Zašto psujem - Vedrana Rudan

Strana 4 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Ići dole

Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:01 am

First topic message reminder :



Ovu knjigu posvećujem svim čitateljima bloga.
Bez vas moj bi život bio opaki davež.
Poseban pozdrav najvjernijim komentatorima
Ismetu Jašareviću, Mikiju Mausu, duleboyu, mr blondu, matijavidu, ya... i Slavenu Hrvatinu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:23 am


BOŽIĆNA PRIČA


Danas se riječkim Korzom vuklo nekoliko kolona, zaštitari su budno pazili da se čekači na porciju ribica međusobno ne pobiju. Nisu se ni gurali, ni mlatili, ni vikali jedni na druge. Koračali su polako i pristojno prema onima koji će im udijeliti ručak u plastičnoj posudi.
Nisam stala u red jer nisam siromašna. Danas. Sva me ta sirotinja podsjetila na moju pokojnu majku koja nikad u životu nije imala love ali joj to isto tako nije bio problem. Nije željela haljine, cipele, torbice, veliku kuću, pet kaputa. Što je željela moja mama? Mir u duši, to je njoj trebalo.
Mir u duši? Kako ti duša može biti mirna ako nemaš za struju, hranu, odjeću, lijekove? Samo oni kojima jako malo treba mogu biti mirni? Ja sam danas željela kupiti cipele na sniženju, crvenu haljinu i tri holandska ljiljana. Ništa nisam kupila i osjetila sam nemir.
Što meni treba za sreću? Što moju dušu čini mirnom? Kako bih se osjećala da sam danas bila jedna od čekačica?
Nesretno, jer bih molila da me nahrane oni koji su me opljačkali? Sretno, jer
ću najzad dobiti ručak bez velike bitke?
Ne tražim mnogo od života. Ne trebaju mi vila, ni brod, ni skijanje na glečeru... Treba mi zdravlje moje djece i unuke, treba mi spoznaja, zato jer imam malo novaca, kako ni veliki novac ne rješava sve probleme. Jedan od najmoćnijih Hrvata trenutno obilazi kuglu zemaljsku u lovu na zdravlje. Teško da će ga uloviti. Nadam se da ga neće uloviti. Žarko želim da ga ne ulovi.
Mora da ga bauljanje od doktora do doktora strašno frustrira. Imaš dvorce, milijarde, avione i helikoptere a smrt te ščepala za vrat. Smisao života ti je lov na lovu a onda se suočiš sa činjenicom da si smrtan jednako onako kako su to Riječani koji su danas strepili da možda neće doći do svoje porcije ribica. Moja mama je znala da je smrtna. Zato jer nije imala avion?
Što čovjeka usrećuje? Milijarde? A smrt ti se kesi? Ili porcija ribe? Veseli me da jedan od najbogatijih Hrvata ovih dana ne spava mirno. Zločesta sam? Bolesne treba žaliti. I one koji su u crno zavili tisuće ljudi? O čemu noćas razmišlja gospodin?
Da li su se isplatile sve one pljačke, sva ona zla koja je učinio narodu? Bahat je, surov i bešćutan. Možda misli da nije, da samo ima više smisla za biznis nego

mi ostali? Biznis? Koju ulogu igra borba za još više love u glavi čovjeka kome se
smrt kesi?
Možda bogataš, kad mu smrt zakuca na vrata, zavidi siromasima koji zdravi pokorno stupaju prema javnoj kuhinji? Ne znam. Da nisam vidjela onu kolonu na Korzu, da nisam vidjela toliko siromaha na jednom mjestu, ni onaj mi bogati zločinac ne bi pao na pamet.
On lovi zdravlje koje neće uloviti, mi lovimo plastične boce koje ćemo sutra sigurno ubosti, božićni su dani. Što je sreća? Što je nesreća?


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:24 am

ČEMU SLUŽI HRVATSKA?


Ponekad kod frizera ili na masaži, trenutno sam nepokretna, osjetim kako me mlade oči gledaju pune sažaljenja. I ja tako gledam sve mlade ljude oko sebe, ali oni to ne primjećuju. Misle da je starost strašna. Starost strašna? Zašto? Ako naglo umrem, nitko sretniji od mene i onih oko mene. Ako se teško razbolim, mogu se dati ubiti, kad imaš novaca netko će te dokrajčiti nježno. Za to čuvam lovu.
Bolje se osjećam od svoje djece i djece mojih prijatelja jer mi ponekad srce ispune sjećanja na prošlost. Radila sam opušteno od sedam do petnaest, imala slobodne subote, nedjelje, Dan mrtvih, praznike smo spajali u „mostove“. Šefovi i šefice nam nisu bili profesionalni zlostavljači a radno okruženje nije imalo baš nikakve sličnosti s atmosferom u koncentracijskim logorima.
Najveći nam je stres u životu bila nesretna ljubav ili neželjena trudnoća. Tada ni to nije bila velika frka jer se oko nas motalo dovoljno mladih muškaraca koji nisu bili ludi koliko su to ovi danas, abortus je bio besplatan.
U odvratnoj, pokojnoj, bivšoj, mračnoj tamnici naroda i kojekakvih narodnosti život je bio tisuću puta bolji nego danas. Da, TISUĆU. ili HILJADU, kako hoćete.
Nismo smjeli šetati ulicama naših gradova i urlati da je Josip Broz svinja, danas smijemo, ali od toga se ne živi. Neki od vas su u međuvremenu shvatili da je Josip Broz bio daleko manja svinja, ako je uopće bio svinja, od ovih koji u vas bulje svakoga dana s vaših ekrana. Da, vaših. Ja ih ne gledam, ali njihovo roktanje ipak dopire do mene.
Čula sam da je sisačka županica sebi kupila audi, mojom lovom, vrijedan nekoliko stotina tisuća kuna. Vidjela sam tu gospođu na teveu dok sam još gledala teve. Na njoj je bila uska majica a namreškane bradavice mamile su uzdahe njenih kolega. Njihove hlače nisu bile raskopčane, oni nam nisu namigivali glavićima. Hvala im na tome. Hvala? A to što ga svakoga dana izvlače i turaju nam ga do balčaka? Da, nema razlike između nositeljica bradavica i nositelja đokadi.
Danas mi je prijateljica rekla da će oni, kolege one sisate ženske i ona, biti pet dana doma jer većini od njih njihovi pokojnici počivaju bogu iza nogu. Da li je zbog toga kupila audi? Mi ovih dana nećemo nikamo putovati iako svoje

pokojnike ne držimo u frizeru. Jednostavno, nemamo za benzin. Ne osjećam se dobro, ne znam od koje boleštine bolujem, ali sam presretna. Ako crknem, ljudi moji, s kakvim ću užitkom, dok još budem bila pri sebi, otići iz ovog pornografskog filma koji se zove Republika Hrvatska. Taj odlazak bit će najveći orgazam u mom životu.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:24 am

KOSTI


Kad god se obilježavaju veliki dani hrvatske povijesti, meni se okreće želudac. Ne mogu više gledati kosti „mojih“ ili „njihovih“ predaka. Jednom godišnje mediji mi u oči tresnu fotke izbezumljene djece koja su nestala u Jasenovcu. Preživjeli se još sjećaju kako su gledali ubijanje majke, brata, sestre. Noću, u devedesetoj, urlaju od užasa. A prošlo je milijun godina.
Za koji dan gledat ćemo i slušati žrtve koje su preživjele Bleiburg. Opet plač, strava, politički analitičari, usporedbe. Koja je hrpa kostiju veća? Ona u Bleiburgu ili ona u Jasenovcu? A koja hrpa o „Hrvatima“ ljepše poruke šalje? U Jasenovcu smo „mi“ bili koljači. U Bleiburgu su zločinci bili „oni“. Jesmo li jedan jedan? Kosti, kosti, kosti, kosti...
Ruku na srce, koga zaista briga za te kosti osim potomaka ubijenih? U ljudskoj je prirodi da ubija, kolje, pali, razara. Da li bismo „mi“ u Domovinskom ratu bili bolji ljudi da smo četrdeset godina tri puta dnevno gledali dokumentarac o Jasenovcu? Strastveno bismo voljeli Srbe, Cigane, Židove i potomke krivomislećih Hrvata?
Da li bi „oni“ bili milostiviji da su, dok smo bili „braća“, skupa s nama gledali isti film? Da li smo krenuli u rat pedeset godina poslije Rata svih ratova jer „nas“ bole blajburške rane a „njih“ jasenovačke? Ja u to ne vjerujem. Ljudi, obični ljudi, zovu nas i „mali ljudi“, mi nismo opsjednuti poviješću osim kad to moramo biti.
Dok je Tito bio gazda, hodočastili smo u Jasenovac. Danas, glumeći tugu, žalimo one koji su poginuli na Bleiburgu. Ni jedna od te dvije nesreće nas ne gađa u srce, zašto i bi? Mi smo samo bića koja glume suosjećanje sa žrtvama u skladu s trenutačnom politikom. U posljednjih dvadeset i pet godina, otkako imamo Hrvatsku, kako je znao reći partizan i Titov general i najveći Hrvat među Hrvatima Tuđman, prihvatljivije je žaliti za pobijenim „Hrvatima“ nego za
„njima“, Ciganima i Židovima. Kakvo vrijeme takve suze.
Čovjek je u svojoj suštini fašist, ubojica, mrzitelj drugog i drugačijeg. Zašto bježimo od toga? Političari, ljudi poput nas, samo tisuću puta bolje plaćeni, koračajući polako prema velikom kamenju nabijaju nam osjećaj krivice. Moji su roditelji, naši su preci pred sedamdeset godina klali. Treba li nas na to

podsjećati? Zašto? Mi smo klali pred dvadeset i pet godina a klat ćemo opet ako
bude zdravlja. Stalno na tom svijetu samo klanje jest.
Razorila bih sve spomenike. Neka kosti počivaju u miru i srcu onih kojima nešto znače. Tuga po zadatku je uvijek ruganje pokojnicima. Nije u kostima spas, kako nam to poručuju i najnovije vođe. Mene muče krediti, besparica, boleštine, nezaposlena djeca, kapitalizam koji sve moje najdraže drži za grlo, mračna budućnost obojana crnom prošlošću.
Htjela bih živjeti u zemlji bez spomenika. Da jednom godišnje ne moramo lažne suze liti pred ekranima ili kamenjem, lakše bismo liječili rane poslije posljednjeg rata, opuštenije bismo se pripremali za idući.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:24 am

MARŠAL ĐOKOVIĆ


Mir na području pokojne Jugoslavije ima nekoliko lica. Todorić kupuje Mercator, Ledo seli u Srbiju, posla nemaju ni Slovenci ni Hrvati ni Srbi ni Bosanci, oni se tako više ne zovu, ni Makedonci...
Mržnja koja nas je u ratu pretvorila u krvavo klupko pomogla nam je da u miru, oprani, gradimo dvorce našim gospodarima. Nazvala me je danas prijateljica, užasnuta onim što Hrvatsku čeka u idućoj petoljetki. Ana tvrdi da će nam ukrasti vodu, jedino što mi Hrvati još imamo. Ameri će nam izbušiti Jadran i pretvoriti ga u baru.
Netko, još ne znamo tko, izgradit će Plomin III i uvaliti rak i onim Istrijanima koje još ne ždere, ako takvih ima u blizini Plomina II. Ana misli da ćemo uskoro izgubiti Hrvatsku. Ne brinem zbog toga. Što je danas Hrvatska? To je nešto u čemu se liže Ledo sladoled i pije voda Jana.
Hrvatska ima predsjednika koji svira kurcu i obračunava tantijeme, premijer samo svoju sliku ljubi, mesad sjedi u Saboru i opušteno drka kad nema pauzu, naš premudri predstavnik u EU uvodi mir u Ukrajinu, šef oporbe ubija Tita u Hrvatima a Crkva, dok trpa lovu u džep zlatne haljine, na lošem čakavskom poručuje Hrvatima, molite se, ovce moje.
Nisu svi nesretni poput moje Anči. Ti sretnici, carstvo nebesko definitivno će
biti njihovo, imaju Hrvatsku. Moram biti precizna. Oni su imali Hrvatsku.
Onda su krenule ove bujice. Deseci tisuća ljudi shvatili su da voda Jana nije jedina voda. Tko je kriv? Oni koji su krali pijesak s nasipa? Dragi Bog? Sudba kleta? Neka institucije sistema rade svoj posao.
Vodurina, jebena tekućina, uništila je sve što smo gradili proteklih dvadesetak godina. Izbrisala je granice, čak se i mržnja u kojoj smo se opušteno valjali utopila u njoj. Četnik pomaže ustaši, ustaša pomaže četniku... Đoković je na Fejsu nacrtao Jugoslaviju, pozdravlja i svoje i nas... Klanje nas rastavi, davljenje nas sastavi. Mi smo Đokovićevi, Đoković je naš!
O, sudbo kleta! Jedva čekam da potop prođe. Da se granični prijelazi obnove. Da opet budemo svoji na svome. Da mi Hrvati ližući Ledo sladoled jebemo mater Srbima koji ga proizvode.
Ako se voda uskoro ne povuče, ubit će nas ovo bratstvo i jedinstvo.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:27 am


REPUBLIKA KOCKA


Moj se muž jutros probudio u 03.02 urlajući: „Ne, nee, neee...“ Jecao je:
„Ponekad gubim vjeru. Modrića su ošišali, Šuker se, javljaju portali, zaljubio u Severinu, ne možeš istovremeno voljeti Severinu i brinuti o Hrvatskoj...“
„Zlato, svašta novine pišu. Negdje sam pročitala da je Josipović ofarbao jaja u bijelo i crveno da bi tako dao podršku Kockastima. Siroti naš Joško. Nije otišao u Brazil jer to ne bi dobro odjeknulo, Hrvati gole guzice, a on leti...“
„Ne seri!“
„Ne prostači na ovaj Sveti dan!“
„Trebao je biti tamo! Ovo je hrvatska Bitka svih bitaka!“
Moram biti strpljiva. Ako danas izgubim živce, napustit će me zbog one male droce. Poslala mu je poruku „vidimo se većeras Kod ante“. Nepismena krava misli da mi može oteti muža na Dan Republike samo zato jer ima sise broj pet i trideset godina manje.
Izbrisala sam četiri poruke, u tri je spominjala Antu i Kockaste, u četvrtoj da se smoči kad se sjeti moga muža. To se meni već dvadeset godina ne dešava. Napaljena kuja. Na četvrtu sam joj poruku odgovorila, oprosti, među nama je gotovo, volim ženu više nego hrvacku. Njegov sam mobitel stavila na mute i bacila ga u košaru s prljavim rubljem.
Večeras moramo svi biti skupa. Doći će nam i djeca i njihovi bračni partneri i naše troje unučadi. Pjevat ćemo, još Hrvacka ni propala dok mi živimo! Poslala mi je kći fotku, Vito danas ima godinu dana, možda je to znak?
Preslatka fotkica. Mali u kockastom dresiću s kockastom kapicom na glavi i kockastim tenisicama na nogicama s kockicama na debelim obraščićima gleda u nonu, mene, i maše mi zastavicom na kockice. Suze su mi na oči došle. Ja sam kćeri poslala sebe u kockastoj majici, jedva sam našla XXXL, i kockastim bermudama i još imam na glavi kockastu kapu. Ako danas mi Hrvati i mi Hrvatice ne budemo svi za jednoga, jedan za sve, kad ćemo biti svi za jednoga i jedan za sve? Kad?
„Malo sam mislio, da te ne gnjavim, ti ne voliš nogomet...“
„Ja ne volim nogomet? Ja?“ Pokazala sam mu kapu koju danas nosim na glavi i kockaste bermude i kockastu majicu. „Ja ne volim nogomet? Želiš reći da nisam Hrvatica, želiš reći da sam iz miješanog braka...“ Ja jesam iz miješanog

braka, pokojna mama mi je bila Mađarica, što ne znači da ću navijati za Mađarsku. Moje je srce kockasto!
„Mislio sam skočiti do Ante...“
„Djeca će nam doći, sve hrvatske porodice moraju večeras biti skupa, Božić je
kurac od ovce prema ovome danas, kurac...“
„Ne spominji kurac i ovcu na Sveti dan. Iako, kad malo bolje promislim, ako
ih večeras ne nabijemo na kurac...“
„Što ako popušimo?“
„Ti nisi normalna, ti stvarno nisi normalna. Danas, kad sve hrvatsko što diše hrvatski našim dečkima šalje tople misli i pozdrave, ti...“
„Ne viči na mene, i ja se nadam da će Modriću narasti kosa i da će Severina Šukeru roditi sina, nisam ja bez srca, ali ako ipak... I ti znaš da Hrvati uvijek useru kad je biti il’ ne biti.“
„Nisu Kockasti samo Hrvati. Za nas igraju dva Brazilca, jedan Švicarac,
selektor nam je Nijemac, glavne nade su nam Bosanci...“
„Onda smo na konju.“
„Bila bi Hrvatska na konju da za nju ne igraju Hrvati.“
Spustila sam se sa kreveta i kleknula: „Dragi Bože, dragi Bože, dragi Bože,
spasi nas! Oslobodi nas kuge, vojske, rata i Hrvata.“



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:27 am


VATRENE GUZICE


Naši Vatreni su se, nakon utakmice s Brazilom, povukli u osamu da bi tamo izliječili duševne i fizičke boli. Dečkima, to je shvatila čitava Hrvatska, treba mir jer Kamerun nije mačji kašalj.
Što Vatreni rade kad ih ne vide ni cure ni mame? Druže se goli, skaču u bazen, sjede skupa u bazenu, bedro uz bedro, jaja uz jaja, batina uz batinu. Prskaju se. Smiju. Uživaju milijarderi u pogledu na ono što goli Ćorluka nije mogao sakriti dlanovima velikim poput lopata. Kad čovjek vidi gologa Ćorluku, prvo što mu padne na pamet je da vrisne, Ćorluku za predsjednika.
Onaj Vrsaljko... Pornoindustrija strahovito gubi zato jer taj dečko trči za loptom, kad je obučen, umjesto da u nekom studiju stenje, fak, fak, fak, fak... Fak mi, fak... Ili tako nekako. Mnoge ženske iz pornoindustrije badave bi pod njim stenjale, fak, fak, fak mi, fak... Ili tako nekako.
Da su građani Hrvatske znali kakvu guzicu ima Lovren, gej parada u Zagrebu bila bi dugačka sto pedeset kilometara. Pokraj bazena bio je i Modrić. Doduše, u gaćama.
Izgleda da se oporavio. Nekakav Neimar, Brazilac, puknuo ga je laktom u glavu. Ako je Brazilac mislio da Modrić više nikad neće stati na noge, trebao bi, taj Neimar, vidjeti Modrića kako se blaženo smiješi dok gleda u Lovrenovo očaravajuće međunožje. Čovjeka dirne i pogled na Modrićevo lišce dok mu Lovren od Savršene Guzice njuši pazuho. Ahhhhhhhhhh.
Zašto su dečki popizdili zbog objavljenih fotki? Čitav ženski i muški svijet vidio je Hrvatsku kakvu ne poznajemo. Krupnu, jajatu, napetu, tvrdu. Ovo što naši nogometaši imaju među nogama trebalo bi proglasiti nacionalnom baštinom, neka to UNESCO zaštiti. Što to Dubrovnik ima a Lovren nema? Da se sličice međunožja naših nogometaša dijele narodu koji zalazi u narodne kuhinje, da Ćorlukina jaja i njegov štap popovi uvaljuju katolicima u obliku hostije, mnogo bi se učinilo za duševno zdravlje građanki. O građanima da se ne govori.
Na žalost, ništa od toga. Sebični nogometaši, ogorčeni što je njihovo raskošno hrvatsko cvijeće osvanulo na naslovnim stranicama, najavili su silenzio stampa. Silenzio stampa? Jebote! Oni se znaju međusobno drapati, ali znaju i latinski? Razočarane novinarke od našeg izbornika Nike Kovača, nije bio s njima

jer siroče nema što pokazati, čule su da će dečki silenzionirati, možda, i do kraja
Svjetskog prvenstva.
Zlobnici bi rekli da je za Hrvatsku bolje da dečki govore golim guzicama nego da otvaraju usta. Zlobnici. Dobronamjerni hrvatski navijači, takvih je pet milijuna, s dijasporom, brinu hoće li naše nacionalne Guzice ovih dana gurnuti loptu u neku od mreža. Hoće!
Dečki koji znaju s lopticama znaju i s loptom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:27 am

KEMAL


Ne, ne mogu a da se s nostalgijom ne sjetim vremena u kome sam živjela i zemlje u kojoj sam živjela. U moje vrijeme sa mnom su bili mladi Arsen Dedić, Oliver Dragojević, Bora Čorba i Kemal Monteno.
U moje vrijeme Arsen Dedić nije bio „Srbin“, u moje vrijeme Bora Čorba nije bio „četnik“, u moje vrijeme Oliver Dragojević odlazio je u Beograd, u moje vrijeme Kemal Monteno bio je ubojica svih mojih ljubavnih jada.
Jugonostalgičarka, to sam ja? Mislite o meni što vas volja. Oni koji se nisu rodili kad sam ja bila mlada ne znaju da smo živjeli bez mržnje i straha da ćemo idućeg dana ostati bez kruha, zdravlja i života. Moji vršnjaci su zaboravili Jugoslaviju, kad je to bilo, ali su umjetnici iz našeg vremena ono što nam baš nitko ne može iščupati iz srca.
Dvadeset i pet godina prošlo je od rata. Severina je danas hrvatski Arsen. Ceca je Srbima Čorba. Tko je Bosancima Kemal pojma nemam jer Bosanaca više nema. Kakve veze ima Kemal sa Jugoslavijom? Velike. Da nije rastao u zemlji u kojoj se umjetnicima pružala prilika da svoj raskošni talent vinu u svemir, nitko danas u Hrvatskoj ne bi plakao uz Nekako s proljeća. Kemal Monteno bio je veliki jugoslavenski umjetnik. Dvadeset i pet godina Kemal i kompanija za mene su dečki iz nekih boljih, starih vremena.
Nisam zaboravila rat ni što su nama „oni“ radili. Sjećam se živo i što su „oni“ radili Sarajevu. Znam i Čorbu iz „novije faze“. Poznato mi je i što smo „mi“ učinili Mostaru. Duboko poštujem stav velikog Olivera Dragojevića da više nikad ne kroči nogom u Beograd koji nije ono što je nekad bio.
Kemal, Kemal Monteno. Moja djeca će plakati ili plaču, ne viđam ih često, uz njegove balade, moj će unuk svojoj curi, ako preživi odvratno vrijeme u kome živi, promukli Kemalov glas pokloniti umjesto cvijeta.
Slušala sam ga čitavu noć i plakala. Ne nad sobom. Ne nad njim. Ne nad zemljom koje više nema jer je s pravom nema. Plakala sam od sreće što sam rasla uz umjetnika koji mi je ubijao depru i uvjerio me da život ima smisla samo ako u njemu ima ljubavi. Sve ostalo oko mene su krhke kulise koje će odnijeti vjetar.
Kemalove su se kulise raspale. Ostao je na pozornici sam. Smije se s gitarom u ruci i gleda me. Pjeva samo za mene. Život ipak ima smisla.



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:27 am

U IME TITA


Sinoć sam na Hrvatskoj teve gledala njemački dokumentarni film o Titu ubojici. Autori su mladi Nijemci Gruell i Hofmann. O čem se u filmu radi prepisujem iz Novog lista.„To je najstarija nerazriješena serija ubojstava u Njemačkoj, sve do pada Berlinskog zida u Saveznoj Republici Njemačkoj ubijeno je 30-tak protivnika jugoslavenskog režima. Većinom su to bili Hrvati u egzilu. Ubojstva su naručivana iz Beograda... Jedan od glavnih igrača bio je Josip Perković. Njemačko državno odvjetništvo optužilo je ovog bivšeg visokopozicioniranog agenta tajne službe u slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića koje se dogodilo prije više od 30 godina.“
Što sam doznala o Titu a da to prije nisam znala? Začudilo me da je Tito, koji je došao na vlast 1945. godine a sišao s nje pola stoljeća kasnije, u Njemačkoj dao pobiti „30-tak protivnika jugoslavenskog režima“. Tridesetak? Tito i Udba su u pedeset godina strahovlade mučki umorili tridesetak „uglavnom Hrvata“? Ajmo tih „tridesetak“ pretvoriti u pedeset. Tito je u Njemačkoj u pedeset godina ubio jednog, „uglavnom Hrvata“, godišnje.
Kako je Titu, šefu male zemlje, uspjelo ubijati u Njemačkoj? Autori filma su objasnili. Pomogao mu je poznati njemački i svjetski zločinac Willy Brandt. Udbinim ubojicama omogućavao je da ubijaju bez frke i još je, podaci iz filma, milijune maraka slao Jugoslaviji. Njemačka je istovremeno bila obećana zemlja za jugoslavenske gastarbajtere koji su, vjerojatno, „većinom bili Hrvati“.
U filmu koji sam gledala jer je bio najavljen kao „napet poput trilera“ govorile su i žrtve i zločinci. Jedna je žrtva ostala bez očiju, metak joj je prošao kroz glavu, drugoj je ubijen otac. Zločinac iz Beograda, udbaš, mrtav hladan, nije negirao masakriranje Hrvata. Ako me uši ne varaju, u filmu se spominje kako je Stjepan Đureković bio njemački špijun. Njegovu smrt je naručio zloglasni Josip Perković.
Moram priznati da me taj podatak zaprepastio. U našim medijima Đureković se najčešće spominje kao borac za demokratsku Hrvatsku u kojoj, hvala i Đurekoviću, danas živimo. Neki ga drže i velikim hrvatskim književnikom. Samo povremeno i onako baš nekako stidljivo znalo se čuti da je Đureković bio njemački čovjek na hrvatskom terenu. U te glasine nitko tko hrvatski diše, ta sam, nije mogao povjerovati. Doduše, Perkovićeva obrana na tome gazi. Tko

vjeruje odvjetnicima? Oni su jedini ljudi kojima zakon daje pravo da lažu i da još za to budu plaćeni.
U filmu je jedan od svjedoka rekao kako su „oni“ postavljali eksploziv na jadranskim plažama, ali ne da bi nekoga ubili nego su željeli „samo prestrašiti“ turiste, tada uglavnom njemačke. Zanimljivo. S jedne strane hrvatski borci za demokratsku Hrvatsku na hrvatskim plažama postavljaju eksploziv, s druge strane ih jugoslavenska Udba nevine ubija. Bože, kako smo nekad živjeli u uzbudljivim vremenima.
Tito zločinac žario je i palio po sirotoj Njemačkoj ubijajući Hrvate koji su život dali za ovo što danas imamo. Što danas imamo? Imamo državu koja u Njemačkoj ne žari i ne pali. Danas u Hrvatskoj žare i pale njemačke banke. Brandt je bio Titov šegrt, Merkel je šef svim hrvatskim titićima.
Autori filma Ubojstvo u Titovo ime htjeli su reći istinu o zločincu Titu. Nijemcima treba vjerovati. Tito je uz pomoć Udbe u pedeset godina ubio tridesetak Hrvata u Njemačkoj. Njegov general i ekipa su u dvadeset godina ubili nekoliko milijuna Hrvata u Hrvatskoj.
Po Nijemcima, Tito je bio ubojica od kurca. Treba li vjerovati Nijemcima i kad istinu govore?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:28 am

NAS I AMERA 300 MILIJUNA


Nas Hrvate moglo bi se usporediti s kurvetinom koja ne zna reći ne ma kako joj mušterija bila smrdljiva. Ali to nije sve. Mi ne da ćemo svakome tko naleti raširiti hrvatske noge, mi ćemo mu našu uslugu još i platiti. Ne treba ići daleko u prošlost. Pušili smo Hitleru, Musoliniju, Titu i Komunističkoj partiji, danas smo labrnju razvalili papi i katoličkoj partiji. O gutanju američke sperme da se ne govori. Davimo se od užitka.
Naši učestali orgazmi koje doživljavamo marširajući s imenima Merkel, Obama i Franjo na ustima i usminama ne bi nas toliko opuštali da nam povremeno novinarski komentatori ne objasne koliki je naš užitak. Tako jedno od prvih pera „Zornjaka“, pače urednik, svršava danas u svom „dnevnom komentaru“. Zašto se Pero nadrkalo? Dečko je zgrožen jer je češki predsjednik Miloš Zeman odlučio otići u Moskvu na proslavu kraja Drugog svjetskog rata?!
„Zornjak“ je češkoj pijanduri - oni znaju da je češki predsjednik pijandura, još kad bi nam javili što je naša predsjednica - posvetio nekoliko plahti. Sve bi se ipak moglo svesti na nekoliko rečenica. Miloš Zeman leti u Moskvu iako je na čelu države koja je članica EU i NATO-a i neće poslušati američkog ambasadora koji mu je to zabranio.
Češki predsjednik, cuger neviđeni, poručio je Ameru da ide u Moskvu jer na taj način želi pokazati zahvalnost Rusima. Da nije bilo njih, Česi bi danas govorili njemački. I ne samo Česi, to sam ja htjela reći, ali neću jer mi Hrvati u mnogim firmama danas govorimo njemački pa nemamo na čemu zahvaliti Rusima.
Ono Pero koje se besramno obrušilo na Pijanduru za nas Hrvate ima samo riječi hvale. „Zagreb se čvrsto i beskompromisno pridržava osnovnih načela na kojima svijet mora biti utemeljen: poštivanje međunarodnog prava i suverenosti.“
Jebote! Kad smo mi Hrvati zadnji put bili suvereni? Kad? Nikad. Mali smo, nebitni i genetski rektalni ulošci. Kako tko naiđe u naše krajeve tako nam ga stavi. Trenutno su to Ameri. Izabrali su nam predsjednicu. Postali smo članica NATO-a, što ne znači da možemo u Ameriku bez vize. Naša ministrica vanjskih poslova, kad želi skočiti poslovno do Amerike, mora u njihovoj ambasadi u

Zagrebu dati pismenu izjavu da se preko Bare ne namjerava baviti prostitucijom.
Dakle, mi ne idemo u Moskvu na proslavu Dana pobjede nad fašizmom zato jer je Putin diktator koji je anektirao Krim. Mi smo išli na proslavu Dana D zato jer Obama i njegovi prethodnici nisu u posljednjih sedamdeset godina otkako se slavi pobjeda nad fašizmom ništa anektirali. Jebeš činjenicu što otkako postoje žare i pale kako im se digne i gdje im se digne.
Sretna sam. Na ovome svijetu postoji čovjek, ime mu je Zeman. Miloš Zeman. Predsjednik male zemlje koji veliku Ameriku šalje u krasni kurac.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:28 am

STRAH


Jeza se zabila u ljude oko mene. Moji vršnjaci se rukama i nogama bore kako naći sebi posao kad odu u mirovinu. Imaš šezdeset i pet, nisi na samrti, moraš jesti i plaćati djeci kredit u francima. Mogu li starci poput mene u državi poput Hrvatske živjeti bez straha? Straha od bolesti. Straha od nemoći. Straha od gladi. Straha od budućnosti.
Svi moji prijatelji su užasnuti jer će na vlast doći Hadeze. Karamarko je u njihovim očima inkarnacija Zla. On će uz pomoć ustaša starih od sedam do sto sedam godina očistiti Hrvatsku od nas crvenih koji nismo crveni ali plavi vragovi to ne znaju. I onih desetak Srba koji žive u Lijepoj Našoj ne spavaju mirno. Karamarko će ih povješati na pet vrba koje će osobno posaditi a Haerte će to uživo prenositi. Karamarko nije zločinac. Oni koji ga dobro poznaju govore da je normalan čovjek opsjednut lovom. Jebe se njemu i za Hrvate i za Srbe i za vrbe. Nije li to podatak koji bi nas morao umiriti? Čovjek će krasti, neće ubijati.
Rekla sam da će Karamarko krasti. Jebote! Zašto se ne bojim Karamarka i njegovih plavih vragova? Zato jer nisu ništa gori od crvenih. Privikla sam se na lopove. A što ako mi netko i dođe na vrata pa mi kaže, gospođo Rudan, Vi ste napisali da je gospodin Karamarko lopov, pođite s nama... Kamo će me odvesti? Na stratište? Toliko imam boleština da bi pucanj u moje čelo bio čin milosti pun. Nije svako zlo za zlo. Kad na vlast opet dođu crveni vragovi, moj će muž možda od države dobiti penziju jer sam ja pala kao žrtva fašističkog, oprostite, plavog terora. Karamarko lopina? A koji političar nije lopina? Ima li kurvi djevica? Časni ljudi se u Hrvatskoj ne bave politikom. Časni ljudi u Hrvatskoj ili
crkavaju od gladi ili se ubijaju ili umiru od straha.
Moramo li se baš toliko bojati? Ne živimo u neorganiziranoj vukojebini. Dapače. Todorić će nam za koji mjesec u svojim marketima, trenutno su mu to zabranili ali to je trenutno, vaditi krv iz žile. Da se ne gužvamo u ambulantama. Idući je korak izgradnja montažnih rodilišta pokraj marketa da prodavačice mogu skočiti na porod, roditi, pa se vratiti za kasu. O njihovim će bebama brinuti doktorice nauka koje ne mogu naći posao jer su prekvalificirane.
Uz Konzum markete uskoro će niknuti mrtvačnice. Gricneš nešto na „akciji“, crkneš, zgrabe te dečki iz skladišta pa uvale u frižider. Ožalošćena rodbina će u marketu odabrati vijenac, kartonske papuče, kartonsko odijelo, kartonsku


haljinu na „akciji“, žene dulje žive, odlučiti što će pokojniku ili pokojnici na Todorićevom groblju nakon radnog vremena trubiti Todorićev skladištar.
Razmislite malo, ima li danas u Hrvatskoj smisla strahovati kad nam je veliki Hrvat Krleža davno poručio da nigdar ni bilo da ni nekak bilo i da nigdar ne bu da nekak ne bu. Tako nekako.
Sad mi je još nešto palo na pamet. Ubija hrana, ne glad. Živjet ćemo sto godina. Siti vragovi, crveni i plavi, crkavat će u punoj snazi, a mi ćemo na svojim ekranima gledati direktne prijenose pogreba naših najuglednijih kriminalaca. Na grobu će im pjevati Severina: „Cvate šafran bijeli, evo opet proljeća, a ti nisi sa mnom, tugo najveća. Bojate bane buski, bojate bane buski, bojate bane, bojate bane, cvate šafran, tugo najveća.“
Strah. Strah. Strah. Dobro je da strahujemo. Strah s vremenom postaje inspiracija.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:28 am





SANJALA SAM


Sanjala sam. U snu sam bila visoka četiri metra. U rukama sam imala ognjeni mač. Iz očiju su mi iskakale vatrene strijele. Na nogama sam nosila čarobne čizme koje su u prah i pepeo pretvarale sve preko čega sam gazila. O, kako sam strašan san sanjala.
U glavnom gradu moje zemlje skupina divljaka digla je čador. U njemu su urlali, tulili, srali, pišali, palili vatru, izvlačili kame i mačeve, tražili još i još i još. Njihovi urlici čuli su se do neba. Volim svoj glavni grad. Stala sam pred čador. U rukama sam imala ognjeni mač. Iz očiju su mi iskakale strijele vatrene. Ušla sam u čador. Nakon pedeset sekundi iza mene je ostala hrpa smeća.
Uključila sam televizor. Na ekranu se ukazao gad u punoj snazi. Rekao je novinaru kako će dignuti vojsku i krenuti na mene, moju djecu i moje unuke. Gad je bogat, gad je lopov, ne plaća porez, svi ga se boje. Ne i ja. Pogledom sam mu odrezala glavu. Pala je na pod teve studija. Mrtve su oči začuđeno buljile. Novinar je prestravljeno gledao u gadnu glavu. Odrezala sam i njegovu. Nema razlike između gadova i novinara koji im turaju krušku pod njušku.
Ušla sam u apoteku. Dan prije kresnula sam se s predsjednikom Udruge
katoličkih muškaraca srednjih godina. Htjela sam kupiti pilulu Dan poslije.
„Nema šanse“, rekla je apotekarka. „Imam prigovor savjesti i još sam članica Zdruga katoličkih apotekara.“
Znam da je „apotekar“ srpska riječ, naglašavam da vam prepričavam san,
jebiga!
„Katolički apotekari?“, urlala sam. „Katolički doktori?“ urlala sam. „Prigovor savjesti?“, urlala sam. „Što to znači ’katolički doktor’? Ako postoji katolički doktor, zašto ne postoji i muslimanski doktor, ateistički doktor, protestantski doktor, Jehovin doktor, pravoslavni doktor...“, urlala sam. Ognjenim mačem odrezala sam apotekarici glavu, progutala pilulu Dan poslije. Ne bi bilo dobro u katoličkoj zemlji roditi katoličko kopile.
Ušla sam u banku kroz zatvorena vrata. Staklo oko mene. „Imam kredit u švicarcima. Tko je vlasnik vaše banke?“, urlala sam. Bijednici oko mene drhtali su. „Tko je vlasnik vaše banke, guglaj!“ Zaboravila sam vam reći. U snu nisam bila samo biće visoko četiri metra. Ne, ne. Ja sam bila i dron. Ona mi je mala rekla ime vlasnika banke. Odletjela sam na Svjetski samit svjetskih bankara.

Zgrada u kojoj su zasjedali bila je okružena vojskom, ljudi su hodali oko nje, izvikivali parole i držali transparente u slabašnim rukama. Ha, ha, pomislila sam, ha, ha, mravi. Evo mene, evo drona! Zgradu sam pretvorila u spaljeni spomenik nikakve kategorije.
Vratila sam se u svoju zemlju. Sabor je zasjedao nakon šest mjeseci odmora. Nafrakane glupače i tupani u ukradenim odijelima mlatili su po tipkovnici mobitela i slali poruke kurvama i komadima. Za govornicom je nešto govorilo kako treba povećati poreze, dignuti cijene lijekovima, pelenama, vrtićima, benzinu, moramo uvesti radno vrijeme od osam do osam, smanjiti plaće, ukinuti penzije. Ne, nisam spalila mrsko zdanje. Svojim sam mačem rezala glavu po glavu, glavu po glavu, glavu po glavu, glavu po glavu. Jebote! Koliko odvratnih glava u tako malom prostoru?
Ušla sam u ured gradonačelnika.
„Što radiš?“
„Radim ko konj.“ Gledao je pokraj mene.
„Zašto nisi u zatvoru?“, upitala sam ga.
„Platio sam jamčevinu.“
„Kako možeš biti i gradonačelnik i suspektni lopov?“
„Što je to suslopov?“
„Kako možeš biti i gradonačelnik i lopov.“
„Ja nisam...“
Čizmom sam mu smrvila glavu.
Ušla sam u zgradu državne vojske. Nekoliko sirotana jelo je mesni doručak, u dvorištu su bila dva aviončića. Jedan bez oba krila, drugi je imao jedno.
„Kako mislite ovako gologuzi i bez oružja obraniti moju zemlju?“
„Koju zemlju?“ pitao me jadničak u mudantama.
Probudila sam se u znoju visoka metar sedamdeset i sedam. Bez čizama, bez mača, poluslijepim očima gledala sam kroz prozor. Kako strašan san. Ne bih smjela sanjati takve snove. Ako mi pozli, morat ću nazvati Katoličku hitnu pomoć, a ja sam ateistica.
„Diši, diši“, govorila sam sebi, „ne treba paliti zemlju koje nema.“




_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:28 am


ČEMU SLUŽI HRVATSKA?


Svi oko mene bolesni su od života u Hrvatskoj. Prijateljica me nazvala jer je u robnoj kući otkrila čizme po pedeset kuna. Navukle smo ih, ali nam od toga nije bilo bolje. Gledale smo čizme na svojim nogama, pogledale jedna drugoj u oči i zaplakale. Pred desetak žena koje su poput nas mislile da se sa pedeset kuna može kupiti sreća.
Prijateljica je izvukla karticu. U kafiću smo svaka popile dvije tople čokolade, preračunato u čizme, u grlo smo stresle čizme i pol. Ja sam izvukla karticu. Ana je rekla da bi bilo bolje da nismo popile onu čokoladu nego smo trebale kupiti još jedne čizme i usrećiti neku nesretnicu. Možda.
Smijale smo se histerično dok smo jedna drugoj nabrajale: moram platiti karticu, a ja struju, vodu, telefon i plin. Zašto je ovako zahladilo? Nemam maloj za pokaz, ni za tenisice, moje se dijete na sudu već deset godina bori protiv oca koji joj ne da njen dio kuće a banke ljude bacaju na cestu u roku od deset dana.
U Ukrajini gore nebo i zemlja, da li bi požar pomogao Hrvatskoj? Ne bi, misli Ana, ukrajinsku vatru krenuo je gasiti Tonino Picula. Tonino Picula? Što može ugasiti Tonino Picula? U kakvom svijetu živimo kad Tonino Picula rješava teške svjetske krize? Dok je živio u Velikoj Gorici, nismo znali da je u stanju učiniti išta osim svoga psa izvesti u park na pišanje.
Ana pada u komu kad god mora ući u market. Zašto je hrana skuplja ovdje nego u Italiji? I telefoni su skuplji i sirupi protiv kašlja i umjetne suze i lupocet i telefonski impulsi. Sve je kod nas skuplje nego u onoj Evropi u kojoj mi nismo. Riječka bolnica je u raspadu. To brine i Anu i mene jer smo u godinama kad ti je bolnica sve češće drugi dom.
Ana misli da su Primorci pizde, pizde nad pizdama kad nisu u stanju zapaliti Rijeku onako kako Ukrajinci pale Kijev i najzad pritisnuti naše korumpirane političare uza zid i prisiliti ih da izgrade bolnicu na koju čekamo od kada je ovim krajevima vladao pokojni Franc Jozef. Ja sam protiv bilo kakvog nasilja koje uključuje onog Piculu kao mirotvorca. I smrt je bolja od toga.
Srela sam medicinsku sestru koja mi je obećala da će me ubiti kad odlučim da mi je svega dosta. U bolnici u kojoj radi nema vate ni toalet papira ni pokrivača ni posteljine ni hrane ni zavoja, ni sterilnih operacijskih sala ni zidova koji se ne ruše. Mladi žele van, van, van iz ovog sranja od zemlje u kojoj

takozvani ljudi u potrazi za srećom poput zombija bauljaju od šaltera do šaltera, od kontejnera do kontejnera, od šanka do šanka, od ambulante do ambulante.
Šta je sreća, pitam Anu. „Želim se riješiti dugova prije nego umrem.“ Trenutno me veći dugovi ne muče jer žvačem pokojnoga oca i pokojnu majku. Hvala bogu da su umrli pa s vremena na vrijeme prodam ono što su mi ostavili. Ako uskoro ne umrem, ne da ću pojesti leševe svojih staraca nego ću požderati samu sebe.
S jedne strane to me baca u bedaru, s druge, drago mi je što me vlastita djeca neće žvakati. Ipak, jedina sam sretna osoba među ljudima koje poznajem. Baš sretna. Kad sjednem za komp i napišem tekst pa mi se netko javi iz Kanade, Splita, Toronta, javila mi se čak i žena iz Singapura koja je u vlaku čitala moj tekst...
Tu mi sreću nitko ne može oduzeti. Jebeš čizme! Osjećam se živom dok
mlatim po tipkovnici. Danas sam pročitala pjesmu koju mi je poslala
„Veronika“.

Ja nemam dom
Gruba smrt oca mi odnijela Grubi ljudi majku mi skrhali
Grube noći haljinu časti mi skinule Gruba crkva boga mi razdjevičila
Gruba država domovinom mi se nahranila I gdje je onda moj dom ?

Jadna Veronika. Moj dom je tamo gdje je Veronika. Moj dom je tamo gdje ste svi koji mi se javljate.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:29 am


V

ČEMU SLUŽI ŽIVOT?




UMIREM


Nevjerojatno. Moji vršnjaci su ili na samrti ili u zemlji ili u urni. Oni koji još bauljaju na internetu traže koliko će još potegnuti. Jučer su me rasturali bolovi u trbuhu. Jedan od mojih vršnjaka ubačen je u jamu u trinaest sati. Groblje mi je u blizini kuće, ali nisam otišla na pogreb jer sam bila na samrti. Rak crijeva? Pod hitno mi treba kolonoskopija!
Nisam se usudila sjesti u auto i odvesti u bolnicu, nazvala sam prijatelja,
starog liječnika, rekao mi je: „Lezite na kauč.“
Legla sam.
„Svom snagom prstima pritisnite bolno mjesto.“ Pritisnula sam.
„A sada naglo popustite pritisak.“ Popustila sam.
„Što se dogodilo?“
„Ništa.“
„Onda vam nije ništa.“
Trenutno mi je želudac u grlu. Skočila sam na internet i potražila simptome raka želuca. Slabost, povraćanje, pad na težini, gubljenje apetita. Pred sat sam vremena pojela torteline sa sirom i špinatom, jednu čokoladu, popila dvije čaše kokakole, na težini sam dobila pet kilograma u dva tjedna, koji me jebeni rak ždere?
Imam šezdeset plus i užasnuta sam. Svi oko mene umiru, krug se steže a ja to baš nikako ne mogu prihvatiti kao normalno. Prosječan životni vijek žene je osamdeset i pet, daleko sam ja od toga, daleko su od toga bili i oni oko mene, pa ipak... Ništa me ne raduje.
Osluškujem svoje tijelo, svaka me bol dovodi do ludila, ruke mi se i znoje i tresu, osjećam trnce u nogama, srce mi skače izvan svakog ritma. Što ću učiniti sa sobom? Da li sjediti na kauču i čekati smrt, ili... Ili što? Uživati u životu. Uživati? Što mene raduje?
Zdrava hrana bez soli, papra, masti, šećera, skuhana na pari? To će mi produžiti čekanje na smrt? Seks me ne zanima. Ni vječna ljubav. Ni lova. Ni putovanja. Ni kuhanje. Ni pranje prozora. Ni dolazak proljeća. Ni susret sa nepoznatim, visokim, crnim muškarcem.

Jebeš ovakav život! Ne, nikakva mi utjeha nije što umiru i oni koji imaju i jahtu i ogromnu kuću i nekoliko automobila, zajedno smo rasli, sve sam ih mrzila zbog toga što su u životu pokrali. A danas kad su prah ili na putu prema urni, danas ih žalim jer mi svojim žutim licima poručuju što me čeka.
Starost je - još nisam službeno stara, nemam pravo na besplatan pokaz - starost je odvratna. Lice ti visi, ruke osute pjegama i pakleni strah svake večeri da nećeš moći oka stisnuti. Od straha od bolova ili od bolova. Ma, stvarno, jebeš takav život. A bojim se skočiti s Krčkog mosta, što ako za vrijeme leta požalim, tablete nisu baš sigurne, pod vlak mi se ne da skakati jer kod nas nikad ne znaš kad će naići, da li će naići ili će se putem raspasti. Užeta se bojim, ne volim kad me nešto steže oko vrata.
Muž me htio utješiti, on nema tih problema, ne zna da mu je smrt bliže jer muškarci kraće žive, stavio mi je u plejer disk Eve Cassidy. Nikad nisam čula za Evu, ženska fenomenalno pjeva. Baš me digla. Doduše, pomislila sam, lako je njoj pjevati kad ima dvadeset i život je pred njom. Zanima me kako bi pjevala da joj smrt kuca na vrata.
„Super pjeva“, rekla sam mužu, „tko je ta klinka?“
„Ta klinka je na koncertu pjevala Kako je krasan svijet, u dvorani su bili
njeni roditelji, pjevala je dva mjeseca prije smrti, umrla je u trideset i trećoj.“
Jebote! Ljubomorna sam na mrtvu curu? Koja sam ja glupača. Umjesto da
brojim koliko sam godina na dobitku, brojim ono sitno do kraja?
Zbog straha od raka crijeva nisam pojela umjetnu pitu od jabuka kupljenu u Mlinaru. Ovoga je trena ipak žvačem. Bolje smrt, kad je već tako blizu, dočekati uživajući u životu i slušajući fenomenalnu Cassidy. Pokoj joj duši.
Da, i baš me briga što je Hrvatska u ovakvom kurcu. Ja bih bila stara i da
živim u Švicarskoj.



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:31 am


KAD ŽIVI ŽENA?


Imam mnogo prijateljica. Nisu sve mojih godina. Najviše žalim one koje imaju oko četrdeset. Djeca u najgorim godinama, muž izlazi iz braka, to još ne zna, roditelji u punoj snazi spremni ispiti kćeri posljednju kap krvi. Većina zdravih šezdesetogodišnjaka u pravilu je na smrt bolesna. Svakoga dana treba ih naručivati kod drugog specijaliste.
Gastroskopija. Najprije moraju mamu ili tatu ili oboje tješiti kako probadanje u želucu nije rak a svi znamo da je rak želuca neizlječiv, kad krene probadanje onda je već kasno, kćeri moja, umrijet ću a groba nemam. Bilo bi mi lakše zaklopiti oči kad bih znala gdje ću ležati. Ako tata već počiva, jedna briga manje.
Kako mamu na smrt bolesnu, mamu koju čekaju gastroskopija, kemoterapija i smrt, u najtežim mukama u šezdeset i prvoj pitati, hoćeš li da te spalim ili zakopam? Što ako se odluči za ukapanje? Kupiti grobno mjesto teže je nego vraćati dug u švicarcima. Mama se ne izjašnjava, ali je pred šest mjeseci, dok je umirala od raka pluća, diskretno dala na znanje da joj pokraj groba mora biti čempres, voljela bi i pogled na more, ali, kćeri moja, učini kako hoćeš.
Ja sam tebi posvetila čitav život, žrtvovala karijeru, prekinula studij, radila posao ispod svog nivoa, preživjela odlazak tvoga oca i tvoje posjete onoj kurvi, ipak, ne želim te opterećivati. Kad umrem u najstrašnijim mukama, baci me u kanal.
Dan prije gastroskopije dobra kći napušta svoj dom u kome ostaje dvoje djece, muž je na službenom putu ili radi do kasno u noć, ona majku drži za ruku i govori joj kako poznaje stotinu ljudi koji su preživjeli gastroskopiju i, evo ih, šeću gradom. „Rizik ipak postoji“, šapće mama izmučena strahom i bolešću,
„kćeri, ne umire se samo od raka nego i od pregleda.“
Idućeg jutra, kći koja je jedva dobila slobodan dan, odbit će joj ga od godišnjeg, nosi majku na gastroskopiju kod privatnika, tako je brže, borba za život ne smije čekati. Doktor se smije: „Gospođo, potpuno ste zdravi, javite se sestri na recepciji.“ Sestra izdaje račun, što je šesto kuna kad čuješ dobru vijest.
Da majke i očevi oko šezdesete imaju samo želudac, kćerima u četrdesetima život bi bio jednostavan. Mladi penzioneri, na žalost, imaju i debelo crijevo, tanko crijevo, pluća, koljena, kukove, srce, krvne žile, početak mrene, sredinu

mrene, punu mrenu, jedno oko jedanaest tisuća kuna, predah, drugo oko opet
jedanaest tisuća kuna.
Djedovi i bake nisu zadovoljni unucima pa zato u pauzi između dva raka nazivaju unuke koji se ne javljaju i kćer koja se mora javiti jer ne može ignorirati dvadeset poziva dnevno. Dok sam za tebe crnčio, crnčila, bio sam ti, bila sam ti, dobar, dobra, a danas...
Žena u četrdesetoj ne smije ići gradom i urlikati: „Odjebite, starci koji niste starci! Jesam li tražila da me stvorite? Nisam. Jeste li bolesni? Niste. Da li ste osamljeni? Tko nije? Tata, da li sam ti ja dvadesetak godina lijevala rakiju u grlo? Zašto se čudiš masnoj jetri? Mama, i mene bole koljeno i kuk i kičma a preda mnom je još bar dvadeset godina robije. Smilujte se, pička vam materina! Zdraviji ste od mene.“
Ne, ne, tako nešto reći starcima u šezdesetoj koji su o tebi brinuli do tvoje osamnaeste? Neke od mojih prijateljica u pauzi između dva pregleda, dok peglaju, bulje u kompjuter ili razmišljaju kako se ubiti bez veće frke, pokušavaju skužiti kad su živjele, ono baš, živjele?
U kojem su se stoljeću nasmijale? Otvorenih usta, na sav glas? Kad su bile sretne? Kad im je On nakon prvog poljupca izvukao jezičinu iz grla? Nema šanse. Na vjenčanju? Nakon dijete od koje su skoro umrle? Jedva su ih noge nosile do oltara pokraj koga je na njih čekao mrki debeljko.
Kad su diplomirale pa krenule konobariti? Kad su skužile da su na svom prvom pravom poslu plaćene trideset posto manje od kolega? Kad su rodile i dojile i kuhale i prale i dizale se noću deset puta dok je on u boravku hrkao, očevi rade, moraju se odmoriti?
Možda im je ipak najsretniji trenutak u životu bio kad se on konačno odvukao od kuće? Tada, tada bi se bile smijale i smijale i smijale i plesale, plesale, plesale, da ih nije nazvala majka: „Kako ćemo bez muškarca u kući? Oglušila sam na lijevo uho, nazovi doktora Nikolića.“
Jebote! Kad živi žena? Možda u dvadeset i osmoj? Radi, oko nje se mota nekoliko mužjaka, ali ona još nije prelomila, majka joj ima pedeset, leti oko bake danju i noću, otac kreše maminu najbolju prijateljicu i nema problema sa jetrom a veterinar je najzad iz njenog psa izvukao posljednju glistu.
Koliko godina žena može imati dvadeset i osam godina? Jedno godinu dana, ako baš ima sreće.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:32 am


NEDOSTAJE MI MAMA I OSTALO


Jutros je zazvonio telefon u tri ujutro. Znala sam. Sanjala sam da moja stara opet ne zna da li je tri ujutro ili tri popodne. Digla sam slušalicu jer sam i u snu znala da davež nikad ne odustaje.
Opet on: „Srce, što ovoga časa nosiš na sebi?“
„Muža.“ Spustila sam slušalicu. Volim kad ljudi misle kako vodim buran seksualni život.
Nije me posebno uznemirio ranojutarnji drkadžija. Zove jednom u šest mjeseci. Problem je što ja kad se probudim u gluho doba noći više ne mogu zaspati.
Ne pomažu ni apaurin ni konjak ni apaurin i konjak. Buljila sam kroz mokar prozor. Divlji kesten koji pojma nema da je jesen obukao se u zeleno lišće. Živim u čudnom vremenu.
Moja mama je pred smrt bila nepodnošljivo biće. Režala je na sve nas i stalno tražila da je netko ubije. Nismo je ubili jer je to nepristojno. Zato je umrla u paklenim mukama.
Noćas, noćas sam poželjela njeno režanje u svom uhu. Sada znam kako je to kad ti zazvoni telefon a majke nikad više neće biti s druge strane žice. Zle majke, nervozne majke, bolesne majke, vesele majke, zabrinute majke... Nikad više neće u tvom uhu biti majke.
Nedostaju mi i razgovori s kolegicama u Jadroliniji dok smo satima u kancelariji kukičale djeci papučice, one vještije plele su kapute. Život mi se te sedamdeset i neke činio besmislenim. Sve je teklo tako mirno, tako predvidivo, tako nepodnošljivo dosadno.
Svakodnevno osmosatno radno brbljanje, ispijanje kava, ruganje sindikalistima koji „brinu o svinjskim polovicama umjesto da se bore za radnička prava“, smrt socijalizmu, sloboda narodu!
Zašto možemo ljetovati i zimovati samo u našem odmaralištu, kad ćemo kao ljudi godišnji provesti u veeelikom hotelu, ima li ikakve nade da u iduće tri godine sagradimo vikendicu... Trčanje na tržnicu, dvoje sitne, naporne djece kod kuće...

I ona mi nedostaju. I radost koju sam osjetila kad mi je prijateljica poklonila staru dječju sobu, narančastu. Pokojna prijateljica. Moja su djeca konačno dobila svoj kutak. Što bi me danas moglo toliko razveseliti?
Tableta koja bi mi istoga trena ubila migrenu? Ali već za minutu ili dvije, znam ja sebe, poklopio bi me strah od sadašnjosti, budućnosti, jeza od onoga što će biti (ili možda neće biti) sutra.
A kad se sjetim kako sam bila presretna kad smo zakoračili u kapitalizam. Bezbrojni su dućani preko noći osvojili moju ulicu. Sve se moglo kupiti bez veze i čekanja. I kava i banane i ulje i traperice, cipela milijun. Koja radost.
Nema više tih dućana. Pekare, pekare svuda oko mene. I rat mi nedostaje. Ona zamračenja, bliskost sa susjedima i prijateljima, vjera da jugoslavenski brodovi koji su plutali ispred Rijeke neće svoje rakete poslati na nas jer je Italija blizu.
Da, nedostaje mi onaj žar s kojim smo vjerovali da će rat ipak proći, da ću užas od rata dovijeka pamtiti i da u miru, ako ikad dođe, nikad, nikad, baš nikad neću biti nesretna jer nema ničeg goreg od rata.
Danas mi mir teško pada na želudac. Moja razigrana, musava dječica postala su ogorčeni ljudi kojima se ne piše dobro. Moje prijateljice iz Jadrolinije, vrsne pletačice, pomrle su od bolesti ili umiru od gladi.
Da, mama mi baš jako, jako nedostaje. Ona je vjerovala da kapitalizam traje koliko i gripa i da će partizani pobijediti na kraju. Da sam sedamdeset i neke crknula od dosade, danas bih počivala u miru.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 4 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu