Ayaan Hirsi Ali - Nomatkinja

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Ići dole

Ayaan Hirsi Ali - Nomatkinja

Počalji od Mustra taj Uto Jun 12, 2018 10:36 am

First topic message reminder :



Ayaan Hirsi Ali izazvala je svjetsku senzaciju svojom hrabrom memoarskom prozom „Nevjernica“. U svojoj novoj memoarskoj knjizi „Nomatkinja“, priča o svojem dolasku u Sjedinjene Države kako bi ondje započela nov život, i gdje bi je ocean dijelio od prijetnji smrću od strane europskih islamista, političkog razdora kojem je svjedočila (štoviše, ne svojom krivnjom i izazvala, kad je zbog nje pala nizozemska vlada) i od unutarnjih sukoba kroz koje je prolazila, razdirana između naslijeđa tradicionalnog odgoja i zapadnjačkog moderniteta. To je priča o njezinom fizičkom i emocionalnom putovanju u slobodu – tranziciji iz plemenskog mentalnog sklopa koji strogo nadzire svaku žensku misao i postupak u život slobodnog i ravnopravnog pripadnika otvorenog društva. Kroz priče o izazovima s kojima se suočavala ona prikazuje teškoće u pokušaju pomirenja suprotstavljenih islamskih i zapadnjačkih vrijednosti.

Hirsi Ali opisuje brojna iskušenja u životu nakon što je bježeći od neželjenog braka raskinula veze s obitelji i borbu da odbaci naslijeđenu kulturu praznovjerja i zastarjelih shvaćanja što su u početku usporavala njezino uklapanje u zapadnjačko društvo. Ona iznosi vrlo dirljivu priču o pomirenju sa svojim pobožnim ocem neposredno pred njegovu smrt, koji je se odrekao kad je nakon napada 11. rujna odbacila islam. Nomatkinja je prikaz obitelji koju je razdvojio sukob civilizacija, ali isto tako i dirljiva, optimistična i često humorom prožeta priča o susretu jedne žene odrasle u Africi i Europi sa suvremenom Amerikom.

Ovi memoari pokazuju Hirsi Alino intelektualno sazrijevanje iznoseći njezine stavove jednako kao njezina iskustva, te njezinu misiju da prenese važnu i hitnu poruku upozorenja Zapadu na širenje prijetnje radikalnog islama, koji ugrožava otvorena društva izvana i iznutra. Ona upućuje apel temeljnim zapadnjačkim institucijama – sveučilištima, feminističkom pokretu, pa čak i kršćanskim crkvama – da osmisle posebne, inovativne metode pomoći muslimanskim useljenicima u svladavanju prepreka i izazova koje je i sama iskusila, i otpora fatalnoj privlačnosti fundamentalizma i terorizma.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Ayaan Hirsi Ali - Nomatkinja

Počalji od Mustra taj Uto Jun 12, 2018 11:53 am






4. DIO


LIJEK

14. Poglavlje - Otvaranje muslimanskog uma Prosvjetiteljski projekt
Otvaranje muslimanskog uma temeljno je pitanje, a pritom je najhitnije promijeniti nekritički stav muslimana prema Kuranu, jer predstavlja izravnu prijetnju svjetskom miru. Danas se 1,57 milijardi ljudi izjašnjavaju kao muslimani. Iako je nedvojbeno riječ o 1,57 milijardi pojedinaca, zajednički im je dominantan kulturni trend: čini se da je muslimanski um danas u stisku džihada. Cijeli niz različitih pokreta koji su svoje tumačenje islamskog nauka preuzele od Al'Qaide uvukao se kako na mala tako i na velika vrata u mnoge aspekte života muslimanske zajednice, uključujući i muslimanske useljenike na Zapadu. Ti pokreti potiču vjeru u nasilje, mobilizirajući ljude tvrdnjom da je njihov identitet koji počiva na islamu ugrožen.
Osoba zatvorenog uma bespogovorno sluša i upija nauk fanatika koji tvrde da Božji zakon nalaže muslimanima da se pridruže zajedničkoj borbi. Osoba otvorenog uma, emancipirana osoba, koja se je riješila straha od pakla, sposobna je odgovoriti radikalnim islamistima: Da, istina je da tako piše u Kuranu, ali ja se i time ne slažem. Da, tražiš od mene da slijedim primjer Proroka, ali ja smatram da neki dijelovi njegova primjera nisu mjerodavni za današnje vrijeme. Osoba otvorenog uma nije imuna, ali nije ni bespomoćna.
Vjerujem da je otvaranje muslimanskog uma moguće, ali i da je ključno spriječiti zatvaranje uma u ime islama u tako velikog broja mladih muslimana. No moje je mišljenje da postoji mnogo lakši i izravniji način da se potakne otvaranje muslimanskog uma od ublažavanja Kurana njegovom reinterpretacijom, a to je kroz kampanju prosvjetiteljstva.
Intelektualna tradicija europskog prosvjetiteljstva, koje je počelo u sedamnaestom a svoja najveća djela proizvelo u osamnaestom stoljeću, temelji se na kritičkom razmišljanju. Ona se služi činjenicama umjesto vjerom, dokazom umjesto tradicijom. Etiku u takvom svjetonazoru definiraju ljudska bića, a ne neka vanjska sila. To je svjetonazor koji je nastao uglavnom u odgovoru na odredenu religiju, kršćanstvo, i određenu instituciju kršćanstva, Rimokatoličku crkvu. Proces oblikovanja tog odgovora bio je vrlo mučan i zapravo je počeo
nekoliko stoljeća prije prosvjetiteljstva, kad Katolička crkva nije samo ekskomunicirala ljude koji se nisu slagali s njezinim svjetonazorom, već ih je i proganjala, protjerivala ih iz njihovih domova i zajednica, prijetila im smrću, a ponekad ih i ubijala.
Muslimanski um nije monolitan, ali muslimani dijele zajedničke ideje i reakcije koje je u doba džihada nužno potrebno poznavati. Na primjer, nalazim čudnovatom činjenicu da su se stotine tisuća, možda i milijuni muslimana osjetili potrebu prosvjedovati protiv karikature proroka Muhameda. Neovisno o tome gdje su rođeni, kojim jezikom govore, jesu li muškarci ili žene, bogati ili siromašni, muslimani se vrlo često pozivaju na nauk proroka Muhameda. Obrazloženje kojim agenti radikalnog islama najčešće mobiliziraju muslimanske mase glasi:
»Tako piše u Kuranu, prorok Muhamed je tako rekao.«
Nedavno je pokrenut jedan izvanredno važan znanstveni projekt koji ima za cilj istražiti povijest Kurana. Kako je Kuran došao do nas? Kad je napisan i tko ga je napisao? Koje je porijeklo kuranskih priča, legendi i načela? Kako utvrđujemo njihovu autentičnost? Taj projekt okupio je uglavnom svjetovne, nemuslimanske znanstvenike, koji traže odgovore prikupljajući činjenice. Taj projekt nema za cilj diskreditirati ili napasti islam, niti čak educirati muslimane. Ti znanstvenici nemaju ni politički niti vjerski program, samo klasični akademski pristup identičan onome koji se već odavno primjenjuje u povijesnoj analizi Starog i Novog zavjeta. No neki od njih strahuju za svoj život i moraju pisati pod pseudonimom. Njihov je rad izvanredno važan, jer ako je um muslimana moguće otvoriti za ideju da je Kuran pisao niz islamskih učenjaka tijekom dvije stotine godina nakon Muhamedove smrti, tad je moguće oboriti tezu daje Časna knjiga dogma koja je jednom zasvagda zadana još za Muhamedova života.
Kad bi muslimani mogli sebi dopustiti da prepoznaju mogućnost da je sveta knjiga bila potrebna da bi se opravdala arapska osvajanja, kritičko propitivanje i kulturološki zaokret ne bi više bili nemogući.
Ako dođe do otvaranja muslimanskog uma, hoće li i dalje postojati vjerska praksa, molitva, hodočašće, pravila prehrane, mjesec posta? Vrlo vjerojatno. Moguće je da će i dalje biti antisemitizma, velova i nasilja u obitelji. Tradicija i navika su moćne sile. No um iza vela i brade počeo bi postavljati pitanja. Napokon bi postojala mogućnost legitimnoga i individualnog kritičkog pogleda na islamsku dogmu.
Za mnoge će to biti neugodna i bolna mogućnost. Ja sam međutim osjetila snažno olakšanje kad sam prigrlila mogućnost da nakon smrti
nema života, kao ni pakla, kazne, vatre ili grijeha. Ali u drugima bi takva spoznaja mogla izazvati tjeskobu i osjećaj praznine. Moja sestra Haweya i moja prijateljica Tahera, koju sam upoznala u Nizozemskoj, oslobodile su se straha od krivnje, grijeha i užasa pred vječnom kaznom, no njihova zla kob na onom svijetu na neki se način prenijela na njihov život ovdje, na Zemlji. I ja još uvijek ponekad osjećam bol zbog odvojenosti od obitelji i od utješne jasnoće islama. Nalik je to na bol odrastanja i prelaska iz djetinjstva u mladenaštvo, ili na bol opraštanja od roditelja kad ostare i umru. To je bol koju donosi teret osamostaljivanja. Nije lako prilagođavati se ili donositi pametne odluke; to može biti teška i mučna obveza. Prosvijetljeno razmišljanje neće nužno donijeti sreću i ekstazu, ali omogućit će pojedincu da stekne čvrstu kontrolu nad svojim životom. Svatko od nas bit će slobodan tražiti vlastiti put u životu, samostalno donositi pogrešne odluke pa promisliti i ako je potrebno donijeti nove. Griješit ćemo, ali ćemo imati izglede da ispravimo te pogreške umjesto da im fatalistički podlegnemo pozivajući se na nedokučivu Alahovu volju. Muslimani će napokon postati pojedinci: slobodni i odgovorni za vlastita djela i uvjerenja.
Zamislimo razgovor između dvije prijateljice, tinejdžerice Amine i Jane. Upoznajemo ih ubrzo nakon napada u Mumbaiju u studenom 2008., kad su pakistanski fundamentalisti ubili gotovo dvije stotine ljudi.
JANE: Ti si muslimanka. Što misliš o ljudima koji su izveli masakr u hotelu Taj u Mumbaiju? Dogodilo se to u hotelu, ljudi su bili za večerom, bezbrižni i nedužni.
AMINA: Zašto me to pitaš?
JANE: Ubojice su bili muslimani i za vrijeme napada vikali su:
»Alah je velik!« . Očigledno su vjerovali da to čine u ime islama. A ti si muslimanka.
AMINA: Kakve to veze ima s bilo čime? JANE: To je tvoj Bog.
AMINA: Ljudi ubijaju i u ime tvojeg Boga. JANE: Jesu, ubijali su, prije više stotina godina.
AMINA: Ne, sada, u Afganistanu, u Iraku i u Čečeniji.
JANE: To se ne radi u ime kršćanstva. Možda kršćani podržavaju te ratove, a možda ih i ne podržavaju, ali ti se ratovi ne vode u ime Biblije.
AMINA: O, da, vode se. George Bush je kršćanin. Na dolaru piše:
»Vjera u Boga.« Američki se vojnici mole prije nego što krenu u borbu. Sve se to čini u ime Krista; to je kršćanski rat protiv islama.
JANE: Ali ti muslimani koji su ubijali u ime islama u Indiji, oni nisu pravili razliku između vojnika i civila. Njihove su žrtve bili obični turisti koji su se zatekli za večerom.
AMINA: Indijci ubijaju muslimane u ime svoje hinduističke vjere.
JANE: Bi li ti ubila za svojeg Boga? Bi li ubila mene, svoju prijateljicu?
AMINA: Kakvo čudno pitanje. Zašto pitaš?
JANE: Zato jer kažeš da kršćanstvo tjera ljude da čine ovo, hinduizam ih tjera da čine ono a muslimani se samo brane u ime islama. Bi li me ubila? Da neki musliman želi ubiti članove moje obitelji, bi li ga spriječila?
AMINA: Ne sviđa mi se smjer kojim je krenuo ovaj razgovor.
Želim prestati razgovarati o tome.
JANE: Bi li me ubila? Bi li spriječila tog muslimana da ubije mene ili moju obitelj?
AMINA: Bi li ti spriječila kršćanina da ubije mene u ime kršćanstva?
JANE: Svakako. Bez trunke oklijevanja. 1 tako da znaš, nisam kršćanka. Ne vjerujem u to da bismo trebali primati naređenja od neke više sile. Život je moja religija.
AMINA: Stvarno ne želim razgovarati o tome.
JANE: Ne želiš o lome razgovarati jer ne bi spasila moj život, ili... AMINA: (samo što nc zaplače) Ne znam. Želim postupiti ispravno.
Alah mi govori što je ispravno. Ja samo želim biti dobra muslimanka, ne želim nikoga ubijati, ne želim da itko bude ubijen, ja samo želim biti dobra muslimanka.
JANE: Jesi li sigurna da želiš biti dobra muslimanka? Evo! (Vadi Kuran iz svoje vrećice i stavlja ga u Aminino krilo.) Jesi li pročitala Kuran? Znaš li što u njemu piše? Pogledaju ovu stranicu; kaže: »Ubij nevjernike.« Pogledaj, ovdje obećava vječnu kaznu za sve nevjernike, ovdje, označila sam to za tebe. Ovdje kaže: »Udari neposlušnu ženu!« Ovdje, okreni stranicu, pogledaj, ovdje kaže: »Izbičuj preljubnicu.« Jesi li sigurna da želiš učiniti ono što Alah želi da učiniš? Jesi li sigurna?«
AMINA: (u suzama, očajnički plače) Stvarno ne želim razgovarati o tome.
Suočeni s ovim izmišljenim scenarijem, ima onih koji bi rekli da je Jane previše okrutna, previše bešćutna, da pokušava natjerati jadnu, bespomoćnu Aminu da prijeđe granicu. Nije Aminina krivnja da neki muslimani čine zlodjela u ime zajedničke vjere. Amina mora zaštititi svoj identitet i svoje tradicije; Jane bi trebala biti snošljivija, pristojnija. Muslimanske bi organizacije optužile Jane za islamofobiju. Sa svih bi se strana čuli povici suosjećanja, tretirajući Aminu kao žrtvu.
Ali upravo je to način da se otvori um: kroz iskren, otvoren razgovor. Možda dođe do prolijevanja suza, ali ne i krvi. Možda su Aminini osjećaji povrijeđeni, možda je Amina uzrujana ili zbunjena, ali možda će početi razmišljati, propitivati svoje neizgovorene stavove u svjetlu vlastitoga, neposrednog iskustva. Pomisao da će umove ljudi otvoriti vlada ili neki viši autoritet običan je mit; čak ni nastavnici u školi nisu toliko učinkoviti kao vršnjaci. Školske kolegice poput Amine i Jane postavljaju jedna drugoj pitanja u školskom dvorištu. Kolege se međusobno suočavaju na radnom mjestu, a susjedi razgovaraju odlazeći jedan drugome u posjet.
Moj prvi susret s prosvjetiteljstvom kao pokretom, dosljednim skupom filozofskih ideja koje imaju oduševljene zagovornike kao i strastvene neprijatelje, dogodio se 1996. godine. Imala sam tada dvadeset i šest godina i studirala na sveučilištu u Leidenu, jednome od prvih velikih svjetionika Doba razuma. Živjela sam među studentima kojima su te vrijednosti i ideje bile toliko bliske da ih nisu bili ni svjesni. Moja neupućenost i zaprepaštenost njihovim otkrićem izazivala je u ljudima mješavinu iznenađenja, dobroćudnog čuđenja, a u nekima i nelagodu.
Prva vrijednost prosvjetiteljstva bila je vrijednost na koju sam već bila naišla u Nizozemskoj i koju sam odmah prigrlila: poticanje i nagrađivanje znatiželje. Odrasli ljudi u mojem životu (majka i baka, ostali rođaci i nastavnici) sustavno su suzbijali i kažnjavali znatiželju kao drsko nepoštivanje autoriteta. U Nizozemskoj sam smjela propitivati autoritet i imala sam pravo na odgovor. Taj vrlo jednostavni pristup za mene je bio pravo otkriće. On je odražavao stav prema kojem svi problemi imaju fizičke uzroke i moguća rješenja. Bolesti i nedaće svih vrsta nisu bile naprosto Alahova volja, kazna za nepoznate grijehe koju može ukloniti samo molitva. Ako uzroci nisu poznati, tad je pokušaj da ih se otkrije plemenit pothvat; propitivanje nije boghulan ili drzak čin.
Potajno sam običavala gledati dječji TV-program pod naslovom Willem Wever, nazvan tako po voditelju. Djeca bi postavljala pitanja o stvarima koje su ih zanimale. (Bilo je to prije Googlea). Njihovi bi im roditelji pomogli, pomogli!, da pitanje sroče na jasan način. Svakog tjedna producenti programa izabrali bi dva ili tri pitanja, a djecu bi pozvali u program da pojasne što su željela naučiti. Zatim bi krenuli na put u po¬trazi za odgovorom. Zašto krijesnice nose svjetlo u svojem tijelu? Zašto se planeti okreću oko Sunca u smjeru kazaljke na satu? Zašto ljudi u Engleskoj voze pogrešnom stranom ceste? Gosp. Wever i djeca posjećivali su stručnjake i izrađivali makete te tako sastavljali dijelove slagalice; naposljetku, zagonetka bi bila riješena.
Kad su neki moji prijatelji saznali da ostajem kod kuće kako bih pratila taj program, gledali su me kao dijete u tijelu odrasle osobe. Ali za mene je to bilo otkriće. Otkrila sam da u ovoj zemlji pitanje zaslužuje odgovor, a ne grdnju!
To me dovodi do druge vrijednosti prosvjetiteljstva, koja mi je bila nova: učenje je trajno iskustvo i pravo svakog čovjeka. Stjecanje znanja nije rezervirano samo za odrasle ili samo za muškarce, ili samo za određeni klan ili klasu; pretpostavka je da je svatko sposoban učiti.
Treća vrijednost, individualna sloboda, povezana je s drugom. Ako pretpostavite da svi, neovisno o porijeklu, spolu, etničkoj pripadnosti ili vjeri, mogu povećati svoje znanje jednostavnim procesom postavljanja pitanja i traganja za odgovorom, tad ste već prihvatili zamisao da su ljudi slobodni, jer sloboda je neodvojiva od života ispunjenog znatiželjom. Ako se nekome ne sviđaju vaša pitanja ili odgovori do kojih ste došli, ili ono što činite s tim odgovorima, ili ako imate naviku da stalno postavljate nova pitanja i tragate za odgovorom na njih, koliko god ona bila iritantna ili drska, ne izlažete se nikakvoj opasnosti da vas kazne.
Nitko u Leidenu nije razumio zašto mi je to bilo toliko čudno, novo i revolucionarno.
Nekoliko godina kasnije zbog svojeg sam istraživanja (postavljanja pitanja) i svojih izjava o islamu (odgovora koje sam pronašla) počela pri¬mati prijetnje islamskih fundamentalista. Mnogi ljudi, medu kojima i oni isti profesori i kolege studenti koje sam upoznala na Sveučilištu u Leidenu, bili su podjednako iznenađeni tada kao i u vrijeme kad sam ondje studirala. Kako je to moguće? Kako je moguće da se to događa igdje u svijetu, a osobito u Nizozemskoj? Takvi reakcionarni, nasilni stavovi svakako pripadaju u srednji vijek, zar ne?
Danas je Zapadnjacima, baštinicima racionalne misli, teško razumjeti fenomen kolektivnog uma, zahtjeve i ograničenja koje skupina polaže na savjest, vrijeme, novac, spolnost, odanost, pa čak i život svojih članova. Jer četvrta je vrijednost prosvjetiteljstva (iako nije bila tako jasno izražena dok je Max Weber nije uobličio potkraj devetnaestog stoljeća) da država ima monopol na korištenje sile u društvu. Ako su pojedinci slobodni tražiti odgovor na bilo koje pitanje, mogli bi na koncu doći do odgovora koji su neprihvatljivi pojedinim članovima društva kojem pripadaju. Te bi skupine mogle pokušati ušutkati one koji postavljaju pitanja. Mogle bi pritom čak pribjeći nasilju. Odgovornost je države suprotstaviti se vanjskoj agresiji ali i nasilju medu njezinim građanima, uz pomoć sustava kontrole koji državu obvezuje da poštuje pravila što ograničavaju potencijalnu zloporabu njezine goleme moći. Ako crkva želi utišati vjernika, prosvijećena država staje u njegovu obranu jer artikulirani, obrazovani i odgovorni građani mogu reći i činiti što ih je volja, tako dugo dok ne nanose nikakvu štetu drugima. Tako su mislioci prosvjetiteljstva osmislili dinamički okvir zakonskih i društvenih instrumenata da bi pomogli ljudima da sukobe rješavaju bez nasilja.
Peta je vrlina prosvjetiteljstva zamisao o pravu vlasništva kao temelju kako civilnog društva tako i političkog sustava. Ako se netko uspije osloboditi siromaštva iz kojeg je potekao, ako uspije zaraditi novac i kupiti nekretninu, vladavina prava štiti i njega i njegovu imovinu.
To je ukratko ono zbog čega se divim prosvjetiteljstvu: slobodno propitivanje, univerzalno obrazovanje, individualna sloboda, kriminalizacija nasilja te zaštita vlasničkih prava pojedinca. Nije mi trebalo dugo da prepoznam kako me činjenica da su te ideje za mene bile novost potaknula da se prema njima odnosim s mnogo više poštovanja od mojih nizozemskih poznanika, koji su ih uzimali zdravo za gotovo.
Socijalni radnici na Zapadu reći će vam da useljenici moraju zadržati unutarnju povezanost skupine u interesu svojega duševnog zdravlja, jer će u suprotnom biti zbunjeni, a njihovo samopouzdanje uništeno. To nije istina.
Zamisao da useljenici moraju sačuvati koheziju skupine temelji se na pretpostavci da su oni žrtve kojima je potrebna posebna infrastruktura, cijela industrija posebnih oblika usluga i pomoći. Ako prihvatimo pretpostavku da bi ljudi trebali živjeti u skladu s kulturom
svojih predaka, slijedi da im u tome trebamo pomoći, omogućujući im njihove vlastite škole, vlastite zajednice koje se financiraju iz proračuna, pa čak i njihove pravosudne sustave. Riječ je o jednoj vrsti romantičnog primitivizma koji je australski antropolog Roger Sandali nazvao »dizajnerskim tribalizmom.« Prema toj školi, za sve se nezapadnjačke kulture automatski pretpostavlja da žive u suglasju sa životinjama i biljkama prema dubljim diktatima čovječnosti i da prakticiraju neku elementarnu duhovnost.
Moje iskustvo koje sam skupo platila, nešto što je vrlo teško prihvatiti mnogim dobronamjernim ljudima na Zapadu, govori sljedeće: Sva ljudska bića jesu jednaka, ali kulture i religije nisu. Kultura u kojoj je žena ravnopravna muškarcu, i u kojoj se žena smatra gospodaricom vlastitog života, bolja je od kulture u kojoj djevojčicama sakate spolovila i osuđuju ih na život iza zidova i velova, ili ih bičuju i kamenuju jer su se zaljubile. Kultura koja je zakonom zaštitila prava žena bolja je od kulture u kojoj muškarac može potpuno legalno imati četiri žene, dok se ženama odriče pravo na alimentaciju i polovinu njihova vlastita nasljedstva. Kultura u kojoj žene imenuju u vrhovni sud bolja je od kulture u kojoj žena kao svjedok vrijedi upola manje od muškarca. Sastavni je dio muslimanske kulture ugnjetavanje žene, a sastavni dio svih plemenskih kultura institucionaliziranje paternalizma, nepotizma i korupcije. Kultura zapadnog prosvjetiteljstva jest bolja.
U stvarnom svijetu jednako poštovanje prema svim kulturama ne rezultira bogatim mozaikom živopisnih i ponosnih naroda koji miroljubivo supostoje i međusobno komuniciraju, zadržavajući posebnost svojih kuhinja i rukotvorina. Ono rezultira izoliranim džepovima ugnjetavanja, neznanja i zlostavljanja.
Mnogi ljudi doista nalaze bolnom pomisao na smrt cijelih kultura.
Svjedok sam tome svaki dan. Pitaju me:
»Zar nema ničeg lijepog u tim kulturama? Zar nema ničeg lijepog u islamu?«
Da, arhitektura je prekrasna, da, poticanje na dobročinstvo je predivno, ali islam je izgrađen na neravnopravnosti spolova i na odricanju od individualne odgovornosti i izbora. To nije samo ružno; to je čudovišno.
Neupitna je činjenica da ima nečeg poetskog i romantičnog u somalskoj klanskoj kulturi; ljudi što se odijevaju u živopisnu nošnju, imaju mračan i britak smisao za humor, poznaju strategije preživljavanja u surovom pustinjskom okolišu koje je svijet možda
mogao naučiti od njih. Ali vjerovanje multikulturalista da bi somalska klanovska kultura trebala biti sačuvana čak i nakon što se ljudi ponikli u toj kulturi presele u zapadnjačka društva, recept je za socijalni neuspjeh. Multikulturalizam pomaže useljenicima da odgode bolno suočavanje s potrebom napuštanja svog anakronog i neuspješnog načina funkcioniranja. On doduše čuva njihovu tradicionalnu umjetnost i zanatske vještine, no ujedno štiti i korumpirani, nedjelotvorni i nepravedni društveni sustav. On održava siromaštvo, bijedu i zlostavljanje.
Umjesto da afirmiraju vrijednost plemenskog načina života, ljudi na Zapadu, aktivisti, mislioci, državni dužnosnici, trebali bi pomoći u njegovoj razgradnji. U najmanju ruku morali bi poticati ljude da ga se odreknu, možda čak i pružanjem specifičnih oblika pomoći onima koji to učine. Liberali bi trebali povesti aktivnu kampanju civiliziranja, ne koloniziranjem ljudi, već njihovom edukacijom, tako što će slobodu učiniti privlačnom svima, baš kao što je to zamišljeno u prosvjetiteljstvu.
Na Zapadu se ljudi oslobađaju straha potaknutog praznovjerjem i usmjeravaju svoju energiju na potragu za osobnom srećom. To je veliko postignuće. Naravno, na Zapadu je i velik broj samozadovoljnih robova navika, ali pojedinci koji žele tragati za srećom pod vlastitim uvjetima to neometano čine. Zapadnjačke vlade često prakticiraju oblik rasizma koji se ogleda u teoriji niskih očekivanja: njihova je pretpostavka da su ljudi iz tradicionalnih zemalja poput djece zaostale u rastu, koja se ne mogu razvijati i koja se nikad neće osamostaliti. Ali ja znam da oni to mogu, jer sam i sama prošla taj put.
I dalje čvrsto vjerujem u mogućnost otvaranja muslimanskog uma, unatoč tome što sam kritizirajući nauk Kurana onako kao što su mislioci prosvjetiteljstva nekoć osporavali objavljene biblijske istine bila optužena za svetogrđe. Muhamed kaže da me moj muž smije udariti i da ja vrijedim upola manje od muškarca. Jesam li ja bez poštovanja prema Muhamedu jer kritiziram njegovo naslijeđe, ili je on taj koji nema poštovanja za mene?
Svaka važna sloboda koju pojedinac na Zapadu uživa počiva na slobodi govora. Otkrivamo ono što je pogrešno i kažemo da je pogrešno, kako bi to moglo biti ispravljeno. To je poruka prosvjetiteljstva, racionalnog procesa koji je zaslužan za razvoj današnjih zapadnjačkih vrijednosti. Pitaj. Saznaj. Imaj hrabrosti znati.
Ne boj se onoga što ćeš saznati. Znanje je bolje od praznovjerja, slijepe vjere i dogme.
Ako kritiku ne smijete izraziti, ili čak ni pomisliti na nju, nikad nećete prepoznati ono što je pogrešno. Ne možete riješiti problem ako ne znate njegov izvor. A ako se ne smijete pozabaviti korijenima onoga što je po¬grešno u suvremenom islamu, tad je u vrlo konkretnom smislu islam već porazio Zapad.
Prosvjetiteljstvo štuje život. Ne pridaje važnost časti nakon smrti ili časti na onom svijetu, kao što je to slučaj s islamom, već dostojanstvu u ovozemaljskom životu pojedinca. Zanima ga razvoj volje pojedinca, a ne njezino sputavanje. Islam, nasuprot tome, nije spojiv s načelima slobode koja čine srž prosvjetiteljskog naslijeđa. Pa ipak, na Zapad dolazi sve više ljudi iz zemalja u kojima jc život organiziran prema plemenskim običajima i sve više podređen radikalnom islamu. Oni donose običaje, navike i dogme koje je prosvjetiteljstvo davno ostavilo za sobom i koje su po svojoj prirodi očigledno anti-prosvjetiteljske.
Neki ljudi u Zapadnom društvu, ne samo multikulturalisti, već i socijalisti i kršćani koji smatraju da u Zapadnom društvu ima previše slobode, dive se nečemu što smatraju nedužnošću tih useljenika koji su došli izdaleka, njihovoj čistoći, njihovoj navodnoj predanosti obiteljskim vrijednostima i kulturnim tradicijama. Kad multikulturalisti upotrijebe riječ raznolikost, oni pretpostavljaju da će useljenici nekako zadržati svoju tradicionalnu kulturu u okviru zapadnjačkog načina života i zapadnjačkoga vrijednosnog sustava, poput egzotičnog izloška primitivne rezbarije u atraktivnome novom muzeju. Nažalost, radikalni islam odbacuje raznolikost a opravdava ugnjetavanje žena i različite oblike nasilja, uključujući prisiljavanje na brak nedoraslih djevojčica i bračno silovanje. Zapad bi morao iskorijeniti takve prakse iz vlastitih društava i osuditi njihovu pojavu u ostatku svijeta. No mi to ne možemo učiniti bez spremnosti na priznanje da nešto nije u redu s religijom koja to opravdava.
Osim za svetogrđe optuživali su me i za nepristojnost. Ali pristojnost ne bismo smjeli brkati sa slobodom govora. Pristojnost nalaže da kad susretnem prikrivenog islamista kao što je oxfordski profesor Tariq Ramadan, ne smijem ga zaliti čašom vode i nazivati ga ružnim riječima. Sloboda govora pak znači da njegovu knjigu, Stopama Proroka, mogu nazvati loše napisanim prozelitističkim djelom i reći da Ramadan ne zaslužuje naslov profesora ni sveučilišnu profesuru koja
mu omogućuje da propagira svoj program srednjevjekovnog pranja mozga. Sve će to nedvojbeno uvrijediti Ramadana, ali ne možete izložiti Karla Marxa temeljitom kritičkom propitivanju, a proroka Muhameda dići na pijedestal nedodirljivosti.
Sloboda govora kamen je temeljac slobode i otvorenog društva. I da, ona uključuje i pravo na bogohuljenje i kritiziranje.
Muslimanski se um može otvoriti. Tvrdolinijaški islam nudi ideal mučeništva i teško održivi životni stil koji počiva na samoodricanju. Mnogi se ljudi, a osobito mlade djevojke i žene, osjećaju uhvaćenima u zamku mreže pravila i ograničenja koje ekstremni islam nameće. Teško je moliti se pet puta dnevno, udati se za muškarca kojeg niste odabrali i zatim živjeti životom stalnog samoodricanja. Dugoročno to postaje nepodnošljivo.
Mnogi muslimani prepoznaju slabosti u islamu. Znatan dio elektroničke pošte koju mi prosljeđuju šalju mi muslimani koji se slažu s onime što sam rekla. Ali ne žele mi se pridružiti u ateizmu jer i dalje vjeruju da Boga mora biti. Ateistu poput mene to nije lako priznati, ali čini se da bolna i temeljita izgradnja osobne etike mnogim ljudima nije dovoljna.
Afganistanac koji živi u Kaliforniji nedavno mi je napisao:
»Podržavam Vas i Vašu misiju. Jedina razlika između Vas i mene jest u tome da se ja potajno borim protiv islama, a Vi otvoreno ... Želim da znate da niste sami. Postoji tiha masa koja se slaže s Vama i koja se bori protiv islama. Imam obitelj za koju se moram brinuti, ali Vi mi dajete hrabrost da progovorim otvoreno.«
Muslimanka iz Kanade mi je napisala:
»Već se dugo vremena borim sa sustavom vjerovanja mojeg naroda, ali bojim se progovoriti o tome naglas. Glas ima svoju cijenu, zar ne? Voljela bih da mogu naprosto šutke odbaciti taj sustav i ignorirati ksenofobiju, homofobiju i iracionalnost mojeg naroda, ali sva ta hipokrizija izaziva u meni bol koja me svakodnevno izjeda. Vi to sigurno znate; cijena za odbacivanje islama je golema.«
Sudanka koja živi u Virginiji napisala mi je:
»Smatrala sam svojom dužnošću da kao muslimanka mrzim Vašu knjigu, ali onda sam je pročitala i poistovjetila se s Vama. Svaki osjećaj koji ste pokušali opisati u ovoj knjizi i ja sam proživjela. Svako unutarnje previranje koje Vas je razdiralo i ja sam iskusila... Želim razumjeti islam, ali mi to ne polazi za rukom. Sto je to što islam čini toliko zavodljivim i savršenim za moje roditelje, a za mene tako manjkavim? ... Ne odričem se islama samo zato jer vjerujem da u njemu ipak ima nečeg što vrijedi, a i kad bih to htjela učiniti, čime bih ga nadomjestila?« I nastavlja: »Jesam li osuđena na pakao zato jer nisam prihvatila sudbinu koju su mi namijenili moji roditelji?« I naposljetku ipak zaključuje: »Ne vjerujem da
imam hrabrosti učiniti ono što ste Vi učinili, propitivati islam kao što ga Vi propitujete.«
Takva pisma pokazuju da nisam jedina muslimanka koja se usudila dovesti pod znak pitanja svoj odgoj i vjeru. Ali nikad nije postojao jasno definirani pokušaj da sr ideja o kritičkom razmišljanju približi srcima i umovima muslimana. Temeljita tekstualna analiza Kurana predstavlja nešto od čega se može početi, jer će potaknuti sumnju. No to je tek početak. Morali bi uslijediti romani, mjuzikli, komedije, kratke priče, stripovi, karikature i filmovi koji su kritični prema islamu. Ali danas ih gotovo nitko ne stvara zbog straha da ne izazovu nasilje. Uzmimo za primjer slučaj Kurta Westergaarda, danskog karikaturista koji je nacrtao proroka Muhameda s bombom u turbanu. Otkako je karikatura objavljena ujesen 2005. godine, preživio je dva pokušaja atentata. U potonjem slučaju u njegov je dom provalio Somalac naoružan sjekirom i nožem. Zgrabivši svoju petogodišnju unuku, Westergaard je potrčao u kupaonicu koja je preuređena u sigurnu sobu i uzbunio policiju, koja je stigla na vrijeme da uhvati napadača. Taj incident, kao i fatva* protiv Salmana Rushdieja, ubojstvo njegova japanskog prevoditelja i pokušaj ubojstva njegova norveškog izdavača, jamačno će obeshrabriti muslimane koji osjećaju potrebu za propitivanjem islama i Zapadnjake koji žele podvrgnuti kritici načela i ikone islama. Teror je učinkovit .
Posljednjih je godina progon kritičara islama zbog njihovih ideja postao dio našega mentalnog krajolika. Salman Rushdie živi pod prijetnjom smrti već dvadeset godina. Taslima Nasreen, koja je imala hrabrosti reći da islam ne dopušta demokraciju i krši ljudska prava, sada živi u ilegali, bez mjesta koje bi mogla nazvati svojim domom. Irshad Manji u Kanadi i Wafa Sultan u Sjedinjenim Američkim Državama, žene koje su se usudile javno kritizirati islam, sad žive s tjelohraniteljima kao i ja, dok intelektualci poput Ibn Warraqa, autora Potrage za povijesnim Muhamedom i impresivnog djela Zašto nisam musliman, moraju objavljivati pod pseudonimom.
mišljenje priznatoga islamskog religijskog autoriteta kad se u društvu pojavi dvojba ili više
različi¬tih tumačenja nekoga vjerskog zakona. Najpoznatija je ona iranskoga ajatolaha Homeinija protiv autora »Sotonskih stihova«, Salmana Rushdieja, zbog svetogrdnosti tog djela. U tom je slučaju fa¬tva bila zapravo smrtna presuda jer je ajatolah osudio »svetogrdnika« na smrt i pozvao sve vjernike da izvrše smrtnu kaznu kad god i gdje god to bude moguće - nap. prev.
Nije zanemariva spoznaja da ćete čak i na Zapadu, ako kritizirate ili samo analizirate odredenu religiju, možda i do kraja života trebati osiguranje i tjelohranitelje, da ako progovorite javno o islamu možete izazvati pobunu ili masovnu međunarodnu kampanju, te da ćete postati metom uhođenja, izopćenja, pa čak i ubojstva. Neugodna je to mogućnost. Svjesno ili nesvjesno većina ljudi to pokušava izbjeći.
Strah postiže cilj.
I tako se ljudi polako, a ponekad i ne baš tako polako, navikavaju da ne govore određene stvari ili da o njima govore, ali ne i da pišu. Pipci autocenzure počinju stezati um pojedinaca, zatim grupe, da bi napokon ugušili same ideje i njihovo izražavanje. Kad se sloboda govora tako uruši, kad se Zapadnjaci suzdržavaju od kritiziranja ili propitivanja određenih praksi, pojedinih aspekata islama, oni okreću leda onim muslimanima koji ih i sami žele preispitati. Također, okreću leđa vlastitim vrijednostima. Kad se to počne događati, društvo je suočeno s urušavanjem temeljnih vrijednosti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayaan Hirsi Ali - Nomatkinja

Počalji od Mustra taj Uto Jun 12, 2018 11:54 am



15. Poglavlje - Gubitak časti, smrt i feministice
Na Silvestrovo 2007. u jednom od predgrada Dallasa Egipćanin Yaser Said ubio je svoje dvije kćeri od devetnaest i sedamnaest godina, hicima iz vatrenog oružja na stražnjem sjedalu svojega taksija. Zatim je parkirao taksi ispred nekog hotela i pobjegao, ostavivši njihova tijela u vozilu.
Amina, starija djevojka, upravo je bila osvojila stipendiju za fakultet u iznosu od 20.000 dolara; sanjala je o tome da postane liječnica. Rekla je svojim prijateljicama da je tata ljut na nju jer se odbila udati za muškarca kojeg joj je izabrao i koji živi u Egiptu. Njezinog je oca, koji je stigao u Ameriku 1983. godine, razbjesnilo otkriće da obje njegove kćeri potajice izlaze s američkim mladićima, Eddiejem i Ericom, koje su upoznale u školi.
Znalo se da je Yaser Said fanatičan kad je riječ o čednosti njegovih kćeri. Prisilio ih je da prestanu raditi u obližnjoj trgovini živežnim namirnicama nakon što je mjesecima uhodio njihovo kretanje; njihovi bivši kolege s posla rekli su da je otac pratio kad djevojke dolaze i odlaze kao neki luđak. Već je i ranije fizički zlostavljao obje djevojke. Neki su članovi obitelji ispričali da je kćerima već prijetio da će ih ubiti jer izlaze s mladićima. Njihova majka, Amerikanka iz problematične obitelji, koja se bila udala za Saida s petnaest godina, rekla je policiji da su na Božić ona i djevojke pobjegle iz njihova doma u Lewisvilleu
jer su se bojale da će ih ubiti. »Ja, Mina i mama bježimo od kuće!« poruka je koju je mlađa kći Sarah Said poslala prijateljici sa svojeg mobilnog telefona. »Tata saznao za Minu — ubit će nas.«
Ali nekoliko dana kasnije njihova je majka popustila. Povela je Aminu i Sarah natrag u Lewisville i uvjerila ih da pođu u restoran sa svojim ocem, kako bi njih troje mogli razgovarali. Oko sat vremena kasnije Sarah je nazvala centar za hitne slučajeve sa svojega mobilnog telefona i rekla da umire.
Sve sam to saznala s interneta. Priča me je ispunila tugom i bijesom. Pred tim je djevojkama bila obećavajuća budućnost, no život im je bešćutno oduzet. Obje su bile dobre sportašice, omiljene u školi. Njihove stranice na MySpaceu, koje su mi privukle pozornost, otkrile su mi da su obje bile upadljivo lijepe djevojke iskričava pogleda, tako razigrane, iako mi se učinilo da u Amininim očima ima i tuge.
Ja sam bila prisiljena napustiti svoju obitelj da bih izbjegla sudbinu mladih muslimanki. Sama u Europi, odbacila sam život u zatočenosti i pod prijetnjama. Pokidala sam veze s krvnom lozom iako me je baka odgajala svakodnevno mi utuvljujući u glavu da je to svetinja. Odbacila sam ideju da je moja jedina svrha da služim i pokoravam se drugima cijeloga svojeg života, i s vremenom ću prestati osjećati bol zbog toga što me nazivaju izdajnicom. Ali ove su tinejdžerice bile rođene u Sjedinjenim Američkim Državama. Njima je trebalo biti lakše. Rekle su svojim prijateljima koliko su uplašene, predvidjele su što će se dogoditi. Ali nitko ih nije shvaćao ozbiljno, jer nitko nije vjerovao da se tako nešto može dogoditi u Americi.
U veljači 2008 otputovala sam u Teksas kako bih održala predavanje na Sveučilištu Sjevernog Teksasa te na skupu organizacije World Affairs Council u jednom hotelu u Dallasu. Pomislila sam da ću nešto saznati o ubojstvima; pretpostavila sam da će ljudi govoriti o tome, budući da su se ubojstva dogodila ni desetak kilometara od hotela u kojem sam odsjela. Svugdje sam se raspitivala, ali gotovo nitko nije čak ni čuo za ubojstvo Amine i Sarah Said. Laknulo mi je kad je jedan novinar kimnuo glavom na spomen njihovih imena. Ali ostali su bili zbunjeni. Ubojstvo zbog časti? U Dallasu? U Teksasu? U Americi? Nisu znali za to. Iskreno su to priznali, užasnuti zbog svojeg neznanja. (Ako nešto ne znaju, Amerikanci će to spremno priznati, naivno i iskreno, što me još uvijek iznenađuje. Kao Somalka, odgojena sam da se sramim svojeg neznanja i da ga pokušam prikriti.)
Ubojstvo sestara Said izazvalo je doista slabo zanimanje mjesnih medija. Gotovo svi članci bili su oprezno sročeni kako bi se izbjegao zaključak da je riječ o ubojstvu zbog časti, odnosno ako i jest da ubojstvo zbog časti nije ni na koji način povezano s islamom. U svakom članku navodile su se riječi Amininog i Sarinog brata, žgoljavog devetnaestogodišnjaka po imenu Islam Said, koji je rekao:
»Zašto svaki put kad otac Arapin ubije svoju kćer to mora biti ubojstvo zbog časti? To nije imalo nikakve veze s time.«
I to je očito bilo dovoljno da novinari odbace mogućnost da se radi o ubojstvu zbog časti. Čak je i FBI ustuknuo pred tim pojmom, najprije oglasivši na svojim internetskim stranicama da se Yaser Said traži zbog ubojstva zbog časti, a zatim povukavši tu formulaciju nakon prosvjeda muslimanskih skupina.
To je dobar primjer kako funkcionira autocenzura. Ne želimo nikoga uvrijediti. Bojimo se percepcije da smo nepristojni. I bojimo se mogućnosti odmazde.
Ali problem nikad ne možete riješiti ako ga jasno ne sagledate. Izbjegavajući razmotriti ulogu koju je islamsko poimanje časti gotovo pouzdano odigralo u ubojstvu sestara Said, samo utiremo put sljedećim ubojstvima. Ako ne govorimo o tome, drugi ljudi neće moći prepoznati znakove. Poznavanje obrasca koji s vremenom dovodi do ubojstva olakšava taj zadatak pedagozima, socijalnim radnicima, djelatnicima policije i pravosuđa, kao i susjedima i prijateljima potencijalnih žrtava. Što je dakle ubojstvo zbog časti? Ubojstvo zbog časti događa se kad djevojka ukalja ugled svoje obitelji pa je jedini način da ga pokušaju oprati taj da je ubiju. Njezin je prijestup gotovo uvijek povezan sa spol- nošću. Bila je nasamo s muškarcem s kojim nije u rodu, ili je pružila otpor prisilnoj udaji, ili je izlazila s mladićem po vlastitom izboru. Prijestupi mogu biti i beznačajniji od toga. Djevojka može biti posve nedužna; dovoljna je već i sama sumnja da je prekršila kodeks časti svojeg klana. U kolovozu 2007. neki Saudijac je najprije izbatinao a zatim ustrijelio svoju kćer jer je posjećivala Facebook. Incident je dobio publicitet tek sedam mjeseci kasnije, kad su prenesene riječi nekoga muslimanskog klerika koji je taj slučaj spomenuo kao dokaz da internet škodi islamskom moralu. (Za žrtvu nije pokazao nikakvo zanimanje.) Otac najvjerojatnije neće biti ozbiljnije kažnjen za ubojstvo vlastite kćeri. U srpnju 2008. sud u Saudijskoj Arabiji osudio je studenticu kemije na 350 udaraca bičem i osam mjeseci zatvora jer je održavala »telefonsku vezu« s jednim od svojih profesora.
Ubojica je obično otac ili brat, netko s kim je djevojka odrasla i koga dobro poznaje. Zamislite strahom i skrivanjem ispunjen život djevojke koja zna da joj sudbinu može zapečatiti čak i pet minuta nasamo s mladićem. Zamislite užas kad vidite vlastitog oca da vam prilazi s pištoljem, nožem ili konopcem. Zamislite ubojicu: čovjeka kojeg je sramota njegove kćeri toliko izbezumila da je prisiljen uzeti u svoje ruke pištolj ili nož i ubiti djevojku koju je othranio, koju je jednom zibao na koljenima i pomogao joj napraviti prve korake, da bi se pokazao dostojnim izopačenog poimanja dobra i zla koje mu nameće njegov klan.
Nije riječ o drevnom, davno zaboravljenom običaju, kao što je srednjovjekovno spaljivanje vještica. Prema podacima Populacijskog fonda Ujedinjenih naroda svake se godine u svijetu počini najmanje pet tisuća ubojstava zbog časti, uz ogradu da je riječ o opreznoj procjeni. Ta se ubojstva uglavnom događaju u Pakistanu, Saudijskoj Arabiji, Siriji, Iranu, Iraku, Jordanu, Turskoj, Egiptu, Alžiru i Maroku, ili u zajednicama porijeklom iz tih redom muslimanskih zemalja. Nisu sve žrtve muslimanke, ubojstva zbog časti događaju se i među Sikhima i nemuslimanskim Kurdima, ali većina jest.
Ključna sastavnica ubojstva zbog časti, ono što ga razlikuje od slučajnoga, individualnog zločina iz strasti jest ta da ubojstvo iz časti najčešće ima blagoslov šire zajednice. Kao roditelj, bit ćete isključeni iz društva ako »dopustite« svojoj kćeri »loše« ponašanje; majke će biti izložene poruzi, očevi će biti smatrani nemoćnima, slabićima, čudacima. Iskupljenje je moguće samo ako stanete na kraj »lošem« ponašanju svoje kćeri.
U anketi BBC-ja pravednoj 2006. godine na uzorku od pet stotina mladih useljenika u Velikoj Britaniji (mnogi od kojih su bili muslimani te manji broj Hindusa i Sikha), svaki deseti je rekao da bi ubojstvo zbog časti moglo biti opravdano. Nijedna takva anketa nije provedena u Americi, i ja ne pokušavam reći da bi muslimani koji žive u Sjedinjenim Američkim Državama nužno dali isti odgovor. Ali nedvojbeno je da se ubojstva zbog časti događaju i u Americi.
Pet mjeseci nakon ubojstva Amine i Sarah u gradiću Henrietta, na sjeveru države New York, dvadesetdvogodišnji Afganistanac po imenu Waheedailah Mohammad izbo je nasmrt svoju devetnaestogodišnju sestru jer je, kako je pisalo u sudskom spisu, osramotila svoju obitelj i bila »loša muslimanska djevojka«. Djevojka je izlazila u klubove i nosila odjeću koja nije bila dovoljno čedna te planirala napustiti
roditeljski dom. Čitajući pojedinosti, saznala sam da je taj slučaj bio drugi u četiri godine u istom okrugu u kojem je jedan musliman ubio ili pokušao ubiti članicu obitelji kako bi povratio svoju čast. U travnju 2004. Ismail Pelter, doseljenik iz Turske, izbo je i pretukao nasmrt svoju ženu te ranio svoje dvije kćeri u njihovu domu u Scottsvilleu, desetak kilometara od Henriette. Rekao je istražiteljima da je pokušavao povratiti čast svoje obitelji nakon što su njegova žena i jedna kći bile žrtve spolnog nasilja, dok je druga kći bila »uprljana« liječničkim pregledom.
U srpnju 2008. u Jonesborou, predgrađu Atlante, vlasnik mjesne pizzerije Pakistanac Chaudhry Rashad priznao je da je svoju dvadesetpetogodišnju kćer Sandelu zadavio strujnim kabelom od glačala. Razlog je bio taj što je htjela napustiti muža s kojim je bila prisiljena stupiti u dogovoreni brak u Pakistanu, a s kojim je sad živjela u Chicagu. Prema policijskom izvješću Sandela je odbila nastaviti živjeti sa svojim mužem u Chicagu i vratila se u svoju roditeljsku kuću, gdje je priopćila ocu da želi razvod. Prema jednom izvješću, »kad je stigla policija on je tvrdio da nije učinio ništa loše i kasnije je zahtijevao da mu se za boravka u zatvoru nabavlja halal hrana.« Fotografija žrtve na internetu prikazivala je blijedu ženu s izrazom nelagode na licu i s tjeskobom u očima.
U veljači 2009. u gradiću Buffalo, u državi New York, četrdesetsedmogodišnji muslimanski poduzetnik koji je pokrenuo kabelsku TV-stanicu kako bi »promicao pozitivnije stavove o muslimanima«, odrubio je glavu svojoj ženi koja se željela od njega razvesti. Muzzammil Hassan je i prije bio vrlo nasilan i Aasiya, majka njegovo dvoje male djece, upravo se bila izborila za Hassanovu zabranu prilaska njihovu domu.
U svakom spomenutom slučaju američka policija, dužnosnici i novinari izvodili su nemoguće akrobacije ne bi li izbjegli kužne riječi ubojstvo zbog časti, kao da bi druga etiketa nekako mogla preobraziti ta užasna ubojstva u obično nasilje u obitelji. Morala sam se upitati: Zar u Sjedinjenim Američkim Državama ne postoje organizacije koje bi pozornije proučile te slučajeve? U to vrijeme nisam razmišljala o tome da sama osnujem takvu organizaciju, bila mi je puna kapa politike. Ali, pomislila sam, netko mora nešto učiniti; neki oblik aktivizma mora postojati, takvi se slučajevi moraju iznositi na vidjelo.
Ubojstvo zbog časti nije nasumični čin ludila. Ubojstva Amine i Sarah Said u Irvingu u Teksasu bila su kazna za prijestup koji su te
dvije djevojke navodno počinile protiv kulturoloških pravila. Iako su ta pravila zastarjela i brutalna, i dolaze izdaleka, ona mogu djelovati u Dallasu ili u Henrietti ili Atlanti podjednako smrtonosno kao i bilo gdje drugdje.
Kad čitam o ubojstvima zbog časti, progoni me spoznaja da se nešto moglo učiniti, štoviše da se štošta moglo učiniti. Bilo je dovoljno znakova koji su mogli alarmirati Irving mnogo prije nego što se Yaser Said mašio svojeg pištolja. U svim spomenutim slučajevima vidi se jasan i dobro poznat obrazac povezanosti vjere i načina ponašanja. Postoji li prijeka potreba da se taj obrazac na vrijeme prepozna i ubojstva spriječe? Da. Govorimo li o tome kako ćemo to učiniti? Ne. Zašto ne? Zašto dovraga ne?
Feministice su upoznate sa činjenicom da se muslimanke suočavaju ne samo s ugnjetavanjem već i s nasilnom smrću. Zašto onda ne izađu na ulicu i ne prosvjeduju protiv tih zlostavljača? Gdje su velike europske i američke aktivistice koje su uložile silnu energiju u suvremeni pokret za ravnopravnost žena na Zapadu? Gdje je, da spomenemo samo jedan primjer, Germaine Greer, autorica takvih klasika Zapadnog feminizma kao što je Ženski eunuha Greer vjeruje da bismo genitalno sakaćenje djevojčica trebali sagledati u njegovu kontekstu. Pokušaj da se to zaustavi, napisala je, bio bi »napad na kulturni identitet«. I nastavlja:
»Afrikanke koje se podvrgavaju sakaćenjenju spolovila čine to prije svega zato što rezultat tog zahvata smatraju privlačnim. Mlada žena koja bez uzmicanja leži na postelji dok joj obrezivač melje klitoris između dva kamena alata time dokazuje da će biti dobra žena, dorasla svim mukama majčinstva i svakodnevnog rintanja... Naoružane lakom za nokte (koji je nespojiv s fizičkim radom), visokim potpeticama (koje su pogubne za držanje a time i kičmu te priličnu neprikladne za prevaljivanje velikih udaljenosti po lošim cestama) i grudnjacima, Zapadnjakinje... osuđuju obrezivanje žena bez i sjenke sumnje da je takvo njihovo ponašanje apsurdno.«
Mogli biste se upitati kakvo je Greeričino mišljenje o ubojstvima zbog časti? U prosincu 2007. u Melbourneu, u Australiji, tijekom njezina predavanja o Jane Austen, australska spisateljica po imenu Pamela Bone upitala je Greer vidi li ikakve paralele između poimanja obiteljske časti u romanu Ponos i predrasude Jane Austen i poimanja obiteljske časti u bliskoistočnim društvima. Zatim je upitala zašto Zapadne feministice oklijevaju javno osuditi ubojstva zbog časti. Prema riječima Pamele Bone Greer je odgovorila:
»To je komplicirano pitanje. Stalno me pitaju zašto ne odem u Darfur razgovarati sa žrtvama silovanja. Sa žrtvama silovanja mogu razgovarati i ovdje. Zašto da idem u Darfur razgovarati sa žrtvama silovanja?«
Kad je Bone rekla:
»Zato što je ondje mnogo gore«, Greer je odgovorila:
»Tko kaže da jest?«
Bone je objasnila da je osobno posjetila Darfur i da može potvrditi da je stanje ondje neusporedivo gore. Greer je odgovorila:
»No, da, ali stvarno je jako nezgodno pokušati promijeniti tuđu kulturu. Iznevjerili smo vlastite žrtve silovanja. Nismo postigli da stvari budu kako treba ni u vlastitim sudovima. Kakva bi bila korist od toga da odem onamo i da im pokušam reći što da čine? Ja sam samo dio dekadentne Zapadne kulture, a oni ionako misle da ćemo svi ubrzo u pakao, i možda ćemo uistinu svi ubrzo u pakao. Ali nama je ipak stalo. Mi se protivimo takvim stvarima. Ovog tjedna svi nosimo bijele vrpce [referirajući se na međunarodnu kampanju za iskorjenjivanje nasilja prema ženama], zar ne? S tim ćemo baš mnogo postići.«
U svojem članku o tom događaju objavljenom u dnevniku The Australian Bone je oštroumno primijetila:
»Iza poletne energije s kojom je Greer odgovarala na pitanja i komentare leži malodušni kulturni relativizam kojim je natopljeno razmišljanje tako velikog broja ljudi koji su se nekoć smatrali ljevicom. Mi nismo nimalo bolji od njih. Ne bismo im smjeli nametati vlastite vrijednosti. Pometimo radije u svojem dvorištu... Čudno je da tako mnogo starih feministica misli da je rasizam gori od seksizma.«
Pročitala sam više puta taj članak koji mi je proslijedila prijateljica i pomislila: Nezgodno? 'Vrlo je nezgodno mijenjati tuđu kulturu?' Što se dogodilo s Greer i njezinim temeljnim vrijednostima? Uistinu je apsurdno da netko poput Greer, tko ima u filozofsko obrazovanje, ne vidi da je element izbora presudan za distinkciju između ponašanja odrasle »žrtve« boli koju izazivaju pomodne cipele i boli djeteta koje je istinska žrtva nasilja. Nesavjesno je od nje izbjegavati javno osuditi ubojstva zbog časti jer je »nezgodno« osporiti kulturu koja to odobrava.
Feminizam je nastao na Zapadu. To je dijete prosvjetiteljstva, razdoblja koje je promicalo ideju o slobodi pojedinca. Ali čak i prije prosvjetiteljstva, čak i u svojim najmračnijim trenucima, Zapadna kultura bila je dobrohotnija prema ženama od plemenske islamske kulture Arapa. Svakako, postojale su određene prakse i u Europi i u Americi, kao što je proglašavanje nekih žena »vješticama« i njihovo
mučenje, utapanje ili spaljivanje. Obiteljsko nasilje, stigmatizacija i isključivanje žena iz javnih uloga i sudjelovanja u vlasti također su bili uobičajeni. Čitanje o životima žena u prošlosti često me ostavlja bez riječi zbog bijesa i sažaljenja. Uvjerenje da su žene prevrtljive, nerazumne i nepouzdane bilo je nekoć gotovo univerzalno, kao što je to bio i brak kao praktična poslovna transakcija između dvije obitelji koju su obavljali muški skrbnici. Povijest Zapada puna je tragičnih priča o dječjim nevjestama.
Ali postoje razlike između Zapadne kulture i kultura drugih civilizacija. Zene i muškarci u arapskim zemljama, Kini, Indiji i Africi možda su sanjali o oslobođenju od okova koji ih sputavaju. Možda su raspravljali o tome kako promijeniti svijest svojih ugnjetača ili se čak i organizirali i pobunili protiv ugnjetavanja. Ali samo su na Zapadu ideje, riječi, organizacije i revolucije koje su podizane radi ostvarenja slobode doista imale učinka.
Povijest feminizma ili barem feminističke misli isprva je bila uglavnom povijest aristokracije. Mladim je muškarcima i ženama bilo dopušteno zajedničko druženje (iako po strogim pravilima i uz pratnju gardedama). U mnogim europskim društvima nakon srednjeg vijeka kćerima je bilo dopušteno da nauče čitati i pisati, da uče povijest, glazbu, čak i filozofiju, ako ni zbog čega drugog a ono kako bi bile sposobne voditi duhovite razgovore u različitim društvenim prilikama. Umjesto da uče naizust tradicionalne priče i pjesme i pošto-poto čuvaju običaje i navike naših predaka, kako su se obrazovale moja baka i prabaka, Zapadnjakinje su mogle napraviti ključni iskorak: smjele su iznositi vlastite argumente i izražavati vlastite misli.
U razdoblju prosvjetiteljstva Zapadnjakinje su mogle iskazivati nezadovoljstvo svojim podređenim položajem. Mogle su to činiti služeći se jezikom i metodama koji su bili savršeno logični barem nekim njihovim suvremenicima, primjerice Johnu Stuartu Millu. Kćeri prosvjetiteljstva, kao što su Engleskinja Mary Wollstonecraft i kasnije Amerikanka Margaret Füller, bile su pionirke feminizma na Zapadu. Među prvim zahtjevima izvornih feministica bio je onaj da visokoškolske ustanove otvore svoja vrata ženama, ili barem da se osnuju posebni fakulteti i namijene njihovu obrazovanju.
Nažalost, neke muslimanke koje danas imaju veliku sreću da uživaju sve pogodnosti visokog obrazovanja koje mogu ponuditi te iste ustanove na Zapadu svjesno staju u obranu islama radije nego prava žena. Takve obrazovane žene (a srela sam ih dosta) i dalje čine samo
sretnu manjinu. Kvalitetno obrazovanje nedostupno je milijunima njihovih sestara. One se hvale svojim povlasticama: svojim sveučilišnim obrazovanjem, svojim iskustvima s liberalnim očevima i braćom, svojom dizajnerskom odjećom i činjenicom da slobodno putuju bez budnog nadzora skrbnika. Ali one zanemaruju one obespravljene mase s kojima navodno dijele vjeru i kulturu. Neke idu i korak dalje: tvrde da je potčinjenost muslimanskih žena »folklor«, da se događa samo u udaljenim, zabačenim selima i samo u nekim zemljama. Tvrde da je sve to na izlaznim vratima, na putu za ropotarnicu povijesti, ništa ozbiljno, da nema razloga za brigu.
Kad je ropstvo podijelilo njihovu naciju, američke su feministice prepoznale nemoralnost argumenata kojima su se služili robovlasnici. One su osudile ropstvo, ali su u svojim argumentima otišle i korak dalje, osudivši i one vrijednosti koje opravdavaju postupanje sa ženama kao s imovinom. Ironično je da su mnoge obrazovane muslimanke nedvojbeno sposobne osuditi načela kojima su se služili strani imperijalisti prije stotinu godina kako bi dominirali koloniziranim zemljama, ali se ustručavaju pozabaviti moralnim okvirom koji podupire nepravde protiv njihovih muslimanskih sestara.
Pokret za građanska prava u Sjedinjenim Američkim Državama pružio je još jednu priliku američkim feministicama da stanu u obranu Afro-amerikanaca kojima su zbog boje njihove kože bila uskraćena građanska prava. I taj put su feministice svojom argumentacijom zahvatile šire polje diskriminacije, a ne samo ono koje se temelji na boji kože. Usprotivile su se svojim muževima, očevima, nastavnicima i propovjednicima; tvrdile su da ako je pogrešna diskriminacija na temelju boje kože, tad je podjednako pogrešno diskriminirati i na temelju spola. Ako se mijenjaju zakoni zemlje i prihvaćaju programi kojima se štite građanska prava crnaca, tad se tim promjenama zakona i tim programima trebaju zaštititi i građanska prava žena.
U strastvenim raspravama o dekolonizaciji u Europi mnoge europske feministice stale su rame uz rame s borcima za slobodu koji su težili dr- žavotvorstvu i neovisnosti. Njima su razlozi za autonomiju bili jasni, no nisu propustile priliku istaknuti da, ako se bivšim koloniziranim narodima može povjeriti da upravljaju svojim kolektivnim sudbinama, tad se zacijelo može povjeriti i ženama da upravljaju svojim individualnim sudbinama.
Sve su to bili sukobi načela. Sve te borbe bavile su se posljedicama uskraćivanja slobode muškarcima i ženama. Sve te pobjede izborene su
u suštini razotkrivanjem nemoralnosti argumenata njihovih protivnika, bilo da su se pozivali na Bibliju ili na stoljetne feudalističke tradicije. (Oni koji su željeli nastavak ropstva, kršenja građanskih prava i ženomrstva uvijek su se služili vjerskim argumentima.) Ti su argumenti bili raskrinkani, napadnuti i ismijani te su s vremenom srušeni i zakoni kojima je institucionalizirana nejednakost.
Pa ipak, paradoksalno je da su te bitke, budući da su bile izborene protiv bijelih muškaraca, pomogle učvrstiti u umovima većine ljudi simplicističku ideju da crnci, žene i kolonizirani narodi ne mogu biti žrtve nijedne druge vrste ugnjetavača, osim bijelih muškaraca. Svrstavši se na stranu pokreta za društvene promjene, kao što su to bili pokreti za nacionalnu neovisnost u jugoistočnoj Aziji i za manjinska prava svih vrsta, osobito u borbi protiv aparthejda i za prava Palestinaca, feministice su počele definirati bijele muškarce kao konačnoga i jedinog ugnjetavača. Bijeli su muškarci uspostavili trgovinu robljem, aparthejd i kolonijalizam, i držali žene u podređenom položaju. Muškarci druge boje kože gotovo su po definiciji svrstavani u skupinu ugnjetenih.
Rezultat toga je da patnje muslimanki, štoviše, svih žena Trećeg svijeta ugnjetavanih u ime moralnog okvira običaja ili vjere čiji su osnivači i nositelji obojeni muškarci, nisu dosad dovoljno ozbiljno shvaćene. Doduše, postoji nekoliko neprofitnih organizacija koje ne okreću glavu od problema: Svjetska banka, primjerice, koja je počela sustavnije osuđivati ugnjetavanje muslimanki. Ali masovna javna kampanja razotkrivanja, ismijavanja, osporavanja i promjene starih nazora još uvijek nije počela.
Jedna vrsta feminizma zapravo je pogoršala stanje stvari za žrtve ženomrstva obojenih muškaraca. Moja kolegica u Američkom institutu za poduzetništvo, Christina Hoff-Sommers, naziva ga »uvrijeđenim feminizmom.« To je pozicija »feministica [koje] vjeruju da je najbolji opis našeg društva [čitaj, Zapadnog društva] 'muška hegemonija,' sustav u kojem dominantni spol [čitaj, bijeli muškarac] nastoji da žene ostanu obeshrabrene i potčinjene.« Te uvrijeđene feministice odbijaju priznati napredak koji su ostvarile žene na Zapadu, počevši od prava glasa do kažnjavanja onih koji pokušaju zlostavljati žene na njihovu radnu mjestu. One vide samo nepravdu koju čini bijeli muškarac i svode takve univerzalne pojmove kao što su sloboda govora i pravo na izbor vlastite sudbine na artefakte Zapadne kulture. One time obojenim muškarcima pokazuju kako da otklone od sebe svaku odgovornost.
Ako kralja Saudijske Arabije upitaju o zakonskim propisima njegove zemlje koji se odnose na žene, on jednostavno zatraži da sugovornik pokaže poštovanje za njegovu vjeru, kulturu i suverenost, i taj mu je argument očito dovoljan.
Budući da Zapadne feministice iskazuju gotovo neurotičan strah od vrijeđanja neke manjinske kulture, položaj muslimanki postavlja pred njih gotovo nerješiv filozofski problem.
U Saudijskoj Arabiji živi 13,5 milijuna žena. Zamislite kakav biste život ondje imali da ste jedna od njih: praktički biste ga proveli u stalnom kućnom pritvoru.
U Iranu živi 34 milijuna žena. Zamislite tla ste jedna od njih: već s devet godina možete biti legalno udana žena, zbog preljuba možete dobiti devedeset i devet udaraca bičem po nalogu suca, a pet mjeseci kasnije po nalogu drugog mogu vas kamenovati. To se dogodilo Zoreh i Azar Kabiriniat 2007. godine u iranskom gradu Sahriaru. Nakon što su ih izbičevali zbog »nedopuštenih odnosa«, na novom su suđenju proglašene krivima za »čin preljuba dok su bile udane«. Osuđene su na smrt kamenovanjem. Presuda je nedavno potvrđena u žalbenom postupku.
U Pakistanu živi 82,5 milijuna žena. Zamislite se na mjestu tamošnjih djevojaka: ako obeščastite svoju obitelj, ako odbijete brak s muškarcem kojeg su vam izabrali, ili ako netko pomisli da imate mladića, znate da ćete vjerojatno biti pretučeni, izopćeni ili ubijeni, a presudit će vam najvjerojatnije vlastiti otac ili brat, uz potporu cijele vaše najuže obitelji. Ili vam prijeti kazna zatvora na osnovi hududa, kaznenog prekršaja u islamskom zakonu.
Zamislite da ste djevojka u Egiptu, Sudanu, Somaliji, bilo kojoj od dvadeset i šest zemalja širom Bliskog istoka, Afrike i Oceanije. Odrezali su vaš klitoris i unutarnje usmine, a otvor vaše rodnice zašili. Iako se obrezivanje ne spominje u Kuranu, većina od 130 milijuna žena širom svijeta koje su podvrgnute tom brutalnom obredu su muslimanke.
Djevičanstvo je opsesija, neuroza islama. Gdje god postoji muslimanska zajednica, prisilni ili dogovoreni brak, pa čak i brak s dječjom nevjestom uobičajene su pojave čak i u razmjerno obrazovanim obiteljima. Kao i nasilje u obitelji, većina ljudi to smatra normalnim. Muškarci su skrbnici svojih kćeri. Djevojka je stoga vlasništvo oca, koji ima pravo prenijeti to vlasništvo na muža kojeg će joj sam odabrati. Brak s dječjom nevjestom također je logična
posljedica muslimanske fiksacije na žensku čistoću: ako ju daš nekome za ženu dovoljno rano, odmah nakon što počne menstruirati, neće imati vremena ukaljati tvoj ugled i obezvrijediti tvoju robu. Stvarnost može biti izuzetno gorka: zamislite trinaestogodišnju djevojčicu predanu u ruke starca kojega nikad ranije nije vidjela.
Iako je brak s djecom zabranjen u Zapadnim zemljama, ostali aspekti muslimanskog ugnjetavanja žena bez problema se uvoze i u Europu i u Sjedinjene Američke Države. Činjenica da se ubojstva zbog časti događaja u Teksasu, New Yorku i Georgiji čine šutnju Zapadnih feministica o tom problemu tim čudnijom i žalosnijom.
Zapadnjakinje imaju moć. One danas imaju čvrst položaj na tržištu radne snage. Imaju pristup sredstvima za kontrolu začeća, vlastitim bankovnim računima, biračkim mjestima. Mogu se udati za muškarca kojeg same izaberu ili mogu izabrati da se uopće ne udaju, a ako priroda to dopusti, mogu imati onoliko djece koliko žele. Mogu posjedovati imovinu, putovati kamo žele, čitati bilo koju knjigu, novine ili časopis koji žele. Mogu imati mišljenje o moralnim izborima drugih i izražavati ga slobodno, pa čak i objavljivati.
Zloglasni stakleni strop* na Zapadu u većini je profesija probijen; zacijelo sada možemo naći malo vremena za neka važnija pitanja. Ako feminizam uopće nešto znači, žene koje imaju moć morale bi usmjeriti svoju energiju u pružanje pomoći djevojkama i ženama koje trpe bol genitalnog sakaćenja, koje su u opasnosti da izgube život zbog toga što su izabrale zapadnjački životni stil i ideje, koje moraju tražiti dopuštenje da iziđu iz kuće, s kojima se ne postupa ništa bolje nego sa sužnjevima, žigosanima i osakaćenima, i koje su predmet poslovne transakcije dok njihove želje ne znače ništa. Ako ste zaista feministica, te bi žene morale biti vaš glavni prioritet.
Mi žene u bogatim i razvijenim državama imamo obvezu mobilizirati sve snage kako bismo pomogle tim drugim ženama. Samo naš ogorčeni prosvjed i politički pritisak mogu dovesti do promjene. Moramo pogurati položaj muslimanki na vrh dnevnog reda. Nije dovoljno reći to je šokantno, to je odvratno, i osuditi samo pojedinačni čin. Moramo osporiti i srušiti tu plemensku kulturu časti i sramote kodificiranu islamskom vjerom.
Organizacije ponikle u tim zajednicama lobirat će i iskoristiti sva
termin kojim se opisuju prepreke koje ženama onemogućuju da dosegnu sam vrh
korporacijske ili druge hijerarhije — nap. prev.
pravna sredstva kako bi promijenile temu, zatim će se pozvati na ranjivost i status vječne žrtve. Podržat će ih njihovi odvjetnici medu multikulturalističkim intelektualcima i zagovornicima politike popuštanja. Ključno je da zadržimo svijest da mi, odvjetnice tih žena, govorimo o dva različita vrijednosna sustava između kojih kompromis nije moguć.
Muslimanke nisu jedina potlačena ženska populacija. Kao što sam napisala 2006. u članku za International Herald Tribune, širom svijeta demografski »nedostaje« između 113 i 200 milijuna žena, a svake godine između 1,5 i 3 milijuna žena i djevojaka izgubi život kao žrtve nasilja ili zanemarivanja zbog svojeg spola. Novorođene djevojčice i mlade djevojke u mnogim dijelovima svijeta, ne samo u muslimanskim zemljama, umiru zbog zanemarivanja u nesrazmjerno velikom broju. U brutalnoj međunarodnoj trgovini djevojčicama kao radnom snagom u industriji seksa život izgubi neutvrđeni broj žena. Otprilike 600.000 žena godišnje umire u porodu, dok je obiteljsko nasilje ponajveći ubojica žena u svim državama svijeta. »Gendercid« odnosno spolom motivirano ubojstvo javlja se u mnogim oblicima, ali za većinu tih žena ključno je pitanje siromaštvo.
Za razliku od toga potčinjavanje muslimanki stvar je načela.
Što se može učiniti? Prvo, potrebna nam je globalna kampanja protiv vrijednosti koje dopuštaju takve vrste zločina. Kulture koje odriču pravo žena da raspolažu vlastitim tijelom i koje ih ne štite od najgoreg oblika tjelesnog zlostavljanja moraju biti izložene pritisku i prisiljene na reforme. S njima se ne bi smjelo postupati kao s uglednim članovima zajednice naroda. Danas je aktivistima za ljudska prava teško raditi njihov posao; onemogućen im je pristup podacima, izloženi su zastrašivanjima, ili im se jednostavno ne poklanja nikakva pozornost. Potrebno je organizirati ozbiljnu međunarodnu akciju kako bi se zabilježilo i dokumentiralo nasilje protiv djevojaka i žena, od države do države, i razotkrili razmjeri njihove nepodnošljive patnje.
Ali goruće je pitanje što feministice mogu učiniti već sada da spriječe stranu ugnjetavačku kulturu da ne pusti korijenje na Zapadu. Čak i u Americi roditelji ispisuju muslimanske djevojčice iz škole, redovito ih fizički kažnjavaju, opsesivno nad njima bdiju i udaju ih pod prisilom, pa čak i ubijaju u ime časti. Takvim radikalnim, brutalnim kršenjima ženskih prava moramo se izravno suprotstaviti te hitno osmisliti djelotvorne mjere zaštite muslimanskih djevojčica. Zatvoriti oči pred tim problemom znači prepustiti buduće žrtve njihovoj sudbini:
još gore, to znači napustiti temeljne vrijednosti na kojima počiva Zapadno društvo. To je pouka koju Amerikanci mogu izvući iz iskustva Europe s muslimanskom imigracijom: mi jednostavno ne smijemo kompromitirati vlastita načela tolerirajući ubojstva zbog časti, genitalno sakaćenje žena i ostale slične običaje.
U Nizozemskoj i Velikoj Britaniji osnovane su organizacije za educiranje policije, škola i drugih državnih tijela i ustanova o toj specifičnoj vrsti nasilja u obitelji. Međutim, i običnim građanima i službenim osobama još uvijek je teško razgovarati o tim temama a da se ne izlože optužbama o islamofobiji i rasizmu. U Nizozemskoj sam, primjerice, zatražila uspostavljanje sustava kontrole genitalnog sakaćenja žena. Sustav je doista i uspostavljen, ali na dobrovoljnoj osnovi, što je apsurdno, jer majka koja je uvjerena da postupa ispravno i u skladu s tradicionalnim običajima svoje kulture jamačno neće istupiti naprijed i reći:
»Upravo sam počinila nešto zbog čega me možete poslati u zatvor na petnaest godina.«
Dobronamjerni me ljudi ponekad u ovakvom trenutku sućutno pogledaju i učine neki emocionalni ekvivalent gesti tapšanja po ruci. Rijetko su toliko nepristojni da to otvoreno kažu, ali očigedno vjeruju da je ova bitka unaprijed izgubljena: nema šanse da muslimanke, koje čine polovina današnje muslimanske populacije u svijetu, budu oslobođene.
Odbijam prihvatiti takav defetistički pristup. Vjerujem da je moguće srušiti kulturu časti i sramote. Vjerovati u suprotno značilo bi definirati muslimane kao nesposobne za evoluciju i prilagodbu, što je i omalovažavajuće i rasistički. Da bi došlo do prave promjene, nedvojbeno će biti potrebni golemi pomaci u stavu, rušenje cijele infrastrukture vjerske misli i plemenskih vrijednosti. Ali da bi se to postiglo, očajnički nam je potreban novi feminizam koji će privući u svoje redove i muslimanke. Militantni diskurs nekih istaknutih zapadnjačkih feministica usmjeren isključivo protiv bjelačkih muškaraca nalazim odbojnim i smatram ga izopačenjem poruke Mary Wollstonecraft. Feminizam dvadeset i prvog stoljeća mora ići naprijed, premostiti jaz između Zapadnjakinja i njihovih potlačenih sestara koje su ostavile za sobom. Baš kao što su se u prošlosti slobodni mislioci i zaljubljenici u slobodu jednom udružili u podršci borbi protiv aparthejda, i mi bismo se morali udružiti u podršci borbi za prava žena u islamu.
Prateći 2008. godine predsjedničke i potpredsjedničke izborne kampanje Hillary Clinton i Sarah Palin na televiziji, obje su se natjecale za dvije najmoćnije funkcije na svijetu željno sam iščekivala trenutak kad će progovoriti o tome što namjeravaju učiniti za druge žene, čeznula za trenutkom kad će netko postaviti pitanje, nametnuti ozbiljnu raspravu o pravima muslimanki. To se nije dogodilo.
Hillary Clinton je danas državna tajnica; prije nje tu su dužnost obnašale Condoleezza Rice i Madeleine Albright. Čini se da je u Washingtonu postignut prešutni konsenzus da na čelu državnog tajništva mora biti žena. Neki se žale da je to utješna mjera kojom se nas žene želi primiriti, jer je ono što doista želimo predsjednički mandat. Ali ja se ne slažem. Vjerujem da postavljanje žena na čelo državnog tajništva predstavlja golemu priliku. To znači da će jedna Amerikanka sjesti za stol s vođama ostatka svijeta, uključujući i arapski i muslimanski svijet, i da se oni prema njoj neće odnositi samo kao prema sebi ravnoj, već i kao prema predstavnici jedine svjetske velesile.
Oslobođenje žena može se usporediti s golemom, nedovršenom kućom. Zapadno je krilo manje-više završeno. Većina nas koji živimo u tom krilu uživamo povlastice kao što su pravo na izbor i pravo da budemo izabrane. Obrazovanje nam je dostupno, i ako želimo možemo same zarađivati svoj kruh. Uspjele smo uvjeriti većinu zakonodavaca na ovoj strani kuće da su obiteljsko nasilje, spolno zlostavljanje i silovanje zločini za koje počinitelj mora biti kažnjen. Imamo reproduktivna i seksualna prava; iako roditelji, nastavnici i savjetnici u lokalnoj zajednici mogu pokušati usmjeriti djevojku, ne smiju je prisiljavati na vezu s muškarcem (ili, u novije vrijeme, sa ženom) ili na prekid te veze. Potencijalni partneri mogu joj se udvarati i obožavati je, ali ako ih odbije moraju progutati svoj ponos i prihvatiti odbijanje.
Kao i u svakom drugom domu, ni život u zapadnom krilu kuće ne teče bez problema. Ponekad dolazi do kršenja kućnih pravila. Zanemaruju se ili niječu djevojčine pritužbe na nasilje u obitelji, ili se počinitelj izvuče s upozorenjem ili nezasluženo malom kaznom. Moguće je da neke žene smatraju da ne dobivaju jednaku naknadu za isti posao kao njihovi muški kolege; druge pak osjećaju da udaraju glavom o stakleni strop. Zbog toga neke žene pokušavaju uvesti u kuću dodatna pravila i razbiti taj stakleni strop.
Pođite, međutim, u istočno krilo i ono što ćete ondje zateći gore je od nedovršenog. Dijelovi zdanja su započeti a zatim napušteni i sada se
pretvaraju u ruine. U drugim dijelovima krila svaki put kad netko podigne zid netko drugi ga sravni ga sa zemljom. Ondje gdje je trebao biti prekrasan vrt leže plitki grobovi bezimenih djevojčica koje nisu smatrali dovoljno vrijednima da ih hrane ili liječe od bolesti. U istočnom krilu djevojčice bivaju poput imovine ustupljene odraslima da zadovolje njihove spolne potrebe. Neke rade na zemlji, donose vodu, brinu o stoci, kuhaju i čiste od zore do mraka bez plaće za svoj rad, dok druge trpe batine najuže obitelji, koja za to nikad neće odgovarati. Mlade žene umiru pri porodu jer im nedostaju najosnovniji higijenski uvjeti i zdravstvena skrb.
U nekim kutevima istočnog krila majke nisu uvijek ushićene kad otkriju da su trudne. Liječnik će provjeriti je li nerođeno dijete djevojčica ili dječak; ako je djevojčica, on uzima novac bijedne majke i obavlja pobačaj, a ako si majka ne može priuštiti pobačaj dijete će nakon rođenja biti ugušeno ili ostavljeno da umre. To abortiranje djevojčica toliko je sustavno u pojedinim sobama istočnog krila da je broj dječaka koji se neće imati s kime oženiti nesrazmjerno porastao.
Bliže središtu istočnog krila žene su uglavnom prognane iz javnih prostorija i hodnika, a ako ih i ugledate krajičkom oka, bit će pokrivene od glave do pete crnom i ružnom odjećom. Mnoge nikad ne nauče čitati ili pisati; prisile ih na brak i nakon toga su stalno trudne. Nemaju nikakva reproduktivna prava. Ako postanu žrtve silovanja, moraju same iznijeti teret dokazivanja, a u nekim sobama žene i djevojke od trinaest ili više godina kažnjavaju bičevanjem i kamenovanjem zbog nepridržavanja strogih pravila o spolnoj čistoći. U istočnom krilu kuće neki se ljudi toliko boje ženske spolnosti da obrezuju spolovila djevojčica, sakateći ih i žigošući znakom vlasništva.
U posljednje vrijeme mnogo ljudi iz istočnog krila pronalazi put do suprotnog krila kuće, makar se smjestili i u tijesne odaje za služinčad. Ovdje u zapadnom krilu sudbina djevojaka iz istočnog krila čini se dalekom. I dok je pažnja djevojaka u zapadnom krilu zaokupljena osobnom udobnošću i »teškim« odlukama poput izbora boje za zidove i veličine lustera, ili pak oblika živice u vrtu, da ne spominjemo onaj dosadni stakleni strop, muškarci iz istočnog kiila prisvajaju zapadne sobe za sebe, prakticirajući u njima istočne navike.
Sjedila sam u svojem uredu u New Yorku, visoko iznad bučnog i užurbanog mravinjaka zapadnog krila, maštajući o tome da će se povlaštene Zapadnjakinje jednog dana udružiti i uprijeti sve svoje snage u oslobođenje svojih sestara iz potleušica na istoku. Prionut će
izgradnji novog zdanja slobode, snage i obilja, rušeći stare potleušice i otvarajući vidljiva i nevidljiva vrata tamnica kako bi njihove istočne sestre ugledale svjetlost dana.
To je moj san. Ruku na srce, ne znam imaju li Zapadne feministice hrabrosti ili jasnoću vizije da mi pomognu pretočiti taj san u stvarnost.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayaan Hirsi Ali - Nomatkinja

Počalji od Mustra taj Uto Jun 12, 2018 11:54 am





16. Poglavlje - Tražeći Boga, nalazeći Alaha
Jedne večeri u srpnju 2007. godine bila sam u Rimu na večeri s ocem Antoineom Bodarom, nizozemskim svećenikom kojeg mi je preporučio zajednički prijatelj. Oca Bodara opisala bih kao prilično poticajnog sugovornika, mirnog i uglađenog intelektualca ali i čovjeka koji vrlo dobro poznaje ovaj svijet. Restoran koji je izabrao za našu večeru nalazio se odmah iza Vatikana i, otpijajući gutljaje vina, shvatila sam da iskreno uživam u večeri. Približavala se večer, renesansne zgrade kupala je umjetna svjetlost ističući njihovu nadrealnu veličanstvenost i ljepotu, a meni je sinulo da se nalazimo na vrlo moćnom mjestu: u kršćanskom Hijazu *.
Pa ipak, pali su na niske grane, rekla sam samoj sebi, odnosno, nisu baš pali, već više izblijedili. Dok se islam diže širom Europe, čini se da je kršćanstvo u muslimanskim zemljama u padu. Crkve su prazne, pretvorene u stanove i urede, čak i noćne klubove, ili pak sravnjene sa zemljom, dok džamije niču poput gljiva nakon kiše. Veličanstvene su francuske katedrale napuštene; neki su ljudi čak predložili da bi male napuštene kapelice i crkve trebale biti prenamijenjene u džamije kako bi se sve brojnijoj muslimanskoj populaciji u Francuskoj dao prostor za molitvu. To bi također bio način da se islam udalji iz nepreglednih garaža i podruma u kojima se mladi ljudi radikaliziraju velikom brzinom.
Dok smo ispijali kavu, pokušala sam zamisliti da objedujem u Meki s članom uleme**, ili uostalom s bilo kojim imamom bilo gdje. Dojmilo me se to kao još jedna demonstracija temeljnih razlika: islam i kršćanstvo nisu isti.
Objasnila sam ocu Bodaru zašto sam ga zamolila da se sastane sa mnom.
»Nisam kršćanka i nisam ovdje da mi pomognete da se preobratim na kršćanstvo«, rekla sam mu. »No mislim da bi kršćanske crkve trebale činiti davu upravo onako kao što to čini islam.

* područje u Saudijskoj Arabiji u kojem se nalaze sveti gradovi Meka i Medina — nap. prev.
** vjerski učenjaci
Morate se nadmetati jer biste mogli biti moćno sredstvo poništavanja islamizacije. Trebali biste krenuti od muslimanskih četvrti u Rimu. Europa poput mjesečara korača u vlastitu propast, kulturnu, ideološku i političku propast, jer su crkvene vlasti zanemarile useljenička geta.
»Crkve bi mogle krenuti u muslimanske zajednice, pružati usluge kao što to čine radikalni muslimani: graditi nove katoličke škole, bolnice i društvene centre nalik onima koji su bili civilizirajuća sila u vrijeme kolonijalizma u Africi. Ne prepuštajte stvar državi, preuzmite aktivnu ulogu. Crkve imaju resurse, autoritet i motivaciju da preobrate muslimanske useljenike na moderniji način života i modernija uvjerenja. Poučavajte higijenu, disciplinu, radnu etiku, i sve ono u što vjerujete. Zapad gubi propagandni rat. Ali možete se natjecati protiv islama izvan Europe i energično raditi na asimilaciji muslimana u njoj.«
Otac Bodar upravo je zasjao od sreće. Rekao je da je to ono što on pokušava godinama ostvariti i da je često bio predmet poruge što se uopće usuđuje predložiti nešto slično. Rimokatolička crkva ima dugu povijest odolijevanja vjerskim izazovima s ove ili one strane područja koje se nekad zvalo kršćanski svijet. Od najranijih vremena borila se uspješno protiv raznih vrsta hereze. Protureformacija je svjedočila snažnoj reakciji crkve u odgovoru na nauk Martina Luthera i ostalih protestantskih reformatora. I, naravno, Crkva se nije borila protiv islama samo u vrijeme križarskih ratova, već i ne tako davno, 1683., kad je muslimanska vojska otomanskog sultana zaprijetila Beču, prijestolnici Svetoga rimskog cara.
Ali što je s izazovom s kojim je kršćanska civilizacija danas suočena, s izazovom radikalnog islama koji je već prodro u navodno neosvojivu tvrđavu Europe?
Islam tvrdi da je najbrže rastuća religija današnjeg svijeta. Takva ekspanzija djelomice se ostvaruje razmjerno visokom stopom rađanja u muslimanskim društvima, ili i kroz davu, kojom se ljudi uvjeravaju da prihvate njegove vrijednosti i njegov svjetonazor. Milijuni muslimana sada žive na Zapadu; nije dovoljno pretpostaviti da će ih sjaj materijalnog obilja kojim su okruženi navesti da se opuste i prihvate zapadnjački vrijednosni sustav snošljivosti i individualnih prava. Neki od njih bi to mogli, ali okruženi smo obiljem dokaza koji kažu da će većina ostati sklona svjetonazoru koji je do grla uronjen u teorije zavjere i svaljuje svu odgovornost za pogreške muslimana na vanjske
čimbenike. Štoviše, taj će svjetonazor biti privlačan i nekim nemuslimanima na Zapadu, koji će postati preobraćenici.
Moguće je (i nužno) oduprijeti se nasilnim i naoružanim džihadistima vojnim sredstvima. No vojna sredstva čine samo jednu sastavnicu rata. Iako je važno ne uzmicati već pružiti otpor, da bi se utjecalo na širi misaoni sklop koji podupire islamističke ratnike, nije dovoljno osloniti se na vojna sredstva. Propaganda je moćno oruđe rata prilagođeno da pridobije mase, da ih uvjeri da prebjegnu na suprotnu stranu, da slomi njihov moral ili vjeru u njihovu ideologiju.
Pojedini Zapadnjaci doživljavaju muslimane kao masu tvrdoglavih, iracionalnih, nepromišljenih bića, nesposobnih staloženo ocijeniti vrijednost novih ideja. Ali um muslimana isti je kao i um svakoga drugog čovjeka, savršeno sposoban upiti nove informacije. Kad bismo mogli pomoći muslimanima da preispitaju temeljne postavke islama, možda bi tada priznali da primjer proroka Muhameda nije nepogrešiv, da sve što piše u Kuranu nije savršeno ili istinito i da je tu doktrinu moguće prilagoditi na način da se ublaži patnja koja proizlazi iz pokušaja njezine primjene u suvremenom svijetu.
Moja je teorija da je većina muslimana u potrazi za otkupiteljskim Bogom. Oni vjeruju da postoji viša sila i da im ta viša sila zadaje moralni okvir, da im daje kompas koji im pomaže da razlikuju dobro i zlo. Mnogi muslimani traže Boga ili koncepciju Boga koji po mojem mišljenju odgovara opisu kršćanskog Boga. Umjesto toga, oni nalaze Alaha. Nalaze Alaha uglavnom zato što su rođeni u muslimanskim obiteljima, u kojima je Alah naraštajima jedini bog, ili su pak preobraćenici na islam.
Moja se teorija temelji na dva opažanja. Jedna je činjenica da mnogi muslimani, neki bi istraživači rekli većina, nagonski osjete užas pred nasiljem počinjenim u ime njihove vjere. Taj odgovor na terorizam uvijek je isti: Ne, to ne može biti. Teroristi su zloupotrijebili moju vjeru. Mislim da je pogrešno ubijati i sakatiti ljude. Moja vjera zagovara mir; traži od mene da budem milosrdan. »Tebi tvoja vjera, meni moja«, citiraju Kuran, dokazujući time samima sebi da islam promiče slobodu vjeroispovijesti.
Moje drugo opažanje odnosi se na činjenicu da većina muslimana ne zna sadržaj Kurana ili hadisa, ili bilo kojega drugog svetog islamskog teksta. Često citirani edikt kojim se promiče sloboda vjeroispovijesti doista je u Kuranu, ali njegov je autoritet poništen
stihovima koje je Bog objavio Proroku kasnije, kad je ovaj bio bolje naoružan i kad je njegova sljedba postala mnogobrojna.
Muslimani koji kažu da je Alah miroljubiv i milosrdan jednostavno ne znaju za druge koncepte Boga, ili ih pogrešno tumače. Rečeno im je da su kršćani pogrešno shvatili pravoga Boga, Alaha, te da su krivi za širk* (neoprostiv grijeh) pridruživanjem jedinome pravom Bogu Svetog Duha i Isusa, običnoga proroka, kojeg kršćani pogrešno uzdižu na pijedestal kao sina Božjeg.
Muslimani koji čuju takvo (i još gore) tumačenje kršćanstva u pravilu neće uložiti napor da se bolje upoznaju s tom vjerom. S druge strane, kršćani su u međuvremenu prestali poučavati ljude u muslimanskim zemljama zbog toga što je ogorčeni otpor mjesnih muslimanskih klerika i političkih elita činio tu njihovu zadaću sve težom. Ukratko, muslimanske su mase izolirane od svih alternativnih religija.
Da bi se to promijenilo, potrebna je neka vrsta duhovnog nadmetanja. To je bilo moje pitanje ocu Bodaru u Rimu: Ako Saudijska Arabija ulaže milijune dolara u medrese i sustavnu kampanju dave, iskorištavajući sve institucije slobode na Zapadu, zašto Katolička crkva sa svojim financijskim resursima i svojim milijunima predanih sljedbenika ne bi učinila to isto?
Nadam se da moji prijatelji Richard Dawkins, Sam Harris i Christopher Hitchens, uvaženo ateističko trojstvo aktivista u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama, neće užasnuto ustuknuti pred idejom strategijskog saveza između svjetovnih ljudi i kršćana, uključujući i Rimokatoličku crkvu. Priznajem da je zamisao pomalo paradoksalna. Zagovornici znanstvene revolucije i prosvjetiteljstva Vatikan su stoljećima smatrali neprijateljem broj jedan. Crkva je progonila one koje bi osudila kao heretike, a neke od njih i pogubila. Moji ateistički prijatelji s pravom ističu da su mnogi kršćani napustili biblijski literalizam potaknuti upornom kritikom od strane takvih slobodnih mislilaca. Isto je tako istina da ni u judeo-kršćanskoj tradiciji nije nedostajalo ženomrstva. Djela sv. Pavla odišu prezirom prema ženama.
No suvremena Katolička crkva bitno je drugačija i snošljivija ustanova. Kršćanima u novije vrijeme valja odati priznanje što su

pridruživanje nečega ili nekoga Bogu. cj. pridavanje Božjih atributa (moći, osobina) nekome
drugom unatoč tome što muslimani, kao i ostale monoteističke vjere, drže da je Bog samo jedan — nap. prev.
prihvatili barem dio kritike koju su im uputili mislioci prosvjetiteljstva. Upravo je ta otvorenost prema kritici najvažnija razlika između kršćanstva i islama.
Osim toga kršćanstvo više nije razdirano, kao ranije u svojoj povijesti, ogorčenim sektaškim sukobima koji su uzeli maha nakon Reformacije. Danas između Katoličke crkve i protestantskih crkava tzv. glavne odnosno konfesionalne linije, kao što su Anglikanska, Episkopalijanska, Prezbiterijanska, Unitarijanska i Univerzalistička, vladaju miroljubivi odnosi. U većem dijelu Zapadnog svijeta te crkve i njihove pastve ili ostavljaju jedni druge na miru ili imaju dobre ekumenske odnose. Naposljetku, kršćanske su crkve ostavile iza sebe stoljeća antisemitizma, koji je toliko uprljao njihov ugled.
Istina je da o širokom rasponu pitanja Rimokatolička crkva ima gledišta s kojima se ja, zajedno s većinom liberala, ne slažem. O pitanjima kao što su pobačaj, kontrola začeća i zaređivanje žena postoje duboke podjele unutar Zapadnog svijeta. Mnogi američki protestanti, kao i katolici, snažno se protive pobačaju; to pitanje snažno polarizira javnost, osobito u Sjedinjenim Američkim Državama. Ali sve su te razlike predmet rasprave, a ne ratovanja. Ma koliko ogorčena, rasprava se u Zapadnim društvima odvija u miroljubivoj, iako ponekad žustroj razmjeni riječi. Izuzetno rijetko događa se da neki luđak digne u zrak kliniku za pobačaje ili ubije liječnika koji pruža legalnu uslugu prekida neželjene trudnoće, i to su izuzeci koji potvrđuju pravilo.
Sukob između islama i Zapada je drugačiji. Da bi porazili Zapad, agenti radikalnog islama služe se svim mogućim sredstvima. Iako je naša pozornost uglavnom usmjerena na one muslimane koji su se voljni raznijeti u ime svoje vjere, ne smijemo zanemariti suptilniju kampanju preobraćenja i radikalizacije. Previše dugo Zapad je ostao pasivan, dopustivši islamu da obraduje ljude koji su prijemčivi za preobraćenje. Ponekad mi se čini da su Zidovi jedini ljudi na Zapadu koji to doista razumiju, vjerojatno zbog toga što su daleko izloženiji djelovanju radikalnog islama zbog svojih kontakata s izraelskom državom.
Pogledajte institucije prosvjetiteljstva, škole i sveučilišta širom Zapadnog svijeta utemeljene na svjetovnim načelima. Da bi obranili vrijednosti prosvjetiteljstva od nasrtaja islamističke misli, moraju se probuditi i vidjeti u kojoj su se mjeri ona već infiltrirala u njihove redove. Njihovi su resursi ograničeni, a velike donacije saudijskih
prinčeva i katarskih sultana imaju svoju cijenu. Nastavni programi tih institucija sve su više polarizirani, i tolerira se, pa čak i potiče, rast raznih vrsta protu-prosvjetiteljskih pokreta pod izgovorom grupne uvrijeđenosti ili statusa žrtve. Neki nastavnici čak ohrabruju svoje studente da se posipaju pepelom zbog nedjela u povijesti Zapada. Istočne, bliskoistočne i afričke kulture, koje kompromis i po¬mirbu smatraju dokazima slabosti, tumače sve to kao najavu svoje skore pobjede: to ih ohrabruje.
U sukobu civilizacija Zapad mora početi kritizirati nebjelačke kulture. Moramo se riješiti etosa relativističkog poštovanja prema nezapadnjačkim vjerama i kulturama ako je poštovanje jednostavno eufemizam za popuštanje. Ali ne smijemo se zadovoljiti samo kritikom. Moramo hitno ponuditi alternativnu poruku koja je superiorna poruci potčinjavanja.
Kad mi kažu da se suzdržim od nametanja zapadnjačkih vrijednosti ljudima koji ih ne žele, ja se s time ne slažem. Nisam rođena na Zapadu i nisam odrasla na Zapadu. Ali ushit koji sam osjetila kad sam nakon dolaska na Zapad mogla pustiti svojoj imaginaciji na volju, zadovoljstvo zbog toga što sama biram s kim ću se družiti, radost što čitam ono što želim i uzbuđenje zbog toga što imam kontrolu nad svojim životom, ukratko, svoju slobodu, doživljavam vrlo snažno, jer sam se uspjela osloboditi okova i zidova koje su mi moja krvna loza i moja vjera nametnule.
Nisam jedina koja tako misli i osjeća.
Multikulturalizam i relativizam, koji su uzeli toliko maha u zapadnjačkim obrazovnim ustanovama, podsjećaju me na veliki i lijepi starinski lakirani ormar za suđe moje icte Khadije u Mogadišu. Jednog dana, kad je teta Khadiji odmaknula od zida tu golemu drvenu vitrinu kako bi počistila iza nje, cijela se stvar srušila uz zaglušujući prasak. U pozadini vitrine bila se ugnijezdila golema kolonija termita koji su polako, milimetar po milimetar, pojeli cijelu njezinu unutrašnjost. Izvana se nije moglo ništa naslutiti, ali kad se urušila unutrašnjost ostao je samo goli kostur.
Ne tražim ništa više nego da se ti pro-prosvjetiteljski, slobodnomisleći ateisti spontano organiziraju i suprotstave nagrizajućoj prijetnji radikalnog islama. Nažalost, nije jako vjerojatno da će neka takva organizacija privući značajniju potporu, jer su djeca prosvjetiteljstva beznadno podijeljena u svojim stavovima o tome kako se postaviti prema islamu. Mnogi suvremeni Zapadni mislioci
nesvjesno su zajedno s idejama o jednakosti i slobodi govora upili i toksičnu ideju podilaženja i popustljivosti. Apologetima islama daju profesure na najuglednijim i najboljim visokoškolskim ustanovama. Nema jedinstva, nema zajedničkog stava o tome kako se oduprijeti toj prijetnji. Štoviše, nas koji je jasno vidimo proglašavaju bukačima.
To je razlog zašto mislim da se moramo okrenuti i drugim, tradicionalnijim izvorima ideološke snage u Zapadnom društvu. A ti izvori moraju uključivati kršćanske crkve. Ima ljudi u Europi i Americi koji drže da je sekularizam ono što nas je učinilo bespomoćnima pod opsadom islama. Ali nisu samo ljevičari popustljivi prema islamu. Zahvaćeni sličnim napadajima bjelačkog grizodušja, mnogi ugledni kršćanski teolozi također su postali jataci islama.
Kad sam stigla na Zapad, ono što me je zaista zadivilo bila je činjenica da vjernici, agnostici i nevjernici mogu međusobno raspravljati, pa čak i ismijavati jedni druge, a da pri tome nitko ne posegne za nasiljem. To pravo na slobodu izražavanja sada je pod opsadom. U vrijeme rata svađe unutar vlastitih redova, između ateista i agnostika, kršćana i Židova, protestanata i katolika, služe samo slabljenju Zapada. Tako dugo dok mi, ateisti i klasični liberali, nemamo vlastite djelotvorne programe kojima bismo porazili širenje radikalnog islama, trebali bismo surađivati s prosvijetljenim kršćanima koji su ih spremni osmisliti. Trebali bismo zakopati ratnu sjekiru, promijeniti svoje prioritete te se zajedno suprotstaviti mnogo opasnijem zajedničkom neprijatelju.
Kad bih trebala birati, radije bih živjela u kršćanskoj nego u muslimanskoj državi. Kršćanstvo na Zapadu danas je mnogo humanije, suzdržanije, sklonije prihvatiti kritiku i raspravu. Kršćansko je poimanje Boga blaže, snošljivije prema drugačijem mišljenju. Ali najvažnija je razlika između dvije civilizacije u ponašanju prema otpadnicima od vjere. Osoba koja odluči napustiti kršćanstvo može biti izopćena iz crkvene zajednice, ali joj nitko neće nauditi; njezinu sudbinu prepuštaju Bogu. Muslimani, s druge strane, nameću jedan drugome Alahove propise. Apostate, ljude poput mene, koji su otpali od vjere, valja ubiti.
I kršćani su ubijali bogohulnike i heretike, ali to je bilo davno, u mračnim danima Inkvizicije. Dana 12. rujna 2006. na Sveučilištu Regensburg u Njemačkoj, gdje je nekad predavao teologiju, papa Benedikt je održao predavanje pod naslovom »Vjera, razum i sveučilište, sjećanja i refleksije«, rekavši između ostalog da svaka vjera
u Boga također mora poštivati razum; Bog ne može od vas tražiti da učinite nešto nerazumno, jer je Bog stvorio razum. Islam, istaknuo je, nije kao katolicizam; on počiva na zamisli da Bog može odbaciti zakon i čovjekovo rezoniranje. Alah može zahtijevati nemoralno ili nerazumno ponašanje jer je svemoćan i zahtijeva apsolutno pokoravanje.
Unatoč papinom pozivu na dijalog s ljudima iz drugih kultura, njegov je govor pokrenuo muslimanske prosvjede širom svijeta, a nekoliko je crkava napadnuto zapaljivim bombama: novi dokazi nesnošljivosti isla- mista prema bilo kakvoj kritici islama. Taj je govor i dalje bio prisutan u svijesti mnogih tijekom mojega boravka u Rimu osam mjeseci kasnije. Naravno, raspravljali smo o njemu i otac Bodar i ja.
Papa Benedikt XVI, Kristov vikar, nasljednik Svetog Petra, prvosvećenik Katoličke crkve i sluga slugu Božjih, poglavar je najjačega sustava vjerske hijerarhije na svijetu. Nijedan drugi duhovni autoritet nema pod svojom kontrolom tako dobro ustrojenu mrežu. Sigurna sam da ga njegova piramida svećenika, biskupa i kardinala redovito obavještava o tome da drugi duhovni moćnik, kralj Abdullah bin Abdul Aziz al-Saud, feudalni vladar Saudijske Arabije i Čuvar dviju svetih džamija, godinama ulaže u prozelitiranje, u ujedinjenje naroda različitih jezika i geografskog položaja u snažnu organizaciju po imenu Organizacija islamske konferencije impresivno i financijski moćno tijelo koje je Komisiju UN-a za ljudska prava pretvorilo u tragikomičnu instituciju, organiziralo muslimanski bojkot danskih kompanija nakon objavljivanja karikature proroka Muhameda te pokušalo utjecati na unutrašnju politiku nekoliko europskih nacija. Tako su članice OIK-a, na primjer, pokrenule dobro organiziranu kampanju globalne osude Švicarske kad je većina birača podržala zabranu izgradnje minareta na švicarskom tlu. S druge strane, članice OIK-a samo deklarativno štite od progona kršćane na svojem tlu.
Papa je svjestan toga da radikalni islamisti počnu ugnjetavati druge vjere gdje god postanu većina. U muslimanskim državama nema ravnopravnog nadmetanja za duše, srca i umove ljudi, jer su i ateisti i misionari i kršćanske zajednice prisiljeni raditi u ozračju fizičke ugroženosti. I iako u Rimu ne manjka džamija, u Rijadu nema nijedne jedine kršćanske crkve.
Zamislite da papa okupi pedesetak nacija u »Organizaciju kršćanske konferencije«. Mogli bi slati svoja izaslanstva svaki put kad

se u nekoj muslimanskoj državi zabrani gradnja crkve. Dok OIK teži islamskoj prevlasti i eroziji ljudskih prava, cilj OKK-a bila bi obrana Zapadne civilizacije i promicanje ljudskih prava.
Obračun između vrijednosti koje njeguje islam i zapadnjačkih vrijednosti jednostavno je neizbježan. Sukob već postoji, a u nekom smislu mi već jesmo u ratu. Zapadna civilizacija nije nadmoćna samo zato što ja tako mislim, već zato što je to stvarnost koju sam iskusila i na kojoj sam svakodnevno zahvalna. Pretpostavljam da će Zapad pobijediti. Pitanje je kako.
Mogu li različite kršćanske crkve doprinijeti obuzdavanju te rastuće plime nasilnog islama? Može li današnje kršćanstvo odigrati ulogu čuvara Zapadne civilizacije? Može li se Vatikan pridružiti toj kampanji, ako ne i predvoditi je, ili mu je suđeno da postane ukrasni relikt poput europskih kraljevskih obitelji ili vilice za ribu? Mogu li etablirane europske crkve čuti moj poziv, ili će prevladati kulturni i moralni relativisti, kršćanski poglavari poput nadbiskupa Canterburyja, koji izjavljuje da ima »razumijevanja« za šerijat?
Globalizacija nije samo gospodarski proces u kojem se poslovi premještaju u države s jeftinom radnom snagom, a roba stiže u države koje imaju novca. U globalizaciji je riječ o ljudima.
U razdoblju gospodarskog rasta Zapada nakon Drugoga svjetskog rata trgovinsko ujedinjenje svijeta dovelo je u Europu milijune ljudi iz povijesno muslimanskih država, a stigli su praktički preko noći, mnogo brže nego što je trajao proces etabliranja kršćanstva u europskim kolonijama ili marš muslimanskih vojski od Arapskog poluotoka do srca Europe u stoljeću nakon Prorokove smrti. Ti milijuni modernih muslimana donijeli su sa sobom svoje srednjovjekovne društvene običaje.
Isprva su to bili gastarbajteri bez namjere trajnog naseljavanja u Europi. Svoje su obitelji ostavljali u zabačenim selima berberskog Maroka ili anadolijske Turske.
Njihova islamska vjera bila je u osnovi vjera moje bake: razblažena, tradicija prožeta praznovjerjem, više skup kulturoloških obreda nego strogih propisa, a u Europi u to vrijeme nije bilo dovoljno džamija koje bi podržavale ili učvršćivale njihovu vjerničku praksu. Mnogi su pili alkohol i prihvatili druge zapadnjačke navike, dok su se muslimanskih propisa, kao što je onaj o pet molitava dnevno, pridržavali samo povremeno.

No 1980-ih došlo je do novog buđenja islama nakon opsade Meke* i revolucije u Iranu i tad su se cijele obitelji počele doseljavati u dijelove europskih gradova, primjerice Whitechapel** i Amsterdam- West. Izdvajali bi se u zasebne zajednice koje su, osobito ako nije bilo zajedničke kolonijalne povijesti sa zemljom domaćinom (pa stoga ni zajedničkog jezika), postupno rasle i postajale sve izoliranije. Kupovali bi u trgovinama unutar svoje zajednice i gledali satelitski televizijski program iz Turske ili Maroka. A onda su stigli imami.
Baš kao što su europske države i organizacije civilnog društva podcijenile namjere radikalnih ekspanzionističkih agenata islama, tako su crkve, i katolička i protestantska, novim muslimanskim useljenicima propustile ponuditi duhovno vodstvo koje im je bilo potrebno. Istina je, mnogi su kršćanski humanitarni radnici volonterski pomagali zajednicama useljenika, pružajući im uz socijalnu pomoć i neutralne i pragmatične savjete. Islamsko dobročinstvo uvjetovano je vjerom u islam; spomenuti kršćani bili su ekumenisti u toj mjeri da nisu ni pokušali preobratiti ljude kojima su pomagali. Ekumenizam je za mnoge kršćane mjera napretka koja omogućuje izbor vjere i načina vjeroispovijesti i održavanje miroljubivih odnosa medu tim različitim vjerama. Islam je bitno drugačiji. Začeo ga je ratnik koji je osvajao teritorije brže nego što je mogao domisliti neku teologiju ili političku teoriju. Nakon njegove smrti islam je razdirala kriza autoriteta, ostavivši prazninu na poziciji vlasti koju su, kroz cijelu povijest islama, popunjavali muškarci koji bi vlast prigrabili primjenom sile. Koncepcije džihada, mučeništva i života koji počinje tek nakon smrti nikad se ne dovode u pitanje. Kršćanski vode, koji danas trate dragocjeno vrijeme i resurse na međuvjerski dijalog sa samoproglašenim vodama islama, trebali bi preusmjeriti svoje napore na preobraćenje što većeg broja muslimana na kršćanstvo, kako bi ih upoznali s Bogom koji odbacuje sveti rat i koji je zbog svoje ljubavi za čovjeka žrtvovao svojeg sina da umre i tako otkupi čovjekove grijehe.
U studenom 1979. samoprozvani Mehdi (spasitelj) i njegovih dvjestotinjak sljedbenika
prokrijumčarili su oružje u svetu džamiju u Meki i, uzevši mnoštvo vjernika za taoce, pozvali na preobraćenje i povratak idejama prvih sljedbenika Muhameda bin Abdulvehaba (utemeljitelja tzv. vehabizma). Nakon dva tjedna oružanih sukoba kraljevska kuća Saud opsadu je okončala silom; poginulo je 330 talaca, specijalaca i pobunjenika. - nap. prev. (izvor:
»Sljedbenici Džuhejmana ne dočekaše Mehdija i Sudnji dan», autor Muhamed Jusić, Start, Internet magazin BiH, http://www. startbih.info/Tekst.aspx?id= 181)
** četvrt Londona — nap. Prev.
Da su kršćanski humanitarci aktivnije propovijedali tim prvim useljenicima i aktivno ih pokušali preobratiti na kršćanstvo, možda se tragedija zvana nemogućnost asimilacije muslimana mogla izbjeći. Preobraćenici na kršćanstvo bili bi prepoznali radikale i oduprli se zavodničkom zovu džihada.
Ali već 1990-ih radikalni muslimanski propovjednici obilazili su od vrata do vrata po stambenim naseljima Leedsa, Lillea i Limburga. Štoviše, u nekima od tih gradova, u povijesnom srcu kršćanstva, činilo se jednostavnijim naći Alaha nego kršćanskog Boga. Unatoč ogromnom asimilacijskom potencijalu europskoga urbanog okoliša, besplatnoga i kvalitetnog obrazovanja koje je svakako znatno bolje od obrazovanja u zemljama porijekla useljenika, besplatne zdravstvene skrbi, obilja potrošačke robe i drangulija te moćnog kulta materijalnog blagostanja, začuđujući broj djece rođene u Europi počeo se okretati imamima školovanim u Saudijskoj Arabiji i njihovoj ekstremističkoj obnovi islama.
To je tragična priča o bezbroj propuštenih prilika. Kako je moguće da čovjek koji je odrastao u Škotskoj i ondje se školovao za liječnika postane tako predan radikalnom tumačenju islama da se poželi raznijeti u zrak u zračnoj luci okružen masom žena i djece? Kako je to moguće, nakon toliko dugog razdoblja potencijalne akulturacije, toliko brojnih potencijalnih kontakata s vrijednostima snošljivosti, svjetovnog humanizma i individualnih prava?
Dio odgovora glasi da zbog pogrešnog naglaska na poštovanju prema kulturi useljenika nije bilo stvarnog, usklađenog pokušaja da se promijeni njihov tradicionalni misaoni sklop. Unatoč visokim stopama kriminala i nezaposlenosti te lošim rezultatima u školi, što su sve pokazatelji neuspjele integracije velikog broja muslimanskih doseljenika u europsko društvo, nije bilo svjesnog napora da ih se potakne na prihvaćanje zapadnjačkih vrijednosti. Drugi dio odgovora krije se u svjesnom poricanju Zapadnjaka da postoji sukob vrijednosti između Zapada i ostatka svijeta, osobito između Zapada i islama.
Desetljećima europski vođe, uključujući kršćanske poglavare, propuštaju privesti novopridošlice pod svoje okrilje. Oni su naivno pretpostavili da će »švedski stol« s materijalnom ugodom i individualnim slobodama ponuđen u europskim gradovima biti dostatan da namami useljenike iz muslimanskih zemalja na prihvaćanje modernoga životnog stila. Pretpostavili su da će uz zabavnu glazbu, traperice i ozakonjene spolne odnose u dobi iznad šesnaest godina,
vrijednosti individualnih prava i individualnog izbora, intelektualne slobode i snošljivosti navesti muslimane da prihvate modernitet i u svakom drugom smislu. Kršćanski su poglavari zauzeli pasivan stav da će ljudi sami po sebi biti privučeni crkvi te da nije zadaća crkve da ih pokušava uvjeriti u nadmoć kršćanskog Boga.
Za razliku od njih, članovi Muslimanskog bratstva ne štede truda. Muslimanski propovjednik koji radi u nekoj četvrti Glasgowa ili Rotterdama osniva sportske klubove, pokreće tečajeve i debatne klubove za djecu i tinejdžere, radi sa zločincima i ovisnicima, gradi mreže kako bi održao red u svojoj zajednici. U useljeničkim četvrtima širom Europe pripadnice tzv. Ženskog muslimanskog bratstva, mlade i neudane, koje pršte od energije i želje da šire radikalizirani islam, obilaze četvrti sa socijalnim stanovima raspitujući se kako mogu pomoći preopterećenim majkama. Čisteći stanove, usput nude kasete sa snimljenim propovijedima i DVD-ove o islamskim mučcnicima. Daju savjete o odgoju djece, o tome kako naplatiti naknadu za nezaposlene, što učiniti sa zastranjelim klincima. Daju novac i donose lijekove. Njihovoj dobroti nema kraja; one to čine u ime Alaha.
Ali Alahovo dobročinstvo nije besplatno. On želi potpuno potčinjavanje volje, uma i tijela tako da se djeca spašena s ulice spremno uključuju u džihad protiv nevjernika.
Kao rezultat toga ljudi koji žive u getoiziranim zajednicama ne osjećaju se više samima i otuđenima. Osjećaj društvene odbačenosti, nezaposlenost, slab uspjeh u školi i možda ponajviše strah od toga što moderni sustav vrijednosti može učiniti njihovim kćerima, sve to privlači ljude poruci Bratstva o drugačijem, čistom i kreposnom životu. Vratite se na put islama i sve će biti bolje: to je vjera koja podržava san o povratku na stari, sigurniji put.
Za mlade je naraštaje, koji nisu vezani za domovinu svojih roditelja, usredotočenost Bratstva na globalnu zajednicu islama također moćna privlačna sila. Njezina jednostavna poruka o jedinstvu u pokretu protu- zapadnjačkog džihada san je svakog tinejdžera: to je pobuna s razlogom. Sirom Europe takva mladež živi u bivšim kršćanskim četvrtima. U tim su četvrtima nekad bile crkve s pastvom, svećenicima i starim damama koje su svake nedjelje u crkvu donosile cvijeće. No premalo se ljudi potrudilo pružiti ruku muslimanskim obiteljima koje su se uselile u socijalne stanove širom Europe. Nijedan svećenik nije uložio truda koliko marokanski imam naoružan kutijom kaseta. Slučajne poruke iz Nikeovih oglasa i pop kultura nisu dovoljni da u
tom novom, dezorijentiranom useljeničkom stanovništvu stvore osjećaj pripadnosti državi i zajednici Europe. Džihadisti nisu imali pravu konkurenciju; naravno da su se proširili.
Crkve su to zacijelo prepoznale, pa ipak iz nekog razloga nisu oglasile zvona na uzbunu. Nisu pokušale spriječiti masovni val preobraćenja tradicionalnih muslimana na fundamentalizam, ili manji val preobraćenja ljudi iz povijesno kršćanskih zajednica na islam. Razlozi se čine jasnima: Vatikan i sve etablirane protestantske crkve sjeverne Europe naivno su vjerovali da će međuvjerski dijalog magično uvesti islam u okrilje Zapadne civilizacije. To se nije dogodilo, i neće se dogoditi.
Brojnim useljeničkim zajednicama u europskim gradovima danas šešire tri vrste poruka: tradicionalni, blaži islam koji je prije neka vrsta kulturne navike, zatim snažni, radikalni islam, koji je očigledno u usponu, te različite sheme za brzo bogaćenje koje nude šefovi organiziranog kriminala, gospodari krijumčarskih kanala kojima putuju žene, oružje i ilegalni narkotici.
Muslimanima koji prianjaju uz zamisao o stvoritelju i onom svijetu kao četvrtu bih opciju voljela ponuditi vjerskog vodu kao što je Isus, koji je rekao: »Dajte caru carevo, a Bogu Božje!«, umjesto ratnika Muhameda, koji je od pobožnih tražio da se laćaju mača u borbi za vlast.
Da bi se tim ljudima pomoglo da prihvate vrijednosti Zapadnog društva, Zapadu je potrebno da se kršćanske crkve iznova aktiviraju u promicanju svoje vjere. Potrebne su mu kršćanske škole, kršćanski dobrovoljci, kršćanska poruka. Saudijci nimalo ne oklijevaju Jean- Francoisa i Gustava preobratiti u »preporođene« muslimane. I papa bi trebao širiti svoju vjeru. Naposljetku, islam nije genetsko naslijeđe. Dijete rođeno u Nizozemskoj nije obvezno biti musliman samo zato što su njegovi roditelji došli iz Maroka.
Zašto kršćani ne bi pokretali izvanškolske aktivnosti, osnivali sportske klubove, nudili sadržaje za tinejdžere i pomoć u pisanju školskih zadaća u četvrtima europskih gradova kojima danas haraju džihadisti. Vjernici su načelno učinkovitiji od socijalnih radnika na državnoj plaći jer ulažu više vremena, a kad korisnici takve vrste vrlo praktične pomoći shvate da ona dolazi od dobrovoljaca, to je već samo po sebi dojmljivo. Muslimanska kućanica koja osjeća da joj se obitelj raspada, koja nema pojma kako odgajati tinejdžere u modernom društvu, čija su djeca počela krasti ili razbijati prozore, i koja
neprekidno čuje samo zahtjeve ili ukore socijalnih radnika, nastavnika i policajaca, takva će žena osjetiti golemo olakšanje ako joj dobrovoljka koja dođe pomoći u čišćenju kaže: »Znam kroz što prolazite.« i nastavi je posjećivati. Ta kućanica se više neće osjećati sama. Vjerujem da nam je na isti način potrebna po jedna kršćanska škola na svaku medresu ili školu Kurana u kojoj djeca i mladež uče recitirati stihove iz Kurana i poruku Bratstva. Kršćanske su škole često mjesta izvrsnosti u inače sivom obrazovnom krajoliku, osobito u siromašnijim četvrtima u središtima velikih gradova. To su škole u kojima se djecu ne uči samo recitirati naizust svetu knjigu. U njima ona uče cijeli spektar prirodoslovnih i društvenih znanosti, ali uče i o Bogu koji je stvorio razum i rekao čovjeku da dopusti da razum prevlada. To je nadmetanje u kojem kršćani imaju sve izglede za pobjedu. Sustav vjerovanja Muslimanskog bratstva izrasta iz vrlo uske, arapske kulture; i to je po mojem mišljenju njegova slaba točka.
Moja domovina Somalija je oduvijek bila muslimanska, ali do 1980-ih nikad vehabijska. Većini Somalaca islam je dotad bio najprije pitanje tradicije i prigodnih obreda nego svakodnevna praksa. Žene su često hodale otkrivene glave i odijevale se u zapadnjačku odjeću. Ali kad se ljudi osjećaju otuđenima i izgubljenima, kad radikalne promjene u njihovu društvu pretvore njihov svijet u nešto strano i neprepoznatljivo, oni postaju ranjiviji i podložni vanjskim utjecajima.
Među ljudima koji pristaju da budu uvučeni u vehabijske muslimanske skupine mnogo je onih koji zapravo traže duhovnu utjehu i snažan osjećaj pripadnosti zajednici u okrutnom i problematičnom svijetu; i ja sam prošla slično iskustvo kao mlada djevojka. Ali umjesto toga dobivaju otrovnu mješavinu arapskog imperijalizma i nasilnoga, revolucionarnog kulta pod maskom vjere. Ako nekoj Somalki u Whitechapelu predložite da postane Arapkinja, ona će vas glatko odbiti. Ali ako pokažete milosrđe i velikodušnost, i pomognete joj da uvede red i osjeti dobrotu u svojem životu, ako je zastrašite Božjom kaznom na onom svijetu, i ako je vaša vjera jedina vjera u ponudi na tržištu, tada bi se i ona mogla naći u iskušenju da pristupi Muslimanskom bratstvu, da indoktrinira svoju djecu i unovači ih za džihad. To je uspješna metoda koju je primjenjivao Hezbollah* u
»Hezbollah (»Božja stranka«) službeno nastaje 1982. godine kao rezultat utjecaja revolucije
u Iranu pod vodstvom ajatolaha Homeinija te već spomenute okupacije od strane Izraela. Vrhovni moralni i vjerski autoritet za Hezbollah je bio i ostat će dugo vremena, a i danas [je] vrhovni iranski ajatolah kao vrhovni tumač šerijatskog zakona koji je osnova islamske republike čijem osnivanju teži i Hezbollah na području Libanona...«
Libanonu, a koju sada primjenjuju radikalni muslimani širom Europe.
Vjera je dobar drug u nevolji, oslonac koji počiva na utvrđenim pravilima, privlačni osjećaj predavanja i pokoravanja. Sjećam se utješnosti tog osjećaja. Islam vas strahom tjera na pokornost. Sjećam se i tog straha. Crkve bi trebale poduzeti sve što je u njihovoj moći da pobijede u toj bitci za duše ljudi koji tragaju za milosrdnim Bogom, a nalaze da im je nesmiljeni Alah mnogo više pri ruci.
Presudno je pitanje sljedeće: Imaju li Sjedinjene Američke Države kršćanske mreže koje se snagom mogu .uspoređivati s onom Rimokatoličke crkve, a koje bi se mogle aktivirati u suzbijanju sljedeće faze širenja fundamentalističkog islama po samoj Americi?
Nisam kršćanka i ne namjeravam se preobratiti. Ali zanimaju me vjerske ustanove i uloga koju imaju u socijalizaciji mladeži, pa sam tako u nekoliko navrata od mojeg dolaska u Sjedinjene Američke Države prihvatila poziv na odlazak u crkvu. Kad sam bila muslimanka, dakako da sam odlazila u džamiju. Iako su i crkve i džamije vjerske ustanove, uskoro sam naučila da se međusobno razlikuju kao dan i noć. Džamija je otok spolnog aparthejda. U Nairobiju sam kao djevojka odlazila u prekrasnu džamiju u središtu grada, u koju sam morala ulaziti kroz mračan ulaz na stražnjoj strani objekta. Tiho bih se ušuljala zajedno s ostalim djevojkama i uspela se uz uske stube koje su vodile u ženski dio molitvene odaje. Ta odaja nije bila ni do koljena muškoj odaji s njezinim kaligrafskim ukrasima, mramornim stupovima i izrezbarenim stropovima s minijaturnim kupolama. Molitvena odaja za žene bila je oličena u prlja-vobijelo, s podovima prekrivenim neuglednim prostirkama i tepisima.
Nakon što bismo ušle u našu skromnu odaju uzele bismo abdest. (U to vrijeme vjernice su imale mogućnost pokriti se velom u džamiji, a nakom molitve se otkriti. Nakon uvođenja stroge društvene kontrole i širenja ortodoksnog islama, to danas više nije dopušteno.) Zatim bismo se postavile u redove. Glas imama stizao je u našu odaju posredstvom zvučnika. Kleknule bismo. Nakon formalne molitve s brojnim klanjanjima, sjele bismo da učinimo dovu*. Odgovorile bismo »amin« na svaki imamov zaziv Alaha. Petkom i za vrijeme Ramazana** održavane su propovijedi na arapskom koje bismo odslušale u tišini. Na kraju molitve i propovijedi napustile bismo džamiju jednako tiho kao što smo u nju i ušle.
posebna molitva na arapskom jeziku kojom se zaziva Božji blagoslov - nap. prev.
** mjesec posta i molitve — nap. prev.
Moj posjet crkvama u Americi bio je posve oprečno iskustvo. Muškarci i žene, djeca i odrasli, ljudi svih rasa, sjede zajedno. Njihova odjeća nije nimalo drugačija od one koju nose na ulici. Nema obrednog pranja. Članovi pastve zauzimaju svoja mjesta u dugačkim drvenim klupama. S vremena na vrijeme ljudi ustanu kako bi se zahvalili Bogu ili pomolili, a neki kleče pognute glave i sklopljenih ruku. Propovijed je na engleskom, tako da ju je lako pratiti i razumjeti. Središnje je poruka poruka ljubavi.
Prije nego što nastavim, želim razjasniti i maksimalno istaknuti činjenicu da sve američke prostestantske crkve ne zaslužuju takvu pohvalu. Gledajući neke karizmatične propovjednike na televiziji, čula sam neprikriveni animozitet prema znanosti, tirade protiv pobačaja, i slavljenje ignorantskog praznovjerja pod kapom »kreacionizma«. Vidjela sam »izlječenja vjerom« i ljude koji »govore na jezicima.«* Nažalost, popularnost takvih nakaznih crkvi raste. One nisu ona vrsta saveznika kojeg bih htjela imati.
Crkve o kojima govorim su srednjostrujaške crkve umjerene denominacije koje naglašavaju osobnu odgovornost i odbacuju zamisao da su vjera i razum u nekoj vrsti sukoba. Te su crkve već etablirane u Americi i ulažu dio svojeg vremena i resursa u projekte iskorjenjivanja siromaštva. Neke od njih već se bave novim doseljeničkim skupinama iz Afrike i drugih dijelova svijeta.
Suprotno islamistima, te umjerene crkve ne nude duhovno vodstvo, već samo praktičnu pomoć. Mislim da bi trebale činiti oboje. Trebale bi prihvatiti izazov i novim muslimanskim useljenicima ponuditi ideju Boga koji je simbol ljubavi, snošljivosti, razboritosti i domoljublja. Trebale bi se organizirati, mapirati muslimanske zajednice i započeti bespoštednu kampanju uvjeravanja muslimana da je sustav slobode bolji od sustava pokornosti, da se životna iskušenja najbolje svladavaju tradicionalnim kršćanskim vrijednostima kao što su marljiv rad, individualna odgovornost, štedljivost, snošljivost i umjerenost.
Neki su čitatelji možda i dalje sumnjičavi prema zamisli da je pobjedu u sukobu civilizacija moguće izboriti kroz nadmetanje vjera. Ali ja znam da je to moguće, jer sam se u to uvjerila vlastitim očima.
Prihvatilište za tražitelje azila u Lunterenu, gdje sam isprva živjela po dolasku u Nizozemsku, nalazi se na rubu malenoga, tijesno povezanoga gradića Edea.
tj. na jezicima koje inače ne znaju - nap. prev.
Nizozemci iz brojnih protestantskih crkava u okolici često su dolazili nuditi pomoć u učenju jezika te razne druge oblike pomoći. Pozivali su izbjegličke obitelji u svoje domove. Nisu to činili za druge useljenike, ali riječ azilant ima snažnu, gotovo duhovnu privlačnost, s prizvukom patnje koji riječ gastarbajter nema. I tako je marokansko- turska zajednica gastarbajtera u Edeu ostala prepuštena sama sebi.
Izbjeglice u Edeu imale su satove nizozemskog, sportske aktivnosti, pomoć u bavljenju djecom. Cijele su im kongregacije dolazile pomoći u rješavanju različitih vrsta administrativnih i praktičnih problema, malih i velikih. Nekoliko izbjegličkih obitelji se čak preobratilo na kršćanstvo i apsorbirane su u mjesne crkve. Ti su se ljudi s vremenom pokazali znatno uspješnijima od svojih supatnika u izbjegličkim zonama. Međutim, volonteri bi u pravilu uzimali pod svoje kršćanske useljenike, dok su ostalima, poštujući njihovu izvornu vjeru, pomagali i ne pokušavajući ih preobratiti. Velik broj izbjeglica odatle je kasnije otišao u velike nizozemske gradove, kao što sam to učinila i ja, zadržavši uspomenu na dobrotu i ljubaznost brojnih Nizozemaca koji su nam pomogli u prvim kontaktima s nizozemskom državom. Kladila bih se da su te izbjeglice i njihova djeca daleko manje prijemčivi za mržnjom nadahnutu poruku džihadista.
Opreka između našeg iskustva kao tražitelja azila i iskustva rastuće gastarbajterske zajednice u Edeu otkrila mi je mnogo toga. Gastarbajterima nije pružena velikodušna individualna pomoć kao nama izbjeglicama jer su njihovu zajednicu dobrovoljnih migranata domaći stanovnici doživljavali kao nešto izdvojeno. Vođe zajednice, u pravilu imami, dobili bi novac od nizozemske vlade da otvore društvene domove, u kojima bi džihadisti onda propovijedali o
»križarskom pohodu« Zapada protiv islama. Drugim riječima, država je plaćala za potkopavanje vlastitih temelja. Kao rezultat toga Ede je bio onaj nizozemski gradić u kojem su kamere ekipe CNN-a, koja se slučajno upravo 11. rujna 2001. zatekla ondje na snimanju u useljeničkoj zajednici, snimile muslimansku dječicu kako slave otmičare aviona koji su srušili Tornjeve blizance Svjetskoga trgovinskog centra.
No bilo je to samo jedno lice Edea.
Kad sam izabrana u nizozemski parlament, država je slala kući one tražitelje azila kojima je odbijen izbjeglički status. U velikim gradovima, Rotterdamu i Amsterdamu, bilo je uobičajeno sresti djecu marokanskog porijekla rođenu u Nizozemskoj koja jedva da su
natucala nizozemski jezik, čak i nakon više godina školovanja; nasuprot tome, mnogi odbijeni tražitelji azila, koji su živjeli u gradićima poput Edea, bili su potpuno integrirani, ponekad nakon samo tri do četiri godine. Cijele kongregacije dizale su se na noge u obranu
»svojih« tražitelja azila, pokušavajući spriječiti njihovu deportaciju. Govorili su:
»Oni su članovi naše zajednice, njihova su djeca ovdje rođena, oni su asimilirani.«
Zahvaljujući kršćanskim crkvama koje su se za njih tako velikodušno brinule to je zaista bila istina. U tome se krije pouka ne samo za Nizozemsku, i ne samo za Europu, već i za cijeli Zapad, uključujući Sjedinjene Američke Države.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayaan Hirsi Ali - Nomatkinja

Počalji od Mustra taj Uto Jun 12, 2018 11:54 am



ZAKLJUČAK


MIYE I MAGAALO

Moj je život bio putovanje kroz vrijeme u višestrukom smislu: proputovala sam stoljeća koja dijele klanovsku kulturu od modernih, liberalnih društava na Zapadu. Ali moja baka Ibaado, kći Hassana, sina Alijeva i unuka Seedova, također je proputovala stoljeća. Iz drevne nomadske kulture dospjela je u moderniju kulturu s kojom se nikad nije pomirila. U određenom smislu moja je životna misija pomoći duhu moje bake da nađe svoj mir.
Čim sam progovorila prve riječi, počela sam se obraćati baki njezinim službenim naslovom, ayeeyo. Nikad je nisam oslovila s ti-, u svakom trenutku morala sam joj iskazivati poštovanje obraćajući joj se riječju bako. Strogo je zahtijevala poštivanje tog pravila, kao i većine ostalih. I nije trpjela znatiželju.
Dok me je baka uz proklinjanje moje nespretnosti učila musti kozu i paliti jutarnju vatru, ponekad bih smogla hrabrosti da je pitam koliko je imala godina kad je prvi put zapalila vatru i tko je nju naučio musti. Kad bi počela jadikovati kako je moj odlazak u školu grijeh i užasna pogreška, upitala bih je jesu li u njezino vrijeme postojale škole. Pitanja o svojem životu dočekivala bi verbalnim, a ponekad i tjelesnim kažnjavanjem.
»Bliži se kraj svijeta!« vikala bi. »Ti drsko dijete, otkud ti pravo da me ispituješ? Praoci ti skratili život! Zašto želiš znati koliko mi je godina? Priželjkuješ li da umrem? Smetam li, možda?«
Njezin bi se glas uzdizao od siktanja do vrištanja i natrag. Koračala bi brzo po sobi s ogrtačem skupljenim pod jednom rukom, natkriljujući me kao jastreb svoj plijen. Zatim bi me svojom slobodnom rukom zgrabila za kosu ili uho. Naučila sam joj izmicati. Kako sam rasla i postajala sve viša, nisam se više mogla provlačiti ispod njezine ruke, već bih se počela šuljati prema vratima čim bi se javio njezin bijes.
»Ayeeyo, ayeeyo, oprosti mi, oprosti mi, molim te«, meketala bih. Ali baka me je bila čvrsto odlučila naučiti pameti i suzdržanosti. Naučila sam držati jezik za zubima.
A onda bi, kad bi joj se prohtjelo, bez pitanja počela govoriti o sebi. Ti su trenuci bili proizvoljni; nikad ih nismo mogli predvidjeti. Ponekad bi nam pripovijedala priče o nevoljama koje je doživjela, o
sušama ili epidemijama. Ali većinu podataka o njezinu životu, kao i o većini drugih zanimljivih tema, prikupila sam sama, prisluškujući njezine razgovore s našim rođakinjama, ili kad bi šaptom korila mamu zbog maminih odluka i postupaka koje nije odobravala. Tako sam saznala za napetost između nje i mojeg djeda, što je osjećala prema djedovim ostalim ženama i kako se nosila s time, kao i za najbolnije razočarenje u njezinu životu: godinu za godinom rađala je kćeri, umjesto da rodi još jednog sina.
To ju je najviše tištalo. Baka bi znala reći »kunem se svojim jedinim djetetom«, misleći pritom na svojega jedinog sina. Iako su se njezine kćeri uvijek brinule za nju, ona ih je potpuno ignorirala. Meni bi govorila:
»Da si moja kći, ili bi se dovela u red ili bih te sama zakopala duboko pod zemlju, kako i zaslužuju one koje donose sramotu.«
Jedine vrijednosti koje je cijenila bile su nomadske vrijednosti.
Jedine osobine karaktera koje je priznavala bile su nomadske osobine. Istina je: moja je baka bila žestoke ćudi i imala snažnu volju. Oduvijek. Zanemarila je želje mojeg oca i obrezala Haweyu i mene; kad ju je mama zbog toga pozvala na red, baka je priredila najgoru scenu ikad i zaprijetila odlaskom, okrenuvši uloge u tren oka, tako da je naposljetku mama nju molila da ostane.
Baka je imala trinaestak godina kad ju je otac udao za Artana, sina Umarova, koji je bio sin Ahmedov, koji je bio sin Samakaabov. Ali njezinu stvarnu dob u vrijeme udaje moguće je procijeniti tek složenim izračunom godišnjih doba, suša, epidemija i priča koje su usmenom predajom prenosili njezini roditelji i rođaci. Njezinom je ocu isplaćena nevjestnina*: deve, koze, ovce, vreće riže, zlatnici i obećanje da će mogući sukobi između dva klana biti rješavani raspravom umjesto ratom. Zaklana je životinja; na gozbi je posluženo meso i devino mlijeko, slijedilo je kazivanje stihova i ritmičko plesanje, a sljedećeg dana mladoženja je otišao s kupljenom robom, svojom dječjom nevjestom.
Majka moje bake umrla je mlada. Njezin se otac ponovno oženio, a njegova nova žena, koja možda nije bila mnogo starija od moje bake, nije se slagala s njegovom kćeri. Rješenje je bilo njezina udaja.
Moja je baka isprva pokušavala pobjeći od svojega novog muža.suprotno od miraza; imutak koji mladoženjina obitelj prikupi i daruje nevjesti. Ako se brak
razvrgne, taj imutak pripada ženi i njezinoj djeci — nap. prev.
Spakirala je nekoliko stvari, svoj guntiino*, nož koji joj je služio za izradu prostirki, možda malo hrane, napunila svoju tikvicu vodom i krenula preko pustinje u potragu za očevim šatorom. Ne znam koliko je dana trajalo njezino putovanje. Baka tvrdi da je sve zadivila time što se uspjela živa i zdrava vratiti ocu: nisu je pojele divlje životinje, preživjela je glad i žed, i nisu je silovali goniči deva koji su lutali po pustinji. Ali njezin otac i njezin klan bili su ljutiti, jer je davala loš primjer svim ostalim budućim nevjestama svojih godina i obeščastila svoju obitelj.
Odlučeno je da će mojoj baki dopustiti da ostane s ocem dan ili dva kako bi se odmorila, a zatim će biti vraćena svojem zakonitom mužu. Ali prije nego što je kucnuo trenutak za polazak, stiglo je izaslanstvo tragača na čelu s njezinim mužem. Obitelj ih je uz obilne isprike lijepo primila, napojila i nahranila. Zatim su drugi i posljednji put krenuli na put s mojom bakom.
»Dvije sezone kasnije rodila sam vašu tetku Hawu«, rekla bi nam. Je li mislila na dvije sezone suše ili na sezonu suše iza koje slijedi sezona kiše? Tko zna? Metoda mjerenja vremena bila je izuzetno nepouzdana, budući da u sjevernoj Somaliji kiša ponekad ne padne kroz dulja vremenska razdoblja.
Rođenje kćeri bilo je loša vijest, ali bila je mlada i njezin je muž bio spreman pružiti joj priliku da mu podari sinove. Ali samo je jedan njezin sin preživio dojenaštvo. Nakon što mu je rodila osam kćeri i samo jednog sina, moj se djed naposljetku iznova oženio, jer mu je bilo potrebno još sinova. Njegova nova žena rodila mu je tri sina jednog za drugim.
Osramoćena i bijesna, baka je spakirala svoje stvari i otišla da se nikad ne vrati. Moj je djed umro godinu ili dvije poslije toga, i baka nikad nije propustila naglasiti da je umro jer se nije mogao snaći bez nje. Ona je nova žena bila budalasta. Nije mu mogla pomoći u snalaženju u pustinji njušenjem zraka ili proučavanjem starih tragova. Možda mu je rodila sinove, ali nije imala pojma kako održavati red u pustinjskom logoru, kako primati starješine iz njegova podklana ili druge goste, uvijek je kasnila s obrocima, a njezini su sinovi bili bez ikakve stege.
Pod bakinom čvrstom rukom karavana njezina muža funkcionirala je besprijekorno i bila predmet velikog divljenja i zavisti. To su mogli
somalska ženska odjeća nalik sariju - nap. prev.
zahvaliti njezinoj požrtvovnosti, njezinoj upornosti, marljivosti, napornom radu i časti. Muževa odluka da dovede drugu ženu potpuno ju je šokirala, uvrijedila je, pokazala njegovu nezahvalnost. Sve priče o plemenskoj časti nisu mogle odvratiti baku od njezinog nauma da drugi i posljednji put pobjegne od svojeg muža i njegova pustinjskog klana.
Sama činjenica da je nakon drugog bijega nitko nije pokušao prisilno vratiti bila je znak da su se stvari promijenile. Taj je dogadaj razlog zašto mi je bakina ljutnja prema svemu modernom uvijek bila čudna. Tvrdila je da mrzi sve što je moderno: dolazak bijelog čovjeka, tehnologiju i nadmoćno oružje kojim je podjarmio slobodne i ponosne Somalce, propadanje naše nomadske kulture i gubitak korijena. Činilo se da je zaboravila da je dobrovoljno napustila svoj svijet jer se osjećala izdanom od svojeg muža i osramoćenom nizom sinova koje mu je rodila njegova druga žena. I čini se da je zaboravila da je razlog zašto je mogla otići i preživjeti u novim okolnostima bio taj da su njezine kćeri u nekoj mjeri uspjele snaći u tim modernijim društvima koje je ona toliko mrzila.
Čak i dok nam je prenosila znanja i vještine nomadske kulture, vjerujem da je i sama postala svjesna da ona više nisu, a možda nikad nisu ni bila, vrijedna prenošenja. Učila nas je da će naši muževi biti naši gospodari, ali da će nas, ako im budemo dobre žene, učiniti svojim kraljicama. Ako se budemo znale snalaziti u pustinji osluškivanjem vjetra naši će se muževi s vremenom osloniti na nas. Ako budemo znale pripremiti muqmad, mesne kuglice od sušenog mesa satima kuhane u ulju i pomiješane s datuljama tako da se ne mogu pokvariti ni na najjačem suncu, tad će nas zauvijek cijeniti.
Ali mi smo imale hladnjak.
Svaka kultura suočava se sa svojevrsnim »sindromom Las Vegasa« on obuhvaća ono što pravi Las Vegas predstavlja na Zapadu: mjesto gdje možete odbaciti okove tradicionalnog morala i vrijednosti, gdje se možete kockati i bludničiti. Ondje možete potajno udovoljiti svojim skrivenim željama, a zatim se vratiti svojem životu uglednoga građanina. Taj Las Vegas blještavih neonskih svjetala i modernih iskušenja koji se javlja u svakoj kulturi nešto je što starješine i čuvari morala ne mogu nadzirati, jer njegova moć leži izvan dometa njihovog razumijevanja. Taj dodir s modernošću smrtni je udarac za njihovu drevnu kulturu i stari način života.
Kultura je kumulativno ljudsko iskustvo, anatomija prepreka i tehnika za njihovo svladavanje. Tradicionalna se kultura raspada kad se
dogodi njezin prvi dodir s modernitetom. Jer nakon toga dolaze radio, televizija, stroj za pranje rublja. Slijedi poplava neonskih svjetala, mobilni telefoni i nove ceste, koji otimaju prostor pričama baka i klanskih starješina, pričama koje su nekad držale zajednice na okupu.
Kad je moja baka napustila nomadski život svojeg klana i preselila se u grad, onaj udžbenik povijesti u njezinoj glavi, ona arhiva pjesništva i narodnog stvaralaštva, onaj muzej drevnih vještina, jednim je udarcem izgubio svaku važnost za njezin život, kao i za živote svih nas.
Kao što je s vremenom i sama shvatila, modernitet nije kontrolirana zona koju možete posjetiti i zatim otići pa se opet vratiti i tražiti oprost. Modernitet je trajno stanje koje zamjenjuje vaš bivši svjetonazor. Možete pokušati pružiti otpor, ali on je neodoljiv. Vrbuje vaše mlade.
Prelazak iz predmodemog društva u suvremeni svijet uvijek je bolan. Ali iako asimilacija može biti odgođena, ona se jednog dana mora dogoditi. Odgadanje samo stvara teškoće za one koji nisu uspjeli proći proces tranzicije a istodobno ne mogu nastaviti živjeti čisto tradicionalnim životom. Taj stari svijet je izgubljen.
Zapad je pun znanstvenih odjela, analitičara i intelektualaca koji pišu o raznolikosti i poštovanju prema manjinskim kulturama. Oni imaju jasno definirani osobni interes, profesure, subvencionirane publikacije, tako da su manjine ukliještene negdje između svojega izvornog načina života i civilizacije pristojan izvor zarade za te proučavatelje i proroke raznolikosti. Nažalost, slavljenje i zagovaranje očuvanja tradicionalnih kultura ne može oživjeti san o tradicionalnoj utopiji; jedini je rezultat da manjine dulje ostaju s druge strane granica civiliziranog svijeta kao predmet njegova nadmoćnog pokroviteljstva i lažnog suosjećanja.
Kad govorim o asimilaciji, mislim na asimilaciju u civilizaciju. Aboridžini, Afganistanci, Somalci, Arapi, domorodački Amerikanci, sve te skupine nezapadnjaka moraju proći taj put u moderno društvo. Kad sam bila dijete u Somaliji, to smo zvali razlikom između miye i magaalo. Ako živite na selu, tradicionalnom, ruralnom miye, život je predvidiv: okreće se oko utvrđenih uloga za muškarce i žene, uglavnom posvećenih preživljavanju, nabavljanju i pripravi hrane, rađanju i podizanju djece i vjerskim obredima. Zajednica je ispred individualnih želja, poroka, strasti i ambicija. Godinu za godinom svi su dani nalik jedan drugom. Miye je isti iz dana u dan; život ondje
prekidaju samo prirodne katastrofe, suše, ratovi i osvajanja, ali to su pojave s kojima izlazimo na kraj na stari način, na način svojih predaka. One su dio kozmičkog plana koji prihvaćamo bez propitivanja, inšalah
Najpogubniji utjecaj na tradicionalni način života koji može pogoditi rniye predstavlja magaalo, grad. Bilo da urbanizacija zahvati selo ili se ljudi sa sela presele u grad, utjecaj grada neizbježan je i nepopravljiv. To je plima povijesti za koju je moja baka znala da se ne može zaustaviti, koja je pomela nju i njezinu obitelj, uključujući i mene.
Ljudi sa sela koji bilo nagonski ili racionalno razumiju da je njihov tradicionalni način života osuđen na propast, prođu to razdoblje tranzicije i uspiju se prilagoditi modernom društvu. Oni koji mu se odupiru čineći korak naprijed pa korak natrag, posuđujući dijelove moderniteta, ali ne sve, prije ili kasnije moraju se suočiti sa stvarnošću. Odgađanjem samo produljuju mučenje. Naučiti jezik modernog društva, prihvatiti higijenske standarde, usvojiti moderni kodeks spolnih i društvenih kontakata, tek nakon što pojedinci ovladaju tim vještinama mogu uspjeti u stvarnom životu.
Na Zapadu prevladava mišljenje da useljenici mogu uspjeti samo ako se drže sa svojima. To me podsjeća na moje prevoditeljske dane u Nizozemskoj. Tipičan je primjer dijalog koji se odvijao između socijalnih radnika i njihovih somalskih klijenata kojima su pokušavali naći smještaj. Klijent bi se grčevito držao namjere da nade dom s odvojenim prostorijama za muškarce i žene. Nakon nekog vremena socijalni bi radnik rekao (a ja bih prevela) da takav smještaj nije moguće naći: u Nizozemskoj se takve kuće ne grade.
»Ako to doista želite, morat ćete zaraditi mnogo novca i sami je sagraditi, a čak bi i to bilo teško izvesti, jer morate graditi u skladu s građevinskim propisima.«
U uredu bi nastala napetost, glasovi bi se dizali u nastupu bijesa. Klijent bi optužio socijalnog radnika da ne poštuje njegove želje, njegovu kulturu; tvrdio bi (a ja bih to prevela) da su ga napustili, da mu ne iskazuju nikakvo poštovanje, ne pružaju mu nikakvu uslugu.
Zamisao da useljenici moraju zadržati unutarnju povezanost grupe održava na životu percepciju tih ljudi kao žrtava kojima je potreban poseban tretman. Ako prihvatimo pretpostavku da bi ljudi trebali živjeti u skladu s kulturom svojih predaka, slijedi da im u tome
trebamo pomoći, omogućujući im vlastite škole, zajednice koje se financiraju iz proračuna pa čak i vlastiti pravosudni sustav.
Zato valja još jednom ponoviti da u stvarnom svijetu jednako poštovanje prema svim kulturama ne rada bogatim mozaikom živopisnih i ponosnih naroda koji miroljubivo supostoje i međusobno komuniciraju, zadržavajući posebnost svojih kuhinja i rukotvorina. Ono rađa začahurenim džepovima ugnjetavanja, neznanja i zlostavljanja.
Evo jedne od priča moje bake.
Bio jednom jedan čovjek, hrvač Saleh. Pripadao je tom-i-tom klanu i podklanu. Svakog tjedna izazvao bi na dvoboj drugoga istaknutog hrvača iz ovog ili onog podklana. Izazvani bi, jadan, bio prisiljen prihvatiti ili u suprotnom nikad ne bi našao ženu iz dobrog klana. No ako bi ga Saleh pobijedio, ni u tom slučaju ne bi mogao računati na ženu iz dobrog klana. Saleh je izazvao i pobijedio toliko muškaraca da su uglednije obitelji sada svoje prvorodence slale daleko od kuće da ih Saleh ne bi izazvao. Saleh je bio odličan hrvač, ali to mu nije bilo dovoljno: hvalisao se također i svojim pjesničkim darom. Jednog je dana pjesnik po imenu Burhaan iz klana Dhulbahante pozvao hrvača Saleha da izađe na dvoboj riječima, umjesto na dvoboj mišićima. To je izazvalo veliko zanimanje. Što će Saleh sada učiniti? Ako prihvati, morat će poraziti Burhaana ili zauvijek biti obilježen kao budala, čovjek koji nije znao ni svoje mjesto ni svoj poziv. Ako odbaci izazov, otpisat će ga kao gomilu mišića bez mozga. No ako pobijedi, bit će poput Boga. U tom slučaju ne bi se više morao hvaliti samo snagom tijela kakvu ne posjeduje nitko drugi, već i snagom uma. Saleh je prihvatio izazov. Burhaan je izrecitirao svoju pjesmu (baka bi nam je cijelu ponovila, od riječi do riječi. Iako sam je ja nažalost zaboravila, sjećam se bljeska bakinih očiju dok je svečano recitirala Burhaanove stihove.)
Saleh nije mogao parirati jednako vrijednom pjesmom te je zauvijek izgubio ugled.
Poruka je ove priče da svaka osoba ima svoje mjesto. Znaj svoje mjesto i drži ga se kakvo god ono bilo. Glupo je upadati u tuđe područje; hvalisati se time da ste dorasli drugima na njihovu teritoriju vodi vas u sigurnu propast.
No nisam mogla odoljeti iskušenju da ne upitam baku što bi se bilo dogodilo da je hrvač odlučio izazvati pjesnika na dvoboj mišićima.
»Glupa djevojčice«, odgovorila je baka. »Pjesnik je rječit: on bi se svojom pameću bez teškoća izvukao i odbacio takav glup prijedlog.«
Tako sam naučila da su pjesnici vrlo pametni ljudi i da riječi imaju moć koja može pobijediti nasilje.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayaan Hirsi Ali - Nomatkinja

Počalji od Mustra taj Uto Jun 12, 2018 11:55 am


POGOVOR

PISMO MOJOJ NEROĐENOJ KĆERI

Drago dijete,
Dopusti da počnem time što ću ti ispričati o svojem susretu s hrabrom i izvanrednom ženom po imenu Oriana Fallaci. Upoznala sam je jednog petka poslijepodne na Manhattanu početkom svibnja 2006. Mnogo je toga rekla i napisala o prijetnji radikalnog islama, a sa mnom je stupila u vezu posredstvom zajedničkog prijatelja, inzistirajući na tome da je posjetim. U to vrijeme znala sam samo da je snažno osuđivala teologiju totalitarizma.
Kad sam pozvonila, vrata mi je otvorila izuzetno krhka žena. Mala, vrlo mršava i blijeda, pozdravila me je riječima:
»Draga, ne ostaje mi mnogo života, ali divno je što ste mi došli u posjet. Imam rak.« Dok se uspinjala uskim stepenicama, nastavila je govoriti. »Muslimani me nisu mogli poraziti. Mussolinijevi fašisti me nisu mogli poraziti.«
Ispripovijedala mi je o incidentu u Južnoj Americi, kad je nakon iznenadne razmjene puščane paljbe dospjela medu tijela poginulih te su tek pukim slučajem u mrtvačnici otkrili da je živa. Ispričala mi je o parnici koju protiv nje vodi talijanski državni odvjetnik u pokušaju da ušutka njezine kritike islama.
»Sve te sile zla nisu me mogle poraziti. Ali rak, rak, rak koji izjeda moj mozak...« Njezina struja riječi tu je presahnula.
U dnevnom boravku Oriana je inzistirala da popijemo šampanjac kako bismo proslavile moj posjet.
»Tako ste mladi«, rekla je. Ponudila sam se da donesem bocu i otvorim je, no rekla je: »Ne, to još uvijek mogu, moram.« Kad sam vidjela kako joj drhte ruke i koliko je sitna u usporedbi s velikom bocom, inzistirala sam na tome da joj pomognem.
»Ne«, ponovila je. »Ja to želim učiniti zato jer još mogu.« A onda je počela iznova pripovijedati. I koliko god krhko bilo njezino tijelo, njezin je duh bio snažan i nesalomljiv. Ja sam slušala.
Nakon što mi je ispričala svoj životni put koji ju je vodio preko Italije, Bliskog istoka i sada Sjedinjenih Američkih Država, stigla je do teme na kojoj se spajaju naši putevi: prijetnje islama. Ali odmah je promijenila temu.
»Morate imati dijete«, rekla je. »Žalim samo zbog jedne stvari u životu, a to je da nemam djece. Željela sam bebu, pokušala je imati, ali pokušala sam previše kasno i nisam uspjela. Draga«, gotovo da me je molila, »bolno je biti sam. Život je usamljen. Ponekad mora biti. Pa ipak, jako bih voljela da sam imala dijete. Voljela bih da sam prenijela iskru života. Želim za vas ono što sam željela za sebe a nisam nikad dobila. Želim da počnete razmišljati o vlastitom djetetu prije nego što bude prekasno. Vrijeme leti, jednog ćete dana zažaliti što ste to odgadali.«
Uručila mi je primjerke svojih knjiga na talijanskom. Znam da je imala i drugih životnih pouka o kojima mi je htjela pripovijedati, ali bila je vidljivo iscrpljena. Dvaput je rekla:
»Draga, ne dajte da život prođe pokraj vas.«
Nije mi dopustila da kažem zbogom i pozvala me je da je uskoro opet posjetim. Željela sam to. Njezine strastvene oči i istaknute jagodice, njezina odlučnost, podsjećali su me na moju strogu tetu Kha- diju. Ali četiri mjeseca kasnije, 15. rujna 2006. ujutro, dok sam sjedila za svojim radnim stolom u uredu u Američkom institutu za poduzetništvo u Washingtonu, čula sam na radiju da Oriane više nema. Sjećam se da mi je rekla:
»Draga, kad me rak ubije, mnogi će slaviti.« Ja pripadam onima koji oplakuju njezinu smrt.
Drago dijete, ona me je nadahnula da te imam. U kratkom vremenu koje sam provela s njom Oriana mi je rekla da je imala spontani pobačaj, a više mjeseci kasnije pročitala sam njezino Pismo nerođenom djetetu. Njezina je poruka bila dvostruka: da je majčinstvo izbor i da je ljubav između žene i muškarca obmana. Slažem se i ne slažem se s njom. Majčinstvo za žene poput mene doista jest izbor, ali nije izbor za mnoge druge. A ljubav između muškarca i žene nije obmana.
Najprije, majčinstvo. Tvoja praprabaka imala je vrlo malo ili nimalo utjecaja na to hoće li biti majka. Imala je trinaestak godina kad su je udali za starijeg muškarca. Prvo je dijete rodila sa četrnaest. Sa šesnaest je rodila blizanke. Uvijek nam je s ponosom govorila kako je to učinila sama pod krošnjom drveta, prerezavši pupčane vrpce i vrativši se kući iste večeri, ne samo s bebama već i s ovcama i kozama na broju. Jedino što je pokvarilo taj trenutak koji bi inače bio ispunjen veseljem i ponosom, bila je činjenica da se pojavila s dvjema djevojčicama, a ne dvama dječacima.
U njezinu je životu bilo malo izbora. Godišnja su doba birala umjesto nje. Kiša je bila rijetkost, tako da su se ona i njezina obitelj selili od pojilišta do pojilišta. Ponekad bi ih napale divlje životinje, ponekad neprijateljska plemena. Životinje i ljudi borili su se za zelene pašnjake i oaze, ostatke hrane i sklonište. Život moje bake oscilirao je između razdoblja preživljavanja koja su se smatrala luksuznima i razdobljima pothranjenosti i gladi. Epidemije su im dodatno otežale život. Često nam je pripovijedala o sezonama duume, ili malarije, epidemije koju prenose komarči koji sišu krv svojih žrtava ostavljajući za sobom parazite. Nakon što bi vrućica cijelu noć razdirala  tijela malih bolesnika, majke bi se ujutro probudile i pronašle svoju dječicu mrtvu. Žene bi naričući otrčale u susjednu kolibu po pomoć, ali ondje bi zatekle još jedno mrtvo dijete, a u sljedećoj kolibi još dvoje. 1 tako dalje, i tako dalje, smrt se širila kilometrima uokolo. Mladi muškarci, djeca, žene, mnogi su se razboljeli i dobili groznicu, i u roku od nekoliko tjedana ili dana umrli.
Baka nam je pripovijedala te i priče o drugim ženama i njihovim trudnoćama, rađanju djece, o njihovim patnjama i umiranju, o zamkama u kojima bi se našle, prisilnim brakovima ili još gorim sudbinama. Sve mi se to činilo besmislenim ciklusom boli, tjeskobe i smrti.
U pismu svojem nerođenom djetetu Oriana Fallaci, ta hrabra, neumoljiva i drska žena, priznaje svoj strah. Ne strah od boli, patnje ili čak smrti već strah od svojeg djeteta. Brine se da bi joj njezino dijete moglo zamjeriti što ga je donijela na svijet u kojem vlada nasilje, smrt, bol i nesreće. Za Orianu je život napor, svakodnevna borba, dok su njegovi trenuci sreće samo kratke digresije za koje čovjek plaća okrutnu cijenu.
Dijete moje, svijet je uvijek bio pun straha, pun boli i patnje. Svakog dana stižu vijesti o nesrećama, stečajevima, ratovima i gladi, prijetnji nuklearnim bombama, usponu diktatura, masovnom egzodusu dječaka i djevojčica, muškaraca i žena iz država razorenih ratom, cijelih sela koja sada nose etiketu »raseljenih« uslijed prirodnih ili čovjekovim djelovanjem izazvanih katastrofa. Osim tih svakodnevnih vijesti o razaranju, našoj budućnosti prijete i druge nevolje: nestašice vode u skoroj budućnosti ugrozit će živote milijuna ljudi, dok bi povećanje razine mora moglo potopiti cijele gradove.
Pa ipak, ja želim da dođeš na ovaj svijet.
Misli mi se vraćaju na bakin život i upravo me ta sjećanja potiču  da o tvom dolasku na svijet razmišljam s optimizmom.  Baka  nikad nije bila sigurna koliko ima godina, ali procijenili smo da joj je vjerojatno osamdeset i devet. Kad je umrla, bila je okružena svojom djecom i unučadi. Njoj je život bio naporan. Bilo je trenutaka radosti, ponekad i duljih razdoblja radosti, ali dok je mene odgajala ne pamtim dana da nije spomenula smrt.
Moja majka, tvoja baka, prošla je malo bolje od svoje majke. Začela me je u gradu. Nije me rodila pod drvetom i nije morala sama prerezati pupčanu vrpcu; rodila me je u bolnici, uz liječnika i medicinske sestre. Ali stigla sam prerano. Liječnik, medicinske sestre i rođaci u čekaonici, svi su vjerovali da ću umrijeti jer sam težila tek kilogram i pol. Majka nije imala drugog načina da mi pomogne preživjeti osim da me polegne na svoj trbuh, pokrije nas obje  bolničkim plahtama, trlja mi leđa i pjevuši. Jutro za jutrom, noć za noći, moje je malo srce kucalo i ja sam plakala, to su bili jedini znakovi života koje sam davala. Za razliku od Oriane, mama nije razbijala glavu složenošću problema koje bi život mogao postaviti preda me, ili što bi značilo doći na svijet ispunjen nasiljem, korupcijom, mučenjem i anarhijom, bezbrojnim bolestima i nemirima. Majka je samo htjela da živim, što god život donio.
Uslijedila je trudnoća za trudnoćom. Pobacila je pa ostala trudna i rodila, izgubila dijete i opet ostala trudna. Kad god bi se majka i otac iznova sastali, majka bi zanijela. Posljednje dijete bilo je mrtvorođeno. Zvao se Muhamed. On bi bio tvoj najmlađi ujak, rođen 1979.
Vrlo mi je važno da poznajem tu povijest začeća i pobačaja. Upravo to iskustvo tvojih pretkinja daje mi samopouzdanja da riskiram s tobom. U tom lancu od četiri naraštaja žena, tebe brojim kao četvrti, vidim golem napredak u kvaliteti života, a također i mogućnost daljnjeg poboljšanja.
Sad živim u Orianinom svijetu, svijetu znanosti, gdje te slikaju dok si još samo sjeme, »prozirno jajašce koje visi u maternici i nalikuje bilo kojem sisavcu«. Svaka dva tjedna žene odlaze liječniku na pregled, a nakon dva mjeseca liječnik kaže: »Ovo je vrlo osjetljivo razdoblje.« Čitam Orianine riječi i borim se s njihovom ironijom. Tvoja bi baka rekla:
»Uza svu znanost, obrazovanje i znanje koje nevjernici skupljaju, ne razumiju da je svaki djelić života osjetljivo razdoblje!«
Ali to je ono što znanje donosi. Kao treći naraštaj one žene pod krošnjom drveta, bila sam dovoljno izložena obrazovanju a da bih olako shvaćala odluku o tvojem začeću. Kao Oriana, i ja moram razmisliti o tome želiš li se roditi. Želiš li doći na svijet nasilja i prijevare i korupcije? Želiš li život?
Drugi je izbor, kao što je Oriana istaknula, ništavilo i tišina. Bi li izabrala ništavilo? Da ostaneš gdje jesi, u tišini koja nije smrt jer nisi ni živjela? Ta prekrasna krhka žena držala me je za ruku u svojem stanu i rekla mi:
»Neka se tvoje dijete rodi.«
Znala je. Sama je došla do odgovora koji mi se svidio. Kad je zanijela, gotovo svi oko nje savjetovali su joj da pobaci, ali ona je odbila. Željela je svoju bebu.
Oriana mi je ispričala kako je njezina zajednica odbacila njezino nerođeno dijete: muškarac koji je bio otac njezina djeteta, njezin liječnik i medicinske sestre, njezin ljekarnik, njezin šef, njezina najbolja prija¬teljica. Svi su joj rekli:
»Riješi se bebe. Pobaci. Misli na svoju karijeru.«
Neudanu ženu koja je odlučila imati dijete smatralo se neodgovornom. Otac njezina djeteta ponudio je platiti polovinu troškova pobačaja (samo polovinu, jer je začeće u konačnici bilo dijelom i njezina greška.)
Moja se zajednica ne bi bila složila s Orianinom. Moj je liječnik homoseksualac. Obratila sam mu se s pitanjem može li zamrznuti moja jajašca ili embrije. Rekao je da može, ali da mi to ne bi savjetovao.
»Jednostavno imajte dijete. Zdravi ste. Snažni ste. Ne vidim razloga zašto biste poduzimali takve drastične mjere.«
Ni u jednom trenutku nije spomenuo teškoće koje bi dijete imalo zbog toga što sam samohrana majka. Moj šef, koji se prema meni odnosi poput pravog oca, podržao bi svaku odluku koju bih donijela da te nosim pod srcem. Nezamislivo je da bi me ikad nagovarao da te pobacim. Moji najbolji prijatelji, moji kolege, nitko mi ne bi stajao na putu.
Borila sam se s odlukom da li da te rodim i odgajam sama, kao što je pokušala Oriana, ili da se udam za tvojeg oca. Kao što ona kaže, dijete je osobni izbor. Slažem se. No nije to samo osobni izbor; to je vrlo sebičan izbor. Želim te imati za sebe, za svoje veselje, da obogatim svoje postojanje. Želim znati kako je to bezuvjetno voljeti i biti na isti način voljen. Dok te nosim u svojoj utrobi želim znati kako
je to »osjećati iglice tjeskobe koje probadaju moju dušu izmjenjujući se s poplavom radosti«, kao što je Oriana opisala rano razdoblje svoje trudnoće. Želim te osjetiti kako rasteš u meni kao novi život. Želim te držati u naručju. Želim ti dati život. Želim te. I želim te za sebe.
Što ću ti dati zauzvrat? Najprije će tu naučiti kako da izabereš. Ponekad se od prevelikog izbora čovjeku zavrti u glavi, dok se u nekim drugim slučajevima skameni od straha. Ti ćeš za razliku od svojih pramajki živjeti u svijetu s prevelikim izborom. S velikim se izborom ponekad teže nositi nego s ograničenim ili nikakvim.
Obrazovanje, uzbuđenje i napor učenja, bit će ti dostupno onako kako nije bilo dostupno tvojim pramajkama: vrtići i predškolski programi, osnovna i srednja škola, koledž i sveučilište, ljetni kampovi i programi studentske razmjene, studentska praksa i skupovi diplomanata. Naučit ćeš čitati, pisati i računati, razvijati svoje vještine u sklapanju prijateljstava i nalaženju kompromisa s rivalima, moći ćeš birati između baleta, slikanja, klasične glazbe, popa, atletike, ekipnih sportova, čitat ćeš Shakespearea iz malenih, zgodnih ilustriranih dječjih knjiga i slušati Mozarta još u mojem trbuhu. Doći ćeš na svijet tehnoloških igračaka i koristit ćeš ih, za računanje, snalaženje, pozive i slanje poruka, za čitanje i slušanje glazbe.
Imat ćeš mene, svojeg oca, svoju dadilju, svoje nastavnike i proširenu obitelj odraslih koji će te poticati. Naučit ćeš slagati i preslagivati svoje prioritete sa svakim novim iskušenjem. Ali prije svega, morat ćeš naučiti izabrati među svim mogućnostima koje ti osiguramo.
Moje školovanje bilo je znatno drugačije od onoga koje je pred tobom. U mojoj školi morali smo nositi bijele košulje i zelene suknje, bijele čarape i crne cipele, zelene veste i zelenu kravatu sa školskim amblemom. Moja je kravata uvijek stajala ukrivo, najviši je gumb uvijek bio raskopčan, moja se vesta uvijek negdje gubila. Moje srednjoškolske godine bile su stalna bitka s autoritetom.
Majka mi je naređivala što da odijevam, kada da se igram (gotovo nikad), što da čitam, i s kime da se družim. Nije mi dopuštala da se družim s djevojčicama, a kamoli s dječacima, iz bilo koje druge zajednice. Zabranila mi je čitanje romana i slušanje glazbe; molba da me pusti u kino navela bi majku na vrisku i prijetnje batinama. Pomisao na mladića s kojim bih se zabavljala izazvala bi u njoj nekontrolirani bijes i kletve.
Pa ipak, osim djevojčica iz Indije i Jemena, imala sam i nemuslimanske, kenijske prijateljice. Čitala sam sve što sam mogla i činila to praktički pod njezinim nosom. Samo bih utaknula stranice svojih romana medu korice Kurana, jedine knjige koju je dopuštala. Išuljala bih se iz kuće i odlazila u domove svojih prijateljica kako bih ondje slušala njihovu glazbu ili gledala filmove. Uspjela sam čak imati i momka. (I to u vrijeme kad nije bilo mobitela, SMS-ova ili elektroničke pošte.)
Drago moje dijete, dok budeš rasla i prolazila kroz razdoblje kad djevojka postaje žena, tvoje će se tijelo promijeniti. Narast će ti dojke i bokovi, a tvoje će se usne popuniti. Mladićima ćeš postati predmetom želje, i ti ćeš poželjeti njih. To je za moju majku bila zastrašujuća pomisao; sigurna sam da svaki roditelj osjeti zaštitnički poriv ispunjen tjeskobom i brigom na pomisao da njegovo dijete ima spolne odnose. Imam sreće što sam živjela u različitim kulturama i naučila da je otvoren odnos prema spolnosti bolji od potiskivanja. Sve kulture koje potiskuju spolnost ostvaruju suprotno od željenog cilja: brže se šire spolno prenosive bolesti i povećava se broj neželjenih trudnoća. Pobačaji koji se izvode u tajnosti često završavaju smrću majke.
Umjesto poricanja stvarnosti, Europljani i Amerikanci uče svoju djecu, čim ona dovoljno sazriju i osjete zanimanje za tu temu, sve što trebaju znati o svojem tijelu: da je seks izvor zadovoljstva, da možeš izabrati kada i s kim ćeš imati spolni odnos, da postoje sredstva za kontrolu začeća i načini da se zaštitiš od spolnih bolesti. Tada preuzimaš odgovornost za svoju spolnost i za rizik donošenja na svijet djeteta kada nisi spremna. Preuzimaš odgovornost da izbjegneš zarazu spolno prenosivim bolestima, kao i mogućnost da ih preneseš drugima. Takva otvorenost ohrabruje odgovornost i izbor utemeljen na informacijama i razumu, umjesto na mistifikaciji spolnog odnosa.
Neću tjerati tvoje mladiće kao što je to meni činila moja majka.
Drago moje dijete, nastojat ću ti osigurati slobode koje ja nisam imala. Umjesto besmislenog bubanja napamet i strogih kazni što su obilježile moje djetinjstvo, moj će autoritet i autoritet tvoje škole biti mnogo blaži; bit će prilagođen potrebi da naučiš donositi odluke, da preuzimaš odgovornost za posljedice tih odluka i da učiš na svojim pogreškama. To bi u tebi moglo pobuditi ponekad opasan osjećaj da je savršenstvo dostižno: savršena igračka, savršena najbolja prijateljica, savršeni mladić, savršen dom, savršena zajednica, savršena država. Potreba za inoviranjem, poboljšanjem i napretkom zdrava je i
pohvalna. Ali, dijete moje, savršenstvo ne postoji. Potraga za njime vodi samo u frustraciju i podložnost utopijskim idejama. U takvim trenucima razmisli o tome što se dogodilo i što se i dalje događa društvu tvojih pramajki, gdje je pleme opsesivno usredotočeno na teološko obećanje raja.
Živeći u Americi, bit ćeš izložena još snažnijem obećanju savršenog društva. Čut ćeš za mnoge »izme«: socijalizam i komunizam i razne vrste kultova i kolektivizama. Cijena savršenstva koje obećavaju obično je masovna patnja i smrt.
Osporavanje autoriteta, igranje mačke i miša s nastavnicima, dijeljenje tajni s drugom djecom, skrivanje tajni od roditelja i nastavnika, sve mi je to pružilo obilje uzbuđenja. Pitam se hoće li tvoj život biti lišen svakog uzbuđenja ako ti dam previše slobode. Ako ti pružim previše, hoću li te time lišiti nečega presudnog u životu? Sto ako tvoj na taj način oduzmem potrebu za istraživanjem? Rodit ćeš se u Americi različitih postova: postratnoj, postkenedijevskoj, postfeminističkoj Americi. Mnogo toga ćeš uzimati zdravo za gotovo. Prije više desetljeća Oriana je morala opravdavati činjenicu da želi biti samohrana majka. Sada nema takvih prepreka. Za što ćeš se ti boriti? Protiv čega ćeš se boriti?
Drago moje dijete, ne zabrinjava me sivilo života. Zabrinjava me sivilo života lišenog izazova. U Nizozemskoj sam živjela u laboratorijskom društvu iz kojeg su izbrisani gotovo svi izazovi u životu. Bili smo zbrinuti od kolijevke pa do groba. Raspravljali smo o eutanaziji, pokretu koji je osnovan s ciljem obrane prava smrtno bolesnih pacijenata da okončaju svoj život i koji je zatim metamorfirao u pokret koji je branio pravo svakog čovjeka na liječničku pomoć pri samoubojstvu kad mu život dosadi. I taj pokret što je zagovarao pravo na potpomognuto samoubojstvo kad ti život dosadi morala je subvencionirati država. Na moje zaprepaštenje, neki od aktivnih članova tog pokreta bili su ljudi u dobi od dvadesetak ili tridesetak godina. Bili su zaštićeni od života, premalo izloženi bilo kakvim iskušenjima; za njih su svi dani bili isti. Nisu imali ništa za što bi se borili. Uvjerili su sami sebe da je svijet nepodnošljivo mjesto i proglasili se umornima od života.
Bojim se da se i ti ne umoriš od života i ne mogu se domisliti kako da to spriječim, osim možda da te podsjetim na težak život tvojih praotaca i pramajki, tako da možeš cijeniti ono što imaš. To je tvoj
izazov i izazov tvojeg naraštaja: ne samo kako da sačuvate slobode koje imate, već i kako da ih podijelite s onima koji ih nemaju.
Čuvaj se ljudi ispranih mozgova, dijete moje. Alah i promicatelji islamskog nauka imali su veliku ulogu u mojem djetinjstvu. Čovjek po imenu Boqol Sawm pokušao nas je strahom natjerati na pobožnost. Punio nam je uši prijetnjama da nas sve čeka pakao zbog naših grijeha. U paklu ćemo gorjeti u vječnom plamenu, plivati u ključalom ulju, biti iznova oživljeni samo zato da bismo opet mogli izgorjeti od glave do pete. Svaki put kad umremo u užasnim mukama, Alah će nas iznova stvoriti, vratiti nam naše tijelo i našu kožu, ovaj put još mekšu i osjetljiviju, a potom narediti anđelima da nas ponovo bace u plamen. Ti će se užasi nastavljati sve dok Alah ne odluči da smo pravedno kažnjeni.
Na koncu sam počela cijeniti borbu protiv svakog oblika autoriteta kao nešto bitno u životu. Naučila sam važne lekcije o dužnosti i upornosti kojima su me poučile moja majka i moja baka, i razvila strast za učenjem koju su u mene usadili neki srednjoškolski nastavnici. Našla sam nadahnuće u očevu otporu državnom autoritetu kad se protivio somalskom diktatoru u razdoblju od 1969. to 1990. Ali i ja sam pružila otpor njegovu autoritetu, kad je umjesto mene odlučio kada i za koga ću se udati. Sada će naravno biti na meni red da se brinem hoćeš li ti naći pravog životnog partnera. Ali za razliku od mojeg oca, pustit ću te da o tome sama odlučiš. A ako pomislim da si načinila pogrešan izbor suzdržat ću se od osude, ma kako teško bilo, i prihvatiti tvoju odluku.
Dijete moje, ljubav između tebe i mene je bezuvjetna. Nesvjesno možemo jedna drugu povrijediti, ne odobravati međusobne odluke, prijatelje ili ukus, ali što god da se dogodi, sa mnom uvijek možeš računati. Bez obzira na tvoje godine, tvoja će tuga biti moja tuga, tvoja sreća moja radost. Ljubav između muškarca i žene nije obmana, kao što tvrdi Oriana, ali jest uvjetna. Ona ovisi o kemiji, kompatibilnosti, temperamentu, životnom stilu, pa čak i imovinskom stanju, ali ako se zaljubiš i ljubav ti je uzvraćena, tad je ona vrlo moćna sila. Ljubav između muškarca i žene može biti velikodušna, i trebala bi biti velikodušna. Nažalost, drago moje dijete, čut ćeš o mnogim ljubavnim pričama u kojima je osnovna želja želja za posjedovanjem onoga drugog, za promjenom onoga drugog, za kontrolom nad onim drugim. Upravo te stvari ubijaju ljubav i strast. Nastoj se tome oduprijeti ako ikako možeš.
Postoje tri vrijednosti koje sam spoznala na mojem putovanju u slobodu s kojima bih te htjela upoznati i jedna zamka na koju bih te htjela upozoriti.
Prvu će ti, sigurna sam, utuviti u glavu u tvojoj američkoj školi. To je vrijednost odgovornosti. Počinila sam mnoge pogreške, ali nastojim preuzeti odgovornost za svoje postupke. Nepromišljena sam i nestrpljiva i ponekad pristanem učiniti nešto što ne želim i ne mogu. Ali kad nađem trenutak da razmislim o pogrešnim postupcima ili pak o svojoj pasivnosti, u većini slučajeva zaključim da ne mogu kriviti nikoga osim sebe.
Druga vrijednost, povezana s odgovornošću, je dužnost. Kako dosadno, možda ćeš pomisliti. Dužnost: koja naporna riječ. Postoje stvari u životu koje nisu uzbudljive, koje nisu zabavne, koje nam se čine poput nepravedno nametnutog tereta. Ali mi ih ipak moramo učiniti. Podržala sam svoju obitelj kad god sam mogla. Učinila sam to znajući da oni mene ne bi podržali, i rijetko sam uživala u tim zadaćama. Ali one su mi donosile osobnu satisfakciju, osjećaj ponosa i postignuća. Ispunjavanje dužnosti može se činiti nesebičnim, ali ishod je, barem za mene, bio sebično zadovoljstvo.
Treća je vrijednost kritičko razmišljanje. Upoznala sam je na sveučilištu u Leidenu. Profesori su nam zadavali da proučavamo djela raznih muškaraca i žena, nazivajućii ta djela teorijama, idejama koje mogu biti ispravne ili pogrešne. Naš je glavni zadatak bio da kroz razdoblje od pet godina razlučimo dobre ideje od loših: ne samo da naučimo odbacivati tude teorije, već i da sami pokušamo smisliti bolje teorije od njihovih. Proces je zahtijevao da nas nauče razmišljati i prepoznavati misli, čak i one složene, kao proizvod ljudskog uma. U Leidenu nije bilo ničega božanskog, osim čovjekove sposobnosti razmišljanja. Imala sam veliku sreću da sam studirala na sveučilištu, da sam bila izložena vježbi kritičkog razmišljanja. Ako budeš imala sreće, i tebe će naučiti toj vrijednoj vještini. Ali čuvaj se zelota svih vrsta. Čuvaj se prodavača vjerskih utopija. 1 čuvaj se profesora koji studente uče što misliti, umjesto da ih uče kako misliti.
Mnogi ljudi u tvojem životu govorit će ti o brojnim emocionalnim zamkama koje vrebaju mlade djevojke. Dopusti da se dotaknem jedne: zamke ljutnje. To je vjerojatno najgora vrsta duševne tamnice na svijetu. To je nesposobnost da izbacimo iz sebe bijes zbog osjećaja nepravde koju smo pretrpjeli. Neki ljudi dopuste da im jedno ili dva, ili možda deset neugodnih iskustava zagorčaju ostatak života. Takvi ljudi
dopuste da se bijes u njima razgori i proguta njihovu osobnost. Na koncu se počnu smatrati žrtvama svojih roditelja, nastavnika, svojih vršnjaka i vjerskih učitelja.
Ljudi me često pitaju jesam li ljuta na majku ili oca, na učitelja Kurana koji mi je razbio glavu, na nizozemsku političarku koja mi je pokušala oduzeti državljanstvo, na sve one ljude koji su me uvrijedili ili me svjesno pokušali povrijediti i poniziti. Nisam. Znam da su me moji roditelji na svoj način bezuvjetno voljeli. Znam da me oni koji me žele povrijediti i poniziti žele zatočiti u zamku bijesa i ljutnje te da ih nema smisla nagraditi za to tako da im ispunim želju.
Otkrila sam da je život takav kakav jest dar prirode. Za one koji vjeruju u milosrdnog Boga, on je Božji dar. No to je dar u kojem uživamo samo kratko vrijeme. Neki se od nas zadrže dulje od drugih, ali svi na koncu umremo. S obzirom na to kratko vrijeme tragično je zatočiti svoj um u zatrovanom kavezu ogorčenosti i bijesa. Takva stupica crpi tvoju energiju, pa umjesto da se brineš o tome kako da na najbolji način proživiš život, postaneš osvetoljubiva, apatična žrtva.
Život je pun obećanja. Molim te, zgrabi ga objema rukama i dobro ga proživi. Živi, smij se, voli i budi velikodušna. Neću te odgajati u muslimanskoj vjeri, vjeri tvojih praotaca i pra-majki, jer vjerujem da u sebi nosi fatalnu pogrešku. No upoznat ću te s različitim religijama, njihovim utemeljiteljima i nekim od njihovih sljedbenika. Odgoj it ću te da imaš vjere u sebe, u znanost i vlastiti razum i životnu energiju. I nikad ti neću pokušavati nametnuti svoja vjerovanja ili nevjerovanja.
Kad god bih se pobunila protiv majčinih vrijednosti, ucjenjivala bi me ili čak proklinjala zastrašujućim somalskim kletvama. »Želim da imaš dijete koje će odbaciti Boga onako kako si ti odbacila mojeg Boga!« jedna je od njezinih kletvi. Rekla mi je da nikad neću saznati koliko je bolno to odbacivanje ako ga sama ne doživim. I stoga sam svjesna da mi neće biti lako prihvatiti tvoju neovisnost. Ali koliko god mi bilo teško, pokušat ću sakriti svoju bol.
Na očevoj samrtničkoj postelji znala sam da se njegove i moje vrijednosti nikad neće međusobno pomiriti. On nikad nije uspio razumjeti moje nevjerovanje. Molio se za mene do svojega posljednjeg daha. A ja se nikako nisam mogla vratiti vjeri u Alaha, u proroke, u svete knjige, anđele i onaj svijet. Ali bezuvjetna ljubav koju smo imali jedno za drugo, ljubav između roditelja i djeteta, bila je snažnija od svega. Dokaz je način na koji smo na kraju stisnuli jedno drugom ruku. Ta zemaljska ljubav moja je vjera. To je ljubav koju ću ti uvijek davati.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayaan Hirsi Ali - Nomatkinja

Počalji od Mustra taj Uto Jun 12, 2018 12:00 pm

ZAKLADA AHA

Zaklada Ayaan Hirsi Ali osnovana je 2008. godine kao dobrotvorna organizacija koja pomaže zaštititi i braniti prava muslimanskih žena na Zapadu, osobito u Sjedinjenim Američkim državama, od militantnog islama i pogubnih plemenskih običaja. Njezin je cilj istražiti, informirati i lobirati protiv nekoliko oblika zločina protiv žena, uključujući uskraćivanje obrazovanja djevojčicama, genitalno sakaćenje, prisilne brakove, nasilje motivirano obranom časti te ograničenje slobode kretanja djevojčica.
Zaklada AHA teži podići svijest u Americi o tome da se neke od tih nasilnih praksi usmjerenih protiv žena sve češće dogadaju i u Sjedinjenim Američkim Državama. Zaklada postoji i stoga da bi djevojčicama i ženama u nevolji pružila informacije i pomoć, stvarajući bazu podataka o ljudima i ustanovama koje su stručne za rješavanje slučajeva uznemiravanja i zlostavljanja. www.theahafoundation.org


O AUTORICI

Ayaan Hirsi Ali rođena je u Somaliji, odgojena u muslimanskoj vjeri, a djetinjstvo i djevojaštvo provela je u Africi i Saudijskoj Arabiji. Godine 1992. otišla je u Nizozemsku kao izbjeglica, pobjegavši od prisilnog braka s dalekim srodnikom. Naučila je nizozemski i radila kao prevoditeljica u klinikama za pobačaj i skloništima za žene žrtve nasilja. Stekavši diplomu iz političkih znanosti, počela je raditi za Laburističku stranku. Nakon terorističkih napada 11. rujna odrekla se islama i postala zastupnica u nizozemskom parlamentu, boreći se za prava muslimanki u Europi, prosvjetljenje islama, i sigurnost na Zapadu. Odatle je prešla na Američki institut za poduzetništvo u Washingtonu. Osnovala je Zakladu Ayaan Hirsi Ali (www.theahafoundation.org), čiji je cilj borba protiv svih oblika zločina protiv žena, uključujući genitalno sakaćenje, prisilne brakove, nasilje zbog časti, kroz obrazovanje, programe u zajednici i širenje znanja.
Njezina knjiga Nevjernica bila je na prvom mjestu liste uspješnica u Europi i Australiji a Ayaan Hirsi Ali i dalje nastavlja primati počasti širom svijeta. Časopis Time uvrstio ju je 2005. godine medu 100 najutjecajnijih ljudi na svijetu, časopis Glamour proglasio ju je 2005. Junakinjom godine a 2006. godine proglašena je i Europljankom godine u izboru Reader's Digesta. Primila je i norvešku godišnju nagradu za doprinos ljudskim pravima, Nagradu slobode Danske liberalne stranke, švedsku nagradu za promicanje demokracije, te nagradu Heroji Martina Luthera Kinga u Syracusi za promicanje slobode i otvorenog društva.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayaan Hirsi Ali - Nomatkinja

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu