Zašto psujem - Vedrana Rudan

Strana 3 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Ići dole

Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:01 am

First topic message reminder :



Ovu knjigu posvećujem svim čitateljima bloga.
Bez vas moj bi život bio opaki davež.
Poseban pozdrav najvjernijim komentatorima
Ismetu Jašareviću, Mikiju Mausu, duleboyu, mr blondu, matijavidu, ya... i Slavenu Hrvatinu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:12 am

MUZARE


Moja tridesetogodišnja susjeda već četvrtu godinu doji sina. Danas je dojenje nešto što se očekuje od svake mlade mame, pa je mojoj susjedi najmanji problem izvući sisu na svakom mjestu da bi sinčiću začepila gladnu, žednu ili nervoznu labrnju. Ponekad, kad to ne mogu izbjeći, s njom popijem kavu.
„Mali još nije odlučio kad će skinuti pelene.“
„U moje vrijeme“, rekla sam, „majke su odlučivale kad je dosta. Djecu koja su
nosila pelene krajem druge godine života držali smo retardiranima.“
Susjeda me pogledala puna gađenja. „Djeca su ličnosti, ona su ta koja znaju što je za njih najbolje.“
Maleni je bacio loptu u glavu djevojčici za susjednim stolom. Curica u šestoj briznula je u histeričan plač. Urlala je sve dok njena majka nije iz majice izvukla dugačku zmiju iz koje je kapalo mlijeko. Dječačić je izlio šalicu crne kave na stol a onda žličicom stao crtati mamu.
„Bože, kako je kreativan, pokaži teti, gdje su mami oči, gdje je mami kosica..
„Neću!“
Kad je pružio ruku prema mojoj šalici, zgrabila sam ga za pandžu.
Susjeda me nije mogla ubiti pogledom, ali je zločinca privila na grudi, on se derao kako će nazvati plavi telefon 116111 i prijaviti me. Sisa mu je ubila neljudske krike. Do mene je dopro smrad friško pokakanog dreka. Platila sam kavu i promijenila kafić. Tresla sam se. Jebote! Ova ženska ima fakultet. Ova ženska je godinama učila i postala arhitektica. Diplomirala je u Rimu.
Zašto se ženama prodaje priča da im je smisao života istisnuti iz sebe komad mesa a onda se pred tim mesom tresti do kraja života? To što žena izbaci iz sebe istovremeno je i njezin ubojica i dokaz da je uspješna i normalna? Danas ta bolesna teza drži vodu više nego ikad u posljednjih pedeset godina. Nekad se takva koncentriranost na plod utrobe svoje očekivala samo od kraljica.
Kad sam ja bila mlada, moja djeca mi nisu bila centar svijeta. Naprotiv. Smetala su mi. Znala sam ih ostaviti u dnevnom boravku i slušati njihove divljačke krike dok su se ubijala a ja bih opušteno u zahodu čitala Prohujalo sa vihorom. Boja njihovih kapa uvijek je bila u neskladu s bojom cipelica koje bi dobila pitaj boga od koga. I hlačice, majice, kaputiće, pidžame, pelene... Dojenje... U moje doba dojenja nije bilo. U moje doba i tata je imao sisu.

Metode odgoja bile su mnogo maštovitije nego danas. Ruka, kuhača, kuhinjska krpa, tanka šiba... I baš nitko nije prolazio u školi s pet nula osim nekoliko bolesnika.
Danas... Danas su djeca diktatori kojima majke, dok tate rade, služe bez pogovora. U pelenama ponosno hodaju do sedme, bacaju doručak na pod jer tako pokazuju svoju osobnost, prijete plavim telefonom čim od prve ispod majčine bluze ne nađu komad mokre dude. Već u drugoj znaju da majka, zato što je njih rodila, ne smije piti, pušiti, pjevati, plesati, skakati, smijati se, raditi, živjeti...
Današnja majka, ako želi svijetu i sebi pokazati da joj život ima smisla, smije samo služiti. Gade mi se današnje, dječicom opsjednute mame. Iznevjerile su moju generaciju. Mi smo željele u brigu o djeci uključiti tate. Htjele smo postati ravnopravna ljudska bića, ne dvadeset i četiri sata otvorene mljekare.
Očajna sam. Jedino što danas mogu učiniti za svoj duševni mir jest pobjeći na drugu stranu ceste kad vidim da mi se približava izmučena spodoba u trideset i nekoj i zločinac u petoj u punoj snazi i posranoj opremi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:12 am

OTVORENO PISMO MUZARI


Muzaro, sigurna si da je krvavo dijete na tvom ispuhanom trbuhu tvoj izbor? Prvi koračić. Doživjela si orgazam snažniji nego kad te pojebao dečko najbolje prijateljice. Bolesna si, Muzaro!
Odlazak u vrtić. Doživjela si slom živaca jer je ono zbog čega živiš otišlo od tebe. O, glupačo nad glupačama! Ono se nikad neće maknuti od tebe. Bit će uz tebe do tvoje smrti. Ili kao oštra nelagoda ili kao noćna mora.
Muzaro, nasjela si! Živimo u muškom svijetu. Muškarci su ti koji nama muzarama diktiraju vrstu vrhunskih užitaka. Među najsvetije i najžešće svrstali su rađanje djeteta. Popušile smo to pod pritiskom koji traje od Početka. Da se nismo zajebale, na ovome bi svijetu živjela samo dobra bića.
Ja sam visokokvalificirana Muzara, zato ću tebi Muzari s ambicijom da budeš veća simentalka od one najrasnije reći kako će ti izgledati život. Nakon poroda po čitave ćeš noći osluškivati da li ti beba samo spava ili se ugušila.
Ako tiho spava, drmat ćeš je dok ne krene urlati a onda joj sisom čepiti
bezuba usta.
Za to vrijeme tvoj će muž, ako nije u međuvremenu brisnuo, spavati u nekoj drugoj prostoriji jer on po danu radi. I ti si u bivšem životu radila, imala planove, htjela putovati, školovati se, promijeniti posao, odjebati šefa... Zbogom, svijete! Ako se i vratiš na loše plaćen posao, radit ćeš između dvije upale grla opsjednuta krivicom što gubiš vrijeme izvan kuće dok o tvom životnom projektu loše brinu loše plaćeni drugi.
Čitavo to vrijeme tvoj će muž voditi paralelni život. Dolazak klinca u tvoj život, Muzaro, neće u njemu ubiti potrebu da ode na košarku, da ispija s pajdašima pivo ili da na službenim putovanjima kreše buduću Muzaru. Dok budeš bila za isti posao plaćena najmanje dvadeset posto manje od muškarca, tako je u Švedskoj, kako je ovdje nikoga nije briga, proklinjat ćeš čas kad si se udala za kretena.
Ne plaća alimentaciju, ali živi u zajedničkoj kući. Kad ne platiš vodu, ovrše te isti čas a oca onoga tvoga smisla života nitko ne tjera iz tvoje kuće. Jebe se državi. Tvoja prava nisu njen problem. Da bi mogla školovati ono što i jest i nije za školovanje, čitav ćeš život raditi tri posla.

Muzaro, u jednom trenutku ono malo krvavo s tvog trbuha pretvorit će se u zvijer koja će ti razvaliti glavu ako joj ne daš lovu za drogu. Dok budeš krkljala na pločicama, ledeno će ti reći, stara, nisam ja tražio da dođem na ovaj svijet. I nije.
Netko ti je, Muzaro, davno rekao da djecu treba imati jer ona u starosti svojim roditeljima nose topli čaj. Topli čaj? Topli čaj u najskupljim hotelima košta dvadeset eura.
I još ti ga komad u uniformi donese u hotelsku sobu. Šuti dok ja govorim! Nije istina da ne spadaš u ljude koji mogu u skupom hotelu naručivati topli čaj! Ispravljam krivi navod, nije istina da ne bi spadala u takve ljude da nisi rodila, Muzaro!
Ima li izlaz? Japanke su se dosjetile. Jedva da i rađaju. Hoće li svijet propasti? Neće. Da se sve žene svijeta ovoga trena prestanu izvijati na različitim vrstama podloga, muškarci bi našli rješenje. Spojili bi spermić i jaje, uvalili to u staklenku, čekali devet mjeseci pa to izvukli i nakon nekoliko godina poslali u rat.
Kad se to dogodi, bit ćemo spašene. Kome trebaju djeca neka ih proizvede. Sve dok mi žene muške vrlo praktične potrebe, jedna od njih je i naše micanje iz svijeta rada, budemo pretvarale u svoje životne projekte, ostat ćemo izmanipulirane glupače. Čujem te, Muzaro, izvlačiš nabreklu sisu. Tko meni može platit užitak koji osjećam dok me grizu četiri mala zuba?
Sjeti se, o, Muzaro, i naši su političari bili bebe. Čak i Šeks. Moraš se složiti sa mnom ma koliko bila glupa. Svima bi nam bilo bolje da su ih majke u svojoj sisatoj fazi mlijekom... udavile.
Muzaro, kasno je i za tebe i za mene! Ali, ako dojiš kćer... Popričaj s njom kao
muškarac s muškarcem.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:12 am


DAJ BUBREG!


Roditelji moje generacije nisu svoju deriščad doživljavali poput božanstava koja im svojom dernjavom ukazuju milost. Ne sjećam se da smo mi mlade mame, nisu ni tate, satima analizirali svaki pokret, čin ili osmijeh naše djece. Danas mlade majke i očevi vise na internetu i pokušavaju otkriti kako djecu najbezbolnije uvesti u svijet odraslih.
Savjeti su vrlo jasni. Svoje dijete morate voljeti beskrajno i bezuvjetno. Osluškivati njegove potrebe. Ako ih ne čujete, krenite ih pogađati sistemom pokušaja i pogrešaka. Cipele naručite preko interneta iz Londona, neka crknu od zavisti klinci u vrtiću kad vašu princezu ugledaju u tenisicama optočenim poludragim kamenjem.
Instrukcije nisu skupe ako vašem najdražem kućnom debilu pomognu da neradom dođe do petice. Ima li smisla noći o ponoći pustiti svoje dijete bez auta u život? Mogu li današnja fina djeca uopće funkcionirati bez četiri kotača? Što ako beba uđe u auto nekog drogiranog kretena pa je ovaj ubije? Nije li bolje Junaku Našeg Života dati jak auto, neka preživi ako naleti na nešto mekano i toplo što se u krivo vrijeme našlo na trotoaru?
Ako to nešto nakon sraza s automobilom našeg osamnaestogodišnjeg ljubimca pogine, ili ostane obogaljeno... Što učiniti ako si mama i ako si tata? Najprije treba izjaviti za novine da je tvome djetetu jako teško. Jest da je pokosilo tri nevine djevojčice vozeći poput luđaka automobil koji nije smio voziti... Jedna curica je mrtva, druge dvije se bore za život, ali ni mom malom nije lako. Stalno misli na njih.
Novinari suosjećaju s jadnim roditeljima jadnog dječaka. Za to su plaćeni. Za suosjećanje s ubojicom plaćeni su i suci. I sudski vještaci. I psiholozi. I psihijatri. Nema u Hrvatskoj stručnjaka koji neće potpisati kako ubojice koje ubijaju na cesti nisu ubojice, to su samo ljudi koji „izazivaju saobraćajne nesreće u cestovnom prometu“.
Živimo u humanoj zemlji. Zato posebno brinemo o mladim ljudima koji
„izazivaju saobraćajne nesreće u cestovnom prometu“. Pred njima je život. Tko jebe žrtve. Pred njima je ionako samo grob. Baš smo milosti puni, mi promatrači sa strane.

Milosti su puni i roditelji žrtava. Poluživi, možda živi, dozvoljavaju da se iz njihovog mrtvog djeteta izvuku organi koji će pomoći nekom siročetu da poživi ako na njega automobilom ne naleti tatin i mamin sin. Nemoć nas običnih građana ove gadne zemljice vrišti do neba. Kako možemo, mi kojih nema, pomoći srcu da ne pukne kad ugledamo svoje mrtvo dijete na asfaltu?
U novinama gledamo bahatu njušku njegova ubojice. Čitamo odvratne izjave roditelja koji su sve snage uložili da bi svoje dijete pretvorili u bešćutnu životinju. Na sudu slušamo zašto će ga osloboditi bezdušni sudac ili bezdušna sutkinja.
A kad to nešto izađe na slobodu, spremno da opet krene u krvavi pohod, sve će mu biti oprošteno unaprijed.
Roditelje pobijene djece čije su krvave školske torbe ostale na krvavom asfaltu, pamtit ćemo kao dobročinitelje i heroje. U najtežim trenucima u životu smogli su snage i podijelili potrebitima srca, bubrege i oči svoje djece.
Da li bismo živjeli u boljoj zemlji kad bi mame i tate drumskih razbojnika znale da će nakon krvavog uleta njihovog nakota njegovo srce, oči, uši, nos, pluća, bubrezi biti donirani prvom psu lutalici koji se doklati do grma pokraj krvave ceste? Može mu oglodati glavu. Metak neka ispljune.
Linč? Linč!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:12 am






KAD SOBA UTIHNE


Sjedim na njegovom krevetu i buljim u prastare tenisice. Ako u njih uvalim nos, da li ću osjetiti njegov miris? Uzimam u ruke tenisice broj četrdeset i sedam. Mirišu na vlagu i suho blato. Ipak ih odlažem u kut sobe. U našoj spavaćoj sobi listala sam album i iz njega izvukla fotku na kojoj on sjedi na mom vratu i čupa mi kosu. Njegov prvi rođendan.
Debeljko gleda u kameru, na mom licu se ne vidi koliko danas žalim što taj trenutak nisam nožem urezala u srce. Da ga mogu izvući kad padnem u depru. Kad malo razmislim, koliko bi to imalo smisla? Ja tada nisam znala da je baš taj trenutak - Trenutak. U srce bih ubola nešto što je toga dana bilo obično koliko je meni danas... Meni danas baš ništa nije obično.
Sve ovo neobično oko mene davit će me dok budem živa. Trebala bih biti razumna. U mojim godinama. Saginjem se. Ispod njegovog kreveta prljava čarapa. Grabim je. Možda ona miriše na njega? Prljava čarapa smrdi poput prljave čarape. Sjećam se njegovog mirisa. Ovo nije to. Odlažem čarapu pokraj tenisica, sjedam na njegov krevet. Na njegov uredan krevet.
Taj krevet nikad nije bio uredan a ja ga nisam smjela pospremati. Osjećam se krivom što upravo ležim na njegovom krevetu i buljim kroz prozor njegove sobe. Divlji kesten obučen je u žuto lišće. Djeluje tužno, raščupano i zapušteno. Jutros sam bila na tržnici i naletjela na krasne orade iz uzgoja. Njegovo omiljeno jelo. Prodavačica me je ugledala, nasmijala se i rekla: „Dvije veće, kao obično.“
„Dvije veće, kao obično.“
Orade su u frižideru. Moja kći misli da je ne volim dovoljno. Tvrdi da je moja koma besmislena: „Imaš mene.“ Znam da imam nju, ali kakve to veze ima? Moj muž me u subotu popodne, nama je već dvadeset godina u subotu popodne u
17.00 vrijeme za seks, pogladio po guzici i pogledom mi pokazao na stepenice
koje vode do naše spavaće sobe.
Vrisnula sam u sebi, kretenu, tebi je do seksa? Kretenu, tebi je u ovim trenucima do seksa? Na glas sam rekla: „Kretenu, tebi je u ovim trenucima do seksa?“
Pogledao me je zapanjeno. Muškarci su bešćutne svinje. „Nisi normalna. Do
kad misliš biti u koroti?“

Sjela sam na kauč, obuhvatila koljena rukama i buljila u pločice. „Ostavi me na miru!“
„Ostavljam te na miru.“
Stare traperice vise u praznom ormaru. Čiste. Smrde na odvratni omekšivač. Zašto njega u njegovoj sobi nema? A majica bačena preko stolice? Njušim. Miris moga muža prodire mi u nos. Kako se usudio, kako se usudio ući u njegovu sobu i preko njegove stolice prebaciti svoju prljavu majicu? Bolesnik. Otvaram ladice njegovog stola. U srednjoj ladici s lijeve strane fotografija njegove cure. Nikad mi nije bila draga ta napuhana žirafa s metalnim dugmetom u jeziku. Rekla sam mu to. Nasmijao se. Nas se dvoje nikad nismo svađali.
Prazna soba sjedi mi na glavi. Plakala bih, ali to bi bio znak perverzije. Ja nisam perverzna. Ja sam normalna žena. Bila sam i na svadbi. I plesala sam na svadbi. I smijala se. Možda još za mene ima nade? U Hrvatskoj se razvede svaki drugi brak.



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:13 am

NAŠE DRAGE ŽABE


Moja unuka voli priču o Pepeljugi, ali se ne želi udati za princa. Danas mi je rekla da će „oženiti“ svoju sestričnu Maru. Dok moja unuka odraste, u Hrvatskoj će se s više tolerancije gledati na ljubav među sestričnama pa će moja unučica biti sretna, ako se u međuvremenu ne odljubi. Ne volim priču o Pepeljugi jer mislim da i nije neka sreća udati se za princa.
Sirota Dijana. Čitav je svijet gledao u njenu spavaću sobu. Jedinoj ljubavi princa Charlesa mediji su tepali „rotvajler“, ali to njega nije skrenulo s putanje. Kad je Svijeća Na Vjetru odlučila ostaviti muža, proglasili su je luđakinjom i oteli joj djecu. Dobro, nisu joj je oteli, djeca ionako nisu bila njena. Ona je, prije nego je princu poklonila nevinost, i to se provjerilo, morala potpisati da će budući kralj pripasti Familiji.
Nikome tada nije padalo na pamet da će Dijana zatražiti razvod. Pustili su je da izađe iz prinčevog kreveta, da dosadne dane i noći na dvoru ubija u društvu crvenokosog konjušara. Tek kad je na teveu izjavila - intervju je gledao cijeli svijet - da je za troje njezin bračni krevet bio preuzak, dozvolili su joj da se razvede.
Princeza je skončala u pariškom tunelu jer je, iako majka budućeg kralja, noge širila muslimanu. Još kad je krenula spominjati vjeridbu, vjenčanje, trudnoću... Samo smrt mogla je staviti točku na besramno ponašanje majke budućeg kralja.
Tko zna što je potpisala sirota Kate koja je nakon desetak godina krvave bitke izašla iz kože žabe? Da njen sin nije njen svima nam je jasno. Mi koje imamo djecu znamo koliko to mora biti stresno potpisati da pristaješ mužu biti padela za spermu iz koje moraš u kratkom roku izbaciti nasljednika ili nasljednicu. Ali to nije sve. Otac djeteta koje si rodila a nije tvoje najpoželjniji je trofej na svijetu.
Nema cure koja mu ne bi legla. I leći će mu mnoge. Ti ćeš to znati, čitav će svijet govoriti o tome jer komadi više nisu ono što su bili. Neke od njih će prodati svoju priču za ogromnu lovu, one manje sretne će prije nego progovore popiti nešto. Nikad nećemo saznati tko im je držao razvaljena usta ili zabio iglu u žilu.

I dok princ bude okolo štrcao, Kate će se morati smiješiti, mahati ručicom iz automobila, primati cvijeće od retardirane djece i popišanih nona. Povremeno će se, iza debelih zidina svoje tamnice, smjeti drapnuti sa šoferom, tjelohraniteljem ili vrtlarom. Svaki od njenih romantičnih iskoraka budnim će okom pratiti stotinjak ljudi koji nikad neće nestati iz njene blizine.
Vremena se mijenjaju pa će se bez frke smjeti rastati, ali ne i zaljubiti u nešto boje meda od kestena ili, ne daj bože, čokolade. Dok bude živa, njoj će se nositi bijela boja.
Ni jedna od nas žena koje imamo kćeri Kateinih godina ne zaviđa baki majušnog princa.
Kroz koji bismo pakao prolazile da neka od naših kćeri uđe u porodicu u kojoj je jedan od predaka svojim ženama odrubljivao glave, pradjed našeg unuka volio Hitlera, djed ženu pretvorio u luđakinju, dok je baku tek rođenog dječačića Familija dala ubiti. Koja od nas bi veselo gledala u svoje unuče obilježeno tolikim zločinima? Ni jedna. Mi volimo naše žabe i naše žapce koje naše kćeri nisu prodale prije nego su se oglasili prvim krekom.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:13 am

MOJ SIN NE VOLI KAPU


Moja se djeca meni nisu dogodila, a ni djeca mojih prijateljica nisu bića nastala zajebom. Sve smo mi željele našu djecu. Često se prisjetimo kako smo ih ludo voljele. Kad je prvi put reklo tata umjesto mama... Jako nam je bilo bitno da kaže „tata“ jer tate u doba kad sam ja bila mamica baš i nisu bile lude za bebama. Danas, navodno, jesu.
Zašto sam htjela djecu? Što sam rađanjem dobila? Smije li se o rađanju djeteta raspravljati kao o gubitku ili dobitku kad znamo da je imati dijete dobitak. Dobitak? Osmijeh krezubih usta kad ono ima šest mjeseci jest dobitak. Otisak malog dlana na listu papira koji ti dijete uruči na vratima vrtića jest dobitak. Kad ti telefon zazvoni u tri ujutru a petnaestogodišnji sin ti javi da ipak neće postati tata, ona je dobila, jest dobitak. Kći ti diplomira u trideset i drugoj, kud ćeš veće sreće? On ne oženi drogiranu kozu, ona se ne uda za pijanog nasilnika, puna šaka dlaka. Da, djeca jesu dobitak.
Čovjek tako dođe u neke godine. Krene zbrajati dobitke. Nekome od tih možda padne na pamet da je život mogao provesti i kao gubitnik. Proljevi, temperature, neprospavane noći, odlazak muža zbog dječje dernjave najprije u dnevni boravak a zatim u stan cure koja ima samo mačku... Jedinice, dvojke, tenisice, traperice, mobiteli, motori, auti, sudari, drogiranja, gaženje starice na zebri, skupi odvjetnici, socijalne radnice, psiholozi, psihijatri, spavanje do podne, izlazak u ponoć, dolazak u devet ujutro, čekanje na alimentaciju...
Svatko tko ima djecu zna da su ona radost čak i onda kad ti sin ubije prijatelja s kojim je krenuo na cugu. Ili kad ti sin ubije curu koja je s njim ostala trudna. Ili kad ti sin ubije... Kćeri ne ubijaju, one te usrećuju na tisuću drugih načina. Znam odvjetnika koji brani mlade ubojice, provalnike i poludjele ovisnike. Njihove majke nikad ne odustaju od borbe za prava svoje djece, ona su u njihovim očima uvijek žrtve.
Ponekad se zapitam kako bih se ja ponašala da sam majka ubojice. Da li bih mu u zatvor nosila čiste majice i uplaćivala lovu na zatvorski račun? Sigurna sam, sto sam posto sigurna, ja sam majka drugačija od drugih. Nikad ne bih nogom kročila ni u pritvor ni u zatvor. Moje dijete godinama bi trunulo u sobi dva sa tri s još petoricom sebi sličnih. Baš bi me bilo briga što svi seru u jamu metar udaljenu od njihovih kreveta na kat. Sigurna sam, moj sin ubojica izgubio

bi mamu, osim... Osim ako ga onaj pokojnik ili ona pokojnica nisu izazivali, izazivali, izazivali...
Ma, djeca su dobitak. Baš dobitak! Kad ostariš pokloniš im kuću u kojoj živiš a oni ti onda dolaze u starački dom, ponekad i dva puta mjesečno. Neka posebno dobra djeca, ima takvih, svoje roditelje znaju nazvati i jednom tjedno. Zvučim zlobno. Da li sam djecu rodila da bi mi svakoga dana telefon jednom zazvonio? Ili sam ih rodila... Zašto sam ih rodila?
Pojma nemam. Jedino u što sam sigurna jest, stiže zima. Moj četrdesetpetogodišnji sin ima osjetljive sinuse a kapu ne nosi. Ponekad ga ujutro, kad je baš jako hladno, nazovem, ali mu je telefon u ranim jutarnjim satima isključen. I u kasnim jutarnjim satima. I prijepodne. I poslijepodne. I uvečer. Ma, nema veze. Jučer ga je moja prijateljica srela na Korzu. Smijao se. Njoj se čini da je zdrav.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:13 am

OTTO


Hvala bogu, praznici su prošli. Još da Tri kralja odjebu u krupnim koracima... Danima sam bila zarobljena u kući. Željela sam da djeca mogu opušteno provaliti u naš život u svako doba dana i noći. Što ako sin sretne kolegicu s faksa koja je došla iz Amerike da bi na Božić bila uz tatu i mamu ali je ipak našla dva slobodna sata da bi se kresnula s mojim djetetom? Njenu bi djecu čuvali njeni a njegovu mi. Ni njima ni nama ne bi bilo teško u božićnom ozračju kuhati, peći i u unučja usta lijevati sok od bazge. Sve za djecu, djecu ni za šta.
Mojoj najboljoj prijateljici došli su u goste kći, njezin muž, njezina majka i četvoro unučadi. Seka je kuhala posebno za „mlade“, oni ne jedu meso, posebno za dječicu, svo troje su alergični na mlijeko, posebno za njezinu mamu, ona jede sve, posebno za muža, koji je uglavnom žderao nju uporno je daveći pitanjem zašto se sin oženio Ruskinjom koja im je rodila Ruse koji ne znaju beknuti hrvatski.
S njim sam išla u gimnaziju. Udovac je. Bio mi je šesta ljubav, ipak me nazvao. Ima sina. Kad su njegovo dijete žene ostavile jer se između njih i boce uvijek odlučivao za bocu, otac mu je kupio stan. Dečkić je stan zapio a banka je mojoj šestoj ljubavi oduzela kuću kojom je bivše zlato moje garantiralo da će sin otplaćivati kredit. Danas je podstanar. Na Božić je pijancu širom otvorio podstanarska vrata. Ako ovih dana porodica neće biti skupa, kad će?
Moja profesorica engleskoga, ima devedeset godina, pustila je u kuću svoju praunuku. Cura joj je turnula pred poluslijepe oči ugovor o dosmrtnom. Da je moja profesorica potpisala, nije jer je dobila moždani udar, još je na intenzivnoj, ostala bi bez stana na Božić. Ovako će, ako preživi... Cura u stanu čeka rasplet.
Moja djeca... Moja djeca su krasna djeca. Nazvala su me u 00.05 i obećala mi, ničim izazvana, da me nikad i nikad neće strpati u dom iako su to njihovi prijatelji iz osmogodišnje, brat i sestra, učinili svojoj mami, mojoj vršnjakinji, na Dan svetog Stjepana.
Ana me uvijek nazove na Staru godinu gorko slineći. Ona i muž nemaju nikoga na ovome svijetu. Da nije njihova Otta, ima sedam godina, šareni mačor zelenih očiju koji spava s njima, zna šapom dati pet i liznuti te kad osjeti da si tužan, njih bi dvoje „umrli od tuge bez kučeta i mačeta“. Tješim ju, dragi bog je tako htio, nemaš kučeta ali imaš mačeta.

Nikad joj ne kažem da ima nekih ljudi, ne, ne, ne i ne, nisam ja među njima, koji bi svu svoju djecu od sedam do četrdeset i sedam bez razmišljanja dali u dobre ruke kad bi postojale dobre ruke za takve zvijeri.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:14 am

MOJA DJECA I JA


Imam unuka. Nekad sam imala djecu. Morala su završiti fakultete, kći nije smjela ostati u drugom stanju prije nego naleti na nekog ozbiljnog. O sinovljevoj ženidbi nisam se usuđivala ni razmišljati. Postoji li žena na ovome svijetu koja Njega zaslužuje?
Moja djeca nisu ispunila ništa od onoga što sam od njih očekivala. Kad su bila mala, sina sam vodila na njemački, talijanski, nogomet, vaterpolo, tenis i šah. Kad je ona bila mala, išla je na balet, ritmiku, pjevanje, engleski, tečaj glume. Sve sam im dala, sve pružila. Kći nije postala ni glumica ni pjevačica, čak ni teve voditeljica. Radi u školi.
Sin nikako da se oženi, a nije peder. Nije ni nogometaš ni predsjednički kandidat. A trideseta mu kuca na vrata. Kako mu godine idu, bit ću sretna ako postane zaposlen. Diplomirao je povijest. A toliko je obećavao...
Da sam onda znala što danas znam, s njima bih razgovarala onako kako razgovaram sa svojim unukom. Ne želi nositi šal oko vrata. „Tko jebe šal“, kažem djetetu koje me neće cinkati roditeljima jer zna da je „riječ na j“ zabranjena. Želi sa mnom popiti gutljaj pive. Popije ga. Za doručak hoće šunku bez kruha. Jede šunku bez kruha. Ne voli prati zube. Kad je kod mene, ne pere ih. Lud je za prženim krumpirom koji se valja u majonezi. To nam je ručak kad smo sami.
Sinoć smo bili u kazalištu. Majka je na njega navukla svečano odijelo, trčao je oko kazališta i poderao hlače.
„Jebe ti se“, rekla sam.
„Nona!“, rekao je on.
Nakon deset minuta izašli smo iz kazališta jer oni ljudi i ona djeca nisu govorili nego samo plesali. Za jednim od novogodišnjih štandova pojeo je dvije kobasice. U taksiju je povratio.
Kad smo došli doma, ovlaš sam ga oprala krpicom, mrzi vodu. U njegovom vrtiću ima dečkić koji mlati sve oko sebe. Osim moga Kreše. Zato jer sam mu rekla, ako te takne, ubij ga. Mali je još u bolnici.
Svome unuku ne planiram život jer sam se dva puta zajebala. Njegovi roditelji od mene mnogo očekuju, ali ja ga ipak ne vodim na balet, nogomet, tenis, kineski, ples, pjevanje, plivanje. Moj Krešo i ja, kad smo sami, šetamo i

razgovaramo o sreći. On već sada zna, sreća je kad ti se živo jebe što starci od tebe očekuju.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:16 am

MOJI PRIJATELJI I MI


Često se sastajemo. Moji prijatelji i mi. Svake subote nađemo se kod nekoga od nas. Ljudi smo koji se osjećaju dobro zato jer su naše kolege iz gimnazije nefrolozi, internisti, ortopedi, oftalmolozi, ginekolozi, kardiolozi... Svaki organ u našem tijelu pod paskom je neke balavice ili tankog klinca iz šezdeset i neke. Osjećaj da o nama brinu ljudi koji nas vole čini nas zdravima.
Zabavljamo se, kad smo skupa, moji prijatelji i mi. Ne pijemo puno, samo dvojica iz društva puše na terasi, ne izmjenjujemo simptome, ne razgovaramo o politici. Nekad jesmo. Čovjek ne bi povjerovao kako se obično ljudsko biće, samo zato jer je tema premijer ili hrvatske banke, može pretvoriti u krvoloka koji jedva čeka da premijeru ili banci zarije zube u arteriju. Arterija? Možda se žila čije otvaranje izaziva trenutačnu smrt ne zove arterija? Zato ne razgovaramo o politici.
Razgovaramo o seksu i to nas jako veseli. Svi muškarci za našim stolom veliki su jebači koji bi mogli i Sad i Opet da ne žive sa ženama koje su uz njih i sad, a bit će i opet. Mi žene smješkamo se jer nas slika debelih muževa kako stenju nad vitkim tijelima djevojčica ne uznemiruje. Koje bi to djevojčice legle pod naše ovršene muževe? Kad nam se dogodi da nam baš subotom mama javi da je stigla mirovina, njena, znamo biti van sebe od sreće. Svatko od nas od svojih roditelja mjesečno dobije bar petsto kuna. Nije malo, ali čovjeka veseli. Žalimo prijatelje kojima su roditelji mrtvi.
Skačemo mi tako s teme na temu svake subote u drugom dnevnom boravku. Klimatske promjene, troškovi grijanja, zašto su zubarske usluge u Srbiji dvostruko jeftinije nego kod nas, kako se udružiti pa čoporativno krenuti u Beograd po plastični ili porculanski osmijeh, onaj mehaničar ne izdaje račun ali je najbolji... Glavnu temu zaobilazimo. Prekrižili smo je. Svi doma imamo
„Priručnik za ratne veterane i članove njihovih porodica“ iako nitko od nas nije bio u ratu.
Nema veze. Mi smo naučili kako se nositi sa pitiespiom. PTSP stanuje u svakoj hrvatskoj kući, zato se naša ekipa drži preporuka iz Priručnika. Hranimo se zdravo, doručak, ručak, večera i dva obroka između. Fizički smo aktivni. Trčimo, hodamo, vozimo bicikl. Pokušavamo svake večeri zaspati. Uvijek legnemo u isto vrijeme i dižemo se u isto vrijeme. Jednom dnevno, kratko,

trideset minuta, razmišljamo o traumi. Koristimo, ovo je vrlo bitno, „bol i patnju
kao motivaciju da učinimo neophodne promjene u životu“.
Da, u Priručniku još piše da moramo „podržavati svoju djecu i strpljivo razgovarati s njima. Ne smijemo se na njih ljutiti. Moramo kontrolirati svoj bijes.“ Eto, a mi svi baš na tome pucamo. Ne podržavamo svoju djecu, ne možemo s njima strpljivo razgovarati, ne kontroliramo svoj bijes. Zato jer su naša djeca od nas otišla. Ona su u Kanadi, Njemačkoj, Norveškoj, Australiji, na Novom Zelandu. Vidimo ih na skajpu, i njih i svoje unuke, i onda, umjesto da se sjetimo Priručnika, pucamo, gubimo kontrolu, dobivamo napadaje bijesa i plačemo. Začuđeni unuci nas na danskom pitaju što nam je.
Moji prijatelji i mi smo, kad bolje razmislim, ekipa pod kontrolom. Samo da nije jebenoga skajpa...


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:19 am

NAŠA DJECA


Odjeknulo je poput bombe. Naša djeca u školi ne slušaju pobožno što govori učiteljica. Naprotiv, naša su djeca za vrijeme nastave opaki divljaci, često i ubojice u pokušaju. Mediji se zgražaju. Kako? Zašto? Što učiniti?
Prije nego krenemo analizirati što se dešava u praznim glavama hrvatske djece, morali bismo nešto reći i o školama. Tko u njima radi? Što radi? Učiteljice su, tako je bilo i u moje vrijeme, sirotice razapete između djece koju ne zanima ono što jadnice govore, roditelja koji su uvjereni da je meso njihova mesa neshvaćeni genij i ravnatelja koji se brine da istina o njegovoj ludnici za maloljetnike nikad ne ispliva na površinu.
Zašto dječica, dok učiteljica govori, jedu, piju, drkaju, psuju, briju noge, pišu poruke, bacaju stolice kroz prozor, učiteljici nude pušenje, omamljuju se osvježivačima zraka... Zašto se mali bolesnici ne boje ni učiteljice ni Boga iako imaju vjeronauk u školi? Boga se ne boje jer im je rečeno da On oprašta sve grijehe, učiteljice se ne boje jer je plaćena, doduše bijedno ali ipak plaćena, da bi se oni na njoj iživljavali. Država je izračunala da je manje koštaju razbijene glave hrvatskih učiteljica nego razbijeni izlozi, saniranje podmetnutih požara u picerijama ili provaljivanje u vrhunski opremljene hrvatske apoteke.
Složit ćemo se. Hrvatska djeca su divlja horda koju treba držati pod kontrolom tako da joj se na korištenje daju prostori gdje mogu biti van svake kontrole. To su škole i stadioni. Da bi dijete moglo na stadionu postati ubojica, mora se pripremati u školi. Da bi se u školi moglo dobro pripremiti, učiteljica mu mora biti smeće po kome ono može gaziti kako mu se digne.
Zašto su hrvatska djeca divljaci? Zato jer nisu glupa. Što u životu čeka petnaestogodišnjeg dječaka ili njegovu vršnjakinju? Ne govorim o djeci koja idu u privatne škole i čiji su roditelji ugledni kriminalci. Djeca znaju da im roditelji jedva plaćaju troškove osmogodišnjeg školovanja. Nabavka novih tenisica jednaka je trudu koji je Putin uložio u organiziranje antifašističke parade. Brdo love za kratkotrajni efekt. Pa knjige, pa marenda, pa mobitel, pa nešto iz Haendema... A starcima je plaća tri tisuće kuna. Kad je dobiju.
Hrvatska djeca nisu ni glupa ni slijepa. Dečki će, kad (ako) uz roditeljske nadljudske napore završe srednju školu, otići u konobare, satnica dvadeset kuna, cure će pokušati negdje nekome prodati pilatesirano tijelo. Siromašna

hrvatska djeca, zanemarimo onih jedan posto, u Hrvatskoj imaju status crnaca u Americi, Arapa u Francuskoj, Cigana u Italiji, crnih Zidova u Izraelu, Srba u Hrvatskoj...
Koliko je sve skupa kontrolirano van kontrole čujemo i od naše predsjednice Kolinde koja je „tajno“, da je ne bi ubili „teroristi“, odletjela u Afganistan. Tamo je ta borkinja za ljudska prava poručila afganistanskoj dječici da im želi život kojim žive njena djeca. Jebote! Zašto ne održi govor hrvatskoj djeci? Zašto njima ne poruči da im želi život kojim žive njena djeca? Na svoga princa i princezu naša carica potroši godišnje više nego njena država na nekoliko stotina hrvatskih divljaka.
Što može učiniti Hrvatska za svoju djecu? Naša vlast čini ono što treba. Buduće naraštaje priprema za ulazak u robovlasništvo, sistem u kome ona nikad neće smjeti baciti stolicu u glavu svome šefu, tražiti pristojnu plaću, pravo na školovanje i liječenje. O krovu nad glavom da se ne govori. Kad odrastu, smjet će na stadionima urlati Za dom spremni, zapaliti poneki autobus i nekažnjeno razbijati glave sebi sličnima. I to bi bilo to.
Zato se u našim osnovnim i srednjim školama ništa ne treba mijenjati. Neka dječica pale dnevnike, škole, neka pljuju i šiljatim predmetima gađaju učiteljice, neka im buše ćelave gume, neka... Neka i neka! Kad odrastu i krenu robijati, sjećanje na totalnu slobodu bit će im duševna hrana dok ne krepaju od gladi, droge, bolesti ili čistog očaja.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:22 am

ČEMU SLUŽE DJECA?


Pamtim kako su mirisala moja djeca na dan rođenja. Njihova bronhitična davljenja, dok su bila bebe, zvone mi u ušima. Najsretniji trenuci u životu bili su mi kad bi temperatura s trideset i devet pala na trideset i osam s tri. To je bio znak da nas troje polako plutamo na mirnijem moru.
Nema više moje djece. Danas su to odrasli ljudi udavljeni nesrećom i besparicom. Bulje u mračnu budućnost kad skrenu pogled s ogavne sadašnjosti. Nije li prestrašno živjeti u zemlji koja već preko dvadeset godina slavi smrt? Tisuće mladih leži pod ledinom preko koje jednom godišnje u jednoj ili dvije kolone gaze lopovi, lažljivci, manipulatori, ratni i mirnodopski zločinci. Kriminalci, predsjednici, premijeri i pobjednici na idućim izborima, lica prigodno obješenih u ime Domovine, roditeljima mrtve djece pljuju u lice.
Drago mi je, presretna sam, luda sam od sreće što ni jedno moje dijete ne trune da bi se djeca hrvatskih kriminalaca mogla kupati u šampanjcu ili njime ispirati krvave kokainske noseve. Ha, ha, cerili bi mi se oni kad bi znali da postojim. Misliš da imaš živu djecu, glupačo? I za tebe i za njih bilo bi manje stresno da gnoje hrvatsku zemlju nego da crkavaju na kredit koji nikad isplatiti neće.
Priznajem, svakoga dana kad pogledam u teve ekran, potpuno je svejedno da li gadovi izlaze iz pritvora ili gmižu u vukovarskoj koloni, mene, mene jedinu, hvata ubilački bijes. Odakle zvijerima milijuni za kaucije, odakle im drskost da gaze po leševima sirotinje koja nikad svoj život ne bi položila na oltar domovine da je znala kako će taj oltar nakon rata biti zasran.
Žao mi je što imam djecu. U njihovoj im muci ne mogu pomoći a njihova agonija mi je nepodnošljiva. Pa ipak, jedna sam od milijun glupača na ovome svijetu koja jedno govori a drugo misli. Noćas je kod mene spavao moj unuk. U krevetu sam mu pričala priče, njušila kosicu kad je zaspao, držala ga za ruku dok je spavao.
Što ga čeka u ovoj zemlji okovanoj prljavim izlučinama pritvorenika, budućih pritvorenika, bivših pritvorenika, heroja a ne zločinaca, uspješnih vlasnika trgovačkih lanaca koji svoje radnice plaćaju 2200 kuna mjesečno?

Ja sam ipak, očarana svojim unukom, optimistica. Svi zločinci ovoga svijeta na početku su bili bezube bebe i mirišljava djeca. Možda će moj unuk kad odraste postati zločinac.
Ako bude tako, o kako će se moj prah u jeftinoj konzervi veselo meškoljiti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:22 am



IV

ČEMU SLUŽI HRVATSKA?




ŽIVIM DA MI PROĐE VRIJEME?


Gledam oko sebe ljude u tridesetima. Rade od jutra do sutra. Vlasnicima
njihovih života ne pada na kraj pameti da im plate prekovremene sate, često ni
„vremene“. Šute. Treba „izdržati“. Ako naša djeca budu radila poput robova i šutila, njihovi će se gospodari smilovati i najzad im ipak nešto platiti?
Živimo u zemlji u kojoj su se moćnici dogovorili da nas treba zatući, na rate. Sudovanja traju godinama a pravomoćne presude ne obavezuju nikoga. Nedavno je donesena presuda po kojoj „hrvatske“ banke moraju nešto sitno isplatiti bijednicima koji su digli kredite u švicarcima. Bankama se jebe za presudu a Državi za sto tisuća njezinih što mrtvih što poluživih građana. Da je toliko ljudi ozračila elektrana Krško, dobili bismo lovu iako je ta nuklearka benignija od „hrvatskih“ banaka. Na udrugu Franak građani gledaju kao na skupinu naivčina koja, pitaj boga čime izazvana, vjeruje u institucije hrvatskog režima.
Živimo svoje besmislene živote radeći poput stoke. U kratkim pauzama bjesomučno šaljemo poruke sebi sličnima. „Jesi se pretplatila na List? Imaš kupon?“
„Zašto?“
„Ako imaš kupon, možeš kupiti dječje čarapice u Bebi, pedeset posto popusta.“ Kad se opako razbolimo u ruševini koja glumi bolnicu, brzo umremo od sepse jer su lijekovi protiv sepse skupi i rezervirani... Ma, znate vi za koga.
Ništa nas ne može uznemiriti osim kad netko s kapuljačom na glavi Amera u narančastoj odori skrati za glavu. Zašto nas to gađa u srca? Zato jer se bojimo muslimana, oni su svjetsko službeno ZLO. Danas režu glave američkim novinarima, sutra će zakucati na naša vrata. Na naša vrata? Ali mi nemamo svoja vrata? Zašto Amerima godišnje NATO članarinu plaćamo 3 milijuna eura u kešu i pitaj boga koliko u mesu? Obama je rekao da mu treba još jer Rusi dolaze. Zašto se bojimo Rusa? Da li je u ovoj priči o strahu naglasak na jebanju ili na izvršiteljima. Ako nam ga uvali Amer svršit ćemo, ako nam ga uvali Rus to je silovanje? Kad ovih dana Amerima platimo još milijun eura, doživjet ćemo orgazam?
Ne može nas uznemiriti ni 600 milijuna eura godišnje članarine za EU. Što smo dobili tom uplatom? Pravo da se ovlažimo kad se Merkelica ukaže u

Dubrovniku, ali ne i pravo da saznamo zašto se Merkelica ukazala u
Dubrovniku.
Ima li logike u našoj samoubilačkoj šutnji? Ima. Netko nam je davno rekao da je u nadi spas. U nadi da će „hrvatske“ banke spoznati da je bolje magarcu dati malo slame jer je magarac kome se kosti vide isplativiji nego krepan. Da će Merkelica i kompanija spoznati da su Hrvati ljudska bića. Da NATO naše dečke neće slati u svoje bitke za naftu. Da će katolički popovi slušati što im Papa govori. Bajdvej, engleski je moja jača strana, Papa je govorio, govorio i govorio... Znamo što mu se dogodilo iako nikad nećemo saznati detalje.
Kad sve ovako nanižem, šutnja jest zlato. Život je samo jedan. Bolje pedeset godina živjeti k’o ovca nego jedan dan k’o lav. Ja neću nikad otplatiti kredit u švicarcima, zato neću nikad kupiti auto pa neću doživjeti automobilsku nesreću. Svi moji prijatelji su ovršeni. Ovršeni jedu malo pa nas neće udaviti holesterol. Ovršeni su kost i koža pa neće u NATO vojsku. Siromašni imaju malo ili ništa pa nas veseli svaki kurac. I onaj od tri centimetra.
Vlasnik banke jebe curu u dvadesetoj pa crkne na njoj jer vijagra i fibrilacija atrija ne idu skupa. Turbobogate žene stare jednako kao i mi. Njihova je trauma veća jer mogu platiti nož, a nož ne pomaže. Vratove bogate djece u rukama drži prljava šaka dilera. Bogati su često depresivni. Vješaju se, pucaju sebi u usta, uvaljuju si zlatni šut. Jebeš život kad ne možeš ni zaspati ni sanjati. Mi, mi nemamo vremena za analize.
Možda šutnja ipak nije zlato? Jebeš život u kome uživaš samo kad sanjaš? A opet, Martin Luther King je rekao, aj hev a drim, pa su ga upucali. Ni sanjati nije neka sreća. Jebote, što ja oću od života? Gdje je sreća? Ovaj je tekst za kurac.



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:23 am



HRVATSKI ABORTUS


U svim turbokatoličkim zemljama abortus je vruća tema. Zato hrvatskim ženama i gori među nogama. Hrvatskim ženama? Smije li se nešto koje želi oguliti plod utrobe svoje nazvati ženom? Kurve su to. Kurvetine. Zato je većina hrvatskih ginekologa k sebi prizvala savjest i ne pada im na kraj pameti strugati ženska međunožja za vrijeme radnog vremena kad to mogu u privatnim klinikama i u državnim bolnicama izvan radnog vremena.
Što je hrvatski abortus? To je ono što ginekolog napumpan savješću za veliku lovu učini trudnoj ženi. Kad krvave novčanice strpa u džep bijele kute, slika se za neku od hrvatskih televizija i tronuto govori kako on ne može uzeti kiretu u ruku jer bi ga jebala ona savjest. U hrvatskim medijima o abortusu govore samo muškarci. Kako u Hrvatskoj abortirati?
Možda to, ruku na srce, i nije neki problem. Samo treba umjesto u Vinkovce, Split, Knin ili Sveti duh, to je u Zagrebu, otputovati u Rijeku ili Pulu. Tamošnji ginekolozi ne prizivaju ništa. Doduše, u riječkom bolničkom krugu protivnici abortusa smiju opušteno tuliti nabožne pjesme i hrapavim glasovima preklinjati kurvetine da se vrate Bogu. Dobro je da je šef riječkog KBC-a dozvolio borcima za prava muškaraca da zavijaju ispod bolničkih prozora. Da nije, njegove bi ga zagrebačke i ostale kolege natankane savješću razapele na križ. Ovako je lukavac i stisnuo i prdnuo.
Trebamo li se čuditi što u Hrvatskoj svaki divljak koji se bavi ginekologijom u udarnom terminu naših televizija smije novinarki govoriti o svojoj savjesti? Gdje su mladi novinari? Vode Otvoreno? Uvijek isti prilog. Mlada žena pita, stari mužjak mladoj ženi objašnjava što to žena jest. S naglaskom na što. Još ni jedna hrvatska novinarka nije priupitala vremešnog bijelokutaša gdje mu je bila savjest pred trideset godina. U mračnom socijalizmu svi su ovi olinjali starci nadrokosani savješću kiretirali žene bez problema.
Čekajte malo, dečki. Ili imate savjest ili je nemate. Ako je imate danas, imali ste je i osamdeset i pete. Čujem vas, drkadžije, da smo u mraku savjestvovali, izgubili bismo posao. Zato smo kiretom mahali. Licemjeri ljigavi. Ogromna većina vas za lovu bi i rođenoj materi napravila abortus na njezin osamdeset i šesti rođendan.

Ovo što sam napisala nije brejking njuz. O moralu hrvatskih ginekologa sve se zna, samo se ništa ne smije reć. Čude me jebene hrvatske političarke kojima ovih dana abortus nije tema. Holy štiti okoliš, manjine i autoceste. Taritaš ruši potleušice i legalizira na divlje izgrađene dvorce, Pusić se bori protiv Islamske države, Opačić brine kako smršati za četiri konfekcijska broja, Kosor se 24 sata dnevno smiješi k’o luda na Dan Republike.
Sva spomenuta bića su žene pa ipak ni jedna jedina ne osjeća potrebu da jasno i glasno kaže što misli o mužjačinama koji jedini u Hrvatskoj imaju pravo govoriti o abortusu. Lijepa Abortirana korača prema kamenom dobu koracima od sedam milja. Mi cure šutimo. Čija su naša tijela? Čije su naše pice? Hoće li nam nositelji đokadi dovijeka krojiti sudbinu?
Jedine emancipirane žene u Lijepoj Kiretiranoj su časne sestre. Kad one dođu na abortus, ni jedan od liječnika ne priziva svoju savjest jer bi mu tata pop jebao mater i još bi u njemu ubio Boga. Možda je to rješenje? Katolička smo zemlja. Zaredimo se. Sve! Kad postanemo časne, ostrugat će nas s Božjim imenom na usnama.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:23 am



ALIMENTACIJU OĆU!


Da mi je netko osamdeset i neke rekao u kakvoj ću „državi“ živjeti, upucala bih se. Vlada me sinoć po tko zna koji put tresnula u glavu. Donijeli su zakon po kome, ako dijete napuste tata ili mama, u praksi je to ipak mnogo češće tata, siročetu alimentaciju moraju platiti nonići. Dragi Bože, ako te ima i ako te nema, pomozi nam! Nemoj im oprostiti zato što ne znaju što čine. Sprži ih!
Osobno sam pogođena. Moj sin ima troje djece, ali ne i posao. Na nosu mu vidim kako se sprema dati petama vjetra. Nevjesta radi kod privatnika. Preko računa dobiva dvije tisuće kuna mjesečno a „na ruke“ nula kuna mjesečno. Znam, znam, naravno da vas čujem, zašto su izrodili toliku djecu kad nemaju ni za kruh?
Zato jer Oni mladima već dvadeset godina poručuju da treba rađati Hrvate. Tko ne rodi, četnik je. Moja su djeca mislila, naravno, da majku svoje unučadi držim svojim djetetom, da će država dječjim dodatkom, smanjenjem poreza na dječju hranu, odjeću, obuću i udžbenike, rodiljinim naknadama, pomoći mojoj unučadi da odrastu a Hrvatskoj da ne izumre. Odumre? Krepa? Kako nazvati ono što se dešava državi kad se njeni građani u najboljim godinama prestanu jebati?
Vraćam se. Elem, gledala sam Dnevnik, iako sam se zaklela da neću. Mrski sam aparat uključila jer su me zanimale prognoza i „crvena opasnost“. Jedna digresija. Zašto se najava kiše naziva „crvena opasnost“? Nekada su „crvena opasnost“ bili komunisti, danas je to „pljusak sa olujnim vjetrom“. Koju nam poruku šalju? Komunisti su manja opasnost od začepljenih šahtova i letećih krovova?
Shvatila sam bit onoga zakona iako sa shvaćanjem hrvatskih zakona znam imati problema. Moj muž, ja ne radim, plaćat će alimentaciju za djecu koju je napravio naš sin koji će brisnuti u Paragvaj. Zašto nam to rade? Zato jer je do jučer u ime ptica trkačica alimentaciju plaćala država, država više love nema... A moj muž ima? Ako je to normalno, neka naša država ide do kraja. Mnogi hrvatski zločinci pobjegnu nakon zločina a njihovi očevi slobodno šeću.
Zatvaram oči. Vidim dečka u punoj snazi. Izvlači đoku iz traperica a onda ga u parkiću u središtu grada krene bjesomučno mlatiti po crvenoljubičastoj glavušini. Pokraj njega prolaze majke sa dječicom u kolicima čiji očevi još nisu

pobjegli, školarci kojima su roditelji ovih dana podigli kredit da bi platili udžbenike, starice koje nose u vrećici salatu, ukrale su je sa štanda dok je prodavač izdavao račun nekome tko još u Hrvatskoj može platiti salatu... Da skratim, pokraj manijaka opako opsjednutog potrebom da se olakša na javnom mjestu prolaze uznemireni građani koji državi plaćaju da bi živjeli u javnom redu i miru.
Jedna građanka iz torbice izvlači mobitel, naziva policiju... Naravno da je drkadžija, kad je vidio što radi gospođa, zaroktao, uperio u njenom pravcu žućkasti mlaz i pobjegao. Hrvatski ugrozitelji javnog reda i mira znaju biti nepažljivi kad navlače hlače na brzinu pa mu je iz džepa ispala osobna iskaznica. Šta se dešava? Naša policija ne može naći vlasnika batine, ali zna gdje mu stanuje otac. Privode ga, ispituju, predaju sudu. Uzalud starac kriči da nije svršio od osamdeset i šeste, da je operirao prostatu, ima problema i sa pišanjem, nosi kateter... Jebi se, stari! U ovoj zemlji očevi odgovaraju za grijehe svojih sinova. Sada mi je palo na pamet. Što kad brisnu i none i nonići?
Protivim se novom Obiteljskom zakonu koji dokazuje da Hrvatskom vladaju bahati kreteni puni love koji pojma nemaju u kakvoj zemlji žive. Ako ministrica za potrebite, ona Opačić, govori o Zakonu obučena u barberi opravicu, onda sigurno ni ostali iz njene zločinačke organizacije nisu gole guzice. Neka odjebu suludi zakon i izglasaju drugi po kome će svi oni svima nama plaćati alimentaciju. Nije fer da impotentni plaćaju drkanje svojih sinova.
Tražim od Vlade da me smjesta prestane jebati badave! Ne, ne želim lovu od tate našega premijera. Neka Milanović iz svoga džepa izvuče pare i isplati me mojom lovom.
Oću alimentaciju! Baš oću!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:23 am


MOKRI NA SUHOM


Ove su poplave čudo. Mediji nam otkrivaju kako smo svi mi koji živimo u regiji, ovako se zove ono što se nekad zvalo onako, u suštini samo topla ljudska bića. Ne treba nam puno da ono najbolje izvučemo iz sebe. Pošalji na naše bližnje vodu, pobij im stoku, uništi kuće, ceste, puteve, udavi kućne ljubimce, smjesti ih gole i bose u neki hangar... I? Svi ćemo oči puniti suzama, grliti jedni druge, nuditi svoje kuće potpunim strancima koji čak i nisu „naši“.
Čudne su te katastrofe. Mali ljudi nazivaju onaj broj i na karticu kupuju ono što unesrećenima treba. Pelene, uloške, sapun, rukavice, čizme, lopate... Mali ljudi znaju biti smiješni. Moja prijateljica Tanja, ne znate je, za unesrećene je složila na hrpu deset tamnocrvenih ručnika, njoj najdražih, otišla je u Trst po špagete, pene, deterdžent, sok od rajčice u limenkama, tekući sapun... Blažena kartica. A onda joj je, nenajavljen, na vrata banuo sin. Živi kod oca. Zaprepastio se: „Mama! Ja nemam dva normalna ručnika, u frižideru imam tri mrkve, jesi li normalna?“
Sin studira i radi za Todorića. Todorić ima nekakvu telekompaniju, u njoj studenti robijaju noću i danju, ako bude sreće možda će jednom i dobiti neku siću. „Glavno da radi“, govori mi Tanja koja, užasnuta smakom svijeta u Slavoniji, ne vidi da joj se davi vlastiti sin.
Da li smo mi na ovim prostorima topli ili ipak samo glupi?
Iz godine u godinu postajemo sve siromašniji. Svaka nam se tuđa nesreća čini gorom od one u kojoj sami živimo. Ako su jadnici u poplavi izgubili sve i nikad se više neće vratiti svojim kućama, zašto bismo bili nesretni mi koji samo nikad nećemo dobiti posao i kojima je banka otela stan? Nije banka potop.
Čudno. Banke su u Hrvatskoj u crno zavile i još uvijek u crno zavijaju više ljudi nego tri ovakva potopa. Ni ovima koji su ostali bez ičega one neće ništa oprostiti. Jadnici će dobiti „poček“. Zašto u Hrvatskoj za njihove žrtve nitko besplatno ne svira? Zašto zločini hrvatskih banaka nikad nisu proglašeni elementarnom nepogodom? Zato jer su krediti bili naš izbor? Tko nas je tjerao da kupujemo stan u švicarcima?
Još smo uvijek životinje. Ne prepoznajemo sofisticirane načine ubijanja. Blago nama. Tako nam malo treba. Daj nam na ekranu leš krave koji voda nosi i

zaboravit ćemo na leš rođene matere koja je u bolnici crknula od sepse. Zato jer naša mrtva mama nije bila na televiziji?
Neka smo opušteni. Neka smo slijepi. Kamo bismo završili kad bismo svoju osobnu nesreću doživljavali previše osobno?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu