Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 9:46 am



Roman o neimenovanom sladokuscu koji u uvjetima diktature i poptpune kontrole pojedinca pokušava održati svoju gurmansku slobodu, kulturu ugađanja osjetilu okusa i želucu, te hedonističku životnu filozofiju. U logici totalitarizma već samo uživanje u jelu i pilu predstvlja anarhistički čin i prijetnju poretku, te se stoga u privatni život ovoga anonimnog činovnika uvlači totalitarna mašinerija i postupno rastače njegovu osobnost. Istrgnuti listovi iz gurmanova intimnog dnevnika tvore svojevrsnu kroniku sukoba individuuma i vlasti. U trenutku kad mu mehanizam vlasti uskraćuje svaku mogućnost djelovanja, te represivnim postupcima i eskaliranom kontrolom poseže u bitne crte njegova značaja dovodeći do negacije posljednjeg uporišta individualne slobode, protagonist se odlučuje na konačni slobodni izbor: dragovoljnu smrt...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 9:47 am

I.

5. VELJAČE

Kad su mi upali u stan i otkrili da ne žderem, zaprepastili su se. Pa ipak, posjedaše oko mene i dalje sumnjajući. - Javljeno nam je da se ovdje prekomjerno rasipa. - Gdje? - upitah, stežući sirovi prepeličji batačić kojeg sam izvadio iz marinade baš kad nahrupiše u kuhinju. - Kod vas, pobogu? - odgovori "šef". - Mislite, ja...? - Da, vi, upravo vi! Zar bismo inače dolazili po ovoj zimi? Tada lukavo pogleda u podčinjene, a oni istodobno blago klimnuše glavama, odobravajući. Osjetih kako mi se niz dlan slijeva ptičja sukrvica pomiješana s octom, te krenuh prema kuhinji kako bih odložio batačić. - Kamo ćete? - zaustavi me "šef". - Samo vratiti batačić u marinadu... - Kakav batačić? Ne znajući što bih odgovorio, podignuh sitnu nožicu, kao da je pupoljak. "Šefa" je to valjda počelo zanimati, te ustade i poče mi njuškati ruku. - Prepelica? - Da, ali smrznuta. Prišao je još bliže, tako da mi nosom dodirnu prste, a ja se prepadoh da će me ugristi. Ali batačić ga je očito oraspoložio i on iznenada postade drukčiji, rekao bih čak srdačan. - Kad su praznici, često idemo u lov. Znam i ja poneš¬to o prepelicama. - Doista? Ali "šef" me više nije slušao, već upade u kuhinju. Gurnu prst u posudu s prepeličetinom i blago ga obliznu. - Španjolska marinada - poče recitirati. - Malo ce¬lera, mrkvice, octa, crnog vina, timijana... - Ne, moja! Kao da je izgubio volju za sve, on mi istrgne batačić I baci ga u posudu, naređujući mi da se odmah vratim u sobu. Kad napokon sjedosmo, nastade podulja šutnja. A onda on progovori. - Mi nemamo nikakvih dokaza, ali i ovo što sam vidio opravdava svaku sumnju. Vi ste, čini se, moj gospodine, nepopravljiv sladostrasnik! Hedonist! - Ja nikome nisam učinio nikakvo zlo. - Šutite - prekide me naglo, kao da hoće reći "tako se svi brane". Zatim se prodorno zagleda u me. Nje¬gove velike zjenice, crne poput kavijara, nijednom ne trepnuše, kao da na mom licu čitaju plan neke vražje sabotaže, koja bi, da je nisu otkrili, već sutra srušila državu. Onda iznenada zatvori oči i opet progovori.- Vi poznajete zakon? - Ne baš osobito... - Jeste li svjesni prekršaja? Kad je izgovorio "prekršaja", ja se prepadoh. Morao sam se braniti i zato rekoh jedva čujno: - Zakon ne zabranjuje prepelice. On se na to osmjehnu. - Dakle, ipak poznajete zakon - reče podrugljivo, tako da se i ostali nasmijaše. Pa se opet uozbilji. - Samac? -Da! Načas zastade. Već u sljedećem trenu lice mu popri¬mi onaj opaki izraz. - I nije vam čudno što sami za sebe pripremate tako zapetljano jelo kao što su prepelice u španjolskoj... no, dobro, marinadi, bilo kakvoj!? - Ne, time kratim vrijeme. - Oho, još bolje! - uzvikne on. - Dok drugi gladuju na svima južnim svjetskim paralelama, gospodin krati vrijeme prepeličetinom. - Pa, rekli ste da ih i sami lovite! - To s vašim slučajem nema nikakve veze. Kao prvo, ja ih lovim samo dok traje zakonom odobrena sezona. Drugo, priprema ih moja žena. Treće, to činim samo dva-tri puta godišnje i pritom ne izmišljam nikakve marinade. Opet ušutjeh, pogoršavajući vlastiti položaj. - No, onda: što imate na sve ovo kazati? – požurivao je on slavodobitno. Tada mi pade na um spasonosni odgovor. - Ne jedem ni ja svaki dan prepelice. Zatečen, "šef" se na trenutak primiri. - Svakako, tko bi i pomislio tako nešto. Uostalom, za to vas nitko ni ne optužuje. Rekoh da ste sumnjivi. - Zbog čega, dovraga... - provali napokon iz mene. ¬Upadate mi u stan, njuškate po kuhinji... što još hoćete? Želite da izvrnem utrobu, da vidite što se tu skriva... što sam jučer jeo? - Da, baš to! - Kako? - Što ste jučer jeli? Oborio me kao prepelicu. Ušutjeh, posve onemoćao. - No - nastavi mirno "šef". - Čekajte, jučer... ah da, šniclu, goveđu. - Biftek, dakle...! - Nije bio biftek, obični goveđi šnicl. - Onda rostbif...! -Ne! Ne! Šnicl, odrezak, znate što je šnicl, obični goveđi šnicl. Mislim da je komadić ostao u tavi. "Šef" tada pucnu prstima, te jedan od podčinjenih ustade i ode u kuhinju. Za nekoliko trenutaka vrati se s tavom i stavi je na stolić, pred "šefa". . - Uzmi dokazni uzorak... Ne, čekaj. Zatim se obrati meni. - Imate li komadić kruha? Ustadoh i donesoh mu. - Vi se, naravno, ne ljutite. Ummm, ukusno, premda je od jučer. Ne, niste lagali, nije biftek. To je obični šnicl, da, goveđi... ali čekajte, tu ima senfa, papra ¬mljackao je ispitujući. Posljednji komadić tada pruži momku koji je još stajao uza nj, te obriše usta mara¬micom. Pa opet mljacnu.- Niste lagali, ali ćemo ipak laboratorijski ispitati. Zatim se zavali u stolac. - Imate li vina? - Imam. - Crnog? -Da. - Može malo? Kad stavih pred njega bocu i čašu, on ulije bez oklije¬vanja. - Vi nećete? - Ne, hvala. I tako je naizmjence pio i točio, sve dok nije iskapio bocu. Pa se opet zavali i stade mrmljati kao da preživa, polako sklapajući jedno oko. Drugo je i dalje buljilo u mene, sneno i malčice zamagljeno. - Moj gospodine, vi možda niste ni svjesni kakvu štetu nanosite svojoj okolini, mislim svojom rasipnošću i proždrljivošću. Jučer biftek, malena je, naime, razlika između goveđe šnicle i bifteka. Danas prepelice. A sutra, što će biti sutra? Kako bi društvo preživjelo da svi rade poput vas? I tu zadrijema. Njegovi pomoćnici i ja gledali smo se, ne znajući što učiniti. Napokon posegnuh za cigareta¬ma. To ga odmah probudi. - Hej, stoj! Ah, ništa, ništa...! Nego, što će biti sutra? - Kako ja to mogu znati? - Gospodin je pesimist?- Ne, nego mislim da to nitko ne zna. - A znate li što ćete sutra kuhati? - Ne, ne znam ni to. - Dakle, živite bez plana. Tek onako, od danas do sutra? Nisam više znao što bih mu odgovorio. Sad me je gledao s oba oka, ali svejednako zavaljen i neprekidno ponavljao kao da pjeva: - Hedonist, pesimist... Uto zazvoni na vratima. "Šef" se osovi na noge i ras¬poredi pomoćnike po sobi. - Otvorite - reče tiho, sav napet. Tina, sva nakinđurena, provali u stan, a onda zastade na sobnim vratima zbunjena i preplašena. To je na trenutak učini osobito privlačnom. Nisam više mislio ni na "šefa" ni na prepelice, ni na što. Ali prekide me nje¬gov glas koji je pozove da uđe. Kad se pojavih i ja, on me zaustavi. - Neka gospođica uđe, mi ionako idemo. Podčinjeni iziđoše, a on se zaustavi u hodniku. - Vaša zaručnica? - Ne, prijateljica. - Imate li ih mnogo? - Ne baš. - Ne lažite! - Ma ne lažem. - Kažite smjesta, koliko? Ja vas mogu zatvoriti i zbog sumnje. - Ne znam, vjerujte mi, ne znam. Nabivši šešir na oči, gotovo mi se unese u lice. - Je li vam sada malo jasnije? Nisu u pitanju samo biftek, prepelice, pesimizam. Tu su i, kako rekoste, pri¬jateljice. Kud bi sve išlo kad bi tako svi. A žena je u nas čak manje nego muškaraca. Razumijete li? Vi otimate poštenim građanima posljednju priliku da sklope brak s neoskvrnjenom osobom. A koliko bi tek goveda tre¬balo ubiti kada bi svi jeli biftek, koliko prepelica, dovraga... shvaćate li? - Ne - odgovorih umorno. Tada me on bijesno zgrabi za pulover kao da će me udariti glavom. A onda me odgurnu što je jače mogao. - Povrh svega, vi ste i anarhist! Pazite se! I zalupi vratima... Vratih se u sobu i pogledah Tinu koja se već ugodno razbaškarila u naslonjaču. - Jesu li gotove? - upita, i meni se učini da sam sve sanjao. - Samo da ih stavim u peć. Ona ustade i privije se uza me. - Da ti pomognem? - šaptala je napućenih usana. Nisam stigao odgovoriti. Ljubili smo se već u sljedećem trenu. Slina joj bijaše ugodno gorkasta, baš kao špa¬njolska marinada.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 9:47 am

7. VELJAČE
Jučer sam cijelog dana mislio o neobičnom posjetu. Pa ipak, predvečer, kako se više nisu javljali, gotovo sasvim zaboravih na "šefa" i njegove pomoćnike. Noć sam uglavnom proveo dobro, razmišljajući što ću danas kuhati. "Sef" mi je čak u tome pomogao. Ustao sam rano i u mog mesara kupio prekrasan crveni rostbif, odmah ga ispekao i stavio hladiti. Sada sjedim u sobi i čekam da sve bude gotovo. Kad bolje promislim, ni sam ne znam odakle moja ljubav prema kuhanju. Možda i u meni čuči neki mali
Edip koji se, u nedostatku izbora i obitelji, okrenuo pripremanju jela. Maloprije sam otišao u kuhinju i još jednom sve pro¬vjerio. Meso je izvrsno uspjelo. Izvana tamnosmeđe, u prorezu prema sredini odreska postupno poprima ružičastu boju, kao gubica promrzlog svinjčeta. Dok to gledam, zadovoljan sam - znam da je sve u redu. Vani je počelo sniježiti. Obzor se polako smračuje. Kada čovjek bolje razmisli, nema se više kamo otići. Dok su tiskali nove knjige, mogao sam se zabaviti čita¬njem, ali sada mi se i to čini posve besmislenim. Objavljuju knjige već zastarjelih klasika, koje sam te¬ško čitao i kad sam bio učenik. Novine koje mi svako jutro ostavljaju na uredskom stolu nisu ništa manje nezanimljive... I dalje sniježi. Uskoro će pet sati. Obukao sam kaput i izlazim. Otkrio sam da mi je nestalo crvenog papra. Njime obično premazujem rostbif. To mu i daje onaj pomalo opori okus. Prodavaonica je u mojoj kući. Kad sam kupio što mi je bilo potrebno, prodavačica me nekako čudno pogledala. - Moram vas zapisati. - Zbog čega? - upitah uznemireno. - Zbog crvenog papra. - Ne razumijem... - Od danas moramo zapisivati sve koji kupuju strane mirodije. - Ali papar nije strana mirodija. - Uvozimo ga. - Uvoze ga svi. Ona samo odmahnu glavom i gurnu mi pod nos knjigu nalik na telefonski imenik. Na koricama, na bijeloj naljepnici, isticala su se slova:

INDEKS MINISTARSTVA ZA
JAVNI RED I MORAL
Pod brojem 864. pisalo je: "PAPAR, crveni. Mirodija podliježe javnoj registraciji upotrebe." Potom spremi knjigu. - Jeste li već nekoga zapisali? - U našem kvartu samo vi kupujete crveni papar. - Koliko sam shvatio, ne zapisujete samo zbog papra! ? - A, mislite na to. Da, bilo je nekoliko prekršaja. Spomenula je "prekršaj", baš kao i "šef". Opet me oblije hladni znoj, kao da sam na optuženičkoj klupi I čekam odluku porote za koju znam da će glasiti: "Kriv je. - Znate - progovorih zamuckujući - meni zapravo crveni papar i nije potreban. Radije ću uzeti crni. - Ali već ste platili. Crveni je dvostruko skuplji. - U zet ću dva crna. Ona načas zastade i još me jednom dobro promotri. - To je nemoguće. - Zašto? - Već sam vas zapisala - odgovori, pružajući mi popis na začelju kojeg je bilo upisano moje ime. Više ništa nisam mogao popraviti. Strpah vrećicu u džep i iziđoh iz prodavaonice. Ulična svjetla ljeskala su se poput ribljih očiju, na sjajnom asfaltu okupanom rastopljenim snijegom. Gliste, ode bij ale od progutane zemlje, tromo su plazile po blatu, nalik na teleće koba¬sice. Posve promrzao, ušao sam u kuću i potrčao uza stubište, kao da me progone. U kuhinji je vladao uobičajeni red. U samom kutu prostorije, na stOliću, isticao se pladanj s već ohlađenim rostbifom. Pogled na moje utOčište odmah me smirio.
Oprao sam ruke i počeo tucati zrnca u mjedenoj stupi. Kad sam to dovršio, sasvim sam zaboravio na strah. Papar sam posuo po velikom tanjuru i u njega uvaljao meso. Zatim sam rostbif položio na dasku, počeo rezati tanke odreske i slagati ih na pripremljeni oval. Bio sam posve miran. Odresci su nalikovali latica¬ma tulipana... Kad jednom sve pripremim, u hrani više ne uživam kao u kuhanju. Volim jesti uglavnom u društvu. Ovako samome, to mi je pomalo dosadno. Ipak, rostbif je odličan. Zbog njega se isplati da vas netko čak i zapiše. Dok jedem, naviru mi pred oči slike goveda na nekom dalekom pašnjaku u podnožju velike planine, vrhovi koje se cakle zbog snježnih kapa. Životinja je snažna i dostojanstvena. Na crnoj koži ističu se bijelo-smeđi otoci. Imam jednu takvu kožu pred krevetom. Miriše na planinu, barem meni. Kada dođe čas, odvode životinju i zatim od nje pripremaju meso. Mučan postupak me ne zanima. Ali onome poslije valja obratiti pozornost... Eto, naprimjer, rostbif! Na gornjem je dijelu životinjskog tijela i pripa¬da fileima. Iz goveđeg filea ne izrezuje se samo nor¬malne filee ili bifteke (koje je spominjao "šef"), nego i dvostruko deblje chateaubriande, manje turnedole i medaijone, te posve maleni file minjon. Dio što ga sada jedem izrezuje se iz plosnata rostbifa. Kad ga pripremite, kriške ne smiju biti šire od jednog centime¬tra. Tako vam je to s rostbifom. Jedem, a snijeg i dalje pada. Čini mi se da sam i sam na nekom alpskom pašnjaku.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 9:47 am

8. VELJAČE

Nisam ni sanjao da će se sve odigrati tako brzo. Kada sam krenuo u ured, zamijetio sam pred vratima vozilo Ministarstva. "Šefa" nije bilo, ali mi je jedan od pomo¬ćnika, kojeg sam odmah prepoznao, prilično grubo na¬redio da uđem. Kad sam rekao da moram na posao, od¬vratio mi je da o tome ne trebam brinuti. "Šef" je ono¬mad neprestano nešto govorio, ali ovaj je šutio. A tako i šofer, i još jedan, meni sasvim nepoznat. Automobil je stao. Onaj kojeg sam upoznao u stanu istrča napolje i otvori mi vrata kao da sam ja neki mini¬star za javni moral. No, odmah zatim uhvati me pod ruku i počne gurati prema širokom ulazu. Nekako sam izdržao uspinjanje uza skliske stube, a kad uđosmo, ostavi me da čekam. Onda se opet pojavio i poveo me do velike prostorije u kojoj me očekivao "šef". - Sjedite - reče ne podignuvši pogled. - Dobar dan.
I dalje je šutio. Svjetlo što je dopiralo kroz prozor padalo je na njegov stol. Pred njim je bio tanjurić i na njemu velik sendvič što je visio preko rubova poput palačinke. "Šef" podigne pogled. Dohvati papirić nalik na neku potvrdu i objesi ga između palca i kažiprsta kao mrtvu pticu. - Znate li što je ovo? -Ne! - Ovo potvrđuje da ste jučer kupili paketić koji podli¬ježe odredbi o javnoj registraciji upotrebe određenih prehrambenih proizvoda. Ja samo kimnuh glavom. - Koji ste proizvod kupili? - Papar. On stade mahati listićem. - Papar, crni, obični? Nužan svakome kućanstvu? - Ne, crveni. "Šef" tada spusti potvrdu na stol i dohvati sendvič.
Jeo je, otkidajući komadić po komadić, nižući riječi u ritmu žvakanja. - Zašto vam je bio potreban papar, crveni, naveden u registru Ministarstva? Nisam znao kako mu objasniti. Ipak, odlučio sam govoriti istinu, samo istinu. - Vidite, one večeri kada ste bili kod mene... sjećate
se, kad sam imao prepelice... - Skratite! Sjećam se. - Eto vidite, vi ste me pitali što sam jučer jeo, a ja sam jeo goveđi šnicl. U poeetku ste tvrdili da je to biftek, a onda rostbif, sve dok ga niste kušali. Tako ste saznali da nisam lagao i da je to bio obieni goveđi šnicl... Zastadoh na tren. "Šef" je već dovršio sendvić. Počne me opet požurivati. - Sutradan sam otišao u mesnicu i kupio rostbif. - Otkud sad to? - Pa, vi ste me podsjetili. - Dakle, unatoč mom upozorenju. - Vi me niste ni na što upozorili. Tvrdili ste da sam prije nekoliko dana jeo rostbif i to me potaknulo da ga kupim. - I što je dalje bilo? - Vidite, kad ja priprernam rostbif, prvo ga ispečem, ostavim da se ohladi, a onda ga uvaljam u tucani crveni papar. Kako ga nisam imao kod kuće, sišao sam ga kupiti u prodavaonicu. To ga je, čini se, uzbudilo. Ustade i počne kružiti prostorijom. Zatim se prignuo preda me kao da sam poremećen. - Otkud vam takve sulude ideje? - Kakve? - Mislim, kuhanje i sve ono drugo... - Ne znam. Naprosto uživam u tome. Prikraćujem tako vrijeme i samoću. Opet se odmakne. Sad me gledao iz drugoga kuta prostorije, mračnog i pomalo zastrašujućeg, kao da se uvukao u životinjsku kožu. - Jeste li ikada pomišljali na to da energiju koju rasi¬pate na te gluposti korisnije upotrijebite? Ja ću vas pre¬poručiti nekoj dobrotvornoj ustanovi. Tamo ćete moći prikratiti i vrijeme i samoću na sveopće zadovoljstvo. Nekoliko trenutaka protekne u potpunom muku. - Što ste po profesiji? - Činovnik. - Kakav? - Kažu, dobar.
- Nisam mislio na to. Gdje radite? - U knjigovodstvu tvornice papira "Naša celuloza" . Po izrazu lica, reklo bi se da se nešto premišlja, a onda nastavi. - Zašto ne proizvodite papirnate ukrase za praznike? - Ali ja sam činovnik. - Činovnik da, ali pomalo i umjetnik. Tako dobro
kuhate. Izrezivali biste ukrase koje bi drugi vješali po gradu. No, nisu samo ukrasi u pitanju. Postoji mnogo korisnih poslića koji ubijaju i vrijeme i samoću. Ne znam kakav je odgovor očekivao, ali kad pro¬mrmljah kako bih radije kuhao, on samo odmahnu ru¬kom. A onda se opet primiri. - Hoćete li da vam nađem mjesto dragovoljnog ku¬hara u nekom dobrotvornom starackom domu ili siro¬tištu, ili... tako nešto? - Kada bih i prihvatio, zapisivali biste me svaki dan. Čini mi se da sada vi mene ne razumijete. Ja želim kuhati za sebe. Na to je pobjesnio.
- Ne razumijem, ja ne razumijem. A gospodin bi hranio starce i djecu rostbifom i crvenim pap rom...? Vi ste ludi ili vrlo, vrlo opasni... - To nisam rekao. - Još i gore. Gospodin, dakle, želi kuhati samo za sebe, da nitko od toga nema koristi. - Ali to zakon ne zabranjuje. To nije nikakav zločin. "Šef" se na to primirio. Opet je sjeo za pisaći stol I gledao me vrlo ozbiljno - ipak, na granici prijetnje. - Zakon ne zabranjuje, ali zločin jest. Postoje zločini koje se ne navodi u zakoniku, ali su ipak zločini. Vi ne možete uživati dok drugi stradaju. - Mislim da se u nas može živjeti prilično dobro. - Ne pretvarajte se! Kako se u nas živi, znam bolje od vas. - Ali što sam zgriješio? Jesam li nešto učinio? - Ništa. U tome i jest stvar. Ne znate što će biti sutra, i to sve po zakonu. Osim toga, odbijate dragovoljnu službu koja bi i vama koristila. Riječju, ponašate se ka¬ko hoćete, a to vam je, moj dragoviću, zločin. Za to ni ne treba nikakav zakon. Nakon nekoliko trenutaka šutnje, upitao me je imam li što dodati. Kad, nisam ništa odgovorio, pritisnu zvonce i uskoro se pojavi onaj šudjivi i izvede me iz pros¬torije. Dok sam izlazio, "šef" mi doviknu: - Dobar apetit - a ja nikako nisam mogao shvatiti na što misli. Pred zgradom su me očekivala kola. Odvezoše me na posao. U uredu sa mnom nitko nije progovorio ni riječi. Čak ni Tina, koja je odbila poziv na kavu, prezrivo odmahnuvši glavom. Ručao sam u menzi, ne misleći ni o čemu. Poslije po¬dne sam se osjećao kao da su me pretukli. Mučnina i ra¬vnodušnost potresali su me naizmjence, tako da me predvečer uhvatio očaj. Skuhao sam jaja i napunio ih slanim ribicama. Radi boljeg sna, dodao sam i malo majčine dušice.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 9:47 am


10. VELJAČE

Da stvari nisu samo dobre ili loše, već uvijek pomalo dobre i pomalo loše, uvjerio sam se već danas na poslu. Čim sam stigao u ured, pozvao me direktor i naredio mi da odem na odmor. Dok ne sredim svoje probleme, kako je rekao, a obojica smo dobro znali o čemu je riječ.
Ja sam, dakle, pod nekom vrstom istrage. Ali da vam pravo kažem, za to ne hajem. Briga me koliko i za ručak u menzi. Valjda sam zbog toga s posla otišao izravno u restoran i odmah počeo trošiti plaću. Što da vam pričam! Pašteta od zečevine u kiselom želeu, srnetina sa šampinjonima, prvorazredno bijelo vino i, povrh svega, krema od šumskih jagoda, što miriše na djetinjstvo. Rekoh bijelo vino, ne, bila su dva burgund,ca i ja, činovnik na odmoru, lutam stoljetnim lovištima, a zečevi iskaču iza svakoga grma, dok sunce zubato, ali zato ne manje zavodljivo, ledi tragove jelenjih papaka. Sada se odmaram na postelji, a pošto pomalo hrčem, čini mi se da neki divlji mužjak riče u šipražju. Trebalo bi, možda, kupiti paroške ratničkog srndaća i objesiti ih u kuhinju, nisko nad stolom, tako da ih gledam dok jedem ili pripravljam hranu. Tada bi i sve slike što izviru pred oči imale neki potpuniji, stvarnosniji smisao. Vino me zamata umaglicu zaboravljenih prešnica, a bradonja koji okreće potisni vijak veseli se zlatnoj tekućini i stalno uzvikuje "Klok, klok!" Zaspao sam uz veliku bačvu u vinogradu opkoljenu gustom šumom, dok krda divljači dolaze i odlaze, kao da su luda. Pa ipak, još u polusnu, pada mi na um kako sam konobara pitao treba li moje ime za Indeks prehram¬benih proizvoda. - Za što, molim? - Pa, uz paštetu sam jeo kiselih drenjina, a uza srnu slatko od borovnice. To podliježe registraciji. Odgovorio je da nikada nije čuo nešto slično. Ja sam ga tada nagradio čašom burgundca koju nije želio popi¬ti, ali je zato uzeo dvostruku napojnicu, ispruživši dlan
sličan suhom jeziku. San me poziva, a bradonja i,dalje pjeva "Klok, klok! Klok, klok!" Kako sam samo mogao izjaviti da mi je dosadno dok jedem sam.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 9:47 am

11. VELJAČE

Cijeli dan proveo sam u kući. Ne mogu svakog dana u restoran, a prodavaonice se pomalo plašim. Zato sam navalio na frižider i razmišljanje. Skuhao sam pužiće od tjestenine i prelio ih mesnim umakom s malčice papri¬ke, lovora, vinskog octa i nekima mojim izmišljotina¬ma. Zatim sam sve to stavio u pećnicu, prekrivši prije jelo bešamelom u kojem ima maslaca, brašna, mlijeka, parmezana i... opet jedna mala tajna koju vam moram otkriti. Kada se površina keramički zacrveni, pospite sve curryjem i sjeckanim maslinama. Jede se vruće, a ukusno je i hladno, što sam otkrio kad sam jednom bio bolestan. No, danas mi jelo nije prijalo ni vruće ni hlad¬no - sve je pokvario "šef" . On misli da sam poremećen i opasan, a ja jednako mislim o njemu. Optužio me da sam društveno nekoristan, neka vrsta parazita, a ja bih prije rekao da je nametnik on, jer ne vodi računa ni o osnovnima ljudskim zakonima. Kad bi barem bio po¬put onih meksičkih kukuruznih gljivica od kojih Indi¬janci prave izvrsnu crnu juhu. Ali ovako, on tvrdi je¬dno, a ja drugo. Samo što on napada, a ja se branim. Pa ipak, u mene je sve u redu, barem zasad, uz pužiće, pa bili oni i hladni. To mi ne može oduzeti nijedna odred¬ba ili istraga.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 9:48 am

13. VELJAČE

Trećeg dana odmora shvatio sam što je trebalo znači¬ti ono - Dobar apetit - umjesto pozdrava. Nakon duga oklijevanja, ipak sam odlučio otići u prodavaonicu. Kad sam zatražio guščja jetra, odgovorili su mi da to ne mogu dobiti. A jetra su bila tu, preda mnom, u velikom frižideru ispod pulta. Umjesto odgovora, pro¬davač mi je tutnuo listu napisanu pisaćim strojem, nad kojom se isticao žig Ministarstva, nalik na školjku. - Ja nisam kriv - reče sažalijevajući me. - Pogledajte
radije u svoj poštanski sandučić. U kratkom uvodu što je prethodio popisu, pisalo je: "Imenovanom građaninu (tj. meni!) pod istragom Ministarstva za Javni Red i Moral, odobrava se kupo¬vanje isključivo onih namirnica koje su navedene u priloženom popisu. Kopije su dostavljene svim prodavaonicama na području grada, dok će imenovanom original biti uručen u što kraćem i odredbama Ministarstva pred¬viđenom roku." Potpis je bio vrlo nečitak, što uostalom nije bilo ni važno. Slijedio je popis.

NAMIRNICE ZA DORUČAK:
Mlijeko
Margarin
Džem od miješana voća
Doručak konzervirani br. 6
Jaja



NAMIRNICE ZA RUČAK:

Mljeveno meso
Piletina
Povrće (krumpir, grah, rajčice, paprika, kelj, peršin, celer, leća, mahune, luk i poriluk)
Salate razne

NAMIRNICE ZA VEČERU:

Isto kao za doručak

NAMIRNICE ZA OPĆU UPOTREBU:

Kruh ili dvopek, brašno, šećer, sol, papar crni, riža,
ulje, ocat
Alkoholna pića i koncentrate voćnih napitaka imeno¬vani može kupovati u neograničenim količinama.
Kupac ili prodavač koji se ogluše o navedeni popis, podliježu odredbama Ministarstva pod br. 248, 415, 428." Slijedio je još pečat i jednako nečitljiv i nerazumljiv potpis. Dok sam još premetao popis u rukama, prodavač se ušulja iza pulta. Ubrzo se vratio noseći nekakav drugi list, veći, poput plakata. - Priložili su i to - reče, pružajući mi ga. Zaprepastih se toliko da umalo tresnuh na pod. Na plakatu je bila otisnuta moja slika, valjda iz osobne iskaznice, ispod koje su napisali da mi je dopušteno ograničeno kupovanje namirnica. Protrnuo sam. On mi tada priđe i šapnu mi gotovo sudionički. - Ovo smo dobili tek danas. Kupite što hoćete. Dat ću vam I jetrica, a sliku ću priložiti u dokumentaciju tek kad odete kući. Ali nisam više imao volje ni za čim. Otišao sam iz pro¬davaonice zastrašen, užasnut. Sada opet sjedim u sobi i žao mi je što ga nisam poslušao. Sliku su sigurno priložili; susjedi u nju bulje i vesele se. Ali nije mi žao.
Trebao sam ga poslušati i kupiti što sam mogao. Sto može jedna odredba? Neka polijepe tisuće mojih slika posvuda po gradu. Barem ću postati slavan. Da sam kupio, sada bih kuhao jetrenjaču. Sto oni znaju kako je privlačan miris jetre kad je zalijete konjakom i onda se domišljate kako bi sve što bolje ispalo. Nikada nije jed¬nako. Kad čovjek ima mašte, onda iz lonca mirišu sve trave ovoga svijeta, a senf oplemenjen mljevenim grožđicama doimije se kao najbolja muštarda. Zivot je nekako raznobojniji. Pa se tako prepustih maštanju, ne hajući ni za kakve istrage ili odredbe. Ustao sam i otišao u kuhinju. Ali nisam kusnuo ni zalogaja. Vratih se u sobu i odjednom me obuze turob¬nost. S kartonske kutije za mlijeko cerila mi se kravica u podnožju planinskog krajolika, sasvim nalik mom goveđem priviđenju, ali opet nekako drukčija i mnogo, mnogo stvarnija. Sve me to podsjetilo na moju sliku na gastronomskoj potjernici i popise potrepština koje obično daju dizenteričarima. A pri kraju je bio tek prvi dan moje prinudne dijete.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 9:48 am

15. VELJAČE

Jučer sam cijeli dan razmišljao kako bih doskočio popisu namirnica. Onaj tko smatra da je kuharsko umi¬jeće zanimljivo i pustolovno, takav bi popis smatrao izazovom. Tako sam i ja postupio. Sastavio sam neko¬liko recepata koji sadržavaju isključivo namirnice nave¬dene u onom sramotnom popisu. Neću ih ovdje navoditi. Jer što bi, uostalom, značio taj mali popis kad se odnosi samo na mene - nitko se vjerojatno ne bi ni pokušao njime služiti. Uostalom, meni je zabranjeno kupovanje hrane, a ne vama. No, i povrh toga smatram da su kuharski priručnici nepotrebni. Okus jela i sve što doživljujem pri pripremanju toliko je raznoliko da ga ne može zamijeniti nikakva mudra kuharica. Jer tko je pisao takve knjige? Pisali su ih ljudi koji i privatno vole uživati i živjeti. A budući da većina, a osobito individual koju nazivam "šefom", hranu smatra nužnim zlom, od takvih zbirčica ima vrlo malo, ili nimalo, koristi. Tko vas, dovraga, može naučiti ljubavnom umijeću bolje od strastvene bludnice? Ako joj se posvetite, ako se prepustite milovanjima, imat ćete što doživjeti. To se ne zaboravlja. A ako ne, uzalud ste bacili novac. Tako radi "šef". Misli da je dovoljno opaliti iz puške, i "dum" , prepelica pada već pripravljena. Šteta prepelice, šteta puške, šteta municije, jedino nije šteta čovjeka. Dok ima takvih ljudi na svijetu, mogu razumjeti čak i kanibale. Ipak, moram vam otkriti što sam sinoć kuhao. Recept bih mogao nazvati "Red i Moral", a da nimalo ne izgu¬bi na? privlačnosti. Dapače, naziv mu daje još uzvišeni¬je značenje. Red se odnosi na redoslijed i sustav spaja¬nja sastojaka, a Moral je sve ono uzvišeno i čovječno što iz takvih postupaka slijedi. Hrana je naime, po meni, duboko moralan čin. Kuhajući i uživajući predano, potvrđuješ samoga sebe. Dakle, u lonac sam naizmjence poslagao red krumpi¬ra, red rajčica, red na trake sječene piletine, pa onda red luka. Posebno sam pripremio umak od leće, češnjaka i peršina te mu dodao malo crnog vina i šećera, samo
jednu malu žlicu. Time sam prelio sastojke naslagane u seljačkoj keramici. Pa sam malo posolio, malo popaprio i stavio u vrelu pećnicu. Dolijevao sam vodu i jelo se kuhalo i peklo u isto vrijeme, dok se na vrhu nije zapekla tamnocrvena korica, boje jesenje šume. Kad je počela pucketati poput zapaljena lišća, izvadio sam čudo na stol.Kuhinja je zamirisala optimizmom. Jelo mi je pomog¬lo da se osjetim nesvladivim. Jeo sam sam, u pot¬punome miru, kako to i priliči čovjeku na odmoru, pa bio on i prisilan. Zašto da sjedim za stolom s ljudima koji preziru moje umijeće; zašto da sjedim za stolom s ljudima bolesna mozga ili pak sa častohlepnicima koji toliko žude za vlašću da se čak ne usuđuj u pošteno latiti jela; zašto bih se uopće družio s onima koji pohlepom uništavaju te posvećene trenutke samoće i sanjanja? Jelo me blagoslovilo i ispunilo mi dušu blaženstvom. U tom trenu bio sam spreman oprostiti čak i "šefu". Danas više nema razloga za opraštanje - uručen mi je popis namirnica, a ona guja je priložila i sliku. Valjda da je objesim u kuhinju. Neka, radije gledam sebe nego njega. Na mom otisku piše samo da imam pravo na ograničeno kupovanje namirnica. U neko drugo doba, ispod njegove bi sigurno stajala svota raspisane ucjene i ono neizbježno TRAŽI SE ŽIV ILI MRTAV. Sliku sam stavio na primjetno mjesto, jer me počela zabavljati, a popis sam brižno spremio, da mi se nađe pri ruci - zlu ne trebalo! Danas me očekuje salata od graha i majušni valjušci od mljevena mesa u koje sam dodao neznatan dio onog odvratnog doručka br. 6, pazeći da ga ne bude previše, kako ne bi sve pokvario svojim vlastoljubivim, mini¬starstvenim vonjem.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 9:48 am

19. VELJAČE

Do ovog poslijepodneva bijah posve miran, tako da nisam imao ni želje niti potrebe za ispovijedanjem. Ali tek što sam zaboravio na prisilno izgnanstvo, eto ti "šefa" i pomoćnika. Uđoše kako i dolikuje gospodi nji¬hove klase, s mojim kljucem u ruci. Ja sam dremuckao u naslonjaču, a kad sam otvorio oči, oni su stajali oko mene. Samo je jedan vršijao po kuhinji.
- Vi se naravno ne ljutite - reče opako "šef" . – Ovo je samo rutinski posjet. - Naravno - promrmljah još bunovan. Tada oni zauzeše mjesta kao da sam rekao: "Izvolite". Jedan od pomoćnika opazi prehrambenu potjernicu nad komodom i počne se glupo smijuljiti. Ma koliko mu se to činilo smiješnim, "šef" nije reagirao. Potom ipak reče: - Možda će biti nešto od vas.
- Sa mnom već nešto jest, a to znate vrlo dobro. - No, ne ljutite se. - To mi i tako ne bi pomoglo. On proguta moju upadicu. - Ja sam vas zapravo došao upozoriti na vaša prava. - Mislio sam da ih nisam ni izgubio. - Pa i jest tako nekako... Vidite, moji pretpostavljeni naredili su mi da vam objasnim kakve vrste žalbi imate pravo podnositi, kako u pogledu istrage, tako i što se tiče same odredbe. - Dostavljen mi je popis i ja se u njemu snalazim kako znam i umijem. I mogu vam u povjerenju kazati da se osjećam prilično dobro. Tu se naeas zamisli, onako kako samo on umije, i zatim sporo nastavi. - To ne mora trajati dovijeka. Vidite, uzimajući u obzir zamršenost vašeg slučaja, mi imamo ovlaštenja da cak i pooštrimo mjere koje smo poduzeli. - Jedna od tih mjera je, vjerojatno, i duplikat kljuea mog stana. - Ah, ne. Kljue smo napravili kako vas ne bismo neprestano uznemiravali zvonjavom. Da se danas niste probudili, uzeli bismo uzorak hrane i došli drugi puta. Kada biste bili budni... Ne, ne radi se o tome. Vidite, obojica smo sitni ljudi, ali ipak imamo neka prava u pogledu vlastite osobnosti. Zato postoji nekoliko mjera koje društvo poduzima kako bi nas zaštitilo. Jasno, vaš slučaj je sasvim drukčiji od moga i zbog toga mi je naređeno da vas upoznam sa cijelom procedurom. Kao prvo, slažete li se s popisom? - To sam vam već odgovorio. - Dobro, slažete se. Međutim, uzimajući u obzir vaše sposobnosti, ovako sastavljen popis vama ne može pre¬više nauditi. To mišljenje dijele i moji pretpostavljeni. U vašem slučaju nužno je propisati i recepturu pripre¬manja prehrambenih sastojaka. Tek tada ona vodi pravomu moralnom ozdravljenju. Na riječ receptura ja se trgnuh. Kamo li odletješe svi
moji snovi o vlastitom spasenju? Mislim da sam na trenutak problijedio. "Šef" je to odmah primijetio i poslao pomoćnika da mi donese vode. Dok se on nevoljko dizao, ja sam hvatao zrak, tako da nisam ništa odgovorio. Rekoh samo: - Bolje mi dajte konjaka – pokazujući na bar.
On je, naravno, donio cijelu bocu i pet čaša. Ali je ipak prvo natočio meni, pa onda ostalima. Kada sam se malo pribrao, "šef" nastavi. - Na primjer grah. Za tili eas vi biste izmislili tisuće načina za pripremanje. Salata, varivo, prebranac, vojnički..., a tek s vašim marinadama. Ne bi se nimalo razlikovao od prepeličevine. Pa kolači! Ja jedva raspoz¬najem grah od kestena u takvim prerađevinama. Dakle, moj gospodine! Od sutra, kažem sutra, jer to činim na svoju ruku, nadrljao bih kada bi to pret¬postavljeni znali..., od sutra ćete meso samo peći, povrće kuhati, vino piti, a namirnice za doručak i ostale potrepštine pripremajte kako znate i umijete.
Tu naslutih zraku spasa. - Dobro - odgovorih, hineći dobrohotnost. "Šef" , najmanji šef na svijetu, posljednji u lancu podčinjenih i pretpostavljenih, posegnu za konjakom i opet mi natoči.
- Vidite da će ipak nešto biti od vas! Obojica smo samo sitni građani koji se trude da surađuju s društvom. Svaki na svoj način. Vi ste načas posustali, ali opet ponavljam, moglo bi nešto od vas ispasti. Na kraju, obojica smo ljudi iz naroda. - Ti ne, ja da - rekoh u sebi, sanjajući o zaštitničkom loncu iz zavičaja. Iskapivši, on se nagnu nad mene i upita: - Odakle ste? Pravio sam se da mi je mučno. Tko zna, možda bi se i naljutio kada bih mu rekao da sam u loncu kuhao ribu koju sam lovio s ocem. U svakom slučaju, ozlojedilo bi ga što opet spominjem hranu. Treba biti oprezan kad imate posla s takvim ljudima! Tko bi to objasnio naj¬manjem "šefu" na svijetu?!


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 9:48 am


20. VELJAČE

Meso sam pekao, povrće kuhao i vino pio. Ali kako? Smiješao sam pileće iz nut rice odstajale u octu i kuhanom celeru. Samo nekoliko sati, toliko da pobli¬jede. Nadjevak sam usitnio i njime ispunio nabubrenu kožu mladoga kopuna. Kuhajući mahune, dodao sam im paprike i bjelance s dvije kapi mlijeka, pa sve stavio u trtičnu šupljinu rumene pečenke, zalio je uljem i posuo mladim peršinom, premazavši prije prsa žumancem. Prilog mi nije ni bio potreban. Kad sam meso izvadio iz vrućeg električnoga grotla, ispečeno po svim propisima Javnog reda i morala, u oduševljenju sam umalo pozvao "šefa" na ručak. No, njegov broj i tako nije u imeniku. Vino sam pio, i za kuhanja, i za ručka. Crno, i vrlo teško. Volim to tako, valjda zbog toga što ptice lete. I kopun je to jednom bolje umio. Sve dok ga nisu otrgli sa zavičajnih pro¬planaka i počeli toviti otpacima. Uživajući, razmišljao sam o kokošjoj povijesti. Da su znale pisati i kuhati, imale bi i one preporodnih trenutaka. Večer sam proveo razmišljajući o svom anarhizmu. Zar je dovoljno da netko voli određeni oblik života, pa onda kroz to i život u cijelosti, da bi ga se tako olako proglasilo, kako je on jednom rekao: Hedonistom. Pesi¬mistom. Anarhistom. U njega se ti pojmovi nimalo ne razlikuju. Jamu priznajem jedino hedonizam. Kada bih i želio lagati, sklonost razumnim užicima ne bih mogao skriti. Zato ću i izbaciti ono "razumnim", jer užitak to na svu sreću ne može biti. Nalikovao bi nesoljenu mesu ili nešećerenim kolačima. Od njih se čovjek osjeća tro¬mim i nepokretnim. Razum je zapravo pesimističan. Služi nam samo kada se moramo dovijati kojekakvim mračnim istragama i popisima. Toliko o hedonizmu prije spavanja. O anarhizmu bolje da šutim, jer bih se tu upleo u još nespretnije usporedbe. Ipak - kad je posrijedi hrana, ona nije anarhična, a kad je o meni samome riječ, ne znam. Ipak, uvjeren sam da bi me i goveda branila, kada bi me "šef" zbog njih optužio za nešto slično. Napose sada, kada se bavim samo kokošima.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 9:49 am


21. VELJAČE

Gozba je trajala kratko, kao i svako slavlje. Vec danas dobih pismo od "šefa" s onim istim žigom Ministarstva, ali bez moje slike u prilogu. Podčinjeni, a u istO vrijeme pretpostavljeni čovjek iz naroda, pisao je tako oprezno kao da sam ja za nj neka vrsta magistarskog rada. Evo što mi je poslao preporučenom pošiljkom. "Dragi gospodine pod istragom! Neobično mi je žao zbog nesporazuma koji su izbili među nama, preksinoc! Naime, ja sam samo obavljao svoju dužnost! To činim i sada! U Vašem je, a tako i u mom osobnom interesu da pokušamo nekako surađi¬vati! Vi se ne javljate! Znam da Vam je, dakle, dobro! Zbog toga se neobično veselim, ali opet napominjem, moramo proširiti našu suradnju! Ministarstvo je na svo¬joj redovitoj sjednici razmotrilo i Vaš slučaj! Pret¬postavljeni se slažu da bi bilo od iznimne važnosti da iznesete svoj slučaj pred sudom! Jednom smo vec govo¬rili o zakonima! Suglasili smo se da postoje neki sluča¬jevi koji njima ne podliježu, ali ipak mogu spadati u nadležnost nekog suda! Suđenje je prilika da još jed¬nom o svemu porazgovaramo, naravno smojima pret¬postavljenima! To će dovesti do nekog rješenja! O svemu ćemo Vas detaljno obavijestiti kad za to dođe trenutak!" Ispod onog - S poštovanjem - pisalo je još i - Vaš istražiteij. Iza toga je slijedio vrlo pravilan i pedantan potpis, sa sasvim malim uskličnikom. Nisam znao što bih o svemu mislio. Po njegovu, mi cemo nekako surađivati, a po mome, ja cu u bajbok. Vjerojatno je to jedino rješenje u slučajevima što ne podliježu zakonima, a ipak su u nadležnosti "nekog suda". Bojim se da me ni sto goveda s planinskih paš¬njaka i uz to tisucu kokošiju, sve kad bi i hodale onako nadjevene mojim gurmanlucima, nece moći spasiti. Što mogu objasniti pretpostavljenima, kad ni onom niko¬govicu koji me zasipa svojima naivnim receptima ne mogu dokazati ama baš ništa!? Potištenost je pojačao i krumpir koji se raskuhao dok sam pokušavao pronaći neki izlaz. Nije pomogao ni ćevap od mljevenog mesa i kuhane paprike, preliven pivom i uljem. Morao sam o svemu s nekim porazgo¬varati. Tada mi pade na um onaj dobrohotni prodavač. Isti¬na, u njegovoj je dokumentaciji moja slika, ali ipak mi je pokušao doturiti guščju jetru kad je vec primio pot-jernicu. Zatekao sam ga za pultom dok je sjekao janjetinu. Nakon onoga krumpira, meni potekoše sline. - Janje s kaduljom i lovorom. - Pravilno sam postupio što sam ga odabrao. Dobar je to čovjek. Čim me ugledao, odmah je ispustio sjekiricu i prekrio janjetinu nekom krpom. - Sitna narudžba za gostionicu preko puta - reče i ja se načas namrštih, pomislivši da se prepao kako ću u nastupu ludila zatražiti janjeći but. Odmah se sabrao. - Jutros su stigli svježi pilići. Spremio sam jednog za vas. - Hvala. Nisam došao zbog toga. Želio bih da malo popričamo. To ga je sasvim zbunilo i on opet otkri janjetinu I stade naslijepo udarati po panju, promašujući svaki put. - Vi, sa mnom? - Da, vidite, trebao bih vaš savjet u vezi s jednim problemom. Mislim da biste mi mogli pomoći. Ne znam je li mu to polaskalo, ali on prestade s mlat¬njom i, pokrivajući meso, blago šapnu. - Dođite oko osam kad završim posao. Iza pulta s kućnim potrepštinama motrila nas je ona blagajnica koja me bez pitanja upisala u Indeks. Poz¬dravismo se kao sudionici u zločinu. Dok sam izlazio, po leđima me pekao pogled one zloće koja bi, sasvim sigurno, kad bi mogla, ljudima zabranila da uopće jedu. Stigao sam u dogovoreno vrijeme. On me već očeki¬vao pred prodavaonicom, ogledavajući se na sve strane. Kada banuh pred njega, nekoliko trenutaka me boja¬žljivo promatrao, kao da se pita odakle sam se stvorio. Uputismo se u gostionicu. Padala je sitna kiša, hladna poput ledenog oblaka. Šutjeli smo kao dva neznanca. Gostionica bijaše poluprazna. Zauzesmo stol uz pro¬zor. Zamijetio je kako nam se približava gostioničar, pa se nagnuo prema menI. - Ne znam smijete li? Mislim, hranu... - Vjerojatno još da. Ali neću ništa jesti. To ga je uspokojilo. Naručismo litru vina, a on je, ispričavajući se, uzeo i gulaš. Jeo je brzo, gutajući odjednom goleme količine gustog umaka što je za¬udarao gotovo kao doručak br. 6. Ja sam za to vrijeme pijuckao vino. Završivši, odložio je prazan tanjur na susjedni stol, iskapio čašu i, ispruživši ruke, zabuljio se u mene. - Gadna je ova stvar s vama. - Već sam se priviknuo. - Ja bih vam pomogao, kunem vam se. Ali u posljed¬nje vrijeme u prodavaonici paze na svaku sitnicu. Akad samo pomislim da ste bili naš najbolji kupac! Oklijevao sam. Nisam znao kako bih započeo. No, on je očekivao moju tužbalicu i zato prijeđoh na stvar. - Čeka me suđenje. Trgnuo se, kao da ga je ubola konjska muha. - Što ste, pobogu, zabrljali? - Ništa! - Pa zbog čega će vam onda suditi? - Zbog jela i rasipanja. Danas sam dobio obavijest. I ja mu stadoh sve potanko objašnjavati. Nastojao sam izbjeći nabrajanje recepata, ali tu i tamo oni su na¬prosto izvirali iz mene, tako da on naruči još jedan gu¬laš. - Vidite, ja sam neuk čovjek, ali neke stvari znam. Vjerujte, još nikada nisam čuo da su nekoga sudili zbog hrane. Pa, hrana, to vam je kao neka bogom dana stvar. Kud bismo došli kad ne bismo jeli? - govorio je, zamahujući žlicom od tanjura do usta. - Slažem se, no to mi ništa ne pomaže. Vino je bilo već pri kraju, jer je čovjek volio piti, a ja sam ga u očaju slijedio. Već mi se pomalo vrt jelo u glavi. Uto on pucnu prstima, i stiže još jedna boca. - I što ćete učiniti, jadni moj gospodine...? - Još ne znam. Tu namjerno prekidoh. Zatim izustih što sam tiše mogao. - Htio sam vas zamoliti za jednu uslugu. Vi ste jedi¬ni kojem se mogu obratiti. Ma koliko je bio već prilično nacvrcan, on zauze dos¬tojanstven stav. - Tražite što god hoćete. - Želio bih da budete moj svjedok! - Na suđenju? - Da! Ne morate ništa lagati, samo im objasnite da nikada nisam prekomjerno rasipao, da sam kupovao u granicama svojih mogućnosti. On nam opet natoči, nazdravljajući. Čaše nam se spo¬jiše u silovitom udarcu i ja se prepadoh da će se rasprsnuti. - Pomoći ću vam. Radi vas i radi sebe. Ne mogu oni tako s čovjekom. Pokazat ćemo mi njima. Osjetih kako se punim nekim novim samopouzda¬njem. Nije sve na svijetu kako prikazuje "šef". Počesmo piti još nesmiljenije. On je čak počeo pjevušiti. Iz gos¬tionice su nas, na kraju, potjerali, raspremajući stolove. Na ulici nas zapuhne hladni zrak. Zagrlismo se i zate¬turasmo preko ulice. On priđe vratima prodavaonice i tiho me pozove, vadeći ključeve. - Dođite, želio bih vas počastiti janjetinom. Trebalo mi je dosta upornosti da ga odvratim od nje¬gova nauma. Kad sam ga ipak odvukao do mog ulaza, on se nakloni, coknuvši potpeticama, kao austrougarski dočasnik. - Ja vam se divim, gospodine. Pokazat ćemo mi njima! I odgega se niz ulicu pjevajući. Grubi glas odjekivao je kroza zimsku noć, nalik na riku zaljubljenog med¬vjeda. Tako veličanstven bijaše pjev mog prijatelja mesara, prodavača. Još ima ljudi na svijetu! Budući da nisam mogao napipati prekidač za svjetlo, počeh se uspinjati mračnim stubištem, pogađajući i promašujući stube. Ipak nekako stigoh do svog stana i onako, odjeven, svalih se u krevet. Prijateljstvo je ponekad zanosno kao ljubav. "Šef" bi na to sigurno rekao da sam peder.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 9:49 am


23. VELJAČE

Pun veselja, jutros sam potražio svog prijatelja. Ali ne nađoh ga za mesarskim pultOm. Tamo je radio neki namršten mladac. Tek nakon trećeg poziva, lijepo se naslonio na pregradno staklo, i dalje prelistavajući novine. Nešto mi je bilo sumnjivo... - Vi ste ovdje nov? - Ne, tu sam već od jučer. - A vaš prethodnik? - Umirovljen! - Kada? Kako? Prekjučer je bio ovdje. - Prekjučer da, ali jučer više ne. Nego, trebate li nešto? Zanijemih. Nisam mogao pomaknuti ni ruke ni noge. To mu je omogućilo da me bolje promotri, pa mi dade znak da pričekam i nestade u prostoriji iza pulta. U sko¬ro se vratio sa zamotuljkom smeđeg celofana iz kojega je virio tusti pjetlić.
- Ovo je ostavio za vas. Dođe mi da zaplačem. Pa ipak, suzdržah se u posljed¬njem trenutku. Momak tada iz džepa izvadi neki list presavijen na četiri dijela i stade ga ravnati preda mnom. Bila je to moja slika, a on ju je proučavao kao da ne postojim. Zatim potjernicu uredno složi i zasmi¬julji mi se u lice. - Mljevenog mesa nemam, a mislim da ga neću ni imati. Pa se odgega do panja i opet otvori novine. Baba za kasom je to pratila odobravajućim klimanjem glave. Izišao sam. Kao da su me izbacili iz rodnog doma. Kod kuće sam počeo osjećati grižnju savjesti. Da ga nisam naveo na onaj pogubni razgovor, moj bi prijatelj sada stajao za pultom obrubljenim kobasicama i šun¬kom, okružen svježim mesom. Njegov vedar i uslužan smiješak pretvarao je i svinjske iznutrice u carske pečenke. Tko zna gdje sada tuguje. Ne mogu ga utješi¬ti ni fileki začinjeni oštrim sirom. A ni u najtežim tre¬nucima nije zaboravio na mene. Dok sam razmatao dar, kopun mi se činio uzvišenijim od čarobne rajske ptice. Od tuge i žalosti odmah prionuh na kuhanje. Pjetlića sam ukrasio plavim patlidžanima, njemu u čast. Na pr¬sa mu stavih lišće peršina, znamenje tuge. Dok sam ga spremao u pećnicu, činilo mi se da prijatelja spuštam u hladni grob. Pa ipak, kopunova svijetla prsa blistala su u tami električne pećnice. Uznosito i veličanstveno iz¬gledao je prijateljev poklon. U skoro, kad je koža zapucketala, meni se pričinilo da je pijevac zapjevao. Šištanje oprženih patlidžana pratilo je tužbalicu pucketavim napjevom. Nakratko ugledah njegovo dobroćudno lice, puno živosti i veselja, a onda zamiriše pečenka kao da govori:
- Ne mogu oni tako s čovjekom. Pokazat ćemo mi njima! Hrabrost i čovječnost resile su ga, baš kao nekoć ovog kopunčića, gospodara pilećeg bunjišta. Ptice su pone¬kad, premda i pečene, humanije od ljudi. A humanost mom prijatelju nitko nije mogao osporiti. Najmanje onaj glavonja koji se sada šepuri za mesarskim pultom. Pjetlić je cvrčao i mirisao naizmjence, ali utješiti me nije mogao. Otišao sam u sobu da ne slušam njegovu tužbalicu. Ugasio sam svjetlo i upalio svijeću. Iz peć nice je dopiralo tiho jecanje pileće elegije... Tako sam izgubio posljednjeg prijatelja i ostadoh sam na svijetu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 9:49 am

II.

29. VELJAČE

Nećete mi vjerovati kad vam otkrijem gdje sam sada. Oko mene su goli zidovi, vrata na ulaznoj stijeni imaju samo malen otvor. Tu i tamo pokaže se kroza nj lice stražara koji budno motri svaki moj pokret. Ne smijem citati, ne smijem pisati, smijem samo buljiti preda se i spavati. Naravno, i jesti. Ali nitko razuman to ne bi nazvao tim imenom. Hrane me nekom vrstom upržene rekućine što je nazivaju juhom i konzervama koje sve imaju jednak okus, samo im se brojevi razlikuju. Splači¬nama prilažu suhi kruh. Kažu da je zdraviji od svježeg. Tako me časte za doručak, ručak i večeru. Dobro zaključujete, u zatvoru sam. U Istražnom prehrambenom zatvoru, kako ga je nazvao "šef" kada su došli po mene. Odvukli su me bez obavijesti, prem¬da je "šef" u pismu to izričito obećao. Upali su u stan oko ponoći i, kako to već kod njih ide, strpali me u kola i otpremili u Ministarstvo. Ovaj put šutke, bez ijedne riječi. Zatvor je u podrumu, tako da svjetlo jedva prodire kroz prozorčić pri samom stropu. U ćeliji je još jedan ležaj, te zaključujem da ima i drugih prekršitelja reda i morala. Ipak, za sada sam u ćeliji sam. Kada su me tu strpali, "šef" je naglasio da zbog toga mogu biti sretan. Dakle, ipak nisam najgore čudovište na ovom svijetu.
Svakog jutra odvode me na saslušanje u prostoriju tik do "šefova" ureda. Kadšto me ispituje on, ponekad neki, sasvim mladi službenik, a kadšto se udruže, pa me " gnjave zajedno. Daktilograf sve zapisuje na stroju... ¬Bože, kakvih se taj gluposti napisao! Mene, naprimjer, istražitelj pita: - Sto mislite o ribama? Ja mu odgovaram da ne mislim ništa, da znam kako žive u vodi; premda u Polineziji postoji neka vrsta koja ponekad iziđe na kopno. To im se, kažu, događa nakon što su na taj otočić bacili atomsku bombu. - Pitam vas što mislite o ribama kao prehrambenoj jedinici? Odgovaram da ribu obožavam i da je, povrh svega, jako zdrava. No, svakako je ne bih jeo svaki dan. - To smo i zaključili, jer redovito ostavljate konzervu br. 78, a u njoj je riblje meso. Rekoh da to nisam primijetio, premda sam jednom kušao imenovanu konzervu. - Zar gospodin ne zna da o ribama i algama ovisi budućnost prehrane čovječanstva? Odgovorio sam da sam to već jednom vidio u filmu o tajnama mora, ali da su tamo objasnili kako se tako nešto ne može ostvariti barem još sto godina. - Vrijeme nije bitno kad je u pitanju budućnost čov¬ječanstva!
Odgovorio sam da živim u sadašnjosti. Tu se "šef" upleo i rekao kako ćemo o tim mojim shvaćanjima razgovarati drugom prilikom. Na to je mladac nastavio u jednakom stilu. A onaj sve zapisuje: "Šef" mu se ponekad došulja iza leđa, kako bi provjerio da nije neSto ispustio. Potom me vraćaju u ćeliju i donose samo konzervu br. 78. Dok se primoravam jesti, razmišljam o tajnama mora i budućnosti ljudske vrste. Možda ćemo se jednom uistinu hraniti algama. No, kako rekoh, za to još ima vremena. Ipak, ohrabruje činjenica da algi i morskih stvorenja ima više od milijun vrsta. Sigurno će dobar kuhar tada biti na osobitoj cijeni. Maštam o velikom brodu koji prikuplja alge za ishranu čovječanstva. Kapetan časti posadu ogromnim zubacem, prelivenim sosom od oceanskih prabića. Jedu i vesele se što je ljud¬ska vrsta preživjela. Slika nestaje kad otvorim konzervu br. 78. Vonj se širi ćelijom. Brod guta magla, a potom, uza snažan prasak, udara u golem ledenjak. Tone. Voda provaljuje u kapetanov salon i u hipu odnosi jelo sa stola. Ostavši iznenada sam, ja se prehranjujem mini¬starstvenom konzervom budućnosti. U ćeliji je tiho, dok hodnikom odzvanjaju koraci stražara.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 9:54 am

1. OŽUJKA

Danas sam imao čast sresti se sa "šefom" u četiri oka. Bila je to neka vrsta ispitivanja, kako je rekao - sasvim neslužbenog, ali očito je do ovog razgovora držao više no do same istrage. Možda je zbog toga i završio gotovo katastrofalno... Pošto, dakle, sjedoh, on me ponudi cigaretOm, kao u svim propitkivanjima, po recepturi "prvo gladi, onda udri". Kada se zakašljah, on se nasmija. - Jake su, zar ne? Iz uvoza! Glupo sam ga gledao nekoliko trenutaka kroz gusti dim. Tada "šef" uvidje da je prenaglio i odao se, te brzo doda: - To smo, naravno, zaplijenili. Ja ih sada testiram, kao onomad vašu šniclu - reče hitro, želeći valjda objas- " niti kako su cigarete iz uvoza dospjele u njegov džep. Nije me razuvjerio - ja takve postupke smatram čis¬tom krađom. Već sam zamišljao jadnika kojem otimaju njegove omiljene cigarete, pa ga onda danima primora¬vaju pušiti neku krdžu. To "šef" naravno ne mora testi¬rati, kao ni raskuhani krumpir. No, on je bio uvjeren da se izvukao i nastavi: - Danas su se spremali postaviti vam nekoliko pita¬nja o teletini, ali ja sam vas spasio. Rekao sam svojim pretpostavljenima: "Pustite čovjeka da malo dođe k se¬bi!" Razumni ljudi, odmah mi dadoše za pravo. Niste vi k nama došli da bi vas netko mučio. Ovdje ste kako bi¬smo pronašli neko zajedničko rješenje. Zastade, očekujući da ću mu zahvaliti. No, kako ne izustih nijednu riječ, "šef" se uozbilji i nastavi: - Vi i sami znate da do sada niste baš zdušno surađi¬vali. Uvijek tjerate mak na konac! Morate biti malo lukaviji. Odgovarajte tako da zadovoljite svog istražitelja, a sebi pomognete. Ja sam i dalje šutio kao zaliven, ne sluteći opasnost. - Sutra će vam moji pretpostavljeni doći u posjet. Sasvim sigurno, postavit će vam poneko pitanje. Vi ste pametan čovjek, pokušajte ih udobrovoljiti. Tu smo, dakle! Ja mu dođem kao neka dadilja za nje¬gove pretpostavljene. - Što ako ja ne mislim kao vaši pretpostavljeni?- Ako je baš tako, pokušajte im se približiti. No mis¬lim da pretjerujete. Čovjek bi morao misliti kao njegovi pretpostavljeni. Surađujte zato! Pošto nisam ništa odgovorio, on sve to poče vrlo mudroslovno nadgrađivati, tvrdeći da se čovjekova vri¬jednost na neki način mjeri u odnosu prema njegovim pretpostavljenima. Ja sam se odmah sjetio šefa knjigo¬vodstva u mojoj radnoj ustanovi i počeh sumnjati u vlastitu pamet. No, on me prekide u razmišljanju i opet zamoli za suradnju. Zato rekoh vrlo odrješito: - To bi bila laž. Oni mene, naprimjer, pitaju volim li teletinu, a ja im odgovaram da mi se teletina gadi, da je odvratna i da zaudara na mlijeko, i to samo zato kako bih udobrovoljio vaše pretpostavljene. - Oni vas takvo što neće pitati. To pitanje postavit ćemo vam ja i kolega mlađi istražitelj. - Mogu li ja vas nešto pitati? - Izvolite, pitajte što hoćete?- Volite li vi teletinu? - Volim! - A zašto je i ja ne bih smio voljeti? - Kao prvo, vi je volite više nego ja, a kao drugo, to sve skupa nije ni važno. - Pa čemu onda sve ovo? - Ako ne znate, ja vam nisam dužan objašnjavati. Ali vratimo se teletini. Mi vas ne pitamo volite li vi telet¬inu ili ne. Mi vas pitamo što mislite o teletini i tako dobivamo mnogo šire i značajnije odgovore, koji odražavaju vaš odnos prema svijetu, ljudima, poretku, budućnosti, prošlosti. Riječju, teletina vas odmah otkri¬va. Stojite goli pred istinom! - A da slučajno ne volim teletinu? - Opet vi! Rekoh, to nije važno. - Pa što je onda važno? To mi još nije jasno. Kakve veze ima teletina s golom istinom. Ne znam zašto sam zatvoren u vaš podrum. Nije mi jasno štO hoćete od mene. Znam samo da sve ovo nema nikakvog smisla! I tu sam prešao granicu. "Šef" se skameni, zatim skoči sa stolca i pokuca na susjedna vrata. U tren oka u '' sobi se nađoše mlađi istražitelj i daktilograf koji je teglio pisaći stroj. -Ja vam hoću pomoći, ali vi to ne želite. Dobro, onda ćemo i mi mak na konac. Smjesta mi odgovorite što mislite oteletini? Pa se okrene činovniku za strojem i naredi kratko: - Piši! Zanijemio sam. Nisam znao što bih odgovorio. "Šef" pritrča do mene i stade me drmusati. - No, van s tim. Poznajete li koje tele...? Ja ću vam pokazati. O teletini, pitam vas o teletini. Derao se, tresući me svom snagom, a ja od straha gotovo izgubih razum. Nakraju rekoh da ne znam što mislim o teletini. - Koliko ste puta jeli teletinu? Opet rekoh da ne znam. Tada, umjesto da me u nastupu ludila obori sa stolca, "šef" iziđe iz prostorije. Vratio se za nekoliko trenuta¬ka, ali sada ga je pratio neki grmalj. "Šef" pozove da¬ktilografa i mlađeg istražitelja, pa iziđe kroz ona druga vrata. Kad ostadosmo sami, veliki prinese stolac i po¬stavi ga tik uza me. - Kad hoće nešto saznati, obično zovu mene - reče li¬jeno, a mene opet uhvati grozan strah. On samo cimnu glavom prema gore. - Pitali su me što mislim o teletini, a ja o teletini mi¬slim mnogo stvari... - mucao sam, prateći svaki njegov korak. - Pitali su vas još nešto? - Da, da, skoro sam zaboravio. Pitali su koliko sam puta jeo teletinu. -I? Tu se on nagne nad mene, kao da će me rastrgati ako samo još jednom po novim da ne znam. - Možete li sada odgovoriti? - Mogu! Smiješeći se dobrohotno, on ustade, pokazujući sve osobine svog stasa. - No, vidite da se ponekad treba samo prisjetiti. Zatim glasno pozove ostale. - Gospodin se sjetio! U prolazu mi ipak odalami šamarčinu, od koje mi se zavrti u glavi. Već sam zaboravio što sam im pričao o teletini. U svakom slučaju, ništa vrijedno spomena. Znam samo da su se značajno pogledali kad sam rekao da govedinu volim više od teletine, premda sam teletinu jeo više od tisuću puta, što su odmah povezali s pesimističnim crtama moje naravi. Ostatak je u mnogo čemu naliko¬vao razgovoru o ribi. Ponižena i uvrijeđena, vratiše me u ćeliju. Obraz mi je bridio od šamara i ja naslonih ozlijeđenu stranu lica o hladan zid. Odmaknuo sam se tek kad me stražar upo¬zorio da ne izvodim bijesne gliste, naredivši mi da od¬mah odem na počinak. U glavi mi je tutnjilo. Činilo mi se da je moj obraz velik teleći šnicl kojeg svemogući ta¬nji batom za meso. Pri tome smo se ludo zabavljali. Kad ga je ispekao, ja sam lice prelio sosom od vrganja i kapara, a on me opet ošamario, tvrdeći kako sam mu pokvario ručak. Ipak, kad je kušao, odmah mi se ispriča. Jeo je vrlo sustavno, dok sam ja polako tonuo u san. Tako sam, eto, ostao bez obraza.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 9:54 am

2. OŽUJKA

Danas me posjetiše dvojica pretpostavljenih. Gospo¬da su ušla u ćeliju i, nakon što im bijah predstavljen, počeše se raspitivati o uvjetima u kojima živim. "Šef" im reče da mi je dobro, a oni ga na to potjeraše van i upitaše mene. Odgovorio sam im da mi je, s obzirom na okolnosti, ipak manje-više dobro. To ih je odobro¬voljilo, a ja sam odmah pomislio kako, eto, neću morati ponovno pred onoga gorostasa. Tada mi jedan od pret¬postavljenih započe dijeliti pravne savjete. Ja sam ga pratio vrlo teško, jer i on je uporno tvrdio kako moj slučaj nije pravne naravi, no da će cijeli postupak ipak biti vođen po sudskom protokolu. - Kao i u svakom pravnom postupku, i vaše suđenje odvijat će se po nekim konvencijama. Savjetujemo vam da se branite sami, jer tako ćete najbolje držati u ruka¬ma konce cijelog procesa. Vidite, ja i nekoliko kolega bit ćemo neka vrsta porote, a zamjenik ministra odre¬den je za suca. Vaši istražitelji zastupat će stvar optužni¬ce. Obranu, kako rekoh, predstavljate vi. Upitah imam li pravo na svjedoke. Pretpostavljeni odgovoriše da je glavni tužitelj, bio sam siguran da mi¬sli na "šefa", već dostavio popis svjedoka koje ću i ja moći ispitivati. Iako nisam znao koga bih pozvao u svo¬ju obranu, ponovo upitah mogu li pozvati svoje svje¬doke. Odvratiše da to nije važno.vNešto slično odgovoriše i na druga pitanja, tako da sam im pustio na volju govoriti što im god drago. Ne¬koliko puta se onaj drugi pretpostavljeni umiješao u objašnjavanje prava i ne-prava, pa na kraju zaključih kako sam zapravo obespravljeno biće. - Budući da vam ne sudimo po zakonu, već po odred¬bama Javnog reda i morala, za sada ne potpadate pod ozakonjujuće tvorevine društva i poretka. Za vas vrije¬de sasvim druga pravila, koja će sud samoinicijativno nastOjati predstaviti kao osobit slijed uzroka i posljedi¬ca. Utvrđeno stanje proizišlo je iz istražnog postupka. Konačnu odluku sud će donijeti u presudi. Tu me upitaše jesam li razumio, a ja uzvratih da ni¬sam. Onda opet rekoše kako ni to nije važno, jer ću i tako sve saznati na suđenju. Zatim ustadoše s praznog kreveta i, naklonivši se u isti mah, iziđoše iz ćelije. Ni¬sam se stigao ni sabrati, kad eto ti "šefa" primjetno uz¬buđena.
- Čini mi se da su bili zadovoljni. Vidite da je dobro što ste me poslušali. Rekoh da nisam nikoga poslušao, zato što i tako ništa nisam shvatio. On se nasmija i upita koja mi je konzer¬va najdraža.
- Konzerva od kuhanog povrća br. 44. Ona je, naime, bila manje odvratna od ostalih gadosti označenih brojevima. "Šef" mi reče da ništa ne brinem i nestade. Za neko¬liko trenutaka stražar mi je dostavio deset konzervi br. 44. Budala je sigurno pomislila kako sam postao vege¬tarijanac.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu