Zašto psujem - Vedrana Rudan

Strana 1 od 5 1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Ići dole

Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:01 am



Ovu knjigu posvećujem svim čitateljima bloga.
Bez vas moj bi život bio opaki davež.
Poseban pozdrav najvjernijim komentatorima
Ismetu Jašareviću, Mikiju Mausu, duleboyu, mr blondu, matijavidu, ya... i Slavenu Hrvatinu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:01 am


PROLOG ILI
ZAŠTO PSUJEM

Nekima od mojih čitatelja psovanje ide žestoko na kurac. Poštujem njihov stav. Evo nekoliko rečenica u osobnu „obranu“. Moj blog nije sponzoriran, on je samo moj. Svi koji misle da sam tajna kolumnistica Glasa koncila jako su se zajebali. Želim reći, kad nešto ili nekoga pošaljem u kurac, nisam u sukobu interesa nego u sukobu sa svijetom i samom sobom.
Čujem neke od vas. Ako si u sukobu sa svijetom i samom sobom, frustrirana stara babo opsjednuta kurcem, jebanjem i pičkom, kakve to jebene veze ima s nama? Zašto zagađuješ internet, zašto zbog tvojih prostakluka svaki put moramo popizditi? Reći ću nešto što će vas jako začuditi, vas koji pizdite: ovaj blog nije obavezna lektira za prvopričesnike i djevice koje peru svoje spolovilo pred prvi snošaj.
Što je, po vama nekima, nećudoređe? To je kad stara žena šalje u kurac svijet oko sebe. Žena s naglaskom na „stara“ trebala bi biti doma, čuvati unučiće, od penzije pomagati djecu, smiješiti se i smješkati urbi et orbi jerje stara žena i stara pičkurina a stara pičkurina, to svi znamo, na tržištu ne vrijedi ništa? Stara ženaje zakurac, neka u miru, ako ima love da kupi apaurin, čeka smrt da joj se, najzad, klinci u pedesetoj usele u gajbu.
Jesam stara, jesam žena ali nepriznajem tu tezu ijebe mi se što vi neki o tome mislite. Sve dok dišemja sam ljudsko biće koje na svom blogu, čitatega besplatno, smije pisati što mu padne na pamet. O, kakoje to blažen osjećaj! Ijoš nešto. Zaštoje kuracpsovka a ne spolni organ ilijedan od organa koji ima veze s rakom prostate, slabim ili jakim mlazom, pravljenjem djece, izazivanjem užitka ili paklene dosade?
Zašto je pička psovka a ne spolni organ koji ima veze s rađanjem slatkih beba, gljivičnim upalama, upalama mjehura, ponekad s vrhunskim užitkom, kad je nositelj kurca novi dečko u gradu, ili bijesom kad se mužu s kim si u
braku četrdeset godina dignejedne srijede baš u vrijeme kadje tvoja omiljena serija na teveu?
Zašto je jebanje prostota? Ono može biti i nešto što ti grije i dušu i tijelo. Jebanjem se prave djeca koja će ti idućih pedesetgodina piti krv, toje dobro, svi smo mi mazohisti. Jebanjem možeš zaraditi neki dinar... Osjećam, izraz dinar ide vam na kurac jer spominjanje riječi dinar asocira na Jugoslaviju a vi mrzite sve štojejugoslavensko. Jugonostalgičare poput mene s velikim biste guštom poslali u pizdu materinu. Bože, koji divljaci. Nisam jugonostalgičarka iako ova Hrvatska sa mnom spolno opći takogrubo da sam dobila kroničnu upalu rodnice. S vremenom će to sigurno prerasti u rak.
Vraćam se na temu babe mojih godina. Ja sam ponosna nositeljica titule
„baba mojih godina“. Živa sam, zdrava u skladu sa svojim godinama, jebana, tucana, kresana, gužena od ovog režima kome ne mogu ništa. Ako zaista mislite, vi neki, da nemam čak ni pravo sve i svakoga oko sebe slati u kurac zatojer vas neke to uznemirava, mogu vam samo poručiti, vi meni ne idete na kurac.
Dapače.
Ponekad me dovodite do sladostrašća.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:01 am

I

ČEMU SLUŽE ŽENE?




JA ŽENA, JA MAMA, JA NONA, JA PUNICA,
JA SVEKRVA, JA MAĆEHA


Koliko žena u meni ima?! Tko sam u stvari ja? Ona ženska koja mrzi kuhanje a ipak četiri puta tjedno u kipuću vodu baca torteline kupljene u marketu pa na njih istresa umak od rajčice iz staklene boce pa onda njen muž to pojede. I još mora reći, bože, rođena si s kuhačom u ruci.
Ta žena pokušava u sebi ubiti strah da će joj muž otići s nekom mlađom i tvrdom. Hvata ga na cesti za ruku, neka svi vide, on je moj, moj, moj, iako imam deset kila previše, sijedu kosu ispod smeđe, bolnu kralježnicu i osjećaj da ću se jednoga dana ipak probuditi i u izlogu vidjeti curu koja trenutno zarobljena u meni urla, pusti me van, kravo stara!
Ta žena je mama koja ne može shvatiti da je mama ljudima koji više nisu mladi. Zove ih telefonom nekoliko puta dnevno, govori im kako puše jak, hladan vjetar, cesta je zaleđena, pazite preko zebre, stavite kapu na glavu, ne vozite auto, autobusi voze redovno, što ste danas kuhali, ne jedite često picu, nemojte otići iz Hrvatske, bit će bolje, vani ćete dobiti posao ali ćete biti stranci dovijeka i predaleko od mame.
Eto, to sam ja.
Naravno da volim zeta, on je otac moje unuke.
Naravno da volim nevjestu, ona je žena moga sina.
Naravno da volim dijete svoga muža, to je dijete moga muža.
Naravno da volim unuku iako ne zna što znači riječ ne. Ima nekoliko kaputa, bezbroj majičica, tajica, čarapa, jaknica, kapica, rukavičica... Njena je majka imala jedan kaputić. Zna uključiti aparate koji će joj na ekran dovući životinje, živine, zvijeri, vještice, zmajeve. Sva se ta čudovišta bore do posljednje kapi nečega. Ubijaju, kolju, vrište, stenju... Da sam joj ja mama... Žao mi je, nisam nona iz priče. Svoju unuku viđam rijetko, čuvam je nikad. Zapamtit će to, šteta što raste bez none. A raste bez none jer su noni bitni internet i knjige i putovanja i filmovi i pisanje.
Vrijeme leti. Muž, djeca, unučica, zet, posinak, nevjesta... Što smo mi jedno drugom pitaj boga. Ne razgovaramo na tu temu jer je život težak, treba platiti račune i poreze i kredite i odlaske u markete. Nema se vremena za analize.

Baš imam problem. Toliko je žena u meni, ni jednu nisam upoznala, baš onako, upoznala do kraja. Danas čerečim jednu, sutra drugu, prekosutra treću... Ni s jednom nisam zadovoljna. Ipak, sretna sam da nas toliko ima. Da sam samo jedna ja, jedna jedina, sigurna sam da s tom gospođom ne bih mogla nikako izaći na kraj. U velikom društvu čovjek se izgubi pa mu bude lakše.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:02 am

JA SAM MAMA, VELIKA MAMA


Živimo u svijetu u kome je trendi baviti se borbom za prava manjina. Na dostojanstven život imaju pravo crnci u Americi, bijelci u Južnoafričkoj Uniji, šepavi, grbavi, pederi, djeca sa posebnim potrebama, starci, djeca bez roditelja, psi lutalice, napuštene mačke... Jedina skupina koja diljem svijeta nema baš nikakvo pravo na pravo da ne bude zlostavljana su žene. Siluje ih se jednako u Indiji i Švedskoj, vrijeđaju se preko svih mreža, dečki ih mlate u svakoj školi u svakom dijelu kugle zemaljske.
Mlate ih i siluju očevi i muževi, siluju ih i prijatelji i znanci i neznanci i vojnici sa kojima se zajedno bore u Afganistanu i civili, kanadski ragbijaši... Muževi im uvaljuju nož u grlo a zatim budu pušteni na slobodu jer su u trenutku ubojstva bili pod stresom. Ubiti majku, sestru, ženu, djevojku ni u jednoj zemlji nije zločin koji će potresti svijet zato jer svijetom vladaju muškarci.
U dobra stara vremena žene su znale odakle im prijeti opasnost pa su ili ostajale u kući, neka ih siluje samo onaj tko s njima živi, ili bi izašle iz kuće pa bar vidjele njušku svog zlostavljača. Nije neka radost ali možeš živjeti u nadi, ako si ambiciozna, da ćeš mu kad tad doći glave. Danas kad više živimo u virtualnom nego u realnom svijetu, ako danas uopće postoji realni svijet, svaku ženu vješt zlostavljač može rastezati kako ga volja.
Zakonom ništa nije definirano. Zato je najnormalnije da se ispod fotki naših uspješnih žena na netu izdrkavaju bolesnici širokoga spektra. Naše su pjevačice, slikarice, sportašice, i ne samo naše, „kurve“, najblaže rečeno, „koje treba jebati“, još blaže rečeno. Svi portali žive od lajkova i lajkanja a do njih je najlakše doći ako objaviš fotku žene koja je nešto u životu učinila.
Mužjacima svih zemalja ženski je uspjeh ono preko čega oni jednostavno ne mogu prijeći a da ga sakriveni iza izmišljenog imena ne izvuku, da li samo virtualno, i dobro izdrkaju. Zanimljivo je da muškarci svoju izlučevinu doživljavaju kao uvredu. Nikad nam nitko nije objasnio zašto. Možda se ipak negdje u dubini duše, s pravom, sami sebi gade?
Odvratno je biti žena. Nekad su mužjaci spaljivali vještice. Danas djevojčice tjeraju na samoubojstvo objavljujući o njima gadosti na netu. Ima li tome lijeka? Jedan od načina kako bi žene mogle zaštititi sve buduće žene je da prestanu rađati. Od danas dovijeka. Kako je nemoguće dovesti tri žene u skupinu koja će

se boriti za isti cilj, odgajane smo da jedna drugoj budemo muškarac, ovu ideju
treba odjebati.
Kako si ipak pomoći? Svaka bi majka od starta trebala sa majčinim mlijekom u kćer cijediti spoznaju da su svi muškarci svinje. Kad kći malo naraste, morala bi je upisati na tečaj borilačkih vještina. One kojima se ne da provoditi dane u dvorani morale bi od svoje pete naučiti baratati nožem. U petoj nožić, u petnaestoj nož, u dvadesetoj pištolj. Štitnike za uši na uši, nekoliko sati obuke i to bi bilo to.
Svaka bi žena iz mamine sise morala izvući i spoznaju da joj, da bi bila normalna, ne treba muškarac. Muškarci su u našim životima bitni koliko i papirnata maramica. Jebeš vjenčanicu, vjenčanje, princa, dječurliju... Boriti se treba za svoj krov nad glavom, za svoj ključ, za život u miru i veselju sa samom sobom.
Ako ipak rodiš pa ti se dogodi sin, pred tobom je zadatak velik k’o neboder. To nešto, što među nogama ima to što ima, treba krvavim radom, korak po korak, od nečega što je predodređeno da postane smeće pretvoriti u toplo ljudsko biće. U nekoga tko nije ženomrzac. Za svaku je ženu koja rodi sina to apsolutno najveći izazov u životu i najveća pobjeda ako to postigne.
Žene koje su odgojile muškarce koji vole i poštuju žene istinske su heroine svakog vremena. Ponosna sam što sam jedna od njih. Moj sin je muškarac koji voli žene, bori se za njihova prava i sve je ono što drugi oko njega nisu. Samo zbog toga ja se svom odrazu u ogledalu svako jutro poklonim i kažem: „Ženo, carice!“

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:02 am

KATEINA GUZICA


Žene su lako kvarljiva roba. Najviše vrijede između petnaeste i devetnaeste. Kad navrše dvadeset i pet lagano su načete, u tridesetoj prezrele. Hvata ih panika. Nije lako šetati gradom i nalijetati na ugašene muške poglede. U četrdesetoj, iako znaju da su otpisane, skraćuju suknje, pumpaju sise, ugrađuju umjetne jagodice, u guzicu umeću silikonske polulopte, sve u jalovoj nadi da će izgledati kao da im je dvadeset i devet.
Mi smo, otkako jesmo, komad mesa. Muškarci su potpuno drugačija bića. U pubertet ulaze u četrdeset i petoj kad su poželjni ali premladi, sazrijevaju u šezdeset i petoj, u sedamdesetoj im ni jedna ne može odoljeti. Kad bogati riknu u devedesetoj, njihove se dvadesetpetogodišnje udovice dave u suzama jer su, ni mlade ni stare, ostale bez muškarca. Što je žena bez muškarca?
Naivčine misle da kroz ženski pakao prolaze samo žene iz susjedstva. Nije tako. Pratite slučaj Kate? Valjda ste svi vidjeli golu guzicu buduće kraljice? Britanski tabloidi nisu htjeli otkupiti fotografije da ne bi povrijedili svoju princezu. Zato se njemački Bild raspištoljio. Zahvaljujući internetu svijet je najprije vidio Kateine sise koje je pokazivala suncu na nekom francuskom balkonu. Pred nekoliko je tjedana u Australiji šutirajući loptu otkrila trbuščić.
Radi li se o nezgodama, ili... Da Kate nije željela pokazati svoju riticu, ne bi u nevidljivim tangama stajala pod elisama helikoptera. Postoje načini kako sačuvati guzicu od pogleda svijeta ako to želiš učiniti. Kate to ne želi jer je i ona samo jadna žena koja je navršila trideset i drugu.
Žene u trideset i drugoj nikad ne računaju da imaju trideset. One galopiraju prema četrdesetoj. Još ako si žena muškarca kome bi legla svaka starija od petnaest i mlada od dvadeset i dvije, kužimo da nam Kate svojom golom guzicom, sisama i ravnim trbuhom poručuje, nemam trideset i dvije, vidite me, imam petnaest.
Nemaš, Kate, nemaš. Ista si poput nas. Misliš da nisi jer imaš dobro dupe i ravan trbuh. Zato si gola gledala u francusko sunce, gola hodaš pod elisama helikoptera, staješ uz rub vodoskoka koji riga vruću paru iz podzemlja i obnažuje ti duge, lijepe noge. Ipak, uskoro, i ti ćeš izbjegavati helikopterske elise u širokom krugu.

Kad normalna žena diže ruke od sebe? U kojim godinama? Nikad. Između dvije kemoterapije luta gradom u potrazi za ludim rupcem, u šezdeset i petoj nokte na kvrgavim prstima premazuje ljubičastim lakom, stalno smo na dijeti, sve od sedam do devedeset i sedam.
Da li nam Kate treba pokazivati golu guzicu i sise ili bi bilo bolje da je ostala pokrivena? Neka se otkrila. Jednom će imati dokaz da je vrijedila. Gledam svoje gole fotke iz sedamdeset i druge. Dugačke noge, gole sise, ležim na leđima jer mi je prednjica bila bolja od stražnjice. Na nudističkoj plaži? Što vam pada na pamet? Na običnoj plaži. Jebeš našu golotinju u dvadeset i nekoj ako je baš svi ne vide.
Svaka žena zna da je konzerva na kojoj piše „najbolje upotrijebiti do
četrdesete“. Zato, Kate, požuri! Još te nismo vidjeli na ginekološkom stolu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:02 am


KAKO KRASAN DAN


Svakoga dana na netu gledam naše ženske „zvijezde“ kako se, sirotice, muče da u četrdeset i nekoj izgledaju poput djevojčica koje će za koju godinu, kad navrše sedamnaest, izgubiti djevičanstvo. Koji napor ulažu te ženske da bi izgledale onako kako one zamišljaju da izgleda djevica pred danom D.
Svakodnevno višesatno vježbanje. Izgladnjivanje do padanja u nesvjest. Ekstenzije do guzice koje će ujutro, kad fanovima pošalju svoj prvi selfi „bez šminke“, pokriti njihovo savršeno, dvanaestogodišnje tijelo. Plastične sise. Plastične jagodice. Dražestan nosić kakav ti u familiji nikad nitko nije imao, leće boje ljubičice, u guzici dvije lopte koje se nikad neće objesiti. Lice bez bora jer ga i nema, najveći dio je odrezan a ostatak se skriva iza ušiju.
Četrdesetogodišnja djevojčica ne može biti djevojčica ako „špicom“ ne prošeće u haljinici koja jedva da joj pokriva one lopte. Svoje štapiće uvaljuje u cipele koje nisu cipele nego skulpture. Dvije trakice na petnaest centimetara visokim petama. „Djevojčica“ kad ležerno krene na „jutarnju kavicu“, ispod njene fotke u nekoj od Glorija uvijek piše da odlazi na „jutarnju kavicu“, u ruci drži najnoviji kožnati krik. Te sirote žene koje sve imaju umjetno osim mozga, da im bar on nije prirodan, muče se poput životinja u cirkusu. Uzalud, moje curke, uzalud.
Svi napori koje ulažete da biste smrti poručile da u vašem slučaju mora doći dvadeset godina kasnije besmisleni su. Nova fasada ne može spriječiti urušavanje trule kuće. Doduše, vi koje pjevate a nemate glasa, vi koje vodite teve emisije a lobotomirane ste, vi koje se bavite politikom a jedine vještine koje ste savladale su prazno blebetanje i plesanje oko štange, vaše ulaganje u gladac da bi se sakrio jadac još i ima nekog smisla.
Ali što je s nama, normalnim ženama? Kad ćemo mi sebi i drugima priznati da imamo četrdeset i jednu godinu? Onda kad promijenimo čip u glavi. Kad krenemo mužjake pretvarati u partnere a ne ih bespogovorno prihvaćati kao gospodare. Kad sebi priznamo da nisu plastične sise ono na čemu ćemo odletjeti do zvijezda. Kad sebi damo pravo da budemo ljudska bića s viškom kilograma i manjkom kose.
Sva ta ubadanja, stavljanja hladnih obloga na podljeve, čekanja da lice splasne i da se hematomi povuku, paljenje kapilara na bedrima, navlačenje

perike na paperje koje je nekad bilo kosa, ljepljenje umjetnih trepavica koje djeluju kao da su prave, nose se stalno, umjetne obrve, napumpana usta...
Čemu? Čemu, jebote! Neke od nas imamo unuke, mnoge od nas imamo kćeri, kakvu im poruku šaljemo? U životu mogu uspjeti samo ako su lutke do smrti? Tkonam to poručuje? Muškarci? Ne bih rekla. I oni sve više sebe pretvaraju u ono što misle da bi morali biti. Nisam mogla vjerovati svojim očima kad sam u nekoj ženskoj reviji vidjela našeg nogometnog selektora „prije“ i
„poslije“. „Prije“ je imao kvrgu na nosu, a „poslije“ ima nosić kakav nosi i
Angelina Jolie.
Nisu, dakle, muškarci oni koji od nas žena traže da budemo napuhana čudovišta. Kozmetička industrija i ostale industrije ljepote vrte milijarde na našem osjećaju nesigurnosti. Prodaju nam tezu kako je samo lijep čovjek ljudsko biće. Svi koji imaju kvrgu na nosu gubitnici su i kad im za uspjeh u životu trebaju samo dvije spretne, krive noge.
Odustajem i nisam jedina. Sve više žena u svijetu prestalo je farbati kosu, rezati podbratke, zatezati lice i uštrcavati u njega pizdarije. Ne ubijaju se dijetama, nose široke majice kratkih rukava, na stopalima birkenstockice i baš ih briga što je mladost iza njih. I ja ću za šest mjeseci postati sjedokosa cura.
Odlučila sam, radovat ću se životu ma kakav on bio. Svakome od nas ovaj bi dan mogao biti posljednji. Koliko ima smisla potrošiti ga na rastezanje u nekom centru za mučenje?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:02 am

PREVIŠE ME IMA


Sve žene u civiliziranom svijetu moraju odgovoriti na isto pitanje. Tko je ona debela žena koja me gleda iz ogledala? Kad će odvratna baba u preuskim trapericama uskočiti u pravu mene? Tko sam prava ja? Prava ja sam ja iz moga vremena. Jedna je američka spisateljica rekla da žene mojih godina, imam šezdeset i pet, nikad ne smiju izreći riječi „u moje vrijeme“ jer će tako svijetu reći da vrijeme u kome žive nije njihovo. I nije. Ovo vrijeme nije moje. Moglo bi postati moje kad bih se potrudila. Trebala bih svoj život uzeti u svoje ruke. Nikad ne treba odustati. Svi su problemi rješivi. Možeš biti mlada ili stara. Ti si ta koja biraš želiš li ulicama hodati u tuđem ili u svom vremenu.
Imam podbradak, sise trpam u minimajzere koji ništa ne minimaliziraju, navlačim levisice koje ravnaju trbuh i dižu guzicu, ali moja guzica i moj trbuh namjeru traperica ne prepoznaju. U moje vrijeme prsti su mi bili poput paukovih nožica. Danas ne mogu na svoje kobasice nataknuti ni jedan prsten iz mog vremena. Ipak, nisam stalno nesretna.
Kad sam daleko od izloga i ogledala, kad uspješno izbjegnem svaki susret sa starom, ogorčenom ženom širokih, mesnatih bokova, ja sam cura u mom vremenu. Visoka, tanka. Metar sedamdeset i šest, pedeset i četiri kilograma. Vremena se mijenjaju. Danas bi moja idealna težina bila četrdeset i pet kilograma.
Mnoge žene svoje živote drže pod kontrolom. Ne želim biti šaka jada okružena svojim vršnjakinjama iz kojih kulja mladost. Krhkost, krhkost, krhkost! Krhka sam, dakle postojim! Vi ste debele i ne slažete se sa mnom? Gubitnice! Jeste li ikad vidjele uspješnu, mršavu ženu koja misli da nema četiri kilograma viška? Eto vidite.
Žena nikad nije dovoljno mršava. Davno je to rekla gospođa Simpson koja je Engleskoj ukrala kralja. Da li bi to mogla učiniti da je imala četrdeset kilograma viška? Promijenila je povijest samo zato jer je bila kost i koža. Navodno je u nekom bordelu na Dalekom istoku naučila pičkom dizati igle s površine stola. I to joj je pomoglo da obezglavi Englesku. Možete li zamisliti ženu od osamdeset kila, moja težina, kako čuči na bilo kom stolu? Ja se na njega ne bih mogla popeti. O hvatanju igala da se ne govori.

Krava! Ja sam krava! Tupo, sisato biće koje živi u Hrvatskoj. Ne znate gdje je Hrvatska? To je mala zemlja bogu iza nogu u kojoj ipak sve žene žele ono što žele žene u Njujorku ili Parizu. Mi želimo tijelo bez ijedne dlake. Mi želimo biti kosti prekrivene tankom, bijelom kožom.
Jedna od nas uspjela je u tome. Poznata teve voditeljica već mjesecima ne silazi s naslovnih stranica svih hrvatskih revija i portala. Žena je nakon bezbroj izgubljenih bitaka dobila rat. Širi ruke, skače u zrak i vrišti: „Ja mogu ući usuknjicu koju sam nosila kad mi je bilo jedanaest. Ja mogu navući hlačice koje sam nosila kad mi je bilo deset!“
Mora da je krasan osjećaj biti u četrdeset i petoj i uznemireno čekati nekoga tko će te za tri godine deflorirati. Defloracija je prema svim istraživanjima ključni trenutak u životu svake žene. Kod defloriranja većina je žena gola ili polugola. Ležati u predebelom tijelu i očekivati orgazam? Prema najnovijim istraživanjima, svaka žena u intimnom dodiru s muškim tijelom mora doživjeti orgazam jer on skida kilograme i tako unosi mir u duše ženske. Ako si debela ne možeš svršiti, na tu je temu napisano tisuće studija, ako ne možeš svršiti ne možeš ni smršati. Pakleni krug u kome se vrti svaka žena od četrnaeste do devedeset i četvrte.
Smijemo li odustati od igre? Ostati djevice? Opustiti se i žderati što nam padne na pamet? Debele svršavati trljajući se o nešto što nije muškarac? To nije moguće! Žena bez muškarca ne postoji. Moraš imati nekoga tko će te jebati da bi te ljudi držali normalnom. Da bi našla nekoga tko će te jebati, moraš imati tijelo djevojčice. Da bi imala tijelo djevojčice, moraš ući u suknjicu iz osnovne škole. Ako u pedesetoj ne izgledaš kao maloljetnica, tvoj život nema nikakvog smisla.
Hrvatska teve voditeljica o kojoj vam govorim postala je ljudsko biće kad je uskočila u onu haljinicu. Daje intervjue, pokazuje sise koje su neodoljive zato jer ih nema, njene su noge štapići koje sebi želi svaka žena. Ona je samu sebe stvorila iz devedeset kila masti. Istopila se, nestala je da bi nastala.
Hrvatska je mala zemlja. Ponosi se svojom teve voditeljicom jer svi građani Hrvatske vide da ono što je učinilanaša građanka ne može učiniti, primjerice, prva dama Amerike. Gospođa Obama nikad neće ući u haljinicu iz svog djetinjstva. Amerikancima je njezin poraz nepodnošljiv pa su joj zato dodijelili titulu Najljepše Nadlaktice Amerike. Nije to to zato žena najmoćnijeg čovjeka na svijetu poručuje ženama: jebeš obrazovanje, jebeš pamet, sve jebeš ako imaš veliku guzicu. Vježbaj! Vježbaj! Vježbaj! Gladuj! Gladuj! Gladuj!
Neke debele žene, vreće nesreće, govore kako se ne bismo smjele svesti na vješalice za haljine koje su kreirali pederi opsjednuti guzičicama dječačića. Debele žene su zlobne jer su debele. Homoseksualce nazivati pederima nije korektno, ali to nije sve. Ne vole svi pederi guzice dječačića, većina ih voli guzice

nabildanih komada. Bila sam u Berlinu na paradi pedera, i ja homoseksualce zovem pederima jer sam debela.
Na onim šarenim kolima - svaka od svjetskih banaka sponzorirala je jedna kola - plesali su prekrasni muškarci. Visoki, boje čokolade, mlijeka, putra, neki su imali samo bijelu trakicu oko međunožja, stavljali su sebi sličnima jezike u usta. Ni na jednim kolima nisam vidjela anoreksičnog klinca. Pederi, dakle, ne vole dječje guzičice. Tko ih voli?
A tko voli žene? Tko voli žene debele poput mene? Muškarci koji žive sa slavnim kosturima u pravilu jebu sisate dadilje svoje dječice? Koga kosti i mi buduće kosti želimo zavesti? Žene su naša meta. Žene. Naš jedini i vječni pravi neprijatelj. Hranimo se njihovom ljubomorom, bijesnim pogledima, nesrećom koju vidimo u očima žene utrpane u traperice broj 42, evropski. Muškarci nas zanimaju samo kao predmet kojim dokazujemo svoju normalnost. Toliko su nam nebitni da su nam dobri u svim oblicima.
Dok mi na kurvinjski visokim petama nosimo tijelo djevojčice koje se iz dječjeg vrtića uputilo u baletnu školu, oni smiju biti totalno opušteni. Muškarci ne stare. Clint Eastwood je u svojoj osamdeset i četvrtoj najveći jebač u gradu. Sean Connery, njegov vršnjak, jedva drži kurac u hlačama. Kirk Douglas rođen 1916. jebe i u invalidskim kolicima. Muškarci imaju neograničen rok trajanja.
Oni to znaju. Zato ni jednom pedesetogodišnjaku na kugli zemaljskoj ne pada na pamet svoje tijelo uvlačiti u hlačice u kojima se igrao u pijesku iako te hlačice njegova mama čuva. Mame ne čuvaju haljinice svojih kćeri jer se boje da će doći dan kada ih na sebe neće moći navući.
Treba ipak reći da mi žene, koliko god bile očajne, nikad ne gubimo nadu. Gledamo haljinice iz svog djetinjstva, lupamo nogom o pod i sikćemo: „Postani nešto, postani nešto, postani nešto, kujo, bit ćeš netko!“
Većini se muškaraca jebe kako izgledaju. Oni svoje trbušine s ponosom nose, na svakom koraku opušteno dižu košulje i češkaju svoju dlakama obraslu burad, pišaju pokraj svake ceste iako im je kurac majušan.
Da li ću ja ikad, ikad postati lutka? Da li ću ikad postati sretno ljudsko biće koje će žalosnim ljudskim bićima svoga spola veselo pred nosom klepetati kostima? Ovoga trena pokušavam na sebe navući svoju trudničku haljinu iz sedamdeset i pete. Ne ide pa ne ide. Kakav strašan, kakav jeziv osjećaj. Previše me ima. I zato me nema.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:03 am

MILOST KUJAMA!


Kad u Indiji ili na nekom drugom nama predalekom kraju svijeta dvojica divljaka siluju ženu, to u Hrvatskoj postaje vijest koja prekida sve programe, prevedeno na razumljiv hrvatski jezik, brejking njuz. Bože, kakvi divljaci žive tamo daleko i predaleko? Kad u Hrvatskoj raspomamljeni mužjak koji je u slobodno vrijeme policajac, Mario Slabinjac, iz automatskog oružja ubije bivšu ženu Blaženku Slabinjac i njenog partnera Ivicu Hajdukovića, to i nije neka vijest.
Naše vladare nije uzbudila čak ni činjenica da je dugogodišnji zlostavljač pucao na automobil u kome je bilo i troje djece. Razumljivo. U Hrvatskoj žene imaju status štakora. Dok provode život u kanalizacijskoj cijevi nikome ne smetaju, kad požele izaći na svjetlo tresnu ih po glavi. Kod nas je ubijanje žena istovremeno i nacionalni sport i deratizacija.
Zašto je to tako? Zato jer građanke Hrvatske nikad nisu digle glas prosvjeda. One misle, u njih ne ubrajam sebe i nekoliko meni sličnih, da je naš ropski status nešto što se podrazumijeva. Moramo biti sretne ako nas partner samo tresne a ne i ubije jer nismo vrijedne ni osmrtnice čije će objavljivanje platiti naš, najzad zadovoljeni, ubojica.
Same smo krive. Ne pružamo otpor. Slabinjac je godinama maltretirao ženu i urbi et orbi najavio da će je ubiti. Zašto to pokojna Blaženka nije ozbiljno shvatila? Mogla je ubiti ona njega kad je znala da joj baš nitko neće pružiti zaštitu. Nije to učinila jer je u Hrvatskoj ubijanje kućnog ubojice društveno neprihvatljivo.
Sjetimo se slučaja Magaš. Magašica je ubila muža, ostala je bez djeteta, zabranjen joj je bio ulazak u Zadar, a istina o liku i djelu njenog „uglednog“ muža nikad nije izašla na svjetlo dana. Ne bi se uklopila u priču. Zato smo mjesecima čitali kako se „udana žena i majka“ usudila otići na ples bez muža. Ipak, ako mi same ne uzmemo svoj nož u svoje ruke, baš nam nitko neće pomoći.
Da je Blaženka Slabinjac ubila svinju, odrobijala bi ga i djeca bi imala majku. Ovako... Svi hrvatski napaljeni mužjaci koji svoje žene drže komadima mesa, nečim što im služi da bi im uručilo svoju plaću, kuhalo, pralo i rađalo djecu, moj

će recept dočekati zapjenjene njuške. Za miloga boga. Imamo sudove, suce,
sutkinje, centre za socijalni rad, policiju, uljuđena smo zemlja.
Hrvatska? Uljuđena zemlja? Da jesmo, nakon ovog, tko zna koga po redu ubojstva žene koja je samo pokušala napustiti hrvatskog policajca, ministar unutarnjih poslova, onaj Ostojić, ponudio bi ostavku. Predsjednikbi je vlade, onaj Milanović, prihvatio. Koja sam ja glupača.
Nisu hrvatske žene homoseksualci. Nisu hrvatske žene ni oni koji mrze homoseksualce. Jedino te dvije grupe građana uznemiruju našu vlast. Prvima treba osigurati uvjete za paradu, drugima onemogućiti da se referendumom izbore da pravo na brak imaju samo žena i muškarac. Zašto je to tako? Zato jer žene u čitavom svijetu, što otvoreno što prikriveno, osim iznimaka koje potvrđuju pravilo, imaju status predmeta s ograničenim rokom trajanja.
Danas se u Hrvatskoj desilo nešto strašno. Nepoznat netko zlostavljao je kuju. Omotao joj je par hulahopki oko vrata. Danima je crkavala gladna, žedna, ujedana od buha i krpelja. Možemo li tako u Evropu?, zapomažu portali. Ne možemo. Pod hitno treba zaštititi kuje. Ali samo one koje imaju četiri noge.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:03 am


SRETAN NAM DAN SILOVANIH


Danas će nama koje među nogama imamo ono što nas čini ropkinjama muškarci čestitati Dan. Jednom na godinu u svim civiliziranim zemljama svijeta žene imaju Dan. Dobivaju cvijeće, na televiziji gledamo kako su se pred sto i vise godina naše prabake borile za ovo u čemu mi uživamo danas.
Imamo pravo na kuhanje, glačanje, čišćenje, brigu o djeci, starcima, širenje nogu kad nam nije do toga, rezanje klitorisa, kamenovanje, bacanje kiseline u oči, spaljivanje, dobivanje metka u glavu, davljenje, izbijanje jednog ili oba oka, oduzimanje djece, manje place, oduzimanje prava na plaćen rad.
Ne tako davno, Hrvatska je bila u ratu. Naše su žene tada dobile priliku da svoju Domovinu brane ležeći pod neprijateljskim vojnicima. Neke su legle
„samo“ jednom, druge su za Domovinu izdržale desetak vojnika. Često su
njihova djeca gledala kako im se majke bore za slobodu.
Znamo da su hrvatski ratnici heroji. I oni koji su silovali i oni koji nisu bili u ratu, generali koji su civile pojili kiselinom, general koji je ženi pucao u glavu. Svi uživaju u visokim mirovinama i slavi. Svaka u ratu ili za vrijeme rata izgubljena muška dlaka velika je ko kuća. Naše silovane žene nisu ništa izgubile, naprotiv, one su ga dobile. Zato nemaju pravo ni na mirovinu ni na status ni na PTSP. Predsjednik im ne uručuje ordenje, za miloga boga, kakva bi to zemlja bila koja bi to nešto slavom ovjenčala?
I tako od pećine do danas. Ljudska se bića dijele na mužjake koji tlače i ženke koje se ne mogu obraniti jer su fizički slabije i siromašne. Može li se išta promijeniti? Ne može jer smo mi s majčinim mlijekom popile tezu da smo za naše gospodare hodajuća provokacija?
Neka nam je. Nama građankama Hrvatske ne pada na kraj pameti da se, primjerice, u ovo predizborno vrijeme odreknemo cvijeća, slinavih poljubaca i još slinavijih govora naših političara. Zašto se ne bismo udružile, pritisnule te licemjerne gadove koji zaboravljaju da ih je rodila žena i da je i njihovu djecu žena rodila.
Učinimo nešto za žene silovane u ratu. Obeščašćene su, napuštene i
popljuvane. I one i njihova djeca koja će doživotno nositi „grijeh“ svojih matera.
Znaju se imena zločinaca koji su im uništili živote, ali nikome ne pada na
pamet da ih se proglasi ratnim zločincima i da im se sudi. Znamo poslovicu, pas

ni u ratu ne nasrne dokkuja ne mahne repom. Treba li to posebno naglašavati? Zar to nije svima jasno? Babetine su same krive za ono što im se dogodilo. Ako ih to toliko proganja, zašto se ne ubiju? Glumice.
Što možemo učiniti mi žene koje smo u Domovinskom ratu silovane preko svojih delegatkinja? Možemo krenuti na Sabor i Vladu, vrisnuti, heroji nisu samo oni koji su u ratu izgubili nogu, ruku ili život, heroine su i žene koje su izgubile dostojanstvo.
Mislite da je to tako teško? Možda i jest jer je problem u nama. Očekujemo da muškarci koji vladaju našim životima učine nešto za dobro svojih ropkinja. Ali bar danas, danas kad je naš Dan, probudimo one nafrakane spodobe u Saboru koje će se u uskim kostimićima, nasađene na visoke pete kesiti u kameru. Neka se sjete da su žene, ma koliko bile muškarci.
Mi to možemo. Želimo li to? Suosjećamo li sa svojim sestrama? Ili sve mi ipak negdje duboko u sebi mislimo da smo niža bića kojima se dešava ono što zaslužuju? Ako je tako, onda danas primimo ružu, nasmiješimo se našem krvnom neprijatelju i recimo sebi, vidi, vidi, kako krasno, dobila si cvijet, kurvetino.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:03 am


OPET SAM DJEVICA


Jučer me nazvala novinarka. „Gospođo Rudan, što mislite o Pedeset nijansi sive?“ Jebote! Nisam pročitala knjigu, valjda jedina u civiliziranom svijetu, nisam gledala film. Kakve to veze ima? Ne mogu ja, „poznata osoba“, ne misliti o onome o čemu svi misle. Priznala sam svoj grijeh. S druge strane nečega, žice ne, signala... Nastao je muk. Zaprepaštena novinarka pristojno me pozdravila.
Uključila sam Gugl. Priča je jako zanimljiva. Djevica ode intervjuirati
„karizmatičnog tajkuna“ koji je još i „mladi poduzetnik“. Ta virgointaktica se smrtno zaljubi u tog karizmatika, ali on se ne da. Oće da ona s njim potpiše ugovor pa će onda oni na ne znam koliko stranica igrati sadomazo igrice.
Djevica? Tajkun? Ja sam bila djevica za vrijeme Jugoslavije. U Jugoslaviji nije bilo „karizmatičnih tajkuna“ kojima bih ja poželjela pokloniti djevičanstvo. Nije bilo ni „mladih poduzetnika“. U moje vrijeme veliki igrači bili su Stane Dolanc, Kardelj... Zaguglajte taj dvojac i zamislite mene u sedamnaestoj kako s njima potpisujem ugovor. Za neznalice, Stane Dolanc je imao tristo kila a Kardelj tristo boleština. Želim reći, novinari ne bi smjeli na svaku temu daviti
„poznate“ ne uvažavajući njihove godine i totalno nepoznavanje materije. Nismo
svi Puhovski. Ili sam ipak u krivu?
Djevičanstvo je nešto na što se muški pale. Kad sam bila mlada, nekoliko sam puta izgubila djevičanstvo. Moji nekarizmatici, mladi nepoduzetnici, svršili bi prije nego počeli. Ja bih svaki put bolno stenjala a onda bi me „poslije“ neki od njih pitali, da li boli, ja bih rekla, boli. I tako do tridesete. Kad sam upoznala svog prvog muža, danas sam u sretnom braku s četvrtim, mome je djevičanstvu odzvonilo. Ne možeš biti majka troje djece i djevica. Među nama, možeš. Kad bih se kresala s ljubavnicima, nikad u svom gradu, pretužno bih zavijala jer sam znala što vole.
Zašto moderne muškarce djevičanstvo ukrućuje na isti način kao i dečke iz mog vremena? Zato jer muškarci vole biti „učitelji“? Zato jer su muškarci naši gospodari kojima svaka od nas, da bi ih usrećila, mora citirati fenomenalnu Gabi Novak: „Rekoh tebi da si prvi k’o što rekoh dosad svima, pusti me da spavam.“
Kad sam bila djevica, strašno mi je išlo na djevičnjak što svaki put na nekoj livadi, u parku, na plaži, u jebenoj Jugoslaviji nitko živ nije imao stan od tristo kvadrata u kome bi djevice pojio šampanjcem, moram drečati poput ovce kojoj

vuk čupa vunu s leđa. Ti moji dragi, uvijek bi to došlo do mene, hvalili bi se idući dan kako su mi skinuli „junfer“. Znalo je biti zanimljivo kad bi se u društvu našlo nekoliko mojih skidača junfera. Gledali bi jedan drugoga a ja bih gledala njih i pušila. Da, tada sam još pušila.
Da mi je netko rekao, kad sam ja bila djevica, ono, baš djevica, da će djevičanstvo vječno biti u modi, rekla bih mu da je poremećen. Sve napreduje, ne mogu samo muškarci dovijeka ostati kreteni. Pa ipak... Doduše, knjigu o djevici i poduzetniku napisala je ženska. Možda se ženske nisu promijenile? One misle da je na cijeni ono što zapravo nije? Ili jest? Knjiga je prodana u milijardu primjeraka.
Imam visok tlak od koga me zna boljeti glava, često vozim sobni bicikl, zbog cirkulacije, koljena mi škljocaju. Ali ja sam bila kod doktora Zambellija, najbolji estetski kirurg u Hrvatskoj, posebnim koncem dignuo mi je lice, spalio staračke pjege, kiselinom napunio ruke, nema više debelih, plavih žila. Usne mi je pretvorio u maline. Zato imam velikih problema. Dok sama šećem ulicama grada koji nije moj, prilaze mi muškarci.
Pred tri tjedna legla sam mladom poduzetniku i karizmatičnom tajkunu iz
Bjelovara. Zambelli mi je ugradio sise „suze“ koje djeluju mnogo prirodnije od
„jabuka“. Bože, raspadala su mi se leđa, trnule ruke, u glavi mi je bubnjalo. Moji bolni krici čuli su se u recepciji iako nam je soba bila na drugom katu. „Ja sam ti prvi, mala?“„Jesi“, jedva sam to izgovorila a onda pod jezik stavila tableticu koja sprečava infarkt.
Ne znam kako je onoj curi u Nijansama, ali biti djevica u šezdeset i šestoj
zna biti naporno za popizdit.




_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:03 am


PROSLAVA MATURE


Prijateljica i kuma pokazale su mi fotke s maturalne zabave svojih sinova. Dva prekrasna, visoka, mršava dečka prvi put u životu utegnuta u odijela vratila su me nekoliko desetljeća unazad. Da li je moguće da današnja djeca osjećaju isto uzbuđenje koje smo mi osjećali pred sto godina? Hotel Kvarner u Opatiji, kristalni luster, svirali su Opatijski suveniri koji, navodno, još sviraju? A stariji su od mene! Tko ih diže na stejdž?
Čemu proslava mature? Iza tebe su najljepše godine života, zato se toga treba prisjećati svakih pet ili deset godina, pozvati fotografa lokalnog lista a onda uvući trbuh u drugom redu?
Vrijeme dok sam išla u srednju školu u mojim je sjećanjima noćna mora. Fizika, matematika, kemija, nacrtna geometrija, biologija, latinski... Da mi testove iz matematike nije pisao poznati hrvatski sportski novinar Željko Kesovija, još bih sjedila u prvom razredu gimnazije.
A tek profesorice? Jedna je od nas tražila da naučimo udžbenik napamet. Druga je bila časna sestra koja je suknjama mela pod. Treća je znala doći pijana na sat pa nas onda pitati kako je Aristotel zvao čovjeka. Da ženska nije bila alkoholičarka, ne bih zapamtila da je Aristotel čovjeka zvao zonpolitikon.
Da, žabi smo žiletom radili carski rez. Zašto? Ljubavni život mi je bio bijedan. Oni koji su se meni sviđali nisu me vidjeli, oni drugi uporno su me pozivali u opatijski park. Strašno je biti srednjoškolka a nemati dečka. I još imati četrdeset i osam kilograma na metar sedamdeset i pet u vrijeme kada je anoreksija kao ideal ljepote bila daleka budućnost.
Bez sisa, koščata, krakata, viša od većine onih koji su mi prilazili, gmizala sam kroz polugodišta i godišta luda od straha. Da li će me pitati ustav? Što je tlocrt? Bokocrt? Kome treba bokocrt? Frizeri su bili loši. U điru su bili vikleri i hauba. U dućanima ničega. Trst je bio obećani grad za one koji su imali love. Nisam bila među njima.
Da, morali smo nositi kute. Crne poput mraka u tunelu. I nismo smjele imati namazana usta. I nismo smjele u školu dolaziti u hlačama. I nismo smjeli Opatijom šetati poslije devet sati uvečer. Kasnije su to ukinuli. A najlonke su se krpale. Hulahopke su bile nešto što se željno čekalo.

Prvi poljubac. U holivudskim filmovima cure su ostajale bez daha od užitka. A ja sam u usta primala neželjene komade krepanoga mesa sa okusom mesnog doručka.
Ocjene se nisu poklanjale. U prvi nas je razred bilo upisano trideset i dvoje, maturu je polagalo nas osamnaest. Na maturi je palo njih šesnaest jer je profesorica koja je, već sam rekla, znala potegnuti, na maturalni ispit došla ili pijana ili trijezna. Odahnula sam kad sam izašla izzgrade strave i užasa. Nikad kasnije u životu nisam toliko strahovala.
Danas gledam djecu mojih prijateljica. Smiješe se u objektiv onako kako sam se ja smiješila. Što im je u glavi? Jesu li toliko opaki koliko se govori i piše? Profesore prebijaju, buše im gume na automobilima, drže nož pod vratom, traže pet nula jer sve ispod toga ne igra? Njihovi roditelji više love troše na instrukcije nego na hranu.
Da me ubijete, ne znam zašto slavimo maturu. Četiri smo godine sjedili u klupama s ljudima koje nismo sami izabrali. Netko nam je prodao priču da su te četiri godine obilježile naš život, ako ne odemo na proslavu mature nismo normalni. Ove ću godine možda i otići. Imam vruću temu.
Moja unučica najzad može izgovoriti glas „r“. Moram curama i dečkima čija sam imena zaboravila reći da „riba ribi grize rep“ više nije problem. Zna sva slova, čita, ima samo tri godine, ja imam visok tlak i aritmiju i bole me leđa i nešto me probada lijevo u sredini.
Možda će biti dobro. Čovjeka raduje kad svoje tegobe i radosti može istresti pred ljude dobre volje. Ali... Što ako i ti danas meni nepoznati ljudi imaju unučad? Možda su operirali prostatu ili rak? Njihove će priče biti napetije. Opet neću biti u prvom redu.
Dok drugi slave prošlo svršeno vrijeme, ja pokušavam zaboraviti gimnazijski horor kome nikako da istekne rok trajanja. Perverzna sam ženska. Danas živim svoje najljepše dane.




_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:03 am


IDEM NA GODIŠNJI


Trebala bih se radovati godišnjem, ali... U kakav kupaći kostim uvući trudnu foku? Dvodijelni jer u njemu tijelo dobiva više vitamina de? Jednodijelni jer žena na plaži treba učiniti nevidljivima široke bokove, obješenu guzicu, viseće male grudi, viseće velike grudi, trbuh, celulitična bedra, tamnoplave i ružičaste kapilare u punom cvatu...
Kad živiš u katoličkoj zemlji, burka ne dolazi u obzir. Šteta, ona bi za mene bila pravi izbor. Ipak, dvodijelni! Kad... U jednom hrvatskom dnevniku ugledala sam poznatu teve voditeljicu, bar petnestak godina mlađu od sebe. Ženska na teveu izgleda fenomenalno, ali na plaži... Bujne grudi vriju iz grudnjaka, preko ruba gaća visi komad mesine.
Na fotkici do te, ista gospođa raspuštene kose obavijena pareom izgleda poput svoje kćeri. Pareo! Moram nabaviti pareo! Na tržnici sam našla šest kvadratnih metara krpe optočene zlatnim šljokicama. Pokrilo me od pete do glave. Pareo! Zašto se ne nosi i ljeti i zimi i u proljeće i na jesen, na tržnici i u Hrvatskom saboru?
Ipak, jednodijelni! Nisam znala da jednodijelni kostimi ne pokrivaju. Imaju i drugih mana. Ako su bez košarica, sise pretvaraju u XXXL pice. Oni s košaricama toliko dignu mliječne žlijezde da one nositeljicu podsjete na davno prohujala vremena kad je svijetom hodala sretno neokovana i mislila da će tako ostati dovijeka. Postoje i jednodijelni kostimi s prednje strane zatvoreni do vrata a leđa i guzica na sebi jedva da imaju krpicu.
Odustala sam od traženja kostima dok ne pripremim teren koji namjeravam i otkriti i pokriti. Ušla sam u salon za depilaciju. Od cure kojoj bih mogla biti baka saznala sam da je jedina opcija koja se danas nosi „brazilka“. Za neznalice, ako ih uopće ima, moje međunožje mora izgledati poput onoga u bebe. Pazuha također. Listovi moraju biti glatki. Nikome na plaži tko me bude slučajno okrznuo pogledom ne smije pasti na pamet da je na meni ikad rasla jedna jedina dlaka.
Morala sam odlučiti želim li da me cura odere voskom ili posebnom smjesom, kombinacija meda i šećera, tako nešto. Kad dlake skidate voskom onda vam opaka cura ne garantira da nećete urlati, ova nova tehnika je mnogo blaža, „gotovo bezbolna“. „Tom smjesom možete skinuti i brkove da ne dolazite

dvaput.“„Brkove? Ali ja nemam brkove.“„Smjesa pomaže i ženama koje ih
nemaju.“ Kuja!
Dok sam poluluda od brige i gladi, do ponedjeljka moram smršati sedam kilograma, obilazila robne kuće i tražila mjesto gdje se dlake čupaju za manje od petsto kuna po džbunu, moj je muž sjedio na terasi u kupaćim gaćama starim devet godina. Gledao je teve i češkao trbuh obrastao dlakama. Rekla sam mu da se dlake više ne nose, ni u nosu, ni u ušima, ni na trbuhu ni među nogama ni na nogama ni na leđima ni na prsima...
Otkrila sam mu da bi onom čarobnom smjesom meda i nečega trebao premazati čitavu trupinu, međunožje posebno jer đoko u spaljenoj zemlji izgleda dva centimetra dulji. U gluhe uši. Ipak si je vlastoručno iščupao busen dlaka među nogama kad je neki Eduardo ili Edbardo dao dva gola. Zaboravila sam kome. Da žene vole nogomet, ne bi radile dvanaest sati dnevno sedam dana u tjednu da bi mogle platiti premazivanje brežuljka medom i još nečim.
Izračunala sam, moje ukazanje na plaži koštalo bi me dvije tisuće i šesto kuna. Zato sam odlučila da ćemo muž i ja krenuti u planine. Obrijala sam noge tek toliko da oni iz Hrvatske gorske službe spašavanja, kad me nađu, ako me nađu, ne padnu u nesvjest. Moj muž se već danima ne brije jer je na godišnjem. Drage moje ćelave čitateljice i dlakavi čitatelji, kako ću ja bez vas do kraja mjeseca?




_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:04 am


ŽENA BEZ ŽICE


Sinoć me nazvala prijateljica. Bila je van sebe. „Našla sam rješenje za tvoj problem! Definitivno se više ne nosi ravna guzica. Jesi gledala finale Roland Garrosa?“
„Nisam.“
„Zaguglaj ga i baci oko na guzicu Serene Williams. To je to!“
Zaguglala sam. Nema šanse, nema šanse da bi itko na Korzu, gledajući me s leđa, pomislio da sam Serena. Jest da ću uskoro navršiti šezdeset i četiri godine i da me muškarci ne zanimaju, ali žena i dok se trza u samrtnom hropcu mora biti seksi.
Zato sam jutros krenula u potragu za guzicom Serena. „Usput“, rekla je Ela,
„ne zaboravi kupiti minimajzer. Minimajzeri su super. Sve ono što visi utrpaš u košarice pa umjesto duge, meke petice dobiješ tvrdu, malu trojku.“
Meni zaista trebaju sva ženska ortopedska pomagala ovoga svijeta jer mi depresiju ubija samo žderanje bijelog Lindta LES GRANDES 32% MANDELN. Ušla sam u prodavaonicu.
Prodavačica mi je bez da sam je išta pitala uručila par košarica okovanih čeličnim žicama koje ti se u rebra zabiju poput drške vilice ali ti sise zato u trenu postanu loptice neskočice. Za Serenu prodavačica nikad nije čula. Nazvala sam Elu da mi mobitelom pošalje fotku njene pozadine. U međuvremenu sam na sebe navlačila sve što bi me moglo pretvoriti u 40. Četrdeset je čarobni broj koji čini granicu između prihvatljive debeljuce i slonice.
Srećom, danas je u Rijeci bilo samo plus sedamnaest, u prodavaonici je bilo još hladnije jer im se pokvarila klima pa nisam kolabirala navlačeći na svoje razlivene obline oklope svih mogućih oblika. Jedni stežu samo do pojasa. Nije to to jer sve ono što istisnu utrpaju pod grudi tako da ti se novooblikovana trojka spoji s debelom kobasicom.
Rekla sam prodavačici za problem ali ona je već u rukama držala oklop do sisa. Taj stegne i kobasicu. Navukla sam ga. Možda je to najzad ipak bio 40, ali nisam mogla provjeriti. Traperice su mi bile na podu kabine, sagnuti se bila je nemoguća misija. Srećom, u kabini je bilo dodatno ogledalo koje je pokazivalo da mi je trbuh ravan poput tave koju se na popustu može dobiti za 99,99 kuna, uz nju ide i besplatna spužvica. Ali guzica...

Serena s takvom guzicom nikad u Parizu pehara vidjela ne bi. Jedva sam sa sebe skinula 40. U međuvremenu mi je stigla poruka koja je prosvijetlila prodavačicu. Uručila mi je gaće uz koje je bila montirana lopta napravljena od štepane pjenušave gume. Zakoračila sam u njih. Nažalost, na fenomenalnu guzicu nisam mogla navući traperice.
„Morate promijeniti garderobu, ova guzica idealna je za seksi haljine od satena, vruće hlačice, mini bikini...“„Razmislit ću.“ Krenula sam prema muškom odjelu. Moj muž je visok metar šezdeset i ima devedeset i sedam kilograma. Nikad mu nitko nije rekao da bi morao biti tanji jer muškarci nisu tijelo, oni su mozak.
Ipak sam zatražila da mi pokažu sve modele gaća koje debelog, proćelavog šezdesetogodišnjaka pretvaraju u Novaka Đokovića. Ona žena nikad nije čula ni za Đokovića. Sama sam morala na vješalici naći oklop koji ravna muške trbušine a stršeće sise sedmice pretvara u ravne dvojke. Željela sam naći i gaće koje će imati ugrađena mala jaja od spužve i veliki, štepani kurac u poluerekciji. Uzalud.
„Još niste dobili novu mušku kolekciju?“
„Sve su muške kolekcije iste, oni vole biti komotni.“
A mi? Zašto mi volimo oklope? Zašto mi naše izdojene šezdeset-i-nešto- godišnje sise moramo pretvoriti u sisice koje još nije takla muška ruka? Zato jer nas muškarci prestanu voljeti kad navršimo trideset i drugu? Zato jer svijetom vladaju muškarci koje boli kurac kako im u gaćama stoji kurac?
Mi ne postojimo bez žica, plastike, silikona i štepane spužve? Mi nismo netko, mi smo nešto zato jer je devedeset i devet posto svjetske moći i love u rukama bića koja nose obične gaće. Među nama, uvalila sam se u tu grupu. Moje sise slobodno vise, guzica također. Baš me briga, moj muž ionako ne gleda tenis.



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:04 am



LJETO


Gotovo je. Najavljuju vrućine. Ovaj vikend planiram odlazak na plažu. Imam vezu u salonu Best Head pa nisam u panici. Zapustila sam se jer sunce nikako da svane. Nije da jednom tjedno ne brijem noge i pazuha, nokti su mi ljubičaste kandže. Sve je to ipak zimski đir. Zrela sam za generalku. Srećom, čupaju na rate. Što me čeka? Čeka me ono što i vas.
Pedikura. Uvalit ću stopala u posudu punu pjene i moliti boga da u njoj ne partijaju gljivice, da mi cura koja će mi rezati kožicu oko noktiju ne uvali skalpel u prst, da odaberem pravu boju noktiju. Ljubičastu? Nježnoružičastu? Jarkocrvenu? Prozirnu? Nije lako odlučiti jer svaka od boja šalje drugačiju poruku.
Ljubičasta? Opakija sam nego misliš. Nježnoružičasta? U meni čuči djevica. Muškarci su ludi za djevicama i kad one imaju preko šezdeset. Jarkocrvena? Pogledaj mi nokte, bejbi! Njima ću ti razderati kožu na leđima, derat ćeš se poput svinje dok trči dvorištem sa nožem u vratu.
Mnogi muškarci vole žene koje imaju snažnu osobnost. Prozirna? Ljudi, evo, učinila sam što moram.
Depilacija je za mene uvijek neka vrsta Desanta na Drvar. Operaciju planiram dugo i u dubokoj tajnosti. Tu su i dvojbe. Za koju se odlučiti? Kod klasične smjesa se maže u smjeru rasta dlaka a dlake se čupaju suprotno od smjera rasta. Egipatska smjesa se maže suprotno od smjera rasta a dlake se čupaju u smjeru rasta. Razlika je drastična.
A što s preponama? Postoji operacija „prepone“, čupa se samo ono što viri iz bikini gaćica. „Brazilijana“ te nakon paklenih muka pretvara u curicu. Sva si glatka. Ni na guzici ti ne smije biti ništa osim ostatka šećera ako se odlučiš za
„egipatsku“. Ta ima neku vezu sa šećerom, ali kemija mi nikad nije bila jača
strana pa ne bih ulazila u detalje.
Svaka normalna žena će urediti i nausnicu, Vuk Karadžić look davno je izašao iz mode. Koliko će me koštati iskakanje iz divljakinje u civiliziranu žensku? Imam popust pa ću platiti samo nekih sedamsto kuna, bilo bi jeftinije da se nisam odlučila za šećer i Egipat.
Zašto sam opsjednuta dlakama? Koje kretensko pitanje. Ne pratite statistike.
Ako te prekrivaju dlake, rizik da ćeš nakon trideset godina braka ostati bez muža

penje se na zastrašujućih 70%. Naravno da to nije sve. Od žena koje danas traže rastavu bezdlako je čak 90,2%. Višak dlaka jednako manjak samopouzdanja i obrnuto.
Prelomila sam. Nokti na nogama bit će mi žarkocrvenoružičasti jer u meni čuče i kurva i djevica. Jebe me jedino što imam problema sa kukovima pa i ljeti i ziminosim ortopedske cipele. Nema veze! Onaj tko mi ih skine znat će s kim ima posla.
Jedva se krećem, jedva dišem ali sa ponosom javljam, ja sam i na pragu sedamdesete samo žena u kojoj žena umire posljednja.









_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:04 am


MOJE IME JE SALO, VEDRANA SALO


Moja mi je znanica rekla da joj je muž najbolje prijateljice uvalio spolnu bolest. To nešto ima latinsko ime i nogice. Od iste ženske nitko ni kliještima ne bi mogao izvući podatak koliko je teška. Mi žene smo ono što pokazuju naše kućne vage. Ako na metar sedamdeset i šest, moja visina, imaš pedeset i devet kila, onda si ljudsko biće, ako imaš... smeće si koje je od sebe diglo ruke debele poput kravljih bedara. Nitko od debelih ne jede. Ili jede poput ptičice. Jučer sam zapisala što ptičica pojede da bi došla do... kilograma.
Ujutro progutam žlicu maslinovog ulja da me zasiti. Kad me zasiti, uvalim u usta komadić bijele čokolade, pa još jedan, pa... Kad pojedem čokoladu, osjetim neodoljivu potrebu za slatkim. Zato u sebe ubacim pakovanje datulja. Ti plemeniti plodovi pomogli su Kleopatri da osvoji najmoćnije mužjake svoga doba. Ne bi ih osvojila da nije bila kost i koža, ne bi bila kost i koža da nije jela datulje i kupala se u kobiljem mlijeku. Gdje ću ja naći kobilu? Tko bi je muzao?
Banane su pune kalija. Obožavaju ih majmuni, a još nikad nitko nije vidio debeloga majmuna. Svakoga dana pijem frappe. Dvije banane, tri marelice, košarica malina, pedeset grama sirupa od višanja i malo mlijeka. Izbjegavam mlijeko, ono je idealno piće samo za krave i deblja. Kad u organizam unesem makar kap mlijeka, osjetim neodoljivu potrebu za slatkim. U takvim trenucima žvačem srpske dječje keksiće, neću vam reći kako se zovu zato jer nisu hrvatski, na kutiji mladunče od srne. Lane je kost i koža, poručuje mi, ne bih ja ovako izgledalo da ne jedem srpske dječje keksiće.
Ručamo krajnje dijetalno. Komadić puretine pržen na kapljici ulja, brdo salate i to bi bilo to. Moj muž zastupa teoriju da komad torte još nikad nikoga nije ubio. Ne kupujem torte osim one u obliku Zlatokose, Pepeljuge i Pepe Pig. Kad nam unuk navrati da ne pati gledajući u prazan frižider. Kinder jaja čuče sakrivena u ladici moga noćnog ormarića, nije dobro da djeca jedu previše slatkoga. Jučer smo nakon ručka pojeli pola Pepeljuge. Cura je mršava pa ne deblja.
Gladan čovjek ne smije u krevet. Moj muž voli uvečer, dok gleda televiziju, gricnuti malo kikirikija, onih dijetalnih. Naučna ispitivanja su pokazala da u posudicama u kojima su grickalice ima vise tragova mokraće nego na vrhu kurca, zato moj muž sjemenke jede samo doma i zato ih ja ne jedem.

Uglavnom ne večeramo osim kad smo jako gladni. U trenucima krize narežemo malo kulena, sitno sira, napravimo i zdjelu salate s jogurtom ili kiselim vrhnjem. Salata ne deblja. Ni dijetalna kola ni dijetalna piva ni dijetalno vino. Nakon večere uvijek osjetim neodoljivu potrebu za slatkim. Sinoć sam pojela Pepeljugine noge i komad guzice, muž joj je pojeo glavu.
U krevetu, prije nego zaspim, pročitam nekoliko stranica knjige. Volim proučavati povijest. Bože, kako su se napatile one žene Henrika Osmog. Nikad ženama nije bilo lako. Danas kad nas dijele na odvratne hrpe sala i na bića koja osvajaju svijet klepećući kostima, možda nam je teže nego ikad? Uvijek kad Henrik Osmi naredi da se nekoj sirotici odrubi glavu, ja pojedem kinder jaje. Kinder jaje je puno kalcija.
Zašto nisam ptičica kad jedem ko ptičica? Zašto moram biti ptičica?


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 5 1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu