Ayaan Hirsi Ali - Nomatkinja

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Ayaan Hirsi Ali - Nomatkinja

Počalji od Mustra taj Uto Jun 12, 2018 10:36 am



Ayaan Hirsi Ali izazvala je svjetsku senzaciju svojom hrabrom memoarskom prozom „Nevjernica“. U svojoj novoj memoarskoj knjizi „Nomatkinja“, priča o svojem dolasku u Sjedinjene Države kako bi ondje započela nov život, i gdje bi je ocean dijelio od prijetnji smrću od strane europskih islamista, političkog razdora kojem je svjedočila (štoviše, ne svojom krivnjom i izazvala, kad je zbog nje pala nizozemska vlada) i od unutarnjih sukoba kroz koje je prolazila, razdirana između naslijeđa tradicionalnog odgoja i zapadnjačkog moderniteta. To je priča o njezinom fizičkom i emocionalnom putovanju u slobodu – tranziciji iz plemenskog mentalnog sklopa koji strogo nadzire svaku žensku misao i postupak u život slobodnog i ravnopravnog pripadnika otvorenog društva. Kroz priče o izazovima s kojima se suočavala ona prikazuje teškoće u pokušaju pomirenja suprotstavljenih islamskih i zapadnjačkih vrijednosti.

Hirsi Ali opisuje brojna iskušenja u životu nakon što je bježeći od neželjenog braka raskinula veze s obitelji i borbu da odbaci naslijeđenu kulturu praznovjerja i zastarjelih shvaćanja što su u početku usporavala njezino uklapanje u zapadnjačko društvo. Ona iznosi vrlo dirljivu priču o pomirenju sa svojim pobožnim ocem neposredno pred njegovu smrt, koji je se odrekao kad je nakon napada 11. rujna odbacila islam. Nomatkinja je prikaz obitelji koju je razdvojio sukob civilizacija, ali isto tako i dirljiva, optimistična i često humorom prožeta priča o susretu jedne žene odrasle u Africi i Europi sa suvremenom Amerikom.

Ovi memoari pokazuju Hirsi Alino intelektualno sazrijevanje iznoseći njezine stavove jednako kao njezina iskustva, te njezinu misiju da prenese važnu i hitnu poruku upozorenja Zapadu na širenje prijetnje radikalnog islama, koji ugrožava otvorena društva izvana i iznutra. Ona upućuje apel temeljnim zapadnjačkim institucijama – sveučilištima, feminističkom pokretu, pa čak i kršćanskim crkvama – da osmisle posebne, inovativne metode pomoći muslimanskim useljenicima u svladavanju prepreka i izazova koje je i sama iskusila, i otpora fatalnoj privlačnosti fundamentalizma i terorizma.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayaan Hirsi Ali - Nomatkinja

Počalji od Mustra taj Uto Jun 12, 2018 11:38 am

Osobno putovanje kroz sukob civilizacija PREVELA Davorka Ćurković
Ayaan Hirsi Ali NOMAD

Imena likova i nazivi mjesta u ovoj knjizi uglavnom su promijenjeni, kao i pojedine osobine ili značajke koje bi olakšale identifikaciju.
Chrisu DeMuthu, mojemu zamjenskom abehu1, prijatelju, mentoru, vodiču u američkom životu, s poštovanjem i ljubavlju

UVOD

Nomatkinja sam cijeli svoj život. Živim kao repa bez korijena. Kad god sam se negdje skrasila, natjerali su me da pobjegnem; odbacila sam sve istine kojima su me ikad naučili.
Rođena sam 1969. godine u Mogadišu, u Somaliji. Bila sam tek malo dijete kad je moj otac uhićen i odveden u zatvor zbog svoje uloge u političkoj oporbi brutalnoj diktaturi. Onda je pobjegao iz zatvora i otišao u izgnanstvo. Kad sam imala osam godina, majka je povela brata, sestru i mene u Saudijsku Arabiju da se pridružimo ocu. Godinu dana kasnije protjerani smo iz Saudijske Arabije pa smo se preselili u Etiopiju, gdje je oporbena skupina mojeg oca imala svoj stožer. Nakon osamnaest mjeseci ondje opet smo se preselili, taj put u Keniju.
Svaka promjena države bacila bi me nepripremljenu u potpuno nov jezik i radikalno drugačije navike uma. Poput umornog djeteta pokušala bih se prilagoditi, ali najčešće uzalud. Jedina stalnost u mojem životu bila je majčina nepokolebljiva privrženost islamu.
Otac je napustio Keniju, i nas, kad sam imala jedanaest godina. Sljedeći put kad sam ga vidjela, imala sam dvadeset i jednu godinu. U njegovoj odsutnosti pod utjecajem jedne vjeroučiteljice postala sam gorljiva i pobožna muslimanka. Među ostalim, provela sam osam mjeseci u Somaliji, gdje sam svjedočila izbijanju građanskog rata te kaosu i brutalnosti velikog egzodusa 1991. godine, kad je polovica stanovništva zemlje raseljena, a život izgubilo 350.000 ljudi.
Imala sam dvadeset i dvije godine kad mi je otac zapovjedio da se udam za nekog rođaka, potpunog neznanca, koji je živio u Torontu, u Kanadi. Putujući iz Kenije u Kanadu, trebala sam se zaustaviti u Njemačkoj i preuzeti vizu za Kanadu, zatim nastaviti putovanje. Umjesto toga, neka vrsta nagonskog očaja natjerala me je u bijeg. Otputovala sam vlakom u Nizozemsku. Među svim mojim putovanjima ovo je bilo najtjeskobnije; srce mi je htjelo iskočiti od uzbuđenja pri pomisli na posljedice mojeg čina i na mogući odgovor mojeg oca i klana kad otkriju da sam pobjegla.
U Nizozemskoj sam otkrila dobrotu neznanaca. Tim ljudima nisam bila nitko i ništa, a ipak su me nahranili i dali mi krov nad glavom, naučili me svoj jezik i dopustili mi da učim što god želim. Nizozemska nije bila nimalo nalik ijednoj državi u kojoj sam dotad živjela. Bila je miroljubiva, stabilna, bogata, snošljiva, velikodušna i puna dobrih
ljudi. Učeći nizozemski, počela sam oblikovati gotovo nemoguće ambiciozan cilj: studirat ću političke znanosti da saznam zašto je to društvo uspješno unatoč svojoj prividnoj bezbožnosti, dok su sva ostala društva u kojima sam živjela, unatoč hvalisanju velikom privrženosti islamu, bila trula od korupcije, nasilja i samosažaljenja.
Dugo sam se vremena lomila između čistih ideala prosvjetiteljstva, koje sam upoznala na sveučilištu, i podčinjenosti podjednako čistim diktatima Alaha, o koje sam se bojala oglušiti. Radeći za vrijeme studija za nizozemsku socijalnu službu kao prevoditeljica za somalski jezik, upoznala sam mnoge muslimane u teškim životnim okolnostima, u skloništima za žene žrtve obiteljskog nasilja, u kaznionicama, u školama za osobe s posebnim potrebama. Nikad nisam spojila dva i dva, točnije, svjesno sam zatvarala oči, da ne bih vidjela vezu između njihove vjere u islam i njihova siromaštva, između njihove vjere i potlačenosti žena odnosno nepostojanja slobodnoga, individualnog izbora.
Ironično je da mi je oči otvorio upravo Osama bin Laden. Nakon
11. rujna nisam više mogla prijeći preko njihovih tvrdnji da Kuran odobrava prolijevanje krvi (makar i nevjerničke). Provjerila sam u Kuranu i zaključila da je zaista tako kao što kaže. Za mene je to bio znak da ne mogu više biti muslimanka. Iako, ruku na srce, tad sam spoznala da sam to već odavno prestala biti.
Čim sam progovorila javno o tome, počela sam primati prijetnje smrću. Dobila sam ponudu da se kandidiram za nizozemski parlament na izbornoj listi slobodnotržišne Liberalne stranke. Kao parlamentarna zastupnica, mlada, crna i žena, k tome često okružena tjelohraniteljima, postala sam vrlo uočljiva. Ali ja sam imala zaštitu; moji prijatelji i kolege nisu. Nakon što smo filmski redatelj Theo van Gogh i ja snimili film u kojem smo pokazali kako islam uništava žene, Theo je poginuo kao žrtva fanatičnog muslimana, dvadesetšestogodišnjeg Marokanca koji je još kao dijete stigao s roditeljima u Amsterdam.
O svojim sam iskustvima napisala knjigu pod naslovom Nevjernica. U njoj sam opisala koliko sam sretna što sam pobjegla iz zemlje u kojoj ljudi žive u plemenima i u kojoj ureduju svoj život prema vjerskim propisima i običajima, koliko mi je drago što živim u zemlji u kojoj oba spola žive kao ravnopravni građani. Ispripovijedala sam slučajne događaje koji su moje djetinjstvo učinili toliko nestalnim: hirovitu ćud moje majke, odsutnost mojeg oca, mušice raznih diktatora te kako smo se nosili s bolestima, prirodnim nepogodama i ratovima.
Opisala sam svoj dolazak u Nizozemsku i prve dojmove o životu u zemlji u kojoj ljudi nisu ni podanici tirana niti taoci klanovskih krvnih podjela, već građani države čiju vladu sami biraju.
Dotaknula sam se, ali uistinu samo dotaknula, svojega usporednog i podjednako važnog misaonog putovanja. Opisala sam neka pitanja koja su se uobličila u mojem umu, početničke i nesigurne korake kojima sam pokušala samoj sebi rastumačiti taj novi svijet u koji sam ušla, kao i iskustva koja su me navela na propitivanje moje muslimanske vjere i običaja mojih roditelja.
U vrijeme pisanja Nevjernice vjerovala sam da je mojim putovanjima došao kraj. Vjerovala sam da ću u Nizozemskoj ostati zauvijek, da sam u njezinu plodnom tlu pustila korijen koji nikad više neću morati iščupati. Ali pogriješila sam. Opet sam morala otići. Otišla sam u Ameriku, kao i mnogi prije mene, u potrazi za prilikom da započnem novi život i zaradim koru kruha u slobodi i sigurnosti, da izgradim život koji bi bio svjetovima udaljen od svih sukoba kojima sam svjedočila i unutarnjih borbi koje sam proživjela. U ovoj knjizi, Nomatkinji, objašnjavam zašto sam izabrala Ameriku.
Čitatelji Nevjernice sa svih strana svijeta ponudili su mi veliku podršku i ohrabrenje. Ali postavili su mi i brojna pitanja na koja u toj knjizi nisam dala odgovor. Pitali su mc o ostatku moje obitelji. Pitali su me o iskustvima drugih muslimanki. Bezbroj puta su me pitali:
»Koliko je vaše iskustvo tipično? Možete li govoriti u ime većine?« Nomatkinjom odgovaram i na to pitanje. U njoj ne pripovijedam samo o svojemu lutalačkom životu na Zapadu, već i o životima mnogih useljenika na Zapadu, o filozofskim i vrlo stvarnim problemima ljudi, osobito žena, koji žive u čvrsto zatvorenoj, tradicionalnoj muslimanskoj kulturi začahurenoj unutar jedne vrlo otvorene kulture. U njoj opisujem kako se islamski ideali sudaraju sa zapadnjačkim idealima. Govorim o sukobu civilizacija koji smo ja i milijuni drugih proživjeti i koji i dalje nastavljamo proživljavati.
Kad sam se preselila u Sjedinjene Američke Države i iznova bacila sidro u novoj zemlji, nakon očeve smrti u Londonu preplavila me je nova i snažna čežnja za domom. Obnovivši veze sa svojom širom obitelji, sestričnama i vlastitom polusestrom, koji žive u Sjedinjenim Američkim Državama, Velikoj Britaniji i drugdje, zatekla sam ih u tragično nesređenim okolnostima, jedna sestrična ima AIDS, druga je optužena zbog pokušaja ubojstva supruga, dok naš bratić sav novac koji ovdje zaradi šalje natrag u Somaliju da prehrani klan. Svi oni tvrde
da su i dalje vjerni Alahu i vrijednosnom sustavu našeg plemena. Imaju stalno boravište i državljanstvo Zapadnih zemalja u kojima žive, ali njihovi srce i um pripadaju nekamo drugdje. Sanjaju o vremenu u Somaliji koje nikad nije postojalo, o vremenu mira, ljubavi i skladnog suživota. Hoće li se ikad udomaćiti ondje gdje žive? Mali su izgledi za to. Moja spoznaja o njihovim nevoljama jedna je od tema Nomatkinje.
Pa što, mogli biste pomisliti. Nema li svaka kultura svoje disfunkcionalne obitelji? Štoviše, za filmaše u Holywoodu disfunkcionalne židovske i kršćanske obitelji neiscrpan su izvor dobre zabave. Ali ja sam uvjerena da disfunkcionalna muslimanska obitelj predstavlja realnu prijetnju samim temeljima zapadnjačkog života.
Obitelj je radionica u kojoj se kuju ljudske vrijednosti. U obitelji se djeca odgajaju na način da primjenjuju i promiču standarde roditeljske kulture. U obitelji se oblikuje onaj ciklus odanosti koji se prenosi s naraštaja na naraštaj. Stoga je izuzetno važno razumjeti dinamiku muslimanske obitelji jer ona je ključ (među ostalim) prijemčivosti tako velikog broja mladih muslimana za islamski radikalizam. Upravo preko obitelji teorije urote iz džamija i medresa* Saudijske Arabije i Egipta dolaze do dnevnog boravka obiteljskih domova u Nizozemskoj, Francuskoj i Americi.
U Europi i Sjedinjenim Američkim Državama mnogi osporavaju tezu o tome da svjedočimo civilizacijskom sukobu islama i Zapada. Ali radikalna manjina muslimana čvrsto vjeruje da je islam pod opsadom. Ta manjina odlučna je pobijediti u svetom ratu koji je objavila Zapadu. Njezin je cilj iznova uspostaviti teokratski kalifat u muslimanskim zemljama, a zatim ga nametnuti i ostatku svijeta. Veći broj muslimana, uglavnom u Europi i Americi, vjeruje da će teroristički napadi braće muslimana izazvati slijepu odmazdu Zapadnjaka, koji neće praviti nikakvu razliku među muslimanima. (Nema dokaza da je takva odmazda u tijeku, ali unatoč tome, ta je percepcija raširena među muslimanskim useljenicima a raspiruju je radikali.) Uz takav kolektivni osjećaj progonjenosti mnoge muslimanske obitelji na Zapadu izoliraju se unutar geta koje su same izgradile. Po tim getima agenti radikalnog islama pronose svoju poruku mržnje i traže topovsko meso koje će se mučenički boriti za njihov izopačeni svjetonazor. Nesretna, izgubljena mladež iz disfunkcionalnih useljeničkih obitelji savršena je meta za



* Muslimanske vjerske škole internatskog tipa s odvojenom nastavom za dječake i djevojčice
novačenje u ime te ideje. Uz stalan priljev useljenika iz muslimanskog svijeta i bitno viši natalitet muslimanskih obitelji, riječ je o pojavi pred kojom zatvaramo oči na vlastiti rizik.
Kao netko tko je odrastao u takvoj obitelji mislim da ću baciti dovoljno svjetla na taj problem ako vam ispričam o svojim formativnim godinama, o svojoj braći i rođacima. U Nomatkinji pokušavam opisati vezu, ili nedostatak iste, u najintimnijoj sferi obitelji odnosno između mojih oca i majke, očekivanja koja su imali od nas, njihovu filozofiju odgoja, krizu identiteta koju su nam ostavili u naslijeđe, njihove suprotstavljene nazore na spolnost, novac, nasilje te prije svega ulogu vjere u trovanju našega obiteljskog života.
Ima trenutaka kad se pitam što bih bila učinila da nas moj otac nije napustio u Keniji. Da je ostao, bila bih se udala mnogo ranije i nikad ne bih bila iznašla snagu ili priliku pobjeći u potrazi za boljim životom. Da moja obitelj nikad nije napustila Somaliju ili da je moja majka provela svoju volju i zadržala me u kući umjesto da me pošalje u školu, sjeme moje pobune možda ne bi bilo urodilo nikakvim plodom, sjeme koje me je nadahnulo na maštanje o drugačijem životu od onoga na koji sam bila navikla i drugačijem od života kakav mi bijahu namijenili moji roditelji. Toliko okolnosti i odluka u mojem životu nisu bile pod mojom kontrolom da tek sada, gledajući unatrag, prepoznajem prilike koje su mi dopustile da preuzmem kontrolu nad vlastitim životom.
Naučila sam na vlastitoj koži da kolebanje između dva vrijednosna sustava, balansiranje između Zapada i islama, neopredijeljenost, tako da se prema vani projicira modernost i samodostatnost, a iznutra grčevito prianja uz tradiciju i ovisnost o klanu, sprečava proces individualnog sazrijevanja. Pomisao da svojim bijegom ostavljam oca da se sam suoči s gnjevom našeg klana izazivala je u meni strašnu tjeskobu. Bila sam u agoniji zamišljajući posljedice mojeg otpadanja od islama, znajući da ih neću iskusiti ja, već moji roditelji i ostala rodbina. Imala sam brojne trenutke slabosti, kad sam pomišljala na to da odustanem od svojih potreba i žrtvujem vlastitu sreću za duševni mir svojih roditelja, braće i klana.
Moje je nomadsko putovanje, drugim riječima, bilo ponajprije misaono, uključujući i njegovu posljednju etapu, od Nizozemske do Sjedinjenih Američkih Država. Nije to bilo samo putovanje od nekoliko tisuća milja, već i putovanje kroz vrijeme koje je trajalo stotinama godina. Put me je odveo iz Afrike, gdje ljudi pripadaju plemenima, u Europu i Ameriku, gdje su ljudi građani (iako se u svakoj
državi taj pojam tumači drugačije). Moje je putovanje bilo ispunjeno nesporazumima, očekivanjima i razočaranjima, ali i vrijednim spoznajama. Naučila sam da je jedno reći zbogom životu u plemenu, a nešto posve drugo živjeti kao građanin, što brojnim članovima moje obitelji nikako ne polazi za rukom. I u tome nisu sami.
Gotovo četvrtina svjetskog stanovništva danas smatra se muslimanima, a deset najvećih »proizvođača« izbjeglica muslimanske su države. Većina tih raseljenih osoba na putu je za Europu i Sjedinjene Američke Države. U godinama koje slijede stopa migracije iz muslimanskih država gotovo će zajamčeno rasti jer je stopa nataliteta u tim zemljama znatno viša od one na Zapadu. »Problematične obitelji« ljudi poput moje rodbine, bit će sve češća pojava ako Zapadne demokracije ne nađu bolje rješenje za problem integracije novopridošlica u naša društva, odnosno ako ne nadu odgovor na pitanje kako ih pretvoriti u građane.
Smatram da postoje tri glavne prepreke takvom procesu integracije, od kojih nijedna nije specifična za moju obitelj. Prvi je odnos prema ženama u islamu. Islam guši volju djevojčica. Prije nego što počnu menstruirati ostat će bez prava glasa. Odgajaju ih da postanu pokorni roboti koji služe u kući kao čistačice i kuharice. Od njih se zahtijeva da se podčine očinskoj volji kad je riječ o izboru životnog partnera, dok nakon udaje smisao njihova života postaje spolni užitak supruga i rađanje djece. Njihovo obrazovanje često se prekida i prije puberteta, tako da su kao žene potpuno nesposobne pripremiti vlastitu djecu da postanu uspješni građani modernih, Zapadnih društava. Njihove kćeri slijede isti obrazac.
Neke se djevojke pokoravaju. Ostale vode dvostruki život. Neke bježe od kuće i upadaju u zamku prostitucije i droge. Manjina se probija vlastitim snagama, kao što sam to učinila ja, te se s vremenom možda čak i pomiri sa svojom obitelji. Iako je svaka priča drugačija, zajednički je nazivnik da muslimanke moraju otrpjeti mnogo strožiju kontrolu obitelji nad njihovom spolnošću u usporedbi sa ženama iz drugih vjerskih zajednica. To je po mojem mišljenju najveća prepreka uspješnoj preobrazbi u građanina, ne samo za žene, već i za sinove koje one odgajaju i muškarce u koje ti sinovi odrastu.
Druga je prepreka, koja se nekim zapadnjačkim čitateljima može učiniti banalnom, nesnalaženje mnogih useljenika iz muslimanskih država u pitanjima novca. Islamski stavovi prema zajmu i zaduživanju te neobrazovanost muslimanki kad je riječ o financijskim pitanjima
znače da većina novih useljenika stiže na Zapad potpuno nepripremljena za izludujuće velik raspon mogućnosti i obveza koje sa sobom nosi moderno potrošačko društvo.
Treća je prepreka socijalizacija muslimanskog uma. Svi su muslimani odgojeni da vjeruju da je Muhamed, začetnik njihove vjere, bio savršeno krepostan i da se vjerski zakoni koje je ostavio za sobom nikad ne smiju dovoditi u pitanje. Kuran se u obliku koji je objavljen Muhamedu smatra nepogrešivim; to je izvorna Alahova riječ i sve njegove zapovijedi moraju se izvršavati bez pogovora. Muslimani su zbog toga ranjivi na indoktrinaciju na način na koji pripadnici drugih vjera to nisu. Štoviše, nasilje koje je endemsko u mnogim muslimanskim društvima, počevši od obiteljskog nasilja pa do neprekidnog glorificiranja svetog rata, dodatno otežava preobrazbu tih ljudi u građane Zapada.
Spomenute tri prepreke integraciji ljudi kao što su moja vlastita obitelj mogu se opisati trima riječima: seks, novac i nasilje.
U posljednjem dijelu Nomatkinje ponudila sam neka rješenja. Zapad je sklon na društveni neuspjeh muslimanskih useljenika odgovoriti nečime što bi se moglo nazvati rasizam niskih očekivanja. Takav stav Zapada temelji se na zamisli da se na ljude obojene kože ne smiju primjenjivati »uobičajene« norme ponašanja. Dobronamjerni ljudi smatraju da manjine ne bi smjele sudjelovati u svim obvezama većine. U liberalnim, demokratskim državama većinsko je stanovništvo bjelačko, dok manjinu uglavnom čine ljudi obojene kože. Ali kao ni ostali useljenici muslimani ne migriraju na Zapad zato da bi ih netko zatočio unutar granica manjine, već u potrazi za boljim životom, sigurnijim i predvidljivijim, koji nosi u sebi obećanje boljih primanja i mogućnost kvalitetnog obrazovanja za njihovu djecu. Da bi to postigli, smatram da moraju odustati od nekih od svojih navika, dogmi i običaja, a prihvatiti nove.
Mnogo je dobrih muškaraca i žena na Zapadu koji pomažu izbjeglicama da nađu smještaj, kritiziraju svoje sugrađane zbog toga što ne čine više, daruju novac dobrotvornim udrugama i bore se za iskorjenjivanje diskriminacije. Ti ljudi lobiraju u vladama svojih država kako bi manjine bile izuzete od normi ponašanja koja vrijede u Zapadnim društvima, bore se kako bi pomogli manjinama da zadrže svoju kulturu i izuzimaju njihovu vjeru od kritičkog preispitivanja. Ti ljudi imaju dobre namjere, u to ne dvojim. Ali smatram da je njihov dobronamjerni aktivizam sada dio problema koji pokušavaju riješiti.
Da budem iskrena, njihovi su pokušaji da pomognu muslimanima i ostalim manjinama uzaludni jer odgadajući ili u najboljem slučaju usporavajući proces njihove tranzicije u modernitet, stvarajući privid da se netko može istodobno držati plemenskih zakona i postati uspješan građanin, pobornici multikulturalizma osuđuju sve buduće naraštaje rođene na Zapadu na životarenje na ničijoj zemlji moralnih vrijednosti. Ono što nude upakirano u suosjećajni jezik prihvaćanja zapravo je okrutan oblik rasizma. I to je okrutniji što je izražen slatkastim riječima vrline.
Vjerujem da u Zapadnim društvima postoje tri ustanove koje bi tim milijunima nomada iz plemenskih kultura mogle olakšati preobrazbu u građane Zapada. To su ustanove koje se mogu natjecati s agentima džihada za srca i umove muslimana.
Prva je javno obrazovanje. Europsko prosvjetiteljstvo 18. stoljeća iznjedrilo je škole i sveučilišta koji su svoje učenike učili prije svega kritičkom razmišljanju. Obrazovanje je bilo osmišljeno tako da razvojem kognitivnih sposobnosti pojedinca pomogne masama da se riješe siromaštva, praznovjerja i tiranije. Širenjem demokracije u 19. i
20. stoljeću pristup takvim ustanovama utemeljenim na razumu nastavio se liberalizirati. Djeca iz svih društvenih slojeva nisu učila samo matematiku, geografiju, znanost i umjetnost, već i društvene vještine i disciplinu koji su potrebni za postizanje uspjeha u svijetu izvan učionice. Književnost je širila i iskušavala granice njihove mašte kako bi mogli suosjećati s likovima iz drugog vremena i mjesta. Takvo javno obrazovanje bilo je prilagođeno odgoju građana, a ne očuvanju specifičnosti nekog plemena, svetosti vjere ili neke druge ondašnje predrasude.
No, danas mnoge škole i fakulteti na Zapadu nastoje biti
»obzirniji« prema vjeri, običajima i navikama useljeničke djece u svojim učionicama. Vođeni pogrešno usmjerenom pristojnošću oni se suzdržavaju od otvorenog propitivanja vjerovanja muslimanske djece i njihovih roditelja. Temeljna nepravednost islamskih propisa u udžbenicima se prikriva, a islam prikazuje kao miroljubiva religija. Institucije razuma moraju odbaciti takve samonametnute sljepačke naočale i reinvestirati u razvoj sposobnosti kritičkog razmišljanja bez obzira što rezultate takvog razmišljanja netko smatra uvredljivim.
Druga institucija koja može i mora učiniti više je feministički pokret. Zapadne bi se feministice trebale otvoriti prema patnjama muslimanskih žena i prihvatiti njihovu borbu kao vlastitu. Trebale bi
raditi na tome da pomognu muslimankama da nađu svoj glas. Zapadne feministice raspolažu golemim iskustvom i resursima. Tri su cilja kojima bi trebale težiti ako žele pomoći svojim muslimanskim sestrama, prvi cilj mora biti da se mladim muslimankama omogući tla ostanu u školi do svjedodžbe ili diplome. Drugi je cilj pomoći im da steknu vlast nad vlastitim tijelom, a time i nad vlastitom spolnošću. Treći je cilj da se muslimankama ne omogući samo ulazak na tržište rada, već i da se ondje zadrže. Nasuprot muslimankama u muslimanskim državama i zapadnjačkim ženama u prošlosti, muslimanke na Zapadu suočene su sa specifičnim ograničenjima koja im nameću njihove obitelji i zajednice. Njihove probleme nije dovoljno svesti pod nazivnik »nasilja u obitelji« jer iako se ti problemi možda pojavljuju u obitelji, oni su prije svega pravne i kulturološke prirode. Potrebne su nam kampanje posvećene razotkrivanju posebnih okolnosti, ograničenja i opasnosti kojima su izložene muslimanke na Zapadu, obrazovanju muslimana o važnosti emancipacije i obrazovanja njihovih žena, kažnjavanju nasilnika medu njima te zaštiti muslimanki od fizičke opasnosti.
Treća i zadnja ustanova koju pozivam da se odazove ovom izazovu jest zajednica kršćanskih crkava. Iako sam osobno postala ateistkinja, upoznala sam velik broj muslimana koji kažu da im je u životu potrebno neko duhovno sidro. Imala sam zadovoljstvo upoznati kršćane čiji se pojam Boga razlikuje od Alaha kao dan od noći. Njihova je religija reformirano i djelomice sekularizirano kršćanstvo, koje bi moglo biti vrlo koristan saveznik u borbi protiv islamskog fanatizma. Takav je moderni kršćanski Bog sinonim za ljubav. Njegovi agenti ne propovijedaju mržnju, nesnošljivost i neslogu; taj je Bog milosrdan, ne zanima ga svjetovna vlast i ne smatra znanost svojim takmacem. Njegovi sljedbenici vide Bibliju kao knjigu punu parabola, a ne izravnih zapovjedi kojima se moraju pokoravati. Ovog trenutka postoje dva oblika ekstremizma u kršćanstvu i oba su opasnost za Zapadnu civilizaciju. Postoje oni koji proklinju postojanje drugih skupina. Drže se doslovnog tumačenja Biblije i, slijepo odani teoriji o
»božanskom postanka svijeta«, odbacuju znanstvena objašnjenja za postanak čovjeka i prirode. Takve fundamentalističke kršćanske skupine ulažu mnogo vremena i energije u prozelitiranje. Ali velik dio onoga o čemu propovijedaju u suprotnosti je s osnovnim načelima prosvjetiteljstva. Na drugom su polu oni koji bi htjeli smekšati islam, primjerice duhovni poglavar Anglikanske crkve, nadbiskup
Canterburyja, koji smatra da je uvođenje šerijata* u Velikoj Britaniji neizbježno. Oni koji se smatraju dijelom umjerenoga, miroljubivog, reformiranog kršćanstva nisu toliko aktivni kao prva skupina, niti toliko glasni kao druga. A trebali bi biti. Kršćanstvo ljubavi i snošljivosti ostaje jedan od najpotentnijih zapadnjačkih protuotrova za islam mržnje i nesnošljivosti. Bivši muslimani nalaze da je Isus Krist mnogo privlačniji i humaniji lik od Muhameda, osnivača islama.
Moje se vrijeme kao nomatkinje bliži kraju. Pokazalo se da su moje konačno odredište Sjedinjene Američke Države, baš kao i milijunima lutalica već dvije stotine godina. Amerika je sada moj dom. U dobru i u zlu dijelit ću sudbinu ostalih Amerikanaca; želim im se odužiti za velikodušnost kojom su mi zaželjeli dobrodošlicu u svoje jedinstveno slobodno društvo i podijeliti s njima spoznaje do kojih sam došla kao pripadnica muslimanskoga nomadskog plemena.
Nomatkinja ima jasnu poruku koja se nazire već od samog početka: Zapad se hitno mora početi boriti sa džihadistima, zagovornicima svetog rata, za srca i umove svojih useljenika. Zapad mora ponuditi obrazovanje kojim će razbiti čini nepogrešivog Proroka, zaštititi žene od ugnjetavačkih kuranskih propisa te promicati alternativne izvore duhovnosti.
Kao i Nevjernica, i Nomatkinja je uglavnom subjektivnog sadržaja. Ne tvrdim da sam jedina osoba koja zna kako se postaje uspješan građanin. Ljudska priroda, takva kakva jest, ne da se uredno utrpati u ladice označene s »asimilacija moguća« ili »asimilacija nemoguća.« Ne postoji nikakav priručnik s gotovim receptima za laku i jednostavnu prilagodbu modernom životu. Svaki je pojedinac drugačiji i mora se zadovoljiti s vlastitim jedinstvenim skupom mogućnosti i ograničenja. Isto vrijedi i za obitelji i zajednice pred kojima je dvostruki izazov usvajanja novog načina života i ostajanja vjernih tradicijama i vjeri njihovih predaka.
U konačnici je to, dakle, vrlo osobna knjiga, neka vrsta obračuna s vlastitim korijenima. Moglo bi se reći da je knjiga upućena Sahri, mlađoj sestri koju sam ostavila u svijetu iz kojeg sam pobjegla. Ali ova

* Vjerski zakon islama kojim je propisan svaki aspekt ljudskog života: obiteljski život, stavovi
i ponašanje pojedinca, politika, ekonomija, bankarstvo, trgovina, itd. Za nemuslimane vjerojatno najsporniji dio šerijata predstavljaju pogubljenja ili sakaćenja kojima se kažnjavaju ne samo teški zločini poput ubojstva i pljačke, već i pojave koji se u zemljama judeo-kršćanske tradicije, pa i drugdje, mogu i ne moraju smatrati grijehom, a zločinom nikako — npr. spolni odnosi prije i izvan braka te homoseksualizam — nap. prev.
je knjiga također i razgovor koji se nikad nije dogodio između mene i moje obitelji, a voljela bih da jest, osobito između mene i mojeg oca, koji je nekoć razumio i, štoviše, promicao moderni život kakvim sada živim prije nego što ga je iznova obuzeo zanos pokornosti Alahu. Voljela bih da sam takav razgovor mogla voditi i s bakom, koja me je naučila da pod svaku cijenu častim našu krvnu lozu.
Dok sam pisala ovu knjigu, na umu su mi stalno bili Jacob, sin mojeg brata, koji živi u Nairobiju, i Sahrina beba Sagal, rođena u somalskoj enklavi u Engleskoj. Nadam se da će narasti uspravni i snažni i zdravi, i prije svega slobodni.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayaan Hirsi Ali - Nomatkinja

Počalji od Mustra taj Uto Jun 12, 2018 11:38 am






1. DIO

PROBLEMATIČNA OBITELJ

1. Poglavlje - Moj otac
Ulazeći na odjel intenzivne skrbi u Kraljevskoj londonskoj bolnici da vidim oca, bojala sam se da sam došla prekasno. Ležao je ispružen na bolničkoj postelji sablasno otvorenih usta, tijela priključenog na brojne i zastrašujuće aparate. Dok su aparati pištali i tik-takali, krivulje na monitoru ubrzano su se dizale i spuštale, i sve je ukazivalo na brzo približavanje smrti.
»Abeh! « povikala sam punim glasom. »Abeh, to sam ja, Ayaan!«
Stisnula sam njegovu ruku i sa strahom ga poljubila u čelo, našto su se njegove oči naglo otvorile. Nasmiješio se, obasjavši cijelu sobu toplinom svojeg pogleda i osmijeha. Kad sam svojim dlanovima pokrila njegovu desnu ruku, on ih je stisnuo i pokušao mi nešto reći, istisnuti barem riječ ili dvije. Ali mogao je samo glasno uzdisati i hvatati zrak. Pokušao se uspraviti, ali u njegovu tijelu nije bilo snage za to.
Bio je pokriven bijelim plahtama, ali ispod njih su se otkrivali remenčići kojima je bio privezan za postelju. Oćelavio, činio se mnogo manjim od slike koja mi je ostala u sjećanju. Iz njegova grla stršala je strašna cijev kroz koju je dobivao kisik iz ventilatora. Drugom je cijevi njegov bubreg bio spojen sa strojem za dijalizu, dok je treći snop cjevčica završavao negdje u njegovu zglobu. Sjela sam uza nj, gladeći njegovo lice, i govorila mu,
»Abeh, abeh, sve je dobro. Abeh, jadni moj abeh, tako si bolestan.«
Nije mogao odgovoriti. Pokušao bi nešto reći, ali brzo bi pao nauznak uzbibanog prsnog koša, dok je stroj koji mu je davao kisik pištao i uzdisao hvatajući zrak. Odmorivši se trenutak ili dva, otac bi iznova pokušao. Svojom desnom rukom dao mi je znak da želi olovku za pisanje, ali gotovo da je nije imao snage držati: njegovi su mišići bili previše slabi tako da je na papiru uspio ostaviti samo trag ili dva. Toliko se naprezao da zadrži olovku u ruci da je počeo kliziti s kreveta. Odjel je bio velik i sestre su žurile ovamo-onamo mijenjajući posteljinu i donoseći lijekove. Primijetila sam da liječnik ima strani naglasak i na trenutak pomislila da je iz Meksika. Na moje pitanje
odakle je, odgovorio je da je iz Španjolske. Odjelom su upravljali gotovo sami useljenici. Nisam mogla razlikovati medicinske sestre od liječnika i dok sam se tako ogledavala, pokušala sam pogoditi porijeklo medicinskog osoblja, tehničara i čistača: ljudi s indijskog potkontinenta, crnci za koje sam pretpostavljala da su iz Istočne ili Zapadne Afrike, ljudi koji su nalikovali Sjevernoafrikancima, nekoliko žena u službenoj odori ali glave pokrivene maramom. Ako je na odjelu i bilo zaposlenika iz Somalije, nisam ih vidjela, a nasreću nisu ni oni mene.
Jedna od sestara razmotala je plastičnu pregaču, opasala se njome i zatim me zamolila da se maknem u stranu, ali otac nije htio pustiti moju ruku tako da sam je morala silom izvući iz njegova stiska. Sestra ga je uspravila u sjedeći položaj presloživši jastuke ispod njegovih leda, pogledavajući me pri tom čudnim pogledom. Jedna od sestara rekla mi je da je pročitala članak o meni u časopisu, tako da su neki od njih očigledno znali tko sam. Bacila sam pogled na njegov bolnički karton; otac je bio upisan kao Hirsi Magan Abdirahman, iako je njegovo ime bilo Hirsi Magan Isse.
Neki mladi liječnik rekao mi je da otac ima leukemiju. Da nije dobio infekciju koja je postala septična, mogao je poživjeti barem još godinu dana. Ovako, iako je izišao iz kome u koju je bio upao prije nekoliko dana, na životu su ga održavali još samo strojevi. Nekoliko sam puta pitala osjeća li otac ikakvu bol, ali liječnik me je uvjeravao da otac osjeća neugodu, ali da boli nema.
Upitala sam liječnika smijem li se slikati sa svojim ocem. Odbio je. Rekao je da za to moramo zatražiti dopuštenje pacijenta, a pacijent nije bio u stanju donijeti takvu odluku.
Kad sam ga ostavila u Nairobiju 1992. godine, moj je otac bio snažan i vitalan muškarac. Znao je biti žestok, čak i strašan, bio je lav, predvodnik.
Dok sam bila dijete, otac je bio moj gospodar, moj junak, netko čija su izbivanja bila obavijena tajnom, netko za čijim se dolaskom čeznulo, netko čije je odobravanje značilo sve na svijetu i čijeg sam se bijesa bojala.
Sad su nas razdvajale brojne svađe. Nanijela sam mu veliku uvredu 1992. godine svojim bijegom od Somalca kojeg mi je bio izabrao za muža. To mi je oprostio; razgovarali smo poslije telefonom, iako oboje pomalo ukočeni. Desetljeće kasnije iznova sam ga uvrijedila proglasivši se nevjernicom i otvoreno kritizirajući položaj žena u
islamu. Naš zadnji i najgori sukob izbio je nakon što sam 2004. godine zajedno s Theom van Goghom snimila film o zlostavljanju i ugnjetavanju muslimanki pod naslovom Pokoravanje. Poslije toga otac više nije odgovarao na moje pozive; nije više htio sa mnom razgovarati. Ubrzo nakon toga Theo je ubijen, a ja sam se morala početi sakrivati. Tad su mi oduzeli telefon i ja sam ga prestala nazivati. Kad bi me ljudi upitali, sve što sam mogla reći bilo je da smo se međusobno udaljili.
Za njegovu sam bolest saznala u lipnju 2008., samo nekoliko tjedana prije njegove smrti. Moj bivši momak, Nizozemac Marco, javio mi je da me hitno traži moja rođakinja Magool iz Londona. Magool je kći majčine najmlađe sestre i nije bliska s obitelji mojeg oca, ali je očigledno snalažljiva. Kad je moja polusestra Sahra postala svjesna koliko je otac bolestan, zamolila je Magool da me pokuša naći pa je Magool nazvala Marca, jedinu osobu koju je poznavala među osobama s kojima sam bila bliska u vrijeme našega posljednjeg razgovora prije pet godina.
Nazvala sam očev stan u naselju Tower Hamlets, u londonskoj četvrti East End. Ondje je bila kasna večer, dok je na istočnoj obali Amerike, gdje sam se tada nalazila, bilo sunčano poslijepodne. Tresla sam se. Kad je došao do telefona, činilo se kao da je onaj stari, snažan i uzbuđen. Osjetila sam da su mi se na zvuk njegova glasa u očima počele skupljati suze pa sam izgovorila ono jedino što sam mu htjela poručiti, a to je da ga volim, a zatim sam ga čula kako se smije tako snažno da se činilo kao da dopire kroz telefon.
»Naravno da me voliš!« prasnuo je glasno. »I naravno da i ja volim tebe! Nisi li nikad vidjela kako se roditelji ljube i vežu sa svojom djecom? Nisi li nikad bila u prirodi i vidjela kako životinje tetoše i oblizuju svoju mladunčad? Naravno da te volim. Ti si moje dijete.«
Rekla sam ocu da ga jako želim vidjeti, .ili da hi moglo hiti teško organizirati osiguranje za moj posjet Tower Hamletsu, četvrti naseljenoj uglavnom useljenicima, i to u najvećem broju muslimanima. Posjetiti takvo mjesto bez zaštite bilo bi kao da neki sićušni kukac riskira let kroz sobu punu velikih paukovih mreža, ako ga nitko ne opazi, mali bi se kukac mogao čak i provući; ali ako ga uhvate, posljedice su unaprijed poznate. S druge strane, ako odem onamo u pratnji policije, to će neizbježno izazvati zlovolju, kao da ne vjerujem ni vlastitoj obitelji.
»Osiguranje!« povikao je otac. »Što će ti osiguranje? Alah će te zaštititi od svih koji ti žele nauditi! Nitko u našoj zajednici neće te ni taknuti. A osim toga, nikad nismo bili na glasu kao obitelj kukavica! Dapače, neki dan jedan od najistaknutijih članova našeg klana rekao je da želi polemizirati s tobom. Ako želiš, mogu ih zamoliti da sastave izaslanstvo i povedu te u Džedu, tako da možeš polemizirati s njime u Saudijskoj Arabiji! Zašto ne organiziraš tiskovnu konferenciju i ne kažeš da više nisi nevjernica? Reci im da si se vratila islamu i da ćeš odsad biti poduzetnica!«
Tiho sam se nasmijala ocu i nakratko samo uživala slušajući ga kako govori. Zatim sam ga upitala za zdravlje. Rekao je:
»Ne smiješ zaboraviti, Ayaan, da su naše zdravlje i naš život u rukama Alaha. Na putu sam za onaj svijet. Drago moje dijete, želim da proučiš samo jednu suru* Kurana. Laauq-sim Bi-yawmi-il-qiyaama.«. Izgovorio je na arapskom, naravno, iako smo razgovarali na somalskom, poglavlje pod naslovom »Uskrsnuće« : »Kunem se Danom kad Smak svijeta nastupi i kunem se dušom koja sebe kori. Zar čovjek misli da njegove kosti nećemo sakupiti? Hoćemo, Mi možemo stvoriti jagodice prsta njegovih ponovo. Ali, čovjek hoće dok je živ da griješi pa pita: Kad će Smak svijeta biti?«**
Rekla sam ocu da mu neću lagati i da više ne vjerujem u Prorokov primjer. Prekinuo me je, a njegov je ton postao najprije strastven i nestrpljiv, a zatim optuživački. Nastavio mi je navoditi stihove iz Kurana, prevodeći ih na somalski, i nabrajati primjere ljudi poput mene, koji su bili napustili islam, a zatim mu se vratili. Govorio je o hordama nemuslimana koji se preobraćuju na islam širom kugle zemaljske i o jedinome pravome bogu. Upozorio me je da se ne kockam sa svojim vječnim životom.
Slušajući ga, govorila sam samoj sebi da je ovo dociranje izraz ljubavi jednog oca koji je izražava na jedini način na koji to zna. Željela sam vjerovati da mi je, samim time što mi drži predavanje, u nekome dubljem smislu počeo opraštati što sam postala osoba kakva jesam. Moguće je, međutim, da je to bilo nešto drugo. Moguće je da je samo izvršavao svoju dužnost. Time što živim kao Zapadnjakinja, odbacila sam svoju čast; odijevala sam zapadnjačku odjeću, što je za



* poglavlje Kurana
** 75. sura, Al-Qiyamah, prijevod B. Korkut, izvor: http://www.kuran.putvjemika.com - nap. prev.
mojeg oca bilo kao da hodam naokolo bez ijedne krpice na sebi. Što je najgore od svega, odrekla sam se islama i napisala knjigu drskog, slavodobitnog naslova Nevjernica kojom sam oglasila svijetu svoje otpadništvo. No moj je otac znao da se njegov život bliži kraju i želio se uvjeriti da su sva njegova djeca, unatoč svojim greškama, sigurna na putu za nebo.
Pustila sam ga da govori. Nisam davala lažna obećanja o preobraćenju. Da jesam, to bi mu možda bilo pomoglo da ode u miru, ali jednostavno nisam mogla lagati o tome. Uspjela sam mu samo nježno reći da ću nastaviti učiti* Kuran iako se više ne slažem s islamom. Prešutjela sam misao da svaki put kad ga iznova čitam, postajem sve kritičnija prema njegovim porukama.
Razgovor se pretvorio u niz zaziva: »Alah te zaštitio, izveo te natrag na pravi put, poveo te u Nebo nakon smrti, Alah te blagoslovio i držao u zdravlju!« Poslije svakog zaziva, ja bih odgovorila po propisanoj formuli: »Amin«, »neka bude tako« .
Nakon nekog vremena rekla sam ocu da se moram požuriti na let. Nije me pitao kamo putujum, niti zašto; bilo je jasno da ga detalji zemaljskog života više ne zanimaju. Zatim sam prekinula vezu, iako je medu nama ostalo još mnogo neizgovorenih misli, gotovo zakasnivši na let kojim sam trebala otputovati u Brazil na konferenciju o multikulturalizmu.
Potkraj lipnja, nakon konferencije u Brazilu, trebala sam otputovati u Australiju na skup posvećen prosvjetiteljstvu. Namjeravala sam potkraj ljeta otići u London i posjetiti oca. No pri povratku iz Australije sredinom kolovoza, čekajući sljedeći let u Los Angelesu, primila sam novi Marcov poziv. Otac je bio u komi.
Nazvala sam opet Magool i uzela od nje broj mobilnog telefona moje polusestre Sahre. Posljednji put kad sam vidjela očevo najmlađe dijete, godine 1992., Sahra je imala osam ili devet godina i bila je žilavo i energično djetešce. Upoznala sam je na proputovanju kroz Etiopiju kad sam se nakratko zaustavila na putu iz mojeg doma u Keniji u Njemačku. Prema naredbama mojeg oca odatle sam trebala otputovati u Kanadu i pridružiti se muškarcu kojeg praktički nisam ni poznavala, dalekom rođaku koji je postao moj muž. U to je vrijeme Sahra živjela sa svojom majkom u Addis Ababi. Kao i moja majka, i Sahrina je ostala u braku s mojim ocem unatoč njegovoj odsutnosti.



* učiti Kuran = čitati Kuran
Igrala sam se sa tom svojom polusestricom cijelo poslijepodne s mukom natucajući amharski, jedini jezik kojim je Sahra tada govorila, a koji sam i sama naučila kad sam bila njezinih godina i živjela s ocem. Sada, u ljeto 2008., Sahra je imala dvadeset i četiri godine. Bila je udana i imala kćer od osam mjeseci. Živjela je u Tower Hamletsu sa svojom majkom, trećom ženom mojeg oca.
Sahri nisam rekla da namjeravam posjetiti oca u bolnici. Grozno je to napisati, ali stvarno nisam znala mogu li joj povjeriti takvu informaciju. Pretpostavljam da me najbliži članovi moje obitelji ne žele baš ubiti, ali ruku na srce, osramotila sam ih i povrijedila; oni su ti koji ispaštaju zbog sablazni koju izazivaju moji javni istupi; nimalo ne sumnjam da u mojem klanu ima ljudi koji me zaista žele ubiti.
Sahra je sama predložila da izbjegavam vrijeme posjeta ako ipak odlučim posjetiti oca jer u to vrijeme masa Somalaca dolazi u Kraljevsku londonsku bolnicu tražiti blagoslov mojeg oca ne bi li poboljšali vlastite izglede za odlazak u raj. Abeh je za mnoge bio simbol borbe protiv vojnog režima predsjednika Siada Barrea, čovjek koji je najveći dio svojeg života posvetio svrgavanju tog režima. U londonskom East Endu bit će potpuno isto kao i u Somaliji: bit će tu brojne žene, djeca i unučad, starješine klana i potklana i bratskih potklanova, rijeke rođaka koji su došli iskazati poštovanje mojem ocu. Za mnoge među njima ne bih bila dobrodošla uz uzglavlje mojeg oca jer sam nevjernica, zakleta ateistkinja, prljava otpadnica i, što je najgore, izdajica svojeg klana i svoje vjere. Neki zacijelo smatraju da zaslužujem umrijeti, dok ih još više vjerojatno misli da bi moja prisutnost ukaljala samrtničku postelju mojeg oca, i možda ga čak i lišila zasluženog mjesta u vječnosti.
Sa Sahrom nisam imala taj osjećaj odbačenosti. Bila je slatka i tiha, pomalo zavjereničkog držanja, kao da sam je telefonskim razgovorom uključila u nešto tajno i opasno.
Morala sam smjesta poći u London. Budući da je to bilo hitno, neplanirano, potpuno privatno putovanje, organizacija osiguranja bila je složenija nego što bi to bio slučaj s nekom konferencijom, gdje se sve koordinira s policijom tjednima unaprijed. Znala sam da nije mudro poći bez pripreme, u pratnji gospode koja me inače štite u Americi. Ti su ljudi u Velikoj Britaniji bili na tuđem terenu i nisu smjeli nositi oružje. Ako budem brzopleta pri planiranju, mogla bih izložiti opasnosti ne samo sebe, već i druge.



Nazvala sam više prijatelja u Europi za koje sam smatrala da su dovoljno utjecajni i zamolila ih da mi pomognu organizirati zaštitu kakva mi je potrebna za to putovanje. Pokušali su mi pomoći, ali činilo se bezuspješno. Jednom je prijatelju britanski dužnosnik odgovorio da bih se kao rođena Somalka za pomoć trebala obratiti Veleposlanstvu Somalije, koje bi zatim Ministarstvu vanjskih poslova Ujedinjene Kraljevine moglo poslati zahtjev za organizaciju osiguranja. Ta apsurdna birokratska logika bila bi komična u nekim drugim okolnostima, ali ne i uoči mojeg putovanja u London da vidim umirućeg oca.
Moj je zrakoplov već bio poletio za London a još uvijek nisam imala pojma hoću li imati ikakvu zaštitu kad sletim. Ali to više nije bilo važno; nakon višednevnog čekanja sad sam se samo bojala da neću stići na vrijeme. Znala sam da mi neće dopustiti da vidim očevo tijelo ako on u međuvremenu umre. Rođaci bi požurili preuzeti njegovo tijelo kako bi ga oprali i pokopali u roku od dvadeset i četiri sata. Žene ne smiju biti prisutne prilikom muslimanskoga pogrebnog obreda. Vjeruje se da je njihova prisutnost smetnja; mogle bi postati histerične ili se čak baciti za tijelom u grobnu raku. Bilo bi neprilično pojaviti se na groblju.
Moj je otac imao proturječan stav prema ženama. Prihvaćao je neke moderne zamisli o opismenjavanju, poticao svoju prvu ženu da završi fakultet i inzistirao da moja sestra Haweya i ja pohađamo školu u vrijeme kad se moja majka tome protivila. Vjerovao je u žensku snagu i uvijek tvrdio da je uloga žene vrijedna i važna. Ali kako je stario, postajao je sve ortodoksniji i skloniji islamskim uvjerenjima da se moramo pokriti, udati i pokoriti svojim muževima. Unatoč često ekscentričnim stavovima, ni on ne bi otrpio prisutnost žene na sprovodu.
Po dolasku u zračnu luku Heathrow u Londonu dočekao me je veliki crni automobil Veleposlanstva Nizozemske; u drugome, manjem ali još sigurnijem, sjedili su ljudi iz Scotland Yarda. Odvezli smo se ravno u bolnicu. Sada je, na moje veliko olakšanje, otac ležao živ preda mnom. Jadni abeh. Bio je svezan za bolničku postelju, star, ranjiv i bolestan. Nasmiješio mi se široko, a zatim zadrijemao. Probudio se hvatajući isprekidano zrak, uporno pokušavajući progovoriti, ali iz njegovih ustiju nije se čulo ništa osim glasnog hroptanja. Tad bi mi svojim usnicama slao bezglasne poljupce i držao moju ruku onoliko čvrsto koliko je mogao.
Osjećala sam se potišteno zbog svega onog što ocu nikad nisam rekla i zbog svih godina razdvojenosti. Jedine riječi koje sam smogla bile su skrušene poruke ljubavi i ja sam ih bez prestanka ponavljala. Bilo je prekasno za bilo što drugo.
Nisam otišla u bolnicu radi oprosta. Prestala sam vjerovati u to da će moji grijesi biti isprani samo ako postupim ispravno, primjerice, ako ispunim svoju dužnost i zatražim i dobijem oprost svojih roditelja. Naposljetku, moja mu prisutnost ondje možda i nije bila osobito ugodna, budući da je mogao vidjeti da je njegova kći odjevena u hlače i nepokrivene glave. Otišla sam onamo isključivo zbog onog svjetla u njegovim očima, zbog njegovog pozdrava, njegove ljubavi za mene i moje za niega, zbog našega uzajamnog priznanja da smo jedno drugome oduvijek bili dragocjeni.
Otac je trošio zadnje zalihe snage pokušavajući mi nešto poručiti. Nikad neću saznati što. Za mojeg je oca Bog bio stvoritelj i davatelj života, ali i žestok i osvetoljubiv. Negdje u sebi znala sam da je otac prestravljen što se izlažem Alahovu bijesu odbacujući njegovu vjeru. Otac nas je uvijek učio da će oni kojima Bog ne oprosti najprije živjeti bijedno na zemlji, a zatim gorjeti u vječnoj vatri. No, iako su naša uvjerenja bila međusobno nepomirljiva, i takva će zauvijek ostati jer se razlikuju kao dan i noć, mislim da mi je otac ipak oprostio. U konačnici je dopustio svojoj očinskoj ljubavi da se izdigne iznad njegove pokornosti zahtjevima njegova neopraštajućeg Boga.
Bližilo se vrijeme posjeta. Uskoro će rijeke Somalaca na koje me je Sahra upozorila početi stizati u posjet mojem ocu, a ja nisam mogla podnijeti pomisao ni na kakvo sučeljavanje. I tako sam se s bolom u srcu oprostila od abeha.
Kad su me ljudi iz Scotland Yarda ispratili iz bolnice, našla sam se u Ulici Whitechapel, okružena najbrojnijom muslimanskom populacijom u Velikoj Britaniji. Na suprotnoj strani ceste nalazila se bučna ulična tržnica pod šatorima puna tijesno stisnutih štandova na kojima su se prodavali sariji, međunarodne telefonske kartice i sendviči sa začinjenom janjetinom. U mojoj blizini, na autobusnoj stanici ispred bolničkih stepenica, stajala je skupina žena odjevenih u cijeli spektar muslimanskih pokrivala za žene, od pastelnih marama za glavu do debeloga crnog nikaba* koji pokriva cijelo tijelo i dodatnog vela od



* hidžab (arap. hijab) pokriva cijelo žensko tijelo osim lica i ruku ispod ručnih zglobova, dok
nikab (arap. niqab ili niqaab) pokriva i lice — nap. prev.
crne tkanine kojim se pokrivaju čak i oči i lice. Bile su to mlade, snažne žene, a ne drhtave stare dame; neke su bile trudne, većina je uza se imala nekoliko male djece, i bile su vani, na suncu, kupovale potrepštine za svoju obitelj. Nekoliko ih je bilo odjeveno na način koji mi je bio novost: osim dugačkog ogrtača i marame za glavu, imale su i dodatni veo za lice koji je iza glave bio učvršćen čičkom, s dvije debele crne trake od tkanine koje su bile stegnute na način da tik iznad trepavica ostave otkriven samo centimetar ili dva.
Iako su telefonske govornice i oznake za podzemnu željeznicu bile britanske, nikad ne bih bila pomislila da smo u Engleskoj. Namirisala sam užinu svojih školskih kolegica iz Muslimanske srednje škole za djevojčice u Nairobiju, teški spoj začina, hrane i mirišljavih ulja za kosu. I ovdje sam naišla na bučnu živost ulice i mješavinu rasa; tržnica je bila prepuna Somalaca i, rekla bih, Pakistanaca i Bengala.
Već su i ti mirisi bili dovoljni da me preplavi čežnja djetinjstva. Ne znam je li u drugim zajednicama taj osjećaj pripadnosti tako snažan, ali za nekoga tko je odrastao u klanu, taj osjećaj, taj miris obitelji ima veliku moć. Pa ipak, moja je čežnja bila pomiješana sa strahom od sukoba. Što ako me netko u svjetini prepozna, kao što se to ponekad događa, i odluči zapodjenuti svađu? Za mnoge od njih ja sam nevjernica i izdajica koja šeta naokolo nekažnjena.
Moji tjelohranitelji i ja vratili smo se natrag u automobil i polako se odvezli kroz gusti promet niz Ulicu Whitechapel. Ispred halal* trgovine brzom hranom sjedila je ženica u dugačkome crnom ogrtaču nosa i usta pokrivenih crnim izvezenim kljunom od tkanine na način alžirskih žena. Dvoje male djece plakalo je u dječjim kolicima parkiranim uz njezin bok, a ona ih je pokušavala zagrliti i utješiti istodobno podižući svoj kljun od tkanine kako bi smjerno zagrizla svoje pecivo. Starije od njezino dvoje tek prohodale djece također je nosilo veo. Nije to bio veo kojim se pokriva lice, ali pokrivao je kosu i ramena; bio je bijele boje i izvezen, s elastinom, tako da je tijesno prianjao uz djetetovu glavu. Dijete nije moglo biti starije od tri godine.
Dvije trgovine niže nalazila se golema džamija, najveća džamija u Londonu, kako su mi rekli moji pratitelji. Ispred nje stajala je mala skupina muškaraca odjevenih u preširoku odjeću, dugih brada, glava



* halal (arap.) - dopušteno ili čisto (npr. hrana pripremljena u skladu s muslimanskim
propisima).
Suprotno je haram (arap.) — nedopušteno ili nečisto — nap. prev.
prekrivenih bijelim kapicama. Svi ti ljudi napustili su svoju domovinu samo da bi se ovdje iznova vratili u svoje jato, nespremni ili nesposobni odbaciti taj identitet, držeći se svoje kulture ovdje čak i grčevitije nego u Nairobiju. Džamija je stajala ondje poput nekoga simboličkoga magnetskog sjevera, sile koja je natjerala njihove žene da se tako temeljito pokriju ne bi li se što bolje izolirale od strašnog utjecaja kulture i vrijednosti države u kojoj su odlučili živjeti.
Iako je to bio tek letimičan pogled, ipak sam osjetila trenutačnu navalu panike i gušenja. Opet sam se našla usred toga svijeta velova i pokrivala, svijeta u kojem žene moraju sakrivati svoju kosu i svoje tijelo, u kojem se moraju pogrbiti da bi jele na javnom mjestu i u kojem moraju hodati ulicom nekoliko koraka iza svojih muškaraca. Mreža vrijednosti, časti i srama i vjere, i dalje me je povezivala sa svim tim ženama na autobusnoj stanici i sa gotovo svakom drugom ženom na Ulici Whitechapel tog jutra. Iako smo sve bile vrlo daleko od mjesta gdje smo rođene, samo sam ja ostavila iza sebe tu kulturu. One su svoje mreže vrijednosti donijele sa sobom na drugi kraj svijeta.
Osjećala sam se kao jedina prava nomatkinja.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayaan Hirsi Ali - Nomatkinja

Počalji od Mustra taj Uto Jun 12, 2018 11:39 am





2. Poglavlje - Moja polusestra
Na povratku u zračnu luku Heathrow prisjetila sam se prvog susreta s mojom polusestrom Sahrom u Etiopiji 1992. godine, kad je ona imala osam godina, a ja, netom udata i na putu za Europu, dvadeset i dvije.
Naposljetku smo se sporazumjele na jeziku znakova, smješeći se jedna drugoj, držeći se za ruke, zanemarujući brojne nesporazume. Sahra je bila šarmantna djevojčica puna bistre dječje znatiželje i s očevim darom za izražavanje fizičke bliskosti. Sprintala je okolo s istom vrstom energije, poleta i zaigranosti kao nekada moja sestra Haweya. Tog dana bila je odjevena u haljinicu bez rukava, poderanu i zakrpanu na toliko mjesta da nisam mogla suspregnuti sram što joj nisam donijela novu.
Nisam bila sigurna je li stanje njezine odjeće bilo odraz siromaštva ili prihvaćanja etiopskog pristupa odgoju djece. Kad smo živjeli u Addis Ababi, većina djece bila je odjevena u dronjke i često izgledala kao da ih roditelji zanemaruju. U djetinjstvu sam to etiopsko zanemarivanje smatrala izrazom slobode. Željela sam da me ostave na miru, da se igram danju i noću onoliko dugo koliko ja to želim umjesto
da me tjeraju da radim. Popustljivost Sahrine majke bila je naizgled razmjerna krutosti i strogosti moje.
Ali nije samo Sahrina haljinica bila otrcana. Takav je bio i njihov stan. Nalazile smo se u polovici sobe odvojenoj od ostatka prostorije samo tankom pamučnom plahtom koja je nekoć bila bijela, a sada prljava od dima i prašine. Betonske površine stambene zgrade nekoć su bile glatke i ravne, a sada su, kao i mnoge druge zajedničke površine, imale pukotine i velike i male rupe ispunjene lokvicama vode. Nitko od stanara pojedinačno si nije mogao priuštiti popravke, ali nitko ih nije ni okupio da udruženim snagama prikupe novce za održavanje i čišćenje zajedničkih prostorija. Do poslijepodneva debeli komarči oblijetali su i zujali oko mojih ušiju. Odlučila sam prizvati u pomoć moj najbolji arapski i amharski te lobirati za isušivanje tih lokava vode.
Moja je pomajka slegnula ramenima izražavajući šarmantnu bespomoćnost. »Onako je kako Alah želi«, rekla je. »Lokve će se isušiti kad prestane kiša. Alah šalje kišu i Alah donosi sunce».
Treća supruga mojeg oca prihvaćala je život onakav kakav je bio. Bila je pasivna poput moje majke, s time da je njezina pasivnost ipak bila drugačija od majčine. Obje su žene bile obuzete samosažaljenjem, obje su se pomirile s okolnostima u kojima su se našle. Ali dok je moja majka proklinjala, pozivala na red, galamila, zahtijevala i vrijeđala one koje je smatrala krivcima, Sahrina se majka smiješila i blago korila; obarala bi pogled i djelovala pomireno, gotovo zadovoljno. Što god bi donio sljedeći dan, bila je to Alahova volja, i ako se nju pita, nije imalo nikakva smisla prkositi događajima, suprugu ili Bogu. Svaka rečenica završavala je s inšalah, »ako Bog da.« To je bio njezin način preživljavanja.
Nisam imala ni energije niti jezičnu vještinu da joj objasnim da bismo kišu i sunce možda i mogli prepustiti Alahu, ali da bismo lokvice vode možda ipak trebali sami isušiti. Kao dijete sam bila dvaput oboljela od malarije, i naučila sam na satovima zdravstvenog obrazovanja i prirodoslovnih predmeta, kako u Ulici Juju tako i u Muslimanskoj srednjoj školi za djevojčice, da je taj nametnik uzročnik malarije i da polaže jajašca u stajaćoj vodi. Ako se ne želimo razboljeti, komarce moramo špricati, a mi spavati pod mrežama. Također, moramo isušivati sve male i velike lokve u blizini naše zgrade, pa čak i rupe na cesti u okolnim ulicama. Nikad nismo uspjeli isušiti sve lokve u susjedstvu, naravno, ali u djetinjstvu sam isušivala naše naselje u
Nairobiju kao da mi život ovisi o tome, propovijedajući somalskim rođacima o nevidljivim životinjicama koje se množe u vodi.
Mala Sahra i njezina majka živjele su praktički u zajednici. Cijelog dana ljudi su ulazili i izlazili iz zgrade i naselja. U jednom kutu dvorišta nalazio se veliki kameni vrč za vodu. Muškarci bi ušli, zahvatili vode velikom zaimačom od aluminija i pili izravno iz nje. Žene su uzimale vodu iz tog vrča kako bi pripremile čaj ili napunile svoje lonce za kuhanje. U jednom trenutku netko je spomenuo higijenu:
»Operi ruke prije nego što upotrijebiš vrč. Vidiš da svi pijemo iz njega.«
»Čime?«, odgovorio je mladić sa zbunjenim osmijehom. »Čime da operem? Nema više vode.«
I doista, metalna je zaimača uz zveket udarila o dno kamenog vrča, dajući do znanja da je prazan, a stare su gospode počele kumiti i moliti mlade žene da donesu još vode. U nastaloj se pomutnji izgubila i briga za higijenu.
Svi su govorili uglas, širio se prijateljski ćeret ogovaranja i kritika na račun habasha, što je somalska riječ za Etiopljane. Nakon svake rečenice govornik bi obvezno dodao »ako Alah tako želi« ili »u ime Alaha.«
Sjedeći u automobilu kojim sam se udaljavala od mjesta jamačno posljednjeg susreta s ocem, razmišljala sam o tome što me je tako dugo držalo razdvojenom od obitelji i od njega: propis prema kojem muškarac mora zahtijevati poslušnost svojih žena odnosno svojih supruga i kćeri, prema kojem mu se one moraju pokoriti. Ako nečije žene skrenu s tog puta pokornosti, nanose njemu štetu: njegovu ugledu, njegovu autoritetu, njegovu osjećaju da je odan i snažan i da drži do svoje riječi. Takvo vjerovanje dio je sveobuhvatnijeg vjerovanja prema kojem je pojedinac nevažan, a njegove odluke i želje beznačajne, osobito ako je taj pojedinac žena.
Taj osjećaj časti i muške nadmoći ženama drastično sužava prostor za bilo kakvo odlučivanje. Cijela kultura i njezina vjera djeluju kao uteg oko nogu svakog muslimana, ali najteži i nesrazmjerno velik teret pada na ramena muslimanki. Alah i Prorok i naši očevi i muževi, koji su i naši skrbnici, obvezuju nas na pokornost, krepost i sramežljivost. Žene u Ulici Whitechapel ne nose ništa manji teret obveza i vjerskih zakona, koji su u islamu tako opsesivno usredotočeni na žene, od svojih sestara u Istočnoj Africi.
Još uvijek osjećam bol zbog sramote kojom sam ukaljala očevo ime. Budući da sam otpadnica, nevjernica, budući da živim kao Zapadnjakinja, povrijedila sam ga i nanijela mu štetu, štoviše, uprljala ga svojom pobunom. No bila sam svjesna da je moja pobuna nužna i da je bitna.
Sahra je krenula suprotnim putem. Nije se pobunila. Magool mi je rekla da je Sahra duboko pobožna i da nosi jilbab*, dugački crni ogrtač kojim se pokriva kosa i cijelo tijelo, uključujući stopala i ruke, ali ne i lice. Sahrin crni pokrov sezao je preko vrhova njezinih prstiju i vukao se za njom po tlu; svakom svojom riječi i gestom Sahra je nastojala izraziti svoju pokornost Alahu i autoritetu muškarca.
Muslimanski veo, različite vrste maski, kljunova i burki**, sve su to stupnjevi mentalnog sužanjstva. Da biste izišli iz kuće morate zatražiti dopuštenje, a kad iziđete morate se sakriti iza debelog pokrivala. Srameći se svojeg tijela, potiskujući svoje želje, koji to malen prostor u svojem životu možete nazvati svojim?
Veo svjesno označava žene kao privatnu imovinu s ograničenim pristupom, kao neosobe. Veo razdvaja žene od muškaraca i od svijeta; on ih sputava, zatvara ih unutar četiri zida, odgaja ih da budu krotke. Um može biti u grču baš kao i tijelo, a muslimanski veo ne ograničava samo ženin vid, već i njezinu sudbinu. On je simbol neke vrste aparthejda, ali ne kao dominacije jedne rase, već jednog spola.
Vozeći se niz Ulicu Whitechapel, osjetila sam bijes zbog toga što se takvo podjarmljivanje, čak i ako se ne potiče aktivno, ipak potiho dopušta ne samo u britanskom već i u brojnim drugim zapadnjačkim društvima, u kojima je ravnopravnost spolova ugrađena u najviši red zakona.
Telefonirala sam Sahri iz zračne luke da joj kažem da sam posjetila oca i da se sad vraćam u Sjedinjene Američke Države.
»Stvarno si sretnica!« rekla mi je na somalskom, smijući se svojoj igri riječi na račun mojeg imena, Ayaan, »sretna.« »Otkako si razgovarala s njime telefonom prije nekoliko tjedana, nije prestao govoriti o tebi.«
Razgovarale smo malo o obitelji. Pazila sam da ne kažem ništa što bi

* jilbab ili jilbaab (arap.)
** burka (arap. burqa) - sastoji se od džilbaba (pokrivalo za cijelo tijelo), hidžaba (pokrivalo za gla¬vu), nikaba (pokrivalo za lice) i guste mreže kojom su prekrivene oči koja ženi doduše ograničava vid, ali joj ipak dopušta samostalno kretanje. U Afganistanu te dijelovima Pakistana i Indije riječ je o jednodijelnom pamučnom pokrivalu - nap. prev.
Sahra mogla smatrati uvredljivim. Upitala sam sestru zašto je bolnica upisala oca pod lažnim imenom, a ona je odgovorila,
»O, to je ime pod kojim je zatražio azil u Velikoj Britaniji.«
Razgovarale smo o bolnici i Sahra mi je ispripovijedala jednu smiješnu priču. Kad su oca doveli u bolnicu, njezina se majka predstavila medicinskim sestrama kao njegova supruga; zatim je stigla njegova prva žena, Maryan Farah, jer i ona sad živi u Whitechapelu, pa im se i ona predstavila kao njegova supruga. Činilo se kao da se cijela bolnica zabavlja na račun nevjerojatnog broja ljudi koji su tvrdili da su očeva braća i rođaci. Zahihotala sam.
»Zacijelo misle da smo ludi«, rekla je Sahra. Rekla sam joj da bolnici to vjerojatno nije prvo takvo iskustvo.
Kao i njezina majka, i Sahra je gotovo svaku rečenicu završavala s inšalah, »Ako Alah tako želi.« Isprva je time ostavila dojam pristojnosti i uljuđenosti, ali nakon tolikog broja uzdaha pomirenja sa sudbinom i voljom Alaha, i kiše blagoslova kojom me je obasipala, sramim se priznati da mi je počela ići na živce. Osjećala sam prema njoj suzdržanost i nepovjerenje; Sahra nije više bila ono razigrano, veselo dijete koje sam upoznala 1992. godine.
Prije nego što smo završile naš prvi pravi razgovor u životu, Sahra se pridružila očevim pokušajima da me vrati na pravi put, uvjeravajući me da odbacim svoj izabrani način života i pridružim joj se u tradiciji i pokornosti Alahu. Slušajući je, zamišljala sam tu svoju sestricu koju sam dotad srela samo jednom u životu, prije šesnaest godina, kako sjedi sa svojom majkom i svojom malom djevojčicom u stanu u općinskom naselju u blizini Ulice Whitechapel, odjevena u tko zna koliko slojeva crne tkanine.
Sahra već godinama živi u Londonu, ali nije krenula mojim putem; putem koji me je oslobodio poslušnosti i tradicije i odveo me u Nizozemsku i u slobodu na zapadnjački način. Iako fizički živi u modernom društvu, ona se i dalje drži starih, krutih vrijednosti kojima su je poučili u djetinjstvu, a koje pobožnost i pokoravanje autoritetu stavljaju iznad svega ostalog. Time je samu sebe osudila na siromaštvo, rasipajući prilike koje joj je slobodno društvo pružilo. Da nisam pobjegla od svoje obitelji, da sam se udala za muškarca s kojim je moj otac sklopio bračni ugovor, i ja bih sada vjerojatno živjela u useljeničkoj četvrti Toronta ili Vancouvera, u kanadskoj inačici Tower Hamletsa. I živjela bih vjerojatno baš kao i Sahra: u zatvoru usred društva koje je slobodno.
»Dovoljno je da se moliš«, govorila je Sahra, revno se trudeći da me vrati na pravi put. »Vidjet ćeš da će Alah otvoriti tvoje srce, a um će ga slijediti.«
Zatomila sam potrebu da upoznam svoju mladu polusestru sa zaslugama prosvjetiteljske filozofije, osnovom zapadnjačke slobode koja joj je bila nadohvat ruke. Osjećala sam se emocionalno iscrpljeno, fizički umorno zbog dugog niza letova, a osim toga idejno sukobljavanje nije bilo razlog mojeg dolaska u London.
»Draga«, odgovorila sam, »razmislit ću o tome.«
Sljedećih nekoliko dana često sam razgovarala sa Sahrom. Na koncu sam o njoj, odjevenoj u njezin džilbab u Whitechapelu, počela razmišljati kao o nekoj vrsti neobičnog zrcala u kojem sam vidjela samu sebe odjevenu u džilbab u Nairobiju prije mnogo godina. Tako je malo nedostajalo da podijelimo istu sudbinu. Svjetonazor koji ju je oblikovao oblikovao je i mene, i ponekad se pitam je li uopće moguće da čovjek pobjegne od takvoga temeljitog mentalnog programiranja.
Među svom svojom djecom otac je najviše vremena i pažnje poklonio upravo Sahri. Ona još uvijek živi kao baari*, na način na koji sam i ja trebala živjeti i kako mora živjeti svaka dobra Somalijka. Sahra je poslušna i pokorna, ali je istodobno i razapeta; s jedne strane želi odobravanje našeg oca, svoje majke i zajednice, dok s druge strane zacijelo želi živjeti životom kojim žive ostale djevojke njezinih godina u Londonu.
Taj osjećaj razapetosti drži je ni na nebu ni na zemlji. Sahra upiše strukovni tečaj, ali ga ne završi; počne učiti engleski, ali na pola puta odustane. Postupa tako jer ako završi te škole i dobije svjedodžbu, mogla bi naći posao. A posao znači rad izvan kuće; izbivala bi satima i vjerojatno bila prisiljena dolaziti u dodir s muškarcima. Mogla bi čak doći u napast i našminkati se, ili sudjelovati u društvenom životu svojeg ureda. Takav je život previše opasan: njime se napadaju temelji njezinog identiteta.
Pa ipak, budući da nije stekla svjedodžbu Sahra je prisiljena živjeti s vlastitom ovisnosti i sramotom. No takvim odbacivanjem intelekta i vještine Sahra će zaslužiti bizarnu nagradu: pohvalu svojoj pokornosti.



* »Žena koja je baari nalik je pobožnom sužnju. Ona štuje muževu obitelj i hrani je bez pitanja
ili pritužbe. Nikada se ne žali i ne postavlja nikakve zahtjeve. Stalno je na usluzi, ali uvijek pognute glave. Ako je njezin muž okrutan, ako je siluje i zatim joj se zbog toga ruga, ako odluči dovesti drugu ženu ili je tuče, ona spušta pogled i krije svoje suze. I radi naporno, bez greške. Ona je privržena, gostoljubiva, dobro uvježbana radna životinja. To je baari.«
Riješila sam se svoje ovisnosti o toj vrsti odobravanja. Budući da više nisam muslimanka, oslobodila sam se tereta straha od pakla i mogu se valjati u svim grijesima svijeta ako tako poželim. Sahra uživa u udobnoj izvjesnosti koja proizlazi iz osjećaja pripadnosti, no to za sobom povlači strahotu osobne potčinjenosti. Ja se osjećam usamljeno jer sam udovoljila svojem individualizmu; Sahra zbog toga što se odrekla same sebe i pokorila skupini.
Teret Sahrinog samoodricanja zacijelo je pregolem. Ovih dana muslimanke u Velikoj Britaniji, kao i širom Europe, zahtijevaju da im bude dopušteno nositi hidžab na radnom mjestu. Sve više ih nosi cijeli nikab, kojim pokrivaju čak i svoje lice i oči. Te žene vjeruju da njihova tijela imaju tako snažno toksičan učinak, da je grijeh već i susret s tuđim parom očiju. Nemoguće je preuveličati razmjere samoprezira koji se time izražava i koji je potrebno pobuditi svaki put kad se osjeti nedopuštena želja za zapošljavanjem, izlaskom iz kuće ili susretom s vanjskim svijetom.
Sahra mi je rekla da želi postati odvjetnica. Kako to pobogu zamišlja? U Londonu su odvjetnice modno osviještene i izuzetno ženstvene, i ne prezaju od suprotstavljanja muškarcima. Sam britanski pravni sustav za pravog je muslimana bogohulan jer teži zamijeniti Alahove zakone onima koje je napisao čovjek. Spomenula mi je i zanimanje za psihologiju. Pitala sam se kako bi pomirila učenja Freuda s obvezom da ostane vjerna Muhamedu.
To što je naučila jezik nevjernika zacijelo je bilo već dovoljan grijeh. Sjećam se prizora u džamiji 1990. godine, kad smo moja sestra Haweya i ja nakratko živjele u Mogadišu. Bilo je to tijekom mjeseca Ramazana, dok smo klanjale teraviju*, vrlo dugi niz molitava iza kojih slijede zazivi. Na vrelini Mogadiša, sjedeći na tvrdim hasurama od vlakana agave u odjeljku za žene, Haweya i ja smo između zaziva razgovarale međusobno na engleskom. Žene oko nas bile su istinski zgranute što smo to sveto mjesto oskvrnule jezikom sotone. Rekle su nam da naše molitve ne znače ništa i da nam neće donijeti nagradu na nebu jer našim razgovorom na jeziku sotone nanosimo štetu njihovoj pobožnosti.
Naša dva svijeta, Sahrin i moj, supostoje na istim gradskim ulicama, ali jednog uokviruje prije svega podjarmljenost pojedinaca, osobito žena, dok drugi slavi individualnost.

taraweh ili taraweeh (arap.) — molitva tj. namaz koji muslimani klanjaju tijekom mjeseca
Ramazana
Mogu li se ta dva skupa vrijednosti ikad pomiriti u Sahri, između nje i njezine kćeri, ili uopće na ulicama Londona i drugih europskih gradova? Hoće li Sahra ikad razumjeti da je dom ondje gdje jesi, a ne u izmišljenoj prošlosti u Somaliji koja ovako rastrgana ratovima nije više čak ni cjelovita država? Koliko će još dugo Zapadna društva, čiji se korijeni napajaju na racionalnim izvorima prosvjetiteljstva, trpjeti širenje Sahrina načina života poput bršljana na svojim deblima, tu stranu i potencijalno smrtonosnu izraslinu?
Možda je i Sahra bila ondje, u svjetini žena na autobusnoj stanici ispred bolnice. Skrivenu pod njezinim džilbabom, nikad je ne bih prepoznala.
Sahrina djevojčica Sagal rođena je u somalskoj mikroenklavi, u blizini Ulice Whitechapel. Možda izraste u uspješnu, neovisnu ženu s karijerom. Uz malo sreće, dobre škole, strpljive nastavnike i osobnu snalažljivost i odlučnost, to je moguće, iako, bojim se, malo vjerojatno. S koliko će godina Sagal staviti svoj prvi veo za šetnju ulicama Londona i s koliko će je godina obrezati? Hoće li i njezino spolovilo osakatiti i zašiti kad joj bude pet ili šest godina, kao što to čine gotovo svakoj somalskoj djevojčici? Naš se otac protivio takvoj barbarskoj praksi, ali moja baka s majčine strane inzistirala je na tome za moju sestru i mene. Opasnost koja zbog takve prakse prijeti Sagalinu tijelu i zdravlju dolazi od njezine vlastite bake, a ne od nekoga muškog člana obitelji. Iako je zabranjeno zakonom, sakaćenje spolovila događa se u Britaniji, baš kao što se događa i u drugim zapadnjačkim zemljama. Samo po sebi ono ne sprečava ženu da nauči misliti svojom glavom.
Ali ožiljak joj služi kao stalan podsjetnik na kazne koje čekaju buntovnice.
Možda Sahra odluči upisati Sagal u muslimansku školu, gdje će biti odvojena od vrijednosti koje su pretpostavka uspjeha u Velikoj Britaniji.
Većina njezinih školskih kolegica dolazit će iz domova u kojima je engleski drugi jezik. Neki od njezinih nastavnika bit će izabrani više zbog svoje pobožnosti nego zbog svoje pedagoške vještine, a drugi zbog spremnosti na prilagodbu pravilima muslimanske škole. Neki će se nastavnici kandidirati za posao zbog snažnog osjećaja idealizma, dok će druge više motivirati spoj nekih drugih čimbenika. Obrazovanje će se svesti na bubanje napamet i pokoravanje, a ne na propitivanje i otvaranje uma.
Možda je pošalju u neku od državnih škola u susjedstvu. S obzirom na etnički sastav Whitechapela u tim školama većinu nedvojbeno čine djeca iz useljeničkih obitelji, često poligamnih ili jednoroditeljskih, u kojima se engleski najvjerojatnije ne govori. Takve se škole često nalaze u područjima koja su nesigurna za djecu, kojima vladaju preprodavači droge i besprizorna mladež koja se klatari po ulicama ne birajući žrtve svojih nasilničkih pohoda. U takvim ćete četvrtima vidjeti istetovirane i pirsane djevojke, odjevene u tako oskudnu odjeću da se ponekad zapitate nisu li zaboravile suknju ili hlače kod kuće, a rame uz rame uz njih djevojčice ogrnute u crne burke, koje skrivaju svoja lica i oči poput nekih turobnih križanaca Dartha Vadera i nindža kornjače. Ako ijedna škola može biti gora od muslimanske, tad su to te škole u središtima velikih gradova. U njima su nastavnici često dovedeni do ruba iscrpljenosti i ravnodušnosti uslijed disciplinskih problema s kojima se moraju boriti. Djeca su ili nasilnici ili žrtve nasilja; ili sama preuzimaju inicijativu postajući nasilna, ili trpe nasilje. Grafiti su ondje jedina umjetnost, hip-hop je glazba, a zelotizam vjera. Djeca koja odrastaju u takvom ozračju vrlo vjerojatno nikad neće dobro svladati engleski jezik i ostat će nezapošljiva jer nemaju radnu etiku koja je svojstvena srednjem sloju.
Stoga nije nikakvo čudo da se useljeničke zajednice u takvim područjima okreću vjerskim školama. Zgađene državnim školama iz kojih djeca izlaze s ispodprosječnim obrazovanjem, one traže alterativni i udobni sustav vjerovanja i morala koji razumiju. Pa ipak, muslimanske su škole gotovo podjednako loše jer se ondje djeci ispire mozak kako bi prihvati¬a način života koji dodatno umanjuje njihove izglede za uspjeh. Takva djeca bit će potpuno odsječena od društva u kojem su njihovi roditelji odlučili živjeti.
Moguće je da se Sahra i Sagal uspiju nekako približiti redovima britanskoga srednjeg sloja. Uz privremene poslove, pomoć prijatelja, školarinu, to je moguće. Mislim da bih im i ja mogla pomoći. Ali znam da bi moja ponuda bila odbačena kao nemuslimanska, nevjernička i stoga odbojna. Jer, nije li istina da će Alah nagraditi one koji trpe u njegovo ime, koji podnose bol i sramotu i ismijavanje jer su mu odlučili služiti?
Naposljetku, ulazak u srednji stalež Velike Britanije ili neke druge Zapadne demokracije potpuno je prizemna ambicija u usporedbi s ulaskom u raj, s njegovim rijekama, izvorima i kaskadama, s plodovima voćki i trsja koji su tisuću puta ukusniji od onih na zemlji.
Umotana u svoj džilbab nalik mrtvačkom pokrovu, Sahra čvrsto vjeruje, baš kao što je vjerovao moj otac, da će njezina patnja na ovom svijetu biti bogato nagrađena u sljedećem. Možda će i njezina kći morati platiti cijenu na zemlji, no ipak se nadam da će naći neki prozorčić koji vodi do slobode, kao što je odveo mene.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayaan Hirsi Ali - Nomatkinja

Počalji od Mustra taj Uto Jun 12, 2018 11:39 am




3. Poglavlje - Moja majka
Otac je umro tjedan dana nakon što sam ga posjetila u bolnici. Neposredno prije smrti izgubio je svijest. Aparati su ga održavali na životu sve dok ih liječnici nisu isključili. Iako sam znala da će se to dogoditi, ipak sam osjetila bol koja je bila iskonska po svojoj silini.
Morat ću izostati s pogreba. Cijeli sam dan zamišljala prizor u njegovu stanu u naselju Tower Hamlets: okupljanje žena iz klana, njihovo sjedenje na podu, ispijanje čaja, prepričavanje priča, međusobno tješenje, naricanje i iščekivanje povratka muškaraca s groblja gdje su ga pokopali.
Nemirno sam koračala po svojem stanu u Americi i opsjednuto čistila, pokušavajući ne razmišljati. Mogla sam posjetiti oca i ranije; svjesno sam odredila drugačije prioritete i sada me zbog toga mučila grižnja savjesti. Mogla sam otkazati putovanje u Brazil ili Australiju i jednostavno odletjeti onamo nakon prvoga telefonskog poziva u lipnju. Mogla sam bez teškoća nazvati i otkazati svoje obveze, ali nisam jer mi to nije bilo zgodno, jer se moj osjećaj pripadnosti premjestio s dužnosti prema mojem ocu, s mirisa Somalije i Nairobija, na novo pleme.
Donijela sam sebičnu odluku. Nisam otišla jer sam na prste obje ruke mogla izbrojiti koliko sam puta razgovarala s ocem otkako sam se izmigoljila iz njegova stiska prije šesnaest godina i svaki je taj razgovor bio isti: propovijed koja me ne bi samo izmorila već i deprimirala.
Čak i nakon što sam pobjegla od oca i njegovih planova za mene i dalje sam ga gledala kao vodu, kao nekoga tko je ustao protiv nepravde i tiranije u Somaliji, koji se borio kako bi svojoj obitelji, plemenu i narodu osigurao demokratsku državu.
Prve pukotine u takvoj očevoj slici vidjela sam 2000., kad sam ga susrela u Njemačkoj kamo je otišao na operaciju oka. Bio je to naš prvi susret nakon osam godina mojeg izgnanstva. Još uvijek sam bila studentica na sveučilištu u Leidenu, glava mi je bila puna različitih ideja i iako sam se bojala onoga što će mi reći, ipak sam čeznula za tim da ga opet vidim. Unatoč tome, kad mi je otac počeo govoriti o
islamskom pravu, uvjeravajući me slabašnim, štoviše smiješnim argumentima, ostala sam gotovo nijema. To je bio moj otac. I dalje je bio briljantan mislilac i voda, nepobjediv i snažan, pa sam izmislila opravdanja; to nikako nije mogao biti pravi on. Međutim, nakon tog susreta svaki naš razgovor završavao je na isti način; čak i kad smo posljednji put razgovarali telefonom prije mojeg odlaska u Brazil, najradije bih nekako bila izbjegla taj osjećaj razočaranja zbog nedosljednosti i iracionalnosti njegovih zamisli i uvjerenja.
Baš kao što sam ja lagala o svojem identitetu kad sam zatražila azil u Nizozemskoj, tako je, čini se, i moj otac lagao da prevari sustav i dobije dozvolu boravka u Velikoj Britaniji. Taj plemenski junak, čuvar naše islamske i klanovske kulture, uzeo je milostinju od nevjernika služeći se lažnim izgovorom i lažnom putovnicom, iako, za razliku od mene, nije osjećao ništa do prezira za njihove vrijednosti i način života. Štoviše, prije svoje smrti uspio je podnijeti zahtjev i dobiti pozitivno rješenje za primanje u britansko državljanstvo, ali ne zato što je htio postati britanskim podanikom, već zbog korisnih povlastica, besplatnog stanovanja i zdravstvene skrbi. U isto to vrijeme držao mi je predavanja o tome kako ne smijem biti odana svjetovnoj državi, stalno me zaklinjući da se vratim pravoj vjeri. Da sam ostala s njime tjedan dana, njegova bi propovijed bila trajala najmanje isto toliko. Bio bi tražio od mene da se vratim obitelji, njegovim ženama i njegovim kćerima, iako neke od njih vjerojatno misle da bi me trebalo ubiti i nesumnjivo me smatraju kurvom.
Mi koje smo rođene u islamu ne govorimo mnogo o boli, napetostima i podvojenim osjećajima koje prate mnogoženstvo. (Mnogoženstvo je, naravno, starije od islama, ali prorok Muhamed ga je izdigao na razinu zakona, baš kao i sklapanje braka s djevojčicama.) Ženama i djeci u takvoj zajednici zaista je vrlo teško glumiti da žive složno i sretno. Mnogoženstvo stvara ozračje neizvjesnosti, nepovjerenje. Kuju se zavjere. Koliko pažnje dobiva druga žena Koje najdraže dijete? Tko će se sljedeći oženiti i kako možemo njime ili njom najbolje manipulirati? Rivalitet tjera žene i njihovu djecu da smišljaju različite strategije pa čak i da bacaju čini jedni na druge. Ako su sigurnost, povjerenje i predvidivost recept za zdravu i sretnu obitelj, tad je mnogoženstvo sve ono što jedna sretna obitelj nije. Takva obitelj znači sukob, neizvjesnost i stalnu borbu za prevlast.
Moja baka, koja je i sama bila druga žena, znala je govoriti da je naša obitelj previše plemenita da bi osjećala ljubomoru. Plemenitost je
u kulturi somalskih nomada istoznačnica za sposobnost samosvladavanja i izdržljivost. Klan višeg statusa je samosvjesniji, dakle njegovi pripadnici dostojanstvenije podnose iskušenja. Izrazi ljubomore ili bilo kakve druge vrste osjećaja izazivaju negodovanje. Moja je baka govorila da je imala sreće, a ljudi su je smatrali razmaženom, jer nakon smrti prve žene bakin muž dugo godina nije doveo kući nijednu novu ženu, sve dok mu moja baka nije izrodila devetero djece. A i tad se oženio samo zato što je od tih devetero djece, bilo osam djevojčica.
Moja je baka smatrala svoj položaj sigurnim, jer iako je rađala jednu kćer za drugom njezin muž godinama nije doveo kući novu ženu. A zatim se ipak iznova oženio. I ta je treća žena, na vječnu sramotu moje bake, rodila tri dječaka. Moj je djed imao ukupno trinaestoro djece.
Moja baka nije mogla ništa učiniti niti reći, tako da nije ni prosvjedovala. Ali nakon toga u njoj se pobudilo ono najgore: postala je zlobna i sitničava, sklona izljevima bijesa čiji su teret najviše podnosila njezina djeca.
Dugo nakon što sam postala odrasla žena shvatila sam da je upravo ljubomora naposljetku natjerala moju baku da napusti svojeg muža. Nakon što je djedova nova žena rodila drugog sina, moja baka više nije mogla sakrivati svoju sramotu i zavist te je napustila svoj dom u pustinji, navodno kako bi se brinula za svoju odraslu djecu, uključujući i moju majku.
Majčina je priča bila slična. Iako je bila očeva druga žena, od dana kad je saznala da je otac uzeo treću ženu i da s njom ima dijete, Sahru, moja je majka postala hirovita, sklona povremenim napadima boli, tuge i bijesa. Imala je nesvjestice, kožne bolesti, simptome potisnute ljubomore. Snažna, sposobna žena pretvorila se u olupinu, a mi, njezina djeca, bili smo najveće žrtve njezinog jada.
Od šestero očeve djece koja su doživjela odraslu dob, troje su teški duševni bolesnici koji jedva funkcioniraju. Moja sestra Haweya umrla je nakon tri godine depresije i psihotičnih epizoda, moj brat Mahad boluje od manično-depresivnog poremećaja i ne može zadržati nijedan posao, jedna od naših polusestara ima psihotične epizode od svoje osamnaeste godine. Među tetkama, stričevima i ujacima s obje strane moje obitelji česti su slučajevi ivaallija odnosno generičkog »ludila«, kako na somalskom nazivaju sve duševne poremećaje.
Možda mnogoženstvo pogoduje ludilu, ili je pak riječ o sukobu
želja i stvarnosti. Svi moji rođaci očajnički su željeli biti moderni. Čeznuli su za slobodom, ali onog trenutka kad bi je stekli, ona bi ih izbezumila i slomila. Mentalna nestabilnost očigledno ima i biološke čimbenike, ali na nju imaju utjecaja i kultura u kojoj nas odgajaju, taktike i strategije preživljavanja koje primjenjujemo, odnosi koje gradimo s drugima i nepodnošljivi nesklad između svijeta koji nam je naređeno vidjeti i svijeta u kojem zapravo živimo.
U razgovoru s Magool nakon očeve smrti palo mi je na um da je poruka koju mi je abeh tako očajnički pokušavao prenijeti na samrti vjerojatno bila da se pobrinem za njegove žene: njegovu prvu ženu, koja također živi u Whitechapelu, njegovu drugu ženu, moju majku, koja živi u Somaliji, njegovu treću ženu, Sahrinu majku, te njegovu četvrtu ženu, s kojom se oženio u Somaliji nakon Sahrina rođenja i s kojom nije imao djece. Gotovo da sam smetnula s uma postojanje četvrte žene.
Kad sam o tome konačno bolje razmislila, što si nikad nisam dopustila dok je bio živ, shvatila sam da je moj otac povrijedio mnogo ljudi ženeći se ženama i praveći djecu a zatim ih napuštajući manje- više nezbrinute. Sudeći o ocu prema mojim usvojenim zapadnjačkim standardima, rekla bih da je podbacio u svojoj dužnosti i prema svojim ženama i prema svojoj djeci.
Nikad nisam osuđivala svojeg oca niti sam si dopuštala da osjetim pravi bijes prema njemu. Ali da sam se odvažila da razgovaram s njim iskreno prije nego što umre, vjerojatno bili bila prisiljena otvorili škrinju s osjećajima koju sam odavno zakucala čavlima. Sad kad je mrtav osjećala sam prezir prema samoj sebi i žaljenje zbog svega što smo i on i ja mogli učiniti drugačije.
S Magool sam se još više zbližila u tjednima nakon očeve smrti. Moja mlada sestrična izrasla je u pametnu djevojku neovisnog i slobodnog duha, čvrstu ali suosjećajnu, s odlučnim stavom prema životu. Sad je iznenada postala moja jedina i dragocjena spona s obitelji. Početkom 1990-ih Magool je preko šest mjeseci živjela sa mnom u Nizozemskoj. Suprotno od Sahre, prihvatila je zapadnjački pojam odgovornosti pojedinca u ljubavi, prema obitelji i životu uopće. Budući da su je svi u njezinu okruženju pokušavali vratiti u okrilje islama, znala je koliko to uporno insistiranje može biti iritantno i naporno i nikad me nije pokušavala vratiti vjeri. Magool je bila i moja jedina veza sa somalskom krvnom lozom kojoj sam, svidjelo se to meni ili ne, i dalje pripadala.
Jednog sam dana upitala Magool za vijesti o mojoj majci, a ona mi je ispričala nešto što me je ugodno iznenadilo.
Svih tih dugih godina nakon što je moj otac ostavio moju majku samu u Keniji s troje djece, mama nikad više nije progovorila s njime više od riječ ili dvije. Njezin nijemi, užasni bijes bio se ispriječio između njih i prije nego što nas je otac napustio. Njezina je šutnja ispunjavala našu kuću u Ulici Park u Nairobiju sve dok on to više nije mogao podnijeti. Kad se vratio u Keniju deset godina kasnije, okrenula je glavu od njegovih ispruženih ruku i prečula riječi nježnosti kojima joj se obratio, ne obazirući se na prisutnost obitelji i prijatelja.
Nakon što sam pobjegla od svoje obitelji i otac se preselio u London, Magool mi je rekla da je mama pozorno pratila sve vijesti o njemu. Saznavši da umire i pati, bila je uvjerena da je to zato što njegovoj duši nije dopušteno da ode tiho i spokojno. Bubrezi mojeg oca bi zakazali, a zatim bi iznova počeli raditi. Neko bi vrijeme samostalno disao, a zatim bi ga iznova priključili na ventilator. Mami to nisu bili učinci leukemije ili sepse koja je razdirala njegovo tijelo i ubijala njegove organe, već naznaka i nagovještaj muka koje ga čekaju na onom svijetu, a koje u islamskom učenju zauzimaju toliko važno mjesto.
U paklu koji Kuran opisuje plameni će jezičci oblizivati meso grešnika, pod nogama će im biti žeravica, a kožu lubanje zalijevat će im ključala voda dok im se mozak ne skuha. Tim mukama nema kraja, jer kad grešnicima koža izgori Alah će je nadomjestiti novom, koja će početi iznova gorjeti. Moja je majka čvrsto vjerovala da su očevim patnjama na samrti Alah i njegovi meleci* ocu dali da okusi djelić muka koje ga čekaju kao kazna za njegove prijestupe.
Pretpostavljala sam da je majka zaključila da se otac nije mogao ni o koga ogriješiti više nego što se ogriješio o nju. Koga je drugog napustio, varao, vukao po stranim zemljama osim nje? Tko je, osim nje, gladovao i gledao kako njezina siročad otpadaju od nje i izdaju je nakon njegova odlaska? Tko je mogao propatiti više od nje zbog grijeha Hirsi Magana Issea? Moja je majka osjećala da drži ključ očeve posljednje prilike za spas prije smrti i zato je odlučila djelovati.
Možda je pomislila da bi dobročinstvom i sama mogla dobiti oprost za vlastite grijehe. Ili ga je možda ipak iskreno voljela. (To je ono u što želim vjerovati.) Možda je kao kćer uglednog suca među



anđeli
nomadima, njezin osjećaj za moral i pravdu nikad nije ni bio napustio, ili je možda njezin čin bio obična demonstracija moći. Kakvi god bili njezini razlozi, moja je majka zaključila da joj je mjesto uz očevo samrtničko uzglavlje zajedno s ostalim očevim ženama. Njezina je prisutnost, međutim, bila drugačija od njihove. Nagovorila je Magool, kćer svoje mlade sestre, da ode u bolnicu i u njezino ime ocu preda poruku.
Nisam sigurna kako, ali Magool se sprijateljila s mojom polusestrom Sahrom. Od Sahre je saznala da se otac nalazi u Kraljevskoj londonskoj bolnici u Whitechapelu, kao i odjel na kojem leži te ga je otišla posjetiti noseći poruku moje majke. Za razliku od mene, Magool nije odmah progovorila, već se isprva motala po sobi nekoliko minuta, sve dok nije smogla hrabrosti prošaputati njegovo ime. Magool je rekla da je otvorio oči i podigao glavu kako bi vidio tko mu se obraća. Kad su im se pogledi sreli, po uputi moje majke prenijela mu je poruku ne izostavivši ni riječ:
Dragi ujače Hirsi, ovdje sam u ime Ashe Artan limar, moje tetke, majke tvoje djece. Njezina je želja da ti kažem da ti oprašta za svu zlu krv je među vama postojala. Od tebe traži oprost za sve zlo što ti ga je
nanijela i želi ti lak prijelaz na ahiret*. Moja se tetka predano moli za tvoju vječnu sreću i za milost Alaha od danas pa do dana kad ćeš Ga susresti.
Kad mi je Magool to ispričala, upitala sam je kako je abeh reagirao.
»Ne znam je li me čuo«, odgovorila je. »Nakratko je podigao gavu, a zatim je pao natrag na jastuke. Najprije je načas zatvorio oči a onda ih opet otvorio. Pretpostavljam da je čuo. Tako sam barem
rekla tvojoj mami.«
»Što si joj točno rekla?«
»Rekla sam joj da me je čuo, da sam vidjela da je razumio. Nisam sigurna je li tome stvarno tako, ali ona je stara i usamljena i činit će joj dobro da vjeruje kako je otac njezine djece primio njezinu poruku.«
Majku ne pamtim kao osobu sklonu opraštanju, ali znala sam koliko će joj to značiti, a i ja sam se osjećala bolje zbog toga. Bez obzira njezine razloge, majčina je poruka ocu bila velikodušna i prava i sigurno joj je donijela malo spokoja.



onaj svijet
Jednog poslijepodneva, manje od tjedan dana nakon što je otac preminuo, nazvala me je Magool.
»Ayaan, abaajo,« rekla je, upotrijebivši izraz koji se najbolje prevodi kao »draga sestro.«
»Da, abaajo, draga, što je?« Zar ima još loših vijesti? pitala sam se.
»Abaajo, Ayaan... «
»Reci, abaajo Magool.«
»Abaajo Ayaan.«
»Abbbaaajjo. Daaaa.« Pokušala sam sakriti svoju razdraženost, a nisam uspjela.
»Hoćeš li mi učiniti uslugu, abaajo, molim te, abaajo?«, upirata me je Magool. »Samo ovaj put?«
»Abaajo, o čemu je riječ?«
»Molim te, abaajo, najprije mi reci da hoćeš.«
Oklijevala sam. Nisam mogla ni zamisliti što bi Magool mogla zatražiti i nisam se željela obvezivati na nešto što ne mogu ispuniti. Iz ranijih sam iskustava znala da somalski rođaci mole, ili bolje reći zahtijevaju novac, papire za useljenje, krijumčarenje ljudi i dobara. Ili traže vaše dopuštenje da prespavaju tri noći u vašoj kući, a zatim se to protegne u vječnost. Svemu tome prethodi rijeka slatkih riječi poput
»draga sestro« i »draga rođakinjo« te svih onih posebnih somalskih riječi kojima se opisuju sve nijanse međusobnih odnosa povrh spomenuta dva.
»Ovisi, abaayo«, odgovorila sam. »Reći ću 'da' ako ono što me moliš neće ugroziti moju sigurnost, ako nije protuzakonito i ako si to mogu priuštiti.«
Magool se nasmijala.
»Nema problema, abaayo.«
Moja je znatiželja sada nadjačala moju razdraženost.
»Dakle?«
»Abaayo, nazovi svoju majku.«
Ostala sam nijema nekoliko sekundi, kupujući vrijeme dok ne nađem pravi odgovor, a kad sam sljedeći put progovorila moj je glas bio tako tih da me je zamolila da ponovim.
»Magool, ne znam želi li mama više razgovarati sa mnom.«
»Abaayo« suosjećanje u Magoolinu glasu sad je bilo kristalno jasno »dat ću ti njezin broj telefona. Da, ona želi razgovarati s tobom. Sad je potpuno sama. Moja je mama bila s njom do prije nekoliko mjeseci. Ali mama je otišla u Tanzaniju s mojim bratom. Tvoja je
majka sasvim sama i stalno pita za tebe. Molim te, nazovi je. Obećaj mi da ćeš je nazvati.«
Isprva sam osjetila provalu djetinjeg uzbuđenja. Zatim sam osjetila strah; bojala sam se konfrontacije koja je bila neizbježna čim razmijenim prve riječi s majkom. Ali te je osjećaje brzo potisnuo osjećaj dužnosti koji je usadila u mene, kao i grizodušja što sam je zanemarila. Moj je otac netom preminuo. Što ako se majka razboljela? Hoću li je ikad više vidjeti? Znala sam odgovor: moja je majka bila u Somaliji, u kojoj bi me ubili istog trenutka kad bih se ondje pojavila. Kad bude umirala, neće me biti uz njezino uzglavlje.
Ali razgovarati smo mogle. I tako sam pokušala nazvati broj koji mi je Magool dala. Dobila sam signal da je broj neispravan, da je linija zauzeta, automatsku sekretaricu s porukom na engleskom i španjolskom jeziku da su...»sve linije zauzete. Molimo pokušajte kasnije.« Magool me je upozorila da će biti teško dobiti vezu sa Somalijom, ohrabrujući me da ne odustanem. Zvala sam toliko često, kad god bih našla malo slobodnog vremena, da mi je to već postalo navikom. I baš kad sam počela vjerovati da me je Magool nagovorila na nemoguću misiju i da nikad neću uspostaviti vezu, napokon sam jednog poslijepodneva, sjedeći na prednjem sjedalu prijateljičina Land Rovera na putu u predgrađe da kupim namještaj za svoj novi stan, dobila vezu s majčinom kućicom u Las Anodu, mjestu između Somalilanda i Puntlanda, dvije autonomne regije koje su nekad bile dio Somalije.
»Halo«, rekao je tihi glas s druge strane. (Taj je pozdrav stigao u Somaliju kad su Britanci uveli telefon u našu zemlju. Otad se Somalci javljaju s halo kad odgovaraju na telefonski poziv.)
»Halo, hooyo, mama. Ja sam, Ayaan.« Zadržala sam dah, sigurna da će me početi proklinjati i spustiti mi slušalicu.
»Halo, jeste li rekli Ayaan?« Sad sam bila sigurna da je to moja majka. Nisam joj odmah prepoznala glas.
»Hooyo, majko, majko. Da, Ayaan je ovdje. Ja sam. Molim te, nemoj prekinuti.«
»Alah mi te je vratio. Neću prekinuti.«
»Majko, kako si? Znaš li da je otac nedavno preminuo?«
»Znam. Moraš znati, kćeri moja, da je smrt jedina izvjesna stvar. Svi ćemo umrijeti. Koja si dobra djela učinila da ti se upišu u zasluge na onom svijetu?«



Uzdahnula sam. Mama se nije promijenila. Kao da se pet godina šutnje nije ni dogodilo. Njezin je glas bio isti, s naglaskom njezina klana Dhulbahante, a isti su bili i stalno spominjanje smrti i ahireta, njezina očekivanja i zahtjevi, i njezina očigledna, jasna razočaranost mnome, njezinom najstarijom kćeri. Pokušala sam promijeniti temu:
»Mama, mislim da je bilo vrlo velikodušno od tebe što si poslala Magool ocu s porukom o oproštenju.«
»Je li predala moju poruku?« upitala je žustro. »Što je rekao?« Majka je očajnički željela znati kako je Magool obavila zadaću; jamačno je čula glasine o bezbožnim Magoolinim navikama, jer me odmah potom upitala je li njezina glasnica bila dolično odjevena prilikom posjeta bolnici.
»Mama«, odgovorila sam, »Magool je odgovorna i časna mlada žena. Sve je učinila upravo onako kako si tražila. Rekla mi je da je abeh reagirao, da ju je razumio, i sigurna sam da ti je utješno saznanje da je tvoja poruka stigla na vrijeme.«
»Ayaan, jesi li ga posjetila?«
»Da, mama, jesam. I drago mi je da jesam. No bilo je teško.«
Nastavile smo tako razgovarati, ukočene i napete gotovo kao dva neznanca, opterećene neizgovorenim riječima i strahovima. Mama mi je ispričala o bakinoj smrti 2006. godine, »otprilike u vrijeme kad je Saddam Hussein suđen i pogubljen«, kao što je rekla Magool. Baka je bila izgubila sluh, postajala sve manja i nepokretnija, sve dok jednog dana ta moćna, strašna starica željezne volje nije prestala disati.
Ispričala mi je o svojem životu otada. Živjela je sama u Soolu, u okrugu koji se nalazio na nekadašnjoj zemlji Dhulbahantea, njezinoga klana nomadskih uzgajivača deva. Zastala sam nakratko nad zamišljenom slikom: mali zaselak kuća od cementnih blokova, nepopločane ceste, drača i sveprisutna prašina. Zacijelo mora donositi drva kako bi napravila žeravicu za svoj mangal. Možda joj je utjeha što živi među narodom svojih predaka.
A onda je moja majka vratila razgovor na pitanje o tome što činim kako bih zaslužila raj.
»Moliš li i postiš, i učiš li Kuran, kćeri moja?«
Odgovor sam smišljala toliko dugo da je majka upitala jesam li još na vezi. Odlučila sam joj reći istinu.
»Mama, ne molim se niti postim, a Kuran učim samo povremeno.
Ne sviđa mi se ono što nalazim u njemu.«
Požalila sam čim sam izrekla te riječi. Majka je očekivano pobjesnila.
»Nevjernice!» povikala je. »Napustila si Boga i sve što je dobro, napustila si svoju majku! Izgubljena si!«
Zatim mi je spustila slušalicu.
Tresla sam se, pokušavajući zadržati suze. Mojoj prijateljici Lindi, koja je sjedila uza me na vozačkom sjedalu, cijeli je taj razgovor bio niz neobičnih emotivnih tonova s još čudnijim zvukovima somalskog jezika. Sad me je začuđeno gledala dok sam ja bjesnila, suzdržavajući se da ne zaplačem na prednjem sjedalu njezinog automobila.
»Moja majka nikad ne sluša i nikad me nije ni slušala«, provalilo je iz mene. »Zar bih joj trebala lagati? Zašto želi da je obmanjujem? Nije li to obično samozavaravanje? Kakve joj koristi od toga da joj kažem da molim i postim? Pokušava me zastrašiti tjerajući me da povjerujem u to da će jednog dana svi mrtvi odjednom tisi.iti i tiim.u.iiui i n.mknlo čekati izricanje presude na nekome golemom sudu, gdje n ili razdvajati na dobre i loše, to je jednostavno idiotarija!«. Nisam si mogla zaustaviti, najednom potpuno nalik svojoj majci u nesuvislosti svog monologa.
Držeći volan jednom rukom i smirujući me drugom, Linda me je molila da je poslušam.
»Ayaan, molim te, pokušaj suosjećati sa svojom majkom. Ona je sasvim sama...«
»Moja je majka uplašena. To je gore od samoće: ona je uplašena«, rekla sam. »Vjeruje u Boga zbog kojeg je paralizirana strahom. Zabrinuta je da će me na onom svijetu njezin Bog mučiti i pržiti. To za nju nisu bajke; njoj je to stvarno i istinito kao i semafor kojem se sada približavamo, i osim toga ništa joj drugo nije važno. Nikad neće odustati.«
Linda je usporila i zaustavila automobil sa strane, a zatim me pustila da to izbacim iz sebe. Rekla mi je da kao majka može osjetiti bol moje majke. Rekla mi je da bih je odmah trebala ponovno nazvati, iako je ona prekinula razgovor, a ne. ja.
Tako sam i učinila.
Bila sam gotovo sigurna da neću dobiti vezu, a ako je i dobijem da se mama neće javiti. Bila sam uvjerena da bjesni, da sažalijeva samu sebe i proklinje me. Ali ipak se javila, i prije nego što me je imala priliku pozvati na red povikala sam iz svega glasa, prestrašena da će me pokušati prekinuti ili spustiti slušalicu:
»Hooyo, žao mi je što sam te povrijedila! Oprosti mi što se ne molim i ne postim! Obećavam da ću se jako potruditi da mi to uđe u glavu, učit ću Kuran otvorenog uma! Molim te, oprosti mi...«
»Prestani laprdati i poslušaj!« ubacila se mama još glasnije. »Želim da me poslušaš.«
Zadržala sam dah i još jednom je zamolila da ne spusti slušalicu.
»Neću spustiti slušalicu«, rekla mi je. » Ti si ta koja se izgubila svih ovih godina, koja me je ostavila samu s tvojim jadnim bratom Mahadom, koji je, kao što znaš, bolestan. Tvoja je sestra umrla, tvoj me je otac napustio, a moja je majka preminula. Ti si sve što imam. Neću spustiti slušalicu.«
»Mama, stvarno mi je žao«, zamucala sam. »Želim ti pomoći. Imam nešto novca za tebe. Želim ti ga poslati. Kako da to učinim? Ovdje u Sjedinjenim Američkim Državama ne poznajem nijedno hawala* poduzeće koje bi moglo pouzdano prebaciti novce u Somaliju. Osim toga, mnoga od njih su pod istragom službenih američkih organa zbog pomaganja A1 Qaide...«
»Ne želim razgovarati o novcu«, rekla je moja majka. »Alah daje i uzima život i hranu. Želim razgovarati s tobom o Alahu. On me drži na životu; on me je držao na životu sve ove godine kad tebe nije bilo. Želim da me saslušaš, slušaš li me?«
Poslušno sam odgovorila da slušam, iako sam pritom prkosno stisnula usnice.
»Nezadovoljna sam što si odustala od vjere u Alaha. Sjećaš li se kad smo bili u Somaliji, dobila si groznicu, imala si malariju. Bila sam uvjerena da ću te izgubiti. Nekoliko mjeseci ranije bila sam izgubila Quman, tvoju najmlađu sestricu. Bila sam očajna, očajnički te željela zadržati, i molila sam Alaha i On ti je dao da poživiš.
Sjećaš li se kad smo bili u zračnoj luci u Džedi, kad se tvoj otac nije pojavio? Vi djeca bili ste previše mali da biste to razumjeli, ali



hawala (arap.) - podzemni bankarski sustav (arapski transfer). Nastao da bi zaštitio trgovce
od kriminalaca i lopova u Južnoj Aziji i Srednjem Istoku, taj sustav je, kao uspješan poslovni model, još i danas u primjeni, što zbog vjerskih, kulturoloških, socijalnih, političkih ili ekonomskih razloga... Sustav funkcionira tako da stranka hawaladaru u New Yorku preda novac i zahtijeva njegov prenos stranci u npr. Kandaharu. Hawaladar u Kandaharu, kojega pozove hawaladar iz New Yorka isplati traženi iznos stranci u Kandaharu. To je sustav bez banaka, bez zabilježnih financijskih transakcija i bez stvarnog prenosa novca preko granice - izvor: Prof, dr.sc. Saša Segvič, »Antiterorizam u kontekstu borbe protiv organiziranog kriminala», Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, God. 46 (2009.), Broj 4 (94)
Saudijci su nas umalo vratili prvim zrakoplovom natrag u Somaliju, gdje bi naš bijeg bio otkriven i gdje smo svi mogli završiti iza rešetaka. Molila sam se Alahu, molila se za Njegovu milost. Znala sam da me iskušava i nikad nisam izgubila vjeru u Njega.«
Željela sam joj reći da smo se iz Somalije izvukli zahvaljujući nedjelotovornosti zastrašujuće saudijske birokracije i čistoj sreći. Kombinacija svih tih svjetovnih čimbenika spasila nas je od uhićenja, a ne njezin jednostrani razgovor s Alahom. No samo sam napućila usnice i rekla:
»Hmmm, da, majko.«
»Sjećaš li se našeg života u Etiopiji? Ti i Mahad ste se jednog dana izgubili i svi su Somalci bili uvjereni da će vas Etiopljani vratiti sasječene u komadiće. Cijele sam se noći molila i drugo jutro su oboje doveli k meni žive i zdrave. Ni tih užasnih sati očaja nikad nisam izgubila vjeru u Njega.«
Vrlo sam se dobro sjećala maminih predrasuda protiv Etiopljana, kako nikad nije izgubila taj uskogrudni stav prema njima, čak ni kad su nas doveli natrag žive i zdrave. Daj prijeđi na stvar, pomislila sam.
»U Etiopiji sam rodila mrtvu bebu. Plakala sam i plakala i proživjela sve to a da ni u jednom trenutku nisam izgubila vjeru u Stvoritelja i Uzdržavatelja.«
»Hm.« To je zato što si borac, mama. Tvoja je vjera doprinijela tvojem preživljavanju, u to ne dvojim. Crpila si snagu iz svoje vjere u Alaha, ali ona te je istodobno učinila slijepom za prilike koje su ti se ukazale a koje nikad nisi iskoristila.
»Ostavio me je na cjedilu s vas troje u Keniji. Vaš me je otac napustio u stranoj zemlji ostavivši me bez ičega. Stoički sam podnosila sva poniženja kojima me je njegova odsutnost izložila. Gledala sam kako tvoj brat popušta u školi. Slušala sam vijesti od kuće i od rođaka u Somaliji koje je masakrirao Siad Barré. Razboljela sam se, preživjela gubitak doma, gledala svoju najmlađu kćer kako gubi razum i trpjela sramotu koju mi je nanijela. Trpjela sam tvoje udaljavanje i tišinu, a sada sjedim ovdje bez ičega. Moj jedini sin nije mi nikakav oslonac. Svi ste me napustili. Na nozi imam otvorene rane, iz njih curi tekućina koja nije ni krv niti voda. Svrbi me. Ne mogu spavati. Ali ni jednog trenutka nisam izgubila vjeru u Alaha.«
Željela sam joj reći: Mama, abeh je otišao jer vas dvoje niste bili jedno za drugo. Razmazila si Mahada pretvorivši ga u maminog sinčića bez kičme; odrastao je u strahu od abeha, a Haweyu si sustavno tukla i
proklinjala. Bila si dogmatična i zatvorenog uma. Donijela si odluke koje su učinile tvoj život jadnim, a zatim za to okrivljivala druge. Iznenadio me je vlastiti bijes, moje unutarnje svetogrđe. Ali naglas sam rekla samo:
»Da, majko.«
»Svi ćemo doći pred Stvoritelja«, rekla mi je majka. »I ti ćeš umrijeti.«
»Da, majko«, rekla sam, sjetivši se riječi britanskog filozofa Bertranda Russella: »Kad umrem, istrunut ću.«
»Reci mi molim te...«, kazala je, i znala sam da se bori sa suzama, odrasla sam uz njezin vječni osjećaj napuštenosti i samosažaljenja,
»...što je to što te tjera da propituješ Svemogućeg? Zašto je tvoja vjera tako slaba? Čemu si onda predana? Što ti se dogodilo? Jesi li začarana? Kako možeš sumnjati u Njega? Sve mogu podnijeti, samo ne mogu podnijeti pomisao da odbacuješ Alaha i prizivaš Njegov gnjev. Ti si moje dijete i ne mogu podnijeti pomisao na tebe u paklu.«
Pomislila sam: Moja je vjera slaba jer je Alah ženomrzac. Nelogičan je i nesuvisao. Vjera u njega traži da odustanem od svoje odgovornosti, da postanem dio stada. On mi uskraćuje zadovoljstvo, pustolovinu učenja, prijateljstva. Moja je vjera slaba, majko, jer je tebe tvoja vjera u Alaha svela na prestrašenu staricu, jer ne želim biti poput tebe. Ali rekla sam samo:
»Kad umrem, istrunut ću.«
Odmah sam zažalila. Reći joj takve stvari bilo je isto kao i mučiti je, čak i ako vjerujem da je to istina. Mamu nisu zanimale moje misli ili moji odgovori. Njezina pitanja nisu tražila potvrdu, samo poslušnost. Željela je da joj lažem.
Ponovila sam da mi je žao.
»Majko, pokušat ću, obećavam ti da ću iskreno pokušati«, promrmljala sam. Bilo je to licemjerno i bila sam toga svjesna.
Isprva sam zvala majku svakog dana, zatim svaki drugi dan pa svakog vikenda. Naši su razgovori postali nepodnošljivo obeshrabrujući. S vremenom sam se naviknula da ju zovem otprilike jednom mjesečno.
Naši su razgovori uvijek bili nategnuti. Mama je željela oprost od Boga. Ja sam željela njezin oprost. Ona je željela oprost za sebe jer, budući da sam skrenula s puta, Bog bi je mogao kazniti što je podbacila učeći me da slijedim njegove zapovijedi. Tako dugo dok smo razgovarale bile smo korisne jedna drugoj, ublažavajući vlastite
predodžbe o sebi, čuvajući jedna drugoj ponos. Nisam joj htjela ispričati nikakve pojedinosti o svojem životu; sve što bih joj rekla ona bi protumačila kao nevjerničko, svetogrdno ili nemoralno. Pokušavala sam izbjeći temu vjere, ali to nije lako u somalskom jeziku, gdje svi pozdravi u dolasku i odlasku završavaju s Alahovom voljom, milosrđem i blagoslovima. U svakom našem razgovoru majka bi pribjegavala svim mogućim taktikama ne bi li me uvjerila da se vratim njezinoj strategiji preživljavanja vjeri u islam iako islam za mene predstavlja izvor svih jada n njezinu životu.
S vremenom sam se vratila staroj navici: nakon svake njezine rečenice izgovorila bih primjereni odziv kao potvrdu da je slušam, iako sam u mislima bila miljama daleko, i tako sve do trenutka dok je ne bih uspjela prekinuti nekim pitanjem. Nakon nekog vremena naš tipični razgovor počeo je slijediti sljedeći obrazac:
»Halo, mama. Ayaan ovdje.«
»Selam alejkum.« (Neka je Alahov mir i blagoslov na tebe.)
»Kako si, majko? Jesi li dobro spavala?«
»Alah je milostiv. On se brine za mene. Dobro spavam i dobro jedem jer Svemogući tako želi. A ti, Ayaan, moliš li se?«
»Ne još, majko.«
»Napustila si svoju majku i napustila si Boga. Zar ti to uopće nije važno? Molim te, samo se operi, stani na prostirku i pogni glavu... Tko zna na što će te Alah nadahnuti.«
Osjećala sam sram i krivnju, i ljutnju zbog toga što se sramim i gri- zem. Kako li je lako bilo vratiti se staroj navici popuštanja majčinu bijesu. Zato bih pokušala skrenuti razgovor u neke druge vode: Je li primila moju posljednju bankovnu doznaku da plati lijekove i hranu? Zatim bih se pokušala nabrzinu oprostiti od nje.
»Majko, nazvala sam samo da te pozdravim, moram se požuriti, nazvat ću te kad budem imala više vremena.«
»Za čime trčiš? Sto te to proganja? Ne zaboravi se moliti i zahvaliti Alahu...«
»Mama, moram ići.« Razgovarajući s njom uvijek se uhvatim kako nesvjesno poštujem somalski bonton prema kojem dijete ne smije prekinuti razgovor. Ne mogu samo spustiti slušalicu. Moram pričekati njezin znak otpusta.
»Nije dobro žuriti se. Zašto si me nazvala ako nemaš vremena? Udaljila si se od Alaha i od nas, na rubu si, moraš se vratiti, moraš se moliti...«
»Mama, moram ići na posao, molim te, pusti me.«
»Idi onda, dijete moje, neka te Alah blagoslovi i zaštiti od džina* i od Sotone.«
»Amin, amin, amin, i tebe. Zbogom.« Spustila bih slušalicu osjećajući se nedoraslom, izgubljenim slučajem.
Osjećala sam se kao izgubljeni slučaj jer bi razgovor s njom pobudio u meni uspavane osjećaje grižnje savjesti i dužnosti da služim svojim roditeljima i budem im poslušna. Tako dugo dok nisam bila u izravnoj vezi s mamom ili drugom rodbinom, ili ljudima iz naše kulture, mogla sam ih držati potisnutima. Ali čim sam čula njezin glas i saznala o uvjetima u kojima živi u zabačenom selu u Somaliji, osjetila sam kako valovi grizodušja razdiru moju dušu. Osim toga, još od mojih malih nogu mama je uvijek znala vješto manipulirati mojim osjećajima. Dok je tako jadikovala nad sobom jer su je napustili i zanemarili moj otac, Mahad i Haweya, nad građanskim ratom, svojim problemima s kožom, svojim godinama i zdravljem uopće, ja sam se mučila s pitanjima »Što bi bilo da sam....?« Što bi bilo da sam bila dovoljno snalažljiva da joj pošaljem novac, da je nazovem, da joj pošaljem slike, da sam joj jednostavno dala do znanja da mi je stalo, da sam njezina kći?
Pitala sam se jesam li bila »dobra.« Dužnost je bila temeljna vrlina kojom su me zadojili još kao dijete. Ali znala sam odgovor na to pitanje. Iz perspektive mojeg odgoja, sudeći prema standardima moje majke, bilo mi je jasno da sam je iznevjerila.
Bilo je teško zaustaviti bujicu nostalgije koja me je preplavila nakon očeve smrti. Moje pamćenje najjasnije bilježi boje mjesta, tako da mi čak i sjećanje na neke boje može donijeti mir. Moj se um i dalje vraća bojama, još dugo nako što zaboravim sve priče i ulice, pa čak i ljude.
Sjećam se prljavobijelog pijeska ispred naše kuće u Mogadišu i plavetnila savršeno vedrog neba, obijeljenih kuća s griljama koje su bile ponekad plave, ali najčešće zelene boje, i to cijelog spektra zelenih boja izblijedjelih pod udarima vjetra i sunca. Bugenvilije su bile eksplozija grimizne, ružičaste i lila boje, kao i svih mogućih njihovih nijansi, pod jarkim, vrelim, neumoljivim suncem. Sjećam seboje stabla papaje i smeđih mrlja na bokovima bijelih koza, i kako ih se čak i s velike udaljenosti moglo razlikovati od ovaca jer su glave ovaca bile

zli duhovi
crne, a njihova tijela bijela. Sjećam se kobaltnoplave boje moje prve školske odore i žutih košulja dječaka kojih sam se užasavala. Jarke boje marama i različitih haljina u koje su se omatale žene te tamnije nijanse sive i zelene muških saronga podjednako su svježe u mojem pamćenju, kao da sam ih vidjela tek jučer. Sjećam se stroge palete sivih, bijelih i crnih boja u Saudijskoj Arabiji, a zatim iznenadne raskoši i sudaranja živih boja kad smo se preselili u Keniju. Moje uspomene iz Nizozemske sastoje se od niza blijedih ali prekrasnih harmonija, kamena boje prigušene slonovače i blagog zelenila polja i sivila neba.
Dva mjeseca nakon očeve smrti kroz prozor svoje sobe u kući mojih poznanika na sjeveru države New York promatrala sam jesenski krajobraz ispunjen visokim drvećem, za koje su mi rekli da su hrast i javor. Njihovo je krupno lišće mijenjalo boju praktički pred mojim očima, od crvenosmede do žute i crvene. Lišće bi zatim padalo na tlo stvarajući beskrajan, prekrasan tepih izvezen zlatnim, smeđim i krvavocrvenim šarama.
Nijansa nebeskog plavetnila u Americi nije onako jarka i kristalno čista kao nad Mogadišom, niti je prigušeno i sivo kao nad Leidenom. Čeznula sam za toplinom kamina u čiju bih se vatru zagledala, na čijoj bih vatri grijala svoje nožne prste zamišljajući kako bi to bilo da sam još uvijek okružena svojom obitelji.
Kad je 1998. godine umrla moja sestra Haweya, i ja sam htjela umrijeti. Osjećala sam da su me sva ona kompromisna rješenja koja sam skrpala da bih sačuvala tradicionalne vrijednosti kojima su nas poučili i pritom uspjela izgraditi uspješan život u modernoj državi učinila bezvrijednim beskičmenjakom. Smatrala sam da su najbolji među nama otišli i da ne zaslužujem život kad ga već ona nije mogla imati.
Kad je umro otac, nije mi toliko nedostajao on sam koliko iluzija sigurnosti, djetinjasti osjećaj voljenosti. Čeznula sam za uređenim, stabilnim životom u kojem moje ambicije i ponašanje koje se od mene očekuje ne bi bili međusobno suprotstavljeni. Na neki sam način potpuno razumjela što Sahra i ostali vide u religiji: priliku da iznova budu poput djece, da ih netko vodi, uzme ih za ruku i kaže im što je dobro a što loše, što da čine i što da ne čine, da se odmore od razmišljanja.
Osjećala sam grižnju savjesti zbog toga što sam se svjesno otuđila od Sahre i ostatka moje obitelji. Sagledavajući stvari iz nepristranog
kuta (ili barem mojeg), Sahra je možda doista potlačena, ali ona se tako ne osjeća. Ima kćer i supruga; zaštićena je od samoće. Ona pripada. Ima sigurnost, snagu, jasne ciljeve koji proizlaze iz vjerovanja. Ona je s mojim ocem proživjela njegovu starost i umiranje. Ja nisam.
Imala sam trideset i osam godina i tek mi je sad postalo jasno zašto ljudi žele pripadati i koliko je teško raskinuti sve veze s kulturom i vjerom u kojima ste rođeni. Izvana sam bila uspješna osoba. Ljudi su o meni pisali članke, pitali me koje knjige čitam i što mislim o Baracku Obami. Publika je moje govore nagrađivala pljeskom. Ali moj je privatni život bio u rasulu. Pobjegavši od obitelji, došla sam u Europu jer nisam željela biti uhvaćena u zamku braka s antipatičnim muškarcem kojeg sam jedva poznavala. Sada, u Americi, osjećala sam se kao repa bez korijena, izgubljena. Život nomada, uvijek u pokretu, oduvijek se činio romantičnim. Stvarnost je ipak drugačija: biti beskućnik i živjeti s kovčegom u ruci više je nalik nagovještaju onoga što nas čeka u paklu.
Zagledala sam se u bakinu crno-bijelu fotografiju koja visi na zidu mojega dnevnog boravka. Osjetila sam probadajuću bol i pokušala izbjeći njezin prodorni pogled, ali njezine su se riječi usjekle u moje pamćenje: Svijet izvan klana je okrutan, a ti si u njemu sama.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayaan Hirsi Ali - Nomatkinja

Počalji od Mustra taj Uto Jun 12, 2018 11:40 am




4. Poglavlje - Priča o mojem bratu
Mama mi je rekla da je moj brat Mahad, koji živi u Nairobiju, neprestano salijeće tražeći moj broj telefona. Nije mu ga dala. Upozorila me je da će Mahad tražiti moju pomoć kako bi se dokopao vize za Europu ili Ameriku i preklinjala me da mu ne pomažem. Užasno se bojala da će joj ga preoteti neka nevjernička zemlja, kao što je po njezinu sudu otela Haweyu, otjeravši je u ludilo i smrt, a mene u još goru sudbinu: u otpadništvo, nemoral i vječno prokletstvo. Zapad joj je oteo kćeri i Mahad je sada bio sve što joj je ostalo. Zamolila me je da mu pošaljem novaca kako bi mogao doći živjeti s njom u sjevernu Somaliju.
Razmišljala sam o kompliciranim i proturječnim osjećajima koji su Mahada zacijelo obuzeli na vijest o očevoj smrti. Kad smo moja mlada sestra Haweya i ja bile male, činilo nam se da naš brat drži ključeve povlaštenog odnosa s našim ocem. Dok je otac čamio u zatvoru u Mogadišu, Mahad ga je redovito posjećivao. Mama je svojeg prvorodenca uvijek vodila sa sobom na mjesta na koja kćeri ne bi pustila ni mrtva.
A onda je abeh pobjegao i napokon je i nama djevojčicama bilo dopušteno da se uključimo u pustolovinu. Kad smo pobjegli iz Somalije i preselili se u Saudijsku Arabiju, Mahad je imao deset godina, ja osam, a Haweya šest i pol. Mama nam je govorila da ćemo u Saudijskoj Arabiji napokon upoznati oca. Ali kad bismo molile Mahada da nam kaže nešto više o abehu, on bi zauzeo pompozni profesorski stav opisujući nam lik mitskih razmjera: strašno visok, beskrajno snažan, nezamislivo blag i dobar.
Naglas sam se upitala hoda li abeh uopće po zemlji ili pak lebdi zrakom. Mahad je rekao da sam glupa. Mahad mi je uvijek govorio da sam glupa. Upotrijebio bi riječ doqon, »naivna, budala«, i to bi me uvijek povrijedilo. Ali bila sam previše uzbuđena mišlju na susret s abebom da bih se predugo zadržavala na negativnim osjećajima.
»O, Mahade«, prekidala bi ga mala Haweya, »hoće li me podići na ramena, kao naš ujak?«
»Mogao bi«, Mahad je odgovorio. »Dođi, malena, daj da te ja posjednem na ramena.« Sagnuo se, a nespretna se Haweya uzverala na njegova leđa vukući ga za kosu tako da je zavrištao.
Ušla je mama; opet smo previše galamili. U našemu dvosobnom stanu u Mecci bilo je vruće, prevruće, i previše tijesno za sve nas. Bili smo navikli na kuću u Mogadišu, na vrt po kojem smo mogli trčati i stablo talala po kojem smo se mogli verati. Mama je strahovala da ćemo uznemiriti susjede pa će nas izbaciti iz stana. Zato bi zapovjedila Mahadu da preuzme odgovornost za svoje mlađe sestre i natjera nas na tišinu. Ovaj ga je put Haweya malo prejako povukla za kosu pa je on bio taj koji je zagalamio. Očitala mu je bukvicu.
»Opet si me iznevjerio!« povikala je. »Prepuštena sam samoj sebi! Hoću li poći nabaviti hranu da noću ne zavijate poput gladnih vukova ili da sjedim uz vas i pazim da se ne ponašate kao životinje? Reci mi!« Mahad se pravdao molećivim glasom:
»Ali povukla me je za kosu.«
»Kako je dosegnula tvoju glavu?« obrecnula se mama.
»Željela je znati hoće li je abeh posjesti na ramena.« Mama je zaurlala kao da zgrada gori.
»Ti uia'al, kopile! Sve troje ste prokleti, čudovišta, prokletnici! Daboga dočekali smrt kao usirci! Dabogda vas preci sasjekli u komadiće!« Mahad ju je uvjeravao plačnim i očajnim glasom:
»Ali, mama, jedna je htjela znati hoda li abeh po zraku, a druga mi se željela uzverati na vrat. Što sam trebao učiniti?«
Izuvši s noge cipelu, mama ju je bacila u smjeru Mahadove glave i prijeteći se stuštila prema njemu.
»Želim da budeš muškarac, ti izdajniče! Želim da budeš muškarac! Kakav si ti to slabić da se ne možeš oduprijeti dvjema djevojčicama? Kako ćeš se ikad suprotstaviti muškarcima? Kako ćeš se hrvati? Kako ćeš odati počast svojim precima, boriti se s lavom, zaraditi svoj dio devinih ženki? Moja je nesreća, moja je tragična sudbina da imam samo jednog sina a taj je nesposoban obuzdati čak i vlastite sestre. Kako ćeš ikada zapovijedati vojskom? Nametnuti stegu vojnicima? Vladati narodom? Ne možeš vladati ni dvjema djevojčicama, ima li išta za što si dobar?«
Susprežući suze, Mahad je pobjegao u kupaonicu.
Nijedno od nas troje djece nikad nije vidjelo lava. Vidjela sam deve, krave, koze, ovce, guštere i gmaza kojeg zovu abbeso, koji je u meni izazvao takav strah da me i sama pomisao na njega do dana današnjeg sprečava da provjerim njegov engleski naziv. Kako bilo, nisam razlikovala mužjaka deve od ženke. Mahad je možda bio neznatno bolje upućen, ali sumnjam da je ijednoj devi prišao dovoljno blizu da joj utvrdi spol.
Bio je to rijedak trenutak u kojem sam bila zahvalna što sam žensko. Nikad se neću morati hrvati s lavovima, ni stvarnima niti izmišljenima.
Budući da je uživao više slobode od svojih sestara, Mahad bi često sudjelovao u pustolovinama, ali i prolazio mnogo teža iskušenja od nas. Prema saudijskim zakonima žene moraju biti pokrivene i ne smiju izlaziti iz kuće bez pratnje muškog skrbnika. Naša se majka oslonila na Mahada, svojega desetogodišnjeg sina, da nastupi kao taj zakoniti muški skrbnik kad god bi naš otac bio odsutan, što je u konačnici bilo praktički stalno. Zasipala ga je darovima koje nikad ne bi rasipala na djevojčice, ali ga je isto tako tjerala da preuzme odgovornost, ne samo za svoje ponašanje, već i za Haweyino i moje. Bio je mamin prevoditelj s arapskog, koji smo naučili u školi. Iako mu je bilo samo deset godina, od njega se očekivalo da joj odgonetava svijet, i da bude njezin i naš zaštitnik. Ponekad bi čuo Saudijce da mami dobacuju prostačke i ružne riječi. Ponekad bi joj govorili da je abda (ropkinja) ili aswad (crnkinja). Mahad bi glumio da ih nije čuo; te riječi nikad ne bi prevodio.
Nazvati Mahadov odnos s abehom problematičnim bilo bi preblago. Od onog trenutka kad je napokon stigao u Saudijsku Arabiju,
abeh me je obožavao: ispunjavao mi je želje, opraštao mi moje pogreške, mazio me i gladio mi kosu. Haweyi je dopuštao da mu se uzvere na vrat, da ga vuče za kosu, a zatim bi sprintao gore-dolje po našemu malenom stanu izvikujući drevne ratničke poklike kojima nas je naučila baka. Abehov stav prema Mahadu bio je upravo suprotan od opisane nježnosti prema nama djevojčicama. Nije mu iskazivao gotovo nikakvu nježnost ni privrženost. Naređivao bi mu da ustane i podigne bradu te da ga pogleda u oči. Očekivao je od njega da bude besprijekoran u ponašanju, odijevanju, molitvi, u obavljanju zadataka za mamu.
Mahad nikad nije bio dorastao očevim očekivanjima. Kad ne bi uspio ispuniti očeve uzvišene i često dvosmislene zahtjeve, abeh bi ga gnjevno probadao pogledom. Ponižavao ga je i često ga šamarao.
Nakon naše selidbe u saudijsku prijestolnicu Rijad, došao nam je u posjet jedan očev rođak. Vozio je bijeli kamionet marke Toyota. Prije nego što je parkirao automobil, izišao je pozdraviti moje roditelje, ostavivši ključ u kontakt-bravi. Dok smo ga mi gledali kako ulazi u kuću raširenih ruku, Mahad je šmugnuo kraj njega i potrčao prema kamionetu. Pokrenuo je motor i stisnuo najprije papučicu gasa a zatim kočnicu, udarivši glavom o upravljač. Automobil je na Mahadovo rukovanje odgovorio bučnim škripanjem, privukavši pozornost odraslih koji su bili usred složene razmjene pozdrava. Vrisnuvši od šoka, mama je izletjela iz kuće bez svojega crnog hidžaba. Vikala je da je Mahad ozlijedio glavu. Moj je otac izišao iz kuće, otvorio vrata kamioneta, izvukao Mahada van, podigao ga uvis objema rukama, a zatim ga bacio na tlo. Udario ga je nogom. Zatim je jednim neprekinutim zamahom izvukao remen iz svojih hlača i počeo njime tući mojeg brata, koji je bespomoćno ležao na tlu.
Kao i uvijek kad bi abeh tukao Mahada, mama se bacila na oca izvikujući kletve, preklinjući Alaha da ga učini jalovim i zazivajući naše pretke da ga zaustave. Počela je tući mojeg oca po leđima i ramenima, isprva se služeći golim rukama, poslije bacajući na njega svoje cipele. Otac je ispljunuo na Mahada još nekoliko prezirnih riječi, nešto o časti, a zatim se vratio u kuću kako bi se pobrinuo za svojeg rođaka.
Mahad se previjao od bolova dvostruko ponižen, jer nismo samo mi djevojčice svjedočile cijelom prizoru, već i dječaci iz susjednih kuća. Nastojao je svim silama zadržati suze, a zatim odustao i počeo zavijati kao vuk.
Svake večeri abeh bi nam naredio da se prije nego što odemo na spavanje umijemo i operemo zube. Haweya i ja bismo ga obično poslušale, ali Mahad bi iskoristio tu rutinu da tihom pobunom iskuša abehovo strpljenje. Ušao bi u kupaonicu, zaključao vrata i ostao ondje satima. Majka bi osluškivala čuje li se zvuk tekuće vode, ali nikad ne bi čula ništa. Niko nije znao što je Mahad ondje radio, ali tuš nikad nije uključivao. U međuvremenu naš bi odlazak u postelju bio odgođen. Mama bi sprečavala oca da ne provali vrata. Nakon, činilo se, sati i sati Mahad bi izišao suh kao i prije, odjeven kao i prije. Moji bi se otac i majka glasno svađali; mama bi nazivala oca pogrdnim imenima, a abeh bi uzvraćao nazivajući Mahada pogrdnim imenima. Bila su to sramotna imena: uspoređivao bi ga s djevojčicama, nazivao ga kukavicom, prijetio da će ga izbičevati remenom, govorio kako on nije njegov sin.
Ako je abeh bio kod kuće, u trenucima prije molitve ponekad bi prezirno upitao Mahada:
»Ti, prljavi dječače, ili bih te možda trebao nazvati djevojčicom, jesi li uzeo abdest*?«
Mahad bi spustio pogled i protisnuo kroza zube
»Da, oče.« Abeh bi povikao:
»Gledaj u mene, gledaj me u oči!«
Mahad bio podigao bradu i pronašavši neku točku na očevu čelu usredotočio se na nju.
»Jesi li uzeo abdest?« otac bi zarežao. Mama bi se postavila između svojeg sina i svojeg muža.
»Da, oče«, Mahad bi rekao drhtavim glasom.
»Ali suh si. Gdje je mokrina?«
»Brzo se sušim«, promucao bi Mahad.
Abeh bi podigao glas:
»Lažljivče! Lažljivče! Prljavi mali lažljivče, nikad nećeš biti muško! Nisi tome dorastao! Makni se od mene! Sakrij se iza majčinih skuta, ondje ti je mjesto!«
Iz Mahadovih očiju i niz obraze kliznule bi suze. Stajao bi i gledao oca kako se okreće od njega i napušta sobu. Sljedećeg jutra abeh bi prodrmao Mahada da ga probudi, a zatim bi ga odvukao do umivaonika u kupaonici, gdje bi stajao nad njim dok je Mahad obavljao obredno pranje. Ili bi abeh demonstrirao kako se to može brzo obaviti.



*uzeti abdest = obaviti propisano obredno pranje prije molitve - nap. prev.
Operete ruke, isperete usta grgljajući tri puta, a zatim nos. Abeh bi skupio dlan svoje ruke, napunio ga vodom, a zatim ga brzo prinio nosnicama i naposljetku duboko udahnuo, čin koji je, kad bi Mahad to pokušao ponoviti, završavao Mahadovim grcanjem, kašljanjem i kihanjem kao da je janje koje se utapa.
Nakon niza prijekora i uvreda otac bi odveo Mahada do molitvene prostirke, gdje bismo Haweya i ja već čekale. Poslije bismo svi šmugnuli natrag u postelju; molitva je bila u 5 sati ujutro, a u školu nismo morali poći prije 7. Zato bi otac morao opet drmati Mahada da ga probudi, odvući ga da opere zube, umije lice, odjene školsku odoru i spremi se, potičući ga da se pri tome požuri. Mahad nikad ne bi poslušao. Baš kad bismo se spremali krenuti u školu, očev bi pogled pao na Mahada na drvenoj stoličici, napola odjevenog, kako rukama stišće obje čarape i drijema, usana malo razdvojenih, zatvorenih očiju, glave nagnute na stranu kao da će svakog trenutka spasti s njegova vrata. Abeh bi se prišuljao, prinio lice u istu ravan s Mahadovim, odvalio mu pljusku i zaurlao:
»Probudi se, ženo!« Onjušio bi Mahadov dah i viknuo: »Smrdi ti iz usta, nisi oprao zube! Ti nisi moj sin, ti si stvarno iva'al, kopile!«
Dok bi abeh vukao Mahada sa stoličice, umiješala bi se mama. Nekako bi se ugurala između njih dvojice i kad bi abeh na koncu odustao pomogla bi Mahadu navući čarape.
Kad bi abeh izbivao tjednima, ja bih čeznula za njegovim povratkom, Haweya bi ga naglas dozivala, dok bi mama vikala kako ju je muž napustio i ostavio samu na svijetu. Mahad nikad nije pitao za oca. Klatario se naokolo s dječacima iz susjedstva. Kad god bi mama objavila da je abeh na putu kući, ja bih skakala od sreće. Mahadovo bi se lice objesilo u turobnu i mrgodnu masku koja bi ostala na njegovu licu sve do očeva odlaska.
Haweya i ja praktički nismo izlazile iz kuće, osim odlaska u školu, vjersku školu i rijetkih posjeta rođacima. Nama nije bilo dopušteno odjenuti se i izići van. Bile smo prisiljene ostati među četiri zida, dosađujući se do besvijesti u malom, vrućem stanu u Mecci, a kasnije u mnogo prostranijoj kući u Rijadu. Ali Mahad bi se odjenuo i odlazio s ocem na »muška« mjesta, kao što su džamija ili suk*, ili na neki službeni somalski ručak ili večeru.



gradska tržnica
Molitva petkom bila je još jedan izvor suparništva među nama djecom. Svakog četvrtka uvečer onih tjedana koje bi naš otac proveo s nama, mama bi glačala očev i Maliulov tube, dugačku bijelu halju kakvu trađicionaluo odijevaju saudijski muškarci. Pripremila bi im gutru, pokrivalo za glavu, te crni igat* koji se nosi povrh gutre, a abeh bi tijekom večere poučavao Mahada kako se treba ponašati i koga treba pozdraviti. Mama bi nazvala Mahada svojim princom i rekla mu da će njegovo ponašanje biti odraz abehova ugleda i ugleda naše obitelji.
Haweya i ja bismo molile da nas puste poći s abehom u prekrasnu džamiju, da promatramo kako se muškarci vani okupljaju kako bi razgovarali o politici i plemenskim problemima i kako se složno naginju perući se na javnim česmama. Zaklinjale bismo se da ćemo se besprijekorno ponašati i da nećemo nanijeti sramotu obitelji. Odgovor je bio uvijek isti: djevojačka se čast najbolje čuva kod kuće.
Svakog petka ujutro gledale smo Mahada i oca kako izlaze iz kuće, osjećajući se prikraćenima za svijet s druge strane vrata koja su se svakog dana zatvarala nama pred nosom. Vanjski je svijet bio za muškarce. Mi smo se rodile kao djevojčice. Alah o tome odlučuje. Naša uloga petkom, odnosno moja, budući da je Haweya bila previše mala, bila je pomoći pripremiti bogati ručak. Poslužile bismo ga nakon što bi muškarci napustili džamiju i otpješačili do Trga pravde, popularno nazvanog Sjeckalište**. Ondje bi muškarci i dječaci zauzeli svoja mjesta i gledali kažnjavanje grešnika kamenovanjem, bičevanjem ili odsijecanjem udova ili glave. Abeh se ondje rijetko zadržavao, ali bi Mahad onako u prolazu vidio dovoljno.
Mahad petkom nikad nije bio gladan. Nije bio veseo ili uzbuđen kad bi se vratio iz tjednog posjeta džamiji i Sjeckalištu. Postajao bi još tiši i povukao bi se u sebe. Njegovo se ponašanje prema abehu stalno pogoršavalo. Činilo se kao da svjesno sabotira svaku očevu uputu. Također, sve češće je bio nasilan prema meni, pa čak i prema Haweyi prema kojoj se uvijek postavljao blago i zaštitnički. Tukao nas je.





izvorno pletenica od devine dlake koja je sastavni dio muškoga tradicionalnog pokrivala za
glavu što ga nose Arapi i Sjevernoafrikanci, osobito Saudijci, Palestinci i Jordanci. Pletenica (iqat) se stavlja na glavu pokrivenu maramom (imamah ili gutra) složenom u trokut, a sve zajedno zove se kufija (khufiya). — nap. prev. (izvor: Male Headwear, www.raqs.co.nz)
** Chop Chop Square (chop engl. = rezati, sjeckati) — trg u Rijadu na kojem se izvršavaju kazne odsijecanja glave, ruku, nogu, kamenovanja i ostale kazne izrečene prema šerijatskom pravu — nap. prev.
Često smo se tukli dok smo bili mali, ali njegovi su udarci nogama i rukama sada postali mnogo okrutniji, a počeo nas je i gađati svime što bi mu došlo pod ruku. Činilo se da je izgubio svaki osjećaj samokontrole.
Drugi dječaci koje smo upoznale u djetinjstvu bojali su se svojih očeva jednako kao Mahad svojega. Sinovi somalskih rođaka koji bi nam došli u posjet i oni koje smo sami posjećivali bili su puni strahopoštovanja prema svojim očevima i uopće starijim ljudima. Isti je slučaj bio i s našim saudijskim i palestinskim susjedima u Rijadu i Džedi. Dječaci bi izlazili u čoporima i igrali se na ulici sve dok se ne bi pojavio nečiji otac. Tad bi se svi na mjestu zaledili, a onda pokunjenih glava brzo šmugnuli kućama. Očinski autoritet uspostavljao se fizičkim nasiljem i oštrim prijekorima zbog svake pogreške koju bi sin počinio. Ostalo vrijeme dječak bi bio obasut pohvalama, uglavnom majčinim, no ponekad i očevim, na način koji bi se čak i nama činio nerazumnim i pretjeranim.
Na primjer, abeh bi rekao Mahadu:
»Vladat ćeš narodom. Somalski ćeš narod osloboditi njegova jarma. Bit ćeš pravedan vladar.« Mama bi ga nazivala svojim princom i govorila o njemu kao o Izabranom. Govorila bi mu da je njezin otac bio sudac i da je njegov djed pokoravao zemlje i narode, tako da je Mahadu bilo suđeno da postane veliki voda.
Mahad bi reagirao s oduševljenim uzbuđenjem. Mogao je sebe lako zamisliti kao princa. I Mahadovim su vršnjacima s kojima se najčešće igrao, palestinskim dječacima od deset i jedanaest godina koji su završili u izbjeglištvu nakon palestinsko-izraelskog sukoba, također govorili da će postati junaci koji će manje-više vlastitim rukama istjerati zle Židove iz njihove zemlje. Kad bi dječaci izišli van igrali bi se ratnih igara, istjerujući zle Židove sve dok ih majke ne bi pozvale na ručak ili molitvu ili im naredile da ne stvaraju toliku buku.
U školi Mahadove su ocjene bile izvrsne, ali njegovi su saudijski učitelji govorili da se svjesno izdvaja od drugih i da ne želi sudjelovati u skupnim aktivnostima. Isprva je Mahad znao tražiti od nas sestara da objasnimo majci da ga u školi zovu abid, »crni rob.« Abehov je odgovor bio:
»Dječaku koji te nazvao abidom moraš dati dobar razlog da to više nikad ne ponovi.« Rekao bi Mahadu da je on, abeh, osobno porazio velik broj protivnika u borbi te da će naučiti Mahada da se i sam bori.
Udario bi Mahada glavom, a Mahad nije smio pokazati da ga boli ili zaplakati, čak ni kad bi abehova tvrda glava udarila o njegovu dječju.
Nakon nekog vremena Mahad je prestao govoriti roditeljima što se događa u školi. Za vrijeme objeda uzeo bi tanjur i bacio ga preko sobe uz urlik od kojeg se ledila krv u žilama. Udarao bi šakama o stol bez prestanka. Izazivao bi svađu s drugim dječacima. Njegove su ocjene ostale izvrsne, ali njegova bi se tmurna raspoloženja smjenjivala s divljim bijesom koji je iskaljivao uglavnom na meni. Zatim bi mjesecima bio toliko pasivan da bi ga morali fizički izvlačiti van iz postelje i tek bi uz mnogo nagovaranja i prijekora pristao i na najmanji napor.
Kad smo se odselili u Etiopiju, ondje nije bilo sputavajuće saudijske segregacije muškaraca i žena. U Etiopiji su se muškarci i žene slobodno družili, kao i dječaci i djevojčice u školi, i to nas je učinilo mnogo sretnijima. No najsretniji među nama bio je naš otac. Abeh je bio potpuno u svojem elementu. Zgrada u kojoj se nalazio stožer njegova somalskoga oporbenog pokreta bila je golema. Imala je stotine soba, neke za vojnike, druge za političare i intelektualce koji su sudjelovali u proizvodnji radijskog programa u izgnanstvu kojim su novačili Somalce da se pridruže našem pokretu. Otac se nalazio na vrhu te hijerarhijske piramide. Provodio je sate na sastancima raspravljajući o strategiji, pronalazeći resurse, održavajući na visini moral vojnika. Također je sastavljao priče pod zajedničkim nazivom
»Izvor iscjeljenja«, i svakog ih tjedna emitirao na radiju.
Najmanje sretna osoba u cijeloj Etiopiji bila je moja majka. Za nju su Etiopljani bili grešnici (jer nisu muslimani), uz to inferiornog staleža i porijekla. Osim toga, bili su u ratu sa Somalijom. (I abeh je bio u ratu sa Somalijom, ali iz nekog razloga to nije bilo isto. On se borio protiv diktatora, govorila je, dok su mrski Etiopljani bili najgori neprijatelj našeg naroda još od davnina.).
Mi djeca bili smo prilično zadovoljnim preseljenjem u Etiopiju, naročito Mahad, koji se mogao družiti sa Somalcima iz našeg klana, koji su izgledali poput njega, koji su govorili našim jezikom i koji mu se nisu rugali da je abid. Kao sinu utjecajnog oca iskazivali su mu poštovanje. Bili su ljubazni i velikodušni. Moja se majka trudila nahraniti te mladiće hranom koju nisu kušali dugo vremena, janjetinom, rižom, različitim vrstama špageta, začinima poput korijandera i đumbira, što ih je podsjećalo na dom.
Većina tih mladića žvakala je kat*. Sjedili bi zajedno u krugu ispijaju¬ći crni čaj s mnogo šećera, držeći u ruci grančicu kata i prebirući po njoj, odbacujući suhe listiće dok su one mekše i sočnije ubacivali u usta. Držali bi grude te droge u svojim ustima, isisavajući njezin sok. Kako bilo, Mahad je redovito bio prisutan prilikom takvih okupljanja, a često bismo tome svjedočile i Haweya i ja.
Mama je ocu prigovarala zbog toga:
»Pogledaj što si učinio! Svojega si jedinog sina izložio ovisnosti.
Ugledat će se na te ljude. Postat će ovisan o katu.« Abeh bi je pokušao smiriti.
»Mahad je moj sin. On je Magan. Ne podcjenjuj mojeg sina. On to nikad neće učiniti. U cijeloj obitelji Magan nitko ne žvače kat.«
Mama bi na to krenula nabrajati potomke naše obitelji koji redovito žvaču kat. Preklinjala bi ga da se vratimo u Saudijsku Arabiju jer je bilo jasno da se u Somaliju više ne možemo vratiti.
»Naše ime, tradicije naših predaka, ne štite nas više od tih zala«, podsjetila bi abeha. »Potražila sam zaštitu u Božjoj kući. Željela sam da živimo u Mecci, gdje nas podsjećaju da se molimo pet puta dnevno, gdje možemo ostati čisti. Ti si nas doveo u ovu zlu zemlju. Ovi se ljudi nikad ne peru. Jesi li vidio jučer, hodala sam sa svojom majkom i neka žena je iznenada čučnula na nogostup i pomokrila se! Učinila je to pred nama! U ovoj zemlji piju alkohol i opće češće od jaraca. Mahad je naš jedini sin. Ovdje će ga pokvariti. Ovo je mjesto preveliko. Trčim za njim, ali on je brži od mene. Ima već gotovo dvanaest godina, uskoro će biti viši od mene.«
Mahad je sad imao na izbor deset kupaonica u kojima se mogao skrivati. Zgrade su bile izdužene, s mnogo soba. Kad bi mu naredili da se istušira, on bi rekao:
»Da, otići ću u sobu toga i toga.«
Mama bi dotad već bila iscrpljena, a abeh bi u pravilu bio na nekom kasnovečernjem skupu pa bi Mahad istrčao van i ne bi se vratio dok svi nismo pozaspali, a možda ni do jutra, spavajući gdje god zaželi. Mama je bila rastrgana između želje da ga tuži ocu i straha od stroge kazne koju bi ovaj odredio Mahadu. Najčešće ga u to nije uvlačila. Ujutro bi stigao vozač koji nas je Land Roverom vozio u školu, a Mahad bi sjedio na prednjem sjedalu još uvijek odjeven u istu odoru koju je nosio danima, izgledajući kao da je ne skida ni noću.

qat, khat (arap.) (Catha edulis), psihoaktivna biljka koja sadrži aktivnu tvar katin, žvače se i
pije kao čaj u zemljama Arapskog poluotoka i istočne Afrike — nap. prev.
Oči bi mu bile crvene i pospane, a obrazi umrljani sasušenom slinom. Kosu nije htio šišati, pa je u međuvremenu izrasla u golemu afro-frizuru, a kako je spavao uvijek na istom boku izgledalo je kao da na jednoj strani ima šećernu vunu umjesto lijepe okrugle afro- frizure. Često je gubio vezice za cipele ili školsku torbu, i imao doista odvratan zadah iz usta.
Sav taj nered nije se odražavao loše samo na Mahada, već u znatnoj mjeri i na mojeg oca. Vozač Haile Gorgeus gledao bi Mahada s prezirom, zabranjujući mu ponekad da tako neuredan ude u njegov automobil. Mama bi nam prišla žonglirajući s našim kutijicama s užinom, a zatim bi spazivši Mahada vrisnula iz sve snage. Mahad bi plakao i preklinjao je:
»Molim te, molim te, nemoj reći ocu!«
Mama bi tada zamolila vozača da pričeka i žurno odvukla Mahada natrag u stan, gdje bi ga ona i baka skinule, a zatim ga same izribale, ignorirajući njegovo zavijanje od boli i srama. Moja bi ga baka držala za kosu i prala mu zube sve dok mu iz desni ne bi potekla krv.
Njih je troje urotnički skrivalo te događaje od oca. Haweya bi često znala odlutati, tjerajući Hailea Gorgeusa u očaj, dok bih se ja, uzorna i poslušna gospođica, žalila svakome tko bi me htio slušati kako ćemo zakasniti u školu.
Mahad bi se naposljetku pojavio čist, crvenih očiju i mrzovoljan do neba. U automobilu bi zahtijevao potpunu tišinu. Bila je to apsolutna tiranija. I zaista smo često kasnili u školu, ali nitko od nas to nije rekao abehu. Svi smo bili sudionici urote da se pod svaku cijenu zaštiti naš stariji brat, obiteljski princ.
Mahad se zbližio s nekim mladim vojnicima abehove vojske u izgnanstvu prije nego što su ih poslali u borbu na etiopsko-somalsku granicu. Neki se od njih nikad nisu vratili, drugi su se vratili bez jedne ili obje noge, ili bez oka. Neki bi poživjeli kraće vrijeme, a zatim podlegli ranama. Haweyi i meni nije bilo dopušteno da idemo na pogrebe, ali Mahad je morao prisustvovati. Kad Haweya i ja odrastemo, postat ćemo nečije supruge i majke; kad Mahad odraste morat će ići na bojišnicu. Ako je njegova sudbina da bude voda, slat će svoje ljude u smrt. Ali nitko ne počinje kao voda; svi počinju kao obični vojnici, a tu pomisao Mahad nikako nije mogao prihvatiti.
Mahadove su ocjene i dalje bile izvrsne. Bio je uvjerljivo najbistriji medu nama. S lakoćom je naučio amharski jezik. Njegov govor,
njegovo pisanje, njegova gramatika, njegov rukopis, njegove ocjene iz matematike, geografije i znanosti, bili su uzorni. Ali njegovi učitelji u Etiopiji, baš kao i njegovi učitelji u Saudijskoj Arabiji, žalili su se da je nedruželjubiv i turoban.
Kad je mama rodila mrtvorođenče, kuća je bila preplavljena tugom. Mamino nezadovoljstvo je raslo ispunjavajući cijelo kućanstvo nijemim, ogorčenim neprijateljstvom. Naposljetku je abeh popustio i pristao maknuti nas iz Etiopije.
U Keniju smo se preselili mjesec dana prije Mahadova dvanaestog rođendana. Ja sam imala deset godina. Abeh je izbivao većinu vremena. Izišao bi iz kuće nakon jutarnje molitve, u zoru, i rijetko se vraćao prije nego što bismo svi već bili u postelji. Ponekad bi otišao na put i ne bi ga bilo po tjedan dana. Njegov se odnos s Mahadom nastavio pogoršavati; njegov odnos s mamom bio je još gori.
Abeh je želio da svi pohađamo Muslimansku osnovnu školu za djevojčice u Nairobiju, kojoj ime nikako nije odgovaralo jer je veći dio te škole imao miješane razrede. Školarina je bila paprena, a prije upisa valjalo je proći prijemni ispit i razgovor. Abeh nas je odveo sve troje da polažemo prijemni. Samo je Mahad prošao. Ne samo da je imao izvrsne ocjene, već su pohvalili i njegovo ponašanje tijekom usmenog ispita. Haweyi je rečeno da obećava; mogla je iznova pokušati sljedeće godine. Ja sam potpuno podbacila, ostvarivši vrlo loš rezultat u svim predmetima. Tog jutra kad smo primili rezultate mama me udarila po glavi i zasula me uvredama na koje sam se odavno naviknula. Ali abehovo se ponašanje prema meni nije promijenilo. Zagrlio me je, pogladio me po glavi i nazvao me svojim »jedinim sinom«. Igrao je šah s Haweyom i sa mnom. Vodio nas je na vožnju brodom. Doduše, nije se promijenilo ni njegovo ponašanje prema Mahadu; rekao mu je da je rezultat dobar, ali je mogao biti i bolji. Prema očevom sudu Mahad jednostavno nije stajao kako treba, nije gledao kako treba, čak je i olovku držao pogrešno. Ništa što bi Mahad učinio nije bilo dostojno položaja abehova sina jedinca.
Abeh je počeo sve više vremena provoditi u Etiopiji. U rijetkim prilikama kad je bio s nama, nikad ne bi propustio upozoriti Mahadu da mu je dužnost obavljati ulogu muške glave u kući.
»Ti si glavni. Tvoje će sestre uskoro postati žene. Ako osramote obitelj, to je tvoja odgovornost. Oduzet će ti čast. Ako tvoja majka provede jednu nesretnu noć u svojoj postelji, to je tvoja odgovornost.



Budi uz nju. Slušaj je. Pokoravaj joj se. Ne stvaraj joj dodatne teškoće.«
Mahad je kimao glavom, i kimao i kimao. Ako i nije razumio što otac traži od njega, nije to ničim pokazao. Ako je i osjećao da je nepošteno da otac pred njega postavlja takve ogromne, odrasle zahtjeve, nije to ničim pokazao. Samo je nastavio kimati i govoriti:
»Da, abeh. Da, abeh. Da, abeh.«
Otac je od Mahada zahtijevao da zauzme neku vrstu vojničkog stava prilikom takvih razgovora: stopala razmaknutih u širini ramena, ruku položenih smireno ispred sebe, pogleda praznog i usmjerenog u neku točku iza abehovih očiju. Nisam sigurna je li Mahadu u takvim prilikama ikad došlo do mozga ono što mu je otac govorio. Svaki put kad bismo vidjeli abeha drilao je Mahada na opisani način. Na koncu, nakon posljednje užasne svađe s majkom, abeh se odselio u Etiopiju. Mahad je imao malo manje od trinaest godina.
Abeh se nije vraćao punih deset godina. Nakon njegova odlaska Mahadovi problemi s autoritetom postali su još izraženiji. Jednog se dana vratio kući namrgođen, pokunjene glave šutajući kamenčiće po ulici, a zatim se bacio na madrac raširenih ruku i nogu, što je moja baka, koja je pošla s nama u Keniju, smatrala vrlo nepristojnim. Potjerala ga je s madraca. Otišao je u kut, izvukao roman i stao ga čitati. Na naslovnici romana bila je narisana dugokosa bjelkinja u bikiniju širom raširenih nogu; lice joj je držao muškarac, također bijelac, zagledan u njezine oči. Ta je slika uvrijedila moju baku čak i više od Mahadove poze na madracu pa je vrišteći odjurila po moju majku.
Nakon abehova odlaska svađe između Mahada i majke i bake postale su konstantom u našim životima, iritantne i neizbježne gotovo koliko i prašina na ulicama Nairobija.
Nakon uobičajenog korenja, vikanja i vrijeđanja majka je ponudila Mabadu hranu, no on je odbio jesti.
Mama: Što ti je? Što se dogodilo? Mahad: Mislim da će me izbaciti iz škole. Mama: Zašto? Što si učinio?
Mahad: Imam devedeset i sedam posto iz testa iz matematike.
Mama: Nemoj mi reći da će te izbaciti zato što si riješio devedeset i sedam posto testa iz matematike? Imao si i lošijih rezultata. (Mama nije imala pojma o sustavu ocjenjivanja u školi. Što se nje tiče, ako si imao ijednu pogrešku, znači da si napisao loše.)
Mahad: Ovaj put je drugačije. Zapalio sam školu.
Mama je bacila na njega obje cipele. Zazivala je svoje pretke.
Jadikovala je nad svojom sudbom.
»Tvoj me je otac napustio! Stigla ga kletva mojih predaka! Neka stigne i tebe! Dabogda te Alah zgromio!«
Podigla je tanjur s hranom kojom je nutkala Mahada i zavitlala ga preko cijele sobe. Promatrala sam ih unaprijed se užasavajući nereda koji ću kasnije morati počistiti. S druge strane zagolicala me je ideja o paležu škole. Kakav je to bio osjećaj? Kakav je osjećaj biti izbačen iz škole? Pomislila sam da je to nešto najgore što se moglo dogoditi. Moje su uši izgarale od znatiželje za dodatnim pojedinostima. Ali na stranu cijela drama, znala sam da svjedočim tragičnoj činjenici: mama više nije imala nikakav autoritet nad Mahadom. Abeh je otišao, i ako je ovo izbacivanje značilo da Mahad sada više neće ići u školu, odrast će na ulici kao skitnica.
Mama je pokupila svoje cipele i otišla rođacima. Sljedećih nekoliko tjedana razgovaralo se sa školskim vlastima i prikupljalo novac za naknadu štete u učionici koju je Mahad zapalio. Nije mu bilo dopušteno da se vrati u razred, ali uporno nagovaranje i mito urodili su kompromisom: dopustit će mu da pristupi završnim ispitima, što je bila važna ulaznica za upis u dobru srednju školu.
Kad su se majčin bijes i razočaranje zbog incidenta stišali, postalo je jasno zašto je Mahad zapalio školu. Njegova nastavnica matematike organizirala je probni ispit kao oblik pripreme za završne ispite. Ta je nastavnica imala više sukoba s Mahadom u prošlosti. On je nije slušao; razgovarao bi za vrijeme nastave, bio je osoran i drzak. Kad je primio rezultate svojega probnog ispita i otkrio da je njegov rezultat 67 posto, prišao je njezinu stolu i zahtijevao od nje da ispravi ocjenu. Nastavnica ga je otpravila. Mahad joj je uporno pokušavao dokazati da su njegovi rezultati točni. Ona ih nije htjela pogledati, već mu je naredila da se udalji. Mahad je potom otišao svojemu omiljenom učitelju, čovjeku velika ugleda; taj je učitelj pogledao brojke i potvrdio Mahadu da je u pravu, da je u stvari postigao skor od 97 posto.
Mahad je ravnateljici pokazao razliku između svojih rezultata i ocjene koju je dobio, no ravnateljica mu je ravnodušno rekla:
»Nemam se ovlasti umiješati. Moraš to riješiti sa svojom učiteljicom.«
Mahad je zatim opet otišao svojoj učiteljici matematike, koja ga je opet otpravila, koreći ga zbog drskosti i neposlušnosti. Sljedećeg dana
urotio se s još jednim učenikom koji je kao i Mahad općenito imao problema s autoritetom, osobito kad je taj autoritet ženski: jednog dana nakon završene nastave provalili su u ormarić te učiteljice i zapalili testove svih učenika u razredu.
Kad je došlo vrijeme završnih ispita, Mahad je opet izveo akademsko čudo. Ispitu su pristupile tisuće kenijske djece, ali iako je engleski naučio samo dvije godine ranije, i iako tri mjeseca uopće nije pohađao školu ili pisao bilo kakve zadaće, Mahad se uvrstio među deset najboljih učenika u cijeloj državi.
Zahvaljujući takvim izvrsnim rezultatima Mahad se prijavio u najbolje škole i gotovo svagdje bio primljen. Mama se naposljetku odlučila za Dječačku školu Starehe, koju je neki Englez otvorio za djecu koja su živjela na ulici. Da bi pokrili troškove vođenja takve škole primali su i nadarenu djecu iz imućnih obitelji. Djeca poput Mahada, koja su dolazila iz obitelji s niskim primanjima ali su imala izvrsne rezultate u školi, plaćala su manju školarinu.
Svi naši rođaci, moja majka i naši vjerski vođe stalno su podsjećali Mahada: Sto god da se dogodi, nemoj se odreći naše kulture i slavnih tisućljetnih običaja naših predaka. U međuvremenu kenijske su obrazovne vlasti počele provoditi »afrikanizaciju« nastavnog plana i programa. Umjesto engleskih klasika, poput Dickensa i Trollopea, na Mahadovu popisu lektire našli su se afrički pisci poput Chinue Achebea. Ti su autori bili opsjednuti bešćutnoću s kojom je britanski kolonijalizam poremetio živote njihovih predaka. Bilo je međutim ironično da je Mahad čitao o Achebeovu plemenu i drevnim običajima na engleskom, jeziku imperijalističkog ugnjetača kojeg smo trebali osuditi. Mahad je redovito dobivao najviše ocjene iz engleskog. Natjerali su ga da nosi školsku odoru (s kravatom), sluša školske odgojitelje i igra kriket i neku vrstu dječjeg bejzbola, u svakom slučaju strane sportove. Sve što je činio i u čemu se isticao donijelo mu je s jedne strane obilje pohvala zbog uspjeha u školi, a s druge obilje prezira što je izdao običaje svojeg plemena i njegove vjerske dogme.
Isprva je Mahad odlazio u školu od kuće, ali kako je uvijek kasnio majka ga je u dogovoru s ravnateljem odlučila premjestiti u školski internat. Ondje je počeo izostajati s nastave po nekoliko dana zaredom, iako je mama bila uvjerena da je u školi. Njegovi nastavnici isprva nisu primjećivali njegove izostanke. Udružio se s nekoliko dječaka koji su redovito markirali. Nikad nisam čula da bi učinili nešto posebno nevaljaloj mislim da su dane uglavnom provodili klatareći se,
razgovarajući o djevojkama i kujući planove za upad u diskoteke. Kod kuće je Mahad Haweyi i meni stalno držao predavanja: moramo se ponašati moralno, moramo ostati djevice. Kad bismo ga upitale zašto provodi vrijeme s lošim djevojkama, rekao bi:
»Tako je kako je. Neke su djevojke loše da bi se mi dječaci zabavljali s njima. Neke djevojke su časne i one se udaju.«
Mama je od Mahada htjela tri stvari. Prvo, htjela je da joj pomogne u nametanju stege Haweyi i meni. Ta se suradnja najčešće manifestirala time da bi nas svezao i tukao. Mrzila sam ga zbog boli koju mi je nanosio, ali gledati ga kako tuče Haweyu bilo je nepodnošljivo. Haweyu bi redovito kažnjavali zbog izlazaka, zbog toga što je dokasna čitala romane ili zakasnila kući na povratku iz škole. Kako je postajala starija, počeo ju je zanimati odlazak u diskoteku. Mama bi tražila od Mahada da je pronađe i vrati kući, gdje bi je izvrijeđao nazvavši je kurvom, vezao je a zatim istukao. Mene su kažnjavali jer bih propustila obaviti kućanske poslove, skuhati, počistiti, urediti, oprati odjeću i nabaviti namirnice. Kažnjavali su me i zbog toga što sam izazivala baku. Naučila sam napamet njezine kletve i naricaljke, a onda stala pred nju, zavrtjela stražnjicom i oponašala način na koji ih je izgovarala. Osim toga, zadržala bih se poslije nastave s prijateljicama, a zatim bih se opravdavala lažući da sam bila u džamiji.
Drugo što je mama željela od Mahada bilo je da ostane u školi. Rekla mu je da ne može zamisliti ništa gore nego da on, njezin sin, prekine školovanje. Značilo bi to da je podbacila u svemu, i kao majka i kao žena.
Samo je njegova sudbina bila važna ne njezina, i svakako ne i Haweyina ili moja. Pokušala je udobrovoljiti Mahada pripravljajući mu ukusna jela, podmićujući ga malim iznosima novca. Nažalost, ništa nije pomoglo. Mahad je toliko često izostajao s nastave da je njegov ravnatelj pozvao mamu u školu i rekao da nema drugog izbora, već da ga mora izbaciti.
Mama je počela provoditi dane i noći tragajući za Mahadom po mračnim prolazima i ulicama. Kucala je na vrata dječacima za koje je vjerovala da su njegovi prijatelji, moleći ih da pretraže svoju kuću i provjere je li njezin sin kod njih. Ponekad bi se obratila za pomoć somalskim rođacima. Danima ne bismo radili ništa drugo već samo tražili Mahada. Kad bi se pojavio nakon tih dugih razdoblja izbivanja, mama bi ga poslala u sobu i stavila na dvorišna vrata goleme katance
kako bi ga spriječila da opet ode. Kad bi joj pažnja popustila, Mahad bi se uzverao preko zida, ne mareći za krhotine stakla kojima je bio obložen njegov vrh radi odvraćanja kradljivaca.
Jednom prilikom mama ga je uhvatila u dvorištu dok se spremao išuljati van i bacila se na njega. Visok gotovo kao odrastao muškarac iako je imao tek petnaest godina, Mahad je nastavio koračati naprijed. Mama se bacila na tlo i zgrabila ga za gležanj plačući i vrišteći; nije ga htjela pustiti. Ukočen od neugode pred susjedima što su se počeli pojavljivati na pragovima svojih kuća da vide što se događa, Mahad je popustio i vratio se u kuću. Ostao je tako dugo dok je mama bila na straži, ali za nekoliko dana iznova je nestao.
Treća stvar koju je mama željela od Mahada bila je da bude pobožan: da čita Kuran, moli se i da jednog dana možda postane vjerski vođa. Mene je počeo privlačiti nauk sestre Azize, islamske vjeroučiteljice u našoj školi. Pokrivala sam se hidžabom i češće se molila; gledajući unatrag, vidim da sam polako ali sigurno počela prihvaćati doktrinu Muslimanskog bratstva, džihadskog pokreta. Ali Mahadu su čari ulice bile privlačnije. Počeo je pušiti kao Turčin; govorkalo se i da pije pivo, a možda i oštrija pića. (U to vrijeme nisam znala razliku.) Pričalo se da žvače kat.
Bilo je općepoznato da bi dječaci poput Mahada, koji bi prekinuli školovanje i čiji su očevi otišli a majke nad njima više nisu imale nikakav autoritet, odrasli u muškarce koji su bez posla, bez žene i bez djece. Ponekad bi imali sreće pa bi im roditelji dogovorili brak da ih zbrinu i maknu s ceste. Ali takvi bi se brakovi uvijek raspali. Po nairobijskom kvartu astleighu lutali su čopori takvih izgubljenih somalskih mladića. Dane bi provodili spavajući u tijesnim unajmljenim sobicama, a večeri žvačući kat. A zatim bi s posuđenim novcem krenuli u potragu za prostitutkama. Neki od njih odali su se kriminalu; zbog njih su ulice postale nesigurne.
Neki od tih mladića kasnije su se pokajali i pristupili Muslimanskom bratstvu. Otišli bi u Saudijsku Arabiju uz pomoć islamskih stipendija i vratili se natrag propovijedajući islam koji danas nazivamo radikalnim. Njihove su priče bile uvjerljive jer su i sami bili izbavljeni od zla, od pozapadnjačenog ponašanja, kad im je Alah pokazao pravi put. Moja je majka aktivno pokušavala povezati Mahada s takvim mladićima. Ali činilo se da lijeka nema.
Dok je Mahad tonuo sve dublje u kal, mamina sljedeća strategija bila je mobilizacija suplemenika kako bi ga u posljednjem pokušaju
spašavanja odveli u Somaliju. Imao je otprilike sedamnaest godina kad je otišao upoznati naše stričeve i strine, čak je otputovao u Ayl na sjevernoj obali, gradić koji je upravo zauzela vojska očevoga oporbenog pokreta. Nije više bio samo Mahad: bio je sin Hirsija Magana, ako ne princ, a onda barem muškarac s dugom i časnom krvnom lozom i uzvišenom sudbinom. Vlast nad ljudima bila je njegovo pravo. Zacijelo ne bi izdao klan i samoga sebe ponašajući se kao ulični huligan?
Dok je boravio u Somaliji, Mahad je majci redovito slao prekrasna pisma na engleskom jeziku. Čitala bih joj ih, prevodeći ih simultano na somalski. Srce me je boljelo zbog toga što je prekinuo školovanje. Mahad je bio tako nadaren; mogao je postati pisac. Nažalost, nitko ga nije naučio kako da postavi realne ciljeve i radi na njihovu ostvarenju. Od najranijih dana njegovu su glavu punili maglovitim pojmovima časti, hrvanja s lavovima i pokoravanja naroda, ciljevima koji nisu imali nikakve veze s njegovom stvarnošću i koji su ga samo zbunili u doživljavanju vlastitog identiteta.
Zatim je i Haweya napustila školu, a 1990. godine i nas su dvije poslali u Somaliju. Kad sam sljedeći put vidjela Mahada, bio je visok i zgodan, držanja koje je odražavalo novostečeno samopouzdanje. Upisao se u studijski program jedne somalsko-američke poslovne škole, što su prema mojim spoznajama financirali Ujedinjeni narodi jer smo bili izbjeglice. Rekao je da razmišlja o pokretanju posla zajedno s nekim našim rođacima. Ali iako sam ga vidjela da razgovara s brojnim ljudima, nikad ga nisam vidjela da obavlja bilo kakav posao; u svakom slučaju nismo vidjeli ništa što bi nagovijestilo da zarađuje bilo kakav novac.
Haweya i ja završile smo školu za tajnice i našle posao u Ujedinjenim narodima manje od mjesec dana nakon našeg dolaska u Mogadiš. Naš je posao bio tipkati, raditi stenograme i javljati se na telefonske pozive. Imale smo razmjerno dobre plaće. Mahad nije tražio posao ni u jednoj lokalnoj ili međunarodnoj organizaciji pa ga nije ni našao. Nije znao tipkati ili pisati stenograme, i odbijao je to naučiti, smatrajući da mu je takav posao ispod časti. Mahadu je svaki fizički posao bio ispod časti. Odabrao je put poduzetništva, ali nije želio raditi kao skromni pripravnik. Mnogi naši rođaci bavili su se prijevozom, ali nitko od njih nije počeo karijeru na direktorskom položaju; većinom su isprva radili kao vozači na duge peuge ili kao mehaničari. Mahad nije želio raditi ništa slično. Bistar kakav je bio, brzo bi pohvatao konce, ali
bio je emocionalno nezreo i nediscipliniran. Njegov doživljaj samoga sebe bio je istodobno krhak i grandiozan. Očito je mislio da bi se ponizio prihvaćajući sluganski položaj pripravnika. Prinčevi to ne čine. To je rezultat pogrešnog odgoja i tragedija muških članova muslimanskih plemena, osobito ako su k tome prvorođenci: pretjerana očekivanja, razorna taština, nestabilan osjećaj identiteta koji počiva na tlačenju jedne skupine, žena, čime druga skupina hrani nadmoćnu sliku o sebi. Umjesto da uči iz iskustva, umjesto da radi, Mahad se utjecao cijelome spektru obrambenih mehanizama uključujući aroganciju, samozavaravanje i traganje za žrtvenim jarcem. Za njegove je
probleme uvijek bio kriv netko drugi.
U Somaliji je mirisalo na nevolje: svakog časa izbit će građanski rat. Bio je studeni 1990. i moja majka, koja je i dalje živjela u Nairobiju, zahtijevala je da se Haweya i ja vratimo jer je čula brojne priče o tome kako paravojne bande siluju djevojke. Mahad se vrlo dobro snašao u ulozi skrbnika. Organizirao je sastanke s našim muškim rođacima i prikupio dovoljno novca da cestom pošalje Haweyu i mene u Keniju. Pronašao je muškog rođaka, našeg nećaka, da nas prati na putovanju u svojstvu skrbnika. Otprilike mjesec dana nakon našeg povratka u Nairobi pojavio se i Mahad, a odmah nakon njega i cijela rijeka izbjeglica.
Među njima je bio i moj stric, koji je htio da se Mahad s njim vrati na granicu između Somalije i Kenije i pomogne mu potražiti obitelj. Bila je to dužnost suplemenika. Ali Mahad je stalno odlagao polazak ponavljajući »sutra.« Kako više nisam mogla trpjeti to njegovo odugovlačenje, ponudila sam se da ja otpratim strica. Kad je stric prihvatio moju ponudu, Mahad je to doživio kao da ga je netko udario nogom u trbuh. Podsjetilo me je to na one prilike kad bi ga otac nazvao djevojčicom, govorio mu da se sakrije iza majčinih skuta, gdje mu je i mjesto. Kad smo stric i ja već bili na granici u potrazi za njegovom ženom i djecom, pojavio se i Mahad. Doveli su ga osjećaj dužnosti i časti te strah od zlih jezika klana Osman Mohammud ako ne izvrši svoju dužnost.
Nekoliko mjeseci kasnije otac je stigao u Nairobi. Haweya i ja nismo ga bile vidjele deset godina i ja sam bila presretna što se vratio. Ali napetost između njega i Mahada bila je opipljiva. Mahad se uvijek hvalio da će se usprotiviti abehu, ali kad bi došlo vrijeme za to on bi se bez riječi pokorio. Otac bi nas budio u pet sati ujutro radi molitve. Mahad inače nikad nije ustajao prije podneva; do četiri ili pet
poslijepodne ne bi stigao učiniti ništa, pa iako ga je majka gurkala i molila i zaklinjala svakog dana da se moli, nije je slušao. Ali kad bi abeh pozvao na molitvu u cik zore, Mahad je skakao iz postelje kao uboden, trčao u kupaonicu, obavljao obredno pranje i žurio stati na molitvenu prostirku uz bok ocu, baš kao što je to činio kad je bio maleni dječak. I, kao i abeh, prije odlaska u postelju sjedio bi i sat vremena čitao iz Kurana.
Da bi izbjegao te obrede, Mahad je stekao naviku spavanja po hotelima, a ponekad i po domovima svojih kenijskih prijatelja. Ali ocu se nikad nije usprotivio. Nikad mu nije rekao:
»Ne, neću se moliti.« Ili: »Ostavi me na miru, ostat ću u postelji.« Nije imao hrabrosti.
Jednom zgodom Mahad je nabasao na abeha u blizini velike džamije u središtu Nairobija dok je u društvu prijatelja Kenijca pušio. Čim je Mahad spazio abeha, poklopio je užarenu cigaretu dlanom i brzo je ugurao u džep, i dok je cigareta progorijevala rupu u njegovim hlačama stajao pred mojim ocem stoičkog izraza lica.
Ocu nikad nije dosadilo prepričavati tu anegdotu i svaki bi je put popratio uvredama na Mahadov račun, prozivajući ga za kukavičluk i zahtijevajući od njega da kaže zašto se jednostavno nije suočio s njim kao muškarac. Ako muškarac čini nešto što zna tla ne bi smio, trebao bi biti dovoljno hrabar da to otvoreno prizna.
Kad mi je otac dogovorio brak s dalekim rođakom koji je živio u Kanadi, Mahad je vidio koliko sam nesretna. Govorio je kako će se usprotiviti ocu i uvjeriti ga da promijeni mišljenje. Vjerovala sam mu; bila sam toliko očajna da sam mislila da će mi Mahad stvarno pomoći da uvjerim oca kako je taj brak pogrešan izbor za mene. Ali kad se prilika za to ukazala, Mahad nije rekao ništa. Nije čak ni spomenuo tu temu. Moj otac je tih dana bez prestanka pričao o tome kako je dogovorio sjajan brak, a Mahad je samo kimao glavom.
I tako sam otišla. Počela sam novi život u Nizozemskoj. Iz sporadičnih pisama koje je mi je slala Haweya saznala sam da se Mahad potajno oženio dobrom ženom po imenu Suban, koja je bila visoka, lijepa i pripadnica uglednog klana. Bila je izbjeglica. Njezina je obitelj nekad bila imućna, ali je u građanskom ratu ostala bez ičega. To je bila sretna okolnost za Mahada, jer je značila da neće morati platiti visoku cijenu za svoju nevjestu, možda čak ni novčića. Haweya je natuknula da je abeh odobrio brak, ali rekla je da mu se mama protivila: djevojka nije bila dovoljno dobra. Mislim da ju je mama
mrzila jer je osjećala da joj je Suban otela Mahada. Mama je oduvijek željela da njezin sin oženi djevojku iz klana Dhulbahante. Doduše, moguće je da bi majka, kao i mnoge druge majke širom svijeta, zamrzila bilo koju ženu koju bi oženio njezin sin.
Mahad je mami rekao za brak tek kad je Suban ostala trudna.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayaan Hirsi Ali - Nomatkinja

Počalji od Mustra taj Uto Jun 12, 2018 11:40 am





5. Poglavlje - Sin mojega brata
Mahada sam sljedeći put vidjela tek 1998. godine, kad je umrla Haweya. U to sam vrijeme živjela sa svojim nizozemskim dečkom, pohađala sveučilište u Leidenu i pripremala magisterij iz političkih znanosti. Radila sam kao prevoditelj i bila već u postupku stjecanja nizozemskog državljanstva. Mahad je još uvijek bio u Nairobiju. Iako je njegova žena, Suban, trebala svaki čas roditi, on je još uvijek živio s majkom.
Haweya je pokopana dok sam ja bila negdje u zraku između Amsterdama i Nairobija. Mahadov sin rodio se deset dana nakon njezine smrti, manje od tjedan dana nakon mojeg dolaska u Keniju.
Kad je Mahad stigao kući i rekao majci:
»Mama, Suban je rodila«, majčino je lice ostalo kameno. Nije pomaknula ni mišić.
»Mama, dobio sam dječaka, dobio sam dječačića», rekao je Mahad.
Mama je odvratila lice; oči su joj se napunile suzama, a usnice su joj zadrhtale. Mahadu je rekla:
»On nije tvoj, on je kopile.«
Mahad nije znao je li mama tužna, ogorčena i smetena zbog Haweyine smrti, ili je samo pokazivala svoju uobičajenu tešku narav.
Kad sam otišla posjetiti dječačića, imao je tek tri dana. Suban ga je pokušavala utješiti prinoseći ga svojoj dojci, ali on bi odvraćao svoje malo, crveno, naborano lice od njezine bradavice; škiljio je i plakao.
Moj posjet Suban bio je u neku ruku tajan. Kad sam spomenula mami i Mahadu da želim vidjeti bebu i upoznati njegovu ženu, mama je eksplodirala.
»Zar me i ti želiš izdati kao što me je izdala Haweya? Kao što me je izdala ta bezvrijedna ništarija od tvojeg brata?«
Znala sam da mama ne odobrava Mahadov izbor žene; Haweya mi je to rekla. Ali mislila sam da je prirodno da se žena obraduje rođenju unučeta, osobito muškog. Umjesto toga mama se durila na svojem madracu, zaogrnuta svojom garbasaar odjećom, utučena i ispijena.
Uvijek je bila mršava, ali sada je izgledala tako izgladnjelo da bi me pri svakom pogledu na nju preplavilo sažaljenje i grizodušje.
Ali njezin stav prema novorođenčetu izazivao je u meni zbunjenost i ljutnju. Mama je upravo bila izgubila dijete, a Mahad i ja sestru. Zašto bi je oneraspoložio dolazak novog bića na svijet?
»Sad ćeš kao i obično rastrubiti moju sramotu drugim ženama«, žalila se.
Prosvjedovala sam; samo želim vidjeti bratovu bebu. Ali mama me je prekinula.
»To dijete je tua'al, kopile, to nije Mahadovo dijete. Ta bludnica se podaje svakome tko joj dobaci šiling.«
Mahad nije mogao šutjeti.
»Prestani, mama, molim te, preklinjem te.«
»Dabogda vas svemogući Alah odnio oboje!« vikala je, tresući se.
»Uzeo je Haweyu da me zaštiti od njezine sramote.«
Ostala sam bez riječi. Bilo je to naglo i neugodno vraćanje u stvarnost, te mamine kletve i valjanje u samosažaljenju. Nije me bilo pet godina. Bila sam već zaboravila ili barem potisnula u pamćenju njezinu osvetoljubivost, njezinu gorčinu, njezine beskrajne monologe, koji su u našoj mladosti obično bili usmjereni protiv mene. Bilo je jasno da je mama našla novoga žrtvenog jarca: Mahadovu ženu Suban. Mahad je predložio da krišom posjetim Suban i bebu, tako da ne uznemirim našu majku dok oplakuje smrt svoje kćeri. Činilo mi se ironičnim i bizarnim to što je Mahad osjećao da ne smije slaviti rođenje vlastita sina.
Sada, dok sam sjedila na madracu nasuprot Suban i slušala kako povišenim glasom, zbog kojeg je njezino novorođenče prestrašeno žmirkalo u njezinu krilu jadikuje nad svojom sudbinom, čudila sam se sličnosti između mame i moje šogorice; obje su bile visoke i mršave, obje zatrovane gorčinom. Zacijelo je teško nositi se s rođenjem prvog djeteta, osobito u ovakvim okolnostima. No očaj koji je Suban osjećala zbog toga što ju je moj brat iznevjerio poticao je u njoj onaj isti bijes i ogorčenje koje je osjećala moja majka kad je moj otac zanemario svoje odgovornosti prema njoj i njihovoj djeci. A i njezin je odgovor bio isti: pripisivanje odgovornosti za vlastitu sudbinu vanjskim čimbenicima.
»Ayaan, tebe i tvoju obitelj držim odgovornima što ste me napustili«, započela je. »Sad si ovdje u Nairobiju, ali ne zbog mene, ne zbog jedinog muškog nasljednika, ovdje si zbog toga što ti je umrla sestra. A što si mi donijela? Što si donijela za svojeg nećaka? Došla si
iz bogate zemlje a ipak dolaziš ovamo praznih ruku. »Znaš li kako se tvoja majka odnosi prema meni?« nastavila je. »Znaš li za njezinu urotu da me odvoji od tvojeg brata? Ona misli da mi time nanosi bol, ali nanosi bol tvojem nećaku, tvojoj krvi i mesu. Svemogući Alah mi je svjedok da ću ovom dječaku, mojem sinu, ispričati sve o zaplotnjačkim igrama tvoje majke.«
Njezin glas postajao je sve glasniji dok je istraživala mogućnosti osvete koju je pripremala obitelji Magan.
»U krilu mi leži jedino muško dijete koje će nastaviti lozu Hirsija Magana«, vrištala je. Beba se migoljila i vrtjela svojom glavicom slijeva nadesno. I dalje me probadajući pogledom, pokušavala je ugurati svoju bradavicu u dječakova usta. On je zaplakao još glasnije.
Sobu je slabo osvjetljivala feynoos, parafinska svjetiljka koja je bila uobičajena u Somalaca. Opazila sam prekidač i žarulju na kraju žice koja je visjela s krova, ali sam zaključila da je struja isključena. U žmirkavom svjetlu mogla sam vidjeti da se na nekim mjestima boja sa zidova počela guliti. Pod između Subaninog madraca i madraca na kojem sam sjedila bio je betonski, obojan u crveno; i ta se boja mjestimice gulila. U jednom kutu sobe stajao je mangal s vodom za čaj, a da bi suzbila mirise hrane i pelena, Suban je postavila dab-qaad, ili nosač plamena, kupolasti komad grnčarije s izbušenim rupama u kojem su stajali komadići tamjana.
Soba nije bila mnogo veća od ormara, s jednim sićušnim prozorčićem; stropovi su bili crni od dima iz peći. Nije bilo potrebe za vikom; u tako malenoj prostoriji čula sam je bez ikakvih teškoća.
Suban me je vidjela kako promatram sobu.
»Odrasla sam u vili u Mogadišu«, rekla je glasom koji je iznenada postao očajno patetičan. »Da itko od vas Magana dođe k nama, moj bi vam otac iskazao čast, odnosio se prema vama kao prema kraljevima. Pogledaj ovu bijednu sobicu u koju su me smjestili tvoj brat i tvoja majka. Ja ovamo ne bih stavila ni životinje. Dala sam tvojem bratu svoju čast, svoju utrobu, podarila mu sina. A ti, moja rođakinja, moja šogorica, ti si bogata. Znam cijelu priču. Voziš se naokolo u lijepom automobilu, zarađuješ na bijedi izbjeglica u Nizozemskoj prevodeći za nevjernike. A ipak se nisi potrudila donijeti nikakvu sitnicu ovom dječačiću. Bogata si, a ne želiš podijeliti s drugima ni novčića.«
Sjedeći tako nasuprot Suban prisjetila sam se izvješća koja sam prevodila za roditelje somalske djece u Nizozemskoj. Ta su izvješća sastavljali nizozemski psiholozi i pedijatri u socijalnim službama kako
bi analizirali djecu s razvojnim teškoćama. Neka su imala motoričke probleme jer bi ih njihove izmučene majke predugo ostavljale u kolijevci ili vezane u dječjim kolicima. Bilo je djece koju roditelji nisu dovoljno poticali u njihovu kognitivnom i socijalnom razvoju, osobito kad je riječ o jezičnim vještinama. Mnoga od te djece prvi su put vidjela igračke i pribor za pisanje i crtanje kad su se s četiri ili pet godina upisala u predškolski program. Nisu bila odgojena na način da se suočavaju s izazovima suvremenog svijeta. Njihovi im roditelji nisu dali potrebne alate.
Kakva sudbina čeka mojega sićušnog nećaka uz njegovu majku? Njezine pritužbe da su je njezina svekrva i muž zanemarivali bile su opravdane. Suban je jedva znala čitati i pisati, ali činila se snažnom, izdržljivom i sposobnom. Ali kao i moja majka, Suban nije govorila nijedan jezik osim somalskog, i kao i mama prezirala je Kenijce. Koju će školu ovo djetešce pohađati? Suban je odrasla uz sluge, somalske pripadnike plemena Bantu koje smo nazivali sabi, i koji su za pripadnike viših klanova radili gotovo kao sužnjevi. Hoće li se ona moći skrbiti o svojem sinu? I kako će jadno dijete proći u Nairobiju uz takvog oca? Bilo je malo vjerojatno da će Mahad ispuniti ulogu zaštitnika i skrbnika.
Mahad i Suban nisu se slagali ni oko čega, počevši od toga čijom je krivnjom zanijela pa do djetetova imena. Mahad je izabrao ime Yaqub; Suban je željela nazvati dječaka Abdullah, Alahov rob. Suban je dijelila fanatičnu pobožnost moje majke, kao i njezinu privrženost arapskim imenima i svemu što je bilo povezano s Arapima.
Dok mi se nećak migoljio u rukama, sinulo mi je da je iz perspektive dugog niza naraštaja moja obitelj po prvi put nazadovala umjesto da grabi naprijed. Moj djed Magan zaradio je svoj nadimak Zaštitnik onih koje je pokorio osvajajući i pripajajući zemlje koje su pripadale drugim klanovima. Moj otac, njegov sin, uspješno je prošao preobrazbu iz legendarnoga somalskog ratnog vođe u modernog političara. Studirao je talijanski u Rimu i engleski u Americi, a zatim se vratio u Somaliju kako bi dao svoj doprinos izgradnji nacije. Ali njegov jedini sin, Mahad, bio je otpadnik iz škole, nesposoban zaraditi koru kruha. Mahadov jedini sin odrast će u ovoj sićušnoj prostoriji nalik zatvorskoj ćeliji u somalskoj enklavi u Nairobiju, gdje su se ceste raspadale ostavljajući vidljivima rupetine ispunjene prašinom po suhom vremenu i blatom po kišnom.
Ništa od toga ne bi mi se prije učinilo čudnim. Sada, međutim, gledajući kroz moje nove nizozemske naočale, cijela četvrt bila je poput gubavog kotla ispunjenog boleštinom i bijedom. Vratila sam se u maminu kuću pješice. Eastleigh je pucao po šavovima pod priljevom novih stanovnika, izbjeglica koji su i dalje dolazili iz Somalije ili iz velikih izbjegličkih kampova uz granicu. Sa sobom su donijeli uši, svrab i tuberkulozu.
Večer nakon što sam posjetila Suban Mahad mi je rekao da će se razvesti od nje. Upitala sam ga zašto. Pomislila sam da će mi reći:
»Ne volim je, mrzim je, ne želim biti s njom.« Očekivala sam da će reći: »Ona je loša žena, inatljiva je i zlonamjerna i ja je ne mogu podnijeti.« Umjesto toga rekao je: »Obećala je da neće zatrudnjeti, a zatrudnjela je.«
Bila sam šokirana.
»Što želiš time reći?« upitala sam ga.
»Objasnio sam joj kako može pratiti menstrualni ciklus«, rekao je.
»Rekao sam joj kojeg dana počinje, kojeg dana završava, i kada može ostati u drugom stanju. Obećala mi je da će se toga pridržavati. Izdala me je.«
Teškom mukom uspjela sam obuzdati bijes zbog Mahadova ponašanja. Rekla sam da je neodgovoran, da je dobio zdravog dječaka sa ženom koja pripada uglednom klanu. Rekla sam mu:
»Ti se se s njom samo htio zabaviti. Sada kad si upao u probleme pokušavaš se kao i obično izvući, ne želiš preuzeti odgovornost, iznevjerit ćeš tu jadnu djevojku i iznevjerit ćeš svoje vlastito dijete.«
Mahad je stiskao pesnice i škrgutao zubima. Posljednji put me je udario 1986., prije nego što je otišao u Somaliju. Pomislila sam da bi me opet mogao udariti. Ali nije; samo je otišao.
Nije to bilo pravo vrijeme za svađu. Morala sam izbjegavati nevolje. Mahad i moja majka mogli su mi uzeti putovnicu ako su to željeli. Mogli su me zatočiti na ovome užasnom mjestu kako bi me naučili pameti, a bez putovnice nikad se ne bih uspjela vratiti u Nizozemsku i u svoju slobodu.
Nakon nekoliko tjedana u Nairobiju vratila sam se u Nizozemsku i nastavila s poslom prevoditeljice za nizozemske socijalne službe koje su radile sa somalskim izbjeglicama i useljenicima. Vidjela sam mnoge somalske majke s bebama koje su izgledale baš kao Mahadov sin, koje su napustili muškarci baš kao što je moj brat. Maltretirale su ih svekrve koje su bile baš kao moja majka, i baš kao i moja obitelj svi su bili
usredotočeni na prošlost, na mitski i odavno iščezli život nomada u somalskoj pustinji. Pričali bi svojoj dječici o somalskim junacima, o mužnji deva i usađivali u njih mržnju prema drugim klanovima. Emocionalno bi ucjenjivali svoju djecu tražeći od njih da ne postanu
»previše Nizozemci«, da govore somalski umjesto nizozemskog te da se ne odriču svoje kulture.
Ta su djeca postizala slab uspjeh u školi. Prilikom testiranja dali bi im da rješavaju slagalice, zahtijevali od njih da kažu »molim« i
»hvala« te da se za stolom ponašaju pristojno. U Nizozemskoj su to važni pokazatelji jesu li djeca dobro prilagođena. Ali sva somalska djeca za koju sam prevodila, koja su u svojim domovima jamačno jela s poda, golim rukama, uvjerljivo bi pala na takvim testiranjima. To je značilo da se ne mogu upisati u normalnu školu, već samo u »posebnu školu« s »korektivnim programom.« Nizozemska država potrošit će mnogo novca da im pomogne uhvatiti priključak.
Činilo se da obrazac za takav nesrazmjer između roditeljskih očekivanja i stvarnosti u kojoj djeca žive postoji u mnogim obiteljima useljenika u Nizozemskoj, ne samo somalskih, već i useljenika iz Maroka, Turske, Iraka, Afganistana i bivše Jugoslavije. Nisam se mogla dovoljno načuditi činjenici da su službene osobe u toliko različitih ustanova, socijalni radnici, nastavnici, policajci, službe za zaštitu djece, agencije za suzbijanje nasilja u obitelji, pretpostavile postojanje neke dubokoumne kulturološke zagonetke koju oni ne razumiju. Takva pretpostavka sama po sebi nije bila kriva, no krivo je bilo, to što su zatim nastavili štititi te čudne kulturne standarde. To su im savjetovali antropolozi, arabisti, islamolozi, stručnjaci za kulturu i etničke organizacije, koji su svi uglas uporno tvrdili da su takva ponašanja nešto posebno i jedinstveno i vrijedno očuvanja na razini useljeničkih domova.
Bojala sam se za bratovo dijete. Kako će ikad postići uspjeh u životu okružen takvim obiteljskim sukobima?
Nakon kraćeg razdoblja, baš kao što mi je i nagovijestio, Mahad se razveo od Suban. Unatoč svim svojim pričama o plemenitom porijeklu i obiteljskoj časti, unatoč svim svojim uzvišenim zabludama o prinčevskom položaju, nije se mogao ponijeti dostojno ni u privatnom životu.
Odlučila sam uvjeriti moju majku da se vrati u Somaliju. Oduvijek se žalila na to da ju je moj otac lišio društva njezine obitelji i prisilio je da živi medu neznancima. Željela je poći kući pa sam joj ponudila da
ću joj platiti put. Bit će sa svojim bratom i njegovom djecom, svojim sestrama i njihovom djecom. Vratit će se zvukovima i mirisima dhulbahantske zemlje u kojoj je rođena.
Iako sam poticala mamu da se vrati onamo gdje je rođena i iako je zemlja Dhulbahantea bila daleko od nemira u Mogadišu, ta me je selidba ipak zabrinjavala. Mama je bila navikla na prednosti života u velikom gradu. Nairobi nije najbolji grad na svijetu, ali ondje ste zaštićeni od najgorih hirova majčice prirode i gotovo uvijek imate struju i tekuću vodu. Liječnici su pri ruci. Mlijeko se kupuje u kartonima; ne morate sami musti krave. Ne morate klati životinje da biste imali mesa; kupite ga u mesnici. Da biste došli u stan moje majke u Nairobiju, morate se uspeti na četvrti kat bez dizala. Ali ne prijete vam divlje životinje poput zmija, škorpiona i drugih gmazova. Imala je WC i kupaonicu.
Sve sam to rekla mami. Odgovorila mi je:
»Želim se vratiti. Sama sam, usamljena. Želim biti sa svojom obitelji.«
I tako sam 1998. majci i njezinoj pratilji platila troškove dugog putovanja u Las Anod. Suban i Mahad već su bili razvedeni; prema šerijatskom zakonu bilo je dovoljno da Mahad okupi šačicu svojih kompanjona i izgovori talak, formulu za razvod koja glasi:
»Razvodim se od tebe i Alah mi je svjedok.«
Sada se Suban barem nije mogla žaliti da se mama miješa u njezin odnos s Mahadom, a Mahad se nije mogao žaliti da ga naša majka ucjenjuje. Vjerovala sam da sam riješila problem.
U tom razdoblju Mahad i ja smo se rijetko dopisivali. Nazvao bi ili sastavio popis zahtjeva, nabrajajući odjevne predmete koje bih mu trebala poslati i poslovne kontakte koje bih mu trebala omogućiti. Bio je bahat, u svojem filmu: njegov se temperament uvijek činio na rubu eksplozije. Potanko bi objašnjavao kako planira okupiti dobrovoljce da zaštiti somalsku obalu od zagađivača. Po cijeni od pet guldena po minuti bili su to skupi razgovori i dobro ih se sjećam. Iako se njegov ponos nije temeljio ni na kakvom očiglednom postignuću, Mahad je često spominjao čast.
»Misli na naše ime«, korio bi me, tumačeći mi kako sam mu dužna pomoći u ime obiteljske časti.
Nekoliko mjeseci nakon što je majka otputovala u Puntland primila sam poziv od oca, koji se u to vrijeme nalazio na suprotnom kraju te iste pokrajine. Njegov je glas bio tužan.
»Ayaan, dijete moje, ovog te puta zovem zbog Mahada.«
Osjećala sam kako mi suze naviru u oči tjerane osjećajem potpune bespomoćnosti. Bila sam uvjerena da će mi abeh priopćiti da je Mahad mrtav. Umjesto toga rekao je:
»Mahad je sišao s uma. To je gore od smrti. Morali su ga svezati.
Molim se Alahu da ga ozdravi.«
Na temelju onoga što mi je otac rekao u telefonskim razgovorima koji su uslijedili, činilo se da Mahad boluje od manične depresije.
Od nas troje djece, Mahad je bio predodređen za uspjeh u životu. Bio je najpametniji, imao je uvjerljivo najviše mogućnosti. Stalno su ga uvjeravali da ima pravo na uspjeh i poticali ga da vjeruje kako je najveći, najbolji, najnevjerojatnije ljudsko biće. Čak i kao dijete, Mahad je uvijek bio izuzetno osjetljiv na pitanje časti. Mrgodio bi se na prijestupe svojih sestara i tukao nas. Ali čim bi se pojavio neki posjetitelj, bilo Kenijac ili netko ugledan iz našega klana, bio bi šarmantan i odmjeren i ulagao bi mnogo truda u demonstraciju profinjenih i plemenitih manira naše obitelji.
No nakon somalskoga građanskog rata Mahad je shvatio da su mu očeve ambicije za budućnost Somalije postale nevažne. Naša je majka bila napuštena i ogorčena; naša je sestra poludjela i umrla nakon nekoliko pobačaja, a ja sam živjela nevjenčana s nevjernikom. Kako je oduvijek težio veličini i bogatstvu, a nije razvio nikakve vještine niti je uspio zadržati posao koji bi mu omogućio da to postigne, Mahad je jamačno sve to vidio kao propast naše obitelji. Naša je obiteljska čast bila uništena. A budući da su svi uvijek govorili Mahadu da je na njemu, sinu jedincu, da očuva i obrani čast obitelji, možda je vjerovao da je ta propast došla njegovom krivnjom, da nije bio dorastao ambicijama i dužnostima dobroga muslimanskog sina.
Budućnost mojeg nećaka odsad će biti isključivo u rukama njegove majke. Vjerovala sam da sam riješila probleme između dvoje odraslih odgovornih za toga dječačića, ali Mahad sada neće biti u stanju pomoći svojem sinu. Činilo se da ne mogu učiniti ništa, barem ne iz Nizozemske.
Nastavila sam održavati sporadičan telefonski kontakt s ocem i majkom. Unatoč mojim strahovima, činilo se da je mama procvjetala u svojem selu u Puntlandu. Novac koji sam joj slala bio je dovoljan da plati za svoje uzdržavanje i hranu. Ponekad bi ga podijelila sa svojim rođacima. Njezine nećakinje donosile su joj vodu iz obližnjih bunara u vjedrima i plastičnim spremnicima. Mele su joj prednje dvorište,
donosile joj ugljen i kuhale za nju. Rekla je da nikad nije sama. Noću bi sjedila sa svojim bratom i sestrama i njihovom djecom, i razgovarala s njima o njihovu djetinjstvu i različitim smjerovima u kojima ih je odveo život, o građanskom ratu i stvarima koje su ih dovele natrag u mjesto gdje su rođeni. Oko njih nije bilo ničeg do pustinje, drače, ovaca i kilometara prašnjavih puteva po kojima su prometovali kamioni natovareni šećerom, rižom i ostalim osnovnim namirnicama.
Mama mi je rekla da se Mahad razbolio jer ga je Suban začarala. Ponekad bi rekla da ga je začarala očeva prva žena. Mahad je provodio duga razdoblja u bolnici, i još dulja u sobici u Eastleighu, jedva uzdržavajući samoga sebe, a kamoli svoje dijete. Abeh je rekao da je Suban bijesna i usamljena i da je dječačića čim je napunio dvije godine poslala k njemu u Qardo, u blizini sjeverne granice Somalije. Dječačić se isprva odazivao na ime Abdullah, ali nakon što je povjeren brizi mojeg oca prozvali su ga Yaqub. Odlučila sam ga zvati Jacob. Molila sam oca da ga pošalje natrag u Nairobi kako bi mogao pohađati dobru školu. Nakon nekog vremena abeh je nagovorio Suban da dječaka primi natrag.
Između 2001. i 2006. moja je obitelj prekinula svaku vezu sa mnom. Nisam znala što se događa s Mahadovim sinom, niti pohađa li uopće školu. Godine 2006. iznova sam uspostavila vezu s Mahadom, koji je i dalje živio u somalskoj četvrti Nairobija Eastleighu. Njegovo tjelesno i duševno zdravlje i dalje su bili krhki. Ponekad bi se činilo da je sve u redu, dok bi drugih dana buncao i tvrdio da čuje glasove. Tih bi dana rijetko izlazio iz postelje. Iako su bili razvedeni, Suban ga je redovito posjećivala, prala njegovu odjeću, kuhala mu hranu, pozivala rodbinu kad bi Mahad postao psihotičan.
Nakon abehove smrti iznova sam uspostavila vezu s Mahadom. Njegov glas više nije bio isti; govorio je nerazgovijetno i sporo, kao da mu je jezik bio prevelik za njegova usta. Prvi razgovor s njime pretvorio se u jedan dugi monolog: napustila sam ga, nije me briga za njega, eto što uspjeh čini čovjeku, udalji te od obitelji, otuđi te od vjere, dug popis optužbi. Dva konkretna zahtjeva koje je imao bili su novac (koji sam mu poslala) i viza za odlazak u Ameriku (koju mu nisam poslala).
Mahad je odbijao priznati svoju duševnu bolest. Pitala sam ga odlazi li liječniku. Molila sam ga da ode na liječenje. Ali on je uporno tvrdio da je s njime sve u redu.
»Samo razgovaram sam sa sobom, to je sve«, rekao je. »Moram često prileći i odmoriti se. Ali uče Kuran nada mnom i od toga mi je bolje.«
Poznavala sam taj postupak. Skupina ljudi čita odlomke iz Kurana i pljuje u vjedro vode kojom onda škrope bolesnika. Ili pljuju na njegovu posteljinu nakon svakih nekoliko odlomaka. Ne velike količine, već kapljice sline, pri čemu se jezik brzo vraća u usta nakon što kapljica klizne niza nj, za što je potreban vrlo uvježban pokret.
Upitala sam ga za vijesti o Jacobu. Bio je dobar u školi, rekao je Mahad; dobro je, zdrav je i veseo. Pokušala sam ga zamisliti kao desetogodišnjaka, tek malo starijeg od sina jednih mojih prijatelja. Vidjela sam ga visokog poput njegova oca i izraženih jagodica poput njegove majke. Pretpostavljam da sam maštala kako će upravo Jacob uspjeti razvrgnuti sputavajuće okove naše obitelji i vjere te ostvariti postignuća koja njegov otac i djed nisu.
Ali Jacob će uskoro biti tinejdžer. Vrlo se dobro sjećam koliko se Mahad promijenio u svojim pubertetskim godinama u Nairobiju, kako je protratio godine koje je trebao provesti učeći u srednjoj školi. Znala sam da radikalne islamske ćelije koje vrebaju one marginalizirane i razočarane danas krstare Eastleighom u mnogo većem broju nego kad smo Mahad i ja bili mladi.
Našla sam utjehu u razgovoru koji sam jednog dana vodila sa Suban. Kao i obično, tražila je od mene novac, ali je također zamolila da joj pošaljem odjeću. Kad sam je upitala da mi opiše kakvu odjeću želi, rekla je suknje i bluze. To mi je dalo nadu, jer sam smatrala da nikad ne bi tražila takvu odjeću da joj je pomisao na to da se zamota u džilbab i dalje bila privlačna.
Počela sam slati novac Mahadu, a također i Suban. Kad je Jacob završio osnovnu školu, sredila sam da jedan moj prijatelj ode u Nairobi i nade za njega stvarno dobru srednju školu, s knjižnicom i laboratorijima i dobrim nastavnicima. Ponudila sam da platim školarinu. To je glatko prošlo, i Jacob sada pohađa završni razred u toj školi. U danima kad nije previše deprimiran ili maničan, Mahad pokazuje određeno zanimanje za svojeg sina. Pohvalio mi se da je dječak vrlo uspješan u školi, da ima izvrsne ocjene iz čitanja i engleskog, kao i odlične socijalne vještine.
Važno mi je da Jacobova incijacija u moderni svijet bude lakša od Mahadove. Ne mogu utjecati na njegove obiteljske okolnosti, no mogu zamisliti s čime se suočava: zbunjujuće zadaće, nostalgični snovi o
nomadskom životu, o ratnim vodama kao junacima i jaka doza islama. Vjerojatno su ga naučili kako da obavi obredno pranje, stane na prostirku, okrene se prema Meki i pomoli pet puta dnevno. Poučili su ga pojmovima grijeha, pakla i onog svijeta.
Nemam pravu strategiju za Jacobovu zaštitu. Pokušala sam uvjeriti Suban da pošalje dječaka k meni, da ga odgojim u zapadnjačkom okruženju, ali bez uspjeha. Svu svoju nadu uložila sam u njegovo školovanje. Nadam se da će ga u školi naučiti da se posveti životu na zemlji umjesto da razmišlja o paklu i raju te da će mu pomoći da razvije vještine koje će mu omogućiti da se nosi sa suvremenim svijetom. Želim da otkrije mislioce i pisce koji će ga naučiti koliko je život složen, da je pun prepreka, i da se umijeće življenja krije u tome da čovjek pronađe svoj put koji ga vodi preko tih prepreka. Život se ne bi smio svoditi na prebacivanje odgovornosti na druge ljude za vlastitu nemoć i nesnalaženje, ili poticanje mržnje nakon koje često slijedi samouništenje ili želja za uništenjem onih koji su u životu uspješniji od tebe.
Imam vjere u Jacobovu budućnost, budućnost koja je skromna, s manje herojstva i više usamljenosti u usporedbi s budućnošću kakvoj je težio moj brat, ali koja je svakako čovječnija.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayaan Hirsi Ali - Nomatkinja

Počalji od Mustra taj Uto Jun 12, 2018 11:40 am





6. Poglavlje - Moji bratići i sestrične
U mjesecima nakon očeve smrti, dok su vijesti o majci i Mahadu izazivale u meni nemir, uhvatila sam se kako aktivno ispitujem sestričnu Magool o sudbini šire obitelji. Nisam bila tek pristojna kad sam je molila za vijesti. Prešla sam velik put, kako tijelom tako i umom, od plemena do Zapada, ali sada sam se osjećala kao da su se preda mnom otvorila vrata u svijet s druge strane zrcala iz kojeg sam došla. Bilo mi je potrebno da bacim pogled unatrag i saznam što se dogodilo s mojim rođacima, i možda uspijem dokučiti što su to obiteljski korijeni učinili od mene.
Magool mi je najprije govorila o još jednoj našoj sestrični, Ladan, godinu dana mlađoj od mene. Moja ju je baka uvijek spominjala kao najzločestije dijete koje je ikad upoznala i upozoravala me da se držim dalje od nje, da se nikad ne igram s njom i, što je najvažnije, da nikako ne zabludim oponašajući je.
Nakon onoga što Somalci jednostavno zovu Qabta, »apokalipsa«, kad je izbio građanski rat i započeo veliki somalski egzodus u prosincu 1990., Ladan i njezina majka pobjegle su najprije u Kismayo, a zatim u
Keniju, gdje je Ladan upala u nevolje. Zanijevši, nije znala gdje da nade ilegalnu kliniku za pobačaje, a nije imala novca da ode u pravu bolnicu. Otprilike u to vrijeme, zabrinuta da će se njezina trudnoća uskoro vidjeti, ukazala joj se prilika da uz pomoć lažne putovnice otputuje u Veliku Britaniju, gdje je kao i svi ostali podnijela zahtjev da joj se odobri status izbjeglice. Nekoliko mjeseci nakon dolaska rodila je djevojčicu.
Saznala sam to putem standardne somalske trač-mreže, baš kao što sam već onda znala da Ladan žvače kat, drogu blago opojnog učinka zbog koje se moja majka toliko brinula dok smo živjeli u Etiopiji. Godine 1998., kad sam i ja živjela u Europi, otišla sam posjetiti Ladan i čula iz prve ruke najpotresnije priče o njezinu životu. Saznala sam za djelatnost organiziranu u skrivenim kutevima nekih četvrti Mogadiša, gdje su žene zašivale vagine djevojkama koje su napravile pogrešan korak i imale novca da to isprave. Te iste žene bi uz naknadu razrezale i otvorile nevjestu čiji je ožiljak od sakačenja u djetinjstvu previše odebljao da bi ga mladoženja mogao silom probiti. (Kao što se sakaćenje obavlja bez anestetika, vrlo često je to slučaj i kad ženu
»otvaraju« za potrebe njezinog mladoženje.) Te iste žene potajno izvode pobačaje i porađaju djecu za koju se zna da su iva'al, kopilad. Život te djece i njihovih nevjenčanih majki zaista je strašan.
Kad sam je posjetila, Ladan je bila nevjenčana, a njezina kćer Suad imala je pet godina. Suad je bila pretila, tepala je i činilo se da ne može hodati ravno, dok su joj oči imale izraz stalnog užasa. Ladan je preda mnom podvikivala na nju, proklinjala je, a ponekad bi je i udarila. Su'ad je bila usamljena; rekla mi je da nema prijatelja i da se djeca u školi odbijaju igrati s njom te joj se smiju iza leđa i nazivaju je debelom. Nastavnici su je zanemarivali. Ladan ili nije uočavala ništa od toga ili joj se to nije činilo važnim.
Danas, 2008., Suad je tinejdžerica. Magool mi je rekla da je Ladan opet trudna, ali ovaj put s drugim čovjekom. S obzirom na to što sam znala o Ladan, upitala sam je je li spremna za još jedno dijete budući da je i dalje živjela od socijalne pomoći. Magool je mlada od mene, ali njezin je odgovor zvučao kao da je sišao s usana starice umorne od ovog svijeta.
»Planiranje nije nešto što Ladan ide od ruke«, rekla je.
Magool je rekla da je Ladan sad potpuno ovisna o katu i da Suad odrasta u okruženju ovisnosti, nasilja i emocionalnog zanemarivanja. Možda se njezina sudbina neće razlikovati od sudbine njezine majke.



Naravno, bijeg je moguć, ali okolnosti ne idu u prilog tome da će Suad završiti školu ili biti sretna. U slučaju da se »vrati« u Somaliju, ta riječ je krivotvorina iako je Somalci upotrebljavaju, jer Suad nije rođena u Somaliji, već u Velikoj Britaniji, i ima britansko državljanstvo, ne bi ondje dugo opstala. U Somaliji je klanovski mentalitet moje bake sveprisutan, a Suad ne zadovoljava čak ni najniže standarde moje bake: ona je waal.
Magool mi je pričala i o našoj sestrični Anab, koja je stigla u Ameriku 2006. godine, malo prije mene. Bila je mlada od mene, i iako je nikad nisam upoznala, čula sam za nju. Svi smo čuli za nju. Navodno je izbola do smrti svojeg supruga negdje u Keniji ili Tanzaniji, gdje je živjela kao izbjeglica.
Naš bratić Hassan također se doselio u Sjedinjene Američke Države. Bio je pobožan, pristojan i dobar. Hassan je radio kao taksist. Gotovo svaki cent koji bi zaradio išao je njegovoj obitelji. Njegov je otac tad imao već sedamdesetak godina, ali nastavio se ženiti mladim ženama i imao je više od četrdesetero djece.
Hassan je uzdržavao većinu te djece i njihove majke. (Mnogi su od njih bili odrasli, ali Somalija ima manjak radnih mjesta i visoku nezaposlenost. Budući da nikad nisu stekli nikakve vještine, većina njegovih braće i sestara imali su niske ili nikakve prihode i bili su bez vize.) Hassan je u ime nekolicine njih podnio zahtjev za ulazak u Sjedinjene Američke Države u statusu izbjeglice. Žalila sam ga. Kao i Farah Gouré, naš ugledni suplemenik u Nairobiju koji je godinama pomagao moju majku i ostale somalske izbjeglice, Hassan si je uskraćivao plodove vlastitog rada, iscrpljivao se do krajnjih granica da bi zadovoljio beskrajan niz tuđih potreba.
Kad je Anab u svađi ubila svojeg supruga, obitelj je molila Hassana da dâ svoj prilog za odštetu obitelji njezine žrtve. Zbog vlastite časti klan mora kolektivno platiti za zločin nekoga svojeg člana. Nakon toga su preklinjali Hassana da je povede u Ameriku, kako bi spriječili obitelj njezina supruga da je ubije iz osvete i započne krvavi obračun.
S mojega zapadnjačkog gledišta s mukom sam pokušavala razumjeti to što čujem, ali mojem je starom plemenskom misaonom sklopu cijela stvar imala savršeno smisla. Prema šerijatu, koji je ugrađen u somalsko klanovsko pravo, ubojstvo se namiruje na jedan od sljedeća tri načina. Pokreće se lanac osvetničkih ubojstava koji može potrajati naraštajima pa čak i izazvati građanski rat. Druga je
mogućnost da obitelj zločinca isplati odštetu obitelji žrtve bilo u novcu, životinjama ili nevjestama, bez isplate nevjestnine. Treća je mogućnost da starješine dogovore da se ubojica ubije i time spriječi svaka mogućnost krvne osvete.
Kad je na koncu stigla u Ameriku, Anab je imala dvadeset godina i već je bila majka. Ubrzo nakon toga sklopila je šerijatski brak sa Somalcem po imenu Shuayb koji je živio u Americi. (Navodno se nikad nisu potrudili vjenčati se prema američkim zakonima, tako da to šerijatsko vjenčanje zapravo nije bilo pravno valjano.) Ali sad sam saznala da je samo dvije godine nakon dolaska u Sjedinjene Američke Države Anab optužena za pokušaj ubojstva; čini se da je pokušala ubiti Shuayba kad ga je zatekla u telefonskom razgovoru s drugom ženom s kojom je bio vrlo prisan, možda čak i vjenčan. Dok je njezina beba spavala u svojoj sobi, Anab je prisluškivala mužev razgovor. Obuzeta bijesom, izvukla je nož i počela ga ubadati.
Klan je prikupio dovoljno novca da joj plati jamčevinu. Anabin muž je preživio napad, ona je čekala suđenje, a njezina je kći bila povjerena skrbi socijalnih službi.
Satima sam razmišljala o tim pričama. Hassan je i dalje radio za krvnu lozu, poslušno se pokoravajući stalnim zahtjevima da pošalje obitelji još novca i spasi je od izazova stalne gladi, bolesti i opće nesigurnosti života u njegovu zavičaju. On je time pokazivao suosjećajnost i dobrotu: to pravilo ponašanja bilo je organsko, usađeno u samu srž njegova bića. U plemenskom kontekstu njegov je postupak bio ispravan. Ali sagledajmo na trenutak posljedice.
Kad netko zatraži dozvolu boravka u Sjedinjenim Američkim Državama, mora predočiti potvrdu o nekažnjavanju iz svih zemalja u kojima je živio. Ono što američki državni službenici vjerojatno ne razumiju jest da u Keniji i Tanzaniji takvu potvrdu možeš kupiti od policije, dok je na mjestima poput Somalije nemaju čak ni od koga kupiti. Možda ne razumiju neke temeljne zakonitosti; primjerice, što je neka etnička zajednica povezanija, to su njezini pripadnici vjerniji ograničenjima koja im nameću njihov klan i vjera, i to je manje vjerojatno da će uspjeti u Americi, jer srodstvo i šerijatsko pravo stavljaju iznad svjetovnog prava za koje osjećaju da je strano njihovom načinu života.
Nekoliko dana kasnije, u dugom kasnovečernjem razgovoru, Magool mi je ispripovijedala sudbinu još jedne naše sestrične, Hiran, koja je boravila u duševnoj bolnici. Hiran je bila sišla s uma. Magool
mi je rekla da je 2003. Hiran saznala da je HIV pozitivna. Ali onda je upoznala mladića koji je bio dobar prema njoj, koji ju je navodno uistinu volio. Hiran mu nikad nije rekla da ima virus niti je poduzela ikakve mjere opreza. Sad više nije mogla skrivati svoju dijagnozu jer je u međuvremenu oboljela od AIDS-a.
Strahota tih Magoolinih priča odvela me je natrag u godine koje sam provela kao prevoditeljica u Nizozemskoj, i bezbrojnim djevojčicama koje bi upale u nevolje zbog nepoznavanja zapadnjačkih običaja kad je riječ o seksu i pitanjima srca. Jedna očajna djevojka odbijala je prihvatiti pozitivan test na trudnoću i tvrdila da je djevica usprkos svim dokazima koji su govorili suprotno. Histerično je zahtijevala da liječnik obavi drugi i treći test. Tri je tjedna test za testom pokazivao da je uistinu trudna, a njezina se mjesečnica nikako nije pojavljivala. Kad se naposljetku suočila sa stvarnošću, prihvatišvi da je trudna i da je uistinu imala snošaj, liječnik joj je ponudio pobačaj. Na spomen te riječi, koja je na somalskom jeziku manje tehnička i prevodi se kao »izvlačenje« ili »ispiranje« bebe, počela je jecati. Nazivala je samu sebe grešnicom i bludnicom i vikala da zaslužuje da ju bičuju i kamenuju jer za nju više neće biti mjesta u raju. Rekla je liječniku da ne može pogoršati svoje grijehe dodajući im i ono što smatra ubojstvom nedužnog djeteta. Naposljetku je odlučila roditi, znajući da će je rođaci nazivati kurvom i da će dijete zauvijek biti obilježeno kao ivaal.
Takva je tragedija djevojaka i žena kojima pravila njihovog odgoja i kulture zabranjuju da čak i samima sebi priznaju da njihovo tijelo ima svoje želje i potrebe. Ali taj stav nije ograničen na žene. Mnogo sam puta bila u prilici prevoditi putem telefona za Somalce koji su pristali na krvne pretrage kako bi se utvrdilo jesu li HlV-pozitivni. Kad bih čula nizozemskog liječnika kako izgovara te dvije strašne riječi:
»Seropozitivni ste«, u glavi sam mahnito tražila način da to prevedem na somalski jezik.
Kad se to prvi put dogodilo, priznala sam svoje neznanje. Rekla sam liječniku:
»Nemamo riječ za seropozitivan na somalskom. Kako to mogu najbolje opisati?«
Rekao je:
»Nalaz krvnih pretraga pokazuje da se u vašem imunom sustavu nalazi virus.«
Mučila sam se da pronađem somalsku riječ za imuni sustav, ili čak virus, te sam naposljetku rekla Somalcu:
»Krvnim pretragama pronađena su nevidljiva živa bića koja će polako uništiti vojsku branitelja u tvojoj krvi.« Nastavila sam tumačiti tla se krv sastoji od bijelih krvnih zrnaca iako nemamo riječ za zrnca, i crvenih krvnih zrnaca. »Bijela krvna zrnca su vojska koja te brani od neprijatelja koji ulaze u tvoje tijelo i čine te bolesnim. Ali neke su tvari, kao što je ona otkrivena u tvojoj krvi, previše jake za tvoje vojnike bez pomoći medicine.«
Moje je objašnjenje trajalo neko vrijeme i nizozemski liječnik me je prekinuo:
»Je li sve to uistinu potrebno?« Objasnila sam mu:
»Somalski jezik nema riječi za seropozitivnost, bijela krvna zrnca, crvena krvna zrnca, viruse, bakterije i AIDS.«
Somalac je dreknuo glasom koji je zvučao vrlo uznemireno:
»AIDS?« Izgovorio je tu riječ kao ajdis. »Ajdis?! Nemam ja ajdis!
Ja sam musliman! Ja sam Somalac! Mi nemamo ajdis!«
Zbunjena, posramljena, ali s olakšanjem što me je moj klijent razumio, uhvativši se za riječ ajdis rekla sam mu:
»Da, u tvojoj su krvi našli tu stvar od koje ćeš kasnije dobiti ajdis, ali sad ga još nemaš. Još ne.«
Liječnik me ponovno prekinuo.
»Zasad nema AIDS. Samo je seropozitivan. Možemo mu dati lijekove koji će spriječiti da virus HlV-a izazove AIDS.«
Ne slušajući liječnika, Somalac je i dalje vikao:
»Ajdis! Reci mu da ja nemam ajdis! Muslimani nemaju ajdis!« Imala sam nekoliko sličnih razgovora poslije toga. Danas, 2003.
godine, zamišljala sam svoju sestričnu Hiran kako prolazi kroz ista iskušenja. Bez obzira na izbor riječi kojima su joj pokušavali objasniti od čega je oboljela, jedino što je ona čula u svojoj glavi bilo je: Umrijet ćeš, a to od čega ćeš umrijeti rezultat je grijeha, bludničenja i kršenja Alahovih zakona. Nakon što se na koncu ipak pomire s time da imaju
»ajdis« ili nešto od čega će ga jednog dana dobiti, velik broj oboljelih smatra tu bolest Alahovom kaznom, unutarnjim bičevanjem ili kamenovanjem. Često odbijaju liječenje jer bi time samo pogoršali svoji prvobitni grijeh kad su se oglušili oAlahov sud. Drugi odbijaju prihvatiti istinu i nastavljaju se upuštati u spolne odnose ugrožavajući svoje nedužne bračne i izvanbračne partnere prenoseći im virus.
Potpuno razumijem okolnosti u kojima živi moja rođakinja. Islam i plemenska kultura mistificirali su i uskratili joj razumijevanje nečega potpuno prirodnog kao što je njezina vlastita spolnost. Sad kada živi u dijaspori, taj mehanizam vjerske kontrole može je dovesti samo do poricanja i licemjerja, samouništenja i uništenja.
Razmišljala sam o tome što Hiranin mladić misli o cijeni koju je platio zato što joj je poklonio svoje povjerenje. Nisam s njime razgovarala; ne poznajem ga. Ali zamišljam što je mogao pomisliti kad ju je upoznao: Ona je muslimanka, pokriva glavu maramom, osuđuje svaki oblik spolne aktivnosti prije braka, jamačno je djevica.
Kad zagovornici kozmopolitskih, multikulturalnih ideala propovijedaju o snošljivosti i pružanju srdačne dobrodošlice stranim useljenicima, previđaju ovakve posljedice zbog kojih u konačnici trpe ljudi poput Hiranina mladića. Takvi će ljudi zažaliti zbog dobrodošlice s kojom su pozdravili ulazak ljudi poput nas u zapadnjačko društvo.
Kako da sudimo o Hiraninim postupcima, odnosno njezinoj šutnji? Znala je da je HlV-pozitivna. Znala je da je zaražena spolnim putem i da bi mogla prenijeti virus dalje. Nije ništa rekla svojem mladiću jer je istina bila previše teška da bi je ikome priznala, čak i samoj sebi. Nije zatražila od svojeg mladića da upotrijebi kondom jer je čak i samoj sebi poricala svoje stanje. Učinila ga je nestvarnim.
Bio je to susret dvoje ljudi iz različitih kultura. Jedno je pripadalo društvu koje naglašava individualnu odgovornost (u ovome slučaju, spolnu), dok je drugo odgajano da uvijek razmišlja kao član skupine. Hiran su odgojili da se boji vlastite spolnosti, da prezire samu sebe zbog toga što se upuštala u spolne odnose izvan braka, da ne vjeruje nevjerniku. Ali on je bio taj koji je poklonio povjerenje, a ona je bila ta koja ga je iznevjerila.
Kad je Hiran na koncu dijagnosticiran AIDS, nije se mogla nositi s time i ušla je u kratkotrajnu psihozu. Tek je tada njezin mladić saznao za njezinu bolest i odmah se podvrgnuo pretragama. Otkrio je da je i sam zaražen. Magool kaže daje, preboljevši početni šok i očaj, nastavio posjećivati Hiran u bolnici. Ako je vjerovati Magool (koja je bila ondje), kad se Hiran osjećala dovoljno dobro da bi mogla razgovarati, upitao ju je zašto mu je zatajila bolest. Hiran je odgovorila:
»To si mi ti dao. Od tebe sam to dobila.« Tek ju je tada prestao posjećivati.
U središtu sukoba vrijednosti između plemenske kulture islama i zapadnjačkog moderniteta leže tri univerzalne ljudske strasti: seks,
novac i nasilje. Iz zapadnjačke perspektive rasprava koja bjesni o tome kako asimilirati manjine (čitaj, muslimane) u Europi i kako voditi »rat protiv terorizma« pokrenut u Americi kao odgovor na napade 11. rujna, svodi se na temeljno različite poglede na seks, novac i nasilje, ili, da se izrazim uzvišenijim rječnikom, demografiju, kupovnu moć i vojnu silu.
Kao netko tko je proučavao retoriku radikalnog islama, i kao netko tko je u mladosti pokušao živjeti prema njegovim načelima, znam da su te tri teme metar kojim islamisti mjere ono što smatraju dekadencijom i moralnom pokvarenošću Zapada.
Kao i brojni drugi pojedinci u globaliziranom svijetu, uključujući i mene samu, moji su rođaci razapeti između dva svijeta. Nikad nisu bili spremni za život na Zapadu. Europska i sjevernoamerička društva iz temelja su preoblikovale prosvjetiteljske vrijednosti osamnaestog stoljeća, što je dovelo do promjene odnosa snaga između kolektiva i pojedinca u korist ovoga potonjeg. U tih par stotina godina mislioci i aktivisti razvili su i usavršili način da se dopusti što je moguće više individualne slobode na spomenuta tri polja a da se pri tome ne žrtvuje zajedničko dobro. (Tko zapravo određuje što je to »zajedničko dobro« uvijek je pitanje oko kojeg se lome koplja, u otvorenim društvima kao i u onim drugim.)
Te tri strasti bitno određuju prelazak muslimana iz plemenskog života u zapadnjačka društva koja se temelje na vrijednostima prosvjetiteljstva. Useljenici iz tradicionalnih društava, kojima su stoljećima vladale krvne loze i vrijednosti klana i plemena, danas stižu na Zapad u roku od nekoliko sati. Vrlo često ih na to tjera potraga za boljim životom, kad dom postane okrutno i negostoljubivo mjesto. Pa ipak, i useljenici i zapadnjački zagovornici općeg prosperiteta dijele zajedničku zabludu: vjeruju daje moguće proći tu tranziciju i pri tome ne biti prisiljen izabrati između dva skupa vrijednosti. Jedna strana želi drugačiji život, ali tvrdoglavo pristaje uz svoje tradicije; druga, shrvana grizodušjem i sažaljenjem, želi pomoći pridošlicama da ostvare željenu promjenu materijalnog položaja, ali se ne usudi zahtijevati od pridošlica da izbace iz svojeg svjetonazora tradicionalne, zastarjele vrijednosti.
Ladan, Hiran, Hassan i Anab su, kao i ja, uspjeli doći na Zapad s nadom u bolji život te, barem kad je riječ o Hassanu, u bolji život za svojeg oca, svoje strine, svoje stričeve, svoje majke i cijeli buljuk braće, bratića, sestrični i rođaka. Mi smo izdržljivi i domišljati; mi opstajemo ili čak (u slučaju Anab) odlučujemo o životu i smrti drugih.
Ali neodlučnost kad je riječ o odnosu prema temeljnim pitanjima seksa, novca i nasilja, i propust da se shvati kako promjena geografskog položaja nužno mora dovesti do promjene ideološkog položaja, dovela je do brojnih ljudskih tragedija poput bolesti, zaduženosti i smrti. I ja sam bila nespremna za Zapad. Jedina je razlika između mene i mojih rođaka u tome što sam ja prepoznala potrebu za promjenom.
Ladan i Hiran su odrasle u obiteljima koje pripadaju trgovačkom staležu. Nisu ih povlačili od nemila do nedraga kao Mahada, Haweyu i mene. Njihove obitelji bile su među najbogatijima u Somaliji i imale poslovne interese i u zemlji i u inozemstvu. Zahvaljujući bogatstvu i trgovinskim vezama sa stranim državama te su si obitelji mogle priuštiti moderan način života. Te su djevojke bile navikle na automobile, televizore, video rekordere i ostale moderne stvari.
Krug ljudi s kojima su se družile u Mogadišu oponašao je zapadnjački stil života i isticao (možda čak i previše glasno da bi bilo iskreno) svoje zapadnjačke svjetonazore. U tome je prednjačila Ladan, koja je provela veći dio svojih tinejdžerskih godina u društvu ženskih uzora koji su se bolje snalazili s Valentinom, Armanijem, Pradom, Guccijem ili Chanelom, nego s Kuranom ili Prorokovim izrekama. Natjecale su se međusobno u tome koja će izgledati izazovnije, jer je izlaganje ženskog tijela suština zapadnjačke mode.
Ladan i Hiran su se šminkale, nosile moderne frizure, čak se družile s mladićima. Pa ipak, njihova je modernost bila tek površinska. I jedna i druga imale su uspješne i skromne očeve, koji su ipak dopustili svojim kćerima da se povedu za najispraznijim aspektima zapadnjačke kulture. U svakom slučaju njihovi ih očevi nisu naučili zarađivati novac, kamoli štedjeti ili ulagati. A prividna lakoća s kojom su nosile vidljiva obilježja zapadnjačkoga životnog stila nije bila utemeljena u stabilnom osjećaju identiteta ili dosljednom, ustrajnom odnosu prema nestalnosti života.
Mnogi su Zapadnjaci prigrlili opće uvjerenje da su ne-Zapadnjaci odrasli u velikim gradovima, u imućnim obiteljima s dobrim vezama sa Zapadnim državama, nekako bolje pripremljeni za život u modernom društvu. Ali Ladan i Hiran nisu odrasle s cjclovitim skupom moralnih vrijednosti, ni islamskih niti zapadnjačkih. Izgledale su moderno, glumile su i maštale da su moderne djevojke, ali njihove uloge i maštarije nisu bile usidrene u zapadnjačkim seksualnim običajima. Udovoljavale su svojim željama kao da su doista mlade zapadnjačke djevojke, ali kulturi srama nisu izbjegle. Umjesto toga zakopale su svoj
sram pod brojne slojeve tajnosti i licemjerja; krile su, čak i od samih sebe, golu i bestidnu činjenicu da su spolno aktivne.
Dok sam slušala o nevoljama svoje obitelji, iznova su me preplavili grizodušje i žaljenje. Ali nije to više bilo ono ranije grizodušje zbog bijega od dogovorenog braka, niti onaj žal zbog izdaje oca i kaljanja njegove časti; nije to bilo ni grizodušje zbog toga što sam majku dovela u položaj da zbog mojih postupaka u nju upiru prstom. Nije više bilo onoga neprekidnog kajanja, onoga neprekidnog grizodušja zbog svega što sam mogla učiniti za svoju obitelj svih tih godina šutnje i bijesa nakon što sam pobjegla od svojeg klana u društvo koje je bilo slobodno, obrazovano i bogato, u novi svijet u kojem sam naučila opstati.
Moja je krivnja sada izvirala iz novog osjećaja: da sam barem neke od tih vještina preživljavanja trebala podijeliti s najbližim članovima moje obitelji. Umjesto da prekinem veze s njima, trebala sam iro se češće javljati. Da sam sačuvala kontakt s Hiran i Ladan, možda sam im mogla pomoći da odbace svoja vjerska i plemenska uvjerenja, da nauče ono što trebaju znati o kontroli začeća, na primjer, i da se suoče sa svojom spolnošću, umjesto da glume (čak i pred samima sobom) da nisu spolno aktivne i da zato ne moraju poduzimati nikakve mjere opreza.
Moji su postupci bili sebični, ali nisu bili zlonamjerni. Bili su sebični jer sam odlučila naći bolji život za sebe, naći sreću na svoj način. Bili su izdajnički jer sam bila svjesna da ostvarujući svoje osobne ciljeve kršim stoljetne tradicije svoje obitelji, kao i zakone moje vjere.
Jedne večeri, otprilike tri mjeseca nakon očeve smrti i razgovora s majkom i Magool, bila sam na večeri s jednim američkim parom s kojim sam se vrlo blisko sprijateljila. Moja priča o razorenoj obitelji usmjerila je razgovor na knjige Edwarda Banfielda, koji tvrdi da strogo introspektivna usredotočenost tradicionalnih društava sprečava uspjeh njihovih pripadnika u modernom svijetu jer im onemogućuje da uspostavljaju odnose izvan klana.
Poslije sam se pitala: Što je to u našoj somalskoj kulturi što nas tako sputava? Možda dio odgovora leži u činjenici da nam je preostalo vrlo malo toga što bismo mogli nazvati kulturom. Somalskih povjesničara nema, pisaca je malo, a umjetnika bilo koje vrste tek šačica. Staro se društvo urušilo, dok novo poznaje samo nasilje i nered.
Kao pleme smo rascjepkani, kao klanovi raspršeni, a kao obitelj disfunkcionalni.
Polako sam krpala svoj odnos s obitelji, ali sa svakom obnovljenom vezom osjećala sam sve veću otuđenost i sve jaču tugu zbog spoznaje koliko je brzo i nepovratno naša obitelj propala. Haweye više nije bilo. Mahad je bio samo sjena samoga sebe. Hiran, slomljena. Moja polusestra Sahra, odbacujući suvremeni svijet, svojom voljom zakopana pod vlastitim čadorom. Ladan, ne osvrćući se na cijele police knjiga, video-materijala i DVD-a o roditeljstvu, spremna donijeti na svijet još jedno dijete bez obzira na rizike kojima njezina ovisnost i bijeda izlažu njezinu kćer. Moj savjesni bratić Hassan, hranitelj i skrbnik ljudi koji se i dalje drže prevladanih vrijednosti.
Željela sam reći Hassanu:
Štedi svoj novac, kupi kuću, obrazuj se, prije svega, budi kritičan prema vrijednostima naše bake i pouči svoju djecu novoj etici. Pomozi im da steknu potrebne vještine kako bi uspjeli i napredovali u Americi. Naša je baka bila disciplinirana i odlučna, ali njezine pouke o tradiciji i krvnoj lozi ne mogu nas voditi kroz ovaj novi krajolik. Ako im pokušamo ostati vjerni, propast ćemo jer su propali i stari običaji. Čak i Somalci mogu naučiti kako da se prilagode vrijednostima liberalne demokracije.
Jedne večeri, zagledana u bakinu fotografiju koju sam stavila iznad kamina, počela sam razmišljati o prvom putovanju koje ju je odvelo iz zemlje njezinih predaka. Nije mogla imati više od četrdesetak godina kad je u gumenom čamcu prešla Crveno more, putujući iz somalske luke Berbere u Aden. Treća, vrlo mlada žena njezinog muža upravo je bila rodila svojega drugog sina. Sram i ljubomora koji su gorjeli u njoj nagnali su je da sa svojom najmlađom kćeri, koja još uvijek nije bila udana, napusti muža i svoj pustinjski zavičaj.
Zamišljala sam je možda i uplašenu, ali svakako uzbuđenu zbog plovidbe morem i putovanja u nepoznato. Možda je potajno željela pobjeći od monotonije nomadskog života, kratkovječnog i izloženog prirodnim katastrofama i ratovima.
Moja je baka običavala razgovarati s mrtvima. Razgovarala je s našim praocima, obraćajući im se imenom. Bezbroj nas je puta upozorila da ih ne ljutimo, da ne izazivamo njihov bijes. Dok mi je pogled počivao na bakinoj slici, začudila sam se otkriću da se više ne bojim svojih predaka. Gledala sam njezine tamne, prodorne oči, tako kritičke i nepraštajuće, i u sebi zapodjenula razgovor s njom. A onda,
budući da me je pismenost lišila bakinoga besprijekornog pamćenja, učinila sam ono što uvijek činim kad je riječ o nečemu važnom. Posegnula sam za bilježnicom.
Isprva su to bili ulomci, djelomice na engleskom, djelomice na somalskom. Nije to bila svjesna kompozicija, poput članka ili rukopisa. Nisam bila svjesna da se službeno opraštam, da pišem posljednje zbogom svim sponama koje su me ikad povezivale s mojom obitelji, kao i svakom pravu koje su moj klan, pleme, vjera i kultura ikada polagali nada mnom. Ali postupno sam postala svjesna da kao i baka razgovaram s precima. Pisala sam pismo baki.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayaan Hirsi Ali - Nomatkinja

Počalji od Mustra taj Uto Jun 12, 2018 11:41 am




7. Poglavlje - Pismo baki
Draga bako,
Ne naričem nad tvojom smrću. Bila si spremna za odlazak. Mama je rekla da si stalno molila svoje praoce da te uzmu. Tvoje su te noge bile izdale. Tvoji su se zglobovi bili ukočili. Ako su bili ispravljeni, boljelo je kad si ih pokušala svinuti. Ako su nekoliko minuta bili svinuti i zgrčeni, odbili bi se ispraviti. Škripali su od napora. Tvoja su leda bila bolna od sjedenja i ležanja. Tvoja se koža bila smežurala u nabore koje je teško čistiti; svrbio te je znoj nakupljen u njima. Tvoji su se dugi, tanki, prekrasni prsti bili zgrčili u ukočene i iskrivljene kvrge. Češala si njima svoje svrbljive bokove, no tvoji bi ih nokti samo raskrvarili. Tvoje su te uši odbijale slušati; tvoje oči više nisu vidjele. Tvoje su te kćeri i unuke pokušale utješiti koliko su mogle, ali nisu mogle ublažiti bol koju donosi starost.
Ne naričem nad tvojom smrću, ali sam ispunjena osjećajem krivnje: voljela bih da sam i ja mogla biti uz tebe. Kad sam bila mala, ti si me držala u svojem naručju kad bi me boljelo, šaputala mi riječi utjehe kad bi me tresla zimica koja napada tijelo previše mlado da bi se samo obranilo. Zbog mene si zazivala pomoć svojih praotaca, grdnjom me tjerala da ne odustanem. Odvela si me vraču koji je najprije uzeo tvoj novac, a zatim dugim čavlom za potkivanje spalio meso na mojim grudima držeći ga kliještima da se ne opeče. To me je boljelo više od zimice, bako, i još uvijek imam ožiljke. Oni su simbol tvoje ljubavi prema meni. Ti si me, a ne vrač, potaknula da se suprotstavim demonima u krvi i ozdravim.
Žao mi je, bako, što nisam bila uz tebe u tvojoj starosti kao što si ti bila uz mene u mojem djetinjstvu. Bila bih prizvala za tebe duhove svojega novog svijeta. Ovdje imaju meleme kojima čiste i ublažavaju
svrbež naborane kože, imaju slušna pomagala, imaju hodalicu na kotačima koja bi ti pomogla da se bez napora krećeš. Imaju sva ta i druga pomagala, kao i sredstva protiv bolova. Žao mi je, bako, što sam te napustila iako sam mogla biti tvoj izvor utjehe u starosti.
Živim s nevjernicima već gotovo dva desetljeća. S vremenom sam počela učiti, poštovati i prihvaćati njihove običaje. Znam da bi te to rastužilo. Prije nego što je umro otac me je pokušao uvjeriti da promijenim mišljenje, a mama to i dalje pokušava svaki put kad razgovaramo telefonom. Mislim da bi i ti isprva činila što i moji roditelji, zahtijevajući da poštujem tradicije naših otaca i praotaca. Ali imam taj čudan osjećaj da bi ti, bako, naposljetku vidjela stvari mojim očima.
Ipak, ne naričem nad tvojom smrću.
S tobom su nestali i strogi običajni zakoni. »Ponovi za mnom: ja sam Ayaan, kći Hirsija, sina Maganova, sina Guleidova...« S tobom je nestala i ta krvna loza, nasreću ili nažalost, kao i idiotska tradicija prema kojoj si kobile i deve cijenila više od svojih kćeri i unuka.
Kad bi se u obitelji rodio dječak, radovala si se. Tvoje bi se oči iskrile, smiješila bi se, i nošena plimom energije isplela bi nevjerojatne količine prostirki od rogožine za darove. Dok si ih plela, pričala bi nam svoje ratničke legende, o hrabrosti, otporu, osvajanju, ponavljajući sharaf, sharaf, sharaf. Čast, čast, čast.
Kad bi stigla vijest o rođenju djevojčice u obitelji, coktala bi jezikom, durila se i bila zlovoljna danima. Čučeći pod krošnjom talala u Mogadišu, na golemoj prostirci od rogožine, prstima narančastim od kane plela si neumorno svojom muda iglom. Otjerala bi nas, nagovještavajući zlokobne događaje. A zatim bi nakon višednevne šutnje počela pripovijedati o beskonačnim tragedijama i nevoljama koje zadese obitelj s previše djevojčica, ogovaranje, izdaja, kopilad i a'yb, a'yb, a'yb. Sramota, sramota, sramota.
Škiljila si naprežući vid i škrgutala zubima čvrsto uplićući vlati trave u prostirke i košare, proklinjući i zbog najmanje nesavršenosti uzorka. Bako, bila si tako marljiva i tu istu marljivost propovijedala si i nama. »Hajde, djevojko, pometi ovu prašinu! Otresi prostirke! Idi, pomuzi koze! Zapali vatru! Očisti meso, nareži ga i skuhaj! Proberi rižu!«
I danas mi u ušima odzvanjaju tvoje beskonačne naredbe. Umjesto abecede, naučila si nas naizust kazivati očevu krvnu lozu. Znam da će te silno ražalostiti vijest da je abeh mrtav i da ima samo jednog sina,
mojega brata Mahada, koji može nastaviti lozu. I iako Mahad ima više od četrdeset godina, ima samo jedno dijete, Jacoba, koji se rodio dva tjedna prije Haweyine smrti, prije gotovo jedanaest godina.
Starješine našeg klana ne mogu Jacoba poučiti njegovoj kulturi, jer vrijednosti koje će pokušati usaditi u njega više ne vrijede za vrijeme i prostor u kojem Jacob živi. Njemu će se te pouke činiti još nepovezanijima i još besmislenijima nego što su se prije mnogo, mnogo godina činile meni.
Daleko sam sada od sjene onog stabla talala. Kao i horde naših rođaka i braće muslimana, i ja sam se zauvijek nastanila u zemlji nevjernika.
Teško mi je, kao što mi je uvijek bilo teško, objasniti ti pojam države. Sjećam se kako sam ti stavila u krilo svoj školski atlas u Nairobiju kad smo se doselili u Kariokor. Rugala si se Haweyi i meni što smo se previše zbližile s našim kenijskim kolegicama iz razreda; nazivala si ih ropkinjama. Govorila sam ti da moramo poštovati ljude u čijoj državi živimo. Čudila si se toj riječi država, baš kao što si se čudila pomisli na državu zvanu Somalija. Pitala si kako bi ponosni sinovi velikih klanova, Isaqa i Daroda, mogli prihvatiti neku nevidljivu crtu koju nisu smjeli prekoračiti. Odgurnula si atlas iz svojeg krila i rekla da trikovima i čarobnim obmanama kao što su te slike nevjernik uvjerava naše ljude da prihvate glupe ograde i zamišljene granice. Uporno si zahtijevala da ostanemo vjerni prije i iznad svega Bogu i svojoj krvnoj lozi.
Bako, države postoje. Ali tvoji te nagoni nisu prevarili kad je riječ o razjedinjenosti ponosnih sinova Daroda i Isaqa. Somalija više ne postoji. Sad smo poznati po bezakonju i svirepom nasilju; poznati smo kao morski razbojnici i vjerski fanatici, po našoj spremnosti da ubijamo i umiremo bez razloga.
Muslimani danas svugdje žive u teškim uvjetima. U većini muslimanskih država vladaju nasilje i prijetnje; nisu sposobne proizvoditi ni materijalna dobra, niti plemenite umove. U takvim državama ne postoji sloga, ne postoji osjećaj potrebe da se izgradi bolja budućnost.
Ali u zemljama bijelih nevjernika život je drugačiji. Ovdje zastave znače istinsku slogu. Naučila si me diviti se snazi, prepoznavati uspješne strategije preživljavanja. Bako, nevjerničke su strategije preživljavanja bolje od naših.
Sjećaš li se kako bi mljekarice u Mogadišu satima čučale navlačeći i stišćući vimena onih mrzovoljnih krava ne bi li izmuzle što više mlijeka? Kako bih samo voljela da si bila sa mnom onog dana kad sam posjetila farmu u Nizozemskoj na kojoj je odrasla Ellen, moja prva nizozemska prijateljica. Njezina je obitelj imala manje krava od mogadiških mljekarica, ali su bile mnogo deblje i strpljivije. Kad bi došlo vrijeme za njihovu mužnju, Ellenin bi brat skinuo s kuke tanke cjevčice slične onima kojima smo prelijevali vodu iz spremnika u naša vjedra. Pričvrstio bi ih na vimena svojih debelih krava, dok bi ove nastavile žvakati slamu. Zatim bi pritisnuo električni prekidač, sličan onome kojim smo palili i gasili svjetla u Saudijskoj Arabiji. I na moje iznenađenje i čuđenje, cjevčice su počele usisavati i prenositi slatko mlijeko iz njihovih nabreklih vimena u prazna vjedra. U roku od jednog sata Ellenin je brat imao više mlijeka nego sve žene na tržnicama Hodan i Hawlwadag.
Čudesni izumi nevjernika nisu ograničeni samo na mužnju krava. Vidim iz prve ruke njihov način života i mislim da bi i tebi, samo da si imala priliku, bilo drago svjedočiti tome, i da bi bila zahvalna što možeš naučiti od njih nekoliko trikova za preživljavanje.
Tajna Nizozemčeva uspjeha krije se u njegovoj sposobnosti da se prilagodi, da izmisli nešto novo. Nizozemčev pristup rješavanju teškoća potiče ga da podčinjava prirodu svojoj volji umjesto da se on podčini njoj. U našem vrijednosnom sustavu, bako, svi smo mi, kao i drača, kao baobab, kao zora i sumrak, čvrsto zatvoreni i ukotvljeni u postojeće stanje. Prigibamo koljena pred Bogom koji kaže da ne smijemo ništa mijenjati jer je on taj koji je već sve uredio. Kad je naš narod lutao pustinjom od oaze do oaze, nismo stvorili stalna pojilišta, nismo podvrgnuli rijeke i jezera svojoj volji niti iskopali u zemlji duboke jame za bunare.
Bako, sjećaš li se kad si putovala iz Soola, iz zemlje Dhulbahantea, preko mora u Jemen? Jamačno si danima hodala kroz pustinju do ceste, pitajući se što ćeš ondje naći. Možda si dala novac nekom čovjeku sa zapregom ili kamionom da te poveze preko pustinje do berberske luke. Zatim si brodićem preplovila more. Putovala si vremeplovom. Sjela si u čarobnu barku koja te je ponijela u drugo vrijeme. Nisi bila toga svjesna, ali u jednom si potezu bila otplovila stotinama godina u budućnost.
Nisi bila usamljena u toj pustolovini. Tisuće ljudi preselile su se iz svojih koliba izgrađenih u sjeni gloga, napustivši svoje tisućljetne
izvore, bunare, oaze i rutine, svoje rođake i poznanike, svoje bogove, svoje duhove, svoje priče o tome što je život, čemu se nadati i koje zamke izbjeći. Tisuće ljudi sa svih strana svijeta učinilo je taj nagli skok u budućnost.
Ali čak i da nisi učinila ništa i da si ostala u svojoj kolibi od granja, ili da si cijeli svoj život proživjela rastavljajući kolibu, prteći granje na leđa strpljivih deva, putujući karavanom do sljedećega zelenog pašnjaka sa svojim mužem i svojom djecom, i njihovom djecom, i ženama i djecom muževih rođaka i poznanika, čak bi i u tom slučaju, bako, moderni život došao k tebi. U obliku metaka i cigli, uredbi, ljudi u uniformama, moderni život prodire u svaki kutak svijeta.
Bako, usporedila sam moral nevjernika s onim kojem si nas poučila i moram te izvijestiti da njihov moral u praksi ima blagotvorniji utjecaj na ljude od morala tvojih predaka.
Poučila si nas da su sumnjičavost i nepovjerenje vrline, a islam nas je naučio preživjeti prakticirajući taqqiyah*, pretvarajući se da smo nešto što u stvari nismo. Izgrdila si me kad me je Mahad bacio u crnu jamu punu izmeta jer je u tvojim očima povjerenje, čak i u vlastitog brata, bilo jednako gluposti. »Budi oprezna!« bio je tvoj moto. Ali oprez iscrpljuje. Iscrpljujuće je stalno držati gard da te netko ne bi iskoristio. To znači da ne možeš nekome iskreno vjerovati, i da si ne možeš dopustiti javnu pogrešku zbog straha da ne budeš osramoćena.
Nevjernik inzistira na iskrenosti i povjerenju. Kamo god se okreneš, ovdje moraš nekome vjerovati: pilotu koji upravlja zrakoplovom kojim putuješ, učitelju koji poučava tvoje dijete, liječniku koji te liječi, proizvođaču hrane. I to je povjerenje svugdje opravdano.
Nevjernik ne gleda na život kao na iskušenje, kartu za onaj svijet, već kao na nešto što je samo po sebi cilj i samo po sebi užitak. Svi njegovi resursi, novčani, umni i organizacijski, usmjereni su na to da život ovdje, na Zemlji, učini udobnim i zdravim. Opsjednut je čistoćom, kvalitetnom prehranom, dovoljnom količinom odmora. Lojalan je svojoj ženi i djeci; može se brinuti o svojim roditeljima, ali mu nije potrebno pamćenje ispunjeno beskrajnim nizom predaka. Sve plodove svojega rada troši na vlastitu djecu, a ne na djecu svoje braće ili stričeva. Ljudima s kojima se odluči sprijateljiti na temelju zajedničkih interesa, a ne diktata krvnog srodstva, iskazuje posebnu ljubav, velikodušnost i suosjećajnost.
dopuštena laž kojoj je cilj zavarati nevjernika
Kako nevjernik ima povjerenja u novotarije i proučava ih, u zemlji nevjernika vlada obilje. U takvim uvjetima mira, znanja i predvidijivosti rođenje djevojčice nije nikakav problem. Nema potrebe za durenjem i zlovoljom, već je i to razlog za slavlje i veselje. U školi djevojčice sjede tik uz dječake; ne igraju se ništa manje od njih, ne dobiju ništa manji obrok od njih, ne dobiju ništa lošiju skrb kad se razbole, a kad odrastu imaju pravo sami odabrati partnera, baš kao što to smiju i mladići.
Bako, znam da će te to isprva šokirati i uvrijediti, ali kad se smiriš i razmisliš o tome hladne glave priznat ćeš da nema potrebe odgajati jedno dijete da bude poslušno i pokorno drugom djetetu. I nema potrebe rezati i šivati spolovila djevojčica da ih se sačuva za muškarce koji će kupiti pravo na njihovo tijelo.
Nevjernik cijeni skrbnost, baš kao i ti, bako, ali ovdje se pokazivanje bogatstva smatra toliko važnim da se ljude dijele na staleže ovisno o tome koliko su bogati ili siromašni. Dijele se i prema idejama i ideologijama. Čovjek će uvijek imati potrebu za raspravljanjem, i zato su te podjele praktičnije od lažnog obećanja o bratstvu u ime zajedničkog pra-pra-pra- pradjeda. Udruživanje organizirano oko stvarnih i praktičnih zajedničkih interesa iskrenije je i izravnije od odglumljenog zajedništva između muškaraca koje spaja samo davni zajednički predak.
Sjećaš li se Faraha Gourea, koji se brinuo za nas u Nairobiju samo zato što smo iz istog klana? Radio je, privređivao, ulagao i povećavao svoj imetak, ali prema tvojoj etici on je to bio dužan dijeliti s drugima, trošiti svoj novac uzdržavajući obitelj muškarca koji se lijeno izležavao u postelji, muškarca koji nije želio raditi, muškarca koji je napustio svoju ženu i djecu. Svi su oni živjeli na grbači Faraha Gourea sve dok ga nisu doveli do prosjačkog štapa. To se sada događa tvojemu najdražem unuku Hassanu koji živi u Americi, zemlji u kojoj je abeh pohađao fakultet prije nego što je upoznao mamu.
Abeh je sada mrtav, mrtva si i ti, ali ja ne naričem nad tobom, niti nad nestankom tvojeg svijeta.
Recitirala si nam drevne pjesme i pokušavala me natjerati da ih zapamtim. Nisam ih zapamtila. Iznevjerila sam i tebe i sljedeći naraštaj. Nisam ih naučila naizust; nisam ih zapisala. Tebe više nema, a s tobom su nestale i sve te pjesme o nedaćama i pobjedama, o čežnji i ljubavi, o strahu i časti, o ponosu i poniženju, o velikodušnosti i uskogrudnosti. Kad su te položili u jamu iskopanu u pijesku, zajedno s
tobom zakopali su i te parabole o davno nestalim vremenima i drevnoj mudrosti.
Iako naričem nad njihovim gubitkom, te pjesme više nemaju moć da nam pomognu u snalaženju u ovome novom svijetu. Somalski su klanovi sada bespomoćni brodolomci prepušteni hirovitoj i neizvjesnoj budućnosti čiji valovi donose nagle i radikalne promjene. Prepušteni smo sami sebi, bez ikakva oslonca, bez ikakvih oruđa ili čamaca u kojima bismo mogli potražiti spas. Krvna je loza umorna i nemoćna; pristajanje uz nju vodi samo dublje u nasilje. To nije nikakva strategija za jedinstvo i napredak.
Tvoja su djeca i unučad prepuštena suočavanju sa životom bez ikakvih temelja ili vodstva. Pogledaj samo Ladan! Bila si uvijek puna prezira prema njoj zbog onog što si smatrala njezinom jogunastom ćudi, zbog njezine sklonosti glazbi i zabavi nevjernika. Ona je sada u Velikoj Britaniji, a ljudi koji su se jednom sažalili nad njom i dali joj hranu, krov nad glavom i milostinju danas su i sami puni prezira prema njoj. Ona ne može zadovoljiti tvoje standarde, niti može zadovoljiti standarde nevjernika. Osjeća se dijelom klana, ali on joj ne znači ništa. Izgubljena je.
Spas leži u načinu života nevjernika, bako. Oni pišu i objavljuju brojne knjige ispunjene predajom. Uz pomoć leća promatraju svijet sićušnih bića koja žive u nama i na nama, i tako traže i pronalaze lijekove koji ta strana bića napadaju i brane naše tijelo. Bako, groznice i bolest ne uzrokuju džini i praoci koji su ustali iz mrtvih kako bi nas mučili, ili neki gnjevni bog, već nevidljiva stvorenja koje nevjernik zove paraziti, bakterije i virusi. Nevjernička medicina bolje liječi od naše, jer se temelji na činjenicama, ispitivanju i stvarnom znanju.
Što prije usvojimo nevjernički stav prema radu, novcu, potomstvu i slobodnom vremenu, to će nam život biti lakši i bolji. Znam što misliš o lagodnom životu: on dovodi do gubitka discipline i moralne čvrstine. Strastveno si osuđivala čak i stroj za pranje rublja. Ti strojevi peru našu odjeću i posuđe, mladim bi djevojkama i ženama ostalo previše slobodnog vremena. To bi nas izložilo napasti da se prepustimo nedopuštenim užicima i da postanemo kurve.
Na neki si način imala pravo o strojevima za pranje rublja, a istodobno i nisi. Najbolji je lijek protiv dekadencije usredotočenost na ciljeve. Ti bi možda dodala, i molitva, ali ja nisam sigurna da od nje ima ikakve koristi. Otkako sam stigla u zemlju nevjernika, gdje strojevi peru našu odjeću i suđe, gdje hranu naručujemo internetom i tako
svakog dana uštedimo sate i sate, nisam besposličarila. Bila sam korisnija i više sam uživala. A užitak je dobar.
Bako, ne vjerujem više u stare običaje. Svijet se počeo mijenjati još za tvojeg života, i sada mi tvoji drevni običaji više nisu ni od kakve koristi. Volim te i volim neke svoje uspomene iz Somalije, ali neću se više pokoravati ni krvnoj lozi niti Alahu. Štoviše, gledajući kako stari običaji upropaštavaju život tolikim pripadnicima našega nomadskog naroda, pokušat ću uvjeriti što veći broj njih da prihvate običaje nevjernika.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayaan Hirsi Ali - Nomatkinja

Počalji od Mustra taj Uto Jun 12, 2018 11:41 am





2. DIO

OPET NOMATKINJA

8. Poglavlje - Opet nomatkinja
Nakon očeve smrti preplavile su me nepozvane uspomene. Neke su bile bolne, druge slatke, ali začudo, većinom su to bile uspomene na Nizozemsku, zemlju koju sam nedavno napustila.
Nizozemska je bila najsigurnije mjesto na kojem sam ikad živjela, kao i mjesto gdje sam bila najsretnija. S osobitom se nostalgijom prisjećam ljeta 2001. Bila sam upravo obranila svoj magistarski rad na sveučilištu u Leidenu. Radeći za socijalne službe kao prevoditelj za somalski, zarađivala sam dovoljno da zajedno s najboljom prijateljicom kupim vlastiti stan. Naučila sam jezik društva u koje sam se uselila i upravo sam bila pronašla zanimljiv posao u institutu koji je radio za važnu nizozemsku političku stranku. Imala sam prijatelje s kojima sam mogla podijeliti plime i oseke svojeg života.
Tih dana, razmišljajući o tome što sam postigla i u kojem pravcu moj život ide, osjećala sam se kao da sam postigla nešto važno. Da, oglušila sam se o brojne Alah ove zakone i izložila se ogromnom riziku uznemirivši svijet mojeg klana. Da, jasno je da sam povrijedila svoje roditelje i time se prepustila na milost i nemilost osvetoljubivom Bogu. Da, izgubila sam svoju sestru i osjećala duboku bol. Ali sam isto tako osjećala da sam nadomak važnog ostvarenja, nečega u čemu mi je vlastita obitelj oduvijek predviđala neuspjeh.
U svakoj priči koju su mi ikad ispričali djevojka koja napusti svoju obitelj, ili, što je još gore, svoj klan, kako bi ostvarila vlastite ciljeve vrlo brzo zaglavi u zamci strašne bijede i gorkog kajanja. Ja nisam napustila samo svoju obitelj i klan, već i muslimanski svijet. Ali osjećala sam da i dalje mogu držati glavu visoko. Nisam se dala uhvatiti u zamku bijede; podigla sam se i postavila na put napretka. I smatrala sam da sam u suštini i dalje vjerna islamu, samo da sam malo posustala. Nisam se molila, pila sam alkohol i imala sam spolne odnose izvan braka, ali sam smatrala (ili se možda više nadala) da u suštini i dalje poštujem glavne Alahove zakone te da ću se jednoga dana u dalekoj budućnosti vratiti na njegov uski put.
Bila sam se pomirila s ocem. Štoviše, priznao mi je da je bilo pogrešno prisiljavati me da se udam protiv svoje volje. Smatrala sam
da je to dokaz da mi nije samo oprostio, već i da je prihvatio moj izabrani put u životu. Bila sam u stalnoj vezi sa svojom mamom i slala joj mjesečnu apanažu. Mahad se bio razbolio, što me je rastužilo, ali kad god bi se osjećao nešto bolje razgovarali bismo telefonom. S vremena na vrijeme dopisivala bih se elektroničkom poštom ili razgovarala telefonom sa svojim sestričnama i bratićima: Hassanom, Magool, Ladan, Hiran i ostalima. Obiteljski me krug nije baš bio privinuo na grudi, ali kako je vrijeme prolazilo osjećala sam da su počeli prihvaćati moju različitost. Moj profesionalni uspjeh u Nizozemskoj donio mi je poštovanje i osjećala sam se kao da iznova pripadam svojoj obitelji, samo ovaj put pod vlastitim uvjetima.
Moj život u to vrijeme još uvijek nije bio ispolitiziran. Bilo je to prije mojih javnih istupa o islamu koji će me izvesti na zao glas i donijeti mi slavu, mjesto u nizozemskom parlamentu, misiju da poboljšam živote milijuna žena koje nikad nisam upoznala, ali i dramu, prijetnje smrću i tjelohranitelje. Moja najbolja prijateljica Ellen i ja često smo odlazile na vožnju s prijateljicama, skupinom mladih žena, s kojima bismo se odvezle desetak kilometara do plaže, jureći niz cestu prema odredištu i planiranom pikniku. Brčkale bismo se u valovima ledenoga Sjevernog mora i uspinjale se pješčanim dinama do prodavača začinjenoga patat-oorlog, »ratnog pomfrita«,* odjevene samo u kupaće kostime u koje se uvukao pijesak. Bila sam ispunjena radošću, slobodnija nego ikad u svojem životu. Veselila sam se budućnosti koja nije obećavala nikakve prevrate, već samo sigurnu, stabilnu i predvidivu egzistenciju u društvu brižnih prijatelja, zasad nepoznatog ali zacijelo predivnog muškarca mojeg života, i djece, možda čak i znatiželjne djevojčice koja bi mi bila nalik.
Ali moj život u Nizozemskoj iznenada je završio u svibnju 2006., u ozračju visoke drame i patetične farse. Iako sam u to vrijeme bila razmjerno istaknuta članica zakonodavnog tijela, nizozemska ministrica za useljenička pitanja, Rita Verdonk, oduzela mi je državljanstvo, a onda mi ga pod pritiskom vratila samo nekoliko tjedana kasnije, nakon rasprave u Parlamentu koja je dovela do pada vlade i novih nacionalnih izbora.
Kad sam tek stigla u Nizozemsku, pravnici koji savjetuju izbjeglice rekli su mi da ako želim dobiti dozvolu za ostanak u zemlji, neće biti
pomfrit s majonezom i umakom od kikirikija; patat na nizozemskom znači »krumpir«, a
oorlog »rat«, u ovom slučaju rat između okusa majoneze i umaka od kikirikija - nap. ur.
dovoljno reći da bježim od prisilnog braka. Da sam to rekla, bili bi me poslali natrag u Afriku. Da bih dobila dozvolu za ostanak u Nizozemskoj, morala sam izjaviti da sam u Somaliji bila progonjena zbog svojih političkih uvjerenja ili pripadnosti klanu. I tako sam u svojem zahtjevu izjavila nešto što nije bila istina i uredno dobila izbjeglički status.
Godinama kasnije, kad su mi ponudili da pristupim liberalnom WD-u, političkoj stranci utemeljenoj na načelima individualne slobode, ograničene vlasti države, slobodnog tržišta i snažne nacionalne sigurnosti, i kandidiram se za Parlament, predsjednik stranke me je upitao imam li kakvih mračnih tajni.
»Da, imam«, rekla sam. »Po dolasku u Nizozemsku promijenila sam ime, promijenila sam godinu rođenja i slagala manje-više sve ostalo što je bilo potrebno.« Ispričala sam mu cijelu priču.
Predsjednik moje stranke razgovarao je s nekolicinom pravnih savjetnika i odvjetnika stranke, ali svi su se ponašali kao da je taj događaj nešto nevažno, sitna laž izrečena prije mnogo godina. Naglašavali su da sam se uspjela integrirati u Nizozemsku i to je, koliko sam razumjela, bilo važnije od jednokratne laži. Željeli su me pokazati kao primjer: ako se useljenici ozbiljno potrude usvojiti nizozemski model, nauče jezik, školuju se i zaposle, tada bi i oni mogli uspjeti kao ja. Osim što sam trebala poslužiti kao uzor, stekla sam ugled stručnjakinje za društvene i kulturološke prepreke integraciji, odnosno za njihovo rješavanje.
Rita Verdonk bila je moja kolegica iz Liberalne stranke; štoviše, i nju i mene unovačili su za predloženu izbornu listu gotovo u isto vrijeme. Prije toga bila je upraviteljica zatvora te direktorica Uprave za državnu sigurnost pri Ministarstvu unutarnjih poslova. Ja sam u međuvremenu počela pisati o islamu. Bilo je to vrijeme previranja u nizozemskoj politici, Pim Fortuyn, izuzetno karizmatičan govornik i neskriveni homoseksualac, upravo se bio probio do političke prepoznatljivosti i došao na korak do preuzimanja vlasti kad ga je ubio pomahnitali aktivist za prava životinja. Time što je Ritu i mene stavila na svoju listu kandidata, Liberalna stranka poslala je jasnu poruku da traži ljude koji bi mogli privući dio Fortuynova biračkog tijela.
Ja sam trebala predstavljati primjer muslimanke koja je u Nizozemsku došla u potrazi za slobodom i ondje je našla. Nasuprot bijelim analitičarima koji su drhtali od straha da će im nalijepiti etiketu rasista, ja sam mogla glasno kritizirati feudalne, vjerske i represivne
mehanizme koji drže u zapećku žene iz muslimanskih zajednica. Rita Verdonk je pak trebala predstavljati one Nizozemce i Nizozemke koji su glasovali za Pima Fortuyna jer su se osjećali građanima drugog reda u vlastitoj državi, ugroženi useljavanjem imigranata koji su nizozemsko društvo gurnuli u kaos.
Tamne, kratko ošišane kose koja je uokvirivala njezino lice, ne skrivajući svojih pedesetak i nešto godina, Rita je bila punašna ali čvrsto građena žena i djelovala snažno a istodobno toplo i majčinski. Bila je savršeno utjelovljenje nizozemske čestitosti, slika i prilika marljivog i stručnog radnika. Imala je onaj izravan, bistar, pomalo ispitivački pogled tipičan za neke Nizozemce. Fortuynovim biračima to je već samo po sebi bilo privlačno. Štoviše, dok je Fortuyn bio neobuzdani, akademski obrazovani homoseksualac, u čijem su se govoru jasno prepoznavali unjkavi samoglasnici tipični za viši stalež, Rita je bila bliža manirizmima i vrijednostima njegovih glasača, dijeleći mnoge njihove nazore. Plan je očigledno bio taj da nas dvije zajedno iza zatvorenih vrata, korak po korak, nađemo konsenzus. Dio establišmenta smatrao nas je buntovnicama, ostali lutkama na koncu. Ali cilj je bio spriječiti daljnje fragmentiranje na zasebne, buntovne stranke bliske Fortuyn ovoj političkoj opciji i okupiti njegove sada pitome glasače pod stabilnim okriljem Liberalne stranke besprijekornog imidža, i sve bi se svršilo dobro, na nizozemski način: konsenzusom.
Tko su bili Fortuynovi glasači? Policajci, nastavnici, državni službenici, vlasnici malih obiteljskih poduzeća, pekari, mesari, cvjećari, koji su se osjećali ugnjetenima uredbama i porezima i koji su useljenike iz Maroka i Turske smatrali i svojim konkurentima (zbog njihovih malih trgovina koje su zapošljavajući ilegalnu radnu snagu mogle prodavati jeftiniju robu) i lošim radnicima (nepouzdanim i drskim besposličarima koji natucaju nizozemski). Useljenike su smatrali verloedering, primitivnim i koruptivnim utjecajem u društvu: ljudima koji svoje smeće ne odvajaju na reciklažni i nereciklažni otpad, ljudima čija djeca ne voze bicikl po za to predvidenoj traci. Koja ne poštuju ni javno niti privatno vlasništvo. Koja vandaliziraju trgovine, čine kaznena djela, napastvuju žene i dosađuju im pretvarajući nekad besprijekorne četvrti u područja koju nisu samo nesigurna već i nečista. Kad bi policija te huligane privela, suci bi ih oslobodili jer su bili maloljetni. Izostajali su iz škole. Njihove bi se obitelji lažima uvukle u velikodušni sustav socijalnih potpora, odnosno izvukle iz obveze
pravednog plaćanja poreza. Preko reda bi dobivali socijalne stanove. Nijedna od spomenutih generalizacija nije potpuno ili uvijek istinita, ali u njima je bilo dovoljno istine da bi se takva percepcija raširila.
Između »Ritine klase« glasača i vladajućih elita vladala je snažna napetost. Fortuynovi glasači nisu više vjerovali svojim političkim vođama jer su ovi otvorili strancima granice Nizozemske. Budući da su si pripadnici srednjeg i visokog staleža mogli priuštiti da se presele u zelene i skupe četvrti i da pošalju svoju djecu u sigurnije škole, i budući da su mogli lobirati za neslužbene povlastice da bi izbjegli useljeničku smetnju, Ritina je klasa glasača smatrala da je teret u najvećoj mjeri pao upravo na njih. Međutim, kad god bi izrazili svoje bojazni naglas, korili su ih kao provincijalce i nesnošljive bigote.
Kao bivša upraviteljica zatvora, »Željezna Rita« bila je bez dlake na jeziku gotovo do razine uvredljivosti i izuzetno savjesna u poštivanju zakona. Bila mi je prilično draga. Postala je najomiljenija političarka medu glasačima moje stranke. Kao ministrica nadležna za useljeništvo i integraciju, bila je moćan član kabineta vlade. Ja sam bila tek parlamentarna zastupnica, ali me je vodstvo stranke imenovalo za glasnogovornicu stranke za pitanja integracije i emancipacije. (Nisu pojasnili integracija u što i emancipacija od čega.)
Bilo je općepoznato da su moji pogledi na useljavanje bili drugačiji od Ritinih. Na primjer, ja sam podržavala amnestiju za dvadeset i šest tisuća tražitelja azila kojima je nakon više od pet godina života i rada u Nizozemskoj odbijen zahtjev za izbjegličkim statusom i koji stoga nisu imali više pravo na ostanak u državi. Ali u drugim smo se pitanjima slagale. Obje smo podržavale useljeničke kvote na temelju kojih bi useljenici iz zemalja poput Poljske i ostalih istočnoeuropskih zemalja imali prednost pred onima iz Maroka i Turske. Naš je stav bio da Nizozemska treba privlačiti useljenike koji rade: potrebne su nam medicinske sestre, njegovatelji za starije, berači voća, povrća i cvijeća, radna snaga za restorane i hotele, električari, soboslikari i građevinski radnici. Useljenicima iz sjeverne Afrike i Turske boravak je u pravilu odobravan zbog zasnivanja obitelji ili ujedinjenja s obitelji. Oni bi istog trenutka ušli u socijalni sustav, ili bi nakon manje od godinu dana na tržištu rada podnijeli zahtjev za naknadu za nezaposlene. Većina je bila nezapošljiva ili nekvalificirana, ili su imali radnu etiku koju su poslodavci smatrali neprimjerenom.
Kao i ja, Rita se željela uhvatiti ukoštac s problemom položaja žena u islamu. Zapljeskala sam joj 2004. kad je ušla u džamiju i pružila
ruku imamu, znajući da je on neće prihvatiti. Ta je slika izazvala mnogo ljutnje i zbunjenosti u Nizozemskoj, ali gesta koju je iznudila, neskriveni izraz prezira prema jednoj ministrici u vladi, nije samo pokazala što pojedini imami u Nizozemskoj misle o ženama, već i njihov prezir prema nizozemskim vrijednostima, društvu i zakonu. Kao i Rita, smatrala sam da ljudi to trebaju vidjeti, jer nakon što tome budu svjedočili više se neće moći pretvarati da se to ne događa.
I tako smo Rita i ja imale topao kolegijalni odnos. Ponekad bismo čavrljale telefonom, razmjenjivale informacije prije rasprave, zajedno objedovale ili se našle na piću.
Kad je predsjednik naše stranke Gerrit Zalm 2006. godine dao ostavku, Rita se odlučila kandidirati za njegovo mjesto. Njezin protukandidat bio je Mark Rutte, dječački zgodan i mnogo mlađi muškarac, koji je u stranci uživao ugled zvijezde u usponu. Uoči završetka proljetne sjednice parlamenta bila sam s njom u uredu, gdje smo razgovarale o političkom programu. Razgovor je uskoro skrenuo na puno osjetljiviju temu: Rita je zatražila moju javnu podršku. Taj je zahtjev izazvao u meni neugodu. Gerrit Zalm i Jozias van Aartsen, drugi stranački voda, zatražili su od svih članova stranke da se suzdrže od otvorenog svrstavanja bilo uz jednog bilo uz drugog kandidata, kako bi se spriječilo javno produbljivanje podjela koje su se počele širiti u redovima stranke. Konsenzus je u Nizozemskoj svetinja i iako mediji skaču i na najmanji znak nesloge radosno ga preuveličavajući, svaki oblik javnog neslaganja unutar iste političke stranke izaziva mrštenje stranačkih voda, koji to smatraju neprofesionalnim i štetnim za ciljeve stranke.
Rekla sam Riti:
»Ne namjeravam nikome dati javnu potporu. Znaš što bi na to rekli Gerrit i Jozias.«
Ritin mi se smješak učinio usiljenim.
»Ma, daj, Ayaan, poštedi me! Otkad se ti to držiš onoga što kažu Gerrit i Jozias?«
Prebacivši težinu na drugu nogu, posegnula sam za svojim pićem.
»Znaš, između mene i Joziasa je ionako dovoljno napetosti. Gerrit je bio vrlo strpljiv sa mnom. Ne želim izazivati nevolje.«
Rita je odgovorila:
»Ayaan, znaš da tu nije riječ o meni. Riječ je o ljudima. Ljuti su. Kad putujem po zemlji, primaju me u svoje domove i govore mi o svojim teškoćama. Ne radi se samo o socijalnoj državi i globalizaciji,
svim tim uzvišenim temama. Radi se o smeću na cesti. Radi seo o nečijoj silovanoj kćeri. Radi se o tome da ljudi bespomoćno promatraju kako im se oduzima zarada. Ti ljudi pate. To su muškarci i žene koji su glasovali za Pima Fortuyna i koji su nakon njegove smrti postali politički beskućnici. Jozias i Gerrit to neće reći javno, ali oni podržavaju Ruttea. Misliš li da je Rutte sposoban privući te glasove za našu stranku?«
Željela sam joj reći što stvarno mislim, a to je da ni ona ni Rutte nemaju kvalifikacije za taj posao. Oboje su bili početnici u politici (kao i ja) i činilo mi se da nijedno nema jasnu zamisao o tome kakve promjene žele provesti u zemlji; činilo mi se da ih oboje tjera osobna ambicija i ništa više. Čovjek kojem sam bila sklona kao kandidatu, Henk Kamp, imao je desetljeća političkog iskustva i dvaput bio na čelu državnih ministarstava. Bio je mnogo vještiji politički lisac od Rite, a ipak je u sebi nosio određenu poniznost i tihu inteligenciju. Smatrala sam da je velika šteta što se odbio kandidirati. No nisam htjela uvrijediti Ritu takvim priznanjem. Upustila sam se u prilično neugodan monolog o prirodi nizozemske politike kad me je Rita prekinula, ovaj put gledajući me ravno u oči:
»Ja ovdje živim cijeli svoj život. Poznajem ovu zemlju bolje od tebe.«
Kimnula sam glavom, uspješno prikrivajući trenutačnu hol zbog osjećaja odbačenosti koji je ta primjedba izazvala. Rita nije bila jedina koja mi je to rekla. Ljudi koji se nisu slagali sa mnom često bi se pozivali na svoje »autohtono« nizozemstvo, njihovo nagonsko bolje razumijevanje svih nizozemskih problema. To je jednostavno rješenje: ti si stranac, ja sam domaći, ja pobjeđujem.
Sad kad sam odbila popustiti i dati joj svoju podršku, njezino se ponašanje preobrazilo iz šarmantne zavodljivosti u srditu nestrpljivost. Taj se posao mora obaviti, ponovila je tu frazu nekoliko puta, a ja je u tome sprečavam.
Postajala je sve neugodnija. Povjerila mi je da postoji napetost između nje i kolege Pieta Donnera, ministra pravosuđa, i ljevičarskog gradonačelnika Amsterdama Joba Cohena, koje je smatrala pripadnicima nekakve male, uglavnom muške klike, koji su pohađali ista sveučilišta, pripadali istim bratstvima, govorili istim naglaskom i koji u konačnici, iako se možda poistovjećuju s različitim političkim ideologijama, služe isključivo interesima zajedničkog staleža. Rita je često odbacivala svaki antagoni¬zam izražen prema njoj kao
snobovski, bahati prezir više klase prema ženi koja se nije bojala zaprljati ruke stvarnošću, tako da sam taj argument čula i prije. Nije bio posve bez osnove.
Pim Fortuyn nizozemsku je političku elitu nazvao regenten, namjesnicima, stvarnom političkom vlasti koja vuče konce iz pozadine. Namjesnici novače svoje pripadnike iz elitnog trokuta: višeg staleža i kraljevske obitelji (iako Nizozemci vole nazivati svoju zemlju besklasnim društvom, to je daleko od stvarnosti), vođa sindikata te direktora korporacija. Te tri skupine imaju različite interese, ali njihovi se istaknuti vođe redovito sastaju po hotelima od pet zvjezdica, elitnim klubovima i državnim ustanovama, a s vremena na vrijeme otvore im se i vrata kraljičina dvora. Ti muškarci i žene, uglavnom muškarci, zadojeni su kulturom proslavljene nizozemske politike konsenzusa. Kad god se medu njima pojave razmirice, njihove se pozicije razgraniče sa sigurne udaljenosti, iz medija, tako da novinari uzbuđeno izvještavaju o pat-poziciji. A zatim, nakon toga obrednog mahanja sabljom, suprotstavljene se stranke povuku u prvi raspoloživi prostor i iz njega izrone nekoliko dana kasnije slavodobitno mašući sporazumom: razdor je zacijeljen! Moćni članovi iz svakog kuta ovog trokuta odgajaju se na akademijama i u medijima: nije neobično vidjeti da dekan fakulteta postane ministar u vladi, da glavni urednik novinske kuće postane dekan fakulteta, a zatim bude imenovan gradonačelnikom.
Kao sveučilišni profesor u Rotterdamu koji je izgradio karijeru pišući knjige i članke, Pim Fortuyn je i sam pripadao namjesničkom staležu. Rita nije, i oni su je zbog tog prezirali. Ni ja im nisam pripadala, ali sam imala odredeni stupanj podrške visokih dužnosnika stranke, kao i njezinog mu¬draca, Fritsa Bolkesteina. To je vjerojatno učinilo Ritu sumnjičavom.
Bilo je vrijeme da krenem.
»Rita», rekla sam, »dopusti da razmislim o tome.«
Osjećala sam se izuzetno neugodno jer smo obje znale da u nizozemskoj politici te riječi imaju vrlo jasno značenje: Već sam donijela odluku i ne namjeravam te poduprijeti.
Palo mi je na um da bih mogla izgubiti njezinu političku podršku, ali to nije bilo osobito važno. Već sam bila odlučila napustiti politiku: štoviše, već sam se bila povjerila Riti da se na sljedećim općim izborima ne namjeravam kandidirati.
Prije izlaska iz ureda poljubile smo se tri puta u obraz, kao što je to
običaj u Nizozemskoj, zaželjevši jedna drugoj ugodne proljetne praznike.
Sigurna sam da je Rita znala, i da je to znala već odavno, da sam lagala u svojem zahtjevu za izbjeglički status kad sam imala dvadeset i dvije godine. Čak i da nije pročitala nijedan od mojih brojnih intervjua i izjava u različitim lokalnim, nacionalnim i međunarodnim dnevnim listovima i časopisima u kojima sam otvoreno priznala tu činjenicu, nas dvije smo razgovarale o tome nekoliko puta, a posljednji put samo nekoliko dana prije onoga neugodnog razgovora u njezinom uredu. Nazvala sam je da je zamolim da promijeni svoju odluku o deportaciji osamnaestogodišnje djevojke s Kosova, Taide Pašić, koja se spremala polagati veliku maturu.
»Lagala je«, Rita mi je rekla. »Moje su ruke vezane.»
»Ali Rita, ne razumiješ«, uvjeravala sam je, »gotovo svi tražitelji azila lažu. Takav je sustav. I ja sam lagala.«
Rita nije htjela ni čuti. Rekla je, i pretpostavljam da sam to trebala shvatiti kao upozorenje:
»Da sam ja bila ministrica kad si podnijela zahtjev za azil, bila bih i tebe deportirala.«
Nekoliko tjedana kasnije, tijekom proljetne stanke u zasjedanju parlamenta, televizijski program Zembla prikazao je dokumentarni film u kojem su istaknuli činjenicu da sam lagala u svojem zahtjevu za izbjeglički status. Samo dva tjedna uoči izbora za vodstvo naše stranke Rita je pustila glas da sada istražuje spis o mojem useljenju te da je moj status u Nizozemskoj, ne samo kao članice parlamenta, već i kao državljanke, pod znakom pitanja. Nekoliko dana kasnije objavila je da mi oduzima nizozemsko državljanstvo. Da budem preciznija, tvrdila je da nikad nisam ni bila nizozemska državljanka jer sam državljanstvo stekla na temelju laži.
Odluku Željezne Rite da me učini apatridom mnoge moje kolege parlamentarci (čak i oni koji su se rijetko slagali s mojim političkim stavovima) protumačili su kao arbitrarnu, osvetoljubivu i jednostavno čudnu. U cijelom je činu u svakom slučaju bilo nešto što podsjeća na banana republiku. Nakon više tjedana vrlo ne-nizozemske graje u parlamentu, mediji, šira javnost, i premijer, zajedno s ministrima i uvjerljivom većinom parlamentarnih zastupnika, prisilili su Ritu da mi vrati državljanstvo. Napost- ljetku je to i učinila, ali pod uvjetom da potpišem pismo kojim priznajem da sam joj prešutjela da sam lagala u svojem zahtjevu za azil. Svojim sam potpisom po drugi put izrekla
javnu laž, ali nisam imala izbora; to je bio jedini način da Rita spasi svoj obraz.
Ali konsenzus nije bilo tako jednostavno vratiti. Stranka D66, mala pseudo-slobodnjačka stranka koja je bila članica vladajuće koalicije, smatrala je taj postupak besramnim, zatraživši da Rita ponudi ostavku ili će D66 u suprotnom napustiti koaliciju, što vlada neće moći preživjeti. Rita nije htjela dati ostavku. U takav ju je tjesnac stjerala crta njezina karaktera koja je u nekim drugim okolnostima bila izvor njezine snage: njezina nefleksibilnost, koja je istodobno svjedočila i o nesposobnosti te osobe da se prilagodi okolnostima ili prizna vlastitu pogrešku.
Došlo je do pada vlade. Određen je datum novih općih izbora. Rita je izgubila utrku za predsjednicu stranke. Nekoliko mjeseci kasnije na novim izborima WD je prošao razmjerno loše; više nisu imali pravo na mjesto u kabinetu vlade. U rujnu 2007., nakon što je kritizirala
»nevidljivi stav« svoje stranke prema imigracijskoj problematici, isključena je iz Liberalne stranke na poticaj svojega starog rivala Marka Ruttea, koji je sada bio predsjednik stranke, i uz podršku šaramantnoga, uglađenog trokuta koji čini nizozemski politički establišment. Osnovala je vlastitu stranku koju je nazvala »Ponosni na Nizozemsku.« Međutim, podrška javnosti Riti Verdonk nastavila se topiti. Rita je postala politička izopćenica.
Tad sam izvukla važnu pouku o prirodi nizozemske politike. Rita je, zaključila sam, prekršila najsvetiji tabu namjesničke političke elite, ne toliko time što je govorila, već načinom na koji je to činila. Društvo koje se temelji na konsenzusu, kao što je to slučaj s Nizozemskom, zahtijeva visok stupanj konformizma: ton, prizvuk, vrijeme i kontekst koji izabereš da bi sročio neku poruku učinit će od tebe pobjednika ili gubitnika. Kad regenten pozovu u svoje redove pojedince iz skupina koje povijesno gledajući nikad nisu imale moć, ti pojedinci nauče izražavati svoje želje i pritužbe na isti način na koji to čine i regenten. U Nizozemskoj morate pregovarati i pristajati na kompromise; vaša je sloboda govora omeđena granicama onoga što regenten smatraju prihvatljivim. To je neizbježno moralo biti teško za nekog s Ritinim porijeklom i temperamentom, jer ona jednostavno nije mogla podnijeti pomisao na kompromis i bila je potpuno slijepa za spomenuto područje konformiteta i njegove nevidljive granice. Njezina kritika useljenika, neovisno o pravdama i krivdama svakoga pojedinačnog slučaja, činila
se neprihvatljivo nepristojnom, uskogrudnom ili jednostavno rasističkom.
Druga pouka koju sam izvukla bila je da je kucnuo trenutak da još jednom spakiram svoje kovčege i krenem na put. I tako sam napustila Nizozemsku ubrzo nakon krize s mojim državljanstvom. Trljajući sol u moje rane, moji susjedi iz zgrade u kojoj sam tada živjela uspjeli su ishoditi sudski nalog za moje prisilno iseljenje, jer je prema njihovim tvrdnjama moje osiguranje bilo nametljivo, a prijetnje smrću koje sam dobivala ugrožavale su i njihov život. Nisam više bila samo bez države; ostala sam i bez doma. Umjesto da prepoznaju moj prilog rješavanju problema koje stvaraju ti nepresušni valovi stranih useljenika u nizozemsko društvo, koji sam pokušala dati, u njihovim sam očima sada i ja postala dijelom problema.
Istina je da sam zbog vlastite dobrobiti počela razmatrati mogućnost odlaska iz Nizozemske i prije nego što me je Rita napala. U Nizozemskoj sam postala previše poznata za vlastito dobro. Ranije te godine donijela sam odluku da se pokušam preseliti u Sjedinjene Američke Države, gdje bih, smatrala sam, imala više slobode te sam zamolila prijatelja, bivšega američkog diplomata koji je sada radio kao sveučilišni profesor, da mi pomogne naći posao. Već sam bila dogovorila posjet Sjedinjenim Američkim Državama za vrijeme proljetnog raspuštanja parlamenta radi promocije knjige eseja koju sam bila netom objavila pod naslovom Djevica u kavezu, i moj je prijatelj predložio da me predstavi ljudima iz nekoliko instituta različitih usmjerenja na Istočnoj obali, uključujući institute Brookings i RAND te sveučilišta John Hopkins, Georgetown i George Washington.
Svi koje sam ondje upoznala bili su nevjerojatno pristojni, ali osjećala sam da je njihova podrška meni i mojim idejama suzdržana. Čovjek koji me je intervjuirao u Institutu Brookings činio se pretjerano zabrinutim da bih mogla uvrijediti arapske muslimane i tako potkopati niz programa koje su upravo pokrenuli u Dohi, u Kataru. A zatim me je moj prijatelj odveo na razgovor u Američki institut za poduzetništvo.
Ulogu američkih trustova mozgova kao što je AEI javnost najčešće tumači potpuno pogrešno. Kao i njihovi kolege u liberalnim i slobodnjačkim ustanovama, kao što su Brookings i CATO, znanstvenici iz AEI-ja ne pišu političke programe, već objavljuju svoje mišljenje o tuđim programima. Ti su pogledi često vrlo disonantni. Ali tijekom godina upoznala sam mnoge ljude u medijima koji AEI smatraju superkonzervativnim klubom, a ja sebe uopće ne smatram
konzervativnom. (Moji razlozi zašto ne želim biti konzervativka isti su oni koje je tako uvjerljivo izložio Friederich Hayek u knjizi Narav slobode: ukratko, ja ne želim zamrznuti status quo, nego poticati promjene, i to radikalne.) I tako sam na razgovor u AEI otišla oboružana vlastitim sumnjama.
Na moje iznenađenje odmah su mi ponudili punu potporu. Nije bilo rasprave o tome što smijem i što ne smijem reći. Naglasili su koliko je važno da svoj rad temeljim na empirijskim podacima i dosljednim argumentima, kao i da temeljito odvagnem moguće koristi i mane svojih prijedloga. Pitala sam hoće li moje zastupanje prava na izbor kad je riječ o pobačaju i pravima homoseksualaca predstavljati bilo kakav problem, a predsjednik AEI-ja Christopher DeMuth odgovorio mi je da sam slobodna misliti što god želim. Nije bilo nikakvih ograničenja u odnosu na to što smijem misliti, reći ili napisati. Bila je to još jedna politička lekcija, jedna od prvih koje ću naučiti u Sjedinjenim Američkim Državama. Moja je osuda lošeg položaja žena u islamu izazivala veću nelagodu medu američkim liberalima nego medu većinom konzervativaca. Umjesto da se zauzmu za zapadnjačke slobode i protiv totalitarnoga islamskog sustava vjerovanja, mnogi liberali radije premještaju težinu s noge na nogu i gledaju u vrhove svojih cipela kad je riječ o kulturološkim razlikama. Počela sam shvaćati da liberalan može značiti mnogo toga, ovisno s koje se strane Atlantika nalazite. Ono što bi Europljani nazvali ljevicom, ovdje se zbunjujuće označava »liberalnim«, s malim početnim slovom ’l’, dok su u Europi liberali ono što Amerikanci danas nazivaju klasičnim liberalima: zalažu se za slobodno tržište, poštovanje prava vlasništva, vladavinu prava, ograničenu vlast države, i osobnu odgovornost svakog pojedinca. Europski konzervativci i sami podržavaju sve spomenute vrijednosti. Ali američki će konzervativci tom popisu dodati i društvene i kulturne vrijednosti povezane sa svojom kršćanskom vjerom. Iako su njihovi prethodnici nekoć agitirali za prava radnika, prava žena i prava crnaca, američki liberali danas oklijevaju javno govoriti protiv kršenja prava koje se čini u ime islama. I tako sam iz Brookingsa dobila odbijenicu, a iz AEI-ja pozivnicu.
Nakon našega prvog susreta 2006. godine Chris DeMuth me u rujnu i službeno pozvao da postanem stalni član tima istraživača u AEI-ju. Kad mi je Rita iznenada oduzela nizozemsku putovnicu, ta ponuda još nije bila formalizirana; DeMuth se još nije imao priliku posavjetovati sa svojim upravnim odborom. Ali bilo je jasno da više ne mogu biti
zastupnica nizozemskog parlamenta jer više nisam bila Nizozemka. Onog jutra kad je održana tiskovna konferencija na kojoj sam odlučila objaviti da dajem ostavku na mjesto parlamentarne zastupnice primila sam poziv iz dnevnog lista Volkskrant. Je li istina da ću prihvatiti posao baš u AEI-ju?
Nisam mogla odgovoriti. Nisam mogla biti sigurna da AEI sada neće povući svoju ponudu sa stola. Nazvala sam Chrisa da mu kažem da me novinari gnjave i da im moram odgovoriti; rekao mi je da se mora posavjetovati s članovima upravnog odbora prije nego što službeno objavi moj dolazak. Srce mi je potonulo jer sam pomislila da će članovi upravnog odbora jamačno pomisliti Treba li nam ovakav skandal? Ali poslije samo trideset minuta Chris je uzvratio moj poziv i rekao da sam dobrodošla u AEI-ju od 1. rujna.
Kad su nizozemske novine objavile da je moje odredište AEI, mnogi su me upozorili da činim najveću pogrešku u svojem životu. Proguglali su AEI, rekli su mi, i zaključili da je riječ o organizaciji opasnih namjera, gnijezdu neokonzervativaca koji su se urotili kako bi Busha učinili predsjednikom i smislili povod za rat protov Iraka. Zašto bih se zaboga uopće odlučila prihvatiti društvo te opake rulje? Odgovorila sam im da sam, izgubivši svoj dom, svoju koru kruha, a gotovo i državljanstvo, spremna još jednom riskirati i prepustiti se dobroti stranaca.
Bila sam javna osoba. Prije odlaska iz Nizozemske u moju su čast organizirane tri oproštajne zabave, jer je najmanje 150 ljudi tvrdilo da se smatraju mojim bliskim prijateljima. Govor nekih mojih prijatelja gotovo je izbrisao bol koju sam osjećala. Pomogli su mi da se prisjetim da u Nizozemskoj ipak ima ljudi koji se sa mnom slažu i čiji pogled seže dalje od mojega nekonformističkog tona i stila. Bila sam duboko ganuta, jer su me ti ljudi još jednom podsjetili zašto volim tu zemlju koju sada napuštam.
Rodila sam se u obitelji političara i oduvijek sam znala da u politici stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine. U usporedbi s mojim iskustvima iz Somalije, Etiopije, Saudijske Arabije i Kenije, moj sraz s centrima moći u Nizozemskoj bio je vrlo benigan. Nitko me nije mučio, niti me bacio u zatvor. Štoviše, jedna od oproštajnih zabava organizirana je u zgradi parlamenta, a medu uzvanicima su bili neki od mojih najstrastvenijih kritičara. Tipično za Nizozemsku, dobila sam skroman dar i tri zvučna poljupca u obraz od svakog uzvanika. Bilo je to vrlo konsenzualno opraštanje.
I tako sam se još jednom vratila nomadskom životu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayaan Hirsi Ali - Nomatkinja

Počalji od Mustra taj Uto Jun 12, 2018 11:42 am




9. Poglavlje - Amerika
Nekoliko dana kasnije probudila sam se u hotelu u Washingtonu i odjenula se za svoj prvi radni dan u Američkom institutu za poduzetništvo. Ali otkrila sam da je ured zatvoren: bio je Praznik rada. Prvi ubod nostalgije za nizozemskim domom stigao je sa spoznajom da se Praznik rada ne slavi 1. svibnja, kao što je to slučaj svugdje u Europi, već prvog ponedjeljka u rujnu. Morala sam još mnogo toga naučiti.
Nije to bio samo novi posao, već i nova zemlja: nova kultura, novi praznici, nova povijest. Čak se i moj stari prijatelj iz Kenije, engleski jezik, činio potpuno različitim na ulicama Washingtona. Hoću li se ovdje ikad osjećati kao kod kuće?
Vratila sam se u hotel razmišljajući o tome. Prvo i najvidljivije obilježje Amerike njezina je etnička raznolikost; bilo je to prvo što sam uočila u zračnoj luci prilikom mojega prvog posjeta New Yorku. Kamo god bih pošla, vidjela sam Afrikance, Azijce, Latinoamerikance te više etničkih kombinacija nego što sam ih sposobna prepoznati. Također, primijetila sam njihov pozitivan odnos prema Americi. Useljenici su spremno tvrdili da im je drago da su bili prisiljeni doći u ovu zemlju, da se nemaju namjeru vraćati kući jer je Amerika nudila njihovoj djeci mogućnosti koje su bile nezamislive ondje odakle su došli. Bilo je to bitno drugačije od stalnih žalopojki o Nizozemskoj koje sam bila navikla slušati od useljenika koji svoj novac šalju natrag kući i koji kulturološki i emocionalno naraštajima ostaju stranci u zemlji u koju se se doselili.
Za razliku od brojnih useljenika u Nizozemskoj, kad sam se ja doselila u Sjedinjene Američke Države već sam govorila jezikom svoje nove domovine i poznavala nekolicinu ljudi. Imala sam vizu u svojoj putovnici koja je bila namijenjena ljudima koji su »izvanredno daroviti«, koji su »nezamjenjivi« u Sjedinjenim Američkim Državama, vizu za »izuzetne strance.« Uživala sam u toj frazi, ali sam se i pitala: Koje su to bile moje izvanredne sposobnosti? Ta je viza značila vrlo udoban, povlašteni ulazak u naciju kojoj bi se mnogi pojedinci širom svijeta željeli pridružiti ne pitajući za cijenu. Ostali useljenici prolaze mnogo mučniji i dugotrajniji postupak odobravanja boravka.
Rekla sam samoj sebi da moram biti dostojna te vize. Dali su mi je jer sam muslimanka koja je pronašla svoj put u slobodu i neovisnost,
koja aktivno zagovara ideale demokracije.
Vrlo brzo sam stekla osjećaj pripadnosti u AEI-ju. Onog tjedna kad sam stigla u Washington upoznali su me s čovjekom kojeg sam već dugo željela upoznati, Charlesom Murrayjem, koji je 1994. napisao Zvonoliku krivulju. U vrijeme izlaska te knjige iz tiska ja sam još uvijek bila studentica na sveučilištu u Leidenu, gdje su svi samo pričali o toj strašnoj, rasističkoj knjizi, čiji autor tvrdi da crni ljudi genetski imaju nižu inteligenciju od bijelih ljudi. Pročitala sam je, naravno, i zaključila da je sve samo ne rasistička; naprotiv, to je suosjećajno napisana knjiga o urbanim izazovima s kojima se crni ljudi suočavaju teže od bijelih. Svi bi je crnci trebali pročitati.
Kad su me predstavili Murrayju, nisam mogla ne primijetiti da je čak i njegova glava oblika precizne zvonolike krivulje. Dok smo razmjenjivali pozdrave, spomenula sam da prepoznajem njegovo ime jer sam čitala njegovu knjigu, na što je Murray stisnuo zube, nedvojbeno prikupljajući snagu za obranu od još jedne uvrijeđene crnkinje. Kad sam rekla da mi se njegova knjiga jako svidjela, njegov je osmijeh bio širok koliko i iznenađen. Odmah smo se sprijateljili.
Unatoč mojim prvobitnim sumnjama i predrasudama mojih nizozemskih prijatelja protiv AEI-ja, moji su kolege istraživači bili načitani i obrazovani te vrlo prijateljski raspoloženi. Posve netipično za dogmatske ratne huškače, pokazali su se posve sposobnim za kritiku Bushove administracije. Chris DeMuth pokazao se čovjekom izvanredne intelektualne dubine i širine, koji je postavljao inteligentna pitanja o temama u rasponu od iranskoga nuklearnog programa do moralne krize feminizma.
Ukratko, u središtu je AEIjeva zanimanja ekonomija, a glavna načela prema kojima istraživači nalaze zajednički nazivnik jesu odgovornost pojedinca i ograničena vlast države. Rad u AEI-ju nije bio nimalo nalik radu u političkom institutu neke stranke u Europi, gdje su ljudi opsjednuti pripremom izbora i izbjegavanjem kontroverzi. Mogla sam pisati, čitati i sudjelovati u raspravama koje su moderirali drugi istraživači, a koje su se bavile raznim pitanjima, počevši od nacionalne sigurnosti do religije, genetike, američkog sustava zdravstvenog osiguranja, globalnog zatopljenja i razvojne pomoći drugim zemljama.
Moje zadovoljstvo mojim novim životom u Washingtonu bilo je tim veće što je riječ o gradu u kojem je snalaženje čudesno lako: tlocrt mu je pravocrtan, s ulicama čija imena idu redom kroz abecedu, a
kućni brojevi završavaju brojem dvadeset i šest. Osjećala sam da se ovdje nikad ne bih mogla izgubiti.
Kad je u veljači 2007. u Sjedinjenim Američkim Državama objavljena moja autobiografska knjiga Nevjernica, krenula je i promidžbena turneja koja me vodila širom države. Bilo je to vrlo poučno iskustvo. Na moje zaprepaštenje let iz jednoga grada u drugi mogao je trajati i pet do šest sati, zemlja je bila podijeljena u četiri vremenske zone (pet, uključujući i Havaje) te u brojne klimatske zone. Naravno, te su mi činjenice bile poznate još od školskih dana, ali tek sam sada napokon pojmila zapanjujuće fizičke razmjere Sjedinjenih Američkih Država.
U Nizozemskoj vas je već i dvosatna vožnja mogla odvesti preko granice. Zemlja je ondje ravna i sva polja izgledaju poput manikiranih kvadrata; svaki hektar Nizozemske dotaknula je i oblikovala ljudska ruka. Za razliku od toga, u velike američke savezne države poput Teksasa ili Kalifornije mogle su stati cijele europske nacije. Divlji američki krajolik s dolinama, planinama, potocima, provalijama i kanjonima, gotovo je jednako neukroćen i izazovan kao i somalski. Leteći s kraja na kraj zemlje, navirujući se kroz prozore zrakoplova, polako mi je postajalo jasno zašto ljudi u ruralnim krajevima Sjedinjenih Američkih Država vjeruju da imaju pravo nositi oružje.
Uvijek osjetim strahopoštovanje kad se suočim sa zemljopisom Amerike. Putovala sam punih sat vremena od Santa Fea do Albuquerquea a da nisam vidjela nijedno ljudsko bite. Zemlja je bila mjesečev krajolik čudnih stjenovitih formacija i kratera načičkanih kaktusima, i iako je u automobilu bilo toplo, u daljini su se izdizali snijegom pokriveni vrhunci planina.
U Nizozemskoj nema ništa divlje. Ondje su zaštićene vrste bizamski štakor i neki slabo poznati kukci; sve veće od toga iskorijenjeno je prije više stoljeća. U Sjedinjenim Američkim Državama obična šetnja po brdima ponudila mi je priliku da vidim drveće tako visoko da se čini iskonskim, a među drvećem kojote i losove.
Divila sam se golemome novom krajoliku Amerike i uživala u svojemu novom poslu u Washingtonu, ali sam se najbolje osjećala u New York Cityju, koji često posjećujem kako bih bila s prijateljima. Jednoga prekrasnog vikenda potkraj lipnja 2007. prošetala sam Central Parkom. Ljeto samo što nije bilo počelo, vidjelo se to u grmljavinskim olujama i prolomima oblaka koji su se smjenjivali, ali to je jutro bilo
fantastično: vedro i sunčano, gotovo bez daška vjetra. Bio je to jedan od onih dana kad poželite potrčati parkom u bikiniju.
Prošla sam kraj brončanog kipa Anđela voda i njegova četiri kerubina i produžila prema jezeru. Pretekao me je par na rolama; žena s dvoje djece smještene u kolica za blizance dolazila mi je ususret. Svugdje oko mene Europljani su razgovarali na poznatim jezicima: talijanskom, francuskom, skandinavskim jezicima. Vrijednost je dolara bila niska, a vrijeme prekrasno.
Netko me je potapšao po ramenu i ja sam zamalo odskočila. Simpatičan nizozemski par u trapericama i kožnim jaknama srdačno se smješio, držeći u ruci fotoaparate. Bio je to podsjetnik na posljednji dom koji sam izgubila. Bio je to i podsjetnik na moju trajnu nesigurnost. Moji su tjelohranitelji prišli bliže, ali sam im dala znak da je sve u redu.
»Mevrouvu Hirsi Ali«, rekao je muškarac na nizozemskom,
»smijemo li se slikati s vama?« Mevrouw na nizozemskom znači
»gospođa« ili »gospođica.«
»Naravno«, uzvratila sam im široki osmijeh, a jedan od tjelohranitelja ponudio je da nas slika njihovim fotoaparatom. Dok smo pozirali, žena me je upitala:
»Hoće li ovome ikad doći kraj?« Mislila je na moju potrebu za tjelohraniteljima.
»Ne znam. Ne znam kaci će tome doći kraj.«
»Primate li i dalje prijetnje smrću?«
»Teško je prepoznati stvarnu prijetnju. Prijetnje stižu elektroničkom poštom. Ali oni koji mi stvarno žele nauditi neće gubiti vrijeme na slanje e-maila.«
Tijekom promidžbene turneje s Nevjernicom trebala sam održati govor u Philadelphijskoj javnoj knjižnici. Tjedan dana ranije moje me je osiguranje obavijestilo da su na jednoj muslimanskoj internetskoj stranici presreli prijetnje protiv mene. Izrijekom se spominjalo mjesto i pojedinosti mojega nastupa te naširoko najavljivalo planove da me se spriječi da održim govor. Sjedila sam u restoranu u Los Angelesu kad su mi priopćili te vijesti i savjetovali da otkažem dolazak. Bez oklijevanja sam povikala:
»Ne mislite valjda ozbiljno! Ovo je slobodna, demokratska zemlja! Održat ću taj govor, a to je moguće zato što imam zaštitu. Upravo je to svrha ovog osiguranja!«
Nakon što sam se smirila nazvala sam Chrisa DeMutha u AEI da ga pitam za savjet. Nisam željela dovoditi druge u opasnost. Bez oklijevanja je rekao:
»Idi i učini ono što moraš.«
Govor je održan kako je i planirano zahvaljujući usklađenim naporima većeg broja sigurnosnih službi, uključujući i lokalnu policiju. Ljudi me često pitaju kako je to živjeti s tjelohraniteljima. Kraći bi odgovor glasio da je to bolje nego biti mrtav. Bolje je i od pokrivanja maramom ili velom, koji su za mene simbol intelektualnih i tjelesnih ograničenja koja su mnoge muslimanke prisiljene trpjeti. Pa ipak, bila sam svjesna ironije mojeg položaja: ja sam navodno ta velika ikona ženske slobode, ali zbog prijetnji smrću koje primam moram živjeti na način koji je u određenom smislu neslobodan. Nije jako zabavno kada te uvijek i svugdje prate naoružani muškarci zastrašujućeg izgleda. Pomalo je to nalik nošenju astronautskog odijela, zaštitnog oklopa koji sprečava vaš dodir s elementima. Usporava vas i čini svako kretanje promišljenim i nespontanim. Ne uživam u tome što me danonoćno
čuvaju.
No tjelohranitelji me štite od opasnosti. Ublažavaju moj strah. Kad živite sa stalnim prijetnjama smrću, bojite se i ponekad imate užasne noćne more. Kad se neki automobil zadrži predugo pred mojom kućom, pitam se promatraju li me. Ako se čovjek u novinskom kiosku zagleda u mene, pitam se zna li tko sam. Ako dostavljač pozvoni, oklijevam: Je li on doista onaj za kojeg se izdaje? Trebam li otvoriti?
Pokušavam ostati na oprezu. Klonim se rutine. Ali odlučila sam da neću prestati pisati i da neću prestati privlačiti pozornost na patnje muslimanki i prijetnju koju ekstremisti predstavljaju slobodi mišljenja, slobodi govora i demokratskim državama. I da prestanem, time vjerojatno ne bih popravila svoj položaj, jer jednom neprijatelj, zauvijek neprijatelj. Uvijek će se naći netko tko će biti sretan da me pošalje na drugi svijet.
Te me prijetnje na neki način motiviraju. One su mojem glasu dale dodatni legitimitet.
Tog poslijepodneva u Central Parku zadržala sam se na trenutak u razgovoru s nizozemskim parom, uživajući na suncu. Rekli su mi koliko ih je uzrujao način na koji se sa mnom postupalo u Nizozemskoj i da imam njihovu podršku. Susret je bio vrlo ugodan, kao što je to često slučaj kad naiđem na Nizozemce; neki su prema meni neprijateljski raspoloženi, ali većina je vrlo ljubazna i izuzetno topla.
Taj slučajni susret izazvao je u meni val čežnje za domom u Nizozemskoj. Zvuk nizozemskog jezika na Manhattanu izazvao je u meni dobro poznat, nježni, gotovo bezuvjetni osjećaj povezanosti koji ljudi dijele kad dolaze iz istog mjesta. To je osjećaj za kojim nomad uvijek čezne: taj neuhvatljivi osjećaj pripadnosti obitelji.
Do Božića 2009., tri godine nakon mojeg dolaska u Ameriku, živjela sam životom nomada više nego ikad. Nisam provodila mnogo vremena u Washingtonu. Moj je posao bio mješavina istraživačkog rada i aktivizma. Istražujući, otkrila sam da su rasprave o islamu, multikulturalizmu i ženama bile iscrpljene potkraj 1980-ih i 1990-ih, mnogo prije 11. rujna 2001. Koliko sam mogla vidjeti, nisam mogla dati nikakav izvorni doprinos postojećem opusu znanstvenih radova. Prema mojem tumačenju moj je akademski posao bio pratiti nove napade u ime islama. Aktivistički dio mojeg posla vodio me širom Amerike. To je značilo da sam velik dio vremena provodila putujući iz jednoga grada u drugi, držeći predavanja i sudjelujući na skupovima.
Globalizaciju i prijetnju terorizma najlakše je doživjeti u zračnoj luci. Većina američkih zračnih luka kroz koje sam prošla bolje su od onih u Africi i znatno lošije od onih u Europi, uz izuzetak londonskog Heathrowa. Zračne su luke u Dallasu, Denveru i Los Angelesu izvrsne, dok je O'Hare u Chicagu podjednako težak za snalaženje kao i pariški Charles de Gaulle, iako ne baš na razini horora kao što su to Dulles i JFK. Sto se više udaljavate od obale prema mjestima kao što su Aspen, Beaver Creek i Sun Valley, to su zračne luke manje i efikasnije. Osjetim pravo olakšanje kad moram proći kroz jednu od tih manjih zračnih luka.
Moj prvi susret s nekom američkom zračnom lukom dogodio se 2002. godine. Sletjela sam u njujoršku zračnu luku JFK na proputovanju u Los Angeles. Nakratko sam pomislila da je došlo do neke greške, da sam sjela na pogrešan let i završila negdje u Africi. Masa ljudi tiskala se u velikim skupinama, neki u tranzitu, dok su drugi upravo sletjeli na odredište. Služba za useljenike imala je šaltere do kojih su vodile trakom označene staze što su vijugale stotinama metara kako bi se osiguralo uredno pomicanje reda. Državni službenik koji je pregledao moju putovnicu govorio je jedva razumljivim engleskim jezikom i djelovao prilično nervozno, vjerojatno zato što je zaglavio u tako tijesnoj kućici. Redovi su bili naizgled beskonačni, a s pokretnih traka padale su putne torbe koje je onda šačica muškaraca bacala natrag na preostalih nekoliko praznih mjesta na traci. Ljudi u odori vikali su
na putnike, a iz razglasa je odjekivala kakofonija glasova koji su izdavali stroga upozorenja, baš kao i televizijski ekrani na svakom terminalu:
»Ne ostavljajte svoje torbe bez nadzora. Na snazi je narančasti stupanj opasnosti od terorizma.«
Uskoro sam se navikla na takve prizore u najvećim zračnim lukama. Prostor za putnike u odlasku bio je u najmanju ruku još gori: beskrajni redovi ljudi koje su usporavala nova sigurnosna pravila. Iz njihovih su torbi uklanjana prijenosna računala, a svoje su cipele i remenje, pa čak i jakne, morali gurati u sive plastične posude. Letovi zračnih prijevoznika koji su se nalazili pred stečajem gotovo su uvijek znatno kasnili u polasku. Nepredvidivo američko vrijeme, grmljavinske oluje, uragani, naleti vjetrova i snježne oluje, povremeno bi izazvali sveopći kaos.
U Ameriku sam došla u potrazi za novim domom, ali sam ubrzo otkrila da živim s kovčegom u ruci, putujući od jedne zračne luke do druge, od hotela do hotela. Počela sam uspoređivati prepreke modernom putovanju s onima koje su svladavale karavane o kojima je baka često pripovijedala.
U njezino vrijeme opasnost je prijetila od pljačkaških pohoda raznih gospodara rata i njihovih vojski, od ekstremnih suša ili poplava, od radnih životinja koje su bile pretovarene i pothranjene. U modernoj Americi ekvivalenti su bili uzbune zbog opasnosti od terorizma i snježne oluje.
Nakon više mjeseci takvoga nomadskog života moji su se američki prijatelji sažalili nada mnom. Kucnulo je vrijeme, rekli su, da otkrijem da rad nije jedini smisao života u Sjedinjenim Američkim Državama. Jedna me je prijateljica upitala jesam li ikad bila u Las Vegasu. Moja je prva asocijacija bila kockanje. To je bio jedini grijeh koji još nisam bila počinila a koji muslimanska vjera izrijekom zabranjuje.
»Ne Las Vegas«, promucala sam. »To je leglo kriminala, kocke i zasljepljujućih neonskih svjetala. Mislim da ne želim ići onamo.«
»Ma, daj«, odgovorila je moja prijateljica Sharon. »Ne znaš što propuštaš. To je tako tipičan dio Amerike, moraš ga vidjeti.«
I tako me je jednog vikenda povezla iz Los Angelesa u Las Vegas. Iako se rasprostranjenost Los Angelesa ponekad čini beskonačnom, dok smo jurili autocestom građevine su se ipak s vremenom prorijedile, a krajolik postajao sve manje zelen, sve dok nije ostalo ništa osim pustinje, jalove zemlje s planinama, tvrdim stijenama, mekim humcima
pijeska prljavo-bijele, ali i smeđe i sive boje. Prošli smo kraj mjesta s neobičnim imenima kao što je Zzsyk. Moje je zanimanje privukao znak koji nas je upozoravao na »Cestu za Grad duhova.«
»Sablasno«, rekla sam pokazujući na znak.
»Možda bismo mogli zastati u nekom od tih mjesta u povratku«, odgovorila je moja prijateljica.
Nakon nekoliko sati vožnje kroz pustinjski krajolik naposljetku smo stigli u Las Vegas. Bila sam zaslijepljena. Skretanje udesno u Zaljev Mandalay bilo je poput iskrcavanja na čarobni otok s nadrealističnim replikama New Yorka, Pariza i Rima. Hotel Wynn, u kojem smo odsjele, nije nudio samo spavaće sobe i restorane, već i cijele trgovačke centre, ekskluzivne europske trgovine s najnovijom modom, draguljarnice u čijim su izlozima sjali zlato, platina, dijamanti i ostalo drago kamenje, a u središtu svega tog sjaja, stajali su redovi i redovi aparata za kockanje i kockarskih stolova. I, naravno, striptiz klubovi za muškarce i wellness centri za žene.
Sharon me nagovarala da iskušam jedan od aparata. Na jednome sam izgubila osam dolara a zaradila dolar i dvadest i pet centi, dok sam na drugome zaradila deset dolara a izgubila dvadeset. Na stolu smo odigrali igru koja se zove blackjack. Sharon i ja uložile smo stotinu dolara. Izgubile smo šezdeset. Bilo je čudno. Morale smo svaka kupiti žetona u vrijednosti od pet i deset dolara; početni ulog iznosio je petnaest. Djelitelj bi vam dao dvije karte i istodobno sam zadržao dvije. Mogli ste zatvoriti krug ili zatražiti još jednu kartu. Ako bi zbroj vaše tri karte bio dvadeset i jedan vi ste bili pobjednik, to jest, zaradili biste još nekoliko žetona.
Bit će da sam izgledala kao da sam tog trenutka izišla iz džungle. Tijekom igre morate davati suptilne znakove kao što su pomicanje kažiprsta naprijed i nazad ili mahanje dlanom polako kao da gladite stol ne dodirujući ga. Djelitelj bi kimnuo glavom, a moja bi prijateljica i sama odgovorila neobičnim kimanjem. Iako je blackjack navodno bio najjednostavnija kartaška igra, meni se činilo da bih teško naučila sve tajne znakove, a još teže pogodila koju će mi kartu sljedeću podijeliti. Dotad bih već bila ostala bez gotovine. I tako smo prestale igrati.
Da upotpunimo doživljaj, otišle smo u hotel Palace da pogledamo mjuzikl Momci iz Jerseyja, priču o bendu siromašnih klinaca koji odrastaju u New Jerseyju. Ta klasična američka priča o cijeni slave vrlo me je brzo očarala. Isprva se bend čini dobrom idejom, iako je njihov put do uspjeha posut trnjem. Kad uspjeh na koncu stigne, ne
samo da se bend raziđe, već se raspadne i brak glavnog protagonista, njegova ga žena ostavi, a njegova se kći oda drogi. On tužno pjeva o tome kako su ga svi napustili. Predstava završava solo nastupima sve četvorice muškaraca dok se osvrću na svoj život.
Na povratku u L.A. zaustavile smo se na benzinskoj pumpi u neposrednoj blizini znaka za cestu prema Gradu duhova, koja je vijugala kroz brda obojanih stijena.
»Želiš li baciti pogled na grad?« upitala je Sharon, prisjetivši se moje ranije znatiželje.
Zašto ne? Bila sam raspoložena za novu pustolovinu. Odvezle smo se u grad duhova Calico.
Na ulasku u nekadašnji grad nalazi se kiosk sa slamnatim krovom i čuvarom koji turistima naplaćuje simboličnu ulaznicu. Grad duhova zapravo je muzej na otvorenom. Prije stoljeća i pol Calico je bio poznat po rudnicima srebra i privlačio masu kopača koji su se željeli brzo obogatiti. Gradić je imao par trgovina potrepštinama, nekoliko trgovina odjeće i stvari za dom te salun i javnu kuću u sklopu saluna. Jedna je obiteljska kuća obnovljena kako bi se turistima pokazao autentični dom prvih doseljenika na Divlji Zapad.
Moju je pozornost privukla peć iz devetnaestog stoljeća, jer je bila daleko bolja od peći na ugljen kojima smo se mi služili u našim domovima u Mogadišu i Nairobiju, i koje su još uvijek u uporabi u mnogim afričkim domovima. Čak je i rustikalni namještaj u ovome starom i napuštenom domu bio boljeg dizajna i dugovječniji od našeg. Stanovnici Calica morali su pješačiti gotovo tri kilometra po vodu, kao što to moraju i mnogi Afrikanci; svoju su odjeću (neobično sličnu odjeći koju mnogi još uvijek nose u Africi) prali ručno. Njihove pletene prostirke za pod, zdjele i podmetači vratili su me natrag u Mogadiš, Addis Ababu i Nairobi. Baka bi potrošila sate i sate na pletenje takvih prostirki.
Grad duhova živo je ilustrirao razliku između tradicije moje bake, prema kojoj stvari moraju ostati onakve kakve jesu, i američkog svjetonazora u koji je ugrađena potreba za stalnim inoviranjem. Amerikanci stalno traže novi, bolji i učinkovitiji način kuhanja, pranja i nalaženja goriva, obavljanja najosnovnijih i univerzalnih aktivnosti u ljudskom životu. U tradiciji moje bake ljudi se kao zatvorenici cijeli život vrte u istome krugu traganja za hranom, njezine pripreme i njezine konzumacije. Ne mogu se sjetiti ničega korisnog što su neki Somalac ili Somalka izumili kako bi taj ciklus olakšali.
Čak je i taj odavno napušteni grad duhova na ničijoj zemlji između Nevade i Kalifornije svojedobno nudio razmjerno veći luksuz od kuće moje majke. Na povratku iz Calica u L.A. postala sam svjesna nevjerojatne brzine kojom su grabili naprijed ti prvi doseljenici u Ameriku.
Par mjeseci prije puta u Vegas bila sam na Istočnoj obali, u Muzeju umjetnosti Metropolitan u New Yorku. Ravnatelj Rijksmuseuma u Amsterdamu Wim Pijbes i Udruženje uzgajivača tulipana odlučili su organizirati malu svečanost u moju čast. Trebali su mi uručiti stotinu lukovica Crnog tulipana kao simbola (tako je to barem objasnio Pijbes) raznolikosti u Nizozemskoj. Pozvala sam nekolicinu najbližih američkih prijatelja, dok je Pijbes pozvao nekoliko nizozemskih uzvanika. Spomenula sam da Chris DeMuth obožava slikara Vermeera. Stjecajem okolnosti u Metu je upravo bila postavljena velika izložba Vermeerovih radova.
Chris je kasnio pa sam otišla pogledati slike u pratnji Pijbesa. Zadržali smo se neko vrijeme ispred Vermeerove Mljekarice. Pijbes se upustio u dubinsku analizu slikarove genijalnosti koja se očituje u toj maloj slici, govoreći o preciznosti, svjetlima, bojama, sjenama i izboru mljekarice kao objekta. Dok sam netremice promatrala sliku, ono što je privuklo moju pozornost bila je soba: siromašna, mračna i tijesna. Mnoge su sobe u mojem djetinjstvu bile podjednako tijesne.
Nakon kraćeg obilaska izložbe našla sam se u razgovoru s još jednom nizozemskom uzvanicom. Bila sam razočarana čuvši je kako izgovara uobičajene predrasude o tome da su Amerikanci plat. Tu je riječ jako teško prevesti; ona znači nešto poput »plebejski«,
»neprofinjen« odnosno onaj koji nema nikakvu (značajnu) povijest umjetnosti ili kulture. Prema toj školi mišljenja sve je u Americi pop, ako ne i šund, i namijenjeno masama. Točno je da se u Americi štošta podvodi pod nazivnik kulture, uključujući i opsjednutost slavnim osobama svih vrsta. Ali teško bi se moglo reći da je to reprezentativan uzorak golemog bogatstva izvanredne umjetnosti, književnosti i glazbe koje su Amerikanci stvorili u gotovo dva i pol stoljeća postojanja njihove države.
Kao stranac u Americi ponekad se osjećam isključenom iz razgovora, jer se sugovornici vrlo često pozivaju na mjuzikle i filmove za koje nikad nisam čula. Jednom prilikom u Bostonu, dok sam neobavezno razgovarala s prijateljima, pobjeglo mi je da ne razumijem
neke od kulturoloških odrednica u razgovoru koji smo vodili o predrasudama.
»Jesi li gledala južni Pacifik?« upitala je jedna prijateljica.
Iz nekog mi je razloga naslov zvučao poznato, ali nisam. (Često vam mnoge američke reference zvuče poznato, iako o njima zapravo ne znate ništa.) Ona i njezin suprug odmah su me pozvali da ih posjetim u New Yorku kako bismo ga pogledali zajedno.
Kao ljubavna priča smještena u ratno doba, ispričana na pozornici kroz pjesme i glumu koji gledatelja razgale uspješnije nego komedija, Južni Pacifik me je očarao. Bilo je to pravo olakšanje nakon europske opere.
Operne ljubavne priče gotovo uvijek završavaju nesretno, iako ljubavnike u njihovu propast prati najveličajnija moguća glazba. Nasuprot tome, parovi u američkim mjuziklima mogu pjesmom i plesom pobijediti goleme prepreke kao što su rat i rasizam i okončati svoju ljubavnu priču obaveznim hepiendom. Na kraju predstave uhvatila sam se kako pjevušim melodiju »Moraju te dobro naučiti.« Moraju te naučiti
Da mrziš i da se bojiš, Moraju te tome učiti Iz godine u godinu, Moraju to utuviti,
U tvoju dragu malu glavu, Moraju te dobro naučiti.
Moraju te naučit' da se bojiš Da kose oči čudno gledaš,
Da drugoj boji kože ruku ne daš, Moraju te dobro naučiti.
Moraš naučit' dok nije kasno,
Bar sa šest il' sedam da bude jasno, Da u mržnji slijediš primjer obitelji, Moraju te dobro naučiti!
Ta predstava i razgovori koji su uslijedili otvorili su mi prozor u naizgled beskonačnu borbu Amerike s rasnom problematikom. Više od brojnih propovijedi političara ili analitičara, takve pjesme za masovnu konzumaciju služile su da oslabe rasne predrasude izlažući ih poruzi.
Drugi me je par odveo u New York na gala koncert povodom devedesete obljetnice rođenja Leonarda Bernsteina. Bilo mi je pomalo neugodno priznati da ne znam tko je Bernstein. Nema problema, rekli su uglas. Današnja će večer biti dobar uvod. U jednom od songova koji
je pobudio moje osobito zanimanje dvojica siromašno odjevenih tinejdžera pjevaju o susretu s policajcem iz svojeg kvarta:
Dragi, dobri narednile Krupke Mora vam bit'jasno
Naš nas odgoj na to tjera Na ponašanje nedoraslo Kad je majka ovisnica Kad je otac pijanica
Što mo'š bit' neg propalica!
Nakon predstave upitala sam svoje prijatelje za tu pjesmu koju su izvodili tinejdžeri. Bili su zaprepašteni.
»Zar nisi gledala Priču sa Zapadne strane?«
Nekoliko dana kasnije gledala sam je na DVD-u uživajući u napadima libretista na mekanu psihologiju kojom se malodobne delinkvente učvršćuje u uvjerenju da su samo »žrtve društva«. Također, čula sam prvi put i nezaboravnu pjesmu useljenika pod naslovom Amerika. To je opjevani razgovor između muških i ženskih useljenika iz Puerto Rica. U nastavku sam navela nekoliko stihova za koje smatram da su vječni i koji ilustriraju različite poglede ljudi iz istog mjesta, štoviše iz iste obitelji, na Ameriku. Za žene je to zemlja slobode i neograničenih mogućnosti, dok je za nostalgične muškarce ona mjesto siromaštva i zatucanosti ako nisi bijelac.
Sviđa mi se bit' u Americi... Besplatno je sve u Americi....
Kupnja na kredit je prava stvar. Nama uvijek naplate dvaput bar. Odsad mi pere moj vlastiti stroj. A što ćeš ti uzet' da ostaneš čist? Industrijski bum u Americi.
Dvanaestoro u sobi u Americi. Nove kuće grade mnogo prostranije.
S novih nas vrata tjeraju još pristojnije...
Život je u redu u Americi. Ako si skroz bijel u Americi.
Ovdje mo'š živit' slobodno i ponosno. Tako dugo dok znaš gdje ti je mjesto. Slobodan da budeš što god želiš.
Slobodan da čistiš i konobariš. Posvuda prljavština u Americi, . Organizirani kriminal u Americi,
Užasno vrijeme u Americi....
Mislim da ću se vratit' u San Juan. Ukrcat ću se na brod i neću bit' sam. Svi će me ondje glasno pozdraviti!
Svi će se ondje ovamo već iseliti!
Taj dijalog i danas zvuči istinito. Za većinu useljenika dolazak u Ameriku znači nezaposlenost, nasilje i beznađe stare domovine zamijeniti američkim paketom u kojem se prilike za bolji život miješaju sa prljavštinom, bandama i organiziranim kriminalom.
Za razliku od tih ljudi ja sam imala izvanrednu sreću da su se mnogi moji američki snovi ostvarili gotovo odmah po dolasku. Protekle godine nisam bila samo u Las Vegasu, već i na krstarenju Aljaskom, gdje sam vidjela visoke planine, ledenjake, crne i smeđe medvjede te kitove koji su izbacivali vodu metar uvis, a zatim zaranjali izlažući našim pogledima svoje repne peraje.
Uoči Dana zahvalnosti jedna druga prijateljica predložila mi je, kao da mi nudi šalicu čaja, putovanje terenskim vozilom po teksaškom ranču. Na koncu sam dobila čak i poduku iz jahanja na kaubojskom konju. Sudjelovala sam na skupovima gdje je program poslijepodnevnih aktivnosti uključivao igranje golfa, školu tenisa i rafting na divljim vodama.
Imam sreće što sam došla ovamo na način na koji sam došla. Imam sreće što imam prijatelje koje imam. Ali to ne znači da podcjenjujem priču ilegalnih useljenika, da ne razmišljam o tome što znači prebacivati se kradom preko meksičke granice, ili roditi se u getoiziranim četvrtima u središtu velikih gradova kao što su Chicago,
L.A. ili New York.
Prilikom mojih posjeta Bronxu vidjela sam da zaista postoje džepovi Amerike u kojima ljudi jedva imaju dovoljno hrane, gdje djevojčice ostaju trudne s trinaest godina, gdje stariji dječaci lako dolaze do oružja i međusobno se ubijaju, gdje ulaz u školu mora biti blindiran, a učenici na ulazu prolaze kroz kontrolu detektorima metala. U nekim getoima očekivani životni vijek crnih dječaka procjenuje se na samo osamnaest godina.
To su nedvojbeno ozbiljni društveni i politički problemi. U nekim slučajevima ti su problemi očigledno ozbiljnije prirode nego u središtima europskih gradova. Ali ti problemi ne utječu na srednjostrujašku Ameriku onako kao što takvi problemi u Africi utječu na taj kontinent.
Što je to po čemu se Amerika razlikuje od Europe i Afrike? Jasno je da to nije samo stopa ubojstava u siromašnim crnačkim četvrtima. Da bih odgovorila na to pitanje, moram vas povesti sa sobom na jedno vjenčnje. U Stanfordskoj memorijalnoj crkvi u Palo Altu, u Kaliforniji, tjedan dana prije mojeg četrdesetog rođendana, svjedočila sam vjenčanju mojih prijatelja Margaret i Johna.
S trideset i jednom godinom Margaret je izgledala fantastično. John je izgledao kao čovjek koji se sprema poći u ozbiljnu misiju. Nikad ranije nisam bila na nekom sveameričkom vjenčanju. U filmovima koje sam gledala mladenke su uvijek plavuše, dok mladoženje uvijek imaju tamnu kosu.
Margaret je plavuša, John ima tamnu kosu, ali izuzimajući ta dva detalja njihovo vjenčanje nije bilo nimalo nalik filmskim vjenčanjima koje sam gledala. Filmska su vjenčanja obično komedije: svećenik pobrka zavjete (Četiri vjenčanja i sprovod), mladenka bježi (Odbjegla nevjesta) ili roditelji upadaju u nevolje (Upoznajte roditelje).
Ovo vjenčanje nije bilo komično. Obred je bio besprijekoran. Hrana je bila obilna i dobra, vino izvrsno, crkva veličanstvena, nevjesta odjevena u bakinu vjenčanicu imala je suzne oči, dok je mladoženja bio očigledno svladan emocijama. Svečano su razmijenili svoje zavjete. Upitala sam se može li ijedno ljudsko biće održati takvo obećanje:
»Da te imam i čuvam u dobru i u zlu, u bogatstvu i siromaštvu, u bolesti i zdravlju, da te volim i skrbim se za tebe u sve dane života počevši od današnjeg dana pa sve dok nas smrt ne rastavi.«
Bila sam zatečena uzvišenom ozbiljnošću obreda pa sam uzvanicu do sebe upitala:
»Prilično ozbiljne riječi za tako mlad par, zar ne?«
»Da«, odgovorila je. »No za brak nisu bitne godine; bitna je obitelj. A ovdje u Americi obitelj je ozbiljna stvar.«
Tog sam dana naučila da je obitelj doista temeljna jedinica američkog društva. U teoriji, naravno, temeljna jedinica svakog uistinu slobodnog društva je pojedinac, koji je ishodišna točka u demokratskom ustavu i zakonu. Odgovornost pojedinca traži se i potiče u svakom trenutku. Ali vrlo brzo postanete svjesni da taj pojedinac, ako želi biti sretan i ispunjen, mora biti uklopljen u obitelj.
Amerikanci stalno zapitkuju jedan drugoga o obitelji. Američka obitelj nije toliko širok pojam kao u plemenskoj kulturi u kojoj sam ja odrasla, niti je tako usko nuklearna kao u Nizozemskoj. Niti tu vrijedi
ijedan od eksperimenata na koje sam naišla u Nizozemskoj.* U Americi sam upoznala bračne parove, neudane i neoženjene koji su se htjeli vjenčati, zaručene parove koji se spremaju vjenčati i razvedene ljude koji su neprekidno govorili o tome kako početi cijeli proces iz početka. Osim u pojedinim krugovima, izvanbračna zajednica se ne smatra dugoročnim rješenjem, tako da su parovi koji žive zajedno najčešće zaručeni. Samo se u New Yorku čini prihvatljivim dugoročno ostati sam.
Druga je stvar koju sam naučila u Stanfordu da je obitelj temelj američkog društva, jer zajednice od kojih je sastavljena američka nacija izrastaju upravo iz obitelji. Vjenčanje Margaret i Johna za mene je bilo utjelovljenje nekih bitnih američkih obilježja koje sam naučila cijeniti.
Amerika je zemlja s vlastitom mitologijom postanka, onom o novoj i kreposnoj republici izgrađenoj u djevičanskoj zemlji odvažnih i izdržljivih naseljenika. Iako se taj osnivački mit pripovijeda i ponavlja na bezbroj načina i kroz sve moguće medije, za mene je američko vjenčanje njegova najmoćnija verzija. U njemu je sve: optimistička vjera u uspjeh novoga partnerstva, uzvišeni kršćanski ideali i zavjeti i domoljublje koje nađe svoj put u svaki američki obiteljski obred. Ono što najviše privlači pozornost je činjenica da američka vjenčanja vrlo često utjelovljuju ideal saveza različitih naroda.
Margaret je odrasla u Koloradu i praunuka je Herberta Hoovera, predsjednika države u vrijeme Velike gospodarske krize**, dok su preci njezina muža došli iz Grčke. Gosti su bili još šarenijeg porijekla: samo su djeveruše bile šest različitih nijansi boje kože. Što se tiče staleške i vjerske zastupljenosti, raspon uzvanika kretao se od mjesnih farmera do profesora sa Stanforda. Nije bilo ni traga snobizmu. I svi su s neskrivenim ponosom isticali taj koktel rasa, vjera i društvenih staleža. Pogledaj, kao da su mi govorili, evo tko smo mi: obitelj koja prihvaća sve ljude spremne prihvatiti naše obiteljske vrijednosti. Za mene je to Amerika: velika obitelj kojoj svatko može pripadati, pod uvjetom da prihvaća spomenute vrijednosti.

* U Nizozemskoj su nakon 1960-ih ušli u modu razni modeli obitelji: Bewust Ongehuwde
Moeder (planski neudana majka), Bewust Ongehuwde Vader (planski neoženjen otac), odvojeni zajednički život, homoseksualna obitelj koju čine dvije lezbijke i djeca kojima je jedna od partnerica biološka majka, ili dva homoseksualca s usvojenom djecom, te eksperimentalne zajedničke obitelji koje su se razlikovale po veličini i dugovječnosti, ali su sve bile suprotstavljene tradicionalnom obiteljskom modelu oca, majke i djece.
** Velika gospodarska kriza ili Velika depresija, 1929.-1933. - nap. prev.
Naravno, veliko je pitanje koje su to točno vrijednosti i što ako ih ne prihvaćate, ili ih čak ne doživljavate ozbiljno?
Priznajem da sam došla u Ameriku puna afričkih, ali i europskih predrasuda. Jedna je od njih da su Amerikanci licemjeri kad hvale obiteljske vrijednosti, osobito jednoženstvo. Tijekom prve tri godine mojeg boravka u Americi teško da je prošlo mjesec dana a da neka ugledna javna osoba nije raskrinkana zbog nevjere prema bračnom partneru. Stopa razvoda naizgled je potvrđivala moju sumnju da su sve te lijepe riječi o obiteljskim vrijednostima u Americi samo to i ništa više: riječi.
Ali Sjedinjene Američke Države nisu utopija, niti je savršenstvo ono čemu Amerikanci teže. Više od svega Amerikanci teže biti sretni. A to znači da ako stvari ne funkcioniraju kako treba, bilo u braku ili u gradu kopača srebra, Amerikanci će mnogo brže od ljudi iz tradicionalnih društava reći da je dosta i okrenuti novi list uz što manje negativnih osjećaja.
Nešto na što se Amerikanci doista teško odlučuju, i to je možda najvažnija razlika između Amerikanaca i Europljana, jest pozvati državu (ili »vladu« kao što Amerikanci radije kažu) u pomoć kad stvari krenu po zlu. Naravno, i Amerikanci to čine, i nikad spremnije nego u vrijeme financijske krize poput one koja je izbila u vrijeme pisanja ove knjige. Ali za razliku od Europljana, Amerikanci nagonski osjećaju da je državna intervencija velikih razmjera pogrešna i da u najboljem slučaju služi samo gašenju požara. U idealnom svijetu Amerikanci bi zasnivali svoje obitelji i poduzeća, gradili svoje domove i radna mjesta, kupovali i prodavali dobra i usluge, išli na pizzu subotom i u crkvu nedjeljom, i općenito živjeli svoj život uz najmanju moguću mjeru uplitanja države.
To Ameriku čini bitno drugačijom metom kad je riječ o najvećem izazovu s kojim se Zapadni svijet suočio nakon sovjetskog komunizma: radikalnom islamu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayaan Hirsi Ali - Nomatkinja

Počalji od Mustra taj Uto Jun 12, 2018 11:43 am



1O. Poglavlje - Islam u Americi
Što sam više putovala po Sjedinjenim Američkim Državama, pričajući ljudima o svojem životu, to sam više uočavala i druge razlike između dvije obale Atlantskog oceana. Kao ni Europljani, američka publika nije skrivala svoj bijes zbog nepravdi nanesenih djevojčicama, otpadnicima i nevjernicima u ime islama, ali Amerikanci su bili
naizgled spremniji tražiti rješenje, dobrovoljno se uključiti, mobilizirati i djelovati.
S druge strane, iako je publika u Americi bila izuzetno znatiželjna, kamo god bih pošla bilo je ljudi koji su morali ostati pred vratima jer su predavaonice bile ispunjene do posljednjeg mjesta, činilo mi se i da je mnogo manje od Europljana osviještena o problemima o kojima sam govorila.
Uzmimo jedan primjer: u Europi je manje-više svatko čuo za muslimanske obitelji koje kažnjavaju i ubijaju svoje žene koje su prekršile pravila odredena tradicijom i vjerom. Takve priče redovito se mogu naći na stranicama tiskovina. U gotovo svakoj europskoj publici pred kojom sam govorila ljudi su čuli za najmanje jedno brutalno ubojstvo mlade djevojke. Tako europska publika u pravilu već razumije da muslimanski useljenici u njihovoj zemlji izazivaju specifične društvene probleme te da ti problemi često uključuju ugnjetavanje žena na europskom tlu. Ali u Americi bi me stalno iznova iznenadila činjenica da moja publika povezuje islam gotovo isključivo s vanjskom politikom, koja je možda vrlo važno pitanje za američku nacionalnu sigurnost, ali u osnovi se bavi ljudima koji žive negdje daleko od Amerike.
Kad god bih govorila o tome, američki bi slušatelji srdito i šokirano reagirali već i na samu pomisao na dječje nevjeste, ubojstva zbog časti ili obrezivanja žena. Da su mnoge žene i djevojke žrtve takvog zlostavljanja u kućama i stanovima širom Sjedinjenih Američkih Država, nije im gotovo nikad palo na um.
Obrezano je oko 130 milijuna žena širom svijeta. Svakog dana taj se zahvat izvede na otprilike šest tisuća djevojčica. Ako je obrezano 98 posto Somalki, kao i 95 posto Malijki ili 90 posto Sudanki, koliko je to žena u svakom vagonu podzemne željeznice u New Yorku, na svakoj autocesti u Koloradu ili Kanzasu? Ako je genitalno osakaćeno 97 posto egipatskih djevojčica, koliki je postotak obrezanih egipatskih djevojčica rođenih u Americi? Nula posto?
Sumnjam.*
Ali moja publika to nije mogla povjerovati.
Svi podaci preuzeti su iz Izvješća specijalne izvjestiteljice za nasilje protiv žena, njegove
uzroke i posljedice, Radhike Coomaraswamy, Integracija ljudskih prava žena i spolna perspektiva/nasilje protiv žena (2003.), podnesenog u skladu s Rezolucijom Komisije za ljudska prava br. 2002/52.
I ranije sam nailazila na takvu vrstu nevjerice, naravno. Deset godina ranije, kad sam u Nizozemskoj počela javno govoriti o spolnom sakaćenju, Nizozemci nisu bili ništa manje užasnuti od Amerikanaca. Stalno su mi isticali da doseljenici u Europu znaju da je ta praksa protivna europskim zakonima te da se takve stvari djeci ne događaju nakon njihova dolaska u Nizozemsku. Nisam vjerovala u to. Štoviše, nakon što sam postala parlamentarna zastupnica i potaknula usvajanje zakona koji je natjerao vlasti da ispitaju stvarno stanje stvari, potvrđeno je da se spolno sakaćenje djevojčica, i to bez anestetika, provodi i na kuhinjskim stolovima Rotterdama i Utrechta.
U Americi je već velik broj spolno osakaćenih žena i djevojaka, a mnogim djevojčicama sakaćenje tek predstoji. Da se poslužim primjerom somalske kulture koju najbolje poznajem, malo je somalskih obitelji koje će odustati od obrezivanja svojih kćeri, ma gdje živjeli. Svi osim najasimiliranijih roditelja žele da se njihova djeca ožene unutar somalske zajednice i vjeruju da »nečista« djevojka, ona čiji su klitoris i rodnica neobrezani, neće naći muža. Možda će izvesti
»manje« obrezivanje, koje podrazumijeva rezanje samo kože klitorisa, ali većina će učiniti ono što su njihovi očevi (i majke i bake) oduvijek činili: odrezat će klitoris i izrezati usmine rodnice tako da ju ožiljak zatvori, stvarajući neku vrstu pojasa nevinosti. Ne moraju uvijek otputovati u Afriku kako bi obavili taj zahvat. Svaka somalska zajednica ima članove koji mogu pružiti tu uslugu u blizini kuće, ili koji poznaju nekoga, negdje u blizini, tko ju je voljan pružiti.
U Americi već postoje muslimanske škole u kojima djevojčice cijeli dan uče kako se pokoravati, obarati pogled, pokrivati se u znak potiskivanja vlastite volje. Uče ih prihvaćati mušku nadmoć i ulaziti u džamiju šuljajući se na stražnja vrata. U nedjeljnoj školi Kurana djevojčice će naučiti da Bog od njih zahtijeva da se pokore, da su manje vrijedne od dječaka i da imaju manja prava pred Bogom. To se dogada i u Americi.
Jednog su se argumenta moji slušatelji najgrčevitije držali. Zločini zbog časti, sustavno premlaćivanje ili čak ubojstvo radi kažnjavanja kćeri ili sestre ili supruge čije ponašanje obitelji nanosi sramotu, to se jamačno ne dogada u Sjedinjenim Američkim Državma, zemlji slobodnih ljudi?
Kao novopridošlica u zemlji, nisam mogla znati je li to točno. Ali uskoro ću otkriti da se i taj aspekt disfunkcionalne islamske kulture već uvukao u srce Amerike.
Iako sam zgranula određeni broj Amerikanaca pričama o institucionaliziranoj islamskoj mizoginiji, progonio me je strah da sam ih uspjela potaknuti samo na to da me sažalijevaju. Pokušala sam objasniti da je glavna poanta moje autobiografije da sam ja imala nevjerojatnu sreću. Uspjela sam se izvući iz mraka dogme i opresije na svjetlo neovisnosti i slobode misli. Pobjegla sam, i u svakoj fazi tog bijega imala sam pomoć i razumijevanje običnih ljudi, kao što su ljudi koji su sjedili u publici.
Istina je da moram platiti cijenu jer sam se odrekla islama i javno progovorila. Na primjer, moram plaćati danonoćno osiguranje zbog prijetnji smrću koje primam. Ali kako islam zahtijeva da svatko tko napusti tu vjeru bude kažnjen smrću, taj neprekidni strah u odredenoj mjeri dijele svi muslimani koji su napustili vjeru, kao i oni koji je prakticiraju u manje strogom obliku.
Svojim knjigama i govorima želim nadahnuti čitatelje i slušatelje da misle na druge, na one koji su i dalje zatočeni u svijetu iz kojeg sam pobjegla. Služim se anegdotama iz vlastitog života i pričama žena koje poznajem ili koje su mi se javile elektroničkom poštom ili mi prišle i zapodjenule sa mnom razgovor. Skicirajući verbalne portrete tih ljudi pokušavam pomoći publici da ih doživi kao stvarne ljude. Iza velova dišu ljudska bića od krvi i mesa, s umom i dušom, i nakon što prepoznate njihovu patnju iza tog vela bit će vam mnogo teže okrenuti im leda.
Među njima su djevojčice koje vole učiti, ali koje roditelji ispisuju iz škole čim dobiju prvu mjesečnicu jer se boje da će u školi doći u dodir s neprimjerenim utjecajima i uprljati svoju čistoću. Djevojčice se udaju za odrasle neznance koje nikad nisu ni upoznale. Žene teže živjeti produktivnim, radom ispunjenim životom, a umjesto toga prisiljene su ostati medu četiri zida očeve ili muževe kuće. Djevojčice i žene dobivaju batine, često i nemilosrdno, zbog krišom ukradenog pogleda, nagovještaja ruža za usne ili SMS-a. Nemaju se kome obratiti jer njihovi roditelji, zajednica i vjerski vode odobravaju takvo strogo kažnjavanje.
Većina slušatelja u Americi reagirala je isprva sa zaprepaštenjem, a zatim sa suosjećanjem na priče o svakodnevnim užasima u životu muslimanki, čak i ako im je bilo teško povjerovati da se to dogada u njihovoj vlastitoj zemlji. Uočila sam jedan izuzetak kad je riječ o reakciji na moj govor. Dogodilo se to na sveučilišnim kampusima,
upravo u onoj vrsti okruženja u kojem sam očekivala znatiželju, živu raspravu i, da, uzbuđenje i poletnost angažiranih istomišljenika.
Umjesto toga, na gotovo svakom kampusu suočavala sam se s bijesom i prosvjedima. Bila sam navikla na radikalne muslimanske studente tijekom svojeg iskustva aktivistice i političarke u Nizozemskoj. Svaki put kad bih održala javni govor, oni bi me okružili da bi vikali na mene i izvikivali parole na lošem nizozemskom u tako krnjim rečenicama da se čovjek morao upitati kako su se uopće upisali na studij.
Za razliku od toga, na sveučilišnim kampusima Sjedinjenih Američkih Država i Kanade mladi i rječiti ljudi iz muslimanskih studentskih udruga jednostavno bi preuzeli kontrolu nad debatom. Slali bi prosvjedne elektroničke poruke organizatorima prije govora, kao što je ona (koju je poslao student bogoslovije s Harvarda) u kojoj se prosvjeduje zbog toga što »se propuštam pozabaviti suštinskim problemima koji u stvarnosti dotiču živote muslimanki« te da ja samo želim »blatiti« islam. Oblijepili bi kampus posterima i dijelili letke u publici. Prije nego što bih uopće završila svoj govor oni bi već stali u red za mikrofon, izgurujući sve nemuslimane. Govorili su besprijekornim engleskim; bili su u većini pristojni i činili se mnogo bolje asimiliranima od većine njihovih europskih vršnjaka. Među njima je bilo mnogo manje bradatih mladića koji su, oponašajući tradiciju koja kaže da su se Prorokovi družbenici odijevali na taj način zbog poniznosti, bili odjeveni u vrećaste hlače koje otkrivaju gležnjeve, i mnogo manje djevojaka pod odbojnim crnim velovima. U Sjedinjenim Američkim Državama radikalni muslimanski studenti možda imaju diskretnu kozju bradicu, dok djevojke kosu pokrivaju prozračnim, atraktivnim maramama. Njihovo cjelokupno držanje bilo je bitno manje prijeteće, ali bili su sveprisutni.
Neki od njih započeli bi svoj govor izražavajući suosjećanje zbog mojih užasnih patnji, ali bi odmah zatim dodali da su te moje navodne traume bile zastranjenje, »kulturološka pojava« koja nema nikakve veze s islamom. Govorili su da, optužujući islam za ugnjetavanje žena, ocrnjujem i svakog od nj ih ponaosob kao muslimana. Ono što sam propustila shvatiti jest da je islam religija mira, da je Prorok bio vrlo dobar prema ženama. Nekoliko puta su mi objasnili da je napadanje islama isldjučivo u službi nečega što se naziva »kolonijalni feminizam«, koji i sam navodno samo služi kao izgovor za rat protiv terorizma i provedbu zločinačkih planova američke vlade.
Dobila sam poziv s jednog koledža da održim predavanje u okviru niza predavanja posvećenih položaju muslimanskih žena. Bila sam začuđena i ushićena što će jedno američko sveučilište toj temi posvetiti čitav ciklus predavanja, ali kad sam primila letak s najavom ciklusa, moje je ushićenje splasnulo.
»Pokrivanje velom, ubojstva zbog časti i obrezivanje žena danas se na Za¬padu općenito smatraju simptomima ugnjetenosti žena u islamu.«
Početak je obećavao. Ali zatim nastavlja:
»Pitanje oslobođenja muslimankih žena poslužilo je kao izgovor za vojne intervencije pod krinkom rata protiv terorizma. Ali to nije ništa novo. Još od vremena britanskog kolonijalizma žensko je pitanje služilo kao opravdanje tuđinske vlasti. To je ono što je Leila Ahmed nazvala kolonijalnim feminizmom, selektivnom brigom za patnje muslimanki, usredotočenom na veo umjesto na obrazovanje, istodobno antagonističkom prema sufražizmu kod kuće, u imperijalnoj Engleskoj. Zašto veo, a ne obrazovanje ili zdravlje, spolnost, ekonomska i zakonska prava, vjerska i spolna jednakost? Ta potonja pitanja svakako su složenija od kulturoloških, ikoničkih. Ona pripadaju složenoj mreži povijesnih i političkih dinamika i interakcija, koja nas izaziva, riječima Lile Abu-Lughod, »da razmislimo o vlastitoj većoj odgovornosti za ispravljanje onih oblika globalne nepravde koji moćno oblikuju svijet u kojem se [muslimanke] nalaze.«
I tako dalje. Onog trenutka kad bi iznio neki zanimljivi argument, autor ovoga posterčića odlutao bi u akademske besmislice. Sve njegove pretpostavke bile su ili moralno ili činjenično prazne. Prvo, izraz kolonijalni feminizam nosi sa sobom zlobnu implikaciju da ta navodna vrsta feminizma nekako dovodi žene u podređeni položaj umjesto da ih oslobađa. Briga za patnje muslimanki nije ni na koji način povezana s izvornom europskom kolonizacijom onoga što danas nazivamo svijetom u razvoju. Otimačina za Afrikom bila je bestidno nadmetanje motivirano zlatom, Bogom i slavom, a ne plemenit pokušaj emancipacije djevojčica.
Jedna dobra nuspojava kolonizacije, međutim, bila je ta da su europske zemlje donijele svoju političku i zakonsku infrastrukturu u mnoge muslimanske zemlje, što je doista donijelo bitna poboljšanja u položaju žena. Zanemarivanje tog argumenta i neprekidna mantra o kolonijalnoj opresiji i pobožnjaštvu oslobađaju odgovornosti bivše kolonizirane naro¬de od propitivanja i kritike vlastitih slabosti. Jer
nakon odlaska kolonizatora mnoge su države iznova uvele šerijatsko pravo, uvijek najprije kao »obiteljsko pravo« (drugim riječima, kao zakone za žene), i u svakom pojedinom slučaju položaj žena se pogoršao.
Zamisao da je nešto što se naziva kolonijalni (ili ponekad neokolonijalni) feminizam bilo povod za rat koji je George W. Bush objavio terorizmu također ne može izdržati pomnije propitivanje. Ona ima istu svrhu kao i sumnja u postojanje židovske urote: prebaciti krivnju na nekoga drugog. U vrijeme američke invazije na Irak bila sam parlamentarna zastupnica i članica stranke na vlasti; prilikom rasprave o tome trebamo li glasovati za ili protiv rata (ja sam glasovala za), argumenti su se odnosili na oružje za masovno uništenje i nespremnost Saddama Husseina da dopusti međunarodnim inspektorima za atomsko oružje ulazak u zemlju. Baš kao i u slučaju invazije na Afganistan, nitko nije ni spomenuo muslimanke i njihovo oslobođenje kao razlog za objavu rata. Štoviše, kad su Sjedinjene Američke Države sponzorirale usvajanje novog ustava kako u Afganistanu tako i u Iraku, išle su niz dlaku muslimanskim klericima, prihvativši šerijat kao okvir obiteljskog prava.
Argument da kritizirajući islam ocrnjujete muslimanske vjernike također ne stoji. Ako kritiziram Georgea Washingtona, ne ocrnjujem sve Amerikance; ako osuđujem to što je Abraham lagao faraonu ustvrdivši da je njegova žena zapravo njegova sestra, ne klevećem ostale Židove, ili, kad smo već kod toga, muslimane koji također priznaju Abrahama kao jednog od svojih praotaca*. Ali religija, islam, utemeljena na jednoj knjizi, Kuranu, koja odriče ženi temeljna ljudska prava jest zaostala, i kad to kažem ne izričem nikakvu uvredu već mišljenje. Ako je kritika valjana, tad okretanje glave od stavova koje promiče ta knjiga i od prakse zlostavljanja žena koja proizlazi iz nje samo povećava štetu koja se nanosi žrtvama. Moje mišljenje ne ocrnjuje muslimane koji ne dijele to uvjerenje ili koji i sami ne ugnjetavaju svoje žene.
Slično tome, mnogi branitelji islama na sveučilištima naglašavaju grozne primjere kršenja građanskih prava tijekom američke povijesti: istrebljenje i raseljavanje domorodačkih Amerikanaca, trgovinu robljem, apsurdne i okrutne zakone o segregaciji. Ti su događaji činjenica.
muslimani ga štuju pod imenom Ibrahim — nap. prev.
Međutim, također je istina da su, ističući se medu drugim razvijenim nacijama, Sjedinjene Američke Države bile predvodnik ideje, najprije kod kuće, a zatim do dana današnjeg i u stranim zemljama, da se svi ljudi rađaju slobodni i jednaki. Također je istina da je američki pokret za građanska prava u konačnici uspio mirnim sredstvima iskorijeniti mnoge oblike diskriminacije protiv Afroamerikanaca koji su se zadržali još dugo nakon ukidanja ropstva. Gledajući očima nekog tko je tek nedavno došao u Sjedinjene Američke Države, rezultati te borbe vrijedni su divljenja. Nažalost, čini se da to nije ono što su mnogi od tih studenata naučili.
Sveučilište za sveučilištem, gledala bih u očaju sve te samouvjerene mlade muškarce i žene rođene u Sjedinjenim Američkim Državama koji su se tako očigledno okoristili svakom prednošću koju im je zapadnjačko obrazovanje moglo ponuditi, a koji su ipak bili čvrsto odlučili zanemariti duboke razlike između teokratskoga i demokratskoga misaonog sklopa. Nekoć sam i ja bila poput njih, u vrijeme kad sam pokrivala glavu maramom i trudila se slušati i bespogovorno se pokoravati umjesto da propitujem i iznosim vlastito mišljenje. Ali uvjerena sam da se ti studenti u nečemu razlikuju od mene u mladim danima; njima nedostaje temeljnoga ljudskog suosjećanja za svoje muslimanske sestre, za žene koje za razliku od njih ne smiju govoriti u javnosti, ili čak uopće pohađati školu. Da žive u Saudijskoj Arabiji, prema šerijatskom pravu te američke studentice sa svojim zgodnim muslimanskim maramama ne bi imale slobodu studirati, raditi, upravljati automobilom ili uopće izlaziti iz kuće bez pratnje. U Saudijskoj Arabiji djevojke njihovih godina zatvaraju među četiri zida, prisiljavaju na udaju, a ako su spolno aktivne izvan braka osuđuju na zatvor i bičevanje. Prema Kuranu mužu je dopušteno da ih tuče, i on je taj koji odlučuje smiju li raditi izvan kuće, pa čak i smiju li je uopće napuštati. On se smije ženiti drugim ženama i bez njihova pristanka, a ako se poželi od njih rastati, one nemaju nikakvo pravo da to pokušaju spriječiti ili zadržati skrbništvo nad svojom djecom. Zar ništa od toga nije nimalo važno tim pametnim mladim muslimankama u Americi?
Zaokružila bih pogledom po dobro opremljenim predavaonicama tih elitnih američkih koledža, bogatih u gotovo svakom pogledu, i pomislila na brojne male tragedije koje su u njima kriju. Ti mladi ljudi koji ne poznaju ništa osim osobne slobode, liberalnog obrazovanja i izvrsnih mogućnosti za materijalni napredak, mogli bi postati vektori
demokratskih vrijednosti, stjegonoše novoga, modernijeg islama koji će spojiti muslimanska obilježja sa zapadnjačkom otvorenošću. Ali iako su očigledno izloženi obrazovanju najviše kvalitete, oni odbijaju pogledati stvarnosti u oči i spoznati da samo zato što je nešto zapisano ne znači nužno i da je istinito. Umjesto toga oni inzistiraju na crno- bijelom pogledu na islam. Usredotočeni su na obranu od »uvreda« slike o jednome mrtvome čovjeku, proroku Muhamedu. Upitala sam ih zašto se ne organiziraju u obranu drugih, manje povlaštenih muslimana i muslimanki? Iako su mnogi od njih pohađali koledže gdje je cjelokupni obrazovni etos izgrađen na potrebi za pravdom i solidarnosti sa siromašnima i raseljenima, patnje žena u islamu ti mladi ljudi jednostavno zanemaruju.
Iako na sveučilištima djeluju aktivisti svake fele, nema nijedne grupe koja bi ustala u obranu djevojaka koje su žrtve islamskih zakona, nijedna se grupa ne bori za prava muslimanskih žena. Kad se čini nasilje u ime islama, ti studentski aktivisti šute. Čak i kad muslimani dižu u zrak druge muslimane, koji njeguju drugačije tumačenje te navodno miroljubive religije, čak i kada iskorištavaju djecu kao bombaše samoubojice, čak i kad je pobožna muslimanka silovana i obrati se vlastima a one je osude na kamenovanje zbog toga što je imala spolni odnos izvan braka, čak i tada ti studenti šute.
Islam je problematičan. Muslimanskim studentima koji su me izazivali rekla sam:
»Zatvarajući oči pred tim, vi studenti činite medvjeđu uslugu svojoj zajednici. Ako je vaš cilj tragati za istinom, a obrazovanje bi trebalo biti potraga za istinom, tad ne možemo nijekati da je strogo tumačenje islama priprema za pobožnjaštvo, nasilje i ugnjetavanje. Ne možete zanijekati da je neuspjeh muslimanskih društava u suvremenom svijetu da osiguraju mir, blagostanje i pristojne životne uvjete svojim stanovnicima povezan s tom vjerom. Bilo da ste emigrirali iz Pakistana, Maroka ili Somalije, postoji razlog zašto više ne živite ondje. Molim vas, prihvatite ono zbog čega ste vi i vaši roditelji kupili jednosmjernu zrakoplovnu kartu za Ameriku: pravdu i bolji život u zemlji u kojoj možete biti sigurni od tiranije, uživati u plodovima svojeg rada i sudjelovati u upravljanju zemljom. A ako vjerujete da bi u Ameriku valjalo uvesti šerijatsko pravo, molim vas otputujte natrag kući i pogledajte kako to izgleda u stvarnosti.«
Citirala bih im iz Kurana suru i ajet gdje se izrijekom naređuje neravnopravno i okrutno postupanje sa ženama. Na primjer, ajet 34.
sura IV. poučava muškarce da udare ženu od koje mogu očekivati neposluh. Neki bi se na to razbjesnili, vičući kako je i u svetim knjigama drugih religija moguće naći odlomke koji nisu naklonjeni ženama. Drugi bi apsurdno tvrdili da se ne misli na prave batine, već simbolični blagi udarac šibom veličine četkice za zube. Većina bi se brzo vratila svojem omiljenom motivu: mojoj teško traumatiziranoj mladosti i osobnoj osveti svim muslimanima.
Takvi susreti s malobrojnim ali glasnim protivnicima bili su rijetko kada zabavni. Ali s vremena na vrijeme vidjela bih da moji argumenti nisu ostali sasvim bez učinka. Možda mi i nije pošlo za rukom promijeniti mišljenje samoproglašenih branitelja islama, ali sam zato otvorila oči većini nemuslimanskih studenata u publici. Često bih opazila zgroženost na njihovim licima kad bi shvatili da ta mladež pod maramama i s bradama, s kojom su godinama dijelili šalicu kave, udžbenike i predavaonice, ne poštuje čak ni njihove temeljne vrijednosti.
Prilikom nastupa na Scripps Collegeu, fakultetu društveno- humanističkog usmjerenja u Claremontu u Kaliforniji, predavaonica je bila dupkom puna, i prije završetka mojega govora ispred mikrofona se počeo formirati dugačak red mladih muslimanki koje su mi htjele postaviti pitanje. Ali prije nego što je itko uspio progovoriti, neka pokrivena djevojka iz publike povikala je iz svega glasa
»A TKO JE TEBI DO VRAGA DAO PRAVO DA GOVORIŠ O ISLAMU?«
Crvenokosa djevojka koja je stajala u redu pred mikrofonom odgovorila joj je jednako glasno:
»PRVI AMANDMAN!«
To je bilo nadahnjujuće.
U ožujku 2008. godine u New York Timesu je objavljen članak pod naslovom »Smionost ili možda strah: zašto se muslimani okreću obrazovanju kod kuće.« Zgranuto sam pročitala da je 40 posto obitelji porijeklom iz Pakistana i jugoistočne Azije u distriktu Lodi odlučilo obrazovati svoje kćeri kod kuće. U članku je navedeno više mogućih razloga za takvu odluku: zato da muslimanska djeca u školi ne bi bila izložena zadirkivanju ili ismijavanju, jela svinjetinu, bila »iskvarena« američkim utjecajem, ali uglavnom zato da se djevojčice ne bi upuštale u one oblike ponašanja kojima bi »obeščastile« svoju obitelj i postale nepodoban materijal za udaju.
Pomalo vermeerovske fotografije nasmijanih djevojčica pokrivenih maramom kako čitaju i igraju se ublažile su šok koji bi ta informacija inače mogla izazvati. Ali zašto američki građani, oni koji to već jesu ili će tek postati, uče djevojčice da moraju skrivati svoju kosu ili lice? Ili da im dječaci i muškarci imaju pravo zapovijedati? Da je vjernost nekome drugom, višem zakonu važnija od lojalnosti američkom ustavu? Da je minimalno obrazovanje i dogovoreni brak s rođakom sve što je američkim muslimankama potrebno? Zašto živjeti u Americi ako želiš da djevojčice ostanu kulturalno nepismene?
Važno je imati na umu da su muslimanske škole drugačije od takozvanih regularnih kršćanskih ili židovskih škola. Pod »regularnim« mislim one škole koje su po svojem identitetu kršćanske ili židovske, ali rade po svjetovnome nastavnom programu. Muslimanske su škole, nasuprot tome, manje ili više slične medresama, koje naglašavaju vjeronauk više od drugih predmeta. Učenike u takvim školama uče da se distanciraju od znanosti i vrijednosti kao što su sloboda, individualna odgovornost i snošljivost. Osnivanje muslimanske škole bilo gdje u svijetu, a osobito na Zapadu, vehabijama* i ostalim imućnim muslimanskim ekstremistima daje priliku da povodljive skupine djece izdvoje iz društva i indoktriniraju ih.
U vrijeme mojeg djetinjstva u Keniji imala sam najbolju prijateljicu, Halwu, koja je bila porijeklom iz Jemena. Njezina je obitelj živjela u Nairobiju kao da su još uvijek u Jemenu. Iako je Halwi bilo dopušteno pohađati školu, muslimansku, morala se udati za muškarca iz Jemena koji nije znao ni čitati niti pisati i koji za nju nije imao nimalo poštovanja. Njezina sestrična Naema bila je izvanredno inteligentna, s jedanaest godina osvojila je sedmo mjesto na državnom natjecanju, ali kad je navršila petnaest, prisilili su je da se uda za debelog muškarca dvostruko starijeg od sebe, koji ju je odveo sa sobom u Saudijsku Arabiju.
»Vehabizam, osebujno tumačenje islamskog učenja i običaja koje se prvo pojavilo u Arabiji
sredinom osamnaestog stoljeća, ponekad se smatra jednostavno ekstremnim ili beskompromisnim oblikom sunitskog islama. To je krivo, jer su ondašnji vodeći sunitski učenjaci na samom početku pokret obilježili kao zastranjivanje jer je odbacivao mnoga tradicionalna vjerovanja i običaje sunitskog islama i proglasio dopustivim rat protiv svih muslimana koji dovode u pitanje vehabijski nauk. Vehabizam se ne može smatrati ni pokretom
,pročišćenja' ili,obnove', niti vrelom istinskih obnoviteljskih gibanja koji su trajali u to vrijeme. Vehabizam nije imao odjeka izvan Arapskog poluotoka sve dok njegovim promicateljima nije stavljen na raspolaganje novac od saudijske nafte...« — Hamid Algar: »Vehabizam: kritički osvrt», Zlatko Hasanbegović, Zagreb, studeni 2005.
Halwa i Naema, kao i mnoge druge muslimanske djevojčice, za svoje su obitelji tek malo više od inkubatora za sinove. Same po sebi nemaju nikakvu vrijednost i nikakav izbor. 'Io je ono što leži iza benignih fotografija triju djevojčica u džilbabima na sofi u njihovom američkom domu.
Danas se većina američkih muslimana nedvojbeno razlikuje od muslimana koji žive u Europi. Budući da dolaze s vizama, američki su muslimani prošli neku vrstu predizbora na temelju stupnja njihova obrazovanja, financijskog statusa i jezičnih vještina. U Americi je taj postupak mnogo temeljitiji, više usredotočen na vještine useljenika i na koristi koje oni donose zemlji domaćinu nego u Europi, gdje je naglasak na koristima koje će imati useljenik. Već zbog same geografske blizine muslimani mogu ući u Europu i ilegalnim putem, a u svakom slučaju gotovo uvijek uz minimalne troškove, u potrazi za fizičkim poslovima. Ta razlika ne štiti nužno muslimanske djevojčice od ugnjetavanja u Americi, ali povećava vjerojatnost da će većina muslimana ovdje biti obrazovani pripadnici srednje klase koji tečno govore engleski i koji su donijeli svjesnu odluku da prihvate neke temeljne američke vrijednosti.
Zbog strogosti postupka odobravanja vize za ulazak u Ameriku muškim je useljenicima ipak mnogo teže naknadno dovesti nevjestu iz domovine, kao što se to uobičajeno čini u Europi. I tako je stalni uvoz krotkih, mladih nevjesta iz marokanske i turske provincije u Ameriku manje intenzivan nego u Europi. Američki muslimani žene se američkim muslimankama; to je još jedan razlog zašto je položaj muslimanki ovdje bolji.
Zabrađene školarke samo su jedan vidljivi pokazatelj ponovno probuđenoga purističkog islama. U Americi ih je mnogo manje nego u većini europskih gradova, ali njihov broj naočigled raste. Sad je već uobičajeno vidjeti mlade žene pokrivene od glave do pete, u dugačkim ogrtačima i s crnim maramama, kako guraju dječja kolica ulicama američkih gradova. Porast broja muslimana (bilo da je riječ o turistima, američkim rezidentma ili državljanima) odlučnih da javno pokažu svoju pobožnost istodobno je i mjerilo snage njihova uvjerenja i mjerilo sve snažnijih pokušaja učvršćivanja društvene kontrole nad onim muslimankama koje bi mogle doći u iskušenje da skrenu s pravog puta. Kako raste broj useljenika u Sjedinjene Američke Države iz muslimanskih zemalja, šire se enklave tradicije koje su mnogo snažnije od ostalih usporedivih skupina imigranata.
A kako skupine vjerskih obnovitelja financirane saudijskim novcem sve više granaju svoje misionarske aktivnosti, odnosno davu*, muslimani u Americi postaju sve radikalniji.
Barem polovina džamija u Americi financira se saudijskim novcem, a mnogi muslimanski vjeroučitelji i propovjednici (ako ne i većina) primaju potporu saudijskih dobrotvornih organizacija kao što je Svjetska muslimanska liga. Kroz Islamsko društvo Sjeverne Amerike, udruge muslimanskih studenata, Islamski krug Sjeverne Amerike i Svjetsku muslimansku ligu, čiji je pokrovitelj Saudijska Arabija, Saudijci financiraju ljetne kampove za djecu, institute za obuku imama, distribuciju islamske literature, izgradnju džamija, predavanja i misionarski rad širom Sjedinjenih Američkih Država. Prema ispitivanju koje je provelo muslimansko lobističko Vijeće za američko- islamske odnose, 33 posto svih džamija u Americi ne dopušta ženama da budu članovi njihovih upravnih vijeća, a 66 posto segregira žene izdvajajući ih u prostor iza zida, odakle mogu slušati propovijed preko razglasa, ali ne i vidjeti imama kako propovijeda. Ovaj drugi postotak je u stvari porastao u odnosu na 1994., kad je iznosio »samo« 54 posto. Mislim da bi bila velika pogreška zanemeriti bojazni povezane s islamom u Americi. Prema projektu Istraživanja džamija iz 2000. redovno tjedno pohađanje džamije gotovo se udvostručilo u razdoblju od 1994. do 2000., dok su se aktivne veze s džamijama učetverostručile. Mladi muslimani rođeni ili odgojeni u Sjedinjenim Američkim Državama mnogo se češće pridržavaju islamske prakse od svojih roditelja. U Sjedinjenim Američkim Državama 50 posto muslimana u dobi od osamnaest do dvadeset i devet godina kažu da odlaze u džamiju svakog tjedna, mnogo češće od starijih naraštaja.
K tomu, za spomenuto ispitivanje nije bilo bitno u kakvu džamiju odlaze. Nagađam da mlade muslimane u Americi privlače propovjednici koji su mladi, atraktivni, inteligentni, koji dijele njihovo iskustvo neshvaćenih marginalaca, koji im daju određenu dozu samopoštovanja i osjećaj posebnog cilja u životu, jer su upravo takvi propovjednici i mene kao tinejdžericu u Keniji vrbovali za radikalni islam. Oni odbacuju islam svojih baka i djedova kojeg utjelovljuju džini i nerazgovijetno mrmljanje imama, koji je više folklor nego kuranska dogma, i teže traganju za intelektualnim purizmom u tumačenju Prorokova pravog puta.
dawa (arap.) naviještanje muslimanske vjere; prozelitiranje
Na koledžu pristupaju udrugama muslimanskih studenata koje nadilaze etničke razlike. Ta mladež mnogo češće klanja u etnički miješanim džamijama, onima koje nisu samo neka vrsta doma kulture, već onima koje pod Prorokovim barjakom okupljaju mlade iz Somalije, Pakistana, Jemena i drugih muslimanskih zemalja.
Europljani su desetljećima zanemarivali takve trendove u svojim gradovima, i dok se mlada muslimanska populacija Europe polako ali sigurno radikalizirala, propustili su poduzeti bilo kakve koordinirane aktivnosti kojima bi ih odvratili od radikalnih stavova. Sada je ta mladež praktički peta kolona.
Je li moguće biti musliman i američki domoljub? Jest, ako vam nije previše stalo do toga da budete musliman. Ako zažmirite i okrenete glavu na drugu stranu, možete izbjeći razmišljanje o vrlo temeljnom proturječju između poniznih, kolektivističkih vrijednosti islama i individualnih, slobodnjačkih vrijednosti demokratskog Zapada. U anketi koju je 2007. godine proveo Pew Center 63 posto američkih muslimana reklo je da ne vide nikakvo proturječje između toga da budu pobožni muslimani i da žive u modernom društvu. Ali 32 posto je priznalo da takvo proturječje uistinu postoji, a gotovo 50 posto ispitanih muslimanskih Amerikanaca reklo je da sebe smatraju najprije muslimanima, a tek onda Amerikancima. Samo 28 posto, malo više od četvrtine, smatra sebe najprije Amerikancima.
Na pitanje mogu li se samoubilački bombaški napadi smatrati opravdanom mjerom obrane islama, 26 posto američkih muslimana u dobi od osamnaest do dvadeset i devet godina odgovorilo je potvrdno. To je četvrtina punoljetnih američkih muslimana mladih od trideset godina, i bez obzira na procjenu broja muslimana u Americi (koja varira između 2 i 8 milijuna), to je još uvijek vrlo mnogo ljudi.
Još uvijek se nalazimo u ranoj fazi radikalizacije muslimanske mladeži u Americi, ali prvi simptomi nereda već se javljaju, baš kao što se to dogodilo u Europi. Već su zabilježena brojna izvješća o mladim američkim muslimanima, većinom Somalcima, koji odlaze iz Sjedinjenih Američkih Država na džihadističku obuku u inozemstvo, lako je najmanje dvadesetak mladih Somalaca iz Minnesote otišlo u Somaliju boriti se u građanskom ratu. Ništa ne ilustrira jasnije moj argument da je prijetnja koju predstavlja radikalni islam i unutarnja i vanjska.
U nekoliko navrata bila sam pozvana da pred raznim tijelima američke vlade govorim o kulturnim aspektima islama, onome što
profesionalni vojnici u žargonu zovu »kulturološkim obavještajnim podacima«. Moji su sugovornici željeli znati više o muslimanskim običajima i navikama, kako bi mogli razlikovati tradicionalne i bezopasne običaje od novih praksi ispolitiziranih muslimana te prepoznati gdje se kuha nešto opasno po američke interese.
Postavili su mi mnogo pitanja o mojim tinejdžerskim godinama. Kad sam imala šesnaest godina moja je vjeroučiteljica u Nairobiju, sestra Aziza, počela poticati mene i moje školske kolegice da odbacimo islam naših baka i njihove amulete i praznovjerne molitve precima. Upoznavala nas je s izvornim tumačenjem Kurana. Sestra Aziza poticala nas je da nosimo veo te da se u svim stvarima ugledamo u izvornu namjeru i ponašanje proroka Muhameda i njegovih sljedbenika. U Pentagonu su željeli znati više o tome kakav je učinak taj pokret imao na ljude oko mene, kako su od »normalnih muslimana« postali politički angažirani muslimani, aktivno neprijateljski orijentirani prema Židovima i Zapadu. Ti vojni analitičari nisu bili zainteresirani samo za džihadiste, već i za sam proces kojim se radikaliziraju cjelokupne zajednice do stupnja kad su spremne pružiti pomoć, podršku i utočište džihadističkim napadačima, pa čak im se i pridružiti.
Najprije sam im objasnila promjene do kojih je došlo u džamijama. U tradicionalnim džamijama u Nairobiju, u Eastleighu, u Ulici Juja, u Ulici Park, samo su muškarci dolazili klanjati namaz, a propovijed je jednom tjedno održavana na arapskom, jeziku koji gotovo nitko nije razumio, i to monotonim, gotovo uspavljujućim tonom. Tijekom 1980. ih nova vrsta vjernika i učitelja infiltrirala se u te tradicionalne džamije, istodobno otvarajući nove po dnevnim sobama i podrumima privatnih kuća. Propovijedi više nisu bile ograničene samo na petak, i organizirane su studijske grupe za mladež, gdje se učilo i analiziralo Kuran i hadis.
Ton propovijedi postao je oštar i prodoran, uz obnoviteljski zanos i dramatičan raspon od gromkih uzvika do prijetećeg šapta. Sadržaj propovijedi postao je političan. Promijenio se i rječnik propovijedi; novi imami izvikivali bi riječi kao što su jahud (Židov), kafir (nevjernik) i munafik (licemjer) pri čemu je ovo potonje bilo namijenjeno muslimanima neistomišljenicima.
Opisala sam posjet Cipru 2006. godine u svojstvu nizozemske par¬amentarne zastupnice. Posjetili smo ured arhiepiskopa Krizostomosa. Odmah do njega nalazila se džamija i čim sam čula
glasne uzvike tijekom propovijedi, znala sam da ondje ne propovijeda neki »normalni«, tradicionalni imam, već politični, radikalizirani muslimanski učitelj. Kad sam to rekla arhiepiskopu, uzdahnuo je i objasnio da se promjena dogodila prije mnogo godina. Potvrdio je da su dotad propovijedi bile miroljubiva mantra, dok su sada glasne i agresivne.
Objasnila sam da je dodatno obilježje radikalnih džamija da se ondje u velikom broju okupljaju i žene, koje u tradicionalnu džamiju nisu gotovo nikad odlazile. Kad sam ja bila dijete, prisutnost žena nije bila ni potrebna niti osobito poželjna, osim u posebne dane kao što je obiteljski blagdan Ramazanski Bajram. Ali u radikalnim džamijama osmišljavaju se posebni tečajevi kojima se žene uključuju u manji ili veći džihad u slavu Proroka. Ako vidite žene da se okupljaju u džamiji na molitvi, možda biste morali postati sumnjičavi.
Dužnosnici američke vlade s kojima sam razgovarala željeli su doznati kako se islam koristi kao političko oruđe za masovnu mobilizaciju mladih muškaraca za radikalne ciljeve; željeli su razumjeti kako funkcionira dawa, prozelitiranje. Nadali su se da bih im mogla pomoći da razlikuju miroljubivo, redovno ispovijedanje islama od nečega mnogo zlokobnijeg. Bilo je to pitanje koje sam u Europi čula bezbroj puta: Kako ljudi prijeđu tu crtu? Kako možete razabrati kad su to učinili?
Moj je odgovor glasio da bi se trebali prestati koncentrirati isključivo na djelovanje nekolicine radikalnih vrbovatelja. Pri tome ne mislim da više ne bi trebali obraćati pozornost na radikalne pojedince koji propovijedaju islamizam. Željela sam time reći da ako žele razumjeti zašto tako velik broj mladih muslimana podlegne argumetima radikalnih agenata za novačenje, valja najprije proučiti sadržaj, okruženje i načine na koje je velika većina muslimana odgojena ispovijedati islam: agent se služi postojećom memorijom i iznova pobuđuje sjećanje na vjeronauk iz ranog djetinjstva. On ili ona isprva osnažuju to sjećanje, zatim prelaze na sljedeću fazu politizacije, a tek poslije na nasilje i mučeništvo.
Ako ste musliman, vaš se um priprema od trenutka kad ste se rodili. Uče vas da se pokoravate, a ne da postavljate pitanja. Dakle, kad vam propovjednici govore o povratku na čisti, pravi put džihada i osobnog morala koji je propisao prorok Muhamed, oni vam ne govore ništa novo ili nepoznato. Oni samo dograđuju na postojeće slojeve misaone građevine koju su u vašem djetinjstvu započeli graditi vaši
roditelji, vaša zajednica, vaš učitelj Kurana. Zato je razdoblje koje prethodi radikalizaciji muslimanskog uma, dakle, faza kad se poučava
»obični« islam, vrlo važna. Iako je nauk isprva usredotočen na molitvu, dobrotvorni rad i post, način na koji muslimani uče jest bubanje napamet; vjernicima nije dopušteno propitivati ni svetu knjigu niti Muhamedove izreke. Nakon višegodišnjega nekritičkog stava prema islamskom nauku općenito te obveznog pokoravanja, um muslimana potpuno je spreman za onaj dan kad će mu pristupiti radikalni agent. Štoviše, mehanizam nagrađivanja i kažnjavanja u islamskom nauku, učvršćen plemenskim inzistiranjem na neupitnoj odanosti kolektivu, otežava pojedincu da pruži otpor ili čak i prepozna radikalnog vrbovatelja kao nekoga sumnjivog.
Svi koji se pribojavaju razmjerne lakoće kojom mladi muslimani pristaju uz radikale moraju se usredotočiti na spomenute prethodne faze. Budući da većina političara i akademskih znanstvenika islam definira kao bezopasnu religiju a radikale kao devijantnu pojavu, oni zanemaruju važnost proučavanja procesa socijalizacije muslimana.
Američke ustanove, znanstveni analitičari i socijalni psiholozi čine veliku pogrešku kad pokušavaju razumjeti isprani mozak sagledavajući isključivo vrijeme nakon njegove radikalizacije. Radikalni se islam prodaje u etapama, i to vrijedi i za Ameriku. Isprva ga stavljaju u promet kao program za kreposno ponašanje, za dobrotu. Zatim vas potiču da tražite društvo drugih muslimana, da nemate drugih prijatelja do muslimana. Cijeli onaj užareni predmet nasilnog džihada ostaje po strani sve do završne faze postupka. Ali predpovijest je radikalizma lagano ispiranje mozga sve do stanja pokornosti, što je pravo značenje riječi islam, još od rođenja.
Početkom studenog bila sam u New Yorku radi niza sastanaka. Tih se dana navršilo točno pet godina otkako je mladi džihadist ubio mojeg prijatelja Thea van Gogha u Amsterdamu. U četvrtak tog tjedna vraćala sam se s poslovnog ručka i slušala radio u automobilu kad su objavili da je došlo do pucnjave u vojnoj bazi u Teksasu. Američki su vojnici ubijeni u Americi. Vladala je zbrka oko ubojičinog identiteta: je li bio psihijatar ili psihijatrijski pacijent? Je li ubijen ili je još uvijek živ? Zainteresirala me je kombinacija imena, Nidal Malik Hassan, i čina bojnika u američkoj vojsci.
Čim sam završila sa sastancima požurila sam se na internet, nestrpljiva da saznam nove pojedinosti o toj priči. Televizijska su mi izvješća dosta toga pojasnila. Ubojica je bio uhvaćen i nalazio se u
bolnici; bila je riječ o psihijatru a ne o duševnom bolesniku. Žrtava je bilo trinaest. Dok sam gledala izvješća, htjela-nehtjela pomislila sam: islamsko je mučeništvo stiglo u Ameriku. Ne samo da je stiglo, već je prodrlo i u američke oružane snage.
Priča o Nidalu Maliku Hassanu u mnogome je slična onoj o Mohammedu Bouyeriju, ubojici Thea van Gogha, no postoje i neke upadljive razlike. Bouyeri je rođen u Amsterdamu; njegov je otac došao u Nizozemsku kao gastarbajter, isprva planirajući povratak nakon što zaradi dovoljno novca. Maroko je siromašna zemlja, ali razmjerno mirna. Za razliku od njega, Malik Hassan rođen je u Sjedinjenim Američkim Državama, u obitelji palestinskih korijena koja se naselila u Virginiji i otvorila ondje restoran. Palestinski je teritorij u neprekidnom stanju rata i ljudi su ondje stalno izloženi ratnim strahotama. Roditelji Malika Hassana odlučili su započeti novi život u Americi i postati Amerikanci.
Bouyeri je imao samo dvadeset i šest godina kad je krenuo u svoju misiju mučeništva, dok je Malik Hassan imao trideset i devet. Ta je razlika zanimljiva, jer dovodi u pitanje općeprihvaćenu teoriju da su muškarci Hassanove dobi u pravilu organizatori samoubilačkih napada, a ne samoubojice. Bouyerijeva karijera nije dospjela dalje od podnošenja zahtjeva za državnu potporu društvenom domu u kojem je volontirao, dok je Malik Hassan dogurao sve do čina bojnika i diplome iz psihijatrije. Malik Hassan ubio je trinaestoro ljudi; Bouyeri je svu svoju ubilačku strast unio u ubojstvo jednog čovjeka, iako je objavio spremnost da ubije i mene.
Sličnosti su, međutim, jezovite. Obojica su radikalni islam upoznali u sekularnim demokracijama: Americi i Nizozemskoj, a ne u nekoj muslimanskoj zemlji (u Maroku, Jordanu ili na Palestinskom teritoriju). Obojica su naučili prezirati svoje domaćine u toj mjeri da su poželjeli ubijati svoje sugrađane. Obojica su zazivali Alahovo ime ubijajući i obojica su rekli da ih je na ubojstvo potaknula želja da služe Alahu. Obojica su vjerovali da će i sami biti ubijeni dok budu ubijali i da će tako postati šehidi, odnosno mučenici. Obojica su se probudili u bolnici u rukama nevjernika. Jedan je sada u nizozemskom zatvoru, gdje će ostati do kraja života, dok će drugi vjerojatno biti osuđen na smrt.
Druga točka sličnosti, koja me je čak i više zaprepastila, bila je neobična reakcija na te incidente, kako u nizozemskim medijima 2004., tako i u američkima 2009., neobična zato što mi se činilo da su im sva
objašnjenja uvjerljiva osim onoga koje je ubojica izrijekom naveo, naime svoju vjeru.
U obje zemlje ubojice su prikazane kao osobe kojima je dozlogrdilo trpjeti uvredljivo diskriminatorno ponašanje. Bouyerija je na akciju navodno natjerala primjedba Thea van Gogha, koji je marokansku mladež nazvao »kozojebačima.« U Americi je sličan značaj pripisan izrazu iz vojnog žargona kojim američki vojnici časte Arape u Iraku, točnije »jahači deva.« U obje zemlje analitičari su pokušali naći odgovor u psihološkoj neuravnoteženosti ubojica. Mnogo se iščitavalo i iz činjenice da je Bouyerijeva majka umrla prirodnom smrću samo nekoliko dana prije nego što je on počinio ubojstvo: šok i tuga koje je osjetio zbog njezine smrti protumačeni su kao mogući motivi za ubojstvo van Gogha. Slično tome, u slučaju Malika Hassana mediji su aludirali na posttraumatski stresni poremećaj izazvan sudjelovanjem u borbama dok se nije utvrdilo da Hassan borbu nikad nije ni vidio.
U obje zemlje rasprava jc zatim skrenula na pitanje čijom krivnjom ubojica nije bio spriječen u svojoj namjeri. U Nizozemskoj je Nizozemska obavještajna i sigurnosna služba istraživala radikalnu islamsku ćeliju prozvanu Hoftstadska skupina, ali istražitelji nisu prepoznali Bouyerijevu ulogu u toj skupini. Tek nakon ubojstva pokazalo se da je Bouyeri zapravo bio njezin voda. U Americi je javnost saznala da je FBI presreo elektroničke poruke između Malika Hassana i njegova mentora, imama A1 Awlakija, ali nije poduzeo ništa. Pitala sam se zašto su se svi urotili da zanemare vjersku motiviranost tih ubojstava? A zatim mi se upalila svjećica. Prvo, obavještajnim je službama očajnički potrebno da unovače muslimanske agente i izvore kako bi se infiltrirali u mreže radikalnih islamista. Budući da tvrdnja da je islam nasilna religija vrijeđa svakog muslimana, službena je politika da se to ne govori. Isto vrijedi i za vojsku: američki i saveznički vojnici ne idu na mjesta kao što su Irak i Afganistan isključivo zato da bi se ondje borili protiv uniformiranih muškaraca koje mogu lako identificirati kao neprijatelje. Njihova je misija sada složen spoj borbenog djelovanja, policijskog posla, socijalnog rada i »izgradnje nacije«. I njima je očajnički potrebna suradnja s domaćim stanovništvom, a to znači u pravilu s muslimanima. Stoga se vojska drži istih smjernica kao i obavještajne službe: nije istina da islamski tekstovi, Prorok ili Kuran predstavljaju dosljednu osnovu za
opravdavanje i zagovaranje džihada, već je šačica zavedenih uzurpirala čisti i miroljubivi islamski nauk.
U četvrtak nakon pucnjave žurila sam se na let iz New Yorka u Boston. Televizijskim ekranima na polaznom terminalu dominirala je slika Nidala Malika Hassana. Žena koja je sjedila do mene gledala je netremice u ekran.
»Jeste li zabrinuti zbog terorizma?« upitala sam je.
»Da«, odgovorila je, »ali ovaj put su se zakvačili s Amerikom, i neće uspjeti.«
»Ali on je bio u vojsci«, rekla sam, »unutrašnji neprijatelj.» Promeškoljila se, a zatim mi dala izjavu dostojnu glasnogovornice Bijele kuće:
»Mi u ovoj zemlji njegujemo svoju raznolikost«, rekla mi je netom prije nego što nas je prekinuo poziv na ukrcavanje u zrakoplov.
Raznolikost je prekrasan koncept, pomislila sam. E pluribus uman,
»mnogi čine jednoga«, jedan je od slogana koji su ponosno istaknuti na Velikome državnom pečatu Sjedinjenih Američkih Država (i stoga na svakoj novčanici američkog dolara). Ali još će mnogo vode proteći ispod mosta prije nego što Amerikanci uistinu postanu svjesni opasnosti koja njihovoj zemlji prijeti od radikalnog islama, vjere koja odbacuje ne samo temeljna načela prosvjetiteljstva kojima su bili nadahnuti oci osnivači*, već i samu pomisao da bi se raznoliko mnoštvo trebalo ujediniti u jednu naciju.
»oci osnivači« (engl. founding fathers) je izraz kojim Amerikanci označavaju političke vođe
koji su predvodili američke domoljube u ratu za neovisnost od engleske krune i potpisnike američke Deklaracije o neovisnosti iz 1777. godine — nap. prev.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayaan Hirsi Ali - Nomatkinja

Počalji od Mustra taj Uto Jun 12, 2018 11:44 am





3. DIO


SEKS, NOVAC, NASILJE

11. Poglavlje - Škola i spolnost
Kad sam imala oko pet godina, baka bi me ujutro budila ponekad uz podbadanje štapom, drugi put glasnom vikom. Njezin je cilj bio naučiti me upaliti jutarnju vatru i pripraviti čaj za ukućane.
»Probudi se!« vikala bi. »U tvojim godinama moje bi kćeri već muzle koze i vodile ih van na pašu, a ti ne možeš ni ustati!«
I tako bih palila vatru. Polusnena, otišla bih do peći na ugljen koja se nalazila u sobi koju je majka manje-više proizvoljno izabrala za kuhinju. Kroz otvorena vrata i podignute rolete na prozorima jutarnje bi svjetlo preplavilo sobu čiji su zidovi bili crni od čadi. Uzela bih svoju drvenu stoličicu i odnijela je do kamene peći koja je sezala do visine mojih koljena, oblikovane kao pješčani sat, veličine velikoga lonca za kuhanje. Donji je dio pješčanog sata bio postolje, dok se u gornjem dijelu nalazio humak od pepela u kojem je ležala zapretena žeravica od prethodne noći. Baka me je naučila kako iskopati žeravicu uz pomoć para željeznih kliješta i željezne lopatice za smeće.
Ona bi obigravala oko mene požurujući me, jer što bi mi više vremena trebalo da pronađem i zgrnem žeravicu, to bi ona prije utrnula. Kad bih izvadila svu žeravicu, odnijela bih peć nekoliko metara izvan kuhinje i izbacila veći dio pepela. Zatim bih vratila peć na njezino mjesto, poravnala preostali pepeo, stavila malo goruće žeravice na vrh humka, napunila peć ugljenom i pokrila ga preostalom gorućom žeravicom. Potom je trebalo mahanjem i puhanjem raspiriti vatru. Budući da peć nije imala ni dimnjaka niti prozorčića, bilo je vrlo teško raspiriti vatru, i zato bi baka vikala da se požurim prije nego što žeravica utrne. Naposljetku bih uzela aluminijski čajnik, napunila ga vodom, stavila ga pažljivo balansirajući na vrh peći i nastavila puhati i mahati sve dok voda ne proključa.
Dok se voda bližila točci ključanja, ja bih uzela paketić Liptonova English Breakfasta i ubacila žličicu čajnih listića u čajnik s proključalom vodom. Voda iz čajnika bi vrlo često prekipjela, gušeći vatru koju sam s toliko muke raspirila. Cijelo to vrijeme baka bi me proklinjala i pljuvala zbog moje nespretnosti. Nerijetko bi preuzela stvar u svoje ruke zbog straha da ne ugasim vatru ili pokvarim čaj.
Istina je da sam se toliko bojala da će voda prekipjeti i ugasiti vatru da bih vrlo često prerano ubacila listiće u čajnik i tako pokvarila čaj.
Baka je sve to mogla i sama učiniti, ali bila je uvjerena da najstarija kći mora svladati vještinu pripreme jutarnjeg čaja prije nego što napuni šest godina.
Nakon što sam manje-više svladala zakuhavanje vode baka me učila kako da pomuzem njezinu kozu. Najprije je održala demonstraciju: svezala je kozu i postavila drvenu stoličicu točno iza nje, razdvojila joj noge, stavila vjedro ispod njezinih vimena i stala ih potezati. Ali kad sam ja prvi put sjela na stoličicu i posegnula za vimenom, koza me je udarila u čelo, zbacivši me sa stoličice. Svakog bi me dana udarala, sve dok nisam bila sva plava, uključujući i moju stražnjicu, zbog brojnih padova. Bilo je jutara kad bih odbila prići blizu koze. Baka bi me vukla i gurkala, ponekad i pljusnula, ali i to je bilo mnogo podnošljivije nego jedan udarac te životinje.
Bio je to svojevrstan način vježbanja pokornosti. Baka je neprekidno jadikovala žaleći za nestankom našega nomadskog načina života, naše duše, kako je ona to vidjela, i nad činjenicom da je naša kultura počela ustupati mjesto novom, dekadentnom načinu života. Pokušala je spasiti ono što se još moglo spasiti, tjerajući me da živim prema njezinoj mudrosti; zato je tražila od mene da svladam sve te vještine koje će me učiniti dobrom ženom. Činjenica da sam plakala kad me je koza ritnula, da sam zabrljala pokušavajući upaliti vatru, ili da me je ujutro jedva uspijevala izvući iz postelje, bila je simptom moje iskvarenosti, pokazatelj da sam predodredena za propast.
»Tko će se ikad oženiti ovom djevojčicom kad postane žena?« jadikovala bi. »Ayaan je beskorisna.«
Sve djevojčice koje sam poznavala u Mogadišu morale su svladati te vještine. Kad smo živjeli u Saudijskoj Arabiji, iako su saudijske djevojčice u našem susjedstvu imale poslugu koja je radila umjesto njih, i one su morale naučiti kuhati. U Etiopiji somalske djevojke i žene nisu prestajale kuhati, čistiti, prati i općenito služiti. Kad smo se preselili u Keniju, bilo sam sretna kad sam vidjela da su peći ondje drugačije; bilo ih je lakše upaliti i bile su izrađene od metala, s prozorčićima, tako da nisam morala mnogo puhati. Osim toga, tad sam već bila snažnija i mogla sam lakše dignuti čajnik trenutak prije nego što prekipi bez straha da ću se opeći ili ugasiti vatru.
Ponekad bih razmišljala o tome kako život nije pošten prema meni, ali tad bih se sjetila djevojčica kao što je Ubah, sirotice koja je živjela u
jednoj od kuća u našoj četvrti u Nairobiju. Ubah su doveli u Nairobi iz Somalije kako bi živjela s tetom, koja je svake godine bila iznova trudna i izrabljivala Ubah poput ropkinje. Ubah je morala spavati na tankoj prostirci u kuhinji koja je bila crna od čađi i prekrivena masnim mrljama od hrane. Činilo se da ima samo jednu haljinu, a i ta je bila puna rupa. Ubah se po cijele dane brinula o djeci, donosila iz trgovine teške vrećice s namirnicama i kućnim potrepštinama, prala brda pelena, i sve to pod kišom psovki i uvreda. Mami i baki nikad nije dosadilo podsjećati me na uvjete u kojima je živjela Ubah.
»Pogledaj! U usporedbi s Ubah ti živiš u pravom luksuzu!« ponavljale bi. »Ubah je ropkinja zato što nije sa svojom majkom. Ti imaš najbolju moguću skrb.«
Što je bilo još važnije, ja sam pohađala školu a Ubah nije.
Kad god čujem Zapadnjake da govore da je obrazovanje ključ, dovoljno mi je prisjetiti se tog vremena da prepoznam aposolutnu istinitost te tvrdnje. Žene iz susjedstva okupile bi se i žalile jedna drugoj kako škola kvari djevojčice poput mene i potiče nas na bunt. Vidjele su da Ubah i ostale koje ne pohađaju školu pokorno čine što im se kaže. Te su djevojčice bile toliko navikle na pokornost da nikad nisu dovodile u pitanje svoj status. U nekoliko sam navrata uhvatila Ubah da pokušava prigušiti zvuk svojih jecaja jer se čak i plakanje smatralo oblikom prosvjeda. I muškarci bi se žalili:
»Otkako idu u školu, počele su nam se suprotstavljati. Otkako idu u školu, imaju kojekakve zahtjeve, ne poštuju tradiciju i zanemaruju vjeru.«
Neke su djevojčice roditelji ispisali iz škole odmah nakon prve mjesečnice i zadržali ih kod kuće kako bi ostale pokorne, ili ih prisilili na ranu udaju. Ali nama koje smo se nastavile školovati obrazovanje je doista dalo pravo glasa i svijest o vanjskom svijetu. Moja sestra Haweya i ja međusobno smo razgovarale na engleskom ili na svahiliju; ni mama niti baka nisu razumjele nijedan od ta dva jezika. To nam je dalo moć nad njima koju one nisu imale nad svojim roditeljima.
U našim kenijskim školama učile smo još nešto što djevojčice poput Ubah nisu: spolni odgoj. Nije to bio ni izbliza tako otvoren ili eksplicitan program u usporedbi s onim što sam kasnije vidjela u Nizozemskoj, ali bilo je dovoljno da utjera strah u mamine kosti.
Spolni je odgoj bio uklopljen u naš udžbenik iz biologije. Istini za volju naša učiteljica, gospođica Karim, pokušala je preskočiti to poglavlje. Ali kao i moji prijatelji, i ja sam preletjela stranice o
amebama, protozoama i razmnožavanju jednostaničnih organizama, i usredotočila se na nastavak ljudske vrste i dijagrame Fallopijevih tuba i maternice, testisa i penisa. Kako je sve bilo napisano vrlo znanstvenim jezikom, mehanika seksa uglavnom je i dalje ostala misterij. Pa ipak, uz pomoć tih smo informacija barem počeli shvaćati zašto nam stalno govore da se klonimo muškaraca i kako naše tijelo funkcionira. To je bila još jedna stvar koja nam je dala razmjernu moć nad našim roditeljima. Moja je majka odbijala razgovarati sa mnom o tome; kad sam dobila prvu mjesečnicu, udarila me je. Udarila me je zbog čiste bespomoćnosti, zbog toga što ona sama nikad nije bila naoružana spoznajom o tome kako tijelo funkcionira i bojala se da me je već i tih nekoliko osnovnih činjenica na neki tajnoviti način pokvarilo.
Kao i moja baka, ostale muslimanke u mojem životu, majke mojih školskih kolegica i drugih somalskih djevojčica u mojem susjedstvu, smatrale su da je najbolja strategija zadržati djevojke kod kuće, pokriti ih, obrezati ih, a ako bi se previše bunile pozvati u pomoć njihovu braću i očeve, pa čak i bratiće, da ih kazne. Raspon tih kazni bio je od batina do prisilne udaje. Bilo je priča i o djevojkama koje su njihove obitelji ubile.
Davno prije u pustinji nomadi organizirani u klanovska društva međusobno su se povezivali obiteljskim vezama kroz drevne krvne loze koje su im pružale zaštitu i pomoć dok su prevaljivali golema pustinjska prostranstva. Izvan zaštitničkog okruženja klana vrebali su opasnost i nered, a čovjek je bio prepušten samome sebi. U klanovskom društvu svi ljudski meduodnosi okreću se oko individualne časti svakog pripadnika klana; izvan klana čovjek je nitko i ništa, isključen iz svakog oblika smislene egzistencije. Bila je to najdragocjenija lekcija koju je baka pokušala utuviti u glavu svojoj unučadi.
Muškarčeva čast unutar klanovskog društva, a tim društvima vladaju isključivo muškarci, počiva na njegovu autoritetu. Muškarci moraju biti ratnici; sramotan je i najmanji nagovještaj slabosti. Žene odgajaju muškarce, i njihova čast počiva na ženskoj čistoći, pokornosti i poslušnosti. Za njih je spolna nečistoća sramna i stoga spolni neposluh najprije prlja samu ženu, a zatim i njezine sestre, njezinu majku, kao i sve muške rođake čija je dužnost da je kontroliraju.
Nijedan musliman nema nikakav status u društvu ako nema časti. I ma koliko ugleda i časti stekao čineći mudra i dobra djela, ta će čast biti uništena ako su njegova kći ili njegova sestra spolno obeščašćene.
To se može dogoditi ako ona izgubi djevičanstvo prije udaje ili ako ima spolni odnos izvan braka, čak i kao žrtva silovanja. Već i same glasine o tome da je možda imala spolni odnos dovoljan su razlog da bude obeščašćena i da cijela njezina obitelj izgubi svoju čast. Otac koji ne može kontrolirati svoje kćeri, brat koji ne može kontrolirati svoje sestre, osramoćeni su. Oni bankrotiraju, kako društveno tako i ekonomski. Njihova je obitelj uništena. Za djevojku više ne mogu dobiti dobru cijenu, kao ni za njezine sestre ili sestrične, jer su i one uprljane već i samom sumnjom u postojanje duha ženske neovisnosti i nepokornosti u obitelji. Takvi su muškarci mrtvi za svoje društvo, isključeni iz sustava uzajamne pomoći, lišeni svakog poštovanja u klanu, ukratko, dožive najgoru moguću kob koja može ikoga zadesiti, bilo da je riječ o djetetu ili odraslome čovjeku, muškarcu ili ženi.
Kontrola ženske spolnosti i ograničavanje muškarčeva pristupa seksu sa ženama u središtu su kodeksa o časti i sramoti. Muslimanke su pokretna imovina i svaka mlada muslimanka mora biti djevica u trenutku svoje udaje. Nakon što se uda (uz vlastiti pristanak ili bez njega) mora biti vjerna svojem suprugu, kojem se u tradicionalnim društvima nikad neće obratiti njegovim imenom, već uvijek rječju rujel, moj gospodaru. U slučaju rastave ili udovištva, dužnost provedbe nadzora nad njezinim spolnim aktivnostima preuzimaju njezini novi skrbnici: njezini sinovi ako su odrasli, ili otac njezina muža i ostali njegovi muški rođaci. Štoviše, oni joj mogu izabrati novog muža. Malo je muslimanki koje su slobodne odlučivati o tome s kim će imati spolne odnose.
Tako snažan i moćan element kao što je djevičanstvo muslimanske djevojčice također ima i veliku robnu vrijednost, što znači da je djevičanstvo prije svega muškarčev biznis. Kćeri su mamac za privlačenje poželjnih saveznika ili su rezervirane za najboljeg ponuđača. Moć, imutak i učvršćivanje klanovskih odnosa često ovise o bračnim savezništvima, tako da je sposobnost odgajanja kvalitetnih, dakle skromnih i krotkih kćeri vrlo važna. Primjena nasilja da bi se osigurala njihova poslušnost i da bi ih se upozorilo da ne skreću s pravog puta savršeno je legitiman i legalan podsjetnik na sustav vrijednosti u kojem žene imaju tek malo više slobodne volje od stoke. Prve bračne noći njezin razderani djevičnjak mora prokrvariti ili će biti osuđena kao kurva.
Taj drevni kodeks spolne etike izveden je iz plemenske arapske kulture. On potječe iz vremena mnogo prije nego što je prorok
Muhamed počeo primati objave preko meleka Džibrila*, koje su njegovi učenici zapisali na stranicama odavno pretvorenim u prah. U ono vrijeme na onom mjestu, u pustinjskim gradovima Meki i Medini, čija su udaljena plemena obožavala brojne idole i bogove, čast i sramota bile su središnji pojmovi koji su upravljali životima muškaraca i žena. Islam je to zacementirao u bezvremensko pravilo. Kako je rastao i širio se, donio je sa sobom svoje seksualne običaje i u druge zemlje, od Malija do Indonezije. Prema šerijatu muslimanka je zapravo vlasništvo svojeg oca, svoje braće, svojih ujaka i stričeva, svojih djedova. Ti su muškarci njezini skrbnici, odgovorni za njezino ponašanje, nadležni za njezine odluke. Najvažnije od svega je da sačuva nevinost.
U islam je ugrađeno nerazmrsivo klupko tradicionalnih propisa i obreda, dodatno zamršeno djelovanjem islamskih radikalnih pokreta koji se vrlo brzo šire suvremenim muslimanskim svijetom. Fundamentalisti su opsjednuti ženskim tijelom i neurotično raspravljaju o tome koji njegov dio mora biti pokriven, sve dok ga jednog dana cijelog, od glave do pete, ne proglase jednim golemim intimnim dijelom.
Kada su i zašto arapska, a posljedično i muslimanska društva postala toliko opsjednuta kontrolom nad ženskom spolnošću? Možda je nekad davno u tome i bilo neke logike. Da bi pleme bilo snažno, njegovi su ratnici morali biti odani jedan drugome. Možda bi spolna neovisnost žena tu odanost ugrozila. Možda je borba za žene bila čak i veći faktor razdora u muškom društvu od borbe za deve, pa je tako nekada davno u pustinji taj problem riješen tako što je odlučeno da se uspostavi kontrola nad ženama, da se žene zatoče medu četiri zida svojih domova i prognaju iz javnog života, ili da se pokriju kako bi postale nevidljive, da se obrežu kako bi se prigušila njihova spolna želja, a zatim da se zašiju kako bi im spolni odnos bio nepodnošljivo bolan.
Baka se nije zamarala takvim pitanjima. Znala je samo da se tih pravila moramo pridržavati kao da nam život ovisi o njima, kao što je možda nekoć o njima ovisio njezin život. Tumačila je i primjenjivala taj kodeks u našem kućanstvu. Nikad se nije umorila od ponavljanja:
»Sve što pokušavam učiniti jest naučiti vas da preživite.« Djevičanstvo je još i danas središnji pojam u odgoju muslimanskih djevojčica.
anđeo Gabrijel
U mojem su me djetinjstvu naučili da je važnije ostati djevica nego ostati na životu; bolje umrijeti nego biti silovana. Spolni odnos prije braka predstavlja nezamisliv zločin. Svaka muslimanska djevojčica zna da gotovo cjelokupna njezina vrijednost leži u njezinu djevičnjaku, najvažnijem dijelu njezina tijela, mnogo važnijem od njezinog uma ili udova. Kad djevičnjak jednom pukne, djevojka je rabljena, potrgana, prljava, a njezina prljavština zarazna. To je ono što je osjećala moja sestrična Hiran kad je podlegla želji a zatim saznala da je zaražena HlV-om. To je ono što je Ladan mislila o sebi i to je razlog da je izgubila samopoštovanje. Počela je samu sebe gledati očima ljudi koji su joj najbliži, ljudi poput moje bake, osjećajući se kao da je progone ti duhovi prošlosti optužujući je i dovikujući joj: »Kurvo!«
Muslimanske su kulture razvile različita sredstva nadzora i osiguranja djevičanstva svojih ženskih članova. U mnogim kulturama žene zatvaraju u kuću, lišavajući se prihoda koje bi mogle zaraditi izvan doma i opsjednuto prateći njihovo kretanje. To neprekidno nadgledanje praćeno ogovaranjem, stalni nadzor nad svakom slobodnijom gestom ili podignutim pogledom, također je oblik zatočenosti koji guši svaki pokret. Kad žena iziđe iz kuće, ona se pokriva velom, što je još jedan oblik zatočenosti: svaki dašak zraka koji udahne izvan svoja četiri zida prigušen je debelom, teškom tkaninom; svaki je korak otežan, svaki centimeter kože sakriven od sunca. Čak i kad je vani, pokrivena je žena stalno unutra. Zrak koji udiše je ustajao, a debeli materijal pritišće joj kapke, nos i usnice. Sve što čini, čini skriveno i krišom. Oslijepljene i podjarmljene, lišene prava na bilo kakav javni kontakt, muslimanke često gube vjeru u svoju sposobnost neovisnog djelovanja. Čak se i samostalno kretanje čini čudnim. Svaka žena koja je godinama bila tako pokrivena a zatim odbacila veo, potvrdit će da joj je hod isprva bio otežan. Osjećaj je to kao da se kad si nepokrivena tvoje noge ne pomiču na isti način.
Nakon što djevojčica dobije svoju prvu mjesečnicu, svi njezini kontakti s muškarcima izvan najuže obitelji moraju biti svedeni na najmanju moguću mjeru. U Saudijskoj Arabiji zakon propisuje da žene moraju biti zatočene u svojim domovima. To nije slučaj u svim muslimanskim zemljama, no zatočenost je ipak prilično česta u većini muslimanskih društava. Čak i nakon što se udaju, mnogim je Arapkinjama zabranjen kontakt s muškarcem s kojim nisu u srodstvu. Već je i susret očiju prekršaj.
Društva previše siromašna da bi mogla preživjeti bez ženskog rada izvan kuće moraju drugim sredstvima nadzirati čednost svojih žena: ona mora biti ugrađena u njihova tijela. Otuda vjerojatno vuče porijeklo praksa ženskog obrezivanja kao jedinoga mogućeg neupitnog dokaza djevičanstva. čednost mora biti usađena i u njihove glave. Žrtve silovanja nikad se ne obraćaju vlastima ako prežive to iskustvo; neudane žene koje zatrudne mogu očekivati ili protjerivanje ili pogubljenje. Previše često djevojke si i same oduzimaju život nakon što izgube djevičanstvo na način koji se smatra zabranjenim.
Iako je muslimanska doktrina zasigurno naglasila i potvrdila takav stav, gusta mreža ograničenja koja se odnose na žene, a koja je tipična za arapske i muslimanske klanove, starija je i od vehabijskog islama, odnosno najraširenije škole islama n Saudijskoj Arabiji. Sama riječ harem, koja označava dio kuće u kojem prebivaju žene (arapski, hareem), izvedena je iz riječi haram, zabranjeno. U većini muslimanskih kultura ljudi još uvijek čuvaju sjećanje na stara, predislamska vjerovanja u džine i vampire. (Većina islamskih purista to oštro kritizira, jer vjeruju da takva vjerovanja jačaju moć drugih bogova osim Alaha.) Ti vampiri su često sparušene stare žene ili spolno nezasitne mlade žene, koje u podjednakoj mjeri izazivaju i gađenje i strah. Budući da je svakog mjeseca onečišćena mjesečnicom, žena je po prirodi stvari bliža zlu.
Dok sam radila kao prevoditeljica za somalski jezik u Nizozemskoj, često bi me pozvali na intervenciju kad bi roditelji reagirali nasiljem na pozapadnjačenje svojih tinejdžerica. Sjećam se jedne djevojke u uredu za zaštitu djece u blizini Haaga. Imala je oko šesnaest godina, ali izgledala kao da ima dvadeset i pet. Njezina kosa bila je izravnana i obojena u crveno sa smeđim pramenovima. Njezini nokti su bili izuzetno dugački, zakrivljeni i lakirani u svjetlucavo zelenu boju. Bila je odjevena u najpripijeniju moguću majičicu bez rukava koja je potpuno otkrivala pupak, dok je crna suknjica bila toliko kratka da je otkrila njezino donje rublje kad je sjela prekriženih nogu. Na nogama je imala crvene mrežaste čarape i gležnjače.
Oca su morali fizički spriječiti da je ne udari. Bez prestanka je vikao:
»Izgleda kao kurva! Pogledajte njezina usta! Izgleda kao da je pala na grkljan zaklanog janjeta! Ubila me je, ova me je djevojka ubila!« Metaforički gledano to je bila istina. Znala sam da je s takvom kćeri on sada mrtav za klan; postao je predmet poruge i sažaljenja. Nije više
mogao ni pomoliti nosa izvan kuće niti se pojaviti na javnom mjestu, osim pognute glave i stisnutih zubiju. Njegova je kći na to samo slegnula ramenima i odmahnula rukom.
Nizozemski je socijalni radnik rekao ocu:
»Mi to nazivamo samoizražavanjem. Vaša kći ne čini ništa što nije uobičajeno za njezinu dob.« Djevojčina je majka tvrdila da je njezino dijete opsjednuto pa je socijalni radnik suosjećajno dodao: »Podvrgnuli smo je psihološkom testiranju. Nije luda.«
Djevojka je završila kod udomitelja. Bio je to vrlo čest ishod i vrlo čest scenarij, ne samo u mojem iskustvu, već i u iskustvu drugih kolega koji su prevodili s nizozemskog na arapski, turski, berberski ili perzijski. Svi smo mi često surađivali sa službama za zaštitu djece, policijom i drugim ustanovama koje su se bavile odbjeglim muslimanskim tinejdžerkama čiji roditelji i zajednica nisu prihvaćali njihovo eksperimentiranje s onim što su smatrali zapadnjačkom kulturom.
Kasnije, kad sam ušla u politiku i kad je nizozemska javnost postala svjesna nekih praksi poput ubojstva zbog časti i prisilnih brakova, često bih razgovarala s muslimanskim roditeljima koji bi me zaklinjali da se stavim u njihovu kožu. Tvrdili su da muslimanske djevojke ne napuštaju školu zbog prisilne udaje, već zato što ih njihovi
»ljubavnici« namame u prostituciju. Tvrdili su da agencije za zaštitu djece ne mogu zamijeniti obitelj, jer samo roditelji mogu naučiti dijete da razlikuje dobro i zlo. Govorili su mi da se u nizozemskim školama njihova djeca uče samo grijehu i neposluhu. Osim toga, nizozemske ih škole odvraćaju od učenja svojom netrpeljivošću prema islamu i diskriminiranjem muslimana, zato muslimanski studenti postižu tako loš uspjeh u školi i zato je tako često napuštaju. Rješenje je, tvrdili su roditelji, osnivanje muslimanskih škola, tako da se djevojčice mogu obrazovati a da se pri tome ne uče neposluhu.
Bili su u pravu kad je riječ o tome da djeca iz muslimanskih useljeničkih obitelji u visokom postotku ne završavaju školu te da postižu vrlo loše rezultate na ispitima. Ali ja ne mislim da je uzrok tome bila nizozemska diskriminacija. Mislim da je odgovornost za to ipak na roditeljima koji ne znaju pripremiti svoju djecu za moderno obrazovanje u modernoj zemlji.
Kao i moja majka i moje tetke, ti su useljenici odbijali prihvatiti spolni odgoj za svoje kćeri, razgovarati s njima o tome kako se njihova tijela mijenjaju ili im objasniti daje zanimanje za dječake prirodno. Za
razliku od nizozemskih roditelja, useljenici nisu bili spremni naučiti svoje kćeri da je samoizražavanje u redu, ali da mora imati granice, tako da to čine bez izlaganja genitalija tuđim pogledima. Nisu ih naučili kako da postupno svladavaju izazove slobode i, što je možda podjednako važno, nisu naučili svoje sinove da poštuju žene, a u nizozemskim su školama većina nastavnika žene.
Prema mojem mišljenju s nizozemskim je školama sve u redu, jer te škole svakako ne pripremaju nizozemske djevojke za život u razvratu i bavljenje prostitucijom. Upravo suprotno, većina nizozemskih tinejdžerica koje poznajem čine se posve u redu, na najboljem putu da postanu neovisni, produktivni i odgovorni građani svoje zemlje. Ali muslimanski roditelji s kojima sam razgovarala nisu se slagali sa mnom. Najčešće bi se usredotočili na spolni odgoj u nizozemskim školama. Tvrdili su da taj predmet nema za cilj upoznati djecu s njihovom spolnošću i njihovim tijelom, već ih naučiti kako da imaju spolne odnose. Nastavnici bi stavili veliki drveni ili plastični penis na stol pred njihove kćeri i pokazali im kako da ga pokriju kondomom. To je odurno, čisti poziv na prostituciju.
Nisam bila u školama u kojima su djeca imala spolni odgoj, ali sam bila u prihvatilištima za tražitelje azila, gdje su postojali edukacijski programi o higijeni, spolnom obrazovanju, trudnoći, programi prenatalnog obrazovanja i tako dalje. Vidjela sam koliko Nizozemci mogu biti eksplicitni i navikla se na izravnost s kojom pristupaju pitanjima spolnosti. Kad bi se djeca mojih nizozemskih prijatelja obratila svojim roditeljima s pitanjima o seksu, što me je isprva obaralo s nogu, osobito kad bih pomislila na reakciju moje majke da sam ja tako nešto učinila, moji bi prijatelji strpljivo i bez nelagode govorili o seksu znatiželjnom djetetu ne izostavljajući ništa, služeći se knjigama s vrlo eksplicitnim slikama tijela.
Nizozemski roditelji imaju isti pristup i kad je riječ o alkoholu ili drogi. Kad dijete upita:
»Mama, što je to džoint?« majka mu objasni kako izgleda cigareta marihuane, kako se priprema i kakav utjecaj ima na ljudski mozak. Govori o ovisnicima koji žive na ulici. I mada sve to obrazovanje ne uspijeva spriječiti odredeni broj djece da eksperimentiraju s drogama ili da im se dogodi neplanirana trudnoća, većina nizozemske populacije razvila je izvanredno zdrav odnos prema seksu, drogi i alkoholu.
S vremenom sam postala uvjerena da je takva staložena i eksplicitna edukacija o mogućim zamkama slobode znatno
djelotvornija u sprečavanju katastrofe od mistifikacije s kojom sam ja odrasla. To nije tek moje subjektivno mišljenje; te su činjenice i empirijski dokazane. Korist od prosvijetljenog pristupa seksu i drogi tema je kojoj se Nizozemci stalno i neumorno vraćaju. Moje kolege u parlamentu, čija je odgovornost bila učiniti zdravstvenu skrb univerzalnom i svima dostupnom, bili su jednoglasni u izražavanju uvjerenja da je uvijek bolje spriječiti nego liječiti.
Glasnogovornica moje stranke za zdravstvenu politiku pokazala mi je podatke o broju slučajeva spolno prenosivih bolesti, kao što je AIDS, te koje su populacije njima najviše zahvaćene. Homoseksualna zajednica je bila teško pogođena, a također i useljenička. U okviru homoseksualne zajednice upravo su useljenici bili najteže pogođeni. Pogledale smo također i broj pobačaja koji se obave svake godine. Broj autohtonih Nizozemki koje su imale pobačaj znatno se smanjio, osim u malim džepovima radikalnih kršćanskih zajednica čiji je stav prema spolnosti u određenoj mjeri usporediv s onim mnogih muslimana. (Iako ti kršćani brane i muškarcima i ženama da budu spolno aktivni prije braka, često dolazi do neželjenih trudnoća, u kojem slučaju žene moraju krišom posjetiti neku kliniku za pobačaj.) Broj žena i mladih djevojaka među useljeničkom populacijom koje su imale pobačaj bio je u naglom porastu.
Zloporaba droga slijedila je sličan obrazac. U amsterdamskoj četvrti Crvenih svjetiljki bilo je lako uvjeriti se vlastitim očima da korisnici usluga tamošnjih prostitutki većinom nisu turisti, već useljenici. Mnogi su, ako ne i većina, Arapi, Berberi, Turci i Somalci. Iako ih se statistički sve svrstava u široku kategoriju »useljenika«, ako pročeprkate malo dublje otkrit ćete da zdravstveni radnici, istraživači, liječnici i epidemiolozi ne žele da ih se službeno citira u izvješćima u kojima »useljenički« u pravilu znači »muslimanski.« Zahvaćeni su bili i nemuslimanski useljenici iz Kine i kršćanskih dijelova Afrike, ali muslimani su bili najteže pogođeni.
Ne vjerujem daje tu riječ o pukoj slučajnosti. Općenito govoreći, gdje god je spolnost misterij, gdje god su seks i droga izdvojeni kao teme o kojima se ne smije govoriti, ljudi su skloni zloupotrijebiti oboje. Kao moja sestrična Hiran, koja je postala HlV-pozitivna, takvi se ljudi ne mogu suočiti s onim što čine i stoga se ne znaju zaštititi od pogubnih posljedica. Za žene u arapskim islamskim kulturama takvo je neznanje pitanje časti, nešto čime se trebaju hvalisati kako bi mogle reći:
»Ne znam ništa o temi seksa.«
Jer grijeh je znati čak i ono najosnovnije.
Muslimanski roditelji u Europi opravdano su zabrinuti za budućnost svoje djece, ali iz pogrešnih razloga. Nepokolebljivi su u svojem uvjerenju da njihov vlastiti način života nije nikako povezan sa strašnim sudbinama kojih žele poštedjeti svoje potomstvo. Nisu spremni dovesti u pitanje svoje nazore i ne žele prestati inzistirati na djevičanstvu do braka, na segregaciji dječaka i djevojčica te na takvom odgoju djevojčica koji ih čini nesamostalnima i neobrazovanima, kao ni na preuranjenim, dogovorenim brakovima i oštrom kažnjavanju neposluha u djevojčica. Lakše im je okriviti vanjske čimbenike nego dovoditi u pitanje Kuran, Prorokov primjer i višestoljetnu tradiciju. Iz njihove perspektive najbolja je strategija prigušiti glas svojih kćeri, odgajati ih da budu pokorne, zatvoriti ih medu četiri zida i udati ih što je moguće ranije. Takva strategija možda neće usrećiti njihove kćeri, ali obiteljska je čast ionako važnija od djetetove sreće.
Vjerujem daje podređeni položaj žena u islamu najveća prepreka integraciji i napretku muslimanskih zajednica na Zapadu. Taj podredeni položaj djelo je njihovih najbližih srodnika i to u najprivatnijem mogućem prostoru, kod kuće, a sankcionirao ga je najviši autoritet u moralnom sustavu svakog muslimana: sam Alah.
Mnogi muslimanski roditelji vjeruju da zapadnjačko obrazovanje ima razorni utjecaj na muslimanski način života. Istini za volju, to je točno. Osposobljavanje djevojaka za samostalno razmišljanje uistinu predstavlja izazov za islamski nauk, baš kao nekoć za kršćanski i za nauk ortodoksnih Zidova. Program kontinuiranog obrazovanja koji razvija želju za znanjem i neovisnom misli program je kontinuirane erozije muslimanskog načina života. Razvoj takvog programa u muslimanskim zemljama zahtijevat će mnogo vremena. Muslimani na Zapadu možda neće morati toliko dugo čekati.
Nadu da je to moguće ostvariti potiče primjer drugih društava. I kršćanstvo je nekad pretvaralo žensko djevičanstvo u magični totem. Djevojke su bile zatvarane, lišavane obrazovanja, udavane kao pokretna imovina. Ali kršćanska su društva danas uglavnom slobodna od takve navike uma. Kulture se mijenjaju i te se promjene nerijetko dogadaju prilično brzo. One se dogadaju pod utjecajem kritičke misli, a to je nešto što se može poučavati u školi.
Lako je shvatiti da je netko nezadovoljan ako su mu uskraćena prava i slobode za koje smatra da mu pripadaju. Ali ako niste
artikulirani, ako ne možete argumentirano objasniti što je to što izaziva vaše nezadovoljstvo, zašto to držite nepoštenim i tražite da se promijeni, otpisat će vas kao nerazumnog gnjavatora. Štoviše, počastit će vas možda kojim predavanjem o ustrajnosti i strpljenju, životu kao kušnji, potrebi da prihvatite višu mudrost drugih. To se i meni dogodilo. Kad me je moj otac odlučio udati za dalekog rođaka kojeg je netom upoznao (i kojeg ja nikad ranije nisam vidjela), bio je uvjeren da je donio sjajnu odluku u mojem interesu. Taj čovjek, moj obećani, bio je rođak (u osmom koljenu) i stoga je vjerojatnost da će me zlostavljati bila manja (barem je moj otac tako rasuđivao), dijelio je iste vrijednosti kao i naš narod (koje god one bile) i pružio bi mi sigurnost u vrijeme građanskog rata i siromaštva. Mojem se ocu takav brak činio pravim blagoslovom.
Ja sam s druge strane osjećala da mi je otac ukrao mladost i pravo da raspolažem vlastitim tijelom, nametnuvši mi život žene i majke, s odgovornostima koje nisam bila spremna preuzeti, uz muškarca koji mi je bio posve odbojan. Ali nisam imala ni rječitost niti logiku kojima bih uvjerila oca u valjanost svojeg stava. Iako me je bio poslao u školu, i iako sam bila jedna od rijetkih somalskih djevojaka svojeg naraštaja koja je naučila čitati i pisati na engleskom, nisam imala mentalnu i verbalnu snagu da sročim suvislo objašnjenje. Najjači argumenti kojih sam se mogla sjetiti bili su da moj budući muž ne čita romane i da je ćelav. S gledišta mojeg oca te su tvrdnje samo potvrđivale potrebu da budem pod nadzorom nekoga odgovornijeg i zrelijeg.
I tako sam pobjegla. Tek nakon bijega, kad sam se uspjela upisati na sveučilište u Leidenu, gdje sam slušala predavanja o poimanju individualne slobode i odgovornosti, bila sam dorasla argumentiranoj raspravi s ocem. Uspjela sam mu objasniti da time što stječem visoko obrazovanje samo slijedim njegov primjer i učim preuzeti odgovornost za vlastitu sudbinu. Na njegove prosvjede da mu uskraćujem poštovanje i izlažem se opasnosti od erozije naše vjere i kulture zbog vlastitih sebičnih ambicija mogla sam odgovoriti da je i on sam tim stvarima pridavao manje važnosti kad je bio mojih godina. U mojim razgovorima s ocem u proljeće 2000. godine u Njemačkoj, gdje sam se sastala s njime dok se ondje liječio na jednoj oftalmološkoj klinici, postala sam svjesna njegova makar i nevoljkog poštovanja, a možda čak i divljenja. Obraćao mi se svisoka i držao mi predavanja o onostranosti u dugim i nezaustavljivim monolozima. Ali nije više s lakoćom odmahivao na moje želje i prosvjede kao što je to činio 1992.
Ako se želite oduprijeti podjarmljivanju i kršenju svojih prava, izražavanje srdžbe i bijesa neće biti dovoljno. Morat ćete progovoriti jezikom podjarmljivača i imati jasnoću uma da prepoznate načela koja opravdavaju podjarmljivanje da biste ih zatim intelektualno oborili. Robovi moraju biti svjesni činjenice da su robovi, i zatim nadići svoj bijes i bol kako bi uvjerili svojega gospodara u to da je ropstvo pogrešno. Ako ne možete pobijediti silom, možda biste dugoročno mogli izboriti pobjedu obraćajući se razumu.
Djevojke poput mojih sestrični Hiran i Ladan, koje se tjerane snažnom željom za slobodom uspiju otresti kontrole svojih roditelja, često završe u katastrofalnim okolnostima jer nemaju te ključne vještine ili svijest. Takve djevojke postanu primjeri kojima mašu tradicionalni muslimanski roditelji kada tvrde da prihvaćanje zapadnjačkoga životnog stila ima pogubne posljedice. Fundamentalisti, čiji je cilj oživjeti neku imaginarnu prošlost čistog, izvornog islama, stječu mnogo simpatija muslimanskih obitelji upirući prstom u djevojke poput Hiran i Ladan.
Da su odrasle na Zapadu, možda je sve moglo biti drugačije. U svim Zapadnim državama postoje zakoni kojima je propisano obvezno školovanje djevojaka i nakon puberteta; ti bi se zakoni mogli primijeniti i na muslimanske djevojke. Moguće je osmisliti posebne programe za edukaciju o seksu, drogama i stjecanju financijske neovisnosti kojima bi se ispunio vakuum koji ostavljaju muslimanski roditelji. Sto uspješnije budu mlade muslimanke u stjecanju obrazovanja, to je veća vjerojatnost da će postati financijski neovisne i uspješne, dokazujući svojim roditeljima da je emancipacija njihovih kćeri kroz dobro školovanje u njihovu materijalnom interesu, čak i ako je u sukobu s njihovim tradicionalnim vrijednostima.
Kad je riječ o seksualnim kompleksima muslimanskih useljenika, potrebno je spomenuti još jednu stvar. Tvrditi da ugnjetavanje žena nije ni na koji način povezano s islamom te da je riječ »samo« o tradiciji i obi¬čaju, intelektualno je nepošteno, sračunato da navede na pogrešan trag. Jer ta su dva elementa međusobno isprepletena. Možda je kodeks časti i sramote doista plemenski i predislamski po porijeklu, ali danas je on sastavni dio islamske religije i kulture. Ubojstvo radi obrane časti sugerira isto što i islam: da su žene podređene muškarcima i da moraju ostati njihovo seksualno vlasništvo.
U tekstu Kurana i u šerijatskom pravu muškarci i žene očigledno nisu ravnopravni. Muslimanke se smatraju fizički, emocionalno,
intelektualno i moralno inferiornima muškarcima i njihova su prava pred zakonom manja. Kuran kaže da kćeri nasljeđuju polovicu dijela koji nasljeduju sinovi:
»Alah vam naređuje da od djece vaše muškom pripada toliko koliko dvjema ženskima« (4:11)*.
Žensko svjedočenje pred sudom vrijedi dvostruko manje od muškarčeva. Čak i u slučaju silovanja, svjedočanstvo silovatelja ima dvaput veću težinu pred sudom od svjedočanstva njegove žrtve.
Autoritet muslimanskog oca nad njegovim kćerima usporediv je s onime feudalnih gospodara nad kmetovima. Brakom se taj autoritet prenosi na djevojčina muža, a u konačnici na muževa oca. Brak je savez između muškaraca koji podrazumijeva buduću uzajamnu pomoć i usluge. On može predstavljati važnu financijsku transakciju i čin sklapanja savezništva kojim se učvršćuju klanovski odnosi. Bespomoćno blejanje nevjeste koju protiv njezine volje predaju u ruke neznanca tek je usputna gnjavaža. Kuran i hadis (Prorokove izreke, koje se smatraju svetim pismom) slažu se da prilikom udaje nije nužan pristanak žene, već samo suglasnost njezina skrbnika.
Kuran uči da muž ako to poželi može zatvoriti svoju ženu među četiri zida njezina doma, sve do njezine smrti:
»Kada neka od žena vaših blud počini, zatražite da to protiv nje četvorica od vas posvjedoče, pa ako posvjedoče, držite ju u kući sve dok je smrt ne umori ili dok joj Alah ne nađe neki izlaz.« (4:15)**.
Žene koje žive prema islamskim zakonima ne smiju putovati, raditi, studirati, potpisivati većinu pravnih isprava ili čak izlaziti iz vlastita doma bez očeva dopuštenja. Bez dopuštenja ne smiju ni sudjelovati u javnom životu, a njihovo pravo da odlučuju o svojem privatnom životu strogo je, često i brutalno ograničeno. Te žene ne odlučuju o tome s kim će stupati u spolne odnose a s kim neće, ili kad će se udati, ili pak kada će i hoće li uopće imati spolne odnose. One ne odlučuju o tome što će odjenuti, hoće li raditi, hoće li hodati ulicom.
Pravilo je da se žena mora pokoravati svojem mužu, osim naravno ako zatraži od nje da napusti muslimansku vjeru. On je njezin skrbnik, i ako ga ne sluša on je ima pravo istući: »A one čije se neposlušnosti pribojavate, vi posavjetujte, pa ih i udarite; kad vam postanu poslušne, onda im zulum ne činite!« (4:34)***.

* prijevod B. Korkut, http://kuran.purvjernika.com — nap. prev.
** ibid
*** ibid
Uvijek je poučno pročitati transkripte televizijskih rasprava u kojima imami tumače koje su to točno vrste kazni prihvatljive (primjerice udaranje po udovima, ili pak malim štapom), kad muževi kažnjavaju svoje žene.
Kad dobronamjerni Zapadnjaci u želji da promiču poštovanje prema manjinskim religijama i kulturama zatvaraju oči pred praksama poput prisilnih brakova i zatvaranja u kuću »da bi se društvo spriječilo da stigmatizira muslimane«, oni uskraćuju pravo bezbrojnim muslimanskim djevojkama da se oslobode i otrgnu iz stiska roditeljske kulture. Oni kompromitiraju ideale i vrijednosti našega demokratskog društva i nanose štetu onoj istoj ranjivoj manjini koju žele zaštititi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayaan Hirsi Ali - Nomatkinja

Počalji od Mustra taj Uto Jun 12, 2018 11:52 am





12. Poglavlje - Novac i odgovornost
Iskušenja koja mora svladati pojedinac da bi postao građanin neke države razlikuju se od iskušenja s kojima je suočen pripadnik lđana. Štoviše, moglo bi se reći da su ona prva u mnogome lakša od suočavanja sa zamršenim sustavom tabua i praznovjerja tradicionalnih društava. Ali ono što modernitet ponekad čini nedohvatljivim, za neke i opasnim, upravo je to što je uspjeh naizgled zajamčen. A nije. Ako niste pripremljeni, primjerice, ako vas nitko nije naučio iskrenom pristupu spolnosti, ili novim načinima za upravljanje agresivnim impulsima koji isključuju nasilnu osvetu, tad je prirodno da ćete se vratiti običajima koje poznajete. Vaše su vam navike i stavove usadili klan i vjera. Ali vrijednosti koje njeguje krvna loza nisu kompatibilne s onima koje su potrebne građaninu modernog svijeta. Ako netko želi uspjeti u modernom svijetu, mora se odučiti od anakronih, okruženju neprimjerenih stavova. To odučavanje odnosi se na novac u jednakoj mjeri kao i na seks.
Godine 1992. živjela sam u prihvatilištu za tražitelje azila u Lunterenu, u malom selu u srcu Nizozemske. To je uglavnom poljoprivredni kraj. Stanovnici su ortodoksni protestanti, pripadnici Nizozemske reformirane crkve. Smatrala sam da su me počastili najvećim darom koji sam ikad mogla primiti: dobila sam dozvolu za boravak u Nizozemskoj s takozvanim statusom A. S tim se statusom možete slobodno kretati zemljom, ispovijedati koju god vjeru želite, izjašnjavati se za koju god političku opciju želite. S tim sam statusom mogla pobjeći od braka koji je moj otac ugovorio protiv moje volje. S tim su mi se statusom otvorila vrata nizozemske socijalne države.

Primivši status A, morala sam se javiti u općinsko vijeće, sastati se sa socijalnim radnikom, ispuniti obrasce i podnijeti zahtjev za osobnu iskaznicu. Isto tako, mogla sam se upisati na listu čekanja za općinski stan i tražiti naknadu za nezaposlene u iznosu od 1.200 guldena mjesečno. Iznos mi se činio golemim. (U ono vrijeme bilo je to otprilike 800 dolara). Učinilo mi se da je to mnogo novca, jer mi je novac bio prilična nepoznanica. Do dolaska u Europu nikad nisam raspolagala vlastitim novcem.
U prihvatilištu za tražitelje azila, gdje sam živjela dok nizozemska država nije riješila moj izbjeglički status, dobivala sam 150 guldena svaka tri mjeseca da kupim odjeću, plus džeparac od 20 guldena tjedno. Svakog utorka stala bih u red u centru, pokazala muškarcu ili ženi iza pulta svoju ružičastu iskaznicu, primila dvije jarko plave novčanice od po 10 guldena, a zatim bih pričekala da moje prijateljice učine to isto. Poslije bismo otpješačile u Lunteren, gdje bi moj novac ispario u roku od nekoliko minuta. Umjesto dvije jarko plave novčanice u povratku bih držala plastičnu vrećicu u kojoj je bila teglica mlijeka za tijelo, možda šampon, tabla čokolade i nekoliko naranči. Tih 20 guldena trebalo mi je trajati cijeli tjedan, a nestali su odmah. Nestao bi i Yasminin džeparac, kao i Dahaboin. Bile smo zaprepaštene spoznajom da tih 20 guldena, koji su vrijedili tako mnogo ondje odakle smo došle, u Nizozemskoj ne vrijede ni približno toliko. Okupljeni u skupinama koje su činili ljudi iz različitih krajeva svijeta, jadikovali bismo kako se malo toga može kupiti s 20 guldena.
Kad sam dobila 150 guldena da kupim odjeću, odmah sam kupila telefonsku karticu za 50 guldena, što mi se u ono vrijeme činilo zaista ozbiljnim iznosom. Nazvala bih svoju sestru Haweyu i već nakon nekoliko minuta čula bih »klik«, a zatim dugi ton koji je signalizirao da je moja kartica potrošena. U ono vrijeme cijena međunarodnog poziva iz Nizozemske u Keniju bila je 4,95 guldena po minuti. Nismo se bile pomakle dalje od razgovora o vremenu a moja je kartica već bila potrošena.
Nakon što mi je odobren status A nisam više morala živjeti u prihvatilištu za tražitelje azila. Prijavila sam se u ured gradskog vijeća u gradiću Edeu kako bi mi dodijelili stan u kojem bih mogla živjeti s prijateljicom Yasmin, koja je vlastima tvrdila da je malodobna (čime je stekla prednost u postupku odobravanja boravka). I ja sam lagala u svojem zahtjevu za izbjeglički status i osjećala se vrlo nelagodno i nespokojno zbog toga. Ne samo da sam izmislila priču o svojem

iskustvu građanskog rata u Somaliji, propustivši spomenuti da je ono bilo vrlo kratko, već sam promijenila i svoje ime i datum rođenja kako bih onemogućila obitelji da mi uđe u trag.
Čekajući da mi dodijele stan, odlučila sam da želim raditi. Nalazila bih privremene poslove kao čistačica ili radnica na pokretnoj traci u tvornici. Kad bih našla takav posao, bila sam dužna obavijestiti službenike u centru da radim i primam plaću za to. Kao rezultat toga nisam dobivala nikakav džeparac, već su štoviše očekivali od mene da vratim natrag dio novca od svoje zarade, tako da sam na koncu što god učinila, čak i kad bih radila pet ili šest dana u tjednu, imala na raspolaganju samo 20 guldena tjedno. Upitala sam jednu socijalnu radnicu:
»Zašto da radim cijeli dan ako ne smijem zadržati svoj novac?«
Strpljivo mi je objasnila da sam dobivala besplatno hranu i smještaj i da je to skupo. Nije dakle riječ o tome da mi vlasti oduzimaju zarađeni novac, rekla je: tim novcem ja zapravo doprinosim svojem uzdržavanju. Za rad sam nagrađena time što sam pobijedila dosadu, naučila nizozemski i osjećala se kao da radim nešto korisno. Ali činilo se da ne postoji nikakva korelacija između broja sati koje bih odradila i novca koji bih zaradila. Moje je uzdržavanje jamačno koštalo više od par guldena koje bih zaradila povremenim poslovima.
Naposljetku je stiglo pismo povjerenstva za stambena pitanja u kojem me obavještavaju da mi je dodijeljen stan te da će malodobnici Yasmin (u stvari mojoj vršnjakinji) biti dopušteno da živi sa mnom pod mojom skrbi. Prvi put u životu morala sam preuzeti na sebe plaćanje najamnine i režija, kabelske televizije i telefonskih računa. Morala sam nabaviti namještaj. Odrasla sam u zemlji u kojoj je temperatura ista i ljeti i zimi; ovdje se zimi plaćalo grijanje, tako da je u zimskim mjesecima život bio skuplji nego u ljetnim.
Otišla sam u mjesni ured Zavoda za socijalno osiguranje, gdje su ljudi čekali na razgovor s državnim službenicima iza dugačkog pulta. Nakon nekog vremena shvatila sam da sam iz automata postavljenog u jednome od dva kuta čekaonice, trebala izvući papirić s brojem. Kako bi tko završio razgovor, na ekranu bi se pojavio novi broj, a pri svakoj promjeni broja začuo bi se glasan pisak. Bila sam očarana domišljatošću te naprave. Ljudi nisu morali stajati u redu kao što smo to činili u Africi; nisu se morali gurati naprijed, uvaljivati drugima lakat ili se općenito agresivno postavljati ne bi li obranili svoje mjesto u redu. Mogli su čekati sjedeći, jer je njihov papirić stajao u redu
umjesto njih. Još me se više dojmila činjenica da su državni službenici radili takvom brzinom da nikad niste morali čekati dulje od deset do petnaest minuta.
»Sljedeći!« pozvala je plavokosa žena s maramom oko vrata i škrtim smješkom na usnama.
Požurila sam prema pultu. Rekla sam:
»To sam ja, Ali!«
»Pokažite mi vašu osobnu«, rekla je.
Imala sam na sebi jaknu s pet džepova. Otvorila sam zatvarač na desnom džepu i gurnula ruku unutra, ali osobnu nisam našla. Pokušala sam s lijevim džepom: nije bila ni u njemu. Provjerila sam džepove na prsima, i naposljetku je pronašla u džepu na rukavu, u kojem sam uvijek držala nekoliko kovanica i novčanicu od 10 guldena za autobus u slučaju da mi pukne guma na biciklu. Džep na rukavu moje jakne bio mi je ono što je Nizozemcima bio sef a mojoj baki jastučnica. Svoju sam osobnu iskaznicu i novčanicu od 10 guldena smatrala svojom najdragocjenijom imovinom i zato sam ih držala ondje.
Uvijek napeta i nervozna u kontaktu s državnim službenicima, napola sam očekivala da mi žena kaže da se vratim onamo odakle sam i došla. Zamišljala sam je kako gubi strpljenje i viče:
»Što uopće radiš ovdje? Vrati se kući! Vrati se svojim roditeljima!« Ili da će mi se obratiti urotničkim šapatom, čemu sam često svjedočila u Africi: »Imaš li neki poklon za mene?«, drugim riječima, daj mi mito.
Umjesto toga strpljivo je pričekala da pronađem svoju osobnu iskaznicu i predam joj je. Pogledala je mene, zatim fotografiju na osobnoj, pa opet mene, i na koncu papire iz spisa koji je čini se sadržavao sve pojedinosti mojeg slučaja od trenutka kad sam zatražila azil.
»Recite mi svoje vlastito ime«, rekla je.
»Ayaan.«
»A vaše prezime je?»
»Mi nemamo prezime«, rekla sam. »Mogu vam nabrojati svoju krvnu lozu.«
»Je li Hirsi?« upitala je.
»Jest«, rekla sam. »On je sin Alijev.«
»Alijev?« upitala je, i kimnula glavom. »Dobro, molim vas pođite sa mnom.«
Zaobišla sam pult i pošla za njom u maleni ured. Sjela je za radni stol i upitala me može li mi donijeti čaj, kavu, vodu ili neko drugo piće. Moje je lice zacijelo odavalo moju napetost.
»Donijet ću si kavu«, rekla je. »Nije mi problem donijeti jednu i za vas.«
»U redu«, rekla sam. »Može kava.« Kad se vratila, nasmiješila se i rekla.
»Čestitam, sad imate stan u Edeu. Trebat će vam nešto novca da ga namjestite. Imate li ikakvu ušteđevinu?«
»Ušteđevinu?« vjerojatno sam tada prvi put čula tu riječ. Moja je baka imala običaj ušivati u svoju jastučnicu novac koji bi joj dala moja majka, njezin sin ili moj otac. Činilo se da ga nikad ne troši. »Što je to?« upitala sam.
»Jeste li stavili na stranu nešto novca kako biste ga potrošlili kasnije?«
»Primam samo oko dvadeset guldena tjedno«, rekla sam, »i ostanem bez njih već istog dana kad ih dobijem.« Nije bila riječ o svjesnoj odluci da novac potrošim; on bi jednostavno išetao iz mojeg džepa.
»Dakle, nemate nikakvu ušteđevinu?« rekla je.
»Ne«, promrmljala sam.
Bilo me je sram, iako zapravo nisam znala zašto. U Nizozemskoj su svi bili uvredljivo iskreni kad je riječ o novcu, što je u meni izazivalo nelagodu. Dodatno me je posramila činjenica da nisam znala što znače riječi kao što je ušteđevina, niti išta o bankovnim računima ili o bilo kojem od srodnih pojmova iz bankarskog žargona kojim se služila. Zamisao o stavljanju novca na stranu i njegovu polaganju na kamatonosni bankovni račun bila mi je potpuno strana.
»Dobro«, otpuhnula je. Njezino je držanje prema meni ostalo pristojno, toplo i prijateljsko. Nije me osuđivala. Kako bilo, zbog njezinoga sljedećeg pitanja gotovo sam se ugušila gutljajem kave:
»Jesu li vaši roditelji uštedjeli ikakav iznos za vas?«
Bilo je to nevjerojatno pitanje, koje je u potpunosti razotkrilo goleme razlike između Nizozemske (i Zapada općenito) i mjesta odakle sam ja došla, moje nomadske kulture. Ta je žena uzela zdravo za gotovo da većina roditelja može uštedjeti novac za svoju djecu, stavljajući ga na poseban bankovni račun otvoren na djetetovo ime.
»Rrrroditelji?« zagrcnula sam se.
»Zar nemate roditelje?« upitala je. »Gdje su sada?«
Znojila sam se; mogla sam osjetiti znoj pod svojim pazusima. Sto sam se više trudila sakriti svoju napetost, to mi se ona činila vidljivijom. Naime, u svojem sam zahtjevu za azil napisala laž koja je, činilo se, prošla neopaženo jer mi je odobren status A. Vjerovala sam da me sada opet iskušavaju. U ono vrijeme nisam znala da različita tijela nizozemske države ne razmjenjuju informacije o takvim slučajevima.
»Gdje sada žive vaši roditelji?« nastavila je. »Vidim da ste dobili status A. Znam da je u Somaliji rat, sigurno vam je jako teško zbog toga.« Odahnula sam s olakšanjem i započela pripovijedati dobro uvježbanu priču o građanskom ratu. Prekinula me je: »Nastavimo sa zahtjevom.«
»Zahtjevom?« upitala sam zbunjeno. Bila sam uvjerena da već imam status A.
»Da«, rekla je, »govorim o vašem zahtjevu za zajam. Potreban vam je da namjestite svoj stan.«
»Oooh!« uskliknula sam. »Trebam namjestiti svoj stan.« Namjestiti . . . svoj . . . stan. U glavi su mi istodobno odjeknula tri golema zasebna pojma.
»Koliko vam je potrebno?« upitala je.
»Onoliko koliko je najnužnije«, odgovorila sam oprezno.
Rekla je da mogu posuditi bilo koji iznos u rasponu od 1.200 do 5.000 guldena.
»Ne znate koliko što košta, zar ne?« nastavila je.
»Ne«, potvrdila sam. »Ne znam koliko što košta.«
»No, dobro, imate li prijatelje?« upitala je. »Oni bi vas mogli odvesti u jeftine trgovine.« Začuvši rijcc jeftin, preplavio me je duboki osjećaj posramljenosti, osjećaj da sam na najnižoj ljestvici ovog društva, da sam pala na najniže grane.
»Da, da, imam prijatelje«, rekla sam. Bilo mi je teško priznati da nemam prijatelja.
Nastavila je ispunjavati zahtjev.
»Kad mislite da ćete moći vratiti novac?«
»Moram ga vratiti?« upitala sam. »Mislila sam da mi ga poklanjate.«
»Ne, ne poklanjamo vam ga. To je pozajmica. Z-a-j-a-m. Zajam.«
»Što je zajam?« upitala sam. »Ooh, mislite dug«. Uznemirila me je pomisao na to da budem dužna nevjernicima. To jamačno znači da
moram platiti kamatu, što je neislamski i pokvareno. Bio je to sasvim sigurno neki nevjernički trik.
»Točno«, rekla je. »Morat ćete platiti kamatu.«
»Ali moja vjera mi to zabranjuje«, zakriještala sam.
»Nitko vas ne sili da uzmete kredit«, objašnjavala mi je socijalna radnica. »Štoviše, uopće se ne biste trebali zaduživati, to nije dobro za vas. Vaša je vjera mudra. Ali nemate nikakav namještaj, već samo golu, praznu kuću, a nakon ljeta će vrlo brzo zahladiti. Želite li razmisliti o tome i vratiti se ovamo sljedećeg tjedna?«
Odgovorila sam da ne moram razmisliti. Osjećala sam da taj dodatni grijeh sudjelovanja u lihvarenju ne može više ništa bitno pokvariti. Ionako sam već dovoljno sagriješila. Uzela sam novac od nevjernika, spavala u njihovim kampovima, bila neposlušna roditeljima, zapustila molitvu, odrezala kosu i odijevala se u traperice kao neki muškarac. Bila sam prokleta u svakom slučaju. I istina je da je bilo hladno, i istina je da sam htjela zgodan stančić, a ta mi je gospoda nudila zaista primamljiv iznos novca, više od 4.000 dolara.
»Željela bih popuniti zahtjev, molim«, rekla sam.
»Dobro«, rekla je. »Plan otplate je sljedeći: tako dugo dok ste nezaposleni, primat ćete naknadu za nezaposlenost u iznosu od tisuću dvjesto guldena. Svakog mjeseca oduzet ćemo stotinu guldena od vaše naknade za nezaposlene na ime otplate duga. Činit ćemo to pet godina, dok ne otplatite dug. Ako se zaposlite, ja ili moja kolegica sjest ćemo s vama i dogovoriti s vama novi plan otplate. Razumijete li?«
»Da«, rekla sam, osjećajući se pomalo glupo.
»Onda potpišite ovdje, molim. Stavite još samo datum, i time je sve riješeno.«
»Ali kako ću dobiti novac?« upitala sam.
»Otvorite račun u banci i javite nam njegov broj.«
Nikad nisam imala svoj bankovni račun. Volonter iz nizozemske službe za pomoć izbjeglicama morao me je otpratiti u banku da ga otvorim. Žena u banci upitala me je želim li dati polog. Ponudila sam joj 10 guldena iz džepa na rukavu.
»Ah, ne, to zadržite«, rekla je. »U redu je.«
Poslali su mi sjajnu, jarkoplavu karticu na kojoj piše Žiro. Nisam je mogla koristiti za podizanje novca na bankomatu, bio je to samo zapis broja mojega bankovnog računa, ali meni je izgledala fenomenalno.
Volonter je bio vrlo ljubazan i vrlo praktičan. Savjetovao mi je da nabavim novčanik umjesto da novac i isprave držim u džepu rukava. Bilo mi je previše neugodno pitati što je to novčanik. Razgovarali smo na engleskom, ali novčanik nije bio medu riječima koje sam potražila u rječniku.
Dva tjedna kasnije dogodile su se dvije dobre stvari. Moj zajam od
5.000 guldena stigao je na moj novi novcati bankovni račun i banka mi je poslala debitnu karticu. Mogla sam podići novac iz bankomata ugrađenog u zid uz autocestu kad god sam to htjela!
Yasmin i ja bile smo u slavljeničkom raspoloženju. Pretpostavljam da smo obje sanjale o tome da postanemo bogate. Baka i mama znale su spominjati tu mogućnost govoreći o sestrinoj i mojoj budućnosti. Ali nama je obogatiti se značilo udati se se za imućne muškarce koji će se brinuti za nas i uzdržavati mamu i baku. Zato je bogaćenje bilo povezano sa srećom (sretni ste ako vam neki bogati muškarac ponudi brak), ali i s besprijekornim ponašanjem kakvo priliči jednoj krotkoj, baari djevojci, djevici koja će se čašću i čistoćom isticati medu drugim ženama.
Sada smo, hvala Alahu, Yasmin i ja bile bogate. Razgovarale smo o uređenju, o zavjesama i tepisima i namještaju. Govorile smo da želimo nešto »zgodno« i »lijepo«, ali nismo znale određenije definirati svoje želje. Posljednji sam put živjela u uređenoj kući u Addis Ababi kad sam imala osam godina. Izuzevši to iskustvo, majčin pojam unutrašnjeg uređenja svodio se na to da raspakira naše gambare, somalske drvene stoličice sa sjedištem od kravlje kože, te rasprostre tanke madrace po podu. Madraci su bili svenamjenski: na njima smo sjedili, spavali i jeli. (U jednoj kući u Keniji imali smo stol za blagovanje i četiri stolice, ali mama ih je porazbijala u nastupu bijesa.) Prozori su bili pokriveni plahtama ili dugim platnom koje je mama kupila na uličnom štandu.
Moja je obitelj živjela nomadskim životom čak i kad smo živjeli u gradu. Često smo se selili, i svaki put kad bismo unajmili novu kuću, prozori bi nam privlačili osobitu pažnju.
»Prozori!« ushićeno bi uskliknuo otac. »Mnogo prozora. Noor.
Svjetlo, mnogo, mnogo svjetla.« Majka bi ga sasjekla.
»Daah, daah, daah«, pokrij, pokrij, pokrij. Trebat će nam zavjese.
Otac bi napravio grimasu. Uslijedio bi sukob.
»Zašto biraš kuću s toliko mnogo prozora ako ne želiš platiti za zavjese?«
»Zašto nas želiš baciti u tamu? Što će ti zavjese? Nemamo što skrivati. Mi smo čisti, mi smo muslimani, mi smo Maganova djeca.« Zavjese su uvijek bile problem.
Yasmin je željela tamnocrvene svilene zavjese izvezene srebrnim brokatom. Željela je raskošne tepihe, sofe s jastucima u koje možete duboko utonuti, svjećnjake. Yasmin je odgojila imućna baka iz građanske obitelji u Nairobiju, i Yasmin je živjela u izgnanstvu, čiji je način života bio upravo suprotan od života moje obitelji. Njezina baka uložila bi dosta novca, truda i vremena kako bi nabavila zavjese prave nijanse koje odgovaraju boji njezinih presvlaka.
Brokat. Presvlake. Što sam ja o tome znala? Bile su to riječi iz romana Jane Austen, a ja sam već živjela u svijetu »Alise u zemlji čudesa«, sa svojom bankovnom karticom i stanom.
Radnik iz osiguranja zaposlen u prihvatilištu za tražitelje azila ponudio je da nas odveze u trgovine nakon što završi s poslom. Upitao nas je s koliko novca raspolažemo, a kada smo mu odgovorile, rekao je da će nas povesti u jeftinije trgovine. Ali mi onamo nismo htjele poći. Ponosno podignuta nosa rekle smo mu:
»To nam nipošto ne odgovara, mi bismo radije nešto skuplje.« Pokušao nas je urazumiti:
»Ne možete si to priuštiti. Samo tratite vrijeme.«
»Ne, ne«, rekle smo, »to je ono što želimo, molim te povedi nas u skupe trgovine.« Nikad ranije nisam bila u trgovini namještajem, ali željela sam brokat, presvlake, kvalitetu, ništa ružno i jeftino; to bi bilo nisko.
I tako nas je taj ljubazni čovjek vodio od trgovine do trgovine sve dok nismo ugledale uzorak tepisona crne, ružičaste i ljubičaste boje. Prodavač nam je rekao da kvadratni metar tog tepisona košta 110 guldena.
Bile smo euforične.
»Da«, rekle smo uglas. »To je ono što želimo, to je ono što želimo.«
Izraz lica našega prijatelja Nizozemca odavao je nevjericu. Stajao je ondje kao okamenjen.
Zatim smo se zaljubile u jedne tapete. Bile su bijele s uzorkom. Ruku na srce, nisu nam bile potrebne, zidovi našeg stana nisu se raspadali, ali ja sam bila opčinjena idejom o tapetama. Podsjećale su
me na to kako smo nekad umatali školske udžbenike. Imati tapete bilo je odraslo, imućno.
Dok je uzimao našu bankovnu karticu trgovac se činio vrlo zadovoljan. Rekao je da netko mora biti kod kuće u vrijeme isporuke tepisona i da će oni ukloniti staru tekstilnu oblogu s poda i postaviti novi tepison. Ukrcale smo svitke tapeta u automobil. Trebala su nam četiri dana da uz pomoć našeg prijatelja Nizozemca sastružemo stare i nalijepimo nove tapete u našem dnevnom boravku, hodniku i dvjema spavaćim sobama. Poslije tjedan dana postavljen je i naš novih tepison, od zida do zida.
I gle čuda: od zajma od 5.000 guldena ostalo nam je 400. Drugim riječima, imale smo tepih, tapete i ništa više. Nije bilo nikakvih zavjesa, ničega na što bismo sjele, nikakve postelje, stolice, nikakvog suda.
Yasmin i ja isprva smo bile začuđene.
Novac ovdje nije vrijedio ništa. Zar sam zajam uzela samo zbog tepisona? Brzo smo zaključile da je to Božja volja. Nije bilo potrebe da se grizemo: Alah je tako htio.
Tepih je bio izrezan i zalijepljen za pod. Morale smo ga platiti.
Sljedećeg tjedna došla nam je u posjet Gerda, volonterka koja je predavala nizozemski kao drugi jezik. Čim je ušla u stan, povikala je:
»Oo- ooh, kakav krasan tepih!« Međutim, izraz njezina lica nije mogao biti u većoj opreci s tim riječima. Izgledala je užasnuto.
Pozvale smo je da uđe i sjedne s nama na pod. Gostoljubivo smo potapšale naš tepih.
»Kako ste došle do ovog... ovog... tepiha?« upitala je.
»Donijeli su ga«, rekla sam.
»Tko su 'oni'?«
»Ljudi iz trgovine.«
»A tko je izabrao boje?« upitala je. »Ako želite da vam ga pomognem vratiti, samo recite.«
»Ali želimo ga zadržati«, rekla sam.
Začulo se zvono; bio je to Gerdin otac. Pozvala ga je da nam pomogne ispuniti obrasce za boravak u Edeu; bio je u mirovini, rekla je, i to će mu biti zadovoljstvo.
»Koji veseli tepih!« rekao je s vrata. »Je li već bio ovdje kad ste se uselile? Ako želite, mogu ga iznijeti. Mogao bih naći par mladića da ga odnesu.«
»Nikako«, odgovorila sam. »Tepih je nov, naš je, želimo da ostane.«
Pokazale smo njezinom ocu našu knjigovodstvenu dokumentaciju spremljenu u omotnice za pisma koje smo čuvale u plastičnoj vrećici. Donio je sa sobom dva golema registratora i bušilicu i pokazao nam kako da bušimo rupice i odlažemo naše dokumente. Ja sam u Keniji pohađala školu za tajnice, tako da sam imala neko, iako vrlo ograničeno iskustvo s odlaganjem dokumenata: barem sam razumjela što nas pokušava naučiti.
Zatim je pogledao naše račune. Vidio je račun za tepih i uskliknuo:
»To je vaš cijeli zajam, osim četiri stotine guldena!« Bio je vidljivo uzrujan. »To nije u redu!« povikao je. »Skandal! Trgovci su vas iskoristili! Napisat ću im pismo da je njihov postupak nepošten i da to nisu smjeli učiniti. Moramo to poništiti.«
Bila sam bez riječi. Yasmin je pomislila da bi mogla spasiti stvar nutkajući ih gomilom keksa i čajem.
»Uhmmmm«, promucala sam. »Uhm uhm uhm, ali nama se tepih sviđa.«
»Ali sad nemate ništa drugo«, rekao je.
»Još čaja?« upitala sam, nastojeći promijeniti temu.
Gerda i njezin otac razmijenili su nabrzinu nekoliko riječi na nizozemskom. Yasmin i ja smo se bespomoćno pogledavale. Onda je Gerda spasila stvar.
»Dobro«, rekla je, »ako vam se tepih stvarno sviđa, zadržite ga. Mi ćemo vam nabaviti nešto namještaja. Potrebni su vam kreveti, potrebne su vam stolice, i potreban vam je stol, radni stol i televizor.«
U roku od tjedan dana Gerda i njezin otac mobilizirali su svoje prijatelje i rođake starije dobi ali nevjerojatno dobre kondicije, koji su nam pritekli u pomoć. Donijeli su namještaj, krevete, tanjure, vilice i noževe. Kako sam ja govorila engleski (tad još nisam govorila nizozemski), moja je uloga bila javljati se na telefon i otvarati vrata. Jedine riječi koje sam sljedećih par tjedana stigla izgovoriti bile su:
»Hvala vam. Naravno da nam se sviđa. Hvala vam najljepša.«
Plemeniti volonteri ulazili su noseći još stolica, stolića, keramičkih kipića, pa čak i vrtnih patuljaka, a ja sam samo otvarala vrata i govorila:
»Da, da, uđite, molim, hvala vam.«
Imale smo četiri kreveta, tri televizora, dvije sjedeće garniture za dnevni boravak, dva stola, desetak stolica; na jednoj od njih bila je hrpa

čipkastih akrilskih zavjesa različitih veličina. Naš prostrani trosobni stan bio je nalik skladištu namještaja. Prašina me je tjerala na kihanje.
Jednog dana Yasmin se rasplakala. Mrzila je naš zakrčeni stan. I tako smo odnijele sve što nam se nije sviđalo tri kata niže, u podrum. Kad bi Gerda ili njezin otac dolazili u posjet uvijek bi se prethodno najavili telefonom, tako da bismo Yasmin i ja sljedećih par sati provele noseći sve stvari natrag u stan.
Još uvijek nismo bile objesile zavjese. Nismo znale kako, a osim toga one koje smo dobile baš nam se i nisu sviđale; izgledale su kao ružni i jeftini restlovi. Jednog dana kad sam se vratila sa sata nizozemskog, Yasmin mi je rekla da je našla savršeno rješenje za problem zavjesa. U krilu je držala veliki sjajni katalog s mnogo fotografija, dok joj se licem razlijevao široki osmjeh.
»Ayaan, pogledaj, sad možemo izbaciti van svu ovu starudiju!« povikala je radosno. »Možemo nabaviti nove zavjese, namještaj, sve što želimo!«
U katalogu je bilo odjeće, cipela, kućanskih aparata, pomagala, sve što biste ikad mogli poželjeti.
»Ali kako ćemo sve to platiti?« upitala sam.
»Ne moramo platiti!« povikala je Yasmin. »Prvo kupimo, a platimo kasnije!« Ispričala mi je da je posjetila neke ljude koje je upoznala u centru za azilante. I oni su našli stan, ali za razliku od nas oni su živjeli u prekrasnom stanu, i nisu platili ništa.
»Dobro«, rekla sam, »hajdemo naručiti zavjese.«
I tako smo naručile teške, prekrasne zavjese, zlatne i smeđe, s barušunastim licem i debelim pamučnim naličjem. Stigle su dvadeset i četiri sata nakon što ih je Yasmin naručila, u kutijama koje su nam isporučene na kućnu adresu. To je bila još jedna čarobna stvar kod kupovine na kredit: trenutačno zadovoljstvo.
Činilo se da Yasmin zna što joj je činiti kad je počela uvlačiti komadiće svinutog metala u džepove na zavjesama. Prošlo je pola dana dok ih nismo sve objesile. Ali kad smo završile, pokazalo se da su preduge i da je višak tkanine ležao zgužvan uza zid. Yasmin je rekla da bi zavjese bile previše kratke da smo naručili kraće mjere iz kataloga. I tako smo ih ostavile kakve jesu, zahvaljujući Alahu i ovaj put, i uvjeravajući jedna drugu da je Alah tako htio.
Tjedan dana kasnije stiglo je pismo u kojem su me obavijestili da sam sada imala dodatnih 4.000 guldena duga. Četiri mjeseca kasnije

Yasmin je nestala. Nedugo nakon njezina odlaska stigao je račun za telefonske usluge: Yasmin je nabila trošak od 2.500 guldena.
Nekoliko susretljivih nizozemskih poznanika pomoglo mi je raspitati se za različite mogućnosti dugoročne otplate duga. U mjesecima koji su uslijedili moja prijateljica Johanna, prekrasna žena koja mi je ponudila poduku iz nizozemskog, pokazala mi je kako kupovati u velikim, jeftinim supermarketima i pokušala me naučiti da štedim. Kako sam u međuvremenu dosta dobro naučila nizozemski, godine 1995. našla sam posao kao prevoditelj i tumač i zarađivala znatno više novca nego od usputnih, privremenih poslova.
Počela sam izbjegavati druženje s mojim sunarodnjacima u Edeu, iako su me mnogi od njih pozivali kad im je trebalo prevoditi. Većina je njih nastavila kupovati preko različitih kataloga koji su nudili odgodu plaćanja do neke daleke budućnosti. Drugi su posuđivali novac od banaka ili socijalnih službi, a zatim ga slali svojoj rodbini u Somaliju ili somalskim zajednicama drugdje u Africi. Prevodila sam za nekoliko ljudi koji su i sami uzeli zajam od 5000 guldena kao i ja, i koji su sav taj novac poslali rođacima, koji su pak taj novac dali nekome tko će ih prokrijumčariti u Europu.
Da bi vratili takve zajmove neki su Somalci nalazili privremene poslove, ali obično se ne bi sjetili obavijestiti o tome socijalne službe. To je značilo da su nastavili primati naknadu za nezaposlene uz plaću za svoj rad. Ali to se smatralo prijevarom, kaznenim djelom koje vas je moglo uvaliti u velike nevolje. Kad bi vas otkrili, morali ste vratiti višak novca koji ste primili, i povrh toga platiti kaznu. To je značilo nova zaduženja i tako ste nastavili tonuti sve dublje u dug. Štoviše, mogli ste izgubiti posao jer ste sada bili kažnjavani, tako da biste iznova završili u socijalnom sustavu. U takvim slučajevima vlasti bi zadržale dio vaše naknade za nezaposlene na ime pokrića duga, isplaćujući vam tek koliko je dovoljno da pokrijete osnovne mjesečne potrebe, kao što su stan i režije. Mnogi su ljudi potpuno zanemarili plaćanje tih računa i tako zaglibili u dugove iz kojih se više nisu mogli izvući. Čula sam za nekoliko ljudi koji su pobjegli u Englesku ili Skandinaviju ne bi li pokušali izbjeći plaćanje dugova bankama i agencijama koje su ostavili za sobom u Nizozemskoj.
Gotovo svi koje sam poznavala natovarili su si na vrat velike dugove. Podnijeli bi zahtjev za kreditne kartice, čarobne komadiće plastike s kojima ste mogli ući u trgovinu, potpisati jedan papirić i zatim išetati iz nje sa svime što vam se svidi. Primali su bezbroj
doplataka od socijalnih službi, naknadu za nezaposlene, doplatak za djecu, razne zdravstvene olakšice, pa ipak, u gotovo svakom razgovoru jadikovali bi nad mizernim iznosom novca s kojim moraju živjeti, potpuno nesvjesni žrtve koju podnosi cijelo društvo kako bi to platilo.
Nisu razumjeli ni ono najosnovnije o građanskoj dužnosti, a kamoli o složenom funkcioniranju socijalne države.
Kao prevoditelj za Službu za useljeništvo i naturalizaciju prevodila sam muškarcima i ženama koji su očajnički nastojali dobiti dozvolu boravka u Nizozemskoj. Državni službenici koji su s njima razgovarali postavljali su im ista pitanja koja su postavljali i meni kad sam zatražila azil: Jesu li bili progonjeni? Kako su stigli u Europu? Jesu li živjeli u bilo kojoj državi osim Somalije prije nego što su stigli u Nizozemsku? Jesu li ikad počinili kazneno djelo?
Sva ta pitanja odnosila su se na prošlost. Nikog od aplikanata nisu pitali kakva očekivanja ima nakon što dobije dozvolu boravka. Njihove vještine nisu provjerene. Nisu ih pitali za njihove vrijednosti, običaje, navike, kao ni za njihovo poznavanje nizozemskih zakona i običaja.
Kao i meni, nekima od tih aplikanata odobren je stalni boravak. Ali nitko od nas nikad ranije nije bio građanin u modernom smislu te riječi. Nikad nismo osjetili participativnu odanost bilo kojoj državi. Bili smo odani svojoj krvnoj lozi.
U plemenskoj kulturi svi moraju dijeliti svoje prihode s članovima uže i šire obitelji, koji se ne libe uzimati. Ta je obveza naglašena i u Kuranu. Siromašni član obitelji koji želi pomoć imućnog rođaka citirat će stihove iz Kurana i Prorokove izreke kako bi naveo rođaka da mu da novac. Ostatak posla obavit će plemenski kodeks časti.
Pritisak pod kojim se nađe većina useljenika, čak i drugi ili treći naraštaj, da podijele svoj dohodak s članovima obitelji koji žive u zemlji porijekla, izaziva divljenje nekih razvojnih ekonomista i humanitarnih radnika, ali i to je dio razloga zašto ljudi ostaju siromašni. Nikad ne uštede dovoljno novca za sebe ili za svoje potomstvo.
Mojim sunarodnjacima iz Somalije legalni ulazak u Nizozemsku značio je prije svega materijalni dobitak. Dio tog dobitka, novac, odjeću i druge luksuzne predmete, mogli su podijeliti s rođacima u domovini ili paradirati s njima pod nosom drugih Somalaca kako bi se uzdigli iznad nižih klanova. Moja je želja za izbjegličkim statusom bila motivirana malo drugačije: nisam se željela udati za muškarca kojeg nisam sama izabrala. Ali nitko od nas nije bio motiviran željom da
postane državljanin Nizozemske. Naš je dolazak bio neplaniran, nezgoda ili slučajnost, ovisno o gledištu.
Zamislite da ste Somalac koji je pobjegao pred građanskim ratom i sada živite u Nairobiju. Većina Somalaca Keniju smatra samo usputnom stanicom na putu prema bogatom Zapadu. Zato ćete se obratiti krijumčaru ljudi, čiji je posao izraditi lažne putovnice, vize i ostale isprave potrebne useljeniku. Kao i svaki drugi poslovni čovjek krijumčar će vam izložiti svoju ponudu: ulazak u Sjedinjene Američke Države košta (reci¬mo) 20.000 dolara, u Kanadu 15.000 dolara, u Njemačku 10.000 dolara, u Skandinaviju od 5.000 do 10.000 dolara. Švicarska je jako skupa. Ako možete prikupiti dovoljno novca, obično uz pomoć rođaka koji su već u jednoj od tih država, tad pripadate sretnoj manjini koja će dobiti ulaznicu za život bez gladi, život s besplatnom zdravstvenom skrbi i stanovanjem, te mogućnost da prokrijumčarite u zemlju još više svojih rođaka koji su sada u izbjegličkom logoru ili nekom drugom čistilištu.
Većina ljudi nikad se ne izvuče iz takvog čistilišta. Nalaze djevojke ili momke, žene se, imaju djecu i preživljavaju kako znaju i umiju. Neki se vrate u Somaliju, a zatim opet odu u Keniju; neki priznanu poraz i odustanu. Oni koji si mogu priuštiti krijumčara ljudi moći će izabrati između ponuđenih zemalja u kojima mogu zatražiti azil. Neki krijumčari nude i više od isprava ako platite za dodatnu uslugu; dat će vam cijelu izmišljenu životnu priču oblikovanu na temelju pitanja koja postavljaju birokrati u raznim imigracijskim i naturalizacijskim službama svijeta.
Lukavština, naravno, vrlo često ne uspije. Događa se da ljudi plate krijumčaru da ih uvede u Sjedinjene Američke Države, a onda zaglave u nekoj europskoj zračnoj luci. Neke od njih vlasti odmah protjeraju. Unatoč tome, mnogi uspiju spriječiti trenutačnu deportaciju grčevito se pridržavajući uputa koje im je dao krijumčar:
»Ako te uhvate bilo gdje u tranzitu, poderi sve isprave koje nosiš sa sobom u kojima su bilo kakvi osobni podaci, baci ih u zahodsku školjku i pusti vodu. Kad sletiš, dok se približavaš kontroli putovnica, podigni ruke u zrak i zatraži azil.«
I tako, dok su europske zračne luke pod stalnim i sve jačim pritiskom Sjedinjenih Američkih Država da pojačaju kontrolu putnika u tranzitu iz Afrike i Bliskog istoka, sve više budućih useljenika zaglavi na odredištima koja nisu izabrali, najčešće u Europi.
Iza svakog zahtjeva za azil slijedi dugotrajan postupak. Šačici sretnika poput mene odobre boravak, a s vremenom i državljanstvo. Ali oni traže azil, što znači da traže od države da ih prihvati kao izbjeglice. Izbjeglički se status odobrava, ako se uopće odobri, onim osobama koje mogu uvjeriti državu da bi bili progonjeni ako se vrate u svoju domovinu. Zauzvrat, zemlja domaćin traži da se nikad više ne vrate onamo, a ako se vrate njihov se izbjeglički status poništava jer više ne ispunjavaju uvjete za zaštitu. Ljudi koji na taj način dospiju u neku od europskih zemalja u pravilu i ostanu ondje, ne zbog toga što žele državljanstvo zemlje u koju su dospjeli, ili što shvaćaju što to državljanstvo znači, već naprosto zato što imaju tu mogućnost. Ti ljudi stoga nisu apsolutno ničim motivirani da prihvate vrijednosti i običaje zemalja u koje su izbjegli.
Nitko od nas nije ni izbliza bio spreman usvojiti nove vrijednosti. Gotovo smo svi upali u nevolje u zemlji meda i mlijeka u koju nas je slučajnost nanijela. A medu svim iskušenjima s kojima smo bili suočeni, najveće je bilo novac.
S vremena na vrijeme družila bih se s kolegama koji su prevodili s arapskog, farsija, darija, berberskog, turskog i drugih jezika, i tad bismo razmjenjivali iskustva što smo ih imali s klijentima iz naših zemalja. Novac je bio problem broj jedan. Izbjeglice su se previše zaduživale, nisu mogli vraćati zajmove, zlorabili su kreditne kartice i slali novac u inozemstvo rođacima umjesto da se brinu za vlastitu financijsku dobrobit. Naši su klijenti često bili uhvaćeni u zamku siromaštva, potonuli u glib zaduženosti toliko duboko da sve kad bi se već sutra počeli ponašati odgovorno, bio bi potreban barem jedan naraštaj da se iz njega izvuku.
Nitko od nas nije bio spreman prihvatiti razboritu i skrbnu nizozemsku mantru Zaradi, uštedi, uloži pa ponovno uloži. Svi smo živjeli bolje nego što smo si mogli priuštiti. Kasnije, kad sam počela proučavati socijalnu politiku, uvidjela sam da je taj obrazac zaduženosti očigledno povezan s duboko ukorijenjenim siromaštvom useljenika kao društvenog sloja. Dug hrani siromaštvo. Kad sam analizirala razloge zaduženosti među Marokancima i Turcima, koji su, za razliku od izbjeglica iz Somalije, Iraka i Afganistana, u Nizozemsku došli raditi, otkrila sam da je njihov stav prema novcu (posuđivanje novca, slanje velikih iznosa novca u domovinu, trošenje da bi se ostavilo dojam, kupovanje iz kataloga, pretjerana uporaba kreditnih kartica) načelno isti kao i moj, Yasminin i ostalih Somalaca.
Svi smo mi došli iz zemalja koje su doživjele ratna razaranja ili bile korumpirane, s golemim jazom između bogatih i siromašnih. Ako ste bili bogati, živjeli ste raskošno, posjedovali automobile i kuće i skupocjen nakit te ostale bogataške igračke. Ostali su živjeli na račun svojih bogatih srodnika. Zatim su tu bili i siromasi; oni koji su živjeli kao sluge, prosjaci ili lopovi.
Kao dijete naučila sam arapski, amharski i engleski bezbolno i bez stresa; ne sjećam se da sam morala ulagati veliki trud da ih naučim. Jednog ih dana nisam govorila, već sljedećeg dana jesam. Učenje nizozemskog bilo je drugačije. Sjećam se svakoga pojedinačnog napora; nepravilnih glagola, izuzetaka od pravila, pozicioniranja glagola na kraju rečenice. Sjećam se napornog učenja vokabulara napamet.
Jasno, čak i ako ste daroviti učenje jezika u odrasloj dobi mnogo je teže nego u dječjoj. Isto je i s upravljanjem osobnim financijama. Jednostavno to nikad nisam naučila. Možda će zvučati patetično, ali nitko me nikad nije naučio razliku između deset centi i dvadeset i pet centi, denominaciju kovanica. Zapanjilo me je otkriće da nizozemska djeca dobivaju džeparac, ne kao dar koji smiju potrošiti na što god požele, već u okviru svjesne metode učenja upravljanja osobnim budžetom i financijama.
Tek sam u zreloj dobi otkrila da novac igra važnu ulogu. Ako ne naučite upravljati njime, upast ćete u probleme. Novac iziskuje donošenje odluka i planiranje. Bijeg od oca i muškarca kojeg mi je otac izabrao otvorio mi je golemi svijet slobode, ali me je istodobno prisilio da razmislim o novim oblicima ograničenja te slobode: zdravstvenom osiguranju, porezima, najamnini ili otplati kredita. Morala sam odrediti prioritete: koliko potrošiti i na što. Bila sam izbezumljena, neodlučna, zbunjena.
Godine 1997. preselila sam se k svojem mladiću, Nizozemcu po imenu Marco. Bio je zgranut otkrivši da sam ja, naizgled neovisna i razmjerno dobrostojeća žena, bila u stvari financijski nepismena. U džepovima mojih opranih košulja i traperica redovito je nalazio vlažne smotuljke guldena (novčanice od deset guldena, ili dvadeset i pet ili pedeset pa čak i stotinu guldena). Nakon više mjeseci ponavljanja kako je odjeća puno manje vrijedna od novca s kojim je oprana pokušao mi je objasniti zašto je važno nositi posebnu torbicu samo za novac. I kupio mi je jednu identičnu svojoj. Nesvjesna da ono što je Marco nazvao portefeuille ima i mušku i žensku inačicu, uredno sam nastavila
nositi mušku lisnicu i čudila se malenim ženskim torbicama (za koje sam kasnije saznala da su ženski novčanici) koje sam dobivala na dar.
Još uvijek se borim čak i sa svakodnevnim novčanim transakcijama. Budući da sam odgojena da uvijek kažem »da«, ne mogu se natjerati da trgovkinjama kažem »ne«. Cijelog života nešto potpisujem, ponekad čak i kupujem, samo zato da bih udovoljila trgovcu. Lažem da bih se izvukla iz neugodnih situacija umjesto da kažem istinu. Ako mi agent za posredovanje u najmu nekretnina pokaže neki stan, previše se sramim da bih mu rekla da mi se ne sviđa; izmišljam smiješne priče da bih se izvukla iz jedne prilično rurinske i jasne situacije, a zatim odvodim agenta na skupi ručak u znak isprike.
Napredovala sam vrlo sporo i bolno, spotičući se na svakom koraku, sve dok nisam otkrila zamršene niti financijske odgovornosti. Ono što nisam znala, naučila sam. Na temelju tog iskustva mislim da bi bilo mudro naučiti izbjeglice nekim osnovnim vještinama prije nego što im se daju zajmovi, kreditne kartice i katalozi s namještajem, prije nego što budu uvučeni u supkulturu posuđivanja i prijevare.
U modernom, Zapadnom društvu i financijska i spolna etika građana temelje se na individualnoj odgovornosti. U plemenskoj se kulturi etika svodi na poslušnost spram klanovskih vrijednosti, a zbog obveze da se pruži pomoć potrebitim članovima obitelji, oni koji su neodgovorni sa svojim novcem ne snose baš nikakve posljedice. Odanost suplemenicima na drugom kraju svijeta zahtijeva da se novac ako je potrebno čak i posudi i pošalje rođacima u domovini. Zbog toga je tim ljudima teško zemlju svojega novog državljanstva doživjeti kao
»dom«; ta odanost ima svoju cijenu a ona se očituje u žrtvovanju vlastitog blagostanja. Podijeliti svoj novac sa svojom širom obitelji naizgled je velikodušan čin, ali kad se to čini uz zaduživanje, nastaju ozbiljne i dugoročne posljedice.
Ostvarivanje prihoda, upravljanje osobnim financijama i štednja su nezamjenjive vještine bez kojih je na Zapadu nemoguće opstati. Ali mi tim vještinama ne raspolažemo, naročito ne muslimanske djevojke i žene. Njihovo nepoznavanje novca i financijske problematike uopće svakako ima osobne posljedice, ali istodobno i hrani siromaštvo njihovih obitelji. Te djevojke prebrzo postaju majke, a kao majke ne znaju poučiti svoju djecu financijskoj neovisnosti. Hvataju se na mamac lako dostupnih kredita i neodgovornog trošenja. To stvara ovisnost o socijalnoj državi, koja je ionako već prenapregnuta u svim razvijenim državama svijeta.
U Europi raste nezadovoljstvo zbog useljenika, osjećaj da mnogi od njih ne zaslužuju pomoć koju primaju od velikodušnih socijalnih država. Tužno je da razmjerno velik broj useljenika taj sustav zloupotrebljava, ponašajući se poput parazita. Važno je ne podcijeniti to nezadovoljstvo, budući da udio stanovništva plemenskog porijekla stalno raste.
Moj prijedlog nije da te zemlje izbace useljenike i njihovu djecu, za što se zauzimaju neki populistički političari, ili da Zapadna društva zatvore svoje granice ili pristup socijalnoj državi. Ali moj vlastiti proces financijskog osvješćivanja i spoznaje o teškoćama klijenata za koje sam prevodila, kao i mnoga istraživanja o siromaštvu i zaduženosti useljenika koja sam dobila na uvid kao parlamentarna zastupnica, upućuju na to da mnogi ljudi koji dijele porijeklo sa mnom nisu upoznati s prevladavajućom etikom novca u zemljama koje su ih prihvatile. Umjesto poštovanja koje iskazuju kulturi useljenika, Zapadnjaci koji suosjećaju s njima zbog njihova siromaštva trebali bi ih potaknuti da prihvate nove stavove, koji će im pomoći da se iz njega izvuku.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayaan Hirsi Ali - Nomatkinja

Počalji od Mustra taj Uto Jun 12, 2018 11:52 am




13. Poglavlje - Nasilje i zatvaranje muslimanskog uma
Ne sjećam se prvog dana nastave u školi Kurana u Mogadišu. Imala sam vjerojatno tri ili četiri godine. Učionica je imala slamnati krov i pješčani pod prekriven prostirkama od kartona. Bila je sazidana od grančica i upletenih suhih trava. Većina djece bila je mojih godina; neka su bila malo starija. Bilo je i dječaka i djevojčica. Učitelj s dugim tankim štapom u ruci utjerao nas je u učionicu. Vikao je:
»U ime Alaha, Najmilostivijeg, Najmilosrdnijeg«, a mi smo uglas ponavljali za njim. Izvikivao je ajete iz početne sure Kurana i pozivao nas da ih ponovimo. Recitirali smo tekst na arapskom jeziku, koji nismo razumjeli. Vjerojatno ga ni sam imam nije često govorio. Učio nas je recitirati tekst čije nam je značenje svima bilo nepoznato. I nitko nam nije objasnio zašto.
Trebali smo naučiti kazivati četiri ili pet stihova naizust, a zatim ih zapisati na drvenoj pločici. Upravo sam u toj medresi naučila pripremiti tintu od ugljena, vode i mlijeka. Dali su nam štapiće nalik onima s kojima sam čistila zube. Zvakali bismo taj štapić sve dok vršak ne bi omekšao poput četkice. Ako je četkica bila preduga zbog žvakanja, tad bismo zubima odgrizli višak i ispljunuli ga na pod. Zatim
bismo namočili štapić u veliku posudu tinte. Naučila sam napisati alif, prvo slovo arapskog alfabeta.
Rečeno nam je da je sve što smo zapisali na naše drvene pločice sveto. Te smo pločice prali posebnom, blagoslovljenom vodom; bio je grijeh spustiti pločicu na tlo.
U središtu medrese nalazila se velika knjiga na drvenoj katedri: Sveti Kuran. Bio je otvoren, ali i toliko svet da ga nismo smjeli dodirivati; samo starija djeca, napredna u učenju, smjela su mu se približiti. Ne samo da je sadržaj Kurana bio svet, već je svet bio i njegov materijalni oblik. Starija su djeca znala kako uzeti abdest, očistiti se prije učenja Kurana. Znala su kazivati velik broj stihova napamet. Mi mladi nismo ništa znali o čistoći, tako da nismo smjeli prići ni blizu knjizi. Učiti Kuran u to je vrijeme značilo čekati da se dosegne dob za uzimanje abdesta, naučiti napamet mnogo sura, naučiti arapsku abecedu i zapisivati kuranske ajete.
Nakon mnogo sati takvog učenja pustili bi nas kući. Ručali bismo, a potom bi nas poslali na poslijepodnevni odmor. Poslije buđenja sjeli bismo ispod stabla talala ispred naše kuće i molili Alaha da otac bude pušten iz zatvora. Ako bih za vrijeme tih molitvi i zaziva uspjela izrecitirati i nekoliko kuranskih ajeta koje sam naučila, odrasli bi me pohvalili.
Kuran je imao i druge namjene. Moja teta Hawa je bila bolesna; imala je rak dojke. S vremena na vrijeme moja bi mama pozvala učitelje Kurana koji bi sjeli u krug oko moje tete i kazivali kuranske ajete, pijuckajući na tetu nakon svakih nekoliko stihova. Kuran se smatrao ljekovitim: njime se liječi oboljele.
Kuran je koristan i za kažnjavanje. Na ulazu u medresu visjela je mreža za spavanje zategnuta između dva stupa. Rekli su mi:
»Ako budeš zločesta, ako se budeš loše ponašala, ako budeš neposlušna, dobit ćeš porciju Itha Shamsu.«
Nisam znala što je to sve dok jednog dana nisam vidjela našeg učitelja kako podiže nekog dječačića u mrežu. Mreža je bila zapeta tako visoko da bi se dječak, da je pao, zasigurno bio ozlijedio na tvrdom tlu. Učitelj je zatim naredio starijim dječacima i djevojčicama da s hrpe u kutu uzmu po jedan dugi tanki štap, stanu oko mreže te da slijedeći ritam recitiranja sure kojoj prvi stih glasi Itha Shamsu Kuivirai*, išibaju dijete. Nikad u životu nisam bila tako užasnuta.

81. sura, At-Takwir: »Kad sunce sjaj izgubi...«, prijevod B. Korkut

Itha Shamsu Kuiuirat znači »Kad sunce sjaj izgubi«, iako ja to onda nisam znala. Poglavlje je opis kazni Sudnjeg dana, ali to nam značenje nitko nije otkrio. U medresi pitanja nisu bila dobrodošla; smatrala su se drskošću.
Kao što ste u međuvremenu mogli razabrati, nasilje je bilo sastavni dio mojeg djetinjstva. No to nije bilo zato što bih ja bila žrtva neke izrazito nasilne obitelji ili nastavnika u školama koje sam pohađala. Moje iskustvo vrlo dobro ilustrira nasilje kao društvenu normu s kojom ljudi odrastaju širom muslimanskog svijeta. Jednom prilikom u Nizozemskoj, dok sam još radila kao prevoditeljica, pozvali su me u osnovnu školu u Haagu da prevodim za par čiji je sin Muhamed, sedmogodišnjak i prvorođenac, istukao svojega vršnjaka Marka. Roditelji obojice dječaka bili su uzrujani i osjećali se neshvaćenima; danima su se svađali pa je škola sada pokušala riješiti sukob dovođenjem prevoditelja, a to sam bila ja.
Fiksirajući čvrstim i neodobravajućim pogledom Muhamedove roditelje, učiteljica je započela govor riječima:
»Muhamed je vrlo agresivan. Udario je Marka. Udario ga je nogom, udario ga je rukom u lice i prijetio da će ga ubiti.«
Muhamedova joj je majka odgovorila podižući glas i zamahnujući rukom prema njoj:
»Mark je kriv. Izazivao je Muhameda nazivajući ga ružnim imenima, pokazujući mu ponižavajuće geste i ismijavajući ga.«
»To je točno«, upala je učiteljica. »Ali Muhamed je zadao prvi udarac!«
Na to su Muhamedovi majka i otac uzrujano podigli ruke iznad glave i povikali uglas:
»Naravno, pa neće valjda čekati da ga netko udari! Naučili smo ga da udari u lice svako dijete koje ga makar samo ružno pogleda.« Gotovo skamenjena od zaprepaštenja učiteljica je pogledala roditelje, pogledala mene i upitala u nevjerici:
»Zar ga odgajate tako da povjeruje kako se sukobi rješavaju nasiljem?«
Vidjevši izbezumljenost mojih klijenata upitala sam ih smijem li nakratko prekoračiti granice svoje neutralne prevoditeljske uloge i upustiti se u kulturološko tumačenje.
Objasnila sam somalskim roditeljima da se za razliku od Somalije u Nizozemskoj sukobi rješavaju razgovorom, i samo razgovorom sve

dok sukobljene strane ne pronađu kompromisno rješenje, a ako to ne uspije idu na sud, gdje ljudi koji ih predstavljaju, a nazivaju se odvjetnicima, stvari rješavaju služeći se opet samo govorom. Svi razgovori prestaju kad sudac objavi presudu. Nisu potrebne nikakve posebne vještine udaranja, cipelarenja, ujedanja, korištenja noževa ili vatrenog oružja. Osim uobičajenog nastavnog plana koji obuhvaća podučavanje iz predmeta kao što su matematika, jezik i zemljopis, u ovim školama dječake uče vještinama koje će im pomoći da razgovorom rješavaju probleme na fakultetu, na poslu, u vezama i tako dalje.
Učiteljici sam objasnila da u Somaliji klanovi uče svoju djecu, kako dječake tako i djevojčice, prednostima fizičke agresivnosti; kako prvi zadati udarac, kako odgovoriti ako te netko iznenadi udarcem, kako zavarati protivnika podmuklim udarcem, kako odglumiti da si odustao od borbe a zatim iznenada udariti, kako odglumiti da se ispričavaš a zatim regrupirati svoje snage, promijeniti taktiku i uzvratiti udarac. Kad sam imala pet ili šest godina, moja starija sestrična ponekad bi me nakon škole vodila na »borbene vježbe«. Huškali bi me da izazovem svađu sa školskom kolegicom, koju su njezini istodobno ohrabrivali da izazove svađu sa mnom. Plazile bismo jezik jedna drugoj, kreveljile se i nabacivale se uvredama. Govorile bismo jedna drugoj: »Ti si podla, prokleta, besramna, nečasna kinteerley*.« A onda bismo se bacile jedna na drugu, ohrabrene navijanjem rođaka. Udarale smo se nogama, grebale, grizle, hrvale se sve dok nismo bile prekrivene masnicama, naše haljinice poderane, a naša koljena krvava od padova. Poraženi ste ako prvi odustanete, zaplačete ili pobjegnete. U sva tri slučaja dobili biste teške verbalne i fizičke batine od svojeg
»trenera.« U mojem je slučaju moj trener bila moja starija sestrična, jedina kći majčine sestre blizankinje.
Tijekom prva dva desetljeća života navikla sam se na nasilje kao na savršeno normalan dio egzistencije. Kod kuće su me tukli mama, brat i sestra. Kad god je bio s nama, otac bi mojeg brata redovito šamarao i grubo odgurivao, a povremeno bi ga podvrgnuo okrutnom mlaćenju remenom. Zauzvrat, Mahad je tukao Haweyu i mene, ponekad da bi pomogao mami u njezinoj križarskoj misiji da nas nauči ponašanju i slomi naš neovisni duh, ponekad kao način da nam pokaže da je on šef, potkralj u kući, zamjenjujući očev autoritet svojim.
»ona koja ima klitoris«, neobrezana

Da bismo ga Haweya i ja ozbiljno shvatile i priznale njegov autoritet, morao se poslužiti fizičkim nasiljem. To smo smatrali posve normalnim. Sve moje školske prijateljice bojale su se svoje braće i očeva i povjeravale jedna drugoj kakvim smo sve kaznama bile podvrgavane. Sve su uključivale neki oblik tjelesnog kažnjavanja.
I učitelji su nas imali pravo išibati u školi. U mojem se je razredu gda. Nziani služila tvrdom crnom cijevi koju smo zvali crna mamba*. Stupanj boli i veličina krvavog podljeva ovisili su o tome gdje bi vas udarila i s koliko snage. Njezin omiljeni način da nas potakne na točno računanje, jer gda Nziani nam je predavala matematiku, bio je da nas udari po glavi svaki put kad bi rezultat bio pogrešan. Ponekad bih imala ispravan rezultat u samo pet od trideset zadataka. To znači da bi mi odmjerila dvadeset i pet udaraca.
Neki su učitelji primjenjivali metodu olovke i ravnala. Uglavili bi učeniku olovku između kažiprsta i prstenjaka, a zatim bi uzeli ravnalo i udarali svom snagom po zglavcima prstiju kojima je učenik držao olovku.
Bullying, zlostavljanje djeteta od strane druge djece, bio je dodatna noćna mora u školi. Starija bi se djeca ponekad udružila u čopor i napadala mladu ili slabije vršnjake, formirajući krug oko jadnog djeteta koje bi onda pretukli kao vola u kupusu. Bilo je trenutaka kad sam bila uvjerena da su djeca okrutnija od odraslih. Svakog tjedna učitelji bi propovijedali protiv takvog zlostavljanja, upozoravajući da će nasilnici kad budu uhvaćeni biti kažnjeni, naravno, kaznom koja je opet uključivala nasilje.
Činilo se da me nasilje slijedi kamo god pođem. Jednog dana početkom 1989. godine kenijska je vlada odlučila provesti široku akciju privođenja i deportacije ilegalnih somalskih useljenika. Policija je trebala zaustaviti svakoga tko izgleda kao Somalac i legitimirati ga. Ako nisu imali osobnu iskaznicu, odveli bi ih u zatvorsku ćeliju. Moja majka i ja otišle smo izvaditi osobnu iskaznicu za mene u kvart Pangani, udaljen od našeg kvarta oko dvadeset i pet minuta hoda. Izišle smo iz kuće bez osobnih iskaznica, i kako se moglo i očekivati zaustavila su nas dvojica policajaca. Možda bi nas bili i pustili da smo im dali novac kojim smo trebale kupiti namirnice. Ali mama je bila odlučila istjerati mak na konac i odbila ih je podmititi. Odveli su nas u policijsku stanicu Pangani, gdje smo provele dvije noći. Iako su uvjeti bili jezivi, tvrdi betonski pod uprljan urinom i izmetom te oko četrdeset

mamba je inače afrička zmija otrovnica — nap. prev.
ljudi u ćeliji od 4 puta 5 metara, nisu nas fizički zlostavljali.
Međutim, u zatvoru sam vidjela nezamislivu okrutnost. Doveli su u ćeliju Kenijce optužene uglavnom za sitne prijestupe poput krade rezervne automobilske gume. Petorica uniformiranih i naoružanih policajaca zasulo je udarcima jednog od navodnih zločinaca. Udarali su ga svojim teškim čizmama u glavu i u trbuh, i batinali ga po udovima. Prizor je bio grozan. Nikad neću zaboraviti zvuk pucanja kosti kad su mu zdrobili koljeno.
U Keniji je to bio najčešći oblik državnog nasilja. U svim državama u kojima sam živjela prije dolaska na Zapad, primjena mučenja i tjelesnog kažnjavanja bila je toliko normalna da su ljudi bili iznenađeni ako ste to dovodili u pitanje. Ta naviknutost na nasilje predstavlja stvaran problem kad se ljudi iz takvih društava dosele na Zapad, kao što sam ubrzo i sama otkrila.
Moj prevoditeljski posao često me je vodio u nizozemske sudnice i zatvorske ustanove. U gotovo svim slučajevima radilo se o tvornom napadu ili ubojstvu. Svi su počinitelji bili muškarci. Sjećam se jednog Somalca koji mjesecima nije plaćao stanarinu pa je jednog dana njegov stanodavac došao zahtijevati da plati i zaprijetio mu izbacivanjem. Somalac se na to vratio u stan, zgrabio debelu drvenu palicu i svom snagom udario stanodavca u glavu. Žrtva je preživjela, ali posljedice su bile takve da je Somalac optužen za pokušaj ubojstva. U sudnici, gdje ga je branila odvjetnica po dužnosti, Somalac je isprva poricao da je uopće udario gazdu, a zatim ga je okrivio da ga je izazvao i naveo da izgubi strpljenje. Odvjetnica je dobro branila svojeg klijenta, naglašavajući građanski rat i njegove posljedice na psihu okrivljenog. Pozvala je različite stručnjake, psihijatre i sociologe, koji su svi svjedočili o mogućim uzročno-posljedičnim vezama između rata i razloga zašto je Somalac napao svojega gazdu.
Somalčeva šira obitelj, susjedi i prijatelji posvjedočili su daje optuženi dobar, pristojan i pitom čovjek koji u normalnim okolnostima ne bi zgazio ni mrava. Složili su se da se cijela epizoda ne bi bila ni dogodila da ga stanodavac nije izazvao. Sam optuženi nije pokazao nikakvo kajanje te je osuđen na godinu dana zatvora.
U vrijeme mojega zastupničkog mandata u Nizozemskoj čula sam brojna objašnjenja za zabrinjavajuće visoku stopu nasilja u useljeničkim obiteljima. Te su obitelji u pravilu došle iz Turske, Maroka, Somalije, Afganistana, Iraka, Egipta, Sudana ili Nigerije, iako su ljudi porijeklom s Antila i iz Surinama također u velikom postotku
sudjelovali u nasilnim zločinima. Medu njima je bilo useljenika prvog, ali i trećeg naraštaja. Svi koji su bili osumnjičeni ili osuđeni za počinjenje ili planiranje terorističkih napada bili su muslimani. Osim terorizma, na vrhu popisa kaznenih djela bio je tvorni napad, ponekad vatrenim oružjem, ponekad noževima i drugim hladnim oružjem, a nerijetko i golim rukama.
Pokušala sam objasniti svojim kolegama zašto je tome bilo tako. U muslimanskoj obitelji, iako ne u svima, granica između nasilnog i nenasilnog ponašanja vrlo je tanka i krhka. U nekim obiteljima ona jednostavno ne postoji. Djeci se odgojem ucjepljuje bespogovorna poslušnost. Neposluh, osobito u dječaka, kažnjava se nizom strogih ukora. Ako oni nemaju učinka, vrlo brzo slijedi tjelesno kažnjavanje. Muževi koji se boje neposluha svojih žena smiju pribjeći sili. U školi, osobito u medresi, greške se kažnjavaju batinama. Dječake mogu tući šibom ili ih ošamariti; djevojčice također šibaju, ali češće ih šamaraju ili štipaju, ili im čupaju kosu.
Zapadnjaci se čude kad susjedi i rođaci opisuju bombaša samoubojicu kao tihog, obzirnog, pristojnog, ljubaznog i nasmijanog. Kako isti čovjek može jedan dan pomagati staricama da prijeđu preko ceste, a drugi dan kovati urotu ili čak osobno počiniti masovno ubojstvo? Odgovor je da su u muslimanskoj obitelji na cijeni pristojnost, ljubaznost i velikodušnost, tako da sve obitelji nastoje svojoj djeci usaditi te univerzalne ideale dobrog ponašanja. No na još je višoj cijeni pokoravanje Alahovoj volji. A nasilje se ponekad smatra legitimnim sredstvom njezine provedbe.
Ne želim time reći da su svi ljudi iz muslimanskih zemalja ili plemenskih društava agresivni. Nisu. Ali dok se fizičko nasilje danas na Zapadu smatra barbarskim, i najčešće povezuje s pijanim nogometnim huliganima ili bandama preprodavača droge, u islamskoj kulturi ono ostaje sastavnim dijelom sustava društvene stege.
Ako postoji neko nepogrešivo obilježje napredne civilizacije, onda je to zacijelo marginalizacija i kriminalizacija nasilja. Da bih pojasnila zašto islam promiče nasilje i, štoviše, terorizam kao političko oruđe, opisat ću detaljnije primjer mojeg vjerskog obrazovanja.
Nakon odlaska iz Somalije sljedeća škola Kurana koju sam pohađala bila je u Meki, u Saudijskoj Arabiji. Nastava se održavala u velikoj prostoriji s pločom za pisanje, a pohađale su je samo djevojčice. Sjedile smo na jastucima na podu, ovaj put cementnom a ne pješčanom. Pljuvanje nije bilo dopušteno i nije bilo pisanja po drvenim
pločicama, žvakanja pisaljki ili pripremanja vlastite tinte. Ali ovdje smo se morale pokriti od glave do pete, a za abdest nas nitko nije ni pitao: pretpostavljalo se da su nas naši roditelji već bili pripremili. Čistoća je bila i pojam i praksa koju su u nas usađivali još od najranije dobi. Ali najveća je razlika bila u tome što smo sve imale svoj primjerak Kurana.
Nije to bio cijeli Kuran, već samo trideset njegovih najkraćih poglavlja, odnosno sura. Te smo knjižice nazivali džuz Amma*, prema najduljem poglavlju u njima, a čuvale su se na visokoj polici. Bilo je zabranjeno džuz polagati na mali stalak koji je stajao ispred svake od nas; bio je previše svet. Sve bismo otvorile džuz na istoj stranici i zborno recitirale, slijedeći vodstvo učiteljice. Svaku smo riječ izgovarale s poštovanjem, no, kao i u Somaliji, ni ovdje se nitko nije potrudio objasniti nam što znače riječi koje smo izgovarale. Svaka drskost ili propitivanje bili su strogo kažnjeni. Prije nego što bismo knjižice vratile na njihovu posebnu policu poljubile bismo ih i dodirnule njima čelo.
Moja je obitelj živjela u Saudijskoj Arabiji godinu dana. Osim u školi Kurana, Kuran smo učili i u redovnoj školi, koja je također bila samo za djevojčice, s time da smo imale i poseban predmet gdje bismo ipak naučile nešto o značenju stihova koje smo čitale. Gotovo sve što smo naučile odnosilo se na onostranost, nagrade i kazne. Drugi predmet koji smo učile u redovnoj školi bio je hadis, izreke proroka Muhameda. Kao muslimanke bile smo obvezni slijediti njegov primjer, ali kao djevojčice bile smo prije svega obvezne slijediti primjere Prorakovih brojnih žena.
Nakon Saudijske Arabije živjeli smo u Etiopiji, koja je kršćanska zemlja. Majka je bila uvjerena da ondje nećemo dobivati primjereno vjersko obrazovanje. Moj otac ju je uvjeravao da hoćemo, i bio je u pravu. Imale smo dodatnu nastavu u školi koja je bila poput medrese, iako smo sjedili u školskim klupama. Iz malih smo Kurana učili stihove naizust, polako ih recitirajući. Ni u toj školi nije bilo rasprave o njihovu značenju.
Džuz doslovce znači »dio.« To je jedan od otprilike trideset dijelova jednake dužine u koje se
Kuran ponekad dijeli. Ta podjela olakšava učenje Kurana napamet. Najčešće spominjani džuz je Amma, 30. džuz, koji se sastoji od 78. sure sve do i uključujući 114. suru, dakle, najkraće sure u Kuranu; to su sure koje se u pravilu uče tijekom redovne molitve, a Amma je prvi džuz koji djeca uče — nap. prev. (izvor: http://en.wikipedia.org/wiki/Juz)
Sljedeću školu Kurana pohađali smo u Keniji, gdje smo živjeli deset godina: ondje smo Kuran držali u krilu, ali smo ga i dalje učili naizust. Ali tu su školu Kurana pohađali i dječaci i djevojčice, što je majci bilo neprihvatljivo. Čim sam dobila prvu mjesečnicu, odlučila je unajmiti privatnog učitelja Kurana, nekog Somalca. On nas je vratio starim metodama učenja, pa smo morali sami pripremati tintu i pisati po drvenim pločicama. Pobunila sam se protiv tog zamornog i zastarjelog načina, no nisam se bunila protiv učenja Kurana. Učitelj me je svejedno dobro izbatinao zbog moje pobune; jednom je takvom silinom udario mojom glavom o zid našega dnevnog boravka da sam zadobila frakturu lubanje.
A onda je škola koju sam pohađala zaposlila novu učiteljicu islamskih studija, sestru Azizu. Njezina pedagoška metoda bila je mnogo suptilnija. Nije nas udarala i nije vikala na nas. Razgovarala je s nama o sadržaju Kurana i poticala nas da shvatimo njegovo značenje. Sestra Aziza bila je ono što bi Europljani i Amerikanci danas nazvali fundamentalistkinjom ili islamistkinjom. Iako to u ono vrijeme nisam znala, ja sam tada prolazila proces koji bi stručnjaci danas nazvali procesom radikalizacije.
Sestra Aziza nije nas prisiljavala na molitvu ili post, ili pak pokrivanje odjećom od glave do pete kako bismo sakrile naše (još uvijek nerazvijene) ženske atribute. Umjesto toga ona nas je nadahnjivala i poticala na »unutarnji džihad«, stalnu borbu i odupiranje izazovima svjetovnih stvari, kao što su slušanje glazbe i druženje s prijateljima. Cilj naše borbe bio je moliti svih pet dnevnih molitvi, kao i postiti svih trideset dana svetog mjeseca Ramazana kako bismo nadoknadile onih pet dana kad nam zbog mjesečnog pranja post nije dopušten.
Sestra Aziza nam je dopuštala da postavljamo pitanja. Željela sam znati zašto se ne smijemo družiti s nemuslimankama. Bilo je to nezgodno pravilo, jer je značilo da moram prekinuti veze s nekima od mojih najboljih prijateljica. Također, željela sam znati zašto je muškarcima dopuštena tolika sloboda, dok smo mi, djevojke i žene, sputane. Sestra Aziza rekla nam je samo:
»Tako je Alah odredio. Alah je sveznajući.« Iako smo dakle smjele postavljati pitanja, pravi odgovor nismo dobivale.
Uporno se propitivanje samo po sebi smatra grešnim, znakom da ste pod utjecajem Sotone. Smjeli ste zatražiti pojašnjenje o preciznim
razlikama između onoga što je dopušteno ili zabranjeno, takozvanim sivim zonama između balala i harama. Mogli ste pitati:
»Je li dopušteno udati se za rođaka ako ga je moja majka dojila u dojenaštvu?« Smjeli ste pitati:
»Danas sam postila, ali dobila sam krvarenje netom prije zalaska sunca. Je li taj dan posta valjan ili ga moram ponoviti?« Ramazanski post generirao je neurotičnu količinu takvih specifičnih upita kao što je primjerice ovaj:
»Dok sam prala zube, niz grlo mi je kliznula kapljica vode. Jesam li prekršila post?«
Strah od nenamjernoga gutanja vode natjerao je mnoge od nas da cijeli mjesec izbjegavaju jutarnje pranje zubiju, dok su ostali u strahu da ne progutaju vlastitu slinu cijeli dan pijuckali na tlo.
U mojem osobnom iskustvu onoga što nazivam zatvaranjem muslimanskog uma nisu sudjelovali samo fundamentalisti poput sestre Azize i Boqola Sawma (jedan od mojih kuranskih tutora u Keniji), koji su i sami bili radikalizirani u saudijskim školama, već i neradikalni,
»redovni« ili, kako bi ih neki nazvali, »umjereni« nastavnici. Obje te grupe obeshrabrivale su bilo kakvu raspravu o Kuranu. Rekli bi samo:
»Učini tako!« ili »Suzdrži se od toga. Kuran tako kaže.« Nije bilo apsolutno nikakve kritičnosti prema svetom tekstu, nikakvog objašnjenja zašto bismo se morali pridržavati kuranskih pravila, a još manje mogućnosti eventualnog kršenja nekog od tih pravila propisanih Kuranom prije više od četrnaest stoljeća. Većina ljudi koje sam poznavala u djetinjstvu ili nisu čitali Kuran ili su ga znali samo na arapskom, koji opet većina nije razumjela. Kuran je sveti artefakt, svet u svojoj ukupnosti, što uključuje i njegov jezik. Ne pristupate mu u duhu znatiželje, već strahopoštovanja.
To je najveći nesporazum između muslimana i nemuslimana. Svatko tko se predstavlja kao musliman vjeruje da je Kuran konačna, nepromjenjiva riječ Božja. Valja je slijediti do zadnjeg slova. Mnogi muslimani zapravo ne poštuju svaku od brojnih kuranskih zabrana, ali vjeruju da bi to trebali. Kad nemuslimani vide muslimane odjevene u zapadnjačku odjeću, ili kako slušaju zapadnjačku glazbu, ili možda čak piju alkohol, ljude čiji se društveni život ne razlikuje mnogo od zapadnjačkog, zaključe da je riječ o umjerenim muslimanima. Ali to je netočna pretpostavka, jer počiva na distinkciji između fundamentalističkih i umjerenih kršćana.
Umjereni su kršćani oni koji ne smatraju da je svaka riječ u Bibliji Božja riječ. Oni ne pokušavaju živjeti onim istim načinom života kojim su živjeli Isus Krist i njegovi učenici. Štoviše, umjereno kršćanstvo podvrgava Bibliju kritičkom promišljanju i revidiranju. Umjereni kršćani u njoj nalaze dijelove koji ih nadahnjuju, ali i dijelove koje više ne smatraju mjerodavnima.
Takvo što nezamislivo je kad je riječ o umjerenom islamu. Umjereni islam ne dovodi u pitanje Muhamedova djela, niti odbacuje ili revidira dijelove Kurana. Umjereni musliman možda ne ispovijeda islam na način na koji to čine fundamentalisti, primjerice pokrivanjem, ili time što se odbija rukovati sa ženama, ali ni fundamentalisti niti takozvani umjereni muslimani ne dovode u pitanje vjerodostojnost, istinitost i neupitnost Kurana Časnog. I to je razlog zašto fundamentalistima polazi za rukom da bez većih teškoća uvjere muslimane koji ne drže mnogo do islamske prakse da se uključe u unutarnju borbu, u unutarnji džihad.
Od mnogih sam ljudi čula, kako u Nizozemskoj tako i u Americi, kako komentiraju: »Bile smo tako dobre prijateljice. Izlazile smo zajedno. Imala je odličan posao. Ponekad bi pila alkohol. Bila je poput nas, a sad nosi maramu. Prestala je jesti svinjetinu i piti vino. Ne želi više biti moja prijateljica.« Ili: »Oduvijek smo znali da je musliman, ali sad je postao pobožniji. Pustio je bradu, odijeva se drugačije i udaljio se od nas.« U proteklom desetljeću, dok se fundamentalistički islam širio velikom brzinom, mnogi muslimani koji nisu živjeli po strogim pravilima vjere iznenada su doživjeli preobrazbu. Fundamentalističke su propovijedi bez teškoća izazvale u njima promjenu jer neprakticirajući muslimani nemaju intelektualna oruđa kojima bi pobili ono što fundamentalisti govore, a to je u osnovi: Ako si pravi musliman i vjeruješ u ono što piše u Kuranu, onda počni to i primjenjivati.
Neki muslimani ne pripadaju nijednoj od te dvije skupine; poštuju vjeru, ali nemaju ekstremnih uvjerenja. A neki su pokušali modernizirati sveto pismo muslimana kroz proces interpretacije i reinterpretacije. To je praksa koju zagovaraju i neki muslimani na Zapadu, i to uglavnom ljudi iz akademskih krugova.
Pročitala sam knjige muslimanskih »feministica« koje žele reinterpretirati Kuran. Pročitala sam razne članke i slušala rasprave muslimana koji nastoje reinterpetirati temelje islama, kao što su džihad, odnos prema ženama, odbacivanje znanosti. Fundamentalisti takve
modernizatore smatraju hereticima i nevjernicima, koje je zbunio i korumpirao Zapad. Slavni primjer pripadnika takve grupe je egipatski učenjak Nasr Abu Zayd. On zagovara da se dijelovi Kurana tumače na način koji bi bio kompatibilan s modernitetom. No fundamentalisti su ga napali, nalijepili mu etiketu nevjernika te ga silom razveli od njegove žene, profesorice književnosti, tvrdeći da je otpadnik od vjere (iako je on uporno tvrdio da je i dalje musliman), a muslimanka ne može bili u braku s nemuslimanom. Na koncu je Abu Zayd bio prisiljen pobjeći u Nizozemsku.
Muslimanka iransko-američkih korijena Laleh Baktiar načinila je novi prijevod Kurana. Nije to bilo kritičko preispitivanje Kurana, već ublažavanje pojedinih njegovih okrutnijih i nehumanijih dijelova tako što je svjesno izostavljala njihovo izvorno značenje. I nju su fundamentalisti dočekali s porugama i prijetnjama smrću.
Kako bilo, djela tih takozvanih umjerenih tumača muslimanske vjere ne postižu svoj cilj: pokazati umjereni islam. Kad ih čitam, osjećam se kao da sam stavila povez preko očiju i pokušavam se snaći u vlastitom stanu nakon što je netko premjestio sav namještaj; kamo god kreneš, naiđeš na prepreku. Jezik je teško razumljiv, logika nejasna. Zamagljuju se kratke i jasne kuranske zapovjedi kao što su:
»Udari neposlušnu ženu!« i »Ubij nevjernika!«, oko kojih se podižu brojne ograde. Njihova reinterpretacija najčešće ide u smjeru: »Ne udaraj je po licu. Ne udaraj je tako da slomiš kost. Upotrijebi tanki štap« a ništa od toga ne stoji u arapskom izvorniku. U jednom je tekstu riječ tharaba prevedena kao »ostavi je«, a ne »udari je«, ako se bojiš da će biti neposlušna. To »poboljšanje« od ostavi do istući predstavljeno je ozbiljno, bez i najmanjeg nagovještaja ironije. (Usredotočena na neizgovaranje riječi udari, prevoditeljica je nesvjesna posljedice novog prijevoda »ostavi« i njegove povezanosti s pravom muškarca da se u bilo kojem trenutku razvede od svoje žene tako što će u prisutnosti dva muška svjedoka jednostavno tri puta naglas viknuti u ime Alaha riječi »Razvodim se od tebe.« )
Ono što upada u oči u ovoj mučnoj borbi za reinterpetaciju svete knjige muslimana jest da nitko među tim inteligentnim i dobronamjernim muškarcima i ženama ne može živjeti s pomišlju na potpuno odbacivanje problematičnih dijelova teksta. Tako u njihovim rukama Alah, Bog jasnoće, postaje Bog dvosmislenosti. Muhameda, rječitog prenositelja Alahove riječi, pretvaraju u nekoga tko je iza sebe ostavio klupko nerazumljivih propisa. Ironično je da je upravo to bila
prva reakcija kršćanskih i židovskih kritičara, Muhamedovih suvremenika, na njegove riječi. Otkrili su da je ukrao cijele odlomke iz Staroga i Novog zavjeta i židovskih svetih knjiga te ih uobličio u proturječnu zbirku za koju je tvrdio da je izvorna. Takva slika o Muhamedu nije ni blizu onome čemu teže reformisti. Po njihovu mišljenju Muhamed je bio dobar; pokušavao je primjerice osloboditi žene, no njegove su riječi promijenili i izokrenuli i sad ih oni moraju dodatno mijenjati i izokretati ne bi li stvorili privid snošljivosti i jednakosti.
Fundamentalisti ne gledaju blagonaklonim okom na te pokušaje da se Kuran Časni preoblikuje u moderan tekst; za njih je to očigledno vrijeđanje Boga i Muhameda. I u tome su, po mojem mišljenju, fundamentalisti u pravu, jer ne pate od onoga što psiholozi nazivaju kognitivnom disonancom. Fundamentalistički je Bog svemoćan; on je izdiktirao Kuran i mi moramo živjeti onako kako je živio Prorok. Taj je stav jasan. Pozapadnjačeni teolozi su ti koji su sami sebe uvalili u zbrku, jer žele prikazati proroka Muhameda kao savršeno ljudsko biće čiji primjer valja doslovno slijediti, a Kuran kao savršenu svetu knjigu, pokušavajući njegove ključne zapovijedi, ubij nevjernike, zaskoči ih iz zasjede, uzmi njihovu imovinu, preobrati ih silom, ubij homoseksualce i preljubnike, osudi Židove, postupaj prema ženama kao prema pokretnom dobru, prikazati kao nespretne pogreške u prijevodu.
Zatvaranje muslimanskog uma ne proistječe samo iz zabrane kritiziranja Kurana i Proroka, ili pak odgajanja da se mehanički i nekritički usvajaju kuranska pravila, već i iz stalne proizvodnje teorija zavjere koje upozoravaju na opasnost od neprijatelja islama odlučnih uništiti jedinu pravu religiju.
Židovi su glavni neprijatelji.
Kad sam kao tinejdžerica bila pobožna muslimanka, redovito sam uzimala abdest. U to sam vrijeme svaki put kad bih zagrabila vodu proklinjala Židove. Pokrila bih svoje tijelo, raširila molitvenu prostirku, okrenula se prema Meki i zamolila Alaha da me zaštiti od zla koje šire Židovi. Požurila bih u našu mjesnu džamiju i pridružila se masama u molitvi. Poredale bismo se, u ženskoj sekciji, i slijedile upute muškog imama, koji nam je bio nevidljiv. Odgovarale bismo uglas »Amin!« na sve njegove zazive, a kad bi imam pozvao Alaha da uništi Židove, i ja bih gorljivo uzvikivala: »Amin!«
Kad sam bila u srednjoj školi, redovito sam čitala časopise koji su izlazili u Iranu i Saudijskoj Arabiji, u kojima su objavljivane
eksplicitne fotografije muškaraca i žena prekrivenih krvlju. U potpisu bi žrtve uvijek bile predstavljene kao žrtve Židova. Iako sam bila znatiželjno dijete, i kao tinejdžerica još znatiželjnija učenica, nikad nisam dovodila u pitanje vjerodostojnost slika, potpisa pod njima ili priča o tome kako su Židovi ubijali i sakatili muslimane poput mene.
U Nairobiju sam nakon škole pohađala nastavu u islamskim centrima velikodušno otvorenim za javnost novcem imućnih ljudi iz Meke i Medine. Vjerovala sam da su ti imućni ljudi džamije gradili potaknuti svojom dobrotom i milosrđem; davali su zekat odnosno milostinju, treći stup islama. Sve moje školske učiteljice govorile su o tome da su Zidovi objavili rat islamu. Naučila sam da je prorok Muhamed, najsvetiji od svih svetih ljudi, čije tragove svi nastojimo slijediti, upozorio na izdajničke i zle postupke Židova. Oni su ga izdali i pokušali ga ubiti; kad god vidite nekog Židova, on kuje urotu i planove za uništenje islama. On se smiješi muslimanu, ali ga duboko u sebi mrzi. On muslimanu pruža svoju ruku u odglumljenoj mirotvornoj gesti, istodobno ga mameći prema zamci dužništva, razvrata i grijeha.
Povjerovala sam u tu propagandu kao u isključivu i potpunu istinu. Ostali učenici i studenti koji su dolazili na ta predavanja bili su podjednako šarena skupina kao i mnoge druge u velikom gradu kao što je Nairobi; bilo je tu ljudi porijeklom iz Jemena, Somalije, Pakistana, Sudana te različitih kenijskih pokrajina. Ali mi smo se prije svega izjašnjavali kao muslimani; etnička je pripadnost bila manje važna od naše dublje odanosti vjeri. U ime islama gutale smo antisemitsku propagandu koja nam je bila ponuđena. Bili smo joj izloženi u džamiji, na našim satovima vjeronauka u školi, u islamskim centrima, programu islamskog radija, časopisima, lecima, televizijskom programu i audiokazetama (i kasnije posredstvom video-materijala, DVD-ova, blogova i drugih internetskih alata). Židovi su bili krvožedni, smrtni
neprijatelji islama.
Nekima od mojih školskih kolega, izabranih na temelju njihove pobožnosti i predanosti islamu, ponuđene su posebne stipendije za financiranje njihovog studija islamske teologije u Meki i Medini, svetim gradovima Saudijske Arabije, ili pak u Lahoreu i Teheranu. Vratili bi se u Nairobi nakon par godina i poput Jehovinih svjedoka na Zapadu išli od vrata do vrata po četvrtima u susjedstvu. Propovijedali su islam, naravno: molitva, dobročinstvo, post te hodočašće u Meku (ako si to možete priuštiti). Jednako tako uvjerili su tisuće vjernika da
se trebaju čuvati neprijatelja koji vreba iz sjene uvijek spreman napasti: Zidova.
Kad odvrtim film unatrag razmišljajući o ovoj specifičnoj vrsti antisemitizma, uočavam tri njezine glavne karakteristike. Prva je jačanje demografske moći: uvjeravanje sve većeg broja ljudi u to da su Zidovi njihovi neprijatelji. Druga je uporaba islama kao sredstva promidžbe antisemitizma. Treća je psihološka: predstavljanje muslimana kao žrtava u borbi protiv moćnog i beskrupuloznog neprijatelja.
Somalska pjesnikinja Safi Abdi, koja je očigledno usvojila ovu propagandu, nedavno je objavila pjesmu na engleskom jeziku kojom je savršeno ilustrirala taj strategijski trokut:
Hamasje žrtva američke politike. Hamas je Palestina, Palestina je Hamas. Hamasje rođen pod izraelskom opsadom.
Hamasje rođen pod cionističkom čizmom.
U toj su pjesmi Židovi snaga zla, a islam ujedinjujuća snaga protiv zla. Pjesnikinja poziva muslimane da zanemare lokalne probleme rata, siromaštva i tiranije i ujedine se protiv Izraela, cionista, Židova. Takav je antisemitizam dvadeset i prvog stoljeća. Musliman koji dovodi u pitanje postojanje tog neprijatelja ili njegove motive, ili je budala ili izdajica i heretik.
Dugu europsku tradiciju kršćanskog i pseudoznanstvenog antisemitizma Hitler i nacisti doveli su do njezina logičkog ishoda uz dragovoljnu pomoć mnogih drugih Europljana koji su sudjelovali u programu istrebljenja Židova. Zločinački karakter »konačnog rješenja« razotkriven je nakon poraza Trećeg Reicha; otad se suzbija reedukacijom Nijemaca, čuvanjem sjećanja na strahote holokausta i stigmatizacijom ili zabranom neonacističkih skupina. Kao rezultat, potkraj dvadesetog stoljeća većina civiliziranih ljudi na Zapadu vjerovala je da je europski antisemitizam stvar prošlosti.
Ali nije. Mutirao je u nešto novo: mjesto europskog antisemitizma zauzeo je arapski islamski antisemitizam. Novi antisemiti posudili su nekoliko trikova od nacista. Služe se propagandnim alatima kao što su lažni Protokoli sionskih mudraca, koje su stvorili nacisti. Međutim, oni imaju nešto što nacisti nisu imali: svjetsku religiju koja raste brže od bilo koje druge, ratničku vjeru koju je prigrlilo više od jedne i pol milijarde ljudi. Hitler je imao Mein Kampfi moć njemačkog Wehrmachta; današnji antisemiti, poput iranskog vođe Mahmuda
Ahmadinedžada i Osame bin Ladena, imaju Kuran, mnogo veći demografski potencijal te dobre izglede da se domognu nuklearnog oružja.
Unatoč prividu, u sukobu između Izraelaca i Palestinaca na Bliskom istoku nije više riječ o raspodjeli teritorija. Možda Židovi i Amerikanci i dalje vjeruju u to, ali iz arapske islamske perspektive to je sveti rat u ime Alaha, i pobjeda će biti ostvarena samo kad Zidovi budu uništeni ili porobljeni, kad svi nevjernici budu pobijeni, preobraćeni ili pretvoreni u dimije*, pokorne građane drugog reda.
Ratovi se nikad ne vode samo na bojišnicima i isključivo vojnim sredstvima. Izrael, Amerika i Europa možda imaju jaču vojnu silu, ali brojke su na strani islama. Mete muslimanske propagande, žene, homoseksualci, nevjernici, kršćani, ateisti i Židovi, međusobno su podijeljeni.
Što su veće podjele medu tim skupinama na Zapadu, to bolje po islam. Iako se šijitski i sunitski muslimani možda međusobno mrze, iako arapski muslimani možda afričke muslimane ponižavaju kao robove, iako Turci i Perzijanci možda gledaju svisoka na Arape, na kraju dana, kad mujezin pozove na tevhid, jedinstvo u jednoći Alaha, i izgovori tekbir, »Allahu Akbar, Alah je najveći!**«., svi su muslimani složni kao jedan.
No da bi muslimani ostali ujedinjeni islamu su potrebni neprijatelji, teorije urote i konkurentska vjera. Židovi su najbolji žrtveni jarci, jer teorija urote prema kojoj Židovi kontroliraju svijet ima mnogo zagovornika. Čula sam muslimanskog teologa iz Nizozemske propovijedati da su sve zlo čovječanstvu donijeli Židovi. Prema tom autoritetu ta zla su komunizam, kapitalizam i individualizam. Istaknuo je da je Karl Marx bio Židov, Milton Friedman Židov, Sigmund Freud Židov. Marksizam je ateistička vjera i stoga neprijatelj islama. Slobodno poduzetništvo odvraća pozornost od molitve; temelji se na bezbožnoj potrazi za ovozemaljskim imutkom te sustavu uzajmljivanja novca uz kamatu (lihvarstvo), što je u islamu zabranjeno. Tako je i kapitalizam neprijatelj islama. Umjesto usredotočenosti na onaj svijet, psihoanalizom se priznaju potrebe, snovi, svijest i slojevi podsvijesti pojedinca, dok se njegove vrline i mane ne smatraju posljedicama
nemuslimani koji su sklopili ugovor o zaštiti (arap. dhimma) tj. žive u muslimanskoj zemlji
i nisu u ratnom sukobu s muslimanima — nap. prev.
** rečenica kojom počinje svaka molitva i kojom se odvajaju njezini sastavni dijelovi - nap. prev.
prirodnih i psiholoških uzroka. Tako su i Freud i njegovi sljedbenici također neprijatelji islama.
Islam nije samo vjerovanje; on je način života koji promiče nasilje.
Islam je prožet nasiljem i potiče nasilje.
Širom svijeta muslimanska djeca prolaze isto obrazovanje koje sam prošla i ja: poučavani su uz pomoć nasilja, uče pribjegavati nasilju, uče da je protiv nevjernika, Židova ili američkog Sotone nasilje poželjno.
Pripadam malom broju muslimana koji su zahvaljujući obrazovanju izbjegli trajno zatvaranje uma. Naučila sam odbaciti predrasude koje su bile ugrađene u mene. Nije bilo lako u školi i na sveučilištu slušati ideje suprotne islamskom nauku. Nikad se nisam do kraja riješila osjećaja krivnje i grijeha. Studirajući političku teoriju u Leidenu, osjećala sam se kao usred Sodome i Gomore. Sve što sam učila bilo je u sukobu s političkom teorijom proroka Muhameda. Ali polako sam počela učiti nova pravila slobodnog društva, nove ideje koje su zamijenile stari skup vrijednosti koji su mi usadili moji roditelji. Ključno je pitanje postoji li način da se pomogne i ostalim mladim ljudima da ostvare to otvaranje muslimanskog uma.
U posljednjih nekoliko godina Amerikanci koji su čuli moja upozorenja o sve opasnijem utjecaju islama na Zapadna društva često su mi postavljali pitanja: Što se može učiniti? Možemo li išta učiniti? Sad je trenutak da se pozabavimo najvažnijim pitanjem, a to je pitanje lijeka.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayaan Hirsi Ali - Nomatkinja

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu