Lavlja griva - Arthur Conan Doyle

Zbirka ovih pripovijedaka razlikuje se od ostalih po tome što je dr. Waton priča u prvom licu. Kao i uvijek, i ovdje trijumfira Holmesova pomalo apstraktna, naučna metoda, kojoj, kao prijatna protuteža, "pomaže" jednostavnost i zdrav razum njegova prijatelja Watsona, a kadašto i rutinski posao službene policije.

GLASOVITI KLIJENT

Sad od toga ne može biti štete — primijetio je Sherlock Holmes kad sam ga po deseti put u toku niza godina molio za odobrenje da smijem objaviti ovaj prikaz događaja. I tako sam najzad dobio dozvolu da zapišem ono što u neku ruku smatram najvišim dometom u karijeri svojeg prijatelja.
Holmes i ja uživali smo u tome da se kupamo u turskom kupatilu. Zatekao sam ga gore u sobi za znojenje, ugodno malaksala i čovjekoljubiva, te manje ćudljiva nego ikad ranije. Na gornjem katu zavoda u aveniji Northumberland postoji ugao u kome jedna pored druge stoje dvije klupe i upravo smo na njima ležali 5. septembra 1902, to jest onog dana kojeg počinje ova priča. Upitao sam ga ima li nešto novo. Umjesto odgovora, on iz plahte kojom je bio ovijen ispruži svoju dugu, tanku, nervoznu ruku, zavuče je u unutrašnjost džepa kaputa koji je visio pored njega i izvuče jednu omotnicu.
Možda se radi o nekoj mušičavoj budali, a možda o životu ili smrti — reče on pružajući mi pismo. — Ne znam ništa više no što stoji u ovom pismu.
Pismo je bilo napisano u Carlton klubu, a nosilo je datum od prethodne večeri. Pročitao sam slijedeće:
»Sir James Damery šalje svoje pozdrave gospodinu Sherlocku Holmesu i javlja mu da će ga posjetiti sutra u četiri i trideset. Sir James želi naglasiti da je stvar o kojoj se želi posavjetovati s gospodinom Holmesom veoma delikatna i isto toliko važna. Zato se nada da će gospodin Holmes učiniti sve kako bi do toga razgovora došlo i da će svoj potvrdni odgovor poslati u Carlton klub telefonski.«
Nije potrebno reći da sam dao potvrdan odgovor, Watsone — reče Holmes kad sam mu vratio pismo. — Da li nešto znate o ovom Dameryju?
Samo toliko da je dobro poznato ime u visokom društvu.
Onda ću vam ja reći nešto više od toga. On je stekao priličan ugled time što zna vješto izgladiti razne sporove na takav način da o njima ništa ne dospije u javnost. Možda se sjećate njegovih pregovora
sa Sir Georgeom Levvisom u stvari Hammerfordove oporuke. On je svjetski čovjek, obdaren od prirode za diplomaciju. Sve više stječem uvjerenje da ovo nije nikakav lažan trag nego da mu je stvamo potrebna naša pomoć.
Naša?
Da, pa ako ste tako dobri, Watsone?
To će mi biti osobita čast.
Dobro onda. Znate u koje vrijeme — četiri i trideset.
U to sam doba stanovao u svom stanu u ulici Queen Ann, ali sam još prije utanačena vremena bio u Baker Streetu. Sir James Damery bude najavljen točno u četiri i trideset. Nije potrebno da ga opisujem jer će se mnogi sjećati te velike, srdačne i čestite ličnosti, široka, svježe obrijana lica, a nadasve njegova ljubazna i blaga glasa. Iz njegovih sivih, irskih očiju sjala je otvorenost, a na njegovim živim i nasmijanim usnama zračilo je dobro raspoloženje. Njegov svijetli cilindar, tamni, dugi kaput, sve do najmanje sitnice na njemu — od biserne igle u crnoj satenskoj kravati do plavičastih gamaši nad lakiranim cipelama — sve je to govorilo o osobitoj brizi u odijevanju, po čemu je bio čuven. Velika gospodstvena figura ovog aristokrata dominirala je ovom našom malom sobom.
Naravno, pretpostavljao sam da ću zateći i gospodina Watsona
primijetio je uz učtiv naklon. — Njegova će suradnja možda biti veoma potrebna, jer ovom prilikom, gospodine Holmes, imamo posla s čovjekom nasilničke prirode koji neće prezati ni od čega. Mogao bih tvrditi da u Evropi nema opasnijeg čovjeka.
— Tako laskavom titulom dičilo se već nekoliko mojih nekadašnjih protivnika — reče Holmes uz osmijeh. — Da li pušite? Onda mi ne zamjerite ako zapalim lulu. Ako je čovjek o kome je riječ opasniji od pokojnog profesora Moriartyja ili od još živog pukovnika Sebastiana Morana, onda je s njime doista vrijedno ukrstiti koplje. Smijem li znati njegovo ime?
Jeste li ipak čuli za baruna Grunera?
Mislite onog Austrijanca, ubojicu?
Pukovnik Damery ispruži ruke u glatkim, kožnim rukavicama i nasmiješi se: — Vi ništa ne propuštate, gospodine Holmes. Dakle, obilježili ste ga već kao ubojicu?
Moja je dužnost da pratim sve pojedinosti o kriminalnim slučajevima na kontinentu. Pročitavši ono što se u Pragu zbilo, tko bi mogao ne posumnjati da je taj čovjek kriv? Spasile su ga posve sudsko- tehničke okolnosti i sumnjiva smrt svjedoka. Uvjeren sam da je on ubio svoju ženu kad se takozvani »nesretni slučaj« dogodio u tjesnacu Spliigen, baš kao da sam i sam bio očevidac. Također sam znao da je došao u Englesku i imao sam predosjećaj da ću prije ili kasnije s njim imati posla. No pa lijepo, čega se to prihvatio barun Gruner? Nije valjda riječ o tome da se ponovno oživljava ta zastarjela tragedija.
— Ne, mnogo ozbiljnije od toga. Kazniti zločin važna je stvar, ali je mnogo važnije spriječiti ga. Strašno je, gospodine Holmes, gledati kako se pred vašim očima pripremaju grozni događaji, kako se stvara odvratna situacija, te jasno vidjeti što će iz svega toga izići, pa ipak biti potpuno nemoćan da se to spriječi. Može li ljudsko biće biti stavljeno u mučniji položaj?
Možda i ne može.
Onda vi suosjećate s klijentom u čije ime radim.
Nisam znao da ste vi samo posrednik. A tko vas to, dakle, šalje?
Gospodine Holmes, molim vas, ne postavljajte to pitanje. Važno je da ga mogu uvjeriti kako njegovo poštovano ime ni u kom vidu neće biti upleteno u ovu stvar. Njegovi motivi su u najvećoj mjeri časni i viteški, ali njemu je izvanredno mnogo stalo do toga da ostane nepoznat. Ne treba ni da vam kažem da će vaša nagrada biti osigurana i da ćete imati potpuno slobodne ruke u radu. Jamačno da pravo ime vašeg klijenta nije od važnosti u čitavoj stvari.
Žalim — reče Holmes — ja sam naviknut da mi se kaže ono što se zna, a u vezi je sa samim zadatkom, inače bi moglo doći do prevelike zbrke. Bojim se, gospodine James, da se neću moći primiti ovog zadatka.
Naš posjetilac se jako uznemiri. Njegovo široko lice potamni od uzbuđenja.
Vi ne shvaćate dovoljno posljedicu svoje odluke — reče on. — Stavljate me u najtežu dilemu jer sam posve uvjeren da biste vrlo rado u svoje ruke uzeli ovu stvar kad bih vam mogao dati sve podatke, pa ipak, obećanje mi ne dozvoljava da ih u potpunosti otkrijem. Smijem li vam bar izložiti ono što mogu?
Svakako, ako smo se dobro razumjeli, to jest da me to još ni na što ne obavezuje.
Razumije se. Prije svega, vi ste svakako čuli za generala de Mervillea?
De Mervillea koji se proslavio na Kibereu? Da, slušao sam o njemu.
On ima kćer, Violetu de Merville; mlada, bogata, lijepa, dobro odgojena, divna žena u svakom pogledu. Ovu kćerku, ljupku, nevinu djevojku, namjeravamo spasiti iz šaka tog vraga.
Barun Gruner, dakle, vlada na neki način nad njom?
I to najsnažnijom moći kojom se ženom može ovladati — ljubavlju. Taj je tip, kao što ste možda čuli, izvanredno lijep, ima izvanredno očaravajuće ponašanje, ugodan glas a izgleda tajanstveno i sanjalački, što toliko znači za žene. Za njega se govori da je nevjerojatno »sexy« i da se time obilno služi.
Ali kako se takav čovjek mogao upoznati s damom takvog društvenog položaja kao što je gospođica Violeta de Merville?
Za vrijeme krstarenja jahtom po Sredozemnom moru. Iako je društvo bilo odabrano, svaki je platio svoju vozarinu. Pokretači te akcije, po svemu sudeći, jedva su što znali o pravom banunovu karakteru, a kad su ga upoznali, bilo je suviše kasno. Nitkov se prilijepio mladoj dami, i to s tolikim uspjehom da je potpuno i apsolutno zagospodario njenim srcem. Veoma je malo rečeno kad se kaže da ga ona voli. Ona ga slijepo ljubi i sva je opčinjena njime. Osim njega, za nju nitko drugi ne postoji na svijetu. Neće da čuje ni riječi protiv njega, iako je bilo poduzeto sve da se izliječi od tog ludila. Sve u svemu, ona je odlučila da se narednog mjeseca uda za njega. Budući da je punoljetna i željezne volje, vrlo je teško pronaći način kako da se to osujeti.
A da li ona zna za epizodu u Austriji?
Lukavi joj je pokvarenjak ispričao o svim svojim prljavim javnim skandalima iz ranijeg života, ali uvijek tako da je sebe prikazao kao nevinu žrtvu. Ona potpuno prihvaća njegova objašnjenja i neće čuti ni za kakva druga.
Bože, pa vi ste mi nehotice dali ime vašeg klijenta? Pa to je, izvan svake sumnje, general de Merville.
Naš se posjetilac uznemirio u naslonjaču.
Obmanuo bih vas kad bih to potvrdio, gospodine Holmes. De Merville je slomljen čovjek. Tog junačkog vojnika ovaj je incident potpuno dotukao. Izgubio je živce, koji ga na bojištu nikad iznevjerili nisu, i postao nesiguran slabić. On je nesposoban da se bori s lijepim i snažnim nitkovom kakav je ovaj Austrijanac. Moj klijent, međutim, stari je prijatelj obitelji de Merville i godinama je već u najprisnijem poznanstvu s generalom, a očinski se brine za budućnost generalove kćerke još od vremena kad je nosila dječje suknjice. On ne može gledati kako se ova tragedija odvija, a da je ne pokuša zaustaviti. Scotland Yard zasad nema razloga da se u to uplete. I baš je sam Scotland Yard dao sugestiju da se vas pozove, ali, kao što rekoh, pod uvjetom da se mog klijenta nikako ne uvlači u ovu stvar. Ja ne sumnjam, gospodine Holmes, da vi, s obzirom na svoje velike sposobnosti, lako možete otkriti tko je moj klijent, ali ja vas moram, svoje časti radi, moliti da se uzdržite od toga da otkrijete njegov inkognito.
Holmes se lukavo nasmiješi.
Mislim da vam to mogu bez daljnjega obećati — reče. — Mogu uz to dodati da me vaš problem zanima i da sam ga spreman razmotriti. Kako ću s vama održavati vezu?
Naći ćete me u Carlton klubu. Ali u hitnim slučajevima, evo vam mog privatnog telefonskog broja, »XX-31«.
Holmes ga pribilježi i sjedne, još uvijek se smješkajući. Na koljenima je držao podsjetnik.
Barunova sadašnja adresa?
Vernon Lodge blizu Kingstona. To je velika kuća. On je imao
dosta sreće u mračnim, špekulantskim poslovima. Bogat je čovjek, što ga, samo se po sebi razumije, čini još opasnijim protivnikom.
Je li on sada kod kuće?
Jest.
Osim onog što ste mi dosad kazali, možete li mi dati još koje obavještenje o tom čovjeku?
Njegove su pasije skupe. Ljubitelj je konja. Kratko je vrijeme igrao polo u Hurlinghamu, ali se zbog afera u Pragu ovdje podigla prašina, pa je to morao napustiti. Bavi se i skupljanjem knjiga i slika. Po prirodi osjeća prilično veliku sklonost za umjetničke stvari. Držim da je priznat autoritet za kinesku grnčariju. Čovjek je napisao i neku knjigu o tom predmetu.
Složen duh — reče Holmes. — Takav je u svih velikih zločinaca. Moj stari znanac Charlie Peace bio je pravi virtuoz na violini. Ni Mainright nije bio mali umjetnik. Mogao bih nabrojati više takvih. Dobro, sir Jamese, obavijestite svog klijenta da ću se pozabaviti barunom Grunerom. Više obećati ne mogu. Imam neke svoje obavještajne izvore i mogu vam reći da ću već nekako tu stvar izvesti na čistinu.
Kad nas je naš posjetilac ostavio, Holmes je dugo sjedio duboko zamišljen. Činilo mi se da je na mene zaboravio. Najzad živne i vrati se u stvarnost.
Dobro, Watsone, što vi mislite? — zapita.
Mislim da bi bilo najbolje posjetiti mladu damu.
Dragi moj Watsone, kad je ni njezin jedini i slomljeni otac nije mogao ganuti, kako bih ja, stranac, mogao u tome uspjeti? No ako ništa drugo ne pomogne, možemo se poslužiti i tim sredstvom. Ali mislim da toj stvari moramo prići sa sasvim druge strane. Pretpostavljam da bi nam prije mogao pomoći Shinwell Johnson.
U ovim memoarima nisam imao prilike da spomenem Shinwella Johnsona, jer sam rijetko opisivao slučajeve iz kasnijih faza karijere moga prijatelja. U prvim godinama ovog stoljeća on mu je postao vrijedan pomagač. Johnson je, žalim što to moram reći, bio veoma
opasan zlikovac i dvaput je bio zatvoren u Pakhurstu. Najzad se popravio i združio s Holmesom, služeći mu kao agent u visokim krugovima londonskog podzemlja. Pribavljao je obavještenja za koja se često ispostavilo da su od presudna značenja. Da je Johnson bio policijski doušnik, bio bi brzo otkriven, ali budući da je radio na predmetima koji nikad nisu dolazili pred sud, njegovu djelatnost nikad nisu prozreli njegovi drugovi. Slavan zbog dvije presude, imao je pravo pristupa u svaki noćni lokal, u sirotinjska prenoćišta, u sve kockarnice u gradu, a njegova brza zapažanja i pronicav um napravili su ga idealnim obavještajcem. Sherlock Holmes je predložio da ga se sada angažira.
Nije mi bilo moguće slijediti neposredne mjere koje je moj prijatelj poduzeo, jer sam imao svog hitnog liječničkog posla, ali sam se to veče, prema prethodnom dogovoru, sastao s njim u Simpsonovu restoranu. I dok smo sjedili uz mali stol sučelice uličnom prozoru i promatrali dolje onu bujicu ljudi na Strandu, on mi ispriča ponešto od onog što se zbilo.
Johnson se uzmuvao po gradu — reče. — Možda će kakve otpatke pronaći u najmračnijim ćumezima podzemlja, jer tamo, u samom leglu zločina, moram loviti tajne tog čovjeka.
Ali ako dama ne želi prihvatiti kao istinito ono što je već otkriveno, zašto bi je od njene namjere odvratilo neko vaše novije otkriće?
Tko zna, Watsone? Za muškarca su ženina duša i srce nerješiva zagonetka. Umorstvo može biti oprošteno ili objašnjeno, pa ipak neka sitna uvreda može podjariti srce. Barun Gruner mi je rekao ...
On vam je rekao?
Dakako, oh, pa ja vam nisam govorio o svojim planovima. Ta vi znate, Watsone, da ja volim doći u neposredan kontakt sa svojim čovjekom. Volim ga vidjeti, gledati u oči te pokušati utvrditi od kakve je građe sazdan. Kad sam izdao potrebne upute Johnsonu, uzeo sam kočiju i odvezao se do Kingstona, gdje sam zatekao baruna u najprijatnijem raspoloženju.
Je li vas prepoznao?
To nije bilo teško, jer sam mu se najavio svojom posjetnicom.
On je odličan protivnik, hladan kao led, slatkorječiv i umilan kao neka vaša pacijentica iz visokog društva, a bljuje otrov poput kobre. Izvanredno je odgojen, pravi pravcati aristokrata u kriminalu, iza svog ležernog držanja kao da je na nekom popodnevnom čaju, krije u sebi mračnu okrutnost ubojice. Zapravo, veoma mi je drago što su mi skrenuli pažnju na tog Adelberta Grunera.
Rekoste da je bio ljubazan.
Kao mačka što prede kad primijeti miša na pomolu. Ljubaznost nekih ljudi otrovnija je od nasilja grubijana. Njegov pozdrav bio je karakterističan: »Ja sam baš mislio da ću vas prije ili kasnije vidjeti, gospodine Holmes. Vas je bez sumnje, angažirao general de Merville kako biste pokušali spriječiti moju ženidbu s njegovom kćerkom Violetom. Zar nije tako?«
Nisam mu proturječio.
»Dragi moj čovječe« — reče on. »Vi ćete samo upropastiti svoj teško stečeni ugled. Nije ovo slučaj u kome biste vi mogli imati uspjeha. Jalov posao, a da i ne spominjem opasnosti kojima se možete izložiti. Ja vam veoma odlučno savjetujem da se smjesta povučete.«
»Baš zanimljivo! Ta ja sam«, odgovorio sam mu, »taj isti savjet htio dati vama. Cijenim vaše sposobnosti, barune, i ono malo saznanja što sam sada stekao o vašoj ličnosti nije umanjilo moje poštovanje. Dozvolite da vam to otvoreno kažem kao čovjek čovjeku. Nitko ne misli da čeprka po vašoj prošlosti niti da vam pravi bezrazložne neugodnosti. To je prošlo i vi sada plivate u čistim vodama bez ikakve teškoće. Ali, ako vi i dalje budete nastojali da do toga braka dođe, dići ćete protiv sebe čitav roj moćnih neprijatelja koji vas neće ostaviti na miru sve dotle dok u Engleskoj ne postane prevruće za vas. Vrijedi li truda takva igra? Zaista, bilo bi pametnije da se te dame okanite. Za vas ne bi bilo ugodno da činjenice iz vaše prošlosti dođu do njenih ušiju.«
Barunu se pod nosom stršili nacrnjeni brkovi kao kratki pipci nekih insekata. Oni su mu, dok je slušao, podrhtavali od veselosti. Naposljetku se odjednom počeo prigušeno smijati.
»Oprostite, ali ovo je baš zabavno, gospodine Holmes«, — reče on.
»Doista je smiješno gledati vas kako pokušavate igrati, a nemate
nijedne dobre karte u rukama. Ne znam da li bi to itko mogao uraditi bolje, ali je ipak dirljivo. Nijednog aduta, gospodine, ništa osim onim najmanjih«.
»To vi mislite«.
»To ja znam. Dozvolite da vam stvar razjasnim. Moji su aduti tako snažni da ih mogu otkriti. Ja sam bio neobično sretan što sam stekao potpunu naklonost te dame, stekao uprkos tome što sam joj do tančina ispričao sve nesretne incidente u mome životu. Upozorio sam je također da će joj neke zlonamjeme i zaplotnjačke osobe — možda među njima prepoznajete samoga sebe — prilaziti i pričati joj o tim stvarima. Uputio sam je kako s njima treba postupiti. Vi ste slušali o posthipnotičkoj sugestiji, gospodine Holmes? Dobro, onda znate kako ona djeluje. Jaka ličnost može djelovati hipnotički, a da se i ne posluži onom uobičajenom igrom ruku ili ludiranjem. Spremna će vas dočekati: naime, ja niti ne sumnjam da će vas ona primiti, jer se potpuno pokorava volji svoga oca u svemu, osim u ovoj stvarčici«.
— Pa, Watsone, kao da se više nije imalo što reći, te se oprostim s tako hladnom dostojanstvenošću koliko sam samo mogao, ali kad sam stavio ruku na kvaku, on me zaustavi.
»Uzgred da kažem, gospodine Holmes« on će »poznajete li francuskog agenta Le Bruna?«
»Poznam«, rekoh ja.
»Znate li što mu se desilo?«
»Čuo sam da su ga neki apaši u četvrti Montmartre tako isprebijali da je postao doživotni invalid«.
»Upravo tako, gospodine Holmes. Zaista, vrlo čudan stjecaj okolnosti; tjedan dana prije toga događaja vodio je još nekakvu istragu u vezi sa mnom. Ne zabadajte nos u moje stvari, gospodine Holmes. To donosi nesreću. To je već nekoliko ljudi osjetilo na svojoj koži. Moja zadnja riječ glasi: idite svojim putem i pustite mene da idem svojim. Zdravo!«
Dakle, sad znate sve novosti iz prve ruke.
Taj čovjek je opasan.
Silno opasan. Ja prezirem formadžije, ali ovaj će čovjek uvijek reći manje nego što misli.
Da li se baš morate petljati u taj posao? Pa što ako se on oženi tom djevojkom?
Imajući na umu da je on nedvojbeno ubio svoju ženu, morao bih reći da me se to i te kako tiče. Osim toga, tu je još i klijent! No ostavimo to, o tome ne moramo diskutirati. Kad popijete kavu, bit će najbolje da pođemo zajedno mojoj kući, jer će veseli Shinwell biti tamo sa svojim izvještajem.
Dakako, našli smo ga. Visok, grubih crta, rumen čovjek koji pati od skorbuta, s parom crnih, živih očiju, jedinim vidljivim znakom vrlo lukava duha. Izgledao je kao da je plivao po njemu dobro poznatoj vodi i iz nje izvukao ribicu, jednu mladu ženu, blijeda, vrlo osjećajna lica, koja je sada sjedila pored njega na divanu. Iako mlada, bila je nagrižena porokom i jadom, te nije bilo teško zapaziti na njoj kužne tragove mukotrpne prošlosti.
Ovo je gospođica Kitty Winter — reče Shinwell Johnson, mašući glomaznom ručetinom da bi je predstavio. — Što sve ona ne zna — he, ali ona će to već sama kazati. Nije prošao ni sat od vaše poruke, a ja sam već stavio ruku na nju.
Mene je lako naći — reče mlada žena. — Buhara, London, tu me možete naći u svako doba. Ista je adresa i debelog Shinwella. Mi smo stari drugari. Debeli, zar ne? Ali, tako mi boga, postoji i netko drugi koji bi se ako još ima pravde na ovome svijetu, trebao srozati u još dublji pakao no što je naš. To je čovjek za kojim tragate, gospodine Holmes.
Holmes se smiješio.
— Čini mi se da imate veoma lijepe želje.
Ako mogu čime pridonijeti da ga stave onamo gdje mu je mjesto, vaša sam — reče naša nova znanica zvjerskom energijom — do svog posljednjeg hropca. — Njeno blijedo i ozbiljno lice i njene oči plamtjeli su neuništivom mržnjom koju žena rijetko, a muškarac nikad, ne može pokazati. — Ne trebate ići u prošlost, gospođine Holmes. Ni amo ni tamo. Ali ono što sam ja sada, to je Adelbertovo djelo. Kad bih ga mogla povući... — izbezumljeno je zamahnula rukama po zraku. —
Kad bih ga samo mogla povući dolje u pakleno ždrijelo kamo je on tolike gurnuo!
A otkud znate o čemu se radi?
Debeli Shimvell mi je to ispričao. Onaj je opet našao neku bijednu ludu i hoće se njome oženiti. Vi to hoćete osujetiti. Pa dobro, vi svakako znate dosta o tom belzebubu i možete na vrijeme spriječiti svaku čestitu djevojku zdrave pameti koja se želi udati za njega.
Ona nije pri zdravoj pameti. Ludo je zaljubljena. Zna ona sve o njemu, ali ne mari ni za što.
Zna za umorstvo?
Da.
Oh, bože, ta mora imati živce!
Ona sve to smatra klevetanjem.
A kako bi bilo da joj se predoče dokazi?
Biste li nam vi pomogli pri tome?
Zar ja sama nisam dokaz? Kad bih joj pogledala u oči i kazala kako je svirepo postupio sa mnom ...
Biste li to učinili?
— Ja? Kako da ne.
Dobro, moglo bi se pokušati. Ali on joj je ispričao velik dio svojih grijehova, i ona mu je oprostila. Kako sam saznao, ona o tim stvarima neće više raspravljati.
Ja ću je uvjeriti da joj nije sve kazao — reče gospođica Winter.
Slutim da on na duši nosi još jedno ili dva umorstva, osim onog koje je uzvitlalo onoliku prašinu. On bi, govoreći o nekome onim svojim uspavljujućim glasom, imao ponekad običaj da upilji svoje oči u moje i kaže na primjer: »Umro je prije mjesec dana«. Tada još nismo bili posvađeni, a meni je bilo svejedno, jer sam ga i sama u to vrijeme voljela. Što god je tada sa mnom radio, nalik je na ono što čini s tom jadnom ludom! Ali jedna me stvar potresla. I, tako mi boga, samo da nisam bila omamljena tim njegovim otrovnim, lažljivim jezikom, još
iste bih ga noći bila ostavila. Radi se o jednoj knjizi koju ima. Uvez joj je od mrke kože i snabdjevena je bravom, dok joj je poleđina obiju korica zlatna. Mislim da je te noći bio malo pijan, jer mi je inače sigurno ne bi pokazao.
Što je to bilo?
Reći ću vam, gospodine Holmes. Taj je čovjek sakupljač žena i uživa u svojoj zbirci kao što neki ljudi uživaju u tome da sakupljaju kukce ili leptire. On je sve unosio u tu svoju knjigu: trenutne fotografije, imena, pojedinosti, sve o tim ženama. Grozna knjiga, koju ne bi sastavio nijedan čovjek, pa ma kako bio pokvaren, a ipak je knjiga bila njegovo djelo. »Duše koje sam uništio«, to bi sigurno stavio na korice te knjige da je ikad o tome razmišljao. No, bilo kako bilo, ta vam knjiga ne bi koristila, a ako i bi, vi do nje ne biste mogli doći.
Gdje je drži?
Kako bih vam mogla reći gdje je drži? Već je prošlo više od godine dana kako sam ga ostavila. Znam gdje ju je tada držao. On je uredan, pedantan čovjek, lukav kao mačka, a budući da se drži svojih navika, možda je knjiga još uvijek u pretincu starog pisaćeg stola u njegovoj tajnoj radnoj sobi. Da li poznajete tu kuću?
Bio sam u njegovoj radnoj sobi — reče Holmes.
Bili ste, ipak. Vi ne gubite vrijeme. Jutros ste se primili posla i već ste bili tamo. Možda je ovaj put Adelbert naišao na odgovarajućeg protivnika. Obična radna soba je ona u kojoj je kineska grnčarija — veliki stakleni ormar za posuđe između prozora. Iza pisaćeg stola su vrata koja vode u tajnu radnu sobu — malu sobu u kojoj drži spise i razne druge stvari.
Zar se ne boji provale?
Adelbert nije kukavica. To o njemu ne bi mogao kazati ni njegov najveći neprijatelj. On se zna braniti. Instalirao je uređaj za uzbunu u slučaju provale u noći. A osim toga, što se ondje može ukrasti? Ta tko bi i dirao u sve one čudne grnčarije?
Ne vrijedi truda — reče Shimvell Johnson odlučnim glasom stručnjaka. — Nijedan prodavač ukradenih stvari ne želi se gnjaviti s robom koja se ne može niti pretopiti, a niti prodati.
Baš tako — reče Holmes. — Dobro, gospođice Winter, ako me posjetite sutra u pet sati poslije podne, ja ću vam, nakon što razmislim, reći može li se ostvariti vaš prijedlog da se lično sastanemo s tom damom. Neobično sam vam zahvalan na suradnji. Ja mislim da moji klijenti neće zaboraviti na vas.
— To nipošto, gospodine Holmes — uzviknu mlada žena. — Ja nisam bez novaca. Samo da tog čovjeka ugledam u blatu, pa ću smatrati da sam dobila dovoljnu nagradu za svoj trud. To je moja cijena. Naći ću se s vama sutra i svakog drugog dana dokle se god budete zanimali za tu stvar. Ovaj debeli ovdje može vam uvijek kazati gdje me možete naći.
S Holmesom sam se susreo tek sutradan uveče kad smo opet večerali u našem restoranu na Strandu. Slegnuo je ramenima kad sam ga upitao kakve je sreće bio prilikom svoga razgovora. Sad ću ovdje ponoviti ono što mi je zatim ispričao. Njegov krut, suh izvještaj treba malo ublažiti s obzirom na način izražavanja u običnom životu.
— Što se sastanka tiče, uopće nije bilo teškoće — reče Holmes — jer je djevojka poznata po tome što se u svemu pokorava ocu, osim u pogledu svoje udaje. General je telefonirao da je sve spremno, i vatrena gospođica Winter pojavila se u određeno vrijeme tako da smo u pet i pol izašli iz kočije pred kućom broj 104, na Berkeley Squareu gdje stanuje stari vojnik. Bio je to strašan siv londonski zamak, prema kome bi svaka crkva mogla izgledati suviše raskošno uređena. Jedan lakaj nas uvede u salon ukrašen velikim žutim zastorima, i tu nas je čekala generalova kći, ozbiljna, blijeda, suzdržljiva, podjednako nesavitljiva i povučena kao i snijeg na brdima.
Nikako, Watsone, vam ne bih znao jasno prikazati kakva je ona. Možda ćete je upoznati prije no što ovu stvar završimo, pa ćete tada znati upotrijebiti svoje jezično blago. Ona je lijepa, ali njena je ljepota nestvarna, nadzemaljska, kao i vjerskih fanatika čije su misli okrenute bogu. Takve sam likove vidio na slikama starih srednjovjekovnih majstora. Kako je ta zvijer od čovjeka mogla svojom šapom dohvatiti takvo biće to nikako ne mogu razumijeti. Možda ste primijetili da se krajnosti privlače, kao što se privlači duhovno i animalno, pećinski čovjek i anđeo. Nikad se te opreke nisu bolje poklopile nego u ovom slučaju.
Ona je, razumije se, znala zašto smo došli. Taj dripac nije gubio vremena da joj zatruje dušu protiv nas. No mislim da ju je dolazak gospođice Winter ipak začudio, te nam pokaza rukom na stolice, otprilike onako kao kad časna sestra prima dva gubava prosjaka. Ako vam uznositost ikad zavrti glavu, pođite na tečaj kod gospođice Violete de Merville.
»Dobro, gospodine«, reče glasom koji je ličio na vjetar s ledenjaka,
»vaše ime mi je poznato. Došli ste, kako sam čula, da oklevetate mog zaručnika baruna Grunera. Prije svega, ja vas primam samo zato što je to moj otac od mene tražio, ali vas unaprijed upozoravam da, ma što vi rekli, to neće imati nikakva učinka na moju odluku«.
— Meni je nje žao, Watsone. Tog trenutka bio sam prema njoj kao što bih bio prema rođenoj kćeri. Ja nisam tako rječit. Izražavam se više glavom nego srcem. No ovaj put, uvjeravajući nju, unio sam u riječi svu toplinu kojom me priroda obdarila. Predočio sam joj strašan položaj žene koja jasnu sliku o pravom karakteru jednog čovjeka dobije tek kad mu je već postala suprugom, žene koja je primorana da se prepusti milovanjima njegovih krvavih ruku i bludnih usta. Ništa joj nisam ublažavao: govorio sam o sramoti, strahu, dubokoj duševnoj patnji, o beznadnosti svega toga. I sve te moje vatrene riječi nisu izazvale ni tračak rumenila na njenim blijedim obrazima nalik na slonovaču, ni sjenku suosjećanja u njenim očima. Pade mi na pamet ono što je taj nevaljalac govorio o utjecaju posthipnoze. Stvarno, činilo se da ona živi iznad zemlje, u nekakvoj ekstazi. Pa ipak, i pored svega toga, dala mi je jedan posve određen odgovor.
»Ja sam vas, gospodine Holmes, strpljivo saslušala«, kazala mi je.
»Djelovanje vaših riječi na mene je onakvo kakvo sam vam odmah rekla da će i biti. Znam da je moj zaručnik Aldelbert imao buran život, u kome je bio izložen otrovnim | mržnjama i najnepravednijim klevetama. Vi ste posljednji u čitavom nizu ljudi koji preda me iznose takve klevete. Možda su vaše namjere i dobre iako znam da ste vi plaćeni agent, koji bi podjednako mogao biti voljan da radi za baruna kao i protiv njega. No u svakom slučaju želim da jednom za uvijek shvatite ovo: ja ga volim i on voli mene, a do mišljenja cijelog svijeta stalo mi je koliko i do cvrkutanja, eno onih ; ptica iza ovog prozora. Pa ako je njegova plemenita priroda i posrnula za trenutak, možda me je
samo providnost odabrala da je uspravim i vratim joj njenu istinsku i uzvišenu vrijednost. Samo mi nije jasno — reče ona, svrativši pogled na moju pratilicu — tko je ova mlada dama ovdje?«.
— Baš sam htio odgovoriti kad se djevojka kao vihor uplela u razgovor. Ako ste ikad vidjeli plamen i led jedno nasuprot drugom, to su bile ove dvije žene.
»Ja ću vam reći tko sam«, skoči ona sa svoje stolice, pa povika dok su joj se usne kivno grčile, »ja sam njegova posljednja ljubavnica. Ja sam jedna od stotine onih koje je on zaveo, zloupotrijebio, uništio i bacio među otpadno smeće kao što će i vas. Vaše će smeće, po svoj prilici, biti vaš grob što će možda za vas i biti najbolje. Da znate, luda ženo, ako se udate za ovog čovjeka, izabrali ste smrt. Možda od slomljena srca, možda od slomljena vrata, ali on će vas ukloniti ovako ili onako. Ne govorim ovo iz ljubavi prema vama. Stalo je meni do vašeg života ili smrti koliko do lanjskog snijega. Ja sam došla ovamo jer ga mrzim, da mu napakostim, da mu vratim milo za drago, da mu se osvetim za ono što je učinio meni. Ali to nije važno, i ne treba da gledate na mene, fina moja gospođo, jer možda ćete još niže od mene pasti, i to još prije no što doživite ono što sam ja doživjela«.
»Ja radije o takvim stvarima ne raspravljam«, reče gospođica de Merville hladno. »Dozvolite mi da jednom za svagda kažem kako znam za tri slučaja iz života moga zaručnika kad je on manje-više nasjeo lukavim ženama te da sam uvjerena u njegovo iskreno kajanje za svako zlo koje je možda učinio. Gospodine Holmes, molim vas, završite ovaj razgovor«, reče ona ledenim glasom. »Pokorila sam se očevoj želji i sastala se s vama, ali me nitko ne može prisiliti da slušam buncanje ove osobe.«
Gospođica Winter pojuri psujući naprijed i, da je nisam uhvatio za zglavak ruke, zgrabila bi ona drugu ženu za kose. Ja je doguram do vrata i kad sam je, onakvu izvan sebe od bijesa, ugurao u kočiju bez javnog skandala spao mi je kamen sa srca. Iako to nisam pokazivao, i sam sam bio ljut, Watsone, jer me se neopisivo nelagodno doimala hladnokrvna povučenost i nevjerojatna samouvjerenost mlade dame koju pokušavamo spasiti. Tako, sad točno znate na čemu smo, a meni je opet sasvim jasno da moram smisliti neki novi potez, jer ćemo inače izgubiti igru. Bit ću s vama stalno u vezi, Watsone, jer je više no
vjerojatno da ćete i vi morati odigrati neku ulogu, iako je moguće da će slijedeći potez doći prije s njihove strane nego s naše.
A tako je i bilo. Njihov udarac je došao, ili bolje reći njegov, jer nikad nisam mogao povjerovati da mu je ta dama bila saučesnik. Mislim da bih vam čak mogao pokazati onaj kamen u pločniku na kome sam stajao kad mi je pogled pao na plakat i kad sam se sav stresao od groze. Bilo je to između Grand Hotela i stanice Charing Cross, gdje je jedan invalid bez noge, prodavač novina, izložio večernja izdanja. Bilo je to dva dana poslije našeg razgovora. Na komadu kartona, koji je reklamirao novine, pisalo je crnim slovima:

POKUŠAJ ATENTATA NA SHERLOCKA HOLMESA
Mislim da sam se namah ukočio. Zatim se ipak nejasno sjećam kako sam zgrabio novine, koje na zaprepaštenje prodavača ni platio nisam, i kako sam najzad, zastavši na ulazu u jednu apoteku, pronašao kobni kratki novinski članak, koji je glasio:
»Saznajemo sa žalošću da je dobro poznati privatni detektiv gospodin Sherlock Holmes jutros postao žrtva razbojničkog napada i da je njegovo stanje neizvjesno. Točnih pojedinosti o događaju nema ali, čini se da se slučaj dogodio u dvanaest sati pred Cafe Royalom u Regent Streetu. Napad su izvršila dva čovjeka sa štapovima, i gospodin Holmes je izudaran po glavi i tijelu tako da za nanijete mu ozljede liječnici tvrde da su najozbiljnije prirode. Kolima je dovezen u Charing Cross Hospital, ali je poslije, na vlastiti zahtjev, prenijet u svoj stan u Baker Streetu. Zlikovci koji su ga napali bili su, kako izgleda, dobro odjeveni ljudi i pobjegli su pred očevicima, prošavši kroz Cafe Royal u Glasshouse Strett, koja se nalazi iza te kavane. Oni nedvojbeno pripadaju onom društvu zločinaca koje je tako često stradalo od djelatnosti i oštroumlja povrijeđenog čovjeka.«
Suvišno je reći da sam odmah čim sam pogledom preletio taj članak sjeo u kočiju i pošao prema Baker Streetu. U predsoblju sam zatekao sir Leslieja Oakshotta, znamenitog kirurga, dok su njegove dvokolice stajale uz rub pločnika.
— Neke neposredne opasnosti nema — glasilo je njegovo obavještenje. — Na dva mjesta napukla je koža na lubanji i ima nekoliko poštenih modrica. Trebat će sašiti. Dobio je morfij. Ali
najvažniji je mir; ipak, razgovor od nekoliko minuta nije apsolutno zabranjen.
S njegovom dozvolom uvučem se u sobu. Bolesnik je bio posve pri sebi. Čuo sam kako promuklim šapatom izgovara moje ime. Zavjese su bile do tri četvrtine navučene, ali se jedna zraka sunčane svjetlosti provukla i padala na povijenu glavu i povrijeđeno lice. Grimizna krvava pjega probila se kroz bijeli zavoj. Sjednem oborene glave pokraj njega.
Sve je u redu, Watsone! Ne bojte se — promrmlja on veoma slabim glasom. — Nije baš tako zlo kao što izgleda.
Hvala bogu da nije.
Znate da sam ja majstor u mačevanju toljagom i da sam mnogo puta bio spreman za borbu. Ali ovaj put su me napala dva protivnika istovremeno, a to mi je bilo previše.
Što mogu učiniti za vas, Holmes? Naravno, poslao ih je onaj prokleti dripac. Ako mi dozvolite, otići ću k njemu i pretući ga na mrtvo ime.
Dobri stari Watsone. Ne, vi u ovoj stvari ne možete učiniti ništa, ukoliko sama policija ne stavi na njih ruke. Ali, valja priznati, dobro su pripremili svoj bijeg. Pričekajte malo. Smislio sam nešto. Prije svega, treba preuveličati stanje mojih povreda. Do vas će doći novinari. Pretjerajte, Watsone. Ako preživim tjedan, recite im, imat ću sreću: potres mozga, buncanje i sve što vam padne na pamet. Pri pretjerivanju ne obazirite se ni na što.
A Sir Leslie Oakshott?
Oh, nemajte brige. On će kod mene pronaći sve najgore. Postarat ću se za to.
Ništa drugo?
Da, recite Shimvellu Johnsonu da skloni onu ženu. Ti će ljepotani sada potražiti nju. Njima je, naravno, poznato da je ona u ovoj stvari na mojoj strani. Kad su se usudili udariti na mene, svakako da neće ni nju zaboraviti. Hitno je. Učinite to još noćas.
Idem odmah. Ima li još nešto?
Stavite na stol moju lulu... i kesu s duhanom. U redu! Dolazite svako jutro. Tada ćemo se dogovoriti što treba dalje uraditi.
S Johnsonom sam udesio te večeri da odvede gospođicu Winter u neko mimo predgrađe te da pripazi da se ona tamo pritaji dok ne prođe opasnost.
Javnost je čitavih sedam dana bila pod dojmom da je Holmes na samrti. Svi bilteni su veoma malo obećavali, a u novinama su objavljivali vijesti o pogoršanu bolesnikovu zdravstvenu stanju. Moji stalni posjeti bolesniku uvjerili su me da stanje nije bilo tako loše kao što su novine javljale. Njegova žilava građa i odlučnost činile su čuda. Holmes se naglo oporavljao, a povremeno mi se činilo da opaža, čak i bolje od mene, kako se oporavlja brže no što bi želio. Bio se nekako povukao u sebe, što je često dovodilo do dramatičnih trenutaka, a čak je i svoje najintimnije ostavljao u nedoumici u pogledu svojih stvarnih planova. Čvrsto se držao maksime da je samo onaj zavjerenik siguran koji kuje zavjere sam samcat. Nitko mu nije bio tako blizak kao ja, pa ipak sam i ja stalno bio svjestan toga da između nas postoji neki jaz.
Sedmi dan konci su povađeni uprkos tome što je u večernjim novinama izašla vijest da je obolio od crvenog vjetra. U tim istim novinama objavljen je i oglas koji sam morao, zdrav ili bolestan, odnijeti svome prijatelju. U njemu se javljalo, ni više ni manje, da je u listu putnika broda »Ruritanija«, Cunardove linije, koji u petak polazi iz Liverpoola, uključeno i ime baruna Adelberta Grunera, koji je trebao srediti neke važne financijske poslove u Sjedinjenim Državama prije svog predstojećeg vjenčanja s gospođicom Violetom de Merville, jedinicom generala itd. itd. Slušajući tu vijest, Holmesovo blijedo lice poprimi zabrinut izraz, što mi je kazivalo da ga je to teško pogodilo.
Petak — povika on. — Pa onda imamo još samo tri dana na raspolaganju! Uvjeren sam da zlikovac na ovaj način želi izbjeći opasnost. Ali neće, Watsone, neće, tako mi boga! E sad, Watsone, želim da nešto učinite za mene.
Pa zato sam tu da vam poslužim.
Dobro, onda slijedeća dvadeset i četiri sata provedite u intenzivnu proučavanju kineske grnčarije.
Nisam tražio nikakva objašnjenja, niti sam što rekao. Dugo me iskustvo naučilo mudrosti pokoravanja. Ali kad sam izišao iz njegove sobe i silazio niz Baker Street, u glavi me stalo kopkati kako, do vraga, da izvršim ovo čudnovato naređenje. Najzad se odvezem u Londonsku knjižnicu na Saint James Squareu, svom prijatelju Lomaxu, koji je ondje radio kao bibliotekar. Rekao sam mu što mi treba te sam se u svoj stan vratio s debelom knjigom pod pazuhom.
Priča se tako o nekom advokatu kako je u nedjelju naštrebao svu silu podataka, kako bi mogao zbuniti iskusna svjedoka, ali mu je već u ponedjeljak ishlapilo iz glave sve znanje. Jedno je sigurno: danas se ne bih smio pojaviti kao stručnjak za keramiku. Pa ipak, cijelo sam se to veče i cijelu noć, osim malog prekida za odmor, a zatim i cijelo slijedeće jutro napajao znanjem i učio napamet razna imena. Tako sam doznao kako veliki umjetnički dekorateri obilježavaju svoje radove, o misteriju cikličkih datuma, o žigovima Hung-wu i ljepotama radova Yung-Loa, o rukopisu TangJing i o slavnom periodu primitivne umjetnosti Sing i Juan. Nabijem svim tim znanjem, pojavio sam se slijedeće večeri kod Holmesa. Zatekao sam ga na nogama, što svakako nije bilo u skladu s novinskim izvještajima. Naslonivši na ruku debelim zavojem omotanu glavu, sjedio je duboko zavaljen u svome omiljenom naslonjaču.
Jeste li vidjeli, Holmes — rekoh — čovjek bi pomislio da ste na umoru ako bi povjerovao novinama?
To mi je i bila namjera — reče on. — A sad, Watsone, jeste li naučili lekciju?
Ako ništa drugo, barem sam pokušao.
Dobro. Možete li voditi pametan razgovor o tim stvarima?
Vjerujem da bih mogao.
Onda mi pružite onu malu kutiju s kamina.
Otvorio sam poklopac i izvadio mali predmet najpomnije omotan u istočnjačku svilu. Kad ju je razvio, ukaza se brižljivo izrađen tanjurić najljepše tamnoplave boje.
S tim treba veoma obazrivo baratati, Watsone. To je pravi tanki porculan iz vremena dinastije Ming. Ni kod firme Christie još nije bilo finijeg. Kompletna garnitura ovih tanjurića vrijedila je silnu svotu
novaca, toliku da se njome mogla platiti otkupnina za zarobljene kraljeve. Doista, vrlo je vjerojatno da, osim u carskoj palači u Pekingu, nigdje drugdje ne postoji kompletna garnitura. Kad bi ovo vidio pravi ljubitelj i poznavalac, pomamio bi se.
Što da ja radim s ovim?
Holmes mi pruži jednu posjetnicu na kojoj je bilo naštampano: Dr Hill Barton, 369, Half Moon Street.
Za večeras je to vaše ime, Watsone. Posjetit ćete baruna Grunera. Poznajem donekle njegove navike, tako oko osam i pol sati vjerojatno će biti slobodan od obaveza. Jedno će mu pismo najaviti da ga želite posjetiti. Reći ćete mu da donosite jedan apsolutno jedinstven primjerak porculana iz ere Ming. U isto vrijeme bit ćete i liječnik, tako da se bar u tom pogledu ne morate pretvarati. Vi ste, dakle, sakupljač i naišli ste na ovaj primjerak, a kako ste čuli da baruna zanimaju ovakve stvari, nemate ništa protiv toga da mu prodate po odgovarajućoj cijeni.
Kakvoj cijeni?
Dobro pitanje, Watsone. Loše biste se proveli kad ne biste znali vrijednost svoje robe. Ovaj je tanjurić za mene nabavio sir James, a potječe, razumije se, iz kolekcije njegova klijenta. Nećete nimalo pretjerati ako ustvrdite da bi mu se na svijetu teško mogao naći par.
Možda bi bilo dobro predložiti da mu neki stručnjak odredi vrijednost.
Izvrsno, Watsone, izvrsno. Neobično ste dovitljivi danas. Predložite mu Christia ili Sothebya. Nećete sami da odredite cijenu, jer je u pitanju veoma dragocjena stvar, a vi imate obzira prema interesima kupca.
A ako me on ne primi?
Ah, primit će vas. On pati od kolekcionarske manije, i to u najizrazitijem obliku, a osobito za ovakve stvari, jer je u tome opće poznati stručnjak. Sjednite, Watsone, izdiktirat ću vam pismo. Nećete trebati čekati odgovor. Samo ćete reći da ste došli i zašto.
Bio je to divan dokument, kratak, učtiv, koji je morao izazvati radoznalost poznavaoca i sakupljača. Odmah zatim poslasmo jednog
teklića da ga odnese. A isto to veče, s dragocjenim tanjurićem u ruci i posjetnicom doktora Hilla Bartona u džepu, krenuo sam u svoju avanturu.
Cijelo imanje i lijepa kuća svjedočilo je da je barun Gruner bio prilično bogat čovjek, baš kao što je rekao Sir James. Dugačak vijugav prolaz s redom rijetkog šiblja i drveća s obje strane vodio je na veliki šljunkom nasuti i kipovima ukrašen prostor ispred zgrade. Ovaj posjed izgradio je neki južnoafrički kralj zlata u vrijeme velikog skoka cijena, te je dugačka kuća s malim kulama po uglovima, iako arhitektonski vrlo neukusnim, imponirala svojom solidnošću i veličinom. Jedan kućepazitelj, koji bi mogao ukrašavati svaku biskupsku stolicu, poveo me i predao lakaju odjevenu u plišano odijelo. Ovaj me odveo do  samog baruna.
On je stajao ispred otvorena ormara, smještena između dva prozora, u kome se nalazio dio njegove kineske zbirke. Okrenuo se kad sam ušao. U ruci je držao malu smeđu vazu.
— Izvolite sjesti, doktore — reče on. — Promatram svoje dragocjenosti i razmišljam o tome da li bi mi stvarno bilo moguće dodati im još koju. Svakako će vas zanimati ovaj mali primjerak Tanga iz sedmog stoljeća. Vjerujem da nikada niste vidjeli bogatiji sjaj  ili finiju izradu. Jeste li donijeli taj tanjurić iz Mingove ere o kom ste pisali?
Ja ga obazrivo raspakujem, pa mu ga predam. On sjede za pisaći stol, dovuče svjetiljku, jer se počelo mračiti i počne ga ispitivati. Dok se on time bavio, padala mu je na lice žuta svjetlost, te sam ga mogao spokojno studirati.
Bio je nesumnjivo lijep čovjek. Glasine koje su kolale po Evropi da  je lijep sasvim su bile opravdane. Nije bio naročito visoka rasta, ali je zato bio krasno građen. Lice mu je bilo crnomanjasto, skoro kao u orijentalca, s velikim, tamnim čeznutljivim očima koje su zaista mogle na žene omamljujuće djelovati. Brkovi, kratko zaoštreni i brižljivo namazani, baš kao i brada, bili su mu crni kao u gavrana. Crte lica dopadljive i pravilne; jedino su ga malo nagrđivala ravna usta s tankim usnama. Ako išta, onda su ta njegova usta i onaj okrutan, oštar usjek u licu, stisnut, neumoljiv i strašan, odavali ubojicu. Netko ga je loše
savjetovao da ih ne pokriva brcima, jer su bez njih, onako ogoljela, bila neka vrsta signala, kojima je priroda htjela upozoriti njegove žrtve na opasnost. Glas mu je bio zavodljiv, a ponašanje savršeno. Što se tiče starosti, dao bih mu nešto preko trideset godina, iako se po kasnije sačinjenu zapisniku ispostavilo da ima četrdeset i dvije godine.
Divno, doista divno — reče on najzad. — I vi tvrdite da imate garnituru od šest jednakih komada. Ono što je meni zagonetno jest to da nisam čuo za tako mnogobrojne primjerke. Meni je poznato samo za jedan u Engleskoj koji bi odgovarao ovome, ali taj, više je nego vjerojatno, nije na prodaju. Da li bih bio indiskretan kad bih vas upitao, doktore Hille Bartone, kako ste došli do njega?
Da li je to od neke važnosti? — upitah ja, držeći se bezbrižno kao što je nalagala moja uloga. — Možete se uvjeriti da je ovaj komad originalan, a što se njegove vrijednosti tiče, nemam ništa protiv da ga procijeni neki stručnjak.
Vrlo misteriozno — reče on brzo, zažmirivši sumnjičavo očima.
Prirodno je da pri trgovanju predmetima ovakve vrste i vrijednosti čovjek želi znati što je sve u vezi s tom transakcijom. Tanjurić je nesumnjivo originalan, tu dvojbe nema. Ali pretpostavimo da se kasnije ispostavi da ga vi nemate pravo prodati?
Ja vam dajem garanciju za slučaj bilo kakvog spora.
Ali to opet otvara pitanje koliko vrijedi vaša garancija?
Na ovo vam mogu odgovoriti moji bankari.
U redu. Ali ipak, cijela ova transakcija čini mi se prilično neuobičajenom.
Od volje sam da napravimo posao ili ne — odgovorih ja ravnodušno. — Ponudio sam ga prvo vama, jer sam obaviješten da ste ljubitelj i kolekcionar, ali ako vi nećete, neće mi biti teško da ga  prodam na drugom mjestu.
Tko vam je rekao da sam znalac?
Poznato mi je da ste napisali knjigu o ovom predmetu.
Jeste li je pročitali?
Nisam.
Dragi moj, pa to je sve teže i teže razumjeti. Vi ste ljubitelj i sakupljač, imate jedan vrlo dragocjen primjerak u svojoj zbirci i nikad se niste potrudili da zavirite u knjigu koja bi vam objasnila pravo značenje i vrijednost onoga što posjedujete. Kako to objašnjavate?
Ja sam veoma zaposlen čovjek. Bavim se liječničkom praksom.
To nije odgovor. Kad čovjeka spopadnu ovakve mušice, onda se on sasvim odaje njima, a sve ostalo pušta po strani. Napomenuli ste u pismu da ste ljubitelj.
Pa to i jesam.
Smijem li vam postaviti nekoliko pitanja da vas provjerim? Ja sam vam dužan kazati doktore, ako ste vi uopće neki doktor, da mi  ovaj incident postaje sve više i više sumnjiv. Pitao bih vas znate li što o caru Shomu i kako ga dovodite u vezu sa Shosoin blizu Nare. Šta, to vam je nepoznato? Onda mi recite nešto o »Sjevernoj dinastiji Vejl« i o njenom značenju u povijesti keramike?
Ja skočih sa svoje stolice hineći srdžbu. — Pa to je nečuveno, gospodine. Došao sam ovamo da vam učinim uslugu, a ne da me ispitujete kao nekakva balavca. Moje znanje možda i nije doraslo vašem, ali jedno je sigurno: neću odgovarati na pitanja koja mi se postavljaju na tako uvredljiv način.
On se netremice zagleda u mene. Odjednom poče sijevati očima; ni traga više od one čežnje u njima. Iza tih okrutnih usana zasjaše zubi.
Kakva je ovo igra? Vi dolazite ovamo kao uhoda. Vi ste neki Holmesov izaslanik. Hoćete se smicalicama poigrati sa mnom. Onaj druškan, kako čujem umire, pa sad šalje svoje žbire da motre na mene. Ušli ste bez ikakva odobrenja ovamo, ali, tako mi boga, teže će vam biti izići nego što ste ušli.
On se naglo digne na noge, a ja ustuknem korak unazad, pripremajući se za obranu, jer je bio tako reći izbezumljen od srdžbe. Možda sam mu još od samog početka bio sumnjiv, pa mu je unakrsno ispitivanje samo otkrilo istinu. Bilo je jasno kao dan da ga ne mogu obmanuti. Zaronio je rukom u bočnu ladicu stola, te je po njoj pomamno preturao. A tada nešto iznenada privuče njegovu pažnju, i
on zastade pomno osluškujući.
Ah — povika on, pa pojuri u sobu iza svojih leđa.
Napravio sam dva koraka prema otvorenim vratima. Zauvijek će mi ostati jasna slika prizora koji sam vidio u sobi. Prozor koji gleda van u vrt bio je širom otvoren, pokraj njega, poput neke strašne sablasti glave uvijene krvavim zavojem, blijeda i premorena lica, stajao je Sherlock Holmes. Međutim, već slijedećeg trenutka on se bacio kroz prozor, a zatim začuh kako mu tijelo pada lomeći vani lovorovo šiblje. Na ovo gospodar kuće, bijesno urliknuvši, pojuri prema otvorenu prozoru za njim.
A tada! Dogodilo se sve u trenutku, ali sam ipak sve jasno vidio. Istog trenutka iz lišća je odjednom sunula neka ruka, ženska neka ruka, a onda se prolomio užasan barunov jauk. Nikad neću zaboraviti taj jauk. Obje je ruke zarinuo u lice, pa počeo juriti po sobi, lupajući žestoko glavom o zid. A zatim se stropoštao na sag, previjajući se i valjajući od bola dok se kućom prolamao vrisak za vriskom.
Vode, smilujte se, boga radi, vode! — vikao je on.
Pograbih bokal s pomoćnog stola i priskočim mu u pomoć. Još istog trenutka utrčali su iz predsoblja kućepazitelj i nekoliko slugu. Kad sam kleknuo pored ozlijeđena čovjeka i prinio njegovo strašno lice svjetlosti lampe, sjećam se kako se za časak i onesvijestio. Vitriol je nagrizao sve čega se doticao, kapajući od ušiju i podbratka. Jedno mu je oko bilo već posve bijelo i ugašeno, a drugo crveno i zapaljeno. Te iste crte lica kojima sam se maloprije divio, sad su nalikovale krasnoj slici preko koje je umjetnik prevukao vlažnu prljavu spužvu. Bile su prljave, bezlične, neljudski grozne.
Što se tiče napada vitriolom, u tih nekoliko riječi točno sam objasnio sve što se zbilo. Netko od posluge izišao je u vrt kroz prozor, netko kroz vrata, ali je bilo mračno i počela je padati kiša. Žrtva je naizmjence jaukala i bjesnila protiv osvetnika.
To je bila ona vještica, Kitty Winter! — derao se on. — Kučka prokleta! Platit će mi ona za to! Platit će! Oh, bože na nebesima, pa ova bol je neizdrživa!
Isprao sam mu lice u ulju, stavio pamučne obloge na ranjave
površine i ubrizgao mu pod kožu injekciju morfija. Ovaj ga je udar toliko zaprepastio da je zaboravio na svoje sumnje prema meni i čvrsto me držao rukama kao da sam mu ja mogao očistiti te njegove oči, nalik na oči uginulih riba, koje su bile uperene u mene. Jednostavno da se čovjek rasplače nad tim bijednim ostacima, da kojim slučajem nije svjestan njegova prošlog života koji je doveo do ovakve katastrofe. To njegovo pljeskanje izgorjelim rukama postade mi već gotovo neugodno, i jedva sam dočekao kućnog liječnika, a za njim  i specijalista, koji su me razriješili dužnosti. Stigao je i jedan policijski inspektor. Njemu sam predao svoju pravu posjetnicu. Bilo bi nekorisno i ludo da sam drukčije postupio, jer sam po viđenju bio isto toliko poznat Scotland Yardu koliko i sam Holmes. Zatim ostavih tu kuću tuge i užasa i za nepun sat stignem u Baker Street.
Holmes je sjedio u svom naslonjaču. Izgledao je veoma blijed i umoran. Događaji te večeri prodrmali su čak i njegove živce. Užasnut je saslušao moj izvještaj o barunovoj unakaženosti.
Plaća za svoj grijeh, Watsone. Plaća za grijeh — reče on. — To dođe uvijek prije ili poslije. Sam bog zna da je grijeha bilo i napretek — dodade on uzimajući sa stola jednu smeđu knjigu. — Evo knjige o kojoj mi je govorila ona žena. Ako ni to ne spriječi ženidbu, onda neće ništa. Ali spriječit će, Watsone. Mora! Nijedna žena koja cijeni sebe, ne bi ovo mogla podnijeti.
Je li to taj dnevnik njegovih ljubavi?
Oh, dnevnik njegovih pohota. Nazovite ga kako hoćete. Čim nam ga je ona žena spomenula, shvatio sam kakvo bismo sjajno oružje dobili ako ga se dočepamo. Naravno, tad još nisam o toj svojoj pomisli rekao ništa, jer bi to ta žena možda i odala. No ja sam o tome dugo razmišljao. A zatim sam pretpostavljao da je i onaj napad na mene vjerojatno uljuljao baruna u uvjerenju kako protiv mene nisu više potrebne nikakve mjere. Sve se to veoma dobro poklapa. Imao sam namjeru da s tim malo pričekam, ali me njegov put u Ameriku gonio na posao. Ta on nikad inače ne bi ostavio za sobom dokument koji bi ga mogao toliko kompromitirati. Morao sam stoga odmah stupiti u akciju. Izvršiti noćnu provalu u kuću nije bilo moguće, jer on poduzima sve mjere predostrožnosti. Preostalo mi je jedino da pokušam u predvečerje. No, morao sam biti siguran da će njegova pažnja biti
zaokupljena nečim drugim. I zato sam, eto, u gužvu ubacio i vas s onim tanjurićem. Kako sam znao da ću imati svega nekoliko minuta za cijeli ovaj posao — zapravo je moje vrijeme bilo ograničeno vašim znanjem o kineskoj grnčariji — morao sam biti sasvim siguran gdje se knjiga nalazi. Zato sam u zadnjem trenutku poveo onu ženu. Otkud sam mogao naslutiti šta nosi u paketiću koji je tako brižljivo čuvala pod kaputom? Vjerovao sam da je pošla sa mnom zbog mog posla, ali čini se da je ona imala svog posla.
On je posumnjao da ste me vi poslali.
Toga sam se i bojao. No vi ste ga sasvim  dovoljno zadržali u igri, taman toliko da se dokopam knjige, ali ipak ne toliko da uzmognem pobjeći nezapaženo. Ah, evo sir Jamesa. Veoma mi je drago što ste došli.
Naš je prijatelj došao na poziv koji mu je Holmes bio prethodno uputio. Vrlo je pomno saslušao Holmesov izvještaj o svemu što se dogodilo.
Napravili ste pravo čudo — uzviknu on kad je Holmes završio svoje izlaganje. — Ali ako su njegove ozljede tako grozne kao što ih opisuje doktor Watson, onda je naša namjera da se taj brak spriječi uspjela samim tim, pa ne bi uopće bilo potrebno da se poslužimo tom groznom knjigom.
Holmes zanijeka glavom.
Žene kao što je Mervilleova kćerka ne postupaju tako. Kao unakažena mučenika, samo bi ga voljela još više. Ne, ne. Mi moramo u njoj uništiti njegov moralni a ne fizički lik. Znam da je samo ova knjiga može spustiti na zemlju. Ništa drugo. Ovdje je sve ispisano njegovom vlastitom rukom. Ona preko ovoga ne može preći.
Sir James uze knjigu i dragocjeni tanjurić pa ih ponese sa sobom. Budući da je već i za mene bilo kasno, sišao sam na ulicu zajedno s njim. Njega je čekala zatvorena kočija. On uskoči u nju i dade nalog da žurno krenu, pa prebaci preko prozora na vratima kočije svoj ogrtač da bi pokrio grb. No, zahvaljujući svjetlosti koja je dolazila s našeg lepezastog prozora, ja sam ga ipak vidio, i stade mi dah od iznenađenja. Krenem odmah natrag i popnem se stepenicama u Holmesovu sobu.
Otkrio sam tko je naš klijent — viknuh banuvši s ovom velikom viješću — pa to je, Holmes ...
To je veoma lojalan prijatelj i zaista viteški gospodin — reče Holmes digavši ruku da bi me zadržao. — I toliko nek nam bude dosta zasad i zauvijek.
Nije mi poznato kako je iskorištena inkriminirana knjiga. Možda ju je mladoj dami predao sir James, a možda je, što je vjerojatnije, ta delikatna dužnost zapala njena oca. Rezultat je bio upravo onakav kakav se želi postići. Tri dana poslije toga u »Morning Postu« je izašao kratak članak u kome se javljalo da neće doći do braka između baruna Adelberta Grunera i gospođice Violete de Merville. Iste novine donijele su vijest i o saslušanju gospođice Kitty Winter, optužene zbog bacanja vitriola. Na suđenju su iznijete takve olakšavajuće okolnosti da je okrivljenoj, kao što to biva, bilo izrečena najblaža moguća kazna za takve prestupe.
Govorkalo se da će Sherlock Holmes biti progonjen zbog provale, ali kad se čovjek bori za pravdu i kad vas štiti čuveni klijent, onda čak i kruti engleski zakon postaje čovječniji i elastičniji, te tako moj prijatelj još do danas nije sjeo na optuženičku klupu.

IZBIJELJENI VOJNIK

Iako su sve zamisli moga prijatelja Watsona imale donekle ograničen domet, ipak ih je on provodio s nevjerojatnom upornošću. Dugo me salijetao da opišem neki svoj doživljaj. Možda sam ga i sam potakao da mi dosađuje time, jer sam često bio u prilici da mu ukažem na površnost njegovih izlaganja i optuživao ga zbog njegova povođenja za ukusom široke publike, umjesto da se ograniči na strogo izlaganje činjenica i brojaka. »Pokušajte to sami!« odgovorio bi on, i prinuđen sam da te njegove riječi uvažim, jer kad sam uzeo pero u ruke, počeo sam i sam shvaćati da se doista mora pisati tako da to pisanje pobudi interes u čitaocu. Ne sumnjam da ću u tome uspjeti opisujući slijedeći slučaj, koji u mojoj zbirci predstavlja jedan od najneobičnijih događaja. Watson, među svojim bilješkama, nema o njemu podataka. Govoreći o svom starom prijatelju i biografu, koristim priliku da izjavim kako ga prigodom svojih malih traganja nisam vodio sa sobom iz nekakvih osjećajnih pobuda ili ćudljivosti, nego zato što se Watson odlikovao izvjesnim ličnim odlikama kojima je, zbog pretjerana isticanja mojih djela, poklanjao malo pažnje. Bio je skroman i precjenjivao je moju djelatnost. Suradnik koji predviđa vaše zaključke i zna kako će se neka akcija razvijati uvijek je opasan, ali onaj za koga svaka faza u razvoju stvari predstavlja stalno iznenađenje i za koga je budućnost zatvorena knjiga, taj doista predstavlja idealnog pomagača.
Našao sam u svojoj bilježnici da se to zbilo januara 1903. godine, baš po završetku burskog rata, kad me posjetio gospodin James M. Dodd, visok, energičan, suncem opaljen, stasit Englez. Dobri me Watson u to vrijeme napustio zbog neke žene, i to je bio, ako se dobro sjećam, jedini njegov sebični potez za sve vrijeme našeg zajedničkog rada. Bio sam sâm.
Navikao sam sjediti leđima okrenut prema prozoru, a posjetioce smještati u naslonjač sučelice mome kako bi na njih pala puna svjetlost. Činilo se kao da gospodin James M. Dodd ne zna kako otpočeti razgovor. Nisam mu htio pomoći, jer mi je njegova šutnja dala mogućnost da ga promatram. Smatrao sam da ću postupiti mudro pokušam li svog klijenta impresionirati snagom svojih umnih sposobnosti, te mu stoga otkrih nekoliko svojih zapažanja.
Vidim da ste iz Južne Afrike, gospodine.
Jest, gospodine — odgovori on malo iznenađen.
Mislim, iz Imperijalne pješadije.
Točno.
Bez sumnje iz Middlesex korpusa.
Tako je. Gospodine Holmes, vi ste čarobnjak. Nasmijao sam se njegovoj zbunjenosti.
Kad gospodin muškog držanja, preplanula lica — kakvo ono nikad ne može postati od sunca u Engleskoj — te noseći maramicu u rukavu mjesto u đžepu, uđe u moju sobu, nije teško ustanoviti odakle je došao. Nosite bradicu što pokazuje da niste običan vojnik. Imate držanje konjanika. A što se tiče Middlesexa, iz vaše sam posjetnice saznao da ste burzovni mešetar iz Throgmorton Streeta. Kojem biste drugom puku, dakle, mogli pripadati?
Vi sve vidite.
Ne vidim nista više od vas, ali sam se izvježbao da zapazim ono što vidim. Ali vi, gospodine, niste došli danas do mene da sa mnom raspravljate o vještini promatranja. Što se to događa u Tuxbury Old Parku?
Gospodine Holmes ...
Dragi gospodine, nema tu misterije. To je stajalo na samom početku vašeg pisma, i kad ste onako hitno zakazali ovaj sastanak, jasno je da se nešto iznenadno i važno zbilo.
Da, doista. Ali pismo je pisano uveče, a poslije toga dogodilo se još mnogo toga. Da me pukovnik Emsworth nije izbacio...
Izbacio vas?
Jest, to je prevršilo svaku mjeru. Tvrd orah taj pukovnik Emsworth. Bio je najstroži oficir u vojsci i velika cjepidlaka u ono vrijeme kad je u njoj vladao veoma grub način ophođenja. Ne bih niti privirio k njemu da se nije radilo o Godfreyu.
Zapalih lulu i zavalih se u naslonjač.
Možda ćete biti dobri da mi objasnite o čemu govorite. Moj se klijent nestašno nasmije.
Ja sam već povjerovao da sve znate još prije nego što čovjek otvori usta — reče on. — Iznijet ću vam sada činjenice i uzdam se u boga da ćete mi znati objasniti što one znače. Cijelu sam noć probdio lupajući glavu da riješim tu zagonetku, a što više o njoj mislim to mi se čini nevjerojatnijom.
Kad sam januara 1901, baš prije dvije godine, stupio u četu, stupio je u istu i Godfrey Emsworth. On je bio jedini sin pukovnika Emswortha, nosioca krimskog ordena Viktorijinog križa. Godfrey je po svojoj borbenosti nalikovao svom ocu, i nije čudo što je dobrovoljno stupio u vojsku. U cijelom puku nije bilo boljeg momka. Sprijateljili smo se. Bilo jer to prijateljstvo koje se može stvoriti samo tako da se živi istim životom, da se dijele iste tuge i radosti. Bio mi je drugar, a to mnogo znači u armiji. Za godinu dana teških borbi dijelili smo i dobro i zlo. No tada ga je pogodilo tane u borbi blizu Diamond Hilla, nedaleko od Pretorije. Iz bolnice u Capetownu dobio sam jedno pismo, a drugo je stiglo iz Southamptona. Otada više ni riječi, gospodine Holmes, već duže od šest mjeseci. A bio mi je naprisniji drug.
Zatim je završio rat, i mi smo se vratili kući. Pisao sam njegovu ocu i pitao za Godfreya. Nikakva odgovora. Čekao sam neko vrijeme i pisao ponovno. Tom sam prilikom dobio kratak i osoran odgovor. Godfrey je otišao na put oko svijeta i vjerojatno se neće vratiti prije godine dana. To je bilo sve.
Nisam bio zadovoljan, gospodine Holmes. Cijela mi se stvar činila vraški neprirodnom. On je bio dobar drug i ne bi tek tako zaboravio svog ratnog druga. Nije on bio takav čovjek. Zatim sam, slučajno opet, doznao da je naslijedio velike pare, kao i to da se on i otac nisu baš najbolje slagali. Starac je ponekad bio grubijan, a mladi je Godfrey morao imati mnogo strpljenja da to izdrži. Ja se s time nisam mogao pomiriti i bio sam odlučio da stvar do kraja izvedem načistac. Dogodilo se, međutim, da je moje poslove poslije dvogodišnje odsutnosti trebalo srediti, tako da sam se tek prije tjedan dana mogao ponovno zabaviti Godfreyevim slučajem. Ali kad sam se već tog posla prihvatio, namjera mi je da poduzmem sve kako bih ga sasvim razjasnio.
Gospodin James M. Dodd davao je dojam da je od onih ljudi koje je bolje imati za prijatelje negoli za neprijatelje. Njegove plave oči odavale su odlučnost, a njegove su se široke vilice brzo pokretale dok je govorio.
Dobro, pa što ste učinili? — upitao sam ga.
Prvi moj naum bijaše da odem osobno do njegova doma, Tuxbury Old Hall blizu Bedforda, i pogledam kako imanje leži. Zbog toga sam pisao njegovoj majci, a ne ocu, čijeg mi je bezobrazluka bilo dosta. U pismu sam odmah prešao u frontalan napad, ispričavši kako mi je Godfrey ratni drug, kako znam mnoge zanimljivosti iz naših zajedničkih doživljaja koje bih joj mogao ispričati, kako ću uskoro u njihovo susjedstvo, pa da li ima nešto protiv toga, itd. itd. Od nje sam dobio sasvim ljubazan odgovor i poziv da odsjednem kod njih. To me u ponedjeljak odvelo k njima.
Zamak Tuxbury Old Hall je nepristupačan — pet milja udaljen od mjesta sa svake strane. Na kolodvoru nije bilo prevoznog sredstva pa sam morao pješačiti noseći svoju putnu torbu, i bilo se skoro smrklo kad sam stigao do velike kuće udaljene od ceste. Zgrada je bila posred velikog parka, a rekao bih da je odražavala sve vjekove i stilove, počev od elizabetinskih poludrvenih temelja, pa do viktorijanskog portala. Unutrašnjost je bila potpuno obložena drvetom i tapiserijom, po zidovima su bile stare, upola potamnjele slike; prava kuća tmine i misterije. Tu je bio i stari sluga Ralph, kojemu kao da je bilo isto toliko godina kao i zamku, a bila je i njegova žena, koja je možda i od njega bila starija. Ona je nekoć bila Godfreyeva dadilja. Često je govorio kako ona u njegovu srcu zauzima mjesto odmah iza njegove majke. To je bio razlog da mi je postala draga uprkos čudnoj vanjštini. Zavolio sam isto tako i majku; izgledala je kao mali bijeli miš. Samo sam pukovniku bio na teret.
Sukobili smo se odmah na početku, i bio bih se možda odmah vratio na kolodvor, da nisam pomislio kako on svoju igru i podešava tako da to i učinim. Uveden sam pravo u njegovu sobu za rad; zatekao sam ga onako glomazna, pogrbljena, puti boje duhana, brade bujne i sijede, kako sjedi pored svog pretrpanog pisaćeg stola. Nos, nalik na kljun orlušine, sav se crveni od debelih vena, a dva vatrena siva oka upiljila su se u me ispod čupavih obrva. Činilo mi se da shvaćam zašto je
Godfrey rijetko govorio o svom ocu.
»Dobro, gospodine« rekao je on hrapavim glasom, »želio bih znati pravi razlog vašeg posjeta«.
Odgovorio sam da sam razloge izložio u svom pismu njegovoj supruzi.
»Da, da, vi ste kazali da ste poznavali Godfreya u Africi. Mi za tu tvrdnju, naravno, imamo kao dokaz samo vašu riječ.«
»U džepu imam njegova pisma!«
»Budite ljubazni pa mi ih pokažite«.
Letimično je pogledao dva pisma koja sam mu predao, a zatim mi ih vrati.
»Dobro, pa što onda?«, upita.
»Ja volim vašeg sina Godfreya, gospođine. Spajaju nas mnoge veze i doživljaji. Nije li prirodno što se čudim zbog njegove iznenadne šutnje i što bih želio doznati što je s njim?«
»Sjećam se, gospodine, da sam se dopisivao s vama i da sam vam javio što je s njim. Otišao je na put oko svijeta. Njegovo zdravstveno stanje poslije boravka u Africi bilo je vrlo loše, te smo njegova mati i ja smatrali da je potrebno da se potpuno odmori i promijeni način života. Budite dobri pa ovo obavještenje dajte svakom drugom prijatelju koji bi se eventualno raspitivao za Godfreya.«
»Hoću, gospodine, sigurno«, odgovorih. »Ali, ne biste li bili ljubazni te mi kazali ime broda i pravac kojim je brod otplovio, a i datum. Vjerujem da bi ga moje pismo negdje pronašlo«.
Moja je molba očito zbunila i razdražila moga domaćina. Njegove se velike obrve spustiše nad očima i on je nestrpljivo lupkao prstima po stolu. Najzad me pogledao onako kao što pogleda šahist kad primijeti da mu je protivnik povukao opasan potez, a on je odlučio da suzbije opasnost.
»Gospodine Dodd mnogi bi ljudi veoma loše protumačili ovu vašu upornost i smatrali da ovo vaše navaljivanje prelazi svaku granicu pristojnosti«.
»Gospodine, morate shvatiti da je svemu tome razlog moj osjećaj prijateljstva prema vašem sinu«.
»Točno. Baš zbog toga sam i spreman da vam progledam kroz prste koliko mogu. Međutim, moram od vas tražiti da prestanete s istragama. Svaka obitelj ima svoja uvjerenja i svoje pobude, koje se ne mogu objasniti nepozvanima, ma koliko ovi bili dobronamjerni. Moja bi žena rado čula štogod iz Godfreyeve prošlosti, pa joj ispričajte. Samo bih vas molio: ni riječi o sadašnjosti i budućnosti. Razglabanja o tome nemaju nikakva smisla, gospodine; samo nas dovodite u neugodan i težak položaj.«
— Tako sam došao na mrtvu točku, gospodine Holmes. Dalje se nije moglo. Nije mi preostalo drugo no da se pomirim s položajem dok se ne rasvijetli sudbina mog prijatelja. Bilo je tmurno to veče. Večerali smo nas troje u mračnoj i drvenoj sobi. Gospođa se žudno raspitivala o svom sinu, a starac je izgledao mrzovoljan i utučen. Tako mi je sve što se tu zbivalo bilo neugodno da sam ih, čim sam mogao, s puno obzira zamolio da me ispričaju. Povukao sam se u svoju spavaću sobu. Bila je to velika, dosta prazna soba u prizemlju, mračna kao i ostale u ovoj kući, ali poslije dugog noćivanja pod šatorima, gospodine Holmes, čovjeku je sasvim svejedno gdje će prespavati. Skupio sam zastore, pogledao kroz prozor i vidio da je noć lijepa, te da na nebu sija sjajan polumjesec. Zatim sam sjeo pored razbuktale vatre uz stol, na kome je bila svjetiljka, i pokušao se razonoditi jednim romanom. Međutim, u čitanju me prekinuo Ralph, stari sluga, koji je unio novu kantu ugljena.
»Mislio sam da neće biti dosta za noć, gospodine. Oštra je studen, a sobe su hladne«.
— Oklijevao je da napusti sobu, i kad sam se osvrnuo, on je stajao i gledao me tužnim pogledom.
»Oprostite, gospodine, ali nisam mogao a da ne čujem što ste za vrijeme večere govorili o mladom gospodaru Godfreyu. Vi znate, gospodine, da mu je moja žena bila dadilja tako da bih mogao reći da sam mu poočim. Prirodno je da nas zanima sve o njemu; kažete, gospodine, dobro se držao?«
»Nije bilo hrabrijeg čovjeka u našem puku. Jednom me izvukao kad su Buri žestoko osuli po nama, i da nije bilo njega, ja danas ne bih bio
ovdje!
— Stari podvornik zadovoljno protrlja svoje suhe ruke.
»Jest, gospodine, jest, to je gospodar Godfrey; doista je takav. Uvijek je bio hrabar. U parku nema drveta, gospodine, na koje se nije popeo. Ništa ga nije moglo zadržati. Bio je fin dječak i ah, gospodine, bio je fin čovjek!«
Ja skočim i stanem.
»Pazite«, viknem, »vi govorite — bio je. Govorite o njemu kao da je mrtav. Kakva je ovo tajna? Što je bilo s Godfreyem Emsworthom?«
Zgrabio sam starca za ramena, ali se on istrgao i onako pogrušen krenuo prema vratima.
»Ne znam šta hoćete, gospodine. Pitajte o tome gospodara. On zna.
Ne priliči mi da se uplićem u njihove poslove«. Htio je izaći iz sobe, ali ga ja zgrabih za ruku.
»Slušajte«, rekoh, »vi mi morate odgovoriti na jedno pitanje, pa makar vas ovdje morao zadržati cijelu noć. Je li Godfrey mrtav?«
Nije mogao izdržati moj pogled. Bio je kao hipnotiziran. Odgovor se otkinuo s njegovih usana. Bio je strašan i neočekivan.
»Bilo bi mi draže da je mrtav, tako mi boga«, vikne, pa otrgnuvši se od mene, izjuri iz sobe.
Razumjet ćete, gospodine Holmes, da se na svoju stolicu nisam vratio u najboljem duševnom raspoloženju. Izgledalo mi je da se riječi ovog starca mogu tumačiti samo na jedan način. Jamačno se moj jadni prijatelj upleo u neki protuzakonit posao ili bar u neku nečasnu transakciju kojom je okaljana čast obitelji. Strogi starac poslao je svoga sina od kuće i sakrio ga od svijeta da ne bi skandal izbio na vidjelo. Godfrey je bio bezbrižan čovjek. Na njega su mogli utjecati oni koji su se motali oko njega. Nema sumnje, upao je u loše društvo, i to je skrivilo njegovu propast. Slučaj vrijedan sažaljenja, ako je tako stajala stvar, ali čak i onda mi je dužnost nalagala da ga pronađem i, bude li moguće, pokušam mu pomoći. Zabrinuto sam o tome razmišljao kad odjednom ispred sebe ugledam Godfreya Emswortha.
Moj klijent zastane kao netko tko je vrlo uzbuđen.
Molim, nastavite — rekoh. — Vaš problem poprima potpuno neočekivan razvoj.
On je stajao vani, s one strane prozora, gospodine Holmes, lica naslonjena na staklo. Kazao sam vam da sam prije toga gledao van u mrak. A kad sam se povukao od prozora, ostavio sam zastore djelomično povučene u stranu. Njegov se lik kao uokviren našao između polunavučenih zastora. Prozor se spuštao sve do tla tako da sam ga mogao vidjeti u cijeloj njegovoj visini. Ali moj se pogled zadržao na njegovu licu. Bilo je mrtvački blijedo: nikad nisam vidio tako blijedo lice. Možda sablasti tako izgledaju, ali njegove su se oči srele s mojima, a to su bile oči živa čovjeka. Kad je opazio da ga promatram, odskočio je unatrag i nestao u tami.
Ima nečeg potresnog u vezi s ovim čovjekom, gospodine Holmes. Nije stvar samo u onom sablasnom, poput sira bijelom licu. Bilo je tu neke dovitljivosti, nečega što se prikrada, nečeg skrivenog, nečeg grešnog, nečeg što nikako ne priliči otvorenom, muškom licu mladića koga sam poznavao. U mojoj je svijesti ostavilo osjećaj groze.
Ali kad je čovjek godinu ili dvije proveo u ratu boreći se protiv braće Bura, on zna vladati svojim živcima i brzo postupati. Jedva što je Godfrey nestao, a ja sam već bio kod prozora; no kako je prozor imao neku nepraktičnu rezu, izgubio sam nešto vremena dok sam ga otvorio. Brzo sam iskočio van i pojurio vrtnom stazom u smjeru kojim je, po mom mišljenju, i on bio krenuo.
Staza je bila duga i slabo osvijetljena, ali mi se učinilo da se nešto ispred mene kreće te sam potrčao vičući njegovo ime, no uzalud: kad sam stigao na kraj staze, staza se račvala u nekoliko novih, od kojih je svaka išla u drugom smjeru. Stajao sam u nedoumici i uto posve jasno začujem kako se zatvaraju vrata. Zvuk nije dolazio iz kuće koja je bila iza mene nego ispred mene, negdje u mraku. To mi je bilo dosta, gospodine Holmes, da se uvjerim kako ono što sam vidio nije bila vizija. Godfrey je pobjegao preda mnom i zatvorio vrata. U to sam bio siguran.
Nisam više ništa mogao učiniti. Proveo sam vrlo nelagodnu noć, pokušavajući da sa svih strana osvijetlim ovu zagonetnu stvar i
tragajući za nekom teorijom koja bi odgovarala činjenicama. Sutradan sam zatekao pukovnika u pomirljivijem raspoloženju, i kad je njegova žena spomenula da u okolici ima vrlo zanimljivih mjesta, iskoristio sam taj izgovor da upitam neće li mu možda smetati ako još jednu noć provedem kod njih. Nekako preko volje dano starčevo odobrenje omogućilo mi je da se slobodno prepustim svojim promatranjima. Bio sam potpuno uvjeren da se Godfrey krije negdje blizu, ali gdje i zašto, to nisam mogao riješiti.
Kuća je bila tako velika da se u njoj mogao sakriti čitav puk, a da to nitko ne sazna. Ako je tajna ležala u toj kući, za mene je bilo teško da prodrem u nju. Ali vrata koja sam čuo da se zatvaraju nesumnjivo nisu pripadala ovoj kući. Morao sam istražiti vrt i pogledati što on u sebi krije. U tom pogledu nisam naišao ni na kakve teškoće, jer su starci bili zaposleni na svoj način, te su me pustili da se snalazim kako znam.
U vrtu je bilo nekoliko manjih zgrada, a na njegovu kraju bila je još jedna kućica koja je, po svojoj vrsti i veličini, mogla služiti kao stan vrtlaru ili čuvaru lovišta. Nije li možda iz te kućice potjecao onaj zvuk zatvaranja vrata? Približio sam joj se hineći bezbrižnost, kao da tobože besciljno lutam po vrtu. Dok sam tako šetao, jedan živahan i bradat čovjek, sitna rasta, u crnu odijelu i s krutim šeširom na glavi, čovjek, dakle, čija vanjština nije odgovarala vanjštini jednog vrtlara, iziđe iz kućice. Na moje iznenađenje, zabravio je vrata i ključ stavio u džep.
»Jeste li vi ovdje u posjetu?« upita me.
Odgovorio sam potvrdno i uz to nadodao da sam Godfreyev prijatelj.
»Kakva šteta što je otišao na to svoje putovanje, jer bi ga sastanak sa mnom sigurno razveselio«, nastavio sam.
»Svakako. Neosporno bi ga veselio« reče on, kao da se osjeća krivim. »Vi ćete jamačno doći ponovno u posjet u zgodnije vrijeme«. On produži svojim putem, ali kad sam se okrenuo, primijetio sam kako, upola sakriven, stoji iza jednog javora, daleko na kraju vrta i motri na me.
Dobro sam pogledao kućicu kad sam prolazio pored nje. Na prozorima su bili potpuno navučeni zastori, i činilo se da je kućica bila
nenastanjena. Mogao sam nastaviti ovu svoju igru, ali mi se pri tom moglo dogoditi i to da me otjeraju s imanja ako pokažem pretjeranu smjelost, čega sam stalno bio svjestan, jer su na mene motrili. Zbog toga sam se okanio daljnje šetnje i vratio se natrag u kuću, čekajući da padne veče pa da nastavim svoje istraživanje. Kad je pao mrak i sve se smirilo, provukao sam se kroz prozor što sam tiše mogao i uputio se prema misterioznoj kućici.
Rekao sam već da su prozori kućice bili zamračeni zastorima, ali sada su čak i kapci bili zatvoreni. Ipak, nešto se svjetlosti probijalo kroz jedan kapak te sam na nj usredotočio pažnju. Imao sam sreće, jer zastor nije bio sasvim navučen, a osim toga na kapku je bila pukotina tako da sam mogao vidjeti unutrašnjost sobe. Bila je to dosta lijepa prostorija u kojoj je plamsala vatra i gorjelo svjetlo. Nasuprot meni sjedio je mali čovjek koga sam toga jutra vidio. Pušio je i čitao novine ...
— Kakve novine? — zapitao sam.
Mog klijenta kao da je iznenadilo to što sam ga prekinuo.
Zar je to važno?
To je od bitne važnosti.
Ja stvarno nisam zapazio.
Možda ste opazili jesu li to bile novine velikih, širokih listova ili one manjega formata, kakav obično imaju tjednici?
Sad kad ste to spomenuli, sjećam se da su novine bile malog formata. Možda je to bio 'Spectator’. Ipak, nisam mnogo mislio na takve pojedinosti, jer je još jedan čovjek bio u sobi, a taj je sjedio okrenut leđima prema prozoru. Smio bih se zakleti da mi je bila dobro poznata krivina njegovih ramena. Naslonjen na lakat, kao da je zapao u stanje teške tuge. Tijelo mu je bilo okrenuto prema vatri. Stajao sam u nedoumici i pitao se šta da radim, kadli me oštar udarac pogodi u ramu. Pored mene je stajao pukovnik Emsworth.
»Ovim putem, gospodine«, reče on potmulim glasom. Šuteći je pošao prema zamku, a ja sam ga slijedio u svoju spavaću sobu. U predsoblju je sa stola digao red vožnje.
»Vlak za London ide u osam i trideset«, reče on. »Dvokolica će biti
pred vratima u osam«.
Bio je bijesan i blijed kao krpa, a ja sam se pak našao u teškom položaju. Promucao sam nekoliko riječi isprike bez veze, pokušavši sebe nekako opravdati, navodeći da sam zabrinut za svog prijatelja.
»O ovome nema više nikakve diskusije«, reče on. »Vi ste na najbesramniji način povrijedili naš privatni život. Došli ste ovamo kao gost, a ponijeli ste se kao špijun. Ništa vam drugo, gospodine, ne mogu reći, osim da mi je želja da vas moje oči nikad više ne vide.«
Na ovo, gospodine Holmes, ja izgubih strpljenje, te sam mu dosta žustro odgovorio:
»Ja sam vašeg sina vidio i uvjeren sam da ga vi zbog nekog svog osobnog razloga krijete od svijeta. Nemam pojma zašto ga ovako izdvajate, ali vas opominjem, pukovniče, da neću posustati u nastojanjima da do dna ispitam ovu misteriju, ukoliko ne dobijem garancije u pogledu sigurnosti i dobrobiti svog prijatelja. A isto vas tako uvjeravam da me ništa neće zastrašiti pa ma što vi rekli ili uradili.«
Starac opako zakoluta očima i, tako mi boga, mislio sam da će me napasti. Rekao sam već da je on bio ljudina surove naravi, pa iako ni ja nisam slabić, možda bih mu se teško bio odrvao. Ipak, pošto me je dugo i ljutito mjerio, on se okrene i iziđe iz sobe. Što se mene tiče, ja sam naznačenim vlakom to jutro otputovao, tvrdo odlučivši da dođem pravo k vama i zatražim od vas savjet i pomoć nakon što sam vas prethodno pismeno zamolio za sastanak.
Takav je bio problem koji mi je izložio moj posjetilac. Kao što je pažljivi čitalac već primijetio, nekoliko se teškoća pojavilo u vezi s njegovim rješenjem, ali, na sreću, postojalo je samo nekoliko alternativa da se dođe do suštine zagonetke. Mada je rješenje problema bilo tek u začetku, ipak je nekoliko bitnih, i to novih i zanimljivih, pojedinosti upadalo u oči, zbog čega mi se mora oprostiti što sam ga unio u ovaj zapis.
— A posluga? — zapitah. — Koliko ih ima?
Po mom mišljenju, postoji samo stari sluga i njegova žena. Oni, kako se čini, žive najobičnijim načinom života.
A nije li bilo služitelja u kući?
Nije, ukoliko onaj čovječuljak s bradom nije sluga. No on je izgledao kao vrlo ugledna osoba.
To je, čini mi se, veoma značajno. Jeste li po nečemu opazili da je iz jedne kuće u drugu nošena hrana?
Sad kad to spomenuste, sjećam se da sam starog Ralpha vidio kako s košaricom u ruci ide u pravcu kućice. Onog trenutka nije mi pala na um misao o hrani.
Da li ste se raspitivali što u okolici imaju?
Jesam. Govorio sam sa šefom željezničke stanice, a isto tako i s gostioničarom u selu. Jednostavno sam ih pitao da li nešto znaju o mome starom drugu Godfreyu Emsworthu. Oba su me uvjeravala da je otišao na put oko svijeta. On je bio došao kući no odmah je nastavio put dalje. Očito je da su svi povjerovali u to.
Niste ništa govorili o svojim sumnjama?
Ništa.
Vrlo mudro. Ovu stvar svakako treba ispitati. Ja ću s vama natrag u Tuxbury Old Park.
Danas?
Dogodilo se međutim, da sam ja baš nekako u to vrijeme rješavao slučaj koji je moj prijatelj Watson zabilježio kao »Događaj u samostanskoj školi«, a u koji je bio jako upleten vojvoda od Greyminstera. U to sam vrijeme dobio isto tako neki zadatak od turskog sultana, u kome je trebalo hitno djelovati jer bi inače mogli nastupiti ozbiljni politički zapleti. Zbog toga kao što je zapisano u mome dnevniku sve do početka narednog tjedna nisam mogao krenuti s gospodinom Jamesom M. Doddom u Bedfordshire da ispitam ovu stvar. Kad smo se dovezli do stanice Euston, poveli smo sa sobom jednog ozbiljnog, šutljivog gospodina, čelično siva izgleda, s kojim sam se prethodno bio sporazumio o svemu što je bilo potrebno.
Ovo je moj stari prijatelj — rekoh Doddu. — Možda će njegova prisutnost biti potpuno nepotrebna, a s druge strane, može biti i od bitne važnosti. Pri sadašnjem stanju stvari, nije potrebno ulaziti u dalje
pojedinosti.
Tko je čitao Watsonove zapise, taj po svoj prilici zna da sam ja, dok se neki slučaj još istražuje, škrt na riječima i ne odajem svoje misli. Dodd kao da se iznenadio, ali ništa više nije rečeno, i mi zajedno nastavismo putovanje. U vlaku sam postavio Doddu još poneko pitanje s kojim sam želio da se upozna i naš suputnik.
Velite da ste posve jasno vidjeli lik svoga prijatelja na prozoru, toliko jasno da ste uvjereni kako je to bio baš on, a ne netko drugi?
U to ni najmanje ne sumnjam. Nos je upro u prozorsko staklo. Svjetlost lampe padala je na njega.
Nije li to možda bio netko tko mu je sličan?
Ne, nikako; to je bio on.
— Ali vi kažete da se izmijenio?
Samo u boji lica. Lice mu je bilo ... kako da ga opišem? Bilo je bijelo kao trbuh neke ribe ... Sve je izblijedilo.
A je li svuda bio tako bijel?
Mislim da nije. Takvo mu je bilo čelo kad ga je pritisnuo na prozor.
Jeste li ga zvali?
Previše sam u tom trenutku bio iznenađen i zaplašen. A zatim sam pošao za njim, kao što sam vam rekao, ali bez rezultata.
Slučaj mi je gotovo u potpunosti bio jasan: trebala se ispitati još samo jedna okolnost. Kad smo poslije duge vožnje stigli pred čudnu staru kuću koju je moj klijent opisao, stari podvornik Ralph otvorio nam je vrata. Bio sam unajmio kočiju za čitav dan i zamolio starijeg prijatelja da ostane u njoj dok ga ne pozovem. Ralph, stari smežurani sluga, bio je u livreji kakva se obično nosi: crni kaput, bijelosive hlače, ali je na sebi imao i nešto što uz to nije priličilo: mrke kožne rukavice. Kad nas je opazio, odmah ih je svukao s ruku i, dok smo prolazili kroz predsoblje, stavio ih ondje na stol. Ja, kao što je to zapazio moj prijatelj Watson, imam izvanredno oštro razvijen osjećaj zapažanja, pa sam odmah osjetio slab, ali ipak određen miris koji je dopirao sa sredine
stola. Okrenem se i metnem tamo svoj šešir, a zatim se sagnem da ga uzmem i pri tom pokušam približiti svoj nos što više rukavici. Dabome, osjetio sam da odišu neobičnim mirisom, kao od katrana. Ušao sam u sobu za rad svjestan da sam riješio taj zagonetni slučaj. Vrlo mi je žao što još dok je pričanje u toku moram otkriti svoju vještinu. Watson je baš prikrivanjem takvih veza u nizu događaja uspijevao na neobično zanimljiv način završiti svoje pripovijesti.
Pukovnik Emsworth nije bio u svojoj sobi, ali je dosta brzo stigao, čim ga je o našem dolasku obavijestio Ralph. Čuli smo njegov brz i težak hod još dok je prolazio hodnikom. Vrata se rastvoriše i on je grunuo unutra, razbarušene brade i tako izobličena lica da u životu nisam vidio strašnijeg starca. U rukama je držao naše posjetnice, zatim ih je poderao, te izgazio na pod popadale komadiće.
Zar vam nisam kazao, prokleti nametljivče, da ne dolazite više na moje imanje? Da se nikad više niste usudili pojaviti ovdje s tom svojom odvratnom njuškom! Ako ponovno bez moga odobrenja dođete ovamo, koristit ću se svojim pravom da primijenim silu. Pucat ću u vas, gospodine. Tako mi boga, pucat ću. A što se vas tiče gospodine, — reče okrenuvši se meni — tu opomenu protežem i na vas. Meni je poznato vaše bijedno zvanje, ali vi treba da svoje opće priznate sposobnosti upotrijebite na nekom drugom mjestu. Za njih ovdje nema kruha.
Ja odavde ne mogu otići — reče moj klijent odlučno — dok od svog prijatelja Godfreya lično ne čujem da nije ni pod kakvom prinudom.
Naš nazovi domaćin pozvoni.
— Ralph — reče on — telefonirajte pokrajinskoj policiji i zamolite inspektora da pošalje dva policajca. Recite mu da su u kući provalnici.
Jedan trenutak — rekoh ja. — Vi, gospodine Dodd, treba da znate da gospodin Emsworth ima pravo te da mi nemamo nikakvih zakonskih ovlasti da se zadržavamo u njegovoj kući protiv njegove volje. S druge pak strane, on bi trebao uvidjeti da ono što vi činite, činite samo zbog toga što ste zabrinuti za njegova sina. Siguran sad da bih uspio izmijeniti njegovo mišljenje o ovoj stvari kad bi nam dopustio da s njim porazgovaramo samo pet minuta.
Moju odluku nije tako lako izmijeniti — reče stari vojnik. — Ralph, učinite kako sam vam rekao. Kog vraga oklijevate? Pozovite policiju!
Nikako tako nešto — rekoh, naslonivši se na vrata. — Svaka intervencija policije izazvala bi katastrofu koje se vi plašite. — Na to izvadim svoju bilježnicu i na otkinutu listiću napišem samo jednu riječ.
Evo šta nas je dovelo ovamo — rekoh dok sam ga predavao pukovniku Emsworthu.
On se zagleda u listić. Na njegovu licu odražavao se izraz istinske zapanjenosti.
Kako ste doznali? — promuca on i sav potišten sjedne u svoj naslonjač.
To mi je dužnost, pa to je moj poziv.
Sjedio je duboko zamišljen i suhom rukom gladio svoju gustu bradu. Zatim odmahnu rukom, što je značilo da se pomirio s onim što se moralo dogoditi.
Dobro, ako želite vidjeti Godfreya, vidjet ćete ga. Ja to nisam htio, ali vi ste me na to prisilili. Ralph, recite gospodinu Godfreyu i gospodinu Kentu da ćemo za pet minuta biti kod njih.
Kad je prošlo tih pet minuta, mi se uputismo u vrt, na čijem se kraju nađosmo pred tajanstvenom kućicom. Bradati čovječuljak stajao je pred vratima i bio prilično iznenađen.
Ovo je veoma neočekivano — reče. — Može poremetiti sve naše planove.
Bio sam nemoćan, gospodine Kent. Primorani smo. Da li nas gospodin Godfrey može primiti?
Da, čeka vas unutra. — On se okrene i uvede nas u veliku, jednostavno opremljenu sobu. Jedan čovjek je stajao leđima okrenut prema vratima, a moj klijent, kad ga je opazio, potrča k njemu raširenih ruku.
Gle, Godfrey, stari druže, kako mi je drago! Ali ga ovaj pokretom ruke zadrža na odstojanju.
Ne dotiči me se, Jimmy. Drži se na odstojanju. Da, imaš i razloga da me razrogačeno promatraš. Ne izgledam baš tako lijepo kao što je izgledao kaplar Emsworth iz čete B, zar ne?
Nema sumnje, u njegovoj je pojavi bilo nečega izvanredno čudnog. Moglo se vidjeti da je nekoć doista bio lijep čovjek, pravilnih crta lica, opaljen afričkim suncem, ali sad mu je lice po tamnijim dijelovima bilo išarano neobičnim blijedim mrljama, od čega mu je koža sasvim pobijelila.
Eto zbog toga ne primam posjetioce — reče. — Ne mislim na tebe, Jimmy, ali mogao si mi priuštiti to i bez svog prijatelja. Pretpostavljam da imaš ozbiljne razloge što si ga poveo, ali time si me stavio u vrlo neugodan položaj.
Htio sam se uvjeriti, Godfrey, da je s tobom sve u redu. Spazio sam to onom prilikom kad si pogledao kroz prozor, pa sam odlučio da ne mirujem dok mi se sve ne razjasni.
Stari mi je Ralph rekao da si tamo, pa nisam mogao izdržati a da te malo ne pogledam. Nadao sam se da ću ostati neprimijećen, ali kad sam čuo otvaranje prozora, pobjegao sam u svoju jazbinu.
Ali za ime božje! što je to u stvari s tobom?
— Pa, priča baš i nije preduga — reče on. — Sjećaš li se one jutarnje borbe na istočnoj željezničkoj pruzi kod Buffelspruita blizu Pretorije? Čuo si da sam bio ranjen, zar ne?
Da, čuo sam, ali nikad nisam doznao pojedinosti.
Nas trojica ostali smo odsječeni od čete. Možda se sjećaš da je to bio veoma brdovit kraj. Sa mnom su bili Simpson, onaj što smo ga zvali Smjeli Simpson, i Andersen. Htjeli smo pronaći nekog burskog druškana, ali se on pritajio i oborio svu trojicu. Dvojica su poginula, a ja budem teže ranjen u rame. Čvrsto sam se priljubio uz svoga konja i u kasu prevalio nekoliko milja, a onda se onesvijestim i skotrljam sa sedla. Kad sam se osvijestio, bilo je veče, i ja osjetih da sam slab i bolestan. Na svoje iznenađenje opazim u blizini kuću, veliku kuću sa širokim stepenicama i s mnogo prozora. Spustila se ubitačna hladnoća. Sjećaš li se one nepodnošljive noćne hladnoće, sasvim drukčije od svježe, zdrave studeni, one nezdrave i smrtonosne hladnoće? I tako
sam ja do kostiju bio promrzao. Meni se činilo da mi je jedini spas u tome da se dovučem do kuće i ondje legnem. Posrćući, ustanem i stanem se teturajući primicati prema njoj, jedva svjestan onog što činim. U pamćenju mi je ostalo maglovito sjećanje na to kako sam se sporo peo stepenicama, kako sam prošao kroz širom otvorena vrata i ušao u veliku sobu s nekoliko postelja, pa se bacio na jednu od njih dašćući od zadovoljstva. Krevet nije bio namješten, ali ja se uopće na to nisam obazirao. Svoje promrzlo tijelo pokrijem pokrivačem i odmah zaspim dubokim snom.
Kad sam se probudio, bilo je jutro. Ali umjesto čilosti i zdravlja, osjećao sam kako me pritisla neka čudna mora. Zrake žarkog, afričkog sunca kao kakva poplava, slijevale su se kroz velike prozore bez zavjesa i svaka pojedinost one velike, prazne, čisto oprane spavaonice, isticala se jasno i izrazito. Preda mnom je stajao neki mali čovjek, nalik na patuljka s bradom u obliku lukovice, usplahireno brbljao holandski, mašući dvjema strašnim rukama, koje su mi ličile na sive spužve. Iza njega stajala je grupa ljudi. Njih je, kako mi se činilo, silno zabavljalo moje prisustvo. Međutim, ja sam se stresao od groze kad sam ih pogledao. Nijedno od tih bića nije imalo normalan ljudski lik. Svaki od njih je bio iskrivljen, ili naduven ili izobličen na neki veoma čudan način. Bilo je strašno slušati smijeh ovih neobičnih čudovišta.
Nitko od njih, činilo mi se, nije znao engleski, ali bilo je potrebno da se situacija objasni, jer je jedna izobličena prilika velike glave počela bjesniti i zavijajući poput zvijeri, stala me vući svojom deformiranom rukom iz kreveta, ne obazirući se na krv koja mi je curila iz rane. Malo čudovište je zurilo u mene blesavo kao krava, i ne znam što bi sa mnom bilo da u sobu nije upao neki postariji čovjek koji je očito imao neku vlast nad tim ljudima. On reče par riječi na holandskom, i moj se mučitelj udalji. Onda se obrne k meni promatrajući me s najvećim zaprepaštenjem.
»Kako ste, za ime boga, ovdje dospjeli?« pitao me je zaprepašteno.
»Pričekajte malo. Vidim da ste umorni i da je potrebno pogledati vaše ranjeno rame. Ja sam liječnik i odmah ću vas previti. Ali, čovječe, zaboga, vi ste ovdje u mnogo većoj opasnosti no što ste ikad bili na bojnom polju. Vi ste u bolnici za gubavce i spavali ste u postelji jednog gubavca.«
Trebam li ti još nešto reći, Jimmy? Čini se da su sva ona bijedna bića bila evakuirana u predvečerje bitke. Kad su Englezi u svom napredovanju stigli do ove bolnice, ovaj ih je glavni sanitetski nadzornik Bura vratio. On me je sad uvjeravao da, iako je siguran u svoj imunitet prema toj bolesti, ipak ne bi smio učiniti ono što sam učinio ja. Smjestio me u jednu posebnu sobu i brižno liječio. Kad sam se nakon tjedan dana oporavio, prebačen sam u glavnu bolnicu u Pretoriji.
Sad znaš moju tragediju. Nadao sam se i nadao, ali kad sam prispio kući, ovi užasni znaci koje vidite na mom licu ipak se pojaviše, i po njima razabrah da me nada iznevjerila. Što se moglo učiniti? Smjestio sam se u ovu usamljenu kuću. Imamo dvoje slugu u koje se možemo potpuno pouzdati. Tu je i kuća u kojoj mogu živjeti. Gospodin Kent je liječnik; obećao je da će čuvati tajnu i pristao da živi sa mnom. Ovakvo nam se rješenje učinilo prilično jednostavno. Ono drugo — čitav život biti odvojen od svojih i zatočen s bijednicima kakav sam i sam, bez ikakve nade u oslobođenje — bilo bi neusporedivo strašnije. Trebalo je očuvati tajnost, jer bi se u protivnom čak i u ovom kraju podigla uzbuna, i ja bih bio silom predan svojoj strašnoj sudbini. Čak ni ti, Jimmy, čak ni ti, nisi smio biti o ovome obaviješten. Ne mogu shvatiti zašto je moj otac popustio.
Pukovik Emsworth pokaza na mene.
Ovaj me gospodin prisilio da popustim. — I on razvi list na kome je bila napisana riječ guba. — Kad već ionako zna, mislio sam da će biti sigurnije ako dozna sve.
Tako je bilo — rekoh. — Tko zna, možda će se iz toga izleći samo dobro. Kako sam razumio, samo je gospodin Kent pregledao pacijenta. Smijem li vas upitati, gospodine, jeste li vi stručnjak za ovakva oboljenja koja su, prema mojim obavještenjima, po prirodi tropska ili polutropska?
Ja sam liječnik opće prakse i kao takav znam sve ono što liječnik redovno treba da zna — odgovori on nešto kruto.
Ne sumnjam, gospodine, u vaše sposobnosti, ali ja sam uvjeren da ćete se suglasiti sa mnom kad kažem da bi u ovakvu slučaju bilo korisno mišljenje još kojeg stručnjaka. Vi ste ovo svakako izbjegavali
bojeći se da vam ne oduzmu bolesnika.
Tako je — reče pukovnik Emsworth.
I, pošto sam predviđao na kakvu ću situaciju ovdje naići, poveo sam sa sobom prijatelja u čiju se apsolutnu diskreciju možete pouzdati. Jednom sam mu učinio neku uslugu i on je voljan da pruži savjet više kao prijatelj, no kao specijalist. Ime mu je sir James Saunders.
Ni navještaj razgovora s lordom Robertsom u odredu njegovih potčinjenih ne bi izazvao veće iznenađenje i radost no što sam ih izazvao svojim riječima u gospodinu Kentu.
Ushićen sam time — promrmljao je on.
— Onda ću zamoliti sir Jamesa da dođe ovamo. On je sada u kočiji, vani pred vratima. U međuvremenu se mi, pukovniče Emsworth, možemo okupiti u vašoj radnoj sobi gdje bih vam mogao dati nekoliko potrebnih objašnjenja.
I ovdje mi sad nedostaje moj Watson. Lukavim pitanjima i izlijevima čuđenja on bi moju jednostavnu vještinu, koja nije ništa drugo nego rasuđivanje zdravim razumom, uzdigao u rang čuda. Ali ipak, ja ću ovdje izložiti tok svojih misli kao što sam to učinio u radnoj sobi pukovnika Emswortha pred malim brojem slušalaca, među kojima je bila i Godfreyeva mati.
Rekao sam ovo: — Ja u svojim postupcima polazim od pretpostavke da kad je izostavljeno sve ono što je nemoguće, nešto ipak ostaje, i ma koliko nevjerojatna, istina mora postojati. Može se pri tom doći do nekoliko sasvim suprotnih zaključaka. U tom se slučaju pravi pokus za pokusom sve dok se ne dokaže istinitost jednoga od njih. Sad ćemo ovaj princip primijeniti i na naš slučaj. Po onome kako je meni u prvi mah prikazan, zaključio sam da se osamljenost ili zatočenje gospodina Godfreya u jednoj od sporednih zgrada na imanju njegova oca može objasniti samo na tri načina: prvo, da se on krije zbog nekog krivičnog djela, drugo, da je umobolan, pa se želi izbjeći njegovo smještanje u duševnu bolnicu, treće, da je posrijedi neka bolest zbog koje mora živjeti odvojen od drugih ljudi. Nisam mogao smisliti nikakvo drugo prihvatljivo objašnjenje. Ova tri su, dakle, morala biti raščišćena i valjalo ih je usporediti jedno s drugim.
Objašnjenje da se radi o nekom kriminalnom djelu nije imalo nikakve realne podloge. Iz ovog okruga nije javljeno da postoji i jedan neriješen krivični slučaj. U to sam bio siguran. Da je postojalo neko krivično djelo koje je ostalo nerasvijetljeno, bilo bi svakako u interesu obitelji da se delinkventa oslobodi, te da ga pošalje u inozemstvo umjesto da ga skriva u svojoj kući.
Duševna bolest bila je vjerojatnija. Prisustvo drugog čovjeka u kući navodi na zaključak o čuvaru. Činjenica da je ovaj zabravio vrata kad je izišao iz kuće pojačala je tu pretpostavku i ujedno mi nametnula misao o zatvoreničkom načinu života gospodina Godfreya. Ali taj režim sigurno nije bio strog, jer se on inače ne bi mogao osloboditi i doći da vidi svog prijatelja. Vi se sjećate, gospodine Dodd, da sam se baš u vezi s tim poduže raspitivao o činjenicama pitajući vas, na primjer, o novinama koje je gospodin Kent čitao. Da je to bio »Lancet« ili »British Medical Journal« to bi možda bilo pomoglo. Jer nikako nije protuzakonito držati umobolno lice na privatnom imanju sve dotle dok je ono pod stručnom paskom i njegom, a pod uvjetom da su u tome nadležne vlasti propisno obaviještene. Otkuda onda ta očajna želja da se očuva tajnost? Ni u ovom slučaju pretpostavka se nije slagala s činjenicama.
Ostala je treća mogućnost, za koju je, ma koliko nevjerojatna i rijetka bila, izgledalo da je ona prava. Guba u Južnoj Africi nije rijetka bolest. Nekim izvanrednim slučajem ovaj ju je mladić mogao dobiti. Njegovi su se našli u strašnu položaju, jer su ga željeli spasiti. Velika tajnost bila je potrebna da bi se spriječile glasine o tome i tako izbjegle mjere koje bi vlasti zbog toga morale poduzeti. Odanijeg čovjeka, dovoljno plaćenog, lako se moglo naći, da se brine o patniku. Nije postojao nikakav razlog da mu se zabrani slobodno šetanje kad padne mrak. Pobjeljenje kože obično se javlja kao posljedica ove bolesti. Toliko sam bio siguran da se radi upravo o gubi da sam odlučio postupati tako kao da je sve već dokazano. Kad sam došao ovamo i zapazio da Ralph, koji nosi hranu u kućicu, ima rukavice natopljene dezinfekcijskim sredstvom, uopće više nisam sumnjao. Jedna riječca vam je, gospodine, dala do znanja da je vaša tajna otkrivena, a što sam ja napisao, a ne izrekao, učinio sam zato da vam dokažem kako možete vjerovati u moju diskretnost.
Upravo sam završio izlaganje, kadli se vrata otvoriše, i veliki dermatolog uđe u sobu. Ali namah njegove, kao u sfinge krute crte lica omekšaju, dok mu se iz očiju zračilo toplo čovjekoljublje. On dođe do pukovnika Emswortha i stisne mu ruku.
— Meni se često dešava da donosim loše vijesti, a rijetko dobre — reče. — Međutim, vama sam više nego dobro došao. Nije guba.
Što?
Sasvim određeni slučaj pseudoleproze ili ihtioze. Oboljenje kad kožu prekriju ljuske kao kod gube, oboljenje ružno i uporno, ali se može izliječiti, i sasvim je sigurno da nije zarazno. Jest, gospodine Holmes, koincidencija je neobična. Zar ne postoje izvjesne sile koje djeluju, a mi tako malo o njima znamo? Da li smo sigurni u to da nije bojazan od gube, bojazan koja je ovog mladića strašno mučila otkako je postojala mogućnost da se njom zarazio, nije li dakle ta bojazan mogla izazvati neki fizički proces koji je nalik na ono čega se on bojao? Jamčim vam svojim ugledom da nije guba. Ali, gospođa se onesvijestila. Mislim da bi bilo dobro da gospodin Kent ostane pored nje dok se ne osvijesti od ove radosne vijesti.

MAZARINOV DRAGULJ

Doktora Watsona ponovo obuze ugodan osjećaj kad se našao u zapuštenoj sobi na prvom katu Baker Streeta, u sobi koja je bila polazna točka tolikih značajnih podviga. Baci pogled unaokolo na dijagrame i mape po zidovima, na nagrizeni stol s kemikalijama, na kutiju za violinu prislonjenu o zid u jednom kutu sobe i na košaru za ugljen, u kojoj su se oduvijek, pored ugljena, nalazile lule i duhan. Pogled mu se najzad zaustavi na svježem i nasmijanom licu mladog, ali veoma mudrog i taktičnog sluge Billyja koji je bar donekle popunjavao prazninu usamljenosti od svijeta u kojoj se kretala hladna prilika velikog detektiva.
Čini se da se tu ništa nije promijenilo, Billy. Vi se ne mijenjate. Nadam se da se isto može reći i za njega.
Billy baci pomalo zabrinut pogled na zatvorena vrata spavaće sobe.
Mislim da je u postelji; vjerojatno spava — odgovori sluga.
Bilo je to jednog krasnog ljetnog dana u sedam sati uveče, ali je doktor Watson i suviše dobro poznavao neuredan način života svoga starog prijatelja da bi se tome začudio.
To znači da je nekakav slučaj u toku, zar ne?
Da, gospodine, sad je sav obuzet njim. Plašim se za njegovo zdravlje. Sve je bljeđi i mršaviji, a i ne jede ništa. Gospođa Hudson ga je maločas zapitala: »Kad želite večerati, gospodine Holmes?« A on joj je odgovorio: »Prekosutra u sedam i trideset«.
Da, Billy, poznato mi je.
Sad slijedi nekoga. Jučer je čitav dan bio izvan kuće, preobučen u radnika koji traži posao. Danas je izišao preobučen u staricu. Uspio me prevariti, iako bi trebalo da već dobro poznajem njegov način rada.
Billy se pri tom naceri i pokaza veliki ženski suncobran, prislonjen o divan.
— To je dio staričine garderobe — reče.
Ali čemu sve to, Billy?
Billy spusti glas kao da govori o važnim državnim tajnama.
Vama mogu slobodno reći, gospodine, ali samo neka to ne ide dalje. Radi se o krađi krunskog dragulja.
O krađi dragulja koji vrijedi sto hiljada funti?
Da, gospodine. Moraju ga pronaći. Evo na tom istom divanu sjedili su predsjednik vlade i ministar unutrašnjih poslova. Gospodin Holmes je bio s njima veoma ljubazan. Kad im je rekao da će učiniti sve što može, odmah su se raspoložili. Bio je tu i lord Cantlemere.
Oho!
Da, gospodine, a vi svakako znate što to znači. Rekao bih da je to veoma krut čovjek. Predsjednik vlade mi se vrlo sviđa, a nemam ništa ni protiv ministra unutrašnjih poslova, koji mi izgleda kao pristojan i dobronamjeran čovjek, ali njegovo lordstvo ne mogu podnijeti. A ne podnosi ga ni gospodin Holmes. Znate, on nema povjerenja u gospodina Holmesa i bio je protiv toga da mu se povjeri ovaj slučaj. On bi zapravo volio da gospodin Holmes ne uspije ...
A gospodin Holmes zna za to?
Gospodin Holmes zna uvijek sve što treba znati.
Pa lijepo, nadajmo se da će uspjeti, pa će lord Cantlemere doživjeti neugodnosti. Nego, recite mi, Billy, čemu onaj zastor na prozoru?
Dao ga je postaviti prije tri dana gospodin Holmes. Imamo nešto zgodno iza njega.
Billy priđe prozoru i povuče u stranu zastor koji je zaklanjao izbočeno polukružno prozorsko staklo.
Doktoru Watsonu se ote usklik iznenađenja. Pred njim se ukaza lutka u sjedećem stavu, vjerna slika i prilika njegova starog prijatelja u kućnom kaputu, oborene glave, napola okrenuta prema prozoru, kao da čita neku nevidljivu knjigu, a tijelo mu duboko utonulo u naslonjač. Billy otkači lutki glavu i podiže je uvis.
Namještena je pod raznim kutovima kako bi što više ličila na živo biće. Da žaluzine nisu spuštene, ne bih je se usudio dotaći: kad su
podignute, s druge strane ulice možete je sasvim dobro vidjeti.
Već smo ranije jedanput upotrijebili nešto slično ovome.
Prije nego što sam je ovamo došao — reče Billy i povuče potom sasvim u stranu zastor pa pogleda na ulicu. — Neki nas ljudi s one strane promatraju. Na onom se prozoru vidi neki prikan. Pogledajte.
Watson je bio upravo koraknuo prema prozoru, kad se otvoriše vrata spavaće sobe i na njima se pojavi duga i mršava prilika Sherlocka Holmesa, blijeda, umorna lica, ali čvrsta i energična koraka, kao uvijek. Jednim skokom nađe se pored prozora i ponovo spusti žaluzine.
Dosta je toga, Billy — reče. — Izložili ste se smrtnoj opasnosti moj mladiću, a sad ste mi baš najpotrebniji. Oh, Watsone, drago mi je što vas opet jednom vidim u svojem starom stanu. Vi nailazite uvijek u odsudnom trenutku.
Čini mi se da je tako.
Billy, možete otići. Taj mladić predstavlja za mene pravi problem, Watsone. Često se pitam smijem li dozvoliti da se izlaže tolikoj opasnosti.
Opasnosti? A od čega, Holmes?
Od iznenadne smrti. Večeras očekujem nešto.
A što je to?
Očekujem da me ubiju, Watsone.
Šalite se, Holmes.
Ne, i moj ograničen smisao za humor mogao bi smisliti bolju šalu. Mogli bismo se, međutim, bar na čas udobno smjestiti. Hoćete li malo alkohola? Sifon sode i cigare naći ćete na starom mjestu. Smjestite se, kao obično, u svoj naslonjač. Nadam se da vam nije palo na pamet da potcjenjujete moju lutku i moj križanac. Ovih mi dana oni služe mjesto hrane.
— A zašto ne jedete?
Zato što čovjekove sposobnosti glađu postaju istančanije. Uostalom vi, kao liječnik, dragi Watsone, morate i sami priznati da
probava, ma koliko povoljno utjecala na krvotok, loše utječe na mozak. Ja sam mozak, Watsone. Sve ostalo u meni je samo dodatak. Stoga moram obratiti pažnju prvenstveno mozgu.
A opasnost o kojoj govorite, Holmes?
Ah, da. Možda bi bilo korisno da upamtite ime i adresu ubojice. Prenijet ćete ih Scotland Yardu uz moj pozdrav i posljednji blagoslov. Zove se Sylvius, grof Negretto Sylvius. Zapišite to, čovječe, zapišite. Moorside Gardens 136 N. W. Jeste li zapisali?
Čestiti Watson se uznemiri i namršti. Znao je vrlo dobro kakvim se sve velikim rizicima Holmes izlaže, pa je bio potpuno svjestan da se ono što je njegov prijatelj rekao može smatrati više kao potcjenjivanje nego kao precjenjivanje situacije. Bio je uvijek čovjek od akcije, pa se takvim pokazao i ovom prilikom.
Računajte na mene, Holmes. Ionako sam dan-dva slobodan.
Vi se baš nimalo niste popravili, Watsone. Sad ste svojim ostalim manama dodali i laganje. Jasno se vidi da ste liječnik kojega cijeloga dana traže pacijenti.
Nemam baš tako ozbiljnih bolesnika. Ali zar tog čovjeka ne možete dati zatvoriti?
Mogao bih, Watsone. To ga zapravo i zabrinjava.
Pa zašto onda to ne učinite?
Zato što ne znam gdje se nalazi briljant.
Ah da, rekao mi je Billy — nestali krunski dragulj.
Da, veliki, žuti Mazarinov dragulj. Ja sam bacio mrežu i ulovio ribe, ali nisam našao dragulj. Što imam od toga da ulovim ribe? Svijetu bi laknulo kad bismo lupeže bacili na koljena, ali nisam ja tu za to. Meni treba dragulj.
A taj grof Sylvius, je li on jedna od vaših riba?
Da, on je morski pas. Opasno ujeda. Drugi je Sam Merton, boksač. Sam nije loš čovjek, ali grof se njime koristi u svoje svrhe. Sam nije morski pas. On je velika, glupava, tvrdoglava krkuša. Ali i on se isto tako praćaka u mojoj mreži.
A gdje se nalazi grof Sylvius?
Jutros sam se nalazio tik uz njega, Watsone. Vi ste me vidjeli preobučena u staricu, ali nikada nisam bio toliko uvjerljiv kao tom prilikom. Jedanput mi je čak podigao i suncobran! »S vašim dopuštenjem, gospođo«, rekao mi je, jer, znate, on je upola Talijan, sa svim onim južnjačkim finesama u ponašanju. Kad je neraspoložen, sačuvaj bože. Život je pun hirova.
Moglo je doći do tragedije.
Pa, možda je i moglo. Pratio sam ga do stare Straubenzeeove radionice u Minoryju. Straubenzee je napravio zračnu pušku, prekrasan primjerak koliko vidim, koji se, po svemu sudeći, nalazi baš sada na onom prozoru tamo preko puta. Jeste li vidjeli drvenu lutku? Pa da, pokazao vam ju je Billy. E pa lijepo, kroz njenu krasnu glavu može svakog trenutka prosvirati metak namijenjen meni. Ah, Billy, što je?
Mladić se bio ponovo pojavio u sobi, noseći na pladnju neku posjetnicu. Holmes pogleda u posjetnicu i podiže pri tom obrve, pa se vragoljasto osmjehnu.
Odlično. Tome se nisam nadao. Nemojte propustiti priliku, Watsone! Taj čovjek ima živaca, nema što. Možda ste čuli da je poznat kao lovac na krupnu divljač. Bio bi to zaista vrhunski završetak njegovih izvanrednih sportskih dostignuća, kad bi i mene strpao u svoju lovačku torbu. To je najbolji dokaz da osjeća kako mu se neprijatelj nalazi za petama.
Pošaljite po policiju.
To ću vjerojatno i učiniti, ali ne još. Pogledajte, Watsone, oprezno kroz prozor pa mi recite da li se tko prikrada ulicom?
Watson poviri oprezno iza zastora.
Da, na vratima se nalazi neki grubijan.
Bit će to Sam Merton — vjerni, bolje reći, tupavi Sam. Gdje je taj gospodin, Billy?
U predsoblju, gospodine.
Dovedite ga kad pozvonim.
Dobro, gospodine.
Watson sačeka da se vrata zatvore, pa se tada okrenu, ozbiljna lica, prema svom prijatelju.
Slušajte, Holmes, to ne smijete učiniti. Taj čovjek je očajnik, koji ne preza ni od čega. Možda je došao da vas ubije.
Tome se ne bih čudio.
Uporno zahtijevam da ostanem s vama.
Strahovito biste smetali.
Kome? Njemu?
Ne, meni, dragi prijatelju.
Ali ja vas ni u kom slučaju ne mogu ostaviti.
Možete, možete, Watsone. Učinit ćete to, jer nikada niste odbili da učestvujete u igri, a ja sam uvjeren da ćete je odigrati do kraja. Ovaj čovjek je došao sebe radi, pa će morati ostati mene radi. — Holmes izvadi svoju bilježnicu pa načrčka nekoliko redaka. — Uzmite fijaker do Scotland Yarda i predajte ovo Dughalu iz krivičnog odjela. Vratite se s policijom koja će tad odvesti ovog prikana onkraj brave.
Sa zadovoljstvom ću to učiniti.
Dok se vratite, imat ću vjerojatno dovoljno vremena da utvrdim gdje se nalazi dragulj. — On pritisnu zvonce. — Mislim da će biti bolje da iziđemo kroz spavaću sobu. Taj drugi izlaz je neobično koristan. Volim vidjeti svog morskog psa, a da me on pri tom ne vidi. To ću učiniti, kao što znate, na poseban način.
Čas zatim Billy uvede u praznu sobu grofa Sylviusa. Ovaj poznati lovac, sportaš i društveni čovjek bio je krupna, mrgodna ljudina s ogromnim mrkim brcima, koji su mu padali na okrutne, tanke usne, nad kojima se nadnio velik, povijen orlovski nos. Bio je prikladno odjeven, ali su mu kravata od sjajne svile. blistava igla kojom je bila pričvršćena i svjetlucavo prstenje na ruci djelovali nakinđureno. Kad su se vrata za njim zatvorila, on pogleda oko sebe sumnjičavim uznemirenim pogledom čovjeka koji na svakom koraku očekuje
klopku. Ugledavši zatim nepomičnu glavu i ovratnik kućnog kaputa koji su se ogledali u prozoru nad naslonjačem, odjednom se trže. U prvi mah mu na licu prevlada izraz zaprepaštenja, ali odmah zatim u njegovim mračnim očima ubojice kresnu tračak nade. On se još jednom osvrnu oko sebe da vidi nema li svjedoka, a onda se na prstima, dižući napola svoj debeli štap, približi šutljivoj prilici. Upravo se bio pognuo da skoči i zada udarac, kad ga s otvorenih vrata spavaće sobe pozdravi hladan podrugljiv glas:
Nemojte je slomiti, grofe. Nemojte je slomiti.
S izrazom zaprepaštenja na zgrčenu licu, ubojica uzmaknu i podiže ponovo svoju tešku štapinu kao da će se njome ustremiti, umjesto na kopiju, na original, ali ga nekakva unutarnja snaga u upornim sivim očima i podrugljivom osmijehu Holmesa primora da spusti ruku.
Sasvim zgodna stvarčica — reče Holmes, približavajući se svojoj lutki. — Načinio ju je francuski modelar Tavemier. On je isto toliko vješt u pravljenju voštanih figura koliko je vaš prijatelj Straubenzee vješt u izradi zračnih pušaka.
Zračnih pušaka! Na što vi to mislite?
Stavite šešir i štap na pomoćni stolčić. Hvala vam! Sjednite, molim vas. Hoćete li biti ljubazni da izvadite i svoj revolver? Pa dobro, nemojte, ako vam je milije sjediti na njemu. Vaš mi je posjet zaista došao u dobar čas, jer sam već ionako žarko želio da s vama malo porazgovaram.
Grof se namrgodi i, spuštenih vjeđa, nešto promrmlja.
Ja sam također želio izmijeniti s vama nekoliko riječi, Holmes. Zato sam i došao. Ne poričem da sam upravo imao namjeru da vas napadnem.
Holmes stavi nogu na rub stola.
Upravo mi se činilo da to smišljate — reče. — Ali čemu imam zahvaliti toliku pažnju s vaše strane?
Tome što ste skrenuli sa svog puta pa me ometate. Tome što ste pustili vaše kreature da me prate.
Moje kreature? Uvjeravam vas da nisam!
Koješta! Pratio sam ih. To je igra udvoje.
Uzgred da vam kažem jednu nevažnu stvar, grofe Sylviuse. Mogli biste me baš oslovljavati s »gospodine Holmes«! Inače, s obzirom na prirodu svoga posla, razumjet čete me ...
Pa dobro, onda g o s p o d i n e Holmes.

Odlično! No, ja vas uvjeravam da ste na krivom putu što se tiče mojih navodnih agenata.
Grof Sylvius se prezrivo nasmija.
I drugi me ljudi uhode upravo kao i vi. Jučer je to bio jedan stari sportaš. Danas neka postarija žena. Cijeli dan me drže na nišanu.
Doista, gospodine, vi mi laskate. Uoči vješanja stari barun Dauson je rekao kako je kazalište isto toliko izgubilo u meni, koliko je pravo dobilo. A sad mi, evo, i vi ljubazno odajete priznanje za moje beznačajne ulogice.
To ste, dakle, bili vi — vi osobno?
Holmes slegnu ramenima. — Eno, tamo u kutu možete vidjeti suncobran koji ste mi tako učtivo predali u Minoryu prije nego što ste počeli sumnjati.
Da sam to znao, mogli ste ...
Ne vidjeti više ovu skromnu kuću. Toga sam bio potpuno svjestan. Svi mi imamo propuštenih prilika, za kojima žalimo. Ali dogodilo se da niste znali, pa smo, evo, tu.
Grofove natuštene obrve spuštiše se još jače nad prijetećim očima.
To što ste rekli samo pogoršava stvar. To, dakle nisu bili vaši agenti, već lično vaše pritvorno njuškavo »ja«? Priznajete, dakle, da ste me uhodili? A zašto?
Hajdete, grofe! Vi ste bar lovili lavove po Alžiru!
Pa što?
A zašto ste ih lovili?
Zašto? Sport — uzbuđenje — opasnost.
Bez sumnje i da biste oslobodili kraj od napasti.
Točno.
Eto, to su vam, ukratko, i moji razlozi.
Grof skoči na noge, a ruka mu se nehotice maši za stražnji džep na hlačama.
Sjedite, gospodine, sjedite. Postojao je još jedan, praktičniji razlog. Treba mi onaj žuti kamen!
Grof Sylvius se zavali u svoju stolicu sa zlobnim osmijehom na licu.
Časne mi riječi, ja ne znam ništa o tome.
Znali ste da vas pratim zbog njega. Pravi razlog, zbog kojega ste noćas tu, leži u okolnosti što želite izvidjeti koliko zapravo znam o toj stvari i u kolikoj je mjeri neophodno moje uklanjanje. Pa, što se mene tiče, ja bih rekao, promatrajući s vašeg gledišta, da je to zaista neophodno, jer mi je čitava stvar potpuno poznata, osim jedne činjenice, koju ćete mi vi sada reći.
Gle, zaista! A koja je to činjenica, molim vas, koja vam nedostaje?
Gdje se sada nalazi krunski dragulj?
Grof pogleda oštro svog sugovornika. — Ah, to hoćete znati? A otkud vam ja, do đavola, mogu reći gdje se on nalazi?
Možete, i reći ćete.
Doista?
Ne možete me zavarati, grofe Sylviuse. — Dok je gledao u njega, oči mu se stisnuše i zasjaše poput vrška na čeličnu maču. — Providni ste; gledam kroz vas kao kroz staklenu ploču. Čitam vam u duši.
Onda svakako vidite i gdje se nalazi briljant.
Holmes pljesnu zadovoljno rukama pa podrugljivo uperi prst u grofa.
— Onda znači da znate. Priznali ste.
Ništa ja ne priznajem.
Čujte, grofe, ako budete razumni, možete sklopiti posao. Inače vam se loše piše.
Grof Sylvius podiže oči prema stropu. — To što govorite čisti je blef
reče.
Holmes ga zamišljeno pogleda, kao šahovski majstor koji procjenjuje svoj presudni potez. Zatim otvori ladicu na stolu i izvadi iz nje omašnu bilježnicu.
Znate li što držim u ovoj knjižici?
Ne, gospodine, ne znam.
— Vas!
Mene?
Da, vas gospodine! Tu ste vi u cijelosti, svako djelo vašeg podlog i opasnog života.
Da ste prokleti, Holmes! — povika grof, uprijevši u Holmesa plamteći pogled. — I mom strpljenju ima granica.
Sve je tu, grofe. Stvarne činjenice o smrti stare gospođe Harold koja vam je ostavila blimerski posjed, a koji ste vi tako brzo prokockali.
Vi sanjate.
Iscrpna historija gospođice Minnie Warrender.
Pih! Od toga nećete imati koristi.
Ima tu još mnogo šta, grofe. Tu je i razbojništvo u luksuznom vlaku za Rivijeru, izvršeno 13. februara 1892. Evo i krivotvorenog čeka za Credit Lyonnais1 iz iste godine.
Ne, tu nemate pravo.
Znači da sam u ostalim pitanjima imao pravo. Slušajte, grofe. Vi ste kartaš. Kad vam partner ima u rukama sve adute, ako odmah spustite karte na stol, možete samo dobiti.
Ali kakve veze ima sav taj razgovor s draguljem o kojem ste govorili?

1 Credit Lyonnais — bankarska kuća u Francuskoj (prim. prev.).
Polako, grofe. Obuzdajte svoje strasti! Dopustite da vam čitavu stvar izložim na svoj uobičajeni način. Raspolažem svim potrebnim materijalom protiv vas, a posjedujem i sve neoborive dokaze protiv vas i vašeg unajmljenog ubojice u slučaju krunskog briljanta.
Zaista?
Znam kočijaša koji vas je dovezao do Whitehalla i onoga koji vas je odvezao. Znam poslužitelja koji vas je vidio blizu kutije. Znam Ikeya Sandersa koji je odbio da briljant za vas izreže. Ikey je odao stvar, i igra je završena.
U jedva svladanu uzbuđenju, grofu skočiše žile na čelu, i on poče grozničavo kršiti stisnute prste na svojim tamnim, maljavim šakama. Pokuša nešto reći, ali nije mogao izustiti ni jedne jedine riječi.
Ja imam jake karte — reče Holmes. — Sve ih stavljam na stol. Nedostaje mi još samo jedna. To je karo kralj (King of diamond).2 Ne znam gdje se nalazi dragulj.
Nećete to nikad niti saznati.
Ne? Dajte, grofe, budite razumni. Razmislite o svom položaju. Zatvorit će vas na dvadeset godina. Sama Mertona isto tako. Kakvu ćete korist imati od svog briljanta? Pod bogom nikakvu. Ali ako ga predate, evo, učinit ću jednu nepravilnost. Nama niste potrebni, ni vi, ni Sam. Nama je potreban dragulj. Predajte ga, i, što se mene tiče, pustit ću vas na slobodu, pod uvjetom da se ispravno vladate. Ako počinite drugu sličnu grešku, ta će vam biti posljednja. Ja ovaj put imam zadatak da nađem dragulj, a ne vas.
A ako odbijem?
Onda, na žalost, moram uzeti vas, a ne dragulj. Holmes pritisnu zvonce. Odmah se pojavi Billy.
Mislim, grofe, da ne bi bilo naodmet da i svog prijatelja Sama pozovete na ovo savjetovanje. Na kraju krajeva, i njegovi se interesi moraju uzeti u obzir. Billy, pred ulaznim vratima naći ćete jednog krupnog, ružnog gospodina. Pozovite ga da dođe gore.

2 King of diamond (engl.) — diamond-karo, dijamant (igra riječi).
A ako ne bude htio doći, gospodine?
Nemojte navaljivati, Billy. Budite s njim pristojni. Ako mu reknete da ga zove grof Sylvius, on će svakako doći.
Što kanite sad? — upita ga grof kad Billy ode.
Upravo je kod mene bio moj prijatelj Watson. Rekao sam mu da imam u svojoj mreži jednog morskog psa i jednu krkušu. Sada, evo, izvlačim mrežu u kojoj se praćakaju i jedna i druga riba.
Grof se podiže sa stolca, držeći ruku na leđima, a Holmes proturi nešto napola kroz džep svog kućnog kaputa.
Vi nećete umrijeti u svom krevetu, Holmes.
I ja sam često na to pomišljao. Ali, da li je to, na kraju krajeva, baš tako važno, kad vaš završetak, grofe, ima više izgleda da bude vertikalan nego horizontalan? Nego, ostavimo ta mračna proricanja budućnosti. Zašto da se ne prepustimo nesmetanu uživanju sadašnjice?
U mračnim očima arhizlikovca, punim prijetnje, pojavi se odjednom nekakav zvjerski izraz. Holmes je djelovao kao napeta puška.
Besmisleno je što se poigravate svojim revolverom, prijatelju
reče on mirnim glasom. — Vama je savršeno jasno da ga nećete smjeti upotrijebiti, premda sam vam dao dovoljno vremena da ga izvučete iz džepa. Revolveri su nezgodne, bučne stvari, grofe. Bolje je držati se zračne puške. Ah, čini mi se da čujem lagan korak vašeg cijenjenog ortaka. Dobar dan, gospodine Mertone. Na ulici je prilično dosadno, zar ne?
Boksač, krupan mlad čovjek, glupa skamenjena lica i jogunasta izgleda, stajao je na vratima gledajući netremice i začuđeno oko sebe. Holmesov prijazan način ophođenja bio je za njega nešto novo, pa, iako je neodređeno osjećao u sebi da mu je on neprijatelj, nije znao kakav stav da zauzme. Stoga se okrenu za pomoć svom prepredenijem prijatelju.
Kakva je to igra, grofe? Što hoće ovaj druškan? U čemu je stvar?
Glas mu je bio dubok i promukao.
Grof slegnu ramenima, a Holmes mu odgovori umjesto njega:
Dopustite mi, gospodine Mertone, da vam to objasnim u tri riječi: igra je završena.
Boksač se još uvijek obraćao svome ortaku.
Da li ovaj momak želi biti interesantan? Što mu je? Ja baš nisam raspoložen za šalu.
Da, vjerujem da niste — reče Holmes. — Po svemu sudeći, mogu vam kao sigurno obećati da ćete, što god budemo zalazili dublje u veče, postajati sve manje raspoloženi za šalu. čujete, grofe Sylviuse, ja sam zaposlen čovjek i neću tratiti vrijeme. Sad ću se povući u spavaću sobu, a vi se u mojoj odsutnosti, molim vas, smjestite kao u svojoj kući. Dok mene ne bude, objasnite svom prijatelju kako stoji stvar, a ja ću dotle ondje isprobati na svojoj violini Hoffmanovu barkarolu. Za pet minuta vratit ću se po vaš konačan odgovor. Razumjeli ste me, zar ne? Za mene postoje dvije mogućnosti: ili vas, ili dragulj.
Holmes se udalji uzevši na prolazu iz kuta svoju violinu. Nekoliko trenutaka zatim kroz zatvorena vrata spavaće sobe začuše se tihi tužni zvuci one zarazne melodije.
Ama što je to? — upita Merton, kad se grof okrenuo prema njemu. — Zar on zna za dragulj?
Zna đavolski mnogo o njemu. Nisam siguran ne zna li i sve.
— Bože dragi! — Boksačevo već ionako problijedjelo lice postade još bljeđe.
Provalio nas je Ikey Sanders.
Provalio nas? On? Dat ću mu dobru porciju kad mi dopadne šaka.
To nam neće mnogo pomoći. Moramo se odlučiti što da uradimo.
Jedan čas! — izusti boksač, pogledavši podozrivo u vrata spavaće sobe. — Na onog momka treba pripaziti. Nadam se da ne prisluškuje.
Kako može prisluškivati kad se čuje muzika?
To je točno. Ali možda je netko iza zastora. Ima odviše zastora u ovoj sobi. — I kad se osvrnuo, odjednom ugleda lutku u prozoru pa, upirući prstom u nju, zanijemi od zaprepraštenja i zastade.
Pih, pa to je samo lutka — reče grof.
Imitacija, je l'da? Ubijte me ako ta lutka nije djelo gospođe Tussaud. Pljunuti on, i odijelo i sve ostalo. Ali ovi zastori, grofe?
Oh, prokleti zastori, samo gubimo vrijeme, a nemamo ga previše. Zbog dragulja može nas otjerati na robiju.
Đavola može!
Ali pustit će nas da umaknemo samo ako mu kažemo gdje nam je plijen.
Što? Da mu ga prepustimo? Da pustimo sto hiljada somova?
Jedno ili drugo.
Merton se počeše po svojoj kratko podšišanoj tikvi.
On je tu sam. Da ga ucmekamo? Ako se ugasi, nemamo se čega plašiti.
Graf zanijeka glavom.
On je naoružan i pripravan. Kad bismo ga ubili u njegovoj kući, jedva bismo mogli pobjeći. Osim toga, svi dokazi koje je prikupio, vjerojatno su poznati i policiji.
Oh! Što je to bilo?
Odjednom je bio dopro do njih neki nejasni zvuk. Obojica odmah priđoše prozoru, ali u isti čas zavlada tišina. Osim one čudne lutke, koja je sjedila u naslonjaču, u sobi nije bilo nikoga.
To je bilo nešto na ulici — reče Merton. — Slušajte, gazda, vi ste mozak u ovoj stvari. Smislite, dakle, neku džadu. O vama ovisi hoćemo li upotrijebiti motku.
Prevario sam ja i bolje od njega — odgovori grof. — Dragulj se nalazi u mom tajnom džepu. Neću riskirati da ga bilo gdje ostavim. Noćas bi trebalo da napusti Englesku, a prije nedjelje trebao bi biti u Amsterdamu izrezan na četvoro. On ne zna za Van Seddara.
Mislio sam da Van Seddar polazi idućeg tjedna.
Trebalo je biti tako. Ali sad će morati krenuti prvim brodom. Jedan od nas dvojice morat će se s ovim draguljem probiti do Lime Streeta da ga upozori.
Ali lažno dno još nije gotovo.
Moramo se pomiriti s činjenicama i pokušati sreću. Ne smijemo izgubiti ni jedan trenutak. — Instinktivnim predosjećajem opasnosti što ga imaju iskusni lovci na divlje zvijeri, on pogleda prema prozoru.
Da, onaj nejasni zvuk mora da je dopro s ulice.
Što se Holmesa tiče — produži on — lako ćemo ga prevariti. Ta nas budala neće uhapsiti; treba samo da ga uvjerimo da će dobiti dragulj. Pa dobro, mi ćemo mu obećati dragulj. Uputit ćemo ga na krivi trag, i prije nego što ustanovi da je na krivu putu, dragulj će se naći u Nizozemskoj, a mi izvan Engleske.
To mi se sviđa! — povika cereći se, Sam Merton.
Ti idi i pokreni onog Holanđanina. A ja ću, međutim, ovoj pijavici štošta napričati. Reći ću mu da se kamen nalazi u Liverpoolu. Ta me kreštava muzika prokleto živcira. Dok on utvrdi da smo ga prevarili, dragulj će već odavno biti razrezan na četvoro, a mi ćemo se već nalaziti na pučini. Priđi bliže ovamo, izvan vidokruga ove brave. Evo ti dragulja.
Čudim se kako ga se usuđujete nositi uza se.
A gdje može biti sigurniji? Kad smo ga mi mogli iznesti iz Whitehalla, zar ga ne bi netko drugi mogao iznijeti iz mog stana?
Dajte ga ovamo da ga pogledam!
Grof Sylvius baci ne baš laskav pogled na svog ortaka, praveći se kao da nije vidio pruženu neopranu ruku Sama Mertona.
Što, zar mislite da ću vam ga dići? Pazite, gospodine, već su mi prilično dozlogrdile te vaše šale.
Dobro, dobro, nemoj se vrijeđati, Same. Ne možemo dopustiti sebi da se svađamo. Dođi bliže prozoru, ako hoćeš dobro vidjeti tu divotu. Drži ga prema svjetlu. Evo, tako.
Hvala lijepa.
Jednim skokom Holmes skoči s lutkine stolice, zgrabi dragocjeni dragulj i u tren oka drugom rukom uperi svoj revolver u grofovu glavu. Oba tipa ustuknuše. Prije nego što dođoše k sebi, Holmes pritisnu električno zvonce.
— Bez nasilja, gospodo, molim vas, bez nasilja. Čuvajte mi namještaj. Mora vam biti potpuno jasno da je vaš položaj beznadan. Dolje vas čeka policija.
Grofovo zaprepaštenje nadvlada njegov bijes i strah.
Kako ste to, do đavola .. . — promuca on.
Iznenađeni ste, naravno. Morate, naime, znati da iz moje spavaće sobe iza zastora vode ovamo jedna druga vrata. Strepio sam da me ne čujete kad sam premještao lutku, ali me sreća poslužila. Tako sam mogao osluhnuti vaš neobično zanimljiv razgovor. Da ste mogli naslutiti da vas ja slušam...
Grof odmahnu utučeno rukom.
Priznajemo, bolji ste, Holmes. Vi ste đavo u ljudskoj spodobi.
Da, nisam daleko od njega — odvrati Holmes učtivim smiješkom.
Spora inteligencija Sama Mertona tek postepeno poče shvaćati u kakvu se položaju nalaze. Kad se vani začuše teški koraci, progovori i on.
Dobro — reče. — Ali, pobogu, otkud još cvili ono gudalo? Još se čuje.
Pst, pst! — odgovori Holmes. — Imate potpuno pravo. Pustimo ga neka svira! Gramofon je divan izum našeg vremena.
U sobu nahrupi policija. U isti čas škljocnuše lisičine. Policajci odvedoše kriminalce i smjestiše ih u fijaker koji je čekao pred kućom. Watson se zadrža s Holmesom, čestitajući mu što je svoj lovorov vijenac zakitio još jednom lovorikom. Razgovor im prekide staloženi Billy, noseći pladanj s posjetnicom.
Lord Cantlemere, gospodine.
Dovedi ga gore, Billy. To je visokopreuzvišeni pair, pravozastupnik najviših interesa, — reče Holmes — izvanredna poštenjačina, ali sasvim starinskog kova. Što velite, da ga malko raskravimo? Da dopustimo sebi malo slobode? Možemo sa sigurnošću pretpostaviti da mu od onoga što se dogodilo nije još ništa poznato.
Kad se vrata otvoriše, u sobu uđe mršava, dostojanstvena prilika izražajna lica s opuštenim, viktorijanskim zaliscima. Njihova sjajnocrna boja nije baš mnogo odgovarala lordovu pogurenu držanju i njegovim teškim koracima. Holmes mu ljubazno priđe i protrese mu ruku, ali mu lord ne odvrati stisak.
Kako ste, lorde Cantlemere? Hladno je za ovo doba godine, ali zato je ovdje toplo. Smijem li vam prihvatiti kaput?
Ne, hvala, ne mislim ga skidati. Holmes je bio uporan.
Ali, molim vas, dozvolite mi! Moj će vas prijatelj, doktor Watson, uvjeriti da su te promjene temperature veoma štetne.
Njegovo se lordstvo pomalo nestrpljivo oslobodi Holmesova dodira.
Meni je sasvim dobro ovako, gospodine. Ne mislim ostati duže ovdje. Došao sam samo da čujem kako napreduje posao koji ste poduzeli.
Težak je to posao, vrlo težak.
Kako u riječima, tako i u ophođenju starog dvoranina ogledao se neprikriven podsmijeh.
Bojao sam se da ćete doći do takva zaključka. Svaki je čovjek u svom radu ograničen, gospodine Holmes, ali to ga bar može izliječiti od samozadovoljstva.
Da, gospodine, bio sam u velikoj nedoumici što da radim. Nema sumnje. Možda biste mi vi mogli pomoći savjetom.
Prilično kasno mi se obraćate za savjet. Mislio sam da imate svoje vlastite, posve zadovoljavajuće metode. Spreman sam, ipak, da vam pomognem.
Vidite, lorde Cantlemere, a mi da povedemo krivični postupak protiv lopova.
Dakako, kad ih budete imali u ruci.
Sasvim tako. Nego, već se sad postavlja pitanje kako da postupimo s držaocem dragulja.
Nije li to možda malo prerano?
Ne bi bilo naodmet da već sada imamo pripremljene planove. Pa lijepo, recite, što biste smatrali apsolutnim dokazom protiv držaoca.
Stvarni posjed dragulja.
A da li biste ga na temelju toga uhapsili?
Sasvim sigurno.
Holmes se rijetko smijao, ali je ovaj put, koliko se sjećao njegov stari prijatelj Watson, bio blizu da prasne u grohotan smijeh.
U tom slučaju, dragi gospodine, bit ću u bolnoj situaciji da preporučim vaše hapšenje.
Lord Cantlemere se ozbiljno naljuti. Njegovi uveli obrazi zaplamte odavno prikrivenom vatrom.
Vi dopuštate sebi veliku slobodu, gospodine Holmes. Ne sjećam se nečeg sličnog u svih pedeset godina moje službe. Ja sam zaposlen čovjek, gospodine, zauzet važnim poslovima, i nemam ni vremena, ni smisla za glupe šale. Gospodine, mogu vam otvoreno reći da nikad nisam imao povjerenja u vaše mogućnosti i uvijek sam bio mišljenja da bi stvar bila daleko sigurnija u rukama redovne policije. Vaše ponašanje samo potvrđuje sve moje dosadašnje zaključke. Ostajte mi, gospodine, u zdravlju i laku noć.
Holmes zaobiđe lorda i postavi se između dostojanstvenika i vrata.
Samo jedan trenutak, gospodine — reče. — Otići s Mazarinovim kamenom bilo bi daleko ozbiljnije nedjelo, nego biti njegov slučajni držalac.
Ali gospodine, to je nepodnošljivo! Pustite me da prođem.
Stavite ruku u desni džep svoga kaputa.
Što hoćete time reći, gospodine?
Hajde, hajde, učinite što sam vam rekao.
Što? Što? Otkud ovo, gospodine Holmes?
Da, veoma žalosno, lorde Cantlemere, veoma žalosno viknu Holmes. — Moj stari prijatelj, koji je ovdje, može vam reći da me koji put spopadne bogohulno raspoloženje za neku neslanu šalu, i onda teško mogu odoljeti napasti da podlegnem nekom dramatičnom iskušenju. Tako sam i sad uzeo sebi slobodu — veoma veliku slobodu, priznajem — da na početku našeg razgovora spustim dragulj u džep vašeg kaputa.
Dostojanstveni stari pair zurio je čas u dragulj, čas u nasmijano lice pred sobom.
Gospodine, nemam riječi od iznenađenja. Ali, naravno, to je doista Mazarinov kamen. Mi smo veliki vaši dužnici, gospodine Holmes. Možda imate ponešto izopačen smisao za humor, možda su vam poneke šale i neumjesne, ali priznajem da ste me zapanjili kao stručnjak svojim sposobnostima, pa povlačim sve što sam vam maločas u Ijutnji rekao. Nego, kako ste ... ?
Slučaj je samo dopola završen. Ostavimo za drugu zgodu razgovor o drugom njegovom dijelu. A sad još jednu molbu: kad budete u uzvišenom krugu, u koji se vraćate, pričali o uspješnom ishodu ove stvari, molim vas da bar donekle ublažite moju pomalo neslanu šalu.
Billy, molim te, isprati njegovo lordstvo i reci gospođi Hudson da ću se vrlo radovati ako za nas dvojicu što prije spremi večeru.

VAMPIR U SUSSEXU

Holmes je pažljivo čitao pismo koje je upravo bio primio. Zatim je, suzdržljivo se smješkajući, što je kod njega uvijek prethodilo smijehu, dodao pismo meni:
Mislim da je ovo najnevjerovatnija smjesa modernog i srednjovjekovnog duha i pomahnitale mašte — reče on. — Što mislite o ovome, Watsone?
Pročitao sam slijedeće:
»Old Jewry br. 46
19. novembar
Predmet: Vampiri Gospodine,
Naš klijent gospodin Robert Ferguson od firme Ferguson i Muirhend, koja se bavi preprodajom čaja, iz Mincing Lanea, zamolio nas je u pismu što smo ga danas primili ne bismo li mu mogli dati neka obavještenja u pogledu vampira. Kako se naša firma bavi samo procjenjivanjem strojeva, to ova stvar ne ulazi u djelokrug našeg rada, pa smo preporučili gospodinu Fergusonu da posjeti vas i vama izloži svoju stvar. Nismo zaboravili vaš neobično uspješan pothvat u slučaju Matilde Briggs.
Ostajemo s poštovanjem vaši Za Morrison, Morrison i Dodda
E. J. C.«
Matilda Briggs nije bilo ime neke mlade žene, Watsone — reče Holmes glasom u kojemu kao da je zadrhtao prizvuk sjećanja. — To je bio brod s divovskim štakorom iz Sumatre, događaj koji je još i danas svijetu nerazumljiv.
Ali, što mi znamo o vampiru? Spada li to u naš djelokrug rada?
Ipak bolje se i ovoga prihvatiti nego sjediti skrštenih ruku. Čini se da nas sudbina odvodi u čudan svijet mašte kakav se može sresti u Grimmovim vilinskim pričama. Pružite svoju ruku do sveska »V« da
vidimo što se tamo kaže.
Nagnem se natrag i skinem veliki svezak abecednog kazala, što ga bijaše zatražio. Holmes ga je prevrtao na koljenima, a oči su mu sporo i s ljubavlju klizile po zapisima o starim slučajevima iz njegove prakse u kojima je nagomilano znanje čitavog jednog životnog iskustva.
Putovanje »Glorie Scott« — čitao je on. — To je bio loš posao. Sjećam se, vi ste o tome pisali, Watsone, ali vam nisam mogao čestitati na uspjehu. Victor Lynch, krivotvoritelj. Otrovni gušter ili gila. To je bio značajan slučaj. Victoria, cirkuska ljepotica. Vanderbilt i običaj. Vipere. Vigor, čudo iz Hammersmitha. Hoj, hoj! Dobro staro kazalo. Nema mu ravna. Slušajte ovo, Watsone. Vampirizam u Mađarskoj. I opet
»Vampiri u Erdelju«. On je pohlepno prevrtao stranice, ali poslije kratka i napregnuta čitanja baci na pod veliku knjigu, gunđajući razočarano.
Trice, Watsone, trice i kučine! Kakve veze imamo mi s mrtvacima koji hodaju naokolo, a u svojim se grobovima mogu smiriti jedino onda ako ih probodemo glogovim kolcem kroz srce? To je čisto ludilo.
Ali svakako — rekoh ja — nije rečeno da jedino mrtav čovjek može biti vampir. I poneki živ čovjek mogao bi imati takve sklonosti. Čitao sam, na primjer, o starcima koji sisaju krv mladića da bi se pomladili.
Imate pravo, Watsone. U jednom od ovih zapisa spominje se takva dogodovština. Međutim, da li takvim stvarima treba ozbiljno obraćati pažnju? Ova se agencija čvrsto drži zemlje, i takva mora ostati. Svijet je dovoljno velik za sve. Nama nisu potrebne nikakve utvare. Bojim se da gospodina Roberta Fergusona ne treba shvatiti suviše ozbiljno. Možda je i ovo pismo od njega, pa će možda baciti više svjetlosti na ono što ga zabrinjava.
On uzme drugo pismo koje je ležalo na stolu, dok je bio zauzet prvim. Počeo je čitati ovo drugo. Ispočetka je čitao s osmijehom zadovoljstva da bi na kraju napregao pažnju. Kad je završio s čitanjem, sjedio je stanovito vrijeme duboko zamišljen, njišući pismo među prstima. Najzad se iznenada trgne iz razmišljanja.
Cheesemanova kuća, Lamberley. Gdje je taj Lamberley, Watsone?
U Sussexu, južno od Horshama.
To nije tako daleko. A Cheesemanova kuća?
— Poznajem taj kraj, Holmes. Pun je starih kuća, nazvanih po imenima onih što su ih sazidali prije nekoliko stoljeća. Naići ćete tako na Odleyevu, Harveyevu, Carritonovu kuću. Njihovih se vlasnika tamošnji svijet ne sjeća, ali njihova imena žive s njihovim kućama.
To je točno — reče Holmes hladno. Taj ledeni ton bio je jedna od osobitosti njegove gorde, u sebe zatvorene prirode. On je, naime, vrio rijetko odavao priznanje onome tko bi ga o nečemu obavijestio, iako je svako novo obavještenje brzo i bez pogreške registrirao u svom mozgu. — Ja baš mislim da ćemo o kući Cheeseman u Lamberleyu doznati mnogo više nego što smo mislili. Pismo je, kao što sam se i nadao, od Roberta Fergusona. Uzgred, on tvrdi da vas poznaje.
Mene?
Bolje bi bilo da ga pročitate.
Na zaglavlju se nalazila već spomenuta adresa. Glasilo je:
»Dragi gospodine Holmes,
Mene su moji zastupnici preporučili vama, ali stvar je tako izvanredno delikatna, da je o njoj raspravljati nevjerojatno teško. Radi se o jadnom mom prijatelju za koga radim. Taj gospodin se prije nekih pet godina oženio jednom damom, Peruankom, kćerkom nekog trgovca. On se s njim upoznao kad je sklapao posao za izvoz umjetnog gnojiva. Žena je bila vrlo lijepa, ali je zbog njenog stranog porijekla i razlike u vjeri uvijek bilo razmimoilaženja u pobudama i osjećajima između muža i žene, tako da je poslije izvjesnog vremena njegova ljubav prema njoj posve ohladnjela i on je počeo njihovu bračnu vezu smatrati pogreškom. U njenom karakteru počeo je zapažati takve osobine koje nikad nije uspio odgonetnuti i shvatiti. To mu je to teže polazilo za rukom zbog toga što je bila izvanredno zanosna žena, a svi su vanjski znaci govorili da mu je vrlo odana.
A sad nešto o stvari koju ču vam bolje objasniti kad se sastanemo. Ovo pismo doista treba da vam pruži samo opći opis stanja stvari te da provjeri hoćete li se zainteresirati za ovaj slučaj. Gospođa je počela ispoljavati neke čudne osobine, potpuno drukčije od njenog uobičajenog i svakodnevnog, to jest ljupkog i otmjenog raspoloženja. Gospodin se ženio dva puta i iz prvog braka ima sina. Dječaku je sada petnaest godina i veoma je ljubak i pristojan. Mladić je na nesreću u djetinjstvu ozlijeđen. Dva puta je njegova žena zatečena kako tog jadnog dječaka tuče sasvim bez razloga. Jednom ga je udarila motkom, od čega mu je ostala modrica na ruci.
Ovo je dakako bila sitnica kad se uporedi s njenim ponašanjem prema vlastitom djetetu, jednom milom dječačiću od nepune godine dana. Jednom prilikom, otprilike prije četiri tjedna, ostavila je dadilja ovo dijete samo na par minuta, ne više. Uto začuje glasni i bolni dječji plač i dadilja se odmah vratila. Kad je utrčala u sobu, ugleda gospođu, svoju gazdaricu, kako se nagnula nad dijete i kako ga grize za vrat. Na djetetovu vratu nalazila se ranica iz koje je curila krv. Dadilja se toliko preplašila da je odmah htjela pozvati muža, ali je gospođa stade preklinjati da to ne čini i dade joj pet funti kao nagradu za šutnju. Slučaj nikad nije bio razjašnjen, a nakon izvjesnog vremena preko njega se prešlo.
Međutim događaj se snažno dojmio dadilje, te od tada poče bolje motriti na svoju gospodaricu i još revnosnije bdjeti nad djetetom koje ona mnogo voli. Dok je dadilja tako pazila na majku, činilo joj se da u isto vrijeme i ova pazi na nju te da svaki put kad mora zbog nečega ostaviti dijete nasamo, majka odmah koristi priliku da se domogne djeteta. Danonoćno je dadilja zaklanjala dijete, i danonoćno je šutljiva i oprezna mati bila u zasjedi kao vučica kad čeka janje.
To vam se možda čini nadasve nevjerojatnim, ali ja vas molim da ovo shvatite posve ozbiljno, jer možda je u pitanju djetetov život i duševno zdravlje jednog čovjeka.
Naposljetku je nastupio strašni dan kad se činjenice nisu mogle više kriti od muža. Dadiljini živci su popustili, nije mogla više izdržati napor, i sve je po duši rekla mužu. Njemu je cijela ova priča izgledala nevjerojatna, kao što sada izgleda i vama. Znao je pouzdano da ga žena voli i da je, izuzev onog napada na pastorka, brižna mati. Što bi ona
grizla svoju milo, malo dijete? Rekao je dadilji da bunca, da ima kojekakve šašave sumnje i da takva klevetanja svoje žene neće trpjeti. Dok su oni razgovarali, do njih odjednom dopre neki bolan plač. Dadilja i gospodar zajedno utrčaše u dječju sobu. I zamislite, gospodine Holmes, njegova osjećanja kad je ugledao kako mu se žena podiže iz klečećeg položaja pored kolijevke i kad je na otkrivenu djetetovu vratu i na plahti zapazio krv. On tad okrete lice svoje žene prema svjetlu i oko njenih usana opazi krv. Ona je, tu više nije bilo sumnje, sisala krv svom jadnom djetetu.
Tako stoje stvari. Sada je zatvorena u svojoj sobi. Između njih nije bilo nikakvih objašnjenja. Muž je napola lud. I on i ja malo znamo o vampirizmu, poznajemo ga samo po imenu. Mislili smo da su to samo strašne priče iz drugih zemalja. Pa ipak, evo, ta se strašna priča obistinila u samom srcu engleskog Sussexa. Sve ovo može sutra biti predmet našeg razgovora. Mogu li vas posjetiti? Hoćete li svojim velikim sposobnostima pomoći jednom umno poremećenom čovjeku? Ako hoćete, molim vas, brzojavite Fergusonu, Cheesemanova kuća, Lamberley, i ja ću biti u vašim prostorijama u deset sati.
Vaš odani Robert Ferguson
P. S. Znam da je vaš prijatelj Watson igrao rugby za Blackeath kad sam ja bio desna spojka u Richmondu. To je jedina preporuka koju mogu pružiti o sebi«.
— Naravno da ga se sjećam — rekao sam kad sam položio pismo.
Veliki Bob Ferguson bio je najbolja spojka koju je Richmond ikad imao. Uvijek je bio dobar drug. Sasvim je u skladu s njegovom naravi da se brine o prijatelju.
Holmes me pogleda zamišljeno i zavrti glavom.
Nikako da vam odredim vrijednost, Watsone — reče on. — Vi još uvijek krijete u sebi neke neispitane mogućnosti. Kao dobar drugar pošaljite mu ovaj telegram: »Ispitat ću sa zadovoljstvom vaš slučaj«.
Vaš slučaj?
Ne smijemo dozvoliti da ovu agenciju zamišlja kao dom za maloumne. Razumije se da se radi o njemu samom. Pošaljite mu telegram, a ovu stvar ostavite da miruje do sutra.
Sutradan u deset sati krupnim koracima ušao je u našu sobu Ferguson. Sjećao sam ga se kao čovjeka visoka i ravna poput daske, snažnih udova i brza trkača koji je svladao mnoge protivničke bekove. Nesumnjivo, ništa u životu nije tako bolno kao sresti se s olupinama nekadašnjeg divnog atleta koga ste poznavali u cvijetu njegove mladosti. Njegov veliki kostur se srozao, kosa lanene boje postala je rijetka, a ramena se povila. Bojim se da sam i ja na njega ostavio sličan dojam.
Hej, Watsone — reče on, a glas mu je i sada bio dubok i srdačan. — Ne ličite sasvim na mladića kojega sam u Old Deer Parku bacio preko konopca među gledaoce. Mislim da sam se i ja isto tako promijenio. No ova posljednja dva-tri dana potpuno su me dotukla. Vidim iz vašeg telegrama, gospodine Holmes, beskorisnost moje neistinite tvrdnje da se zauzimam za nekog drugog, a ne za sebe lično.
Bolje da između nas nema posrednika — reče Holmes.
Razumije se, ali možete shvatiti kako je teško govoriti o ženi koju ste dužni štititi i pomagati. Što ja tu mogu? Kako da odem s takvom pričom policiji? A djeca moraju biti pod zaštitom. Ne radi li se tu o nekoj umnoj poremećenosti, gospodine Holmes? Da nije to nasljedno? Jeste li u svojoj praksi imali sličan slučaj? Bože blagi, dajte mi neki savjet, jer ću sasvim izgubiti pamet.
Samo se po sebi razumije, gospodine Fergusone. Sjedite sad, priberite se i dajte mi nekoliko određenih odgovora. Mogu vas uvjeriti da sam ja sasvim pri zdravoj pameti i da sam potpuno uvjeren da ćemo pronaći već neko rješenje. Prije svega, recite kakve ste mjere poduzeli. Je li vam žena još blizu djece?
Imali smo groznu scenu. Ona je najbolja žena, gospodine Holmes; ako je ikad ijedna žena svim srcem i svom dušom voljela nekog čovjeka, onda je to ona mene voljela. Znam samo da je u samo srce ranjena otkad zna da sam otkrio tu njenu groznu, neugodnu tajnu. Čak niti govoriti nije htjela. Na moja pitanja nije uopće odgovarala, samo me dugo gledala nekim divljim, očajničkim pogledom. Zatim je utrčala u svoju sobu i ondje se zatvorila. Otada neće više ni da me vidi. Ima jednu služavku koja živi uz nju još od vremena prije udaje. Zove se Dolores i više joj je prijateljica nego služavka. Ona joj nosi i hranu.
Znači, dijete nije u neposrednoj opasnosti.
Gospođa Mason, dadilja, zaklela mi se da se neće od njega odvajati ni danju, ni noću. Ja se potpuno pouzdajem u nju. Više sam zabrinut za jadnog malog Jacka, jer ga je, kao što sam vam u pismu pisao, već dvaput napala.
Ali ga nikad nije ozlijedila?
Ne, samo ga je divljački tukla. A to je utoliko strašnije što je jadno dijete dobroćudni bogalj. — Fergusonov se tvrd izraz lica smekšao dok je govorio. — Pretpostavljam da bi sudbina milog mladića mogla dirnuti svačije srce. Pao je u djetinjstvu i iskrivila mu se kičma, gospodine Holmes. Ali ono najdraže i najbolje u njemu, to je njegovo srce.
Holmes zgrabi jučerašnje pismo i ponovo ga stane čitati. — Tko sve živi s vama u vašoj kući, gospodine Fergusone? — upita.
Dva momka, koja su odnedavna kod nas, jedan konjušar, koji noćiva u kući, moja žena, ja, moj deran Jack, malo dijete, Dolores i gospođa Mason. To su svi.
Koliko znam, vi svoju ženu u vrijeme kad ste se vjenčali niste dobro poznavali?
Upoznao sam je samo nekoliko tjedana prije toga.
Koliko je dugo ta služavka Dolores s njom?
Nekoliko godina.
To znači da Dolores bolje poznaje karakter vaše žene nego vi?
Moglo bi se reći.
Holmes napravi neku zabilješku.
Ne bi li možda bilo korisnije otputovati u Lamberley nego da o toj stvari ovdje raspravljamo? To je očito slučaj koji treba izvidjeti na licu mjesta. Ako gospođa ostane u svojoj sobi, naše joj poznanstvo ne bi moglo biti dosadno niti bi je uznemirivalo. Razumije se, odsjest ćemo u gostionici.
Na Fergusonu se moglo primijetiti da mu je laknulo.
Tome sam se i nadao, gospodine Holmes. Ako možete otputovati, imate u dva sata odličan vlak sa stanice Victoria.
Naravno da možemo. Došlo je upravo do izvjesna zastoja u mom poslu, pa svu svoju energiju mogu posvetiti ovom slučaju. I Watson će s nama, razumije se. Ali ima još jedno ili dva pitanja koja su mi nejasna, pa bih, prije nego što otpočnem, htio od vas dobiti jasan odgovor. Kako sam razabrao, vaša nesretna gospođa napala je oba djeteta: svoje rođeno dijete i vašeg dječaka?
Tako je.
Ali napadi su se razlikovali po načinu, nije li tako? Vašeg sina je tukla?
Jednom ga je tukla štapom, a drugi put rukama, i to veoma surovo.
Zar nije dala nikakva objašnjenja zašto ga je tukla?
Nikakvo, osim da ga mrzi, i to je često spominjala.
Dobro, ima takvih maćeha. Moglo bi se reći da je posrijedi neka vrsta posmrtne ljubavi. Da li je gospođa po prirodi ljubomorna?
Jest, veoma je ljubomorna, ljubomorna svom žestinom svoje vatrene tropske prirode.
A dječak — njemu je petnaest godina. Kako sam razumio, vjerojatno je umno veoma razvijen, jer se zbog unesrećena tijela ne može predati nikakvu fizičku radu. Nije li vam on dao nekakva obavještenja u pogledu tih napada?
Nije. Samo je izjavio da nije bilo nikakva razloga.
A jesu li prije toga njihovi odnosi bili prijateljski?
Nisu. Nikad se nisu voljeli.
Kažete da je on vrlo nježan?
Na cijelom se svijetu ne bi mogao naći tako odan sin. Moj život je njegov život. On je sav prožet onim što ja kažem ili uradim.
Opet je Holmes nešto pribilježio. Neko vrijeme je sjedio duboko zamišljen.
Vi i vaš sin ste, u to nema sumnje, bili prije tog drugog braka najprisniji drugovi? Bili ste veoma upućeni jedan na drugog?
Upravo tako.
A dečko, po svojoj prirodi tako nježan, nesumnjivo je ostao vjeran uspomeni svoje majke, zar ne?
Kako se samo može zamisliti.
On je svakako davao dojam veoma zanimljiva dečka. Još nešto da upitam u pogledu tih napada. Da li su se ti čudni napadi na malo dijete i na vašeg sina dogodili u isto vrijeme?
U prvom slučaju jesu. činilo se kao da njom ovladava neko bjesnilo, pa je svoju jarost izlila na obojicu. U drugom slučaju stradao je samo Jack. Gospođa se Mason nije tužila što se tiče malog djeteta.
To stvar svakako čini još zapletenijom.
Ne razumijem vas potpuno, gospodine Holmes.
Vjerojatno da ne razumijete. Ponekad nas nužda natjera da stvaramo zaključke, a zatim čekamo da ih vrijeme, ili potpunije poznavanje stvari, potvrdi ili odbaci. To je loša navika, gospodine Fergusone, ali čovječja priroda je slaba. Bojim se da je ovaj vaš stari prijatelj imao pretjerano dobro mišljenje o naučnim metodama koje primjenjujem. No, po sadašnjem stanju stvari, mogu vam tek toliko reći da mi se vaš problem ne čini nerješiv, pa računajte s time da ćete nas u dva sata neizostavno naći na stanici Victoria.
Bilo je veče tmurnog maglovitog dana kad smo se, ostavivši svoje torbe kod »Chequersa« u Lamberleyu, vozili kolima, dugom, vijugavom cestom od poznate gline iz Sussexa i napokon stigli do usamljene i starodrevne farmerske kuće u kojoj je stanovao Ferguson. To je bila prostrana dozidavana zgrada, veoma stara srednjeg dijela, dok su joj krila nedavno dograđena s tjudorskim dimnjacima i visoko uzdignutim krovom od škriljca išarana lišajima. Stepenice pred vratima bile su trošne i iskrivljene, a vratnice uokvirene opekama s heraldičkim znacima sira i čovjeka po kome je kuća svojevremeno dobila naziv. Tavanica je bila napravljena od teških hrastovih greda, a neravni se pod ugibao u oštrim krivuljama. Miris starine i truleži prožimao je cijelu ovu trošnu zgradu.
Ferguson nas je uveo u veoma veliku prostoriju. U njoj se nalazio visok, staromodan kamin sa željeznim zaklonom, na kome je stajao datum 1670, a u njemu je od raspaljenih panjeva plamsala divna vatra.
Osvrnuvši se unaokolo, vidjeh da je soba najneobičnija mješavina raznih epoha. Do poda drvetom obloženi zidovi vjerojatno su još pripadali slobodnom seljaku farmeru iz sedamnaestog vijeka. Međutim, u svom donjem dijelu bili su ukrašeni nizom dobro izabranih suvremenih akvareJa, dok je gore, gdje je mjesto hrastovine bila žuta žbuka, visjela krasna zbirka južnoameričkog oružja i oruđa koju je, po svemu sudeći, donijela gospođa Peruanka, čija je soba bila na katu.
Holmes se podiže onom svojstvenom radoznalošću, pa ih prilično pažljivo pregleda. Zatim se vrati veoma zamišljena pogleda.
Hej! — viknu on. — Hej!
Mali pas čupavac ležao je na jednoj korpi u uglu sobe. Na Holmesov povik on se uputi, tromo, teško hodajući, nepravilno njišući noge, s repom koji mu se vukao po zemlji, prema svom gospodaru i poče mu lizati ruku.
Gospodine Holmes, što je!
Pas. Sto mu je?
To je zbunilo i veterinara. Neka vrsta paralize. Misli da se radi o spinalnom meningitisu. Ali prolazi. Brzo će ozdraviti. Je li tako, Carlo?
Pas potvrdi drhtanjem svog opuštenog repa i poče nas tužnim očima promatrati jednog po jednog. Razumio je da govorimo o njemu.
Je li to nastupilo iznenada?
Iznenada, jedne noći.
Prije koliko vremena?
Možda prije četiri mjeseca.
Veoma značajno.
Što ste vi u tome našli, gospodine Holmes?
Potvrdu onoga što sam već ranije naslućivao.
Recite, za ime boga, što vi to mislite, gospodine Holmes. Za vas
se radi, možda, samo o tome da riješite jednu zagonetku, dok je to za mene pitanje života ili smrti! Moja žena tobožnji ubica, moje dijete u stalnoj opasnosti. Ne igrajte se sa mnom, gospodine Holmes. To je neobično ozbiljna stvar.
Velika desna spojka tresla se kao prut. Holmes ga je umirivao stavivši svoju ruku na njegovu.
Ma kakav rasplet bio u ovoj stvari, bojim se, gospodine Fergusone, da će za vas biti bolan — reče on. — Htio bih vas poštedjeti što više mogu. Trenutno vam više ništa ne mogu reći, ali se nadam da ću prije no što napustim ovaj dom znati nešto sasvim određeno.
O kad bi bog dao da to saznate! Oprostite mi, molim vas, ali otići ću gore u ženinu sobu da vidim je li ondje bilo kakve promjene.
Otišao je na nekoliko minuta. Za to je vrijeme Holmes nastavio ispitivanje onih rijetkih predmeta na zidu. Kad se naš domaćin vratio, odmah mu se po snuždenu licu jasno i vidjelo da je između njega i njegove žene sve ostalo po starom. Sa sobom je doveo visoku, vitku djevojku, tamne puti.
Čaj je gotov, Dolores — reče Ferguson. — Pazite da vaša gospođa ima sve što zaželi.
Ona teško bolesna — povika djevojka prijekorno gledajući svog gospodara. — Ona ne traži jelo. Ona teško bolesna. Ona treba liječnik. Bojim se ostati sama pored nje bez liječnika.
Ferguson me pogleda ispitivačkim pogledom.
Bio bih sretan ako bih mogao biti od neke pomoći.
Da li bi vaša gospođa primila doktora Watsona?
Ja ću je povesti. Neću tražiti dozvola. Ona treba liječnika.
Onda ja idem odmah s vama — rekoh.
Slijedio sam djevojku, koja se sva tresla od jakog uzbuđenja, uz stepenice, pa niz starinski hodnik. Na njegovu kraju bila su željezom okovana vrata. Ovo me iznenadilo. Pomislio sam kako Ferguson ne bi imao nimalo lak posao kad bi silom pokušao prodrijeti do svoje žene. Djevojka izvadi ključ iz svog džepa i kad se teške daske od hrastovine
pomakoše, na vratima zaškripaše šarke. Ja uđem unutra, a ona hitro za mnom zavuče zasun, zaključavši vrata za sobom.
Na postelji je ležala žena očito u jakoj groznici. Bila je u polusvijesti, no kad sam ušao, ona podiže par prestrašenih, ali izvanredno lijepih očiju, pa se s puno strepnje zagleda u mene. Međutim, kad se uvjerila da sam stranac, kao da joj je laknulo, te se, uzdahnuvši, spusti na uzglavlje. Ja joj priđem i rekoh joj nekoliko ohrabrujućih riječi. Nepomično je ležala dok sam joj mjerio bilo i temperaturu. Iako joj je bilo snažno tuklo uz visoku temperaturu, imao sam dojam da je bolesničino stanje prije posljedica umnog i nervnog uzbuđenja nego iznenadna napada neke bolesti.
Već dva dana ovako leži. Bojim se da će umrijeti — reče djevojka.
Žena okrene svoje rumeno i lijepo lice prema meni.
A gdje moj muž?
Dolje i želi vas vidjeti.
Neću da ga vidim. Neću da ga vidim.
Činilo mi se da je pala u bunilo. — Nečastivi, nečastivi! Oh što da radim s tim vragom?
Mogu li vam pomoći na neki način?
Ne, nitko meni ne može pomoći. Svršeno je. Sve je upropašteno. Ma što ja radila, sve je upropašteno.
Mora da je žena imala neku čudnu halucinaciju. Nisam mogao niti zamisliti čestitog gospodina Fergusona kao nečastivog ili kao vraga.
Gospođo — rekoh — vaš vas muž nježno ljubi. On je vrlo ožalošćen zbog ovoga događaja.
Ona opet obrne prema meni svoje sjajne oči.
On me ljubi. Da, ljubi me. A zar ja njega ne ljubim? Zar ga ne ljubim čak ni onda kad samu sebe žrtvujem samo da mu srce ne slomim? Eto koliko ga ljubim. Pa ipak o meni misli, o meni govori tako.
On je teško ojađen, ali ne može da shvati.
Ne, doista, ne može da shvati. Ali on bi morao imati povjerenja u mene.
Želite li ga vidjeti?
Ne, ne. Ne mogu zaboraviti one strašne riječi, onaj njegov pogled. Neću da ga vidim. Idite sad. Ne možete mi pomoći. Samo mu recite jedno: želim svoje dijete. Imam pravo na svoje dijete. To je moja jedina poruka koju mu mogu poslati. — Ona okrene lice prema zidu i više ništa nije htjela reći.
Siđem stepenicama dolje u sobu, gdje su još i sada Ferguson i Holmes umorno sjedili pored vatre. Ferguson je tmurno slušao moj izvještaj o posjetu.
— Kako joj mogu poslati dijete? — reče on. — Otkud mogu znati kakav je čudan napad može spopasti? Kako mogu zaboraviti ono kad se podigla od kolijevke s njegovom krvlju na usnama!? — I sav se strese, sjetivši se na to. — Dijete je samo kod gospođe Mason sigurno i kod nje će i ostati.
Čaj nam je unijela neka hitra djevojka, koja je od svega što smo u ovoj kući vidjeli jedina predstavljala današnje vrijeme. Dok je posluživala, vrata se otvoriše, i jedan mladić uđe u sobu. Naočit momčić, bljedolik i lijepo začešljan, očiju izazivački svijetloplavih, koje su blistale sjajem uzbuđenja i radosti dok su uporno promatrale gospodina Fergusona. On požuri naprijed i objema mu se rukama objesi oko vrata, strasno kao neka zaljubljena cura.
Oh tata! — povika — Nisam znao da ste već sada trebali biti ovdje. Da, inače bih vas bezuvjetno dočekao. Tako sam radostan što vas vidim.
Ferguson se nježno oslobodi njegova zagrljaja. Na njemu se opažalo da mu dječakova nježnost malo smeta.
Mili moj stari druže — reče on tapšući nježno dječaka po njegovoj kao lan žutoj kosi. — Došao sam ranije, jer sam svoje prijatelje, gospodina Holmesa i doktora Watsona, nagovorio da dođu ovamo i provedu noć s nama.
Je li to gospodin Holmes, detektiv?
Da.
Dječak nas je promatrao veoma ispitivačkim i, kako mi se činilo, neprijateljskim pogledom.
Što je s vašim drugim djetetom, gospodine Fergusone? — upita Holmes. — Da li bih ga mogao vidjeti?
Kaži gospođi Mason da donese dijete ovamo.
Dječak je otišao držeći se pri hodu čudno i gegavo, po čemu sam svojim liječničkim okom odmah opazio da mu s kičmom nešto nije u redu. Ubrzo se vratio, a za njim je dolazila neka visoka, mršava žena koja je u naručju nosila veoma lijepo dijete, crnih očiju, zlaćanih vlasi
divnu mješavinu latinske i saksonske rase. Ferguson ga je očito mnogo volio, jer ga je uzeo na ruke i počeo nježno maziti.
Zamislite, netko je imao srca da muči ovog anđela — prošapta pogledavši dolje na djetetovo grlo, na kome se vidjela mala, jarko crvena brazgotina.
Nekako se dogodilo da sam baš tog trenutka pogledao u Holmesa i na njegovu licu opazio vrlo neobično naprezanje. Izgledalo je kao izvajano iz stare slonovače, a oči, koje su načas gledale oca i dijete, skrenuše s pohlepnom radoznalošću na nešto što se nalazilo na drugoj strani sobe. Prateći njegov pogled, primijetio sam samo to da gleda kroz prozor u tmurni, raskvašeni vrt. Istina, kapci su na prozoru bili napola pritvoreni, što je skučavalo vidik, ali je ipak bilo potpuno jasno da je Holmes svu svoju pažnju usredsredio na taj prozor. Zatim se nasmija i ponovo pogleda djetešce. Na njegovu otkrivenu vratu vidjela se ona mala brazgotina. Holmes je, ne rekavši ništa, pomno pregleda. Najzad pogladi dijete po punašnoj ručici, na kojoj se oblikovala jamica, i kojom je ono mahalo prema njemu.
Zdravo, mali čovječe. Tvoj život je počeo pod čudnim okolnostima. Dadiljo, želio bih porazgovarati s vama nasamo.
On je povede u stranu i nekoliko je minuta s njom ozbiljno razgovarao. Čuo sam samo posljednje riječi. — Nadam se da će vrlo brzo nestati vaše zabrinutosti. — Žena, za koju se činilo da je hladne, šutljive naravi, udalji se s djetetom iz sobe.
Kakva je ova gospođa Mason? — upita Holmes.
Po vanjštini, kao što vidite, nije baš osobito privlačna, ali ima zlatno srce i vrlo voli dijete.
A da li je vi volite, Jack? — obrati se Holmes odjednom dječaku, čije se lice, inače izvanredno živa izraza, odjednom smrači i on samo klimnu glavom.
Jacky ili nekog veoma voli, ili ga ne trpi — reče Ferguson obujmivši rukom dječaka. — Na sreću, ja spadam među one koje voli.
Dečko je svoju maznu glavu stavio na očeve grudi. Ferguson se nježno odlijepi od njega.
Idi, mali moj Jacky — reče on, promatrajući ga s mnogo ljubavi sve dok nije izišao iz sobe. — A sad, gospodine Holmes — nastavi, kad je dječak otišao — osjećam da sam vas doveo uzalud, jer, na žalost, ništa vam drugo ne preostaje nego samo da mi izrazite svoju sućut. S vašeg gledišta, ovo je izvanredno delikatna i zamršena stvar?
Sigurno, stvar je veoma osjetljiva — reče moj prijatelj, smiješeći se svojim uobičajenim osmijehom — ali me to uopće ne zbunjuje. Ovo je bio slučaj za logično izvođenje zaključaka, ali kad je zaključak, točku po točku, najprije bio potvrđen dovoljnim brojem odvojenih događaja, tad je ono pretpostavljeno postalo stvarnost i sad možemo pouzdano tvrditi da je takav misaoni slijed postigao svoj cilj. Bio sam načistu s onim što se ovdje događa još prije no što smo napustili Baker Street; preostalo je samo osmotriti i tražiti podatke za potvrdu moje pretpostavke.
Ferguson pređe svojom velikom rukom preko naboranog čela.
Tako vam boga, Holmes — reče promuklo — ako znate što je u stvari, nemojte me držati u neizvjesnosti. Na čemu sam? Što da činim? Meni je stalo do toga da saznam kako ste vi iznalazili činjenice jedino ukoliko ste zaista s njima nešto postigli.
Svakako, dužan sam vam objašnjenje, i vi ćete ga dobiti. Ali dopustite mi da u ovoj stvari postupim na svoj način. Watsone, je li gospođa u takvu stanju da nas može primiti?
Ona je bolesna, ali potpuno pri svijesti.
Vrlo dobro. Stvar možemo potpuno razjasniti samo u njenu
prisustvu. Pođimo gore k njoj.
Ona neće da me vidi — povika Ferguson.
Oh, da pristat će ona — reče Holmes, pa napisa nekoliko redaka na listiću papira. — Watsone, vi barem imate slobodan ulaz. Hoćete li biti ljubazni da predate gospođi ovu bilješku?
Ja se popnem ponovno i predam pisamce služavci Dolores. Ona obazrivo otvori vrata. Minutu kasnije čuo sam iznutra uzvik, u kome kao da se izmiješalo iznenađenje i radost. Dolores proviri kroz vrata iz gospođine sobe, pa me pogleda.
Hoće primiti, hoće sluša — reče ona.
Na moj poziv dođoše gore Ferguson i Holmes. Kad smo ulazili u sobu, Ferguson učini korak-dva prema svojoj ženi, koja se podigla u postelji, ali je ispružila ruku u znak odbijanja. On se tad spusti u jedan naslonjač, dok Holmes sjede kraj njega, pošto se prethodno naklonio gospođi. Ona ga je promatrala iznenađeno i gledala razrogačenih očiju.
Mislim da možemo reći Dolores neka iziđe — reče Holmes. — Oh molim, gospođo, ako vi baš želite da ona ostane, nemam ništa protiv. A sad, gospodine Fergusone, kao što znate, ja sam veoma zaposlen čovjek, pa i moji postupci moraju biti kratki i neposredni. Najbrža operacija je i najmanje bolna. Najprije da kažemo ono od čega će vam laknuti. Vaša žena je veoma dobra i vama veoma odana, ali se s njom vrlo loše postupa.
Ferguson ustane i kliknu od radosti.
Dokažite to, gospodine Holmes, i bit ću vam dužnik cijelog života.
Učinit ću to, ali, s druge strane, postupajući tako, moram vam nanijeti i jednu duboku ranu.
Ne marim ni za što, samo ako otklonite sumnje u vezi s mojom ženom. Nije mi ni do čega na ovom svijetu toliko stalo kao do toga.
E pa onda mi dopustite da vam iznesem tok mojih misli dok sam bio u Baker Streetu. Svaka pretpostavka o nekom vampiru bila je apsurdna. Takvi se događaji u krivičnoj praksi Engleske ne događaju. Međutim vaša zapažanja ipak stoje. Vi ste vidjeli da se gospođa podiže
s dječje kolijevke i da ima krvave usne.
Vidio sam.
Pa zar niste mogli doći na pomisao da je ta krvava rana mogla biti isisavana i iz drugih pobuda, a ne da bi se djetetu pila krv? Zar u engleskoj povijesti nije postojala jedna kraljica koja je sisala ovakvu ranu da bi iz nje izvukla otrov?
Otrov?
Čuo sam da se u vašem domaćinstvu spominju neke osobe iz Južne Amerike. Instinktivno sam naslutio, još prije nego što sam ga ugledao, da u kući postoji ono oružje na zidu, a i da je u svakom slučaju posrijedi nekakav otrov. Čim sam spazio kraj malog luka za lov na ptice i onaj maleni, prazni tobolac, bilo mi je jasno da je sve upravo onako kako sam i mislio, naime, da je netko djetešce ubo strelicom umočenom u kurare ili neku drugu vražju drogu. A takav je ubod, koliko se otrov ne isiše na vrijeme, uvijek smrtonosan. Pa i pas? Svatko tko se želi poslužiti takvim otrovom prethodno će provjeriti je li otrov izgubio svoju snagu. Ja za psa nisam znao unaprijed, ali je ova okolnost posve odgovarala mojoj rekonstrukciji, i sad shvaćate li me? Eto takvog se napada bojala vaša gospođa, a zatim, kad je vidjela da je napad izvršen, spasila je život svome djetetu, ali se uzdržala da vam kaže istinu, znajući koliko volite dječaka i bojeći se da vam time slomi srce.
Jacky?
Maločas sam ga motrio dok ste milovali vaše djetence. Lice mu se jasno odražavalo na staklu prozora s poluspuštenim kapkom. Vidio sam takvu okrutnu ljubomoru i mržnju kakvu sam rijetko kad vidio na čovječjem licu!
Moj Jacky!
Morate pogledati istini u oči, gospodine Fergusone. To je utoliko bolnije što se ovdje radi o izopačenoj ljubavi, o jednoj manijačnoj, pretjeranoj ljubavi prema vama, a možda i prema mrtvoj materi, što je upravo i uzrokovalo njegov postupak. On je do dna duše ispunjen mržnjom prema ovom divnom djetetu, čije su zdravlje i ljepota u suprotnosti s njegovim slabostima.
Bože blagi, pa to je nevjerojatno!
Jesam li rekao istinu, gospođo?
Gospođa je jecala i zagnjurila lice u jastuke. Potom se obrati svom mužu.
Kako sam vam mogla to reći, Bobe? Znala sam kakav će to biti težak udarac za vas. Bilo je bolje da pričekam da saznate to od nekog drugoga, a ne od mene. Kad mi je ovaj gospodin, koji, čini se, posjeduje neku čarobnu moć, napisao da zna sve, meni je laknUlo.
Mislim da bi za Jackyja bilo vrlo korisno da jednu godinu dana proputuje po moru — reče Holmes dižući se sa svoje stolice. — Samo je još jedna stvar, gospođo, ostala neodgonetnuta. Potpuno možemo razumjeti vaše napade na Jackyja. I materinskom strpljenju ima granica. Ali kako ste u ova zadnja dva dana smjeli ostaviti dijete?
Povjerila sam sve gospođi Mason. Ona je upućena.
Tako je. To sam i mislio.
Ferguson, gušeći se i drhteći, stajao je kraj postelje s pruženim rukama.
Mislim, Watsone, da je vrijeme da odemo — reče šapatom Holmes. — Ne biste li vi uzeli vjernu Dolores za jednu, a ja ću je uzeti za drugu ruku? A zatim — dodade dok je zatvarao za sobom vrata — sad ih treba ostaviti da sami srede svoje stvari.
Sačuvao sam još jednu bilješku o ovom slučaju. To je pismo koje je Holmes napisao kao konačan odgovor na ono čime je otpočela ova priča:
»Baker Street 211b
21.novembra
Predmet: Vampiri Gospodine,
Pozivajući se na vaše pismo od 19. o. m., imam čast izvijestiti vas da sam udovoljio zahtjevu vašeg klijenta gospodina Roberta Fergusona iz firme Ferguson & Muirhead, koja se bavi preprodajom čaja, iz Mincing Lanea, te da je njegova stvar dovedena do zadovoljavajućeg rezultata.
Zahvaljujući vam na preporuci, ostajem vaš odani
Sherlock Holmes«

TRI ZABATA

Ne mislim, već pouzdano znam da nijedan od mojih uzbudljivih doživljaja što sam ih doživio sa Sherlockom Holmesom nije otpočeo tako sasvim iznenadno ili dramatično kao onaj koji je nazvan »Slučaj kuče Tri zabata«. Već nekoliko dana nisam bio s Holmesom i pojma nisam imao što mu je zaokupljalo pažnju. Tog jutra bio je prilično razgovorljiv. Upravo me posadio u onaj prilično otrcani i nizak naslonjač s jedne strane kamina, dok se on vrpoljio s lulom u ustima u naslonjaču s druge strane, kadli stiže jedan posjetilac. Zapravo, kad bih rekao da je neki podivljali bik provalio u sobu, bila bi jasnija predodžba o njegovu dolasku.
Vrata se širom otvoriše i golem Crnac upade među nas. Da nije bio strašan, čitava bi njegova pojava djelovala smiješno, jer je bio obučen u odijelo veoma upadljive sive boje, a oko vrata mu je visjela kao lososovo meso crvenkasta, glatka mašna. Svoje široko lice i zgnječeni nos bijaše ispružio i svojim je pakosnim, brzim pogledom mjerio prijeteći sad jednog, sad drugog.
Tko je od vas dvojice gospar Holmes? Holmes podiže svoju lulu i slabo se nasmiješi.
Oh, to ste vi, zar ne? — reče naš posjetilac prilazeći teškim ali sigurnim korakom uglu stola. — Slušajte, gospar Holmes, ne miješajte se u tuđe poslove. Pustite svakog da radi što mu je drago. Jeste li razumjeli?
Vrlo zanimljivo! Samo nastavi — reče Holmes.
Oh, zanimljivo, je li? — zamumlja ovaj. — Sto mu muka, neće biti baš tako zanimljivo ako vas malko protresem. Dosad sam se učtivo ponašao, ali moje šake neće vam biti zanimljive ako se poslužim njima. Gledajte ih, gospar Holmes!
On tutnu ogromnu, čvorugavu pesnicu pod nos mom prijatelju. Holmes ju je, kako se činilo, promatrao vrlo pažJjivo. — Da li su ti takve od rođenja, ili su takve postale vježbanjem? — upita Holmes.
Možda je ledena hladnokrvnost moga prijatelja ili slabi štropot
žarača koji sam dohvatio bili uzrokom što je ponašanje našeg posjetioca postalo mirnije.
Dobro, ja sam vas učtivo upozorio — reče on. — Imam prijatelja kojega zanima kraj oko Harrowa. Vi znate na što mislim, i on neće trpjeti da ga ondje ometate. Razumijete li? Vi niste zakon, a nisam ni ja, ali ako se vi upletete, onda ćete i mene naći u gužvi. Ne zaboravite to.
Već te dosta dugo želim upoznati — reče Holmes. — Neću te ponuditi da sjedneš, jer mi se tvoje prisustvo ne sviđa, ali nisi li ti Steve Dixie, poznati boksač?
Tako se zovem, a to ću vam, budite sigurni, i dokazati poduzmete li štogod protiv mene.
To je svakako posljednje što bi trebalo da učiniš — reče Holmes zagledavši se u strašna usta našeg posjetioca. — A ono umorstvo mladog Perkinsa, napolju pred Holborn Barom? Što, zar već odlaziš ... ?
Crnac je naglo odskočio unazad, a lice mu dobi olovnu boju.
Neću da čujem o tome — reče. — Kakve ja imam veze s tim Perkinsom? Pa ja sam trenirao u Bull Ringu u Birminghamu, kad je taj mladić stradao.
Da, govorit ćeš ti pred sudom o tome, Steve — reče Holmes. — Motrio sam ja na tebe i Barneya Stockdalea...
Tako mi bog pomogao, gospar Holmes ...!
Dosta. Možeš ići. Pronaći ću te već kad mi budeš potreban.
Do viđenja, gospar Holmes. Nadam se da se ne ljutite zbog ovako rana posjeta.
Naljutit ću se ako mi ne kažeš tko te je poslao.
Pa to, ovaj, nije tajna, gospar Holmes. Onaj isti gospodin koga ste maloprije spomenuli.
A tko ga je na to naveo?
Ne znam, tako mi boga, gospar Holmes. On mi je samo kazao:
»Steve, posjeti gospodina Holmesa i kaži mu da mu život nije siguran ako krene cestom za Harrow«. To je cijela istina.
Ne čekajući daljnja pitanja, naš posjetilac sunu naglo iz sobe, gotovo isto onako kako je u nju i upao. Holmes uz miran osmijeh istrese pepeo iz svoje lule.
Drago mi je, Watsone, što vas nije primorao da mu razbijete tu šašavu glavu. Vidio sam kad ste baratali s onim žaračem. Ali on je u stvari bezopasan mangup, jedna neobično mišićava luckasta i bučna beba, koja se, kao što ste i sami vidjeli, lako daje zastrašiti, pripadnik bande Spencera Johna, a nedavno je učestvovao u nekom prljavom poslu, koji ću rasvijetliti kad budem imao vremena. Njegov neposredni šef je Barney. On je već lukaviji. Bave se uglavnom fizičkim napadima, zastrašivanjem i tome slično. Ono što bi vrijedilo ovdje znati jest odgovor na pitanje tko se iza njih krije, osobito u ovom slučaju.
Ali zašto vas oni žele zastrašiti?
Zbog slučaja u Harrow Wealdu. To me baš draška da se tim slučajem ozbiljnije pozabavim, jer kad već očito ne žale truda da se toliko zauzimaju za njega, onda mora biti nešto u stvari.
0 čemu se tu zapravo radi?
Baš sam se spremao da vam kažem nešto o tome, ali me onaj smiješni, maloprijašnji međučin spriječio. Evo ovo je pismo gospođe Maberley. Ako možete poći sa mnom, ja joj odmah javljam, i mi krećemo.
Pročitao sam ovo:
»Dragi gospodine Sherlock Holmes,
Jedna za drugom dešavaju se neobične stvari u vezi s ovom mojom kućom i mnogo bih cijenila vaš savjet. Naći ćete me sutra kod kuće u bilo koje doba dana. Kuća se nalazi nedaleko od kolodvora Weald. Mislim da je moj muž, pokojni Mortimer Maberley, nekad bio vaš klijent.
Uz pozdrav vaša Mary Maberley«
Adresa ie bila — »Tri zabata«, Herrow Weald.
Dakle, u tome je stvar! — reče Holmes. — A sada, ako imate slobodnog vremena, Watsone, možemo krenuti na put.
Poslije kratke vožnje vlakom i još kraće vožnje kolima, stigli smo do same kuće, u stvari vile od drveta i cigle, koja je ležala na jednom jutru zapuštenog travnjaka. Tri mala [uzdignuća iznad prozora gornjeg kata, koja su podsjećala na male zabate, kao da su htjela opravdati ime koje je vila imala. Iza nje se otezao gaj tužnih poluizraslih borova. Izgled cijelog ovog imanja doimao se siromašno i jadno. Međutim, ubrzo smo se uvjerili da je kuća unutra dobro opremIjena, a da je gospođa koja nas je primila bila veoma ljubazna starija dama, vrlo uglađena i kulturna.
Sjećam se dobro vašeg muža, gospođo — reče Holmes — mada je već prošlo nekoliko godina otkako se koristio mojim uslugama u nekim beznačajnim stvarima.
Možda vam je bolje poznato ime moga sina Douglasa. I Holmes ju je radoznalo pogledao.
Dragi bože! Jeste li vi mati Douglasa Maberleya? Poznavao sam ga, ali ne baš najbolje. Ta čitav ga je London poznavao. Kakvo divno stvorenje! Gdje je on sada?
Mrtav je, gospodine Holmes, mrtav. Bio je otišao u Rim i ondje prošlog mjeseca umro od upale pluća.
Vrlo mi je žao. Tko bi ikad pomislio da će smrt pokositi takva čovjeka. Nisam poznavao nikog tko bi imao toliko životnog elana. Vrlo je intenzivno živio, svakim dijelom svoga tijela.
Previše naporno, gospodine Holmes. To ga je i upropastilo. Vi ga se sjećate iz onih dana kad je bio ljubazan i sjajan čovjek, ali ne znate kako se kasnije pretvorio u jedno ćudljivo, mrzovoljno, uvijek zamišljeno stvorenje. Jednostavno nešto mu se slomilo u srcu. Prosto sam mogla promatrati kako se taj moj čestiti dječak iz dana u dan pretvara u sve većeg cinika.
Ljubavna historija? Neka žena?
Ili zao duh. No, ja vas, gospodine Holmes, nisam zvala zato da razgovaramo o mom jadnom djetetu.
Doktor Watson i ja stojimo vam na usluzi.
Ovdje se događaju neobične stvari. Provela sam u ovoj kući do danas više od godinu dana, a kako živim povučeno, malo što znam o svojim susjedima. Prije tri dana posjetio me neki čovjek koji mi reče da je posrednik pri kupoprodaji kuća. Rekao mi je da bi ova kuća potpuno odgovarala njegovu klijentu, i ako bih se odlučila za prodaju, stvar bi se uredila veoma glatko. To mi je izgledalo veoma čudno, jer je u tom kraju na prodaju nekoliko praznih kuća koje su isto tako mogle doći u obzir. Mene je, naravno, zanimalo ono što je rekao, jer sam pomišljala na korist koju bih mogla imati. Zato sam zatražila pet stotina funti, više no što sam bila dala za kuću. On smjesta pristade na moju cijenu, ali je nadovezao zatim da njegov klijent želi kupiti i namještaj, pa ne bih li ja za nj odredila cijenu. Neki dijelovi tog namještaja potječu još iz mog starog doma, ali su, kao što vidite, u vrlo dobru stanju, pa sam rekla poprilično okruglu svotu. I na ovu je smjesta pristao. Oduvijek sam željela putovati, a ova je prodaja za mene bila sasvim povoljna, tako da mi je stvarno izgledalo da ubuduće neću više zavisiti materijalno ni od koga.
Jučer mi je došao taj čovjek s gotovim ugovorom. Na sreću, pokazala sam ovaj ugovor advokatu gospodinu Sutrou, koji živi u ovom mjestu. Rekao mi je: »Ovo je veoma neobična isprava. Znate li da vi ne biste imali pravo da išta, pa čak ni svoje lične stvari, iznesete iz kuće ako potpišete ovakav ugovor?«
Uveče, kad je onaj čovjek navratio, ponovo, ja sam ga na ovo upozorila i rekla da sam namjeravala prodati samo stvari.
»Ne, ne, nego baš sve«, reče on.
»Ali moja odijela? Moj nakit?«
»Dobro, dobro izuzeci se mogu učiniti u pogledu vaših ličnih vrijednosti. Ali bez provjere iz kuće ništa ne smije izići. Moj klijent je širokogrudan čovjek, ali po ćudi i načinu kako sklapa poslove malo čudan. On hoće ili sve ili ništa«.
»Onda ni od samog posla nema ništa«, odgovorih ja.
I na tome je ostalo. Međutim, jedna stvar u svemu ovome bila je vrlo čudna, pa sam mislila ...
Odjednom nastade vrlo neobičan prekid.
Holmes dade rukom znak gospođi da načas ušuti. Potom prođe kroz sobu, širom otvori vrata i odanle, zgrabivši je za ramena, uvuče neku visoku mršavu ženu. Ona uđe nezgrapno se otimajući kao veliko pile koje kriješti, jer je istrgnuto iz kokošinjca.
Ostavite me! Kakav je ovo način? — zaskiče ona.
Ama pobogu, Susan, što to treba značiti?
Upravo sam dolazila k vama da čujem hoće li ovi posjetioci ostati na doručku, kadli je ovaj čovjek skočio na mene.
Čuo sam je već prije pet minuta, samo nisam htio prekidati vaše veoma zanimljivo izlaganje. Vi ste se, čini se, zadubili, Susan, nije li tako? Malo previše teško dišete za takav | posao koji tvrdite da ste obavljali.
Susan okrete svoj namršteni, ali i iznenađeni pogled na Holmesa. — A tko ste vi, i s kojim me pravom ovako gurate?
Htio sam samo postaviti nekoliko pitanja gospođi u vašem prisustvu. Gospođo Maberley, jeste li ikom spominjali da ste mi pisali i zatražili od mene savjeta?
Nisam, gospodine Holmes.
Tko je predao na poštu vaše pismo, gospođo?
Susan.
Razumije se! A sad, Susan, kome ste pismeno ili usmeno poslali poruku s viješću da vaša gospođa traži od mene savjet?
To je laž! Nikakvu poruku nisam poslala.
Hajdete, Susan, vi vrlo dobro znate da su u laži kratke noge!
Kome ste poslali poruku?
Susan — povika njena gospodarica. — Znala sam da ste zla, prevrtljiva žena. Sjećam se sada da sam čula kako razgovarate s nekim preko ograde.
To je moja lična stvar — odgovori odjednom žena turobno.
Pretpostavljam da ste razgovarali s Barneyem Stockdaleom? — reče Holmes.
Pa dobro, ako znate, što me onda pitate?
Prije nisam bio sasvim siguran u to, ali sada jesam. Dobro, Susan, dobit ćete deset funti ako mi kažete tko se nalazi iza Barneya.
Netko tko bi za svakih vaših deset mogao položiti hiljadu funti.
Tako bogat čovjek? Nije bogataš, nasmijali ste se, znači bogatašica. A sad kad smo već toliko doznali, mogli bi ste nam reći i njegovo ime, pa ste zaslužili deseticu.
Prije će vas vrag odnijeti no što ću vam išta reći.
Oh, Susan, alaj se vi krasno izražavate.
Ja se čistim odavde. Dosta mi je sviju. Sutra šaljem po stvari — i pođe ljutito prema vratima.
Zbogom, Susan. Uzmite neko sredstvo za umirenje ... A sad — nastavi on kad su se vrata zatvorila iza bijesne žene koja se izražava onako biranim riječima, prelazeći s veselog na posve ozbiljan govor — ova banda radi po narudžbi. Gledajte kako brzo igraju svoju igru. Na žigu pisma koje ste mi uputiti stoji da je primljeno u deset sati navečer. Susan već obavještava o tom Barneya. Barney ima vremena da ode do svog poslodavca i da dobije uputstva. On ili ona — ja sam skloniji vjerovanju da se radi o ženi, jer sam primijetio da se Susan ruga mojoj grešci — smišlja neki plan. Crni je Steve upućen meni u posjet, i ja sam sutradan u jedanaest sati upozoren da se ne miješam u ovu stvar. Vidite, to je brzina.
A što oni žele?
Ta u tome i jest zagonetka. Kome je prije pripadala ova kuća?
Nekom umirovljenom pomorskom kapetanu koji se zvao Ferguson.
Znate li što o njemu?
Nisam nikad čula ništa.
Pitam se nije li on možda ovdje nešto sakrio. Iskreno, danas
svijet sakriva blago u poštansku štedionicu, ali se još uvijek nađe po neki šašavko. U prvi mah sam pomislio da nije ovdje sakrivena neka stvar od vrijednosti. Ali u tom slučaju, što će im namještaj? Niste li možda imali kakvog Raphaela ili prvo izdanje nekog Shakespeareovog djela a da to niste znali?
Ja mislim da ne posjedujem nikakvu rijetku stvar, osim jednog čajnog servisa od finog stakla iz Derbyja.
Ne vjerujem da u tom grmu leži zec. Osim toga, zašto onda ne bi otvoreno rekli šta žele? Da je njima stalo do vašeg čajnog servisa, oni bi vam uvijek mogli ponuditi dobru cijenu, i ne bi se morali truditi da sve pokupuju; ključ, drveće i burad. Ne, po mom mišljenju, ovdje se radi o nečem što vi niti ne znate da imate, a što svakako, kad biste znali da je kod vas, ne biste dali ni po koju cijenu.
Ja isto to mislim — rekoh i ja.
Eto, i Watson se slaže sa mnom.
Dobro, gospodine Holmes, a što bi moglo biti posrijedi?
Da vidimo može li nas ovo rasuđivanje dovesti do sigurnijih zaključaka. Vi u ovoj kući stanujete godinu dana?
Gotovo dvije.
To bolje. U ovom dugom periodu nitko ništa od vas nije poželio, a sad odjednom, u roku od tri do četiri dana, stavljaju vam se hitne ponude. Što vi, Watsone, mislite o svemu ovome?
Mislim da je taj predmet prispio u kuću prije kratkog vremena.
I opet se slažemo — reče Holmes. — Gospođo Maberley, da li je nedavno u kuću dospio neki predmet?
Nije, ove godine ništa nisam kupila.
Doista? Dobro je da znam. Mislim da je najbolje pustiti da se događaji malko sami od sebe razvijaju, dok ne dobijemo jasniju predodžbu o njima.
Da li je vaš advokat sposoban čovjek?
Gospodin Sutro je najsposobniji advokat u mjestu.
Imate li još koju djevojku, ili je lijepa Susan, što je malo prije onako zalupila ulaznim vratima, bila jedina?
Imam još jednu mlađu djevojku.
Pokušajte nagovoriti Sutroa da jednu—dvije noći provede u vašoj kući. Možda će vam ustrebati zaštita.
Od koga da me štiti?
Tko to zna? Stvar je svakako nejasna. Kad ne mogu ovako otkriti što smjeraju, moram prići rješavanju s druge strane, da doznam što je bitno. Je li vam posrednik za prodaju kuća dao kakvu adresu?
Samo svoju posjetnicu i zanimanje: Haines Johnson, posrednik i procjenitelj.
Sumnjam da ćemo njegovo ime naći u adresaru. Pošteni poslovni ljudi ne kriju svoje prebivalište. Dobro, obavještavat ćete me o daljnjem razvoju. Kad sam se već prihvatio vašeg slučaja, budite sigurni da ću ga rasvijetliti.
Kad smo prolazili kroz predsoblje, Holmesove se oči, kojima ne izmakne ništa, zaustaviše na nekoliko sanduka i kovčega složenih u jednom uglu. Na njima su se vidjele naljepnice.
Milano, Lucern. Ova je prtljaga došla iz Italije?
To su stvari sirotog Douglasa.
Zar ih još niste raspakovali? Koliko su dugo kod vas?
Prispjele su prošlog tjedna.
Ali vi ste kazali ... gle, pa možda su baš unutra podaci koji nam nedostaju. Otkud znamo da se baš u njima ne nalazi nešto od vrijednosti?
Nema tu toga, gospodine Holmes. Siromah Douglas živio je samo od svoje plaće i male rente. Kakvo bi on bogatstvo zaboga mogao posjedovati?
Holmes se duboko zamisli.
Nemojte više oklijevati, gospođo Maberley — reče on najzad.
Naredite da se ove stvari odnesu gore u vašu spavaću sobu.
Pregledajte ih što je prije moguće i doznajte što se sve u njima nalazi. Dolazim sutra da čujem što ste sve otkrili u njima.
Bilo je više nego očekivano da se »Tri zabata« nalaze pod najstrožom prismotrom, jer dok smo obilazili visoku ogradu na kraju drvoreda, spazismo ondje našeg znanca Crnca, profesionalnog boksača, kako čeka u hladu. Naišli smo na njega sasvim iznenada. Stojeći na tom mjestu, ostavljao je dojam bijesna i opasna stvorenja. Holmes se maši rukom za džep.
Tražite svoj revolver, gospar Holmes?
Ne, nego bočicu parfema.
Ama vi ste baš smiješni, gospar Holmes.
Neće ti biti ni najmanje smiješno, Steve, ako krenem za tobom.
Lijepo sam te jutros opomenuo.
Čujte, gospar Holmes, razmislio sam o onome što ste mi rekli. Ne bih htio da se više govori o aferi gospar Perkinsa. Rado ću vam pomoći ako vam treba moja pomoć, gospar Holmes.
Dobro, onda mi reci tko je šef bande?
Tako mi bog pomogao, gospar Holmes, još prije sam Vam golu istinu rekao. Ja pojma nemam. Meni izdaje naređenja moj gazda Barney i to je sve što znam.
Dobro, ali pazi, Steve, dobro utuvi u glavu da je gospođa koja stanuje u onoj kući kao i sve što se nalazi pod tim krovom pod mojom zaštitom. Ne zaboravi to.
U redu, gospar Holmes. Zapamtit ću.
Steve se prestrašio za svoju rođenu kožu, Watsone — primijeti Holmes kad smo produžili šetnju. — Da zna, sigurno bi izdao svog poslodavca. Sreća da sam bio obaviješten o bandi Johna Spencera i o tom da joj je i Steve pripadao. Cijeli ovaj slučaj je za Langdalea Pikea, sad idem k . njemu. Kad se vratim, možda će nam sve biti jasnije.
Cijelog tog dana više nisam vidio Holmesa. Mogu zamisliti kako ga je proveo. Langdale Pike bio je živi zbornik o društvenim skandalima. Ovo čudno, nujno biće provodilo je sve svoje slobodno vrijeme u
polukružnom izbočenom prozoru jednog kluba u ulici Saint James i bilo prijemna i otpremna stanica za sva ćaskanja i ogovaranja prijestolnog grada. Njegovi su se prihodi penjali, kako se tvrdilo, do četveroznamenkastih brojeva i to zahvaljujući člančićima koje su otkupljivale i svakog tjedna objavljivale one prljave novine kojima je jedini cilj da zadovolje znatiželjnost publike za skandaloznom kronikom. Ova živa ljudska kazaljka pokazivala je kad i kako se u mračnim dubinama londonskog društva zbio neki neobičan vrtlog ili kovitlac te to bilježila automatski točno poput seizmografske igle. Holmes bi ponekad diskretno pomogao Langdaleu, a ovaj bi mu prvom zgodnom prilikom uzvratio.
Rano slijedećeg jutra, čim sam kročio u stan svog prijatelja, odmah sam po njegovu ponašanju vidio da je sve u redu. Međutim, malo poslije toga priredio nam je veoma neugodno iznenađenje jedan telegram slijedećeg sadržaja:
»Molim, dođite odmah. Klijentova kuća noćas provaljena. Policija na poslu. — Sutro«.
Holmes fićukne. — Počela je kriza u drami; mnogo prije nego što sam očekivao. Iza cijele ove stvari, Watsone, stoji jedna moćna pokretačka sila, a poslije onog što sam čuo, nimalo me to ne iznenađuje. Ovaj gospodin Sutro je advokat. Bojim se da sam pogriješio što vas nisam zamolio da ondje noć provedete na straži, jer se ovaj druškan pokazao kao vrbov klin. Sad nam ništa drugo ne preostaje nego da otputujemo ponovo u dražesni Harrow Weald.
Zatekli smo »Tri zabata« u sasvim drukčijem stanju od onog u kojem smo ga ostavili prethodnog dana. Mala grupa dokoličara okupila se kod vrtnih vrata dok je nekoliko policajaca ispitivalo prozore i lijehe krcate geranijama. Unutra smo našli jednog sijedog starijeg gospodina, advokata, i jednog rumenog, žustrog inspektora, koji je pozdravio Holmesa kao svog starog prijatelja.
Bojim se, Holmes, da ovdje za vas neće biti posla. Jedna najobičnija loša organizirana provala; stara uboga policija valjda će biti kadra da sama riješi ovakvu stvar. Za to joj nije potrebna pomoć eksperta.
Uvjeren sam da je stvar u dobrim rukama — reče Holmes. —
Samo obična provala, kažete?
Vrlo dobro znam i tko su provalnici, pa ćemo ih začas pronaći.
Barneyeva banda i onaj veliki Crnac viđeni su ovdje.
Divno. A što su odnijeli?
Pa, čini se da nisu mnogo. Gospođa Maberley je omamljena kloroformom, a kuća je bila ... Ah, evo gospođe.
Naša jučerašnja poznanica izgledala je veoma blijeda i slaba. Ušla je u sobu oslanjajući se na malu služavku.
Vi ste mi, gospodine Holmes, dali dobar savjet — reče ona osmjehujući se tužno. — Samo vas ja, na žalost, nisam poslušala. Nisam htjela uznemirivati gospodina Sutroa i tako sam nočas ostala bez zaštite.
Ja sam tek jutros čuo o provali — objasni advokat.
Gospodin Holmes mi je savjetovao da bih dobro uradila ako pozovem sebi u kuću nekog prijatelja. Potcijenila sam njegov savjet, i to me skupo stajalo.
Vi veoma loše izgledate — reče Holmes. — Možda niste u stanju niti ispričati šta se sve dogodilo.
O sve je to ovdje zabilježeno — reče inspektor kucnuvši po debeloj bilježnici.
Ali ako gospođa nije suviše umorna ...
Zapravo ni nemam bog zna što reći. Uvjerena sam da ih je ona pokvarena Susan naučila kako će najlakše ući. Morali su imati cijeli raspored kuće u malom prstu. Sjećam se samo trenutka kad su mi začepili usta krpom natopljenom kloroformom, ali koliko sam dugo bila u besvjesnu stanju, nemam pojma. Kad sam se probudila, kraj moga je kreveta stajao jedan čovjek dok je drugi držao u ruci neki svežanj iz prtljage moga sina. Prtljaga je bila djelomično otvorena, a porazbacane stvari po podu. Ja skočim i uhvatim ga.
Velikoj ste se opasnosti izložili, gospođo — reče inspektor.
Sjećam se kako sam se prilijepila za nj i kako me odgurnuo, dok me onaj drugi lupio po glavi: više se ničega ne sjećam. Moja služavka
Mary čula je ovu buku, pa je počela s prozora vriskati. Na ovo se odazvala policija, ali su lupeži već bili pobjegli.
Jesu li štogod odnijeli?
Pa ovaj, ne vjerujem da je i moglo nestati nešto od naročite vrijednosti. Znam sigurno da u prtljazi moga sina takvog nečeg nije ni bilo.
A jesu li šta zaboravili?
Samo jedan list papira, koji sam najvjerojatnije istrgla iz ruke onom čovjeku kad sam ga zgrabila. Papir je ležao sav zgužvan na podu. Rukopis je moga sina.
Što znači da nema osobita značenja — reče inspektor.
Ali da se radilo o provalnikovu rukopisu ...
Tako je — reče Holmes. — Sasvim ispravno rasuđujete; ali ja bih ipak rado pogledao taj papir.
Inspektor izvuče iz svoje bilježnice presavijen list papira velikog formata.
Ništa ja ne propuštam, čak ni najbeznačajniju sitnicu — reče on pomalo razmetljivo — To savjetujem i vama, Holmes. Za vrijeme svog dvadesetogodišnjeg službovanja postao sam pravi majstor svog zanata. Tko zna, možda su na njemu ostali otisci prstiju i tome slično.
Holmes poče razgledati papir.
Inspektore, šta mislite da je ovo?
Po mom mišljenju, to je završetak neke neobične pripovijesti.
Prije će biti da je to kraj nekog neobičnog romana — reče Holmes. — Zapazili ste broj na vrhu stranice? Dvije stotine četrdeset i peta stranica. Gdje li su one ostale dvije stotine četrdeset i četiri?
Pretpostavljam da su ih odnijeli. Alaj će od toga imati velike koristi!
Upasti u kuću da bi se ukrao papir kao što je ovaj, zar vam to ne izgleda čudno? Kako vi to objašnjavate, inspektore?
Mislim, gospodine, da su dripci u svojoj žurbi zgrabili samo ono
što im je prvo dopalo ruku. Baš im čestitam na ulovu!
A što će njima stvari moga sina? — upita gospođa Maberley.
Pa, ovaj, nisu našli ništa u prizemlju te su pokušali sreću gore na katu. Tako ja to objašnjavam. Što vi o tome mislite, gospodine Holmes?
Moram najprije malo porazmisliti. Priđite prozoru, Watsone. — I dok smo nas dvojica ondje stajali, Holmes mi je čitao jedan odlomak iz teksta na papiru. Počeo je čitati iz sredine jedne rečenice, a zatim je čitanje teklo glatko:
»Lice je poprilično krvarilo od posjekotina i udaraca, ali to nije bilo ništa prema krvarenju njegova srca kad je vidio to ljupko lice, za koje je bio gotov i život žrtvovati, kako hladno promatra njegovu agoniju i poniženje. Ona se čak i smijala, da, tako mi boga, u brk mu se smijala. I tog trenutka zamre potpuno njegova ljubav, a zače se slijepa mržnja. Ta mora se nečega radi živjeti. Ako mi za tvoj zagrljaj nema života, gospo moja, poživjet ću onda samo zato da te upropastim i da se osvetim do kraja«.
Čudna neka gramatika — reče uz osmijeh Holmes, vraćajući inspektoru papir. — Jeste li zapazili kako se »ona« brzo izmijenila u
»moja«. Pisac se toliko zanio svojim pismom da je u odsudnom trenutku uobrazio da je on junak romana.
Čini se vrlo loša stvar — reče inspektor, kad je vratio list u bilježnicu. — Ta, zar vi odlazite, gospodine Holmes ?
Pa, s obzirom na to da je ovaj slučaj dospio u tako sposobne ruke, ne vidim što da tu tražim. Uzgred budi rečeno, gospođo Maberley, niste li mi vi rekli da biste vrlo rado išli nekuda na put?
To je oduvijek bio moj san, gospodine Holmes.
Kamo biste najviše voljeli otići: Kairo, Madeira ili Rivijera?
Oh, kad bih imala novaca, odlučila bih se za put oko svijeta.
Vrlo dobro. Oko svijeta? A sad, zbogom! Vjerojatno ću vam se večeras javiti s par redaka.
Kad smo prošli pored prozora, bacim pogled unutra i opazim
inspektora kako se smije i vrti glavom. — Ovi pametnjakovići su pomalo ćaknuti — pročitao sam iz njegova osmijeha.
A sad, Watsone, došli smo do posljednje runde u ovom našem malom pothvatu — reče Holmes kad smo se ponovo vratili u buku londonskog centra. — Najbolje će biti, mislim, da ovu stvar rasvijetlimo odmah. Ne bi bilo zgoreg ako pođete i vi sa mnom, jer kad se ide u posjet gospođi kao što je Isidora Klein, bolje je imati svjedoka.
Uzeli smo kočiju i, pošto je Holmes doviknuo kočijašu nekakvu adresu na Grosvenor Squareu, požurismo onamo. Holmes, koji je neko vrijeme sjedio u kolima duboko zamišljen, iznenada se trgne.
Uzgred, Watsone, mislim da vam je stvar jasna.
Pa ne bih to baš mogao reći. Zasad još samo nagađam da idemo u posjet nekoj dami koja stoji u pozadini cijele ove nesreće.
Točno. A zar vam ime Isidora Klein ne kaže ništa? Pa ona je svojevremeno bila jedna od najčuvenijih ljepotica, kojoj ni jedna žena nije bila ravna. Čista Španjolka, prava krv gospođarećih konkvistadora, a u njenoj obitelji u Pernambucu generacijama su bili vodeći ljudi. Udala se za Kleina, starog njemačkog kralja šećera, i vrlo lako postala najbogatija i najljupkija udovica na svijetu. A onda je u njenu životu nastupilo razdoblje u kojem se stala zabavljati po svome. Izredalo se nekoliko ljubavnika, a jedan od njih bio je i u Londonu neobično zapažen mladić Douglas Maberley.
Po svemu sudeći, za njega je ovo bilo više od obične avanture. On nije bio leptir iz visokog društva, nego čvrst, ponosit čovjek, koji je davao sve, ali i tražio. Kad bi zadovoljila svoj ćef, za nju je stvar bila svršena, te je to i te kako znala staviti do znanja svom bivšem ljubavniku, iako mu jasno i otvoreno nije rekla ništa.
Znači, ono je bio njegov lični roman?
Ah, vidim da ste razumjeli. Čujem da se sada treba udati za mladog vojvodu od Lomonda, koji bi joj upravo mogao biti sin. Mama njegove visosti s njenim bi se godinama još i pomirila, ali s time da pukne tolika bruka, e to je sasvim nešto drugo. I tako je neophodno ... Ah, stigli smo.
Nalazili smo se pred jednom od najljepših kuća u West Endu. Jedan
ukočeni lakaj, nalik na nekakav stroj, uzeo nam je posjetnice, a malo poslije donese nam ih natrag rekavši da gospođe nema kod kuće.
Onda ćemo pričekati dok se ne vrati — reče Holmes veselo.
Ako nije kod kuće, znači da nije za vas kod kuće — reče lakaj.
Dobro — odgovori Holmes. — Onda to znači da nećemo morati čekati. Molim vas predajte gospođi ovaj listić. — On iščupa iz svoje bilježnice jedan listić i načrčka tri ili četiri riječi, pa ga savije i preda lakaju.
Šta ste napisali? — upitah.
Ništa drugo već samo »Znači li to onda da trebam obavijestiti policiju?« To će nam mislim, otvoriti vrata.
I to je zaista učinilo svoje. Za čas su nas propustili, a već minutu kasnije nalazili smo se u jednom prostranom i divnom poluosvijetljenom salonu iz tisuću i jedne noći, u kojem se samo mjestimice bljeskao ružičast sjaj električnih žarulja. Osjetio sam da je ova dama zašla u izvjesnu dob u kojoj i najponosnija krasotica smatra da njenoj boji lica bolje odgovara polutama. Ona kao neka kraljica ustade s jednog divana, stasita, visoka, prekrasna i izvanredno dotjerana lica. Kresnula je svojim prekrasnim španjolskim očima kao da nas je htjela sasjeći.
A što znači ova nametljivost i ova uvredljiva poruka? — upita ona pokazujući listić.
Ne trebam vam objašnjavati, gospođo. Previše cijenim vašu razboritost da bih to smatrao potrebnim, premda je odskora, moram priznati, veoma zatajila.
A u čemu, gospodine?
Pa u tome što je pretpostavljala da me vaši unajmljeni mangupi mogu tako lako zastrašiti i odvratiti od posla. Sigurno se nitko ne bi prihvatio poziva kao što je ovaj moj da ga na nj ne potiču baš opasnosti. Prema tome, vi ste me zapravo sami natjerali da se primim slučaja mladog Maberleya.
Ja uopće ne razumijem o čemu govorite. Kakve veze ja imam s najamljenim mangupima?
Holmes se zamisli i pođe nehajno prema vratima.
Da, potcijenio sam vašu razboritost. Pa dobro, onda laku noć.
Kamo ćete? Stanite!
U Scotland Yard.
Nismo bili ni na pol puta do vrata kadli nas stiže i uhvati Holmesa za ruku. Odjednom se preobrazila u med medeni.
Holmes, sjednite, gospodo! Raspravimo ovaj slučaj. Mislim, gospodine Holmes, da mogu biti iskrena prema vama. Vi ste po svojim osjećajima otmjen gospodin. To svojim instinktom žene brzo osjete. Postupat ću prema vama kao s prijateljem, a nadam se da mi to i jeste.
Ne mogu vam uzvratiti prijateljstvo, gospođo. Ja, istina, nisam zakon, ali se borim za pravdu koliko mi to moje slabe snage dopuštaju. Sad sam ovdje i rado ću vas saslušati, a zatim ću vam reći što ću raditi.
Bilo je zaista posve lakomisleno od mene što sam prijetila tako hrabru čovjeku kao što ste vi.
Ono što je stvarno bilo lakomisleno s vaše strane, gospođo, to je da ste se našli okruženi bandom lupeža i izložili se tome da padnete pod njihovu vlast. Pa oni vas mogu ucjenjivati, odati, štogod im volja.
Ne, ne. Baš toliko glupa nisam. Mogu vam reći s obzirom na to da sam vam obećala iskrenost, da nitko od njih, osim Barneya Stockdalea i njegove žene Susan, nema pojma tko im je poslodavac. A to što se njih tiče, ovo nije prvi put ... — ona se nasmije i klimnu glavom s vrlo koketnom i ljupkom neposrednošću.
Znam. Isprobali ste ih već ranije.
To su oni dobri psi koji ne laju kad idu u lov.
Ali obično prije ili kasnije zagrizu u ruku koja ih hrani. Čeka ih uskoro zatvor zbog provale. Policija im se nalazi za petama.
Dobit će samo ono što zaslužuju. Zato su i bili plaćeni. Ali mene neće dovesti nitko u vezu s tim slučajem.
Ukoliko vas ne dovedem ja.
Ne, ne, nećete ni vi. Suviše ste vi otmjen gospodin, a ovdje se
radi o tajni jedne žene. Zar da vi odate tajnu jedne žene?
Kao prvo, morate vratiti rukopis.
Ona se kikoćući približi kaminu, u kojem se nalazila neka pougljena masa koju ona raštrka žaračem.
Da vratim ovo? — upita ona, i tu, stojeći pred nama, tako je vragoljasto i izvanredno izgledala s onim svojim izazivačkim osmijehom da sam pomislio kako je ovaj od svih Holmesovih kriminalnih slučajeva najtvrđi orah. Ali Holmes je bio imun na sentimentalnosti.
Time ste samo zapečatili svoju sudbu — reče Holmes hladno.
Veoma ste nagli u svojim postupcima, gospođo, a u ovom ste slučaju pretjerali.
Ona odbaci žarač, pa se kao ćeretajući, obrati prijatelju.
Baš ste vi težak čovjek, gospodine Holmes. Mogu li vam ispričati čitav slučaj ?
Uobražavam da bih ga ja mogao ispričati vama.
Ali vi mojim očima morate promatrati taj slučaj. Stavite se u položaj žene koja se nalazi pred ostvarenjem najveće želje svog života i odjednom doznaje da sve to u zadnjem trenutku može propasti. Može li se osuditi jedna takva žena ako se brani?
Za sve ste krivi samo vi.
Da, da, to priznajem. Bio je on veoma drag mladić, ali što mu mogu kad se, eto, dogodilo da Douglas nije odgovarao mojim planovima. On je želio brak, zamislite, gospodine Holmes, brak s jednim običnim građaninom, koji je još uz to i bez novaca. Njemu nikad nije bilo dosta. S vremenom je postajao sve drskiji i drskiji. A kako sam mu ja popuštala, mislio je, čini se, da uvijek treba da popuštam, i to nikom drugom nego samo njemu. Postao je jednostavno nesnosan. Najzad sam ga dovela dotle da ipak shvati kako stoje stvari.
Da li time što se unajmili tipove da ga premlate ispod vaših prozora?
Vama je, čini se, stvarno sve poznato. Pa jest, točno je da su ga
Barney i njegovi ljudi odavde otjerali. Priznajem i to da su s njime prilično grubo postupali. Ali što je on na ovo uradio? Nisam mogla niti pretpostaviti da će jedan otmjeni gospodin učiniti tako nešto? Napisao je knjigu u kojoj je iznio prave basne. Razumije se, ja sam bila vuk, a on janje. Imena, istina, nisu bila prava, ali tko u Londonu ne bi prepoznao lica spomenuta u romanu? Šta kažete na to, gospodine Holmes?
Nije pošteno postupio.
Možda je talijanski zrak raspalio vrelim osvetničkim duhom njegovo srce i njegov krvotok. Pisao mi je i poslao jedan primjerak te svoje knjige, kako bi me odmah stavio na muke. Pripremio je dva primjerka: jedan za mene, drugi za izdavača.
A kako ste saznali da izdavač nije dobio knjigu?
Znala sam tko je bio njegov izdavač. Znate, ovo nije bio njegov jedini roman. Utvrdila sam da se iz Italije izdavaču uopće nije niti javljao. A onda je Douglas iznenada umro. Sve dok se drugi rukopis nije nalazio kod mene, bila sam u opasnosti. Pretpostavljala sam više nego sigurno da se nalazi među njegovim stvarima, koje su trebale biti vraćene njegovoj majci. I stavila sam bandu u pogon time što se jedna žena iz te grupe zaposlila kao služavka u kući u kojoj se nalazi rukopis. Htjela sam cijelu stvar urediti na častan način. Bila sam voljna kupiti kuću i sve što je u njoj, platiti koliko god za nju bude zatraženo. Drugim sredstvima sam se poslužila tek kad se moj plan o kupnji potpuno izjalovio. A sad, gospodine Holmes, budući da priznajem da sam prema Douglasu zaista bila suviše okrutna — a sam bog mi je svjedok da to iskreno žalim — recite mi što sam drugo mogla učiniti kad je cijela moja budućnost bila u pitanju?
Sherlock Holmes slegnu ramenima.
Hm! Hm! — reče on. — Mislim da ću za ovu lupešku rabotu morati izvršiti obračun na uobičajen način. Koliko stoji put oko svijeta, s tim da čovjek na tom putovanju može sebi priuštiti najveće udobnosti?
Gospođa ga zabezeknuto pogleda.
Da li bi pet hiljada funti bilo dosta?
Mislim da bi bilo.
Vrlo dobro. Očekujem da mi u tu svrhu ispostavite ček, a ja ću se postarati da ga dobije gospođa Maberley. Dužni ste da toj ženi omogućite malu promjenu zraka. A ubuduće, gospođo — pa joj zaprijeti kažiprstom na svoj uobičajeni način — budite oprezni! Čitava se života ne možete igrati oštrim nožem a da se ne posiječete.

TRI GARRIDEBA

Možda je bila komedija, a možda i tragedija. Zbog nje je jedan čovjek izgubio pamet, ja sam prolio svoju krv, a treći će otići na robiju. Pa ipak, u svemu tome ima nečeg vrlo smiješnog.
Odlično se sjećam datuma, jer je toga mjeseca Holmes odbio da bude uvršten u red vitezova zbog svojih zasluga, o čemu će vjerojatno jednom biti riječi. Spominjem to tek uzgred, jer sam kao njegov suradnik i pouzdanik obavezan da budem do krajnosti obazriv da ne počinim kakvu indiskreciju. To mi, ponavljam, omogućuje da mogu sa sigurnošću utvrditi datum, a taj je bio zadnji dan juna 1902. godine, ubrzo po svršetku južnoafričkog rata. Holmes je nekoliko dana proveo u postelji, što je s vremena na vrijeme redovito radio, ali se toga jutra izvukao iz nje držeći u ruci dugačak dokument, ispisan na arku velikog formata. Iz sivih, inače ozbiljnih, očiju izbijala je neka razdraganost.
Prijatelju Watsone, imate priliku da zaradite nešto novaca — reče on. — Jeste li ikad čuli za ime »GARRIDEB«?
Priznao sam da nisam.
Evo vidite. Ako pronađete nekog Garrideba, novac vam je osiguran.
Zašto?
Oh, to je duga priča, a i prilično neobična. Mislim da u cijelom tom kolopletu ljudskih zapetljaja, s kojim smo se dosad sreli, nismo naišli na nešto što bi bilo čudnije od tog slučaja. Ta osoba će odmah doći ovamo i biti saslušana unakrsnim pitanjima, tako da ne želim ništa otpočinjati dok ona ne stigne. Ali u međuvremenu treba mi ime.
Telefonski imenik ležao je na stolu pored mene, te stadoh ne gajeći nikakvu nadu, prevrtati po njegovim stranicama. Međutim, na moje iznenađenje, na odgovarajućem mjestu ipak se nalazilo i to neobično ime. Ja likujući uskliknem.
Evo vam, Holmes! Tu je!
Holmes uze knjigu od mene.
Garrideb N., — pročita. — Little Ryder Street broj 136 W. Žalim što vas moram razočarati, dragi moj Watsone, ali to je isti čovjek. Tu istu adresu imam i na njegovom pismu. Nama je potreban drugi jedan čovjek koji bi se zvao kao ovaj.
Uto uđe gospođa Hudson s posjetnicom na pladnju. On podigne posjetnicu i pogleda je.
Gle, pa tu je — zaprepašteno povikah. — Jedino što je početno slovo drukčije. John Garrideb, pravni savjetnik, Moorville, Kansas, SAD.
Holmes se razgledajući posjetnicu nasmija. — Bojim se, Watsone, da ćete morati učiniti još jedan napor — reče on. — I ovaj gospodin je već u planu, mada nikako nisam očekivao da ću ga jutros vidjeti. Međutim, on nam može reći dobar dio onoga što želim znati.
Trenutak kasnije čovjek uđe u sobu. Gospodin John Garrideb, pravni savjetnik, bio je omanji, snažan čovjek, okrugla, dobro izbrijana lica, karakterističnog za tolike amerikanske poslovne ljude. Svojim bucmastim prilično djetinjastim izgledom ostavljao je dojam posve mlada čovjeka sa širokom skalom osmijeha na licu. Ipak, najupadljivije na njemu bile su njegove oči. Rijetko sam sretao ljude čije su oči tako uvjerljivo govorile o bogatstvu njihova unutarnjeg života. Njegove su oči bile sjajne i nevjerojatno su živo reagirale na svaku promjenu njegovih misli. Iako mu je izgovor bio američki, u njegovom govoru nije bilo ničeg neobičnog.
Gospodine Holmes? — upita on pogledvaši prvo jednog, pa onda drugog od nas. — Isti ste kao na fotografijama, ako smijem reći. Vjerujem da ste primili pismo od mog imenjaka, gospodina Nathana Garrideba.
Molim izvolite sjesti — reče Holmes. — Mislim da nešto moramo raspraviti.
On uzme one arke velikog formata, pa nastavi. — Vi ste, naravno, gospodine John Garrideb, spomenuti u ovom doku mentu. Nekad ste, po svemu sudeći, živjeli u Engleskoj?
Zašto to kažete, gospodine Holmes?
Učini mi se kao da se u njegovim izražajnim očima iznenada pojavila neka sumnja.
Pa vi ste odjeveni sasvim po engleski!
Gospodin Garrideb se usiljeno nasmija. — Čitao sam o vašim trikovima, gospodine Holmes, ali nikad nisam mislio da ćete ih iskušati na meni. Po čemu to sudite?
Po kroju ramena na vašem odijelu, po vrhovima vaših cipela.
Zar bi itko mogao u to posumnjati?
Dobro, dobro, ja nisam imao pojma da djelujem tako očito britanski. Nisam tako davno došao s one strane mora zbog poslova u London, pa mi je, eto, odjeća, kako kažete, sasvim po londonskom uzoru. No ja vrlo dobro znam da je vaše vrijeme dragocjeno i da se nismo sastali zbog razgovora. Nego da prijeđemo na stvar o kojoj je riječ u pismu koje držite u rukama.
Holmes je nekako zbunio našeg posjetioca, čije bucmasto lice nije više bilo onako ljubazno kao u početku.
Strpljenja, strpljenja, gospodine Garrideb! — reče Holmes umirujućim glasom. — Doktor Watson vam može potvrditi da su ovakve moje upadice katkad imale stanovitog značenja za okončanje otpočete stvari. A zašto s vama nije došao i gospodin Nathan Garrideb?
Što je on vas uplitao u sve to? — upita naš posjetilac razgalamivši se odjednom bijesno. — Što se to vas tiče, sto mu gromova. Radi se o jednoj sasvim poslovnoj stvari između dva džentlmena, i što tu jedan od njih treba uplitati i detektiva! Jutros sam bio kod njega, pa mi je rekao kakvu mi je šašavu smicalicu namjestio. Eto zašto sam ovdje. Ali to mi nije nimalo prijatno.
Ne radi se ni o kakvim smicalicama protiv vas. Radi se samo o njegovoj revnosti da se ostvari vaš cilj, koji je, kao što sam obaviješten, od najveće važnosti za vas obojicu. Pretpostavljao je da imam puta i načina da dobijem obavještenja, pa je sasvim razumljivo što se obratio meni.
Ljutito lice našeg posjetioca pomalo se razvedravalo.
E, to je onda druga stvar. Kad sam otišao jutros k njemu, rekao
mi je da se obratio detektivu, na što sam odmah zatražio vašu adresu, i evo me kod vas. Ne volim kad se policija petlja u privatne poslove. No, ako baš hoćete da nam pomognete u iznalaženju tog čovjeka, ne može nastati nikakva velika šteta, zar ne?
Da, upravo tako — reče Holmes. — A sad, gospodine, kad ste već ovdje, bit će zacijelo vrlo korisno da nas iscrpno i točno obavijestite o cijeloj stvari. Ovaj moj prijatelj potpuno je neupućen u pojedinosti.
Gospodin Garrideb odmjeri me ne baš jako ljubaznim pogledom.
Je li baš nužno da i on zna? — upita.
Mi obično radimo zajedno.
Pa dobro, nemam što tajiti. Izložit ću vam činjenice mogu. Da ste došli iz Kansasa, ne bih vam morao objašnjavati tko je bio Alexander Hamilton Garrideb. Namlatio je grdne pare u poslovima s nekretninama, zatim s neuskladištenom pšenicom u Chicagu, da bi potom zaradu ulagao u kupnju zemljišta. Nakupovao je toliku silnu zemlju da je površinom odgovarala čitavom vašem okrugu. Njegova su se imanja protezala uz rijeku Arkansas od Fort Dodgea. Bile su to ledine, šume, oranice, rudnici, uglavnom sve vrste zemljišta koja vlasniku donose novac.
Nije imao ni pseta ni mačku, a ako je i imao nekog rođaka, nikad nisam za njega čuo. I taj čovjek, tko zna zašto, ponosio se neobičnošću svog imena. To nas je veoma zbližilo. Radio sam kao advokat u Topeki, i jednog dana osjeti me taj stari gospodin, koga je strahovito zagolicalo upozna čovjeka koji ima isto prezime kao i on. Toliko a je obuzeo njegov hir da se svom strašću bacio na to da pronađe postoji li na svijetu još koji Garrideb. Pronađite i još jednog, govorio je. Odgovorio sam mu da sam veoma zaposlen i da ne mogu dan gubiti jureći po svijetu u potrazi za Garridebima. Ipak ćete vi to meni urediti, ako se stvari budu razvijale kako sam isplanirao, odvrati mi on. Ja sam mislio da se šali, ali se brzo ispostavilo da su te njegove riječi od izvanrednog značenja.
Naime, cijelu godinu dana kasnije stari umre i ostavi za sobom oporuku, najneobičniju oporuku koja je ikad napisana u državi Kansas.
Podijelio je svoju imovinu na tri dijela od kojih bi jedan pripao meni, ako pronađen još dvojicu Garrideba. Ostalo bi pripalo toj dvojici. To vam je pet milijuna dolara za svakog, možda više za koji cent, ali pod uvjetom da ih možemo podići jedino ako se pojavimo sva trojica.
To je toliko bogatstvo da sam odmah napustio svoju advokaturu i krenuo u potragu za Garridebima. U Sjedinjenim Državama ih nema. Prokrstario sam ih uzduž i poprijeko, gospodine, ali u Americi nisam mogao uhvatiti ni jednog Garrideba. Onda okušah sreću u staroj postojbini. I tu, na koncu, u londonskom telefonskom imeniku, naiđem na takvo ime. Prije dva dana otišao sam do njega i izložio mu cijelu stvar. Ali on je sam samcat, kao i ja, bez ijednog muškog rođaka, osim nekih sa ženine strane. A u oporuci se traže tri odrasla muškarca. Kao što vidite, jedan nam još uvijek ne dostaje; ako nam možete pomoći da se nađe i treći prezimenjak, bogato ćemo vas nagraditi za trud.
Eto, Watsone — reče Holmes smiješeći se. — Nisam li vam rekao da se radi o fantastičnoj stvari? Po mojem mišljenju, gospodine, bilo bi najprirodnije da stavite oglas u novine u rubrici ličnih vijesti.
Pa to sam i učinio, gospodine Holmes, ali nisam dobio odgovor.
Pobogu, dragi moj! Hm! Ovo je doista jedan veoma neobičan probiemčić. Pozabavit ću se malo njime u dokolici. Uzgred, čudnovato da ste došli ovamo čak iz Topeke. Ja sam se dopisivao s pokojnim Lysanderom Starrom, koji je ondje bio predsjednik općine 1890. godine.
Dobri stari dr Starr — reče naš posjetilac. — Njegovo se ime još uvijek spominje s poštovanjem. Dobro, gospodine Holmes, mi vam se, pretpostavljam, možemo javiti i kasnije, pa ćemo vas već obavijestiti kako stvar napreduje. Za dan-dva računamo da ćete nešto doznati.
Izjavivši to, naš se Amerikanac pokloni i ode.
Holmes zapali lulu te je neko vrijeme sjedio zamišljen i čudno se smješkao.
No, pa što je? — upitah ga najzad.
Čudim se, Watsone, jako se čudim.
Čemu?
Bilo mi je čudno, Watsone, zbog čega taj čovjek valja takve laži. Zamalo da ga to nisam izravno pitao, jer ima slučajeva kad je najpametnije odmah prijeći u grubi frontalni napad, no poslije sam zaključio kako je bolje ostaviti ga neka živi u uvjerenju da nas je zavarao. Evo, došao čovjek u engleskom kaputu izlizanih laktova i ispalih koljena, a ipak, sudeći po ovom dokumentu, kao i po njegovu ličnom kazivanju, trebalo bi da je Amerikanac iz srca Amerike koji je nedavno prispio u London. U rubrikama ličnih vijesti nije bilo ni spomena o oglasu. Znate da ih ja pratim najpažljivije. Za mene su oglasi najomiljenija busija, kamo se smještam kad se hoću domoći kakve priče, a takvog fazanskog pijetla nikad ne bih promašio. Nekog Lysandera Starra iz Topeke nikad nisam poznavao. Ma gdje ga takli, nailazite na laž. Amerikanac mislim da jest, ali je svoj akcent uglačao za svog dugogodišnjeg boravka u Londonu. Što li on tu lovi; kakvi li su ga porivi potakli da organizira ovako besmislenu hajku za Garridebima? To je vrijedno našeg truda; pretpostavljam da je taj čovjek neka bitanga, i to bez svake sumnje veoma dovitljiva i ne sasvim obična. Sada moramo ustanoviti da li je i naš drugi poslovni partner tako umišljen. Watsone, pozovite ga sad telefonski.
Ja postupih kao što mi je rekao i začujem s druge strane žice neki tanak, drhtav glas.
Da, da, ja sam Nathan Garrideb. Je li tamo gospodin Holmes?
Želio bih kazati nekoliko riječi gospodinu Holmesu.
Moj prijatelj uzme slušalicu. Slijedio je uobičajeni, iskidan dijalog.
Da, bio je ovdje. Prema onom što ja znam, vi ga niste poznavali... Otkada? ... Samo dva dana! ... Da, da, naravno, izgledi su najprivlačniji ... Hoćete li biti večeras kod kuće? Pretpostavljam da vaš imenjak neće biti tamo ... Vrlo dobro, u tom slučaju dolazim. Radije bih porazgovarao s vama bez njega. Sa mnom dolazi i dr Watson ... iz vašeg pisma vidim da vi rijetko izlazite ... Dobro, bit ćemo oko šest. Ne spominjite to advokatu Amerikancu ... Vrlo dobro ... Zbogom!
Bio je sumrak krasne proljetne večeri, pa je čak i uličica Little Ryder Street, jedna od malih ogranaka Edgwar Roada, nekoliko koračaja od zloglasnog Tyburna, izgledala kao pozlaćena pod snopovima divnih i iskošenih zraka zalazećeg sunca. Kuća prema kojoj smo se uputili bila
je velika starinska, rano georgijanska građevina, ravnog pročelja od cigle, s dva tamna udubljenja — dva prozora u prizemlju. Tu je stanovao naš klijent; kroz oniske prozore vidio se prednji dio velike sobe, gdje je provodio dan. Našavši se pred stanom, Holmes pokaza na malu mjedenu pločicu, na kojoj je bilo napisano stanarevo ime.
Ona je ovdje istaknuta već nekoliko godina — reče mi on, pokazujući na potamnjelu površinu. — U svakom slučaju, ovaj ovdje zaista se tako zove, i to treba imati na umu.
Kuća je imala zajedničko stepenište, a u njezinom predvorju nalazilo se mnoštvo natpisa s imenima; neki od njih odnosili su se na urede, a neki na privatne stanove. To nisu bili neki obiteljski stanovi, već prije obitavališta boemski nastrojenih neženja. Naš klijent nam je osobno otvorio vrata, ispričavši se da mu je kućna pomoćnica otišla u četiri sata. Ispostavilo se da je gospodin Nathan Garrideb bio jako visok čovjek, klimav, mršav, poguren i ćelav, star oko šezdeset godina. Lice mu je bilo sama kost i koža, a put neodređene mrtvačke boje, kao u ljudi koji se malo kreću. Velike okrugle naočale, isturena kozja bradica, kao i njegovo nagnuto držanje, odavali su njegovu neposrednu radoznalost.
Soba je bila isto tako neobična kao i njezin stanar. Bila je duboka i široka, s ormarima i ormarčićima, s pretincima i policama natrpanim geološkim i anatomskim uzorcima.
S obiju strana izlaznih vrata nalazile su se kutije s leptirima i noćnjacima. Na sredini sobe bio je stol pretrpan svakovrsnim drangulijama, a usred njih stršila je visoka mjedena cijev snažnog mikroskopa. Kad sam pogledao uokolo iznenadio sam se kako je sveobuhvatno bilo zanimanje toga čovjeka. Tu je kutija sa starim novcem, tamo ormarić s oruđem iz kremena, iza stola u sredini sobe stajao je ormar s fosilnim kostima. Gore je bio red sadrenih lubanja, ispod njih naljepnice, a na svakoj štampanim slovima ispisani nazivi: Neandertal, Heidelberg, Cro-Magnon. Po svemu se jasno vidjelo da se bavi proučavanjem najraznovrsnijih predmeta. Pa i sad, dok je stajao pred nama, držao je u desnoj ruci komadić jelenje kože i čistio njime neki stari novac.
Sirakuzac, iz najboljeg perioda — stade nam objašnjavati
dignuvši ga prema svijetlu. — Na kraju su veoma degenerirali, ali kad su bili na vrhuncu, smatram da im nema ravnih, iako neki daju prednost aleksandrijskoj školi. Tu vam je stolica, gospodine Holmes. Dozvolite mi, molim vas, da sklonim te kosti. A vi, gospodine — ah, da, doktore Watsone, ne biste li bili dobri pa stavili na stranu tu japansku vazu? Oko mene vidite nešto stvarčica koje me zanimaju u životu. Liječnik mi predbacuje što malo izlazim, ali kamo bih izlazio kad ima toliko toga što me ovdje zadržava ... Trebalo bi mi tri mjeseca da sastavim odgovarajuće kataloge za ove ormare.
Holmes pogleda radoznalo oko sebe.
Tvrdite da nikad ne izlazite iz kuće?
Tu i tamo izvezem se do Sothebyjeve ili Christijeve radnje, i to je sve. Uglavnom vrlo rijetko napuštam svoju sobu. Ja nisam neki snažan čovjek, a treba mi mnogo vremena za moja istraživanja. Možete zamisliti, gospodine Holmes, kakav je to bio strašan udar za mene; udar prijatan, ali ipak strašan, kad sam čuo za ono bogatstvo »palo s neba«» sreću kojoj nema ravne. Treba nam samo još jedan Garrideb da bismo stigli do cilja, a takav će se jamačno i pronaći. Imao sam jednog brata, ali on je mrtav, dok ženski rođaci ne dolaze u obzir. Pomislih, mora da postoji još koji Garrideb na ovome svijetu. Kako sam čuo da ste se bavili neobičnim slučajevima, obratio sam vam se pismom. No, priznajem, onaj gospodin Amerikanac ima potpuno pravo; trebalo je da se najprije posavjetujem s njim. I tješim se da sam postupio onako kako sam mislio da je najbolje.
Mislim da ste postupili sasvim mudro — reče Holmes. — Je li vama doista stalo do tog imanja u Americi?
Uopće mi nije stalo, gospodine. Ništa me ne bi moglo rastaviti od mojih zbirki. Ali taj me gospodin uvjerio da će otkupiti moj dio nasljedstva čim dokažemo svoje pravo na nj. Pet milijuna dolara je velika svota. Na tržištu ima na desetine primjeraka koji bi izvrsno popunili praznine u ovoj zbirci, a koje ja ne mogu kupiti jer mi nedostaje nekoliko stotina funti. Pomislite samo što bih sve mogao uraditi sa pet milijuna dolara. Odmah bih stvorio jezgru jedne nacionalne zbirke. Postat ću Hans Sloan svog stoljeća.
Oči su mu se zacaklile iza velikih naočala. Bilo je sasvim jasno da
nikakva nevolja na ovom svijetu neće spriječiti gospodina Nathana Garrideba u traganju za još jednim imenjakom.
Ja sam vas posjetio samo da bih vas upoznao, i nema razloga da vas prekidam u vašim proučavanjima — reče Holmes. — Volim uspostaviti lični kontakt s osobom s kojom se nalazim u poslovnom odnosu. A sad vam moram postaviti nekoliko pitanja. U džepu mi je vaš veoma jasan prikaz stvari. Praznine sam popunio prilikom posjeta onog gospodina iz Amerike. Razabrao sam da sve do ove nedjelje vi uopće niste znali da on postoji.
Tako je. Posjetio me prošlog utorka.
Da li vam je rekao što smo razgovarali?
Jest, od vas je ravno navratio k meni. Prije toga bio je veoma ljut.
A zašto je bio ljut?
Izgledalo je kao da se smatrao povrijeđen u svojoj časti. Ali vratio se sasvim veseo.
Je li predlagao što da se uradi?
Ne, gospodine, nije.
Jeste li možda zapazili da ima kakav potajni plan?
Ništa, osim onoga što on tvrdi.
Jeste li mu govorili o sastanku koji smo utanačili telefonom?
Jesam, gospodine, rekao sam mu.
Holmes se duboko zamisli. Primijetio sam da je zbunjen.
Imate li u svojoj zbirci nekih stvari od velike vrijednosti?
Nemam, gospodine. Ja nisam bogat čovjek. To je lijepa zbirka, ali nema baš neku naročitu vrijednost.
Bojite li se provalnika?
Ni najmanje.
Koliko godina stanujete u ovoj kući?
Otprilike pet.
Unakrsno ispitivanje prekinuto je iznenadnim udarcima o vrata. Naš klijent nije čestito ni pritisnuo kvaku na vratima, kad advokat iz Amerike uzrujano grunu u sobu.
Tu je! — vikao je mašući nekakvim novinama iznad glave. — Smatrao sam potrebnim da što prije dođem do vas. Gospodine Nathane Garrideb, primite moje čestitke. Vi ste sad bogat čovjek. Naš se posao sretno završio i sve je u redu. A što se vas tiče, gospodine Holmes, možemo vam samo reći da nam je žao ako smo vas bez potrebe uznemirili.
On preda novine našem klijentu, koji je, stojeći, zurio u jedan uokvireni oglas. Holmes i ja se nagnusmo, pa pročitasmo preko njegovih ramena. Glasio je ovako:

Sjajno! Pa to je treći — uzviknu uzbuđeno naš domaćin.
Otpočeo sam traganje u Birminghamu — reče Amerikanac — i moj tamošnji agent poslao mi je ovaj oglas, objavljen u nekim lokalnim novinama. Moramo žuriti i dovršiti stvar. Pisao sam ovom čovjeku i javio mu da ćete ga posjetiti u njegovu uredu sutra poslije podne u četiri sata.
Vi želite da ga ja posjetim?
Što vi mislite, gospodine Holmes? Zar to ne bi bilo mudrije? Ja sam ovdje samo lutajući Amerikanac, zašto bi mi on morao vjerovati? Ali vi ste Britanac, koji sigurno uživa dobar glas; vama će morati pokloniti pažnju. Ako baš želite, poći ću i ja s vama, ali sutra sam strašno zauzet; no svakako, ako biste upali u neprilike, evo mene odmah za vama.
Pa dobro, već godinama nisam išao na tako dalek put.
Nije to ništa, gospodine Garrideb. Već sam se raspitao i za najbolju vezu. Polazite u dvanaest, a tamo biste trebali biti već poslije tri. Možete se vratiti još iste noći. Treba samo da posjetite tog čovjeka. Objasnite mu čitavu stvar, nabavite uvjerenje da postoji. Pobogu! — reče on vatreno. — Kad se ima na umu da sam ja iz srca Sjedinjenih Država došao ovamo, za vas je svakako mnogo manja žrtva otići na stotinjak milja odavde da biste čitavu stvar konačno sredili.
Zaista vrlo lako — reče Holmes. — Sve što je rekao ovaj gospodin sušta je istina.
Gospođin Nathan Garrideb slegne ramenima. Očito nije bio prezadovoljan. — Pa dobro, kad ste baš navalili, polazim — reče. — Imajući na umu veličanstvenu nadu kojom ste obasjali ovaj moj život, teško bi mi bilo da vam išta odbijem.
Znači, stvar je utanačena — reče Holmes. — Čim uzmognete o svemu ćete me svakako obavijestiti?
Postarat ću se — reče Amerikanac. — A sad — dodade on, pogledavši na svoj sat — moram poći. Posjetit ću vas sutra, gospodine Nathane, i ispratit ću vas za Birmingham. Polazite li sa mnom, gospodine Holmes? Dobro, onda zbogom, a sutra uveče imat ćemo možda dobrih vijesti za vas.
Primijetio sam da je lice mog prijatelja postalo vedrije kad je Amerikanac napustio sobu i da su s njega nestali tragovi zbunjenosti.
Želio bih pregledati vašu zbirku, gospodine Garrideb — reče on. — Poznavanje neobičnih predmeta, ma kojoj vrsti oni pripadali, mogli bi koristiti mojem zvanju, a vaša je soba pravo pravcato sklonište takvih predmeta.
Naš klijent se sav sjajio od sreće, a oči su mu blistale iza velikih
naočala.
Posvuda se priča, gospodine, da ste vrlo obrazovan čovjek — reče on. — Ako imate vremena, sad bih vam mogao sve pokazati.
Na nesreću, nemam. Ali ovi su primjerci tako lijepo obilježeni i razvrstani da mi gotovo ne bi ni trebala vaša usmena objašnjenja. Ako vam ne bi bilo krivo, došao bih sutra da ih malo razgledam.
A zašto da mi bude krivo? Vi ste uvijek dobrodošli. Soba će, naravno, biti zatvorena, ali će gospođa Saunders biti ovdje do četiri sata; ona vas može pustiti.
Dobro, ja ću sutra popodne biti slobodan. Recite, molim vas, gospođi Saunders, i sve će biti u redu. Onako uzgred da vas upitam, tko je vaš posrednik za iznajmljivanje i prodaju stanova?
Naš klijent bijaše začuđen ovim iznenadnim pitanjem.
Holloway & Steel u Edgware Roadu. Ali zašto?
I sam sam pomalo arheolog kad su u pitanju kuće — reče Holmes smijući se. — Pitam se je li ova kuća građena u stilu kraljice Ane ili kralja Georgea?
Bez dvojbe, u stilu kralja Georgea!
Stvarno. Mislio sam da je nešto starija. No to se dade lako utvrditi. Zbogom, gospodine Garrideb! Želim vam mnogo uspjeha na vašem putovanju u Birmingham.
Usput svratismo u ured posrednika za stanove, koji se nalazio u neposrednoj blizini, no ondje utvrdismo da je toga dana zatvoreno. Tako se vratismo u Baker Street. Tek poslije večere Holmes prijeđe na ovaj predmet.
Naš mali problem bliži se kraju — reče on. — Bez sumnje ste i sami došli do nekakvih zaključaka.
Ja, pravo da vam kažem, ne razabirem tu ni repa ni glave.
Glavu mu već vidimo, a rep će pokazati sutra. Jeste li primijetili nešto neobično u onom oglasu?
Vidio sam da je pogrešno napisana riječ »plugovi«.
Oh, zapazili ste to? Zaista? Pobogu, Watsone, pa vi iz dana u dana postajete sve bolji promatrač. Jest, oglas je sastavljen loše — engleski, ali dobro američki. Štampar ga je složio onako kako ga je dobio. Osim toga »kratka kola«. To je takođe američki izraz. A arteški bunari su u njih mnogobrojniji nego u nas. To je bio tipičan američki oglas, a trebao je ostaviti na čitaoca dojam kao da je od neke engleske firme. Na što vas to navodi?
Pretpostavljam da je taj oglas djelo advokata iz Amerike. Ali ne razumijem u koju svrhu.
Pa, tu postoji više objašnjenja, ali jedno je sigurno. On je htio da onaj dobri, stari fosil svakako ode u Birmingham. Mogao sam mu reći da mu je sav trud uzaludan, ali mi tada pade na pamet da ćemo imati čistiju situaciju ako ga pustimo da ode. Sutra, Watsone, sutra će se sve objasniti.
Holmes je ustao rano. Kad se vratio u vrijeme ručka, vidio sam da mu je lice vrlo ozbiljno.
Ovo je ozbiljnija stvar nego što sam očekivao, Watsone — obrati mi se on. — Red je da vam to kažem, iako znam, koliko poznajem svog Watsona, da će to biti samo razlog više da se glavački bacite u opasnost. Ali opasnost prijeti, i vi to morate znati.
Dobro, ta nije ovo ni prvi, a nadam se, ni posljednji put što se zajednički izlažemo opasnosti. Nego, o kakvoj se opasnosti radi?
Uletjeli smo u neobično ozbiljnu stvar. Ustanovio sam tko je John Garrideb, pravni savjetnik. Nitko drugi nego »revolveraš« Evans, čovjek na zlu glasu kao zlikovac mračne prošlosti.
Bojim se da sada znam koliko i prije.
Vama, za vašu struku, nije potrebno da nosite u glavi New Gateov kalendar. Posjetio sam svog prijatelja Lestradea u Scotland Yardu. Njima možda ponekad nedostaje imaginativne intuicije, ali u pogledu temeljitosti i sistematičnosti nema im ravnih na svijetu. Palo mi je na pamet da bi bilo dobro zaviriti u njihove kataloge evidentiranih zlikovaca, ne bih li u njima pronašao neki trag o našem prijatelju Amerikancu i, naravno, u tom zborniku portreta raznih bitangi naišao sam i na njegovo bucmasto lice.
James Winter, alias Morecroft, alias »Revolveraš«, stajalo je iznad njegova portreta.
Holmes izvadi iz džepa jednu omotnicu. — Izvukao sam nekoliko podataka iz njegovog dosjea. Star četrdeset i četiri godine, rođen u Chicagu, zna se da je ubio iz pištolja tri osobe u Sjedinjenim Državama. Zahvaljujući svojim političkim vezama, izvukao se od izdržavanja kazne. Došao je u London 1893. godine. Januara 1895. pucao na jednog čovjeka u noćnom klubu u ulici Waterloo zbog karata. Čovjek je umro, ali se ispostavilo da je ubijeni izazvao tuču. Za pokojnika je ustanovljeno da se zvao Rodger Prescott, čuveni krivotvoritelj novca. Revolveraš Evans pušten je na slobodu 1901. Otada se nalazi pod policijskim nadzorom i, koliko se zna, živi časnim životom.
On je vrlo opasan i uvijek nosi sa sobom oružje, ne ustručava se da ga upotrijebi. Eto, Watsone, to je naša ptica, priznat ćete veoma poduzetna ptica grabljivica.
Ali što lovi?
Pa, to se počelo nazirati. Bio sam kod posrednika za stanove. Kao što je rekao naš klijent, on već pet godina stanuje u tom stanu. Prije toga bio je godinu dana prazan, pa ga je uzeo zakupac Waldron. Ovaj je nenadano nestao, i više se o njemu ništa ne zna. Bio je visok, bradat čovjek, vrlo mrka izgleda. A i Prescott, koga je ubio revolveraš Evans, bio je, prema Scotland Yardu, visok, mrk čovjek s bradom. Možemo prihvatiti, mislim, kao sasvim vjerojatnu hipotezu da je taj Prescott, inače kriminalac iz Amerike, živio upravo u onoj sobi u kojoj se naš bezazleni prijatelj posvetio tako zdušno svome muzeju. Kao što vidite, otkrili smo najzad jednu kariku lanca.
A koja je druga?
E, pa zbog nje nam valja krenuti i potražiti je u stanu. On uze revolver iz ladice i predade mi ga.
Ja svog starog ljubimca nosim uza se. Moramo biti spremni za slučaj ako naš prijatelj s Divljeg Zapada pokuša oživjeti svoj nadimak. Dajem vam sat vremena za odmor, Watsone, a poslije toga krećemo u našu avanturu u Ryder Street.
Bilo je četiri sata kad smo stigli do neobičnog apartmana gospodina
Nathana Garrideba. Dvorkinja, gospođa Saunders, upravo je htjela otići. Odmah nas je pustila unutra. Holmes joj je obećao da ćemo ostaviti sve u redu prije no što napustimo stan. Kako je na vratima bila opružna brava koja se automatski zatvarala, gospođa Saunders je slobodno mogla zalupiti vrata i zatvoriti nas. Ubrzo je i ona izišla, a malo zatim vidjesmo kako njena kapica promiče pored prozora. Sad smo znali da smo u cijelom prizemlju potpuno sami.
Holmes brzo ispita sve prostorije. U jednom mračnom uglu, nešto odmaknut od zida, stajao je ormar. Mi se pripijemo iza ormara, a za to vrijeme mi Holmes objasni što smjera.
Lupež je htio pošto-poto izmamiti našeg ljubaznog prijatelja iz ove sobe; to je jasno kao dan. Međutim, kako sakupljač rijetkosti nikad nije izlazio, smislio je plan kako da ostvari svoju želju. Cijela ova izmišljotina o Garridebima očito nije imala drugi cilj. Moram priznati, Watsone, da je ta zamisao vraški dovitljiva. Naime, neobično ime za kupca ove sobe dalo mu je mogućnost da upriliči zgodu koja bi se inače teško mogla upriličiti. Veoma je lukavo ispreo tu zamisao.
Ali što on zapravo hoće?
Pa to je, zaboga, baš ono što moramo ovdje saznati. Koliko ja iz dosadašnjeg stanja mogu zaključiti, ništa u vezi s našim klijentom. To je nešto u vezi s čovjekom koga je on ubio — čovjekom koji je možda bio njegov ortak u nekom zločinu. Ovdje, u ovoj sobi, postoji nekakva tajna. Tako ja to shvaćam. U početku sam mislio da naš prijatelj možda u svojoj zbirci ima nešto što mnogo više vrijedi nego što on misli — nešto dostojno pažnje velikog kriminalca. Ali činjenica da je zloglasni Rodger Prescott stanovao u ovim prostorijama navodi nas na neki ozbiljniji razlog. Dakle, Watsone, ne ostaje nam drugo do da budemo strpljivi i da čekamo ono što će se uskoro desiti.
Nismo morali dugo čekati da kucne taj sat. Mi se šćućurismo još jače u mračnom prostoru kad začusmo kako se otvaraju i zatvaraju vanjska vrata. Zatim nam odjeknu u ušima metalni zvuk ključa koji se okreće u ključanici, i u sobi se pojavi Amerikanac. On oprezno zatvori za sobom vrata i pogleda obazrivo oko sebe da bi ispitao nema li kakve opasnosti, a zatim baci sa sebe svoj ogrtač i žustrim pokretima čovjeka koji zna što i kako treba raditi uputi se prema stolu na sredini sobe.
Odgurne stol u stranu, podigne sag četvrtasta oblika, sasvim ga uvije, a onda izvadi iz svog unutrašnjeg džepa obijačku polugu, pa, kleknuvši, počne snažno bušiti pod. Začusmo odmah kako popuštaju daske, i za nekoliko trenutaka razjapi se među gredama jedan otvor u obliku kvadrata. Revolveraš Evans kresne šibicom, zapali komadić svijeće i nestade nam iz vida. Sad je očito nastupio naš trenutak. Holmes mi dade znak uhvativši me za zglob na ruci, pa se stanemo prikradati prema otvorenoj rupi na podu. Mada smo se kretali što smo tiše mogli, mora da su stare daske pod našim nogama ipak zaškripale, jer se iz otvora iznenada pomoli Amerikančeva glava, ogledajući se preplašeno. Lice mu se obrnulo prema nama. U očima mu se ogledao uzdržan bijes, koji je postepeno prelazio u dosta stidljivo cerenje kad je spazio da su naša dva revolvera uperena u njegovu glavu.
Dobro, dobro — reče on hladno kad se izvukao iz rupe. — Vidim da vam nisam dorastao. Prozreli ste moju igru, pretpostavljam i postupali sa mnom kao s glupanom, od samog početka. Pa dobro, gospodine, vraćam vam to, oborili ste me i ....
Za tren oka izvukao je revolver iz njedara i ispalio dva metka, i ja osjetih iznenada na svom butu neku vrelu opekotinu, kao da mi je netko pritisnuo užareno željezo. Međutim, istog trenutka kad je odjeknuo hitac, Holmes svojim revolverom tresne Amerikanca po glavi. Vidio sam kako ga tegli po podu. Krv mu je curila niz lice, dok ga je Holmes pretresao tražeći oružje. Zatim me ogrlio svojim snažnim rukama i poveo do naslonjača.
Jeste li povrijeđeni, Watsone? Za ime božje, recite da niste!
Vrijedila je ova rana da bi se upoznala sva dubina ljubavi i odanosti koja se krila pod njegovom hladnom maskom. Svijetle, odlučne oči začas mu potamnješe, a usne mu počeše podrhtavati. Odjednom, i jedini put, uspio sam letimice osjetiti njegovo isto tako veliko srce kao što mu je bio i um. Ovo je za mene bilo najveće otkriće u mojoj dugogodišnjoj skromnoj, ali odanoj, službi.
Nije to ništa, Holmes. Samo mala ogrebotina. On mi razreže svojim nožićem hlače.
Imate pravo — poviče s neizmjernim uzdahom olakšanja. —
Samo je oprljio kožu. — A zatim, osvrnuvši se prema našem zarobljeniku koji je pogureno sjedio, stade ga promatrati. Lice mu je bilo kao kamen. — Tako mi boga, to je i za vas dobro ispalo. Da ste slučajno ubili Watsona, ne biste živi izašli iz ove sobe. A sad, gosparu, što imate reći o sebi?
Revolveraš nije htio ništa govoriti o sebi. Samo je ležao i koprcao se. Ja se naslonih na Holmesovu ruku te zajedno pogledasmo dolje u mali podrum, za koji smo ustanovili da predstavlja tajno skrovište. Bilo je osvijetljeno svijećom, koju je dolje bio odnio Evans. Naši pogledi padoše na gomilu zarđalih strojeva, velikih smotuljaka papira, na nered od boca i brojnih malih sređenih svežnjeva, uredno posloženih na jednom malom stolu.
Štamparski stroj — oprema krivotvoritelja — reče Holmes.
Jest, gospodine — reče naš zarobljenik, ustavši, a zatim se, posrćući, dovuče do jednog naslonjača i svali u njega. — Najvećeg krivotvoritelja koga je London ikad vidio. Evo, to vam je Prescottova mašina, a oni svežnjevi na stolu, to su dvije tisuće Prescottovih novčanica — svaka od stotinu funti, uz to tako savršene izrade da ih bez po muke možete proturiti. Izvolite, gospodo. Nazovite to poslom i dozvolite da ga napravim s vama.
Holmes se poče smijati.
Mi ne pravimo poslove ovakve vrste, gospodine Evans. U ovoj zemlji nema izlaza za vas. Vi ste ustrijelili tog Prescotta, zar ne?
Da, dobio sam pet godina, iako me on izazvao, pet godina, a zapravo je trebalo da dobijem medalju veliku kao tanjur. Nitko živ u Engleskoj ne bi mogao pronaći razliku između novčanica engleske banke i Prescottovih, i da ga ja nisam blagovremeno uklonio, on bi preplavio tim svojim novčanicama cijeli London. Ja sam jedini znao gdje ih je on krivotvorio. A što ima čudno u tome što sam, vidjevši kako ova budala koja lovi bube i ima čudno ime te dreždi baš nad njima i nikad ne napušta sobu, poduzeo ono što sam poduzeo da bih ga odavle maknuo? Možda bi bilo mudrije da sam ga maknuo zauvijek, ali ja sam momak meka srca i napadam samo ako se protivnik može braniti. E pa lijepo, recite mi, gospodine Holmese, kakvo sam zlo učinio? Nisam se služio onim strojem. Nisam onom starom naftalincu učinio ništa nažao.
Zašto me onda mislite optužiti?
Koliko mi se čini, samo za pokušaj umorstva — reče Holmes. — Ali to nije naš posao. O tome će se rješavati tek u drugoj fazi. Molim vas, Watsone, pozovite Yard. Za njih to neće biti neko naročito iznenađenje.
To su, dakle bile činjenice u vezi s revolverašem Evansom i njegovom, spomena vrijednom, izmišljotinom o trima Garridebima. Kasnije smo čuli da se naš jadni stari prijatelj nikad više nije oporavio od udara kad je čuo da su mu se svi snovi rasplinuli. Kad mu se srušila njegova kula u zraku, kao da ga je pokopala u svojim ruševinama. Posljednji put čuli smo o njemu s klinike u Brixtonu. U Scotland Yardu je bilo pravo veselje kad je otkrivena Prescottova mašinerija, jer iako su znali za njeno postojanje, poslije njegove smrti nisu je mogli pronaći. Evans je doista učinio veliku uslugu državi i omogućio mnogim službenicima Scotland Yarda da mirno spavaju. Krivotvoritelji spadaju u red zločinaca vrlo opasnih za društvo, pa bi ih se našlo mnogo koji bi dali svoj glas da se Evansa nagradi medaljom velikom poput tanjura, onakvom kao što je bio rekao, ali sud za to nije imao mnogo razumijevanja, tako da se »Revolveraš« brzo opet našao u tamnici, iz koje tek što je bio izašao.

MOST KOD JEZERA THOR

Negdje pod svodovima banke Cox & Comp. na Charing Crossu nalazi se od putovanja otrcana i uleknuta putnička škrinja na čijem je poklopcu bojom ispisano moje ime »dr John Watson, bivši liječnik indijske armije«. Nabijen je papirima u kojima su pribilježeni svi oni čudnovati problemi s kojima se, u različitim periodima, pozabavio Sherlock Holmes. Neki od njih, doduše ne baš nezanimljivi, potpuno su neuspjeli i kao takvi nisu podesni da se ispripovijedaju, jer su ostali nedovršeni. Takvi problemi, bez završetka, mogu zanimati samo učenjake, ali će običnu čitaocu svakako biti dosadni. Među tim nedovršenim pričama nalazi se i ona o gospodinu Jamesu Philimoreu koji se vratio u svoju kuću po suncobran i od tada ga nitko više nikad nije vidio. Ne manje pažnje vrijedan je slučaj malog jedrenjaka »Alicia« koji jednog proljetnog jutra uplovi u jedan oblačić magle iz kojega se nikad više nije pojavio, niti je ostavio ikakvog traga o sebi i o svojoj posadi. Treći slučaj koji vrijedi pribilježiti je onaj o Isadoru Persanu, dobro poznatu novinaru, čovjeku koji se tukao u mnogim dvobojima. Našli su ga potpuno luda. Pred njim je bila kutija šibica, a u njoj veliki crv za koga se tvrdilo da je u nauci potpuno nepoznat. Osim ovih neispitanih pojava, ima i takvih koje toliko zadiru u tajne nekih porodica da bi izazvale pravo zgražanje u otmjenim društvenim krugovima kad bi se dočulo da je uopće moguće u štampi objaviti takve slučajeve.
Nije potrebno reći da se takva zloupotreba povjerenja ne može niti pretpostaviti. Ovakvi zapisi bit će odijeljeni od ostalih i uništeni čim moj prijatelj bude imao vremena da se njima pozabavi.
Još uvijek ostaje popriličan broj više-manje zanimljivih događaja, koji bi se mogli objaviti da se ja ne bojim te slučajeve pune gnusobe iznositi pred javnost, koja bi sve to mogla loše shvatiti, pa bih samo naškodio ugledu svog prijatelja koga poštujem iznad svih ostalih. U nekima sam učestvovao i sam, pa mogu govoriti o njima kao očevidac, a u drugima ili nisam bio prisutan ili sam imao tako mali udio da mogu govoriti samo kao treće lice. Slijedeća priča spada među one prve; onda je iz mog osobnog iskustva.
Bio je buran oktobarski dan. Promatrao sam pri oblačenju kako s usamljenih platana što ukrašavaju dvorište iza naše kuće vjetar u kovitlacu raznosi posljednje zaostalo lišće. Sišao sam na doručak, pretpostavljajući da ću zateći svog druga u potištenu raspoloženju, jer je on, poput velikih umjetnika, lako padao pod dojam okoliša. Međutim, zatekao sam ga pri kraju doručka, neobično vedro raspoložena i radosna, ali ipak s nijansom nujnosti, što je za njega bilo karakteristično i kad je bio dobre volje.
Nalazite li se u nekakvom traganju, Holmes? — upitah.
Sposobnost izvođenja zaključaka očito djeluje zarazno — odvrati mi on. — Tako ste i vi prodrli u moju tajnu. Imate pravo — jedan je slučaj na pomolu, vlak je ponovno krenuo poslije skoro mjesec dana zastoja i beznačajnih sitnica.
Mogu li u njemu sudjelovati i ja?
Samo donekle. No razgovarat ćemo o tome kad pojedete ova dva tvrdo kuhana jaja kojima nas je počastila naša nova kuharica. Više su tvrda nego meko kuhana jaja. Ovaj manjak u kvaliteti čini se da nije bez uzročne veze s onim brojem ’Family Heralda' koji sam jučer primijetio na stolu u predsoblju. I jedan tako banalan problem kao što je kuhanje jajeta zahtijeva punu koncentraciju pažnje u odnosu na protjecanje vremena, što se ne da usuglasiti s ljubavnim romanom koji objavljuje ovaj odlični tjednik.
Četvrt sata kasnije stol je bio raspremljen, te smo Holmes i ja sjedili sučelice jedan drugome. Holmes izvadi iz džepa jedno pismo.
Jeste li čuli za Neila Gibsona, svjetskog magnata zlata? — upita
on.

Mislite na onog senatora u Americi?
Da. Bio je nekoć i senator jedne od zapadnih država SAD, ali je
poznatiji kao jedan od najvećih posjednika zlatnih rudnika na svijetu.
Aha, čuo sam za njega. On je sigurno neko vrijeme živio i u Engleskoj. Ime mi je vrlo poznato.
Tako je; prije otprilike pet godina kupio je prilično veliko imanje u Hampshireu. Vjerojatno ste već čuli o tragičnoj smrti njegove
žene?
Pa naravno. Sjećam se sada. Otuda mi je i poznato njegovo ime.
Ali pojedinosti ne znam.
Holmes odmahnu rukom prema nekim novinama na naslonjaču. — Nisam niti slutio da će ovaj slučaj dospjeti do mene, inače bih već uvelike pripremio potreban materijal — reče. — Činjenica je da ovaj problem sve donedavno nije izgledao težak, mada je izvanredno senzacionalan. To što je optužena jedna vrlo zanimljiva ličnost, nikako ne zamračuje nepobitnost dokaza. Ovakvo stanovište zauzela je i istražna porota a i prvostepeni krivični sud. Sad se cijela stvar nalazi kod prizivnog porotnog suda u Winchesteru. Bojim se da je to nezahvalan posao. Ja činjenice mogu otkrivati, Watsone, ali ih mijenjati ne mogu. Ukoliko se ne pojave neki potpuno novi i neočekivani dokazi, uopće ne znam čemu se može nadati moj klijent.
Vaš klijent?
Ah, zaboravio sam da vam to nisam rekao. Počinjem usvajati vašu staru naviku, Watsone: ispričat ću vam ne od početka prema kraju već od kraja prema početku. Ali najbolje će biti ako prvo pročitate ovo.
Pismo, napisano odvažnom, zapovjedničkom rukom, koje mi je uručio, bilo je slijedećeg sadržaja:
»Hotel Claridge, 3. oktobra Dragi gospodine Holmes,
Ne mogu gledati da najbolja od svih žena što ih je bog stvorio ide u sigurnu smrt, a da ne poduzmem sve što je moguće za njeno spasenje. Ne želim objašnjavati stvar, to čak niti ne pokušavam, ali jedno sigurno znam: gospođica Dunbar je nevina. Činjenice su vam poznate; a tko ih i ne zna? Prepričavalo se u cijeloj zemlji, a ni jedan jedini glas nije se digao u njenu obranu! Pa ta žena ne bi ni muhe ubila. Dakle, sutra dolazim u jedanaest k vama da vidim možete li vi baciti koji tračak svjetla u mrak kojim je obavijena ova tragedija. Možda mi je ipak poznat, a da toga nisam svjestan, neki putokaz koji bi vam mogao koristiti pri istrazi. Na svaki način, sve što znam, sve što posjedujem, pa i sebe sama stavljam vam na raspolaganje samo da je spasite. Ako
još nikad u svom životu niste dali sve od sebe, učinite to sada i rasvijetlite ovaj slučaj.
Vaš odani J. Neil Gibson«
Eto, sad znate — reče Sherlock Holmes pošto je istresao pepeo iz svoje lule, što je bijaše zapalio poslije doručka, i puneći je polako ponovno. — Toga gospodina sada čekam. Što se tiče samog opisa događaja, teško da ćete imati vremena da sve ove novine pročitate. Zato ću vam ga ukratko ispričati pa ćete, ukoliko vam je do toga stalo, lako pratiti daljnji razvoj. Taj čovjek je najveća financijska sila na svijetu, čovjek, kako sam obaviješten, veoma neobuzdana i bezobzirna karaktera. Oženio se ženom, žrtvom ove tragedije, o kojoj ne znam ništa drugo osim da je uveliko prevalila najbolje godine svog života. Ova je okolnost za nju utoliko nezgodni ja kad se ima u vidu da je odgoj njezina dva djeteta bio povjeren jednoj veoma privlačnoj odgojiteljici. Toliko u pogledu ove tri ličnosti. Sve se to odigralo u velikom, starom plemićkom zamku, pored jednog engleskom imanja, veoma značajnog u prošlosti Engleske. A sad, o tragediji. Žena je nađena kasno u noći, na zemljištu pola milje od kuće, odjevena u večernju haljinu sa šalom preko ramena i revolverskim metkom u glavi. Kraj nje nije pronađeno nikakvo oružje, niti išta što bi barem donekle ukazalo na pobude za umorstvo. Pazite, Watsone, kraj nje nije pronađeno nikakvo oružje! Ubojstvo je, čini se, izvršeno uveče, a tijelo je našao čuvar lovišta oko jedanaest sati, pa su policijski i liječnički pregledi obavljeni prije no što je prenijeta u kuću. Da vam nije ovo odveć sažeto, ili vam je slika događaja dovoljno jasna?
Sve mi je jasno. Ali zašto je odgojiteljica pod sumnjom?
Pa, kao prvo i prvo, postoji jedan veoma neposredan dokaz. Na podu njezine garderobe pronađen je revolver kalibra koji je odgovarao metku ispražnjena šaržera. — Pogled mu se odjednom ukoči i on, naglašavajući, ponovi iste te riječi: »Na ... podu ... njezine ... garderobe
...« Zatim je zašutio i ja primijetim da se u njemu začeo izvjestan tok misli koji nisam bio sklon prekidati. A zatim se prene i ponovo živnu.
Da. Watsone, pronađen je revolver. Prilično gadna stvar. Bar tako su se izjasnile obje porote. Zatim, mrtva žena je imala uza se i jedno pismo koje je potpisala odgojiteljica, a kojom joj ova baš na tom mjestu zakazuje sastanak. Kako vam se to čini? I, na koncu, sama pobuda je
očita: senator Gibson je privlačna osoba. Upitat ćemo se: tko bi mogao naslijediti njegovu ženu ako ona umre, nego mlada djevojka, koju je, po svemu sudeći, njen poslodavac okružio s veoma mnogo pažnje. Ljubav, bogatstvo, moć, svemu je tome stajao na putu život te sredovječne žene. Ružno, Watsone, veoma ružno.
Stvarno, Holmes.
A uz sve to, nije bila u stanju iznijeti ni jedan čestiti alibi. štaviše, priznaje da se baš nekako u to vrijeme nalazila u blizini mosta kod jezerca gdje se dogodila tragedija. To nije mogla poreći, jer su je ondje vidjeli neki seljaci koji su prolazili.
Pa to onda isključuje svaku sumnju.
Ali ipak, Watsone, ipak. Ovaj most — širok kameni raspon s balustradama na obje strane — služi za prelaz kolima na najužem dijelu dugog, dubokog i trskom oivičenog dugoljastog jezerca. Nazivaju ga Lokvom Thor. Mrtva je žena ležala na samom početku mosta. Eto, to su glavne činjenice. Ali evo, ako se ne varam, i našeg klijenta, i to znatno prije zakazana vremena.
Billy je otvorio vrata i najavio nam nekoga, čije nam je ime bilo posve nepoznato. Gospodina Marlowa Batesa ni Holmes ni ja nismo od ranije osobno poznavali.
Bio je to nekakav čovjek nalik na tanku, nervoznu osicu, zaplašenih očiju i bojažljiva nervozna ponašanja. Nalazio se, kako su to moje liječničke oči mogle prosuditi, na rubu potpunog živčanog sloma.
Vi ste, čini se uzrujani, gospodine Bates! — reče Holmes. — Sjednite molim vas. Bojim se da vam neću moći biti dugo na raspolaganju, jer u jedanaest sati imam sastanak.
Znam — izusti naš posjetilac, izbacujući kratke rečenice kao netko tko se guši. — Sad dolazi moj poslodavac gospodin Gibson. Ja sam upravitelj njegova imanja. Gospodine Holmes, on je nevaljalac, vraški nevaljalac.
To su teške riječi, gospodine Bates.
Ne mogu ih birati, jer mi je vrijeme ograničeno. Ni za živu glavu ne bih htio da me ovdje zatekne. Svakog časa može stići. Došao bih i ranije, ali nisam mogao. Tek sam jutros doznao od njegova sekretara
gospodina Fergusona da s vama ima sastanak.
A vi ste njegov upravitelj?
Dao sam mu otkaz. Za nekoliko tjedana oslobodit ću se robovanja. Težak čovjek, gospodine Holmes, težak za sve koji su oko njega. Sva ta javna dobročinstva koja čini samo su veo kojim prikriva svoje nepravičnosti. No njegova najveća žrtva bila je baš njegova žena. Prema njoj je postupao izrazito brutalno, da gospodine, baš brutalno. Kako je došlo do njene smrti, to ne znam, ali da je on njen život pretvorio u najgorči čemer, to znam. Ona je, kao što vam je svakako poznato, iz žarkih krajeva, po rođenju Brazilijanka.
Nisam znao; to sam previdio.
Žarka po rođenju, a žarka i po prirodi. Dijete sunca i strasti. Ljubila ga je kako samo takva žena ljubiti može, ali kad su njene fizičke draži izblijedile — a čuo sam da su bile nekad bile izvanredne — nije više imala čim da ga drži. Svi smo je voljeli i prema njoj osjećali iskrenu sućut, dok smo njega mrzili zbog načina na koji je s njom postupao. Ali znajte da je on mudar i veoma lukav. Nemojte ga ocjenjivati po njegovu licu. Mnogo više se krije iza tog lica nego što mislite. Ne, nemojte me zadržavati. On tek što nije stigao.
Naš neobični posjetilac svrne bojažljivim pogledom na sat, a zatim doslovce izjuri iz sobe i nestane.
Gle, gle — reče Holmes poslije kratkog vremena, koje smo proveli šuteći — Gospodin Gibson čini se ima veoma privržene potčinjene. Ovo nam je upozorenje vrlo dobro došlo; pričekajmo samo da se pojavi i on lično.
Točno u zakazano vrijeme začusmo na stepenicama teŠke korake, a malo zatim uvedoše nam u sobu čuvenog milijunaša. čim sam ga pogledao, odmah su mi bili jasni i strah i gnjev njegova upravitelja, i sve one klevete kojima su ga tako izdašno obasipali mnogobrojni poslovni konkurenti. Kad bih bio kipar i pokušao isklesati idealan tip poslovnog čovjeka velikih uspjeha, gvozdenih živaca i savjesti poput sapunice, uzeo bih kao model gospodina Neila Gibsona. Već sama njegova visoka, mršava i kvrgava prilika govorila je o gramzljivosti i gladi. Donekle približnu predodžbu o njemu steći ćete ako zamislite
Abrahama Lincolna, ali predodređena za prljava, a ne za uzvišena djela. To lice oštrih crta, hrapavo, nemilosrdno, lice izbrazdano dubokim borama, u stvari ožiljcima njegovih mnogobrojnih životnih kriza, bilo je kao u granit uklesano. Hladne, sive oči koje su prodorno gledale ispod čekinjastih obrva, mjerile su nas čas jednog, čas drugog. On se mehanički nakloni prema meni kad je Holmes spomenuo moje ime, a zatim se odlučno i samosvjesno smjesti na stolicu tako blizu mom prijatelju da ga je skoro dodirivao koljenima.
Dozvolite, gospodine Holmes, da vam odmah kažem — otpoče on — da za mene u ovom slučaju novac ne znači ništa. Možete ga trošiti kako vam god drago, dok ne otkrijete istinu. Ova je žena nevina i mora biti oslobođena, a na vama je da to uradite. Recite svoju cijenu.
Za moje stručne poslove postoji utvrđena skala — reče Holmes hladno. — Ja je ne mijenjam, osim ako se odreknem honorara.
Dobro, ako za vas dolari nisu važni, pomislite na svoj ugled. Ako u ovom uspijete, vaše će ime dospjeti u sve novine Engleske i Amerike. Kakva će to biti reklama za vas! O vama će se govoriti na dva kontinenta.
Hvala, gospođine Gibsone; ja ne mislim da je meni potrebna ogromna reklama. Možda će vas iznenaditi kad čujete da ja više volim raditi anonimno i da jedinu privlačnu snagu za mene ima samo problem. Ali, mi gubimo vrijeme. Pozabavimo se malo činjenicama.
Mislim da ćete sve ono što je najglavnije naći u novinama. Ne znam da li bih što mogao dodati, a što bi vam moglo pomoći. Ali ako postoji nešto što biste željeli da vam bude jasnije, evo, ovdje sam da vam pomognem.
Slušajte, radi se samo o jednoj stvari.
O čemu?
Kakvi su bili u stvari odnosi između vas i gospođice Dunbar?
Kralj zlata se bijesno trgne i upola digne iz naslonjače. Onda ga ponovno obuze njegova neprodorna sigurnost.
Pretpostavljam da imate pravo, a možda vršite i svoju dužnost kad mi postavljate takvo pitanje, gospodine Holmes.
Složio bih se s vašom pretpostavkom — reče Holmes.
Onda vas mogu uvjeriti da su naši odnosi bili uvijek potpuno onakvi kakvi treba da su između poslodavca i namještenika, da ja kao poslodavac s tom djevojkom nikad nisam razgovarao, da je čak nisam niti viđao, osim kad je bila u društvu moje djece.
Holmes se podiže iz svog naslonjača.
Ja imam veoma mnogo posla, gospodine Gibsone — reče on — i nemam ni vremena, ni sklonosti da vodim besciljne razgovore. Ostajte mi zbogom.
Naš se posjetilac također digao, a njegov visoki, otresit lik nadvio se nad Holmesom. Ljutito ga je ošinuo pogledom a na blijedim mu se obrazima pojavi nešto rumenila.
Što to kog vraga treba da znači, gospodine Holmes? Vi odustajete od moje stvari?
Ne, gospodine Gibsone, kažem vam samo da možete ići. Nadao sam se da su vam moje riječi bile jasne.
Sasvim jasne, ali što stoji iza njih? Želite li povisiti cijenu, ili se bojite prihvatiti ovog posla, ili je nešto drugo posrijedi? Ja imam pravo na potpuno određen odgovor.
Pa, možda i imate. Dobro — reče Holmes — i ja ću vam ga dati. Ovaj je slučaj sam po sebi već od samo svog početka dovoljno zamršen, bez svih onih budućih teškoća do kojih bi moglo doći zbog lažnih obavještenja.
Znači da ja lažem?
Htio sam vam to saopćiti što obazrivije, ali ako baš zahtijevate, neću vam proturječiti.
Već sam bio skočio na noge; iz milijunaševa lica, kao i iz njegove podignute čvorugave pesnice, izbijalo je neprijateljstvo. Holmes se samo bezbrižno smješkao, pa ispruži ruku da dohvati svoju lulu.
Ne budite bučni, gospodine Gibsone. Ovakvo uzrujavanje poslije doručka mislim da za vas nije nimalo preporučljivo. Prije bih vam toplo preporučio malu šetnju na jutarnjem zraku; malo mirnije
rasuđivanje moglo bi vam biti od velike koristi.
Kralj zlata učini krajnji napor da ukroti svoju srdžbu. Mogao sam mu se samo diviti, jer kad se na koncu, za par trenutaka, ipak svladao, njegov razbuktali gnjev pretvorio se u prezrivu i hladnu ravnodušnost.
Pa dobro, sami ste izabrali. Vi valjda znate kako vodite svoj posao. Ja vas ne mogu prisiljavati da se prihvatite ove stvari protiv svoje volje. Ali da znate, gospodine Holmes, jutros niste postupili baš najpametnije; slomio sam i jače ljude od vas. Kad god mi se netko ispriječio, uvijek je izvukao deblji kraj.
Ah! Mnogi su mi to već dosad rekli, a ja, evo, još uvijek stojim ovdje — reče Holmes smijući se. — Dakle, zbogom gospodine Gibsone! Ima još dosta toga što trebate naučiti.
Naš posjetilac izađe bučno, a Holmes nepokolebljivo nastavi puštiti, šuteći i zureći sneno u tavanicu.
Što mislite o ovome? — upita on najzad.
Pa, moram vam priznati, Holmes, da je ovaj čovjek, po mom mišljenju, zaista kadar srušiti svaku prepreku koja mu prepriječi put, a kad pomislim na to da mu je i njegova žena mogla biti takva prepreka i predmet mržnje, kao i na ono što smo čuli od Batesa, čini mi se ...
Točno. I meni također.
Ali, što je on imao s odgojiteljicom i kako ste to otkrili?
Blef, Watsone, blef. Kad sam obratio pažnju na strastan, neuobičajen i neposlovan ton njegova pisma, pa kad sam to povezao s njegovim samozadovoljnim držanjem i nastupom, potpuno mi je bilo jasno da se duboko osjećanje više odnosi na optuženu ženu, nego na žrtvu. Ako hoćemo da dođemo do istine, moramo znati kakvi su stvarni odnosi postojali između te tri osobe. Vidjeli ste da sam ga frontalno napao i da je on to primio hladnokrvno. Zatim sam ga blefirao, izazivajući u njemu uvjerenje da sam apsolutno sigu ran kakvi odnosi postoje između njih, dok sam u stvari samo sumnjao.
Možda će se vratiti.
Oh, on će se sigurno vratiti. Njemu ništa drugo ni ne preostaje, On ne može ostaviti stvar u stanju u kakvom je sada. A — Ha! nije li to
zvuk zvonca? Da, čuju se njegovi koraci. Dragi, gospodine Gibsone, upravo sam rekao doktoru Watsonu da mi izgledate nekako premoreni.
Kralj zlata vratio se ponovo u sobu u mnogo krotkijem raspoloženju no što je bio kad je otišao. Još uvijek mu se odražavala uvrijeđena sujeta u osjetljivim očima, ali zdrav mu je razum kazivao da ukoliko želi postići svoj cilj mora popustiti.
Dobro sam o svemu promislio, gospodine Holmes, i osjećam da sam bio brzoplet kad sam krivo shvatio vaše primjedbe. Imate potpuno pravo kad želite doznati sve činjenice pa ma kakve one bile, i zbog toga vas cijenim još više. Mogu vas, međutim, uvjeriti da odnosi između mene i gospođice Dunbar doista nemaju nikakve veze s ovom stvari.
O tome odlučujem ja, a ne vi, nije li tako?
Svakako, razumijem vas. Vi ste kao liječnik koji želi znati sve simptome prije no što postavi dijagnozu.
Upravo tako. Točno ste rekli; samo pacijent koji ima nekakav razlog da obmane svog liječnika prešutjet će stvarne činjenice o svojoj bolesti.
Možda je i tako, ali ćete dopustiti, gospodine Holmes, da bi većina ljudi malo zazirala od otvorenog odgovora kad bi im netko uputio direktno pitanje kakav je njihov odnos prema nekoj ženi — naročito ako su posrijedi ozbiljna osjećanja. Ja znam da se ljudi obično povlače pred takvim pitanjima u tajna skrovišta svojih duša i da će se oduprijeti svakom tko silom želi u njih prodrijeti. A vi ste se iznenada okomili baš tamo. No opraštam vam taj vaš postupak zbog toga što bi vam to moglo poslužiti da spasite nju. Pa, lijepo, prepreke su uklonjene, a rezerve otvorene; možete pitati štogod hoćete. Što želite znati?
Istinu.
Kralj zlata napravi za trenutak stanku kao netko tko sređuje svoje misli. Njegovo mrgodno, dubokim brazdama izrovano lice postalo je još tužnije i ozbiljnije.
Sve vam mogu reći, gospodine Holmes, u par riječi — reče on najzad. — Ima stvari koje je bolno, a isto tako i teško izreći, tako da
neću ulaziti u stvar dublje no što je nužno. Ja sam svoju ženu upoznao kad sam bio u lovu na zlato u Brazilu. Maria Pinto bila je kćerka državnog činovnika u Manaosu i vrlo lijepa djevojka. U to sam vrijeme bio mlad i vatren, ali čak i sada, kad o svemu hladno porazmislim i kritički se obazrem na te dane, mogu reći da je bila rijetko lijepa i krasna. Uz to ju je priroda obdarila i bogatstvom duha, strasnom, prostosrdačnom, žarkom naravi, pomalo i neuravnoteženom, sasvim drukčijim svojstvima od onih u Amerikanki koje sam dotad poznavao. A sad, da skratim tu dugu priču: zavolio sam je i oženio se njome. Tek onda kad je nestalo romantike — a to je trajalo prilično dugo — shvatio sam da između nas dvoje nema ničeg, ama baš ničeg zajedničkog. Moja je ljubav blijedjela. Da je bar i njena blijedjela, bilo bi lakše. Ali vi znate, čudne su ženske ćudi. Ma što da sam poduzimao, ništa je nije moglo odbiti od mene. Ako sam bio oštriji, pa čak i grub prema njoj, kao što su neki govorili, postupao sam tako jedino za to što sam pretpostavljao da bi za nas oboje bilo bolje kad bih mogao ubiti tu njenu ljubav ili je makar preobratiti u mržnju. Ali tu se ništa nije dalo izmijeniti. Ona me u ovim engleskim šumama obožavala isto tako kao prije dvadeset godina na obalama Amazone. Ma što ja činio, ona mi je ostajala vjerna.
Uto se pojavila gospođica Grace Dunbar. Prijavila se na naš novinski oglas i postala odgojiteljica naša dva djeteta. Možda ste vidjeli njenu sliku u novinama. Svi tvrde da je i ona veoma lijepa žena. Ja ne tvrdim da sam moralniji od svojih susjeda, ali, baš ako hoćete, nisam mogao živjeti pod istim krovom i biti u svakodnevnom dodiru s jednom takvom ženom, a da se u meni ne probude strasni osjećaji. Zamjerate li mi to, gospodine Holmes?
Ne zamjeram vam što ste tako osjećali, ali bih vam morao zamjeriti ako ste te svoje osjećaje izrazili, jer se ova mlada žena u neku ruku nalazila pod vašom zaštitom.
Pa, neka vam bude — reče milijunaš, iako su mu zbog toga prijekora bijesno sijevnule oči — neću se prikazivati boljim no što sam kanio, a ništa tako silno nisam želio kao to da me ova žena zavoli i da je imam. To sam joj i rekao.
Rekli ste joj to?
Holmes bi ponekad, kad bi se uzbudio, izgledao veoma strašno.
Rekao sam joj da bih je oženio kad bih mogao, ali da to nije u mojoj moći. Rekao sam joj i to da novac ne predstavlja smetnju i da ću učiniti sve što mogu da bude sretna i da joj bude dobro.
Zaista, veoma velikodušno — reče Holmes ironično.
Slušajte, gospodine Holmes, ja sam došao ovamo zbog prikupljanja dokaza, a ne da mi čitate moralnu bukvicu. Vaša kritika mi nije potrebna.
Jedino zbog te mlade dame voljan sam da se prihvatim ovog slučaja — reče Holmes oštro. — Sve ono što je učinila i zbog čega je optužena ne može biti gore od toga što ste sami priznali. Pokušali ste upropastiti jednu djevojku bez obrane, koja se našla pod vašim krovom. Ovi bogataši morat će se zaista jedanput naučiti pameti i uvidjeti da se cijeli svijet ne da podmititi radi zataškavanja njihovih ispada.
Na moje iznenađenje kralj zlata primio je ovaj prijekor savršeno ravnodušno.
Sad i ja o tome tako mislim. Hvala bogu da moji planovi nisu uspjeli onako kao što sam želio. Ona o tome nije htjela niti razgovarati; naprotiv, htjela je smjesta napustiti kuću.
A zašto nije?
U prvom redu, ona je izdržavala svoje. Nije joj bilo lako žrtvovati svoje izvore prihoda; time bi ih sve dovela u bijedu. Pristala je da ostane tek kad sam joj se zakleo da je nikad više neću uznemirivati, čega sam se uostalom kasnije strogo pridržavao. A zatim, postojao je još jedan razlog. Ona je potpuno bila svjesna svog velikog utjecaja na mene pa je odlučila da to iskoristi u pozitivnom pravcu.
Kako?
Pa, nešto je znala o mojim poslovima. A oni su veliki, gospodine Holmes, toliko veliki da ih običan čovjek niti zamisliti ne može. Ja umijem i da radim, a i da lomim, a ponajčešće da lomim. Nisu tu u pitanju samo ličnosti. Čitave općine, gradovi, pa čak i nacije dolaze u pitanje. Trgovački posao nije laka igra. Teško slabijima! Ja sam igrao na
sve karte i nikad nisam zavolio, ali nisam mario ni ako je tko drugi zavolio. Međutim, ona je na sve to gledala drukčije, i čini mi se da je imala pravo. Bila je čvrsto uvjerena, a to je i govorila, da ljudi ne bi smjeli stvarati pretjerana bogatstva na grbači desetine tisuća ljudi ostavljenih bez životnih sredstava. Eto kako je ona gledala na te stvari. I tako sam ja došao do saznanja da bi njoj bilo mnogo draže kad bih svoje dolare upotrebljavao za neke plemenitije svrhe. Ona je primijetila da ja obraćam pažnju na sve što mi kaže, te je povjerovala da će poslužiti cijelom svijetu ako bude usmjeravala moju poslovnu djelatnost. I ona se toga strogo pridržavala. A onda, dogodio se zločin.
Možete li mi o tome nešto reći?
Kralj zlata zastane za minutu ili nešto više, pa se, spustivši glavu na dlanove, duboko zamisli.
Njoj se veoma crno piše, to ne sporim. Žene skrivaju svoje osjećaje i misli, tako da su im djela katkad nedokučiva za mušku pamet. U prvi sam mah bio toliko uzbuđen i smeten da sam gotovo povjerovao kako je možda nekim izuzetnim načinom, posve u raskoraku s njenom prirodom, zavedena na krivi put. Ali kasnije sam ipak za sve imao jedno jedino objašnjenje. Izložit ću vam ga, gospođine Holmes. Mislim da je vrijedno pažnje. Moja žena je, o tome nema spora, bila strahovito ljubomorna. Uvjeren sam da je vrlo dobro znala kako između mene i Engleskinje nema nikakve fizičke veze, već da ona jedino vrši toliki utjecaj na moje duševno raspoloženje i moje postupke kakav ona nikad nije imala. Što je to bio dobar utjecaj, to za moju ženu nije značilo ništa. Sasvim se zaboravila od mržnje; ne smijete zaboraviti da je u njoj stalno tekla vrela krv s Amazone. Možda je bila naumila umoriti gđicu Dunbar, no prije bih rekao da ju je samo htjela pištoljem zastrašiti kako bi nas napustila. Tom prilikom je možda došlo do gužve, pištolj je opalio i ustrijelio ženu koja ga je držala u ruci.
Ja sam tako nešto već doživio u svojoj praksi — reče Holmes.
Doista, uz umorstvo s predumišljajem još jedino ta mogućnost.
No ona to potpuno poriče.
Ali ipak to još nije zadnja riječ. Sasvim se lako može pretpostaviti da jedna žena koja se nađe u užasnu položaju pohita kući noseći uza se pištolj. Isto se tako može pretpostaviti i to da ga je bacila
među svoje rublje, ne vodeći računa o tome što čini, smatrajući jedino da će se izvući jednostavnim poricanjem ukoliko se ovaj pronađe, jer bi svako drugo obrazlaganje bilo nemoguće. Šta bi moglo govoriti protiv jedne takve pretpostavke?
Sama ličnost gospođice Dunbar.
Pa, možda.
Holmes pogleda na svoj sat. — Ne sumnjam u to da ovog jutra možemo dobiti potrebna odobrenja i stići večernjim vlakom u Winchester. Kad upoznam tu djevojku, veoma je vjerojatno da će vam to možda više koristiti, iako ne mogu obećati da će moji zaključci biti baš onakvi kakve vi želite.
Bilo je odugovlačenja oko izdavanja odobrenja, te umjesto da tog dana stignemo u Winchester, otišli smo na Thor Place, imanje gospodina Neila Gibsona u Hempshireu. On nije pošao s nama, ali smo imali adresu narednika Coventryja iz mjesne policije, koji je prvi izviđao ovaj slučaj. Bio je to visok, mršav čovjek, povučena i čudnovata ponašanja, što je stvaralo dojam da on mnogo više zna no što smije reći. Poslužio bi se i malom varkom time što bi iznenada spustio glas do šaputanja, kao da je saznao nešto od presudne važnosti iako su mu obavještenja bila sasvim obična. No bez obzira na ovo, ubrzo se pokazao kao skroman i pošten momak koji nije toliko ohol da ne bi priznao kako je iscrpio sve znanje i da rado pozdravlja svaku pomoć.
U svakom slučaju, ja ovdje radije vidim vas, gospodine Holmes, nego nekog iz Scotland Yarda. Ako se Scotland Yard utrpa u posao, onda mjesni gubi sve zasluge za uspjeh, a u slučaju neuspjeha krivica se svali na njega. A vi, kako sam čuo, igrate pošteno.
Meni uopće nije stalo do toga da se pojavljujem u ovoj stvari — reče Holmes na očito olakšanje našeg nujnog poznanika. — Ako mi pođe za rukom da ovu stvar riješim, neću zahtijevati da se spominje moje ime.
To je, po mom mišljenju, zaista veoma lijepo od vas. A znam da se i u vašeg prijatelja, doktora Watsona, može imati povjerenja. Sad, gospodine Holmes, budući da ćemo ići prema onom mjestu, rado bih vas nešto upitao. Nikome to neću kazati, samo vama. — On se osvrnu
oko sebe kao da se boji da još nešto progovori. — Ne mislite li da bi ovo mogla biti stvar u koju je upleten i sam gospodin Neil Gibson?
Ja sam i to uzeo u obzir.
Vi niste vidjeli gospošicu Dunbar. Ona je u svakom pogledu izvanredna žena. Možda je ona i željela da joj se njegova žena makne s puta, ali ovi su Amerikanci sretniji s piŠtoljima od naših ljudi. Vi znate da je u pitanju njegov pištolj.
Je li to nepobitno ustanovljeno?
Jest, gospodine. To je jedan od ona dva što ih je imao.
Jedan od dva. A gdje je drugi?
Pa, gospodin Gibson je imao razna vatrena oružja, svih mogućih vrsta. Nikad nismo baš sravnjivali ta dva pištolja, ali futrola je napravljena za par pištolja.
Ako je ovaj bio jedan od ona dva, svakako ste ih mogli sravniti.
Sve smo mi to ostavili u kući. Ako želite, možete ih pregledati.
Možda kasnije. Bolje će biti, mislim, da sad zajedno pođemo i pogledamo mjesto gdje se dogodila tragedija.
Ovaj razgovor vođen je u maloj prednjoj sobi niske kućice narednika Coventryja, koja je istodobno služila kao mjesna policijska stanica. Šetnja od otprilike pol milje kroz pustaru punu od vjetra raznešena vrijesa, svu u zlatu i bronci svenule paprati, dovela nas je do sporednih vrata koja vode u imanje Thor Place. Prošli smo stazom kroz lovište fazana, i na jednom proplanku, sasvim na vrhu, opazimo vrlo dugačku zgradu, sagrađenu napola u drvetu, napola u kamenu, napola u stilu Tudor, napola u stilu epohe kralja Georgea. Pored nas se protegla bara s trskom, u sredini osušena, gdje je glavni kolni put prelazio na kameni most, sa čije obje strane bijahu mala jezera. Naš vođa zastane na početku mosta i pokaže na tle.
Tijelo gospođe Gibson ležalo je ovdje. Ja lično sam obilježio mjesto ovim kamenom.
Koliko znam, vi ste ovdje bili prije no što je tijelo odneseno.
Jesam, odmah su poslali po mene.
Tko je poslao?
Sam gospodin Gibson. Čim je naslala uzbuna i čim je on sa svima ostalima pojurio iz kuće, energično je zahtijevao da se ništa ne pomiče dok ne stigne policija.
Sasvim pametno. Koliko sam saznao iz novinskih izvještaja, hitac je ispaljen iz neposredne blizine.
Da, gospodine, iz sasvim neposredne.
Blizu desne slijepoočnice?
Baš iza nje.
A tijelo, kako je ono ležalo?
Na leđima, gospodine. Ni traga o nekoj borbi, o nekim znacima oružja. Jedino što je u svojoj lijevoj ruci čvrsto držala pisamce gospođice Dunbar.
Kažete čvrsto?
Da, gospodine. Jedva smo joj rasklopili prste.
To je vrlo važno. To isključuje mogućnost da joj je pismo netko stavio u ruku poslije njene smrti, kako bi navukao istragu na lažni trag. Ali, blago meni, ako se dobro sjećam, pisamce je bilo sasvim kratko.
»Bit ću na mostu Thor u devet sati. — G. Dunbar«. Je li tako?
Da, gospodine.
A kako to ona objašnjava?
Rekla je da će svoju obranu iznijeti pred porotom, i ništa više.
Problem je zaista veoma zanimljiv. Zar ne da je stvar s pisamcem veoma nejasna?
Svakako, gospodine, — reče naš vođa — čini se, ako bih smio kazati, da je ovo možda jedina apsolutno jasna činjenica u čitavoj stvari.
Holmes zavrti glavom.

Dopuštajući da pisamce nije krivotvoreno, već da ga je stvarno napisala gospođica Dunbar, ono je svakako bilo primljeno nešto ranije,
recimo jedan ili dva sata ranije. Zašto ga je onda gospođa Gibson još uvijek čvrsto držala u svojoj lijevoj ruci? Zašto ga je tako pažljivo čuvala? Ona se u razgovoru nije trebala pozivati na njega. Nije li to neobično?
Da, gospodine. Kako postavljate stvar, možda je zaista neobično.
Mislim da bi trebalo da sjednem i razmislim nekoliko minuta o tome. — On se posadi na kamenu ogradu mosta, pa ga poče ispitivački odmjeravati, munjevito strijeljajući u svim pravcima svojim sivim očima. Zatim se odjednom naglo podiže i potrči ka suprotnoj ogradi, očisti svoje povećalo, koje je izvadio iz džepa, i počne ispitivati cijelu kamenu konstrukciju.
Zaista veoma zanimljivo — reče.
Da, gospodine, i mi smo primijetili da je na ogradi nešto odvaljeno. Čini mi se da je to djelo nekog prolaznika.
Kamena je ograda bila siva, ali se na tom mjestu nalazila i neka bjelina, velika otprilike kao novčić od šest penija. Izbliza je svatko na prvi pogled mogao zapaziti kako je površina na tom mjestu nekim snažnim udarcem okrnjena.
Trebalo je prilično snage da se ovo izvede — reče Holmes zamišljeno. Zatim svojim štapom udari nekoliko puta po ogradi, ali od ovog nije ostao nikakav trag. — Da. bio je to žestok udarac i k tome na veoma čudnom mjestu i to ne odozgor nadolje već odozdol prema gore, što se može vidjeti na donjem uglu ovog malog zida.
Ali to je najmanje petnaest stopa dalje od tijela.
Da, petnaest stopa od tijela. Možda i nema neke veze s ovom stvari, ali vrijedno je zapamtiti i to. Mislim da ovdje više nemamo što saznati. Velite da nije bilo otisaka nogu?
Tlo je tvrdo kao kamen. O nekim tragovima nije moglo biti ni spomena.
Onda možemo poći. Prvo idemo u kuću da pogledamo ta oružja o kojima ste govorili, a zatim u Winchester jer bih, prije no što nastavimo s daljnjim radom, želio vidjeti gospođicu Dunbar.
Gospodin Gibson se još nije vratio iz grada, ali smo u kući zatekli onog nervoznog gospodina Batesa koji nas je jutros bio posjetio. S ponešto zluradim zadovoljstvom pokazao nam je strašnu zbirku vatrenog oružja najraznovrsnijih oblika i vrsta koje je njegov poslodavac nagomilao u toku svog avanturističkog života.
Svako tko poznaje gospodina Gibsona i njegov stil rada zna da on ima neprijatelja — reče. — On uvijek spava s punim pištoljem na noćnom ormariću pokraj kreveta. Veoma je nasilničke ćudi, pa mu koji put nitko od nas ne smije niti prići od straha. Uvjeren sam da je ne jedanput na smrti prepao sirotu preminulu gospođu.
Možete li posvjedočiti da ste vidjeli kako je i fizički napada?
Ne, to ne bih mogao reći. Ali zato sam čuo riječi koje odgovaraju tome, riječi hladne, odsječene, pune prezira, koje je čak i pred poslugom izgovarao.
Čini se da naš milijunaš nije baš svetac u svom privatnom životu — reče Holmes dok smo išli prema kolodvoru. — Pa ipak, Watsone, mada smo pribavili prilično značajnih činjenica, od kojih su neke i nove, čini se da još nisam došao do krajnjeg zaključka. Usprkos očitoj mržnji koju gospodin Bates ispoljava prema svom poslodavcu, mislim da se Gibson u trenutku uzbune zaista nalazio u svojoj knjižnici. Večera je bila završena u osam i trideset, i dotle je sve bilo u redu. Istina, uzbuna se zbila nešto kasnije u noći, a tragedija se svakako dogodila oko onog sata koji je u pisamcu naveden. Nema uopće dokaza da je Gibson u pet sati, poslije svog povratka iz grada, izlazio iz kuće. S druge strane, koliko shvaćam, gospođica Dunbar priznaje da je gospođi Gibson zakazala sastanak za devet sati na mostu. Osim ovoga, ona nije htjela izjaviti ništa, jer joj je njen advokat savjetovao da bude što škrtija na riječima dok se ne ukaže pogodniji trenutak. Toj mladoj dami treba da postavimo nekoliko bitnih pitanja i neću imati mira dok je ne vidimo. Moram priznati da bi mi cio ovaj slučaj izgledao vrlo nezgodan za nju da ne postoji jedna stvar.
A koja, Holmes?
Pištolj koji je nađen u njenoj garderobi.
Dragi moj Holmes! — povikah — Pa to mi se baš činilo kao
najgora okolnost.
Nije tako, Watsone. Već pri prvom površnom čitanju iznenadila me ova okolnost kao nešto veoma neobično, a sad kad čeprkam po ovoj stvari, ona je jedini čvrst oslonac za moju nadu. Moramo prihvatiti samo ono što je u skladu s razumom, a sve što je u raskoraku s tim skladom i što izaziva u nama sumnju valja odbaciti.
To mi nikako ne ide u glavu.
Pa lijepo, Watsone. Pretpostavimo da ste vi žena koja se želi osloboditi svoje suparnice. Mirno ste o tome porazmisliti i u tu svrhu napravili plan. Pisamce je napisano, žrtva je došla, vi imate oružje i krivično je djelo izvršeno. Sve je savršeno majstorski izvedeno. E sad, recite mi, da li biste, pošto ste tako izvrsno izvršili zločin, dopustili da vam sav trud propadne zato što ste pištolj, umjesto da ga odbacite u obližnji trščak, gdje bi zauvijek nestao, pažljivo ponijeli sa sobom u svoju garderobu i izložili ga na mjesto za koje se može pretpostaviti da će biti prvo pretraženo? Ta i vaši najbolji prijatelji, Watsone, teško da bi vas smatrali pametnim čovjekom; siguran sam da ne biste mogli obaviti nešto slično na tako nevješt, diletantski način.
Ali u trenutku uzbuđenja ...
Ne, ne, Watsone, ne dopuštam tu mogućnost. Ako je zločin tako u tančine smišljen i pripremljen, isto je tako unaprijed smišljeno i pripremljeno i kako će se prikriti. Nadam se, dakle, da se nalazimo pred jednim pogrešno ocijenjenim slučajem.
Ali, preostalo je još dosta onoga što treba razjasniti.
Dobro, razjasnit ćemo i to. Ako razmotrite stvar iz drugog ugla, baš ona stvar koja vam se činila najzamršenijom postaje put kojim ćete doći do istine. Uzmite, na primjer, tu stvar s pištoljem: gospođica Dunbar poriče da išta zna o njemu. Po našoj novoj pretpostavci, ova njena tvrdnja je istinita. Prema tome, netko ga je morao smjestiti u njenu garderobu. Nije li onda to lice pravi počinilac zločina? Vidite kako sad odjednom dolazimo na najplodniji teren naše istrage?
Bili smo primorani provesti noć u Winchesteru, jer formalnosti još nisu bile dovršene, ali smo sutradan ujutro dobili dozvolu da u društvu gospodina Joycea Cummingsa, kome je povjerena obrana, a čiji se
ugled kao advokata naglo dizao, posjetimo mladu damu u njenoj ćeliji. Po svemu što sam o njoj slušao, očekivao sam da ću se susresti s jednom lijepom ženom, ali ipak neću nikad zaboraviti dojam što ga je ostavila na mene. Nije nikakvo čudo da je čak i milijunaš, vičan da svima zapovijeda, našao u njoj nešto što je bilo snažnije od njega samoga — nekoga tko je kadar da njime vlada i da ga vodi. Pri prvom pogledu na njeno ozbiljno, pravilno, a ipak senzibilno lice, čovjek je morao biti svjestan da ova osoba, kad bi čak i bila kadra za neko neobuzdano djelo, još uvijek krije u sebi urođenu plemenitost karaktera koja bi utjecala na to da to djelo bude izvršeno samo u dobre svrhe. Bila je crnomanjasta, visoka, otmjenog i zapovjedničkog držanja, ali u njenim tamnim očima tinjao je onaj izraz molećivosti i bespomoćnosti gonjenog bića koje svud oko sebe osjeća zamke, a ne umije naći izlaza iz takve situacije. Kad je shvatila da se moj slavni prijatelj našao tu zato da joj pomogne, izbi joj rumen na blijedim obrazima i zaigra plamičak nade u očima.
Možda vam je gospodin Gibson ispričao o onome što se dogodilo između nas? — upita ona svojim slabim, mada uzbuđenim glasom.
Jest — odgovori Holmes. — Ne morate se truditi da počnete tim dijelom priče. A sad, nakon što sam vas upoznao, usvajam u potpunosti tvrdnje gospodina Gibsona, kako o vašem utjecaju na njega, tako i o vašem držanju prema njemu. Ali zašto sve to nije bilo iznijeto pred sud?
Činilo mi se nevjerojatnim da bi se takva optužba mogla održati. Mislila sam, ako čekamo, da će se cijela stvar objasniti sama od sebe te da se neće morati iznositi na vidjelo mučne pojedinosti iz intimnog porodičnog života. No sad sam uvidjela da je stvar postala više nego ozbiljna i da se nije objasnilo ništa.
Draga moja djevojko — uzviknu ozbiljno Holmes. — Nemojte s tim u vezi gajiti nikakvih iluzija. Evo gospodin Cummings vas može uvjeriti da su u sadašnjem trenutku svi aduti protiv vas te da moramo učiniti sve što možemo ako želimo stvar izvesti načistac. Prikazivati stanje kao da niste u najvećoj opasnosti, bila bi okrutna prevara. Pomozite mi, dakle, što bolje znate da dođem do istine.
Neću vam zatajiti ništa.
Onda nam recite nešto o svojim odnosima sa ženom gospodina Gibsona.
Ta me žena mrzila. Mrzila me svom gorljivošću svoje žarke prirode. Bila je to žena koja ništa nije činila polovično, pa je isto onako kao što je bezmjerno voljela svog muža prema meni gajila bezmjernu mržnju. Bit će da je krivo razumjela naše odnose. Ne bih željela da prema njoj budem zla, ali u njoj bijaše tako snažno razvijen osjećaj fizičke ljubavi da gotovo i nije mogla shvatiti umne, a pogotovo duhovne veze koje su njenog muža vezivale sa mnom, kao to da u meni postoji želja za usmjeravanjem njegove moći na dobra djela, što me, uostalom, jedino i zadržavalo pod njegovim krovom. Sad uviđam da je to bila greška. Činjenicu da sam ostala ondje gdje sam postala uzrokom nesreće ništa ne može opravdati, mada je sigurno da moj odlazak ne bi otklonio nesreću od te kuće.
A sad, gospođice Dunbar — reče Holmes — molim vas recite nam točno što se dogodilo te večeri.
Reći ću vam istinu onako kako je ja vidim, gospodine Holmes, mada nisam u položaju da išta dokažem, iako ima nekoliko sudbonosnih značajnih pojedinosti koje niti znam, niti umijem objasniti.
Ali ako vi otkrijete činjenice, možda će se naći netko drugi tko će razmrsiti klupko.
Dakle, što se tiče mog prisustva te noći kod mosta Thor, mogu reći toliko da sam od gospođe Gibson tog jutra dobila pismo. Ono je ležalo na stolu u učionici; vjerojatno ga je ona sama ostavila. U njemu me preklinjala da poslije večere dođem na most, jer, kako reče, ima mi nešto važno saopćiti; zatražila je da stavim svoj odgovor na sunčani sat u vrtu, jer nije htjela da itko zna za ovaj naš razgovor. Nisam nalazila razloga za takvu tajnost, ali sam postupila kako je željela i prihvatila sastanak na označenu mjestu. Zamolila me da uništim njeno pismo, i ja sam ga spalila u kaminu učionice. Kako se ona strahovito bojala svog muža zbog njegove grubosti, zbog čega sam mu ja uostalom stalno predbacivala, pretpostavila sam da je u ovoj prilici postupila na ovakav način zbog toga što nije željela da gospodin Gibson sazna za naš
razgovor.
Dok je ona, međutim, veoma pomno sačuvala vaš odgovor?
Da. Iznenadilo me kad sam čula da joj je pronađen u ruci.
I što se onda dogodilo?
Otišla sam tamo kao što sam obećala. Kad sam stigla do mosta, već me bila čekala. Nikad do toga trenutka nisam shvatila koliku mržnju gaji prema meni to jadno stvorenje. Kao da je poludjela, a ja u stvari i mislim da je bila luda, prisebno luda žena, obdarena bezmjernom moći pretvaranja, kakvu samo umobolni znaju imati. Otkud bi me inače svaki dan tako ravnodušno sretala a pri tom u srcu gajila tako mahnitu mržnju? Neću ni da kažem što je sve rekla. Goropadnim, ogavnim riječima iskalila je na mene svoju divlju jarost. Nisam joj čak niti prigovorila — jednostavno nisam mogla. Ta bilo je strašno pogledati je. Stavila sam ruke na uši i pobjegla. Kad sam je ostavila, ona je i dalje stajala na početku mosta i dobacivala za mnom pogrde.
A na kojem je mjestu bila pronađena poslije toga?
Petnaestak jardi dalje.
Pretpostavimo da je ubijena brzo nakon što ste je ostavili. Zar niste čuli pucanj?
Ne, nisam čula ništa. U stvari, bila sam toliko uzbuđena i prestrašena njenim užasnim nastupom da sam odjurila pravo u svoju sobu da se smirim, potpuno nesposobna da ma šta primijetim od onog što se dogodilo.
Vi tvrdite da ste se vratili u svoju sobu. Jeste li je napuštali još koji put do svanuća?
Jesam. Kad je zbog smrti te jadnice nastala uzbuna, istrčala sam s ostalima van.
Jeste li vidjeli gospodina Gibsona?
Jesam. Kad sam ga opazila, upravo se vraćao od mosta. Baš je slao po liječnika i policiju.
Je li vam izgledao veoma uzrujan?
Gospodin Gibson je veoma jak čovjek, koji se zna svladati. Mislim da nikad nije dopustio da mu se neka osjećanja pročitaju na licu, ali sam, s obzirom na to da ga dobro poznajem, odmah primijetila da je i te kako zabrinut.
Onda pređimo na najvažniju stvar, na pištolj koji je pronađen u vašoj garderobi. Jeste li ga prije toga vidjeli?
Nisam, nikad. Kunem vam se.
Kad je pronađen?
Sutradan ujutro. Kad je policija vršila pretres.
Među vašom odjećom?
Da, na dnu moje garderobe, ispod haljina.
Što mislite koliko je dugo bio ondje?
Prethodnog jutra nije bio tamo.
Otkud znate?
Jer sam tada pospremila garderobu.
To je odlučno. Znači da je netko ušao u sobu i ostavio ondje pištolj da bi na vas pala sumnja.
Mora da je tako.
Ali, kad je pištolj mogao biti podmetnut?
To se moglo dogoditi samo za vrijeme ručka ili kad sam se nalazila u učionici s djecom.
U kojoj ste bili našli i pismo?
Da.
Hvala vam, gospođice Dunbar. Sjećate li se još koje stvari koja bi nam mogla pomoći u traganju?
Ne mogu se sjetiti ni jedne.
Na kamenoj ogradi mosta, baš na suprotnoj strani tijela, vidjeli su se sasvim svježi tragovi od odlomljenih krhotina. Da li biste mi o tome mogli dati neko vjerodostojno objašnjenje?
Vjerojatno slučajnost.
Čudno, veoma čudno, gospođice Dunbar. Otkud da je to nastalo u isto vrijeme kad se dogodila i tragedija, i zašto baš na istom mjestu?
Ali što je moglo biti tome uzrok? To se moglo postići samo upotrebom neke velike snage.
Holmes nije odgovorio. Njegovo blijedo, živo lice odjednom je dobilo onaj ukočen izraz odsutnosti koji sam već po navici dovodio u vezu s izvanrednim otkrićima do kojih je dolazio njegov genij. Napregnutost njegovih misli bila je tako očita da se nitko od nas nije usudio govoriti, i mi smo svi, i braniteij, i pritvorenica, i ja, sjedili utonuvši u potpunu tišinu i promatrali Holmesa.
Odjednom, kao na iglama, on skoči sa svoje stolice, jer je sve u njemu plamtjelo od želje da što prije stupi u akciju.
Hodite, Watsone, hodite — povika on.
Što je, gospodine Holmes?
Nemojte mi zamjeriti, draga moja. Još ću vam se javiti. Gospodine Cummings, uz pomoć boga pravde, dat ću vam u ruke slučaj koji će uzbuniti cijelu Englesku. Da, sutra ćete dobiti od mene vijesti, gospođice Dunbar, a dotle, uvjeravam vas, oblaci će se razići, i ja se nadam da će vrlo skoro zasjati svjetlost istine.
Putovanje od Winchestera do Thor Placea nije bilo dugo, ali se meni strašno odužilo zbog mog nestrpljenja, dok se na Holmesu jasno vidjelo kako mu se čini da se put otegao bez kraja i konca. U svom nestrpljenju nije mogao biti miran nego je hodao po kolima ili bubnjao svojim dugim, osjetljivim prstima po jastuku pored sebe. Odjednom, kad smo već bili blizu svojeg odredišta, on se posadi nasuprot meni — bili smo potpuno sami u jednom kupeu prvog razreda — pa me, stavivši ruke na moja koljena, pogleda u oči onim čudnim, nestašnim pogledom koji mu je bio svojstven u vragoljastim časovima.
Watsone — reče on — čini mi se da vi na ove naše izlete idete naoružani.
Razlog što sam tako postupao bio je i on, jer se veoma slabo brinuo o svojoj sigurnosti kad bi mu duh bio obuzet nekim problemom tako
da se moj pištolj, više no jedanput, pokazao kao dobar drug u nevolji. Podsjetio sam ga na ovo.
Da, da, u takvim sam prilikama malo rastresen. Ali imate li sad uza se pištolj?
Ja izvadim iz džepa svojih hlača kratko, spretno i vrlo upotrebljivo maleno oružje. On istrese metke, pa sve brižljivo ispita.
Težak je. Upadljivo težak.
Jest. Vrlo solidna stvar.
On se za časak zamisli nad njim, pa reče:
Znate, Watsone, čvrsto sam uvjeren da će vaš pištolj ubrzo doći u vrlo blisku vezu s misterijem koji ispitujemo.
Dragi moj Holmes, vi se šalite.
Ne, Watsone, govorim veoma ozbiljno. Izvršit ćemo jedan pokus, pa ako uspije, sve će se razjasniti. A ishod samog pokusa zavisi isključivo od toga kako će se vladati ovo malo oružje.
Nisam ni izdaleka slutio na što cilja, a on je sjedio duboko zamišljen sve dok se nismo zaustavili na malom kolodvoru u Hempshireu. Nabavili smo neke rasklimane dvokolice i za četvrt smo se sata stvorili pred kućom našeg pouzdanog prijatelja policijskog narednika.
Neki novi trag, gospodine Holmes? Kakav?
Sve zavisi od toga kako će se vladati pištolj doktora Watsona — reče moj prijatelj. — Evo ga. Možete li mi pribaviti deset jardi konopca?
U seoskom dućanu pronađeno je klupko čvrsta konopca.
Mislim da je ovo sve što nam treba — reče Holmes. — A sad vas molim da pođemo na, kako se nadam, posljednji dio našeg putovanja.
Sunce je zalazilo i davalo ustalasanoj hempširskoj močvari divan jesenji izgled. Narednik se klatio pored nas, zagledajući podozrivo i s nevjericom sad jednoga sad drugoga, što je bio dokaz da on ozbiljno sumnja u zdravstveno stanje mog prijatelja. Kad smo se približili mjestu na kome se dogodio zločin, mogao sam primijetiti da je moj
prijatelj i pored njegove uobičajene hladnokrvnosti, bio vrlo uzrujan.
Pošto sam primijetio nešto u tom smislu, Holmes mi odgovori: — Da, i prije ste me vidjeli da katkad promašim. Ja takve stvari osjetim nagonski, pa ipak me moj nagon zna ponekad i iznevjeriti. Onog trenutka kad mi je u ćeliji u Winchesteru sinula ova stvar, činila mi se jasna kao dan, ali slaba strana živog duha leži u tome što uvijek može smisliti i neko drugo objašnjenje na osnovi kojeg bi se naš predosjećaj pokazao lažnim. No ipak, Watsone, ne preostaje nam drugo nego da pokušamo.
Dok je išao, čvrsto je privezao konop za držak pištolja. Uto smo stigli na mjesto tragedije. Uz policajčevu pomoć, vrlo je brižljivo označio točno mjesto gdje je tijelo bilo ispruženo. Zatim je tražio po vrijesu i paprati sve dok nije naišao na popriličan kamen. Pričvrstio ga je za drugi kraj konopca, pa ga prebacio preko ograde mosta, tako da je visio iznad vode. Potom je stao na kobno mjesto na izvjesnom odstojanju od ograde mosta, držeći u ruci moj pištolj, tako da je konopac između oružja i teškog kamena s one strane mosta bio potpuno zategnut.
A sad počnimo — povika on.
Na te riječi podiže pištolj prema svojoj glavi, pa ga naglo ispusti iz ruke. Začas je pištolj, povučen težinom kamena, poletio i, udarivši uz oštar tresak o kamenu ogradu mosta, nestao u vodi.
Skoro istovremeno Holmes je klečao pored ograde, a radostan krik bijaše znak da je njegov pokus dao dobre rezultate.
Da li je ikad bilo nepobitnijeg dokaza? — viknuo je. — Gledajte, Watsone, vaš pištolj je riješio problem. — Dok je to govorio, pokaže na drugu rupu u ogradi iste veličine i oblika kao što je bila ona koju smo već prije zapazili na donjem dijelu kamene ograde.
Odsjest ćemo noćas u gostionici — nastavi on kad je ustao i pogledao u lice zapanjenog narednika. — Sad ćete jednom običnom čakljom lako izvući iz vode pištolj moga prijatelja. Pored toga pištolja, naći ćete i jedan drugi, kao i konopac s utegom, hoću reći, predmete pomoću kojih je ta osvetoljubiva žena pokušala natovariti svoj vlastiti zločin nevinoj žrtvi i tako je optužiti za umorstvo. Možete izvijestiti
gospodina Gibsona da ću ga posjetiti sutra ujutro. Poslije se mogu poduzeti potrebne mjere za oslobođenje gospođice Dunbar.
Kasno uveče, dok smo sjedili zajedno u seoskoj gostionici odbijajući dimove iz svojih lula, Holmes mi je ukratko ispričao što se zapravo dogodilo.
Bojim se, Watsone — reče on — da nećete popraviti moj dobar glas koji sam možda stekao, ako svojim analima dodate i »Slučaj o zagonetnom zločinu kod mosta Thor«. Sporo sam mislio u ovoj stvari i nedostajala mi je ona mješavina smisla za stvarnost i maštu, tih bitnih elemenata moga poziva. Moram priznati da je ona rupa na kamenoj ogradi bila sasvim dovoljan putokaz za donošenje pravog rješenja te da prekoravam sebe što još ranije nisam došao do tog zaključka.
Mora se priznati da su postupci ove nesretnice bili duboko smišljeni i dovitljivi, tako da nije bilo lako razmrsiti njenu zamku. Ne vjerujem da smo ikad u svojim istraživanjima opasnih slučajeva imali neobičniji primjer o tome šta može nastati zbog izopačene ljubavi. U njenim očima bilo je podjednako neoprostivo da li joj je gospođica Dunbar suparnica u fizičkoj ili posve platonskoj ljubavi. Ona je, bez sumnje, okrivila ovu djevojku zbog svih grubih postupaka i neljubaznosti kojima je njen muž pokušao suzbiti njenu nametljivu ljubav. Njena prva odluka bila je da okonča sa samom sobom. Druga je bila: učiniti to na takav način da njenu žrtvu pogodi strašniji udes od bilo kakve nenadane smrti.
Sasvim jasno možemo pratiti pojedine etape koje kod nje odaju izvanrednu dovitljivost. Od gospođice Dunbar je veoma lukavo iznuđeno pismo na osnovi kojeg će izgledati kao da je ova odredila mjesto zločina. U bojazni da se ne otkrije istina, malo je pretjerala time što je pismo do svog posljednjeg časa držala u ruci. Već mi je sama ta okolnost trebala ranije osnažiti sumnje.
Zatim je uzela jedan od pištolja svoga muža, a kao što ste vidjeli on posjeduje pravi arsenal oružja, i zadržala ga da bi se njime poslužila. Sličan je pištolj sakrila to jutro u garderobu gospođice Dunbar, nakon što je prethodno iz njega ispalila jedan metak. To je mogla lako učiniti u šumi a da ne svrati ničiju pažnju. Zatim je otišla do mosta gdje je iskušala ovaj izvanredno smišljen način da se otarasi oružja. Kad se
gospođica Dunbar pojavila, ona ju je do svog posljednjeg daha obasipala mržnjom, a kad je bila sigurna da je više ne može čuti, izvršila je svoju groznu namjeru. Svaka karika je sada na svom mjestu i lanac je potpun. Novine mogu postavljati pitanje zašto jezero već prilikom prvog izviđanja nije bilo pretraženo, ali je lako biti mudrac kad je događaj objašnjen: nije lako pretražiti trskom obraslo jezero ako se nema jasne predodžbe o tome što se traži i na kojem mjestu. E pa, Watsone, pomogli smo jednoj izuzetnoj ženi i jednom strahovitom čovjeku. Ako bi njih dvoje u budućnosti udružili svoje snage, a to ne izgleda nevjerojatno, ljudi iz poslovnog svijeta otkrit će da je gospodin Neil Gibson u učionici ove škole čemera, gdje nam se daju lekcije o našim dužnostima na ovom svijetu, ipak nešto naučio.

ZAMAK SHOSCOMBE OLD PLACE

Pošto je dugo vremena proveo nagnut nad jednim nisko postavljenim mikroskopom, Sherlock Holmes se uspravi pa, likujući, pogleda u mene.
To je ljepilo, Watsone — reče. — Ljepilo, bez sumnje.
Pogledajte te raspršene čestice u polju!
Nagnuh se nad okular i podesih ga prema svome vidu.
One dlačice, to su niti tvida od kaputa, a nepravilne sive čestice sastojci su prašine. Na lijevoj se strani nalaze epitelne stanice, dok su one smeđe mrljice u sredini bez svake sumnje sastojci ljepila.
Dobro — rekoh smijući se — spreman sam da vam povjerujem na riječ. A zavisi li što od toga?
To je vrlo uspio pokus — odgovori Holmes. — Možda se sjećate da je nedavno u slučaju Svetog Pancrasa pored mrtvog policajca pronađena jedna kapa za koju optuženi priča da pripada njemu. Međutim, on je majstor u pravljenju okvira, a ti majstori pri tom obično upotrebljavaju ljepilo.
Da li je to neki vaš slučaj? — upitah ga.
Moj prijatelj Merivale iz Scotland Yarda zamolio me da se pozabavim tom stvari. Otkad sam uhvatio krivotvoritelja novca pomoću opiljaka cinka i bakra na rubu njegove manšete, počeli su i oni u Scotland Yardu shvaćati značaj mikroskopa — odgovori mi. Zatim baci nestrpljiv pogled na sat. — Čekam posjet jednog novog klijenta, koji je zakasnio. Kažite mi, uzgred, Watsone, razumijete li se vi u konjske trke?
Trebalo bi da se razumijem. Plaćam ja tu svoju strast svakog mjeseca polovicom svoje invalidnine.
Onda ću vas proglasiti svojim »Priručnikom za konjske trke«. što vam je poznato o sir Robertu Norbertonu? Kaže li vam štogod to ime?
Da, čini mi se. On živi u starom zamku u Shoscombeu. To znam
sigurno, jer sam jednom i sam ljeti stanovao u tom kraju. Jednom se Norberton umalo nije našao na području vaše djelatnosti.
Kako to?
Bilo je to kad je na trkalištu New Market Heath na mrtvo ime išibao konjskim bičem Sama Brewera, poznatog vjerovnika iz Curzon Streeta. Samo što ga nije ubio.
Ah, to će, čini se, biti zanimljivo. A da li se to njemu često događa?
Pa, bije ga glas da je opasan čovjek, gotovo najhrabriji jahač u Engleskoj — prije nekoliko godina bio je drugi na trkama Grand National. Ističe se u svojoj generaciji. Takav kakav je — boksač, atleta, učesnik na trkama i ženskar — trebalo je da se rodi u doba regentstva. Kao bonvivan, toliko je zabrazdio u dugove, da se neće moći tako lako izvući.
Odlično, Watsone! Kao da ste mi ga naslikali. Prosto mi se čini kao da ga lično poznajem. A sada, možete li mi reći o posjedu koji pripada starom zamku?
Tek toliko da je poznat po svojim ergelama i po svojoj jahaonici.
Glavni trener zove se John Mason — reče Holmes. — Nemojte se čuditi što mi je to ime poznato, Watsone. Pismo koje upravo otvaram potječe, naime, od njega. Nego, recite mi što još znate o Shoscombeu. Čini mi se da sam naišao na neiscrpan izvor obavještenja.
Postoje u Shoscombeu i čuveni psi-cunjavci — rekoh. — O njima čovjek može čuti na svakoj psećoj izložbi. To je najodabranija engleska rasa. Dika su i ponos gospodarice starog Shoscombea.
Žene sir Roberta, pretpostavljam?
Sir Robert se nikada nije ženio. Ako se uzmu u obzir njegove prilike, nije niti pogriješio što je ostao neženjen. On živi u zajednici sa svojom sestrom, udovicom lady Beal rice Falder.
Hoćete reći da ona živi s njim u zajednici, zar ne?
Ne, ne! Shoscombe je pripadao njenom pokojnom mužu, sir
Jamesu. Na taj posjed nema Norberton nikakva prava. Posjed je po zakonu predan na doživotno uživanje njegovoj sestri, a tim da nakon njene smrti pripadne bratu njenog pokojnog muža. U međuvremenu ona svake godine ubire rentu.
A njen brat Robert, kako mi se čini troši tu rentu.
Tako nekako. On je sam đavo u ljudskoj spodobi pa joj, kako se čini, propisno zagorčava život, mada mu je ona, kako čujem, vrlo odana. Nešto tu nije u redu.
Ah, pa to i jest ono što bih želio doznati. Čini mi se da, evo, upravo dolazi čovjek koji nam može o tome nešto kazati.
Vrata se otvoriše i sluga uvede visoka, izbrijana čovjeka, čije su krute crte lica odavale nepokolebljiva asketa. Takve su crte lica često u ljudi koji se bave odgojem dječaka ili uzgojem konja. Gospodin John Mason bavio se i jednim i drugim poslom i doimao se poput čovjeka dorasla svom zadatku. Naklonivši se hladno s osjećajem sigurnosti, sjede na stolicu koju mu Holmes pokaza rukom.
Jeste li primili moje pismo, gospodine Holmes?
Da, ali ono mi nije objasnilo ništa.
Stvar mi se činila suviše zamršenom, delikatnom, pa nisam mogao staviti pojedinosti na papir. O njima mogu razgovarati samo u četiri oka.
Pa lijepo, stojimo vam na raspolaganju.
Prije svega, gospodine Holmes, čini mi se da je moj poslodavac, sir Robert, poludio.
Holmes podiže obrve. — To je Baker Street, a ne Harley Street — reče. — Nego, što vi to govorite?
Eto, gospodine, ako čovjek učini nešto sasvim čudno jedanput, pa i dvaput, za to se može uvijek naći neko objašnjenje, ali kad sve što uradi ispada čudno, onda počinjemo ozbiljno sumnjati. Čini mi se da su mu u Shoscombeu Derby i Princ zavrtjeli mozgom.
Mislite li to na ždrijepca kojega vi trenirate?
Da. Mislim da nema boljeg u čitavoj Engleskoj; ako tko tako
nešto može znati, onda sam to ja. Dopustite mi da s vama budem otvoren; vidim da ste častan čovjek, pa se pouzdano nadam da to neće izići iz ove sobe. Sir Robert mora dobiti svoj Derby. Pritisnulo ga je do guše, i to mu je posljednja mogućnost. Zadužio se koliko je god mogao i sve stavio na kocku za tog konja. Lijepe su to svote! Ako igrate na tog konja, danas možete dobiti četrdeset za jedan, a u početku, kad je igra počela, moglo se dobiti gotovo sto za jedan.
Ali otkud toliki nesrazmjer, kad je konj tako dobar?
Eto, otkuda: široka publika ne zna koliko konj vrijedi. Sir Robert je doskočio svojim uhodama na kladionici. On za brzo jahanje ima u pripravnosti Prinčeva polubrata. Tog je konja od Princa inače teško razlikovati, jer može u galopu prešišati Princa i za dvije dužine po krugu. Sir Robert ni na što drugo niti ne misli do na tu trku i na konja. Život mu jednostavno visi o njemu. Zasad će se moći nekako obraniti od vjerovnika, ali ako ga Princ iznevjeri, nema mu spasa.
Čini se da je u pitanju posve očajnička igra. Nego, po čemu se vidi da je poludio?
Prvo i prvo, treba samo da ga pogledate. U školi provodi i dan i noć. Čini se da uopće ne spava, a i po očima mu se vidi da je sišao s uma. Bilo je to odviše za njegove živce. A onda, njegovo ponašanje prema lady Beatrice.
Kakvo je to ponašanje?
Oni su dosada živjeli u najboljem prijateljstvu. Oboje imaju podjednak ukus. Ona je voljela konje kao i on, pa bi se svakodnevno dovezla kolima da ih obiđe, a najviše je voljela Princa. Ovaj bi redovno, čim bi čuo točkove na pijesku, strignuo ušima i odskakao do kola po svoju grudicu šećera. Ali sad je i to prestalo.
Zašto?
Pa čini se da je izgubila svaki interes za konje. Već tjedan dana prolazi kraj staje, a da nikome ne poželi ni dobar dan.
Da nije posrijedi neka svađa?
Da. Ogorčena, žučna, mahnita svađa. Zašto bi joj on inače odnio njenog cunjavca, ljubimca kojeg je voljela kao rođeno dijete? Prije
nekoliko dana dao ga je starom Barnesu koji u Crendallu, tri milje odavde, drži »Zelenog zmaja«.
To izgleda zaista vrlo čudno.
Moglo bi se, doduše, pretpostaviti da se ona, unatoč svom slabom srcu i svojoj vodenoj bolesti, može odreći i njega, ali on je sve doskora svake večeri provodio po dva sata u njenoj sobi. A i zavrijedila je da se on za nju žrtvuje, jer mu je bila rijetko dobra prijateljica. Ali i to je prestalo. A ona sve to uzima srcu. Smrknula se i počela piti, piti, gospodine Holmes, kao smuk.
Da li je pila i prije nego što su se jedno od drugog otuđili?
Pa, popila bi po koju čašicu, ali sad, kako mi kaže nadstojnik Stephens, popije često i po cijelu bocu u jedno veče. Odnosi su se među njima sasvim izmijenili, gospodine Holmes. Ima nešto trulo, prokleto trulo u svemu tome. Pa onda, što traži gazda u mrkloj noći, dolje u crkvenoj kripti? A tko li mu je opet onaj čovjek s kojim se ondje nalazi?
Holmes poče trljati ruke.
Produžite, gospodine Masone. Postajete sve zanimljiviji i zanimljiviji.
Prvi ga je jedne burne, strašno kišovite, noći opazio kako odlazi onamo nadstojnik. I tako, slijedeće noći ostanem na nogama i ja, a gospodar, naravno, krene opet. Stephens i ja pođemo za njim. Bio je to tugaljiv pohod: bili bismo se, naime, loše proveli da nas je netko vidio, jer on, kad se razjari, udara strahovito pesnicama i ne štedi nikoga. Zato smo se stidljivo prikrali za njim, na priličnom odstojanju, ali smo ga ipak mogli jasno vidjeti kad je ušao u nečastivu kriptu, gdje ga je očekivao neki čovjek.
Kakva vam je to nečastiva kripta?
Pa to su vam neka stara, polusrušena vrata koja se nalaze u parku. Toliko su stara da se ne zna kad su sagrađena. Pod njima se nalazi kripta koja je ovdje na veoma lošu glasu. U čitavu okrugu malo je ljudi koji bi se usudili noću približiti toj mračnoj, vlažnoj prostoriji. Ali gazda se ne boji. Pitali smo se što li on noću tamo radi.
Stanite časak — reče Holmes. — Kažete da se ondje nalazio i
neki drugi čovjek. Mora da je to neki vaš konjušar ili netko od ukućana. Mogli biste ga pitati što tamo radi.
Ali ja ga ne poznajem.
Otkud onda znate za njega?
Vidio sam ga jednom, gospodine Holmes. Vidio sam ga one noći. Sir Robert je upravo bio zaokrenuo i prošao pored nas — pored mene i Stephensa koji smo u žbunju drhtali poput zečića; mogao nas je na mjesečini vidjeti. Čuli smo zatim korake tog neznanca. Kako ga se nismo bojali, čim je sir Robert prošao, mi ustanemo i, kao da se šetamo po mjesečini, tobože slučajno nabasamo pravo na njega. »Hej druškane! Tko si ti?« upitah ga ja. Mislim da nas nije čuo kad smo mu se približili, jer nas je pogledao preko ramena kao da pred sobom vidi samog đavola iz pakla. U isti čas kriknu i strugnu u mrak koliko su ga noge nosile. Taj zaista umije trčati — odajem mu puno priznanje. Za tili čas nije ga više bilo ni čuti ni vidjeti. A tko je on i što je, to nikad nismo mogli utvrditi.
Ali ste ga na mjesečini vidjeli sasvim jasno?
Da. Po njegovu blijedu licu reklo bi se da je neki podlac. Uzalud smo se pitali kakve to veze mogu postojati između njega i sir Roberta.
Holmes je neko vrijeme sjedio zamišljen.
A tko pravi društvo lady Beatrice Falder? — zapita najzad.
Njena djevojka Carrie Evans, koja se već pet godina ne odvaja od nje.
I bez sumnje joj je odana? Gospodin se Mason promeškolji.
Pa, odana, zapravo, jest — odgovori na kraju. — Ali neću da kažem kome.
Ah! — ote se Holmesu usklik.
Neću u javnost iznositi priče koje kolaju u kući.
Potpuno vas shvaćam, gospodine Masone. Situacija mi je prilično jasna. Doktor Watson mi je opisao sir Roberta kao čovjeka
pred kojim ni jedna žena nije sigurna. Ne mislite li da je to možda razlog svađi između brata i sestre?
Pa, taj je skandal već odavno poznat.
Ali njoj možda nije bio poznat u tančine. Pretpostavimo da je lady Beatrice tek sada sve saznala pa se želi otresti te žene. Njen se brat tome protivi, a ona, kao invalid, nema mogućnosti da provede u djelo svoju volju. Međutim, omražena djevojka ostaje pored nje. Lady neće govoriti, duri se i počinje piti. U svakoj ljutnji sir Robert joj oduzima ljubimca, psa-cunjavca. Ne postoji li između svega toga neka veza?
Pa, donekle.
Točno. Donekle. Nego, u kakvoj je vezi sve to s noćnim posjetima staroj kripti? Možemo li sve to uklopiti u tu spletku?
Ne, gospodine. Postoji tu još nešto što se ne može u nju uklopiti. Zašto sir Robert želi iskopati mrtvo tijelo?
Holmes se naglo uspravi na stolici.
Da tu još nešto postoji, to smo ustanovili tek jučer — nastavi nadstojnik. — O tome sam vas obavijestio pismom. Međutim, jučer je sir Robert otišao u London, pa smo Steven i ja sišli u kriptu. Tamo smo zatekli sve u redu, gospodine, osim što se u jednom kutu nalazio dio ljudskog tijela.
Pretpostavljam da ste obavijestili policiju. Naš posjetilac se mračno nasmiješi.
Čini mi se, gospodine, da to policiju ne bi mnogo zanimalo. Našli smo samo jednu glavu i nekoliko kostiju jedne mumije. Sve je to staro sigurno hiljadu godina. Znam sigurno, u to bih se mogao zakleti, a i Stephens zna, da te glave ranije nije bilo na tom mjestu. Nalazila se sklonjena u prikrajku, pokrivena daskom, ali znam sigurno da je taj kut uvijek ranije bio prazan.
A što ste učinili s glavom?
Pa, ostavili smo je ondje gdje je i bila.
Mudro ste postupili. Kažete da je sir Robert juče bio odsutan.
Da li se vratio?
Očekujemo ga danas.
Kad je sir Robert oduzeo psa svojoj sestri?
Ima tome tjedan dana. Životinja je zavijala pored starog zatvorenog bunara, a sir Robert se tog jutra nalazio u jednom od svojih nastupa gnjeva, pa ju je tako grubo ščepao da sam mislio da će je ubiti. Predao je zatim psa džokeju Sandyju Bainu, naredivši mu da ga odnese starom Barnesu kod »Zelenog zmaja«, jer psa ne želi više vidjeti.
Holmes je neko vrijeme šutio i razmišljao. Bio je pripalio svoju najstariju i najgoru lulu.
Još mi nikako nije jasno što želite da učinim u vezi s tim, gospodine Masone — reče na kraju. — Zar se ne možete jasnije izraziti?
Možda će vam sada sve biti jasnije, gospodine Holmes — reče naš posjetilac pa izvadi iz džepa jedan papir. pažljivo ga odmota i pokaza jedan ugljenisan komad kosti.
Gdje ste to našli? — upita ga Holmes, promotrivši pažljivo kost.
U podrumu pod sobom lady Beatrice nalazi se peć za centralno grijanje. Neko se vrijeme nije upotrebljavala, ali se sir Robert žalio na hladnoću, pa su je opet stavili u pogon, i sad njome rukuje Harvey. Taj mi je momak privržen pa je jutros došao k meni da mi pokaže što je našao čisteći pepeo. Kako se činilo nije nimalo bio oduševljen tim pronalaskom.
Ni ja baš nisam oduševljen — reče Holmes. — A kakvo je vaše mišljenje o toj kosti, Watsone?
Premda je kost bila već pougljenila, o njenom anatomskom porijeklu nije moglo biti spora.
To je gornji dio čovječje bedrene kosti — odgovorih mu.
Točno! — potvrdi Holmes, uozbiljivši se. — Kad radi taj dječak na peći?
Naloži je svako veče, pa onda ode.
Znači noću može i netko drugi do nje doći?
Da, gospodine.
A može li se do nje doći izvana?
Postoje jedna vanjska vrata. Drugima, koja se nalaze u samoj kući, može se, preko stepenica i jednog hodnika, doći do sobe lady Beatrice.
Duboke su to vode, gospođine Masone, duboke i prilično prljave. Kažete da sir Robert prošle noći nije bio kod kuće?
Nije bio, gospodine.
Znači, kosti je morao spaliti netko drugi, a ne on.
Tako je, gospodine.
Kako se zove krčma o kojoj ste govorili?
»Zeleni zmaj«.
Kakav je ribolov u tome dijelu Berkshirea?
Čestiti se trener začudi. Učini mu se da je u tom uznemirenom životu naišao na još jednog luđaka.
Čuo sam, gospodine, da u vodeničnom potoku ima pastrva i da jezero Hall obiluje štukama.
To je kao naručeno. Watson i ja strastveni smo pecači — zar ne, Watsone? Ubuduće nam možete slati pisma na adresu »Zeleni zmaj«. Noćas idemo tamo. Nije potrebno da vam kažem kako vas ondje ne bih želio vidjeti, gospodine Masone. Vaša će nas pisma uvijek nalaziti. Odatle ću ja uvijek lako doći do vas ukoliko bi se za to ukazala potreba. Kad proniknemo malo dublje u tu stvar, dat ćemo vam svoje obrazloženo mišljenje.
I tako smo se jedne lijepe majske večeri Holmes i ja našli u vagonu prvog razreda na putu za malu stanicu koja se po zamku nazivala također Shoscombe. Mreža nad nama bila je pretrpana mnoštvom nabacanih štapova, strukova i košara. Sa stanice se odmah odvezosmo do starinske gostionice, gdje nam se njen sportaški nastrojen gazda Jones Barnes oduševljeno pridružio pri sastavljanju plana istrebljenja
riba u tom kraju.
A što mislite o jezeru Hall? Može li se ondje uloviti koja štuka?
upita ga Holmes.
Gostioničarevo se lice uozbilji.
To neće ići. Moglo bi vam se dogoditi da se prije nego što ulovite koju štuku sami nađete u jezeru.
Kako to mislite?
Ako poznajete sir Roberta, gospodine, sigurno znate da je strašno naoštren na uhode koje se vuku oko kladionice. On tu blizu vježba svoje konje. Ako mu se, kao stranci, nađete na udam, nasrnut će na vas kao zla kob. On ne propušta nikog, baš nikoga.
Čuo sam da je prijavio jednog konja za Derby.
Jest, i to dobrog ždrijepca. Zbog njega i nama, kao i sir Robertu, odlazi sav novac na klađenje — reče pogledavši nas zamišljeno. — Da niste i vi s kladionice?
Ne, nismo; ne brinite. Mi smo samo dva umorna Londonca.
Potreban nam je čist berkširski zrak.
E, pa onda ste na dobrom mjestu. Ali imajte na umu što sam vam rekao o sir Robertu. On je od onih ljudi koji prvo udare, pa onda govore. Držite se podalje od parka.
Hoćemo, ne brinite, gospodine Barnes. A kakav vam je to prekrasan cunjavac što cvili u predvorju?
I ja smatram da je prekrasan. Čista rasa. Nema boljeg u čitavoj Engleskoj.
A ja sam ljubitelj pasa — reče Holmes. — Smijem li vas zapitati koliko stoji jedan takav pas?
Više nego što bih ja mogao platiti, gospodine. Dao mi ga je sam sir Robert, pa ga moram držati na uzici. Inače, da ga malko pustim, začas bi se obreo u zamku!
Nekakve smo karte ipak dobili u ruke, Watsone — reče Holmes kad nas gazda napusti. — Igra nije nimalo laka, ali za dan-dva znat
ćemo nešto više. Uzgred da kažem, sir Robert se nalazi još u Londonu. Možda bismo noćas mogli prodrijeti u svetište bez straha da budemo fizički napadnuti. Ima nekoliko stvari koje bih htio provjeriti.
Nagađate li već nešto, Holmes?
Da, Watsone. Prije otprilike tjedan dana moralo se dogoditi nešto što je ozbiljno utjecalo na normalan život domaćinstva u Shoscombeu. O tome sad možemo nagađati, i to po vrlo čudnim raznovrsnim posljedicama kojima su urodili sami događaji. Ti nam tragovi mogu pomoći u našem pothvatu. Beznadni su jedino bezbojni slučajevi, koji ne ostavljaju za sobom tragova.
Razmotrimo sad podatke do kojih smo već došli. Brat više ne posjećuje svoju dragu, bolesnu sestru. čak joj je oduzeo i njenog omiljenog psa. Njenog psa, Watsone. Zar vas to ni na što ne navodi?
Ni na što do na bratsku zlobu.
Pa dobro, možda je tako. Ali gledajte, postoji i druga mogućnost. Da nastavimo s razmatranjem situacije. Od trenutka kad je svađa započela, ukoliko je uopće došlo do svađe, lady mijenja svoje navike: ne napušta sobu, osim kad se vozi kolima sa svojom djevojkom, odbija da se zaustavi pred stajom, da bi pozdravila svog lijepog konja, i počinje, navodno, piti. Zar se u tome potpuno ne odražava situacija?
Da, ako se izuzme priča o kripti.
To je drugi tok misli. O svemu tome postoje dva toka misli, pa vas molim da ih ne brkate. Linija A, koja se tiče lady Beatrice, ponešto je mračna, zar ne?
Ja iz toga ne zaključujem ništa.
U redu. Pođimo onda linijom B, koja se tiče sir Roberta. On se sav izbezumio u nastojanju da dobije Derby. Potpuno je u židovskim rukama, i svakog ga časa mogu staviti na bubanj, jer su mu već staju uzaptili vjerovnici. On je smion čovjek, u svom očaju spreman na sve. Osim prihoda svoje sestre, drugog prihoda nema, a sestrina je djevojka slijepo oruđe u njegovim rukama. Dotle smo, čini se, na prilično čvrstu tlu, zar ne?
A kripta?
Ah, da kripta! Pretpostavimo, Watsone — pretpostavka je zapravo skandalozna, ali nam može poslužiti u diskusiji — da je sir Robert likvidirao svoju sestru.
Dragi Holmes, to uopće ne dolazi u obzir.
To je moguće, Watsone. Sir Robert je čovjek časna roda, ali se ponekad i među orlovima naiđe na lešinare. Razmotrimo malo i tu pretpostavku. On ne može pobjeći iz zemlje sve dok ne dobije igru, a igru može dobiti samo ako uspije s Princom. Zato on dotle mora ostati ovdje. Da bi postigao cilj za kojim ide, mora ukloniti leš svoje žrtve i pronaći osobu, koja će je zamijeniti. Ako imamo u vidu da u djevojku koja se ne odvaja od njegove sestre ima puno povjerenje, to nije baš nemoguće. Ženin se leš može prenijeti u kriptu, jer u kriptu rijetko tko svraća, pa se može i potajno, noću, uništiti u peći, a to ostavlja za sobom tragove kakve smo vidjeli. Šta kažete na to, Watsone?
Pa, sve je moguće ako se prihvati vaša prvobitna čudovišna pretpostavka.
Kako bi bilo, Watsone, da sutra izvršimo jedan mali pokus? Njime bismo mogli donekle rasvijetliti stvar. U međuvremenu. ako se želimo i dalje prikazivati kao stranci, mogli bismo svog domaćina pozvati na čašicu njegova vlastitog vina i povesti s njime dubokoumne razgovore o jeguljama i crvenperkama. Čini mi se da je to jedini način na koji mu se možemo najlakše približiti. U tom ćaskanju možemo naići i na neku korisnu domaću brbljariju.
Sutradan ujutro Holmes otkri da smo došli bez blinkera za štuke, pa smo toga dana bili oslobođeni pecanja. Oko jedanaest sati pođosmo u šetnju, a on dobi od domaćina dozvolu da sa sobom povedemo i crnog cunjavca.
Tu je taj zamak — reče Holmes, kad stigosmo pred visoka vrata parka, nad kojima su se krilili heraldički zmajevi. — Kako me je obavijestio gospodin Barnes, stara gospođa obično oko podne izlazi kolima. Dok se vrata otvaraju, kola moraju usporiti vožnju. Kad kola budu na prolazu, želio bih, Watsone, da prije nego što kola ubrzaju vožnju nekim pitanjem zaustavite kočijaše. Na mene ne obraćajte pažnju: sakrit ću se iza ovog grma božikovine, da vidim što mogu dokučiti.
Nismo dugo čekali. Ne prođe ni četvrt sata, a kroz veliku se aleju poče približavati prostrana otvorena žuta kočija sa dva prekrasna siva konja u kasu. Holmes se šćućuri sa psom iza svog grma, a ja ostadoh na cesti, mašući bezbrižno štapom. Uto istrča čuvar, i vrata se otvore. Kočija uspori vožnju, pa sam mogao dobro vidjeti tko je u njoj. S lijeve strane sjedila je jedna sasvim mlada, rumena žena kose boje lana, drskih očiju. Njoj zdesna nalazila se pogurena, starija osoba, sva ututkana u šalove, po čemu se moglo zaključiti da je bolesna. Kad konji stigoše do ceste, ja podigoh energično ruku, a kad se kočija zaustavi, zapitah da li se sir Robert nalazi u zamku.
Tog istog trenutka Holmes iziđe iz svog zaklona i pusti s uzice cunjavca. Ovaj radosno zaciča, jurnu prema kočiji i skoči na papučicu. Ali njegovo se razdragano pozdravljanje odjednom izmetnu u pomaman bijes te on zubima dograbi krajičak crne suknje.
Vozi dalje, vozi dalje — vrisnu hrapav glas. Kočijaš švićnu konje, i mi ostadosmo nasred ceste.
U redu, Watsone, s tim smo sad gotovi — reče Holmes i stavi pri tom zbunjenom psetu uzicu oko vrata. — Mislio je: to je njegova gazdarica, a ono neko strano lice. Psi nikad ne griješe.
Ali glas je bio muški! — uzviknuh.
Tako je, dobili smo još jedan adut u ruke, Watsone, ali moramo i dalje igrati oprezno.
Moj suputnik, kako se činilo, nije imao za taj dan drugih planova, pa smo uzeli svoj pecački pribor i pošli do vodeničkog potoka da lovimo ribu. Za večeru smo imali pastrve. Nakon večere Holmes ponovo pokaza svoju poduzetnost. Krenusmo pravo cestom koja vodi prema vratima parka. Ondje nas je čekala jedna visoka tamna prilika. Bio je to gospodin John Mason, naš poznanik iz Londona.
Dobro veče, gospodo — reče. — Primio sam vašu cedulju, gospodine Holmes. Sir Robert se još nije vratio, ali čujem da ga noćas očekuju.
Koliko je kripta udaljena od kuće? — zapita Holmes.
Dobrih četvrt milje.
Onda mislim da još ne moramo voditi računa o njemu.
Ne mogu sebi to dopustiti, gospodine Holmes. On će, čim se vrati, poželjeti da me vidi, kako bi od mene dobio posljednje vijesti o Princu.
Razumijem. Morat ćemo onda raditi bez vas, gospodine Masone. Pokažite nam samo gdje se nalazi kripta, pa nas ostavite same.
Mason nas je vodio po mraku preko travnjaka. Odjednom se pred nama ukaza neki tamni obris. Bila je to stara kapela. Uđosmo kroz ruševan otvor, nekadašnji ulaz, i naš nam vodič, spotičući se preko gomile srušene gradnje, prokrči put do jednog kuta u unutrašnjosti zgrade. Odanle su vodile strme stepenice dolje u kriptu. Kresnuvši šibicom, osvijetli to zlosretno mjesto pretrpano odronjenim grubo tesanim kamenjem i naslaganim mrtvačkim kovčezima, olovnim i kamenim, koji su na jednoj strani dopirali do ukrštenog svoda čiji su se lukovi u tami gubili. Holmes upali svoj fenjer i živ mlaz žuta svjetla osvijetli tužnu scenu. Zrake tog svjetla odbijale su se od mnogobrojnih preklopnih ploča na kovčezima, ukrašenim zmajevima i krunama ove stare obitelji koja je, tako reći, do vrata smrti nosila za sobom znake svog dostojanstva.
Vi ste nam spomenuli, gospodine Masone, nekakve kosti?
Možete li nam ih pokazati, prije nego što odete?
Eno ih tamo, u kutu — reče trener i uputi se onamo, ali kad se naše svjetlo usmjeri u tom pravcu, on odjednom zastade i iznenađeno ušutje. — Kostiju više nema — reče.
To sam i očekivao — reče Holmes i pri tom se prigušeno nasmija. — Mislim da bi se još moglo pronaći u peći nešto pepela od sagorjelih kostiju.
A što bi, zaboga, nekome trebalo da spaljuje kosti čovjeka koji je već hiljadu godina mrtav? — zapita John Mason.
Pa zato smo i došli da to izvidimo — reče Holmes. — Ali to iziskuje temeljitu pretragu, pa ne bi trebalo više da vas zadržavamo. Do zore ćemo, valjda, svršiti taj posao.
Po odlasku Johna Masona, Holmes prionu na posao. Pretražujući pažljivo grobove, počevši od najdrevnijih iz saksonskog doba, usred
kripte, stiže najzad preko dugog niza normanskih grobova do groba sir Williama i sir Denisa Faldera iz osamnaestog stoljeća. Čitav je jedan sat pretraživao. Najzad stiže do jednog olovnog kovčega koji se nalazio pored samog ulaza u kriptu. Odjednom začuh kako je uskliknuo od zadovoljstva. Po njegovim brzim, svrsishodnim kretnjama shvatih da je blizu cilja. Uz pomoć povećala pažljivo pregleda sve rubove teškog poklopca, zatim izvadi iz džepa kratku polugu pa je gumu u prorez i podiže njom poklopac, koji je, kako se činilo, bio pričvršćen samo s nekoliko spojnica. Teškom mukom, uz trenje i škripu, pokrenusmo sasvim unazad poklopac i zavirismo u kovčeg, kad nas odjednom nešto neočekivano prekide u poslu. Čuo se nečiji brz i odlučan korak. Čovjek koji nam se približavao mora da je dolazio s određenim ciljem, poznavajući dobro tlo kojim se kretao. Sa stepenice dopre do nas svjetlo, a samo čas zatim pod visokim gotskim svodom pojavi se čovjek s fenjerom u ruci. Bila je to strašna prilika, ogromna stasa i okrutna izgleda. Pri svjetlu glomaznog stajskog fenjera, koji je držao u ruci, ugledasmo krupno lice s velikim brcima i gnjevnim očima koje su prodirale u sva udubljenja, da bi se najzad s ubilačkim pogledom zaustavile na mom prijatelju i na meni.
Tko ste vi, do đavola? — zagrmje čovjek. — I šta tražite na mom posjedu?
Kako mu Holmes ne odgovori, on koraknu prema nama i zamahnu svojim teškim štapom. — Čujete li me? — povika.
Tko ste? Šta tražite ovdje? — viknu i zavitla štapom po zraku. Ali Holmes ne ustuknu.
I ja imam vama postaviti jedno pitanje, sir Roberte — reče ozbiljnim glasom. — Što je to i kako je ovamo došlo?
Pri tom se Holmes naglo okrenu i podiže za sobom poklopac sa sarkofaga iza sebe. Pri svjetlu fenjera otkri se pred nama tijelo umotano od glave do pete u ponjavu, s licem kao u vještice, s isturenom bradom i još isturenijim nosom i s bezbojnim obrazima u stanju raspadanja, od kojih su odudarale mutne, staklaste oči.
Barun kriknu i ustuknu, pa se osloni na jedan kamen sarkofaga.
Kako ste doznali za to? — uzviknu. A onda se izdera ponovo na
svoj nadmeni način. — A što se to vas tiče?
Zovem se Sherlock Holmes — reče moj prijatelj. — Možda ste čuli za mene. Dužnost mi je, kao i svakom čestitom građaninu, da podržavam zakonitost, a čini mi se da vi s tim u vezi imate što da odgovorite.
Sir Robert se časkom ljutito zagleda u Holmesa, ali su Holmesov snažni glas i sigurno držanje bili postigli svoje.
Tako mi boga, gospodine Holmes, nema tu ničega što ne bi valjalo — reče sir Robert. — Priznajem da stvari na izgled govore protiv mene, ali drukčije nisam mogao postupiti.
Žao mi je što se ne mogu složiti s vašim mišljenjem pa se bojim da ćete stvar morati objasniti policiji.
Sir Robert slegnu ramenima.
Pa, ako moram, neka bude. Dođite sa mnom gore u kuću da prosudite sami kako stvari stoje.
Četvrt sata kasnije nalazili smo se sva trojica u jednoj prostoriji koja je po raznom vatrenom oružju, spremljenom pod stakla, imala izgled oružnice. Soba je bila udobno namještena, i u njoj nas je sir Robert ostavio nekoliko trenutaka nasamo. Kad se vratio, pratila ga je neka bujna, mlada žena, ona koju smo bili vidjeli u kolima, i još jedan omanji čovjek podmuklih kretnji koji je, po izrazu lica, podsjećao na štakora. Oboje su izgledali veoma usplahireni, po čemu bi se bilo reklo da barun nije imao vremena da ih uputi u stvar.
Evo, to su gospodin i gospođa Norlett — reče sir Robert, ukazujući rukom na njih. — Gospođa Norlett, rođena Evans, bila je nekoliko godina djevojka povjerenja moje sestre. Doveo sam ih ovamo, jer ću vam uz njihovu pomoć potpuno objasniti situaciju, jer su oni ujedno i jedina dva bića na svijetu koja će vam moći potvrditi da govorim istinu.
Da li je to potrebno, sir Roberte? Znate li vi što radite? — povika žena.
Što se mene tiče, skidam sa sebe svaku odgovornost — reče njen muž.
Sir Robert ga prezirno pogleda. — Svu odgovornost preuzimam ja
reče. — A sada, gospodine Holmes, poslušajte u čemu je stvar. Očito ste prilično dobro upućeni u moje stvari, inače vas ne bih bio zatekao ondje gdje sam vas našao. Prema tome, vi vjerojatno znate da na ovogodišnjem Derbyju trči i moj vranac i da moja sudbina zavisi od njegova uspjeha. Ako dobijem, stvar je u redu; ali ako izgubim ... na to ne smijem niti pomisliti!
Razumijem vaš položaj — reče Holmes.
Ja u svemu zavisim od svoje sestre, lady Beatrice. Poznato je također da je ona doživotna baštinica ovog posjeda. Što se mene lično tiče, ja sam zapao u lihvarske ruke. Znao sam dobro da bi se moji vjerovnici, ako bi mi sestra umrla, bacili kao jato lešinara na moje imanje. I onda bi mi uzeli sve: staje, konje, sve što imam. E pa, vidite, gospodine Holmes, moja sestra je stvarno umrla prije tjedan dana.
I vi to nikome niste rekli?
A što sam drugo mogao? Nalazio sam se pred potpunom propašću. Da su se događaji mogli odgoditi, za tri tjedna, sve bi bilo u redu. Muž njezine djevojke — ovaj ovdje — u stvari je glumac. Palo nam je na um, zapravo meni je palo na um, da bi on izvjesno kratko vrijeme mogao preuzeti ulogu moje sestre. Radilo se samo o tome da se svaki dan pojavi u kočiji, jer nitko osim njene djevojke nije smio ući u njenu sobu. To nije bilo teško uraditi. Sestra mi je umrla od vodene bolesti, od koje je već odavno bolovala.
Da li je vaš iskaz istinit, to će provjeriti sudac istražitelj.
Liječnik će potvrditi da su simptomi njene bolesti već mjesecima najavljivali ovakav kraj.
Pa, dobro. A što ste dalje učinili?
Njeno tijelo nije moglo ostati ovdje. Norlett i ja smo ga odmah prve noći odnijeli dolje do starog zatvorenog bunara koji se više ne upotrebljava. Međutim, njen pas ljubimac došao je za nama i stalno je zavijao pred bunarom. Zato sam smatrao potrebnim da potražim sigurnije mjesto. Cunjavca sam se otresao, a tijelo smo prenijeli u kriptu. Pred mrtvacem se ne osjećam nimalo krivim, jer nije bilo skrnavljenja ili nepoštovanja tijela.
Ne nalazim nikakva opravdanja za vaše ponašanje, sir Roberte.
Barun nestrpljivo odmahnu glavom. — Lako je vama pričati — reče. — Ali da ste vi bili u mojoj koži, sigurno biste drukčije pričali. Nitko ne gleda kako mu se u posljednjem trenutku ruše svi planovi i nade a da ih ne pokuša spasiti. Učinilo mi se da ćemo joj pripremiti sasvim dostojno odmorište ako je izvjesno vrijeme položimo u jedan od mnogih sarkofaga u kojima leže na već posvećenu tlu preci njezina muža. Zato smo otvorili jedan od tih sarkofaga, povadili iz njega ostatke i u nj stavili njeno tijelo. što se tiče starih izvađenih ostataka, nismo ih mogli ostaviti u kripti na tlu, pa smo ih Norlett i ja uklonili, a u noći je gospodin Norlett sišao u donje prostorije i tamo spalio one ostatke u peći za centralno grijanje. Eto, sad sam ispričao sve, gospodine Holmes, i moram vam priznati da mi je neizrecivo teško što ste me primorali da vam sve to saopćim.
Holmes je bio utonuo u misli.
U vašoj ispovijesti postoji jedna šupljina, sir Roberte — reče on na kraju. — Vi ste sasvim lijepo mogli ostati pri svojim okolnostima i svojim nadama u budućnost, čak i da su vam vjerovnici i oduzeli imanje.
Konj je dio mog imanja. A što bi njih bilo briga za moje oklade? Vjerojatno ga ne bi pustili ni da trči. Moj je glavni vjerovnik, na moju nesreću, moj najveći neprijatelj — to je sam Brewer, bitanga od čovjeka, kojega sam jednom na trkalištu New Market Heath bio primoran isprašiti konjskim bičem. Zar mislite da bi on prstom maknuo da me spasi?
E pa lijepo, sir Roberte — reče Holmes ustajući. — Ja, naravno, moram cijelu stvar prijaviti policiji. Meni je bilo stavljeno u dužnost samo da rasvijetlim činjenice, i to je sve. Što se pak tiče moralnosti i pristojnosti vašeg postupka, nije moje da o tome sudim. Watsone, skoro je ponoć, mislim da je vrijeme da se vratimo u naše skromno konačište.
Sada je već svima poznato da je ova neobična zgoda završila mnogo sretnije nego što je to svojim postupkom zavrijedio sir Robert. Princ je Derby dobio, i njegov je vlasnik na kladionici zaradio osamnaest hiljada funti. Vjerovnici se sa svojim zahtjevima nisu pojavili sve dok
trka nije završena, a potom su bili u potpunosti namireni, pa je sir Robertu ostala još uvijek dovoljna svota kojom je mogao ponovo zauzeti pristojno mjesto u društvu. Policija i sudac istražitelj zauzeli su blag stav prema cijeloj stvari, i sve se završilo blagom kaznom zbog nepravodobnog prijavljivanja smrtnog slučaja. Sretni vlasnik izvukao se iz ove neobične pustolovine bez nekih teških posljedica, pa je njegov život zatim krenuo svjetlijim stazama, vjerojatno prema časnijoj starosti.

LAVLJA GRIVA

Najčudnovatije je to što mi je problem koji je sigurno najmutniji i najneobičniji od svih s kojima sam se suočio u mojoj dugoj profesionalnoj karijeri morao dopasti nakon mojeg umirovljenja, i, kao što se dogodilo, na samim mojim vratima. Zbilo se to nakon mojeg povlačenja u moj mali dom u Sussexu, kada sam se posve odao onom umirujućem životu Prirode, za kojim sam toliko puta čeznuo u dugim godinama provedenim usred londonske tmuše. U ovom razdoblju života dobri Watson gotovo je izišao iz mojeg vidokruga. Tek poneki slučajni posjet preko vikenda. Stoga moram biti sam svoj kroničar. Oh, da je on bio bar sa mnom, koliko bi on izbio iz ovako divnog događaja i mojeg konačnog trijumfa, usprkos svim poteškoćama! No bilo kako bilo, moram vam ispričati priču na svoj izravan način, opisujući riječima svaki korak na teškom putu koji se protezao preda mnom dok sam istraživao misterij lavlje grive.
Moja je vila smještena na južnoj padini Downsa i imala je prekrasan pogled na Kanal. Na ovom mjestu obalna linija sastoji se od krednih stijena, do kojih se može sići samo jednom jedinom, dugom, vijugavom stazom, strmom i skliskom. Na najdubljem dijelu puteljka ima stotinjak jardi šljunka i oblutaka, čak i onda kad je plima najviša. Ipak ovdje- ondje postoje zavoji i jaruge, koji tvore izvrsne plivačke bazene koje svaki udar plime puni iznova. Ova prekrasna plaža proteže se nekoliko milja u oba smjera, izuzevši tek jednu točku u kojoj je dražica i selo Fulworth prekidaju.
Moja je kuća usamljena. Imanje pripada samo meni, mojoj staroj nadstojnici i mojim pčelama. Ipak, pola milje od nas nalazi se glasovita školska ustanova Harolda Stackhursta,
Gables, prilično veliko zdanje, u kojem nekolicina nastavnika sprema za različita zanimanja više desetaka mladića. Sam Stackhurst je svojedobno bio glasoviti mornarički veslač i izvrstan svestrani učenjak. Otkako sam došao na obalu, on i ja smo uvijek bili prijatelji, a on je bio i jedini čovjek koji je sa mnom bio u takvim odnosima da smo mogli jedan drugom uvečer banuti bez nekog poziva.
Pri kraju jula 1907. bila je žestoka oluja, vjetar je uzburkao Kanal,
bacajući more na podnožje stijena i ostavivši za sobom jezerce kad se situacija promijenila. Toga jutra o kojem govorim vjetar se stišao i sva je priroda bila oprana i svježa. Nemoguće je bilo raditi po tako krasnu danu, pa sam prije doručka odšetao da uživam u izvanrednu zraku. Šetao sam stjenovitom stazom koja je vodila prema strmom spustu na žalo. Šetajući, začuo sam iza sebe uzvik; bio je to Harold Stackhurst, koji me je pozdravljao veselo mašući rukom.
Kakva li jutra, gospodine Holmes! Mislio sam da ću vas naći vani.
Na plivanje, kako vidim.
Opet vaše stare lukavštine — smijao se, tapšući svoj nabrekli džep.— Da. McPherson je otišao rano i nadam se da bih ga tamo mogao naći.
Fitzroy McPherson bio je nastavnik prirodnih znanosti, stasit, uspravan mladić koji je patio od srca, što je bilo posljedica reumatske groznice. Ipak, on je po prirodi bio atlet i odlikovao se u svakoj igri koja od njega nije iziskivala suviše velik napor. Ljeti i zimi odlazio je na plivanje, a budući da sam i sam plivač, često sam mu se pridruživao.
U tom smo ga trenu spazili. Njegova se glava pokazala iznad ruba stijene, ondje gdje staza svršava. Zatim se na vrhu pojavio cijeli njegov lik, posrćući kako to biva kod pijanaca. Slijedećeg trenutka zabacio je ruke i uz strašan krik pao ničice. Stackhurst i ja jurnusmo naprijed — moglo je biti pedesetak jardi — i okrenusmo ga na leđa. On je očito umirao. Ove staklene, upale oči i grozni plavkasti obrazi nisu mogli ukazivati ni na što drugo. Tračak života na tren je obasjao njegovo lice, i on je izustio dvije-tri riječi s vidljivim naporom da upozori na nešto. Te su riječi bile nejasne i nerazgovijetne, no za moje je ulio posljednja od njih, koja se s njegovih usana rasprsla u krik, bila »lavlja griva«. Bilo je to posve bezvezno i nejasno, pa ipak nisam tom zvuku mogao pridati nikakav drugi smisao. Tada je on napola ustao sa tla, zamahnuo rukama po zraku i pao. Bio je mrtav.
Moj je drug bio paraliziran tim iznenadnim užasom, no kod mene su, kako se može lijepo zamisliti, sva osjetila bila na oprezu. A i trebala su biti, jer je ubrzo bilo očito da je pred nama izuzetan slučaj. Čovjek je bio odjeven samo u »burberry« ogrtač, hlače i odriješen par platnenih
cipela. Kako je pao, njegov »burberry«, kojim se tek jednostavno zagrnuo, spuznuo je i otkrio tijelo. Blenuli smo u nj zatečeni. Leđa su mu bila pokrivena tamnocrvenim crtama kao da je bio strahovito išiban bičem od tanke žice. Oruđe kojim je ta kazna izvršena očito je bilo savitljivo, jer su se duge upaljene masnice protezale oko ramena i rebara. S brade mu je kapala krv, jer je u grču agonije progrizao donju usnu. Njegovo iscrpljeno i iskrivljeno lice iskazivalo je kako je užasna bila ta tragedija.
Klečao sam, a Stackhurst je stajao uz tijelo kad je neka sjena pala na nas, te mi ustanovismo da je uz nas bio Ian Murdoch. Murdoch je bio nastavnik matematike na školi; bio je to visok, taman, vitak čovjek, toliko mučaljiv i izdvojen da se ni za koga nije moglo reći da mu je prijatelj. Kao da je živio u nekom visokom, apstraktnom predjelu iracionalnih veličina i presjeka čunja, s malo čime što bi ga povezivalo s običnim životom. Studenti su ga držali čudakom, i bio bi postao predmetom njihovih doskočica da nije bio neke neobične strane ćudi koja se zrcalila ne samo u njegovim poput uglja crnim očima i tamnoputu licu nego i u povremenim izljevima srdžbe, koji su se mogli opisati samo kao divlji. Jednom takvom zgodom, kad mu je dodijavao McPhersonov psić, uhvatio je to stvorenje i zavitlao ga kroz prozor. Zbog takve bi ga stvari Stackhurst sigurno bio otpustio da Murdoch nije bio vrlo dobar nastavnik. Tako je bio neobičan i složen čovjek koji se sada našao kraj nas. Činilo se da je istinski užasnut prizorom koji je zatekao, premda je slučaj sa psom mogao ukazati na to da između pokojnika i njega nije bilo velike simpatije.
Jadnik! Jadnik! Što da učinim? Kako da pomognem?
Jeste li bili s njim? Možete li nam reći što se dogodilo?
Ne, ne, jutros sam zakasnio. Uopće nisam bio na žalu. Došao sam ravno iz Gablesa. Što mogu uraditi?
Možete odjuriti u policijsku stanicu u Fulworthu. Smjesta prijavite stvar.
Bez i jedne riječi otputio se najvećom brzinom, a ja sam proslijedio uredovanje u toj stvari, dok je Stackhurst, omamljen tragedijom, ostao uz leš. Prirodno, moja prva dužnost bila je da izvidim tko je na plaži. S vrha staze mogao sam je posve promotriti; bila je potpuno pusta, osim
što su se u daljini mogla vidjeti dva ili tri tamna lika koja su se kretala prema selu Fuhworthu. Zadovoljivši se u tom pogledu, polako sam se odšetao niz puteljak. Bilo je tu gline, ili mekanog lapora pomiješanog s kredom, i svako malo opazio bih isti trag, koji se uspinjao ili spuštao. Nitko drugi tog jutra nije išao ovim tragom. Na jednom mjestu ugledao sam otisak otvorenog dlana s prstima prema kosini. Ovo je moglo značiti samo to da je jadni McPherson pao dok se penjao. Bilo je i zaobljenih udubina koje su upućivale na to da se više nego jednom spustio na koljena. Na dnu staze bila je poprilična laguna, zaostala nakon što se voda povukla. Na njezinoj obali McPherson se svukao, jer je ondje na grebenu ležao njegov ručnik. Bio je presavijen i suh, tako da bi se moglo činiti da na kraju McPherson uopće nije niti ušao u vodu. Jedanput ili dvaput dok sam istraživao usred krupnih oblutaka, naišao sam na male pješčane površine na kojima se mogao zamijetiti otisak njegove platnene cipele, a i njegovih bosih nogu. Ova posljednja činjenica dokazivala je da se on bio posve spremio za kupanje, premda je ručnik upućivao na to da to doista nije uradio.
I tu je problem bio jasno definiran — toliko neobičan da se s takvim još nisam suočio. Čovjek nije bio na plaži duže od četvrt sata. Stackhurst ga je slijedio od Gablesa, te u tom pogledu nije moglo biti nikakve dvojbe. McPherson je otišao na kupanje i skinuo se, kako to pokazuju tragovi nogu. Zatim je on iznenadno ponovno navukao odjeću — bila je posve neuredna i nesvezana — i vratio se a da se nije okupao, ili bar da se nije osušio. A razlog zbog kojeg je promijenio namjeru bio je taj što je bio išiban na neki divlji, neljudski način, mučen sve dok u agoniji nije progrizao usnicu i ostavljen u takvom stanju koje je dostajalo tek da otpuže i umre. Tko je počinio ovo barbarsko djelo? Bilo je, istina, na podnožju stijena malih pećina i udubina, no nisko je sunce sjalo izravno u njih, pa nije bilo mjesta za skrivanje. Zatim, tu su bili i oni udaljeni likovi na žalu. Oni su se činili predaleko a da bi bili povezani sa zločinom. a široka laguna u kojoj se McPherson kanio kupati sterala se između njega i njih, zapljuskujući stijene. Na moru su na nevelikoj udaljenosti bila dva ili tri ribarska broda. Njihove smo posade lako mogli ispitati. Postojalo je nekoliko smjerova za istragu, no ni jedan koji bi vodio nekom vrlo očitom cilju.
Kad sam se na kraju vratio truplu, oko njega se bila okupila grupica zapanjenih ljudi. Stackhurst je, naravno, i dalje bio ondje, a Ian
Murdoch upravo je bio stigao s Andersonom, seoskim policajcem, krupnim čovjekom svijetlih brkova, postojane sasekske rase, koja pod ozbiljnom, tihom vanjštinom sakriva mnogo zdrave pameti. Sve je saslušao, zabilježio sve što smo rekli i na kraju me povukao na stranu.
Veselio bi me vaš savjet, gospodine Holmes. Postupanje u ovoj stvari za me je velika stvar i, ako pogriješim, čut ću od Lewesa svoje.
Savjetovao sam mu da pošalje po svojeg neposrednog pretpostavljenog i po liječnika, a i da ne dopusti da se ma što dira te da se ustanovi što je moguće veći broj svježih tragova dok oni dođu. U međuvremenu pretražio sam pokojnikove džepove: rupčić, veliki nož i mala taškica za posjetnice, koja se presavijala. Iz nje je stršao listić papira, koji sam odmotao i uručio policajcu. Na njemu je ženskom rukom bilo načrčkano: »Bit ću tamo, možeš biti siguran — Maudie.« Djelovalo je poput ljubavne stvari, poput nekog uricanja sastanka, premda se nije znalo ni kada ni gdje. Policajac je ceduljicu stavio natrag u taškicu i zajedno s ostalim stvarima smjestio u džepove
»burberryja«. Tada sam, budući da ništa više nije bilo na pomolu, odšetao kući na doručak, uredivši prvo da se podnožje stijena pažljivo pretraži.
Stackhurst je došao za sat-dva da mi kaže da je tijelo preneseno u Gables, gdje će se provesti istraga. Donio je i nekoliko ozbiljnih i određenih novosti. Kao što sam i očekivao, ništa nije pronađeno u malim spiljama ispod stijena, no on je pretražio papire na McPhersonovu stolu i iz nekolicine se pokazalo da je McPherson vodio prisnu korespondenciju sa stanovitom gospođicom Maud Bellamy iz Fulwortha. Tada smo ustanovili identitet onoga tko je napisao ceduljicu.
Pisma su kod policije — objasnio je. — Nisam ih mogao donijeti. No nema dvojbe da je to bila ozbiljna ljubavna veza. Ipak, ne vidim nikakva razloga da je povežem s ovim strašnim događajem, osim, naravno, s time što je dama urekla sastanak.
No slabo je vjerojatno na bazenu kojim ste se svi vi koristili, — primijetio sam.
Puka slučajnost — rekao je on — što nekoliko studenata nije bilo s McPhersonom.
Je li to bila slučajnost?
Stackhurst je namrštio čelo i razmišljao.
Ian Murdoch ih je zadržao — rekao je. — Inzistirao je na nekim algebarskim dokazima prije doručka. Jadni mladić, užasno je rastužen zbog svega ovoga.
A opet, razabirem da nisu bili prijatelji.
Jedno vrijeme nisu. Ali otprilike godinu dana ili nešto više Murdoch je bio blizak McPhersonu koliko nikad nikom nije bio. On od prirode nije baš simpatične ćudi.
To sam i opazio. Čini mi se da ste mi jednom nešto rekli o svađi zbog gadnog postupka prema psu.
To je odavno prebrođeno.
No možda je ostavilo neko osvetničko čuvstvo.
Ne, ne. Siguran sam da su bili pravi prijatelji.
Dobro, onda moramo istražiti stvar s djevojkom. Znate li je?
Svi je znadu. Ona je ovdašnja ljepotica, prava ljepotica, Holmes, koja bi svagdje privukla pozornost. Znao sam da je zanijela McPhersona, no nisam imao pojma da je otišlo tako daleko, kako, čini se, pokazuju ova pisma.
No, tko je ona?
Ona je kći starog Toma Bellamyja, vlasnika svih čamaca i svih kupališnih kabina u Fulworthu. Isprva je bio ribar, no sad je bogat čovjek. On i njegov sin William vode posao.
Da odsećemo u Fulvvorth i posjetimo ih?
Pod kojom izlikom?
Lako ćemo pronaći i izliku. Napokon, ovaj jadnik nije na ovako nečuven način zlostavljao sama sebe. Neka ljudska ruka bila je na držalu onog biča, ukoliko je doista to bio bič kojim su nanijete rane. Njegov krug poznatih u ovom osamljenom mjestu sigurno je bio ograničen. Istražimo ga u svim smjerovima, i teško će nam poći za rukom da previdimo motiv, koji će nas zatim dovesti do zločinca.
Bila bi to ugodna šetnja preko Downsa, koji je mirisao po majčinoj dušici, da naše misli nisu bile zatrovane tragedijom kojoj smo bili svjedoci. Selo Fulworth leži u duboku zavijutku u polukrugu oko zaljeva. Iza starinskog zaselka podignuto je nekoliko modernih kuća na uzvišenom terenu. Prema jednoj od njih poveo me Stackhurst.
To je Raj, kako ga je nazvao Bellamy. Ono s tornjem na uglu i škriljastim krovom. Nije loše za čovjeka koji je počeo ni od čega osim
Bože, pogledajte tamo!
Vrtna vrata Raja otvorila su se i ukazao se neki čovjek. Nije se moglo pogriješiti u pogledu onog visokog, ukočenog lika. Bio je to Ian Murdoch, matematičar. Trenutak kasnije presreli smo ga na cesti.
Hej! — rekao je Stackhurst. Čovjek je kimnuo glavom, postrance nas pogledao radoznalim tamnim očima, i bio bi nas prošao, da ga njegov direktor nije zaustavio.
Što ste ovdje radili? — upitao je.
Murdochovo lice porumenjelo je od srdžbe. — Ja sam vaš potčinjeni, gospodine, pod vašim krovom. Ne smatram da vam dugujem bilo kakva objašnjenja o svojim privatnim stvarima.
Nakon svega kroz što je prošao, Stackhurstovi živci bili su prenapeti. Inače bi možda bio pričekao. Sada je potpuno izgubio prisebnost.
U ovim okolnostima vaš odgovor je čisti bezobrazluk, gosp.
Murdoch.
Možda bi se i vaše pitanje moglo podvesti pod isti naslov.
Ovo nije prvi put što moram prijeći preko vaših goropadnih istupa. Ovaj će sigurno biti posljednji. Budite ljubezni pa se što je moguće prije pobrinite za svoje buduće zaposlenje.
To sam i namjeravao. Danas sam izgubio jedinu osobu koja je Gables činila podnošljivim.
Otkoračao je svojim putem, dok je Stackhurst gnjevnim okom piljio za njim. — Nije li nemoguć, nesnosan? — uzviknuo je.
Ono što mi se snažno usjeklo u pamet bilo je to da je gospodin Ian
Murdoch iskoristio prvu priliku da umakne s mjesta zločina. Sumnja, neodređena i mutna, počela se ocrtavati u mojoj svijesti. Možda bi posjet Bellamyjima mogao baciti daljnje svjetlo na taj predmet. Stackhurst se sabrao, i mi krenusmo prema kući.
Pokazalo se da je gospođin Bellamy čovjek srednjih godina s poput ognja crvenom bradom. Bio je, čini se, vrlo ljut, a njegovo lice uskoro je bilo jednako crveno kao i njegova kosa.
Ne, gospodine, ne želim nikakvih pojedinosti. Moj sin ovdje — pokazao je na snažnog mladića, čvrstog, mračnog lica, u kutu dnevne sobe — dijeli moje mišljenje da su naklonosti gospodina McPhersona prema Maud bile uvredljive. Da, gospodine, riječ »brak« nikad nije bila spomenuta, pa ipak su postojala pisma i sastanci i još štošta s čime se ni jedan od nas nije mogao suglasiti. Ona nema majku, i mi smo njezini jedini zaštitnici. Odlučni smo ...
No ostao je bez riječi, jer se dama osobno pojavila. Nije se moglo poreći da bi ona uzveličala bilo koji skup na svijetu. Tko bi mogao pomisliti da bi tako rijedak cvijet rastao iz takva korijena i u takvoj atmosferi? Žene su me rijetko opčinjale, jer je moj um uvijek gospodario srcem, ali nisam mogao gledati njezino lice savršenih crta sa svom svježinom Downlandsa, koja se ogledala u njegovoj finoj obojenosti, a da ne shvatim kako ni jedan mladić nije mogao ravnodušno proći kraj nje. Takva je, eto, bila djevojka koja je širom otvorila vrata i stajala sada, širom otvorenih očiju i napeta, pred Haroldom Stackhurstom.
Znam već da je Fitzroy mrtav — rekla je. — Nemojte se plašiti da mi kažete pojedinosti.
Onaj vaš drugi gospodin saopćio nam je novost — objasnio je otac.
Nema razloga da moja sestra bude uvučena u tu stvar — rekao je mlađi čovjek.
Sestra ga je odmjerila oštrim, bijesnim pogledom. — To je moja stvar, William. Budi ljubazan pa me ostavi da se s njom nosim na svoj vlastiti način. Po svemu sudeći, počinjen je zločin. Ukoliko mogu pripomoći da se pokaže tko ga je počinio, to je najmanje što mogu
uraditi za onoga kojeg više nema.
Kratak izvještaj mojeg druga saslušala je staloženo, što mi je pokazalo da posjeduje čvrst karakter, baš kao i veliku ljepotu. Maud Bellamy uvijek će u mojem sjećanju ostati kao najcjelovitija i najjedinstvenija žena. Čini se da me već znala po viđenju, jer se na kraju okrenula k meni.
Privedite ih pravdi, gospodine Holmes. Imate moju podršku i pomoć ma tko god oni bili. — Učinilo mi se da je, dok je to govorila, drsko okom ošinula svojeg oca i brata.
Hvala vam — rekoh. — Cijenim ženski instinkt u ovakvim stvarima. Upotrijebili ste riječ »oni«. Mislite li da je u ovo upletena više nego jedna osoba?
Dovoljno sam poznavala gospodina McPhersona pa znam da je on bio hrabar i jak čovjek. Ni jedan čovjek sam ne bi mogao izvesti takvo nasilje nad njim.
Da li bih mogao izmijeniti nekoliko riječi s vama nasamo?
Kažem ti, Maud, da se ne miješaš u tu stvar — viknuo je gnjevno njezin otac.
Pogledala me bespomoćno: — Što da činim?
Cijeli će svijet uskoro znati činjenice, te stoga ne može biti štete ako ih ja ovdje raspravim — rekao sam. — Više bih volio diskreciju, ali ako je vaš otac neće dopustiti, mora imati udjela u prosuđivanju. — Zatim sam govorio o bilješci koja je pronađena u pokojnikovu džepu.
Sigurno je da će biti predočena u istrazi. Smijem li vas zamoliti da je što je moguće bolje razjasnite?
Ne vidim razloga za tajnovitost — odgovorila je. — Bili smo zaručeni, a držali smo to u tajnosti samo zbog Fitzroyeva ujaka, koji je vrlo star i koji navodno umire, a koji bi ga mogao razbaštiniti ako se oženi protiv njegove želje. Nije bilo nikakvog drugog razloga.
Mogla si nam to reći — zarežao je gospodin Bellamy.
I rekla bih, oče, da si ikad pokazao neke naklonosti.
Zamjerao sam da se moja djevojka drži ljudi izvan svojeg
staleža.
Tvoja predrasuda protiv njega spriječila nas je da ti kažemo. A što se tiče ovog sastanka — čeprkala je po svojoj odjeći i izvadila zgužvanu ceduljicu — on je bio odgovor na ovo.
»Najdraža, staro mjesto na plaži odmah po zalasku sunca u utorak.
To je jedino vrijeme kad mogu umaći. F. M.«
Utorak je danas, i ja sam se večeras mislila s njim sresti. Okrenuo sam papir. — Ovo nije stiglo poštom. Kako ste to dobili?
Radije ne bih odgovorila na ovo pitanje. To stvarno nema veze sa stvari koju istražujete. No na sve što se nje tiče ja ću najspremnije odgovoriti.
Bila je pripravna na to baš kao što je i rekla, no nije bilo ničega što bi pripomoglo našoj istrazi. Nije imala razloga da misli kako njezin zaručnik ima nekog prikrivenog protivnika, ali je priznala da je ona imala nekoliko vatrenih obožavatelja.
Smijem li pitati je li gospodin Ian Murdoch bio jedan od njih? Porumenjela je i djelovala zbunjeno.
Svojedobno sam mislila da jest. No sve se to promijenilo kad je spoznao odnos između Fitzroya i mene.
Ponovno mi se učinilo da sjena oko ovog čudnovatog čovjeka poprima određeniji oblik. Njegova se prošlost mora ispitati. Njegove se sobe moraju neslužbeno istražiti. Stackhurst je bio dobrovoljan suradnik, jer su se i u njegovoj svijesti počele rađati sumnje. Vratili smo se s posjeta Raju s nadom da se jedan slobodni kraj ovog zamršenog povjesma već nalazi u našim rukama.
Minulo je tjedan dana. Istraga nije nimalo rasvijetlila stvar i prekinuta je zbog daljnjih dokaza. Stackhurst je proveo diskretnu istragu o svojem potčinjenom, a obavljena je i površna pretraga njegove sobe, no bez rezultata. Što se mene tiče, ja sam ponovno pregledao cijelo zemljište, i fizički i mentalno, ali bez ikakvih novih zaključaka. U svim mojim zapisima čitalac neće naći slučaja koji me tako potpuno doveo do ruba mojih snaga. Čak ni moja imaginacija nije mogla zamisliti rješenje tog misterija. A zatim je došlo do onog
incidenta sa psom.
Moja stara nadstojnica bila je ta koja je prva saznala za to, i to putem onog neobičnog radija kojim takvi ljudi prikupljaju vijesti iz okolice.
Tužna priča, gospodine, o psu gospodina McPhersona — kazala je jedne večeri.
Ne potičem takve razgovore, no ove su riječi privukle moju pažnju.
Što je to sa psom gospodina McPhersona?
Uginuo, gospodine. Uginuo od žalosti za svojim gospodarom.
Tko vam je to rekao?
Pa, gospodine, svi o tome pripovijedaju. Strašno se ražalostio i tjedan dana ništa nije jeo. A onda su ga dva mlada gospodina iz Gablesa našla uginula — dolje na plaži, gospodine, upravo na istom mjestu gdje je umro i njegov gospodar.
Na istom mjestu. — Ove su se riječi jasno ocrtale u mojem sjećanju. Neka mutna slutnja da je ta stvar bitna izdigla se u mojoj svijesti. To da će pas uginuti bilo je u skladu s lijepom vjernom prirodom pasa. Ali »na istom mjestu«! Zbog čega bi ona pusta plaža bila za nj kobna? Je li moguće da je i on žrtva neke osvetoljubive zavade? Je li to moguće? Da, slutnja je bila mutna, no već se nešto izgrađivalo u mojoj svijesti. Za nekoliko minuta bio sam na putu u Gables, gdje sam pronašao Stackhursta u njegovoj radnoj sobi. Na moj zahtjev, poslao je po Sudburyja i Blounta, dvojicu studenata koji su pronašli psa.
Da, ležao je na samom rubu jezerca — rekao je jedan od njih. — Mora da je slijedio trag svojeg mrtvog gospodara.
Vidio sam vjerno malo stvorenje, airedalskog terijera, položeno na prostirač u predsoblju. Truplo je bilo ukočeno i kruto, oči izbečene, a udovi iskrivljeni. Agonija se očitovala u svakoj njegovoj crti.
Iz Gablesa sam odšetao do jezerca za kupanje. Sunce je utonulo, a sjena velike stijene crnila se na vodi, koja se ljeskala mutno poput olovne ploče. Mjesto je bilo pusto, i nije bilo nikakva znaka života, osim dviju morskih ptica, koje su kružile i kriještale u visini. U umirućem
svjetlu nejasno sam razabirao psićev trag na pijesku oko onog istog grebena na kojem je bio položen ručnik njegova gazde. Dugo sam stajao duboko razmišljajući, dok su sjene oko mene postajale sve tamnije. Mojom su sviješću strujale brze misli. Znate što to znači imati moru u kojoj osjećate da postoji neka vrlo važna stvar za kojom tragate i za koju znate da je ondje, ali koja zauvijek ostaje izvan vašeg dosega? Upravo tako sam se ja osjećao one večeri dok sam osamljen stajao na tom mjestu smrti. Onda sam se napokon okrenuo i polako odšetao kući.
Upravo sam bio dospio na vrh puteljka, kad mi je nešto sinulo. Poput munje sjetio sam se stvari za kojom sam toliko željno uzalud tragao. Sjetit ćete se, ili je pak Watson pisao uzalud, da posjedujem veliku riznicu neobičnih znanja, bez ikakva znanstvena sustava, no vrlo korisnu za potrebe moga posla. Moja je pamet poput prekrcana skladišta sa svakovrsnim pohranjenim paketima, kojih je toliko da mogu imati tek nejasnu predodžbu o tome gdje se što nalazi. Znao sam da je negdje postojalo nešto što se moglo primijeniti na ovaj slučaj. Još je uvijek to bilo mutno, ali sam barem znao kako bih ga mogao razbistriti. Bilo je to čudovišno, nevjerojatno, pa ipak je uvijek stajalo kao mogućnost. Posve ću to ispitati.
U mojoj je kućici velik tavan krcat knjigama. Onamo sam ja zaronio i prekapao jedan sat. Po isteku tog vremena izronio sam sa sveščicom tamnosmeđe i srebrne boje. Željno sam okrenuo poglavlje o kojem sam imao blijedu predodžbu. Da, bila je to zaista nategnuta i nevjerojatna pretpostavka, no ja ipak nisam mogao biti na miru sve dok ne ustanovim je li se zbilja moglo tako zbiti. Bilo je kasno kad sam pošao na počinak, s mislima koje su željno iščekivale sutrašnji rad.
No taj je rad omela neugodna smetnja. Jedva da sam popio jutarnji čaj i upravo kad sam se spremao na plažu, kad li me posjeti inspektor Bardle iz sasekske policije — odmjeren, trezven, nepokretan čovjek, pametnih očiju, koje su me sada vrlo zabrinuto promatrale.
Znam za vaše golemo iskustvo, gospodine — rekao je. — Ovo je, naravno, posve neslužbeno i ne treba ići dalje. No ja sam u prilično teškom položaju u ovom McPhersonovom slučaju. Pitanje je da li da ga uhapsim ili ne.
Mislite na gospodina Iana Murdocha?
Da, gospodine. U stvari, kad o tome razmislite, nema nikog drugog. Ovo je dobra strana ove osame. Suzujemo stvar na vrlo malo područje. Ako to on nije učinio, tko jest?
Što imate protiv njega?
On se bio kretao istim tragom kojim i ja. Murdochov karakter i tajnovitost koja kao da je okruživala tog čovjeka. Njegovi divlji izljevi bijesa, kao što se vidjelo u incidentu sa psom. Činjenica da se bio svadio s McPhersonom te da je postojao razlog da se pomisli kako je mogao McPhersonu uzeti za zlo njegovu naklonost prema gospođici Bellamy. Raspolagao je svim podacima kao i ja, ali ni jednim svježim, osim onog da se Murdoch po svoj prilici sprema za odlazak.
Kakav bi mogao biti moj položaj ako ga pustim da šmugne sa svim tim dokazima protiv sebe? — Zdepastog flegmatičnog čovjeka zabrinjavalo je to pitanje.
Razmislite — rekoh — o svim bitnim pukotinama u svojem slučaju. Za jutro u kojem se zbio zločin on može sigurno dokazati svoj alibi. Bio je s učenicima do posljednjeg trenutka, i nekoliko trenutaka nakon McPhersonove pojave on je došao odotrag. Zatim imajte na umu apsolutnu nemogućnost da bi on sam mogao nanijeti one strašne ozljede čovjeku koji je barem toliko snažan kao i on sam. Konačno, tu je i pitanje oruđa kojim su ove ozljede nanijete.
Što bi to moglo biti osim biča ili neke vrste gipke šibe?
Jeste li ispitali ožiljke? — upitao sam.
Vidio sam ih. I liječnik ih je vidio.
No ja sam ih vrlo pomno pregledao povećalom. Neobični su.
Kakvi su, gospodine Holmes?
Skoknuo sam u svoj ured i iznio jednu povećanu fotografiju. — Ovo je moja metoda u ovakvim slučajevima — objasnio sam.
Vi u svakom slučaju temeljito radite, gospodine Holmes.
Teško bih postao ono što jesam da nisam tako radio. Pogledajmo sada ovu masnicu koja se proteže oko desnog ramena. Ne
uočavate ništa osobito?
Ne mogu reći da uočavam.
Sigurno je očito da je nejednaka po intenzitetu. Ovdje je, evo, točka podlivene krvi a tu druga. Sličnih simptoma ima i u ovoj drugoj masnici dolje. Što to može značiti?
Nemam pojma. A vi?
Možda imam, a možda i ne. Možda ću uskoro moći reći više. Bilo što što odredi od čega potječe ovaj trag dovest će nas daleko prema zločincu.
Naravno, ovo je apsurdna misao — rekao je policajac. — Ali kad bi se usijana žičana mreža položila na leđa, onda bi ove bolje istaknute točke označavale mjesto gdje su se oka mreže križala.
Izvrsna usporedba. Ili da kažemo, vrlo gust mačak s devet repova s malim tvrdim uzlovima?
Gospodine, gospodine Holmes, mislim da ste točno pogodili.
Ili pak može biti neki posve različit uzrok, gospodine Bardle. No vaš je slučaj daleko preslab za hapšenje. Uz to, one posljednje riječi
»lavlja griva«.
Pitao sam se je li Ian ...
Da, razmotrio sam to. Je li druga riječ sadržavala ikakvu sličnost s Murdochom, no nije. Izustio ju je gotovo u vrisku. Siguran sam da je bila »griva«.
Nemate nikakve alternative, gospodine Holmes?
Možda imam. No ne želim o njoj raspravljati sve dok ne bude nešto osnovanije za raspravljanje.
A kad će to biti?
Za sat, možda i manje.
Inspektor je protrljao bradu i pogledao me sumnjičavo.
Kad bih barem mogao vidjeti što vam je na pameti, gospodine Holmes? Možda oni ribarski brodovi.
Ne, ne. Oni su bili predaleko.
Dobro, onda, je li to Bellamy i onaj njegov veliki sin? Oni baš nisu bili preljubezni prema gospodinu McPhersonu. Jesu li ga oni mogli ubiti?
Ne, ne. Nećete iz mene izvući sve dok ne budem spreman — rekao sam sa smiješkom. — A sad, inspektore, obojica imamo svoje poslove. Možda da me potražite ovdje oko podneva?
Dotle smo došli kad se zbio strahoviti prijekid koji je bio početak svršetka.
Moja vanjska vrata širom su se otvorila, u hodniku su se čuli nejednoliki koraci, a Ian Murdoch uteturao je u sobu, blijed, razbarušen, neuredno odjeven, kvačeći se svojim košćatim rukama za pokućstvo da bi se održao uspravnim. — Rakije, rakije! — soptao je i stenjući se srušio na divan.
Nije bio sam. Za njim je došao Stackhurst, bez šešira i zadahtan, gotovo jednako potresen kao njegov sudrug.
Da, da, rakije — vikao je — čovjek je na izdisaju. Sve što sam mogao učiniti bilo je da ga dovedem ovamo. Dva puta je na putu malaksao.
Pola čaše nerazblaženog alkohola dovelo je do čudesne promjene. Odupro se jednom rukom i izbacio kaput s ramena. — Zaboga, ulje, opij, morfij! — vikao je. — Bilo što da olakša ovu paklenu muku.
Inspektor i ja kriknuli smo na taj prizor. Ondje, iskrižan po golom ramenu, bio je isti onaj čudnovati četvorinasti uzorak crvenih, upaljenih crta, koji je bio smrtni znak Fitzroya McPhersona.
Bol je očito bila strahovita i bila je više nego lokalna, jer je patnikovo disanje povremeno prestajalo, lice bi mu pocmjelo, a onda bi uz glasne dahtaje pritisnuo ruku na srce, dok mu je s čela kapao znoj. Svakoga je trenutka mogao umrijeti. Sve više i više rakije ulito je u njegovo grlo, a svaka ga je nova količina vraćala u život. Vata namočena u ulje kao da je odstranila bol iz čudnovatih rana. Na kraju je njegova glava umorno pala na jastuk. Iscrpljena priroda pribjegla je svojoj posljednjoj riznici životne snage. Bio je to napola san, a napola nesvjestica, ali je bar bilo olakšanje bolova.
Bilo je nemoguće ispitivati ga, ali čim smo se malo primirili u pogledu njegova stanja, Stackhurst mi se okrenuo.
Moj Bože! — uzviknuo je. — Što je to, Holmes? Što je to?
Gdje ste ga našli?
Dolje na plaži. Točno ondje gdje je skončao McPherson. Da je srce ovog čovjeka bilo slabo kao što je bilo McPhersonovo, on sada ne bi bio ovdje. Više puta dok sam ga vodio mislio sam da je gotov. Bilo je predaleko od Gablesa, pa sam došao ovamo.
Jeste li ga vidjeli na plaži?
Šetao sam po stijenama, kad sam čuo njegov krik. Bio je na rubu vode i teturao kao pijanac. Potrčao sam dolje, zagrnuo ga malo i poveo. Zaboga, Holmes, uprite sve svoje snage i ne žalite truda da dignete prokletstvo s ovog mjesta, jer život postaje neizdrživ. Zar vi, uza svu svoju svjetsku slavu, ne možete ništa uraditi za nas?
Mislim da mogu, Stackhurst. Dođite sa mnom. I vi, inspektore.
Vidjet ćemo da li možemo tog ubojicu izručiti u vaše ruke.
Ostavivši besvjesnog čovjeka na brizi moje nadstojnice, sva trojica uputismo se prema smrtonosnoj laguni. Na šljunku je bila naslagana hrpica ručnika i odjeće koju je ostavio ranjeni čovjek. Polako sam hodao rubom vode, dok su me moji drugovi slijedili u koloni. Najveći dio jezerca bio je prilično plitak, ali ispod stijena, gdje je plaža bila izdubena, dubina je bila četiri do pet stopa. Bilo je prirodno da plivač ide prema tom dijelu, jer je ondje zeleno jezerce bilo providno, bistro poput kristala. Niz grebena nalazio se iznad njega na podnožju stijena. Pošao sam duž tih grebena, zagledajući se pažljivo u dubinu pod sobom. Dospio sam do najdubljeg i najmirnijeg dijela jezerca, kadli moje oči ugledaše ono za čime sam tragao, te iz mene izbi pobjednički uzvik.
Cyanea! — viknuo sam. — Cyanea! Gledajte lavlju grivu!
Čudnovati predmet na koji sam pokazivao doista je izgledao poput isprepletene mase istrgnute iz lavlje grive. Ležao je na stjenovitoj polici otprilike tri stope ispod vode. Bilo je to neobično, čupavo biće sa srebrnim kracima između žutih vitica, koje se lelujalo i drhturilo. Pulsiralo je polaganim teškim pružanjem i stezanjem.
Učinilo je dosta zla. Odzvonilo mu je! — viknuo sam. — Pomozite mi, Stackhurst! Svršimo zauvijek s ubojicom.
Baš iznad police nalazio se veliki kamen, te smo ga gurali sve dok uz strahovito pljuskanje nije pao u vodu. Kad se gibanje smirilo, vidjeli smo da je pao točno na policu. Jedan lepršavi okrajak žute opne dokazivao je da je naša žrtva pod kamenom. Gusta, uljasta pjena istjecala je ispod kamena i mrljala vodu, polako se dižući prema površini.
Ovo ne shvaćam — viknuo je inspektor. — Što je to bilo, gospodine Holmes? Odrastao sam u ovom kraju, ali nikad tako nešto nisam vidio. Ovo nije iz Sussexa.
Baš tako — opazio sam. — Mora da ga je nanijela oluja s jugozapada. Hajdemo k meni, sva trojica, i predočit ću vam strašno svjedočanstvo jednoga koji ima valjan razlog da upamti vlastiti susret s istom pogibelji mora.
Kad smo prispjeli u moju radnu sobu, ustanovili smo da se Murdoch toliko oporavio da je mogao sjediti. Bio je sav ošamućen i svako malo potresao se od bolnih grčeva. Isprekidanim riječima objasnio je da nema pojma što se s njim zbilo, osim što su ga strahoviti bolovi iznenada ožegli, te da mu je trebala sva snaga da se domogne obale.
Evo knjige — rekao sam uzevši sveščić — koja je prva unijela svjetlo u ono što je zauvijek moglo ostati mračno. Naslov joj je »U prirodi«, a napisao ju je glasoviti istraživač J. G. Wood. Wood je osobno gotovo poginuo od dodira s ovim ogavnim stvorenjem, te je stoga pisao s temeljitim poznavanjem stvari. Puno ime ovog zlotvora je Cyanea Capillata, a on može biti podjednako opasan za život, a uz to i puno bolniji, od ugriza kobre. Dopustite da vam ukratko izložim ovaj izvadak.
»Ako kupač spazi mlohavu, okruglu masu žutosmeđih opni i niti, nešto poput vrlo velike pregršti lavlje grive i srebrnog papira, neka bude oprezan, jer je to užasna Cyanea Capillata.« Bi li naš zlokobni znanac mogao biti jasnije opisan? Autor zatim nastavlja opisom svojeg vlastitog susreta s jednim takvim bićem do kojeg je došlo dok je plivao duž obale Kenta. Ustanovio je da je to stvorenje raširilo gotovo
nevidljiva vlakna do udaljenosti od 50 stopa te da je svatko u tom krugu od smrtonosnog stvorenja izložen smrtnoj pogibelji. Čak i na toj daljini učinak je za Wooda bio gotovo fatalan. »Mnogostruka vlakna prouzrokovala su svijetlocrvene crte na koži, koje su se pri pomnijem ispitivanju pokazale kao sićušne točke il bubuljice, a u svakoj točki kao da se nalazila usijana iglica koja se probijala kroz živac.« Lokalna bol, kako on objašnjava, najmanji je dio izvanrednih muka. »Bolovi su me proboli kroz prsa, oborivši me kao tanetom. Pulsiranje bi prestalo, a zatim bi srce šest do sedam puta žestoko skočilo, kao da bi se željelo probiti kroz prsa.« Gotovo da ga je ubilo, premda je on bio izložen tom biću u uzburkanom oceanu, a ne u uskim, mirnim vodama jezerca. Kaže da se nakon toga teško mogao prepoznati, toliko je bijelo, naborano i zgrčeno bilo njegovo lice. Ispio je rakiju, cijelu bocu rakije, i čini se da mu je to spasilo život. Evo njegove knjige, inspektore. Prepuštam vam je, a vi ne možete sumnjati u to da ona sadrži potpuno objašnjenje tragedije jadnog McPhersona.
I ujedno razrješava mene — dodao je Ian Murdoch uz iskrivljeni smiješak. — Ne okrivljujem vas, inspektore, ni vas, gospodine Holmes, jer su vaše sumnje bile prirodne. Osjećam da sam se netom prije hapšenja opravdao podijelivši sudbinu svojeg jadnog prijatelja.
Ne, gospodine Murdoch. Ja sam već bio na tragu, i da sam izišao van onako rano kako sam namjeravao, mogao sam vam prištedjeti ovo strahovito iskustvo.
Ali, kako ste to znali, gospodine Holmes?
Ja sam čitač svežder s neobično dobrim pamćenjem za sitnice. Onaj izričaj »lavlja griva« me opsjeo. Znao sam da sam ga vidio negdje u neočekivanu kontekstu. Vidjeli ste da on doista pristaje onom biću. Uopće ne sumnjam u to da je ono plutalo na vodi kad ga je McPherson opazio, te da je ovaj izričaj bio jedini kojim nas je mogao upozoriti na stvorenje koje je njega usmrtilo.
Onda sam ja, napokon, čist — kazao je Murdoch, dok se polako dizao na noge. — Ipak bih trebao reći dvije-tri riječi objašnjenja, jer znam smjer kojim se kretala vaša istraga. Istina je da sam volio onu damu, ali od dana kad je izabrala mojeg prijatelja McPhersona moja je
jedina želja bila da joj pomognem u sreći. Posve sam se zadovoljio time da stojim po strani i da djelujem kao njihov posrednik. često sam prenosio njihove poruke, pa sam zbog toga što sam uživao njihovo povjerenje, a i zato što je ona bila dobra prema meni, požurio da joj javim o smrti mojeg prijatelja, kako me netko ne bi pretekao na nagliji i okrutniji način. Ona vam, gospodine, ne bi ništa rekla o našim odnosima da ne biste zamjerali, a ja bih mogao trpjeti. No s vašim dopuštenjem, moram nastojati da se vratim u Gables, jer će mi krevet jako dobro doći.
Stackhurst je pružio ruku. — Naši su živci bili doista prenapeti — rekao je — oprostite zbog onog što je prošlo, Murdoch. Ubuduće razumjet ćemo bolje jedan drugoga. — Izišli su zajedno, prijateljski se uhvativši pod ruku. Inspektor je ostao, piljeći u tišini u me svojim volujskim očima.
Pa, vi ste stvar riješili — uzviknuo je na kraju. — Čitao sam o vama, no nikad nisam vjerovao. To je divno!
Bio sam prinuđen da potresem glavom. Prihvatiti ovakvu hvalu značilo je prekršiti vlastitu normu.
Bio sam spor u početku — nedopustivo spor. Da je tijelo bilo pronađeno u vodi, teško da bih promašio. Ručnik me zaveo. Jadni mladić uopće nije mislio da se obriše, te sam se zato prevario i povjerovao da on uopće nije bio u vodi. Prema tome, zašto bi mi uopće pao na um napad nekog vodenog stvorenja? Tu sam, eto, zabludio. Pa, inspektore, ja sam često sebi dopuštao da bockam vas, gospodu iz policije, ali je Cyanea Capillata uvelike osvetila Scotland Yard!

SLUČAJ STANARKE POD KOPRENOM

Kad se ima na umu da je gospodin Sherlock Holmes aktivno djelovao 23 godine, te da mi je sedamnaest godina bilo dopušteno da surađujem s njim i bilježim ono što je radio, bit će jasno da imam masu materijala na raspolaganju. Oduvijek je problem bio ne u tome da se nađe, nego da se odabere. Dug je niz godišnjaka koji ispunjavaju policu, a brojevi su i pretinci krcati ispravama — savršeno vrelo za istraživača, ne samo kriminala, nego i društvenih te službenih skandala kasnog viktorijanskog doba. U pogledu ovog posljednjeg mogu izjaviti da se pisci preklinjućih pisama, koji mole da se čast njihovih obitelji ili ugled starih predaka ne dira, nemaju čega plašiti. Diskrecija i jak osjećaj profesionalne časti, koji su uvijek resili mojeg prijatelja, i dalje su na snazi pri izboru ovih sjećanja, pa se ni jedno povjerljivo saopćenje neće zloupotrijebiti. Ja, međutim, najoštrije osuđujem nedavno izvedene pokušaje da se ukradu i unište ovi papiri. Izvor ovih prijestupa je poznat, i ako se oni ponove, imam ovlaštenje gospodina Holmesa da izjavim kako će se cijela priča koja se odnosi na političara, svjetionik i dresiranog kormorana iznijeti pred javnost. Postoji barem jedan čitatelj koji će ovo shvatiti.
Nije razborito pretpostaviti da je svaki od ovih slučajeva dao Holmesu priliku da pokaže one neobične nadarenosti instinkta i opservacije koje sam nastojao istaknuti u ovim uspomenama. Ponekad je on morao s dosta napora ubirati plod, a ponekad mu je taj plod jednostavno pao u krilo. No najstrašnije ljudske tragedije često su bile uključene u slučajeve koji su mu davali najmanje osobnih mogućnosti. Jedan od takvih slučajeva želim sada zabilježiti. Pri saopćavanju malko sam promijenio imena i mjesta, ali što se ostalog tiče, činjenice su vjerodostojne.
Jedno prije podne — pri kraju 1896. godine — primio sam od Holmesa žurnu poruku kojom moli moju nazočnost. Kad sam stigao, našao sam ga u zadimljenoj atmosferi s jednom postarijom ženom majčinskog izgleda, jedre kućevlasničke sorte, koja je sjedila na stolcu ispred njega.
Ovo je gospođa Merrilow iz Južnog Brixtona — rekao je moj
prijatelj, mahnuvši rukom. — Gospođu Merrilow ne smeta duhan, Watsone, ukoliko želite uživati u svojoj prostoj navadi. Gospođa Merrilov ima zanimljivu priču, koja bi se lako mogla dalje razviti, pri čemu bi vaša prisutnost mogla biti korisna.
Što god mogu učiniti...
Shvatit ćete, gospođo Merrilow, da bih, ako dođem gospođi Ronder, želio imati svjedoka. Vi ćete joj to objasniti prije nego što stignemo.
Bog vas blagoslovio, gospodine Holmes — rekla je naša posjetiteljka — njoj je toliko stalo da vas vidi, da biste mogli sa sobom dovesti cijelu župu!
Onda ćemo doći rano poslije podne. Hajde da još jednom provjerimo činjenice prije nego što počnemo. Ako ih preletimo, to će pomoći dru Watsonu da shvati situaciju. Kažete da je gđa Ronder vaša stanarka sedam godina i da ste samo jednom vidjeli njezino lice.
Da barem nisam! — rekla je gđa Merrilow.
Ono je, kako sam shvatio, bilo strahovito unakaženo.
Pa, gospodine Holmes, teško se može reći da je to uopće bilo lice. Tako je to izgledalo. Naš mljekar jednom ju je na tren vidio dok je virio kroz gornji prozor, pa je ispustio kantu i prolio mlijeko po svem prednjem dvorištu. Takvo je to lice. Kad sam je ja vidjela — zbilo se to za nju neočekivano — hitro se pokrila i zatim rekla: »Sad barem znate, gospođo Merrilow, zašto nikad ne dižem koprenu!«
Znate li išta o njezinoj prošlosti?
Baš ništa.
Je li vam dala kakve preporuke kad je došla?
Ne, gospodine, ali je platila u gotovu, i to poprilično. Stanarinu za četvrt godine ravno na stol, unaprijed, i bez ikakva natezanja oko cijene. U ovo doba uboga žena kao što sam ja ne može si dopustiti da propusti priliku poput ove.
Je li navela bilo koji razlog zbog kojeg je izabrala vašu kuću?
Moja je kuća prilično udaljena od ceste i skrovitija je od većine
ostalih. Osim toga, ja uzimam samo jednu osobu, a sama nemam obitelji. Rekla bih da je pogledala i druge te ustanovila da joj moja najbolje odgovara. Njoj je do skrovitosti i voljna je za to platiti.
Kažete da nikad nije pokazala lice od prvog dana pa do kraja, osim jednom slučajnom zgodom. No, to je vrlo neobična priča, najneobičnija, te me ne čudi što želite da je istražimo.
Ja to ne želim, gospodine Holmes. Sve dok dobivam stanarinu, posve sam zadovoljna. Ne biste mogli imati mirnijeg stanara, takvog koji bi zadavao manje poteškoća.
No što je onda dovelo do ovoga?
Njezino zdravlje, gospodine Holmes. Čini se da ona propada. A nešto strašno joj je na pameti. »Ubojstvo!«, viče, »ubojstvo!« A jednom sam je čula: »Ti, okrutna životinjo! Ti, monstrume!« Tako je vikala. Bilo je to noću i jasno je odzvanjalo kućom, pa su me podilazili trnci. Stoga sam ujutro otišla do nje. »Gospođo Ronder«, kažem ja, »ako imate nešto što vam mori dušu, postoje svećenici«, kažem ja, »a i policija. Netko od njih će vam pomoći«. »Za ime Božje, ne policija,« kaže ona, »a svećenici ne mogu promijeniti ono što je minulo. A opet«, kaže ona,
»olakšalo bi mi dušu da netko sazna prije nego što umrem«. »Pa«, kažem ja, »ako ne želite redovnu policiju, tu je onaj detektiv o kojem smo čitali«, oprostite, gospodine Holmes. A ona je na to upravo skočila,
»To je pravi čovjek,« kaže ona. »Čudim se što se nikad prije nisam toga sjetila. Dovedite ga ovamo, gospođo Merrilow, a ako ne bi htio doći, recite mu da sam žena iz Ronderove predstave s divljim životinjama. Recite to i spomenite ime Abbas Parva«. Evo ga, ovo je napisala — Abbas Parva. »Ovo će ga navesti da dođe ako je taj čovjek koji mislim da jest.«
I hoće primijetio je Holmes — vrlo dobro, gospođo Merrilow. Volio bih malko porazgovarati s drom Watsonom. To će nas okupirati do ručka. Negdje oko tri sata možete nas očekivati u svojoj kući u Brixtonu.
Naša posjetiteljka nije se pravo niti odgegala iz sobe — ni jedan drugi glagol ne može označiti način kretanja gospođe Merrilow — a Sherlock Holmes se s divljom energijom bacio na gomilu knjiga s bilješkama, koja je ležala u kutu. Nekoliko minuta trajalo je neprestano
šuštanje listova, a onda je, uz zadovoljno gunđanje, našao ono za čime je tragao. Bio je toliko uzbuđen da nije ustao, nego je sjeo na pod poput nekog neobičnog Bouddhe, prekriženih nogu, usred velikih knjiga, dok mu je jedna otvorena bila na krilu.
Slučaj me svojedobno draškao, Watsone. Evo mojih marginalija koje to dokazuju. Priznajem da ništa nisam mogao učiniti u vezi s tim. No unatoč tome, bio sam uvjeren da sudac istražitelj nije imao pravo. Zar se vi ne sjećate tragedije u Abbas Parvi?
Nimalo, Holmes.
A ipak ste tada bili sa mnom. No sigurno je i moj vlastiti dojam bio blijed, jer nije bilo ničega od čega se moglo poći, a ni jedna stranka nije tražila moje usluge. Biste li možda željeli pročitati spise?
Ne biste li mi mogli izložiti osnovne točke?
To je vrlo jednostavno. Vjerojatno ćete ih se prisjetiti dok govorim. Ronder je, naravno, bilo općepoznato ime. On je bio suparnik Wombwella i Sangera, jedan od najvećih showmana svojeg doba. Postoji, međutim, svjedočanstvo da se odao piću, te da su i on i njegov show u vrijeme velike tragedije propadali. Karavana se zaustavila da prenoći u Abbas Parvi, seocu u Berkshireu, kad se zbio taj užas. Bili su na putu za Wimbledon, putovali su cestom, i jednostavno su se ulogorili bez prikazivanja, jer je mjesto bilo tako maleno da im se nije isplatio davati predstave.
Između ostalih izložaka, imali, su vrlo lijepog sjevernoafričkog lava. Ime mu je bilo Kralj Sahare. I Ronder i njegova žena imali su običaj da predstave izvode unutar njegova kaveza. Evo, ovdje je fotografija s predstave, iz koje ćete zapaziti da je Ronder bio golema osoba poput svinje, te da je njegova žena bila doista krasotica. U istrazi se ustanovilo da je bilo nekih znakova da je lav opasan, no, kao što je uobičajeno, prisnost je urodila potcjenjivanjem, te se na tu činjenicu nitko nije obazirao.
Bilo je uobičajeno da bilo Ronder, bilo njegova žena hrane lava noću. Ponekad je išlo jedno, ponekad oboje, no nikad nikom drugom nisu dopustili da to uradi, jer su vjerovali da će ih lav sve dotle dok mu budu donosili hranu smatrati dobročiniteljima te da ih neće napasti.
Upravo te noći, prije sedam godina, išli su oboje, a zatim je uslijedio doista užasan događaj, detalji kojeg nikad nisu razjašnjeni.
Čini se da se cijeli logor oko ponoći uskomešao od rike životinje i vriskova žena. Razni poslužitelji i namještenici izjurili su iz svojih šatora noseći svjetiljke, a njihovo je svjetlo otkrilo strahovit prizor. Ronder je ležao smrskanog zatiljka i s dubokim tragovima pandži na tjemenu, desetak jardi od kaveza koji je bio otvoren. Blizu vrata kaveza ležala je gospođa Ronder poleđuške, dok je nad njom čučala i režala zvijer. Bila joj je razderala lice, i to tako da se uopće nije smatralo da bi mogla preživjeti. Nekoliko ljudi iz cirkusa, koje su predvodili Leonardo, atlet, i Griggs, klaun, odagnali su motkama zvijer, nakon čega se ona vratila u kavez, gdje su je smjesta zaključali. Kako se bila oslobodila, ostala je tajna. Nagađalo se da je par namjeravao ući u kavez, no kad su vrata bila otključana, zvijer je nasrnula na njih. Nema više ništa zanimljivo u dokaznom materijalu, osim toga da je žena u bunilu borbe sa smrću vrištala: »Kukavice, kukavice!«, dok su je unosili u kola u kojima su živjeli. Prošlo je šest mjeseci prije no što je mogla dati iskaz, no istraga je vođena kako treba s jasnim pravorijekom da je smrt uzrokovana nesretnim slučajem.
Kakva bi se alternativa mogla zamisliti? — rekoh ja.
Teško bi se moglo reći. Pa ipak, postojale su jedna ili dvije točke koje su uznemiravale mladog Edmundsa iz policije u Berkshireu. Bistar mladić! Kasnije je poslan u Allahabad. Eto tako sam se ja umiješao u tu stvar; on je skoknuo k meni, pa smo popušili lulu-dvije razgovarajući o tome.
Vitki plavokosi čovjek?
Točno. Bio sam siguran da ćete začas uhvatiti trag.
Ali što ga je uznemiravalo?
No, oba nas je uznemiravalo. Bilo je tako prokleto teško rekonstruirati slučaj. Promotrite ga iz lavovog ugla. On je oslobođen. Što radi? Odlazi otprilike šest skokova naprijed, što ga dovodi do Rondera. Ronder se okreće da umakne, tragovi pandža su na zatiljku, no lav ga obara. Zatim, umjesto da i dalje skače i da odbjegne, vraća se ženi, koja je bila blizu kaveza, ruši je i izjeda joj lice. Zatim opet oni
njezini krici koji daju slutiti da ju je na neki način njezin muž ostavio na cjedilu. Što li je jadnik mogao učiniti da joj pomogne? Vidite li problem?
Sasvim.
A zatim je tu bila i jedna druga stvar. Pada mi na um sada kad opet o tome razmišljam. Bio je i neki iskaz da je, baš kad je lav rikao a žena vrištala, neki muškarac počeo vikati od straha.
Pa taj Ronder, bez sumnje.
No ako mu je tijelo smrskano, teško bi bilo očekivati da se ma što još od njega čuje. Postojala su bar dva svjedoka koja su govorila o kricima muškarca koji su se miješali s onima od žene.
Pa rekao bih da je u to vrijeme cijeli logor vikao. A što se drugih točaka tiče, mislim da bih mogao nabaciti jedno rješenje.
Bilo bi mi drago da ga razmotrim.
Ono dvoje je bilo zajedno, deset stopa od kaveza kad se lav oslobodio. Muškarac se okrenuo i bio oboren. Ženi je pala na um ideja da uđe u kavez i zatvori vrata. Bilo je to njezino jedino utočište. Ona je to i pokušala, i baš kad se domogla kaveza, životinja je skočila za njom i srušila je. Bila je ljuta na svojeg muža zato što je time što se okrenuo podjario bijes životinje. Da su joj se okrenuli licem, možda bi je mogli zaplašiti. Odatle njezini krici: »Kukavice!«
Sjajno, Watsone. Samo je jedna mrlja u vašem dragulju.
Koja je to mrlja, Holmes?
Je li moguće da su imali nekog neprijatelja koji je oslobodio zvijer?
A zašto bi ih ona tako divlje napala kad se navikla igrati s njima i izvoditi ludorije unutar kaveza?
Vjerojatno je isti neprijatelj učinio nešto da je razdraži. Holmes se zamislio i nekoliko trenutaka ostao u tišini.
No, Watsone, ovo se može reći u prilog vašoj teoriji. Ronder je bio čovjek s mnogo neprijatelja. Kad je bio pripit, bio je užasan. Tako
mi je rekao Edmunds. Veliki nasilnik od čovjeka, kleo je i mlatio svakoga tko bi mu se našao na putu. Držim da su oni krici o čudovištu, o kojima je govorila naša prijateljica, bili noćna sjećanja na milog pokojnika. Kako bilo da bilo, naša su nagađanja isprazna sve dok nemamo sve činjenice. Na kredencu je hladna jarebica, Watsone, i boca Montracheta. Okrijepimo se prije no što ih iznova posjetimo.
Kad nas je naša kočija dovela do kuće gospođe Merrilow, zatekli smo tu gojnu gospođu kako je zakrčila otvorena vrata svojeg niskog osamljenog prebivališta. Bilo je posve jasno da je njezina glavna briga bila hoće li izgubiti dragocjenu stanarku, te nas je prije no što nas je povela gore preklinjala da ne kažemo i ne učinimo ništa što bi moglo voditi tako nepoželjnom završetku. Poslije toga, nakon što smo je utješili, pošli smo za njom po ravnom, loše pokritom stubištu, da bismo bili uvedeni u sobu tajnovite stanarke.
Bila je to tijesna, loše provjetravana prostorija koja je zaudarala na plijesan, što se moglo i očekivati, jer ju je njezina stanovnica rijetko napuštala. Činilo se da se po nekoj osveti sudbine ova žena od osobe koja je držala životinje u kavezu sama pretvorila u životinju u kavezu. Sjedila je sada u potrganom naslonjaču u tamnom kutu sobe. Duge godine mirovanja ogrubjele su crte njezine figure, ali je nekad morala biti lijepa, a još je uvijek bila obla i poželjna. Gusti tamni veo zastirao joj je lice, ali je bio zadignut tik do gornje usnice te otkrivao savršeno oblikovana usta i fino zaobljenu bradu. Lako sam mogao zamisliti da je jednom zaista bila privlačna žena. Njezin je glas također bio moduliran i ugodan.
Moje vam ime nije nepoznato, gospodine Holmes — rekla je. — Pomislila sam da će vas domamiti.
Tako je, gospođo, premda ne znam odakle znate da me zanimao vaš slučaj.
Razabrala sam to kad mi se zdravlje popravilo i kad me ispitao gospodin Edmunds, okružni detektiv. Bojim se da sam mu lagala. Možda bi bilo bolje da sam mu rekla istinu.
Obično je pametnije reći istinu. Ali, zašto ste mu lagali?
Zato što je sudbina jedne druge osobe o tome ovisila. Znam da
je taj čovjek bio stvorenje vrijedno prezira, pa ipak nisam željela imati na savjesti njegovu propast. Bili smo tako prisni — tako prisni.
No je li ta zapreka otklonjena?
Da, gospodine. Osoba o kojoj govorim je mrtva.
Onda zašto ne biste sada policiji rekli sve što znate?
Zato što je još jedna osoba u pitanju. Ta osoba sam ja. Ne bih mogla podnijeti skandal i publicitet, koji bi proistekli iz policijskog ispitivanja. Nemam još mnogo da živim, ali želim umrijeti spokojna. A opet, željela sam naći razborita čovjeka kojemu bih mogla ispričati svoju strašnu priču, tako da bi se, kad umrem, sve moglo razjasniti.
Laskate mi, gospođo. Istodobno, ja sam odgovorna osoba. Ne obećavam vam da nakon vaše priče ja osobno neću smatrati svojom dužnošću da slučaj iznesem policiji.
Mislim da nećete, gospodine Holmes. Predobro su mi poznati vaš karakter i metode, jer sam vaš rad pratila godinama. Čitanje je jedino zadovoljstvo koje mi je udes ostavio, i malo mi što od onoga što se u svijetu zbiva promakne. No u svakom slučaju, okušat ću sreću. Olakšat ću dušu ako vam ispričam svoju tragediju.
Mojem prijatelju i meni bit će drago da je čujemo.
Žena je ustala i iz ladice izvadila fotografiju nekog muškarca. Bio je to očito neki profesionalni akrobat, čovjek divna tijela, golemih ruku prekriženih na snažnim prsima, kojem se pod gustim brkom nazirao smiješak — samozadovoljni smiješak čovjeka s mnogim pobjedama.
To je Leonardo — rekla je.
Leonardo, atlet koji je svjedočio?
Taj. A ovo — ovo je moj muž.
Grozno lice — čovjek svinja, ili bolje čovjek vepar — bilo je strašno u svojoj bestijalnosti. Možete si predočiti ona opaka usta kako škrguću i pjene se od srdžbe, te zamisliti one pakosne očice koje isijavaju zlobu dok promatraju svijet. Grubijan, nasilnik, životinja — sve je to bilo ispisano na tom licu snažnih čeljusti.
Ove dvije slike, gospodo, pomoći će vam da shvatite pripovijest.
Bila sam sirota cirkuska djevojčica, odrasla na piljevini. I prije no što sam navršila deset godina, izvodila sam skokove kroz obruč. Kad sam postala žena, ovaj me čovjek ljubio, ako se takva požuda kao što je bila njegova može nazvati ljubavlju, te sam mu u jednom zlosretnom trenutku postala žena. Od toga sam dana bila u paklu, a on je bio đavo koji me mučio. Nije bilo ni jednog čovjeka u trupi koji nije znao za njegove postupke. Osamio me zbog drugih. Sputao me i bičevao svojim jahaćim korbačem kad sam se požalila. Svi su me sažaljevali i svi ga prezirali, no što su mogli uraditi? Bojali su ga se, svi do jednoga. Jer strašan je bio u svako doba, a krvožedan kad se napije. Neprestano je bio suđen zbog napada i okrutnosti prema životinjama, ali je imao mnogo novaca, pa za nj kazne ništa nisu značile. Svi najbolji ljudi su nas napustili, te je trupa počela ići nizbrdo. Samo smo je ja i Leonardo održavali, zajedno s malim Jimmyjem Griggsom, klaunom. Jadnik, nije imao razloga da bude veseo, ali se trudio koliko god je mogao da spasi stvar.
Tada je Leonardo sve više i više ulazio u moj život. Vidite kako je izgledao. Sad znam koji se bijedni duh skrivao u tom prekrasnom tijelu, ali u usporedbi s mojim mužem, on je djelovao poput anđela Gabrijela. Sažaljevao me i pomagao mi, sve dok se napokon naša prisnost nije pretvorila u ljubav — duboku, duboku, strasnu ljubav, takvu ljubav o kakvoj sam sanjala, ali kojoj se nikad nisam nadala. Moj je muž posumnjao, ali mislim da je on bio podjednaka kukavica kao što je bio i nasilnik, a taj je Leonardo bio jedini čovjek kojega se plašio. Osvetio se na svoj način, mučeći me više no ikad. Jedne noći moji su krici doveli Leonarda na vrata našeg vagona. Te smo noći bili vrlo blizu tragedije, te smo uskoro moj ljubavnik i ja spoznali da se ona ne može izbjeći. Moj muž nije bio dostojan da živi. Nakanili smo da on umre.
Leonardo je bio pametan, lukav. On je to isplanirao. Ne kažem to zato da ga okrivim, jer sam bila voljna da ga slijedim u stopu na tom putu. Ali ja nikad ne bih bila toliko oštroumna da smislim takav plan. Napravili smo kijaču — Leonardo ju je napravio — i u njezinu olovnu glavu učvrstio pet dugih čeličnih čavala, s vršcima prema van, upravo tako razmaknutih kako je to kod lavlje šape. Time je mojem mužu trebalo zadati smrtonosan udarac, a ujedno ostaviti dokaz da je to uradio lav, kojega bismo oslobodili.
Bila je vrlo mračna noć kad smo moj muž i ja, po običaju, otišli da nahranimo zvijer. Nosila sam sirovo meso u cinčanom vjedru. Leonardo je čekao iza ugla velikog vagona, pokraj kojeg smo morali proći prije nego što stignemo do kaveza. Bio je prespor, te smo prošli pokraj njega prije nego što je mogao udariti, ali nas je on nečujno slijedio, i ja sam čula prasak kad je kijača smrskala tjeme mojega muža. Na taj zvuk moje je srce radosno zaigralo. Skočila sam naprijed i povukla zapor koji je osiguravao vrata lavljeg kaveza.
A onda se dogodila strašna stvar. Možda ste čuli koliko su brza ta stvorenja kad namirišu ljudsku krv i koliko ih ona uzbuđuje. Neki neobični instinkt dao je životinji do znanja da je ljudsko biće ubijeno. Čim sam odgurnula rešetke, lav je iskočio van i u trenu je bio na meni. Leonardo me mogao spasiti. Da je pohrlio i udario lava kijačom, možda bi ga bio preplašio. No taj je čovjek izgubio živce. Čula sam ga kako vrišti od strave, a zatim sam vidjela kako se okreće i bježi. Istog trena lavovi zubi zagrizli su moje lice. Njegov vreli smradni dah već me bio zatrovao i jedva sam bila svjesna boli. Dlanovima sam pokušala odgurnuti velike zadahtane krvlju umrljane čeljusti i vrištala sam u pomoć. Bila sam svjesna da se logor uskomešao i zatim se nejasno sjećam skupine ljudi, Leonarda, Griggsa i drugih, koja me izvlačila ispod životinjskih pandži. To je, gospodine Holmes, bilo posljednje čega sam se sjećala tijekom mnogih tegobnih mjeseci. Kad sam se oporavila i ugledala u zrcalu, proklela sam lava — uh, kako li sam ga proklela — ne zato što mi je uništio ljepotu, nego što mi nije uništio život. Imala sam samo jednu želju, gospodine Holmes, a imala sam dovoljno novaca da joj udovoljim. Željela sam se pokriti tako da nitko ne vidi moje jadno lice te da se nastanim ondje gdje me nitko koga poznam neće naći. To je bilo jedino što mi je preostalo da učinim, a to sam i uradila. Jadna ranjena životinja koja je otpuzala u svoju jazbinu da umre — to je, eto, kraj Eugenije Ronder.
Nakon što je nesretna žena završila, neko smo vrijeme sjedili u muku. Zatim je Holmes ispružio svoju dugu ruku i potapšao je po ruci s takvim izrazom sućuti kakav sam ja rijetko kod njega zapažao.
Sirota djevojko! — rekao je — sirota djevojko! Putove sudbine doista je teško razumjeti. Ako ne postoji neka naknada na drugom svijetu, onda je svijet samo okrutna šala. No što je bilo s Leonardom?
Nikad ga više nisam vidjela niti čula o njemu. Možda griješim što sam toliko ogorčena na njega. Mogao je možda isto tako ljubiti jednu od nakaza koje smo vodili po zemlji kao i stvar koju je lav ostavio. No ženina se ljubav tako jednostavno ne odstranjuje. Ostavio me pod pandžama lava, napustio me u nevolji, pa ipak ga nisam mogla izručiti vješalima. Što se mene tiče, uopće mi nije bilo stalo što će biti sa mnom. Što bi moglo biti strašnije od mojeg sadašnjeg života? No ja sam stajala između Leonarda i njegove sudbine.
A on je mrtav?
Utopio se prošlog mjeseca kad se kupao nedaleko od Margatea.
Čitala sam o njegovoj smrti u novinama.
A što je uradio s onom pandžastom kijačom, koja je najneobičniji i najoštroumniji dio cijele vaše priče?
Ne znam, gospodine Holmes. Uz logor je nalazište krede, na dnu kojega se nalazi duboko zeleno jezerce. Možda u njegovim dubinama ...
No, no to je sada malo važno. Slučaj je zaključen.
Da — rekla je gospođa — slučaj je zaključen.
Ustali smo da odemo, no u ženinu glasu bilo je nešto što je privuklo Holmesovu pozornost. Nenadano ju je napao.
Vaš život nije vaše vlasništvo. Ne dižite ruku na se!
Od kakve je koristi za bilo koga?
Kako to možete reći? Primjer bolesnika koji pati sam je po sebi najljepša pouka nestrpljivu svijetu.
Ženin odgovor bio je strašan. Podigla je koprenu i zakoraknula na svjetlo.
Pitam se hoćete li ovo podnijeti — rekla je.
To je bilo užasno. Nema riječi koje mogu opisati kostur lica kad je ono samo nestalo. Dva živa i lijepa smeđa oka koja su tužno gledala iz onih jezovitih ostataka prizor su činila još mučnijim. Holmes je podigao ruku u znak sažaljenja i prosvjeda, pa obojica iziđosmo iz sobe.
Dva dana kasnije, kad sam svratio svom prijatelju, sa stanovitim ponosom pokazao mi je na plavu bočicu na kaminu. Uzeo sam je u ruku. Na njoj je bila crvena naljepnica s oznakom da je to otrov. Ugodno je mirisalo po bademima kad sam je otvorio.
Cijanovodična kiselina? — kazao sam.
Točno. Stigla je poštom. »Šaljem vam svoju napast. Poslušat ću vaš savjet.« Tako je glasila poruka. Mislim, Watsone, da možemo pogoditi ime hrabre žene koja ju je poslala.

SLUČAJ TRGOVCA BOJOM

Toga je jutra Sherlock Holmes bio u nujnom i filozofskom raspoloženju. Njegova živahna praktična narav bila je sklona takvim reakcijama.
Jeste li ga vidjeli? — upitao je.
Mislite na onog starca koji je upravo izišao?
Točno.
Da, sreo sam ga na vratima.
Što ste pomislili o njemu?
Jadno, beskorisno, propalo stvorenje.
Točno, Watsone. Jadno i beskorisno. No nije li čitav život jadan i beskoristan? Nije li njegova priča svijet u malom svih ljudi? Naprežemo se. Grabimo. A što nam ostaje na kraju u rukama? Sjena. Ili gore od sjene — bijeda.
Je li on jedan od vaših klijenata?
Pa, mislim da bih ga mogao tako nazvati. Poslao ga je Yard. Baš kao što liječnici ponekad pošalju svoje neizlječive bolesnike nadriliječniku. Smatraju da više ništa ne mogu učiniti, te da — ma što se dogodilo — pacijentu ne može biti gore no što mu jest.
O čemu je riječ?
Holmes je uzeo prilično zamrljanu posjetnicu sa stola.
Josiah Amberley. Kaže da je bio mlađi dionik u poduzeću Brickfall & Amberley, koje je proizvodilo umjetničke potrepštine. Njihovo ćete ime zapaziti na kutijama za slikarske boje. Zaradio je mali imetak, povukao se iz posla u 61. godini, kupio kuću u Lewishamu i povukao se da se odmori nakon neprekidnog tegobnog posla. Pomislilo bi se da mu je budućnost poprilično osigurana.
Da, zaista.
Holmes je preletio preko nekakvih bilježaka, koje je naškrabao na poleđini neke omotnice.
Umirovljen 1896, Watsone. Na početku 1897. oženio se dvadeset godina mlađom ženom — privlačnom ženom, ako je vjerovati fotografiji. Dovoljno novca za izdržavnje, žena, dokolica — činilo se da je put pred njim ravan. A opet, za dvije godine on je, kao što ste vidjeli, posve slomljeno i bijedno biće.
A što se dogodilo?
Stara pripovijetka, Watsone. Podmukli prijatelj i kolebljiva žena. Pokazalo se da Amberley ima jedan hobby — šah. Nedaleko od njega u Lewishamu živi mladi liječnik koji je također šahist. Zabilježio sam njegovo ime: dr Ray Ernest. Ernest je često zalazio u kuću, pa je prisnost između njega i gospođe Amberley bila prirodna posljedica, jer morate priznati da naš nesretni klijent ima malo vanjskih odlika, ma kakve bile njegove nutarnje vrline. Par je prošlog tjedna pobjegao — smjer nepoznat. Štoviše, nevjerna je supruga kao svoju osobnu prtljagu odnijela starčevu blagajnu sa znatnim dijelom starčeve ušteđevine. Možemo li pronaći damu? Možemo li spasiti novac? Svakidašnji problem, kako se dosad pokazao, a opet od životne važnosti za Josiaha Amberleya.
Što ćete u vezi s tim uraditi?
Pa, moj dragi Watsone, neposredno pitanje glasi: što ćete vi uraditi — ukoliko budete toliko dobri da me zamijenite. Znate da sam zauzet onim slučajem dvojice koptskih patrijarha, u kojem bi danas trebalo doći do odluke. Stvarno nemam vremena da iziđem u Lewisham, a opet, materijal s lica mjesta ima iznimnu vrijednost. Stari je jako navaljivao da ja pođem, no ja sam mu objasnio svoju spriječenost. Spreman je da se nađe s izaslanikom.
U svakom slučaju — odgovorio sam — priznajem da ne vidim da mogu biti od ikakve koristi, no voljan sam učiniti sve što mogu. — I tako se, eto, dogodilo da sam jednog ljetnog popodneva krenuo za Lewisham, niti ne sanjajući da će za tjedan dana slučaj u koji sam upleten postati predmet žustrih raspri diljem Engleske.
Bilo je već kasno te večeri kad sam se vratio u Baker Street i podnio izvještaj o svojoj zadaći. Holmes je opružio svoje mršavo tijelo u duboki stolac, njegova je lula kovitlala kolute trpkog duhana, dok su mu vjeđe klonule preko očiju, tako tromo da bi gotovo bio zaspao da se
nisu pri svakoj stanci i sumnjivom mjestu napola podigle, a dva me siva oka, svijetla i oštra poput mačeva, proburazila svojim pronicavim pogledom.
Raj je ime kuće gospodina Josiaha Amberleya — objasnio sam.
Mislim da bi vas to zanimalo, Holmes. Ona je poput nekog siromašnog plemića koji je pao u društvo svojih podređenih. Vi znate onu čudnu četvrt, jednolične ulice od opeka, dosadna područja predgrađa. Upravo u njihovoj sredini kao otočić drevne kulture i lagodnosti stoji taj stari dom, okružen visokim, od sunca spaljenim zidom, išaran lišajima i pokriven mahovinom, od onih zidova ...
Prestanite s poezijom, VVatsone — rekao je Holmes hladno. — Primam na znanje da je zid bio visok i od cigle.
Točno. Ne bih znao koja je kuća Raj da nisam upitao nekog besposličara koji je pušio na ulici. Imam razloga što ga spominjem. Bio je to visok, crn čovjek s velikim brcima, koji je djelovao nekako vojnički. Kimnuo je u odgovor na moje pitanje i neobično me ispitivački pogledao, što mi je palo na pamet malko kasnije.
Tek što sam unišao kroz vrata, već sam spazio gospodina Amberleya kako silazi niz stazu. Jutros sam ga tek načas vidio, i on je bez sumnje na me ostavio dojam čudnovata stvora, ali kad sam ga vidio pri punom svjetlu, njegov je izgled bio još abnormalniji.
Ja sam ga, naravno, proučio, ali bi me ipak zanimao vaš dojam
rekao je Holmes.
Meni je on djelovao poput čovjeka kojeg je zabrinutost doslovce savila. Njegova su leđa iskrivljena kao da je nosio težak teret. Pa ipak, on nije bio slabić kojeg sam prvotno zamislio, jer su mu ramena i prsa imala kostur diva, premda se taj izgled gubio u paru tanašnih nogu.
Lijeva cipela izgažena, desna ravna.
To nisam zapazio.
Ni ne biste. Ja sam uočio njegovu invalidsku cipelu. No nastavite.
Zapanjili su me zmijoliki sijedi uvojci, koji su se kovrčali ispod
starog slamnatog šešira, i ono njegovo lice divlje, žestoko, duboko urezanih crta.
Vrlo dobro, Watsone. Što je rekao?
Počeo je izlagati povijest svojih nedaća. Zajedno smo išli duž staze te sam, naravno, dobro pogledao okolicu. Nikad ranije nisam vidio gore održavan prostor. Vrt je sav obrastao u korov, otkrivajući krajnji nemar u kojem je biljkama prepušteno da se šire po svojoj volji, a ne po vrtlarskim propisima. Kako bi se ikoja pristojna žena suglasila s takvim stanjem stvari, ne znam. Kuća je također bila na najvišem stupnju zapuštenosti, no ubogi čovjek kao da je bio toga svjestan te kao da se trsio da je uredi, jer je veliki lonac zelene boje stajao u predvorju, a Amberley je u lijevoj ruci nosio gustu četku. Bio je radio na drvenini.
Uveo me u prljavu radnu sobu, te smo dugo razgovarali. Naravno, bio je razočaran što vi osobno niste došli. »Teško sam i mogao povjerovati,« rekao je, »da bi tako neznatna osoba kao što sam ja, osobito nakon mojeg teškog financijskog gubitka, mogla privući potpunu pozornost tako glasovita čovjeka kao što je gospodin Sherlock Holmes.«
Uvjerio sam ga u to da se pitanje financija nije postavilo. »Ne, naravno, kod njega je riječ o larpurlartizmu,« kazao je, »no čak i s umjetničke strane zločina možda bi on ovdje našao što za proučavanje. A ljudska narav, dr Watsone — ta crna njezina nezahvalnost! Kad li sam ja to odbio ma koji od njezinih zahtjeva? Je li ikad ikojoj ženi bilo toliko ugađano? A onaj mladić — mogao mi je biti sin. Moja mu je kuća stajala na raspolaganju! A opet vidite kako su me strašno izigrali! Kakva li užasna, užasna svijeta, doktore Watson!«
Ovo je sat ili nešto više bio refren njegove pjesme. On, kako se čini, nije nimalo sumnjao u tajnu ljubavnu vezu. Živjeli su sami, izuzmemo li ženu koja je dolazila spremati svaki dan, a odlazila navečer u šest. One večeri stari je Amberley, želeći ugoditi ženi, uzeo dvije karte na balkonu u kazalištu Haymarket. U posljednjem trenutku ona se požalila na glavobolju i odbila da ide. Otišao je sam. U pogledu te činjenice čini se da nema dvojbe, jer je pokazao neiskorištenu kartu koju je izvadio za svoju ženu.
Ovo je zanimljivo, vrlo zanimljivo — kazao je Holmes, čije
zanimanje za ovaj slučaj kao da je raslo. — Molim vas, nastavite, Watsone. Vaše mi je pričanje jako zanimljivo. Jeste li osobno pogledali tu kartu? Niste li, kojim slučajem, uzeli njezin broj?
E, pa jesam — odgovorio sam sa stanovitim ponosom — slučajno je to bio moj stari školski broj 31, i tako mi se urezao u pamet.
Izvrsno, Watsone! Njegovo sjedalo je onda bilo 30 ili 32.
Upravo tako — odgovorio sam donekle smeten — i to u redu B.
Posve dovoljno. Što vam je još rekao?
Pokazao mi je svoj trezor, kako ga naziva. To je stvarno trezor
poput banke — sa željeznim vratima i roloom, sigurno protiv provalnika, kako on tvrdi. Ipak, čini se da je žena imala duplikat ključa, pa su oni odnijeli gotovinu i vrijednosnih papira u vrijednosti od nekih sedam tisuća funti.
Vrijednosnih papira! Kako bi s time mogli raspolagati?
Amberley je rekao da je policiji dao popis te da se nada da ih žena neće moći prodati. Vratio se iz kazališta oko pola noći i otkrio da je opljačkan, da su vrata i prozor otvoreni, a bjegunci nestali. Nije bilo nikakva pisma ili poruke, a odonda o njima nije čuo ni riječi. Smjesta je alarmirao policiju.
Holmes je nekoliko trenutaka mozgao.
Kažete da je bojao. Što je bojao?
Pa, bojao je hodnik. No već je bio obojio vrata i drveninu prostorije o kojoj sam vam govorio.
Ne čini li vam se neobičnim takav čudnovat posao u ovim okolnostima?
»Čovjek se mora nečim baviti da umiri bolno srce«. To je njegovo objašnjenje. Ekscentrično je, bez sumnje, no on je očito ekscentričan čovjek. U mojoj je prisutnosti razderao jednu fotografiju svoje žene. Razderao ju je bijesno u provali strasti. »Ne želim da ikad više vidim to prokleto lice« — vrisnuo je.
Još štogod, Watsone?
Da, nešto što me začudilo više od ičeg drugog. Odvezao sam se do kolodvora Blackheath i ondje uhvatio vlak, kad sam, baš kad smo kretali, spazio nekog čovjeka koji je uletio u vagon tik do mojega. Znate da lako pamtim lica, Holmes. Bio je to, nema dvojbe, visoki crni čovjek kojega sam oslovio na ulici. Vidio sam ga još jednom na Londonskom mostu, a zatim izgubio u gomili. No uvjeren sam u to da me slijedio.
Bez sumnje! Bez sumnje! — rekao je Holmes. — Visoki crni, s jakim brcima, kažete, sa sivim naočalama protiv sunca?
Holmes, vi ste vještac. To nisam rekao, ali on je doista imao sive naočale protiv sunca.
I masonsku iglu za kravatu?
Holmes!
Vrlo jednostavno, dragi Watsone, No vratimo se našoj stvari. Moram vam priznati da slučaj, koji mi se činio toliko apsurdno jednostavnim da bi teško zavređivao moju pozornost, ubrzano poprima posve drukčiji izgled. Istina je da, premda ste u svojoj misiji propustili sve što je od neke važnosti, ipak i one stvari koje su se same nametnule vašoj pažnji navode na misli.
Što sam propustio?
Nemojte se vrijeđati, dragi mladiću. Znate da sam prilično nepristrasan. Nitko drugi ne bi to bolje izveo. Neki vjerojatno ne tako dobro. Ali vi ste očito propustili stanovite bitne točke. Kakvo je mišljenje susjedstva o ovom čovjeku, Amberleyu i njegovoj ženi? To je svakako vrlo važno. Kakvo je o dru Ernestu? Je li on bio veseli Lothario, kako bi se očekivalo? S vašim urođenim prednostima, Watsone, svaka je dama vaš pomoćnik i ortak. što je s djevojkom s pošte ili sa ženom trgovca povrćem? Mogu vas zamisliti kako šapćete nježne budalaštine mladoj dami u »Plavom sidru«, a u zamjenu dobivate skupocjene podatke. Sve ste ovo vi propustili.
To se još uvijek može učiniti.
Već je učinjeno. Zahvaljujući telefonu i pomoći Yarda, obično mogu doći do bitnih elemenata, a da ne izlazim iz sobe. Zapravo moje informacije potvrđuju priču toga čovjeka. On je na glasu u svojoj okolici podjednako kao škrtac te kao opor i strog muž. Da je imao
veliku svotu novca u trezoru, posve je pouzdano. Tako je i s činjenicom da je mladi dr Ernest, neoženjen čovjek, igrao šah s Amberleyem, a vjerojatno se i poigravao s njegovom ženom. Sve to djeluje tako jasno, te bi se moglo reći da se više nema što dodati — pa ipak, ipak!
U čemu je teškoća?
U mojoj mašti, možda. No, ostavimo to, Watsone. Pobjegnimo od ovog dosadnog svagdašnjeg svijeta kroz sporedna vrata glazbe. Večeras u Albert Hallu pjeva Carina, a mi još uvijek imamo vremena da se obučemo, večeramo i uživamo.
Ujutro sam ustao rano, no nekoliko mrvica tosta i ljuske od dva jajeta kazivale su mi da je moj drug ustao još ranije. Na stolu sam pronašao nadrljanu poruku:
»Dragi Watsone,
Postoji jedna ili dvije stvari koje bih htio uglaviti kod gospodina Josiaha Amberleya. Kad to uradim, moći ćemo otpraviti ovaj slučaj — ili ne. Molio bih vas samo da mi budete pri ruci oko 3 sata, jer mislim da biste mi mogli trebati.
Cijeloga dana nisam vidio Holmesa, ali u utanačeni sat on se vratio, ozbiljan, zamišljen i rezerviran. U takvim prigodama bilo je pametnije ostaviti ga na miru.
Je li Amberley već dolazio?
Ne.
Aha. Očekujem ga.
Nije bio razočaran, jer je malo kasnije stari stigao s vrlo zabrinutim i zbunjenim izrazom na neprijaznom licu.
Dobio sam brzojav, gospodine Holmes. Uopće ga ne shvaćam.
Dao ga je Holmesu, a ovaj ga je pročitao naglas.
»Dođite smjesta bezuvjetno. Mogu dati obavijest u vezi s vašim nedavnim gubitkom. ELMAN. Župni dvor.«
Odaslano u 2.10 iz Little Purlingtona — rekao je Holmes. — Little Purlington je, čini mi se, u Essexu, nedaleko od Frintona. Pa, naravno, smjesta ćete poći. Ovo je očito od odgovorne osobe, mjesnog
župnika. Gdje je moj Crockford? Aha, evo ga. J. C. Elman, M. A. Prihod od Mossmoora/Little Purlingtona. Pogledajte vlakove, Watsone.
Ima jedan u 5.20 s Liverpool Streeta.
Izvrsno. Najbolje da odete s njim, Watsone. Mogla bi mu zatrebati pomoć ili savjet. Očito smo stigli do odlučne točke u ovom slučaju.
No naš klijent nikako nije izgledao voljan da pođe.
To je potpuno besmisleno, gospodine Holmes — rekao je. — Što može uopće ovaj čovjek znati o onome što se zbilo? To je gubitak vremena i novca.
Ne bi vam bio brzojavio da nešto ne zna. Odmah brzojavite da dolazite.
Mislim da neću ići.
Holmes je poprimio svoj najstroži izraz.
Gospodine Amberley, najgori biste mogući dojam, i na policiju i na mene, ostavili ako biste vi, u trenutku kad se ukazao tako očit trag, odbili da ga slijedite. Osjetili bismo da vi zapravo niste ozbiljni u ovoj istrazi.
Našeg klijenta kao da je ovaj mig prestravio.
No, pa da, naravno, ići ću ako na to tako gledate — rekao je. — Na prvi pogled čini se besmislenim da taj svećenik nešto zna, ali ako mislite.
Mislim — rekao je Holmes, naglasivši, te smo tako krenuli na put. Prije nego što smo izišli iz sobe, Holmes me povukao na stranu i ukratko me savjetovao, iz čega se vidjelo da stvar smatra zaista važnom. — Što god poduzeli, gledajte da on svakako ide, — rekao je. — Ukoliko bi umakao ili se vratio, idite u najbliži poštanski ured i pošaljite jednu jedinu riječ: »Pobjegao«. Ja ću se ovdje postarati da me pronađe ma gdje bio.
Nije lako stići u Little Purlington, jer je to mjesto na sporednoj pruzi. Moje uspomene na taj put nisu ugodne, jer je bilo vruće, vlak spor, a moj suputnik mrk i mučaljiv. Jedva da je išta govorio, izuzmemo
li povremene podrugljive opaske na jalovost naših postupaka. Kad smo napokon dospjeli na malu postaju, trebali smo se odvesti još dvije milje da bismo stigli do župnog dvora, gdje nas je krupni, dostojanstveni prilično naduti svećenik primio u svojoj radnoj sobi. Pred njim je ležao naš brzojav.
Pa, gospodo — upitao je — što mogu učiniti za vas?
Došli smo — objasnio sam — zbog vašeg brzojava.
Mojeg brzojava! Nisam poslao nikakav brzojav.
Mislim na brzojav koji ste poslali gospodinu Josiahu Amberleyu u vezi s njegovom ženom i novcem.
Ako je ovo neka šala, gospodine, ona je vrlo prijeporna — rekao je župnik ljutito. — Nikad nisam čuo za gospodina kojeg ste spomenuli i nikome nisam poslao brzojav.
Naš klijent i ja pogledali smo se zapanjeni.
Možda je to neka greška — rekoh. — Postoje li tu možda dva župna dvora? Evo, uostalom, samog brzojava. Potpis Elman, datiran iz župnog dvora.
Samo je jedan župni dvor, gospodine, i samo jedan župnik, a ovaj je brzojav skandalozni falsifikat, kojemu će izvor sigurno istraživati policija. U međuvremenu ne vidim nikakve svrhe da produžimo ovaj razgovor.
Tako smo se gospodin Amberley i ja našli na cesti u. kako se meni činilo, najprimitivnijem selu u Engleskoj. Pošli smo u brzojavni ured, no on je već bio zatvoren. Postojao je ipak telefon u malom »Railway Armsu«, te sam odanle stupio u vezu s Holmesom, kojeg je također zaprepastio ishod našeg putovanja.
Vrlo neobično! — rekao je hladnim glasom. — Vrlo čudnovato! Jako se bojim, dragi moj Watsone, da večeras nema vlaka za London. Nesmotreno sam vas osudio na strahote provincijske krčme. Ipak, uvijek je tu Priroda, Watsone — Priroda i Josiah Amberley — možete biti u tijesnoj zajednici s obojma.
Čuo sam njegovo suho smijuljenje dok je prekidao vezu.
Uskoro mi je postalo jasno da ugled mojeg suputnika kao škrca nije nezaslužen. Prigovarao je bio trošku puta, inzistirao na putovanju u trećem razredu, a sada je glasno prosvjedovao zbog hotelskog računa. Slijedećeg jutra, kad smo napokon stigli u London, teško je bilo reći koji je od nas bio lošije raspoložen.
Najbolje će biti da na prolasku svratite u Baker Street — rekao sam. — Gospodin Holmes ima možda neke svježe upute.
Ako nisu vrednije od ovih posljednjih neće mnogo koristiti — kazao je Amberley pakosno se namrgodivši. Unatoč tome, pravio mi je društvo. Već sam brzojavno obavijestio Holmesa o satu našeg dolaska, ali smo našli poruku da je on u Lewishamu te da nas ondje očekuje. Bilo je to iznenađenje, ali je ono bilo to veće kad se ispostavilo da u salonu našeg klijenta on nije sam. Neki odbojan, bešćutan čovjek sjedio je uza nj, čovjek crn, sa sivim naočalama i s velikom masonskom iglom koja je stršila preko kravate.
Ovo je moj prijatelj, gospodin Barker — rekao je Holmes. — I njega zanima vaša stvar, gospodine Josiah Amberley, premda smo radili neovisno jedan o drugom. No mi obojica imamo za vas isto pitanje!
Gospodin Amberley je polagano sjeo. Naslutio je opasnost u zraku. Pročitao sam to u njegovu prenapetu pogledu i grčevito stegnutom licu.
Koje je to pitanje, gospodine Holmes?
Samo ovo: što ste učinili s tjelesima?
Čovjek je uz promukli krik skočio na noge. Svojim je košćatim rukama zamahao po zraku. Usta su mu bila otvorena i na trenutak je nalikovao nekoj užasnoj ptici grabljivici. U trenu smo dobili sliku pravog Josiaha Amberleya, nakaznog demona, kojemu je duša bila jednako izopačena kao i tijelo. Kako je pao natrag u svoj stolac, lupnuo se rukama po usnama kao da bi prigušio kašalj. Holmes je đipnuo na njegov vrat poput tigra i iskrenuo mu lice prema podu. Jedna bijela tableta ispala je iz njegovih usta.
Nema prečaca, Josiah Amberley. Stvari se moraju uraditi pristojno i u redu. Što ćemo, Barker?
Imam dolje kočiju — rekao je naš mučaljivi drug.
Do stanice je samo stotinjak jardi. Ići ćemo zajedno. Možete ostati ovdje, Watsone, vratit ću se za pola sata.
U tijelu starog trgovca bojama bila je lavlja snaga, ali je bio bespomoćan u rukama dvojice iskusnih sprovodnika. Unatoč koprcanju, ugurali su ga u kočiju koja je čekala a ja sam ostavljen na samotnom bdijenju u zloslutnoj kući. Ipak, i prije no što je bio najavio, Holmes se vratio u društvu s okretnim, mladim policijskim inspektorom.
Ostavio sam Barkera da se postara za formalnosti — rekao je Holmes. — Vi ne poznate Barkera, Watsone. On je moj omrznuti suparnik s obale Surreya. Kad ste rekli visoki, crni čovjek, nije mi bilo teško dovršiti sliku. Imao je nekoliko dobrih slučajeva, zar ne, inspektore?
On se, nema sumnje, nekoliko puta umiješao — odgovorio je inspektor suzdržljivo.
Njegove su metode neregularne, nema dvojbe, poput mojih vlastitih. Neregularnosti su, znate, ponekad korisne.
Vi, na primjer, s vašim obvezatnim upozorenjem da će sve što netko kaže biti upotrijebljeno protiv njega samoga, nikad ne biste doveli ovog lupeža do onoga što je praktički priznanje.
Možda ne bismo. Ali mi ipak do toga dolazimo, gospodine Holmes. Nemojte umišljati da mi nismo stvorili vlastito mišljenje o ovom slučaju te da ne bismo ščepali našeg čovjeka. Vi ćete nas ispričati što smo osjetljivi kad vi uskočite s metodama koje mi ne možemo primijeniti i tako nam preotmete zasluge.
Neće tu biti takve otimačine, MacKennon. Uvjeravam vas da ću se odsada nadalje povlačiti u pozadinu, a što se Barkera tiče, on nije učinio ništa osim onog što sam mu ja rekao.
Inspektoru kao da je znatno laknulo.
To je vrlo lijepo od vas, gospođine Holmes. Slava ili prijekor vama mogu malo značiti, ali je kod nas posve drukčije kad novine počnu postavljati pitanja.
Točno. Ali vrlo je sigurno da će oni u svakom slučaju postavljati pitanja, pa bi bilo vrlo dobro imati odgovore. Što ćete, na primjer, reći kad vas vješt i poduzetan izvjestitelj upita koje su bile one glavne stvari koje su pobudile vašu sumnju i na kraju vam dale stanovito uvjerenje da su stvarne činjenice?
Inspektor je gledao zbunjeno.
Ne čini se da dosad imamo ijednu stvarnu činjenicu, gospodine Holmes. Rekli ste da je zatvorenik, u prisutnosti trojice svjedoka, praktički priznao — pokušajem da počini samoubojstvo — da je umorio svoju ženu i njezina ljubavnika. Koje druge činjenice imate?
Jeste li se pobrinuli za pretragu?
Tri su policajca već na putu.
Onda ćete uskoro dobiti najjasniju činjenicu od svega. Trupla ne mogu biti daleko. Ispitajte podrum i vrt. Ne bi trebalo dugo potrajati da se prekopaju vjerojatna mjesta. Ova je kuća starija od vodovodnih cijevi. Mora negdje postojati zdenac koji se više ne upotrebljava. Ondje okušajte sreću.
Ali kako ste vi za to saznali i kako je to izvedeno?
Pokazat ću vam prvo kako je to izvedeno, a zatim dati objašnjenje koje ide vas, a još više ovog mojeg prijatelja patnika, koji je bio potrkalo od neprocjenjive vrijednosti. No prvo bih vam dao uvid u duhovno ustrojstvo toga čovjeka. Ono je vrlo neobično — toliko neobično da mislim da je vjerojatnije da će njegova sudbina biti Broadmoor nego stratište. Njegova je svijest, u velikoj mjeri, takva da je čovjek prije povezuje sa srednjovjekovnom talijanskom prirodom nego s modernim Britancem. On je bio jadna tvrdica koja je svojim škrtim postupcima toliko iznurila svoju ženu da je ona bila lak plijen za svakog pustolova. Jedan takav dolazi na pozornicu u osobi ovog doktora šahista. Amberley je jači u šahu — znak, Watsone, spletkarske duše. Poput svih škrtaca, bio je ljubomoran, a njegova je ljubomora postala mahnita manija. S pravom ili ne, on je posumnjao u tajnu vezu. Odlučio se osvetiti, i dijabolički vješto skovao je plan. Dođite!
Holmes nas je poveo duž hodnika s takvom sigurnošću kao da je živio u toj zgradi te stao kraj otvorenih vrata trezora.
Fuj! Kakav odvratan smrad boje! — uzviknuo je inspektor.
To je bio naš prvi ključ — rekao je Holmes. — Možete za nj zahvaliti opažanju dra Watsona, premda mu je promaklo da odatle izvede zaključak. Ovo me je navelo na trag. Zbog čega bi ovaj čovjek u takvo doba ispunjao kuću snažnim vonjem? Očito zato da priguši neki drugi miris koji je želio prikriti — neki miris koji bi pobudio sumnju. Zatim je nadošla ideja o sobi, ovakvoj kakvu ovdje vidite, sa željeznim vratima i roloom — hermetički zatvorenoj sobi. Stavite ove dvije činjenice jednu do druge. Kamo one vode? To mogu ustanoviti tek kad sam osobno pregledam kuću. Već sam bio siguran da je slučaj ozbiljan, jer sam ispitao izvještaj kazališne blagajne u Haymarketu — još jedan puni pogodak dra Watsona — i utvrdio da ni B 30 ni 32 balkona nisu te večeri bili zauzeti. Prema tome, Amberley nije bio u kazalištu, i njegov je alibi propao. Gadno je pogriješio kad je mojem oštroumnom prijatelju dopustio da vidi broj sjedala koje je uzeo za svoju ženu. Postavilo se sada pitanje kako bih mogao pregledati kuću. Poslao sam jednog zastupnika u najnemogućije selo kojeg sam se mogao sjetiti i naredio Amberleyu da ode onamo u takvo vrijeme da se nipošto ne može vratiti. Da bi se osujetila svaka moguća pogreška, pratio ga je dr Watson. Ime dobrog župnika izvadio sam, naravno, iz svojeg Crockforda. Jesam li vam sve razjasnio?
To je majstorski — rekao je inspektor sa strahopoštovanjem.
Kako nije bilo bojazni od smetnje, prihvatio sam se provale u kuću. Provalništvo je oduvijek bilo moje drugo zvanje, da sam ga se samo htio latiti, te uopće ne dvojim da bih se u tome istakao. Pazite što sam otkrio. Vidite ovdje plinsku cijev duž ruba. Vrlo dobro. Diže se pod kutom po zidu, a ovdje u kutu je pipac. Cijev, kao što možete vidjeti, ide van u trezor i završava u onoj gipsanoj ruži nasred stropa, gdje je sakrivena ornamentima. Onaj kraj širom je otvoren. U svakom trenutku odvrtanjem vanjskog pipca prostorija se može ispuniti plinom. Kad su vrata i rolo zatvoreni, a pipac posve otvoren, nikome tko bi bio zatvoren u toj sobici ne bih dao više od dvije minute svjesnog rasuđivanja. Kakvim li ih je vražjim načinom navabio ovamo, ne znam, ali kad su jednom bili unutra, bili su mu prepušteni na milost i nemilost.
Inspektor je sa zanimanjem razgledao cijev. — Jedan od naših ljudi
spomenuo je zadah plina, ali, naravno, prozori i vrata bili su otvoreni, a boja ili bar nešto od nje — već je bila nanesena. On je bio, prema njegovoj priči, otpočeo s bojenjem dan ranije. No što je bilo dalje, gospodine Holmes?
No, zatim je došlo do događaja koji je za me bio posve neočekivan. Bio sam se u ranu zoru izvlačio kroz prozor smočnice, kad li sam osjetio nečiju ruku na svojem ovratniku, a neki je glas rekao: »A ti, lopove, što ćeš ti ovdje?« Kad sam mogao okrenuti glavu, ugledao sam zasjenčane naočale mojeg prijatelja i suparnika, gospodina Barkera. Bio je to neobičan sastanak, pa smo se obojica nasmijali. čini se da je njega angažirala obitelj dra Raya Ernesta, da provede određenu istragu, te je on došao do istog zaključka, naime da je riječ o nepoštenoj igri. On je nekoliko dana motrio zgradu i ocijenio dra Watsona kao jednu od očito sumnjivih osoba koje se ondje motaju. Teško bi mogao uhapsiti Watsona, ali kad je vidio da se neki čovjek upravo izvlači kroz prozor smočnice, došao je kraj njegovu suzdržavanju. Naravno, rekao sam mu kako stvari stoje, pa smo na slučaju nastavili raditi zajednički.
Zašto njemu? Zašto ne nama?
Jer sam imao na umu da izvedem onaj mali pokus koji je tako divno uspio. Bojim se da vi tako daleko ne biste išli.
Inspektor se nasmiješio.
Pa, možda ne bismo. Mislim da imam vašu riječ, gospodine Holmes, da sada smjesta odstupate od ovog slučaja i da nam predajete sve svoje rezultate.
Svakako, to je uvijek moj običaj.
Pa, ja vam u ime policije zahvaljujem. čini se da je slučaj jasan kako ga vi postavljate, te ne bi trebalo biti mnogo poteškoća s tijelima.
Pokazat ću vam jezovit mali dokaz — rekao je Holmes — a siguran sam da ga sam Amberley uopće nije opazio. Do rezultata ćete, inspektore, doći tako da se uvijek stavite u položaj drugog čovjeka te da razmislite što biste vi sami napravili. To zahtijeva određenu maštu, ali se isplati. Sada ćemo pretpostaviti da ste vi zatvoreni u ovoj sobici, nemate ni dvije minute života, ali želite obračunati s čudovištem koje
vam se vjerojatno ceri s druge strane vrata. Što biste uradili?
Napisao bih poruku.
Točno. Željeli biste saopćiti ljudima kako ste umrli. Nikakve koristi od toga da pišete na papir. To bi se vidjelo. Ako napišete na zid, nečije bi oko moglo o to zapeti. No, pogledajte ovamo! Baš iznad ruba načrčkano je crvenom tintenom olovkom. »Mi — mi —« To je sve.
Što vi iz toga izvodite?
Pa, to je samo stopu iznad tla. Jadnik je bio na podu i umirao je dok je to pisao. Izgubio je svijest prije no što je mogao dovršiti.
Pisao je: »Mi smo umoreni.«
Tako ja to odgonetavam. Ako s tijelom nađete tintenu olovku ...
Pripazit ćemo na to, možete biti sigurni. A oni vrijednosni papiri? Očito je da nije bilo nikakve krađe. A on je ipak posjedovao one obveznice. To smo provjerili.
Možete biti uvjereni da ih je sakrio na neko sigurno mjesto. Kad bi cijeli bijeg pao u zaborav, on bi ih iznenada otkrio i obznanio da se grešni par smekšao i poslao mu natrag plijen ili ga odbacio negdje na cesti.
Vi kao da ste računali sa svakom teškoćom — rekao je inspektor. — Naravno, nas je on morao pozvati, ali što mu bi da ode do vas, to ne shvaćam.
Čisto razmetanje — odgovorio je Holmes. — Osjećao se toliko hladnokrvnim i toliko sigurnim u sebe da je uobrazio kako mu nitko ne može ništa. Mogao je svakom sumnjičavom susjedu reći: »Vidite što sam sve poduzeo. Zatražio sam pomoć ne samo policije nego čak Sherlocka Holmesa.«
Inspektor se nasmijao.
Moramo vam oprostiti vaš »čak«, gospodine Holmes — rekao je. — To je najstručniji posao kojega se mogu sjetiti.
Nekoliko dana kasnije moj mi je prijatelj dobacio primjerak »North Surrey Observera«, novina koje su izlazile jednom u dva tjedna. Pod nizom bombastičnih naslova, koji su počinjali sa »Užasom Raja« a
završavali sa »Briljantna policijska istraga«, tiskan je gust stupac u kojem je dat prvi potpuni izvještaj o ovom slučaju. Završni ulomak tipičan je za cjelinu. On glasi ovako:
»Izvanredna oštroumnost kojom je inspektor MacKennon iz mirisa boje izveo da bi se neki drugi miris, na primjer plina, mogao prikrivati, smioni zaključak da bi trezor mogao biti i ćelija smrti, te kasnija istraga koja je dovela do otkrića tjelesa u napuštenom bunaru, mudro prikrivenom pasjom kućicom, trebala bi živjeti u povijesti kriminala kao trajan primjer inteligencije naših profesionalnih detektiva.«
No, no, MacKennon je dobar momak — rekao je Holmes s tolerantnim smiješkom. — Možete to pohraniti u naše arhive, Watson. Jednog će se dana moći ispričati istinita priča.