Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:40 am



Zbirkom kriminalističkih pripovijedaka objavljenih 1891. i 1892. u časopisu "Strand", a koje su poslije ušle u zbirku "Avanture Sherlocka Holmesa", dektektiv i njegov prijatelj dr. Watson najzad su zadobili naklonost publike, a Conan Doyle je učvrstio ugled vodećeg pisca toga književnog žanra.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:42 am


SKANDAL U ČEŠKOJ


I.


Za Sherlocka Holmesa je ona zauvijek ostala ONA ŽENA. Rijetko kada sam čuo da je spominje pod bilo kojim drugim imenom. U njegovim očima zasjenila je i premašila sve osobe svoga spola. Ne zato što bi on prema Ireni Adler gajio osjećanja slična ljubavi. Sva osjećanja, a posebno ovakva, bila su strana njegovu hladnom, preciznom i savršeno uravnoteženom i izumu. Smatram da je on bio najsavršeniji stroj za rasuđivanje i zapažanje koji je svijet igda stvorio. Ali kao ljubavnik postavio bi sebe na krivo mjesto. O njenim osjećajima govorio je s podsmijehom i ruganjem. Za promatrača bile su to divne stvari - izvrsne da bi čovjek smaknuo veo s ljudskih pobuda i postupaka. No kada bi uvježbani promatrač dopustio takvo prodiranje u svoju tankoćutno podešenu i osjetljivu prirodu, značilo bi da uvodi činioca koji odvraća i može baciti sumnju na sva njegova postignuća. Sitni pijesak u nekom osjetljivom instrumentu ili naprslina na jednoj od njegovih jakih leća kod prirode kao što je njegova ne bi predstavljala manju smetnju od jakog uzbuđenja. Pa ipak, za njega je postojala samo jedna žena, a ta žena je bila prijašnja Irena Adler, osoba sumnjiva ugleda.
U posljednje vrijeme slabo sam viđao Sherlocka Holmesa. Moja nas je ženidba udaljila. Bio sam potpuno obuzet svojom ličnom srećom kao i interesima usredsređenim na vlastiti dom, što se događa kod čovjeka koji prvi put kući kuću. Holmes koji je iz dubine svoje boemske duše mrzio takvu vrstu društva ostao je i dalje u našem stanu u Baker Streetu, zatrpan svojim starim knjižurinama, prepuštajući se naizmjenično omamljenosti od nerada i divljoj energiji svoje nemirne prirode. Kao i uvijek bio je duboko zainteresiran proučavanjem zločina, pa je svoju izuzetnu moć i neizmjerne sposobnosti upotrebljavao da razjasni tajne koje je zvanična policija napustila kao beznadne. S vremena na vrijeme čuo bih neodređene prikaze njegovih slučajeva: o njegovu pozivu na sud u Odesi povodom slučaja ubistva Trepoffa, o razjašnjavanju čudne tragedije braće Atkinson u Trincomaleeu, i na kraju, o misiji koju je tako delikatno i uspješno obavio za vladajuću kuću u Holandiji. Zapravo osim tih znakova njegove djelatnosti, koje sam dijelio sa svim čitaocima dnevnih listova, znao sam veoma malo o svom negdašnjem prijatelju i sustanaru.
Jedne noći - bilo je to 20. marta 1888. godine - vraćajući se s obilaska svog pacijenta (bio sam se ponovo vratio privatnoj praksi), put me navede kroz Baker Street. Dok sam prolazio kraj dobro poznatih vrata uhvati me silna želja da ponovo vidim Holmesa i doznam na što troši izuzetne sposobnosti. Sobe su mu bile sjajno rasvijetljene. Kad pogledah gore, vidjeh njegovu visoku mršavu siluetu na roletni. Koračao je po sobi žustro glave spuštene na grudi, s rukama na leđima. Poznavao sam svaku njegovu naviku i raspoloženje. Takvo držanje govorilo je samo za sebe. Opet je bio na poslu. Digao se, znači, iz svojih snova, iz svoje nepokretnosti, i ustremio na trag novog problema. Pozvonio sam, nakon čega me uvedoše u sobu koja je nekada bila i moja.
Njegovo ponašanje nikad nije odavalo razdraganost. Rijetko se događalo da je ispoljavao radost, ali meni se učinilo da se ovaj put obradovao što me vidi. Premda je jedva progovorio koju riječ, ipak me ljubazno pogledao i dao mi rukom znak da sjednem u naslonjač, dobacivši mi svoju kutiju s cigarama i pokazujući na ormarić s alkoholnim pićima i sifonom koji je stajao u kutu. Tada odjeđnom stade pred vatrom i dobro me osmotri na svoj čudan, ispitivački način.
— Brak vam prija — reče. — Čini mi se, Watsone, da ste se ugojili sedam i pol funti otkada se nismo vidjeli.
— Sedam — odgovorim.
— Zar? Učinilo mi se da je malko više, Watsone. I, kao što vidim ponovo prakticirate. Ništa mi niste govorili o svojoj namjeri da se opet upregnete u taj posao.
— Pa, otkuda onda znate?
— Vidim, izvodim zaključak. Isto onako kao što znam da ste, nedavno, bili skroz mokri, i da imate veoma nezgrapnu i nepažljivu služavku.
— Dragi moj Holmese — rekoh — to je previše! Da ste živjeli prije nekoliko stoljeća vas bi spalili. U četvrtak sam se vratilo kući u strašnom stanju s jednog obilaska na selu, ali ne razumijem kako ste došli do tog zaključka kad sam promijenio odijelo. Što se Mary tiče, ona je nepopravljiva pa joj je moja žena dala otkaz. Ne shvaćam kako ste to dokučili.
Nasmijao se prigušeno i protrljao svoje duge, nervozne mkr,
— To je bar jednostavno — reče. — Vidim vlastitim očima da vam je na lijevoj cipeli, na unutrašnjoj strani, ondje gdje je osvjetljava vatra, koža zagrebana s ništa manje nego šest usporednih ogrebotina. Njih je očigledno načinila osoba koja je veoma nepažljivo strugala okorjelo blato s ruba i potplata. Iz toga povlačim dvostruki zaključak: da ste bili vani po lošem vremenu i da imate izuzetno zlonamjeran primjerak londonske služinčadi koja siječe obuću. A što se pak vaše prakse tiče, ako u moju sobu ulazi gospodin koji miriši na jedoform, na desnom kažiprstu ima crnu mrlju od srebrnog nitrata, a ispupčenje s jedne strane njegova cilindra pokazuje na mjesto gdje je sakrio stetoskop, morao bih doista biti tupan kada ga ne bih proglasio aktivnim članom liječničkog zanimanja.
Nisam mogao da se ne nasmijem lakoći kojom je objasnio svoj postupak izvođenja zaključaka.
— Kad vas slušam kako iznosite svoje razloge — rekao sam — stvar mi uvijek izgleda tako smiješno jednostavna ktio da bih i ja to mogao učiniti, premda se u svakoj narednoj fazi vašeg zaključivanja zaprepastim, sve dok ne objasnite svoj postupak. A smatram da imam isto tako dobre oči kao i vi.
— Sasvim točno — odgovori paleći cigaretu i uvaljući se u naslonjač. — Vi vidite, ali ne zapažate. Razlika je jasna. Na primjer: često ste prelazili preko stepenica koje iz hola vode u ovu sobu.
— Često.
— Koliko često?
— Pa, nekoliko stotina puta.
— E, onda, koliko ima stepenica?
— Koliko? Ne znam.
— Eto. Niste ih zapazili iako ste ih vidjeli. Baš to hoću da kažem. Ja znam da ima sedamnaest stepenica, jer sam ih vidio i zapazio. Uzgred budi rečeno, vas zanimaju takvi mali problemi, pa, kako ste bili tako dobri da opišete nekoliko mojih beznačajnih doživljaja, možda će vas zanimati i ovo. — Dobaci mi podebeli list ružičastog pisaćeg papira koji je raširen ležao na stolu. — Prispjelo je zadnjom poštom — reče. — Pročitajte glasno.
Na listu nije bilo ni datuma, ni potpisa, ni adrese.
»Večeras u sedam i četvrt imat ćete posjetu« pisalo je. »Jedan gospodin želi se posavjetovati s vama o jednom vrlo važnom problemu. Vaše nedavne usluge jednoj od evropskih kraljevskih kuća pokazale su da ste osoba kojoj se mirno možemo povjeriti. Ovakav vaš opis dobili smo sa svih strana. Budite, dakle, u svojoj sobi u to vrijeme i nemojte uzeti za zlo ako posjetilac bude nosio masku.«
— Zaista tajanstveno — rekoh. — Što vi mislite?
— Za sada još nemam podataka. Osnovna je pogreška teoretizirati prije no što čovjek raspolaže podacima. čovjek nesvjesno počne izvrtati činjenice da bi ih saobrazio teorijama, umjesto da to čini s teorijama s obzirom na činjenice. Ali što zaključujete iz same bilješke?
Pažljivo ispitam rukopis i papir.
— Čovjek koji je to pisao po svoj je prilici imućan — pokušam podržati način razmatranja mog prijatelja. — Takav papir ne može se kupiti ispod pol krune paket. Čudnovato je jak i krut.
— Čudnovato, to je prava riječ — reče Holmes. — To uopće nije engleski papir. Dignite ga prema svjetlu.
Podignem ga i opazim da je u samom papiru otisnuto veliko »E« s malim »g«, veliko »P« i veliko »G« s malim »t« .
— Kakav je vaš zaključak? — upita Holmes.
— Ime proizvođača, ili njegov monogram.
— Nikako. Veliko »G« s malim »t« stoji umjesto »Gessellschaft«, što na njemačkom znači »društvo«. To je uobičajena skraćenica kao naše »Comp«. »P« naravno, označava papir. Sad ovo »Eg«. Pogledajmo u Kontinentalni rječnik zemljopisnih imena. — Skine s police tešku knjigu smeđe boje. — Eglow, Eglonitz, evo ga, Egrija. To je pokrajina u Češkoj, neđaleko od Karlovih Vari, u kojoj se govori njemački. Poznata je po tome što se tu nalazi mjesto gdje je ubijen Wallenstein, kao i po svojim mnogobrojnim tvornicama stakla i papira. Ha, ha, mladiću moj, što velite na to? — Oči mu se zakrijese, a iz cigarete posla u zrak velik kolut plavog dima.
— Papir je načinjen u Českoj — rekoh.
— Točno. A čovjek koji je napisao ovu bilješku je Nijemac. Vidite li posebnu konstrukciju rečenice: »Ovakav opis od vas smo sa svih strana dobili.« Francuz ili Rus ne bi mogao tako što napisati. Samo je Nijemac tako nepažljiv prema svojim glagolima. Stoga nam još samo preostaje da otkrijemo što želi taj Nijemac koji piše na češkom papiru i radije nosi masku nego što pokazuje svoje lice. Evo ga, ako se ne varam, dolazi da nas liši svih naših nagađanja.
Začuje se oštar konjski topot i struganje kotača uz rub ivičnjaka, zatim uslijedi oštro povlačenje zvona. Holmes zazviždi.
— Sudeći po zvuku, par konja — reče. — Da — produži gledajući kroz prozor — lijepe male kočije i par ljepotana. Po sto pedeset gvineja komad. U ovom slučaju, Watsone, ako nema ničega drugog, ima novaca.
— Čini mi se, Holmes, da bi bilo bolje do odem.
— Ni govora, doktore! Ostanite! Bez svog Boswela sam izgubljen. A to obećava da bude veoma zanimljivo. Šteta da propustite tako nešto.
— Ali vaš klijent...
— Ne osvrćite se na njega. Možda će mi biti potrebna vaša pomoć, a možda i njemu. Evo ga dolazi. Doktore, sjednite u ovaj naslonjač i posvetite nam svu svoju pažnju.
Teško i sporo koračanje koje se čulo na stepenicama i 110 hodniku, pred samim vratima utihnu. Zatim se začu glasno i autoritativno kucanje.
— Naprijed! — oglasi se Holmes.
Ušao je čovjek s herkulskim grudnim košem. Rukavi i obje prednjice njegova dvoredna kaputa bili su obrubljeni širokim astrahanskim trakama, dok mu je preko ramena bio prebačen plašt, postavljen plamenocrvenom svilom, zakopčan na vratu jednom kopčom, koja se sastojala od jednoga jedinog plamtećeg berila. čizme, što su mu dopirale do polovice cjevanica i bile pri vrhu isto tako ukrašene bogatim smeđim krznom, dopunjavale su utisak barbarskog izobilja koje je odavala cijela njegova ličnost. U ruci je nosio šešir sa širokim obodom, a na gornjem dijelu lica crnu krinku, koja mu je dopirala do ispod jagodica. Čini se da ju je upravo bio stavio jer ju je pri ulasku u sobu još pridržavao. Sudeći po donjem dijelu lica, bio je čovjek jake volje, s debelim opuštenim usnama i čvrstom bradom, što je značilo da mu je odlučnost graničila s tvrdoglavošću.
— Primili ste pisamce? — zapita dubokim, hrapavim glasom s jakim njemačkim naglaskom. — Poručio sam da ću vas potražiti. — Zatim baci pogled na Holmesa pa na mene, kao da nije siguran kome treba da se obrati.
— Sjedite, molim vas — reče Sherlock Holmes. — To je moj prijatelj i kolega, doktor Watson, koji je tako ljubazan da mi s vremena na vrijeme pomogne u mojim slučajevima. Kome imam čast da se obratim?
— Možete me oslovljavati: grof von Kramm, češki plemić. Pretpostavljam da je ovaj džentlmen, vaš prijatelj, častan i diskretan čovjek kome mogu povjeriti stvar najveće važnosti. Ako nije, više bih volio da se obratim samo vama.
Ja ustanem, ali Holmes me uhvati za ruku i gurnu natrag u naslonjač. — Ili obojica, ili nijedan! — reče. — Pred ovim džentlmenom možete reći sve ono što možete reći i preda mnom.
Grof slegne širokim ramenima i reče: — Tada moram početi s time da vas obojicu obavezujem na čuvanje tajne u vremenu od dvije godine. Poslije cijela stvar neće više biti toliko važna da bi mogla utjecati na evropsku historiju.
— Obećavam — reče Holmes.
— I ja.
— Izvinite zbog ove maske — produži naš čudni posjetilac. — Uzvišena ličnost kojoj služim želi da vam njezin agent oslaue nepoznat. Istovremeno moram priznati da titula kojom sam se se nazvao nije moja.
— To sam znao — suho će Holmes.
— Posrijedi su veoma škakljive okolnosti, pa se moraju primijeniti sve mjere opreza da se u korijenu onemogući izbijunje velikog skandala koji bi mogao ozbiljno ugroziti ugled jedine evropske vladajuće kuće. Razgovarajmo otvoreno, to se odnosi na veliku kuću Ormstein, na nasljedne kraljeve Češke.
— I to sam znao — pomrmlja Holmes, smještajući se u svoj naslonjač i sklapajući oči.
Naš posjetilac, očigledno iznenađen, pogleda na opuštenu i ispruženu priliku čovjeka kog su mu opisali kao najpronicljivijeg i najenergičnijeg agenta u Evropi. Holmes polako ponovo otvori oči i nestrpljivo pogleda na svog klijenta.
— Ako vaše veličanstvo blagoizvoli iznijeti svoj slučaj — reče — lakše ću ga moći posavjetovati!
Čovjek skoči sa svog sjedala i počne hodati neobično uzbuđen. Zatim pokretom očajanja razdera krinku s lica i tresne je o pod. — U pravu ste — vikne. — Ja sam kralj. Zašto bih se trudio da to prikrivam.
— Stvarno zašto? — pomrmlja Holmes. — Još prije nego nego je vaše veličanstvo i progovorilo već sam znao da se obraćam Wilhelmu Gottsreichu Sigismondu von Ormsteinu velikom vojvodi od Cassel Felsteina i nasljednom kralju Češke.
— Ali možete me razumijeti — reče naš čudnovati posjetilac, sjedajući ponovo i prelazeći rukom preko visokoga blijedog čela — da nisam navikao takve stvari raditi sam. Ali slučaj je tako škakljiv da ga nisam mogao povjeriti nijednom agentu a da ne budem u njegovim rukama. Došao sam inkognito iz Praga da vas zamolim savjet.
— Molim, pitajte — reče Holmes ponovo sklapajuči oči.
— Ukratko, prije pet godina, prilikom poduže posjete Varšavi, dobro sam upoznao poznatu avanturistkinju Irenu Adler. Ime vam je bez sumnje poznato.
— Budite ljubazni pa je potražite u mom indeksu, doktore — promrmlja Holmes ne otvarajući oči. Već godinama imao je običaj da prikuplja isječke koji se odnose na ljude i stvari, tako da je bilo teško spomenuti čovjeka ili stvar a da on ne bi odmah pružio obavještenje. Našao sam njenu biografiju između biografija židovoskog rabina i generalštabnog komandanta koji je napisao jednu monografiju o dubinskim ribarima.
— Dajte da vidim — reče Holmes. — Hm, rođena u New Jerseyu 1858. Alt, hm. Skala. Primadona carske opere u Varšavi, da! Povukla se s operske scene. Hm, živi u Londonu, baš tu! Koliko razumijem, vaše veličanstvo se spetljalo s tom mladom osobom, napisalo joj kompromitirajuća pisma, i sada želi da ta pisma dobije natrag.
— Da. Ali kako?
— Je li postojao tajni bračni ugovor?
— Nije.
— Nikakvih pravnih dokaza ili uvjerenja nema?
— Nikakvih.
— Onda ne shvaćam, vaše veličanstvo. Ako bi ova mlada dama objavila ta pisma u svrhu ucjenjivanja, ili iz bilo kakvih drugih pobuda, kako može dokazati njihov identitet?
— Postoji rukopis.
— Pih! Falsifikat!
— Moj lični pisaći papir.
— Ukraden.
— Moj lični pečat.
— Imitacija.
— Moja fotografija.
— Kupljena.
— Oboje smo na fotografiji.
— Ajoj, dragi! To je loše. Vaše je veličanstvo postupilo sasvim indiskretno.
— Bio sam lud, pošašavio.
— Ozbiljno ste se kompromitirali.
— Tada sam bio još prijestolonasljednik. Bio sam mlad. Tek sad imam trideset.
— Toga se moramo dokopati.
— Pokušali smo ali nismo uspjeli.
— Vaše veličanstvo morat će platiti. To se mora kupiti.
— Ona neće prodati.
— Onda ćemo ukrasti.
— Učinjeno je pet pokušaja. Dvaput su joj provalnici, koje sam platio, opljačkali kuću, jednom kad je putovala pozabavili smo se njenim kovčezima. Dvaput smo je napali iz zasjede. Sve bez rezultata.
Holmes se nasmije. — To je sasvim zgodan mali problem - reče.
— Ali za mene veoma ozbiljan — kralj će prijekorno.
— Zaista! A što ona namjerava da učini s tom fotografijom?
— Da me upropasti.
— Kako?
— Nalazim se pred ženidbom.
— Čuo sam.
— S Clotildom Lothmann von Saxe — Meiningen, drugom kćerkom kralja Skandinavije. Možda poznajete staro naćelo njene porodice. Ona je oličenje tankoćutnosti. I sjenka sumnje u moje ponašanje sasvim bi me upropastila.
— A Irena Adler?
— Prijeti da će im poslati fotografiju. A ona će to učiniti. Znam da će učiniti. Vi je ne poznajete. Ima dušu od čelika, lice najljepše žene i duh najsmionijega muškarca. Sve će poduzeti samo da se ne oženim drugom ženom.
— Jeste li sigurni da fotografiju još uvijek nije poslala?
— Siguran sam.
— Zašto?
— Zato što je rekla da će je poslati onog dana kad se vjeridba bude objavila u javnosti. To će biti idućeg ponedjeljka.
— Oh, pa imamo tri dana — reče Holmes zijevajući. — To je veoma sretna okolnost. Vaše veličanstvo, naravno, ostaje u Londonu?
— Svakako. Naći ćete me kod Langhama pod imenom grola od Kramma.
— Onda ću vam dostaviti koji redak, da vam javim kako napredujemo.
— Molim vas, veoma ću biti zabrinut.
— A što se novca tiče?
— Imate bjanko - ček.
— Cijeli?
— Velim vam, dao bih jednu pokrajinu svog kraljevstva samo da dobijem tu fotografiju.
— A za sadašnje izdatke?
Ispod ogrtača kralj izvadi debelu torbu i stavi je na sto.
— Ovdje ima tri stotine zlatnih funti i sedam stotina papirnatih — reče.
Holmes nažvrlja priznanicu i predade mu je.
— A adresa gospođice?
— Briony Lodge, Serpentine Avenue, St. John's Wood. Holmes zabilježi. — Još jedno pitanje — reče. — Da li je slika umjetnički rad?
— Bila je.
— Onda, laku noć, vaše veličanstvo. Vjerujem da ćemo za vas uskoro imati dobrih vijesti... Laku noć Watsone — obrati se meni dok se kraljevska kočija kotrljala niz ulicu. Budite tako dobri pa navratite do mene sutra u tri sata po podne, rado bih proćaskao s vama.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:51 am



II.


U tri sata bio sam u Baker Streetu, ali Holmes se još nije vratio. Gazdarica me obavijestila da je još jutros, nešto prije osam, otišao od kuće. Sjeo sam kraj vatre u namjeri da ga sačekam pa ma koliko dugo bio odsutan. Već me prilično kopkala istraga. Iako nije sadržavao čudna svojstva kao ona dva zločina koja sam već naveo, ovaj slučaj, po svojoj prirodi i visokom položaju klijenta, ipak je bio na poseban način interesantan. Bez obzira na prirodu istrage, koju je sada vodio moj prijatelj, u njegovu zahvatu situacije, u oštrom, prodornom rasuđivanju bilo je nečega majstorskog. Zadovoljstvo je proučavati njegov sistem rada i pratiti utančane metode kojima bi raspetljavao i najzamršenije tajne. Toliko sam se bio navikao na njegove uspjehe da nisam mogao ni pretpostaviti mogućnost neuspjeha.
Bilo je gotovo četiri sata kad su se otvorila vrata i u sobu uđe pijan, neuredan konjušar sa zaliscima, crven u licu. Ma kollko da sam bio navikao na iznenađujuće sposobnosti prerušavanja mog prijatelja, triput sam ga morao dobro zagledati prije no što sam se uvjerio da je to zaista on. Klimnuvši mi glavom iščezne u spavaću sobu, odakle se za pet minuta vrati odjeven u odijelo od tvida, ponovo pristojan, kao i obično. Gurnuvši ruke u džepove, sjedne, ispruži duge noge pred vatru pa se od srca nasmije.
— Što vam je, zaboga?
— Suviše je smiješno. Siguran sam da nikad ne biste pogodili kako sam se jutros proveo i što sam na kraju učinio.
— Pretpostavljam da ste ispitivali način života, a možda i kuću gospođice Irene Adler.
— Upravo tako, ali redoslijed kojim sam to izvršio bio je zaista nesvakidašnji. Ispričat ću vam. Jutros sam otišao od kuće nešto poslije osam prerušen u konjušara. Među ljudima koji se bave konjima postoji izvanredna bliskost i neko instinktivno razumijevanje. Postanite jedan od njih, pa ćete doznati sve što vam treba. Briony Lodge pronašao sam veoma brzo. To je pravi dragulj od vile građene na dva kata, s vrtom u pozndini, licem okrenutim prema ulici. Nemoguće joj je prići i bilo koje strane. Na desnoj strani nalazi se lijepo namještena dnevna soba s visokim prozorima koji počinju od poda i onim pretencioznim engleskim zatvaračima koje bi i dijete moglo otvoriti. Iza kuće nije bilo ničega naročitog, osim što se sa krova od šupe za kola mogao dosegnuti prozor u hodniku. Prošetao sam se oko nje i pažljivo je promotrio. Ništa zaniinljivog. Tad sam se uputio niz ulicu. Kao što sam očekivao, kod prolaza pored vrata bila je staja. Priđem i pomognem konjušarskim momcima da istimare konje. U zamjenu za to dobljem čašu mješavine piva, duhana za dvije lule i sva moguća obuvještenja o gospođici Adler da ne spominjem obavještenja o još pola tuceta drugih ljudi iz susjedstva, koji me nisu nimalo zanimali, ali čije sam biografije morao pažljivo saslušati.
— A što je s Irenom Adler? — zapitam.
— Oh, ona je u tom kraju svim muškarcima zavrtjela mozgom. Najljupkiji stvor u šeširiću na planeti! Tako tvrde svi do jednog u konjušnici Serpentine. Živi povučeno, pjeva na koncertima, svaki dan se izvozi kolima u pet sati i vraća se u sedam na večeru. Izlazi rijetko u neko drugo vrijeme, osim kad pjeva. Od muškaraca imao sam jednog posjetioca, ali zato je čest gost. Tamne je puti, zgodan i žustar čovjek, dolazi jedanput dnevno, često i više puta. Čuo sam da se zove Godfrey Norton i da je iz Inner Templa. 1 Vidite, to su prednosti obavještajca kočijaša. Desetak puta vozili su ga iz konjušnice kući i saznali o njemu sve. Kad sam čuo sve što su znali, počeo sam se ponovo šetati pred kućom gore-dolje i smišljati svoj plan.
Taj Godfrey Norton očigledno je bio važan činilac. On je pravnik. To zvuči zlokobno. Kakav li je to odnos među njima i što je razlog njegovih učestalih posjeta? Da li mu je ona klijent, ili ljubavnica? Ako je ono prvo, onda mu je najvjerojatnije predala fotografiju na čuvanje. Ako je ovo potonje, onda je to već manje vjerojatno. Od ishoda ovog pitanja zavisit će da li produžavam da radim u Briony Lodgeu, ili svoju pažnju skrećem na prostorije tog gospodina u Templu. Plašim se da vam dosađujem s pojedinostima, ali moram vas upoznati s tim malim teškoćama na koje sam naišao da biste shvatili cijelu situaciju.
Dok sam razglabao stvar pred Briony Lodge dovezu se lake dvokolice iz kojih iskoči neki gospodin. Bio je upadljivo zgodan, taman, brkat, orlovskog izgleda, očigledno čovjek o kome sam slušao. Kao da je bio u velikoj žurbi. Vikne kočijašu neka ga sačeka i pojuri pored djevojke kraj otvorenih vrata s izgledom čovjeka koji se osjećao kao kod svoje kuće.
U kući se zadržao pola sata. Kroz prozore dnevne sobe mogao sam nazreti kako govori i uzbuđeno maše rukama hodajući gore-dolje. Nju nisam mogao vidjeti. Odjednom se pojavi napolju, još užurbaniji nego prije. Kad se popeo u kola, izvadi iz džepa zlatan sat i zabrinuto pogleda u njega. »Tjerajte kao oluja«, vikne, »pravo do Grossa i Hankeya u Regent Street, potom do crkve Sv. Monike u Edgware Road. Pol gvineje ako pređete za dvadeset minuta.«
Još sam se pitao ne bi li bilo dobro da krenem za njim u prolazu se pojavi lijepi mali landau, a na njemu kočijaš s napola zakopčanim kaputom i mašnom namaknutom ispod uha. Kajiševi konjske opreme strčali su na sve strane. Još se nisam čestito ni pribrao, kad se otvore vrata od hola, kroz njih izleti ona i uskoči u kola. U taj mah ugrabim priliku i bacim na nju samo letimičan pogled, koji je bio dovoljan da se uvjerim kako je to krasna žena. Ima lice za koje bi čovjek dao i sam život. »U crkvu Sv. Monike, John« poviče, »Pol gvineje, ako stignete za dvadeset minuta!«
Watsone, zar to nije bilo zabavno! Upravo sam se dvoumio li da potrčim onamo, ili da se uspem straga na njen landau, kad naiđe fijaker. Vozač me pogleda dva puta od glave do pete misleći da li da poveze tako dronjavu mušteriju. »U crkvu Sv. Monike«, rekoh i ja. »Pol gvineje ako stignete za dvadeset minuta!«
Bilo je dvadeset pet do dvanaest. Moj kočijaš vozio je veoma dobro. Ne pamtim da sam se ikad brže vozio, ali oni drugi bili su ispred nas. Kad sam stigao pred vrata crkve tamo su već stajale dvokolice i landau sa zapjenjenim konjima. Isplatim čovjeka i požurim u crkvu. U njoj ni žive duše, izuzev one dvije osobe koje sam pratio i svećenika u ornatu koji se nešto s njima objašnjavao. Stajali su ispred oltara. Počeh šetati kao neki besposličar koji je slučajno naišao. Odjednom se ono troje ispred oltara okrenu prema meni. Godfray Norton dotrči do mene što je brže mogao.
»Hvala bogu«, vikne »vi ste sasvim dovoljni. Dođite!«
»A zašto?« zapitao sam.
»Dođite, čovječe, samo na tri minute, inače neće biti za zakonito.«
I tako ja prije nego što sam zapravo shvatio o čemu je riječ, budem napola dovučen pred oltar, gdje se nađoh u položaju da mrmljam odgovore koje su mi šaptali na uho da tvrdim stvari o kojima nisam znao ništa i, uglavnom, da prisustvujem stvaranju čvrste veze između Irene Adler, starije djevojke, i Godfreya Nortona, neženje. Sve se to zbilo za tren oka, pa mi je sad s jedne strane zahvaljivao on, a s druge strane ona, dok je svećenik preda mnom sjajio od sreće.
Pomisao na položaj u kojem sam se našao natjerala me u grohotan smijeh. Po svemu sudeći u dozvoli za vjenčanje postojala je neka nepravilnost i svećenik je odlučno odbijao da ih vjenča bez svjedoka. Moje prisustvo spriječilo je mladoženju da poleti na ulicu i traži kuma.
Mlada mi čak dade i jedan zlatnik koji namjeravam nositi o lancu sata kao uspomenu.
— To je zaista neočekivan obrt — rekoh. — I što sad?
— Moji planovi ozbiljno su ugroženi. Bilo je lako moguće da odmah nekuda krenu, što bi zahtijevalo veoma brze i energične mjere. Međutim, oni se pred crkvenim vratima rastanu, on se vrati u Temple, a ona svojoj kući. »Izvest ću se u pet sati u park kao obično«, reče mu ona na rastanku. Ništa više nisam čuo. Oni su se odvezli, a ja odoh da posvršavam svoje obaveze.
— Kakve obaveze?
— Da pojedem malo hladne govedine i popijem čašu piva — odgovori. — Bio sam suviše zaposlen da mislim na jelo, a večeras ću, po svemu sudeći, biti još zaposleniji. Doktore, bit će mi potrebna vaša suradnja.
— To bi me veoma radovalo.
— Ne smeta vam da prekršite zakon?
— Ni najmanje.
— Ni da se izložite opasnosti da budete uhapšeni?
— Ne, ako se radi o ispravnoj stvari.
— Oh, stvar je više nego ispravna.
— Tada računajte na mene.
— Bio sam siguran da se mogu pouzdati u vas.
— A što vi to zapravo želite?
— Objasnit ću vam kada gospođa Turner unese poslužavnik. Evo — reče prihvaćajući se jela koje mu je pripremila naša domaćica — moram razgovarati dok jedem jer nemam mnogo vremena. Sada je već pet sati. Gospođica Irena, zapravo madam, vraća se s vožnje u sedam. U to vrijeme moramo biti u Briony Lodgeu kako bismo je sreli.
— A zatim?
Već sam predvidio što će se dogoditi. Postoji samo jedna pojedinost na kojoj želim ustrajati. Vi se ne smijete umiješati. Razumijete li? Bit će malih neugodnosti. Nemojte se dati uvući u njih. Završit će se time što će me pozvati u kuću. Četiri-pet minuta nakon toga otvorit će se prozor dnevne sobe. Treba da se smjestite u blizini toga prozora.
— Da.
— Treba da motrite na mene. Kada dignem ruku, evo ovako, bacit ćete u sobu ono što ću vam dati da bacite, i u vrijeme povikat ćete: vatra! Jeste li me razumijeli?
— Potpuno.
— Nije to ništa naročito — reče vadeći iz džepa smotuljak u obliku cigare. — To je jednostavna vodoinstalaterska raketa koja na svakom kraju ima kapsulu da bi se sama zapali. Vaš zadatak se svodi na ovo: kad stanete vikati: vatra! to prihvatiti priličan broj ljudi. Poslije toga mirno otiđite i kraja ulice, gdje ću vam se ja za desetak minuta pridružito. Nadam se da sam bio jasan?
— Treba da ostanem po strani, da se približim prozoru, gledam u vas, da na dati znak ubacim ovaj predmet i da viknem: vatra! Poslije čekam vas na uglu.
— Takoje!
Holmes uđe u svoju spavaću sobu i za nekoliko se minuta vrati prerušen u ljubaznoga svećenika. Njegov široki crni šešir, vrećaste hlače, bijela kravata, sućutan smiješak i opći izgled dobronamjeme znatiželjnosti bili su takvi da bi mu na Ima mogao pozavidjeti i sam John Hare. Holmes nije samo mijenjao svoje odijelo. Njegov izraz, njegovo ponašanje, pa i ma duša kao da su se mijenjali pri svakoj novoj ulozi. Pozornica je izgubila izvrsna glumca, a nauka pronicljiva analitičara!
Bilo je šest i četvrt kad smo napustili Baker Street, a manjkalo je deset minuta do vremena kad smo trebali stići u Aveniju Serpentine. Padao je sumrak. Dok smo se šetali ispred Briony Lodgea očekujući dolazak njegove stranke, upravo su se počele paliti svjetiljke. Kuća je bila onakva kakvu sam zamislio prema sažetom opisu Sherlocka Holmesa. Ali mjesto je bilo manje mirno nego što sam pretpostavljao. Na uglu je stajala, pušila i smijala se grupa odrpanaca, tu su bili i brusači škara sa svojim točkom, kao i dva čuvara koja su se zabavljala s nekom dadiljom. Bilo je i nekoliko dobro odjevenih mladića s cigarom u ustima.
— Vidite — reče Holmes dok smo šetkali tamo-amo pred kućom — vjenčanje pojednostavnjuje stvar. Fotografija postaje dvosjekli mač. Može se pretpostaviti da je ona sad isto toliko malo sklona da fotografiju vidi Godfrey Norton, kao što i naš klijent ne bi bio oduševljen da slika dođe u ruke princezi. Pitanje je sada gdje da pronađemo tu fotografiju.
— Zaista, gdje? Sasvim je nevjerojatno da je nosi sa sobom.
— Ona je veličine fotografije za sto. Suviše je velika da bi se sakrila u ženskoj haljini. Dobro joj je poznato da kralj može organizirati i prepad i lični pretres. Dva su takva pokušaja već izvršena. Prema tome, možemo smatrati da je ne nosi sa sobom.
— Pa gdje je onda?
— Kod njezina bankara ili pravnika? Više sam sklon pretpostavci da nije ni kod jednog ni kod drugoga. Žene su po prirodi pune tajni i vole uživati u vlastitoj tajanstvenosti. Zašto bi je ona predavala nekom drugom? Šta ona zna kakvom sve neposrednom ili posrednom političkom utjecaju može biti izložen poslovan čovjeka. Sjetite se da ih je već htjela upotrijebiti. Fotografija mora biti na dohvatu ruke, u njenoj kući.
— Ali kuća je bila dva puta pretražena.
— Pih! Nisu znali gdje treba tražiti.
— A gdje ćete je vi tražiti?
— Ja je neću ni tražiti.
— Nego?
— Natjerat ću je da mi je pokaže.
— Odbit će vas!
— Neće moći. Čujem kloparanje kotača. To su njezina kola. Sada na posao!
Dok je izgovarao posljednje tri riječi, na zaokretu ulice pojavio se bočni fenjer jednih kola. Bio je to mali landau koji se približio vratima Briony Lodgea. Kad se zaustavio, pritrča jedan od besposličara s ugla da otvori vrata u nadi da će zaraditi bakreni novčić. Njega odgurne drugi besposličar koji je dojurio s istom namjerom. Nastane bučna svađa između čuvara, besposličara i brusača škara. Pao je prvi udarac. Goskoja je sišla s kola za tili se čas našla pored zavađenih koji su se divljački tukli štapovima i pesnicama. Holmoes pritrča gomili da zaštiti gospođu, no baš kad stiže do nje krikne i pade na tle, a krv mu se poče slivati niz lice. Čuvari i besposličari uhvate maglu, promatrači pritrče u pomoč. Irena Adler, kako ću je nadalje zvati, pohita uza stepenice. pvši se do gore, zastane i pogleda dolje niz ulicu.
— Je li siromah gospodin jako ozlijeđen? — upita.
— Mrtav je — začuje se nekoliko glasova.
— Još pokazuje znakove života — povika netko — ali će umrijeti prije nego što će stići do bolnice.
— To je hrabar čovjek — reče neka žena. — Gospođi bi oteli torbicu i sat da nije bilo njega. Ah, opet diše!
— Smijemo li ga unijeti u kuću, gospođo?
— Svakako unesite ga u dnevnu sobu. Ovuda, molim.
Ostao sam da promatram razvoj situacije sa svog mjesta kod prozora. Soba je bila osvijetljena, a kako nisu bile spuštene roletne, mogao sam vidjeti Holmesa na ležaju. Ne znam da li je on toga časa trpio od grižnje savjesti zbog uloge koju je igrao, ali ja se nikada u životu nisam više stidio samog sebe, nego toga časa. Pa ipak, sada se povući iz povjerene mi uloge bilo bi najgore izdajstvo prema Holmesu. Ispod kišnog kaputa izvadim dimnu raketu. Na kraju krajeva, pomislim, mi joj ne nanosimo nikakvo zlo. Sprečavamo je da učini zlo Hugome.
Holmes se uspravio na sofi. Vidio sam ga kako pravi pokrete čovjeka kome nedostaje zraka. Neka djevojka pohita prema prozoru i otvori ga. U tom času spazim da diže ruku, i na taj signal, ja ubacim u sobu svoju raketu vičući iz svega glasa: »Vatra!«
Gusti oblaci dima izlazili su kroz otvoren prozor. Po sobi su trčale neke prilike, a onda začujem Holmesov glas kako uvjerava da se radi o lažnoj uzbuni. Provukavši se kroz gomilu koja je dizala graju odem do ugla ulice poslije deset minuta. Radostan što sam ponovo mogao uhvatiti svog prijatelja pod ruku, napustim poprište. Nekoliko trenutaka Holmes je išao brzo i šutke, sve dok ne skrenusmo niz jednu od onih mirnih ulica koje vode u pravcu Edgware Road.
— Vrlo dobro ste to izveli, doktore — reče. — Bolje nije moglo biti. Sve je u redu.
— Imate li fotografiju?
— Znam gdje je.
— Kako ste to otkrili?
— Pa, pokazala mi je, kao što sam vam rekao.
— Još uvijek ne razumijem.
— Ne želim da ispredam tajne — smijući se reče Holmes. — Stvar je savršeno prosta. Shvatili ste da su svi oni na ulici bili suučesnici. Svi su bili plaćeni da naprave gužvu.
— Toliko sam razumio.
— Dakle, kad je nastala gužva, ja sam imao u šaci malo crvene boje. Jurnuo sam naprijed, pao na zemlju, tresnuo se rukama po licu i postao jad i bijeda. Stari trik!
— Naslućivao sam i to.
— Potom su me unijeli. Ona je zapravo bila prinuđena dozvoliti da me unesu, i to upravo u njenu dnevnu sobu koja mi je bila sumnjiva. Što je drugo mogla učiniti! Položili su me na ležaj, ja sam počeo vapiti za zrakom, bili su prinuđeni otvoriti prozor, a tada ste došli do izražaja.
— U čemu sam vam ja pomogao?
— O, pa to je bilo veoma važno. Kad neka žena misli da joj gori kuća, ona instinktivno poleti prema onome što najviše cijeni. Taj je poriv nesavladiv. Time sam se koristio u darlingtonskom skandalu oko zamjene i u slučaju zbog zamka Arnsworth. Udata žena zgrabi svoje djetešce, neudata se maši svoje kutije s nakitom. Dakle, meni je bilo jasno da gospođa o kojoj govorimo nema u kući ničeg što bi za nju predstavljalo veću vrijednost od onoga što mi tražimo. Stoga je jurnula da skloni taj predmet na sigurno mjesto. Dim i povici pokolebali bi i čelične živce. Prekrasno je reagirala. Fotografija se nalazi u skrovištu na zidu iza pomične drvene ploče iznad desne vrpce za zvono. Zaključio sam to jer se za tren oka stvorila ondje. A kad je sliku već dopola izvadila, čak sam ugrabio priliku da bacim na nju jedan pogled. Na moj uzvik da je o lažnoj uzbuni, ona je vrati na staro mjesto, baci pogled na raketu i izjuri iz sobe. Pobjegoh iz kuće.
Bio sam se pokolebao da li da se odmah pokušam domoći te slike. No odjednom se pojavio njen kočijaš koji me pomno promatrao. Učini mi sigurnije da pričekam. Prenagljenost bi mogla sve upropastiti.
— A sada? — upitam.
— Naša je istraga završena. Sutra ću s kraljem i s vama, ako želite da nam se pridružite, otići onamo. Uvest će nas u dnevnu sobu da je pričekamo. A kad uđe, neće naći nas ni slike. Njegovom veličanstvu bit će posebno zadovoljstvo da do slike dođe vlastitim mkama.
— Kada polazite?
— U osam ujutro. Ona ne ustaje tako rano, imat ćemo dosta slobodnog vremena. Moramo raditi brzo, jer vjenčanje donosi potpunu promjenu njenih navika. Moram telegrafirati kralju.
Stigli smo do Baker Streeta i zaustavili se pred vratima. Prijatelj je upravo preturao po džepovima tražeći ključ, netko reče u prolazu: »Laku noć, gospodine Sherlock Holmes!«
Pozdravio je vitak mladić u kišnoj kabanici koji je prolazio kraj nas.
— Čuo sam negdje taj glas — reče Holmes zureći niz slabo osvijetljenu ulicu. — Kopka me tko bi to mogao biti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:53 am


III.


Te noći prespavao sam u Baker Streetu. Ujutro, još dok smo bili zaokupljeni kavom i prženim kmhom u sobu uleti češki kralj.
— Jeste li je dobili? — poviče i pograbi Sherlocka Holmesa za oba ramena.
— Još ne.
— A ima li nade?
— Ima.
— Onda hajdemo. Gorim od nestrpljenja.
— Moramo imati kočije.
— Ne moramo, tu su moje dvokolice. Krenusmo još jednom prema Briony Lodgeu.
— Irena Adler je udata — reče Holmes.
— Udata! Otkada?
— Od jučer.
— Za koga?
— Za engleskog pravnika Nortona.
— Zar je moguće da ga voli?
— Ja se nadam da je moguće.
— Zašto se nadate?
— Zato što bi to lišilo vaše veličanstvo svih bojazni od budućih nezgoda. Ako gospođa voli svog muža, onda ne voli vaše veličanstvo. Ako ne voli vaše veličanstvo, onda nema razloga ni da se protivi planovima vašeg veličanstva.
— To je točno. Ali ipak šteta! — Veličanstvo zapadne u mračnu šutnju, koja potraja sve dok se ne počesmo penjati po Aveniji Serpentine.
Vrata Briony Lodgea bila su otvorena. Na stepenicama je stajala neka žena. Podsmješljivo nas je promatrala dok smo izlazili iz dvokolice.
— Gospodin Sherlock Holmes, zar ne? — reče.
— Ja sam — odgovori moj suputnik gledajući je upitno, zapravo zaprepašteno.
— Zaista! Moja gazdarica je rekla da ćete doći. Ona je jutros u 5,15 otišla sa svojim mužem sa stanice Charing Cross na kontinent.
— Šta! — Sherlock Holmes ustukne blijed od muke i iznenađenja. — Hoćete reći da je napustila Englesku?
— Napustila ju je da se nikada ne vrati.
— A papiri? — zapita kralj. — Sve je izgubljeno.
— Vidjet ćemo. — Odgurne služavku i pojuri prema dnevnoj sobi, kralj i ja pođosmo za njim. Namještaj je bio rasturen u svim pravcima, ladice su bile otvorene i ispreturane.
Holmes pojuri prema vrpci za zvono, odmakne pokretni kapak pa gurnuvši ruku izvuče fotografiju i pismo. Fotografija je predstavljala Irenu Adler u večernjoj haljini, a pismo je bilo adresirano: »Gospodin Sherlock Holmes. Lično!«
Bilo je datirano u ponoć prošle noći i glasilo je:
«Dragi moj gospodine Sherlock Holmes, zaista ste to veoma dobro izveli. Potpuno ste me obmanuli. Sve do uzbune nisam ništa posumnjala. Ali kad sam shvatila da sam se prevarila, počela sam razmišljati. Prije nekoliko mjeseci netko upozorio na vas. Rekao mi je: ako kralj upotrijebi agenta, biti Sherlock Holmes. Dali su mi vašu adresu. Pa ipak, me natjerali da vam otkrijem ono što ste željeli saznati. Čak i kad sam počela naslućivati istinu, bilo mi je teško da mislim loše o tako dragom i ljubaznom svećeniku. Ali, kao znate, ja sam glumica. Meni muško odijelo ne predstavlja ništa novo pa sam često koristila slobodu koju ono pruža. Poslala sam Johna, kočijaša, da pripazi na vas, a ja sam pošla po svoje pohabano odijelo, kako ga nazivam, a kad ste vi otišli, ja sam sišla.
Tako sam vas pratila do ulaznih vrata vaše kuće uvjerivši se da sam zaista predmet interesiranja slavnoga Sherlocka Holmesa. Tada sam vam, zapravo neoprezno, poželjela laku noć i pošla u Temple da vidim svog muža.
Ovdje smo zaključili da je bijeg najbolji lijek kada nas proganja tako opasan protivnik! Zato ćete sutra, kada budete došli, ovo gnijezdo naći prazno. Što se fotografije tiče, vaš klijent može sasvim mimo spavati. Ja volim i voljena sam od mnogo boljeg čovjeka nego što je on, kralj. Fotografiju sam sačuvala da bih se zaštitila njegovih eventualnih pokušaja u budućnosti. Ostavljam mu fotografiju koju bi možda rado imao, i ostajem, dragi gospodine Holmes, vaša veoma odana
Irena Norton, rođena Adler.«
— Kakva žena, oh, kakva žena! — usklikne kralj kad smo čitali ovu poslanicu. — Nisam li vam govorio koliko je brza i odlučna? Zar ne bi bila savršena kraljica? Zar nije šteta što nije na mojoj razini?
— Sudeći po onome što sam vidio, doista se nalazi na sasvim drugoj razini od vašeg veličanstva — Holmes će hladno. — Žao mi je što slučaj vašeg veličanstva nisam uspješnije priveo kraju.
— Naprotiv, dragi moj gospodine — uzvikne kralj — ništa ne bi moglo biti uspješnije. Vjerujem u ono što ona kaže. Fotografija je sigurna kao da je spaljena.
— Drago mi je što to čujem od vašeg veličanstva.
— Mnogo ste me zadužili! Recite mi, molim vas, na koji vam se način mogu odužiti? Ovaj prsten! — Skine s prsta jedan smaragd u obliku zmije i stavi ga na dlan.
— Vaše veličanstvo posjeduje nešto što bih ja još više cijenio — reče Holmes.
— Recite!
— Ovu fotografiju!
Kralj se zaprepašteno zagleda u Holmesa.
— Ireninu fotografiju? — poviče. — Pa naravno ako je želite!
— Zahvaljujem, vaše veličanstvo. U ovoj stvari nema više što da se učini. Čast mi je što vam mogu poželjeti jedno veoma dobro jutro. — Nakloni mu se i okrene, ne opazivši ruku koju mu je kralj pružio.
Eto tako je češkoj kraljevini prijetio veliki skandal, i tako je najbolje planove gospodina Sherlocka Holmesa nadmudrila ženska glava. Holmes je inače imao običaj da se podsmijeva ženskoj pameti, ali u posljednje vrijeme nisam čuo da to čini. I tako, kad govori o Ireni Adler, ili kada spominje njenu sliku, onda to uvijek čini s časnom titulom, ONA ŽENA.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:53 am





LIGA RIĐOKOSIH


Jednog dana prošle jeseni posjetio sam svog prijatelja Sherlocka Holmesa i zatekao ga u ozbiljnom razgovoru s veoma snažnim, starijim gospodinom živahna lica i kose crvene po vatra. Izvinjavajući se što sam tako upao, htio sam se povući, kad me Holmes iznenada ugura u sobu i zatvori za mnom vrata.
— U pogodnijem trenutku niste mogli doći, dragi moj Watsone — reče mi srdačno.
— Bojao sam se da ste zauzeti.
— Jesam, i te kako!
— Onda bih mogao sačekati u drugoj sobi.
— Nikako. Ovaj gospodin, gospodine Wilsone, bio mi je suradnik i pomoćnik u mnogim vrlo uspjelim slučajevima, zato ne sumnjam da će mi pomoći i u vašem slučaju.
Gospodin se napola pridiže sa stolice, pa poklonivši se, trepnu svojim sitnim u salo obraslim očicama u znak pozdrava.
— Sjednite na sofu — reče Holmes zavalivši se u svoj naslonjač, sastavljajući vrhove svojih prstiju kao što je uvijek činio kada bi razmišljao. — Poznato mi je, dragi moj Watsone, da dijelite moju ljubav prema svemu onome što je čudno i nije uobičajeno, jednolično i svakidašnje. Svoju naklonost prema meni pokazali ste s oduševljenjem koje vas je podstaklo da zabilježite i uljepšate toliko mojih malih pothvata.
— Vaši slučajevi doista su bili veoma zanimljivi — primjetih.
— Sjetit ćete se da sam neki dan rekao, prije nego što smo se veoma pozabavili problemom gosponice Mary Sutherland, da čudne događaje i neobične zaplete moramo tražiti u samom životu. Život je mnogo smjeliji od mašte.
— Tvrdnja u koju sam posumnjao.
— Jeste, doktore, ali ipak ćete morati prihvatiti moje gledište. U protivnom ćete nastaviti gomilanjem činjenica sve dok vaš razum ne popusti pod njihovim pritiskom. Dakle, gospodin Jabez Wilson bio je tako ljubazan da me jutros posjeti i ispriča pripovijest koja obećava da bude jedna od najinteresantnijih koju sam čuo. Čuli ste moju opasku kako su najčudnije stvari češće u vezi s manjim nego velikim zločinima. Koliko sam do sada čuo, uopće ne mogu reći da li je ovaj slučaj zločin. Možda biste bili tako ljubazni, gospodine Wilsone, da ponovo otpočnete svojom pripoviješću. Ne tražim to samo zato što moj prijatelj, doktor Watson, nije čuo početak, već i zato što me neobična priroda priče navodi da iscijedim i najsitniju pojedinost iz vaših usta. Po pravilu, kad mi se natukne kakav tok događaja, u stanju sam rukovoditi se hiljadama sličnih slučajeva koji mi se pojave u sjećanju. Ovom prilikom primoran sam priznati da su činjenice jedinstvene.
Klijent se ponosno isprsi pa iz unutarnjeg džepa zimskog kaputa izvadi prljave i izgužvane novine. Dok je pregledao oglase u novinama raširenim preko koljena, pažljivo sam ga promatrao da bih poput svog prijatelja naslutio podatke koje su mogli da pruže njegova odjeća i pojava.
Međutim, nisam mnogo uspio. Naš posjetilac odavao je prosječnoga, običnog britanskog trgovca, gojaznoga, razmetljivog i tromog. Nosio je sive iznošene kockaste hlače od grube vune, ne baš mnogo čist crni redengot, sprijeda otkopčan, i bezbojan prsnik s teškim Albertovim bakrenim lancem na kojem se klatio kao ukras komadić metala izrezan u obliku kvadrata. Izlizani cilinder i izblijedjeli smeđi ogrtač s izgužvanom kragnom od baršuna, ležali su kraj njega, na stolici.
Ma koliko da sam ga gledao, na njemu nije bilo ničega značajnog, izuzev njegove plamenocrvene kose i izraza bola i nezadovoljstva na licu.
Brzo oko Sherlocka Holmesa opazi da sam se zainteresirao. Kad je vidio moje upitne poglede, zavrti smiješeći se glavom. — Pored očiglednih znakova da je nekada radio fizičke poslove, da šmrče burmut, da je slobodni zidar, da je bio u Kini i da je nedavno mnogo pisao, ne mogu zaključiti ništa više.
Jabez Wilson trže se u stolici. Kažiprst mu je ležao na novinama, dok je oči upro u mog prijatelja.
— Pobogu kako ste saznali sve to, gospodine Holmes? Kako znate da sam obavljao fizičke poslove? Istina je, počeo sam kao stolar na brodu.
— Vaše ruke, moj gospodine! Desna je znatno veća od lijeve. Radili ste njome pa su vam mišići razvijeniji.
— Dobro, a burmut i slobodno zidarstvo?
— Neću vas povrijediti, ako kažem kako sam došao do toga, a pogotovu što unatoč strogim pravilima reda nosite iglu za kravatu s lukom i kompasom.
— Ah, pa naravno, na to sam zaboravio. Ali o pisanju?
— Na što bi dugo mogao uputiti izlizani kraj vašega desnog rukava, glatka zakrpa na laktu kraj mjesta gdje se naslanjate na stol lijevom rukom.
— Dobro, a Kina?
— Riba odmah iznad desnog zaglavka mogla vam je biti tetovirana samo u Kini. Tetoviranje sam malo proučavao, čak sam i pisao. Trik bojenja ribljih krljušti finom ružičastom bojom naročito je svojstven Kini. Uz to, o lancu sata visi vam kineski novčić.
Jabez Wilson grohotom nasmija se. — Zaista! Najprije sam mislio da je posrijedi vaša čudesna moć, ali sada vidim da tu nema ničega naročitog.
— Počinjem vjerovati, Watsone — reče Holmes — da griješim kad objašnjavam. »Omne ingnotum pro magnifico« 2 znate, i moj jadni mali ugled, onakav kakav je, pretrpjet će brodolom ako budem tako iskren. Možete li naći oglas, gospodine Wilsone?
— Da, sad sam ga našao — odgovori usadivši svoj debeli, crveni prst posred stupca. — Evo ga! Tako je sve to počelo. Pročitajte ga gospodine.
Pročitam slijedeće:
»Liga riđokosih — Na osnovi zavještaja pokojnog Ezekiah Hopkinsa iz Lebenona, država Pensilvanija, SAD, postoji jedno slobodno mjesto koje daje pravo članu lige na plaću od četiri funte tjedno za čisto nominalnu službu. Dolazi u obzir svaki riđokosi čovjek zdrava tijela i duha stariji od 21. godine. Prijaviti se lično u ponedjeljak uli sati Duncan Rossu u uredu lige, Pap's Court 7 — Fleet Street.«
— Što to znači? — uzviknem.
Holmes se smijuckao i ljuljuškao u stolici kao kad je bio dobrog raspoloženja. — Malo neobično, zar ne — reče. — A sad gospodine Wilsone, vratite se na polaznu točku i recite nam sve o sebi, o svojoj porodici, posljedicama koje je oglas imao na vašu sudbinu. Doktore, najprije ćete zabilježiti novine i datum.
— To je »Morning Chronicle« od 27. aprila 1890. godine. Točno prije dva mjeseca.
— Vrlo dobro. Dakle, gospodine Wilsone?
— Dakle, baš onako kao što sam vam pričao, gospodine Holmes — reče Jabez Wilson otirući lice — imam zalagaonicu na Caburg Squareu blizu Citvja. To nije veliki posao, donosio mi je tek toliko da mogu živjeti. Ranije sam bio u mogućnosti da držim dva pomoćnika, sada držim samo jednog, dajem mu samo pol plaće.
— A kako se zove taj predusretljivi mladić? — upita Sherlock Holmes.
— Zove se Vincent Spolding, i nije baš tako mlad. Teško mu je odrediti godine. Okretnijeg pomoćnika od njega ne bih mogao poželjeti, gospodine Holmes, a znam da bi on mogao poboljšati svoje prilike i zarađivati dvaput više od onog što mu ja dajem. Ali, ako je on zadovoljan, zašto bih ja bio nezadovoljan.
— Pa zaista, zašto? Vi ste veoma sretni što imate namještenika koji radi ispod pune tržišne cijene. Danas to nije uobičajena pojava među poslodavcima. Ne znam da li je vaš pomoćnik isto tako neobičan kao i vaš oglas.
— Ima on i svojih mana — reče Wilson. — Nisam vidio čovjeka tako zagrijanog za fotografiranje kao što je on. Neprestano škljoca kamerom, a zatim se zavlači u podrum, kao zec u rupu, i razvija slike. Ali kao radnik je dobar, bez mane!
— Pretpostavljam da je još uvijek kod vas?
— Da gospodine. On i jedna djevojčica od četrnaest godina koja nešto malo kuha i održava čistoću, to su ukućani. Ja sam udovac i nikada nisam imao porodice. Živimo veoma mirno, održavamo krov nad glavom, i ako ništa drugo, bar plaćamo svoje dugove. Prva stvar koja nas je poremetila, to je oglas. Spolding je prije osam tjedana, točno na današnji dan, sišao u ured s ovim istim novinama u ruci i rekao:
»Za ime božje, gospodine Wilsone, što bih ja želio da sam riđokos.«
»Zašto?« upitao sam ga.
»Zato«, reče on, »što ima još jedno upražnjeno mjesto u ligi riđokosih. To predstavlja čitavo malo bogatstvo za svakog tko ga dobije, a čuo sam da ima više slobodnih mjesta nego što ima ljudi, pa su staratelji van sebe jer ne znaju što će s novcem. Samo kad bi moja kosa promijenila boju bila bi to sasvim zgodna kolibica u kojoj bi se mogao skrasiti.«
»Pa što je to?« zapitah. — Znate gospodine Holmes, ja sam čovjek koji uglavnom radi kod kuće, budući da posao dolazi k meni umjesto da ja idem po njega, tjednima nisam prekoračio kućni prag. Tako nisam mogao znati što se vani događa, a uvijek mi je bilo drago da čujem novosti.
»Zar niste čuli za Ligu riđokosih?« — upitao me razrogačenih očiju.
»Nikada«.
»Oh, pa to me čudi, jer vi i sami dolazite u obzir za jedno od slobodnih mjesta.«
»A koliko ona vrijede?«
»Samo nekoliko stotina godišnje, a posao je neznatan i ne ometa čovjeka u njegovim ostalim poslovima.«
— To me podstaklo da naćulim uši. Posao več nekoliko godina nije išao baš najbolje, pa bi nekoliko stotki viška dobro došlo.
»Ispričajte mi sve o tome«, rekoh.
»Pa«, reče on, pokazajući mi oglas, »vidite i sami da Liga ima jedno slobodno mjesto, a tu je i adresa gdje treba tražiti obavještenja. Koliko razumijem, Ligu je osnovao američki milijunaš Ezekiah Hopkins koji je bio veoma čudan. I sam je bio riđokos i gajio je velike simpatije prema riđokosim ljudima. Kad je umro, ispostavi se da je svoje golemo bogatstvo predao starateljima s uputstvom da kamate upotrijebe za davanje lakih zaposlenja ljudima čija je kosa riđe boje. Prema svemu što sam čuo, plaća je odlična, a posla ima malo.«
»Ali«, rekoh, »sigurno ima više milijuna riđokosnih ljudi koji bi se javili.«
»Ne toliko koliko vi mislite«, odgovori. »Vidite, to je namijenjeno Londoncima, i to odraslim ljudima. Taj je Amerikanac još u mladosti otišao iz Londona, pa je htio učiniti dobro djelo svome starom gradu. Zatim sam čuo da vrijedi podnositi molbu ako vam je kosa svijetlo ili tamnorida, ako nije prava, sjajna, žarka i vatrena kosa. Ako biste se htjeli prijaviti, gospodine Wilsone, vi biste odmah bili primljeni. Ali možda se nećete uznemiravati zbog nekoliko stotina funti godišnje.«
— E pa sad, činjenica je, gospodo, kao što se i sami možete uvjeriti, da je moja kosa vrlo sjajne i bogate boje. Ako se u tome treba nadmetati, moji su izgledi najveći. Učinilo mi se da Vincent Spolding zna mnogo šta o tome te pomislih da bi mi i on mogao biti koristan. Stoga sam mu naredio da zatvori kapke i odmah pođe sa mnom. Odosmo na mjesto označeno u oglasu.
— Gospodine Holmes, tako nešto više nikada neću vidjeti. Sa sjevera, juga, istoka i zapada svaki čovjek koji je imao iole crvenkastu kosu, pohitao je u City da se javi na oglas. Fleet je bio zakrčen riđokosim ljudima, a trg Pope'x Court izgledao je kao da se na njemu prodaju narandže. Mislio sam da u cijeloj zemlji nema toliko riđih koliko se tog dana sakupilo na taj jedan oglas. Tu ih je bilo sa svim mogućim preljevima: kao slama, kao limun, kao narandža, kao cigla, kao irski seter, kao jetra, kao crvena zemlja, ali, kao što je Spolding rekao, veoma je malo bilo onih s pravom, živom kosom plamene boje. Kad ugledah koliko njih čeka, u očajanju htjedoh napustiti cijelu stvar. A Spolding ne htjede ni čuti o tome. Ne mogu shvatiti kako je to izveo, ali on se gurao, muvao i vikao, sve dok me nije sproveo kroz gužvu ravno do stubišta koje je vodilo u spomenuti ured. Na stubištu su bile dvije struje: jedni, puni nade, peli su se gore, a drugi, odbijeni, vraćali su se. No mi smo se probijali što smo bolje mogli. Ubrzo se nađosmo u uredu.
— Vaš je doživljaj zanimljiv — reče Holmes, kada je njegov klijent zastao da bi osvježio pamćenje većom količinom burmuta. — Molim vas, nastavite!
— U uredu je bilo svega nekoliko drvenih stolica i jedan pisaći stol za kojim je sjedio mali čovjek čija je kosa bila još crvenija od moje. Svakom kandidatu rekao bi nekoliko riječi, a zatim je uvijek uspijevao da pronađe grešku koja bi ga diskvalificirala. Nije bilo tako lako dobiti to mjesto. Međutim, kada je red došao na nas, mali se čovjek pokazao više sklon meni nego ostalima. Čim smo ušli, on zatvori vrata.
»Ovo je gospodin Jabez Wilson«, reče moj pomoćnik »i on bi želio da popuni slobodno mjesto u Ligi.«
»Čini mi se da je za to pogodan«, odgovori mali čovjek. »Ispunjava sve uvjete. Ne sjećam se da sam vidio nešto tako divno.«
— On učini korak unazad, nakrivi glavu na jednu stranu i stade piljiti u moju kosu, dok mi ne postade neprijatno. Zatim mi naglo priđe, stisne mi ruku i toplo čestita na uspjehu.
»Ne bi bilo pravo da oklijevam«, reče. »Siguran sam da ćete mi oprostiti što ću poduzeti jednu mjeru predostrožnosti.«
— Na to me objema rukama uhvati za kosu i stade vući sve dok nisam jauknuo od bola. »Zasuzile su vam oči« — reče mi kad me pustio. »Vidim da je sve u redu. Znate, moramo biti oprezni, jer su nas već dva puta prevarili vlasuljama, jednom čak i obojenom kosom.
A o obućarskom vosku mogao bih vam pričati čitave priče.« Zatim pođe do prozora, pa iz sveg glasa vikne da je mjesto popunjeno. Odozdo dopre uzdah razočaranja i gomila se raziđe u raznim pravcima. Više se nije vidjela nijedna riđa glava osim moje i njegove.
»Zovem se«, reče, »Duncan Ross i sam primam pomoć iz fonda koji je ostavio naš plemeniti dobročinitelj. Jeste li oženjeni gospodine Wilsone? Imtae li porodicu?«
— Odgovorio sam da nemam. Lice mu se odjednom smrači.
»Ah«, reče, »to je veoma ozbiljno! Žao mi je što to čujem. Fond, naime, postoji isto toliko za razmnožavanje crvenokosih ljudi koliko i za njihovo izdržavanje.
Neizmjerno je nezgodno što ste momak.
— Lice mi se snuždilo, gospodine Holmes, pri pomisli kako neću dobiti to slobodno mjesto. Ali pošto je nekoliko trenutaka razmišljao, on izjavi da će sve biti u redu.
»Da je u pitanju netko drugi«, reče, »zamjerka bi bila definitivna. Ali moramo dati jedan bod više u korist čovjeka s takvom kosom kao što je vaša. Kada ćete moći stupiti na dužnost?«
»Pa malo je nezgodno to što već imam radnju«, rekoh.
»Ah, to ništa ne mari, gospodine Wilsone«, reče Vincent Spolding. »Mogu se ja starati o njoj.«
»Koje je radno vrijeme?« upitah.
»Od deset do dva.«
— Posao u zalagaonici obavlja se uglavnom uveče, gospodine Holmes, naročito četvrtkom i petkom uveče, jer ti dani padaju uoči dana isplate pa bi dobro došlo kada bih nešto mogao zaraditi izjutra. Znao sam da mi je pomoćnik dobar čovjek i da će se o svemu postarati.
»To bi mi veoma odgovaralo«, rekoh. »Kakva je plaća?« »Četiri funte tjedno.« »A posao?«
»Čisto nominalan.«
»Šta to znači nominalan?«
»Pa, eto, morate biti u uredu, ili barem u zgradi, cijelo radno vrijeme. Ako izađete, gubite službu zauvijek. Oporuka je veoma jasna. Ako se maknete iz ureda u to vrijeme više ne odgovarate uvjetima.«
»To je svega četiri sata dnevno. Neće mi pasti na pamet da izlazim«, rekoh.
»Nikakva isprika ne pomaže«, reče Duncan Ross, »ni bolest, ni posao, ni išta drugo. Morate biti tu, ili gubite namještenje.«
»A posao?«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:54 am





»Posao se sastoji od prepisivanja Enciklopedije Britanike. Njezin prvi svezak nalazi se u ovoj presi. Morate nabaviti tintu, pera i upijače, a mi dajemo stol i stolice. Hoćete li biti spremni za sutra?«
»Svakako«, odgovorih.
»Onda zbogom, gospodine Wilsone, i dopustite da vam još jednom čestitam na važnom položaju.« — On mi se pokloni, i isprati me iz sobe, a ja, razdragan od sreće, odoh kući sa svojim pomoćnikom. Cijelog sam dana razmišljao o tome, a uveče ponovo postadoh malodušan, jer sam samog sebe uvjeravao da cijela stvar mora biti neka velika šala ili smicalica, premda nisam mogao zamisliti kakav bi cilj mogla imati. Bilo je posve nevjerojatno da je itko mogao ostaviti takvu oporuku, ili da se plaćala tolika svota za jedan tako običan posao kao što je prepisivanje Enciklopedije Britanike. Vincent Spolding je učinio sve što je mogao da me oraspoloži, ali kada sam počeo spavati, ja sam samog sebe razuvjeravao.
Međutim, izjutra ipak odlučim poći u taj ured, kupim bočicu tinte, pa se s guščjim perom i sedam araka uredskog papira uputim u Pope's Court.
I tako, na moje iznenađenje i zadovoljstvo, sve je bilo u najboljem redu. Stol mi je bio pripremljen, Duncan se već nalazio tamo da vidi jesam li došao na posao. Dade mi da počnem slovom »A«, pa me ostavi samoga. S vremena na vrijeme dolazilo bi da vidi je li sa mnom sve u redu. U dva sata se oprosti, čestita mi na količini koju sam prepisao i zaključa za mnom uredska vrata.
Tako je to teklo iz dana u dan, gospodine Holmes. U subotu dođe upravnik i položi na moj stol četiri zlatnika za moj trud. To isto dogodilo se i slijedećeg tjedna, a zatim još jednom. Svakog jutra dolazio sam u deset sati, a odlazio s posla u dva. Duncan Ross počeo je navraćati samo jednom u toku jutra, poslije izvjesnog vremena više uopće nije dolazio. Naravno, nikad se nisam usudio napustiti sobu jer nisam bio siguran kada će naići. Mjesto je bilo izvanredno i tako mi je dobro došlo da se nisam htio izlagati opasnosti da ga izgubim.
Prošlo je osam tjedana i ja sam pisao o Abesiniji, abdomenu, arhitekturi, Africi, svesrdno se nadajući kako ću uskoro preći na slovo »B«. Već sam ispunio čitavu policu s onim što sam napisao, a tada, iznenada, cio se posao završio.
— Završio?
— Da. I to baš jutros. Otišao sam na posao, kao i obično, u deset sati, ali vrata su bila zatvorena, na njima je u sredini ploče čavlićem bio prikucan komad kartona veličine listića iz bilježnice. Na njemu je pisalo: »Liga riđokosih je raspuštena 9. oktobra 1890. godine.« Sherlock Holmes i ja promatrali smo kratku objavu i tužno lice iza nje, sve dok smiješna strana nije nadvladala druge obzire, pa prasnusmo u smijeh.
— Šta je tu smiješno — poviče klijent crven kao njegova plamena kosa. — Ako ne znate ništa drugo nego da mi se smijete, onda ja mogu otići na drugo mjesto.
— Ne, ne — uzviknu Holmes, gurajući ga natrag na stolicu s koje se već upola bio digao. — sve je neobično. Ali ima tu nečega pomalo smiješnog. Molim vas, što ste poduzeli kad ste na vratima našli taj karton?
— Zaprepastio sam se, gospodo. Nisam znao što da učinim. Zatim sam se obratio okolnim uredima, ali nitko ništa nije znao o tome. Najzad odem do kućevlasnika, koji je po zanimanju računovođa i živi u prizemlju, i upitam ga zna li on što se dogodilo s Ligom riđokosih. Odgovorio mi je da nikad nije čuo za takvu Ligu. Tada ga zapitam tko je gospodin Duncan Ross. Odgovorio mi je kako za to ime nikada nije čuo.
»Pa«, rekoh, »gospodin iz broja 4.«
»Šta, riđokosi gospodin?«
»Da.«
»Oh«, reče, »on se zove William Morris, advokat je i samo je privremeno u mojoj sobi dok mu ne budu gotove nove prostorije. Juče se iselio.«
»Gdje bih ga mogao naći?«
»U njegovu uredu. Rekao mi je adresu. Da, ulica King Ećhvarda broj 17, u blizini crkve Saint Paula.
— Odmah sam pošao onamo, gospodine Holmes, ali kad stigoh na tu adresu, ondje se nalazila tvornica umjetnih čašica za koljena, a tamo nitko nikad nije čuo ni za gospodina Williama Morisa niz a gospodina Duncan Rossa.
— I što ste učinili?
— Otišao sam kući na Saxe Squareu i posavjetovao se sa svojim pomoćnikom. Ali on mi nije mogao pomoći. Rekao mi je da će me obavijestiti poštom. No to vjerojatno nije bilo dovoljno, gospodine Holmes. Nisam htio izgubiti takvo mjesto bez borbe. Kako sam čuo da ste veoma predusretljivi i dijelite savjete siromašnim ljudima, došao sam pravo k vama.
— To ste veoma pametno učinili — reče Holmes. — Vaš slučaj je izvanredno neobičan, sa zadovoljstvom ću se u nj udubiti. Prema onome što ste mi rekli moguće je da se radi o ozbiljnijim stvarima nego što je izgledalo na prvi pogled.
— Prilično ozbiljnim — reče Jabez Wilson. — Odoše moje četiri funte tjedno.
— Što se vas tiče — reče Holmes — smatram da ništa ne možete zamjeriti toj neobičnoj ligi. Naprotiv! Postali ste bogatiji za trideset funti, a da i ne govorimo o enciklopedijskom znanju koje ste stekli o pojmovima pod slovom »A«. Vi ništa niste izgubili.
— Nisam, ali hoću da doznam tko su oni i što im je bio cilj prilikom izvođenja ove šale sa mnom, ako je to uopće i bila šala. Za njih je to prilično skupa šala jer ih stoji trideset dvije funte.
— Potrudit ćemo se da to razjasnimo umjesto vas. A sada nekoliko pitanja, gospodine Wilson. Vaš pomoćnik, koji vam je prvi obratio pažnju na oglas, od kadaje radio kod vas?
— Oko mjesec dana.
— Kako je došao k vama?
— Na oglas.
— Da li je on jedini koji se javio?
— Ne, bilo ih je desetak.
— Zašto ste baš njega odabrali?
— Okretan je i pristao je da radi za malo novaca.
— Zapravo za pola plaće?
— Da.
— Kako izgleda Vincent Spolding?
— Malen, snažno građen, veoma hitar, bez ijedne dlake na glavi, premda nije daleko odmakao od tridesete. Na čelu ima mrlju od kiseline.
Holmes se uzbuđeno digne sa stolice. — Tako sam i mislio — reče. — Jeste li ikada opazili da su mu uši probušene za naušnice?
— Jesam. Rekao mi je kako mu je to, još kao djetetu, uradio neki Ciganin.
— Hm! — reče Holmes i duboko se zamisli. — Je li on još uvijek kod vas.
— Baš sada sam se rastao s njim.
— A da li se u vašem odsustvu vodilo računa o vašoj radnji?
— Ne mogu ni na što da se požalim. Ujutro nikada nema mnogo posla.
— To je dovoljno, gospodine Wilsone. Bit ću sretan da vam za dan—dva dam svoje mišljenje. Danas je subota, nadam se da ćemo do ponedeljka naći rješenje.
— Watsone — reče Holmes kada nas je posjetilac napustio — šta zaključujete iz svega ovoga?
— Ništa — odgovorim iskreno. — Sve je veoma zagonetno.
— Po pravilu — reče Holmes — što je stvar neobičnija, to je manje zagonetna. Stvarno su zamršeni obični, svakodnevni zločini, isto onako kao što je najteže identificirati baš jedno obično lice. Ali moram biti brz.
— Šta ćete uraditi? — upitam.
— Pušit ću — odgovori. — To je problem za čitave tri lule, pa vas molim da mi se u toku pedeset minuta ničim ne obraćate.
Sklupčao se u svom naslonjaču i, dignuvši tanka koljena sve do orlovskog nosa, ostao tako sjedeći, zatvorenih očiju, dok mu je njegova crna, glinena lula štrcala kao kljun neke neobične ptice. Zaključio sam da je zaspao, a kada je i mene počeo hvatati san, Holmes je naglo skočio iz svog naslonjača i spustio lulu na ploču od kamina.
— Danas popodne u Saint James Hallu svira Sarsate — reče. — Što mislite, Watsone, da li bi vaši pacijenti mogli pričekati nekoliko sati?
— Danas nemam posla.
— Onda stavite šešir na glavu. Najprije ću proći kroz City, a usput možemo nešto ručati. Na programu ima dosta njemačke muzike koja više odgovara mom ukusu od talijanske ili francuske. Ona je introspektivna, a ja želim izvršiti introspekciju. Hajdemo!
Odvezli smo se podzemnom željeznicom do Aldergatea, zatim smo odšetali do Saxe Cobourg Squarea, do poprišta neobične priče koju smo jutros čuli. To je mrtvo, malo i nimalo otmjeno mjesto sa četiri niza prljavih, dvokatnih kuća od cigle na malenom ograđenom prostoru, s korenom uvelog lovora koji je vodio očajničku borbu s atmosferom punom dima. Tri pozlaćene lopte i mrka tabla s naslovom »Jabez Willon«, ispisanim bijelim slovima na kući na uglu, označavali su mjesto gdje je naš riđokosi klijent imao radnju. Sherlock Holmes stane, nagnu glavu na jednu stranu i zažmurivši dobro je odmjeri. Zatim polako krene niz ulicu, pa se ponovo vrati do ugla pomno posmatrajući kuće. Najzad se vrati pred zalagaonicu, tri puta snažno lupi štapom po pločniku, priđe vratima i zakuca. Vrata se odmah otvoriše, a obrijani mladić inteligentna izgleda zamoli nas da uđemo.
— Hvala — reče Holmes — htio sam vas samo upitati kako se odavde može doći do Stranda?
— Treća desno, četvrta lijevo — spremno odgovori pomoćnik i zatvori vrata.
— Bistar čovjek — reče Holmes dok smo odlazili. — četvrti čovjek u Londonu po inteligenciji, a po smjelosti nisam siguran da nije i treći. Znao sam o njemu i ranije.
— Uvjeren sam da ste ga zapitali za put samo zato da biste ga mogli vidjeti — rekoh.
— Ne njega.
— Nego?
— Koljena njegovih pantalona.
— Pa šta ste vidjeli?
— Ono što sam i očekivao.
— A zašto ste lupali po pločniku?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:54 am



— Dragi moj doktore, sada je vrijeme za promatranje, a ne za razgovor. Uhode smo u neprijateljskoj zemlji. O Saxe Cobourg Squareu nešto znamo. Ispitajmo sada putove što leže iza njega.
Put na kome smo se našli pošto smo skrenuli iza ugla do malo uvučenog Saxe Cobourg Squarea bio je sušta suprotnost onom prvom: kao lice naličju. Bila je to jedna od glavnih arterija koje prenose saobraćaj Cityja na sjever i zapad. Sredina ulice bila je pretrpana gomilom vozila koja su se kretala u dva pravca, dok su se pločnici crnjeli od užurbanih pješaka. Dok smo gledali niz lijepih trgovina i veličanstvenih poslovnih zgrada, teško je bilo shvatiti da je s one druge strane oronuli mrtvi trg koji smo upravo bili napustili.
— Čekajte da vidim — reče Holmes stojeći na uglu i razgledajući ulicu — ovdje bih želio zapamtiti red kuća. Moja je omiljena zabava da točno upoznajem London. Ovdje je Mortimer, prodavač duhana, mala prodavaonica novina, Koburški odjel City and Suburban banke, vegetarijanski restoran i McFarlane's radionica fijakera. A sada, doktore, svršili smo posao pa je vrijeme da se i zabavimo. Poslije sendviča i šalice kave hajdmo u zemlju violina, gdje je prijatno i nema riđokosih klijenata koji bi nas uznemirivali svojim rebusima.
Moj prijatelj bio je oduševljeni muzičar, ne samo vrlo sposoban izvođač nego i natprosječan kompozitor. Cijelo popodne sjedio je u parteru zanesen najtananijim osjećajem blaženstva, nježno prateći muziku kretnjama svojih dugih, tankih prstiju, dok su mu sjetne i sanjalačke oči bile sasvim drugačije od onih koje je imao Holmes istraživač, Holmes uporan, oštrouman, uvijek spreman i nedostižan lovac kriminalaca. U njegovu osebujnom karakteru naizmjenično se isticala njegova dvojna priroda, a njegova točnost i dovitljivost predstavljale su reakciju na pjesničko i misaono raspoloženje koje bi ga povremeno obuzimalo. Mijene njegove prirode vodile su ga od krajnje sustalosti do pomamne energije. Nikad nije bio tako strahovito djelotvoran kao kada bi danima lješkario u svom naslonjaču, sred svojih improvizacija i izdanja napisanih staroengleskim pismom. Tad bi ga iznenada spopala strast za lovom pa bi se njegova blistava snaga rasuđivanja uzdigla na stupanj intuicije, dok bi oni koji nisu upoznati s njegovim načinom rada podozrivo gledali na njega kao na čovjeka čije znanje nije jednako znanju ostalih smrtnika. Kad sam ga to popodne vidio tako obuzeta muzikom u Saint James Hallu, osjetio sam da se približavaju teški trenuci onima koje je progonio.
— Vi ćete kući, doktore? — upita me dok smo izlazili.
— Da, mogao bih.
— Ja imam neki posao koji će trajati nekoliko sati. Ova stvar na Cobourg Squareu je ozbiljna.
— Zašto ozbiljna?
— Priprema se značajan zločin. Imam razloga vjerovati da ćemo stići na vrijeme da ga spriječimo. Ali s obzirom da je danas subota, to prilično otežava stvari. Noćas će mi biti potrebna vaša pomoć.
— U koje vrijeme?
— Deset sati bit će dovoljno rano.
— U deset ću biti u Baker Streetu.
— Vrlo dobro. Možda će biti i opasno, doktore, zato stavite u džep vojni revolver. — Zatim odmahne rukom, okrene se na peti i za tren oka nestane u gomili.
Vjerujem da nisam veća budala od svojih susjeda, ali u radu sa Sherlock Holmesom uvijek sam bio pritisnut osjećajem vlastite gluposti. Ovdje sam čuo ono što je čuo i on, vidio ono što je i on vidio, a ipak je očigledno proizlazilo iz njegovih riječi da on jasno vidi ne samo ono što se dogodilo nego i ono što treba da se dogodi, dok je meni cijela stvar još uvijek izgledala zbrkana i nejasna. Dok sam se vozio kući u Kensington ponovo sam u mislima prešao čitavu neobičnu priču riđokosog prepisivača Enciklopedije Britanike pa do posjete Saxe Cobourg Squareu i zloslutnih riječi kojima se Holmes oprostio od mene. Kakva li je to noćna ekspedicija i zašto bi trebalo da pođem naoružan? Kamo ćemo ići i što treba da uradimo? Holmes mi je nagovijestio da je pomoćnik vlasnika zalagaonice s glatkim licem užasan, čovjek ,koji može zaigrati vještu igru. Pokušao sam naći rješenje, ali sam s očajanjem odustao.
Bilo je devet i četvrt kada sam pošao od kuće i prošao kroz park i kroz Oxford do Baker Streeta. Dvije dvokolice stajale su pred vratima. Kad sam ušao u hodnik odozgo sam začuo žagor glasova. U jednom sam prepoznao Peter Johna, zvaničnoga policijskog agenta, dok je drugi bio visok, suh čovjek turobna lica s vrlo blistavim šeširom i u dostojanstvenom redengotu.
— Ha, naše je društvo potpuno — reče Holmes zakopčavajući jahaći kaput i s police uzme teški lovački štap. — VVatsone, vi poznajete gospodina Johna iz Scotland Yarda? Da vas predstavim gospodinu Merryweatheru koji će nam biti suradnik u noćašnjoj avanturi.
— Vidite, doktore, opet idemo zajedno u lov. — reče John na svoj važan način. — Naš prijatelj je izvrstan čovjek za lov. Potreban mu je samo jedan stari pas da mu pomogne u hvatanju.
— Nadam se da se naša hajka neće završiti hvatanjem divlje guske — tmurno će Merryweather.
— Holmesu možemo pokloniti prilično povjerenja — dostojanstveno će policijski agent. — On ima neke svojstvene metode koje su, ako mi ne bude zamjerio što ću tako reći, nešto malo suviše teoretske i fantastične, ali odličan je detektiv. Nije pretjerano reći da je jednom ili dvaput, kao u onom slučaju ubistva Sholtoa i blaga iz Agre, bio nešto točniji od zvaničnih organa.
— Oh, ako vi tako kažete, gospodine Johne, onda je u redu! — reče stranac s poštovanjem. — Ipak priznajem da mi nedostaje partija bridža. To je prva subota za dvadeset i sedam godina da ne igram svoju partiju karata.
— Smatram da ćete uvidjeti — reče Sherlock Holmes — da noćas igrate na zamašniju svotu nego što ste ikada igrali i da će igra biti uzbudljiva. Za vas je, gospodine Merryweatheru, svota iznositi nekih trideset hiljada funti, a za vas, gospodine Johne, bit će to čovjek koga želite imati u rukama.
— John Clay je ubica, lupež i falsifikator. To je mlad čovjek, gospodine Merryweatheru, i nalazi se na vrhuncu svog zanimanja. Više bih volio staviti lisice njemu na ruke nego ikojem drugom okorjelom zločincu u Londonu. Čovjek vrijedan pažnje. Djed mu je bio kraljev vojvoda, a on sam polazio je škole u Etonu i Oxfordu. U glavi ima isto toliko vještine kao i u prstima, pa iako na svakom koraku nailazimo na njegove tragove, nikako ga ne možemo uloviti. Jednog tjedna izvrši provalu u Škotskoj, a drugog već sakuplja novac za sirotinju u Cornwallu. Godinama tragam za njim, ali moje ga oči još nisu vidjele.
— Nadam se da ću noćas imati zadovoljstvo da vam ga predstavim. I ja sam imao jedanput-dvaput posla s gospodinom Johnom Clavom i slažem se s vama da je na vrhuncu svoje vještine. Ali prošlo je deset sati i krajnje je vrijeme za polazak. Ako vas dvojica krenete prvim dvokolicama, Watson i ja pratit ćemo vas drugim.
Za duge vožnje Sherlock Holmes nije mnogo razgovarao. Sjedio je zavaljen u kolima i pjevušio melodije koje je to popodne čuo. Truckali smo se po beskrajnom labirintu ulica osvijetljenih plinom, dok ne stigosmo u Faringdon Street.
— Sad smo blizu — reče moj prijatelj. — Taj Merryweather je direktor banke i osobno je zainteresiran za stvar. Htio sam da i John bude s nama. Nije loš čovjek, premda je u svom zanimanju potpuna neznalica, ali ima dobru osobinu, hrabar je kao buldog, a uporan kao rak kada nekoga stegne u kliješta. Tu smo, a i oni nas čekaju.
Stigli smo na isti onaj pločnik na kome smo bili jutros. Otpustili smo kola i pod vodstvom Merryweathera prošli smo kroz uzak prolaz i sporedna vrata koja nam je otključao. Odande je vodio veoma kratak hodnik što se završavao jakim željeznim vratnicama. Odatle su polazile vijugave, kamenite stepenice koje su završavale pred drugim golemim vratnicama.
Merryweather zastane da zapali fenjer, potom nas sprovede tamnim memljivim hodnikom. Pošto otvori vrata, uđosmo u zasvođen podrum u kome su bili složeni sanduci i masivni kovčezi.
— Neće li vam biti teško da lupnete odozgo — upita Holmes podižući fenjer i promatrajući oko sebe.
— Kao ni odozdo — odgovori Merryweather, kucajući štapom po pločama kojima je bio pokriven pod. Zvuči kao da je šuplje! — reče dižući zaprepašteno pogled.
— Moram vas najozbiljnije zamoliti da budete mirniji — strogo reče Holmes. — Već ste ugrozili uspjeh pothvata. Smijem li vas zamoliti da sjednete na jedan od onih sanduka i da se ne miješate?
Dostojanstveni Merryweather sjedne na sanduk uvrijeđena lica, dok se Holmes spusti na koljena i pomoću fenjera i leće počne veoma pažljivo ispitivati pukotine između kamenih ploča. Bilo mu je dovoljno nekoliko sekundi da sagleda stvar i vrati leću u džep.
— Imamo pred sobom barem još sat čekanja — reče. Teško da će poduzeti bilo kakve korake prije nego što dobri Wilson legne u krevet. A onda ni minuta neće dangubiti. Što brže svrše poslom, to će im više vremena ostati za bijeg. Sada se, doktore, kao što ste naslutili, nalazimo u podrumu podružnice City banke, jedne od glavnih londonskih banaka. Merryweather je generalni direktor i on će vam objasniti da postoje razlozi zbog kojih bi svi drskiji londonski provalnici ovog časa mogli biti i te kako zainteresirani za ovaj podrum.
— Radi se o našem francuskom zlatu — prošapta direktor. — Nekoliko puta su nas upozoravali da bi moglo doći do krađe tog zlata.
— Vašeg francuskog zlata?
— Da. Prije nekoliko mjeseci imali smo priliku da pojačamo novčana sredstva te smo od Francuske banke posudili trideset hiljada napoleona. Saznali su da još nismo raspakovali novac i da leži u podrumu. Sanduk na kome sjedim sadrži dvije hiljade napoleona. Naša zaliha nekovanog zlata trenutno je mnogo veća od one što se obično drži po filijalama. Zbog toga direktori ne spavaju mirno.
— Što je svakako opravdano — reče Holmes. — Vrijeme je da sprovedemo male planove. Očekujem da će kroz jedan sat napetost dostići vrhunac. U međuvremenu, gospodine Merryweather, moramo zastrti ovaj tmurni fenjer.
— Pa da sjedimo u mraku?
— Nemojte mi zamjeriti, ali to će biti potrebno. Ponio sam karte jer sam mislio da ćemo, pošto imamo četvrtog, ipak moći odigrati partiju, ali vidim da su neprijateljske pripreme otišle toliko daleko da se zbog svjetla ne smijemo izložiti opasnosti. Prije svega moramo izabrati svoje položaje. To su odlučni ljudi. Premda ćemo ih zateći u nepovoljnijem položaju, mogu nas raniti ako ne budemo oprezni. Ja ću stajati iza ovog sanduka, a vi se zaklonite iza onih. Watsone, ako budu pucali ubijte ih bez predomišljanja.
Na vrh drvena sanduka, iza koga sam čučao, postavio sam svoj otkočeni revolver, Holmes spusti zastor na prednji dio fenjera i ostavi nas u potpunom mraku. Još smo samo po mirisu vrućeg metala znali da je svjetlo još tu i da će nam u datom trenutku zasvijetliti. Osjećao sam se obeshrabren, živaca napregnutih do krajnosti u tom vlažnom podrumskom zraku.
— Imaju samo jednu odstupnicu — prošapta Holmes — i ona vodi kroz kuću na Saxe Cobourg Squareu. Nadam se da ste učinili ono što sam vas zatražio, Johne.
— Uredio sam da jedan narednik i dva policajca čekaju kod prednjih vrata.
— Onda smo im zatvorili sve rupe. Sada moramo biti nečujni i čekati.
Ala nam se dugo činilo to vrijeme! Tek kasnije, pregledavajući svoje bilješke, shvatio sam da je prošlo svega sat i četvrt, a meni se tada činilo kao da je noć prošla i da nad nama sviće zora. Udovi su mi bili ukočeni jer sam se plašio da promijenim položaj. Sluh mi se toliko napregao da sam čuo ne samo pravilno disanje svojih drugova nego sam mogao razlikovati dublji i teži dah glomaznog Johna od nježnog disanja direktora banke. Sa svog mjesta mogao sam vidjeti preko sanduka jedan dio poda. Iznenada se pojavi na podu tračak svjetla.
U početku samo blijeda iskrica na kamenom podu, svjetlo se izduži u žutu prugu, a zatim bez ikakvog šuma kao da je zinula pukotina iz koje se pojavi jedna bijela gotovo ženska ruka. čitav minut, pa i više, savijeni prsti te ruke pipkali su po podu. Zatim se ruka povuče isto onako naglo kao što se bila i pojavila. Ponovo zavlada mrak. Ostane još samo tanka, blijeda traka po kojoj se nazirala pukotina među pločama.
To je potrajalo samo trenutak. Odmah zatim začu se tresak i lomljava, a jedna od velikih, bijelih, kamenih ploča svali se na stranu ostavivši četvorokutnu rupu iz koje se pojavi svjetlo jednog fenjera. Nad rubom se pojavi glatko, gotovo dječačko lice koje oštro razmotri sve oko sebe, zatim se čovjek izdiže do pasa, da bi već slijedećeg trenutka stajao kraj otvora i izvlačio svog ortaka, isto tako vitkoga i mladog.
— Sve je čisto — prošapta. — Imaš li dlijeto i vreće? Do đavola! Kidaj, Archie, kidaj, nek' visim samo ja!
Sherlock Holmes priskoči i zgrabi uljeza za vrat. Onaj drugi utonu u rupu, čulo se cijepanje odjeće kad ga je John ščepao. S jednog revolvera odrazi se odbljesak svjetlosti od fenjera, ali je Holmesov lovački štap bio brži te lupi čovjeka po zglavku. Revolver tresnu na kameni pod.
— Nikakva vajda od toga, Clay — reče Holmes. — Stvar je beznadna.
— Vidim — odgovori Clay s najvećom mirnoćom. — Pretpostavljam da je mom drugu dobro, premda ste mu razderali kaput.
— Trojica ga čekaju na vratima — reče Holmes.
— Zaista! Savršeni ste. Moram vam čestitati.
— I ja vama — odgovori Holmes. — Vaša ideja o riđoj kosi je nova i veoma dobra.
— Sad ćeš odmah vidjeti svog druga — reče John. — Brži je od mene u puzanju kroz rupe. Pruži ruke da pričvrstim lisice.
— Ne želim da me dodirujete svojim prljavim rukama — reče zarobljenik kad su škljocnule lisice. — Možda vam nije poznato, ali mojim žilama teče kraljevska krv. Budite ljubazni pa mi se obraćajte sa »gospodine« i »molim«.
— U redu — reče John cerekajući se. — Pa, hoćete li, molim vas, gospodine, da krenete gore gdje nas čekaju kola kako bismo vašu milost odveli u policijsku stanicu?
— Tako je bolje — mirno reče Clay. Duboko se pokloni nama trojici i iziđe u pratnji detektiva.
— Zaista, Holmes — reče Merryweather dok smo izlazili iz podruma — ne znam na koji vam se način banka može odužiti. Vi ste potpuno osujetili jedan od najopasnijih pokušaja provale u banke za koji sam ikad čuo.
— Ja sam morao srediti neke male račune s gospodinom Clavom — reče Holmes. — Zbog toga sam imao nešto malo izdataka pa očekujem da će mi ih banka nadoknaditi.
— Vidite Watsone — razlagao je Holmes u ranim jutarnjim satima, dok sam sjedio uz čašu viskija u Baker Streetu — od početka je bilo savršeno očigledno da jedini mogući cilj fantastičnog oglasa Lige, kao i prepisivanje enciklopedije mora biti u tome da se onaj ne baš pronicljiv čovjek, vlasnik zalagaonice, ukloni s puta nekoliko sati dnevno. To je bio veoma čudan način, ali zaista bi bilo teško pronaći bolji. To je palo na pamet oštroumnom Clayu. četiri funte tjedno predstavljale su mamac koji ga je morao privući, a za njih koji su igrali na milijune to nije značilo ništa. Oni daju oglas, i dok jedan lupež ima privremeni ured, drugi navodi čovjeka da se javi na oglas i zajedničkim snagama uspijevaju da ga tjednima uklanjaju iz trgovine svakog dana prijepodne. Od trenutka kada sam čuo da je pomoćnik došao da radi za pol plaće bilo mi je jasno da je imao jak razlog da dobije to zaposlenje.
— Ali kako ste mogli naslutiti koji je to razlog?
— Da je u kući bilo žena posumnjao bih u običnu spletku. Međutim, radnja tog čovjeka bila je malena i u njegovoj kući nije bilo ničega zbog čega bi se poduzimale tako razrađene pripreme. Šta bi onda moglo biti? Razmišljao sam o pomoćnikovoj sklonosti da fotografira i o njegovu triku odlaženja u podrum. Podrum! To je bio kraj zamršenog klupčeta. Zatim sam poduzeo istragu o tajanstvenom pomoćniku i otkrio da imam posla s jednim od najhladnokrvnijih i najdrskijih zločinaca Londona. Nešto je radio u podrumu, nešto što je iziskivalo mjesecima svakog dana po nekoliko sati rada, šta bi to moglo biti? Ništa drugo nisam uspio smisliti nego da kopa tunel u pravcu neke druge zgrade. Onog časa kad smo pošli na lice mjesta došao sam dotle. Iznenadio sam vas time što sam štapom udarao po pločniku. Htio sam otkriti da li se podrum nalazi ispred ili iza radnje. Ispred se nije nalazio. Zatim sam zazvonio, i, kao što sam očekivao, javio se pomoćnik. Mi smo imali neke čarke, ali vidjeli se nismo nikad. Nisam mu ni pogledao lice. Htio sam vidjeti koljena od hlača. Mora da ste i sami opazili koliko su bila pohadana i izgužvana. Jasno su govorila o satima kopanja. Još je preostalo pitanje zbog čega su kopali? Otišao sam iza ugla i vidio da City i Suburban banka graniče s radnjom našeg poznanika. Tako sam riješio zagonetku. Kada ste se poslije koncerta odvezli kući otišao sam u Scotland Yard i do generalnog direktora banke. Posljedice ste vidjeli sami.
— Ali kako ste znali da će provaliti baš noćas? — zapitam.
— Ako su zatvorili ured Lige riđokosih, znači da im prisustvo Jabez Wilsona više nije smetalo, drugim riječima, da su dovršili tunel. Sada je važno da se njime što prije posluže. Subota im je odgovarala bolje nego ikoji drugi dan jer je pružala dva dana za bijeg. Iz svih tih razloga očekivao sam da će doći noćas.
— Krasno ste to smislili — iskreno sam se divio. — To je dug lanac, ali je svaka karika na svom mjestu.
— To me spasilo od dosade — Holmes reče zijevajući. — Ah, već osjećam kako me ponovo obuzima. Moj život se iscrpljuje u neprestanom naporu da pobjegnem od običnog životarenja. Takvi mali problemi mi u tome pomažu.
— Pa vi ste dobrotvor ljudskog roda — opet ću.
Holmes sliježe ramenima. — Pa, možda sam malo i koristan — reče. L'homme c'est rien — l'oeuvre c'est tout, 3 kako je to Sandovoj pisao Flaubert.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:55 am




PROBLEM IDENTITETA


— Dragi moj prijatelju — govorio je Sherlock Holmes, dok smo se okupili kraj vatre svaki na svojoj strani kamina u njegovu stanu u Baker Streetu — život je čudesniji nego što ga može shvatiti ljudski razum. I ne usuđujemo se razumjeti stvari koje su zapravo obične pojave bivstvovanja. Svako književno djelo, sa svojim prefinjenim zaključcima, postalo bi jalovo i beskorisno kad bismo mogli da se vinemo s prozora držeći se za ruke i lebdeći prokrstarimo nad ovim velikim gradom, da malčice pomaknemo krovore i zavirimo u čudovišne stvari koje se odigravaju pod njima, u neobične sticaje okolnosti, u namjere, nesporazume, u lance događaja koji zapanjuju, koji djeluju kroz generacije.
— Pa ipak nisam baš sasvim uvjeren u to — odgovorim. — Slučajevi koji se objelodanjuju u novinama u pravilu su veoma nezanimljivi i prilično jednostavni. U policijskim izvještajima je do krajnjih granica ispoljen realizam, pa ipak rezultat nije ni umjetnički ni opčinjavajući.
— Da bismo postigli realistički dojam moramo primijeniti izvjestan stil i metod — reče Holmes. — U policijskim izvještajima gdje se više polaže na vanjsku službenu formu nego na pojedinosti toga nema i forma čini glavnu bit cijele stvari. Ako se pak primijeni izvjestan stil, ničeg neobičnijeg nema od svakidašnjice.
Nasmijem se i klimnem glavom. — Potpuno vas razumijem što tako mislite. Naravno, u svojstvu neslužbenog savjetnika i pomagača svakome, širom tri kontinenta, jer stupili ste u dodir sa svim i svačim što je čudnovato i neobično. Ali ovom prilikom — podigoh s poda jutarnje novine — stavimo to na probu u praksi. Eto prvog naslova na koji sam naišao: »Okrutnost muža prema ženi.« Tu je polovica štampanog stupca i ne pročitavši ga sve mi je savršeno dobro poznato: druga žena, piće, nasrtaji, udarci, modrice, suosjećanja sestara, gazdarica. Nešto okrutnije ne bi mogao izmisliti ni najokrutniji pisac.
— Vaš primjer nije baš najsretniji — odgovori Holmes uzimajući novine.
— To je rastava u kojoj sam i ja učestvovao u rasvjetljavanju izvjesnih sitnih činjenica. Muž je bio trezvenjak, nikakve druge žene nije bilo, a povod za žalbu bila je njegova navika da objed završava vadeći svoje umjetno zubalo da bi ga hitnuo na svoju ženu, što, dopustit ćete, ne predstavlja radnju koja bi mogla pasti na pamet jednom prosječnom pripovjedaču. Doktore, uzmite jedan štipalj duhana i priznajte da sam vas nadlicitirao u vašem primjeru.
Pružio mi je svoju burmuticu od starog zlata s velikim ametistom nasred poklopca. Njena raskoš toliko je odskakala od njegova jednostavna i obična života, da nisam mogao a da ga ne zapitam odakle mu to.
— Ah — reče — zaboravio sam da vas nisam vidio već nekoliko tjedana. To je mala uspomena od kralja češke za pomoć u slučaju Irene Adler.
— A prsten? — zapitam gledajući briljant koji mu je blistao na prstu.
— Taj je od holandske vladajuće kuće. Slučaj u kojem sam joj poslužio toliko je osjetljiv da ga, čak ni vama, koji ste bili tako dobri da zabilježite nekoliko mojih sitnijih problema, ne mogu povjeriti.
— Raspolažete li sada kakvim slučajem? — upitam.
— Sa jedno desetak, ali nijedan nije naročito karakterističan. Eto vidite, svi su oni značajni, ali nisu zanimljivi. Došao sam do zaključka da je polje rada za promatranje i brzu analizu uzroka i posljedica, što daje draž istrazi, najčešće ubeznačajnim stvarima. Velika zlodjela sklona su ka običnom, jer ukoliko je zlodjelo dublje, utoliko je u pravilu očiglednija pobuda. U tim slučajevima, izuzev jednoga zamršenijeg koji je dospio do mene iz Marseillesa, nema ničega zanimljivog. Međutim, možda ću kroz nekoliko trenutaka raspolagati s nečim boljim, jer evo jednoga mog klijenta!
Ustao je iz naslonjača te ostane stojeći između razdvojenih zavjesa motreći na tmurnu londonsku ulicu. Promatrajući preko njegova ramena opazim da s druge strane na pločniku stoji krupna žena s teškim krznenim ovratnikom i crvenom izvijenom perjanicom zadjenutom za široko obrubljeni šešir, koketno nakrivljen na način vojvotkinje od Devenshirea. Nervozno je bacila pogled prema našem prozoru, pri čemu joj se tijelo klatilo naprijed—natrag, a prsti su se nervozno poigravali s dugmetima na rukavici. Odjednom, otisnuvši se kao plivač koji skače s obale, pretrči preko ceste, nakon čega začusmo oštro zvonce.
— Takve simptome već poznajem — reče Holmes, bacivši cigaru u vatru. — Klaćenje na pločniku znači uvijek ime affaire de coeur. 4 Voljela bi doći do savjeta, ali nije sigurna da stvar nije odveć tankoćutna da bi se mogla nekome povjeriti. Pa i tu može biti razlike. Žena koja je ozbiljno prevarena od muškarca, ta se ne koleba. U tom je slučaju uobičajeni vanjski znak isprekidao zveckanje. Ovdje, pak možemo pretpostaviti da je posrijedi ljubavna stvar, ali naša cura nije toliko ljuta koliko je u nedoumici ojađena. No, evo je da nam naše pretpostavke osobno razjasni.
Livrirani dječak najavi gospođicu Mary Sutherland, pri čemu se iza njegove malene prilike pomoli dama kao trgovački brod s napetim jedrima iza sićušnog pilotskog čamca. Sherlock Holmes poželi joj svojom karakterističnom učtivošću dobrodošlicu. Pošto je zatvorio vrata i posadio je u naslonjač, pogleda je na njemu svojstven način.
— Ne smatrate li — reče —da je s vašom kratkovidnošću prilično naporno tako mnogo tipkati na pisaćem stroju?
— Najprije sam smatrala da jeste — odgovori ona — ali sada nalazim slova i bez gledanja. — Potom, odjednom shvativši puni smisao njegovih riječi, razrogači oči dok joj se na širokom, prostosrdačnom licu odražavalo zaprepaštenje.
— Gospodine Holmes, vi ste za mene čuli! — poviče — otkud biste inače mogli to znati?
— Ne osvrćite se na to — Holmes se nasmije. — Bit će da sam se uvježbao zapažati ono što drugi previđaju. Da nije tako, zašto biste dolazili k meni po savjet?
— Došla sam, gospodine, jer sam slušala o vama od gospođe Etherege, čijeg ste muža onako lako pronašli kad ga je i policija otpisala kao mrtvaca. Oh, gospodine. Holmes, željela bih da i za mene učinite nešto slično. Nisam bogata, ali na vlastitom raspolaganju imam sto funti godišnje. K tome i onu malenkost koju zarađujem tipkanjem na stroju. Sve bih žrtvovala samo da saznam što se to zbilo s Hosmerom Angelom.
— Zašto ste u tolikoj žurbi došli k meni? — upita Sherlock Holmes, dodirujući vrhove svojih prstiju i gledajući u strop.
Na pomalo bezizraznom licu gospođice Mary Sutherland ponovo se odrazi zaprepašten pogled. — Da, otišla sam od kuće tresnuvši za sobom vrata — reče — jer me naljutilo što je Windibank, to jest moj otac, sve to primio olako. Nije htio otići ni na policiju ni k vama, te me na kraju razjarilo što ništa ne poduzima i neprestano govori da tu nema ničega lošeg.
— Vaš otac? — reče Holmes. — Vaš očuh, jer su vam prezimena različita.
— Da, moj očuh. Nazivam ga ocem premda je to prilično smiješno, jer on je od mene stariji svega pet godina i dva mjeseca.
— A mati je živa?
— Ah da, mati mi je živa i dobro je. Nisam baš bila naročito oduševljena, gospodine Holmes, kad se preudala tako brzo nakon smrti mog oca, i to za čovjeka petnaest godina mlađeg od sebe. Otac je bio instalater cijevi u ulici Tottenham Court Road i ostavio je za sobom uvedenu radnju koju je mati nastavila s poslovođom Hardijem. No, kad je naišao Windibank, nagovorio ju je da radnju proda, smatrajući da je on kao trgovački putnik za prodaju vina nešto mnogo više. Dobili su četiri hiljade sedam stotina funti za otkupninu i kamate, što nije ni približno onoliko koliko bi dobio otac da je ostao živ.
Tokom rasplinutoga i nepovezanog izlaganja, Sherlock Holmes je protivno mom očekivanju slušao s najvećom pažnjom.
— Je li vaš vlastiti mali dohodak proizlazio iz te radnje? — zapita.
— Ah He, on je sasvim odvojen, ostavio mi ga je moj stric Ned iz Aucklanda. Uložen je u novozelandske vrijednosne papire koji donose četiri i po posto kamata. Glavnica je iznosila dvije hiljade pet stotina funti, ali ja smijem da raspolažem samo s rentom.
— Vi me neizmjerno zanimate — reče Holmes. — Budući da dolazite do tako zamašne svote kao što su stotinu funti godišnje, s onim što još zarađujete, vi nesumnjivo putujete i puštate u svakom pogledu sebi na volju. Jedna žena s dohotkom od šezdeset funti može sasvim lijepo da izađe nakraj.
— Mogu ja proći i s mnogo manje, gospodine Holmes, ali vi ćete me razumjeti, dokle god živim kod kuće, ne želim da im budem na teretu pa se tako oni koriste ovim novcem. Naravno, to važi samo za vrijeme dok stanujem kod njih. Windibank podiže moj interes svakog tromjesečja i daje ga mojoj majci, a ja nalazim da sasvim lijepo mogu izlaziti nakraj s onim što zarađujem tipkanjem na stroju. To mi donosi dva penija po kartici i često mogu otipkati petnaest do dvadeset kartica dnevno.
— Svoj položaj prikazali ste potpuno jasno — reče Holmes. — Ovo je moj prijatelj, doktor Watson, pred kojim možete govoriti isto tako slobodno kao i preda mnom. Budite tako ljubazni pa nam ispričajte sve o tome kakve ste veze imali s Hosmerom Angelom.
Preko lica gospođice Sutherland preleti rumen i ona počne nervozno cupkati porub svog kaputa. — Prvi put sam ga srela na zabavi instalatera cijevi — odgovori. — Obično su slali ulaznice mom ocu, dok je još bio živ, no poslije bi se i nas sjetili pa bi ih slali majci. Windibank nije volio da idem tamo. On uopće nije volio da nekuda idem. Pomahnitao bi kad bih izrazila i najskromniju želju da nedjeljom odem na školsku igranku. No ovoga puta bila sam čevrsto naumila da pođem, jer, uostalom, kakvo je on pravo imao da me sprečava. Govorio je kako nam ne dolikuje da se upoznajemo s tim svijetom, premda su ondje bili samo očevi prijatelji. Zatim je govorio kako nemam što pristojno obući, dok sam ja imala purpurnu haljinu od baršuna koju sam držala u ormaru. Najzad, kad ništa drugo nije pomoglo, otišao je u Francusku po poslu poduzeća u kojem je radio, a mati i ja odosmo s gospodinom Hardyjem, našim bivšim poslodavcem, te ondje naiđoh na Hosmera Angela.
— Pretpostavljam — reče Holmes — da je Windibanku, kad se vratio iz Francuske, bilo krivo što ste otišle na zabavu?
— Oh, ne, bio je veoma dobre volje. Sjećam se da se smijao, slegnuo ramenima i govorio kako ženi ništa ne vrijedi zabranjivati jer će ona ipak naći puta i načina da učini što je naumila.
— Shvaćam. Dakle, koliko sma razumio, na zabavi instalatera cijevi sreli ste jednog gospodina po imenu Hosmera Angela.
— Da, gospodine. Te noći sam naišla na njega, a idućeg dana posjetio nas je da upita jesmo li sretno stigle kući. Poslije toga sreli smo ga, to jest ja sam se s njim srela, još dva puta radi odlaska u šetnju. Poslije se vratio otac i Hosmer Angel nije više mogao navraćati u kuću.
— Zašto nije mogao?
— Pa znate, otac to nije volio. Nije trpio da itko dolazi u posjet, obično je govorio kako žena treba da bude sretna u porodičnom krugu. Ali, kako sam obično govorila majci, žena želi da stvori vlastiti porodični krug, a ja to dosad još nisam postigla.
— A što je bilo s Hosmerom Angelom? Zar on nije pokušavao da vas vidi?
— Pa tako, kroz tjedan trebalo je da otac ponovo krene za Francusku, a Hosmer jepisao da je bolje i sigurnije ako se ne vidimo dok on ne ode. U međuvremenu smo se mogli dopisivati, pa mi je pisao svakog dana. Pisma bih primala izjutra, tako da otac nije morao ništa znati o tome.
— Jeste li se vi u to vrijeme zaručili s tim gospodinom?
— Oh da, gospodine Holmes. Zaručili smo se nakon prve zajedničke šetnje. Hosmer, hoću reći gospodin Angel, bio je blagajnik u nekom uredu u Leadenhall Streetu.
— U kojem uredu?
— Zlo je u tome, gospodine Holmes, što ja to ne znam.
— Pa onda gdje je živio?
— Spavao je na imanju.
— I njegova adresa vam nije poznata?
— Ne, izuzev naziva Leadenhall Streeta.
— Pa kamo ste onda adresirali svoja pisma?
— Na poštanski ured u Leadenhall Streetu, s time da pismo čeka dok stranka ne dođe po njega. Kad bi mu se slalo u ured, govorio je, bio bi izložen zadirkivan ju službenika što prima pismo od jedne dame. Ja sam mu predlagala da pišem na pisaćem stroju, ali on ni to nije htio. Govorio je: »Kad pišeš rukom imam osjećaj da dolazi dio tebe, a kad bi pisala pisaćim strojem imao bih utisak kao da se stroj ispriječio između nas.« To vam najbolje pokazuje, gospodine Holmes, koliko sam mu bila draga i o kakvim je sitnicama razmišljao.
— To me i potaklo na razmišljanje. Sitnice su najvažnije. Možete li se sjetiti još koje sitnice u vezi s gospodinom Hosmerom Angelom?
— Veoma je sramežljiv, gospodine Holmes. Radije bi se šetao sa mnom pred veče nego danju, jer, govorio je, ne voli da upada u oči. Bio je veoma tih i ponosan, i glas mu je bio tih. Govorio mi je da je u djetinjstvu imao gušobolju i natečene krajnike pa je zbog toga imao slab i drhtav glas. Uvijek je bio dobro obučen, veoma čist i jednostavan. Kako je imao slab vid, upravo kao i ja, nosio je obojene naočale protiv bljeska.
— Dobro, a šta se dogodilo kad je vaš očuh Hindibank otišao za Francusku?
— Hosmer Angel opet je došao k nama i predložio da se vjenčamo prije nego što se otac vrati. Bio je strahovito ozbiljan. Držeći mi ruku na svetom pismu, zakleo me da ću mu biti vjerna bilo što bilo. Mati mi je govorila da je sasvim u pravu što me zakleo i da je to dokaz njegove velike ljubavi. Od prvog trenutka moja mati bila je za njega, mogu reći još draži joj je bio negoli meni. Zatim, kad počeše razgovori da bismo se trebali vjenčati već za tjedan dana, ja se stadoh raspitivati za oca. Oboje mi rekoše da se ne osvrćem na njega, nego da mu samo ispričam kad sve bude prošlo. Majka će već s njim srediti stvar. To mi se nije baš sasvim svidjelo, gospodine Holmes. Smiješno mi je bilo da tražim od njega privolu kad je od mene bio stariji svega nekoliko godina, ali krišom nisam htjela ništa činiti. I tako sam napisala jedno pismo na Bordeaux, gdje se nalazio francuski ured njegove kompanije, ali pismo mi se vratilo, i to izjutra na sam dan vjenčanja.
— Znači, nije ga zateklo?
— Da, gospodine, jer je već krenuo za Englesku.
— Ah, to je nesreća. Vaše vjenčanje je, dakle, bilo pripremljeno u petak. Je li trebalo da bude u crkvi?
— Da, gospodine, ali veoma skromno, u crkvi Sv. Spasitelja blizu trga Kings Cross, a poslije objed u hotelu Sv. Pankras. Hosmer je došao po nas u dvokolicama, a on je uskočio u fijaker koji se zadesio u našoj ulici. Nas dvije stigle smo prve. Kad je naišao fijaker čekale smo da Hosmer izađe, međutim iz fijakera nitko nije izašao. Kad je kočijaš sišao sa sjedišta i vidio da je fijaker prazan izjavio je da mu ne ide u glavu šta se s putnikom dogodilo, jer ga je vidio vlastitim očima kad je ušao. BiJo je to prošlog petka, gospodine, a od tad se nije dogodilo ništa, što bi rasvijetlilo nestanak.
— Ponio se prema vama na besraman način — reče Holmes.
— Ali ne, gospodine! Odviše je on bio dobar i ljubazan da bi me tek tako napustio. Zašto bi mi cijelog jutra govorio kako treba da mu ostanem vjerna i da uvijek imam na umu kako sam mu se obećala, pa čak i u slučaju da se sasvim neočekivano nešto dogodi, jer će on, čak i u tom slučaju, kad-tad zatražiti od mene da ispunim svoje obećanje, čudan je to bio razgovor uoči vjenčanja, ali ono što se poslije dogodilo sasvim ga objašnjava.
— Objašnjava, svakako. Prema tome, po vašem mišljenju njega je zadesila nepredviđena katastrofa?
— Da. Predosjećao je neku opasnost, inače mi ne bi tako govorio.
— Ali vi nemate pojma što mu se dogodilo?
— Nemam pojma.
— Još jedno pitanje. Kako je to primila vaša mati?
— Bila je ljuta i govorila mi je kako o tome ne treba da progovorim ni riječi.
— A vaš otac? Jeste li mu ispričali?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:55 am




— Da, on je mislio isto što i ja, da mu se nešto dogodilo i da ću već nešto čuti o Hosmeru. Govorio je, kakve bi koristi imao netko da me odvede pred crkvena vrata i ondje ostavi. Da je, pak, od mene posudio novaca, ili se vjenčao pa potom primio novac koji bi mu donijela, tada bi se mogao naći razlog. Ali Hosmer je u novčanim pitanjima bio sasvim nezavisan i nije mario ni za jedan moj šiling. Pa ipak, što se moglo dogoditi? Zašto mi ne piše? Oh, izludit ću. Noću ne mogu oka sklopiti. — Iz mufa izvuče rubac i počne gorko jecati.
— Preuzimam slučaj — Holmes reče i ustane — Prepustite slučaj meni i nemojte jadikovati. Najprije se potrudite da iz svog sjećanja izbrišete svaki trag o Hosmeru Angelu, isto onako kao što je i on bez ikakvog traga nestao iz vašeg života.
— Znači vi ne vjerujete da ću ga ponovo vidjeti?
— Plašim se da nećete.
— Pa što mu se dogodilo?
— To pitanje prepustite meni. Bilo bi mi drago da mi ga što podrobnije opišete i da mi date njegova pisma.
— Stavila sam oglas u subotnji »Chronicle« — reče. — Evo izreska, a tu su i četiri njegova pisma.
— Hvala vam. Vašu adresu, molim?
— Lyon Square 31, Cambervvell.
— Koliko sam razumio, nikad niste imali Angelovu adresu! Gdje radi vaš otac?
— Putuje za veliku uvoznu firmu Westhouse i Marbank u Fenchurch Street.
— Hvala vam. Iskaz koji ste mi dali bio je veoma jasan. Papire ćete ostaviti ovdje. Sjećate se savjeta koje sam vam dao. Događaj smatrajte zapečaćenom knjigom i nemojte dopustiti da ima ikakva utjecaja na vaš život.
— Veoma ste ljubazni, gospodine Holmes, ali ja to ne mogu. Hosmeru ću ostati vjerna. Kad se bude vratio zateći će me spremnu.
I pored neizrazitog lica, u prostodušnosti naše posjetiteljke bilo je nečeg otmjenog što je izazivalo poštovanje. Ostavi svežnjić pisama na stolu te izađe obećavši da će doći čim bude pozvana.
Holmes je ispruženih nogu sjedio i šutio nekoliko minuta, dodirujući vrhove svojih prstiju, pogleda uperena prema stropu. Potom skine sa police staru i oguljenu glinenu lulu, koja mu je bila kao neki savjetnik. Zapalivši je, potpuno se zavali u svoj naslonjač i s izrazom potpune odsutnosti počne ispuštati plave kolutove dima.
— Veoma zanimljiv slučaj, ova cura — reče. — Nalazim da je mnogo zanimljivija nego njen sitni problem koji je, uzgred budi rečeno, sasvim otrcan. Iste slučajeve naći ćete ako pogledate moj podsjetnik, u Andeveru 1877. godine, a nešto slično dogodilo se i prošle godine u Hagu. Međutim, ova zamisao ma koliko da je stara, ima nekoliko novih pojedinosti.
— Pročitali ste je, što ja nisam koješta što je za mene uspio — dodam.
— Watsone, niste znali promatrati, tako vam je izbjeglo sve što je značajno. Nikad vas neću naučiti da shvatite značenje rukava, ono što nagovještavaju nokti na palcima, ili krupne posljedice koje mogu zavisiti od vrpce za cipele. Što ste zaključili na temelju izgleda ove žene?
— Pa imala je plavkastosivi slamnati šešir s velikim obodom i perom crvenim kao cigla. Kaputić je bio crn i posut crnim perlicama i s roj tom sitnih, crnih sahatnih ukrasa. Haljina je bila smeđe boje, nešto zagasitija od kave, s malo purpurnog baršuna oko vrata i rukava, a iz sivkastih rukavica provirivao je desni kažiprst. Cipele nisam promatrao. Nosila je okrugle zlatne naušnice. Ostavljala je utisak da je dosta imućna, toliko da bez teškoća podmiruje svoje potrebe.
Sherloch Holmes slegnu ramenima i blago Se nasmiješi.
— Na časnu riječ, Watsone, to ste krasno objasnili. Istina, prepustili ste sve ono što je značajno. Ne uzdajte se u prve dojmove, nego se usredsredite na sitne pojedinosti. Kod žene prvi moj pogled pada uvijek na rukav. Kod muškarca je možda bolje uzeti na nišan koljena od hlača. Kao što ste zapazili, žena je imala baršun oko rukava. Materijal na kome divno ostaju tragovi. Nad samim zglavkom, ondje gdje se tipkačica oslanja na stol, lijepo se ocrtava dvostruka crta. Takve slične tragove ostavlja i ručni tip šivaćeg stroja, ali samo na lijevoj ruci, i to po strani, malo dalje od palca. Tada sam uperio pogled na lice i spazio s obe stranenosa ugnuće od cvikera. Usudio sam se staviti primjedbu o kratkovidnosti i tipkanju na stroju, što ju je iznenadilo.
— Iznenadilo je i mene.
— Međutim, to je bilo sasvim očigledno. Zatim, kad sam joj pogledao u noge, vidio sam da cipele nisu bile par, što me veoma iznenadilo i zainteresiralo. Cipele su zaista bile neobične: na jednoj je kapica bila malo ukrašena, a druga je bila bez ikakva ukrasa. Na jednoj su od pet dugmadi bila zakopčana svega tri donja, a na drugoj, prvo, treće i peto. E pa lijepo, kad vidite mladu ženu, inačeprikladno odjevenu, da dolazi od kuće u rasparanim, napola zakopčanim cipelama, nije teško zaključiti da je krenula u žurbi.
— I što još? — zapitam živo zainteresiran oštrim rasuđivanjem svog prijatelja.
— Uzgred sam vidio i to da je zapisala neku bilješku prije no što je napustila svoj dom. Uočili šte da joj je desna rukavica kod kažiprsta bila poderana, ali vjerojatno niste vidjeli kako su joj rukavica i prst zamrljani ljubičastom tintom. Pisala je u žurbi, pa je preduboko umočila pero. To se moralo dogoditi jutros jer joj se mrlja na prstu ne bi tako jasno ocrtavala. Sve to izgleda zabavno, iako je sasvim obično. Ali sad se moram prihvatiti posla, Watsone. Pročitajte mi iz oglasa opis Hosmera Angela?
Glasio je ovako: »Izjutra 14. ovog mjeseca nestao je gospodin Hosmer Angel, visok oko 5 stopa i 7 inča, snažno građen, blijeda lica, crne kose, malo ćelav na tjemenu, gustih crnih zalisaka i brkova, nosi obojene naočale, malo se napreže kad govori. Posljednji je put viđen u crnom dugom kaputu sa svilenim crnim prslukom i sa zlatnim Albertovim lancem, u sivim hlačama od haristvida i smeđim gamašnama preko dubokih cipela. Zna se da je bio zaposlen u nekom uredu u Leadenhall Streetu. Tko god donese itd. itd«.
— To je dovoljno — reče Holmes. — Što se pisama tiče nastavi preletjevši preko njih pogledom — ona su veoma obična. U njima ne postoji baš nikakav putokaz do Angela, osim što jedanput spominje Balzaka. Međutim, ima jedna pojedinost koja će vam pasti u oči.
— Otipkana su na stroju.
— Ne samo to, već je i potpis otipkan na stroju. Pogledajte na ovo uredno, sitno »Hosmer Angel« na dnu. Vidite, tu se nalazi datum, ali nema potpisa izuzev Leadenhall Street, što je veoma neodređeno. Pojedinost o potpisu daje štošta naslutiti, mogli bismo reći da dovodi do zaključka.
— O čemu?
— Druškane moj, zar je moguće da ne vidite kako se to nedvosmisleno odnosi na ovaj slučaj?
— Ne mogu reći da vidim, jedino ako Angel želi time steći mogućnost da poreče svoj potpis, ako se protiv njega podigne tužba zbog kršenja datog obećanja.
— Ne, nije stvar u tome. Napisat ću dva pisma koja će riješiti problem. Prvo ću uputiti jednoj firmi u Citvju, a drugo Windibanku, očuhu mlade žene, i zatražit ću od njega da se sastanemo sutra u šest sati uveče. Pravo je i pošteno da imamo posla s nekim muškim članom obitelji. A sad, doktore,, više ništa nismo u stanju učiniti, sve dok na ta pisma ne stignu odgovori.
Prefinjena moć rasuđivanja i izvanredna energija za pothvate mog prijatelja ulivala mi je toliko mnogo povjerenja da sam odmah osjetio kako ima jakih razloga da riješi čudnovatu zagonetku koju je istjerivao na čistac na tako jasan način. Znam da je samo jednom podbacio, i to u slučaju kralja Češke i fotografije Irene Adler, ali ako se osvrnem na tajanstvenu rabotu u »Znaku četvorice« i izuzetne okolnosti u vezi sa »Grimiznom studijom«, osjetio sam da bi klupko, koje on ne hi bio u stanju razmrsiti, moralo biti zaista nešto vrlo čudno.
Ostavio sam ga da uvlači dim iz svoje duge lule. Bio sam uvjeren da će iduće večeri kad se budem vratio, držati u ruci sve konce pomoću kojih će doći do identiteta nestalog zaručnika Mary Sutherland.
U to vrijeme imao sam težak medicinski slučaj pa sam »cijelog narednog dana bio zauzet bolesnikom. Tek oko šest sati bio sam slobodan i u stanju da uskočim u dvokolice, strahujući da ću zakasniti na rasplet ove misterije. Sherlocka Holmesa zatekoh samoga i dremovnog, kako se onako vitak sklupčao u svom naslonjaču. Red boca i epruveta i nagrizajući pročišćeni miris klorovodične kiseline bili su dokaz da je cijeli dan proveo u radu koji mu je bio toliko drag.
— Dakle, jeste li što odgonetnuli?— upitam.
— Jesam. Bio je baritov bisulfat.
— Ne to, već misteriju!
— Ah to! Mislio sam na sol na kojoj sam radio. U toj stvari nije bilo nikakve tajne, premda ostajem pri tome, kao što sam vam juče rekao, da su neke pojedinosti zanimljive. Bojim se da je jedina nezgodna strana slučaja što ne postoji zakon koji bi pogodio tog dripca.
— Ama tko je on i na što smjera time što je napustio gospođicu Sutherland?
Jedva sam izgovorio to pitanje, i tek što je Holmes otvorio usta da mi odgovori, začusmo teško koračanje u hodniku i kucanje na vrata.
— To je James Windibank, djevojčin očuh — reče Holmes. — Napisao mi je poruku da će doći u šest sati.
— Uđite!
Čovjek koji je ušao bio je snažan, srednjeg rasta, od tridesetak godina, glatko izbrijan, blijede puti, uglađenih kretnji sa dva izvanredno oštra i prodorna siva oka. Najprije baci ispitivački pogled na nas obojicu, zatim stavi sjajni cilindar na pomoćni stolić, pa sjedne na najbližu stolicu.
— Dobro veče, gospodine James Windibank — reče Holmes. — Otipkano pismo u kome mi je zakazan sastanak u šest sati je vaše?
— Da, gospodine. Malo sam zakasnio jer nisam potpuni gospodar svoga vremena. Žao mi je što vas je gospođica Sutherland uznemirivala zbog sitnice. Čemu prati prljavo rublje pred svijetom. Došla je k vama protiv moje volje. Ona je veoma razdražljiva i neobuzdana djevojka, kao što ste mogli vidjeti i s njom se ne može lako izaći nakraj ako se na nekoga ustremi. Naravno, ja vam ne zamjeravam jer niste u vezi sa zvaničnom policijom, no kakvo je to zadovoljstvo svugdje naokolo raspredati jednu porodičnu nevolju. Osim toga, tratite vrijeme, jer kako uopće možete pronaći toga Hosmera Angela.
— Naprotiv — Holmes će mirno — ozbiljno vjerujem da ću pronaći toga gospodina Hosmera Angela!
Windibank ga oštro pogleda i spusti rukavice. — Veoma mi je drago što to čujem — reče.
— Čudno je — Holmes će mirno — da jedan pisaći stroj ima isto toliko individualnosti kao rukopis. Ako baš nisu sasvim nova, dva pisaća stroja nikada ne pišu potpuno jednako. Neka se slova iskrzaju više od ostalih, a neka udaraju s jedne strane jače nego s druge. Primjećujete li u ovoj svojoj bilješci da preko »e« pri svakom otkucaju stoji mala mrlja, i da »r« na repicu ima nedostatak? Ima još četrnaest svojstvenih oznaka ali ovo su najočiglednije.
— U redu svi obavljamo prepisku na stroju pa su se iskrzala — odgovori posjetilac oštro promatrajući Holmesa sjajnim sitnim očima.
— A sada, gospodine Windibank, pokazat ću vam nešto što je zaista dostojno da bude proučeno kao zanimljivo — nastavi Holmes. — Ovih dana napisat ću malu monografiju o pisaćim strojevima i njihovu odnosu sa zločinom. Ovdje imam četiri pisma koja sadržinom navode na pomisao da dolaze od čovjeka koji je iščezao. Sva četiri napisana su pisaćim strojem. U svakom od njih ne samo što je »e« zamrljano i »r« bez repica nego, ako se potrudite i upotrijebite moje povećalo, vidjet ćete i svih onih četrnaest svojstvenih oznaka koje sam vam već spomenuo.
Windibank skoči sa stolice i pograbi šešir. — Ne mogu da tratim vrijeme zbog takvih fantazija, gospodine Holmes — reče. — Ako možete uhvatiti tog čovjeka, vi ga uhvatite, a mene obavijestite kad to budete uspjeli!
— Svakako — reče Holmes okrećući ključ u bravi. — Obavještavam vas da sam ga uhvatio!
— Šta! Gdje? — poviče VVindibank blijedih usana, promatrajući nas kao štakor u stupici.
— Oh, to vam neće pomoći, zaista neće — reče Holmes. — Nećete se moći iskobeljati, gospodine Windibank. Nije baš kompliment reći da neću moći riješiti jedno tako obično pitanje. Sjednite! Hajde da o sveme porazgovaramo!
Naš se posjetilac, posut grašcima znoja, svali na stolicu. — Z-zbog t-toga se ne može podići tužba — promuca.
— Bojim se da se ne može. Ali, Windibank, među nama, to je bio na svoj način okrutniji, sebičniji i bezdušniji trik od svega što znam. E pa lijepo, sad me pustite da izložim tok događaja, a vi me ispravite ako nešto ne bude točno.
Čovjek je sjedio, glave pognute na grudi i potpuno slomljen. Holmes namjesti svoje stopalo u kut okvira oko kamina, pa s rukama u džepovima otpočne razgovarati više sa samim sobom nego s nama.
— Taj se čovjek ženio ženom mnogo starijom od sebe radi njena novca — rekao je — pri čemu je koristio i kćerkin novac dok je ona živjela s njima. Za ljude njihova društvenog shvaćanja radilo se o značajnijoj svoti. Gubitka te svote doveo bi do ozbiljne razlike u prihodima. Isplatilo se uložiti truda da se to sačuva. Kći je bila dobra i prijazne naravi, ali zaljubljiva i na svoj način topla srca, koja uz svoja zgodna lična preimućstva i pristojan mali dohodak neće dugo ostati usamljena. Njena bi udaja značila gubitak od sto funti godišnje. Što je njen očuh učinio da je spriječi? Preduzima ozbiljne korake da je zadrži u kući i zabranjuje joj da zalazi u društvo njene dobi. Ubrzo, međutim, on dolazi do zaključka da to neće ići lako. Ona postaje uporna, ukazuje na svoja prava i izjavljuje čvrstu namjeru da ide na izvjesnu igranku. A što čini njen pametni očuh? Dolazi na jednu zamisao koja služi više na čast njegovoj glavi nego njegovu srcu. U dosluhu i uz pomoć svoje žene prerušava se i zaklanja iza obojenih naočala, lice maskira brcima i zaliscima, svoj gromki glas ušutkava umiljatim šaptanjem i tako se, zahvaljujući djevojčinoj kratkovidnosti, pojavljuje kao gospodin Hosmer Angel i drži na odstojanju sve druge udvarače, udvarajući se on sam.
— U početku bila je to samo šala — procijedi posjetilac. — Nismo ni slutili da će je to tako ponijeti.
— Vjerojatno niste. Bilo kako mu drago, mlada žena je u pravom smislu bila ponesena i vjerujući da se njen očuh nalazi u Francuskoj, nijednog trenutka nije posumnjala. Laskala joj je njegova pažnja, čije je djelovanje bilo pojačano divljenjem njene majke. Angel počeo navraćati u kuću, stvar je trebalo gurati što se dalje moglo. Sastanci se nižu i dolazi do zaruka, koje će spriječiti da se djevojčina privrženost okrene drugome. Međutim, zavaravati se nije moglo u beskonačnost. Navodna putovanja u Francusku bila su veoma neugodna. Kratko i jasno, ono što se imalo učiniti bilo je da se stvar privede kraju na tako dramatičan način kako bi to na mladu djevojku ostavilo trajan dojam i priječilo je da pogleda na drugog prosca. Otuda na Svetom pismu iznuđeni zavjeti vjernosti, otuda ono nagovještavanje mogućnosti da se izjutra, na sam dan vjenčanja, nešto dogodi. Windibank je htio da gospođica Sutherland bude toliko vezana za Hosmera Angela i tako neizvjesna o tome kakva ga je sudbina zadesila da ni za što na svijetu za narednih deset godina ne pogleda nijednog drugog muškarca. On ju je doveo do samih crkvenih vrata, tada je, jer dalje nije mogao, iščezao u pogodnom trenutku pomoću starog trika da se uskoći na jedna vrata fijakera, a a iskoči na druga. Tako se stvar razvijala, gospodine Windibank.
Dok je Holmes govorio naš se posjetilac malo sabrao i ustao s ledenim osmjehom na blijedom licu.
— Možda je tako, a možda i nije, gospodine Holmes — napokon izusti. — Ali ako tako dobro uočavate, morali biste uočiti i to da ste sada vi taj koji krši zakon, a ne ja. Ja od samog početka nisam učinio ništa zbog čega bih mogao biti formalno optužen, a vi stojite pod udarom optužbe zbog nasilja i protuzakonite prinude dokle god ova vrata držite zaključana.
— Zakon, kao što velite, ne može vas pogoditi reče Holmes otključavajući i otvarajući vrata — pa ipak nikad nije bilo čovjeka koji bi više od vas zaslužio da bude kažnjen. Kad bi ona mlada žena imala brata ili prijatelja... trebalo bi vas bičem po leđima. Tako mi boga — nastavi kad je opazio zajedljiv osmijeh na Angelovu licu — to ne ulazi u dužnost prema mom klijentu, ali tu imam lovački korbač i čini mi se da ću pravilno postupiti ako... — Holmes hitro skoči prema biču, ali prije no što ga se dohvatio začuje se bjesomučna lupa koraka niza stepenice. U predvorju se zatresu teške vratnice, a zatim ugledasmo gospodina VVindibanka kako leti niz ulicu kao na krilima.
— Hulja hladnokrvna — reče Holmes smijući se, dok se ponovo namještao u svoj naslonjač. — Taj će ići iz jednog zločina u drugi, dok jedanput ne prekrdaši i ne zaglavi na vješalima.
— Ne mogu potpuno shvatiti sve nijanse vašeg rasuđivanja — rekao sam.
— Od prvoga trenutka, naravno, bilo je očevidno da taj Hosmer Angel mora imati neki ozbiljan cilj kao opravdanje za svoje čudno držanje, a isto toliko je bilo jasno da je jedini čovjek koji je izvukao stvarnu korist iz te dogodovštine bio očuh. Zatim, veoma je upadljiva bila činjenica da ta dva čovjeka nikad nisu bila zajedno i da se jedan pojavljivao samo onda kada je drugi bio odsutan. Isto tako upadljive bile su i obojene naočale, čudan glas i gusti zalisci. Sve me to podstaklo na misao o prerušavanju, a te moje sumnje potvrdila je činjenica da je i vlastiti potpis bio otipkan na stroju. Iz ovoga se morao roditi logičan zaključak da je rukopis potpisnika djevojci toliko poznat da bi ga ona mogla prepoznati i u jednom sasvim malom odlomku.
— A kako ste to sve provjerili?
— Kad sam jednom identificirao toga čovjeka, nije bilo teško doći do istine. Poznavao sam firmu za koju je radio. Pošao sam od ličnog opisa iz štampe i iz nje izdvojio sve što bi moglo da bude posljedica prerušavanja: zaliske, glas, zatim sam taj opis poslao firmi s molbom da me izvijeste odgovara li opis u nekoga njihovog trgovačkog putnika. Kako sam već bio zapazio osobitosti pisaćeg stroja, poslao sam mu pismo na njegovu poslovnu adresu, zamolivši ga da dođe ovamo. Kao što sam i očekivao, njegov odgovor bio je otipkan na onom pisaćem stroju čije sam mane već bio otkrio. Istom poštom stiglo mi je i pismo od Westhouse i Marbank iz Fenehureh Streeta kojim me izvještavaju da lični opis odgovara u svakom pogledu opisu njihovoga službenika Jamesa Windibanka. V o i l a t o u t!
— A gospođica Sutherland?
— Ako joj budem ispričao, neće mi vjerovati. Treba da se sjetite stare perzijskeposlovice: »Opasnost vreba onoga tko ugrabi u tigrice mladunče, a vreba i onoga tko rasprši u ženi zabludu.« U Hafiza ima isto toliko zdravoga razuma kao i u Horaci ja, i isto toliko životne mudrosti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:56 am





TAJNA BOSKOMSKE DOLINE


Jednoga jutra sjedili smo moja žena i ja za doručkom, kad nam djevojka unese telegram. Bio je od Sherlocka Holmesa i glasio je:
»Imate li nekoliko slobodnih dana? Upravo primih telegram iz zapadne Engleske povodom tragedije u Boskomskoj dolini. Radovat će me ako pođete sa mnom. Zrak i predjeli izvanredni. Polazak — stanica Paddington 11.15.«
— Što kažeš, dragi — reče moja žena promatrajući me. — ideš li?
— Stvarno ne znam što da kažem. Baš sada imam dosta pacijenata.
— Oh, pa Anstruther će te zamijeniti na poslu. Izgledao si pomalo blijed u posljednje vrijeme. Promjena zraka činila bi ti dobro, a slučajevi gospodina Sherlocka Holmesa uvijek te toliko zanimaju.
— Ako uzmem u obzir što sam sve od njih dobio, bio bih nezahvalan kad me ne bi zanimali — odgovorim. — No ako treba da krenem, moram se smjesta spremiti jer imam još samo pola sata.
Iskustvo iz logorskog života u Afganistanu poslužilo mi je da budem uvijek spreman za put. Bio sam skromnih i jednostavnih potreba, tako da sam se za manje od pol sata već nalazio sa svojom ručnom torbom u fijakeru koji je kloparao na stanicu Paddington. Sherlock Holmes šetkao se peronom. U dugom sivom putničkom ogrtaču i čvrsto nabijenom štofanom kačketu njegova visoka pojava postala je još viša.
— Vrlo dobro da ste došli, Watsone — reče. — Velika mi je pomoć ako se netko nalazi kraj mene u koga se mogu potpuno pouzdati. Pomoć koja mi dolazi iz samog kraja ili nema vrijednosti ili je izvitoperena na neki drugi način. Ako pričuvate dva mjesta u kutu otići ću da uzmem vozne karte.
Osim čitave gomile papira koju je Holmes ponio sa sobom, u kolima smo bili samo mi. Sav utonuo u papire, prevrtao ih je i čitao prekidajući se jedino da nešto pribilježi i da razmisli, sve dok ne pređosmo Reading. Tada ih sve smota u jedan golem svitak i tutnu na policu.
— Jeste li čuli nešto o tom slučaju? — zapita.
— Ni riječi. Nekoliko dana novine nisam ni vidio.
— Londonska štampa nije se osvrnula u potpunosti. Pregledao sam sve novine da bih ovladao svim pojedinostima. Iz onoga što razabirem čini se kao da je posrijedi jedan od onih prostih slučajeva koji znaju biti krajnje složeni.
— Zvuči pomalo paradoksalno.
— Ali je duboka istina. Neobičnost je gotovo redovno dobar putokaz. Zločin, ukoliko je bezizrazitiji i običniji, utoliko ga možete teže proniknuti. Slučaj koji je uperen protiv sina tog ubijenog čovjeka veoma je složen.
— Znači, riječ je o ubistvu?
— Da, to se pretpostavlja. Ali ja ne primam ništa zdravo za gotovo. U nekoliko riječi izložit ću vam činjenično stanje onako kako sam ga shvatio: Boskomska dolina područje je nedaleko od Rossa u Herefordshireu. Najveći zemljoposjednik u tom kraju je John Turner koji se obogatio u Australiji i prije nekoliko godina vratio u staru postojbinu. Jedno od dobara koje je imao bilo je izdato pod zakup Charlesu McCarthyju, koji je također bivši Australijanac. Oba čovjeka upoznala su se u kolonijama, te nije neprirodno što su se naselili jedan do drugoga. Turner kao da je bio bogatiji, te je McCarthy postao njegov zakupac, ali kako su često bili zajedno, čini se da se s njim ophodio potpuno na ravnoj nozi. McCarthy je imao sina, mladića od osamnaest godina, a Turner jedinicu kćer iste dobi. Nijedan od njih nije imao žive žene. Čini se da su izbjegavali društvo susjednih engleskih obitelji i živjeli povučeno, premda su dva McCarthyja voljeli sport i češće su viđani na trkama u okolici, McCarthy je držao kao poslugu dvije osobe, jednog muškarca i jednu djevojku, dok je Turner držao petoro-šestoro. Toliko sam prikupio o porodicama. E, sad se osvrnimo na činjenice.
Trećeg juna, to jest prošlog ponedjeljka, McCarthy je oko tri sata poslije podne napustio kuću u Hatherlevu i pošao dolje na Boskomsku lokvu, malo jezero nastalo izlijevanjem potoka koji teče niz Boskomsku dolinu. Toga jutra otišao je u Ross sa svojim slugom kojem je rekao da mu se žuri jer u tri sata treba da ode na važan sastanak. S tog sastanka živ se nikad više nije vratio.
Od kuće na poljskom dobru u Hatherlevu do Boskomske lokve ima četvrt milje i dvije osobe su ga vidjele kako prelazi preko tog zemljišta: jedna starica, čije ime nije spomenuto, i VVilliam Crowder, čuvar lovišta u službi Turnera. Oba ta svjedoka tvrde da je McCarthy išao sam. čuvar lovišta dodaje da je za samo nekoliko minuta nakon toga što je vidio McCarthyja opazio njegova sina, Jamesa McCarthyja, kako ide istim putem s puškom ispod miške. Po njegovu najdubljem uvjerenju otac se tog trenutka nalazio na vidiku, a sin ga je pratio. Nije više mislio o tome dok god navečer nije čuo što se dogodilo.
Obojica McCarthyja bili su viđeni i nakon toga što su izmakli iz vida čuvaru lovišta Williamu Crowderu. Botskomska lokva je okružena gustom šumom i obrubljena travom i trstikom. Patience Moran, četrnaestogodišnja djevojčica, kći vratara imanja Boskomske doline, nalazila se u šumi i brala je cvijeće. Ona tvrdi da je vidjela McCarthyja i njegova sina na rubu šume, blizu jezera, i da je izgledalo da se žestoko svađaju. Čula je kako McCarthy stariji upućuje svome sinu veoma oštre riječi i vidjela je ovog drugog kako diže ruku kao da hoće udariti svoga oca. Zbog njihove žestine toliko se prestrašila da je pobjegla. Kad se vratila kući rekla je svojoj majci da je ostavila u svađi dva McCarthyja blizu Boskomske lokve i da se prepala misleći da će se potući. Tek što je izgovorila te riječi, trkom banu u vratarevu kućicu mlađi McCarthy da kaže kako je našao svog oca mrtva u šumi i zatraži pomoć od vratara. Veoma je bio uzrujan, bez puške i šešira, a desna ruka i rukav bili su umrljani svježom krvlju. Idući za njim našli su mrtvo tijelo njegova oca opruženo na travi kraj jezera., Glava mu je bila izudarana udarcima teškoga i tupog oruđa. Ozljede su bile takve da se mogu sasvim lijepo pripisati kundaku na pušci njegova sina koja je nađena u travi, nekoliko koraka od tijela. Pod tim okolnostima mladić je smjesta uhapšen i, pošto je u utorak pred istražni sud bilo upućeno mišljenje »ubistvo s predumišljajem«, priveden je pred suca istražitelja u Ross koji je uputio slučaj pred slijedeće zasjedanje porote. To su glavne činjenice, onakve kakve su izišle na vidjelo u policiji i pred istražiteljem.
— Jedva mogu zamisliti slučaj koji bi više teretio. Ako je sticaj okolnosti ikad ukazivao na zločinca, onda je to ovaj.
— Sticaj okolnosti veoma je nepouzdan — Holmes će zamišljeno. — Može izgledati da veoma jasno ukazuje na neku stvar, ali ako svoju vlastitu točku gledišta samo malčice pomjerite, pronašli biste da isto tako kompromitirajući ukazuje na nešto sasvim drugo. Mora se priznati da slučaj suviše govori protiv mladog čovjeka, pa je moguće da je on doista i krivac. No neki iz susjedstva, a među njima i gospođica Turner, kći susjeda zemljoposjednika, vjeruje u njegovu nevinost, te su pridobili Lestradea, kog se vjerojatno sjećate iz Skrletne studije, da preuzme slučaj. Lestrade, u velikoj nedoumici, izložio je slučaj meni. Eto, sada dva džentlmena jure na zapad pedeset milja na sat, umjesto da mirno preživaju svoj doručak.
— Bojim se — rekoh — da uz tako očevidne činjenice izvučete neke olakotne okolnosti.
— Ništa nije varljivije od jedne očevidne činjenice — odgovori Holmes smijući se. — Na stranu što možemo nabasati i na nekakve druge očevidne činjenice koje Lestradeu možda nisu bile očevidne. Odveć me dobro poznajete da biste pomislili da se hvališem ako kažem da ću ili potvrditi ili odbaciti njegovu pretpostavku, i to sredstvima koja ne može ni primijeniti ni shvatiti. Uzmimo prvi primjer koji mi je pri ruci. Sasvim jasno uočavam da vam je prozor u spavaćoj sobi s desne strane, pa ipak postavljam pitanje da li bi Lestrade uopće opazio jednu takvu činjenicu koja se sama po sebi razumije.
— Ama, kako ste zaboga ...
— Dragi moj prijatelju, znam ja vas dobro. Poznato mi je vaše vojničko čistunstvo. Vi se svakog jutra brijete, a u ovo godišnje doba brijete se pri sunčanom svjetlu. Ali brijanje vam sve manje ide od ruke što više idete prema lijevoj strani obraza, da bi na koncu, preko izbočine od vilice u pravom smislu riječi ostalo zanemareno.
Naravno, iz toga sasvim jasno proizlazi da vam je slabije osvijetljena. Ne mogu zamisliti čovjeka vaših navika da bude zadovoljan takvim rezultatom. Navodim to samo kao prost primjer promatranja i zaključivanja. U tome leži moj metier 5 i lako je moguće da će nam se dobro naći u istrazi koja predstoji. Ima nekoliko sićušnih pojedinosti koje su u toku istrage izašle na vidjelo i koje vrijedi uzeti u razmatranje.
— Koje su to?
— Hapšenje sina nije uslijedilo odmah, već nakon povratka na dobro Hatherley. Policijskom inspektoru koji mu je saopćio da je postao uhapšenik, rekao je da ga ne iznenađuje što to čuje i da bolje nije ni zaslužio. Ta njegova opaska otklonila je i najmanju sumnju koja bi možda ostala u glavama porotnika istražnogsuda.
— Pa to je priznanje.
— Ne, jer se poslije toga pozivao na svoju nevinost.
— Po ishodu čitavog događaja koji ga tereti, opaska je bila veoma podozriva.
— Baš naprotiv — reče Holmes — to i jeste najsvjetliji tračak koji za sada mogu sagledati među tim oblacima. Ma kako nevin bio, baš takav luđak nije mogao biti a da ne vidi kako su se okolnosti urotile protiv njega. Da je pri svom hapšenju izgledao iznenađen ili se barem pravio ogorčen, to bih smatrao krajnje sumnjivim, jer pod tim okolnostima takvo iznenađenje ili ljutnja ne bi bili prirodni, premda bi umišljenom čovjeku baš to moglo izgledati najprobitačnije. Njegovo prihvaćanje situacije bez ikakvog prigovaranja ili ga označava kao nevina, ili pak kao čovjeka velikog samosvladavanja i čvrstine. Što se tiče njegove izjave da bolje nije ni zaslužio, ni ona nije bila neprirodna, ako imate u vidu da je stajao kraj mrtva tijela svoga oca i da se, u to nije bilo sumnje, toga istog dana dotle bio zaboravio te se s njim posvađao, pa čak, kako kaže djevojčica čije je svjedočenje tako značajno, i digao ruku kao da će ga udariti. Sarnoprijekor i kajanje koje je ispoljio svojom izjavom prije mi izgledaju kao znaci čiste nego nečiste savjesti.
Klimnuh glavom. — Mnogi su bili obješeni na temelju znatno slabijih dokaza.
— Jesu, dakako. Ali su i mnogi nepravedno obješeni.
— A što izjavljuje sam mladić?
— Plašim se da ne daje mnogo ohrabrenja onima koji mu daju povoda za razmišljanje. Naći ćete ih ovdje i možete ih pročitati.
Iz svog svitka izvuče primjerak mjesnih novina iz Hifordshirea, pa, okrenuvši list, pokaza na članak u kome je nesretni mladić dao svoj iskaz o onome što se dogodilo. Smjestih se u kut i počeh veoma pažljivo čitati. Glasio je ovako: »Tada je bio pozvan gospodin James McCarthy, jedinac sin pokojnika, te je dao izjavu kao što slijedi:
Nalazio sam se tri dana u Bristolu, i upravo sam se vratio prošlog ponedjeljka izjutra. U vrijeme mog dolaska otac nije bio kod kuće, te me djevojka obavijestila da se odvezao sa slugom Johnom Cobbom u Ross. Malo poslije mog dolaska začuh iz dvorišta kloparanje njegovih čeza. Pogledavši kroz prozor vidio sam da žurno izlazi iz dvorišta, no nisam obratio pažnju u kom je pravcu otišao.
Uzeo sam svoju pušku i odšetao se u pravcu Boskomske lokve s namjerom da obiđem zečaru koja se nalazila s druge strane. Uz put sam vidio Williama Crowdera, nadzornika lovišta, kao što je on izjavio. No, on je krivo mislio da slijedim svog oca. Nisam imao ni na kraj pameti da se otac nalazi ispred mene. Tad, na okostotinjak jardi od jezera, začuh uzvik »hu-uj!«, što je bio naš uobičajeni zov.
Jurnuh naprijed i zatekoh ga kako stoji kraj jezera, činilo mi se da se veoma iznenadio kad me ugledao, pa me grubo upita što ja tu radim. Uslijedio je razgovor koji je doveo do povišenog tona i gotovo do udarca, jer moj otac je bio čovjek veoma preke naravi. Kad sam vidio da neće moći savladati naprasitost, napustio sam ga i pošao prema Hatherleyskom dobru. Nisam odmakao ni dvjesta jardi, kad iza sebe začuh grozan krik koji me prisili da potrčim natrag. Svog oca našao sam na zemlji strahovito ozlijeđene glave. Odbacio sam pušku i podigao ga, ali on tog trenutka izdahnu.
Nekoliko trenutaka klečao sam pored njega, a zatim se uputili po pomoć do vratara gospodina Turnera, jer je njegova kuća bila najbliža. Kad sam se vratio prema ocu nakon krika, u blizini nikoga nisam vidio i pojma nemam kako je došlo do ozljeda. On nije bio naročito obljubljen čovjek, ali znam da nije imao ni nekoga izrazitog neprijatelja. To je sve što znam.
Još nešto: na samrti otac je promrmljao nekoliko rijeci, no mogao sam razabrati da je riječ o nekakvom mišu.
Istražitelj: što pod tim razumijevate?
Svjedok: To mi se činilo besmislenim. Mislio sam da se nalazi u delirijumu.
Istražitelj: Povodom čega ste vi i vaš otac imali posljednju razmiricu?
Svjedok: Na to radije ne bih odgovorio.
Istražitelj: Bojim se da ću na ovome morati insistirati.
Svjedok: Stvarno mi je nemoguće išta reći. Mogu vas samo uvjeriti da nema ničega zajedničkog s tragedijom koja je uslijedila.
Istražitelj: o tome će odlučiti sud. Nije nužno da vam ukazem da će vaše uskraćivanje odgovora u znatnoj mjeri prejudicirati vaš slučaj u bilo kakvom postupku koji se bude protiv vas pokrenuo.
Svjedok: Ipak moram uskratiti odgovor.
Istražitelj: Rekli ste da je uzvik »hu-uj« između vas i vašeg oca bio uobičajen znak?
Svjedok: Da.
Istražitelj: Pa kako se to zbilo da vas je tako zovnuo prije nego što vas je uopće ugledao, pa čak i prije nego što je saznao da ste se vratili iz Bristola?
Svjedok (prilično zbunjeno): Ne znam.
Jedan porotnik: Zar ništa niste vidjeli što bi pobudilo u vama sumnju kad ste se, začuvši krik, vratili i zatekli oca sa smrtonosnim ozljedama?
Svjedok: Ništa određeno.
Istražitelj: što time podrazumijevate?
Svjedok: Toliko sam bio potresen i uzrujan, želeći da što prije dođem na brisani prostor, da nisam mislio ni na što drugo osim na oca. Pa ipak, dok sam jurio naprijed i kleknuo pred oca imao sam nekakav neodređen dojam kao da na zemlji s moje lijeve strane nešto leži. Činilo mi se kao da je bilo sivkaste boje, neka vrsta kaputa ili možda ćebeta. Kad sam se podigao osvrnuo sam se, ali toga je bilo nestalo.
Istražitelj: Mislite li da je to nestalo prije nego što ste mu pritekli u pomoć?
Svjedok: Da, prije.
Istražitelj: Možete li reći što je to bilo? Svjedok: Ne, imao sam osjećaj da je ondje nešto bilo. Istražitelj: A na kom odstojanju od ruba šume? Svjedok: Na desetak jardi, ili tako nešto.
Istražitelj: Prema tome, ako se pomaklo dogodilo se to dok ste se nalazili na rastojanju od desetak jardi?
Svjedok: Da, ali dok sam bio okrenut leđima.
Time je zaključeno ispitivanje svjedoka.«
— Vidim — rekoh, dok sam preletio očima do dna stupca — da je istražitelj u svojoj zaključnoj opasci veoma strog prema mladom McCarthyju. On skreće pažnju, i to s pravom, na nedosljednosti: otac mu daje znak još prije nego što ga je ugledao, on odbija da pruži pojedinosti o svom razgovoru s ocem, i napokon čudno objašnjenje očevih riječi u samrtnom hropcu. Sve to veoma tereti sina.
Holmes se blago nasmija pa se ispruži na svom sjedištu. — Obojica, i vi i istražni sudac, potrudili ste se da izdvojite okolnosti koje mladiću idu najviše u prilog. Ne uviđate li kako mu naizmjenično pridajete suviše mnogo i suviše malo mašte? Suviše malo ako nije u stanju da iznađe ikakav razlog za razmiricu kojim bi došao do naklonosti porote; suviše mnogo ako je iz svoje vlastite unutarnje spoznaje izvukao nešto tako outre 6 kao što je povezivanje događaja s mišem koji krepava i s odjećom koja je nestala. Ne, dragi moj, slučaju ću pristupiti s one točke gledišta za koju mladić tvrdi da je istina, pa ćemo vidjeti kamo će nas takva hipoteza odvesti. A sad, evo moga džepnog izdanja Petrarke, i više ni riječi neću izustiti o tom slučaju dok god ne stignemo na lice mjesta. Ručat ćemo u Swindonu, gdje smo po svoj prilici za dvadesetak minuta.
Bilo je gotovo četiri sata po podne kada prođosmo kroz lijepu dolinu Stroud pa preko široke rijeke Severn stigosmo u dražesni provincijski gradić Ross. Suhonjav čovjek, nalik na lasicu, tajnovita i prepredena izgleda, čekao nas je na peronu. Unatoč lakom smeđem putničkom ogrtaču i kožnim dokoljenicama koje je nosio iz obzira prema svojoj okolini, nije mi bilo teško prepoznati Lestradea iz Scotland Yarda. Odvezosmo se s njime do »Bitke kod Hirforda«, gdje nam je bila osigurana soba.
— Naručio sam kola — reče Lestrade dok smo sjedili uz šalicu čaja. — Poznavajući vašu energičnu narav, znam da nećete imati mira sve dok ne budete na mjestu zločina.
— Veoma lijepo s vaše strane — odgovori Holmes. — Ali to u punom smislu riječi zavisi od pritiska na barometru.
Lestrade pogleda iznenađeno. — Ne razumijem vas najbolje — reče.
— Koliko stepeni pokazuje? Vidim da je dvadeset devet. Vjetra nema, a nema ni oblaka. Imam punu tabakeru cigareta, koje treba da popušim, a sofa je mnogo bolja nego kreveti po provincijskim hotelima. Čini mi se da mi kola ove noći neće trebati.
Lestrade se nasmiješi. — Nesumnjivo ste već došli do svojih zaključaka — reče — Slučaj je jasan kao dan i što se god duže čovjek zadubljuje u njega postaje sve jednostavniji. Ali ipak, jedna dama se ne odbija tek tako, i još kakva savršena. Čula je za vas i htjela je vaše mišljenje, mada sam joj ponavljao kako nema ničega što biste vi mogli učiniti, a da ja već nisam poduzeo. Gle, evo njenih kola na kapiji!
Tek što je izgovorio te riječi, uđe u sobu jedna od najljupkijih žena koje sam ikad vidio u svom životu. Sjajnih ljubičastih očiju, poluotvorenih usana, zajapurenih obraza, lišena i trunke samosavlađivanja zbog briga koje su je obuzimale.
— Ah, gospodine Sherlock Holmes — uzvikne preletivši pogledom od jednoga do drugog, da bi na koncu hitro prišla mom prijatelju. — Toliko sam sretna da ste došli. Dovezla sam se ovamo da vam to saopćim. Znam da to James nije učinio. Znam to, i želim da i vi krenete na posao s takvim uvjerenjem. Ne sumnjajte nimalo. Poznavali smo se još kao djeca i njegove mane poznajem bolje nego itko drugi, ali u jedno sam sigurna: on je tako nježna srca da ni muhu ne bi ubio. Svakome tko ga stvarno poznaje takva optužba izgleda apsurdna.
— Nadam se da ćemo moći oprati tu ljagu, gospođice Turner — reče Sherlock Holmes. — Možete biti sigurni da ću učiniti sve što mogu.
— Pročitali ste izjave svjedoka? Jeste li došli do nekih zaključaka? Vidite li neku pukotinu, neku prazninu? Zar i vi sami ne mislite da je nevin?
— Mislim da je to veoma vjerojatno.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:56 am




— Eto! — povika ona, zabacivši glavu i gledajući izazivački na Lestradea. — čujete li! On mi daje nade.
Lestrade sliježe ramenima. — Bojim se da je moj kolega bio malo prebrz u donošenju zaključaka — reče.
— Ali je u pravu, znam da je u pravu! James nikad ne bi mogao to učiniti. A što se tiče raspre s njegovim ocem, sigurna sam da razlog zbog koga o tome nije htio govoriti istražitelju, treba tražiti u nečemu što je u vezi sa mnom.
— Kako to? — upita Holmes.
— Nije vrijeme da prikrivam. James i njegov otac imali su zbog mene mnogo nesuglasica. Gospodin McCarthy veoma je brinuo brigu da se nas dvoje vjenčamo. James i ja smo se oduvijek voljeli kao brat i sestra, no naravno, on je mlad i malo je dosad vidio od života, pa dabome, nije htio da već sada učini tako nešto. Zbog toga je između njih dolazilo do razmirica pa je i ova bila jedna od takvih.
— A vaš otac? — upita Holmes. — Je li on bio sklon takvoj vezi?
— Ne, nije bio. Nitko osim gospodina McCarthyja nije bio sklon tome.
Preko njezina svježa, mlada lica preleti rumen kad Holmes ustremi na nju svoj dobro poznati oštar i ispitivački pogled.
— Hvala vam za ovu obavijest — reče. — Mogu li vidjeti vašeg oca ako vas sutra posjetim?
— Bojim se da liječnik to neće odobriti.
— Liječnik?
— Da, zar niste čuli? Siromah otac već godinama nije bio krepak, ali ovo ga je sasvim dotuklo. Stalno se drži kreveta, a doktor Willows tvrdi da je ruševina i da mu je poremećen nervni sistem. Gospodin McCarthy bio je jedini živi čovjek koji je poznavao tatu još iz starih dana u Victoriji.
— Aha! U Victoriji. To je značajno.
— Da, u rudnicima.
— Baš tamo, u zlatnim rudnicima gdje je, koliko znam, gospodin Turner stvorio kvasac svom novcu.
— Da, upravo tako.
— Hvala vam, gospođice Turner. Stvarno ste mi pomogli.
— Reći ćete mi ako sutra bude nekih novosti? Otići ćete u zatvor Jamesu. Ah, ako otiđete, gospodine Holmes, recite mu da ja znam da je nevin.
— Reći ću mu, gospođice Turner.
— Sad moram kući jer tata je veoma bolan, a ja mu toliko manjkam kad ga napustim. Zbogom!
Ona isto tako naglo izjuri iz sobe kao što je i ušla, pa čas zatim začusmo kako njena kola kreću niz ulicu.
— Stidim se zbog vas, Holmes — Lestrade će dostojanstveno nakon nekoliko minuta šutnje. — Zašto potpirujete nade koje ste dužni da gasite. Nisam odveć meka srca, ali to nazivam svirepim.
— Pronašao sam svoj put i način kako ću rasvijetliti slučaj Jamesa McCarthyja — reče Holmes. — Imate li propusnicu za zatvor?
— Da, ali samo za vas i za sebe.
— U tom slučaju mijenjam odluku da ne izlazim. Imamo li vremena da uhvatimo vlak za Hereford i da ga noćas vidimo?
— Imamo.
— Onda pođimo. Watsone, bojim se da će vam biti dosadno, ali bit ću odsutan samo nekoliko sati.
Otpratio sam Holmesa do stanice, a potom sam lunjao ulicama gradića, da bih se na kraju vratio u hotel, legao na sofu i pokušao se pozabaviti s jednim jeftinim romanom. Međutim, zaplet pripovijetke toliko je bio mršav u poređenju s dubokom misterijom kroz koju smo se probijali, da sam ustanovio kako mi pažnja skreće s izmišljenoga na stvarne činjenice. Hitnuo sam knjigu u kut i potpuno se predao razmišljanju o događajima toga dana. Pod pretpostavkom da je nesretna pripovijest tog mladića čista istina, kakva li se paklena, nepredviđena i izuzetna nevolja mogla dogoditi u međuvremenu od trenutka kad se oprostio od svog oca i kad je potrčao na čistinu privučen njegovim kricima. Bilo je to nešto strašno, i smrtonosno. Što je moglo biti? Ne bi li se možda mojim liječničkim instinktima mogla otkriti priroda ozljeda? Zazvonim i naručim da mi donesu nedjeljni list u kome se nalazio izvještaj o istrazi. U vještačkom nalazu kirurga bilo je ustanovljeno da su zadnja trećina lijeve parije-talne kosti, kao i lijeva polovica okcipitalne kosti smrskane jednim teškim udarcem tupim oruđem. Opipah to mjesto na vlastitoj glavi. Jasno, takav udarac morao je biti zadat odostrag. To je u izvjesnoj mjeri govorilo u prilog optuženog, jer je za vrijeme svađe bio viđen kako stoji lice u lice sa svojim ocem. Pa ipak, nije govorilo mnogo jer je žrtva mogla okrenuti leđa i prije nego što je zadat udarac. Unatoč tome, vrijedi i na to skrenuti Holmesovu pažnju.
Potom na samrti to čudno pozivanje na miša. Što to može značiti. Delirijum nije mogao biti. čovjek koji umire zbog iznenadna udarca obično ne pada u delirijum. Ne, prije mu je to bilo da pokuša objasniti kako ga je ovaj udes pogodio. Na što je to ukazivao? Lupao sam glavu ne bih li našao moguće objašnjenje. Pa potom slučaj sa sivom odjećom, koju je mladi McCarthy opazio. Ako je to točno, ubica jemorao u bijegu ispustiti dio svog odijela, vjerojatno gornji kaput, ali je imao smjelosti da se vrati i da ga odnese U' trenutku dok je sin, okrenut leđima, klečao pored oca. Cijeli slučaj je skup tajanstvenosti i nevjerojatnosti! Lestradeovo mišljenje nije mi izgledalo nimalo čudno, pa ipak sam imao tako mnogo povjerenja u Holmesovo sagledavanje stvari, da se nisam mogao okaniti nade da će njegovo uvjerenje u nevinost mladog McCarthyja biti potkrijepljeno nekom novom činjenicom.
Sherlock Holmes pojavio se kasno uveče. Vratio se sam, jer je Lestrade odsjeo u gradu.
— Barometar je još uvijek veoma visok — reče dok je sjedao. — Važno je da kiša ne padne prije nego što izađemo na lice mjesta. Vidio sam mladog McCarthyja.
— I što ste doznali od njega?
— Ništa.
— Zar ne može nimalo rasvijetliti ubistvo?
— Nimalo. Neko vrijeme bio sam sklon povjerovati da zna tko je počinilac, pa hoće njega, ili nju, prikriti, no sad sam uvjeren da se i on nalazi u isto takvoj nedoumici kao i mi. On nije tip svirepa mladića, zgodne je vanjštine i čini mi se, u suštini, da je duševan čovjek.
— Ako je zaista točno da se protivio vjenčanju s jednom tako dražesnom mladom damom kao što je gospođica Turner, ne bih mu se mogao diviti.
— Ah, u tome leži veoma mučna pripovijest. Taj deran je do ušiju zaljubljen u nju, ali prije dvije godine, još kao dječak, i prije nego što ju je stvarno upoznao, jer je ona pet godina bila u internatu, ovaj magarac zapao je u kandže neke kavanske žene u Bristolu koju je vjenčao. O tome nitko nema pojma. I sad možete misliti da je htio izluditi, zbog prekoravanja što ne može učiniti nešto za što bi dao i svoje rođene oči, a vrlo dobro zna da je to nemoguće. Eto, iz puke razjarenosti digao je ruku u zrak kad ga je prilikom njihova posljednjeg susreta, njegov otac stao nagovarati da zaprosi gospođicu Turner. S druge strane, on nema sredstava da se izdržava sam, a njegov otac, koji je bio krut čovjek, potpuno bi ga se odrekao da je saznao istinu. Posljednja tri dana proveo je sa svojom kavanskom ženom u Bristolu, što njegov otac nije znao. Obratite pažnju na tu okolnost. Značajna je. Međutim, iz zla izrodilo se dobro, jer ga je kavanska žena, razabravši iz novina kako se nalazi u ozbiljnoj neprilici i kako je vjerojatno da će biti obješen, potpuno odbacila i napisala mu da ona već ima jednog muža u brodogradilištu na Bermudama. Ta malena novost, čini mi se, pružila je utjehu mladom McCarthyju za sve ono što je propatio.
— Ali, ako je on nevin, tko je počinilac?
— Ah! Tko? Na dvije pojedinosti posebno bih vam skrenuo pažnju. Prva, da je ubijeni imao nekakav sastanak s nekim kod jezera, i da taj netko nije mogao biti njegov sin, jer mu je sin bio odsutan, a otac nije znao da se vratio. Druga, da se čulo »hu—uj!« prije nego što je ubijeni saznao da mu se sin vratio. To su čvorne pojedinosti od kojih zavisi cijeli slučaj. A sad, molim vas, porazgovarajmo malo o George Meredithu, 7 a sve ostalo, sad manje važno, ostavimo za sutra.
Kao što je Holmes predskazao, kiše nije bilo. Granulo je sjajno jutro bez ijednog oblačka. U devet sati došao je kolima Lestrade, te krenusmo na imanje Hatherley i Boskomsku lokvu.
— Jutros ima ozbiljnih vijesti — reče Lestrade. — Govori se da je Turner tako bolestan da nema nade da će preživjeti.
— Postariji čovjek, pretpostavljam? — reče Holmes.
— Oko šezdesete, ali je fizički dosta oronuo pa mu se zdravlje od nekog vremena pogoršavalo iz dana u dan. I ovaj slučaj veoma se loše odrazio na njemu. Bio je stari prijatelj McCarthyja, i mogu dodati, njegov veliki dobročinitelj. Saznao sam da mu je dobro Hatherley izdao pod zakup bez ikakve zakupnine.
— Zaista! E pa to je zanimljivo — reče Holmes.
— Da, da, pomogao mu je on na stotinu drugih načina. Svi pričaju o njegovoj predusretljivosti prema McCarthyju.
— Stvarno! Nije li vam palo u oči kao malo čudno da taj McCarthy govori o vjenčanju svog sina s Turnerovom kćeri, koja je, vjerojatno, nasljednica imanja, na tako samouvjeren način kao da je riječ samo o prijedlogu, a da će sve drugo slijediti samo od sebe? To je utoliko čudnije kad znamo da se Turner usprotivio toj zamisli. Kći nam je mnogo rekla. Zar iz toga ne izvlačite nikakav zaključak?
— Došli smo na dedukcije — reče Lestrade, namignuvši na mene. — Smatram, Holmes, da je prilično teško uhvatiti se ukoštac s činjenicama, ako se ne odbace teorije i fantazije.
— U pravu ste — Holmes će ozbiljno — veoma vam je teško da se uhvatite ukoštac s činjenicama.
— U svakom slučaju, ja sam se prihvatio jedne činjenice koju vi, čini se, smatrate teško prihvatljivom — odgovori Lestrade.
— A ta je?
— Da je McCarthy stariji našao smrt od ruke McCarthyja mlađeg i da su sve teorije o suprotnom jalovo nagvaždanje po mjesečini.
— Pa lijepo, mjesečina je svjetlija od magluštine — smijući se reče Holmes. — Ali grdno sam se prevario ako ono s lijeve strane nije dobro Hatherley.
— Da, to je Hatherley.
Bila je to prostrana komforna zgrada na dva kata, s krovom od škriljca i velikim žutim izraslinama od lišaja po sivim zidovima. Međutim, navučeni zastori i dimnjaci bez dima davali su joj izgled kao da ju je nešto pogodilo, kao da ju je još uvijek pritiskivala sva težina groznog slučaja. Stigosmo na vrata i djevojka nam, na Holmesov zahtjev, pokaza čizme koje je njezin gospodar nosio na dan svoje smrti, i par sinovljevih, premda nisu bile baš onaj par koji je on tada imao na nogama. Promotrivši ih veoma pomno sa svih strana, Holmes izrazi želju da ga odvedu u dvorište, odakle smo pogledom pratili krivudavu stazu koja je vodila na Boskomsku lokvu.
Kad bi zagrizao u slučaj kao što je bio ovaj, Sherlock Holmes bi se preobrazio. Oni koji su poznavali jedino mirnog mislioca i logičara iz Baker Streeta, sada ga ne bi mogli prepoznati. Lice bi mu se naizmjenično razvedravalo i tuštilo. Obrve su mu se narogušile u dvije čvrste, crne crte, a oči bi mu se zacaklile čeličnim odbljeskom. Licem je bio nagnut naprijed, stisnutih usana, a po njegovu dugom, snažnom vratu iskočile su krvne žile. Nozdrve su se širile kao u lovačkog psa, a pažnja mu je bila u potpunosti usredsređena na stvar koju je promatrao, tako da bi mu svako pitanje proletjelo kraj ušiju, ili bi mu se, u najboljem slučaju, otelo nestrpljivo gunđanje u znak odgovora. Hitro i bezumno išao je tragom puteljka, koji se izdužio kroz livade, a zatim putem kroz šumu, do Boskomske lokve. Tlo je bilo vlažno i močvarno kao što je u cijelom tom okrugu, pa je bilo otisaka od mnogo nogu po stazi i kratkoj travi koja se rasprostirala sobe strane staze. Holmes bi sad potrčao, sad zastao kao ukopan, Lestrade i ja koračali smo za njim. Detektiv je bio ravnodušan i prezriv, dok sam ja promatrao svog prijatelja sa znatiželjom koja je proizlazila iz uvjerenja da je svaki njegov pokret upravljen u pravcu određenog cilja.
Boskomska lokva širine pedeset jardi, obrubljena trskom, nalazi se na međi između dobra Hatherley i privatnog parka bogatog Turnera. Nad šumom, koja ju je zatvarala s druge strane, mogli smo vidjeti kako strše crvene vitke kugle koje su označavale položaj obitavališta bogata zemljoposjednika. Lokva prema Hatherleyu nastavila se u veoma gustu šumu s tankim pojasom raskvašene trave u širini od dvadeset koraka između ruba drveća i trske koja je okružavala jezero. Lestrade nam pokaza mjesto gdje je pronađeno tijelo. I zaista, tlo je bilo toliko vlažno da sam jasno mogao vidjeti tragove koji su ostali od pada oborena čovjeka. Koliko sam mu mogao pročitati na licu, Holmes je na izgaženoj travi čitao i mnoge druge stvari. Trčkarao je unaokolo kao pas koji je nanjušio miris, zatim se okrenuo mom pratiocu.
— Zašto ste vi išli u jezero? — upita.
— Pokušao sam da grabljama nešto upecam. Mislio sam da će se tu možda naći nekakvo oružje ili neki drugi trag. Ali kako zaboga ... ?
— Pst, pst! Nemam vremena. To vaše stopalo sa zaokretom prema unutra nalazi se svuda unaokolo. Krtica bi ga mogla slijediti, a eno ondje u trstiku nestaje. Kako bi sve to bilo jednostavno da sam bio ovdje prije nego što su se tu našli neki drugi, kao krdo bizona, i svud se unaokolo rashodali. Eto, tu je prošlo društvo s vratarom koje je na šest do osam stopa svuda oko tijela uništilo sve tragove. Ali tu su i tri posebna traga nekih nogu? — On izvadi leću pa se u svom kišnom ogrtaču pruži na zemlju gunđajući pri tom više za sebe negoli za nas.
— To su stope mladog McCarthyja. Dva puta je išao hodom, a jedanput je brzo potrčao, donovi su duboko utisnuti, a potpetice jedva vidljive. To potvrđuje njegovu izjavu. Kad je vidio da mu otac leži na zemlji, on je potrčao. Zatim, tu su i očeva stopala, koračao je gore-dolje. Što je to? Aha, to je otisak kundaka na pušci na koju se sin oslonio dok je stajao i slušao. A ovo? Ha! Vršak od čizme! Dolaze, odlaze, ponovo dolaze, naravno to je bilo za kaput. Ali odakle dolaze?
— Počne trčati tamo-amo, čas ponovo otkrivajući trag, sve dok se ne nađe nadohvat ruba šume i pod sjenom velike bukve, najvećeg drveta u cijelom susjedstvu.
Holmes nastavi tragati, pa se jednim uzvikom zadovoljstva još jednom pruži licem prema zemlji. Prevrtao je lišće i sasušeno pruće, skupljao u koverat nešto što je meni izgledalo kao prašina i lećom ispitivao ne samo tlo već i koru drveća, dokle god je mogao doprijeti. U mahovini je ležao nekakav reckav kamen. I njega je pažljivo pregledao i spremio. Zatim je slijedio stazu kroz šumu, sve dok nije došao do glavne ceste, gdje se izgubio svaki dalji trag.
— To je naročito zanimljiv slučaj — reče. — Pretpostavljam da je ona siva kuća zdesna vratarnica. Idem tamo da progovorim koju riječ s Moranom, a možda i da napišem neku malu bilješku. Kad završim možemo se odvesti na ručak. Ako hoćete, odšetajte do fijakera, ja ću vam se za koji trenutak pridružiti.
Za desetak minuta stigli smo do fijakera i vozili se u pravcu Rossa. Holmes je nosio kamen koji je pokupio u šumi.
— To bi vas moglo zanimati, Lestrade — reče pružajući mu kamen. — Zločin je bio učinjen ovim kamenom.
— Ne primjećujem nikakvih znakova.
— Nema ih.
— Pa otkuda onda znate?
— Vidi se da je pod njim rasla trava, međutim, ondje gdje sam ga ja našao ležao je svega tri dana. Kad sam ga digao, pod njim nije bilo trave. Osim toga, odgovara nanijetim ozlijedama. Nema tragova ni od kakvog drugog oruđa.
— A zločinac?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:56 am




— On je visok čovjek, ljevak, hramlje na desnu nogu, nosi lovačke čizme s debelim đonom i sivi kaput, puši indijske cigare, upotrebljava cigarluk i u džepu ima tup perorez. Postoji i nekoliko drugih indicija, ali u našem traganju bit će dovoljne i ove.
Lestrade se nasmije. — Bojim se da sam još uvijek ostao skeptik — reče. — Teorije su lijepa stvar, ali mi imamo posla s tvrdokornom britanskom porotom.
— Nous verrons 8 — mirno odgovori Holmes. — Vi radite svojim metodom, a ja ću svojim. Poslijepodne bit ću veoma zaposlen i vjerojatno je da ću se večernjim vlakom vratiti u London.
— Zar ostavljajući svoj slučaj nedovršen?
— Ne, dovršen!
— A tajna?
— Odgonetnuta je!
— Pa tko je onda zločinac?
— Osoba koju sam opisao.
— Ali tko je to?
— Neće ga biti teško pronaći. Susjedstvo nije tako gusto naseljeno.
Lestrade slegne ramenima. — Ja sam praktičan čovjek — reče — i ne bih krenuo unaokolo tražiti jednu osobu koja je ljevak i s hromom nogom. Postao bih meta podsmijeha u cijelom Scotland Yardu.
— U redu — mirno reče Holmes. — Ja sam vam pružio priliku. Evo vašeg stana. Zbogom! Prije nego što odavde krenem, ostavit ću vam nekoliko redaka.
Pošto smo napustili Lestradea odvezli smo se u hotel. Ručak je bio na stolu. Holmes je šutio utonuvši u misli, s izrazom mučnine na licu, kao netko tko se nalazi u zapetljanoj situaciji.
— Watsone — reče kad je sto bio raspremljen — sjednite na ovu stolicu da malo popričamo. Ne znam što da radim i cijenim vaš savjet. Zapalite cigaretu, izložit ću vam slučaj.
— Izvolite.
— Razmatrajući slučaj naišli smo na dvije pojedinosti u iskazu mladog McCarthyja koje su nam smjesta pale u oči. Za mene su bile njemu u prilog, za vas protiv njega. Prva je činjenica da je, navodno prema njegovoj izjavi, njegov otac uzviknuo »hu-uj« prije no što ga je ugledao. Druga je njegovo čudnovato pozivanje na miša kad je bio na samrti. Zna da mu je otac promrmljao nekoliko riječi, ali to je bilo sve što je razabrao svojim uhom. Naša istraga mora započeti od te polazne točke. Otvorit ćemo je s pretpostavkom da je ono što je mladić izjavio potpuna istina.
— A što je onda s onim »hu-uj«?
— To nije bilo namijenjeno sinu. Sin mu se nalazio, koliko je meni poznato, u Bristolu. Samo se pukim slučajem zatekao u blizini i mogao je čuti oca. To »hu-uj« izričito je australijanski povik, veoma čest među Australijancima. Postoji ozbiljna pretpostavka da je osoba koju je McCarthy očekivao kod Boskomske lokve netko tko je bio u Australiji.
— A što je s onim mišem?
Sherlock Holmes izvuče iz džepa presavijen papir te ga rasprostre po stolu. — To je mapa kolonije Victorija — reče. — Telegrafirao sam po nju prošle noći. — Stavi ruku na jedan dio mape. — Što tu možete pročitati? — zapita.
— Miš — pročitam.
— A sad? — Podiže svoju ruku.
— BELERMIŠ. 9
— Upravo tako. To je bila riječ koju je čovjek izgovorio, a od koje je sin čuo samo zadnji slog. Pokušavao je izgovoriti ime svog ubice. Taj-i-taj iz Belermiša.
— Pa to je divno! — uzviknem.
— Nema dvojbe. Vidite, sad sam znatno suzio polje rada. Sivi komad odijela bio je treća točka koja je izvjesna, ako je sinovljeva izjava točna. Iz svih detalja stvorili smo predodžbi o Australijancu iz Belermiša u sivom kaputu.
— Naravno.
— I to o Australijancu koji je u ovom kraju kod kuće jer se Lokvi može pristupiti samo preko poljskog dobra ili imanja kuda bi se teško mogao probiti stranac.
— Sasvim tako.
— Zatim dolazi naš današnji zahvat. Ispitivanjem tla došao sam do sitnih pojedinosti u pogledu ličnosti zločinca koje: sam dao onom bedastom Lestradeu.
— Kako ste došli do njih?
— Moj metod vam je poznat. Zasniva se na promatranju: sitnica.
— Znam da nečiju visinu možete grubo ocijeniti prema, dužini koraka. A i čizme bi se mogle opisati po tragovima.
— Da, bile su to veoma čudnovate čizme.
— A hromost?
— Otisak njegova desnog stopala bio je uvijek manje izrazit od onog koje je ostavljalo lijevo. Težište je više prebacivao na njega. Zašto? Zato što je hramao, bio je ćopav.
— A to što je ljevak?
— I sami ste se iznenadili prirodi ozljede kako je opisana u kirurškom nalazu. Udarac je uslijedio neposredno odostraga, pa ipak je ozljeda bila na lijevoj strani. E pa sad, kako se moglo dogoditi drugačije ako udarac nije potekao od čovjeka koji je ljevak? Za vrijeme susreta između oca i sina, on je stajao iza onog drveta. Čak je ondje i pušio. Pronašao sam pepeo od cigare za koju smijem reći da je indijska s obzirom na moje poznavanje duhanskih pepela. Kao što vam je poznato, tome sam bio posvetio nešto vremena i napisao malu monografiju o vrstama pepela iz 140 raznih vrsta duhana za lulu, cigare i cigarete. Zatim, kad sam pronašao pepeo, osmotrio sam unaokolo i našao opušak koji je bacio u mahovinu. Bila je to indijska cigara i to od one vrste koje se zavijaju u Rotterdamu.
— A cigarluk?
— Mogao sam zaključiti da mu vršak cigare nije bio u ustima. Prema tome, upotrebljavao je cigarluk. Vršak je bio odsječen, a ne odgrižen, ali rez nije bio ravan. Po tome sam zaključio da je perorez bio tup.
— Holmes — rekoh — bacili ste mrežu na tog čovjeka iz koje se neće moći izmigoljiti, a spasili jedan nevini ljudski život. Prerezali ste uže koje ga je trebalo objesiti. Sagledavam pravac na koji ukazujete. Ubica je ...
— Gospodin John Turner — poviče hotelski momak otvorivši vrata naše sobe i uvodeći jednog posjetioca.
Čovjek koji je ušao bio je čudna spodoba. Njegovi tromi, hramajući korak i povijena leđa odavali su izgled iznemoglosti, dok se po njegovim oštrim, dubokim, kao kamen urezatim crtama na licu i velikim udovima vidjelo da krije u sebi neobičnu tjelesnu i duhovnu snagu. Njegova razbarušena brada, prosjeda kosa i nakostriješene obrve, davali su izgled dostojanstvenosti i snage. Lice mu je bilo pepeljasto-bijelo, a usne i kutovi nozdrva osjenčam plavetnilom. Bilo mi je odmah jasno da ga je obrvala neka kronična smrtonosna boljka.
— Molim vas, sjednite na sofu — blago reče Holmes. — Primili ste moju poruku?
— Da, donio mi ju je vratar. Rekoste kako biste željeli da dođem ovamo da bi se izbjegao skandal.
— Mislio sam da će svijet prepričavati ako ja budem otišao u Hali.
— A zašto ste željeli da me vidite? — upita i baci u pravcu Holmesa pogled pun očajanja u umornim očima, kao da mu je već odgovoreno na pitanje.
— Da — reče Holmes, više odgovarajući na pogled negoli na riječi — znam sve o McCarthyju.
Starac zagnjuri lice u ruke. — Bog neka mi pomogne! — zavapi. — Ali ja ne bih dopustio da se mladom čovjeku dogodi išta loše. Svoju časnu riječ vam dajem da bih progovorio kad bi stvar pred porotom krenula naopako po njega.
— Drago mi je što vas čujem da tako govorite — reče Holmes.
— Progovorio bih ja i sada, samo da se to nije ticalo moje kćeri. Ona bi presvisnula kad bi čula da sam uhapšen.
— Moglo bi se to izbjeći — reče Holmes.
— Šta!
— Ja nisam nikakvo službeno lice. Moje prisustvo zahtijevala je vaša kći, ja sam pozvan da radim za njen interes. Ali mladi McCarthy mora biti oslobođen.
— Ja sam čovjek na umoru — reče stari Turner. — Godinama sam bolovao od šećerne bolesti. Moj liječnik mi tvrdi da mi preostaje od života mjesec dana. Radije bih umro pod vlastitim krovom nego u zatvoru.
Holmes sjedne za sto držeći u ruci pero. — Recite nam istinu — reče. — Ja bilježim činjenice, vi ćete to potpisati, a Watson će biti svjedok. Tako ću u najpresudnijem trenutku biti u stanju predočiti vaše priznanje da spasim mladog McCarthyja. Obećavam vam da ću se ovim koristiti samo u slučaju krajnje nužde.
— U redu — reče starac. — Pitanje je hoću li do porote još biti živ, tako da to za mene ne znači mnogo. Htio bih poštedjeti Alice od udarca. A sad da vam objasnim.
Vi niste poznavali McCarthyja. Bio je satana. To vam ja kažem. Sačuvao vas bog kandži takvog čovjeka. Svih ovih dvadeset godina nije popuštao njegov zahvat i sav je život u meni utrnuo. Ispričat ću vam kako sam zapao pod njegovu moć.
Bilo je to na zlatonosnim poljima u ranim osamstošezdesetim godinama. Bio sam tada mlad deran neumoran i vatren, oran da se latim bilo čega. Zapao sam u loše društvo, odao se piću, nisam imao sreće, odmetnuo se u šumu i, jednom riječju, postao ono što vi ovdje nazivate drumskim razbojnikom. Bilo nas je šestoro. Vodili smo divlji, razuzdan život s vremena na vrijeme orobivši neku stanicu ili zaustavljajući kola na putu sa zlatonosnih polja radi pljačke. Bio sam poznat pod imenom Crni Jack iz Belermiša, a naše se družine u koloniji još uvijek sjećaju kao Belermiške bande.
Jednog dana spuštao se konvoj iz Belermiša za Melbourne, a mi ga dočekasmo iz zasjede i napadnemo. Njih je bilo šest; konjanika, a nas šestorica, tako da su nam snage bile podjednake. Prvim plotunom izbacismo četvoricu iz sedla. Ali padnu i naša trojica dok stigosmo do blaga. Tad uperim pištolj vazaču kola u potiljak. Vozač je bio McCarthy. žalim što ga tada nisam ustrijelio. Dobro sam vidio kako mi u lice netremice pilje njegove male zle oči, kao da hoće da ureze u pamet svaku moju crtu. Klisnuli smo sa zlatom, postali bogati ljudi i prešli u Englesku, a da nitko na nas nije ni posumnjao. Tu se rastanem od svojih starih drugova i odlučim se povući u miran i častan život. Kupio sam ovo imanje i odlučio da od svog novca učinim nešto dobro, kako bih popravio zlo kojim sam došao do njega. Bio sam se i oženio, ali žena je umrla mlada i ostavila kćer Alice. Iako još djetešce, njezina majušna ruka kao da me vodila na pravi put, bolje nego išta drugo. Jednom riječju, prevrnuo sam list, te sam se trudio da ispravim prošlost. Sve je išlo dobro, dok me nisu dograbile McCarthyeve kandže.
Otišao sam u grad zbog imovinskih problema i u Regent Streetu naiđem na njega. Bio je pohaban.
»Evo nas, Jack«, reče uhvativši me za ruku. »Bit ćemo ti dobri kao rođeni. Nas smo dvojica, ja i moj sin, i ti ćeš nas izdržavati. Ako nećeš, ova Engleska je fina zemlja, poštuje zakonitost, i u njoj se uvijek nađe neki policajac koji se rado odazove pozivu.«
I tako su došli u zapadnu Englesku, nisu se više morali seljakati i od tada su živjeli bez plaćanja zakupnine na mojoj najboljoj zemlji. Za mene nije više bilo ni mira, ni počinka, ni zaborava, ma kud se okrenuo, nailazio sam uz svoje skute njegovo prepredeno lice. Kad je Alice porasla postalo je još gore. Ubrzo je shvatio da se ja više bojim da ona ne sazna nešto o mojoj prošlosti nego policija. I tako, ma što da je poželio, davao sam mu bez pogovora: zemlju, novac, kuće, dok na kraju nije od mene zatražio nešto što mu nisam mogao dati. Zatražio je Alice.
Sin mu je narastao, a isto tako i moja djevojka, pa kako je bilo poznato da sam bolestan, činilo mu se da bi to bio dobar potez ako njegov deran uđe u cijeli posjed. Ali tu sam bio čvrst. Njegovu prokletu krv s mojom nisam htio miješati, zato što bih imao nešto protiv dječaka, ali dovoljno je da u njemu teče očeva krv. Ostao sam uporan. McCarthy je prijetio. Ja sam mu skresao u brk da može učiniti najgore. Trebalo je da se sretnemo na pol puta između naših kuća, kod Lokve, radi dogovora.
Kad sam sišao, zatekao sam ga u razgovoru s njegovim sinom. Popušio sam cigaru i sačekao iza drveta da ostane sam. Međutim, dok sam osluškivao njihov razgovor, kao da je sve proključalo u meni, jer je navaljivao na svog sina da vjenča moju kćer. Govorio je o tome s tako malo obzira šta ona o tome misli kao da se radilo o uličarki. U meni uskipi na pomisao da i ja i sve ono što mi je bilo najdraže treba da budemo u vlasti takva čovjeka. Kako da raskinem te okove? Pa već sam čovjek na umoru. Iako sam još pri čistoj svijesti i čvrsto se držim na nogama, znao sam da mi je sudbina zapečaćena. A uspomena na mene i moja kći? To mogu spasiti samo ako ušutkam taj pogani jezik. To sam i uradio, gospodine Holmes, i još jedanput bih uradio. Ma kako da sam se teško ogriješio, mučenički sam provodio život da bih ispaštao. Ali, da i moja kći bude upetljana u iste zamke koje su držale mene, bilo je više nego što sam mogao podnijeti. Udario sam ga i oborio s manje žaljenja nego bih to učinio s nekom otrovnom zvijeri. Njegov krik potakao je sina da se vrati, a ja se tada brže-bolje domognem zaklona u šumi. Međutim, morao sam se vratiti da pokupim kaput koji sam ispustio u bijegu. Eto, gospodo, to je prava istina o svemu što se dogodilo.
— Pa sad, nisam ja taj koji će o vama donijeti sud — reče Holmes, dok je starac potpisivao svoj iskaz.
— Što da uradim?
— U pogledu zdravlja, ništa. Svjesni ste i sami kako je s vama. Vaše ću priznanje zadržati i ako McCarthy bude osuđen, tada ću ga koristiti. Ako pak ne bude, onda ono nikad neće izaći pred oči smrtnika, a vaša će tajna, bili vi živi ili mrtvi, ostati pohranjena na sigurnom mjestu.
— E pa onda, sretan put — reče starac. — Vaš vlastiti samrtni čas, kad za njega dođe vrijeme, bit će vam lakši za ovu misao spokoj stva koju ste dodali mome.
Hodajući nesigurno svojim divovskim tijelom, on se zastajkujući udalji iz sobe.
Jamesa McCarthyja porota je oslobodila na temelju uvjerljivo snažnih, mnogobrojnih prigovora koje je pismeno izložio Holmes i dostavio braniocu okrivljenog. Stari Turner poživio je još sedam mjeseci. A sada je mrtav. Svi su izgledi da će oboje mladih zajedno sretno proživjeti svoj vijek, nemajući pojma o crnom oblaku koji leži nad prošlošću njihovih otaca.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:57 am





PLAVI GRANAT


Drugog dana Božića posjetio sam izjutra svog prijatelja Sherlocka Holmesa s namjerom da mu čestitam blagdan. Ležao je op ražen na divanu u kućnom ogrtaču tamnocrvene boje. S desne strane, nadohvat ruke, nalazila se lula, a pored nje gomila tek pročitanih i zgužvanih jutarnjih novina. Pored divana nalazila se stolica, a u desnom kutu njezina naslona visio je otrcan pusten šešir, iznošen i oštećen na nekoliko mjesta. Leća i mala kliješta ukazivala su na to da je šešir bio tako obješen u svrhu ispitivanja.
— Zauzeti ste — rekoh — možda vam smetam.
— Ni najmanje. Milo mi je što imam prijatelja s kojim, mogu raspravljati o svojim zaključcima. Stvar je savršena prosta (pri tom pokaza palcem u pravcu starog šešira), ali postoje izvjesni znaci koji nisu sasvim beznačajni, a mogli bi biti čak i poučni.
Sjedoh u njegov naslonjač da zagrijem ruke uz pucketavu vatru, jer je napolju bio pritisnuo mraz pa su prozori bili išarani ledenim kristalima. — Pretpostavljam da je stvar, ma koliko izgledala prosta, povezana s nekom užasnom pričom pa predstavlja trag koji će nas dovesti do rješenja nerazjašnjene misterije i do kažnjavanja zločinca.
— Ne, ne. Nije riječ o nikakvom zločinu — reče Holmes, smijući se. — Samo o jednom od onih čudnih slučajeva koji se događaju kad se četiri milijuna ljudskih bića tiskaju na prostoru od nekoliko kvadratnih milja. Zbog akcije i reakcije tako gustog roja ljudi može se očekivati da će doći do sticaia raznovrsnih događaja pa će iskrsnuti mnogo sitnih problema, možda čudnih i upadljivih, koji ipak neće izazvati zločin. To smo često iskusili.
— Toga ima toliko — rekao sam — da su od šest osrednjih slučajeva, koje sam dodao svojim bilješkama, tri bila bez kažnjiva djela.
— Točno. Vi imate u vidu moj pokušaj da pronađem papire Irene Adler, neobičan slučaj gospođice Mary Sutherland i doživljaj čovjeka s izvijenom usnom. Pa lijepo, ni najmanje ne sumnjam da će i ova stvarčica pasti u tu istu nevinu vrstu. Poznajete li nosača Petersona?
— Da.
— Ovaj trofej pripada njemu.
— Da li je to njegov šešir?
— Ne, on ga je našao. Vlasnik je nepoznat. Molim vas, ne gledajte na njega kao na otrcan šešir, već kao na izdvojen intelektualan problem. A sada, najprije, kako je stigao ovamo? Pojavio se na Božić izjutra zajedno s jednom dobro nakljukanom guskom koja se, u to ne sumnjam, u ovom trenutku peče u Petersonovoj pećnici. Evo činjenice: na Božić, oko četiri sata izjutra, Peterson koji je, kao što znate, veoma pošten čovjek, vraćao se s male veselice i išao kući niz Tottenham Court Road. Pod svjetlom plinske svjetiljke vidio je visoka čovjeka kako teturajući korača polagano za njim i preko ramena nosi bijelu gusku. Kad je stigao do ugla Godge Streeta, dođe do tuče između stranca i grupe dripaca. Jedan od dripaca zbaci starcu s glave šešir, a starac podiže u obranu svoj štap i zavitlavši njime oko glave razbi staklo na izlogu pred sobom. Peterson pritrča da zaštiti stranca od napadača, ali čovjek, uzbuđen zbog razbijena izloga, videći da mu je prišla uniformirana osoba zvanična izgleda, ispusti gusku, nagne bježati i nestane u spletu uličica iza ulice Tottenham Court Road. Ugledavši Petersona, i napadači pobjegoše, pa Peterson zagospodari poprištem i kao pobjednik dočepa se plijena u vidu ovog otrcanog šešira i jedne božične guske.
— Koju je vratio vlasniku!
— Dragi moj prijatelju, u tome i jeste pitanje. Istina je da je na jednom komadiću kartona, koji je bio privezan guski za lijevu nogu, stajalo: »Za gospođu Henry Bakera«, a istina je i to da se na podstavi šešira mogu vidjeti početna slova H. B. Ali kako u našem gradu postoji nekoliko hiljada Bakera i nekoliko stotina Henry Bakera, nije lako pogoditi kome da se vrati izgubljeno vlasništvo.
— Pa što je Peterson učinio?
— Na sam Božić, izjutra, donio mi je gusku i šešir jer zna da mene takva pitanja zanimaju. Zadržali smo gusku sve do jutros, kad su se pojavili znaci da bi, unatoč mrazu, dobro bilo da se bez odlaganja pojede. Stoga ju je njen nalaznik odnio kući da ostvari njen krajnji udes, a ja sam zadržao šešir nepoznata gospodina koji je izgubio svoj božični ručak.
— Zar nije oglasio gubitak u novinama?
— Nije.
— Kako ćete otkriti njegov identitet?
— Po onome što mogu zaključiti.
— Na osnovu njegova šešira?
— Točno.
— Ali vi se šalite. Što možete zaključiti na osnovu jednoga starog otrcanog šešira?
— Evo moje leće. Poznajete moj način rada. Što možete vi zaključiti o osobinama čovjeka s takvim šeširom?
Uzeh u ruke otrcan predmet i počeh ga okretati s izrazom sažaljenja. Bio je to običan crni šešir okrugla oblika, tvrd i sasvim iznošen. Podstava je bila od crvene svile, ali izblijedjela. Na njemu nije bilo imena proizvođača, ali su, kao što je Holmes opazio, na jednoj strani bila naškrabana početna slova H. B. Na obodu, ondje gdje se inače nalazi guma kojom se šešir pričvršćuje, bio je probušen, ali gume nije bilo. Šešir je bio sav zaprašen i na nekoliko mjesta umrljan, unatoč pokušajima da se izblijedjela mjesta pokriju mastilom.
— Ja ništa ne vidim — rekoh vraćajući šešir.
— Naprotiv, Watsone, vi možete vidjeti sve. Samo što vi iz onog što vidite ne izvlačite nikakve zaključke. Suviše ste bojažljivi.
— Recite mi onda, molim vas, na kakve vas zaključke navodi taj šešir?
Holmes uzme šešir i stane ga pažljivo promatrati.
— Možda nagovještava manje nego što bi zapravo mogao nagovijestiti — reče — ali navodi ipak na nekoliko zaključaka koji su logični i na nekoliko drugih koji se ističu visokim stepenom vjerojatnosti. Da je taj čovjek intelektualac, to se vidi po izgledu njegova šešira koji nas navodi na misao da je njegov vlasnik poslije tri godine bio prilično imućan mada sam proživljava teške dane. Bio je i oprezan, ali sad je manje oprezan, što ukazuje na njegovo nazadovanje u moralnom pogledu. To nazadovanje, ako ga povežemo s opadanjem njegova imovna stanja, ukazuje na loš utjecaj, vjerojatno na piće kojem je podlegao, i na to da ga je žena prestala voljeti.
— Dragi moj Holmes!
— Međutim, ipak je sačuvao nešto ponosa — produži Holmes ne obazirući se na moju upadicu. — To je čovjek koji voli miran život, malo izlazi, potpuno se zapustio, ima sijedu kosu, koju je posljednjih dana podšišao i sad je maže limunovom kremom. Na takve nas zaključke navodi taj šešir. Osim toga vrlo je malo vjerojatno da je u njegovoj kući sproveden plin.
— Vi se šalite, Holmes!
— Ni najmanje. Zar je moguće da ni sada, kad su moji zaključci jasni kao na dlanu, ne shvaćate kako se do njih dolazi?
— Ne smatram sebe glupim, ali moram priznati: ne razumijem vaša izlaganja. Po čemu ste, na primjer, zaključili da je taj čovjek intelektualac?
Umjesto odgovora Holmes natače šešir na glavu. Pao mu je preko čela i zaustavio se na nosu. — To je pitanje zapremnine — reče — čovjek s tako velikom glavom mora imati nešto mozga.
— A opadanje njegova imovnog stanja?
— Čovjek nosi taj šešir već tri godine. Prije tri godine bili su u modi takvi ravni obodi s uvijenim rubovima. Šešir je najboljeg kvaliteta. Pogledajte traku od rebraste svile i odličnu podstavu. Ako je taj čovjek prije tri godine mogao kupiti tako skup šešir, a otada nije došao do novoga, znači da je osiromašio.
— To je jasno. Ali kako ste došli do zaključka da je taj čovjek manje oprezan i da je u moralnom pogledu nazadovao.
Sherlock Holmes se nasmije. — Tu je mjera opreza — reče stavljajući prst na mali kolut i na rupicu u koju se stavlja guma za šešir. — Guma i kolut nikada se ne prodaju zajedno sa šeširom. Ako je čovjek uzeo i gumu, to je znak opreza jer se potrudio da nabavi ovu obranu od vjetra. Ali, kao što vidimo, gumu je pokidao, a kako se nije potrudio da je zamijeni, očito je sada manje spreman nego što je bio prije, a to opet ukazuje da popušta. S druge strane, potrudio se da prikrije neke mrlje time što ih je premazao mastilom, a to je znak da nije potpuno izgubio ponos.
— Vaše je zaključivanje uvjerljivo.
— Dalje pojedinosti, da je srednjih godina, da je nedavno podšišao sijedu kosu, da upotrebljava ulje za kosu, rezultat su pažljiva ispitivanja donjeg dijela podstave. Leća otkriva velik broj vrhova vlasi ravno odrezanih brijačkim škarama. Sve su nekako ljepljive, a mirišu na ulje za kosu. Prašina na šeširu, kao što vidite, nije siva ulična prašina, već pahuljasta i smeđa kućna prašina, što ukazuje na to da je šešir visio u kući. Tragovi vlage unutar šešira jasan su dokaz da se njegov vlasnik prilično znojio, a to znači da nije u najboljem zdravstvenom stanju.
— Ali njegova žena — rekoste — prestala ga je voljeti!
— Šešir nije čišćen više tjedana. Ako vas, dragi moj Watsone, budem vidio s prašinom od tjedan dana na šeširu, a žena vam dopusti da u takvom stanju izađete, bit će to znak da ste u nesretnom položaju čovjeka koji je izgubio ljubav svoje žene.
— Ne bi li on mogao biti neženja?
— Ne, jer je nosio kući svojoj ženi gusku kao poklon izmirenja. Imajte u vidu karton na guskinoj nozi.
— Na sva pitanja imate spreman odgovor. Ali po čemu, zaboga, zaključujete da u kući tog čovjeka nije uveden plin.
— Jedna ili dvije masne mrlje mogu se načiniti slučajno. Ali kad ih vidim ni manje ni više nego pet, znači da je ta ličnost u uskom dodiru s nekom otopljenom mašću i vjerojatno se noću penje na kat sa šeširom u jednoj ruci, a svijećom koja kaplje u drugoj. Masne mrlje nisu mogle izbiti na šeširu od plinskog plamena. Jeste li zadovoljni?
— Da — nasmijem se — sve je to vrlo oštroumno, ali kako rekoste da nije u pitanju nikakav zločin niti je nanesena ikakva šteta, osim što je prouzročen gubitak jedne guske, ne liči li to na rasipanje energije?
Sherlock Holmes upravo je zaustio da odgovori, kad se vrata naglo otvore i u sobu uleti nosač Peterson zajapurenih obraza i ošamućen od iznenađenja.
— Guska, gospodine Holmes! Guska, gospodine — reče prekidajući se u govoru.
— Što je? Da se nije vratila u život i odletjela kroz kuhinjski prozor? — upita ga Holmes nagnuvši se preko divana da bi ga bolje vidio. Nosač je bio uzbuđen.
— Pogledajte, gospodine što je moja žena našla u njenoj guši. — Ispruži ruku i pokaže na dlanu sjajan plavi kamen, manji od zrna boba, ali tako čist i blistav da je u tamnom udubljenju njegove šake blistao poput električne iskre.
Sherlock Holmes se ispravi i pri tom mu se ote zvižduk:
— Petersone — reče — to je pravo skriveno blago. Pretpostavljam da znate što ste našli.
— Dijamant, gospodine, dijamant! To je onaj dragi kamen o kojem sam čitao u »Timesu«.
— Da nije to možda plavi granat grofice od Morcara? — uzviknem.
— Tako je! Znam koliki je i kako izgleda, jer sam u posljednje vrijeme u »Timesu« svakodnevno čitao o njemu. To je jedinstven kamen o čijoj se vrijednosti može samo nagađati. Ponuđena nagrada od hiljadu funti sigurno nije ni dvadeseti dio njegove tržišne vrijednosti.
— Hiljadu funti! Milostivi bože — usklikne nosač i u isti čas svali se na stolicu. Neko je vrijeme zurio čas u Holmesa, a čas u mene.
— To je samo nagrada, a imam razloga da tvrdim da su u pitanju i sentimentalni obziri koji bi mogli navesti groficu da se liši čak polovice svog imetka samo da ponovo dođe do svog dragulja.
— Izgubljen je ako se dobro sjećam, u hotelu »Cosmopolitan« — javim se.
— Točno, i to dvadeset drugog decembra, prije pet dana. Instalater John Horner optužen je da ga je izvukao iz kutije u kojoj je grofica držala svoj nakit. Dokazi protiv njega bili su tako jaki da je predan poroti. Čini mi se da ovdje imam neke podatke o toj stvari. — Holmes stane preturati po novinama, gledajući datume, dok ne naiđe na jedne iz kojih pročita ovaj izvještaj:
»Krađa dragulja u hotelu Cosmopolitan — John Horner, kome je sada dvadeset šest godina, instalater, optužen je da je dvadeset drugog ovog mjeseca uzeo iz kutije za nakit grofice od Morcara dragocjen dragulj poznat pod imenom »plavi granat«.
James Ryder, službenik hotela, izjavio je prilikom svjedočenja da je na dan krađe odveo Hornera u sobu grofice od Morcara da na prozorskoj rešetki pričvrsti jednu šipku koja je popustila. Kako su ga zatim pozvali drugamo, s Homerom je ostao kratko vrijeme. Kad se vratio, vidio je da je pisaći stol obijen i da mali kovčežić od safijana, u kojem je grofica imala običaj da čuva svoj nakit, leži prazan na toaletnom stoliću. Ryder je odmah poduzeo potrebne korake, i Horner je uhapšen još iste večeri, ali dragulj nije pronađen ni kod njega ni u njegovom stanu. Catherine Cusack, grofičina služavka, izjavila je da je čula Ryderov prestravljen krik kad je otkrio krađu pa je odmah potrčala u sobu i u njoj našla stanje kakvo je opisao prvi svjedok. Inspektor Breadstreet iz odjeljenja B dao je iskaz o hapšenju Hornera, koji se uporno branio i najenergičnije tvrdio da je nevin. Pošto je ustanovljeno da je pritvorenik već bio osuđivan zbog krađe, upravna vlast odbila je da razmatra optužbu po kratkom postupku pa je slučaj predala u nadležnost poroti. Horner, koji je za vrijeme istrage pokazivao znake najdubljeg uzbuđenja, pao je na kraju istrage u nesvijest pa je iznijet iz ureda.«
— Hm! Toliko o istrazi u policiji — reče Holmes zamišljeno i odloži novine. — Pitanje koje bismo sada morali riješiti je tok događaja što vodi od opljačkanog kovčežića za nakit do guskine guše u ulici Tottenham Court. Vidite, Watsone, naši prividno beznačajni zaključci odjednom su postali mnogo važniji. U pitanju je dragulj. Dragulj potječe iz guske, a guska potječe od gospodina Henry Bakera, gospodina koji ima ružan šešir i sve ostale osobenosti kojima sam vam maločas dosađivao. Zbog toga se moramo ozbiljnije potruditi da nađemo toga gospodina i da ustvrdimo kakvu je ulogu odigrao u toj maloj misteriji. Da to postignemo, treba, prvo, da upotrijebimo najpogodnije sredstvo, a to je oglas u svim večernjim listovima. Ako s tim oglasom ne uspijemo, pokušat ćemo nešto drugo.
— Što ćete oglasiti?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:57 am




— Dajte mi olovku i komadić papira. Objavit ćemo ovaj kratki oglas:
»Guska i crni pusteni šešir nađeni su na uglu Goodge Streeta. Gospodin Henry Baker, koji ih je izgubio, neka se javi večeras u 6,30 sati u Baker Streetu 221B«.
— Jasno i sažeto, zar ne?
— Sasvim. Nego, hoće li on pročitati oglas?
— Pa, sigurno će pregledati sve novine, jer to je težak gubitak za siromašna čovjeka. On se toliko uzbudio nedaćom koja ga je snašla i Petersonovim dolaskom, da je razbio izlog pa je u tome času mislio samo na bijeg. Ali sada već gorko žali što je pod trenutnim porivom straha ostavio svoju ptičicu. I objavljivanje njegova imena u novinama potaknut će ga da pročita oglas, jer će mu svatko tko ga poznaje obratiti na nj pažnju. Evo vam, Petersone, tekst oglasa. Požurite u oglasni zavod.
— Za koje novine, gospodine?
— Oh, za »Globe«, »Star«, »Pali Mali«, »St James«, »Evening News«, »Standard«, »Echo«, ukratko, da uđe u sve kojih se sjetite.
— Vrlo dobro, gospodine. A što će biti s draguljem?
— Ah, da, zadržat ću ga. Hvala vam. Da ne zaboravim, Petersone, kupite jednu gusku pa mi je donesite ovamo, moramo imati jednu da je damo tom gospodinu umjesto one koju sada jede vaša porodica.
Kad je nosač otišao, Holmes uzme dragulj pa ga okrene prema svjetlu. — Lijepa stvar — reče. — Gledajte ga kako se sjaji i blista. To je jezgro i žarište zločina, naravno, kao svaki lijepi dragulj. Uvijek najmiliji mamac! Kod krupnijih i starijih dragulja svaka njihova površinica podsjeća možda na kakav krvavi događaj. Ovaj dragulj, međutim, nema ni dvadeset godina. Nađem je na obali rijeke Amoy u južnoj Kini, a odlikuje se time što ima sva svojstva granata, samo što je plave umjesto crvene boje. Unatoč svojoj mladosti već ima mračnu historiju. Do sada je tih deset karata kristaliziranoga ugljika prouzročilo već dva ubojstva, jedno posipanje sumpornom kiselinom, jedno samoubojstvo i više krađa. Tko bi mogao pomisliti da takva lijepa igračka može odvesti na vješala i u zatvor. Sad ću ga zaključati u kasu i obavijestiti groficu da se nalazi kod nas.
— Mislite li da je Horner nedužan?
— To ne bih mogao reći.
— Pa dobro, mislite li, onda, da Henry Baker ima neke veze s tom stvari?
— Mnogo je vjerojatnije da je Henry Baker sasvim nedužan i da nije imao pojma da guska, koju je nosio preko ramena, ima basnoslovnu vrijednost. To ću ustvrditi prostim pokusom, samo treba da se Henry Baker odazove našem oglasu.
— Zar dotle ništa ne možete učiniti?
— Ništa.
— Onda ću nastaviti da obilazim svoje bolesnike, a večeras ću se vratiti jer želim vidjeti rješenje.
— Bit će mi veoma drago da vas vidim. Večerat ću u sedam sati šljuku. Uzgred rečeno, možda bih u vezi s nedavnim događajima trebalo da kažem gospođi Hudson da i šljuki pregleda gušu.
Već je bilo pet i po sati kad se ponovo nađoh u Baker Streetu. Približavajući se kući, spazim čovjeka u kaputu zakopčanom do grla, sa škotskom kapom na glavi: u polukrugu svjetlosti što je padala s prozora na vrata, čekao je pred kućom da uđe. Upravo sam stigao pred kuću, kad se vrata otvore pa nas zajedno uvedu u Holmesovu sobu.
— Gospodin Baker zar ne? — reče Holmes ustajući iz naslonjača i pozdravljajući svog gosta neposrednošću koju je tako lako umio primijeniti — Molim vas, sjednite na ovu stolicu kraj vatre, gospodine Bakeru. Noć je hladna, a vidim da vam je odjeća prikladnija za ljeto nego za zimu. Ah, Watsone, stigli ste u pravi čas. Da li je to vaš šešir, gospodine Bakeru?
— Da, gospodine, to je nesumnjivo moj šešir.
Bio je visok čovjek, okruglih ramena, velike glave i inteligentna lica, koje se završavalo prosijedom i smeđom, šiljatom bradom. Crvenilo na nosu i obrazima, kao i lako drhtanje ispružene ruke, govorili su u prilog Holmesovoj pretpostavci o njegovim navikama. Stari crni redengot imao je podignut ovratnik, a mršavi zglavci na rukama izvirivali su iz rukava ispod kojih nije bilo ni manžeta ni košulje. Govorio je tihim, isprekidanim glasom, pažljivo birajući izraze i stvarao utisak obrazovana čovjeka kojemu sudbina nije bila sklona.
— Zadržali smo ove stvari nekoliko dana — reče Holmes — jer smo očekivali da vidimo oglas iz kojega bismo doznali vašu adresu. Ja znam zašto niste dali oglas.
Posjetilac se postiđeno nasmija. — Šilinzi se kod mene više ne slijevaju kao nekada — reče. — Smatrao sam da je banda dripaca, koja me napala, odnijela i šešir i gusku. Nisam htio uzalud trošiti.
— Posve prirodno. Uostalom, što se tiče guske, bili smo primorani da je pojedemo.
— Da je pojedete! — Posjetilac se od uzbuđenja napola diže sa svoje stolice.
— Da, nitko ne bi imao koristi od nje da nismo tako učinili. Ali pretpostavljam da će ona druga guska, tamo na stolu, koja je otprilike podjednake težine i potpuno svježa, isto tako dobro poslužiti vašem cilju.
— Oh, svakako — odgovori Baker s olakšanjem.
— Naravno, mi još uvijek imamo perje, noge, gušu i tako dalje, od vaše guske, pa ako želite...
Čovjek se srdačno nasmija. — To bi moglo poslužiti kao uspomena na moj doživljaj — reče — ali nikako ne vidim kakve bih koristi mogao imati od tih disjecta membra 10 moje znanice. Ne, gospodine, s vašom dozvolom svu svoju pažnju usmjerit ću na onu divnu gusku koju vidim tamo na stolu.
Sherlock Holmes mi dobaci oštar pogled i slegnu ramenima.
— E pa onda, tamo vam je šešir, a ondje guska — reče. — Uostalom, da li bi vam bilo teško reći gdje ste kupili tu gusku? Ja sam ljubitelj živine i rijetko sam kad vidio bolje nakljukanu gusku.
— Vrlo rado, gospodine — reče Baker, koji je ustao i stavio pod mišku novu gusku. — Ima nas nekoliko koji posjećujemo krčmu »Alfa« blizu Muzeja. Preko dana možete nas naći u Muzeju. Ove je godine naš dobri gostioničar, koji se zove Windigate, osnovao »Klub prijatelja gusaka«, pa će svatko od nas, uz ulog od nekoliko pensa tjedno, dobiti po gusku za Božić. Ja sam svoje pense marljivo uplaćivao, a ostalo vam je poznato. Veoma sam vam zahvalan, gospodine, jer škotska kapa više ne odgovara ni mojim godinama ni mojoj ozbiljnosti. — Potom nam se obojici nakloni s izrazom smiješne ozbiljnosti i ode svojim putem.
— Eto, toliko što se tiče gospodina Henryja Bakera — reče Holmes kad su se za Bakerom zatvorila vrata. — Sasvim je sigurno da on o čitavoj toj stvari ne zna ništa. Jeste li gladni, Watsone?
— Nisam naročito.
— Onda predlažem da večeru pretvorimo u užinu i da slijedimo trag dok je još topao.
— Svakako.
Kako je noć bila veoma hladna, obukli smo tople kapute i umotali se šalovima oko vrata. Na vedrom nebu sijale su zvijezde, a para od daha prolaznika podsjećala je na dim iz ispaljenih revolvera. Najprije smo koračali liječničkim kvartom, ulicama Wimpole i Harlev, a zatim krenusmo ulicom' Wigmore do Oxford Streeta. Nakon četvrt sata obresmo se u gostionici »Alfa« u Bloomsburvju. Holmes otvori vrata koja su vodila u bar i od rumenog gostioničara s bijelom keceljom naruči dvije čaše piva.
— Mora da vam je pivo odlično ako je kao što su vaše guske — reče Holmes.
— Moje guske! — Čovjek se iznenadi.
— Da, nema ni pola sata kako sam razgovarao s gospodinom Henryjem Bakerom, članom vašeg »Kluba prijatelja gusaka«.
— Ah, razumijem. Ali znate, gospodine, to nisu naše guske.
— Čije su onda?
— Nabavio sam ih dva tuceta kod nekog trgovca u Covent Gardenu.
— Zaista? Neke od njih poznajem. Koji je to?
— Breckinridge.
— Njega ne znam. Dobro, u vaše zdravlje, gostioničaru, i za uspjeh vaše gostionice. Laku noć!
— A sad da vidimo gospodina Breckinridgea — nastavi Holmes zakopčavajući kaput dok smo izlazili na hladan zrak. — Ne zaboravite, Watsone, da unatoč tome što na jednom kraju lanca imamo tako običnu stvar kao što je jedna guska, na drugom kraju imamo čovjeka koji će dobiti sedam godina robije, ako ne dokažemo njegovu nevinost. Možda će naša istraga samo potvrditi optužbu. Ali, imamo još jedan pravac istrage koji je policija previdjela, a koji nam je neka posebna sreća stavila u ruke. Slijedimo ga do mračnog kraja. Pođimo prema jugu i požurimo!
Krenusmo kroz Holborn, Endell Streetom, a zatim krivudavim ulicama kraja u kojemu stanuje sirotinja, pa stigosmo do tržnice Covent Garden. Jedna od najvećih prodavaonica imala je ploču s imenom Breckinridge. Vlasnik, čovjek konjskog profila i potkresanih zalisaka, pomagao je jednom dječaku da spusti kapke.
— Dobro veče! Hladno je noćas — reče Holmes.
Trgovac klimnu glavom i baci upitan pogled na mog pratioca.
— Vidim da ste rasprodali guske — nastavi Holmes pokazujući na prazne mramorne tezge.
— Dat ću vam sutra ujutru pet stotina.
— To mi ne odgovara.
— Eno tamo, u onoj prodavaonici s plinskim svjetlom, ima ih još.
— Ali meni su preporučili vas.
— Tko?
— Gostioničar »Alfe«.
— Da, njemu sam poslao nekoliko tuceta.
— To su zaista bile veoma fine guske. A gdje ih nabavljate?
Na moje iznenađenje, pitanje izazva izliv gnjeva. — Čujte vi, gospodine — reče nakrivivši glavu i podbočivši se rukama. — Što vi hoćete? Kažite to otvoreno?
— Pa rekao sam vam dovoljno otvoreno. Želio bih da znam tko vam je prodao guske kojima ste snabdjeli »Alfu«.
— E pa neću da vam kažem. I što sad?
— Ah, to nije toliko važno, ne znam samo zašto padate u vatru zbog takve sitnice.
— U vatru! Padali biste i vi u nju da su i vama toliko dosađivali koliko meni. Kad dobro platim dobru robu, onda bi to morao biti kraj posla, a ne: »gdje su guske?« i »kome ste prodali guske?« i »što tražite za guske?« Prosto da čovjek pomisli da su to jedine guske na svijetu kad se tolika halabuka diže oko njih.
— Pa ja nemam baš nikakve veze s tim ljudima koji su se kod vas raspitivali za guske — reče Holmes. — Ako nećete da nam kažete, oklada ne važi, to je sve. Ali ja sam uvijek spreman da se založim za svoje mišljenje kad je riječ o živini i okladio bih se u pet funti da je ptica koju sam pojeo uzgojena na selu.
— E, onda ste novac izgubili, uzgojena je u gradu — odreže prodavač.
— To nije točno.
— Kažem vam da jeste.
— Ne vjerujem.
— Mislite li vi da o živini znate više od mene koji sam još kao klinac imao posla s njom. Kažem vam, sve ptice koje su otišle u »Alfu« uzgojene su u gradu.
— U to me nećete uvjeriti.
— Hoćete li da se kladimo.
— To bi značilo oteti vam novac jer znam da sam ja u pravu. Ali okladit ću se s vama u zlatnik da vas odviknem od tvrdoglavosti.
Prodavač se grubo nasmija. — Bili, donesi knjige — reče. Dječak donese jednu omanju i jednu oveću, masnu bilježnicu pa ih stavi pod viseću svjetiljku.
— A sad, gospodine »uobraženko« — reče prodavač — mislio sam da sam ostao bez gusaka, ali, prije nego što završim posao vidjet ćete da je u mojoj radnji preostala još jedna. Vidite li ovu malu bilježnicu?
— Da.
— Tu je spisak ljudi kod kojih kupujem. Vidite li? Dakle, na ovoj strani se nalaze imena seljaka, a brojevi iza tih imena označavaju gdje se u velikoj knjizi računa nalaze njihovi računi. A sad pogledajte ovu drugu stranu ispisanu crvenim mastilom. To je spisak mojih gradskih snabdjevača. Pročitajte treće ime.
»Gospođa Oakshott, 117 Brixton Road broj 249«, pročita Holmes.
— A sad okrenite tu stranu u računskoj knjizi. Holmes okrene označenu stranu. — Tu smo: gospođa Oakshott, 117 Brixton Road, snabdjevač jajima i živinom.
— A sad, koja je posljednja pošiljka?
— Od dvadeset i drugog decembra. Dvadeset i četiri guske po sedam šilinga i šest penija.
— Tako je. Tu ste. A ispod toga?
— Prodano gospodinu Windigateu iz »Alfe« po dvanaest šilinga komad.
— Što sada kažete?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:57 am





Sherlock Holmes je izgledao duboko ožalošćen. Izvadi iz džepa zlatnik i baci ga na tezgu. Zatim se okrene i izađe s izgledom čovjeka čije je gnušanje suviše duboko da bi se moglo izraziti riječima. Poslije nekoliko metara zastane ispod ulične svjetiljke pa se poče smijati njemu svojstvenim tihim smijehom.
— Kad vidite čovjeka s tako podrezanim zaliscima i ružičastom maramicom koja viri iz džepa, uvijek ga možete primamiti okladom — reče Holmes. — Da sam pred njega stavio stotinu funti, mislim da mi taj čovjek ne bi dao tako iscrpna obavještenja kao što sam ih od njega izvukao kad mu se učinilo da se kladim s njim. Dakle, Watsone, vjerujem da se približavamo kraju istrage: sad nam još samo preostaje da se odlučimo hoćemo li večeras ili sutra otići toj gospođi Oakshott. Po onome što nam je rekao onaj naduvenko jasno je da osim nas ima još i drugih koji se zanimaju za stvar, i ja bih ...
Glasna graja koja nastane u radnji iz koje smo upravo bili izašli prekine njegove primjedbe. Kada se okrenusmo, vidjesmo malog čovjeka, čija je njuška ličila na štakorsku, kako stoji usred kruga žutog svjetla koje je padalo s viseće svjetiljke, i prodavača Breckinridgea kako stoji na vratima svoje radnje i bijesno mlatara pesnicama prema čovjeku.
— Dosta mi je i vas i vaših gusaka — grmio je prodavač. — Idite svi do đavola. Ako mi budete još dosađivali svojom glupom pričom, nahuškat ću pseto na vas. Dovedite ovamo gospođu Oakshott pa ću njoj odgovoriti, ali što vi imate s tim? Jesam li možda od vas kupio guske?
— Ne, ali je jedna od njih bila moja — cvilio je čovječuljak.
— E pa, o tome pitajte gospođu Oakshott.
— A ona mi je rekla da pitam vas.
— Što se mene tiče, možete pitati i pruskog kralja. Dosta mi je svega. Napolje! — viknu bijesno prodavač gusaka i potrča za čovječuljkom koji nestane u mraku.
— Ha, to nas može osloboditi posjete u Brbrton Road — prošapta Holmes. — Hajde da vidimo šta će da ispadne s tim čovjekom. — Pošto prođe dugim koracima kroz raštrkane gomile ljudi, moj prijatelj sustiže čovjeka i potapša ga po ramenu.
Čovjek se naglo trže. Pri svjetlu plinske svjetiljke vidjelo se da je pobijelio kao krpa.
— Tko ste vi? Što hoćete od mene?
— Izvinite — blago će Holmes — slučajno sam čuo pitanje koje ste maločas postavili prodavaču. — čini mi se da bih vam mogao pomoći.
— Vi? Tko ste vi? što vi znate o toj stvari?
— Ime mi je Sherlock Holmes. Posao mi je da pronalazim što drugi ljudi ne znaju.
— Ali o tome ne možete znati ništa.
— Izvinite, ali ja o tome znam sve. Vi pokušavate pronaći neke guske koje je gospođa Oakshott, koja stanuje U Brixton Roadu prodala trgovcu »Alfe«, koji ih je opet prodao svom »Klubu prijatelja gusaka«, čiji je član gospodin Henry Baker.
— O, gospodine, vi ste taj čovjek kojega ja toliko tražim — uzviknu čovječuljak raširenih ruku. — Teško mi je da vam objasnim koliko sam zainteresiran.
Sherlock Holmes zaustavi fijaker koji je upravo prolazio. — U tom slučaju bit će bolje da o tome porazgovaramo u prijatnoj sobi negoli na vjetru — reče. — Ali, molim vas, prije nego što nastavimo, recite mi kome to imam čast da pomažem.
Čovjek zastane trenutak. — Ime mi je John Robinson — odgovori skrećući pogled u stranu.
— Ne, ne, recite mi svoje pravo ime — Holmes će ljubazno. — Nikad nije zgodno imati posla s čovjekom inkognito.
Bijelo lice stranca naglo porumeni. — E pa — reče —pravo mi je ime James Ryder.
— Točno. Šef posluge hotela »Cosmopolitan«. Molim vas, uđite u kola, uskoro ću vam reći sve što želim da znate.
Čovječuljak zastade. Promatrao je sad Holmesa, sad mene, očima punim i straha i nade, kao da nije siguran nalazi li se na rubu sreće ili propasti. Zatim uđe u kola. Poslije pola sata nađosmo se ponovo u salonu našeg stana u Baker Streetu. Za vrijeme vožnje nismo izmijenili ni jedne jedine riječi, ali ubrzano disanje našeg saputnika, koji je stalno sastavljao i rastavljao prste govorilo je o živčanoj napetosti u kojoj se nalazio.
— Evo nas! — veselo reče Holmes ušavši u sobu. — Vatra je veoma prijatna. Kao da ste prehlađeni, gospodine Ryderu. Sjednite, molim vas, u naslonjač. Ja ću samo navući papuče prije nego što uredimo tu vašu stvar. Tako! Vi biste žei ljeli saznati što se dogodilo s tim guskama?
— Da.
— Ili, točnije, s onom guskom, pretpostavljam. Vas zanima jedna bijela ptica s bijelom prugom na repu.
Ryder zadrhta od uzbuđenja. — Oh — uzvikne — možete li mi reći gdje je?
— Ovdje je!
— Ovdje?
— Da. I pokazala se kao veoma čudna ptica. Ne čudim se što vas toliko zanima. Poslije smrti snijela je jedno jaje: lijepo, sjajno, malo, plavo jaje kakvo se još nije vidjelo. Imam ga ovdje, u svom muzeju.
Naš posjetilac zatetura, pa se uhvati desnom rukom za ploču iznad kamina. Holmes otključa kadu i izvadi plavi granat koji se sijao hladnim, jasnim i blještavim sjajem poput zvijezde. Ryder je zurio u Holmesa s izrazom neodlučnosti u licu, ne znajući da li da zaište dragulj, ili da ga se odreče.
— Igra je završena, Ryderu — mirno reče Holmes. — Naslonite se, čovječe, ili ćete pasti u vatru. Watsone, pomognite mu da sjedne u naslonjač. On nema dosta srčanosti da snosi kaznu za izvršeno nedjelo. Dajte mu malo rakije. Tako! Sad liči nešto više na čovjeka. Ala je to patuljak!
Čovječuljak ponovo zatetura. Bio bi pao, ali mu se od rakije obrazi malo zarumene, i on sjede. Zurio je prestravljeno u svog tužioca.
— U svojim rukama imam gotovo sve niti kao i sve dokaze koji su mi bili potrebni, pa mi mnogo ne možete reći. Ipak da bismo slučaj mogli potpuno razjasniti kažite mi ono malo što ja još ne znam. Vi ste, Ryderu, čuli nešto o tom plavom kamenu grofice od Morcara?
— O njemu mi je govorila Catherine Cusack — odgovori čovječuljak isprekidanim glasom.
— Aha, grofičina sobarica! Dakle iskušenje da se iznenadno na lak način domognete bogatstva bilo'je za vas suviše veliko. Sličnom su iskušenju podlegli prije vas mnogi, čak i bolji ljudi nego što ste vi, ali mi vi niste bili naročito obzirni u izboru sredstava. Vi ste, Ryderu, priličan nitkov. Znali ste da je instalater Horner već bio umiješan u sličan slučaj i da bi stoga na njega mogla pasti sumnja. I što ste učinili? Vi i vaša suučesnica Cusack načinili ste u grofičinoj sobi mali kvar, pa ste poslali Henrvja da ga popravi. Kad je on otišao, opljačkali ste grofičinu kutiju za nakit, digli uzbunu i udesili stvar tako da je onaj nesretnik dospio u zatvor. Zatim ste...
Ryder se odjednom baci na ćilim i obuhvati Holmesova koljena. — Imajte milosti, zaboga! — krikne. — Zamislite što bi bilo od mog oca i od moje majke da saznaju za moj zločin. To bi im slomilo srce. Nikada još nisam skrenuo s pravoga puta! Kunem vam se da to neću ni ubuduće učiniti! Zaklet ću vam se na Sveto pismo, samo me nemojte predati sudu! Tako vam Krista, nemojte!
— Sjednite u naslonjač — Holmes će strogo. — Sad je lako puzati i gmizati, a na jednog Homera koji se nalazi u zatvoru zbog zločina o kome nema pojma malo ste dosad mislili.
— Pobjeći ću, gospodine Holmes. Napustit ću zemlju. Onda će otpasti optužba protiv njega.
— Hm! o tome ćemo još razgovarati. A sad mi odgovorite na ova pitanja: kako je dragulj dospio u gusku i kako je guska dospjela na tržište? Recite nam istinu, samo se tako možemo spasiti.
Ryder pređe jezikom preko sasušenih usana. — Reći ću vam točno kako se zbilo — odgovori. — Kad je Horner bio uhapšen, pomislio sam da će za mene biti najbolje ako odmah sakrijem kamen, jer nisam znao kada policiji može pasti na pamet da pretrese moju sobu i mene. U hotelu nije bilo sigurnog mjesta. Izašao sam u grad, kao da idem u kupovinu, i krenuo kući svoje sestre. Ona je udata za nekog čovjeka koji se zove Oakshott, a živi na Brixton Roadu gdje kljuka guske za tržište. Uz put mi je svaki čovjek kojega bih sreo izgledao kao policajac ili detektiv. Mada je noć bila hladna, znoj mi je curio s lica dok nisam stigao do Brixton Roada. Sestra me upita što mi se dogodilo i zašto sam tako blijed, a ja sam joj odgovorio da sam uznemiren zbog krađe nakita u hotelu. Zatim sam otišao u dvorište i tamo pušio i razmišljao kako bih najbolje mogao riješiti taj problem.
Imao sam prijatelja koji je bio krenuo lošim putem pa je upravo bio odležao robiju u Pentonvilleu. Zvao se Modslev. Jednom sam ga sreo, pa smo tom prilikom porazgovarali o lupežima i o tome gdje sakrivaju pokradene stvari. Bio sam uvjeren da će sa mnom biti iskren, jer su mi o njemu bile poznate neke stvari, pa se tako odlučim da odmah krenem za Kilbern gdje je živio i da mu se povjerim. On mi može pomoći, pomislim, kako da dragulj pretvorim u novac. Ali kako da dođem do njega, a da se ne izložim opasnosti? Mislio sam na muke kroz koje sam prošao na svom putu iz hotela. Svakog su me trenutka mogli uhapsiti i pretresti i u džepu od prsluka pronaći dragulj. Naslonio sam se na zid i spazio guske koje su se gegale preda mnom. Odjednom mi padne na pamet kako bih mogao podvaliti i najvećem detektivu.
Nekoliko nedjelja prije toga sestra mi je rekla da za Božić mogu odabrati kao poklon najljepšu od njenih gusaka, a ja sam znao da ona uvijek drži riječ. Odabrat ću, dakle, odmah jednu gusku i u njoj ću u Kilburn ponijeti dragulj. U dvorištu se nalazila mala šupa u koju satjeram veliku bijelu gusku s prugastim repom. Uhvativši je, otvorim joj kljun i gurnem u gušu dragulj. Ptica ga proguta. Guska se borila i lepetala krilima, a moja sestra u isti čas izađe iz kuće da vidi što se događa. Bio sam se upravo okrenuo da joj kažem u čemu je stvar, kad se ptica otrgne i otprhne među druge.
»Što si učinio toj ptici, James«, upita me sestra.
»Pa«, rekoh, »rekla si da ćeš mi dati jednu za Božić, pa sam ih redom pipao da vidim koja je najdeblja.«
»On«, reče »tvoju smo odvojili. Zovemo je Jamesova ptica. Veća je i bjelja od one. Imamo ih dvadeset šest: Jedna je za tebe, jedna za nas, a dva tuceta su za tržište.«
»Hvala Maggie«, rekoh »ali, ako ti je svejedno, ja bih volio onu koju sam upravo opipao.«
»Ona druga je dobre tri funte teža«, reče, »i mi smo je posebno za tebe kljukali.«
»Ne mari. Ja bih htio baš onu pa da je odmah ponesem.«
»Kako hoćeš«, reče malo uvrijeđena. »Koju, dakle, hoćeš?«
»Onu bijelu s prugastim repom, koja se sad nalazi u sredini jata.«
»U redu. Ponesi je.«
Učinio sam što mi je rekla, gospodine Holmes, i odnio pticu u Kilburn. Tamo sam svom prijatelju ispričao cijelu stvar, jer sam znao da mu se mogu povjeriti. Iskidao se čovjek od smijeha. Uzeli smo nož i rasporili gusku. Ali srce mi ode u pete, dragulju nije bilo ni traga. Shvatio sam da se dogodila strašna greška. Ostavim pticu, odjurim natrag do sestrine kuće i pojurim u dvorište. Međutim guske su nestale.
»Gdje su ti guske, Maggie«, zaurlam.
»Kod trgovca Brackinridgea, u Covent Gardenu.«
»Da li je među njima bila još koja s prugastim repom?«
»Da, James, bile su dvije s prugastim repom. Nikad ih nisam mogla razlikovati.«
Sad mi je bilo sve jasno. Otrčao sam koliko su me noge nosile do Brackinridgea, ali on je već prodao sve guske i nije htio reći kome ih je prodao. Čuli ste ga večeras. Sestra smatra da sam poludio. Ponekad pomislim to i sam. A sada, sada sam žigosan kao lupež, a nisam se ni dotakao bogatstva zbog kojega sam prodao svoje poštenje. Neka mi bog pomogne! — I on poče grčevito jecati pokrivši rukama lice.
Nastane duža stanka prekidana njegovim teškim disanjem i odmjerenim bubnjanjem Holmesovih prstiju po stolu. Najzad moj prijatelj ustane i otvori vrata.
— Napolje! — reče.
— Što? O, bog vas blagoslovio!
— Napolje! Ni riječi više. Napolje!
Nijedna riječ više nije bila potrebna. Začuje se kako Ryder trči, kako trupka nogama po stubištu, kako je tresnuo vratima i izašao na ulicu.
— Na kraju krajeva, Watsone — reče Holmes digavši ruku da dohvati glinenu lulu — policija me ne plaća da ispravljam njene greške. Da je Horner u opasnosti, bila bi to druga stvar, ali on se neće pojaviti da svjedoči protiv Rvdera, i zlodjelo ovog čovjeka neće izaći na vidjelo. Čini mi se da idem na ruku jednom ugursuzu, ali možda spašavam jednu dušu. Ovaj čovjek više neće ići lošim putem: suviše je uplašen. Ako bi sad dopao tamnice, ostao bi cijeloga svog života tamnička ptica. Osim toga ovo su dani opraštanja. Slučaj nam je donio veoma'neobičan i čudan problem, a njegovo rješenje predstavlja samo po sebi nagradu. Budite tako ljubazni pa pozvonite, doktore, otpočet ćemo novu istragu u kojoj glavna uloga također pripada jednoj ptici!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu