Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Ići dole

Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:40 am

First topic message reminder :



Zbirkom kriminalističkih pripovijedaka objavljenih 1891. i 1892. u časopisu "Strand", a koje su poslije ušle u zbirku "Avanture Sherlocka Holmesa", dektektiv i njegov prijatelj dr. Watson najzad su zadobili naklonost publike, a Conan Doyle je učvrstio ugled vodećeg pisca toga književnog žanra.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:58 am




PJEGASTA TRAKA


Pregledavajući svoje bilješke o sedamdeset neobičnih slučajeva u kojima sam u toku posljednjih osam godina proučavao metod rada moga prijatelja Sherlocka Holmesa, naišao sam na priličan broj žalosnih, nekoliko veselih, mnogo veoma čudnih, ali ni na jedan nezanimljiv, jer je on radio više iz ljubavi prema svom poslu nego radi sticanja bogatstva, pa je obično odbijao da učestvuje u istrazi za koju je slutio da ne vodi ničem neobičnom i fantastičnom. Međutim, među svim tim raznim slučajevima ne mogu se sjetiti nijednoga koji bi bio neobičniji od slučaja s dobro poznatom porodicom Rovlott od Stoke Morana iz grofovije Surreva.
Dogodilo se to prvih dana mog druženja s Holmesom, kad smo kao neženje stanovali zajedno u Baker Streetu. Mogao sam ga objaviti i ranije, ali u to sam vrijeme zadao riječ da ću čuvati tajnu, od čega sam oslobođen tek prošlog mjeseca preranom smrću dame kojoj sam to obećao. Možda je dobro što činjenice mogu sad izaći na vidjelo, jer znam da o smrti doktora Grimesbyja Rovlotta postoje uvelikeraširene glasine koje u tom slučaju stvar čine još strasnijom od same istine.
Bio je početak aprila 1883. godine, kad sam se jednog jutra probudio i našao Sherlocka Holmesa kako stoji potpuno obučen pored moje postelje. Obično je ustajao kasno, a kako je sat na ploči od kamina pokazivao tek sedam i petnaest, nekako sam iznenađeno, a možda i pomalo nezadovoljno žmirkao u njega, jer sam se držao svojih navika.
— Veoma mi je žao što sam vas probudio, Watsone — reče mi — ali od jutros to je sudbina svih nas. Probudili su gospođu Hudson, ona mene, ja vas.
— Što se dogodilo? Da nije buknuo požar?
— Ne, u pitanju je klijent. Stigla je mlada žena koja je veoma uzbuđena i uporno zahtijeva da me vidi. Sada čeka u salonu. E, kad mlade žene počnu lutati već u rano jutro velegradom i dizati snene ljude iz njihovih postelja, smatram da dolaze s vrlo hitnim saopćenjem. Ako se ustvrdi da je slučaj zanimljiv, uvjeren sam da ćete zažaliti što ga niste pratili od samog početka. Smatrao sam da vas moram pozvati da učestvujete.
— Dragi prijatelju, nipošto ne bih htio propustiti priliku.
S najvećim sam zadovoljstvom pratio Holmesa pri ispitivanju jer sam se divio njegovu brzom, intuitivnom izvođenju zaključaka, uvijek zasnovanom na logici kojom je rješavao zadatke. Nakon nekoliko minuta već sam bio spreman da sa svojim prijateljem siđem u salon gdje je, pored prozora, sjedila žena obučena u crno s gustim velom na licu.
— Dobro jutro, gospođo — reče moj prijatelj ženi koja je već ustala — ja sam Sherlock Holmes. To je moj suradnik doktor Watson. Pred njim možete govoriti slobodno kao i preda mnom. Drago mi je što vidim da se gospođa Hudson sjetila da napali vatru u kaminu. Priđite, molim vas, bliže kaminu, a ja ću odmah naručiti šalicu kave, vidim da dršćete.
— Ja ne dršćem od hladnoće — tiho odvrati žena, premjestivši se kao što joj je Holmes predložio.
— Od čega onda?
— Od straha, gospodine Holmes, od užasa. — Rekavši to, podiže veo, pa smo jasno mogli da vidimo kako se zaista nalazi u uzbuđenom stanju, izdužena i mršava lica, umornih i prestravljenih očiju, kao u gonjene zvijeri. Licem i stasom imala je izgled tridesetogodišnje žene, ali kosa joj je bila sijeda prije vremena, pa je izgledala iznureno i iscrpljeno. Sherlock Holmes baci jedan od svojih brzih pogleda koji zapažaju sve.
— Ne plašite se — reče umirujući je pa joj priđe i potapša po ruci. — Uskoro ćemo urediti stvar. Vidim da ste jutros stigli vlakom.
— Zar me poznajete?
— Ne, ali u vašoj lijepoj rukavici vidim drugu polovicu vozne karte. Mora da ste rano krenuli, ali prije nego što ste stigli do stanice vozili ste se prilično dugo dvokolicama, i to po veoma lošem putu.
Žena se naglo trgne i začuđeno pogleda u mog prijatelja.
— Nema tu nikakve tajne, draga moja gospođo — reče joj Holmes smiješeći se. — Lijevi rukav vašeg kaputa uprljan je blatom na najmanje sedam mjesta. Mrlje su sasvim svježe. Osim dvokolica nijedno drugo vozilo ne baca blato na taj način, a i to samo onda ako sjedite s lijeve sirane vozača.
— Vi ste u pravu — reče žena. — Pošla sam od kuće prije šest, dovezla se u Leatherhead u šest i dvadeset i prvim vlakom stigla na stanicu Waterloo. Gospodine, ne mogu više izdržati ako se to produži, poludjet ću, nemam kome da se obratim, jedini koji mari za mene može mi, jadnik, sasvim malo pomoći. Čula sam za vas, gospodine Holmes, čula sam od gospođe Farintosh, kojoj ste pomogli u času teške nevolje. Od nje sam dobila vašu adresu. Oh, gospodine, pomognite i meni, bacite bar malo svjetla u gustu tminu kojom sam okružena. Za sada nije u mojoj moći da vas nagradim, ali za mjesecdva udajem se, pa ću raspolagati svojim prihodima, onda nećete moći reći da sam nezahvalna.
Hoimes priđe svom nezaključanom pisaćem stolu pa izvadi malu ukoričenu knjižicu i poče da je pregledava.
— Farintosh — reče. — Ah, sjećam se tog slučaja, u pitanju je bila jedna tijara urešena opalima, čini mi se da je to bilo prije nego što smo se upoznali, Watsone. Gospođo, mogu vam reći da ću vašem slučaju posvetiti punu pažnju, upravo kao što sam to učinio u slučaju vaše prijateljice. A što se nagrade tiče, meni je nagrada moje zanimanje. Troškove ćete mi nadoknaditi prema svojim mogućnostima, kad budete mogli. A sad vas molim da nam iznesete sve što bi nam moglo koristiti pri stvaranju zaključaka.
— Jao — odgovori žena — strahota moga položaja i jest u tome što su mi strepnje tako neodređene, a sumnje zasnovane na sitnicama, svakome na izgled toliko beznačajnima, da i onaj, od kojega više nego od svih ostalim imam prava da tražim pomoć i savjet, gleda na sve što mu o tome pričam kao na uobražavanje nervozne žene. On to ne kaže, ali ja to zaključujem po njegovim odgovorima kojima me nastoji umiriti i po njegovu oborenom pogledu. Ali ja sam čula, gospodine Holmes, da vi umijete duboko sagledati slabosti ljudskog srca, pa vas molim da me savjetujete kako da se krećem među opasnostima kojima sam izložena.
— Slušam vas, gospođo.
— Zovem se Helena Stoner i živim sa svojim očuhom, koji je posljednji izdanak jedne od najstarijih saksonskih porodica u Engleskoj. Možda vam je poznata porodica Roylott od Stoke Morana. Dom te porodice nalazi se na zapadnoj granici Surreva.
Holmes klimnu glavom. — To mi je ime poznato — reče.
— Nekada je pripadala najbogatijim porodicama u Engleskoj, a imanja su se prostirala na sjeveru preko granice Berkshirea, a na zapadu sve do Hampshirea. U prošlom stoljeću, međutim, četiri uzastopna nasljednika bila su razvratnici i rasipnici, a porodičnu propast dokrajčio je kockar iz doba Namjesništva.
Nekoliko jutara zemlje i kuća stara dvije stotine godina, koja je opterećena hipotekama, to je sve što je ostalo od nekadašnjeg bogatstva porodice čiji je posljednji izdanak živio životom osiromašena plemića. Ali njegov jedinac, moj očuh, uvidjevši da se mora prilagoditi novim prilikama, obrati se jednom rođaku s molbom da mu pozajmi nešto novaca kako bi mogao završiti medicinske studije. Po završenim studijama ode u Calcuttu, gdje je stručnom sposobnošću i snagom karaktera stekao veliku liječničku praksu. Međutim, zbog krađe u njegovu kućanstvu, on u nastupu bijesa ubije nadstojnika svoje kuće, jednog urođenika, pa jedva izbjegne smrtnoj kazni. Nakon izdržavanja dugogodišnje robije, vrati se mrzovoljan i razočaran u Englesku.
U Indiji se oženio mojom majkom, gospođom Stoner, mladom udovicom general-majora bengalske artiljerije Stonera. Moja sestra Julija i ja bile smo blizanke. U doba kad nam se mati preudala, bile su nam dvije godine. Majka je imala veliko imanje, hiljadu funti godišnje prihoda, i to je sve povjerila doktoru Rovlottu za sve vrijeme dok budemo živjele s njim, s time da se u slučaju udaje svakoj od nas ima doznačiti izvjestan godišnji iznos. Uskoro nakon našeg povratka u Englesku umre nam mati, poginula je prije osam godina u željezničkoj nesreći kod Crewe. Doktor Rovlott napusti London, gdje je mislio da će otpočeti praksom, pa nas povede u Stoke Moran da živimo s njim u domu njegovih predaka. Novcem koji je moja mati ostavila mogli su se pokriti svi troškovi, pa se činilo da ništa ne može pomutiti našu sreću.
U to vrjeme naš se očuh strašno promijenio. Umjesto da se sprijatelji s našim susjedima, pa da se međusobno posjećujemo, a oni su u početku bili sretni i presretni što se jedan Rovlott od Stoke Morana vratio u staro porodično gnijezdo, on se zatvorio u kuću iz koje je rijetko kada izlazio, osim kad bi ulučio priliku da se žestoko posvađa sa svakim koga bi sreo. Nagla priroda, bliska maniji, nasljedna u porodici mog očuha, pojačala se dugim boravkom u tropskim krajevima. Došlo je do teških sukoba, od kojih su se dva završila na policiji. Najzad, očuh je postao strah i trepet čitavog sela, tako da ga se svatko klonio čim bi ga ugledao. Bio je čovjek goleme snage i u svom bijesu nije se mogao savladati. Prošlog tjedna bacio je preko zida u potok seoskog kovača, i samo smo novcem, koji sam uspjela skupiti, izbjegli još jedan javni skandal. On uopće nema prijatelja, osim Cigana lutalica, a tim skitnicama dozvoljava da se ulogore na ono nekoliko jutara zemljišta obraslog u trnje koje danas predstavlja porodično imanje. Cigani mu to dobročinstvo uzvraćaju gostoprimstvom, pa on po nekoliko tjedana luta s njima po njihovim čergama. Strasno voli indijske životinje koje mu šalje poslovni prijatelj, pa sad ima jednog geparda i jednog pavijana koji se slobodno kreću po imanju, a mještani ih se boje koliko i njihova gospodara.
Iz ovoga što sam vam ispričala možete zaključiti da moja jadna sestra Julija i ja nismo imale mnogo zadovoljstva u životu. Posluga nije htjela ostati kod nas pa smo dugo sav kućni posao morale obavljati same. Sestri je bilo trideset godinas kad je umrla, a kosa joj je već bila sijeda, upravo kao i meni.
— Znači sestra je mrtva?
— Umrla je prije dvije godine. I o njenoj smrti htjela bih s vama porazgovarati. Kako smo živjele životom koji sam vam opisala, možete zamisliti da smo se malo kretale u društvu koje bi nam po godinama i društvenom položaju odgovaralo. Imamo tetku, neudatu sestru moje majke, gospođicu Honoriju Westphail, koja živi u blizini, pa nam je očuh dopuštao da s vremena na vrijeme odemo k njoj u kratku posjetu. Na Božić, prije dvije godine, Julija se ondje upoznala s umirovljenim pomorskim majorom, s kojim se i vjerila. Očuh je to saznao tek kada se sestra vratila kući i nije se protivio njenom vjenčanju, ali dva tjedna prije dana određenog za vjenčanje dogodilo se nešto užasno.
Sherlock Holmes, koji je sjedio duboko zavaljen u svomi naslonjaču, zatvorenih očiju, glave utonule u jastuk, sada je upola otvorio oči i bacio pogled na posjetiteljicu.
— Molim vas, ispričajte mi potanko svaku pojedinost — reče joj.
— To mi neće biti teško jer mi je svaka pojedinost iz toga strašnog vremena duboko urezana u pamćenje. Kao što sam vam već rekla, zamak je veoma star i samo je jedno njegovo krilo nastanjeno. Spavaće sobe nalaze se u prizemlju, a saloni u srednjem dijelu zgrade. Od spavaćih soba prva je pripadala doktoru Rovlottu, druga mojoj sestri, a treća je moja. Između tih soba ne postoje vrata, nego sve imaju izlaz na isti hodnik. Jesam li bila jasna?
— Savršeno.
— Prozori triju soba gledaju na travnjak. One kobne noći kad se desio strašan događaj, doktor Rovlott rano se povukao na počinak, ali mi smo znale da nije otišao da legne, jer je mojoj sestri smetao jak miris indijskih cigara koje je očuh običavao pušiti. Sestra je stoga došla k meni, sjedila neko vrijeme i pričala o svom skorom vjenčanju. U jedanaest sati ustane da pođe, ali na vratima zastade i osvrnu se..
»Heleno«, reče, »čuješ li ti noću neko zviždanje?«
»Ne čujem«, odgovorim.
»Pretpostavljam da ti u snu ne zviždiš.«
»Sigurno ne. Zašto me to pitaš?«
»Zato što u posljednje vrijeme, oko tri sata izjutra, čujem tiho i jasno zviždanje. Kako imam lak san zviždanje me budi. Ne znam otkuda dolazi, možda iz susjedne sobe, a možda i s livade. Zato sam te htjela pitati da li ga i ti čuješ.«
»Ne, ne čujem. Bit će to Cigani s livade.«
»Vrlo vjerojatno. Ali ipak, ako dolazi s livade, čudim se da ga i ti ne čuješ.«
»Znači da je moj san čvršći od tvog.«
»Da. Uostalom, to i nije toliko važno«, odgovori mi ona smijući se i zatvori vrata. Nekoliko trenutaka zatim čula sam je kako okreće ključ u bravi.
— Jeste li se noću uvijek zaključavale — upita Holmes.
— Uvijek.
— Zašto?
— Spomenula sam vam da doktor ima geparda i pavijana. Nismo bile sigurne kad vrata nisu bila zaključana.
— Jasno. Molim, nastavite.
— Te noći nisam mogla usnuti. Kao da sam predosjećala nesreću. Imajte u vidu da smo moja sestra i ja bile blizanke, a vi znate kako su nježne veze koje vežu dvije tako bliske duše. Noć je bila burna. Vjetar je zavijao a kiša udarala o prozore. Odjednom se prolomi vrisak izbezumljene, užasnute žene. Bio je to glas moje sestre, to mi je odmah bilo jasno. Skočim iz postelje, ogrnem se maramom i potrčim niz hodnik. Kad sam otvorila vrata, učini mi se da čujem tiho zviždanje, upravo kakvo mi je opisala sestra, a nekoliko trenutaka zatim kao zveket palog metala. Kad sam pretrčala hodnik, sestrina vrata bila su otključana i polako se otvarala. Sva užasnuta zurila sam u njih, ne znajući tko će se pojaviti. Odjednom, pri svjetlu koje je gorjelo u hodniku, ugledam svoju sestru. Bila je sva blijeda u licu, užasnuta i mahala je rukama, zovući u pomoć i teturajući kao pijana. Pritrčala sam joj i zagrlila je, ali mi se u tom trenutku učini kao da je koljena izdaju, i ona se sruši. Previjala se kao da je muče strašni bolovi, pri tom su joj se ruke i noge strahovito grčile. U prvi mah pomislim da me nije prepoznala, ali kad sam se nadnijela nad nju, ona odjednom krikne glasom koji nikada neću zaboraviti:
»Helen! Bila je to jedna traka. Pjegasta traka!« Još je nešto htjela izustiti i prstom je pokazala u pravcu doktorove sobe, ali onda je ponovo uhvati grč, pa joj riječi ostanu u grlu. Pojurim da dozovem očuha i sretnem ga kako u kućnoj haljini žuri iz svoje sobe. Kad je stigao do sestre, ona je već bila u nesvijesti. Usuo joj je u grlo rakije i poslao po liječnika u selo, ali svi napori bili su uzaludni: polako se gasila i izdahnula ne došavši k svijesti. I tako je užasno završila svoj život moja ljubljena sestra.
— Samo trenutak — reče Holmes — jeste li sigurni da ste čuli ono zviždanje i onaj metalni zvuk? Biste li se mogli zakleti na to?
— To me pitao i okružni istražni sudac u istrazi. Imam osjećaj da sam čula i zviždanje i zveket, ali je ipak moguće da sam se prevarila pod utiskom huke vjetra i škripanja stare zgrade.
— Da li je vaša sestra bila odjevena?
— Ne, bila je u spavaćici. U desnoj ruci držala je jednu sagorjelu šibicu, a u lijevoj čitavu kutiju šibica.
— To navodi na misao da je jednu šibicu zapalila i da se osvrtala oko sebe kad je došlo do uzbune. To je važno. A do kakvih je zaključaka došao istražni sudac?
— Veoma je pažljivo istražio čitav slučaj, jer je u okrugu bilo poznato čudno ponašanje doktora Rovlotta. Ali nije mogao pronaći nijedan dokaz koji bi ukazivao na uzrok sestrine smrti, bar ne takav koji bi ga zadovoljio. Moje je svjedočenje dokazalo da su vrata iznutra bila zaključana, a prozori zaštićeni starinskim kapcima koji se preko noći osiguravaju željeznim šipkama. Zidovi su pažljivo pregledani, bili su čvrsti, a ispitivanje poda dalo je iste rezultate. Dimnjak je širok, ali je pregrađen na otvoru sa četiri debele šipke. Prema tome, moja je sestra bila potpuno sama u posljednjim trenucima svog života. Osim toga, na njoj nije bilo nikakvih znakova nasilja.
— A otrova?
— Liječnici su je pregledali, ali nisu našli otrova.
— Od čega je umrla nesretna žena?
— Uvjerena sam da je umrla od straha, u živčanom slomu, ali ne mogu zamisliti čega se tako prepala.
— Jesu li se Cigani u to vrijeme nalazili na imanju?
— Da, gotovo je uvijek netko od njih prisutan.
— Što ste zaključili na osnovu njenog spominjanja one pjegave trake?
— Ponekad mislim da je to bilo besmisleno samrtničko buncanje, koje se odnosilo na neku grupu ljudi, možda baš na Cigane na imanju. Ne znam nisu li je možda njihove šarene marame kojima pokrivaju glavu navele na to da upotrijebi tu čudnu riječ.
Holmes zavrti glavom kao čovjek koji je daleko od toga da bude zadovoljan. — To su veoma duboke, neispitane vode — reče. — Nastavite, molim vas.
— Otada su prošle dvije godine, i moj život je sve donedavna bio usamljeniji nego ikada prije. Međutim, prije mjesec dana, jedan dragi prijatelj, s kojim sam se davno upoznala, počastio me time što me zaprosio. Zove se Armitage, Percy Armitage, to je drugi sin gospodina Armitagea iz Crane Matera blizu Readinga. Moj očuh nije se protivio pa je trebalo da se vjenčamo u proljeće. Prije dva dana započete su opravke u zapadnom krilu zgrade, zid u mojoj spavaćoj sobi je probijen, pa sam se morala preseliti u sobu u kojoj je umrla sestra i spavati u krevetu u kojemu je ona spavala. I sad zamislite moj strah kad sam prošle noći, dok sam ležala budna i razmišljala o njenoj užasnoj sudbini, odjednom začula tiho zviždanje koje je bilo vjesnik njene smrti. Odmah sam skočila i upalila svjetiljku, ali u sobi nije bilo nikoga. Međutim, suviše sam bila uzbuđena da bih mogla ponovo legnuti u krevet. Obukla sam se i, čim je svanulo, iznajmila dvokolicu u krčmi kod »Krune« i odande jutros stigla ovamo da se posavjetujem s vama.
— Pametno ste učinili — reče Holmes. — Nego, jeste li mi ispričali sve?
— Da, sve.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:58 am





— Gospođice Rovlott, niste ispričali sve. Vi štedite svog očuha.
— Na što mislite?
Umjesto odgovora Holmes podignu crnu čipku koja je prekrivala ruku naše posjetiteljice što je počivala na njenom koljenu. Na bijeloj šaci vidio se trag pet malih modrica i pet otisaka nečijih prstiju.
— S vama su postupali surovo — reče.
Ona pokri ruku. — On je jak čovjek — reče — možda nije ni svjestan koliko je jak.
Nastane dubok tajac. Holmes nasloni bradu na ruke pa se ukočeno upilji u vatru koja je pucketala.
— Veoma vješta rabota — reče. — Ima hiljadu pojedinosti koje moram doznati prije nego što se opredijelim za način rada koji treba da primijenim. Ne smijemo gubiti ni časak vremena. Ako danas dođemo u Stoke Moran, možemo li pregledati sobe bez znanja vašeg očuha?
— Došli biste u pravi čas, jer je danas govorio o tome kako treba da ide u grad po veoma važnom poslu. Vjerojatno će cijelog dana biti odsutan pa nam neće smetati. Imamo domaćicu, ali to je stara i priglupa žena, pa je lako mogu udaljiti.
— Odlično. Nemate ništa protiv tog putovanja, Watsone?
— Ništa.
— Onda idemo. A što ćete vi još raditi?
— Imam još dva posla da svršim u gradu. Vratit ću se kući vlakom koji polazi u dvanaest sati pa ću stići na vrijeme da vas dočekam.
— Možete nas očekivati u ranim popodnevnim satima. I ja moram svršiti neke sitnije poslove. Biste li ostali još časak da doručkujete s nama?
— Ne mogu, hvala, moram ići. Otkada sam vam otkrila svoje nevolje, već osjećam olakšanje. Nadam se da ćemo se popodne vidjeti — odgovori, spustivši preko lica gust crn veo, i izađe iz sobe.
— Što mislite o svemu tome, Watsone? — upita Sherlock Holmes.
— Sve je to veoma mračno i tamno.
— Da, veoma mračno.
— Ipak, aka je ona u pravu kad tvrdi da su zidovi i pod bili neoštećeni i da se kroz vrata, prozor i dimnjak nije moglo ući u sobu, onda je njena sestra bila sama kada ju je snašla tajanstvena smrt.
— A što ćemo s noćnim zviždanjem i s onim zagonetnim riječima?
— Ne znam.
— Kada povezete međusobno ono noćno zviždanje s prisustvom Cigana, koji održavaju prisne odnose sa starim liječnikom, pa činjenicu što imamo mnogo razloga da povjerujemo kako očuh ima interese da spriječi vjenčanje svoje pastorke, a k tome sestrino pominjanje trake prije nego što je izdahnula, i najzad činjenicu da je gospođica Helena Stoner čula zveket metala koji je možda izazvan time što je netko postavio opet jednu od prozorskih sipki na mjesto s kojeg ju je bio skinuo, čini mi se da ima dovoljno osnova za mišljenje da se tajna može razjasniti na osnovu tih podataka.
— A što su radili Cigani?
— To mi nije jasno.
— Mnogo što bih mogao zamjeriti vašim pretpostavkama.
— Slažem se. Zato i idemo u Stoke Moran. Hoću vidjeti jesu li vaše zamjerke osnovane. Ali što je to, do đavola? — Uzvikne Holmes.
Vrata se odjednom otvore i na njima se pojavi golem čovjek. Odjeća mu je predstavljala čudnu mješavinu zanatlijskog i seljačkog načina odijevanja, imao je crni cilindar na glavi, dugi redengot, visoke dokoljenice i lovačku palicu koja mu se klatila u ruci. Bio je toliko visok da mu je šešir doticao nadvratnik, a krupno tijelo ispunilo je prostor otvorenih vrata. Široko, suncem opaljeno lice, izbrazdano hiljadama bora i obilježeno svim mogućim porocima, okretalo se čas prema meni, čas prema Holmesu, a po duboko usađenim žućkastim očima i dugom mršavom nosu ličio je na pticu grabljivicu.
— Koji je od vas dvojice Holmes? — uzvikne.
— Ja se tako zovem, gospodine. Ali zar nije na vama red da prvi kažete svoje ime — mirno odgovori moj prijatelj.
— Ja sam doktor Grimesbv Rovlott od Stoke Morana.
— Lijepo, doktore! — reče Holmes. — Molim vas, sjedite.
— Neću. Ovdje je bila moja pastorka. Što vam je rekla? Ja sam je pratio.
— Prilično je hladno za ovo doba godine — reče Holmes.
— Što vam je rekla — bijesno će starac.
— Čuo sam da će biti šafrana — mirno nastavi moj prijatelj.
— Ha! To vi mene zavitlavate? — zaurla posjetilac, koraknuvši prema Holmesu i zaprijetivši mu lovačkom palicom. — Vi ste onaj Holmes koji se miješa u tuđe poslove.
Moj prijatelj se nasmiješi.
— Onaj Holmes koji svuda zabada svoj nos. Holmesov osmijeh poprimi izraz zadovoljstva.
— Holmes, njuškalo Scotland Yarda. Holmes se srdačno nasmije.
— Baš ste zabavni — reče. — Kad izađete, zatvorite vrata, tu je prilična promaja.
— Otići ću kad budem rekao sve što hoću da kažem. Da se niste petljali u moje stvari! Gospođica Stoner bila je ovdje. Opasno je svađati se sa mnom. Vidite li ovo! — Rovlott krene prema Holmesu, zgrabi žarač i savi ga snažnim mrkim rukama. — Pazite da mi ne padnete šaka — progunđa i, bacivši iskrivljeni žarač u kamin, izađe iz sobe.
— Vrlo prijatan čovjek — reče Holmes smijući se. — Ne zapremam toliko mjesta koliko on, ali, da je ostao možda bih mu pokazao da ni moj stisak ruke nije slabiji od njegova.
Rekavši to, podiže čelični žarač i začas ga ispravi.
— Zamislite tu drskost! Hoće da me stavi pod istu kapu sa zvaničnim policijskim detektivima. Ovaj će incident začiniti našu istragu. Nadam se da naša mala prijateljica neće stradati zbog toga što je dopustila da je ovaj grubijan slijedi. A sada, Watsone, poručit ćemo doručak, zatim ću otići u bilježničku arhivu, po neke korisne podatke.
Sherlock Holmes vrati se u jedan sat. U ruci je imao list plavog papira načrčkan bilješkama i brojkama.
— Vidio sam oporuku Rovlottove preminule žene — reče. — Da bih mogao točno odrediti njeno značenje morao sam izračunati sadašnju vrijednost uloga o kojima je u oporuci riječ. Cjelokupan prihod, koji je u doba njene smrti iznosio nešto manje od 1100 funti, sada zbog pada cijena poljoprivrednih artikala ne iznosi više od 750 funti. Svaka kći ima pravo na prihod od 250 funti u slučaju udaje. Da su se obje djevojke udale, ovaj ljepotan spao bi ne bijedan prihod, a i samo jedna udaja ozbiljno bi ga pogodila. Moj jutrošnji rad nije bio uzaludan jer je pokazao da Rovlott ima vrlo jakih razloga da me spriječi. A sada, Watsone, riječ je o ozbiljnoj stvari pa ne smijemo gubiti vrijeme, naročito zato što starac zna da se zanimamo za njegove poslove. Pozvat ćemo fijaker i odvesti se na stanicu Waterloo. Bit ću vam vrlo zahvalan ako u svoj džep stavite revolver marke Eley broj 2 koji predstavlja odličan argument za gospodu koja umiju savijati žarače. Uzmite uz to i četkicu za zube, to je sve što nam u ovoj prilici može zatrebati.
Na stanici Waterloo uhvatimo vlak za Leatherhead, a tamo u staničnoj gostionici, unajmimo kola. Vozili smo se četiri-pet milja po ljupkim putovima Surreva. Dan je bio divan: na nebu, pokrivenom tu i tamo bijelim oblačićima, sijalo je sunce, prelistalo drveće, zelene živice, zrak pun prijatnih mirisa vlažne zemlje. Neobičan kontrast između čarobnog nagovještaja proljeća i mračne istrage. Moj prijatelj je sjedio na prednjem sjedištu skrštenih ruku, šešira navučenog na oči,glave spuštene na grudi, utonuo u najdublje misli. Odjednom se trgne, potapša me po ramenu i pokaže prstom preko livada, u daljinu.
— Pogledajte onamo — reče.
Uz blagu padinu pružao se park pun drveća koji je na svojoj najvišoj točki prelazio u gaj. Između granja pomaljali su se sivi zabati i strm krov drvenog zamka.
— Stoke Moran? — upita Holmes.
— Da, gospodine, to je kuća doktora Rovlotta — odgovori kočijaš. — Eno tamo sela — nastavi kočijaš, pokazavši u daljini, na lijevoj strani, krovove seoskih kuća. — Ako želite da brže stignete do doktorove kuće, siđite ovdje, preskočite ovu ogradu i produžite stazom kroz polja. Vidite, pred kućom se seta jedna gospođa.
— To je gospođica Stoner — reče Holmes, zaklonivši rukom oči od sunca. — Da, poslušat ćemo vas.
Siđemo i platimo. Kočijaš osinu konje i uputi kola prema Leatherheadu, otkud nas je bio dovezao.
— Dobro smo učinili — reče Holmes — što smo preskočili ogradu, čovjek će pomisliti da smo došli ovamo kao arhitekti ili po nekom drugom poslu.
— Dobar dan, gospođice Stoner. Održali smo riječ.
Naša jutrošnja klijentica već nam je pohitala u susret. Na licu joj se ocrtavala radost. — Tako sam vas željno očekivala — uzviknu stežući nam ruke. — Sve je ispalo sjajno. Doktor Rovlott je otišao u grad i vjerojatno se neće vratiti do večere.
— Imali smo zadovoljstvo da se s doktorom upoznamo — reče Holmes i s nekoliko riječi opiše susret s njenim očuhom. Gospođica Stoner problijedi kao krpa.
— Zaboga! — uzvikne — pa to znači da me pratio.
— Da, pratio vas je.
— On je toliko lukav da nikada ne znam mogu li biti sigurna. Što će reći kad se vrati?
— Mora se dobro čuvati da ne naleti na većeg lukavca. Noćas zaključajte sobu. Ako bude bjesnio, odvest ćemo vas tetki u Harrow. A sad ne smijemo gubiti vrijeme. Odvedite nas u prostorije koje moramo pregledati.
Siva kamena zgrada, zarasla u lišaj, sastojala se od visokoga srednjeg dijela i od dva izbočena krila. Na jednom su krilu prozori bili porazbijani i zatvoreni daskama, a krov djelomice spušten, pa je ličio na ruševinu. Srednji dio nalazio se u nešto boljem stanju. Samo je desno krilo izgledalo relativno novo. Po zastorima na prozorima i plavom dimu što je izlazio iz dimnjaka, moglo se zaključiti da porodica stanuje u njemu. Uz krajnji su zid bile podignute skele, kao da se na njemu izvode popravci. Međutim, radnike nismo vidjeli. Holmes je polako koračao po zapuštenom travnjaku i s mnogo pažnje ispitivao spoljašnost prozora.
— Tu je, pretpostavljam, soba u kojoj ste prije spavali, do nje je soba u kojoj je spavala vaša sestra, a ona tamo, do glavnog dijela zgrade, mora da je soba doktora Rovlotta.
— Točno. Ali ja sad spavam u srednjoj sobi.
— Zbog opravki, vjerojatno. Uzgred budi rečeno, ne čini mi se da postoji hitna potreba za opravkom na tom krajnjem zidu.
— Takva potreba nije postojala. Uvjerena sam da je to bio izgovor da bi me mogli iseliti iz moje sobe.
— Ah! To mora nešto značiti. Na drugoj strani ovoga uskog krila pruža se hodnik na koji izlaze ove tri sobe. Hodnik ima više prozora, zar ne?
— Da, ali su vrlo mali, suviše uski da bi se netko mogao kroz njih uvući.
— Dok ste se noću obje zaključavale, s te strane nije se moglo ući u vaše sobe. Hoćete li biti tako ljubazni da uđete u svoju sobu i zatvorite prozorske kapke?
Gospođica Stoner to učini, pa Holmes pokuša silom otvoriti kapke, ali nije uspio. Na njima nije bilo ni najmanje pukotine kroz koju bi mogao da proturi nož i podigne bar jednu od prečaga. Zatim lećom ispita šarke pa ustvrdi da su od jakog željeza i čvrsto ugrađene u masivni zid.
— Hm — reče, češući bradu u nedoumici — moja pretpostavka nailazi na izvjesne teškoće. Kad su kapci zatvoreni, nitko ne može ući u zaključanu sobu. A sad ćemo pogledati što se može s unutrašnje strane.
Na mala sporedna vrata ulazilo se u bijelo oličen hodnik na koji su imale izlaz spavaće sobe. Holmes odbi da ispita treću spavaću sobu, pa pređemo odmah u drugu, u kojoj je sada spavala gospođica Stoner, a i u kojoj je njenu sestru snašao tragičan udes. Bila je to niska prijatna sobica s otvorenim kaminom starih kuća.
U jednom kutu stajala je smeđa komoda, u drugom uska prekrivena postelja, a lijevo od prozora nalazio se toaletni stolić. Te su stvari, s još dvije male, pletene stolice, sačinjavale cjelokupni namještaj. Pod je bio zastrt četverokutnim vviltonskim ćilimom. Daske i drvena obloga bile su od smeđe crvotočne hrastovine, tako stare i izblijedjele da su možda potjecale još od vremena kad je kuća zidana. Holmes odnese jednu stolicu u kut i sjedne na nju pažljivo promatrajući svaku pojedinost.
— Kamo vodi ono zvonce — upita pokazujući debeli gajtan koji je visio pored postelje, dok mu je resa ležala na jastuku.
— U sobu domaćice.
— Čini se da nije odavna tu.
— Uvedeno je tek pred dvije-tri godine.
— Pretpostavljam da je vaša sestra zahtijevala da se uvede.
— Ne, ona ga uopće nije upotrebljavala. Mi smo uvijek same sebi donosile sve što nam je trebalo.
— Zapravo gajtan je ovdje nepotreban. Moram načas ispitati pod — reče i legne prislonivši lice na daske pa s lećom u ruci počne puzati amo-tamo pažljivo ispitujući pukotine. To isto učini i s daskama kojma su bili obloženi zidovi.
Najzad priđe postelji i provede neko vrijeme pored nje, razgledavajući je i promatrajući zid na koji je bila prislonjena. Najzad uzme u ruku gajtan od zvonca pa ga jako povuče.
— Gle, pa to je lažno zvonce — reče.
— Zar ne zvoni?
— Ne, nije čak ni vezano za žicu. Vrlo zanimljivo! Gledajte, pričvršćeno je za kuku iznad malog ventilatora.
— Čudno, zaista. To nikad nisam opazila.
— Vrlo čudno — promrmlja vukući gajtan. — Postoje jedna ili dvije neobične stvari u vezi s ovom sobom. Na primjer, kolika je budala morao biti graditelj koji je sproveo ventilator u drugu sobu, kad ga je s isto toliko truda mogao sprovesti napolje iz ove sobe.
— I to je nešto novo — reče ona.
— To je učinjeno otprilike u isto vrijeme kad je postavljen i ovaj gajtan za zvonce? — opet će Holmes.
— Da, te male preinake učinjene su u isto vrijeme.
— Znači da su taj lažni gajtan za zvonce i ventilator koji ne provjetrava imali vrlo određenu namjenu. Ako dopustite gospođice Stoner, pogledat ćemo i drugu sobu.
Soba doktora Rovlotta bila je veća od sobe njegove pastorke, ali isto tako jednostavno namještena. Poljski krevet, mala polica puna knjiga, većinom tehničkog sadržaja, naslonjač pored postelje, obična drvena stolica do zida, okrugao stol i velika željezna kasa to je bilo uglavnom sve što se moglo vidjeti. Holmes se zaustavljao pri svakom dijelu namještaja, ispitujući svaki najvećom pažnjom.
— Što se nalazi ovdje unutra? — upita kuckajući po kasi.
— Tu su poslovni papiri moga očuha.
— Zavirili ste, dakle, i u unutrašnjost kase.
— Da, ali samo jednom, prije nekoliko godina. Sjećam se da je bila puna papira.
— Ne nalazi li se u njoj i neka mačka?
— Ne. Kakva čudna misao!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:58 am



— Pogledajte ovo! — reče i podiže zdjelicu mlijeka koja je stajala na kasi.
— Ne držimo mačku. Ali imamo geparda i pavijana.
— Ah, da, razumije se. Pa gepard je samo velika mačka. Ipak se usuđujem reći da zdjelica mlijeka ne može zadovoljiti njegov apetit. Postoji još nešto što bih želio vidjeti — reče i pri tom čučne pored drvene stolice i najvećom pažnjom ispita njeno sjedište.
— Hvala! — reče, dižući se i stavljajući u džep leću. — Oho! Evo još nešto zanimljivo.
Predmet koji je ugledao bio je mali korbač za pse koji je visio na jednom kraju postelje. Bio je uvijen i vezan, ličio je na omču.
— Što mislite o tome, Watsone?
— To je običan korbač, samo ne znam zašto je tako vezan.
— Da, neobično je to, zar ne? Svijet je pokvaren, a najgore je što ima pametnih ljudi koji se koriste svojim mozgom da bi postali zločinci, čini mi se da sam dosta vidio, gospođice Stoner. Sada ćemo, ako dopustite, poći na livadu.
Nikada nisam, vidio svog prijatelja tako namrštena i mračna lica kao kad smo napustili poprište istrage. Prošetali smo nekoliko puta gore-dolje travnjakom, ali ni gospođica Stoner ni ja nismo htjeli prekidati tok njegovih misli. Sve dok se sam nije prenuo iz razmišljanja.
— Veoma je važno, gospođice Stoner — reče Holmes — da se u svakom pogledu pridržavate mojih uputstava.
— Poslušat ću vas, gopodiine.
— Stvar je suviše ozbiljna da biste smijeli oklijevati. Od potpune poslušnosti zavisi sam vaš život.
— Uvjeravam vas da ću vas slušati.
— Prvo, ja i moj prijatelj moramo provesti noć u vašoj sobi. Gospođica Stoner me pogleda.
— Da, tako mora biti. Dopustite mi da vam objasnim. Nije li ono tamo seoska krčma?
— Da, to je »Kruna«.
— Vrlo dobro. Vide li se odanle vaši prozori?
— Svakako.
— Kad se vaš očuh vrati morate se zatvoriti u svoju sobu pod izgovorom da vas muči glavobolja. Potom, kad budete čuli da je legao, otvorite kapke na svom prozoru, otkačite rezu i na prozorsku dasku stavite svjetiljku kao znak za nas, a zatim se sa svim što vam može zatrebati povucite u sobu u kojoj ste prije spavali. Ne sumnjam da ćete unatoč neredu moći provesti jednu noć.
— Oh, da, to mi neće biti teško.
— Ostalo prepustite nama.
— A vi? Gdje ćete vi spavati?
— U vašoj sobi. Ispitat ćemo uzrok buci koja vas uznemirava.
— Uvjerena sam, gospodine Holmes, da ste već došli do nekog zaključka — reče gospođica Stoner, stavivši ruku na rukav mog prijatelja.
— Možda jesam.
— Onda mi, zaboga, recite šta je uzrok smrti moje sestre.
— Volio bih imati sigurnije dokaze prije nego što vam to kažem.
— Možete li mi bar reći da li je umrla od iznenadnog straha, kao što ja mislim.
— Ne, to ne mislim. Smatrani da je postojao očitiji uzrok. A sad vas, gospođice Stoner, moramo napustiti, jer ako se doktor Rovlott, vrati i nađe nas ovdje, onda smo uzalud došli. Do viđenja, budite hrabri! Ako učinite ono što sam vam rekao, uskoro ćemo otkloniti opasnosti koje vam prijete.
Sherlock Holmes i ja nismo imali teškoća sa spavaćom sobom u »Kruni«. Prostorije su se nalazile na katu, pa smo sa svoga prozora mogli obuhvatiti pogledom vrata i naseljeno krilo zamka Stoke Moran. U sumrak smo vidjeli doktora Rovlotta kako se provezao: njegov stas isticao se pored sitne prilike dječaka koji ga je vozio. Dječak je imao teškoća da otvori teška željezna vrata, čuli smo doktora kako grmi i vidjeli ga kako stisnutim pesnicama prijeti dječaku. Dvokolice produže put zamka, zatim smo opazili kako se između drveća pomalja svjetlo, jer je u jednom od salona upaljena svjetiljka.
— Znate li, Watsone — obrati mi se Holmes dok smo tonuli u sve dublji mrak — pomalo se ustručavam da vas noćas povedem sa sobom. Postaje opasno.
— Mogu li vam pomoći?
— Vaše bi mi prisustvo bilo neprocjenjivo važno.
— Onda ću vam se pridružiti.
— To je veoma ljubazno od vas.
— Govorite o opasnosti. Sigurno ste u onim sobama vidjeli nešto što sam i ja vidio!
— Da. Ali smatram da sam došao do zaključka do kojih vi niste došli. Pretpostavljam da ste vidjeli sve ono što sam i ja vidio.
— Nisam vidio ništa značajno, izuzev gajtana za zvonce, ali priznajem da se ne mogu dosjetiti čemu bi on mogao poslužiti.
— Vidjeli ste i ventilator, zar ne?
— Da, ali smatram da tako mali otvor između dvije sobe nije ništa neobično. Tako je malen da ni štakor ne bi mogao kroza nj da prođe.
— Prije nego što smo došli u Stoke Moran znao sam da ćemo u sobi naći ventilator.
— Dragi moj Holmes!
— Da, znao sam. Sjećate li se kako je gospođica Stoner izjavila da je njena sestra osjećala miris cigara doktora Rovlotta. To navodi na zaključak da mora postojati nekakva veza između te dvije sobe. Tu vezu nije bilo lako opaziti, inače bi je sudac istražitelj vidio. Izjava gospođice Stoner navela me da zaključim da tu vezu predstavlja upravo ventilator.
— Zar u tome može biti zla?
— Čudno je što se neke stvari vremenski podudaraju. U toj je sobi postavljen gajtan gotovo u isto vrijeme kad osoba koja spava u toj sobi umire. Zar vam to nije upalo u oči?
— Još uvijek ne mogu razumijeti.
— Jeste li vidjeli nešto neobično u vezi s posteljom?
— Nisam.
— Postelja je pričvršćena jednom sponom za pod. Jeste li ikada vidjeli da se postelje tako pričvršćuju.
— To ne mogu reći.
— Žena nije mogla pokrenuti svoju postelju. Njena se postelja morala nalaziti uvijek u istom položaju prema ventilatoru i uzici, tako, naime, moramo nazvati onaj konopčić, jer on nije nikada poslužio kao gajtan za zvonce.
— Holmes! — uzviknem — čini mi se da nazirem na što smjerate. Stigli smo na vrijeme da spriječimo lukav i užasan zločin.
— U pravom smislu riječi lukav i užasan. Kad liječnik skrene stranputicom, postaje zločinac najgore vrste. Pored živaca, on ima i znanja. Palmer i Prichard pripadali su prvacima svoje profesije. Ovaj ih je nadmašio. Ali nas, nadam se, neće nadmudriti. Ali prije nego što prođe noć mi ćemo doživjeti još dosta užasa. A sada popušimo još koju lulu i skrenimo misli na nešto veselije.
Oko devet sati svjetlo između drveća se ugasi. Zamak utrne u potpuni mrak. Prođu dva duga sata. Odjednom, upravo kad je otkucavalo jedanaest, zasja jedno svjetlo.
— To je znak za nas — reče Holmes skočivši na noge. Dolazi s prednjeg prozora.
Izlazeći, izmijeni nekoliko riječi s našim domaćinom, objasnivši mu da idemo u posjetu jednom našem poznaniku, pa ćemo kod njega provesti možda čitavu noć.
Ledeni vjetar duvao nam je u lice, a žuto svjetlo što je ispred nas treperilo vodilo nas je sve bliže izvršenju opasnog zadatka. Nismo imali teškoća da stanemo na tlo imanja jer su u staroj ogradi oko parka zjapile otvorene rupe. Stigli smo do travnjaka, odjednom iz gustog lovorova šipraga iskoči nešto nalik na strašno iznakaženo dijete iskrivljenih nogu, pa se baci na travu, a zatim pretrčavši preko travnjaka nestane u mraku.
— Bože moj, jeste li ga vidjeli?
I Holmes se zaprepastio. Stisnuo mi ruku kao kliještima. Zatim se tiho nasmije i prisloni mi usne na uho.
— Krasno domaćinstvo — promrmlja — u zajednici s majmunom.
Zaboravio sam da to neobično mezimče čuva doktora. Međutim, bio je tu i gepard kojega smo svakog trenutka mogli osjetiti na svojoj grbači. Priznajem da sam osjetio izvjesno olakšanje kad sam, ugledavši se u Holmesa, skinuo cipele i našao se u spavaćoj sobi. Holmes tiho zatvori prozorske kapke, premjesti svjetiljku na sto i baci pogled po sobi. Ništa se u njoj nije izmijenilo otkad smo je danju razgledali. Pošto dopuzi do mene i od ruke napravi trubu, šapnu mi tako tiho na uho da sam morao napregnuti sve snage da bih razaznao riječi.
— I najmanji šum mogao bi biti sudbonosan. Klimnem glavom u znak da sam čuo. — Morat ćemo sjediti u mraku, jer bi se kroz ventilator moglo opaziti svjetlo.
Ponovno klimnem glavom.
— Nemojte zaspati, u pitanju vam je život. Pripremite revolver. Ja ću sjesti na rub postelje, a vi sjednite na ovu stolicu.
Izvadim revolver pa ga položim na ugao stola. Holmes pronađe dugi, tanki štap pa ga stavi na postelju da mu bude pri ruci. Pošto uzme kutiju šibica i komad svijeće, ugasi svjetlo. Ostadosmo u mraku.
Nikad neću zaboraviti to užasno bdjenje. Nikakav šum nije dopirao do mene, ni samo uvlačenje daha, a ipak sam znao da moj prijatelj sjedi otvorenih očiju, nekoliko koraka od mene, u istom stanju nervne napetosti. Kroz prozorske kapke nije mogao proći ni zračak svjetlosti. Izvana bi ponekad dopro krik noćne ptice, a jednom se na samom prozoru začuo dug, jeziv jecaj sličan mačjem, koji nam je kazivao da je gepard pušten. Iz daljine je dopirao dubok zvuk crkvenog zvona koje je izbijalo četvrt sata. Koliko su izgledale duge te četvrti! Odzvonilo je jedanaest sati, odzvonio je jedan sat, odzvonila su dva i tri sata, a mi smo još uvijek sjedili u tišini, u iščekivanju onog što nas je moglo snaći.
Odjednom se u visini, u pravcu ventilatora, pojavi i odmah nestade bljesak svjetla, praćen jakim mirisom gorućeg ulja i zagrijanog metala. Netko je u drugoj sobi upalio slijep fenjer. Čuo se potmuli šum kretanja, a zatim se opet sve stišalo, samo je miris postajao jači. Pola sata sjedio sam načuljenih ušiju.
Odjednom se začuje piskutljiv i prigušen šum, kao kad tanak mlaz pare izlazi iz lonca. Holmes skoči s kreveta, zapali šibicu i poče bijesno udarati po gajtanu zvonca.
— Vidite li je, Watsone? — vikao je. — Vidite li je?
Uzalud sam se napinjao da nešto vidim. Kad Holmes kresnu svjetlo, začujem tiho i jasno siktanje, ali iznenadni bljesak koji mi zablješti umorne oči ne dade mi da raspoznam što je to po čemu moj prijatelj tako divljački udara. Lice mu je bilo samrtnički blijedo, puno užasa i gnušanja.
Odjednom prestane udarati. Zurio je u ventilator, kad se noćnom tišinom prolomi strašan krik kakav ne pamtim. Bio je to promukli i sve glasniji krik, upravo vrisak bola, strave i gnjeva. Pričalo se da je dolje u selu probudio ljude i digao ih iz postelja, a čuo se i u udaljenom župnom domu. Od tog nas krika obuze jeza, pa smo obojica buljili jedan u drugoga, sve dok u tišini ne zamriješe i posljednji njegovi odjeci.
— Što to znači — prošaputam sav zadihan.
— To znači da je sve svršeno — odgovori Holmes. — Možda je, uostalom, tako i bolje. Uzmite revolver, ući ćemo u sobu doktora Rovlotta.
Zabrinuta lica upali svjetiljku, krene hodnikom i zakuca dva puta na vrata sobe, ali mu se nitko ne odazva. Onda pritisne kvaku i uđe, a za njim uđem i ja s uperenim revolverom u ruci.
Ukaza nam se neobičan prizor. Na stolu je stajao slijep fenjer s poluotvorenim zaklopcem i bacao sjajne zrake svjetla na odškrinutu željeznu kasu. Za stolom je sjedio doktor Rovlott, odjeven u sivu kućnu haljinu, ispod koje su mu provirivali goli nožni članci, s crvenim turskim papučama bez peta na nogama. U krilu mu je ležao dugi korbač s kratkom drškom, onaj koji smo vidjeli prethodnog dana. Brada mu je stršila uvis, a oči ukočene i pune užasa, upro je u strop, u jedan kut. Oko obrva imao je neobičnu žutu traku sa smeđim točkicama: činilo se kao da mu je čvrsto stegnuta oko glave. Kad smo ušli nije se pokrenuo niti je dao bilo kakav znak života.
— Traka! Pjegasta traka! — šapne Holmes. Koraknern bliže prijatelju. U istom trenutku čudan ukras oko doktorove glave počne se kretati i iz kose se pojavi spljoštena glavica, u obliku dijamanta, i nabrekli vrat odvratne zmije.
— Zmija iz močvare! — krikne Holmes — najsmrtonosniji indijski gmaz. Desetak sekundi poslije ujeda bio je mrtav. Nasilnik je žrtva svog nasila. Tko drugome jamu kopa sam u nju pada. Bacimo tu beštiju u njenu jazbinu. Gospođicu Stoner odvedite na neko sigurno mjesto i obavijestite okružnu policiju o svemu što se ovdje odigralo.
To su stvarne činjenice koje su uzrokovale smrt doktora Rovlotta od Stoke Morana. Nije potrebno da dužim i opisujem kako smo zaplašenoj djevojci javili strašnu vijest, kako smo je potom jutarnjim vlakom odveli dobroj, staroj tetki u Harrow, prepustivši je njenoj brizi, i kako je spori tok zvanične istrage došao do zaključka da je doktor našao smrt ii nesmotrenoj igri sa svojom opasnom mezimicom. Ono malo što je još trebalo da saznam o tom slučaju Sherlock Holmes ispričao mi je kada smo se sutradan vraćali kući.
— Došao sam — reče mi — do potpuno krivog zaključka, što pokazuje, dragi moj Watsone, koliko je opasno rasuđivati na osnovu nedovoljnih podataka. Prisustvo Cigana i riječ »trake« što ju je jadna djevojka izustila čas prije smrti, nesumnjivi znaci da je djevojka u posljednji čas, kad je svjetlo šibica obasjalo sobu, postala svjesna uzroka svoje smrti, naveli su me na potpuno pogrešan put. Mogu sebi upisati u zaslugu što sam odmah ponovo razmotrio svoje stanovište, pa mi je tek onda postalo jasno da opasnost koja je prijetila gospođici Stoner nije mogla doći ni kroz prozor ni kroz vrata sobe. Pažnju mi privuče, kao što sam već rekao, onaj ventilator i gajtan za zvonce koji se spuštao do same postelje.
Otkriće da je to bio lažan gajtan za zvonce i da je postelja bila pričvršćena za pod, pobudilo je sumnju da je gajtan služio kao most za nešto što prolazi kroz otvor ventilatora i silazi na postelju. Odmah mi se javila pomisao o zmiji. Kad sam tu pomisao doveo u vezu sa saznanjem da se doktor snabdio zvijerima iz Indije, znao sam da sam na pravom putu. Misao da se upotrijebi otrov koji se vjerojatno neće moći otkriti kemijskim pokusom, mogla je pasti na pamet samo oštroumnom i bezobzirnom čovjeku. Brzina kojom takav otrov djeluje predstavlja izvjesnu prednost. Bio bi to istražitelj zaista oštra oka koji bi mogao opaziti dva tamna uboda na mjestu gdje su se zaboli otrovni zubi. Razmišljao sam i o zviždanju. Zločinac je morao, dakako, dozvati zmiju natrag prije nego što jutarnja svjetlost otkrije žrtvu. Vjerojatno ju je vježbao hraneći je mlijekom koje smo vidjeli, da bi mu se vratila kad je pozove. Stavljao bi je na otvor ventilatora u vrijeme koje je smatrao najpogodnijim, sa sigurnošću da će se zmija spustiti niz gajtan do postelje. Možda će ujesti djevojku, a možda je neće ujesti; možda će djevojka svake noći u toku jednog tjedna izbjeći ujed zmije, ali prije ili kasnije morat će pasti kao njena žrtva.
Došao sam do tih zaključaka prije nego što sam uopće ušao u doktorovu sobu. Ispitivanje njegove stolice pokazalo je da običava stati na nju, što je, razumije se, bilo potrebno da bi mogao doseći ventilator. Jedan pogled na kasu, na zdjelicu s mlijekom i na omču na vrpci biča, rastjerao mi je sve preostale sumnje. Metalni zvuk što ga je gospođica Stoner čula izazvao bi njen očuh kad je naglo zatvorio vrata od kase u kojoj je držao strašnu zmiju, čuo sam zmiju kako sikće, čuli ste je sigurno i vi, pa sam odmah upalio svjetlo i napao je.
— Tako ste je otjerali kroz ventilator.
— A ona je u drugoj sobi napala svog gospodara. Moji su je udarci razdražili pa je ona nasrnula na prvo ljudsko biće na koje je naišla. Zato sam posredno odgovoran za smrt doktora Rovlotta. Ali ne bih mogao reći da će to suviše opteretiti moju savjest.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:59 am






INŽENJEROV PALAC


Za vrijeme prisnih odnosa koji su me godinama vezivali za mog prijatelja Sherlocka Holmesa bilo je mnogo problema koji su ga zanimali, ali ja sam mu samo na dva skrenuo pažnju: na slučaj s palcem Hatherleya i na slučaj s ludilom pukovnika Warburtona. Ovaj potonji mogao je pružiti svakom pronicljivom čovjeku i promatraču-stvaraocu priliku za rafiniraniji rad, ali je onaj prvi bio toliko neobičan po svom početku, a toliko dramatičan po svojim posljedicama, da njega više vrijedi istaknuti, mada je mom prijatelju pružio manje mogućnosti da primijeni svoje poznate metode dedukcije putem razmišljanja pomoću kojih je postizavao značajne rezultate. Uvjeren sam da je ova moja priča iznijeta više puta u novinama, ali kao što biva sa svim pripovijestima takve vrste, ona se čovjeka ne doima tako snažno u običnom novinskom prikazu događaja kao što ga se doima kad mu se činjenice polagano raspredaju pred očima, pa mu se tajna na taj način postepeno polako rasvjetljava i svako ga novo otkriće dovodi korak bliže potpunoj istini. Utisak što su ga u to vrijeme razne okolnosti učinile na mene bio je toliko snažan da ga dvije godine, koje su otada protekle, nisu mogle gotovo nimalo oslabiti.
U ljeto 1889. godine, kratko vrijeme nakon mog vjenčanja, dogodilo se ovo što sad želim ukratko ispričati. Ponovo sam preuzeo privatnu praksu pa sam ostavio Holmesa u njegovim prostorijama u Baker Streetu, ali sam stalno navraćao k njemu i nagovarao ga da se okani svojih boemskih navika i da nas jednom posjeti. Praksa se neprestano granala i, kako se desilo da sam se nastanio blizu stanice Paddington, dobio sam nekoliko pacijenata među njenim službenicima. Jedan od njih, kojega sam izliječio od teške i dugotrajne bolesti, stalno me kovao u zvijezde i nastojao mi poslati svakog bolesnika na koga je mogao utjecati.
Jednoga jutra, nešto prije sedam sati, probudi me djevojka kucanjem na vrata i saopći da su došla dva čovjeka sa stanice Paddington u ordinaciju. Obučem se, znajući iz iskustva da su željeznički slučajevi rijetko kada svakidašnje prirode, pa pohitam niz stepenice. Kad sam sišao, stari moj saveznik, stražar, iziđe iz sobe i zatvori za sobom vrata.
— Doveo sam ga ovamo — prošapta pokazavši palcem iza sebe — sad mu je dobro.
— Ama što je? — upitam ga jer se po njegovim kretnjama moglo naslutiti da je zatvorio u sobu neko čudno stvorenje.
— Novi pacijent — prošapta. — Mislio sam da ću ga morati na rukama donijeti ovamo, tamo se nije mogao ni pomaći. Eto ga tu, živa i zdrava. A sada moram otići, doktore, čeka me posao upravo kao i vas.
Moj vjerni Cardesh izađe, a ja nisam dospio ni da mu se zahvalim.
Uđem u svoju ordinaciju i zateknem nekog čovjeka za stolom. Bio je obučen jednolično, u odijelo od tvida boje vrijesa, čohanu kapu bio je stavio na moje knjige. Jednu je šaku ovio maramicom natopljenom mrljama krvi. Mlad, moglo mu je biti najviše dvadeset pet godina, krepak, muževan, ali pretjerano blijeda lica, doimao se kao čovjek koji pati od čudne uzrujanosti, nastojeći iz petih žila da je obuzda.
— Žao mi je, doktore, što vas tako rano dižem iz postelje — reče. — Noćas sam imao veoma ozbiljnu nezgodu. Jutros sam stigao vlakom i, kad sam se raspitao na stanici Paddington gdje bih mogao naći liječnika, ovaj valjani momak dopratio me ovamo. Predao sam djevojci svoju posjetnicu, ali vidim da ju je ostavila na stočiću.
Uzmem posjetnicu: G. Cictor Hatherley, inženjer hidrauličkog smjera, 16 A Victoria Street (III kat). Tako sam saznao ime, titulu i stan svoga jutarnjeg posjetioca. — Žao mi je što ste morali čekati — rekao sam sjedajući u svoju radnu stolicu. — Kao što vidim, dolazite s noćnog putovanja. Proveli ste, dakle, prilično jednolično ovu noć.
— Ah, što se mene tiče, ne bih baš mogao tu noć nazvati jednoličnom. — reče i poče se smijati. Smijao se gromko,, oslanjajući se na stolicu i tresući se čitavim tijelom. Svi moji liječnički instinkti pobune se protiv ovog smijeha.
— Prestanite! — viknem. — Priberite se! — Natočim mu vode iz stolne boce. Međutim, od toga nije bilo nikakve koristi. Pao je u jedan od onih histeričnih nastupa koji zahtijevaju snažne prirode kad prebrode jaku krizu. Uskoro se smiri iznuren i postiđen.
— Načinio sam ludu od sebe — reče.
— Ni najmanje. Popijte ovo! — Dolijem malo rakije u vodu i njegovi blijedi beskrvni obrazi ponovo poprime zdravu boju.
— Sad se osjećam bolje! — reče. — Doktore, pogledajte, molim vas, moj palac ili, bolje rečeno, mjesto gdje se nalazio moj palac.
Odmota maramicu i ispruži šaku. Od pogleda na nju zaigraše čak i moji oguglali živci. Na njoj su stršila četiri prsta i neka strašna crvena, spužvasta površina na kojoj se nekad nalazio palac, koji je sad bio u korijenu iščupan ili odsječen..
— Zaboga! — viknem — pa to je strašna ozljeda. Mora da ste strahovito krvarili.
— Da. Zbog gubitka krvi bio sam se onesvijestio. Čini mi se da sam dugo ostao bez svijesti. Kad sam došao k sebi vidio sam da još krvarim, pa sam čvrsto omotao prst oko zaglavka maramicom i ukrutio ga jednim prutićem.
— Odlično! Postupili ste kao što bi postupio kirurg.
— E, pa to je nekako moj posao, sličnim poslom bavi se i hidraulika.
— Mora da je oruđe bilo teško i oštro.
— Bilo je to nešto nalik na sataru — reče.
— Nesretan slučaj, pretpostavljam.
— O, ne, nikako.
— Pa što onda, napad?
— Da, strašan napad.
—-Je li moguće? Prosto me zaprepaštavate.
Operem ranu, očistim je, previjem je i omotam vatom i karboliziranim zavojem. Naslonjen na stolicu, on se čitavo vrijeme nije makao, sve je otrpio a da se nije ni trgnuo, samo bi se s vremena na vrijeme ugrizao za usnu.
— Kako se osjećate? — upitam ga kad završim posao.
— Vanredno! Zahvaljujući vašoj rakiji i vašim zavojima osjećam se kao preporođen. Bio sam veoma slab.
— Možda bi bilo bolje da o tome ne govorite. Očito vam ide na živce.
— Ah ne sada, više ne. Moram još ispričati policiji što mi se desilo. Reći ću vam u povjerenju: da nema uvjerljivog dokaza te rane, ne vjerujem da bi policija mom iskazu povjerovala. U pitanju je neobičan slučaj, a ja, osim te rane nemam drugog dokaza kojim bih mogao potkrijepiti svoje tvrdnje. Da mi policija i povjeruje, moji su podaci tako nesigurni da ne znam da li bih mogao podići optužbu.
— Oh! — uzviknem — ako postoji kakav problem koji bi trebalo da riješite prije nego što se prijavite policiji, toplo vam preporučujem da se obratite mom prijatelju Sherlocku Holmesu.
— Ah, čuo sam za tog momka — odvrati moj posjetilac — i mnogo bih se veselio kad bi se on prihvatio toga posla, iako se, naravno, moram i službeno obratiti policiji. Hoćete li mi dati preporuku?
— Učinit ću nešto bolje, osobno ću vas odvesti pravo k njemu.
— Odlično!
— Pozvat ćemo fijaker i otići ćemo zajedno. Stići ćemo upravo na doručak. Osjećate li se sposobni?
— Da, neću imati mira dok mu ne ispričam svoju nevolju.
— Moj služitelj pozvat će fijaker, a ja ću vam se za koji trenutak pridružiti. — Pohitam uz stepenice, javim se svojoj ženi i za pet minuta bio sam u dvokolicama, koje su nas vozile u Baker Street.
Kao što sam očekivao, Sherlock Holmes bio je pred doručak u domaćem kaputu u svojoj dnevnoj sobi. Čitao je oglase u »Timesu« o nestalim ljudima i pušio lulu, koju je obično nabijao svim mogućim duhanskim čepovima od pušenja preostalim od prethodnog dana. Te ostatke brižljivo je sušio na okvirima kamina. Primio nas je prijazno, kao što to odgovara njegovoj prirodi, naručio pržene šunke s jajima i zadržao nas na bogatom doručku. Poslije posadi našeg novog znanca na divan, stavi mu jastuče pod glavu i nadohvat ruke čašu rakije s vodom.
— Vidi se odmah da ono što ste doživljeli nije obična stvar, gospodine Hatherley — reče. — Molim vas, legnite tu i raskomotite se kao da ste u svojoj kući. Pričajte nam što znate, a kad se umorite, okrijepite se.
— Hvala vam — reče moj pacijent — ali otkad mi je đolctor stavio zavoj, osjećam se kao preporođen. Međutim, doručak kojim ste me počastili upotpunio je liječenje. Nastojat ću vam oduzeti što manje vremena koje vam je dragocjeno, pa ću odmah preći na izlaganje svog čudnog doživljaja.
Holmes se smjesti u duboki naslonjač, sklopi oči, a licu dade izraz umora, maskirajući na taj način oštroumnost. U tišini smo slušali čudnu priču našega posjetioca.
— Treba da znate da sam bez roditelja i neženja i da stanujem sam u najmljenoj sobi u Londonu. Po zanimanju sam inženjer hidrauličkog smjera. Za sedam godina rada u dobro poznatoj firmi Venner & Matheson stekao sam veliko iskustvo. Prije dvije godine, poslije smrti mog jadnog oca, raspolagao sam priličnom svotom novca, pa sam odlučio da se osamostalim, zato sam uzeo pod zakup poslovnu prostoriju u Victorija Streetu. Pretpostavljam da svatko dolazi do spoznaje da prvi neovisni koraci u poslu predstavljaju mučno iskustvo. Ja sam imao izuzetno mučno iskustvo. Čitave dvije godine imao sam svega tri savjeta i jedan mali posao. Moji su se ukupni izdaci uveliko povećali. Danomice, od devet izjutra do četiri po podne, čekao sam u svojoj maloj rupi mušterije, dok nisam počeo gubiti hrabrost.
Međutim, juče, upravo kad sam htio napustiti ured, službenik mi saopći da me čeka gospodin koji želi sa mnom poslovno razgovarati. Predao mi je pri tom i posjetnicu na kojoj je bilo odštampano ime posjetioca: »Lysander Stark, pukovnik«.
Za njim je ušao i sam pukovnik, čovjek visok i neobično mršav. Tako mršava čovjeka nikad u životu nisam vidio. Lice mu se sasvim ušiljilo, a koža na izbočenim jagodicama postala mlohava. I pored iscrpljenosti pogled mu je bio spokojan, korak siguran, držanje čvrsto. Skromno, ali prikladno obučen, imao je izgled čovjeka četrdesetih godina.
»Gospodine Hatherley«, oslovio me s njemačkim naglaskom »preporučeni ste mi ne samo kao osoba koja vlada dobro svojom strukom već i kao razborit čovjek koji umije čuvati tajnu.«
Polaskan njegovim riječima, isti bi osjećaj obuzeo svakog mladog čovjeka na mom mjestu, rekoh mu: »Smijem li vas zapitati tko me tako dobro preporučio?«
»Možda će biti bolje da vam to ne kažem. Iz istoga sam izvora doznao da ste bez roditelja i neženja i da stanujete u Londonu kao samac.«
»To je točno«, odgovorim mu, »ali vi ćete me izviniti ako vam kažem da ne shvaćam u kakvoj je to vezi s mojom stručnom kvalifikacijom. Koliko sam vas razumio, vi želite razgovarati sa mnom o stručnom problemu?«
»Da. Ali odmah ćete se uvjeriti da je sve što govorim umjesno. Imam za vas zadatak iz vaše struke koji zahtijeva najstrožu diskreciju, pa ćete shvatiti da se ona može očekivati prije od čovjeka samca negoli od čovjeka koji živi porodičnim životom.«
»Obećavam da ću čuvati tajnu.«
— U razgovoru sa mnom oštro me promatrao, pa mi se učini da nikad nisam vidio tako sumnjičave i ispitivačke oči.
»Znači obećavate?« upita najzad.
»Da, obećavam.«
»Obećavate, dakle, apsolutnu diskreciju prije nego što pristupite povjerenom zadatku za vrijeme njegova izvršenja i po njegovu izvršenju? I da se nećete vraćati na tu stvar, bilo usmeno ili pismeno?«
»Dao sam vam svoju riječ.«
»Vrlo dobro.« — On odjednom odskoči, sunu kroz sobu i širom otvori vrata. Hodnik je bio prazan,.
»To je u redu« — reče i vrati se. »Znam da su službenici ponekad radoznali u pogledu poslova svojih šefova. Sada možemo razgovarati u punoj sigurnosti.« — Potom primače svoju stolicu do moje i počne ponovo piljiti u mene istim onim ispitivačkim pogledom zamišljena čovjeka. Čudnovato kreveljenje toga čovjeka koji je bio sav kost i koža pobudi u meni osjećaj ogavnosti i, gotovo bih rekao, straha. Ni misao da bih mogao izgubiti svoga klijenta nije me mogla obuzdati da ne ispoljim svoje nestrpljenje.
»Molim vas, gospodine, recite mi o kakvom je poslu riječ.« rekoh, »moje je vrijeme dragocjeno.« — Neka mi bog oprosti tu posljednju rečenicu, ali riječi mi se same omakoše s usana.
»Da li bi vam odgovaralo pedeset gvineja za posao koji se može izvršiti u jednoj noći?« upita me.
»Divno!«
»Posao se može izvršiti u jednoj noći, ali vi biste ga mogli izvršiti i za jedan sat. Želio bih saznati vaše mišljenje o hidrauličnom nabijaču koji se pokvario. Ako nam pokažete u čumu je stvar, lako ćemo ga sami popraviti. Što mislite o tom zadatku?«
»Posao je lak, a plaća obilata.«
»Upravo tako. Željeli bismo da noćas dođete posljednjim vlakom.« »Kamo?«
»U Evford u Berkshire. Mjestance se nalazi na granici Oxfordshirea, a udaljeno je sedam milja od Readinga. Sa stanice Paddington odvest ćete se oko jedanaest i petnaest.«
»Vrlo dobro.«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:59 am



»Izaći ću pred vas kolima.«
»Znači, donde ima još vožnje?«
»Da, naše je mjestance zabačeno. Nalazi se dobrih sedam milja daleko od stanice Evford.«
»Onda ću jedva stići onamo prije ponoći. Pretpostavljam da nema povratnom vlaka. Bit ću primoran da tamo provedem cijelu noć.«
»Da. S konakom neće biti teškoća.«
»To je veoma nezgodno. Ne bih li mogao doći u neko zgodnije vrijeme?«
»Najbolje je da dođete kasno. Zato vam i dajemo honorar koji se plaća za mišljenje najboljih stručnjaka i za noćni rad. Međutim, ako se nećete prihvatiti toga posla, za to još uvijek imate vremena.«
Pomislio sam da će mi pedeset gvineja dobro doći. »Ne mislim to, nikako«, rekao sam. »Rado ću se prilagoditi vašim željama. Međutim, želio bih doznati nešto više o poslu koji bih morao izvršiti.«
»Svakako. Potpuno je prirodno da je diskrecija pobudila vašu radoznalost. Pretpostavljam da nas nitko ne prisluškuje?«
»Budite sigurni.«
»Vjerojatno znate da je jedna vrsta kiparske gline dragocjen materijal koji je pronađen svega na jednom ili dva mjesta u Engleskoj?«
»Čuo sam.«
»Prije kratkog vremena kupio sam sasvim malo imanje deset milja od Readinga. Sreća me poslužila pa sam na jednoj od svojih njiva otkrio nalazište gline. Međutim, kad sam ispitao tlo otkrio sam da je nalazište srazmjerno maleno i da se nalazi između dva mnogo prostranija, s desne i s lijeve strane od njega, koja su, međutim, oba na zemljištu mojih susjeda. Dobričine žive u blaženom neznanju da im zemlja sadrži nešto što vrijedi koliko i rudnik zlata. Naravno, u mom je interesu bilo da otkupim tu zemlju prije nego što otkriju njenu pravu vrijednost. Ali, na nesreću, nisam imao dovoljno kapitala da to ostvarim. Prijatelji su me savjetovali da otpočnem radom potajno na svom malom nalazištu da bih tako zaradio novac koji će nam omogućiti da otkupimo susjedna polja. Tako smo se latili posla uz pomoć jedne hidraulične prese. Kao što sam vam objasnio, ona se pokvarila pa bismo željeli da vidite u čemu je stvar. Znate, mi veoma ljubomorno čuvamo svoju tajnu. Ako bi se jednom pročulo da smo u našu kućicu doveli inženjera hidrauličnog smjera, izazvali bismo radoznalost, što bi onemogućilo naš plan. Eto zašto sam tražio vaše obećanje da nikome nećete ni spomenuti da noćas idete u Eyford. Nadam se da sam sve objasnio.«
»Potpuno vas shvaćam«, rekoh. »Samo jedno ne mogu razumjeti! Što će vam hidraulična presa pri kopanju kiparske gline koja se, koliko je meni poznato, kopa kao šljunak.«
»Ah«, reče nehajno, »mi imamo naročit proces rada. Sabijamo zemlju u opeke, tako da je možemo pomicati, a da pri tom ne otkrijemo što ona zapravo predstavlja. Ali to je sitnica. Sad sam vam, gospodine Hatherley, otkrio tajnu i pokazao vam koliko se u vas uzdajemo.« Rekavši to, ustane. »Dakle, čekam vas u Evfordu u 11.15.«
»Bit ću točan«, odgovorim.
»I nikome ni riječi!« reče još jednom, a onda, upravši u mene svoj posljednji dugi, ispitivački pogled i stegavši mi ruku ledenim i neprijatno vlažnim stiskom, žurno izađe iz sobe.
— Tako, a sad vas molim da mi vjerujete, kad sam dospio da hladno porazmislim o svemu tome, grdno sam bio iznenađen neočekivanim zadatkom koji mi je bio povjeren. Naravno, bio sam zadovoljan jer je honorar bio desetorostruk prema onome koji bih zatražio da je meni bilo prepušteno da predložim cijenu za tu uslugu. Uz to postojala je i mogućnost da taj posao povuče za sobom i druge. Ali moj poslodavac nimalo mi se ne sviđa. Njegovo lice i držanje učiniše na mene loš utisak. Nisam se mogao pomiriti ni s njegovim objašnjenjem da moram stići u pomoć u mjestance nedaleko Evforda, kao ni s njegovim strahom da progovorim kome o tom svom poslu. Ipak se otresem zlih slutnji, prihvatim se dobre večere i odvezem se na stanicu Paddington.
U Readingu sam promijenio ne samo vagon nego i vlak. Stigao sam na malu slabo osvijetljenu stanicu poslije jedanaest sati. Bio sam jedini putnik koji je sišao. Na peronu se nalazio samo dremljivi nosač sa svjetiljkom u ruci. Međutim, kad sam izašao kroz vratašca, zatekao sam svoga odskorašnjeg znanca preko puta, u sjeni. Bez riječi mi stegne ruku, gurne u kola i mi krenusmo što je konj brže mogao.
— U kola je bio upregnut samo jedan konj? — upita Homes.
— Da, samo jedan.
— Jeste li vidjeli kakve je bio boje?
— Jesam. Kola su bila osvijetljena s jedne strane pa sam ga dobro vidio. U kola je bio upregnut riđi konj.
— Izmoren ili svjež?
— Svjež i istimaren.
— Hvala. Izvinite što sam vas prekinuo.
— Dakle, vozili smo se kolima najmanje jedan sat. Pukovnik Lvsander Stark rekao je da je mjesto daleko od stanice svega sedam milja, ali, po brzini kojom smo se vozili i vremenu koje smo proveli na putu, čini mi se da je moralo biti daleko čitavih dvanaest milja. Cijelo to vrijeme on je sjedio pored mene i šutio. U više navrata, kad god bih ga pogledao, opazio sam da me veoma budno motri. U tom kraju ceste koje vode preko polja nisu naročite, pa smo često i naglo zaokretali i propisno se truckali. Pokušao sam proviriti kroz prozor da ustanovim gdje se nalazim, ali okna su bila od neprovidnog stakla. S vremena na vrijeme usudio sam izreći poneku opasku, da bih prekinuo jednoličnost vožnje, ali pukovnik bi mi odgovorio samo jednosložnom riječi pa bi razgovor odmah završio. Najzad se nastavi mirnija vožnja po šljunku, a onda kola odjednom stanu. Pukovnik Lvsander Stark iskoči i, kako sam ga slijedio, brzo me gurne u jedan trijem koji se otvorio pred nama. Stupismo pravo iz kola u hol, tako propustih baciti bar letimičan pogled na prednji dio kuće. Čim sam prekoračio prag kuće, vrata se za mnom zalupe, a kola se udalje.
Kuća je bila u mraku. Pukovnik je tražio šibice i nešto gunđao kroz zube. Odjednom se na drugoj strani hodnika otvore vrata i duga traka svjetlosti uperi se u nas sve više se šireći. Sa svjetiljkom u ruci, koju je držala nad glavom, pojavi se zgodna žena. Njena tamna haljina morala je biti od skupocjenog materijala, što se vidjelo kad ju je obasjala svjetlost izustivši nekoliko riječi na nekom stranom jeziku, kao da hoće da nas nešto pita, a onda se tako naglo trgne da joj zamalo svjetiljka ne ispadne iz ruke. Moj ju je pratilac grubo prekorio jednosložnom riječi. Pošto joj nešto šapne na uho, pukovnik je odgurnu.
»Budite ljubazni pa me pričekajte nekoliko minuta u ovoj sobi«, reče mi otvorivši vrata koja su vodila u drugu sobu. Bila je to tiha, lijepo namještena soba s okruglim stolom u sredini na kojem je bilo razasuto nekoliko njemačkih knjiga. Pukovnik Stark stavi svjetiljku na harmonij pored vrata. »Pričekajte me samo trenutak«, reče i nestane u mraku.
Bacim pogled na knjige koje su ležale na stolu i, premda ne znam njemački, razaberem da dvije sadrže naučne rasprave, a ostale poeziju. Nadao sam se da ću ugrabiti priliku da bacim pogled na okolicu, pa priđem prozoru, ali preko njega bili su navučeni kapci od hrastovine s teškim zasunom.
U kući je vladala grobna tišina. Jedino je negdje u hodniku glasno kucao stari sat. Spopade me osjećaj nelagodnosti. Tko su ti Nijemci i što rade u jednoj tako neobičnoj zgradi? Gdje se to mjesto nalazi? Bio sam deset milja daleko od Eyforda, to je bilo sve što sam znao, ali da li sam se nalazio sjeverno ili južno, istočno ili zapadno, o tome nisam imao pojma. Na tom području nalazili su se pored Readinga i drugi gradovi, pa se to mjesto nije moglo nalaziti u osami. Jedno je bilo sigurno: sudeći po potpunoj tišini moralo se nalaziti na otvorenom polju. Koračao sam gore-dolje po sobi, pjevušeći da se ohrabrim, pa sam pri tom sve jasnije uviđao da u toj mrtvoj tišini, u kojoj se ništa ne miče, zaista zaslužujem zaradu od pedeset gvineja.
Odjednom se odškrinu vrata moje sobe. Na pragu je stajala ona žena. Iza nje hol u tami. Na prvi pogled spazim da premire od straha. Zatim i mene spopade jeza. Ona podiže uzdrhtali prst u znak opomene da šutim, pa mi šapćući uputi nekoliko riječi na lošem engleskom jeziku, osvrćući se iza sebe.
»Ja bih otišla ...«, promuca. »Ja ovdje ne bih ostala. Ovdje vas ne čeka nikakvo dobro.«
»Ali, gospođo«, rekoh, »pa još se nisam ni latio posla radi kojeg sam došao. Ne mogu otići prije nego što vidim stroj.«
»Ne isplati se čekati«, nastavi ona, »sada možete proći kroz vrata, nitko vas neće vidjeti.«
A zatim, videći da se smješkam i klimam glavom, ona se odjednom otrese svakog ustručavanja i sklopljenih ruku kroči prema meni.
»Tako vam boga«, šapnu mi, »gubite se odavde prije nego što bude prekasno!«
Ali ja sam po prirodi pomalo tvrdoglav, i kad mi se ispriječe prepreke, još se upornije prihvaćam poduzetog posla. Pomislim na svoj honorar od pedeset gvineja, na svoje zamorno putovanje i na neprijatnu noć koja mi predstoji. Pa zar da sve to bude uzaludno? Zašto da odem neobavljena posla i bez plaće koja mi pripada. Ta je žena mogla biti i manijak. Zato ostanem uporan i izjavim da sam čvrsto odlučio ostati tu gdje jesam. Ona je htjela da ponovi preklinjanja, kad se gore odjednom zalupe vrata, a potom se začuje oštar bat koraka preko stepenica. Ona oslušnu, očajnički odmahnu rukom i nestane bešumno kao što se i pojavila.
Preda mnom se stvoriše pukovnik Lvsander Stark i zdepasti debeljko s bradom koja mu je izbijala iz podvaljka. Pukovnik mi predstavi svog pratioca.
»Moj tajnik i poslovođa, gospodin Ferguson«, reče. »Imao sam dojam da sam maločas zatvorio ova vrata. Bojim se da ste izloženi promaji.«
»Ja sam otvorio vrata jer sam se osjećao stišnjen u ovoj sobi.«
Pukovnik upravi u mene sumnjičav pogled. »Bit će najbolje da odmah krenemo na posao«, reče. »Gospodin Ferguson i ja odvest ćemo vas do stroja.«
»Bit će dobro da stavim šešir na glavu«, rekoh.
»Ah ne, to je u kući«, odgovori mi pukovnik.
»Kako, zar vi u kući kopate kiparsku glinu?«
»Ne, ne, tu je samo sabijamo. Ne osvrćite se na to! Ono što zapravo želimo da uradite jeste da ispitate stroj i da nam kažete što nije u redu.«
Pođosmo uza stepenice, prvi pukovnik sa svjetiljkom, pa debeli poslovođa, za njima ja. Ta je stara kuća sa svojim hodnicima, prolazima, uskim zavojitim stepenicama i malim, niskim vratima bila pravi labirint. Čitavi su naraštaji ulubili njene pragove prelazeći preko njih. U prizemlju nije bilo čilima, namještaju ni traga, akroz zidove s potklobučenom žbukom, probijala je nezdrava vlaga. Nastojao sam da izgledam što ravnodušnije, ne zaboravljajući pri tom opomene one žene. Budnim okom motrio sam svoje pratioce. Ferguson je činio utisak mrzovoljna i šutljiva čovjeka, ali iz ono malo riječi što ih je bio izrekao, mogao sam razabrati da nije seljačkog porijekla.
Pukovnik se najzad zaustavi pred niskim vratima i otključa ih. Iza njih se nalazila mala, kvadratična soba u koju smo jedva mogli stati odjednom. Ferguson ostane pred vratima, a pukovnik uđe zajedno sa mnom.
»Sad se nalazimo« reče mi »u samoj hidrauličnoj presi, pa bismo se slabo proveli kad bi je netko stavio u pogon. Strop ove male prostorije predstavlja kraj klipa koji se spušta s mnogotonskim tlakom na ovaj metalni pod. Napolju se nalaze pobočni stupovi vode koji primaju pritisak, prenose ga i povećavaju na način koji vam je poznat. Stroj radi prilično dobro, ali ima neku malu smetnju pa je izgubio pritisak. Biste li bili tako ljubazni da ga pregledate i pokažete nam kako da ga popravimo?«
Uzmem svjetiljku i pregledam stroj. Bio je džinovski, sposoban da proizvede golem pritisak. Međutim, kad sam izašao i pritisnuo upravljačke poluge, po piskavom zvuku shvatim da se u stroju nalazi malo nezapušeno mjesto koje izaziva klokotanje vode u jednom od bočnih cilindara. Ispitivanje pokaza da se gumena traka kojom je bila omotana glava jednog pogonskog klipa toliko skupila da nije zatvarala udubinu preko koje se pomicala. Bilo je jasno da je to uzrok gubitka pritiska. Ukazao sam na to svojim pratiocima, koji su moje opaske vrlo pažljivo saslušali. Postavili su mi nekoliko praktičnih pitanja o tome što treba da urade. Pošto sam im objasnio, vratio sam se u glavnu prostoriju da točno osmotrim stroj i tako zadovoljim i svoju radoznalost. Bilo je očito, već na prvi pogled, da je priča o kiparskoj glini bila prosta izmišljotina. Bilo je besmisleno pomisliti da bi tako snažan stroj bio namijenjen svrsi koja mu nikako ne odgovara. Pregrade te prostorije bile su od drva, ali pod je predstavljao široko željezno ulegnuće, slično onome koje se javlja između dva vala, a na njemu se mogla razabrati navlaka metalne naslage. Upravo sam se nagnuo i zagrebao po njoj da provjerim od čega je, kad začujem prigušen jizvik na njemačkom jeziku i ugledam pukovnikovo lešinarsko lice koje me odozgo promatralo.
»Šta vi to radite« upita me.
Bio sam kivan što mi je podvalio tom lukavo smišljenom pričom. »Divim se vašoj glini« odgovorim. »O vašem stroju mogao bih dati bolji savjet kad bih točno znao kojoj svrsi služi.«
Istog trenutka kad sam izustio te riječi bio sam zažalio što sam se izbrbljao. Njegovo se lice ukoči, a u svim mu očima zatitra zlokobna svjetlost.
»E pa lijepo«, reče, »sad ćete saznati sve što treba o stroju.« Korakne korak unazad, zalupi vratima i zavrne ključ u bravi. Jurnem prema vratima i povučem za kvaku, ali vrata se ne pomaknu. Ne popuste ni kada sam iz sve snage počeo upirati u njih. »Hej, pukovniče, pustite me napolje!«
Odjednom začujem zvuk od kojega se zgrozih. Bio je to zveket poluga i pištanje nezapušenog cilindra. Pukovnik je stroj stavio u pogon. Svjetiljka se nalazila na podu, na istom onom mjestu gdje sam je ostavio kad sam ispitivao korito. Spazim da se crni strop nada mnom spušta, doduše polako, trzajući se, ali snagom koja će me smrviti u bezobličnu kašu. Vrišteći bacim se na vrata i stanem čupati bravu prstima. Preklinjao sam pukovnika da me oslobodi, ali smrtonosan zveket poluga gušio je moju viku. Strop se već nalazio nad mojom glavom, tako da sam dignutom rukom mogao da napipam njegovu hrapavu površinu. Tada mi sinu da će moje samrtne muke umnogome zavisiti od položaja u kojem ću dočekati smrt. Ako legnem potrbuške, sva težina naleći će na hrptenjaću, pa me trnci prođu pri pomisli na ono grozno krckanje. Možda bi neki drugi način bio lakši. Ali imam li ja živaca da legnem i gledam gore kada se nada mnom njiše ta crna sjena? Nisam više mogao stajati uspravno. Odjednom mi se oči zaustaviše na nečemu što mi dade tračak nade.
Pod i strop, kao što sam spomenuo, bili su od željeza, dok su pregrade bile od drveta. Bacivši posljednji unezvijeren pogled unaokolo spazim između dviju dasaka tanak tračak žutog svjetla, koje je zbog potiskivanja panel-ploče unazad, postajalo sve šire. U prvi mah nisam mogao povjerovati da zaista postoji spas od strašne smrti. Ali već narednog trenutka nasrnem svom snagom na taj izlaz koji je još preostajao i srušim se u polusvijesnom stanju na drugu stranu pregrade. Panel-ploča se ponovo zatvori, ali mi smrvljena svjetiljka nekoliko trenutaka nakon toga i zveket od udara dviju metalnih površina pokažu koliko je to tijesan prolaz kroz koji sam se spasio sigurne smrti.
Svjest mi se vratila kad sam osjetio trzanje u ručnom zglobu. Vidio sam da ležim na kamenom podu hodnika, a nada mnom se nagnula žena koja me vukla svojom lijevom rukom, dok je u desnoj držala svjetiljku. Bila je to ona ista dobra žena čiju sam opomenu onako glupo odbacio.
»Hajde« vikala je sva usplahirena. »Svakog časa mogu naići. Vidjet će da niste tamo. Ne gubite dragocjeno vrijeme. Hajde!«
Ovaj put je poslušam. Zateturam se, a onda udarim u bijeg zajedno s njom, kroz hodnik, pa niz zavojite stepenice. Već smo stigli u širi prolaz, kad čujemo bat nečijih koraka. Dva su čovjeka trčala i vikala jedan drugome, jedan s kata na kojem smo se mi nalazili, a drugi s kata ispod nas. Žena zastane na izmaku snaga i pogleda naokolo, zatim otvori vrata što su vodila u jednu spavaću sobu obasjanu mjesecom.
»To je jedini spas«, reče pokazavši mi prozor. »Visok je, ali možda ćete ipak smoći snage da skočite.«
Tada se na drugom kraju hodnika pomoli neko svjetlo i ja ugledam suhonjava pukovnika kako juri prema meni sa svjetiljkom u jednoj i s nekakvim oružjem nalik na mesarsku sataru u drugoj ruci.
Svijet ispod mene na mjesečini bio je tih, mirisav i bezopasan, a od prozora do zemlje ispog njega nije moglo biti više od tridesetak stopa. Popnem se na prozorski prag, ali ostanem na njemu da vidim što će se dogoditi između moje spasiteljice i onoga divljaka koji me gonio. Ako je počne zlostavljati, bio sam odlučio da joj priteknem u pomoć. Ta mi se misao tek rodila u glavi, a on se već bio pojavio na vratima. Da bi prokrčio put, odgurne ženu, ali ona mu se baci oko vrata i pokuša ga zadržati.
»Fritz, Fritz«, vikala je na engleskom, »sjeti se obećanja koje si mi dao posljednji put. Rekao si mi da se to više nikad neće ponoviti. On će šutjeti! On će šutjeti!« '
»Elza, ti si luda«, vikao je on boreći se da je se oslobodi. »Upropastit ćeš nas. Vidio je suviše mnogo. Pusti me da prođem!« Zatim je odbaci u stranu, zaleti se prema prozoru i zavitla prema meni svojim teškim oružjem. Već sam se napola spustio držeći se prstima za žlijeb, kad on zamahne, ja osjetih tup bol, prsti mi popuste i najednom se nađem u vrtu ispod prozora.
Pad me nije ozlijedio. Zato jurnem kroz džbunje. Bio sam svjestan da još nisam van opasnosti. Međutim, u trku me spopade vrtoglavica i malaksalost. Bacivši pogled na ruku koja mi je podrhtavala spazim da mi je palac odsječen i da mi iz rane šiklja krv. Pokušam omotati zglob maramicom, ali onda mi zazuji u ušima i čas zatim stropostam se onesvješćen u ružino grmlje.
Kako sam dugo tako ležao ne mogu da kažem. Mora da je potrajalo dugo jer je mjesec zašao i već je granulo vedro jutro kad se osvijestih. Odijelo mi je bilo mokro, a rukav natopljen krvlju. Ali ja još uvijek nisam siguran. Gdje su gonioci? Skočim na noge. Međutim, kad se osvrnem oko sebe, ne vidjeh više ni kuće ni vrta. Ležao sam u živici pored glavne ceste, nedaleko jedne dugačke zgrade. Bila je to ona ista željeznička stanica na koju sam stigao prošle noći.
Da nije bilo grdne rane na ruci, pomislio bih da sam doživio stravičan san. Napola ošamućen odem do stanice i raspitam se kad kreće jutarnji vlak. Jedan je kretao za nepun sat za Reading. U službi je bio isti onaj nosač koji se nalazio ondje kad sam dan ranije stigao onamo. Upitam ga da li je ikada čuo za pukovnika Lvsandera Starka i da li je vidio kola koja su me čekala prethodne noći. Za pukovnika nije znao, a kola nije vidio. Zatim ga upitam postoji li negdje u blizini policijska stanica. On mi odgovori da je jedna daleko otprilike tri milje.
Nisam mogao pješačiti tako daleko. Odlučim da slučaj prijavim policiji kad se vratim u grad. Prošlo je šest sati kada sam stigao u prijestolnicu. Najprije odoh da mi previju ranu. Doktor je bio toliko ljubazan pa me doveo ovamo. Povjeravam ovaj slučaj vama i uradit ću ono što vi budete kazali.
Nekoliko vrijeme sjedili smo obojica bez riječi. Zatim Sherlock Holmes izvuče s police jednu od teških mapa u koje je stavljao isječke iz novina.
— Evo jednog oglasa koji će vas zanimati — reče. — Prije godinu dana pojavio se u svim novinama. Slušajte: »9. o. mjeseca nestao je gospodin Jeremiah Havling, 26-godišnji inženjer hidrauličkog smjera. Napustio je svoj stan u deset sati uveče i otada se o njemu ništa više ne zna. Bio je obučen ...« itd. — Ha! To je bilo upravo onda kada je pukovnik zatražio od vas da izvršite pregled njegova stroja.
— Pa to — poviče moj pacijent — objašnjava upravo ono što mi je govorila ona.
— Nesumnjivo. Jasno je da je pukovnik bezočan čovjek, spreman na sve, koji je čvrsto odlučio da nikome ne dopusti otkrivanje tajne. Takvi su i okorjeli gusari. Prije nego što krenemo u Eyford, svaki je trenutak dragocjen. Zato smjesta pođimo u Scotland Yard.
Nakon tri sata nalazili smo se u vlaku koji je krenuo iz Readinga u jedno malo selo. Uz Sherlocka Holmsa i mene, skupili su se hidraulički inženjer, inspektor Bradstreet iz Scotland Yarda i čovjek bezizražajna lica. Bradstreet rasprostre generalštabnu kartu kraja i šestarom počne povlačiti krug s Evfordom u središtu.
— Nalazite se tu — reče. — Povukao sam šestar oko onog sela s polumjerom od deset milja. Mjesto koje tražimo mora se nalaziti blizu ove linije. Rekoste, čini mi se, deset milja daleko od Evforda, zar ne gospodine?
— Dobar sat vožnje.
— Vi imate osjećaj da su vas do stanice prenijeli u nesvijesnom stanju, zar ne?
— Bit će da su tako učinili. Sve mi se čini da su me podigli i nekud prenijeli.
— Jedno — rekoh — ne mogu da razumijem: zašto su vas poštedjeli kad su vas našli onesvještena u vrtu. Možda se onaj divljak ganuo kad je čuo kako ga ona žena preklinje?
— To ne znam. Nemilosrdnijeg čovjeka nisam vidio otkad sam živ.
— Odmah ćemo to razjasniti — reče Bradstreet. — Povukao sam šestarom ovu crtu. Da mi je znati na kojoj su se točki izgubili ti ljudi.
— Meni se čini da bih svoj prst mogao staviti na tu točku — mirno reče Holmes.
— Zaista? — reče inspektor. — Zar već imate svoje mišljenje o tome? Da vidimo tko se s vama slaže. Ja kažem da je ta točka južno od Evforda, to je najrjeđe naseljen kraj.
— A ja kažem da je istočno — reče moj pacijent.
— Ja sam za zapad — reče čovjek bezizražajna lika. — Tu ima nekoliko mirnih zaselaka.
— A ja sam za sjever — rekoh ja — jer tu nema nikakvih brežuljaka. Naš prijatelj tvrdi da kola nisu išla uz brijeg.
— Gle — reče inspektor smijući se — pa to je krasna podvojenost u mišljenjima. Potpuna oprečnost. A kome vi dajete svoj odlučujući glas? — inspektor upita Holmesa.
— Svi ste pogriješili.
— Ta ne možemo valjda svi pogriješiti!
— Još kako možete. Moja je točka tu — reče i stavi svoj prst u sredinu kruga.
— Ali dvanaest milja vožnje — reče Hatherley.
— Šest tamo i šest nazad. Ništa nije prostije. Sami ste rekli da je konj, kad ste silazili bio vjež i istimaren. Kako to može biti ako je morao prevaliti dvanaest milja po takvoj cesti?
— Zaista, pa to je onda neko lukavstvo — reče Bradstreet. — A što se tiče vrste ove bande, tu nema nikakve sumnje.
— Tako je — reče Holmes. — To su falsifikatori velikih srazmjera, a stroj su upotrebljavali za pravljenje legure koja im je služila umjesto srebra.
— Nedavno smo saznali da postoji vrlo umješna banda — reče inspektor. — Jednom smo ih slijedili sve do Readinga, a onda smo izgubili trag. Stare su to lije, vješto su prikrili svoje tragove. Ali smo ih najzad ščepali.
Ali inspektor se prevario. Kriminalci nisu pali pravdi u ruke. Kad smo prispjeli do stanice u Evfordu, ugledasmo džinovski stup dima koji se uspinjao iz šumarka nadvisujući krajolik.
— Da li to gori kuća? — upita Bradstreet u času kad se vlak udaljavao puštajući paru.
— Da, gospodine — odgovori šef stanice.
— A kad je izbio požar?
— Kažu da je to bilo noćas, gospodine, a sada je cijela zgrada pretvorena u golemu vatru.
— Čija to kuća gori?
— Doktora Bechera.
— Recite mi — upita inženjer — da li je taj doktor Becher Nijemac, vrlo mršav čovjek s velikim šiljastim nosom?
Šef stanice se od srca nasmije. — Ne, gospodinee, doktor Becher je Englez i nema čovjeka u cijelom kraju s boljim prslukom. Ali kod njega stanuje neki gospodin stranac, kolika je meni poznato, njegov pacijent koji izgleda tako da mu ne bi naškodio dobar barkširski goveđi odrezak.
Šef stanice nije još ni završio svoje izlaganje, kad nagnusmo u pravcu vatre.
Put se uspinjao na niski brežuljak. Pred nama se ukaza velika bijela zgrada koja je iz svakog prozora, iz svake pukotine, bljuvala vatru, dok su u vrtu, s čeone strane, uzaludno pokušavali da ugase plamen.
— To je! — viknu Hatherley. — Tu je staza sa šljunkom, a tamo je ražino džbunje u kojem sam ležao. S onoga prozora skočio sam u vrt.
— Eto — reče Holmes — najzad ste im vratili milo za drago. Nema, naime, ni najmanje sumnje da ste upravo vi svjetiljkom koju ste smrvili u presi izazvali požar među drvenim pregradama. Goneći vas oni nisu blagovremeno obratili pažnju na vatru. Sad dobro otvorite oči, možda ćete u ovoj gužvi opaziti nekoga od svojih noćašnjih prijatelja, iako se plašim da su oni sada već nekoliko stotina milja daleko.
Holmesova se bojazan obistini. Od toga dana nije bilo ni traga ni glasa lijepoj ženi, ni mračnom Nijemcu, ni mrzovoljnom Englezu. Toga dana, rano izjutra, neki je seljak sreo kola s nekoliko osoba i s nekoliko glomaznih kovčega kako žurno voze u pravcu Readinga. Bjeguncima se tu izgubio svaki trag.
Vatrogasci su se začudili kada su u zgradi naišli na neobičan uređaj, a još više kada su na jednom prozorskom pragu na drugom katu pronašli odsječeni ljudski palac. Tek predveče njihovi napori urode plodom i požar bude savladan. Međutim zgrada se pretvorila u zgarište. Stroju, izuzev nekoliko iskrivljenih cilindara i željeznih cijevi, nije bilo ni traga. U jednoj dvorišnoj zgradi pronađeno je veliko slagalište nikla i cinka. Ali ni novca nije bilo. Glomazni kovčezi na kolima, koje smo maločas spomenuli, više nisu predstavljali zagonetku. Kako je naš inženjer hidraulike prenesen iz vrta do mjesta gdje je došao k svijesti, zauvijek bi ostala tajna da nije bilo neke zemlje crnice koja je pomogla da otkrijemo tajnu. Inženjera su spasile dvije osobe, od kojih je jedna imala upadljivo mala, a druga neobično velika stopala, čiji su se tragovi jasno razabrali na mekom tlu. Šutljivi Englez, koji je bio manje smion, odnosno manje krvoločan od svog partnera, pomogao je ženi da onesviještenog inženjera spasu od smrti.
— E, lijepo — reče inženjer tužnim glasom dok smo se smještali u vlak na povratku u London, — baš mi je pao u dio divan posao! Ostao sam bez honorara i bez palca!


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 9:59 am





PLEMENITI NEŽENJA


Čudan kraj vjenčanja lorda St. Simona, pa i samo njegovo vjenčanje, već davno nisu zanimali visoke krugove u kojima se kretao nesretni mladoženja. Vjenčanje je bilo potisnuto u zaborav pikantnijim pojedinostima novih skandala koji su bili skrenuli ogovaranje u drugom pravcu. Međutim, kako imam razloga vjerovati da sve činjenice drame, četiri godine stare, nisu nikada potpuno otkrivene javnosti i kako je moj prijatelj Sherlock Holmes imao znatnog udjela u razjašnjavanju te tajne, smatram da sjećanja ne bi bila potpuna bez malog osvrta na ovu neobičnu epizodu.
Bilo je to nekoliko tjedana prije mog vjenčanja kad sam još stanovao s Holmesom u Baker Streetu. Holmes se vratio kući s popodnevne šetnje i zatekao na stolu jedno pismo. Tog dana nisam bio izašao jer je vrijeme iznenada okrenulo na kišu s jakim jesenjskim vjetrom, a metak, koji sam donio u svojoj nozi kao uspomenu na afganistansku vojnu, bolio me dosadno i uporno. Sjedeći na lakoj stolici, ispružio sam nogu na drugu stolicu, okružen mnoštvom novina. Prezasićen vijestima toga dana najzad gurnem novine u stranu i legnem na divan, pogleda uprta u glomazan pečat s monogramom na omotnici što je ležala na stolu. Nagađao sam tko bi mogao biti plemeniti dopisnik moga prijatelja.
— Pismo je zacijelo od nekoga otmjenog čovjeka — rečem kad se Holmes vrati. — Pisma koja ste jučer primili, ako se dobro sjećam, bila su od jednoga trgovca ribom i od jednoga carinika.
— Da, moja prepiska ima čar raznovrsnosti — odvrati Holmes smijući se. — Pisma skromnih ljudi obično su zanimljivija. Ovo izgleda kao nepoželjan društveni poziv koji nagoni čovjeka da se dosađuje ili da laže.
Zatim slomi pečat i pročita pismo.
— Gle, ipak je zanimljivo.
— Onda ne potječe od nekog društva?
— Ne, izrazito je poslovno.
— Od klijenta, plemića?
— Da, od plemića iz najvišega engleskog društva.
— Čestitam vam, dragi prijatelju.
— Uvjeravam vas, Watsone, bez pretjerivanja, da je položaj moga klijenta za mene manje važan od zanimljivosti njegova slučaja. Međutim, u novoj istrazi koju sada vodim i to igra neku ulogu. U posljednje ste vrijeme marljivo čitali novine, zar ne?
— Da — odgovorim tužno, pokazujući na veliku hrpu novina u kutu. — Nisam imao drugog posla.
— To je prava sreća zato što ćete mi moći dati poneko objašnjenje. Ja čitam samo kriminalnu kroniku i čitulje. Smrtni slučajevi naročito me zanimaju. Međutim, ako ste pažljivo pratili skorašnje događaje morali ste pročitati nešto i o lordu St. Simonu u vezi s njegovim vjenčanjem.
— O da, pročitao sam to s naročitim zanimanjem.
— E, vidite. Pismo koje držim u ruci potječe upravo od lorda St. Simona. Pročitat ću vam ga, a vi ćete još jednom prelistati ove novine i reći mi ima li nešto u njima što bi moglo biti u nekoj vezi s lordovim slučajem. Eto što on kaže:


»Dragi gospodine Holmes,
Lord Backwater mi je rekao da se uvijek mogu pouzdati u vaš sud i vašu diskreciju. Stoga sam odlučio da vas posjetim i zatražim savjet u vezi s veoma bolnim događajem koji se desio prilikom moga vjenčanja. Gospodin Lestrade iz Scotland Yarda već rješava moj slučaj, ali me uvjerava da nema ništa protiv vaše suradnje pa čak misli da bi mogla biti vrlo korisna. Posjetit ću vas u četiri sata poslije podne. Ako u to vrijeme budete imali drugih obaveza, nadam se da ćete ih odgoditi s obzirom na važnost moje stvari.
Vaš odani Robert St. Simon.«



— Pismo je datirano u Grosvenor palači, a napisano je guščjim perom. Plemeniti lord imao je nesreću da mastilom zamrlja vanjsku stranu svoga desnog malog prsta — reče Holmes savijajući pismo.
— On kaže u četiri sata, a sad su već tri sata. Bit će ovdje za jedan sat.
— Onda imam toliko vremena da se vašom pomoću obavijestim o slučaju. Pregledajte sve novine i sredite izvode kronološki, a ja ću pogledati tko je naš klijent — reče mi, a zatim iz niza priručnika s kamina uzme jednu knjigu u crvenim koricama. — Evo ga — reče, sjedne i stavi knjigu na koljena. »Lord Robert Walsingham de Vere St. Simon, drugi sin vojvode Balmorala. Hm! Grb: ažuran, tri ukrštena koplja iznad plemićkog mača. Rođen 1846. godine. Zreo za ženidbu. Bio je podsekretar za kolonije u bivšoj vladi. Njegov otac bio je neko vrijeme ministar vanjskih poslova. U žilama mu teče krv Plantageneta po muškoj, a krv Tudora po ženskoj liniji.«
— U svemu tome nema ništa naročito poučno. Uvjeren sam Watsone, da ćete mi vi dati pouzdanije podatke.
— To mi neće biti ni najmanje teško — rekoh — jer su činjenice dosta svježe. Slučaj je bio dosta neobičan, ali sam se bojao da vam na nj skrenem pažnju jer sam znao da vodite drugu istragu, a vi ne volite da se u isto vrijeme uplićete u nove zavrzlame.
— Imate u vidu mali problem špediterskih kola s Grosvenor Squarea. Taj je sad sasvim razjašnjen premda je od samog početka bio prilično jasan. Molim vas, što kažu novine?
— Prva bilješka koju sam pronašao nalazi se u »Morning Postu« u rubrici ličnih vijesti. Osvanula je, kao što vidite, u tom listu prije nekoliko tjedana. Pročitat ću vam je: »Objavljeno je vjenčanje između lorda Roberta St. Simona, drugog sina vojvode od Balmorala, i gospođice Hattv Doran, jedinice gospodina Alovsiusa Dorana iz San Franciska, Kalifornija, SAD. Ako je vijest točna, vjenčanje će se brzo obaviti.« — To je sve.
— Kratko i jasno — reče Holmes pružajući svoje duge, tanke noge prema vatri.
— Istog tjedna, u jednom od društvenih listova, nalazi se ista vijest u proširenom obliku. Evo je: »Uskoro će biti objavljen poziv da se zaštiti naše tržište brakova, jer se čini da sadašnji princip slobodne trgovine suviše teško pogađa naše tržište. Jedna za drugom uprave plemićkih kuća u Velikoj Britaniji prelaze u ruke naših lijepih rođaka s one strane Atlantika. Prošlog tjedna došlo je u spisku nagrada, koje su postigli ti ljupki osvajači, do još jedne važne prinove. Lord St. Simon, koji već više od dvadeset godina odolijeva Amorovim strelicama, objavio je, napokon, svoje skoro vjenčanje s gospođicom Hatty Doran, privlačnom kćerkom kalifornijskog milijunara. Dražesnom pojavom i divnim licem, gospođica Doran privukla je pažnju mnogih učesnika na svečanosti u palači Westburn. Saznaje se da će miraz te jedinice biti znatno iznad šestocifrenog broja, s izgledom da se ubuduće još i poveća. Kako je javna tajna da je vojvoda od Balmorala bio primoran u toku posljednjih godina prodati svoje slike, a lord St. Simon nema vlastitog imetka osim malog imanja, očito je da kalifornijska nasljednica nije jedini dobitnik u toj vezi koja će joj omogućiti da na lak i već uobičajen način zamijeni svoj položaj republikanske dame položajem u britanskom plemstvu.«
— Ništa drugo niste našli? — zapita Holmes zijevajući.
— Oh, da, ima još mnogo toga. Ima još jedna bilješka u
»Morning Postu« u kojoj se kaže da će se vjenčanje obaviti na veoma jednostavan način u crkvi Sv. Georgea na Hanover Squareu, da će biti pozvano samo nekoliko bliskih prijatelja i da će se društvo potom vratiti u namještenu kuću u Lancaster Gate, koju je zakupio gospodin Alovsius Doran. Dva dana zatim, to jest prošlog četvrtka, izašla je kratka bilješka da je vjenčanje obavljeno i da će mladenci provesti medeni mjesec na imanju lorda Backwatera u blizini Petersfielda. To su bilješke koje su se pojavile prije nestanka nevjeste.
— Prije čega? — upita Holmes trgavši se.
— Prije nestanka nevjeste.
— Pa kada je nestala?
— Sa svadbenog ručka.
— Zaista? To je zanimljivije nego što sam očekivao, čak sasvim dramatično.
— Da, donekle je neuobičajeno.
— Nevjeste često nestaju, ponekad i za vrijeme medenog mjeseca, ali takvog slučaja se ne sjećam. Molim vas nove pojedinosti.
— Skrećem vam pažnju na činjenicu da su pojedinosti veoma nepotpune.
— Možda su ipak potpunije nego što mislite.
— Onakve kakve jesu, iznijete su samo u jednoj vijesti jučerašnjih jutarnjih novina. Naslov vijesti glasi: »Neobičan događaj na otmjenom vjenčanju.«
»Porodica lorda St. Simona zaprepaštena je neobičnim i bolnim događajem koji se odigrao u vezi s vjenčanjem jednoga njenog člana. Kao što je u jučerašnjim jutarnjim novinama ukratko javljeno, vjenčanje je obavljeno preključer ujutro, ali se tek sada mogu potvrditi neobični glasovi koji otada tako uporno kruže. Unatoč pokušajima prijatelja da stvar zataškaju, ona je privukla toliku pažnju javnosti, pa se time što bismo pokušali da se osvrnemo na ono što predstavlja opći predmet razgovora, ništa ne bi postiglo.
Obred koji je obavljen u crkvi Sv. Georgea na Hanover Squareu bio je veoma tih. Osim nevjestina oca Aloysiusa Dorana, vojvotkinje od Balmorala, lorda Backwatera, lorda Eustacea u društvu ledi Clare St. Simon (mlađeg brata i sestre mladoženje), i ledi Alicije Whittington, nitko drugi nije prisustvovao obredu. Cijelo je društvo zatim otišlo u kuću gospodina Alovsiusa Dorana u Lancaster Gate, gdje je bio pripremljen zajutrak. Čini se da je neka žena, čije ime još nije ustanovljeno, izazvala malu zabunu prokrčivši sebi put u kuću, tvrdeći kako na lorda St. Simona ima neka prava. Tek poslije mučne i poduže scene nadstojnik kuće i lakeji uspjeli su je izbaciti. Nevjesta koja je srećom ušla u kuću prije toga neprijatnog ispada, bila je već sjela s uzvanicima za stol, ali se onda odjednom požalila da se slabo osjeća pa se povukla u svoju sobu. Kako je njena duža odsutnost izazvala izvjesne primjedbe, otac je pošao po nju ali je od njene sobarice doznao da je samo načas ušla u sobu, pograbila šešir i ogrtač naglo izašla iz kuće. Jedan od lakeja izjavio je da je vidio tako odjevenu damu kako izlazi. Bio je uvjeren da je to gošća koja je napustila društvo, pa nije mogao ni pretpostaviti da je to njegova gospodarica. Ustanovivši da mu je kći nestala, gospodin Alovsius Doran, zajedno s mladoženjom, odmah je nazvao policiju. Sad se vodi energična istraga, koja će se vjerojatno završiti brzim razjašnjenjem toga tako neobičnog događaja. Međutim, sinoć do kasno u noć ništa se nije moglo saznati o boravištu nestale ledi. Govori se o zločinu pa se tvrdi da je policija uhapsila ženu koja je izazvala onu zabunu nakon obreda vjenčanja. Na tu ženu pala je sumnja da je iz ljubomore, ili iz nekoga drugoga razloga, upletena u aferu koja je dovela do neobičnog nestanka nevjeste.«
— To je sve?
— Ima još jedna kratka vijest u drugom jutarnjem listu koja je veoma zanimljiva.
— Da je čujemo!
— Vijest glasi: »Gospođica Flora Miller, dama koja je izazvala zabunu, o kojoj smo izvijestili, danas je uhapšena, čini se da je nekada bila 'danseuse', u kazalištu 'Allegro', pa je mladoženju poznavala već mnogo godina.« Drugih pojedinosti nema. Sada imate čitav slučaj kako je objavljen u štampi.
— Slučaj je veoma zanimljiv. Ne bih ga htio propustiti ni za što na svijetu. Netko zvoni, Watsone. Kako su već četiri sata i nekoliko minuta, ne sumnjam da je to naš plemeniti klijent. Ne pomišljajte ni načas da odete, Watsone. Volim svjedoka, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog kontrole vlastitog pamćenja.
— Lord St. Simon — objavi momak otvorivši vrata.
U sobu uđe gospodin dopadljiva lica, pomalo nadmen i blijed, možda ponešto ćudljivih crta oko usana, sigurna i otvona pogleda čovjeka kojemu kao da je suđeno da drugima naređuje, a od drugih očekuje da ga slušaju. Držanje mu je bilo kulturno, ali čitavom svojom pojavom doimao se kao čovjek u godinama, ponešto umoran, kojemu pri hodu koljena već pomalo klecaju. I kosa mu je bila prosjeda na sljepoočicama i rijetka na tjemenu, to se jasno vidjelo kad je skinuo šešir s povijenim obodom. Bio je odjeven vrlo brižljivo, pomalo kicoški s visokim ovratnikom, crnim dugim kaputom, bijelim prslukom, sa žutim rukavicama, lakiranim cipelama i dokoljenicama svijetle boje. Okrećući glavu lijevo i desno, lagano stupi u sobu, vrteći desnom rukom lanac za koji mu je bio vezan zlatan uokvireni cviker.
— Dobar dan, lorde St. Simon — reče Holmes ustavši i poklonivši se. — Molim sjednite u naslonjač. Ovo je moj prijatelj doktor Watson. Priđite bliže vatri da porazgovorimo o vašoj stvari.
— Stvar je veoma bolna, gospodine Holmes. Dirnut sam u srce. Čuo sam da ste imali uspjeha u nekoliko sličnih delikatnih slučajeva, mada sam uvjeren da nije bio u pitanju društveni sloj kojemu ja pripadam.
— Ja umijem da se i niže spustim.
— Kako to mislite, molim vas?
— Moj posljednji klijent te vrste bio je kralj.
— Zaista! Nisam znao! A koji kralj?
— Kralj Skandinavije.
— Kako? Zar mu je bila nestala žena?
— Shvatit ćete — Holmes će uljudno — da slučajeve svojih klijenata držim u istoj tajnosti koju obećavam i vama.
— Svakako, ispravno! Sasvim ispravno! Izvinite, molim vas. Što se mog slučaja tiče, spreman sam na sva obavještenja koja vam mogu pomoći.
— Hvala. Već sam upoznat sa svim što je objavljeno u štampi, ali više od toga ne znam. Pretpostavljam da ove izvještaje o nestanku nevjeste mogu smatrati točnima.
Lord St. Simon pogleda članak. — Da, izvještaj je prilično točan — reče.
— Potrebna su mi još mnoga dopunska objašnjenja da bih mogao stvoriti svoj sud. Čini mi se da ću najlakše doći do potrebnih činjenica ako vam budem postavljao pitanja.
— Molim, izvolite.
— Kad ste i gdje ste prvi put sreli gospođicu Hatty Doran?
— Prije godinu dana u San Francisku.
— Putovali ste, dakle, po Sjedinjenim Državama?
— Da.
— Da li ste se već onda vjerili?
— Ne.
— Bili ste u prijateljskim odnosima?
— U njenom sam se društvu osjećao prijatno.
— Njen otac je vrlo bogat, zar ne?
— Kažu da nema bogatijeg čovjeka na obalama Pacifika.
— Čime je stekao toliko bogatstvo?
— Kupovinom rudnika. Prije nekoliko godina nije imao gotovo ništa. Onda je otkrio zlatan rudnik, uložio novac i za nekoliko godina došao do golemog bogatstva.
— A kakav je vaš sud o mladoj dami, o karakteru vaše supruge? Plemić počne okretati cvikere i upre pogled u vatru.
— Vidite, gospodine Holmes — reče — mojoj je ženi bilo dvadeset godina kad joj se otac obogatio. Dotada se slobodno kretala među rudarima i lutala po šumama i planinama, pa se može smatrati više pitomicom prirode nego svoje učiteljice. Prava je muškaraca, žena snažne prirode, divlja i slobodna, oslobođena okova tradicije. Običavao sam govoriti da je vulkanske prirode. Ne bih joj dao svoje časno ime (pri tome se dostojanstveno nakašlja) da nisam bio uvjeren kako sam u njoj našao plemenitu suprugu. Vjerujem da njena požrtvovnost graniči s herojstvom i da joj je odvratno sve što je nečasno.
— Imate li njenu fotografiju — upita Holmes.
— Ponio sam je sa sobom — odgovori i otvori medaljon da nam pokaže vrlo ljubak lik. Nije to bila fotografija, već minijatura na slonovoj kosti, pravo umjetničko djelo, u kojemu je došla do punog izražaja sva ljepota sjajne crne kose, velikih tamnih očiju i divnih usta mlade žene. Holmes je dugo i ozbiljno promatrao tu lijepu ženu. Zatim zatvori medaljon i vrati ga lordu.
— Mlada dama došla je u London, i vi ste s njom obnovili prijateljske veze, zar ne?
— Da, otac ju je posljednje glavne sezone doveo u London. Nekoliko sam se puta s njom sastao, onda se vjerio, najzad i vjenčao.
— Čuo sam da vam je donijela bogat miraz.
— Pa, priličan. Ne veći od miraza koji je uobičajen u mojoj porodici.
— Miraz sad, razumije se, ostaje vama, jer je vjenčanje fait accompli, 11 zar ne?
— Nisam se raspitivao o tome.
— Razumije se. Jeste li vidjeli gospođicu Doran uoči samog dana vjenčanja?
— Da.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 10:00 am




— Da li je toga dana bila dobro raspoložena?
— Nikad nije bila bolje raspoložena. Stalno je govorila o tome što ćemo raditi kad se vjenčamo.
— Zaista? veoma zanimljivo! A ujutro, na dan vjenčanja?
— Nije mogla biti bolje raspoložena!
— Jeste li na njoj opazili kakvu promjenu?
— Pa, da vam pravo kažem, tada sam prvi put vidio da je nagle prirode. Riječ je o beznačajnoj stvari koja ne može biti ni u kakvoj vezi s događajem koji se zatim desio.
— Molim vas, ispričajte mi to.
— Riječ je o jednoj djetinjariji. Kad smo krenuli prema sakristiji, ona odjednom ispusti iz ruke svoj buket. Upravo je prolazila pored prednje klupe. Buket padne na tu klupu. Zastadosmo časkom, a gospodin koji je sjedio u toj prednjoj klupi doda joj buket. Učinilo mi se da je bio neoštećen. Pa ipak, kad sam joj u kočiji, na povratku kući, to spomenuo, izgledala je zbog takve sitnice upravo smiješno uzbuđena.
— Zaista? Kažete da je neki gospodin sjedio u prednjoj klupi? Znači da je obredu vjenčanja prisustvovala i publika?
— Da. Publiku je nemoguće isključiti kad je crkva otvorena.
— Da taj gospodin nije bio prijatelj vaše žene?
— Ne, ne, nazivam ga gospodinom iz učtivosti, ali bio je to sasvim priprost čovjek. Nego, čini mi se da smo se prilično udaljili od predmeta našeg razgovora.
— Ledi St. Simon vratila se, znači, s vjenčanja u manje veselom raspoloženju nego što je bila kad je odlazila na vjenčanje. Što je radila kad se vratila u očevu kuću?
— Vidio sam je gdje razgovara sa svojom sobaricom.
— A tko je njena sobarica?
— Zove se Alica, Amerikanka je, došla je s njom iz Kalifornije.
— Služavka u koju je imala povjerenja?
— Da, čini se da je imala suviše povjerenja u nju i da joj je dala previše slobode. Dakako, u Americi gledaju na te stvari drukčije.
— Da li je dugo razgovarala s Alicom?
— Svega nekoliko trenutaka. Ja sam mislio na druge stvari!
— Niste čuli o čemu su razgovarale?
— Ledi St. Simon rekla je nešto o »uskakanju u posjed«. Ona se često služila takvom vrstom uličnog govora. Nemam pojma na što je mislila.
— Američki ulični govor ponekad je veoma izražajan. A što je vaša žena radila kad je završila razgovor sa sobaricom?
— Otišla je u blagovaonicu.
— S vama?
— Ne, sama. Veoma je neovisna u takvim sitnicama. Zatim, pošto smo desetak minuta posjedili, užurbano je ustala, promrmljala nekoliko riječi izvinjenja, izašla iz sobe i više se nije vratila.
— Ali sobarica je izjavila, ako sam dobro razumio, da je gospođa otišla u svoju sobu, navukla preko vjenčanice dugi kaput, stavila šešir na glavu i izašla.
— Tako je. Poslije su je vidjeli gdje ulazi u Hyde Park zajedno s Florom Miller, ženom koja je sada u pritvoru, a jutros je napravila uzbunu u kući gospodina Dorana.
— Ah, da. Htio bih čuti i nekoliko pojedinosti o toj mladoj ženi i o vašim odnosima s njom.
Lord St. Simon slegnu ramenima i podiže obrve. — Nekoliko godina bili smo u prijateljskim odnosima, mogu čak reći u vrlo prijateljskim odnosima. Ona je radila u 'Allegru'. Postupao sam s njom velikodušno i ona nema razloga da se na mene požali, ali vi znate kakve su žene, gospodine Holmes. Flora je milo stvorenje, ali usijane glave. Vrlo mi je privržena. Pisala mi je strašna pisma kad je čula da se namjeravam oženiti i, pravo da vam kažem, proslavio sam tako tiho vjenčanje upravo zbog toga što sam se bojao da u crkvi ne dođe do skandala. Ali ona je, u trenutku kad smo se vratili, došla do vrata gospodina Dorana i pokušala prokrčiti put unutra, izlivajući kišu pogrda i prijetnji na račun moje žene. Ja sam tako nešto i predviđao pa sam izdao potrebne upute posluzi, i ona je izbačena napolje. Kad je uvidjela da joj je ne pomaže što diže galamu, sasvim se smirila.
— Da li je vaša žena sve to čula.
— Ne, hvala bogu, nije čula.
— A poslije su je vidjeli kako ode baš s tom ženom?
— Da. Gospodin Lestrade iz Scotland Yarda to smatra vrlo ozbiljnim. Pretpostavlja se da je Flora izmamila moju ženu van i postavila joj neku strašnu zamku.
— To je jedina moguća pretpostavka.
— I vi tako mislite?
— Nisam rekao da je vjerojatno. Ali ni vi sami ne smatrate da je vjerojatno.
— Siguran sam da Flora ne bi zgazila ni mrava.
— Ipak, ljubomora umije čudno preobraziti karakter. Molim vas, kakva je vaša pretpostavka u vezi sa svim time što se dogodilo?
— E pa, ja sam došao po pretpostavku k vama a ne da je sam iznosim. Iznio sam činjenice. No, kad me već pitate, možda je uzbudljiva spoznaja da je učinila takokrupan društveni skok izazvala u mojoj ženi nervni poremećaj.
— Ukratko ona se iznenada poremetila?
— Pa kad pomislim da je okrenula leđa, neću reći meni, nego onom svemu za čime mnoge žene žude, onda to teško mogu objasniti na neki drugi način.
— Da, razumije se, to je sasvim shvatljiva pretpostavka — smiješeći se reče Holmes. — A sada, lorde St. Simon, vjerujem da sam došao gotovo do svih pojedinosti. Smijem li vas još zapitati jeste li za vrijeme objeda sjedili za stolom tako da ste mogli gledati kroz prozor?
— Mogli smo vidjeti drugu stranu ceste i park.
— Tako je, i to je sve. Bit ću s vama u vezi.
— Ako budete imali sreću pa riješite moj problem — reče klijent ustajući...
— Riješio sam ga — prekine ga Holmes.
— Što ste rekli?
— Kažem vam da sam ga riješio.
— Pa gdje je moja žena?
— Reći ću vam uskoro.
Lord St. Simon zavrti glavom. — Bojim se da su za to potrebne pametnije glave od moje i vaše — reče, pokloni se na starinski dostojanstven način i ode.
— Lijepo je od lorda St. Simona što je ukazao čast mojoj pameti time što ju je stavio na razinu svoje — reče Holmes prasnuvši u smijeh. — Čini mi se da će me taj slučaj natjerati da popijem jedan viski sa sodom i zapalim cigaru. Unakrsna ispitivanja ipak su mi pomogla da dokažem pretpostavku. Izvjesne okolnosti ponekad omogućuju da dođete do veoma uvjerljivih dokaza, kao kad, da citiram Toroa, nađete pastrmku u mlijeku.
— Ali ja sam čuo sve što ste i vi čuli.
— Ali bez poznavanja slučajeva koji su mi već toliko pomogli. Sličan slučaj desio se prije nekoliko godina u Aberdeenu, a nešto sasvim slično odigralo se i u Miinchenu godinu dana poslije francusko-pruskog rata. Nego, evo nam Lestradea. Dobar dan, Lestrade. Čašu ćete naći na stolu, a cigare se nalaze u kutiji.
Zvanični detektiv bio je odjeven u debeo mornarski kaput s ovratnikom. Ličio je na mornara. U ruci je nosio torbu od debelog crnog platna. Pozdravi, sjedne i zapali ponuđenu cigaru.
— Što se dogodilo? — upita ga Holmes, a pri tom su mu oči obješenjački sjale. — Reklo bi se da ste nezadovoljni.
— Pa jesam. Taj đavolski slučaj s vjenčanjem St. Simona ne mogu uhvatiti ni za glavu ni za rep.
— Zaista? Iznenađujete me!
— Tko je ikad čuo za tako zamršen slučaj? Svaki trag kliže kroz prste, čitav dan radim, i ništa!
— I od toga ste se oznojili — reče Holmes, položivši šaku na rukav od kaputa.
— Da, pretražio sam Serpentine.
— Što?
— Tražio sam leš ledi St. Simon.
Sherlock Holmes se zavali u naslonjač i stade se od srca smijati.
— Jeste li pretražili i bazen vodoskoka na Trafalgar Squareu — zapita.
— Zašto? Što hoćete time reći?
— Hoću reći da imate isto toliko mogućnosti da nađete gospođu u jednom koliko i u drugom bazenu.
Lestrade ljutito pogleda mog druga. — Pretpostavljam da znate sve — progunđa.
— Pa, saznao sam neke činjenice i došao do izvjesnog zaključka.
— Zaista! Smatrate da Serpentine ne igra nikakvu ulogu?
— Ja smatram nešto drugo.
— Onda ćete biti ljubazni da mi objasnite kako smo mogli pronaći ovo što ovdje vidite? — reče, otvori torbu i izvadi jednu okvašenu vjenčanicu, par bijelih satenskih cipela i nevjestin vijenac i veo. — Evo, — reče, stavivši zatim novu burmu navrh čitave te gomilice — eto vam maloga tvrdog oraha koji treba da razbijete, majstore Holmes.
— Oh, zaista — reče moj prijatelj, puštajući plave kolutove dima iz lule — zar ste to izvukli iz Serpentine?
— Čuvar parka je to našao kako pliva pored obale. Budući je to pripadalo nestaloj ženi, smatrao sam da ni leš neće biti daleko.
— Po toj sjajnoj logici tijelo svakog čovjeka moralo bi se nalaziti u blizini njegove garderobe. Molim vas, čemu ste se uopće nadali?
— Nadao sam se da će tim nalaskom biti dokazano učešće Flore Miller u nestanku ledi St. Simon.
— Bojim se da tim nalaskom ništa nećete dokazati.
— Ma nemojte — uzvikne Lestrade. — Bojim se, Holmes, da tom svojom dedukcijom niste baš pokazali praktičan duh. U dvije minute učinili ste dvije greške. Ova haljina tereti gospođicu Floru Miller.
— Kako?
— Haljina ima džep. U džepu je nađena lisnica, a u lisnici listić papira. Evo ga. — Baci listić na stol ispred sebe. — Čujte što piše: »Vidjet ćeš me kada sve bude spremno. Dođi odmah F.H.M.« Pretpostavljam, dakle, da je Flora Miller izmamila napolje ledi St. Simon i da je uz pomoć saučesnika odgovorna za njen nestanak. Eto listića potpisana njenim početnim slovima, koji je na vratima potajno turnula ledi u ruku, namamivši je da iziđe iz kuće.
— Vrlo dobro, Lestrade — izjavi Holmes smijući se. — Dopustite mi, molim vas da vidim taj listić. — Nemarno uzme listić. Odjednom mu se otme uzvik zadovoljstva.
— To je zaista važno!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 10:00 am



— Aha, i vi tako, dakle, mislite?
— Da. I iskreno vam čestitam.
Lestrade pobjednički ustane i ispruži glavu da vidi.
— Što — uzvikne — pa vi gledate krivu stranu.
— Naprotiv, ovo je prava strana.
— Vi ste poludjeli! Na ovoj je strani napisana poruka.
— A na ovoj strani je dio hotelskog računa koji me zanima.
— Tu nema ništa. Već sam ga pregledao — reče Lestrade — 4. okt. soba 8 šilinga; doručak 2 šilinga i 6 pensa; koktel 1 šil; ručak 2 šil. 6 p; čaša serija 8 p., ja u tome ne vidim ništa.
— To tako samo izgleda. Ja vam ponovo čestitam.
— Dosta sam vremena izgubio — reče Lestrade ustajući. — Ja vjerujem u naporan rad, a ne sjedenje kraj vatre i izmišljanje duhovitih pretpostavki. Doviđenja, gospodine Holmes. Vidjet ćemo tko će prije riješiti slučaj. — Zatim skupi stvari, pobaca ih u torbu i uputi se prema vratima.
— Samo jedan nagovještaj, Lestrade — zaustavi ga Holmes. — Evo vam pravilnog rješenja slučaja: ledi St. Simon je mit. Ona ne postoji. Ona nikada nije postojala.
Lestrade razrogači oči u mog prijatelja. Zatim se okrene prema meni, kucnu se triput po čelu, dostojanstveno klimne glavom i izjuri kroz vrata.
Holmes ustane i navuče kaput. — Ima nešto u tom radu kao što tvrdi ovaj čovjek, čini mi se, Watsone, da ću vas neko vrijeme morati ostaviti nasamu s novinama.
Prošlo je pet sati kad je Holmes izašao. Poslije jednog sata iz restorana je došao konobar s velikom kutijom. Uz pomoć mladića, kojeg je doveo sa sobom, otvori kutiju, pa obojica počnu postavljati stol za raskošnu večeru. Na našem skromnom stolu od mahagonija odjednom se nađe nekoliko hladnih šljuka, jedan fazan, pita od guščje jetre i nekoliko starih boca obavijenih paučinom. Pošto postave na stol sve te skupocjene poslastice, konobar nestane poput dobrih duhova iz »Hiljadu i jedne noći«, bez ikakova objašnjenja, osim što rekoše da je sve plaćeno i da im je to naređeno.
Nešto prije devet odlučnim korakom uđe u sobu Sherlock Holmes. Njegovo ozbiljno lice i sjajne oči navedu me da povjerujem kako se razočarao svojim zaključcima.
— Postavili su stol za večeru — reče trljajući ruke. — Očekujete društvo? Postavili su stol za pet osoba.
— Da, možda će naići neko društvance — odgovori. — Čudim se da lord St. Simon još nije stigao. Ha! Čini mi se da čujem korake na stepenicama.
Žurnim korakom uđe naš jutrošnji posjetilac okrećući svoj cviker brže no ikada, s izrazom uzbuđenja na aristokratskom licu.
— Moj vas je čovjek, dakle pronašao?
— Da. Priznajem da me sadržaj vaše poruke zaprepastio. Da li je točno to što tvrdite?
— Sasvim.
Lord St. Simon utone u naslonjač i pređe rukom preko čela.
— Što će reći vojvoda — promrmlja — kad bude čuo da je jedan član njegove porodice predmet takvog poniženja?
— Riječ je o sticanju okolnosti, a nikako o poniženju.
— Oh, vi na to gledate s drugog gledišta.
— Smatram da nikoga ne treba koriti. Dama nije mogla drukčije postupiti, mada je njena naglost nesumnjivo za žaljenje. Kako nema majke, nije imala s kim da se posavjetuje.
— Uvreda je to, gospodine, javna uvreda — reče lord St. Simon bubnjajući prstima po stolu.
— Morate oprostiti jadnoj djevojci koja se našla u tako složenom položaju.
— Nikad joj to neću oprostiti. Ljut sam što sam sramno iskorišten.
— Čini mi se da je netko zazvonio— reče Holmes. — Da, čuju se koraci. Ako vas ja, lorde St. Simon, ne mogu nagovoriti da zauzmete blaži stav, možda će advokat kojega sam pozvao imati u tome više sreće.
Holmes otvori vrata i uvede u sobu jednu gospođu i jednog gospodina.
— Lorde St. Simon, dopustite mi da vam predstavim gospodina i gospođu Francis Hay Moulton. Gospođu već, vjerojatno poznajete.
Naš klijent odmah ustane. Bio se prosto ukočio. Oborenih očiju, s rukama u prednjem dijelu dugog kaputa, bio je u tom trenutku oličenje uvrijeđenog ponosa.
Gospođa brzo pođe prema njemu i pruži mu ruku, ali on ne podiže pogled.
— Vi se ljutite, Roberte — reče mu ona. — U pravu ste što se ljutite.
— Molim vas, nemojte mi se izvinjavati — ogorčeno će lord St. Simon.
— Oh, svjesna sam da sam kriva jer sam prije nego što sam otišla morala s vama razgovarati, ali bila sam nekako zbunjena. A od časa kad sam ponovo ugledala Franka nisam više znala ni što radim ni što govorim. Čudim se da se pred oltarom nisam onesvijestila.
— Gospođo Moulton, možda biste željeli da moj prijatelj i ja izađemo iz sobe dok se vi ne objasnite?
— Ako smijem reći svoje mišljenje — javi se nepoznati gospodin — u čitavoj toj stvari ima već ionako suviše tajnovitosti. Najmilije bi mi bilo da Evropa i Amerika čuju pravu istinu. — Bio je to malen i suncem opaljen čovjek oštroumnih crta lica i živahna držanja.
— Onda ću ja sve ispričati — reče gospođa. — Frank i ja sreli smo se 1884. godine u logoru McQuire, blizu Rockija, gdje je moj stari imao zemljište na kojemu se kopala ruda. Bili smo vjereni. Jednoga dana moj stari nagazi na bogatu žilu. Međutim, jadni Frank bio je zle sreće, na zemljištu koje je istraživao ništa nije našao. I tako, koliko se stari bogatio, toliko je Frank siromašio. Najzad stari nije htio ni da čuje za našu vjeridbu, pa me jednog dana odveo u Frisco. Ali Frank nije htio da me izgubi pa je pošao za mnom. Tako smo se viđali, a stari nije znao za te sastanke. Da je znao da se sastajemo, stari bi se ljutio. Zato smo sve sami uredili. Frank mi reče da će i on poći u potragu za srećom, a po mene će doći tek kad stekne koliko je i stari stekao. Ja mu obećah da ću mu biti vjerna do kraja života i dadoh mu riječ da se neću udati za drugoga dok god on bude živ. »Pa zašto se onda ne bismo odmah vjenčali«, reče mi on, » tako bih ja bio siguran u tebe i ne bih zahtijevao da ti budem muž dok se ne vratim«. Razgovarali smo još o tome, a onda je on sve lijepo uredio: svećenik nas je čekao, pa smo sve svršili. Frank je zatim pošao u potragu za srećom, a ja sam se vratila starome.
Prvo što sam čula o Franku bilo je da se nalazi u Montani, zatim sam saznala da je otišao u Arizonu, najzad su stigle vijesti iz Novog Meksika. Jednog dana objavile su novine priču o tome kako su Indijanci napali rudarski logor, a među imenima ubijenih nalazilo se i Frankovo ime. Pala sam u nesvijest. Nakon toga mjesecima sam bolovala. Stari je već mislio da ću sasvim propasti pa me stalno vodio liječnicima. Godinu dana, a možda i više, čekala sam uzalud da stigne kakva vijest o Franku. Najzad sam bila uvjerena da je mrtav. Tada je u Frisco došao lord St. Simon. Nakon nekog vremena vratimo se u London, i tu je ugovoreno da ću se vjenčati s lordom. Stari je bio sretan, ali ja sam osjećala da u mom srcu nijedan čovjek na svijetu neće moći zauzeti mjesto koje je zauzimao Frank.
Da sam se udala za lorda St. Simona bila bih mu ostala vjerna. Svojom ljubavi nernožemo upravljati, ali svojim djelima možemo. Otišla sam s njim pred oltar s namjerom da mu budem, ako je to moguće, dobra žena. Možete zamisliti kako sam se zabezeknula kad sam, stigavši pred oltarsku pregradu, u prvoj klupi ugledala Franka kako pilji u mene. Najprijesam pomislila da je to njegov duh, ali kad sam se okrenula, vidjela sam da i dalje stoji na istom mjestu i pita me očima da li mi je milo ili nije što ga vidim, čudim se što se nisam u isti čas srušila. Sjećam se dobro da mi se sve zavrtjelo oko glave i da su mi riječi svećenika brujile u ušima kao zujanje pčela. Nisam znala što da radim! Da prekinem misu i napravim scenu u crkvi?
Ponovo bacim pogled na njega. Učini mi se da on čita moje misli jer je stavio prst na usta, dajući mi time znak da ostanem mirna. Zatim sam vidjela da nešto črčka na listiću papira. Bilo mi je jasno da piše poruku. Kad sam, izlazeći, prošla pored njegove klupe, ispustila sam pred njim svoj buket, a on je, vrativši mi cvijeće, tutnuo poruku u ruku. S nekoliko riječi zvao me da na jedan njegov znak dođem k njemu. Razumije se da ni časkom nisam posumnjala u to da me prva moja dužnost vodi k njemu pa sam odlučila da učinim sve što od mene zatraži.Povjerila sam se svojoj sobarici koja ga je poznavala još iz Kalifornije i bila mi je uvijek sklona. Molila sam je da o svemu tome nikome ništa ne priča i da mi spremi nešto stvari i kaput. Svjesna sam da je trebalo da se o tome porazgovorim s lordom St. Simonom, ali to nisam mogla učiniti pred njegovom majkom i tolikim gostima. Zato sam riješila da pobjegnem, a poslije da sve objasnim.
Nisam sjedila za stolom ni deset minuta, kad sam kroz prozor ugledala Franka na drugoj strani ulice. On mi mahne rukom i ode u park. Ja pobjegoh iz sobe, obukoh se i pođoh za njim. Uto mi priđe neka žena i počne mi nešto pričati o lordu St. Simonu. Ali ja je se otarasim i stignem Franka. Fijakerom odosmo na Gordonov trg gdje je zakupio stan. Tu se s njim vjenčam nakon toliko godina uzaludnog čekanja. S njim sam se istinski vjenčala. Frank je uspio pobjeći iz indijanskog zarobljeništva pa je došao u Frisco gdje je doznao da ga smatram mrtvim i da sam otišla u Englesku. Onda je došao ovamo za mnom i pronašao me na sam dan vjenčanja s lordom.
— U novinama sam pročitao vijest o tvom vjenčanju, bilo je spomenuto i ime crkve ali, nisam znao gdje stanuješ — rekao je Frank.
— Potom smo razgovarali o tome što treba da učinimo. Frank je smatrao da treba da budemo iskreni, ali mene je bilo stid. Htjela sam napisati koji redak ocu i javiti mu da sam živa. Strašno mi je bilo i pomisliti da svi oni lordovi i one ledi sjede u gostinjskoj sobi za ručkom i čekaju da se vratim. Onda mi Frank uzme vjenčanicu i ostale stvari, sve zavije u paket i baci negdje gdje to nitko neće moći da nađe, u nadi da mi tako neće ući u trag! Sutra bismo krenuli u Pariz da nas večeras nije posjetio ovaj dobri gospodin Holmes. Ni sad još ne znam kako nas je uspio pronaći. Ljubazno nam je objasnio da je Frank u pravu, a ja nisam, pa bismo pogriješili kad bismo se krili. Predložio nam je da se porazgovaramo s lordom St. Simonom. Tako smo, eto došli. Sad ste sve čuli. Roberte, žalim što sam vam zadala bol, ali se nadam da nećete imati suviše loše mišljenje o meni.
Lord St. Simon saslušao je priču stisnutih usana i namrštena čela.
— Izvinite — reče — ali ja ne običavam da pred drugima govorim o svojim najintimnijim stvarima.
— Onda mi nećete oprostiti? Hoćete li mi pružiti ruku?
— Oh, svakako ako vam to čini zadovoljstvo — reče i hladno prihvati ruku mlade žene.
— Nadam se — reče Holmes — da ćete se pridružiti našoj prijateljskoj večeri.
— Čini mi se da tražite suviše mnogo od mene — odvrati njegovo gospodstvo. — Mogu biti primoran da pristanem na tu promjenu, ali se jedva može očekivati od mene da se toj promjeni još i radujem. S vašim dopuštenjem zaželjet ću svima veoma prijatno veče.
Potom se svima nakloni i dostojanstveno izađe iz sobe.
— Nadam se da ćete nas vi počastiti svojim društvom — reče Sherlock Holmes. — Svaki moj sastanak s jednim Amerikancem, gospodine Moultone, znači za mene naročit užitak. Pripadam ljudima koji vjeruju da će doći dan kada ludost vladara i greške ministara neće više moći spriječiti našu djecu da postanu građani jedne goleme zemlje.
— Slučaj je bio zanimljiv — reče Holmes kad posjetioci odoše — jer je jasno pokazao kako objašnjenje neke stvari, koja na prvi pogled izgleda sasvim neobjašnjiva, može biti sasvim jednostavno. Ima li išta prirodnije od toka događaja što ih je ispričala ova žena i neobičnije od ishoda tih događaja koji predstavlja Lestrade iz Scotland Yarda?
— Znači, vi niste bili na pogrešnom putu!
— Od samog početka bile su mi sasvim jasne dvije činjenice: jedna, da je žena bila voljna da se vjenča, druga, da se pokajala nekoliko minuta pošto se vratila kući. Bilo je očito da je toga jutra došlo do promjene njenog mišljenja. Ona nije mogla ni skini govoriti dok je bila van kuće, jer je bila u pratnji mladoženje. Da nije nekoga vidjela? Ako se to desilo, to je morao biti netko iz Amerike, jer je u ovoj zemlji provela sasvim kratko vrijeme, pa je jedva mogla dopustiti nekome da izvrši tako jak utjecaj na nju da bi je sama činjenica što ga je ugledala mogla navesti da iz korijena mijenja svoje planove. Vidite, pomoću postupnog isključivanja došli smo do ideje da je vidjela nekog Amerikanca. A tko je mogao biti taj Amerikanac i kako je mogao da izvrši tako jak utjecaj na nju? To je mogao biti ili njen ljubavnik, ili njen muž. Znao sam da je djevojaštvo provela pod neobičnim uvjetima promatrajući grube prizore. Dotle sam bio stigao prije nego što sam čuo priču lorda St. Simona. Pošto nam je ispričao o čovjeku u crkvenoj klupi, o promjeni držanja svoje supruge, o tako providnoj zamisli da se ispusti buket da bi se na taj način došlo do listića, o sastanku svoje supruge s povjerljivom sobaricom i o njenoj veoma značajnoj primjedbi o »uskakanju u posjed«, što na jeziku rudara znači domoći se vlasništva na koje drugo lice ima pravo prvenstva, cijela situacija postala mi je savršeno jasna. Ona je otišla s jednim čovjekom, a taj je čovjek bio: ili njen ljubavnik, ili njen muž.
— Kako ste ih pronašli?
— Moglo je biti teškoća, ali prijatelj Lestrade imao je u svojim rukama jedno obavještenje čiju vrijednost nije shvatio. Početna slova, naravno, bila su od najveće važnosti, ali je još važnije bilo saznanje da je Amerikanac tjedan dana ranije podmirio svoj račun u jednom od najotmjenijih londonskih hotela.
— Po čemu zaključujete da je to bio jedan od najotmjenijih londonskih hotela?
— Po visokim cijenama. Osam šilinga za sobu i osam pensa za šalicu šerija ukazuje na to da je to bio jedan od najskupljih hotela. Nema ih mnogo u Londonu s tako visokim cijenama. U drugom, u Northumberland aveniji, koji sam također posjetio, pročitao sam da ga je Amerikanac Francis H. Moulton napustio dan ranije, a pregledavajući njegove račune došao sam do iznosa koji sam vidio na kopiji računa. Pisma mu je trebalo slati na Gordonov trg 226, pa sam otišao tamo. Imao sam sreće da ljubavni par nađem kod kuće. Usudio sam se da im dam nekoliko očinskih savjeta i da im ukazem na to kako bi u svakom slučaju bilo bolje da svoj stav učine nešto jasnijim s obzirom na javnost, a posebno na lorda St. Simona. Pozvao sam ih da se ovdje s njim sastanu i, kao što vidite, natjerao sam i njega da dođe na sastanak.
— Ali bez naročitog rezultata — prekinem ga. — Njegovo se ponašanje nikako ne može nazvati blagonaklonim.
— Ah, Watsone! — reče Holmes smijući se — možda ni vi ne biste bili naročito blagonakloni kad biste se poslije tolikih neprilika, od udvaranja do vjenčanja, odjednom našli lišeni i supruge i bogatstva. Lorda St. Simona možemo smatrati neobično milostivim čovjekom, a svojim zvijezdama zahvalimo što se mi nikada nećemo naći u njegovu položaju. Okrenite svoju stolicu i dodajte mi tu violinu, jer je jedini problem koji još treba da riješimo vjerojatno slijedeći: kako da prekratimo ove turobne jesenje večeri.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 10:00 am





PET SJEMENKI NARANČE


Prelistavajući slučajeve što ih je Sherlock Holmes rješavao između 1882. i 1890. nailazim na mnoge koji se odlikuju čudnim zanimljivostima. Zbog toga mi nije nimalo lako odlučiti se koje da izdvojim. O nekima je javnost opširno obavijestila dnevna štampa, o drugima se pisalo manje, jer mom prijatelju nisu pružili priliku da razvije čudnovate osobine koje je posjedovao u tako velikoj mjeri. Neki su slučajevi odoljeli njegovoj analitičkoj vještini, a kao pripovijetke, počeci bez ikakva kraja, nisu značili bogzna što, dok su drugi samo djelomično bili razjašnjeni, i to više na temelju nagađanja nego logičnog dokaza koji mu je bio toliko drag. Među takvima je jedan tako izvanredan u pojedinostima i iznenađujući u rezultatu da ne mogu odoljeti a da ga ne ispričam, bez obzira na to što u njemu ima pojedinosti koje nisu bile razjašnjene, niti će to vjerojatno ikad biti.
Godina 1887. obdarila nas je dugim nizom više ili manje zanimljivih slučajeva. Među ostalim sam sačuvao bilješke o slučaju Paradolova kabineta, društva prosjaka-amatera, koji su imali luksuzni klub u podrumu skladišta pokućstva, zatim o događajima povezanim s nestankom britanske barke 'Sophy Anderson', o čudnovatim pustolovinama Gricea Patersona na otoku Uffa i o trgovačkom slučaju Camberwell. U ovom potonjem, kao. što se mnogi vjerojatno sjećaju, Sherlock Holmes je, navijajući pokojnikov sat, dokazao da je prethodno bio navijen prije dva sata i da je prema tome bolesnik otišao u krevet u tom vremenu — što je bilo odlučujuće da bi se riješio taj slučaj. Možda ću jednom ispričati sve te slučajeve, međutim, nijedan od njih ne može se mjeriti s čudnim nizom okolnosti koje sam odlučio opisati.
Bilo je to potkraj septembra. Bura se razbjesnjela izuzetnom žestinom. Vjetar je cio dan zavijao a kiša je udarala o prozore tako da smo i mi, ovdje u srcu velikoga Londona, bili prisiljeni da na trenutak zaboravimo svakidašnjicu i suočimo se sa strašnim elementarnim silama koje se sručuju na čovječanstvo kroz barijere njegove civilizacije i urliču poput neukroćenih zvijeri u kavezu. Uveče se oluja pojačala, a vjetar u dimnjaku plakao i jecao poput djeteta.
Sherlock Holmes sjedio je neraspoložen s jedne strane kamina sređujući svoje bilješke, dok sam ja na drugom kraju bio zadubljen u interesantnu priču Clarka Russella. Bijes bure izvanredno je odgovarao tekstu koji sam čitao, a mlazovi kiše što su zapljuskivali prozore izazivali su dojam velikih olujnih valova. Žena mi je otišla u posjet tetki i ja sam se na nekoliko dana preselio u svoj bivši stan u Baker Streetu.
— Hej! — Podigao sam glavu pogledavši prijatelja. — To je zasigurno zvono! Tko bi noćas mogao doći? Možda neki vaš prijatelj?
— Vi ste mi jedini — odgovori on. — A druge posjetioce ničim ne ohrabrujem.
— Možda kakav klijent?
— Ako je tako, riječ je o ozbiljnom slučaju. Što bi inače nekog natjeralo da izađe po takvu vremenu, i u to doba! No, vjerojatno je to neka znanica naše gazdarice.
Sherlock Holmes nije pogodio jer su se u hodniku čuli koraci, a zatim kucanje. On ispruži dugačku ruku i sjaj svjetiljke sa sebe usmjeri na prazan stolac na koji se došljak sjesti.
— Uđite!
Čovjek koji je ušao bio je mlad, mogle su mu biti najviše dvadeset dvije godine. Bio je uredno i elegantno odjeven. Držanje mu je odavalo uglađenost i tankoćutnost. Kišobran s kojeg se cijedila kiša i njegov sjajni nepromočivi kaput ukazivali su na nevrijeme kojem se morao izložiti. Obasjan svjetlom, ogledao se zabrinuto, i nije mi promaklo da mu je lice blijedo a oči nemirne kao u čovjeka koji je obuzet velikom brigom.
— Dopustite da se ispričam — prozbori došljak skinuvši s nosa zlatan lornjon. — Nadam se da nisam suviše nametljiv. Žao mi je što sam u vašu prijatnu sobu donio tragove oluje i kiše.
— Dajte mi ogrtač i kišobran — obrati mu se Holmes. — Na vješalici će se odmah osušiti. Primjećujem da dolazite s jugozapada.
— Da, iz Horshama.
— Na vršcima vaših cipela jasno se vidi mješavina ilovače i vapnenca.
— Došao sam da vas zamolim za savjet.
— To je bar lako.
— I pomoć.
— To je već teže.
— Čuo sam o vama, gospodine Holmes. Ispričao mi je major Prendergast kako ste ga izvukli iz onoga skandala u Tankerville Clubu.
— Ah, da. Neosnovano su ga optužili da je varao na kartama.
— On kaže da vi možete riješiti svaki slučaj.
— Očito pretjeruje.
— Da vas nitko nije pobijedio.
— Nadigran sam čak četiri puta. Tri puta su me pobijedili muškarci, a jedanput žena.
— Što je to u usporedbi s tolikim uspjesima!
— Istina, obično uspješno rješavam svaki slučaj.
— Vjerojatno ćete i moj.
— Molim vas, privucite stolac vatri i objasnite mi o čemu je zapravo riječ.
— O neobičnom slučaju.
— Takvi su obično svi kojih se prihvaćam. Ja predstavljam, u neku ruku, vrhovnu instancu.
— Pa ipak sumnjam, gospodine, da ste unatoč svom iskustvu čuli za tako tajanstven i neobjašnjiv niz događaja u mojoj obitelji.
— Pobudili ste moje zanimanje — reče Holmes. — Molim vas, upoznajte nas s osnovnim činjenicama, od početka. Poslije ću vas upitati za one pojedinosti koje mi se budu činile najvažnijima.
Mladić privuče stolac i ispruži prema plamenu mokre noge.
— Zovem se John Openshaw, ali ono što ja radim nema s tim slučajem mnogo veze. Posrijedi je naslijeđe, i zato, da bi vam bilo jasnije, započet ću od početka.
Moj je djed imao dva sina, strica Eliasa i Josepha, moga oca. Otac mi je imao malu tvornicu u Coventrvju, koju je proširio u vrijeme kad je počela proizvodnja bicikla. Bio je vlasnik patenta »nepoderive gume Openshaw« i u poslu je polučio takav uspjeh da je tvornicu naposljetku dobro prodao i povukao se s popriličnim imetkom.
Ujak Elias emigrirao je kao mladić u Ameriku. Nastanio se kao plantažer u Floridi i, kao što smo čuli, ondje mu je posao išao od ruke. U građanskom ratu borio se u Jacksonovoj armiji, a poslije pod Hoodovim zapovjedništvom. Unaprijeđen je u čin pukovnika. Kad je Lee položio oružje, moj se stric povukao na svoju plantažu, na kojoj je ostao tri-četiri godine. U 1869. ili 1870. vratio se u Evropu i u Sussexu, blizu Horshama, kupio je malo imanje. U Sjedinjenim Državama prilično se obogatio, a to što je odande otputovao može se objasniti njegovom netrpeljivošću prema Crncima i neslaganju s političarima koji su im htjeli dati pravo glasa.
Bio je to osobenjak žestoke, nagle ćudi, pravi prostak kad bi ga spopala srdžba. Živio je krajnje povučeno. Sumnjam da je za sve to vrijeme što ga je proveo u Horshamu nogom stupio u grad. Oko kuće je imao vrt i dvije-tri njive i onuda bi šetao, premda bi često prolazili i tjedni da nije izlazio iz sobe. Pio je mnogo rakije i pušio, ali uvijek sam, izbjegavajući društvo. Nije mu bilo do prijatelja, pa ni do vlastitog brata.
Za mene nije mario sve dok me 1878. godine, već je osam ili devet godina bio u Engleskoj, nije prvi put ugledao. Tada sam bio dječak od nekih dvanaest godina. Zamolio je moga oca da živim s njim. Prema meni je bio ljubazan na svoj osebujan način. Kad je bio trijezan, igrali bismo se triktraka i dame. Postao sam njegova desna ruka i u kućanstvu i u poslovanju s mjesnim trgovcima, tako da sam već sa šesnaest godina bio gospodar kuće. U mene su bili svi ključevi, mogao sam ići kamo sam htio, pod uvjetom da ga ne uznemiravam u njegovu miru. Ipak: jedna je prostorija bila izuzetak: spremište za odbačene stvari u potkrovlju. Ono je uvijek bilo zaključano, i on nikome, pa ni meni, nikad nije dopustio da u njega uđem. Znatiželjan poput većine dječaka, pokadšto sam virio kroz ključanicu, ali sam vidio samo ono što se moglo očekivati: stare kovčege i sanduke.
Jednog dana, bilo je to u martu 1883, na stolu kraj tanjura čekalo ga je pismo sastranom markom. Rijekto je primao pisma jer je sve račune plaćao gotovim novcem, a prijatelja uopće nije imao.
»Iz Indije«, rekao je podigavši ga. »Sa žigom Pondicherryja! Što bi to moglo biti?«
Naglo ga je otvorio, a iz njega na tanjur ispade pet malenih osušenih sjemenki naranče. Počeo sam se smijati, ali ugledavši izraz njegova lica odmah se uozbiljim. Donju je usnu objesio a oči raskolačio. Blijed kao krpa, piljio je u omotnicu koju je držao u drhtavoj ruci.
»K.K.K.«, triput je promuklo izgovorio isto slovo. Bože moj! Stiže me kazna za grijehe.«
»Što to znači, striče?«
»Smrt«, reče, ustane se i povuče u svoju sobu ostavljajući me obuzeta užasom. Dohvatim omotnicu i s unutarnje strane preklopa, iznad mjesta gdje se omotnica zaljepljuje, pročitam crveno napisana tri slova K. Samo to, i pet sjemenki naranče. Što je moglo izazvati toliki užas?
Strica sam sreo dok sam se penjao stepeništem. U jednoj je ruci imao stari rđavi ključ, odmah sam pretpostavio da je od ostave u potkrovlju, a u drugoj je nosio malu bakrenu kutiju, nalik na kućnu blagajnu.
»Mogu oni raditi što ih volja, ali ja ću ih onemogućiti«, reče i opsuje. »Reci Mary da naloži u mojoj sobi, a nekoga pošalji po Fordhama, horshamskog pravnika«.
Uradio sam kako mi je naredio. Kada je pravnik stigao, stric je i mene pozvao u sobu. Vatra se razgorjela, a na rešetki je bilo mnogo crnoga, rastresitog pepela, zasigurno od izgorjeloga papira. Otvorena kutija bila je prazna, a kad sam je bolje pogledao, iznenadio sam se što sam na poklopcu zapazio ista ona tri slova K kao toga jutra na omotnici.
»Pozvao sam te, John«, započne moj stric, »da budeš svjedok prilikom sastavljanja moje oporuke. Svoje imanje, sa svime što je u njemu više ili manje dobro, ostavljam svome bratu, tvome ocu, od koga ćeš to ti, bez sumnje, jednoga dana naslijediti. Ako u tome budeš uživao u miru, u redu. U protivnom, dečko moj, poslušaj me i ostavi sve svome najgorem neprijatelju. Žao mi je što ti ostavljam tako »dvosjeklu« ostavštinu, ali ne mogu predvidjeti kako će se događaji razvijati. Molim te potpiši na mjestu koje će ti pokazati gospodin Fordham.«
Potpisao sam kao što me uputio. Pravnik odnese oporuku. Taj čudni događaj, kao što s pravom pretpostavljate, ostavio je na meni najdublji dojam. O stričevim sam riječima dugo i često razmišljao prevrćući ih u glavi na ovaj ili onaj način, ali uzalud. Pa ipak se nisam mogao osloboditi nejasne strepnje. Ona je, istina, idućih tjedana slabila; ništa nije poremećivalo svakodnevnu jednoličnost života na imanju. Međutim, nije mi promaklo da se stric promijenio. Opijao se više nego prije i još više zazirao od društva. Većinu bi vremena provodio u svojoj sobi zaključan iznutra, a ponekad bi pijan i pomahnitao izletio iz kuće i s revolverom u ruci teturao vrtom vičući da se nikoga ne boji i da neće dopustiti da ga itko satjera među četiri zida, ni čovjek ni đavo. Kad bi ga mahnitost prošla, bučno bi se vratio u kuću, za sobom zaključao i zakračunao vrata, poput čovjeka koji se više ne može oduprijeti stravi koja ga je prožimala do u samu srž. Tada bih i za hladnih dana vidio kako mu se lice sjaji od znoja, kao da ga je bio zamočio u posudu s vodom.
Da završim, gospodine Holmes, i da više ne zloupotrebim vašu strpljivost: tako se jedne kobne noći nije vratio sa svoga mahnitog obilaska. Pronašli smo ga lica zaronjena u zelenkastu vodu malog ribnjaka u dnu vrta. Na njemu nije bilo tragova nasilja, a voda je bila duboka samo nešto više od pola metra, tako da je porota, uzevši u obzir čudne navike u životu moga strica, zaključila da je posrijedi samoubojstvo. Ali ja, koji sam znao kako je zazirao od same riječi — smrt, nikako se nisam mogao pomiriti s mišlju da je samome sebi oduzeo život. Međutim, sve se stišalo, moj otac je preuzeo imanje i oko četrnaest hiljada funti, koliko mu je stric bio ostavio u banci.
— Samo trenutak — prekine ga Holmes. — Vaš je slučaj, čini mi se, jedan od najzanimljivijih koje sam ikada čuo. Recite mi, molim vas, datum kada je vaš stric primio pismo i dan kada se navodno sam ubio?
— Pismo je stiglo 10. marta 1883, a umro je poslije sedam tjedana, u noći 2. maja.
— Hvala. Nastavite, molim.
— Kad je preuzeo imanje, moj je otac, na moj zahtjev, brižljivo pretražio potkrovlje koje je uvijek bilo zaključano. Ondje smo pronašli bakrenu kutiju. Bila je prazna a njen sadržaj uništen. Na unutrašnjem dijelu poklopca bila je papirnata naljepnica sa slovima K.K.K. i riječima: Pisma, bilješke, priznanice, registri — sve to napisano ispod trostrukog K. To su vjerojatno bili dokumenti koje je pukovnik Openshaw uništio. Na tavanu, inaće, nije bilo ništa osobito osim mnoštva razbacanih papira, novina i bilježnica u kojima je bilo pojedinosti iz života moga strica u Americi. Neke su se odnosile na rat i iz njih je proizlazilo da je valjano obavljao svoju dužnost stekavši ugled hrabra vojnika. Druge su se pak odnosile na godine obnove južnih država, i to uglavnom na politiku, jer se moj stric energično suprotstavljao nastojanjima političara »torbara« sa Sjevera. Otac se preselio u Horsham početkom 1884. godine i sve je bilo u redu do januara 1885. Četvrtoga dana nove godine, dok smo doručkovali za stolom, čuo sam kako je od iznenađenja uzviknuo. U jednoj je ruci držao otvorenu omotnicu, a na dlanu druge pet osušenih narančinih sjemenki. Dotad se uvijek rugao mojoj »izmišljotini« o pukovniku i zlokobnim sjemenkama, ali sada, kad je i njemu zaprijetila ista opasnost, bio je i te kako zaprepašten i uplašen.
»Zaboga, što to znači, John?« promucao je.
Srce mi se steglo »To su tri slova K.«
Zagledao se u omotnicu.
»Doista!« poviče. »Baš ta slova. Ali što to piše ispod njih?« »Stavite papire na sunčani sat«, pročitao sam mu preko ramena.
»Kakve papire? Na koji sunčani sat?«
»Onaj u vrtu. Drugoga nemamo«, odgovorio sam. »Zacijelo je riječ o onim uništenim papirima.«
»Pih!« otpuhao je skupivši svu hrabrost. »U civiliziranoj zemlji takvim lakrdijama ne valja obraćati pažnju. Odakle je pismo?«
»Iz Dundeeja«, odgovorio sam pogledavši poštansku marku.
»Netko se s nama neumjesno našalio«, reče otac. »što da radim s tim papirima i sunčanim satom? Najbolje da na sve to ne obraćam pažnju.«
»Trebalo bi da obavijestimo policiju.« »Pa da nam se narugaju. Nipošto.« »Dopusti da ja to uradim«.
»Ne, zabranjujem ti. Ne smijemo dopustiti da zbog te ludorije postanemo predmetom prepričavanja.«
Budući da sam ga znao kao vrlo tvrdoglava, odustao sam od daljeg nagovaranja. U srcu mi je ipak ostala strepnja.
Otac je nakon tri dana posjetio prijatelja majora Freebodyja, komandanta jedne od utvrda na Portsdown Hillu. Obradovao sam se jer mi se činilo da se, što je dalje od kuće, udaljuje i od opasnosti. U tome sam, međutim, pogriješio. Već drugoga dana njegove odsutnosti, od majora sam primio brzojav kojim me hitno zove k sebi. Otac je pao u dubok kamenolom kakvih je u susjedstvu bilo posvuda i sada je ležao onesviješten napukle lubanje. Odmah sam se odazvao pozivu, ali on je preminuo a da se prije smrti nije osvijestio. Vjerojatno se vraćao u suton, i kako mu je kraj bio nepoznat, a kamenolom nezaštićen ogradom, porota je njegovu smrt bez oklijevanja proglasila »nesretnim slučajem«. Premda sam pažljivo razmotrio svaku pojedinost povezanu s njegovom smrću, nisam otkrio ništa što bi imalo upućivalo na ubojstvo. Nije bilo tragova nasilja, nikakvih otisaka stopala, niti je itko u okolici vidio ikakve strance. Pa ipak, ne moram vam reći, i dalje sam bio uznemiren. Bilo mi je jasno da je bio žrtva nečije podle zavjere.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 10:01 am




Tako sam u zlokobnim okolnostima naslijedio imanje. Zacijelo vas zanima zašto ga se nisam otarasio. Zato što sam bio uvjeren da su naše neprilike na neki način povezane s nekim događajima iz stričeva života, i da će mi opasnost prijetiti u bilo kojoj kući.
Od smrti moga jadnog oca u januaru 1885. proteklo je dvije godine i osam mjeseci. U Horshamu sam živio sretno i već sam se počeo nadati da je prokletstvo s naše obitelji skinuto, završivši na prethodnoj generaciji. Međutim, nade su bile preuranjene. Jučer me zadesio udarac, isto onako kao što je bio zaprepastio oca.
Mladić izvuče iz prsluka izgužvanu omotnicu i nad stolom istrese pet osušenih sjemenki naranče.
— Evo omotnice. Poštanski žig upućuje na London, istočni dio. Na njoj su iste riječi kao i na onoj upućenoj ocu: K.K.K. i 'Stavite papire na sunčani sat'.
— Što ste uradili? !— upita Holmes.
— Ništa.
— Ništa?
— Iskreno govoreći... — lice je prekrio tankim, bijelim prstima — ... osjećao sam se bespomoćnim, poput onih jadnih zečeva oko kojih se ovija zmija. Činilo mi se da me se dočepalo nekakvo neumoljivo zlo kojemu se nikakvim mjerama predostrožnosti ne može oduprijeti.
— Zaboga, čovječe! — poviče Holmes. — Nešto morate poduzeti, ili ste izgubljeni.Spasiti vas može samo energična akcija. Sada ne smijete očajavati.
— Bio sam na policiji.
— I?
— Saslušali su me sa smiješkom na usnama. Uvjeren sam da je inspektor o pismima stvorio sud: ona su rezultat neslane šale. A smrt moga strica i oca, uostalom kao i porota, pripisuje slučaju. On ih ne povezuje s prijetnjama iz pisama.
— Nevjerojatni glupani! — poviče Holmes zamahnuvši stisnutom pesnicom.
— Ipak su poslali policajca da sa mnom bude u kući.
— Je li večeras došao s vama?
— Nije. Naređeno mu je da ostane u kući. Holmes se od bijesa ponovo razmahao.
— Zašto ste došli k meni? — upita. — Ili, što je još važnije, zašto me niste odmah potražili?
— Nisam znao za vas. Tek danas sam s majorom Prendergastom razgovarao o svojoj nevolji i on mi je savjetovao da vam se obratim.
— Znači, pismo ste primili prije dva dana. Trebalo je da ranije stupimo u akciju. Znate li za još koji podatak ili značajnu pojedinost koja bi nam mogla pomoći?
— Sjetio sam se jedne — reče John Openshaw. Malo je prekopavao po džepu i iz njega izvukao komad izblijedjeloga, nekad plavog papira i stavio ga pred nas na stol. — Onoga dana kada je moj stric vatrom uništavao papire opazio sam među nagorjelim rubovima u pepelu i ostatke ovakve boje. Ovaj sam papir našao na podu i sklon sam povjerovati da je ispao iz snopa i tako ostao čitav. Osim što se u njemu spominju sjemenke, ne vidim kako bi se njime mogli okoristiti. Meni se činida je list dnevnika. Rukopis je nesumnjivo stričev.
Holmes pomakne svjetiljku i obojica smo se nagnuli nad papire. Po neravnom rubu moglo se zaključiti da je bio istrgnut iz nekakve knjige. Na vrhu je bio datum: mart 1869, a ispod njega slijedeća zagonetna poruka:
4. Stigao Hudson. Po starom programu.
7. Sjemenke poslane McCaulevu, Paramoreu i Johnu Swainu iz St Augustinea.
9. McCaulevprihvatio.
10. John Swain prihvatio.
11. Posjet Paramoreu. Sve u redu.
— Hvala! — reče Holmes preklopivši papir i vrativši ga posjetiocu. — Odsad više ne smijete gubiti ni trenutka. Nemamo vremena čak ni da porazgovaramo o onom što ste nam ispričali. Odmah se morate vratiti kući i nešto učiniti.
— Što?
— Papir koji ste nam upravo pokazali stavite u bakrenu kutiju koju ste spomenuli. U nju stavite i obavijest da je sve druge papire stric spalio i da je ostao samo ovaj. Uradite to što uvjerljivije. Kada to uradite, kutiju odnesite na sunčani sat, kao što piše u uputi. Razumijete li?
— Potpuno.
— Ne mislite na osvetu ili nešto slično, barem zasad. To se može postići i zakonskim putem. Ali, i mi moramo isplesti svoju mrežu, dok je njihova već razapeta. Zasad je najvažnije da od vas otklonimo opasnost koja vam prijeti. Zatim valja razjasniti tajnu i kazniti krivce.
— Hvala vam! — zahvali se mladić, ustane i obuče ogrtač. — Vratili ste mi nadu i samopouzdanje. Uradit ću sve što ste mi savjetovali.
— Ne gubite ni trenutka. I čuvajte se, jer nimalo ne sumnjam da vam prijeti neposredna opasnost. Kako ćete se vratiti?
— Vlakom s Waterlooa.
— Još nije devet. Ulice su još pune prolaznika pa vam se do stanice ništa neće dogoditi. Ipak se pričuvajte.
— Naoružan sam.
— To je dobro. Ja ću se već sutra pozabaviti vašim slučajem.
— Znači, vidjet ćemo se u Horshamu?
— Ne, vaša je tajna u Londonu. Ovdje je moram otkriti.
— U tom slučaju posjetit ću vas za dan-dva i obavijestiti o novostima u vezi s kutijom i papirima. Držat ću se vaših uputa u svakom pogledu.
Zatim se rukuje i ode. Vjetar je zavijao a kiša šibala o prozore, činilo se da je i ta čudnovata priča bila dio razbješnjelih prirodnih elemenata.
Sherlock Holmes je neko vrijeme sjedio pognute glave i očiju uperenih u vatru. Zatim pripali lulu i, naslonivši se na stolac, zagleda se u plave kolutove dima kako se jedan za drugim uzdižu ka stropu.
— Čini mi se, Watsone — progovori naposletku — da među svim našim dosadašnjim slučajevima nijedan nije bio tako fantastičan.
— Osim, možda, Znaka četvorice.
— Možda. Pa ipak mi se čini da je John Openshaw u većoj opasnosti nego što je onda bio Sholto.
— Pretpostavljate li o kakvoj je opasnosti riječ?
— Pitanje je suvišno.
— Ako je tako, što je posrijedi? Tko se potpisuje sa K.K.K. i zašto progoni tu nesretnu obitelj?
Sherlock Holmes sklopi oči i nalakti se na naslon stola skupivši vrške prstiju.
— Idealni logičar, kad jednom sazna određenu činjenicu osvijetljenu sa svih strana, iz nje ne zaključuje samo lanac događaja koji su do te činjenice doveli, nego i slijed budućih događaja. Kao što je Cuvier neku životinju mogao potpuno i točno opisati promatrajući njenu jednu jedinu kost, tako je i promatrač koji u potpunosti shvaća vezu u nizu događaja u stanju da u duhu rekonstruira i one druge, prije i poslije. Mi još nismo svjesni rezultata koji se mogu postići samo razumom. U radnoj sobi mogu se riješiti problemi kojima su se uzalud mučili oni koji bi pokušavali naći rješenje pomoću osjetila. Ali, da bi to umijeće razvio do savršenstva, logičar se mora koristiti svim činjenicama kojima raspolaže, a to je, kao što ćete sami uvidjeti, čak i u naše vrijeme slobodnog obrazovanja i enciklopedija, velika rijetkost. Danas je čovjeku pristupačno sve znanje koje bi mu moglo ustrebati u njegovu poslu, a time se i ja nastojim okoristiti. Ako se dobro sjećam, vi ste jednom prilikom, u ranim danima našega prijateljstva, vrlo točno nanizali moja ograničenja.
— Jesam — odgovorio sam uz osmijeh. — Na pomalo jedinstven način. U filozofiji, astronomiji i politici ocijenio sam vas jedinicom. U botanici ste... kako-tako, a u geologiji izvrstan, što se tiče porijekla blata osamdeset milja uokrug. U kemiji ste ekscentrični, u anatomiji nedovoljno sistematični, u senzacionalističkoj literaturi i praćenju tekućega kriminala jedinstveni. Inače još svirate violinu, bavite se boksom i mačevanjem i trujete se kokainom i duhanom, čini mi se da je to ono najosnovnije u mojoj analizi.
Holmes se osmjehnuo.
— I sada kažem, kao što sam i onda rekao, da čovjek malo spremište u svom mozgu mora natrpati svakojakim pokućstvom koje bi mu moglo dobro doći, a ostatak može pohraniti u spremište svoje knjižnice, odakle se njime u slučaju potrebe može poslužiti. A za slučaj kao što je ovaj morat ću se okoristiti svim raspoloživim izvorima. Molim vas, skinite s police svezak Američke enciklopedije sa slovom K. Hvala! Sada razmotrimo situaciju i pokušajmo nešto zaključiti. Započnimo s prihvatljivom pretpostavkom da je pukovnik Openshaw napustio Ameriku zbog jakih razloga. Ljudi njegove dobi ne mijenjaju lako navike, a ni blagotvorno floridsko podneblje za osamu engleskog pokrajinskog grada. A to što je u Engleskoj tako uporno tražio osamljenost nameće zaključak da se bojao nekoga ili nečega, tako da možemo prihvatiti radnu pretpostavku da je strahovao baš od onoga što ga je otjeralo iz Amerike. Što se pak tiče izvora njegova straha, do njega ćemo doći zaključivanjem na temelju onih prijetećih pisama što su ih primili on i njegovi nasljednici. Jeste li obratili pažnju poštanskim žigovima?
— Prvo pismo otposlano je iz Pondicherrvja, drugo iz Dundeeja, a treće iz Londona.
— Iz istočnog Londona, što na temelju toga zaključujete?
— Sve su to morske luke. Pisac pisama putovao je brodom.
— Izvrsno. Već smo na tragu. Taj čovjek vjerojatno je bio na brodu. Razmotrimo sada nešto drugo. U slučaju Pondicherrvja proteklo je sedam tjedana od prijetnje do izvršenja, a u drugom slučaju, kad je pismo odaslano iz Dundeeja, tri do četiri dana. Govori li vam to išta?
— Upućuje na različitu dužinu putovanja.
— Ali to isto vrijedi i za pisma.
— Ako je tako, ne shvaćam ...
— Preostaje pretpostavka da taj čovjek ili ti ljudi plove na jedrenjaku. Čini se da su svoje tajanstvene prijetnje uvijek slali unaprijed, upravo kada bi započinjali novu akciju. Jeste li zapazili kako je iza najave pisma upućenog iz Dundeeja brzo uslijedilo izvršenje. Da su se ti ljudi iz Pondicherrvja dovezli parobrodom, stigli bi gotovo u isto vrijeme s poštom. A proteklo je čak sedam tjedana. Smatram da tih sedam tjedana predstavlja razliku u brzini plovidbe poštanskog parobroda koji je prevozio pismo i jedrenjaka na kojem je bio pisac pisma.
— To je lako moguće.
— I više od toga. Sad vam je jasno zašto mi se u ovom novom slučaju toliko žuri i zašto sam Openshawa upozorio da bude oprezan. Prijetnje su dosad uvijek bile ostvarene, ako uzmemo u obzir vrijeme potrebno za put, čim bi neznanac doputovao. A posljednje pismo upućeno je iz Londona, zato više ne smijemo oklijevati.
— Bože! — uskliknuo sam. — Zbog čega sve to nemilosrdno proganjanje?
— Dokumenti koje je Openshaw imao neobično su važni osobi ili osobama na jedrenjaku. Uvjeren sam da ih je više. Jedan čovjek ne bi mogao počiniti dva ubojstva i oba puta vješto zavarati porotu. Zacijelo ih je bilo nekoliko, a svakako su snalažljivi i odlučni da se dočepaju tih papira bez obzira u koga se nalaze. Tako se može zaključiti da K.K.K. nisu inicijali pojedinca, nego skraćenica jedne organizacije.
— Koje?
Sherlock Holmes se nagne naprijed i utiša glas: ;
— Zar nikad niste čuli za Ku Klux Klan?
— Nisam.
Holmes okrene stranicu knjige na svom koljenu.
— Evo ga! Ku Klux Klan. Ime potječe od tobožnje sličnosti zvuku prilikom nabijanja puške. Tu strašnu tajnu organizaciju stvorili su bivši vojnici Konfederacije u južnim državama nakon građanskoga rata, i ona je ubrzo osnovala ogranke u različitim dijelovima zemlje, osobito u Tennessvju, Louisiani, u Sjevernoj i Južnoj Karolini, Georgiji i Floridi. Koristili su je u političke svrhe, uglavnom terorizirajući Crnce koji su stekli pravo glasa te ubijajući i progoneći sve koji bi se suprotstavljali njihovim gledištima. Zlodjelima bi obično prethodilo upozorenje koje bi žrtva primila na čudan ali prepoznatljiv način: hrastovu grančicu u jednom kraju, sjemenke lubenice ili naranče u drugom. Pošto je primila upozorenje, žrtva se mogla ili javno odreći svoga dotadašnjeg stava ili pobjeći iz zemlje. Ako bi pokušala prkositi, neizbježno bi je snašla smrt, i to na čudan i nepredvidiv način. Udruženje je bilo organizirano tako savršeno, a to je vrijedilo i za uhodanost postupaka, da nije bilo primjera u kojem bi netko prkošenjem uspio izbjeći kaznu, ili bi se otkrili počinitelji zločina. Udruženje je nekoliko godina cvjetalo unatoč naporima vlasti i brojnih umjerenih ličnosti Juga. Tada je 1869. godine pokret odjednom zamro, premda je i poslije bilo pojedinačnih sličnih pojava.
— Zacijelo ste zapazili — reče Holmes odloživši svezak Enciklopedije — da iznenadni prestanak djelatnosti pokreta pada u isto vrijeme kada je Openshaw s papirima napustio Ameriku. Možda smo pronašli uzrok i posljedicu. Nije nikakvo čudo što su njemu i članovima njegove obitelji za petama tako neumoljivi progonitelji. Zacijelo shvaćate da bi taj registar imena i dnevnik mogao kompromitirati neke od najuglednijih ljudi američkog Juga i da ih je mnogo koji nemaju miran san sve dok se ne dokopaju tih papira.
— Znači, stranica koju smo vidjeli...
—... potvrđuje našu pretpostavku. Ako se dobro sjećam, sjemenke su poslane trojici, nazovimo ih A, B i C. Drugim riječima, udruženje im je poslalo opomene. Zatim je u dnevnik uneseno da su A i B shvatili, to jest napustili su zemlju. Čovjeka kojeg smo nazvali C zacijelo su posjetili i bojim se da mu taj posjet nije donio ništa dobra. Smatram, doktore, da smo u sve to unijeli malo svjetla. Mladi Openshaw ima šansu da se izvuče samo ako postupi po mojim uputama. Noćas o tome ne možemo ništa više reći ni uraditi, pa vas molim da mi dodate moju violinu. Pokušajmo na pola sata zaboraviti to jadno vrijeme, i još jadnije postupke naših bližnjih.
Ujutro je sunce prigušeno zasjalo kroz mutnu maglenu koprenu nad gradom. Kada sam sišao, Holmesa sam zatekao za doručkom.
— Oprostite što vas nisam pričekao — ispriča se. — Čini se da ću danas biti vrlo zaposlen slučajem mladoga Openshawa.
— Što ćete poduzeti?
— To će ovisiti o rezultatu tnoje prve istrage. Možda ću ipak morati otići u Horsham.
— Zacijelo ne odmah? !
— Ne, istragu počinjem ovdje, u gradu. Molim vas, pozvonite da vam djevojka donese kavu.
Dok sam čekao podigoh sa stola jutarnje novine i pogledom preletih preko naslova.
U srcu me odjednom zazebe.
— Holmes! — po vikao sam. — Zakasnili ste.
— Ah! — Odložio je šalicu. — Toga sam se bojao. Kako su to uradili? — govorio je mirno, ali se osjetilo da je bio duboko potresen.
— Privukao me naslov »Tragedija blizu Waterloo Bridgea«. Evo što pišu: »Noćas između devet i deset sati policajac Cook iz odjelenja H, na dužnosti blizu mosta Waterloo, čuo je poziv u pomoć i pljusak vode. Noć je, međutim, bila izuzetno tamna i olujna, pa on, unatoč pomoći nekolicine prolaznika, nije mogao organizirati pomoć. Ipak je podignuta uzbuna i tijelo je uz pomoć Rječne policije izvučeno iz vode. Unesrećeni je mladi gospodin, a po omotnici koja mu je nađena u džepu zaključeno je da se zove John Openshaw s prebivalištem blizu Horshama. Pretpostavlja se da se žurio da uhvati posljednji vlak sa stanice Waterloo i da je u žurbi i mraku pogrešio put i pao preko ograde pristajališta za rječne parobrode. Na tijelu nema tragova nasilja, pa je bez ikakve sumnje riječ o nesretnom slučaju, što bi svakako trebalo ponukali vlasti da više pažnje posvete sigurnosti kretanja uz obalu.«
Neko smo vrijeme sjedili u tišini. Holmes je bio potišteniji i potreseniji nego ikad prije.
— Povrijeđen mi je ponos, Watsone — napokon je progovorio. — To je s moje strane sitničavo, ali u pitanju je moj ponos. Odsad je to moj slučaj, i ako me posluži zdravlje, dočepat ću se te bande. Mladić me došao zamoliti za pomoć... a ja sam ga poslao u smrt...!
Skočio je sa stolca i uzrujano se ušetao sobom. Upale obraze oblije mu rumenilo, a dugačke mršave prste nervozno je naizmjence otvarao pa zatvarao.
— Lukavi su kao đavoli! — uzvikne. — Kako su ga samo namamili? Putem do stanice ne prolazi se tim dijelom keja. Na mostu je i po takvoj noći bilo previše prolaznika. Watsone, vidjet ćemo tko će se posljednji smijati. Sad odlazim.
— U policiju?
— Ne. Obavit ću njihov posao. A kad mreža bude razapeta, dopustit ću im da pokupe muhe. Prije ne.
Cio sam dan bio zaposlen svojim poslom pa sam se u Baker Street vratio tek uveče. Sherlock Holmes još se nije vratio. Stigao je malo prije deset, blijed i izmoren. Prišao je kuhinjskom ormaru, otrgao komad kruha, lakomo ga prožvakao i progutao, zalijevajući zalogaj dugim gutljajima vode.
— Vi ste gladni! — odbacio sam.
— Zaboravio sam na jelo. Ništa nisam okusio od doručka.
— Ništa?
— Ni zalogaja. Nisam imao vremena da i na to mislim.
— Jeste li što postigli?
— Jesam.
— Otkrili ste trag?
— Imam ih u ruci. Mladi Openshaw uskoro će biti osvećen. Da, Watsone, na vlastitoj će koži osjetiti svoj đavolski znak. Dobro sam to smislio!
— Kako to mislite?
Iz ormara je uzeo jednu naranču, ogulio je i na stol istresao sjemenke. Uzeo ih je pet i stavio u omotnicu. Na unutarnjoj strani preklopa napisao je 'S. H. za J. O.'. Zatim je omotnicu zalijepio i naslovio na Jamesa Calhouna, kapetana barke »Lone Star«, Savannah, Georgia.
— Pismo će ga dočekati u matičnoj luci — reče Holmes osmjehujući se. — Sigurno će provesti besanu noć. U pošiljci će vidjeti upozorenje sudbine, kao što je prije njega bio slučaj i s Openshawom.
— Tko je taj kapetan Calhoun?
— Vođa bande. Uhvatit ću i druge, ali on je prvi na redu.
— Kako vas je trag naveo baš na njega?
Iz džepa izvadi dugački list papira sav ispisan datumima i imenima.
— Cio sam dan proveo nad Llovdovim registrima i kompletima starih novina prateći kretanje svih brodova koji su uplovili u luku Pondicherrvja u januaru ili februaru 1883. Ukupno ih je tih mjeseci bilo trideset i šest. »Lone Star« mi je odmah privukao pažnju jer je to ime jedne od američkih država, unatoč tome što je brod otplovio iz Londona.
— Riječ je o Teksasu, čini mi se.
— U to nisam siguran. Važno je da sam znao da je brod američkog porijekla.
— Zatim.
— Pozabavio sam se s Dundeejom. Kada sam otkrio da je »Lone Star« ondje bio u januaru 1885, ono što je bila sumnja postalo je izvjesnost. Zatim sam se raspitao o brodovima koji su sada u londonskoj luci.
— I?
— »Lone Star« je otplovio prošloga tjedna. Pošao sam na dok Albert i saznao da su ga jutros za rane plime oteglili nizvodno. Vraća se u Savannah. Telegrafirao sam u Gravessend i saznao da je prošao prije nekog vremena, a kako puše istočni vjetar, nema sumnje da je već dalje od Goodwinsa i nije daleko od otoka Wight.
— Što ćete sada uraditi?
— Oh, imam ga u šaci. On i dva njegova oficira jedini su Amerikanci na brodu. Ostali su Finci i Nijemci. Znam i to da su prošle noći sva trojica bila na kopnu. Saznao sam to od čovjeka koji im je nadzirao ukrcavanje tovara. Dok oni stignu u Savannah, kapetana će već čekati pismo prevezeno poštanskim brodom, a policija će u Savannahu biti upozorena telegramom da tu trojicu gospode, optuženu za ubojstvo, traži ovdašnja policija.
Uvijek se dogodi nešto što poremeti i najbolje planove. Ubojice Johna Openshavva nikad nisu primile narančine sjemenke, što bi ih uvjerilo da im je netko, lukav i odlučan kao oni sami, ušao u trag. Te su godine bjesnjele žestoke oluje. Dugo smo iz Savannaha čekali vijesti o »Lone Staru«, ali uzalud. Najzad smo saznali da su negdje daleko na Atlantiku mornari na trenutak, između dva vala, ugledali komad drva s urezanim slovima 'L. S.'. To je sve što smo doznali o sudbini »Lone Stara«.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 10:01 am



ČOVJEK S ISKRIVLJENOM USNOM


Isa Whitney, brat pokojnoga Eliasa Whitneya, doktor teologije i direktor Teološkog koledža u St Georgeu, uvelike se odao uživanju opijuma. Ta se navika, koliko sam čuo, u njemu razvila iz luckaste znatiželje dok je studirao u koledžu, čitajući Quinceyeve opise snova i uzbudljivih dojmova, jednoga je dana svoj duhan natopio laudanumom. Ustanovio je, poput mnogih drugih, da je naviku bilo lakše steći negoli je se osloboditi, i tako je mnogo godina bio robom droge, izazivajući u prijatelja i rodbine osjećaj užasa pomiješan sa sažaljenjem. I sada ga u mašti vidim blijeda, žućkasta lica, otežalih vjedja i bezizražajnih očiju, skvrčena u naslonjaču: ruševinu nekad lijepa i ugledna čovjeka.
Jedne noći, bilo je to juna 1889, netko je zazvonio na mojim vratima baš u vrijeme kad se uveče obično prvi put zijevne i pogleda na sat. Moja žena odloži ručni rad u krilo a lice joj poprimi razočaran izraz.
— Opet neki pacijent — reče. — Morat ćeš izaći. Neraspoloženo sam promrmljao jer sam se upravo bio vratio kući nakon napornoga radnog dana.
Čuli smo kako se otvaraju vrata, zatim nekoliko brzih riječi i lake korake po linoleumu. Otvore se i naša vrata i u sobu uđe žena u crnom s velom preko lica.
— Oprostite što dolazim tako kasno — počne došljakinja, zatim odjednom, kao da je izgubila kontrolu nad živcima, naglo priđe mojoj ženi, zagrli je oko vrata i, naslonivši joj glavu na ramena zajeca: — Oh, u takvoj sam neprilici! A potrebno mi je samo malo pomoći.
— Zaboga! — iznenađeno će moja žena otkrivši veo došljakinje. — Pa to je Kate Whitney. Kate, kako si me prepala!
— Nisam znala što da radim pa sam došla pravo k vama.
Tako je bilo uvijek. Ljudi u nevolji hrlili bi mojoj ženi, kao što ptice privlači svjetionik.
— Lijepo je od tebe što si došla. Sad popij malo vina s vodom, raskomoti se i reci nam što se dogodilo. Hoćeš da Jamesa pošaljem u krevet?
— Oh, ne! Potreban mi je i doktorov savjet... i pomoć. Riječ je o Isi. Nema ga kod kuće već dva dana. Tako sam uplašena.
Nije bilo prvi put da nam se požalila na neprilike u vezi s mužem, meni kao liječniku, a mojoj ženi kao staroj prijateljici još iz školskih dana. Pokušali smo je utješiti onim što nam je prvo palo na pamet. Zna li gdje joj je muž? Možemo li ga mi vratiti kući ?
Znala je da je u posljednje vrijeme, kad god bi ga obuzela kriza, odlazio u nekakvu pušionicu opijuma u najistočnijem dijelu Citvja. Njegove su se orgije dotad ograničavale na jedan dan. Uveče bi se vraćao kući skvrčen i slomljen. Ali sada ga nije bilo četrdeset osam sati. Sigurno negdje leži među lučkim ološem udišući otrov. Ondje ga valja tražiti, u »Gvozdenoj špici« u Upper Swandamu Laneu. Ali, zar je ona, mlada i plašljiva žena, mogla stupiti nogom u takvu jazbinu i odande iščupati svoga muža?
Tako nam je objasnila svoj problem. Naravno, postojao je samo jedan način da se riješi. Ne bih li je ja otpratio na to mjesto? Zatim, kao zamjena prvobitnoj zamisli, zašto bi ona uopće odlazila? Ja sam bio kućni liječnik Ise Whitneya i, kao takav, na nj sam blagotvorno utjecao. Bolje ću to uraditi ako budem sam. Obećao sam da ću joj muža za dva sata poslati kući fijakerom pod uvjetom da ga nađem na adresi koju mi je dala. I tako sam za deset minuta napustio naslonjač i prijatnu atmosferu dnevne sobe i hitao u pravcu istoka — nasumce i po nekakvom čudnom poslu. Tako mi se činilo onda, ali će tek budućnost pokazati koliko je sveto zapravo bilo čudnovato.
U prvom dijelu te avanture nisam imao osobitih teškoća. Upper Svvandam Lane je neugledna uličica iza velikih skladišta koja se redaju duž sjeverne obale rijeke istočno od London Bridgea. Ćumez koji sam tražio našao sam između dućana mornarskim potrepštinama i trgovine alkoholnim pićima. Do njega se strmim stubištem spuštalo hodnikom nalik na ulaz u spilju. Naredivši vozaču fijakera da me čeka, sišao sam stubama u sredini istrošenim od teturanja pijanaca.
Na žmirkavoj svjetlosti uljne svjetiljke nad vratima ugledao sam kvaku i našao se u dugačkoj, niskoj prostoriji zamagljenoj i zagušljivoj od smeđeg dima opijuma, a u njoj jedne nad drugima drvene ležaje kao u potpalublju broda što prevozi naseljenike.
Kroz dim su se nejasno razaznavala tjelesa ispružena u najčudnovatijim položajima, sagnuta ramena, savijena koljena, zabačene glave i isturene brade. Pridošlicu bi tu i tamo okrznuo mutan pogled tamnih očiju. Na tamnoj pozadini svjetlucali su, sad jače sad slabije, maleni crveni krugovi, već prema tome je li užareni opijum rastao ili se smanjivao u metalnim lulama. Većina je ležala mirno, neki su mrmljali za sebe, a drugi razgovarali dubokim jednoličnim glasom. Razgovor je nadolazio u valovima, zatim bi naglo završavao šutnjom. Netko bi u bradu mrmljao vlastite misli ne obraćajući pažnju riječima susjeda. Na drugom kraju bila je mala posuda za žeravicu kraj koje je na tronogoj klupici sjedio visok i mržav starac. Piljio je u vatru nalaktivši se o koljena i šakama podbočivši bradu.
U susret mi pohrli Malajac nudeći mi lulu i opijum i pokazujući mi prazan ležaj.
— Hvala — otklonio sam. — Ne namjeravam ostati. Ovdje mi je prijatelj s kojim bih htio razgovarati. Gospodin Isa Whitney.
Nešto se pokrenulo zdesna, zatim je netko uskliknuo. Probijajući pogledom dim ugledao sam Whitneya kako zuri u mene, blijed, mršav i neuredan,
— Bože! Pa to je Watson! — oglasi se on. Bio je u jadnom stanju, svaki mu je živac igrao. — Watsone, koliko je sati?
— Skoro će jedanaest.
— Kojeg dana.
— Petka, devetnaestog juna.
— Nebesa! A ja sam mislio da je srijeda. Zapravo i jest srijeda. Zašto, zaboga, plašite prijatelja?
Glavu je spustio na ruke i počeo jecati visokim drhtavim glasom.
— Čovječe, kažem vam da je petak. Žena vas čeka već dva dana. Morali biste se stidjeti.
— I stidim se. Ali, Watsone, nešto ste pobrkali. Ja sam ovdje tek nekoliko sati. Popušio sam tri-četiri lule... zaboravio sam koliko. Ali... poći ću s vama kući... da ne uplašim Kate, jadnu malu Kate. Pružite mi ruku. Jeste li naručili fijaker?
— Čeka nas napolju.
— U redu, dolazim. Ali... ja ovdje nešto dugujem, Watsone. Ja sam sasvim izvan forme... ništa ne mogu uraditi sam.
Krenuo sam uskim prolazom između redova spavača, zadržavajući dah da ne udahnem previše omamljujućeg dima tražeći pogledom upravitelja. Kad sam prolazio kraj posude sa žeravicom, osjetio sam kako me netko povukao za rub kaputa i šanuo.
— Prođite, zatim se osvrnite.
Čuo sam posve jasno i pogled svrnuo naniže. Riječi je mogao izgovoriti samo starac kraj mene, ali on je i dalje bio zaokupljen sobom, vrlo mršav, naboran i pogrbljen od starosti. Lula s opijumom klatarila mu se među koljenima kao da ju je od umora ispustio. Napravio sam još dva koraka i osvrnuo se. Morao sam uložiti krajnji napor da ne kriknem od zaprepaštenja, čovjek mi se okrenuo tako da sam gasamo ja mogao vidjeti. Mršavo lice odjednom se ispuni, bora nestade, mutne oči zadobiju sjaj. Tamo, sjedeći kraj vatre i uživajući u mom iznenađenju, bio je glavom — Sherlock Holmes. Dade mi neprimjetan znak da mu priđem i, začas, dok se ponovo okrenuo onima u prostoriji, lice mu poprimi drhtav, starački izraz.
— Holmes! — šapnuo sam. — Što to radite u ovoj jazbini?
— Tiše! — upozori me. — Imam izvrsne uši. Budete li ljubazni i otarasite se svoga mamurnog prijatelja, bit će mi zadovoljstvo da malo popričamo.
— Vani me čeka fijaker.
— Čovjeka pošaljite kući, molim vas. U njega se možete pouzdati. Čini se da je u takvom stanju da više ne može zapasti u neprilike.
Također bih vam preporučio da njegovoj ženi po kočijašu pošaljete poruku da ste nabasali na mene. Ako me pričekate napolju, vidjet ćemo se za pet minuta.
Holmesu je bilo teško išta odbiti, jer su mu zahtjevi bili izrečeni na majstorski način. A ja sam osjećao da će, kad jednom Whitneya otpremim fijakerom, moja misija biti završena. A što se nastavka tiče, što sam više mogao željeti nego da budem uvučen u jednu od onih osebujnih pustolovina od kojih se sastojala njegova svakidašnjica. Za nekoliko sam minuta napisao poruku ženi, platio Whitneyev račun, odveo ga do fijakera i otpratio pogledom dok se nije izgubio u tami. Iz pušionice opijuma uskoro je izašla oronula prilika i ja sam zatim koračao ulicom sa Sherlockom Holmesom. Dvije se ulice vukao pogrbljen i teška, nesigurna koraka.
Tada, pogledavši uokolo, naglo se ispravi i srdačno nasmije.
— Pretpostavljam, Watsone, da već zamišljate kako sam pušenje opijuma pridodao injekcijama kokaina i drugim sitnim slabostima koje ste mi kao liječnik prepisali.
— Moram priznati da sam bio zbunjen kad sam vas ugledao.
— I ja sam bio kad sam ugledao vas.
— Došao sam po prijatelja.
— A ja po neprijatelja.
— Neprijatelja?
— Da, jednoga od svojih prirodnih neprijatelja, ili još bolje, prirodnoga plijena. Ukratko, Watsone, zauzet sam vrlo zanimljivom istragom i nadao se u nesuvisla čavrljanja tih budala. Da su me u toj jazbini prepoznali, život mi ne bi vrijedio ni prebite pare. Budući da sam se i prije koristio takvim prisluškivanjem, lupež Lascar, koji vodi jazbinu, zakleo se da će mi se osvetiti. Tajna vrata blizu ugla Paul's Wharfa mogla bi vam ispričati čudnovate priče o tome što se tamo događa za mrklih noći.
— Što! Zar mislite da su ljude ... ?
— Eh, Watsone. Kakvi bismo bili bogataši da nam je hiljadu funti pa svakom jadniku koji je našao smrt u toj rupi. To je najgora zločinačka jazbina na rijeci i ja se bojim da Neville St Clair iz nje nikad neće izaći. Ali, evo nas!
Dva prsta stavio je u usta i oštro zazviždio, na što iz daljine odgovori sličan zvižduk. Uskoro smo čuli kotrljanje kotača i topot konjskih kopita. U tami se ukaže visoka jednoprežna dvokolica šireći postrance sa svjetiljaka dva zlatnožuta mlaza svjetla.
— Hoćete li sa mnom, Watsone?
— Ako vam mogu koristiti.
— Povjerljiv prijatelj uvijek je koristan a kroničar i više od toga. Moja soba u »Cedrovima« je dvokrevetna.
— U »Cedrovima«?
— To je St Clairova kuća. Ondje stanujem dok istražujem slučaj.
— Gdje je to?
— Blizu Leeja, u Kentu. Pred nama je put od sedam milja.
— Ali ja o svemu tome ne znam ništa.
— Naravno. Sve ćete saznati. Skočite ovamo! U redu, John, više nam niste potrebni. Evo vam pola krune. Dođite po mene sutra u jedanaest. Dajte mi uzde. Do viđenja!
Holmes zapucketa bičem i mi kasom projurismo beskonačnim nizom mračnih, praznih ulica koje su se postepeno širile, sve dok nismo protutnjali po širokom, ograđenom mostu ispod kojega je mirno tekla tmurna rijeka. Na drugoj strani protezalo se široko prostranstvo cigle i žbuke, čuo se težak, jednoličan korak policajca pozornika, zatim pjesma i povici zakašnjelih bekrija. Nebom se polako pomicala tamna sjena, a kroz otvore u oblacima zatreptala bi pokoja zvijezda. Holmes je vozio u tišini, glave spuštene na prsa, poput čovjeka obuzeta mislima, dok sam ja sjedio kraj njega radoznao da saznam o čemu je zapravo riječ. Uzdržao sam se od primjedbi da mu ne remetim tok misli. Vozili smo se već nekoliko kilometara i približili se pojasu prigradskih vila i ljetnikovaca kadli se on trže, slegne ramenima i pripali lulu doimajući se poput čovjeka zadovoljna sobom i uvjerena da postupa na najbolji mogući način.
— Šutnja vam izvanredno pristaje, Watsone — reče Holmes — a ta se osobina u društvu ne cijeni. Tako mi svega, danas mi je posebno stalo da imam nekoga s kim ću pričati, jer mi misli nisu baš prijatne.
— I sami znate da o tom slučaju još ne znam ništa.
— Imat ću dovoljno vremena da vam do Leeja ispričam ono najosnovnije. Sve se u prvi mah čini krajnje jednostavnim, pa ipak nikako da uhvatim nešto opipljivo. Kao kada naiđete na mnoštvo niti kojima u ruci nikako da napipate kraj. Sad ću vam kratko i jasno objasniti ovaj slučaj, Watsone, i možda vama sine ondje gdje ja vidim samo tamu.
— Nastavite.
— Prije nekoliko godina, u maju 1884. da budem određeniji, u Lee je stigao gospodin po imenu Neville St Clair, koji je, prema svemu sudeći, bio bogat. Uselio je u prostranu vilu, lijepo uredio posjed i živio visokim stilom. U susjedstvu je stekao prijatelje, a 1887. se oženio kćerkom mjesnoga pivara s kojom sada ima dvoje djece. Nije radio određeni posao, ali se zanimao za rad nekih kompanija. U grad bi redovno odlazio ujutro i vraćao se uveče oko 5.14 sati iz Cannon Streeta. Neville St Clair, kojem je sada trideset sedam godina, umjerene ćudi, vrlo je pažljiv otac i drag svima koji ga poznaju. U sadašnjem trenutku, koliko smo mogli ustvrditi, duguje samo 88 funti i deset šilinga, dok na njegovu računu u Counties Bank ima 220 funti. Drugim riječima, ne možemo pretpostavljati da ga brinu novčane teškoće.
Prošloga ponedjeljka Neville je otišao u grad ranije nego obično, napomenuvši da mora obaviti dvije važne stvari i da će svom mališanu donijeti kutiju kocaka za slaganje. Toga istog dana, sasvim slučajno, njegova je žena primila telegram u kojem joj je javljeno da je maleni ali vrijedni paket, koji je očekivala, čeka u uredu Aberdeen Shipping Companv. Ako dobro poznajete London, znate da su uredi te kompanije u Fresno Streetu, koja izlazi na Upper Swandam Lane, u kojoj ste me zatekli noćas. Gospođa St Clair je ručala, krenula u City, obišla dućane, produžila prema uredu u kojem ju je čekao paket, preuzela ga, i točno u 4.35 sati koračala Swandam Laneom prema stanici. Slušate li me?
— Dosad mi je sve jasno.
— Ako se sjećate, ponedjeljak je bio izuzetno vruć dan, i gospođa St Clair je hodala polako ogledavajući se za kakvim fijakerom jer joj se nije sviđao kraj u kojem se zatekla. Dok je tako hodala Swandam Laneom, odjednom je začula povik.
Iznenađena zagledala se u svoga muža koji ju je zaprepašteno promatrao s prozora na katu jedne kuće i koji joj je, tako joj se barem pričinilo, nešto objašnjavao pokretima ruku. Prozor je bio otvoren i ona mu je jasno vidjela lice koje joj se učinilo strašno uznemirenim. Razmahao se rukama, a onda je tako nenadano nestao s prozora kao da ga je odostraga povukla neka neodoljiva sila. Ženskim očima nije promaklo nešto neuobičajeno: premda je na sebi imao tamni kaput, u kojem je pošao u grad, nije imao ni ovratnika ni kravate.
Uvjerena da nešto nije u redu, pohrlila je niza stube — jer je riječ o istoj pušionici opijuma u kojoj ste me noćas zatekli — i projurivši kroz prednju prostoriju pokušala se popeti stubištem koje je vodilo na kat. Međutim, pri dnu ju je zaustavio onaj nitkov Lascar, kojeg sam već spomenuo, i uz pomoć svoga Danca pomoćnika izgurao je napolje. Ispunjena sumnjama i strahom, pohrlila je ulicom i u Fresno Streetu, na svu sreću, naišla na policajce i inspektora na uobičajenom obilasku. Otpratili su je natrag do Lascarove jazbine i unatoč otporu probili se do sobe u kojoj je gospođa St Clair ugledala muža. A njemu ni traga. Na tom katu nije bilo nikoga osim jednoga bogalja koji je tamo, činilo se, stanovao. On i Lascar uporno su se zakljinjali da toga poslijepodneva nitko drugi nije bio u prednjoj sobi. U tom su bili tako odlučni da se inspektor pokolebao, gotovo je povjerovao da se gospođa St Clair prevarila, kadli ona poviče, skoči i dograbi malenu drvenu kutiju koja čje bila na stolu. Kad je s nje strgnula poklopac, iz nje ispadne prava kiša drvenih kockica. To su bile igračke koje je njezin muž bio obećao donijeti kući.
Ovo otkriće i bogaljeva zbunjenost uvjerili su inspektora da je posrijedi ozbiljan slučaj. Temeljito su pretražili sobe jer je sve upućivalo na zločin.
Prednja soba bila je namještena jednostavno, za dnevni boravak. Iz nje se ulazilo u malu spavaonicu koja je gledala na stražnji dio skladišta. Između njega i prozora spavaonice je bio uzak prostor, suh za oseke, a za plime prekriven vodom visokom barem sto i trideset centimetara. Prozor je bio širok i otvarao se odozdo. Na prozorskom pragu otkriveni su tragovi krvi, a nekoliko kapi i na drvenom podu spavaonice. U prednjoj sobi, iza zavjese, bila je bačena sva odjeća Nevillea St Claira osim njegova kaputa. Sve je bilo tamo: cipele, čarape, kaput i sat. Na tim predmetima nije bilo tragova nasilja, ali ni St Claira nije bilo.
Budući da drugog izlaza nije bilo, sobu je napustio kroz prozor, a mrlje krvi upućivale su na malu vjerojatnost da se spasio plivanjem jer je plima u vrijeme tragedije bila najviša.
A sada nekoliko riječi o lupežu koji je u sve to bio umiješan. Lascar je bio poznat kao okorio zločinac, ali, po riječima gospođe St Clair, on je samo nekoliko sekundi nakon pojave njezina supruga na prozoru bio u podnožju stepenica i mogao je biti saučesnik u zločinu. Branio se da ništa ne zna, pogotovo o tome što radi njegov stanar Hugh Boone, i da se njega, vlasnika kuće, ne smije kriviti zbog odjeće nestaloga gospodina.
Toliko o Lascaru. A sada nešto o opakom bogalju koji živi na katu iznad pušionice opijuma i koji je posljednji vidio Nevillea St Claira. Zove se Hugh Boone, a njegovo odvratno lice poznato je svakom koji zalazi u City. On je profesionalni prosjak, premda se, da bi izbjegao neprilike s policijom, tobože bavi prodajom voštanih šibica. Nedaleko Threadneedle Streeta slijeva zapazili ste u zidu malo udubljenje. Tamo ta đavolska spoboda danju sjedi prekrštenih nogu držeći u krilu skromnu zalihu šibica. Budući da izaziva sažaljenje, prolaznici mu u mastan kožnati šešir ubacuju novčiće. Često sam ga promatrao. Lik mu je tako uočljiv da nitko ne proi đe da ga ne opazi. Na glavi je imao neurednu crvenkastu kosu, a lice mu je bilo iznakaženo užasnom brazgotinom koja mu je iskrivila rub gornje usne. Bradu je imao kao u buldoga, a oči tamne i prodorne, pravi kontrast boji kose. To ga je izdvajalo iz gomile običnih prosjaka, kao i duhovitost kojom bi uvijek spremno uzvraćao na upadice prolaznika. Sada znamo da taj čovjek stanuje iznad Lascarove jazbine.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 10:02 am






— Ali on je bogalj! — rekao sam. — Zar bi on sam mogao savladati muškarca u punoj snazi?
— On je bogalj samo zato što šepa, ali bio je snažan i dobro ishranjen. Watsone, vi znate da je slabost jednoga uda često nadomještena izuzetnom snagom drugih.
— Molim vas nastavite.
— Ugledavši krv na prozoru, gospođa St Clair se onesvijestila pa je u pratnji policije bila odvezena kući. Inspektor Barton, koji vodi slučaj, vrlo je savjesno dao pretražiti sve prostorije, ali ništa nije otkrio što bi na tajanstven nestanak bacilo barem malo svjetla. Počinjena je greška što odmah nisu uhapsili Boonea, čime mu je pružena prilika da se nekoliko minuta posavjetuje sa svojim prijateljem Lascarom, ali to je uskoro ispravljeno. Temeljito su ga pretresli, ali ni u njega nije nađeno ništa što bi ukazivalo na to da je kriv. Istina, na desnom rukavu košulje imao je nekoliko krvavih mrlja, ali on je to objasnio pokazujući prstenjak koji je bio porezan blizu nokta, što je, po njegovim riječima, izazvalo krvarenje. Rekao je i to da je malo prije bio kraj prozora i da su i mrlje s daske prozora zasigurno istoga porijekla. Uporno je nijekao da je ikad vidio Nevillea St Clairea, zaklinjući se da je pojava njegove odjeće u sobi isto tako neobjašnjiva njemu kao i policiji. Što se pak tiče izjave gospođe St Clair da je na prozoru vidjela supruga, to je bio plod njezine mašte. Odveli su ga uz žestoke proteste na policijsku stanicu, a inspektor je ostao u stanu nadajući se da bi ga oseka mogla navesti na novi trag. Tako je i bilo, premda u mulju nisu pronašli ono od čega su strahovali. Kad se razina rijeke spustila, našli su St Clairov kaput, ali ne i njega. Znate li što je bilo u džepovima?
— Nemam pojma.
— Kako biste i mogli pogoditi! Svaki džep bio je krcat novčićima, u svemu četiri stotine dvadeset jedan peni i dvije stotine sedamdeset komada po pola penija. Nije nikakvo čudo što oseka nije odnijela kaput. Između skladišta i kuće snažan je vrtlog pa je kaput s kovanim novcem u džepovima ostao, dok je golo tijelo odvukla struja.
— Zar nije ostala odjeća pronađena u sobi? Zar je na St Clairu bio samo kaput?
— Pretpostavljamo, gospodine, da je taj Boone bacio St Claira kroz prozor i da to nitko nije vidio. Što bi on poslije toga uradio? Odmah bi mu, naravno, bilo jasno da se mora riješiti i odjeće. Pograbio bi kaput, ali kada bi ga htio baciti kroz prozor, sinulo bi mu da kaput neće potonuti. Imao je malo vremena jer je u prizemlju čuo graju kad se St Clairova žena pokušala probiti uza stepenice. Možda ga je Lascar već upozorio da dolaze policajci. Više nije smio gubiti ni trenutka. Pohitao je svom tajnom skrovištu, u kojem je pohranio plodove svoga prosjačenja, i rukama nagrabio sitniša koliko je mogao i njime natrpao džepove kako bi bio siguran da će kaput potonuti. Zatim ga je bacio kroz prozor, a to isto učinio bi i s drugom odjećom da nije čuo strku na stepenicama. Preostalo mu je samo toliko vremena da prije ulaska policajca zatvori prozor.
— To je sasvim prihvatljivo.
— Neka nam to posluži kao radna pretpostavka u nedostatku bolje. Kao što sam rekao, Boone je bio uhapšen i odveden u policiju, a tamo se pokazalo da se nikad nije ogriješio o zakon. Godinama je bio profesionalni prosjak, ali je živio naizgled vrlo mirno. Eto, takvo je činjenično stanje. Sada bi valjalo odgovoriti na pitanje što je Neville St Clair radio u pušionici opijuma, što mu se ondje dogodilo, gdje je sada i kakve veze ima Hugh Boone s njegovim nestankom. A do odgovora na sva ta pitanja još smo daleko. Priznajem da se ne sjećam slučaja koji je na prvi pogled izgledao tako jednostavno, a koji je bilo tako teško riješiti.
Dok je Sherlock Holmes iznosio pojedinosti, već smo prohujali kroz predgrađa velegrada. Za nama su ostale posljednje kuće, zatim nas je s obje strane pratila živica, a poslije smo se provezli kroz dva raštrkana sela u kojima su neki prozori još bili osvijetljeni.
— Približavamo se Leeju — reče moj suputnik. — U kratkoj vožnji provezli smo se kroz tri engleske grofovije. Počeli smo u Middlesexu, presjekli jednu izbočinu Surreva i završili u Kentu. Vidite li ono svjetlo među drvećem. To su »Cedrovi«, a uz onu svjetiljku sjedi zabrinuta žena.
— Zašto taj slučaj ne vodite iz Baker Streeta — upitao sam.
— Zato što istraživanje valja započeti ovdje. Gospođa St Clair stavila mi je na raspolaganje dvije sobe, pa možete biti sigurni da će biti isto tako gostoljubiva i prema mom prijatelju i kolegi. Zazirem od susreta s njom, Watsone, jer joj o mužu ne nosim nikakve vijesti. Stigli smo, heeejjj ...
Zaustavio je konje ispred velike vile usred imanja. Pritrčao je konjušar, a ja sam, skočivši na zemlju, pošao za Holmesom pošljunčanim putem prema kući. Vrata se otvore i mala plavokosa žena pojavi se na pragu obučena u haljinu od lakoga muslina s ružičastim ukrasima na ovratniku. Njena se prilika jasno ocrtavala na svijetloj pozadini. Jednom je rukom držala vrata, drugu je nestrpljivo podigla. Sva se nagnula, a oči i napregnute usne izražavale su zabrinutost.
— No? — poviče.
Tek je tada opazila da smo dvojica. Iz grla joj se izvije usklik nade, koji odmah pređe u uzdisaj kad moj prijatelj potrese glavom i slegne ramenima.
— Ne donosite dobre vijesti?
— Ne.
— Ni loše?
— Ni njih.
— Hvala bogu! Uđite. Sigurno ste umorni. Imali ste naporan dan.
— To je moj prijatelj dr Watson. On je neprocjenjivo koristan u nekim mojim slučajevima. Sretna je okolnost što će se i sada uključiti u istragu.
— Milo mi je što sam vas upoznala — reče i srdačno mi stisne ruku. — Nadam se da ćete oprostiti zbog nereda u kući. Udarac nas je zadesio tako nenadano.
— Draga gospođo — rekao sam — ja sam navikao na skroman smještaj, a da i nisam, vaše su isprike sasvim nepotrebne. Ako ikako mogu pomoći, uradit ću to sa zadovoljstvom.
— Gospodine Sherlock Holmes — započne kad smo ušli u dobro osvijetljenu blagovaonicu u kojoj nas je na stolu već čekala hladna večera — rado bih vas nešto upitala, ali molim vas da jednostavno odgovorite.
— Svakako, gospođo,
— O mojim reakcijama nemojte brinuti. Ja nisam histerična i ne padam u nesvijest. Jednostavno želim čuti vaše mišljenje, pravo mišljenje.
— O čemu?
— Da li u dnu duše vjerujete da je Neville još živ? Činilo se da se Holmes zbunio.
— Budite iskreni! — Stajala je na sagu pažljivo ga promatrajući odozgo dok se on zavalio u pleteni naslonjač.
— Da budem iskren, gospođo, ne vjerujem.
— Mislite da je mrtav?
— Tako je.
— Ubijen?
— To ne kažem. Možda.
— A kojeg je dana umro?
— U ponedjeljak.
— U tom slučaju, gospodine Holmes, budite dobri i objasnite mi kako to da sam danas primila ovo njegovo pismo.
Sherlock Holmes skoči iz naslonjača kao da ga je potresla struja.
— Što!
— Da, danas. — Smješkala se držeći u ruci komadić papira.
— Mogu li ga pogledati?
— Naravno.
On joj ga gotovo istrgne iz ruke, poravna na stolu, primaknu svjetiljku i pažljivo ga počne proučavati. Omotnica je bila od vrlo gruba papira, s poštanskim žigom Gravesenda od toga dana, bolje rečeno prethodnoga dana jer je ponoć odavno prošla.
— Prost rukopis! — promrmlja Holmes. — To nije pisao vaš suprug, gospođo?
— Nije, ali pismo je njegovo.
— Vidim da se osoba koja je pisala adresu morala propitkivati.
— Kako to znate?
— Ime, je, kao što vidite, napisano posve crnom tintom koja se osušila. Ostatak je sivkast, što pokazuje da je upotrijebljena bugačica. Da je sve bilo napisano istovremeno ne bi bilo sasvim crnih riječi. Taj čovjek je napisao ime i prezime, zatim je nastala stanka prije nego što je napisao adresu, što znači samo jedno: nije je znao. To je, naravno, sitnica, ali ništa nije tako važno kao sitnica. Pogledajmo pismo. Aha! Ovdje je bilo još nešto!
— Da, njegov prsten pečatnjak.
— Jeste li sigurni da je to rukopis vašega muža?
— Jesam, tako piše kad mu se žuri. Nije nalik njegovu običnom rukopisu, ali ga ipak dobro poznajem.
»Najdraža, ne plaši se. Sve će dobro završiti. Dogodila se velika greška i proći će nešto vremena dok se ne ispravi. Čekaj i budi strpljiva — Neville.«
— Pisano je olovkom — nastavio je Holmes — na čistom listu s početka ili kraja knjige veličine oktava bez utisnutoga vodenoga žiga. Pismo je danas u Gravesendu bacio na poštu čovjek prljava palca. Ako se ne varam, omotnicu je zalijepio netko tko žvače duhan. Jeste li sasvim sigurni da je to rukopis vašega muža, gospođo?
— U to nema sumnje. To je pisao Neville.
— I pismo je danas odaslano iz Gravesenda. E pa, gospođo St Clair, slučaj nije tako crn, premda se ne bih usudio ustvrditi da opasnosti više nema.
— On je živ, gospodine Holmes.
— Osim ako to nije vješto krivotvoreno pismo napisano s namjerom da nas navede na krivi trag. Prsten, zapravo, ne dokazuje ništa. Možda mu ga je netko uzeo.
— Ne ... nije ... to je njegov rukopis.
— U redu. Možda je bilo napisano u ponedjeljak a odaslano danas.
— Možda.
— Ako je tako... u međuvremenu se mnogo toga moglo dogoditi.
— Oh, gospodine Holmes, nemojte me obeshrabriti. Znam da je s njim sve u redu. Toliko smo privrženi jedno drugome da bih osjetila da ga je snašlo zlo. Zamislite, onoga dana kad sam ga posljednji put vidjela porezao se u spavaonici, a ja sam iz blagovaonice odmah pohrlila uza stepenice sluteći da se nešto dogodilo. Mislite li da bih tako reagirala na sitnicu, a ostala neosjetljiva na njegovu smrt?
— Previše sam toga vidio kako ne bih znao da je dojam što ga stiče žena pokadšto vredniji od zaključka logičara koji se služi razumom. U tom pismu imate jak dokaz koji potkrepljuje vaše mišljenje. Ali ako vam je suprug živ i ako je u stanju da napiše pismo, zašto se ne vraća kući?
— Ne znam kako da to objasnim.
— Je li u ponedjeljak prije odlaska išta napomenuo?
— Nije.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 10:02 am




— I vi ste bili iznenađeni kad ste ga ugledali u Swandam Laneu?
— I te kako.
— Je li prozor bio otvoren?
— Jest
— Znači, mogao vas je dozvati?
— Mogao je.
— A on je, kako sam razumio, nešto nejasno uzviknuo?
— Da.
— Pomislili ste da zove u pomoć.
— Da. Mahao je rukama.
— Možda je uzviknuo od iznenađenja, možda je bio zaprepašten što vas je ugledao iznenada pa se zbog toga razmahao rukama?
— Možda.
— Učinilo vam se da ga je netko povukao odostrag?
— Odjednom je nestao.
— Možda je sam skočio unatrag. Vi u sobi niste vidjeli nikoga drugog?
— Nisam, ali onaj užasni čovjek je priznao da je i on bio tamo, a i Lascar je bio na podnožju stepenica.
— Tako je. Koliko ste uspjeli vidjeti, vaš suprug je imao svoje svakidašnje odijelo, zar ne?
— Da, ali bez ovratnika i kravate. Jasno sam mu vidjela golo grlo.
— Je li vam ikada govorio o Swandam Laneu?
— Nikad.
— Je li se na njemu ikada primijetilo da puši opijum?
— Nikad.
— Hvala, gospođo St Clair. To je ono što sam htio istjerati načistac. Sad ćemo malo prezalogajiti i poći na spavanje. Sutra ćemo imati pune ruke posla.
Na raspolaganje nam je stavila udobnu dvokrevetnu sobu i ja sam se brzo našao među plahtama jer sam bio iscrpljen nakon noćnih pustolovina. Sherlock Holmes, međutim, bio je čovjek koji bi s neriješenim problemom u glavi danima, pa i tjednima, bez odmora pokušavao naći rješenje, prevrćući i ponovo razmatrajući činjenice, ocjenjujući ih sa svakog stajališta, sve dok ne bi prodro u srž tajne, ili zaključio da mu nedostaju još neke činjenice. Uskoro mi je postalo jasno da se i sad sprema na dugo bdjenje. Skinuo je kaput i prsluk, obukao veliki plavi kućni haljetak i ušetao se sobom sakupljajući jastuke s kreveta i naslonjača. Od njih je napravio neku vrstu istočnjačkog divana na kojem se smjestio prekriženih nogu. Pred sebe je stavio malo duhana i kutiju šibica. Vidio sam ga kroz mutnu svjetlost svjetiljke kako sjedi sa starom lulom od bijelog vrijesa u ustima, očiju uperenih u kut stropa dok se oko njega ovijao plavkasti dim, onako tiha i nepomična, dok mu je svjetlost isticala oštre crte lica. Tako je sjedio kad sam zaspao, a bio je na istom mjestu kad me iza sna probudi oštar povik. Ljetno zvonce prodrlo je u sobu. Lula mu je još bila među usnama, plavičast trak još se uvijao naviše, soba je bila puna duhanskog dima.
— Jeste li se probudili, Watsone? — upita me.
— Jesam.
— Jeste li raspoloženi da se jutros provozamo kolima?
— Svakako.
— Onda se obucite. U kući je, istina, još mirno, ali ja znam gdje konjušar spava. Uskoro ćemo namjestiti zamku.
Smijuljio se dok je govorio, treptao očima i posvema se razlikovao od tmurna mislioca od sinoć.
Dok sam se oblačio pogledao sam na sat. Nije bilo nikakvo čudo što se još nitko drugi nije probudio. Bilo je tek 4.25 sati. Jedva sam završio oblačenje, kad se Holmes vrati s viješću da je konjušar upregao konja.
— Htio bih provjeriti jednu teoriju — reče navlačeći cipele. — Uvjeren sam, Watsone, da pred sobom imate najveću budalu Evrope. Zavrijedio sam da me netko šutne nogom odavde pa sve do Charing Crossa. Pa ipak imam ključ zagonetke.
— Gdje je? — upitao sam osmjehujući se.
— U kupaonici — odvrati. — Da, ne šalim se — nastavi Holmes spazivši mi nevjericu u očima. — Upravo sam bio ondje i uzeo ga. Sad je u mojoj torbi. Pođimo, dragi moj, da se uvjerimo može li u bravu.
Sišli smo stubištem što smo tiše mogli, zatim napolje u vedro sunčano jutro. Na cesti nas je čekao konj upregnut u kola, a kraj njih napola odjeveni konjušar. Popeli smo se i pojurili prema Londonu. Na cesti je već bilo kola kojima su seljaci u prijestonicu vozili povrće, ali ljetnikovci s obje strane doimali su se beživotno poput grada iz snova.
— U nekim pojedinostima to je bio izuzetan slučaj — reče Holmes natjeravši konja bičem u galop. — Priznajem da sam bio slijep kao krtica, ali, bolje je spoznati istinu kasnije nego nikada.
U gradu su prvi ranoranioci upravo počeli pospano provirivati kroz prozore. Skrenuvši na Waterloo Bridge Road prešli smo rijeku, zatim Wellington Streetom, pa nadesno, sve do Bow Streeta. Holmes je policajcima bio dobro poznat pa su mu ona dva na ulazu salutirala. Jedan pridrži konja, drugi nas uvede.
— Tko je na dužnosti? — zapita Holmes.
— Inspektor Bradstreet, gospodine.
— Bradstreet, kako ste? — Visok i kršan čovjek silazio je popločenim hodnikom. — Bradstreet, htio bih s vama razgovarati.
— Drage volje, gospodine Holmes. Uđite u moj ured.
Bila je to mala prostorija s golemom knjižurinom na stolu i telefonom na zidu.
— Što mogu učiniti za vas, gospodine Holmes?
— Došao sam zbog onoga prosjaka, Boonea, onoga na kojeg se sumnja da je umiješan u nestanak Nevillea St Claira iz Leeja.
— Ah da. Priveden je, a mi smo ga zadržali jer nam još može ustrebati u istrazi.
— Tako sam i ja čuo. Je li ovdje?
— Da, u ćeliji.
— Je li miran?
— Lupež nam ne zadaje neprilika ... osim što je užasno prljav.
— Prljav?
— Da. Mogli smo ga natjerati jedino da opere ruke, a lice mu je crnje nego u ugljenara. Kad slučaj bude okončan, morat će se čestito okupati u zatvoru. Kad ga budete ugledali složit ćete se sa mnom da mu je kupka i te kako potrebna.
— Rado bih ga vidio.
— To ćemo lako urediti. Ovuda, molim. Torbu možete ostaviti.
— Ne, ponijet ću je sa sobom.
— Kako hoćete. Ovuda molim.
Poveo nas je hodnikom, otvorio vrata s rešetkama, zatim smo zavojitim stubištem sišli u bijelo okrečen hodnik s nizom vrata s obje strane.
— Treća vrata desno — reče inspektor. — Evo nas. — Bešumno je pomakao u stranu drvenu ploču na gornjem dijelu vrata i pogledao unutra.
— Spava — oglasi se inspektor. — Odavde ga dobro možete vidjeti.
Primakli smo se otvoru. Zatvorenik je ležao u duboku snu, dišući polako i glasno, lica okrenuta prema nama. Bio je to čovjek srednje visine, u gruboj odjeći kakva je odgovarala poslu što ga je obavljao. Kroz pohaban kaput virio je komad šarene košulje. Bio je, kao što ga je inspektor opisao, strašno prljav, ali ni kora koja mu je prekrivala lice nije mogla prikriti odbojnu ružnoću. Širok ožiljak protezao mu se licem od oka do brade i napevši kožu iskrivio jedan dio gornje usne tako da su mu se tri zuba uvijek vidjela stvarajući dojam neprekidnog cerekanja. Čupa sjajne crvene kose prekrila mu je čelo i oči.
— Zar nije ljepotan? — upita inspektor.
— Kupanje mu je doista potrebno — dobaci Holmes. — Sa sobom sam ponio najnužnije.
Dok je to govorio, Holmes na moje veliko iznenađenje izvuče iz torbe veliku spužvu.
Inspektor zahihota. — Vi ste neki šaljivdžija.
— A sad... tiho otvorite vrata. Natjerat ćemo ga da se preobrazi u lik pristojnije vanjštine.
— Pa ... zašto ne — složi se inspektor. — Takav ne služi na čast ćelijama Bow Streeta, zar ne?
Ključ je uvukao u ključanicu i mi smo tiho ušli u ćeliju. Čovjek na ležaju napola se okrenuo, zatim je ponovo utonuo u dubok san. Holmes se sagne, spužvu navlači vodom iz vrča i njome dvaput snažno prevuče preko zatvorenikova lica.
— Da vam predstavim — poviče — gospodina Nevillea St Claira iz Leeja u grofoviji Kent!
Nikad nisam prisustvovao takvom prizoru. Čovjekovo lice oljuštilo se pod spužvom kao kora s drveta. Nestalo je prljave smeđe boje. Iščezla je grozna brazgotina zajedno s iskrivljenom usnom koja je licu davala izraz odvratna cerekanja. Holmes mu s glave strže periku raskuštrane crvene kose. Pred nama na krevetu sjedio je blijed čovjek, žalosnih i otmjenih crta lica, crnokos i glatke puti, trljajući oči i ogledajući se preneraženo. Shvativši što se dogodilo, on vrisne i baci se licem na jastuk.
— Zaboga! — zaprepasti se inspektor. — Pa to je čovjek kojeg tražimo. Poznam ga po fotografiji.
Zatvorenik se okrene prema nama. Na licu mu se čitalo da se prepušta sudbini.
— Pa neka bude — reče. — Zbog čega me zapravo optužujete?
— Krivi ste što ste oteli Nevillea St... Oh, zaboga, to vam ne možemo pripisati osim ako nije posrijedi pokušaj samoubojstva — zbunjeno se osmjehne inspektor. — Hm, u policiji sam već dvadeset i sedam godina, ali to je vrhunac svega što sam doživio.
— Ako sam ja Neville St Clair, tada je očito da nikakav zločin nije počinjen. Znači, zadržavate me protuzakonito.
— Nikakav zločin — ubaci Holmes — ali zato greška. Bolje biste uradili da ste sepovjerili ženi.
— Nije mi bilo toliko do žene koliko do djece — promrlja zatvorenik. — Bog mi je svjedok da sam učinio sve da se ne postide oca. Kakav skandal! Što da radim?
Sherlock Holmes sjedne kraj njega na ležaj i blago ga potapša po ramenu.
— Ako se sud prihvati vašeg slučaja — reče Holmes — sumnjam da ćete izbjeći skandal. Ali ako uvjerite policijske vlasti da ništa niste skrivili, ne vidim razloga da pojedinosti o tome treba da prodru u javnost. Uvjeren sam da će inspektor Bradstreet pribilježiti sve što mu budete rekli i prenijeti nadležnim organima. Tako vaš slučaj nikad neće doći pred sud.
— Bog vas blagoslovio! — uzvikne zatvorenik. — Radije bih podnio zatočenje, pa i samu smrtnu kaznu, nego da svoju jadnu tajnu ostavim svojoj djeci kao mrlju na obiteljskoj časti. Vi ste prvi kojima ću ispričati svoju priču. Otac mi je bio učitelj u Chesterfieldu, gdje sam dobio izvrstan odgoj i obrazovanje. U mladosti sam mnogo putovao, neko vrijeme bavio sam se glumom, zatim sam postao reporter londonskih večernjih novina. Jednog dana moj je urednik poželio seriju članaka o prosjačenju u prijestonici, i ja sam se dobrovoljno javio. Tako je počela moja pustolovina. Da bih saznao prave činjenice, na kojima bih mogao temeljiti svoje članke, trebalo je da sam počnem prosjačiti kao amater. Dok sam bio glumac naučio sam, naravno, vještinu šminkanja, čak sam se odlikovao vještim prerušavanjem. Obojao sam lice i, da bih pobudio što više sažaljenja, preko njega sam povukao veliku brazgotinu i, jedan sam dio usne iskrivio pomoću komadića flastera boje kože. S crvenom kosom na glavi i u otrcanoj odjeći zauzeo sam mjesto u najprometnijem dijelu Citvja kao tobožnji prodavač šibica, a zapravo sam bio prosjak. I nakon sedam sati takvoga posla, kad sam se vratio kući, ustvrdio sam na svoje veliko iznenađenje da sam isprosjačio čak dvadeset šest šilinga i četiri pensa.
I tako sam pisao članke ne misleći o tome sve dok jednom prijatelju nisam jamčio za iznos od dvadeset pet funti. Kada je došlo vrijeme vraćanja duga, vjerovnik ga je zatražio od mene. U prvi mah nisam znao kako da dođem do toliko novca, zatim mi je sinulo. Od vjerovnika sam zatražio odgodu plaćanja, a od poslodavca dopust. Dva tjedna prosjačio sam prerušen u Citvju. Već nakon deset dana imao sam potreban novac i platio dug.
Možete zamisliti kako je bilo teško ponovo raditi za samo dvije funte tjedno kad sam se uvjerio da je bilo dovoljno malo premazati lice bojom, staviti kapu na tlo i čekati pa da toliko zaradim u jednom danu. Borio sam se između ponosa i želje za lakim bogaćenjem.
Naposljetku sam napustio novinarstvo i danima sjedio u kutu što sam ga bio odabrao izazivajući samilost svojim sablasnim licem i puneći džepove sitnišem. Samo je jedan čovjek znao moju tajnu, vlasnik jazbine u Swandam Laneu, kod kojeg bih se svako jutro prerušio u prljava prosjaka, a uveče se ponovo preobrazio u ugledna građanina. Lascaru sam za korištenje sobe dobro plaćao. Bio sam siguran da će čuvati moju tajnu.
Nakon nekog vremena ustanovio sam da sam uštedio popriličnu svotu. Time, istina, ne želim reći da svaki londonski prosjak može isprosjačiti sedam stotina funti godišnje, što je manje od mojih prosječnih primanja. Ja sam se okoristio izuzetnom prednošću, vještinom šminkanja, ali i sposobnošću da duhovito odgovaram na dobačene dosjetke. U tome sam se toliko usavršio da sam postao najpopularniji prosjak Citvja. Moj se šešir danima punio pensima, i ponekim srebrnjakom. Dane kada ne bih zaradio dvije funte, smatrao sam lošima.
Obogativši se, postao sam ambiciozniji. Kupio sam kuću na selu i oženio se. Nitko nije znao moje pravo zanimanje. Moja draga supruga vjerovala je da radim u Cityju, ali nije znala što.
Prošloga ponedeljka, kad je završio radni dan, oblačio sam se u sobi iznad pušionice opijuma. Pogledavši kroz prozor ugledao sam, na svoj užas, ženu kako stoji na cesti i promatra me. Iznenađeno sam uzviknuo, podigao ruke da njima prekrijem lice, i pohitavši svom saučesniku Lascaru, preklinjao ga da nikog ne pušta na kat. Na dnu stubišta čuo sam glasove. Brzo sam svukao odijelo, navukao prosjačke prnje, našminkao se i nabio vlasulju. Ni vlastita žena nije me prepoznala. Tada mi je palo na um da bi mi premetačinom u sobi mogli pronaći odijelo, što bi me odalo. Širom sam otvorrio prozor ponovno okrvavivši prst koji sam bio porezao toga jutra u spavaonici. Dograbio sam kaput, otežao od novčića koje sam malo prije u džepove prenio iz kožnate torbe, i bacio ga kroz prdzor. Nestao je u Temzi. Učinio bih to i s preostalom odjećom, ali su policajci već trčali uza stube. Na svoje veliko olakšanje ustanovio sam da me hapse pod sumnjom ubojstva, što mi je bilo milije nego da se otkrije moj pravi identitet.
Ne znam što bih vam još mogao objasniti. Odlučio sanj ostati prerušen što duže, zato mi je dobro došlo prljavo lice. Znajući da će mi žena biti silno zabrinuta, iskoristio sam trenutak dok me policajci nisu promatrali, neopazice sam s prsta skinuo prsten, predao ga Lascaru, a ženi brzo našvrljao da se ne mora brinuti.
— Poruku je dobila tek jučer — reče Holmes.
— Znači da je provela užasan tjedan!
— Policija je motrila na Lascara — reče inspektor Bradstreet — i zato mu je biio teško neopazice odnijeti pismo na poštu. Možda je zamolio kojeg momara, redovitog gosta pušionice, da to učini umjesto njega, a momak je nekoliko dana zaboravio na obećanje.
— Tako je. Vjerojatno je baš tako bilo — Holmes će odobravajući. — Ali, zar nikad niste bili kažnjeni zbog prosjačenja?
— Često, ali novčana globa bila je sitnica.
— S tim valja prestati — upadne Bradstreet. — Ako hoćete da policija zataška slučaj, Hugh Boone mora nestati.
— Kunem vam se onim što mi je najsvetije da će biti tako.
— Ako je tako, progledat ćemo vam kroz prste. Ali ako vas ponovo uhvatimo, sve će izbiti na vidjelo. Gospodine Holmes, mnogo smo vam zahvalni što ste objasnili slučaj. Priznajem da me zanima kako postižete takve rezultate.
— Ovaj sam postigao sjedeći na gomili od pet jastuka i s lulom u ustima. Watsone, ako se odvezemo u Baker Street stići ćemo upravo na doručak.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 10:02 am


1 Jedna od četiri londonske pravničke korporacije koja uživa privilegiju da šalje pravozastupnike pred sud.
2 Sve što je nepoznato smatra se veličanstvenim (citat iz Tacita).
3 Čovjek nije ništa, djelo je sve (franc. — Flaubert)
4 Ljubavna priča, afera (franc.)
5 Metier = zanat, struka (iranc.)
6 Pretjerano (franc.)
7 Engleski književnik (1828—1909)
8 Vidjet ćemo (franc.)
9 Neprevodiva igra riječi — u tekstu Ballarat, važno nalazište zlata sjeverozapadno od Melbournea.
10 Rastavljeni dijelovi (lat.).
11 Svršen čin (franc.)

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Tajna Boskomske doline - Arthur Conan Doyle

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu