Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Ići dole

Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:44 am

First topic message reminder :




GRIMIZNA STUDIJA


Ovaj kratki roman, objavljen 1887. godine, prvo je djelo Conana Doylea u kojem se kao glavni lik pojavljuje Sherlock Holmes. Djelo je u javnosti prošlo prilično nezapaženo i u ono vrijeme nitko nije mogao slutiti da njime započinje novi literarni kult.
ZNAK ČETVORICE

U ovom romanu dr. Watson susreće svoju buduću suprugu, Mary Morstan, koja nagovara Sherlocka Holmesa da potraži njezina nestalog oca. Ona svake godine na tajanstven način dobiva po jedan dragulj, a sve vuče podrijetlo iz mračne priče ubojstva i izdaje iz vremena velike pobune u Indiji.
Preveli s engleskog:

Ružica i Aleksandar Vlaškalin


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:50 am









POGLAVLJE I:
Vještina zaključivanja


Sherlock Holmes uze bocu s kamina, a iz lijepe kutije od safijana izvadi brizgalicu za davanje potkožnih injekcija. Dugačkim, nervoznim, bijelim prstima uglavi tanku iglu i podvi lijevi rukav košulje. Kratko vrijeme promatrao je zamišljeno čvornatu podlakticu i zglavak koji su postali pjegavi i izbrazdani od nebrojenih tragova uboda. Na koncu zabode oštri vrh igle, pritisnu maleni klip, pa se zavali s dubokim uzdahom zadovoljstva u naslonjač presvučen baršunom.
Ovom činu prisustvovao sam mjesecima po tri puta dnevno, ali se nikako nisam mogao pomiriti s tom navikom. Naprotiv, iz dana u dan taj prizor me je sve više dražio, a savjest me je propisno pekla pri pomisli da mi nedostaje hrabrosti da se protiv toga bunim. Često sam se zaricao da ću mu reći što mislim o tome, ali je u onom hladnom, nemarnom stavu mog prijatelja bilo nečega što bi svakog spriječilo da dopusti sebi takvu slobodu. Njegove velike mogućnosti, gospodski nastup i spoznaja koju sam stekao o njegovim mnogobrojnim, čudnovatim odlikama, sve me je to činilo bojažljivim i neodlučnim da mu se suprotstavim.
No to popodne, bilo zbog crnog burgundskog vina koje sam popio uz ručak, bio zbog pojačane razdražljivosti koju je izazvala pretjerana smišljenost njegova postupka, osjetih odjednom kako se više ne mogu suzdržavati.
— Šta je na redu danas? — upitah — morfij ili kokain?
On tromo podiže oči sa stare otvorene knjige štampane goticom. — Kokain — reče on — sedampostotni rastvor. Hoćete li da malo okusite?
— Svakako da neću — odgovorih oštro. — Moja fizička kondicija još se nije oporavila od afganistanske vojne. Ne mogu sebi natovariti još nekakav poseban napor.
On se nasmija mojoj žestini. — Možda, Watsone, imate pravo — reče. — Dopuštam da škodi tijelu, ali ako tako izvrsno bistri um i podstiče umni rad, onda je njegovo drugorazredno djelovanje vrlo malo važno.
— Ali, razmislite — rekoh ozbiljno. — Računajte što vas sve stoji! Vaš mozak se možda, kako kažete, i podstiče, postaje živahan, ali riječ je o jednom nezdravom, patološkom procesu, koji povećava razmjenu materije, a na koncu može dovesti i do konačne slabosti. Znate i sami kakva vas crna reakcija spopadne. Zbog takve divljači ne vrijedi krenuti u lov. Zar ne vidite da biste mogli izgubiti one velike sposobnosti kojima ste nadareni, a samo zbog jednog prolaznog zadovoljstva? Sjetite se da vam ne govorim samo kao prijatelj prijatelju, već i kao što liječnik govori nekome za čije je zdravstveno stanje donekle odgovoran.
Nije se doimao da se uvrijedio, naprotiv, laktova uprtih 0 naslonjač, spojivši vrhove prstiju, djelovao je kao netko kome godi takav razgovor.
— Moj um — reče on — buni se protiv svake stagnacije. Dajte mi problem, dajte mi posla, najzamršeniju šifru, najzapetljaniju analizu, ja sam vam tada u svome elementu. Tada mogu biti i bez umjetnih nadražaja, ali se grozim životne jednolikosti, žudim za umnim uzbuđenjima. Zbog toga sam i izabrao svoj izuzetni poziv, ili bolje reći, stvorio ga, jer se na cijelom svijetu njime još nitko ne bavi.
— Zar ste vi jedini amater-detektiv? — rekoh podigavši obrve.
— Jedini neslužbeni savjetnik za detektivske poslove — odgovori on. — Ja sam u istragama posljednja i najviša instancija. Kad Gregson, Lestrade ili Athelnev Jones ne znaju kamo će — što je uostalom, kod njih obična pojava — stvar dođe pred mene. Razmotrim pružene podatke i dajem stručno mišljenje. U takvim slučajevima ne tražim nikakvo priznanje. Moje se ime i ne pojavljuje u novinama. Najveća mi je nagrada sam posao, zadovoljstvo što sam pronašao posao koji mi najviše leži. O mojim metodama stekli ste i sami nekakvo iskustvo u slučaju Jeffersona Hopea.
— O i jošte kako — rekoh srdačno. — Nikad me se nije tako nešto dojmilo u životu. Čak sam to i opisao u jednoj brošurici pod malo fantastičnim naslovom »Grimizna studija«.
On kimnu glavom.
— Pregledao sam je — reče. — Iskreno rečeno, ne bih vam baš mogao čestitati. Istraživanje je, ili bar bi trebalo biti, egzaktna nauka, pa se ono tretira na isti hladan i neosjećajan način. A vi ste mu pokušali dati romantičnu žicu, što stvara dojam kao da ste preradili nekakvu ljubavnu priču, ili otmicu u petu Euklidovu teoremu.
— Šta ja mogu kad je bilo tako romantično — prigovorili. — činjenice nisam mogao mijenjati.
— Neke činjenice bi trebalo izostaviti, ili ih bar pravilnije usmjeriti prilikom razmatranja. Jedina pojedinost vrijedna spomena u tom slučaju jest neobično analitičko razmatranje posljedica kao uzrocima, pomoću kojih mi je pošlo za rukom da ga raspetljam.
Ovo kritiziranje djela koje je imalo posebnu namjenu da mu se svidi, nije mi bilo ugodno. Također priznajem da me se ozlojedila i njegova samohvalisavost, koja kao da je smjerala na to da svaki red moje knjižnice bude posvećen samo njegovim dostignućima. U toku svog višegodišnjeg zajedničkog stanovanja s njime u Baker Streetu, više puta sam opazio kako pod mirnim i didaktičkim načinom moga prijatelja, tinja malo sujete. Međutim, nisam stavio nikakvu opasku, već sam sjedio i dalje premetao svoju ranjenu nogu. Kroz nju mi je prije izvjesnog vremena prosvirao metak iz dugačke afganistanske puške, pa me sada ometala u hodu i nesnosno me boljela pri svakoj promjeni vremena.
— Nedavno sam proširio praksu i na kontinent — reče Holmes, puneći svoju staru, drvenu lulu od velikog vrijesa. — Prošlog tjedna obratio mi se za savjet Francois Le Villard koji je, kao što vjerojatno znate, u posljednje vrijeme postao glavni u francuskoj detektivskoj službi. On ima onu keltsku moć brze intuicije, ali mu nedostaje širok vidokrug egzaktnog znanja, koji je i te kako potreban za dalji razvitak njegova umijeća. Slučaj se odnosi na nekakvu oporuku, a bio je donekle i zanimljiv. Ukazao sam mu na dva slučaja, jedan iz Rige 1857, a drugi iz Saint Louisa 1871. godine koji su mu pomogli da dođe do pravog rješenja. Evo pisma koje sam jutros primio i u kojem mi zahvaljuje na pomoći.
Još dok je govorio dobaci mi nekakav zgužvani list inozemnog papira za pisanje. Preletio sam očima nailazeći na izobilje oduševljenih opaski koje su kiptjele francuskim komplimentima «magnifiques»,\'7b17\'7d «coup de maitre«\'7b18\'7d i »tours de force«.\'7b19\'7d Sve je ovo svjedočilo o Francuzovu vatrenom divljenju.
— Govori kao učenik svom učitelju — rekoh.
— Oh, precjenjujete moju pomoć — reče Sherlock Holmes skromno. — On je i sam izuzetno nadaren. Raspolaže dvjema od tri potrebne osobine za idealnog detektiva. Posjeduje moć zapažanja i moć zaključivanja. Nedostaje mu samo znanje, a to će doći vremenom. Sada prevodi neke moje sitnije radove na francuski.
— Vaše sitnije radove?
— Oh, zar niste znali? — povika on smijući se. — Da, ja sam kriv za nekoliko monografija. Sve su stručne prirode. Evo, na primjer jedne: »0 razlikovanju pepela raznih vrsta duhana«. U njoj nabrajam sto četrdeset vrsti cigara, cigareta i duhana za lule, a različite tabele prikazuju u boji pojedine vrste pepela. Činjenica koja se stalno pojavljuje u krivičnim sporovima, a koja je katkada od najveće važnosti kao putokaz. Ako se utvrdi da je ubojstvo učinio netko tko puši indijski lunkahu,\'7b20\'7d onda se očigledno sužava polje istrage. Za jedno iskusno oko između crnog pepela jedne Trichinopoly cigare i bijela paperja od tanko križanog duhana postoji razlika kao između krumpira i zelja.
— Posebno ste obdareni za sitne pojedinosti — primijetili.
— Ja samo cijenim njihovo značenje. Evo moje monografije O ispitivanju otisaka nogu s nekoliko opaski o upotrebi pariškog asfalta kao čuvara otisaka. Evo i čudnog malog djela o utjecaju redovnog zanimanja na oblik ruke popločarača ulica, mornara, tkača, brusača dijamanata, rezača plute i slovoslagara. To je stvar od velikog praktičnog značenja za detektiva-istraživača, posebno ako se otkrije nepoznat leš, ili pri utvrđivanju podataka o kriminalcima. No, ja vas, čini se, zamaram ovim svojim omiljenim temama.
— Ni najmanje — odgovorih ozbiljno. — Naprotiv, za mene je to u najvećoj mjeri zanimljivo pogotovu otkada sam imao prilike da promatram kako to primjenjujete u praksi. Sada ste baš govorili o zapažanju i zaključivanju. Zapažanje svakako do određene mjere uključuje i zaključivanje, kao i obratno.
— Neće biti tako — odgovori on, i zavali se udobno u svoj naslonjač, pa poče ispuštati iz svoje lule debele, plave kolutove. — Na primjer, na temelju promatranja vidim da ste jutros bili na pošti u Wigmore Streetu, a na temelju zaključivanja pretpostavljam da ste odande poslali brzojav.
— Točno! — rekoh ja. — Točno je i jedno i drugo! Ali priznajem nije mi jasno kako ste to zaključili. Svrnuo sam onamo ponukan nekim iznenadnim podsticajem koji nisam nikome spominjao.
— Pa to je najjednostavnije — primijeti on prigušeno se smijući na moje iznenađenje — toliko jednostavno da nije potrebno nikakvo tumačenje, pa ipak, ta jednostavnost mogla bi vam poslužiti da razgraničite promatranje od zaključivanja. Promatranje mi kazuje kako s unutrašnje strane cipele imate crvenkastu naslagu blata. Baš preko puta poštanskog ureda u Wigmore Streetu dignut je pločnik i izbačena zemlja, tako da je teško ući u poštu, a ne nagaziti na blato. Ondje, koliko znam, zemlja je osobite crvene boje koja se ne nalazi nigdje u susjedstvu. Toliko o promatranju. Sve je ostalo zaključak.
— Kako ste onda zaključivanjem došli do brzojava?
— Pa tako, znao sam da niste pisali nikakvo pismo, budući da sam se cijelo jutro nalazio kraj vas. Znam i to da u vašoj otvorenoj ladici imate čitav list maraka i jedan debeli svežanj dopisnica. Pa iz kog biste tada razloga išli na poštu ako ne da pošaljete brzojav. Kad odbacite sve ostale činjenice, ona koja preostane mora biti istinita.
— U ovom slučaju svakako je tako — odgovorih poslije kraćeg razmišljanja. — Stvar je, kažete, vrlo jednostavna. Biste li me smatrali drskim ako podvrgnem vašu teoriju ozbiljnijoj probi?
— Naprotiv — odgovori on — to će me spriječiti da uzmem i drugu dozu kokaina. Bit će mi vrlo drago da se pozabavim bilo kakvim problemom.
— Čuo sam vas da kažete kako ljudi vrlo rijetko uspiju da na predmetima koje upotrebljavaju svaki dan ne ostave neke tragove svoje ličnosti iz kojih vješt promatrač može otkriti štošta. Evo sata koji je odskora u mom posjedu. Budite ljubazni pa mi recite što mislite o karakteru i navikama bivšeg vlasnika?
Predao sam mu sat s pritajenim zadovoljstvom jer je proba po mojem mišljenju bila neizvediva. Namjeravao sam ga i pomalo odviknuti od njegova dogmatska tona koji ga je katkad obuzimao. On zanjiha sat u ruci, pažljivo zagleda brojčanik, otvori stražnji poklopac, promotri mehanizam, prvo golim okom, a zatim pomoću jake pupčaste leće. Jedva sam se suzdržao da se ne nasmijem, tako je, naime, bio pokunjen dok je zatvarao zaklopac i vraćao mi sat.
— Tu ima vrlo malo podataka — primijeti. — Sat je nedavno očišćen, pa sam ostao bez onih tragova koji bi mi najviše mogli reći.
— Imate pravo — odgovorih. — Prije no što su mi ga poslali bio je očišćen.
A u sebi sam optužio svog prijatelja da se skriva iza nespretnih i plitkih isprika, želeći prikriti svoj neuspjeh. Kakve je podatke mogao očekivati od neočišćena sata?
— Moje istraživanje, premda nezadovoljavajuće, nije baš bilo sasvim jalovo — primijeti on zureći sanjivo u strop, očima bez sjaja. — Podvrgavajući se vašim ispravkama, rekao bih da je ovaj sat pripadao vašem starijem bratu, koji ga je naslijedio od vašeg oca.
— To, bez sumnje, zaključujete po inicijalima »H. W.« na poleđini.
— Potpuno točno. Ono mi ukazuje na vaše ime. Sat je mogao biti izrađen otprilike prije pedeset godina, a početna slova su isto toliko stara kao i sam sat, znači da je načinjen za prošlu generaciju. Nakit obično prelazi na najstarijeg sina, a ovaj je najvjerojatnije imao isto ime kao i otac. Vaš je otac, ako se dobro sjećam, već odavno umro. Eto, zato je sat pripadao vašem starijem bratu.
— Dotle je sve točno — rekoh. — Možete li reći još nešto?
— On je bio neuredan čovjek, vrlo neuredan i nemaran. Financijski je dobro stajao, ali je proigrao mnoge šanse koje su mu se pružale. Neko vrijeme živio je u siromaštvu s povremenim kratkim razdobljima obilja, ali, na kraju je počeo piti i sada je mrtav. To je sve što mogu da zaključim.
Skočio sam sa stolice i hramao nervozno s prilično gorčine.
— To nije dostojno vas, Holmes — rekoh. — Nisam mislio da ćete pasti tako nisko. Čačkali ste po prošlosti mog nesretnog brata, a sada tvrdite kako ste sve to zaključili na neki čudnovat način. Ne očekujete valjda od mene da vjerujem kako ste sve to pročitali iz njegova starog sata. To je, da kažem bez uvijanja, ružno od vas i krije u sebi i nešto šarlatansko.
— Oprostite mi, molim vas, dragi moj doktore — reče on ljubazno. — Promatrajući stvar samo kao apstraktan problem, zaboravio sam koliko je to za vas osjetljivo i bolno. Ipak, uvjeravam vas, nisam imao ni pojma da ste uopće imali brata, sve dok mi niste predali ovaj sat.
— Onda, tako vam svega najmilijeg na svijetu, kako ste došli do ovih činjenica? U svim pojedinostima slažu se u dlaku.
— Ah, imao sam sreću. Govorio sam samo ono što se kretalo u granicama vjerojatnosti. Nisam uopće očekivao da je sve potpuno točno.
— Ali, to nije bilo obično pogađanje?
— Nije, nije, ja se i ne služim pogađanjima. To je do zla boga loš običaj. On razorno djeluje na sposobnost logičnog mišljenja. Zapravo, čudite se zato što ne pratite redoslijed mojih misli i ne primjećujete sitne činjenice od kojih može zavisiti donošenje važnih zaključaka. Na primjer, prvo sam tvrdio da vam je brat bio nemaran. Ako promatrate donji dio kutije ovog sata, spazit ćete da ona nije ugnuta samo na dva mjesta, već da je cijela izgrebana i oštećena, uslijed navike da se u istom džepu drže još nekakvi tvrdi predmeti, na primjer, ključevi i sitan novac. Svakako, nije velik pothvat ustvrditi za čovjeka koji tako olako postupa sa satom što vrijedi pedeset gvineja da je nemaran. A nije naročito neprirodan ni zaključak da je čovjek koji nasljeđuje predmete ovakve vrijednosti i u drugom pogledu vrlo izdašno opskrbljen.
Ja kimnuh glavom da pokažem kako pratim izlaganje.
— U Engleskoj je uobičajeno da se u zalagaonicama, kada se uzima sat u zalog, vrhom od igle na unutrašnjoj stranim kutije ureze broj priznanice. To je sigurnije od naljepnice, jer nema mogućnosti da se broj izgubi ili zamijeni. Na unutrašnjosti ove kutije, pomoću leće, vide se ni manje ni više nego četiri takva broja. Zaključak — brat vam je često bivao u novčanoj oskudici. Dalji zaključak — bilo je povremenih razdoblja kad mu je išlo dobro, jer inače ne bi mogao da iskupi zalog. Na koncu, molim vas, pogledajte ove silne ogrebotine oko ključanice na unutrašnjoj plohi. To su, zapravo, tragovi gdje je ključ skliznuo. Zar biste pretpostavili da bi jedan trijezan čovjek načinio ključićem takve brazdice pri navijanju. Međutim, na satu nekog pijanca naći ćete ih uvijek, on samo ostavlja trag svoje nesigurne ruke. I tu nema nikakve tajanstvenosti.
— To je jasno kao sunce — odgovorih. — Žalim što sam bio nepravedan prema vama. Trebalo je da imam više povjerenja ii vaše sposobnosti. Smijem li vas zapitati da li vam je i sada povjerena neka takva istraga od zanata?
— Nije. Nikakva. I zato evo kokain. Ne mogu živjeti bez umnog rada. A zašto bi se drugo i živjelo? Stanite ovdje kraj prozora! Zar je ikada postojao ovako očajan, turoban i beskoristan svijet. Gledajte, od ove žute maglušine koja se vuče niz ulicu i pritišće te mrgodne kuće, ima li čega opipljivijeg i prozaičnijeg? Kakva mi je vajda od sposobnosti, doktore, ako ih nemam na što primijeniti? Zločin je tako nešto obično, postojanje tako nešto obično, na cijeloj je zemlji sve tako obično i prozaično.
Tek što sam otvorio usta da odgovorim na tu bujicu riječi, kad na vrata oštro zakuca pa zatim uđe naša stanodavka noseći posjetnicu na poslužavniku.
— Traži vas jedna mlada gospođa, gospodine — reče ona obraćajući se mom prijatelju.
— Gospođica Mary Morstan — pročita on. — Hm! Tog se imena ne sjećam. Gospođo Hudson, neka mlada dama dođe gore. Nemojte otići, doktore. Više bih volio da ostanete.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:51 am



POGLAVLJE II:
Izvještaj o slučaju


U sobu je ušla koračajući sigurno, i na izgled pribrano, gospođica Morstan. Bila je to mlada dama, plave kose, nježna izgleda s finim rukavicama, odjevena s mnogo ukusa. Njena jednostavna i skromna odjeća ukazivala je da živi u skučenim materijalnim prilikama. Na sebi je imala haljinu od obične tamnosivkaste tkanine, bez ukrasa i porupčića, a glavu joj je resio malen turban, u istom tamnom tonu, bijelo perce po strani činilo ga je svijetlim. Na tom licu nisu se isticale neke prekrasne i naročito pravilne crte, ali joj je izraz ostavljao ljubak i mio dojam, a nadasve su joj se isticale produhovljene i suosjećajne velike plave oči. Iskusio sam mnogo štošta živeći među narodima na tri kontinenta, nagledao sam se raznoraznih žena, ali slobodno mogu reći da još nisam vidio lice koje bi jasnije odražavalo prefinjenu i osjećajnu prirodu. Dok je sjedala na stolicu koju joj je ponudio Sherlock Holmes, primjetno su joj podrhtavale usne, tresle joj se ruke. Bilo je očito da je jako uzbuđena.
— Došla sam k vama, gospodine Holmes — reče ona — jer ste jednom pomogli mojoj poslodavki, gospođi Cecil Forrester, da riješi neku svoju malu, domaću nevolju. Svojom ljubaznošću i vještinom ostavili ste na nju dubok dojam.
— Gospođa Cecil Forrester — ponovi on zamišljeno, — čini mi se da sam joj nešto malo pomogao. Sam slučaj, koliko ga se sjećam, bio je vrlo jednostavan.
— Ona nije mislila tako. No za moj se slučaj to ne može reći. Teško bih mogla i zamisliti čudnije i neobičnije okolnosti od ovih u kojima sam se našla.
Holmes protrlja ruke dok mu se oči zacakliše. Nagnu se naprijed u naslonjaču, a oštro, orlovsko lice kao da se zamislilo duboko.
— Iznesite svoj slučaj — reče on reskim, poslovnim tonom.
— Oprostite mi — rekoh, dižući se sa svoje stolice.
Na moje iznenađenje mlada dama podiže ruku u rukavici da bi me zadržala.
— Ako bi vaš prijatelj bio tako dobar da ostane — reče ona — mogao bi nam učiniti neprocjenjivu uslugu.
Spustih se ponovo na stolicu.
— Ukratko — nastavi ona — ovo su činjenice. Moj otac, koji me je još kao dijete poslao u domovinu, služio je u nekom indijskom puku. Mati mi je umrla, a u Engleskoj nisam imala rođaka. Smjestili su me u jedan dobar internat u Edinburghu, gdje sam ostala do svoje sedamnaeste godine. Moj otac, koji je u svom puku bio kapetan prve klase, dobio je 1878. godine dvanaestmjesečni dopust i došao kući. Poslao mi je brzojav iz Londona da je sretno stigao i naložio mi da odmah dođem k njemu u London; kao svoju adresu dao mi je hotel »Langham«. Koliko se sjećam, poruka mu je odisala ljubavlju i toplinom. Kad stigoh u London, odvezla sam se kolima u hotel »Langham«; ondje su me obavijestili da kapetan Morstan stanuje tu, ali da je prošle noći izišao i da se nije vratio, čekala sam cijeli dan ne dobivši od njega nikakvih vijesti. Te noći, po savjetu direktora hotela, prijavila sam nestanak oca policiji i slijedećeg jutra dali smo oglase u sve novine. Naše potrage nisu urodile nikakvim plodom; od tog dana do danas o mom jadnom ocu nikada se nije ništa čulo. Vratio se kući sa srcem punim nade da će naći mira, nešto udobnosti, a umjesto toga ...
Ona prinese ruku grlu, a kratak prigušen jecaj prekide joj rečenicu.
— Kada se to dogodilo? — zapita Sherlock Holmes, otvarajući svoju bilježnicu.
— Nestao je 3. decembra 1878 — skoro prije deset godina.
— A njegova prtljaga?
— Ostala je u hotelu. U njoj se nije našlo ništa što bi moglo navesti na ikakav trag — nešto odijela, nekoliko knjiga i znatan broj kurioziteta s Andamanskih otoka. On je bio jedan od oficira u straži jedne kaznionice.
— Da li je imao kakvih prijatelja u gradu?
— Jedan za kog smo znali bio je major Sholto iz istog 34-og bombajskog pješadijskog puka. Major je kratko vrijeme prije toga otišao u mirovinu i živio u Gornjem Norwoodu. Naravno, odmah smo se stavili s njim u vezu, ali on čak nije znao ni da je njegov oficirski kolega boravio u Engleskoj.
— Neobičan slučaj — primijeti Holmes.
— Još vam nisam ispričala najčudniji dio. Prije jedno šest godina, da budem točna, 4. maja 1882 — pojavio se u 'Timesu' oglas u kome se tražila adresa gospođice Morstan; isticalo se kako je u njenu interesu da se javi, ali adresa, ni kakvo ime nije bilo označeno. U to doba sam upravo počela raditi u porodici gospođice Cecil Forrester kao odgajateljica. Po njenom savjetu objavila sam u oglasima svoju adresu. Još istog dana stigla je poštom na moj novi stan malena kartonska kutija u kojoj sam našla jedan vrlo krupan i sjajan biser. Napisano nije bilo ništa. Od toga vremena svake godine istoga dana uvijek se pojavljivala slična kutijica u kojoj se nalazio sličan biser, bez ičega što bi navijestilo tko je pošiljalac. Neki vještak procijenio ih je kao rijetke i od velike vrijednosti. Možete se i sami uvjeriti da su vrlo lijepi.
Dok je govorila, ona otvori neku plosnatu kutiju i pokaza mi najljepših šest bisera koje sam ikad vidio.
— Vaš iskaz je veoma zanimljiv — reče Sherlock Holmes. — Je li vam se još što dogodilo?
— Jeste i to baš danas. Zato sam i došla k vama. Jutros sam dobila ovo pismo koje ćete možda i sami htjeti pročitati.
— Hvala vam — reče Holmes. — Omotnicu također, molim. Poštanski žig London, pošta Jugozapad, datum 7. jula. Hm! Otisak muškog palca u kutu — vjerojatno raznosač. Najbolja vrst papira. Omotnica iz paketa od svega šest pensa. Neobičan čovjek s obzirom na pisaći materijal. Nema nikakve adrese. »Budite večeras u sedam sati pored trećeg stupa s lijeve strane ispred kazališta »Lyceum«. Ako ste nepovjerljivi, dovedite dva prijatelja. Vi ste žena kojoj je nanesena nepravda i koja će dobiti zadovoljštinu. Nemojte dovoditi policiju. Ako je dovedete, bit će sve uzaludno. Vaš nepoznati prijatelj«. Pa ovo je zaista vrlo lijep mali rebus. Šta namjeravate učiniti, gospođice Morstan?
— To sam baš htjela ja vas pitati?
— Onda ćemo sigurno ići — vi i ja i... pa da, doktor Watson je kao stvoren za to. Vaš dopisnik veli dva prijatelja. On i ja smo i prije surađivali.
— Da li će on htjeti? — zapita ona s nečim preklinjućim u glasu.
— Bit ću sretan i ponosan — rekoh živahno — ako vam budem od ma kakve pomoći.
— Obojica ste vrlo ljubazni — odgovori ona. — Živjela sam povučeno pa nemam prijatelja kojima bih se mogla obratiti. Ako budem ovdje u šest sati, bit će to dovoljno, zar ne?
— Ne smijete doći kasnije — reče Holmes. — Ipak ima tu još nešto. Je li ovaj rukopis isti kao na adresama onih kutija s biserima?
— Imam ih ovdje — odgovori ona vadeći šest omotnica.
— Vi ste zaista uzoran klijent. Sasvim dobro predviđate; da vidimo. — On raširi omotnice po stolu, pa kratkim, prodornim pogledima odmjeravaše svaku po redu. — Sve je pisano iskrenutim rukopisom — reče odmah — ali pisao ih je isti čovjek. Gledajte kako se izvija slovo »m«, a pogledajte zaokret završnog »s«. Nesumnjivo potiču od iste osobe. Ne bih htio da dajem lažne nade, gospođice Morstan, ali ima li između tog rukopisa i rukopisa vašeg oca neke sličnosti?
— Nije ni nalik — odvrati ona.
— Očekivao sam da ćete to reći. Čekat ćemo, dakle, na vas u šest sati. Dopustite mi, molim vas, da zadržim ove papire. Mogao bih se dotle udubiti u stvar. Sada je tek tri i pol. Dakle, au revoir!\'7b21\'7d
— Au revoir! — reče naša posjetiteljka, stavi svoju kutijicu s biserima u njedra, pogleda jednog i drugog vedrim, ljubaznim pogledom pa žurno iziđe iz sobe.
Stojeći kraj prozora, gledao sam je kako hitro odmiče niz ulicu, dok sivi turban i bijelo perce ne postadoše jedna mrljica u tamnoj gomili.
— Ala je ovo privlačna žena! — povikah, okrećući se prema svom prijatelju.
On ponovo zapali lulu pa se, zažmirivši, zavali u naslonjač. — Jel' te? — reče on tromo, — nisam ni opazio.
— Vi ste zaista pravi stroj za računanje — povikah. — Katkad ima u vama nečeg što je izrazito neljudsko.
On se blago nasmija.
— Od najveće je važnosti ne dopustiti svom rasuđivanju — reče on — da bude podložno nečijim ličnim vrijednostima. Za mene je stranka samo jedinka, samo dio nekog problema. Uvjeravam vas da je najprivlačnija žena koju sam ikada upoznao bila obješena jer je otrovala troje male djece kako bi se dokopala njihove osigurnine, a najodurniji čovjek kojeg sam poznavao, neki filantrop, koji je potrošio skoro četvrt milijuna na londonsku sirotinju.
— Ali u ovom slučaju ...
— Ja ne činim izuzetke. Izuzetak potvrđuje pravilo. Jeste li ikada pokušali da čitate nečiji karakter iz rukopisa, kakav vam se čini rukopis ovog prikana?
— Čitljiv je i pravilan — odgovirh. — Poslovan čovjek i prilično jakog karaktera.
Holmes zanjiha glavom.
— Gledajte njegova dugačka slova — reče on — jedva se ističu nad kratkima. Ovo »d« bi moglo biti »a«, ono »i« neko »e«. Ljudi jakog karaktera ističu dugačka slova ma kako nečitko pisali. U njegovu »k« ima kolebljivosti, a samouvažavanja u velikim slovima. Ja sad idem. Moram doći još do nekih obavijesti. Dopustite mi da vam preporučim ovu knjigu. Dosad jedna od najznačajnijih. To vam je »Mučeništvo čovjeka« od Winwooda Reada. Vratit ću se za jedan sat.
Sjedoh kraj prozora s tom knjigom u ruci, ali su mi misli odlutale daleko od smjelih piščevih postavki. Misao mi se vrzmala oko naše bivše posjetiteljke — njena osmijeha, duboke, zvučne boje glasa i čudne tajanstvenosti što je lebdjela nad njenim životom. Ako joj je u doba nestanka oca bilo sedamnaest godina, sada mora da joj je dvadeset i sedam — slatko doba kad je mladost izgubila svoju samouvjerenost i postala nešto treznija uz pomoć iskustva. Sjedio sam tako i razmišljao sve dok mi ne počeše padati na pamet tako opasne misli da brzo pohitah svom pisaćem stolu i bijesno se zadubih u najnoviji članak iz patologije. Ama tko sam ja, vojni kirurg, s bolesnom nogom i još mršavijim bankovnim računom, da bih mogao pomišljati na takve stvari. A ona je bila samo jedinka, činilac i ništa više. Ako mi se priprema nekakva crna budućnost, svakako je bolje da je muški sagledam, nego što je pokušavam uljepšavati svojim maštovitim iluzijama.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:51 am




POGLAVLJE III:
U potjeri za rješenjem


Holmes se vratio prije pet i pol. Bio je vedar, živahan i u najboljem raspoloženju; duševno stanje koje se kod njega smjenjivalo s napadima najcrnje potištenosti.
— Nema tu neke velike tajanstvenosti — reče on uzimajući šalicu čaja koju sam mu nalio. — Čini se da činjenice dopuštaju samo jedno tumačenje.
— Šta! Zar ste već došli do njega?
— Hm, to bi bilo pretjerano reći. Otkrio sam jednu uvjerljivu činjenicu, koja govori vrlo mnogo sama za sebe. Nedostaju samo još neke pojedinosti. Proučavajući stupce »Timesa« na posljednjoj strani pronašao sam da je major Sholto iz Gornjeg Norvvooda, ranije u 34. pješadijskom puku, preminuo 28. aprila 1882. godine.
— Možda je to ograničeno s moje strane, Holmes, ali ne vidim na što ukazuje.
— Ne vidite? Iznenadili ste me! Razmotrite slučaj ovako. Kapetan Morstan je nestao. Jedina osoba u Londonu koju je mogao posjetiti bio je major Sholto. Ovaj, međutim, poriče da je uopće čuo da je Morstan u Londonu. Četiri godine kasnije umire major Sholto. Tjedan dana nakon njegove smrti, kći kapetana Morstana dobiva dragocjen poklon, što se ponavlja iz godine u godinu, i sada vrhunac svega ovo pismo u kojem se o njoj govori kao o ženi kojoj je nanijeta nepravda. Kakva bi to nepravda mogla biti, ako ne ta što je izgubila oca? Zašto bi, inače, pokloni počeli stizati odmah nakon Sholtove smrti, osim ako njegovu nasljedniku nije nešto poznato o tajanstvenom događaju pa to želi da iskupi? Predviđate li kakvu drugu mogućnost koja bi se mogla dovesti u vezu s ovim činjenicama?
— Ali, kakva li čudnog iskupljivanja! Još na tako neobičan način? Dalje, zašto bi sada pisao pismo a ne prije šest godina? I na kraju, u pismu piše kako će dobiti zadovoljštinu. Kakvu zadovoljštinu može ona očekivati? Bilo bi zaista smjelo pretpostaviti da joj je otac još živ. U njenu slučaju nema nikakve druge nepravde za koju bi se znalo.
— Ima teškoća, svakako ima — reče Sherlock Holmes, zamišljeno — ali naša će ih noćašnja ekspedicija sve otkloniti. Ah, evo četvoroprega; gospođica Morstan je već u njemu! Jeste li spremni? Onda bolje siđimo jer je već malo kasno.
Uzeh svoj šešir i najdeblji štap, dok Holmes izvadi iz ladice revolver i strpa ga u džep. Bilo je jasno: mislio je da ćemo noćas imati ozbiljna posla.
Gospođica Morstan se umotala u tamni ogrtač, a izražajno lice bilo joj je blijedo i pribrano. Ne bi bila žena da nije osjećala nelagodnost zbog neobičnog poduhvata u koji smo zagazili. Pa ipak, savršeno je vladala sobom tako da spremno odgovori na još nekoliko dodatnih pitanja koje joj je postavio Holmes.
— Major Sholto je bio veoma dobar tatin prijatelj — reče ona. — Pisma su mu uvijek bila puna aluzija na majora. On i tata komandirali su trupama na Andamanskim otocima, te su obojica bili mnogo upućeni jedan na drugog. Moram vam još reći, u tatinu pisaćem stolu nađen je neki neobičan papir koji nitko nije mogao protumačiti. Ne pretpostavljam da je od naročitog značenja, ali ipak sam mislila da biste ga možda željeli pogledati. Donijela sam ga, evo ga!
Holmes pažljivo odmota presavijen papir, raširivši ga na koljenu. Zatim ga od početka do kraja vrlo pomno pregleda svojom dvostrukom lećom.
— Ovaj papir domaće radinosti izrađen je u Indiji — primijeti on. — Izvjesno vrijeme bio je pribijen čavlićem za nekakvu dasku. Čini se da dijagram koji se nalazi na njemu predstavlja plan jednog dijela nekakve velike zgrade s mnogobrojnim većim prostorijama, hodnicima i prolazima. Na jednom kraju nalazi se malen križ obilježen crvenom tintom, a iznad njega stoji 3, 37; slijeva je nešto ispisano olovkom, ali je već izblijedjelo. U lijevom uglu nalazi se neobičan hijeroglif, kao četiri križa u jednoj liniji, tako da im se dotiču krakovi. Pored toga napisano je vrlo grubim i neispisanim slovima »Znak četvorice« — Jonathan Small, Mahomet Singh, Abdullah Khan, Dost Akbar. Priznajem, ne vidim u svemu ovome nikakvu vezu, no ipak, očigledno je riječ o nekom važnom dokumentu, vidi se i po tome što je pažljivo čuvan u nekoj bilježnici, budući da je s obje strane podjednako čist.
— Našli smo ga u njegovoj bilježnici — reče žena.
— Dobro ga čuvajte, gospođice Morstan, jer nam može biti od koristi. Sve više vjerujem da će se pokazati kako je ova stvar mnogo dublja nego što sam pretpostavljao. Moram ponovo razmisliti o svom stavu.
On se zavali u kolima te vidjeh po namrgođenim obrvama i ukočenom pogledu da duboko razmišlja. Gospođica Morstan i ja pričali smo o našem sadašnjem pohodu i njegovu vjerojatnom ishodu, dok je naš suputnik sve do kraja putovanja ostao nijem u svojoj neprobojnoj suzdržljivosti.
Bila je septembarska večer, nešto prije sedam sati. Dan je bio turoban, a gusta, vlažna magla nisko se spustila nad velikim gradom. Nad blatnjave ulice nadnijeli su se oblaci boje mulja. Dolje, kraj Stranda, svjetiljke su postale obične zamagljene mrljotine rasutog svjetla što je padalo u slabim, svjetlucavim krugovima na kaljavi pločnik. Žućkasto bljeskanje izloga — trgovina — prodiralo je u zrak prepun dima i pare, te je osvjetljavalo sumornom, titravom rasvjetom saobraćajne arterije koje su vrvjele od svijeta. Po mojem mišljenju u beskonačnim povorkama lica, tužnih i veselih, natmurenih i razdraganih, koja bi projurila kroz ove uske mlazove svjetla, bilo je nečeg nestvarnog i sablasnog. Kao i sav ljudski rod jurili su iz tame u svjetlo, pa se ponovo vraćali u tamu. Ne podliježem dojmovima, ali od ove sumorne i tjeskob-ne večeri, te zbog čudnog posla na koji smo krenuli, spopala me je nervoza i utučenost. Po kretnjama gospođice Morstan opazio sam da i nju muči isti osjećaj. Jedino je Holmes mogao umaći tim beznačajnim utjecajima. Na koljenu je držao otvorenu bilježnicu i s vremena bi na vrijeme, pri svjetlu džepne svjetiljke, zapisivao neke brojeve i podatke.
Kod kazališta »Lyceum« pred sporednim ulazima, nalazila se već velika gomila svijeta. Pred glavnim vratima čuo se klopot čitavog niza četvoroprega i dvokolica iz kojih su izlazila gospoda u frakovima s krutim košuljama i dame umotane u šalove i okićene draguljima, čim smo stigli do trećeg stupa, gdje smo imali sastanak, priđe nam neki maleni, mrkoput čovjek u kočijaškom odijelu.
— Jeste li vi društvo koje je došlo s gospođicom Morstan? — zapita on.
— Ja sam gospođica Morstan, a ova dva gospodina su moji prijatelji — reče ona.
On nas prodorno i ispitivački promotri.
— Oprostit ćete mi, gospođice Morstan — reče nekako nabusito, — ali treba da zatražim vašu časnu riječ da nitko od vaših pratilaca nije policijski službenik.
— Dajem svoju riječ — odgovori ona.
Na njegov oštri zvižduk, neki ulični mangupčić dovede četvoropreg i otvori vrata. Čovjek koji nam se obratio pope se na bok, dok se mi smjestismo unutra. Kočijaš odmah zatim osinu konja i mi u bijesnom trku uletjesmo u maglovite ulice.
Čudna je bila ova situacija. Vozili smo se u nepoznatom pravcu po neznanom zadatku. Poziv na koji smo se odazvali bio je ili potpuna lakrdija, pretpostavka koja nije bila prihvatljiva, ili smo ipak imali razloga vjerovati kako će naš put uroditi dalekosežnim posljedicama. Držanje gospođice Morstan bilo je pribrano i odlučno. Pokušao sam da je zabavim i razgalim svojim uspomenama na doživljaje u Afganistanu, ali, istinu govoreći, i sam sam bio toliko uzbuđen zbog položaja u kom smo se našli i toliko radoznao zbog cilja koji nas očekuje, da sam pričao prilično smušeno. Ona i danas uporno tvrdi da sam joj ispričao svoj kratki doživljaj kako sam u gluhoj noći čistio pušku, te kako sam pri tome dvocijevkom iznenada opalio kroz šatorsko krilo i ubio mladunče od tigra. U početku sam još znao u kojem pravcu idemo, ali uskoro zbog brzine, magle i slabog poznavanja Londona, sasvim izgubih orijentaciju; bio sam još jedino svjestan da putujemo dugo. Sherlock Holmes se, međutim, snalazio i kako su kola kloparala po nekom trgu, ulazila i izlazila iz neke zavojite ulice, on bi procijedio kroz zube njihova imena.
— Rochester Row — reče on — sada Vincent Square. Sada izlazimo na Vauxall Bridge Road. Očigledno, idemo na drugu stranu Temze u pravcu Surreya. Da, mislio sam to. Sad smo na mostu. Možete vidjeti odbljesak rijeke.
I zaista, bacimo letimičan pogled na tračak Temze sa svjetiljkama koje su osvjetljavale široku, mirnu vodu. Naša kola poletješe dalje te se ubrzo nađosmo u labirintu ulica na drugoj strani.
— Wordsworth Road — reče moj suputnik. — Priory Road, Larkhall Lane, Stockwell Place, Robert Street, Coldhar-bour Lane. Baš nas vode u neke otmjene četvrti.
Našli smo se zaista u sumnjivom kraju. Natmurenost dugih redova kuća od opeka samo su donekle ublažavali loše osvjetljenje što je izbijalo iz prozora i drečavi sjaj gostionica po uglovima. Tada naiđe red dvokatnih vila s malim vrtom ispred svake, a potom opet beskonačni redovi novih, ukrućenih zgrada od opeka. U njima još nitko nije stanovao. Kuća pred kojom smo stali bila je mračna isto kao i susjedne. Jedino je s kuhinjskog prozora dopiralo nekakvo svjetlucanje. Čim zakucasmo, odmah nam neki sluga, Indijac pod žutim turbanom u bijeloj, prostranoj odjeći opasanoj širokim pojasom, širom otvori vrata. Iz tog ambijenta i te orijentalne prilike, što je stajala u okviru posve običnih vrata jedne trećerazredne, periferijske zgrade, izbijao je nekakav nesklad.
— Sahib vas očekuje — reče on i, još dok je govorio, iz unutrašnje sobe dopre visok, piskutav glas.
— Khitmutgare\'7b22\'7d — uvedi ih k meni — povika. Uvedi ih ravno k meni.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:51 am





POGLAVLJE IV:
Priča jednog ćelavca


Pošli smo za Indijcem niz prljavi, neugledni hodnik, loše osvijetljen i još gore namješten, sve dok nije stigao do nekakvih vrata s desne strane i otvorio ih. Na nas pade snop žutog svjetla, a usred te rasvjete stajao je neki čovjek s jako četvrtastom glavom; oko tjemena je imao čekinjastu riđu kosu, a iz nje je stršala sjajna ćela kao vrh nekakva brijega iz četinara. Stajao je i kršio ruke, dok mu se lice stalno trzalo i poigravalo, sad smiješeći se, sad mrgodeći se, ali ne mirujući ni trenutka. Priroda ga je obdarila opuštenom donjom usnom i jednim odveć vidljivim nizom žutih, nepravilnih zubi koje je zalud pokušavao prikriti stalno prelazeći rukom preko donjeg dijela lica. Usprkos svojoj nametljivoj ćelavosti, ostavljao je dojam mlada čovjeka. Zapravo, mogao je tek navršiti tridesetu.
— Sluga sam pokoran, gospođice Morstan — ponavljao je tankim visokim glasom. — Sluga sam, gospodo. Uđite, molim vas u moje malo svetilište. Malo mjesto, gospođice, ali namješteno po vlastitom ukusu. Oaza umjetnosti u vapijućoj pustinji južnog Londona.
Sve nas je začudio izgled stana u koji nas je pozvao. U toj jadnoj kući ova prostorija djelovala je kao neki prvorazredni dijamant u bakarnom okviru. Zidove su resile vrlo bogate i sjajne zavjese i tapiserije, uvučene da bi istakle nekakvu raskošno uokvirenu sliku ili istočnjačku vazu. Sag na podu bio je boje jantara i crn i tako debeo i mek da je noga ugodno upadala kao u mahovinu. Dva popreko bačena tigrova krzna kao i jedna divovska nargila u kutu na nekakvoj prostirci još su više isticali dojam istočnjačke raskoši. U sredini sobe na zlatnoj, skoro nevidljivoj niti, visjela je i gorjela svjetiljka u obliku srebrne golubice, ispunjavajući sobu finim, aromatičnim mirisom.
— Gospodin Thaddeus Sholto — reče uz smiješak maleni čovjek stalno trzaj ući licem. — Tako se zovem, vi ste, razumije se, gospođica Morstan. A ova gospoda?
— Ovo je gospodin Sherlock Holmes, a ovo doktor Watson.
— Doktor, jel' te — povika on neobično uzbuđen. — Jeste li ponijeli svoj stetoskop? Da li biste bili tako ljubazni..,? Ozbiljno brinem za svoje srčane zaliske, ako biste bili tako dobri... Na aortu se mogu osloniti, ali bih o zaliscima vrlo rado čuo vaše mišljenje.
Oslušnuo sam mu srce kao što je tražio, ali nisam pronašao ništa loše, samo što je on bio izbezumljen od straha; drhtao je od glave do pete.
— Oprostite mi što sam toliko zabrinut, gospođice Morstan, primijeti on živahno. — Ja sam veliki nesretnik i odavno sumnjam u te zaliske. Oduševio sam se kad sam čuo da su neoštećeni. Da je nešto vaš otac, gospođice Morstan, pričuvao svoje srce od napora mogao je živjeti još i sada.
Došlo mi je da tog čovjeka udarim posred lica, tako sam se raspalio što je tako nespretno i neumjesno spominjao jednu tako osjetljivu stvar. Gospođica Morstan problijedi kao krpa i sjede.
— Negdje na dnu duše nešto mi je kazivalo da je mrtav — reče ona.
— Mogu vas o svemu obavijestiti — reče on, — i štoviše, mogu vam pružiti i zadovoljštinu; i učinit ću to pa ma šta rekao moj brat Bartholomew. Veoma se veselim što su ovamo došli i vaši prijatelji, ne samo kao pratioci, već i kao svjedoci za sve ono što vam govorim i što ću vam reći. Nas trojica možemo hrabro istupiti pred bratom Bartholomewom. Ali, nikakvih nezvanih gostiju, ni policije, ni bilo kakvih javnih službenika. Mi sve možemo riješiti sasvim lijepo međusobno, bez ičijeg miješanja. Brata Bartholomewa ništa ne bi moglo više razljutiti od izbijanja stvari u javnost.
On sjedne na niski otoman i pogleda nas ispitivački blijedim, vodnjikavim, plavim očima.
— Što se mene tiče — reče Holmes — ma što da ste nam odlučili kazati, neće otići dalje.
I ja kimnuh glavom u znak da se slažem.
— Onda je dobro! Onda je dobro! — reče on. — Smijem li vam ponuditi čašu chiantija, gospođice Morstan? Ili tokajca? Ostala vina ne držim. Da li da otvorim bocu? Da ne otvorim? Pa dobro; onda valjda niste protiv mirisa duhana, miomirisnog istočnjačkog duhana. Malo sam živčan pa nargila djeluje kao dragocjeno umirujuće sredstvo.
On prinese velikom sudu jednu upaljenu svijeću i kroz ružinu vodu se veselo dim zapjenuša. Svi troje sjedosmo u polukrug, glava ispruženih naprijed, a brada oslonjenih na ruke, dok je u sredini dimio, osjećajući se nelagodno, ovaj čudni nemirni, mali čovjek s velikom, sjajnom glavom.
— U početku kad sam se odlučio da vam sve ovo ispričam — poče on — mogao sam vam dati svoju adresu, ali me je plašilo da ćete možda shvatiti olako moju poruku pa povesti sa sobom neugodne ljude. Zato sam dopustio sebi slobodu da vam zakažem sastanak na ovakav način, kako bi vas prvo promotrio moj čovjek, Williams. Imam potpuno povjerenje u njegovu opreznu šutljivost, a on je dobio naredbu da ništa dalje ne započinje, ako vidi da niste postupili po mojoj preporuci. Oprostite zbog ovih mjera opreza, ali ja sam nekako povučen, mogao bih reći čak čovjek prefinjena ukusa, a nema ničega manje estetskog od policije. Nekako se oduvijek ustručavam svih oblika grubog materijalnog života. S neotesanim svijetom rijetko dolazim u dodir. Kao što vidite, živim u maloj, gospodskoj sredini. Mogao bih reći za sebe i da sam zaštitnik umjetnosti. To mi je slabost. Ovaj krajolik vam je originalni Corot,\'7b23\'7d a premda di neki znalac u ovog Salvatora Rosu\'7b24\'7d možda i posumnjao, o ovom Bouguereau\'7b25\'7d ne može biti ni najmanje sumnje. Ja sam pristalica moderne francuske škole.
— Oprostite mi, gospodine Sholto! — reče gospođica Morstan. — Ali, došla sam ovamo na vaš zahtjev, da bih doznala nešto o onome o čemu me želite obavijestiti. Već je prilično kasno pa bih vas molila da razgovor bude što kraći.
— I u najboljem slučaju ne možemo biti tako kratki — odgovori on — jer svakako moramo još otići u Norwood da posjetimo brata Bartholomewa. Poći ćemo svi i pokušati ga uvjeriti. On je strašno ljut na mene što sam krenuo ovim putem, koji mi se čini ispravnim. Prošle su noći između nas pale teške riječi. Ne možete ni zamisliti kako je strašan kad se razjari.
— Ako treba da pođemo u Norwood, možda bi bilo dobro krenuti odmah — usudih se primijetiti.
On se nasmija tako da su mu se čak i uši zacrvenjele.
— To nije tako lako izvodljivo — povika on. — Ne znam što bi on rekao kad bismo svi mi banuli kod njega. Ne, ja vas prvo moram pripremiti i ispričati vam u kakvim smo mi odnosima. Najprije vam moram reći da u toj priči ima mjesta koja ni meni nisu jasna. Mogu vam izložiti činjenice samo onoliko koliko ih i sam poznajem.
Moj otac je, kao što ste vjerojatno već i sami pogodili, major John Sholto, bio nekada u indijskoj armiji. Prije svojih jedanaest godina povukao se u miran život i nastanio se u Pondicherry Lodgeu. Obogatio se u Indiji, pa je donio sa sobom pozamašnu svotu novaca, veliku zbirku dragocjenih rijetkosti i cijelu četu domorodačkih slugu. S ovakvim prednostima kupio je sebi kuću i živio veoma luksuzno. Moj blizanac Bartholomew i ja bili smo mu jedina djeca.
Dobro se sjećam senzacije koju je izazvao nestanak kapetana Morstana. Naširoko smo čitali u novinama i, znajući da je on bio prijatelj našeg oca, sasvim slobodno smo raspravljali o tome u njegovoj prisutnosti. Imao je običaj da nam se i sam pridruži u nagađanjima šta se moglo s njim dogoditi. Ni jednog trenutka nismo pomislili da cijelu tajnu nosi u sebi i da je od svih ljudi, samo njemu bila poznata sudbina Arthura Morstana.
Međutim, znali smo da neka tajanstvenost, neka stvarna opasnost lebdi nad životom našeg oca. Veoma se plašio da izlazi sam, a u Pondicherry Lodgeu držao je kao vratare dva boksača. Jedan od njih je Williams, koji vas je noćas dovezao ovamo. Nekad je bio prvak lake kategorije u Engleskoj. Otac nam nikad nije htio reći čega se plaši, ali je imao izrazitu nesklonost prema ljudima s drvenom nogom. Jednom prilikom je čak opalio iz revolvera na nekog čovjeka s drvenom nogom. Poslije se ustanovilo da je bio neki bezopasan trgovački putnik koji je tražio kupce. Morali smo platiti veliku svotu da se zataška stvar. Moj brat i ja smatrali smo ovo kao puku ćudljivost oca, ali su nas nakon toga vremena događaji naveli da promijenimo mišljenje.
Početkom 1882. godine otac je dobio iz Indije nekakvo pismo koje ga je neobično potreslo. Skoro se onesvijestio kad ga je otvorio za doručkom, i od toga dana je pobolijevao sve do smrti. Nikada nismo mogli otkriti šta je bilo u pismu, ali dok ga je držao u ruci mogao sam vidjeti da je bilo kratko i napisano neispisanim rukopisom. Dugi niz godina je patio od proširenja slezene, stanje mu se sada brzo pogoršavalo, pa smo potkraj aprila bili obaviješteni da mu više nema spasa i da nam želi povjeriti svoju posljednju volju.
Kad smo ušli u njegovu sobu zatekosmo ga kako leži uzdignut na jastucima i teško diše. On nas, sav ustreptao, zamoli da zaključamo vrata i da se primaknemo bliže, svaki s jedne strane kreveta. Zatim, glasom koji se kidao od bola i uzbuđenja, uhvati nas obojicu za ruke i tako nam održa svoju samrtničku besjedu. Pokušat ću vam to prenijeti njegovim riječima.
»Ovog uzvišenog trenutka, govorio je, gorko me mori samo jedno: moj postupak prema sirotoj Morstanovoj kćeri. Zbog proklete pohlepe, mog ukorijenjena poroka u toku cijelog života, ostala je bez blaga, bolje reći polovice blaga, koje je trebalo njoj pripasti. A ja se tim blagom čak nisam ni koristio, toliko je slijepa i okorjela škrtost. Moj užitak što ga posjedujem dotjerao me je dotle da mi je teško padala i pomisao na neku diobu. Pogledajte onaj vjenčić kraj boe s kininom, okićen biserima. Čak se ni od njega nisam mogao odvojiti, mada sam ga izvadio s namjerom da joj ga pošaljem. Sinovi moji, na vama je da joj predate njezin dio blaga iz Agre, koji po pravici pripada njoj, no ništa joj nemojte slati dok sam ja još živ, jer, na koncu, događalo se da su se i drugi osjećali loše, kao ja sada, pa su se kasnije ipak oporavili«.
Zatim moj otac nastavi:
»Da vam ispričam kako je umro Morstan. Godinama je patio od slabog srca, ali je to krio od svijeta; ja sam jedini za to znao. Za našeg boravka u Indiji stjecajem čudnovatih okolnosti dočepali smo se golemog blaga. Ja sam ga svojevremeno prenio u Englesku, tako da je Morstan još iste one noći po svom prispjeću krenuo ravno ovamo po svoj dio. Sa željezničke stanice je stigao pješice, a u kuću ga je uveo moj vjerni, stari sluga Lai Chowder, koji je umro. Morstan i ja imali smo različita gledišta o samoj diobi, te je došlo između nas do oštrih riječi. U nastupu bijesa Morstan je skočio sa stolice, kad odjednom prinese ruku srcu, lice mu potamni i on padne na leđa ozlijedivši glavu o rub škrinje s blagom. Kad sam se sagnuo nad njim, na svoj užas vidjeh da je mrtav.
Dugo sam sjedio napola izgubljen, pitajući se šta da radim. Prva misao bila mi je da zovnem u pomoć, ali kako god okrenuo, vidio sam da bi me mogli okriviti za umorstvo. Okolnost da je umro u jeku svađe sa mnom, te rana na glavi očito su me teretili. A zatim, ne bi se mogla provesti ni službena istraga, a da ne izbiju na vidjelo izvjesne činjenice o blagu koje sam posebno htio da održim u tajnosti.
Morstan mi je govorio da nitko na svijetu ne zna kamo je krenuo iz Londona. Pri polasku ovamo uredio je sve tako da se nije znalo kamo je otišao.
Upravo sam o tome razmišljao kad, dignuvši glavu, ugledah da na vratima stoji moj sluga Lai Chowder. On se prikrao u sobu i stavio zasun na vrata. 'Ne bojte se, sahibe', reče, 'ne treba nitko ni da zna da ste ga vi ubili. Sakrijmo ga. Tko može išta doznati'? 'Nisam ga ja ubio', odgovorih, na što Lai Chowder odmahnu glavom nasmijavši se. 'Sve sam čuo, sahibe' reče on, 'čuo sam kako se svađate, a čuo sam i udarac. Ali, moja su usta zapečaćena, a svi ukućani spavaju. Udružimo snage i sklonimo ga odavde'. Ovaj razgovor bio mi je dovoljan da smjesta donesem odluku. Ako ni vlastiti sluga ne vjeruje u moju nevinost, otkuda se mogu nadati da ću se oprati pred dvanaest glupih obrtnika u vijeću porotnika. Lal Chowder i ja sklonismo leš, a londonski listovi su nekoliko dana kasnije bili prepuni vijesti o tajanstvenom nestanku kapetana Morstona. Iz ovoga što sam rekao vidite da ja nisam kriv. Grijeh mi se sastoji u tome što nismo samo sakrili leš nego i blago, te što sam, osim vlastitog, zadržao i Morstanov dio. Eto, zašto želim da joj vratite ono što joj pripada. Priđite bliže da me bolje čujete. Blago je sakriveno ...«
Tog trenutka lik mu se strahovito preobrazi. Iskolači oči, opusti donju čeljust i glasom, koji dok sam živ neću zaboraviti, poče vikati: »Ne puštajte ga unutra. Za ime boga ne puštajte ga!« Obojica se okrenusmo prema prozoru koji se nalazio iza nas i na koji se on bio okomio svojim pogledom. Iz mraka nas je gledalo nekakvo lice. Na prozorskom staklu lijepo smo mogli vidjeti kako mu se bijeli nos kojim je upro u prozor. Bilo je to lice okrutna pogleda, sve obraslo u bradu i dlake, s izrazom šušte zlobe. Moj brat i ja poletjesmo prema prozoru, ali čovjeka više nije bilo. Kad smo se vratili ocu, glava mu se opustila, a srce je prestalo kucati.
Još te iste noći pretražili smo cijeli vrt, ali čovjeku ni traga, osim što se upravo pod prozorom nalazio otisak jednog stopala. Da nije bilo toga traga, povjerovali bismo, možda, da je to divlje i okrutno lice bilo samo opsjena. Međutim, ubrzo smo otkrili još nepobitniji dokaz o postojanju nekakvih tajnih sila oko nas. U zoru je, naime, nađen u očevoj sobi otvoren prozor a svi njegovi ormari i kovčezi su bili ispreturani, a na prsima mu se nalazio komad papira s nažvrljanim riječima: »Znak četvorice«. Šta znači ovaj izraz i tko je bio naš tajni posjetilac, to nikada nismo doznali. Koliko smo mogli prosuditi od stvari mog oca nije bilo ništa ukradeno, iako je sve bilo ispreturano.
Naravno, moj brat i ja povezali smo taj neobični događaj sa strahom koji je progonio našeg oca za cijela njegova života; ali nam je taj događaj još do danas ostao neobjašnjen.
Mali čovjek zastade da bi ponovo zapalio nargilu, pa je nekoliko trenutaka šutke dimio. Zamišljeni i s velikom napetošću slušali smo njegovu neobičnu pripovijest. Dok je govorio o smrti njezina oca, gospođica Morstan je bila blijeda kao krpa, pa sam se u jednom času prepao da će pasti u nesvijest. Međutim, pribrala se kada je popila čašu vode koju sam mirno ulio iz jedne boce od venecijanskog stakla na stolicu za posluživanje. Sherlock Holmes se zavalio u naslonjač odsutna izraza, sa skoro sasvim spuštenim vjeđama preko iskričavih očiju.
Kad sam ga pogledao, nisam mogao a da se ne sjetim kako se baš danas gorko žalio na jednoličnost života. Evo na koncu problem u kojem će se najbolje moći istaći sva njegova dovitljivost. Gospodin Thaddeus Sholto promatrao nas je s očiglednim ponosom, želeći otkriti kakav je dojam izazvao njegov prikaz, pa zatim, između dimova svoje velike nargile nastavi:
— Možete pretpostaviti da je brata i mene veoma podstaklo blago o kojem je govorio moj otac. Tjednima i mjesecima kopali smo i prekopavali svaki dio vrta ne otkrivši ništa. Pomisao da mu je na samom času izdisaja bilo na vrhu jezika da izusti gdje je skrovište, dovodila nas je do ludila. O sjaju nestala bogatstva mogli smo suditi već po vjenčiću koji je bio izvadio. Oko tog vjenčića smo se, moj brat Bartholomew i ja, malo porečkali. Biseri su očigledno bili velike vrijednosti. On se usprotivio da se od njih rastane, jer, među nama budi rečeno, moj je brat i sam pomalo sklon očevu poroku. A mislio je i na to da bismo se, ako se odvojimo od njega, mogli izložiti ogovaranju, i na koncu, dovesti same sebe u nepriliku. Uspio sam jedino da od njega dobijem pristanak da pronađem adresu gospođice Morstan, pa da joj u određenim razmacima šaljem po jedno biserno zrno, tako da se bar ne osjeća sirotom.
— Veoma ljubazno s vaše strane — reče naša suputnica.
Mali čovjek odmahnu rukom kao da je riječ o nekoj sitnici.
— Mi smo, po mom mišljenju, bili vaši staraoci — reče on, — premda se moj brat nije mogao sasvim pomiriti s takvim stavom. Bili smo puni novaca. Meni više nije trebalo. Osim toga, bilo bi sasvim neukusno uskratiti jednoj mladoj dami njeno pravo. »Le mauvais gout méne au crime«.\'7b26\'7d Francuzi veoma prikladno izražavaju takve stvari. Naša su se mišljenja u ovoj stvari toliko razilazila da sam odlučio uzeti zaseban stan i tako sam napustio Pondicherry Lodge. Poveo sam sa sobom starog Khitmutgara i Williamsa. Međutim, jučer sam doznao da se desio događaj od izvanredne važnosti. Blago je pronađeno. Odmah sam se stavio u vezu s gospođicom Morstan, pa sada samo preostaje da se odvezemo u Norwood i zatražimo svoj dio. Sinoć sam izložio svoj stav bratu Bartholomewu tako da će nas on čekati, iako ne baš razdragano.
Gospodin Thaddeus Sholto završi i skvrči se na svom divanu. Svi smo šutjeli, razmišljajući o obratu ovog tajanstvenog slučaja. Holmes prvi skoči na noge.
— Potpuno ste pravilno postupili, gospodine — reče on. — Valjda ćemo vam se moći odužiti time što ćemo baciti nešto svjetla na ono što je vama još zasad nejasno. Ali, kao što je gospođica Morstan maločas primijetila, prilično je kasno i najbolje je da stvar odmah privedemo kraju.
Naš novi poznanik veoma odlučno smota cijev svoje nargile, pa izvadi nekakvu dugačku dolamu s gajtanima, astrahanskim ovratnikom i manšetama što je stajala iza zavjese. Zakopčavao ju je veoma pomno, iako je noć bila sparna. Svoje oblačenje je dovršio kapom od zečja krzna s naušnjacima kojima je poklopio uši, tako, da mu se, izuzev njegova šiljasta i stalno promjenljiva lica, nije vidio ni jedan drugi djelić tijela.
— Ja sam malo nježna zdravlja — primijeti on, dok nas je vodio kroz hodnik. — Prisiljen sam da budem umišljeni bolesnik.
Naša kola čekala su vani. Program je očevidno bio pripremljen unaprijed, jer je vozač odmah krenuo brzim kasom. Thaddeus Sholto je svojim visokim glasom neprestano nadvikivao kloparanje točkova.
— Bartholomew je mudar deran — govorio je — šta mislite kako je pronašao blago? Zaključio je da ono mora biti negdje u kući pa ju je premjerio do posljednjeg inča i tada izračunao njenu zapreminu. Između ostalog, pronašao je da visina zgrade iznosi sedamdeset i četiri stope, ali kada se zbroje visine svih soba uzetih zasebno, i doda sav međuprostor, što je provjerio bušenjem, nije mogao istjerati više od sedamdeset. Nedostajale su četiri stope. Stoga je probušio rupu kroz strop od letava i žbuke u najvišoj sobi i tamo, razurnije se, pronašao malu zapečaćenu potkrovnicu za koju se nije uopće znalo. Nasred ove male prostorije, na dvije grede, ležala je škrinja s blagom. On ju je kroz otvor spustio dolje i sad je kod njega. Vrijednost dragulja procijenio je na ništa manje nego pola milijuna funti.
Pri spomenu te goleme svote svi se pogledasmo raširenih očiju. Ako osiguramo njezina prava, gospođica Morstan pretvorit će se od siromašne odgajateljice u najbogatiju nasljednicu u Engleskoj. Svaki odan prijatelj morao bi se obradovati takvoj novosti. No mene je stid priznati da me je obuzela nekakva sebičnost, a srce mi postade teško kao olovo. Samo sam promumljao nekoliko suzdržljivih čestitki, pa malodušno opustih glavu i pogrušeno se smjestih na sjedalo, ne obraćajući uopće više pažnju na čavrljanje našeg novog poznanika. On je bio izrazit hipohondar. Nejasno, kao u bunilu, pratio sam ga dok je izlagao nebrojene simptome svojih boleština i kukao tražeći obavještenja o sastavu i djelovanju čitave gomile nadriliječničkih recepata. Neke od njih je stalno nosio u džepu u kožnatoj lisnici. Iskreno se nadam da se nesjećam ni jednog odgovora koji sam mu dao u toku te noći. Holmes je kasnije izjavio da je čuo kako ga upozoravam na veliku opasnost ako uzme više od dvije kapljice ulja od dabra, dok sam mu, pak, preporučio da u velikim dozama uzima strihnin kao umirujuće sredstvo. Kako bilo da bilo, tek kada nam se kola trgoše i zaustaviše, i kad je kočijaš skočio da otvori vrata, meni je laknulo.
— Gospođice Morstan, ovo je Pondicherry Lodge — reče gospodin Thaddeus Sholto pomažući joj da siđe.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:51 am





POGLAVLJE V:
Tragedija u Pondicherry Lodgeu


Kad smo stigli do posljednje postaje našeg izleta bilo je skoro jedanaest sati. Za sobom smo ostavili vlažnu maglu velegrada i noć je uglavnom bila ugodna. Sa zapada je pirio topao vjetar, po nebu se polako vukli teški oblaci, kroz čije pukotine je s vremena na vrijeme provirivao polumjesec. Bilo je prilično vidno, ali je Thaddeus Sholto ipak skinuo s kola jedan bočni fenjer da nam osvijetli put.
Pondicherry Lodge nalazio se na zemljištu koje je ulazilo u sastav tog posjeda. Okruživao ga je vrlo visoki kameni zid, posut na vrhu tucanim staklom. Jedini mogući ulaz predstavljala su uzana, jednokrilna vrata okovana željezom. Naš vodič otkuca po njima nekakav znak.
— Tko je? — povika grubi glas iznutra.
— To sam ja, McMurdo. Do sada si valjda već upoznao moj način kucanja.
Začulo se nekakvo gunđanje, a zatim zveckanje i škripa u ključanici. Vrata se teško povukoše prema unutra i na njima se ispriječi neki omanji, zdepasti prsat čovjek. Žućkasto svjetlo njegova fenjera osvjetljavalo je ispruženu glavu i svjet lucave, žmigave i nepovjerljive oči.
— A, to ste vi gospodine Thaddeus! A tko su ostali? Za njih od gazde nisam dobio nikakvo naređenje.
— Zar nisi, McMurdo? Zaista sam iznenađen! Prošle noći rekao sam svom bratu da ću dovesti neke svoje prijatelje.
— On danas nije izlazio iz svoje sobe, gospodine Thaddeus, i ja nisam dobio nikakve zapovijedi. Vi vrlo dobro znate da se moram držati propisa. Vas mogu pustiti unutra, al' vaši prijatelji moraju ostati napolju.
To je bila neočekivana prepreka. Thaddeus Sholto pogleda zbunjeno i bespomoćno oko sebe.
— To nije nimalo lijepo od tebe, McMurdo — reče. — Ako ja za njih jamčim, onda ti to treba biti dovoljno. Tu je i jedna mlada dama. Ona u ovo doba noći ne može čekati na otvorenoj cesti.
— Veoma mi je žao, gospodine Thaddeus — reče vratar nepopustljivo. — Ti ljudi mogu biti vaši prijatelji, a da ipak ne budu i gazdini prijatelji. On mi daje dobru lovu da obavljam svoju dužnost, i eto ja je i obavljam. Ne poznajem nijednog od vaših prijatelja.
— Oh, poznajete, McMurdo — povika Sherlock Holmes veselo. — Ta niste me valjda zaboravili. Zar se ne sjećate one boksačke priredbe kod Alisona prije četiri godine koja je ispala u vašu korist? Ja sam se kao amater borio s vama u tri runde.
— Nisam zaboravio, gospodine Holmes! — povika grlato profesionalni boksač. — Bogara mu! Kako vas ne bih prepoznao. Da ste me nešto maznuli jednim od onih svojih krošea u bradu umjesto što ovdje mučki stojite, još kako bih vas poznao. Eh, vi ste jedan od onih što su pokazali svoj talent. Daleko ste mogli stići, da ste se zadržali na ringu.
— Vidite, Watsone, ako me sve iznevjeri, uvijek mi još preostaje jedna naučna profesija — reče Holmes smijući se. — Sad sam siguran da nas naš prijatelj neće ostaviti vani na hladnoći.
— Uđite, gospodine, uđite, i vi i vaši prijatelji — odgovori on. — Veoma žalim, gospodine Thaddeus, al' dobio sam stroga naređenja. Morao sam se osigurati tko su vaši prijatelji prije nego što ih pustim.
Unutra je, kroz zapušten vrt, krivudala šljunčana staza do mračne gromade koja je predstavljala kuću, četvrtastu i prozaičnu, potpuno utonulu u mrak; samo djelić zgrade osvjetljavao je tračak mjesečine pa je u potkrovlju svjetlucao jedan prozor. Zazeblo nas je oko srca kad ugledasmo prostranu zgradurinu u mračnoj, grobnoj tišini, čini se da se i sam Thaddeus Sholto osjećao neugodno; vidjelo se po fenjeru u ruci koji mu je podrhtavao i zveckao.
— Ne shvaćam — reče on. — Mora da je posrijedi nesporazum. Izričito sam rekao svome bratu da dolazimo ovamo, pa ipak njegov prozor nije osvijetljen. Ne znam šta da mislim.
— Da li on svoje imanje uvijek tako čuva? — zapita Holmes.
— Da, nastavio je očev običaj. On je, znate, bio sin ljubimac, pa ja pomišljam katkad da mu je otac ispričao mnogo više nego meni. Eno prozora mog brata, ondje gdje pada mjesečina. Prozor je sasvim obasjan, ali mi se čini da unutra ne gori svjetlo.
— Ne gori — reče Holmes. — Ali vidim odsjaj nekog svjetla u onom prozorčiću kraj vrata.
— Ah, to je prozor domaćice. Tamo stanuje stara gospođa Berstone. Ona će nam sve objasniti. Slažete li se da me pričekate ovdje koji trenutak, jer ako svi banemo, unutra, a ona ne zna da dolazimo, mogla bi se uzrujati. Pst! Šta je to?
On drhtavom rukom podiže fenjer i oko nas zatitra i zatreperi krug svjetlosti. Gospođica Morstan me zgrabi za ruku i, dok nam je srce ubrzano lupalo, zastadosmo kao ukopani. Iz velike crne kuće kroz tihu noć dopiralo je tužno cviljenje. Čulo se isprekidano jecanje neke preplašene žene.
— To je gospođa Berstone — reče Sholto. — Ona je jedina žena u kući. Pričekajte ovdje. Vraćam se odmah.
On pohita prema vratima i zakuca na svoj posebni način. Vidjeli smo kako ga propušta neka visoka starica koja se sva ozarila kad ga je ugledala.
— Oh, gospodine Thaddeuse, sada mi je lakše kad ste došli, gospodine Thaddeuse — ponavljala je jednolično, sve dok se vrata nisu zatvorila i tako prigušila njene riječi.
Naš vodič nam je prepustio fenjer. Holmes zanjiha njime polako unaokolo, pa se oštro zagleda u kuću i na veliku gomilu otpadaka koji su zakrčivali prolaz. Gospođica Morstan i ja stajali smo jedno pored drugog, a njezina ruka počivala je u mojoj. Ljubav se čudnovato oblikuje; tu smo, evo, stajali nas dvoje, nikad se do danas nismo vidjeli, nikada između nas nije izmijenjena ni jedna riječ, ni jedan pogled, pa ipak sad, u času opasnosti ruke su nam se nagonski potražile. Kasnije sam se uvijek ovome čudio, ali tog trenutka mi se činilo kao nešto najprirodnije. Ona mi je često poslije pričala kako je osjetila nagonsku potrebu da je utješim i zaštitim. Stajali smo tako držeći se za ruke kao dva djeteta i u našim srcima vladao je blaženi mir, usprkos mračnim stvarima koje su nas okruživale.
— Ala je ovo neko čudno mjesto! — reče ona gledajući unaokolo.
— Čini se kao da su u njemu sve krtice Engleske puštene na slobodu. Tako nešto sam vidio samo na padini jednog brijega u blizini Ballarata\'7b27\'7d gdje su se slegli svi mogući kopači zlata.
— Uzrok je isti — reče Holmes — i ove tragove su ostavili kopači zlata. Morate imati na umu da se punih šest godina i ovdje tražilo zlato. Nije nikakvo čudo da se cijela površina doima kao preorana.
Tog trenutka na kući se širom otvoriše vrata i iz nje istrča ispruženih ruku i očiju prepunih groze Thaddeus Sliolto.
— S mojim bratom nešto nije u redu — promuca on. — Strašno se bojim! Živci su mi na izmaku.
I stvarno počeo je skoro blebetati od straha, a zgrčeno slabašno lice virilo je iz velikog astrahanskog ovratnika s bespomoćnim izrazom prestrašena djeteta.
— Hajdemo u kuću — reče Holmes na svoj reski i odlučni način.
— Jeste, hajd'mo — obrati se Thaddeus Sholto. — Ne osjećam se sposobnim da izdajem ikakve naloge.
Svi pođosmo za njim u sobu domaćice, s lijeve strane hodnika. Starica je nemirno, unezvjerena pogleda, hodala gore-dolje, lomeći prste, no pojava gospođice Morstan kao da ju je malo umirila.
— Blagoslovio vam Bog vaše slatko, smireno lice — uz-viknu ona uz histeričan jecaj. — Lakše mi je kad vas gledam. Danas sam se grdno namučila.
Gospođica Morstan pomilova joj mršavu, izrađenu ruku i na ljubazan ženski način promrmlja nekoliko utješnih riječi, što starici vrati malo rumenila u obraze.
— Gospodin se zaključao u sobi i nikome ne odgovara — objasni ona. — Cijeli dan sam se nadala da će me pozvati, znate, događalo se češće da je želio biti sam, ali prije jednog sata pobojah se da ipak nešto nije u redu, i tako sam pošla gore i provirila kroz ključanicu. Morate otići gore, gospodine Thaddeuse, morate otići gore i pogledati sami. Deset punih godina gledala sam gospodina u tuzi i radosti, ali s takvim izrazom lica nisam ga vidjela nikad.
Sherlock Holmes uze fenjer i pođe naprijed, jer Thaddeus Sholto kao da je izgubio glavu, toliko su mu cvokotali zubi. Toliko je bio uzbuđen i toliko su mu klecala koljena da nije bio u stanju popeti se uz stepenice, pa sam ga morao podupirati. Dok smo se penjali, Holmes je dvaput iz džepa na brzinu vadio svoju leću i pažljivo promatrao na prostirci tragove koji su mi se činili kao neke bezoblične mrlje prašine. Stepenicu po stepenicu, držeći nisko fenjer išao je polako i oštro zagledao lijevo i desno. Gospođica Morstan je ostala dolje da pravi društvo preplašenoj domaćici.
Treće stepenice činile su neki uski, poduži hodnik u kome je s desne strane visjela velika slika od indijske tapiserije, dok su se slijeva nalazila troja vrata. Holmes krenu naprijed isto onako polako i pomno kao i malo prije, a mi smo ga pratili u stopu. U hodniku su se za nama izdužile naše goleme sjene. Vrata koja smo tražili bila su treća po redu. Holmes zakuca, ali ne dobivši odgovora, pokuša ih nasilno otvoriti. Međutim, vrata su ostala i dalje zatvorena nekim širokim i jakim zasunom, što smo lijepo vidjeli kad smo prema njemu prislonili fenjer. Ključ je bio okrenut i kroz otvor ključanice se moglo gledati. Sherlock Holmes se naže i zaviri ali se odmah podiže s teškim uzdahom.
— Ima neki đavo u svemu ovome, Watsone — reče on uzbuđeniji no što sam ga ikada vidio. — Šta kažete na ovo?
Sagnuh se do ključanice pa zgranut ustuknuh. Mjesečina je prodirala u sobu i osvjetljavala je neodređenom i nestvarnom svjetlošću. Preda mnom je visjelo kao da je ovješeno u zraku, jer se donji dio nije vidio kroz ključanicu, i buljilo u mene nekakvo lice — ama pljunuto lice našeg prijatelja Thaddeusa. Ista dugoljasta, ćelava glava, isti okrugli čekinjasti vijenac, riđe kose, ista ona bljedolika boja, samo što su se crte tog lica razvukle u jeziv osmijeh, u ukočeno i neprirodno cerekanje koje je u toj sobi, obasjanoj mjesečinom, ledilo krv u žilama više od ma koje druge rugobe i strahote.
— Ovo je jezivo — rekoh Holmesu. Ovo lice toliko je nalik na lice našeg mladog prijatelja da sam se okrenuo kako bih se uvjerio da li je on ipak među nama. I tada mi pade na pamet kako je spomenuo da su on i brat blizanci! — Šta da radimo?
— Vrata se moraju provaliti — odgovori on, pa bacivši se na njih, prenese se svom svojom težinom na bravu.
Cijuknula je i zaškripala, ali nije popustila. Tad se bacismo sva trojica na vrata pa ova uz iznenadnu lomljavu popustiše i mi se nađosmo u sobi.
Soba je bila opremljena kao neki kemijski laboratorij. Na zidu prema vratima stajao je dvostruki red boca sa staklenim zapušačima, a stol je bio prekriven Bunsenovim lampama, epruvetama i retortama. Po kutovima nalazili su se veliki baloni s kiselinama u korpama od pruća. Jedan od njih kao da je propuštao ili bio razbijen, jer je iz njega curio tanak mlaz tamne tekućine, a u zraku se osjećao čudan, težak zadah nalik na miris katrana. S jedne strane sobe, usred smeća od gredica i žbuke, stajale su dvostruke ljestve, a nad njima se na stropu nalazio otvor taman tolik da se čovjek mogao provući. U podnožju ljestvi ležalo je nekakvo nemarno bačeno klupko konopa.
Kraj stola, u drvenom naslonjaču sjedio je domaćin kuće, sav opušten, glave klonule na lijevo rame, dok mu je na licu titrao onaj nedokučiv, sablasni osmijeh. Bio je ukočen i hladan, očevidno već satima mrtav. Učini mi se kao da mu nije samo lice, već da su mu i svi udovi neobično zgrčeni i izobličeni. Na stolu, blizu njegove ruke, ležalo je nekakvo neobično oruđe, neki četvrtasti štap mrkosmeđe boje s kamenom glavom u obliku čekića, koja je bila pričvršćena grubom, prostom, dvostrukom vrpcom. Kraj njega se nalazio istrgnut komad papira na kojem je stajalo nažvrljano nekoliko riječi. Holmes pogleda papir i pruži mi ga.
— Vidite li — reče podižući značajno obrve. Zgrozivši se od užasa, pročitah pri svjetlu fenjera: »Znak četvorice«.
— Ama zaboga, što sve to treba da znači? — zapitah.
— To znači umorstvo — reče on saginjući se nad mrtvacem. — Ah! očekivao sam to. Gledajte ovamo!
On pokaza na nešto što je izgledalo kao dugačak trn zaboden u kožu baš iznad uha.
— Izgleda kao trn — rekoh.
— Pa to i jest trn. Možete ga izvući. Samo pazite, jer je otrovan.
Izvukao sam ga palcem i kažiprstom; tako je lako izišao iz kože da je jedva ostavio traga. Još se samo po maloj krvavoj pjegi vidjelo gdje je bio ubod.
— Sve je ovo za mene nerješiva tajna — rekoh — umjesto da postaje jasnije, ona biva sve mračnija.
— Naprotiv — odgovori on — svakog trenutka postaje sve jasnija. Nedostaje mi još nekoliko karika pa ću razjasniti cio slučaj.
Skoro smo i zaboravili na prisutnost našeg pratioca otkada smo ušli u sobu. On je još stajao na vratima, kao oličenje prestravljenosti, potmulo jadikovao i kršio ruke. Međutim, odjednom se razdera na sav glas:
— Blago je nestalo. Pokrali su ga. Eno, kroz onu rupu kroz koju smo ga spustili zajednički. Ja sam mu pomagao. Ja sam ga posljednji vidio. Prošle noći ostavio sam ga ovdje i još dok sam silazio, čuo sam kako zaključava vrata.
— Koliko je bilo sati?
— Deset. A on je sada mrtav! Doći će policija i sigurno će misliti da sam tu i ja umiješao svoje prste. Znam da će biti tako. Ali, vi ne mislite, gospodo, zar ne? Vi sigurno ne pomišljate da bih ja mogao biti ubojica. Ta zar bih vas inače dovodio ovamo? Oh, dragi moji, dragi moji. Izludjet ću!
On stade kršiti ruke i tapkati nogama u nastupu sumanuta, duboka uzbuđenja.
— Nemate razloga da se plašite, gospodine Sholto! — reče Holmes ljubazno stavljajući mu ruku na rame. — Poslušajte moj savjet i odvezite se do policijske stanice i prijavite ovaj slučaj. Stavite im se na raspolaganje i pomozite im. Pričekat ćemo vas ovdje.
Maleni čovjek skoro izvan sebe posluša, te ga čusmo malo kasnije kako posrče u mraku niz stepenice.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:52 am






POGLAVLJE VI:
Kako Sherlock Holmes izvodi očevid


— Sada Watsone — reče Holmes trljajući ruke — imamo pol sata na raspolaganju. Dobro to iskoristimo. Za mene je slučaj, kao što sam vam rekao, skoro dovršen, ali ne smijemo se uljuljkati u pretjeranom samouvjerenju. Ma koliko sada slučaj bio jednostavan, on može imati i nekakvo duboko korijenje.
— Jednostavan — uzviknuh.
— Naravno — odvrati Holmes s izrazom profesora koji izlaže svojim učenicima na klinici. Sjedite samo tamo u kut da otisci vaših nogu ne otežaju rješavanje stvari. A sada na posao! Prvo, kako su ušli i izišli? Vrata nisu bila otvorena od prošle noći? Šta je s prozorom? — on, sve vrijeme glasno mrljajući, prenese do njega svoj fenjer, pa reče kao obraćajući se više samom sebi nego meni. — Prozor je uglavljen s unutrašnje strane. Okvir je čvrst. Na stranama nema šarki. Otvorimo ga. Pa ipak, neki se čovjek popeo kroz prozor. Prošle noći malo je kišilo. Evo jednog otiska stope na ploči od prozora. A evo i okruglog i blatnjavog otiska, evo ga opet na podu, ponovo kraj stola. Gledajte ovamo, Watsone. Ovo je, zaista, vrlo lijep mali očevid.
Ugledao sam jasno vidljive, okrugle, malene, blatnjave tragove.
— Ovo nije otisak stopala — rekoh ja.
— Nešto što je za nas mnogo vrednije. Otisak drvene noge! Vidite, tu na prozorskom pragu, otisak je teške čizme sa širokom metalnom petom, a pored nje je otisak drvene noge.
— To je neki čovjek s drvenom nogom.
— Tako je. Ali tu se nalazio još netko i taj je bio vrlo sposoban i djelotvoran saveznik. Da li biste se, doktore, mogli popeti uz ovaj zid?
Pogledah kroz otvoreni prozor. Mjesec je još osvjetljavao onaj isti kraj kuće. Nalazili smo se na dobrih šezdeset stopa od zemlje, i nigdje na zidu od opeke nisam vidio nekakvo uporište za nogu, ili ikakvu pukotinu.
— Pa to je potpuno nemoguće — odgovorih.
— Bez ičije pomoći svakako. Ali, pretpostavite da ovdje gore imate nekog dobrog prijatelja koji vam spusti ovaj dobri, debeli konopac, koji vidim u kutu, a čiji je jedan kraj ovješen za ovu kuku na zidu. Tada biste se, mislim ako ste poduzimljiv čovjek, mogli uspuzati i drvenom nogom, i sa svim ostalim. Na isti biste način, razumije se, i izišli, a vaš bi saveznik tad povukao bačeno uže gore, odvezao ga s kuke, zatvorio prozor, pričvrstio ga s unutrašnje strane i vratio se istim putem kojim je i došao. Kao manje značajan podatak treba zapaziti — reče on opipavajući konopac — da naš prijatelj s drvenom nogom, ma koliko bio dobar penjač, ipak po zanimanju nije pomorac. Nema baš nimalo žuljevite ruke. Pomoću svoje leće vidim nekoliko krvavih mrlja, naročito pri kraju konopca. Iz ovoga zaključujem da se morao spuštati velikom brzinom jer je oderao kožu s dlanova.
— Sve je to u redu — rekoh — ali stvar postaje samo još nerazumljivija. Kakav je to tajanstveni saveznik? Kako je došao u sobu?
— Da, saveznik — reče Holmes zamišljeno. — U vezi s tim saveznikom ima nekih zanimljivosti. On ovaj slučaj izdvaja od običnih. Mislim da je taj saveznik zaorao novu brazdu u povijesti zločina ove zemlje, premda se na slične slučajeve nailazi u Indiji, i, ako me pamćenje ne vara, u Senegambiji.
— No pa kako je ušao? — započeh ponovo. — Vrata su zaključana, prozor je nepristupačan. Da li kroz dimnjak?
— Suviše je gusta rešetka — odgovori on. — Bio sam već uzeo u obzir i tu mogućnost.
— Kako onda? — uporno sam pitao dalje.
— Vi kao da ne primjenjujete moje preporuke — reče on kimajući glavom. — Koliko sam vam puta govorio, uklonite li ono nemoguće, ma kakav ostatak vam ostao, ma kako nevjerojatno djelovao, on mora sadržati istinu. Znamo da kroz vrata, prozor ili dimnjak nije ušao. Znamo i to da nije mogao biti sakriven u sobi, jer nema gdje da se sakrije. Odakle je, dakle, došao?
— Kroz rupu na krovu — povikah.
— Naravno. Mora da je tako ušao. Budite ljubazni i pridržite mi fenjer, proširit ćemo sada svoja istraživanja u prostoriju nad nama — u tajnoj prostoriji gdje je pronađeno blago.
Popeo se po Ijestvama, pa uhvativši se objema rukama za jednu zabatnu gredu, ubaci se u potkrovnicu. Zatim, ležeći potrbuške, pruži ruku po fenjer koji je držao dok sam se ja penjao.
Prostorija u kojoj se nađosmo bila je oko deset stopa u jednom i sedam stopa u drugom pravcu. Pod je bio od greda a između njih tanke letve i žbuka, tako da se pri hodanju moralo koračati od jedne grede do druge. Strop se završavao u šiljak i očigledno je predstavljao unutrašnju stranu kućnog krova. Namještaja nije bilo, a na podu je ležala debela prašina, nagomilavana godinama.
— Vidite, evo ga — reče Sherlock Holmes, stavljajući ruku na kosi zid. Ovo je preklopni prozorčić koji vodi na krov. Mogu ga gurnuti i, evo, ovdje se krov spušta pod blagim nagibom. To je, dakle, put kojim je ušao. Hajde da vidimo možemo li naći još nekakve tragove.
On spusti fenjer na pod i po drugi put te noći spazih mu na licu zaprepaštenje. Ja sam se, međutim, pogledavši za njim — sledio. Na podu su se vidno ocrtavali mnogobrojni otisci neke gole stope, jasne, izrazite i savršeno uobličene, ali upola manje od stope normalnog čovjeka.
— Holmes — rekoh šapatom — neko dijete je učinilo ovu grozotu.
On se brzo ponovo pribra.
— U prvi mah sam se zapanjio — reče on, — ali stvar je sasvim prirodna. Popustilo mi je pamćenje, jer sam mogao predvidjeti tako nešto. Tu nema više šta da se traži. Hajdemo dolje.
— Kako vi onda tumačite ove tragove? — zapitah znatiželjno kada smo se ponovo spustili u donju sobu.
— Dragi moj Watsone, analizirajte malo i sami — reče on nestrpljivo. — Moje metode su vam poznate. Primijenite ih, pa će biti poučno da usporedimo rezultate.
— Ništa ne mogu smisliti što bi bilo u skladu sa činjenicama — odgovorih.
— Uskoro će vam biti potpuno jasno — reče on nabusito. — Mislim da ovdje nema više ničeg značajnog, ali još ću provjeriti.
On dohvati svoju leću i centimetar, pa kleknuvši, s nosom skoro do poda, poče hitro mjeriti, uspoređivati i zagledati svugdje po sobi, dok su mu se užagrene, duboko usađene oči svijetljele kao u ptice. Pri tome je činio hitre, besmrtne kretnje kao pravi policijski pas. Nisam se mogao oduprijeti pomisli kakav bi strašan kriminalac bio da je svoju energiju i domišljatost okrenuo protiv zakona. Pri tom njuškanju stalno je mrmljao u sebi, dok konačno ne uzvikne od veselja.
— Zaista imam sreće — reče on. — Po svemu sudeći, preostaje nam da se još samo malo potrudimo. Na svoju nesreću stao je u kreozot. Kraj ove smrdljive lokve vidjet ćete obrise njegove malene stope. Balon je, kao što vidite, napukao, pa je sadržaj iscurio.
— Pa šta onda? — zapitah.
— Pa ništa, ulovili smo ga, to je sve — reče on. — Znam psa koji bi išao za ovim tragom na kraj svijeta. Ako je čopor lovačkih pasa u stanju da traga po mirisu haringe, koju vuku po čitavom okrugu, kako li će tek dobro uvježbani pas pratiti jedan tako prodoran miris kao što je ovaj. Jednostavno kao pravilo trojno. Odgovor bi trebalo da nam da, ali, oho! evo i predstavnika zakona.
Odozdo se začuše bučni glasovi i tresak vrata.
— Prije no što naiđu — reče Holmes — stavite svoje prste na ruku ovog jadnika i tu, na njegovu nogu. Šta osjećate?
— Mišići su tvrdi kao drvo — odgovorih.
— Tako je. Skvrčio ih je izuzetno jak grč, dakle jače od uobičajenog »rigor mortis«.\'7b28\'7d Povezujući ovu izobličenost lica, s ovim hipokratskim osmijehom, »risus sardonicus«,\'7b29\'7d kako ga nazivaju stari pisci, što zaključujete?
— Smrt uslijed nekog jakog, biljnog alkaloida — odgovorili — uslijed neke tvari slične strihninu, koja izaziva ukočenost.
— To mi je palo na pamet čim sam ugledao napete mišiće na licu. Zato sam odmah po ulasku u sobu potražio sredstva pomoću kojih je otrov ušao u organizam. Kao što ste vidjeli, otkrio sam trn koji je neznatnom snagom zabijen ili satjeran u lubanju. Obratite pažnju i opazit ćete da je sjedeći uspravno na stolici, pogođen u onu stranu kojom je bio okrenut prema otvoru na stropu. Sad pogledajte ovaj trn.
Veoma sam ga oprezno podigao i primakao na svjetlo fenjera. Bio je dugačak, oštar, crn, pri vrhu pocakljen kao da se na njemu osušila neka ljepljiva materija. Tupi kraj mu je bio otesan i zaokružen nožem.
— Potječe li taj trn iz Engleske? — zapita on.
— Ne, nikako.
— Koristeći se svim ovim podacima morali biste biti u stanju izvući neke točne zaključke. Ali, evo redovnih trupa; pomoćni odredi sad se mogu povući.
Dok je govorio, u hodniku su se čuli koraci koji su se približavali i u sobu stupi neki vrlo krupan, stasit čovjek u sivom odijelu. Bio je rumen, bucmast i zadrigao. Iznad podbulih i nabreklih podočnjaka oštro su mu provirivala dva sićušna žmirkava oka. Za njim su nailazili neki narednik u uniformi i Thaddeus Sholto, koji je još drhtao.
— Tu će biti posla — prigušenim će glasom pridošlica. — Krasna posla. Ali, tko su ovi ovdje? Pa kuća je puna kao kunićnjak.
— Mislim da me se još sjećate, gospodine Athelnev Jones — reče Holmes mirno.
— Pa, naravno, da vas se sjećam — odgovori on hripljivo. — Vi ste gospodin Sherlock Holmes, onaj teoretičar. Sjećam vas se! Nikad neću zaboraviti kakvo ste nam predavanje održali o uzrocima, zaključcima i posljedicama u slučaju dragulja iz Bishopgatea. Doveli ste nas, istina, na pravi trag, ali morate priznati, bila je to više sreća nego dobro obavljen posao ...
— Slučaj je bio školski primjer rješenja na osnovi zdravog rasuđivanja.
— Oh, ta nemojte! Ne stidite se priznati! Ali, šta je sve ovo? Nezgodno! Jako nezgodno! Tu samo činjenice govore, nikakvo teoretiziranje. Sreća da sam se zatekao u Norwoodu u povodu nekog drugog slučaja. Kad je stigla poruka, nalazio sam se još na stanici. Šta mislite od čega je umro ovaj čovjek?
— O tome nemam šta mnogo da teoretiziram — reče Holmes suho.
— Nemojte tako! Ne možemo poreći da vi koji put pogodite baš ondje gdje treba. Zaboga! Kako sam čuo vrata su bila zaključana, a nestalo je nakita u vrijednosti od pola milijuna. Kako je izgledao prozor?
— Bio je čvrsto zatvoren, ali se na prozorskoj dasci primjećuju tragovi.
— Aha! Pa da, pa da! Ako je bio čvrsto zatvoren, onda se tragovi možda uopće ne odnose na ovaj slučaj. Zdrav razum mi govori da je čovjek morao dobiti napad, pa je umro naprečac; poslije toga su nestali dragulji. Aha! Sine mi tako ponekad! Naredniče, iziđite za trenutak, a i vi, gospodine Sholto. Vaš prijatelj može ostati. Šta mislite o ovome, gospodine Holmes? Sholto je prošle noći, po vlastitom priznanju, bio sa svojim bratom. Brat je dobio napad i umro, a Sholto je otišao s blagom. Kako vam se to sviđa?
— Onda se mrtvac veoma obazrivo podigao i zaključao vrata s unutrašnje strane — ironično će Holmes!
— Hm! Tu je praznina. Primijenimo zdrav razum. Ovaj Thaddeus Sholto je bio sa svojim bratom, došlo je, koliko znamo, i do svađe. Brat je mrtav, a nakita nema. I to znamo. Poslije Thaddeusova odlaska brata nitko nije vidio. U njegovu krevetu nije nitko spavao. Očigledno je da se Thaddeus nalazio u najvećem duševnom uzbuđenju. A ni izgled mu baš nije privlačan. Kao što vidite pletem svoje niti oko Thaddeusa. Mreža oko njega počinje da se zatvara.
— Još ne raspolažete svim činjenicama — reče Holmes. — Ovaj trn koji je po svemu sudeći otrovan, nalazio se duboko u lubanji pored uha gdje mu se još vidi trag; ova komad ispisana papira bio je na stolu, a pored njega nalazilo se i prilično čudnovato oruđe s kamenom glavom. Kako se sve te činjenice uklapaju u vašu teoriju?
— Samo još više potkrepljuju moju tvrdnju — reče debeli detektiv nadmeno. — Kuća je prepuna indijskih rijetkosti. Sve je ovo izveo Thaddeus. Ako je taj iverak otrovan, Thaddeus ga je isto onako kao i svaki mogao upotrijebiti u ubilačke svrhe. Taj je papir nekakva klopka, zavaravanje. Jedino se još postavlja pitanje kako je izišao? Ah, pa naravno, eno rupe na stropu!
S velikom pokretljivošću, neobičnom za njegove dimenzije, pohita uz ljestve i provuče se u potkrovlje. Ubrzo začusmo njegov glas koji nam je pobjedonosno javljao da je našao preklopni prozorčić na krovu.
— Umije i on da pronađe ponešto — reče Holmes sliježući ramenima. — Katkad mu sine u glavu. »II n'y a pas de sots si incommodes que ceux qui ont de l'esprit«!\'7b30\'7d
— Vidite! — reče Athelney Jones, pojavljujući se ponovo na ljestvama. — Činjenice govore ipak bolje od teorije. Moje se gledište o ovom slučaju potvrdilo. Evo, vidim preklopan prozorčić koji je u vezi s krovom a djelomično je i otvoren.
— Otvorio sam ga ja.
— Oh, doista! Znači da ste ga zapazili? — reče malo pokunjeno. — Pa lijepo, on jasno pokazuje kako je umakao naš džentlmen. Narednice! —viknu.
— Molim, gospodine — začu se iz hodnika.
— Neka gospodin Sholto dođe ovamo. Gospodine Sholto — obrati mu se Athelney Jones — dužnost mi je da vas upozorim da sve što budete izjavili može biti upotrebljeno protiv vas. U ime kraljice lišavam vas slobode zbog smrti vašeg brata.
— Evo ti sad! Nisam li vam rekao? — povika siromah čovjek, ispruživši ruke i promatrajući sad jednog sad drugog.
— Ne uzrujavajte se zbog toga, gospodine Sholto — reče Holmes — jamčim vam da ću vas osloboditi ove optužbe.
— Ne obećavajte odviše, gospodine Teoretičaru, ne obećavajte odviše — prekide oštro detektiv. — Možete naići na tvrđi orah nego što mislite.
— Ne samo da ću ga osloboditi optužbe, gospodine Jonesu, nego ću vam i besplatno ustupiti imena i opis dvojice ljudi koji su prošle noći bili u ovoj sobi. Jedan se zove, imam sve razloge da u to vjerujem, Jonathan Small. On je polupismen čovjek, omanji i hitar, a drvena patrljica mu je s unutrašnje strane izlizana. Na lijevoj čizmi ima grubu potplatu četvrtasta oblika, a oko pete željeznu potkovu. Osim toga, srednje je dobi, jako opaljen od sunca i bivši robijaš. Ovih nekoliko podataka mogli bi vam donekle koristiti, ako ih još dopunite činjenicom da mu na šaci nedostaje dobar dio kože. Drugi čovjek ...
— Aha, drugi čovjek — zapita podsmješljivim glasom Athelnev Jones, ali ipak prilično pod dojmom Holmesovih određenih tvrdnji.
— To je neka prilično čudna osoba — reče Sherlock Holmes okrenuvši se na peti. — Nadam se da ću uskoro biti u stanju da vam ih predstavim obojicu. Jednu riječ nasamo, Watsone!
On me izvede do vrha stepeništa.
— Zbog ovog neobičnog događaja zamalo nismo izgubili iz vida glavni cilj našeg dolaska.
— I ja sam baš na to pomislio — odgovorih. — Nema ni kakva smisla da gospođica Morstan ostane u ovom zlokobnom domu.
— I nema. Vi je morate otpratiti kući. Ona živi s gospođom Cecil Forrester u donjem Cambervvellu, a to nije daleko. Čekat ću vas ovdje, ako ponovo dođete kolima po mene. II' ste možda premoreni?
— Ni najmanje. Ne mogu imati mira sve dok ne saznam nešto više o ovom nevjerojatnom događaju. Nagledao sam se raznih i neugodnih stvari u životu, ali, dajem vam riječ, ovi noćašnji uzbudljivi događaji iskidali su mi potpuno živce. Bilo kako bilo, volio bih da zajedno s vama istjeram stvar do kraja.
— Vaša prisutnost će mi biti jako korisna — odgovori on. — Mi ćemo samostalno ispitati slučaj, a pustiti prikana Jonesa neka uživa nad svim svojim izmišljotinama koje mu padnu na pamet. Kada odvedete gospođicu Morstan, molim vas otiđite u Pinchin Lane broj 3, dolje na obali, blizu Lambetha. U trećoj kući s desne strane stanuje čovjek koji konzervira životinje a zove se Sherman. Vidjet ćete u prozoru lasicu koja drži kunića. Kucajte i dignite starog Shermana iz kreveta, pozdravite ga i recite mu da mi hitno treba Toby.
— Pretpostavljam da je riječ o psu.
— Da, neki čudan pas mješanac, sa zaprepašćujuće snažnim njuhom. Više mi je stalo do pomoći jednog Tobyja nego do sve sile policijskih detektiva u Londonu.
— Onda ću ga dovesti — rekoh. — Sada je jedan sat. Ako uspijem da dobijem odmorna konja, mogao bih se vratiti prije tri.
— A ja ću vidjeti — reče Holmes — što mogu doznati od gospođe Bernstone i od indijskog sluge, koji, kako mi veli gospodin Thaddeus, spava u susjednoj potkrovnici. A zatim ću se udubiti u Jonesove velike pronalaske i slušati njegove, ne baš odveć ukusne, zajedljivosti. »Wir sind gewohnt dass die Menschen verhöhnen, was sie nicht verstehen«.\'7b31\'7d Goethe je uvijek jezgrovit.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:52 am




POGLAVLJE VII:
Zgoda o buretu


Policija je dovela sa sobom kola pa sam u njima otpratio kući gsopođicu Morstan. Sve dok je trebalo podržati nekog slabijeg od sebe, slijedeći onaj milosrdni način koji imaju žene u tim prilikama, ona je bila mirna. Zatekao sam je kraj prestrašene domaćice prijaznu i staloženu. Međutim, u kolima je odjednom klonula. Briznula je u plač, vidjelo se koliko ju je bolno pogodio događaj ove noći. Kasnije mi je pričala da me je tada smatrala za hladna i ravnodušna čovjeka. Nije ni slutila šta se odigravalo u mojem srcu, niti je imala ikakvu predodžbu o velikom samosavlađivanju. Sva moja naklonost, sva moja ljubav hrlili su k njoj isto onako kao maloprije u vrtu moja ruka. Osjećao sam da mi čitava godina svakodnevnog života ne bi pružila toliko dokaza o njenoj dragoj smjeloj prirodi kao ovaj dan pun neobičnih doživljaja. No dvije misli ledile su mi riječi u grlu kojima sam htio dati oduška svojoj odanosti. Bila je potresena, slaba i bespomoćna. U takvu trenutku iskazivati ljubav značilo bi koristiti se njenim duševnim stanjem. A što je bilo još gore, sada je postala i bogata, treba da dobije veliko naslijeđe, ako Holmesova istraga urodi plodom. Pod takvim okolnostima ne bi bilo ni lijepo ni pošteno da jedan vojni kirurg s bolesničkom hranarinom iskoristi prijateljski odnos koji je nastao pukim slučajem. Zar ne bih ispao kao najobičniji lovac na miraz? Nisam smio dopustiti da tako nešto i pomisli. Ovo blago iz Agre ispriječilo se među nama kao nepremostivi jaz.
Kad stigosmo do stana gospođe Cecil Forrester, bilo je skoro dva sata. Posluga se već odavno povukla na počinak, ali je gospođu Forrester toliko zanimao ishod čudne poruke koju je primila gospođica Morstan, da ju je željno očekivala.
Bila je to ljupka žena srednje dobi. Radovao sam se što vidim kako ju je gospođica Morstan srdačno ogrlila rukom oko pasa i kako joj je majčinski zvučao glas kad ju je ova pozdravila. Očevidno, gospođica Morstan nije bila samo jedna plaćena, zavisna osoba, već i prijatelj koga poštuju. Čim me je predstavila, gospođa Forrester me ozbiljno zamoli da uđem i ispričam šta nam se dogodilo. Ja sam pak, objasnio svu važnost zadatka koji je još preda mnom. Obećah, s puno poštovanja, da ću ih izvijestiti o svemu. U odlasku, kriomice, osvrnuh se i kad kola krenuše, vidjeh, a još i dan-danas vidim, na stepeništu dvije ljupke i zagrljene prilike, poluotvorena vrata, svjetlo koje se iz predvorja probija kroz obojeno staklo, barometar i sjajne poluge na stepeništu. Pogled, makar i letimičan, na miran engleski dom djelovao je, posred mračnog posla u koji smo se uplitali, vrlo umirujuće.
Što sam više mislio na ono što se zbilo, sve mi se više činilo mračnijim i burnijim. Prolazeći tihim ulicama, osvijetljenim plinskim svjetiljkama, uz jednolično kloparanje točkova, ponovo sam u mislima prošao cio tok čudnih zbivanja. Smrt kapetana Morstana, i slanje bisera, oglas, pismo — svi ti događaji su rasvijetljeni. Međutim, ovi događaji su nas doveli do još dublje i mnogo tragičnije tajne. Indijsko blago, neobičan plan pronađen među papirima kapetana Morstana, čudan događaj kad je umirao major Sholto, ponovo otkriće blaga nakon čega je uslijedila smrt onoga koji ga je otkrio, veoma čudne okolnosti zločina, otisci nogu, neobično oružje, riječi na papiriću koje su odgovarale riječima nađenim na platnu kapetana Morstana — sve je to bio labirint u kojem bi netko s manje izuzetne obdarenosti od mog sustanara izgubio nadu da će pohvatati niti.
Pinchin Lane predstavljao je niz trošnih kuća od opeka na dva kata u donjem kraju Lambetha. Dugo sam kucao na vrata kuće broj 3. Konačno se iza jednog prozorskog kapka pojavi svjetlo svijeća a na gornjem prozoru pomoli se neko lice.
— Gubi se odavde, pijanduro jedna — reče to lice. — Ako još i dalje budeš dizao galamu, otvorit ću sve štenare i četrdeset i tri psa pustiti na tebe.
— Pa ja sam upravo zato i došao, ali da pustite samo jednog — odvratih.
— Tornjaj se — zaurla glas. — Vidiš ovu kesu, u njoj je češagija; tako mi Boga, ako ne zavežeš, tresnut ću je o tvoju tikvu.
— Ali meni ne treba češagija, meni treba pas — povikah.
— Neću s tobom više da se objašnjavam — dreknu gospodin Sherman. — Smjesta se čisti odavde jer dok izbrojim do tri češagija će poletjeti.
— Gospodin Sherlock Holmes — počeh.
Moje riječi odjednom dobiše čarobno značenje; prozor se odmah zatvori a vrata se za tren oka otključaše i otvoriše. Gospodin Sherman je bio visok, suh starac, pognutih leđa i žilava vrata.
— Prijatelj gospodina Sherlocka Holmesa u svako doba je dobro došao — reče on. — Uđite, gospodine. Čuvajte se lasice, jer ujeda. Ah, nevaljalice, nevaljalice, ti bi zakačila ovog gospodina? — Ovo se odnosilo na jednu veliku lasicu koja je kroz rešetke od kaveza proturila svoje crvene oči i zlobnu njušku. — Nemojte se uzrujavati zbog ovoga. To je samo sljepić. Nema otrovnih zuba, pa ga puštam u sobu, jer uništava insekte. Ne smijete mi zamjeriti što sam u početku bio s vama malo opak; naiđe dječurlija pa me zavitlavaju, a i inače mnogi prolaze ovim putem pa me svaki čas uznemiravaju kucanjem. Što hoće gospodin Sherlock Holmes?
— Hoće jednog vašeg psa.
— Ah, to će biti Toby.
— Jeste, zove se Toby.
— Toby živi ovdje s lijeve strane na broju 7.
Držeći svijeću, on krenu sporo naprijed kroz čudnu porodicu životinja koju je okupio. Pri lelujavom svjetlu, punom sjena, nejasno sam razabrao kako iz svake štenare, iz svakog kuta izviruju i motre nas svjetlucave oči. Čak i zabatne grede nad nama bile su prepune uspavane živadi, koja se uznemirena zbog naših glasova, počela tromo premještati s noge na nogu.
Ispostavi se da je Toby ružan mješanac, s dugačkom dlakom i klopavim ušima, pola cunjavac, a pola lovački pas smeđe i bijele dlake, koji se gegao vrlo nespretno. Poslije malo oklijevanja, on primi od mene kocku šećera koju mi je dodao stari prirodnjak, pa pošto tako sklopismo prijateljstvo, Toby me doprati do kola ne protiveći se da pođe sa mnom. Vratio sam se u Pondicherry Lodge baš kad je na satu Palače otkucavalo tri. Tu sam saznao da je uhapšen i McMurdo i da su njega i gospodina Sholtoa odveli na policijsku stanicu. Dva policajca čuvala su uski ulaz ali kada sam spomenuo detektivovo ime pustili su me da prođem sa psom.
Holmes je stajao na kućnom pragu s rukama u džepovima i pušio lulu.
— Ah, doveli ste ga — reče on. — To vam je valjan pas! Jones je otišao. Otkad ste nas napustili bilo je velikog rasipanja energije. Uhapsio je ne samo našeg prijatelja Thaddeusa, nego i vratara, domaćicu i indijskog slugu. Cijela kuća je prepuštena nama, izuzev što se gore nalazi narednik. Ostavimo psa ovdje pa pođimo gore.
U holu smo vezali Tobyja za stol i još se jednom uspeli stepenicama. Soba je bila onakva kakvu smo je i ostavili, osim što je preko leša bila prebačena plahta. Umoran, policijski narednik se naslonio u kutu.
— Posudite mi svoj fenjer, narednice — obrati mu se moj prijatelj. — Sada mi privežite ovaj papir oko vrata tako da visi preda mnom. Hvala vam. Moram skinuti cipele i čarape jer ću se pozabaviti malo pentranjem. Watsone, umočite rubac u kreozot. To je sve. Sada pođite sa mnom za trenutak u potkrovlje. — Provukli smo se kroz rupu. Holmes i ovom prilikom upravi svjetlo na otiske u prašini.
— Želim da posebno obratite pažnju na ove otiske stopa — reče on. — Zapažate li nešto posebno?
— Pripadaju — rekoh — nekom djetetu ili nekoj maloj ženi.
— Ali, na stranu njihova veličina. Zar ne primjećujete ništa drugo?
— Veoma nalikuju na ma koje druge otiske.
— Baš ništa ne nalikuju. Pogledajte ovamo. Ovo je otisak desne stope. Sad ću pored ove načiniti otisak svoje. Kakva je razlika?
— Vaši prsti su stisnuti jedan uz drugog. Na ovom drugom otisku prsti su jasno razdvojeni.
— Potpuno točno. U tome i jest stvar. Hoćete li sada biti tako ljubazni da priđete preklopnom prozorčiću i pomirišete rub drvenog okvira. Ja ostajem ovdje, jer držim ovaj rubac u ruci.
Učinio sam kao što mi je rekao. Osjetio sam neki miris nalik na katran.
— Evo, ovdje je stao nogom kad je izlazio. Ako čak i vi možete to osjetiti, za Tobvja mislim to neće predstavljati baš nikakvu teškoću. Sada otrčite dolje i pustite psa.
U trenutku kad sam se našao u vrtu, Sherlock Holmes je bio na krovu. Mogao sam ga lijepo vidjeti kako poput nekog golemog svica vrlo polako puže uz sam rub. Izgubio se iza grupe dimnjaka, ali se opet brzo pojavio i nestao na drugoj strani krova. Kad sam otišao na drugu stranu, našao sam ga kako sjedi na uglu strehe u udubljenju oluka.
— Jeste li vi to, Watsone? — viknu on.
— Jesam.
— To je mjesto. Šta se ono crni tamo dolje?
— Bure za kišnicu.
— Je li poklopljeno?
— Jeste.
— Ima li u blizini kakvih ljestvi?
— Nema.
— Prokletnik! Veoma vratolomno mjesto. No trebalo bi da se mogu spustiti onamo odakle se on popeo. Ova vodovodna cijev čini se da je prilično čvrsta. Ići će.
Začu se struganje nogu i fenjer se poče sigurno spuštati kraj zida, zatim, odskočivši, pade na vrh bureta, a odande na zemlju.
— Nije bilo teško ići za njim — reče on navlačeći čarape i čizme. — Crijep je duž cijelog puta kuda se kretao raskliman, a evo, u svojoj žurbi izgubio je i ovo. To potvrđuje moju, kako vi, doktore, kažete, dijagnozu.
Predmet koji mi je pružio bio je neka mala lisnica ili kesa, ispletena od obojenih trava; na njoj je unaokolo bilo nanizano nekoliko staklenih perlica. Po obliku i veličini mogla je poslužiti i kao kutija za cigarete. U njoj se nalazilo pola tuceta trnova od tamna drveta, zašiljenih na jednom i zaobljenih na drugom kraju, slični onome koji je dobio u glavu Bartholomew Sholto.
— Ovo su paklene stvari — reče on. — Pazite da se ne nabodete. Drago mi je da sam do njih došao, jer po svoj prilici ovo su svi koje je imao. Utoliko je manje opasnosti da ih uskoro vi ili ja dobijemo pod kožu. Radije bih se izložio metku iz karabina nego ovome. Jeste li orni za jednu šetnju od šest milja, Watsone?
— Svakako — rekoh.
— Hoće li izdržati vaša noga?
— Oh, hoće.
— Ah, tu si, psiću moj! Dobri, stari Toby. Pomiriši Toby, pomiriši! — i on gurnu psu pod nos rubac natopljen kreozotom dok je životinja stajala raširenih, dlakavih šapa i vrlo smiješno i kočoperno držala glavu, kao neki znalac koji miriše «bouquet»\'7b32\'7d neke čuvene vrste vina. Holmes zabaci rubac, priveže mješancu oko vrata jak konopac i povede ga do bureta za vodu. Životinja odmah poče cviljeti pa uzdignuta repa, a s njuškom uperenom u tlo, tapkajući po tragu, uputi se žurno po stazi brzinom koja nas je primorala da gotovo trčimo.
Na istoku je postepeno svitalo pa se u hladnom i sivom svjetlu vidjelo prilično daleko. Nad nama se uzdizala četvrtasta, masivna kuća sa svojim crnim, praznim prozorima, golim zidovima sva izgubljena i žalosna. Put nas je vodio preko vrta, okolo-naokolo raštrkanih okopa i jama. Cijelo ovo mjesto s rasutim gomilama smeća, s divlje izraslim korovom, djelovalo je teško i sudbonosno i sasvim se podudaralo s mračnom tragedijom koja se nadnijela nad njega.
Pošto je stigao do graničnog zida, Toby poče trčati duž njega da bi se konačno zaustavio u jednom kutu koji je zaklanjala neka mlada breza. Na mjestu gdje su se spajala dva zida, ispalo je nekoliko opeka. Zemlja je na tom mjestu bila izgažena, a opeke u rupama na zidu zaobljene kao da su često služile za penjanje. Holmes se pope, pa preuzevši od mene psa, prebaci ga na drugu stranu.
— Evo otiska ruke Drvene noge — primijeti on kad sam se popeo za njim. — Vidite li na bijeloj žbuki sasušenu mrlju krvi? Sreća da od jučer nije pala kiša. Po cesti će se još moći nanjušiti miris, usprkos tome što su oni prošli ovuda čitavih dvadeset i osam sati prije nas.
Priznajem, pri pomisli na veliki saobraćaj koji je u međuvremenu prošao tom cestom u pravcu Londona, ja sam u to posumnjao. No uskoro sam se okanio svoje bojazni. Toby se nijednog trenutka nije dvoumio niti zastao već se neprestano na svoj posebni način gegao i njuškao sve dalje i dalje. Jetki miris kreozota očigledno je odudarao od svih ostalih mirisa.
— Nemojte misliti — reče Holmes — da moj uspjeh u ovom slučaju zavisi samo od pukog događaja što je ovaj prikan nagazio na kemikaliju. Sagledao sam mogućnosti da ih se dočepam na još nekoliko načina. Ovaj mi se samo čini najpogodniji, jer kao da nam je pao s neba i lud bih bio da ga ne iskoristim. S druge strane, zbog ove okolnosti slučaj se nije izmetnuo u lijep mali intelektualni problem kao što se činilo u prvi mah. Iz njega bi se dala izvući krasna iskustva da nema ovog odveć opipljiva putokaza.
— Krasna iskustva, ali isto tako i nedostataka — rekoh. — Uvjeravam vas, Holmes, divim vam se kakvim sve sredstvima uspijevate u ovom slučaju. Divim se još više nego u slučaju umorstva što ga je izveo Jefferson Hope. Ova mi se stvar čini još dublja i tajanstvenija. Kako ste, na primjer, s tolikom sigurnošću mogli da opišete čovjeka s drvenom nogom?
— Pih, dragi mladiću, pa to je bar bilo jednostavno. Neću da budem teatralan, jer sve je očigledno i jasno kao na tanjuru. Evo ovako: dva oficira koji su bili na dužnosti komandnog osoblja u kaznionici doznali su gdje je zakopano nekakvo blago. Englez Jonathan Small nacrtao im je mapu. Sjećate li se da smo to ime vidjeli na planu koji je bio u posjedu kapetana Morstana? On ga je potpisao u svoje ime i u ime svojih suučesnika, i ostavio znak četvorice, kako ga je, nekako dramatično, nazvao. Uz pomoć ovog plana oficiri ili oficir dolazi do blaga i odnosi ga u Englesku, ne ispunivši, kao što pretpostavljamo, neki od uvjeta pod kojim ga se dokopao. Zašto Jonathan Small nije sam prigrabio blago? Odgovor je jasan. Plan je datiran u vrijeme kad je Morstan došao u blizak dodir s robijašima. Jonathan Small se nije dočepao blaga, jer je bio robijaš kao i njegovi suučesnici pa nisu mogli napuštati kaznionicu.
— Ali to je samo pretpostavka — rekoh.
— Više nego pretpostavka. To je jedina hipoteza koja je u skladu sa činjenicama. Da vidimo kako to odgovara onome što je uslijedilo. Major Sholto nekoliko godina miruje kao blaženi posjednik blaga. Zatim prima neko pismo iz Indije koje mu ulijeva strah u kosti. Šta li je to bilo?
— Pismo koje je kazivalo da su ljudi kojima je načinio nepravdu pušteni na slobodu.
— Ili da su pobjegli. To je mnogo vjerojatnije jer može se pretpostaviti da je on znao kad njima ističe kazna. Inače ga to ne bi iznenadilo. I šta on poduzima? Čuva se čovjeka s drvenom negom — bijelog čovjeka, zapamtite, jer je jednog bijelog trgovca zamijenio s njim, i odmah pripucao na njega. Osim toga i na planu se nalazi ime samo jednog bijelca. Ostali su hindusi ili muhamedanci. Drugog bijelog čovjeka nema. Stoga pouzdano možemo tvrditi da je čovjek s drvenom nogom identičan s Jonathanom Smallom. Čini li vam se da ovakvo rasuđivanje ne stoji?
— Ne, ono je jasno i sažeto.
— Dobro. Stavimo se sada u položaj Jonathana Smalla. Promotrimo slučaj s njegove točke gledišta. On dolazi u Englesku s dvije namjere: da stekne ponovo ono što smatra svojim pravom i da se sveti čovjeku koji mu je nanio nepravdu. Pronalazi gdje stanuje Sholto i, vrlo vjerojatno, uspostavlja kontakt s nekim iz kuće. Postoji onaj Lal Rao koga nismo vidjeli. Gospođa Berstone ga opisuje kao osobu koja je daleko od toga da bude neki svetac. Međutim, Small nije mogao pronaći gdje je sakriveno blago, jer osim majora i jednog vjernog sluge koji je umro, to nitko nije znao. Small doznaje da je major na samrti. Izbezumljen da tajna blaga ne iščezne zajedno s majorom provlači se kao kroz šibe, pored stražara, probija se do samrtnikova prozora i ne ulazi jer ga ometa prisutnost obojice sinova. Međutim, izbezumljen od mržnje prema pokojniku, ulazi još iste noći u sobu i pretura po njegovim papirima u nadi da će naći neku bilješku koja se odnosi na blago. Na koncu, ne našavši ništa, ostavlja onaj napis na papiru kao znak svoje prisutnosti. Vjerojatno je još prije naumio da na lešu ostavi neku takvu opomenu u znak da nije riječ o običnom umorstvu već, s gledišta četvorice suučesnika, o nekoj vrsti zadovoljavanja pravde. Čudna i hirovita shvaćanja dosta su uobičajena u analima zločina i obično pruže vrijedne podatke o zločincu. Jeste li shvatili?
— Veoma dobro.
— Šta je, dakle, Jonathan Small mogao učiniti poslije smrti starog Sholta? Mogao je samo produžiti da tajno motri nastojanja sinova oko pronalaženja blaga. Možda čak napušta Englesku gdje se vraća samo povremeno. Sinovi otkrivaju potkrovnicu što on odmah doznaje. Ponovo nailazimo na trag nekog saveznika u kući. Jonathan je sa svojom drvenom nogom potpuno nesposoban da se dokopa sobe u potkrovlju. Ali, on vodi sa sobom nekog čudnog ortaka koji svladava tu prepreku. Ovaj nagazi svojom bosom nogom u kreozot i tako ostavlja trag.
— Znači, ubojstvo je izvršio ortak, a ne Jonathan.
— Tako je. I to ne baš po Jonathonovoj volji sudeći po mnoštvu tragova što ih je ovaj neoprezno ostavio. Jonathan nije izrazito neraspoložen prema ubijenome; draže bi mu bilo da ga je jednostavno mogao vezati i začepiti mu usta. On nije htio njegovu glavu. Međutim, tu se nije dalo pomoći; provalili su divljački instinkti njegova ortaka i otrov je učinio svoje. Vidjevši to, Jonathan Small ostavlja na papiru opomenu, spušta kovčeg s blagom kroz prozor pa izlazi s njim. Eto toka događaja kako sam ga ja uspio odgonetnuti. Što se tiče njegova ličnog izgleda, mora da je neki sredovječan čovjek i opaljen od sunca jer je odslužio svoj rok u onakvoj pećici kao što su Andamani. Visina mu se može lako odrediti po dužini koraka. Da je imao bradu, znamo po tome što je to bila jedina stvar koja se dojmila Thaddeusa Sholta kad ga je ugledao na prozoru. Ne znam ima li još što?
— A ortak?
— Ah, pa ni u tome nema velike tajne. Doznat ćete uskoro i o tome sve. Kako je divan jutarnji zrak. Gledajte onaj ružičasti oblačak što lebdi kao pero nekog divovskog flaminga. Rumen sunčeva ruba upravo probija oblake londonske magle. Obasjat će mnogo ljudi, ali, nitko se među njima, kladim se u to, ne bavi čudnijom rabotom od vas i mene. Ah, što se u prisutnosti velikih, suštinskih sila prirode osjećamo malenim zbog svojih sićušnih ciljeva i težnji. Kako stojite s vašim Jean Paulom?
— Prilično... Naišao sam na njega čitajući Carlylea.\'7b33\'7d
— To vam je kao da idete potokom do izvornog jezera. Dao je čudnu, ali duboku opasku, kako glavni dokaz stvarne čovjekove veličine leži u njegovu poimanju koliko je sitan. To ukazuje na moć uspoređivanja i procjene, koja je sama po sebi dokaz plemenitosti. Ima mnogo osnova za razmišljanje i u Richteru. Jeste li ponijeli sa sobom pištolj?
— Imam svoj štap.
— Možda će nam ustrebati tako nešto, ako stignemo do njihove jazbine. Jonathana prepuštam vama, a onog drugog, ako bude neugodan, morat ću ubiti.
On u razgovoru izvadi revolver, stavi u njega dva metka, i vrati ga u desni vanjski džep svog kaputa.
Za ovo vrijeme Toby nas je vodio prema glavnom gradu nekim sporednim cestama kraj kojih su se nizale kuće. Međutim, sad smo stigli u povezane ulice u kojima su se uveliko kretali ranoranioci i dokeri, dok su bunovne žene skidale kapke s vrata i čistile ulazna stepeništa. Po gostionicama na uglovima upravo je počinjao posao, pa su iz njih izlazili ljudi neuredna izgleda otirući rukama svoje brade poslije jutarnje kapljice. Psi veoma čudnih vrsta nicali su i gledali nas iznenađeno, ali se naš neusporedivi Toby nije osvrtao ni lijevo ni desno već je trčkarao naprijed s njuškom upravljenom ka zemlji cvileći kad bi nabasao na svježe očuvan trag.
Prešli smo Streatham, Brixton, Camberwell i sada smo se nalazili u Kennington Laneu, budući da smo bočnim uličama došli istočno od trga Oval. Ljudi koje smo pratili išli su neobično krivuda vim putem, vjerojatno u želji da zavaraju trag. Nikad nisu išli glavnom ulicom, ako su se mogli koristiti nekom usporednom, sporednom. U podnožju Kennington Lanea zaokrenuli su lijevo kroz Bond Streat i Miles Street. Ondje gdje te ulice završavaju u Knight Placeu, Toby zastade, s jednim naćulenim a jednim spuštenim uhom, pa zatim poče trčati sad naprijed, sad natrag. Prva slika psa u nedoumici. Tada se zbuni njuškajući ukrug i s vremena na vrijeme pogledajući nas kao da traži pomoć.
— Koji je đavo s ovim psom? — progunđa Holmes. — Ta valjda nisu uzeli kola ili odletjeli balonom.
— Možda su stajali ovdje neko vrijeme — primijetili.
— Ah, u redu je. Opet je krenuo — reče moj suputnik s prizvukom olakšanja.
Zaista, krenuo je još jednom onjušivši svuda naokolo, onda se naglo odluči i pojuri takvom silinom i odlučnošću kakve do tada još nije bio pokazao. Čini se da je miris sad bio mnogo jači nego prije, jer čak nije morao ni njuškati već je jednostavno zatezao uzicu, pokušavajući da poleti trkom. Po sjaju u Holmesovim očima vidio sam da vjeruje da smo blizu cilja.
Sad nas je put vodio niz Nine Elma, sve dok nismo stigli do velike drvare Broderick & Nelson, kraj krčme kod »Bijelog Orla«. Ovdje se naš pas, izvan sebe od uzbuđenja, sjuri kroz bočna vrata u dvorište gdje su pilari već bili na poslu. On proleti niz stazu po strugotini i piljotini, zaobiđe između dvije gomile drva, pa, konačno s pobjedničkim lavežom skoči na jedno veliko bure koje se još nalazilo na ručnim kolicima kojim su ga dovezli. Užagrenih očiju i ispružena jezika stajao je Toby na buretu gledajući sad Holmesa sad mene očekujući priznanje. Duge od bureta i kotači kolica bili su umazani nekakvom tamnom tekućinom, a u zraku se osjećao jak miris kreozota.
Sherlock Holmes i ja glupo se pogledasmo pa prasnusmo istovremeno u nezadrživ smijeh.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:53 am






POGLAVLJE VIII:
Ilegalci iz Baker Streeta


— Šta ćemo sad — zapitah. — Tobyjeva nepogrešivost postala je sumnjiva.
— Postupio je prema svojim sposobnostima — reče Holmes skidajući ga s bureta i izvodeći iz dvorišta drvare. — Ako razmislite koliko se kreozota svakodnevno raznosi po Londonu, nije nikakvo čudo da se trag za kojim smo pošli zametnuo. Kreozot se sada mnogo upotrebljava u preradi drveta. Ne treba kriviti jadnog Tobyja.
— Moramo se, mislim, opet dokopati pravog traga.
— I sreća što nam nije daleko. Psa je očigledno zbunilo to što su na uglu Knight Pleaca dva traga polazila u različitim pravcima. Mi smo krenuli baš onim pogrešnim. Sad nam preostaje da pođemo onim drugim.
U tome nije bilo nikakvih poteškoća. Kad smo doveli Tobyja na mjesto gdje je pogriješio, on načini velik krug i na kraju poleti u novom pravcu.
— Moramo paziti da nas sad ne dovede do mjesta odakle su donijeli kreozot — primijetih.
— Mislio sam na to. Ali, gledajte, on se drži pločnika; a bure je prolazilo ulicom. Ne, sad smo na pravom tragu.
Ovaj se protezao prema obali rijeke prolazeći kroz Belmont Place i Prince's Street. Na kraju Bond Streeta doveo Has je ravno do obale, gdje se nalazio mali drveni kej. Toby nas dovede do samog ruba, pa ondje stade kao ukopan cvileći i gledajući u tamni tok rijeke ispod sebe ...
— Nemamo sreće — reče Holmes. — Ovdje su uzeli čamac.
Unaokolo po vodi i na rubu keja bile su vezane male barke i čamci. Ponijeli smo Tobvja do tih čamaca, ali on, premda je ozbiljno njuškao, ne dade nikakva znaka.
Blizu sasvim jednostavnog pristaništa nalazila se mala kućica od opeka kroz čiji je drugi prozor bila proturena drvena ploča na kojoj je stajalo velikim štampanim slovima: »Mordecai Smith«, a ispod toga »Čamci za iznajmljivanje na dan ili sat«. Jedan drugi natpis koji se nalazio iznad vrata obavijestio nas je da ovdje drže i izletnički parni brodić što je potvrđivala i velika gomila koksa koja se nalazila na nasipu. Sherlock Holmes se polako prošeta unaokolo, s licem punim loših slutnji.
— Ovo ne miriše na dobro — reče on. — Ti su momci lukaviji nego što sam mislio, čini se da su zametnuli svoje tragove. Bojim se da je ovdje bilo i unaprijed pripremljenih postupaka.
Kad se približio vratima kuće, ova se otvoriše, a iz njih istrča neki kovrčavi dječačić od svojih šest godina; za njim je išla podebela žena, sva rumena u licu, držeći u ruci veliku spužvu.
— Odmah da se vratiš i da se opereš, Jack — vikala je. — Vraćaj se, ugursuze jedan, jer ako ti dođe otac kući i zatekne te ovakva, imat ćemo što čuti od njega.
— Zgodan mali švrćo — povika Holmes. — Lijepo rumeno spadalo. Hajd', Jack, što bi htio da ti dam?
— Htio bih šiling — reče.
— Ne bi li htio još nešto?
— Htio bih dva šilinga — odgovori čudo od djeteta poslije izvjesnog razmišljanja.
— Eto ti! Ulovi ih! Zlatno dijete, gospođo Smith.
— Bog vas blagoslovio, gospodine, i jest, napredan je. Skoro odveć, da bih mogla izići s njim na kraj, naročito kad mi muž nije po nekoliko dana kod kuće.
— Zar je odsutan? — reče Holmes razočaranim glasom. — Baš mi je žao jer sam želio razgovarati s gospodinom Smithom.
— Nema ga od jučer ujutro, i, istinu govoreći, već sam se počela zabrinjavati. No, ako se radi o nekom čamcu, gospodine, mogla bih vam i ja pomoći.
— Želio sam da unajmim njegov parni brodić.
— Ah, dragi gospodine, on je baš brodićem i otišao. To me i zabrinjava, jer znam da nije ponio više ugljena nego do Woolwicha i natrag. Da je otišao maonom ne bih pomislila ništa, jer ga je posao već više puta odveo čak i do Gravesenda, pa ako je bilo više posla znao se zadržati i duže. Ali, kakva vajda od parobroda bez ugljena?
— Ugljen bi mogao kupiti i na nekom pristaništu niz rijeku.
— Mogao bi, ali on to ne radi jer su visoke cijene koje traže za par bijednih vreća. A osim toga, ne volim ni onog ružnog čovjeka s drvenom nogom i stranim izgovorom. Šta hoće i zašto se stalno mota unaokolo?
— Čovjek s drvenom nogom — reče Holmes iskreno iznenađen.
— Da, gospodine, neki čovjek majmunska lica, koji io više puta dolazio mojem matoru. On ga je i digao prošle noći i, što je još čudnije, moj je znao da će doći, jer je brodić držao pod parom. Govorim vam otvoreno, gospodine, nije mi nimalo ugodno zbog svega toga.
— Ali, draga gospođo Smith — reče Sherlock Holmes sliježući ramenima — vi se plašite bez razloga. Otkud možete tvrditi da je noćas dolazio baš čovjek s drvenom nogom? Ne razumijem kako možete biti tako sigurni?
— Njegov glas, gospodine. Poznajem mu glas, nekako je dubok i promukao. Moglo je biti oko tri, kad je zakucao na prozor. 'Diž, se — rekao je — vrijeme je da se ide na smjenu'. Moj matori probudi Jima, to je moj najstariji sin, pa odoše ne rekavši ni riječ. Lijepo sam čula kako mu lupa drvena noga po kamenju.
— A je li taj čovjek s drvenom nogom bio sam?
— Ne bih mogla sigurno reći, gospodine. Nikog drugog nisam čula.
— Žao mi je, gospođo Smith, jer sam želio brodić, a čuo sam dobrih stvari o ... Kako se ono zvaše?
— »Aurora«, gospodine.
— Ah, je li to onaj stari, zeleni brod sa žutom, vrlo širokom trakom na pramcu?
— Nikako. To je sasvim zgodan, mali brodić, ljepši od ikojeg drugog na rijeci. On je svježe obojen u crno, s dvije crvene trake.
— Hvala. Nadam se da ćete uskoro čuti o gospodinu Smithu. Idem dolje niz rijeku, pa ako slučajno ugledam »Auroru«, javit ću im da ste u brizi. Crni dimnjak, rekoste?
— Ne, gospodine. Crni s bijelom trakom.
— Ah, pa da. Crni su bokovi na brodu. Zbogom, gospođo Smith. Eno čamdžije sa skelom, Watsone. Uzet ćemo je i prevesti se preko.
— Najvažnija je stvar kod ljudi te vrste — reče Holmes dok smo sjedili na skeli — nikad ne pokaži kako su njihova obavještenja od bilo kakve važnosti. Ne postupite li tako, zatvorit će se odmah kao kamenica. Ako ih, naprotiv, slušate protiv volje, kao što smo činili, čut ćete vrlo vjerojatno ono što vam i treba.
— Naš je pravac, čini se, sada prilično jasan — rekoh.
— Pa šta biste vi učinili?
— Unajmio bih parobrod i pošao niz rijeku u potragu za »Aurorom«.
— To bi, dragi prijatelju, bio golem posao. Mogao je da se ukotvi odavde pa sve do Greenwicha, na svakom pristaništu sa obje strane rijeke. Iza mosta proteže se miljama pravi labirint pristaništa. Trebalo bi tri dana da ih sve pregledate, ako se toga latite sami.
— Onda pozovite policiju.
— Ne. Vjerojatno ću tek u posljednjem trenutku pozvati Athelneva Jonesa. On nije loš čovjek, pa ne bih htio da išta učinim što bi ga uvrijedilo profesionalno. Ali, kad smo već odmakli tako daleko, nalazim zadovoljstvo baš u tome da sam završim tu istragu.
— Mogli bismo dati oglas u novine i zatražiti obavještenje od lučkih vlasti.
— Sve gore i gore. Ljudi za kojima tragamo doznali bi da im je potjera za petama, pa bi pobjegli iz zemlje. Po ovome kako sada stoje stvari, oni će vjerojatno otići, ali dok budu vjerovali da su sigurni, neće im se žuriti. Tu će nam koristiti Jonesova upornost, jer će se njegovo gledište o zločinu svakako progurati u dnevnu štampu, pa će bjegunci misliti da je sve krenulo krivim putem.
— Pa šta ćemo onda? — zapitah kad smo se iskrcali blizu kaznionice kod Millbanka.
— Uzmite ova kola, odvezite se kući, doručkujte i odspavajte koji sat. Bezuvjetno moramo noćas opet biti na nogama. Hej, kočijašu, stanite pred poštom. Tobyja ćemo zadržati, jer nam on još može biti od koristi.
— Ne znam.
— Sjećate li se detektivskog odreda iz Baker Streeta koji sam upotrijebio u slučaju Jeffersona Hopea?
— Kako da ne — rekoh smijući se.
— Ovo je baš prilika u kojoj oni mogu biti od neprocjenjive koristi. Ako iznevjere, imamo i drugih sredstava, ali ću pokušati najprije s njima. Poslao sam brzojav mom malom, prljavom suradniku Wigginsu i očekujem da nam se on i njegova banda jave još prije no što završimo doručak.
Bilo je između osam i devet sati. Poslije svih noćašnjih uzbuđenja osjećao sam jaku reakciju. Bio sam iscrpljen i klonuo, u glavi mi se mutilo, a tijelo mi je malaksalo. Nije me ponijelo ono profesionalno oduševljenje koje je nosilo mog prijatelja, niti sam se mogao udubiti u stvar, kao u čisto intelektualni problem. A umoreni Bartholomew Sholto — ta o njemu sam već i ovako malo šta dobrog čuo, tako da prema njegovim ubojicama nisam osjećao neke naročite antipatije. Naravno, blago, to je nešto posebno. Ono je, ili bar njegov dio, po svim pravilima pripadalo gospođici Morstan. I sve dok je postojala ma i jedna jedina mogućnost da se ono pronađe, gotov sam da samo tome cilju posvetim sav svoj život. Istina, ako ga pronađem, ono će je odvojiti od mene. Pa ipak, bila bi to sebična i sitna ljubav kad ne bih tako postupio. Ako Holmes radi zato da pronađe zlikovce, ja sam imao deseto-rostruko jači razlog.
U Baker Streetu sam se okupao i presvukao. Osjetih se izvanredno svjež. Kad sam sišao u našu zajedničku sobu, vidjeh da je stol postavljen za doručak i da Holmes nalijeva kavu.
— Evo — reče smijući se i pokaza na otvorene novine. — Energični Jones i svugdje prisutan novinar međusobno su uredili stvar. No, vama je već dosta ovog slučaja. Bolje je da najprije uzmete svoja jaja sa šunkom.
Uzeo sam novine od njega i pročitao kratku bilješku nad kojom je stajao: »Tajanstveni slučaj u Gornjem Norwoodu«.
»Prošle noći, oko dvanaest sati« pisalo je u Standardu, »nađen je mrtav u svojoj sobi gospodin Bartholomew Sholto iz Pondicherry Lodgea u okolnostima koje ukazuju na nasilje. Koliko smo mogli doznati, na tijelu gospodina Sholtoa nisu pronađeni tragovi grube sile, ali je nestalo zbirke skupocjenih indijskih dragulja, koju je pokojnik naslijedio od svog oca. Stvar je prvo otkrio gospodin Sherlock Holmes i doktor Watson, koji su došli u kuću s gospodinom Thaddeusom Sholtom, pokojnikovim bratom. Čudnom igrom slučajnosti u policijskoj stanici u Norwoodu zatekao se i dobro poznati detektiv gospodin Athelney Jones, koji se već pola sata poslije otkrića slučaja našao na mjestu događaja. Ovaj je odmah usmjerio svoje oprobane sposobnosti na hvatanje zlikovca, što je brzo urodilo plodom. Već su uhapšeni Thaddeus Sholto, brat ubijenog, paziteljica kuće, gospođa Berstone, indijski sluga Lal Rao i vratar po imenu McMurdo. Potpuno je sigurno da su lupež ili lupeži bili dobro upoznati s rasporedom kuće, jer su opće poznato tehničko znanje kao i moć zapažanja gospodina Jonesa omogućili da se sa sigurnošću dokaže kako počinitelji zlodjela nisu ušli niti kroz vrata niti kroz prozor već preko krova zgrade, kroz jedan preklopni prozorčić u prostoriju povezanu sa sobom u kojoj je nađen leš. Ova činjenica, nepobitno utvrđena, potpuno dokazuje da se ne radi samo o slučajnoj pljački. Brzi i energični zahvat naših policijskih organa jasno pokazuje koliko je važna u takvim trenucima prisutnost jednog jedinog snažnog i poduzetnog duha. Ne možemo da se otrgnemo od pomisli kako i ovaj slučaj pruža jedan argument u korist onih koji žele da se decentraliziraju naša policijska služba i tako dovede u bližu i korisniju vezu sa slučajevima u kojima joj je dužnost da postupa«.
— Zar to nije slavno? — reče Holmes, kikoćući se nad svojom šalicom. — Šta mislite?
— Mislim da smo i nas dvojica za dlaku umakli da budemo uhapšeni zbog umorstva.
— Čini se i meni. Još i sad ne bih rado odgovarao za našu sigurnost; još postoji opasnost da ga ponovo spopadne neki njegov napad energije.
U tom trenutku netko zazvoni na vratima, pa začuh našu gospođu Hudson kako sva zbunjena jadikuje.
— Tako mi boga, Holmes — rekoh dignuv se napola. — čini mi se da su zaista došli po nas.
— Ne, nije baš tako strašno. To su neslužbene snage — ilegalci Baker Streeta.
Dok je govorio, po stepenicama se začu topotanje bosih nogu i žagor tankih glasova, pa uletje u sobu čitavo tuce prljave, poderane, ulične dječurlije. Među njima je ipak postojalo nešto nalik na disciplinu, jer se, i pored svog burnog ulaska, odmah postaviše u jedan red i upiljiše se u nas licima punim iščekivanja. Jedan od njih, viši i stariji od ostalih, istupi naprijed s izrazom besposličarske nadmoćnosti, koja se doimala vrlo zabavno na jednom tako neuglednom malom strašilu.
— Primili smo vašu poruku, gospodine — reče on, — pa sam ih odmah doveo. Tri kinte za karte.
— Evo vam — reče Holmes vadeći nešto srebrnog novca. — Ubuduće neka se obraćaju samo tebi, Wigginse, a ti ćeš meni. Ne mogu dopustiti da mi se na ovaj način pravi darmar po kući. No, ovaj put je dobro ispalo, moći ćete bar čuti moje instrukcije. Želim pronaći gdje se nalazi parni brodić »Aurora«, vlasnik mu je Mordecai Smith. Brod je crn sa dvije crvene trake, a dimnjak crn s jednom bijelom trakom. Nalazi se negdje dolje, niz rijeku. Jedan dječak treba da bude na pristaništu Mordecai Smitha, preko od Millbanka, kako bi nas obavijestio ako se vrati brod. Podijelite se i temeljito pregledajte obje obale. Čim nešto doznate, odmah mi javite. Je li sve jasno?
— Jeste, šefe — reče Wiggins.
— Stara tarifa, a dječaku koji pronađe brod, gvineja pride. Evo jedne dnevnice unaprijed. A sada, gubite se.
On dade svakom po šiling, poslije čega se sjuriše niz stepenište a trenutak kasnije vidjeh ih kako su se raspršili po ulici.
— Ako se parni brodić nalazi na vodi, oni će ga pronaći — reče Holmes kad se podigao od stola i zapalio lulu. — Oni mogu da prodru svugdje, vide svašta i prisluškuju svakoga. Očekujem da će ga pronaći još prije večeri. U međuvremenu, ništa nam drugo ne preostaje nego sjesti i čekati. Ionako ne možemo pohvatati prekinute tragove dok ne pronađemo bilo »Auroru«, bilo gospodina Mordecaia Smitha.
— Možda bi ove ostatke mogao pojesti Toby. Idete li u postelju, Holmes?
— Ne, nisam umoran. Imam neki čudni tjelesni sastav. Ne sjećam se da sam se ikad od rada zamorio; samo me lijenost potpuno iscrpljuje. Pušit ću i razmišljati o ovom čudnom poslu u koji nas je uvela naša klijentica. Ne bi trebalo biti lakšeg posla od ovoga. Ljudi s drvenom nogom ne rode se na kruškama; a, onaj drugi, za njega mogu slobodno reći da je sasvim jedinstven primjerak.
— Opet taj drugi.
— Ne mislim da tajim i pred vama. O njemu mora da ste i sami stvorili nekakvo mišljenje. Razmotrite najprije dobro podatke. Mali otisci stope, prsti koje nikad nisu sapinjale cipele, bosa stopala, drveni batić s kamenom glavom, velika spretnost, mali otrovni trnovi. Šta o svemu tome mislite?
— Mislim da je riječ o nekom divljaku! — povikah. — Možda jedan od onih Indijaca koji su bili suučesnici Jonathana Smalla.
— Teško da je tako — reče on. — U prvi mah kad sam ugledao tragove onog čudnog oruđa, bio sam sklon da i ja na to pomislim, ali poseban karakter otisaka stopa nagnao me je da mijenjam mišljenje. Neki stanovnici indijskog poluotoka malena su rasta, ali nijedan ne bi mogao ostaviti takve tragove. Pravi Indijac ima dugačko usko stopalo; muhamedanci imaju palac odvojen od ostalih prstiju jer provlače uzicu od sandala između palca i dopalca. Onakav maleni trn mogao se izbaciti samo na jedan način. Kroz duhaljku. No, pa gdje možemo naći ovakvog divljaka?
— U Južnoj Americi — usudih se ja.
On ispruži ruku, pa skide s police jedan debeli svezak.
— Ovo je prvi svezak zemljopisnog imenika koji sada izlazi iz štampe. Možemo ga smatrati kao pouzdan i najnoviji izvor. Šta imamo ovdje? Andamanski otoci leže na 340 milja sjeverno od Sumatre u Bengalskom zaljevu. Hm, šta je ovo? Vlažna klima, koralni sprudovi, morski psi, Port Blair, barake robijaša, Rutlandsko otočje, pamukovac. Ah, evo nas! Domoroci Andamanskih otoka mogu se s pravom smatrati za najmanju rasu na svijetu, premda im neki antropolozi pretpostavljaju afričke Bušmane, američke Digger Indijance i stanovnike Terra del Fuego. Srednja visina im je nešto ispod četiri stope, premda se može naći mnogo potpuno zrelih ljudi koji su znatno ispod te visine. Kao ljudi su divlji, mrzovoljni i svojeglavi, premda su u stanju da postanu i veoma odani prijatelji, ako se jednom stekne njihovo povjerenje. Zapamtite, Watsone! Sada slušajte ovo: »Izgledaju ružno, jer imaju velike nezgrapne glave, sitne krvoločne oči i nepravilne crte. Međutim, noge i ruke su im izuzetno male. Tako su divlji i svojeglavi da su ostali bezuspješni pokušaji britanskih službenika da ih bar donekle pridobiju. Bili su strah i trepet brodolomaca jer su im razbijali lubanje svojim batinama s kamenim glavama ili ubijali svojim otrovnim strelicama. Ti pokušaji završavali su se bez izuzetka ljudožderskim gozbama«. Fin, gostoljubiv svijet, Watsone! Da je nešto ovaj draškan imao potpuno odriješene rake, stvar je mogla uzeti još sablasniji tok. Već i pri ovakvom stanju stvari čini mi se da bi Jonathan Small volio da se uopće nije poslužio njime.
— Ali, kako je on došao do tako čudnog ortaka?
— Ah, to je već više nego što mogu reći. No, kako smo ustanovili da je Small došao s Andamanskih otoka, nije nikakvo čudo da je s njim i ovaj otočanin. No sve u svoje vrijeme, pa ćemo i o tome doznati više. Da vas vidim, Watsone! Ta vi ste propisno umorni. Ležite tu na sofu, pa ćemo vidjeti mogu li vas uspavati.
On izvadi iz ugla svoju violinu, i kad sam se ispružio on poče da gudi nekakvu tihu, sanjivu, melodičnu pjesmu, bez sumnje svoju vlastitu, jer je imao poseban dar za improvizaciju. Sjećam se kao kroz maglu njegovih tankih prstiju, ozbiljna lica kao i dizanja i spuštanja gudala. A onda, tiho sam se uljuljkao na mekim talasima tonova, sve dok se nađoh u zemlji snova, gdje me je milovalo svojim pogledom ljupko lice Mary Morstan.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:53 am




POGLAVLJE IX:
Prekid u lancu


Kad sam se probudio okrijepljen i odmoran, bilo je već kasno po podne. Sherlock Holmes je sjedio onako kako sam ga i ostavio, izuzev što je položio na stranu svoju violinu i udubio se u neku knjigu. Dok sam se meškoljio na sofi, on me pogleda te spazih da mu je lice natmureno i zabrinuto.
— Čvrsto ste spavali — reče on. — Plašio sam se da će vas naš razgovor probuditi.
— Nisam ništa čuo — odgovorih. — Jeste li dobili kakvih svježih vijesti?
— Na žalost, nisam. Priznajem da sam iznenađen i razočaran. Očekivao sam da će se do ovog vremena nešto presudno dogoditi. Baš sad je bio Wiggins i podnio izvještaj. Kaže da od tog broda nema ni traga ni glasa. A to me uznemiruje, jer nam je svaki sat dragocjen.
— Mogu li vam u čemu pomoći? Osjećam se sad potpuno svjež i potpuno spreman za novi noćni izlazak.
— Ne, ne možemo učiniti ništa. Preostaje nam samo da čekamo. Ako iziđemo, u našoj odsutnosti može stići poruka pa bi došlo do zastoja. Vi radite kako hoćete, ali ja moram ostati ovdje na straži.
— Onda ću časkom otići preko u Camberwell kod gospođe Cecil Forrester. Jučer me je pozvala.
— Idete kod gospođe Cecil Forrester? — upita Holmes sa smiješkom u očima.
— Pa naravno, i do gospođice Morstan. Sinoć su veoma željele da čuju šta se sve dogodilo.
— Ne bih im previše pričao — reče Holmes. — Ženama nikad ne treba potpuno vjerovati — pa ni onim najčestitijim.
Nisam se zadržao da raspravljam o ovoj zlobnoj opasci.
— Za sat-dva se vraćam — primijetih.
— U redu. Sretno! No, mislim, ako već prelazite preko rijeke možete istovremeno vratiti i Tobyja, jer mi se čini da nam više neće trebati.
Tako sam poveo i mješanca kojeg sam ostavio skupa s malim zlatnikom kod starog prirodnjaka u Pinchin Laneu. U Camberwellu sam zatekao gospođicu Morstan, malo umornu od noćašnje dogodovštine, kako željno očekuje vijesti. A i gospođa Forrester je bila vrlo radoznala. Ispričao sam im sve što smo uradili, izostavivši samo one strasnije dijelove tragedije. Iako sam govorio o smrti gospodina Sholtoa, nisam rekao kako je umoren. No, ostale su zaprepaštene i pored toga što sam izostavio pojedinosti.
— Pa to je čitav roman — uzviknu gospođa Forrester.
— Gospa kojoj je nanijeta nepravda, blago od pola milijuna, crni ljudožder i jedan grubijan s drvenom nogom. Ovo mu dođe umjesto zmaja ili mračnog viteza.
— K tome još i dva viteza lutalice, koji pritrčavaju u pomoć — doda gospođica Morstan pogledavši me toplo.
— Eto, Mary, vaša sreća zavisi od ishoda ove istrage. Čini mi se da niste ni blizu onoliko uzbuđena koliko bi trebalo. Zamislite šta znači biti toliko bogat da imate cijeli svijet pred svojim nogama.
Nešto me štrecnu u srcu od radosti kad vidjeh da nije zbog toga baš nimalo razdragana. Naprotiv, ona gordo odmahnu glavom kao da se radi o nečem do čega joj nije mnogo stalo.
— Plašim se za gospodina Thaddeusa Sholtoa — reče ona.
— Drugo ništa nije važno. Za sve vrijeme ponio se toliko ljubazno i časno da ne može biti bolje. Naša je dužnost da ga oslobodimo te grozne i neosnovane optužbe.
Kad sam napustio Camberwell spuštala se večer, a kad sam stigao kući bio je već potpuni mrak. Knjiga i lula mog prijatelja ležale su kraj stolice, ali njega nije bilo. Pogledah unaokolo nadajući se da ću naći kakvu poruku, no ne nađoh ništa.
— Pretpostavljam da je gospodin Holmes izišao — rekoh gospođi Hudson kad je ušla da spusti roletne.
— Ne, gospodine. Otišao je u svoju sobu. Da znate — reče spustivši glas u značajan šapat — brinem se za njegovo zdravlje.
— Zašto, gospođo Hudson?
— Pa, nekako je čudan, gospodine. Kad ste otišli, on je šetao i šetao gore-dolje, gore-dolje, da sam se umorila slušajući njegove korake. Čula sam kako govori sam sa sobom, a svaki put kad bi zvono zazvonilo izlazio bi na stepenište i pitao: »Šta je to, gospođo Hudson?« Sada se povukao u svoju sobu i još šeta. Usudila sam se da mu spomenem lijek za smirenje, ali se on okrete prema meni i tako me pogleda da još ni sad ne znam kako sam izišla iz sobe.
— Mislim da nema razloga da se zabrinjavate, gospođo Hudson — odgovorih. — Viđao sam ga takvog i prije. Ima neku malu brigu koja mu ne da mira.
Pokušavao sam da odgovorom smirim našu čestitu domaćicu, premda sam se i sam nekako nelagodno osjećao, dok sam na mahove, cijele noći slušao tupi bat njegovih koraka: bio sam svjestan da se to njegov poduzetni duh buni protiv ove nametnute nepokretnosti.
Za doručkom je djelovao premoreno i oronulo, s malom crvenom grozničavom mrljom na obrazima.
— Upropastit ćete se, prijatelju — primijetih. — Čuo sam vas kako šetate cijele noći.
— Nisam mogao oka sklopiti — odgovori. — Ovaj me pakleni problem uništava. Biti spriječen zbog jedne tako sićušne prepreke sad kada je sve ostalo savladano, to je zaista odviše. Znam i ljude i brod i sve, pa ipak ne mogu doći do vijesti. Upotrijebio sam sva sredstva koja mi stoje na raspolaganju i pokrenuo sve i sva. Cijela rijeka i s jedne i s druge strane je pretražena, ali bez uspjeha, pa čak ni sama gospođa Smith nije ništa čula o svom mužu. Dolazim do zaključka da su potopili brod. No, i tome se može prigovoriti.
— Ili nas je gospođa Smith navela na krivi trag.
— Ne, mislim da tako nešto možemo odbaciti. Dao sam ispitati stvar, parni brodić takvog opisa zaista postoji.
— Da nije pošao uzvodno?
— I tu mogućnost sam razmotrio. Grupa tragača će krenuti sve do Richmonda. Ako ni danas ne bude nikakvih vijesti, sutra polazim sam, i tražit ću ljude, a ne brod. Ali, dotle ćemo svakako već nešto doznati.
Ali, nismo doznali ništa. Nije bilo glasa ni traga od Wigginsa, ni s koje druge strane. Skoro svi listovi pisali su o tragediji u Norwoodu. Proizlazilo je da su svi manje-više neprijateljski raspoloženi prema jadnom Thaddeusu Sholtou. Ni u jednom od njih nije bilo nekih novih pojedinosti, osim da će se narednog dana održati istražno ročište. Predvečer sam odšetao u Camberwell da obavijestim dame kako smo do sada bili slabe sreće. Po svom povratku zatekao sam Holmesa rastresena i prilično mrzovoljna. Jedva da je odgovarao na pitanja, a cijelu se večer zabavljao nekom kemijskom analizom, koja je zahtijevala veliko zagrijavanje retorti i destilaciju pare, da bi se ba koncu završilo nekim mirisom koji me je skoro istjerao iz stana. Sve do u sitne jutarnje sate mogao sam čuti zveckanje njegovih epruveta što je govorilo da je još zadubljen u svoje smrdljive pokuse.
Rano u zoru trgao sam se iza sna i iznenadio kad sam ga ugledao kako stoji kraj mog kreveta u širokom mornarskom odijelu, s kratkim plavim kaputom i s grubom crvenom maramom oko vrata.
— Watsone, ja odoh niz rijeku — reče on. — Razmislio sam o svemu, vidim samo jedan izlaz. Svakako vrijedi pokušati.
— Dakako, onda ću i ja s vama — rekoh.
— Ne, vi možete mnogo više koristiti, ako ostanete ovdje kao moj zastupnik. Ja veoma nerado odlazim, jer u toku dana može naići neka poruka, premda je Wiggins prošle noći postao prilično malodušan. Želim da otvorite sve pismene poruke i brzojave, te da postupite po vlastitom nahođenju ako stignu kakve vijesti. Mogu li se osloniti na vas?
— Potpuno.
— Na žalost, nećete mi moći brzojaviti, jer za sada još ne znam gdje ću sve biti. Ako budem imao sreće, možda ipak neću biti baš tako daleko. Ali, kad se vratim moram imati bilo kakvih vijesti.
Za doručka više ništa nisam čuo o njemu. Međutim, kad sam otvorio 'Standard', vidjeh da su se u povodu tog slučaja pojavile izvjesne nove okolnosti.
»Imamo razloga da vjerujemo« — pisalo je — »da je tragedija u Gornjem Norvvoodu dublja i tajanstvenija nego što se to mislilo u početku. Novi dokazi pokazuju da je potpuno nemoguće dovesti u vezu gospodina Thaddeusa Sholtoa sa samim događajem. On kao i domaćica, gospođa Berstone, sinoć su pušteni na slobodu. Međutim, vjeruje se da se niti koje vode do pravih krivaca nalaze u rukama policije, te ih gospodin Athelney Jones iz Scotland Yarda uporno slijedi dobro poznatom sebi svojstvenom energijom i spretnošću. Svakog trenutka očekuju se nova hapšenja«.
»Ovo je zasad povoljna vijest«, pomislih. »Bar je naš prijatelj Sholto na miru«. Pitao sam se kakve bi to mogle biti niti o kojima je riječ, premda se, čini se, radilo samo o uobičajenom načinu pisanja kad policija nešto zabrlja.
Bacio sam novine na stol, ali u tom trenutku pade mi u oči tekst u rubrici ličnih oglasa. Taj je glasio:
»Izgubljen: — ovim obavještavamo da su Mordecai Smith, lađar i njegov sin Jim napustili svoje pristanište prošlog utorka oko tri sata izjutra parobrodom »Aurora«, crne boje sa dvije crvene trake, dimnjaka crna s bijelom trakom. Svatko tko bude dao obavijest o mjestu prebivališta navedenog Mordecaia Smitha i brodića »Aurora« dobit će nagradu od pet funti. Adresa: Gospođa Smith, Smithovo pristanište ili Baker Street 221 b, London.«
Prema adresi Baker Streeta 221 b to je očigledno bilo Holmesovo djelo. Dojmilo se prilično bezazleno, bjegunci su ga slobodno mogli pročitati i vidjeti u njemu samo posve prirodnu zabrinutost žene za svojim nestalim mužem i ništa više.
Ovaj se dan strahovito oduljio. Svaki put kad bi netko zakucao na vrata ili kad bi se začuo oštar korak na ulici, učinilo mi se da je ili Holmes, ili netko s odgovorom na njegov oglas. Pokušao sam čitati, ali bi mi misli zaokupile ili ova neobična istraga, ili čudan par koji smo gonili. Pitao sam se da možda ne postoji nekakva temeljna greška u rasuđivanju mog prijatelja? Da nije postao žrtva vlastitog pretjeranog samopouzdanja? Nije li možda njegov dovitljivi, oštri um izgradio nekakvu zanesenu teoriju na krivim temeljima? Nisam znao da je ikada pogriješio, ali i najoštroumniji mislilac može pasti u zabludu. Mislio sam da je možda upao u zabludu baš zbog prefinjenosti svoje logike — zbog sklonosti ka prefinjenijim i neobičnijim tumačenjima, premda su mu i običnija pri ruci. A, s druge strane, i sam sam vidio i čuo dokaze i razloge koji su ga naveli da zaključuje onako kako je i zaključivao. Kad sam se podsjetio na dugi niz čudnih okolnosti koje su mnoge u svojoj biti beznačajne, a ipak sve usmjerene u jednom pravcu, nisam se mogao oduprijeti misli da bi prava teorija, čak i ako Holmesovo objašnjenje ispadne netočno, ipak morala predstavljati nešto outre\'7b34\'7d i iznenađujuće.
U tri sata poslije podne zazvonilo je zvono i u predvorju začu se nečiji prodorni, zapovijednički glas. Na moje iznenađenje uvedoše nikog drugog nego lično gospodina Jonesa. No sada je bio sasvim drugačiji od onog odlučnog i beskompromisnog predavača o zdravom razumu, koji je tako samouvjereno preuzeo slučaj u Gornjem Norvvoodu. Lice mu je bilo utučeno, držanje blago, i čak kao da se izvinjavao.
— Dobar dan, gospodine, dobar dan — reče. — Gospodin Sherlock Holmes je, kako sam razumio, izišao?
— Da, i ne mogu sa sigurnošću reći kad se vraća. Hoćete li ga pričekati? Sjednite na tu stolicu i kušajte jednu od ovih cigara.
— Hvala vam, nemam ništa protiv! — reče on brišući lice crvenim rupčićem od svile.
— A šta kažete na jedan viski sa sodom?
— Pa, pola čaše. Veoma je toplo za ovo doba godine, a imao sam dosta muke i nevolje. Poznata vam je moja postavka o onom slučaju u Norvoodu.
— Sjećam se kad ste je izložili.
— Pa, eto, bio sam prisiljen da je mijenjam. Čvrsto sam stegao mrežu oko gospodina Sholtoa, kad se on odjednom praćaknuo i izmigoljio kroz jednu njenu rupu. Uspjelo mu je dokazati svoj alibi. Od časa kad je napustio sobu svog brata, uvijek je bio s nekim i tako sad on više ne dolazi uopće u obzir kao osoba koja se popela na krov i ušla kroz prozorčić. Slučaj je vrlo nejasan. Sav moj dobri glas u struci je ugrožen. Malo bi mi pomoći došlo kao kora kruha.
— Svima nama katkada ustreba pomoć — rekoh.
— Vaš prijatelj, gospodin Sherlock Holmes, sjajan je čovjek, gospodine — reče on muklim, povjerljivim glasom. — Njemu nema ravna. Promatrao sam tog mladog čovjeka kako istražuje mnogo slučajeva, ali nikada do sada nisam vidio da neki nije bio u stanju rasvijetliti. Istina, služi se neuobičajenim metodama, malo je prebrz u postavljanju svojih teorija, no, svejedno mislim da bi bio izvrstan policijski službenik, koji bi mnogo obećavao. Kažem vam ovo i baš me briga šta će drugi o tome reći. Jutros sam dobio od njega brzojav i shvatio da je došao do nekog podatka u ovoj Sholtovoj stvari. Evo poruke.
Izvadio je iz džepa brzojav i predao ga meni. Bio je predan u Polparu, u dvanaest sati. »Pođite odmah u Baket Street«, glasio je »ako se još nisam vratio, pričekajte me. Na bliskom sam tragu Sholtovoj bandi. Noćas možete s nama, ako želite prisustvovati završnici«.
— To dobro zvuči. Očigledno se opet dokopao traga — rekoh.
— Ah, znači da je i on pogriješio — povika Jones s očiglednim zadovoljstvom. — Čak i najbolje od nas odvedu na krivi trag. Naravno, mogla bi i ovo da bude nekakva lažna uzbuna, ali je meni kao čuvaru zakona dužnost da pazim da mi ne promakne nikakva mogućnost. Evo nekoga na vratima. Možda je on!
Na stepenicama se začuše nečiji teški koraci, uz hripanje i krkljanje čovjeka koji je teško disao. On zastade jedanput, dvaput, i tada se pojavi na vratima. Zvucima koje smo čuli odgovarao je i izgled ovog čovjeka. Bio je to starac odjeven u mornarsko odijelo, u do grla zakopčanom kaputu. Leđa su mu bila povijena, koljena klecava, a disao je vrlo sipljivo. Oslonio se na svoju tešku, hrastovu batinu i morao je napinjati ramena da bi uvukao zrak u pluća. Oko brade je imao obojenu maramu, pa sam mu od lica vidio samo dva oštra, prodorna, tamna oka, nad kojima su se nadnijele guste sijede obrve i dugi bijeli zalisci. Davao je dojam nekog čestitog pomorskog kapetana koji je zašao u godine i pao u bijedu.
— Šta je, starce? — zapitah.
On pogleda oko sebe polagano i pažljivo, kao što to običavaju stariji ljudi.
— Je li tu gospodin Sherlock Holmes? — zapita starac.
— Ne, ali ja ga zastupam. Meni možete predati bilo kakvu poruku za njega.
— Ali, želio bih je predati samo njemu lično — reče on.
— Kažem vam da ga ja zastupam. Odnosi li se to na brodić Mordecaia Smitha?
— Da, znam gdje se nalazi. A znam i gdje su ljudi koje on traži. A znam i gdje je blago. Znam sve o tome.
— Onda recite meni, pa ću mu ja prenijeti.
— Samo njemu namjeravam reći — ponavljao je ćudljivom upornošću.
— Dobro, onda ga morate pričekati.
— Ne, ne, ne želim da izgubim cio dan ni za čiju ljubav. Ako gospodin Holmes nije ovdje, onda će gospodin Holmes morati sve pronaći sam. Ne sviđate mi se ni jedan ni drugi, pa vam neću kazati ni riječi.
On se dovuče do vrata, ali Athelnev Jones se postavi pred njega.
— Pričekajte malo, prijatelju! — reče on. — Vi imate važnu obavijest i sada ne smijete otići. Mi ćemo vas zadržati, htjeli vi to ili ne, sve do povratka našeg prijatelja.
Starac teško potrča prema vratima, ali kako je Athelnev Jones naslonio na njih svoja široka leđa, on uvidje da se nema smisla protiviti.
— Krasan postupak — povika udarajući štapom. — Dolazim ovamo da vidim jednog gospodina, a vas dvojica, koje nikad u životu nisam vidio, hvatate me i postupate sa mnom na ovakav način.
— Nećemo vam učiniti ništa nažao — rekoh. — Dat ćemo vam naknadu za izgubljeno vrijeme. Sjednite na sofu. Nećete morati dugo čekati.
On prilično nabusito pređe preko sobe i sjedne, oslonivši se licem na ruke. Jones i ja nastavismo pušiti cigare i razgovarati. Međutim, odjednom se umiješa Holmesov glas.
— Mislim da biste i mene mogli ponuditi cigarom — reče on.
Obojica se trgosmo na svojim stolicama. Kraj nas je sjedio Holmes s izrazom čovjeka koji se zabavljao na naš račun.
— Holmes — uzviknuh — vi ovdje! Ali, gdje je starac?
— Evo starca — reče on dižući gomilu sijede kose. — Evo ga, vlasulja, zalisci, obrve i sve ostalo. Znao sam da sam se prilično uspješno prerušio, ali nisam bio siguran da ću izdržati i ovu probu.
— Ah vi, vraže jedan, — povika Jones vrlo razdragano. — Al' biste vi bili glumac i to kakav glumac! Kašljali ste kao pravi starac, a one slabašne noge vrijede vam deset funti tjedno. Ali, moram reći da mi se učinilo kao da sam prepoznao sjaj iz vašeg oka. Vidite, niste uspjeli da nas se baš tako oslobodite.
— Radio sam ovako prerušen cio dan — reče on paleći svoju cigaru. — Već me priličan broj kriminalaca počinje prepoznavati, pogotovo otkad je ovaj moj prijatelj počeo objavljivati neke moje slučajeve; tako sad mogu izlaziti na poprište samo ovako prerušen u starca. Jeste li primili moj brzojav?
— Jesam. Zbog njega sam i došao.
— Kako je napredovao vaš slučaj?
— Sve se završilo ni na čemu. Dva svoja zatvorenika morao sam pustiti, a protiv ostale dvojice nema dokaza.
— Ne brinite. Dat ćemo vam drugu dvojicu umjesto njih. Ali se morate staviti pod moje vodstvo. Sve javno priznanje neka pripadne vama, ali morate postupiti onako kako vam budnem odredio. Jesmo li se sporazumijeli?
— Potpuno, samo ako ste voljni pomoći da ih se dočepamo.
— Dobro, onda kao prvo treba mi jedan brzi policijski brodić u sedam sati kod Westminsterskih stepenica.
— To ćemo lako. Ondje je uvijek bar jedan, ali ja ću preći preko puta i telefonirati da budemo sigurni.
— Zatim, trebat će mi dva snažna čovjeka ako bi oni pružali otpor.
— Na brodiću bit će ih trojica. Šta još?
— Kad uhvatimo ljude, doći ćemo i do blaga. Mislim da će ovaj moj prijatelj sa zadovoljstvom odnijeti kutiju onoj mladoj dami, kojoj s pravom pripada polovina. Neka je ona prva otvori. Šta velite, Watsone?
— To bi me zaista usrećilo.
— Malo protupropisan postupak — reče Jones, kimajući glavom. — No, kako je cijela stvar nekako izvan propisa, mislim da ćemo morati malo zažmiriti. Blago će se ipak odmah poslije toga morati odmah uručiti vlastima sve do završetka službene istrage.
— Svakako. To će biti lako. Ali još nešto. Veoma mi je stalo da neke pojedinosti o ovom slučaju čujem lično iz usta Jonathana Smalla. Vi znate da ja volim ulaziti u sve pojedinosti. Ima li prepreke da s njim neslužbeno razgovaram bilo ovdje u mojem stanu, bilo na drugom mjestu, pod uvjetom da bude pod dobrom paskom.
— E, pa vi ste gospodar situacije. Ja do sada nisam imao nikakvih dokaza o postojanju tog Jonathana Smalla. Međutim, ako vi možete da ga ulovite, ne vidim kako bih vam mogao zabraniti da razgovarate s njim.
— Znači da smo se sporazumjeli?
— Potpuno. Ima li još što?
— Jedino što još izričito tražim, to je da s nama večerate. Večera će biti gotova za pola sata. Imam kamenice i par mladih tetrijeba, a i mali izbor bijelih vina. Watsone, vi još nikada dosad niste priznali moje domaćinske sposobnosti.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:53 am





POGLAVLJE X:
Kraj otočanina


Naš obrok je bio veoma veseo. Holmes, kad je za to bio raspoložen, znao je biti izvanredno duhovit u razgovoru. Kako je, izgleda, bio i živčano napet, ovaj put je zaista bio sjajan. Skakao je s predmeta na predmet — s mirakula\'7b35\'7d na srednjovjekovno grnčarstvo, sa Stradivariusovih\'7b36\'7d violina na budizam na Cejlonu i ratne brodove budućnosti — raspravljajući kao da je sve to posebno studirao. Njegov vedri humor kao da je bio reakcija na mračnu potištenost proteklih dana. I Athelney Jones je dokazao kako u trenucima dokolice umije biti društven i na večeri se pokazao kao pravi bon vivant. Što se mene tiče, razdragao sam se pri pomisli da se naš zadatak bliži kraju, pa sam i ja poprimio nešto od Holmesove veselosti. Za vrijeme večere nitko od nas nije spomenuo razlog zbog kojeg smo se našli.
Kad su istresli stolnjak, Holmes pogleda na svoj sat i napuni tri čaše portom.\'7b37\'7d
— Da se kucnemo — reče on. — Za uspjeh našeg malog pothvata. A sad, krajnje je vrijeme da krenemo. Imate li pištolj, Watsone?
— Imam u stolu svoj stari vojni revolver.
— Najbolje je da ga ponesete. Treba biti spreman. Vidim da su kola pred vratima. Naručio sam ih za šest i pol.
Bilo je nešto poslije sedam kad smo stigli na Westminstersko pristanište i našli brod koji nas je čekao. Holmes ga kritički odmjeri.
— Ima li nešto na njemu po čemu se vidi da je policijski brod?
— Da, zeleno svjetlo o boku.
— Skinite ga.
Napraviše tu malu izmjenu i mi se ukrcasmo, a zatim poskidaše konope. Jonesn Holmes i ja sjedili smo na pramcu. Jedan čovjek je sjedio na krmi, jedan je nadgledao stroj, a dva snažna policijska narednika sjedila su sprijeda.
— Kamo? — zapita Jones.
— Prema Toweru. Recite im da se zaustave preko puta Jacobsova brodogradilišta.
Naš brod je bio veoma brz. Proletjeli smo pored dugog niza nakrcanih maona, koje kao da su mirovale. Kad smo prestigli i ostavili za sobom neki riječni brod, Holmes se zadovoljno smiješio.
— Morali smo biti u stanju sustići sve što plovi na rijeci — reče on.
— Pa, skoro da je tako. Svakako nema mnogo brodova koji bi nas mogli prestići.
— Treba da ulovimo »Auroru« za koju govore da je neka brzoplovka. Reći ću vam u čemu je stvar, Watsone. Sjećate li se kako sam bio ljut što mi se ispriječila jedna tako mala stvar.
— Sjećam se.
— E, pa lijepo, ostavio sam mozak na paši i onda sam se udubio u neku kemijsku analizu. Jedan od naših najvećih državnika rekao je da je najbolji odmor promjena rada. Tako i jeste. Kada sam uspio da rastvorim hidrokarbon na kojem sam radio, ponovo sam se vratio na Sholtov problem i u mislima još jednom prešao cio slučaj. Moji momci obišli su i uzvodno i nizvodno, ne našavši ništa. Ni na jednom keju, ni na jednom pristaništu nije bilo broda; a nije se vratio ni u svoje pristanište. Da su ga potopili kako bi prikrili tragove, bilo je teško vjerovati, premda je ova mogućnost ostajala još kao hipoteza, ako sve drugo iznevjeri. Znao sam da je taj Small mali lukavac, ali ga nisam smatrao sposobnim za nešto veće. S obzirom na to da je svakako boravio izvjesno vrijeme u Londonu i da smo imali dokaza kako je stalno bdio nad Pondicherry Lodgeom, pretpostavio sam da nije mogao odmah krenuti, već da mu je trebalo malko vremena, makar toliko da sredi svoje stvari. Na to je, ako ništa drugo, upućivao zakon vjerojatnosti.
— To mi se čini malo slabo — rekoh. — Vjerojatnije je da je svoje stvari sredio prije nego što je krenuo na pohod.
— Ne, slabo vjerujem u to. Ovdašnja njegova jazbina pružala mu je za slučaj nužde isuviše dobro sklonište, da bi je napustio prije no što bude siguran da može i bez nje. Ali, više me se dojmila jedna druga mogućnost. Jonathan Small je morao uočiti da neobičan izgled njegova ortaka, pa ma kako da ga je opremio, izaziva govorkanja, a možda se čak i povezuje s tragedijom u Norwoodu. Bio je dovoljno oštrouman da toga bude duboko svjestan. Zato su oni i krenuli iz svog prebivališta pod zaštitom mraka, a zato je i hitao natrag želeći da stignu prije no što svane. Dakle, po gospođi Smith, bilo je prošlo tri sata kada su došli do brodića. Kroz jedan sat sasvim se razdanilo, a ljudi se razmiljeli na sve strane, stoga sam držao da nisu mogli stići daleko. Dobro su platili Smitha da drži jezik za zubima, unajmili njegov brod za bijeg, i požurili se sa škrinjom blaga u svoj stan. Kroz nekoliko noći, kad budu vidjeli što pišu novine o umorstvu i postoji li neka sumnja, uputit će se pod okriljem mraka u Gravesend ili Downs, gdje su, nesumnjivo, već sve uredili da krenu u Ameriku ili u kolonije.
— Ali, brodić? Nisu valjda i njega ponijeli u svoji stan?
— Naravno da nisu. Smatrao sam da brodić ne može biti daleko, iako ga se nije moglo vidjeti. Tada sam stavio sebe u položaj Smalla i promotrio stvar, kao što bi to učinio čovjek njegova kova. On bi vjerojatno, smatrao da bi policiji, ako mu je na tragu, vraćanje broda ili njegovo držanje u nekom pristaništu, olakšalo potjeru. Na koji način je mogao sakriti brod, a da ga ipak ima pri ruci, kad mu zatreba? Pitao sam se šta bih ja učinio da sam u njegovoj koži. Mogao sam smisliti samo jedno. Predao bih brod nekom brodograditelju na popravak. Ovaj bi tada smjestio brod u svoj hangar i brod bi zapravo bio sakriven, a ja bih lako došao do njega, pod uvjetom da ga zatražim nekoliko sati prije.
— To se čini prilično jednostavnim.
— I eto, baš ove vrlo jednostavne stvari previde se najlakše pa sam odlučio da krenem od ove pretpostavke. Odmah sam krenuo niz rijeku u onoj bezazlenoj mornarskoj odjeći raspitujući se po svim brodogradilištima. Petnaest puta nagazio sam u prazno, ali šesnaesti put, kod Jacobsona, saznao sam da im je neki čovjek s drvenom nogom dva dana prije predao »Auroru« da se na njoj obavi nekakav beznačajni popravak na krmi. 'Ne fali toj krmi ni vraga,' rekao je nadglednik. 'Eno, privezana je ondje, ona sa crvenim prugama'. I tko se u tom trenutku pojavljuje? Sam Mordecai Smith, iščezli brodovlasnik. Prilično je bio nakresan. Ja ga, razumije se, ne bih poznao ali on izlanu svoje ime i ime broda. 'Treba mi noćas u osam', reče, 'točno u osam, zapamtite, jer imam dva gospodina, koji ne vole da čekaju'. Očigledno su ga dobro platili, jer je bio široke ruke i sipao ljudima šilinge. Neko sam vrijeme išao za njim na izvjesnom odstojanju, ali on svrnu u nekakvu pivnicu. Vraćajući se u brodogradilište, sreo sam jednog od svojih dječaka, kojeg sam bio ostavio da motri na brod. Kazao sam mu da stoji na obali i da nam mahne maramicom kad oni krenu. Mi ćemo privezati svoj brodić nešto više uzvodno i bit će pravo čudo ako ne pohvatamo i ljude, i blago i sve ostalo.
— Bez obzira jesu li baš to ti ljudi koje tražimo, ili neki drugi, vi ste razradili sve ovo u tančine — reče Jones — ali da sam na vašem mjestu doveo bih u Jacobsonovo brodogradilište odred policije i sve ih odreda pohapsio čim se pojave.
— Pa da uprskamo čitavu stvar. Small je veoma lukav druškan. Mogao bi poslati nekoga kao izvidnicu i, ako bi mu se išta učinilo sumnjivim, mirno bi negdje ostao šćućuren još koji tjedan.
— Ali, vi ste se mogli držati Mordecai Smitha, pa ustanoviti gdje im je skrovište.
— Tada bih izgubio dan. Osim toga, uvjeren sam sa sto prema jedan da Smith uopće ne zna gdje oni žive. Sve dok ima da cuga i dok ga dobro plaćaju, zašto bi se on uopće raspitivao? Oni mu šalju samo poruke šta da čini. No, sve moguće načine sam prevrnuo u glavi, ali ovo je najbolji.
U toku ovog razgovora prošišali smo kroz sve mnogobrojne mostove koji povezuju obale Temze. Kad smo prolazili kraj Cityja posljednje zrake sunca zlatile su križ na vrhu crkve svetog Pavla. Kad smo stigli do Towera, već je bio sumrak.
— Ovo je Jacobsonovo brodogradilište — reče Holmes pokazujući na pravi krš od jarbola i brodske opreme na Surrevskoj strani Temze. — Plovite polako, gore-dolje, zakljanjujući se iza onog niza maona. — On izvadi svoj noćni dogled iz džepa, pa se zagleda prema obali. — Svog stražara vidim na mjestu — primijeti on — ali ne daje nikakav znak maramicom.
— Šta mislite da se spustimo malo nizvodno pa da ih dočekamo — reče nestrpljivo Jones.
Sad smo već postali nestrpljivi, čak i policajci i ložači, koji su imali vrlo nejasnu predodžbu o čemu se radi.
— Ništa ne smijemo prihvatiti kao sigurno — odvrati Holmes. — Vjerujem deset prema jedan da će poći nizvodno, ali sigurni ne možemo biti. Mi s ove točke možemo vidjeti ulaz u brodogradilište, dok je, međutim, malo vjerojatno da oni nas mogu vidjeti. Imat ćemo vedru, veoma dobro osvijetljenu noć. Moramo ostati tu gdje smo. Pogledajte preko kako se roji narod pod plinskim svjetiljkama.
— Odlaze s posla iz brodogradilišta.
— Djeluju kao prljavi odrpanci, ali znam da u svakom od njih tinja po iskrica besmrtnosti, što ne biste pomislili kad ih vidite ovako jadne, čudna je zagonetka čovjek.
— Netko ga naziva dušom skrivenom u životinji! — primi jetih.
— Tu temu dobro razrađuje Winwood Read — reče Holmes. — On tvrdi da je čovjek kao pojedinac nerazrješiva zagonetka, a u gomili, u svom agregatnom stanju, postaje matematička izvjesnost. Tako, na primjer, nikada ne biste mogli reći što će učiniti jedan čovjek, ali točno možete predvidjeti na šta je spremna jedna određena gomila. Pojedinci se razlikuju, ali omjeri u procentima ostaju isti. Tako tvrde statističari. Ali, oho, vidim li ja tu maramicu? Naravno, tamo se preko leprša nešto bijelo.
— Da, to je naš dječak! — povikah. Jasno ga vidim.
— A eno i »Aurore« — uzviknu Holmes. — Juri kao vrag. Strojovođo, naprijed punom parom. Uzmite pravac za onim brodićem sa žutim svjetlom. Tako mi boga, nikada sebi neću oprostiti ako nam umakne.
»Aurora« se neprimjetno provukla iz brodogradilišta, prošla je iza nekoliko malih brodića, i već je uveliko imala brzinu kad smo je ugledali. Sada je nevjerojatnom brzinom letjela niz rijeku, blizu obale. Jones stade zabrinuto promatrati za njom pa zavrti glavom.
— Veoma je brza — reče on. — Sumnjam da ćemo je stići.
— Moramo je uhvatiti — procijedi Holmes kroza zube. — Ložite, ložači! Natjerajte do najveće brzine. Moramo je se dočepati makar sagorjeli brod.
Sad smo je sasvim lijepo slijedili. Kotlovi su tutnjali, a snažni strojevi pištali i klopotali kao neko veliko metalno srce. Naš oštri i okomiti pramac sjekao je mirnu vodenu površinu rijeke, ostavljajući s lijeve i desne strane dvije ustalasane brazde. Za svakim drhtajem stroja poskakivali smo i tresli se kao na nekoj živoj životinji. Velika žuta svjetiljka s našeg pramca bacala je dugi mlaz iskričava svjetla, a točno ispred nas pomaljala se »Aurora«. Bila je kao neka tamna mrlja, samo je kovitlac bijele pjene iza nje pokazivao kako brzo odmiče. Prohujali smo kraj maona, parobroda i trgovačkih brodova, zaobilazeći s ove ili one strane jedne, ili provlačeći se uz druge. Glasovi s brodova dovikivali su nam iz mraka. »Aurora« je tutnjala sve dalje, a mi smo jurili tik za njom.
— Trpajte ljudi, trpajte — vikao je Holmes nagnut dolje nad strojarnicu, odakle mu je sjaj vatre osvjetljavao oštro, orlovsko lice — isterajte i posljednji gram snage.
— Čini mi se da je pomalo sustižemo — reče Jones očiju uprtih na »Auroru«.
— Siguran sam — rekoh ja. — Za samo nekoliko trenutaka mi ćemo ih stići.
U tom času kao da nas je pratila zla kob, uplovi među nas neki tegljač s tri maone. Spasilo nas je od sudara jedino što smo naglo zaokrenuli. No dok smo ih mi zaobilazili i ponovo uzimali pravac, »Aurora« je izmakla za dobrih dvije stotine jardi. Još smo je dobro vidjeli, iako se sumrak pretvarao u vedru zvjezdanu noć. Naši kotlovi brektali su pod najjačom parom, a krhki trup je sav drhtao i škripao gonjen pomamnom snagom koja je tjerala stroj. Projurili smo kroz Pool i prošli kraj dokova West India, niz dugi Deptfordski žal, na koji smo ponovo izbili, kad smo obišli Pseće ostrvo. Nejasna mrlja ispred nas sada se već prilično jasno pretvorila u elegantnu »Auroru«. Jones uperi u nju reflektor, tako da smo lijepo mogli vidjeti prilike na njenoj palubi. Na krmenom dijelu sjedio je neki čovjek nagnut nad nečim crnim što je držao među koljenima. Kraj njega je ležala nekakva tamna masa koja je nalikovala na njufendendskog psa. Dječak je držao kormilo, a pri crvenom svjetlu ložionice mogao sam vidjeti starog Smitha kako gol do pasa, trpa lopatom ugljen kao da mu se radi o životu. Iz početka možda i nisu mislili da ih pratimo, ali sada, kad smo ponavljali njihov okret i zaokret, u to više nisu sumnjali. U Greenwichu smo bili na jedno tri stotine koraka iza njih. U Blackwallu nismo mogli biti više od stotinu i pedeset. U toku svog uzbudljivog probijanja kroz život, lovio sam po raznim zemljama najrazličitija stvorenja, ali mi ovaj sport nikad nije izazvao tako jezovito uzbuđenje kao ovaj sumanuti lov na ljude koji su se dali u bijeg niz Temzu. Uporno smo im se približavali jard po jard. U noćnoj tišini već smo čuli brektanje i klopotanje njihova stroja. Čovjek na krmi stalno je i dalje čučao na palubi. Ruke su mu se kretale kao da nešto radi, samo bi s vremena na vrijeme podigao pogled i odmjerio koliko smo još daleko. Približavali smo im se sve više, a Jones im stade vikati da stanu. Bili smo im se približili na četiri dužine našeg brodića, a oba broda letjela su luđačkom brzinom. Tok rijeke bio je sasvim pregledan, Barking Level na jednoj, a nujni Plumstead Marshes na drugoj strani. Na naš poziv da stanu čovjek s palube zaprijeti nam stisnutim pesnicama i poče nas visokim, promuklim glasom obasipati psovkama. Bio je to dobro građen nažan čovjek i dok je raskoračeno stajao, održavajući se u ravnoteži, lijepo sam mogao vidjeti kako mu se od bedra proteže drvena noga. Na njegovu ljutitu viku, nešto se poče meškoljiti u šćućurenoj gomilici na palubi. Gomilica se odjednom uspravila i mi ugledasmo nekog crnog čovjeka — najmanjeg čovjeka kog sam ikada vidio — s velikom nezgrapnom glavom i gomilom raščupane i razbarušene kose. Holmes je već bio izvukao svoj revolver, a i ja, ugledav ovo divlje, izobličeno stvorenje, trgnem svoj. Bio je ogrnut nekom vrstom tamnog ulsterskog kaputa ili gunja, tako da mu se vidjelo samo lice. Dovoljno je bilo samo pogledati ovo lice, pa izgubiti svaku volju za san. Groznije crte na licu nisam vidio cijelog svog vijeka. Očice su mu plamtjele nekakvom zloslutnom vatrom, a iza debelih usana iskolačili mu se zubi kojima se kezio, škrgućući kao pobješnjela životinja.
— Ako digne ruku, palite — reče Holmes mirno.
Tog smo se trenutka nalazili udaljeni od njih za svega, dužinu našeg brodića, skoro nadohvat svog plijena. Još sada gledam onu dvojicu kako stoje: bijeli čovjek, široko raskoračenih nogu, obasipajući nas na sav glas kišom psovki, i đavolji patuljak sa svojim odurnim licem i snažnim žutim zubima, kojima je pri svjetlosti našeg fenjera škrgutao u našem pravcu.
Bilo je dobro da smo ga tako jasno mogli vidjeti, jer je u jednom času izvukao ispod svog ogrtača neku kratku, drvenu duhaljku, nalik na školsko ravnalo i prinio je ustima. U isti mah naši pištolji pripucaše. On se okrete, podiže ruke i s nekom vrstom prigušena kašlja strovali se niz bok broda. Usred pjenušave, uskovitlane vode, u hipu, vidio sam još zloslutan, grozan pogled njegovih očiju. Tog istog trenutka baci se čovjek s drvenom nogom na krmu, pa je naglo zavrnu tako da mu brod odjednom skrete prema južnoj obali, a mi prošišamo ispred njegova krmena dijela za svega nekoliko stopa. Za tili čas okrenusmo u njegovu pravcu, no on se već skoro dohvatio obale. Nalazili smo se na nekom pustom i usamljenom mjestu, a mjesec je treptao nad prostranim močvarama ustajale vode i sablasnom truleži barskih biljaka. Brod se tupim udarcem nasukao na obalu, s pramcem u zraku a s krmom u vodi. Bjegunac iskoči ali mu se drvena noga cijelom dužinom zari u meko tle. Koprcao se i trzao, ali uzalud, nije mogao ni naprijed ni natrag. U teškom bijesu mahnitao je, udarao onom drugom nogom po mulju, pri čemu se vršak drvene noge samo još dublje zabadao u ljepljivo blato. Kad pristadosmo sa svojim brodićem pored njega, toliko se već duboko zaglibio da smo ga morali izvlačiti konopom iz mulja i prebaciti na palubu. Oba Smitha, otac i sin, sjedili su natmureno na svom brodiću, ali su sasvim pokorno prešli na naš brod kada im se naredilo. »Auroru« smo odsukali i vezali za svoju krmu. Na palubi je stajala čvrsta indijska škrinja, ona ista koja je sadržavala zlokobno blago Sholtovih. Nije imala ključa, ali kako je bila prilično teška, morali smo je pažljivo prenijeti u našu malu kabinu. Polako smo krenuli natrag, pažljivo pretražujući rijeku, ali od malog, opasnog otočanina nije bilo ni traga. Kosti ovog neobičnog, nesvakidašnjeg gosta u našoj zemlji ležale su negdje u mulju, na dnu Temze.
— Gledajte — reče Holmes pokazujući na drveni rub palubnog grotla. — Nismo baš bili najbrži sa svojim pištoljima. — I zaista, iza mjesta gdje smo malo prije stajali, bio je zaboden jedan od onih ubitačnih trnova koje smo tako dobro poznavali. Mora da je prozujao između nas baš onog trenutka kad smo opalili. Holmes se nasmija na ovo, pa slegnu ramenima na svoj uobičajeni, prirodni način; priznajem, skoro mi je pozlilo pri pomisli kakva nas je strašna sudba mimoišla te noći.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:54 am





POGLAVLJE XI:
Veliko blago Agre


Naš pritvorenik sjedio je u kabini nasuprot škrinji koje se dokopao poslije toliko čekanja i tolikih muka. Lice boje mahagonija prekriveno gustom mrežom bora govorilo je o teškom životu pod vedrim nebom. Istaknuta i isturena čeljust obrasla bradom odavala je čovjeka kojeg nije bilo lako odvratiti od cilja. Moglo mu je biti oko pedeset godina, što je odavala crna, kovrdžava kosa gusto izmiješana sjedinama. Lice, kad je bilo opušteno, nije djelovalo neugodno, ali kad bi se naljutilo, guste obrve i upadljiva brada ostavljali su strašan dojam. Sjedio je držeći u krilu ruke u okovima, s glavom spuštenom na prsa. Svojim oštrim, svjetlucavim očima promatrao je škrinju, razlog njegovih nedjela. U njegovu krutom držanju bilo je, kako mi se činilo, više tuge no ljutnje. Jednom me je pogledao očima kojima se, učinilo mi se, čak malko smijao.
— A sad, Jonathane Smalle — reče Holmes paleći cigaru — žao mi je što je do ovoga došlo.
— I meni je žao, gospodine — odgovori on iskreno. — Ne vjerujem da ću se sad moći izmigoljiti. Na Bibliju vam se kunem da nikada nisam digao ruku na gospodina Sholtoa. Ono vraško malo pseto Tonga odapeo je na njega taj svoj prokleti trn. Ja s tim nisam imao nikakve veze, gospodine. Bilo mi ga je žao, kao da mi je rod rođeni. Istukao sam tog malog vraga krajem od konopca, ali ono što je učinjeno, učunjeno je, nisam mogao ispraviti.
— Izvolite cigaru — reče Holmes. — Dobro biste uradili da trgnete koji gutljaj iz moje ploške, jer ste jako mokri. Kako ste mogli očekivati da će tako slab čovjek, kao što je bio onaj crni đavo, moći savladati gospodina Sholtoa i držati ga dok se vi ne popnete uz konopac?
— Govorite, gospodine, kao da ste bili tamo. Zapravo, ja sam očekivao da u sobi neće biti nikog. Prilično sam poznavao običaje te kuće, a tada je upravo bilo vrijeme kad je gospodin Sholto obično silazio na večeru. Neću tajiti ništa. Najbolje ću se braniti ako kažem golu istinu. Dakle, da je to bio stari major, ja bih mirna srca pristao da budem obješen. Bio bih u stanju da mu zarinem bodež kao što pušim ovu cigaru. Ali je vraški teško što ću biti suđen zbog ovog mladog Sholtoa s kojim nikad nisam imao nikakvih nesuglasica.
— Nalazite se pod paskom gospodina Athelneya Jonesa iz Scotland Yarda. On će vas dovesti u moj stan a ja ću zatražiti od vas istinit iskaz o svemu. Morate se otvoreno ispovjediti, jer, nadam se da ću vam, ako to učinite, moći biti od koristi. Mislim da mogu dokazati kako otrov djeluje tako brzo da je čovjek bio mrtav još prije nego što ste se spustili u sobu.
— Tako i jeste, gospodine. Nikad se u životu nisam tako potresao kao kad sam ugledao kako se naherene glave ceri na mene, dok sam puzao po konopcu. Veoma sam se uzbudio. Zamalo da nisam ubio Tongu zbog toga, samo da mi nije umakao. Tako se dogodilo da je ostavio štap i nekoliko svojih trnova, kao što mi je rekao, a što je vama omogućilo, ako smijem reći, da nam uđete u trag. Moram priznati da mi nije jasno kako ste ga uspjeli slijediti. Ja vam to ne uzimam za zlo, premda je zaista čudnovato — doda s gorkim osmijehom — da ću ja koji imam stvarna prava na pola milijuna provesti polovinu svog života gradeći branu na Andamanskim otocima, a drugu polovinu, čini se, kopajući kanal za isušivanje zemljišta u Dartmooru. U zao čas sam ugledao trgovca iz Ahmeta i uputio se u cijelu ovu rabotu s blagom iz Agre koje nikad ništa drugo nije donijelo čovjeku koji ga posjeduje osim prokletstva. Njemu je donijelo umorstvo, majoru Sholtou vječni osjećaj straha i krivnje, a meni doživotnu robiju.
U tom trenutku Athelney Jones proturi glavu i ramena u kabinu.
— Prava porodična idila — primijeti on. — Čini mi se da ću gucnuti i ja iz te boce, Holmese. A čini mi se i to da možemo jedni drugima čestitati. Kakva šteta da i onog malog nisam ulovio živog, ali izbora nije bilo. Zaista, Holmes, morate priznati da ste stigli u pravi čas. Učinili smo sve što se dalo učiniti da prestignemo »Auroru«.
— Konac djelo krasi — reče Holmes. — Zaista nisam znao da je »Aurora« takva brzoplovka.
— Smith tvrdi da je ona jedan od najbržih brodova na rijeci i kako je mi nikad ne bismo stigli samo da je imao još jednog čovjeka kod stroja. Kune se da pojma nije imao o onome što se odigravalo u Norwoodu.
— Pa i nije — povika naš pritvorenik. — Ništa nije znao. Izabrao sam njegov brod jer sam čuo da je brz kao strijela. Nisam mu ništa govorio ali smo ga dobro platili i nešto lijepo obećali ako stignemo na svoj brod, »Esmeraldu«, koja se u Gravesendu priprema za Brazil.
— Pa dobro, ako nije učinio nikakvo zlo pobrinut ćemo se da mu se i ne dogodi. Ako smo brzi u hvatanju ljudi, koje gonimo, nismo brzi u tom da ih osudimo. — Bilo je zabavno slušati kako je hvalisavi Jones opet počeo pridavati sebi zasluge u hvatanju zločinaca. Po malom smiješku što je zatitrao na Holmesovu licu, mogao sam primijetiti kako mu nije izmaklo to hvalisanje.
— Doktore Watsone — reče Jones — uskoro ćemo biti kod mosta Vauxhall, gdje ćemo vas iskrcati s kovčegom blaga. Ne treba ni da vam spominjem koliku sam veliku odgovornost time preuzeo na sebe. To je sasvim protupropisno, al' naravno, dogovor je dogovor. Ipak ću morati po službenoj dužnosti poslati s vama i jednog narednika, budući da sa sobom nosite tako dragocjen teret. Bez sumnje ćete ići fijakerom?
— Svakako fijakerom.
— Šteta što nema ključa, kako bismo mogli napraviti službeni popis. Morat ćete ga otvoriti na silu. Gdje je ključ, čovječe?
— Na dnu rijeke — reče Small kratko.
— Hm! Nije trebalo da nam stvarate i ovu nepotrebnu brigu. Zbog vas smo imali već i onako dosta posla. Najzad, doktore, mislim da vas ne treba upozoravati na oprez. Donesite kutiju u Baker Street. Naći ćete nas ondje na putu za policijsku stanicu.
U Vauxhallu su me iskrcali s mojom teškom škrinjom u pratnji jednog srdačnog i dobroćudnog narednika. Poslije četvrt sata vožnje stigli smo do kuće gospođe Forrester. Služavka se iznenadi kad ugleda tako kasnog posjetioca. — Gospođa Cecil Forrester je večeras izišla — objasni ona — i vjerojatno će se vratiti jako kasno. — Gospođica Morstan, međutim, bila je u salonu; tako sam ja s kovčegom u ruci otišao u salon, a predusretljivog narednika ostavio u kolima. Sjedila je kraj otvorena prozora, obučena u neki prozirni bijeli materijal s malenim crvenim ukrasom oko vrata i isto tako crvenim pojasom. Sa svjetiljke pod sjenilom padalo je meko i blago svjetlo na nju, onako naslonjenu u pletenom naslonjaču, i poigravalo joj se na prijaznom i ozbiljnom licu, dajući bujnim uvojcima raskošne kose neki neodređen metalan odsjaj. Jedna snježnobijela ruka pala joj je preko naslona, a iz cijelog držanja i pojave izbijala je nekakva nujnost. Međutim, čim začu moje korake ona ustade, a blijedi joj se obrazi zarumenješe od iznenađenja i razdraganosti.
— Čula sam da se zaustavljaju neka kola — reče ona. — Pomisila sam da se možda gospođa Forrester vratila kući ranije; nisam ni slutila da ste to vi. Kakve ste novosti donijeli?
— Donio sam vam nešto bolje od novosti — rekoh, spuštajući kovčeg na stol i govoreći ovo sasvim dobrodušno i prilično bučno, premda mi se stezalo srce. — Donio sam vam nešto što je vrednije od svih novosti na svijetu. Donio sam vam bogatstvo.
Ona pogleda kovčeg.
— To li je, dakle, to golemo blago iz Agre — zapita ona prilično hladno.
— Da! To je golemo blago iz Agre. Polovica je vaša, a druga polovica pripada Thaddeusu Sholtou. Svaki od vas imat će par stotina tisuća. Pomislite samo! Godišnja renta od deset tisuća funti. Bit će malo mladih dama u Engleskoj koje su bogatije od vas. Zar to nije divno?
Mislim da sam svojim oduševljenjem pretjerao. Kao da je otkrila prazan prizvuk u mojim čestitkama, jer joj se obrve malo podigoše, pa me pogleda radoznalo.
— Ako ga imam — reče ona — onda to dugujem vama.
— Ne, nikako — odgovorih — ne meni već mom prijatelju Holmesu. Kraj sve najbolje volje nikad ne bih bio u stanju pohvatati sve ove niti koje su zbunile čak i tog izvanrednog analitičara. Prema onome kako su stvari tekle, skoro smo ga izgubili u posljednjem trenutku.
— Molim vas sjednite i pričajte mi, doktore — reče orla. Ukratko sam ispričao što se sve dogodilo otkad sam je posljednji put vidio: Holmesov nov način istrage, otkrivanje »Aurore«, posjet Athelneva Jonesa, naš večerašnji pohod, i uzbudljiva potjera niz Temzu. Ona je moje izlaganje pratila otvorenih usta i užarena pogleda, a kad sam govorio o onom trnu koji nas je za dlaku promašio, problijedjela je kao krpa te sam se prepao da će se onesvijestiti.
— Nije to ništa — reče ona, kad sam pohitao da joj pružim čašu vode. — Sad mi je opet dobro. Uzbudilo me je kad čujem u kakvu sam groznu opasnost uvukla svoje prijatelje.
— No, sad je sve prošlo — odgovorih. — Nije to bilo ništa. Neću vam više pričati o tim mračnim pojedinostima. Pređimo na nešto vedrije. Evo blaga, i, šta djeluje vedrije od njega? Dobio sam dozvolu da ga donesem sa sobom misleći kako će vas radovati ako ga vi prva vidite.
— O, veoma će me radovati — reče ona. No u glasu joj nije bilo neke velike revnosti. Nesumnjivo joj se učinilo da bi moglo izgledati neljubazno s njene strane, ako se pokaže ravnodušna prema blagu do kojeg se tako teško došlo.
— Ala je lijepa ova kutija — reče ona naginjući se nad nju. — Pretpostavljam da je indijski ručni rad.
— Da, to je kujundžijski rad iz Benaresa.
— I tako teška — povika ona, pokušavajući da je podigne. — Pa i sama kutija mora da je vrijedna. Gdje je ključ?
— Small ga je bacio u Temzu — odgovorih. — Moram upotrijebiti žarač gospođe Forrester.
S prednje strane nalazio se kovani kračun u obliku sjedećeg Bude. Gurnuo sam pod njega žarač i potegao ga kao polugu. Kračun, škljocnuvši glasno, odskoči. Drhtavim prstima podigoh zaklopac. Oboje smo se zaprepašteno zagledali u kutiju koja je bila prazna.
Nije bilo nikakvo čudo da je kovčeg bio težak. Željezni kujundžijski rad bio je sa svake strane debeo po dvije trećine inče. Kovčeg je bio načinjen za pohranjivanje dragocjenosti, dobre izrade, veoma čvrst, ali u njemu nije bilo ni trunka skupocjena metala ili dragulja. Zjapio je potpuno prazan.
— Blago se izgubilo — reče mirno gospođica Morstan. Kad sam čuo te riječi, meni postade sasvim jasno šta one znače i kao da mi pade velik kamen sa srca. Sve dosad, kad je postalo jasno da ga nema, nisam bio svjestan koliko me je ovo blago iz Agre tištalo. To je, nesumnjivo, bilo sebično, nelojalno i ružno, ali ja ni na šta drugo nisam mogao misliti već samo da između nas nema više zlatne zavjese.
— Hvala bogu — ote mi se iz sveg srca. Ona me pogleda naglim, upitnim smiješkom.
— Zašto to kažete? — upita ona.
— Zato što ste mi sada opet postali dostižni — rekoh uzimajući je za ruku. Ona je nije povukla. — Zato što te volim, Mary! Volim kao nitko na svijetu. Zato što mi je ovo blago, ovo bogatstvo bilo zapečatilo usta. Sada kad ga više nema, smijem slobodno da ti kažem koliko te volim? Eto, zbog toga sam rekao »hvala bogu«.
— Onda ću i ja reći »hvala bogu« — prošapta ona, kad sam je privukao sebi.
Kome je drago da izgubi blago? — ali ja znam da sam ga te noći stekao.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:54 am




POGLAVLJE XII:
Neobična priča Jonathana Smalla


Narednik koji me je čekao u kolima bio je veoma strpljiv čovjek, jer otkad sam ga napustio bilo je već prošlo prilično vremena. Kad sam mu pokazao prazan kovčeg, lice mu se natuštilo.
— Ode naša nagrada! — reče on zlovoljno. — Gdje nema novaca, nema ni nagrade. Da se to blago pronašlo, ovaj noćni posao donio bi po desetinu i meni i Brovvnu.
— Gospodin Thaddeus Sholto je bogat čovjek — rekoh ja. — Pobrinut će se da dobijete nagradu, pa bilo blaga ili ne.
Međutim, narednik obeshrabreno odmahnu glavom.
— Loš posao — ponavljao je on — a i gospodin Athelney Jones mislit će tako.
Njegovo predviđanje pokazalo se točnim, jer je detektiv izgledao prilično tupo kad sam se vratio u Baker Street i pokazao mu praznu škrinju. Holmes, pritvorenik i on, tek što su stigli, jer su izmijenili svoj plan i uz put se najprije prijavili jednoj policijskoj stanici, a potom došli u Baker Street. Moj prijatelj se odmarao u svom naslonjaču, uobičajena nehajna izgleda, dok je Small ravnodušno sjedio preko puta njega, prebacivši svoju drvenu nogu preko zdrave. Kad sam pokazao prazan kovčeg, on se zavali u svom sjedalu i prasnu u smijeh.
— Small, to je vaše djelo — reče Athelney Jones ljutito.
— Jeste, i sklonio sam ga ondje gdje ga nikad nećete naći — povika ovaj razdraženo. — Blago je moje, pa ako ne mogu plijen da dobijem ja, onda ću se vraški pobrinuti da nitko drugi ne dođe do njega. Kažem vam da na njega nitko živ nema prava, izuzev ona tri čovjeka koji se kao robijaši nalaze u barakama na Andamanima, i mene. Sad znam posve sigumo da se njime ni ja ni oni ne možemo koristiti. Sve vrijeme sam isto toliko radio za njih koliko i za sebe. Uvijek smo se pridržavali znaka četvorice. A ja vrlo dobro znam da i oni hoće da učinim ono što sam učinio, kao i da će se prije složiti da bacim blago u Temzu, nego da ono pripadne Sholtou ili kome iz roda Sholtoa ili Morstana. Nismo mi smakli Ahmeta da njih učinimo bogatima. Naći ćete blago ondje gdje je i ključ, i gdje se nalazi mali Tonga. Kad sam vidio da će nas vaš brod sustići, sklonio sam blago na sigurno mjesto. Neće bit' rupija za vas na ovom putovanju.
— Vi nas varate, Small — reče Athelnev Jones strogo. — Da ste željeli baciti blago u Temzu, najlakše bi vam bilo da ga hitnete skupa sa kovčegom.
— Meni lakše da bacim, ali i vama lakše da nađete — odgovori on gledajući nas iskosa lukavo. — Onaj koji je bio toliko spretan da me potjera niz rijeku, bit će isto toliko vješt da izvuče sa dna rijeke željezni kovčeg. Sada kad je razbacano skoro duž pet milja, sad bi mu bilo malo teže. Pa ipak, srce mi se paralo dok sam to činio. Već sam skoro pomahnitao kad ste nas sustigli. Ali, jadikovati nema smisla. U životu sam doživio i uzdizanja i padove, ali sam naučio da ne plačem nad prolivenim mlijekom.
— Small, to je veoma ozbiljna stvar — reče detektiv. — Da ste doprinijeli pravdi, umjesto što ste je na ovaj način ometali, imali biste bolje uvjete na svom suđenju.
— Pravdi! — podsmjehnu se bivši robijaš. — Lijepa mi je to pravda! Čiji je ovo plijen, ako nije naš? Gdje je ta pravda po kojoj bi trebalo da ga predam onima koji ga nikada nisu zaradili? Pogledajte kako sam ga ja zaradio! Dvadeset dugih godina u onoj grozničavoj močvari, rintajući cijeli dan pod drvećem mangrova, a cijele noći u lancima po onim prljavim robijaškim kolibama, izjedan od komaraca, ispijen srdoboljom i zavitlavan od svakog vražjeg, crnog policajca, koji je nalazio užitka da se iživljava na bijelcu. Tako sam ja zaradio blago iz Agre, a vi mi nemojte govoriti o pravdi, jer ne mogu podnijeti pomisao kako sam ja sve to propatio da bi drugi mogao uživati u njemu. Prije bih pristao da me stotinu puta vješaju ili iskusio neki Tongov trn u svojoj koži, nego da živim u robijaškoj ćeliji i znam kako se drugi čovjek baškari u palači s novcem koji bi trebalo da je moj.
Small je zderao stoički svoju krinku i sve mu je ovo navrlo u neobuzdanom kovitlacu riječi, dok su mu iz očiju sijevale varnice i lisice zveckale od pomamnih pokreta ruku. Kad sam vidio bijes i neobuzdanost ovog čovjeka shvatio sam da strah koji je obuzeo majora Sholtoa kad je prvi put doznao da mu je uvrijeđeni robijaš za petama, nije bio nimalo bezrazložan i neprirodan.
— Zaboravljate da mi ne znamo ništa o svemu tome — reče Holmes mirno. — Nismo čuli vašu pripovijest pa ne možemo ni reći koliko je pravo na vašoj strani.
— Dobro, gospodine, bili ste prema meni veoma pristojni, premda vidim da vama mogu zahvaliti što nosim ove okove na rukama. Pa ipak, ne zamjeram vam zbog toga. Ako želite da čujete moju priču, neću vam je prešutjeti. Sve što kažem, svaka je riječ istinita. Hvala vam, stavite čašu kraj mene; okvasit ću usne ako mi se sasuše.
Ja sam iz Worcestershirea, rođen blizu Pershorea. Primjećujem da ćete i sad, ako potražite, naći tamo čitavo jato ljudi koji se prezivaju Small. Pomišljao sam koji put da odem i pogledam to mjesto, ali ruku na srce, u svojoj porodici nikada nisam bogzna kako stajao, pa sumnjam da bi mi se obradovali. Svi su oni bili trijezni, pobožni, mali zemljoradnici, poznati i poštovani u okolici, a ja sam oduvijek bio pomalo pustolov. Međutim, kad sam navršio osamnaest godina nisam im više zadavao briga. Zbog neke djevojke zapao sam u izvjesnu nevolju, pa sam se mogao izvući samo tako što sam se odazvao na vojni poziv, i bio raspoređen u Treći istočno-kentski puk, koji je upravo kretao u Indiju.
Nije mi bilo suđeno da ostanem dugo u vojsci. Tek što sam naučio paradni korak i rukovanje puškom, kad mi se rodi lakomislena pomisao da zaplivam u Gangesu. Srećom po meni u vodi se nalazio u isto vrijeme i narednik iz moje čete, John Holder, jedan od najboljih plivača u armiji. Upravo kad sam se našao na polovici rijeke, ščepao me je krokodil i odgrizao mi desnu nogu iznad koljena, odgrizao tako besprijekorno da ni kirurg ne bi uradio bolje. Od straha i gubitka krvi onesvijestio sam se i sigurno bih se udavio da me Holder nije uhvatio i izvukao na obalu. Zbog toga sam proveo pet mjeseci u bolnici, a kad sam na kraju bio u stanju da iziđem, hramajući ovom drvenom nogom vezanom za svoj patrljak, zatekoh se kao vojni invalid, nesposoban za bilo kakav teži posao.
Kao što vidite, još u to vrijeme sreća me nije bogzna kako služila, jer sam već prije svoje dvadesete godine postao bogalj. Međutim, uskoro mi se nesreća preobrazi u sreću. Nekom čovjeku po imenu Abel White, koji je došao u Indiju kao plantažer indiga, bio je potreban nadglednik koji će se brinuti o njegovim kulijima i nadzirati ih kako rade. Pokazalo se da je bio prijatelj našeg pukovnika koji se od mog nesretnog slučaja bio zainteresirao za mene. Ukratko, pukovnik me toplo preporuči za to mjesto pa, kako se posao uglavnom obavljao jašući, noga mi nije mnogo smetala, budući da sam se preostalim dijelom svoje noge mogao čvrsto držati u sedlu. Posao mi je bio da jašem po plantaži, pazim na ljude kako rade i prijavljujem lijenčine. Plaća mi je bila pristojna, imao sam dobar smještaj, i ja bih se sasvim zadovoljio time da preostali dio svog života provedem sadeći indigo. Gospodin Abelwhite je bio ljubazan čovjek, i, kako se tamo bijelci približe jedni drugima mnogo više nego kod kuće, često bi svraćao u moju malu baraku i popušio sa mnom lulu.
Na žalost, sreća me nikad nije dugo pratila. Odjednom, potpuno neočekivano se sruči na nas velika buna. Mjesec dana prije Indija je bila mirna i spokojna kao Surrey\'7b38\'7d ili Kent\'7b39\'7d, a slijedećeg mjeseca se već pokrenulo dvije stotine tisuća crnih vragova i cijela je zemlja postala pravi pakao. Vi, gospodo, sigurno o svemu tome znate više od mene, jer čitanje nije moja naročita odlika. Znam samo ono što sam vidio vlastitim očima. Naša plantaža nalazila se u mjestu Muttra, blizu granice sjeverozapadnih pokrajina. Noćima je cijelo nebo gorjelo od zapaljenih bungalova, a danima su nam prolazile kroz posjed gomilice Evropljana sa ženama i djecom na putu za Agru, gdje su se nalazile naše najbliže jedinice. Gospodin Abelwhite bio je tvrdoglav čovjek. Uvrtio je sebi u glavu da je cijela pobuna preuveličana i da će se isto tako naglo ugasiti kao što se i upalila. Tako je on mirno sjedio na svojoj verandi, ispijao čaše viskija i pušio cigare, dok je kraj oko njega bio sav u plamenu. Njegov upravitelj i knjigovođa Dawson sa ženom i ja nismo ga, naravno, napustili. Jednom sam bio otišao na neku udaljenu plantažu i uveče jahao polako kući, kad spazih kako leži nešto sasvim sklupčano na dnu strmog korita sasušene rječice. Odjahao sam da vidim i krv mi se sledila u žilama. Ustanovio sam da je to Dawsonova žena, sva isječena i uzduž i poprijeko, napola izjedena od domaćih pasa i šakala. Uz put, malo dalje, potrbuške ležao je i sam Dawson, mrtav i ukočen s praznim revolverom u ruci; ispred njega ležali su jedan preko drugog četiri Sepoya.\'7b40\'7d Zategoh dizgine svome konju i baš sam se pitao šta da činim, kad tog trenutka ugledah kako se iz bungalova Abel Whitea podiže dim i kako kroz krov suklja plamen. Bilo mi je jasno da svom poslodavcu ne mogu biti ni od kakve koristi već da bih samo stratio svoj život uludo, ako se u to umiješam. S mjesta gdje sam stajao mogao sam vidjeti na stotine crnih neprijatelja s crvenim ogrtačima na leđima, kako igraju i urlaju oko zapaljene kuće. Nekolicina pokaza na mene, te mi par metaka prosvira kraj glave. I tako se dadoh u bijeg preko rižinih polja, dok se nisam dokopao sigurna zaklona među zidinama.
Međutim, pokazalo se da nije ni tamo bilo sasvim ružičasto i sigurno. Cijela pokrajina uskomešala se kao osinjak. Englezima je još jedino preostalo da se okupljaju u manje grupe koje su se održavale samo dokle su dosezale njihove puške. Ondje gdje im to ne bi uspijevalo, pretvarali bi se u gomile bjegunaca, prepuštenih na milost i nemilost. Bila je to borba milijuna protivu stotina. Najbolnije nas je pogađalo što smo se borili protiv onih istih pješaka, konjanika i tobdžija, koje smo svojevremeno sami odabirali, obučavali i uvježbavali, a koji su sada okrenuli protiv nas naše vlastito oružje i trubili naše vlastite signale. U Agri su se nalazili Treći puk bengalskih strijelaca, nešto Sikha, dva eskadrona konjice i baterija artiljerije. Od činovnika i trgovaca stvoren je jedan dobrovoljački odred. Njemu sam se pridružio i ja, svom dušom i tijelom, uključiv i moju drvenu nogu. Početkom jula napustili smo grad i stupili u okršaj s pobunjenicima Shahgunga. Za neko vrijeme smo ih suzbili, ali nam je ubrzo ponestalo municije, te smo se morali vratiti u grad.
Sa svih strana stizale su nam samo najgore vijesti, što uostalom nije bilo nikakvo čudo, jer ako pogledate na mapu vidjet ćete da smo se nalazili u samom središtu pobune. Lakno je skoro više od stotinu milja na istok, a Cawnpore isto toliko na jug. Sa svih strana dopirale su sve samo vijesti o mučenjima, ubojstvima i nasiljima.
Grad Agra je veliko mjesto koje vrvi od fanatika i gorljivih obožavalaca svih vrsta đavla. Među njegovim uskim, krivudavim ulicama naša šaka ljudi kao da se nije ni opažala. Stoga je naš komandant naredio pokret preko rijeke, i zauzeo ondje položaj u staroj tvrđavi Agre. Ne znam, gospodo, da li je itko od vas štogod čitao ili čuo o toj drevnoj tvrđavi. To je veoma neobično mjesto — toliko neobično kakvo nikad nisam vidio, a ja sam se baš nagledao čudnih kutaka na ovom svijetu. Prije svega, golemih je srazmjera, tako da mi se prostor koji su zidine obuhvaćale činio kao neko malo područje. Postoji moderan dio tvrđave u koji je stao cijeli naš garnizon, sa ženama, djecom, zalihama i svim i svačim, pa je ipak još preostalo mnogo mjesta. Ali, moderan dio još nije ništa prema veličini starog dijela u koji nitko ne ulazi i koji je potpuno prepušten stonogama i škorpionima. U njemu zjape mnogobrojne velike, napuštene dvorane, zavojiti prolazi i dugi hodnici koji krivudaju tamo-amo, tako da se ljudi lako mogu izgubiti. Otud je rijetko tko odlazio onamo, osim s vremena na vrijeme po koja četa u izviđanje.
Čeonu stranu stare tvrđave zapljuskuje i zaštićuje rijeka, ali se na bočnim kao i na stražnjim zidinama nalaze mnoge vratnice koje je, naravno, trebalo čuvati i to kako u starom, tako i u novom dijelu tvrđave. Šta smo bili, šaka jada! Nije nas bilo dovoljno ni da zaposjednemo sve uglove te goleme građevine, niti da opslužimo topove, a kamoli da postavljamo jake straže na svim tim vratnicama. Završilo se na tome da smo u srcu utvrđenja smjestili središnju stražarnicu, a na svake vratnice stavili po jednog bijelca s dva-tri urođenika. Mene su odabrali da čuvam u određenim noćnim satima neka mala, usamljena vrata na jugozapadnoj strani tvrđave. Dva konjanika, Sikha, stavljena su pod moju komandu, a meni je naređeno da u slučaju potrebe pripucam kako bih dobio pomoć iz središnje stražarnice. S obzirom na to da se stražarnica nalazila na dobrih dvije stotine koraka, i da je međuprostor bio sav ispresijecan čitavim labirintom prolaza i hodnika, jako sam sumnjao da bi mogli stići na vrijeme i biti od neke koristi u slučaju stvarnog napada.
Eto tako, prilično sam bio ponosan što sam dobio tu malu komandu, jer nisam bio uvježban vojnik a uz to sam još bio samo s jednom nogom. Sa svojim ljudima iz Pendžaba\'7b41\'7d stražario sam dvije noći. Bili su to visoki momci odlučna gleda, Mahomet Sing i Abdullah Khan, stari borci, koji su se ranije borili protiv nas kod Chilian-Wallaha. Dosta dobro su govorili engleski, ali se od njih slabo što moglo izvući. Radije su se držali zajedno i cijele noći šuškali bi na svom neobičnom narječju Sikha. Ja sam pak najčešće stajao pred vratima gledajući dolje na široku, zavojitu rijeku i žmigavo svjetlo velikog grada. Lupa doboša, bubnjeva tamtama, povici i urlici buntovnika, omamljenih od buke i opijuma, cijele nas je noći neprekidno podsjećalo na opasne susjede s one strane rijeke. Dežurni oficir je u toku noći svaka dva sata obilazio sve položaje da provjeri stanje.
Treće noći mog stražarenja bilo je mračno i blatno; padala je sitna, uporna kiša. Po takvu vremenu bilo je teško provoditi čitave sate stojeći u vratima. Ja sam stalno zbog toga pokušavao zapodjenuti razgovor sa svojim Sikhima, ali mi je trud bio uzaludan. U dva sata ujutro su prošle straže i donekle prekinule ovu dosadu. Uvidjevši da moje društvo neće da progovori, izvadio sam lulu i spustio pušku da zapalim šibicu. U taj mah oba Sikha nasrnuše na mene. Jedan od njih zgrabi moju kremenjaču i uperi mi je u glavu, a drugi mi stavi veliki nož pod grlo pa se stade zaklinjati kroz zube da će mi ga zariti u gušu ako se pomaknem.
Prva misao mi je bila da su ovi momci povezani s buntovnicima i da je to početak prepada. Ako naše vratnice padnu u ruke Sepoya, tvrđavi je odzvonilo, a sa ženama i djecom postupili bi isto onako kao u Cawnporeu. Možda, mislit ćete, gospodo, da suviše povoljno po sebe prikazujem stvar, ali, evo vam riječ da sam kraj sveg noža pod grlom pri pomisli na te grozote, otvorio usta da se proderem pa makar mi to bio i posljednji krik, samo da upozorim glavnu stražu. Čovjek koji me je držao, čini se da mi je pogađao misli, jer mi brzo prošapta, još prije nego što sam uspio nešto da izustim: »Ne pravi buku! Tvrđava je sasvim sigurna. S ove strane rijeke nema pobunjeničkih pasa«. Glas mu je zvučao kao da govori istinu, a ja sam veoma dobro znao da sam gotov samo ako pustim glas od sebe. Pročitao sam mu to u tamnim očima. Stoga sam šutio i čekao da čujem šta hoće.
»Slušaj me, sahibe«, reče onaj viši i odlučniji, onaj koga su nazivali Abdullah Khan. »Ti sad moraš biti ili s nama il' ćeš biti ušutkan zauvijek. Stvar je odveć ozbiljna da bismo oklijevali. II' ćeš se zakleti na kršćanski križ da ćeš dušom i tijelom biti s nama, ili ćemo ti leš još ove noći baciti u opkop, a mi ćemo prebjeći svojoj braći u buntovničkoj vojsci. Srednjeg puta nema! Šta hoćeš, život ili smrt? Za odluku ti možemo dati samo tri minute, jer vrijeme prolazi, a sve se mora obaviti prije no što ponovo prođe straža.«
»Kako mogu da se odlučim«, rekoh. »Pa niste mi rekli ni šta hoćete od mene. Ali vam velim, ako iole ima veze sa sigurnošću tvrđave, neću s tim da imam nikakve veze i slobodno zabodi svoj nož kao što si naumio.«
»Ništa nije upereno protiv tvrđave«, reče on. »Mi tražimo od tebe samo ono zbog čega tvoji zemljaci i dolaze u ovu zemlju. Zahtijevamo od tebe da postaneš bogat. Ako noćas pristaneš da budeš jedan od naših, zaklet ćemo ti se na ovaj goli nož, i to trostrukom zakletvom Sikha, za koju se dobro zna da je nikad nijedan Sikh nije pogazio, da ćeš i ti imati pristojan udio u plijenu. Četvrtina blaga bit će tvoja. Pošteniji ne možemo biti.«
»Ali, pobogu, kakvo je to blago?« zapitah. »Ja sam isto toliko spreman kao i vi da postanem bogat, samo mi morate reći na koji način ćemo to postići.«
»Onda ćeš se zakleti«, reče on, »kostima svog oca, čašću svoje majke, na križ svoje vjere, da niti sada, niti ikada nećeš podići ruku, niti reći riječ protiv nas.«
»Zaklinjem se«, rekoh, »pod uvjetom da to ne dovodi tvrđavu u opasnost.«
»Onda ćemo se moj prijatelj i ja zakleti da ćeš dobiti četvrtinu blaga, koje ćemo ravnomjerno podijeliti nas četvorica.«
»Ali nas smo samo trojica«, rekoh.
»Nismo, i Dost Akbar mora dobiti svoj dio. Dok čekamo na njih, ispričat ćemo ti cijeli priču. Ti, Mohamedu, stani na vrata i javi kad budu dolazili. Stvar stoji ovako, sahibe, pričam ti zato što Feringheei\'7b42\'7d poštuje zakletvu i što ti zato možemo vjerovati. Da si lažljivi mnogobožac, makar se zakleo na sve bogove u njihovim poganim hramovima, krv bi ti kapala s ovog noža, a tijelo ležalo u vodi. Ali, Sikh poznaje Engleza, a Englez poznaje Sikha. Slušaj, dakle, što ću ti reći.
U sjevernim pokrajinama postoji neki mali radža koji je vrlo bogat, premda mu je zemlja malena. Naslijedio je mnogo od svog oca, a još više stekao i sam jer je škrtac, pa je radije gomilao svoje zlato nego da ga je trošio. Kad su izbili neredi htio je da bude prijatelj objema stranama, i s lavom i s tigrom; sa Sepovima i s vlastima Kompanije.\'7b43\'7d Međutim, uskoro mu se učini kao da je bijelcima odzvonilo jer je slušao po cijeloj zemlji samo o tome kako ih ubijaju i ruše s vlasti. No, budući da je oprezan, smislio je kako će, bar pola njegove imovine ostati sačuvano, ma kakav bio konačan ishod. Sve što je bilo od srebra iz zlata sklonio je u svodove svoje palače, a svoje najskupocjenije vrijednosti, drago kamenje i prekrasne bisere stavio je u željezni kovčeg i poslao ih po nekom vjernom sluzi, preobučena u trgovca, u tvrđavu Agra da ih pohrani dok se zemlja smiri. Pobijede li pobunjenici, njemu ostaje zlato i srebro, a ako pobijedi Kompanija sačuvat će se nakit. Pošto je tako podijelio svoju riznicu, stao je na stranu Sepoya, jer su na njegovim granicama oni bili jači. Postupivši tako, obrati pažnju sahibe, njegova svojina pripala je onima koji su ostali vjerni.
Taj lažni trgovac koji putuje pod imenom Ahmet nalazi se sada u gradu Agri i želi da se probije u tvrđavu. S njim kao suputnik putuje moj brat po mlijeku, Dost Akbar, koji zna za tajnu. Dost Akbar mu je obećao da će ga noćas dovesti do stražnjih vrata tvrđave, te je za tu svrhu izabrao ova. On sada dolazi ovamo gdje treba da ga dočekamo ja i Mahomet Singh. Mjesto je sasvim usamljeno i nitko neće uopće znati o njegovu dolasku. Nitko neće znati ni kud se djeo trgovac Ahmet, a golemo radžino blago podijelit ćemo između sebe. Šta kažeš, sahibe?«
U Worcesteshireu život čovjeka se čini kao nekakva velika i sveta stvar, ali kad bukti oganj i na svakom se koraku oko vas prolijeva krv pa se naviknete da svuda gledate smrt, posve je drukčije. Trgovac Ahmet, živ ili mrtav, za mene je bio zrak, ali za blago sam se veoma zagrijao. Odmah mi se počelo vrtjeti po glavi šta bih sve s njim uradio, i kako bi me f moji gledali kad bi vidjeli svog besposličara da se vraća s džepovima punim zlatnih moidora.\'7b44\'7d Zato sam se u sebi odmah odlučio. Međutim, Abdullah Khan misleći da se kolebam, postade još uporniji.
»Gledaj, sahibe«, reče, »ako ovog čovjeka ulovi komandant, on će ga ili ubiti ili objesiti, a dragulje će uzeti vlast, tako da nitko neće vidjeti ni rupije. I sad, budući da mi sprovodimo u djelo ono prvo, mislim samo njegovo hvatanje, zašto ne bismo poduzeli i ono drugo? Dragulji u našim džepovima bit će na isto tako sigurnom mjestu kao i u škrinjama Kompanije. Toliko će ih biti da svaki od nas može postati bogataš. A za samo ovo djelo već i ovako nitko ne može doznati, jer smo ovdje odsječeni od cijelog svijeta. Kao da se sve upriličilo za tu svrhu! Reci, dakle, ponovo sahibe, jesi li s nama ili te moramo smatrati neprijateljem?«
»S vama sam dušom i tijelom«, rekoh.
»Dobro«, odgovori on, vraćajući mi moju kremenjaču. »Vidiš, vjerujemo ti da nećeš prekršiti riječ, kao što je nećemo ni mi. Sada nam još samo preostaje da dočekamo mog brata i trgovca.«
»A zna li tvoj brat za ovo?« zapitah.
»Pa cijeli ovaj plan je njegov. On ga je i smislio. Sad hajdemo do vrata na stražu s Mahometom Singhom.«
Stalno je veoma uporno sipilo jer su nekako baš u to vrijeme počele velike kiše. Po nebu su se vukli teški, tamni oblaci, tako da se skoro nije vidjelo ni prsta pred nosom. Ispred naših vrata pružao se dubok opkop, ali je voda na nekim mjestima skoro potpuno presahla. Vrlo sam se čudno osjećao stojeći tu, s ova dva surova čovjeka iz Pendžaba i čekajući čovjeka koji je hrlio u vlastitu propast.
Odjednom, s druge strane opkopa opazih prigušeno svjetlo iz nekog zastrtog fenjera. Za trenutak je nestalo iza uzvišice od nasipa, ali se zatim ponovo pojavi približavajući se sve više i više.
»Evo ih«, povikah.
»Ti ćeš ga, sahibe, zaustaviti kao i obično«, prošapta Abdullah. »Nemoj mu dati povoda da se uplaši, ti nas samo pošalji s njim unutra a mi ćemo već, dok ti budeš čuvao stražu, svršiti sve ostalo. Pripremi svoj fenjer i drži ga u pripravnosti kako bismo se mogli uvjeriti da se zaista radi o tom čovjeku.«
Svjetlo je odande žmigalo, zatajkivalo, približavalo se, zastajkivalo, pa se opet približavalo sve dok s druge strane opkopa ne ugledah dvije prilike. Pustio sam ih da se spuste u jarak i iskaljužaju preko blata, uspužu gotovo do vrata i tada ih zaustavih.
»Tko ide?« rekoh prigušeno.
»Prijatelj«, glasio je odgovor.
Ja otkrijem svoj fenjer i bacim na njih mlaz svjetla. Prvi je bio golemi Sikh sa crnom bradom koja mu je dosezala skoro do širokog pojasa. Tako visokog čovjeka sam vidio samo kad su ga pokazivali kao čudo. Drugi, neki mali debeli čovo s velikim žutim turbanom držao je u ruci nešto umotano u šal. Primjetno je drhtao od straha jer su mu se ruke tresle kao da ima malariju. Glavu je unezvjereno vrtio desno-lijevo, promatrajući svojim svijetlim, kao u miša malim, žmirkavim očicama. Prođe me jeza pri pomisli da ga treba ubiti, ali se odmah sjetih na blago pa mi srce postade tvrdo kao kamen. Kad je opazio da sam bijelac, on uskliknu od radosti i dotrča do mene.
»Zaštitite me, sahibe«, govorio je zadihano, »zaštitite nesretnog trgovca Ahmeta. Putovao sam preko Rajpootana da zatražim sklonište u tvrđavi Agra. Tukli su me, vrijeđali, zlostavljali samo zato što sam bio prijatelj Kompanije. Blažena ova noć kad sam opet u sigurnosti — ja i moja bijedna imovina.«
»Što imate u zavežljaju?« zapitah.
»Neku željeznu kutiju«, odgovori on, »u njoj su dvije-tri porodične stvari koje za drugog nemaju vrijednosti, ali bi mi bilo jako žao kad bih ih izgubio. Nisam baš prosjak, dobro ću vas nagraditi, mladi sahibe, a također i vašeg zapovjednika, ako mi dopustite da se ovdje sklonim.«
Nisam imao više potrebe da s njim razvlačim razgovor. Što sam duže gledao u njegovo debelo, prestrašeno lice, to mi se više činilo da ga treba hladnokrvno ubiti. Što prije, to bolje.
»Vodi ga glavnoj straži«, rekoh. Dva Sikha mu priđoše, svaki s jedne strane, div krenu za njima i oni uđoše u mračna vrata. Ne znam da li je ikoga smrt tako svojski prikliještila. Ja sam za to vrijeme ostao s fenjerom kraj vrata.
Osluškivao sam bat njihovih odmjerenih koraka po praznim hodnicima. Odjednom stadoše, a zatim sam čuo glasove užurbanosti i tupe udarce. Na moj užas trenutak kasnije začuh u mom pravcu korake i glasno dahtanje nekog čovjeka u trku. Upravim fenjer niz dugački, uski prolaz i vidjeh debeljka kako, sav krvav u licu, juri kao oluja, a za njegovim petama odbacuje se, kao tigar, veliki crnobradi Sikh s nožem koji mu se sijao u ruci. Nikada nisam vidio čovjeka da tako brzo trči kao ovaj maleni trgovac. Izmicao je Sikhu sve više i više te mi postade jasno da će mu, čim projuri kraj mene ipak poći za rukom da se spasi i dokopa svjetla. U jedan mah bi mi ga i žao, ali sjetivši se blaga postao sam ponovo nemilosrdan, i neraspoložen prema njemu. I tako, baš kad je u punom trku prolazio kraj mene, ja mu hitnuh kremenjaču među noge, a on se prevrnu dva puta kao pogođeni zec. Prije nego što je stigao da se pridigne, Sikh se baci na njega te mu dva puta rinu nož u slabine. Maleni debeljko nije ni trepnuo, već je ostao onako kako je pao.
Mislim da je već pri samom padu slomio vrat. Gospodo, kao što vidite, ja ispunjavam obećanje: iznosim vam sve onako kako se dogodilo, bez obzira da li mi to ide u račun ili ne.
On prestane govoriti, pa ispruži svoje okovane ruke prema viskiju i vodi, što je Holmes pripremio za njega. Ja sam lično, priznajem, sada osjećao prema tom čovjeku najdublje gnušanje i to ne samo zbog hladnokrvno obavljenog posla u koji je bio umiješan, već prije zato što je sve to ispričao tako bezobzirno i nehajno. Bilo kakvu kaznu da dobije, osjećao sam da se od mene ne može nadati nikakvu sažaljenju. Sherlock Holmes i Jones, vrlo zainteresirani pričom, sjedili su netremice držeći ruke na koljenima, ali se na licima obojice ocrtavalo isto onakvo gađenje kao i kod mene. On kao da je to opazio jer, kad je nastavio, u glasu i držanju osjećalo se nešto izazivačko.
— Nesumnjivo, takav postupak nije nimalo lijep — reče dalje. — Ali htio bih znati tko bi, da se našao na mojem mjestu, odbio udio u tom plijenu ako zna da mu od vlastita držanja zavisi život. Osim toga, postavilo bi se pitanje: moja ili njegova glava da se našao u tvrđavi. Da je umakao, cijela stvar bi izišla na vidjelo, ja bih bio izveden pred ratni sud i sigurno strijeljan; ljudi u takvim vremenima nisu baš sentimentalni.
— Nastavite svoju priču — reče Holmes kratko.
— Pa, eto, unijeli smo ga, Abdullah, Akbar i ja. Onako malen bio je ipak prilično težak. Mahometa Singha smo ostavili da čuva vratnice. Donijeli smo ga na mjesto koje su Sikhi već bili pripremili, tamo gdje je vijugasti prolaz vodio u veliku praznu dvoranu s trošnim zidovima. Na jednom mjestu bio je upao zemljan pod, pa smo ga tu položili i nabacali na njega opeke. Kad smo i ovo obavili, vratismo se na mjesto gdje smo ostavili blago. Kovčeg je bio ovaj isti što je sada otvoren na vašem stolu. O toj izrezbarenoj dršci na poklopcu visio je ključ na svilenom gajtanu. Kad smo ga otvorili, svjetlo fenjera zasja nad zbirkom dragulja o kakvoj sam samo čitao i maštao kao dječak u Pershoreu. Zastali smo zaslijepljeni u pravom smislu riječi od silnog blijeska. Kad smo ih se siti nagledali, povadili smo ih i popisali. Bilo je stotinu četrdeset i tri prvoklasna briljanta, uključiv i jedan koji se mislim zvao »Veliki Mogul«,\'7b45\'7d i za koga govore da je po veličini drugi na svijetu. Zatim su tu bila devedeset i tri vrlo fina smaragda te sto sedamdeset rubina od kojih su neki bili i manji. Bilo je i četrdeset granata, dvije stotine i deset safira, jedan ahat kao i velika količina berila, oniksa, mačkovih očiju, tirkiza i ostalog kamenja, za koje u ono doba nisam ni čuo, premda se od tog dana bolje u njih razumijem. Osim svega ovoga bilo je još tri stotine vrlo lijepih bisera od kojih su se dvanaest nalazili u nekoj zlatnoj maloj kruni. Napominjem da je ova izvađena iz škrinje i kad sam ponovo došao do blaga nje više nije bilo u kovčegu.
Pošto smo prebrojali sve svoje blago, vratili smo ga u škrinju, i iznijeli na vrata da ga pokažemo Mahometu Singhu. Tad svečano ponovismo svoju zakletvu da ćemo ostati vjerni jedan drugom i da ćemo čuvati tajnu. Složili smo se da sakrijemo svoj plijen na sigurno mjesto dok se situacija u zemlji ne smiri, a tada ćemo ga podijeliti na jednake dijelove. Nije imalo nikakva smisla dijeliti ga odmah, jer da su se dragulji našli kod nas samo bismo navalili na sebe sumnju, a u tvrđavi ga se nije moglo držati negdje po strani, niti pronaći kakvo sigurno skrovište. Odnijeli smo kovčeg u onu istu dvoranu gdje smo pokopali tijelo i na najbolje očuvanom zidu iskopali rupu i smjestili blago pod opeke. Dobro smo upamtili to mjesto. Slijedeći dan nacrtao sam četiri plana, za svakog od nas po jedan, i na svaki stavio u dnu znak četvorice, u duhu položene zakletve: svi za jednog i jedan za sve i da nitko među nama nema nekakve prednosti prema ostalima. Mogu staviti ruku na srce da se o ovu zakletvu nikada nisam ogriješio.
Nema smisla da vam pričam kako se završila Indijska buna.\'7b46\'7d Pošto je Wilson zauzeo Delhi, a sir Colin oslobodio Lucknow prelomljena je okosnica cijelog pokreta. Svježe trupe su počele nadirati, a Nana Sahib jedva se spasio bijegom preko granice. Jedna leteća kolona pod pukovnikom Greatheadom prodrla je do Agre i raspršila Pandije\'7b47\'7d koji su je opkoljavali. Bilo je kao da se približava vrijeme kad ćemo mirne duše otići sa svojim plijenom. Međutim, u hipu propadnu nam sve nade, jer nas zatvoriše kao Ahmetove ubojice.
To se otprilike dogodilo ovako: radža je svoje dragulje predao Ahmetu u ruke zato što je znao da mu je ovaj odan. Ali, ljudi na istoku su uvijek sumnjičavi, pa tako i radža odredi jednog drugog, još pouzdanijeg slugu, da uhodi onog prvog. Ovom drugom bude naređeno da Ahmeta nikako ne ispušta iz vida, pa ga je ovaj pratio kao sjena. Tako je išao za njim i te noći, i vidio je da Ahmet ulazi kroz gradska vrata. On je, razumije se, mislio da se Ahmet sklonio u tvrđavu, pa je idućeg dana tražio da i njega prime, ali kad je ušao, ustanovio je da Ahmetu nema ni traga ni glasa. To mu se učinilo sumnjivo. Odmah je razgovarao o tome s narednikom-vodnikom, ali ovaj prenese slučaj komandiru. Odmah su sve detaljno pretresli i tako su otkrili leš. I upravo kad smo mislili da je sve u najboljem redu nas četvoricu zatvore i optuže za ubojstvo — trojicu od nas jer smo te noći čuvali gradska vrata, a četvrtog jer se znalo za njega da je bio u društvu ubijenog. O draguljima na sudu nije pala ni jedna riječ jer je radža bio svrgnut i protjeran iz Indije, pa se nitko nije ni raspitivao za blago. Ubojstvo bude potpuno dokazano. Sva tri Sikha budu osuđena na doživotnu robiju, a ja na smrt. Presuda je kasnije i meni preinačena u doživotnu robiju.
I tako smo se sada našli u vrlo čudnom položaju. Sputali su nam noge s vrlo malim mogućnostima da se ikada izvučemo iz lanaca, međutim, svaki je od nas znao za tajnu koja bi ga odmah smjestila u palaču samo da se njom mogao koristiti. Bilo je da se čovjek živ pojede što mora podnositi udarce nogom i pljuske nekog činovničića, da jede samo rižu i pije samo vodu, dok ga vani čeka kao zlatna jabuka na drvetu bajoslovna imovina. Pomisao na ovo dovodila me do ludila, no kako sam oduvijek bio čovjek prilično uporan, mirno sam sve podnosio i čekao bolju priliku.
Na kraju mi se učini da je prilika tu. Premjestili su me iz Agre u Madras, a odande na otok Blair na Andamanskom otočju. Kako je u toj naseobini bilo malo robijaša — bijelaca, uskoro sam se našao u položaju povlašćene osobe. Dobio sam kolibu u Hope Tovvnu, malom mjestu na padinama planine Mount Harriet i bio prilično prepušten sam sebi. Bila je to prava pustoš u kojoj je harala groznica, a neposredno iznad naše male čistine bili smo potpuno okruženi domorocima — ljudožderima, pripremnim, čim im se ukaže prilika da zariju u nas po koji svoj otrovni trn. Kopali smo, isušivali močvaru, sadili sladak krumpir i cijeli dan obavljali čitavo tuce drugih poslova, ali smo uvečer mogli malo vremena posvetiti sebi. Između ostalog, od liječnika sam pobrao neko površno znanje i naučio spravljati lijekove. Sve vrijeme tražio sam neku mogućnost za bijeg, ali je užasno teško izvući se s otoka udaljenog na stotine milja od bilo kojeg kopna.
Vojni liječnik, doktor Somerton, bio je okretan, sportski nastrojen mlad momak, pa su se mlađi oficiri češće uvečer nalazili u njegovu stanu na partiji karata. Ambulanta u kojoj sam ja obično spravljao lijekove nalazila se pored njegove dnevne sobe, a između te dvije prostorije bio je malen prozor. Često bih, zaželjevši se i ja malo društva, ugasio svjetlo u ambulanti i stajao kraj prozorčića, slušajući njihov razgovor i promatrajući igru. Volim se kartati pa sam u tom gledanju uživao kao da igram s njima. Tu su dolazili major Sholto, kapetan Morstan i poručnik Bromley Brown koji su zapovijedali domorodačkim jedinicama, zatim sam vojni liječnik i još tri zatvorska činovnika, sva trojica mačci koji su igrali dobru, sigurnu i lukavu igru. Bilo je to jako zgodno društvance.
Ubrzo mi je nešto palo u oči. Naime, vojnici su obično uvijek gubili, a civili dobivali. Shvatite, ne tvrdim ja da je tu bilo nečeg neispravnog, tek tako je bilo. Ti zatvorski momci, od svog dolaska na Andamane slabo su što drugo radili, pa su upoznali igru u dušu, dok su ostali igrali samo razonode radi i bacali karte nasumice. Iz noći u noć vojnici su gubili sve više i više, a što god su više gubili utoliko su strasnije igrali. Najviše je bio pogođen major Sholto. U početku je igrao u zlato i na novčanice, no uskoro je prešao na obveznice i to na velike svote. Koji put pri novom dijeljenju malo bi i dobio, tek toliko da se ohrabri, a tada bi se huda sreća još teže okomila na njega. Po cijeli dan bi tumarao unaokolo, tmuran kao kišni dan, i počeo piti mnogo više nego što je smio.
Jedne noći još je više izgubio nego obično. Sjedio sam u svojoj kolibi kad prođoše on i kapetan Morstan, posrćući na putu u svoj stan. Njih dvojica su bili prisni, nerazdvojni prijatelji. Major je bjesnio zbog gubljenja na kartama. Čuo sam ga kako govori iz blizine.
»Svršeno je, Morstane. Morat ću podnijeti ostavku. Ja sam upropašten.«
»Gluposti, stari druže«, reče ovaj drugi, udarajući ga po ramenu, »bio sam i ja u škripcu, ali...«, to je bilo sve što sam čuo, no sasvim dovoljno da me natjera na razmišljanje.
Nekoliko dana kasnije major Sholto se šetao po žalu i tako sam ugrabio priliku da s njim govorim.
»Želio bih vaš savjet, majore«, rekoh.
»Dobro, Small, u čemu je stvar?« zapita on, vadeći cigaru iz usta.
»Htio bih da vas pitam, gospodine«, rekoh ja, »tko je mjerodavna osoba kojoj bi trebalo predati jedno skriveno blago. Znam jedno u vrijednosti od pola milijuna funti, a znam i gdje leži, ali kako se sam ne mogu koristiti njime, mislim da bi možda najbolje bilo da ga predam nadležnim vlastima, pa će mi oni valjda zbog toga skratiti kaznu.«
»Pola milijuna, Small«, promuca on, gledajući me oštro, da vidi govorim li ozbiljno.
»Upravo toliko, gospodine, u draguljima i biserima. Skriveno je i čeka da ga netko podigne. U svemu je najčudnije baš to što se pravi vlasnik nalazi izvan zakona i ne može imati imovine, pa tako ono pripada prvom tko ga pronađe.«
»Vladi, Small, vladi pripada«, promuca on. No, rekao je ovo na tako kolebljiv način da mi je bilo jasno da se ulovio.
»Mislite, dakle, gospodine, da bi trebalo da o tome obavijestim generalnog guvernera?« rekoh mirno.
»Pa, ovaj, ne moraš baš prenagliti, da se ne bi kajao. Reci mi sve, Small. Navedi činjenice.«
Ispričah mu cijelu priču uz male izmjene kako ne bih otkrio mjesto. Kad sam završio, stajao je jako zamišljen kao ukopan. Vidjeh mu po trzajima usana kako se bori sam sa sobom.
»Pa to je vrlo važna stvar, Small«, reče on na koncu. »0 tome ni riječi nikome, uskoro ću te potražiti.«
Dvije noći kasnije, on i njegov prijatelj, kapetan Morstan, dođoše u pola noći u moju kolibu.
»Htio bih da kapetan Morstan čuje priču od tebe, Small«, reče on.
Ponovio sam ono što sam već ispričao. »Zvuči istinito, je li?« reče on. »Da li je dovoljno ozbiljno da se nešto poduzme?«
Kapetan Morstan kimnu glavom.
»Slušaj, Small«, reče major. »Moj prijatelj i ja smo pretresli slučaj i zaključili da ta tvoja tajna zapravo i nije nešto što se tiče vlade, već tvoja privatna stvar, kojom imaš pravo raspolagati po vlastitom nahođenju. Postavlja se samo pitanje: kakvu bi cijenu postavio? Mi bismo bili voljni da se toga prihvatimo, ili barem razmotrimo, ako se složimo u uvjetima.« Pokušavao je da govori hladno i ravnodušno, ali oči su mu se caklile od uzbuđenja i pohlepe.
»Što se toga tiče, gospodo«, odgovorih ja, pokušavajući isto tako da budem hladan, no osjećajući se isto toliko uzbuđen kao i on, »postoji samo jedan posao koji može zaključiti čovjek u mojem slučaju. Želim da meni i trojici mojih prijatelja pomognete da se dočepamo slobode. U tom slučaju vas uzimamo za ortake i ustupamo vam jednu petinu da dijelite među sobom.«
»Hm«, reče on, »Petinu! To baš nije previše privlačno.«
»Pa to bi došlo na pedeset tisuća po osobi«, rekoh.
»Ali, kako vas mi možemo osloboditi? Vrlo dobro znaš da tražiš nemoguću stvar.«
»Ni najmanje«, odgovorih. »Smislio sam sve u tančine. Jedinu prepreku za naš bijeg predstavlja okolnost što ne možemo opremiti čamac za putovanje i spremiti namirnice za tako dugo vrijeme. U Calcuti i Madrasu postoji mnogo jola i jahtica koje bi nam mogle dobro doći. Dobacite jednu ovamo. Mi preuzimamo na sebe da se noću ukrcamo, a vi, ako nas iskrcate bilo gdje na indijskoj obali, obavili ste svoj dio posla.«
»Da, kad bi bio samo jedan«, reče on.
»Svi ili nijedan«, odgovorih ja. »Na to smo se zakleli. Nas četvorica moramo raditi uvijek zajedno.«
»Vidite, Morstane«, reče on. »Small je čovjek od riječi. On svoje prijatelje ne vara. Mislim da mu možemo potpuno vjerovati.«
»To je prljav posao«, odgovori drugi. »Ali, kao što kažete, taj bi nam novac sasvim lijepo sredio prilike.«
»Dakle, Small«, reče major, »morat ćemo pokušati da iziđemo u susret tvojim željama. Prvo, naravno, moramo ispitati koliko je tvoja priča istinita. Reci mi gdje je sakriven kovčeg. Ja u tom slučaju uzimam dopust i brodom koji donosi mjesečno snabdijevanje vratit ću se u Indiju da izvidim tu stvar.«
»Ne tako žurno«, rekoh postajući sve hladniji što se on više zagrijavao. »Ja najprije još moram dobiti suglasnost i od trojice svojih prijatelja. Kažem vam da se radi ili o svoj četvorici ili ni o jednom.«
»Glupost«, prekine me on, »što imaju ta tri crna svata s našim dogovorom?«
»Crni ili plavi«, rekoh ja, »oni su nerazdvojno vezani sa mnom u svemu ovom i mi sve poduzimamo zajednički.«
I tako se stvar okončala s jednim drugim sastankom kome su prisustvovali i Mahomet Singh, Abdullah Kahn i Dost Akbar. Ponovno smo pretresli cijelu stvar i na kraju smo se sporazumjeli. Morali smo snabdjeti oba oficira s planovima dijela tvrđave u Agri i označiti mjesto na zidu gdje je sakriveno blago. Sporazumjeli smo se da major Sholto pođe u Indiju da izvidi stvar. Ako nađe kovčeg, sporazumjeli smo se dalje da ga ostavi ondje, da pošalje čamac opremljen za put — koji je trebalo da se usidri pred Rutlandskim otocima, a kojeg smo se mi imali dokopati — i kad sve to obavi da se vrati na dužnost. Poslije toga, po sporazumu je trebalo da kapetan Morstan zatraži dopust, da se s nama nađe u Agri i da se ondje izvrši konačna dioba blaga, a zatim bi Morstan ponio i majorov i svoj dio. Sve smo to zapečatili najsvečanijim zakletvama. Cijelu noć sam probdio s papirom i tintom, ali su zato ujutro oba plana bila gotova i nosila potpis znaka četvorice — to jest, Abdullahov, Akbarov, Mahometov i moj.
Vjerojatno vas zamaram, gospodo, svojom dugom pripoviješću. Znam da moj prijatelj, gospodin Jones, već nestrpljivo čeka da me strpa u fijoku. No bit ću što mogu kraći. Nevaljalac Sholto otišao je u Indiju, ali se nikad nije vratio. Uskoro poslije njegova odlaska, kapetan Morstan pokazao mi je Sholtovo ime na listi putnika jednog putničkog broda. Umro mu je ujak i ostavio mu u nasljedstvo veliku imovinu, tako da je napustio vojsku. Usprkos tome, imao je obraza da se ponese prema petorici ljudi tako bestidno. Morstan uskoro odlazi u Agru i ustanovi kao što smo i očekivali, da je blago doista nestalo. Sve nas je orobio taj Sholto, ne ispunivši ni jedan uvjet pod kojim smo mu prodali tajnu. Od tada sam živio samo za osvetu. Danima i noćima mislio sam na osvetu i to mi se pretvorilo u nesavladivu, neobuzdanu strast. Nisam se obazirao ni na zakon ni na vješala. Pobjeći, pronaći Sholtoa, zgrabiti ga za grkljan — e ta me je misao jedina progonila. Blago iz Agre postalo je manje važno od osvete.
U životu odlučivao sam se na mnogo šta i uvijek to i provodio. Ali, prošle su teške godine dok je došao moj trenutak. Spomenuo sam vam da sam prikupio nešto znanja iz medicine. Jednog dana, kad je doktor Somerton bio bolestan, grupa robijaša je pokupila iz šume nekog malog Andamanca. Teško bolestan, on se povukao na usamljeno mjesto da umre. Premda je bio sav jedna zloća, pravo leglo guja, odnio sam ga na rukama, a poslije nekoliko mjeseci izliječio i mogao je da hoda. On mi zbog toga postade nekako odan, nije se više htio vratiti u svoju šumu, već se stalno negdje motao oko moje kolibe. Kad sam od njega naučio ponešto da kažem njegovim narječjem, on mi postade još skloniji.
Tonga — tako se zvao — bio je dobar veslač, a posjedovao je velik, prostran kanu. Kad sam shvatio koliko mi je odan i da bi sve učinio da mi pomogne, pomislih da bi mi mogao pomoći i da umaknem. 0 tom sam i s njim malo razgovarao. Određene noći trebalo je da dovede svoj čamac do jednog starog, napuštenog pristaništa koje nikad nisu čuvali, pa da me ondje ukrca. Rekoh mu da se snabdije tikvama s vodom i s mnogo plodova jama, kokosovih oraha i slatkog krumpira.
Mali Tonga je bio neizmjerno odan. Vjerniji se drug u dobru i zlu nije dao zamisliti. Dogovorene noći bio je na napuštenom pristaništu. Ne znam kako se desilo da je baš tada ondje bio na straži neki surovi Pathan,\'7b48\'7d koji nikad nije propustio priliku da me vrijeđa ili udari. Nebrojeno puta sam se zaklinjao da ću mu se osvetiti i, eto, pružila mi se prilika. Kao da mi ga je sama sudba stavila na metu te noći, da mi otplati dug prije nego što napustim otok. Stajao je na obali meni okrenut leđima s karabinom na ramenu. Osvrnuo sam se da nađem nekakav kamen kojim bih mu razbio glavu.
Tad mi sinu čudna pomisao koja mi pomože da dođem do oružja. Sjeo sam u mraku, odvezao svoju drvenu nogu i u tri duga skoka našao se do njega. On pritegne karabin ramenu, ali ga ja iz sve snage raspalim posred čela i razmrskam mu lubanju. U drvetu kojim sam ga lupio još i sad možete vidjeti naprslinu. Kako nisam uspio da održim ravnotežu, obojica se nađosmo na zemlji, ali kad sam ustao, vidjeh da on i dalje leži i da ne daje nikakve znake života. Poslije ovoga, otišao sam na čamac, kojim smo za nepun sat prilično odmakli. Tonga je ponio sobom sve što je imao, svoje oružje i svoje bogove. Između ostalih stvari imao je i dugačko bambusovo koplje kao i nekoliko andamanskih prostirki od kokosa, koje mi poslužiše da načinim od njih neku vrst jedra. Deset dana plovili smo na sreću, a jedanaestog pokupi nas neki trgovac, koji je išao iz Singapura u Jiddah s grupom malajskih hodočasnika. Bila je to čudna gomila, ali smo se Tonga i ja posve dobro snašli među njima. A najbolje je bilo što se nisu na nas ni osvrtali ni postavljali kakva pitanja.
Kada bih vam ispričao sve dogodovštine koje smo moj maleni pobratim i ja bacili preko glave, ne biste mi rekli hvala. Zadržao bih vas i pričao vam ovdje bez kraja i konca. Potucali smo se po cijelom svijetu, ali nešto nas je sprečavalo da dođemo bliže Londonu. No, za sve to vrijeme nisam zaboravio na osvetu. Noću, dok sam spavao, po stoti put sam sanjao kako ubijam Sholtoa. Na koncu, prije jedno tri, četiri godine mi se ipak dočepasmo Engleske. Nije mi bilo teško pronaći gdje živi Sholto, te se bacih na posao da utvrdim da li je već unovčio blago ili je ono još kod njega. Sprijateljio sam se s nekim od ukućana da mi »pomogne«, neću ga imenovati kako ne bih još nekoga povukao za sobom, i tako sam ubrzo doznao da su dragulji još kod njega. Tada sam pokušao sve i sva da ga se dočepam, ali su ga, osim sinova i Khitmutgara, uvijek čuvala i dva profesionalna boksača.
Međutim, jednog dana primio sam vijest da umire. Odmah sam požurio u vrt, pomahnitao od bijesa što će mi promaknuti kroz prste. Upro sam pogled u njegov prozor i vidio kako leži na krevetu, dok su mu sinovi stajali jedan s desne, a drugi s lijeve strane kreveta. Već sam pomislio da sam stigao do svog cilja i da ću se sada razračunati sa svom trojicom, kad se matorom opusti vilica, i tad mi postade jasno da je s njim gotovo. Još iste noći prodro sam u njegovu sobu i pretražio njegove papire ne bih li pronašao zabilješke o tome gdje je sakrio dragulje. Na žalost, nisam našao ni riječi, pa sam otišao ogorčen i bijesan kao ris. Prije no što sam otišao, pade mi na um da bi mojim prijateljima Sikhima, ako ih ikada ponovo sretnem, predstavljalo krasnu zadovoljštinu, kad bih im ispričao da sam ostavio trag naše prisutnosti. Zbog toga sam našvrljao naš znak četvorice onako kako je stajao i na planu, i prikačio mu na prsa. Bilo bi isuviše da je otišao u grob bez spomena od ljudi koje je orobio i prevario.
U to vrijeme smo zarađivali za život prikazujući kao ljudoždera po sajmovima i sličnim mjestima mog jadnog, malog Tongu. Jeo bi ondje sirovo meso i plesao svoj ratnički ples i tako bismo nakupili svakog dana punu kapu penija. Još uvijek sam doznavao sve novosti iz Pondicherry Dodgea, ali nekoliko godina nije bilo nikakvih novosti, izuzev da su tragali za blagom. I tako se na koncu desi ono što smo tako dugo čekali: blago se pronašlo. Nalazilo se u najgornjem dijelu kuće, iznad kemijskog laboratorija gospodina Bartolomewa Sholtoa. Odmah sam došao i pogledao mjesto, ali mi nije bilo jasno kako ću se ondje popeti sa svojom drvenom nogom. Međutim, saznao sam za preklopni prozorčić kao i za vrijeme kad je gospodin Sholto odlazio da večera. Učini mi se da se to da lako urediti pomoću Tonge. Poveo sam ga sa sobom i vezao mu oko pasa dugački konopac. Pentrao se kao mačka i vrlo brzo popeo na krov, ali na nesreću Bartholomew Sholto je bio još u svojoj sobi. Tonga je vjerovao da će učiniti nešto vrlo pametno ako ga ubije. Kad sam se popeo uz pomoć konopca, zatekao sam ga da se šepuri kao paun. Jako se iznenadio kad je vidio koliko sam se naljutio i kad sam ga stao mlatiti krajem od konopca. Uzeo sam kovčeg s blagom i spustio ga dolje, a za njim sam se spustio i ja, ostavivši prije toga na stolu znak četvorice, kako bih pokazao da su dragulji na koncu pripali onima koji su na njih imali najviše prava. Tonga je tad povukao konopac nagore, zatvorio prozor i vratio se putem kojim je i došao.
Ne mogu reći da imam još nešto naročito da ispričam; čuo sam od lađara o brzini Smithova brodića »Aurora«. Tako sam pomislio da bi odgovarala za naš bijeg. Sporazumio sam se sa starim Smithom. Trebalo je da mu dam veliku svotu novaca, ako nas sretno dovede do našeg broda. On je slutio da ovdje nešto škripi, ali nije bio upućen u našu tajnu. Sve ovo je prava istina, gospodo; ne pričam vam zato da bih vas zabavljao, jer me niste baš mnogo zadužili. Pričam vam zato što mislim da najbolje branim svoju stvar, ako ne prikrijem ništa, već razglasim cijelom svijetu koliko je major Sholto loše postupio prema meni i koliko sam nevin s obzirom na smrt njegova sina.
— Jedan veoma značajan iskaz — reče Sherlock Holmes. — Rasplet koji sasvim odgovara izuzetno zanimljivom slučaju. U drugom dijelu vaše priče za mene nema ništa novo, izuzev, što ste sami donijeli svoj konopac. To nisam znao! Pri tome, još budi rečeno, nadao sam se da je Tonga izgubio trnove i da ih više nema, no ipak mu je uspjelo da ispali jedan i na nas.
— Sve ih je izgubio, gospodine, osim jednog, koji se nalazio u njegovoj puhaljci.
— Ah, pa razumije se — reče Holmes. — Na to nisam pomislio.
— Ima li još nešto što vas zanima? — zapita robijaš uslužno.
— Mislim da nema, hvala vam — odgovori moj prijatelj.
— Dobro, Holmes — reče Athelney Jones — vi ste čovjek koji zaslužuje da mu se iziđe u susret. Da ste izvrstan poznavalac zločina to znamo, ali dužnost je dužnost, a ja sam vama i vašem prijatelju sad već dovoljno izišao u susret. Bit ću sigurniji kad našeg pripovjedača budemo imali onkraj brave. Kola nas još čekaju, a dolje su i dva narednika. Obojici vam veoma zahvaljujem na pomoći. Naravno bit ćete potrebni i na suđenju. Laku vam noć!
— Laku noć, gospodo — reče Jonathan Small.
— Najprije vi, Small — primijeti oprezni Jones, kad su napuštali sobu. — Bit ću naročito oprezan kako me ne biste udarili svojom drvenom nogom, kao onog gospodina na Andamanskim otocima.
— E pa lijepo, to je konac naše male drame — primijetih, pošto smo neko vrijeme sjedili, pušili i šutjeli. — Bojim se da mi ovo može ispasti posljednja istraga u kojoj sam imao prilike da se upućujem u vašu metodu rada. Gospođica Morstan učinila mi je čast da mi obeća svoju ruku.
On uzdahnu veoma žalosno.
— Plašio sam se tako nečega — reče on. — Nikako vam ne mogu čestitati.
Malo sam se uvrijedio.
— Imate li nekog razloga da budete nezadovoljni mojim izborom? — upitah.
— Nemam nikakvog. Mislim da je ona jedna od najdražesnijih mladih dama na koje sam naišao, a u poslu koji smo poduzeli bila je od velike koristi. Ona ima izrazit talent za takve stvari, a o tome svjedoči i okolnost da je između svih papira svoga oca sačuvala plan Agre. Ali, ljubav je stvar osjećaja i kao takva suprotstavlja se čistom, hladnom razumu koji cijenim iznad svega. Neću se nikad ženiti da mi srce ne stvori procijep prilikom razmrsivanja niti razboritog zaključivanja.
— Nadam se, — rekoh, smijući se — da će moj razbor preživjeti takve muke. Vi djelujete veoma umorno, Holmes.
— I jesam, svladala me je reakcija. Sad ću tjedan dana ležati kao klada.
— Čudnovato — rekoh. — Kako se kod vas smjenjuje napad lijenosti s napadima čilosti i snage.
— Točno — odgovori on — u meni se kriju nepokretna lijenčina i momak hitar i čio kao vidra. Stoga često mislim na one redove starog Goethea:
»Schade dass die Natur nur einen Menschen aus dir schuf,
Denn zum würdigen Mann war und zum Schelmen der Stoff«.\'7b49\'7d
— Uzgred budi rečeno u vezi s ovim poslom, vidite da su kao što sam i pretpostavljao, imali saveznika u kući; sigurno nitko drugi već sluga Lal Rao. I tako Jones ima nepodijeljenu čast da je i on uhvatio jednu ribu u svojoj velikoj lovini.
— Pa onda je podjela zapravo ispala nepravedno — primijetili. — Vi ste obavili cijeli posao, ja sam došao do žene, Jones do priznanja, a šta je ostalo vama?
— Meni — reče Sherlock Holmes — još ostaje da malo ljenčarim. — I on lijeno podiže svoju dugačku, snježnobijelu ruku u znak pozdrava.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:54 am


Beleške

\'7b1\'7d Henri Murger (1822—1861), francuski spisatelj poznat po svom djelu Prizori iz boemskog života (Scéne de la vie de boheme).
\'7b2\'7d Vehmgericht, Aqua tofana i Carbonari su razna tajna politička udruženja iz prve polovine XIX vijeka u Evropi; Marquise de Brinvillers (1630—1676), poznata francuska trovačica osuđena na smrt i spaljena
\'7b3\'7d Un sot trouve toujours un autre sot qui l'admire. (franc.) — Svaka budala nađe još veću budalu od sebe, koja joj se divi.
\'7b4\'7d outré (franc.) — pretjeran do krajnosti.
\'7b5\'7d Pawnee — pleme sjevernoameričkih Indijanaca u Nevadi (SAD).
\'7b6\'7d Black Feet — pleme sjevernoameričkih Indijanaca.
\'7b7\'7d kojot — prerijski vuk.
\'7b8\'7d škanjac (ornit.) — ptica grabljivica.
\'7b9\'7d Meron — anđeo koji je po vjerovanju Mormona ukazao njihovom proroku Johnu Smithu gdje će pronaći tablice otkro-venja, koje predstavljaju osnovu mormonskog vjerskog učenja.
\'7b10\'7d Mormoni — vjerska sekta koju je osnovao Joseph Smith u SAD 1827. godine. Po mormonskom vjerovanju Smith je prvi prorok njihove sekte. Postavio je temelj svom učenju zasnovanom na apokrifnim spisima i veoma strogu crkvenu organizaciju. Svojim članovima je ova organizacija nametnula obavezno mnogoženstvo. Smith je ubijen 1844. g. u metežu koji je izbio u gradu Nauvu (Illinois), kad je za njegovog nasljednika izabran Brigham Young. Uslijed progona Mormoni su napustili svoju staru postojbinu i tada je uslijedila masovna seoba Mormona na Veliko Slano jezero (Salt Lake), gdje su osnovali grad Salt Lake City. Predstavljali su imovinski veoma jaku sektu. Godine 1887. zabranjena im je poligamija.
\'7b11\'7d Wahsatch Mountains — planine koje se nalaze na zapadnoj granici velike američke nizije u državi Utah (SAD).
\'7b12\'7d Sveci naših dana — Mormoni.
\'7b13\'7d Junice — Mormoni su svoje žene nazivali »junicama« iz mi-lošte. Tepanje ženi koje su uzeli iz Biblije, budući da se u Pjesmi nad Pjesmama slični epiteti upotrebljavaju za žensku ljepotu.
\'7b14\'7d Salt Lake City — glavni grad savezne države Utah.
\'7b15\'7d Leganj — vrsta sove.
\'7b16\'7d Populus me sibilat, at mihi plaudo Ipse domi simul ac nummos contemplar in arca (lat.) — Svijet me ogovara, a ja sam sebi plješcem. I u svojoj škrinji prebrojavam blago.
\'7b17\'7d Magnifique (franc) — izvanredni, veličanstveni.
\'7b18\'7d coup de maître (franc.) — majstorski potez, vješto izvedeno.
\'7b19\'7d tour de force (franc.) — vješto urađen teški posao.
\'7b20\'7d lunkah — na tamanskom jeziku znači: jaka indijska cigara.
\'7b21\'7d au revoir (franc.) — do viđenja.
\'7b22\'7d khitmutgar — muški sluga koji u Indiji poslužuje kod stola.
\'7b23\'7d Corot Jean-Baptiste (1796—1857), poznati francuski slikar, pejsažist, preteča impresionista.
\'7b24\'7d Salvator Rosa (1615—1673), talijanski slikar poznat po slikama bitaka i krajolika.
\'7b25\'7d Bouguereau William (1825—1905), francuski slikar.
\'7b26\'7d Le mauvais gout mene au crime (franc.) — Loš ukus vodi u zločin.
\'7b27\'7d Ballarat — rudnik zlata u Australiji, 110 km sjeverozapadno od Melbournea.
\'7b28\'7d rigor mortis (lat.) — ukočenost tijela poslije smrti.
\'7b29\'7d risus sardonicus (lat.) — pakostan, jedak i grčevit osmijeh.
\'7b30\'7d Il n'y a pas de sots si incommodes que ceux qui ont de l'esprit (franc.) — Nema neugodnije budale od one koja ima nešto duha.
\'7b31\'7d Wir sind gewohnt dass die Menschen verhöhnen was sie nicht verstehen (njem.) — Navikli smo na to da ljudi ismijavaju ono što ne razumiju.
\'7b32\'7d bouquet (franc.) — aroma, osobito kod vina.
\'7b33\'7d Carlyle Thomas (1795—1881), poznati britanski esejist.
\'7b34\'7d outré (franc) — pretjeran do krajnosti.
\'7b35\'7d mirakul — srednjovjekovni vjerski igrokaz.
\'7b36\'7d Stradivarius Antonio (1645—1737), najpoznatiji talijanski graditelj violina.
\'7b37\'7d porto — slatko crveno portugalsko vino, dobilo ime po istoimenom gradu.
\'7b38\'7d Surrey — pokrajina u južnoj Engleskoj.
\'7b39\'7d Kent — pokrajina na jugoistočnoj obali Engleske.
\'7b40\'7d Sepoyi — urođeničke trupe pod komandom engleskih oficira. Naziv potječe iz XVI stoljeća.
\'7b41\'7d Pendžap — pokrajina u sjeverozapadnim planinama Indije. Glavni grad: Delhi.
\'7b42\'7d Feringhee — nadimak što ga Indijci daju Evropljanima.
\'7b43\'7d Vlast Kompanije — »Kompanija Radž« — Vršenje prava suverenosti Istočno-indijske kompanije, osnovane 1600. g. Poslije velike indijske bune 1857. g. vlast u Indiji potpala je neposredno pod Britansku krunu.
\'7b44\'7d moidor — stari portugalski zlatnik.
\'7b45\'7d Veliki mogul — titula cara mongolske dinastije u Indiji. I naziv briljanta od 280 karata, veličine kokošjeg jajeta, nesta-log u pljački Delhija 1739. godine.
\'7b46\'7d Indijska buna (1857—1858) — planula u Mirutu gdje su Sepoyi otkazali poslušnost i savladali engleske oficire. Pod vodstvom Nana Sahiba zahvatila velika područja, a ustanici su zauzeli Delhi i Lakno. Engleski generali ugušili je s mukom 1858. g.
\'7b47\'7d Pandi-Pandit — učeni bramin; pandi označava i podsmješljiv naziv za Sepoye.
\'7b48\'7d Pathan — pripadnik plemena s tromeđe Indije, Pakistana i Afganistana.
\'7b49\'7d Schade dass die Natur nur einen Menschen aus dir schuf, Denn zum würdigen Mannund zum Schelm war der Stofl (njem.) — Šteta da je priroda od tebe stvorila samo jednog Čovjeka, bilo je dovoljno materijala i za hvalevrijednu ličnost i za nikogovića.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Počalji od Mustra taj Pon Jun 11, 2018 11:56 am





Ser Artur Konan Dojl (1859–1930) bio је britanski autor kriminalističkih romana, najpoznatiji kao „otac“ Šerloka Holmsa i doktora Votsona. Rođen je u Edinburgu, gde je kasnije studirao medicinu, a po završenim studijama postao je brodski lekar i otplovio na zapadnoafričku obalu. Nakon putovanja pokrenuo je svoju privatnu praksu, a čekajući pacijente pisao bi knjige. Njegovo prvo delo „Skica u grimizu“ objavljeno je 1887. godine i u njemu se prvi put pojavljuje lik Šerloka Holmsa. Od tada je Dojl avanture čuvenog detektiva opisao u blizu šezdeset priča i četiri romana, a Šerlok se pojavio i na filmskom platnu, kao i u delima brojnih drugih autora.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Znak Četvorice - Šerlok Holms, Artur Konan Dojl

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu