Zašto psujem - Vedrana Rudan

Strana 5 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5

Ići dole

Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:01 am

First topic message reminder :



Ovu knjigu posvećujem svim čitateljima bloga.
Bez vas moj bi život bio opaki davež.
Poseban pozdrav najvjernijim komentatorima
Ismetu Jašareviću, Mikiju Mausu, duleboyu, mr blondu, matijavidu, ya... i Slavenu Hrvatinu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:32 am

BOŽIĆ, MEDIĆ I JA


Moja djeca su bila noni na grobu i stavila joj borovu grančicu u vazicu pokraj porculanske fotke. „Mama, pojma nemaš koliko tvojih vršnjaka tamo leži. To je strašno. Uskoro će Božić, Božić ubija kad si sam, mama, moraš doći k nama.“ Rekla sam im da moje vršnjake ubija rak, infarkt i besparica, Božić je tek na četvrtom mjestu.
Spadam među one koji ne znaju da imaju rak, za prevenciju infarkta uzimam pet vrsta lijekova a od besparice ne patim jer sam prodala očevu rodnu kuću. To im nisam rekla jer ne bi imalo nikakvog smisla da mi sve što sam za nju dobila ode na božićnice za djecu koja ove godine nisu dobila božićnicu.
„Šta ćeš sama?“
„Slušat ću Bijeli Božić i ostale bijele pjesme, gledati na teveu ljude koji bližnjima uvaljuju mir i dobro, to će me omamiti, zaspat ću i probuditi se sretna što sam preživjela.“
Nisu bili oduševljeni, ali mi ipak nisu spominjali Njega koji će prvi put otkako im je otac kititi bor u Njenoj kući.
Da je On sa mnom, sve bi bilo mnogo drugačije. Morala bih po gradu juriti i pokušati među osušenim oslićima detektirati bakalar. Pa onda zamoliti susjedu da mu učini što se mora jer ja vještinu lupanja čekićem po pokojnoj životinji nikad nisam savladala. Ni pripremu na bijelo i na crveno.
I bor je uvijek bio problem. Da li plastični, moja ideja, ili „pravi“, njegov izbor. On je uvijek bio za „pravoga“ jer sirota biljka oko sebe širi miris Božića. Mrtve iglice i bacanje lešine bila je moja briga. Pa pokloni. Za njegovu mamu. Ne nosi spavaćicu, ni pidžamu, ni papuče, ni debele čarape, ni šal, ni rukavice... Voli pušiti, piti lozu, ali „pravu“, ma što to značilo. Kako sam je voljela, i još je volim, za Božić bi dobila šteku i bocu.
Svekar je partizan pa bih mu poklonila Titovu fotografiju, Tito jednu nogu drži na nekoj livadi a drugu na mrtvom jelenu. Volio je Tita, Tito je, srećom, u posljednje vrijeme opet u modi pa mi nije problem naći Tita ili kao magnet za frižider, šalicu za čaj, Jovankin intervju u kome govori kako je Tito najprije bio osvajač a tek onda vođa i vojskovođa. Ove godine, kako sam ostala bez Njega, ne moram moliti ljude da mi s Brijuna donose bedževe s likom najvećeg jebača u povijesti ovih prostora.

Naći za Njega poklon bio je pravi horor. Košulje je kupovao sam, cipele također, šalove, čarape, pidžame, satove, nikad nisam smjela kupiti nešto što on prije ne bi vidio i onda rekao ne. Prošle sam mu godine poklonila rogove soba koji su zeleno svijetlili u mraku. Čudno me pogledao, ali je ipak nataknuo rogove i nosio ih dok smo gutali bakalar „na crveno“ jer od „na bijelo“ podriguje.
On je često u čast poroda u onoj štali u kojoj je magarac Isusu bio centralno grijanje znao popiti. Onda bih mu ja morala držati lavor pod ustima. Na Božić, dok smo još bili „Medić“ i „Medić“ uvijek bi mi rekao: „Hvala, Mediću.“ Kasnije se to izgubilo. Ja bih bez riječi nosila lavor u kupatilo. Ne može čovjek Mediću na Božić jebati boga. Ove godine otpada nijema komunikacija među medićima koji to nisu bili već jedno osam godina.
Na Božić ću isključiti i telefon i mobitel i struju i grijanje i zamoliti susjede da mi bace oko na kuću, ja ću biti u Beču. U hotelu Ananas. Sa mnom će biti Medić. U mojim godinama mnogo mi je jednostavnije sve mediće zvati „Medić“ nego izmišljati nove nadimke. Nisam mu rekla da sam prodala očevu kuću. On svojoj djeci nije rekao da je prodao veliki stan i da će nakon Božića useliti u garsonijeru.
Negdje je pročitao da je život kratak kad imaš šezdeset i tri i da ti djeca neće odlaziti na grob prerano ako sam sebi na vrijeme pomogneš. Hotel je odličan. Na Badnjak ćemo šetati Bečom, preko interneta sam našla prsten koga će mi on spontano pokloniti, tisuću eura. Ja ću njemu kupiti crvene, vunene rukavice za deset eura, i njih sam našla na internetu.
Otići ćemo u restoran, popiti punč na Kertnerici, taksijem se vratiti u hotel, uvaliti se u raskošnu kadu, skupa. Naravno da smo i stari i debeli i mlohavi, koga briga? Pjena će sakriti sva naša brda i doline. Ujutro ćemo otići na doručak pa opet u šetnju. Moj Medić, moj bivši Medić, ima pravo. Pravi, mrtvi borovi mirišu na Božić a u Beču za vrijeme Božića rastu samo takvi. Ljudi se ubijaju na Božić? Možda oni koji nemaju love. Kad imaš love, ni Božić te ne može umlatiti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:32 am



IMA LI ŽIVOTA BEZ LJUBAVI?


Okružena sam ljudima koji očekivano ili neočekivano ostaju bez svojih najdražih. Muževi bez žena, žene bez muževa, u takvim smo godinama. Još uvijek se tome čudimo jer nam mediji stalno poručuju kako se životni vijek produžio i kako starost počinje u osamdeset i petoj.
Što sebi reći kad te napusti biće koje te je voljelo najviše na svijetu? Plakala sam. Beskonačno vrtjela fotke u svojoj glavi. On me čeka ispred marketa. Čeka me i ispred apoteke. Sjedi pokraj mene u kafiću. Nikad ne gubi živce. Krupan, tamne, smeđe oči.
Često smo šetali zajedno. Znanci i prijatelji ne bi nam prilazili. Ljudi se osjećaju neugodno pokraj para koji se voli jer im njihovi besmisleni životi tada još teže padaju.
Sve su moje prijateljice nesretne. Muževi su otišli iz kuće, pokušavaju svoja međunožja uznemiriti uz vršnjakinje svojih kćeri. Djeca ih naizmjence nazivaju. Ujutro sin, navečer kći, ni jednome ne pada na pamet posjetiti majku i na miru čuti koliko sirota žena ima kamenja u žučnoj kesi.
Djeca nazivaju roditelje da bi provjerila da li dišu. Ako se ne jave, nazovu vatrogasce, starci u mojim godinama uvijek ostave ključ u bravi, onda vatrogasci ruše vrata, ruše, ruše, ona protuprovalna koja je zaista teško srušiti, ruše, ruše... Čitav se neboder trese.
Kad vrata najzad tresnu, iz spavaće se sobe začuje prestrašen glas: „Tko kuca?“ Za djecu su glasovi roditelja uvijek trauma. Djeca, čim okrenu broj vatrogasaca, uključe računalo.
Lijes, jelov, kremiranje, mrtvačka kola Zagreb-Rijeka, Rijeka-Zagreb, grobnicu imaju, osmrtnica, jedna, dvije, bolje tri, na ostavinsku ćemo čekati mjesec dana, onoj kuji ću dati pola svega iako nikad majci nije skuhala juhu, cijene nekretnina padaju, trideset kvadrata u centru danas i pred sedam godina nije isto, stara je odlučila riknuti baš sada kad ne možeš dobiti ni tisuću eura po metru, ja sam joj adaptirala kupaonicu, ali ona krava mi troškove sigurno neće priznati...
A onda glasić iz sobe: „Tko kuca?“ Da je čovjek ne bi ubio. Jebem ti aparat koji ne nosiš a ja sam za njega platila tri tisuće kuna.
Djeca, lovci na nekretnine.

Muževi. Jebači lovkinja na nekretnine.
Kad najzad nađeš ljubav svoga života, kad sretneš biće koje te bezgranično voli, kad to osjetiš na prvi i na sve ostale poglede...
„Gospođo, ima rak.“
„Rak? Ali mi smo došli na rutinsku kontrolu...“
„Budite hrabri.“
Kako da budem hrabra? Što je hrabrost? Čuti da ti drago biće ima rak, duboko udahnuti i onda s njim otići na picu? Jebeno, bezdušno smeće! „A kemoterapija?“
„Prekasno.“
„Ali bili smo kod vas pred tri mjeseca, zašto mi onda niste ništa rekli?“
„To je tip raka koji se razvija bez najave, ja sam nemoćan.“
„A Milano, Ljubljana, Rim, Barcelona? Može li mu se igdje na svijetu pomoći? Znate, imam malu kuću, ničemu mi ne služi, sad će udariti porez na nekretnine, prodat ću je, zdravlje je najvažnije, ne mogu, neću moći živjeti bez Njega...“
„Vrijeme liječi sve rane, budite hrabri, uvijek ima života i poslije smrti.“
„Kakav je život poslije smrti? Vi niste normalni. Vi ne znate što je ljubav.“ Vrištala sam. „S vremenom ćete se smiriti, život ide dalje, život uvijek ide dalje pa ćete naletjeti...“
„Na koga ću naletjeti? Vi ste bešćutna zvijer!“
Mlada asistentica je uletjela u ordinaciju, to je najpoznatija ambulanta u gradu. „Gospođo, život ide dalje, život uvijek ide dalje...“
Nisam čekala da krava izgovori kako ću „naletjeti“, izletjela sam iz zgrade.
Život bez Njega? Tko će me grijati noću kad isključe centralno? Tko će mi čupati kosu? Tko će me buditi svako jutro u šest? Tko će me grliti kad uđem u stan?
On je meni sve. I djeca i muž i najbolji prijatelj. On me jedini sluša. On jedini
zna koliko ja zaista imam kamenja u žučnoj vrećici. Šest velikih i jedan mali.
„Gospodo, ima rak. Pred njim su još četiri mjeseca života. Uljepšajte mu posljednje dane. Dat ću mu nešto protiv bolova.“
Kako zna, jebena budala, koliko je još pred Njim? A rak nije vidio?
Čekao me doma. Ništa Mu nisam rekla, u kafiću sam popila apaurin od deset, zagrlila sam ga, dala mu ručak, legli smo na kauč. Zaspala sam. Zaspala sam iako je uz mene ležalo meni najdraže biće na smrt osuđeno?!
Pokopala sam Ga prošle srijede. Na pogrebu sam bila sama. Nisam uz sebe željela djecu, koja su me bešćutno tješila. Čak ni najbolju prijateljicu, koja je jedina znala što On meni zaista znači.

Psihijatar mi je rekao da se moram suočiti sa smrću, da smo svi smrtni ali da nam se to taji, moram stisnuti srce. Stisnula sam srce. Trenutno pijem makjato bez kofeina, dok drugi On sjedi uz mene.
Nisam mogla zamisliti da ću u samo mjesec dana ljubav svoga života zamijeniti novom. Sve su žene kurve?
Ubacujem mu keksić u usta. On mi liže lice. I maše repom. Život?
Život zaista ide dalje.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:33 am


NEMOĆ


Jučer sam nazvala starački dom u Zadru. U slušalici sam čula grubi, ženski glas.
„Dom!“ Ni dobar dan, ni izvolite, ni što vam treba... „Dom!“ Čovjek rijetko naziva državne ustanove kad nije u frci, zato bi državni zaposlenici morali biti pristojni, da nama, siročićima, olakšaju život barem formalno kad nam ga stvarno uništavaju na sve moguće načine. „Dom!“ A „dobar dan“?
Vukovarska škola „Nikola Tesla“ je odvratan svinjac u koga bi djeca morala ulaziti svaki dan iako su uvjeti u toj zgradi gori nego u koncentracijskom logoru. Ne od jučer. Tek ovih dana roditelji su skupili hrabrost pa svoju djecu više ne šalju u tu ledenu rupu.
Centri za socijalni rad su ustanove u kojima, kako mediji javljaju, uglavnom rade cinične, lijene, opasne osobe koje uopće nije briga što se dešava s ljudima o kojima bi morali brinuti. Podvode se maloljetnice, u najstrašnijim mukama umiru bebe, roditelji luđaci prebijaju svoju djecu, alkoholizirani ili trijezni.
Šutimo.
Dječji vrtići su prostori u kojima jedna ili dvije „tete“ brinu o tridesetoro djece. Mi koji imamo jedno trogodišnje unuče znamo što znači osam sati paziti da se ne udavi, ubije ili da ne razbije ruku ili nogu. Tridesetoro?!
A stalno skupljamo lovu za jadnu afričku dječicu. Srećom, to će vam reći svaka „teta“, postoje kozice, zaušnjaci, prehlade, upale pluća, proljevi, uši, pa te očajnice najčešće vode brigu o „samo“ dvadesetoro djece. Što te jadnice mogu raditi s tolikom djecom u tim uvjetima?
Šutimo.
Ako pozoveš Hitnu a na podu ti leži osamdesetogodišnji otac koga je pokosio moždani udar, budi na sve spreman. Kad je moja majka ležala pokraj kreveta, samo su je pogledali i vratili se odakle su došli. Da nismo potegnuli vezu, nikad nam se liječnik ne bi ukazao na kućnim vratima. Nisu prepoznali njenu bolest, proglasili su je ludom tako da je umrla od raka u najstrašnijim mukama, a nas su do njenog posljednjeg časa ubjeđivali da je samo dobra glumica koja želi pažnju.
Šutjeli smo.

Bolnice nam izgledaju poput ubožnica iz Dickensovog doba. Nema toaletnog papira, sapuna, posteljine, žohari opušteno šeću po kolicima kojima se u bolesničke sobe unosi takozvana hrana.
Šutimo.
U osmogodišnjoj školi svi učenici moraju proći s pet nula ako se žele upisati u srednju školu. Učiteljice i učitelji umrežili su se tako da nema šanse da bez instrukcija naučiš koliko su dva i dva.
Šutimo.
Srednja škola. Opet instrukcije. Fakultet. O njima je već sto puta sve rečeno. Mito, plaćanje ispita širenjem nogu, zna se točno koliko koji ispit u Hrvatskoj košta.
Podnosimo.
Zašto? Zato jer se ministrima i ministricama, koji mjesečno više potroše na garderobu i šminku nego prosječna porodica na hranu i režije, jebe kako mi živimo. Ne vide ledene škole, ušljivu djecu, gladne bolesnike, usrane starce, jebežljive sveučilišne profesore.
Mi, sluge njihove pokorne, u dvadeset godina nikad nismo digle glas. Ono, da smo baš svi, ma u kom dijelu Hrvatske živjeli, ujedinjenim snagama zaurlali, dostaaaaa višeeeeeee! Zaslužili smo sve što nam se dešava.
Ako nam nije problem vaditi uši iz kosice naše djece, gledati u staračkim domovima gnjile starce, slati djecu u porušene, ledene vojarne neka uče da
„imamo Hrvatsku”, onda smo dobili što smo zaslužili.
Zato, neka nam nafrakana gospođa ministrica Milanka Opačić u Dnevniku obećava da se više u Hrvatskoj malu djecu neće prebijati, ni curice podvoditi, ni bebe puštati da gladne umru.
Bože, kako je ta žena bila lijepo obučena. Krasno našminkana. I tako ozbiljna i zabrinuta. Nadam se da nije imala problema kad se nakon nastupa kroz snijeg i led našim audijem probijala do...
Gdje oni žive?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:33 am

KAKO REĆI ZBOGOM?


Danas možemo na kioscima kupiti ljubavni priručnik „Kako zavesti koga poželite”. Blaženo novo doba, ima odgovor na sva pitanja osim na pitanje kako reći zbogom. Zaista, kako reći zbogom umirućoj majci, bratu, sestri, mužu? Kako reći zbogom svome djetetu?
Oni koji imaju djecu bježe od te teme, s pravom. Čemu se pripremati na neizdrživo, na nešto što ionako nećemo moći preživjeti? Ili ne bismo mogli preživjeti? Ili ne bismo željeli preživjeti? Oko nas žive ljudi koji su to preživjeli. Da li žive ili samo glume da žive? Žive.
Razgovarala sam sa nekolicinom. Pitala ih kako je to moguće. Osjetili su nešto čudno u mom tonu. Optuživala sam ih? Poručila im da su bešćutni kad, eto, žive a njihovo najdraže je komad nečega u sandučiću ili prah u zdjeli?
Jedna mi je baka rekla da ju je zapanjilo, da se zaprepastila kad je nakon unukove smrti izašla na Korzo i vidjela da svijet nije stao. Ljudi su hodali, razgledavali izloge, smijali se, pili kavu, kao da se ništa nije dogodilo. Da li su ti ljudi normalni, pitala se. Moj je unuk mrtav, a svijet se kreće?
Moj je unuk mrtav, a i ja se krećem, čudila se nona. Pijem lijekove protiv tlaka, želim živjeti? Moja potreba za životom jača je od tuge koja me razdire? Ne, ne znamo kako reći zbogom a pritom ne osjećati krivicu, bijes, tugu i ljubomoru.
Zašto se to baš meni dogodilo? Na svijetu živi nekoliko milijardi ljudi, zašto je umro baš on ili ona kad mi toliko znače, kad ih volim više nego sebe? Volimo li one kojima moramo reći zbogom više nego sebe? Teško.
Najviše volimo sebe. Bojimo se strave u koju ćemo propasti kad nam najdraže naše ode. Sebični smo. Ne želimo plakati, urlati, lupati šakom po staklenom stolu, vrištati, drveni buljiti u svijet koji više ne prepoznajemo. Zašto danas ne pucati na smrt iz svih oružja kad ona više nije ono što je nekad bila?
Postoje kemoterapije, zračenja, čudesni lijekovi, eksperimentalne metode, čarobne trave, aparati... Smrt se može ubiti kad krene za vrat grabiti naše najdraže. Ne slušamo liječnike koji nam govore drugačije. Oni priznaju poraz, oni nisu borci poput nas, boraca protiv boli koja će nas raskomadati ako se ne dočepamo još jedne šanse.


Svi ćemo se hvatati za tanku slamčicu iako to hvatanje uključuje samo još više boli i patnje za one koji će ipak otići. Liječnici danas znaju istinu, liječnici je danas i kažu. Tiho i jasno. Ne bolesniku, ali njegovim najbližima uvijek.
Čekaj malo! Tko ima pravo od nas tražiti da prihvatimo odlazak nama najdražeg bića? Što ćemo mi kad ono umre?
To je ključno pitanje, što ćemo mi? To što naši starci i naši dragi i, što je najstrašnije, naša djeca strašno pate dok od nas ipak odlaze, samo sa zadrškom, to nas nije briga.
Aparati i kemoterapije odgodit će našu agoniju. Našu! Ljudi smo, teško sebi priznajemo da sebičnost nije ljubav, da smrt naših najmilijih nije kazna i da mi nismo jedini koje će ona zaobići. Za života će nam, ako budemo imali veliku sreću, otet samo starce. Ako nam otme djecu ili dijete, većina od nas će, najvjerojatnije, ipak preživjeti.
Ovaj je rat pokazao da su majke izgubile svu svoju djecu, pa bauljaju. Te sirotice nisu mogle birati, ali mnogi roditelji neizlječivo bolesne djece mogu birati. Ne moraju inzistirati na još kemo i još kemo i još kemo vodeći računa samo o svojoj boli a potpuno zanemarujući patnje kroz koje prolaze na smrt osuđeni siročići.
Ne postoje milijuni dolara koji mogu pomoći. Uvjerili smo se u to kad su kroz agoniju prolazili kraljevi, političari, pape, mafijaši, kompjuteraši svjetskog glasa, bića kojima je novac bio najmanji problem. Otišli su.
Zato bismo možda morali negdje pronaći vodič „Kako reći zbogom“. Ako postoji, u njemu vjerojatno piše da bi nam milost prema bolesniku morala biti važnija od naše sebične potrebe da ga zadržimo dulje uz sebe po cijenu njegovih strašnih muka. Jednom jednostavno moramo odustati.
Najveći čin ljubavi prema na smrt bolesnom dragom biću je pružanje milosti, ne grabljenje vremena koje će ionako isteći. Kad bismo samo mogli bolesniku jednostavno otkloniti patnju, biti uz njega daleko od bezlične bolničke sobe premrežene žicama i zakrčene aparatima.
Neka ode u miru među ljudima koje voli. Držat ćemo mu ruku u svojoj, osluškivati disanje, gledati u voljeno lice, u od koje će kad se otvore vidjeti poznati ormar, poznati prozor, poznatu šalicu čaja, drago lice. Vidjet će ljubav, ne aparate.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:33 am


JOLIE BEZ SISA


Snimak Obame kako u javnom zahodu kreše bijelu časnu sestru manje bi uznemirio svijet nego rezanje sisa Angeline Jolie. Sve znate, ali ponovimo bitno: Angelina Jolie izgubila je rano majku koja je umrla od raka jajnika, od raka dojke umrla joj je baka, također vrlo mlada. Američki liječnici su izračunali da kod Jolie postoji 85% šanse da dobije rak dojke a možda će oboljeti i od raka jajnika.
Jolie, majka pitaj boga koliko djece raznih boja, odlučila je rizik svesti na 5%, njenoj djeci mama treba, otići u bolnicu... Ostalo je povijest. Zašto je ta vijest odjeknula onako kako bi odjeknula bomba bačena na novu, najveću zgradu u Njujorku? Zato jer je Jolie trenutno najveća mama na svijetu. Nije samo mama nego i Žena Nad Ženama koja je skupila hrabrost i svoju bol i strah i trepet podijelila s čitavim svijetom.
Poruka ženama jasna je da ne može jasnija biti. Prevencija spašava život. Treba samo definirati da li nosiš krivi gen, krenuti prema bolnici, dati da ti odrežu sise, umetnu silikonske torbice pa se nakon tjedan ili dva vratiti normalnom životu. Baš je to učinila Anđelija. Bilo bi uvredljivo da nije smiješno. Mnoge ugledne američke kolumnistice napisale su ono što svakoj normalnoj ženi prvo pada na pamet dok čita Angelininu ispovijest. Koliko to košta? Nigdje podatka.
Da li je Jolie išta platila iako bi mogla platiti bilo koju cijenu? Nije platila. Da jest, ne bi u svom pismu spominjala naziv bolnice. Sise su joj badave odrezali, umjetne stavili i još je u zlatu platili. Jolie i likovi poput nje ne izlaze iz kuće besplatno. To i nije toliko bitno koliko cinizam uvažene gospođe. Maria Antoaneta je u odnosu na nju plemenita gospa. Opaka je ova ženska koja obilazi svijet i češka po glavici dječicu kojoj su Ameri pobili i oca i mater i nonu i nonića.
Poručivati ženama svijeta kojima su od raka dojke umrle mame, tetke, sestre da si daju odrezati sise više je nego vulgarno. Čime će one koje nisu holivudske dive platiti preventivno rezanje sisa? Tko bi im za to odobrio bolovanje? Na svim meridijanima i paralelama žene oboljele od raka dojke nakon kemoterapije odlaze na posao da ne bi dobile otkaz. Sise im u bolnicama ruševinama režu

kirurzi koji nemaju vremena s pacijenticama, govorim o stanju u Hrvatskoj,
popričati ni nekoliko minuta.
Onkolozi te prije zračenja išaraju, dok se zračiš ne smiješ se kupati, ako slučajno „crtež“ izbrišeš dobiješ jezikovu juhu koja te mlati gore od kemo.
„Slučaj Jolie“ samo je još jedna od manipulacija. Njen „apel“ nije upućen sirotim ženama svijeta nego bogatim gospođama. Njih treba obrlatiti, njih treba privesti u nezamislivo skupe klinike, njima treba govoriti o statistikama i šansama i njima treba odrezati sise. Mi ostale prepuštene smo na nemilost lokalnih mesara tek kad nam otkriju rak.
Ne tako davno u riječkom KBC-u bolesnice su same kupovale silikonske umetke, samo u jednoj apoteci u Hrvatskoj, zašto baš u toj zna liječnica koja ju je preporučila, onda su sirotice morale bolnici umetke „donirati“ da državi uštede lovu. O paklu kroz koji prolaze jadnice kojima se u Hrvatskoj grudi ne režu preventivno nećete naći tekst ni u novinama ni na portalima.
Na odjelima žohari, štakori, oguljeni zidovi, onkolozi padaju s nogu, liječnici vas šalju na zračenje sise koja vam je preostala a ne na zračenje onoga što vam je od bolesne ostalo... Bešćutni poslodavci bolesnicama uručuju otkaz a 30% hrvatskih muškaraca ostavlja svoje partnerice kojima je rak pojeo sisu. Sve je to nama medijski totalno nezanimljivo. Naše Ane, Mare i Marije nisu Jolie a ni Pitta doma nemaju.
Čitava ova pizdarija me na neki način razgalila. I bogati se boje smrti jednako onako kako se nje bojimo mi koje od bankrota, nije moja fora, dijeli jedna plaća. Razlika ipak postoji. Oni misle da im spasa ima, mi znamo da ga nema. Opušta nas ta spoznaja. Zato je moja mama koja je od imovine imala mene, zeta i unuke živjela dvadeset godina dulje nego Steve Jobs. Volim Smrt. Jebe se njoj za statistike.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:34 am

DOBAR DAN, DEPRO


Prijatelj koji umire od raka rekao mi je da se ne opterećuje ni sa čim osim strahom da će se pokvariti aparat kojim ga zrače. „Prezračit“ će mu prsa pa će na ovaj rak dobiti još jedan. Smijao se, mršav poput kostura. Htjela sam mu reći kako mi je čudno da hrvatski liječnici štrajkaju samo zbog svojih plaća, nikad zbog stanja bolnica u kojima rade. Odustala sam.
Nad zastrašujućim rupetinama u kojima leže hrvatski pacijenti zgražaju se samo zdravi ljudi. Bolesni su zahvalni dragome bogu ako strop sobe padne na glavu onome koji leži pokraj njih. Baš mi je pomogao susret s čovjekom s kojim sam se ljubila u parku pred pedeset i tri godine. Sigurno će umrijeti za koji mjesec od raka, ali neće od depresije koja mene davi potpuno bez veze.
Što sam očekivala? Da će nakon izbora kriminalce zamijeniti sveci? Ona ženska, supruga osječkog suca, još uvijek je u ludnici. Kakve to veze ima sa mnom? Što mogu učiniti? Hoće li je pustiti ako napišem kako bi u nekoj normalnoj zemlji Ostojić morao podnijeti ostavku? U kojoj normalnoj zemlji? Ima li normalnih zemalja ili ipak u svim evropskim zemljama potrošene supruge državnih dužnosnika zatvaraju u ludnice? Što ja znam o „normalnim“ zemljama?
Italija je normalna zemlja pa je Berlusconi imao svoj bordel u kome su ga zabavljale maloljetnice. I? Ne bi me smio uznemiriti ni tekst o tome kako se ministar Linić bori da kamate na stambene kredite ne budu više od nekih sedam, osam ili devet posto. Ne smije me dovoditi do bijesa ni iz aviona vidljiva najava kako će presuda u korist opljačkanih ljudi koji su digli kredit u švicarcima pasti na višem sudu. Sve su dogovorili.
Pa šta? Da imam rak brinula bih zašto nema markera, hoću li dobiti pravu kemoterapiju, tko je najbolji onkolog u Rijeci, koliko ću dugo morati čekati na nalaze, tri tjedna, pet tjedana, sto tjedana? Hrvatska će prodati ceste, šume, vodu, poštu... Pa šta? Što je Hrvatska? To je komad zemlje na kome slučajno živim a tim komadom zemlje upravljaju razbojnici. Postoji li razlika između razbojnika rođenih u Zagrebu i onih rođenih u Njujorku?
Jako me uznemirilo i to što će se uništiti okolica Dubrovnika. Mene je uznemirilo, ne Dubrovčane. Nije li to bolesno? Pred dvadeset i nešto godina ukrcala sam se na prvi brod koji je Dubrovniku nosio pomoć. Linić me osobno

zadužio da pratim teret. Tada je Linić mislio da je Dubrovnik hrvatski grad i riječki grad i moj grad i njegov grad. Isti Linić danas misli da Dubrovnik pripada onome tko ga kupi i da spomenik nulte kategorije treba pretvoriti u dvere od betona.
Da Crnogorci... Da Mlečani... Nema ti Mlečana do Hrvata. Ali zašto me to uznemiruje? To nije novi podatak. Što se sa mnom dešava? Hrvatska ne postoji. Todorić do Todorića, Todorić do Todorića, Todorić do Todorića... Ljudi oko mene nisu toliko osjetljivi. Todoriće ne doživljavaju kao rak koji metastazira iz sata u sat iz dana u dan iz godine u godinu... Ja sam samo luda. Svijet se ne može promijeniti, treba se samo snaći.
Za mene je kasno. Govorim djeci da moraju krenuti krasti, ali i za njih je kasno. Unuk mi je jedina nada. Jučer je u vrtiću prebio djevojčicu i dva dječaka. Roditelji su ih odvezli u privatnu kliniku jer u bolnici nema ni konca ni anestetika a možda ni doktora. Srećom, u Hrvatskoj privatne klinike niču na svakom uglu. Moj sin je izmlatio svoga sina, a ja sam mu dala sto kuna. Da imam veću penziju, dala bih mu tisuću. Ako u vrtiću ubije klinca, onda će u osnovnoj školi ubiti dva, u srednjoj četiri, na fakultetu deset. Krleža je davno napisao, svijetom vladaju varalice i ubojice.
Sve znam, pa ipak mi se okreće želudac. Rak želuca? Ili sam samo jedina u
Hrvatskoj koja misli da uostalom sve ovo treba razoriti?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:34 am


JESEN POZNA


Imam godina koliko i Balaševićev pijetao a moram sve učiniti da bih izgledala poput koke u najboljim godinama. Doktor Zambelli, najbolji hrvatski estetski kirurg i moj sugrađanin, ima nekoliko prijedloga. Ako mi se baš ne ide na dizanje lica, što jedino ima smisla, trebala bih bar dopustiti da mi se liposukcira podbradak.
Prijateljica mi je rekla da moje lice vrišti, oderi me laserom! Nakon samo mjesec dana boravka u karanteni, ako iz kuće izađem ranije netko bi na ulici mogao dobiti infarkt, sve će moje bore i staračke pjege otići u povijest. Pogledala sam u prijateljičino lice. Nije imala love za guljenje kože s čitavog lica, skinula je samo bore oko usana a laser joj je dohvatio i bradu. Zato joj brada ima četrdeset godina, područje oko usana pedeset a ostatak šezdeset i sedam. Tako ti je to kad imaš kćer koja ima četrdeset godina i troje djece. Da moja prijateljica ne hrani svu tu deriščad, izgledala bi kao mlađa sestra svoje kćeri.
Jasno mi je da ovim svijetom hoda jako malo ljudi moje dobi koji imaju kosu kakvu im je bog dao. Ja ovoga časa na glavi nosim „zreli kesten“, „mahagonij“, nešto sitno, sitno „ticijana“ i dašak „bakra“. Koliko mi godina skida otrov od koga se, dokazano, s vremenom dobije rak? Ni jednu jedinu godinu ne izgledam mlađe, ali izgledam, kako reče moja frizerka, „urednije“.
Ako danas svijetom ideš star onoliko koliko jesi, šalješ opaku poruku, jebe mi se za vašu tezu da je jedino vječna mladost vječna. Vrisnut ću! Da, nosim naočale jer sam poluslijepa a poluslijepa sam jer sam stara i neću laserom skidati dioptriju! I neću prestati jesti špagete! I velikom ću žlicom grabiti sladoled iz kante! Ne želim imati šezdeset kilograma na metar osamdeset!
Zašto danas nitko ne smije biti star? Nije istina da se starost dešava samo zlima i drugima. Sve ove gole cure oko nas jednom će biti starice kojima će hlače skrivati obješena bedra. Te me klinke gledaju kao u čudovište koje je samo izabralo svoju masku. Nisam. Meni je starost došla bez poziva, osjećam je u svakom dijelu svoga tijela a ne smijem je pokazati. To baš žulja.
Nekad su samo žene morale biti mlade. Danas muškarci mojih godina, ako inzistiraju na nošenju sijede kose, moraju je „preljevati“ a sjedine na prsima depilirati. Da klinke u dvadesetoj lude za dečkima u tridesetoj ne skuže da ih drapa komad u sedamdesetoj. Što je mladost? Što je starost? Da se granica može

izbrisati čupanjem dlaka oko đoke, „brazilkom“ i nanošenjem „kestena“ na
glavu, život bi bio jednostavan. Ali sve ovo drugo?
Danas sam bila kod frizera. Četrdeset i pet minuta nosila sam na glavi smrdljivu smjesu. Za tri me tjedna čeka isto. Ne mogu više. Umorna sam! Ubi me lov na mladost!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:35 am

LA VITA E BELLA


Nema mnogo ljudi starijih od mene, ali Umberto Eco jest. Sjećam se kad sam pred sto godina pročitala jednu od njegovih kolumni u kojoj je opisivao muke čovjeka koji sjedi u avionu i sprema se popiti novi lijek. Dugo je proučavao nuspojave i strašno je bio ljut što je na papiriću velikim slovima bilo napisano kako lijek može imati jezive posljedice ako je bolesnik alergičan na sastojke lijeka. Kako čovjek može znati da li je alergičan na nešto što će prvi put progutati?
Nisam tada kužila Umberta. Zašto čovjek pije lijekove? Zašto stari ljudi lete? Zašto stari ljudi pišu o temi koja nikoga ne zanima osim stare ljude koji nikoga ne zanimaju? Zašto se Eco ne ubije?
Danas sam ja Umberto Eco. Pijem lijekove. Svi imaju nuspojave. Letim. Ne želim se ubiti. Što pijem od lijekova? Atenolol, prexanil, praxiten, po potrebi, apaurin, po potrebi, gastal, po potrebi, lupocet, po potrebi, andol 100, voltaren, po potrebi... Ja imam tetive. Jedna mi je kraća.
Mjesto gdje mi je tetiva kraća mažem tigrovom mašću, lavljom mašću, konjskom mašću i mašću mladoga kunića. Kuniće u mast pretvara jedan gospodin iz Gorskog kotara.
Svi lijekovi imaju nuspojave pa pacijent mora pažljivo pročitati što mu se može dogoditi ako kombinira nešto što zatvara, lijek za sniženje tlaka, s nečim što otvara, lanene sjemenke, primjerice. Otvarača ima još ali ovaj je trenutno u modi. Starci ne bi imali problema da liječnici imaju vremena. Nemaju. Specialist za želudac pojma nema što ti je dao otorinac, ortopeda nije briga što ti je uvalio psihijatar a psihijatar te ne pita kakve kapi uvaljuješ u poluslijepe oči.
Zato mi starci moramo biti eksperti širokoga spektra. Kako opušteno do kraja odgledati omiljenu dansku seriju dok te kraća tetiva šarafi? Žvaknuti apaurin? Tko može omamljen skužiti da li je ona Dankinja Džuli ili Juli legla agentu za nekretnine, bivšem mužu ili šefu psihijatrijske klinike kod koga se liječi jer ne može preboljeti rastavu? Kako uskladiti bol i užitak? Namazati se mašću neke živine pa u usta uvaliti antidepresiv? Ali, ako popiješ antidepresiv jebe ti se za probleme one Džuli ili Juli, želiš žderati život. Van iz kuće! Van!
Da bi mogao prijeći prag u smjeru života, treba ti voltaren, mast pokojnoga konja djeluje na kratke staze. Voltaren kod nekih izaziva povraćanje. Da ne bi

povratio, moraš skuhati blagu kamilicu. Ona izaziva proljev. Dupla doza lijeka protiv visokoga tlaka najbolji je čep. Prexanil rješava probleme sa otvorom ali hodanje postaje muka. Tlak 90/45 onemogućuje odlazak u život, zato treba...
Kako biti star i uživati u životu iako su na tvojoj strani i tvoj liječnik i kemijska industrija i djeca koja polude kad u dva ujutro na ekranu mobitela vide tvoj broj. Što je sad? Infarkt? Želučana kila? Ne djeluju oblozi od kitova repa?
Danas sam nazvala liječnika i ukratko mu opisala svoje probleme.
„Gospođo, uzmite nešto za čišćenje.“
„Da, doktore, ali sve što me otvara me ujedno i uznemiruje pa ne mogu spavati.“
„Onda prije spavanja uzmite apaurin.“
„Da, doktore, ali ako uzmem apaurin, bojim se da ću u snu...“
Spustio mi je slušalicu. Nema veze. Umberto Eco zna odgovor. Živ je a ima preko osamdeset. Odvući ću se u knjižaru i kupiti njegove kolumne. U njima ću naći odgovor na pitanje svih pitanja za nas 60-plus koji želimo čvrsto zagrliti život. Što je bitnije, srat ili spat?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:35 am

EBOLA


Nisam bila u kontaktu sa „izlučevinama bolesnika od ebole“ pa ipak mi se riga. Dokle će nas strašiti muslimanskim terorizmom, Putinovim ubijanjem ljudskih prava i ebolom? Sve u isto vrijeme. Kad god se u svijetu dogodi opaki zločin, ovaj u Gazi je holokaust, onda nam vladari svijeta šutnu na naslovne stranice svojih medija neizlječivu boleštinu.
Još se sjećamo kravljeg ludila, ptičje gripe, svinjske gripe, magareće gripe, side koja je pobila pola Afrike. Odakle se pojavila, do danas nismo doznali. Nitko više ne spominje majmune koji su nam pred dvadesetak godina bili najveći krivci za ubijanje Afrike. Navodno su imali neke gadne buhe, pa su te buhe skočile na nekog Afrikanca, onda je on tucnuo sebi sličnu gladnu, golu i bosu siroticu, pa su onda buhe s nje skočile na Rocka Hudsona, da nisu skočile na njega, za sidu se ne bi ni znalo...
Farmaceutska industrija s vremena na vrijeme posije nekakvu eboletinu tamo gdje ne treba. Za promjenu predlažem Vašington, Pentagon i ostale centre demokracije. Dok industrija oružja ubija stotine tisuća nevinih na svim stranama svijeta, nama na naslovnicama novina i u udarnim terminima teve emisija javljaju da je jedna gospođa koja je iz Afrike avionom došla u London povraćala, imala temperature i najzad, u bolnici, umrla. Odmah su je testirali na ebolu, nije bila ebolična, ali se ipak „mole svi koji su s njom bili u kontaktu da se hitno jave“.
Jebe mi se za ebole. Kad god su u akciju spašavanja svijeta uključeni, između ostalih, Beogradski aerodrom i Zagrebačka zračna luka znam da mogu mirno spavati. Snaga njihovih odreda za sprečavanje katastrofa svjetskih razmjera upravno je proporcionalna sa količinom istine koju nam isporučuju gospodari svijeta.
Trenutno, ebola ubija Afriku da bismo zaboravili kako Ameri i Židovi masakriraju Gazu. Kad umlate i razvale sve živo i mrtvo u Gazi, gospođama u Londonu će pasti temperatura. Nećemo gledati ni direktne prijenose prijevoza zaraženih Amera koje zabrinuta Amerika iz Afrike vraća doma u za njih posebno opremljenu bolnicu. U međuvremenu će demokrata Obama tvrditi da je Putin ubojica ljudskih prava, Hrvatska i Crna Gora će Rusiji najaviti još oštrije


sankcije, a ja ću doma jebati mater sebi koja se nisam rodila u Mađarskoj. Da mi je Orban predsjednik, znala bih da mi život nije u rukama kretena.
Orban koga naši mediji poznati po objektivnosti nazivaju „fašistom“ najavljuje suradnju s Putinom - naši rektalni ulošci bi prije umrli nego nešto napravili za svoju zemlju - bori se protiv banaka, ne osvrće se previše na lopovsku EU. Zašto ja već od pogleda na naše političare dobijem ebolu?
Da, to sam vam htjela reći. Moje pisanje je meni psihoterapija ali i razlog za psihoterapiju. Svi normalni ljudi oko mene brinu o višku kilograma, obješenim sisama, da li će u Hrvatskoj dovijeka padati kiša, Ana ne zna da je muž vara, Emil misli da Tanja ide na tečaj engleskoga, ne ide, neki su gladni, drugi znaju da će sutra biti gladni. Nitko od ljudi oko mene ne mlati opsesivno po tipkovnici. Oni nalaze radost ili žalost u malim stvarima. Ukratko, žive. Samo ja pišem.
TREBA MI ODMOR! Zbogom, za vjernike i agnostike. Boh i se, za čakavce. Zdravo, za komunjare. Čao, čao, za moga unuka Tina. I ne brinite zbog ebole. Vas će ubiti robijanjem.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:35 am

ČEMU SLUŽI ŽIVOT


Znam što se od mene očekuje pred moj šezdeset i šesti rođendan. U društvu se moram diskretno smiješiti i svima pokazivati plastične zube. Nonice su topla ljudska bića. Nemam plastične zube, ne smiješim se gotovo nikad. Ili urlam od smijeha, rijetko, ili mrko gledam u ljude i ekrane, najčešće.
Što se još od mene ne očekuje? Žene, posebno žene u mojim godinama, ne smiju nikad spomenuti pička, kurac, jebi se. Slanje u spolne organe i nabijanje na iste oduvijek je rezervirano za muškarce i kurvetine. Ne, ne kurvetine koje su u slobodno vrijeme teve voditeljice nego one koje nude na kantunu.
U ovim godinama ne bih smjela biti zlobna prema mladim ženama koje se pičkom mukotrpno probijaju kroz život. Ako jesam protiv takvog mukotrpnog probijanja, to znači da sam ljubomorna jer ja sa svojim spolnim organom danas više ne mogu zaraditi tri kune i još ne prepoznajem da smo na tržištu rada poželjne onoliko dugo dok je poželjno ono brazilski izbrijano među našim nogama.
U mojim godinama ni jedna žena ne bi smjela imati svoj blog jer u mojim godinama ni jedna žena nema šta reći ni na blogu ni oko bloga. Da, morala bih i od politike bježati. Ona je muški posao. Vidite što se dešava našoj predsjednici, svi je zovu Kolinda. Bivši predsjednik, ako se sjećate, zvao se Ivo. Tko ga je zvao Ivo? Niko. Kad je gospodin Ivo Sanader postao Ivo? U zatvoru je gospodin Sanader postao Ivo. Nakon pravomoćne presude. I još za Kolindu govore da nosi
„sedmicu“. Tko je ikad za gospodina Josipovića rekao da nosi pet centimetara?
Tko? Niko!
A kad se žena u mojim godinama na netu ipak dotakne politike, onda joj se dešava ono što bi svaka žena u mojim godinama koja se bavi politikom morala očekivati. Komentatori joj poručuju da je stara kurvetina i pičketina željna kurca, dobrog kurca, pravog, čistokrvnog, hrvatskog kurca, takva jedna morala bi ga popušiti nilskom konju. Zašto Hrvatsku u srcu ne nosiš, četnikušo?
Kad ti je šezdeset i šest a žensko si, ne smiješ ni o ženskim temama previše pisati. Nije ti jasno da je dojenje do djetetove sedme obavezno? Ne kužiš da bebica smije srati u pelenu do prve pričesti? Ubij se, stara kujo, tvoje je vrijeme isteklo!

Kad krećeš prema 66 iz rječnika bi trebala, to je zaista krajnji čas, uskoro ćeš krepati, izbaciti sve vezano uz seks. Morala bi imati na umu da se jebu samo jako mladi, mladi i mladi. Što ti znaš o orgazmu i kako ga steći? Pij svoje lijekove i ne sramoti staru djecu!
Kad imaš 66 onda si nona, baba, baka. Ono najdraže na svijetu ti je unuče, u mom slučaju unuk. Čitav tvoj svijet morao bi se vrtjeti oko tvog malog Kreše. Trebala bi u društvu stalno pričati anegdote iz njegovog preslatkog života koje će tvojim vršnjacima reći kako će tvoj Krešo, za razliku od njihove krešadi, kad poraste postati Kolindo.
Krešo nije junak moga života a tko jest čak i on zna. Ne uzbuđuje se zbog toga. Volim ga koliko i on mene. Povremeno i iz interesa. Ja želim pokraj sebe osjetiti njegov miris, on želi da mu kupim igračku. Naša ljubav je iskrena i ne opterećuje. Trajat će dok se jedna strana droksa mirisom kosice i dok može platiti džip gotovo u prirodnoj veličini.
Ohladila sam se i od djece. Voli li još ona njega? Voli li još on nju? Kako će na kraj sa minusima? Vole li oni mene? Hoće li nazvati? Kad će dobiti posao? Tko ih jebe. Neka odu iz Hrvatske. Bolje jučer nego danas.
Ako si žensko a imaš 66, nikad ne smiješ reći da imaš 66. To je nepristojno i prema onima kojima govoriš i prema sebi samoj. Biti stara žena neopisivo je odvratno jer staroj ženi sise vise a smokva joj je suha. Muškarcu u tvojim godinama ništa ne visi, nekoliko puta dnevno iz njega štrcne milijardu spermića, zato dečko u najboljim godinama nikad pored sebe nema staru kravu.
Eto, sve što bih morala biti ja nisam. I živo mi se jebe što vi mislite o tome. Naravno da znam da žena u mojim godinama ne bi smjela lagati kako joj se jebe jer joj se ne jebe.
A, eto, meni se baš jebe iako mi se ne jebe.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:37 am



Vedrana Rudan (1949, Opatija) objavila je deset knjiga, koje su prevedene na engleski, mađarski, slovenački, poljski, francuski, italijanski, ruski i makedonski jezik. U Rusiji su joj prevedene čak tri knjige, u Americi nekoliko priča i dve knjige. Pozorišne predstave dramatizovane prema njenim knjigama igrane su u Rijeci, Zagrebu, Beogradu, Varšavi, Londonu, Santa Moniki, Budimpešti. Bila je novinarka, kolumnistkinja, radila je kao urednica na Hrvatskom radiju i voditeljka TV emisije. Svaki put je dobila otkaz.

Vedrana Rudan piše na svom blogu www.rudan.info. Ima sto osamdeset pet hiljada sledbenika a stranica je pogledana preko dvanaest miliona puta. Misli da je najčitanija osoba u regionu. Živi u Rijeci s mužem stalno, a s unukom povremeno. Nema psa zato što mnogo putuje.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zašto psujem - Vedrana Rudan

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 5 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu