojoj baki) i promrmljati: “Želim ti ugodno hodočašće! I moli za mene, tamo!” Predstavila bih se imenom ako me, čak i začuvši moj glas, ne bi prepoznala.
Ne, ta konvencija nije bila moja. Ili je onda trebalo izdvojiti vrijeme (i hrabrost) kako bi se pažljivo popričalo. Bila je slijepa, i odlazila je moliti za svoj spas, za spas svojih!
Naglo, mislim da se ispriječila sjena njezinog sina.
Još danas, ne razumijem zašto. Uvjeravajući se samo u neobičnu stvar koja se ponavlja - ako napustim nekog muškarca, zapravo se od odsustva njegove majke, ili ponekad njegovih sestara, teško oporavljam.
Sidi
Tijekom tog istog boravka, zadnji sam put otišla u Cezareju - imala sam za pozdraviti ujaka, tetku i sestrične. Napuštajući stari grad, nedaleko, u jednom zaselku na ladanju, s mojim ocem, posjetila sam Sidija.
Sidija, supruga moje najstarije tetke s majčine strane, jedinog čovjeka kojeg sam nazivala “moj Gospodine”. Bio je farmer, najautentičnije vrste. Muškarac prilično korpulentan, rijetko je govorio i bio je sramežljiv. Svi smo ga poštivali; kao djeca smo ga se bojali, no nalazili smo u njemu, zbog njegove rezerviranosti, njegove mirne uzvišenosti, njegove bliskosti s konjima i psima, neku tajnu koja nas je smirivala. Kasnije sam doznala da je tokom poslušnog djetinjstva i teško progutane revoltiranosti, morao podnositi nekog ujaka s majčine strane, jedinu podršku koju je njegova prerano otjerana majka imala, i koji je igrao ulogu njegovog oca, a zatim, vrlo brzo tiranina. Ujak, bogat, poligaman i sterilan, kao da je zamjerao svom nećaku što je, iako se starac nije prestajao iznova ženiti, ostao njegov jedini nasljednik...
Sidi je dobio nasljedstvo, nimalo nije promijenio svoj isposnički život u malom selu blizu Cezareje u koje sam odlazila provesti dio ljetnih praznika. Sinovi su mu bili na studiju, kćeri udate - podigao je svoju obitelj mučeći se sam i ne računajući nikad na škrtog ujaka.
Moje sjećanje sa sela, iz najranijeg djetinjstva, povezano je sa Sidijevom prisutnošću u kočiji u kojoj su me, vrlo rano u hladno praskozorje, vozili zajedno sa sestričnama do neke farme koja će postati kraljevstvo za naše igre i bjegove. Još uvijek čujem, tik do mene, njegov glas koji je kratkim ritmičnim slogovima, vodio kobilu i s njom razgovarao. Zahvalna sam mu zbog te tako žive senzacije kretanja, kao da se plovi iznad ceste, u magli, u nepreglednoj hladnoći i prirodi, “moj Gospodine”!
Trideset, četrdeset godina nakon tog oporog sjećanja (kobila i cesta ispred, glas umirujućeg vozača tik do mene), evo ga na samrti...
Posljednji put kad sam vidjela tog ujaka, upravo je dao okrečiti čitavu kuću: fasadu, sve sobe, dva prostrana dvorišta i golubinjak, čak iako je ovaj već neko vrijeme bio prazan. Moj otac koji je bio sa mnom primijetio je:
“Sid Ahmed, lijepa ti je kuća!”
“Samo je čista, o Tahare! Čista i jasna! Tako će sve biti spremno, kad ljudi dođu kad kucne moj čas.”
Zašutjesmo. Moj otac morao je prigovoriti. Ja sam ga promatrala, ganuta. Od smrti njegovog najstarijeg sina, umrlog od raka u pedesetoj godini, Sidi, u sedamdeset i petoj godini, najednom je izgledao kao da mu je deset više. Ustajao je rano. Brinuo se za stoku. Odlazio u selo. Vraćao se za molitvu. Odlazio i dolazio, stoički.
“Kad kucne moj čas”, rekao je. Nisam ga više vidjela. Mjesec dana kasnije, ljudi iz sela ušli su u njegovu tako čistu kuću. Došli ga oprati, pročitati litanije, odnijeti.
Saznala sam da je došao njegov posljednji dan. Preko njegove supruge, moje tetke koja je već dvadeset godina bila više naša baka, za sve i svakoga.
“Probudio se u pet ujutro, kao i svakog dana! Nejasno sam ga čula, u mojoj jutarnjoj obamrlosti. Začuh slabo njegovu molitvu, njegov oslabljeni glas.”
Najednom, ona na trenutak zašuti, pusti pokoju suzu iz očiju koje gotovo da i nisu vidjele, zatim istim glasom, nastavi:
“Nagnuo se blizu moje glave. ‘Ustani’, reče mi, ‘o Khadidjo!’
Napola sam sjela, pažljivo ga gledajući. ‘Došao je čas’, reče mi. ‘Osjećam ga!’
I gotovo na licu mjesta, tik uz moj krevet, on se vrati svojoj krunici. Ponovno klekne. Začula sam početak stiha... zatim, više ništa! Ustala sam, odtapkala. Našla sam ga gdje čuči; dodirnula sam ga; zazvala ga. Bog je velik! Bog... rekoh. Bio je mrtav.”
U njezinom glasu začuo se jedan jedini grč.
“Vaš Sidi, Vaš Gospodin je umro! U svojoj jutarnjoj molitvi!”
Zašto mi je stalo da prepričam zadnji Sidijev uzdah? Zašto prepričavati tu tako jednostavnu smrt? Jednostavno zato da bih otvorila drugima, “mrtvima koji poput pokrivača, povlače zemlju prema sebi”, ta sadašnja vremena.
Kako bih podsjetila da je moj ujak umro poput tolikih drugih, muškaraca i žena ovog razdoblja mučaljivosti, strpljenja, uzdržavanja. Bili su svjedoci prve opresije, one, prve polovice stoljeća; zatim su vidjeli kako dolaze njihovi, “braća” - bili su žrtve prve, s otklonom koji im je omogućila njihova vjera. Promatrali su drugu s prijezirom i velikim gnušanjem; u hrapavoj tišini i loše skrivanom čuđenju... Svijet rumija nije ih čudio; bio im je potpuno stran u svojoj pokvarenosti kao i u svojoj čudnovatosti; samo iznimno, gotovo čudom, u njemu su prepoznavali bliske - ponekad samo jednog, muškarca ili ženu, čije su vrijednosti prešutno cijenili i tada bi mogli međusobno mumljati: “Ovaj kršćanin, zapravo je musliman, a da to i ne zna!”
A s vremenom, usred promjena, i izbijanja javnog cirkusa nakon ustanovljavanja nezavisnosti, često su se izolirali u svom vlastitom okruženju; najednom su prisustvovali drugim poremećajima, novim mržnjama čiju prirodu nisu shvaćali... Tako, to više nisu bili tamo smješteni stranci u ulozi gospodara, odnedavno otišli, koji su se pokazivali strancima! Tako su među svojim potomcima, među onima za koje su znali da su njihove krvi, pa su dakle zamišljali da su i istih, njihovih aspiracija, nailazili sada na strance, hibridne vrste u velikom broju, no i tu, među takvima, pronalazili bi, iako rijetko, ponekog nedužnog, poneku nedužnu.
U modi je danas bakar umjesto zlata!
Pijetao caruje u nebesima u kraljevstvu kopca
Dok orao je zatvorenik u kokošinjcima i gnoju
A psa se smatra kraljem šuma!
Već u prošlom stoljeću, bardi su, na tržnicama, skrivali svoju nesreću i zaključivali: “Sve je tako preokrenuto da skandal postaje prirodan!” Zadržali su dakle svoj ponos, svoj isposnički moral i svoju nepovjerljivu distanciranost. A takvi su, poput Sidija koji je prekinuo svoju molitvu da bi sam najavio svoj čas, mrtvi. Oplemenjenom, bijelom smrću. Bez krvi i ubojstva. Otišli su.
Oni su ti o kojima želim pisati - ne žrtve, ne ubijeni! Jer iza svakog od njih, deset je ubojica i ja vidim, o da, nazirem kaskade krvi iza jednog jedinog čovjeka, jedne jedine žene danas ubijene.
Ne mogu.
Ne želim.
Želim pobjeći.
Želim se izbrisati. Izbrisati svoje pismo. Zaviti si oči, zapušiti usta. Ili neka me krv drugih, naših, potpuno golu proguta! Rastvori. Sledi, kip boje crljenice, jednu od kipova iz Cezareje kako bih kasnije, mnogo kasnije, bila slomljena i urušila se...
Hoću li ponovo prizvati pripovjedačicu Ismu? “Isma” - “ime”. Dok izgovaram tu tako izmiješanu evokaciju, iz praznovjerja ili iz straha od poganskih proroka, toliko bih željela, počevši od njezine nekadašnje egzaltacije, nakon uzbuđenja koja su je potresla, zakašnjelih naleta vjetrova na pragu četrdesete, tako bih je rado povela u predjele jezera spokoja! Onog kojeg na arapskom zovemo sakina: ne nagle prozirnosti bića koje, kažu, nastupa netom prije dolaska smrti, ne! Nego spokoja prolazaka koji se čine kao da nikad ne moraju završiti - u njihovom mimohodu, “sakina-spokoj” ispunjava vam srce i dušu, oboružava vas tekućinom, utažuje vam glad dok se oko vas sve naginje, sve se prevrće, sve se mijenja. A vi ste odlučili ići dalje, poniklih očiju, slijediti svoj put na misteriozno označenom tlu.
Sakina onog koji zna ne izgubiti putanju, slijepca koji najbolje vidi u noći...
No ostatak, živ i mrtav, muško (odnosno iredentistički ponos) i žensko (lucidnost koja očvršćuje ili čini ludom) onoga za što vjerujem da je duša ove zemlje, ostatak se dakle ogrnuo u velove prašine, u francuske riječi koje skrivaju bezobličan glas - grgutanje, berberske i barbarske zanijekane zvukove, arabizirane i modulirane melodije i tužaljke - da, polimorfan glas moje genealogije. Kako se samo iz nje loše iskoprcavam!
Jugurta
Lipanj 1993., nekoliko mirnih dana isplaniranih u Kopenhagenu, šetati se tamo iza Kierkegaardove sjene, onog barem iz moje mladosti... Jedna vijest stiže do mene poput satare: istog tog dana, u Alžiru, jedan moj drugi prijatelj nenadano je ranjen - ovaj put se više ne radi o metku, niti o prsima probodenim nožem, ne, prijatelj - najpravičniji, nenametljiv, pobožan - “žrtvovan” je po nekom čudnom ritualu - polagano mu je ispuštana krv dok ga istovremeno, tik do njegovog kreveta, opkoljuju tri ubojice.
A djevojka sasvim blizu u sobi, sluša očevo hroptanje; nalazi snagu da posegne za svojom doktorskom torbom; poleti u pomoć, obavije, još posve toplo, otvoreno tijelo, živo ali ispražnjeno tijelo svoga oca - krik u agoniji tada zauvijek nastani prostoriju, tog lipanjskog jutra 1993. godine.
Nastani moju hotelsku sobu, mene, putnicu, pošteđenu. Ne mogu, ne želim oplakivati svoje bližnje tamo okrvavljene; pokušavam, barem tom prijatelju, oživjeti njegove posljednje udisaje. Približiti se, ako je potrebno i djelić sekunde, samom trajanju njegove patnje: u praznini pocrvenjele sjene...
Iz tog razloga, sljedećih je dana, i iz još daljih davnina, u meni oživjela Jugurtina slika. Ne onako kako je prizivaju tako često toliki divni nacionalistički osjećaji!
Poput vidovnjakinje iz rimskog kazališta, u Cezareji, nje koja je, s tolike udaljenosti, imala jasnu viziju mog mlađeg brata na putu za Verdun, ja koja sam sposobna tek podići obiteljske utvare, okupiti ih zbog neke egoistične, egotistične proslave, ja koja ponekad bolje znam živjeti svoje ljubavi onda kad mislim da su izbrisane - da su me napustile samo kako bi me olakšale, zato što se krećem, zato što trčim - nije to izmoždeni prijatelj iz lipnja 1993. (o M’hamede, s tim nježnim, mojem plemenu tako dragim imenom, onim istim koje je nosio moj ujak ubijen malo prije 1962., i čija nježnost srca će nam ostati poslovična!) ne, ne približavam si one najbliže mrtve. Nesumnjivo, jao, jer se njihova krv nije osušila!
Vidim, da, vidim zahvaljujući Douggi, i razbijenoj steli koja se ne može ponovo dešifrirati a da se ne ode kod onih londonskih otmičara, vidim, zahvaljujući toj komemoraciji tog dana jučerašnjice - jučerašnjice odnosno iz 138. godine prije Krista - vidim sedamnaestogodišnjeg mladića koji, malo po strani, promatra ceremoniju: uglednike koji, jedan za drugim, čitaju ili sriču svoj govor, jedan na punskom, drugi na libijskom (taj je zasigurno najneotesaniji, najponosniji) i treći, iz već uobičajene diplomacije, na latinskom.
Pred njima i njihovom svitom, Micipsa sluša, šutljiv i strog; zaokupljen evokacijom svojeg oca, velikog Masinise čiju se desetogodišnjicu smrti slavi, “nepobjedivo” sjećanje kao što to ponavlja svaki govor. Zatim Micipsa otkriva stelu i raskošni mauzolej.
Sam, sedamnaestogodišnji efeb - njega dakle vidim, njega, Jugurtu, na suncu, na rubu prve linije zen hrastova, vidim ga kao zamišljenog gledatelja koji se pomalo povlači kako bi otišao... Kojim putem? Onim za Cirtu, naravno, no zatim onim za Cezareju, moj grad, kako bi odatle prešao u Španjolsku gdje će se odazvati pozivu Scipiona, generalisimusa... Boriti se u Numanceji u rimskoj vojsci, tada prvoj na svijetu, pokazati im kako jedan barbarin, jedan Berber može spojiti neustrašivost, inteligenciju i, kako objasniti, i neku strašljivu povučenost bića, neku tišinu, neku nesalomivost. Već tad. Ne posuditi se, niti dati, samo privremeno, povezati... i promatrati!
Vidim ga dakle, tog efeba, kako okreće leđa steli i njezinom dvostrukom pismu. No, vidim ga odmah zatim, dvadeset godina kasnije; što biva od njega, nakon što je konačno odmotao zategnuto platno svojih računica, svoje strategije, a isto tako i svojih ambicija, ponekad bjesova, dok rukovodi bijesnom bitkom i kad na njezinom kraju, nakon predosjećane, ali ne i izbjegnute, provjerene izdaje, gdje će se stropoštati? Gdje će pasti s tolikih visina, on, ipak, najstariji ranjenik?
Vidim ga ponovo, ovaj put “na putu za Rim”, predanog, u lancima. “Rim, grad za prodaju!” tužio se svojedobno. Pobijeđen je. Uspravan. On je prvi Lumumba Afrike.
Da li se sjetio svoje uvrede, ili svoje ironije kad je ulazio u “grad na prodaju” u kojem će nastradati smrću izvedenom do krajnosti. Suha smrt: umrijeti od gladi, u samici, u Rimu.
Jesam li rekla da ga vidim? Ne, čujem ga prije svega. Jer ironično govori, emitira, stisnutih i osušenih crijeva, posljednji hropac jara bez povoda: “Beskrajan je zatvor”, mumlja u predzadnjem udisaju, dok ga sjećanje na berbersku pjesmu ziba i na kraju odnosi: “...izbavljenje!”
Čujem ga, naravno zato što je jezik tu, neizbrisiv - “Meqqwer lhebs!” Meqqwer, meqqwer - riječ koja označava širinu, prostranstvo “ubojstvenost” stiže do mene i dotiče me, i udara me, usprkos vremenskom odmaku.
“Lhebs?” kaže Jugurta. Ne; danima i danima on se iscrpljuje u toj rupi, poput lukavstvom uhvaćenog ljudoždera u pričama tamošnjih planina oko Cirte. “Tasraft!”, mumlja on sada i sam uhvaćen u zamku. “Tasraft”, odnosno klopka, samica, stvarno ta rupa u samom srcu Rima u kojoj će, osušen, umrijeti, umire.
Nepomična je ona, ta riječ koja prelazi, jednim zamahom krila, dvadeset i jedno stoljeće kako bi mi donijela, sasvim blizu, zadnji dah Jugurtina života.
Ništa njegovo, niti o njemu, neće biti napisano. Žene će sigurno pričati; stoljeće kasnije, podsjetiti na neopipljivu, no nikad točno utvrđenu legendu! Ništa iz ruke samog heroja neće stići do nas; čak niti pisano libijskim slovima. Salustije će zapravo, zatim Cezar, pisati o nezaboravnom pobijeđenom, na latinskom, naravno. “Oni” su ti, koji će misliti da na svom alfabetu ovjekovječuju rimski trijumf, a zapravo će prije svega ovjekovječiti Jugurtinu slavu.
Umro je u nekoj rupi, u Rimu. Uskog li zatvora, a izbavljenja niotkud! Tako se na sunčevoj zemlji, od Dougge do Cirte, prolazeći preko Cezareje i sve do Volubilisa, širi njegova smrt tišinom iscrpljena. Usprkos tomu, ili zbog toga, njegova će avet rasti.
Oh, vidim (ili čujem, ne znam), vidim najdrevnije mrtvace - uključujući tu i mog mlađeg brata kojeg se nikad nisam sjećala, osim iz drhtavog glasa oca koji prepričava boli majke što je ostala bez ikoga - vidim ih, mrtve iz velike udaljenosti, ne zato što mislim da sam naslijedila vračaru Lla Rkiju (nemam čak ni žeravnik oko haljina, i ne spremam se ni na kakvo hodočašće, ne), jednostavno zato što se, ove dvije ili tri zadnje sezone, u mojoj zemlji, svi mrtvaci, bez iznimke, vraćaju.
Njihova nas želja proganja, nas žene. Svaka od nas predugo sputavana u svom tijelu, ili kao ja, prečesto bez glasa - postepeno s jurnjavom moje ruke preko tablica, glas mi je strpljivo iščupan, ili bolje rečeno, a to jedva shvaćam, lišava me se zvuka moga srca!
Mrtvi nam se vraćaju i što žele, u toj iznenadnoj pustinji?
Oplakana
Jednu mladu ženu iz moje zemlje muž je redovito vodio u Pariz kako bi je tamo liječio od poodmaklog raka. Usprkos osjećajima i predostrožnostima muža, bolesnica je shvatila, na zadnjem putovanju, da su je liječnici osudili na smrt.
Nije plakala. Vratila se kući, u svoj priobalni grad. Latila se telefona kako bi popričala sa svojom sestrom koja je stanovala u nekom gradu u unutrašnjosti. Obratila joj se na materinjem jeziku.
“Kćeri moje majke, neka si prokleta ako ne udovoljiš sada mojoj molbi!”
“Što želiš?” upita druga koja je znala za stanje u kojem se nalazi njezina sestra.
“Slušaj, ovo je kraj, više neću ići u inozemstvo zbog tih terapija! Još danas ću leći i više neću ustati!”
“Ne govori tako, ako ništa drugo, a onda barem zbog tvojih malenih! Ne govori to, barem zbog povjerenja u Božju blagost!”
“Nešto te molim. Pristani na moj zahtjev, već prije nego što ti ga kažem!”
“Pristajem, draga sestro!” (A kad mi je kasnije prepričavala ovaj razgovor, plakala je.)
“Slušaj, želim, čuješ li, želim da me oplakuješ, da oplakuješ moju smrt sada, i da ja to čujem!”
Sestra nije znala što reći. A druga, ona bolesna, inzistirala je i dalje: “Ništa ne kažeš, ali možeš pjevati! Slušaj, znam da ću umrijeti. Leći ću odmah i nikad više neću ustati. Molim te, kćeri moje majke, oplakuj me, oplakuj moju smrt da te čujem, ja živa!”
Sestra objesi ruku o slušalicu, i u mjeri od deset strofa, možda dvadeset, razvije polaganu, srceparajuću melopeju narikača iz svoga sela, slavi prekratak život mlade žene, njezin brak, nje, prve kćeri udovca koji je prerano rastjerao svoje kćeri kad je njihova majka nestala, podsjeti na nesreće supruga i djece koju će i sama ostaviti maloljetnima, na kraju, za završetak, krikne, zahukće na trenutak u aparat, do trenutka kad je ova koja je s druge strane slušala, mogla zaključiti:
“Budi blagoslovljena, o kćeri moje majke! Sada, dođi me vidjeti tek na mom pokopu!”
Iste večeri ona legne. Nekoliko dana kasnije, umre u zoru, a sestra, iz udaljenog gradića u kojem je živjela, pojavila se na pragu sutradan.
Lamento
Pišući o mrtvima moje zemlje u plamenu, u prošlom stoljeću, mislila sam da krv ljudi današnjice (krv Povijesti i gušenje žena) potječe kako bi okaljala moje pisanje, i osudila me na šutnju.
Krv u mojem pisanju? Ne još, ali što je s glasom? Glas me napušta svake noći dok budim blaga gušenja tetaka, rođakinja koje sam opažala, ja djevojčica koja nije shvaćala, koja ih je promatrala raširenih očiju, kako bi ih zatim ponovo zamišljala i konačno shvaćala.
Moja majka, u šestoj je godini okrenula leđa svojoj mrtvoj sestri. Zanijekala ju je. Nije o njoj pisala. Kako to zapisati?
Ponovo sam proživjela tu korotu moje majke, protjerane iz svog djetinjstva, dok se meni dogodilo isto s najdrevnijim pismom.
Kao da sam s jedne strane Cherifa umrla u osamnaestoj godini, Cherifa sretna zaručnica u iščekivanju, Cherifa nagrđene ljepote, podlegla za vrijeme epidemije tifusa u Cezareji - s jedne strane dakle mrtva predugo mrtva budući da nikad nije spominjana niti opisana - i istovremeno, ponovo postajem moja zaprepaštena majka, izgubljena djevojčica, koja prima udarac sudbine poput nemoćne starice ili odrasle osobe koja uzalud traži osvetu, da, šestogodišnja djevojčica koja je ostala zabezeknuta i bez i jedne suze (tijelo mrtve žene nisu joj pokazali, samo mršavi lik pod bijelom plahtom na koju se svom svojom duljinom baca majka uvijene u mrtvačku ponjavu), i djevojčica se ne umara od majčinih transeva, majčinog frenetična plesa i stezanja njezinih jagodica, da, ja sam ta djevojčica koja je lutala, bez glasa, koliko ste ono rekli vremena, šest mjeseci, ne, više, gotovo čitavu jednu godinu, do rujna kad je glavni zakupnik donio i očišćene bademe i vrčeve s maslinovim uljem, tek nešto prije no što će drugi zakupnik donijeti usjev leće i slanutka.
Cherifa mrtva se vratila. Na zemlju Alžir, tako puno kasnije, mrtvi se vraćaju. Žene, one zaboravljene, budući da nemaju pisma, oblikuju od pogrebne povorke, nove bakantice.
Mrtvi se vraćaju na zemlju Alžir. Je li to najskrovitija želja muškaraca, žena? I je li smrt samo “muška”, kao što sam predosjećala: starice i starci, djevojkecvjetovi i muški leševi, zajedno tvoreći samo bespolnu hrpu, bez nježnosti, stopljenu od straha ili od rezignacije u neku užasnu anonimnost?
Već sam to jednom pomislila, promatrajući bakino tijelo pod mrtvačkim pokrovom, u kojem je, usprkos lamentacijama i pogrebnoj poeziji verseta, još uvijek obitavao tako tvrdokorni osjećaj mržnje... Vjerovala sam zapravo, da se u Islamu, svaka smrt doživljavala kao muška; budući da naše najgordije žene umiru na kraju kao muškarci kako bi se poklonile samo pred veličinom i plemenitošću Alahovom.
A taj san što se stalno vraća i koji proganja moje noći! U dnu mojih otvorenih usta, neko tijesto mlitavo i ljepljivo, neka sluz zaostaje, malo pomalo curi, a ja nepovratno tonem u neugodu.
Netko mi treba istrgnuti to tijesto iz usne šupljine, ono me guši; pokušavam povratiti, što drugo povraćam, nego neki bjelkasti smrad, ukorijenjen u samom dnu mog ždrijela. Ovih zadnjih noći, grleni zatvor bio je najgori: nožem sam morala odrezati neku vrstu nepotrebnog mišića koji me grebe, ispljuvka stisnutog uz glasnice.
Usta mi ostaju razjapljena; moji uporni prsti aktiviraju se među zubima, neki grč mi savija utrobu, kivnost ili neugoda koje je nemoguće potisnuti. Ne osjećam ponovo užas tog stanja: uzela sam oštricu, pokušavam odrezati skroz u dnu, polako, pažljivo, to ljepilo obješeno pod mojom glasnicom. Krv razlivena po mojim prstima, ta krv koja mi ne ispunjava usta, čini se najednom laka, neutralna, poput tekućine koja se ne sprema oteći, već prije ispariti van iz mojeg tijela.
Precizno vršim taj napor amputacije - ne pitam se da li patim, da li se ranjavam, i prije svega hoću li ostati bez glasa.
Svake noći probada me mišićni napor tog porađanja na usta, tog smještanja u tišinu. Što to povraćam, možda dugi krik predaka. Moja otvorena usta neograničeno izbacuju patnje drugih, sahranjenih prije mene, mene koja sam mislila da se pojavljujem jedva na prvom traku prve svjetlosti.
Ne vičem, ja sam krik. Sav taj otvoreni put okružuje rasulo jučerašnje ratničke proslave, neizrecivog užasa današnjice. Još jučer, dok se moja radost topila na suncu, nad mojom su se glavom istog trena ukrstili mačevi, prašina padajućih zvijezda u pradavnoj noći...
Ne vičem, ja sam krik ispušten u treperećem i slijepom letu; bijela povorka pretkinja-utvara iza mene postaje vojska koje me protjeruje, izdižu se riječi izgubljenog jezika koji plamsa, dok muškarci ispred mašu u polju smrti, ili njezinih maski.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 3 Prethodni  1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu