Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Lavlja griva - Arthur Conan Doyle

Ići dole

Lavlja griva - Arthur Conan Doyle - Page 2 Empty Lavlja griva - Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra Pon Jun 11, 2018 10:53 am

First topic message reminder :

Lavlja griva - Arthur Conan Doyle - Page 2 M_100010

Zbirka ovih pripovijedaka razlikuje se od ostalih po tome što je dr. Waton priča u prvom licu. Kao i uvijek, i ovdje trijumfira Holmesova pomalo apstraktna, naučna metoda, kojoj, kao prijatna protuteža, "pomaže" jednostavnost i zdrav razum njegova prijatelja Watsona, a kadašto i rutinski posao službene policije.


Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Lavlja griva - Arthur Conan Doyle - Page 2 Empty Re: Lavlja griva - Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra Pon Jun 11, 2018 11:04 am

Lavlja griva - Arthur Conan Doyle - Page 2 0_d855e_45806b81_L.jpgm


SLUČAJ TRGOVCA BOJOM

Toga je jutra Sherlock Holmes bio u nujnom i filozofskom raspoloženju. Njegova živahna praktična narav bila je sklona takvim reakcijama.
Jeste li ga vidjeli? — upitao je.
Mislite na onog starca koji je upravo izišao?
Točno.
Da, sreo sam ga na vratima.
Što ste pomislili o njemu?
Jadno, beskorisno, propalo stvorenje.
Točno, Watsone. Jadno i beskorisno. No nije li čitav život jadan i beskoristan? Nije li njegova priča svijet u malom svih ljudi? Naprežemo se. Grabimo. A što nam ostaje na kraju u rukama? Sjena. Ili gore od sjene — bijeda.
Je li on jedan od vaših klijenata?
Pa, mislim da bih ga mogao tako nazvati. Poslao ga je Yard. Baš kao što liječnici ponekad pošalju svoje neizlječive bolesnike nadriliječniku. Smatraju da više ništa ne mogu učiniti, te da — ma što se dogodilo — pacijentu ne može biti gore no što mu jest.
O čemu je riječ?
Holmes je uzeo prilično zamrljanu posjetnicu sa stola.
Josiah Amberley. Kaže da je bio mlađi dionik u poduzeću Brickfall & Amberley, koje je proizvodilo umjetničke potrepštine. Njihovo ćete ime zapaziti na kutijama za slikarske boje. Zaradio je mali imetak, povukao se iz posla u 61. godini, kupio kuću u Lewishamu i povukao se da se odmori nakon neprekidnog tegobnog posla. Pomislilo bi se da mu je budućnost poprilično osigurana.
Da, zaista.
Holmes je preletio preko nekakvih bilježaka, koje je naškrabao na poleđini neke omotnice.
Umirovljen 1896, Watsone. Na početku 1897. oženio se dvadeset godina mlađom ženom — privlačnom ženom, ako je vjerovati fotografiji. Dovoljno novca za izdržavnje, žena, dokolica — činilo se da je put pred njim ravan. A opet, za dvije godine on je, kao što ste vidjeli, posve slomljeno i bijedno biće.
A što se dogodilo?
Stara pripovijetka, Watsone. Podmukli prijatelj i kolebljiva žena. Pokazalo se da Amberley ima jedan hobby — šah. Nedaleko od njega u Lewishamu živi mladi liječnik koji je također šahist. Zabilježio sam njegovo ime: dr Ray Ernest. Ernest je često zalazio u kuću, pa je prisnost između njega i gospođe Amberley bila prirodna posljedica, jer morate priznati da naš nesretni klijent ima malo vanjskih odlika, ma kakve bile njegove nutarnje vrline. Par je prošlog tjedna pobjegao — smjer nepoznat. Štoviše, nevjerna je supruga kao svoju osobnu prtljagu odnijela starčevu blagajnu sa znatnim dijelom starčeve ušteđevine. Možemo li pronaći damu? Možemo li spasiti novac? Svakidašnji problem, kako se dosad pokazao, a opet od životne važnosti za Josiaha Amberleya.
Što ćete u vezi s tim uraditi?
Pa, moj dragi Watsone, neposredno pitanje glasi: što ćete vi uraditi — ukoliko budete toliko dobri da me zamijenite. Znate da sam zauzet onim slučajem dvojice koptskih patrijarha, u kojem bi danas trebalo doći do odluke. Stvarno nemam vremena da iziđem u Lewisham, a opet, materijal s lica mjesta ima iznimnu vrijednost. Stari je jako navaljivao da ja pođem, no ja sam mu objasnio svoju spriječenost. Spreman je da se nađe s izaslanikom.
U svakom slučaju — odgovorio sam — priznajem da ne vidim da mogu biti od ikakve koristi, no voljan sam učiniti sve što mogu. — I tako se, eto, dogodilo da sam jednog ljetnog popodneva krenuo za Lewisham, niti ne sanjajući da će za tjedan dana slučaj u koji sam upleten postati predmet žustrih raspri diljem Engleske.
Bilo je već kasno te večeri kad sam se vratio u Baker Street i podnio izvještaj o svojoj zadaći. Holmes je opružio svoje mršavo tijelo u duboki stolac, njegova je lula kovitlala kolute trpkog duhana, dok su mu vjeđe klonule preko očiju, tako tromo da bi gotovo bio zaspao da se
nisu pri svakoj stanci i sumnjivom mjestu napola podigle, a dva me siva oka, svijetla i oštra poput mačeva, proburazila svojim pronicavim pogledom.
Raj je ime kuće gospodina Josiaha Amberleya — objasnio sam.
Mislim da bi vas to zanimalo, Holmes. Ona je poput nekog siromašnog plemića koji je pao u društvo svojih podređenih. Vi znate onu čudnu četvrt, jednolične ulice od opeka, dosadna područja predgrađa. Upravo u njihovoj sredini kao otočić drevne kulture i lagodnosti stoji taj stari dom, okružen visokim, od sunca spaljenim zidom, išaran lišajima i pokriven mahovinom, od onih zidova ...
Prestanite s poezijom, VVatsone — rekao je Holmes hladno. — Primam na znanje da je zid bio visok i od cigle.
Točno. Ne bih znao koja je kuća Raj da nisam upitao nekog besposličara koji je pušio na ulici. Imam razloga što ga spominjem. Bio je to visok, crn čovjek s velikim brcima, koji je djelovao nekako vojnički. Kimnuo je u odgovor na moje pitanje i neobično me ispitivački pogledao, što mi je palo na pamet malko kasnije.
Tek što sam unišao kroz vrata, već sam spazio gospodina Amberleya kako silazi niz stazu. Jutros sam ga tek načas vidio, i on je bez sumnje na me ostavio dojam čudnovata stvora, ali kad sam ga vidio pri punom svjetlu, njegov je izgled bio još abnormalniji.
Ja sam ga, naravno, proučio, ali bi me ipak zanimao vaš dojam
rekao je Holmes.
Meni je on djelovao poput čovjeka kojeg je zabrinutost doslovce savila. Njegova su leđa iskrivljena kao da je nosio težak teret. Pa ipak, on nije bio slabić kojeg sam prvotno zamislio, jer su mu ramena i prsa imala kostur diva, premda se taj izgled gubio u paru tanašnih nogu.
Lijeva cipela izgažena, desna ravna.
To nisam zapazio.
Ni ne biste. Ja sam uočio njegovu invalidsku cipelu. No nastavite.
Zapanjili su me zmijoliki sijedi uvojci, koji su se kovrčali ispod
starog slamnatog šešira, i ono njegovo lice divlje, žestoko, duboko urezanih crta.
Vrlo dobro, Watsone. Što je rekao?
Počeo je izlagati povijest svojih nedaća. Zajedno smo išli duž staze te sam, naravno, dobro pogledao okolicu. Nikad ranije nisam vidio gore održavan prostor. Vrt je sav obrastao u korov, otkrivajući krajnji nemar u kojem je biljkama prepušteno da se šire po svojoj volji, a ne po vrtlarskim propisima. Kako bi se ikoja pristojna žena suglasila s takvim stanjem stvari, ne znam. Kuća je također bila na najvišem stupnju zapuštenosti, no ubogi čovjek kao da je bio toga svjestan te kao da se trsio da je uredi, jer je veliki lonac zelene boje stajao u predvorju, a Amberley je u lijevoj ruci nosio gustu četku. Bio je radio na drvenini.
Uveo me u prljavu radnu sobu, te smo dugo razgovarali. Naravno, bio je razočaran što vi osobno niste došli. »Teško sam i mogao povjerovati,« rekao je, »da bi tako neznatna osoba kao što sam ja, osobito nakon mojeg teškog financijskog gubitka, mogla privući potpunu pozornost tako glasovita čovjeka kao što je gospodin Sherlock Holmes.«
Uvjerio sam ga u to da se pitanje financija nije postavilo. »Ne, naravno, kod njega je riječ o larpurlartizmu,« kazao je, »no čak i s umjetničke strane zločina možda bi on ovdje našao što za proučavanje. A ljudska narav, dr Watsone — ta crna njezina nezahvalnost! Kad li sam ja to odbio ma koji od njezinih zahtjeva? Je li ikad ikojoj ženi bilo toliko ugađano? A onaj mladić — mogao mi je biti sin. Moja mu je kuća stajala na raspolaganju! A opet vidite kako su me strašno izigrali! Kakva li užasna, užasna svijeta, doktore Watson!«
Ovo je sat ili nešto više bio refren njegove pjesme. On, kako se čini, nije nimalo sumnjao u tajnu ljubavnu vezu. Živjeli su sami, izuzmemo li ženu koja je dolazila spremati svaki dan, a odlazila navečer u šest. One večeri stari je Amberley, želeći ugoditi ženi, uzeo dvije karte na balkonu u kazalištu Haymarket. U posljednjem trenutku ona se požalila na glavobolju i odbila da ide. Otišao je sam. U pogledu te činjenice čini se da nema dvojbe, jer je pokazao neiskorištenu kartu koju je izvadio za svoju ženu.
Ovo je zanimljivo, vrlo zanimljivo — kazao je Holmes, čije
zanimanje za ovaj slučaj kao da je raslo. — Molim vas, nastavite, Watsone. Vaše mi je pričanje jako zanimljivo. Jeste li osobno pogledali tu kartu? Niste li, kojim slučajem, uzeli njezin broj?
E, pa jesam — odgovorio sam sa stanovitim ponosom — slučajno je to bio moj stari školski broj 31, i tako mi se urezao u pamet.
Izvrsno, Watsone! Njegovo sjedalo je onda bilo 30 ili 32.
Upravo tako — odgovorio sam donekle smeten — i to u redu B.
Posve dovoljno. Što vam je još rekao?
Pokazao mi je svoj trezor, kako ga naziva. To je stvarno trezor
poput banke — sa željeznim vratima i roloom, sigurno protiv provalnika, kako on tvrdi. Ipak, čini se da je žena imala duplikat ključa, pa su oni odnijeli gotovinu i vrijednosnih papira u vrijednosti od nekih sedam tisuća funti.
Vrijednosnih papira! Kako bi s time mogli raspolagati?
Amberley je rekao da je policiji dao popis te da se nada da ih žena neće moći prodati. Vratio se iz kazališta oko pola noći i otkrio da je opljačkan, da su vrata i prozor otvoreni, a bjegunci nestali. Nije bilo nikakva pisma ili poruke, a odonda o njima nije čuo ni riječi. Smjesta je alarmirao policiju.
Holmes je nekoliko trenutaka mozgao.
Kažete da je bojao. Što je bojao?
Pa, bojao je hodnik. No već je bio obojio vrata i drveninu prostorije o kojoj sam vam govorio.
Ne čini li vam se neobičnim takav čudnovat posao u ovim okolnostima?
»Čovjek se mora nečim baviti da umiri bolno srce«. To je njegovo objašnjenje. Ekscentrično je, bez sumnje, no on je očito ekscentričan čovjek. U mojoj je prisutnosti razderao jednu fotografiju svoje žene. Razderao ju je bijesno u provali strasti. »Ne želim da ikad više vidim to prokleto lice« — vrisnuo je.
Još štogod, Watsone?
Da, nešto što me začudilo više od ičeg drugog. Odvezao sam se do kolodvora Blackheath i ondje uhvatio vlak, kad sam, baš kad smo kretali, spazio nekog čovjeka koji je uletio u vagon tik do mojega. Znate da lako pamtim lica, Holmes. Bio je to, nema dvojbe, visoki crni čovjek kojega sam oslovio na ulici. Vidio sam ga još jednom na Londonskom mostu, a zatim izgubio u gomili. No uvjeren sam u to da me slijedio.
Bez sumnje! Bez sumnje! — rekao je Holmes. — Visoki crni, s jakim brcima, kažete, sa sivim naočalama protiv sunca?
Holmes, vi ste vještac. To nisam rekao, ali on je doista imao sive naočale protiv sunca.
I masonsku iglu za kravatu?
Holmes!
Vrlo jednostavno, dragi Watsone, No vratimo se našoj stvari. Moram vam priznati da slučaj, koji mi se činio toliko apsurdno jednostavnim da bi teško zavređivao moju pozornost, ubrzano poprima posve drukčiji izgled. Istina je da, premda ste u svojoj misiji propustili sve što je od neke važnosti, ipak i one stvari koje su se same nametnule vašoj pažnji navode na misli.
Što sam propustio?
Nemojte se vrijeđati, dragi mladiću. Znate da sam prilično nepristrasan. Nitko drugi ne bi to bolje izveo. Neki vjerojatno ne tako dobro. Ali vi ste očito propustili stanovite bitne točke. Kakvo je mišljenje susjedstva o ovom čovjeku, Amberleyu i njegovoj ženi? To je svakako vrlo važno. Kakvo je o dru Ernestu? Je li on bio veseli Lothario, kako bi se očekivalo? S vašim urođenim prednostima, Watsone, svaka je dama vaš pomoćnik i ortak. što je s djevojkom s pošte ili sa ženom trgovca povrćem? Mogu vas zamisliti kako šapćete nježne budalaštine mladoj dami u »Plavom sidru«, a u zamjenu dobivate skupocjene podatke. Sve ste ovo vi propustili.
To se još uvijek može učiniti.
Već je učinjeno. Zahvaljujući telefonu i pomoći Yarda, obično mogu doći do bitnih elemenata, a da ne izlazim iz sobe. Zapravo moje informacije potvrđuju priču toga čovjeka. On je na glasu u svojoj okolici podjednako kao škrtac te kao opor i strog muž. Da je imao
veliku svotu novca u trezoru, posve je pouzdano. Tako je i s činjenicom da je mladi dr Ernest, neoženjen čovjek, igrao šah s Amberleyem, a vjerojatno se i poigravao s njegovom ženom. Sve to djeluje tako jasno, te bi se moglo reći da se više nema što dodati — pa ipak, ipak!
U čemu je teškoća?
U mojoj mašti, možda. No, ostavimo to, Watsone. Pobjegnimo od ovog dosadnog svagdašnjeg svijeta kroz sporedna vrata glazbe. Večeras u Albert Hallu pjeva Carina, a mi još uvijek imamo vremena da se obučemo, večeramo i uživamo.
Ujutro sam ustao rano, no nekoliko mrvica tosta i ljuske od dva jajeta kazivale su mi da je moj drug ustao još ranije. Na stolu sam pronašao nadrljanu poruku:
»Dragi Watsone,
Postoji jedna ili dvije stvari koje bih htio uglaviti kod gospodina Josiaha Amberleya. Kad to uradim, moći ćemo otpraviti ovaj slučaj — ili ne. Molio bih vas samo da mi budete pri ruci oko 3 sata, jer mislim da biste mi mogli trebati.
Cijeloga dana nisam vidio Holmesa, ali u utanačeni sat on se vratio, ozbiljan, zamišljen i rezerviran. U takvim prigodama bilo je pametnije ostaviti ga na miru.
Je li Amberley već dolazio?
Ne.
Aha. Očekujem ga.
Nije bio razočaran, jer je malo kasnije stari stigao s vrlo zabrinutim i zbunjenim izrazom na neprijaznom licu.
Dobio sam brzojav, gospodine Holmes. Uopće ga ne shvaćam.
Dao ga je Holmesu, a ovaj ga je pročitao naglas.
»Dođite smjesta bezuvjetno. Mogu dati obavijest u vezi s vašim nedavnim gubitkom. ELMAN. Župni dvor.«
Odaslano u 2.10 iz Little Purlingtona — rekao je Holmes. — Little Purlington je, čini mi se, u Essexu, nedaleko od Frintona. Pa, naravno, smjesta ćete poći. Ovo je očito od odgovorne osobe, mjesnog
župnika. Gdje je moj Crockford? Aha, evo ga. J. C. Elman, M. A. Prihod od Mossmoora/Little Purlingtona. Pogledajte vlakove, Watsone.
Ima jedan u 5.20 s Liverpool Streeta.
Izvrsno. Najbolje da odete s njim, Watsone. Mogla bi mu zatrebati pomoć ili savjet. Očito smo stigli do odlučne točke u ovom slučaju.
No naš klijent nikako nije izgledao voljan da pođe.
To je potpuno besmisleno, gospodine Holmes — rekao je. — Što može uopće ovaj čovjek znati o onome što se zbilo? To je gubitak vremena i novca.
Ne bi vam bio brzojavio da nešto ne zna. Odmah brzojavite da dolazite.
Mislim da neću ići.
Holmes je poprimio svoj najstroži izraz.
Gospodine Amberley, najgori biste mogući dojam, i na policiju i na mene, ostavili ako biste vi, u trenutku kad se ukazao tako očit trag, odbili da ga slijedite. Osjetili bismo da vi zapravo niste ozbiljni u ovoj istrazi.
Našeg klijenta kao da je ovaj mig prestravio.
No, pa da, naravno, ići ću ako na to tako gledate — rekao je. — Na prvi pogled čini se besmislenim da taj svećenik nešto zna, ali ako mislite.
Mislim — rekao je Holmes, naglasivši, te smo tako krenuli na put. Prije nego što smo izišli iz sobe, Holmes me povukao na stranu i ukratko me savjetovao, iz čega se vidjelo da stvar smatra zaista važnom. — Što god poduzeli, gledajte da on svakako ide, — rekao je. — Ukoliko bi umakao ili se vratio, idite u najbliži poštanski ured i pošaljite jednu jedinu riječ: »Pobjegao«. Ja ću se ovdje postarati da me pronađe ma gdje bio.
Nije lako stići u Little Purlington, jer je to mjesto na sporednoj pruzi. Moje uspomene na taj put nisu ugodne, jer je bilo vruće, vlak spor, a moj suputnik mrk i mučaljiv. Jedva da je išta govorio, izuzmemo
li povremene podrugljive opaske na jalovost naših postupaka. Kad smo napokon dospjeli na malu postaju, trebali smo se odvesti još dvije milje da bismo stigli do župnog dvora, gdje nas je krupni, dostojanstveni prilično naduti svećenik primio u svojoj radnoj sobi. Pred njim je ležao naš brzojav.
Pa, gospodo — upitao je — što mogu učiniti za vas?
Došli smo — objasnio sam — zbog vašeg brzojava.
Mojeg brzojava! Nisam poslao nikakav brzojav.
Mislim na brzojav koji ste poslali gospodinu Josiahu Amberleyu u vezi s njegovom ženom i novcem.
Ako je ovo neka šala, gospodine, ona je vrlo prijeporna — rekao je župnik ljutito. — Nikad nisam čuo za gospodina kojeg ste spomenuli i nikome nisam poslao brzojav.
Naš klijent i ja pogledali smo se zapanjeni.
Možda je to neka greška — rekoh. — Postoje li tu možda dva župna dvora? Evo, uostalom, samog brzojava. Potpis Elman, datiran iz župnog dvora.
Samo je jedan župni dvor, gospodine, i samo jedan župnik, a ovaj je brzojav skandalozni falsifikat, kojemu će izvor sigurno istraživati policija. U međuvremenu ne vidim nikakve svrhe da produžimo ovaj razgovor.
Tako smo se gospodin Amberley i ja našli na cesti u. kako se meni činilo, najprimitivnijem selu u Engleskoj. Pošli smo u brzojavni ured, no on je već bio zatvoren. Postojao je ipak telefon u malom »Railway Armsu«, te sam odanle stupio u vezu s Holmesom, kojeg je također zaprepastio ishod našeg putovanja.
Vrlo neobično! — rekao je hladnim glasom. — Vrlo čudnovato! Jako se bojim, dragi moj Watsone, da večeras nema vlaka za London. Nesmotreno sam vas osudio na strahote provincijske krčme. Ipak, uvijek je tu Priroda, Watsone — Priroda i Josiah Amberley — možete biti u tijesnoj zajednici s obojma.
Čuo sam njegovo suho smijuljenje dok je prekidao vezu.
Uskoro mi je postalo jasno da ugled mojeg suputnika kao škrca nije nezaslužen. Prigovarao je bio trošku puta, inzistirao na putovanju u trećem razredu, a sada je glasno prosvjedovao zbog hotelskog računa. Slijedećeg jutra, kad smo napokon stigli u London, teško je bilo reći koji je od nas bio lošije raspoložen.
Najbolje će biti da na prolasku svratite u Baker Street — rekao sam. — Gospodin Holmes ima možda neke svježe upute.
Ako nisu vrednije od ovih posljednjih neće mnogo koristiti — kazao je Amberley pakosno se namrgodivši. Unatoč tome, pravio mi je društvo. Već sam brzojavno obavijestio Holmesa o satu našeg dolaska, ali smo našli poruku da je on u Lewishamu te da nas ondje očekuje. Bilo je to iznenađenje, ali je ono bilo to veće kad se ispostavilo da u salonu našeg klijenta on nije sam. Neki odbojan, bešćutan čovjek sjedio je uza nj, čovjek crn, sa sivim naočalama i s velikom masonskom iglom koja je stršila preko kravate.
Ovo je moj prijatelj, gospodin Barker — rekao je Holmes. — I njega zanima vaša stvar, gospodine Josiah Amberley, premda smo radili neovisno jedan o drugom. No mi obojica imamo za vas isto pitanje!
Gospodin Amberley je polagano sjeo. Naslutio je opasnost u zraku. Pročitao sam to u njegovu prenapetu pogledu i grčevito stegnutom licu.
Koje je to pitanje, gospodine Holmes?
Samo ovo: što ste učinili s tjelesima?
Čovjek je uz promukli krik skočio na noge. Svojim je košćatim rukama zamahao po zraku. Usta su mu bila otvorena i na trenutak je nalikovao nekoj užasnoj ptici grabljivici. U trenu smo dobili sliku pravog Josiaha Amberleya, nakaznog demona, kojemu je duša bila jednako izopačena kao i tijelo. Kako je pao natrag u svoj stolac, lupnuo se rukama po usnama kao da bi prigušio kašalj. Holmes je đipnuo na njegov vrat poput tigra i iskrenuo mu lice prema podu. Jedna bijela tableta ispala je iz njegovih usta.
Nema prečaca, Josiah Amberley. Stvari se moraju uraditi pristojno i u redu. Što ćemo, Barker?
Imam dolje kočiju — rekao je naš mučaljivi drug.
Do stanice je samo stotinjak jardi. Ići ćemo zajedno. Možete ostati ovdje, Watsone, vratit ću se za pola sata.
U tijelu starog trgovca bojama bila je lavlja snaga, ali je bio bespomoćan u rukama dvojice iskusnih sprovodnika. Unatoč koprcanju, ugurali su ga u kočiju koja je čekala a ja sam ostavljen na samotnom bdijenju u zloslutnoj kući. Ipak, i prije no što je bio najavio, Holmes se vratio u društvu s okretnim, mladim policijskim inspektorom.
Ostavio sam Barkera da se postara za formalnosti — rekao je Holmes. — Vi ne poznate Barkera, Watsone. On je moj omrznuti suparnik s obale Surreya. Kad ste rekli visoki, crni čovjek, nije mi bilo teško dovršiti sliku. Imao je nekoliko dobrih slučajeva, zar ne, inspektore?
On se, nema sumnje, nekoliko puta umiješao — odgovorio je inspektor suzdržljivo.
Njegove su metode neregularne, nema dvojbe, poput mojih vlastitih. Neregularnosti su, znate, ponekad korisne.
Vi, na primjer, s vašim obvezatnim upozorenjem da će sve što netko kaže biti upotrijebljeno protiv njega samoga, nikad ne biste doveli ovog lupeža do onoga što je praktički priznanje.
Možda ne bismo. Ali mi ipak do toga dolazimo, gospodine Holmes. Nemojte umišljati da mi nismo stvorili vlastito mišljenje o ovom slučaju te da ne bismo ščepali našeg čovjeka. Vi ćete nas ispričati što smo osjetljivi kad vi uskočite s metodama koje mi ne možemo primijeniti i tako nam preotmete zasluge.
Neće tu biti takve otimačine, MacKennon. Uvjeravam vas da ću se odsada nadalje povlačiti u pozadinu, a što se Barkera tiče, on nije učinio ništa osim onog što sam mu ja rekao.
Inspektoru kao da je znatno laknulo.
To je vrlo lijepo od vas, gospođine Holmes. Slava ili prijekor vama mogu malo značiti, ali je kod nas posve drukčije kad novine počnu postavljati pitanja.
Točno. Ali vrlo je sigurno da će oni u svakom slučaju postavljati pitanja, pa bi bilo vrlo dobro imati odgovore. Što ćete, na primjer, reći kad vas vješt i poduzetan izvjestitelj upita koje su bile one glavne stvari koje su pobudile vašu sumnju i na kraju vam dale stanovito uvjerenje da su stvarne činjenice?
Inspektor je gledao zbunjeno.
Ne čini se da dosad imamo ijednu stvarnu činjenicu, gospodine Holmes. Rekli ste da je zatvorenik, u prisutnosti trojice svjedoka, praktički priznao — pokušajem da počini samoubojstvo — da je umorio svoju ženu i njezina ljubavnika. Koje druge činjenice imate?
Jeste li se pobrinuli za pretragu?
Tri su policajca već na putu.
Onda ćete uskoro dobiti najjasniju činjenicu od svega. Trupla ne mogu biti daleko. Ispitajte podrum i vrt. Ne bi trebalo dugo potrajati da se prekopaju vjerojatna mjesta. Ova je kuća starija od vodovodnih cijevi. Mora negdje postojati zdenac koji se više ne upotrebljava. Ondje okušajte sreću.
Ali kako ste vi za to saznali i kako je to izvedeno?
Pokazat ću vam prvo kako je to izvedeno, a zatim dati objašnjenje koje ide vas, a još više ovog mojeg prijatelja patnika, koji je bio potrkalo od neprocjenjive vrijednosti. No prvo bih vam dao uvid u duhovno ustrojstvo toga čovjeka. Ono je vrlo neobično — toliko neobično da mislim da je vjerojatnije da će njegova sudbina biti Broadmoor nego stratište. Njegova je svijest, u velikoj mjeri, takva da je čovjek prije povezuje sa srednjovjekovnom talijanskom prirodom nego s modernim Britancem. On je bio jadna tvrdica koja je svojim škrtim postupcima toliko iznurila svoju ženu da je ona bila lak plijen za svakog pustolova. Jedan takav dolazi na pozornicu u osobi ovog doktora šahista. Amberley je jači u šahu — znak, Watsone, spletkarske duše. Poput svih škrtaca, bio je ljubomoran, a njegova je ljubomora postala mahnita manija. S pravom ili ne, on je posumnjao u tajnu vezu. Odlučio se osvetiti, i dijabolički vješto skovao je plan. Dođite!
Holmes nas je poveo duž hodnika s takvom sigurnošću kao da je živio u toj zgradi te stao kraj otvorenih vrata trezora.
Fuj! Kakav odvratan smrad boje! — uzviknuo je inspektor.
To je bio naš prvi ključ — rekao je Holmes. — Možete za nj zahvaliti opažanju dra Watsona, premda mu je promaklo da odatle izvede zaključak. Ovo me je navelo na trag. Zbog čega bi ovaj čovjek u takvo doba ispunjao kuću snažnim vonjem? Očito zato da priguši neki drugi miris koji je želio prikriti — neki miris koji bi pobudio sumnju. Zatim je nadošla ideja o sobi, ovakvoj kakvu ovdje vidite, sa željeznim vratima i roloom — hermetički zatvorenoj sobi. Stavite ove dvije činjenice jednu do druge. Kamo one vode? To mogu ustanoviti tek kad sam osobno pregledam kuću. Već sam bio siguran da je slučaj ozbiljan, jer sam ispitao izvještaj kazališne blagajne u Haymarketu — još jedan puni pogodak dra Watsona — i utvrdio da ni B 30 ni 32 balkona nisu te večeri bili zauzeti. Prema tome, Amberley nije bio u kazalištu, i njegov je alibi propao. Gadno je pogriješio kad je mojem oštroumnom prijatelju dopustio da vidi broj sjedala koje je uzeo za svoju ženu. Postavilo se sada pitanje kako bih mogao pregledati kuću. Poslao sam jednog zastupnika u najnemogućije selo kojeg sam se mogao sjetiti i naredio Amberleyu da ode onamo u takvo vrijeme da se nipošto ne može vratiti. Da bi se osujetila svaka moguća pogreška, pratio ga je dr Watson. Ime dobrog župnika izvadio sam, naravno, iz svojeg Crockforda. Jesam li vam sve razjasnio?
To je majstorski — rekao je inspektor sa strahopoštovanjem.
Kako nije bilo bojazni od smetnje, prihvatio sam se provale u kuću. Provalništvo je oduvijek bilo moje drugo zvanje, da sam ga se samo htio latiti, te uopće ne dvojim da bih se u tome istakao. Pazite što sam otkrio. Vidite ovdje plinsku cijev duž ruba. Vrlo dobro. Diže se pod kutom po zidu, a ovdje u kutu je pipac. Cijev, kao što možete vidjeti, ide van u trezor i završava u onoj gipsanoj ruži nasred stropa, gdje je sakrivena ornamentima. Onaj kraj širom je otvoren. U svakom trenutku odvrtanjem vanjskog pipca prostorija se može ispuniti plinom. Kad su vrata i rolo zatvoreni, a pipac posve otvoren, nikome tko bi bio zatvoren u toj sobici ne bih dao više od dvije minute svjesnog rasuđivanja. Kakvim li ih je vražjim načinom navabio ovamo, ne znam, ali kad su jednom bili unutra, bili su mu prepušteni na milost i nemilost.
Inspektor je sa zanimanjem razgledao cijev. — Jedan od naših ljudi
spomenuo je zadah plina, ali, naravno, prozori i vrata bili su otvoreni, a boja ili bar nešto od nje — već je bila nanesena. On je bio, prema njegovoj priči, otpočeo s bojenjem dan ranije. No što je bilo dalje, gospodine Holmes?
No, zatim je došlo do događaja koji je za me bio posve neočekivan. Bio sam se u ranu zoru izvlačio kroz prozor smočnice, kad li sam osjetio nečiju ruku na svojem ovratniku, a neki je glas rekao: »A ti, lopove, što ćeš ti ovdje?« Kad sam mogao okrenuti glavu, ugledao sam zasjenčane naočale mojeg prijatelja i suparnika, gospodina Barkera. Bio je to neobičan sastanak, pa smo se obojica nasmijali. čini se da je njega angažirala obitelj dra Raya Ernesta, da provede određenu istragu, te je on došao do istog zaključka, naime da je riječ o nepoštenoj igri. On je nekoliko dana motrio zgradu i ocijenio dra Watsona kao jednu od očito sumnjivih osoba koje se ondje motaju. Teško bi mogao uhapsiti Watsona, ali kad je vidio da se neki čovjek upravo izvlači kroz prozor smočnice, došao je kraj njegovu suzdržavanju. Naravno, rekao sam mu kako stvari stoje, pa smo na slučaju nastavili raditi zajednički.
Zašto njemu? Zašto ne nama?
Jer sam imao na umu da izvedem onaj mali pokus koji je tako divno uspio. Bojim se da vi tako daleko ne biste išli.
Inspektor se nasmiješio.
Pa, možda ne bismo. Mislim da imam vašu riječ, gospodine Holmes, da sada smjesta odstupate od ovog slučaja i da nam predajete sve svoje rezultate.
Svakako, to je uvijek moj običaj.
Pa, ja vam u ime policije zahvaljujem. čini se da je slučaj jasan kako ga vi postavljate, te ne bi trebalo biti mnogo poteškoća s tijelima.
Pokazat ću vam jezovit mali dokaz — rekao je Holmes — a siguran sam da ga sam Amberley uopće nije opazio. Do rezultata ćete, inspektore, doći tako da se uvijek stavite u položaj drugog čovjeka te da razmislite što biste vi sami napravili. To zahtijeva određenu maštu, ali se isplati. Sada ćemo pretpostaviti da ste vi zatvoreni u ovoj sobici, nemate ni dvije minute života, ali želite obračunati s čudovištem koje
vam se vjerojatno ceri s druge strane vrata. Što biste uradili?
Napisao bih poruku.
Točno. Željeli biste saopćiti ljudima kako ste umrli. Nikakve koristi od toga da pišete na papir. To bi se vidjelo. Ako napišete na zid, nečije bi oko moglo o to zapeti. No, pogledajte ovamo! Baš iznad ruba načrčkano je crvenom tintenom olovkom. »Mi — mi —« To je sve.
Što vi iz toga izvodite?
Pa, to je samo stopu iznad tla. Jadnik je bio na podu i umirao je dok je to pisao. Izgubio je svijest prije no što je mogao dovršiti.
Pisao je: »Mi smo umoreni.«
Tako ja to odgonetavam. Ako s tijelom nađete tintenu olovku ...
Pripazit ćemo na to, možete biti sigurni. A oni vrijednosni papiri? Očito je da nije bilo nikakve krađe. A on je ipak posjedovao one obveznice. To smo provjerili.
Možete biti uvjereni da ih je sakrio na neko sigurno mjesto. Kad bi cijeli bijeg pao u zaborav, on bi ih iznenada otkrio i obznanio da se grešni par smekšao i poslao mu natrag plijen ili ga odbacio negdje na cesti.
Vi kao da ste računali sa svakom teškoćom — rekao je inspektor. — Naravno, nas je on morao pozvati, ali što mu bi da ode do vas, to ne shvaćam.
Čisto razmetanje — odgovorio je Holmes. — Osjećao se toliko hladnokrvnim i toliko sigurnim u sebe da je uobrazio kako mu nitko ne može ništa. Mogao je svakom sumnjičavom susjedu reći: »Vidite što sam sve poduzeo. Zatražio sam pomoć ne samo policije nego čak Sherlocka Holmesa.«
Inspektor se nasmijao.
Moramo vam oprostiti vaš »čak«, gospodine Holmes — rekao je. — To je najstručniji posao kojega se mogu sjetiti.
Nekoliko dana kasnije moj mi je prijatelj dobacio primjerak »North Surrey Observera«, novina koje su izlazile jednom u dva tjedna. Pod nizom bombastičnih naslova, koji su počinjali sa »Užasom Raja« a
završavali sa »Briljantna policijska istraga«, tiskan je gust stupac u kojem je dat prvi potpuni izvještaj o ovom slučaju. Završni ulomak tipičan je za cjelinu. On glasi ovako:
»Izvanredna oštroumnost kojom je inspektor MacKennon iz mirisa boje izveo da bi se neki drugi miris, na primjer plina, mogao prikrivati, smioni zaključak da bi trezor mogao biti i ćelija smrti, te kasnija istraga koja je dovela do otkrića tjelesa u napuštenom bunaru, mudro prikrivenom pasjom kućicom, trebala bi živjeti u povijesti kriminala kao trajan primjer inteligencije naših profesionalnih detektiva.«
No, no, MacKennon je dobar momak — rekao je Holmes s tolerantnim smiješkom. — Možete to pohraniti u naše arhive, Watson. Jednog će se dana moći ispričati istinita priča.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu