Srebrna Zvijezda-Arthur Conan Doyle

Ići dole

Srebrna Zvijezda-Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:09 am





Zbirka pripovijedaka pod naslovom "Memoari Sherlocka Holmesa" nastavak je zbirke "Avanture Sherlocka Holmesa". Detektiv nastavlja borbu protiv dijaboličkog kriminalca Moriartyja, a radnja posljednje pripovijetke vodi nas u Švicarsku. U borbi između dvojice takmaca Holmes pada u duboku ponor. Je li to njegov kraj? Zar heroji ikad umiru?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Srebrna Zvijezda-Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:09 am






ŽUTO LICE

Kad već objavljujem ove kratke crtice o mnogobrojnim slučajevima svoga prijatelja, čije su me izvanredne sposobnosti dovele u situaciju da o njima slušam, a koji put i sudjelujem u nekoj neobičnoj drami, posve je prirodno da ću se više zadržati na njegovim uspjesima nego na neuspjesima. A to ne činim toliko iz obzira prema njegovu ugledu, jer su me energija i okretnost tog čovjeka baš najviše zadivljavale kad bi se našao u teškoćama, već zato što tamo gdje on nije uspio, obično nije ni nitko drugi uspio, pa je ta priča zauvijek ostala bez završetka. Međutim, tu i tamo događalo se da je istina izišla na vidjelo i onda kad bi on pogriješio. Ispričao sam pet-šest takvih slučajeva, od kojih su slučaj Musgrave i ovaj koji sada ovdje iznosim najzanimljiviji.
Sherlock Holmes se rijetko bavio sportom zbog samog sporta. Vrlo je malo ljudi u stanju izdržati veći fizički napor, a on je, nesumnjivo, bio jedan od najboljih boksača svoje težine. Ali, on je na besciljno bavljenje sportom gledao kao na traćenje snage, i latio bi ga se samo ako je trebalo da posluži nekakvom specijalnom cilju, samo što bi tada postajao neumoran i neuništiv. čudno je da se pod takvim uvjetima uopće mogao održati u kondiciji. Hranio se obično vrlo skromno, pridržavao se jednostavnih navika, približujući se često samoodricanju. Osim povremenog uzimanja kokaina, nije imao poroka, a i tu je drogu uzimao samo protiv jednoličnog života, kad nije imao u vidu neki svoj slučaj i kad bi dnevni listovi bili nezanimljivi.
Jednog dana, u rano proljeće, popustio je mom navaljivanju i pošao da se prošeće parkom kojemu su prvi izdanci zelenila upravo izbijali na brijestovima, a zgrčeni pupoljci kestenova lišća već počinjali da razvijaju svoje petokrake listove. Dva sata smo lutali unaokolo, uglavnom šuteći, kao što i odgovara ljudima koji se prisno poznaju. Bilo je skoro pet sati kad smo se vratili u Baker Street.
Oprostite, gospodine — reče dječak koji nas je posluživao, kad je otvorio vrata — tražio vas je jedan gospođin.
Holmes me prijekorno pogleda. — Dugo smo se zadržali u šetnji — reče. Zatim se obrati dječaku. — A onda je otišao?
Otišao, gospodine.
Zar ga niste pozvali da uđe?
Jesam, gospodine, pozvao sam ga, pa je i ušao.
Kako je dugo čekao?
Pola sata, gospođine. Bio je vrlo nemiran i sve se vrijeme šetkao i vrpoljio. Stajao sam pred vratima, gospodine, pa sam ga mogao čuti. Najzad je izišao u hodnik i uzviknuo: »Zar taj čovjek nikad neće doći?« To su njegove riječi, gospodine. »Treba samo još malo da pričekate«, rekoh mu ja. »Onda ću čekati napolju na zraku, jer se ovdje gušim«, odgovorio mi je, i ja ga nikako više nisam mogao zadržati.
Dobro, dobro! Učinili ste što ste mogli — reče Holmes dok smo ulazili u sobu. — To je ipak vrlo neugodno, Watsone. Vapim za nekakvim poslom, a prema nestrpljenju ovoga čovjeka, čini se, da je nešto važno. Oho! Ovo na stolu nije vaša lula! Mora da ju je on zaboravio. Lijepa, stara lula, s dobrim dugačkim kamišem od materijala što ga prodavači duhana nazivaju jantarom. Htio bih znati koliko kamiša od pravog jantara ima u Londonu. Neki ljudi misle da mušica u jantaru predstavlja nekakav znak i tako je stavljanje lažnih mušica u lažni jantar sad već postalo pravi zanat. Mora da je bio vrlo uzbuđen, kad je zaboravio lulu koju očito mnogo cijeni.
Otkud znate da je mnogo cijeni?
Pa, rekao bih da je prvotna cijena te lule iznosila sedam šilinga i šest pensa. Vidite, ona je dvaput popravljana: jedanput na svom drvenom, a drugi put na jantarskom dijelu. Oba su popravka izvršena, kao što vidite, srebrnim prstenima, a svaki mora da je stajao više od same lule. Taj čovjek sigurno visoko cijeni ovu lulu, kad više voli da je popravlja nego da kupi za isti novac novu.
I ništa drugo ne primjećujete na njoj? — upitah, jer je Holmes zamišljeno okretao lulu u ruci i zurio u nju.
On je podignu i udari po njoj dugačkim tankim kažiprstom, kao što to čini profesor kad predaje o nekoj kosti.
Lule su ponekad izvanredno zanimljive — reče on. — Ni na čemu nisu tako očiti znakovi individualnosti, osim možda na satovima i
na uzicama za cipele. Međutim, ovdje znakovi individualnosti, nisu naročito istaknuti ni značajni. Vlasnik lule očito je mišićav čovjek, ljevak, s vanredno zdravim zubima, nebrižljiv u svojim navikama i ne mora štedjeti.
Moj prijatelj izrekao je ove podatke onako usput, ali sam odmah opazio da me gleda ispod oka da bi vidio pratim li njegovo izlaganje.
Vi mislite da čovjek mora biti imućan, ako puši iz lule od sedam šilinga? — rekoh.
Ovaj je duhan mješavina »Grosvenor« i stoji osam pensi po unci
odgovori mi Holmes istresavši malo duhana na dlan. — Kako može da dobije odličan duhan za upola manju cijenu, ne mora štedjeti.
Imate li još kakvih podataka?
On ima običaj da pali lulu na svjetiljkama i na plinskom plamenu. Pogledajte, pa ćete vidjeti da je na jednoj strani sasvim nagorjela. Naravno, od šibica to se ne bi moglo desiti. Zašto da čovjek drži šibicu pored lule? Ali, na svjetiljci je ne može zapaliti, a da ne sagori njen prednji dio. Ovdje je to desna strana lule. Po tome zaključujem da je taj čovjek ljevak. Približite vašu lulu svijećnjaku pa ćete vidjeti da, kao dešnjak, približujete njenu lijevu stranu plamenu. Možda ćete ponekad učiniti i drukčije, ali to će biti izuzetno. Zatim, on je progrizao jantar. Mora da je snažan, energičan čovjek sa zdravim zubima, kad može da to učini. Nego, ako se ne varam, čujem ga na stepenicama, pa ćemo imati prilike da proučimo nešto zanimljivije nego što je lula.
Čas zatim vrata se otvoriše i u sobu uđe visok mlad čovjek. Bio je uredno, ali jednostavno odjeven u sivo odijelo, a u ruci je držao šešir sa širokim obodom. Bio bih mu dao oko trideset godina, iako je, zapravo, bio nešto stariji.
Oprostite, molim vas — reče on — pretpostavljam da je trebalo da pokucam. Da, razumije se, trebalo je da pokucam. Činjenica je da sam ponešto uzbuđen, a zbog toga i zaboravljiv. — I pri tom prijeđe rukom preko čela, kao čovjek koji je poluzbunjen, a zatim više pade nego što sjede na stolicu.
Vidim da jednu ili dvije noći niste spavali — reče Holmes na
svoj dobroćudni, prirodni način. — Nespavanje napreže čovjeku živce više nego li rad, čak više negoli uživanje. Smijem li vas upitati u čemu vam mogu pomoći?
Potreban mi je vaš savjet, gospodine. Ne znam što da radim, imam osjećaj kao da mi je cio život razoren.
Želite li da me zaposlite kao savjetodavnog detektiva?
Ne samo to. Želim da čujem vaše mišljenje, jer vas znam kao razborita čovjeka, kao svjetskog čovjeka. želim da mi kažete kako treba da postupim u okolnostima u kojima se nalazim. Nadam se da ćete biti u stanju kazati.
Izbacivao je rečenice kratko, oštro, grčevito, pa mi se činilo da govori s velikom teškoćom.
Stvar je vrlo škakljiva — reče. — Nitko ne voli da govori stranom čovjeku o svojim porodičnim stvarima. Čini mi se strašnim što sam primoran iznositi kako je moja žena postupila s dva čovjeka koje nikad prije nisam vidio. Stvar je sama po sebi stravična. Ali, ja sam na izmaku svojih snaga, pa mi je potreban savjet.
Dragi gospodine Grant Munro ... — poče Holmes.
Naš posjetilac skoči sa stolice. — Otkuda — uzviknu — vi znate moje ime?
Ako želite sačuvati svoj inkognito — reče Holmes smiješeći se
predložio bih vam da ne ispisujete svoje ime na postavi šešira, ili da bar okrenete njegov gornji dio prema osobi kojoj se obraćate. Upravo sam vam htio kazati kako smo moj prijatelj i ja u ovoj sobi čuli mnoge tajne. A imali smo i sreće da vratimo mir mnogim uznemirenim dušama. Vjerujem da ćemo i vama pomoći. Smijem li vas zamoliti da mi bez odlaganja iznesete činjenice u vezi s vašim slučajem, jer nam gubljenje vremena može samo štetiti?
Naš posjetilac prijeđe ponovo rukom preko čela kao čovjek koji osjeća svu težinu svog položaja. Iz svakog pokreta i izraza razabrao sam da imamo posla sa čovjekom uzdržljivim, povučenim u sebe, s crtom ponosa, koji je sklon da skriva svoje rane, a ne da ih otkriva. Odjednom, žestokim pokretom ruke, kao čovjek koji odbacuje u stranu sva ograničenja, započe:
Evo vam činjenica, gospodine Holmes — reče. — Oženjen sam već tri godine. Za to vrijeme moja žena i ja voljeli smo se i živjeli sretno kao rijetko koji bračni par. Među nama nije bilo neslaganja ni u mislima, ni u riječima, ni u djelima. A od prošlog ponedjeljka, među nama se odjednom otvorio jaz, i sad vidim da u njenom životu ima nešto o čemu znam tako malo kao da je riječ o bilo kojoj meni nepoznatoj ženi koja prolazi ulicom. Otuđili smo se jedno drugome. Želio bih saznati zašto se to dogodilo.
Ali, s jednom stvari želio bih da budete načistu prije nego što nastavim, gospodine Holmes: Effie me voli. U to nema sumnje. Ona me voli svim srcem i svom dušom, voli me više nego ikada. Znam da je tako i osjećam. O tome ne želim raspravljati. Muškarac zna kad ga žena voli. Ali, postoji među nama neka tajna, i mi nikad više ne možemo da budemo onakvi kakvi smo bili ranije, dok se god ta tajna ne objasni.
Budite ljubazni i iznesite mi činjenice, gospodine Munro — reče Holmes nestrpljivo.
Reći ću vam šta znam o Effienu životu. Ona je bila udovica kad sam je sreo prvi put, iako vrlo mlada, bilo joj je svega dvadeset i pet godina. Tada se zvala gospođa Hebron. Otišla je u Ameriku još kao posve mlada djevojka i živjela je u gradu Atlanti, gdje se udala za tog Hebrona, koji je bio advokat s dobrom praksom. Imali su jedno dijete, ali se u gradu pojavila žuta groznica, pa su, i muž i dijete, umrli od te groznice. Vidio sam njegovu osmrtnicu. Zbog toga je ona omrznula Ameriku i vratila se da živi s jednom neudatom tetkom u mjestu Pinner u Middlesexu. Mogu spomenuti i to da ju je muž ostavio dobro zbrinutu; imala je kapital od oko četiri hiljade i pet stotina funti, koji je on tako dobro uložio da je davao prosječno sedam posto interesa. Kad sam je sreo, živjela je u Pinneru svega šest mjeseci. Zaljubili smo se jedno u drugo, pa smo se nakon nekoliko tjedana vjenčali.
Ja sam trgovac hmeljom pa imam prihod od oko sedam ili osam stotina funti. Kako smo dobro stajali, uzeli smo pod zakup za osamdeset funti godišnje jednu lijepu vilu u Norburyju. Naša je mala kuća dosta usamljena, mada nije baš daleko od grada. Više nas je jedna gostionica i dvije kuće, a s onu stranu poljane ljetnikovac. Drugih kuća sve do pola puta do stanice nema. Morao sam poslom često ići u grad, ali sam ljeti imao manje posla, pa smo tada žena i ja bili sretni u svojoj
lijepoj seoskoj kući kako se samo poželjeti može. Kažem vam, među nama nije bilo ni sjenke razdora, sve dok nije počela ta prokleta afera.
Još vam nešto moram reći prije nego što nastavim. Kad smo se vjenčali, moja žena je svu svoju imovinu prenijela na mene — u izvjesnoj mjeri i protiv moje volje, jer mi je bilo jasno koliko bi to moglo biti opasno, ako bi mi poslovi krenuli nagore. Ali, ona je tako htjela i tako je i učinila. Međutim, otprilike prije šest tjedana došla je k meni.
»Jack — reče — kad si primio moj novac, rekao si mi da ga, ako mi ikad ustreba, mogu tražiti od tebe.«
»Pa naravno« — rekoh — »to je ionako sve tvoje.«
»Dobro reče ona — treba mi sto funti.«
— Bio sam malo iznenađen, jer sam mislio da želi nekakvu novu haljinu ili nešto slično.
»Zašto, zaboga«, zapitah.
»Oh« reče mi ona na svoj nestašni način. »Ti si mi rekao da si samo moj bankar, a bankari, znaš, ne postavljaju pitanja.«
»Ako stvarno to želiš, dobit ćeš novac: to je sasvim razumljivo.«
»O da, ja stvarno to želim.«
»I nećeš mi reći zašto ti je potreban?«
»Jednoga dana možda, ali sada ne, Jack.«
I tako sam se morao zadovoljiti, iako je to bilo prvi put što se među nama ispriječila nekakva tajna.
Dao sam joj ček i o tome više nisam vodio računa. Možda to i nema nikakve veze s onim što se dogodilo kasnije, ali smatrao sam potrebnim da to spomenem.
Dakle, maločas sam vam rekao da je nedaleko od naše kuće ljetnikovac. Od tog ljetnikovca dijeli nas samo jedna poljana, ali, da biste dospjeli do te kuće, treba ići cestom, a zatim skrenuti jednom stazom. Iza ljetnikovca je lijep mali gaj škotskih jela, gdje sam mnogo volio šetati, jer drveće ugodno djeluje na čovjeka. Ljetnikovac je
prošlih osam mjeseci bio nenastanjen, što je svakako bila šteta, jer se radi o lijepoj dvokatnoj kući, sa starinskim malim parkom, obraslim orlovim noktima. Često sam ondje zastajao i mislio kako bi to moglo biti sasvim zgodno malo domaće ognjište.
Tako sam prošlog ponedjeljka uvečer šetao onuda, kad odjednom sretnem na putu prazna teretna kola i ugledam na travnjaku pored trijema gomilu namještaja i sagova. Bilo je jasno da je ljetnikovac iznajmljen. Prođem onuda i zaustavivši se kao kakav besposličar, bacim pogled na stvari: pitao sam se kakvi su to ljudi koji su došli da žive u našem najbližem susjedstvu. Odjednom spazim da me s jednog od gornjih prozora netko promatra.
Ne znam što mi je na tom licu upalo u oči, gospodine Holmes; sjećam se samo da me je od njega uhvatila jeza. Bio sam dosta daleko, pa nisam mogao dobro razabrati crte toga lica, ali bilo je na njemu nešto neprirodno i neljudsko. Pod tim dojmom približih se kući da bih bolje vidio lice koje me je promatralo. Ali, kad sam to učinio, lica odjednom nestade, kao da ga je netko na silu otrgnuo od prozora i odvukao u sobu. Punih pet minuta stajao sam ondje raščlanjujući taj svoj dojam i razmišljajući. Ne mogu kazati da li je to bilo lice nekog muškarca ili žene. Najviše me se dojmila boja. Mrtvački blijedo, upravo žuto, svojom nepomičnošću i ukočenošću, djelovalo je strašno, neprirodno. Uznemiren, odlučio sam da saznam nešto više o tom ljetnikovcu. Priđem kući i zakucah na vrata. Gotovo u isti čas na vratima se pojavi jedna visoka i suha žena, gruba i neugodna lica. Po njenom naglasku razabrah da joj je domovina negdje na sjeveru.
»Šta tražite?«, upita me.
»Ja sam vaš susjed. Stanujem s onu stranu poljane«, rekoh pokazujući pri tom glavom prema svojoj kući. »Vidio sam da ste se tek doselili pa sam pomislio da bih vam možda mogao pomoći.«
»Tako? Potražit ćemo vas kad nam budete trebali«, reče ona i zatvori mi vrata pred nosom. Razljućen tim grubim odbijanjem, okrenuh se i vratih kući. Cijelu sam večer nastojao misliti na druge stvari, ali su mi se misli stalno vraćale na tu grubu ženu. Odlučih da o tome Effie uopće ne govorim, jer je ionako bila nervozna i napetih živaca, pa nisam želio da je još više uznemirim svojim neugodnim
utiscima. Prije nego što usnu, ipak joj rekoh da je ljetnikovac sada nastanjen, ali mi ona na to ništa ne odgovori.
Obično vrlo čvrsto spavam. Zato su mi u porodici često u šali govorili da me noću ne bi mogli probuditi ni topovima. Ali, te sam noći, ne znam zašto, možda zato što sam bio pomalo uzbuđen tim beznačajnim, ali ipak neugodnim događajem, spavao mnogo lakšim snom nego obično. U polusnu kao kroz nekakvu maglu, osjećao sam da se u sobi nešto događa i odjednom mi bi jasno da se moja žena obukla, navukla kaput i stavila kapicu na glavu. Već sam bio zaustio da promrmljam nekoliko snenih, upitnih riječi ili prigovora zbog tog njenog odijevanja u nevrijeme, kad joj odjednom poluotvorenim očima spazih lice obasjano svijećom i zanijemih od iznenađenja. Lice joj je imalo izraz kakav nisam prije nikad bio vidio, ni mislio da se uopće u nje može da vidi. Bila je blijeda kao smrt, disala ubrzano pod zakopčanim kaputom i bacala krišom poglede prema postelji, da vidi da li me je probudila. Zatim, misleći da još spavam, tiho se iskrade iz sobe, a trenutak kasnije začujem jako škripanje koje je moglo dolaziti jedino od šarki na ulaznim vratima. Uspravim se na ležaju i stanem zglobovima prstiju udarati o rub postelje da bih se uvjerio jesam li doista budan. Potom izvadim sat ispod jastuka. Bila su tri sata ujutro. Što radi moja žena u tri sata ujutro na seoskom putu?
Sjedio sam oko dvadeset minuta i razmišljao o tome, nastojeći pronaći nekakvo objašnjenje. Što god sam više mislio, stvar mi je postajala sve neobičnija i nejasnija. Još sam mozgao o tome, kad začujem uz ponovno tiho zatvaranje vrata i ženine korake uz stepenice.
»Gdje si, zaboga, bila Effie?«, upitam je kad je ušla.
Ona se na moje riječi i trgnu i pusti prigušen krik, a taj krik i uzvik mučili su me više nego išta, jer je u njima bilo nešto neopisivo grešno. Moja je supruga bila uvijek iskrena i otvorena, pa me srsi prođoše kad je vidjeh kako se krišom povlači u svoju sobu i tamo plače i trza se, iznenađena mojim riječima.
»Zar si budan, Jack?«, uzviknu ona uz nervozan smijeh. »A ja sam mislila da te ništa ne može probuditi«.
»Gdje si bila?«, upitah je oštrije.
»Ne čudim se što si iznenađen«, reče ona otkopčavajući kaput, a pri tom su joj drhtah prsti. »Ne sjećam se zaista da sam ikad u životu učinila tako nešto. Imala sam osjećaj da se gušim pa sam bila obuzeta neodoljivom željom da udahnem malo svježeg zraka. Bila bih sigurno pala u nesvijest da nisam izišla. Stajala sam na vratima nekoliko trenutaka i tako došla k sebi.«
Sve vrijeme dok mi je pričala tu priču nije me nijedanput pogledala, glas joj je zvučao kao da nije njen. Bilo mi je jasno da ne govori istinu. Nisam joj ništa odgovorio. Bolna srca okrenuo sam glavu zidu, a misli su mi bile pune otrovnih sumnji. Što to moja žena krije od mene? Gdje li je bila za vrijeme te čudne šetnje? Osjećao sam da se neću smiriti dok to ne saznam, a ipak sam se uzdržavao da je bilo što pitam, jer sam znao da mi već jedanput nije rekla istinu. Preostali dio noći bacao sam se amo-tamo i preturao u glavi nevjerojatne pretpostavke.
Trebalo je da tog dana odem u grad, ali sam bio i suviše uzbuđen da bih mogao obratiti pažnju poslovima. I moja je žena bila uzrujana, a po kratkim upitnim pogledima koje mi je stalno krišom upućivala, mogao sam razabrati da je shvatila da joj ne vjerujem pa ne zna više što da čini. Za doručkom izmijenismo jedva koju riječ, a zatim iziđoh da se prošetam kako bih na svježem jutarnjem zraku o svemu potanje razmislio.
Otišao sam do Crystal-Palace, proveo sam izvan kuće čitav jedan sat, oko jedan sat poslije podne sam se vratio. Put me je vodio pored ljetnikovca. Zastao sam časkom da bacim pogled na prozore, u nadi da ću vidjeti ono čudno lice koje je jučer piljilo u mene. Zamislite koliko sam se iznenadio, gospodine Holmes, kad su se vrata odjednom otvorila i pojavila se moja žena.
Bio sam zanijemio od iznenađenja kad je ugledah, ali moje je uzbuđenje bilo blijeda slika njezinog. Kad nam se pogledi sretoše, časkom se činilo kao da će ući u kuću, a onda, uviđajući da joj je svako sakrivanje uzaludno, zastade sva blijeda u licu, sa strahom u očima, koji nije bio u skladu s osmijehom na usnama.
»Oh, Jack«, reče, »upravo sam bila pošla našim novim susjedima da vidim da li bih im u nečemu mogla pomoći. Zašto me tako gledaš? Jack? Zar se ljutiš na mene?«
»Ovamo si, dakle, dolazila prošle noći?«, upitah je.
»Što hoćeš time kazati?« — uzviknu ona.
»Dolazila si ovamo. Znam to sigurno. Zašto posjećuješ te ljude usred noći?«
»Nisam nikada bila ovdje.«
»Kako možeš tako otvoreno lagati?«, uzviknuh. »I glas te izdaje. Kad sam ja nešto tajio pred tobom? Ući ću sad u tu kuću i ispitat ću stvar dokraja.«
»Ne, ne, Jack, zaboga, ne čini to!«, počne me ona preklinjati silno uzbuđena. — A kada sam se približio vratima, ona me dohvati za rukav i grčevito me odvuče.
»Preklinjem te, ne ulazi, Jack«, uzviknu ona. »Zaklinjem ti se da ću ti jednog dana reći sve, ali, ako sad uđeš u tu kuću, sve ćeš upropastiti«. Pokušao sam je odgurnuti no ona se pripi grčevito uz mene.
»Vjeruj mi, Jack!«, vikala je. »Vjeruj mi samo ovaj put. Nećeš se nikada zbog toga pokajati. Znaš da ti nikada ništa ne tajim, ako to nije za tvoje dobro. Cio naš život zavisi od toga. Ako se vratiš sa mnom kući, sve će se dobro svršiti. Ali, uđeš li silom u tu kuću, sve će među nama biti svršeno.«
Bilo je toliko ozbiljnosti, toliko očajanja u njenom držanju, da su me te riječi zadržale, i ja sam neodlučno zastao pred vratima.
»Vjerovat ću ti pod jednim uvjetom«, rekoh najzad, »da učiniš kraj tim noćnim posjetima. Čuvaj slobodno svoju tajnu, ali mi moraš obećati da ćeš se okaniti tih noćnih posjeta i tajanstvenih pothvata koje sada kriješ preda mnom. Spreman sam da taj neugodni događaj zaboravim, ako mi obećaš da se to ubuduće neće više ponoviti.«
»Bila sam sigurna da ćeš mi vjerovati«, uzviknu ona s uzdahom velikog olakšanja. »Bit će kao što ti želiš. Vratimo se sada oh, da, vratimo se svojoj kući.« Vukući me još za ruku, odvuče me od ljetnikovca. Odlazeći, okrenuh se i spazih da nas s gornjeg kata promatra ono žuto, blijedo lice. Kakva li veza postoji između tog stvorenja i moje žene? Kako je moja žena mogla da održava bilo kakve veze s onom grubom prostakušom koju sam dan prije vidio. Bila je to
za mene čudna zagonetka. Znao sam da se neću smiriti dok god je ne riješim.
Poslije toga sam dva dana ostao kod kuće. Činilo se kao da se moja žena savjesno pridržava našeg sporazuma, jer, koliko sam znao, nije nijedanput izišla iz kuće. Međutim, trećeg dana imao sam dovoljno dokaza da je njeno svečano obećanje bilo preslabo da je sačuva od tajnog utjecaja koji ju je odvlačio od muža i bračnih dužnosti.
Otišao sam u grad toga dana, ali sam se vratio vlakom u dva i četrdeset a ne u tri i trideset šest, kao što sam to uvijek činio. Kad sam ulazio u kuću, služavka je sva uplašena istrčala preda me u predvorje.
»Gdje je gospođa?«, upitah je.
»Mislim da je izišla u šetnju«, odgovori mi ona.
Duša mi se odjednom ispuni sumnjom. Pohitam uz stepenice da utvrdim da li je kod kuće. Pri tom pogledam slučajno kroz jedan od otvorenih prozora i spazim služavku, s kojom sam maločas razgovarao, kako trči preko poljane prema ljetnikovcu. Sad sam, naravno, sve shvatio. Moja je žena bila otišla tamo i zamolila služavku da je pozove, ako bih se vratio. Dršćući od bijesa, poletim dolje i pojurim preko, odlučan da tu stvar okončan jednom zasvagda. Odjednom sam spazio svoju ženu i služavku kako se žurno vraćaju kući, ali se ne ustavim da govorim s njima. Velika tajna, koja mi je zasjenila život, bila je u ljetnikovcu. Zaklinjao sam se da ću učiniti kraj toj tajni, ma šta se dogodilo. Nisam ni pokušao da zakucam na vrata kad sara stigao do kuće, već sam odmah pritisnuo kvaku i ušao u hodnik.
U prizemlju je bilo tiho. U kuhinji je na vatri vrio kotao, a u košari je ležala sklupčana velika crna mačka. Ženi, koju sam prije bio vidio, nije bilo ni traga ni glasa. Otrčim u sobu, ali je i ona bila prazna. Pohitam tada uz stepenice, otkrio sam samo dvije napuštene sobe s grubim namještajem i najobičnijim slikama. U kući nije bilo nikoga. Samo je soba s prozorom na kojemu sam bio vidio ono čudno lice bila otmjeno i ugodno namještena. Sve se moje sumnje pretvoriše u gorko i žestoko uzbuđenje, kad ugledah na kaminu veliku fotografiju svoje žene koja je na moj zahtjev bila snimljena prije tri mjeseca.
Kad sam utvrdio da u kući nema nikoga, napustio sam je s takvim
teretom na srcu kakav nikada nisam bio osjetio. Kad sam ulazio u naš dom, u predvorju mi žena iziđe u susret ali bio sam isuviše uvrijeđen i ljut da bih mogao govoriti s njom, pa prođem pored nje i odem u radnu sobu. Međutim, još nisam bio zatvorio vrata, kad mi ona priđe.
»Žalim što sam prekršila obećanje, Jack«, reče ona, »ali kada bi znao sve okolnosti, uvjerena sam da bi mi oprostio«.
»Onda mi reci sve«, rekoh.
»Ne mogu, Jack, ne mogu«, uzviknu ona.
»Dok god mi ne kažeš tko živi u onom ljetnikovcu i kome si to dala svoju fotografiju, između nas ne može biti povjerenja«, rekoh, otrgnuvši se od nje i napustih kuću. Bilo je to juče, gospodine Holmes, i otada nisam više vidio svoju ženu, niti znam išta više o toj čudnoj stvari. Ta prva sjenka među nama, toliko me uznemirila da sad ne znam što da učinim. Jutros mi je iznenada palo na pamet da ste vi čovjek koji bi me mogao savjetovati pa sam požurio k vama da svoju sudbinu bez ustručavanja stavim u vaše ruke. Ako vam nešto nisam dovoljno objasnio, molim vas, pitajte me. Ali, prije svega, recite mi brzo šta da činim, jer više ne mogu podnositi tu nevolju.
Holmes i ja saslušasmo s najvećim interesom tu neobičnu ispovijest, ispričanu grčevitim i isprekidanim glasom vrlo uzbuđenog čovjeka. Moj je prijatelj sjedio neko vrijeme bez riječi, brade naslonjene na ruke, utonuo u misli.
Biste li se mogli zakleti da je lice koje ste vidjeli na prozoru bilo lice muškarca? — zapita ga Holmes.
Svaki put kad sam ga vidio bio sam dosta daleko pa vam ne mogu točno odgovoriti na to pitanje.
Međutim, čini mi se da vas se ono neugodno dojmilo.
Da, čudno me se dojmilo neprirodnom bojom i neobično nepokretnim crtama. Kad sam se približio kući, ono je nestalo skoro u isti čas.
Koliko je vremena prošlo otkad je vaša žena zatražila od vas stotinu funti?
Bit će dva mjeseca.
Jeste li ikad vidjeli fotografiju njenog prvog muža?
Nisam. Ubrzo poslije njegove smrti izbio je velik požar u Atlanti, pa su svi njeni dokumenti bili uništeni.
Ali, ona je ipak imala njegovu osmrtnicu. Vi ste rekli da ste je vidjeli.
Da, poslije požara izvadila je prepis osmrtnice svog pokojnog muža.
Jeste li kada sreli nekog tko ju je poznavao u Atlanti?
Nisam.
Da li je možda dobivala pisma odande?
Koliko znam — nije.
Hvala! Htio bih malo razmisliti o toj stvari. Ako je ljetnikovac zauvijek napušten, možda ćemo imati izvjesnih teškoća; ako su pak, što mislim da je i najvjerovatnije, zakupci bili obaviješteni o vašem dolasku pa su napustili kuću prije nego što ste vi jučer u nju ušli, onda su se oni do sada sigurno vratili, pa bismo sad sve to mogli lakše objasniti. Dopustite mi, dakle, da vas posavjetujem da se vratite u Norbury i ponovo promatrajte prozore ljetnikovca. Ako budete imali razloga vjerovati da je ljetnikovac nastanjen, nemojte ulaziti silom, već pošaljite brzojav mom prijatelju i meni. Mi ćemo vam se pridružiti u roku od jednog sata nakon primitka brzojava pa ćemo vrlo brzo sve to ispitati dokraja.
Ako pak utvrdim da u ljetnikovcu, kao obično, nema nikoga?
Tada ću tamo sutra s vama pretresti stvar. Do viđenja. Samo se nemojte uznemiravati dok ne saznate ima li za to stvarnih razloga.
Bojim se da smo upali u nezgodnu stvar, Watsone — reče mi prijatelj, pošto je ispratio gospodina Granta Munroa do vrata.
Šta vam se čini?
Pripovijest zvuči grozno — odgovorih.
Posrijedi je neko ucjenjivanje, ili se ja grdno varam.
A tko bi bio taj ucjenjivač?
Eh, mora da je to ono stvorenje koje živi u lijepo namještenoj sobi u kući i drži njenu fotografiju na kaminu. Časne mi riječi, Watsone, to me blijedo lice na prozoru mnogo privlači, pa ni za što na svijetu ne bih htio da mi izmakne taj slučaj.
Pretpostavljate li nešto?
Imam jednu pretpostavku, doduše, prijevremenu. Iznenadio bih se kad bi se pokazalo da nije točna. U tom je ljetnikovcu prvi muž ove žene.
Što vam je dalo povoda da tako mislite?
Kako biste drukčije mogli protumačiti njeno mahnito nastojanje da drugi muž ne uđe u tu kuću? Evo, kako otprilike zamišljam tu stvar. Ova je žena bila udata u Americi. Kad su kod njenog muža odjednom došle do izražaja neke gnusne osobine ili se možda pojavila neka odurna bolest pa je ogubavio ili postao slabouman, ona bježi od njega, vraća se u Englesku, mijenja ime i, kao što je zamišljala, počinje drugom udajom nov život. Tri godine je bila udata i smatrala da je njen položaj sasvim siguran jer je svome mužu pokazala osmrtnicu prvog muža, kad odjednom njeno mjesto stanovanja otkriva prvi muž ili, pretpostavimo, neka bezobzirna žena koja je povezana s tim bolesnikom. Oni pišu ženi i prijete joj da će je otkriti. Ona traži stotinu funti i nastoji ih potkupiti. Usprkos tome, oni dolaze, i, kad muž slučajno spominje ženi da su u ljetnikovcu neke pridošlice, ona nekako saznaje da su to njeni gonioci. Čeka dok muž zaspi, a onda juri tamo i pokušava ih nagovoriti da je ostave na miru. Kako u tome ne uspijeva, odlazi ponovo slijedećeg jutra, a njen muž, kao što nam je rekao, susreće je na izlasku. Ona mu obećava da više neće tamo odlaziti, ali nada da će se osloboditi tih groznih susjeda suviše je slaba, i, dva dana kasnije, ona još jednom pokušava pa nosi sa sobom i svoju fotografiju koju su joj vjerojatno tražili. Usred tog razgovora dotrči služavka i kaže joj da se gospodar vratio kući, a žena onda, znajući da bi on došao ravno u ljetnikovac, isprati zakupca na stražnja vrata, vjerojatno u jelov gaj koji se nalazi u blizini. Tako je on našao kuću pustu. Međutim, mnogo ću se iznenaditi, ako je nađe pustu i večeras, kad pođe u izviđanje. Što mislite o tim mojim pretpostavkama?
Sve su to samo pretpostavke.
Ali se slažu sa činjenicama. Ako saznamo nove činjenice, koje ne bi mogle potkrijepiti te pretpostavke, bit će dovoljno vremena da ih razmotrimo. Zasad ne možemo učiniti ništa dok ne dobijemo poruku od našeg prijatelja iz Norburyja.
Nismo dugo čekali. Poruka je stigla upravo kad smo popili čaj.
»Ljetnikovac je još nastanjen zakupcima«, javljala je poruka. »Ponovo sam vidio ono lice na prozoru. Pričekat ću vlak koji stiže u sedam sati i neću poduzimati nikakve korake dok vi ne stignete«.
Kad smo izišli iz vlaka, čekao nas je na peronu. Pri svjetlu uličnih svjetiljki vidjeli smo da je vrlo blijed i da dršće od uzbuđenja.
I sad su tamo, gospodine Holmes — reče stavljajući ruku na rukav mog prijatelja. — Vidio sam svjetlo u ljetnikovcu kad sam onamo stigao. Treba da stvar raščistimo jednom zasvagda.
A kakav je vaš plan — upita ga Holmes dok smo koračali neosvijetljenim drvoredom.
Ući ću silom u ljetnikovac da vidim tko je u njemu. Želim da se vas dvojica nađete tamo kao svjedoci.
Jeste li se zaista na to odlučili, usprkos upozorenju svoje žene da je bolje da ne ulazite u tu tajnu?
Da, odlučio sam.
U redu. Mislim da imate pravo. Svaka je istina bolja od sumnje. Najbolje će biti da pođemo odmah. Dakako, po zakonu mi postupamo sasvim neispravno, ali mislim da to ipak vrijedi učiniti.
Noć je bila tamna, a kad smo skrenuli s ceste na uski put, uvelike izrovan, počela je padati sitna kiša. Međutim, gospodin Grant Munro nestrpljivo je žurio naprijed, a mi smo, posrćući, išli za njim što smo god brže mogli.
Moja je kuća osvijetljena — promrmlja on pokazujući na svjetlucanje među drvećem — a ovdje je ljetnikovac u koji ću sada ući.
Dok je to govorio, odjednom smo se, iza jedne okuke, našli u blizini kuće. Po žutoj svjetlosti na tamnom tlu uočili smo da kućna vrata nisu sasvim zatvorena, dok je jedan prozor na gornjem katu bio sjajno osvijetljen. Kad pogledasmo malo bolje, spazismo nejasnu sjenu kako
se kreće iza zastora.
To je ono stvorenje — povika Grant Munro. — I sami se možete uvjeriti da je netko tamo. Pođite sad za mnom pa ćemo uskoro doznati sve.
Kad smo se približili vratima, iz mraka se odjednom pojavi jedna žena i stade usred zlatne svjetlosne pruge. U tami joj nisam mogao vidjeti lica, ali su joj ruke bile ispružene u stavu preklinjanja.
Zaboga, Jack, nemoj — uzviknu ona. — Predosjećala sam da ćeš doći večeras. Razmisli bolje o tome, dragi! Vjeruj mi, nikad se nećeš pokajati, ako me poslušaš.
Isuviše sam ti dugo vjerovao, Effie — viknu on oštro. — Pusti me! Moram proći. Moji prijatelji i ja raščistit ćemo tu stvar jednom zauvijek. — On je odgurnu u stranu i prođe, a za njim mi. Kad je otvorio vrata, jedna postarija žena istrča pred njega i pokuša mu prepriječiti prolaz, ali je on odgurnu, pa smo ubrzo bili na stepenicama. Grant Munro uletje u osvijetljenu sobu na katu, a mi pojurismo u stopu za njim.
Soba je bila zaista ugodno i lijepo namještena. Dvije su svijeće gorjele na stolu, a dvije na kaminu. U kutu, nagnuto nad pisaći stol sjedilo je žensko stvorenje nalik na djevojčicu. Kad smo ušli u sobu bila je okrenula glavu, ali smo ipak opazili da je obučena u crvenu haljinu i da ima duge bijele rukavice. Kad se naglo okrenula prema nama, kriknuo sam od iznenađenja i strave. Lice joj je bilo neobično blijede boje, bez ikakva izraza. Vrlo brzo nestalo je tajne. Holmes se nasmiješi i dotaknu rukom uši djeteta. U isti čas s lica pade maska, i pred nama se stvori mala Crnkinja, crna kao ugljen, na kojoj se, kad se veselo nasmiješila ugledavši naša preneražena lica, zacakliše kao snijeg bijeli zubi. Prasnuo sam u smijeh i toliko mi je bila draga ta veselost; ali je Grant Munro zastao zureći u nju, a rukama je stezao svoje grlo.
Gospode! — uzviknu — što ovo znači?
Ja ću ti reći što znači — uzviknu gospođa, ušavši u sobu ponosno i odlučno. — Primoravaš me da ti kažem i protiv svoje volje, pa sad oboje moramo učiniti sve što možemo. Moj muž je umro, a dijete je preživjelo.
Tvoje dijete!
Ona izvuče iz njedara srebrni medaljon. — Ti ga nisi nikad otvorio.
Mislio sam da se ne može otvoriti.
Ona pritisnu jednu oprugu i stražnja se strana medaljona otvori. U njemu je bio portret neobično lijepog i inteligentnog čovjeka, na čijim su se crtama lica jasno vidjeli tragovi njegova afričkog porijekla.
To je John Hebron iz Atlante — reče gospođa. — Bio je plemenit čovjek, kojemu nije bilo ravna na svijetu. Odrekla sam se svoje rase da bih se udala za njega. Nikada se ni časkom nisam pokajala zbog toga. Na nesreću, naše jedino dijete nalikuje na njegove, a ne na moje pretke. To je čest slučaj u takvim brakovima. Mala Lucy mnogo je crnja nego što joj je bio otac. Ali, crna ili bijela, ona je moja draga mala curica i mamina mezimica. — Na te riječi malo stvorenje pritrča i privi se uz gospođine haljine.
U Americi sam je ostavila — nastavi ona — samo zato što je bila slaba zdravlja i što joj je mogla naškoditi promjena klime. Povjerila sam je jednoj vjernoj Škotkinji, koja je nekada bila naša služavka. Nikad mi nije palo na um da je ne priznam za svoje dijete. Ali, kad nas je slučaj sastavio, Jack, i kad sam te zavoljela, plašila sam se da ti spomenem svoje dijete. Neka mi bog oprosti! Bojala sam se da ću izgubiti tebe pa nisam imala hrabrosti da ti kažem istinu. Preostalo mi je da biram između vas dvoje, i moja slabost prema tebi udaljila me od djevojčice. Tri sam godine od tebe skrivala da ona postoji, ali sam od dadilje dobivala vijesti pa sam znala da je dobro. Međutim, najzad me je obuzela nesavladiva želja da još jednom vidim svoje dijete. Borila sam se protiv toga, ali uzalud. Iako sam bila svjesna kakvoj se opasnosti izlažem, odlučila sam da dovedem dijete ovamo, makar samo na nekoliko tjedana. Poslala sam dadilji sto funti i dala joj upute u vezi s ljetnikovcem, tako da je mogla doći ovamo kao susjed, a kao da ja s tim nemam bilo kakve veze. U svome oprezu išla sam tako daleko da sam joj naredila da djevojčicu preko dana drži u kući i da joj pokriva lice i ruke, da ni oni koji bi je slučajno vidjeli na prozoru ne bi pričali da je u susjedstvu jedno Crnče. Možda bih mudrije postupila, da sam bila manje oprezna, ali sam bila poludjela od straha da bi ti mogao saznati istinu.
Ti si mi prvi rekao da je ljetnikovac nastanjen. Trebalo je da čekam do jutra, ali nisam mogla spavati od uzbuđenja, i tako sam se najzad iskrala, vjerujući da ti tvrdo spavaš. Ali, ti si me vidio kad sam izišla, i to je bio početak mojih patnji. Sutradan si imao tajnu u rukama, ali si plemenito odustao i nisi se koristio svojom prednošću. Međutim, tri dana kasnije dadilja je jedva uspjela da pobjegne s djetetom na stražnja vrata, dok si ti ulazio na prednja. A sada, večeras, znaš konačno sve, i ja te pitam šta će biti od nas, od mog djeteta i mene? — Sklopila je ruke i čekala je da joj odgovori.
Prošle su dvije duge minute prije nego što je Grant Munro prekinuo tišinu, a onda je njegov odgovor bio jedan od onakvih kakvih se volim sjećati. Podigao je djevojčicu i poljubio je, a onda, držeći je i dalje u jednoj ruci, pružio drugu ruku svojoj ženi i krenuo s njom prema vratima.
Ugodnije će nam biti da govorimo o tome kod kuće — reče joj. — Nisam savršen čovjek, Effie, ali mislim da sam bolji nego što si mislila.
Holmes i ja smo sišli za njima do puta, a kad smo stigli dolje, moj me prijatelj povuče za rukav i reče mi: — Čini mi se da ćemo biti korisniji u Londonu nego u Norburyju.
Ne reče više ni riječi o tome slučaju do u kasno doba noći kad je sa zapaljenom svijećom polazio u svoju spavaću sobu.
Watsone — reče — ako bi vam se ikad učinilo da postajem isuviše samouvjeren ili da ulažem manje truda u neki slučaj nego što to zaslužuje, budite ljubazni pa mi šapnite na uho riječ »Norbury«, i ja ću vam biti bezgranično zahvalan.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Srebrna Zvijezda-Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:10 am




SREBRNA ZVIJEZDA

Bojim se, Watsone, da ću morati otputovati — reče mi jednog jutra Sherlock Holmes.
Otputovati! Kamo?
U Dartmoor, u Kings Pyland.
Nimalo se ne iznenadih. Čudio sam se što se on već prije nije upleo u taj neobični slučaj, glavni predmet razgovora širom Engleske u to vrijeme. Moj prijatelj šetkao je cijelog dana namrgođeno tamo-amo po sobi, pognute glave i pušio bez prekida puneći svaki čas lulu najjačom krdžom i praveći se pri tom kao da ne čuje moja pitanja i opaske. Naš nam je prodavač slao najnovija izdanja svih novina, ali Holmes bi ih samo letimično pogledao i odmah bacio u kut. Iako nije ništa govorio, znao sam dobro o čemu razmišlja. U to je vrijeme u javnosti postojao jedan jedini problem koji je mogao zagolicati njegovu analitičku prirodu: neobičan nestanak glavnog favorita u konjskoj trci za Wessex kup i tragično umorstvo njegova trenera. Zato me nije nimalo iznenadila njegova izjava da namjerava otići u mjesto gdje se odigrala drama.
Rado bih pošao s vama, ako bih bio siguran da vam ne smetam
rekoh mu.
Naprotiv, dragi moj Watsone, učinit ćete mi veliku uslugu ako pođete sa mnom. Nadam se da to neće biti za vas izgubljeno vrijeme, jer čini se da su neke okolnosti u tom slučaju naročito zanimljive. Još ćemo dospjeti na vlak u Paddington. Za vrijeme putovanja objasnit ću vam pobliže mnoge pojedinosti. Učinit ćete mi veliku uslugu ako ponesete sobom vaš odlični dogled.
I tako sam otprilike nakon jednog sata sjedio u kutu jednog vagona prve klase i jurio prema Exeteru, dok je Sherlock
Holmes, svoje lice, uokvireno kao i uvijek kapom s naušnjacima, zabio u svežanj najnovijih novinskih izdanja koje je bio nabavio na stanici Paddington. Već smo uvelike bili ostavili za sobom Reading, kad on odjednom baci i posljednji primjerak pod sjedalo i ponudi me cigarom.
Baš se vozimo kako treba — reče on, zagledavši se kroz prozor i bacivši pogled na svoj sat. — Pedeset tri i pol milje na sat.
Nisam opazio nikakve oznake za četvrtine milja — rekoh.
Nisam ni ja. Ali telegrafski su stupovi duž ove pruge postavljeni u razmacima od šezdeset jardi, i račun je jednostavan. Pretpostavljam da ste već nešto pročitali u novinama u vezi s umorstvom Johna Strakera i nestankom Srebrne Zvijezde.
Pročitao sam ono što su iznijeli »Telegraph« i »Chronicle«.
To je jedan od onih slučajeva u kojima vještinu rasuđivanja valja usmjeriti na pažljivu ocjenu svih pojedinosti više nego na pronalaženje nekakvih svježih dokaza. Tragedija je tako neobična, tako složena, tako značajna za svakog tko pati od preobilja sumnji, nagađanja i hipoteza. Teško je bilo odvojiti ukrase od činjenica, apsolutne, neporecive činjenice od uljepšavanja teoretičara i reportera. A zatim, kad smo već stvar postavili na sigurne temelje, valjat će donijeti zaključke i utvrditi na kakvim se to specijalnim okolnostima osniva cijela ta misterija. U utorak uvečer primio sam dva brzojava: od pukovnika Rossa, vlasnika konja, i od inspektora Gregoryja koji istražuje ovaj slučaj, pa me poziva na suradnju.
U utorak uvečer — viknuh — a sad je četvrtak ujutro. Zašto, pobogu, nište jučer otišli?
Dragi moj Watsone, bojim se da će mnogi koji me poznaju, pomisliti po vašim memoarima da sam pogriješio, što bi, uostalom, i bilo najnormalnije. Činjenica je, međutim, da nisam mogao vjerovati da najpoznatiji konj Engleske može tako dugo ostati nezapažen, pogotovu u tako rijetko naseljenom kraju, kao što je kraj sjeverno od Dartmoora. Očekivao sam svakog časa da će konj biti pronađen i da će se utvrditi da je njegov otmičar ubojica Johna Strakera. Međutim, kad je osvanulo i drugo jutro pa sam saznao da osim hapšenja mladog Fitzroya Simpsona nije ništa drugo učinjeno, zaključio sam da je vrijeme za akciju. Sada, pak, nekako mislim da jučerašnji dan ipak nije bio posve uzaludan.
Znači, došli ste do nekih konačnih zaključaka.
Došao sam u najmanju ruku do bitnih činjenica. Navest ću vam
ih, jer ništa ne rasvjetljava tako dobro neki slučaj kao kad se on izlaže drugome. Osim toga, ne mogu računati na vašu suradnju, ako vam ne ukažem na točku s koje polazim.
Zavalih se u meko sjedalo naslonjača, pušeći pri tom svoju cigaru i puštajući kolutove dima, dok je Holmes, pognuvši se malo, svojim dugačkim tankim kažiprstom označavao na stisnutoj šaci svoje lijeve ruke pojedine točke i ukratko opisivao događaje koji su bili povod našem putovanju.
Srebrna Zvijezda — poče on — to je konj soja Somomy koji je postigao izvanredne rezultate, ravan u tome svojim slavnim precima. Sada mu je pet godina i pukovniku Rossu, njegovu sretnom vlasniku, donosio je na trkama samo nagrade. U vrijeme katastrofe bio je najveći favorit za Wessex kup. Stanje na kladionici bilo je tri prema jedan. Na trkama je uvijek bio glavna uzdanica publike; nikad je nije razočarao, pa su na njega, čak i kad je imao male prednosti na startu, stavljane goleme svote. Bilo je očito, dakle, da je moralo biti mnogo ljudi koji su bili i te kako zainteresirani da Srebrna Zvijezda ne bude na startu kad se idućeg utorka spusti zastavica na stazi.
Naravno da se na tu moguću činjenicu računalo i u Kings Pylandu gdje se nalazi konjušnica pukovnika Rossa. Stoga su ondje poduzete sve mjere opreza da se favoritu ništa ne dogodi. Trener John Straker bivši je džokej koji se borio za boje pukovnika Rossa sve dok nije postao pretežak. Služio je kod pukovnika punih pet godina kao džokej, a zatim sedam godina kao trener i u službi je uvijek bio maran i ispravan. Imao je pod sobom tri momka: staja trkaćih konja nije, naime, bila velika, jer su bila svega četiri konja. Svaku večer jedan od momaka pošao bi da prespava noć u konjušnici, dok su ostali spavali u gornjim prostorijama. Sva su trojica bili odličnog karaktera. John Straker je bio oženjen pa je živio u maloj vili, udaljenoj oko dvije stotine jardi od konjušnice. Djece nije imao, držao je jednu služavku i bio prilično imućan. Okolina tog mjesta sasvim je nenaseljena; jedino se oko pola milje sjeverno od mjesta nalazi nekoliko kućica koje je neki poduzetnik iz Tavistocka sazidao za invalide i za sve koji hoće da uživaju u čistom zraku. Sam Tavistock leži dvije milje zapadno dok je s onu stranu močvare, također na oko dvije milje u Mapletonu veća staja trkaćih konja, koja pripada lordu Backwateru, a upravlja njom Silas
Brown. Ostalo je zemljište moćvarno, potpuno zapušteno, i na njemu živi samo nešto Roma čergara. Takva vam je bila opća situacija prošlog ponedjeljka u noći, kad se dogodila katastrofa.
Prethodne večeri konji su na povratku s treninga bili napojeni pa je konjušnica u devet sati zaključana. Dva momka su otišla do trenerove kuće gdje su večerali u kuhinji, dok je treći, Ned Hunter, ostao kod konja. Nekoliko minuta poslije devet, služavka Edith Baxter odnijela mu je večeru — zdjelu dimljene ovčetine. Za piće mu nije bila ponijela ništa, jer se ondje nalazila slavina za vodu. Po propisu dežurni momak smio je piti samo vodu. Služavka je bila ponijela sa sobom fenjer, jer je posvuda naokolo bio gust mrak, a staza je vodila kroz samu močvaru.
Edith Baxter bila je stigla na trideset jardi od konjušnice, kad se iz tmine pojavi jedan čovjek i pozva je da stane. Kad se čovjek pomolio nadohvat žutog svjetla njezinog fenjera, služavka spazi da se čovjek koji joj se približio ističe otmjenim držanjem, da je odjeven u odijelo od sivog tvida, da na glavi ima beretku od tkanine, na nogama gamaše, a u ruci težak štap s okruglim drškom. Ipak, od svega je najviše iznenadilo pretjerano bljedilo u licu i očigledno uzrujano ponašanje. Po njenom mišljenju moglo mu je biti otprilike trideset godina.
»Možete li mi reći gdje se nalazim?«, zapita je on. »Bio sam se gotovo već odlučio da prespavam u močvari kad sam odjednom ugledao svjetlost vašeg fenjera«.
»Nalazite se u Kings Pylandu, blizu konjušnice trkaćih konja koje upravo treniraju«, odvrati ona.
»Ah, doista! Pa to je prava sreća!«, povika on. »čuo sam da u konjušnici svake noći spava po jedan momak. To što mu nosite zacijelo je večera. Siguran sam da niste toliko ponosni da biste se odrekli jedne nove haljine koju možete zaraditi, zar ne?« i pri tom izvuče iz prsluka svitak bijela papira pa ga razvije. »Pobrinite se da ovo dospije noćas do tog momka, pa ćete moći kupiti najljepšu haljinu«.
Djevojka se prepade tog ozbiljnog nastupa, strugnu pored stranca i dočepa se prozora kroz koji je obično predavala hranu. Prozor je već bio otvoren, a Hunter je sjedio u staji za jednim stolićem. Djevojka mu je upravo bila počela pričati što joj se dogodilo, kad se stranac ponovo pojavi.
»Dobro veče«, reče on gledajući kroz prozor. »Htio bih razgovarati s vama«. Djevojka je kasnije izjavila pod zakletvom da je za vrijeme dok je govorio opazila kako mu iz stisnute šake proviruje jedan paketić.
»Šta tražite ovdje?«, upita ga momak.
»Tražim nešto što bi moglo popuniti vašu kesu«, odvrati neznanac.
»Imate dva konja za Wessexov kup: Srebrnu Zvijezdu i Bayarda. Dajte mi tip za klađenje i nećete požaliti. Da li je točno da Bayarda i s opterećenjem može dati onom drugom na trci od pola milje sto jardi prednosti i da se čak i škola kladila na njega?«
»Vi ste, dakle, jedan od onih prokletih špijuna što obilaze konjušnice. Sad ću vam ja pokazati kako mi iz Kings Pylanda dočekujemo takve ljude«. I on brzo skoči i požuri kroz konjušnicu da odveže psa. Djevojka pobježe kući, ali se trčeći osvrnu i vidje stranca kako se naginje kroz prozor. Čas zatim, kad Hunter istrča iz staje vodeći sa sobom psa, stranac je već bio nestao bez traga: momak je obišao cijelu zgradu, ali nije bio opazio ništa.
Stanite jedan trenutak, molim vas — upitah ja — da li je momak kad je istrčao iz konjušnice, vodeći sa sobom psa, zaključao vrata?
Odlično, Watsone, odlično — promrmlja moj prijatelj. — Toliko sam bio pod dojmom cijele te važne okolnosti da sam jučer posebno poslao brzojav u Dartmoor da bih razjasnio taj izlazak iz konjušnice. Momak je zatvorio vrata, uz to treba dodati i da prozor nije tolik da bi se kroza nj čovjek mogao provući.
Hunter pričeka da se vrate druga dva konjušara pa izvijesti trenera o svemu što se dogodilo. Straker se uzruja kad ču za to, premda, kako se činilo, nije bio baš potpuno shvatio pravo značenje strančeva dolaska. Međutim, ipak ga se sve neugodno dojmilo. Probudivši se u jedan sat izjutra, žena ga je vidjela kako se oblači. Na njena pitanja odgovorio joj je da zbog brige o konjima nema ni časka vremena pa namjerava odšetati do konjušnice kako bi se uvjerio da li je sve u redu. Ona ga stade moliti da ostane kod kuće. Čulo se, naime, da kiša lupa o prozore. Ali trener, unatoč njenom upornom moljakanju, ogrnu svoju široku kabanicu i ode.
Gospođa Straker je potom ponovo zaspala pa se probudila oko sedam sati izjutra. Kad je vidjela da joj se suprug još nije vratio, ona se na brzu ruku obuče i uputi prema konjušnici. Uvelike se iznenadi kad vidje da vrata konjušnice zjape otvorena, a u konjušnici sav zapetljan na jednoj stolici, sjedi, u stanju potpune obamrlosti, Hunter, dok je pregrada u kojoj je stajao glavni favorit bila prazna. Samom treneru nije bilo ni traga ni glasa.
Odmah razbudi oba momka koji su spavali gore u potkrovnici, određenoj za rezanje sijena, iznad prostorije za hamove. Oni nisu cijele noći ništa čuli, jer su tvrdo spavali. Hunter se očito nalazio pod djelovanjem neke jake opojne droge, pa su ga, pošto se uvjeriše da se od njega ne može saznati ništa što bi imalo nekog smisla, ostavili da spava i sa svojim ženama odjurili u potragu za konjem i trenerom. Još su se nadali da je možda trener iz bilo kakva razloga izveo konja na neki jutarnji trening. Međutim, kad se popeše na humak iza kuće, odakle se lijepo vidjela obližnja močvara, nisu naišli ni na kakve tragove ni konja ni trenera, ali su opazili izvjesne znakove po kojima se moglo zaključiti da se oko njih odigrala neka tragedija.
Otprilike na četvrt milje od konjušnice lepršao je na jednom žbunu žutilovke ogrtač Johna Strakera, a odmah ispod njega, u močvari, na dnu jedne jame koja je nalikovala na veliku zdjelu, pronađen je leš nesretnog trenera. Glava mu je bila smrskana divljačkim udarcima nekim teškim predmetom, a na bedru mu se vidjela dugačka rana, očito zadana vrlo oštrim predmetom. Po svemu se moglo razabrati da se Straker žestoko borio sa svojim napadačem: u desnoj je ruci držao mali nož, natopljen sve do drška grudvicama zgrušane krvi, dok je u lijevoj, čvrsto stisnutoj, držao crvenocrnu svilenu kravatu. Djevojka je prepoznala kravatu pa je tvrdila da ju je imao na sebi onaj stranac koji je prethodne večeri bio došao do konjušnice.
Kad je došao k sebi, Hunter je bio potpuno siguran da je onaj stranac vlasnik kravate. Tvrdio je da mu je taj stranac, dok je stajao kod prozora, u dimljenu ovčetinu stavio nekakvu drogu i tako je konjušnica ostala bez čuvara.
Što se tiče konja koji je bio nestao u blatu, na dnu zlokobne jame, bilo je dokaza napretek da se za vrijeme borbe na onome mjestu nalazio i konj. Ali on je od tog jutra bio nestao. Mada je nalazniku konja
obećana velika nagrada i mada su se svi Cigani u Dartmooru bacili u potragu za konjem, konju nije bilo ni traga ni glasa. Osim svega, kemijskom analizom ostataka večere koje su našli u zdjeli momka iz konjušnice, u jelu je pronađena znatna količina opijuma u prahu. Drugi ukućani, koji su te iste večeri kušali istu hranu, nisu osjetili nikakvih loših posljedica.
To su vam glavne činjenice ovog slučaja, izložene bez ikakvih jalovih nagađanja. A sad ću vam ukratko reći što je u povodu te tragedije uradila policija.
Inspektor Gregory, kojemu je povjeren taj slučaj, poznat je kao izvanredno sposoban službenik. Da je još samo obdaren maštom, mogao bi daleko dotjerati u svojoj struci. Čim je došao na mjesto događaja, pronašao je i odmah uhapsio čovjeka na kojega je najprije bila pala sumnja, a nije ga bilo teško pronaći, jer je cijelom tom kraju bio dobro poznat. Izgleda da se zove Fitzroy Simpson. Radi se o čovjeku otmjena porijekla i prilična obrazovanja koji je na trkama prokockao svoje imanje i sad živi uglavnom od manije opasnog i beznačajnog klađenja po raznim londonskim sporstkim klubovima. Pri pregledu njegove knjige u koju je bilježio oklade, ustanovilo se da je u nju unio sve svoje oklade protiv favorita Srebrne Zvijezde, i to u cjelokupnom iznosu od pet hiljada funti.
Prilikom hapšenja je izjavio, a da ga nitko nije na to primorao, kako je navratio u Dartmoor u nadi da će doći da izvjesnih obavještenja o konjima iz kingpylandske staje i o drugom favoritu Desboroughu, grlu o kojem se brinuo Silas Brown iz ergele u Mapletonu. Nije ni pokušavao zanijekati da je prethodne večeri postupio na način koji smo opisali, izjavljujući pri tom da nije imao nikakve zle namjere, već je samo želio da dobije obavijesti iz prve ruke. Tek kad mu je bila predočena njegova kravata, strahovito je problijedio i nije bio u stanju da objasni kako se ona našla u ruci umorenoga. Po njegovu mokrom odijelu jasno se vidjelo da ga je one noći, prije nego što je uhvaćen, zateklo napolju nevrijeme, a njegov štap, zapravo običan pendrek, imao je olovan vrh pa su se udarcima mogle tim štapom nanijeti baš onakve strašne ozljede kakve je zadobio trener.
S druge strane, on uopće nije bio nigdje ranjen, dok je, međutim Strakerov nož jasno ukazivao da ga je bar jedan od napadača morao
osjetiti na sebi. Eto, Watsone, sad sam vam sve izložio ukratko, pa ćete me uvelike obavezati ako mi pomognete svojim tumačenjem ovih činjenica.
Saslušah najpažljivije što mi je izložio Holmes svojom karakterističnom jasnoćom. Iako mi je veći dio tih činjenica bio poznat, ipak nisam bio dovoljno cijenio važnost svake od njih, ni međusobnu povezanost.
A da li je moguće — natuknuh — da je posjekotina na Strakerovu bedru nastala od noža dok se on cijelim tijelom trzao, što je neizbježno kad se god ozlijedi mozak?
I više nego moguće, to je vjerojatno — reče Holmes. — Ako je tome tako, onda je isključena jedna od glavnih okolnosti koja bi mogla da govori u prilog okrivljenog.
Ipak — rekoh — ne mogu nikako da shvatim kako policija tumači cijelu tu tragediju.
Bojim se da ćemo, ma kako je tumačili, naići na vrlo ozbiljne prigovore — odvrati moj prijatelj. — Uvjeren sam da policija pretpostavlja da je Fitzroy Simpson, pošto je omamio momka nekakvom drogom i došao na neki način do duplikata ključa, otvorio vrata konjušnice i izveo konja, očito u namjeri da ga odvede radi ucjene. Kako su nestale i uzde, smatra se da ga je njima zauzdao, i onda je ostavio za sobom otvorena vrata i odveo konja preko močvare gdje ga je ili sreo ili stigao trener Straker. Jasno je da je među njima izbila svađa, u kojoj je Simpson svojom štapinom razbio treneru glavu, a da pri tom sam nije bio ozlijeđen nožićem kojim se Straker bio poslužio u samoobrani. Zatim, ili je kradljivac odveo konja do nekog tajnog skloništa ili je možda sam konj za vrijeme gužve nekamo odjurio i sada luta slobodno po močvari. Eto, kako gleda na taj slučaj policija. Iako to nije suviše vjerojatno, sva su druga tumačenja još nevjerojatnija. Kad budem jednom na mjestu događaja, brzo ću ispitati tu stvar, a dotada ne vidim kako bi se ona mogla pomaći iz situacije u kojoj je sada.
Kad smo stigli u gradić Tavistock, koji leži usred velikog dartmoorskog okružja, sličan vršku nekog štita, bila je već večer. Na stanici su nas čekala dva gospodina: jedan visok, naočit, kose i brade koje su mu nalikovale na grivu i bradu u lava, neobično prodornih
plavih očiju, a drugi sitan, živahan, ugodan i dotjeran, u kišnom ogrtaču, s gamašama na nogama i s potkresanim zaliscima i naočalima. Taj drugi bio je pukovnik Ross, poznati sportaš, a onaj prvi inspektor Gregory, koji se u posljednje vrijeme mnogo ističe u engleskoj detektivskoj službi.
Radujem se što ste došli, gospodine Holmes — reče pukovnik.
Ovaj gospodin ovdje učinio je sve što se moglo učiniti, ali ja ću pokrenuti drvlje i kamenje da bih osvijetlio slučaj jadnog Strakera i ponovo došao do svog konja.
Da li je pronađeno nešto novo? — upita Holmes.
Žalim što vam moram reći da smo sasvim malo napredovah — reče inspektor. — Napolju nas čeka otvorena kočija, kako ćete svakako željeti da prije nego što se smrači vidite samo mjesto, mogli bismo o tome razgovarati za vrijeme vožnje.
Čas zatim sjedili smo sva četvorica u udobnoj kočiji čiji su kotači tandrkali kroz onaj starinski gradić u Devonshireu. Inspektor Gregory bio je sav obuzet izlaganjem svog slučaja, sipajući bujicu opaski, dok bi Holmes samo povremeno postavio kakvo pitanje ili dodao nešto. Pukovnik Ross, ruku prekrštenih na prsima, bio se naslonio leđima, a šešir navukao na oči dok sam ja radoznalo slušao dijalog te dvojce detektiva. Gregory je izlagao svoje tumačenje događaja. A tumačio ga je upravo onako kako je Holmes bio predvidio u vlaku.
Mreža se oko Fitzroy Simpsona već prilično zatvorila — govorio je on. — Ja osobno vjerujem da je on već naš. Ali u isto vrijeme moram priznati da raspolažemo samo posrednim dokazima koje bi neka nova otkrića mogla opovrći.
Što mislite o Strakerovu nožu?
Uvjereni smo da se Straker sam ranio prilikom pada.
Moj prijatelj Watson natuknuo mi je istu tu misao kad smo ovamo dolazili. Ako je tako, onda bi to govorilo protiv Simpsona.
Bez sumnje. On nema noža, a nije ni ranjen. Dokazi protiv njega svakako su veoma jaki. On je nesumjivo bio zainteresiran da nestane glavni favorit, nalazi se pod sumnjom da je otrovao momka u konjušnici, za vrijeme kiše bio je očito napolju, bio je naoružan teškim
štapom, a u ruci mrtvog čovjeka pronađena je njegova kravata. Smatram da raspolažemo priličnim brojem podataka na osnovi kojih možemo izići pred porotu.
Holmes zavrtje glavom. — Promećuran branilac sve bi to razbio u komadiće — reče. — Zašto bi on odvodio konja iz konjušnice? Zar ga nije mogao ozlijediti, ako je već htio da ga onemogući? Da li je kod njega nađen neki duplikat ključa? Koji mu je apotekar prodao opijum u prahu? A osim svega, gdje li je on kao stranac u tom kraju mogao sakriti konja, i to još konja kao što je ovaj? Kako objašnjava što je dao djevojci neki papir i tražio od nje da ga preda momku iz konjušnice?
On izjavljuje da je to bila novčanica od deset funti. Jedna je, istina, pronađena u njegovu džepu. Ali ostali vaši prigovori nisu baš tako strašni, kao što se čine. On u tora kraju nije bio stranac. Ljetos je dva puta odsjeo u Tavistocku. Opijum je po svoj prilici donio iz Londona, ključ, pošto se njime poslužio, vjerojatno je negdje bacio, a konj je možda u nekakvoj jami ili u starom rudniku oko močvare.
Što kaže o kravati?
Priznaje da je njegova i tvrdi da ju je izgubio. Ali u vezi s tim slučajem pojavile su se i neke nove okolnosti koje ga mogu teretiti i da je izveo konja iz konjušnice.
Holmes naćuli uši.
Pronašli smo tragove koji dokazuju da se u noći prošlog ponedjeljka, na milju daleko od mjesta gdje je izvršeno umorstvo, bila ulogorila skupina Roma. U utorak je ta skupina nestala. I sada, pod pretpostavkom da su Simpson i Romi u dosluhu, zar Simpson nije mogao, dokopavši se konja, odvesti ga k njima pa je možda konj sada kod Roma?
To je lako moguće.
Pretražili smo cijelu močvaru da bismo pronašli te Rome. Pretražio sam sve konjušnice i staje u Tavistocku i svuda naokolo na deset milja.
Koliko mi je poznato, ovdje u neposrednoj blizini još je jedna staja trkaćih konja.
Točno. I tu činjenicu ne smijemo previdjeti. A kako je njihov konj Deborah na drugom mjestu na kladionici, to i oni imaju interesa da nestane favorit. Zna se da je trener Silas Brown na kladionici uložio velike svote da bi ostvario ishod trke koji bi njemu bio povoljan i da Strakeru nije prijatelj. Mi smo, međutim, pregledali konjušnice i utvrdili da u njima nema ništa što bi moglo poslužiti kao dokaz da je Brown upleten u tu stvar.
I nema ništa što bi osumnjičenog Simpsona moglo dovesti u vezu s interesima mapletonske ergele trkaćih konja?
Baš ništa.
Holmes se zavali u sjedalo kočije i razgovor prestade. Nekoliko minuta kasnije kočijaš zaustavi kola kod lijepe male vile od crvenih opeka, s isturenom strehom što se nalazila uz cestu. Malo podalje, s onu stranu ograđene staze za treniranje konja nalazila se dugačka sporedna zgrada, pokrivena sivim crepovima. Odatle, pa svuda naokolo, sve do horizonta, ukazala nam se pred očima uleknuta vizija močvare koja se od sasušene paprati žarila poput bronce. Iz nje su stršili jedino zvonci Tavistocka i na zapadnoj strani skup kućica koje su predstavljale mapletonske konjušnice. Svi iskočismo iz kočije, izuzev Holmesa, koji je ostao i dalje zavaljen na svom sjedalu, pogleda upravljena prema nebu, potpuno utonuo u svoje misli. Prenuo se tek kad sam ga povukao za ruku, pa je naglo izišao iz kočije.
Oprostite mi — reče, okrenuvši se pukovniku Rossu koji ga je začuđeno promatrao. — Bio sam se zamislio . — Iz očiju mu je izbijao nekakav sjaj, a iz ponašanja suzdržano uzbuđenje. Kako sam mu već dobro poznavao ćud bio sam načistu da je pronašao siguran putokaz, mada nisam znao kakav.
Možda biste, gospodine Holmes, željeli odmah otići na mjesto zločina? — upita Gregory.
Čini mi se da bismo najprije trebali ostati malo ovdje i raspraviti potanko nekoliko pitanja. Pretpostavljam da su Strakera prenijeli ovamo.
Jesu. On leži gore. Sutra se otvara sudska istraga.
On je nekoliko godina bio u vašoj službi, pukovniče Ross, zar
ne?
Uvijek sam ga smatrao za odličnog službenika.
Pretpostavljam, inspektore, da ste popisali stvari nađene u džepovima poslije njegove smrti.
Sve su te stvari u salonu. Možete ih vidjeti, ako želite.
Jedan za drugim odosmo u prednju prostoriju i sjedosmo oko stola usred sobe. Tu inspektor otključa četvrtastu limenu kutiju i položi pred nas malu hrpu predmeta. Tu se nalazila jedna kutija voštanih šibica, lojanica od dva inča, lula od vrijesa, kesa od tuljanove kože s pola unce tanko izrezanog, isprešanog cavendish duhana, srebrni sat sa zlatnim lancem, pet zlatnika, jedno držalo od aluminija za olovku, neki papiri i na kraju nož s drškom od bjelokosti i vrlo finom, nesavitljivom oštricom na kojoj je bio tvornički žig: Weiss & Comp. London.
Taj je nož sasvim neobičan — reče Holmes, podigavši ga i pažljivo ga ispitavši. — Pretpostavljam, jer su na njemu krvave mrlje, da je to nož koji je nađen u stisnutoj šaci mrtvog Strakera. Ovaj nož, Watsone po svemu sudeći, spada u vašu nadležnost.
To je, kako ga mi nazivamo, nož za rezanje očne mrene.
Tako nešto sam i ja mislio. Oštrica je veoma fina, načinjena za vrlo osjetljiv posao. Čudno je što ga je nosio sa sobom čovjek koji se uputio u grub pothvat, a nije ga mogao ni spremiti u džep.
Vršak noža bio je zaštićen kolutićem pluta koji smo našli pored Strakerova leša. Gospođa Straker tvrdi da je nož nekoliko dana ležao na toaletnom stoliću i da ga je njen muž zgrabio na polasku iz sobe. Bilo je to slabo oružje, ali možda u tom trenutku najbolje što mu se našlo pri ruci.
To je sasvim moguće! A kakvi su to papiri?
Ta tri papira potvrde su trgovaca sijenom o izvršenom obračunu. Jedan sadrži upute koje je dao pukovnik Ross. A ovo je račun krojačice koji glasi na trideset i sedam funti i petnaest šilinga, a dostavila ga je Madame Lesurier iz Bond-Streeta gospodinu Williamu Derbyshireu. Gospođa Straker tvrdi da je taj Derbyshire bio prijatelj njezina muža i da su njegova pisma ponekad upućivana ovamo.
Gospođa Derbyshire ima prilično skup ukus — primijeti Holmes, bacivši pogled na račun. — Dvadeset i dvije gvineje je prilična svota za jedan ženski kostim. Ali, sada nemamo ovdje ništa više da saznamo; mogli bismo otići na mjesto zločina.
Kad smo izišli iz salona, priđe nam neka žena, koja je čekala u hodniku, i položi ruku na inspektorovu ruku. Lice joj je bilo iscrpljeno, mršavo i usplahireno; na njemu su bili vidljivi tragovi pretrpljene strave i užasa.
Jeste li ih pohvatali? Jeste li ih pronašli? — zadihano upita ona.
Ne, gospođo Straker, ali, evo, i gospodin nam je došao u pomoć iz Londona, pa ćemo učiniti sve što bude moguće.
Gospođo Straker, ja sam vas upoznao nedavno na jednoj vrtnoj zabavi u Plymouthu — reče Holmes.
Ne bih rekla, gospodine, vi se varate.
Ali, draga moja, mogao bih se zakleti na to. Imali ste na sebi svilen kostim golubinje boje, ukrašen nojevim perom.
Nikad nisam imala takvu halijnu, gospodine — odgovori gospođa Straker.
Ah, to onda rješava stvar — reče Holmes, zamoli da mu oprosti i iziđe s inspektorom. Kratko vrijeme išli smo kroz močvaru pa stigosmo do jame gdje je bio pronađen leš. Na jednom obronku iznad jame nalazio se žbun žutilovke o koji se bio okačio kaput.
Kako sam obaviješten, te noći nije bilo vjetra — reče Holmes.
Nije, ali je bila jaka kiša.
Tada ogrtač nije mogao baciti vjetar na žbun, već ga je netko stavio.
Jasno da ga je netko položio.
Pobuđujete u meni sve veći i veći interes. Primjećujem da je ovdje prilična površina izgažena. Ovuda je od ponedjeljka uvečer moralo gaziti mnogo ljudi.
Po strani je bila položena rogožina, i mi smo svi gazili po njoj.
Odlično.
U ovoj vreći imam jednu Strakerovu čizmu, jednu Simpsonovu cipelu i jednu potkovicu koja je otpala s kopita Srebrne Zvijezde.
Dragi inspektore, vi nadmašujete sami sebe.
Holmes uze vreću, siđe, odgurnuvši rogožinu u jedno udubljenje i stade što je više mogao, u sredinu. Zatim, pruživši se potrbuške, nasloni podbradak na obje ruke i poče pažljivo proučavati izgaženo blato.
Oh! — uskliknu on odjednom— što je ovo?
Bila je to dopola sagorjela voštana šibica, tako uvaljena u blato, da se na prvi pogled doimala kao iverak.
Ne ide mi u glavu kako sam to mogao previdjeti — reče inspektor s nelagodom u glasu.
Nije se mogla vidjeti ovako skrivena u blatu. Ni ja je ne bih zapazio da je nisam upravo tražio.
Što! Očekivali ste da ćete naći šibicu?
Smatrao sam da to nije nimalo nevjerojatno. — Zatim izvadi iz vreće jednu i drugu obuću i stade sravnjivati njihove otiske s tragovima na zemlji. Najzad se popeo do obronka iznad jame pa poče puziti kroz paprat i oko žbunja.
Bojim se da ovdje nema više nikakvih tragova — reče inspektor. — Ispitao sam zemljište vrlo savjesno i to sto jardi u svakom pravcu.
Zaista — reče Holmes, ustavši. — Nemam smjelosti da ponovim vaše riječi. Ali, da bih sutra znao na čemu sam, volio bih prošetati malo po močvari prije nego što padne mrak. Mislim da neće biti zgorega ako ovu potkovicu spremim u džep.
Inspektore, želio bih da se vratite — reče pukovnik Ross — Ima nekoliko stvari o kojima bih želio čuti što vi mislite, a naročito da li smo dužni s obzirom na publiku povući s popisa grla koja sudjeluju u kupu, ime našeg konja.
Zacijelo da nismo — povika odlučno Holmes. — Ja bih ga
ostavio.
Pukovnik se nakloni. — Veoma mi je drago što čujem vaše mišljenje, gospodine — reče. — Naći ćete nas, kad završite svoj pohod, u kući jadnog Strakera. A odande se možete odvesti zajedno u Tavistock.
On se vratio s inspektorom, dok smo Holmes i ja išli polako preko močvare. Sunce je počelo izlaziti iza mapletonske konjušnice, a pred nama se prelijevala u zlatu duga nagnuta nizina prelazeći ondje gdje bi večernje svjetlo palo na paprat i žbunje kupine u mrko rumenilo. Ali, moj se prijatelj bio toliko duboko zamislio da nije ni zapažao divote tog krajolika.
To je pravilan put, Watsone — izusti on. — Sada moramo napustiti ispitivanje tko je ubio Johna Strakera i ograničiti se na to da vidimo što je bilo s konjem. I sad, ako pretpostavimo da je utekao za vrijeme ili poslije tragedije, kamo li je mogao otići? Konj je vrlo društveno biće. Da je bio prepušten samome sebi, bio bi se, prema svojim nagonima, ili vratio u konjušnicu Kings Pyland ili bi otišao do Mapletona. Zašto bi jurio po močvari? Osim toga, dosada bi ga svakako netko opazio. A Romi? Ta nisu ga valjda oni ukrali? To društvo, čim čuje za kakvu nezgodu, odmah se počisti, jer neće da ima neugodnosti s policijom. Ne bi se mogli nadati ni da bi takva konja mogli prodati. Preuzeli bi samo na sebe velik rizik, a ništa ne bi dobili, ako bi ga zadržali. Sve je to jasno kao dan.
Pa gdje je onda?
Rekao sam već da je morao otići ili u Kings Pyland ili u Mapleton. U Kings Pylandu se ne nalazi, mora, dakle, biti u Mapletonu. Smatrajmo ovu mogućnost kao vjerojatnu i pogledajmo kamo će nas ona odvesti. Ovaj dio močvare, kao što je i inspektor kazao, vrlo je tvrd i suh. Ali prema Mapletonu nije tako; možete vidjeti i odavde kako se s one strane smjestila dugačka udolina, koja je te noći, u ponedjeljak, morala biti vrlo vlažna. Ako je točna naša pretpostavka, konj je tada morao prijeći tu udolinu i tragove mu treba tražiti tamo.
Za vrijeme našeg razgovora išli smo vrlo brzo, pa smo za samo nekoliko minuta stigli do udoline koju je bio spomenuo Holmes. Na Holmesov zahtjev sišao sam na obalu s desne, a on s lijeve strane.
Nisam načinio ni pedeset koraka, kad ga začuh kako viče i vidjeh ga kako maše rukom prema meni. Trag konja u mekoj zemlji bio je pred njim potpuno jasno uobličen.
Eto, šta znači mašta — reče Holmes. — Tu osobinu nema Gregory. Pretpostavivši što se moglo dogoditi, postupili smo prema toj pretpostavci i imali smo pravo. A sada produžimo.
Prešli smo preko blatnog korita močvare i izišli na tvrdu, suhu ledinu, dugačku oko četvrt milje. Zemljište je iza toga bilo opet ulegnuto, i ponovo naiđosmo na tragove. Zatim smo ih opet izgubili oko pola milje, ali brzo ih se ponovo dokopasmo, i to sasvim blizu Mapletona. Prvi ih je uočio Holmes pa je, likujući, ukazivao na njih. Pored konjskog traga vidio se i trag jednog čovjeka.
Konj je ranije bio sam — povikah ja.
Upravo tako. Prije je bio sam. Oho! A šta je ovo? Dvostruki trag je bio oštro skrenuo prema Kings Pylandu.
Holmes je zviždukao. Obojica krenusmo tragom. Holmes je bio upro oči u trag, a ja sam slučajno pogledao malo podalje pa sam sav zaprepašten spazio da se ti isti tragovi vraćaju ponovo u protivnom pravcu.
Jedan poen u vašu korist, Watsone — reče Holmes kad sam na to ukazao. — Spasili ste nas dugog hodanja koje bi nas vratilo na tragove. Krenimo sada obratnim tragom.
Nismo išli suviše daleko. Trag se završavao na asfaltnom pločniku koji je vodio ravno do vrata mapletonske konjušnice trkaćih konja. Kad smo joj se približili, iz njih istrča jedan momak.
Ovdje skitnice nisu poželjne — reče.
Htio sam samo nešto pitati — reče Holmes, držeći pri tom kažiprst i palac u džepu od prsluka. — Da li bi bilo suviše rano ako bih sutra ujutro u pet sati došao u posjet vašem gospodaru, gospodinu Silasu Brownu?
Bog s vama, gospodine, ako je itko u to vrijeme na nogama, onda je on, jer se on uvijek budi prvi. Ali evo ga, gospodine, upravo dolazi da vam lično odgovori. Ne, ne, gospodine, stajalo bi me mjesta
ako bi opazio da primam od vas novac. Mnogo mi više vrijedi moje mjesto. Ne smijem dopustiti da me vidi kako primam od vas novac. Poslije, kako vam drago.
Dok je Sherlock Holmes stavljao pola krune u džep, starac ljutita izgleda iziđe krupnim korakom na vrata, vitlajući lovačkim bičem u ruci.
Što je to, Dawsone — povika on. — Ostavi se brbljanja i gledaj svoja posla. A vi, kojeg đavola tražite ovdje?
Deset minuta razgovora s vama, dobri moj gospodine — reče Holmes najljubaznijim glasom.
Nemam ja vremena da razgovaram s kojekakvim protuhama. Smjesta da se čistite, jer ćete inače imati posla s mojim psom.
Holmes mu se nakloni i prošatpa mu nešto na uho. Trener se na to silno uzruja i porumenje do ušiju.
To je laž — povika — gnusna laž.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Srebrna Zvijezda-Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:10 am





Vrlo dobro. Da li da javno raspravljamo o tome ili u vašoj sobi za primanje?
Oh, izvolite, kad već želite.
Holmes se smijao. — Watsone, nećete me čekati duže od nekoliko minuta — reče. — A sada, gospodine Brown, stojim vam potpuno na raspolaganju.
Nakon dvadeset minuta, kad su se Holmes i trener ponovo pojavili, Brownova rumen na licu pretvorila se u pepeljasto sivu boju. Nikad nisam vidio tolike promjene za tako kratko vrijeme kao sada na Silasu Brownu. U licu je bio kao pepeo, na čelu su mu sjale graške znoja, ruke su mu drhtale, a lovački mu se bič njihao kao grana na vjetru. Njegovu bučnom vladanju nije bilo više traga, sada se vrtio oko moga prijatelja kao pas oko gospodara.
Svi će vaši nalozi biti izvršeni. Dajem vam riječ da će sigurno biti izvršeni — reče.
Ne dopuštam ni najmanje odstupanje — reče Holmes gledajući ga ravno u oči. Trener se sav naježio kad je pročitao prijetnju u
Holmesovu pogledu.
Oh, neće biti ni najmanjeg odstupanja. Bit će ondje. Treba li najprije da izvršim promjenu ili ne?
Holmes malo razmisli, a onda prasnu u smijeh: — Ne, nemojte — reče. — Javit ću vam se još. A sad nikakve smicalice, inače ...
Oh, imajte povjerenja u mene.
Postupite kao da se radi o vašoj stvari.
Možete se osloniti na mene.
Da, nadam se. Sutra ću vam se javiti. — Holmes se pri tom okrenu, ne obraćajući pažnju na ruku koju mu je Brown bio pružio, pa krenusmo zajedno put Kings Pylanda.
Rijetko sam kad sreo savršeniju mješavinu napasnika, kukavice i puzavca kao što je gospar Silas Brown — primijeti Holmes dok smo se mučno probijali preko blata.
Konj je, dakle, kod njega.
Bio je pokušao da se izvuče bukom i psovkama, ali sam mu tako detaljno opisao sve njegove jutrošnje postupke da sam ga uspio uvjeriti da je pod mojom paskom. Vi ste zacijelo opazili neobične četvorokutne vrhove stopa u otiscima koji odgovaraju njegovim čizmama. A onda, nitko od njegovih podređenih ne bi se usudio da učini nešto takvo. Opisao sam mu kako je, po svom običaju, ustao prvi i opazio da močvarom tumara neki strani konj, kako je krenuo po njega i kako se zaprepastio kad ga je prepoznao po bijeloj zvijezdi na čelu kojoj glavni favorit ima da zahvali svoje ime. Odmah je shvatio da mu se pružila izvanredna prilika što mu je pao u ruke jedini konj koji bi mogao do pobijedi grlo na koje je on bio uložio svoj novac. Potom sam mu potanko prikazao kako je u prvi mah pomislio da vrati konja u Kings Pyland ali ga je đavo naveo na pomisao da bi ga mogao i sakriti do svršetka trke pa ga je sakrio u Mapletonu. A kad sam mu sve te pojedinosti dokazao, on se predao i počeo misliti samo na to kako da spasi vlastitu kožu.
Ali njegove staje je policija pregledala.
Ah, varalica njegova kova zna sijaset smicalica.
A zar se ne bojite da ostavite konja i dalje pod njegovom paskom, kad je njemu neizmjerno važno da konj bude ozlijeđen.
Dragi moj druže, on će ga čuvati kao zjenicu oka svog. Zna on da se može nadati milosti jedino ako vrati konja neozlijeđena.
Pukovnik Ross nije na mene djelovao kao čovjek koji je spreman da bude milostiv u bilo čemu.
Ali u toj stvari ne odlučuje pukovnik Ross. U svojim postupcima primjenjujem vlastite metode i po vlastitoj ocjeni govorim onoliko koliko smatram da je potrebno. Tu prednost pred drugim ima čovjek koji nije u javnoj službi. Ne znam, Watsone, jeste li opazili da se pukovnik prema meni baš ne vlada džentlmenski. Stoga ću se sa zadovoljstvom malo pošaliti na njegov račun. Ništa mu nemojte reći o konju.
O, neću nikako, bez vašeg odobrenja.
Dakako u usporedbi s pitanjem tko je ubio Johna Strakera, to, naravno, nije suviše važno.
I vi sada prilazite tome?
Naprotiv, obojica krećemo večernjim vlakom u London.
Te su me riječi mog prijatelja jednostavno prenerazile. Nalazili smo se tek nekoliko sati u Devonshireu i bilo mi je potpuno neshvatljivo zašto sada napušta istragu koju je počeo tako sjajno. Sve dok nismo stigli u trenerovu kuću, nisam bio uspio izvući od njega ni jedne jedine riječi. Pukovnik i inspektor čekali su nas u sobi za primanje.
Moj prijatelj i ja vraćamo se u grad ponoćnim ekspresom — reče Holmes. — Nadisali smo se do sita vašeg krasnog dartmoorskog zraka. — Inspektor razrogači oči, a pukovniku zaigra na usnama podrugljiv osmijeh.
Izgubili ste, dakle, svaku nadu da će ubojica jadnog Strakera biti uhapšen — reče on.
Holmes sleže ramenima. — Da, pojavile su se velike teškoće — reče
ali se zato usrdno nadam da će vaš konj u utorak startati na trci, pa vas molim da se pobrinete za džokeja. Smijem li zatražiti od vas jednu fotografiju Johna Strakera?
Inspektor mu predade fotografiju, izvadivši je iz omotnice koja mu je bila u džepu.
Dragi moj Gregory, vi mi ispunjavate svaku želju. Smijem li vas zamoliti da me malo pričekate; htio bih nešto zapitati djevojku.
Moram reći da sam se prilično razočarao u vašem savjetodavcu iz Londona — reče mi pukovnik Ross osorno, kad je moj prijatelj izišao iz sobe. — Čini mi se da se nismo pomakli ni za pedalj otkako je on ovdje.
Pa, u najmanju ruku, obećao vam je da će se vaš konj natjecati.
Da, obećao mi je — reče pukovnik sležući ramenima. — Ali bi mi bilo milije da imam svoga konja.
Htio sam nešto reći u obranu svog prijatelja, kad se on vrati u sobu.
A sad, gospodo — reče on — potpuno sam spreman da krenemo u Tavistock.
Kad smo ulazili u kočiju, jedan od momaka iz konjušnice pridržavao nam je otvorena vratašca. U tom trenutku Holmesu sinu iznenadna misao: nagnu se naprijed i uhvati momka za rukav.
Vi imate nekoliko ovaca u ograđenom pašnjaku — reče. — Tko ih čuva?
Ja, gospodine.
Jeste li opazili u posljednje vrijeme da s njima nešto nije u redu?
Jesam, gospodine, ali ne bogzna što. Jedino to što su tri počele da hramlju, gospodine.
Vidio sam dobro da je Holmes bio izvanredno zadovoljan, jer se pritajeno smješkao i trljao ruke.
Dobar pogodak, Watsone, vrlo dobar pogodak — reče on štipnuvši mi ruku. — Gregory, dopustite mi da vam skrenem pažnju na tu neobičnu epidemiju kod ovaca. Naprijed kočijašu!
Pukovnik Ross je i dalje svojim držanjem pokazivao da ima loše mišljenje o sposobnostima moga prijatelja, ali sam po inspektorovu
licu vidio da je i te kako zagrizao.
Mislite li da je to važno? — upita.
Izvanredno važno.
Postoji li još kakva okolnost na koju želite da obratim pažnju?
Na čudno ponašanje psa te noći.
Ali pas nije ništa učinio.
Upravo je to čudno — primijeti Sherlock Holmes.
Četiri dana kasnije Holmes i ja bih smo ponovo u vlaku. Ovoga puta bili smo krenuli u Winchester da vidimo trke za Wessexov kup. Pred stanicom nas dočeka, prema dogovoru, pukovnik Ross i tako se u njegovim kolima odvezosmo izvan grada, do hipodroma. Lice mu je bilo ozbiljno, ponašanje pretjerano hladno.
Mojem konju nema ni traga ni glasa — reče.
Pretpostavljam da ćete ga prepoznati kad ga ugledate — primijeti Holmes.
Pukovnik se ražesti. — Sudjelujem već više od dvadeset godina na trkama i nikad mi nitko nije postavio takvo pitanje — reče. — Ta svako dijete može da prepozna Srebrnu Zvijezdu po bijeloj pjegi na čelu i istim takvim pjegama na prednjim nogama.
Kakva je situacija na kladionici?
Hm, hm, to je baš ono što je neobično. Jučer ste mogli biti petnaest prema jedan, ali je cijena padala sve niže i niže, dok se nije srozala na tri prema jedan.
Hm — reče Holmes. — Tu netko nešto zna. To je jasno.
Kad su se kola približila ograđenom prostoru u blizini pokrivenog gledališta, bacih pogled na kartu da vidim popis natjecatelja. Ona je glasila:
Wessexov kup: 50 zlatnika za svaku polustopu uz dofatak od 1000 zlatnika za četvero i petogodišnjake. Drugi 300. Treći 200. Nova staza (jedna milja i pet osmina milje).
1. Negro gospodina Neatha Newtona (crvena kapa, kaputić
cimetne boje).
2. Boksač pukovnika Wardlawa (crvena kapa, kaputić plave i crne boje).
3. Desborough lorda Backwatera (žuta i crne pruge).
4. Srebrna Zvijezda pukovnika Rossa (crna kapa, crven kaputić).
5. Iris vojvode od Balmorala (žute i crne pruge).
6. Rasper lorda Singleforda (kapa grimizne boje, crni rukavi).
Sve smo druge kombinacije zanemarili; svu nadu polažemo na vaše obećanje — reče pukovnik. — Gle, što je to? Srebrna Zvijezda glavni favorit?
Pet prema četiri protiv Srebrne Zvijezde — orilo se na otvorenim mjestima igrališta. — Pet prema četiri protiv Srebrne Zvijezde. Petnaest prema pet protiv Desborougha. Pet prema četiri za svakog konja u ovoj trci.
Na stup ... su stavljeni brojevi — povikah ja. — Ondje je svih šest konja!
Ondje je svih šest konja! Znači da trči i moj konj! — povika pukovnik vrlo uzbuđen. — Ali, ja ga ne vidim. Moje boje nisu prošle.
Prošlo ih je samo pet. Ovo mora biti on.
Upravo u taj čas izletio je iz ograde s mjesta gdje se vrše mjerenja, snažan dorat i protrčao pored nas u galopu, noseći na leđima džokeja s dobro poznatom crnom i crvenom pukovnikovom bojom.
To nije moj konj — povika vlasnik. — Pa ta životinja nema nijedne bijele dlake na svom tijelu. što ste to uradili, gospodine Holmes?
Dobro, dobro, pogledajmo samo kako će se ponijeti — reče spokojno moj prijatelj. Nekoliko je minuta promatrao trku mojim dalekozorom. — Odlično. Divan start — povika odjednom. — Evo ih, dolaze po krivini.
Kad izbiše na pravi dio staze, imali smo s naših kola divan pogled. Svih šest konja toliko su se bili približili jedan drugome, da ih se sve
moglo prekriti jednom prostirkom. Uto, napol puta izbi na čelo žućo iz Mapletona. Međutim, prije nego što stigoše do nas, Desboroughova prednost stade se smanjivati, a na prvo mjesto probi se u naletu konj pukovnika Rossa i prođe kroz cilj dobrih šest dužina ispred svoga takmaca. Iris vojvode od Balmorala ostade, kao jalov, treći.
Na kraju krajeva ipak sam ja dobio ovu trku — promrmlja pukovnik protrljavši rukom oči. — Priznajem da ovaj slučaj ne mogu da uhvatim ni za glavu ni za rep. Ne smatrate li, gospodine Holmes, da ste dosta dugo čuvali svoju tajnu?
Svakako, pukovniče. Sve ću vam rastumačiti. Nego, pođimo najprije da zajednički pogledamo konja. Evo ga — nastavi on dok smo se približavali ograđenom prostoru za mjerenje gdje imaju pristup jedino vlasnici konja i njihovi prijatelji. — Samo mu operite čelo i noge vinskim octom pa ćete se uvjeriti da je to vaša Srebrna Zvijezda.
Vi me jednostavno zapanjujete.
Pronašao sam ga kod nekog varalice, a kad su mi ga poslali, bio sam toliko slobodan da ga pustim na trku.
Dragi moj gospodine, vi ste čudotvorac. Konj sjajno izgleda i u odličnoj je formi. Dužnost mi je da vas zamolim za oproštenje što sam bio posumnjao u vaše sposobnosti. Učinili ste mi veliku uslugu jer ste mi omogućili da ponovo dođem do svog konja. A učinit ćete mi još veću, ako pronađete ubojicu Johna Strakera.
Pa ja sam ga već pronašao — reče Holmes mirno.
Pukovnik i ja zabuljismo se iznenađeni u njega. — Pronašli ste ga!
Pa gdje je?
Evo ovdje.
Ovdje, a gdje?
U ovom trenutku u mom društvu.
Ljutitog pukovnika obli rumen. — Svjestan sam da sam vam obavezan, gospodine Holmes — reče — ali ovo što ste upravo rekli moram smatrati ili za vrlo neslanu šalu ili za uvredu.
Sherlock Holmes se nasmiješi i reče: — Uvjeravam vas, gospodine
pukovniče, da nipošto nisam mislio dovoditi vas u vezu s tim zločinom. Pravi se ubojica nalazi iza vas.
On se odmaknu i stade pored čistokrvnog grla, milujući mu rukom sjajni vrat.
Konj! — povikasmo i pukovnik i ja.
Da, konj. A možda će mu krivnja biti umanjena kad vam budem rekao da je počinio ubojstvo u samoobrani; John Straker bio je čovjek potpuno nedostojan vašeg povjerenja. Ali gle, već zvoni, a kako namjeravam da u slijedećoj trci nešto malo zaradim kasnije ću vas opširnije izvijestiti.

Tu večer, dok smo, vijugavim putem jurili prema Londonu, imali smo poseban kutak u Pullmanovim kolima. Pretpostavljam da se pukovniku Rossu putovanje činilo isto tako kratkim kao i meni, jer smo sve vrijeme napeto slušali pripovijedanje mog prijatelja o događajima koji su se dogodili onog ponedjeljka u noći u dartmoorskoj konjušnici i kako im je ušao u trag.
— Priznajem — reče on — otvoreno priznajem da su sve mogućnosti koje sam bio predvidio na osnovi novinskih izvještaja bile pogrešne. Iako se u novinama nalazio i pokoji vrijedan podatak, ipak je sve to bilo opterećeno raznim pojedinostima koje su prikrivale pravi smisao činjenica. Tako sam pošao u Devonshire s preduvjerenjem da je Fitzroy Simpson zaista krivac, iako sam, razumije se, bio svjestan da dokazi protiv njega nikako nisu potpuni.
U kočiji, upravo u vrijeme kad smo prispjeli do trenerove kuće, sinulo mi je od kakve je goleme važnosti u tom slučaju dimljena ovčetina. Sjećate li se da sam bio rastresen i ostao i dalje u kolima kad ste se vi već bili iskrcali. Čudio sam se samome sebi kako sam mogao previdjeti jedan tako očit putokaz.
Priznajem — reče pukovnik — ja čak ni sada još ne shvaćam čemu je to moglo da posluži.
U lancu mog rasuđivanja to je bila prva karika. Opijum u prahu svakako nije bez okusa. Iako nije neugodan njegov se okus ipak može odmah osjetiti. Da je opijum bio pomiješan s običnom hranom svatko
bi bio odmah osjetio njegov okus pa bi bio prestao jesti. Taj stranac, Fitzroy Simpson, nikako nije mogao zaključiti da se te noći u trenerevoj porodici večera dimljeno meso. Stoga bi bilo i suviše nevjerojatno pretpostaviti baš takav stjecaj okolnosti po kojemu bi on kao slučajno naišao s opijumom u prahu, i to baš one noći kad je za večeru bilo pripremljeno jelo koje će zataškati okus opijuma. Takva pretpostavka otpada. Simpson je bio stoga isključen iz tog slučaja, i naša se pažnja sva usredsredila na Strakera, njegovu ženu i na one dvije osobe koje su mogle izabrati baš dimljenu ovčetinu za večeru. Opijum je očito dodat tek kad je jelo namijenjeno momku iz konjušnice bilo stavljeno na stranu, jer su i drugi večerali to isto jelo, ali bez ikakvih posljedica. Tko je od njih, onda, mogao prići tom jelu, a da to djevojka ne opazi?
Prije nego što sam riješio to pitanje, upala mi je u oči vrlo značajna činjenica da pas nije uopće zalajao, jer jedno točno zaključivanje uvijek ukazuje na drugo. Događaj sa Simpsonom upozorio me da pas, koji je držan u samoj konjušnici, kad je netko ušao u staju i uzeo konja, nije uopće zalajao da probudi ona dva momka u potkrovlju. Ponoćni posjetilac bio je, dakle, očito netko koji je psu bio dobro poznat.
Počeo sam vjerovati, zapravo sam bio gotovo siguran, da je John Straker prije zore otišao u konjušnicu i izveo Srebrnu Zvijezdu. A koji ga je cilj pri tom vodio? Izvan svake sumnje nepošten. Zašto bi inače ošamutio momka iz konjušnice drogiranjem jela. To pitanje nije ostalo neriješeno. I prije se događalo da su treneri došli do velikog novca kladeći se preko nekog svog agenta protiv povjerenih im konja koje bi prevarom spriječili da pobijede. Ponekad džokej zadržava konja da ne dobije trku a ponekad je posrijedi sigurniji, lukaviji način. Što je moglo biti ovdje posrijedi? Pomislio sam da bi mi pri izvođenju zaključaka pomogao sadržaj trenerovih džepova.
I to je, zapravo i pomoglo. Zacijelo niste zaboravili onaj neobični nož koji je nađen u ruci Johna Strakera, nož koji nijedan normalan čovjek ne bi upotrijebio kao oružje. Bio je to, kao što nam je kazao doktor Watson, nož koji se upotrebljava u kirurgiji pri najosjetljivim operacijama. A te je noći trebalo da bude upotrijebljen također pri jednoj osjetljivoj operaciji. Kako ste na području konjskih trka stekli veliko iskustvo, gospodine pukovniče, vama je zacijelo poznato da se
konju može načiniti na tetivama tanki potkožni rez koji je teško zapaziti. Konj, podvrgnut takvoj operaciji, počet će malko hramati, što se može protumačiti kao posljedica prenapornog treninga ili kao nagovještaj kostobolje, ali nikako kao posljedica operacije.
Hulja! Nitkov! — zavika pukovnik.
Sada vam je jasno zašto je John Straker htio izvesti konja u močvaru. Živahan stvor kao što je Srebrna Zvijezda probudio bi i najteže čmavalice kad bi osjetio ubod noža. Bilo je zato svakako potrebno da Straker to učini pod vedrim nebom.
Bio sam slijep — vikao je pukovnik. — Naravno, zato mu je trebala svijeća i zato je palio žigice.
U to nema sumnje. Ali ispitujući ostale stvari koje su nađene kod njega imao sam dosta sreće, jer sam otkrio ne samo kako je izvršio zločin, nego i pobude koje su počinitelja pri tome vodile. Vi, pukovniče, kao svjetski čovjek znate da ljudi ne nose po svojim džepovima račune koji se tiču drugih osoba. Većina se zadovoljava time da sređuje svoje, pa sam odmah zaključio da je Straker vodio dvojaki život i da se brinuo za još jedno domaćinstvo. Već sam taj račun pokazao je da je u pitanju bila neka dama s vrlo velikim prohtjevima. Ma koliko da ste širokogrudni prema svome osoblju, teško se može zamisliti da itko od osoblja može kupiti svojoj ženi haljine za izlaz po cijeni od dvadeset i dvije gvineje. Ispitao sam gospođu Straker zaobilazno u vezi s tom haljinom i kad sam saznao da ta haljina nije kupljena za nju, pribilježio sam adresu krojačice, svjestan da ću, ako odem do nje sa Strakerovom fotografijom, lako otkriti ličnost zagonetnog Derbyshirea.
Dalje je bilo sve jednostavno. Straker je konja odveo u jamu, u kojoj se nije mogla vidjeti svjetlost njegove svijeće. Simpson je dok je bježao pred psom ispustio kravatu, a tu je kravatu našao Straker i s nekom namjerom uzeo, možda da njome stegne konju nogu. Kad je sišao u jamu, stao je iza konja i zapalio žigicu, ali se konj na iznenadni bljesak svjetla strahovito ritnuo i po neobičnom nagonskom predosjećaju zla, koje mu je prijetilo, udario svom snagom kopitom sa čeličnom potkovicom Strakera posred glave. Još prije toga, iako je padala kiša, trener je bio svukao sa sebe ogrtač da bi lakše obavio svoj delikatni posao i tako se, pri padu, posjekao nožem u bedro. Jesam li bio jasan?
Izvanredno jasan — poče da viče pukovnik. — Izvanredno jasan. Kao da ste bili ondje.
Do završnog pogotka, priznajem, nisam tako brzo došao. Palo mi je u oči da se lukavac, kakav je bio Straker, ne bi upustio u takvu osjetljivu operaciju kao što je rezanje tetive bez prethodne male vježbe. A na čemu se mogao vježbati? Pao mi je pogled na ovce, pa sam postavio sebi jedno pitanje u vezi s njima. Prilično sam se iznenadio kad sam otkrio da je činjenično stanje potvrdilo moje nagađanje.
Savršeno ste to objasnili, gospodine Holmes.
Kad sam se vratio u London posjetio sam onu krojačicu. Ona je u Strakeru odmah prepoznala svoju odličnu mušteriju: bio je to neki Derbyshire koji je imao vrlo razmetljivu ženu s jakom sklonošću za skupocjene haljine. Nema sumnje da je tog čovjeka žena uvalila do guše u dugove i tako navela u tu bijednu rabotu.
Sve ste nam protumačili osim jedne jedine stvari — povika pukovnik. — Gdje je bio konj?
Ah! On je tumarao po močvari, pa ga je uzeo na čuvanje vaš susjed, kojemu moramo to velikodušno oprostiti. Ako se ne varam, došli smo do raskršća Clapham; za deset minuta bit ćemo na stanici Victoria. Ako ste voljni, gospodine pukovniče, da popušite jednu cigaretu u našoj sobi, iznijet ću vam sa zadovoljstvom sve podatke koji bi vas u vezi s tom vašom stvari mogli još zanimati.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Srebrna Zvijezda-Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:11 am





POSREDNIKOV PISAR

Ubrzo poslije svoje ženidbe kupio sam u četvrti Paddinglon ordinaciju od starog gospodina Farquhara. On je svojevremeno imao izvanrednu opću liječničku praksu, ali mu je broj pacijenata bio veoma opao, jer je bio ostario, a uz to je i patio od bolesti poznate pod imenom
»Ples svetog Vida«. Svijet se rukovodio načelom, što je uostalom posve prirodno, da onaj koji liječi druge mora da je i sam zdrav, pa je s nepovjerenjem ocjenjivao djelotvorne sposobnosti čovjeka koji ni sam sebe ne može izliječiti. Uslijed toga mu je, usporedo s njegovim zdravstvenim stanjem, opadao i broj pacijenata, pa mu je godišnji prihod, kad sam otkupio od njega ordinaciju, bio pao s hiljadu dvjesta funti na oko tri stotine funti. Međutim, ja sam imao povjerenja u svoju mladost, u vlastitu radnu sposobnost i bio sam siguran da će mi se praksa kroz nekoliko godina razviti više nego ikada u toj ordinaciji.
Prva tri mjeseca revnosno sam prionuo na posao, pa sam, malo viđao svog prijatelja Sherlocka Holmesa. Bio sam suviše zaposlen da bih mogao češće navraćati u Baker Street, a on je rijetko nekamo zalazio osim kad je morao. Stoga sam se mnogo iznenadio kad sam jednog jutra, u junu, dok sam još sjedio poslije doručka i čitao British Medical Journal, čuo kako netko zvoni i odmah zatim prepoznao visoke i nekako reske tonove u glasu svog prijatelja.
— Ah, dragi moj Watsone — reče on ulazeći krupnim korakom u sobu. — Veoma se radujem što vas vidim. Uvjeren sam da se gospođa Watson potpuno oporavila od trzavica u povodu naših doživljaja u vezi sa »Znakom četvorice«.
Hvala, oboje smo vrlo dobro — rekoh stežući mu toplo ruku.
Nadam se također — nastavi sjedajući u njihaljku — da vaše liječničke brige nisu bacile sasvim u zasjenak vaše interesiranje za naše male probleme s područja zaključivanja.
Naprotiv — odgovorih mu — i noćas sam pregledavao i sređivao svoje stare bilješke o nekim našim pothvatima.
Nadam se da svoju zbirku ne smatrate završenom?
Nipošto. Žarko želim da steknem još takvih iskustava.
Želite li to i danas?
Pa i danas, ako vam je po volji.
Morali biste onda poći sa mnom u Birmingham.
Spreman sam i na to, ako je to vaša želja.
A vaša praksa?
Obično zamjenjujem svog susjeda kad je odsutan, pa je on uvijek voljan da mi se oduži.
To dolazi onda kao naručeno — reče Holmes pa se zavali u svojoj njihaljci i poče me oštro promatrati kroz napola spuštene očne kapke. — Primjećujem da ste nedavno nešto kunjali sa zdravljem. Ljetnji nazebi uvijek su mučna stvar!
Tri dana prošlog tjedna nisam smio izlaziti. Ali sad mi se čini da više nema nikakvih tragova bolesti.
I nema. Djelujete izvanredno krepko.
Pa, otkud onda znate da sam bio bolestan?
Dragi moj druže, vi bar poznajete moje metode.
Znači, otkrili ste to zaključivanjem.
Naravno.
Zaključivanjem na temelju čega?
Promatrajući vaše papuče.
Bacih pogled na lakovane papuče koje sam bio navukao. — Otkud ste samo ... — počeh ja, ali još nisam bio ponovo ni zaustio a Holmes mi već odgovori:
Imate nove papuče — reče. — Niste ih mogli imati na sebi duže od tjedan dana. Okrenuli ste đonove prema meni, pa sam vidio da su malko opaljeni. Bile su vlažne, pomislio sam u prvi mah, pa su prilikom sušenja nagorjele. Ali, pri gornjem dijelu obuće mali je okrugao svitak papira s oznakom trgovine u kojoj ste ih kupili. Da su bile vlažne, svitak bi bez sumnje bio pao. Vi ste morali, dakle sjediti s tabanima ispruženim prema vatri, a to, vjerojatno, ne čini ni ovog vlažnog juna čovjek potpuno zdrav.
Kao svi Holmesovi zaključci, i ovaj je, nakon takva izlaganja bio sasvim jednostavan. On mi je na licu pročitao tu misao, pa mu se na usnama pojavi pomalo gorak smiješak.
Bojim se da se prilično odajem tim svojim tumačenjima — reče.
Posljedice čiji su uzroci nepoznati ostavljaju mnogo jači utisak. Jeste li, dakle, spremni da krenete sa mnom u Birmingham?
Naravno. A o čemu je riječ?
Sve ću vam reći u vlaku. Moj me klijent čeka pred kućom, u kočiji. Možete li krenuti odmah?
Začas.
Na brzu ruku načrčkam jedno pisamce svome susjedu, pohitam gore svojoj ženi i objasnim stvar, a zatim se na ulaznom stepeništu pridružim Holmesu.
Rekli ste mi da je vaš susjed lječnik — reče on pokazujući na mesinganu ploču.
I on je, kao i ja kupio ordinaciju.
Staru ordinaciju?
Isto toliko staru kao što je i moja. Obje se nalaze ovdje otkad su sazidane ove kuće.
A vi ste postali vlasnik one koju pacijenti posjećuju češće.
I meni se to čini. Ali po čemu to zaključujete?
Po stepenicama, moj mladiću. Vaše su za dobra tri inča izlizanije od njegovih. Ovaj gospodin u fijakeru je moj klijent, gospodin Hall Pycroft. Dopustite mi da vas upoznam s njim. Ošinite svog konja, kočijašu, jer nam je preostalo tek toliko vremena koliko nam treba da stignemo na vlak.
Prema onome što sam na prvi pogled mogao zaključiti, Holmesov klijent bio je dobro građen mladić, živahnih crta, otvorena, čestita lica s tankim, ufitiljenim brkovima. Na glavi je imao sjajan cilindar, a odijelo mu je bilo ozbiljne, crne boje. Doimao se kao uglađen, mlad čovjek iz Cityja, a to je i bio, iz onog društvenog sloja koji je poznat pod nadimkom »kokni«, ali puni naše udarne dobrovoljačke pukove. Taj
sloj daje odlične atlete i sportaše, kojima nema ravnih na ovim otocima. Njegovo okruglo rumeno lice bilo je po prirodi veselo; jedino kao da su mu se krajičci usana bili malo spustili uslijed neke tragikomične nevolje. Međutim, tek kad smo se već dobro smjestili u vagonu prve klase i počeli svoje putovanje prema Birminghamu saznao sam kakva ga je nevolja nagnala da potraži Sherlocka Holmesa.
Sad imamo sedamdeset minuta vremena — reče Holmes. — Želio bih, gospodine Hall Pycrofte da ispričate mom prijatelju svoj neobično zanimljiv doživljaj isto onako kako ste ga ispričali meni, ako je moguće, s još više pojedinosti. Mnogo će mi koristiti ako još jedanput čujem cijeli tok događaja. U tom će se slučaju, Watsone, možda pokazati da ima nešto na stvari: bilo kako bilo, slučaj sadrži one neobične »outre« pojave, drage i vama upravo toliko koliko i meni. A sad vas, gospodine Pycrofte, neću više prekidati.
Naš suputnik trepnu očima i baci pogled na mene.
Najgore je u ovoj zgodi to — reče — što sam sebi izgledam kao neka prevarena budala. Možda će sve ispasti dobro, ali zasad ne vidim da je bilo drugog izlaza. Izbacio sam zapravo karte a nisam dobio ništa. I moram se pomiriti s tim da sam bio obična budala. Ne bih vam znao to baš dobro objasniti, gospodine doktore, ali mi se čini da sam upravo bio budala.
Radio sam kod tvrtke Coxon & Woodhouse u Drapers Gardenu, ali, kao što se sigurno sjećate, u rano proljeće, ova se upetljala u venezuelski zajam, pa je došlo do gadnog kraha. Pet godina služio sam tu tvrtku, a kad je došlo do sloma, stari Coxon dao mi je odličnu svjedodžbu, ali naravno, mi pisari, a bilo nas je dvadeset i sedam, svi smo bili otpušteni. Pokušavao sam na sve strane da nađem nekakvu službu, ali se još mnogo kolega našlo u istoj nevolji kao i ja, pa stvar nije išla lako. Kod Coxona sam dobivao tri funte tjedno, pa sam bio uštedio sedamdeset funti, ali sam uštedu brzo potrošio. Najzad, već na izmaku sredstava za život, jedva sam bio u stanju da nabavim poštanske marke za pisma oglasnim agencijama ili da kupim omotnice na koje ću nalijepiti marke. I cipele sam bio upropastio trčeći po stepeništima različitih ureda. Bilo je kao da nikada neću naći posao.
Konačno sam doznao da je kod tvrtke Mawson & Williams, velikog
posredništva za vrijednosne papire u Lombard Streetu, prazno jedno mjesto. Možda poštanski rajon E. C. u Londonu ne ulazi u krug vašeg djelovanja, pa vam ta tvrtka nije poznata, ali vam mogu reći da je ta tvrtka u Londonu jedna od najbogatijih. Na oglas se trebalo javiti samo pismenim putem. I tako pošaljem svoju molbu sa svjedodžbom, ali bez ikakve nade da će biti uzeta u obzir. Povratnom poštom stigao mi je odgovor u kojem mi se poručuje: ako se javim idućeg ponedjeljka, mogu odmah preuzeti novu dužnost, ako se pokaže da moj izgled odgovara. Nikome nije jasno kako se događaju te stvari. Kažu da odgovorni rukovodilac jednostavno stavi ruku u gomilu molbi i izvuče prvu koja mu dođe pod ruku. Bilo je to mojih pet minuta. Želio bih da uvijek budem zadovoljan kao što sam bio tada. Ugovorio sam plaću za cijelu funtu tjedno više nego kod Coxona, a dužnosti su mi bile iste.
A sad prelazim na čudnu stranu tog posla. Stanovao sam na cesti iza Hampsteada: Potter’s Terrace broj 17. Sve je počelo one večeri kada sam saznao da će me primiti u službu. Dok sam sjedio i pušio, ušla je moja stanodavka s posjetnicom: Arthur Pinner, financijski posrednik. Nikada dotada nisam bio čuo za to ime, a još manje sam mogao naslutiti što taj čovjek želi od mene, ali sam joj rekao, naravno, da ga uvede. I on uđe. Bio je to čovjek srednjeg rasta, tamne kose i crnih očiju, s crnom bradom i s nosom koji mu se pomalo sijao; vladao se vrlo živahno, a govorio je odrješito kao čovjek koji cijeni vrijeme.
»Imam li čast govoriti s gospodinom Hallom Pycroftom?«, upita me.
»Imate, gospodine«, odgovorih mu i gurnuh pred njega stolicu.
»Nedavno ste bili zaposleni kod Coxon & Woodhousea?«
»Jesam, gospodine.«
»A sad pripadate osoblju tvrtke Mawson?«
»Upravo tako.«
»E pa lijepo, gospodine«, reče. »čuo sam o vašim izvanrednim financijskim sposobnostima. Sigurno se sjećate Parkera, nekadašnjeg Coxonova direktora? On ne može da vas dovoljno nahvali.«
»Naravno, drago mi je to čuti. Uvijek sam bio prilično okretan u službi, ali nisam ni u snu mogao pomisliti da se o toj okretnosti govori u Cityju.«
»Imate li dobro pamćenje?«, upita me.
»Prilično«, odgovorih skromno.
»Jeste li za vrijeme dok ste bili bez posla pratili tržište?«, nastavi on pitati.
»Jesam. Svakog sam jutra čitao burzovnu listu vrijednosnih papira.«
Onda on povika: »Eto, to je dokaz istinske prednosti svome pozivu. Tako se ide naprijed. Ipak, nemojte mi zamjeriti što ću vas malo iskušati. Da vidimo. Kako stoje irske akcije?
»Što pet do sto pet i jedna četvrtina.«
»A novozelandske?«
»Sto četiri.«
»A British Broken Hills?«
»Sedam do sedam i šest.«
»Divno!«, povika on digavši ruke. »To se potpuno slaže sa svim onim što sam dosada čuo o vama. Mladiću moj, mladiću moj, pa vi ste i suviše sposobni za običnog pisara kod tvrtke Mawson!«
Možete i sami zamisliti da me je taj izljev oduševljenja prilično iznenadio. »Na žalost«, rekoh, »drugi ne misle o meni baš tako lijepo kao što mi se čini da mislite vi, gospodine Pinneru. Tešku sam borbu izdržao dok sam uspio dobiti to mjesto i neobično se radujem što sam ga dobio.«
»Uh, čovječe, pa vi biste trebali da se vinete u nešto više. Uopće niste u sredini koja vam odgovara. Sada ću vam odmah reći u čemu je stvar. Mjesto koje ću vam ponuditi nije ništa naročito, ako se imaju na pameti vaše sposobnosti, ali između toga mjesta i službe kod Mawsona razlika je kao između neba i zemlje. Recite mi, molim vas, kad treba da nastupite kod Mawsona?«
»U ponedjeljak.«
»Ha, ha. Bit ću toliko slobodan da se upustim u malu igru slučajnosti. Vi se jednostavno nećete javiti na dužnost kod Mawsona.«
»Kako to mislite?«
»Nećete se javiti na dužnost kod te tvrtke jer ćete u ponedjeljak biti komercijalni direktor dioničkog društva Franco — Middland — Limited za promet željeznom robom. To društvo ima sto trideset i četiri podružnice u gradovima i selima Francuske, ne računajući u taj broj podružnice u Bruxellesu i u San Remu.«
Meni zastade dah. »Za to dioničarsko društvo nisam nikad čuo.«
»Vjerojatno da za nj niste čuli. Stvar se drži u najvećoj diskreciji. Čitav je kapital ulagan tajno, jer je riječ o suviše unosnom poslu pa se nije imao u vidu širi krug poslovnih ljudi. Moj brat Harry Pinner osnivač je društva. Poslije konstituiranja društva, ušao je u upravu kao glavni direktor. Kako zna da sam upućen u stvar, zamolio me je da pronađem jednog dobrog, mladog, dinamičnog, okretnog čovjeka, koji neće imati velikih zahtjeva. Parker mi je govorio o vama, i tako sam večeras došao ovamo. Za početak vam možemo ponuditi samo kukavnih pet stotina funti.«
»Pet stotina funti godišnje?«, povikah.
»Toliko samo za početak, ali osim toga dobivat ćete i proviziju u postocima od svih poslova koje zaključe vaši agenti. Dajem vam riječ da će to iznositi više od vaše plaće.«
»Ali, ja se u trgovinu željeznom robom nimalo ne razumijem.«
»Nije to važno, mladiću! Razumijete li se u baratanje brojkama?« Tako mi se zavrtjelo u glavi, da sam se jedva održao na stolici.
Odjednom me je bila obuzela nekakva sumnja, pa me je zazeblo oko
srca.
»Moram biti iskren prema vama«, rekoh mu. »Mawson mi daje samo dvije stotine, ali Mawson je pouzdan. A ja doista tako malo znam o vašem dioničkom društvu koje . . . «
»Ah, vješto, vrlo se vješto izvlačite«, povika on ushićeno. »Vi ste kao stvoreni za nas. Nije vas lako nagovoriti. Uostalom, imate pravo. Evo vam novčanice od stotinu funti; ako smatrate da možemo uglaviti posao, vi je jednostavno spustite u džep kao predujam na plaću.«
»To je divno«, rekoh. »Kad treba da preuzmem novu dužnost?«
»Sutra u jedan sat budite u Birminghamu«, reče mi on. »Imam ovdje
u džepu bilješku koju ćete odnijeti mom bratu. Naći ćete ga u Corporation Street broj 126-B gdje su privremeno poslovne prostorije društva. On, naravno, mora potvrditi vaš ugovor, ali, među nama rečeno, sve će biti u redu.«
»Zaista, gospodine, ne znam kako da vam izrazim svoju zahvalnost«, rekoh mu.
»Nemate na čemu zahvaljivati, mladiću. Dobili ste samo ono što zaslužujete. Preostaju još dvije-tri... malenkosti — puke formalnosti koje treba da još sredim s vama. Imate li kod sebe komad papira? Budite ljubazni i napišite na njemu: ’Voljan sam da preuzmem dužnost direktora dioničkog društva Franco-Middland-Limited za promet željeznom robom i to uz minimalnu plaću od 500 funti’.«
Učinio sam kako mi je rekao i on gurne papir u džep.
»Ima još jedna sitnica«, reče on. »Što namjeravate učiniti s Mawsonom?«
U svojoj velikoj radosti bio sam posve zaboravio Mawsona.
»Napisat ću mu pismo i zahvaliti se na mjestu.«
»To bih baš htio da učinite. Zbog vas sam se zavadio s Mawsonovim direktorom. Otišao sam do njega upravo zbog vas. On se, međutim, pokazao vrlo neraspoložen prema meni. Optužio me je da vas hoću odmamiti iz njihove tvrtke i slično. Ja sam na kraju sasvim izgubio strpljenje pa sam mu rekao: ’Ako želite imati dobre radnike, treba da ih dobro i platite’. ’Njemu će biti draže da radi kod nas za malu plaću negoli kod vas za veliku', reče on. Ja mu onda uzvratih: ’Kladim se o pet funti da nećete više uopće o njemu čuti čim dobije moju ponudu’. ’Oklada stoji’, reče mi on. ’Mi smo ga izvukli iz nevolje, i on nas neće tako lako ostaviti’. Eto to su njegove riječi.«
»Nitkov jedan, bez stida i srama!«, povikah. »Samo sam ga jednom u životu vidio. Zašto bi trebalo da prema njemu imam obzira? Neću mu se javiti nijednom riječi, ako vi to želite.«
»Odlično. To se zove obećanje«, reče on, ustavši sa stolice. »A sada vam mogu reći da sam oduševljen što sam našao svome bratu tako pogodna čovjeka. Evo vam predujam od stotinu funti, a evo vam i pismo za mog brata. Zabilježite adresu: Corporation Street 126-B.
Nemojte zaboraviti da sutra u jedan sat imate sastanak. Laku noć, i neka vas prati sreća koju ste zavrijedili.«
Eto, to je, koliko se sjećam, bilo sve što se između nas dogodilo. Možete zamisliti, gospodine Watsone, koliko sam se radovao što mi se sreća tako divno osmjehnula. Pola noći sam sjedio i likovao u sebi, a sutradan sam otputovao u Birmingham vlakom koji mi je omogućavao da stignem točno na sastanak. Ostavio sam stvari u jednom hotelu u New Streetu i uputio se na dobivenu adresu.
Stigao sam četvrt sata prije dogovorena vremena, što mi se nije učinilo naročito značajnim. Broj 126-B predstavljao je prolaz između dviju velikih trgovina koji je vodio do kamenog, zavojitog stepeništa s kojega se ulazilo u mnogobrojne poslovne prostorije izdane pod zakup raznim dioničkim društvima ili ljudima samostalnog zanimanja. Nazivi tvrtki bili su ispisani na dnu zida, ali među njima nije bilo naziva dioničkog društva Franco—Middland—Limited. Nekoliko sam minuta stajao ondje obeshrabren, razmišljajući ne radi li se o običnoj smicalici. Uto mi priđe jedan čovjek i oslovi me. Bio je potpuno sličan onome kojeg sam bio vidio prethodne večeri. I držanje i glas bili su kao u onoga, samo, što je ovaj bio svježe obrijan i imao nešto svjetliju kosu.
»Jeste li vi gospodine Hall Pycroft«, upita me on.
»Jesam«, odgovorih mu.
»Ah. Upravo sam vas očekivao. Ali, došli ste nešto prije dogovorena vremena. Jutros sam primio od svog brata pismo sa čitavom slavopojkom o vama.«
»Upravo sam bio pošao u traganje za vašim uredskim prostorijama, kad vi naiđoste.«
»Naziv svoje tvrtke još nismo istakli jer smo tek prošlog tjedna uselili u ove prostorije, ali i to samo privremeno. Dođite sa mnom gore da o svemu razgovaramo.«
Išao sam za njim sve do vrha vrlo visokog stepeništa, gdje se neposredno pod krovom nalazilo nekoliko praznih i prašnih sobica i on me uvede u jednu. Nije bilo nijedne prostirke, nijednog zastora. Ja sam, zapravo, očekivao neki veliki ured s reprezentativnim stolovima i s rojem službenika, kao što sam bio navikao. Međutim, mogu reći,
prilično sam razrogačenih očiju promatrao dvije jelove stolice i mali stol koji su se nalazili u sobi. Našao se tu još samo trgovački dnevnik na stolu, i uz stol koš za otpatke, i to vam je bio sav namještaj u toj prostoriji.
»Nemojte se razočarati, gospodine Pycrofte«, reče mi moj novi poznanik kad je spazio moje otužno lice. »Ni Rim nije podignut za jedan dan. Ako se uredskim prostorijama ne možemo naročito pohvaliti, mi imamo, što je mnogo važnije, krupne rezerve u fondovima. Molim vas, izvolite sjesti i pokažite mi vaše pismo.«
Predadoh mu pismo, a on ga vrlo pažljivo pročita.
»Kao da ste učinili silan utisak na mog brata Arthura«, reče,
»usprkos tome što on sudi prilično strogo. On, znate, vuče više na London, a ja na Birmingham; no ovaj put ću prihvatiti njegov savjet. Molim vas, smatrajte se konačno primIjenim u službu.«
»A kakve će mi biti dužnosti«, upitah ga.
»Upravljat ćete, vjerojatno, našim velikim stovarištem u Parizu koje će poplaviti engleskim posuđem sve trgovine naših sto trideset i četiri zastupstva u Francuskoj. U roku od tjedan dana izvršit će se nabavke, a vi ćete u međuvremenu ostati u Birminghamu i pripremati se da uđete u poslove.«
»Kako?«
Umjesto odgovora on izvuče iz ladice veliku crvenu knjigu. »To je adresar Pariza«, reče, »s oznakom zanimanja iza svakog imena. Želio bih da tu knjigu ponesete kući i da ispišete sve trgovce željeznom robom s njihovim adresama. To će nam mnogo koristiti.«
»Adresar je svakako razvrstan po grupama«, natuknuh ja.
»Adrese nisu sasvim pouzdane. Sistem im se razlikuje od našega. Prionite na taj posao pa mi do ponedjeljka u dvanaest sati donesite popis. Zbogom, gospodine Pycrofte. Ako se i dalje pokažete revnosni i marljivi, imat ćete u kompaniji dobrog gospodara.«
Vratio sam se u hotel s velikom knjigom pod miškom i s velikom dilemom. S jedne strane, primljen sam konačno u službu i u svom sam džepu imao sto funti. S druge strane, izgled samog ureda, bez imena
tvrtke na zidu i razne druge pojedinosti koje poslovnom čovjeku bodu oči, bile su uzrokom da sam stekao prilično loš utisak o položaju svog poslodavca. Ipak sam, u ponedjeljak, bio dospio tek do slova H. Odoh do svog poslodavca i zatekoh ga u istoj onoj zapuštenoj sobi. On mi produži rok do četvrtka, s time da mu se onda opet javim. U srijedu još nisam bio gotov, pa sam stvar otegnuo do petka, to jest do jučer. Tako sam, najzad, uspio da predam svoj rad gospodinu Harryju Pinneru.
»Velika vam hvala«, reče mi on. »Bojim se da sam potcijenio teškoće koje vam je zadao povjereni zadatak«, nastavi on. »Taj će mi popis biti od stvarne i velike pomoći.«
»Dosta sam vremena na to utrošio«, rekoh mu.
»A sad«, izjavi on, »želio bih da sastavite listu trgovina namještaja, jer sve one prodaju i posuđe.«
»Vrlo dobro.«
»Dođite sutra u sedam uvečer pa ćete mi reći što ste uradili. Nemojte se premarati. Nekoliko sati uvečer poslije posla, u Dayevu Music Hallu neće vam škoditi.« Pri tom se nasmija i meni pade nekako nelagodno u oči zlatan zub koji mu je na lijevoj strani gornje vilice bio postavljen vrlo loše.
Sherlock Holmes je trljao ruke od zadovoljstva, a ja sam začuđeno promatrao našeg klijenta.
— Možda se tome čudite, gospodine doktore, ali baš je tako bilo — reče naš klijent. — Prilikom razgovora s onim drugim čovjekom u Londonu, dok se smijao što neću da idem Mawsonu, nekako se desilo da sam opazio i u njega potpuno isti takav zub. Odsjaj zlata, kako u prvom, tako i u drugom slučaju, skrenuo mi je pažnju na tog čovjeka. Kad sam tu okolnost povezao sa činjenicom da su obojica imala potpuno isti glas i istu vanjštinu, te da su se razlikovali samo po elementima koji se mogu izmijeniti bilo vlasuljom, bilo brijaćom britvom, nisam se mogao oteti pomisli da je riječ o istom čovjeku. Vi, što je prirodno, pretpostavljate da su to bila dva vrlo slična brata, ali svakako ne pretpostavljate da su imali istovetne plombe baš na istom zubu. On me učtivo isprati do vrata, i ja se nađoh na ulici u nedoumici. Vratih se u hotel, turih glavu u umivaonik pun hladne vode i pokušah
da sve to sebi razjasnim. Zašto me je poslao iz Londona u Birmingham, zašto je stigao tamo prije mene i zašto je sam sebi pisao pismo? To je za mene bilo suviše i nikako mi nije ulazilo u glavu. Tada sam se odjednom sjetio da ono što nije jasno meni, može da bude potpuno jasno gospodinu Holmesu. Imao sam još upravo toliko vremena da otputujem u London noćnim vlakom, da ga ujutro potražim i da se vratim s vama obojicom u Birmingham.
Kad je posrednikov pisar završio izlaganje o svom čudnom doživljaju, nastade tajac. Sherlock Holmes se zavali u naslonjač i s izrazom zadovoljstva na licu upravi svoj ispitivački pogled u mene kao sladokusac koji kuša prvu kapljicu vina poslije bogate berbe.
Što velite, Watsone; prilično dovitljivo izvedeno — reče on. — U svemu tome ima izvjesnih pojedinosti koje mi se čine neobično zanimljive. Jedan razgovor s gospodinom Arthurom Harryjem Pinnerom, mislim da se slažete, u privremenim prostorijama tvrtke Franco—Middland—Limited za promet željeznom robom predstavljao bi sasvim dragocjeno iskustvo.
A kako da to izvedemo? — upitah ja.
Oh, neće to biti teško — reče razdragano Hall Pvcroft. — Vi ste dva moja prijatelja koji traže zaposlenje, i što je prirodnije nego da vas obojicu dovedem glavnom direktoru.
Pa naravno, upravo tako — reče Holmes. — Volio bih vidjeti malo tog gospodina i zaviriti u tu njegovu igru. Što umijete raditi, prijatelju, kakve dragocjene usluge nudite, ili možd a . . .
Pri tom poče da gricka nokte, a zatim se tupo zagleda kroz prozor. Iz njega nismo više mogli izvući nijedne riječi dok nismo stigli u New Street.
I tako smo nas trojica još iste večeri u sedam sati prolazili kroz Corporation Street u pravcu poslovnice dioničkog društva.
Nema koristi od toga ako stignemo prije dogovorena vremena
reče naš klijent. — On dolazi ovamo očito samo da se vidi sa mnom, inače, sve do dogovorena sata prostorija zjapi prazna.
To već samo po sebi nešto znači — primijeti Holmes.
Grom i pakao! Što sam vam rekao! — povika pisar.
— Eno ga, tamo pred nama.
On pokaza na omalena plavokosa, uredno odjevena čovjeka koji je žurio drugom stranom ulice. Dok smo ga promatrali, on se bio zagledao u dječaka koji je bučno izvikivao glavne vijesti najnovijih izdanja večernjih novina, pa, provukavši se između fijakera i omnibusa, kupi od njega jedan primjerak. Zatim, stisnuvši novine u ruci, nestade u veži jedne kuće.
Eno ga tamo! — povika Hall Pycroft. — U kući, u koju je ušao, nalaze se poslovne prostorije dioničkog društva. Hajdete sa mnom; ja ću već stvar urediti.
Uspeli smo se za njim na peti kat i stigli pred odškrinuta vrata na koja zakuca naš klijent. Iz sobe začusmo glasan poziv »uđite«, i mi uđosmo u nenamještenu prostoriju s golim zidovima, onakvu kakvu nam je bio opisao Hall Pycroft. Za onim je jedinim stolom u sobi sjedio, s raširenim novinama pred sobom, onaj čovjek kojega smo bili vidjeli na ulici. Kad je upro pogled u nas, meni se učini kao da nikad nisam vidio takvo od bola, upravo od strave izobličeno lice. Na čelu mu izbile krupne kapi znoja, obrazi mu postali nekako mutnobijeli, kao trbuh uginule ribe, a zaplašene, razrogačene oči izbuljio u svog pisara kao da ga prvi put vidi. Po iznenađenom licu našega vodiča zaključih da je njegov poslodavac inače morao izgledati sasvim drukčije.
Vama nije dobro, gospodine, — reče Pycroft glasno.
Ne osjećam se baš najbolje — odgovori ovaj. Očito se bio upro iz petnih žila da se pribere, liznuvši pri tom suhe usne prije nego što će progovoriti. — Tko su vam ovi?
Jedan je gospodin Harris, iz Bermondseya, a drugi gospodin Price, odavde — reče pisar govorljivo. — To su moji prijatelji, gospoda s velikim sposobnostima. Odnedavno su bez zaposlenja pa se nadaju da će se u vašoj kompaniji naći i za njih nekakvo mjesto.
Vrlo vjerojatno. Vrlo vjerojatno! — uzviknu gospodin Pinner uz zloslutni osmijeh. — Ni najmanje ne sumnjam da ću moći nešto učiniti za vas obojicu. Što ste po struci, gospodine Harrise.
Ja sam računovođa — reče Holmes.
Ah, da, trebat ćemo nekoga iz te struke. A vi, gospodine Price?
Pisar — rekoh ja.
Uvjeren sam da će vas kompanija primiti u službu. Obavijestit ću vas čim bude donesena odluka. A sad, molim vas, idite. Tako vam Bog, ostavite me nasamu.
Te su mu se posljednje riječi bile omakle kao da se nije mogao više suzdržati. Holmes i ja se zgledasmo, a Hall Pycroft priđe korak bliže stolu.
Vi zaboravljate, gospodine Pinneru, da sam ja došao na dogovoreni sastanak da primim vaše dalje upute — reče on.
Naravno, gospodine Pycroft, naravno — odgovori ovaj smirenijim tonom. — Pričekajte, molim vas, koji trenutak, a i vaši prijatelji neka malo pričekaju. Za tri minute, ako mi dopustite da toliko zloupotrebim vaše strpljenje, bit ću vam potpuno na raspolaganju. On ustade od stola, nakloni nam se uglađeno, a zatim iziđe na vrata u dnu sobe, zatvorivši ih za sobom.
A što sad? — prošapta Holmes. — Čini mi se da nam je strugnuo?
Nemoguće — odgovori Pycroft.
Zašto?
Ova vrata vode u unutrašnju sobu.
A odande nema izlaza?
Nema.
Da li je soba namještena?
Jučer je bila prazna.
Što onda, do đavola, radi tamo? Nešto ne razumijem. Ako su se ikome presjekle noge do koljena od straha, onda se to zacijelo desilo ovome čovjeku koji se zove Pinner. Ćega li se mogao toliko uplašiti?
Ta valjda ne misli da smo detektivi — primijetih.
Ne misli, sigurno — reče Pycroft.
Holmes zavrtje odrečno glavom. — On nije problijedio kad smo ušli u sobu, bio je već blijed — reče. — Možda je ...
Riječi mu prekide oštro kuckanje koje je dopiralo iz unutrašnje sobe.
Zašto kuca, do đavola, na vlastita vrata? — viknu pisar.
Kucanje se ponovo začu još jače. Svi se zagledasmo u zatvorena vrata. Pogledah Holmesa: bio se uzbudio i, veoma uzbuđen, nagnuo naprijed. Zatim odjednom dopre do nas nekakvo krkljanje i oštra lupa po drvenariji. Holmes se zaletje na vrata. Ali, vrata su bila zaključana iznutra. Slijedeći njegov primjer, svom se snagom bacismo na vrata. Najprije popusti jedna šarka, zatim druga, i vrata padoše uz tresak. Zahuktani, prijeđosmo preko njih i nađosmo se u unutrašnjoj sobi.
Soba je bila prazna. Bili smo časkom u nedoumici. U kutu, pri samom ulazu u sobu iz koje smo bili došli, nalazila su se još jedna vrata. Holmes ih povuče i otvori. Na podu su ležali kaput i prsluk, a s kuke iza vrata, obješen o vlastite ramenice visio je direktor društva Franco-Middland-Limited. Koljena su mu bila zgrčena, strahovito iskrivljena, glava mu je dodirivala rame, a luparanje njegovih nogu po vratima stvaralo je onu buku koja nas je prekinula u razgovoru. Odmah ga obuhvatim oko pasa i podignem, a Holmes i Pycroft odriješe mu elastične trake koje su mu se bile utisnule u modričaste nabore na vratu. Zatim smo ga prenijeli u drugu sobu, položili u ležeći stav, pa je ondje, crven u licu kao pečeni crijep, ležao poput strašne ruševine, nadimajući pri svakom udisaju i izdisaju purpurnocrvene usne.
Što mislite, Watsone, hoće li ostati u životu? — upita me Holmes.
Sagnuo sam se nad njim i pregledao ga. Puls mu je kucao slabo i isprekidano, očni kapci su mu malo podrhtavali pa je provirivao bijeli krajičak očne jabučice, ali disanje mu je postajalo sve odmjerenije.
Bilo je to u prvi čas neizvjesno — rekoh — ali sad vidim da će ostati u životu. Otvorite odmah taj prozor i dajte mi vrč vode. — Otkopčah mu ovratnik, lice mu poprskah svježom vodom, pa mu stadoh dizati i spuštati ruke dok ne poče ponovo disati duboko i prirodno.
Sad je još samo pitanje vremena — rekoh, udaljivši se.
Holmes je stajao kod stola, podbratka uprta o grudi, ruku duboko zavučenih u džepove hlača.
Po mom mišljenju sada bismo morali pozvati policiju — reče — ali bi mi ipak bilo drago da im predam u ruke jedan dokraja ispitan slučaj.
To je za mene prava misterija — povika Pycroft, češkajući se po glavi. — Svakako su htjeli da me zbog nečega domame ovamo, a sada ...
Pih! Sve je to prilično jasno — reče nestrpljivo Holmes. — To je bio samo posljednji potez.
Znači, vi ste sve razumjeli?
Čini mi se da je stvar prilično jasna. Što mislite vi, Watsone? Ja samo slegnuh ramenima.
Moram priznati da ne mogu prodrijeti u bit stvari.
Ako pažljivo razmotrite cijelu stvar, doći ćete do jedino mogućeg zaključka.
Do kakva?
Eto, cijela se zavrzlama vrti oko dvije okolnosti. Prva je u tome da se Pycroft nagovori da napiše izjavu kojom izjavljuje da stupa u službu ove čudovišne kompanije. Ne vidite li da to razrješava čitavu stvar?
Pravo da kažem, ne vidim.
Onda ću vam ja reći zašto su tražili od njega da to učini. Ne iz poslovnih razloga, jer se takve stvari dogovaraju obično usmeno, a ovaj put nije bilo razloga da se učini izuzetak. Ne vidite li, mladi moj prijatelju, da im je trebao vaš rukopis? To je bio jedini način na koji su mogli to postići.
A zašto im je uopće trebao moj rukopis? — upita Pycroft.
Vaše je pitanje sasvim umjesno. Zašto? Ako odgovorimo na to pitanje učinili smo korak dalje u rješavanju tog našeg problema. Zašto? Za to postoji samo jedan uvjerljiv razlog. Netko je htio da nauči
oponašati vaš rukopis i zato je morao najprije doći do uzorka. A ako prijeđemo na drugu okolnost, vidjet ćemo da prva tumači drugu. Ta okolnost je Pinnerov zahtjev da ne otkazujete svoju službu i pustite direktora poduzeća da u neizvjesnosti čeka gospodina Hall Pycrofta, kojega on nije nikad vidio, a koji je trebalo da preuzme posao u ponedjeljak ujutro.
Bože mili! — povika naš klijent — ala sam bio slijep!
E, sad vam je jasno zašto su htjeli imati vaš rukopis. Pretpostavimo da je netko otišao na vaše mjesto i pisao sasvim različito od rukopisa kojim ste vi napisali molbu za namještenje, cijela bi prevara naravno bila otkrivena. Ali, hulja je u tom razmaku vremena naučio oponašati vaš rukopis pa mu je bio osiguran položaj, jer u tom poduzeću, pretpostavljam, nitko ne poznaje ni vaš rukopis, ni vas osobno.
Baš nitko — procijedi Hall Pycroft.
Eto vidite. Stoga vas je, naravno, trebalo spriječiti da makar samo časkom razmislite o čitavoj toj stvari i onemogućiti vam da bilo kako stupite u dodir s nekim tko bi vam mogao reći da je vaš dvojnik u službi kod tvrtke Mawson. Zato vam je i dao lijep predujam na plaću i uputio vas u tvrtku Middland. Tu su vas prilično zaposlili i tako spriječili da otputujete u London, gdje biste mogli raskrinkati njihovu igru. Sve je to posve jasno.
Ali zašto se pretvarao da je svoj vlastiti brat?
I to je jasno. Očito su dvojica upleteni u tu prevaru. Onaj drugi sjedi u uredu na vašem mjestu, a ovaj je odglumio ulogu Čovjeka koji vas prima u službu. Tek kasnije je shvatio da vam ne smije naći nekog nazovi poslodavca, jer bi time upleo u cijelu stvar i treću osobu čime bi sebe izvrgao velikoj opasnosti. Zbog toga je izmijenio što je više mogao svoj izgled, uzdajući se da ćete sličnost, koja vam svakako neće izmaći, pripisati porodičnoj sličnosti. I da, na sreću, nije bilo zlatne plombe, možda ne biste nikada ni posumnjali u njega.
Hall Pycroft se živo razmaha stisnutim šakama. — Dragi Bože! — povika. — Dok su od mene pravili ovdje budalu, što li je onaj drugi Hall Pycroft radio kod tvrtke Mawson? Što da radimo sada gospodine
Holmes? Recite mi što da radimo?
Moramo uputiti brzojav tvrtki Mawson.
Oni subotom zatvaraju ured u dvanaest sati.
Ne smeta ništa, bit će tamo neki vratar ili sluga.
Ah, da, oni imaju stalnog stražara s obzirom na vrijednosne papire koje čuvaju. Sjećam se da sam o tome slušao u Cityju.
Vrlo dobro. Poslat ćemo brzojav pa ćemo vidjeti hoćemo li objasniti zašto je jedna od te dvije bitange izišla naprečac iz ove sobe i pokušala se objesiti.
Novine — zakrešta netko iza nas. Pinner se u taj čas bio podigao i sjeo. Bio je mrtvački blijed, s izrazom strave na licu: po očima mu se vidjelo da se osvijestio. Rukama je nervozno trljao široku crvenu brazgotinu koju je još imao na vratu.
Novine! Ta naravno! — krinku Holmes jako uzbuđen. — Baš sam idiot! Toliko me je obuzelo to naše umovanje da sam posve zaboravio novine. Pa naravno, tajna je u novinama,
On ih raširi po stolu, a iz usta mu se ote usklik.
Gledajte ovo, Watsone — viknu on. — To su londonske novine. Rano izdanje E vening St and ar d a . Tu je ono što nama treba. Pogledajte naslove. »Zločin u Cityju. Ubojstvo kod Mawson & Williamsa. Pokušaj velike provale. Hapšenje zločinca.« Hajdete, Watsone, gorimo od nestrpljenja da čujemo, budite ljubazni Watsone, pročitajte nam naglas.
Već po mjestu na kojem je objavljen članak o tome događaju, bilo je očito da će pobuditi interes mnogobrojnih čitalaca toga lista s velikom nakladom. Sam je izvještaj glasio:
»Danas poslije podne dogodio se u Cityju drski pokušaj razbojstva koji se završio smrću jednog čovjeka i hvatanjem zločinca. Financijski zavod Mawson & Williams poznat je i kao pouzdan čuvar vrijednosnih papira koji premašuju ukupno milijun funti. Direktor zavoda bio je svjestan velike odgovornosti pa je opskrbio zavod najmodernijim sefovima. Osim toga, jedan je stražar danonoćno stražario u zgradi. Doznali smo međutim, da je prošlog tjedna tvrtka primila na posao
jednog novog pisara. Taj je pisar, koji je nastupio službu pod imenom Halla Pycrofta zapravo, kako se sada tvrdi, poznati krivotvoritelj i provalnik Beddington koji se nedavno, zajedno sa svojim bratom, našao na slobodi, pošto je izdržao pet godina robije. Na dosada još neobjašnjen način taj je zločinac uspio pod lažnim imenom dobiti zaposlenje u tom zavodu pa je, iskoristivši svoj položaj, došao do otisaka brava i potanko upoznao položaj prostorija, njihovo osiguranje od provala i smještaj samih sefova.
Kod tvrtke Mawson uobičajilo se da osoblje subotom završava rad u podne. Naredniku Tusonu iz policije Cityja učinilo se prilično čudnim kad je u jedan sat i dvadeset minuta opazio nekog gospodina kako silazi stepenicama s putnom torbom u ruci. Posumnjavši u tog čovjeka, počeo ga je slijediti, pa mu je pošlo za rukom da ga, uz podršku policajca Pollocka, unatoč njegovu očajničkom otporu, uhapsi. Bilo je odmah jasno da je izvršena provala golemih razmjera. Vrijednost opljačkanih američkih željezničkih obveznica i dionica raznih rudnika i dioničkih društava iznosi oko sto hiljada funti. Povodom pretresa prostorija pronađeno je zgrčeno tijelo nesretnog stražara, ugurano u najveći sef. Da narednik Tuson nije bio tako energičan, mrtvo bi se tijelo pronašlo tek u ponedjeljak ujutro. Stražaru je nekim žaračem smrskana lubanja, a sam udarac zadan mu je s leđa. Beddington je nesumnjivo pod izgovorom da je nešto zaboravio dobio dozvolu da uđe u prostorije i, čim je ubio stražara, brzo je opljačkao najveći sef i zatim pokušao umaći sa svojim plijenom. Njegov brat, koji obično radi s njim, u ovoj provali nije sudjelovao, bar koliko se dosad moglo utvrditi, ali ga policija energično traži.«
— Lijepo, sad možemo uštedjeti policiji malo truda — reče Holmes i pogleda na mršavu priliku koja se bila šćućurila kraj prozora. — Čudna je neka mješavina ljudska priroda. Dočekate čak i to da zločinac i ubojica potakne na samoubojstvo i vlastitog brata kad ovaj dozna da se oko bratova vrata steže uže. A sad treba da i mi krenemo u akciju. Doktor i ja ostajemo ovdje kao straža, a vi, gospodine Pycrofte, budite ljubazni pa pođite i dovedite policiju.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Srebrna Zvijezda-Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:11 am





GLORIA SCOTT

Jedne zimske večeri, dok smo sjedili svaki na svojoj strani kamina u kojem je gorjela vatra, reče mi moj prijatelj Sherlock Holmes: — Imam ovdje neke papire. Možda biste voijeli da ih pregledate. To su dokumenti o neobičnom slučaju »Gloria Scott«, a ovo je poruka, od koje se mirovni sudac Trevor, kad ju je pročitao, toliko zgranuo da se srušio mrtav.
On izvuče iz ladice malen izlizan svitak pa, odriješivši vrpcu, predade mi kratku bilješku načrčkanu na polovici arka sivog papira u boji škriljca.
Sam je tekst glasio: »Mi smo kod peradi spriječili pošast. Gadno izgledaju zečevi ulovljeni u blatu. Hudson je pregledao oba lovišta i rekao je da je sve u redu. Spasite glavu fazanske koke, a za svoju kuću kupite odmah muhomor«.
Kad sam pročitao ovu zagonetnu poruku, podigoh pogled i vidjeh Holmesa kako mi se ispod brka smiješi.
Kao da ste se malo zbunili.
Ne vidim kako bi takva poruka mogla nekoga zbuniti. Prije bih rekao da je smiješna.
Sasvim točno. Ali, činjenica je da je Trevor, taj fini i krepki starac, njome bio sravnjen sa zemljom kao pištoljem.
Vi pobuđujete u meni radoznalost — rekoh. — Ali zašto pretpostavljate da bih mogao imati nekih naročitih razloga zbog kojih bih volio pobliže upoznati taj slučaj?
Zato što je to bio moj prvi slučaj.
Nastojao sam više puta da dokučim što je uopće potaklo mog prijatelja da se bavi krivičnim istragama, ali nisam imao prilike da ga oraspoložim da bi mi to ispričao. Sada je, evo, najzad sjedio, nagnut naprijed, u svome naslonjaču, s raširenim dokumentima na koljenima. Bio je zapalio svoju lulu, polako uvlačio dim i prelistavao papire.
— Zar vam nisam nikada pričao o Victoru Trevoru? — upita me on.
Bio je to jedini drug s kojim sam prijateljevao u koledžu u kojem sam proveo dvije godine. Nikad nisam bio naročito društven čovjek, Watsone, uvijek sam volio da sjedim u svojoj sobi, da razmišljam i da u dokolici izgrađujem svoja mišljenja, pa se nisam mnogo ni miješao s ljudima svojih godina. Izuzev mačevanja i boksanja, ni sport me nije mnogo privlačio, a, osim toga, i same moje studije potpuno su se razlikovale od studija kojima su se bavili moji drugovi, pa nisam imao s njima nikakvih dodirnih točaka. Trevor je bio jedini čovjek kojega sam bio bolje upoznao, pa i to pukim slučajem: jednog me je jutra kad sam silazio u kapelu, njegov buldog bio strahovito ugrizao za nogu.
Tako je to prijateljstvo počelo sasvim prozaično, ali zato vrlo uspješno. Punih deset dana nisam mogao hodati, a Trevor me je redovito posjećivao i raspitivao se o mom stanju. U početku bio je to razgovor od svega nekoliko minuta, ali ubrzo njegovi posjeti postadoše sve duži, i mi postadosmo prisni prijatelji. Bio je to srdačan, snažan momak, duhovit i energičan, u mnogo čemu posve drugačiji od mene. Ipak smo otkrili da imamo neke zajedničke poglede, a kad sam od njega čuo da ni on nema prijatelja, naša prijateljska veza kao da se još jače učvrstila. Najzad me je pozvao u dom svoga oca u Donnithorpe, kod Norfolka, pa sam se čitav mjesec, za vrijeme velikog raspusta, koristio njegovim gostoljubljem.
Stari Trevor, mirovni sudac i zemljoposjednik, bio je prilično imućan čovjek i ugledna ličnost. Donnithorpe je mali zaselak, sjeverno od Langmerea, u jezerskom kraju Norfolka. Trevorova kuća bila je starinska, prostrana zgrada, učvršćena hrastovim gredama, sagrađena od opeke. Do nje je vodio vrlo lijep drvored lipa. U blizini se nalazio vrt izvanredno podesan za lov na divlje guske, a još više za obilan ribolov. U kući je bila i malena, ali odabrana knjižnica, preuzeta, kako mi je rečeno, od prijašnjeg stanara. Prilično dobar kuhar brinuo se za jelo, pa je svatko kao gost, ako nije bio neko zanovijetalo, mogao u toj kući ugodno provesti mjesec dana.
Trevor stariji bio je udovac, a moj prijatelj bio mu je jedini sin. Kako sam čuo, imao je stari Trevor i kćer, ali mu je ona umrla od difterije prilikom jednog posjeta Birminghamu. Otac moga prijatelja pobudio je u meni velik interes. Opće mu obrazovanje nije bilo bogzna kakvo, ali njegova energija i tjelesna i duševna, bila je velika. Nije bio naročito
načitan, ali je zato upoznao gotovo cijeli svijet, putovao po dalekim krajevima i pamtio sve što je vidio. Fizički je bio temeljan, krupan čovjek, čupave sijede kose, tamna, vremenom izbrazdana lica i plavih očiju, oštra, gotovo divljačka pogleda. Uživao je u tom kraju glas ljubazna i dobronamjerna čovjeka, a kao sudac bio je poznat po blagim kaznama koje je izricao.
Jedne večeri, ubrzo poslije mog dolaska, sjedili smo uz čašicu porta, kad Trevor mlađi poče govoriti o raznim mojim metodama promatranja i zaključivanja — koje sam već tada bio uobličio u sistem, i ne sluteći kakvu će ulogu one imati u kasnijem životu. Starac je, slušajući svoga sina, očito mislio da ovaj pretjeruje u opisivanju nekoliko mojih beznačajnih majstorija.
»Primijenite na meni vaše metode, gospodine Holmes«, reče on, smijući se dobroćudno — »ja vam mogu poslužiti kao odličan materijal.«
»Bojim se da neću imati s vama mnogo uspjeha«, odgovorih mu.
»Mogao bih samo ustvrditi da ste posljednjih dvanaest mjeseci, ako se ne varam, strahovali da će vas netko napasti.«
Starcu osmijeh nestade s lica, i on se, jako iznenađen, zagleda u mene.
»Da, to je donekle točno«, reče starac. »Ti se sjećaš, Victore«, nastavi zatim obraćajući se sinu »kako nam se banda zvjerokradica kad smo ono izišli nakraj s njom, zaklela da će nas izbosti noževima. Sir Edward Holly nedavno je stvarno bio i napadnut. Otada sam stalno na oprezu. Nego, nikako ne mogu da shvatim otkud to znade tvoj prijatelj.«
»Imate vrlo lijep štap«, odgovorih mu ja. »Po natpisu na njemu opazio sam da ga nemate duže od godinu dana. Ali, kad već govorimo o štapu, na njemu se jasno vidi da ste se njime malo pomučili. Izdubili ste mu držak, a u udubljenje ulili rastopljeno olovo i tako došli do strašnog oružja. Na osnovi toga zaključio sam da svakako ne biste bili poduzeli takve mjere opreza, da se ne plašite nekakve opasnosti.«
»A što još možete reći?«
»U mladosti ste se prilično bavili boksom.«
»I to je točno. Otkuda pak to znate? Da mi nije nos možda malo iskrivljen?«
»Ne«, rekoh. »To vidim po vašim ušima. One su na osobit način spljoštene, ali i mesnate, a takve su uši karakteristične za boksače.«
»Što ste još opazili?«
»Sudeći po vašim žuljevima, morali ste mnogo kopati.«
»Sav svoj novac stekao sam na nalazištima zlata.«
»Bili ste na Novom Zelandu.«
»I opet ste pogodili.«
»I posjetili ste Japan.«
»Sasvim točno.«
»I bili ste u naprisnijem odnosu s nekom osobom čije ime počinje slovima D. E., a tu ste osobu kasnije žarko željeli da zaboravite.«
Gospodin Trevor se polako podiže, iskolači u čudu velike plave oči, zanjiha se i onesvijesti, ruku položenih na ljuske oraha što su bile rasute po stolnjaku.
Shvatit ćete, Watsone, kako smo se njegov sin i ja bili prepali. Međutim, njegov napad nije trajao dugo, jer mi mu smjesta razvezasmo ovratnik i poškropismo ga vodom po licu iz jedne velike čaše. On nekoliko puta udahnu, pa sjede.
»Ah, djeco«, reče on neprirodno se osmjehujući, »nadam se da vas nisam uplašio. Usprkos mom dobrom izgledu, osjećam da me obična malenkost može dotući. Ne znam kako vam to polazi za rukom, gospodine Holmes, ali meni se čini da biste vi mogli njihati u naručju, kao malenu djecu, sve detektive, znane i neznane. To je vaš pravi životni put; vjerujte mi kao čovjeku koji je vidio nešto od ovoga svijeta.«
I eto, ako ćete mi vjerovati, Watsone, ta preporuka, kojoj je, zapravo, prethodilo jedno obično precjenjivanje sposobnosti, pobudila je u meni prvi put misao da bi ono što sam tada činio zabave radi, mogao biti, u stvari, moj životni poziv. Ali u tom trenutku toliko sam bio izvan sebe zbog iznenadne nesvjestice svog domaćina, da nisam
imao vremena da time razbijam glavu.
»Nadam se da vam nisam rekao nešto uvredljivo«, rekoh starcu.
»Pa, žacnuli ste me na prilično osjetljivom mjestu. Smijem li vas zamoliti da mi kažete otkud to znate i što vam je o svemu tome poznato.« Sad je govorio napola šaljivim tonom, ali mu je još iz očiju izbijala strepnja.
»Nema tu ništa neobičnog«, rekoh. »Kad ste nedavno razgolitili ruku da uvučete ribu u čamac, na laktu sam vidio istetovirana slova »D. E.« Slova su se još raspoznavala, ali po tome što su bila zamrljana i po boji kože oko njih bilo mi je potpuno jasno da ste ih nastojali izbrisati. Uvidio sam odmah da su ta početna slova s vama u nekoj vrlo tijesnoj vezi, a da ste ih kasnije željeli zaboraviti.«
»Ala vi imate oči!«, viknu on s uzdahom olakšanja. »Upravo je tako kao što kažete. Ali, okanimo se sad toga! Od svih utvara najgore su one koje budi stara ljubav. Pođimo u biljarsku sobu i popušimo ondje na miru po jednu cigaru.«
Od toga dana u vladanju gospodina Trevora, iako srdačnom, uvijek se osjećao tračak sumnjičavosti. To je bio opazio i njegov sin. »Tako si zbunio gazdu«, reče mi on, »da nikad više neće biti siguran što znaš, a što ne znaš.« Uvjeren sam da on to nije namjerno isticao, ali mu se tako duboko usadilo u dušu da je provirivalo iz svih njegovih postupaka. Najzad shvatih da sam upravo ja povod njegove nelagodnosti, pa odlučih da svoj posjet okončam. Ali, ne lezi vraže, tog istog dana, prije mog polaska, desio se jedan događaj koji se kasnije pokazao kao naročito značajan. Sva trojica sjedili smo na travnjaku u vrtnim naslonjačima, grijali se na suncu i divili se pogledu na jezeru, kad iz kuće iziđe služavka i reče starcu da je na vratima čovjek koji želi posjetili gospodina Trevora.
»Kako se zove?«, upita moj domaćin.
»Nije htio da kaže ime.«
»Pa šta onda želi?«
»Kaže da ga vi poznajete i da samo želi da časkom porazgovara s vama.«
»Dovedite ga ovamo«, reče stari Trevor. Čas zatim pojavi se omanji, mršav čovjek, koračajući lagano prema nama. Imao je na sebi kaput s jednim rukavom umrljanim od katrana, košulju išaranu crvenim i crnim kockama, iznošene hlače od grube pamučne tkanine i teške stare čizme. Lice mu je bilo dugoljasto, mrko, lukavo i sa stalnim smiješkom koji je otkrivao niz nepravilnih požutjelih zuba. U hodu je tromo klatio naborane ruke, držeći ih na mornarski način, pod blagim lukom, na izvjesnom odstojanju od tijela. Dok je on trapavo gazio preko travnjaka, odjednom dopre do mene prigušen kašalj gospodina Trevora, koji je bio skočio iz naslonjača i pohitao u kuću. Starac je začas opet bio s nama, i ja osjetih, dok je prolazio kraj mene, da bazdi na rakiju.
»No«, reče, »druškane moj, što želite?«
Mornar zastade i pogleda ga zaškiljivši očima s istim onim širokim osmijehom na licu.
»Zar me ne prepoznajete?«, upita starca.
»Gle, pa to je nesumnjivo Hudson«, reče gospodin Trevor glasom kojim je htio da pokaže da je iznenađen.
»Da, gospodine, pred vama je Hudson«, reče mornar. »Gle, ima već trideset i više godina otkad sam vas vidio posljednji put. I evo, vi ste sad u svojoj kući, a ja još grabim za obrok usoljeno meso iz brodske bačve.«
»Pst, vidjet ćete da nisam zaboravio stara vremena«, povika gospodin Trevor, pa se brzo približi mornaru i šapnu mu nešto na uho.
»Idite u kuhinju«, nastavi on glasno, »tamo će vas počastiti jelom i pićem. Uvjeren sam da ću vam pronaći nekakav posao.«
»Hvala vam, gospodine«, reče mornar, zagledavši pri tom čupu kose na glavi. »Dosta mi je godina provedenih na teretnom brodu s brzinom od osam čvorova na sat: ostao sam golih šaka i sad sam željan mira. Nadam se da ću se smiriti kod vas ili kod gospodina Beddoesa.«
»Ah!«, povika gospodin Trevor, »zar znate gdje se nalazi gospodin Beddoes?«
»Bog s vama, gospodine, znam ja dobro gdje se nalaze svi moji stari prijatelji«, reče mornar, pa se zloslutno osmjehnu i odgega za
služavkom u kuhinju. Gospodin Trevor nam promrmlja kako je s tim čovjekom bio zajedno na brodu kad se vraćao na rudna nalazišta, a zatim nas odjednom, ostavi na travnjaku i ode u kuću. Nakon jednog sata uđosmo i mi u kuću i nađosmo ga gdje trešten pijan leži kao klada na divanu u blagovaonici. Čitav taj događaj bio me se vrlo neugodno dojmio, pa mi sutradan nije nimalo bilo žao što napuštam Donnithorpe. Živo sam osjećao da je moja prisutnost vrlo tegobno djelovala na mog prijatelja.
Sve se to bilo dogodilo u toku prvog mjeseca velikog raspusta. Otišao sam u London u svoj stan, gdje sam proveo sedam tjedana i završio nekoliko vježbi iz organske kemije. Međutim, jednog dana, kad je već jesen bila prilično odmakla, pa se i raspustu približavao kraj, primih od svog prijatelja brzojav kojim me preklinje da se vratim u Donnithorpe, jer su mu moji savjeti i moja pomoć prijeko potrebni. Ja, dakako, ostavih sve i krenuh ponovo na sjever.
Prijatelj me dočekao na stanici s lovačkim dvokolicama, i ja već na prvi pogled spazih da je morao vrlo mučno provesti posljednja dva mjeseca. Bio je omršavio, iznuren brigama, i izgubio svoj bučni, veseli način ophođenja.
»Otac je na umoru«, reče mi umjesto pozdrava.
»Nemoguće!«, povikah. »Što se dogodilo?«
»Kap. Živčani slom. Čitav je dan između života i smrti. Sumnjam da ćemo ga još zateći živa.«
Možete zamisliti, Watsone, koliko me je zaprepastila ta neočekivana vijest.
»A kako se to desilo?«, upitah mladog Trevora.
»Ah, u tome i jeste stvar. Uskoči u kola pa ćemo o svemu razgovarati za vrijeme vožnje. Sjećaš li se onog tipa koji je naišao one večeri, uoči tvog odlaska.«
»Sjećam ga se sasvim dobro«, rekoh mu.
»A znaš li koga smo mi toga dana primili u kuću?«
»Nemam pojma.«
»Bio je to sam sotona, Holmes«, uzviknu on. Ja sam ga gledao s iznenađenjem.
»Da, sam sotona. Od toga vremena nismo imali ni trenutka mira, ni jednog jedinog trenutka. Od te večeri otac nije glavu podigao od briga, a sada je sigurno već izdahnuo, svisnuvši od boli, a sve zbog onog prokletog Hudsona.«
»Ama kakvu snagu ima taj čovjek?«
»Ah, to je baš ono što bih i ja htio doznati pod svaku cijenu. Moj ljubazni, dobri, darežljivi, stari otac! Kako li je samo mogao pasti u kandže jedne takve hulje. No sad mi je toliko drago da si došao, Holmes. Mnogo se uzdam u tvoje zaključke i u tvoj sud. Uvjeren sam da ćeš me ti najbolje savjetovati.«
Zurili smo po uskoj bijeloj seoskoj cesti. Pred nama se protezala duga površina jezera, obasjana crvenom svjetlosti sunca na zalasku. Iz luga na našoj desnoj strani ugledasmo visoke dimnjake i motku za stijeg, obilježje našeg vlastelinskog doma.
»Moj otac postavio je tog čovjeka za vrtlara«, reče mi moj suputnik,
»a kad je vidio da nije zadovoljan tim mjestom, postavio ga za upravitelja doma. Sad je izgledalo kao da mu je kuća predana na milost i nemilost: išao je kamo je htio i radio što god bi mu palo napamet. Djevojke su se žalile da je stalno pijan i da uvijek psuje. Tata je stoga svima odreda povisio plaće, da bi im smirio ozlojeđenost zbog Hudsonove samovolje. Uzimao je čamac i najbolju očevu pušku i polazio u lov. I sve to je radio podrugujući se zlobno i drsko. Oh, da je bio čovjek mojih godina, ne bih trpio njegove hirove, izmlatio bih ga, pa bi ga ubrzo bila prošla volja da zanovijeta. Ovako sam se sve to vrijeme morao savladavati pa nisam iskalio na njemu svoj bijes. I tako su stvari iz dana u dan išle iz zla na gore, a ta životinja, taj Hudson, postajao je sve drskiji i drskiji, dok nije najzad jednoga dana izvalio mom ocu u mojoj prisutnosti nešto tako drsko da sam ga pograbio za ramena i izbacio iz sobe. Išunjao se siv u licu, kao olovo, a iz pakosnih mu je očiju kuljalo više prijetnji nego što bi ih mogao iskazati jezikom. Ne znam što se dalje dogodilo između njega i mog jadnog oca, ah sutradan dođe otac k meni i zamoli me da se izvinim Hudsonu. Ja, naravno, odbih, što i sam možeš pretpostaviti, a zatim upitah oca kako
može dopustiti da takav nitkov uzima sebi toliko slobode prema njemu i cijelom domaćinstvu.
»Ah, dijete moje«, reče mi on, »lako je to reći, ali ti i ne slutiš u kakvom sam ja teškom položaju. Doznat ćeš jednog dana, Victore. Pobrinut ću se da to doznaš, pa ma što se dogodilo! Nemoj krivo suditi svog jadnog, starog oca.« Strahovito je bio uzrujan pa je cio dan ostao zatvoren u svojoj radnoj sobi. Kroz prozor sam vidio da je nešto neumorno pisao. Te iste večeri dogodilo se, međutim, ono što sam osjetio kao veliko olakšanje: Hudson je izjavio da nas ostavlja. Ušao je u blagovaonicu gdje smo sjedili poslije večere i kazao nam je svoju namjeru piskutavim glasom polupijana čovjeka.
»Dosta mi je Norfolka«, reče Hudson. »Odlazim gospodinu Beddoesu u Hampshire. Možda će me primiti isto tako ljubazno kao što ste me vi primili.«
»Nadam se, Hudsone, da ne odlazite odavde u lošem raspoloženju«, reče moj otac tako krotko da je u meni sve uskipjelo.
»Nije me molio da mu oprostim«, reče on, upirući u mene svoj mrzovoljni pogled.
»Victore, priznaj da si se prilično grubo ponio prema tom čestitom čovjeku«, reče otac okrenuvši se prema meni.
»Naprotiv, mislim da smo nas obojica pokazali prema njemu izvanrednu strpljivost«, odgovorih.
»A, pokazali ste, jel' te?«, uzvrati Hudson hrapavim glasom. »Vrlo dobro, druže. Vidjet ćemo mi još to.« Potom se smrknut udalji iz sobe, a pola sata kasnije napusti kuću, ostavivši mog oca duboko rastrojena, vrijedna sažaljenja. Svake noći čuo sam ga kako korača po sobi i, upravo kad je već bilo počelo da mu se vraća samopouzdanje, noćas ga je udarila kap.«
»A kako je do toga došlo«, zapitah ga živo.
»Na najneobičniji način. Sinoć je stiglo za moga oca pismo sa žigom pošte u Fordingbridgeu. Otac mi ga pročita, uhvati se objema rukama za glavu i poče juriti u malim krugovima po sobi, kao izbezumljen. Kad sam ga najzad dovukao do divana, po iskrivljenim ustima i očima zaključih da ga je udarila kap. Odmah je došao doktor Fordham, pa
položismo oca u postelju; uzetost se međutim širila sve više i više, pa se ni po kakvim znacima nije zapažalo da dolazi k svijesti. Ne vjerujem da ćemo ga zateći u životu.«
»Ne mogu snaći, Victore«, uzviknuh. »Što li je samo moglo biti u tome pismu da je dovelo da tako strašnih posljedica.«
»Ništa. To i jest ono što ostaje neobjašnjivo. Poruka je bila besmislena i sasvim obična. Ah, bože moj, dogodilo se ono čega sam se plašio.«
Dok je govorio, stigli smo u suton do mjesta gdje je drvored zavijao u stranu, i ja vidjeh da su u kući spuštene sve zavjese. Pohitasmo prema vratima. Lice mog prijatelja se zgrči od boli kad se na vratima pojavio jedan gospodin u crnini.
»Kad se to desilo, gospodine doktore?«, upita ga Trevor.
»Gotovo odmah pošto ste vi otišli!«
»Da li se bio osvijestio?«
»Samo na jedan trenutak, prije samog kraja.«
»Ima li kakva poruka za mene?«
»Samo toliko da su svi dokumenti u stražnjoj ladici japanskog ormara.«
Moj prijatelj se pope s liječnikom u prostoriju gdje je ležao mrtvac, a ja ostadoh u radnoj sobi svestrano ispitujući u sebi cio taj slučaj. Osjećao sam se tmurnije nego ikad u životu. Što je bio ovaj Trevor u prošlosti: boksač, putnik, kopač zlata? Zašto se našao u situaciji da bude pod vlašću ovog nasilnog mornara? A onda, zašto ga je bila spopala nesvjestica pri samom navještaju na poluizbrisana početna slova s njegove ruke, da bi najzad u pravom smislu riječi premro od straha kad je primio pismo iz Fordingbridgea? Zatim mi pade na pamet da je Fordingbridge u Hampshireu, a da je i onaj Beddoes, kojemu je mornar otišao i kojega je vjerojatno također ucijenio, spomenut kao da živi u Hampshireu. Pismo je, dakle, mogao poslati ili mornar Hudson, javljajući da je odao tajnu, koja je, kako se činilo, postojala, ili Beddoes koji je upozoravao staroga suučesnika da može očekivati izdaju. Dotle je sve bilo prilično jasno. Ali, zašto je pismo bilo tako besmisleno,
upravo obično, kao što ga je prikazao mladi Trevor. Vjerojatno ga je ovaj pogrešno protumačio. Ako je tako, onda je zacijelo riječ o nekakvoj spretnoj tajnoj šifri, koja se odnosi na nešto što, čini se, ima posve drugačije značenje. Moram vidjeti to pismo. Ako se u njemu krije nekakvo skriveno značenje, ja ću ga, nadam se, odgonetnuti. Više od jednog sata sjedio sam u tami i razbijao glavu o tome. Najzad jedno uplakano čeljade unese u sobu svjetiljku, a uskoro naiđe i moj prijatelj, blijed, ali pribran, držeći u ruci papire koje sam trebao proučiti. Sjede meni nasuprot, povuče svjetiljku na rub stola i preda mi kratku bilježnicu napisanu, kao što vidite na jednom listu sivkastog papira. Poruka je glasila: »Mi smo pošast spriječili kod peradi. Zečevi ulovljeni u blatu gadno izgledaju. Hudson je pregledao oba lovišta i rekao je da je sve u redu. Spasite glavu fazanske koke, a za svoju kuću kupite odmah muhomor.«
Kad sam pročitao ovu poruku, napravio sam, moram priznati, isto tako iznenađeno lice kao i vi sada. Poruku pročitah još jedanput vrlo pažljivo. Nisam se varao. Taj čudni splet riječi morao je imati nekakvo drugačije značenje, pa su izrazi kao »muhomor« ili »fazanska koka« imali već prije dogovorena značenja. Pravo značenje ovim riječima dano je potpuno po slobodnom nahođenju tvorca šifre pa se nikakvom logičnom sintezom ne bi moglo odgonetnuti. Ipak, nisam bio sklon vjerovati da je tako nešto bilo posrijedi. Sama prisutnost imena Hudson bila mi je očit dokaz da je u poruci riječ baš o njemu i da se s priličnom sigurnošću može pretpostaviti da potječe od Beddoesa a ne od mornara. Pokušao sam riječi pročitati obrnutim redom, ali me kombinacija »kupite odmah muhomor« odvrati od toga. Zatim pokušah pročitati riječi napreskok, ali u kombinacijama »mi — peradi« i »peradi — pošast« nisam uspio naći nikakvo rješenje. I tad mi rješenje odjednom sinu glavom. Uočio sam, naime, da je druga jedna kombinacija predstavljala poruku koja je doista mogla baciti starog Trevora u očaj. Radilo se o sasvim kratkom i jasnom upozorenju koje sam pročitao svom prijatelju.
Victor Trevor pokri glavu drhtavim rukama. »Predosjećam da mora biti tako«, reče. »To je gore nego smrt, jer znači gubitak časti. Ali, što znači fraza »kod peradi« i »fazanske koke?«
»U poruci one ne znače ništa, ali bi mogle značiti mnogo kad ne
bismo imali drugog načina da otkrijemo pošiljaoca.
Vidite, poruka glasi » m i . . . sm o . . . gadno« i tako dalje. Poslije se poslužio unaprijed dogovorenom šifrom pa je praznine između važnih riječi popunio nevažnim riječima. Naravno, pri tom se koristio prvom riječi koja mu je pala na um i, ako uzmete da među njima ima više riječi koje znače nekakvu razonodu, možete biti sigurni da je pošiljalac strastan strijelac ili strastan peradar. Znate li nešto o tome Beddoesu?
»Gle sad se sjećam da je moj jadni otac svake jeseni obično dobivao od Beddoesa poziv u lov na njegovu lovištu.«
»Onda nema nikakve sumnje da je on pisao tu bilješku. Preostaje nam još samo da pronađemo kakva je to tajna kojom se mornar Hudson prijeti glavama te dvojice imućnika i uglednika.«
»Jao, Holmes, bojim se da je grešna i sramna!«, povika moj prijatelj.
»Ali, vama neću zatajiti ništa. Evo pismenog iskaza koji je sastavio moj otac kad je shvatio da mu od Hudsona prijeti neposredna opasnost. Našao sam ga, prema doktorovoj uputi, u japanskom ormaru. Pročitajte mi ga, jer nemam ni snage ni hrabrosti da to učinim sam.«
To su papiri, Watsone, koje mi je on predao, a ja ću vam ih sada pročitati upravo kako sam ih te noći u staroj radnoj sobi pročitao njemu. Na omotnici piše, kao što vidite, »nekoliko pojedinosti o plovidbi broda 'Gloria Scott’ otkad je 8. oktobra 1855. isplovio iz Falmoutha do njegovog brodoloma 6. novembra na 15o20' sjev. širine i 25°14’ zap. dužine.« Iskaz je pisan u obliku pisma i glasi:
»Moj dragi i mili sine, kako se približava kraj mome životu, koji počinje da se gasi, jer mu prijeti velika sramota, mogu sasvim otvoreno da ti kažem što mi razdire dušu. Nije to ni strah pred zakonom, ni opasnost da izgubim svoj položaj u ovom okrugu čime bi mi se srozao ugled u očima svih onih koji me poznaju, već pomisao da ćeš zbog mene morati crvenjeti — ti koji me voliš i koji si me, uvjeren sam u to, uvijek poštovao. Ali, ako me zadesi gorka sudbina, koja odavna lebdi u zraku nad mnom, volio bih da pročitaš ovo, da saznaš neposredno od mene kakvu osudu zaslužujem. S druge strane, ako stvar dobro ispadne (a ja molim milostivog boga da mi to podari) i ovo se pismo iz bilo kojeg razloga ne uništi i tako padne tebi u ruke, preklinjem te svim onim što ti je najsvetije, uspomenom na tvoju majku, ljubavlju koja je
postojala između tebe i mene, da baciš ovo pismo u vatru i da ga sasvim zaboraviš. Kad budeš svoje oči napajao ovim redovima, ja ću već uvelike biti prokazan i odveden iz svog doma ili, što je vjerojatnije, jer imam slabo srce, ležati na samrtnom odru zauvijek sklopljenih usta. I u jednom i u drugom slučaju moja šutnja ne bi bila uputna, zato će svaka moja riječ sada biti gola istina, na to ti se kunem isto tako iskreno kao što se nadam oproštaju grijeha.
Moje ime, drago moje dijete, nije Trevor. U svojim mladim danima zvao sam se James Armitage i možeš zamisliti kakav sam udarac prije nekoliko tjedana doživio kad me je tvoj drug iz koledža oslovio riječima koje kao da su mi naviještale da on zna moju tajnu. Ja sam kao Armitage stupio u jednu londonsku banku i kao Armitage bio osuđen na progonstvo u naseobinu za osuđenike, zbog kršenja zakona ove zemlje. Mladiću moj, nemoj o meni ružno suditi. Trebalo je da platim jedan takozvani dug časti pa sam uzeo novac koji nije bio moj, u tvrdoj vjeri da ću ga vratiti prije nego što se posumnja da je nestao. Ali me je snašla zla kob. Nije mi vraćen novac na koji sam računao, pa mi se pri pregledu računa, obavljenom ranije nego obično, iskazao manjak. Slučaj je možda mogao biti razmotren i blaže, ali prije trideset godina zakoni su primjenjivani strože nego danas, i ja se na svoj dvadeset i treći rođendan nađoh u okovima kao lupež u potpalublju broda
»Glorija Scott« zajedno s još trideset i sedam osuđenika, na putu u Australiju.
Bilo je to 1855. godine za vrijeme krimskog rata, kad su brodovi određeni za prijevoz zatvorenika upotrebljavani i za prijevoz vojnika na crnomorsko ratište. Stoga je vlada bila primorana da za prijevoz zatvorenika upotrijebi manje i nepodesnije brodove. Tako je i »Gloria Scott«, brod koji je prije prevozio čaj iz Kine, zastarjeli jedrenjak s nezgrapnim pramcem i širokim rebrima, koji su bili potisnuli iz prometa noviji kliperi, sad prevozio zatvorenike. Bio je to brodić od 500 tona na kojemu je osim trideset osam zatvorenika, bilo ukrcano i osamnaest vojnika. Posada se sastojala od jednog kapetana, tri brodska oficira, brodskog liječnika, kapelana i četiri čuvara. Kad smo razapeli jedra i isplovili iz Falmoutha, bilo nas je na njemu gotovo stotinu.
Pregrade između osuđeničkih ćelija, u mjesto debele hrastovine,
kao što je to obično slučaj kod brodova koji prevoze zatvorenike, bile su sasvim tanke i lomne. Čovjeka koji se zadesio u ćeliji odmah pored mene, na krmenom dijelu broda, dobro sam bio zapazio još dok su nas sprovodili na kej. Bio je to mladić čista, izbrijana lica, dugačka tanka nosa i snažnih vilica sličnih kliještima za lomljene oraha. Kočoperno je dizao glavu, šepureći se u hodu, ističući se nad svima nama svojom izvanrednom visinom. Bio je visok najmanje šest i pol stopa, pa mu mi drugi nismo dosizali ni do ramena. Među tolikim utučenim i izmorenim licima jedno ovakvo, puno snage i odlučnosti, neobično je odskakalo. Njegova pojava djelovala je na mene kao melen. Bilo mi je milo što imam u susjedstvu takva druga pa sam se obradovao kad mi je jedne noći dopro do ušiju njegov šapat. Razabrao sam da je uspio da na dasci, koja nas je odvajala, izreže otvor.
»Halo, druškane!«, reče mi. »Kako se zoveš i odakle si?« Ja mu odgovorih, a onda ga upitah s kim razgovaram.
»Ja sam Jack Prendergast«, reče mi on. »Kunem ti se bogom da ćeš me, kad me dobro upoznaš, još prije nego što se rastanemo, na sav glas blagosiljati.«
Bio sam čuo pričati o njegovu slučaju, jer je nešto prije mog hapšenja bio izazvao veliku senzaciju širom zemlje. Bio je iz ugledne porodice, vrlo sposoban, ali nepopravljiv. Na dovitljiv i prevaran način bio se dokopao golemih para vodećih londonskih trgovaca.
»Ah, ah! Sjećaš se mog slučaja?«, reče on ponosito.
»Sjećam se vrlo dobro.«
»Onda se, možda sjećaš i što je bilo neobično u njemu?«
»Što zapravo?«
»Imao sam gotovo četvrt milijuna, zar ne?«
»Ah! nikome nije šteta nadoknađena, zar ne?«
»Tako se govorilo«.
»Nije. Pa što misliš, gdje je taj novac?«
»Nemam pojma.«
»Mogu ti reći: u mojoj ruci!«, povika on. »Bogami, imam više funti na svom imenu negoli kose na glavi. Imaš li novaca, dragi moj, i znaš li njime rukovati i trošiti ga, moći ćeš nešto i postići. Ne misliš, valjda, da će se sposoban čovjek pomiriti s tim da izliže svoje hlače sjedeći u smrdljivom brodskom skladištu jednog kineskog broda koji je sav oglodan od štakora i izjeden od žižaka. Ne, gospodine, takav čovjek smislit će nešto pametno za se i za svoje drugare. U to nemoj sumnjati. Drži se ti samo njega, pa se možeš slobodno zakleti na Bibliju da će te on već izvući iz ove bijede.«
Eto, tako je govorio. U početku sam mislio da govori naprazno, ali kasnije, kad me je iskušao i najsvečanije zakleo, dao mi je na znanje da namjerava preuzeti zapovjedništvo. nad brodom. Njih dvanaestak zatvorenika, još prije nego što su se ukrcali, bili su došli na tu pomisao. Kao njihov vođa, Prendergast se služio svojim novcem kao glavnom pokretačkom snagom.
»Imao sam i jednog suučesnika«, reče on. »To je rijetko dobar čovjek, vjeran kao pas. Novac je kod njega, i, što misliš, što je on? On ti je, ni manje ni više, kapelan na ovom brodu. Došao je ovamo u svećeničkom crnom ruhu s urednim ispravama i s potrebnim novcem u kesi, s namjerom da pokupuje sve, od brodske kobilice pa sve do glavnog kormilara. Posada je dušom i tijelom uz njega. Potkupio ih je sve od reda, još prije nego što su potpisali ugovor o službi, i to uz popust, zbog plaćanja unaprijed. Pridobio je i dva čuvara i Mersera, drugog oficira, a mogao je, da je htio pridobiti i samog kapetana.«
»Što treba sada da radimo?«, upitah ga.
»Što misliš?«, reče mi on. »Skrojit ćemo nekome od tih vojnika crveniji kaput nego što mu ga je ikad ikoji krojač skrojio.«
»Ali oni su naoružani«, rekoh ja.
»Bit ćemo i mi naoružani, dragi moj. Za svakog našeg majčinog sina imamo po dva pištolja, pa, ako nismo u stanju da osvojimo ovaj brod sa svom posadom koja je uz nas, onda je krajnje vrijeme da nas sve pošalju u internat za mlade djevojke. Razgovaraj noćas s tvojim drugom iz ćelije lijevo od tebe, pa vidi da li je povjerljiv.«
Ja postupih kao što mi je on rekao i utvrdih da mi je drugi susjed
mladić koji se nalazio u položaju sličnom mojemu, okrivljen za krivotvorenje. Zvao se Evans, ali je kasnije promijenio ime, kao i ja, pa je sad bogat i ugledan čovjek i živi na jugu Engleske. On spremno pristade da se pridruži našoj zavjeri, jer nam je to bio jedini način da se spasimo. I tako, još nismo bili prešli ni Biskajski zaljev, a svega dva zatvorenika nisu još bili upućeni u našu tajnu. Jedan od njih bio je slabouman, pa se nismo mogli u njega pouzdati, a druge je bolovao od žutice pa nam nije mogao biti od kakve koristi.
Zapravo, već od samog početka nije bilo ozbiljnih smetnji da se dočepamo broda. Posada, obična banda, sastavljena od samih dripaca, kao da je bila naročito odabrana za taj pothvat. Lažni kapelan obilazio nas je po ćelijama da nas podučava i nosio je sa sobom crnu torbu za koju se moglo pretpostaviti da je puna vjerskih rasprava. Tako nam je često dolazio, da je već treći dan svatko od nas imao pod krevetom pilu, dva pištolja, funtu baruta i dvadeset olovnih metaka. Od četiri stražara, dva čuvara bili su Prendergastovi ljudi, a drugi oficir mu je bio desna ruka. Kapetan, dva brodska oficira, dva čuvara, pomoćnik Martin, njegovih osamnaest vojnika i brodski liječnik predstavljali su sve što je bilo protiv nas. Pa ipak, premda je sve izgledalo sigurno, odlučismo da ne propustimo nijednu mjeru opreza i da sam iznenadni napad izvršimo noću. Međutim, do napada je došlo prije nego što smo očekivali i to ovako.
Jedne večeri, nekako oko trećeg tjedna pošto smo bili isplovili, liječnik siđe da obiđe jednog bolesnog zatvorenika pa slučajno, stavivši ruku na bolesnikov Iežaj, osjeti pod prstima obrise pištolja. Da je šutio, mogao je raskrinkati cijelu stvar, ali je bio to neki nervozni čovječuljak. Vrisnuo je od iznenađenja i tako problijedio da je bolesnik odmah shvatio što se dogodilo i zgrabio ga za gušu. Još prije nego što je mogao dati ikakav znak za uzbunu, doktoru zapuše usta i privezaše ga za postelju. Kako je bio ostavio otključana vrata koja su vodila na palubu, svi se sjurismo kroz njih. Odmah su ustrijeljena dva stražara i desetar koji je bio pohitao da vidi što se dogodilo. Pred brodskim salonom stajala su još dva vojnika s nabijenim puškama tako se bar činilo, jer nisu pripucali. I ovi, čim pokušaše nataći svoje bajunete, budu ustrijeljeni. Jurnusmo zatim u kapetanovu kabinu, ali, dok smo se još gurali da otvorimo vrata, začu se iznutra pucanj, pa zatekosmo kapetana gdje leži, klonule glave, nad geografskom kartom Atlantika,
pričvršćenom iglama za stol, a kapelan, s pištoljem koji se još dimio, stajao je pored njega. Posada odmah uhapsi ona dva brodska oficira koji nisu bili uz nas, pa se činilo da je čitava stvar privedena kraju.
Brodski salon nalazio se uz samu kapetanovu kabinu, pa se sad sjatismo u nj. Razbaškarismo se po sjedalima i počesmo međusobno razgovarati, mahniti od osjećaja da smo ponovo slobodni. Svuda unaokolo nalazili su se ormari, pa Wilson, lažni kapelan, probi jedan i izvuče iz njega dvanaest boca šerija. Razbismo odmah grliće na bocama i nalismo piće u velike čaše. Upravo smo jedni drugima nazdravljali, kad bez ikakve najave odjeknu pucnjava pušaka i salon se sav ispuni dimom, tako da nismo mogli vidjeti ni što se događa na drugoj strani stola. Kad se dim malo raščistio, cijela je prostorija nalikovala na klaonicu. Wilson i još osmorica previjali su se jedan preko drugoga po podu. Još i sad mi je muka kad se sjetim krvi i šerija prolivena po stolu. Taj nas prizor prenerazi. Da nije bilo Prendergasta, bili bismo, mislim, digli ruke od cijelog tog poduhvata. On riknu kao lav i jurnu prema vratima, a za njim jurnuše drugi. Začas istrčasmo iz salona, pa na krmenom dijelu palube ugledasmo poručnika i deset njegovih vojnika. Svjetlosni otvor na stropu brodskog salona bio je odškrinut, pa su kroza nj pucali. Uhvatismo se s njima ukoštac prije nego što stigoše da ponovo nabiju puške, ali su nam se oduprli. Najzad ih ipak svladasmo, i za pet minuta borba bi završena. Pitao sam sebe da li je ikad igdje bilo takve klaonice kao što je bila ova na našem brodu. Prendergast, bijesan kao đavo, grabio je vojnike kao djecu i bacao ih preko ograde brodske palube u more ne vodeći računa o tome da li su živi ili mrtvi. Jedan narednik, iako teže ranjen, održavao se na površini plivajući dok mu netko iz sažaljenja ne prosvira metak kroz glavu. Kad se borba završila, od naših neprijatelja ostadoše živi samo stražari, brodski oficiri i liječnik.
Ali je zbog njih izbila velika svađa. Mnogi od nas bili smo sretni i presretni što smo opet slobodni i nismo htjeli da ogriješimo dušu i umorstvima. Oboriti vojnike s puškom u ruci bilo je jedno, sudjelovati u hladnom umorstvu ljudi bilo je nešto sasvim drugo. Nas osmorica, pet bivših zatvorenika i tri mornara, izjasnismo se protiv daljeg ubijanja. Ali Prendergasta i one koji su s njim držali, nije ništa moglo pokolebati. Samo tako možemo računati da smo sigurni, govorio je on, ako temeljito završimo ovaj posao. On izjavi da ne misli ostavljati za
sobom živa neprijatelja koji bi kasnije mogao svjedočiti protiv njega. Mogli smo proći kao i oni koje smo u borbi bili ubili, ali on nam najzad ponudi da se otisnemo čamcem za svoj račun na pučinu. Odmah prihvatismo ponudu jer smo već bili siti krvi, svjesni da bismo mogli proći i gore, ako ne prihvatimo ponudu. Svatko od nas dobi po jedno mornarsko odijelo, a svi zajedno bačvu vode, dva bureta, jedno puno usoljenog mesa, a drugo dvopeka, a uz to i jedan kompas. Prendergast nas izvede pred geografsku kartu, pouči nas da kažemo da smo mornari brodolomci s broda koji je potonuo na 15° sjeverne širine i 25° zapadne dužine, a potom, presjekavši konop, pusti nas da odemo.
A sada, sine moj dragi, dolazim na najneočekivaniji dio svog izlaganja. Dok smo dizali jedro, mornari povukoše u stranu križ na glavnom jarbolu, a kad se otisnusmo, oni ga vratiše na pređašnje mjesto. Pirio je blag sjeveroistočni vjetar, pa se brod poče udaljavati od nas. Naš je čamac plovio, posrćući na dugim, mrtvim valovima, a Evans i ja, najobrazovaniji u tom društvu, sjedili smo među geografskim kartama razmišljajući o našem položaju i smišljajući prema kojoj obali da se uputimo. Bilo je to škakljivo pitanje, jer se Cap Verde nalazio oko pet stotina milja sjeverno, a afrička obala oko stotina milja prema istoku. Kako je vjetar pirio sa sjevera, mislili smo da bi nam najviše odgovarala Sierra Leone pa uperismo svoje poglede u tom pravcu. U daljini, s desne strane od naše krme, vidio se još na horizontu brod koji smo bili napustili. Odjednom ugledasmo na njegovu mjestu gust crn oblak što se izvijao usred mora poput čudovišnog stabla. Nekoliko sekundi kasnije začu se gromoglasni prasak koji nam zagluši uši, a kad se dim malo razišao, »Gloriji Scott« nije više bilo traga. Zaveslasmo svom snagom prema mjestu gdje je još samo drhtava sumaglica nad morskom površinom odavala da se ondje desila katastrofa.
Trebalo nam je čitav sat da stignemo do tamo. U prvi se mah uplašismo da smo stigli suviše kasno da bismo mogli nekome priteći u pomoć. Zatekosmo samo jedan polomljeni čamac, nekoliko sanduka i dasaka što su se njihali na valovima, pa se po njima moglo zaključiti da je potonuo brod. Kako nije bilo znakova života, krenusmo očajni dalje, kad odjednom začusmo kako nas netko doziva u pomoć, pa na izvjesnom odstojanju spazismo olupinu broda i čovjeka na njoj. Kad ga uvukosmo u čamac, pokazalo se da je to mlad mornar po imenu Hudson; bio je pun opekotina i toliko iscrpen, da nam sve do sutradan
nije mogao kazati što se zapravo dogodilo.
Kad smo se bili udaljili, Prendergast i njegova banda bili su, kako se činilo, ubili pet preostalih zarobljenika: dva su stražara i treći oficir bili ustrijeljeni i bačeni preko ograde brodske palube u more. Prendergast siđe zatim u međupalublje i svojeručno zakla nesretnog liječnika. Bio je ostao još samo prvi oficir, hrabar čovjek. Spazivši bivšeg zatvorenika kako mu se približava s krvavim nožem u ruci, on raskinu olabavljele spone kojima je bio vezan pa projuri preko palube i spusti se kroz grotlo u donje brodsko skladište.
Dvanaest bivših zatvorenika, koji siđoše za njim, zatekoše ga kako sjedi s kutijom šibica u ruci pokraj otvorenog bureta baruta, jednog od stotine što su bili na brodu, zaklinjao se da će ih sve dići u zrak, ako misle da ga zlostavljaju. Trenutak zatim buknu eksplozija. Hudson je bio uvjeren da je ona izazvana promašenim metkom nekog bivšeg zatvorenika, a ne šibicom prvog oficira. Ma kakav da je uzrok toj katastrofi, bio je to kraj »Glorije Scott« i rulje koja je bila preuzeta vlast na brodu.
To je u nekoliko riječi, dragi moj mladiću, historija tog strašnog pothvata u koji sam i ja bio upleten. Idućeg dana prihvati nas brzi jedrenjak »Hotspur« koji je plovio prema Austrailiji. Zapovjednik tog broda nije imao baš nikakva razloga da nam ne vjeruje da smo preživjeli putnici jednog potonulog putničkog broda. Transportni brod
»Gloria Scott« proglasio je Admiralitet izgubljenim na moru, ali o onome što se na njemu zapravo dogodilo javnost nije saznala nikada ništa. Nakon duge plovidbe »Hotspurom«, iskrcasmo se u Sidneyju. Evans i ja uzesmo tu druga imena i krenusmo na zlatonosna polja gdje se izmiješasmo s onom šarenom gomilom došljaka svih narodnosti, uspjevši lako prikriti svoj raniji identitet.
Ono što se poslije događalo nije potrebno da izlažem. Sreća mi se nasmijala, vratih se kao bogataš u Englesku i tu kupih poljsko imanje. Više od dvadeset godina živio sam mirnim i korisnim životom, u nadi da je zauvijek zaboravljena moja prošlost. I sad, zamisli kako sam se osjećao kad sam u mornaru koji je došao k nama prepoznao čovjeka kojeg smo prihvatili s olupine. Nekako me pronašao i naumio da živi na račun mog straha. Sada ćeš razumijeti zašto sam neprekidno nastojao da ostanem s njim u dobrim odnosima i zašto sada, kad odlazi od nas
prijeteći nam, toliko strahujem.«
Ispod teksta bilo je napisano tako drhtavim rukopisom da se jedva moglo pročitati: »Beddoes piše tajnim pismom da je Hudson sve prijavio. Milostivi bože, smiluj se dušama našim.«
— Eto, to je bila dramatična priča koju sam te večeri pročitao mladome Trevoru. Taj događaj toliko je potresao valjanog mladića da je otišao u Terai na jednu plantažu, gdje, kako čujem, lijepo napreduje. Što se pak tiče mornara i Beddoesa, o njima se, od dana kada je stari Trevor primio upozorenje, nikad više nije ništa čulo. Iščezli su bez traga i glasa. Policiji nije nitko ništa prijavio. Beddoes je bio shvatio prijetnju kao da je prijava već podnesena. A Hudsona su vidjeli u tom kraju kako se potuca. Po mišljenju policije, on je bio prekinuo s Beddoesom i pobjegao. Ipak mislim da se Beddoes, doveden do očaja, smatrajući da je izdan, osvetio Hudsonu, a onda iščezao, ponijevši sa sobom sve što je mogao. To bi bile činjenice o ovom slučaju, doktore: ako mislite da vam može poslužiti za vašu zbirku, izvolite raspolagati njime po vlastitoj želji.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Srebrna Zvijezda-Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:15 am



RITUAL PORODICE MUSGRAVE

Često sam zapažao izvjestan nesklad u karakteru mog prijatelja Sherlocka Holmesa. Iako je u svom načinu mišljenja bio jasniji i sređeniji od ikoga drugoga, mada je uvijek bio dosljedan i jednostavan u načinu odijevanja, ipak, u svojim osobnim navikama bio je rijetko neuredan čovjek koji bi kao malo tko zbunjivao svog sustanara. Što se toga tiče, nisam bio nikakav formalist. Teška borba za život u Afganistanu, koja je premašivala prirođene mi boemske sklonosti, utjecala je na mene tako da sam postao mnogo popustljiviji nego što bi to odgovaralo liječniku. Ali izvjesne granice postoje i kod mene, i kad naiđem na čovjeka koji drži svoje čarape u kanti za ugljen, svoj duhan u jednoj perzijskoj papuči, a usred drvena okvira jednim velikim preklopnim nožem prikriva na kaminu pisma na koja nije odgovorio, onda i ja počinjem misliti o sebi da sam uredan. Osim toga, uvijek sam držao da se gađanje iz pištolja mora uvježbavati na slobodnom prostoru kao zabava. Međutim, kad sam vidio Holmesa kako u jednom od svojih čudnih raspoloženja sjedi u naslonjaču i svojim finim revolverom i stotinom metaka veze po susjednom zidu rupicama od ispaljenog zrnja rodoljubivu šaru V. R.1 bio sam čvrsto uvjeren da time ne poboljšava ni zrak, a ni izgled naše sobe.
Naše prostorije bile su uvijek pune kemikalija te raznih uspomena na istražene zločine. Bila je to sasvim obična stvar da ti predmeti na najnevjerojatniji način mijenjaju svoja mjesta, tako da bi se redovno nalazili po zdjelama za maslac ili čak i u manje podesnim posudama. Ali moj najteži križ bili su njegovi papiri. Vječito se plašio da mu ne propadnu neki dokumenti, pogotovu oni što su imali veze s nekim njegovim slučajevima iz prošlosti. Ipak, jednom u godini ili jednom svake druge godine postao bi revan pa bi ispisivao na poleđini ukratko njihov sadržaj. Kao što sam u ovim nepovezanim bilješkama već bio spomenuo, nakon ispoljavanja silne energije, kada bi obično dovršavao svoje značajne pothvate nastavljalo bi se sasvim suprotno raspoloženje koje je prelazilo u potpunu letargiju. I tada je obično ležao između svoje violine i knjiga, a pomicao bi se samo kad je morao

1 Vactaria Regina (p.p.)
prijeći od otomana do stola. Tako su se iz mjeseca u mjesec gomilali spisi dok svaki kutić u sobi ne bi zatrpali fascikli koji se nisu smjeli spaliti ni po koju cijenu, niti ih je bilo tko drugi smio skloniti osim njihova vlasnika.
Jedne zimske večeri dok smo sjedili pokraj vatre, usudio sam mu se predložiti kad je bio prestao lijepiti isječke u svoju knjigu izvoda, da slijedeća dva sata posveti uređivanju sobe i tako omogući čovjeku da se u njoj osjeća ugodnije. Kako nije mogao reći da molba nije opravdana, ode prilično tužna lica u spavaću sobu i ubrzo se vrati, vukući za sobom veliku limenu škrinju. Postavivši je nasred sobe, sagne se i podiže poklopac. Tada spazih da je dobra trećina škrinje bila prepuna raznih svežnjeva papira, vezanih crvenom vrpcom u posebne fascikle.
To su vam dosjei o raznim slučajevima, Watsone — reče mi gledajući me vragoljasto. — Kad biste znali što je sve u ovoj škrinji, zatražili biste, čini mi se, da neke od njih povadim, umjesto da stavljam druge.
To su, dakle, izvještaji o vašem prijašnjem radu? — upitah ga.
Upravo sam želio da dođem do bilježaka i o tim slučajevima.
Da, dragi moj, davno su se dogodili ti slučajevi, prije nego što se moj biograf sjetio da me veliča. — I on poče vaditi iz škrinje svežanj za svežnjem, milujući ih skoro nježno. — Nisu sve to sami uspjesi, Watsone — reče on — ali ima među njima i pokoji lijep malecni problem. Ima tu različitih izvještaja: o Tarletonovim umorstvima, o slučajevima Wambery, o pustolovinama ruske starice, o neobičnoj aferi s aluminijskom štakom i potpun izvještaj o drvenoj Ricolettijevoj nozi i o njegovoj gnusnoj ženi. A ovdje ... ah, sve je zaista bilo pravo istraživanje.
On turi ruku do dna škrinje pa izvadi malenu drvenu kutiju u kakvoj se obično drže dječje igračke. Izvuče komad zgužvana papira, staromodni mjedeni ključ, drveni klin na kojem je bilo namotano klupko konopca, i tri zarđale stare metalne ploče.
Lijepo, dragi moj, zar ne? Što mislite o toj gomili? — upita me smijući se izrazu mog lica.
To je doista neobična zbirka.
Vrlo neobična; a priča, koja je s njom u vezi, iznenadit će vas, toliko je neobična.
Imaju li ovi predmeti možda historijsko značenje?
Toliko, da su i oni sami već historija.
Što razumijevate pod tim?
Sherlock Holmes ih izvadi komad po komad i stavi ih jedan pored drugoga na rub stola. Zatim se zavali ponovo u naslonjač, pa ih stade promatrati očima koje su sijale od zadovoljstva.
To je — reče on — sve što sam sačuvao da bi me podsjećalo na doživljaj s »Ritualom porodice Musgrave«.
On mi je još prije, nekoliko puta, spominjao taj slučaj, ne ulazeći nikad u pojedinosti.
Radovao bih se — rekoh — kad biste mi htjeli taj slučaj pobliže izložiti.
Ah, da, ne dirajmo u taj darmar — reče mi nestašno. — Uostalom, nadam se da mi vaša urednost, Watsone, neće zbog njega mnogo zamjeriti. S druge strane, bilo bi mi drago kad biste svoje anale nadopunili i ovim slučajem, jer me on podsjeća na izvještaje o krivičnim djelima počinjenim ne samo u ovoj zemlji, nego, u to sam uvjeren, i u mnogim drugim zemljama. Svaka bi zbirka prikaza mojih sitnih poduhvata ostala nepotpuna, ako se ne bi u njoj našao i prikaz tog sasvim neobičnog slučaja.
Sjećate li se kako su mi slučaj s »Glorijom Scott« i razgovor s onim nesretnikom, o čijoj sam vam sudbini pričao, prvi put usmjerili pažnju na poziv koji mi je kasnije postao glavnom djelatnošću. Sad me, međutim, promatrate u svjetlu vremena kad mi se ime pročulo naširoko i nadaleko i kad sam općenito priznat, kako u javnosti, tako i u službenim krugovima, kao posljednja instancija u svim sumnjivim slučajevima. Već tada, kad ste me upoznali, za vrijeme onog slučaja koji ste obradili u »Grimiznoj studiji« bio sam uspostavio značajne veze od kojih, međutim, nisam imao velikih koristi. Stoga ne možete ni pojmiti koliko mi je u početku bilo teško i kako sam dugo morao čekati dok se
nisam uspio probiti.
Kad sam prvi put došao u London, stanovao sam u Montague Streetu, u neposrednoj blizini Britanskog muzeja. Čekajući da se zaposlim, proučavao sam mnoge grane nauke koje su me mogle osposobiti za što uspješniju djelatnost. Tu i tamo dobio bih koji slučaj, zahvaljujući uglavnom preporukama starih školskih drugova, jer se za posljednjih godina studija prilično govorilo o meni i o mojim metodama. Treći od tih slučajeva bio je »Ritual porodice Musgrave« koji je, s obzirom na interesiranje, izazvano neobičnim nizom događaja, upravo prvi korak prema mom sadašnjem položaju.
Reginald Musgrave studirao je u istom koledžu u kojem sam i ja studirao. ali naše je poznanstvo bilo površno. Drugovi ga nisu voljeli, iako mi se uvijek činilo da je ono što je u njemu nalikovalo na oholost, zapravo bio pokušaj da prikrije svoje do krajnosti urođeno nepovjerenje. Bio je to čovjek izrazito aristokratskog izgleda, mršav, prćasta nosa i krupnih očiju, mlitava, ali učtiva držanja: čist izdanak jedne od najstarijih porodica u Kraljevini, iako one mlađe grane koja se nekada, još u šesnaestom vijeku, odijelila od sjevernih Musgravea i nastanila se u Zapadnog Sussexu, ondje gdje sada kuća hurlstonskog veleposjednika predstavlja, tako reći, najstariju nastanjenu kuću u tome okrugu. Za nj kao da se bilo prilijepilo nešto od rodnog mjesta, jer mu se nikad nisam zagledao u blijedo, izrazito lice ili u držanje glave, a da ga nisam doveo u vezu s nadsvođenim hodnicima, s kamenim stupčićima posred prozora i sa svim ostalim poštovanja dostojnim ostacima feudalnog zamka. Ponekad bismo se upuštali u razgovor, i, koliko se sjećam, često bi pokazivao upornu radoznalost za moj način promatranja i zaključivanja.
Nakon studija nisam ga uopće vidio pune četiri godine, dok jednoga dana nije ušao u moju sobu u Montague Street. Bio se malo izmijenio. Sad je bio odjeven kao mladić koji drži do mode, — uvijek je bio pomalo gizdavac — ali je bio sačuvao ono isto mirno, uglađeno držanje kojim se isticao i prije.
»Što je s tobom, Musgrave?«, upitah ga, pošto se srdačno rukovasmo.
»Vjerojatno si čuo za smrt mog jadnog oca«, reče, »Pokopali smo ga
otprilike prije dvije godine. Otada, naravno, morao sam upravljati posjedom Hurlston, a kako sam uz to još i odbornik u svome kotaru, bio sam mnogo zaposlen. O tebi, Holmes, čuo sam da si one svoje sposobnosti, kojima smo se uvijek divili, počeo primjenjati i u praksi.«
»Točno«, rekoh »Živim od onog umnog rada koji najviše odgovara mojoj prirodi.«
»Drago mi je što to čujem, jer će mi tvoj savjet sada biti izvanredno dragocjen. Kod nas u Hurlstonu događaju se sad neobične stvari koje policija ne zna objasniti. Riječ je o jednoj zaista neobičnoj i neobjašnjivoj pojavi.«
— Možete zamisliti, Watsone, s kakvom sam radoznalošću gutao njegove riječi. Činilo mi se, naime, da sam konačno nadomaku upravo sretnoj prilici za kojom sam toliko čeznuo kroz sve te naredne mjesece. U dubini bio sam uvjeren da bih mogao uspjeti u onome u čemu drugi nisu uspjeli i da mi se sada pruža prilika da to i dokažem.
»Molim te, izloži mi potanko stvar«, uzviknuh.
Reginald Musgrave sjede nasuprot meni i zapali cigaretu koju sam mu bio ponudio.
»Treba da znaš«, reče, »da sam ja, iako neženja, u Hurlstonu prisiljen držati mnogo posluge, jer je zapušteno imanje, pa mu treba mnogo ruku da bi opstalo. Osim toga, posjedujem i jedno lovište, pa u mjesecima kad se love fazani stiže obično na nekoliko dana mnogo gostiju. Kad ne bih držao tu poslugu, sve bi to otpalo. Imam svega osam služavki, kuhara, upravitelja doma, dva sobara i jednog slugu. Vrt i konjušnica, naravno, imaju posebnu poslugu.
Od sve posluge najduže je bio u službi upravitelj Brunton. Još kao mlad, nezaposlen učitelj dobio je prvo mjesto kod moga oca, a kako je bio čovjek velikih radnih sposobnosti i dragocjenih moralnih osobina, brzo je postao od neprocjenjive vrijednosti u našem gospodarstvu. Bio je to stasit, naočit čovjek, divna lica. Iako je kod nas proveo punih dvadeset godina, sada mu nije više od četrdeset godina. Čudno je da je čovjek takvih osobina i takvih sposobnosti, koji je govorio nekoliko jezika i svirao gotovo na svim muzičkim instrumentima, tako dugo ostao zadovoljan svojim mjestom. Pretpostavljam da mu je posao bio
ugodan pa nije bio raspoložen da mijenja službu. Upravitelja Bruntona sjeća se svatko tko nas je ikada posjetio.
Ali, taj uzorni službenik imao je i jednu grešku — bio je priličan Don Juan. Shvatit ćeš da se takav čovjek lako snalazio u toj ulozi u našem mirnom provincijskom kraju.
Dok je bio oženjen, sve je bilo u redu, ali kada je postao udovac, nije više bilo kraja nezgodama. Prije nekoliko mjeseci smo se ponadali da će se ponovo skrasiti, jer se bio vjerio s Rachelom Howells, našom drugom sobaricom, ali ju je ubrzo ostavio i počeo da ide sa Janetom Tregellis, kćerkom glavnog čuvara lovišta. Rachela, vrlo dobra djevojka, ali razdražljive velške naravi, razboli se potom od akutne upale mozga i sada hoda — ili je barem još jučer hodala — po kući užarenih crnih očiju, kao sjena nekadašnje djevojke. Bila je to u Hurlstonu prva drama; ali za njom je ubrzo došla i druga koja je potisnula prvu; sramotno držanje upravitelja Bruntona dovelo je do njegova otpuštanja s posla.
Evo kako se to dogodilo. Napomenuo sam da je taj čovjek bio vrlo inteligentan. Ta ga je velika inteligencija upravo i upropastila, jer je kako se činilo, pobudila u njemu nezasitnu radoznalost pa se počeo zanimati za stvari za koje nikako nije trebalo da se zanima. Nisam imao pojma dokle će ga to dovesti, sve dok mi, nedavno, puki slučaj nije otvorio oči.
Rekao sam da se imanje doimalo raštrkano. Jedne noći, posljednjeg tjedna, upravo u četvrtak, nisam mogao zaspati, jer sam poslije večere nepromišljeno popio šalicu jake crne kave. Budući da sam se borio s besanicom do dva sata ujutro, shvatim da od spavanja nema ništa, pa ustanem i zapalim svijeću u namjeri da nastavim čitati roman koji sam već bio počeo čitati. Međutim kako mi je knjiga bila ostala u biljarskoj sali, navučem kućni kaput i pođem po knjigu.
Da bi stigao u biljarsku salu, morao sam sići jednim odvojkom stepenica i stići do kraja hodnika koji je vodio u knjižnicu i oružnicu. Možeš zamisliti koliko sam se iznenadio kad sam ugledao kako na kraju hodnika, kroz otvorena vrata knjižnice, treperi nekakvo svjetlo. Znao sam da sam ugasio svjetiljku i pozatvarao sva vrata prije nego što sam legao! Naravno, u prvi mah pomislih da je netko provalio u kuću.
Kako su zidovi hodnika doma bogato ukrašeni trofejima starog oružja, pograbim jedno, neku ubojnu sjekiru, pa, ostavivši svijeću za sobom, priđem na vrhovima prstiju do kraja hodnika i povirim kroz otvorena vrata.
U knjižnici se nalazio upravitelj Brunton. Sjedio je, potpuno odjeven, u tapeciranom naslonjaču i na koljenima držao list papira nalik na mapu. Duboko zamišljen podupro je čelo rukom. Bio sam zanijemio od iznenađenja pa sam ga, zastavši kao ukopan, promatrao iz mraka. Pri svjetlu male svijeće na rubu stola vidio sam ga jasno. Dok sam ga promatrao, najednom ustade i pođe prema pisaćem stolu, koji se nalazio po strani, pored zida, otključa ga, izvuče ladicu i izvadi nekakav papir. Potom se vrati na prijašnje mjesto, razastre papir na rub stola pored svijeće i počne ga pažljivo proučavati. Bio sam toliko ogorčen tim bezobzirnim rovanjem po našim porodičnim dokumentima, da sam koraknuo prema stolu, a Brunton onda podiže glavu i spazi me na vratima. Odmah ustade, sav crven u licu od straha i gurnu u njedra papir nalik na mapu, u koji se bio zadubio.
»Tako!«, viknuh. »Tako vi, dakle, uzvraćate naše povjerenje u vas.
Od sutra niste više u mojoj službi.«
On mi se nakloni s izrazom potpuno slomljena čovjeka i bez riječi strugnu pokraj mene. Svijeća se još nalazila na stolu pa pogledah kakav je to papir Brunton bio izvadio iz ormara. Na moje iznenađenje dokument je bio sasvim beznačajan; običan prijepis pitanja i odgovora, umetnut u davno uputstvo prozvano »Musgraveski ritual«, upravo opis obreda koji je uobičajen već vjekovima u našoj obitelji pa ga svaki Musgrave mora upoznati već u najranijoj mladosti, zapravo dokument potpuno privatan, koji može, eventualno, zanimati arheologa, kao, na primjer, i naši stjegovi s grbovima i razno vatreno oružje, ali bez ikakve praktične vrijednosti.
»Dobro će biti da se kasnije vratimo na taj papir«, rekoh ja.
»Možemo, ako baš smatraš da je to zaista potrebno«, odgovori zbunjeno, kao da oklijeva.
»Da nastavim, dakle, svoj iskaz. Zaključao sam pisaći stol, upotrijebivši ključ koji je Brunton bio ostavio, i već sam htio krenuti u svoju sobu, kad, na svoje iznenađenje, ugledah pred sobom upravitelja
koji se vratio.
»Gospodine Musgrave«, povika promuklo, sav uzbuđen. »ja tu sramotu ne mogu otrpjeti. Uvijek sam se ponosio svojim društvenim položajem. Umrijet ću od stida. Moja će krv pasti na vašu glavu, gospodine, ako me sad otjerate. Ako me poslije onoga što se dogodilo više ne možete zadržati u službi, dopustite mi bar, tako vam boga, da vam ja dadem otkaz i ostanem još mjesec dana kako bi pred svijetom izgledalo kao da odlazim po svojoj volji. To bih još mogao podnijeti, gospodine Musgrave, ali nikako da pred cijelim svijetom budem jednostavno istjeran.«
»Ne zaslužujete, Bruntone, baš mnogo obzira«, odgovorih mu.
»Ponijeli ste se nedostojno, ali ipak, s obzirom na vašu dugu službu u našoj porodici, ne bih vas htio izlagati ruglu javnosti. Mjesec dana je ipak suviše. Ostanite još tjedan dana, a onda obrazložite svoj odlazak kako god hoćete.«
»Zar samo tjedan dana, gospodine?«, povika on očajnim glasom.
»Dva tjedna, recite bar dva.«
»Tjedan dana i nikako duže«, ponovih »i to je još, s obzirom na vaše vladanje, suviše blaga kazna.«
On se izgubi iz sobe pognute glave, kao slomljen čovjek.
Slijedeća dva dana vrlo je marljivo obavljao svoje dužnosti. Nisam ni sa čime pokazivao da sam mu otkazao, pa sam, donekle radoznalo, htio vidjeti kako će on to prikrivati. Međutim, trećeg dana, poslije doručka, nije se pojavio da, kao obično, primi od mene naređenje za taj dan. Izlazeći iz blagovaonice slučajno naiđoh na služavku Rachelu Howells. Rekao sam ti da se nedavno bila tek malo oporavila od bolesti.
Kako je bila još blijeda i slabunjava, zamjerih joj što je navalila na posao.
»Trebalo bi da još ležite«, rekoh. »Vratite se na dužnost kad budete snažniji.«
Lice joj je imalo tako neobičan izraz da mi se učini kao da nije sasvim pri svijesti.
»Osjećam se dovoljno snažnom, gospodine Musgrave«, reče mi.
»Vidjet ćemo što će reći liječnik«, odgovorih. »Morate odmah prestati raditi, a čim siđete, recite Bruntonu da ga želim vidjeti.«
»Upravitelj je otišao«, reče ona.
»Otišao! Kamo je otišao?«
»Jednostavno je otišao i nitko ga više nije vidio. Nema ga u njegovoj sobi. Ah, da, on je otišao — otišao je!« I ona ustuknu, osloni se leđima o zid pa prasnu u smijeh. Iznenađen djevojčinim histeričnim napadom, odjurih do zvonca da zovem u pomoć. Djevojku, koja je još vrištala i jecala, odvedoše u njenu sobu, a ja počeh ispitivati što je s Bruntonom. Da je nestao, o tome nije bilo sumnje. U njegovu krevetu nije spavao nitko od časa kad se noćas povukao u sobu: nitko ga više nije vidio, pa je bilo teško shvatiti kako je uopće otišao iz kuće, kad su i prozori i vrata tog jutra bili zaključani i zatvoreni, dakle u istom stanju u kojem su bili ostavljeni sinoć. U sobi su nađeni, osim odijela, i sat, pa čak i novac: jedino nije bilo crnog odijela koje je obično nosio. Nestale su bile i papuče, ali su cipele stajale u kutu. Pitali smo se gdje je Brunton i što se dogodilo s njime.
Pretresosmo, naravno, cijelu kuću, od podruma do potkrovlja, ali Bruntonu ni traga. Kao što sam napomenuo, naša je stara kuća pravi labirint, pogotovu njeno najstarije krilo, koje je sada nenastanjeno, ali, iako smo pregledali svaku prostoriju, nismo uspjeli ući u trag Bruntonu. Nisam mogao shvatiti zašto je otišao bez svoje imovine. Bilo mi je jasno da se negdje sklonio, pa sam se pitao gdje bih ga mogao naći. Pozvah u pomoć i mjesnu policiju, ali ga oni nisu uspjeli pronaći. Mada je noćas padala kiša, pa nije bilo vjerojatno da je izišao iz kuće, pregledasmo travnjak i sve staze oko kuće, ali nigdje mu nije bilo traga. Eto, tako su stajale stvari, kad se odjednom dogodi nešto potpuno novo što nam odvrati pažnju od tajnovitog nestanka bivšeg upravitelja.
Rachel Howells, čas u bunilu, čas u histeričnom napadu, bila je puna dva dana toliko bolesna, da smo morali uzeti bolničarku da pazi na nju noću. Ta je bolničarka, treće noći nakon Bruntonova nestanka, uvjerena da je bolesnica mirno usnula, malo zadrijemala u naslonjaču, a kad se rano ujutro probudila, utvrdila je da je postelja prazna, prozor otvoren, a bolesnici ni traga ni glasa. Odmah su me probudili i ja
krenuh s dvojicom slugu u potragu za nestalom djevojkom. Pravac kojim je bila otišla nije bilo teško otkriti. Od prozora pa preko travnjaka do samog ruba ribnjaka slijedili smo bez teškoća otiske nogu, ali ondje su se bili izgubili, pa smo otišli do staze posute šljunkom kojom se izlazi s našeg imanja, ali ni ondje ne pronađosmo ništa. Kako je ribnjak dubok osam stopa, možeš zamisliti kakvi su nas osjećaji obuzeli kad smo utvrdili da je trag jadne pomahnitale djevojke nestao na obali ribnjaka.
Bacismo, naravno, odmah mrežu, ne bismo li pronašli mrtvo djevojčino tijelo ali i taj je pokušaj bio uzaludan. Izvukosmo na površinu samo jedan neobičan predmet: nekakvu platnenu vreću s hrpom zarđala metala, kojemu se nije mogla razabrati boja, i nekoliko tankih oblutaka stakla. Taj neobični nalaz bio je sve što smo uspjeli izvući iz ribnjaka, a o Racheli Howells i Richardu Bruntonu, mada smo sve prevrnuli, nismo uspjeli doznati baš ništa. Policija je nemoćna, pa sam, eto, došao k tebi. Ti si mi posljednja nada.
— Zamislite, Watsone, koliko sam samo pažljivo slušao tu neobičnu priču. Nastojao sam da povežem pojedine njene dijelove, da bih otkrio nekakvu zajedničku nit.
Upravitelj je bio nestao. I djevojka je nestala. Ona je voljela upravitelja, a zatim je imala razloga da ga mrzi. Ona je velške krvi, vatrene i strasne naravi, pa se nakon njegova nestanka strahovito uzrujala. Možda je bacila u ribnjak vreću s onim čudnim sadržajem. To bi bile sve činjenice koje se mogu uzeti u razmatranje, ali nijedna ne zadire u srž same stvari. Što predstavlja polaznu točku u tom lancu događaja?
Samo odgovor na to pitanje, može riješiti tu zagonetku i razmrsiti klupko.
Moram vidjeti taj »Ritual porodice Musgrave« — rekoh. — Zašto je za njim posegao tvoj upravitelj, čak i po cijenu da izgubi službu?
Taj naš obred prilično je glupa stvar — odgovori mi Reginald
ali mu treba, ako ni zašto drugo, a ono zbog njegove starosti odati počast. Evo ti prepisa pitanja i odgovora, ako ga namjeravaš proučiti.
I on mi predade isti ovaj papir koji imam sad ovdje, Watsone, ovaj neobični katekizam koji svaki Musgrave mora proučiti ako želi položiti ispit kad dođe u godine da bi stekao vlastelinska prava. Pročitat ću vam pitanja i odgovore:
Čije je to bilo?
Onoga koji je nestao.
Čije će to biti?
Onoga koji dođe iza onoga koji je nestao.
Kojega je mjeseca to bilo?
Šestoga u prvom.
Gdje je bilo tada sunce?
Iznad hrasta.
A gdje je bila sjena?
Pod brijestom.
Na koju se stranu odmaklo sunce?
Na sjever s deset prema deset, na istok s pet prema pet, na jug s dva prema dva, na zapad s jedan prema jedan, i tako neka bude i dalje.
Što ćemo dati za to?
Sve što je naše.
Zašto ćemo to dati?
Jer imamo povjerenja.
Original nema datuma, ali je pravopis iz sredine sedamnaestog stoljeća — primijetio je pri tom Musgrave i dodao: — Bojim se, međutim, da ti to pri odgonetavanju ove misterije neće biti od velike koristi.
To nam ipak — rekoh ja — pruža priliku da odgonetnemo drugu jednu tajnu koja ima veće značenje nego ona prva. Možda rješenje druge povlači za sobom rješenje prve. Oprosti mi, Reginalde, što ću ti reći da meni taj tvoj upravitelj izgleda vrlo pametan čovjek, pronicaviji od deset generacija svojih gospodara.
Ne razumijem te — reče mi Musgrave. — Meni taj papir nema nikakva praktična značenja.
A meni ima još i kakvo praktično značenje. Čini mi se da je i Brunton mislio tako. On je, po svoj prilici, vidio taj papir i prije nego što si ga ti noćas zatekao u knjižnici.
To je sasvim moguće. Nismo ga naročito skrivali.
Čini mi se da je, kad si ga ti zatekao, htio samo osvježiti svoje pamćenje. On je imao, koliko sam razumio, i neku vrst plana ili geografske karte, koju je sravnjivao s rukopisom i odmah strpao u njedra kad si se ti pojavio.
Tako je. Ali, čemu mu je mogao poslužiti taj naš stari porodični rukopis, i šta znače sva ta trabunjanja u njemu?
Mislim da to nije baš teško objasniti — rekoh mu. — Ako si sporazuman, krenut ćemo prvim vlakom u Sussex, pa ćemo tamo malo dublje ući u stvar.
To isto popodne bili smo obojica u Hurlstonu. Vidjeli ste, možda, slike i čitali opise te znamenite stare građevine. Stoga ću se ograničiti samo na to da napomenem da je građena u obliku slova L, pri čemu duži krak predstavlja moderniji dio, a kraći staru jezgru iz koje se razvio duži krak. Nasred starog dijela nalaze se oniža ulazna vrata s teškim okvirom na čijem je gornjem dijelu dlijetom urezan datum 1607. Međutim, stručnjaci se slažu da su grede i kameni radovi mnogo stariji od urezanog datuma. Zbog pretjerano debelih zidova i malih prozora tog dijela zamka, porodica je, negdje u prošlom stoljeću, bila primorana da dozida novo krilo, pa se sada staro koristi kao skladište i podrum, ako se uopće koristi. Kuća je okružena divnim parkom sa starim drvećem, a ribnjak u blizini drvoreda o kojem je govorio moj klijent, daleko je oko dvije stotine jardi od zgrade.
Ubrzo sam se uvjerio da ne postoje tri posebne tajne, već samo jedna, i da ću, ako pravilno protumačim tekst porodičnog rituala, dobiti putokaz koji će mi otkriti istinu o upravitelju Bruntonu i služavci Howells. Zato sam u tom pravcu usmjerio svu svoju djelatnost. Zašto je taj službenik toliko nastojao proniknuti u drevnu formulu? Očito zato što je u njoj vidio nešto što je bilo izmaklo svim dotadašnjim
pokoljenjima stare vlastelinske obitelji i što je očekivao iz toga nekakvu korist. Ali, što je to moglo biti i kako je to utjecalo na njegovu sudbinu?
Čim sam pročitao ritual, bilo mi je savršeno jasno da se označene mjere odnose na neko mjesto koje ima u vidu ostali tekst dokumenta, a bilo mi je jasno i da ćemo, ako pronađemo mjesto, moći doznati u čemu je zapravo tajna misterije koju su stari Musgravei držali potrebnim da zamrse tako čudno. U početku imali smo na raspolaganju dva putokaza: hrast i brijest. Što se tiče hrasta nije bilo nikakve sumnje. Ravno pred pročeljem kuće, s lijeve strane kolskog prilaza, stajao je među drugim hrastovima, kao njihov praotac, najveličanstveniji hrast što sam ga ikad vidio.
Taj se hrast nalazio na tom mjestu i u vrijeme kad je sastavljen vaš ritual — rekoh Reginaldu dok smo kolima prolazili kraj njega.
Možeš biti siguran da se nalazi na tom mjestu još od pohoda Normana — odgovori mi on. — Obujam mu iznosi 23 stope.
Sad mi je bila osigurana polazna točka.
Imate li ovdje kakvih starih brijestova?
Nekada je tamo stajao jedan drevni brijest, ali je prije desetak godina udario u nj grom, pa smo preostali trupac posjekli.
A znaš li gdje se nalazio taj drevni brijest?
Znam. Znam sasvim sigurno.
Ima li ovdje još brijestova?
Od starih nema nijednog, ali ima mnogo bukava.
Htio bih vidjeti mjesto gdje je rastao onaj drevni brijest.
Bili smo se dovezli lovačkim kolima do zamka, ali nismo ušli u nj, jer me je moj klijent odmah poveo do mjesta na travnjaku gdje je nekada rastao brijest. Bilo je to, otprilike, napola puta između kuće i hrasta. Moja je istraga, kako se činilo, napredovala.
Pretpostavljam da se ne može utvrditi koliko je brijest bio visok? — upitah.
Odmah ću ti odgovoriti. Bio je visok 64 stope.
Otkud znaš? — zapitah iznenađeno.
Kad god mi je moj stari učitelj zadavao zadatke iz trigonometrije, uzimao je uvijek brijest kao podatak za mjeru visine. Kao momčić sam morao izmjeriti svako drvo i svaku zgradu na imanju.
Bila je to neočekivana igra sreće. Mnogo sam brže dolazio do podataka nego što sam to mogao i pretpostaviti.
A sada mi reci — upitah ga — da li je tvoj upravitelj pitao kada o tome?
Reginald Musgrave me začuđeno pogleda: — E, kad si me već podsjetio — odgovori mi on — reći ću ti da me je zaista, prije nekoliko mjeseci, u povodu nekakve male prepirke s momkom iz konjušnice, upitao kolika je bila visina tog brijesta.
To je bio izvanredan podatak, Watsone, koji mi je potvrdio da sam na dobrom putu. Pogledah odmah u sunce. Približavalo se horizontu, pa sam izračunao da će za nepun sat biti upravo nad vrškom krošnje staroga hrasta. U to doba trebalo je da se ispuni jedan uvjet spomenut u ritualu. Sjena brijesta morala je zapravo označiti mjesto dokle je trebalo doprijeti, inače bi vodiču bilo mjesto označeno stablom. Sad sam morao izračunati gdje pada najdalji kraj sjene u trenutku kad se sunce nađe upravo nad hrastom.
Ali, to vjerojatno nije bilo lako izračunati, Holmes, kad više nije bilo brijesta!
Pa lijepo, jedno sam, najzad, znao: kad je to postigao Brunton, moći ću i ja. Osim toga, to i nije bilo baš tako teško. Odem s Musgraveom u njegovu radnu sobu pa ondje izradim ovaj drveni kolčić i privežem na njega ovaj konopac zavezan u čvor na svakom jardu. Zatim uzmem dvostruku dužinu razmaka između dva čvora, što je iznosilo točno šest stopa, i vratim se sa svojim klijentom na mjesto gdje se nekad nalazio brijest. Sunce se upravo bilo dotaklo vrha hrastove krošnje. Zabodem na jednom kraju kolčić u zemlju, obilježim tako pravac sjenke i izmjerim. Sjena je bila dugačka devet stopa.
Sad mi je, razumije se, račun bio jednostavan. Ako štap od šest stopa baca sjenu dugačku devet stopa, onda sjena drveta visine 64
stope iznosi 96 stopa, a pravac sjene jednog drveta bit će, naravno, i pravac sjene drugog drveta. Izmjerih taj razmak, što me dovode gotovo do samog zida zgrade, pa i tu uguram jedan kolčić. Možete zamisliti, Watsone, koliko sam likovao, kad sam samo dva inča od tog mjesta opazio u zemlji jamicu u obliku kupe. Bilo mi je odmah jasno da je ovaj znak načinio Brunton pri svom premjeravanju i da sam mu potpuno ušao u trag.
Od te polazne točke, pošto sam najprije džepnim kompasom utvrdio pravac, počeh brojiti korake. Zakoračio sam deset puta istom nogom i došao nasuprot zgradi pa tu označih ponovo mjesto kolčićem. Zatim koraknuh brižljivo pet koraka prema istoku i dva prema jugu, što me dovede tik do praga starih vrata. Dva koraka prema zapadu značilo je da sada moram dvaput zakoračiti po popločanom hodniku. Tu se moralo nalaziti mjesto označeno u ritualu.
Nikad se toliko ne razočarah, Watsone. U prvi mah pomislih da je posrijedi nekakva greška u računu. Sunce je na zalasku obasjavalo pod u hodniku, pa sam jadno vidio kako stare, od mnogog prolaženja izlizane, sive, kamene ploče, kojima je bio popločan prolaz, čvrsto prijanjaju jedna uz drugu i da ih nitko odavno nije pokrenuo s mjesta. Ali, tu se Bruntonova ruka nije zapažala. Lupao sam po podu, i svuda je odzvanjao uvijek isti zvuk; nigdje nije bilo pukotine ili naprsline. Ali, na sreću, Musgrave, koji je počeo cijeniti moje ispitivanje pa je sada bio uzbuđen isto kao i ja, izvadi rukopis da provjeri moje račune.
A dalje? — povika. — Previdjeli smo ono »dolje«.
To sam pitanje u prvi mah shvatio kao da moramo kopati, ali sam naravno, odmah uvidio da sam u zabludi. — Tu »dolje« — viknuh — nalazi se podrum?
Da, isto toliko star koliko i kuća, u nj se ulazi ovuda, kroz ova vrata.
Siđosmo zavojitim kamenim stepeništem, i moj drug, kresnuvši šibicom, upali veliki fenjer koji je stajao na jednoj bačvi u kutu. Bilo nam je odmah jasno da smo stigli do cilja, ali i da nismo jedini koji smo u posljednje vrijeme posjetili ovo mjesto.
Ono je služilo kao smještaj za drva, ali su klade ogrjevnog drveta,
očito ranije porazbacane po cijeloj prostoriji, sada bile bačene u stranu da bi se napravilo mjesta u sredini. Na tom raskrčenom prostoru ležala je teška kamena ploča sa zarđalim željeznim prstenom pored nje o koji je bila privezana jedna crno-bijela kockasta maramica.
— Tako mi boga! — viknu moj klijent — pa to je Bruntonova maramica. Mogao bih se zakleti da sam je vidio na njemu. što li je tražila ta bitanga ovdje?
Na moj prijedlog odmah budu pozvana dva policajca kao svjedoci. Kad nam priđoše, pokušah podići kamen i stadoh ga vući, obmotavši pri tom dlan maramicom, ali ga nisam mogao pomaći. Tek kad mi priskoči u pomoć jedan od policajaca, pođe nam za rukom da ga pomaknemo u stranu. Pod njim je sad zjapila mračna jama. Zavirismo u nju, a Musgrave kleknu uz rub i spusti u jamu fenjer.
Sedam stopa ispod nas ukaza se mala odaja, čija je površina bila popločana sa samo 24 kvadrata. Na jednoj se strani nalazila oniža, bakrom okovana drvena škrinja, s podignutim poklopcem dok je iz brave virio neobičan, staromodan ključ. Škrinja je izvana bila prašna, a drveni dio potpuno nagrižen od vlage i crva, pa joj je unutrašnjost bila sva obrasla gljivama. U škrinji osim nekoliko metalnih kolutića na dnu, kao što je ovaj što ga sada držim u ruci, nije bilo ništa drugo. O staroj škrinji nismo u taj mah, tako reći, ni vodili računa, jer je svu našu pažnju bila privukla neka tamna, zgurena prilika. Bila je to mračna, u crno odjevena ljudska prilika, koja je čučala, lica oslonjena na rub škrinje. Raširenim rukama bila je obuhvatila s obje strane škrinju, pa joj se uslijed takva položaja krv bila ustajala, a lice je poprimilo boju jetre i u tolikoj se mjeri izobličilo da ga nitko ne bi bio mogao prepoznati. I moj je klijent bio uspio prepoznati nestalog upravitelja tek kad podigosmo leš, ali i tada uglavnom po visini, odijelu i kosi. Bilo je očito da je mrtvac ležao ondje već nekoliko dana, ali na tijelu mu ne nađosmo nikakve rane ili masnice pa nismo mogli zaključiti što ga je dovelo do tako jeziva kraja. A kad je leš iznijet iz podruma, suočismo se s drugim, isto toliko strahovito teškim problemom kakav je bio onaj od kojega smo bili počeli.
Priznajem, Watsone, sad sam ishodom svoje istrage bio razočaran. Zasigurno sam računao da ću riješiti tu zagonetku čim pronađem mjesto o kojemu je riječ u ritualu, ali eto, sad sam se nalazio na tom
mjestu, a znao sam manje nego ikad što je, zapravo, obitelj Musgrave bila sakrila tako smišljenim mjerama opreza. Bruntonovu sam sudbinu, doduše, bio objasnio, ali sad je trebalo utvrditi kako ga je ona zadesila i kakvu je ulogu imala pri tom ona žena koja je nakon njega bila nestala. Sjedio sam na jednoj bačvici u kutu, zadubljen u čitavu tu stvar.
Poznata vam je, Watsone, moja metoda. U takvim se slučajevima stavljam u položaj odnosnog čovjeka i, pošto najprije ocijenim njegovu inteligenciju, u svojoj mašti pokušavam misliti kako bih ja postupio pod sličnim okolnostima. U tom slučaju stvar je bila utoliko jednostavnija, što je Brunton bio čovjek naročite inteligencije, pa nije trebalo ništa dodavati da bi se uspostavila ona međusobna ravnoteža koju uspostavljaju astrolozi. On je znao da je mjesto skriveno i da to samo po sebi predstavlja izvjesnu vrijednost. Pronašao je to mjesto, ali je potom ustanovio da je kamena ploča koja ga pokriva suviše teška da bi je jedan sam čovjek mogao pokrenuti. I, što sad? Izvana pomoć ne može dobiti, i kad bi izvan kuće imao povjerljiva čovjeka, jer bi morao otvarati zaključana vrata i izlagati se opasnostima da bude otkriven. Mnogo bi pogodnije bilo naći pomagača u samoj kući. Ali, kome da se obrati? Ona mu je djevojka odana. Muškarac gotovo redovno teško shvaća da je zauvijek izgubio ljubav neke žene kad se suviše loše ponio prema njoj. Sudeći po svemu, Brunton se morao sitnim pažnjama izmiriti s djevojkom Howells, a onda je privoljeti da mu bude suučesnikom. Njih dvoje će otići jedne noći zajedno u podrum i sasvim će lijepo zajedničkim snagama podići kamenu ploču. Toliko sam živo zamislio njihove postupke, kao da sam ih gledao svojim očima.
Ali za njih dvoje od kojih je jedno bila žena, podizanje kamene ploče bilo je težak posao. Ta ni nas dvojica, onaj krupni policajac iz Sussexa i ja, nismo taj posao lako obavili. Šta li su oni mogli poduzeti da olakšaju sebi taj posao? Vjerojatno ono što bih i ja u tom slučaju bio učinio. Ustadoh i pažljivo pregledah razne klade koje su ležale porazbacane unaokolo po podu. Ubrzo pronađoh ono čemu sam se nadao. Jedna je klada, otprilike tri stope dugačka, bila na jednom svom kraju kao usječena, dok je nekoliko drugih bilo spljošteno kao da su bile pod pritiskom nekog pozamašnog tereta. Sad je sve postalo jasno. Kad su djelimice podigli kamenu ploču, stali su da guraju klade u procijep, sve dok otvor nije postao tolik da su se kroza nj mogli provući. Zatim su
poduprli ploču jednim trupcem na čijem se donjem kraju neizbježno morao pojaviti usjek, jer ga je kamena ploča čitavom svojom težinom potiskivala na sam svoj rub. Dotle sam se nalazio na sigurnom tlu.
Ali, kako da rastumačim sada samu ponoćnu dramu? Jasno je da se u jamu mogla uvući samo jedna osoba i da je ta osoba bio Brunton. Djevojka je za to vrijeme morala čekati gore. On je zatim otključao sanduk i dodao joj po svoj prilici, sve što se nalazilo u njemu, jer u sanduku nismo našli ništa, a zatim, što se zatim moglo dogoditi?
Kakva li se to vatra osvete koja je tinjala raspirila iznenada u divlji plamen u bujnoj prirodi ove keltske djevojke, kad je vidjela kako joj je čovjek koji ju je prevario, možda čak i mnogo više prevario nego što mi slutimo, prepušten na milost i nemilost? Ili je drvo samo pukim slučajem isklizlo, pa se kamen stropoštao zatvorivši Bruntona u toj njegovoj kosturnici? Možda joj je jedina krivnja u tome što je prešutjela njegovu kob? A možda je pak vlastoručno, iznenadnim udarcem odbacila podupirač i pustila da ploča grune na svoje mjesto. Bilo kako mu drago, meni se činilo da vidim priliku te žene koja, čvrsto držeći svoje pronađeno skriveno blago, u sumanutom bijegu juri uz zavojito stubište dok joj u ušima bruji prigušen vrisak koji se razliježe iza njenih leđa i izbezumljeno udaranje ruku o kamenu ploču — o ploču pod kojom trne život njenog nevjernog ljubavnika.
U tome leži tajna njenog poblijedjela lica, njenog živčanog sloma, njenog napada histeričnog smijeha koji je uslijedio slijedećeg jutra. Nego što li se to nalazilo u sanduku? Pa to je, naravno, morao biti onaj stari metal, to su bili oni obluci koje je izvukao moj klijent. Čim joj se ukazala prilika ona ih je bacila u ribnjak da ukloni i posljednji trag svog zločina.
Punih dvadeset minuta sjedio sam nepomično i razmišljao o tom slučaju. Musgrave je za to vrijeme stajao sav blijed u licu i mahao svojim fenjerom upirući pogled u otvor.
To su kovani novci Charlesa I — reče on držeći nekoliko komada novaca koji su bili ostali u sanduku. — Vidite, pravilno sam ustanovio datum postanka Rituala.
Moramo pronaći još nešto drugo što je u vezi s Charlesom I — viknuh kad mi iznenada sinuše kroz glavu prva dva pitanja iz Rituala.
Dopustite mi da vidim sadržinu vreće koju ste izvadili iz ribnjaka.
Popesmo se u njegovu radnu sobu, i on iznese pred mene ono što je bio izvadio iz ribnjaka. Dok sam gledao onaj gotovo crni metal i ono mračno kamenje bez ikakva sjaja, shvatih da im Musgrave nije pridavao nikakav značaj. Ali kad sam jedan od njih protrljao o svoj rukav, bljesnuo je kao iskra na tamnom uleknuću moga dlana. Metal je imao oblik dvostrukog iskrivljenog i udubljenog koluta.
Morate imati na umu — primijetih — da je rojalistička stranka u Engleskoj dizala glavu poslije kraljeve smrti i da su njene pristalice, kad su morale da bježe, vjerojatno posakrivale svoje najveće dragocjenosti s namjerom da se, kad nastupe mirnija vremena, po njih vrate.
Moj predak, sir Ralph Musgrave, bio je uvažen vitez i desna ruka Charlesa II za vrijeme njegova potucanja — reče moj prijatelj.
Ah, tako — odvratih ja. — Pa, onda imamo i posljednju kariku koja nam je još nedostajala. Moram ti čestitati što si došao, mada na prilično tragičan način, do jedne relikvije koja sama po sebi ima ogromnu vrijednost, ali je još vrednija kao historijska rijetkost.
A što predstavlja ona? — procijedi on iznenađeno.
Ništa manje nego staru krunu engleskih kraljeva.
Krunu?
Upravo to. Razmisli što kaže Ritual. Kako ono glasi? »Čije je to bilo? Onoga koji je nestao«. To se dogodilo poslije Charlesova pogubljenja. Zatim: »Čije će to biti?« Onoga koji dođe iza onoga koji je nestao. To je bio Charles II čiji se povratak već predviđao. Nema nikakve sumnje da je slupana izobličena dijadema nekad resila glave kraljeva dinastije Stuarta.
A kako je dospjela u ribnjak?
Oh, na to je pitanje lako odgovoriti. — Rekavši to, počeh nizati dugi lanac pretpostavki i dokaza koji sam bio izgradio. Kad završih svoje izlaganje, sumrak je već uvelike bio prošao, i na nebu je već sjao mjesec.
A kako to da Charles, kad se vratio, nije dobio svoju krunu? —
upita Musgrave, vraćajući relikvije u vreću.
Ah sad ukazuješ na jednu točku koju nećemo možda nikad objasniti. Vjerojatno je onaj Musgrave, koji je čuvao tajnu, umro u međuvremenu, ali je prije svoje smrti zaboravio, tko zna zašto, da je na vrijeme otkrije i ostavio je svojim potomcima samo jednu uputu bez ikakva shvatljiva objašnjenja. Od toga dana pa do danas ta je nejasna uputa prelazila predajom iz ruke u ruku, od oca na sina, sve dok najzad nije dospjela u ruke čovjeka koji joj je dokučio tajnu i svoju smjelost platio životom.
Eto vam priče o ritualu porodice Musgrave, Watsone. Kruna se nalazi kod njih u Hurlstonu — ali su imali pravnih poteškoća i morali su platiti priličan iznos da bi im se odobrilo da je mogu zadržati. Uvjeren sam da će vam je, ako se pozovete na mene, rado pokazati. A o onoj se ženi nikad više nije ništa čulo. Vjerojatno je napustila Englesku i otišla u neku zemlju preko mora ponijevši sobom uspomenu na svoj zločin.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Srebrna Zvijezda-Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:25 am





REIGATESKA VLASTELA

Bilo je to s proljeća 1887. godine, nešto ranije nego što se moj prijatelj Sherlock Holmes bio sasvim oporavio od silnih naprezanja. Čitavo pitanje nizozemske kompanije »Sumatra« i goleme intrige barona Maupertuisa suviše su još svježe u javnosti, suviše tijesno povezane s politikom i financijama, da bi bile pogodan predmet za ove crtice. Međutim, sve je to na posredan način dovelo do čudnog i zamršenog problema, koji je mom prijatelju omogućio da istakne vrijednost jednog novog oružja, između mnogih kojima se služio u borbi protiv zločina što ju je vodio cijelog svog života.
Iz svojih bilježaka vidim da sam 14. aprila primio brzojav iz Lyona, kojim sam bio obaviješten da Holmes leži bolestan u hotelu »Dulong«. U roku od 24 sata bio sam već u njegovoj bolesničkoj sobi i osjetio olakšanje kad sam vidio da simptomi bolesti ne naviještaju ništa opasno. Njegova željezna konstrukcija bila je podlegla naporima istrage što je trajala više od dva mjeseca, kad je radio najmanje po 15 sati dnevno, a često, kako me je uvjeravao, i po pet dana bez prekida. Pobjeda koju je izvojevao nije ga spasila od posljedica strahovitih napora. Onog trenutka kad je evropska štampa bila puna njegovih imena i kad mu je soba bila zasuta brzojavnim čestitkama, zatekao sam ga kao žrtvu najdublje potištenosti. Čak ni spoznaja, da je uspio tamo gdje su policije triju zemalja doživjele neuspjeh i da je u svemu doskočio najvećom evropskom varalici, nije bila u stanju da ga digne iz živčane obamrlosti.
Tri dana kasnije bili smo ponovo zajedno u Baker Streetu. Mom je prijatelju očito bila potrebna promjena sredine, a pomisao da bih mogao u toku proljeća provesti s njim tjedan dana odmora izvan grada i mene je uvelike privlačila. Moj stari prijatelj, pukovnik Hayter, kojeg sam nekad liječio u Afganistanu, imao je sada kuću u blizini Reigatea, u pokrajini Surrey, i često me je zvao da ga posjetim. Prilikom posljednjeg poziva kazao mi je kako bi bio vrlo sretan kad bi mogao tom prilikom pozdraviti kao svog gosta, Holmesa. Bilo je potrebno malo diplomacije da Holmesa pridobijem za svoj plan i da ga odvučem izvan grada. Kad je doznao da je moj domaćin neženja i da će kod njega uživati najveću slobodu, Holmes uzmaknu pred mojom diplomatskom
strategijom i prihvati plan. Tjedan dana poslije povratka iz Lyona nalazili smo se već kod pukovnika. Kao sjajan stari vojnik, koji je vidio mnogo svijeta, Hayter ubrzo pronađe, kao što sam i očekivao, da Holmes i on imaju mnogo zajedničkih crta.
Poslije večere, na dan našeg dolaska, sjedili smo u pukovnikovoj lovačkoj sobi. Holmes se bio ispružio na ležaju, a Hayter mi je pokazivao svoju malu zbirku vatrenog oružja.
Uzgred budi rečeno, — izjavi odjednom pukovnik, — ponijet ću sa sobom gore, za slučaj uzbune, jedan od ovih revolvera.
Kakve uzbune? — upitah ga.
U posljednje vrijeme sve me više u ovom kraju obuzima strah. Starom Actonu, jednom našem ugledniku, prošlog ponedjeljka provalili su u kuću. Nisu ga mnogo oštetili, ali zločinci su još na slobodi.
I nije im se ušlo u trag? — upita Holmes, pogledavši pukovnika.
Ne, bar do sada ne. Ali, riječ je o neznatnoj stvari, o jednom od naših malih seoskih zločina koji, gospodine Holmes, ne mogu privući vašu pažnju poslije velikog uspjeha što ste ga doživjeli u onom slučaju koji je zatalasao svu međunarodnu policiju.
Holmes odmahnu rukom na tu pohvalu, ali je osmijehom pokazivao da mu godi.
Je li bilo kakvih zanimljivih detalja?
Mislim da nije. Lopovi su ispreturali svu biblioteku, razvalili ladice, ispremetali ormare, a rezultat je bio: jedan svezak Popeova
»Homera«, dva posrebrena svijećnjaka, jedan pritiskivač od bjelokosti, mali barometar u hrastovu okviru i klupko konopca.
Čudne li zbirke! — uzviknuh.
Oh, lopovi su očito digli sve do čega su mogli doći! Holmes progunđa s ležaja:
Trebalo bi da okružna policija poduzme nešto — reče — jer je svakako očito ...
Ali, podigoh prijeteći prst.
Dragi moj druže, došli ste ovamo da se odmorite. Ne laćajte se zaboga novog posla, ta živci su vam sasvim iskidani.
Holmes slegnu ramenima, pogleda veselo pukovnika pogledom punim nemoći i mirenja sa sudbinom pa razgovor skrenu u manje opasne vode.
Međutim, bilo je, kako se činilo, suđeno da sva moja profesionalna opreznost ode do đavola, jer nam se slijedećeg jutra spomenuto pitanje nametnu tako oštro, da ga je bilo nemoguće mimoići, pa je naš posjet unutrašnjosti uzeo tok, kakav nitko od nas nije mogao predvidjeti. Doručkovali smo kad odjednom uletje upravitelj pukovnikova gospodarstva. Činilo se da ga je sva pristojnost bila napustila.
Jeste li čuli novost, gospodine? — reče sav zadihan. — Kod Cunninghamovih, gospodine!
Zar provala? — uzviknu pukovnik, a šalica s kavom zastade mu na pola puta do usta.
Ubojstvo!
Pukovnik zviznu. — Pobogu — reče — pa tko je ubijen? Mirovni sudac ili njegov sin?
Ni sudac ni njegov sin, gospodine, nego kočijaš William. Metak mu je prošao kroz srce. Nijedne riječi nije izustio.
A tko ga je ubio?
Provalnik, gospodine. Ubio ga, a onda poletio kao strijela i uspio umaći. Bio je upravo provalio kroz prozor od ostave, kad naiđe William i izgubi život spasavajući imovinu svog gospodara.
E, kad je tako, odmah ćemo onamo — reče pukovnik i mimo nastavi doručak. — To je gadna stvar — doda kad je upravitelj otišao.
Stari Cunningham je prvi vlastelin u našem kraju, a i vrlo pristojan čovjek. To će ga slomiti, jer je William bio niz godina kod njega u službi, a bio je dobar sluga. Očito su to oni isti zločinci koji su provalili u Actonovu kuću.
I ponijeli sa sobom onu tako neobičnu zbirku? — reče Holmes zamišljeno.
Točno.
Hm! To je možda najjednostavnija stvar, ali već na prvi pogled zaista je malo čudno, zar ne? Od bande provalnika koja radi u unutrašnjosti moglo bi se očekivati da mijenja mjesto svojih operacija, a ne da u toku nekoliko dana provali u dvije kuće u istom mjestu. Kad ste sinoć govorili o poduzimanju mjera opreza, sjećam se da sam promislio da je ovo vjerojatno posljednja župa u Engleskoj na koju bi lopovi mogli skrenuti pažnju, a to samo znači da još moram mnogo toga naučiti.
Bit će to neki dobar poznavalac ovog kraja — reče pukovnik. — Ako je tako, onda su, naravno, kuće gospode Actona i Cunninghama, kao najveće u ovom mjestu, morale biti meta provalnika.
A one su i najbogatije.
Pa, možda. Ali, ta se gospoda već više godina parniče, pa su se, mislim, propisno iscijedili. Stari Acton ističe neko svoje pravo na polovicu Cunninghamova imanja, pa su se advokati objeručke bacili na posao.
Ako je to nekakva bitanga iz mjesta, lako će ga uhvatiti — reče Holmes zijevajući. — U redu, Watsone, nemam namjeru da se u to miješam.
Inspektor Forrester, gospodine — reče uto upravitelj, otvarajući vrata.
U sobu uđe policajac, okretan mlad čovjek oštroumna lica.
Dobro jutro, pukovniče — reče. — Nadam se da ne smetam, ali smo čuli da je ovdje gospodin Holmes iz Baker Streeta.
Pukovnik pokaza rukom na mog prijatelja i inspektor se pokloni.
Gospođine Holmes, pomislili smo da biste se možda htjeli nama pridružiti.
Sudbina je protiv vas, Watsone — reče Holmes smijući se. — Upravo smo o ovoj stvari razgovarali, kad ste vi ušli, inspektore. Možda ćete nam moći navesti kakav detalj. — Kad je inspektor sjeo na stolicu na uobičajen način, znao sam da je slučaj beznadan.
U slučaju Acton nemamo nikakva putokaza. Ali, postoji mnogo šta odakle se može poći, a osim toga, nema sumnje, da je u oba slučaja djelovala ista grupa. Provalnik je viđen.
Ah!
Da, gospodine. Ali, pošto je ubio metkom jadnog Wiiliama Kinvana, pobjegao je kao zec. Stari gospodin Cumningham vidio ga je s prozora svoje spavaće sobe, a njegov sin, gospodin Alec, sa stražnjih vrata. Bilo je oko ponoći. Gospodin Cunningham je upravo htio leći, a gospodin Alec je imao na sebi kućni haljetak i pušio lulu. Obojica su čuli kočijaša Williama kako zove u pomoć, a gospodin Alec je otrčao da vidi o čemu se radi. Stražnja vrata su bila otvorena, i, kada se spustio na kraj stepenica, vidio je kako se napolju rvu dva čovjeka. Jedan od njih je ispalio metak pa je drugi pao, a onda je ubojica poletio kroz vrata i skočio preko živice. Gospodin Cunningham, koji je gledao kroz prozor spavaće sobe, vidio je čovjeka kad je izišao na cestu, ali ga je odmah zatim izgubio s vida. Gospodin Alec se zaustavio da vidi može li pomoći čovjeku koji je izdisao, pa je nitkov tako uspio umaći. Osim činjenice da je riječ o čovjeku srednjeg rasta, odjevena u tamno odijelo, nemamo nikakvih drugih podataka, ali tragamo: ako je stranac, uskoro ćemo ga pronaći.
A što je William tamo radio? Da li je rekao štogod prije nego je izdahnuo?
Nije rekao ni jedne riječi. Živio je s majkom u vratarevoj kućici, a kako je dobar momak, pretpostavlja se da je otišao do kuće s namjerom da vidi je li tamo sve u redu. Naravno, slučaj kod Actona natjerao je sve da budu oprezni. Provalnik mora da je tek bio obio vrata — brava je bila obijena — kad se William okomio na njega.
Da li je William rekao štogod svojoj majci prije nego je izišao?
Ona je stara i gluha, pa nam nije mogla reći ništa konkretno. Smrću sina izgubila je napola pamet, a koliko znam, nikad nije ni bila naročito prisebna. Međutim, postoji jedna vrlo važna okolnost. Pogledajte ovo!
On izvadi papirić istrgnut vjerojatno iz nekakve bilježnice i raširi ga na koljenu.
Taj je papirić nađen u ruci poginulog čovjeka, između kažiprsta i palca. čini se da je otkinut od nekog većeg lista. Vidjet ćete da je vrijeme, što se spominje ,na papiriću, upravo vrijeme kad je smrt stigla jadnog momka. Po svemu se čini da je ubojica istrgao papir iz neke bilježnice, a onda mu ga je William otrgnuo, pa je od papira ostao u Williamovoj ruci samo djelić. Na papiriću je moglo biti riječi o nekakvu sastanku.
Holmes uze papirić u ruke.
Ako pretpostavimo da je na papiriću bilo riječi o ugovorenom sastanku — nastavi inspektor — nameće nam se misao da je William Kirwan, iako su ga cijenili kao poštena čovjeka, bio možda u vezi s provalnikom. Možda ga je sreo pred kućom, možda mu je čak i pomogao da obije vrata, a onda su se posvadili.
Taj je papirić izvanredno zanimljiv — reče Holmes, pošto ga je pažljivo ispitao. — Korijenje te stvari dublje je nego što sam mislio — reče i obori glavu, zamišljen. Spazivši kako je njegov slučaj djelovao na glavnog londonskog stručnjaka, inspektor se nasmiješi.
Vaša posljednja opaska — reče odmah Holmes — dosta je uvjerljiva i svakako duhovita, pa se ne može sasvim odbaciti mogućnost da je postojao nekakav sporazum između provalnika i sluge; ako je taj sporazum postojao, onda je taj listić zapravo poruka jednog od dvojice, poruka kojom je ugovoren sastanak. Ali, rukopis na tom listiću otkriva ... — nastavi Holmes pa ponovo obori glavu i ostade nekoliko trenutaka duboko zamišljen. Kad ponovo podiže glavu, bio sam iznenađen: obrazi su mu se bili zarumenjeli, ali oči su sjale kao prije bolesti. On skoči na noge. Bila mu se vratila nekadašnja energija.
Prvo da vam kažem — reče — želio bih se potanje osvrnuti na ta j slučaj. Postoji u njemu nešto što me se izvanredno dojmilo. Ako mi dopustite, pukovniče, napustit ću načas svog prijatelja Watsona i vas i poći s inspektorom da provjerim koliko je istine u mojim nagađanjima. Evo me natrag za pola sata.
Prošlo je i sat i pol. Inspektor se vrati sam.
Gospodin Holmes šeće se gore-dole poljem — reče. — On želi da sva četvorica pođemo do one kuće.
Do kuće gospodina Cunninghama.
Baš tako, gospodine.
A zašto?
Inspektor slegnu ramenima. — Ne znam točno, gospodine. Među nama govoreći, bojim se da gospodin Holmes nije još potpuno zdrav. On se vrlo čudno vlada i previše je uzbuđen.
Nije potrebno, mislim, da se uzbuđujete — rekoh. — U njegovu vladanju, naoko čudnom, ima sistema. Imao sam često prilike da to više puta utvrdim.
Netko bi, možda, pomislio da u njegovu sistemu ima i ludosti — promuca inspektor. — Ali, on sav gori od nestrpljenja da krenemo, pukovniče, pa će biti najbolje, ako ste spremni, da odmah iziđemo.
Nađosmo Holmesa kako korača gore-dolje poljem, oborene glave, s rukama u džepovima.
Stvar postaje sve zanimljivija — reče. — Watsone, naš boravak u unutrašnjosti očito je uspješan. Proveo sam divno jutro.
Kako čujem, bili ste na mjestu zločina — reče pukovnik.
Inspektor i ja samo smo malo zajedno izviđali.
Jeste li što otkrili?
Dakle, vidjeli smo nekoliko vrlo zanimljivih stvari. Prije svega, tijelo nesretnog čovjeka. Nesretnik je sigurno poginuo od revolverskog hica, to je sada utvrđeno.
Oh, znači, i u to ste sumnjali?
Znate, dobro je kad se sve provjeri. Naš pregled nije bio suvišan. Razgovarali smo s gospodinom Cunninghamom i s njegovim sinom koji su nam točno pokazali gdje se ubojica, kad je bježao iz vrta, probio kroz živicu. To je vrlo važno.
Naravno.
Onda smo posjetili majku onog nesretnog momka. Međutim, nismo mogli dobiti nikakve obavijesti, jer je stara i nemoćna.
A kakav je ishod vaše istrage?
Uvjerili smo se da je zločin sasvim neobičan. Možda će naš sadašnji posjet kući gospodina Cunninghama unijeti nešto svjetla. Mislim da smo se složili, gospodine inspektore, da je listić, što je nađen u ruci mrtvog čovjeka, a na kojemu je napisan točan sat smrti tog momka izvanredno važan.
Taj listić trebao bi nam poslužiti kao putokaz, gospodine Holmes.
To i jest putokaz. Tko god je to pismo napisao, postigao je njime da je William Kirwan, ustao iz svoje postelje u to vrijeme. Nego, gdje je drugi dio tog papira?
Pažljivo sam pregledao tlo u nadi da ću ga naći — reče inspektor.
Istrgnut je iz ruke mrtvog čovjeka. Zašto je netko toliko želio da ga se dokopa? Očito, jer ga je teretilo. A što bi on s tim drugim dijelom papira uradio? Sigurno bi ga bio stavio sebi u džep, pošto bi primijetio da je drugi njegov dio ostao u stisnutoj ruci leša. Kad bismo mogli doći do ostatka toga listića, približili bismo se znatno otkrivanju tajne.
Da, ali kako da se dočepamo ubojičina džepa, prije nego što uhvatimo samog ubojicu.
Ipak je vrijedilo i o tome razmisliti. Postoji, zatim, još nešto očito. Pismo je poslano Williamu. Čovjek, koji ga je napisao nije mu ga mogao uručiti, inače bi mu usmeno rekao što mu je napisao u pismu. A tko mu je onda uručio pismo? Da mu nije poslano poštom?
To sam ja istražio — reče inspektor. — William je jučerašnjom poštom dobio jedno pismo. Omotnicu je uništio.
Odlično — uzviknu Holmes i potapša inspektora po ramenu. — Vi ste vidjeli poštara. Zadovoljstvo je raditi s vama. Ako pođete sa mnom, pukovniče, pokazat ću vam gdje je izvršen zločin.
Prođosmo pored dražesne kuće u kojoj je živio ubijeni čovjek i uputismo se hrastovim drvoredom koji nas je doveo do lijepe stare kuće u stilu kraljice Anne. Holmes i inspektor povedoše nas do sporednog ulaza koji je odvojen vrtom od živice podignute uz cestu. Na kuhinjskim vratima stajao je policajac.
Otvorite vrata — reče mu Holmes. — Eto, na tom stepeništu stajao je mlađi Cunningham i vidio kako se dva čovjeka bore u blizini. Stari gospodin Cunningham bio je na onom prozoru, drugom slijeva i vidio je jednog čovjeka kako bježi, i to baš lijevo od živice. Vidio ga je i mladi Cunningham. Obojica su potpuno sigurni da je čovjek koji je bježao preskočio živicu. Onda je gospodin Alec potrčao i klekao pored ranjenog čovjeka. Kao što vidite, tlo je vrlo tvrdo, pa nema tragova kojim bismo mogli krenuti u potjeru za zločincem.
Dok je on u vrtu izlagao svoja opažanja, iza ugla kuće pojaviše se odjednom dva čovjeka. Jedan je bio postariji, oštrih crta lica, izbrazdana dubokim borama, i sumornih očiju; drugi je bio vedar, mlad čovjek, koji je živahnim i nasmijanim izrazom lica, a i finim odijelom, bio u potpunoj suprotnosti s poslom koji nas je bio doveo ovamo.
Zar se još time bavite? — reče mladić Holmesu. — Mislio sam da vi Londonci nikad ne griješite. Međutim, sad mi se čini da niste suviše brzi.
Ah, morate nam dati malo vremena — reče Holmes dobroćudno.
Da, trebat će vam dosta vremena — reče mladić. Bio je to Alec Cunningham. — Ne raspolažemo, naime, nikakvim putokazom.
Imamo jedan — odgovori inspektor. — Kad bismo samo mogli naći... Zaboga! Što je to s vama, gospodine Holmes?
Na licu mog jadnog prijatelja odjednom se pojavi strašan izraz. Oči mu se prevrnuše, lice mu se zgrči kao da je na umoru, zajeca, umuknu i sruši se na zemlju. Zgranuti ovim iznenadnim i jakim padom, prenijesmo ga u kuhinju, gdje se zavali u velik naslonjač. Nekoliko je trenutaka teško disao. Najzad, moleći nas stidljivo da mu oprostimo što ga je slabost savladala, ponovo se diže.
Watson će vam reći da sam se tek oporavio od teške bolesti — objasni on prisutnima. — Sklon sam takvim iznenadnim živčanim napadima.
Želite li da vas pošaljem kući mojim dvokolicama? — zapita ga stari Cunningham.
Pa, kad sam već ovdje, ima jedna stvar u koju bih se htio
uvjeriti. Možemo je vrlo lako provjeriti.
Što je to?
Eto, čini mi se, da je ipak jadni William stigao tek kad je provalnik već bio ušao u kuću. Vi, čini se, smatrate kako je utvrđeno da provalnik uopće nije ušao u kuću, iako su vrata bila obijena.
To je očito — reče ozbiljno gospodin Cunningham. — moj sin Alec nije bio još legao, a on bi zacijelo čuo da se netko vrzmao po kući.
Gdje je sjedio?
Sjedio sam i pušio u svojoj garderobi — odgovori sin umjesto oca.
Koji je to prozor?
Posljednji slijeva, do očeva.
I vaša i njegova svjetiljka bile su zapaljene, zar ne?
Jesu.
Tu ima nekoliko čudnih stvari — reče Holmes smiješeći se. — Zar nije neobično da provalnik, i to provalnik koji ima izvjesno iskustvo, namjerno provaljuje u kuću u vrijeme kad po svjetlima može zaključiti da dva člana obitelji još nisu legla?
Mora da je neki hladnokrvan čovjek.
Zapravo, da slučaj nije čudan, ne bismo bili primorani da od vas tražimo objašnjenje — reče gospodin Alec. — Ali što se tiče vaše pretpostavke da je čovjek provalio u kuću prije nego ga je William uhvatio, mislim da je ta pretpostavka besmislena. Zar kuća ne bi bila u neredu i zar nam ne bi nedostajale stvari koje bi bio ponio sa sobom?
Zavisi od stvari koje su bile tamo — reče Holmes.
Treba da imate na umu da imamo posla s provalnikom, koji je čudan stvor, pa da radi na neki njemu osoben način. Sjetite se, na primjer, čudne zbirke koju je uzeo kod Actona. Što je ono bilo? Klupko konopa, pritiskivač i još kojekakve drangulije.
E, pa mi smo potpuno u vašim rukama, gospodine Holmes — reče stari Cunningham. — Šta god vi ili inspektor predložite, bit će
posve sigurno učinjeno.
Prvo — reče Holmes — želio bih da ponudite nagradu, prijedlog bi morao poteći od vas, službenim bi osobama, naime, trebalo nešto više vremena da se slože o visini nagrade, a to se nikada ne može postići dovoljno brzo. Ovdje sam skicirao obavijest. Da li biste je htjeli potpisati? Pedeset funti bit će, mislim, sasvim dovoljno.
Dao bih rado i pet stotina — reče mirovni sudac uzimajući papir i olovku od Holmesa. — Ali, tu ima netočnosti — doda pogledavši obavijest.
Napisao sam je prilično na brzinu.
Vidite, vi počinjete: »Pošto je u utorak u jedan i četrdeset ujutro načinjen pokušaj«, itd. Zapravo se to dogodilo u jedanaest i četrdeset.
Bilo mi je žao što je pogriješio, jer sam znao kako Holmes teško prima svaku grešku takve vrste. Velika mu je odlika upravo i bila točnost, ali nedavna ga je bolest dobro prodrmala, i ova sitnica bila mi je dovoljan dokaz da se još nije posve oporavio. Očito se načas zbunio, pa se inspektor namrštio, a gospodin Alec Cunningham prasnuo je u smijeh. Međutim, stari gospodin ispravi pogrešku i vrati Holmesov papir.
Odštampajte to što je moguće prije — reče. — Vaša je pretpostavka, čini mi se, odlična.
Holmes stavi pažljivo papir u bilježnicu.
A sad — reče — bilo bi zaista dobro da svi zajedno pregledamo kuću i konačno provjerimo da li je ovaj doista čudan provalnik ipak nešto ponio sa sobom.
Holmes pregleda pažljivo provaljena vrata. Bilo je očito da je bilo zabijeno dlijeto ili jak nož i da je brava tako razvaljena. Vidjeli su se jasni tragovi na mjestu gdje je bila pričvršćena.
Zar nemate zasuna? — upita.
Nismo nikada vjerovali da nam je potreban.
Držite li pseto?
Držimo, ali je ono vezano s druge strane kuće.
Kada posluga liježe?
Oko deset.
Čuo sam da je William obično lijegao u to vrijeme.
Točno.
Neobično je da baš te noći nije legao u to doba. A sada, gospodine Cunninghame, hoćete li biti ljubazni da nam pokažete kuću.
Popločeni hodnik odakle se ulazilo u kuhinju vodio je preko drvenog stepeništa ravno na prvi kat, a završavao se odmorištem koje se nalazilo nasuprot drugom, ljepšem stepeništu koje je vodilo iz prednjeg hola. Odavde se ulazilo u radnu sobu i u više spavaćih soba, uključujući tu i sobe gospodina Cunninghama i njegova sina. Holmes je koračao lagano, razgledaiući pažljivo arhitekturu kuće. Prema izrazu njegova lica učini mi se da je na svježem tragu, ali nisam mogao ni zamisliti što je zaključio.
Dragi moj gospodine — reče pomalo nestrpljivo Cunningham
to je zacijelo posve nepotrebno. Na kraju stepeništa je moja soba, a do nje je soba moga sina. Rasudite sad sami da li je provalnik mogao doći ovamo, a da nas pri tom ne uznemiri.
Morali biste obići čitavu kuću, ako vjerujete da biste mogli naći svjež trag — reče sin i pakosno se nasmiješi.
Ipak vas moram zamoliti da budete još malo strpljivi sa mnom. Htio bih, na primjer, vidjeti što se sve može obuhvatiti pogledom s prozora spavaćih soba. Ovo je, ako se ne varam, soba vašeg sina — reče i otvori vrata — a ovo je pretpostavljam garderoba u kojoj je sjedio i pušio kad je izbila uzbuna. Kamo gleda ovaj prozor? — On prijeđe preko spavaće sobe i ogleda se po drugoj prostoriji.
Nadam se da ćete sada biti zadovoljni — reče mrzovoljno Cunningham.
Hvala vam. Čini mi se da sam vidio sve što sam želio vidjeti.
Onda, ako je to zaista potrebno, možemo sada ići u moju sobu.
Ako vam suviše ne dosađujemo ...
Mirovni sudac sleže ramenima i povede nas u svoju sobu. Bila je to
obična, jednostavna soba. Idući prema prozoru, Holmes časkom zastade, pa se nađosmo zajedno, posljednji u skupini. Na četvrtastom stoliću pored postelje nalazila se posuda s narančama, a do nje vrč s vodom. Prolazeći pokraj tog stolića Holmes, koji se nalazio preda mnom, odjednom se sagnu i na moje veliko iznenađenje namjerno sruši sve. Vrč se razbi u hiljadu komada, a voće se otkotrlja na sve strane.
Što ste to učinili, Watsone? — reče hladno. — Napravili ste priličan nered na ovom sagu.
Zbunjen, sagnuh se i počeh skupljati naranče: bio sam shvatio da moj prijatelj iz izvjesnog razloga želi da primim krivicu na sebe. Ostali se povedoše za mojim primjerom i podigoše stolić.
Hej — uzviknu inspektor — kamo je otišao? Holmes je bio nestao.
Pričekajte jedan trenutak — reče mladi Alec Cunningham. — Ovaj je čovjek, po mom mišljenju, poludio. Dođite sa mnom, oče, da vidimo kamo je nestao.
Otac i sin poletješe iz sobe i ostaviše inspektora, pukovnika i mene da se međusobno zgledavamo.
Tako mi svega na svijetu, sklon sam da se složim s gospodinom Alecom — reče inspektor. — Možda je to posljedica njegove bolesti, ali mi se čini da ... — Riječi su mu bile naglo prekinute iznenadnim povicima: »U pomoć! U pomoć! Ubojstvo!« Sav zgranut, prepoznah glas svoga prijatelja. Izletjeh kao lud iz sobe i nađoh se na stepeništu. Povici, koji su se bili pretvorili u promuklu nerazgovijetnu viku dolazili su iz sobe starog Cunninghama. Uletjeh u nju, a zatim u garderobu. Dvojica Cunninghama bili su nagnuti nad tijelom opruženog Sherlocka Holmesa; mlađi mu je objema rukama stezao vrat, dok mu je stariji, kako se činilo, uvrtao ruku. Nas trojica otrgnusmo ih začas od njega, i Holmes se, sav blijed i očito iscrpen, posrćući podiže.
Uhapsite ove ljude, inspektore — reče zadihano.
Pod kakvom optužbom?
Pod optužbom da su ubili svoga kočijaša Williama Kinvana.
Inspektor ga zbunjeno pogleda. — Oh, što to kažete, gospodine Holmes — reče najzad. — Ta valjda ne mislite ...
Šutite, čovječe. Pogledajte im lica — viknu Holmes kratko. Nikada nisam vidio jasnije priznanje krivnje na ljudskom licu.
Stariji čovjek doimao se kao da je otupio i oslijepio: lice mu je bilo
poprimilo tužan, utučen izraz. U sina kao da je odjednom nestalo razmetljivosti kojom se isticao dotada. Okrutnost opake divlje zvijeri sjala mu je iz tamnih očiju i nagrđivala mu lijepo lice. Inspektor ne reče ništa, već priđe vratima i zazviždi zviždaljkom. Oba policajca se odmah odazvaše pozivu.
Ništa mi drugo ne preostaje, gospodine Cunninghame — reče.
Uvjeren sam da je riječ o grešci. Ali, vidite ... A, to biste htjeli? Baci ga! — I on izmahnu rukom i revolver, kojim je mladi čovjek upravo htio opaliti, pade s treskom na tlo.
Sačuvajte ga — reče Holmes i stavi nogu na revolver.
Vidjet ćete da će koristiti prilikom suđenja. A to je ono što smo u stvari i tražili — reče, podigavši komadić papira.
Ostatak lista?
Točno.
A gdje je bio?
Gdje sam bio siguran da mora biti. Sad ću vam rastumačiti sve. Mislim, pukovniče, da se vi i Watson sada možete vratiti, a ja ću vam se pridružiti najkasnije za jedan sat. Inspektor i ja moramo progovoriti koju riječ s uhapšenima. Siguran sam da ćete me vidjeti o ručku.
Sherlock Holmes održa riječ i za jedan sat nam se pridruži u pukovnikovoj pušionici. Bio je u pratnji malenog starijeg gospodina, kojeg nam je predstavio kao gospodina Actona u čiju je kuću bilo najprije provaljeno.
Želio sam da gospodin Acton bude prisutan kad vam budem objašnjavao što se dogodilo — reče Holmes. — Jer je prirodno da je on i te kako zainteresiran za detalje. Bojim se, dragi pukovniče, da ćete zažaliti što ste primili u goste ovakva pustolova kakav sam ja.
Naprotiv — odgovori toplo pukovnik. — Smatram izvanrednom povlasticom što mogu proučavati vaš sistem rada koji nadmašuje sva moja očekivanja. Ujedno priznajem da mi je potpuno nejasno kakav će biti ishod čitave te zagonetne stvari. Ne vidim zasada ni traga bilo kakvu rješenju.
Bojim se da će vas moje izlaganje razočarati, ali odavno imam običaj da ne krijem svoje metode rada ni pred svojim prijateljem Watsonom ni pred bilo kime ako ga to zanima. Ali, sada vam moram priznati da sam još prilično uzbuđen borbom koju sam vodio u garderobi, pa mislim da bi mi prijao gutljaj vaše rakije, pukovniče. Moje su snage u posljednje vrijeme i suviše često bile izvrgnute kušnji.
Nadam se da više niste imali živčanih napada.
Sherlock Holmes se srdačno nasmije. — Vratit ćemo se na to kad za to dođe vrijeme — reče. — Izvještaj o ovom slučaju podnijet ću vam sad po utvrđenom redu, a pri tom ću vas upozoriti na neke sitnice koje su mi poslužile kao putokaz pri stvaranju zaključaka. Molim vas da me odmah prekinete, ako vam neki moji zaključci ne bi bili posve jasni.
Kad istražujemo neki zločin naročito je važno da u nizu okolnosti razlikujemo bitne od slučajnih. Inače se naše snage rasipaju umjesto da jačaju. U ovom slučaju od prvog časa nisam ni najmanje sumnjao da se rješenje cijele stvari nalazi u papiriću koji je pronađen u ruci poginula čovjeka.
Prije nego što potanje uđem u samu stvar htio bih vas upozoriti na jednu okolnost: ako, naime, izjava gospodina Aleca Cunninghama da je napadač, pošto je ubio Williama Kirwana, odmah pobjegao odgovara istini, onda razbojnik očito nije mogao istrgnuti papir iz ruke poginula čovjeka. A ako to nije učinio on, onda je to morao učiniti gospodin Alec Cunningham, jer, kad je stari gospodin sišao, na mjestu zločina našlo se već nekoliko slugu. Stvar je jednostavna, ali ju je gospodin inspektor previdio, jer je pošao od pretpostavke da gospoda nemaju nikakve veze s tim ubojstvom. Međutim, držim se načela da ne smijem nikada imati bilo kakvih predrasuda i da moram pažljivo slijediti samo činjenice. I zato sam se već u samom početku istrage našao u položaju da s izvjesnim nepovjerenjem gledam na ulogu koju je u toj stvari imao gospodin Alec Cunningham.
Vrlo sam pažljivo ispitao papirić koji nam je dao inspektor. Bilo mi je odmah jasno da je papirić samo dio jedne vrlo važne bilješke. Evo ga. Zar ne opažate nešto karakteristično na njemu?
Doima se nekako čudno — reče pukovnik.
Dragi moj gospodine — uzviknu Holmes — nema ni najmanje sumnje da papirić potječe od dvije različite osobe od kojih je svaka pisala svaku drugu riječ. Ako obratite pažnju na slova »t« u riječima
»at« i »to« i usporedite ih s istim tankim slovima u riječima »quarter« i
»Twelve«, odmah ćete zapaziti tu činjenicu. Kratka analiza ove četiri riječi omogućit će vam da s najvećom sigurnošću utvrdite da su riječi
»learn« i »maybe« napisane sigurnim rukopisom, a riječ »what« nesigurnim.
Pa to je jasno kao dan! — uzviknu pukovnik. — nego, zašto bi dva čovjeka pisala zajednički isto pismo?
Njihov je posao bio očito zlonamjeran, pa kako jedan u drugog nisu imali povjerenja, odlučiše da u svemu što poduzimaju svatko sudjeluje podjednako. Sad je jasno da je od te dvojice glavnu riječ u tome poslu imao onaj koji je napisao riječi »at« i »to«.
Kako ste to zaključili?
To možemo zaključiti pa značajkama rukopisa. Ali, za takve pretpostavke imamo i jasnije razloge. Ako pažljivo ispitate tekst, neće vam biti teško da zaključite kako je čovjek sa sigurnijim rukopisom prvi ispisao svoje riječi, ostavljajući drugome da popuni praznine. Te praznine nisu bile dovoljne, pa se može vidjeti da je drugi morao stiskati slova kako bi mogao ubaciti svoju riječ »quarter« između »at« i
»to«, što pokazuje da su te dvije riječi već bile napisane. Onaj tko je prvi napisao svoje riječi, nesumnjivo je čovjek koji je planirao cijelu tu stvar.
Izvanredno — uzviknu gospodin Acton.
Ali to još uvijek nije sve — reče Holmes. — Sada tek dolazimo do jednog detalja koji je naročito važan. Vama možda nije poznato da je zaključivanje o dobi nekog čovjeka na osnovi njegova rukopisa kod stručnjaka vrlo razvijeno. U normalnim okolnostima, dakako, jer se bolest i fizička slabost odražavaju kao znaci poodmakle dobi i kad je
čovjek mlad. Ako usporedimo drski, sigurni rukopis jednoga s nesigurnim rukopisom drugoga, koji je istina, još čitak, mada su slova
»t« počela gubiti svoju poprečnu crtu, možemo reći da prvi rukopis potječe od mlada čovjeka, a drugi od čovjeka u godinama, kojeg se ipak ne može smatrati starim.
Odlično — uzviknu gospodin Acton.
Međutim, postoji još jedan sitniji, ali zanimljiviji detalj. Ima nešto zajedničko između ta dva rukopisa. Oni pripadaju ljudima koji su krvni srodnici. Možda se to najočitije vidi na slovu »e«, ali, po mom mišljenju, postoji još niz sitnih detalja koji ukazuju na tu istu činjenicu. Ne sumnjam nimalo u to da se u ta dva uzorka može naći uobičajeni obiteljski način pisanja. Dakako, iznosim vam sada samo glavne rezultate svog ispitivanja tog teksta. Postoje još dvadeset i tri druga zaključka, ali oni bi zanimali više stručnjake negoli vas. I na osnovi svih tih zaključaka može se kazati da su Cunninghamovi, otac i sin, napisali to pismo.
Kad sam stigao dotle, idući je moj potez bio, sasvim razumljivo, ispitati detalje zločina i vidjeti koliko bi nam mogli pomoći u našem poslu. Otišao sam s inspektorom do kuće Cunninghamovih i tamo vidio sve što se moglo vidjeti. Rana na mrtvom čovjeku, to se moglo utvrditi s potpunom sigurnošću, bila je zadana revolverskim metkom, ispaljenim s udaljenosti od oko šest jardi. Na mrtvačkom odijelu nije bilo tragova baruta. Prema tome, Alec Cunningham je očito lagao kad je tvrdio da su se dva čovjeka rvala u trenutku kad je ispaljen metak. I otac i sin navodili su isto mjesto odakle je čovjek krenuo na cestu. Međutim, na tom je mjestu poširok jarak, koji je pri dnu vlažan. Kako u tome jarku nije bilo tragova, bio sam potpuno siguran ne samo da su Cunninghamovi lagali, nego i da se na onome mjestu nije zatekao nitko.
A sad je trebalo utvrditi koji su motivi tog neobičnog zločina. Da bih to utvrdio, nastojao sam najprije utvrditi što je bio povod provali kod gospodina Actona. Koliko sam mogao saznati iz pukovnikova pričanja, između vas, gospodine Actone, i Cunninghamovih traje nekakva parnica. Naravno, odmah sam pomislio da su oni provalili u vašu biblioteku s namjerom da dođu do nekog spisa koji bi u ovom sporu mogao biti od neke važnosti.
Potpuno točno — reče gospodin Acton. — Njihove su namjere izvan svake sumnje. Imam neosporno pravo na polovicu njihova sadašnjeg imanja, i, da su se uspjeli dokopati jednog spisa koji se na sreću nalazi pohranjen kod mog advokata, oni bi zacijelo dobili parnicu.
Eto, u tome je stvar — reče Holmes, smiješeći se. — To je bio opasan i drzak pokušaj u kojem je, kako mi se čini, došao do izražaja utjecaj mladog Aleca. Kako nisu našli ništa, pokušali su cijelu stvar prikazati kao običnu provalu pa su odnijeli sve do čega su mogli doći. To je bilo sve prilično jasno, ali još je mnogo toga ostalo nerazjašnjeno. Prije svega htio sam naći dio pisma koji nam je nedostajao. Bio sam sasvim siguran da ga je Alec istrgao iz mrtvačeve ruke i gotovo siguran da ga je gurnuo u džep svog kućnog haljetka. Drugamo ga nije u taj čas ni mogao staviti. Trebalo je sada samo ustanoviti da li se još tamo nalazi. To je vrijedilo izvidjeti, pa smo zato svi otišli do kuće Cunninghamovih.
Cunninghamovi su nam se pridružili, kao što se sjećate, pred kuhinjskim vratima. Bilo je, razumije se, naročito važno da ih ne podsjetimo na postojanje onog papira, inače bi ga odmah uništili. Inspektor je upravo htio kazati koliko nam je važan taj papir, ali sam ja onda u dobar čas odglumio ulogu čovjeka koji je postao žrtva živčanog napada i tako skrenuo razgovor.
Zaboga — uzviknu pukovnik, smijući se. — Ne mislite valjda reći da je naša obazrivost tada bila nepotrebna i da ste odglumili napad.
Da se stručno izrazim, napad je bio izvanredno i odglumljen — uzviknuh, promatrajući s divljenjem čovjeka koji me je stalno zbunjivao svojom dovitljivošću.
Da, vještina je često od velike koristi — reče on. — Kad sam se oporavio, uspio sam domišljatošću, možda pomalo i duhovitom, navesti starog Cunninghama da napiše riječ »dvanaest«, kako bih je mogao usporediti s riječi »dvanaest« napisanom na papiriću.
Oh, kakav sam bio magarac — uzviknuh.
Vidio sam kako me sažaljevate zbog moje tobožnje bolesti —
reče Holmes smijući se. — Bilo mi je žao što sam izazvao vašu iskrenu sućut. Potom smo svi zajedno otišli gore, a kad smo ušli u sobu mladog Cunninghama, vidio sam da njegov kućni haljetak visi za vratima, pa sam, kad smo prešli u drugu sobu, srušio stol da bih načas svratio pažnju Cunninghamovih, a onda sam se brzo izgubio da pregledam džepove na kućnom haljetku. Kad su oba Cunninghama navalila na mene, bili bi me zacijelo ubili, da u isti čas nije stigla vaša brza i prijateljska pomoć. Još osjećam kako mi mladi Cunningham steže vrat, dok mi je njegov otac uvrtao ruku u nastojanju da mi istrgne papirić. Vidite, shvatili su da mi je sve poznato, pa ih je to navelo na krajnje očajnički korak.
Poslije toga malo sam razgovarao sa starim Cunninghamom o tome što im je dalo povoda da izvrše zločin. S njim se još moglo razgovarati, dok mu je sin ostao pravi demon, spreman da sebi ili ma kome drugome prosvira metak kroz glavu, samo da je imao pri ruci revolver. Kad je stari Cunningham vidio da postoje jaki dokazi protiv njega, izgubio je svu hrabrost i sve je ispričao. William je, kako se činilo, one noći kad su Cunninghamovi provalili kod gospodina Actona, potajno pratio svoja dva gospodara pa ih je onda, budući da ih je imao u rukama, počeo ucjenjivati, prijeteći im da će objaviti istinu o provali. Međutim, gospodin Alec je bio isuviše opasan čovjek, da bi dopustio da se netko poigrava s njim. U strahu od provale, kojim je bilo obuzeto cijelo mjesto, on je vidio mogućnost da se na lak način riješi čovjeka kojega se plašio. William je namamljen i ubijen. Da su imali u svojim rukama cijelo pismo i da su obratili više pažnje detaljima zločina, nitko, vjerojatno, ne bi bio nikad posumnjao u njih.
A pismo? — upitah ja.


Sherlock Holmes stavi pred nas sastavljeni papir.2
To sam pitanje očekivao — reče. — Dakako, mi još ne znamo kakvi su odnosi postojali između Aleca Cunninghama, Williama Kirwana i Annie Morrison. Zamka je svakako bila vješto postavljena. Naslijeđena sličnost između slova »o« i donjeg dijela slova »g«, koja je očita u oba dijela pisma pisana rukama dviju osoba zacijelo se i vas duboko dojmila. Vrlo je karakteristično i da nema točke iznad slova »i« u rukopisu starog čovjeka. Naš je tihi odmor u unutrašnjosti predstavljao za mene, dragi moj Watsone, nesumnjiv uspjeh, pa ću se sutra vratiti u Baker Street potpuno oporavljen.

2 Ako dođete na ulaz za poslugu bit ćete veoma iznenađeni i bit će za vas i Annie Morrison veoma korisno. Ne govorite nikome o tome.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Srebrna Zvijezda-Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:26 am




GRBAVAC

Jedne ljetne noći, nekoliko mjeseci poslije ženidbe, pošto sam bio obavio svoj redovni dnevni posao, sjedio sam kraj kamina, pušeći, posljednju lulu i dremuckao nad jednim romanom jer sam imao naporan dan. Moja se žena bila već popela gore u spavaću sobu, a po zaključavanju vrata u predvorju bilo mi je jasno da je i posluga legla na počinak. Ustadoh sa stolice i stresoh pepeo iz lule, kad se odjednom oglasi zvonce.
Pogledam na sat. Bilo je jedanaest sati i četrdeset pet minuta. Tako kasno nije nikako mogao biti nekakav posjet. Mora da je neki pacijent
pomislih — po svoj prilici netko tko ne može zaspati. Iziđem namrgođen u predvorje i otvorim vrata. Doista se iznenadih kad na stepenicama ugledah Sherlocka Holmesa.
Ah Watsone — reče mi on — nadam se da ne dolazim suviše kasno.
Molim vas, uđite samo, dragi moj prijatelju.
Čini se da ste iznenađeni. Tome se, uostalom, nimalo ne čudim. A mislim i da ste oslabjeli. Hm, vi još pušite smjesu duhana Arcadia, koju ste pušili u momačkim danima. Vidim to po pepelu na vašem kaputu, Watsone. A i svatko može odmah ustanoviti da ste se navikli nositi uniformu i da nećete postati pravi civil dok se god ne odlučite od toga da držite rupčić u rukavu. Hoćete li me primiti za ovu noć?
Vrlo rado.
Jednom ste mi rekli da imate i gostinjsku sobu, a sad vidim, sudeći po vješalici, da nemate gostiju.
Bit će mi drago ako ostanete.
Hvala vam. Objesit ću onda svoju kapu na vješalicu. žao mi je što ste u kući imali majstore. Oni dolaze kad se čovjeku desi nekakva nezgoda. Da vam nije možda oštećena kanalizacija?
Nije. Došli su zbog plina.
Ah, na linoleumu vidim tragove od čavala, upravo tu gdje pada
svjetlo. Ne, hvala, večerao sam nešto blizu stanice Waterloo, ali ću vrlo rado u vašem društvu popušiti lulu duhana.
Dodam mu svoju duhankesu, i on sjedne nasuprot meni. Neko je vrijeme pušio i šutio. Znao sam da ga u to vrijeme, osim nekog važnog posla, ništa drugo nije moglo dovesti k meni, pa sam strpljivo čekao da sam počne razgovor.
Vidim da ste sada prilično zaokupljeni poslovima iz svoje struke — reče, pogledavši me vrlo oštro.
Imao sam danas naporan dan — odgovorih. A zatim dodah: — Možda je to po vašem mišljenju glupo, ali stvarno mi nije jasno kako ste to zaključili.
Holmes se prigušeno nasmija.
Imam tu prednost da poznajem vaše navike, dragi moj Watsone. Kad obilazite pacijente, idete obično pješice, ali kad krenete na duži obilazak koristite se dvokolicom. Znajući to, vidim da vam se obuća nije nimalo uprljala, iako je nošena, pa sam sa sigurnošću zaključio da se vozite dvokolicama, a prema tome ste i mnogo zaposleni.
Točno — potvrdih.
Stvar je sasvim jednostavna — nastavi on — i dokazuje da svatko tko zdravo rasuđuje može u takvu slučaju izazvati u sugovornika prividno neobičan dojam, ako sugovornik previdi upravo ono na čemu zdrav um temelji svoje zaključke. Isto se to, dragi moj prijatelju, može reći i za onaj potpuno varljiv dojam nekih vaših crtica, koji zavisi od toga koliko je broj činilaca djelotvoran u izvjesnom vašem problemu i da li ste taj broj mogli saopćiti čitaocu. Sada sam u položaju tih vaših čitalaca, jer imam na raspolaganju nekoliko niti jednog od neobičnijih slučajeva koji su ikad morili ljudski um, ali mi neke niti nedostaju pa moje postavke ostaju nepotpune. Ali, pronaći ću ih, Watsone, pronaći ću ih! — Oči mu zasjaše, a obrazi mu se osuše rumenilom. Njegova pronicava, bujna priroda ukaže mi se načas. Kad mu se ponovo zagledah u lice, ono je opet utonulo u onakav mir kakav je svojstven samo Indijancima i zbog kojega su ga mnogi držali više strojem negoli čovjekom.
Problem krije u sebi neke zanimljive osobenosti — reče on — mogao bih reći čak i izuzetno zanimljive. Razmotrio sam već tu stvar i nadam se da ću je uskoro riješiti. Učinili biste mi veliku uslugu, ako biste mi se pridružili u času kad se spremam da povučem završne poteze.
Spreman sam da s velikim zadovoljstvom udovoljim vašoj želji.
Možete li već sutra krenuti sa mnom u Aldershot?
Svakako. Jackson će za to vrijeme rado preuzeti moju ordinaciju.
Vrlo dobro! Krenut ćemo u jedanaest i deset sa stanice Waterloo.
Imat ću dovoljno vremena.
E, onda ako još niste odveć pospani, izložit ću vam ukratko što se dosad dogodilo i što mi je još ostalo da učinim.
Kad ste naišli, bio sam pospan, ali sad sam se potpuno rasanio.
Sažet ću što više mogu svoje izlaganje, nastojeći da ne izostavim ništa što bi bilo od bitne važnosti za sam slučaj. Možda ste pročitali već koji izvještaj o toj stvari. Riječ je o navodnom ubojstvu pukovnika Barclaya iz kraljevskog munsterskog puka kod Aldershota.
Ne znam o tome ništa.
Sam slučaj je ostao nezapažen, osim u samome mjestu. Izložit ću vam kako su stvari tekle od prekjučer do danas.
Kao što znate, kraljevski munsterski puk jedan je od najslavnijih i najvrsnijih irskih pukova britanske armije. U krimskom ratu i u indijskoj buni počinio je čuda od junaštva, a i poslije se istakao kad god bi mu se ukazala prilika. Tim je pukom do ponedjeljka uvečer zapovijedao James Barclay, hrabar stari borac, koji je od običnog redova, a zbog svoje hrabrosti za vrijeme indijske bune, bio unaprijeđen u aktivnoga oficira i kao takav doživio da zapovijeda pukom u kojem je nekada nosio pušku.
Pukovnik Barclay oženio se kao narednik. Njegova je žena, čije je djevojačko prezime Devoy, kćerka bivšeg narednika vodnika iz iste
jedinice. Pretpostavljam da se mladi par (oboje su bili mladi kao su se vjenčali) u novoj društvenoj sredini u prvi mah nije snašao. Međutim, oboje su se, kako se činilo, ubrzo prilagodili toj sredini, i, koliko sam saznao, gospođu Barclay su uvijek voljele žene udane za vojne osobe, a i njezina su muža voljeli njegovi drugovi oficiri. Mogu dodati i to da je gospođa Barclay bila vrlo lijepa žena, pa je još i sada vrlo upadljive vanjštine, mada se udala prije trideset godina.
Čini se da je obiteljski život pukovnika Barclaya tekao uglavnom sretno. Major Murphy, kojemu dugujem većinu podataka, uvjeravao me da nije nikada čuo da su taj brak remetili nesporazumi. On, doduše, vjeruje da je Barclay volio svoju ženu više nego što je ona voljela njega. Barclay je teško podnosio da ga žena ostavlja sama, pa makar to bilo na samo jedan dan, dok je ona, mada mu je inače bila odana i vjerna, mnogo manje ispoljavala svoju odanost prema njemu. Unatoč tome bili su uvijek smatrani uzornim bračnim parom srednjih godina. U njihovim uzajamnim odnosima ništa nije ni izbliza navještalo tragediju, koja se ipak dogodila.
Sam pukovnik Barclay kao da je imao neke posebne karakterne osobine. Sudeći po njegovu svakodnevnom raspoloženju, on je bio žustar, veseo, stari vojnik, ali je ponekad postajao prilično grub i osvetoljubiv. Prema svojoj se ženi ipak nije, kako se činilo, tako vladao. Murphy je bio zapazio, a osim njega još trojica oficira od petorice s kojima sam razgovarao, još jednu činjenicu. Barclaya bi katkad obuzimala nekakva izuzetna potištenost. Kad bi se u oficirskoj kantini pridružio veselicama i ćaskanju za stolom, često bi mu, kao što se to Murphy izrazio, smijeh na usnama zamro, kao da mu ga je odnijela nečija nevidljiva ruka. I najzad, ponekad bi se toliko rastužio da bi dane provodio u najdubljoj potištenosti. Eto to, kao i praznovjerje, tu jedinu neobičnu crtu Barclayeva karaktera, bili su uočili njegovi drugovi oficiri.
Zbog svega toga, čini se, nije podnosio da ostane sam, naročito noću. Ta djetinjasta crta u njegovoj prirodi često je bila povod različitim opaskama i nagađanjima.
Prvi bataljon kraljevskog munsterskog puka, ranije 117. puka, godinama je već stacioniran u Aldershotu. Oženjeni oficiri žive izvan kasarni, pa je i pukovnik stanovao u vili zvanoj »Lachine« otprilike na
pola milje od sjevernog logora. Kuća ima vlastitu okućnicu, čija je zapadna strana najviše 30 jardi đaleko od same kuće. Držali su kočijaša i dvije služavke, pa su oni s pukovnikom i gospođom Barclay bili jedini stanari vile jer Barclayevi nisu imali djece, a nisu ni običavali primati goste.
A sad da kažem nešto o događajima koji su se posljednjeg ponedjeljka, između devet i deset sati uvečer, desili u vili »Lachine«.
Gospođa Barchay je kao katolkinja bila vrlo aktivna u dobrotvornoj ustanovi Družbe svetog Jurja, koja je djelovala u okviru kapele u Watt Streetu, a s namjerom da dijeli sirotinji rabljena odijela. Za tu večeru bio je dogovoren sastanak te družbe, i gospođa Barclay je na brzinu večerala, da bi stigla na vrijeme. Odlazeći iz kuće, rekla je svome mužu, kako je to čuo kočijaš, nekoliko posve običnih riječi uvjeravajući ga da će se vratiti brzo. Zatim je poslala po gospođicu Morrison, jednu mladu damu koja živi u susjednoj vili, pa su se njih dvije odvezle na sastanak. Poslije četrdeset minuta, u devet i četrdeset, gospođa Barclay se vratila, oprostivši se na povratku od svoje susjede pred vratima njene vile.
U vili »Lachine« jedna prostorija služi kao dnevna soba. Ta prostorija gleda na cestu i ima velika staklena dvokrilna vrata kroz koja se može izići na travnjak. Sam travnjak je širok trideset jardi i ograđen od glavne ceste niskim zidom na kojemu je željezna ograda. Kada se vratila sa sastanka gospođa Barclay je ušla prvo u tu sobu. Zastori nisu bili spušteni, jer je uvečer gospođa tu rijetko kad zalazila. Te se večeri, međutim, gospođa Barclay zadrža u toj sobi, sama zapali svjetiljku i pozvoni, zatraživši od služavke Jane Stewart da joj donese šalicu čaja, što, inače, nikada nije činila. Pukovnik je sjedio u blagovaonici, ali, kad je čuo da mu se žena vratila, on joj se pridruži u dnevnoj sobi. Kočijaš ga je vidio kako ulazi u sobu. Poslije toga pukovnika više nisu vidjeli živa.
Deset minuta kasnije djevojka donese naručen čaj. Približivši se vratima, jako se iznenadila kad je čula da se njeni gospodari bučno svađaju. Zakuca na vrata, ali joj nitko ne odgovori, pritisnu čak i kvaku, ali se samo uvjeri da su vrata zaključana iznutra. Potrča, jasno, da to odmah kaže kuharici, i obje žene zajedno s kočijašem svratiše u predvorje i začuše svađu koja se još orila. Svi se slažu da su se čula
samo dva glasa; pukovnika Barclaya i njegove žene. Barclay joj je nešto zamjerao prigušenim i isprekidanim glasom, pa slušaoci nisu mogli razabrati što govori. Ženine su opaske bile, naprotiv, vrlo ljutito izgovorene, a kad bi povisila glas, moglo ih se razumijeti: »Kukavico«, ponavljala je ona neprekidno.
»Što se može sada učiniti? Vratite mi moj život. Neću da živim više s vama pod istim krovom. Kukavico bijedna!« Ti se odlomci njena govora završiše iznenadnim, strašnim krikom muškarca, uz prodoran ženski vrisak. Posluga je bila uvjerena da se dogodila tragedija. Kočijaš nagrnu na vrata i pokuša ih provaliti, dok je iz sobe dopirao vrisak za vriskom. Međutim, sam kočijaš nije mogao prodrijeti u sobu, a nije mogao računati ni na podršku djevojaka koje su bile suviše zbunjene i uplašene. Odjednom mu sinu misao da istrči iz predvorja i preko travnjaka dođe do mjesta prema kojemu se otvara veliki francuski prozor. Jedna strana prozora bila je otvorena, što je, kako sam kasnije doznao, za vrijeme ljeta bilo uobičajeno, pa je tako bez teškoća ušao u sobu. Njegova gospodarica nije više vriskala, već se bez svijesti bila ispružila na sofi, a nesretni je vojnik ležao, kao proštac, u lokvi krvi, mrtav, s nogama uprtim u jednu stranu naslonjača, a s glavom na podu do paravana kojim je ograđen kamin.
Kad se kočijaš uvjeri da ne može ništa učiniti za svog gospodara, prva mu je misao bila, sasvim pojmljivo, da otvori vrata. Ali tu naiđe neočekivano na neobičnu teškoću. S unutrašnje strane vrata nije bilo ključa. Kako ga u sobi nigdje nije pronašao, preostade mu jedino da iziđe kroz prozor. Kad mu je uspjelo dozvati u pomoć jednog policajca i liječnika, vrati se u kuću. Dama, na koju je, naravno, odmah pala najteža sumnja, prenesena je u besvjesnu stanju u svoju sobu, dok je pukovnikov leš stavljen na sofu, a na samom je mjestu tragedije izvršen savjestan uviđaj.
Ozljeda koju je bio zadobio nesretni stari vojnik, predstavljala je, kako je utvrđeno, neravni rez, dug oko dva inča, na stražnjem dijelu glave, a bio je očito nastao od žestoka udarca nekim tupim predmetom. Nije bilo teško otkriti kakvo je bilo to oruđe, jer je na podu, u blizini tijela, nađen neobičan štap od izrezbarena drveta, koji je upadao u oči svojom koštanom drškom. Pukovnik je imao bogatu zbirku oružja iz raznih zemalja u kojima se borio, pa je policija u prvi mah pomislila da
i taj štap spada u te trofeje. Posluga je, doduše, poricala da je štap ikad ranije vidjela, ali s obzirom na mnoštvo rijetkih predmeta koji su se nalazili u kući, moglo se pretpostaviti da posluga nije ni opazila taj štap. Ni u sobi u kojoj se zbila tragedija, a tako ni u sobama gospođe Barclay i same žrtve, policija nije uspjela otkriti ništa neobično: jedino je bila utvrdila značajnu, ali neobjašnjivu činjenicu da se nikako nije mogao pronaći nestali ključ. Vrata je konačno morao otvoriti bravar iz Aldershota.
Eto, takvo je bilo stanje, Watsone, u pukovnikovoj kući, kad sam u utorak ujutro, na poziv majora Murphyja, otišao u Aldershot da upotpunim istragu koju je bila poduzela mjesna policija. Uvjeren sam da ćete priznati da je problem već sam po sebi zanimljiv, ali na temelju onoga što sam uočio, uvjeren sam da je on, zapravo, mnogo neobičniji nego što se čini na prvi pogled.
Prije nego što pregledah sobu, postavih brojna unakrsna pitanja posluzi, ali sam uspio rasvijetliti samo činjenice koje sam vam već izložio. Služavka Jane Stewart sjetila se jednog drugog važnog detalja. Niste, zacijelo, smetnuli s uma da je ona, kad je čula glasnu prepriku, sišla i pridružila se ostaloj posluzi. Ali, dok je bila sama, glasovi gospođe Barclay i pukovnika bili su, po njenu tvrđenju, tako prigušeni, da se jedva nešto moglo razabrati. Više je po tonu nego po riječima zaključila da se svađaju. Međutim, ona se ipak, na moje uporno zapitkivanje, sjetila da je čula svoju gospodaricu kako dvaput izgovara ime David. Ta je okolnost od najveće važnosti, jer nas upućuje na razlog iznenadne svađe što je buknula između pukovnika i njegove žene. Kao što se sjećate, pukovniku je ime James.
Jedna je okolnost pri svemu tome učinila najdublji utisak na poslugu i policiju — strašan grč na pukovnikovu licu. Prema njihovim iskazima na tom zgrčenom licu bio je očit neopisiv strah, upravo zaprepaštenje. Nekome od posluge bilo je čak pozlilo kad je pogledao mrtvaca. Bilo je očito da se pukovnik, predvidjevši svoju sudbinu, bio strahovito uplašio. Sve se to poklapalo s objašnjenjem policije, kako je pukovnik vjerojatno opazio kad je žena krenula prema njemu da ga umori. S takvim tumačenjem podudara se i činjenica da je rana koju je pukovnik zadobio na stražnjem dijelu glave, jer se on, da bi umaknuo udarcu, okrenuo. Od same gospođe nije se moglo dobiti nikakvo
objašnjenje, jer je ona, kao umobolno čeljade, stalno buncala.
Od policije sam doznao da je gospođica Morrison, kao što se sjećate, izišla s gospođom Barclay, i da kategorički tvrdi kako nema pojma što je moglo toliko bolno oneraspoložiti njenu prijateljicu.
I tako sam, Watsone, pošto sam prikupio te podatke i razmislio o njima, popušio nekoliko lula duhana, pokušavajući odvojiti bitne činjenice od nebitnih. Najškakljivija činjenica, ona koja u tom slučaju govori sama po sebi, bez sumnje je neobičan nestanak ključa kojim su bila zatvorena vrata. Ključ nije pronađen unatoč najbrižljivijem pretresu sobe. To znači da ga je netko odnio. Potpuno je jasno da ga nisu mogli odnijeti ni pukovnik ni njegova žena. Međutim, netko treći mogao je ući u sobu samo kroz prozor. Pomislio sam da ću možda savjesnom pretragom sobe i travnjaka otkriti nekakve znakove po kojima ću ući u trag tom uljezu. Poznajete moje metode, Watsone, i znate da ih primjenjujem u svakoj istrazi. Tim sam metodama i u ovom slučaju konačno uspio, samo što su se tragovi koje sam pronašao ovoga puta posve razlikovali od onih koje sam očekivao. U sobi je stvarno bio neki čovjek koji je, dolazeći s ceste, prešao preko travnjaka. Uspio sam pronaći pet jasnih otisaka njegovih stopa: dva u travnjaku, na mjestu gdje se popeo na niski zid, i potom dva nejasna na obojenim daskama prozora kroz koji je ušao u sobu. Po svemu sudeći, preko travnjaka je pretrčao, jer su mu tamo otisci prstiju mnogo dublji nego otisci peta. Pa ipak, on sam nije me toliko iznenadio koliko njegov drug.
Njegov drug!
Holmes izvadi iz džepa jedan velik list savijena papira pa ga brižljivo razvi na koljenu.
Što mislite o ovome? — upita me on.
Na papiru su bili nacrtani otisci stopa neke malene životinje: pet jasnih otisaka šapa s dugačkim noktima; svaki je otisak bio velik koliko gotovo obična žličica.
Pa to je pas — rekoh.
Jeste li ikad čuli da se pas penje na zastor? A ja raspolažem razgovijetnim tragovima po kojima bi svatko zaključio da se taj stvor popeo upravo na zastor.
Da nije majmun?
Ah, to nisu otisci majmuna. — Ni pas, ni mačka, ni ikoji drugi stvor od onih koje dobro poznajemo. Pokušavao sam da predstavim sebi njegov lik na osnovi mjerenja. Tu imam četiri otiska nogu te zvjerke kad se nije micala. Vidite, od prednjih do stražnjih nogu ima najmanje pet inča rastojanja. Dodajte tome još i dužinu vrata i glave, i eto vam stvora, čija dužina iznosi dvije stope a možda i više, ako ima rep. Ali obratite pažnju i na ostale mjere. Ta se životinja kretala. Zato imamo i dužinu koraka, a ta iznosi svega oko tri inče. E pa vidite, taj podatak ukazuje na to da je taj stvor imao dugačko tijelo s vrlo kratkim nogama.
Po čemu to zaključujete?
Po tome što se uspentrao na zastor. O prozoru je visio kavez s kanarincem, pa ga se htio dočepati.
Pa kakva je to onda zvjerka?
Da joj znam ime, mogli bismo slobodno reći da smo prevalili velik dio puta do rješenja te zagonetke. S obzirom na podatke mogla bi to biti neka životinja iz roda lasica, ali veća od svih koje sam vidio dosad.
A u kakvoj je ona vezi sa samim krivičnim djelom?
Ni to nije jasno. Nego, kao što vidite, saznali smo već podosta. Znamo da je neki čovjek stajao na ulici i slušao svađu između Barclayjevih. Vidio je da su zastori podignuti, a soba osvijetljena. Znamo i to da je pretrčao preko travnjaka i u pratnji neke neobične životinje ušao u sobu, a onda je udario pukovnika, ako nije pukovnik, kad ga je ugledao, od straha, pao i pri padu zadobio ranu na glavi udarivši o ugao paravana kojim je ograđen kamin. Najzad, sigurno je i to da je napadač odlazeći ponio sa sobom ključ.
Čini mi se da su vaša otkrića učinila cijelu tu stvar još nejasnijom nego što je bila prije.
Upravo tako. Slučaj izgleda sada mnogo složeniji nego što se to pretpostavljalo u prvi mah. Razmislio sam o njemu pa sam zaključio da ga moram razmotriti s posve drugačijeg stajališta. Ali ja vas mnogo zadržavam, Watsone. Sve vam to mogu izložiti i sutra, na putu u
Aldershot.
Hvala vam, unaprijed, ali kako ste u svom izlaganju već prilično odmakli, ne biste trebali stati.
E pa dobro! S potpunom se sigurnošću može kazati da je gospođa Barclay, kada je u sedam i po napustila kuću, bila sa svojim mužem u sasvim dobrim odnosima. Ona nije nikad prema njemu bila izrazito nježna, to sam vam, uostalom, već rekao, ali kočijaš ju je čuo kako sasvim prijateljski razgovara s pukovnikom. Zatim, sigurno je i to da je ona neposredno nakon povratka ušla u sobu, uvjerena da u njoj neće zateći muža, pa je popila šalicu čaja, što obično čine žene kad su uzrujane, a onda je, kad je on ušao u sobu, sručila na njega bujicu strašnih optužbi. Prema tome, između sedam i trideset i devet sati dogodilo se nešto što je potpuno izmijenilo njene osjećaje prema njemu. Međutim, kako je sve vrijeme, to jest cijeli sat i pol, u njenu društvu bila i gospođica Morrison, potpuno je sigurno da i ona, usprkos poricanju, nešto zna o svemu tome.
Najprije sam pretpostavljao da je između te mlade žene i pukovnika moralo doći do nekih objašnjenja i da je ova to sada rekla njegovoj ženi, što bi nam moglo objasniti zašto se gospođa Barclay vratila ljutita kući i zašto djevojka poriče da se ranije nešto dogodilo. Ali, protiv toga govori okolnost da je među riječima koje su izmijenili bračni drugovi, izgovoreno i ime, zatim okolnost da je pukovnikova ljubav prema ženi bila veća od njene prema njemu; i, na kraju, treća okolnost, tragični upad onog drugog čovjeka koji možda nema nikakve veze s prijašnjim događajima. Kako nije bilo lako utvrditi što je tko radio, polako sam napuštao pretpostavku da se nešto dogodilo između pukovnika i gospođice Morrison, ali sam usprkos svemu tome više nego ikad bio uvjeren da ta mlada dama zna što je podstaklo gospođu Barclay da odjednom zamrzi svoga muža. Imao sam namjeru da joj kažem kako sam potpuno uvjeren da mi ona može dati izvjesne obavijesti, a uz to i da joj predočim kako se njenoj prijateljici, gospođi Barclay, može desiti da se nađe na optuženičkoj klupi zbog djela koje povlači za sobom smrtnu kaznu, ako se ne razjasni ta zagonetna pukovnikova smrt.
Gospođica Morrison je omanja, nježna djevojka, plašljivih očiju i plave kose, ali, koliko sam utvrdio, oštroumno i razborito čeljade. Saslušala me je pažljivo i razmisliti o mojim riječima, a potom se
okrenula i ja joj na licu pročitah munjevito donesenu odluku da počne svoj značajni iskaz. Izložit ću vam ga u što zbijenijem obliku, da bih vas upoznao s okolnostima u kojima je došlo do te tragedije.
»Obećala sam svojoj prijateljici«, započe gospođica Morrison, »da o toj stvari neću ni s kim govoriti, a obećanje je obećanje«, reče ona. »Ali, ako joj time mogu pomoći u trenutku kad se nalazi u opasnosti da se protiv nje podigne tako teška optužba i kad su joj usta, jadnici mojoj, zanijemjela od bolesti, osjećam se, bar tako utvaram sebi, oslobođenom obećanja. Iznijet ću vam zato, koliko znam, sve što se dogodilo u ponedjeljak uvečer.
Oko tri četvrt devet vraćale smo se sa sastanka u Watt Streetu. Na povratku smo morale proći kroz Hudson Street. U toj mirnoj uiici, lijevo od nas, svijetljela je plinska svjetiljka. Dok smo joj se mi približavale, spazih kako nam prilazi jedan sasvim zgrbljeni čovjek oborene glave i kljakavih nogu. Na jednom mu se ramenu njihalo nešto nalik na kutiju. Upravo smo nas dvije prolazile pokraj njega, kad on, pod svjetlom svjetiljke, podiže svoje lice prema nama, zastade i kriknu odjednom strašnim glasom: »Bože moj, pa to je Nancy!« Gospođa Barclay problijede u isti čas kao smrt i zacijelo bi bila pala, da je ta nakaza ne pridrža. Već sam htjela pozvati policiju, kad se ona, na moje zaprepaštenje, učtivo obrati tome čovjeku:
»Čitavih trideset godina mislila sam da si mrtav, Henry«, reče ona, sva potresena.
»I jesam«, reče on jezivim glasom. Lice mu je bilo mrko, izbrazdano crtama strave, naborano kao uvela jabuka, kosa i zalisci sijedi, a oči su mu imale odsjaj kakav se čovjeku samo u snu može priviđati.
»Prošetajte malo, draga moja«, reče mi gospođa Barclay. »Željela bih malo porazgovarati s ovim čovjekom. Ne bojte se ničega!« Nastojala je da govori sa mnom pribrano, ali ju je oblilo samrtničko bljedilo, pa joj je podrhtavao glas.
Poslušala sam je, pa su njih dvoje razgovarali još nekoliko minuta. Ona se zatim oprostila s njim i usplamtjela pogleda produžila ulicom, a onaj unakaženi bijednik ostao je pored stupa svjetiljke, pa sam ga vidjela kako prijeti nekome kao da je pomahnitao od bijesa. Moja je prijateljica sve vrijeme šutjela, dok nismo stigli do vrata, a onda me
zgrabi za ruku i zamoli me da nikome ne govorim o tome što sam vidjela. Reče mi: »To je moj stari znanac. Život ga je smrvio, pa se tako srozao.« Obećala sam joj da neću nikome govoriti o tome, a ona me je onda poljubila, i otada je više nisam vidjela. Rekla sam vam sad cijelu istinu. Sve sam to prešutjela u svom iskazu policiji, jer nisam znala za opasnost u kojoj se nalazi moja draga prijateljica. Sad mi je, međutim sasvim jasno da joj to, kad se sazna, može samo koristiti.«
— Eto, to je njen iskaz, Watsone. Možete zamisliti kakvo je svjetlo predstavljao taj iskaz za mene u toj mrkloj tami. Sve ono što mi se prije činilo kao nepovezano, odjednom je počelo dobivati svoje konture, pa sam sad nejasno predosjećao cijeli tok događaja. Slijedeći moj korak morao je biti da neizostavno pronađem čovjeka koji je toliko izmijenio gospođu Barclay. Ako je on još u Aldershotu, to neće biti tako teško. U tom mjestu nema baš mnogo civila, pa će takva grdoba skrenuti na sebe pažnju. Čitav dan proveo sam u traganju, i evo, večeras, sam ga uhvatio, Watsone. Taj se čovjek zove Henry Wood i nastanio se prije pet dana u namještenoj sobi koja je u istoj onoj ulici u kojoj su ga srele dame. Predstavivši se kao agent prijavnog ureda, imao sam jedan vrlo zanimljiv razgovor s njegovom stanodavkom. Utvrdio sam da je po zanimanju mađioničar i artist. Kad padne večer, on ide od kantine do kantine i u svakoj drži po jednu malu priredbu. Uvijek nosi sa sobom kutiju s nekakvom životinjom koje se stanodavka prilično pribojava, jer nije nikad vidjela takvu životinju. On se, prema njenu kazivanju, služi tom životinjom kad izvodi svoje majstorije. Ta mi je žena, osim toga rekla, da je pravo čudo kako je taj čovjek, tako iskrivljen, još uopće u životu, da ponekad govori neobičnim jezikom i da ga je posljednja dva dana čula kako jeca i uzdiše u sobi. Što se tiče plaćanja nema mu prigovora; unaprijed joj je dao nešto nalik na bijedni florin. Pokazala mi ga je, Watsone: bila je to obična indijska rupija.
E, sad sam vam potanko ispričao, dragi moj druže, kako stojimo, i sada znate zašto ste mi potrebni. Jasno je da je on, čim su se dame udaljile, na izvjesnom odstojanju krenuo za njima, vidio kroz prozor svađu između muža i žene, pohitao u sobu i ondje pustio na slobodu zvjerku koju je držao u kutiji. To je sigurno. Ali, što se stvarno dogodilo u toj sobi, može nam reći samo on.
I vi namjeravate da ga to pitate.
Svakako; ali u prisutnosti svjedoka.
I taj bi svjedok trebalo da budem ja?
Ako ste tako dobri. Ukoliko nam on sam objasni stvar, utoliko bolje za njega. Ali, ako ne pristane, preostaje nam samo da zatražimo od vlasti da ga uhapsi.
A otkud znate da ćemo ga zateći kod kuće?
Budite uvjereni da sam poduzeo sve mjere opreza. Jedan moj čovjek, od onih iz Baker Streeta, koji stoji na straži, pratit će ga u stopu, kud god pošao. Sutra ćemo ga zateći, Watsone, u Hudson Streetu. A sad, ako vas budem dalje sprečavao da legnete, postat ću i sam zločinac.
Slijedećeg dana u podne odvezli smo se do mjesta tragedije, a odande smo pod vodstvom mog prijatelja krenuli odmah u Hudson Street. Odmah sam opazio da je Holmes, mada je umio prikrivati svoje osjećaje, prilično uzbuđen. Obuze me ono poluzabavno, poluintelektualno zadovoljstvo kao i uvijek kad bih mu pomagao u nekoj njegovoj istrazi.
To je ta ulica — reče mi i skrenu u kratak prolaz koji je vodio između dva reda običnih dvokatnica od opeke. — Ah! Evo Simpsona! Sad ćemo čuti njegov izvještaj.
Na svom je mjestu — viknu neki ulični mangup, potrčavši prema nama.
U redu, Simpsone. To je ta kuća. — On posla po Simpsonu svoju posjetnicu s porukom da dolazi po važnom poslu; trenutak zatim nalazili smo se licem u lice sa čovjekom s kojim smo htjeli razgovarati. Usprkos toplom danu, bio se stisnuo pored vatre. U maloj sobi, toploj kao peć, čovjek je sjedio sav iskrivljen i šćućuren na stolici, doimajući se, svojom rugobom, neopisivo neugodno. Njegovo mrko i ispaćeno lice, koje je bio okrenuo prema nama moralo je nekad biti vrlo lijepo. Pogleda nas sumnjičavo svojim žućkastim očima iz kojih je izbijala mrzovolja, ne potrudivši se ni da ustane ni da progovori jednu riječ, samo nam pokaza rukom na dva naslonjača.
Vi ste gospodin Henry Wood, koji je nedavno došao iz Indije, zar ne? — reče Holmes. — Svratio sam malo k vama u povodu
iznenadne smrti pukovnika Barclayja.
A otkud da ja nešto znam o tome?
Pa to i jest što bih želio utvrditi. Bit će vam, valjda, poznato, pretpostavljam, da će gospođa Barclay, vaša stara prijateljica, ako se slučaj ne razjasni, po svoj prilici biti osuđena zbog umorstva.
Čovjek nas prostrijeli ljutitim pogledom, pa viknu:
Ne znam tko ste, ni otkuda znate ono što kažete da znate. Nego, možete li se zakleti da govorite istinu?
Čim joj se vrati svijest, bit će odmah uhapšena.
Zaboga! Jeste li vi iz policije?
Nismo.
Pa što vas se onda sve to tiče?
Svakoga se tiče da pravdi bude udovoljeno.
Onda mi možete vjerovati na časnu riječ. Ona je nevina.
Krivac ste, znači, vi?
Ne, nisam.
Pa, tko je onda umorio pukovnika?
Umorila ga je božja providnost! Ali, zapamtite: da sam mu svojoj rukom razbio glavu, od čega nisam bio baš daleko, dobio bi samo ono što je zaslužio. Da ga vlastita zlikovačka savjest nije oborila, njegova bi krv bila pala sasvim sigurno na moju dušu. Želite li da vam ispričam kako se to dogodilo? Pa dobro, zašto da vam ne ispričam, ja se ionako u cijeloj toj stvari nemam čega stidjeti.
Evo, kako se sve to dogodilo. Vi me sad vidite s grbom na leđima kao u deve i s potpuno iskrivljenim rebrima, ali znajte da je kaplar Henry Wood nekad bio najkršniji momak u 117. puku. Bili smo stacionirani u Indiji, u mjestu koje smo zvali Bhurtee. Taj Barclay, koji je sada umro, bio je narednik u istoj četi u kojoj sam bio i ja u istom činu, a ljepotica puka, kojoj po ljepoti nije bilo ravne nadleko, bila je Nancy Devoy, kći narednika vodnika. Dva čovjeka bila su zaljubljena u nju, a ona je voljela samo jednog. Smijat ćete se kad me pogledate,
bijedu od čovjeka koja se zgurila tu kraj vatre, i kad čujete da me je Nancy voljela zbog moje ljepote.
Međutim, iako je ona izabrala mene, njezin otac odluči da je uda za Barclaya. Bio sam vjetrogonjast, nemiran duh, a on je bio obrazovan i već predodređen za oficira. Međutim, djevojka se držala čvrsto mene, pa se činilo da će ipak pripasti meni. I tada izbi u Indiji buna, i cijela se pokrajina pretvori u pravi pakao.
Čitav naš puk, zajedno s pola baterije artiljerije, sa četom Sikha i nekoliko hiljada žena i djece, ostade odsječen u Bhurteeu. Deset tisuća pobunjenika jurišalo je na nas kao čopor foksterijera na kavez sa štakorima. Otprilike nakon tjedan dana ostali smo bez vode a bila nam je ugrožena i veza s kolonom generala Neilla što se kretala prema našem kraju. Uspostavljanje te veze bilo je za nas jedini spas. Nismo imali nikakve šanse da se sa ženama i djecom probijemo kroz neprijateljski obruč. Tada sam se dobrovoljno prijavio da ću doprijeti do generala Neilla i obavijestiti ga o opasnosti. Moja ponuda bi primljena, pa sam cijelu stvar pretresao s narednikom Barclayem, jer se pretpostavljalo da on najbolje poznaje teren. On mi je obilježio put i pravac kojim je trebalo da se provučem kroz pobunjeničke redove. Te iste noći, u deset sati, krenuh na taj opasni put koji sam sebi odabrao. Trebalo je spasiti nekoliko hiljada žena i djece, ali, kad sam te noći skakao sa zidina, imao sam pred očima samo jednu jedinu ženu.
Spuštao sam se niz brdo presušenim koritom nekakva potoka, za koji se moglo pretpostaviti da će mi poslužiti kao dobar zaklon od neprijateljskih straža. Međutim, provlačeći se jednom njegovom okukom, naletim ravno na šestoricu pobunjenika, koji su me, šćućureni u mraku, čekali. Za tren oka bio sam omamljen udarcem, a onda mi vezaše noge i ruke. Ali, pravi udarac me pogodi u srce, a ne u glavu, jer sam, osvijestivši se čuo razgovor onih pobunjenika i, koliko sam mogao razabrati, shvatio da me je moj drug, onaj isti koji mi je dao pravac kretanja, posredstvom jednog sluge domorodaca, jednostavno predao u ruke neprijatelju.
Toliko o tome, jer nije potrebno da se na tome dalje zadržavam. Sad znate što je bio u stanju učiniti James Barclay. Slijedećeg dana Neill oslobodi Bhurtee, ali pobunjenici na svom povlačenju povedoše i mene, pa je prošlo mnogo vremena prije nego što ugledah neko bijelo
lice. Mučili su me, a kad sam im pokušao umaći, ponovo su me uhvatili i ponovo mučili. Vidite i sami u kakvu sam sada bijednom stanju. Neki se pobunjenici skloniše u Nepal pa povedoše i mene. Konačno smo dospjeli u blizinu Darjeelinga. Ondašnji gorštaci poubijaše pobunjenike koji su me držali zatočena, i tako ostadoh neko vrijeme njihov zarobljenik. Konačno sam uspio umaći, samo, umjesto da idem prema jugu, zalutah na sjever i nađoh se među Afganistancima. Nekoliko sam se godina potucao po Afganistanu i najzad se vratio u Pendžap. Ondje sam živio većinom kod domorodaca. Izdržavao sam se zabavljajući ljude svojim mađioničarskim trikovima koje sam bio u međuvremenu naučio. Nisam uopće mislio da se kao bijedan bogalj vratim u Englesku, a ni da se javim svojim drugovima. Ni želja za osvetom nije me mogla na to navesti. Milije mi je bilo ostaviti Nancy i svoje stare drugove u uvjerenju da je Henry Wood izgubio život vedra čela, nego da me vide kako se poštapam i batrgam kao kakav majmun. Oni su svi bili uvjereni da sam poginuo, a ja nisam želio da ih razuvjerim. Bio sam čuo da se Barclay oženio s Nancy, da je napredovao u službi, ali me ni to ne podstaknu da im ma kakvim znakom dam na znanje da sam živ.
Kad čovjek ostari, u njemu se rađa čežnja za rodnim krajem. Godinama sam sanjao engleska svijetlozelena polja i njihove živice. Najzad se odlučih da ih vidim prije nego što umrem. Bio sam uštedio za put, pa sam konačno došao u ovo mjesto gdje ima vojnika, jer im poznajem navike i kako ih treba zabavljati. Eto, tako zarađujem koliko mi treba da se prehranim.
Vaše je izlaganje neobično zanimljivo — reče mu Holmes. — Čuo sam već o vašem susretu s gospođom Barclay i o tome da ste jedno drugo prepoznali. Koliko sam mogao razabrati, vi ste je zatim slijedili do kuće i kroz prozor vidjeli svađu između muža i nje i pri tom čuli kako mu je ona oštro zamjerila što vas je izdao. Vi više niste mogli odoljeti osjećajima, pretrčali ste preko travnjaka i stvorili se pred njima.
Da, gospodine! Njemu se tad ote krik kakav nikada prije nisam čuo i u isti se čas zateturao i srušio, lupivši glavom o paravan kojim je ograđen kamin. Bio je mrtav još prije nego što se srušio. Na licu mu je bila jasno ispisana smrtna osuda i ja sam je pročitao kao što sad čitam ovaj natpis tu nad vatrom. Okolnost što me je ugledao djelovala je na nj
kao metak koji probija srce.
A zatim?
Zatim je Nancy pala u nesvijest a ja sam iz njenih ruku uzeo ključ od vrata u namjeri da ih otvorim i zatražim pomoć. No u isti čas sam se i predomislio. Zaključio sam, da bi za mene bilo bolje da ih ostavim same i odem, jer bi inače čitava ta stvar mogla pasti meni na leđa, ako bi me uhvatili, pa bi moja tajna izišla na vidjelo. U pretjeranoj žurbi gurnuo sam ključ u džep i, dok sam gonio svog Teddyja, ispustio sam štap. Teddy se, naime, u međuvremenu bio uspentrao na zastor. Vratio sam ga u kutiju, iz koje se bio izvukao, pa sam se dao u bijeg koliko su me noge nosile.
A tko je taj Teddy? — upita ga Holmes.
Čovjek se sagnu i povuče zastor s nečega u kutu što je ličilo na sanduk za životinje. Odande se u isti čas pomoli vitka i žilava zvjerka riđosmeđe dlake. Noge su joj bile kao u velike lasice, njuškica tanka, izdužena, s dva u pravom smislu riječi crvena oka, kakva još nisam bio vidio ni u koje životinje.
Pa to je mungo — uzviknuh.
Zovu je tako, a neki je nazivaju ihneumon — reče ovaj čovjek — Ja te životinje nazivam zmijolovkama. Teddy je nevjerojatno brz u hvatanju kobre. Imam jednu ovdje, koja nema otrovnih zuba. Teddy je svake večeri hvata da bi razonodio publiku u kantini. Imate li još kakvo pitanje, gospođine?
Zasad samo toliko, možda ćemo se morati pozvati na vas, ako gospođa Barclay zapadne u ozbiljne neprilike.
Tada bih ja, sasvim prirodno, stupio na pozornicu.
Ali, ako ne bi bilo potrebno, ne bi imalo smisla podizati skandal protiv mrtva čovjeka, ma koliko da se podlo ponio prema vama. Vi imate bar tu zadovoljštinu što znate da ga je punih trideset godina gorko grizla savjest zbog gnusna djela. Ah, eno, drugom stranom ulice prolazi major Murphy. Zbogom, Wood! Idem da doznam da li se od jučer što dogodilo.
Stigli smo majora prije nego što je zašao iza ugla.
Ah, Holmes — reče on — čuli ste, vjerojatno, da je bilo mnogo vike nizašta?
Šta se dogodilo?
Upravo je završena istraga. Liječničkim pregledom je ustanovljeno da je smrt uslijedila od kapi. Ispalo je, vidite, na kraju da je posrijedi sasvim običan slučaj.
Oh, očito, sasvim bezazlen slučaj — reče smijući se Holmes. — Hajdemo, Watsone, čini mi se da naša prisutnost u Aldershotu nije više potrebna.
Jedna je stvar ostala nejasna — rekoh dok smo išli prema stanici. — Ako se muž zvao James, a onaj drugi Henry, zašto je onda bilo govora o Davidu?
Dragi moj Watsone, da sam neki veliki mudrac koji stalno postavlja pitanja, kakvim me vi kadšto smatrate, bila bi mi i to objasnila gospođica Morrison. Ime David zvučalo je očito kao prijekor.
Prijekor?
Jest. Zacijelo znate da je biblijski car David ponekad vrdao i da je jednom takvom prilikom postupio slično kao i narednik James Barclay. Sjećate li se aferice u vezi s Urijahom i Batsebom. Na žalost, poznavanje Biblije malo mi je ishlapjelo, ali ćete tu priču naći u prvoj ili drugoj knjizi Samuela.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Srebrna Zvijezda-Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:26 am





STALNI PACIJENT

Pregledavši pomalo nepovezan niz uspomena u kojima sam pokušao opisati neke nesvakidašnje duhovne osobine moga prijatelja gospodina Sherlocka Holmesa, zapanjilo me koliko mi je bilo teško odabrati primjere koji će posvema odgovarati mojoj namjeri. Jer u onim slučajevima u kojima je Holmes pokazao tour de force analitičkog rasuđivanja i u kojima su došle do izražaja njegove neobične istražne metode, činjenice su često bile tako obične da sam pomislio da ih nema smisla iznositi u javnost. S druge strane, često se događalo da se Holmes bavio istraživanjem slučajeva u kojima su činjenice bile izuzetno značajne i dramatične, ali njegov udio u određivanju njihovih uzroka nije bio toliko istaknut kao što bih ja to želio kao njegov biograf. Neznatni slučaj koji sam pisao pod naslovom »Grimizna studija« i onaj drugi u vezi s nestankom »Glorije Scott« mogu poslužiti kao primjeri Scile i Haribde što će uvijek prijetiti onome tko će se baviti tim čovjekom. Možda u ovome o čemu ću sada pisati nije dovoljno istaknuta uloga moga prijatelja, no sve okolnosti toga slučaja toliko su značajne da se nisam mogao odlučiti da ga ispustim .
Bio je sparan, kišovit dan u oktobru. Zavjese su bile napola spuštene a Holmes je sklupčan ležao na sofi čitajući tko zna koji put pismo što je stiglo jutarnjom poštom. Što se mene tiče, službovanje u Indiji izvježbalo me da bolje podnosim vrućinu no hladnoću, pa 32 stupnja nisu za me značila ništa. Ali novine nisu bile zanimljive. Parlament se razišao. Svi su otišli iz grada pa sam čeznuo za proplancima New Foresta i oblucima Southsea. Zbog tankog bankovnog računa morao sam odgoditi odlazak na odmor, a što se tiče moga druga, ni selo ni more nisu ga nimalo privlačili. On je volio ležati usred pet milijuna ljudi ispustivši sve pipce i loveći njima i najslabiji nagovještaj ili sumnju o postojanju kakva neriješena zločina. Divljenje prirodi nije bilo jedna od njegovih brojnih vrlina i običaje bi mijenjao jedino tada kad bi prestao mozgati o kakvu grešniku iz grada da bi ušao u trag njegovu pobratimu iz pokrajine.
Vidjevši da je Holmes suviše zaokupljen pismom a da bi razgovarao, odgurnuo sam prazne novine i, zavalivši se u stolicu, stao sanjariti. Odjednom me prijateljev glas trgnu iz razmišljanja.
Imate pravo, Watsone, uistinu bi se moglo reći da je to vrlo neprikladan način rješavanja spora.
Najneprikladniji! — viknuh, spoznavši da je on naglas izrekao moju najtananiju misao. Uspravih se na stolici i zabuljih u nj krajnje zaprepašteno.
Što je to, Holmes? To nikad ne bih mogao pomisliti. On se srdačno nasmije mojoj zbunjenosti.
Sjećate li se — reče — nedavno, kad sam vam pročitao odlomak jedne Poeove priče, one u kojoj oštroumnik slijedi neizgovorene misli svoga druga, bili ste skloni da to protumačite kao puki tour de force autora. Kad sam vam rekao da i ja neprestano činim isto, izrazili ste nevjericu.
O, ne!
Možda ne jezikom, dragi moj Watsone, ali obrvama sigurno. I tako kad sam vidio da ste odložili novine i stali razmišljati, bio sam presretan što mi se ukazala prilika da vam čitam misli i potom im prekinem slijed kako bih vam dokazao da sam bio s vama u vezi.
Ali još nisam bio zadovoljan. — U onom primjeru što ste ga pročitali — rekoh — oštroumnik je izvlačio zaključke iz vladanja čovjeka kojeg je promatrao. Ako se dobro sjećam, taj se spotakao na hrpu kamenja, pogledao u zvijezde i tako dalje. Ali ja sam mimo sjedio na stolici i kakav sam vam trag mogao dati?
Nepravedni ste prema sebi. Čovjek je obdaren crtama lica kojima može izraziti osjećaje, a vaše crte vjerni su sluge.
Želite li reći da ste mi čitali misli promatrajući izražaj moga lica?
Da, lica, a osobito očiju. Vjerojatno se ne možete sjetiti kako je počelo vaše snatrenje?
Ne, ne mogu.
Tad ću vam ja reći. Odbacivši novine, a taj je vaš pokret i privukao moju pažnju, pola ste minute sjedili s praznim izražajem na licu. Potom su vam se oči zaustavile na nedavno uokvirenoj slici
generala Gordona. Po promjeni na vašem licu zaključio sam da ste počeli razmišljati. Ali, ta prva pomisao nije vas odvela daleko. Oči su vam prešle na neuokvireni portret Henryja Warda Beechera što stoji na knjigama. Tada ste pogledali na zid i dakako bilo je očigledno što ste pomislili. Pomislili ste da bi uokvireni portret lijepo popunio prazninu i pristajao uz Gordonovu sliku tamo prijeko.
Divno ste me slijedili! — kliknuh.
Dotle nisam mogao zalutati. Ali tada su vam se misli ponovo vratile Beecheru i oštro ste se zagledali preko sobe kao da mu u crtama lica želite proniknuti značaj. A zatim ste prestali stiskati vjeđe, ali ste i dalje gledali u istom smjeru a lice vam je postalo zamišljeno. Prisjećali ste se događaja iz Beecherova života. Predobro sam znao da pri tom ne možete a da se ne sjetite misije što ju je on u građanskom ratu izveo u korist Sjevera jer sam se sjetio s koliko ste strasti rogobarili zbog načina na koji su ga primili oni neobuzdaniji među nama. Vas je to tada toliko bilo dirnulo da sam znao da ne možete misliti o Beecheru a da se ne sjetite i toga. Kad sam koji tren zatim vidio da su vam oči odlutale od slike, posumnjao sam da ste mislima u građanskom ratu pa kad sam zamijetio da su vam usne stisnute, oči blistave a prsti čvrsto isprepleteni, pouzdano sam znao da zaista razmišljate o junaštvu što su ga u toj očajnoj borbi pokazale obje strane. Ali tada vam se lice opet ražalostilo i stresli ste glavom. Zaustavili ste se tada na tuzi i užasu i nepotrebnim gubicima ljudskih života. Ruka vam se prikrala do stare rane i smiješak vam je zatitrao na usnama što mi je pokazalo da vam se nametnula misao o smiješnoj strani toga načina rješavanja međunarodnih problema. Na tome sam se mjestu složio s vama da je to neprikladno i bilo mi je drago kad se pokazalo da sam ispravno zaključio.
Posve! A sad kad ste mi to rastumačili, priznajem da sam zbunjen isto kao i prije.
Moj dragi Watsone, to je sitnica, uvjeravam vas. Ne bih vam to ni napominjao da onog dana niste izrazili nevjericu. Ali, večer je donijela malo povjetarca. Što kažete da krenemo na skitnju kroz London?
Bilo mi je dosta naše male dnevne sobe pa sam rado pristao. Tri
smo sata lutali zajedno, promatrajući živi kaleidoskop života što buja i teče kroz Fleet Street i Strand. Holmesov karakterističan način razgovora s oštrim zapažanjem pojedinosti i istančanom sposobnošću zaključivanja očaravao me i zabavljao.
Bilo je devet navečer kad smo se vratili u Baker Street. Pred našom kućom čekala je zatvorena kočija.
Hm, liječnik, zacijelo opće prakse — reče Holmes. — Ordinaciju je otvorio ne tako davno ali ima dosta posla. Pretpostavljam da je došao po savjet. Sreća da smo se vratili!
Dovoljno sam poznavao Holmesove metode pa sam mogao slijediti tok njegova zaključivanja i spoznati da su vrst i izgled različitih medicinskih instrumenata u košari od vrbova pruća, što je visila u osvijetljenoj kočiji, pružili podatke za brz zaključak. Svjetlo u našem prozoru pokazalo je da je taj kasni posjet zaista namijenjen nama. Radoznalo se domišljajući što je moga brata po zvanju dovelo do nas u tako kasan sat, slijedio sam Holmesa u radnu sobu.
Blijed muškarac ušiljena lica sa sivkastim zaliscima usta sa stolice kraj vatre čim smo ušli. Nije mogao imati više od trideset tri ili četiri godine, ali oronuo izgled i nezdrava boja govorili su o životu koji mu je isisao snagu i oduzeo mladost. Nastup mu je bio nervozan i plašljiv kao u tankoćutna džentlmena a tanka bijela ruka što ju je, ustajući, položio na kamin više je bila ruka umjetnika no ruka liječnika. Odjeća mu je djelovala ozbiljno, crni žaket, tamne hlače i nešto malo boje na kravati.

Dobro veče, doktore — veselo će Holmes. — Drago mi je što vidim da ste čekali samo nekoliko minuta.
Znači, govorili ste s mojim kočijašem?
Ne, rekla mi je to svijeća na stolu uza zid. Molim, samo sjednite i recite mi kako vam mogu pomoći.
Ime mi je doktor Percy Trevelyan — reče naš posjetilac. — Stanujem na broju 403 u Ulici Brook.
Da niste autor one rasprave o neznatnim oštećenjima živaca?
upitah.
Blijedi mu se obrazi zažariše od zadovoljstva zato što znam za njegov rad.
Tako rijetko netko spominje taj moj rad te sam već pomislio da je zaboravljen — reče. — Izdavačev izvještaj o prodaji nimalo ne ohrabruje. Pretpostavljam da ste i vi iste struke?
Umirovljeni vojni liječnik.
Oduvijek su me zanimale živčane bolesti. Želio sam se tome posvetiti ali, dakako, čovjek mora prihvatiti ono do čega može lakše doći. No, ovo je sad nevažno. Gospodine Holmes, dobro znam koliko je vaše vrijeme dragocjeno. Riječ je o tome da su se u posljednje vrijeme u mojoj kući u Ulici Brook događale neke čudesne stvari a večeras su dosegle takav vrhunac te pomislih kako više ne smijem ni časka oklijevati te stoga pohitah da vas zamolim za savjet i pomoć.
Sherlock Holmes sjede i pripali lulu. — Rado ću vam dati oboje.
Molim vas ispričajte mi potanko što vas je to toliko uznemirilo.
Dvije ili tri zgode tako su obične da ih se stidim spominjati. Ali ono što vam želim ispričati toliko je teško objasniti, a posljednji je obrat toliko zamršen, da vam ipak moram iznijeti sve pa ćete sami ocijeniti što je bitno a što nije.
Nema druge no da priču počnem od samog početka, to jest od mojih studentskih dana. Studirao sam, znate, na Londonskom sveučilištu i uvjeren sam da nećete pomisliti da se nespravom hvalim ako vam kažem da sam bio dobar student te da su moji profesori držali da ću postići lijepu karijeru. Poslije diplome posvetio sam se istraživanjima, radeći u bolnici King's Collegea. Imao sam priličnu sreću što su moja istraživanja patologije ukočenosti mišića pobudila zanimanje te sam naposljetku dobio nagradu Bruce Pinkerton i medalju za raspravu o oštećenjima živaca što ju je spomenuo vaš prijatelj. Neću pretjerati ako kažem da se u to vrijeme općenito držalo da je preda mnom sjajna karijera.
Ali, ispriječila se velika zapreka. Kao što zacijelo dobro znate, specijalist koji želi daleko dogurati mora početi u jednoj od ulica oko Trga Cavendish gdje su strahovito visoke stanarine te troškovi opreme stana. Osim toga prvog izdatka svaki takav specijalist mora biti
spreman da izdrži taj nivo nekoliko godina te da drži pristojnu kočiju i konja. Sve je to nadmašivalo moje mogućnosti. Preostajalo mi je samo nadati se da ću pažljivim trošenjem možda u deset godina uštedjeti toliko novaca da mogu postaviti na kuću ploču. Iznenada mi je, međutim, neočekivani slučaj otvorio nove perspektive.
Bilo je to kad me posjetio gospodin imenom Blessington kojega dotad nisam poznavao. Jednog je jutra ušao u moju sobu i odmah prešao na posao.
»Vi ste onaj Percy Trevelyan koji je postigao tako lijepu karijeru i nedavno osvojio veliku nagradu?«, upitao me.
Naklonih se.
»Odgovorite mi iskreno«, nastavio je, »jer shvatit ćete, tako je bolje za vas. Imate dovoljno pameti za uspješna čovjeka. Ali, jeste li i uglađeni?«
Nisam mogao suspregnuti smijeh jer je pitanje zaista bilo neposredno.
»Vjerujem da sam uglađen koliko je potrebno.«
»A što je s lošim navikama? Ne naginjete li piću, ha?«
»Gospodine, zaista ne!«, viknuo sam.
»Vrlo dobro! To je dobro! Ali morao sam vas pitati. A sa svim tim vrlinama zašto nemate ordinaciju?«
Slegnuo sam ramenima.
»Hajde, hajde«, ubrzao je on opet. »Stara je to priča. Imate više u glavi nego u džepu, ha? Što biste rekli da vam pomognem da počnete u Ulici Brook?«
Iznenađeno sam se zagledao u njega.
»Oh, ta to je zbog mene a ne zbog vas!«, uzviknuo je. »Bit ću krajnje otvoren prema vama, pa bude li to odgovaralo vama, odgovarat će i meni. Želim uložiti nekoliko tisuća, znate, i mislim da ste dobra investicija.«
»Ali zašto?«, nisam shvaćao.
»Pa ovo je kao i svaka druga špekulacija, a sigurnija od većine.«
»A što treba da učinim?«
»Reći ću vam. Unajmit ću kuću, namjestiti je, plaćati poslugu i uzdržavanje kuće. Vaše je jedino da glačate stolicu u ordinaciji. Davat ću vam džeparac i sve ostalo. Meni ćete davati tri četvrtine od zarade a vama će ostajati četvrtina.«
Gospodine Holmes, ponuda toga Blessingtona bila je zaista neobična. Neću vas zamarati pričom o tome kako smo se cjenkali i pregovarali. Na kraju je svršilo tako da sam na Veliku Gospu uselio i počeo praksu uglavnom uz one uvjete što mi ih je on bio i ponudio. I on se nastanio u kući kao svojevrstan stalan pacijent. Čini se da mu je srce slabo te mu je potreban stalan liječnički nadzor. Dvije najbolje sobe na prvom katu uredio je za svoju dnevnu i spavaću sobu. On je čovjek neobičnih navika, izbjegava društvo i rijetko izlazi. Živi izvan svih pravila, ali je zato u jednoj strani neobično točan. Svake večeri u isto vrijeme ulazi u ordinaciju, pregledava knjige i od svake gvineje što je zaradim izdvaja pet šilinga i tri penija, a ostatak odnosi u čeličnu blagajnu u svoju sobu. Mirne duše mogu reći da nikad nije došao u priliku da požali što je u mene uložio novac. Od prvog je dana to bio unosan ulog. Nekoliko uspješnih slučajeva i ugled što sam ga bio stekao u bolnici brzo su me izbacili u prve redove i u posljednju godinu-dvije učinio sam ga bogatim čovjekom.
Toliko, gospodine Holmes, o mojoj prošlosti i vezama s gospodinom Blessingtonom. Sada mi još preostaje da vam ispripovjedim što se to dogodilo te sam večeras došao k vama.
Prije nekoliko tjedana gospodin je Blessington sišao k , meni, kao što mi se učinilo, prilično uzbuđen. Govorio je o nekoj provali koja se, rekao je, dogodila u West Endu. Činilo mi se da se zbog toga prilično nepotrebno uzrujava. Rekao mi je da će već sutra staviti jače brave na prozore i vrata. Cijeli je tjedan bio nekako čudno uznemiren, neprestano je provirivao kroz prozore i čak je odustao od uobičajene kratke šetnje prije večere. Po njegovu vladanju zaključio sam da se smrtno uplašio nekoga ili nečega, ali kad sam ga o tome upitao, postao je tako naprasit da sam zašutio. S vremenom njegov je strah splasnuo pa se vratio starim navikama sve dok ga nedavni događaj nije bacio u
žalosno stanje potištenosti iz kojega još nije izišao.
Evo što se dogodilo. Prije dva dana primio sam pismo koje ću vam sada pročitati. Na njemu nije bilo ni adrese niti datuma.
»Ruski plemić koji sada živi u Engleskoj«, tu piše, »rado bi zamolio stručnu pomoć doktora Percyja Trevelyana. Već nekoliko godina žrtva je epileptičkih napada za koje je, kao što se zna, doktor Trevelyan veliki autoritet. On predlaže da navrati u šest i petnaest sutra navečer ako doktoru Trevelyanu odgovara da u to vrijeme bude kod kuće.«
Pismo je pobudilo moje duboko zanimanje jer glavna je neprilika s katalepsijom što je ta bolest rijetka. Stoga ćete povjerovati da sam bio u ordinaciji kad je u najavljeni sat poslužitelj uveo pacijenta.
Bio je to postariji čovjek, tanak, skroman, običan, nimalo nije odgovarao predodžbi što je ljudi imaju o ruskim plemićima. Mnogo me se više dojmio njegov pratilac. Bio je to visok, mlad muškarac, izrazito zgodan, tamna, odrješita lica i herkuleskih udova i grudi. Rukom je pridržavao starijeg muškarca kad su ušli i pomogao mu je da sjedne s toliko nježnosti kakvu ne biste očekivali od čovjeka njegove vanjštine.
»Doktore, oprostite što sam i ja ušao«, rekao mi govoreći engleski pomalo nerazgovjetno. »Ovo mi je otac i njegovo mi je zdravlje najpreče.«
Dirnula me ta sinovska zabrinutost. »Možda biste htjeli ostati za vrijeme pregleda?«, upitao sam.
»Ni za što na svijetu!«, viknuo je, zgrozivši se. »Ne mogu vam reći koliko je to za mene bolno. Da oca vidim u trenutku kad dobije napad, uvjeren sam da to ne bih preživio. Moj je živčani sustav vrlo osjetljiv. S vašim dopuštenjem ostat ću u čekaonici dok se vi pozabavite ocem.«
S time sam se, dakako, složio i mladić je izišao. Pacijent i ja smo se zatim udubili u razgovor o njegovu slučaju i ja sam načinio iscrpne bilješke. Nije bio osobito inteligentan i odgovori su mu često bili nejasni što sam pripisao njegovu ograničenu poznavanju našega jezika. Odjednom, dok sam sjedio i pisao, zaprepastio sam se ugledavši ga kako ukrućen uspravno sjedi u stolici, zureći u mene praznim i ukočenim licem. Opet ga je zgrabila njegova tajanstvena bolest.
Kao što rekoh, isprva sam osjetio sućut i užas. Potom sam, bojim se,
osjetio profesionalno zadovoljstvo. Pribilježio sam pacijentov puls i temperaturu, ispitao ukočenost njegovih mišića, ispitao mu reflekse. Nisam opazio ništa osobito nenormalno, što se slagalo s mojim prijašnjim iskustvima. U sličnim sam slučajevima postizao dobre rezultate inhaliranjem amilonitrata, a ovaj mi se slučaj učinio divnom prilikom da provjerim djelotvornost te metode. Boca je bila dolje u mome laboratoriju pa sam, ostavivši pacijenta da sjedi u stolici, potrčao po bocu. Malko sam se zadržao jer je nisam našao otprve, recimo da je to trajalo pet minuta, a potom sam se vratio. Možete zamisliti koliko sam se iznenadio ugledavši praznu sobu. Moga pacijenta više nije bilo.
Dakako, najprije sam potrčao u čekaonicu. I sin je otišao. Vrata na hodnik su bila pritvorena, ali ne i zatvorena. Moj poslužitelj koji uvodi pacijente odnedavno je u službi i nije osobito brz. Čeka dolje i trči gore da isprati pacijente kad povučem zvonce u ordinaciji. On nije čuo ništa i sve je to bilo prilično tajanstveno. Gospodin se Blessington vratio sa šetnje ubrzo poslije toga ali mu nisam spominjao slučaj jer, da vam kažem istinu, u posljednje sam vrijeme nastojao da s njim saobraćam što je manje moguće.
No, pa dobro, mislio sam da više nikada neću čuti za Rusa i njegova sina pa možete zamisliti koliko sam se iznenadio kad su večeras u isti sat obojica ušla u moju ordinaciju baš kao što su ušli i prvi put.
»Doktore, mislim da sam vam dužan veliku ispriku zbog jučerašnjeg naglog odlaska«, rekao je moj pacijent.
»Priznajem da sam se silno iznenadio«, odgovorio sam.
»Dakle, činjenica je«, objasnio mi je, »da mi je pamćenje malo pomućeno kad god me prođe napad pa se ne sjećam što se prije toga događalo. Probudio sam se u stranoj sobi, kako mi se učinilo, i izišao na ulicu kao u bunilu dok ste vi bili odsutni.«
»A ja«, dodao je sin, »videći oca kako ulazi u čekaonicu, jednostavno sam pomislio da je pregled gotov. Tek kad smo stigli kući počeo sam shvaćati što se zapravo dogodilo.«
»Dobro«, nasmiješio sam se, »ništa se strašno nije dogodilo osim što ste me dobro zbunili, pa ako biste, gospodine, bili tako ljubazni i
izišli u čekaonicu, vrlo ću rado nastaviti pregled koji je bio tako naglo prekinut.«
Otprilike pola sata razgovarao sam sa starim gospodinom o simptomima njegove bolesti a kad sam mu prepisao lijekove, njegov ga je sin opet izveo.
Rekao sam vam da gospodin Blessington obično u to doba dana izlazi na šetnju. Vratio se ubrzo poslije odlaska Rusa i pošao gore. Trenutak potom čuo sam ga kako trkom silazi. Uletio je u ordinaciju ludo prestrašen.
»Tko je bio u mojoj sobi?«, uzviknuo je.
»Nitko«, odgovorio sam.
»To je laž!«, riknuo je. »Dođite i pogledajte.«
Prešao sam preko njegova prostačkog načina izražavanja jer mi se činilo da je izvan sebe od straha. Kad sam se zajedno s njim uspeo do njegove sobe, pokazao mi je nekoliko tragova stopala na svijetlom sagu.
»Zar ćete reći da su to moji otisci?«, vikao je.
Zaista su bili mnogo veći no što bi mogli biti njegovi i očigledno su bili sasvim svježi. Danas poslijepodne, kao što znate, padala je jaka kiša, a u kuću su ulazili jedino moji pacijenti. Prema tome moglo se dogoditi samo to da se onaj u čekaonici zbog nekog nepoznatog razloga popeo u sobu moga stalnog pacijenta dok sam ja bio zabavljen njegovim ocem. Ništa nije bilo dodirnuto niti odneseno, ali tragovi stopala nepobitno su dokazivali da je netko boravio u sobi.
Gospodin Blessington se uzbudio mnogo više no što bih ikad očekivao, iako bi, dakako, ovako nešto moglo svakoga uznemiriti. Sjeo je u naslonjač i zaplakao. Teškom sam mukom izvukao iz njega nekoliko suvislih rečenica. Zamolio me da pođem k vama i ja sam otprve shvatio opravdanost takva koraka jer je događaj zaista vrlo neobičan, iako mi se čini da mu on preuveličava značenje. Kad biste bili voljni poći sa mnom u kočiji, mogli biste ga bar umiriti, iako se jedva mogu ponadati da ćete uspjeti objasniti tu čudnovatu zgodu.
Sherlock Holmes je slušao to dugo izlaganje s pažnjom koja mi je
pokazala da ga slučaj silno zanima. Lice mu je bilo bezlično kao uvijek, ali svaku neobičnu zgodu u liječnikovoj priči popratio je spuštanjem vjeđa dublje na oči i ispuštajući iz lule deblje kolutove dima. Kad je naš posjetilac završio priču, Holmes je skočio na noge bez riječi, dodao mi moj šešir, dohvatio svoj sa stola i pošao za doktorom Trevelyanom do vrata. Za četvrt sata zaustavili smo se pred vratima liječnikove rezidencije u Ulici Brook, jedne od onih ozbiljnih zgrada, glatkih pročelja kakve i jesu liječničke kuće na West Endu. Mali poslužitelj nam je otvorio vrata i odmah smo se stali uspinjati širokim, presvučenim stepenicama.
Odjednom smo stali na mjestu. Svjetlo se, naime, iznenada ugasilo a iz mraka je dopro piskav, drhtav glas.
— Imam pištolj — začuli smo — i dajem vam riječ da ću zapucati ako se imalo približite.
Ovo je zaista previše, gospodine Blessington — viknu dr Trevelyan.
O, to ste dakle vi, doktore — reče glas s velikim olakšanjem. — Ali, ostala gospoda jesu li doista oni za koje se izdaju?
Osjećali smo da nas iz mraka pomno ispituje.
Da, da, u redu je — rekao je glas napokon. — Možete doći gore. Žao mi je ako sam vam svojom opreznošću priredio neugodnosti.
Ponovo je upalio plin na stepeništu pa smo pred sobom ugledali čovjeka neobična izgleda. Njegovo držanje i glas pokazivali su koliko su mu napeti živci. Bio je vrlo debeo, ali očigledno je nekoć bio još deblji tako da mu je koža visila s lica u vrećicama kao buldogu. Lice mu je imalo bolesnu boju a njegova tanka, sivkasta kosa kao da se narogušila zbog snažna uzbuđenja. U ruci je držao pištolj, no kad smo mu se približili turnuo ga je u džep.
Dobro veče, gospodine Holmes — reče. — Znam da vam dugujem zahvalnost što ste došli. Nikad nikome vaš savjet nije bio potrebniji nego meni. Pretpostavljam da vam je doktor Trevelyan ispričao da je netko sasvim nepovlasno ušao u moju sobu.
Tako je — reče Holmes. — Tko su ta dvojica, gospodine Blessington, i zašto vas uznemiruju?
No, no — reče stalni pacijent nervozno — dakako to je teško reći. Ne možete očekivati da vam to ja kažem, gospodine Holmes.
Znači li to da ne znate?
Izvolite, uđite ovamo. Budite ljubazni i dođite ovamo,
Poveo nas je u spavaću sobu koja je bila velika i udobno namještena.
Vidite li ovo? — upita pokazujući veliku crnu škrinju uza krevet. — Nikad nisam bio jako bogat čovjek, gospodine Holmes. Samo jednom u životu uložio sam novac u nešto, kao što će vam potvrditi doktor Trevelyan. Ali ja ne vjerujem bankarima. Nikada nisam imao povjerenja u bankare, gospodine Holmes. Među nama, ono malo što posjedujem u ovoj je škrinji pa ćete razumjeti što to za mene znači kad nepoznati ljudi ulaze u moju sobu.
Holmes se upitno zagleda u Blessingtona i zakima glavom
— Neću vam moći ništa savjetovati ako me pokušavate prevariti
reče.
Ali rekao sam vam sve.
Holmes se s prezimim pokretom okrene na peti. Laku noć, doktore Trevelyan — reče.
Zar za me nemate nikakva savjeta? — kriknu Blesysington isprekidanim glasom.
Moj vam je savjet, gospodine, da kažete istinu. Ubrzo poslije toga bili smo na ulici i hodali prema kući.
Prešli smo Oxford Street i bili napola puta u Ulici Harley kad sam iz prijatelja uspio izvući prvu riječ.
Žao mi je. Watsone, što sam vas zbog ovakve gluposti izvukao iz kuće — reče napokon. — Ipak, u biti je to zanimljiv slučaj.
Niie mi baš jasno o čemu je riječ — priznadoh.
Dakle, sasvim je očigledno da postoje dva čovjeka, možda ih je i više, ali najmanje su dvojica, koji su zbog nekog razloga odlučili da pograbe toga momka Blessingtona. Ni najmanje ne sumnjam da je i
prvi i drugi put onaj mladić ušao u Blessingtonovu sobu dok je njegov suučesnik, prema genijalnoj zamisli, zaokupio liječnika.
A katalepsija?
Bila je to samo gluma, Watsone, iako se bojim da ću se osmjeliti to spomenuti i našem specijalistu. Takav je napad vrlo lako oponašati. I ja sam to izveo.
A zatim?
Pukim slučajem Blessington je oba puta bio vani. Razlog zbog kojeg su odabrali tako neobičan sat za posjet liječniku zacijelo jest taj što su htjeli biti sigurni da neće nikoga biti u čekaonici. Slučajno se dogodilo da se to vrijeme poklapa s Blessingtonovom uobičajenom šetnjom, što očigledno pokazuje da ne poznaju baš najbolje njegove dnevne navike. Dakako, da im je namjera bila da ga opljačkaju barem bi pokušali to izvesti. Osim toga, mogu u čovjekovim očima pročitati kad se boji za vlastitu kožu. Nezamislivo je da bi taj čovjek mogao steći dva tako osvetoljubiva neprijatelja a da to ne zna. Zbog toga sam uvjeren da on dobro zna tko su oni i da to prešućuje zbog nekih svojih razloga. Lako je moguće da će već sutra biti pripravniji za razgovor.
A ne postoji li alternativa — pokušah natuknuti — groteskno nevjerojatna, nema sumnje, ali ne i nezamisliva? Da nije možda cijela priča o kataleptičnom Rusu i njegovu sinu izmišljotina doktora Trevelyana koji je, zbog nekih svojih razloga, bio u Blessingtonovim odajama?
Na plinskom sam svjetlu opazio da je ovo moje sjajno zastranjivanje izmamilo smiješak na Holmesovu licu.
Dragi moj prijatelju — reče on — to je jedno od prvih rješenja koje mi se nametnulo, ali vrlo sam brzo imao priliku provjeriti liječnikovu priču. Onaj je momak ostavio tragove na sagu na stepenicama pa je bilo posve suvišno da zamolim da mi pokažu one što ih je ostavio u sobi. Kad vam kažem da su njegove cipele uglate a ne zašiljene kao Blessingtonove i za dobar palac duže od doktorovih, priznat ćete da ne može biti nikakve sumnje da je tragove ostavio netko treći. Ali, to sada možemo prespavati jer silno ću se iznenaditi ako ujutro ne čujemo novosti iz Ulice Brook.
Proročanstvo Sherlocka Holmesa brzo se ispunilo i to vrlo dramatično. U sedam i pol ujutro, u prvi osvit dana, ugledah ga kako u kućnom ogrtaču stoji uz moj krevet.
Watsone, vani nas čeka kočija — reče.
Što se godogilo?
Priča tz Ulice Brook.
Ima li kakvih novosti?
Tragične su, ali maglovite — reče i podigne zastor. Pogledajte ovo — i pokaže mi papirić iz bloka na kojem je olovkom bilo napisano:
»Za ime božje, dođite odmah — P. T.« Naš prijatelj liječnik bio je silno uzrujan kad je to napisao. Dođite, moj dragi prijatelju, jer ovo je hitan poziv.
Otprilike za četvrt sata ponovo smo se našli u liječnikovoj kući.
Trkom nam je došao u susret.
O, kakav slučaj! — viknu uhvativši se za sljepoočice.
No, što je?
— Blessington je počinio samoubojstvo! Holmes zazvižda,
— Da, noćas se objesio!
Ušli smo, liječnik nas je uveo u sobu koja je očigledno bila čekaonica.
Zaista ne znam što radim — uzdahnu liječnik. — Policija je već gore. Strahovito me to potreslo.
Kad ste to otkrili?
Svako jutro donose mu rano šalicu čaja. Kad je djevojka ušla oko sedam, nesretni je čovjek visio nasred sobe. Zakvačio je konop za kuku na kojoj je visila teška svjetiljka i skočio s one škrinje koju nam je pokazivao jučer.
Holmes je neko vrijeme stajao duboko zamišljen.
S vašim dopuštenjem — napokon reče — rado bih pošao gore i
malko pogledao. — Obojica smo se popeli a liječnik je pošao za nama.
Ušavši u sobu, ugledali smo strašan prizor. Već sam prije spomenuo da je taj Blessington djelovao nekako snuždeno. Dok je tako visio na kuki taj se dojam još pojačao te u njegovu izgledu više nije bilo ničeg ljudskog. Vrat mu je bio istegnut kao u pileta zakrenute šije pa je sve ostalo djelovalo još podbuhlije i neprirodnije. Na sebi je imao samo dugu noćnu košulju ispod koje su mu ukočeno virili natečeni gležnjevi i neskladna stopala. Pokraj njega stajao je policijski inspektor mudra izgleda i zapisivao u notes.
Ah, gospodine Holmes — reče kad je moj prijatelj ušao. — Drago mi je što vas vidim.
Dobro jutro, Lanneru — odvrati Holmes. — Uvjeren sam da nećete pomisliti da sam uljez. Jeste li čuli što je prethodilo ovom slučaju?
Da, čuo sam nešto o tome.
I što mislite?
Koliko mogu vidjeti, čovjek se izbezumio od straha. U krevetu se spavalo, vidite. Ovdje je uleknuće. Inače, znate, samoubojstva su najčešća oko pet izjutra. Rekao bih da se u taj sat i on objesio. Čini se da je to izvedeno prilično promišljeno.
Rekao bih da je mrtav oko tri sata sudeći po ukočenosti mišića
rekoh.
— Jeste li u sobi opazili išta neobično? — upita Holmes.
Našao sam odvijač i nekoliko zavrtnja na umivaoniku. Čini se, također, da je noću mnogo pušio. Iz kamina sam izvukao četiri opuška cigara.
Hm! — zamumlja Holmes. — Jeste li našli njegov cigarnik?
Ne, nigdje ga nisam našao.
A onda možda njegovu kutiju za cigare?
Da, bila mu je u džepu ogrtača.
Holmes je otvori i omiriši jednu cigaru u kutiji.
O, ovo je havana, a ove ostale su cigare osobite vrsti što ih Nizozemci uvoze iz svojih istočnoindijskih kolonija. Obično ih umataju u slamu, znate, i za svoju dužinu su tanje od ostalih vrsti. — Dohvati četiri opuška i promotri ih kroz povećalo.
Dvije su cigare pušene kroz cigarnik a dvije bez njega — reče.
Dvjema je vrh odrezan ne odviše oštrim nožem, a dvjema je odgrizen vrlo čvrstim zubima. Ovo nije samoubojstvo, gospodine Lanner. To je vrlo pomno isplanirano i hladnokrvno ubojstvo.
Nemoguće! — povika inspektor.
A zašto?
Zašto bi itko ubio čovjeka na tako nespretan način kao što je taj da ga objesi?
To je ono što moramo saznati.
Kako su ušli?
Kroz ulazna vrata.
Ujutro su bila zaključana.
Onda su ih zaključali za njima.
Kako to znate?
Vidio sam njihove tragove. Ispričajte me za trenutak pa ću vam moći reći više.
Pošao je do vrata i na svoj metodični način ispitao bravu. Potom je izvukao ključ, koji je bio unutra, pa i njega pregledao. Krevet, sag, stolice, kamin, mrtvo tijelo, konop, sve je pomno pregledao dok naposljetku nije bio zadovoljan. Tada je uz moju i inspektorovu pomoć presjekao konop i nesretnika pažljivo spustio i prekrio plahtom.
Što je s konopom? — upita.
Odrezan je odavde — reče dr Trevelyan, izvukavši velik smotak ispod kreveta. — Smrtno se bojao vatre pa je uvijek taj smotak imao pri ruci kako bi mogao pobjeći kroz prozor u slučaju da planu stepenice.
To im je olakšalo posao — reče Holmes zamišljeno. — Da,
stvarne su činjenice vrlo jednostavne i jako ću se iznenaditi ako vam poslije podne ne budem mogao dati objašnjenje. Ponijet ću ovu Blessingtonovu fotografiju što je vidim na kaminu jer bi mi ona mogla pomoći u istrazi.
Ali ništa nam niste rekli! — kliknu liječnik
O, ne može biti nikakve sumnje u slijed događaja — reče Holmes. — Trojica su sudjelovala u ovome, mladić, starac i treći do kojeg me ne vodi nikakav trag. Prva dvojica, mislim da ne moram ni spominjati, to su oni što su glumili ruskog grofa i njegova sina pa ih prema tome možemo dobro opisati. U kuću ih je pustio neki suučesnik. Ako vam, inspektore, mogu išta savjetovati, tad bi to bilo da uhapsite poslužitelja koji je, koliko sam shvatio, tek nedavno stupio u vašu službu, doktore.
Mladog nevaljalca ne možemo pronaći — reče dr Trevelyan. — Djevojka i kuhar ga upravo traže.
Holmes slegnu ramenima.
Njegova uloga u ovoj drami nije sasvim nevažna — reče. — Kad su se ona trojica popela uza stepenice, što su učinila na vršcima prstiju, stariji muškarac bio je prvi, za njim onaj mlađi a neznanac posljednji ...
Moj dragi Holmes! —uzviknuh.
0, redoslijed tragova uopće ne dolazi u pitanje. Imao sam priliku da sinoć saznam tko je tko. Potom su došli do sobe gospodina Blessingtona i našli zaključana vrata. Uz pomoć žice, međutim, okrenuli su ključ. Čak i bez povećala opazit ćete po ogrebotinama na zupcima gdje su pritiskali.
Ušavši u sobu zacijelo su najprije zapušili usta gospodinu Blessingtonu. On je možda spavao ili je možda bio toliko paraliziran strahom da nije mogao ni viknuti. Zidovi su ovdje debeli pa možemo pretpostaviti da se njegovi krikovi ne bi čuli ni da je imao vremena da krikne.
Kad su se pobrinuli za nj, jasno mi je da su nešto vijećali. Možda je to bilo svojevrsno suđenje. Bit će da je trajalo neko vrijeme jer su tada popušili ove cigare. Stariji je muškarac sjedio u pletenoj stolici, on je pušio na cigarnik. Mlađi je muškarac sjedio tamo prijeko: on je otresao
pepeo na ormarić s ladicama. Treći je momak šetao gore-dolje. Blessington je, mislim, sjedio uspravno na krevetu, ali u to nisam posve siguran.
Dakle, završilo je tako da su zgrabili Blessingtona i objesili ga. Sve je bilo unaprijed dogovoreno pa sam uvjeren da su sobom ponijeli nekakav kolovratnik koji bi im mogao poslužiti za pričvršćivanje omče. Ugledavši kuku, uštedjeli su sebi trud. Završivši posao, otišli su a njihov je suučesnik za njima zaključao vrata.
Svi smo napregnutom pažnjom saslušali ovaj prikaz noćnih događaja, čiji je slijed Holmes zaključio na temelju tako sićušnih i jedva zamjetljivih znakova da smo ga, i kad nam je ukazao na njih, jedva mogli slijediti u njegovu zaključivanju. Inspektor pohita da se propita o poslužitelju dok se Holmes i ja vratismo u Baker Street na doručak.
Vratit ću se do tri — reče Holmes dovršivši jelo. Inspektor i liječnik doći će u taj sat i nadam se da ću do tada rasvijetliti sve ono što je u ovom slučaju još nejasno.
Naši gosti stigoše u dogovoreno vrijeme, ali se moj prijatelj pojavio tek u četvrt do četiri. Čim je ušao, po izrazu lica znao sam da je sve prošlo u redu.
Ima li novosti, inspektore?
Našli smo momka, gospodine.
Izvrsno, a ja sam našao onu trojicu.
Našli ste ih — povikasmo u jedan glas sva trojica.
No, bar sam im otkrio identitet. Taj navodni Blessington, kao što sam i očekivao, dobro poznat policiji a isto tako i njegovi napadači. Zovu se Biddle, Hayward i Moffat.
Banda iz napada na banku Wothingdon! — kliknu inspektor.
Tako je — reče Holmes.
Tada bi Blessington morao biti Sutton?
Točno — reče Holmes.
Dakle, sad mi je sve jasno kao kristal — reče inspektor.
Trevelyan i ja se pogledasmo zabezeknuto.
Zacijelo se sjećate velike pljačke u banku Wothingdon — reče Holmes. — U toj su provali sudjelovala petorica, ova četiri i još peti imenom Cartwright. Tobin, čuvar, bio je ubijen a lopovi su umakli sa sedam hiljada funti. Bilo je to 1875. Sva su petorica uhapšena, ali nije bilo čvrstih dokaza protiv njih. Taj Blessington ili Sutton, koji je bio najgori u bandi, postao je doušnik. Zbog njegova iskaza Cartwright je obješen a ostala su trojica dobila po petnaest godina. Kad su jednog dana izišli, što je bilo nekoliko godina prije isteka pune kazne, dali su se, kao što se moglo i pretpostaviti, u potragu za izdajicom kako bi osvetili smrt druga. Dvaput su ga pokušali ščepati, a treći su put, vidite, uspjeli. Doktore Trevelyan, ima li još nešto što bih vam mogao objasniti?
Mislim da ste sve prikazali prilično jasno — reče liječnik. — Nema sumnje, onoga dana kad se onoliko uzbudio bilo je to zato što je u novinama pročitao da su njegovi bivši drugovi pušteni iz zatvora.
Baš tako. Njegova priča o provali bila je samo krinka.
Ali, zašto vam on to nije mogao reći?
Dakle, dragi moj gospodine, poznajući osvetoljubiv karakter svojih starih drugova, nastojao je kriti svoj identitet od svakog. Njegova je tajna bila sramotna i nije se mogao odlučiti da je razotkrije. Doduše, zlikovac kakav je bio, živio je i nadalje pod zaštitom britanskog zakona, i ne sumnjam, priznat ćete, inspektore, ta zaštita može koji put imati i propusta ali je zato tu mač pravde koji se osvećuje.
Takve su bile neobične okolnosti u vezi sa stalnim pacijentom i liječnikom iz Ulice Brook. Od te noći policija više nije vidjela tri ubojice i u Scotland Yardu se pretpostavljalo da su se nalazili na nesretnom parobrodu »Norah Creina« kad je ovaj sa svim putnicima i posadom nestao uz portugalsku obalu nekoliko milja sjeverno od Porta. Istraga protiv poslužitelja je obustavljena zbog nedostatka dokaza a sve dosad
»Tajna Ulice Brook«, kako su slučaj nazvah, nije u štampi opisana.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Srebrna Zvijezda-Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:27 am




TUMAČ GRČKOG JEZIKA

U toku našeg dugog i prisnog poznanstva gospodin Sherlock Holmes nikad mi nije govorio o svojim rodbinskim ili drugim vezama a gotovo nikad o svojoj mladosti. Ta suzdržanost u odnosu na privatni život samo je pojačavala dojam svojevrsne neljudskosti što ga je on pobuđivao u meni pa bih se koji put čak ulovio da o njemu mislim kao o posebnom fenomenu, o mozgu bez srca, kojemu nedostaje baš toliko ljudskih osjećaja kolik mu je pretičak inteligencije. Odbojnost prema ženama i nesklonost prema novim prijateljstvima bili su tipični za njegovu neosjećajnu narav baš kao i posvemašnje izbjegavanje svakog spomena rodbine. Tako sam počeo vjerovati da je on siroče bez ijednog živog rođaka, ali jednog dana, na moje velike iznenađenje, počeo mi je govoriti o svome bratu.
Bilo je to poslije čaja jedne ljetne večeri a razgovor, koji je vrludao od golf klubova do uzroka promjene u nagnutosti eklipse, dospio je napokon na atavizam i nasljedne sklonosti. Tema je diskusije bila koliko čovjek za svaku svoju vještinu duguje precima a koliko odgoju u mladosti.
U vašem slučaju — rekoh — u skladu s onim što ste mi spomenuli, čini mi se nepobitno da sposobnost zapažanja i neobičnu sposobnost zaključivanja zahvaljujete sistematskoj vježbi.
Do neke granice — odgovori on zamišljeno. — Moji su preci bili seoski plemići i vjerojatno su živjeli kako je to bilo uobičajeno za njihovu klasu. Ali unatoč tome, razvio sam se ovako zato što mi je to u žilama, možda sam to naslijedio od bake, koja je bila sestra Verneta, francuskog umjetnika. Umjetnička žica sklona je svakakvim preobrazbama.
Ali otkud znate da ste naslijedili te sposobnosti?
Zato što su one u moga brata Mycrofta još veće.
To je zaista bila novost za mene. Ako u Engleskoj postoji još jedan čovjek s toliko izuzetnih sposobnosti, kako to da ni policija niti javnost nikad nisu čuli za nj? Upitao sam to natuknuvši da moj drug zbog skromnosti pridaje bratu veće sposobnosti. Holmes se nasmijao na
moju opasku.
Dragi moj Watsone — reče — ne mogu se složiti s onima koji svrstavaju skromnost u vrline. Logičar zahtijeva da se stvari vide onakvima kakve jesu, a potcjenjivanje samog sebe isto je takvo udaljavanje od istine kakvo je i preuveličavanje vlastitih snaga. Prema tome, ako kažem da Mycroft posjeduje veću moć zapažanja nego ja, možete to prihvatiti kao točnu i doslovnu istinu.
Da li je on mlađi od vas?
Sedam je godina stariji.
Pa kako to da se za nj ne zna?
O, on je dobro poznat u svome krugu.
Gdje, dakle?
Pa u Diogenovu klubu, na primjer.
Nikad nisam čuo za tu instituciju i bit će da se to na mome licu i vidjelo jer je Sherlock Holmes izvukao sat.
Diogenov klub je najčudnovatiji klub u Londonu a Mycroft jedan od najčudnovatijih ljudi. Uvijek je ondje od četvrt do pet pa do dvadeset do osam. Sada je šest pa ako vam je u ovako lijepoj večeri do malo šetnje, vrlo ću vas rado upoznati sa dvije rijetkosti.
Pet minuta poslije toga već smo bili na ulici i kretali prema Regent Circusu.
Čudite se — reče moj drug — zašto se Mycroft ne koristi svojim sposobnostima kao detektiv. On je za to nesposoban.
Ali mislim da ste rekli .. .
Rekao sam da bolje od mene zapaža i zaključuje. Da detektivsko umijeće počinje i svršava mozganjem u naslonjaču, moj bi brat bio najveći agent što je ikada živio. Ali, on nema ambicije niti energije. Njemu se čak neće provjeravati vlastite zaključke i prije će dopustiti da ljudi drže da nema pravo no da se potrudi dokazati obratno. Koliko sam puta odlazio k njemu s kakvim problemom a on bi mi davao objašnjenja koja su se kasnije pokazala kao ispravna. Ipak, on uopće nije sposoban da razradi slučaj i skupi opipljive dokaze bez
kojih se nijedan slučaj ne može podnijeti sudu.
Prema tome to i nije njegova profesija?
Ni u kojem slučaju. Ono što je za mene sredstvo za namirivanje životnih potreba, za nj je samo amaterski hobi. Posebno je nadaren za brojke, pa pregledava knjige u nekoliko vladinih odjela. Mycroft stanuje u Pall Mallu pa svakog jutra odšeta iza ugla u Whitehall i uvečer se vrati. Iz godine u godinu ne makne se ni koraka dalje i nigdje ga se ne može vidjeti osim u Diogenovu klubu koji je nasuprot njegovu stanu.
Ne sjećam se da sam ikad čuo za taj klub.
Vrlo vjerojatno i niste. Mnogo je ljudi u Londonu, znate, koji što zbog plašljivosti, što zbog mizantropije, ne čeznu za društvom. Ipak, nemaju ništa protiv udobnih stolica i najnovijih časopisa. Baš za takve je ljude Diogenov klub i osnovan te su u nj danas učlanjeni najnedruštveniji i najneklupskiji ljudi u gradu. Nijednom članu nije dopušteno da obraća pažnju na ostale članove kluba. Osim u sobi za strance, ni u kakvim okolnostima nije dopušten bilo kakav razgovor i tri prekršaja, ako za njih sazna odbor, mogu biti razlogom da se pričljivca isključi iz kluba. Moj je brat jedan od osnivača a što se mene tiče, mislim da je u tome klubu sasvim ugodno.
U razgovoru stigosmo do Pall Malla i krenusmo niz tu ulicu s onog njenog kraja koji izlazi u St. James’s park. Sherlock Holmes zasta pred vratima nedaleko od Carltona i podsjetivši me na šutnju povede me kroz predvorje. Kroz stakleni zid ugledah veliku i raskošnu sobu u kojoj sjeđaše popriličan broj muškaraca čitajući novine, svaki u svome kutku. Holmes me povede u sobicu s pogledom na Pall Mall i potom, ostavivši me na trenutak, vrati se u društvu sa čovjekom koji je, znadoh, morao biti samo njegov brat.
Mycroft Holmes bio je viši i snažniji od Sherlocka. Tijelo mu je zaista bilo korpulentno, ali lice, iako krupno, sačuvalo je nešto od oštrine izraza što je tako uočljiva na licu njegova brata. Oči su mu neobično vodenasto svijetlosive, kao da su stalno gledale odsutno i zamišljeno, što sam u Sherlocka zapažao samo kad je duboko razmišljao.
Gospodine, drago mi je što sam vas upoznao — reče ispruživši široku, plosnatu ruku nalik na tuljanovu peraju. — Na sve strane čujem o Sherlocku otkako ste mu postali kroničar. Usput, Sherlock, prošlog sam te tjedna očekivao, pretpostavljajući da ćeš me upitati za savjet u onom slučaju s Manor Houseom. Mislio sam da možda nećeš isplivati.
Ne, riješio sam taj slučaj — reče moj prijatelj sa smiješkom.
Bio je to Adams, zar ne?
Da, bio je Adams.
Bio sam siguran otprve. — Njih dvojica sjedoše zajedno u prozorsku izbočinu. — Tko god želi proučavati ljude, ovo je pravo mjesto — reče Mycroft. — Gle, kakvi divni tipovi! Pogledaj onu dvojicu što dolaze prema nama, na primjer.
Zapisivač biljarskih rezultata ... a onaj drugi?
Da. Što bi rekao za drugoga?
Dvojica što su dolazila zastadoše nasuprot prozoru. Nekoliko mrlja krede iznad džepa na kaputu bili su jedina veza s biljarom što sam je mogao spaziti na jednom od njih. Drugi bijaše vrlo malen, taman, šešir je zabacio daleko straga a pod rukom stiskao je nekoliko zamotuljaka.
Stari vojnik, pretpostavljam — reče Sherlock.
I tek nedavno otpušten — primijeti njegov brat.
Služio je u Indiji, vidim.
Kao podoficir.
Kraljevska artiljerija, mislim — reče Sherlock.
Udovac.
Ali s djetetom.
Djecom, dragi moj, djecom.
Hajdete — rekoh sa smiješkom — ovo je već malko previše.
Zaista — odgovori Holmes — nije teško utvrditi da je čovjek takva držanja, autoritativna izraza i suncem opaljene kože vojnik, i to više od obična vojnika, te da se nedavno vratio iz Indije.
Da nije davno napustio službu pokazuje to što još nosi vojničke cokule — primijeti Mycroft.
Nema konjanički korak, a ipak je nosio kapu nahero što pokazuje svjetlija koža nad jednom obrvom. Njegova težina nam otkriva da nije bio vojnik inžinjerac. Dakle, bio je u artiljeriji.
Dalje, njegova duboka korota dakako pokazuje da je izgubio neku dragu osobu. Budući da sam odlazi u kupovinu, čini se da je izgubio ženu. Kupovao je stvari za djecu, shvaćate. Tu je zvečka, što kazuje da je jedno dijete još vrlo maleno. Žena je možda umrla u porodu. A pod rukom nosi slikovnicu što znači da postoji još jedno dijete o kojem se mora brinuti.
Počeo sam shvaćati što je moj prijatelj mislio rekavši da mu brat ima još tananije sposobnosti od njega. On me pogleda i nasmiješi se. Mycroft zgrabi malko burmuta iz kutijice od kornjačevine i velikim crvenim rupcem s kaputa otrese zalutale mrvice.
Ah, da, Sherlock — reče — imao sam nešto po tvom ukusu. Vrlo neobičan problem. Zamolili su me da donesem svoj sud o tome. Zaista nisam imao snage da u nj proniknem dokraja, ali ipak mi je dao osnove za vrlo zabavna nagađanja. Ako želiš čuti činjenice ...
Moj dragi Mycroft, bit će mi vrlo drago.
Brat načrčka nešto na listu iz džepna notesa i pozvonivši, preda to konobaru.
Zamolio sam gospodina Melasa da prijeđe ovamo — reče. — On stanuje kat iznad mene i površno se znamo što ga je ponukalo da me potraži u svojoj neprilici. Gospodin Melas je, koliko znam, porijeklom Grk i izvanredan je lingvist. Zarađuje za život dijelom kao tumač na sudu, dijelom kao vodič bogatih istočnjaka koji traže hotel u Northumberland aveniji. Mislim da ću mu prepustiti da vlastitim riječima ispriča svoj neobični doživljaj.
Nekoliko minuta poslije toga pridružio nam se malen, krupan čovjek, čije je maslinasto lice i ugljenocrna kosa odavali njegovo južnjačko podrijetlo, iako je govorio na način obrazovana Engleza. Živo se rukovao sa Sherlockom Holmesom a tamne su mu oči zablistale od zadovoljstva kad je čuo da se taj stručnjak zainteresirao za njegovu
priču.
Mislim da mi policija ne vjeruje, na časnu riječ mislim da mi ne vjeruje — požali se. — Samo zato što nikad nisu čuli nešto slično, misle da se to ne može dogoditi. Ali, znam da neću imati mira dok ne saznam što se dogodilo jadniku s flasterom na licu.
Sav sam se pretvorio u uho — reče Sherlock Holmes.
Danas je srijeda — reče gospodin Melas — e pa dobro, onda se to dogodilo u ponedjeljak navečer, prije samo dva dana, shvaćate. Ja sam tumač, kao što vam je možda rekao moj susjed. Prevodim sa svih jezika, ili gotovo sa svih, ali kako sam rodom Grk i imam grčko prezime, ponajviše se bavim tim jezikom. Godinama sam već glavni sudski tumač grčkog jezika u Londonu i moje ime dobro znaju u hotelima.
Događa se, ne tako rijetko, da pošalju po mene u neobičan sat jer je strancima koji su zapali u nepriliku ili putnicima koji su kasno doputovali zatrebala moja pomoć. Zbog toga se nisam iznenadio kad me u ponedjeljak navečer gospodin Latimer, vrlo moderno odjeven mladić, potražio u stanu i zamolio da pođem s njim fijakerom koji čeka pred kućom. Došao mu je u poslovan posjet grčki prijatelj pa mu je neophodna pomoć tumača. Obavijestio me da je njegova kuća malko podalje, u Kensingtonu, i činilo se da je u priličnoj žurbi jer me brzo ugurao u fijaker čim smo izišli na ulicu.
Kažem fijaker, ali ubrzo sam stao sumnjati da se zapravo vozim u kočiji. Tek to je vozilo svakako bilo mnogo prostranije no što je to uobičajeno za onu londonsku nesreću na četri kotača a presvlake, iako izlizane, bile su vrlo skupe. Gospodin Latimer je sjeo nasuprot meni i krenusmo preko Charing Crossa te dalje niz Snafterbury aveniju. Izbili smo na Oxford Street, a ja sam se osmjelio primijetiti da je to pomalo zaobilazan put do Kensigtona, kadli su mi riječi zastale zbog neobična vladanja moga suputnika.
Najprije je iz džepa izvukao podebelu olovnu palicu i nekoliko puta zamahnuo njome naprijed-natrag kao da joj želi ispitati težinu i snagu. Potom ju je bez riječi položio na sjedalo pored sebe. Učinivši to, podigao je prozore s obje strane i s iznenađenjem sam uočio da su pokriveni papirom kako se ne bi vidjelo van.
»Na žalost, gospodine Melas, moram vam zakloniti pogled«, rekao je Latimer. »Zapravo nikako ne želim da vidite gdje je kuća prema kojoj se vozimo. Možda mi ne bi bilo zgodno da jednom uzmognete pronaći put do nje.«
Možete zamisliti da su me te riječi silno zaprepastile. Moj je suputnik bio snažan mladić širokih ramena pa da i nije imao oružje, ne bih u borbi s njim imao ni najmanju šansu.
»Gospodine Latimer, vladate se vrlo neobično«, protisnuo sam.
»Zacijelo ste svjesni da je ovo što činite protuzakonito.«
»Dopustio sam sebi malo više slobode, nema sumnje«, odgovorio je,
»ali nadoknadit ćemo vam to. No moram vas upozoriti, gospodine Melas, ako bilo kad noćas pokušate podići uzbunu ili učiniti nešto što ne bi bilo u mome interesu, naći ćete se u nezgodnom položaju. Molim vas da zapamtite da nitko ne zna gdje ste pa ste i u ovoj kočiji i u mojoj kući potpuno u mojoj moći.«
Izrekao je to mirno, ali hrapavim glasom tako da je zvučalo vrlo prijeteći. Sjedio sam šutke, domišljajući se što ga je to moglo nagnati da me otme na tako neobičan način. Što god da jest, bilo je savršeno jasno da nema nikakva smisla pokušati se oduprijeti te da mogu jedino čekati da vidim što će se dalje dogoditi.
Skoro dva sata smo se vozili a da nisam ni po čemu mogao naslutiti kamo idemo. Koji put mi je klopotanje kamenja govorilo da se vozimo po popločenom putu i onda bi mi glatka tiha vožnja odavala asfalt, no osim te promjene nije bilo ničeg što bi mi i najmanje pomoglo u odgonetanju puta. Papir na oba prozora nije propuštao svjetlo a plava je zavjesa bila navučena na staklenu pregradu sprijeda. Bilo je sedam i četvrt kad smo napustili Pall Mall a moj sat mi je pokazao da je deset do devet kad smo se naposljetku zaustavili. Moj suputnik tada spusti prozor pa ugledah niska, nadsvođena vrata s upaljenom svjetiljkom na vrhu. Ponukan da brzo siđem s kočije, ugledao sam kako se vrata otvaraju i već sam bio u kući. Ulazeći, učinilo mi se da vidim travnjak i stabla s obje strane kuće. Je li to privatan posjed ili javna površina ne bih se usudio reći.
Unutra je gorjela obojena plinska svjetiljka ali plamen je bio tako malen da nisam baš mnogo vidio osim da je predvorje prilično veliko i
da na zidovima vise slike. U prigušenom svjetlu spazio sam da je osoba koja nam je otvorila vrata malen, zloćudan, sredovječan muškarac oblih ramena. Kad se okrenuo prema nama, odbljesak svjetla mi je rekao da nosi naočale.
»Harolde, je li ovo gospodin Melas?«, upitao je
»Jeste.«
»Dobro obavljeno! Dobro obavljeno! Ne ljutite se, gospodine Melase, nadam se, ali nismo mogli bez vas. Ako budete prema nama fer, nećete požaliti, ali pokušate li izvesti kakav trik, bog neka vam se smiluje!«
Govorio je grčevito, nervozno popraćajući riječi hihotom, ali mi je nekako ulio više straha od onoga drugoga.
»što želite od mene?«, upitao sam.
»Samo da postavite nekoliko pitanja grčkom gospodinu koji nam je došao u posjet i da nam kažete što je odgovorio. Ali, ne recite ni riječi više no što vam kažemo, ili«, opet je nervozno zahihotao, »bolje bi vam bilo da se niste rodili.«
Govoreći, on otvori vrata i uvede me u sobu koja je bila bogato namještena, ali i ovdje je jedino svjetlo dopiralo sa svjetiljke prigušena plamena. Soba je zacijelo bila velika a kad sam stao na sag, osjetio sam po debljini da mora biti skup. Razaznao sam baršunaste stolice, visok kamin od bijela mramora a uza nj nešto mi se učinilo kao japanski oklop. Pod svjetiljkom je stajala stolica i stariji muškarac mi je rukom pokazao da ondje sjednem. Mlađi nas napusti, ali se ubrzo vrati kroz druga vrata, vodeći gospodina u nekakvom prostranom kućnom ogrtaču koji nam se primicao polako. Kad je stupio u krug prigušena svjetla, što mi je omogućilo da ga bolje vidim, zapanjio me njegov izgled. Bio je mrtvački blijed i strahovito iscrpen s izbuljenim, blistavim očima čovjeka kojemu je duh jači od tjelesne snage. Ali više od njegove fizičke iscrpljenosti zaprepastilo me što mu je lice unaknsno izlijepljeno flasterima, a usta također pokrivena velikim komadom flastera.
»Harolde, imaš li ploču?«, vikne stariji muškarac kad je to neobično stvorenje više palo no sjelo u stolicu. »Jesu li mu ruke slobodne? No,
dobro, daj mu pisaljku. Vi ćete, gospodine Melas, postavljati pitanja, a on će ispisivati odgovore. Ponajprije ga upitajte je li voljan potpisati papir.«
Neznančeve se oči zažariše.
»Nikada«, napisao je grčki na pločicu.
»Ni uz koje uvjete?«, upitah na tiraninov zahtjev.
»Samo ako je u mojoj prisutnosti vjenča grčki svećenik kojeg poznajem.«
Začuh zlokoban hihot.
»Tada znate što vas očekuje?«
Eto, od tih se nekoliko pitanja i odgovora sastojao naš neobični pola izgovoren pola napisan razgovor. Nekoliko puta morao sam ga pitati neće li ipak popustiti i potpisati dokument. Uvijek sam iznova dobivao preziran odgovor. Ali, ubrzo sam došao na sretnu misao. Svakom sam pitanju stao dodavati kratke rečenice — isprva sasvim nevine, samo da provjerim da li jedan od one dvojice išta zapaža, a potom, vidjevši da se ona dvojica ne bune, zaigrao sam mnogo opasniju igru. Naš je razgovor tekao otprilike ovako:
»Tvrdoglavost vam neće mnogo pomoći. Tko ste?«
»Nije me briga. Stranac sam u Londonu.«
»Vaša je sudbina u vašim rukama. Koliko dugo živite ovdje?«
»Neka bude tako. Tri tjedna.«
»Imetak nikada neće biti vaš. Što vas muči?«
»Neću popustiti razbojnicima. Oni me izgladnjuju.«
»Bit ćete slobodni ako potpišete. Čija je ovo kuća?«
»Neću nikad potpisati. Ne znam.«
»Ne činite joj nikakvu uslugu. Kako se zovete?«
»Nek mi to ona kaže. Kratides.«
»Vidjet ćete je ako potpišete. Odakle ste?«
»Tad je nikad neću vidjeti. Iz Atene.«
Da je to trajalo još pet minuta, gospodin Holmes, ja bih im ispred nosa iščeprkao cijelu priču. Već moje slijedeće pitanje moglo je razbistriti slučaj, ali u tome trenutku otvoriše se vrata i neka žena uđe u sobu. Nisam je jasno vidio pa znam tek toliko da je bila visoka i zgodna, tamne kose i da je bila odjevena u nekakvu prostranu bijelu halju.
»Harolde!«, rekla je, govoreći engleski pomalo isprekidano. »Ne mogu više ovdje ostati. Tako je pusto ... O, moj Bože, pa to je Paul!«
Ove je posljednje riječi rekla grčki i u istom trenu neznanac je strgnuo flaster s usta i uzviknu: »Sophy! Sophy!«, potrčavši u ženin naručaj. Zagrljaj im je bio kratkotrajan, doduše, jer je mladić dograbio ženu i izgurao je iz sobe, dok je onaj stariji lako svladao iscrpljenu žrtvu i odvukao je kroz druga vrata. Neko sam vrijeme bio sam u sobi te sam skočio na noge, ponadavši se ne bih li otkrio nekakav trag koji bi mi pomogao da pogodim kakva je to kuća. Srećom, nisam se nikamo maknuo jer, podigavši pogled, ugledao sam starijeg muškarca kako stoji na vratima i netremice me promatra.
»To bi bilo sve, gospodine Melas«, rekao je. »Shvatite da smo vam ukazali povjerenje u poslu vrlo privatne naravi. Ne bismo vas uznemiravali da se naš prijatelj koji govori grčki i koji je počeo pregovore nije morao vratiti na Istok. Bilo nam je prijeko potrebno pronaći nekoga da ga zamijeni i imali smo sreću što smo čuli o vašim sposobnostima.«
Naklonio sam se.
»Ovdje je pet zlatnika«, dodao je idući prema meni, »koji će, nadam se, biti dostojan honorar. Ali upamtite«, upozorio me hihotavo, tapšajući me lagano po prsima, »ako ijednoj ljudskoj duši kažete i riječ o ovome, ijednoj ljudskoj duši, upamtite, neka se vašoj duši smiluje Gospod!«
Ne mogu vam reći koliko je mržnje i strave izazvao u meni taj čovjek beznačajna izgleda. Sad sam ga mogao bolje vidjeti jer je na nj padalo svjetlo sa svjetiljke. Stas mu je kržljav i slabunjav a mala, zašiljena brada zamršena i neuredna. Govoreći izbacuje lice unaprijed
a vjeđe i usne neprestano mu se trzaju. Nisam se mogao oteti dojmu da mu je čudan istrgan smijeh također znak neke živčane bolesti. Sva mu je zloća lica u njegovim očima, čeličnosivim, što hladno blistaju zloćudnom, neizrecivom okrutnošću.
»Znat ćemo ako progovorite o tome«, rekao je. »Imamo svoj način obavještavanja. A sada, kočija vas već čeka i moj će vas prijatelj otpratiti.«
Ponovo sam probrzao kroz predvorje u kočiju i opet sam na tren vidio stablo i vrt. Gospodin Latimer pratio me u stopu i bez riječi sjeo nasuprot meni. Opet smo šutke prevalili neodređenu udaljenost, i to s podignutim prozorima, sve dok se napokon, nešto poslije ponoći, kočija nije zaustavila.
»Gospodine Melase, ovdje ćete izići«, rekao je moj suputnik. »Žao mi je što ću vas ostaviti tako daleko od kuće, ali nemam izbora. Svaki vaš pokušaj da slijedite kočiju može vam samo nauditi.«
Govoreći, otvorio je vrata. Jedva sam uspio iskočiti, a već je kočijaš ošinuo konja i kočija se otkoturala. Iznenađeno sam se osvrnuo. Ostavio me na nekakvoj općinskoj livadi, posutoj tamnim grmovima štipavca. U daljini se protezao niz kuća sa svjetlom tu i tamo u gornjim prozorima. Na drugom sam kraju ugledao crvene signalne svjetiljke željezničke pruge.
Kočija koja me dovezla već mi je odmakla iz vidokruga. Stajao sam osvrćući se i nagađajući gdje li bih to mogao biti, kadli spazih da mi se netko približava iz mraka. Kad se približio, vidio sam da je to željeznički nosač.
»Možete li mi reći gdje smo?«, upitah.
»Wandsworth Common«, odgovori mi.
»Ima li tu kakav vlak za grad?«
»Ako pođete milju ili nešto od Clapham Junctiona«, reče, »stići ćete baš na posljednji vlak do Victorije.«
I to je bio kraj moje pustolovine, gospodine Holmes. Ne znam ni gdje sam bio ni s kim sam razgovarao, niti išta drugo osim ovoga što sam vam ispripovijedao. Ali, znam da se igra prljava igra i želim
pomoći onom nesretniku ako mogu. Cijelu sam priču ispričao gospođinu Mycroftu Holmesu već sutradan ujutro a potom i policiji.
Neko smo vrijeme svi šutjeli, čuvši ovu neobičnu zgodu. Potom Sherlock pogleda brata.
— Jesi li išta poduzeo? — upita.
Mycroft dohvati »Daily News« koje su ležale na stolu uza zid.
»Nagrada očekuje svakog onog tko donese vijesti o boravištu grčkog gospodina imenom Paul Kratides iz Atene koji ne zna govoriti engleski. Slična će se nagrada isplatiti svakome tko donese vijesti o grčkoj dami imenom Sophy. X 2473«. To je objavljeno u svim dnevnicima. Bez odgovora.
Što je s grčkim poslanstvom?
Pitao sam. Ne znaju ništa.
A brzojav šefu atenske policije?
Sherlock posjeduje svu obiteljsku energiju — reče Mycroft okrenuvši se prema meni. — Dakle, ti preuzmi slučaj i obavijesti me ako išta saznaš.
Svakako — odvrati moj prijatelj, ustajući. — Obavijestit ću tebe i gospodina Melasa. Nego, gospodine Melas, da sam na vašem mjestu bio bih oprezan, jer, dakako, po ovom su oglasu saznali da ste ih odali.
Na povratku kući Holmes se zaustavi u telegrafskom uredu i otposla nekoliko brzojava.
Vidite, Watsone — reče mi — večer nije prošla ututanj. Do nekoliko mojih najzanimljivijih slučajeva došao sam posredstvom Mycrofta. Ovaj je problem pomalo izuzetan, iako dopušta samo jedno rješenje.
Nadate li se da ćete ga riješiti?
Dakle, kad već znamo ovoliko, bilo bi zaista nepojmljivo da ne otkrijemo i ostatak. I vi ste zacijelo stvorili neku svoju teoriju kojom tumačite činjenice što smo ih čuli.
Donekle jesam.
Što, dakle, vi mislite?
Nameće mi se misao da je tu mladu Grkinju odmamio mladi Englez imenom Harold Latimer.
Odmamio? Gdje?
Možda u Ateni.
Sherlock Holmes odmahnu glavom. — Taj mladić ne zna ni riječi grčki. Mlada dama umije engleski prilično dobro. Zaključak? Ona je u Engleskoj već neko vrijeme a on nije bio u Grčkoj.
Dobro, dakle, pretpostavimo da je došla u posjet u Englesku i da ju je Harold nagovorio da pobjegne s njim.
To je već vjerojatnije.
Potom je brat, jer pretpostavljam da su oni u takvu srodstvu, doputovao iz Grčke da sredi tu stvar. Nerazborito je pao u ruke mladića i njegova starijeg druga. Oni su ga zgrabili i žele ga nasilno privoljeti da potpiše nekakve papire kojima im predaje djevojčin imetak jer on joj je zacijelo skrbnik. On to ne želi učiniti. Da bi mogli pregovarati s njim. morali su pronaći tumača pa su nabasali na gospodina Melasa, pošto su prije toga imali nekog drugog tumača. Djevojku nisu obavijestili o dolasku brata i ona je za nj saznala tek pukim slučajem.
Izvršno, Watsone! — uzviknu Holmes. — Zaista mislim da niste daleko od istine. Vidite, imamo sve karte i sada se samo moramo bojati da oni u potaji ne učine kakvo nasilje. Ako nam dadu vremena, ulovit ćemo ih.
Ali, kako ćemo pronaći tu kuću?
Dakle, ako je vaš zaključak ispravan, a djevojka se zove ili se zvala Sophy Kratides, neće nam biti teško ući joj u trag. To nam mora biti najveća nada, jer je brat, dakako, potpuni stranac. Očigledno je prošlo neko vrijeme otkako je taj Harold uspostavio odnos s djevojkom, svakako bar nekoliko tjedana, kad je brat u Grčkoj dospio načuti o tome i doputovati u London. Ako su za sve to vrijeme živjeli na istom mjestu, vjerojatno ćemo dobiti odgovor na Mycroftov oglas.
Razgovarajući, stigosmo do naše kuće u Baker Streetu. Holmes se
uspeo prvi pa kad je otvorio vrata, spazih da se iznenadio. Pogledavši preko njegova ramena, bio sam podjednako iznenađen. Njegov brat Mycroft sjedio je u naslonjaču i pušio.
Uđi, Sherlock! Uđite, gospodine — reče uljudno se nasmiješivši kad je ugledao naša iznenađena lica. — Ne očekuješ toliko energije od mene, zar ne, Sherlock? Ali ovaj me slučaj nekako privlači.
Kako si stigao?
Pretekao sam vas u dvokolici.
Zar se što novo dogodilo?
Dobio sam odgovor na oglas.
Ah!
Da, stigao je nekoliko minuta poslije vašeg odlaska.
I što si saznao?
Mycroft Holmes izvuče komad papira.
Evo ga ovdje — reče — napisan je perom na žućkastom regalpapiru a napisao ga je sredovječan čovjek slabe konstitucije.
»Gospodine«, on piše, »odgovarajući na vaš oglas iz današnjih novina, dopustite da vas obavijestim da vrlo dobro poznajem mladu damu o kojoj je riječ. Ako se potrudite da me posjetite, mogao bih vam ispričati neke pojedinosti iz njene žalosne priče. Sada ona živi u kući The Myrtles u Beckenhamu. S poštovanjem J. Davenport.«
Napisao je to u Lower Brixtonu — reče Mycroft Holmes. — Ne misliš li, Sherlock, da bismo se mogli odvesti do njega i saznati te pojedinosti?
Dragi moj Mycroft, bratov život je sada važniji od sestrine priče. Mislim da bismo morali potražiti inspektora Gregsona u Scotland Yarđu i zatim poći ravno u Beckenham. Znamo da jednog čovjeka zlostavljaju nasmrt i svaka bi minuta mogla biti dragocjena.
Bit će bolje da putem pokupimo gospodina Melasa — predložih. — Mogao bi nam ustrebati kao tumač.
Izvrsno — reče Sherlock Holmes. — Pošaljite momka po kočiju
i odmah krećemo. — Govoreći, otvorio je ladicu stola i tada spazih da je turnuo revolver u džep. — Da — reče, odgovorivši na moj pogled — prema onome što smo čuli, rekao bih da imamo posla s posebno opasnom bandom.
Već se smračilo kad smo stigli u Pall Mall do stana gospodina Melasa. Neki ga je gospodin malo prije posjetio te je izišao.
Možete li nam reći kamo? — upita Mycroft Holmes.
Ne znam, gospodine — odgovori žena koja nam je otvorila vrata. — Znam samo da se s tim gospodinom odvezao u kočiji.
A je li taj gospodin rekao svoje ime?
Nije, gospodine.
Nije li to možda visok, zgodan, tamnokos mladić?
O, ne, gospodine, posjetio ga je nizak gospodin s naočalima, tankih obraza, ali vrlo ugodan u ophođenju jer se govoreći neprestano smijao.
Pođimo! — povika Sherlock Holmes naglo. — Ovo postaje ozbiljno! — primijeti kad smo se vozili prema Scotland Yardu. — Ti su ljudi ponovo ščepali Melasa. On nije čovjek fizičke hrabrosti kao što to oni iz sinoćnjeg iskustva dobro znaju. Onaj je divljak podoban da ga terorizira bez oklijevanja. Nema sumnje, potrebna im je njegova profesionalna usluga, ali upotrijebivši ga, mogli bi odlučiti da ga kazne zbog onoga što drže izdajstvom.
Nadali smo se da bismo putujući vlakom mogli stići u Beckenham u isto vrijeme kao i kočijom, ili čak i prije. U Scotland Yardu smo, međutim, cijeli sat izgubili da dođemo do inspektora Gregsona i dobijemo službena ovlaštenja za ulazak u kuću. Bilo je četvrt do deset kad smo se nas četvorica našli na London Bridgeu a deset i pol kad smo izišli iz vlaka u Bechenhamu. Prevalivši još pola milje fijakerom, stigli smo do posjeda »The Myrtles«, velike tamne zgrade podalje od ceste. Tu smo napustili fijaker i zajedno krenuli po puteljku.
Svi su prozori u mraku — primijeti inspektor. — Kao da je kuća napuštena.
Naše su ptičice otprhnule i gnijezdo je prazno — reče Holmes.
Kako znate?
Kočija pretrpana prtljagom prošla je ovim puteljkom nema ni jedan sat.
Inspektor se nasmija. — I ja sam pri svjetlu svjetiljke na vratima vidio tragove kotača, ali odakle vam sad još i prtljaga?
Tad ste mogli zapaziti i tragove kotača u drugom smjeru. Ali onaj trag što vodi prema izlazu mnogo je dublji, i to toliko dublji da možemo sa sigurnošću reći da je u kočiji bio popriličan teret.
— Tu ste me malko prešli — reče inspektor slegnuvši ramenima.
Ova vrata neće biti lako otvoriti. Ali pokušat ćemo ako ne uspijemo nikog dozvati.
On glasno zalupa alkom i povuče zvono, ali bez uspjeha. Holmes se izgubio, no vratio se za nekoliko minuta.
Otvorio sam prozor — reče.
Sva sreća, gospodine Holmes, što ste na strani pravde a ne protiv nje — primijeti inspektor opazivši kako je spretno moj prijatelj otvorio zasun na prozom. — Dakle, mislim da u ovakvim okolnostima možemo ući i ne čekajući da nas pozovu.
Jedan za drugim ušli smo u veliku sobu, očigledno onu istu u kojoj je bio gospodin Melas. Inspektor je upalio ručnu svjetiljku pa smo na slabom svjetlu mogli razabrati dvoja vrata, zavjesu, svjetiljku i japanski oklop što ih je opisao Melas. Na stolu su stajale dvije čaše, prazna boca brendija i ostaci jela.
Što je to? — iznenada upita Holmes.
Svi smo se umirili i stali osluškivati. Tiho je stenjanje dopiralo odnekud ponad naših glava. Holmes pohita prema vratima i iziđe u predvorje. Potmuli je zvuk dopirao s kata. On potrča gore, inspektor i ja njemu za petama dok nas je njegov brat Mycroft slijedio brzinom koliko mu je dopuštala težina.
Na katu smo ugledali troja vrata a iz središnjih su dopirali oni zlokobni zvukovi koji su tonuli u tiho mumljanje da bi se opet uspinjali u resko šištanje. Vrata su bila zaključana, ali je ključ bio izvana. Holmes naglo otvori vrata i uleti u sobu, ali u trenu se vrati s rukom na grlu.
Ugljen! — povika. — Pričekajte. Izvjetrit će se.
Provirivši unutra, vidjeli smo da jedino svjetlo u sobi dopire od prigušena plava plamena što izvire iz mala mjedena tronošca u sredini sobe. Plamen je bacao plavkast, neprirodan krug na pod dok smo u sjeni straga ugledali nejasne obrise dviju spodoba koje su se stiskale uza zid. Kroz otvorena vrata grunuo je strašan, otrovan smrad te smo stali loviti zrak i kašljati. Holmes pohita na vrh stepenica i otvori prozor da uđe svjež zrak a potom, uletjevši u sobu, širom otvori prozor i izbaci u vrt mjedeni tronožac.
Za tren ćemo moći ući — zasopće izletjevši na hodnik. — Gdje je svijeća? Sumnjam da smijemo kresnuti šibicu. Mycroft, drži svjetiljku kraj vrata a mi ćemo ih iznijeti. Sad!
Trkom smo stigli do zatrovanih ljudi i izvukli ih u hodnik. Obojica su bili u nesvijesti, lica su im bila otečena, usne modre a oči izbuljene. Toliko su bili iznakaženi da bismo teško, da nije bilo njegove crne brade i krupna stasa, u jednom od njih prepoznali tumača grčkog jezika koji se tek prije nekoliko sati oprostio od nas u Diogenovu klubu. Ruke i noge bile su mu čvrsto vezane a nad jednom je obrvom imao modricu od snažna udarca. Drugi, svezan na isti način, bio je visok muškarac u posljednjem stadiju iscrpenosti a lice mu je bilo smiješno izlijepljeno flasterom. Prestao je stenjati kad smo ga spustili i jedan mi je pogled bio dostatan da shvatim da je, bar što se njega tiče, naša pomoć stigla prekasno. Gospođin Melas je, međutim, još bio živ i uz pomoć amonijaka i brendija za manje od sata imao sam zadovoljstvo da vidim kako otvara oči i shvatim da sam ga svojom rukom izvukao iz tamne doline u kojoj se sastaju sve staze.
Ono što nam je imao reči bilo je vrlo jednostavno i ta je njegova priča samo potvrdila naše pretpostavke. Ušavši k njemu, surovi posjetilac je izvukao iz rukava kratku tešku palicu i toliko mu straha utjerao u kosti da ga je drugi put kidnapirao. Uistinu, hihotavi je grubijan tako hipnotički djelovao na nesretnog lingvista da ovaj nije mogao govoriti o njemu a da mu se ruke ne zatresu a obrazi poblijede. Brzo ga je odvezao u Beckenham pa je opet poslužio kao tumač u drugom, još dramatskijem razgovoru u kojem su dva Engleza prijetila zatočeniku trenutačnom smrću ako ne pristane na njihove zahtjeve. Naposljetku, vidjevši da odolijeva svim prijetnjama, vratili su ga u
njegov zatvor a potom su, prigovorivši Melasu zbog izdaje za koju su saznali iz novinskog oglasa, udarili tumača batinom i on se dalje više ničega nije sjećao sve do trenutka kad je iznad sebe ugledao spasitelje.
I to je bio neobičan slučaj tumača grčkog jezika. Rješenje toga slučaja još obavija tajna. Povezavši se s gospođinom koji je odgovorio na oglas, saznali smo da nesretna mlada dama potječe iz imućne grčke obitelji i da je bila u posjetu nekim engleskim prijateljima. Za svoga boravka u Engleskoj upoznala je mladog Harolda Latimera, koji je ovladao njome i potom je nagovorio da pobjegne s njim. Njeni prijatelji, zgranuti zbog razvoja događaja, zadovoljili su se time da obavijeste njena brata u Ateni i potom su oprali ruke. Stigavši u Englesku, brat se nesmotreno predao na milost i nemilost Latimeru i njegovu suučesniku koji se zove Wilson Kemp i čovjek je najmračnije prošlosti. Spoznavši da je zbog nepoznavanja našega jezika bespomoćan, ta su ga dvojica držala u zatočeništvu te su okrutnošću i izgladnjivanjem pokušali natjerati da potpiše darovnicu kojom im predaje i svoj i sestrin imetak. Držali su ga u kući bez djevojčina znanja a flasteri na licu imali su poslužiti kao kamuflaža u slučaju da ga ona na tren ipak vidi. Svojim ženskim ćutilima i kroz tu masku ona ga je prepoznala čim ga je prvi put vidjela, što se dogodilo za tumačeva prvog posjeta. Jadna je djevojka, dakako, i sama bila zatočenica jer u kući nije bilo nikog do čovjeka koji je služio kao kočijaš i njegove žene, a oboje su bili oruđe u rukama zlikovaca. Shvativši da je tajna otkrivena i da ne mogu slomiti zatočenika, dva su zlikovca pobjegla zajedno s djevojkom iz unajmljene kuće, osvetivši se prije toga, kako su mislili, i čovjeku koji im se usprotivio i onome drugome koji ih je izdao.
Nekoliko mjeseci poslije toga dobili smo iz Budimpešte neobičan novinski izrezak. U njemu se opisivao tragičan kraj dvojice Engleza koji su doputovali zajedno s nekom ženom. Obojica su bila izbodena i mađarska je policija držala da su se očigledno žučno posvadili i jedan drugoga izranjavali nasmrt. Pretpostavljam, međutim, da Holmes misli sasvim drugačije. On sve do današnjeg dana drži da bi valjalo potražiti mladu Grkinju jer tek bi se tada saznalo kako je osvećeno sve ono zlo što su ga pretrpjeli ona i njen brat.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Srebrna Zvijezda-Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:28 am





POMORSKI UGOVOR

Juli koji je uslijedio poslije moga vjenčanja vrijedi upamtiti zbog tri zanimljiva slučaja u kojima mi je bilo dopušteno da drugujem sa Sherlockom i proučim njegove metode. Našao sam ih u svojim bilješkama pod naslovima »Pustolovina druge mrlje«, »Pustolovina pomorskog ugovora« i »Pustolovina umornog kapetana«. S prvim od njih, međutim, povezani su tako važni interesi i u nj je upleteno toliko mnogo pripadnika najodličnijih obitelji kraljevstva, da se još mnogo godina neće moći iznijeti u javnost. Ipak, nijedan od slučajeva kojima se Holmes bavio ne ilustrira tako jasno vrijednost njegove analitičke metode niti se tako snažno dojmio njegovih znanaca. Još i danas, gotovo od riječi do riječi, pamtim razgovor u kojem je Holmes objasnio slučaj monsieureu Dubuqueu iz pariške policije i Frilzu von Waldbaumu, poznatom stručnjaku iz Danziga, a koji su dotad trošili snagu na ono što se pokazalo sporednim. No, morat će doći novo stoljeće pa da se priča može u miru ispričati. U međuvremenu, prijeći ću na drugi slučaj s popisa; svojedobno se činilo da bi i on mogao biti od nacionalne važnosti a popratilo ga je nekoliko incidenata što mu daje jedinstven značaj.
U toku školovanja bio sam prisan s dječakom koji se zvao Percy Phelps; bio je otprilike moje dobi ali dva razreda ispred mene. Bio je to pametan momak, odnosio je sve nagrade što ih je škola mogla dati te je na kraju dobio i stipendiju i tako nastavio briljantnu karijeru u Cambridgeu. Koliko se sjećam, imao je izvanredne veze. Još kao dječaci svi smo znali da je njegov ujak lord Holdhurst, veliki konzervativni političar. To sjajno srodstvo nije mu dobrodošlo u školi, naprotiv, čini se da nas je posebno zabavljalo da ga natjeravamo po igralištu i udaramo vrbovim prutom po potkoljenicama. Ali, bilo je drugačije kad je krenuo u svijet. Načuo sam da je svojim sposobnostima i utjecajem stekao dobar položaj u ministarstvu vanjskih poslova a potom mi se posve izbrisao iz sjećanja sve dok me slijedeće pismo nije na nj podsjetilo.
»Briarbrae, Woking
Moj dragi Watsone, pretpostavljam da se još sjećaš »Punoglavca«
Phelpsa koji je bio u petom kad si ti bio u trećem razredu. Možda si čak čuo da sam, zahvaljujući ujakovu utjecaju, dobio dobar posao u ministarstvu vanjskih poslova te da sam stekao povjerenje i poštovanje. Ali, tako je bilo donedavno sve dok strašna nesreća nije iznenada zaprijetila mojoj karijeri.
Neće biti nikakve koristi od toga da opisujem pojedinosti tog nemilog događaja. Ako prihvatiš moju molbu, vrlo je vjerojatno da ću ti ih i tako ispripovijedati. Tek sam se oporavio od upale mozga koja je trajala devet tjedana i još sam jako slab. Da li bi mogao dovesti svoga prijatelja gospodina Holmesa u posjet? Rado bih čuo što on misli o mome slučaju, iako me mjerodavni uvjeravaju da se više ništa ne može učiniti. Molim te, pokušaj ga dovesti ovamo što prije. Sve dok živim u ovoj strašnoj napetosti svaka se minuta čini kao sat. Uvjeri ga da savjet ne tražim tek sada zato što bih možda potcjenjivao njegove sposobnosti, već zato što nisam bio priseban otkako sam doživio udarac. Sad opet bistro mislim, iako se ne smijem ni sjetiti onoga što mi se dogodilo da ne bih opet zapao u groznicu. Još sam tako slab da, kako vidiš, netko drugi mora umjesto mene pisati. Molim te pokušaj ga nagovoriti i dovedi ga. Tvoj stari školski drug Percy Phelps.«
Nešto me je posebno dirnulo dok sam čitao pismo, osjetio sam nešto kao sućut zbog ponovljenih vapaja da dovedem Holmesa. Moje je ganuće bilo toliko da bih pokušao nagovoriti Holmesa i tada kada bi takav pokušaj bio i tko zna koliko težak. Ali, dakako, dobro sam znao da Holmes silno voli svoj posao te je uvijek toliko spreman pružiti pomoć da nijedan njegov klijent ne bi mogao biti spremniji da je primi. Moja se žena složila sa mnom da ne smijem gubiti ni trena već da što prije iznesem slučaj Holmesu pa sam se već sat poslije doručka ponovo našao u starom stanu u Baker Streetu.
Odjeven u jutarnji ogrtač Holmes je sjedio za stolom uza zid udubljen u neki kemijski pokus. Velika svijena retorta divlje je ključala na plavkastom plamenu Bunsenova plamenika a destilirane kapljice kondenzirale su se u dvolitarsku posudu s ljestvicom za mjerenje tekućina. Moj prijatelj jedva da je podigao pogled kad sam ušao, a ja shvatih odmah očiglednu važnost pokusa te sjedoh u naslonjač odlučivši da pričekam. Zgrabio bi iz ove ili one boce, izvukao staklenom pipetom po nekoliko kapi i napokon je na stol stavio
epruvetu s nekakvom otopinom. U desnoj je ruci držao listić lakmusova papira.
Došli ste u kritičnom trenutku, Watsone — reče. — Ako papir ostane plav, sve je dobro. Ako pocrveni, to znači ljudski život. — Spusti papirić u epruvetu i ona u trenutku promijeni boju u mutnu prljavorumenu. — Hm, to sam i mislio! Odmah ću vam biti na usluzi, Watsone. Duhan je u perzijskoj papuči. — Okrenu se prema stolu i načrčka nekoliko brzojava te ih preda poslužitelju. Potom se baci u stolicu meni nasuprot, privuče koljena te sklopi ruke iznad dugačkih, tankih potkoljenica.
Sasvim obično malo ubojstvo — reče. — Vi imate nešto bolje, pretpostavljam. Vi ste, Watsone, burevjesnik zločina. O čemu je riječ?
Pružih mu pismo i on ga pročita skrajnje napetom pažnjom.
Ne kazuje nam mnogo, zar ne? — primijeti, vraćajući mi pismo.
Jedva nešto malo.
Pa ipak, rukopis je zanimljiv.
Ali, rukopis nije njegov.
Točno. To je ženski rukopis.
Muški zacijelo — kliknuh.
Ne, ženski, i to od žene rijetka karaktera. Vidite, u početku istrage nije nevažno saznati da vam je klijent u bliskoj vezi s nekim koji ima, bilo po dobru bilo po zlu, izuzetnu narav. Već sam se zainteresirao za slučaj. Ako ste spremni, odmah ćemo krenuti u Woking i posjetiti toga diplomata koji je u tako lošem stanju i damu kojoj je diktirao ovo pismo.
Imali smo sreću i ulovili jutarnji vlak na stanici Waterloo i za nešto manje od sata našli se među jelama i vrijeskom Wokinga. Pokazalo se da je Briarbrae velika zasebna zgrada na prostranom zemljištu, udaljena nekoliko minuta hoda od stanice. Pošto smo dali posjetnice, uveli su nas u elegantnu radnu sobu u kojoj nam se poslije nekoliko minuta pridružio prilično krupan muškarac gostoljubivo nas pozdravivši. Mogao je biti bliže četrdesetim nego tridesetim godinama, ali obrazi su mu bili toliko rumeni a oči tako vesele da je u sebi još
imao nešto od zdepasta i nestašna dječaka.
Tako mi je drago što ste došli — reče ljubazno, zdušno nam stišćući ruke. — Percy se propitkuje o vama cijelo jutro. Ah, jadni momak, lovi se za svaku slamčicu. Njegov otac i mati zamolili su me da vas dočekam jer je već i sam spomen toga događaja za njih bolan.
Još nismo čuli nikakve pojedinosti — primijeti Holmes. — Pretpostavljam da vi niste član obitelji.
Naš domaćin se iznenadi a potom se oborivši pogled nasmija.
Dakako, vidjeli ste monogram J. H. na dugmetima — reče. — Na tren sam pomislio da ste vrlo domišljati. Ime mi je Joseph Harrison pa kako će se Percy oženiti mojom sestrom Annie, bit ću s njim u srodstvo. Moju ćete sestru naći u njegovoj sobi jer ona ga je svojeručno njegovala cijela ova dva protekla mjeseca. Možda će biti bolje da odmah pođemo k njemu jer znam koliko je nestrpljiv.
Soba u koju nas je poveo bila je na istom katu kao i radna soba. Dijelom bila je uređena kao dnevna a dijelom kao spavaća soba sa skladno razmještenim cvijećem u svakom kutu. Mlad čovjek, vrlo blijed i iznuren, ležao je na sofi pokraj otvorena prozora kroz koji su dopirali bujan miris vrta i blag ljetni zrak. Neka je žena sjedila pokraj njega; ustala je kad smo ušli.
Da izađem, Percy? — upita.
On zgrabi njenu ruku da je zadrži. — Kako si, Watsone? — reče srdačno. — Nikad te ne bih prepoznao pod tim brkom a usuđujem se reći da se ni ti baš ne bi zakleo da sam to ja. Pretpostavljam da je gospodin tvoj slavni prijatelj Sherlock Holmes?
Predstavih Holmesa s nekoliko riječi te obojica sjedosmo. Krupan mladić nas je napustio, ali njegova sestra ostala je u sobi i dalje držeći bolesnika za ruku. Bila je naočita žena, malko preniska i predebela a da bi bila skladna, ali s predivnom maslinastom puti, velikim, tamnim talijanskim očima i bujnom zagasitocrnom kosom. U usporedbi s njenim punim bojama, blijedo lice njena druga djelovalo je još izmučenije.
— Ne želim vam oduzimati vrijeme — reče on, uspravivši se na sofi. — Prijeći ću odmah na stvar bez ikakva uvoda. Bio sam sretan i
uspješan čovjek, gospodine Holmes, nadomak ženidbi, kad li je iznenadna i strašna nesreća uništila sve moje životne izglede.
Kao što vam je Watson možda rekao, radio sam u ministarstvu vanjskih poslova i zahvaljujući utjecaju svoga ujaka, lorda Holdhursta, brzo sam napredovao do odgovorna položaja. Kad je moj ujak postao ministar vanjskih poslova u ovoj vladi, dao mi je nekoliko povjerljivih zadataka pa kako sam ih izveo uspješno, stekao je naposljetku duboko povjerenje u moje sposobnosti i umješnost.
Otprilike prije deset tjedana, ili točnije 23. maja, pozvao me u svoju privatnu sobu i, čestitavši mi na uspješno obavljenom poslu, obavijestio me da ima za mene novi povjerljivi posao.
»Ovo«, rekao je uzevši iz ormara sivi smotak papira, »ovo je original tajnog ugovora između Engleske i Italije o kojem se, moram sa žaljenjem primijetiti, već nešto šuškalo u novinama. Silno je važno da više ništa ne dopre u javnost. Francuska ili ruska ambasada platile bi goleme svote da saznaju sadržaj ovih papira. Dokument ne bi napuštao moj ured da nam nije neophodan prijepis. Imate li pisaći stol u uredu?«
»Imam, gospodine.«
»Tada uzmite ugovor i zaključajte ga u stol. Uredit ću da ostanete u uredu poslije uredovnog vremena pa ćete moći načiniti prijepis ne izlažući se opasnosti da to netko opazi. Kad to obavite, zaključajte original i prijepis u stol i sutra ujutro ih donesite meni osobno.«
Uzeo sam papire i ...
Oprostite trenutak — reče Holmes — jeste li razgovarali nasamu?
Sasvim.
U velikoj sobi?
Devet na devet metara.
U sredini?
Da, otprilike.
I govorili ste tiho?
Moj ujak uvijek govori prilično tiho. Ja jedva da sam i progovorio.
Hvala — reče Holmes, sklopivši oči — molim nastavite.
Učinio sam onako kako mi je ujak naredio i pričekao da odu ostali činovnici. Jedan od kolega iz sobe, Charles Gorot, imao je zaostataka i morao ih je završiti pa sam ga ostavio u uredu i izišao na večeru. Kad sam se vratio, nije ga više bilo. Htio sam što prije obaviti posao jer sam znao da je Joseph, gospodin Harrison kojeg ste malo prije upoznali, u gradu i da će putovati u Woking vlakom u jedanaest navečer pa sam htio, ako bude ikako moguće, i ja uloviti taj vlak.
Kad sam izvukao ugovor, već sam na prvi pogled vidio da je toliko važan da se moga ujaka ne može obijediti zbog pretjerivanja. Ne ulazeći u pojedinosti, mogu reći da ugovor određuje stav Velike Britanije prema Trojnom savezu i zacrtava politiku što će je ona voditi u slučaju da francuska flota nadmaši talijansku u Sredozemnom moru. Ugovor se bavi samo pomorskim pitanjima. Na kraju su potpisi visokih ličnosti koje su ga sklopile. Pogledom sam preletio ugovor i dao se na posao da ga prepišem.
Dugačak je to dokument, napisan francuskim jezikom u dvadeset šest odijeljenih točaka. Prepisivao sam što sam brže mogao, ali do devet sati prepisao sam samo devet točaka pa mi se činilo da nema nade da ću uloviti vlak. Bio sam pospan i trom, dijelom zbog večere ali dijelom i zbog umora poslije duga radna dana. Šalica kave razbistrila bi mi mozak. Vratar ostaje cijele noći u sobici u podnožju stepeništa i obično na špiritijeri spravlja kavu za službenike koji ostaju raditi prekovremeno. Stoga sam povukao zvonce da ga pozovem.
Iznenadio sam se što se na moj poziv odazvala žena, visoka, postarija žena gruba lica s pregačom o pasu. Objasnila mi je da je vratarova žena i da obavlja posao čistačice, pa sam od nje naručio kavu.
Prepisao sam još dvije točke a zatim postavši još pospaniji, ustao sam i prošetao gore-dolje da protegnem noge. Moja kava još nije stigla pa sam stao nagađati zbog čega toliko kasni. Otvorivši vrata, krenuo sam niz hodnik da to ustanovim. Taj je hodnik ravan i slabo osvijetljen a iz moje se sobe može izići samo u nj. Hodnik završava kružnim
stepenicama a vratarska je loža u predvorju na dnu stepeništa. Na sredini stepeništa malo je odmorište na koje pod pravim kutem izlazi drugi hodnik. Taj drugi hodnik završava stepenicama što vode na sporedni ulaz za poslugu a kao prečacem njime se služe i činovnici kad dolaze iz Charles Streeta.
— Evo grubog tlocrta hodnika i stepeništa.
Hvala. Mislim da vas mogu dobro slijediti — reče Sherlock Holmes.
Silno je važno da obratite pažnju na to što slijedi. Spustio sam se niza stepenice do predvorja gdje sam našao vratara kako čvrsto spava u sobici, dok je lončić bijesno ključao na špiritijeri izbacujući vodu na pod. Ispružio sam ruku da prodrmam vratara koji je i dalje mimo spavao, kadli nad njegovom glavom glasno zazvoni zvono i on se probudi.
»Gospodine Phelps!«, trgnuo se on, pogledavši me zaprepašteno.
»Sišao sam da vidim je li gotova moja kava.«
»Stavio sam lončić da voda zavrije i zaspao, gospodine.« Zagledao se u mene a potom u zvono koje se još njihalo a na licu mu se čitala sve veća zbunjenost.
»Ako ste vi ovdje, gospodine, tko je onda povukao zvono?« upitao
me.
»Zvono?«, nisam odmah shvatio. »Kakvo zvono?«
»To je zvono vaše sobe.«
Učinilo mi se da me za srce ščepala hladna ruka. Netko je, dakle, u sobi a u njoj moj dragocjeni ugovor leži na stolu. Izbezumljeno sam potrčao stepenicama i kroz hodnik. U hodniku nije bilo nikoga, gospodine Holmes. Nikoga nije bilo ni u sobi. Sve je bilo onako kako sam ostavio, jedino su papiri, povjereni mi na brigu, nestali sa stola na kojem sam ih ostavio. Prijepis je bio ondje, ali original je nestao.
Holmes se uspravi u stolici i protrlja dlanove. Znao sam da je problem sasvim po njegovu ukusu.
Molim, što ste zatim učinili? — promrmlja.
Odmah sam znao da je lopov morao doći po stepenicama što vode do sporednog ulaza. Jer da je došao drugim putem, morao bih ga susresti.
Odbacili ste mogućnost da se dotad skrivao u sobi ili u hodniku za koji ste sami malo prije rekli da je polumračan?
To je posve nemoguće. Ni miš se ne bi mogao sakriti ni u sobi niti u hodniku. Ondje nema nikakva zaklona.
Hvala. Molim, nastavite.
Zaključivši po mome blijedom licu da sam se prestrašio zbog strašne slutnje, vratar se uspeo za mnom. Obojica smo zatim potrčali niz hodnik i dalje niza stepenice što vode u Charles Street. Vrata na dnu bila su zatvorena, ali nezaključana. Naglo smo ih otvorili i istrčali. Jasno se sjećam da se u tome trenutku zvono s obližnje crkve triput oglasilo. Bilo je četvrt do deset.
To je strahovito važno — reče Holmes, pribilježivši nešto na orukavlje košulje.
Noč je bila vrlo mračna i padala je sitna, topla kiša. U Charles Streetu nije bilo nikoga, ali gust je promet, kao i uvijek, tekao po Whitehallu. Onako gologlavi pohitali smo pločnikom i dolje na uglu naišli na policajca.
»Počinjena je pljačka«, dahnuo sam. »Izuzetno važan dokument ukraden je iz ministarstva vanjskih poslova. Je li tko prošao ovim putem?«
»Gospodine, stojim ovdje četvrt sata«, odgovorio mi je policajac.
»Samo je jedna osoba prošla za to vrijeme, neka žena, visoka i postarija, ogrnuta šarenim vunenim rupcem.«
»Ah, pa to je moja žena!«, uzviknuo je vratar. »Zar više nitko nije prošao?«
»Ne, nitko.«
»Tad je lopov morao krenuti drugim putem«, povikao je momak povukavši me za rukav.
Ali još nisam bio zadovoljan a njegovi pokušaji da me odvuče pojačali su moju sumnju.
»Kojim je putem krenula?«, upitao sam glasno.
»Ne znam, gospodine. Vidio sam da je prošla, ali nisam imao posebna razloga da je motrim. Činilo mi se da je u žurbi.«
»Kad je to bilo?«
»O, prije nekoliko minuta.«
»Nije viŠe od pet?«
»Dakle, ne bi moglo biti više od pet.«
»Samo gubite vrijeme, gospodine, a sada je svaka minuta važna«, doviknuo mi je vratar. »Možete mi vjerovati na riječ da moja stara nema s tim nikakve veze. Pođimo na drugi kraj ulice. Dobro, ako nećete, ja ću sam«, rekavši to potrčao je u drugom smjeru.
Ali odmah sam potrčao za njim i zgrabio ga za rukav:
»Gdje stanujete?«
»Ivy Lane 16 u Brixtonu«, odgovorio je, »ali, gospodine Phelps, ne dopustite da vas odvuče lažan trag. Pođimo do drugog kraja ulice i pogledajmo možemo li ondje nešto saznati.«
Ništa nisam mogao izgubiti ako ga poslušam. Zajedno s policajcem požurili smo na drugi kraj ulice, ali ondje smo naišli na gust promet,
mnogo je ljudi prolazilo u oba smjera, ali svi su se samo žurili da u tako vlažnoj noći što prije stignu na neko sigurno mjesto. Nitko nije ondje stajao pa nismo imali koga upitati je li tko prošao.
Potom smo se vratili u ured i pretražili hodnik i stepenište. Hodnik što vodi do moje sobe pokriven je svijetlim linoleumom na kojem se lako ostavljaju tragovi. Pažljivo smo ga pregledali ali nismo našli nikakav obris stopa.
Je li kiša padala cijelu večer?
Padala je od prilike sedam sati.
Kako onda žena koja je ušla u vašu sobu u devet nije ostavila tragove svojih blatnih cipela?
Drago mi je što ste to upitali. I ja sam o tome razmišljao. čistačice obično skidaju cipele u portirnici i navlače pustene papuče.
To smo, dakle, objasnili. Znači, nije bilo tragova, iako je noć bila vlažna? Lanac događaja je zaista izuzetno zanimljiv. Što ste zatim poduzeli?
Pretražili smo i sobu. Nigdje nema tajnih vrata a prozori su gotovo devet metara od zemlje. Oba su prozora bila iznutra zatvorena. Cijeli je pod prekriven sagom pa prema tome u njemu ne mogu postojati preklopna vrata a strop je uobičajen, bijelo okrečen. Dajem život da je onaj tko je ukrao papire mogao ući samo kroz vrata.
A što je s kaminom?
Nema ga. U sobi je obična peć. Konopac zvona visi desno od moga stola. Onaj koji ga je povukao morao je doći do stola. Ali, zašto bi ijedan lopov povukao zvono? To je zaista nerješiva tajna.
Slučaj je zaista neobičan. Što ste zatim poduzeli? Pretpostavljam da ste pregledali sobu, tražeći nije li uljez ostavio kakve tragove, opušak cigare, zaboravljenu rukavicu, ukosnicu ili bilo kakvu drugu sitnicu.
Nije bilo ničeg takvog.
Nikakva mirisa?
Pa, nismo se toga sjetili.
Ah, miris duhana mogao bi nam mnogo pomoći u istrazi.
Nikad nisam pušio, pa mislim da bih osjetio da je u sobi mirisalo na duhan. Nije bilo apsolutno nikakva traga. Jedina opipljiva činjenica bila je da je vratareva žena, ime joj je gospođa Tangey, žurno napustila zgradu. Vratar je njen odlazak pokušao objasniti tvrdnjom da ona uvijek odlazi kući u to vrijeme. Pretpostavljajući da je ona uzela papire, policajac i ja smo se složili da bi bilo najbolje zgrabiti ženu prije no što ih se ona oslobodi.
Do tog je vremena i Scotland Yard već bio obaviješten pa je stigao gospodin Forbes, detektiv, i energično preuzeo slučaj. Unajmili smo dvokolicu i za pola sata stigli na adresu što smo je dobili od vratara. Neka mlada žena otvorila nam je vrata, bila je to najstarija kći gospođe Tangey. Njena se majka još nije bila vratila, pa nas je uvela u uličnu sobu da je pričekamo.
Poslije otprilike deset minuta začuli smo kucanje na vratima i tad smo učinili ozbiljnu grešku za koju sebe okrivljujem. Umjesto da sami otvorimo vrata, dopustili smo da to učini djevojka. Čuli smo kako je rekla: »Majko, ovdje su dva gospodina koja te čekaju«, i odmah zatim smo čuli bat koraka kako brzaju niz hodnik. Forbes je naglo otvorio vrata i obojica smo utrčali u dvorišnu sobu ili kuhinju, ali je žena stigla prije nas. Izazovno je zurila u nas, a onda me je odjednom prepoznala i na licu joj se pojavio izraz duboka iznenađenja.
»Što, nije li to gospodin Phelps iz ureda!«, uzviknula je.
»Hajde, hajde, što ste mislili tko smo kad ste onako pobjegli pred nama?«-, upitao ju je moj pratilac.
»Pomislila sam da ste mešetari«, odgovorila je. »Imali smo nekih neprilika s trgovcem.«
»To baš nije dobro«, rekao joj je Forbes. »Imamo razloga povjerovati da ste uzeli važne papire iz ministarstva vanjskih poslova te ste potrčali ovamo da ih se oslobodite. Morate poći s nama u Scotland Yard da vas pretraže.«
Uzalud je protestirala i opirala se. Stigla je kočija i sve troje smo se vratili u grad. Prije toga smo pregledali kuhinjsku peć da nije možda tu bacila papire dok je još bila sama u kuhinji. Nije bilo nikakvih tragova
ni pepelu niti komadićima papira. Kad smo stigli u Scotland Yard, odmah smo čistačicu predali ženskoj službenici na pretres. Čekao sam umirući od napetosti. Službenica nije našla ni traga papirima.
Tada sam prvi put shvatio do kraja u kakvoj sam teškoj situaciji. Dotad sam nešto poduzimao i to mi je potisnulo misli. Bio sam tako uvjeren da ću se brzo dokopati ugovora da se nisam usuđivao ni razmišljati o tome što će se dogoditi ako ga ne nađem. Ali, sad se odjednom više ništa nije moglo učiniti i imao sam vremena da shvatim svoj položaj. Bio je strašan! Ovaj Watson ovdje će vam reći da sam bio nervozan, osjetljiv dječak. To mi je u prirodi. Sjetio sam se ujaka i njegovih kolega u kabinetu, sjetio sam se koliku sam sramotu nanio njemu, svakome tko je u vezi sa mnom. što mi vrijedi ako sam žrtva neobična slučaja? Nikakvi slučajevi nisu dopušteni kad su diplomatski interesi u pitanju. Uništen sam, sramno, beznadno uništen. Ne znam više što sam radio. Pretpostavljam da sam napravio scenu. Blijedo se sjećam skupine službenika što su se okupili oko mene pokušavajući me utješiti. Jedan se od njih odvezao sa mnom do stanice Waterloo i ispratio me na vlak za Woking. Uvjeren sam da bi pošao sa mnom da istim vlakom nije putovao doktor Ferrier koji stanuje u mojoj blizini. Doktor je najljubaznije preuzeo brigu o meni i dobro je što je to učinio jer sam dobio napad na stanici, a prije no što smo stigli do kuće, već sam bio pomahnitao.
Možete zamisliti što se ovdje događalo kad ih je doktorovo zvono diglo iz kreveta i kad su me ugledali u takvu stanju. Ovoj sirotoj Annie i mojoj majci srce se slomilo. Doktor Ferrier je čuo dovoljno od detektiva na stanici pa je mogao nagovijestiti što se dogodilo, ali njegova priča nije popravila stvar. Svima je bilo jasno da ću bolovati dugo pa je tako Joseph izbačen iz ove lijepe spavaće sobe i ona je pretvorena u bolesničku sobu. Ovdje sam, gospodine Holmes, ležao više od devet tjedana, bez svijesti, tresući se od upale mozga. Da nije bilo gospođice Harrison i liječnikove njege sad ne bih razgovarao s vama. Ona me njegovala danju, a plaćena je bolničarka pazila na me noću jer sam u svojim luđačkim napadima mogao učiniti svašta. Polako se moj razum bistrio, ali tek u posljednja tri dana stalo mi se vraćati pamćenje. Koji put poželim da se nikad i nije vratilo. Najprije sam brzojavio gospodinu Forbesu koji se bavio mojim slučajem. Posjetio me i rekao da unatoč svim pokušajima nisu naišli ni na kakav trag.
Vratara i njegovu ženu ispitali su na sve načine, ali ništa nisu saznali o nestanku dokumenta. Sumnja policije se potom zaustavila na mladom Gorotu, koji je, ako se možda sjećate, te večeri ostao neko vrijeme u uredu. Njegovo zadržavanje u uredu i francusko prezime bili su, istina, dva jedina razloga sumnji, zapravo, ja nisam počeo raditi dok on nije otišao a obitelj mu je hugenotska porijekla i toliko engleska po osjećaju i tradiciji kao ja ili vi. Nije se pronašlo ništa što bi ga teretilo pa je obustavljena istraga. Obraćam se vama, gospodine Holmes, kao svojoj posljednjoj nadi. Ako me vi iznevjerite, tad su moja čast i položaj zauvijek izgubljeni.
Bolesnik utonu u jastuku, iscrpen zbog duga govora a njegova mu njegovateljica uli u čašu neki okrepljujući lijek. Holmes je tiho sjedio, zabačene glave unatrag i zatvorenih očiju u pozi koja bi se strancu mogla učiniti nezainteresiranom, ali koju sam poznavao kao izraz najdubljeg razmišljanja.
Vaš je prikaz bio tako iscrpan — reče napokon — da mi je preostalo tek nekoliko pitanja. Ipak, jedno od njih od izuzetne je važnosti. Jeste li ikome rekli da morate obaviti taj posebni zadatak?
Nikome.
Ni gospođici Harrisotn, na primjer?
Ne. Nisam se u međuvremenu vraćao u Woking, to jest od trenutka kad sam dobio zadatak.
I nitko od vaših nije vas slučajno posjetio?
Nitko.
Da li itko od njih zna put do vaše sobe u uredu?
O, da, svi oni znaju kako se može doći do mene.
Ipak, to nema smisla ako niste nikome govorili o ugovoru.
Nisam rekao ništa.
Znate li išta o vrataru?
Ništa, osim da je bivši vojnik.
U kojem puku?
O, čuo sam ... u Codstream Guards.
Hvala. Ne sumnjam da ću od Forbesa saznati sve pojedinosti. Policija je izvrsna kad treba prikupiti podatke, ali se uvijek ne umije njima koristiti. Kako li je ruža divna stvar!
On prođe pokraj ležaja do otvorena prozora i dohvati stabljiku ruže penjačice, zagledavši se u divan sklad rumenila i zelenila. Za mene je to bila nova strana njegova karaktera jer dotad nikad nisam opazio da pokazuje dublje zanimanje za prirodu.
Ni u čemu dedukcija nije toliko potrebna kao u vjeri — nastavi, naslonivši se leđima na prozorske kapke. — Mislilac od nje može izgraditi egzaktnu nauku. Čini mi se da najveću potvrdu dobrote Providnosti možemo naći u cvijeću. Sve druge stvari, naša snaga, naše želje, naša hrana, uistinu su nam potrebni u prvom redu za opstanak. Ali, ova je ruža višak. Ona miriši i bojom uljepšava život, ona nije neophodna. Samo dobrota daruje te viške pa tako, ponavljam, moramo polagati velike nade u cvijeće.
Percy Phelps i njegova njegovateljica promatrali su Holmesa s izrazom iznenađenja i razočaranja na licu. Misli su mu odlutale a u ruci je i dalje držao ružu. Poslije nekoliko minuta mlada dama prekinu šutnju.
Gospođine Holmes, vidite li ikakve izglede za rješenje ove tajne?
O, tajna! — odgovori on naglo vrativši se u životnu stvarnost.
Dakle, bilo bi apsurdno zanijekati da slučaj nije vrlo mutan i zamršen, ali mogu vam obećati da ću se pozabaviti njime i obavijestiti vas o svemu što saznam.
Vidite li kakav trag?
Dali ste mi sedam tragova, ali dakako moram ih najprije provjeriti i tek tada ću moći reći svoje mišljenje.
Sumnjate li na koga?
Sumnjam u sebe ...
Zašto?
Ne želim prerano donositi zaključke.
Tada pođite u London i provjerite svoje zaključke.
Vaš je savjet izvrstan, gospođice Harrison — reče Holmes ustajući. — Mislim, Watsone, da ne možemo učiniti bolje. Ne dopustite, gospodine Phelps, da vas zavedu lažne nade. Slučaj je vrlo zamršen.
Grozničavo ću očekivati vaš dolazak — uzviknu diplomat.
Dakle, stići ću istim vlakom sutra, iako je vrlo vjerojatno da će moj izvještaj biti negativan.
Bog vas blagoslovio što ste mi obećali da ćete doći — kliknu bolesnik. — Sada kada znam da će se nešto učiniti vraća mi se snaga. Usput rečeno, dobio sam pismo od lorda Holdhursta.
Ha! Što vam piše?
Pismo je hladno, ali ne i grubo. Rekao bih da se od grubosti suzdržao zbog moje teške bolesti. Ponovio je da je slučaj silno važan i dodao da nikakvi koraci u vezi s mojom budućnošću neće biti poduzeti... time je, dakako, mislio na otkaz... sve dok se ne oporavim i ne uzmognem popraviti štetu.
Dakle, to zvuči razumno i obzirno — reče Holmes. — Dođite, Watsone, jer pred nama je još danas velik posao u gradu.
Gospodin Joseph Harrison odvezao nas je do stanice i ubrzo zatim smo se koturali u vlaku. Holmes je utonuo u duboko razmišljanje i sve dok nismo prošli Clapham Junction jedva da je otvorio usta.
Vrlo je veselo ući u London od ovih uzdignutih pruga jer odozgo možete promatrati kuće.
Pomislih da se šali jer je ono što smo vidjeli bilo prilično prljavo, ali on je ubrzo objasnio.
Pogledajte one velike, izolirane skupine zgrada što se izdižu nad krovovima poput otoka od opeka iznaad olovna mora.
Internati.
Svjetionici, moj dječače! Zrake budućnosti! Kapsule sa po stotinama svijetlih malih sjemenki iz kojih će u budućnosti niknuti
mudrija, bolja Engleska. Pretpostavljam da onaj Phelps ne pije?
Ne bih rekao da pije.
Ni ja ne bih rekao. Ali moramo uzeti u obzir svaku mogućnost. Jadnik je pao u vrlo duboku vodu i pitanje je hoće li ikad isplivati na obalu. Što mislite o gospođici Harrison?
Djevojka čvrsta karaktera.
Da, ali dobre vrsti, ili sam se ovaj put prevario. Ona i njen brat jedina su djeca vlasnika željezare negdje u Northumberlandu. Phelps se zaručio njom kad je prošle zime putovao, ona je doputovala da je zaručnik predstavi svojim roditeljima a brat joj je pratnja. Potom je uslijedio udarac i ona je ostala da njeguje zaručnika dok je brat Joseph, snašavši se ovdje dobro, također ostao. Vidite, malko sam se propitkivao na svoju ruku. Ali, danas i jest dan za propitkivanja.
Moji pacijenti... — pokušah.
O, ako su vam vaši slučajevi zanimljiviji od moga ... — reče Holmes pomalo uvrijeđeno.
Htio sam reći da moji pacijenti mogu bez mene dan-dva jer je u ovo doba godine ordinacija obično prazna.
Odlično — Holmes se oraspoloži. — Tada ćemo se zajedno pozabaviti ovim slučajem. Mislim da najprije moramo potražiti Forbesa. On će možda moći reći sve one pojedinosti koje su nam potrebne kako bismo znali odakle početi.
Rekli ste da imate trag.
Dakle, imamo nekoliko tragova, ali vrijednost ćemo im moči provjeriti tek daljim ispitivanjem. Najteže je riješiti Zločin koji nema svrhe. Međutim, ovaj ima svrhu. Tko može od njega imati koristi? Tu je francuski ambasador, pa ruski, tu je i netko tko bi ga mogao prodati jednom od njih, a tu je i lord Holdhurst.
Lord Holdhurst?
Dakle, može se pretpostaviti da bi se neki državnik mogao naći u položaju kad ne bi zažalio da se takav dokument slučajno uništi.
Ali ne državnik tako časne prošlosti kakva je ona lorda
Holdhursta.
To je samo pretpostavka i ne smijemo propustiti da je uzmemo u obzir. Danas ćemo posjetiti plemenita lorda i čuti može li nam išta reći. U međuvremenu sam već počeo istragu.
Zar?
Sa stanice Woking poslao sam brzojave svim večernjim listovima u Londonu. Ovaj će oglas izići u svima.
Pruži mi list papira. Na njemu je olovkom napisao:
»Deset funti nagrade. Traži se broj fijakera koji je iskrcao putnika pred ministarstvom vanjskih poslova ili u njegovoj blizini u četvrt do deset navečer 23. maja. Javiti u Baker Street broj 221 B.«
Uvjereni ste da je lopov stigao fijakerom?
Ako nije, nisam ništa pokvario. Ali, ako gospodin Phelps ne griješi, tvrdeći da ne postoji skrovište ni u sobi niti u hodnicima, tada je ta osoba morala doći izvana. Ako je stigla izvana za tako vlažne noći i ipak nije ostavila vlažne tragove na linoleumu, koji je ispitan nekoliko minuta poslije krađe, tada je vrlo vjerojatno da je stigla u fijakeru. Da, mislim da sasvim mimo možemo zaključiti da je stigla u fijakeru.
Zvuči uvjerljivo.
To je jedan od tragova o kojima sam govorio. Možda će nas nekamo odvesti. A onda je tu još i zvono, ono je najznačajnija pojedinost čitava slučaja. Zašto bi zvono zazvonilo? Zar ga je, izazivajući sudbinu, povukao lopov? Ili je to učinio netko tko je bio s lopovom te želio spriječiti zločin? Ili je to slučaj? Ili je ... ? — Holmes ponovo utonu u duboko i tiho razmišljanje iz kojega se bio trgnuo. Poznajući dobro sva njegova raspoloženja, učinilo mi se da mu je iznenada sinula neka nova mogućnost.
Bilo je tri i dvadeset kad smo stigli na našu stanicu. Brzo pojevši nešto u bifeu, pohitali smo prema Scotland Yardu.
Holmes je bio poslao brzojav Forbesu i on nas je već čekao: malen muškarac lisičja izgleda koji nije djelovao nimalo prijateljski. Bio je odlučno hladan prema nama, pogotovo kad je čuo zbog čega smo došli.
Već sam nešto čuo o vašim metodama, gospodine Holmes — reče oporo. — Mirne ste duše spremni upotrijebiti svaku informaciju što vam je policija može staviti na uvid a zatim pokušati slučaj riješiti sami i osramotiti policiju.
Baš obratno — reče Holmes — u posljednja pedeset tri slučaja ime mi se pojavilo samo četiri puta a policiji su pripale zasluge u četrdeset devet. Ne zamjeravam vam što to ne znate jer ste mladi i neiskusni, ali ako želite napredovati u službi, radit ćete sa mnom a ne protiv mene.
Rado ću primiti koji savjet — reče detektiv, promijenivši držanje. — I tako dosad još nisam postigao uspjeh u tome slučaju.
Što ste poduzeli?
Ispitali smo vratarev predživot. Napustio je gardu s dobrim karakteristikama i nismo našli ništa što bi govorilo protiv njega. Njegova je žena tvrd orah, pretpostavljam da zna više o tome no što se čini.
Jeste li je pratili?
Dali smo zadatak jednoj našoj ženi da je prati. Gospođa Tangey pije i naša je žena bila dvaput s njom kad je dobro potegla, ali ništa nije mogla izvući.
Koliko znam, imali su mešetare u kući.
Da, ali su platili dugove.
Odakle im novac?
S novcem je sve u redu. Vrataru je stigla plaća a inače nije bilo nikakvih znakova da su puni novaca.
Kako je objasnila to što se ona javila kad je gospodin Phelps pozvonio iz svoje sobe?
Rekla je da joj je muž bio jako umoran pa mu je htjela pomoći.
Dobro, to bi se sasvim poklapalo s time što ga je malko kasnije gospodin Phelps našao kako spava na stolici. Ništa ne govori protiv njih, osim ženine naravi. Jeste li je upitali zašto se one noći toliko žurila? Njena je žurba privukla pozornika.
Zadržala se duže no obično pa je željela što prije stići kući.
Jeste li joj napomenuli da ste vi i gospodin Phelps, krenuvši dvadeset minuta poslije nje, stigli do njene kuće prije nje?
Objasnila je to tako da je ona duže putovala omnibusom nego mi dvokolicom.
Da li je objasnila zašto je, stigavši kući, otrčala u kuhinju?
Zato što je ondje imala novac za isplatu dugova.
Na svako pitanje ima odgovor. Jeste li je pitali da li je odlazeći susrela nekog ili vidjela nekoga kako se muva po Charles Streetu?
Nije vidjela nikog osim pozornika.
Dakle, čini se da ste je prilično temeljito ispitali. što ste još učinili?
Svih ovih devet tjedana pratili smo Gorota, činovnika iz ministarstva, ali bez rezultata. Ne možemo ništa zamjeriti.
Još nešto?
Ukratko, nemamo ništa što bi moglo poslužiti kao ishodište, nikakva dokaza.
Imate li kakvu teoriju o tome kako je zvono zazvonilo?
Dakle, moram priznati da me to dotuklo. Tko god da je to bio, bio je zaista hladnokrvan kad je na taj način podigao uzbunu.
Da, zaista je čudno što je to učinio. Mnogo vam zahvaljujem što ste mi sve ovo rekli. Ako vam budem mogao predati krivca, javit ću vam se. Hajdemo, Watsone!
Kamo ćemo sada? — upitah kad smo izišli iz Scotland Yarda.
Idemo na razgovor k lordu Holdhurstu, ministru kabineta i budućem engleskom premijeru.
Imali smo sreću jer je lord Holdhurst još bio u svojim prostorijama u Downing Streetu i čim mu je Holmes poslao posjetnicu, odmah su nas uveli. Državnik nas je primio s onom staromodnom udvornošću po kojoj je poznat i posjeo nas na dva luksuzna naslonjača uz kamin. Stojeći na sagu između nas, on je visokim, vitkim stasom, oštrim,
zamišljenim licem i kovrčavom kosom, prerano prošaranom sjedinama, bio tipičan predstavnik ne odviše uobičajena tipa, plemića koji je uistinu plemenitaš.
Gospodin Holmes, vaše mi je ime dobro poznato — reče uz smiješak. — I, dakako, ne mogu glumiti da ne znam razlog vašeg posjeta. U ovom se uredu dogodila samo jedna zgoda koja bi mogla privući vašu pažnju. Čije interese zastupate, mogu li pitati?
Interese gospodina Percyja Phelpsa — odgovori Holmes.
Ah, moga nesretna nećaka! Možete shvatiti da mi naše srodstvo onemogućava da ga na bilo koji način pokrijem. Bojim se da će taj događaj za nj imati vrlo neugodne posljedice.
Ali, ako se dokument pronađe?
Ah, to bi, dakako, bilo nešto drugo.
Lorde Holdhurste, rado bih vam postavio jedno ili dva pitanja.
Vrlo rado ću vam dati svako obavještenje koje mogu.
Jeste li u ovoj sobi dali nalog za prijepis dokumenata?
Da, u ovoj.
Tada jedva da vas je itko mogao čuti?
U to nema sumnje.
Jeste li ikad ikome spomenuli da namjeravate ugovor dati na prijepis?
Ne, nisam.
Jeste li sigurni u to?
Potpuno.
Dakle, budući da vi niste nikome rekli, a ni gospodin Phelps nije to učinio, te prema tome o tome nitko nije ništa znao, lopov se u sobi našao sasvim slučajno. Spoznao je svoju priliku i iskoristio je.
Državnik se nasmiješi. — Na tom polju ne mogu vas slijediti.
Holmes je neko vrijeme razmišljao. — Postoji još jedna važna točka o kojoj bih htio s vama razgovarati — reče. — Bojali ste se, koliko sam
razumio, da bi moglo biti teških posljedica ako pojedinosti ugovora dospiju u javnost?
Sjena preleti preko državnikova lica. — Vrlo teških posljedica, zaista.
A je li ih bilo?
Ne zasad.
Da je ugovor dospio, recimo, do francuskog i ruskog ministarstva vanjskih poslova, mislite li da biste to saznali?
Saznao bih — reče lord Holdhurst s grimasom.
Budući da je prošlo skoro deset tjedana, a ništa se nije čulo, moglo bi se mimo pretpostaviti da zbog nekog razloga ugovor još nije dospio do njih.
Lord Holdhurst slegnu ramenima.
Teško je pretpostaviti, gospodine Holmes, da je lopov ukrao ugovor samo zato da ga uokviri i objesi na zid.
Možda čeka da postigne bolju cijenu.
Ako bude čekao još malo, neće postići nikakvu cijenu. Za nekoliko mjeseci ugovor će prestati biti tajna.
To je vrlo važno — reče Holmes. — Dakle, ovo je samo nagađanje, ali možda se lopov iznenada razbolio ...
Dobio je, na primjer, upalu mozga? — upita državnik, pogledavši Holmesa letimice.
Nisam to rekao — reče Holmes spokojno. — Lorde Holdhurste, već smo vam oduzeli previše dragocjena vremena pa ćemo se od vas oprostiti.
Mnogo uspjeha u istrazi, pa bio lopov tko mu drago — odvrati plemić kad smo se naklonili izlazeći.
Fin je to čovjek — reče Holmes kad smo izišli u Whitehall. — Ali mora se boriti da sačuva položaj. Nije osobito bogat i mnogo je dužan. Zacijelo ste opazili da su mu čizme popravljane. A sad, Watsone, neću vas više odvlačiti od vašeg legitimnog posla. Danas više neću
ništa raditi, osim ako dobijem odgovor na novinski oglas o fijakeru. Ali bit ću vam strahovito zahvalan ako sutra pođete sa mnom u Woking istim vlakom kao i danas.
I tako smo se sutradan ujutro našli i zajedno otputovali u Woking. Rekao mi je da nije dobio nikakav odgovor na oglas i da nije saznao ništa novo. Sjedio je posve nepokretno poput Indijanca, i to namjerno, te po njegovu držanju nisam mogao zaključiti da li je zadovoljan razvojem događaja.
Koliko se sjećam, govorio je o Bertillonovu sistemu mjera i izrazio divljenje prema tome francuskom kriminalistu.
Našeg smo bolesnika našli u krevetu pod paskom odane njegovateljice, ali je izgledao mnogo bolje nego prije. Ustao je sa sofe i bez teškoća nas pozdravio kad smo ušli.
Ima li kakvih novosti? — nestrpljivo upita.
Kao što sam i očekivao, moj je izvještaj negativan — reče Holmes. — Razgovarao sam s Forbesom, posjetio sam i vašeg ujaka i razaslao upite koji bi mogli dovesti do nečega.
Niste se, dakle, obeshrabrili?
Ni u kojem slučaju.
Neka vas bog blagoslovi zbog toga! — kliknu gospođica Harrison. — Ako sačuvamo hrabrost i strpljenje, istina će morati izići na vidjelo.
Mi vam imamo reći više no vi nama — reče Phelps i ponovo sjedne na sofu.
Priželjkivao sam to.
Da, noćas smo doživjeli pustolovinu, i to takvu da bi mogla biti vrlo ozbiljna. — Lice mu se uozbiljilo, a izraz blizak strahu pojavio u očima. — Znate li da počinjem vjerovati da sam nesvjesno središte neke monstruozne zavjere, te da su mi život i čast izloženi opasnosti?
Ah! — uzdahnu Holmes.
Zvuči nevjerojatno jer, koliko znam, nemam nijednog neprijatelja. Ipak, zbog noćašnjeg iskustva ne mogu ništa drugo
zaključiti.
Molim vas dajte da to čujemo.
Morate znati da sam noćas prvi put spavao sam u sobi. Osjećao sam se toliko bolje da sam pomislio da mogu i bez bolničarke. Ipak, ostavio sam malo svjetlo. Dakle, oko dva izjutra utonuo sam u lak san iz kojeg me je trgnuo šum. Bio je nalik na zvuk što ga stvara miš glođajući dasku. Neko sam vrijeme ležao osluškujući i u uvjerenju da šum dopire od miša. Zatim je šum postao glasniji i odjednom se od prozora začuo oštar metalan zvuk. Iznenađen sam sjeo. Oni slabi šumovi potjecali su otud što je netko gurao nekakav predmet u prorez između prozorskih krila, dok se drugi začuo kad je gurnuo rezu.
Zatim se kojih deset minuta nije ništa čulo, kao da je onaj vani htio provjeriti nije li me buka probudila. Potom sam začuo tiho škripanje; netko je otvarao prozor. Više nisam mogao izdržati, jer živci su mi slabi, kakvi su uvijek i bili. Iskočio sam iz kreveta i naglo otvorio kapke. Neki je čovjek čučao pred prozorom. Slabo sam ga vidio jer je hitro šmugnuo. Bio je ogrnut u nekakav plašt koji mu je pokrivao donji dio lica. Samo sam u jedno siguran a to je da je u ruci imao neko oružje. Izgledalo mi je kao dugi nož. Jasno sam vidio svjetlucanje oštrice kad se neznanac okrenuo i potrčao.
To je zaista zanimljivo — reče Holmes. — Molim, što ste zatim učinili?
Slijedio bih ga kroz otvoreni prozor da sam se bolje osjećao. Ali ovako, pozvonio sam i uzbudio sve u kući. Nisu odmah došli jer zvoni u kuhinji a posluga spava gore. No, vikao sam pa je Joseph sišao i probudio ostale. Joseph i sobar našli su tragove na cvjetnjaku ispod prozora, ali vrijeme je ovih dana bilo suho pa su smatrali da nema smisla slijediti tragove na travi. Ipak, na drvenoj ogradi uz cestu našli su tragove kao da je netko, kako su mi rekli, preskakao ogradu i pri tom je okrznuo na vrhu. Još nisam ništa rekao mjesnoj policiji jer sam mislio da će biti bolje^a najprije čujem vaše mišljenje.
Čini se da se ta priča našeg bolesnika snažno dojmila Sherlocka Holmesa. Ustao je i ushodao se po sobi u neobuzdanu uzbuđenju.
Lijepo ste uzbuđenje doživjeli — reče Holmes. — što mislite, da
li biste mogli izići i prošetati oko kuće sa mnom?
O, da, prijat će mi malo sunca. Joseph će poći sa nama.
I ja — reče gospođica Harrison.
Bojim se da nećete — reče Holmes, kimajući glavom. — Mislim da vas moram zamoliti da ostanete ovdje gdje ste.
Mlada se dama spusti na stolicu s izrazom razočaranja. Njen nam se brat, međutim, pridružio pa smo izišli učetvoro. Preko travnjaka pošli smo do prozora mladog diplomata. Baš kao što je rekao, na cvjetnjaku je bilo tragova, ali su beznadno nejasni i slabi. Holmes se nagnu nad njih a zatim se uspravi, slegnuvši ramenima.
Mislim da ovo ne bi nikome moglo mnogo pomoći — reče. — Prošetajmo oko kuće i pogledajmo zašto je provalnik izabrao baš ovu sobu. Rekao bih da su ga veliki prozori radne sobe i blagovaonice morali više privući.
Bolje se vide sa ceste — pokuša objasniti gospodin Joseph Harrisan.
Ah, da, svakako. Tu su i vrata koja je mogao pokušati otvoriti. Kamo vode?
To je sporedan ulaz za trgovce. Dakako, noću je zaključan.
Jeste li ikad nešto slično doživjeli?
Nikad — odgovori naš bolesnik.
Držite li u kući srebrninu ili nešto drugo što bi moglo privući provalnike?
Ništa od vrijednosti.
Holmes obiđe kuću s rukama u džepovima i s nehajnim izgledom toliko neobičnim za nj.
Ah, da — reče obrativši se Josephu Harrisonu — čuo sam da ste pronašli mjesto na kojem se momak popeo na ogradu. Hajde da to pregledamo.
Mladić nas povede do mjesta na kojem je vrh ograde bio okrznut. Mali je iverak visio s daske, Holmes ga otkinu i kritički se zagleda u nj.
Mislite li da je to učinjeno noćas? Kao da je oštećenje prilično staro, zar vam se ne čini?
Pa moglo bi biti.
Nema znakova da je netko doskočio s drage strane ograde. Ne, mislim da ovdje nemamo što tražiti. Vratimo se u spavaonicu i porazgovorimo još jednom o svemu.
Percy Phelps je hodao vrlo polako, oslanjajući se na raku budućeg šurjaka. Holmes je zabrzao preko travnjaka pa smo stigli do otvorena prozora spavaće sobe mnogo prije one dvojice.
Gospođice Harrison — reče Holmes, jako ističući svaku riječ — morate ostati ovdje cijeli dan. Ne dopustiti da vas išta odmami iz sobe. To je od životne važnosti.
Svakako, gospodine Holmes, svakako, ako to želite — reče djevojka iznenađeno.
Kad pođete spavati, zaključajte vrata izvana i zadržite ključ. Obećajte da ćete to učiniti.
Ali, Percy?
On će poći s nama u London.
A ja treba da ostanem ovdje?
To je za njegovo dobro. Tako ćete mu pomoći! Brzo! Obećajte! Ona potvrdno kimnu baš kad su stigla ona dvojica.
Annie, zar si se prilijepila za stolicu? — doviknu joj brat. — Iziđi na sunce!
Ne, hvala, Joseph. Malo me boli glava a u ovoj je sobi tako ugodno svježe i umirujuće.
Što sad predlažete, gospodine Holmes? — upita naš klijent.
Dakle, ispitujući ovaj sporedni slučaj ne smijemo izgubiti iz vida glavni predmet naše istrage. Bilo bi mi od velike pomoći kad biste mogli poći s nama u London.
Odmah?
Dakle, čim uzmognete. Recimo za sat.
Osjećam se prilično snažnim. Ako vam doista mogu biti od pomoći...
Pomoć će zaista biti velika.
Možda biste željeli da ostanem i preko noći?
Baš sam to htio i predložiti.
Tad će moj noćni prijatelj naći prazno gnijezdo ako mi opet dođe u posjet. Svi se mi predajemo vama u ruke, gospodine Holmes, i samo nam morate reći što da radimo. Možda biste željeli da i Joseph pođe s nama kako bi se mogao brinuti o meni?
O, ne, moj prijatelj Watson je liječnik, znate, i on će se brinuti o vama. Ako nam dopustite, objedovat ćemo ovdje pa ćemo zatim sva trojica otputovati u grad.
Učinjeno je kako je predložio, a u skladu s Holmesovom preporukom gospođica Harrison se ispričala i nije izašla iz spavaće sobe. Nisam se mogao domisliti koja je svrha tih manevara moga prijatelja, osim ako nije želio da mlada dama bude što dalje od Phelpsa koji je, obradovan zbog toga jer mu se vratilo zdravlje i što postoje izgledi za nekakvu akciju, objedovao s nama u blagovaonici. Uskoro nas je Holmes još više iznenadio: pošao je s nama do stanice i smjestio nas u vagon a zatim je mimo izjavio da ne namjerava napuštati Woking.
Ali što je s našom istragom u Londonu? — ražalošćeno upita Phelps.
Možemo to obaviti sutra. Mislim da ću sada biti korisniji ovdje.
Mojima u Briarbraeu možete reći da se nadam da ću se vratiti sutra navečer — viknu Phelps kad se vlak počeo kretati.
Baš ne vjerujem da ću se vratiti u Briarbrae — odvrati Holmes i mahnu rukom veselo a naš vlak iziđe iz stanice.
Phelps i ja razgovarali smo o tome u toku vožnje, ali nijedan od nas nije mogao pronaći valjan razlog ovakvu razvoju događaja.
Pretpostavljam da želi pronaći neki trag u vezi s noćašnjom
provalom, ako je to uopće bio provalnik. Što se mene tiče, ne vjerujem da je to bio običan lopov.
A što misliš?
Tako mi svega, možeš to pripisati mojim slabim živcima i ne moraš, ali vjerujem da se oko mene plete neka gadna politička intriga i da mi zbog razloga koji ne mogu dokučiti zavjerenici rade o glavi. To zvuči malko napuhano i apsurdno, ali razmisli o činjenicama! Zašto bi lopov pokušao provaliti kroz spavaće sobe, gdje se ne može nadati nikakvoj pljački, i zašto bi u ruci držao dugačak nož?
Siguran si da nije bio provalnički otpirač?
Da, bio je nož. Sasvim sam jasno vidio bljesak oštrice.
Ali, zaboga, zašto bi te netko progonio s toliko mržnje?
Ah, u tome i jest stvar.
Dakle, ako Holmes dijeli tvoje mišljenje, to bi moglo objasniti njegovo vladanje, zar ne? Pretpostavimo da je tvoja teorija ispravna: Holmes će uvelike uznapredovati u potrazi za onim tko je ukrao ugovor uspije li ščepati čovjeka koji te je uznemirio noćas. Apsurdno bi bilo pretpostaviti da imaš dva neprijatelja: jednoga koji te je orobio i drugoga koji te želi ubiti.
Ali, gospodin Holmes je rekao da ne ide u Briarbrae.
Poznajem ga dosta dugo — rekoh i otkada ga znam nikada ništa nije učinio bez razloga. — Poslije toga razgovor je skrenuo na druge teme.
Bio je to težak dan za mene. Phelps je bio još slab zbog svoje duge bolesti a zbog nesreće koja ga je zadesila postao je svadljiv i nervozan. Uzalud sam ga pokušavao zainteresirati za Afganistan, Indiju, društvena pitanja ili bilo što što bi ga moglo rastresti. Uvijek bi se vraćao na izgubljeni ugovor, nagađao, domišljao se, pogađao što radi Holmes, što poduzima lord Holdhurst, kakve ćemo novosti čuti ujutro.
Slijepo vjeruješ Holmesu? — upita.
Bio sam svjedokom nekoliko njegovih velikih uspjeha.
Ali nikad nije rasvijetlio toliko nejasan slučaj, zar ne?
O, da, znam da je riješio zagonetke slijedeći tragove koji su bili još slabiji nego u ovom slučaju.
Ali valjda nisu bili u pitanju tako krupni interesi?
To ne znam. Pouzdano znam da je riješio slučajeve za koje su vitalno bile zaisteresirane tri evropske vladajuće kuće.
Ali ti ga dobro poznaješ, Watsone. Njega je tako teško proniknuti te nikad ne znam što da mislim o njemu. Misliš li da on ima neke nade? Misliš li da očekuje uspjeh?
Nije ništa rekao.
To je loš znak.
Suprotno. Uočio sam da obično uvijek kaže kad izgubi trag. Ali kad nešto nanjuši i kad još nije posve siguran da je na pravom putu, onda je najšutljiviji. Hajde, dragi moj momče, ne možemo ništa pomoći time da izgubimo živce i zato mi dopusti da te prisilim da pođeš u krevet i svjež dočekaš ono što nas očekuje sutra.
Napokon sam uspio nagovoriti svoga druga da posluša moj savjet, iako sam po njegovu uzbuđenju zaključio da ima malo nade da će i usnuti. Uistinu, njegovo je raspoloženje bilo zarazno jer sam se pola noći i ja prevrtao, mozgajući o tome neobičnom problemu, smišljajući stotine teorija, jednu nevjerojatniju od druge. Zašto je Holmes ostao u Wokingu? Zašto je zamolio gospođicu Harrison da ostane cijeli dan u bolesničkoj sobi? Zašto je tako brižno nastojao da ljudi iz Briarbraea ne saznaju da namjerava ostati u njihovoj blizini? Naprezao sam mozak sve dok nisam zaspao pokušavajući naći tumačenje koje bi mi objasnilo ova pitanja.
Bilo je sedam sati kad sam se probudio i odmah pošao u Phelpsovu sobu. Našao sam ga iznurena i iscrpena zbog neprospavane noći. Prvo mu je pitanje bilo je li Holmes već stigao.
Bit će ovdje kako je obećao — rekoh — ni tren prije ni tren poslije.
Moje su riječi bile istinite jer malo poslije osam pred kućom se zaustavi dvokolica i iz nje iziđe naš prijatelj. Stojeći pred prozorom, vidjeli smo da mu je lijeva ruka umotana u zavoj a lice smrknuto i
blijedo. Ušao je u kuću, ali trajalo je neko vrijeme prije ne što se uspeo do nas.
Izgleda kao pretučen! — viknu Phelps.
Morao sam priznati da ima pravo. — Uostalom — rekoh trag čitava slučaja možda i jest ovdje u gradu.
Phelps zastenja.
Ne znam što je — reče — ali toliko sam mnogo očekivao od njegova povratka. Zar mu zaista ruka nije bila povijena još jučer? Što mu se moglo dogoditi?
Niste ranjeni, Holmes? — upitah kad je moj prijatelj ušao u sobu.
Bah, to je samo ogrebotina koju sam zaradio zbog vlastite nespretnosti — odgovori, kimnuvši nam za dobro jutro. — Taj vaš slučaj, gospodine Phelps, zaista je jedan od najmutnijih što sam ih ikada istraživao.
Bojao sam se da će nadmašiti vaše snage.
Bilo je to vrlo značajno iskustvo.
Ovaj zavoj govori o pustolovini — rekoh. — Nećete li nam reći što se dogodilo?
Poslije doručka, moj dragi Watsone. Ne zaboravite da sam se ovoga jutra nadisao trideset milja sarijskog zraka. Pretpostavljam da nije stigao odgovor na oglas o fijakeru? Dakle, ne možemo svaki put očekivati pogodak.
Stol je bio postavljen i baš kad sam htio pozvoniti, gospođa Hudson uđe sa čajem i kavom. Nekoliko minuta poslije toga unijela je i pribor te smo prišli stolu, Holmes gladan, ja radoznao, a Phelps u posljednjem stadiju depresije.
Gospođa Hudson je dorasla situaciji — reče Holmes otkrivajući zdjelu piletine pripravljene na indijski način. — Njena je kuhinja malo ograničena, ali kao škotkinja zna što je dobar doručak. Što imate ondje, Watsone?
Šunku i jaja — odgovorih.
Dobro! Što ćete uzeti, gospodine Phelps, indijsko pile, jaja ili ćete se sami snaći?
Hvala vam, ne mogu ništa jesti — reče Phelps.
O, dajte! Kušajte ono što je pred vama.
Hvala vam, Zaista radije ne bih.
Dobro — reče Holmes nestašno namignuvši — pretpostavljam da nemate ništa protiv toga da poslužite mene?
Phelps podignu poklopac i kriknu zabuljivši se u zdjelu bijel u licu poput porculana. Usred zdjele ležao je mali smotuljak plavosivog papira. On ga zgrabi, pomiluje pogledom a potom luđački zapleše po sobi, stišćući smotuljak na grudi i kliktajući od radosti. Potom se sruši u naslonjač, tako slab i iscrpljen zbog uzbuđenja da smo mu morali u usta uliti brendi da se ne bi onesvijestio.
De, de! — blago će Holmes, tapšajući ga po ramenima. — Nisam baš učinio dobro što sam to tako naglo saopćio, ah ovaj ovdje Watson će vam reći da ne mogu odoljeti napasti a da u sve ne unesem mrvicu dramatičnosti.
Phelps zgrabi Holmesovu ruku i poljubi je. — Bog vas blagoslovio, spasili ste moju čast!
Dakle, i moja je vlastita bila u pitanju, znate — reče Holmes. — Uvjeravam vas, meni ne bi bilo ništa manje mrsko iznevjeriti u rješavanju slučaja no vama u obavljanju zadatka.
Phelps gurne dragocjen dokument u unutarnji džep ogrtača.
Nemam srca i dalje vas ometati pri doručku, ali ipak umirem od želje da saznam kako ste došli do dokumenta i gdje je bio.
Sherlock Holmes ispi šalicu kave i posveti se šunki i jajima. Potom ustade, zapali lulu i smjesti se u naslonjač.
Najprije ću vam ispričati što sam učinio, a poslije ću vam objasniti kako sam na to nadošao — reče. — Oprostivši se s vama na stanici, pošao sam u divnu šetnju kroz čaroban okoliš Surreyja sve do seoca zvanog Ripley, gdje sam popio čaj u gostionici i napunio čuturu te strpao u džep nekoliko sendviča. Ovdje sam ostao do večeri kad sam
se vratio u Woking i nešto poslije zalaza sunca našao se na cesti izvan Briarbraea. Čekao sam sve dok cesta ne bude čista ... u to vrijeme nikad ondje nema mnogo prometa, pretpostavljam ... a potom sam se uzverao na ogradu i skočio u vrt.
Vrata su zacijelo bila otvorena? — izusti Phelps.
Da, ali ovako mi se više svidjelo. Odabrao sam ono mjesto gdje rastu tri jele te su mi one poslužile kao zaklon. Tako se nisam morao bojati da će me itko iz kuće vidjeti. Šćućurio sam se u grmlju i puzao od grma do grma... što dokazuje jadno stanje koljena na hlačama... sve dok nisam stigao do žbuna rododendrona nasuprot prozoru vaše spavaće sobe. Tu sam se pritajio i čekao razvoj događaja.
Zavjesa nije bila navučena pa sam mogao vidjeti gospođicu Harrison kako čita za stolom. Bilo je deset i četvrt kad je sklopila knjigu, učvrstila kapke i povukla se. Čuo sam kad je zatvorila vrata i bio sam gotovo siguran da je okrenula ključ u bravi.
Ključ? — izusti Phelps.
Da, rekao sam gospođici Harrison da vrata zaključa izvana i ponese ključ sa sobom kad ode u krevet. Doslovce je slijedila moje upute i da nije bilo njene suradnje zacijelo ne biste sada spremili dokument u džep. Potom je otišla, svjetla su pogašena a ja sam i dalje čučao u žbunu rododendrona.
Noć je bila lijepa, ali ipak je to bilo zamorno bdijenje. Dakako, bilo je u tome i nečeg od uzbuđenja što ga osjeća sportaš prije velike utrke. No, otegla se gotovo onoliko, Watsone, kao onomad kad smo zbog
»Pjegave bande« vi i ja čekali u onoj groznoj sobi. U Wokingu postoji crkveno zvono i ono se svakih četvrt sata oglašavalo ali ja sam više no jednom pomislio da je stao crkveni sat. Napokon, oko dva izjutra, iznenada sam začuo lagan šum kao od povlačenja reze i okretanja ključa. Trenutak potom vrata za poslugu su se otvorila i mjesečina je obasjala gospodina Josepha Harrisona.
Josepha! — izusti Phelps.
Bio je gologlav, ali preko ramena je prebacio crni plašt tako da može prekriti lice ako bude uzbune. Držeći se sjene zida, na vršcima je prstiju pošao sve do prozora. Tu je stao i dugim nožem podigao
zaporku na prozoru. Zatim je otvorio prozor i gurnuvši nož u prorez između kapaka podigao je rezu i otvorio kapke.
S mjesta na kojem sam čučao lijepo sam vidio cijelu sobu i svaki njegov pokret. Upalio je dvije svijeće na kaminu i potom podigao ugao saga nedaleko od vrata. Odmah zatim se nagnuo i izvukao četvrtasti komad daske kakav obično postoji u svakoj sobi da bi limar mogao doći do plinskih uređaja. Ova daščica pokriva koljeno do kojeg vodi cijev od kuhinje. Iz toga je skrovišta izvukao mali smotak papira, vratio daščicu na mjesto, poravnao sag, utrnuo svijeće i došetao ravno u moj naručaj jer sam ga čekao ispred prozora.
Dakle, u njemu je mnogo više zloće no što sam pretpostavljao. Poletio je na mene nožem pa sam ga morao dvaput oboriti na zemlju, pri tom me je porezao po prstima, i tek sam ga tada svladao. Gledao me
»ubojito« onim jednim okom na koje je još mogao gledati kad je sve bilo gotovo, ali me poslušao i predao mi papire. Dobivši ih, pustio sam ga, ali sam jutros telegrafski obavijestio Forbesa o svim pojedinostima. Ako bude dovoljno brz u lovu na ptičicu, neka mu je sa srećom! Naiđe li, kao što pretpostavljam, na prazno gnijezdo, ništa zato, za vladu će to biti još bolje. Pretpostavljam da i lord Holdhurst i gospodin Percy Phelps imaju svaki svoje razloge zbog kojih bi im bilo milije da slučaj nikad ne dospije pred sud.
Jao, bože! — uzdahnu naš klijent. — Zar time želite reći da su za svih tih dugih deset tjedana agonije ukradeni papiri bili u sobi u kojoj sam ležao?
Tako je bilo.
A Joseph! Joseph razbojnik i lopov!
Hm! Bojim se da je Josephov karakter složeniji i opasniji no što bi se moglo zaključiti po njegovu izgledu. Prema onome što sam jutros čuo od njega, razabirem da je izgubio dosta u mešetarenju vrijednosnim papirima te da je spreman na sve na svijetu ne bi li popravio svoju financijsku situaciju. Krajnje je sebičan čovjek pa, ugledavši priliku, nije dopustio da ga spriječi ni sestrina sreća niti vaš ugled.
Percy Phelps se nasloni na naslon stolice. — Komeša mi se u glavi.
Vaše su me riječi smutile.
Osnovna je teškoća u vašem slučaju bila — primijeti Holmes — što je bilo previše tragova. Ono bitno skrivalo se iza nebitnog. Od svih činjenica što su nam bile predočene valjalo je izabrati samo one koje smo mogli ocijeniti kao bitne i potom ih poredati tako da sastavimo lanac događaja. Na Josepha sam počeo sumnjati već tada kad ste mi rekli da ste one noći namjeravali putovati s njim, jer se moglo lako pretpostaviti da je, znajući se kretati po ministarstvu, usput svratio po vas. Kad sam čuo da je netko svom silom htio ući u spavaću sobu u koju nitko osim Josepha nije mogao ništa sakriti... sami ste nam ispričali da je Joseph izbačen iz sobe kad ste stigli s liječnikom... moja se sumnja učvrstila, posebno zato što se pokušaj provale u sobu dogodio u noći kad ste prvi put spavali bez bolničarke što je opet pokazalo da je uljez dobro znao što se događa u kući.
Kako li sam bio slijep!
Koliko sam mogao sabrati činjenice, evo što se dogodilo. Taj Joseph Harrison ušao je u ured kroz vrata u Charles Streetu i, znajući put, pošao je ravno u vašu sobu tek što ste iz nje izišli. Ne našavši nikog u sobi, povukao je zvono, ali je u tom trenu ugledao na stolu papire. Već je na prvi pogled razabrao da mu se sreća nasmiješila i stavila mu nadohvat ruke izuzetno važan državni dokument pa ga je zato u hipu turnuo u džep i izgubio se. Sjećate li se da je nekoliko minuta proteklo prije no što vas je pospani vratar upozorio na zvono. a to je lopovu bilo dovoljno da pobjegne.
Otputovao je u Woking prvim vlakom. Pregledavši plijen i uvjerivši se da je uistinu silno vrijedan, sakrio ga je, kako je mislio, na sigurno mjesto s namjerom da ga dan ili dva poslije izvadi i odnese na francusku ambasadu ili bilo gdje drugdje gdje bi mu dobro platili. A zatim ste se vi onako iznenada vratili. Njega su bez upozorenja izbacili iz sobe i otad su bar dva ili tri čovjeka bila neprestano s vama u sobi pa se nije mogao dokopati dokumenta. Naposljetku je pomislio da mu se ukazala prilika. Pokušao ga se dočepati, ali ga je spriječila vaša budnost. Možda se možete sjetiti da te večeri niste uzeli uobičajeno sredstvo za umirenje.
Sjećam se.
Pretpostavljam da se pobrinuo da to sredstvo bude djelotvorno te je čvrsto vjerovao da ćete biti u nesvjestici. Dakako, bio sam uvjeren da će ponoviti pokušaj čim mu se ukaže povoljna prilika. Vaš odlazak iz sobe pružio mu je takvu priliku. Zadržao sam gospođicu Harrison cijeli dan u sobi, tako da nas on ne bi pretekao. Zatim, dajući mu priliku da pomisli kako je zrak čist, stražario sam kako sam opisao. Tad sam već znao da su papiri vrlo vjerojatno u sobi, ali nisam želio skinuti sve tapete i podove u potrazi za njima. Zato sam pustio da ih on uzme iz skrovišta i tako sam sebi uštedio beskrajno mnogo truda. Ima li još nešto što je ostalo nejasno?
Zašto je prvi put pokušao otvoriti prozor — upitah — kad je mogao ući kroz vrata?
Da bi stigao do vrata, morao bi proći pokraj sedam spavaćih soba. S druge strane, vrlo je lako mogao izići na travnjak. Još nešto?
Mislite li da nije imao nikakvih ubilačkih namjera? — upita Phelps. — Nije li mu nož služio samo kao oruđe?
Možda — odgovori Holmes, slegavši ramenima. — Sa sigurnošću mogu reći samo to da je Joseph Harrison gospodin kojemu nikako ne bih volio biti prepušten na milost i nemilost.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Srebrna Zvijezda-Arthur Conan Doyle

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:29 am





POSLJEDNJI PROBLEM

Teška sam se srca latio pera da napišem ovih nekoliko posljednjih riječi kojima ću zabilježiti jedinstvene sposobnosti što su odlikovale moga prijatelja gospodina Sherlocka Holmesa. Na nepovezan i, bojim se, posve neprikladan način pokušao sam dati prikaz mojih neobičnih doživljaja u njegovu društvu od »Grimizne studije« pa sve do njegova upletanja u slučaj »Pomorskog ugovora« — upletanja koje je neporecivo spriječilo ozbiljne međunarodne komplikacije. Namjeravao sam tu stati i ne reći ništa o događaju koji je u mome životu stvorio prazninu koja se ni sada, poslije dvije godine, nije smanjila. Međutim, nedavno objavljena pisma u kojima pukovnik James Moriarty brani uspomenu svoga brata izazvala su me te nisam imao izbora no da pred javnost iznesem činjenice onako kako su se dogodile. Jedino ja znam cijelu istinu o tome i zadovoljan sam da je nastupilo vrijeme kad se zataškavanjem istine nikome ne čini usluga. Koliko znam, objelodanjena su samo tri prikaza: u listu »Journal de Geneve« 6. maja 1891, agencijska Reuterova vijest u engleskim novinama 7. maja i napokon nedavna pisma što sam ih spomenuo. Prvi i drugi prikaz bili su krajnje sažeti, dok posljednji, kao što ću to pokazati, posvema izvrće činjenice. Na meni je da prvi put kažem što se zaista dogodilo između profesora Moriartyja i gospodina Sherlocka Holmesa.
Možda se sjećate da su se poslije moje ženidbe i otvaranja privatne prakse donekle izmijenili vrlo prisni odnosi što su postojali između Holmesa i mene. On je i nadalje od vremena do vremena dolazio k meni kad bi mu u istrazi zatrebalo društvo, ali to se događalo sve rjeđe sve dok nisam ustanovio da sam godine 1890. pribilježio samo tri slučaja. Zimi te godine i u rano proljeće 1891. pročitao sam u novinama da ga je francuska vlada angažirala u nekom izuzetno važnom predmetu i primio sam od Holmesa dva pisma, otposlana iz Narbonnea i Nimesa. Iz pisamaca sam razabrao da će se vrlo vjerojatno duže zadržati u Francuskoj. Zbog toga sam se iznenadio kad sam ga ugledao da ulazi u moju ordinaciju. Bilo je to uvečer 24. aprila. Odmah sam opazio da je bljeđi i tanji no obično.
Da, previše sam se trošio — reče pročitavši u mome pogledu ono što nisam izrekao. — U posljednje sam vrijeme bio u priličnoj
stisci. Imate li šta protiv toga da zatvorim kapke?
Jedino je svjetlo dopiralo sa svjetiljke na stolu uz koji sam dotad čitao. Hodajući uza zid, Holmes pođe do prozora i sklopivši kapke čvrsto navuče rezu.
Bojite li se nečega? — upitah.
Pa, bojim se.
Čega?
Zračnih pušaka.
Moj dragi Holmes, što mi to govorite?
Mislim da me vrlo dobro poznajete, Watsone, te da prema tome znate da nipošto nisam nervozan čovjek. Istodobno, glupo je a ne hrabro ne željeti vidjeti opasnost koja vam je za petama. Mogu li vas zamoliti za šibicu? — Uvukao je dim cigarete.
Moram se ispričati zbog kasnog posjeta — reče — i moram sebi uzeti slobodu i zamoliti vas za dopuštenje da odmah napustim vašu kuću, i to s dvorišne strane skokom preko vrtne ograde.
Ali, što to sve znači? — upitah.
On ispruži ruku i na svjetlu svjetiljke vidjeh da su mu dva članka ozlijeđena i krvava.
Kao što vidite, ne bježim pred duhom — reče sa smiješkom. — Opasnost što mi prijeti dovoljno je tvrda da se na njoj slomi ruka. Je li gospođa Watson kod kuće?
Otputovala je u posjet.
Zaista! Sami ste?
Sasvim.
To mi olakšava prijedlog da pođete sa mnom tjedan dana u Evropu.
Kamo?
O, bilo kamo. Sasvim mi je svejedno.
Bilo je nečeg čudnovatog u svemu tome. Holmesu nije bi prirođeno
da odlazi na izlete u nepoznato a njegovo blijedo iscrpljeno lice govorilo mi je da su mu živci vrlo napeti. On ugleda pitanje u mojim očima pa, sklopivši vrške prstiju i naslonivši laktove na koljena, poče pričati.
Vjerojatno niste nikad čuli za profesora Moriartyja?
Zaista nisam.
Jao, to je baš ono genijalno i neobjašnjivo u cijeloj priči! — on povika. — čovjek proždire London, a nitko nije čuo za nj. Zato i može biti bez premca u kronici zločina. Kažem vam, Watsone, ako potučem toga čovjeka, ako društvo oslobodim njega, smatrat ću da mi je karijera na vrhuncu i bit ću spreman skrenuti život u neku mirniju kolotečinu. Među nama, posljednji slučajevi u kojima sam pomogao skandinavskoj kraljevskoj obitelji i Francuskoj Republici, omogućili su mi takav položaj da bih mogao živjeti na onaj mirni način koji mi najviše odgovara i usredotočiti svu pažnju na kemijska istraživanja. Ali, ne mogu mirovati, Watsone, ne mogu spokojno sjediti u naslonjaču dok znam da čovjek poput profesora Moriartyja nesmetano šeće londonskim ulicama.
A što je učinio?
Karijera mu je izvanredna. Potječe iz dobre obitelji i stekao je odlično obrazovanje a priroda mu je još podarila izuzetne matematičke sposobnosti. Kao dvadeset jednogodišnjak napisao je raspravu o binominalnom teoremu koji je tad bio u modi u Evropi. Tim radom izborio je sebi katedru na jednom od naših manjih sveučilišta i, kako se činilo, pred njim je bila zaista briljantna karijera. Ali naslijedio je neke vrlo mračne sklonosti. Imao je u sebi kriminalnu žicu a njegove izuzetne umne sposobnosti tu su žicu još ojačale i učinile beskrajno opasnom umjesto da je ublaže. U sveučilišnom gradu stale su kolati mračne glasine o njemu pa je bio prisiljen napustiti katedru i preseliti se u London, gdje se smjestio kao vojni instruktor. Toliko svijet zna, ali ovo što ću vam sada reći saznao sam na svoju ruku.
Kao što znate, Watsone, nema čovjeka koji poznaje tako dobro kao ja krupnije londonske kriminalce. Svih ovih godina neprestano sam osjećao da se iza svega toga zla krije neka sila, neka dobro organizirana sila koja čvrsto stoji na putu pravdi i pruža zaklon
prijestupnicima. Opetovano sam u slučajevima najrazličitije vrsti — ucjena, pljački, ubojstava — osjećao prisutnost te sile i naslutio njeno djelovanje u mnogo neobjašnjenih zločina u kojima me nisu osobno konzultirali. Godinama sam nastojao razgrnuti veo pod kojim se ona krila i napokon je kucnuo čas kad sam ulovio nit i slijedio je sve dok me nije, poslije bezbroj vrludanja, dovela do bivšeg profesora Moriartyja, proslavljena matematičara.
On je Napoleon zločina, Watsone, organizator je polovine svega što je zlo i gotovo svega onoga što u ovome gradu nije otkriveno. On je genij, filozof, apstraktni mislilac. Mozak prvog reda. Sjedi nepokretno poput pauka usred mreže, ali je ta mreža sazdana od hiljadu niti a svakoj od njih on poznaje i najmanji drhtaj. On sam čini malo. On samo planira. Ali njegovi su agenti brojni i sjajno organizirani. Kad treba da se izvede kakav zločin, otuđi kakav komad papira, recimo, pročešlja kakva kuća, ukloni kakav čovjek, tada se to dojavi profesoru i stvar se organizira i provede. Počinitelja možda ulove. U tome slučaju nađe se novac za kauciju ili za obranu. Ali nikad ne ulove centralnu silu koja se koristi svojim agentima, na nju čak nikad i ne padne sumnja. To je organizacija u koju sam, Watsone, proniknuo te svu svoju energiju upotrijebio da je razobličim i razbijem.
Ali profesor je okružen tako lukavo smišljenim obrambenim zidom te se činilo, poduzimao ja što mi drago, nikad neću moći skupiti dokaze koji će uvjeriti sud. Znate moje sposobnosti, moj dragi Watsone, pa ipak poslije tri mjeseca morao sam priznati da sam napokon sreo protivnika koji mi je dorastao intelektualno. Diveći se njegovoj vještini, prestao sam se zgražati nad njegovim zločinima. Ali napokon je krenuo na putovanje, samo kratko, vrlo kratko putovanje, no i to je bilo više no što je sebi smio dopustiti dok sam mu za petama. Ukazala mi se prilika i od toga trenutka stao sam plesti mrežu oko njega i sada ona samo što se nije zatvorila. Za tri dana, to jest do slijedećeg ponedjeljka, stvar će sazreti pa će profesor i svi glavni pripadnici njegove bande biti u rukama policije. Bit će to najveće kriminalističko suđenje stoljeća na kojem će se razjasniti više od četrdeset tajni. Svi će oni dospjeti na konopac, ali ako prerano povučemo potez, mogli bi nam kliznuti iz ruku čak i u posljednjem trenutku.
Dakle, da sam to mogao izvesti bez znanja profesora Moriartyja, sve
bi bilo dobro. Ali on je previše lukav da bi to bilo moguće. Pratio je svaki korak što sam ga učinio stežući mrežu oko njega. Ustrajno mi je nastojao umaći, ali ja sam ga isto tako ustrajno u tome sprečavao. Kažem vam, prijatelju, da se ta tiha borba može potanko opisati, ona bi u povijesti otkrivanja zločina zauzela mjesto najbriljantnijeg primjera pariranja na udarce. Nikad se nisam tako visoko uzdigao, nikad me nijedan protivnik nije toliko namučio. Sjekao je duboko, ali ja sam sjekao još dublje. Ovoga su jutra učinjeni posljednji koraci, potrebna su bila još samo tri dana pa da se završi posao. Sjedio sam u sobi razmišljajući o tome, kadli su se otvorila vrata i profesor Moriarty je stajao preda mnom.
Moji su živci prilično čvrsti, Watsone, ali moram priznati da sam se uzbudio ugledavši na svom pragu čovjeka koji mi je toliko zaokupljao misli. Njegov mi je lik dobro poznat. Izuzetno je visok i vitak, čelo mu je izbočeno a oči duboko usađene u glavu. Glatko je obrijan, blijed i asketska izgleda, još ima u njemu nešto profesorsko. Ramena su mu zaobljena od grbljenja nad knjigama a glava izbačena naprijed i uvijek se pomalo njiše lijevo-desno kao u kakva gmaza. Zabuljio se u mene s izrazom silne radoznalosti u stisnutim očima.
»Djelujete manje frontalno no što bih očekivao«, reče naposljetku.
»Opasna je navika naperiti napunjeno oružje kroz džep kućna ogrtača.«
Činjenica je da sam, čim je ušao u sobu, shvatio kolika mi prijeti opasnost. On može umaći jedino tako da me ušutka. U trenu sam revolver iz ladice turnuo u džep i uperio ga u nj kroz džep. Kad je ono rekao, izvukao sam oružje i otkočeno položio na stol. On se i dalje smiješio i žmirkao, ali zbog nečeg u njegovim očima bio sam sretan što mi je revolver pri ruci.
»Očigledno me ne znate«, rekao je.
»Naprotiv«, odgovorio sam, »mislim da je prilično evidentno da vas znam. Molim sjednite. Mogu vam posvetiti pet minuta ako mi imate nešto reći.«
»Sve što ću vam reći, možda već znate«, rekao je.
»Tada ste se možda domislili i mome odgovoru«, odgovorio sam.
»Odlučno ustrajete na svome?«
»Apsolutno.«
On turi ruku u džep a ja podigoh revolver sa stola. Ali, on je samo izvukao podsjetnik s nekoliko podataka.
»Ušli ste mi u trag četvrtog januara«, rekao je. »Dvadeset trećeg ste mi zasmetali, sredinom februara osjećao sam se prilično neugodno zbog vas, potkraj marta posve ste me omeli u mojim naumima i sad u posljednjim danima aprila zbog vašeg sam se neprestanog praćenja našao u takvu položaju da mi neizbježno prijeti gubitak slobode. Situacija postaje zaista nemoguća.«
»Imate li kakav prijedlog?«, upitao sam.
»Morate to napustiti, gospodine Holmes«, rekao je njišući glavom.
»Zaista morate, znate.«
»Poslije ponedjeljka«, rekao sam.
»Tja, tja«, rekao je. »Čvrsto sam uvjeren da će čovjek vaše inteligencije shvatiti da ovaj slučaj može imati samo jedan svršetak. Neophodno je da se povučete. Zbog vašeg ponašanja preostaje nam samo jedan izlaz. Način na koji ste prišli ovom slučaju bio je intelektualni izazov za mene i kažem, bez pretjerivanja, da će za me biti vrlo bolno ako budem prisiljen poduzeti krajnje mjere. Smijete se, gospodine, ali uvjeravam vas da će to za me biti zaista bolno.«
»Opasnost je dio moga posla«, primijetio sam.
»Ovo nije opasnost«, odgovorio je. »To je neizbježno uništenje. Ne stojite na putu samo pojedincu već cijeloj jednoj moćnoj organizaciji a njenu punu snagu niste mogli sagledati usprkos svoj svojoj pameti. Morate odustati, gospodine Holmes, ili ćemo vas zgaziti.«
»Bojim se«, rekao sam ustajući, »da sam uživajući u ovom razgovoru zanemario važan posao koji me erugdje očekuje.«
I on je ustao i šutke me pogledao, žalosno kimajući glavom.
»Dobro, dobro«, napokon je rekao. »Žao mi je, ali učinio sam sve što sam mogao. Znam svaki vaš pokret. Ne možete učiniti ništa prije ponedjeljka. Bio je to dvoboj između nas dvojice, gospodine Holmes.
Nadate se da ćete me otpraviti na optuženičku klupu. Kažem vam da nikad neću stajati ondje. Nadate se da ćete me potući. Kažem vam da me nikad nećete pobijediti. Ako ste toliko pametni da me možete uništiti, budite uvjereni da ću iste mjere poduzeti protiv vas.«
»Učinili ste mi nekoliko komplimenata, gospodine Moriarty«, rekao sam. »Dopustite da vam uzvratim i kažem ovo: ako sam uvjeren u prvo, ja, zbog općih interesa, radosno prihvaćam ovo drugo.«
»Jedno vam mogu obećati, ali oboje ne mogu«, zarežao je i potom mi okrenuo svoja zaobljena leđa te zrikajući i žmigajući izišao iz sobe.
To je bio moj neobični susret s profesorom Moriartyjem. Priznajem da me se neugodno dojmio. Njegov mek, precizan način izražavanja ostavlja dojam iskrenosti što ga ne može postići običan isprazni hvalisavac. Dakako, reći ćete: »Zašto ne poduzmete policijske mjere protiv njega?« Razlog je taj što sam čvrsto uvjeren da će udarac stići od njegovih agenata. Imam najbolje dokaze da će biti baš tako.
Zar su vas već napali?
Moj dragi Watsone, profesor Moriarty nije čovjek koji dopušta da mu trava naraste pod nogama. Izišao sam u podne da obavim neki posao u Oxford Streetu. Kad sam prošao ugao što iz Ulice Bentinck vodi do križanja Uiice Welbeck, neki je dvopreg bjesomučno zaokrenuo i poletio na mene. Skočio sam na pločnik i u djeliću sekunde se spasio. Kola su dojurila iz Marylebone Lanea i odmah se izgubila. Poslije toga sam se držao pločnika. Ali, Watsone, kad sam pošao niz Ulicu Vere, s krova je pala opeka i do mojih se nogu razbila na komadiće. Pozvao sam policiju i dao da ispitaju okoliš. Na krovu jedne zgrade našli su gomilu opeka i crepova priređenih za popravak te je trebalo da povjerujem kako je vjetar srušio jednu opeku. Dakako, znao sam bolje od njih o čemu je riječ, ali nisam imao dokaza. Poslije toga sjeo sam u fijaker i odvezao se u bratov stan u Pall Mallu gdje sam proveo dan. Sad sam došao k vama a putem me je neki nevaljalac napao batinom. Oborio sam ga i policija ga je zatvorila, ali mogu vam reći s najdubljim uvjerenjem da se nikad neće naći nikakva veza između gospodina na čijim sam sjekutićima ogulio članke i bivšeg instruktora matematike koji, rekao bih, rješava matematičke probleme, udaljen miljama od mjesta prepada. Sada se, Watsone, više
ne čudite što sam ušavši u sobu najprije zatvorio kapke i što sam bio prisiljen zatražiti dopuštenje da izađem iz kuće na manje izložen izlaz no što su to kućna vrata.
Često sam se divio hrabrosti moga prijatelja, ali nikad više no taj put dok je sjedio mirno prepričavajući zgode koje su mu ovako udružene morale prirediti strahovit dan.
Hoćete li noć provesti ovdje? — upitah.
Ne, prijatelju, moglo bi se pokazati da sam opasan gost. Skovao sam plan i sve će biti dobro. Stvari su dosad već dospjele tako daleko da bi se, što se tiče hapšenja, mogle dalje odvijati i bez moje pomoći, ali moja prisutnost je važna zbog svjedočenja. Stoga, jamačno, ne mogu učiniti bolje no otići na nekoliko dana dok policija ne krene u akciju. Bilo bi mi stoga veliko zadovoljstvo da možete u Evropu sa mnom.
Pacijenata sada nema mnogo — rekoh — a imam i dobrog susjeda koji može uskočiti ako ustreba. Rado bih pošao s vama.
I već sutra ujutro?
Ako je potrebno.
O, da, potrebnije ne može biti. A sad evo uputa za vas i molim vas, dragi moj Watsone, slijedite ih doslovce jer ste u paru sa mnom zaigrali protiv najpametnijeg zlikovca i najsnažnijeg zločinačkog sindikata u Evropi. Sad slušajte: po povjerljivoj osobi večeras ćete na stanicu Victoria poslati svu prtljagu što je namjeravate ponijeti. Prtljaga neka bude nenaslovljena. Ujutro ćete poslati po dvokolicu, naredivši momku da ne uzme ni prvu ni drugu na koju naiđe. Zatim ćete uskočiti u dvokolicu i odvesti se do arkade Lowther i to do njena izlaza na Strand, a adresu ćete dati kočijašu na komadiću papira uz molbu da taj papirić ne baci. Pripremite novac za kočijaša pa čim se dvokolica zaustavi, pohitajte kroz arkadu, ali vrijeme dolaska podesite tako da na drugi kraj arkade stignete u devet i četvrt. Ondje će vas uz pločnik čekati mala zatvorena kočija s momkom odjevenim u teški crni ogrtač s ovratnikom obrubljenim crveno. Ući ćete u kočiju i odvesti se na stanicu Victoria tako da na vrijeme stignete na kontinentalni ekspres.
Gdje ćemo se naći?
Na stanici. Drugi vagon prvog razreda bit će rezerviran za nas.
Znači mjesto sastanka je u vagonu?
Baš tako.
Bilo bi uzalud moliti Holmesa da ostane. Čvrsto je vjerovao da bi mogao navući neprilike na kuću u kojoj se nalazi te je zbog toga htio svakako otići. Dometnuvši na brzinu još nekoliko riječi o našem sutrašnjem planu, ustao je i sa mnom pošao u vrt a potom se uzverao preko ograde na Ulici Mortimer i odmah zviždukom pozvao kočiju te sam čuo kako se njome odvezao.
Ujutro sam od riječi do riječi slijedio Holmesove upute. Dvokolica je unajmljena s toliko opreza da zaista niste mogli sjesti u podmetnutu. Odmah poslije doručka odvezao sam se do arkade Lowther pa kroz nju pohitao najbrže što sam mogao. Kočija me čekala s krupnim kočijašem umotanim u tamni ogrtač. Kočijaš je potjerao konja čim sam ušao u kočiju. Stigavši do stanice Victoria, kočijaš je okrenuo kočiju čim sam izišao i ošinuo konja i ne pogledavši me.
Dotle je sve prošlo divno. Prtljaga me čekala i nisam imao nikakvih teškoća u pronalaženju pravog vagona, pogotovo zato što je to bio jedini vagon s naznakom »Zauzeto«. Jedina je nezgoda bila još što Holmes nije stigao. Stanični sat je označavao samo sedam minuta do polaska našeg vlaka. Uzalud sam pogledom pretraživao skupine putnika i njihovih pratilaca ne bih li gdje ugledao tanašan lik svoga prijatelja. Nigdje mu ni traga. Nekoliko sam minuta pomagao talijanskom svećeniku koji je na mucavom engleskom pokušavao objasniti nosaču da njegovu prtljagu uputi do Pariza. Potom, još jednom se osvrnuvši, vratih se u vagon gdje sam ustanovio da mi je nosač, unatoč rezervaciji, dodijelio kao suputnika moga talijanskog znanca. Nije bilo nikakve svrhe objašnjavati velečasnom da je s nepravom ušao u taj vagon, jer je moj talijanski bio još oskudniji od njegova engleskog, pa sam stoga rezignirano slegnuo ramenima i nastavio gledati kroz prozor zabrinjavajući se za svoga prijatelja. Svladao me ledeni strah na pomisao da bi njegov izostanak mogao značiti da mu se noćas nešto dogodilo. Već su i sva vrata zatvorili i čuo sam zvižduk kad li ...
— Dragi moj Watsone — začuh iza sebe — niste se čak ni
udostojali da mi kažete dobro jutro.
Osvrnuh se ne mogavši zatomiti iznenađenje. Postariji svećenik se okrenuo prema meni. U trenu su se bore izgladile, nos povukao od brade, donja usna više nije bila izbačena, mutne su oči ponovo zasjale a zgureni se stas uspravio. Već u slijedećem trenutku sve se opet izmijenilo i Holmes je nestao isto tako brzo kao što se i bio pojavio.
Nebesa! — kriknuh. — Kako ste me uplašili.
Još je potreban silan oprez — prošapta. — S razlogom mislim da su ušli u trag. Ah, eno Moriartyja glavom.
Vlak je već bio krenuo dok je Holmes govorio. Pogledavši natrag, ugledah visokog muškarca kako se bjesomučno probija kroz mnoštvo, mašući rukom kao da želi zaustaviti vlak. Međutim, bilo je prekasno jer je vlak brzo dobivao na brzini i već trenutak zatim izjurio iz stanice.
Uza sve naše mjere opreza vidite da smo samo za dlaku umakli
reče Holmes sa smiješkom. Ustade i zbaci crnu halju i šešir koji su mu služili za prerušavanje te ih strpa u ručnu torbu.
Watsone, jeste li pogledali jutarnje novine?
Nisam.
Znači, niste pročitali ono o Baker Streetu?
Baker Streetu?
Prošle su noći podmetnuli vatru u našem stanu. Nije počinjena velika šteta.
Nebesa, Holmes! To je nedopustivo.
Bit će da su sasvim izgubili moj trag pošto je njihov batinaš bio uhapšen. Inače ne bi pretpostavili da sam se vratio u stan. Ipak su očigledno za svaki slučaj motrili i na vas i zato se Moriarty pojavio na Victoriji. Dolazeći na stanicu, niste valjda nešto propustili?
Ne, postupio sam točno po vašim uputama.
Jeste li našli kočiju?
Da, čekala me.
Jeste li prepoznali kočijaša?
Nisam.
Bio je to moj brat Mycroft. U ovakvim slučajevima velika je prednost kad povjerljive zadatke ne morate davati strancima. Ali moramo smisliti što ćemo ubuduće s Moriartyjem.
Budući da je ovo ekspres a da brod kreće čim vlak stigne, mislim da smo ga se vrlo dobro riješili.
Dragi moj Watsone, očigledno niste shvatili što sam imao na umu rekavši da valja računati s time da je taj čovjek na istoj intelektualnoj razini kao i ja. Ne pretpostavljate, valjda, da bih, da sam progonitelj, dopustio da me itko nadmudri uz pomoć tako male zapreke. Zašto biste ga, dakle, tako potcjenjivali?
Što će on učiniti?
Ono što bih i ja učinio.
A što biste vi učinili?
Unajmio bih poseban vlak.
No već je zacijelo prekasno.
Ni u kom slučaju. Vlak se zaustavlja u Canterburyju a brod u polasku uvijek kasni bar četvrt sata. On će nas ondje sustići.
Još bi se moglo pomisliti da smo mi kriminalci. Hajde da ga damo uhapsiti kad stigne.
To bi značilo uništiti tromjesečan trud. Ulovili bismo veliku ribu, ali one manje izmigoljile bi lijevo i desno iz mreže. U ponedjeljak imat ćemo ih sve. Ne, hapšenje je nedopustivo.
I što sad?
Izići ćemo u Canterburyju.
A zatim?
Dakle, zatim moramo otputovati na drugi kraj do Newhavena i odatle prijeći u Dieppe. Moriarty će ponovo učiniti što bih i ja učinio. Otputovat će u Pariz, obilježiti našu prtljagu, i dva dana čekati u prtljažnici. Za to vrijeme mi ćemo nabaviti nove torbe, potpomoći proizvođače odjeće u zemljama kroz koje ćemo putovati i bez žurbe,
preko Luxembourga i Basela, stići u Švicarsku.
Predugo putujem a da bih sebi dopustio ozbiljnije glavobolje zbog gubitka kovčega, ali priznajem da me je smetala pomisao da se moram skrivati pred čovjekom čiji se dosje crni od neizrecivih zlodjela. Bilo je, doduše, očigledno da Holmes poznaje situaciju bolje od mene. Stoga smo u Canterburyju sišli s vlaka i ondje saznali da vlak do Newhavena moramo čekati puni sat.
Još sam pomalo žalosno gledao za vagonom koji je odnosio moje kovčege, kad li me Holmes povuče za rukav i pokaza na prugu.
Već stiže, vidite — reče.
U daljini, iznad krošanja kentskih šuma, vijala se tanka perjanica dima. Minutu poslije toga na otvorenom zavoju što ulazi u stanicu ugledali smo vagon i lokomotivu. Jedva smo dospjeli pronaći zaklon iza hrpe kovčega, a već je posebna kompozicija klopoćući projurila, zapahnuvši nas oblakom vruće pare.
Ode on — reče Holmes, dok smo promatrali skakutanje i njihanje vagona preko spojeva na pruzi. — Kao što vidite inteligencija našeg prijatelja ima granice. Bio bi majstorski potez da je zaključio što ću ja zaključiti te da je prema tome postupio.
A što bi učinio da nas je sustigao?
Ne može biti ni najmanje sumnje u to da bi izveo ubilački napad na mene. To je, doduše, igra u kojoj sudjeluju dvojica. Pitanje je sad da li da ovdje prerano objedujemo ili da se izgladnjujemo do bifea u Newhavenu?
Te smo noći nastavili put do Bruxellesa i ondje proveli dva dana a trećeg nastavili putovanje prema Strasbourgu. U ponedjeljak ujutro Holmes je brzojavio londonskoj policiji i uvečer nas je čekao odgovor u hotelu. Holmes ga otvori i grubo opsovavši baci u kamin.
Mogao sam pretpostaviti — zastenja. — Pobjegao je.
Moriarty!
Pohvatali su cijelu bandu osim njega. On im je umakao. Dakako, kad sam napustio zemlju, nije bilo nikog tko bi se mogao nositi s njim. Ali zaista sam bio uvjeren da im mogu prepustiti igru. Watsone, mislim
da će biti najbolje da se vratite u Englesku.
Zašto?
Zato što ćete brzo ustanoviti da sam opasno društvo. Taj je čovjek ostao bez posla. Izgubljen je ako se vrati u London. Ako sam dobro proniknuo u njegov karakter, on će svu svoju energiju usredotočiti na to da mi se osveti. To mi je i rekao u onom kratkom razgovoru i držim da misli ozbiljno. Zaista bih vam preporučio da se vratite ordinaciji.
Takva molba teško je mogla računati na uspjeh kod starog suborca i prijatelja. Sjedili smo u blagovaonici u Strasbourgu i pola sata se prepirah oko toga, ali još te iste noći nastavili smo putovanje prema Ženevi.
Cijeli lijepi dan lutali smo po dolini Rhone a zatim, skrenuvši kod Leuka, prešli preko prijevoja Gemmi, koji je još bio duboko u snijegu, te tako preko Interlakena stigli u Meiringen. Bilo je to ugodno putovanje — svježe proljetno zelenilo dolje, djevičanska zimska bjelina gore — ali dobro sam znao da ni u jednom trenutku Holmes nije zaboravio na sjenu koja je pala na nj. U ubavim alpskim selima ili na osamljenim alpskim stazama i dalje sam po brzim pogledima i oštrom proučavanju svakog lica koje bi nam došlo u susret, zapažao da je svjestan opasnosti koja nas prati u stopu.
Sjećam se da se jednom, dok smo prelazili preko Gemmija i hodali uz rub melankoličnog jezera Dauben, nama zdesna odronio veliki kamen sa stijene i skoturao se bučno u jezero iza nas. U trenu Holmes je potrčao na stijenu i stojeći na vrhu iskretao vrat u svim smjerovima. Uzalud ga je naš vodič uvjeravao da je odronjavanje kamenja u proljeće uobičajeno na tome mjestu. Nije ništa rekao, ali nasmiješio mi se s izrazom čovjeka koji je doživio ispunjenje svojih predviđanja.
Ali, unatoč oprezu, nikad nije bio potišten. Čak štoviše, ne mogu se sjetiti da sam ga ikad vidio u tako dobrom raspoloženju. Opetovano je govorio da bi radosno napustio svoj posao kad bi mogao biti siguran da se društvo oslobodilo profesora Moriartyja.
— Watsone, mislim da sebi mogu dopustiti toliko slobode i reći da nisam živio sasvim uzalud — rekao je. — Ako se moj dosje noćas
zaključi, mogu ga ipak mimo zatvoriti. Zrak je u Londonu danas bolji, i to mojom zaslugom. Od više od hiljadu slučajeva ne mogu se sjetiti nijednog u kojem sam svoje sposobnosti upotrijebio na krivoj strani. U posljednje vrijeme pao sam u iskušenje da se više bavim problemima što ih stvara priroda a manje površinskim koji su posljedica umjetnih društvenih prilika. Vaši će memoari, Watsone, svršiti onoga dana kada ću svoju karijeru okruniti hvatanjem ili uništenjem najopasnijeg i najsposobnijeg kriminalca u Evropi.
Bit ću kratak, ali jasan u ovo malo riječi što mi je još preostalo da vam ispričam. Nije to predmet na kojem bih se rado zadržavao, ali svjestan sam da mi je dužnost ne ispustiti nijednu pojedinost.
Bio je treći maj kad smo stigli u seoce Meiringen gdje smo se smjestili u Englischer Hofu koji je tada vodio Peter Steiler stariji. Naš je domaćin bio inteligentan čovjek i odlično je govorio engleski jer je tri godine radio kao konobar u hotelu »Grosvenor« u Londonu. Na njegov nagovor sutradan poslijepodne pošli smo iz hotela s namjerom da prijeđemo preko vrha i prenoćimo u zaseoku Rosenlaui. Upozorio nas je da nikako ne propustimo pogled na slapove Reichenbacha, koji su oko pola milje uzbrdo, jer da vrijedi malko skrenuti s puta da bi ih se vidjelo.
To je zaista zastrašujuće mjesto. Brzak, nabujao od otopljena snijega, ruši se u strašan ponor i odatle pršti uvis poput dima iz goruće kuće. Korito u kojem rijeka brza golemi je usjek, omeđen svjetlucavim, ugljenocrnim stijenjem, i taj se sužava u uskipjelo jezerce neprocjenjive dubine koje se stoga prelijeva izbacujući mlaz preko svojih nazubljenih rubova. Taj dugi mlaz zelene vode što hučeći pada i gusta prskava koprena kapljica što šište uvis omamljuju čovjeka svojom ljepotom. Stajali smo nedaleko od ruba nadvirujući se nad razbijanje vodena slapa o crno stijenje duboko dolje i osluškujući poluljudske krikove što su ih raspršene kapljice donosile do nas iz provalije.
Oko slapa usječen je puteljak kako bi se imao što bolji pogled, ali puteljak svršava naglo pa se putnik mora vratiti putem kojim je i došao. Baš kad smo krenuli da se vratimo, ugledali smo kako nam trkom prilazi mladi švicarac s pismom u ruci. Na kuverti je bio otisnut naziv hotela koji smo tek bili napustili a pošiljalac ga je naslovio na
mene. Pokazalo se da je samo nekoliko minuta poslije našeg odlaska stigla u hotel neka Engleskinja u posljednjem stadiju sušice. Prezimjela je u Daves Platzu i sada putuje prema Lucernu gdje se ima sastati s prijateljima, ali iznenada je stala bacati krv. Naš hotelijer drži da neće preživjeti više od nekoliko sati a za nju bi bila velika utjeha da je pregleda engleski liječnik, pa ako bih se mogao vratiti itd, itd. Dobri me je Steiler uvjeravao u post scriptumu da će moj pristanak da se vratim on osobno shvatiti kao veliku uslugu jer dama odlučno odbija da je pregleda švicarski liječnik, a on ne može drugačije no da se osjeća silno odgovornim za svoju gošću.
Nisam se mogao oglušiti na takav poziv. Nisam mogao odbiti pomoć zemljakinji koja umire u tuđoj zemlji. Ipak, nevoljko sam se odlučio da napustim Holmesa. Naposljetku smo se dogovorili da će mladog Švicarca zadržati kao vodiča i suputnika dok ću se ja vratiti u Meiringen. Neko će se vrijeme zadržati uz slap, rekao mi je moj prijatelj, a potom će se polako odšetati preko brijega do Rosenlauija gdje ću mu se ja pridružiti navečer. Kad sam se okrenuo da pođem, ugledao sam Holmesa kako oslonjen na stijenu zuri u slap. Bilo je to posljednji put što mi je bilo suđeno da ga vidim na ovome svijetu.
Kad sam se već gotovo sasvim spustio, okrenuh se. S toga mjesta nije se mogao vidjeti slap, ali sam dobro vidio krivudavi puteljak što po kosi brijega vodi do njega. Po tome je puteljku, sjećam se, brzao neki muškarac. Sasvim sam jasno vidio njegov taman lik jer su mu se obrisi isticali na zelenoj pozadini. Zapazio sam i njega i njegov energični hod, ali brzo mi je isčezao iz sjećanja dok sam se žurio prema hotelu.
Do Meinringena sam hodao nešto više od jednog sata. Stari je Steiler stajao na ulazu u hotel.
No — rekoh produživši korak — nadam se da joj nije gore?
Licem mu preleti izraz iznenađenja i već na prvi trzaj njegovih obrva srce mi u grudima oteža poput olova.
Niste li ovo napisali? — upitah, izvukavši pismo iz džepa. — U hotelu nema nikakve bolesne Engleskinje?
Dakako da nema! — povika on. — Ali na pismu je hotelski znak! Ha! Bit će da ga je napisao onaj visoki Englez koji je stigao kad
ste otišli. Rekao je ...
Nisam čekao daljnja hotelijerova tumačenja. Podboden strahom, zamalo sam trčao po selskoj cesti, vraćajući se istim putem kojim sam se spustio. Trebalo mi je sat da se spustim. Unatoč tome što sam upeo sve svoje sile, prošla su još dva sata kad sam se ponovo našao na slapu Reichenbach. Holmesov alpski štap još je stajao naslonjen na stijenu kraj koje sam ga bio ostavio. Ali njemu nigdje ni traga. Uzalud sam ga dozivao, jedini odgovor bila je jeka moga vlastita glasa što se odbijala od stijenja.
Od pogleda na štap sledio sam se i ukočio. Znači, nije otišao u Rosenlaui. Ostao je na puteljku, s golom stijenom s jedne i s dubokim ponorom s druge strane. Tu je stajao kad ga je napao neprijatelj. Ni mladog Švicarca nigdje nije bilo. Njega je možda potkupio Moriarty pa je njih dvojicu ostavio nasamu. A što se zatim dogodilo?
Stajao sam minutu ili dvije da bih se pribrao jer sam bio ošamućen od strave. Tada sam stao razmišljati o Holmesovim metodama pokušavajući ih primijeniti u raščlanjivanju te tragedije. Bilo je to, na žalost, prelako izvesti! Razgovarajući, nismo stigli do kraja puteljka i štap je obilježavao mjesto na kojem smo stajali. Crnkasta zemlja ondje je uvijek meka zbog kapljica što pršte uokolo pa bi i ptica u njoj ostavila trag. Dva niza otisaka cipela jasno su se razabirala na tlu i oba su vodila prema kraju puteljka. Nijedan se trag nije vraćao. Nekoliko metara prije kraja zemlja je bila ugažena a kupine i paprat što obrubljuju provaliju okljaštreni i izgaženi. Legao sam potrbuške i provirio preko ruba, obavijen oblakom sitnih kapljica što su prskale s dna. Smračilo se otkako sam bio otišao pa sam sada tek tu i tamo mogao vidjeti svjetlucanje vode na tamnim stijenama a duboko dolje na dnu provalije nazreti odsjaj slapa. Dozivao sam, ali do ušiju je dopirao samo onaj isti poluljudski vapaj slapa.
Ali bilo je suđeno da na kraju ipak dobijem bar posljednji pozdrav svog prijatelja i druga. Rekao sam da je njegov štap ostao naslonjen na stijenu što se uzdizala nad puteljkom. Na vrhu te kamene gromade ugledah nešto svijetlo i, ispruživši ruku, ustanovih da je to srebrna kutija za cigarete što ju je moj prijatelj obično nosio sa sobom. Kad sam je podigao, do nogu mi doleprša presavijeni komad papira na kojem je ležala kutija. Otvorivši ga, ustanovih da su to tri lista iz Holmesova
notesa i da su naslovljena na mene. Karakteristično za Holmesa, redovi su bili ravni a rukopis čvrst i jasan kao da je pismo napisao za pisaćim stolom.
»Moj dragi Watsone, pišem ovih nekoliko riječi uz ljubazno dopuštenje gospodina Moriartyja koji čeka da mu se stavim na raspolaganje kako bismo obavili posljednji razgovor o onim pitanjima što su se ispriječila između nas. Ukratko mi je opisao na koji je način izbjegao engleskoj policiji i dobivao obavijesti o našem kretanju. Ono što mi je ispričao, uistinu potvrđuje visoko mišljenje što sam ga stekao o njegovim sposobnostima. S radošću pomišljam na to da ću društvo osloboditi od daljnja djelovanja njegove ličnosti, iako se bojim da ću to platiti cijenom koja će ražalostiti moje prijatelje a posebno vas, moj dragi Watsone. Doduše, već sam vam objasnio da je moja karijera i tako dosegla vrhunac i da joj nijedan drugi kraj ne bi bio primjereniji. Uistinu, ako smijem biti posve iskren prema vama, bio sam siguran da je pismo iz Meiringena varka, i dopustio sam da odete po onome poslu predosjećajući da će se nešto slično dogoditi. Recite inspektoru Pettersonu da su papiri kojima će raskrinkati bandu u poštanskom pretincu M, u plavoj kuverti s oznakom »Moriarty«. Prije no što sam napustio Englesku, sredio sam sve oko svoje ostavštine i upute ostavio Mycroftu. Molim vas pozdravite gospođu Watson i vjerujte, moj dragi prijatelju, da ostajem vaš odani Sherlock Holmes.«

Malo riječi dostajat će da se opiše još ono malo što se ima reći. Istraga stručnjaka ne ostavlja mnogo sumnji da je osobni obračun između dvojice muškaraca završio tako da su obojica pala preko ruba u čvrstom zagrljaju. Teško da bi u onoj situaciji to i moglo drugačije završiti. Svaki pokušaj da se pronađu tijela bio je sasvim uzaludan pa će duboko dolje, u onom strašnom kotlu uskovitlane vode i uzavrele pjene, zauvijek ležati najopasniji kriminalac i najveći šampion pravde svoje generacije. Mladog Švicarca nikad nisu pronašli i nema nikakve sumnje da je i on bio jedan do brojnih agenata što su bili u Moriartyjevoj službi. Što se tiče bande, javnost će pamtiti kako je svjedočanstvo što ga je Holmes prikupio razotkrilo njihovu organizaciju i kako se teško na njih oborila ruka mrtva čovjeka. O njihovu strašnom šefu malo se saznalo u toku suđenja pa ako sam sada
bio prisiljen dati otvorenu izjavu o njegovoj karijeri, to sam učinio zbog onih nepravičnih branitelja koji su se osmjelili slaviti uspomenu na njega napadajući onoga koga ću uvijek držati najboljim i najmudrijim čovjekom što sam ikad poznavao.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Srebrna Zvijezda-Arthur Conan Doyle

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu