Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:44 am




GRIMIZNA STUDIJA


Ovaj kratki roman, objavljen 1887. godine, prvo je djelo Conana Doylea u kojem se kao glavni lik pojavljuje Sherlock Holmes. Djelo je u javnosti prošlo prilično nezapaženo i u ono vrijeme nitko nije mogao slutiti da njime započinje novi literarni kult.
ZNAK ČETVORICE

U ovom romanu dr. Watson susreće svoju buduću suprugu, Mary Morstan, koja nagovara Sherlocka Holmesa da potraži njezina nestalog oca. Ona svake godine na tajanstven način dobiva po jedan dragulj, a sve vuče podrijetlo iz mračne priče ubojstva i izdaje iz vremena velike pobune u Indiji.
Preveli s engleskog:

Ružica i Aleksandar Vlaškalin


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:44 am

PRVI DIO


POGLAVLJE I:

Gospodin Sherlock Holmes


Godine 1878. dobio sam titulu doktora medicine na londonskom Univerzitetu, pa sam proslijedio za Netlev kako bih svršio kurs obavezan za vojne liječnike. Kad sam ondje upotpunio svoje znanje bio sam pridodat Petom puku Northcumberlandskih strijelaca kao pomoćni kirurg. Puk je u to vrijeme bio stacioniran u Indiji, no prije no što sam uspio da mu se priključim izbio je drugi afganistanski rat. Prilikom iskrcavanja u Bombavu doznao sam da mi je puk prodro kroz klance i da se već duboko nalazio na neprijateljskoj teritoriji. Odmah sam krenuo s mnogim drugim oficirima, koji su bili u istom položaju kao i ja, pa stigoh bez teškoća u Candahar, gdje zatekoh svoj puk, te sam smjesta preuzeo dužnost.
Ovaj pohod je mnogima donio čast i slavu, a meni samo muke i nevolje. Bio sam prekomandovan iz moje brigade u Berkshiresku, s kojom sam sudjelovao u zlosretnoj bici kod Maivvanca. Tamo me pogodi u rame metak iz duge afganske puške, koji me pogodi u kost i očeše se 0 potključnjačnu arteriju. I već bih dopao u ruke krvoločnim Ghazima, da nije bilo odanosti i hrabrosti mog posilnog Murrava, kome pođe za rukom da me teretnim konjem 1 sa mnogo muke prenese do britanskih položaja.
Onako iscrpena od bolova i onemoćala od dugotrajnih napora, prenijeli su me u velikom konvoju do baze u Peshawaru. U bolnici sam se bio već toliko oporavio da sam mogao hodati po hodnicima, pa čak pomalo i išetati na terasu, kad me odjednom obori trbušni tifus, to prokletstvo u našim kolonijama. Mjesecima mi je život visio o niti, a kad sam napokon postao rekonvalescent, toliko sam bio iscrpen i onemoćao, da se liječnička komisija složila kako ne treba časiti ni časa, već me smjesta vratiti u Englesku. Poslali su me na »Oronte«, vojni transportni brod, te sam se mjesec dana kasnije iskrcao na sidrištu u Portsmouthu, upropašten zdravstveno, ali s blagonaklonom dozvolom britanske vlade da se pokušam oporaviti u slijedećih devet mjeseci.
U Engleskoj nisam imao nikakve svojte, pa sam bio slobodan kao ptica na grani — onoliko slobodan koliko to može biti čovjek kada ima jedanaest šilinga i šest penija dnevno. Prirodno je da sam pod takvim uvjetima težio Londonu, velikoj kloaki u koju se neumitno slegnu svi ljenivci i besposličari Carstva. Neko vrijeme sam stanovao u hotelu na Strandu, vodeći beznačajan i jalov život, trošeći novac koji sam imao mnogo slobodnije nego što sam smio. Uskoro je moja financijska situacija postala tako zabrinjavajuća, da mi je postalo jasno da ću morati ili napustiti prijestolnicu i zakopati se negdje na selu ili potpuno izmijeniti svoj način života. Opredijelivši se za drugu alternativu, odlučio sam da napustim hotel i smjestim se negdje skromnije i jeftinije.
Onoga istoga dana kada sam se na to bio odlučio, stajao sam pred Criterion-barom, kad me netko lupnu po ramenu. Okrenuvši se, prepoznah mladoh Stamforda, koji je služio sa mnom u Bartsu. Osamljenom čovjeku uvijek je jako ugodno kad u velikoj londonskoj prašumi ugleda prijateljsko lice. Stamford nije nikada bio neki posebno prisan prijatelj, ali sada sam ga pozdravio oduševljeno, a i on kao da se oduševio što vidi mene. Dajući oduška svojoj radosti, pozvah ga na ručak u Holborn, te krenusmo dvokolicama onamo.
— Ma šta da ste radili — primijeti on s neprikrivenim čuđenjem, dok smo se kotrljali na kotačima kroz prepune londonske ulice — jedno je sigurno, da ste tanki kao prut, a lice vam je boje zemlje.
Ukratko mu opisah svoje dogodovštine, i zatim stigosmo u Holborn.
— Jadnice — reče on suosjećajno, kad je čuo o mojim nevoljama. — A što namjeravate sad?
— Tražim stan — odgovorih. — Nastojim riješiti problem tako da nađem nekakve udobnije prostorije po pristupačnoj cijeni.
— Čudna stvar — primijeti moj prijatelj. — Vi ste mi danas već drugi, koji mi o tome govori.
— A tko je bio prvi? — zapitah.
— Neki čovjek koji radi gore u Bolničkom kemijskom laboratoriju. Jutros mi se požalio da ne može nikoga naći tko bi dijelio s njime neke zgodne prostorije, koje je pronašao, a koje su njemu odveć skupe.
— Zaboga — uskliknuli — pa ako taj zaista traži nekog s kim bi podijelio sobe i troškove, onda sam ja pravi čovjek za njega. Meni je i tako draže da živim u zajednici nego kao samac.
Mladi Stamford me nekako čudno pogleda preko svoje čaše vina. — Vi još ne poznajete Sherlocka Holmesa — reče on — možda vam baš ne bi prijao kao sustanar.
— Zašto, a kakav je to on?
— Oh, nisam rekao ništa protiv njega. Malo je čudnih ideja — oduševljeni pristalica nekih naučnih disciplina. Inače, koliko znam, sasvim je pristojan momak.
— Pretpostavljam, student medicine? — rekoh.
— Nije, nemam, zapravo, pojma na što se odlučio. Vjerujem da je dobro potkovan u anatomiji, a i kao kemičar je prvorazredan, no, koliko znam nikad nije sistematski pratio neka medicinska predavanja. Studije su mu potpuno nepovezane i ekscentrične, ali je prikupio gomilu nesvakidašnjih znanja koja bi iznenadila svakog profesora.
— Zar ga nikada niste pitali što studira? — zapitah.
— Nisam, nije čovjek od koga bi se nešto moglo izvući, premda, umije biti i prilično razgovorljiv.
— Volio bih da se nađem s njim — rekoh. — Ako treba s nekim da stanujem više volim mirna čovjeka koji nešto studira. Nisam još dovoljno ojačao da mogu podnijeti mnogo buke i uzbuđenja. U Afganistanu imao sam i jednog i drugog dovoljno za cijeli život. A da li bih mogao vidjeti tog vašeg prijatelja?
— Bit će sigurno u laboratoriju — uzvrati moj drug. — On ili tjednima izbjegava to mjesto, ili je tamo od jutra do mraka. Ako hoćete, možemo se poslije ručka odvesti onamo.
— Svakako — odvratih, pa razgovor krene drugim pravcem. Na putu u bolnicu Stamford mi dade još neke podatke 0 gospodinu s kojim sam namjeravao stanovati zajedno.
— Ne krivite mene, ako se ne budete s njim slagali — reče on. — Znam o njemu samo ono što sam doznao kad bih ga povremeno susretao u laboratoriju. Ovaj ste sporazum predložili vi, pa mene ne smatrajte odgovornim.
— Ako se ne budemo slagali, neće nam biti teško da se raziđemo — odgovorih. — Čini mi se, Stamforde — dodadoh gledajući oštro u svog suputnika — da imate razloga što od te stvari perete ruke. Je li narav tog čovjeka tako strašna, ili je nešto drugo posrijedi? Nemojte okolišati.
— Nije lako izraziti ono što se ne da izraziti — odgovori on, smijući se. — Za moj ukus Holmes je nešto odveć naučno — nešto što graniči s hladnom krvoločnošću. Mogu ga zamisliti kako daje svom prijatelju najnoviji biljni alkaloid, i to ne iz zluradosti, već jednostavno da bi točno utvrdio kako djeluje taj alkaloid. Da budem pravedan prema njemu, mislim da bi ga isto tako spremno uzeo i sam. Čini se da više od svega obožava egzaktna znanja.
— To je posve u redu.
— Jeste, ali ne valja ako se pretjeruje. I zaista je čudno kad takav čovjek udara štapom po lešinama u dvorani za seciranje.
— Udara po leševima?
— Baš tako. Jer, kako bi inače ustanovio u kolikoj se mjeri nakon smrti mogu izazvati modrice. Gledao sam ga vlastitim očima kako to čini.
— Pa ipak tvrdite da nije student medicine?
— I nije. Sam đavo zna što on, zapravo, studira. Ali, evo nas, pa stvorite o njemu vlastiti sud. — Dok je govorio zaokrenuli smo uskom stazom i ušli kroz mala, sporedna vrata, koja su vodila u jedno krilo velike bolnice. Ovo tlo sam dobro poznavao. Kad pođosmo duž hodnika obijeljenih zidova i sivkastih vrata, nije mi trebao nikakav vodič. Pri kraju hodnika odvaja se nisko zasvođeni prolaz, koji vodi do kemijskog laboratorija.
Bila je to poviša soba s mnogo poredanih boca. Svugdje unaokolo bili su široki, niski stolovi puni retorti, epruveta i malih Bunsenovih plamenika iz kojih su treperili modri plamičci. U sobi, nagnuta nad jednim poduljim stolom i zadubljena u posao, zatekli smo jednog jedinog studenta. Kad je začuo naše korake, osvrne se i očito zadovoljan skoči na noge. — Pronašao sam! Pronašao sam! — povika on mom prijatelju trčeći prema nama s epruvetom u ruci. — Pronašao sam reagens koji izaziva hemoglobin i ništa drugo. — Da je otkrio zlatni rudnik ne bi, valjda, bio sretniji.
— Doktor Watson, gospodin Sherlock Holmes — reče Stamford predstavljajući nas.
— Kako ste? — reče on srdačno stežući mi ruku snagom koju nisam očekivao. — Kako vidim, bili ste u Afganistanu?
— Otkud to znate, zaboga? — upitah iznenađeno.
— Nije važno — reče smijući se prigušeno. — Sada je u pitanju hemoglobin. Vi, nesumnjivo, uviđate koliko je značajno to moje otkriće?
— Kemijski je to, bez sumnje, zanimljivo — odgovorih — ali praktično ...
— Ali, čovječe, pa to je najpraktičniji sudsko-medicinski pronalazak u nekoliko posljednjih godina. Zar ne vidite da nam omogućava da nepogrešivo dokažemo mrlje krvi? Prijeđite ovamo!
U svojoj revnosti on me uhvati za rukav od kaputa, pa me povuče na drugu stranu do stola za kojim je radio. — Uzmimo malo svježe krvi — reče on zabadajući sebi u prst dugačku, tupu iglu, pa jednom kemijskom pipetom izvuče kap krvi. Sad ovoj maloj količini krvi dodajem litru vode. Jeste li opazili da mješavina izgleda kao čista voda? Srazmjer krvi ne može biti veći od jedan prema milijun. Pa ipak, ne sumnjam da ću moći izazvati karakterističnu reakciju. — Dok je to govorio baci u posudu nekoliko bijelih kristala i doda nekoliko kapi nekakva prozračna fluida. Za tren oka tekućina dobi zagasitu boju mahagonija, a na dno staklene posude počeo se taložiti nekakav mrki prah.
— Ha, ha — povika on tapšući rukama kao razdragano dijete, koje je dobilo novu igračku. — Šta mislite o ovome?
— Čini mi se da je pokus vrlo delikatan — primijetih.
— Krasan! Krasan! Stari pokus sa guajacumom bio je jako nespretan i nesiguran. Isto tako i mikroskopski pregled krvnih stanica, koji ne pomaže ništa ako su mrlje stare nekoliko sati. Međutim, moj pokus čini se da je podjednako efikasan, bez obzira da li je krv svježa ili nije. Da je nešto prije pronađen, stotine ljudi, koji šetaju na slobodi, odavno bi već bili iskusili kaznu za svoje zločine.
— Zaista? — promrmljah.
— Kriminalni slučajevi zapinju uvijek na istom pitanju. Čovjeka osumnjiče za zločin možda mjesecima poslije samog djela. Jesu li to mrlje od krvi, blata, rđe, voća, od čega li su? To je pitanje mučilo mnoge stručnjake, a zašto? Jer nije bilo pouzdana pokusa. Sad imamo pokus Sherlock Holmesa i neće više biti nikakvih nevolja.
Oči su mu blistale dok je govorio, zatim stavi ruku na srce i pokloni se kao da je zastao pred publikom koja mu aplaudira.
— Treba vam čestitati — primijetih, prilično iznenađen njegovim oduševljenjem.
— Prošle godine dogodio se onaj slučaj s von Bischoffom u Frankfurtu. Da se mogao izvesti ovaj pokus, on bi svakako bio obješen. Zatim: onaj Mason iz Bradforda i poznati Muller, pa Lefevre iz Montpelliera i Samson iz New Orleansa. Čitav niz slučajeva bih vam mogao imenovati u kojima bi baš ovaj pokus bio odlučujući.
— Vi kao da ste nekakav džepni kalendar zločina — reče Stamford, nasmijavši se. — Mogli biste izdavati novine samo o zločinima! Nazovite ih »Policijske vijesti iz prošlosti«.
— Bilo bi to i te kako zanimljivo štivo — primijeti Sherlock Holmes, lijepeći na vrh prsta komadić flastera. — Moram biti pažljiv — nastavi on okrećući se s osmijehom prema meni — jer imam mnogo posla s otrovima. — On u razgovoru ispruži ruku, te spazih kako je sva išarana sličnim komadićima flastera i nagrizena od kiselina.
— Došli smo ovamo poslovno — reče Stamford, sjedajući na visoki tronožac i odgurnuvši nogom drugu stolicu u mom pravcu. — Ovaj moj prijatelj želi da negdje zabode svoj stijeg, pa kako ste mi se žalili da ne možete naći nikoga tko bi s vama dijelio stan, pomislih da vas dvojicu treba povezati.
Sherlock Holmes na pomisao da sa mnom dijeli stan kao da se oduševio. — Mjerkao sam neke sobe u Baker Streetu — reče on — koje bi nam savršeno odgovarale. Nadam se da vam miris jakog duhana ne smeta?
— I ja sam uvijek pušio mornarski — odgovorih.
— Jako dobro. Obično držim posvuda kemikalije, a s vremena na vrijeme i eksperimentiram. Hoće li vam to smetati?
— Ni najmanje.
— Da vidimo kakvi su mi ostali nedostaci. Katkad postanem tmuran i danima ne otvaram usta. Kad sam takav ne treba misliti da se durim. Ostavite me samo na miru, i brzo ću opet biti kao što treba. A šta vi imate da priznate? Veoma je preporučljivo da dva momka prije nego što počnu živjeti kao sustanari upoznaju svoje loše strane.
Nasmijah se na ovo unakrsno ispitivanje. — Držim malog buldoga — rekoh — i ne podnosim graju, jer su mi popustili živci, i dižem se u nemoguće sate i izuzetna sam lijenčina. Kada sam zdrav imam i drugu zbirku poroka, ali ovi su mi za sada najglavniji.
— Uključujete li i sviranje violine u tu svoju graju? — zapita on bojažljivo.
— To zavisi od svirača — odgovorih. — Dobro sviranje violine poslastica je za bogove, loše sviranje ...
— Oh, onda je u redu — povika on osmjehnuvši se veselo. — Mislim da možemo smatrati stvar svršenom, naravno, ako vam se sobe budu svidjele.
— E, pa onda kad ćemo ih pogledati?
— Dođite sutra u podne po mene, pa idemo skupa i sve ćemo urediti — odgovori on.
— Vrijedi, točno u podne — rekoh, rukujući se s njim. Ostavili smo ga da radi dalje sa svojim kemikalijama, a mi se prošetasmo do mog hotela.
— Uzgred budi rečeno — zapitah odjednom, zaustavivši se i okrećući se prema Stamfordu — otkud je znao da dolazim iz Afganistana?
Moj pratilac se tajanstveno nasmija. — U tome i jeste njegova osebujnost — reče. — Mnogi bi željeli znati kako on otkriva takve stvari.
— Oh! tajna, zar ne? — povikah, trljajući ruke. — Stvar me veoma draška. Neobično sam vam zahvalan što ste nas povezali. Kao što znate, upoznavanje čovječanstva je upoznavanje čovjeka.
— Tada ga morate upoznati — reče Stamford pri oproštaju. — Premda ćete zaključiti da je on vrlo čvorast problem, kladim se da će on više doznati o vama, nego vi o njemu. Do viđenja.
— Do viđenja — odvratih i uputih se svome hotelu, u mislima veoma zaokupljen svojim novim poznanikom.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:45 am






POGLAVLJE II:

Nauka o zaključivanju


Slijedećeg dana našli smo se kako smo se dogovorili i pregledali sobe, o kojima mi je pričao prilikom našeg susreta, u Baker Streetu br. 221. Bile su to dvije udobne spavaće sobe i jedna svijetla, vedro namještena dnevna soba, u koju je svjetlost prodirala kroz dva prostrana prozora. Stan se svakako doimao vrlo primamljivo a uvjeti, kad se podijele između nas, toliko su nam se činili povoljni da smo se odmah nagodili. Još iste večeri donio sam stvari iz hotela, a slijedećeg jutra s nekoliko kutija i vješalica došao je za mnom i Sherlock Holmes. Dan-dva proveli smo u razmještavanju stvari, onako kako nam je najviše odgovaralo. Kad smo to završili, malo-pomalo smo se skrasili i privikli na novu okolinu.
Holmes nije nimalo bio osoba s kojom se teško živjelo u zajednici. Mirno se vladao i imao ustaljene navike. Poslije deset sati uvečer rijetko je kad bio na nogama, a svakog dana, bez izuzetka, doručkovao bi i izišao prije nego što sam ustao. Katkad bi proveo cijeli dan u kemijskom laboratoriju, katkad u dvoranama za seciranje, a ponekad opet u dugim šetnjama, i to, čini se, kroz najgore gradske četvrti. Kad bi dobio napad radinosti, njegovu energiju ništa nije moglo premašiti. Povremeno bi ga spopala reakcija i tad bi po cijele dane ležao na sofi u dnevnoj sobi i tek procijedio po koju ili se promeškoljio. U tim prilikama zapažao sam mu u očima toliko prazan i sanen izraz da bih ga mogao osumnjičiti da se odaje drogama, kad me umjerenost i čistunstvo u cijelom njegovu načinu života ne bi odvraćali od takve pomisli.
Iz tjedna u tjedan sve me je više zanimalo i sve sam više postajao radoznao što on zapravo smjera. Već i sama njegova ličnost i izgled bili su takvi da bi izazvao pažnju i sasvim slučajnog prolaznika. Bio je visok nešto iznad šest stopa, ali onako pretjerano mršav doimao se mnogo višim. Oči su mu bile oštre i prodorne, osim u onim periodima oba-mrlosti koje sam spomenuo; tanak, orlovski nos davao je cijeloj njegovoj figuri uvijek budan i odlučan izraz. I brada mu je bila istaknuta i četvrtasta, što je znak odlučna čovjeka. Njegove ruke, iako često umrljane tintom ili kalijem, bile su u dodiru izvanredno nježne što sam često imao prilike da uočim kad god sam ga promatrao kako postupa sa svojim krhkim kemijskim instrumentima.
Čitalac će me možda držati nekim beznadnim znatiželjnikom kad priznam koliko je taj čovjek izazivao moju radoznalost i koliko sam se samo trudio da shvatim njegov karakter. Ali, prije nego što donesem svoj sud, treba imati na umu koliko mi je život u to vrijeme bio besciljan i koliko me je malo stvari zanimalo. Zdravlje mi je branilo da izlazim, osim kad je bilo naročito pogodno vrijeme, a nisam imao prijatelja koji bi mi svojim posjetom pomogli da se oslobodim jednoličnosti svakidašnjice. Pod takvim uvjetima izvrsno mi je došla mala tajanstvenost koja je obavijala mog sustanara, te sam ubijao vrijeme u pokušajima da je riješim.
On nije studirao medicinu. U vezi s tim, i sam je, odgovarajući na jedno pitanje, potvrdio Stamfordovo mišljenje. A nije, čini se, pratio ni bilo kakva druga predavanja koja bi ga osposobila za nešto ili mu omogućila pristup među učeni svijet. Pa ipak, na nekim područjima nauke bio je izuzetno revnostan, a, u svojim ekscentričnim granicama, znanje mu je bilo toliko izvanredno opsežno i definirano da sam koji put ostajao zapanjen nekim njegovim zapažanjem. Nitko svakako ne bi toliko naporno radio i stjecao tako iscrpna znanja ako nema na pameti određeni cilj. Čitaoci nadohvat rijetko se ističu temeljitošću znanja. Nitko neće, ako zato nema jake razloge, opterećivati svoj um sitnicama.
Isto onako izuzetno kao znanje bilo mu je i neznanje. O suvremenoj književnosti, filozofiji i politici gotovo da nije imao ni pojma. Kada sam citirao Thomasa Carlvlea upitao me je najbezazlenije, tko je to i šta je taj uradio. Mom iznenađenju pak nije bilo kraja, kad sam slučajno otkrio kako ne zna čak ni za Kopernikovu teoriju, ni za Sunčev sistem, Da neko školovano ljudsko biće u devetnaestom stoljeću ne zna kako se Zemlja okreće oko Sunca, činilo mi se nevjerojatno i nije mi išlo u glavu.
— Čini se kao da ste se iznenadili — reče on, smiješeći se kad je vidio koliko sam se zgranuo. — Sada, budući da to znam, potrudit ću se da što prije zaboravim.
— Da zaboravite!
— Vidite — objasni on — držim da je čovječji mozak u početku jedna malena prazna potkrovnica u koju treba nagomilati namještaj po svom izboru. Samo budala ubacuje sve otpatke na koje nailazi, tako da zatrpava ono znanje koje bi mu moglo biti od koristi, ili se, u najboljem slučaju, izmiješa sa silom drugih stvari, tako da ga teško može dohvatiti. Stručan radnik, međutim, vrlo je izbirljiv prema onome što stavlja u svoju moždanu potkrovnicu. Čuva samo ona oruđa koja mu pomažu u poslu, tih ima u velikom izboru i drži ih u savršenom redu. Pogrešno je misliti da ta malena prostorija ima nekakve elastične zidove, koji se po volji mogu stezati i rastezati. Vjerujte mi, dođe vrijeme kad pri svakom dodavanju znanja zaboravljate nešto što ste prije znali. Prema tome, od najvećeg je značenja, da činjenice koje vam ne koriste ne istiskuju one koje vam koriste.
— Ali Sunčev sistem — pobunih se.
— A šta će mi on, kog vraga? — prekide me nestrpljivo. — Kažete da se vrtimo oko Sunca. Vrtjeli se mi oko Sunca ili Mjeseca za mene i moj posao nema baš nikakve razlike.
Na vrhu jezika bilo mi je da ga upitam, kakav li mu je taj posao, ali mi nešto u njegovu držanju oda da mu to pitanje ne bi bilo po volji. Stoga sam razmislio o našem kratkom razgovoru i iz njega pokušao izvući zaključke. Rekao je da ne želi stjecati ikakva znanja koja nemaju veze s njegovim ciljem. Prema tome, sva znanja kojima je raspolagao bila su samo znanja kojima se mogao koristiti. U sebi sam naveo sve one različite teme o kojima sam dosad saznao da je izuzetno dobro obaviješten. Čak sam uzeo i olovku, pa ih nabacao na papir. Kad sam dovršio taj dokument, nisam mogao odoljeti, a da se ne nasmiješim. Glasio je ovako:
1. Poznavanje književnosti — ništica
2. Poznavanje filozofije — ništica
3. Poznavanje astronomije — ništica
4. Poznavanje politike — slabo
5. Poznavanje botanike — različito. Dobro potkovan u beladoni, opijumu i otrovima uopće. 0 praktičnom vrtlarstvu ne zna ništa
6. Poznavanje geologije — znanje praktično, ali ograničeno. Vrste tla razlikuje na prvi pogled. Poslije šetnji pokazivao mi je blato na mojim nogavicama, i po njegovu sastavu i boji rekao bi mi u kojem sam se dijelu Londona uprskao
7. Poznavanje kemije — vrlo temeljito
8. Poznavanje anatomije — detaljno, ali nesistematsko
9. Poznavanje senzacionalističke književnosti — golemo. Čini se kao da poznaje i najsitniju pojedinost svih mogućih jezivih događaja koji su se zbili u ovom stoljeću.
10. Svira dobro violinu
11. Stručnjak je za biljar, boks i mačevanje
12. Posjeduje temeljno praktično znanje britanskog prava.
Kad sam stigao s popisom dotle, spopade me očaj i bacih ga u vatru. »Samo da mi je dokučiti šta želi postići taj čovjek skupljajući sva ova znanja? Za kakav li se on to poziv priprema«, govorio sam sebi i odmah se okanio da dalje čeprkam.
Primjećujem da sam spomenuo i da svira violinu. Pokazao je na tom polju veoma značajne sposobnosti, ali i tu, kao i kod svih ostalih njegovih dostignuća, bilo je nastranosti. Uvjerio sam se u to kad mi je na moj zahtjev odsvirao Mendelssohnovu »Lieder« te još neke, meni drage, kompozicije. Međutim, kada bi ostajao sam, rijetko bi svirao pravu muziku ili se okušao s nekom poznatom melodijom. Katkad bi se zavalio navečer u svoj naslonjač, zatvorio oči i gudio po violini, koju bi držao među koljenima. Žice bi katkad zazvučale razdragano a katkad sjetno, koji put sanjalački, koji put vedro. Ova je muzika jasno odražavala misli koje su ga obuzimale; ali da li je ona te misli potkrepljivala ili je samo puki odraz njihovih hirova i mašte, nisam mogao dokučiti, jer je to bilo iznad mojih mogućnosti. Ja bih se možda i pobunio protiv tih uznemirujućih solo točki, da ih on obično nije završavao time što bi, kao malu naknadu za zloupotrebu mog strpljenja, odsvirao čitav niz mojih najomiljenijih melodija.
U prvom tjednu nekako se dogodilo da nas nitko nije posjetio, pa sam pomislio da je moj prijatelj kao i ja čovjek bez društva. Međutim, brzo sam se uvjerio da ima mnogo poznanika u najrazličitijim društvenim slojevima. Bio je tu neki maleni čovjek, tamnih očiju, poput štakora, koga mi je predstavio kao gospodina Lestradea i koji je tri-četiri puta dolazio u toku jednog dana. Jedno jutro pojavila se i neka skladno odjevena mlada djevojka i ostala oko pola sata. Isto to popodne naišao je i neki sijedi, bijedni posjetilac, nalik na židovskog torbara, koji je djelovao jako uzbuđeno. Njega je u stopu slijedila neka žena u papučama. Drugom prilikom pojavi se neki stari gospodin, sijede kose, koji je razgovarao s mojim prijateljem, a jednom opet nekakav nosač sa željeznice u svojoj uniformi s pregačom od čohe. Kad bi se pojavila neka od ovakvih još neopisanih osoba, Sherlock Holmes bi me obično zamolio za dozvolu da upotrijebi dnevnu sobu, a ja bih se povukao u svoju spavaću. Pri tom mi je uvijek govorio da mu oprostim što me uznemirava. — Moram upotrebiti ovo mjesto kao poslovnu prostoriju — govorio je — a taj svijet su moji klijenti. — Ponovo mi se ukazala prilika da mu izravno postavim pitanje o svemu ovome, ali i opet mi moja suzdržanost nije dopustila da tražim od Holmesa da mi se povjeri. Postajao sam duboko uvjeren da postoji nekakav razlog zašto on to ne spominje, no ubrzo mi on sam izbi tu misao iz glave, jer je govorio o toj stvari kako je i kada htio.
Dogodilo se to 4. marta. Sjećam se datuma, jer za to imam jaki razlog. Ustao sam ranije nego obično i zatekao Sherlocka Holmesa za doručkom. Stanodavka je već bila navikla da kasno ustajem, tako da za mene nije ni pripremila kavu. Podstaknut onim bezrazložnim nestrpljenjem koje progoni čovječanstvo, zazvonio sam i odsječno stavio do znanja da sam spreman. Zatim digoh neke novine sa stola i pokušah njima prekratiti vrijeme, dok je moj prijatelj šutke grickao prženi kruh. Naslov jednog članka bio je obilježen olovkom, te sam ga, naravno, preletio pogledom.
Njegov malo pretjerano važan naslov glasio je: »Knjiga života«, a članak je pokušavao iznijeti šta bi sve neki promatrački nastrojen čovjek mogao naučiti proučavajući uredno i sistematski sve što mu se nađe na putu. Dojmilo me se kao čudna mješavina pronicavosti i besmislice. Rasuđivanje je bilo oštro i snažno ali su mi se zaključci učinili odveć neprirodni i pretjerani. Pisac je tvrdio kako se nekim trenutnim izrazom, trzajem mišića na licu ili pogledom oka mogu dokučiti i najskrivenije misli čovjeka. Po njemu se čovjek nije mogao prevariti, ako je vješt zapažanju i analizi. Zaključci u članku su bili nepogrešivi kao Euklidove teoreme. Njegovi rezultati bili su za sve neupućene osobe toliko iznenađujući, da su ga one, prije nego što bi shvatile kako je pisac došao do tih rezultata slobodno mogle smatrati i nekim običnim narkomanom.
Iz kapi vode, navodio je pisac, neki logičar bi mogao izvući zaključke o postojanju Atlantika ili Nijagare, iako ih nije ni vidio ni čuo. Tako je i sav život jedan veliki lanac, čija nam priroda postaje poznata čim upoznamo makar jednu njegovu kariku. Nauka o zaključivanju i analizi kao i svako drugo znanje, stječe se samo dugim i strpljivim proučavanjem, a život nije dovoljno dug da bi u tom području ikojem smrtniku omogućio da dostigne najviše mogući vrhunac. Prije nego što se osvrne na te nematerijalne i intelektualne vidove stvari, koji uključuju velike teškoće, onaj koji istražuje treba najprije da ovlada osnovnim problemima. Prilikom susreta s drugim smrtnikom treba da nauči kako će na prvi pogled uočiti sav historijat njegova života, njegovo zanimanje ili struku kojoj pripada. Ma kako ovo vježbanje bilo djetinjasto, ono izoštrava moć zapažanja i upućuje čovjeka kamo i u šta da gleda. Po noktima nekog, po rukavu njegova kaputa, po cipelama, koljenima na hlačama, žuljevima kažiprsta i palca, njegovu izrazu lica, po manšetnama od košulje — po svemu tome može se jasno otkriti čovjekov poziv. Skoro je nemoguće pretpostaviti, da svi ovi podaci ne bi u punoj mjeri pridonijeli nekom licu koje treba da rasvijetli neki slučaj.
— Al' je ovo teško lupetanje — povikah tresnuvši novine o sto. — Takvu glupost nisam pročitao otkad živim!
— Šta to? — zapita Sherlock Holmes.
— Pa ovaj članak — rekoh, ukazujući na njega žličicom za jaja dok sam sjedao za doručak. Vidim da ste ga pročitali jer ste ga obilježili. Ne poričem da je dobro napisan, ali mi ide na živce. To je očigledno teorija nekog besposličara koji sjedi u naslonjaču, i koji iz samoće svoje radne sobe ispreda sve te krasne, male paradokse. Ne vidim u tome nikakve praktične vrijednosti. Volio bih ga vidjeti onako šćućurenog, u zatvorenim kolima trećeg razreda podzemne željeznice, neka mi tamo imenuje zanimanja svojih suputnika. Kladio bih se u tisuću prema jedan protiv njega.
— Izgubili biste svoj novac — primijeti Holmes mirno. — Što se članka tiče, napisao sam ga ja osobno.
— Vi!
— Točno. Imam sklonosti za obje ove stvari, i za zapažanje i za zaključivanje. Teorije koje sam ovdje iznio, a koje vam se čine tako nestvarne, u biti su nevjerojatno praktične, toliko praktične, da od njih zavisi kruh moj svagdašnji.
— Kako to? — zapitah i nehotice.
— Pa, imam i ja svoj posao. Istina, pretpostavljam da sam jedini na svijetu. Ja sam detektiv-savjetodavac, ako shvaćate što to znači. Ovdje u Londonu imamo mnogo državnih detektiva i gomilu privatnih. Ti momci kad pogriješe dolaze k meni, a meni obično uspijeva da ih navedem na pravi trag. Iznesu mi sve dokaze, a ja sam obično u stanju, zahvaljujući poznavanju povijesti zločina, da ih usmjerim na pravi put. Među zlodjelima postoji velika srodnost, pa ako imate pojedinosti tisuće zločina u malom prstu, čudno bi bilo, ako ne uspijete riješiti i tisuću i prvi. Lestrade je priznat detektiv. Tu skoro zapao je u ćorsokak u nekom slučaju krivotvorenja, pa ga je to dovelo k meni.
— A oni drugi ljudi?
— Njih šalju obično neke privatne detektivske agencije. Svi su ti ljudi zbog nečega u nevolji, pa traže da im nešto rastumačim. Ja saslušam njihove pripovijesti, oni saslušaju moje opaske, a ja zatim stavim svoju nagradu u džep.
— Hoćete li time reći — primijetih — kako ne napuštajući svoju sobu, uspijevate raspetljati nekakav čvor koji drugi ne mogu raspetljati, iako su osobno vidjeli svaku pojedinost?
— Upravo to. Posjedujem nekakvu intuiciju te vrste. S vremena na vrijeme, pojavi se, međutim, i neki složeniji slučaj. Tada se moram promuvati unaokolo i vlastitim očima pogledati stvar. Vidite, znam mnogo specifičnih znanja koja mi u mnogome olakšavaju stvar. Ovi zakoni zaključivanja izloženi u tom članku koji su vas tako ražestili, za mene su u praksi od neprocjenjive vrijednosti. Promatranje je velik dio mene. Iznenadili ste se kad sam vam prilikom našeg prvog susreta rekao da ste došli iz Afganistana.
— Bez sumnje su vam rekli.
— Ni govora. Znao sam da ste došli iz Afganistana. Tok misli mi već po ukorijenjenoj navici tako brzo prostruji kroz glavu, da pri tom nisam ni svjestan svih međustupnjeva logičnog mišljenja. Takav je stupanj, međutim, postojao i u ovom slučaju. Tok rasuđivanja je tekao ovako: »Evo jednog gospodina koji se doima kao liječnik; ali je vojničkog držanja. Dakle, očigledno vojni liječnik. Odskora je došao iz tropskih krajeva, jer mu je lice tamno, a to mu nije prirodna boja puti jer su mu zglavci na rukama svijetli. Preturio je bolest i tegobe preko leđa što se jasno vidi po izmučenom licu. Lijeva mu je ruka bila ozlijeđena: drži je kruto i neprirodno. Gdje bi u tropskim krajevima engleski vojni liječnik mogao vidjeti tolike tegobe, i biti ranjen u ruku? Jasno, u Afganistanu! Tada sam kazao kako dolazite iz Afganistana, a vi se iznenadili.
— Po tome kako bi tumačite, to je sasvim jednostavno — rekoh, smiješeći se. — Podsjećate me na Dupina Edgara Allana Poea. Nisam ni slutio da takvi pojedinci postoje i izvan pripovijesti.
Sherlock Holmes ustade i zapali lulu. — Vi, nesumnjivo, držite da mi time što me uspoređujete s Dupinom, laskate — primijeti on. — Pa lijepo, po mom mišljenju, Dupin je bio nesposobnjaković. Onaj njegov trik da prodre u misli svog prijatelja poslije šutnje od četvrt sata, zapravo je vrlo porazan i površan. U izvjesnoj mjeri, bez sumnje, imao je dara za analizu, ali ni u kom slučaju nije bio onakva posebna ličnost kakvom ga je zamišljao Poe.
— Jeste li pročitali djela od Gaboriaua? — zapitah. — Odgovara li Lecog vašem poimanju detektiva?
Sherlock Holmes šmrknu ironično. — Lecog je bio bijedna šeprtlja — reče on ljutitim glasom. — Mogao se podičiti samo jednim: svojom energijom. Od te sam se knjige jednostavno razbolio. Pitanje je bilo kako da se identificira nepoznati zatvorenik. Ja sam to mogao učiniti za dvadeset četiri sata. Lecogu je za to trebalo oko šest mjeseci. Od toga bi se dala napraviti vježbenica za detektive, da ih se nauči kako ne treba raditi.
Ogorčilo me što se s dvije ličnosti, kojima sam se divio, postupalo tako grubo. Odšetao sam do prozora i gledao, stojeći pokraj njega, na užurbanu ulicu. — Ovaj momak možda i jeste jako pametan — rekoh u sebi — ali svakako je i vrlo uobražen.
— Danas nema ni zločina ni zločinaca — govorio je on svadljivo. — Kakva je onda korist imati razuma u našem zanimanju. Svjestan sam da ga imam u tolikoj mjeri da bih mogao postati slavnim. Nitko među živima, niti itko od onih koji su živjeli, nije pobrao toliko znanja i prirodnog talenta za istraživanje zločina kao ja. A rezultata? Nema zločina koji treba istražiti ili, u najboljem slučaju, postoje samo bijedna nevaljalstva, čije su pobude tako providne, da su jasne čak i službenicima Scotland Yarda.
Počeo me je smetati naduti način njegova izlaganja. Učini mi se da bi bilo najbolje da promijenimo temu razgovora.
— Što li hoće onaj momak — zapitah pokazujući na snažno, jednostavno odjeveno stvorenje, koje se s druge strane polako približavalo ulicom pažljivo zagledajući brojeve. U ruci je nosio veliku, plavu omotnicu. Očigledno nekakvu poruku.
— Mislite li na onog umirovljenog narednika mornarice? — reče Sherlock Holmes.
»Hvali se i kočoperi«, pomislih u sebi. »Vrlo dobro zna da ne mogu provjeriti njegovo nagađanje«.
Upravo mi se to vrzmalo po glavi, kad čovjek kojeg smo gledali, ugleda broj na našim vratima i brzo pretrča preko ulice. Potom, začusmo odozdo glasno kuckanje i dubok glas, pa teške korake kako se uspinju stepenicama.
Evo prilike da ga se izliječi od umišljenosti. Nije na ovo pomišljao, kad je onako iznebuha odvalio. — Smijem li vas zapitati, mladiću, — rekoh najljubaznijim glasom — šta ste po zanimanju?
— Vratar, poštovani gospodine — reče odsječno. — Vratarska uniforma mi je na popravku.
— A šta ste bili prije? — rekoh pogledavši malo pakosno u svog sustanara.
— Narednik, poštovani gospodine, u lakoj kraljevskoj mornaričkoj pješadiji. Odgovora nema? Dobro, gospodine.
On zalupi potpeticama, pozdravi salutirajući i ode.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:45 am





POGLAVLJE III:

Tajna Lauristonskog vrta


Priznajem da me je zaprepastio ovaj novi dokaz praktične primjene teorije moga prijatelja. Moje poštovanje prema njegovoj analizatorskoj sposobnosti čudesno je poraslo. Međutim, u meni je još ostala neka podsvjesna sumnja da je cio slučaj samo unaprijed pripremljena dogodovština s namjerom da mene opsjeni. A pitanje šta bi mogao biti razlog za to obmanjivanje, prelazilo je moju moć rasuđivanja. Kad sam ga pogledao, upravo je završio čitanje poruke, a oči su mu dobile onaj prazni mutni izgled što je sve pokazivalo da je odsutan duhom.
— Za ime boga kako ste to zaključili? — zapitah.
— Zaključio, šta? — reče mrzovoljno.
— Pa da je on bio umirovljeni narednik mornarice.
— Nemam vremena za sitnice — odgovori on odsječno, pa zatim smiješeći se doda. — Oprostite mi ovu grubost. Poremetili ste mi tok misli; ali možda je to i dobro. Znači, doista niste bili u stanju zapaziti da je taj momak bio mornarički narednik?
— Odista nisam.
— Lakše je to znati nego objasniti zašto znam. Kad bi zatražili od vas da dokažete kako su dva i dva četiri, možda biste imali teškoća, pa ipak ste u tu činjenicu sasvim sigurni. Na ruci tog druškana vidio sam, još dok se nalazio na drugoj strani ulice, veliko, plavo, istetovirano sidro. To miriši na more. Osim toga, imao je vojničko držanje i zaliske po propisima. Tako smo došli do mornarice. Bio je čovjek koji u izvjesnoj mjeri daje značenje samom sebi, određena, zapovjednička držanja. Trebali ste ga promatrati kako je samo držao glavu i mahao štapom. Da je postojan, častan, sredovječan čovjek, vidjelo mu se opet po licu. Sve su me te činjinice navele na pretpostavku da je narednik.
— Divno! — uzviknuh.
— Sasvim obična stvar — reče Sherlock Holmes, premda mi se po izrazu lica učini da je zadovoljan što sam se ja očigledno iznenadio i divio. — Baš sad sam rekao kako nema zločinaca. Ćini se, da nisam imao pravo, pogledajte ovo! — On mi pruži poruku koju je bio donio vratar.
— Čujte — povikah, pošto sam je preletio očima — pa ovo je strašno!
— Čini se da je malo nesvakidašnje — primijeti on mirno. — Molim vas, pročitajte mi je glasno.
»Dragi moj gospodine Sherlock Holmes,
U toku noći u Ulici Lauriston Gardens broj 3, pored Brixton Roada, dogodila se jeziva stvar. Naš stražar koji je bio na službi u tom kraju, ugledao je ondje svjetlo oko dva sata noću, pa kako je kuća bila prazna, posumnjao je da nešto nije u redu. Naišao je na otvorena vrata, a u prednjoj sobi, koja nije bila namještena, otkrio je tijelo nekog dobro odjevenog čovjeka, koji je u džepu nosio posjetnice s imenom Enoch J. Drebber, Cleveland, Ohio (SAD). Pljačke nije bilo, niti ima ikakvih dokaza o tome kako je taj čovjek izgubio život. U sobi postoje mrlje krvi, ali na njemu nema rane. Ne znam kako je dospio u praznu kuću i cijela je stvar sasvim zagonetna. Ako možete obići tu kuću u bilo koje vrijeme prije dvanaest sati, naći ćete me ondje. Sve sam ostavio in status quo, dok mi se ne javite. Ako ne možete doći, donijet ću vam detaljnije podatke. Smatrao bih velikom ljubaznošću s vaše strane ako me počastite vašim mišljenjem.
Vaš odani Tobias Gregson«
— Gregson je najzgodniji momak u Scotland Yardu — primijeti moj prijatelj. — On i Lestrade su najbolji u toj družini. Obojica su energični i brzi, ali ukalupljeni, strašno ukalupljeni. Pri tome su još i naoštreni jedan protiv drugo ga. Ljubomorni su jedan na drugog kao dvije krasotice. Ovaj slučaj bit će sasvim zabavan, ako su obojica krenuli u potjeru.
Zaprepastila me mirnoća kojom je to izustio.
— Ne smije se izgubiti ni trenutka — povikah. — Da siđem i naručim kola?
— Nisam siguran da ću otići. Ja sam najneizlječiviji, najljeniji vrag koji je hodao po zemlji — hoću reći, kad me to spopadne, jer ima trenutaka kad mogu biti i prilično živahan.
— Ali, eto vam baš prilike za kojom ste žudjeli?
— Dragi moj prijatelju, a šta se to mene tiče? Pretpostavite da cijelu ovu stvar i raspetljam. Budite sigurni, da će svi prigrabiti zasluge. Gregson, Lestrade & Co. Tako je to uvijek kada je čovjek neslužbena osoba.
— Ali, on vas moli da mu pomognete?
— Točno. On zna da se ne može sa mnom mjeriti. To mi priznaje, ali bi prije sebi iščupao jezik nego što bi tako nešto izjavio pred nekim trećim. Međutim, mogli bismo ipak poći i pogledati. Obradit ću taj slučaj za svoj groš. Ako već nemam ništa od toga, bar ću im se nasmijati u brk. Hodite!
On hitro navuče kaput, pa se tako užurba po stanu, da se jasno vidjelo kako je nastup apatije smijenio nastup energije.
— Uzmite svoj šešir — reče on.
— Želite li da pođem i ja?
— Da, ako nemate nešto važnije. — Trenutak kasnije nalazili smo se obojica u dvokolici i vozili se bijesno prema Brixton Roadu.
Jutro je bilo maglovito i oblačno, a tamno obojeni veo spustio se nad krovove kuća i doimao se kao odbljesak s vlažnih ulica. Moj suputnik je bio u najboljem raspoloženju i cijelog je puta čavrljao o kremonskim violinama i razlici između violine jednog Amatija i jednoj Stradivariusa. Što se mene tiče, bio sam šutljiv zbog tmurnog vremena a dušu mi je pritiskao čemeran posao kojeg smo se prihvatili.
— Čini se da ne mislite mnogo na stvar koja vas čeka — primijetili napokon, prekidajući Holmesovo ćeretanje o muzičkim instrumentima.
— Za sada još nema podataka — odgovori on. — Osnovna je greška teoretizirati prije no što se imaju svi dokazi. To ometa zaključivanje.
— Uskoro ćete imati svoje podatke — primijetih pokazujući prstom. — To je Brixton Road, a ovo je kuća, ako se ne varam.
— Tako je! Hej, kočijašu, zaustavite! — Bili smo još na nekih stotinu jardi od kuće, ali je on uporno zahtijevao da se zaustavimo, pa smo svoje putovanje završili pješice.
Lauriston Gardens broj 3 djelovao je turobno i zlokobno. To je bila jedna od četiriju kuća malo uvučena od ulice. Dvije od njih su bile nastanjene, a dvije prazne. Na posljednjoj, sivoj i tmurnoj, zjapila su tri prostrana, prazna i snuždena prozora. Natpisi »za izdavanje« zastrli su njena zamagljena okna kao neka mrena. S ulične strane svaku od ovih kuća je odvajao po jedan mali vrt, sav obrastao u busenje zapuštena zelenila. Kroz njega je vodila malena, uska staza žućkaste boje, posuta nekom mješavinom sitnog šljunka i gline. Posvuda je bilo mnogo blata zbog kiše koja je padala u toku noći. Oko vrata se nalazio zid od opeka, visok tri stope s drvenim letvama pri vrhu. Na njega se naslanjao neki snažan policajac okružen gomilom besposličara, koji su izdužili vratove, upijali očima i uzaludno očekivali da ulove makar neki odbljesak onoga što se događa unutra.
Zamišljao sam da će Sherlock Holmes odmah pohitati u kuću i razmahati se oko raspetljavanja tajne. No to mu, čini se, nije ni palo na pamet. Potpuno ravnodušna držanja, koje je u ovakvoj situaciji graničilo s izvještačenošću, šetkao se gore-dolje po pločniku i ukočeno promatrao zemlju, nebo, kuće i redove letava preko puta. Kad je završio ovo istraživanje, krenuo je polako stazom naprijed, očiju prikovanih za tlo, ili bolje reći, niz rub izrasle trave s obje strane staza. U dva je maha zastao, a jednom ga vidjeh da se nasmiješio, te sam ga čuo kako je uskliknuo od zadovoljstva. Po vlažnom glinenom tlu bilo je tragova mnogobrojnih nogu, ali budući da je policija preko njih prelazila tamo-amo, meni nikako nije išlo u glavu šta moj prijatelj može izvući. Pa ipak, budući da sam se duboko uvjerio u njegovu izuzetnu moć uočavanja, nisam nimalo sumnjao da on primjećuje mnoge stvari koje su za mene potpuno neprimjetne.
Na vratima kuće susretne nas s bilježnicom u ruci neki visok, bljedolik čovjek, kose plave kao lan, koji jurnu prema nama i vatreno stisnu ruku mom suputniku. — Vrlo je ljubazno od vas što ste došli — reče on — ja sam sve ostavio netaknuto.
— Osim ovoga — odgovori moj prijatelj i pokaza na stazu. — Ni krdo bivola da je prošlo ovuda ne bi ostavilo veću zbrku. Vi ste, međutim, Gregsone, nesumnjivo izvukli svoje zaključke prije no što ste ovo dopustili.
— Toliko sam imao posla u kući — reče detektiv neodređeno. — Tu je moj kolega gospodin Lestrade, i ja sam vjerovao da će on pripaziti.
Holmes pogleda na mene pa ironično podiže obrve. — Kad su ovdje dva takva čovjeka kao vi i Lestrade, za trećeg neće biti mnogo posla.
Gregson poče samozadovoljno trljati ruke: — Mislim da smo učinili sve što se dalo — odgovori on — ipak, ovo je jedan neobičan slučaj, a vaša sklonost prema takvim stvarima mi je poznata.
— Jeste li došli ovamo kolima? — upita Sherlock Holmes.
— Nisam.
— Ni Lestrade?
— Ni on.
— Onda nas pustite da razgledamo sobu. — S ovako bezveznom opaskom on pođe u kuću, a zatim i Gregson, na čijem se licu zapažalo da se čudi.
U kratkom hodniku s podom od dasaka, punom prašine, koji je vodio u kuhinju i u ostave, nalazila su se po jedna vrata zdesna i slijeva. Jedna od njih su očigledno već više tjedana bila zatvorena, a druga su pripadala blagovaonici, u kojoj se zbio tajanstveni slučaj. Holmes i ja stupismo unutra s onim čudnim osjećajem koji izaziva prisutnost smrti.
Bila je to prostrana, četvrtasta soba, još prostranija, jer nije b?la namještena. Zidove su ukrašavale proste, drečave tapete, mjestimično umrljane vlagom, na kojima su se ovdje-ondje odlijepile široke trake koje su opušteno visjele otkrivajući požutjelu žbuku. Nasuprot vratima nalazio se uočljiv kamin nad kojim je bila ploča od lažnog bijelog mramora. Na jednom njenom uglu bio je zalijepljen krajičak crvene, voštane svijeće. Jedini prozor toliko je bio prljav da je cijela prostorija djelovala mutno i maglovito, dajući svemu tamnosivkastu boju. Sve je ovo pojačavala prašina što je prekrivala cio stan.
Sve sam te pojedinosti zapazio tek kasnije. U ovom času sva mi se pažnja usredotočila na neku mračnu, nepokretnu priliku što je ležala ispružena na daskama, i praznim, bezizraznim očima zurila na izblijedjeli strop. Bio je to čovjek od četrdeset tri godine, osrednja rasta, širokih ramena, s gustom kovrčastom kosom i kratkom četkastom bradom. Na sebi je imao dugačak kaput i prsluk od fine tkanine sa svijetlim hlačama i besprijekorno čistim ovratnikom i orukavi-cama. Kraj njega, na podu, stajao je dobro očetkan i uredan cilindar. Šake su mu bile stisnute, ruke ispružene, a zgrčene noge odavale su da se teško borio sa smrću. S ukočena lica je izbijao užas, a činilo mi se, i mržnja; i to takva mržnja kakvu još nigdje nisam zapazio. Taj zlokobni, strahoviti grč na licu s niskim čelom, tupastim nosem i isturenom donjom čeljusti davao je mrtvom čovjeku nekakav čudni majmunski izgled, koji je još pojačavao neprirodno zgrčen položaj. Vidio sam smrt u mnogo prilika, ali mi se nikada nije ukazala u. strasnijem obliku od ovog u tom mračnom, prljavom stanu koji je gledao na jednu od glavnih kucavica londonskog predgrađa.
Lestrade, mršav, s lisičjim izrazom kao i uvijek, stajao je u vratima i pozdravio nas.
— Ovaj slučaj uskovitlat će prašinu, gospodine — primijeti on. — Nadmašuje sve što sam vidio do sada, a ja baš nisam mladunče.
— Nema nikakvih tragova — reče Gregson.
— Baš nikakvih — složi se Lestrade.
Sherlock Holmes se primače lešu, pa kleknuvši, poče ga pažljivo promatrati. — Zar ste sigurni da nema rane? — zapita pokazujući na mnogobrojne mrlje i lokve krvi, koje su bile posvuda unaokolo.
— Potpuno sigurni! — povikaše oba detektiva.
— Prema tome, ovo je krv neke druge osobe, vjerojatno samog ubojice, ako je riječ o ubojstvu. Podsjeća me na okolnosti koje su pratile smrt Van Jansena u Utrechtu godine '34. Sjećate li se tog slučaja, Gregsone?
— Ne sjećam se.
— Pročitajte ga. Trebali biste ga zaista pročitati. Ništa novo nema pod suncem. Sve je već bilo jednom učinjeno.
Dok je ovo govorio, tanki su mu prsti opipavali, pritiskali, otkopčavali i okušavali svugdje unaokolo, dok su mu oči zadržale onaj isti odsutni izraz, koji sam već zapazio. Ispitivanje je obavljeno takvom brzinom, da se nije moglo ni pretpostaviti koliko je samo bilo detaljno. Na koncu on omirisa mrtvačeva usta, a zatim pogleda na donove njegovih lakiranih cipela.
— Da li je leš pomaknut? — zapita.
— Ne više nego što je trebalo.
— Možete ga odnijeti u mrtvačnicu — reče Holmes. — Ovdje nema više šta da se dozna.
Gregson je imao pri ruci nosila i četiri čovjeka. Na njegov poziv oni uđoše u sobu, podigoše stranca i izniješe ga. Pri dizanju, pade, zveknuvši, neki prsten, i otkotrlja se preko poda. Lestrade ga dohvati i zagleda se u njega ispitivačkim pogledom.
— Ovdje je bila neka žena — povika on. — To je ženski vjenčani prsten.
Dok je govorio, držao ga je na ispruženu dlanu. Svi se okupiše oko njega, zagledavši se u prsten. Nije bilo sumnje da je ovaj kolutić od čistoga zlata jednom krasio prst neke nevjeste.
— Ovo samo još više otežava stvar — reče Gregson.
— Jeste li u to baš sigurni? — primijeti Holmes. — Ništa više nećemo saznati ako budemo zurili u njega. Šta ste mu našli u džepovima?
— Sve je ovdje — reče Gregson, pokazujući hrpicu predmeta na jednoj stepenici. Zlatni sat broj 97163 od Barrauda iz Londona, zlatni Albertov lanac, vrlo težak i masivan, zlatni prsten s masonskim znakom, zlatna igla — buldogova glava s rubinskim očima i jedna aktovka od kože s posjetnicama na ime Enoch J. Drebber iz Clevelanda, što odgovara onom E. J. D. na njegovu rublju.
— Lisnice nema, ali ima sitnog novca u vrijednosti od sedam funti i trinaest šilinga, jedno džepno izdanje Boccacciova »Decamerona« s imenom Josepha Stangersona na naslovnoj strani i dva pisma — jedno upućeno na ime E. J. Drebber, a drugo na Josepha Stangersona.
— A s kakvom adresom?
— Američka mjenjačnica. Strand, ostaviti dok se ne zatraži osobno. Oba potječu od brodarske kompanije »Guion« i tiču se polaska njezinih brodova iz Liverpoola. Jasno da se ovaj nesretnik upravo htio vratiti u New York.
— Jeste li ispitali nešto o tom Stangersonu?
— Ispitao sam odmah — reče Gregson. — Razaslao sam oglase u sve novine, a jedan moj čovjek je otišao i u američku mjenjačnicu, ali se dosad još nije vratio.
— Jeste li pitali Cleveland?
— Jutros smo brzojavili.
— Kojim ste riječima tražili podatke?
— Opisali smo ukratko okolnosti i rekli da ćemo im biti zahvalni za svaku obavijest koja bi nam mogla pomoći.
— Jeste li zatražili pojedinosti o nekoj okolnosti koja bi vam se činila presudnom?
— Pitao sam za Stangersona.
— Ništa više? Zar nema drugih okolnosti od kojih bi mogla zavisiti cijela stvar? Hoćete li brzojaviti još jednom?
— Rekao sam sve što sam imao kazati — reče Gregson uvrijeđeno.
Sherlock Holmes se prigušeno nasmija i upravo se činilo da će staviti nekakvu opasku, kadli u hol gdje smo razgovarali upade važno i samozadovoljno trljajući ruke Lestrade, koji je dotada bio u prednjoj sobi.
— Gospodine Gregsone — reče on — upravo sam otkrio nešto naročito važno, nešto što bi se, da nisam pažljivo pregledao zidove, previdjelo.
Izgovarajući ovo, taj maleni čovjek sjajnih očiju, očigledno je likovao zato što je stekao jedno preimućstvo nad svojim kolegom.
— Duđite ovamo — reče hitajući u sobu koja se doimala nešto vedrije otkad je iz nje uklonjen njen sablasni stanovnik. — Stanite tamo!
On kresne šibicom o svoju cipelu, pa je podiže prema zidu.
— Gledajte ovo — reče likujući.
Bio sam već opazio da je papirnata tapeta bila mjestimice spala. U tome uglu odlijepio se jedan poveći dio otkrivajući veliki požutjeli četverokut žbuke. Preko ove gole površine krvavocrvenim slovima bila je ispisana jedna jedina riječ:
R A C H E
— Šta kažete na ovo? — uskliknu detektiv s takvim izrazom na licu kakav obično ima neki izlagač kad pokazuje svoju izložbu. — Ovo nije bilo uočeno, budući da se nalazilo u najtamnijem kutku sobe, pa se nitko nije sjetio da pogleda onamo. Ovu je riječ napisao ubojica, on ili ona vlastitom krvlju. Gledajte onu mrlju koja se cijedila niza zid. Već ovo isključuje mogućnost da je posrijedi samoubojstvo. Zašto je izabran baš ovaj kutak da se to ispiše? Reći ću vam. Pogledajte onu svijeću na ploči od kamina. Da je zapaljena, ovo bi bio najsvjetliji dio zida, dok je sada, najtamniji. A svijeća je onda bila upaljena.
— Pa šta mislite sada kad ste to pronašli? — zapita Gregson podrugljivo.
— Šta mislim? Pa, mislim da je onaj tko je to napisao, namjeravao napisati žensko ime Rachel (Rahel), ali su ga, ili su je, u tome omeli prije no što je uspio završiti. Zapamtite što vam kažem: kad se cijeli ovaj slučaj bude rasvijetlio, vidjet ćete da je u svemu tome imala udjela i neka žena po imenu Rachel. Smijte se vi samo, gospodine Holmes! Budite i mudri i pametni, ali kad se sve svrši, ispada da stara metla ipak najbolje mete.
— Oh, molim vas, oprostite — reče moj prijatelj, koga spopadne pravi napad smijeha, koji je tom malenom čovjeku sasvim pokvario raspoloženje. — Nepobitno je da ste zaslužni kao što kažete, zato što ste ovo pronašli prvi, jer to jasno dokazuje da ga je napisao neki drugi učesnik u misteriji što se zbila prošle noći. Nisam još imao vremena da razgledam ovu sobu, ali, ako mi dopustite, učinit ću to sada.
U razgovoru izvuče iz džepa metar na rasklapanje i veliku okruglu leću. S ova dva predmeta bešumno se razmahao po sobi, zastajkujući tu i tamo, kleknuvši katkad, a jednom se čak i opružio potrbuške na pod. Toliko ga je obuzeo taj posao da se činilo kao da je zaboravio da smo i mi u sobi; sve je vrijeme nešto mrmljao i potkrepljivao ono što bi pronašao uzvicima, mumljanjem, zvižducima i sitnim usklicima, stvarajući tako dojam ohrabrenja i nade. Dok sam ga promatrao, neodoljivo me je podsjećao na nekog čistokrvnog, dresiranog psa-lisičara, koji juri za tragom po cestaru cvileći od revnosti, sve dok ponovo ne nabasa na izgubljeni trag. Dvadeset i više minuta je istraživao, mjerio što je točnije mogao razmak između nekakvih tragova, koji su meni bili potpuno nevidljivi, i pri tome, na isto tako neshvatljiv način, prislanjao svoj metar uza zid. Na jednom mjestu vrlo pomno je pokupio s poda gomilicu sivog praha i stavio ga u omotnicu. Na koncu je pregledao povećalom onu riječ na zidu i najpomnije istražio svako slovo. Kad je sve to obavio, čini se da je bio zadovoljan, jer je vratio svoj metar i leću u džep.
— Kaže se da je genije onaj koji posjeduje neizmjernu sposobnost da se potrudi — primijeti on, smiješeći se. — Veoma loše kao definicija, ali se može primijeniti na detektivski posao.
Gregson i Lestrade promatrali su kako radi njihov amaterski kolega s velikom radoznalošću ali i podrugljivo. Propustili su, očigledno, da zapaze činjenicu, koju sam ja počeo shvaćati, da su postupci Sherlocka Holmesa pa i oni najbeznačajniji, upravljeni nekom konkretnom cilju.
— Šta vi mislite o ovome? — zapitaše obojica.
— Ako se pretpostavi da vam pomažem, moglo bi se reći kao da u ovom slučaju hoću da se zakitim vašim zaslugama — primijeti moj prijatelj. — Do sada ste se tako dobro držali da bi zaista bila prava šteta da se netko umiješa. — Iz njegovih riječi izbijala je velika ironija. — Ako me budete obavještavali o toku vaše istrage — nastavi on — bit će mi drago da vam pomognem što god više mogu. U međuvremenu, volio bih da govorim sa stražarom koji je pronašao leš. Možete li mi reći kako se zove i gdje stanuje?
Lestrade pogleda u svoju bilježnicu. — John Rance — reče on. — Sada nije na službi. Možete ga naći u Audlev Courtu broj 46, Kennington Park Gate.
Holmes zabilježi adresu.
— Hajdemo, doktore — reče on — pođimo da ga vidimo. Reći ću vam nešto što bi vam u ovom slučaju moglo pomoći — nastavi okrećući se prema dvojici detektiva. — U pitanju je ubojstvo, a ubojica je muškarac. Bio je nešto viši od šest stopa, u najboljoj snazi, za svoju visinu ima mala stopala, nosio je grube čizme sa četvrtastim kapicama i pušio cigaru Trihonopolv. Dovezao se ovamo sa svojom žrtvom u kolima na četiri točka, koja je vukao konj potkovan s tri stare potkovice, a na jednoj od prednjih nogu imao je novu potkovicu. Po svemu sudeći ubojica je bio rumena lica i izuzetno dugačkih noktiju na desnoj ruci. To je samo par oznaka, ali vam ove mogu biti od pomoći.
Lestrade i Gregson se uzajamno pogledaše, osmjehujući se s nevjericom.
— A kako je izvedeno ubojstvo, ako je ubijen? — zapita onaj prvi.
— Otrovom — reče odrješito Sherlock Holmes, pa krenu.
— Još nešto, Lestrade — dodade on okrećući se na vratima — RACHE je njemačka riječ i znači: osveta. Nemojte zato tratiti vrijeme tražeći gospođicu Rachel.
I tako, izbacivši iznebuha ovaj pogodak, on se udalji ostavljajući dva suparnika otvorenih usta.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:46 am





POGLAVLJE IV:
Što je imao da ispriča John Rance


Kada smo napustili Lauriston Gardens broj 3 bio je jedan sat. Sherlock Holmes me odvede do najbližeg telegrafa, odakle je poslao dug brzojav. Zatim pozva jedna kola i naredi vozaču da nas odveze na adresu koju nam je dao Lestrade.
— Ništa nije bolje od iskaza prvog očevica — primijeti on. — Zapravo već sam stekao određeno mišljenje o ovom slučaju, ali ipak možemo doznati još neke okolnosti, koje nam mogu biti od koristi.
— Holmes, vi me iznenađujete — rekoh. — Ne može biti da ste baš tako sigurni u sve one pojedinosti koje ste naveli.
— Nisam mogao pogriješiti — odgovori on. — Prije svega, čim sam stigao opazio sam da su kotači nekih kola načinili dvije brazde uz sam rub pločnika. A sve do prošle noći tjedan dana nismo imali kiše, tako da oni kotači, koji su ostavili toliko dubok trag mora da su bili ovdje u toku noći. Vidjeli su se i tragovi konjskih kopita, a trag jednog isticao se mnogo jasnije od ostala tri, što dokazuje da je na njemu bila nova potkova. Kako su se kola ondje nalazila kad je kiša već padala, i kako jutros nisu dolazila druga kola — za to imam Gregsonovu riječ — jasno je da su kola ondje bila noćas, što znači da su se one dvije osobe njima dovezle u kuću.
— To izgleda prilično jednostavno — rekoh — ali kako ste utvrdili visinu onog drugog čovjeka?
— Visina čovjeka u devet od deset slučajeva može se utvrditi po dužini njegova koraka. Prilično jednostavna računica, ali nema smisla da vam dosađujem brojkama. Korak tog čovjeka imao sam vani u blatu i na prašnom podu u kući. Zatim, imao sam mogućnost da svoj proračun i provjerim. Kad čovjek piše na zidu, on instinktivno piše u visini očiju. E pa sad, onaj natpis bio je taman nešto iznad šest stopa od poda. Taj proračun je bio dječja igra.
— A njegove godine? — zapitah.
— Pa, ako je čovjek u stanju da zakorači četiri i pol stope bez i najmanjeg napora, ne može biti s jednom nogom u grobu. Na stazi u vrtu nalazila se poširoka lokva preko koje je očigledno prešao. Lakirane cipele su je obišle, a one sa četvrtastom kapicom preskočile. Nema tu nikakve tajne. Samo primjenjujem neke od preporuka o zapažanju i zaključivanju koje sam zastupao u onom svom članku. Čudite li se još nečemu?
— Nokti i Trichinopolv — primijetih.
— Natpis na zidu je bio ispisan čovječjim kažiprstom umočenim u krv. Pomoću leće opazio sam da je žbuka tom prilikom bila malo zagrebena što se svakako ne bi dogodilo da je taj čovjek imao podsječene nokte. S poda sam pokupio nešto rasuta pepela. Ovaj je bio ljuskast i tamne boje, takav pepeo ostavljaju samo cigarete Trichinopolv. Posebno sam se bavio pepelom od cigara — zapravo, napisao sam čitavu raspravu o toj temi. Laskam sebi da na prvi pogled mogu razlikovati pepeo od bilo koje poznate vrste cigare i duhana. U tim se pojedinostima baš i razlikuje jedan umješan detektiv, od onog drugog, sličnog Gregsonu i Lestradeu.
— A rumenilo lica? —- zapitah.
— Ah, to je već jedan smjeliji potez, premda ne sumnjam da i tu imam pravo. Ali, to me nemojte sada pitati.
Prijeđoh rukom preko čela. — U glavi mi je pravi darmar 1— primijetih — što god čovjek više razmišlja, to stvar postaje tajanstvenija. Kako su došla ta dva čovjeka — ako se uopće radi o dva čovjeka — u tu praznu kuću? Šta je bilo s kočijašem koji ih je dovezao? Kako netko može natjerati drugoga da uzme otrov? Odakle ona krv? šta li je bilo povod ubojstvu, jer ubijem nije bio opljačkan? Otkud se stvorio ženski prsten? A nadasve, zašto onaj drugi, umjesto da hvata maglu, piše njemačku riječ RACHE? Priznajem da ne vidim kako bi se mogle povezati sve te činjenice.
Moj prijatelj se nasmiješi odobravajući.
— Sažeto i pravilno ste naveli poteškoće — reče on. — Još mnogo čega ima što je nejasno, iako sam o glavnim činjenicama u potpunosti donio svoj sud. Što se tiče Lestradeova otkrića, riječ je o čistoj zamci koja je trebala navesti policiju na krivi trag, ukazujući na tajna udruženja. To uopće nije učinio Nijemac. Slovo »A« je, ako ste zapazili, bilo ispisano po njemački. Međutim, pravi Nijemac latinicom uvijek piše štampana slova tako da mirno možemo reći, da ovo nije napisao Nijemac, već neki nespretnjaković koji se zeznuo. To je samo lukavstvo da se istraga skrene u krivom pravcu. Ništa vam više neću kazati o ovom slučaju, doktore. Poznato je da zavjerenik više ne uživa povjerenja kad se jednom otkrije, pa bih se i ja izložio tome, ako biste zaključili, kako sam ipak na koncu konca sasvim obična osoba. I zato vam neću više ništa reći o svojoj metodi.
— Nikada to neću učiniti — odgovorih. — Na cijelom svijetu ne može se više približiti detektivski posao egzaktnoj nauci, nego što ste vi učinili.
Na ove moje ozbiljno izgovorene riječi moj suputnik porumeni od zadovoljstva. Već sam opazio da je volio čuti pohvale o svome umijeću, kao kakva djevojka o svojoj ljepoti.
— Reći ću vam nešto drugo — reče on. — Lakirane cipele i četvrtaste kapice došle su istim kolima, pa su sasvim prijateljski, najvjerojatnije ruku pod ruku, pošli niz stazu. Kad su ušli u kuću, šetali su gore-dolje po sobi. Zapravo, lakirane cipele su mirno stajale, dok su četvrtaste kapice išle gore-dolje. Sve sam to mogao pročitati u prašini, a mogao srna pročitati i da je postajao sve uzbuđeniji što je god duže hodao. Vidjelo se to po tome što su mu koraci postajali sve duži. Sve je vrijeme govorio i postepeno se razbjesnio. I tada je nastala tragedija. Rekao sam vam sad sve što znam, a ostalo su uglavnom pretpostavke i stjecaj okolnosti. Ipak, imamo dobru polaznu točku za dalju istragu. Moramo požuriti, jer hoću da stignem na Haleov koncert, kako bih danas popodne mogao čuti Normana Nerudu.
Dok smo mi tako razgovarali, kola su se probijala kroz mračne bočne prolaze i prljave uličice, koje su se nizale jedna za drugom. Naš vozač se zaustavi baš u najmračnijoj i najprljavijoj od svih. — Evo, tu unutra, tu vam je Audley Court — red dotrajalih kućeraka od izblijedjele opeke. — Čekat ću vas ovdje dok se vratite — nastavi.
Audley Court nije bio baš neko naročito privlačno mjesto. Uski prolaz doveo nas je u dvorište u obliku pravokutnika, opkoljeno bijednim zgradama i pokriveno kamenim pločama. Prokrčili smo sebi put kroz gomilu prljave dječurlije i redove prostrtog, izblijedjelog rublja, dok napokon ne dođosmo do broja 46. Na vratima je odskakala tanka pločica od mijedi na kojoj je bilo urezano prezime Rance. Kad smo se raspitali za njega, odgovorili su da je stražar u postelji. Uveli su nas straga u malenu sobu za razgovor, koja se nalazila u prednjem dijelu kuće, kako bismo ga ondje pričekali.
On se ubrzo pojavi, naizgled ljutit što smo ga uznemirili u snu. — Ponudio sam svoj službeni izvještaj — reče on.
Holmes izvadi iz džepa mali zlatnik, pa ga zamišljeno poče vrtjeti među prstima. — Pomislili smo da bi možda bilo bolje kad bismo sve čuli neposredno iz vaših usta — reče on.
— S najvećim zadovoljstvom ću vam reći sve što znam — odgovori stražar, očiju uprtih u zlatnik.
— Dajte, ispričajte nam onako na svoj način, kako se to dogodilo.
Rance se posadi na sofu postavljenu konjskom dlakom, natušti obrve, kao da se odlučio da ništa ne izostavi u izlaganju.
— Ispričat ću vam sve od početka — reče on. — Radno vrijeme mi je od deset uvečer do šest izjutra. U jedanaest sati izbila je tuča kod »Bijelog jelena«, no, uglavnom, držim da je na cijelom mom sektoru bilo prilično mirno. U jedan sat noću počela je padati kiša, a ja sam sreo Harry Murchera, onog što drži rajon Holland Grove, pa smo stajali i razgovarali na uglu Henrietta Street. Nakon tog razgovora, možda oko dva ili nešto kasnije, naumih da krenem do Brixton Roada i vidim je li ondje sve u redu. Cijeli taj kraj bio je užasno prljav i ni žive duše nisam sreo na svom putu, jedino što je kraj mene prošlo par kola. Upravo sam se uputio ulicom misleći, među nama budi rečeno, kako bi neobično dobrodošla jedna čaša vrućeg džina, kad mi pade u oči tračak svjetla s prozora kuće o kojoj je riječ. Međutim, znao sam da su one dvije kuće u Ulici Lauriston Garden prazne, zato što vlasnik nije htio da sprovede kanalizaciju, iako je posljednji stanar, koji je živio u jednoj od njih, umro od tifusa. Iznenadio sam se kad sam vidio svjetlo u prozoru, pa sam posumnjao da nešto nije u redu. Kada sam došao do vrata...
— Zaustavili ste se i vratili se do ulaza u vrt — upade mu u riječ moj prijatelj. — Zašto ste to učinili?
Rance se trže od iznenađenja, pa se zablene u Sherlocka Holmesa. — Ama baš tako, gospodine — reče on — premda sam bogzna kako ste to otkrili. Znate, kad sam stigao do vrata, sve mi se učini tako pusto i prazno da pomislih kako ne bi bilo zgoreg, ako još netko krene sa mnom. Ja se, istina, ne bojim ničega na ovome svijetu, ali sam pomislio da se, možda, pojavio onaj koji je umro od tifusa, pa sada razgleda kanalizaciju koja mu je došla glave. Nekako me je presjekla ta pomisao, te sam se vratio do ulaznih vrata u vrt, ne bih li odatle vidio Murcherovu svjetiljku, ali ni od Murchera ni od koga drugog nije bilo ni traga ni glasa.
— Ulica je bila pusta?
— Ni žive duše, ni pseto se nije moglo vidjeti, gospodine. Tad stisnuh petlju, pa se vratim i širom otvorim vrata. Unutra je sve bilo tiho. Uđem u sobu gdje je gorjelo svjetlo. Na ploči od kamina treperjela je svijeća od crvena voska, i pri njenu svjetlu vidio sam ...
— Da, znam što ste vidjeli. Nekoliko puta ste obišli sobu, zatim ste klekli kraj leša, pa potom pošli ravno na kuhinjska vrata, pokušali ih otvoriti...
John Rance, sav preplašen u licu sumnjičavo pogleda i skoči na noge od iznenađenja. — Gdje ste se skrivali, kada ste sve to vidjeli? — povika on. — Čini mi se da znate više nego što je potrebno.
Holmes, smiješeći se, dobaci stražaru preko stola svoju posjetnicu: — Nemojte se zatvoriti zbog ubojstva — reče on. — Ja spadam među pse tragače, a ne među progonjene vukove; za to vam jamče gospodin Lestrade ili Gregson. Prema tome nastavite, šta ste uradili poslije toga?
Rance ponovo sjede na svoje mjesto ostajući i dalje zbunjen.
— Vratio sam se do vratnica i zviznuo u svoju zviždaljku — nastavi on. — Na ovaj signal dotrčali su Murcher i još dvojica stražara.
— Je li ulica bila prazna u to vrijeme?
— Pa, bila je prazna, ako mislite na nekoga tko bi mogao pomoći.
— Što time mislite reći?
Široki osmijeh prijeđe preko stražareva lica. — Vidio sam mnogo pijandura u svom životu — reče on — ali da je netko tako nakresan kao što je bio taj prikan, to nisam nikad vidio. Nalazio se kod vrata naslonjen o letve i urlao je na sav glas.
— U kakvu vrstu ljudi je spadao taj čovjek? — zapita Holmes.
Ovo skretanje s predmeta kao da je žacnulo Johna Rancea. Jedna izuzetno pijana vrst čovjeka — reče on. — Taj bi se sigurno našao u policijskoj stanici da nismo bili tako zauzeti.
— Kakvo mu je bilo lice, kakvo odijelo, jeste li zapazili? — prekide ga Sherlock Holmes nestrpljivo.
— Pa, naravno, da sam zapazio jer smo mu Murcher i ja pomogli da stane na noge. Bio je to nekakav dugajlija, sav crven u licu, a donji mu je dio lica bio umotan...
— To je dosta — povika Holmes. — Šta je bilo dalje?
— Dosta smo mi imali kubure i bez njega — reče policajac uvrijeđeno. — Kladim se da je ipak pogodio svoja vrata.
— Kako je bio obučen?
— U tamni gornji kaput.
— Da li je imao bič u ruci?
— Bič? Ne.
— Bit će da ga je negdje ispustio — promrmlja moj prijatelj. — Niste li možda nakon toga vidjeli ili čuli nekakva kola?
— Nisam.
— Evo vam malog zlatnika — reče moj prijatelj listajući i uzimajući šešir. — Bojim se Rance da u policiji nećete dočekati neko unapređenje. Glava vam prije može služiti samo za dekoraciju. Prošle noći imali ste priliku da se zakitite naredničkim zvjezdicama. Čovjek kojeg ste imali u rukama bio je upravo onaj što drži ključ cijele ove tajne i kojeg svi tražimo. Ali, sada nema smisla raspravljati; dovoljno je kad vam kažem da je tako. Hodite, doktore.
— Izrazita budala — reče Holmes gorko, dok smo se vozili u svoj stan. — Pomislite samo, imati tako sretnu priliku, a ne iskoristiti je.
— Meni, zapravo, još ništa nije jasno. Točno je da se opis tog čovjeka podudara s vašom predstavom o onoj drugoj osobi. Ali, zašto bi se ona vraćala u kuću pošto ju je već bila napustila? To zločinci obično ne rade.
— Prsten, čovječe, prsten, po njega se vratio. Ako ne budemo imali drugog načina da ga uhvatimo, još mu možemo baciti udicu s prstenom. Ulovit ću ja njega, doktore, kladim se u dva prema jedan. A za sve ovo moram zahvaliti vama. Da nije bilo vas možda ne bih ni otišao i tako bih propustio naj suptilniju studiju u svom životu — grimiznu studiju, šta kažete na to? Zašto da se malo i umjetnički ne izražavamo? Postoji jedna grimizna nit zločina, koja se provlači kroz bezbojno povjesmo života, a naša je dužnost da je razmrsimo, izdvojimo i prikažemo svaki njen djelić. A sada na ručak, pa zatim na koncert Normane Nerude. Dodir i potez njezina gudala su izvanredni. Koja je ona mala stvar od Chopina, što je onako prekrasno svira? Tra-la-la-la! Tra-la! Tra-lala!
Zavaljen u sjedalu kola zapjevao je ovaj lovački tragač kao ševa, dok sam ja razmišljao o mnogobrojnim pravcima u kojima se kreće ljudski duh.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:46 am




POGLAVLJE V:
Jedan posjetilac dolazi na naš oglas


Naši napori toga jutra bili su pretjerani za moje slabo zdravlje, i poslije podne osjećao sam se iscrpenim. Poslije Holmesova odlaska na koncert prilegao sam na sofu i pokušao odspavati nekoliko sati. Pokušao sam, ali uzalud. Suviše sam bio uzrujan zbog svega što se dogodilo, pa su mi se u mašti rojile najčudnije misli i pretpostavke. Svaki put kada bih sklopio oči, ugledao bih ubijenoga kako leži u svom skvrčenom položaju nalik na pavijana. Toliko me se jezivo dojmilo njegovo lice, da sam osjećao samo zahvalnost prema onome koji je osobu, kojoj je ono pripadalo, sklonio s ovog svijeta. Ako su crte na nečijem licu ikada izražavale porok u svom najizopačenijem smislu, onda se to izražavalo na licu Enocha J. Drebbera iz Clevelanda. Pa ipak, uviđao sam da se pravdi mora udovoljiti, i da izopačenost koja se vidjela na žrtvi u očima zakona nije predstavljala olakotnu okolnost za ubojicu.
Što sam god više razmišljao o tome, čudnija mi se činila pretpostavka mog prijatelja da je čovjek bio otrovan. Sjetih se kako mu je Holmes omirisao usne, i nisam sumnjao da ga je svakako nešto podstaklo da to učini. A onda, ako nije posrijedi otrov, šta li je drugo moglo izazvati smrt, kad nije bilo ni rane, niti znaka da je ugušen? No s druge strane, čija je bila ona krv koja se tako gusto prolila po podu? Nije bilo nikakvih znakova borbe, niti je žrtva uza se imala ikakvo oružje kojim je mogla ozlijediti suparnika. Osjetio sam kako ni Holmes ni ja nećemo moći mirno spavati dok se ovo pitanje ne riješi. Promatrajući njegovo mirno, samouvjereno vladanje došao sam do uvjerenja kako je on već stvorio svoju teoriju na osnovi koje se mogu rastumačiti sve činjenice, premda za sada još nisam mogao naslutiti njene konture.
Vratio se jako kasno, toliko kasno da mi je bilo jasno da nije mogao sve vrijeme provesti na koncertu. Večera ga je čekala na stolu.
— Bilo je veličanstveno — reče on sjedajući. — Sjećate li se šta je Darwin govorio o muzici? On tvrdi da je čovjek stvarao muziku mnogo prije nego što se pojavila moć govora. Možda baš zbog toga utječe ona toliko na nas. U našoj podsvijesti postoji neodređeno sjećanje na ona tamna stoljeća, kad je čovječanstvo proživljavalo svoje djetinjstvo.
— To mu dođe kao neka široka predodžba — primijetih.
— Naše predodžbe moraju biti isto tako široke kao priroda, ako treba da objasne samu prirodu — odgovori on. — Šta je? Ne izgledate mi kao obično? Ova stvar iz Brixton Roada vas je potresla.
— Pa pravo da kažem i jeste — rekoh. — Poslije stečenih iskustava u afganistanskom ratu trebalo bi da sam čvršći. U Maiwandu sam vidio svoje drugove isječene na komade, a da pri tome nisam izgubio živce.
— To mogu da shvatim. Ovu stvar obavija neka tajna koja podstiče maštu, a gdje nema mašte nema ni užasavanja. Jeste li vidjeli večernje novine?
— Nisam.
— O slučaju pišu sasvim dobro. Činjenicu da je, kada su podigli čovjeka, pao na pod ženski vjenčani prsten, ne spominju. A to je baš dobro.
— Zašto?
— Pogledajte ovaj oglas — odgovori on. — Jutros, neposredno poslije onog događaja, razaslao sam isti ovakav u sve novine.
On mi dobaci novine, te pogledah na mjesto koje mi je pokazao. Bio je to prvi oglas u stupcu »nađeno«.
»U Brixton Roadu nađen je jutros« — glasio je — »zlatan vjenčani prsten na putu između krčme kod »Bijelog jelena« i Holland Grovea. Javiti se dru Watsonu, 221b — Baker Street, večeras između osam i devet sati«.
— Oprostite mi što sam upotrijebio vaše ime — reče on. — Da sam stavio vlastito, našao bi se neki zvekan koji bi vidio da ja tu nešto spremam i poželio da zabode svoj nos.
— Ne mari — odgovorih. — Ali, pretpostavimo da se netko javi, ja nemam prstena.
— Oh, da, imate ga — reče pružajući mi jedan. — Ovaj će poslužiti sasvim dobro. Skoro je posve isti.
— A koga očekujete da se javi na ovaj oglas?
— Pa, čovjek u tamnom kaputu, naš prijatelj rumenog lica sa četvrtastim kapicama na cipelama. Ako ne dođe on sam, poslat će nekog suučesnika.
— Neće li ovo smatrati odveć opasnim?
— Ni najmanje. Ako je moje gledište u ovom slučaju točno, a imam sve razloge da povjerujem da jest, ovaj čovjek bi radije stavio bilo što na kocku samo da ne izgubi prsten. Po mom mišljenju pao mu je dok se naginjao nad Drebberov leš, ali u tom času nije to spazio. Opazio je da ga je izgubio tek kad je napustio kuću i pohitao je natrag. Tada je, međutim, opazio da je ondje policija, zahvaljujući njegovoj vlastitoj gluposti, jer je ostavio zapaljenu svijeću. Nije mu preostalo ništa drugo već da odglumi pijanca, kako bi otklonio sumnju koju je mogla izazvati njegova prisutnost. E sad, stavite se na mjesto tog čovjeka. Kad je razmislio o stvari, moralo mu je pasti na pamet kako postoji mogućnost da je prsten izgubio na ulici, nakon što je naputio kuću. Što mu onda valja činiti? Preostaje mu da nestrpljivo čeka večernje novine, ne bi li ga možda pronašao među oglasima izsublienih stvari. Razumije se da će mu u tom slučaju srce zaigrati od radosti. Bit će sretan i presretan. A zašto bi se bojao neke klopke? U njegovim očima pronalazak prstena ne mora da je u neposrednoj vezi s ubojstvom. On se sad sprema da dođe i doći će. Kroz jedan sat ćete ga vidjeti.
— A onda? — zapitah.
— Ah, tada ga prepustite meni da s njim raspravljam. Imate li kakva oružja?
— Imam svoj stari vojnički revolver i nekoliko metaka.
— Dobro biste uradili da ga očistite i napunite. Bit će to jedan očajnik. Premda ću ga uhvatiti sasvim nepripremljena, bolje je biti spreman na sve.
Otišao sam u svoju spavaću sobu i poslušao njegov savjet. Kad sam se vratio s pištoljem u ruci, stol je bio pospremljen, a Holmes zanesen svojom omiljenom zabavom — guslao je po violini.
— Zapetljava se stvar — reče on kad sam ušao. — Upravo sam na svoj američki brzojav dobio odgovor. Moje gledište o slučaju je točno.
— A to je? — zapitah žustro.
— Ove moje gusle bile bi bolje s par novih žica — primijeti on. — Stavite svoj pištolj u džep. Kada dođe taj prikan razgovarajte s njim sasvim jednostavno. Sve ostalo prepustite meni. Nemojte ga zaplašiti gledajući ga suviše oštro.
— Sada je osam sati — rekoh pogledavši na svoj sat.
— Da, vjerojatno će biti ovdje za nekoliko minuta. Odškrinite malo vrata. To je dovoljno i stavite ključ s unutrašnje strane. Hvala vam. Ovo je čudna stara knjiga, koju sam jučer pokupio na nekoj tezgi. — »De iure inter gentes« — izdana u Liegeu u Nizozemskoj na latinskom jeziku 1642. godine. Glava Charlesa Stewarta stajala je još čvrsto na ramenima kada je ova mala mrko uvezana knjiga izišla iz štampe.
— Tko je izdavač?
— Neki Philippe de Croy. Na naslovnoj strani veoma izblijedjelom tintom stoji ispisano »ex libris Gulielmi Whyte«! Pitam se tko li je bio taj William Whyte? Pretpostavljam da je neki pravnik-pragmatičar iz sedamnaestog stoljeća. Rukopis mu djeluje nekako pravnički. Čini se da naš čovjek dolazi.
Nije još ni završio kad je zvonce oštro zazvonilo. Sherlock Holmes se lagano podiže i pokrenu svoju stolicu u pravcu vrata. Začusmo kako služavka prolazi kroz predvorje i oštar zvuk reze kad je otvorila vrata.
— Stanuje li ovdje doktor Watson? — upita prilično hrapav glas. Služavkin odgovor nismo mogli čuti, ali se vrata zatvoriše i netko se poče uspinjati stepenicama. Koraci su se vukli nesigurno. Preko lica mog prijatelja, dok je osluškivao, prijeđe izraz iznenađenja. Koraci su se polako približavali hodnikom, i na koncu se na vratima začu slabo kucanje.
— Uđite — povikah.
Na moj poziv, umjesto zločinca, kojeg smo očekivali, u sobu se dogega neka starica puna bora na licu. Iznenadni dolazak na svjetlo kao da joj je zabliještio oči, pa, pošto se poklonila, zaškilji u nas svojim kratkovidnim očima. Zatim stade nervoznim, drhtavim rukama preturati po džepu. Bacih pogled na svog prijatelja. Opazio sam da se jako snuždio, a i ja sam se do krajnjih granica upinjao da se držim ozbiljno.
Starica izvuče nekakve večernje novine, pa mi pokaza naš oglas. — Evo, ovo me je dovelo k vama, dobra moja gospodo — reče ona, poklonivši se još jednom — zlatan vjenčani prsten u Brixton Roadu. Pripada mojoj kćeri Sally, koja je udata tek dvanaest mjeseci, a čiji je muž konobar na jednom britanskom brodu. Ne smijem ni pomisliti šta bi sve rekao da se vrati i zatekne je bez vjenčanog prstena; ta već je i ovako surov, a kad se napije pogotovo. Ne zamjerite, prošle noći je bila pošla u cirkus sa ...
— Je li to njezin prsten? — zapitah.
— Hvala neka je bogu — poviče starica. — Sally će noćas biti sretna žena. To je taj prsten.
— A gdje vi stanujete? — zapitah uzimajući olovku.
— Duncan Street broj 13, Houndsditch. Vrlo daleko odavde.
— Brixton Road ne leži između nekog cirkusa i Houndsditcha — reče Sherlock Holmes oštro.
Starica se okrete, pa ga oštro pogleda malim očima sa crvenim kapcima. — Gospodin me je pitao gdje ja stanujem — reče ona. — Sally živi u stanovima na broj 3 Mayfieldplace Peckham.
— Vi se zovete?
— Zovem se Sawyers, a ona Dennis, jer se njome oženio Tom Dennis. Zgodan i pristojan momak; kad plovi u cijeloj kompaniji nema konobara koji bi bio više na cijeni od njega. Ali, kad se nađe na kopnu — malo žene, a malo krčme ...
— Evo, vašeg prstena, gospođo Sawyery — prekidoh je postupajući tako prema znakovima koje mi je davao moj prijatelj — jasno je da pripada vašoj kćeri i drago mi je što ga mogu vratiti zakonitom vlasniku.
Starica ga strpa u džep promrmljavši pri tome svoju zahvalnost, pa se odgega niz stepenice. Sherlock Holmes skoči hitro iz naslonjača i pojuri u svoju sobu. Za nekoliko minuta pojavi se u ulsterskom kaputu i s kravatom. — Idem za njom — reče žurno — sigurno je da je riječ o suučesniku, i taj će me odvesti ravno k njemu. Pričekajte me.
Još se tako reći nisu ni zatvorila vrata za našom posjetiteljkom, a Holmes se već sjurio niz stepenice. Promatrajući kroz prozor, vidio sam staricu kako hoda drugom stranom ulice, dok ju je, na malom rastojanju, njen pratilac pratio u stopu. »Ili je cijela Holmesova teorija pogrešna« pomislih u sebi »ili će sada istina izići na svjetlo«. Holmes nije trebao zahtijevati od mene da ga sačekam budan dok se vrati, jer sam vrlo dobro osjećao da neću moći oka sklopiti, dok god ne čujem kakav je ishod njegove pustolovine. Kad je izišao bilo je blizu devet sati uvečer; nisam mogao znati koliko će se dugo zadržati. Ali ja sam uporno sjedio, puštao kolutove dima iz svoje lule i prelistavao »Vie de Boheme« od Henri Murgera.\'7b1\'7d Kad je prošlo deset sati, čuo sam korake naše služavke koja je otišla na spavanje. U jedanaest sati kraj mojih vrata čuli su se dostojanstveni koraci naše stanodavke koja je također krenula na spavanje. Tek kad je već bilo blizu dvanaest sati, začuh škljocanje njegova ključa u ključanici. Čim je ušao, vidjeh mu po licu da nije uspio i da se bori između neraspoloženja i veselosti. Na kraju prevlada veselost i on prasnu u srdačan smijeh.
— Nizašto na svijetu ne bih volio da za ovo saznaju oni iz Scotland Yarda — uskliknu on spuštajući se u naslonjač. — I suviše sam im se rugao da bi me pustili zbog ovoga na miru. Ali, na koncu se slobodno nasmijati sam sebi, jer znam da ću na kraju krajeva s njim ipak raščistiti račune.
— U čemu je stvar? — zapitah ga.
— E pa, evo da vam ispričam nešto i na svoju štetu. Starica je prevalila jedan kraći dio puta bez smetnji, a zatim poče hramati i pokazivati vidne znakove da je bole noge. Tad se odjednom zaustavi i pozva fijaker koji je prolazio. Međutim, meni pođe za rukom da joj se toliko približim, da sam sasvim nesmetano mogao čuti kad reče kočijašu kamo da je vozi. No nisam se morao toliko truditi, jer je tako glasno odvalila da je odjeknulo i na drugu stranu ulice: »Vozi u Duncan Street broj 113, Houndsditch«. Sad već počinje da nalikuje na istinu, pomislih, i, kad sam nasigurno utvrdio da se dobro smjestila zakačim se za fijaker. Jedno umijeće u koje bi morao biti stručnjak svaki detektiv. Sve dok nismo stigli u navedenu ulicu nismo zastali nijedanput. Ja sam se otkačio od kola nešto prije, pa krenem niz ulicu polako, bezbrižno i besposličarski. Tako sam vidio kako se kola zaustavljaju. Kočijaš skoči iz kola. Gledam ga kako je otvorio vrata, a onda stoji i čeka. Kad ono ne izlazi nitko. Dok sam ja stigao do njega, kočijaš je već naveliko razgledao po praznom fijakeru, dajući sebi oduška tako krasnom zbirkom psovki kakvu još nikad nisam čuo. Međutim, od njegova putnika nigdje ni traga ni glasa i bojim se da će proći poduže vremena dok naplati vožnju. Raspitasmo se na broju 113 i utvrdismo da kuća pripada nekom čestitom tapetaru, po imenu Keswick, i da nitko nikada nije ni čuo za nekoga tko se zove Sawyer.
— Ama nećete valjda reći — povikah zaprepašteno — da je ona rasklimatana i nemoćna starica bila u stanju iskočiti iz kola u pokretu, a da je niti vi, niti kočijaš niste opazili?
— Starica, do vraga starica! — reče Sherlock Holmes kivno. — Starice smo mi kad su nas tako povukli za nos. To mora da je bio neki mladić i to vrlo okretan. Bez sumnje je opazio da ga pratim, pa se samo poslužio varkom da me navuče na krivi trag. To samo pokazuje da čovjek koga tražimo nije baš tako usamljen kao što sam zamišljao, već da ima i prijatelja, spremnih da se zbog njega izlože opasnostima. A sad, doktore, čini se da ste propisno umorni. Poslušajte moj savjet i povucite se na počinak.
Doista sam se osjećao veoma umorno, te poslušah njegov prijedlog. Holmesa sam ostavio da sjedi pred vatrom, koja je tinjala, i još dugo sam u noći slušao tihu i sjetnu tužbalicu njegove violine. Po tome sam znao da još neprestano razbija glavu o čudnom problemu, koji je uvrtio sebi u glavu da riješi.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:47 am







POGLAVLJE VI:
Tobias Gregson pokazuje što zna


Slijedećeg dana novine su bile pune vijesti o »brixtonskoj misteriji«, kako su same nazvale taj slučaj. U svima su bili objavljeni izvještaji, a neke su osim toga, imale još i komentare. U njima se našla i poneka obavijest za koju nisam znao. Imam još mnogobrojne isječke o tom slučaju u svome svaštarniku. Evo nekoliko prikazanih u sažetom obliku.
Daily Telegraph je pisao da se u povijesti zločina rijetko dogodila tragedija s tako neobičnim karakteristikama. Njemačko ime žrtve, nepostojanje motiva, mračan natpis na zidu, sve to ukazuje da su zločin izvršile političke izbjeglice i revolucionari. U Americi ima mnogo političkih organizacija i pokojnik je nesumnjivo prekršio neki od njihovih nepisanih zakona, pa su mu oni došli glave. Pošto je površno spomenuo Vehmgericht, aquu tofanu, karbonare,\'7b2\'7d markizu od Brinvilliersa, Darwinovu teoriju, Malthusove principe i ubojice iz Ratcliff Highwaya, članak je završavao s pozivom vladi da strože pripazi na strance u Engleskoj.
Standard je protumačio činjenicu da se nezakonita nasilja ovakve vrste redovno događaju pod vladom liberala, što dovodi do komešanja u masama i slabljenja svakog autoriteta. Pokojnik je bio gospodin iz Amerike, koji je boravio nekoliko tjedana u glavnom gradu. Stanovao je u privatnom pansionu gospođe Charpentier u Ulici Torquay Terace u Camberwellu. Na putovanjima pratio ga je njegov tajnik gospodin Joseph Stangerson. U utorak 4. ovog mjeseca obojica su se oprostili od svoje stanodavke i pošli na stanicu Euston izjavivši kako žele da uhvate ekspresni vlak za Liverpool. Nakon toga viđeni su na peronu. I ništa se dalje nije znalo o njima dok god se, kao što je poznato, na mnogo milja od Eustona, u Brixton Roadu nije pronašao leš gospodina Drebbera. Kako je on tamo dospio ili kako ga je ondje zatekla njegova sudbina, zasad je još nerasvijetljeno. Ne zna se ni gdje je Stangerson. Pisac članka ističe da mu je drago što čuje da se gospoda Gregson i Lestrade iz Scotland Yarda bave ovim slučajem, pa pretpostavlja s punim povjerenjem da će ova dva vrsna službenika brzo rasvijetliti cijeli slučaj.
Daily News je primjećivao da je bez svake sumnje riječ o političkom zločinu. Despotizam i mržnja prema liberalizmu kojim su zadojene vlade na kontinentu, razlog je da na naše obale prelazi određeni broj ljudi, koji bi postali uzorni građani da ih nije ogorčila uspomena na sve ono što su pretrpjeli. Među njima vrijedi strogi zakon časti čiji se svaki prekršaj kažnjava smrću. Treba poduzeti sve da se pronađe tajnik Stangerson, kao i da se dođe do nekih pojedinosti iz pokojnikova života. S otkrićem adrese gdje je stanovao u Londonu, učinjen je veliki korak naprijed, a to otkriće u potpunosti dugujemo energiji i oštroumnosti gospodina Gregsona iz Scotland Yarda.
Sherlock Holmes i ja pročitali smo uz doručak sve ove bilješke; učinilo mi se kao da su ga silno zabavile.
— Kazao sam vam da će Gregson i Lestrade, ma šta se dogodilo, nasigurno pobrati plodove.
— To zavisi kako će se dalje razvijati cijela stvar.
— Oh, blaženi vi, to uopće nije važno; ako ga uhvate bit će to zahvaljujući njihovim naporima, a ako im pobjegne bit će to usprkos njihovim naporima. To vam je pis-mo-glava. Ma što učinili, uvijek će imati sljedbenike: »Un sot trouve toujours un autre sot qui l'admire«.\'7b3\'7d
— Ama, šta je to, zaboga? — uzviknuh, budući se baš tada u predvorju začuše mnogobrojni koraci praćeni bučnim izražavanjem gađenja od strane naše stanodavke.
— To je policijsko-detektivski odred iz Baker Streeta — reče ozbiljno moj prijatelj. I još dok je govorio uletje u sobu čitava mala rulja musave i odrpane ulične djece.
— Mirno! — povika Holmes oštro, a njih šestorica se postaviše mirno kao ukipljeni. — Ubuduće slat ćete samo Wigginsa kao obaveštajca; ostali neka čekaju na ulici. Jeste li ga pronašli, Wigginse?
— Ne, gospodine, nismo — reče jedan od dječaka.
— Nisam ni očekivao baš tako sigurno da ćete ga pronaći. Evo vam vaše plaće; morate nastaviti dok god vam ne pođe za rukom. — On predade svakome po šiling.
— A sad mi se gubite s očiju, i slijedeći put dođite s boljim izvještajem.
On odmahnu rukom a oni strugnuše niz stepenište kao štakori. Već slijedećeg trenutka čuli smo im prodorne glasove na ulici.
— Od jednog ovakvog prosjačića može se iscijediti više nego od tuceta policajaca — primijeti Holmes. — Ljudima začepi usta već sama prisutnost neke službene osobe, dok ovi momčići stižu svagdje i čuju sve. A osim toga, bistri su kao suza; jedino što im nedostaje organizacija.
— Upotrebljavate li ih vi u slučaju Brixton? — zapitah.
— Da, postoji jedna pojedinost koju hoću da provjerim. No, to će već vrijeme pokazati. E hej, sada ćemo čuti nešto novo iz verzije o osveti. Evo nam se Gregson sav blažen u licu približava ulicom. Znam da je pošao k nama. Da, evo ga, zaustavlja se, tu je!
Naglo zazvoni zvono, a kroz nekoliko trenutaka, sve po tri stepenice preskačući, upade u sobu plavokos detektiv.
— Dragi moj druže — povika on, stiskajući Holmesovu opuštenu ruku — čestitajte mi. Cijelu sam stvar rasvijetlio jasno kao sunce. — Učini mi se da je preko izražajnog lica moga prijatelja preletjela sjena, kao da se malo prepao.
— Hoćete time reći da ste na pravom tragu? — zapita on.
— Na pravom tragu! Ama, gospodine, mi već držimo krivca s one strane brave.
— A kako se zove?
— Arthur Charpentier, mornarički potporučnik Njezina Veličanstva — povika svečano isprsivši se Gregson, trljajući svoje gojazne ruke.
Sherlock Holmes odmahnu, pa dopusti sebi i da se nasmije.
— Sjedite i kušajte jednu od ovih cigara — reče on — gorim od nestrpljenja da doznam kako vam je to pošlo za rukom. Hoćete li malo viskija s vodom?
— Nemam ništa protiv — odgovori detektiv. — Mnogo sam posla posljednjih dana preturio preko glave što me je potpuno iscrpio. Ne toliko fizički koliko duhovni napori. Shvatit ćete to, gospodine Holmes, jer smo obojica umni radnici.
— Činite mi isuviše veliku čast — reče Sherlock Holmes ozbiljno. — Hajde da čujemo, kako ste došli do tako dobrog ishoda, Gregsone.
Detektiv sjede u naslonjač, pa poče ispuštati kolutove dima iz cigare, zatim se, odjednom, u izljevu oduševljenja udari po butini.
— Najsmješnije je — povika on — da je ona budala Lestrade, koji drži sebe tako silnim, krenuo ipak krivim tragom. Bacio se u potjeru za tajnikom Stangersonom, koji s tim zločinom ima baš toliko veze koliko i moja pokojna baka. Nesumnjivo ga je do sada već i uhvatio.
Ova je pomisao Gregsona toliko draškala da ce zacijenio od smijeha.
— A kako ste vi riješili ovu zagonetku?
— Ah, ispričat ću vam sve. Naravno, doktore Watsone, ovo je strogo među nama. Prva teškoća koju smo morali prebroditi bila je da se utvrdi što je Amerikanac radio prije ovog slučaja. Netko bi čekao dok ne dobije odgovor na svoje oglase, ili dok se same stranke ne pojave i dobrovoljno ne daju obavještenja. Ali, tako ne radi Tobias Gregson. Sjećate li se šešira koji se nalazio kraj mrtvaca?
— Sjećam — reče Holmes. — Kupljen kod John Underwooda & sinova iz Cambervvell Roada broj 129.
Gregson se odjednom snuždi.
— Nisam znao da ste i vi to zapazili — reče on. — Jeste li bili ondje?
— Nisam.
— Ha! — povika Gregson glasom, pa kome se osjećalo da mu je laknulo. — Nikada ne propuštajte priliku, ma kako da je beznačajna.
— Veliki duh ništa ne smatra beznačajnim! — primijeti Holmes aforistički.
— I tako, pošao sam do Underwooda i zapitao ga da li je prodao neki šešir te veličine i oblika. Pregledao je svoje knjige, te je odmah naišao na njega. Taj šešir je bio poslao nekom gospodinu Drebberu koji je stanovao u Charpentierovu pansionu u ulici Torquay Terrace. Tako sam došao do njegove adrese.
— To vam je dobro, vrlo dobro — promrmlja Sherlock Holmes.
— Potom sam otišao do gospođe Charpentier — nastavi detektiv. — Kad sam došao k njoj bila je vrlo blijeda i zastrašena. U sobi joj se nalazila i kćerka, vrlo zgodna djevojka, ali kad sam joj se obratio, nije mi promaklo da ima uplakane oči i da joj podrhtavaju usne. Počinjao sam da kužim stvar. Vi poznajete taj osjećaj, gospodine Holmes. Kada se naiđe na pravi trag, živci nekako kao da zatrepere. Upitao sam: »Jeste li čuli za tajanstvenu smrt vašeg bivšeg stanara, gospodina Enocha Drebbera?«
Majka potvrdno kimnu glavom. Činilo se kao da nije u stanju progovoriti ni riječi. Kćerka brižnu u plač. Sad mi je odmah bilo potpuno jasno da o svemu tome nešto znaju. Zapitao sam: »U koliko je sati gospodin Drebber napustio vašu kuću i pošao na vlak?«
»U osam sati«, odgovori ona, progutavši pljuvačku da bi svladala svoje uzbuđenje. »Njegov sekretar gospodin Stangerson rekao je da kreću dva vlaka jedan u 9,15 a drugi u 11. Trebalo je da stignu na prvi«.
»Tada ste ga posljednji put vidjeli?«
— Na moje pitanje lice te žene strahovito se preobrazilo. Problijedila je kao krpa i tek poslije nekoliko sekundi pođe joj za rukom da izusti jedno »jeste«, i to glasom koji je zvučao muklo i neprirodno.
Za trenutak nasta tajac, a tada mirnim i jasnim glasom progovori kćerka: »Nikakvo dobro ne može proizaći od pretvaranja, majko«, reče ona. »Budimo iskrene s ovim gospodinom. Mi smo još jedanput vidjele gospodina Drebbera«.
»Neka ti bog oprosti«, povika dignuvši ruke gospođa Charpentier, pa klonu u svoj naslonjač. »Ubila si svoga brata!«
»I Arthur bi više volio da govorimo istinu«, odvrati djevojka uporno.
»Najbolje da mi ispričate sve«, rekoh. »Poluispovijedi gore su od nikakvih. Osim toga, vi i ne znate koliko mi znamo o svemu«.
»Neka bude tvoj grijeh, Alice« uzviknu mati, pa se onda okrene meni. »Reći ću vam sve, gospodine. Nemojte misliti da moja uzrujanost zbog sina proizlazi iz straha što bi on bio umiješan u ovu strašnu stvar; on je potpuno nevin. Strahujem zato što bi u vašim očima, i u očima drugih, moglo izgledati kao da se okaljao, dok, međutim, to uopće ne dolazi U obzir. Njegov svijetli karakter, njegovo zanimanje, te njegov predjašnji život potvrđuju da je to potpuno nemoguće«.
»Najbolje umirite svoju savjest«, odgovorih ja. »Oslonite se na to da se vašem sinu, ako je nevin, ne može ništa dogoditi«.
»Valjda je tako i bolje, Alice, ostavi nas nasamo«, reče ona i njena kćerka iziđe iz sobe. »E pa lijepo, gospodine«, reče ona, »nisam imala namjeru da vam pričam sve ovo, ali kad je već moja kći počela, drugog izlaza nema. Kako sam odlučila da progovorim, ispričat ću vam sve od početka do kraja, ne izostavljajući ni najmanju sitnicu«.
»To vam je najpametnije«, rekoh ja.
»Gospodin Drebber stanovao je s nama skoro tri tjedna. On i njegov tajnik, gospodin Stangerson, putovali su po kontinentu. Zapazila sam naljepnicu Kopenhagen, koja je stajala na svakom njegovu koferu, što je ukazivalo da im je to bilo posljednje boravište. Stangerson je sasvim miran čovjek, povučen u sebe, ali njegov poslodavac, na žalost moram reći, bio je sasvim drugačiji: čovjek veoma gruba ophođenja i neotesana držanja. Naljoskao se propisno još prve noći kad je stigao; zapravo za njega se ni jednog dana poslije dvanaest sati nije moglo reći da je trijezan. Neukusno, slobodno i prisno ponašao se prema služavkama, a što je najgore, uskoro je isti takav stav zauzeo i prema mojoj kćeri Alice, tako da joj se više puta obraćao na način za koji je ona odveć bezazlena da bi ga shvatila. Jednom prilikom čak ju je stisnuo u zagrljaj i poljubio. Nanio joj time toliku uvredu da se i sam njegov tajnik osjetio ponuknim da mu zamjeri zbog nedostojna vladanja«.
»Ali zašto ste vi sve to trpljeli?«, upitah. »Pretpostavljam da se svojih stanara možete otresti kad god vas je volja«.
— Na moje neposredno pitanje gospođu Charpentier obli rumen: »Da je htio bog, pa da sam mu još onog istog dana kada je došao, otkazala«, reče ona. »Ali to je bilo odveć veliko iskušenje. Plaćali su svaki po funtu na dan, 14 funti tjedno, a sad je mrtva sezona. Udovica sam, a sin u mornarici stajao me mnogo novaca. Nisam htjela izgubiti ovaj prihod. I tako sam postupala onako kako sam najbolje znala. Ali ovo posljednje prevršilo je svaku mjeru i zato sam mu dala otkaz. To je bio razlog što je otišao«.
»I onda?«
»Kad sam vidjela da se odvezao, meni je laknulo. Sin je baš sada na dopustu, ali mu ja o svemu tome ništa nisam pričala, jer je plahovite naravi i silno odan svojoj sestri. Kad sam za njim zatvorila vrata, učinilo mi se da mi je spao kamen sa srca. Ali, avaj! Poslije nepunog sata ponovo zazvoni zvono i vidjeh gdje se gospodin Drebber vraća. Bio je veoma uzrujan, a očigledno, još i pijan. On provali na silu u sobu gdje sam sjedila sa svojom kćerkom, pa nam nepovezano stavi na znanje kako je propustio vlak. Zatim se okrene prema Alice, i na moje oči je stade nagovarati da s njim pobjegne. »Vi ste punoljetni«, govorio je, »nema zakona koji bi vam to branio. Ja imam dovoljno novaca, i više no što mi treba. Ne obazirite se na ovu matoru, već odmah krećite sa mnom. Živjet ćete životom princeze«. Sirota Alice toliko se bila prepala, da je smjesta pred njim ustuknula, ali on ju zgrabi za ruku i pokuša je odvući do vrata. Meni se ote vrisak i u taj mah stvori se u sobi moj sin Arthur. šta se poslije toga dogodilo, ne znam. čula sam psovke i nekakvo nejasno gušanje. Isuviše sam se prestrašila da bih se usudila podići glavu. Kada sam na koncu pogledala, ugledala sam Arthura kako stoji u vratima, sa štapom u ruci i smije se. »Mislim da nas onaj fini druškan neće više uznemiravati. Idem za njim da vidim kamo se uputio«. S tim riječima on uze šešir i pođe za njim. Slijedećeg jutra čule smo za tajanstvenu smrt gospodina Drebbera«.
— Ovaj iskaz gospođa Charpentier dala je zastajkujući i uzdišući u govoru. Koji put bi tako tiho izgovarala neke riječi da sam im jedva razabrao smisao. Ali sam ja o svemu što je rekla načinio stenografske bilješke, tako da ne može biti nesporazuma.
— To je vrlo uzbudljivo — reče Sherlock Holmes, zijevajući. — Što se poslije dogodilo?
— Kad je gospođa Charpentier završila svoju izjavu — produži detektiv — vidio sam da cijeli slučaj zavisi od jedne jedine okolnosti. Promatrao sam je netremice onako kako samo to ja umijem i što je kod žena uvijek djelovalo, i tada je zapitah u koje joj se vrijeme sin vratio kući.
»Ne znam«, odgovorila je. »Ne znate?«
»Ne, on ima svoj ključ od ulaza, pa ga nisam čula«.
»Nakon što ste legli?«
»Da«.
»Kada ste pošli u postelju?«
»Oko jedanaest.«
»Znači vaš sin je bio odsutan najmanje dva sata«.
»Jeste«.
»Možda i četiri i pet?«
»Jeste«.
»Šta je radio za to vrijeme?«
»Ne znam«, odgovori ona problijedivši kao krpa.
— Jasno je da se nakon toga nije imalo šta učiniti. Pronašao sam gdje se nalazi poručnik Charpentier, poveo sam sa sobom dva službenika i zatvorio ga. Kada sam mu dodirnuo rame, i upozorio ga da mirno krene s nama on je odgovorio: »Pretpostavljam, zatvarate me u vezi s umorstvom one hulje Drebbera«. Budući da mu mi to nismo ni spomenuli, njegova aluzija o ovome bila je krajnje sumnjiva.
— Krajnje sumnjiva — ponovi Holmes.
— Još je nosio onaj teški štap, za koji je rekla njegova mati da ga je ponio kad je pošao za Drebberom. Bila je to neka debela hrastova batina.
— Pa što vi iz svega ovoga zaključujete.
— Pa, moj zaključak je da je pratio Drebbera sve do Brixton Roada. Kad su stigli onamo zapodjenula se ponovo rasprava među njima, u toku koje je Drebber dobio udarac štapom u trbuh. Te noći je lilo kao iz kabla tako da nikoga nije bilo u blizini, i Charpentier je bez po muke odvukao leš svoje žrtve u praznu kuću. što se tiče svijeće, krvi, natpisa na zidu i prstena, sve su to samo trikovi, da bi se policija navela na krivi trag.
— Dobro izvedeno! — reče Holmes ohrabrujućim glasom. — Gregsone, vi zaista napredujete, još će biti nešto od vas.
— Laskam samom sebi da sam to prilično uspješno izveo — odgovori detektiv ponosno. — Mladić je svojevoljno dao iskaz u kojem je rekao da je Drebbera pratio neko vrijeme, da ga je ovaj opazio i uzeo kola kako bi mu izmakao. Na povratku kući sreo je nekog starog druga s broda, pa je s njim dugo šetao. Na pitanje gdje stanuje taj njegov stari prijatelj, nije u stanju dati zadovoljavajući odgovor. Stvar se, čini mi se, neobično dobro poklapa. Pomisao na Lestradea, koji je krenuo krivim putem, uveseljava me. Bojim se da neće izvući iz toga ništa naročito. Ali, zaboga, evo ga osobno!
I zaista, Lestrade je ulazio u sobu. Vidjelo mu se po licu da je zbunjen i zabrinut, a odijelo mu je bilo neuredno i prljavo.
Došao je očigledno da se posavjetuje sa Sherlockom Holmesom, ali ugledavši svog kolegu ušeprtljao se i zbunio. Nervozno poigravajući svojim šeširom, stajao je nasred sobe u neizvjesnosti šta da čini. — Riječ je o jednom vrlo izuzetnom slučaju — izusti on na koncu — o jednoj sasvim nerazumljivoj stvari.
— Čini vam se, gospodine Lestrade! — uzviknu Gregson likujući. — Ja sam i mislio da ćete vi tako nešto zaključiti. Je li vam pošlo za rukom da pronađete tajnika, gospodina Josepha Stangersona?
— Tajnika, gospodina Josepha Stangersona? — upita Lestrade ozbiljno — ubijen je jutros oko osam sati u svratištu »Holiday«.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:47 am




POGLAVLJE VII:
Svjetlo u tmini


Obavještenje kojim nas je pozdravio Lestrade bilo je tako naglo i neočekivano, da smo sva trojica ostala bez riječi. Gregson skoči sa stolice i prevrne ostatak svog viskija s vodom. Ja sam, šuteći, zurio u Sherlock Holmesa, koji je stisnuo usne i natuštio obrve.
— Stangerson — promrmlja on. — Stvar se zapetljala.
— Već i prije toga bila je sasvim dovoljno zapetljana — progunđa Lestrade, uzimajući stolicu. — Čini se kao da sam upao na sjednicu ratnog savjeta.
— Jeste li sigurni u tu obavijest? — promuca Gregson.
— Dolazim iz njegove sobe — reče Lestrade. — Prvi sam otkrio što se dogodilo.
— Baš smo saslušali Gregsonovo mišljenje u toj stvari — primijeti Holmes. — Ako se slažete, recite nam što ste vidjeli i učinili?
— Slažem se — odgovori Lestrade sjedeći. — Otvoreno priznajem da sam mislio kako je Stangerson bio umiješan u Drebberovu smrt. Najnovi razvoj događaja mi je pokazao da sam bio na sasvim krivom putu. Potpuno obuzet svojom pretpostavkom bio sam se bacio na posao, da pronađem gdje se zavukao sekretar.
Obojica su trećega navečer viđeni oko osam i pol na stanici Euston. U dva ujutro pronađen je Drebber u Brixton Roadu. Pitanje koje mi se postavljalo bilo je da utvrdim što je radio Stangerson od 8 i pol do časa ubojstva i što se s njim dogodilo kasnije. Brzojavio sam u Liverpool, dao njegov osobni opis, upozoravajući ih da pripaze na američke brodove. Potom sam se bacio na posao i počeo obilaziti sve hotele i pansione u blizini stanice Euston. Znate, računao sam kao prirodno, ako su se Drebber i njegov suputnik rastali, da se Stangerson smjestio za tu noć negdje u blizini, kako bi se lako idućeg jutra opet pojavio na stanici.
— A može se pretpostaviti i da su najprije bili ugovorili mjesto sastanka — primijeti Holmes.
— Tako je i bilo. Cijelu jučerašnju večer sam se raspitivao bez ikakva rezultata. Jutros sam pošao vrlo rano, pa sam u osam sati stigao do svratišta »Holiday« u Little George Streetu. Na moje pitanje da li tu stanuje gospodin Stangerson, odmah sam dobio potvrdan odgovor.
»Vi ste, nesumnjivo, gospodin koga on očekuje« — rekoše oni. »On čeka tog gospodina već dva dana.«
»Gdje je sada?« — zapitah.
»Gore u krevetu. Rekao je da ga probudim u devet.«
»Poći ću odmah gore da ga vidim« — rekoh.
— Pomislio sam da bih ga mogao prestrašiti svojim iznenadnim posjetom i tako navesti da nešto izlane. Hotelski momak mi pokaza sobu koja se nalazila na drugom katu i do koje se dolazilo kroz mali hodnik. Također mi je pokazao i vrata, i upravo se spremio da krene dolje, kad ja spazih nešto od čega mi je, usprkos dugogodišnjoj praksi, skoro pozlilo. Ispod vrata vijugao se tanak trag krvi, koji je krivudao po hodniku i preko puta, na samom rubu hodnika, stvorio malu lokvu. Kriknuh od uzbuđenja, našto se hotelski momak odmah vrati i kad to ugleda skoro se onesvijesti. Vrata su bila zaključana s unutrašnje strane, ali mi podmetnusmo leđa i provalimo. U sobi je prozor bio otvoren, a kraj njega, sklupčano, ležalo je tijelo nekog čovjeka u spavaćici. Bio je već mrtav, i to već poduže, jer su mu se udovi ohladnjeli i ukočili. Kad smo ga okrenuli, momak odmah prepozna gospodina, koji je pod imenom Josepha Stangersona bio unajmio sobu. Uzrok smrti je dubok ubod nožem s lijeve strane, koje mora da je prodro da samog srca. A sada dolazi najčudniji dio cijelom tom zlodjelu. Šta mislite, šta je stajalo iznad mrtvaca?
Predosjećajući nešto stravično, spopadne me jeza još prije no što je odgovorio Sherlock Holmes.
— Riječ RACHE, ispisana krvlju — reče on.
— Tako je — reče Lestrade, glasom punim poštovanja, pa za časak svi zašutismo.
U postupcima tog nepoznatog ubojice bilo je nečeg toliko metodičnog i neshvatljivog, da je to njegovim zlodjelima davalo nekakvu posebnu stravičnost. Moji živci, inače tako čvrsti na bojnom polju, sad mi na ovu misao zatreperiše.
— Njega su i vidjeli — nastavi Lestrade. — Neki dječak, raznosač mlijeka, na prolasku u mljekaru, slučajno je išao stazom što je vodila iz staje iza hotela. Spazio je da su ljestve, koje su obično ondje ležale, bile prislonjene uz širom otvoren prozor na drugom katu. Osvrnuo se i vidio je kako se niz ljestve spušta neki čovjek. Silazio je tako mirno da je dječak pomislio kako je to neki stolar koji radi u hotelu. Nije na njega obratio naročitu pažnju, tek je pomislio da je malo rano da već u to vrijeme radi. Imao je dojam da je čovjek visoka rasta, crven u licu i da je odjeven u dugački tamnosmeđi kaput. Nakon ubojstva mora da se neko vrijeme zadržao u sobi, jer smo u umivaoniku, u kojem je oprao ruke, naišli na krvavu vodu, a plahta je bila krvava na mjestu gdje je obrisao nož.
Kad sam čuo opis ubojice koji se tako točno poklapao s onim koji je dao Sherlock Holmes, pogledah u njega. Međutim, na licu mu nije bilo ni traga neke razdraganosti ili zadovoljstva.
— Zar ništa niste našli u sobi, što bi nam moglo olakšati put do ubojice? — zapita Holmes.
— Baš ništa. Stangerson je u džepu imao Drebberovu lisnicu, no to je — čini se bilo uobičajeno, jer je on sve plaćao. U njoj se nalazilo osamdeset i nešto funti, ali ukradeno nije bilo ništa. Ma kakve da su pobude tih neobičnih zločina, pljačka svakako nije posrijedi. U džepu ubijenoga nije bilo nikakvih papira ili podsjetnika, osim jednog brzojava, koji je otprilike prije mjesec dana poslan iz Clevelanda s riječima: »J. H. je u Evropi«. Na toj poruci nije stajalo ničije ime.
— Ničeg drugog nije bilo — zapita Sherlock Holmes.
— Ničeg značajnijeg. Na postelji je ležao roman, koji je ubijeni ostavio kad je zaspao čitajući; na stolici kraj njega ležala je lula, na stolu čaša vode, a na prozorskom okviru mala kutija nekakva jeftinog balzama u kojoj se nalazio par pilula.
Sherlock Holmes uskliknu razdragano i skoči sa stolice.
— Posljednja karika — povika oduševljeno. — Za mene je slučaj sasvim jasan.
Oba ga detektiva zaprepašteno pogledaše.
— Sad imam u rukama sve niti koje su splele ovaj čvor. — reče moj prijatelj, povjeravajući se. — Naravno još poneku pojedinost valja popuniti, ali sam u sve glavne činjenice potpuno siguran od trenutka kad se Drebber rastao sa Stangersonom na stanici, pa sve do časa kad je otkriven Stangersonov leš. I to potpuno siguran, kao da sam ih vidio vlastitim očima. Pružit ću vam i dokaze o onome što znam. Možete li se dokopati tih pilula?
— Imam ih kod sebe — reče Lestrade vadeći nekakvu bijelu kutijicu. — ponio sam te pilule, novčanik i brzojav s namjerom da ih stavim na sigurno mjesto, u policijskoj stanici. Te sam pilule uzeo sasvim slučajno, jer, moram reći, da im ne dajem naročito značenje.
— Dajte ih ovamo — reče Holmes. — No, doktore — nastavi on okrećući se meni — jesu li to obične pilule?
— Razumije se da nisu. — Bile su bisernosive boje, malene, okrugle i, držane prema svjetlu, skoro providne. — Po lakoći i providnosti, rekao bih da se rastvaraju u vodi — primijetih.
— Upravo tako — odgovori Holmes. — Hoćete li sada otići dolje i uhvatiti ono nesretno psetance, onog jadnika, koji već tako dugo kunja, pa mu je jučer gazdarica htjela skratiti muke.
Otišao sam dolje i vratio se sa psetom u naručju. Po teškom disanju i staklastim očima vidjelo se da mu nije daleko kraj. Zapravo, već i po njegovoj snježnobijeloj njušci se vidjelo da je već davno prešao normalan pseći vijek. Smjestih ga na jastučiće koji su se nalazili na sagu.
— Sada ću presjeći jednu od ovih pilula nadvoje — reče Holmes, vadeći nožić. — Polovicu ćemo vratiti u kutiju a drugu polovicu stavit ću u ovu vinsku čašu u kojoj ima vode taman za jednu malu žlicu. Vidite, naš prijatelj doktor ima pravo, odmah se rastvara.
— Možda je to vrlo zanimljivo — reče uvrijeđenim glasom Lestrade, glasom nekoga tko sumnja da mu se podsmjehuju. — Ipak, ne shvaćam kakve to veze ima sa smrću gospodina Josepha Stangersona.
— Strpljenja, prijatelju moj, strpljenja! Sve u svoje vrijeme. Vidjet ćete da ima i te kakve veze. Sad ću dodati malo mlijeka da mješavina bude ukusna; vidjet ćemo, kada je pružim psu, kako će je sasvim rado polizati.
Još dok je govorio, izlije on sadržaj vinske čaše u zdjelicu i stavi je pred psa i ovaj je brzo poliže. Ozbiljno držanje Sherlocka Holmesa tako je djelovalo uvjerljivo, da smo svi sjedili šutke i netremice promatrali životinju očekujući nekakvo iznenađenje. Međutim, iznenađenja uopće nije bilo. Pas je i nadalje ležao i teško disao; ali po svemu sudeći, od napitka mu nije bilo ni bolje ni gore.
Holmes izvadi svoj sat, pa kako je minutu za minutom prolazila bez ikakva rezultata, vidjelo mu se po licu da se razočarao. Grizao je usnu, lupkao prstima po stolu i živo pokazivao da je jako nestrpljiv. Toliko se uzbudio da mi ga je bilo žao. Oba detektiva su mu se podrugljivo smješkala, nimalo neraspoloženi što mu se ispriječila ovakva prepreka.
— Nije moguće da je to slučajno — uzviknu on, i na kraju skoči iz naslonjača i poče se uzrujano šetkati po sobi gore-dolje. — Nikako nije moguće da je po srijedi slučajnost. Iste te pilule na koje sam sumnjao u Drebberovu slučaju, sad su nađene i poslije Stangersonove smrti. Pa ipak ne djeluju. Šta li je to? U mojem rasuđivanju nema greške. Potpuno je nemoguće da sam pogriješio. Pa ipak, ovom nesretnom psu ništa nije gore. Ah, sjetio sam se! Znam! — on veselo uskliknu, pa jurnu prema kutijici, presiječe drugu pilulu nadvoje, rastopi je, doda mlijeka i stavi je pred psetance. Jezik nesretnog stvora se još nije čestito ni ovlažio, a pas se već grčio u smrtnim bolovima i opružio se ukočen kao da ga je ošinula munja.
Sherlock Holmes duboko odahnu i obrisa znoj sa čela. — Trebalo je da imam više povjerenja u sebe — reče. — Trebalo je da mi do sada bude jasno: jedna činjenica, ako se protivi cijelom nizu zaključaka, nesumnjivo pokazuje da se može podvrgnuti nekakvom drugačijem tumačenju. Od ove dvije pilule u kutiji jedna je najopasniji otrov, a druga potpuno bezopasna. To je trebalo da znam još prije nego što sam uopće i vidio kutiju.
Skoro sam pomislio da nije pri čistoj svijesti, tako me je iznenadila ova njegova posljednja tvrdnja. Međutim, evo tu je ležalo uginulo pseto kao opipljiv dokaz da mu je pretpostavka točna. Meni se učini kao da mi se postepeno raspršuje u glavi nekakva magla, pa sam počeo nazirati još nejasne, neodređene konture istine.
— Vama se sve to čini neobičnim — nastavi Holmes — jer ste u samom početku propustili da uočite važnost jednog pravog putokaza u rješenju ove zagonetke, koji vam se nudio. Mene je poslužila sreća da to zapazim, i sve što se poslije toga dogodilo samo je potvrđivalo moju prvotnu pretpostavku. Stoga, ono što je vas zbunjivalo i činilo vam stvar još zagonetnijom, meni je samo davalo više svjetlosti i potvrđivalo moje zaključke. Pogrešno je miješati ono što je neobično s onim što je tajanstveno. Najobičniji zločinac je obično najtajanstveniji, jer ne pruža nikakve nove ili posebne pojedinosti na osnovi kojih bi se mogli izvesti neki zaključci. Ovo bi se ubojstvo neizmjerno teže riješilo, da je žrtvin leš jednostavno pronađen na cesti, bez ijednog onako senzacionalnog, onako »outre«\'7b4\'7d dodatka, zbog kojih se ono naročito ističe. Ove neobične pojedinosti bile su daleko od toga da slučaj u-čine težim, zapravo su ga olakšavale.
Gospodin Gregson koji je ovo izlaganje slušao s velikom nestrpljivošću, nije se više mogao sudržati. — Čujte, gospodine Holmes, — reče on — priznajemo da ste sjajan čovjek i da imate vlastite metode rada. No, u ovom trenutku željeli bismo nešto više od gole teorije i propovijedi. Radi se o tome da se ubojica uhvati. Ja sam svoj slučaj istražio onako kako sam umio i znao i čini se da sam pogriješio. Mladi Charpentier u ovo nije mogao biti upleten. Lestrade je slijedio Stangersona; čini se da je i on bio na krivom putu. Vi dajete tu i tamo naslutiti ponešto, pa se dobija dojam kao da znate više nego mi. Sad je, međutim, došlo vrijeme da imamo pravo tražiti od vas da nam kažete bez uvijanja koliko znate o svemu ovome. Možete li imenovati ubojicu?
— Ne mogu se oteti osjećaju da Gregson ima pravo — primijeti Lestrade. — Obojica smo pokušali i obojica nismo uspjeli. Otkako sjedimo u ovoj sobi nekoliko puta ste kazali da raspolažete svim dokazima. Više ih, svakako, nećete prešutkivati?
— Svakako, dalje odlaganje da se ubojica uhapsi — primijetili — moglo bi mu dati priliku da učini još neko zlodjelo.
Pritješnjen ovako sa svih strana, Holmes kao da je postao neodlučan. On nastavi šetati pognute glave i natuŠtenih obrva gore-dolje po sobi, kao što je obično činio kad je razmišljao duboko.
— Nikakvo ubojstvo se više neće dogoditi — reče on na kraju, pa iznenada zastade i pogleda u nas. — Slobodno možete smatrati da ovako nešto ne dolazi u obzir. Da li znam ime ubojica? Ja ga znam. Pa ipak, znati njegovo ime sitnica je u usporedbi s mogućnošću da nam padne šaka. No, držim da će mi vrlo brzo i ovo poći za rukom. S obzirom na svoje već poduzete mjere, nadam se da sam na najboljem putu da to i ostvarim. No, pri tome se mora vrlo obazrivo postupati, jer imamo posla s jednim lukavim, očajnim čovjekom, kojeg pomaže, kao što sam mogao utvrditi, neki drugi isto toliko pametan kao što je i on. Dok god taj čovjek živi u uvjerenju da nitko ne posjeduje ključ za rješenje ove zagonetke ima nade da ćemo ga se dočepati. No ako i najmanje posumnja, promijenit će ime i za tren oka iščeznuti između četiri milijuna stanovnika ovog velikog grada. Ne želim da vrijeđam neke vaše osjećaje, ali sam dužan reći da su ovi ljudi policiji više nego dorasli, pa zato nisam ni tražio vašu pomoć. Ako ne uspijem, snosit ću, prirodno, i sve posljedice. No, ja sam na to spreman. Za sada vam obećavam da ću onoga časa kad vam uzmognem saopćiti ishod bez opasnosti za svoje kombinacije, odmah to i učiniti.
Gregson i Lestrade nisu bili nimalo oduševljeni ovim uvjeravanjem, bolje reći omalovažavajućom aluzijom na istražne policijske organe. Prvi je pocrvenio kao rak, drugi je zacaklio začuđenim i ozlojeđenim očima. Međutim, ni jedan ni drugi nije uspio doći do riječi, jer ih je prekinulo kucanje na vratima i u sobu uđe neugledna prilika mladog Wigginsa, kolovođe Holmesove ulične dječurlije.
— Izvol'te, gospodine — reče on zagladivši kosu. — Dolje me čeka fijaker.
— Dobro, mladiću — reče Holmes ljubazno. — A zašto vi ne uvedete ovaj model u Scotland Yard? — nastavi on, vadeći iz jedne ladice par čeličnih lisica. — Vidite samo kako lijepo radi ova opruga. Začas se stegne.
— I stari je sasvim dobar — primijeti Lestrade — samo ako ulovimo onoga kome bi ih trebalo nataći.
— Dobro, dobro! — reče Holmes smiješeći se. — Kočijaš bi mi mogao pomoći oko velikih kovčega. Deder, Wigginse, reci mu da dođe.
Iznenadio sam se kad vidjeh da moj prijatelj govori kao da se sprema na put, jer mi o tome nije ništa rekao. U sobi je stajao mali ručni kovčeg koji je sada Holmes izvukao, počeo ga zatvarati i baš kad je oko toga bio zauzet u sobu uđe kočijaš.
— Deder, druškane, pomozi mi kod ove kopče — reče klečeći nad kovčegom i ne okrećući glavu.
Kočijaš priđe nekako mrgodno i naduto, pa spusti ruke na kovčeg da pomogne. U isti mah začusmo da je nešto iznenada oštro škljocnulo, kao zveket metala, na što se Sherlock Holmes hitro podiže na noge i viknu zažarena pogleda:
— Gospodo — dopustite mi da vam predstavim ubojicu Enocha Drebbera i Josepha Stangersona, gospodina Jeffersona Hopea.
Cijela stvar zbila se u sekundi: tako brzo da nisam imao vremena ni da se osvijestim. Vrlo se živo sjećam Holmesova likujućeg lica u tome trenutku, zvonkosti njegova glasa, i kočijaševa zaprepaštenja, unezvjerena lica, dok je zurio u svjetlucave lisice, koje su mu se kao nekakvim čudom sklopile oko ruku. Nekoliko sekundi stajali smo kao ukipljeni, a zatim naš zatočenik nerazgovijetno riknu, otrgnu se i baci se na prozor. Drvenarija i staklo popustiše, ali prije no što mu je uspjelo da se potpuno provuče, baciše se na njega Lestrade, Gregson i Holmes kao psi. Dovukoše ga u sobu i tad se zametnu strahovit okršaj. Bio je toliko razjaren i snažan da nas je svu četvoricu odbacio nekoliko puta. Kao da je posjedovao onu grčevitu snagu padavičara. Iako su mu i lisice i ruke bile strašno iznakažene uslijed pokušaja da se probije kroz staklo, gubitak krvi nimalo nije smanjio njegov otpor. I dok god Lestradeu nije pošlo za rukom da ga ščepa za maramu oko vrata, skoro da ga je ugušio, nije nam ga nikako uspijevalo uvjeriti da mu je otpor uzaludan. Pa čak ni tada se nismo osjećali sigurnim, sve dok mu nismo sputali noge isto kao i ruke. A kada smo i to izveli, ustali smo zadihani od iscrpenosti.
— Imamo njegov fijaker — reče Sherlock Holmes. — Poslužit će nam da ga sprovedemo u Scotland Yard. A sada gospodo, — nastavi smiješeći se — došli smo do kraja naše male zagonetke. Sada sam vam na raspolaganju i postavljajte mi pitanja kakva god želite, jer više nema opasnosti zbog koje bih vam uskratio odgovor.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:47 am





DRUGI DIO:
ZEMLJA SVETACA


POGLAVLJE VIII:
U velikoj Slanoj pustinji


U srednjem dijelu velikog sjeveroameričkog kontinenta leži suha i odurna pustinja, koja je mnogo godina sprečavala napredovanje civilizacije. Od Sierra Nevade do Nebraske i rijeke Yellowstone na sjeveru pa sve do Colorada na jugu nalazi se područje šikare i pustoši. U toj mračnoj pokrajini priroda nije uvijek iste ćudi. Tu su visoke planine prekrivene snijegom i tamne, tmurne doline, a brze rijeke probijaju se kroz krivudave kanjone i goleme udoline, koje su zimi bijele od snijega, a ljeti sive od slane prašine. Međutim, svima im je jedno zajedničko: nepristupačnost, sam jad i bijeda.
U ovoj zemlji očaja nema stanovnika. Tu i tamo slučajno bi prošla po koja grupica Pawnee - Indijanaca\'7b5\'7d ili Crnih nogu,\'7b6\'7d kako bi stigli na druga lovišta. Čak i oni najsrčaniji bivali bi zadovoljni, kad bi im se izmakla iz vida ta strašna udolina i kada bi se ponovo našli u svojoj preriji. U šikari vreba kojot\'7b7\'7d, a ptica-škanj\'7b8\'7d razmahuje krilima po zraku, dok nezgrapni sivi medvjed luta po tamnim gudurama tražeći hranu među stijenama. Oni su jedini stanovnici te divljine.
Na cijelom svijetu nema strasnijeg pogleda od onoga što se pruža sa sjeverne padine planine Sierra Blanco. Dokle god oko dosiže pruža se prostrana nizina kao poprskana velikim mrljama alkalne prašine i ispresijecana busenjem patuljasta trnovita žbunja. Na krajnjem rubu horizonta prostire se dugačak lanac planinskih visova, čiji su oštri vrhovi mjestimično pokriveni snijegom. Na tom velikom području nema znakova života niti ičega što je pripadalo životu. Na nebu plavom kao čelik nema ptica, na zemlji, jednoličnoj i sivoj, nema ničega što bi se pomaklo, sve prekriva potpuna tišina.
Ma koliko osluškivali u toj sveopćoj divljini, do nas neće doprijeti niti jedan jedini zvuk.
Rekli smo da na cijeloj prostranoj niziji nije bilo ništa što bi pripadalo životu. Međutim, nije baš sasvim tako. Kad se pogleda sa Sierre Blanco vidi se staza što se proteže preko pustinje, zavija i gubi se u daljini, sva izlokana od kotača i izgažena nogama mnogobrojnih pustolova. Ovdje—ondje raštrkani su bijeli predmeti, koji se ljeskaju na suncu i strše iz jednolikih naslaga prašine. Ako im priđemo, vidjet ćemo kosti, neke veće, grublje, a druge manje i sitnije. Prve su pripadale volovima, a druge ljudima. Na tisuću pet stotina milja može čovjek da prati putovanje tog sablasnog karavana, prema rasutim ostacima tih grešnika što su izdahnuli kraj puta.
Četvrtog maja 1847. stajao je ondje usamljeni putnik i upravo gledao taj prizor. Doimao se kao demon ili utvara. Svatko tko bi ga promatrao teško bi odredio da li je bliže četrdesetoj ili šezdesetoj godini. U licu mršav i ispijen, a tamna koža mu se zategla preko jagodica kao pergament. Duga smeđa kosa i brada bile su umrljane i pune slane prašine. Oči su mu plamtjele neprirodnim sjajem, a ruka kojom je držao pušku bila je skoro kao u kostura. Pri stajanju podupirao se na oružje. Pa ipak je njegova visoka prilika, kao i masivni sklop njegovih kostiju, odavao žilav i snažan organizam. Mršavo lice i odijelo, što mu je poput vreće visjelo na usahlu tijelu, jasno su govorili zašto je taj čovjek tako oronuo: umirao je od gladi i žeđi.
S mukom se ovukao niz jarugu, pa zatim uz mali uspon sve u nadi da će naići na kap vode. Sada mu je pukla pred očima velika slana ravnica i u daljini lanac neprohodnih planina, bez jednog jedinog drvceta, ili biljčice, po čemu bi se dalo naslutiti da je nekakav izvor u blizini. U cijelom tom prostranom krajoliku nije bilo ni tračka nade. Unezvjerenim, ispitivačkim pogledom gledao je na sjever, istok i zapad i tada je shvatio da je došao kraj njegovu lutanju, i da će na tom golom grebenu i umrijeti. A zašto ne tu, isto onako kako bi za dvadeset godina završio u nekoj mekanoj postelji, promrmlja on, sjedajući u sjenu neke velike, urušene gromače.
Prije no što je sjeo, spusti na tlo svoju već ionako beskorisnu pušku i neki poveći zavežljaj omotan u sivi šal, koji je nosio povezan preko desnog ramena. Nekako se činilo kao da mu je taj teret pretežak, jer ga je, spuštajući, prilično lupio o tlo. Iz sivog zavežljaja začu se bolan jauk, i uskoro se pomoli malo, prestrašeno lice s vrlo svijetlim, kestenjastim očima a zatim dvije male pjegave ručice s rupicama oko punačkih prstiju.
— Ozlijedio si me — reče dječji glasić prijekorno.
— Zar? — odvrati čovjek žaleći — nisam htio. — Dok je govorio, rastvori sivi šal, pa izvuče iz zavežljaja lijepu, djevojčicu od oko pet godina. Njene fine cipelice i krasna ružičasta haljina s malom platnenom keceljicom govorili su o brižljivoj majci. Dijete je bilo vrlo blijedo i nježno, ali bi se po zdravim ručicama i nožicama moglo zaključiti da se manje namučilo od suputnika.
— Kako ti je sada — zapita on zabrinuto, jer se mala stalno hvatala za svoje razbarušene, plave kovrčice koje su joj prekrivale stražnji dio glave.
— Poljubi me da prođe — reče ona sasvim ozbiljno, pokazujući mu ozlijeđeno mjesto. — To je i mama uvijek činila. A gdje je mama?
— Mama je otišla. Mislim da ćeš je skoro vidjeti.
— Otišla, hm! — reče djevojčica. — Čudno da nije rekla: do viđenja; skoro uvijek mi je tako govorila, čak i kad je trknula samo do tetiće na čaj; a sada je nema već tri dana, strašno sam žedna! Zar doista nema vode, ili nešto za jelo?
— Ne, nema ničega draga moja. Moraš biti samo malo strpljiva, samo malo strpljiva i sve će biti u redu. Nasloni glavu na mene, evo ovako, pa ćeš biti jača. Kad su ti usne suhe nije lako govoriti; mislim da je bolje otvoreno ti kazati kako stoje stvari, šta to imaš?
— Nešto lijepo! Nešto prekrasno! — uskliknu djevojčica oduševljeno dižući dva svjetlucava komadića mačjeg zlata. — Kad se vratimo kući, dat ću ih svome bratu, Bobu.
— Vidjet ćeš uskoro i ljepših stvari — reče čovjek u povjerenju. — Čekaj, samo malo pričekaj. Baš sam htio da ti kažem... sjećaš li se kad smo ostavili rijeku?
— Ah, da, sjećam se.
— Vidiš računali smo da ćemo uskoro naići na jednu drugu, je li tako? Ali, nešto nije bilo u redu, kompas ili mapa ili tako nešto, pa se rijeka nije pojavila. Vode više nema, osim još po koja kapljica da ti se nađe, pa ... pa ...
— Pa se ti nisi mogao umiti — prekide ga suputnica gledajući ga u mrko lice.
— Ni da se umijem ni da pijem. I tako gospodin Bender ode prvi, pa potom indijanski Pete, gospođa McGregor, pa Jean Hones, pa, zatim, milo moje, tvoja mati...
— Onda je i mamica, znači umrla? — izusti glasno djevojčica i gorko zaplaka, zagnjurivši lice u pregačicu.
— Da, svi oni odoše, osim mene i tebe. Tada pomislih da ću možda naići na vodu u ovom pravcu. Podigoh te na rame i tako smo zalutali. Sad nam se slabo piše.
— Hoćeš reći da ćemo i mi umrijeti? — reče dijete jecajući prigušeno i podiže lice obliveno suzama.
— Mislim, tako nekako.
— Pa, zašto to nisi rekao odmah? — reče ona i razdragano se nasmija. — Tako si me preplašio. Pa, naravno, čim umrem bit ćemo opet s mamicom.
— Da, bit ćeš svakako, mala moja.
— Ali ćeš biti i ti. Reći ću joj kako si bio silno dobar. Kladim se da će nas dočekati na nebeskim vratima, s velikim krčagom vode i s mnogo vrućih kolača od heljde, isprženih s obje strane kao što smo voljeli Bob i ja. Hoćemo još dugo čekati na to?
— Ne znam, ne jako dugo. — On pogleda na horizont u pravcu sjevera. Na plavom nebeskom svodu pojaviše se tri točkice koje su se primicale sve više i više, i začas se pokaže da su to tri goleme, mrke ptičurine koje im počeše kružiti nad glavama, a zatim sletješe na jednu stijenu s koje se lijepo vidjelo njih dvoje. Bili su to lešinari Divljeg Zapada, i tko začuje lepet njihovih krila znači da mu se približava smrt.
— Pijevci i koke — uzviknu veselo djevojčica pokazujući ta zlokobna stvorenja i tapšući rukama. — Kako bi ih navela da se dignu u zrak? Reci, da li je bog stvorio i ovu zemlju?
— Razumije se da jeste — reče njen suputnik nekako iznenađen tim neobičnim pitanjem.
— On je načinio zemlju dolje u Illinoisu i stvorio Missouri — nastavi djevojčica. — Čini mi se da je zemlju u ovim krajevima stvorio netko drugi. Ni izbliza nije tako dobra. Zaboravili su na vodu i drveće.
— Šta misliš da se pomolimo? — zapita čovjek oklijevajući.
— Nije još noć — odgovori djevojčica.
— Ništa zato. Nije baš sasvim pravilno, ali on se na to ne osvrće. Hajde, izmoli onu koju si obično molila svake noći u kolima pod arnjevima dok smo prolazili kroz ravnicu.
— Zašto ti ne izmoliš neku — zapita dijete pogledavši začuđeno.
— Pozaboravio sam ih — odgovori on. — Od onoga doba kada sam bio skoro kao pola ove puške nisam izustio ni jednu. Nikad nije kasno. Moli se glasno, a ja ću stati kraj tebe i pratiti te.
— Onda moraš da klekneš na zemlju kao i ja — reče djevojčica, rasprostirući šal. — Ruke moraš podići ovako. U tom ćeš se položaju osjećati bolje.
Da je netko drugi pratio ovaj prizor, osim lešinara, veoma bi se začudio. Jedna kraj druge na uzanu šalu klečale su dvije skitnice; malo, brbljavo djetešce i okorjeli skitnica. Oba lica, i ono malo dječje i ono njegovo uglasto, okrenula su se prema nebu u iskrenoj, neometanoj molitvi. I oba glasa, i onaj jasni i tanki, i onaj drugi duboki i hrapavi ujedinili su se u molitvi. Kad su je završili, oboje ponovo sjedoše u sjenu od gromače, dok na koncu djevojčicu ne svlada san, i ona se šćućuri uz široka prsa svog zaštitnika. On je još neko vrijeme bdio nad njenim snom, ali ga je priroda nadjačala. Puna tri dana nije imao ni mira, ni počinka, vjeđe su mu se polako spuštale preko umornih očiju, a glava padala sve niže i niže, dok mu se prosijeda brada ne poče miješati sa zlatnim viticama malene suputnice. I tako oboje usnuše čvrstim, dubokim snom bez snova.
Da je skitnica ostao budan još jedno pola sata, ugledao bi pred sobom čudan prizor. Negdje daleko, na samom rubu alkalne ravnice podiže se nejasan oblačak prašine, najprije sasvim neodređeno, tako da se jedva razlikovao od izmaglice na horizontu, da bi postepeno postajao sve veći i veći, i na kraju se uobličio u jedan jasno ocrtani oblak. Taj se oblak povećavao i dalje dok se na koncu nije pokazalo da je mogao nastati jedino uslijed kretanja nekog velikog mnoštva živih stvorenja. Da je cijeli ovaj kraj bio plodniji, svatko, tko bi promatrao ovaj prizor, pomislio bi da se približava neko golemo krdo bizona pasući po preriji. No, u ovoj goloj pustinji tako nešto bilo je posve nemoguće. Kad se kovitlac prašine primakao usamljenom grebenu gdje su počivala dva naša izgubljena bića, iz uskovitlana oblaka počeše nicati kola pod arnjevima i naoružani konjanici. Na kraju se pokaže da je sve to, zapravo, velik karavan, na svome putu na Zapad. Ali, kakav karavan! čelo mu je već stiglo u podnožje bregova, a na horizontu mu se još nije vidjelo kraja. Posred cijele ravnice pružala se kao nabujala rijeka kolona kola i prikolica, konjanika i pješaka. Na putu je bezbroj žena posrtalo pod teretom, a djeca se teturala kraj kola, dok su ona još manja, izvirivala ispod bijelih pokrivača. To, očigledno, nije neka obična grupa doseljenika, već prije čitav nomadski narod kojeg su prilike natjerale da potraži novu zemlju. Kroz čisti zrak miješali su se nejasan žagor i mumljanje velikog skupa ljudi sa škripom kotača i rzanjem konja. I sve to, ma koliko da je bilo glasno, nije moglo probuditi ona dva umorna putnika.
Na čelu kolone jahala je grupica od dvadesetak muškaraca; svi ozbiljni, odjeveni u tamno domaće sukno i naoružani puškama. Kad su stigli u podnožje grebena, zaustavili su se, i tu održaše kratko savjetovanje.
— Izvori su nadesno, braćo moja — reće jedan prosijedi, glatko obrijani muškarac s tankim usnama.
— Nadesno od planine Sierra Blanco, tako ćemo stići do Rio Grande — reče drugi.
— Za vodu se ne brinite — povika treći. — Onaj koji je mogao da stvori vodu iz stijene, neće ni sada napustiti svoj izabrani narod.
— Amen, amen — odgovori cijela družina.
Upravo su htjeli da nastave svoje putovanje, kad netko od onih najmlađih, sokolova oka, viknu i pokaza gore na oštru liticu. Na njoj se lelujalo nešto sićušno, ružičasto, vrlo upadljivo, što je odskakalo od sivih stijena u pozadini. Zaustave konje, skinuše puške, a neki konjanici odjezdiše u galopu, kako bi pojačali prethodnicu. Na svačijim ustima zadrhtala je riječ — crvenokošci.
— Tu Indijanaca ne može biti — reče neki stariji čovjek, koji je, čini se, zapovijedao družbom. — Pownee - Indijance smo prešli, i sve dok ne prijeđemo preko velike planine, nema drugih plemena.
— Da pođem naprijed i izvidim, brate Stangersone? — upita jedan iz družine.
— I ja, i ja — povika desetak glasova.
— Ostavite svoje konje, a mi ćemo vas ovdje pričekati — odgovori onaj stariji. Za tren oka sjahali su ovi mladi Iju di, vezali konje i počeli se uspinjati strmom padinom što je vodila do onog predmeta, koji im je pobudio radoznalost. Sigurni i spretni kao i svi uvježbani izviđači, bez ikakva šuma, primicali su se sve više naprijed. Oni koji su ih promatrali iz ravnice dobro su ih vidjeli kako se veru od stijene do stijene, i kako im se prilike ocrtavaju prema nebu. Vodio ih je onaj mladić koji je podigao uzbunu. Odjednom, oni koji su ga slijedili, opaziše svog predvodnika kako podiže ruke od iznenađenja. Kada su mu se primakli, ugledaše prizor koji ih se dojmio koliko i njega.
Na vrhu ogoljela brijega, na maloj zaravni stajala je samo jedna jedina divovska gromača, a na nju oslonjen, ležao je neki čovjek, duge brade, očvrsla lica, strašno mršav. Njegove neobične crte i ujednačeno disanje pokazivali su da spava dubokim snom. Uz njega se šćućurilo neko dijete, koje mu je okruglim, bijelim ručicama obgrlilo žilav, opaljen vrat, dok je dječja zlatnoplava glavica počivala na prsima. Iz rumenih, poluotvorenih usta provirivao je pri spavanju pravilan niz snježnobijelih zubića, a na dječjem licu titrao je vedri smiješak. Njene oble bijele nožice završavale su u bijelim čarapama i finim cipelama sa sjajnom kopčom i činile čudnu suprotnost s dugačkim i zgrčenim udovima njezina suputnika.
Iznad tog neobičnog para, dostojanstveno su se bila namjestila tri lešinara, koji, kad spaziše pridošlice, muklo i razočarano zagraktaše i ozlojeđeno odletješe široko razmahujući krilima. Graktanje odurnih ptičurina probudi ono dvoje, koji se počeše unezvjereno osvrtati na sve strane. Čovjek se pridiže na noge i baci pogled na ravnicu. Do malo prije, dok mu je san padao na oči, u njoj nije bilo živa stvora, a sad struji velika rijeka ljudi i životinja. Promatrajući ovo, lice mu dobi izraz nevjerice, pa prijeđe svojom koščatom rukom preko očiju. — Bit će da je to ono što nazivaju delirijum — promrmlja. — Dijete je šutke stajalo kraj njega, držeći se za skut kaputa i promatralo oko sebe začuđenim, ispitivačkim, djetinjim pogledom.
Grupi spasilaca ubrzo pođe za rukom da uvjeri skitnicu da se ne radi ni o kakvim halucinacijama. Jedan od njih dohvati djevojčicu i stavi je sebi na ramena, a druga dvojica stadoše podržavati njena izmorena suputnika, pružajući mu tako pomoć da stigne do kola s arnjevima.
— Zovem se John Ferrier — objasni skitnica. — Ja i ova mala jedini smo ostali na životu od dvadeset i jedne osobe. Svi ostali su pomrli od gladi i žeđi južnije odavde.
— Je li ovo vaše dijete? — zapita netko.
— Čini mi se da sada jeste — povika on izazovno — moja je, jer sam je spasio. Nema toga čovjeka koji će mi je uzeti. Od danas nadalje zove se Lucy Ferrier. Ali, tko ste vi? — nastavi on, gledajući radoznalo u snažne, suncem opaljene spasioce. — Čini se da vas je vrlo mnogo.
— Oko devet, deset tisuća — reče jedan od mladića. — Mi smo progonjena djeca božja, izaslanici anđela Merona.\'7b9\'7d
— Nikada nisam čuo da se o njemu govori — reče skitnica. — čini se da vas je odabrao mnogo.
— Nemoj se rugati onome što je sveto — reče drugi strogim glasom. — Mi spadamo među one koji vjeruju u svete spise što su ispisani egipatskim slovima na pločama od kovanoga zlata i predati u Palmyri svetom Josephu Smithu. Krenuli smo iz mjesta Nauvoo u državi Illinois, gdje smo osnovali svoj hram i sad tražimo sklonište od tiranina i bezbožnika, pa makar to bilo i u srcu pustinje.
Ime Nauvoo je Johna Ferriera očigledno podsjetilo na nešto. — Razumijem — reče on — vi ste mormoni.\'7b10\'7d
— Mi smo mormoni — odgovoriše u jedan glas.
— A kamo ćete?
— Ne znamo. Vodi nas ruka Božja u obliku našeg Proroka. Morate doći pred njega. On će reći što ćemo s vama.
U to vrijeme stigli su u podnožje brijega i okruži ih gomila hodočasnika — tu su se nalazile neke blijede žene, pokorna izgleda, snažna, nasmijana djeca i zabrinuti muškarci ozbiljna pogleda. Odasvud su dopirali povici čuđenja i sažaljenja. Međutim, pratioci, koji su ih pratili, nisu se zaustavljali već su stalno išli naprijed u pratnji velike gomile mormona. Napokon stigoše do nekih kola, koja su se isticala veličinom i lijepim izgledom. U njih je bilo upregnuto šest konja, dok su sva ostala imala samo dva ili u najboljem slučaju četiri konja. Pored vozača sjedio je čovjek, kojem nije moglo biti više od tridesetak godina, ali po čijoj se masivnoj glavi i odlučnom izrazu lica odmah vidjelo da je vođa. Čitao je nekakvu knjigu smeđih korica, no kad se gomila približila, on je gurnu u stranu i pažljivo sasluša izvještaj o cijelom događaju. Zatim se okrene prema ono dvoje zalutalih.
— Ako vas povedemo sa sobom — reče on svečanim glasom — možete poći samo kao vjernici naše vjere. Vukovi u našem stadu nisu nam potrebni. Bolje da vam se kosti posiju po ovoj pustoši nego da postanete klica raspadanja, koja s vremenom zarazi cijelu voćku. Polazite li s nama pod takvim uvjetima?
— Polazim ja s vama pod bilo kakvim uvjetima — reče Ferrier s takvim oduševljenjem, da ni njihovi ozbiljni Oci nisu mogli suzdržati smiješak. Samo je njihov vođa sačuvao svoj strogi izraz lica.
— Uzmi ga ti, brate Stangersone — reče on — daj mu da jede i pije, a isto tako i dijete. Zadatak ti je da ga poučiš našoj svetoj vjeri. Dovoljno smo se zadržali. Naprijed! Pođimo na Sion, na Sion!
— Na Sion, na Sion — zagrmi gomila mormona i te riječi odjeknuše duž cijelog dugog karavana, sve dok se nisu izgubile negdje daleko, kao neko nejasno mrmljanje. Uz fijuk bičeva i škripu kotača velika kola krenuše naprijed i ubrzo cijeli karavan nastavi da vijuga po ravnici. Mormonski Otac čijoj su brizi bila povjerena oba beskućnika, odvede ih do svojih kola, gdje ih je već čekao pripremljen ručak.
— Ostat ćete ovdje — reče on. — Za nekoliko dana okrijepit ćete se od premora. A za to vrijeme, sada kao i navijeke, sjećajte se da ste naše vjere. Brigham Young je to rekao, a on je govorio u ime Josepha Smitha, koji je glas božji.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:48 am






POGLAVLJE IX:
Cvijet iz Utaha


Tu nije mjesto da navodimo sva iskušenja i žrtve koje su podnijeli doseljeni mormoni, prije no što su stigli do svog krajnjeg utočišta. S upornošću kojoj skoro nema premca u povijesti probili su se oni s obala Mississippija na zapadne padine Stjenovitih planina. Domoroce, divlje zvijeri, glad, žeđ, umor, boleštine i sve prepreke koje im je priroda mogla postaviti, savladali su oni s anglosaksonskom upornošću. Pa ipak, dugo putovanje i nagomilane strahote uzdrmali su hrabrost i najupornijih među njima. Kada su ugledali pred sobom, svu okupanu u suncu, prostranu dolinu Utaha, i kacj su saznali iz usta svoga vođe, da je to obećana zemlja, i da će ova dosad neobrađivana zemlja odsada pa zauvijek biti njihova, nije bilo niti jednog koji u iskrenoj molitvi nije pao na koljena.
Young se brzo pokazao i kao odličan administrator i kao odličan vođa. Sastavljeni su planovi i pripremljene karte na kojima je ocrtan budući grad. Svugdje unaokolo zemljište je raspodijeljeno i dodijeljeno prema društvenom položaju svakog pojedinca. Trgovcu je pripala trgovina, a obrtniku njegovo zanimanje. U gradu su kao čarolijom počele nicati ulice i trgovi. Isušivalo se i ograđivalo zemljište, sadilo se i plijevilo dok idućeg ljeta pozlaćeno klasje nije urodilo plodom. U toj neobičnoj naseobini sve je napredovalo. A sve je to natkrilio i postajao sve viši i prostraniji velik hram, koji su podizali u središtu grada. Na tom spomeniku, koji su doseljenici podizali onome koji ih je proveo zdrave i žive kroz mnoge opasnosti, od svanuća do mraka nije prestajalo kucanje čekića i pilenje pila.
Oba stradalnika, John Ferrier s djevojčicom, koja je dijelila njegovu sudbinu i koju je usvojio, pratili su mormone do kraja njihova hodočašća. Mala Lucy Ferrier na putu je bila sasvim dobro smještena u kolima oca Stangersona, u kojima su se nalazile još tri njegove žene i sin, svojeglav i drzak dvanaestogodišnjak. Kako se zahvaljujući dječoj prilagodljivosti oporavila od udarca koji joj je nanijela majčina smrt, brzo je postala ljubimica žena i pomirila se sa životom u novom, pokretnom domu pod platnom, čim se oporavio od napora, Ferrier se pokazao kao dobar vodič i neumoran lovac. On je tako brzo stekao poštovanje novih suputnika, pa su ovi kad stigoše poslije potucanja u obećanu zemlju, jednoglasno odlučili da mu treba dodijeliti isto tako velik i plodan dio zemlje kao i ostalima, izuzimajući jedino samog Younga, Stangersona, Kembalda, Johnstona i Drebbera, koji su bili četiri glavna oca mormonske zajednice.
Na posjedu koji je ovako stekao John Ferrier sagradi sebi jaku brvnaru, koju je idućih godina toliko puta dograđivao da se preobrazila u prostranu vilu. On je bio praktična duha, vrijedan i vrlo spretan. Njegovo željezno zdravlje dopuštalo mu je da radi od jutra do mraka na poboljšanju i obradi svoje zemlje. Tako je ispalo da su mu farma i sve što mu je pripadalo izvanredno dobro napredovali. Za tri godine stajao je bolje od svojih susjeda, za šest bio imućan čovjek, za devet bogat, a za dvanaest godina nije se u cijelom Salt Lake Cityu ni pola tuceta ljudi moglo mjeriti s njim u bogatstvu. Od velikog jezera, pa sve do dalekih Wahsatchkih planina,\'7b11\'7d nije bilo poznatijeg imena od Johna Ferriera.
U jednoj jedinoj stvari vrijeđao je osjetljivost svojih istovjernika. Nikakvo uvjeravanje, nikakvi dokazi nisu ga mogli navesti da kao njegova mormonska braća zavede u svome domu mnogoženstvo. Nije navodio nikakove razloge za svoje uporno odbijanje, već se zadovoljavao time da odlučno i ustrajno ostane pri svojoj odluci. Neki su ga optuživali za mlakost prema prihvaćenoj vjeri, drugi su pak ovo pripisivali pohlepi za bogatstvom ili pak škrtosti. Ostali su opet govorili o nekoj davnoj ljubavi i nekoj plavokosoj djevojci, koja je svisnula od tuge na obalama Atlantika. Kakav god bio razlog, Ferrier je ostao uvjereni neženja. U svakom drugom pogledu strogo se pridržavao vjere mlade naseobine i stekao je ugled pravovjerna i ispravna čovjeka.
Lucy Ferrier odrasla je u brvnari i pomagala svom poočimu u svim poslovima. Oštri planinski zrak i ljekoviti miris četinara nadomjestili su djevojci dadilju i majku. Godina je prolazila za godinom i ona postajaše sve viša i jača, obrazi su joj postajali sve rumeniji, a koraci sve gipkiji.
Češće bi se neki zalutali prolaznik sjetio svoje mladosti, prolazeći glavnom cestom kraj Ferrierova imanja, kad bi ugledao vitku djevojačku priliku, kako skakuće po žitnim poljima, ili kad bi je sreo na očevu mustangu, kojim je upravljala s lakoćom i spretnošću pravog djeteta Zapada. Tako se pupoljak rascvjetao u cvijet. U isto vrijeme kad joj je otac postao najbogatiji farmer, postala je i ona najljepši primjerak američkog djevojaštva, kakav se mogao naći samo u tom kraju.
Pa ipak, nije otac prvi otkrio da se dijete razvilo u ženu. To se i inače rijetko događa. Takva tajanstvena promjena je odveć postepena da bi se mogla mjeriti po datumima. Od svih je toga najmanje svjesna sama djevojka, sve dok joj na zvuk kakva glasa ili dodira neke ruke ne zadrhti srce, i ona s ponosom i strahom shvati da se u njoj probudila neka nova i bujnija priroda. Malo ih ima koji se ne mogu sjetiti dana i onih sitnih događaja koji najavljuju zoru novog života. U slučaju Lucy Ferrier ova je okolnost sama po sebi bila dovoljno ozbiljna, bez obzira na utjecaj koji će imati na njenu sudbinu, a i na sudbinu mnogih drugih.
Bilo je toplo junsko jutro, a Sveci naših dana\'7b12\'7d bili su vrijedni kao pčele, čiju su košnicu i odabrali kao svoj znak. Po ulicama i na polju svugdje se čuo onaj isti žagor koji potječe od ljudskog rada. Prašnom glavnom cestom nizale su se duge povorke teško natovarenih mazgi. Sve je to hrlilo na Zapad, budući da je u Californiji izbila zlatna groznica, a kopneni put je vodio kroz grad Odabranih. Bila su tu stada ovaca i čopori goveda, koji su navirali s udaljenih pašnjaka, i povorke kola umornih iseljenika, u kojima su i konji i ljudi bili podjednako iscrpeni od beskonačno duga putovanja. Kroz svu ovu šaroliku skupinu krčila je sebi put u galopu Lucy Ferrier, vještinom izvrsnog jahača, sva zadihana i rumena u prekrasnom licu, dok joj je duga, kestenjasta kosa lepršala. Otac joj je naredio da obavi u gradu neki posao, a to je često činila sa svom onom mladenačkom neustrašivoš-ću, koja misli samo kako će što bolje izvršiti svoj zadatak. Skitnice i pustolovi, prljavi od putovanja, iznenađeno su se osvrtali za njom, pa i same, naizgled, neosjetljive Indijance, koji su nailazili sa svojim risovim kožama, napuštala bi uobičajena mirnoća, dok su se divili ljepoti bljedolike djevojke.
Upravo je stigla do periferije grada kad spazi da joj se ispriječilo na putu veliko krdo, koje su tjerali prilično zapušteni pastiri iz doline. Onako nestrpljivoj pošlo je za rukom da prebrodi prvu prepreku uguravši svoga konja u nešto što joj se učinilo kao da bi mogla iskoristiti kao prolaz. Međutim, kad je već prilično duboko zašla, životinje u krdu opet se izmiješaše, i ona odjednom vidje kako je potpuno opkoljena tom pokretnom rijekom volova, mnogobrojnih unezvjerenih očiju i rogova. Položaj u kojem se našla nije ju zbunio jer je navikla postupati sa stokom. Koristila se svakom prilikom da progura svog .konja što više naprijed, u nadi da će se probiti kroz krdo. Na nesreću, jedno živinče, slučajno ili namjerno, podbode rogovima mustanga u slabine, što ovoga jako usplahiri. Za tren oka podiže se na zadnje noge, stade frktati od bijesa i toliko se propinjati i bacakati, da bi izbacio iz sedla svakog tko nije iole vješt jahač. Cijela situacija bila je puna opasnosti. Pri svakom novom propinjanju usplahireni konj zakačio bi se ponovo o rogove, što ga je dovodilo do bjesnila. Djevojci nije preostalo ništa drugo, već da se održava u sedlu, jer bi joj jedna jedina omaška donijela groznu smrt pod kopitama nezgrapnih i preplašenih životinja. Ovako nenaviknutoj na iznenadne opasnosti zavrti joj se u glavi, te poče popuštati uzde. Gušeći se u oblaku prašine i od isparavanja životinja koje su se natiskavale, možda bi u očajanju već odavno potpuno digla ruke, da je neki ljubazan glas iza leđa ne poče uvjeravati kako će joj pomoći. Istog trenutka neka žilava, mrkoputa ruka pograbi zaplašena konja za uzde, pa je, krčeći joj put kroz krdo, brzo odvede do predgrađa.
— Nadam se da niste ozlijeđeni, gospođice — reče s poštovanjem njezin spasilac.
Ona podiže pogled na opaljeno, usplamtjelo lice, pa se zvonko nasmija. — Strašno sam se prestrašila — reče ona slobodno — tko bi mogao i pomisliti da će se Poncho toliko unezvjeriti zbog jedne gomile krava.
— Hvalite boga što ste se održali u sedlu — reče onaj drugi ozbiljno. Bio je to visok, mlad čovjek, gruba izgleda, a jahao je na snažnom čilašu i bio obučen u prosto lovačko odijelo s dugačkom puškom obješenom preko ramena. — Mislim da ste vi kćerka Johna Ferriera — primijeti on. — Vidio sam vas kad ste dojahali iz njegove kuće. Kada ga vidite, zapitajte ga da li se sjeća Jeffersona Hopea iz St. Louisa. Ako je on taj isti Ferrier, moj otac i on bili su zajedno kuhani i pečeni.
— Zar ne bi bilo bolje da dođete i upitate sami? — zapita ona stidljivo.
Mladiću je takav prijedlog bio po volji, jer su mu tamne oči zablistale od zadovoljstva. — Učinit ću tako — reče — dva mjeseca smo bili u planini, pa nismo baš opremljeni za posjete. Morat će nas primiti ovakve.
— On vama ima mnogo šta da zahvali, a imam i ja — odgovori ona. — Mnogo me voli. Da su me izgazile ove krave, nikad on to ne bi prebolio.
— Ne bih ni ja — reče njen subesjednik.
— Vi! Ne razumijem šta bi to značilo za vas. Vi čak niste ni naš prijatelj.
Na ovu opasku lice mladog čovjeka se toliko smrači, da se Lucy Ferrier glasno nasmija.
— No, no, nisam tako mislila — reče ona — naravno da ste nam sada prijatelj. Morate nas posjetiti. A sada moram pohitati, inače mi otac neće više povjeriti nikakav posao. Do viđenja!
— Do viđenja — odgovori on, skidajući široki sombrero i pri rukovanju joj se pokloni. Ona okrene svog mustanga, zviznu ga bičem i odjuri širokom cestom u oblaku prašine.
Mladi Jefferson Hope, snužden i šutljiv, nastavi da jaše sa svojim suputnicima. I on, kao i oni, bili su u potrazi za srebrom po planinama Nevade, te su se vraćali u Salt Lake City, nadajući se da će ondje doći do kapitala kojim bi mogli otvoriti rudnik na naslagama što su ih bili otkrili. Sve do ovog iznenadnog događaja koji mu je skrenuo misli u drugom pravcu, bio je isto toliko zaokupljen ovim poslom kao i ostali. Međutim, pojava ove lijepe djevojke, svježe i zdrave kao planinski povjetarac, duboko je uzburkala njegovo neobuzdano, vulkansko srce. Kad mu ona nestade s vidika, postalo mu je jasno da mu se nešto izmijenilo u životu i da mu rudnici srebra, ni išta drugo nikada više neće biti toliko važno kao ovaj novi osjećaj, koji ga je potpuno obuzeo. Ljubav što mu se pojavila u srcu nije bila nagao, varljiv i dječački hir, već divlja, žestoka strast čovjeka jake volje i naravi. Bio je naviknut da uspije u svemu što poduzima. Stoga se zarekao u sebi da neće popustiti ni u ovome, ako uspjeh bude zavisio od ljudskog napora i ustrajnosti.
Još iste večeri posjetio je Johna Ferriera, a zatim mnogo puta nakon toga, tako da se sasvim udomaćio u farmerovoj kući. John, onako izdvojen u toj dolini i obuzet svojim poslom, malo je imao prilike da posljednjih deset godina čuje novosti iz okolnog svijeta. Sve je to Jefferson Hope znao i ispričao na način koji je isto tako zanimao Lucy kao i njena oca. U Kaliforniji je bio pionir, pa je znao da ispriča mnogo čudnovatih pripovijesti o stečenim i izgubljenim bogatstvima u tim vrtoglavim danima. Bio je izviđač, traper, kopač srebra i rančer. Gdje god bi izbila neka uzbudljiva pustolovina, Jefferson Hope je bio tu. Ubrzo on postade miljenik starog farmera, koji ga je glasno obasipao pohvalama. Lucy ga nije hvalila, ali zato zarumenjeni obrazi i sjajne, presretne oči odveć su jasno pokazivale da više nije gospodar svog srca. Može biti da njen čestiti otac ove znake nije opažao, ali oni nisu promakli čovjeku koji je osvojio to srce.
Jedne ljetne večeri dojahao je u galopu cestom i zaustavio se pred vratnicama. Lucy se nalazila na pragu, pa mu je pohitala u susret. On prebaci uzde preko ograde i pođe uz stazu.
— Odlazim, Lucy — reče držeći joj obje ruke u svojima i gledajući joj nježno u lice. — Ne tražim od tebe da već sada pođeš sa mnom, ali jesi li voljna da to učiniš, kad se budem vratio?
— A kad će to biti? — zapita ona uz osmijeh.
— U najgorem slučaju za nekoliko mjeseci. Doći ću, mila, i isprosit ću te. Nema nikoga tko bi nam se mogao ispriječiti.
— A šta će otac? — zapita ona.
— On je pristao pod uvjetom da ovi rudnici srebra dobro prorade. Ali, toga se ne bojim.
— E, pa naravno, ako ste se ti i otac sporazumjeli, onda se nema šta reći— prošapta ona, oslonivši svoj obraz na njegova široka prsa.
On se sagnu i poljubi je.
— Znači, riješeno je. Što duže stojim ovdje, tim će mi biti teže krenuti, čekaju me u kanjonu. Do viđenja, jedina, mila moja, do viđenja! Kroz dva mjeseca se vidimo.
Još dok je govorio, on se otrže od nje, pa uzjaha konja i udalji se u divljem galopu, ne okrenuvši se; kao da se plašio da će ga napustiti odlučnost, ako se obazre i još je jednom vidi. Ona je stajala na vratima dugo gledajući za njim, sve dok nije iščezao s vidika. A zatim se vrati u kuću, kao najsretnija djevojka u državi Utah.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:48 am






POGLAVLJE X:
John Ferrier razgovara s Prorokom


Tri tjedna su prošla otkako je Jefferson Hope sa svojim drugovima napustio Salt Lake City. Johnu Ferriera se paralo srce pri pomisli na povratak mladog čovjeka i na gubitak usvojenice. Ali, njeno presretno lice više je djelovalo da se pomiri s tim dogovorom, nego ma koji razborit razlog. Negdje na dnu svoje odlučne naravi oduvijek je bio uvjeren da nema te sile koja će ga natjerati da uda svoju kćer za nekog mormona. On takav brak uopće nije držao brakom, već sramotom i nesrećom i ma šta da je mislio o mormonskom učenju, u ovoj stvari je bio nepopustljiv. No ipak, morao je držati jezik za zubima, budući da je tada u Zemlji Svetih bilo vrlo opasno iznositi bilo kakvo heretično mišljenje.
Da, bilo je vrlo opasno, tako opasno da su se svi, pa i oni najposvećeniji, usuđivali samo poluglasno iznositi svoja religiozna mišljenja, kako im se ne bi štogod omaklo, krivo protumačilo a onda uskoro i osvetlilo. Mormoni, iako su iskusili šta znači biti žrtvom progona, sad su i sami progonili, i to u najstrašnijem smislu te riječi. Ni Inkvizicija u Sevilji, ni njemački Vehmgericht, niti tajna talijanska udruženja nisu bila u stanju pokrenuti moćniji ubilački stroj od onog koji se kao mora nadnio nad državu Utah.
Nevidljivost i tajanstvenost u vezi s tom organizacijom činili su je dvostruko strašnom, činilo se da ona zna sve i može sve, iako se nije ni vidjela ni čula. Tko god bi se izjasnio protiv crkve, jednostavno je iščezao i nitko nije znao kamo je nestao i šta ga je snašlo. Kod kuće su ga čekali žena i djeca, ali se otac nikad nije vratio da ispriča kako se spro-veo u rukama tajnih sudaca. Zbog nesmotrene riječi i neobazriva postupka neumitno je slijedilo uništenje, a ipak nitko nije dokučio prirodu te strašne sile, koja je lebdjela nad njima. Otuda nije nikakvo čudo da su ljudi, kud god da su se makli, drhtali od straha, pa ni usred pustinje nisu smjeli ni pisnuti o onom što misle.
Iz početka se ta nevidljiva i strašna sila okomila samo na otpadnike koji su, prihvativši mormonsku vjeru, htjeli kasnije da je izopače ili napuste. Međutim, uskoro je uzela većeg maha. Broj odraslih žena bio je nedovoljan, a poligamija bez žena bila je sasvim jalova doktrina. Ovdje-ondje počeše da stižu glasine o ubijenim doseljenicima i poharanim logorima u krajevima gdje se Indijanci nikada nisu ni vidjeli. Međutim, u haremima Otaca pojavljivale su se nove žene koje su plakale i venule od tuge, a na licima nosile tragove neugasle strahote. Putnici, koji bi se u kasne sate vraćali iz planine, govorkali su o bandama maskiranih, naoružanih ljudi, sakrivenih i nečujnih, koji su im se prikradali u mraku. Ova zuckanja i prepričavanja dobivala su sve ozbiljnije srazmjere, sve češće se potvrđivala u stvarnosti, dok se na koncu nisu uobličila u sasvim određen i stvaran pojam. I dan-danas se na usamljenim rančevima američkog Zapada pominju zlokobna imena Daniteove bande i Anđela Osvetnika.
Ovako potpunije saznanje o organizaciji, koja izaziva ta čuda i pokore, nikako nije ublažilo već, naprotiv, još je više pojačalo stravu koja je obuzela te ljude. Nitko nije znao tko pripada toj bezobzirnoj družini. Imena sudionika tih krvavih i nasilnih djela počinjenih u ime vjere, držana su u dubokoj tajnosti. Isti onaj prijatelj kome ste povjerili svoje sumnje u Proroka i njegovu misiju, mogao je biti baš onaj koji će vam se pojaviti u noći da ognjem i mačem sprovede strašnu odmazdu. Stoga se svaki čovjek plašio susjeda i nitko nije govorio o stvarima koje su mu ležale na srcu.
Jednog lijepog jutra, kad se John Ferrier upravo spremao da iziđe na svoja žitna polja, začu kako je škljocnula brava, Pogleda kroz prozor i spazi kako se stazom uspinje neki debeli, sredovječni čovjek riđoplave kose. Pljuvačka mu zastade u grlu, jer ovo nije bio nitko drugi već sam veliki Brigham Young. Pun strepnje jer je znao da od ovakva posjeta može očekivati malo dobra — Ferrier potrča do vrata da pozdravi velikog mormonskog vođu. Ovaj, međutim, primi njegov pozdrav hladno, pa ozbiljna lica pođe za njim u dnevnu sobu.
— Brate Ferrier — reče i sjedne gledajući oštro u farmera ispod svijetlih trepavica — pravi vjernici bili su ti dobri prijatelji. Pokupili smo te kad si u pustinji umirao od gladi, podijelili s tobom svoju hranu, doveli te mirno do izabrane doline, dali dobar komad zemlje i dopustili da pod našom zaštitom postaneš bogat. Nije li tako?
— Tako je — odgovori John Ferrier.
— Kao zauzvrat postavili smo samo jedan uvjet: da prigrliš pravu vjeru i da se u svemu držiš njenih običaja. To si obećao, i to si, ako je javno mnjenje točno, propustio da činiš.
— A šta sam to propustio? — zapita Ferrier podigavši ruke kao da traži objašnjenje. — Zar nisam dao za zajednički fond? Zar nisam odlazio u Hram? Zar nisam...
— Gdje su ti žene? — zapita Young, osvrćući se unaokolo. — Zovni ih, neka uđu, da ih pozdravim.
— Oženio se nisam, istina je — odgovori Ferrier. — Ali žena je bilo malo, a mnogo onih koji su imali veća prava od mene. Ja nisam bio usamljen, imao sam kćer koja je mogla da me posluži kada mi što ustreba.
— Baš o kćeri htio bih da govorim s tobom — reče vođa mormona. — Porasla je i postala cvijet Utaha, tako da je našla milosti u očima mnogih koji su na visokom položaju u ovoj zemlji.
John Ferrier osjeti zebnju.
— Kruže priče u koje bih želio da ne vjerujem — priče da se obećala nekom neznabošcu. To mora da je puka brbljarija. Kako glasi trinaesta zapovijest u knjizi posvećenog Josepha Smitha: »Neka se svaka djevojka uda za jednog od odabranih; ako se uda za neznabošca čini smrtni grijeh«. Budući da je tako, nije moguće da ti koji propovijedaš svetu vjeru, dopuštat svojoj kćeri da je prekrši?
John Ferrier ostao je bez riječi. Nervozno se poigravao svojim jahaćim bičem.
— Na ovom pitanju vidjet će se koliko je tvoja vjera iskrena; tako je odlučeno na Svetom Savjetu Četvorice. Djevojka je mlada i mi nećemo da je privjenčamo za sijedu kosu, niti hoćemo da je potpuno lišimo izbora. Mi, Oci, imamo mnogo junica\'7b13\'7d ali njih moraju imati i naša djeca. Stangerson ima sina, a i Drebber; svaki od njih bi rado prihvatio tvoju kćer. Pusti je neka izabere među njima. Mladi su, bogati i u pravoj vjeri. Šta veliš na to?
Ferrier natmurenih obrva, izvjesno vrijeme osta šuteći. — Dajte nam vremena — reče on na kraju. — Moja kćer je vrlo mlada, tek što je dorasla za udaju.
— Imat će mjesec dana da bira — reče Young dižući se sa stolice. — A po isteku tog roka dat će nam odgovor.
Upravo je prolazio kroz vrata kad se odjednom, sav crven u licu, okrene gledajući očima koje su sijevale. I tad zagrmi: — Bolje bi bilo Johne Ferriere da ste oboje, i ti i ona, odavno ostavili svoje kosti da trunu usred Sierre Blanco, nego da se svojom bijednom voljicom suprotstavljate naredbama Svete Četvorice.
Zaprijetivši pokretom ruke, on se okrene od vrata i Ferrier začu kako mu škripe teški koraci po šljunčanoj stazi.
Podbočivši se rukama o koljena, sjedio je Ferrier i razmišljao kako da to sve kaže svojoj kćeri. Odjednom osjeti da se neka meka ruka spustila na njegovu. On diže glavu i ugleda Lucy. Jedan pogled na njeno blijedo i prestrašeno lice reče mu da je sve čula.
— Nisam mogla da ne čujem — reče ona, kao odgovor na njegov pogled. — Glas mu se orio po cijeloj kući. Ah oče, šta ćemo?
— Ne plaši se — odgovori on privlačeći je k sebi i milujući je svojom širokom, grubom rukom po kestenjastoj kosi. Uredit ćemo to već nekako. Tvoja sklonost prema onom momku nije oslabjela, zar ne?
Jedini njezin odgovor bio je jecaj i stisak ruke.
— Nije, svakako da nije i ne bih ni volio da jeste. On je pošten i zgodan momak. Sutra kreće jedna grupa ljudi u Nevadu, pa ću udesiti da mu pošaljem poruku: da mu javim u kakvu smo škripcu. Koliko ga poznajem, stvorit će se on ovdje brže od brzojava.
Lucy se nasmija kroz suze.
— Kada dođe, posavjetovat će nas što da radimo. Ali ja se bojim za tebe, dragi moj. Čuju se... čuju se tako strašne priče o onima koji se suprotstave Proroku; njima se uvijek događa nešto strašno.
— Ali, mi mu se do sada još nismo suprotstavili — odgovori njen otac. — Bit će još vremena za kavgu. Pred sobom imamo još cio mjesec, a kad se on primakne kraju, mislim da će biti najbolje da se izgubimo iz države Utah.
— Da napustimo Utah.
— Tako otprilike.
— A farma?
— Ponijet ćemo ono što možemo u novcu, a ostalo ćemo napustiti: Da kažem istinu, Lucy, nije mi ovo prvi put da na tako nešto pomišljam. Ne volim ti ja da se klanjam na koljenima, kao što ovi ovdje čine pred svojim dronjavim prorokom. Ja sam Amerikanac, čovjek rođen u slobodi. Isuviše sam star da to naučim. Ako netko počne da mi zabada nos po farmi, može mu se lako dogoditi da naleti na metak.
— Ali, oni nas neće pustiti — primijeti njegova kći.
— Pričekaj samo da dođe Jefferson i vrlo brzo ćemo to urediti. U međuvremenu, milo moje, nemoj mi se uzrujavati i nemoj roniti suze, inače će, kad te ugleda, napasti mene. Nema razloga za strah, i nema nikakve opasnosti.
John Ferrier je veoma uvjerljivo izgovorio ove utješne riječi. Ipak Lucy nije promaklo da je on te noći s neuobičajenom pažnjom zaključao vrata i vrlo pomno očistio i nabio svoju staru, zarđalu lovačku pušku, što je visjela na zidu u spavaćoj sobi.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:49 am



POGLAVLJE XI:
Bijeg za spas života


Idućeg jutra, poslije razgovora s mormonskim prorokom, John Ferrier krene u Salt Lake City,\'7b14\'7d pa čim je pronašao svog poznanika koji je išao u planine Nevade, prenese svoju poruku za Jefferson Hopea; da obavijesti mladića o neposrednoj opasnosti koja im prijeti i kako bi bilo vrlo važno da se vrati. Kad je to obavio bi mu lakše, te se vrati kući kao da mu je kamen spao sa srca. Kad se približavao farmi, iznenadi se kad vidje da je o stup sa svake strane vratnica vezan po jedan konj. A još više se iznenadio kad je ušao u kuću i vidio da su mu dnevnu sobu zaposjela dva mladića. Jedan od njih, izbuljena, blijeda lica, zavalio se u stolicu za ljuljanje i upro nogama o peć. Onaj drugi, neki momak široka vrata i grubih crta lica, stajao je pred prozorom s rukama u džepovima, zviždučući neku poznatu crkvenu pjesmu. Kad je Ferrier kročio unutra, obojica mu kimnuše glavom, a onaj u stolici za ljuljanje poče razgovor.
— Ti nas možda i ne poznaješ — reče on. — Ovo je sin Oca Drebbera, a ja sam Joseph Stangerson, koji je s tobom putovao kroz pustinju, kada je gospod pružio ruku svoju i prihvatio te pod istinsko okrilje.
— Kao što će učiniti i sa svim narodima na svijetu, kad odabere za to svoj čas — reče drugi kroz nos. — On je spor, ali dostižan.
John Ferrier hladno se nakloni. Odmah je pogodio tko su mu posjetioci.
— Došli smo — nastavi Stangerson — da po savjetu svojih Otaca zaprosimo ruku tvoje kćeri za onoga od nas dvojice koji se bude tebi i njoj više svidio. Kako ja imam svega četiri žene, a brat Drebber sedam, čini mi se da je moj zahtjev opravdaniji.
— Ne, ne, brate Stangersone — povika drugi — nije u tome stvar koliko žena imamo, već koliko ih možemo izdržavati. Meni je otac sada predao svoje mlinove, i ja sam bogatiji.
— Ali, moji su izgledi bolji — reče drugi zagrijano. — Kada bog ukloni mog oca, nasljeđujem njegovu štavionicu i tvornicu kože. Osim toga, stariji sam od tebe, a i u Crkvi viši po položaju.
— Neka djevojka odluči — uzvrati mladi Drebber, smiješeći se izvještačeno vlastitom liku u ogledalu. — Prepustimo sve njezinoj odluci.
John Ferrier u kojem se sve uskuhalo, stajao je na vratima za vrijeme ovog razgovora i s mukom se uzdržavao da svojim jahaćim bičem ne raspali posjetioce po leđima.
— Slušajte vas dvojica — reče na kraju prilazeći im — kada vas moja kćerka bude pozvala, možete doći, a dotada mi nemojte više izlaziti na oči.
Oba mlada mormona se zaprepašteno zablenuše u njega. Ovo natjecanje među njima predstavljalo je u njihovim očima za nju i njena oca najveću čast.
— Iz ove sobe su dva izlaza — povika Ferrier — tamo su vrata, a tu je prozor. Birajte koji hoćete?
Tolika je razjarenost izbijala iz njegova preplanula lica, toliko je prijetnje bilo u dignutim, mršavim rukama, da oba posjetioca skočiše na noge i pokupiše se. Stari farmer pođe za njima do vrata.
— Obavijestite me kad se nagodite — reče podsmješljivo.
— Platit ćeš ti za ovo — uzviknu Stangerson, blijed od bijesa. — Suprotstavio si se Proroku i Svetoj Četvorici. Zažalit ćeš ti još zbog ovoga u životu.
— Ruka Gospodinova past će na tebe svom težinom svojom — viknu mlađi Drebber. — Podići će je i satrt će te.
— Onda ću s uništavanjem početi ja — uzviknu bijesno Ferrier i jurnu uz stepenice po pušku, koju bi svakako dograbio, da ga Lucy nije ščepala za ruku i zadržala. No, još prije nego što je uspio da je se oslobodi, razabrao je po topotu konjskih kopita, da su odmaglili.
— Balavi licemjerni nitkovi — uzviknu on, brišući znoj sa čela. — Više bih volio vidjet te u grobu, nego kao ženu jednoga od njih.
— Ja bih radije umrla, oče — odgovori ona hrabro, — ali Jefferson će brzo doći.
— Do njegova dolaska neće trajati još dugo. Čim prije to bolje. Ne znamo što će oni dalje poduzeti.
A zaista, bilo je već krajnje vrijeme da dođe netko tko bi bio u stanju da pruži savjet i pomoć starom, hrabrom farmeru i njegovu posvojčetu. U cijeloj povijesti ove neseobine nije se dogodio ovakav slučaj otvorene neposlušnosti prema autoritetu Očeva. Kad su se i manji grijesi tako strogo kažnjavali, kakva li tek sudba očekuje ovog buntovnika nad buntovnicima. Ferrier je dobro znao da mu tu neće koristiti ni njegovo bogatstvo ni položaj. Ta i drugi, isto toliko bogati i priznati kao on, iščezli su prije njega, a imovina im je predana crkvi. Iako je bio hrabar čovjek, zazeblo ga je pri srcu zbog nejasnog i mračnog bauka što se nad njim nadnio.
Hrabro, stisnutih zuba, suprotstavio bi se svakoj poznatoj opasnosti, ali je zazirao od ove neizvjesnosti. Međutim, pred kćerkom je prikrivao strah pretvarajući se kao da cijelu stvar uzima olako, samo što je Lucy, oštrim okom onoga koji voli, jasno vidjela da je zabrinut.
Očekivao je da će mu od Younga stići nekakva poruka ili prijekor zbog njegova vladanja i nije se prevario; samo što mu je ona stigla na jedan posve neočekivan način. Idućeg jutra, čim je ustao, zgranuo se kad je zatekao u postelji četvrtast komad papira priboden na prekrivaču, baš u visini prsiju. Na njemu je stajalo ispisano velikim, nepravilnim slovima:
»Dano ti je dvadeset devet dana da se popraviš, a onda« ...
Jedna ovakva opomena ulijevala je više straha, od ma koje prijetnje. Način kako je ova opomena dospjela u njegovu sobu ostavljao je John Ferriera u dubokoj pometnji, budući da je posluga spavala u sporednoj zgradi i da su vrata i prozori bili čvrsto zatvoreni. Zgužvao je papir s namjerom da o tome ne kaže ni riječi svojoj kćerci, ali od ovog nemilog događaja poče osjećati još jaču strepnju. Šta mogu snaga i hrabrost protiv neprijatelja naoružana takvim tajanstvenim silama? Ruka koja je tu iglu pribola, slobodno mu je mogla probosti i srce.
Slijedećeg jutra uzbudio se još više. Upravo su sjeli za doručak, kad Lucy kriknu od iznenađenja pokazavši na strop. Nasred stropa bio je našvrljan, po svemu sudeći ugarkom, broj 28. Njegova kćerka nije shvatila o čemu je riječ, a on joj još to nije bio razjasnio. Te noći je probdio i stražario s puškom u ruci. On nije ni vidio ni čuo ništa, pa ipak, ujutro mu je vani na vratima stajalo ispisano veliko 27.
Tako je prolazio dan za danom, i on je bivao načisto da su njegovi neprijatelji, redovno kao što je zora svitala, vodili svoj dnevnik i na nekom neočekivanom mjestu označavali koliko mu dana još preostaje od roka danog mu da donese odluku.
Katkad bi se ti zlokobni brojevi pojavili po zidovima, katkad po podovima, a ponekad u obliku plakatića zalijepljenih na daščicama od vrata ili ograde. John Ferrier, usprkos svoj svojoj budnosti, nije mogao otkriti odakle su dolazile te svakodnevne opomene. Kad bi ih ugledao, sad ga je već obuzimala nekakva skoro praznovjerna strava. Postajao je sve nespokojniji i nemirniji, a oči mu dobiše unezvjeren pogled, kao u progonjene zvijeri. Preostala mu je još jedna jedina nada: da će naići mladi lovac iz Nevade.
Dvadeset se pretvorilo u petnaest, petnaest u deset, a Jefferson Hope se nije pojavljivao. Brojevi su se stalno smanjivali, a od njega još nikakva znaka. Kad god bi cestom odjeknuo topot nekog konjanika ili povik nekog goniča stada stari farmer bi pohitao do vratnica u nadi da je napokon pomoć stigla. Najzad kad vidje da se pet pretvori u četiri, a ovo u tri, on izgubi svu hrabrost i napusti svaku nadu u bijeg. Ovako sam, sa slabim poznavanjem planina koje okružuju naseobinu, znao je da je nemoćan. Ceste kojima se često saobraćalo strogo su čuvane i nadgledane, tako da njima nitko nije mogao proći bez propusnice Savjeta. Ma kud da se okrenuo, činilo mu se da ne može izbjeći udarac koji mu se pripremao. Ali u svojoj odluci, da radije raskrsti sa životom, no što će pristati na ono što je smatrao obeščašćenjem svoje kćeri, starac se nijednom nije pokolebao.
Jedne večeri sjedio je sam duboko razmišljajući o svojim brigama i uzaludno tražeći nekakav izlaz. Tog jutra se na zidu njegove kuće pokazala brojka 2, a slijedeći dan bit će posljednji. Šta li će se tada dogoditi? Uskipjelo mu je u glavi od zloslutnih i strašnih misli. A s kćerkom, šta li će biti s njom kad njega više ne bude? Zar iz te nevidljive mreže, koja se navlačila svugdje oko njih nema baš nikakva izlaza? Glava mu klonu na stol i starac zajeca pri pomisli na vlastitu nemoć.
Ali, šta je to? U noćnoj tišini čulo se vrlo jasno nekakvo šuškanje, kao da netko lagano grebe. Dopiralo je s kućnih vrata. Ferrier se prišulja u predvorje, pa naćuli uši. Za nekoliko trenutaka nastupi tišina, a zatim se ponovi tih, prigušen šum. Očigledno je netko vrlo nježno kucao na vrata. Je li to ubojica, koji dolazi da u pola noći sprovede odluku tajnog suda? Ili samo neki glasnik koji stavlja znak da je počeo posljednji dan? Ferrieru se učini da bi lakše podnio iznenadnu smrt nego ovo iščekivanje koje mu je kidalo živce i ledilo srce. On se odluči, podigne rezu i širom otvori vrata.
Vani je bilo sve tiho i mirno. Noć je bila prekrasna, a gore su treperile zvijezde. Pred kućom prostirao se malen ograđen vrt. U vrtu i na cesti nije bilo ni žive duše. Ferrier odahnu. Stade se ogledati i pogled mu se slučajno zaustavi pred vlastitim nogama. Na svoje iznenađenje spazi nekog čovjeka koji se raširenih ruku i nogu prostro po zemlji.
Toliko ga je to uzrujalo, da se morao osloniti o zid i rukom stisnuti grlo da ne bi uzviknuo. U prvi mah je pomislio da je taj čovjek, prostrt pred njegovim nogama, nekakav ranjenik ili umirući, ali kad ga je bolje pogledao, opazi da se zmija po zemlji izvija i uvija u pravcu predsoblja. Čim se jednom našao u kući, čovjek skoči na noge, zatvori vrata i zgranuti farmer ugleda neustrašivo i odlučno lice Jeffersona Hopea.
— Blagi bože — procijedi John Ferrier, — vjere mi, baš si me prepao. Sta te je nagnalo da ulaziš na takav način?
— Dajte mi da jedem — reče promuklo lovac. — Četrdeset osam sati nisam okusio ni mrvice kruha, ni gutljaja vode. — Prionuo je svojski na kruh i hladno meso, koji su preostali na stolu od domaćinove večere, te halapljivo pojede sve što je zatekao. Kada je utolio glad, zapita: — Da li se Lucy dobro drži?
— Da. Ona ne zna za opasnost.
— To je dobro. Kuću čuvaju i motre sa svih strana. Da bih ih zavarao, morao sam se ovako došuljati. Mogu se oni sjetiti svakoga vraga, ali lovcu s wahsatchkih planina nisu dorasli.
Sada kada je vidio da ima odana saveznika, osjeti se John Ferrier sasvim drugim čovjekom. Zgrabio je mladića za žuljavu ruku, i stisnu je srdačno. — Ti si prava ljudina — reče on. — Malo ima takvih koji bi sada podijelili naše muke i nevolje.
— Sasvim dobro ste rekli —- odgovori mladi lovac. — Ja vas veoma cijenim, ali da je riječ samo o vama, dva puta bih se predomislio prije nego što bih stavio glavu u ovaj osinjak. No da znate, došao sam ovamo zbog Lucy, i prije će biti jednog Hopea manje u državi Utah, nego što će joj netko smjeti nauditi.
— Pa šta da radimo?
— Sutra je vaš zadnji dan, ako noćas ništa ne poduzmete, propali ste. U Orlovskom klancu čekaju me mazga i dva konja. Koliko imate novaca?
— Dvije tisuće dolara u zlatu i pet tisuća u novčanicama.
— To je dosta. I ja mogu da dodam isto toliko. Moramo se probiti kroz planine do Carson Cityja. U ovoj situaciji treba odmah probuditi Lucy. Dobro je i to što posluga ne spava u kući.
Dok je Ferrier bio odsutan i pripremao svoju kćer za put, Jefferson Hope zamota u mali zavežljaj sve namirnice koje je mogao naći, i napuni jedan zemljani krčag, jer je iz iskustva znao da u planini ima malo izvora i da su daleko jedan od drugog. Tek što je završio svoje pripreme, vrati se i farmer sa svojom kćerkom, odjevenom i spremnom za polazak. Zaljubljeni su se pozdravili toplo, ali kratko, jer je svaka minuta bila dragocjena, a trebalo je još mnogo toga učiniti.
— Moramo odmah krenuti — reče Jefferson Hope, govoreći tihim, ali odlučnim glasom, kao netko tko shvaća svu veličinu opasnosti, ali je očeličio svoje srce pa joj se u svako doba može suprotstaviti. — Prednji i stražnji ulaz nalaze se pod prismotrom. S malo opreza mogli bismo umaći kroz bočni prozor pa preko polja. Kad se jednom dočepamo cesta bit ćemo samo dvije milje od klanca gdje nas čekaju konji. Do svitanja mogli bismo prevaliti pola puta kroz planine.
— A što ćemo ako nas zaustave? — zapita Ferrier.
Hope se udari po dršci od revolvera koji mu je izvirivao iz futrole. — Ako ih bude mnogo, povest ćemo dvojicu, trojicu sa sobom na drugi svijet — reče on mračno se osmjehujući.
U kući su sva svjetla bila ugašena, tako da je Ferrier s tamnog prozora mogao po posljednji put pogledati svoja polja koja se sada spremao napustiti zauvijek. No, on se već, odavno, pripremao na ovu žrtvu, a pomisao na sreću i čast pokćerke bila je jača od žaljenja za razorenim domom. Sve je bilo tako mirno i sretno, i šuškanje drveća i bešumni, široki, žitni prekrivač, pa čovjeku ne bi palo ni na kraj pameti da u svemu tome vreba zao duh umorstva. Pa, ipak, blijed i odlučan izraz lica mladog lovca sasvim je jasno pokazivao šta je sve prilikom svog probijanja vidio: upravo toliko da stari Ferrier može biti posve zadovoljan s ovakvim obratom.
Ferrier je nosio kesu sa zlatom i banknotama, Jefferson Hope vodu i ono malo namirnica, dok je Lucy imala maleni zavežljaj s nekoliko svojih najdragocjenijih stvari. Otvorivši prozor veoma lagano i pažljivo dočekaše taman oblak koji je još više zamračio noć, pa se tada jedan za drugim provukoše u mali vrt. Uzdržavši disanje, zgureni, hitro pretrčaše spotičući se, pa se dograbiše zaklona u živici, duž koje prođoše neprimjetno do otvora što je vodio u žitno polje. Tek što su se primakli otvoru, mladić odjednom povuče dolje u sjenu svoja dva suputnika, pa se pružiše i ostadoše dršćući ne puštajući od sebe ni glasa.
Sreća da je Hopeu njegov prerijski život izoštrio sluh kao u risa. Tek što su mu se prijatelji šćućurili, na nekoliko jardi od njih začu se tužan zov planinske sove, kojem se odmah, nedaleko, odazva drugi. Tada se pred otvorom živice pojavi neka tamna, nejasna prilika koja ponovi taj tužni zov, nakon čega se u tami pomoli i onaj drugi.
— Sutra u ponoć — reče prvi, koji je izgleda bio važniji. Kad leganj\'7b15\'7d tri puta krikne.
— Dobro — odvrati drugi. — Da li da kažem bratu Drebberu?
— Prenesi mu to, a od njega i drugima. Devet prema sedam!
— Sedam prema pet! — ponovi drugi, pa obje prilike nestadoše u različitim pravcima. Završne riječi bile su očigledno lozinka i odziv. Onog časa kada su im se koraci izgubili u daljini, Jefferson Hope se diže i pomogavši svojim suputnicima da prođu kroz otvor povede ih što je god brže mogao preko njiva, pridržavajući Lucy, a kad je ova počela da gubi snagu, skoro je i ponese.
— Žurite! Žurite! — govorio je zadihano, s vremena na vrijeme. — Prolazimo kroz pojas straže. Žurite, od brzine nam zavisi sve.
Kada su se jednom našli na glavnoj cesti, napredovali su brzo. Samo su jednom naišli na nekog, ali im uspije umaći u polje. Negdje ispred grada lovac skrenu na krševitu usku stazu, koja je vodila u planine. Nad njima su se pomolila dva tamna, zupčasta vrha, a procijep koji je vodio između ovih bio je Orlovski kanjon, gdje su ih čekali konji. S nepogrešivim instinktom snalazio se Jefferson Hope među velikim gromačama i duž korita nekog isušenog vodenog toka, te stigoše u jedan povučen kutak zaklonjen stijenama, gdje su čekale, privezane za kolac, vjerne životinje. Djevojku posadiše na mazgu, jednog konja uzjaha stari Ferrier sa svojom kesom novca, a drugog je strmom i opasnom stazom vodio sam Jefferson Hope.
Bio je to težak put, koji bi smutio svakog tko nije vičan da se s prirodom susreće u svoj njenoj divljoj hirovitosti. S jedne strane, na tisuću i više stopa uzdizala se velika litica, crna, strašna i prijeteća, s dugim bazaltnim stupovima na hrapavoj površini, poput rebara nekog skamenjena čudovišta. Na drugoj strani je surovi kaos od gromača i hrpa stijena onemogućavao svaki prilaz. Između jednog i drugog provlačila se nepravilna staza, čas tako uska da su je morali prevaljivati jedan za drugim, čas tako teška, da njome uopće ne bi mogao prijeći neki neiskusni jahač. Pa ipak, usprkos svim opasnostima i teškoćama bjeguncima je odlanulo jer ih je svaki njihov korak udaljavao od onog užasa što je čekao tamo dolje.
Međutim, uskoro se pokazalo da su još u vlasti odabranih. Upravo kad su stigli u najkrševitiji i najtmurniji dio klanca, Lucy iznenada kriknu i pokaza gore. Na jednoj stijeni s koje se pružao pogled na stazu, i koja se zloslutno i jasno ocrtavala prema nebu, stajao je usamljen stražar. On ih je opazio, te kroz grobnu tišinu u klancu odjeknu njegov vojnički poziv: — Tko ide?
— Putnici za Nevadu — reče Jefferson Hope s rukom na pušci koja je visjela kraj sedla.
Lijepo su vidjeli kako se usamljeni stražar latio puške i netremice se zagledao dolje u njih, kao da nije zadovoljan njihovim odgovorom.
— Čijom dozvolom? — zapita on.
— Svete četvorice — odgovori Ferrier. Njegova mormonska iskustva poučila su ga da je to najviša vlast na koju se može pozvati.
— Devet prema sedam — povika stražar.
— Sedam prema pet — odgovori Jefferson Hope, sjetivši se lozinke koju je čuo u vrtu.
— Prođite, bog neka je s vama — reče glas odozgo. Ispod njegova stražarskog mjesta staza se širila, te su konji mogli prijeći u kas. Kad su se osvrnuli, vidjeli su usamljena stražara oslonjena na pušku, i postade im jasno da su prošli najistureniju stražu izabranog naroda i da je pred njima put u slobodu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:49 am






POGLAVLJE XII:
Anđeli osvete


Cijelu noć krčili su sebi put kroz isprepletene klisure i krivudave i stjenovite staze. Nekoliko puta su zalutali, ali zahvaljujući Hopeovu temeljitom poznavanju planina izbili su ponovo na pravi put. U osvit pred njima puče veličanstven, premda surov krajolik. Sa svih strana ispriječili su se visoki snijegom prekriveni bregovi koji su izvirali jedan iznad drugog. S jedne i druge strane uzdizale su se okomito stjenovite padine, tako da im je ariš i borje skoro doticalo glave. Činilo se da bi ih dašak vjetra oborio na njih. Strah od takve mogućnosti nije bio baš tako neosnovan, jer je pusta dolina bila jednostavno zasuta drvećem i gromačama. Pa i sad, baš kad su prolazili, survala se gromoglasno neka velika stijena, tutnjeći potmulo, što izazva jeku po ponorima, a umorne i prestravljene konje natjera u galop.
Kako se sunce na istoku sve više dizalo, sve jasnije i jasnije postajale su snježne kape golemih planina, i kao da su se palile poput svjetiljki pred neku veliku svetkovinu dok nisu zablistale i postale sasvim crvene. Ovo veličanstveno obzorje razgalilo je srce troje izbjeglica i dalo im nove snage. Na jednom hučnom gorskom potoku koji je izvirao iz nekakve jaruge, zastadoše da napoje konje, i tu su na brzinu doručkovali. Lucy i njen otac bi se bili zadržali i duže, ali Jefferson Hope ostade neumoljiv.
— Vjerojatno da su nam dosad već ušli u trag — reče on. — Sve nam zavisi od brzine. Kada budemo u Carsonu, na sigurnom mjestu, moći ćemo se odmoriti do mile volje.
Cijelog tog dana probijali su se kroz tjesnac, a pred večer su računali da ih više od trideset milja dijeli od njihovih neprijatelja. Kad je pala noć izabrali su podnožje jedne isturene stijene, gdje su im litice pružale izvjesnu zaštitu od studena vjetra; sklupčavši se da se ugriju, prospavaše nekoliko sati. Ali još prije zore bili su na nogama i nastavili svoj put. Kako nije bilo znakova da ih progone, Jefferson Hope se ponadao da su skoro sasvim izvan dohvata strašne organizacije. Malo je znao o tome dokle dosežu ova željezna kliješta i kako će ih brzo zahvatiti i zdrobiti.
Oko podne, drugoga dana njihova bijega, počelo im je ponestajati hrane iz oskudne zalihe. Međutim, lovac se nije dao zbuniti, jer su planine bile prepune divljači. On je i prije često bivao prisiljen da se lati puške. Pronašao je jedno sklonište, skupio nešto suha granja i razgorio vatru, na kojoj su se njegovi suputnici mogli ogrijati. Nalazili su se skoro pet tisuća stopa iznad mora, i zrak je bio hladan i oštar. Hope je privezao konje i oprostio se od Lucy, prebacio pušku preko ramena i pošao u potragu za onim što donosi lovačka sreća. Kad se osvrnuo, vidio je još jednom starca i djevojku kako čuče kraj razgorjele vatre, dok su tri životinje nepomično stajale u pozadini. Zatim je zašao iza stijena.
Nekoliko milja hodao je uz klanac, niz klanac, bez ikakva uspjeha, mada je po tragovima na kori drveća i po drugim znacima zaključio da u blizini ima mnogo medvjeda. Na koncu, sav očajan, poslije dva-tri sata bezuspješna traganja, pomišljao je već i da se vrati, kad bacivši pogled nagore, ugleda prizor od koga mu srce zaigra od veselja. Na rubu jednog izbočenog grebena, tri do četiri stotine stopa nad njim, stajala je životinja pomalo nalik na ovcu, ali oboružana golemim parom rogova. Veliki rogonja, kako nazivaju ovu divlju ovcu Stjenovitih planina, vjerojatno je bio predstraža nekom stadu koje lovac nije mogao vidjeti. Srećom, životinja je išla u suprotnom pravcu i nije ga opazila. Legavši potrbuške, on osloni pušku na stijenu, pa dugo i pažljivo nanišani. Životinja odskoči u zrak, za trenutak se zatetura na rubu provalije, pa se surva u dolinu.
Kako je lovina bila odveć velika i teška, lovac samo odsiječe but i dio slabina. Prebacivši taj trofej preko ramena, požuri da nađe put kojim je došao, jer se počela spuštati tama. Tek što je krenuo bi mu jasno u što je upao. U svojoj revnosti otišao je mnogo dalje od klanca koji je poznavao, pa mu sada nije bilo lako pronaći stazu kojom je došao. Dolina gdje se nalazio račvala se i dalje granala na mnogo usjeka, toliko sličnih jedan drugome da ih je bilo nemoguće razlikovati. Čitavu milju i više hodao je jednim kanjonom, dok nije došao do gorskog potoka za koji je znao da ga nikada nije vidio. Kad se uvjerio da je krenuo krivim pravcem pokušao je drugim, ali s istim rezultatom. Noć se brzo spuštala, već je počelo da se smrkava, kad ugleda jedan njemu poznati klanac. Pa ni tu čak nije bilo lako držati se pravog traga. Mjesec se još nije bio digao, a zbog visokih litica s jedne i s druge strane, mrak je postajao još gušći. Sav povijen pod teretom, premoren od naprezanja, sve je češće posrtao. Još ga je jedino održavala misao da se svakim korakom približava Lucy i da donosi sa sobom dovoljno hrane za preostali dio putovanja.
Sad je već stigao na ulaz onog tjesnaca u kome ih je ostavio, čak i u mraku mogao je prepoznati obrise litica koje su ga okruživale. Mislio je kako ga zabrinuto iščekuju, jer ga nije bilo skoro čitavih pet sati, stoga razdragano prinese ruke ustima, pa u znak da dolazi viknu glasno »Haloooo«!, a kroz tjesnac se razli ježe dvostruki odjek. On zastade da čuje odgovor. Odgovora nije bilo; čuo je samo vlastiti glas koji se sve nejasnije i stravično odbijao o klanac i u bezbrojnim ponavljanjima vraćao. On viknu ponovo, i to još jače nego prvi put: i ponovo zauzvrat ne dobi od svojih prijatelja nikakav znak života. Sada ga obuze neka neodređena, neiskazana slutnja, pa pomamno jurnu naprijed i u svom uzbuđenju odbaci i dragocjenu hranu.
Kad je zaobišao stijenu ukaza mu se mjesto gdje je gorjela vatra. Ondje je još svijetljela užarena gomila pepela od vatre koju od njegova odlaska očigledno nitko nije razgarao. Posvuda unaokolo bila je grobna tišina. Uvjerivši se da su mu slutnje bile točne, on požuri. Pokraj ostatka ognjišta nije bilo ni žive duše: životinje, stari, Lucy, svi su iščezli. Bilo je jasno da se u njegovoj odsutnosti dogodila strašna, iznenadna nesreća, nesreća koja je zahvatila sve, a ipak nije ostavila nikakva traga.
Sav otupio od ovog udarca, Jefferson Hope osjeti da mu se vrti u glavi. Morao se osloniti na pušku da ne padne. No, kako je u biti bio čovjek od akcije, brzo se oporavi, ščepa jedan ugarak s vatre, puhnu i razgori plamen, te pomoću njega razgleda logor. Zemlja je bila izgažena konjskim kopitama, što je dokazivalo da je neka veća grupa konjanika napala bjegunce, a po pravcu tragova vidjelo se da su se vratili u Salt Lake City. Jesu li poveli sa sobom oba njegova suputnika? Jefferson Hope već je skoro povjerovao u to, kad spazi nešto što mu je sledilo krv u žilama. Malo podalje od logora nalazio se humak crvenkaste zemlje koji ranije sasvim sigurno nije bio na tom mjestu. Mogao je to biti samo svježe iskopan grob. Mladi lovac se približi i spazi da je u njega zaboden štap s račvom pri vrhu u kojoj je bio pričvršćen komad papira. Natpis je bio kratak i jasan:
John Ferrier
negdašnji stanovnik Salt Lake Cityja Preminuo 4. augusta 1860.
Snažnog starca kojeg je ostavio prije pet-šest sati više nije bilo. To mu je bio epitaf. Jefferson Hope je gledao izbezumljeno oko sebe ne bi li vidio još koji grob, ali je bilo jasno da drugoga nema. Lucy su odvukli njeni strašni gonioci da je zadesi sudbina koju su joj već prije namijenili i da uresi harem sina jednog od mormonskih otaca. Kad mladić razabra kakva je sudbina očekuje i koliko je nemoćan da to spriječi, on gorko zažali što ne leži zajedno sa starim farmerom u njegovu, posljednjem tihom odmaralištu.
Međutim, njegov poduzetni duh odbaci te jalove osjećaje koji uvijek izviru iz očaja. Ta, ako mu ništa drugo ne preostaje, on još može posvetiti sav svoj život osveti. Osim neiscrpna strpljenja i ustrajnosti Jefferson Hope je posjedovao svu žar suzdržane osvetoljubivosti, što je preuzeo od Indijanaca među kojima je živio. I tako, stojeći pokraj napuštene vatre, osjeti da njegovu bol još jedino može ublažiti stvarna i potpuna osveta koju će izvršiti nad dušmanima vlastitom rukom.
Odlučio je da njegova čvrsta volja i nesalomljiva energija posluže samo tome cilju. Namrgođen, blijed u licu, krenuo je istim putem kojim je došao sve do mjesta gdje je ispustio ono što je ulovio, pa je zatim, podstaknuvši vatru koja je tinjala, skuhao sebi hranu za tri dana. Od toga napravi zavežljaj i onako premoren uputi se natrag kroz planine idući tragom koji su ostavili Anđeli osvetnici.
Pet dana se probijao iscrpen i ranjav kroz iste one klance koje je prije prešao na konju. Noću bi se sklanjao negdje dolje među stijene, i ondje nekoliko sati otpočinuo, ali bi uvijek već prije zore uveliko poodmakao na svom putu. Šestog je dana stigao do Orlovskog kanjona, odakle su počeli svoj zlosretni bijeg. Odande je mogao promatrati kuće mormona. Sav iscrpljen, nasloni se na pušku, pa žilavom rukom zaprijeti ovom gradu, koji se, u tišini, nadaleko rasprostirao pod njim. Promatrajući, opazi da se po nekim glavnim ulicama vijore zastave i drugi znaci nekakva slavlja. Baš kad je razmišljao šta to znači, začu topot konjskih kopita. Hope ugleda nekog čovjeka koji mu je jahao u susret. Kad se približio prepozna mormona koji se zvao Cooper i kojem je nekoliko puta učinio neke usluge. Stoga mu priđe s namjerom da dozna šta se dogodilo s Lucy Ferrier.
— Ja sam Jefferson Hope — reče. — Sjećaš li me se?
Mormon ga pogleda s neprikrivenim čuđenjem. U toj odrpanoj skitnici, sablasnoblijeda lica i plamtećih, kivnih očiju teško je bilo prepoznati negdašnja gizdava lovca. Međutim, kad se na koncu ipak uvjerio da je to Hope, njegovo iznenađenje se pretvori u očaj.
— Ti si zaista lud kad dolaziš ovamo — izbrecnu se on. — I mene može stajati života ako me vide da govorim s tobom. Protiv tebe je izdana tjeralica Svete Četvorice, jer si pomagao Ferrierovima da pobjegnu.
— Ne plašim se ja ni njih ni njihove tjeralice — reče Hope ozbiljno. — Ti moraš nešto znati o toj stvari Coopera. Preklinjem te svim što ti je drago da mi odgovoriš na nekoliko pitanja. Uvijek smo bili prijatelji. Odgovori mi. Coopera, tako ti boga.
— A šta želiš znati? — zapita mormon osjećajući se nelagodno. — Hajde, brzo. I same ove stijene imaju uši.
— Šta se dogodilo s Lucy Ferrier?
— Jučer su je udali za mladog Drebbera. Hej! Hej! Drži se čovječe, drži se, u tebi nema ni kapi krvi.
— Ne osvrći se na mene — jedva izusti Hope. U licu mu zaista ne bijaše ni kapi krvi, te klonu na kamen o koji se bio oslonio. — Udali su je, veliš?
— Udali su je jučer. Zbog toga se i vijore one zastave u gradu. Mladi Drebber i mladi Stangerson su se posvadili zbog djevojke. Obojica su se nalazili u potjeri što je gonila bjegunce. Stangerson je čak ubio njena oca, pa se činilo kao da ima nekakvu prednost; no, budući da se o svemu raspravljalo u Savjetu, Drebberova stranka je pobijedila, pa je tako Prorok predao djevojku njemu. Međutim, s njom nitko neće provesti dugo, jer su joj dani izbrojani. Jučer sam to vidio na njenu licu. Više nalikuje na sablast nego na ženu. No, jesi li došao k sebi?
— Jesam, — reče Jefferson Hope i podiže se s mjesta gdje je sjedio. Lice mu je bilo kao isklesano od mramora, toliko mu je izraz bio tvrd i nepomičan. Oči su mu sjale zlokobnom svjetlošću.
— Kamo ideš?
— Nije važno! — odgovori on, pa prebaci pušku preko ramena i pođe niz klanac, a zatim dalje u srce planine, u carstvo divljih zvijeri. Među njima sada nije bilo ni jedne jedine tako divlje i tako opasne kao što je bio on.
Mormonovo proricanje vrlo se brzo ispunilo. Da li zbog strašne smrti oca, ili zbog posljedica odurna braka u koji su je natjerali, tek jadna Lucy nikada se više nije oporavila, već je kopnjela i za mjesec dana izdahnula. Njen muž — razvratnik, koji se oženio uglavnom zbog posjeda Johna Ferriera, nije pokazivao veliku tugu što ju je izgubio, ali su je zato ožalile njegove druge žene i po mormonskom običaju bdjele kraj nje cijelu noć. U ranim jutarnjim satima, dok su još sjedile oko odra, vrata se odjednom naglo otvoriše i u sobu upade neki čovjek, sav odrpan i podivljao od potucanja po kiši i suncu. Ne osvrnuvši se ni jednim pogledom, ni jednom riječi na usplahirene žene, krene do bijele, onijemjele prilike u kojoj je negdje kucalo srca Lucy Ferrier. Kad se popeo na odar nagnu se nad nju i pun duboka poštovanja, spusti svoje usne na njezino ledeno čelo. Potom joj uhvati ruku, podiže je i skide s nje vjenčani prsten. — S ovim je neće pokopati! — riknu sav razjaren i prije no što su se žene snašle da zovnu na uzbunu, sjuri se strmoglavo niz stepenice i nestade. Ovaj uzgredni događaj bio je tako neobičan, tako munjevit, da se ni same narikače nisu mogle otrijezniti. Nisu ni same bile načisto da li je to bio san ili java. Događaj je potvrđivala jedino činjenica da je nestao zlatan kolutić kojim su Lucy obilježili kao nevjestu.
Jefferson Hope koji se zadržao nekoliko mjeseci u planinama, provodio je čudan, poludivlji život i gajio u svom srcu neugaslu žudnju za osvetom.
Po gradu su kružile priče o nekoj neobičnoj prilici koju su viđali da se šulja po predgrađima i da se privida po usamljenim planinskim klancima. Jednom je Stangersonu kroz prozor prosvirao metak koji se zabio u zid, svega stopu od njega. Drugom prilikom, kad je Drebber prolazio ispod neke stijene, sruči se na njega velika gromada; umakao je strašnoj smrti bacivši se potrbuške. Obojici mladih mormona nije trebalo dugo da otkriju pravi razlog svih ovih nasrtaja. Poveli su nekoliko puta u planine cijele ekspedicije, u nadi da će uhvatiti ili ubiti dušmanina, ali uvijek bez uspjeha. Zaveli su posebne mjere: nikad nisu sami izlazili, a svoje su kuće čuvali. Poslije izvjesnog vremena mogli su ublažiti te mjere, jer se o njihovu protivniku ništa nije čulo. Ponadali su se da je njegova želja za osvetom s vremenom ipak iščezla.
No, nije bilo tako. Ako je vrijeme nešto i učinilo, ono je samo želju za osvetom još više pojačalo. Lovac je bio čvrste i nepopustljive prirode. Želja za osvetom toliko je ovladala njime da nije ostavila mjesta za bilo koji drugi osjećaj. Unatoč tome, on je bio nadasve realan čovjek. Poslije izvjesnog vremena zaključio je da unatoč željeznom zdravlju neće moći izdržati stalan napor kojem se izlaže. Neprekidno izlaganje opasnosti i nedostatak zdrave prehrane iscrpili su ga. Ako u planinama krepa kao pas, tko će izvršiti osvetu? A takva smrt snašla bi ga sigurno ako ovako nastavi. Osjetio je da to zapravo igra na kartu svojih neprijatelja. I tako se, iako nerado, vrati u stare rudnike u Nevadu da se oporavi i prikupi dovoljno novaca, što bi mu omogućilo da ostvari i svoj cilj.
On je namjeravao ondje provesti najviše godinu dana, ali ga je splet nepredviđenih okolnosti primorao da ostane u rudnicima skoro pet godina. Pa ipak, i nakon toliko godina, sjećanje na njegove nedaće i žudnja za osvetom ostali su isto onoliko snažni koliko i one nezaboravne noći kad je stajao pokraj groba Johna Ferriera. Vratio se maskiran i pod lažnim imenom u Salt Lake City, ne brinući se uopće o tome šta će biti s njegovim životom, želeći samo da postigne ono što je držao pravednim. Tamo sazna loše vijesti. Nekoliko mjeseci ranije izbila je među mormonima hereza. Neki mladi članovi Crkve pobunili su se protiv vlasti otaca, izdvojili se, napustili Utah i postali nevjernici. Među njima nalazili su se Drebber i Stangerson. Ali, nitko nije znao kamo su otišli. Čule su se glasine da je Drebber uspio pretvoriti dio svog imetka u novac i da je otišao kao bogat čovjek, dok je njegov prijatelj Stangerson u uspoređenju s njim bio siromašniji. Međutim, nije bilo nikakva traga o njihovu prebivalištu.
Skoro bi svatko suočen s jednom takvom teškoćom napustio svaku pomisao na osvetu ma koliko bio osvetoljubiv, ali se Jefferson Hope nije pokolebao ni jednog trenutka. S onim oskudnim sredstvima kojima je raspolagao, a koje je dopunjavao zaradama od povremenih poslova, putovao je Sjedinjenim Državama od grada do grada, tražeći svugdje svoje dušmane. Godina se nizala za godinom i već su mu počele da sijede vlasi, a on je i dalje neprestano lutao kao krvožedan pas u ljudskom obliku i cijelim se svojim bićem potpuno usmjerio prema jedinom cilju. Na koncu njegova ustrajnost bude nagrađena. Radilo se samo o jednom letimičnom pogledu u jedno lice na prozoru, ali je taj jedini pogled bio dovoljan Hopeu da ustanovi da se ljudi koje progoni nalaze u Clevelandu u državi Ohio. Vratio se u svoj bijedni stan s potpuno smišljenim planom osvete. Međutim, slučaj je htio da je Drebber, gledajući s prozora na ulicu, prepoznao skitnicu i pročitao mu u očima ubilačke namjere. Odmah se uputio u sud u pratnji Stangersona koji je postao njegov tajnik, te je ondje izložio da su im životi u opasnosti zbog ljubomore i mržnje jednog negdašnjeg suparnika. Jefferson Hope je još iste večeri stavljen u pritvor i zadržan nekoliko tjedana, jer nije mogao položiti kauciju. Kad je izišao na slobodu, mogao je samo utvrditi da je Drebberova kuća napuštena i da su on i njegov tajnik otišli u Evropu.
Osvetnik je ponovo bio prevaren i opet ga je nagomilana mržnja navela da nastavi gonjenje. Bio mu je potreban novac, pa se morao izvjesno vrijeme zaposliti i štedjeti svaki dolar za svoje putovanje. Kada je uštedio dovoljno da se održi na životu, pošao je u Evropu tragajući za svojim neprijateljima od grada do grada, radeći i najgrublje poslove, ali se ni jedan put nije dokopao bjegunaca. On bi stigao u Petrograd, a oni su već otišli u Pariz, a kada je došao za njima doznao je da su upravo otputovali u Kopenhagen. U Danskoj prijestolnici opet je zakasnio za nekoliko dana, jer su oni otputovali u London, gdje mu je konačno pošlo za rukom da ih obori na zemlju. O onome što se ondje zbilo, najbolje je da navedemo iskaz ostarjela lovca, onako kako ga je vjerno zabilježio doktor Watson u svoj dnevnik, kojem već toliko dugujemo.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:49 am




POGLAVLJE XIII:
Produžetak uspomena dra med. Johna Watsona


U bijesnom otporu našeg pritvorenika očigledno nije bilo zle namjere, jer kad se našao u bespomoćnom položaju učtivo se nasmiješi, te izrazi nadu da u gužvi nije nikoga ozlijedio: — Ako me želite odvesti u policijsku stanicu, — primijeti on Sherlocku Holmesu — moja kola čekaju pred vratima. Ako mi odvežete noge, sići ću sam, ne krećem se tako lako kao nekad.
Gregson i Lestrade izmijeniše poglede kao da im se činilo da je to dosta smion prijedlog, ali Holmes mu odmah povjerava na riječ, i odveza ručnik koji smo mu bili vezali noge oko gležnjeva. On se podiže i opruzi noge kao da je htio provjeriti da li su mu doista slobodne. Sjećam se da sam u sebi pomislio da sam rijetko vidio snažnije građenog čovjeka. Njegovo tamno, suncem opaljeno lice, imalo je izraz odlučnosti i energije, što je djelovalo isto tako uvjerljivo kao i njegova fizička snaga.
— Ako je slobodno mjesto šefa policije, smatram da ste vi čovjek za to, — reče on, gledajući s neprikrivenim divljenjem prema mojem sustanaru. — Najbolji dokaz za to je način na koji ste mi ušli u trag.
— Pođite sa mnom — reče Holmes dvojici detektiva.
— Ja ću voziti kola — reče Lestrade.
— Dobro, a Gregson može ući sa mnom u kola. Vi ste, doktore, u ovom slučaju imali posla, pa se sad držite nas — obratio mi se Holmes.
Rado sam pristao. Naš zatvorenik nije pokušao bježati, već je mirno ušao u svoj fijaker a mi za njim. Lestrade se pope na sjedalo, osinu konja i za čas nas dovede do odredišta. Ušli smo u neku malu sobu gdje policijski narednik pribilježi ime našeg zatvorenika, te imena ljudi za čije se ubojstvo tereti. Ovaj službenik, neki bezosjećajni bljedoliki čovjek, obavio je svoju dužnost mehanički. — Zatvorenik će u toku ovog tjedna biti izveden pred istražnog suca — reče on. — Želite li nešto reći, gospodine Hope? Moram vas upozoriti da će se vaša izjava uzeti u zapisnik i moći će se upotrijebiti protiv vas.
— Imam mnogo šta da kažem — reče naš zatvorenik odmjereno. — Gospodo, želim da vam ispričam sve.
— Zar ne bi bilo bolje da to ostavite za sud — zapita narednik.
— Ja uopće neću biti suđen — odgovori on. — Nemojte se trzati. Ne mislim na samoubojstvo — zatim okrene prema meni tamne, užarene oči pa upita: — Jeste li vi liječnik?
— Jesam — odgovorili.
— Onda stavite ovamo svoju ruku — reče on s osmijehom, primakavši okovane šake prema grudima.
Učinio sam kao što je rekao, te sam odmah osjetio neobično lupanje i uznemirenost srca. Zidovi prsnog koša podrhtavali su i tresli se kao nekakva trošna zgrada u kojoj radi snažan stroj. Pri tišini koja je vladala u sobi lijepo sam mogao čuti prigušeni šum i struganje koje je dolazilo iz istog izvora.
— Pa vi imate proširene aorte — uzviknuh.
— To se tako zove — reče on mirno. — Prošlog tjedna bio sam kod liječnika. Rekao mi je da će pući kroz nekoliko dana. Pogoršavalo se godinama. To je posljedica pretjerana naprezanja i slabe prehrane u planinama oko Salt Lake Cityja. Sada sam završio svoj posao, pa mi je svejedno što ću uskoro na drugi svijet. Ipak bih volio da ostavim o ovom slučaju neki pismeni trag. Neću da ostanem u sjećanju kao običan zločinac.
Narednik i oba detektiva stadoše na brzu ruku raspravljati treba li dopustiti Hopeu da ispriča svoj slučaj.
— Smatrate li, doktore, da postoji neposredna opasnost? — zapita narednik.
— Bez sumnje — odgovorih.
— Tada je jasno da je u interesu pravde da načinimo zapisnik — reče narednik. — Od vas zavisi, gospodine, hoćete li dati svoj iskaz ovdje, a ja vas ponovo upozoravam da će ovaj biti zabilježen.
— S vašom dozvolom ću sjesti — reče zatvorenik, pa sjede. — Zbog ove svoje bolesti lako se zamaram. Razumije se da mi od maloprijašnje tučnjave nije ništa bolje. Jednom sam nogom u grobu i vjerujte mi da neću lagati. Svaka riječ koju izgovorim gola je istina i potpuno mi je svejedno kako ćete je upotrijebiti.
S ovim riječima zavali se Jefferson Hope u naslonjač, pa poče svoj iskaz vrlo vrijedan pažnje. Govorio je mirno i pribrano kao da su događaji koje je iznosio bili posve svakodnevni. Da je navedeni iskaz točan, jamčim, jer sam imao uvida u Lestradeovu bilježnicu u kojoj je zatvorenikova izjava bila zapisana od riječi do riječi.
— Za vas nije toliko važno zašto sam mrzio te ljude. — reče on. — Dovoljno je što su bili krivi za smrt dvoje ljudskih bića — oca i kćeri — i time su se ogriješili o sebe same i svoje živote izložili osveti. U vremenu koje je proteklo od njihova zločina, nije mi bilo moguće osigurati dokaze da bi odgovarali pred nekim sudom. Međutim, duboko sam bio svjestan njihove krivnje i zato sam odlučio da ću biti i sudac i izvršitelj. Vi biste učinili isto tako, da ste bili na mojem mjestu i ako imate u sebi imalo muškosti.
Ona djevojka o kojoj sam govorio trebala se prije 20 godina udati za mene. Međutim, bila je prisiljena da pođe za tog istog Drebbera, uslijed čega je i presvisla. S njena prsta skinuo sam vjenčani prsten i zarekao se da će Drebberove oči na samrtnom času biti uprte na taj isti prsten i da će mu posljednja misao biti o zločinu zbog kojeg je kažnjen. Prsten sam nosio posvuda sa sobom i išao za Drebberom i njegovim suučesnikom preko dva kontinenta, sve dok ih nisam uhvatio. Mislili su da će me iscrpsti, ali im to nije pošlo za rukom. Ako sutra umrem, što je vrlo lako moguće, umirem znajući da sam obavio svoj posao, i to dobro. Obojica su stradala od moje ruke. Nemam više čemu da se nadam, niti da žalim.
Oni su bili bogati, a ja siromah, tako da mi nije bilo nimalo lako da ih slijedim. Kad sam došao u London, džep mi je bio skoro prazan, pa sam se morao latiti posla da bih mogao opstati. Navikao na vožnju i jahanje, tražio sam posao kod nekog vlasnika fijakera, te sam ubrzo našao zaposlenje. Svake nedjelje sam vlasniku morao odnositi određenu svotu novca, a ostatak sam mogao zadržati. Rijetko kad je mnogo preostajalo, ali mi je nekako polazilo za rukom da povezem kraj s krajem. Najteže mi je bilo upoznati grad, jer priznajem da od svih gradskih labirinata koji su sagrađeni, ovaj najviše zbunjuje čovjeka. No imao sam plan grada, a kada sam jednom uočio važnije stanice i glavni je trgove, sasvim sam se dobro snalazio.
Trebalo mi je izvjesno vrijeme dok nisam pronašao gdje žive moja dva gospodina. Raspitivao sam se na sve strane dok im na kraju nisam ušao u trag. Nalazili su se u jednom pansionu u Cambervvellu, tamo s druge strane rijeke. Kad sam ih pronašao, znao sam da su mi predani na milost i nemilost. Pustio sam da mi naraste brada, pa se nisam bojao da će me prepoznati. Odlučio sam da ih pratim u stopu kao pas sve dok mi se ne ukaže zgodna prilika. Zarekao sam se da mi neće ponovo umaći.
Pa ipak, usprkos svim mojim naporima, zamalo da mi nisu i ovaj put umakli. Ma gdje da su se kretali po Londonu, uvijek sam im bio za petama. Ponekad sam ih pratio u svojoj kočiji, katkad pješice, ali je prvi način svakako bio bolji, jer mi tako nisu mogli umaći. Kako sam jedino kasno u noći i rano u zoru mogao nešto zaraditi, počeo sam zaostajati u plaćanju svome poslodavcu. No, na to se nisam mnogo obazirao, sve dok je bilo nade da ću ščepati tu dvojicu.
Bili su vrlo lukavi. Mora da su opazili da ih netko prati, jer nikada nisu izlazili sami i nikada po mraku. Cijela dva tjedna vozio sam svakog dana za njima i uvijek su bili zajedno. Drebber je bio skoro više pijan nego trijezan, ali Stangerson je uvijek bio oprezan. Motrio sam ih od jutra do mraka, no nije mi se ukazivala prava prilika. Pa ipak, nisam gubio hrabrost jer mi je nešto govorilo da je kucnuo čas. Jedino sam se bojao da mi ovo nešto u prsima ne prsne prerano, i da zbog toga propadne cijeli posao.
Konačno jedne večeri dok sam vozio gore-dole po Torquay Terrace, tako se zove ulica u kojoj su se bili smjestili, spazih da su se kod njihovih vrata zaustavila neka kola. Uskoro bude iznijet i nekakav prtljag, a poslije izvjesnog vremena iziđoše Drebber i Stangerson pa krenuše kolima. Ne gubeći ih nikako iz vida, potjeram konja. Uplašio sam se da mijenjaju stan. Kad su došli na stanicu Euston obojica iziđoše iz kola a ja prepustim nekom dječaku da mi čuva konja i odem za njima na peron. Čuo sam kako se raspituju za liverpulski vlak. Željezničar im je odgovorio da je jedan upravo otišao i da će drugi krenuti tek za nekoliko sati. Stangersonu kao da nije bilo pravo, ali je Drebber izgledao prije zadovoljan nego nezadovoljan. U gužvi pođe mi za rukom da im se toliko približim da sam mogao čuti svaku riječ. Drebber je govorio kako još ima da obavi neki svoj mali posao i da će se, ako ga Stangerson pričeka, brzo vratiti. Njegov suputnik poče se s njim prepirati, pri čemu ga podsjeti kako su odlučili da se ne razdvajaju. Drebber je odgovorio da je stvar delikatne prirode i da mora poći sam. Nisam mogao čuti šta je na to odgovorio Stangerson, ali Drebber poče psovati i dobaci Stangersonu da je on samo njegov plaćeni sluga, a utvara sebi da mu smije zapovijedati. Na to tajnik prekine svađu pa se nagodi s njim da ga potraži u svratištu »Holiday«, ako se ne vrati do posljednjeg vlaka za Liverpool. Drebber odgovori da se vraća prije 11 sati na peron, i napusti kolodvor.
Trenutak koji sam toliko iščekivao konačno je došao. Svoje neprijatelje držao sam u ruci: dok su bili zajedno mogli su štititi jedan drugoga, ali svaki za sebe bili su mi prepušteni na milost i nemilost. No ipak, nisam se žurio. Imao sam već dobro smišljen plan. U osveti nema zadovoljštine ako krivac ne shvati tko mu zadaje udarac i zašto ga je snašla osveta. Imao sam već skovan plan što će mi omogućiti da čovjeku, koji mi je nanio nepravdu, stavim do znanja kako ga je njegov stari grijeh stajao glave.
Dogodilo se da je baš nekoliko dana prije, neki gospodin, koji je inače nadzirao kuće u Brixton Roadu, ispustio u mojim kolima ključ jedne takve kuće. On ga je još iste večeri tražio i ja sam mu ga dao, ali sam u međuvremenu bio uzeo otisak i dao načiniti duplikat. Tako sam konačno imao jedno mjesto u ovom velikom gradu gdje sam mogao računati da me nitko neće ometati. Sad mi je bio najteži problem kako namamiti Drebbera u tu kuću.
Krenuo je niz ulicu i svrnuo u dva ili tri bifea gdje toče piće, ostavši u posljednjem skoro pola sata. Kad je izišao, noge su mu se zaplitale; očigledno je bio nakresan. Baš preda mnom nalazile su se neke dvokolice te ih on pozva. Pratio sam ih iz tolike blizine da je cijelim putem njuška mog konja bila na jardu rastojanja od njegova. Tandrkali smo preko mosta Waterloo, pa zatim miljama kroz ulice, dok se na moje iznenađenje ne nađosmo ponovo na Torquay Terraci, gdje je stanovao. Nisam mogao pretpostaviti zašto se naumio vratiti, ali sam produžio da ga pratim i na stotinjak jardi od te kuće, zaustavio svoj fijaker. On uđe, a njegova dvokolica se udalji. Dajte mi, molim vas, čašu vode. Usta su mi se osušila od govora.
Dadoh mu čašu vode i on je ispi.
— Sad je bolje — reče on. — Čekao sam nešto više od četvrt sata kad se u kući začuše povici kao da su se ondje potukli. Slijedećeg trenutka otvoriše se širom vrata i ondje se pojaviše dva čovjeka od kojih je jedan bio Drebber, a drugi neki mladi momak kojeg nisam nikad prije vidio. Ovaj je držao Drebbera za ovratnik, a kada su došli do mjesta gdje su se spuštale stepenice, ritnu ga i žestokim udarcem nogom izbaci nasred ulice. »Ti pseto jedno«, stade vikati, prijeteći mu svojim štapom. »Naučit ću ja tebe kako se vrijeđa poštena djevojka«. Toliko se bio uzrujao da bi, čini mi se, onom svojom batinom propisno isprašio Drebbera da to pseto nije posrčući potrčalo niz ulicu koliko su ga noge nosile. Dotrčao je do ugla i spazivši moja kola, pozvao me i skočio u njih. »Vozite me u svratiste »Holiday«.
Kad mi se stvarno našao u kolima, srce mi se toliko razigralo od radosti, da se uplaših da mi proširena aorta ne otkaže u posljednjem trenutku. Vozio sam polako razmišljajući šta bi bilo najbolje učiniti. Mogao sam ga odvesti izvan grada i ondje, na usamljenom mjestu, obaviti naš posljednji razgovor. Bio sam već skoro na to i odlučio, kad on sam riješi problem. Ponovo se bio pomamio za pićem, te mi naredi da se zaustavim pred jednom krčmom. On uđe, rekavši mi da ga pričekam. Ostao je do zatvaranja lokala, i kada je izišao bio je tako naljoskan da sam znao da je sad potpuno u mojim rukama.
Nemojte misliti da sam ga htio samo jednostavno ubiti. Da sam tako postupio, ispunila bi se samo stroga pravda; ali, s tim se nisam mogao pomiriti. Bio sam već odavno odlučio da i on mora sudjelovati u toj igri za vlastiti život, a ne samo ja. Među raznim poslovima koje sam obavljao u toku svog lutalačkog života u Americi bio sam u York Collegeu kućepazitelj i čistač laboratorija. Jednog dana je profesor govorio o otrovima i pokazivao studentima nekakve alkaloide, kako ih je nazvao, koje je izdvojio iz nekog južnoameričkog otrova. Otrov je bio toliko jak da je i najmanje zrno izazvalo trenutnu smrt. Zapamtio sam bocu u kojoj je držao tu mješavinu, pa kad su svi otišli, uzeo sam malo otrova. Radio sam i kao pomoćnik u apoteci tako da mi nije bilo teško od tog alkaloida načiniti malene rastvorljive pilule. Svaku pilulu sam stavio u jednu kutiju u kojoj se nalazila slična pilula ali neotrovna. Odlučio sam tada da će, kada dođe mojih pet minuta, svaki od ta dva gospodina morati izvući po jednu pilulu iz tih kutija, a ja ću pojesti onu koja preostane. A ta bi mogla biti i ona smrtonosna. Od toga dana nosio sam kutijice s pilulama uvijek sa sobom. A sada je bilo došlo vrijeme da ih konačno upotrijebim.
Bližio se jedan sat. Bila je mrkla i pusta noć, puhao je jak vjetar, a ja sam od neizmjerne sreće u sebi blistao — toliko blistao da bih bio mogao vikati od razdraganosti. Ako je itko od vas, gospodo, čeznuo i žudio za nečim punih 20 godina pa mu se odjedanput to našlo nadohvat, razumjet će kako sam se osjećao. Zapalio sam cigaru i puštao kolutove dima da se primirim. Ruke su mi podrhtavale a u sljepoočicama udaralo bilo. Dok sam vozio, vidio sam kako me iz mraka gledaju i smiješe mi se John Ferrier i moja draga Lucy. Jasno sam ih vidio, tako jasno kao što sada vas gledam u ovoj sobi. Cijelim putem su išli preda mnom, otac s jedne, a kći s druge strane konja, dok na koncu nisam zaustavio kola pred kućom u Brixton Roadu.
Ni žive duše, ni šuma, samo se čulo kako pljušti kiša. Kad sam pogledao kroz prozor u kola, vidj eh kako Drebber onako pijan spava, potpuno sklupčan. Stadoh ga potezati za ruku: »Vrijeme je da iziđete« rekoh mu. »U redu, koči jašu« odgovori on. .
Mislio je, pretpostavljam, da smo došli do svratišta koje je spomenuo, jer je izišao bez pogovora i pošao za mnom u vrt. Morao sam ga pridržavati jer mu je glava još bila teška. Kad smo došli do vrata, otvorio sam ih i uveo ga u prednju sobu. Dajem vam riječ da su otac i kći cijelim putem išli ispred nas.
»Mračno je kao u paklu«, reče on, tapkajući naokolo.
»Odmah ćemo imati svjetlo« rekoh paleći šibicu i prinesoh je voštanoj svijeći koju sam donio sa sobom. »A sada, Enoche Drebberu« nastavili, okrećući se i držeći svjetlo prema svom licu »tko sam ja?«
On se za trenutak upilji u mene mutnim pijanim očima, a onda spazih kako se u njima pojavljuje strava od koje mu se izobliči lice. Po tome razabrah da me je prepoznao. Zatim problijedi kao krpa i zatetura. Vidjelo se kako mu po čelu izbijaju kapljice znoja; čulo se cvokotanje zuba, a ja se oslonih leđima na vrata i prasnuh u glasan i dugi smijeh. Oduvijek sam znao da će osveta biti slatka, ali se nikada nisam nadao takvom duševnom zadovoljstvu, kakvo me je tada obuzelo.
»Pseto jedno!« rekoh. »Gonio sam te iz Salt Lake Cityja do Petrograda, i uvijek si mi izmicao. Sad je i tvojim lutanjima došao kraj, jer ili ti ili ja nikad više nećemo vidjeti sunca«. Dok sam govorio, on ustuknu, a na licu mu spazih kako misli da sam pomahnitao. Moram priznati da sam tog trenutka i bio pomahnitao. Žile u slepoočicama tukle su mi kao kovački maljevi. Sigurno bi me pogodila kap da mi nije navrla krv iz nosa pa mi tako postade lakše.
»A šta sada misliš o Lucy Ferrier?« povikah, zaključavajući vrata i mašući mu ključem ispred lica. »Kazna je došla kasno, ali te je ipak dostigla«. Dok sam govorio vidio sam kako mu kukavički podrhtavaju usne, htio je da moli za svoj život, ali je vrlo dobro znao da mu to neće koristiti.
»Zar hoćeš da me ubiješ?« promuca.
»Tu nema ubojstva« odgovorih. »Tko govori o ubojstvu kad se radi o bijesnu psu? Kakve milosti si ti imao prema mojoj jadnoj, dragoj Lucy, kada si je odvukao od ubijena oca i odnio u svoj prokleti, sramotni harem?«
»Nisam ja ubio njena oca« povika on.
»Ali, ti si joj slomio srce«, ciknuh, bacajući kutijicu pred njega. »A sada neka Svevišnji presudi među nama. Biraj i pojedi! U jednoj je smrt, a u drugoj život. Ja uzimam ono što ti ostaviš. Hajde da vidim ima li pravde na ovom svijetu ili nad nama vlada obična slučajnost«.
On prestravljeno ustuknu, pa stade pomamno zapomagati i moliti za milost, no ja izvukoh nož i prislonih mu ga uz grlo, gdje sam ga držao sve dok me nije poslušao. Tad ja progutah drugu pilulu, pa smo šuteći više od minute stajali licem u lice, očekujući da vidimo kome je suđeno da živi, a kome da umre. Hoću li ikad zaboraviti pogled koji mu se pojavio na licu kad je nakon prvih bolova shvatio da mu se otrov razlijeva po tijelu? Nasmijah se tada pa mu dignem pred oči Lucyn vjenčani prsten. Trajalo je samo trenutak, jer je otrov djelovao brzo. Od bola se sav izobliči, ispruži ruke preda se, zatetura i s promuklim se krikom stropošta na pod. Prevrnem ga nogom i stavim mu ruku na srce. Nije više kucalo. Bio je mrtav!
Iz nosa mi je curila krv, ali se na to nisam obazirao. Ne znam otkud mi je palo na pamet da s tom krvlju nešto napišem na zidu. Možda je to bila i neka nestašna namjera da navedem policiju na krivi trag, jer sam bio i razdragan i veseo. Sjetio sam se kako je u New Yorku nađen ubijen neki Nijemac, a nad njim je bila ispisana riječ RACHE. U novinama se u to vrijeme pisalo da su to vjerojatno učinile tajne organizacije. Pomislih da će ono što je dovelo u pomutnju one u New Yorku smutiti i Londonce, pa zamočih prst u vlastitu krv i na pogodnom mjestu na zidu ispisah taj natpis štampanim slovima. Tad sam sišao da svojih kola, vidio da u blizini nema nikoga i da je noć vrlo burna. Već sam bio malo poodmakao svojim kolima kad stavih ruku u džep gdje sam obično držao Lucyn prsten i spazih da ga nema. Bio sam zaprepašten jer mi je to bila jedina uspomena. Pomislih da mi je morao ispasti kad sam se nagnuo nad Drebberovo tijelo, te se vratih kolima, i ostavivši ih u nekoj uličici, pođem hrabro gore. Svašta bih tada učinio samo da nađem prsten. Kada sam stigao, uletio sam ravno u naručje nekog policajca koji je izlazio. Pretvarajući se da sam mrtav pijan uspio sam ga se osloboditi.
Tako je dolijao Enoch Drebber. Preostalo mi je još da to isto izvedem sa Stangersonom, i tako naplatim dug za Johna Ferriera. Znao sam da stanuje u svratištu »Holiday«, te sam se motao oko njega cio dan, ali on nije izlazio. Mislim da je nešto sumnjao videći da se ne pojavljuje Drebber. Lukav je bio taj Stangerson i uvijek na oprezu, ali, ako je vjerovao da će me se osloboditi ostane li u sobi, jako se varao. Brzo sam utvrdio koji je prozor njegove spavaće sobe, pa sam slijedećeg dana rano ujutro iskoristio neke ljestve koje su stajale na prolazu iza hotela; i tako se u zoru uputih u njegovu sobu. Probudio sam ga i rekao mu da je kucnuo čas kada treba da odgovara za život koji je već tako odavno bio uništio. Opisao sam mu Drebberovu smrt, pa ponudih i njemu da bira pilule. Umjesto da se uhvati za tu posljednju slamku koja mu se nudila, on skoči iz kreveta pa me ščepa za gušu. Braneći se, probo sam ga nožem posred srca.
Imam još malo šta da dodam jer sam skoro na izmaku snaga. Nastavio sam još dan-dva kočijašiti u namjeri da sačuvam svoje mjesto i uštedim dovoljno novaca za povratak u Ameriku. Upravo sam stajao u dvorištu kad me neki mladi odrpanko zapita postoji li tu kakav kočijaš po imenu Jefferson Hope. Reče: kako neki gospodin, koji stanuje u Baker Streetu 221 b, traži njegova kola. Otišao sam tamo ne sumnjajući ništa. Međutim, doživjeli da mi ovaj mladi čovjek stavi lisice na ruke, a to tako spretno kako još nikada u životu nisam vidio. Eto, to je cijela moja pripovijest, gospodo! Vi me možete smatrati ubojicom, al' ja držim da sam isto toliko u službi pravde kao i vi.
Toliko je uzbudljivo djelovala priča ovog čovjeka, a njegovo vladanje ostavilo je tako dubok dojam, da smo ostali i dalje sjedeći zamišljeno u dubokoj šutnji. Čak su i profesionalni detektivi, ma koliko da su se navikli na svakojake zločine, bili vrlo zainteresirani Hopeovom pričom. Kada je završio, sjedili smo nekoliko minuta u tišini. Čula se samo škripa Lestradove olovke, jer je još dodavao završne retke svom stenografiranom izvještaju.
— Postoji samo jedna točka o kojoj bih volio da me malo potanje obavijestite — reče na kraju Sherlock Holmes. — Tko je bio onaj vaš suučesnik koji je došao po prsten na moj oglas?
Zatvorenik namignu veselo mom prijatelju: — Vlastite tajne mogu da ispričam, — reče on — ali ne uvlačim druge u svoju nevolju. Opazio sam vaš oglas i pomislio da je posrijedi ili klopka ili prsten koji mi je nestao. Jedan moj prijatelj je dobrovoljno otišao k vama. Priznat ćete da je to sasvim vješto izveo.
— Bez sumnje — reče Holmes usrdno.
— Sada gospodo — primijeti ozbiljno narednik — mora se udovoljiti zakonskoj formalnosti. Pritvorenik će u četvrtak biti predveden pred istražnog suca, pa će biti potrebna i vaša prisutnost. Dotada ja odgovaram za njega. — Pri tom pozvoni i dva čuvara odvedoše Hopea iz sobe, a moj prijatelj i ja krenusmo iz policijske stanice, te se vratismo kolima u Baker Street.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:50 am




POGLAVLJE XIV:
Zaključak


Svi smo bili pozvani da se u četvrtak pojavimo kod istražnog suca, ali kad je došao četvrtak nismo morali svjedočiti. Slučaj je bio preuzeo najviši sudac, ali Jeffersonu Hopeu nije upućen sudski poziv. One noći poslije hapšenja prsla mu je aorta i ujutro su ga našli ispružena na podu ćelije, sa spokojnim osmijehom čovjeka koji je u svom samrtnom času bio svjestan da je korisno poživio i dobro obavio posao.
— Gregson i Lestrade će pući od bijesa što je umro — primijeti Holmes slijedeće večeri dok smo o tome čavrljali. — Šta li će sada biti s njihovom velikom reklamom?
— Ne vidim da su oni imali baš mnoge veze s ovim hvatanjem — odgovorih.
— Ono što činite za života nema važnosti — primijeti gorko moj prijatelj. — Pitanje je samo jeste li u stanju uvjeriti ljude da ste to vi učinili — nastavi on vedrije. — Ali, ne smeta ništa — nastavi poslije kraće stanke. — Ja ne bih nizašto propustio tu stvar. Ne sjećam se da je ovom slučaju bilo ravna. Bilo je u njemu, ma koliko da je jednostavan, i nekoliko vrlo poučnih momenata.
— To jednostavno!—uskliknuh ja.
— Pa, naravno, teško bismo ga drugačije označili — reče Sherlock Holmes, smiješeći se mom iznenađenju. — A dokaz da je jednostavan jest da sam se za tri dana dokopao ubojice, bez ičije pomoći, na osnovi svega nekoliko vrlo jednostavnih zaključaka.
— To je istina — rekoh.
— Jednom sam već kazao da ono što nije obično uglavnom predstavlja putokaz a ne prepreku. U rješavanju ovakvih problema velika je stvar znati zaključivati unatrag. To je jedno vrlo korisno dostignuće, nije nimalo teško, no ljudi se njime mnogo ne koriste. U svakodnevnim životnim poslovima korisnije je misliti unaprijed, pa se tako ono drugo zapostavlja. Na pedesetoricu koji misle sintetički, dolazi samo jedan koji rasuđuje analitički.
— Priznajem — rekoh — da vas ne mogu potpuno slijediti.
— Hajd' da vam to bolje rastumačim. Većina ljudi, ako im opišete tok događaja, reći će vam kakav će biti ishod. Oni u mislima spajaju te događaje i onda zaključuju da će se nešto dogoditi. Malo ima ljudi koji su u stanju da vam, oslanjajući se na sam opis događaja i na svoju podsvijest, kažu koji su razlozi doveli do samog događaja. To je ta moć na koju mislim kada govorim o zaključivanju unatrag, ili analitičkom mišljenju.
— Razumijem. — rekoh.
— E, pa lijepo, ovo je bio slučaj kojem se znao samo kraj, a sve je ostalo trebalo da pronađete sami. Sada mi dopustite da vam pokušam prikazati različite stupnjeve svojeg rasuđivanja. Da počnem iz početka! Kao što znate, približio sam se kući pješice i bez ikakvih preduvjerenja. Naravno, počeo sam razgledati ulicu i odmah sam, kao što sam vam rekao, uočio otiske nekog fijakera koji je morao biti ondje još u toku te noći. Po uskom kolosijeku uvjerio sam se da je riječ o fijakeru, a ne o privatnim kolima. Obično londonsko tandrkalo mnogo je uže od gospodske kočije.
Time je učinjen prvi korak. Tada sam lagano krenuo niz vrtnu stazu, slučajno od gline, koja je izuzetno pogodna za ostavljanje otisaka. Vama se, bez sumnje, činilo da je riječ samo o jednoj izgaženoj brazdi u blatu, ali za moje izvježbano oko svaki taj trag na površini imao je svoje značenje. Nema grane u detektivskoj nauci koja je toliko važna, a toliko zapuštena, kao što je prepoznavanje otisaka. Srećom, ja sam u to uložio mnogo truda, a s obzirom na veliku praksu koristim se time kao da mi je u krvi. Vidio sam otiske teških cipela dvojice policajaca, ali sam također zapazio i tragove dvojice ljudi koji su prošli vrtom prije njih. Lako je bilo utvrditi da su oni bili prvi, jer su im otiske mjestimično zatrli oni koji su došli poslije. Tako se stvorila moja druga karika na osnovi koje sam zaključio da su bila dva noćna posjetioca; jedan koji se isticao visinom, izračunao sam to pomoću dužine njegova koraka, a drugi moderno odjeven prema otiscima njegovih malih i elegantnih cipela.
Kad sam ušao u kuću, ta moja pretpostavka se potvrdila. Moj čovjek s lijepim cipelama ležao je preda mnom. Znači da je visoki izvršio ubojstvo, ako je uopće posrijedi ubojstvo. Na lešu nije bilo nikakve rane, ali me je unezvjeren izraz lica uvjerio da je predvidio svoju sudbinu prije no što ga je snašla smrt. Ljudima koji umiru od srčanih bolesti ili uslijed nekog iznenadnog prirodnog razloga, crte lica ostaju smirene. Kad sam pomirisao usne mrtvom čovjeku osjetio sam kiselkasti miris, pa sam zaključio da je bio prisiljen da se sam otruje. Dalje, pretpostavio sam, iz mržnje i straha što mu se odražavalo na licu, da je bio natjeran da ga uzme. Tako sam zaključio služeći se metodom eliminiranja, jer nikakva druga pretpostavka nije odgovarala činjenicama. Nemojte misliti da me nitko dosad na tako nešto nije sjetio. Prisilno uzimanje otrova nije nikakva novost u povijesti kriminalistike. Slučaj Dolskog u Odesi i Leturiera u Montpellieru sjetit će se odmah svaki znanstvenik koji se bavi otrovima.
Sada se postavilo veliko pitanje: što je razlog? Pljačka nije bila povod ubojstva, jer uzeto nije bilo ništa. Da li politika ili neka žena? Od početka sam bio sklon ovoj drugoj pretpostavci. Političkim ubojicama je stalo da što prije obave posao i umaknu. Ovo ubojstvo izvršeno je s najvećim umišljajem i počinilac je ostavio tragove po cijeloj sobi, pokazujući da je sve vrijeme bio tu. Mora da se radilo o privatnoj, a ne o političkoj osveti. Natpis na zidu još me je više uvjerio da su moje pretpostavke točne. To je bila providna smicalica. Pronalaskom prstena dat je konačan odgovor na pitanje. Postalo je jasno da ga je ubojica upotrijebio kako bi svoju žrtvu podsjetio na neku umrlu ili odsutnu ženu. U vezi s prstenom pitao sam Gregsona da li se u svom brzojavu za Cleveland raspitao za neke pojedinosti iz prijašnjeg života gospodina Drebbera. On je odgovorio, kao što se sjećate, negativno.
Tako sam nastavio pažljivo pregledavati sobu, što je podržalo moju pretpostavku da je ubojica visok, a cigara Trichinopolv te dužine njegovih noktiju dali su mi još neke pojedinosti. Bio sam već zaključio kako nisu postojali nikakvi znaci borbe — da je krv na podu potekla ubojici iz nosa od uzbuđenja. Mogao sam zapaziti da se trag krvi poklapa s tragom njegovih stopa. Rijetko se dešava da nekom poteče krv od uzbuđenja, osim ako ima previše krvi pa sam se drznuo pomisliti da je zločinac vjerojatno neki znažan čovjek, crven u licu. Događaji su pokazali da sam rasuđivao pravilno.
Kad smo napustili kuću, nastavio sam ono što je Gregson propustio. Brzojavio sam šefu policije u Clevelandu, ograničivši se da pitam samo o ženidbi Enocha Drebbera. Odgovor koji sam primio bio je odlučujući. Iz njega sam saznao da se Drebber već obraćao molbom vlastima da ga se zaštiti od nekog starog suparnika u ljubavi koji se zove Jefferson Hope, i da je taj Hope sada u Evropi. Tada sam znao da držim ključ tog zagonetnog događaja. Preostalo je još da se dokopan ubojice.
U svojoj sam glavi već zaključio da čovjek koji je s Drebberom ušao u kuću nije mogao biti nitko drugi nego samo onaj koji je tjerao kola. Po tragovima konja na cesti zaključio sam da na konja nije nitko pazio jer se ne bi toliko premještao. Gdje je bio kočijaš ako nije bio u kući? Osim toga, nema nikakva smisla pretpostavljati da bi ma koji normalan čovjek izvršio unaprijed smišljen zločin naočigled nekog trećeg koji bi ga sigurno izdao. Najzad, ako pretpostavimo da ako netko hoće da prati u stopu nekog drugog po Londonu, što je mogao pametnije uraditi nego uzeti fijaker. Sva ta razmatranja dovela su me do nepobitnog zaključka da Jefferson Hope treba da se pronađe među fijakeristima ovog velikog grada.
Ako je takav postojao, nema razloga za pretpostavku da je prestao postojati. Naprotiv, s njegove točke gledišta svaka bi nagla promjena vjerojatno privukla pažnju na njega. Po svojoj prilici, bar još neko vrijeme nastavio bi obavljati svoj posao. Nije bilo razloga za pretpostavku da je uzeo lažno ime. Što bi mijenjao ime u zemlji u kojoj mu nitko i ne zna pravo ime? Stoga sam pokrenuo svoj detektivski odred dječurlije i uputio ih u svako fijakersko poduzeće u Londonu, dok nisu nanjušili čovjeka kojeg sam tražio. Još vam je svježe u sjećanju kako im je to dobro uspjelo i kako sam se brzo time okoristio. Ubojstvo Stangersona je događaj koji se desio sasvim neočekivano, i koje bi se teško moglo spriječiti. Preko njega sam, kao što znate, došao u posjed pilula čije sam postojanje već pretpostavljao. Vidite, cijela ova stvar lanac je logičnih nastavaka bez i jednog prekida i pukotine.
— To je sjajno! — povikah. — Vi biste trebali dobiti javno priznanje za svoje zasluge u ovoj stvari. Trebalo bi da objavite prikaz cijelog slučaja. Ako nećete vi, učinit ću ja umjesto vas.
— Učinite što vas je volja — odgovori on. — Evo — nastavi dodajući mi neke novine — pogledajte ovo.
Bio je to »Echo« od tog dana, a članak na koji je ukazao odnosio se na ovaj slučaj. On je glasio:
»Publika je ostala bez jednog senzacionalnog događaja zbog iznenadne smrti čovjeka po imenu Hope, koji je bio osumnjičen za umorstvo gospodina Enocha Drebbera i gospodina Josepha Stangersona. Pojedinosti, ovog slučaja vjerojatno se nikada neće doznati, premda smo iz pouzdanih izvora saznali da je zločin bio posljedica jedne davnašnje i romantične svađe u kojoj su ljubav i mormoni imali važnu ulogu. Čini se da su obje žrtve u svojoj mladosti pripadale mormonskoj sekti, a Hope, preminuli uhapšenik, porijeklom je također iz Salt Lake Cityja. Ako ovaj slučaj nije imao nikakvih drugih posljedica, on bar na vrlo izrazit način ispoljava efikasnost naše policije, i poslužit će kao lekcija svim strancima da će pametnije uraditi ako svoje razmirice rješavaju kod kuće nego da ih prenose na britansko tlo. Javna je tajna da zasluga za ovo vješto izvedeno hvatanje u potpunosti pripada gospodi Lestradeu i Gregsonu, dobro poznatim službenicima Scotland Yarda. Čini se da je osoba za kojom se tragalo uhvaćena u stanu nekog gospodina Sherlocka Holmesa, koji je kao amater-detektiv pokazao izvjesnog talenta, pa se može očekivati da će s vremenom a uz pomoć takvih instruktora steći donekle i njihovu vještinu. Očekuje se da će oba službenika dobiti neku pismenu pohvalu kao priznanje za svoje zasluge«.
— Zar vam nisam rekao kad smo počeli — uzviknu Sherlock Holmes, smijući se. — Eto vam rezultata cijele naše »grimizne studije«, pribavismo im pismenu pohvalnicu!
— Ništa zato! — odgovorih. — Ja sam sve činjenice unio u svoj dnevnik pa će ih publika već upoznati. A dotad ćete se morati zadovoljiti sviješću o svom uspjehu kao onaj rimski škrtac:
»Populus me sibilat, at mihi plaudo
Ipse domi simul ac nummos contemplar in arca«.\'7b16\'7d




_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu