Assia Djebar-Sultanija u sjeni

Strana 2 od 3 Prethodni  1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Assia Djebar-Sultanija u sjeni

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:22 pm

First topic message reminder :



"Priča koju počinjem obuhvaća neobičan duo: dvije žene koje nisu sestre, pa čak ni suparnice, premda su, što je jedna znala, a druga nije, bile supruge istoga muškarca", navodi nakladnik riječi autorice te dodaje kako ih taj ih muškarac ne razdvaja i ne čini ih ortakinjama.

Podsjeća kako je jedna od njih, Isma, odabrala drugu da je sunovrati u bračni krevet te navodi kako je željela biti svodnica vlastitome suprugu misleći da će se tako osloboditi ljubavne prošlosti.

"Glas joj se diže u polutami, obraća se naizmjence sadašnjoj Hajili, pa samoj sebi, jučerašnjoj Ismi", piše autorica te dodaje kako je Isma, Hajila arabeska isprepletenih imena. Djebara pita koja će od njih dvije iz sjene postati sultanijom, a koja će se kao sultanija raspršiti u prijepodnevnu sjenu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Assia Djebar-Sultanija u sjeni

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:33 pm




Dijete


Pod rasklopivim krevetom čiji bakar svjetluca u polutami sobe, pod dvostrukim madracem, ili trostrukim, koji prekriva toliko posteljine, koji okružuje toliko tkanine ili lagani zastori od svile ili koprene, svi izvezeni rukama negdašnjih djevica koje su čekale, svi namirisani vodicom od ruže ili od narančinog cvijeta, pod krevetom para koji se pari, na početku svake noći, dijete čuje glas. U udubini kolijevke obješene ispod visokoga ležaja, djevojčica čuje majčinu pjesmu i svake se noći ispruži.
Svakoga početka svake noći, čuje se glas, prvo mrmlja, šapuće, drhteći šuška, zatim polagano tka širinu pjesme koja se nadima. Pjesme o ispunjenoj ljubavi.
Dijete ispod ležaja čuje i malo-pomalo zaspi uljuljkano valićima rijeke koja zapljuskuje.
Katkad žena oklijeva, njezin se glas prekida, lovi neki viši ton, onda se bori i miješa, umeće se u nit nejasnoga dijaloga. Iznova se diže val, jadikovka traži odgovor, kao da glas tone u crnilo tjeskobe; ona se vraća, priprema neki odgovor, uvija se, raspreda, čini se kao da traži suočavanje, kao da je prisiljena vući nepromjenjivu antifonu. Glas ocrtava neku jedva primjetnu prisutnost; plete se o nepomičnost drugoga, o njegovu tišinu, o njegovo slušanje. Ženina pjesma okružuje bezobličnoga muškarca, oca bez lica čija težina, pritiščuči ležaj, čini noć nepristojnom... Dijete, otvorenih očiju u toj vrtoglavici, prati glas koji pleše u svojemu veselju. I svake noći kliče.
Dijete čuje glas; mnogo poslije, toliko mnogo poslije, djevojčica će postati žena. Ne prve noći, ne prvih noći, već nakon što je prešla pustinju navikavanja, koju lutanje štiti, koju žar olakšava. Odjednom će se njezin glas rasplinuti.
Čim tijelo zapjeva, bruse se uspomene, skrivene iza dugih godina. Vraćaju se pod roditeljski krevet.
Dijete čuje glas, prvi glas ljubavnice koja stalno pjeva u dugom hodniku, pjeva u zidine noći. Prozirna noć. Sanjivi i oholi glas majke koja se smatra kraljicom.
Dijete, prvi put, čuje glas ispod kreveta. U toj tajni gnijezda, zakutku noći, u vrućini neupućenosti, za sve nas stvorio se harem.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar-Sultanija u sjeni

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:34 pm




Sestra


Rasklopivi je krevet potom prodan na javnoj dražbi, isklesani bakar, usitnjen, pa izložen na pločnicima trgovine antikvitetima. Glas ispod kreveta ponovno postaje onaj buditeljice koja se skriva sve do obala zore.
Svake noći, neka se žena sprema bdjeti kako bi se obranila od krvave geste izvršitelja smrtne kazne. Ovoga puta, slušateljica je sestra. Njezina nesanica osigurava besprijekornu podršku; ona daje naslutiti spas prije svitanja.
Sestra čeka ispod kreveta. Sestra ljubavnice; upravo zato što je sestra, zabranjena je poligamu. Sestra one koja izmišlja, koja sanja i predviđa, koja se pozdravlja kao sultanija jednoga dana i koja zna da je žrtva prinesena suncu, koja se, svakom izgovorenom riječju, kreće između prijestolja i holokausta.
U sredini ležaja ustalio se pogled gospodara, njega koji se miješa kada žena sluša ženu. Struja zanosi pripovjedačicu prema buditeljici, iznad i ispod podija ljubavi.
Muškarac sluša, on koji ima pravo života i smrti. Sluša i nosi teret fatalne presude, koju odgađa za najviše dvanaest sati do sljedećega sutona.
Žena vreba ispod kreveta; nabacuje prvu riječ koja najavljuje klonuće. Glas joj je spreman poletjeti za svaku ispredenu očicu priče, a ta je žena sestra.
Prije toga, morala je pustiti da prođe buka užitka i kaosa koji on stvara. Graja: saharska rijeka u porastu, čak u potpunoj pustinji. Porast koji nosi prijetnju, koji tutnji i koji potapa.
No zašto se sestra smješta pod krevet?... Zakon ovlašćuje poligama da uzme svaku priležnicu, svaku ženu za robinju ako je gospodar, osim sestre one koju obara na svojem ležaju. Sestra ispod kreveta može dakle čekati, čuti i upravo zbog toga, štititi od smrti.
U provali užitka drugih, može otpočinuti, i čuvati. Sama, ispod posteljine zauzetoga divana, dopušta izljev valovitog blistanja naslade, istovremeno najavljuje obrise smrti. Sama, budući da je sestra ljubavnice, istovremeno njoj nalik i njezina nemoguća suparnica. Kao buditeljica, također je ptičarica.
Sultanija gore izmišlja; bori se. Njezina sestra ispod ležaja okuplja žrtve iz prošlosti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar-Sultanija u sjeni

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:36 pm


Jadikovka


Jasmin širi svoje lišće u uglu terase na podu od keramike boje crvene cigle. Točno preko puta, otvorena su vrata obnovljene kuhinje i stare, prostrane praonice. Voda teče bez prestanka.
Svakoga jutra, žene luže taj raskošni i svijetli prvi kat: brojne sobe, duge, uske, sjenovite, gledaju na prekriveno i svinuto predvorje. Široka terasa proteže se do susjednih kuća. Zidić je omeđuje; djeca ga svaki čas zajašu kako bi pokušala ugledati more i u daljini razabrati luku sa svojim uzburkanim valovima. Ponekad neki kočar, koji se pojavi na obzoru u zoru, zaustavi svoj obris tijekom čitavoga ljetnog dana.
S deset ili manje godina, djevojčice se nikad ne usude u novi grad. Zato se one pretvaraju u vrebačice: maštaju smještene ovamo, motreći odlaske i dolaske domaćica kuće. Progoni ih mogući bijeg. "Moje prepelice, o, moje gnijezdo, moje buduće mladenke!" pjevuši jedna od gospođa u nekoj bujici nostalgije, približavajući im se prije no što se vraća kodovima ili pranju rublja.
Djevojčice su prije kružile po medini u jutarnjim satima; preuzele su na sebe sve narudžbe, idući do najbliže peke ili do susjednog trgovca mirođijama, u najskromniji hamam ili do nastambi bezbrojne rodbine.
Vreva na dane pira, kada su uličice i sokaci preplavljeni četama pokrivenih matrona, vatrenocrvenim čoporima djece, magarcima natovarenima košarama i hranom, skupinama od dva ili tri putujuća glazbenika. Nešto običnijih jutara, ulični prodavač, stari trbušasti Turčin, hoda svojim stalnim putom; dok bubanj naglašava njegov prolog, viče u sav glas da ispripovijeda nekoliko znamenitih događaja: neku smrt, obrezivanje, približavanje vjerskog slavlja ili jednostavno neki milostinjski obrok poslužen siromašnima. Jedini muškarac koji viče, dok mujezini, naizmjence, od zore do sutona, unjkaju, gotovo nečujno, svoj poziv na molitvu koji djeca odmah zaboravljaju.
Na zidiću široke terase, djevojčice pokušavaju ugledati more: dolje, dječaci se mogu pridružiti očevima i ujacima, dolje se uzdiže zabranjeno kazalište. Zaspe li pivopije na suncu blizu rimskih kipova? Urlikanja gorljivih pristaša nogometa tresu prašnjave trgove, jednolične pjesme izviđača koji prolaze svrdlaju malograđansko mrtvilo. Ah, zamisliti morske kupelji: sjajne kose rođaka koji se odande vraćaju izmoreni, izoštrenoga pogleda, i čiji se kupaći kostimi napeti na žicama terase zatim suše čitav ostatak dana! Tragovi nekoga obližnjeg raja, tko bi nas mogao uvesti u njega? Morski ježevi čije prazne školjke donose, kako bi nas ismijavali, zabranjena su poslastica ženskome narodu! Neko se dijete prisjeća njihovog okusa; mnogo poslije, kao djevojčica, maštala sam o živahnim riječima koje je upotrijebio taj fakin, kao da mi zabranjeni plod nije bio samo more i njegova hrana od koje sam bila isključena. Kao da je taj dječak stao maštati o spolu majke i kao da je iz inata otkrio, za mene i za samoga sebe, svoju incestuoznu nostalgiju.
Zakopana u tim postajama djetinjstva, iza ljesa koje propuštaju svjetlost raspršenih ljeta, u meni izbijaju razni uzdasi iz prošlosti. Oni koje su neznanke, drugarice moje prerano umrle majke, ispustile jedan jedini put.
Mora da sam nehotice slušala. Nehaj pripovjedačica. Svakodnevica muke, ili njezinoga viška. Gnjev raste, nemoć je nadmašena. Kipe riječi okrnjene jadikovke. Beskorisno izložene. Mora da sam čula nehotice, ili iz nužde.
U kutu terase koji je štitio jasmin, malo prije sutona, bile su upaljene goleme grijalice, poredane u nizu, i na kojima su se uskoro dimili dupkom puni kotlovi raznolikih gulaša... Žene, posvuda naokolo, žure se, sagibaju. Duge pletenice od crnoga jantara udaraju im o bokove; ruke su im gole, jagodice rumene. U pokretu su, bodre jedna drugu, udružuju napore bez žurbe, iznemogle od tolikih gostiju koje treba nahraniti.
Dolje, u sobama prizemlja koje gledaju na dvorište, na kockastom crno-bijelom popločenju, gura se mnoštvo muškaraca zaogrnutih u vunu ili svilu, jedni debeli i trbušasti, drugi ukočeni u asketskoj skrušenosti. Ulaze u dugoj povorci, odlažući uzastopce svoje papuče na pragovima. Brujanje pozdrava, mrmljanje beskrajnih izraza dobrodošlice ili blagoslova. Kolaju poslužavnici s krupicom i začinjenim mesom, izmjenjuju se vrčevi hladnoga mlijeka, vreli čajnici.
Na dnu, orkestar objavljuje prve akorde svojih lutnji. Je li to obrezivanje nekog rođaka, zaruke najmlađega ujaka, drugi pir oca koji je dugo ostao udovac?
Gore domaćice užurbano rade, idu i dolaze s terase u praonicu ili u kuhinju. Njihove se kretnje isprepliću, naredbe lete... Vreva svjetine diže se u valovima; neka djevojčica švrlja ovuda, njezino oko vreba iznad ograde. Ti građani koji zakrčuju dvorište, koji si brišu usne prije no što se međusobno poljube u rame... Očarano tolikim ceremonijama, dijete izgubljeno među suknjama i dimijama rođakinja nehotice čuje neumjesnu jadikovku. Zaklinjačica čak nema ni lice, toliko šaka užurbano radi, toliko se ruku miješa iznad para; jedna, dvije susjede postavljaju se ispred one koja govori, ali glas se diže, anoniman:
- Do kada, o, prokletnice, taj mučni život? Svakoga jutra, svakoga podneva i svake večeri, moje ruke užurbano rade nad posudom za kuskus! Noću, nikakav odmor za nas nesretnice! Moramo ih još trpjeti, naše gospodare, i to u kakvome položaju – glas poskoči, prizvuk se razvlači u gorki smijeh – ogoljelih nogu sučelice nebu!
Jadikovka, na arapskome jeziku, odvijala se u dva takta rimovane, improvizirane proze. Iscrtkane riječi, uzaludno zauzdavane s 'psst' zastrašenih drugarica. Drugarica koje se boje, stidljive, udarca tog verbalnog bjesnila. Koja se mlada teta, koja susjeda oderane duše pobunila tim riječima?
Koja, to nisam nikada saznala. Njezin metalni naglasak ostaje mi u uhu. Jadikovka, s jekom rima, uvukla mi se u sjećanje: ritam, zvuk i riječi. Likovi golih ruku, ponad mesa koje se dimi, ocrtavaju koreografiju drame koja se nazire.
Dolje stenju lutnje i gusle. Prve se uljanice pale, sagovi se rumene u lokvici svjetla koje baca svijeća koju netko donosi. Ta me jadikovka ostavila nijemu, odjednom lišenu svake budućnosti. Zasigurno sam, udaljujući se do zidića terase, ponovila te posljednje riječi:
- Moramo ih još trpjeti, naše gospodare, i to u kakvome položaju, ogoljelih nogu sučelice nebu!
Glas se prigušio od gnjeva, ili od završne poruge. Stidljivi 'psst' nastavio se. Je li to bila ruka rođakinje koja me udaljila od skupine?... Neka druga, otkrivši da slušam – iskrenost koju trese vikanje ili trzanje besramne slike – neka je druga prigovorila; sjećam se da su se tada sve okrenule prema meni začuđene kao po dogovoru:
- Udaljite dakle siroče bez majke! Bog će vam biti zahvalan!...
Ništa nisam razumjela, slika se razvila u neku pocrnjelu prazninu, ali taj jednoglasni strah izazvao je uzbunu u meni.
Dolje se nastavilo slavlje muškaraca. Smještena na zidiću, čak više nisam željela promatrati obzor grada dolje, stranoga grada; više nisam mogla zavidjeti rođaku koji je došao kako bi zadivio svojim prslukom od šljokica – taj mi posljednji detalj potvrđuje da je bila riječ o obrezivanju: sav taj metež i ta navala zbog rezanja jednog prepucija u dječačića od sedam-osam godina!...
Dugo, barem jedno ili dva desetljeća, zaboravila sam na gorčinu jadikovke, na razvučeni poskok nepoznatoga glasa usred prastare svečanosti. Htjela sam ubiti tvrdokorno prokletstvo u sebi. Verbalna nemoć očito me natjerala da se povučem pred suhoparnom mržnjom... Međutim, jasmin ustraje u svojemu krhkom cvjetanju, skupina mladih sagnutih žena isprepliće se još na tapiserijama mojega sjećanja.
Danas, kako bih spasila neku priležnicu, zamišljam se ispod kreveta; kao buditeljica i usamljenica, rasprostirem nekoć izrečenu sliku. Sliku žena – 'ogoljelih nogu' – njih koje oni smatraju ljubavnicama noću i koje pretvaraju u robinje tek što iziđe sunce... Hoće li priča sultanije zora spasiti ijednu od tih ugnjetavanih žena? Riječi pripovjedačice bez lica, šćućurene uz vatre neke terase iz djetinjstva, te riječi jure poput uporne tužaljke, poput tarantule u polutami. A siroče majke ih čuva, tetovaže rane, kako bi ih jednolično otpjevala na jastuku nemoguće nježnosti...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar-Sultanija u sjeni

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:37 pm

Poljubac


Na brdima izgorjelih maslina, mastika među kojima su posijani cvjetovi agave, na brežuljcima pocrnjelima od požara za vrijeme pasjih vrućina, dolje s onu stranu usnuloga grada, u obitelji propaloga plemstva, gorde strogosti, flauta ne prestaje oplakivati; pastirova jadikovka unjka; ritam izgubljenog tamburina proganja šumu. Tada se djevojčica prisjeća, i pojavljuju se putujuće plesačice.
Odakle dolaze, nijedna matrona to neće reći; biraju boravište blizu te čerge, na jedan ili na osam dana, nijedan muškarac to ne može predvidjeti; pojavljuju se u skupinama od tri, od četiri, točno u dovoljnome broju za noćne seanse plesa u transu, s onu stranu suhonjave saharske rijeke, iza trske i oleandara, a poklonici koji su, poput čuvara azilne džamije, ostali u dvorištima domaćinstava, spuštaju lakome poglede.
Čak se ne zna ni gdje obitavaju, jer ne spavaju. Čitave noći plešu, vrpolje se, grčevito uvrću svoje oble bokove, nepomičnih ramena, ravnoga vrata, poput bajadera neke uskrsnule raskoši. Sjajne zjenice seljaka slijepljenih u krug ne rastaju se ni od trbuha plesačica ni od njihove kose koja zmijoliko vijuga. Ne spavaju čak ni danju; nestaju sa suncem, te Ciganke kojih lutanja?
Djevojčica se prisjeća planina gdje se pojavljuju boginje.
Poslije, mnogo poslije, ja sam ih pronašla ukočene od šutnje, kada sam ih susrela u hamamu i kada sam znala da su stalne stanovnice obližnje javne kuće, koja graniči s vojnim logorom. One ili njihove sestre završavajući svoju pustolovinu u tim skučenim gradovima primorja. Njihove oči izdužene khôlom, dok njihov upadljiv zlatni nakit prska njihovu golotinju mokru od pare, ostaju tako okićene do dvorane s mlakom vodom, usprkos iznošenim tunikama i crtama lica otežanima "od razuzdanosti i alkohola", kako ih optužuju građanke koje od njih sklanjaju svoju dječurliju.
Već u predvorju turske kupelji prepoznala sam te nagrđene žrtve. Idući stopama tih prognanica čija se vulgarnost nadimala ohološću, ponovno sam čula beduinsko skandiranje; čula sam kako se vraća пау iza brežuljaka, i to unatoč graji prenapučene kupelji. Za mene su se one odmah preobrazile u poganske princeze.
Tijekom ljeta kada je obiteljska četa napuštala gradsku nastambu kako bi posjetila seoska svetišta predaka, kao djevojčica, prvi sam put opazila plesačice. Prepoznala sam ih. Izgubljeni san, ponovno upaljena zvijezda koja nastavlja svoju putanju na nebu boje tinte.
Je li moja majka bila još živa, to ne bih znala reći. Svake smo se godine vraćali u planinsko utočište majčine obitelji. Kako je otac živio kao bigam (bio je ubijen točno prije smrti starije kćeri), otkrila sam jednu majčinu maćehu koja je još bila mlada, vedroga i nježnoga lica, kao i brojne tete jedva starije od mene. Ta pješačenja iz djetinjstva pratio je neki zadah razuzdanosti.
Majka je umrla od tuberkuloze. Zatim su putovanja do azilne džamije postala hodočašća. Otac, ozbiljnoga držanja, pratio je četu građanki: napunili smo dvije kočije unajmljene u gradu, dok si je baka – koja je išla u posjet suparnici s kojom se pomirila za vrijeme svoje obudovjelosti – dala dovesti konja, kada smo stigli do kraja 'rimske ceste'. Svi smo nastavili pješice, osim bake, koja je jahala ispred nas, uspravljena trupa, još ponositijega vladanja, jedan se od ratara ponudio da s bočnih strana drži uzde. Tako smo se opet uspinjali do azilne džamije, kamo smo stigli prije pasje vrućine.
Sjećam se tih godišnjih karavana koje su se organizirale otprilike do moje desete godine. Reklo bi se da se ista povorka beskrajno niže u mojemu sjećanju. Od svojeg oca, ispred sebe, vidim tek visoki fes koji odskače među kapama gorštaka i širokim i kratkim bijelim šalovima seljana. Posljednje je godine odlučio kupiti Citroen, kako bi nam osigurao ugodniji put, ali moje sjećanje otada istiskuje te posjete; flauta je prestala okupljati beduinske plesačice.
Stigli smo do rođaka seljana. Sobe obojene krečem, koje gledaju na voćnjake gdje su bile velike staje koje su meni postale kraljevstva. Činilo mi se da se tamošnje žene više smiju, kao da nikada nisu izišle iz djetinjstva, osim da postanu pretjerano stare i autoritativne. Bila sam ganuta njihovim grubim nemarom kao i mirisima mjesta; u nepopločenome dvorištu, zaštićena granama vinove loze, pustila sam da me obavije usamljena noć.
Morala sam pobjeći, jedne večeri, na zvuk trske koja je dahtala. Nisam znala kako, našla sam se s one strane živice od šipka i mandarina teških grana. Ušuljala sam se među skupine neznanaca, većinom šćućurenih u polusjeni. Odjednom sam otkrila treperava i pokretna tijela, šarene svilene rupce triju almeja. Zaboravila sam se očarana tom plesnom predstavom. Netko me silovito povukao kako bi me odveo k mojem ocu. U nekom časnijem krugu ovaj je nedaleko razgovarao s nekoliko velikaša. Jednom smirenom kretnjom ruke, natjerao me da čekam pored njega, kad odjednom...
Neki starac, čupave brade, iskričavih očiju, prosvijetljena držanja poput nekog prosjaka s cesta, rascijepio je krug i suprotstavio mi se. Tihim glasom izgovorio je nekoliko riječi mojem ocu, koji se jedva nasmiješio. Kao da je dao prešutno dopuštenje. Neznanac se odjednom sagnuo ispred mene i, gotovo me nasilno uhvatio za ruke:
- Dopusti da ih poljubim, izjavio je posve glasno u kolektivnoj tišini. O, malena, ti nosiš baraku predaka!
Dugo me promatrao kao da je opazio moju smetenost, ustima mi je dotaknuo ruke, zatočenice njegovih šaka. Oslobodio ih je, u mahu je ustao, dao petama vjetra u nekom mladenačkom zanosu i nestao u noći velikom gestom.
Otac me lagano privukao na koljeno kako bi me smirio. Nastavio je razgovor kao da se ništa nije dogodilo. Malo poslije, zapanjene žene oko mene prepričavale su incident; jedna mi je žestoko prigovorila da sam zabludjela među muškarce "u svojim godinama". Imala sam šest godina, možda sedam.
Otkrila sam da, u tome seoskom svijetu, barem kod onih koji su se smatrali njegovom elitom, zabrana pogađa svaku djevojčicu tih godina. U našemu gradu, nekoć nastanjenom andaluzijskim izbjeglicama iz 16. stoljeća, dakako, spolno zrele djevojke bile su zatvarane u harem, ali s jedanaest, dvanaest godina, katkad trinaest. Neizmjernoga li napretka!...
Za tog neznanca koji me pozdravio poput nosačice blagoslova, bila sam ponajprije nasljednica majčinoga rodoslovlja. Sukladno tomu bila sam potomkinja sveca tih brežuljaka, nekoga sufije koji je došao s Dalekog Istoka do tih nekoć ozelenjelih planina. Otišavši s kraja pustinje i oceana, taj je putnik odabrao za boravište te dolce, uzimajući brojne žene, primajući skromna štovanja i darove prije nego što je počašćen umro. Predao je svoje moći drugome svecu, vjerojatno unuku, neki su govorili nećaku: kao u slučaju Proroka, Alah mu, čini se namjerno, nije podario muškoga nasljednika.
U nekome lugu maslina, dva svetišta, Staroga sveca i Mladoga, uzdizala su se jedno pokraj drugoga. Tijekom četiri ili pet stoljeća, nasljednici – ovaj put nedvojbeno s oca na sina – napravili su trgovinu od te sreće. Živjeli su od nje. Sve su se više osjećali kao posrednici. Sve do moje majke.
Odjednom se dogodio lom, barem u očima onoga starca. Otud čarolija tog poljupca. Kao da je taj muškarac prvi potvrdio pred svjedocima i nedaleko od razuzdanih transa da sam mogla postati svećenica. Prvi je put bilo na ženama da očuvaju nasljeđe riječi i povoljnih predznaka... Tek što se pojavio, najavljivač je iščeznuo. Upravo zbog toga, nitko nije raspravljao o legitimnosti tog dubokog štovanja; u prepunim sobama, žene su hinile da se srde zbog činjenice da sam se ja, kao nesvjesna građanka, našla u muškome društvu, jedne večeri kada su službeno nastupale hetere!
Okitila sam se tim gorljivim poljupcem, ne zaboravljajući očev blagi osmijeh koji je odobrio prisegu vjernosti.
Poslije sam, kao mlada djevojka, u karikaturalnoj užurbanosti muslimanskog 'modernizma', dotjerala do toga da ocrnjujem seljačko praznovjerje. Jer ono je nalagalo da preuzmem slučajni blagoslov mumificiranih predaka, iako je moje izloženo tijelo svojom pokretnošću moglo samo opovrgnuti prokletstvo koje je slamalo svaku ženu oko mene...
Danas si kažem, o, dugo nakon što sam prošla tunel neizbježnih mučanja, da su jedino moje ruke, koje je dotaknuo nepoznati prosjak, ostale očuvane. Povezane nekom nejasnom sponom, spiralom prošlosti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar-Sultanija u sjeni

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:37 pm

Izopćenica


U uličici kuće iz djetinjstva, obitelji iz nastambi stisnutih jedna uz drugu međusobno su se špijunirale. Osobito otkad su neke, što je bio ustupak francuskoj modi, dale probiti prozore u prizemlju. Posebno Lla Hadja, udovica bez djece koja je bila proglašena strašnom.
Gospođa je bila bogata. Govorilo se da si je priuštila hodočašće u Meku barem dva ili tri puta. Vratila se odande prekrivena zlatom, dijademama, lančićima oko vrata, remenima od cekina koje je nosila od jutra, dok se šepirila pred odškrinutim šalaporkama. Zaslon iza kojega je vrebala svakoga trenutka svakoga dana: šetači, posjetitelji, lutalice znali su da je ondje, čuli su njezin kašalj, u sate podnevnoga počinka, kao i u one večernje svježine.
Dok su se jutra razvlačila – žurba muškaraca koji su izlazili, zastajanja djece koja su se igrala ili sanjarila, potajna trčkaranja pokrivenih sluškinja – Lla Hadja nije samo stražarila; nevidljiva, ona je vladala predstavom vanjskoga svijeta.
Pokraj djeteta koje se izgubilo i plakalo napušteno na pločniku, na spretnost djevojčica koje su na glavi donosile pladnjeve s kolačima, crnim kruhom i briošima od cimeta, njezin je glas odjekivao blizu, tako blizu... Kao da više nije postojao zid, kao da je ipak zatvoreni prozor bio neki izbočeni dio ili kraljevski balkon. Gospođa je krepko, mirno držala prodiku; znalo se da ondje sjedi uspravna, namirisana, uznositi idol čiji se govor prosipao, čiji se zov protezao.
Neki su čak govorili, ali potiho, da je ona, u svojoj mladosti, sudjelovala u bogzna kakvim pijankama s velikašima koji su već odavno mrtvi, tako da su njezina ohola strogost te nadziranje s neumornom revnošću bili tek pokajanje, potmula zabrinutost za vlastito spasenje, koje tri ili četiri desetljeća nisu mnogo ublažila! Neki su čak govorili, ali potiho...
Njezino oko, od zore do zalaza sunca, bdjelo je na toj meni poznatoj ulici: upiralo je u sve njih, bjegunice, maski rane oslobođenice, odbjegle na jedan sat ili na jedan dan, one napola sputane.
Od toga nadziranja bile su zaštićene jedino one koje, zbog visokog položaja oca, brata ili supruga, nisu nikada izlazile – gospodar, koji je u svoju nastambu smjestio privatni harem, izvlačio je otada gordost iz potpune nevidljivosti žena. Da vas Lla Hadja više ne vidi, to se pričinjalo kao naj rjeđa otmjenost! Njezina ulagivanja, igre riječi, poslovice, rimovane usporedbe, sve u svemu njezina riječ sabrana kao riječ kakvoga proročanstva raznosila se po javnim kupeljima, po grobljima, po tržnicama gdje su prodavačice jaja i peradi, pristigle sa sela, ispitivale sluškinje o toj stvari.
A taj otrov jedne jedine – Lla Hadje, koju su neki zvali Jalova – usredotočio se na jednu povlaštenu žrtvu koju glasina više nije odvajala od blebetuše – na mladu ženu koju sam susrela tek poslije, no kojoj je potajno nadjenut nadimak Izopćenica. Naziv koji je naizgled pokrivao i sam veo neznanke.
Otkrila sam tu ženu u glavnome gradu: imala sam dvadeset godina, doimala se kao da joj je pedeset, lica izgubljenoga u prozirnim dijelovima bijele organze koji su joj isticali riđu put Berberke, i udubili njezine zelene i uske oči, jedva okružene uobičajenim khôlom. Njezino držanje djelovalo je pomalo ukočenim; neka dobrovoljna strogost zatvarala joj je pogled. Gotovo neprimjetno treptanje vjeđa, stezanje nosnica pomalo dugog i tankog nosa; te sam pojedinosti žurno zapamtila, u njima sam vidjela kako se pojavljuje istinska dobrota, tajna plemenitost bića: u nekome manjku sramežljivosti, ispod previše vidljivoga sjaja puti. Da, ja sam toga dana promatrala Izopćenicu svojega grada, najmanje petnaest godina nakon njezina odlaska.
U istoj ulici, i unatoč pasjoj vrućini, budno oko Lla Hadje nastavilo je pratiti prelaženje danguba, trgovca koji se u određeno vrijeme uputio prema svojoj daščari, dječačića koji se vraćao iz medrese, a prije svega, prije svega, pokrivenih utvara koje su se zadržavale. One koje su si, kao djevojčice blizu puberteta, počele zamatati glavu i ramena presavinutim polusuknom, one koje su, s navršenih dvanaest godina, pustile da ih proguta konačna sjena, osim kada bi išle u tjednu kupelj – njihovo nespretno okušavanje u umijeću stavljanja i izbjegavanja vela – sve te žrtve prve etape zatvaranja uzbudile bi matroninu pažnju koja se šepirila, hladnokrvna, iza prozorskih kapaka.
Lla Hadja je po običaju pažljivo nadgledala druge pojave dana: berberska tunika koja nije bila u skladu s bijelim obrisima, priprosti veo lažnih građanki. Opazila je višemanje bezbrižnu vještinu neke prolaznice dok je podizala tkaninu nazad na bok, savijanje prstiju kradomice uočenih na prsima ili ispod brade, lica napola prikrivenoga od kojega se vide samo oči spuštenih vjeđa, obrve u savršenom luku, polovina ogoljeloga čela, korijen kose koji nestaje pod satenom fesa.
Ništa ona nije prepuštala slučaju: bilo opadanje haljine od svile ili od vune, ona bi identificirala prolaznicu. Prepoznala je papuču – neka zrela gospođa – prilično kvalitetna natikača – neka profinjena građanka – bogomoljkina papuča ili, rijetko, laka cipela pozapadnjačene namiguše... Lla Hadja bi taj čas dala ime – obiteljski patronim, katkad osobno ime (druga, četvrta od snaha ili teta u toj kućnoj hijerarhiji) – sve dok obris, kao da je lišen identiteta, i to zbog vela koji ga navodno prikriva, ne bi napustio ulicu koju je zamračila blizina noći.
Izopćenica: susrela sam je u glavnome gradu, u sobi za posjete zatvora Barberousse. Čak i na tim novim mjestima gdje su se gurale sestrične, rođakinje, posjetiteljice koje su se brinule za namirnice i za poruke, čak i ovdje, u tim burnim prilikama, žene su se okupljale prema selu svojega podrijetla. Dok sam, među odlascima i dolascima rodbine, čekala red, netko mi ju je pokazao, šćućurenu na kamenu praga, lica zagrnutog tankim velom, pognutoga trupa pod bremenom beskonačnog strpljenja, s onu stranu ljupkosti ili nade. Nalikovala je nekoj svetici s perzijske minijature, ta posjetiteljica zatvora koja je mogla biti anonimna, no za koju mi kažu da je prognanica iz moje ulice djetinjstva. Neobično neutralna pojava, istovremeno mistik i odbačenica.
Kako je, petnaest godina prije, morala napustiti očinsku kuću i grad, na neki način otjerana od mlađega brata, obnovila sam tu priču oslanjajući se na aluzije, riječi dosluha, mrvice raštrkanih i šaputanih ispovijesti, ali nikada putem priča iz prve ruke, a kamoli izvještaja onih koji su sudjelovali u toj odavno zakopanoj drami. Kao da je ta žena, koju sam pronašla ispod zatvorskog trijema, dok joj je aura blagosti obasjavala crte lica, u nekoj vrsti djetinje starosti, istrošenost vremena gotovo neprimjetna na njezinu licu, kao da je ta tako poznata neznanka, kad se napokon pojavila preda mnom, oživila jedinu ljubavnu priču koja me očaravala u djetinjstvu! "Evo napokon junakinje", prozborio je u meni neki rastužen glas. Junakinja starija od svakoga zapleta, čiji rasplet prethodi samome rođenju priče, svake priče! Evo dakle izopćenice zbog ljubavi!
Kratke činjenice. Čak ni šumovi valova. Početak uzbuđenja koje je oko blebetuše iza šalaporki preuveličalo, umnogostručilo, a glasina se brzo proširila, prebrzo...
Neki mladić, od otprilike dvadeset i pet godina, ponovno se pojavljuje u svojemu gradu i u svojoj ulici, on koji je već deset godina bio zaboravljen; otišavši kao siromašni iseljenik, vraća se s ušteđevinom. Ponovno kupuje nepodijeljenu kuću za nezaštićenu majku; ujaci s očeve strane, bratići, koji su se nadali da će ga razbaštiniti, zbog toga su uvrijeđeni. Mladića, na ljetnome boravku, nije briga. Već u zoru odlazi u luku; ne druži se ni s kim, ne poznaje više ništa od propaloga grada, osim mora. Svakodnevne kupelji nakon kojih se uspinje nazad malo nakon podneva: crne kovrče koje blistaju na mladenačkom čelu, lica pocrnjeloga od sunca, kupaći kostim u ruci, vukući noge u sandalama.
Prolazi ispred Lla Hadjina prozora. No, premda joj je susjed, i ne pozdravlja je; ni najjednostavnijim, konvencionalnim izrazom poštovanja. Prolazi ukočen i rastresen, izmoren od zdravoga napora kupelji, a sjaj njegove ljepote ostavlja zatomljeni trag tišine. Gospođa šuti; njezino oko traži.
To je trajalo mjesec dana, možda dulje. Točno nasuprot, na pločniku preko puta, neka nastamba, također s prozorom u prizemlju. Tu stanuje jedna mlada žena, udana od svoje šesnaeste godine za nekog ostarjelog i bolesnog supruga. Na prvome katu koji nastanjuje njezin brat odvijaju se svečanosti, brojna okupljanja, svakom zgodom ženske večeri, koje zabavlja orkestar glazbenica. Brat se bogato oženio; nova nevjesta nameće svoju rodbinu tašto i bučno. Suprug je zaljubljen; njegov dio kuće čini mu se ponekad malenim; njegova sestra, udana za tog invalida koji je izgubio posao, zadovoljna je, dolje, sa svojim dijelom nasljedstva.
Ona živi ondje bez djece, bez budućnosti. Ima dvadeset i jednu godinu, ili dvadeset i dvije; šest godina nakon svadbe vratila se, kao prolaznica, na to mjesto gdje prodire sjena. Kažu da je brižljiva njegovateljica bolesnika. Pripovjedačice, koji znaju da je brat prije toga nametnuo to vjenčanje, hvale njezinu predanost.
- Što drugo može učiniti? – zaključuju one. – Tko je, ako ne brat, gospodar ženine sudbine kad joj se brak pokaže neplodnim?
I one je blagoslove, poslije stanke.
Tada se dogodi, ili umalo dogodi, nešto neočekivano. Kojega dana, žrtvovana sestra, omalovažena supruga, počinje špijunirati kroz spuštene šalaporke? Kada je opazila povratak mladoga susjeda koji se vraća s plaže, njega koga je trebala prepoznati? Nisu li gotovo istih godina? Njihove su obitelji bile tako bliske! Kada je iznova proživjela odjednom uskrsnule igre iz djetinjstva, one u kojima je sudjelovala, one u kojima je on sudjelovao, ista stvar...
Ona je imala dvanaest, trinaest godina; više nije prelazila kućni prag; kao izrazi njezine bezbrižnosti ostali su joj još samo kratki napadaji smijeha, polujecaji... Sada se prisjeća da se mladić usudio otići u dvorište, zbog neke rasprave s bratom, neke narudžbe ili poruke. Kao djeca, igrali su se na istim terasama i, za vrijeme sanjarskih podnevnih počinaka, u istim mračnim skrovištima do kojih vodi tako duga ulica. Neki se sjećaju, sjetit će se dana kada su bili iznenađeni u malome crkvenom vrtu – ukratko, vrtu džamije prerušene u crkvu.
Čuvar, neki oprezni Maltežanin, vukao je djecu za uši pred ravnateljem škole: učenički bjegovi, osobito oni arapskih učenika, ne mogu završiti u malome crkvenom vrtu! Netko danas oživljava prizor.
Je li to bio razlog zašto su povukli djevojčicu iz francuske škole? Odjednom poslana kući, pomagala je majci koja je slabila od tuberkuloze; brat ju je malo poslije oženio za nekog zrelog muškarca. Pošla je stanovati u neki susjedni zaselak, ali uslijed muževe bolesti (zacijelo nesreća na poslu) vratila se ovamo kao supruga bez sredstava; skupila se u tom prizemlju.
Nešto neočekivano... ili nešto preočekivano! Mladi susjed, šutljiv i ozbiljan, odsada prolazi drugim pločnikom. Nitko ga ne vidi kako zastaje, još manje kako kuca i ulazi u kuću koja mu je nekoć bila otvorena. Jedina znamenita pojedinost, promijenio je stranu pločnika kada se vraćao iz kupelji. Lla Hadjino oko čeka. Zamišlja da hod mladog kupača usporava. Lla Hadja je na oprezu, točno u minuti kada mladić prolazi ispred drugoga prozora. Ništa.
A ipak, 'to' se dogodi: jednom ili više puta, ne mogu se prisjetiti. Lla Hadja tvrdi da je žena, "opsjednuta demonom", "zavodnica", ta koja šapuće prva.
Zamislite Sotonu. Evu. Suprugu koja se okreće u mraku bolesnikove kuće. Promatrajući svakoga jutra povratak onoga čije vlažno tijelo donosi mirise, vrućine slobode. Njegov pravilni korak vraća jučerašnje dane, kratke napadaje smijeha u predvorjima, ili na klupi u malome crkvenom vrtu. Svakoga dana. Jednoga jutra, ona se zaboravlja – spava li, sanja li – ona popušta, doziva posve tiho.
Njegovo ime. Njegovo vlastito ime. Tužan zvuk, tako blag. On čuje. Ne zastaje. Kaže si da starica, s druge strane, čuje. Oko promatra.
Mlada žena nastavlja poziv. Tiše. Tjeskobnije. Dirljivije od neugasivoga plača. Sutradan ili dan poslije, šalaporke, dotad zatvorene, malo se otvaraju tankom snopu danje svjetlosti, kojoj nadi? Muškarac, vukući sandale pri povratku s kupelji, s kapajućim kupaćim kostimom u ruci, s crnim kovrčama na mokrome čelu, pocrnjele kože, mladić zastaje na minutu. Kao da je udario o kamen. Napola se saginje da promotri tlo, da si pregleda možda ozlijeđeno stopalo.
Oko je vidjelo, Lla Hadja je shvatila. Iste večeri, glasina se hrani. Postaje to duga priča, prvi čin zapleta. Lla Hadja je, kažu, shvatila:
- Otkad ga je dozvala, ja sam stražarila, ja sam znala! Od tih djevojaka koje su tako male poslane u francusku školu, svašta se može očekivati! Vrag bjesni, zlo kuca na vrata. Ja sam znala, predvidjela sam, čekala sam. Uvjeravam vas: ona je uspjela ubaciti pismo ljubavniku! Zavodnica, jalova! Jadan, jadan suprug koga je sudbina prikovala za krevet i čija žena nema čak ni milosti!
Jure zli jezici: od sluškinja, prodavačica peradi na tržnici, prodavačica riba u dvorištima, polugrađanki, do posve zatvorenih građanki. Glasina leti s terase na terasu. San ljubavnice čini se da prkosi njihovoj ukočenosti.
Nekoliko dana poslije, brata je obavijestila jedna od sestrični ili rođakinja njegove supruge. 'Tvoja sestra', ta spletkarica koja zauzima tolike sobe dolje, zbog čije se nazočnosti i prividne čednosti ne možemo predati svečanostima u kući!
Brat, umjesto supruga, misli da je osramoćen. Predsjeda na obiteljskome sastanku: ujak po braku, službenik u dolini, žurno je doveden s izgubljenog položaja; teta s očeve strane, osiromašena i bojažljiva, također je pozvana.
Brat će biti razuman. Neće pogoršati zlo. On samo želi da sestra napusti grad. Njezin će odlazak ugušiti nered koji je stvorila 'afera'. Ne dolikuje da nesretni suprug sazna. Brat sudac kupit će dio kuće; kao zaštitnik, pobrinut će se da smjesti svoju sestru drugamo, zašto ne u glavnome gradu. Izlika će biti prijeka briga koju mora pružati bolesniku. Imat će pristojan krov nad glavom. Postat će vezilja za mozabitske trgovce.
Jednoga jutra ona bježi: grešnica, izopćenica. Mladi susjed malo poslije prekida svoj boravak i vraća se u tuđinu. Nikad se više neće vratiti da "sije smutnju", tako proriče Lla Hadja.
Je li se nakon tog odlaska mlada žena u pratnji bolesnoga muža osjećala krivom? Dati poticaj glasini, ne znači li to već pogriješiti? Tko će pitati zašto je dozvala prijatelja? Tijekom godina, u pustinji svojega razorenog života, svoje bijede smještene pod bratovim petama, svake zore ili na svakoj molitvi budući da je, evo, odsada pobožna, pitat će se: zašto?...
Zašto je čekala prilaženje mladića iza prozora, to što je pritisnula svoje slabine uza zid, što se nadala koraku koji oklijeva, obrisu koji bi otvorio vrata i koji bi se ušuljao, zašto je čitave noći sanjala o zagrljaju uz okvir vrata, u mračnome predvorju, zašto se, sve te dane izgubljenoga ljeta, kada je došlo podne, pripijala uza šalaporke, zašto je žudila...
Iznenada, brat i njegov sud. Pred dva svjedoka ona, ukočena ali nikako posramljena, šutljiva jer odjednom sluša, napokon sluša talasanje žudnje koja je ščepava... Blizu, u susjednoj sobi, muž kašlje, zove je nekoliko puta da mu doda pljuvačnicu.
- Ti si dala povod zlim jezicima – počeo je brat. Tvoje mjesto više nije ovdje, pod krovom moje žene, mojih odraslih kćeri koje ne bi trebale zbog toga biti okaljane. Presretnog li muškarca koji, bolestan, ništa o tome neće saznati! Kamo bi otišla protjerana? Muž ti štiti čast. Služi ga poput sluškinje, ondje gdje ćeš odabrati da stanuješ!
- Ići ću u glavni grad. Vezilje iz našega grada ondje uvijek nađu posao kod onih koji prodaju svadbene ukrase!
- Sve će biti pravedno izvedeno! – odluči on, dok svjedoci sporazumno odobravaju, dok svečano prihvaćaju, uvjeravaju brata u svoje poštovanje, u divljenje njegovoj pravednosti, njegovoj...
Godinama poslije, priča je oživljena u elegičnim fragmentima: to što je učinio brat, to što je rekla Lla Hadja. Ništa se nije znalo o onoj koja se, jednoga ljetnog jutra, ukr cala na autobus prema zapadu.
Ali ja sam je prepoznala u tome zatvorskom predsoblju. Ona je postala posjetiteljica osuđenika, u to vrijeme kada su tamnice bile tako krcate: dolazila je onamo iz samilosti ili iz pokajanja. Kad joj je umro muž, radila je kako bi kupila hranu, slatkiše kojima je punila košare. Ona je kod uslužnih tamničara prolazila kao teta sina neke susjede ili slučajne prijateljice. Išla je posjetiti osuđenike, činila je to, rekla je, "za utjehu i za dobro vjernih drugova".

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar-Sultanija u sjeni

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:38 pm


Bračna noć na slamnjači


Odlazimo u susjednu nastambu zajahavši zidić, skačući priljubljenih nogu na susjednu terasu. Prva od kćeri te obitelji udala se 'na francuski način': haljina od bijeloga satena koja ju je kitila na jutro vjenčanja, dvije djevojčice u bijelome tilu kao djeveruše s kiticom narančinih cvjetova u ruci – a bjelina je postala simbol ne djevičanstva, već prijelaza u zapadni svijet, dan nakon braka konzumiranog poput otmice, grubo poput silovanja.
One su tada pozirale – nevjesta okružena dvjema tako nalickanim djevojčicama – pred fotografom, jedinim muškarcem koji se smio uvući u mnoštvo gošća. One – svileni velovi presavinuti i zaboravljeni na ulazu – odjevene u dekoltirane haljine gotovo pariške otmjenosti, našle su se kako sudjeluju u novome ceremonijalu. Komentari – uključujući one upućene kamermanu koji se osjećao razdragano – prepričavali su se tjedan dana, ili više.
Ta nevjesta bila je 'dana' nekome bratiću, tako da se, zahvaljujući naprednom razvoju običaja, druga od mladih djevojaka mogla za sebe nadati onome što je nazivala 'brak iz ljubavi'. Imala je romantičnu dušu, druga. Od dvanaeste godine, kada su je povukli iz škole da bude zatvorena do vjenčanja, lakomo je čitala podliske svih ilustriranih modnih časopisa na koje je bila pretplaćena. Čak je uspjela nabaviti nekoliko Coletteinih romana – seriju o Claudine, te Dragi. Izgubivši glas, više nije sanjala; prije je odlutala...
U svakome slučaju, kao vezilja, krojačica, pletilja čipaka, njezin je ugled među matronama bio veličanstven. Govorile su o njezinoj ljepoti, umiljatoj naravi (rumenila se na najneznatniju izgovorenu riječ, nije uspjela čak ni povisiti svoj tanki glasić na brojnim okupljanjima), a nadasve o njezinome mirazu. Nadasve o mirazu!
U sebi je objedinio dvije tradicije: onu gradsku, koja je željela biti andaluzijska, i onu o europskome snu koju su opisivali francuski časopisi. Prema prvoj, nevjesta je trebala doći u novu kuću; osim s dvadesetak zlatno vezenih haljinatunika raznolikih boja, sa svime što bi ukrašavalo bračnu sobu: raznim madracima od zlatnožute vune oprane u okolnim potocima, pročišćene pa prešane rukama neumornih sluškinja, prekrivačima za krevet, posteljinom s rupicama, jastucima ukrašenima šljokicama, zastorima na postelji i onima na staklenim vratima; i, naposljetku, ručno izvezenim kovčegom s toaletnim priborom za tjednu kupelj. Ali, baš kao Europljanka, pripremila si je obilje rublja, bluze od šupljikave svile (po tuniskoj, alžirskoj i feškoj modi), kratke suknje, pletene pulovere. Štoviše, druga je, kao njezina starija sestra, htjela bijelu haljinu za veliki dan – koju bi ipak odjenula nakon kompleta od kadife zagasito crvene boje, dimija i skladnoga prsluka, s remenima obloženima cekinima i natikačama zasutima cvjetićima od zlata. Nije se zadovoljila time da pismom naruči tu besprijekornu haljinu kako bi je malo dotjerala. Ne, sama ju je krojila, jedino ju je ona vezla: posljednje godine provela je dio noći svojim tankim prstima izrađujući taj 'miraz princeze'.
A svaka je građanka snatrila: kako se usuditi tražiti ruku te djevice, najljepše, najumiljatije, najsposobnije, za ovoga ili onoga sina? Zapravo, sve su se gospođe bojale brit ke oholosti majke. U toj obitelji, bilo je to poznato, budući da su se sinovi rodili zadnji, gorda volja majke na kraju je nadmašila ljupkost šutljivog oca.
Sve je, dakle, bilo spremno za novu svadbu, osim prosca. Majka je bila na sedmoj, osmoj prošnji, kad se odjednom saznalo da je posao sklopljen. Druga je bila 'dana'. Kome? Već su se pojavili dvosmisleni osmijesi, čak ne ni nekom sinu iz grada, ili glavnoga grada! Da, neki je 'stranac' bio prihvaćen: pravi učenjak, doista, po tome što se govorilo, profesor, nije se znalo čega, neke su govorile njemačkoga, druge su tvrdile matematike, koju je navodno studirao do jako visokog stupnja u Njemačkoj!
To nije ni u čemu ublažilo nedostatke: muškarac nije bio podrijetlom iz grada, čak ni iz nekoga drugog grada; sasvim jednostavno došao je iz obližnjeg sela. U maurskoj kupelji, dvije su se majke složile izmjenjujući laskanja. Dodali su čak da su nalikovale jedna drugoj, "po svojim manama", precizirala je neka susjeda oštrim tonom. No što, prilika se pokazala ozbiljnom, mladoženja je donio jamstvo nekoga višeg službenika! Mlada je djevojka naposljetku imala sreće, taj izuzetni miraz bio je na neki način proročki; proricao je čitav život putovanja. I neka je milostivi Alah čuva!
Prvo razočaranje za sestre – od najstarije već udane do četvrte, djevojčice koja nas je posjećivala zajahavši zidić – bilo je otkriće jednog običaja koji se smatrao zastarjelim: u selu odakle je podrijetlom bio zaručnik, vjenčanje se trebalo vršiti prema nekom obredniku siromaštva koji je sveti zaštitnik toga kraja ozakonio stoljećima prije. Govorilo se da se vjenča "pod okriljem Sidi Maamara"...
Ta sveta osoba nekoć je propovijedala protiv razmetljive raskoši građana ovih starih, negda bogatih gradova. Zato se pobrinuo, u najmanjim pojedinostima, za svečani obred svadbe. Njegovi su vjernici prihvatili pravila: bio je to i njihov pristup, ali tada su ga strože nametnuli svojemu muškom potomstvu. Kada se jedan od potomaka htio isključiti iz 'lanca', djeca, proizašla iz braka, ustanovilo bi se, rađala su se neminovno slabunjava ili sklona ludilu, osim ako se ne bi pokazali propalicama ili huljama. Tako se očitovalo prokletstvo sveca, budnoga stoljećima, sve do naših dana "kada lete avioni, kada radio govori posve sam", komentirala je jedna od pobožnih žena.
Zaručnikova se majka izjasnila. Nije mogla učiniti prijestup: lanac predaje prelazio je u njih s oca na sina, ona sama patila je od te svadbe "gotovo tužne, dostojne siročeta", dodala je... Hvala Bogu, njezine kćeri i sin jedinac postali su joj milina za srce, svjetlost njezine zrelosti, svjetionik za njezine stare dane! Tako bi bilo za buduću nevjestu: patila bi jednu jedinu noć – prvu – od poniznosti strogoga obreda; zauzvrat bi imala blagoslovljenu djecu, budući da bi bila začeta 'pod okriljem' sveca. Trebalo je zaslužiti tu sreću za supruga kakav je njezin sin!
Sinula nam je pomisao, nama koji smo slušali priču ljubimice, da su ti ljudi seljačkoga podrijetla uistinu čudni! Primitivci koji su se, prerušeni u građane, prepuštah čarobnim običajima, barbarskim trapljenjima.
Dakako, u nas, sveci su bili prisutni kroz višestruka zazivanja koja im je, na svako izmotavanje u razgovoru, upu ćivala svaka matrona. Uspomena na njih, svakom zgodom, ovjenčala bi govor, ali ta se tijesna veza doimala, baš zbog te zloupotrebe, poput retoričke figure, jednostavne stilske odredbe. A što se tiče uređivanja naše svakodnevnice, naše ženske raskoši, naših svečanih obreda! Ne. U nas su muškarci bili pismeni, kako u arapskome, tako i u francuskome! Naši sinovi nisu išli u tuđinu tragati za diplomama, ali čemu se time dičiti ako su žene, za to vrijeme, strepile poput neukih seljanki? Jednako su se tako mogli predstavljati kao felasi i "ne družiti se s višima od sebe": jedna od naših teta izgovorila je taj nepobitni zaključak, jedva primjetno pokazavši u smjeru susjeda.
- Jadna – dodala je prisjećajući se mlade djevojke – bojim se da ne daju janje milosti čuvarima stada!
- A kazna kojom je zaprijetio Sidi Maamar? – upitala je neka druga.
- Islam je jedan, islam je iskren i čist! Ostavlja ti dokolicu za veselje! Njegov se zakon ne može promijeniti, takav je od našega grada do Medine, ne treba mi nikakav fqih ili doktor sa Zitune da mi ga objasni!
Ali naše su se susjede morale pokoriti. Mlada djevojka spremala se za svadbu određenu pod "okriljem Sidi Maamara".
U tjednima koji su prethodili ugovorenome datumu, žene na terasama nisu prestajale svake večeri nabrajati pojedinosti neobičnog protokola.
Bez izvezene tunike, bez nakita, ni najmanji ukras za nevjestu na dan svadbe ni dan prije, čak ni za vrijeme obreda u hamamu dva dana prije: jedva tijekom 'večeri kane', u trenutku bojenja dlanova i stopala djevice, moglo se, mašući svijećnjacima, pjevušiti nekoliko religioznih žalopojki.
Dosta brzo saznalo se da je miraz bio simboličan: jedan običan zlatnik koji bi zaručnica brižljivo čuvala a da ga ne smije potrošiti. Ujutro kada dođu po nju – pratnja toplo zamotanih rođakinja koje bi kočije i automobili prevozili od zaselka do naše ulice – ne smije se dići nikakva buka, nikakvo klicanje, ni nota glazbe; u najgorem slučaju tek kuranske litanije koje prebire neka starica, sa svijećom u ruci, točno u trenutku kada bi mladenke prelazile prag.
Odbile bi piti limunadu ili mlijeko dobrodošlice, ne bi pojele ni najmanju datulu ili kolač od badema. Dolazile bi samo da prate djevicu. Ona, potpuno maskiranoga lica, tijela odjevenoga u vunu ili lan koji nema nijedan šav, nije smjela ni vidjeti bilo koga ni biti viđena, sve dok joj njezin novi gospodar, sam s njom u noći, ne otkrije lice ozbiljan i pobožan: tako je želio sveti Maamar, četiri stoljeća prije.
A brbljavice su pomišljale u sutonu: nevjesta bi postala neka vrsta predmeta koji se prenosi, s pogledom prema unutra, uplakanoga lica, taman spremna da bude pokopana!... Kakvoga li mazohizma, premda je sudbina, ionako tako nemilostiva za žene, očuvala barem sjaj svadbenoga dana!
To se vjenčanje činilo kao ispunjeno obredima žrtvovanja. Pričalice su se čudile, protivile: nikada one ne bi dale svoju kćer sličnom ženiku, makar i žrtvovali djevu u obruču dobrovoljnoga celibata! Nijedna, uostalom, nije bila pozvana, osim najbližih rođakinja, kao i naše obitelji, djevojčica i žena, jer su bile bliske susjede.
Sjećam se svadbe – točnije, jutra nakon bračne noći.
Nevjestina je majka od prethodnoga dana samo plakala: nedostatak klicanja, nepodijeljene poslastice (nije se mogla suzdržati da ih pripremi), odsutnost službenih gradskih glazbenica, s tako otmjenim mirazom, tako raznolikim, koji se nije smio pokazati! Odlučila je da se sutradan osveti, tako da rasprostre raskoš koja je dan prije bila zabranjena.
Krenuli smo malo prije zore, kako bismo stigli 'ondje dolje', na mjesto koje nam se činilo misterioznim: kamionet se napunio s desetak pokrivenih žena dviju susjednih nastambi. Majka je slijedila u kamionu koji je natovarila mirazom, košarama punima hrane i najprobranijih poslastica. 'Ondje dolje', ona bi pokazala seljankama, zgotovljujući sama svečani ručak, ono što je njezina obitelj plemenita roda, što njezina kći predstavlja za nju i za sve građanke! Slavlje bi se odvijalo prema našim normama, dok bi strogi svetac čistunac morao prepustiti korak tradiciji starijoj od sebe!
Sjećam se snenoga uzbuđenja tog putovanja u cik zore; hladnoće na autocesti uz planinski vijenac, u plavkastoj gustoj magli koju je automobil naizgled probijao. Sjećam se dolaska u nastambu – zgrada, bogme, kao usred grada – u kojoj su stanovale obitelji nastavnika iz različitih krajeva. Prisjećam se naročito nevjeste, u trenutku kada smo je ponovno vidjeli.
Ušli smo u najmanju sobu gdje su se madraci gomilali na popločenju bez saga. Neka je masa zamotana u bijelo, pognutih leđa, lica okrenutoga prema zidu, jecala u okolnoj tišini. U praznini kolektivne napetosti, mnoštvo nijeme djece promatralo je grčeve gotovo anonimnih leđa. Osornom kretnjom, majka je otjerala čopor. Ostale su, mislim, samo tri žene, kao i mi, dvije djevojčice, koje smo trebale biti djeveruše – bile smo nakićene haljinama s bijelom čipkom, a naše su se crne lakirane cipele užasno sjajile u takvom dekoru!
Majka sa svojim vunenim velom pritegnutim oko struka na sekundu je promotrila svoju pogrbljenu kćer koja je jecala. Tišina čija mi je mutnost ostala neizbrisana. S golemog ogledala nasuprot vratima upravo je skinuta široka bijela plahta koja je još visjela sa strane. Uspravljena majka, naboranoga lica, pokazala mi se u odrazu koji ju je uvećavao:
- Kćeri moja, o, utrobo moja! Dan radosti, dan gadosti! - recitirala je ona, rimujući arapske riječi.
Nasuprot njezine slike koju je promatrala s grimasom očajne nemoći a da se čak nije ni nagnula prema nevjesti čiji su jecaji odjednom prestali, majka si je bijesnom snagom razderala obraze . Dvije su rođakinje pojurile, natjerale je da se smiri (nije li to bilo prvo pravilo pristojnosti, da se majka i kći ne ostave same dan nakon bračne noći, kao da je upadanje muškarca zauvijek uništilo majčinu zaštitu djevice?)
- Srami se! – korila je jedna od rođakinja.
- Razboritost za sreću tvoje kćeri! – mrmljala je druga.
- Njezina sudbina tek se nagovještava, nikako nemoj biti tako zloslutna!
Majka je dopustila da je odvuku u predvorje. Mi smo ostale, nas dvije djevojčice i jedna žena, vjerojatno nevjestina starija sestra koja je, opreznija, upravo ušla, skromnoga držanja, uznemirena.
Sjela je pokraj nevjeste grleći je, dok su se leđa ove posljednje, poslije napadaja majčinog ogorčenja, nastavila trzati. Tješiteljica je ostala šćućurena, šapćući, malo-pomalo ohrabrujući je da dade oduška svojemu jadikovanju, da se razvije žučljivi napadaj, da se objelodani izvor načete mržnje. Sjedeći na madracu, zaprepaštena eksplozijom majke, pitala sam se što učiniti. Osjećala sam se posramljenom zbog svoje bijele haljine, neumjesnom; je li trebalo napeti uši da se razabere i shvati je li nevolja zaručnice trajna, je li... Tajni razgovori dvije pognute sestre, zaštićene sada istim velom. Točno u tome trenutku, ili poslije kada je ispovijest sažeta drugim građankama, naslutila sam korak koji sakati i gazi pupoljke vrta snova. Brak je bio konzumiran – tako je htio zakon sveca – na jednostavnoj ovčjoj koži ili na slamnjači: dva tijela koja se pare ispod pokrivača. Je li to bilo zbog te grubosti, je li zato nevjesta jecala u jedva osvijetljenoj zori?
Morala se pojaviti poslijepodne, uspravljena pod nakitom, čela opasanoga dijademom, ali oteklih vjeđa, lica nadutog djevičanskim razočaranjem.
- Tako dakle – komentirale su žene koje su željele biti ortakinje, plakala je jer joj se mladoženja ne sviđa!
- Ne sviđa joj se?
- Smatrala je da je malen, nezgrapan, i vjerojatno bez finoće!
- Bez finoće ili bez nježnosti?
- Što je to nježnost u muškarca? – rugao se neki zlobni glas. Znaju li ti gospodari uopće što je to, budući da nas je Bog napravio, mlade ili stare, lijepe ili ružne, poput stada pod njihovim petama!?
- Srami se, drznice zajedljivoga jezika!
- Pa što ako je mladoženja malen i nezgrapan, kakve to ima veze? – uzvratila je druga, jakoga glasa i bujnoga poprsja. Muškarac je muškarac! Neka radi za svoju ženu i svoju djecu, i neka ostane na Božjem putu, u tome je jedina šansa braka!
"Nije joj se svidio, nije joj se svidio", nastavile su najmlađe. Znale su da druga ima romantičnu dušu. Čemu joj je služila pomna priprema miraza i nevjestina haljina 'po francuskoj modi' koju je odjenula tek drugoga dana, poslije tolikih govorancija. Kamo su dovele njezina autistična stidljivost i njezina nevinost?
Od toga slavlja zapamtila sam te raštrkane pojedinosti – parenje na slamnjači, mladoženju bez nježnosti i suze zaručnice otečena lica – ali i tugu priprema, pustošenje koje su neki smatrali djetinjim. Kao da se u našemu gradu, pa posvuda drugdje, s blagoslovom negdašnjeg sveca ili pod unjkavim klicanjem pasivnih građanki, poslije svadbe mora izgubiti svaka nada.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar-Sultanija u sjeni

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:38 pm

Odmorište


Ne znam zašto kotrljam talasje patnji, ne znam zašto me prestižu ispružena ženska tijela, zamračujući mi put, mučena oštricama svakodnevnice, pogonjena nadom u blaženstva.
Nikakvo se plavetnilo ne širi, tu odakle ja pletem jezikom, tu gdje se stišava pobuna. Trbusi žena rađaju, ruke im se pokreću, lica im se približavaju žeravici kako bi potpirila plamen ispod dimećih kotlova. Skupine djece koja zastaju, njihovi razdražljivi krikovi paraju oazu odbjegle duše.
Što se tiče muškarca koji izlazi, koji hoda amo-tamo, koji ulazi kako bi zapovijedao, kako bi zahtijevao da se postavi nizak stol, muškarac, svi muškarci, treba ih hraniti punom šakom, bolnim glasom, skokovima strpljenja, svakoga dana, pa onda na dolasku svake noći prepustiti im naše odjednom umorno tijelo, koje čezne za trenutkom kada će biti pušteno na miru, čezne za tihim jezerom molitvi prije posljednjega ukopavanja.
Dječaci obješeni za dojku jučer ili prekjučer, koji se osjećaju kao muškarci čim se odvoje. Najavljuje se drugo dijete, koje rađa to isto tijelo – sa silom sisaljke ili hobotnice u grotlu tišine. Prvi sin, drugi sin, treći, udaljavaju se od grudi nabreklih mlijekom; ali vrludaju naokolo, vapeći za zavodljivom majčinskom blagošću. Ne lutaju daleko, prerano sazreli muškarci, supruzi ili ljubavnici neke druge žene. Čekaju da se majčino tijelo spusti kako bi našli mir, ali zašto? O, Poslaniče Alahov, ti koji si baš tako slabo poznavao svoju majku, bi li mogao dokučiti srž te tajne, toga bolnoga kaktusa?
Hraniti sinove danju, supruga noću, da svi oni mogu piti svjetlost beskrajnog dana! Hraniti ih neumorno, bespomoćno ih vezati kako bismo čvrsto držale svoje nevidljive uzde. Tu završava naša sudbina rađanja u praznini zatvorenosti.
Mladost napokon prolazi; iz mišića, kože, kose. Deset, dvadeset godina šmugne u skučenosti nekih zidina, ponekad na kraju nekog dvorišta gdje pjevaju vodoskoci i grlice u kavezu. Iznenada dolazi odmor: suprug će uzeti susuprugu; osjećati se konačno oslobođenom, doživjeti se kao autonomna kraljica! Sinovi žele djevice koje će trebati odabrati za njih, ispipati ih u jednome od gradskih hamama – kao da, strahujući da će dovesti suparnicu, dijete-muškarac traži taj kontakt majčinskih prstiju, kako bi tek tada oderao nevinost.
Da, nastupa odmor. S četrdeset godina ili sa šezdeset, život može početi. Utišati se, s krunicom među prstima; pustiti da nas poslužuju dok sjedimo: govoriti, zapovijedati, blagoslivljati ili proklinjati, ali govoriti, kao kakva lađa zanesena na pučinu! Odlučivati o kraljevstvu žena.
Pet puta dnevno, zauzvrat, s užitkom slomiti tijelo, savinuti ga, raširiti, zgrčiti, baciti ničice, raskomadati, opet savinuti, umnožiti ga pet puta dnevno, njega koje više ne rađa, ne doji, koje se više ne podaje zagrljajima slijepca, pet puta čelo na hladnome tlu, lice na otrcanoj vuni saga, u sjedećem položaju na golim petama, oboreno tijelo, ispruženo, izdubljeno, pa opet uspravljeno, podignuto, pet puta dnevno, kakva jedinstvena ljubav koja se mrmlja, koja se nazire u laktovima, u čašicama na koljenima, u kosti lubanje, u kralješcima poduprtih leđa, u zglobovima prstiju obojenih kanom, pet puta dnevno! Tijelo se pred Alahom i njegovim prorokom tješi daleko od muškaraca, daleko od muškarca, izljev litanija poskače u lomu glasa koji unutra sjetno pjeva. Džamija se puni mirisom ružinih latica, jasmina, mirhe i tamjana. Promatrati hram kada se žene povuku. Ružičastoplavkasta svježina zraka, koja se pije poput grijeha i njegova oprosta.
Svakoga jutra tumarati po uličicama koje su nas čekale od onoga dana kada smo, kao djevojčice od deset godina, bile zatvorene i proglašene ženama! Evo kako nam se uličice vraćaju; pred našim kaskajućim koracima prskaju bljedoljubičastu bjelinu, svjetlucanje njihova obzora. Uličice se vraćaju nama koje idemo naprijed, veo je napokon skriven, budući da se pretvara u ukras. Nismo li to opet mi koje se vraćamo na ulice?
Promatrati punu kuću. Punu snaha, djece, sinova koji se navečer vraćaju kući, koji ujutro ponovno odlaze nakon što su nam poljubili ruku.
Sjedeći i sanjareći, pod zaštitom Proroka i njegovih svetaca, slušajući nevidljive izvore koji nam taže žeđ, upiremo razgaljen pogled na čitavu nastambu. Tijelo ukopano u koprene ili svijetle kadife može odlutati.
Slava Bogu i neka nas pozove! Smrt će nam biti uzlet.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar-Sultanija u sjeni

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:39 pm


Ljutita djevojka


Tako je prošlo vrijeme djetinjstva. Prabake, čuvarice; budni kipovi. Strašan mir pogleda bake koja sjedi. Majke moje majke.
Dvorište, skrovište očekivanja. Napustila sam ga s oko deset godina. Zar je doista tu bila 'moja' kuća, 'naša' kuća? Prabakina kuća, svakako. Kuća drugih žena. Ujedno vladarice dvorišta i osiromašene. Mislile su da su kraljice harema, dok su često bile tek statistice.
Otac se vratio iz progonstva kako bi me odvojio od tete koja se, odgajajući me dotad, tješila što je rodila samo sinove – o, oholosti majke više muškaraca, kakva li je samo suhoparna budućnost obećana onoj koja nije odgajala kćeri!...
Nastavila sam studij u glavnome gradu. Zato sam došla u studentski dom: nekoliko rijetkih mladih djevojaka, poput mene sačuvane od zatvorenosti iako su nastavile zaneseno ploviti uz nju, zbog te blizine ili prijetnje, osjećale su se ondje dvostruko strane svojim europskim kolegicama, kćerima slobodnih seljaka iz dolina.
Moja teta tada nije skrivala ni suze niti nemoćnu patnju:
- Studirati? – mrmljala je. – Je li ona muškarac?... Jao, sve se danas mijenja, sve ide naopako!
Bila je kivna na 'zakon kaura'.
- Da, pustit ću je da studira kod kaura, kako ti kažeš! Ali potom će ti se vratiti! – obećao je otac.
Vlastiti joj je brat oduzeo "nadu majke", optuživala ga je, i podrazumijevala pritom da jednako tako njezini sinovi, postavši 'muškarcima', više neće biti njezini sinovi.
Maštala sam o studentskom domu kao o kakvoj egzotičnoj zemlji.
Toga posljednjeg ljeta, poslijepodneva su se izmjenjivala u dvorištu u prizemlju. Prozračan trenutak odmora: kava, slatkiši, sitna brbljanja. Žene-ptice melankolije.
Obitelji rođaka stanovale su na prvome katu: bratići i njihove supruge koje više nisam vidjela. Spuštale su se na to odmorište, svaka sa svojim bakrenim pladnjem i s nekoliko poslastica kako bi podijelile kavu ili čaj, džemove od dunja pripremljene na starinski način.
Sjećam se jedne sestrične seljačkoga ponašanja. Supruga su joj snašle nedaće: dućan na rubu propasti, poslovanje žitaricama koje mora da je pošlo po zlu. Trenutačno su tu obitavali, jednu ili dvije sezone prije no što su napustili grad; muškarac se nadao zaposlenju u željeznici. Govorilo se o dalekoj službi u nekom trgovištu na istoku.
Par je imao sedmero ili osmero djece. Ženu su potiho nazivali Nesilica, ne zbog ugleda njezine obitelji, prilično običnoga, već zbog maloga razmaka među njezinim porodima. Najstarija joj je kći imala petnaest godina, najviše šesnaest!
- Houria, tako se zvala posljednja, bila je nadomak zaruka. Roditelji su se svađali svake večeri: otac ju je htio 'dati', a majka se protivila: Pomaže mi u odgoju malenih! Nakon nje slijede tri dječaka. Kako bih uspjela sama kada sam, tek što odbijem posljednjega od sise, već sljedećeg mjeseca trudna!
Kukala je, kušajući slatkiše. Gotovo ravnodušno; čak s trunkom priučenog užitka. Činilo se da komentira fatalnu sudbinu nekoga stranog tijela.
Ali, točno u toj prilici čujem, da, dvadeset godina poslije, čujem Hourijin glas, glas mlade djevojke koja optužuje pokornu majku. I oštrica tog mladolikog vibrata odjednom mi probada sjećanje.
Prije toga, koja mi je mlada teta ortakinja, koja sluškinja u prolazu, u došaptavanjima za vrijeme podnevnih počinaka u djetinjstvu, pripovijedala peripetije koje je svake noći proživljavala ta brojna obitelj?
U sobi, čije je središte bilo osvijetljeno uljanicom, majka i najstarija kći rasporedile su madrace jedan do drugoga. Otac se raširio na jednome kraju, majka se ispružila na drugome. Između njih, tijela sedmero ili osmero djece tiskala su se ispod istih pokrivača; bili su odvojeni prema spolu: djevojčice pokraj djevojke koja je spavala uz majku, dječaci s druge strane.
Ugasilo bi se svjetlo. Otac, poprilično visoko, raspredao je svoj šehadet, tjerajući najmlađu djecu da čine isto misleći da nadzire dobro kuransko izražavanje. Maleni su prebirali nejasnu jednoličnu pjesmu; većina bi vrlo brzo zaspala. Jedan bi od njih čak stao hrkati; majka, koja bi posljednja završila večernju molitvu (nastavila bi jednu za drugom one koje je očito zanemarila tijekom dana zbog svojih obveza domaćice), stigla bi konačno do svojega ležaja i ispružila se ispuštajući nekoliko uzdaha.
Otprilike pola sata poslije, dok bi vrućina koju su oslobađali spavači obavijala prostoriju, u šumovima oblikovanima pravilnim disanjem onih koji su prvi usnuli, bio bi odaslan znak: otac bi zgrabio svoju papuču od marokanske kože koja je stajala na sagu nadohvat njegovoj ruci i udario bi o pod – tri mala žustra udarca, tri uporna udarca.
Tišina; djevojka od petnaest godina koja nije spavala ukočila je noge, čekala usredotočivši cijelo tijelo. Otac bi ponovio znak više zapovjednički, drugi, katkad treći put.
Majka bi ustala, tapkala u mraku kako bi se pridružila suprugu, s druge strane. Vratila se na svoje mjesto, nakon dugoga trenutka, kad su završili nestašluci koje je on tražio na taj odlučan način.
Jednoga dana djevojka je priznala (kome, toj nestaloj teti, sluškinji u prolazu koja se sama udala u sličnoj sobi?) kakav su ritam imale njezine noći, od čina tog gospodareva poziva usmjerenog prema majci robinji ili majci koja pristaje. Kojim li je tonom osvetoljubive gorčine Houria otvorila tu temu? Dokle je sezalo njezino povjeravanje? Nisam to saznala; nisam je pitala. Glas mi je – još ga uvijek čujem u nepomičnosti podnevnoga počinka – u svakom slučaju opisao taj obred koji je bio predigra snošaja.
Sve do dana kada se, u stanci nekoga od kolektivnih susreta u dvorištu, mlada djevojka obratila majci pred svima nama.
Žene mora da su zadirkivale onu koja je, porumenjela od zbunjenosti, priznala prva:
- Jao, opet sam trudna!
- Kako, pa tvoj posljednji nije navršio jednu godinu!
- Bočica je kriva, umiješala se druga. Otkad više volite mlijeko iz bočice s dudom od dojenja koje vam jamči Bog, svake godine rađate! Kuće su vam postale staje!
Ne, uvijek je kriv nezasitan muškarac! – uzvratio je drugi britki glas. Ova posljednja nastavila je optužujući muža Nesilice. Nije li on bio čuven po svojoj 'ljubavi' prema djeci, barem po neograničenoj popustljivosti koju je pokazivao prema njihovim svakodnevnim nestašlucima?
Iznenada se petnaestogodišnja djevica uspravila, upirući kažiprstom u majku, usred društva:
- Ne, ti si kriva, Mma! Jedino ti! Kad barem svake noći, kada te muškarac poziva lupkajući papučom o pod, ti ne bi dotrčala k njemu, kad ne bi ustala!
Houria je briznula u plač, neke će poslije govoriti "od srama": sklonila se daleko od skupine, napustila je dvorište kako bi pobjegla u jednu od soba. Sručila se tišina: majka je tiho plakala, poput neke krotke žrtve. Pripovjedačice su se, sleđenoga lica, pogledavale, razočarane. Jedna se posve tiho srdila:
- Ona je oca nazvala 'muškarac', o, bože sačuvaj!
Neki proždrljivi zaborav progutao je u meni ostatak prizora. Kao da sam se, od početka nepomična, povukla pred... Kao da mi je nedostajalo hrabrosti da definiram svoju nelagodu.
Tek danas mogu odati prirodu svojega zatajivanja: poput trzavice u meni, poput nabora. Nije me sablaznila ni Hourijina nepristojnost, niti pak sjećanje na par s djecom ispružen jedno uz drugo u toj zatvorenosti tijela. Zapravo mi se gadila čista mržnja prema preposlušnoj majci; ta razjarenost.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar-Sultanija u sjeni

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:40 pm

Ljuljačka


Kao djevojka, svakoga sam si trenutka govorila da me otac oslobodio od harema. Stoga sam najdulje moguće lunjala vani.
Svakoga dana, u ulicama svakoga grada gdje sam se nalazila. Hodačica i zaljubljenica. Gledalo me sunce. Lutajući, gladna vjetra, krajolika, obnovljenoga neba, zaboravljala sam vrijeme obroka, neki važan susret, nekakav jednostavan zadatak kućnoga čovjeka. Intenzitet svjetlosti prožimao me živahnom opuštenošću. U drugim prilikama, na najmanjem koraku, suzdržavala sam se od trčanja, kao da se za mene pojavila opasnost da poletim. Vrijeme radosti kada se čini, na najmanji poticaj, kao da se duša kupa u novome bljesku dana! Onda se bliži noć koja blista od prozračnosti. Ah, ponekad zamišljam da sam tijekom svih dvadeset godina imala dvadeset godina!
Na kraju sam napustila muškarca za kojega sam mislila da ga volim. Zbog zagušenja; ili zbog sunčanice. Zaboravila sam ga odmah. Dugo poslije tog raskida, ja tek sada otkrivam da sam se rasteretila nužde: kakvo li je izvorno sakaćenje prijetilo da se ponovno pojavi? Postojao je taj daleki dan kad sam, odjednom, protjerana iz djetinjstva.
Mi, djevojčice, nikada se nismo odvažile prema europskim četvrtima, na dnu novoga dijela grada. Privlačila me neka udaljena tržnica, uza zidine grada: njezin izgled poput hana, navala goveda, magaraca, mazgi i konja koje su dovodili seljaci i zakupnici istoga dana u tjednu. Prodavačice kokoši, prepelica i jaja, žene čije su tako čiste berberske karakterne crte (zelene oči koje nesnosno svjetlucaju, izduženo lice s prćastim nosom, plava ili riđa kosa, najčešće obojena u crveno kanom sve dok ne postane grimizna) isticale njihov romantični ponos. I taj miris rogača, pomiješan sa smradom izmetina, u oblacima prašine!
Jedan me bratić, prijatelj u igri, odveo donde zabačenim putovima. Preko neke uzvisine rasprostirala se dosadna četvrt modernih vila koja je uživala u iznimnome pogledu na luku. Potajno smo dolazili samo zbog te udaljene tržnice.
Jednoga dana, prelazeći nasip koji je omeđivao han, s bratićem sam se odvažila dalje, na stranu neke glavne ulice koja je sjajila neonskim svjetlima. "Vašarski glumci, evo vašarskih glumaca!" prišapnuo mi je dječak. Odjednom glazba, u škripajućim naletima: zahvatile su nas bučne ulične pjesme, tužaljka nostalgične harmonike. Našli smo se usred neke posve nove svjetine.
Ne znam kako smo otkrili, među barakama, predmet vatrenog uzbuđenja: sa strane su bile postavljene ljuljačke, u polusjeni. Tko je od nas dvoje našao potreban novac? Vjerojatno bratić koji je valjda posudio koji novčić od prijatelja iz razreda kojega je stao pozdravljati.
Išli smo, dvoje uplašene ali odlučne djece, platiti ulaznice. Čekati svoj red, zauzeti mjesto na golemoj metalnoj ljuljački, jedan nasuprot drugome. Kada se stroj, dotad na zemlji, podignuo prema nebu, kada sam, sjedeći drhtala od straha istovremeno i zadivljena, ruku zakvačenih za prečku, osjetila kako mi se tijelo diže i hvata ritam dok ujednačeno posrće, ništa više nije postojalo, ni grad, ni svjetina, ni bratić, samo pokretni prostor i moje ljuljanje.
Intenzitet minuta koje su slijedile. Dolje graja, govor vašarskoga glumca u zvučniku koji je nagovještavao kraj, rastrgani naglasci i ponavljani akordi harmonike, ta daleka, a tako bliska buka činila mi se kao da se izdiže iz nekoga kraja u koji se više neću vratiti.
Kako bih bolje osjetila zamah vjetra na obrazima i razbuktala uzbuđenje koje me činilo laganom, kao raspršenom u nadolazećoj večeri, uspravila sam se. Dok mi se nabrana suknja okretala, zabavljala sam se savijajući koljena kada je ljuljačka počela usporavati. Bratić, posjednut i očiju prikovanih na mene, nešto je vikao, ponavljao: ništa nisam čula, nije me bilo briga.
Doimao se prestrašeno; bio je još uvijek takav kada sam, na prvo zaustavljanje stroja, napokon opazila zaluđenost u njegovu glasu:
- Tvoj otac! – ponavljao je.
Ovoga puta ljuljačka se polagano približavala tlu. Vidjela sam oca u prvome redu muške svjetine. Uzdignute glave, nedokučivoga držanja, čekao je; čekao je nas. Nisam imala vremena da se uplašim; srce mi je još lupalo pod dojmom zanosa koji je u meni izazvala visina.
Bratić, koji se bojao prijekora, skočio je, potajno šmugnuo na suprotnu stranu i nestao u mraku. Mirna, nastojeći se najprije izvući iz svoje duge opijenosti, s osmijehom sam krenula naprijed.
"On će oprostiti ili kazniti moj nestašluk”, imala sam vremena pomisliti. Prošla je jedna minuta. Nije li glavna stvar bila shvatiti – čak iako ne smjesta – zašto tijelo postaje tako lagano na visini? Otac me zgrabio za ruku; šaka ju je stisnula poput škripca. Energično, bez najmanje izgovorene riječi, udaljio me od svjetine.
- Zajedno se vraćamo kući! – konačno je rekao odsječeno, tonom hladne prijetnje.
Obavijala nas je noć. Šaka mu je još uvijek držala moju ruku. U pustim uličicama arapske četvrti, počeo je govoriti nekim bezvučnim tonom i njegov je bijes polagano rastao. Činilo se kao da govori samome sebi. U mene se uvlačilo razočaranje.
Čuvši naposljetku njegove tiho izgovorene riječi, slušala sam nekoga stranca, ne, nikako svojega oca; "ne svojega oca", ponavljala sam si. Neki muškarac, pokraj mene, vodio je solilokvij. Slabo sam razumjela: nije to bio ni bratićev nestašluk ni moj neposluh koji ga je ozlojedio. Bila je to, odgonetnula sam polagano, činjenica da "njegova kći, njegova vlastita kći, odjevena u kratku suknju, može, muškim pogledima, pokazati noge odozgo"!
Njegova kći pokazala je noge. Ne ja, nije bila riječ o meni, već o nekoj gotovo skarednoj sjeni! Slušala sam, nisam se čak više ni pokušavala osloboditi. "Njegova kći..."
Duž uličica koje su nas vodile kući, imala sam dojam da hodam uz pijanoga čovjeka, nalik tim pivopijama koje su žene prezirale.
Kazna je, na povratku, bila jednostavna. Nisam se nekoliko dana za vrijeme obroka smjela pojaviti pred ocem. Baka, koja me posluživala, nije me nijednom ispitala. Ali zato su se mlade rođakinje grohotom smijale bratićevoj priči. Ja sam se ipak čuvala da ne priznam kakav se govor omaknuo mojem ocu. Sramila sam se, ili bojala, za njega. Toliko sam držala do toga da očuva svoju aureolu, barem u njihovim očima, ako već otada neće u mojima.
Toga je dana završilo moje djetinjstvo; očinske riječi odbacile su me drugamo, više nego ljuljačka na vašaru, ili u najveće dubine nekog neobičnog bezdana. Malo poslije napustila sam rodni grad i proživjela prve djevojačke godine u domu gdje su kćeri slobodnih seljaka – zlatna mladež - bile u većini. Mislila sam da sam zaboravila razočaranje te večeri.
Moja osebujnost mlade 'emancipirane' Arapkinje trebala se negdje ukotviti. Voljela sam oca sa zahvalnim veseljem. Svakoga sam si trenutka govorila da me oslobodio harema!
Teško sam otkrila istinu: otac se prikazuje u najboljem svjetlu samo kao organizator preuranjenoga pogreba.
Djetinjstvo, o, Hajila! Iskopati se iz te zajedničke truležne zemlje koja uglibljuje. Izranjaju ostaci negdašnjih prizora; pristaju na obalu priče koja teče. A ja tražim, tražim kako se predstaviti tebi budući da si, u očima drugih, ti – ili jesam li možda ja ta koja jest – nametnuta susupruga, žena-pogibelj. Tražim, prije no što nastavim našu priču, odakle dolaze uzdasi, gdje li se skrivaju oderotine duše.
Djetinjstvo, o, Hajila! Zora se izlijeva preko korita pustošenja, anonimna pjevačica izvlači svoj promukli glas iz taverni. Njezina zatvorena pjesma prokazuje slatkoću svake egzotike: sultanov dvor tišine i tuge.
Isma, nemoguća suparnica koja nasumce plete priču kako bi oslobodila priležnicu, pokušava pronaći izgubljenu prošlost i njezin pepeo. Ta pripovjedačica, sa snovima koje su spalile uspomene, je li ona doista ja, ili kakva je to sjena koja se šulja, sa sandalama u ruci i začepljenih usta? Buditeljica za kakav nestanak čarolije...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar-Sultanija u sjeni

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:40 pm

III.
SULTANIJA GLEDA


"Mjesec bješe spokojan i igraše na valovima
Prozor napokon slobodan, otvoren na
povjetarac
Sultanija gleda. "
Victor Hugo, Orijentalke,
X., Mjesečina, 1828.

A što bi bilo da je Šeherezada ubijena svake zore, prije no što se digne njezin zvonki pripovjedački glas?
Da je njezina sestra, koju je pažljivo smjestila pod bračni krevet, zaspala? Da joj je popustila pažnja i da je tako jedne noći sultaniju prepustila sjekiri krvnika uspravljenoga na podnevnome suncu?
Da je pak ona preuzela mjesto nestale Šeherezade, nijeme, i da se, ispod istoga kreveta ljubavi i smrti koji se treba preobraziti u prijestolje pripovjedačice, neka druga, neka druga sestra u nesanici, opet zaboravila? Da je propustila bdjeti, kao buditeljica koja bi čuvala, koja bi osigurala jedini spas?
Da je naša prva nesreća ukotvljena u toj prvoj slabosti?
Da, svake sadašnje ili buduće zore, jedan ili tisuću i jedan put, svaki sultan, svaki prosjak, mučen pradjedovskim strahom koji sakati, još uvijek taži svoju potrebu za djevičanskom krvi?
Što da Šeherezada koja se uvijek iznova rađa umre u osvit svakoga dana, upravo zato što se neka druga žena, neka treća, neka četvrta nije postavila u njezinu sjenu, u njezin glas, u njezinu noć?


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar-Sultanija u sjeni

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:40 pm

Majka


Touma, majka, sjedi u kuhinji, na podu od kamenih pločica, na nekoj slamnjači ili bijeloj ovčjoj koži koju prikriva široko tijelo, omotano svijetlom tkaninom. Majka sjedi, ukorijenjena. Gotovo uspravljena. Nedodirljivi kip; kip koji me dočekuje, nakon što sam pozvonila. Ponovno sam u dugoj sobi, preplavljena jutarnjom svjetlošću. Na dnu je otvoren širok prozor kao kakvo razjapljeno okno.
Morala sam se sagnuti kako bih poljubila njezino jedno, pa drugo rame. Zatim si međusobno jedna drugoj kradom diramo prste, u znak uljudnoga blagoslova. Dječak koji mi je otvorio vrata, koji je hodao ispred mene u hodniku, ostaje pozadi. Pruža mi stolac.
I sama posjednuta, sjedim visoko ispred Toume. To je ne čini nimalo nižom. Naprotiv. Ona ne mora opet uspraviti trup ni podići vrat, niti mi prkositi pogledom. Ostaje nepomična; neprimjetno na oprezu.
Vratari sultanova dvora, goli atleti, pokriveni bakrom i zlatom, naoružani sabljama, stražarili su na ulazima odrezanih jezika, zgnječenih testisa, strašni. Za pouzdano nadziranje.
Iza njih sklupčana su ženska tijela, utonula u grimizne svile i kadife, na divanima posipanima biserjem, perjem i zlatom, neuredno nabacanim plijenom.
Nekoć je svakog gospodara, skupa s njegovim janjičarima, ubijao drugi gospodar, koji je postavio iste eunuhe na vrata harema. Zatvorenice, poput plodova koji dozrijevaju, upirale su odsutni pogled u tijek zaokruženih dana...
Sada majke čuvarice nemaju nikakvu potrebu za redarstvenim obilježjima. Kad se ispraznio sultanov dvor, njegovo je kužno isparavanje sve preplavilo. Strah se gaji iz naraštaja u naraštaj. Matrone umataju svoje još nezrele djevojčice u podmuklu tjeskobu.
Majka i kći, o, obnovljeni hareme!
- Došla sam pitati kada će se otac moje kćeri vratiti s puta... Mériem bi ga željela ponovno vidjeti prije no što napustimo glavni grad!
- Prepoznajem te – odgovori Touma nakon što me temeljito proučila. – Neka te Bog spasi, iznova!
Čekam. Hoće li opća mjesta svečane pristojnosti spustiti svoje zastore između nas? Vrućina bijeloga ljeta bliješti u sobi, uništava naše obrise.
Smještena ispred nekoga niskog stola, koji je upravo prekrila stolnjakom od izvezene tkanine, Touma počinje ulijevati kavu u šalice. Ja još uvijek čekam.
U tišini, okretno poput kozlića, Nazim čučne uz moje noge. Majka uputi žustri pogled djetetu; nastavlja na svojem grubom arapskome, bez sofisticiranoga naglaska gradskoga narječja. Pitam se razumije li Nazim. On nalikuje nekoj pojavi koju prska jačina svjetlosti; doima se gluhim na naša mrmljanja.
- Prepoznajem te! – ponovi Touma. – Kad si došla, prošle godine, s nevjestom iz četvrti, rekla si da tražiš suprugu za nekog rođaka. Bila je riječ o tvojemu vlastitom mužu i odabrala si susuprugu! – (Kako ova posljednja riječ na arapskome znači 'rana', učinilo mi se da čujem jeku: "odabrala si ranu! ")
- Nisam lagala! Otac desetogodišnjeg djeteta, može li on u jednome danu postati stranac? Doista je bio 'rođak'!... I nije postojala 'susupruga': napustila sam muškarca mjesecima prije no što si me ti vidjela. Odabrala sam drugu majku za svoju kćer.
- To nimalo ne mijenja na stvari, ja u tim uvjetima ne bih rekla 'da' za svoju Hajilu! -uzjoguni se ona.
Njezina ruka sa stegnutim prstima, na vrhovima crvenima od isprane kane, pruža mi šalicu vrele kave. Ne zahvaljujem. Polagano pijem; neka me lijenost čini tromom - zašto imam potrebu sastaviti raspršenu prošlost? Nazim se migolji pokraj mojih otkrivenih koljena. Touma mu, nekim umornim pokretom, pruža kolač; on ga uzima, čuva ga među prstima. Odvija se neki protokol, teatralan u svojoj banalnosti.
U tišini koja nastaje, čujem damu kako u malim gutljajima pije kavu. Potom se raspriča:
- Zar dolaziš zbog muškarca? Upozoravam te: moja udana Hajila odsad je kod sebe gospodarica: ja ću sama braniti njezin dom, za djecu koju će imati! Uostalom – podrugljivo se ceri – Hajila to zna, muškarac kojega vam namjenjuje sudbina, bio on sultan ili trhonoša, ostaje okosnica vaše kuće!
Prkosim njezinu pogledu, otežanom sumnjom. Nagli pokret strese joj veliko tijelo. Kao da se odlučila uspraviti, pa se onda opet vratila. "Rat", mora da si govori, "hoće li biti rata?"
- Sretna sam što više nemam kuću! Hodam, laka (prekidam bezbrižnost koja me uhvatila). Saznala sam za Hajilinu bolest. Neka se brzo oporavi! Danas sam došla samo zbog Mériem: uskoro ćemo otići.
- Moja se kći odmara u svojoj sobi! Bolje joj je.
Touma glavom dade znak Nazimu. On ustaje, ne uplašen, već nesiguran. Ne znajući na čiju stranu da stane, na onu posjetiteljice ili onu čuvarice stana.
Od djetinjstva, oni uče prepoznati pukotine naših oklijevanja, slabost koja nas, poput munje, postavlja jedne protiv drugih, nepovjerljive, bučne.
Gledaju kao djeca, kako bi se time hranili kao odrasli. Kako bi zatim između nas iskopali rupu. Svojim tijelima, svojim spolovilima, svojom izdajom! Kako bi povećali u nama gubitak nade. Gušenje od smijeha i od suza, višak života zanosi nas...
Dječak će izići; Touma osorno zapovijeda:
- Idi pozvati Hajilu da dođe pozdraviti! Može ustati!
Izišao je. Ja se uspravljam. Hoću li se rugati: "Ti posvuda i svima zapovijedaš! Pronašla si svoju učvršćenu moć! Ne sa mnom!" I stanem misliti, silovita: nijedna mi tetovaža neće obilježiti čelo ili bradu! Nisam upoznala majku koja bi mi mogla prenijeti svoj strah!
- Sama ću pozdraviti tvoju kćer – izjavila sam hladno. – Uostalom, poznajem stan!
Nisam li ja ta koja je unajmila stan prije dolaska muškarca s djecom? Uredila sobu za Mériem i njezinoga brata, ja ta koja... Ti si ispružena u toj sobi, sobi nevinosti, onoj koju drama nije mogla okaljati. Mora da si htjela zauzeti mjesto moje kćeri.
Budući da je otišla, ona nikada neće saznati...
Pojavila sam se na pragu. Pred tobom, napokon. Prvi put. Ti, moja kći i moja majka, moja krvna srodnica: moja obnovljena rana (tako riječi nikada ne lažu). Oslanjajući se o zidove, u svojoj svijetloj bljedoplavoj haljini pokušavaš se održati na nogama. Mogla sam zaplakati na prizor tvoje klonulosti.
- Jednom kad se oporaviš, zamoli da ideš u najbliži hamam. Ja ću biti ondje svakoga petka!
Šapnula sam žurno. Nazim je pokraj mene. Je li razumio? Ništa on neće priznati. Gledala sam te jednu minutu. Htjela sam se nasmiješiti, htjela sam zaplakati. Iznenada sam okrenula leđa.
U smijehu, u suzama. Žene sultanova dvora, sultanije ili sluškinje, odmjeravaju jedna drugu... U smijehu, u suzama! Sunce prelazi preko oslikanog krovnog prozorčića, na samom vrhu tamnice.
U predvorju, pokraj ulaznih vrata, majka me čeka, na nogama. Nedokučivo lice.
- Ostani s mirom! Više se neću ovamo vratiti! – kažem joj blago. – Neka vas Bog sve spasi!
Ovoga puta, pozdravljam je ne naklonivši se; na rame, pa na glavu s modernom kapom šarenih boja, polažem svoje poljupce.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar-Sultanija u sjeni

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:41 pm

Turska kupelj


Vraćam se na izvor, skrovište jučerašnjih predvorja, očuvana kupka djetinjstva. Mislila sam da se povlačim. Pronaći vrućinu, okrepu u brujanju jeka pod visokim svodovima.
Zapravo te nisam ondje čekala. Rekla sam nasumce "petak"; to je dan javne molitve. Da moram moliti, bilo bi to u toj golotinji kupelji, orošenoga tijela, tijela koje luči. Zaboravljam se samo u gustim maglama vrele pare, tonem samo u majku vodu: jučer, ona putene naslade, danas potoci djetinjstva kojih se prisjećam.
Približiti se lakoći svakoga prepoznavanja. Ne više reći 'ti', ni 'ja', ništa više ne reći; naučiti se promatrati u vlažnosti mjesta. Dan se pokapa, podne se lomi i mi nalazimo svjetlucavi mrak. Vijenac para koji se diže iznad cisterni, koji se potom odražava na mokrome kamenu, približava nas jednu drugoj. Ogledala, koja vani uklanja oštrica najneznatnijega pogleda, vraćaju se u dubini tih hladnih i vlažnih soba.
Hamam, poput nekog odmora ili nepromjenjivoga vrta. Šum vode uklanja zidove, tijela se oslobađaju ispod vlažnih mramora. Svake noći, maurska kupelj, koja služi kao spavaonica seljacima u prolazu, postaje izokrenuti harem, propuštan – kao da, u otapanju znojeva, mirisa, mrtvih koža, taj tekući zatvor postaje mjesto noćnoga preporoda. Prelijevanja. Tu se ostvaruju simbolični prijelazi, tu šikću munje sporazuma; i njihova nesigurna dodirivanja.
Svakoga poslijepodneva djeca plaču i s nasladom slušaju vlastite suze. Majke sopću, pa uzdišu od blaženstva; djevice se prepuštaju divljenju u trenucima slučajne ili dogovorene nagosti; matrone daju da ih mijesi ostarjela maserka, prenakićena, jedina među kupačicama koja podsjeća na lukavu draž smrti.
Pronaći izvor oklijevanja, prve nesigurnosti, gubitka govora; ponovno se sjediniti. Vriska djece navodi na rasterećenje: ovdje više nego drugdje, majčinstvo se pokazuje kao prisilna rastresenost, odsutnost od same sebe, zagluši vanje.
Pri kraju seansi, kada se isprazni vruća dvorana, kada nosačica vode odloži kante i dolazi k sebi, kada se pak ona sama ispruži na mramornoj ploči namijenjenoj masažama, zvukovi se hvataju pod debelim hladom svodova; posljednje kupačice zaspale na divanima na ulazu izgledaju kao da putuju na pašnjake snova. Prskam se posljednjom vodom, osluškujem tu cureću pustinju. Zamišljam se ujedno kao dijete i kao starica. Na početku i na kraju.
Glasovi danjih posjetiteljica – produljene navale umora, kratki uzdasi i smjehovi u nepopustljivim jekama – pune ozbiljnost tog samostana: vreva, posložene sjene, tajne.
U tome kraljevstvu polutame, pronašle smo se.
Dvije žene – ili tri, ili četiri – koje su dijelile istoga muškarca (tijekom mjeseci, godina ili čitavoga života, jer u toj tobožnjoj podjeli muči prije svega trajanje), ako se one doista susretnu, mogu to samo u nagosti. Barem nagosti tijela, kako bi se nadale postići istinu glasa; i istinu srca.
Uspomena-lopoč: ja, mlada snaha, u svojemu prvom posjetu gradskoj turskoj kupelji, u pratnji muškarčeve majke.
Ona je imala bremenitih pedesetak godina, ali lice pošteđeno bora, jedva zamućenih crta od starosti. Dogovorno smo ušle u vruću dvoranu; oprale smo se.
A ja sam se okrenula u djetinjstvo, kada je hamam poticao druženje s mojom tetom: izići iz vruće dvorane jedna i druga tamnocrvenoga lica, ruku kao da prinose dar, omlitavjele od nježnosti.
Pokraj suprugove majke, približila sam se tome uzbuđenju, kada je, šćućurena na svojemu stolčiću, gospođa podigla pogled. Mora da sam pustila da mi dopola klizne tunika za kupanje, do struka. Češljala sam se, dok je s kose je curila pjena, s jednom podignutom rukom, vatrenih jagodica. Ona me polagano pogledala i shvatila sam taj pogled.
U toj munji, odjednom sam pročitala njezin nemir: ona je, dakako, promatrala mladost, još gotovo djevojaštvo, mojega tijela (a kako je bila pobožna i ozbiljna, svijest o nenačetoj ljepoti dovela ju je bez sumnje Bogu...); ali ja sam također shvatila da je gledala, preko moje slike, sinovljevu žudnju, svake noći raspirenu žudnju.
Podigla sam tuniku do pazuha. Nastavile smo se prati bez ijedne riječi, povezane drugačije nego što bi to bile majka i kći.
Dvije žene, s obje muškarčeve strane, dvostruka granica.
Hajila, nisam te nužno čekala, tu u tome hamamu. Prvoga tjedna, išla sam tamo u petak, ali i dva ili tri dana poslije.
Odlazak petkom veoma je bučan: tada je dan javne molitve, kao i školski praznik. Djeca, od dojenčadi do neobrezanih dječačića – od najviše sedam godina, a već imaju pogled koji vreba – zakrčuju dvorane, barem u prvome dijelu seansi. Doimaju se kao da ih netko vodi u hrpicama na nekakvo mučenje, ili u usijano srce nekoga preuranjenog raja...
Nakon što su majke obitelji napustile kupelj, u posljednjem satu, tišina se sruči na kamen koji pušta vlagu. Neka sluškinja prolazi da provjeri zdence, čistoću malih bazena, na dnu sivih zidova. Mrlje crvenkaste vode – rastvor kane za kose – ostavljaju krvavi trag na popločenju.
Jedna ili dvije zrele gospođe još su se prale u pregrijanim kutovima; neka treća obavljala je ritualno pranje u središtu, jednolično izgovarajući dijelove kuranskih redaka. Neka uplašena djevojka nadugo se posvetila njezi svoje duge i vrlo crne kose, koju je ispirala kao da je to njezino jedino blago.
Toga drugog petka, ti si ušla. Prepoznala si me. Došla si se prati u istome bazenu. Nismo razgovarale: ne sjećam se čak ni naših pozdrava. Nisi povukla svoju mokru tuniku koja ti je ocrtavala obline trbuha.
U tišini sam napunila bakrenu šalicu vrućom vodom; taj sam ti mlaz izlila na ramena, pa na kosu. Čučnula si na koljena i rekla mi:
- Nastavi! Budi blagoslovljena! To mi tako godi...
Ustala sam kada si se krenula intimnije prati: stara predstojnica s mirisnim mastima donijela ti je plavkastu glinu koja zaudara, za epilaciju.
- Ovdje sam već tri sata – ispričala sam se.
Stigla sam do drugoga kuta. S ulaznih vrata od staroga drva, koja su se odškrinula jednom ili dvaput, u udarcima je dopirala graja drugih kupačica, kao i miris naranči koje su dolje gulile. Ispružila sam se na mramornoj ploči. U središtu stropa, krovni prozorčić propuštao je raspršeno svjetlo dana. Njegove zrake kao da su proputovale beskrajne prethodne prostore... Zatvorila sam oči.
Malo poslije, kada si završila svoju toaletu, zajedno smo izišle.
- Tako dugo dok sam u ovome stanju – objasnila si pažljivim glasom prstima pipajući trbuh – mogu ostati ovdje najviše pola sata.
- Vidimo se idućega petka – odgovorila sam prije no što sam se krenula ispružiti, pričekati da mi tijelo izgubi skupljenu vrućinu, kako bih se napokon opet odjenula.
Trećega petka činilo mi se da sam smislila plan. Završila sam njegov raspored taman kad sam ušla u kupelj. Kao prethodni put, stigla sam ranije.
Prala sam se polagano. Trošila sam malo vode; obilno sam nagradila nosačicu kanti za višekratne terete vrele vode. Ponudila se da me opere: češati me, masirati, prskati, trljati kosmatom kožom; na kraju, isprati me i omotati vunom "kao novu nevjestu”, obećala mi je, zavodnica, gotovo svodilja. Odbila sam. Morala sam objasniti da imam svoje navike: namočila bih ruke, ugrijala noge i bokove, tek poslije trup (tada bi mi ona mogla nasapunati leđa) pa bih, oborivši glavu i svezanu kosu, upotrebljavala šampon poput zapadnjakinje: bez kane i posebnog pudera koji se usitnjava. Starica, s licem podrugljive čarobnice, drsko me gledala.
- Ja se perem polagano! – kažem. Izlazim i vraćam se, sve do kraja.
Je li trebalo priznati da sam se pretvarala u kupačicu, ali također i u uskrsnulu voajerku iz djetinjstva? Oči su mi se naviknule na mrak. U dvorani s mlakom vodom, posjednuta na jednoj od izlizanih kamenih klupica, među dječicom i njihovim majkama, dijelila sam ponuđeno voće. Sto se više naglašavala vreva, to sam se više osjećala nevidljivom: ne baš sasvim ovdje, no ipak ni drugdje. Slušala sam raštrkane riječi; vrućina mjesta činila je da budu poput poezije, a ostatak svijeta, osim ove spiljske dubine, posve je iščeznuo.
Hamam, utočište zastaloga vremena. Sama ideja zatvorenoga područja, i dakle zatvora, raspada se i razmrvljuje. Posjednuta između dvaju vrata, između dvije atmosfere suprotnih temperatura, koža izložena dvostrukom i uzastopnom nagrizanju ledene vode i vrele pare, odjednom sam opazila samo glasove olakšane uzdasima, procijeđene iz banalnosti riječi i njihova nesklada. Upijala sam samo zvukove, koji kao da su sami bili oprani. Zbog curenja vode koja je neprekidno tekla, kroz nestalnost oblika i šumova, mislila sam da me svladava umor – ili prije naviknutost kupačica na umor.
Hamam, jedini oprost od harema... Turska kupelj pruža zatvorenicama (kao nekoć melodija orgulja prinuđenim redovnicama) utjehu za samoću. Rasplinuti zaparu zatvorenosti tim nadomjeskom za majčinsku čahuru...
Budući da si odlučila doći – kao posljednji put, tvoja sestra Kenza stajala je na ulazu, nije se prala, spavala je ili brbljala, šćućurena na madracima u predvorju – znala sam, ovoga puta, što da ti kažem.
Prale smo se jedna pokraj druge. U jednome trenutku, okrenuvši si međusobno leđa, zadubile smo se, svaka za sebe, u brižljivu njegu tijela. Iako nisam podigla tuniku, okrenula si se; ponudila si da mi nasapunaš ramena i leđa, poprskala si me posljednjom vodom, najhladnijom, onom za ispiranje. Ja sam pak učinila isto. Ali bila sam spremna prije tebe, sjeti se.
Brzo sam se omotala dugim debelim ručnicima, jedan zavezan ispod pazuha koji mi je padao do koljena, drugi na glavi, koji mi je pokrivao ramena. Kosa mi je, ispletena, bila stegnuta kapicom od satena boje ružičastog lososova mesa.
Čuvala sam u ruci svoju bakrenu šalicu, po običaju. Napunila si je hladnom vodom: kada prođem teška vrata, izlit ću je po svojim prevrućim stopalima.
Nagnula sam se da te poljubim. Stara sluškinja koja je ulazila pomislila je da je to normalno, da ti dajem protokolarni poljubac uz blagoslov, to je obred na izlasku iz hamama... Ali ja sam šaptala kao da je sav otpad prošlosti potpuno nestao. Kao da se utopio.
- Evo, uzmi ovaj ključ koji držim ovdje! Uzmi! – ponovila sam.
Uzela si predmet bez razumijevanja. Poljubim te. Mrmljam uobičajenu formulu, pa zatim:
- Touma ti brani da izlaziš, osim za ovu tjednu kupelj. Hoćeš li zadržati to dijete ili ga pobaciti, to je tvoja odluka! Iziđi, savjetuj se s liječnikom, s prijateljicom, s kime želiš. Iziđi samo da iziđeš!
Promatrala si me, široko otvorenih očiju, ruku s kojih je curila para. S tim pomalo nespretnim stavom kupačice, dok ti je lice obilježavalo neko djetinje oklijevanje, konačno sam opazila tvoje ženske čari; tvoju tajnu. (A sjećam se da je, u mojem arapskom narječju, povrh ljepote koja se može slaviti u žene, 'tajna' ta koja se veliča, neuhvatljivi trag koji ona daje naslutiti na nekome licu.)
- Ključ od stana? – upitaš, zbunjena.
- Ne znam zašto sam sačuvala kopiju!... No to je tvoj ključ! Odsada više neću dolaziti k tebi, čak ni u ovu kupelj. Ako želiš sa mnom razgovarati, pitaj Nazima, on zna gdje nas možeš pronaći ovoga ljeta, njegovu sestru i mene. Čak nas treba doći vidjeti!
- Hvala! – odgovoriš stišćući ključ.
Nosačica vode već prilazi kako bi me ispratila, poput savjesne pratilje na tome izlasku iz kupke.
Zasićene žarkim parama, pa mlakostima, pa žestokom hladnoćom, počinjemo se bojati vanjskoga svijeta. Vrata se širom otvaraju, pa se brzo zatvaraju, ali vjetar ili jara već je uletjela. Vanjski svijet nagovještava okrutno izlaganje nametnuto našim omlitavjelim tijelima.
Zamotane, pokazujemo se svijetu, utvare otvorenih očiju. Je li to zato da na svojoj koži očuvamo dašak zemaljskoga raja i draž njegovih voda?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar-Sultanija u sjeni

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:41 pm


Na pragu


Sljedećega tjedna, počela sam hodati gradom.
Od zore do sredine poslijepodneva, u vrijeme kada mi kći izlazi iz škole. Vratiti se u njezinoj pratnji k teti, u medinu. Taj povratak udvoje postaje moj cilj. Do tada, tijekom jutra i jednoga dijela dana, ponovno postajem lutalica.
Za vrijeme egzila, ponijela sam u sebi sjaj živoga vapna ovoga grada gdje sam se osjećala uvijek raspoloživom; ispražnjene ili bučne glavne ulice, pročelja zgrada s lagano nagnutim stranama, a posebice beskonačne ulice sve u kazališnim stubama (da stoje same, ove posljednje sastavljene, tvorile bi beskrajni ponor za naš zaborav!)
Vratila sam se, u naletu solidarnosti s malenom; nisam pogledala ništa oko sebe. Kao da idem proputovati tom metropolom. Od moje prošlosti, ona krije tek moju djevojačku opijenost, jučerašnju ljubav, u obećanju. Gušenje prastarih dana nije u meni ostavilo nijednu brazdu.
Vidjela sam se u prolazu u tome glavnom gradu nagnutom nad morem. Nije li me ta iluzija odvela nazad do mojih korijena – riđi stari grad dolje odakle majka nikada nije izišla? Neću se smiriti drugdje.
Ne voljeti nigdje osim u mjestu svojega podrijetla, u svojemu kraljevstvu. Ne znam kojega ću muškarca opet odabrati, želim predvidjeti barem mjesto gdje ću moći voljeti.
A ti, u tome brujanju koje buja među ulicama koje se strovaljuju, u tome starom gradu nesigurne ravnoteže, dodirujući neko stalno klizanje (tla, ali i identiteta), ti si bila zatvorena od djetinjstva. Počevši od ovoga mjesta, tražiš svoj put; tragaš za bijegom. Grad-lađa tvoje prve pokretnosti: otuda će početi tvoja plovidba.
Nastavila sam skitanja. Tako te više ne stvaram, više te ne zamišljam. Jednostavno te čekam.
Jednom sam sanjala da ti mogu predložiti da otiđeš sa mnom: pobaciti legalno drugdje. Ali odsada se bojim svakoga putovanja. Sada ja želim potonuti. Na svoj način, ponovno se pokriti... Povući se u sjenu; pokopati se.
Nekih jutra, izlazila sam prerano. Grad, nov jer je prazan, pripada samo četama domaćica, pod bijelim velovima, koje se žure prema uredskim zgradama koje su se umnožile. Žure se i brbljaju, kao da sanjaju ili hodaju u snu; fakinke u bijegu. U četvrtima koje izbjegavaju autobusi, gdje se pojavljuju tek rijetki automobili, buka izostaje.
Zamišljam da se pomičem poslije potopa početaka svijeta, ili poslije nekoga iznenadnog brodoloma. Prve pojave: pješaci, nekoliko djece, rijetki pobožnici na povratku s molitve prije zore, prosjak. Oprezan hod lutalica. Novi gospodari, u svojim limuzinama koje klize, ostavljaju trag kratkotrajnog misterija.
Čim se dan počne rasplinjavati, grad gubi lakoću boja, gipkost. Preobražava se u golemu prašnjavu palanku, u vrvljenje noćnih ptica. Prolaznici se ne doimaju kao pravi stanovnici; prije kao došljaci koji ne prestaju tvrdoglavo osvajati okolinu. Njihova se graja diže s izgažene zemlje.
Gore, kao ravnodušni svjedoci, gola djeca na balkonima, domaćice, slabo skrivene iza svojih draperija, vuku poglede; kao da dominiraju krajolikom.
Izlazila sam prerano, ujutro. Vratiti prostor u svoje vlasništvo, gdje smjehovi prošlosti ne prestaju curiti.
Slijedila sam te posljednjega dana. Čekala sam u okolici tvoje zgrade. Bez plana. Samo raspoloživa. Slijedila sam te ne prikrivajući se i, mislim, neiznenađena što te vidim. U najboljem slučaju, nisam mislila da ćeš tako rano izići.
Jedino je domar tvoje zgrade ostao, oprezan, da nas promatra, pod svojim trijemom: mene koju je prepoznao puno poslije, tebe koju je vidio – je li to bilo prvi put – 'bez vela', na zapadnjački način.
Poslužujući se tvojim izmotavanjima, krivuljama okolišanja, osjećam se ujedno kao šetačica i kao gledateljica. Iznova voajerka; ne tvoja, prije voajerka prolaznika, kuća, drveća koje doista moraš pogledati. Pogledati prvim pogledom.
Po držanju svake žene u ulici, ja odsada mogu ispričati njezinu priču, njezin vijek, njezino rodoslovlje; reći struji li unaokolo već tri stoljeća ili tri dana! Znati nosi li kratku haljinu s ogoljelim listovima, raspuštenu kosu, od mladosti svoje bake, ili da se pripremi na sjajno kćerino djevojaštvo... Da, pred svakom prolaznicom – barem, u našim trgovištima, u našim čergama, van duplja, pećina, tamnica – dovoljno sam smjela da mislim da na prvi pogled, na posve prvi pogled, zato što je prvi, osjećam u prolaznici prolaženje: od sjene do sunca, od tišine do riječi, od noći do nagosti istine. Prvi korak koji se pojavljuje izbija istovremeno obris i nadu.
O, oko noći, o glasu frigidne pjevačice koji žamori, izmišljam, munjom slike ili jednom čak stranom riječju, trenutak slobode!
Govoriti ti odsada 'ti', znači li to ubiti te? Ne izmišljam te, niti te proganjam. Jedva da svjedočim; uspravljam se.
U vrijeme ručka, ti čak više ne razmišljaš o povratku kući. Mora da si zaboravila majku.
Dvadeset i prvi je dan ožujka, u tome gradu. Pročitala sam datum, u jednome izlogu papirnice: ujedno po kršćanskome kalendaru i po Muhamedovoj eri... "Dan proljeća", ustanovila sam. Oči mi žmirkaju, neka pahuljasta magla rasipa se po širim avenijama, sa strane luke. "Proljeće kod nas traje jedan dan!” pomislim, i nastavljam te slijediti.
Naizmjence, na pozornici svijeta koja nam je uskraćena, u prostoru koji nam je zabranjen, u obilju svjetlosti koja nam je oduzeta, naizmjence, ti i ja, utvare i odrazi za svaku, postajemo sultanija i njezina pratilja, pratilja i njezina sultanija! Muškarci više ne postoje ili, bolje rečeno, ako tapkaju, oni smetaju. Vrebaju, stalno im nešto bode oči!
Tada sam vidjela kako se strmoglavijuješ; juriš niz široke stube, od veličanstvenoga mramora, koje vise nad nekim drugim šetalištem. Shvatila sam da hodaš kao da si u bunilu. Nisam požurila korak; ipak sam ti spazila lice, okrenuto na sekundu ulijevo, pa onda automatski udesno. Djeca koja su se rastreseno igrala, poput statista, promatrala su te, tebe vizionarku! Vidjela sam se ponovno deset, jedanaest godina prije; možda zbog bočnog pokreta tvoje glave, na kraju iste stubišne ograde, iznad istoga krcatog šetališta.
I vidjela sam te kako poskakuješ. "Antilopa koja bježi pred lovcem", počeo bi jedan beduinski pjesnik već u potrazi za svojim rimovanim općim mjestima, za svojim beskorisnim aliteracijama. Dijagonalno si prelazila cestu kada te udara neki crni automobil, pun putnika koji se smiju i krevelje kada izbijaju glasovi u zbrci, pa onda sirene, pa onda...
Začuo se jak krik (čujem ga još u trenutku kada ti pišem), potom vika, metež..
Polagano sam se probila kroz gomilu znatiželjnika i opazila da neka žena leži na tlu, onesviještena. Dva muškarca, ispred mene, polagano podižu tijelo; treći, pokraj mene, starac, čini mi se, promuca:
- Spasio je Bog! Spasio je Bog, o, Muhamede!.
Pogledala sam tvoje blijedo lice. Vidjela sam svoje, koje nikada nisam mogla vidjeti, upravo u tome trenutku kada vas miluje krilo smrti, kada se čini kao da vam njezin neprimjetan osmijeh govori "ne sada, sada nikako nije pravi trenutak!" Svoje lice koje nisam pronašla.
- Spašena je! – ponavlja neki glas.
Ja se povlačim, otići ću... Čemu si govoriti ono što već znam: da ćeš pobaciti – fetus koji je u tvojem srcu već mrtav; da ćeš živjeti, suviše slobodna, razriješenih okova.
A kola hitne pomoći s prodornom sirenom polako se približavaju.
Toga istog dana, idem ususret Mériem; najavljujem joj, kao i teti koja zatvara svoju kuću kako bi nas pratila:
- Sutra odlazimo kući!
- Kući?
- U rodni grad!
Grad moje tete i moj grad, antička luka gdje završava moj put. Također rodni grad djevojčice: nekoć sam se tamo vratila da rodim.
Druga će supruga nanovo započeti ono što je prva tek jedva primjetno pokazala: proći kroz istu šikaru, iznjedriti, pod bljeskom dijamanta bistrine, isto improvizirano ludilo.
Prva, koja vreba, čeka; ona čuje. Sljedeća etapa iziskuje vijenac svjetlosti istih reflektora – sunca ili svijeće iz ložnice – ponovno upaljenih. Tada će prva žena nestati, rasplinut će se ovdje, ponovno će se roditi drugdje.
Sandala slobode ostavlja isplesani trag na pijesku, ili na stijeni. U mraku, jedna ruka, svileni rubac koji se vuče po podu, produžuje svoj odraz na dnu neke lokvice. Očekivanje, ili sestrinstvo, otvara zjenice učenoga djetinjstva, svoj izoštreni sluh, vrućinu.
Druga žena pojavljuje se na pragu, gutačica prostora; prva se otada može pokriti, ili sakriti. Muškarac, tragač za istim ranama, gestikulira u tami paloga dana. Obala nepokolebljivoga jutra.
Na izmaku duge noći, odaliska je u bijegu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar-Sultanija u sjeni

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:41 pm

Lutnja


Oslobođene prošlosti, gdje li smo? Uvodni dio nije još posve zatvoren; kraljica zora, na svojemu podiju, nada se preživjeti tek dan za danom, njezin je spas osiguran samo putovanjem kroz svaku noć harema, svakim poletom u svijet mašte. Gdje li smo dakle, u kojoj pustinji ili kojoj oazi?
Sadašnjost se zgušnjava. Kretala se ona prije za nas, stoljećima prije no što je Orfej pronašao Euridiku, on koji će je opet izgubiti, ali koji ju je barem tražio, koji ju je barem volio. Ti i ja gledamo prvim pogledom, uzrujava nas prva tjeskoba. Zvuk krila gore u golubinjaku, sloboda počinje; točnije, sprema se početi.
Kratkotrajni osmijeh otkrivenoga lica; kada nestane djetinjstvo, možemo li ga oživiti, mi, osakaćene žene djevojaštva, strmoglavljene van prolaza neke odsječene sreće? Mlaz vode iz dvorišta sjetno pjeva... Na kojem se mjestu valja zaustaviti? Naši smjehovi odzvanjali su u iščeznulim snopovima, naši su se plesovi pomiješali jučer, u neredu bujnosti; koje će nas sunce ili koja ljubav učvrstiti?
O, moja sestro, bojim se, ja koja sam mislila da sam te probudila. Bojim se da se obje, da se sve tri, da se sve – osim rodilja, majki čuvarica, prabaka grobarica – ne nađemo opet sputane ovdje, na 'tome zapadu Istoka', tome mjestu na zemlji gdje je zora za nas zabljesnula tako lagano da nas već, sa svih krajeva, dolazi omotati suton.
Pariz, zima '81. i proljeće '86.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar-Sultanija u sjeni

Počalji od Mustra taj Ned Jun 10, 2018 4:41 pm

MALI RJEČNIK*


Almeja - staroegipatska profesionalna plesačica svečanih plesova; izvodi plesove s oružjem
bajadera - indijska plesačica i pjevačica u hramu
baraka - arapska riječ koja znači blagoslov, ili sreću
dimije - ženske široke hlače u orijentalnom stilu, koje se podvezuju oko gležnjeva
felah - zemljoradnik u arapskim zemljama (u Egiptu potomak starosjedilaca)
fes - kapa bez oboda, s kićankom ili bez nje, obično crvena, podrijetlom iz Fesa
fqih - muslimanski sveti čovjek
haik - teški vuneni komad tkanine koji ornata cijelo tijelo i ostavlja jedno oko vidljivo, koji odijevaju žene Bliskoga Istoka
hamam - arapsko javno kupalište s toplom vodom ili parom, turska kupelj
kaur - nevjernik (kršćanin) koji nije podanik Osmanskoga Carstva
khôl - ukras tamne boje koji se nanosi na vjeđe, trepavice i obrve, podrijetlom iz arapskoga svijeta
medina - muslimanski dio grada u sjevernoj Africi (osobito u Maroku)
medresa - islamsko vjersko učilište, ranga srednje i visoke škole
mujezin - vjerski službenik koji s minareta objavljuje vrijeme molitve i poziva na nju
nау - veoma stara vrsta flaute
šehadet - polaganje vjerskoga zavjeta
sufija - pustinjak, pripadnik jednog od islamskih mi stičnih redova, derviš
zaouia - glavno sjedište islamskoga bratstva, ponekad jednostavno džamija
Zituna - islamski univerzitet u Tunisu

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Assia Djebar-Sultanija u sjeni

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 3 Prethodni  1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu