Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Ići dole

Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana - Page 2 Empty Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Mustra Sre Jun 13, 2018 9:46 am

First topic message reminder :

Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana - Page 2 13618410

Roman o neimenovanom sladokuscu koji u uvjetima diktature i poptpune kontrole pojedinca pokušava održati svoju gurmansku slobodu, kulturu ugađanja osjetilu okusa i želucu, te hedonističku životnu filozofiju. U logici totalitarizma već samo uživanje u jelu i pilu predstvlja anarhistički čin i prijetnju poretku, te se stoga u privatni život ovoga anonimnog činovnika uvlači totalitarna mašinerija i postupno rastače njegovu osobnost. Istrgnuti listovi iz gurmanova intimnog dnevnika tvore svojevrsnu kroniku sukoba individuuma i vlasti. U trenutku kad mu mehanizam vlasti uskraćuje svaku mogućnost djelovanja, te represivnim postupcima i eskaliranom kontrolom poseže u bitne crte njegova značaja dovodeći do negacije posljednjeg uporišta individualne slobode, protagonist se odlučuje na konačni slobodni izbor: dragovoljnu smrt...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana - Page 2 Empty Re: Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Mustra Sre Jun 13, 2018 9:55 am

10. OŽUJKA

Gotovo već tjedan dana ne vode me na ispitivanje. Vjerojatno su pretpostavljeni zaključili kako je u obo¬stranu interesu da sve bude sasvim bespravno. Zatvorili su me, dakle, u ćeliju i pustili mi na volju dovijati se ka¬ko ću se braniti. Kada bih znao za što me terete, možda bi ovo beskrajno čamljenje uz kuhano povrće i imalo nekog smisla. Ovako ni sam ne znam što ću sa sobom.
~ pak, zamolio sam stražara da mi zamijeni pet limenki br. 44 za kilogram svježega kruha. Kad je rekao da je to nemoguće, dadoh mu džepni sat. Sat je uzeo, ali je donio samo pola kilograma kruha, ne baš najsvježijega. Umjesto ostatka, vratio mi je konzerve... Prvih nekoliko dana razmišljao sam o uzrocima i po¬sljedicama koje mi mogu naštetiti. Ako više ne pripa¬dam ovom društvu i njegovim zakonima, zašto mi onda ne sude po zakonu što vrijedi samo za mene. Postoji valjda neki zakon i za mene, pa bila to i knjiga o sto najljepših svjetskih jela. Ipak i tu bi napipali slabe točke, budući da jela, kao što znate, spravljam na svoj način. Mogli bi, na primjer, pitati: - Kako pripremate braveći pilav? Odgovorio bih da ulje zagrijem u loncu i na njemu pržim češnjak i badem. Tu bi me već prekinuli, jer ba¬dem nije nužan. Ako bi mi dopustili nastaviti, pripo¬menuo bih da zatim izvadim češnjak i na ulje stavljam sitno sjeckan luk. Propržim ga i dodam potom kocke bravetine, uz malo govedine iz paca i pečem dok ne do¬bije smećkastu boju. Dodam pap rike, sol, rajčice i ku¬ham u pokrivenom loncu. Rižu pržim dok ne nabubri u tako pripremljenom soku. - Čemu govedina, kad imate bravetine i zbog čega kuhati rižu skupa s mesom? - pitao bi sigurno "šef" .Pokušao bih objasniti da govedina iz paca oplemenju¬je braveći okus, a riža takvim kuhanjem poprima znacajke umaka. - Pa je li to onda, molim vas, braveći ili goveđi pilav? Tada vise ne bih znao sto odgovoriti. Jasno, potom bi uslijedila cijela tirada, od sladostrasća do anarhizma i rušenja osnovnih nacela državnog poretka. Što da čovjek onda o svemu misli? Možda uistinu ne podliježem nijednome zakonu? Možda je cijeli moj život tako naopak da se tu naprosto ne može nista učiniti? U ovoj pustoj ćeliji počinjem odobravati čak i gospodi pretpostavljenima. No ipak, kada bi imali samo malo srca, ili duse, ili strpljenja, ili svega toga pomalo, pa mi dopustili na suđenju pripremiti onaj pilav. Siguran sam da bi me nakon jela opet uvrstili među ljude! Shvatili bi, pobogu, da je ponekad potre¬ban upravo onaj po uobičajenim zakonima prognani badem, koji samovoljno stavljam na ulje. Tu sam prekinuo s mozganjem. Pomalo sam se pomirio sa sudbinom. U očajanju, sada otvaram kon¬zervu s kuhanim povrćem i žalim za satom kojeg sam tako olako izgubio. Maloprije sam pozvao stražara i pitao ga koliko je sati, a on je uzvratio da mu nije dopu¬steno razgovarati sa zatvorenicima. Vjerojatno je zadužen samo za osobitu vrstu trgovine i pitanja urarsko-prehrambene razmjene. Zna dobro čovjek da je ponekad i svježi kruh važniji od obiteljskog sata. Osobito ako trgujete s pravno-obespravljenim osoba¬ma.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana - Page 2 Empty Re: Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Mustra Sre Jun 13, 2018 9:55 am


11. OŽUJKA

Oko sedam navečer, donesose mi svečano odijelo i bijelu kosulju koju nisam obukao godinama. Nisam ni pitao odakle je sve stiglo. Navratili su u moj stan, uzeli odijelo i donijeli mi. Budući da je plave boje, uza nj obicno nosim ružicasto-sivkastu kravatu i prugastu kosulju. Kad sam to napomenuo "šefu", odvratio je da je u mom interesu sutra obući bijelu kosulju i crnu kra¬vatu koju će mi on posuditi. - To se doima ozbiljnije - pripomenuo je, vadeći iz džepa neku tanku crnu vrpcu kao u negdasnjih pogreb¬nika. Odijelo su složili na vješalicu, a zatim okvačili o metalnu ogradu zatvorskog kreveta. Uskoro stiže i jedan od pomoćnika s priborom za bri¬janje. Upitao sam hoću li se moći okupati, a "šef" mi veli kako ću sutra dobiti lavor s vodom. Zatim dozove stražara i nešto mu došapne. On je potvrdno klimao glavom. Zatim se svi izgubiše i ostaviše me samoga. Nekoliko trenutaka gledao sam u obješenu odjeću. "Šef" mi, dakle, dođe kao branitelj i tužitelj u istoj osobi. Brine o tome da se sve završi dobro. Onako kako su to željeli pretpostavljeni, premda mislim da i njega ce ka neko unaprjeđenje. Nekomu pretpostavljenom bit će barem dorastao, a nekome podčinjenom još neuh¬vatljiviji. Pa ipak, bio sam mu zahvalan sto ću se moći presvući. To me podsjetilo na dan kad je umrla teta. Žalovao sam u sličnoj odjeći. Stric je tada kupio odojka kojega smazasmo za nepun sat. Sada me crna kravata vratila u doba kad smo ispraćali tetu i slavili praseće zadušnice. Lijepa su to vremena bila - onda su i mladi praščići imali pravo na gastronomski pokop. Nadam se da mi se sutra neće osvetiti i zapjevati moje karmine, udruženi s porotom pretpostavljenih. Lako je to moguće. Jednom sam im barem mogao začepiti usta jabukom.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana - Page 2 Empty Re: Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Mustra Sre Jun 13, 2018 9:55 am


12. OŽUJKA

Sudnica je na prvom katu i sliči na malo kazalište. Od vrha prostOrije, pa sve do postolja na kojemu je sudač¬ki stol i pregrada za porotnike, spušta se nekoliko amfiteatralnih redova. Bočno je postavljen stol za tužitelja, a njemu nasuprot optuženička klupa koja služi i obrani. Prozori su zamračeni tamnocrvenim zav¬jesama, kao u matičara. Nedostaje samo tiha glazba. Uvedoše me posljednjeg. Sudac, zamjenik ministra, dostojanstveno je sjedio na svom uzvišenomu mjestu i ja mu se naklonih onako kako i priliči optuženiku koji se sam brani. To sam ponovio pred porotom sastav¬ljenom samo od ona dva pretpostavljena, što me začudilo. "Sefa" nisam ni pogledao. Uto zamjenik za Javni red i moral zalupa nekoliko puta drvenim batom i sud počne zasjedati. Najprije pročitaše optužnicu, a ja sam morao ustati. - Ministarstvo za Javni red i moral optužuje vas da ste prekršili odredbe koje spadaju u njegovu nadležnost i time ozbiljno ugrozili poredak i državno uređenje. Ti¬jekom istrage utvrđeno je da ste prekomjerno rasipali vrijeme i novac na djelatnosti koje nisu društveno ko¬risne. Nadalje, oglušujući se o Odredbu o ograničenom kupovanju namirnica 27/7 od 13. veljače, vi ste i dalje nastavili s inkriminiranom djelatnošću, želeći čak zave¬sti i nedužne građane... Zatim je slijedio cijeli niz otežavajućih okolnosti, pa onda nabrajanje još hrpe propisa o koje sam se ogriješio. Na kraju, sudac zastade kao da svojim riječima želi dati neko osobito značenje, i glasno me upita:

- Jeste li razumjeli optužnicu i priznajete li njezine navode? Prije negoli sam sjeo, odgovorio sam kratko, gledajući "šefa" u oči... -Ne! Tada sudac pozove tužitelja da razjasni zašto sam optužen.
- Gospodine zamjeniče ministra i gospodo pret¬postavljeni - započe "šef", ali ga odmah prekidoše i na¬rediše mu da im se obraća sa "suče i poroto"! Podčinjeni se nato zacrveni, ali se odmah pribra. - Gospodine suče i slavna poroto! Optuženog pozna¬jem dulje vrijeme, već od početka istrage. Kad nam je javljeno da na njega bacimo oko, ja sam se uputio u nje¬gov stan i zatekao ga kako priprema prepelice... Opet ga jadnika prekidoše, što ga je još više uzbudi¬lo. Sudac reče kako se od njega zahtijeva da razjasni optužnicu, i to što preciznije. Kao da je sasvim izgubio
i time ozbiljno ugrozili poredak i državno uređenje. Ti¬jekom istrage utvrđeno je da ste prekomjerno rasipali vrijeme i novac na djelatnosti koje nisu društveno ko¬risne. Nadalje, oglušujući se o Odredbu o ograničenom kupovanju namirnica 27/7 od 13. veljače, vi ste i dalje nastavili s inkriminiranom djelatnošću, želeći čak zave¬sti i nedužne građane... Zatim je slijedio cijeli niz otežavajućih okolnosti, pa onda nabrajanje još hrpe propisa o koje sam se ogriješio. N a kraju, sudac zastade kao da svojim riječima želi dati neko osobito značenje, i glasno me upita:
- Jeste li razumjeli optužnicu i priznajete li njezine navode? Prije negoli sam sjeo, odgovorio sam kratko, gledajući "šefa" u oči... -Ne! Tada sudac pozove tužitelja da razjasni zašto sam optužen. - Gospodine zamjeniče ministra i gospodo pret¬postavljeni - započe "šef", ali ga odmah prekidoše i na¬rediše mu da im se obraća sa "suče i poroto"! Podčinjeni se nato zacrveni, ali se odmah pribra.
- Gospodine suče i slavna poroto! Optuženog pozna¬jem dulje vrijeme, već od početka istrage. Kad nam je javljeno da na njega bacimo oko, ja sam se uputio u nje¬gov stan i zatekao ga kako priprema prepelice... Opet ga jadnika prekidoše, što ga je još više uzbudi¬lo. Sudac reče kako se od njega zahtijeva da razjasni optužnicu, i to što preciznije. Kao da je sasvim izgubio glavu, on opet započe: - Zamjeniče ministra i pretpo¬stavljeni - ali ovaj put mu to ne zamjeriše, te malčice dođe k sebi. A onda ga spopade gotovo bezumna sigurnost, pa je počeo govoriti kao da deklamira prigodničarsku himni¬cu. Kraj pjesmice izgledao je otprilike ovako: - ...Nekoliko, ponavljam, nekoliko puta trudio sam se optuženog izvesti na pravi put. No svi pokušaji, svi popisi, ispitivanja i odredbe, nisu ga pogađale. Osobit, kakav jest, znao je doskočiti svakom upozorenju i mje¬rama koje smo poduzimali... Eto, obavijestim ga da meso peče, a povrće kuha. On sve to nekako smandrlja i što od svega ispada? Ispada kuhinjski odraz moralne propasti i poročnosti njegova tvorca. Zar to nije društveno neprihvatljiva djelatnost? Dok se društvo trudi i tovi piliće, gospodin puni trtice ukiseljenim iznutricama i povrćem. Ali to je tek pri¬mjer. Što se događalo prije no što mu je ograničeno ku¬povanje namirnica, bolje da vam ne pričam. A tek nje¬govi stavovi o javno priznatim prehrambenim kategori¬jama? Da vas bog sačuva! Uostalom, to će potvrditi i svjedoci, mlađi istražitelji. Završio je, igrajući se pravnika iz filmova: - Zasad samo pogledajte i prosudite. Pogledajte to zapanjeno, skrušeno lice koje se čudi što ga u istražnom zatvoru ne tove kavijarom... Nažalost, tu ga opet prekidoše u punom zamahu i na¬rediše mu da skrati. On se duboko nakloni pretpostav¬ljenima i uperi prst u mene. - U interesu Javnog reda i morala, kao i našeg poret¬ka, tvrdim da je kriv. To, gospodo suci i porotnici, ja nikada neću poreći. Tvrdim, kriv je! Kad posjedoše jadnog "šefa", iz amfiteatra se začu neujednačen pljesak mlađeg istražitelja i strojopisara, ali im sudac začepi usta. Pojavi se ona grdosija za iznuđivanje odgovora i stade ih gurati napolje. Jedan od porotnika, sada opet u svojstvu pretpostavljenoga, nagne se prema "šefu" i glasno ga ukori. Podčinjeni se pokori i izdera se na mlađeg istražitelja. Ne znam što je govorio, vikao je nerazumljivo, ali ipak saznah da su ona dva mamlaza "šefovi" svjedoci. To je čuo i sudac, pa onda i on poče urlati. "Šef" mu se ispričavao, naiz¬mjence izvikujući - zamjeniče ministra, gospodine suče - kao da zna kada se govori o pitanjima Ministarstva, a kada opet traje parnica. Dok je trajala prepirka, ja u glavonje zaduženog za nedobivene odgovore iskamčih cigaretu. Pripaljujući mi, on se smješkao, ne razumijevajući ništa. Oklijevao sam približiti usne plamenu, u strahu da mi ne odvali šamar. S takvima se nikad ne zna. No benzinac glasno škljocne... - Klik! To je prenulo već umireno tijelo suda i oni se okrenuše prema meni. Gledali smo se nekoliko trenutaka u pot¬punoj tišini, a ja sam i dalje pušio.
- Otkud vam cigareta? - upita me zapanjeni sudac. Samo slegnuh ramenima i pokazah na gorostasa. U svojstvu zamjenika ministra, on i njega potjera van i reče da će ga pozvati kad ga budu trebali. - Ne treba, on nije svjedok - uplete se tužitelj, želeći smiriti stvar. Opet sudac, najviši pretpostavljeni u dvo¬rani, tiho opsova. "Šef" se odmah primiri. Pa se zapilji u dim cigarete. - Tko vam je dopustio da pušite? Podigoh pepeljaru i rekoh kako nisam znao da bra¬
nitelji ne smiju pušiti dok traje parnica. On mi reče da sam zasad još optužen. Ispričah se sucu i porotnicima, te ugasih cigaretu. Tek što sam to učinio, sudac blago prozbori... - Riječ ima obrana! U tako lagodnoj atmosferi otpoče moja obrana. Naj¬prije sam rekao kako "šefa" poznajem tek mjesec dana i kako se za to vrijeme on, možda, i trudio dokazati ne¬ke stvari, ali je to činio tako nespretno da ja nisam mo¬gao shvatiti kako mi želi dobro. Kada sam kasnije pri¬mio popis namirnica, ja sam se njega do u tančine pri¬državao, čak i kad su ograničenjima priložili i recepte. - To što sam i dalje kuhao, ali ponavljam, sve po propisima koje je odredilo Ministarstvo, ne smatram nikakvim zlom... Zbog čega, slavni sude, ne bih punio trtice povrćem? Zbog čega ne oplemenjivati taj inače najmasniji dio kokice? Zar je to zločin uperen protiv poretka? Ako tako smatrate, prošetajte jednom u proljeće seoskim dvorištem. Vidjet ćete kako se život obnavlja, a mlade životinje idu pod nož dragovoljno, kako bi uljepšale svečanost prirode. U tome, na kraju, leži snaga čovjeka, snaga društva, snaga poretka. Zar je to neka protu¬društvena djelatnost? Ako jest, slobodno mi sudite! Tu i mene prekinuše s obrazloženjem kako nije moja stvar određivati zbog čega će mi se suditi. Ja sam im potom još malo objašnjavao svoju filozofiju prirode i kad više nisam imao što kazati, ponovih da odbijam optužnicu i da nisam kriv! Sudac je tada naredio da počne dokazni postupak. Opet u svojstvu optuženoga, morao sam ustati. To je učinio i "šef" koji se ušetao pred mojim stolom, kao pravi tužitelj. - Koliko sam shvatio, maločas ste tvrdili da vam je zivot na selu draži od života u gradu. Odgovorih da to nisam rekao, ali da je u pravu. – Zbog čega? - Život na selu je zdraviji i jednostavniji. Već stotina¬ma godina tamo se nije ništa promijenilo. - Vama smetaju društvene promjene? Rekoh da nije o tome riječ. - Nego o čemu? - Zrak je čišći, hrana zdravija, nema zagađivača, nema industrije... - Vi ste protiv industrije? - Ne, ali ne volim tvornički smog. - Dakle, trebalo bi da zbog vas tvornice obustave rad, da društvo uspori napretke? U zvratih da to ne bi bilo moguće, čak ni kad bih ja to želio. - Ali vi to ipak želite? - Ne znam, ne želim... - Ne želite ili ne znate? - Dobro, ne želim! Zastavši na jednome mjestu, on nakratko prekide ispitivanje. Onda tiho upita: - Zar ne znate da o industrijskom napretku ovisi napredak društva u cijelosti? - U istražnom postupku smo zajednički ustanovili da napredak društva i budućnost čovječanstva ne ovise o industriji. Ovise o mnogo čimbenika, uključujući i hranu, uzgoj stoke i preradu povrća...
- Maloprije ste rekli kako vam više odgovara seoska hrana. - Da, to mogu opet ponoviti. - Kad biste samo mogli, vi biste zadržali postojeće stanje u interesu svog trbuha. - Vi imate nešto protiv postojećeg stanja? - Kako se usuđujete, jasno da nemam! Ali, također, ne mislim samo o svom drobu. Rekao sam da to nema veze, no sudac me upozori da odgovorim na prethodno pitanje. Ponovio sam da to nema nikakve veze s mojim trbuhom, a da pitanje nisam razumio. "Šef" se tada odmaknu od mene i okre¬nu se poroti. - Nisam pogriješio, optužujući ovdje prisutnog za društveni defetizam. Gospodin bi želio vratiti kotač po¬vijesti unatrag, u doba mraka i mučenja, kako bi mo¬gao uživati. Ne samo da tvrdim da je optuženi nepo¬pravljivi hedonist i pesimist, što je odmah uočljivo iz njegovih stavova o hrani i budućnosti, štoviše, usuđu¬jem se kazati da je u svom anarhizmu izrazito reakcio¬naran. Ja tada ustadoh i upitah ga smatra li, mozda, da po¬stoji i progresivni anarhizam, no on se odmah pozove na suca koji uvaži prigovor na moje pitanje, s obra¬zloženjem da se tako što ne može pitati službenika Mi¬nistarstva za Javni red i moral. Pokušah objasniti da je on sada tužitelj, a ja svoj branitelj i da bi mi po zakonu morao odgovoriti. Upozoriše me kako to nije ni po jed¬nom zakonu, a osobito ne po ovom o kojem je ovdje riječ. - Želio bih vidjeti taj zakon - povikah uzrujano. Sudac tada pucnu prstima, a "šef" donese neku mapu. - Ovo je vaš dossier! - Ali to nije zakon, ja hoću vidjeti po kojem mi se zakonu sudi! - Već znate da vam se ne sudi po zakonu. Sudi vam se po vašim prekršajima. "Šef" se uplete i napomene kako bi se po njima moglo napisati cijelu knjigu zakona, ali mu opet jedan iz po¬rote naredi da sjedne. Sudac tada upita imam li što do¬dati. Obeshrabren, rekoh da nemam.
Tada, kao da je već sve gotovo, uvedoše prvoga svje¬doka. Bio je to onaj stručnjak za podvodni svijet i bu¬dućnost ljudske vrste. Ćim je ugledao zamjenika mini¬stra, on zauze stav pozor i kratko salutira. No, sudac ga hitro posjedne. Htjedoh postaviti prvo pitanje, ali mi rekoše da pred¬nost ima tužitelj, budući da je to njegov svjedok. Kad sam napomenuo da ja nemam svjedoka, uzvratiše da mi to nije ni dopušteno. U međuvremenu, "šef" se već okomio na mlađeg istražitelja. - Vi ste nekoliko puta ispitivali optuženog? -Da! - Recite sada pred sudom, kakav ste dojam stekli o njemu? Ja skočih i rekoh da on ni na šta ne može odgovarati, jer nije prisegnuo da će govoriti istinu. To je, čini se, na¬ljutilo i samog suca. - Vi mislite da bi službenik moga Ministarstva mo¬gao lagati svojima pretpostavljenim, i to na sudu? - Mnogi službenici lažu svojim pretpostavljenima. U mom poduzeću to je svakodnevna pojava. - Zato vaše poduzeće i stoji tako loše, osobito otkad su počeli zapošljavati ljude poput vas - uskoči "šef", promrmljavši da mi ni tamo ne predstoji blistava budu¬ćnost. Sudac tada upotrijebi bat i uspostavi red. - Pazite što radite. Ja neću dopustiti da netko u mojoj nazočnosti napada državne ustanove. Nakon kratke stanke, tužitelj opet pozove svjedoka da iznese dojmove o mome karakteru. Mlađi istražitelj se uozbilji i započe. - Sve u svemu, tužna priča... - Ne pita vas se je li priča tužna ili vesela. Odgovorite smjesta i što kraće - zaviče zamjenik ministra. Meni je odmah laknulo. Svjedok se ispriča sucu i nastavi... - Oprostite što sam se zanio, ali kad se radi o ovom ćovjeku, ja se naprosto ne mogu obuzdati. Vidite, tije¬kom istražnog postupka imao sam prilike nekoliko pu¬ta razgovarati s njim. To su sve bila rutinska pitanja ko¬ja obično vode zadovoljavajućim odgovorima. No, u njegovu slučaju sve je uvijek bilo sasvim naopako... Govorio je tako glupavo da su na njega morali neko¬liko puta podviknuti, na što se on opet okomio na tajne mora, te zaključio da sam vrlo opasan i neugodan tip koji nema ni trunčice ljudskog optimizma. Kad je želio završiti u vrlo tužnom tonu, govoreći o potrebi očuva¬nja stečevina našeg poretka, oni ga gotovo izbaciše van. Bi¬li bi to i učinili, već su pozvali onog zamlatu, no ja se upletoh i zamolih za riječ. Odobrili su mi samo tri pita¬nja. Hitro sam mu pristupio, a on me gledao s prezirom. - Na koji način vi pripravljate ribu? Uzvrpoljio se. Gledao je na sve strane, ali pomoći niotkud. Morao je odgovarati. - Pa kuham je u vreloj vodi, sve u svemu tridesetak minuta. - I to je sve? - Čega tu još može biti...? Ja sam mu sasvim prišao i naslonio se rukama na ogradu mjesta za svjedoke. - Tvrdim da vi nikada niste kuhali ribu. Ribu se naj¬prije mora očistiti, posoli ti. Zatim je se stavlja u hladnu vodu, dodaje se začine, ulje, razne vrste povrća. Kad voda provrije, ne kuha se više od desetak minuta. Vi ste, dakle, lagali ovom sudu i svojim pretpostavljenima! "Šef" me prekine, primijetivši da se nikoga ne tiče ka¬ko mladi istražitelj priprema ribu, te da je to njegova osobna stvar. No, ja rekoh da sam ga to pitao u cilju is¬trage i dokaznog postupka, a da je on izmislio odgovor. Sudac mi je dao za pravo. "Šef" prostrijeli svoga podčinjenog pogledom od ko¬
jeg bi svatko normalan ostao na mjestu mrtav. Svjedo¬ka uhvati užasan strah, te u očajanju skoči sa stolca i pritrča sučevu stolu.

- Nisam znao što bih mu odgovorio. Sve sam učinio u interesu suda i Ministarstva. Vjerujte mi, to ću uvijek i činiti. Zar sam ja kriv što ne volim ribu... Ni moje posljednje pitanje nije uspjelo zadržati grma¬lja koji je sada prvi put nešto razumio. Zgrabio je mla¬đeg istražitelja i doslovce ga iznio van, dok se on kopr¬cao, pravdajući se. - Kako netko tko ne voli ribu može optužiti mene, koji volim ribu, da ne vjerujem u budućnost čovječan¬stva? Ubrzo me uvjeriše kako je to više nego moguće, jer budućnost ne ovisi isključivo o ribi. Ja uzvratih kako sam upravo to rekao tijekom istrage, ali me odmah pre¬kinuše i upozoriše da ne poistovjećujem svoje stavove s onim što je rekao zamjenik ministra, opet u svojstvu suca. Tako su mi stalno branili govoriti, i to baš u trenuci¬ma kad mi se činilo da ću uspjeti nešto dokazati. Tužitelj je u međuvremenu izveo nekoliko vrlo nedoličnih tirada u kojima se sve svodilo na to da rušim poredak. Porotnici su bili zadovoljni, no sudac se još mrštio. Mi¬slim da bi me vratio na popis namirnica kada bi posto¬jala i najmanja mogućnost da to učini. Daktilograf je, naime, u tijeku svjedočenja svašta natrabunjao, sav se jadan zbunio, tako da i njega umalo izbaciše... "Šefova" pitanja neću ponavljati, navest ću samo ono što sam ja govorio. Prvo upitah može li navesti neku moju rečenicu sa sa¬slušanja koja bi mu dala za pravo da me smatra defetis¬tom. - Ne, ne mogu, ja sam o vama stvorio opći dojam.
- Kakav opći dojam? - Na osnovi vaše pojave i ponašanja. - Ponašao sam se nedolično? - Niste htjeli odgovarati. - Sjećate li se na koje pitanje? - Otprilike. - Možda na ono o ciganskom loncu?
- Da, premda ne znam je li bilo riječi o ciganima. U svakom slučaju radilo se o nekakvu loncu.
"Šef" se ukočio, spreman da skoči, ali sučev ga pogled zadrža prikovanog za sjedalo. Ja se tada osmjehnuh, pr¬vi put otkad je počela parnica. - Nije bilo ni riječi o loncu, a najmanje o ciganskom loncu, jer takvo jelo, koliko ja znam, ne postoji. Zamjenik ministra se opet počeo nelagodno meškoljiti. Porotnici zamrmljaše kao da reže. Daktilograf se vidljivo tresao. - A ne, ne možete vi mene zavarati. Ja sam pisao sve, što ste govorili, stoga se i ne sjećam baš najbolje. Moje bilješke svjedoče umjesto mene. One ne zaboravljaju. Nije bilo potrebno ni napominjati da se zapisane stvari lakše pamte, te da bilješke ne mogu svjedočiti. Prije negoli je uspio prozboriti još neku idiotariju, sudac mu samo prezrivo mahnu rukom, oslobađajući ga muka. Čovjek ode, sumnjajući u svoje pamćenje i zdrav ra¬zum... Kako se približavalo vrijeme ručku, zamjenik mini¬stra i pretpostavljeni porotnici postajali su sve nervo¬zniji. Ja sam, naprotiv, bio posve miran. Pomisao na ri¬blje konzerve nije me osobito privlačila. Mislio sam o prošlogodišnjem ljetovanju i svježoj ribi koju mi je gaz¬darica svakodnevno donosila. U početku je nastojala zadovoljiti me na sve moguće načine, no kad je otkrila kakav sam kuhar, oduševljeno je prihvatila da kuham za oboje. To nas je zbližilo, kao i neki intimniji detaljčići kojih se nerado sjećam. Bila je mlada, ja sam svašta na- '~ obećavao, a ništa ispunio... Ne bih je volio vidjeti kao "šefova" svjedoka. Dok sam tako maštao, nalakćen o stol, on se glupirao pred sucem i porotnicima. Ali daleko sam otplovio, te ga nisam ni slušao. Prekinulo me iznenadno pitanje za¬mjenika ministra. - Imate li još što dodati? Samo sam slegnuo ramenima. On je već ustao i samo kratko rekao: - Porota će sutra obavijestiti sud o svojoj odluci. I ode sudac kući na objed. Iz sasvim prazne dvorane izveo me stražar. Na ulazu u ćeliju zadrža me nakratko. - Kako je bilo? - Loše. Stražar uzdahnu kao da sam mu se smilio. - Bi li pomogao komadić svježega kruha? Rekoh da nemam ništa u zamjenu. Na to on izvadi moj sat i uzvrati da sada, po svoj prilici, nema nikoga u kuhinji, te da će mi ipak donijeti. Tek sam se opružio na tvrdom ležaju, kad eto ti njega s dvije kriške. - Evo tako, neka vam se nađe! - Hvala! - Ne zahvaljujte. Ja sam vaš dužnik. Žena je presret¬na zbog sata - reče igrajući se satnim lančićem.Ostadoh sam. Sasvim iscrpljen, ubrzo zaspah.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana - Page 2 Empty Re: Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Mustra Sre Jun 13, 2018 9:56 am

13. OŽUJKA

Porota me proglasila krivim. Kako je naglašeno ¬jednoglasnom odlukom. Dok su čitali presudu, ja sam razmišljao što bi se dogodilo da su glasovi bili podije¬ljeni. Sigurno bi u tom slučaju glas porotnika koji me okrivio vrijedio dvostruko. Bila su, naime, dvojica. No, oni su se suglasili, kako i priliči pretpostavljenima koji rade u istom Ministarstvu. "Šef" je bio ganutljivo ras-položen, kao da je u posljednjem trenutku spasio drža¬vu, pa mu sada dodjeljuju medalju za zasluge i hra¬brost. Ali nije se usudio ni pisnuti, vjerojatno su mu to nakon jučerašnjeg lakrdijanja zabranili. Svjedoke, zbog razumljivih razloga, nisu pustili ni blizu dvorane. Onda svi ustadosmo u isti mah. Sudac se pripremao pročitati presudu. Kako i dolikuje visokom državnom funkcionaru, govorio je naizust, pogledavajući tu i ta¬mo u posebno pripremljene bilješke. Taj dokument da¬nas je već propao, a sadržavao je završne pojedinosti ne¬obične parnice - izmišljenu presudu na kraju izmišlje¬nog suđenja. Ona je glasila otprilike ovako: - Sud je potvrdio navode optužnice i proglasio optuženoga krivim za navedena djela. Kako za istrage, a ni poslije - tijekom samog suđenja, optuženi nije pokazao ni najmanju volju da se popravi, sud se odlučio za naj¬višu kaznu: "Optuženom se zabranjuje kupovanje i nabavljanje svih vrsta prehrambenih proizvoda, kao i uzimanje hrane u državnim i privatnim restoranima i gostionica¬ma. Presuda je pravomoćna od 15. ožujka i vrijedi neograničeni vremenski rok." Tako se završilo veliko finale u improviziranoj sudnici na prvom katu Ministarstva za Javni red i moral. Bijah osuđen na gladovanje, od prekosutra pa do vječnosti. Moji suci su se razišli i ja ostadoh posve sam, ali ipak slobodan da idem kamo god hoću. Spustio Sam se u ćeliju i pokupio svoje stvari. Na izlasku me očekivao "šef". Vratih mu njegovu crnu kravatu. - Bolje bi bilo da sam vezao svoju. Nije odgovorio. Nisam izdržao, pa ga upitah gdje je najbliži restoran. On mi zabezeknut odgovori da ne zna. Ja rekoh da ću se u tom slučaju već nekako snaći, jer presuda postaje pravomoćnom tek od 15. ožujka. Ma koliko se turobno osjećao, ručao sam bogovski. Tatarski biftek, juhu od volovskog repa, pa onda teleću roladu punjenu jajima. Napokon, opet sam slobodan čovjek i mogu raditi što mi je god drago. Istina, još samo dva dana, ali već i sami znate da nikada ne razmišljam o budućnosti ljudske vrste. Ne mislim čak ni o onome što će biti sutra. A tek prekosutra? Dotad je cijela mala vječnost.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana - Page 2 Empty Re: Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Mustra Sre Jun 13, 2018 9:56 am

III.

15. OŽUJKA

Da su pojmovi poput "vječnosti" vrlo ne određeni, uvidio sam vec danas. Vrijeme slobode i izobilja isteklo je mnogo brže negoli sam ocekivao. Danas je, naime, postala pravomoćna presuda Ministarstva. Pa ipak, ja sam se jučer opskrbio te ne moram strahovati barem još nekoliko dana. Kupio bih ja i više, no ponestalo mi je novca. Kada sam iz banke podigao svoju ušteđevinu, prodavaonice su bile zatvorene. Danas je državni praz¬nik, a ja slavim prvi dan gladi i povrh svršetak moje činovnicke karijere. "Šef" se pokazao dobrim prorokom kad mi je to prorokovao na suđenju. Jučer sam dobio otkaz! Kako mi je u zatvoru istekao odmor, ujutro sam kre¬nuo na posao, ali su me odmah uputili direktoru, koji mi je to bez oklijevanja priopčio. Rekao je da ne mogu zadržati na platnoj listi otpadnika od društva kojeg je osudilo Ministarstvo. Prije negoli sam otišao, upitao me na koga sam mislio kada sam na suđenju tvrdio da naši službenici lažu svojim pretpostavljenima. Odgovorih da sam mislio na sebe. Na to mi je rekao kako zato ne mogu podignuti otpremninu. Kad sam napomenuo da je to protuzakonito, direktor mi je uzvratio da ga tu¬žim. - Otpremninu ste već spiskali neradom i lažima. Rekoh da se otpremninu daje kako otpušteni ne bi gladovao dok ne nađe novi posao. - Kad se radi o vašoj koži, onda ste optimist. To već graniči s bezumljem. Svjesni ste valjda na što ste osuđeni? Uzvratih mu da me i sama pomisao na to da ga više neću morati gledati ispunjava još većim i bezumnijim optimizmom. Pocrvenjevši, on me istjera iz sobe. Iziđoh polako, zalupivši vratima što sam jače mogao.
Dok je moja činovnička karijera završila više nego ja¬dno, život društvenog otpadnika donio mi je već danas neočekivanu slavu. U svim dućanima i restoranima osvanula je moja slika, ovaj put bez ikakva teksta. Net¬ko neupućen pomislio bi da sam postao predsjednik dr¬žave ili barem nacionalni heroj. No, jasno, osoblje je uza sliku dobilo i prijepis presude, i upute kako se po¬našati ako me slučajno ugledaju. Uza svu ozbiljnost prilika u kojima sam se našao, po če lo me je sve tO zabav¬ljati. Ugodno je znati da ljudi na svakom koraku susre¬ću vaš portret, ni ne znajući o čemu je riječ. Hodajući jutros ulicom, osjećao sam se nekako revolucionarno. Zbog toga sam, valjda, prvog dana prisilnog gladova¬nja vrlo nepromišljeno pripremio veličanstveni banket u svoju čast. Nepromišljeno, jer za pripremanje jela utrošio sam gotovo polovicu, ionako skromnih, zaliha. N o, već sam jednom izjavio da užitak nije razuman, osobito kad je posrijedi državno priznati sladostrasnik, koji je svojim trimalhionstvom umalo srušio poredak i ugrozio opstanak ljudske vrste. Kad smo već kod budućnosti čovječanstva, navest ću vam recept za pripremanje pastrve, pošto smo na suđe¬nju i tako ustanovili neraskidive veze ribe i futurologi¬jc. Upravo s tim gurmanlukom završio sam revolucio¬narni banket. Dakle, svježu pastrvu sam napunio maslacem, zamo¬rao u foliju i stavio u pećnicu da se prikuha. Posebno sam na maslacu ispržio malo sitno rezane slanine i mlje¬venih oraha, a u drugoj sam posudi pripremio preljev od maslaca, brašna, mlijeka, kapara i badema, također "protjeranih" kroza stroj za mljevenje. Ribu sam polo¬zio u posudu s orasima i slaninom, a zatim prelio gus¬rim bešamelom s bademima. Tako sam je pekao sve dok se nije uhvatila korica, te je pastrva počela naliko¬vati na pecivo. Postupak se unekoliko razlikuje od onog Isusova, jer sam ja ribu pretvorio u kruh, dok je on te darove prirode dijelio narodu posebno. Pa ipak, vjeru¬jem da nam se osjećanja pri tome nisu mnogo razliko¬vala. Bili smo, naime, podjednako osamljeni. On pred Bogom i narodom, ja pred društvom i poretkom. Kusao sam u otpadničkoj samoći, razmišljajući kako bih svijet mogao osloboditi ljudi poput "šefa". No, mo¬ja nepopravljiva sklonost užitku otupjela mi je revoluci¬onarnu oštricu. Ponekad je lako biti ovca, barem dok su vuci siti.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana - Page 2 Empty Re: Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Mustra Sre Jun 13, 2018 9:56 am

16. OŽUJKA

Danas su se zbile dvije značajne stvari. Najprije sam u Gradskoj knjižnici naišao na vrlo zanimljivu knjigu. Učlanio sam se bez velikih teškoća, budući da još nisam počeo tamaniti knjige, pa moj portret nisu imali. Ne znam, uostalom, ne znam kako bih se osjećao među svim velikanima koji su mrko gledali sa zidova. Dok sam premetao po udžbenicima o temi "prehrani se sam" u kojima se pomno opisuje kako se lovi i priprema zmije, ježeve, puhove i ostale stanovnike prigradskih ravnica i šuma, dođe mi pod ruku prilično uništena knjižica. Na otrcanim koricama isticao se naslov:

GABIUS APICIUS
DE OPSONIIS ET CONDIMENTIS SIVE
ARTE COQUINARIA ROMAE
AUGUSTAE

ili kako je pisalo u prijevodu:

GABIUS APICIUS
O HRANI I JELIMA KAO
I O KUHARSKOM U MI]EĆU CARSKOG RIMA

Kako je u predgovoru naglašeno, knjižica je sadržavala prvu zbirku recepata u povijesti kulinarstva. Odlučio sam je posuditi...

Druga značajna stvar odigrala se također u knjižnici. Sjeo sam za jedan od stolova za čitanje i počeo listati spomenuti knjižuljak, kad mi pristupi neki čovjek pri¬lično gruba izgleda i upita je li slobodno mjesto za stolom. Odgovorih da jest. On je nekoliko trenutaka stajao preda mnom, promatrajući me. Tada sjede meni nasuprot. Šutio je vrlo kratko, a onda iznenada reče: - Ja sam vas odmah prepoznao. Uzvratih da ga ne poznajem. - Nisam rekao da se poznajemo. Ja sam vas prepoz¬nao! Kazao sam da se zbog toga osjećam vrlo počašćenim, ali da uza se nemam nijednu svoju sliku, jer mi još nisu uručene. Kad ih dobijem, sigurno ću mu jednu poslati. No, čovjek se nije dao zbuniti. - Ja potpuno razumijem vaš gnjev. - Tko vam kaže da sam gnjevan? - De, de, ne ljutite se, ja sam vam samo htio pomoći. Kad uzvratih da ne razumijem kako bi mi mogao pomoći, on se lukavo nasmiješi. - Uskoro ćete ostati bez hrane. Rekoh da imam priličnu zalihu.
- Što znači nekoliko dana prema onome što vas očekuje..., a taj se trenutak neumoljivo približuje.
Čudim se kako mi odmah nije postao sumnjiv. No, ja sam tada mislio o drugim stvarima... - Bilo mi je neobično drago. Sada me, molim vas, pustite da čitam u miru - rekoh vrlo odrješito.
Ali on se nije dao ni otjerati. - Bolje da se predstavim. Trgujem mesom i ostalim potrepštinama na veliko i malo. Oprezno sam podigao glavu, ništa ne govoreći. - Vidite, kad potrošite zalihe i ostanete bez namirni¬ca, dovoljno je da me potražite u kavani "Zastava". Ostalo prepustite meni.
Nisam rekao ni "da" ni "ne". - Jasno, to će koštati malo više, s obzirom na opas¬nosti što vrebaju na svakom koraku. Sad sam, ipak, blago klimnuo glavom, dajući mu na znanje da sam ga razumio. Čovjek tada ustade i pruži mi ruku, ali kako se ja ne pomakoh, samo tiho proz¬bori:
- Vidimo se u "Zastavi". Izišao je iz čitaonice, oprezno se ogledavajući. Ne zna¬jući još što bih o svemu mislio, uzeh Apiciusa i uputih se kući. U ugodnoj polutami moje kuhinjice, rimski me isto¬mišljenik zabavlja drevnima kuharskim vještinama, a pomisao na trgovca iz "Zastave" ne da mi mira i kvari ionako promjenljivo raspoloženje.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana - Page 2 Empty Re: Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Mustra Sre Jun 13, 2018 9:57 am



17. OŽUJKA

Kad vam ukratko prepričam životopis Rimljanina Gabiusa Apiciusa, bit će vam mnogo jasnije zbog čega me knjižica naprosto oduševila. Ponekad nas i davni ljudi spašavaju more osamljenosti! Ako je vjerovati predgovoru, što ga je napisao neki Nizozemac, također provjereni epikurejac, Apicius je živio u doba careva Augusta i Tiberija. Uvjereni repu¬blikanac i gurman, ubrzo je dospio na crnu listu tajne policije, koja ga je progonila zbog rasipništva. Dok je još August bio živ, Gabius je provodio dane u priličnom izobilju i raskoši. Kuhao je i prikupljao recepte diljem Carstva, putujući zbog svoje knjižice u najzabačenije di¬jelove imperija. No, kad Tiberije dođe na vlast, a Ri¬mom zagospodari Sejanova tajna policija, i jadni se Ga¬bius našao unebranu grožđu. Istrage, upozorenja i ograničenja kretanja zagorčavale su mu život. U očaja¬nju, on se odluči otrovati. Ali kako? Neobičan kakav je bio, sastavio je recept od prilično opasnih slastica i na¬zvao ga EPITAFOM. Umro je uživajući gotovo bez bol¬no, zadovoljan što je ipak uspio završiti svoj ARS COQUINARIA ROMAE AUGUSTAE. Otišao je bezbolno, kako i dolikuje pjesniku i filozo¬fu. Kažem pjesniku, jer je svoju kuhinju uspio pretvo¬riti u poprište epskih zapleta. No, postoje jednostavni¬ji, gotovo lirski primjeri Gabiusove darovitosti. Budući da me popis namirnica naučio poštovati perad, navo¬dim vam eto:

PULLUM ELIXUM EX IURE SUO

ili

KUHANA KOKA U UJUŠKU VLASTITOM

Pjevao je:
"Nadrobi papra i lovora, mente listic i malo tima,
Miješaj s medom i datuljama, da ugodno bude svima.
Pa dodaj octa-kvasine, kapljicu ulja i starog vina,
U kokinu juhu to potopi, sa začinom od kumina... "

Oduševljen, recitirao sam recept, zanoseći se pri ho¬du, kao da plešem. Na trenutak mi se učinilo da ga vi¬dim u kuhinji, umotana u bijelu togu, kako se vrzma oko štednjaka. Kakvo li će mi iznenađenje pripremiti moj prijatelj Gabius? Na stropu se prelamalo svjetlo ulične rasvjete, te se sve pretvorilo u akvarij pun riba. Iz spavaće sobe dopiralo je groktanje mladih praščića, a u ormaru su pjevale kokice, guske i patkice. Cijeli pod bio je ukrašen i pokriven najmirisnijim travama i zači¬nirna... Tako se i ja uputih u kuhinju i po čeh pripremati ve¬čeru. Jednu od posljednjih. Ponio sam dragi knjižuljak. Sada razumijem ljude koji se oduševljavaju književnoš¬ću. Knjiga je ponekad najbolji prijatelj.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana - Page 2 Empty Re: Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Mustra Sre Jun 13, 2018 9:57 am

19. OŽUJKA

Za drugovanje s pjesničkim velikanima dovoljno je malo mašte i sposobnosti uživljavanja. Za. druženje s kuharom filozofom, nužan je pun želudac. Danas, nažalost, sebi ne mogu više priuštiti ni jedno ni drugo. Zalihe su već pri kraju, a zanos koji me držao proteklih dana posve je splasnuo. Počeo sam osjećati posljedice svoga nesvakidašnjeg izgnanstva. Sinoć sam posljednji put kuhao, a danas se prehranjujem starim kruhom i ostacima marmelade. Ne može mi pomoći ni Gabius sa svojim čarobnim travama. "Šef" i njegovo Ministarstvo napokon su došli na svoje!
Pa ipak, jutros sam ustanovio da i dalje motre na mene. Otkrio sam da je netko preturao po mojoj vreći za smeće. To me nije nimalo začudilo, jer na smetlišti¬ma počinju i završavaju sve istrage. Osobito ako su uperene protiv revolucionara moga kova. U takvom slučaju, svaki otpadak pretvara se u neoboriv dokaz. A ja otpacima nisam nikad oskudijevao. Čak sam i susjed¬ima zbog toga bio sumnjiv. To me odmah navede na pomisao da sa mnom nešto nije u redu. Ne mogu, dovraga, sumnjati u cijeli svijet, samo zato što na život gledam drukčijim očima. Jedna stara izreka kaže da je čovjek postao onog trenutka kada se majmun pogledao u zrcalo. Moj predak je vjerojatno tamo već zamijetio pečeno prase. Možda su i drugi tada postali mesožderi, no razlike u evolucijskom procesu nikada nismo uspjeli uskladiti. Ni Gabius sa Sejanom, ni ja sa "šefom". Mi, naprosto, pripadamo različitim vrstama i ne možemo se nagoditi. Ako u interesu društva moram gladovati, to je vjerojatno zbog toga što se ljudi poput "šefa" prečesto gledaju u zrcalu. Da nije tako, posve se sigurno ne bi upustili u pustolo¬vinu s mojim portretom. Otisnut, on je neuništiv kao i Gabiusova knjiga. Možda će me potomstvo zbog toga zabunom uvrstiti u velikane.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana - Page 2 Empty Re: Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Mustra Sre Jun 13, 2018 9:57 am

23. OŽUJKA

Nakon dugog vremena, prošao je cijeli dan, a da ništa nisam stavio u usta. Jednom sam, naime, u djetinjstvu bolovao od trbušnih kozica, pa mi je liječnik zabranio na nekoliko dana jesti. Da zavaram glad, majka mi je davala vodu u kojoj je prokuhala rižu. Oni su jeli rižu s graškom, a ja sam pio sluzavu vodu. Tada mi je to izuzetno godilo. Pošto sada nemam riže, ne mogu si priuštiti ni takvu dijetalnu zakusku. Čak ni virtuoz Gabius ne govori ništa o kuhanju i prehranjivanju bez hrane. To je, nažalost, nemoguće. Tako što mogu si dopustiti samo pretpostavljeni ili zamjenici ministra kad valja održati neko suđenje mimo svih zakona. Vjerojatno zato što se po sličnim sudovima kuha stvari koje uopće nisu za jelo. Kada bi sve i bile jestive, sumnjam da bi ih itko mogao proba¬viti. Dobro je to primijetio onaj mlađi istražitelj kad je ganutljivim tonom objašnjavao funkcionalnost nekih državnih aparata. To prije što, barem dosad, nisam osjećao glad. Iako vrlo svrhovito, presuda u mom sluča¬ju još nema nikakve svrhe. Takvi su paradoksi mogući redovito kad je riječ o sukobu hedonizma i poretka. Osobito ako se odnose na okorjela prijestupnika poput mene. Nama je u duši da se dovijamo svim presudama, pa makar nam to i ispraznilo želudac koji već zavija i podmuklo reži, kao zvijer u gustom šipražju noćne džungle.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana - Page 2 Empty Re: Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Mustra Sre Jun 13, 2018 9:57 am

24. OŽUJKA

Zdvojan, jučer sam cijelog dana razmišljao što učini¬ti. Ali glad je pobijedila pamet, pa sam danas otišao u "Zastavu". Kako tamo nema ništa za jelo, mirno sam sjeo u kut i naručio bijelu kavu. Konobar me stalno pogledavao ispod oka, kao da sam mu odnekle poznat, a onda je valjda zaključio da pred sobom ima neku slavnu ličnost i brzo mi donio kavu, dostojanstveno se naklonivši. Prihvatio sam igru i nehajno se zahvalio, kako to čine velikani u sličnim prilikama.
Kad je otišao, počeo sam se ogledavati po kavani. Bilo je oko deset sati ujutro, "Zastava" je bila poluprazna. Umirovljenici su listali jutarnje novine, a neradnici poput mene ispijali prva pića, trošeći vječite praznike. Zatim sam pogledao kroz prozor. Na metalnoj rešetki sjedili su vrapci i živo raspravljali o neželjenoj nazočnos¬ti velikog, tamnosivoga goluba. Vani je život pjevao, a u "Zastavi" je vladao ugođaj mrtve tišine. Pošto me kava okrijepila, naručio sam još jednu. Konobaru je služenje poznatog čovjeka pričinjavalo neopisivo zadovoljstvo. Ubrzo sam ispijao šalicu koja se kao nekim čudom stvorila preda mnom. Tada ugledah onoga koga sam očekivao. Hodao je među stolovima kao da ga se život oko njega nimalo ne tiče. Mene odmah uhvati glad, i neka čudna jeza stade mi se širiti pod kožom. Još pomalo strahujući, priđoh njegovu stolu. On se ni ne pomače. Reče samo: ¬Sjedite - gledajući i dalje pred sebe. Sjedoh u potpunoj tišini. Činilo mi se kao da sam pred nekim šefom podzemlja. - Oprostite, ali ovako je sigurnije - govorio je tiho. ¬ Ne bi bilo dobro da nas vide zajedno. Kao što ste već zamijetili, ja u takvim prilikama obično šutim, a tada me uhvatio i strah. Oduzet, nisam ni pisnuo. Ali mog poznanika iz knjižnice to nije nima¬lo zbunilo. Opet je progovorio kao da me nema. - Vi ste, dakle, prihvatili moj prijedlog! Dobro! Sada mi recite što vam je sve potrebno. Uzvratih bojažljivo da bih kupio malo bifteka, svinje¬tine i nešto suhog mesa. Trgovac na veliko i malo podiže pogled i zapilji se u suprotan kut "Zastave". - Kada biste željeli da vam isporučim robu? - Što prije, ako može već danas. - Danas? Nikako! To je neizvodljivo. Možda sutra uvečer. - A koliko će koštati? - upitah ishitreno, nakon nekoliko trenutaka šutnje. Tu mi on počne potanko objašnjavati sve opasnosti preprodaje hrane osobama koje je osudilo Ministarstvo, povezujući to s nestašicom govedine i naglim skokom cijena. Sve u svemu, ispalo je da mu moram platiti go¬tovo deseterostruko od stvarne vrijednosti traženog mesa i povrh svega za sasvim nepoznatu količinu. Kad je završio, ja rekoh da mi je to preskupo. - Onda ništa od posla! Već je htio otići, ali ja ga zadržah. - Dobro, pristajem! Samo, molim vas, može li sutra? - rekoh otpisujući četvrtinu ukupne ušteđevine. - Vidjet ću što se da učiniti. U vašem je interesu da ne izlazite iz kuće, već me tamo čekajte. Isplatit ćete me, jasno, pri isporuci i to u gotovini. Dadoh mu adresu i trgovac se odgega kako se i poja¬vio. Kroz prozor sam promatrao kako prelazi cestu. Še¬šir je nabio na nos, onako kako je to činio "šef" dok me još posjećivao, ali ja tome nisam pridavao nikakvu po¬zornost, već sam se pomalo tresao od jeze i očajanja. I kad je iščeznuo, nastavih zamišljeno buljiti na ulicu, posve oduzet. Automobili su podsjećali na velike šted¬njake, ljudi na hodajuće štruce kruha. Među njihovim nogama igrali su se pečeni golubovi. Vrapci u lokvama kupali su se u lovačkom umaku. Čak je i kišica koja je počela padati krstila zemlju rajnskim pjenušcem... Konobara sam, kad mi je gurnuo račun pod nos, gotovo ugrizao za ruku.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana - Page 2 Empty Re: Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Mustra Sre Jun 13, 2018 9:58 am



25. OŽUJKA

Dobri moj Gabiuse, jesi li ikad gladovao i mučio svoj odabrani želudac prazninom i grčevima? Ja, eto, sada sjedim uza svoje malo ognjiste i maštam o davnim vre¬menima kad bijah sretan i zadovoljan. Sve me podsjeca na onaj tvoj recept kad si tikvicama vadio srce. Sjećaš li se:

GUSTUM DE CUCURBITIS FARSILIBUS

ili kako bih ja rekao:

PRIPORITIH TIKVICA SLAST

Išlo je nekako ovako:
"Tikvice dopola skuhaj, pa na hladno njih posadi,
A u drugoj zdjeli nekoj, nadjevak im ovaj radi.
Zdrobi papra i lovora, origana, juhe stavi,
Uzavreli mozak zatim, a bjelancem kremu spravi.
Pa razreži tikvice i srca im meka vadi,
A na mjesto srca, njima nadjevak slatki stavi.
Povezane u vrč zemljani, složi tada polovice
da ih kupa sok od papra, lovor, ulje, slatko vince. "

Ja sam ti sada, mudri moj, kao neka od tih tikvica. Ali ne znaju oni, ne znaju oni, Gabiuse Apiciuse, kako se sprema tvoje božanske nadjeve. Skuhali su me, razrezali i ostavili tako prazna, da gladujem. Da si ti u blizini, vec bi se našlo nešto mozga, koje jajce i miris¬nih trava. Cijela bi me ti ispunio, opet spretno povezao i umočio u nektar od slatkog vina, sve dok se ne bih oporavio. Jer glad je strašna! Znaš, ne mislim da je meni najgore otkad je svijeta i vijeka. Oduvijek ljudi gladuju. Neki zbog toga što nemaju, neki zato jer moraju. Što je razlog da ja gladu¬jem? Neko se Ministarstvo sjetilo da tako bude! Progo¬nili su i tebe, ali si im doskočio. Što da radim? Znam, ti bi mi savjetovao da izdržim i tako prosvi¬jetlim svoj duh. No, slab sam ti ja čovjek, Gabiuse moj. Eto vidiš, pristupi mi neka tipčina i ponudi svoje usluge. A ja? Ja kao kokoš, pravo u pecnicu! Nisam naviknut žrtvovati se, postojati, boriti se. Sitan sam, kako reče "šef", i nitko mi zbog toga ne može pomoći. Očajavao sam tako sve do sumraka, kad me trgne zvono na vratima. Ugledavši tipa iz knjižnice, svega nestade. Hitro sam ga uveo u sobu, a tek onda opazih da je došao praznih ruku. Kao da je razumio moj pogled, on se dobrohotno nasmiješi. - Ne brinite, sve sam donio. Siđite samo do smeca i uzmite tri plava paketa. Ni sam ne znam kako sam se našao u prizemlju. U skoro sam vec trčao uza stube, stežući vrećice s namirnicama. Kad sam se vratio, trgovac se vec smjes¬tio u fotelju i čekao. Odložih robu u kuhinju. - A sada me isplatite - reče on. - Da vidim što ste donijeli. - Tako se nismo pogodili. Donio sam što sam mogao. Cijenu smo već ugovorili. Nisam imao kud, te mu odmah platih. Brojio je novčanice, a ja sam pred njega iznosio piće. Pa ipak, u kuhinji mi se vratilo dobro raspoloženje. U prvom zamotuljku nađoh pola odojka tek odbijenog od sise. Ono jedno oko gledalo me kao da mi namiguje. U drugoj vrećici čekao me velik biftek, tamnocrven, boje tulipana, a pri dnu zamotuljka oko dva kilograma su¬šene kozletine koja je mirisala na planine. Ne vjerujući, otvorio sam i treći paket. Čovjek se sjetio da mi donese krumpira i primorskog kupusa. Bilo je to više no što sam očekivao. Činilo mi se da sam na lutriji izvukao glavni zgoditak. Kad sam zadovoljan, ne mislim ni o čemu, te sam, za¬misli, trgovca pozvao na ručak. On se u prvi mah malko nećkao, a onda pristade. Čak se ponudio da ode po vino. Zbog tebe, Gabiuse, zamolio sam ga da mi donese .i teglicu meda. Ti znaš zbog čega. Spremao sam se ,, pripraviti:

PORCELLUM ASSUM TRACTOMELINUM

kako sam ja preveo

MEDENOG PRŽOPRASCA

Čovjek se ubrzo vratio i pun nevjerice gledao kako u tavu stavljam med i papar, te sve to miješam s vinom i lovorom. U strahu da ću ga otrovati, potezao je iz boce i silio me stalno kušati. I ja sam pio dok sam stavljao but odojka u pećnicu. Kad se smjesa u tavi pretvorila u tamni sok, sjedosmo za kuhinjski stol i počesmo piti. Vino me brzo hvatalo, budući da već nekoliko dana nisam ništa stavio u usta. Trgovca je postupno napuštao strah, pogotovo kad je pečenka zamirisala iz pećnice . - Ovako nešto nikad nisam vidio... - govorio je zaru¬menjen. - Stari Rim i praščić s medom. U oduševljenju sam mu pričao o tebi, Gabiuse, kako si kuhao, koliko si volio život. Gotovo svaku rečenicu on je prekidao jednim: "Ma nije moguće!" - a onda je i dalje zapanjen slušao. Mislim da bi čak obukao togu da sam ga na to nagovorio. Na ruci je imao velik pečatnjak i svaki puta kad je zamahnuo pred mojim očima, sav u čudu, ja sam mislio da će me odalamiti, kao nekim bokserom. - Hoćemo li onaj medeni saft posebno ili s prascem? - Skupa. S mesom! On opali pečatnjakom po stolu i opet nagnu vina. Kad je butić bio pri kraju, iznesoh ga pred njega i prelih medenim zaprškom. Vratio sam potom sve u peć, nestrpljivo očekujući. Uskoro, to si mi valjda ti u pravi čas došapnuo, otvorih vratašca električnoga grot¬la i zastadoh sav u čudu. Pečenka se rumenila poput do¬boš torte, prelivena medom. Tebi barem ne treba tumačiti kako smo uživali. U početku oprezan, trgovac je odjednom počeo jesti velikim zalogaj ima, tako da umalo ostadoh gladan. Pa ipak, ostao je i meni poneki komadić, i to mi je vratilo svu izgubljenu snagu. Možda je bolje da nisam pojeo više, mislim nakon toliko posta. Medeni pržopras i teško vino vratili su me u tvoj zavičaj, Gabiuse, i uživao sam na italskom suncu, u palači na obalama Tibra. Pre¬prodavač nije ništa shvaćao, ali čim je pojeo i on se izvalio u sobi, poput prasca. Čak je tiho zapjevao... Onda se iznenada zapilji u mene. - Kad se ovako najedem, ja volim malo otpočinuti, a onda "um, um!" Kad rekoh da ga ne razumijem, poče mi pričati o nekim prijateljicama koje bi mogao pozvati kod mene. Rekoh da je bolje da ostanemo sami. No, kako je on navaljivao i neprestano mrmljao "um, um!", na kraju pristadoh i trgovac se prihvati telefona. Nisam znao što činim, moj prijatelju. Mnogo sam pio, a ono njegovo "um, um!" donosilo je pred moje oči slike plesačica koje su te služile ispružena u blagovaonici. Tvoja pjesmica samo je probudila i pojačala zaboravljenu strast. Na što si, dovraga, mislio kada si me učio:
"Pa razreži tikvice i srca im meka vadi,
A namjesto srca njima, nadjevak slatki stavi."
Uskoro je, uistinu, zazvonilo na vratima, i eto ti nje¬govih prijateljica ruku punih pića. Predstavio me kao svoga kupca, te posjedasmo na sofu. Meni je dopala neka crna grdosija koja me odmah počela svlačiti i poji¬ti. Ne znam više ni sam čime!? Sjećam se samo da sam kroz maglicu vidio mog poznanika iz knjižnice kako poskakuje po onoj drugoj, a onda se crna uzvera na mene i pokri mi vidik sisama. Dok sam pjevao kao praščić u medu, u glavi mi je odjekivala piska svirala i zvon cimbala, a sanjao sam da sam došao tebi u posjet, moj Gabiuse. Iscrpljen i pijan, prevalio sam se na sofu. Ničeg se više ne sjećam... Probudio sam se duboko u noć. U stanu je bio neopi¬siv nered, na podu su carevale prazne boce. Od trgovca i prijateljica ni traga. Kao isprebijan, oteturao sam u kupatilo i pustio da mi hladna voda curi vratom. To me oporavilo, ali kada dođoh u kuhinju, opet me spopade muka. Smrdjelo je na izgoreni biftek, a prljavo posuđe bijaše razbacano po stolu. Na pregoreno ulje u tavi net¬ko je bacio moj novčanik prisvojivši ostatak ušteđevine. Iznemogao, sjedoh na stolac i stadoh jecati - plakati, očajan. Gabiuse, carski istomišljeniče, ljudi nisu nikada tako jadni i osamljeni kao kad ih žigoše neka vlast. Što ti tada vrijedi revolucionarnost kada te svatko može opa¬liti po džepu i stražnjici. Ja nemam vojske istomišljeni¬ka koja bi me slijedila. Usamljen sam kao zečji brabo¬njak i ništa mi ne pomaže što se stalno kitim preljevi¬ma. Ljudi su pokvareni, moj učitelju, pa makar ih gos¬tio medom i prasetinom. Znaju oni da sve završava u zahodskoj školjci. Pa ipak, nadam se da me ti razumi¬ješ. Živim predano i zbog toga posrćem. Tko bi to objasnio kurvama koje ti oduzimaju posljednju imovi¬nu. Ne treba se ni truditi. Uostalom, zar tvoj recept o priporitim tikvicama ne završava nekako slično? Ako se ne varam, pjevao si otprilike ovako: "Da ih kupa sok od papra, lovor, ulje, slatko vince, Kad uzavre zovi smjelo, robinjice, goste, svirce." Sada kad se gase sva svjetla, znam da je takva sudbi¬na svih osobenjaka.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana - Page 2 Empty Re: Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Mustra Sre Jun 13, 2018 9:58 am

26. OŽUJKA

Nesreća nije nikad usamljena. Kad jednom krene naopako, onda tako ide do kraja. Takvi ljudi su obično slijepi, ne primjećuju stvari što su drugima očite. Pogrešku spoznaju tek kad je već prekasno. To vam je slično kao s pregorjelim jelom. Kad jednom izgori, nikakav trud i umijeće ne mogu više spasiti upropaštenu hranu. A spasa nema ni upropaštenu čov¬jeku! Kad vas jednom gurnu u provaliju, više se ne možete vratiti natrag. O tome se vjerojatno brine sud¬bina, da bi bilo manje nesretnih na ovome svijetu. Nisam ja preko noći ostao samo bez novca i hrane. Gotovo da sam izgubio samoga sebe. Da ne bi Api¬ciusa, ne znam kako bi sve svršilo! Oko podne zazvonilo je na vratima. Nisam otvarao. Sjedio sam u naslonjaču, nepomičan, okružen ostacima jučerašnjeg slavlja. Čuh kako se okreće ključ ubravi. Znao sam tko je došao i bijah posve miran. Pozdravih "šefa" i pomoćnike kao stare znance. U gle¬davši krš oko mene, nije mogao doći sebi. Naredi da mu donesu stolac iz kuhinje, a onda se strovali na nj. Duboko je disao, sređujući nevjerojatne dojmove. - Znao sam da ste poremećeni i opasni, ali ovo... tome se nisam ni u snu nadao. Samo slegnuh ramenima. Nisam imao volje bilo što mu objašnjavati. Pomoćnici su vršljali po kuhinji. U jedan zamotuljak strpali su ostatke jučerašnjeg pržo¬prasca i onaj izgorjeli biftek. U drugi, suhu kozletinu i sve povrće. Donesoše to "šefu", on otvori vrećice, krat¬ko pogledom ispita sadržaj, a onda ih vrati podčinjeni¬ma. - Lijepo, bogami. Sve smrdi na med i mlijeko. Nema što! Gospodin se pridržava odluke suda. Dok sam šutio kao zaliven, on ustade sa stolca i poče hodati po sobi, odgurujući nogama prazne boce i pre¬vrnute pepeljare. - Vi ste nas, dakle, mislili prevariti. Progovorih. Rekoh da nisam mislio nikoga prevariti, ali da više nisam mogao izdržati glad.
- Jedno je trpjeti glad, a nešto sasvim drugo priređi¬vati bakanalije. - Ni za to nisam kriv. Tako je ispalo. - A presuda, što je s presudom? Vi se ponašate kao da niste osuđeni. - Osuđen sam na smrt! U ljudskoj je prirodi da se tome protivi. Tu "šef" zastade, zapanjen. - Na kakvu smrt. Što trabunjate? Koliko se ja sjećam, nije bilo ni riječi o smrtnoj kazni. Uostalom, takve kazne ne spadaju u nadležnost Ministarstva. - Zabranjeno mi je kupovanje hrane. Od čega onda da živim? - To me ne zanima. Ja znam samo za presudu i tu sam kako bih provjerio koliko se nje pridržavate. Stadoh mu objašnjavati kako je bez hrane nemoguće živjeti. Izdržao bih možda tjedan dana, možda dva, ali onda bih sasvim sigurno umro. "Šef" se na to nije obazirao. Stalno je ponavljao kako njega zanima samo presuda, a ne koliko dana netko može izdržati bez hrane. - Uostalom, mi smo željeli provjeriti vašu odanost jednomu državnom Ministarstvu, a vi ste poklekli već na prvome koraku. - Znači li to da ste kanili ukinuti presudu? - Ne, to nikako. U vašem slučaju presuda je neprije¬porna i nemate prava žalbe. Samo odmahnuh rukom i primijetih da onda nema¬mo o čemu razgovarati. - Ja sam se morao nekako snaći, makar i kriomice. Tu "šefa" opet obuze već uobičajeni napad bijesa. Vi¬kao je da sam želio prevariti Ministarstvo i da će me to skupo koštati. - Vi niste samo poremećeni i opasni. Vi ste glupi! Mi¬slili ste da je suđenjem sve završeno. Ne, gospodine moj, vaš slučaj se nastavlja u životu kao i na sudu... net- ko je uvijek pokraj vas. Budalo, pa i trgovac je naš čov¬jek. Zaprepašten, rekoh kako to nisam primijetio, ali su i mi sada stvari mnogo jasnije. - Gospodin je vanjski suradnik. On je inače pošten i cijenjen trgovac, ali tu i tamo učini nam poneku uslugu. Pripomenuo sam kako sam se u njegovo pponašanje imao prilike uvjeriti. - Mislite na novac. To je također mjera kažnjavanja takvih kakvi ste vi. Polovica je isplaćena gospodinu za njegov trud, a druga polovica je namijenjena fondu za gladnu djecu.
- A novčanik? - Kakav novčanik? - Pa ispraznili su mi novčanik. - Tko to? - Gospodin vanjski suradnik i njegove prijateljice. "Šef" reče da s tim detaljem nije upoznat, ali da će ispitati...
- Uostalom, za svoj novac odgovarate samo vi. Mogli ste pripaziti. - Zašto paziti, kad je gospodin cijenjen i pošten trgo¬vac? Tu mi "šef" dade za pravo i uzvrati da je novac vjero¬jatno zaplijenio vanjski suradnik u interesu gladne djece. Htjedoh napomenuti da sam dvoje gladne djece imao prilike upoznati već jučer, i da su mi izgledala popri¬lično uhranjena. "Šef" se pravio lud i poče me optuži¬vati zbog nedostatka svijesti i morala. U početku sam se branio, no ubrzo odustadoh, jer moje riječi nisu imale učinka. Vikao je još neko vrijeme, a onda se umorio i sjeo. Gledao sam ga poput kuhane ribe. - I što sad? - upitah, napokon, prekidaj ući tišinu. - Dajemo vam pet dana da sredite svoje poslove, a onda ćete opet u zatvor. Nema druge! - Zbog čega, dovraga? "Šef" se zacrveni kao jastog i ispruži ruke nalik na kli¬ješta. - Još pitate, a prekršili ste sve što se moglo prekršiti. Da je po mome, odveli bismo vas odmah... Pet dana, moj dragoviću. Jeste li razumjeli? Još pet dana i onda "klik!", bajbokana! Ovaj put se nećete tek tako izvući. Zatim naglo ustade i bijesno pozove pomoćnike. Spotaknuo se o neku bocu i zamalo pao, no u posljednji ga čas prihvatiše podčinjeni. Uspravljen, "šef" šutnu bocu o zid i ode teško psujući. Sve se odigralo tako iznenadno da mi se činilo poput sna. Postadoh svjestan zbilje tek kad isključiše struju. Pogledao sam kroz prozor i vidio da u drugim stanovima gore svjetla. Sišao sam u podrum i pregledao osi¬
gurače. Moji su bili izvađeni, rupe zapečaćene. Bojali su se valjda da krijem neke tajne rezerve, pa da ću opet prionuti na kuhanje. Nisu ni pomislili da takvom gur¬manu štednjak radi i na plin. No ne moraju strahovati. U kući nemam ni trunčice hrane. Posjedujem samo gomilu prljava posuđa. Vratio sam se i sjeo u mraku. Suplji mrak probušen bljeskom ulične svjetiljke koja je obojila zidove tračkom blijeda svjetla, što mi se učinio poput ogromna sre¬brnog noža koji para životinjsku utrobu. Kada sam pogledao bolje, činio mi se još većim. U gledao sam i životinjsko oko koje se caklilo samrtnim sjajem, kao da ima groznicu. I tada donijeh odluku: U zatvor se više ne vraćam! Radije ću skončati život, ali neću se pokoriti. Uhvatio me strah, ali se odmah i primirih, sjetivši se Gabiusa i njegova Epitafa. Nije dopustio nikakva nagađanja o svojoj sudbini. No, ja nisam Gabius, a "šef" nije Sejan. Pa ipak, dok je odlazio, Apicius je mislio da je sve besmisleno, da je iscrpljen i da je bolje kloniti se života. Međutim, čak i na kraju, to je još bila žudnja koja je oduvijek čučala u njegovu blistavom duhu i on je umi¬rao slaveći život. Po tome ja ipak nekako sličim Gabiusu, a "šef" Sejanu. ...Više me nije bilo strah. Čak mi se činilo da čujem odobravajuću riku goveda na zamišljenu planinskom pašnjaku.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana - Page 2 Empty Re: Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Mustra Sre Jun 13, 2018 9:58 am


29. OŽUJKA

Postupno uranjanje u glad i samoću dalo mi je priliku još jednom o svemu promisliti. Mislim da sam, bez obzira na odluku, imao prilično lijep život. Sada motre svaki moj korak, a preksutra me kane zatvoriti. Smijem li to dopustiti? Pomiriti se i skončati na nekoj konzervi bez broja, u kojoj neće biti ništa? Ne, to ne bi bio samo moj poraz. Izdao bih i tebe, Gabiuse, i mog umirov¬ljenog prijatelja koji je vikao: "Ne mogu oni tako s čov¬jekom!" - i sve one bezimene i nepoznate koji u okrilju kućnog ognjišta razveseljavaju ovaj tužni život. Ne boj se, nije me svladala malodušnost, nisam ni lud. Mirniji sam i odlučniji no ikada prije. Pitam te, rimski prijatelju, ima li čovjek prava dopustiti da od njega rade što god hoće? Ne moraš mi ni odgovoriti. Da sam govedo, spremno bih prihvatio svoju tužnu sudbinu, znajući kakva će sve jela od mene pripraviti neki vješt kuhar. Onda bi imalo smisla. No, govedo nisam, pokušavam biti čovjek i zbog toga se nadahnju¬jem tvojim primjerom. Sada me dobro slušaj. Znam da si volio kazalište, oso¬bito Plauta. Ova tri dana ja sam postupao kao glumac. Tri dana, Gabiuse, tri dana ja sam se bavio tvojom knjigom i sastavljao Epitaf. Znam, također, kako nisi smatrao da glumci igrom oskvrnjuju pisani tekst omi¬ljene komedije. Stoga nemoj ni na tren pomisliti da ću okaljati tvoj EPITAF. Malen sam čovjek, ali pokušat ću glumiti tebe, velikane. Oprosti mi, Gabiuse Apiciuse, i imaj povjerenja. Prije nego počnem, moram ti se zahvaliti što EPITAF nisi zapisao u svojoj DE ARTE COQUINARIA. Napor da ga se obnovi, pričinio mi je velik užitak i uživao sam kao na nekoj veličanstvenoj gozbi. To ti ne trebam navoditi, kao ni djelo koje si sastavio na radost ljud¬skom rodu. Molim te, budi mi samo nijemi svjedok i potvrdi jesam li uspio... Već znaš, u poglavlju sedmom, gdje govoriš o gljiva¬ma, naiđoh na nazive dviju slasnih gljivica koje mogu skratiti životne tegobe. Nazvao si ih FUNGI FARNEI. Vidiš, Gabiuse, mi ih zovemo hrčkom i smrčkom, a lek¬sikoni navode i znanstveni naziv. Uz FARNEI dodaje¬mo MORHELA ESCULENTA za smrčak, i HELLVELA ESCULENTA za znatno opasniji i ne manje ukusan hrčak. Dobro si i mudro primijetio kako ih valja samo malo prokuhati da bi smekšale. To im samo pojačava ukus i pospješuje oslobađajuće djelovanje. Stoga sam i sastavio prve stihove Epitafa na ovaj način, slijedeći tvoje upute za pripravljanje gljiva. Poslušaj: "U šumi mračnoj FUNGI FARNEI pod deblom visokim rastu, Te beri ih rukom da osjetiš kakvom te vode slastu. Smrčak i hrčak kuhaj potom kratko u slanoj vodi, Još papra i metvice dodaj i raduj se bliskoj slobodi." Kao što vidiš, pokušao sam pjevati na tvoj način. Koliko sam u tome uspio, ne znam. Pa ipak, zadovoljan svojom tvorevinom, jučer sam otišao u šumu kraj grada i dao se u potragu za gljivicama. Pošto sam ponio sliku iz leksikona, nisam ih morao dugo tražiti. Izbrazdane gljivice, nalik malom životinjskome mozgu, našao sam u sjeni velikog hrasta na samom izmaku šumskog pro¬planka. Dan je bio sunčan, nikoga u blizini. Samo je po neka ptica, tužno zviždeći, remetila posvemašnju tišinu. Činilo se da će to jutro trajati vječito. Gledao sam gljive poslagane na krpi kraj mene, i sanjao o ko¬načnom spasu. Moram ti priznati da mi se tada nije ras¬taj alo sa životom. Pa ipak, nedostajao mi je još jedan važan sastojak za EPITAF... Kad govoriš o varivima, spominješ UTRICAE ili koprive, a odmah potOm CARD Ul, porodicu čkalj eva, biljaka ukusna lista i korijena. Moj Gabiuse, opet si me namučio. V rtio sam listOve leksikona, gubeći nadu. Kad sam već htio odustati, naiđoh na dlakavu biljčicu s malim cvjetićem na vrhu stabljike. CARDUS BENEDICTUS, čkalj blaženi, vrlo ukusan primjerak svoje vrste, ali ujedno i prilično otrovan, osobito ako je biljka starija. Blaženi čkalj sam otkrio u tratini. Odao ga je cvijetak što je blistao u niskoj travici. Bilo je već oko podne, a meni se nije išlo kući. Uživao sam u prirodi i životu kao dijete. Mislim da sam tada gotovo odustao od svoje nakane. Ali koliko nas god veseli ljepota prirode, toliko nas i ražalošćuje svojom neuhvatljivošću i dosto¬janstvom. Mene je obuzelo tužno raspoloženje, pa sam se gotovo rasplakao. Pčele, tek izišle iz zimskih košni¬ca, roj ile su se oko mladog cvijeća. "Letite, letite, pčelice radilice, plodite cvijeće, sišite nektar..." , sjedio sam i pjevušio. Ljubičast čkaljev cvijet gledao me kao da je živ. Gljive naboranih kapica mrštile su se ne opraš¬tajući. I tada me, zdvojnog, trgne neki šum. Oprezan sakrio sam se u guštaru, uz rub livade, i čekao. Možeš zamis¬liti moje zaprepaštenje, Gabiuse, kad na livadu, šulja¬jući se, izidoše "šef" i pomoćnici u izletničkim odijeli¬ma. Onaj grmalj iz Ministarstva vukao je veliki ruksak, govoreći nešto sebi u brk. Kada stigoše na sredinu livadice, nedaleko od moga skrovišta, "šef" podiže ruku i svi stadoše u isti mah, kao vojnici. - Predah! I tako, ni traga niti glasa od naše ptičice. Posjedaše u krug poput Indijanaca, a ja sam se tresao od straha i neugode. Onda grdosija rastvori ruksak i "šef" svakome podijeli po jednu ministarstvenu kon¬zervu. Jeli su mljackajući, a podčinjeni su se zabavljali pričajući viceve. "Šefu" je to valjda dozlogrdilo, i usko¬ro naredi pokret. Već u koloni, podčinjeni su se igrali razbacujući konzerve po nevinoj proljetnoj tratini. Uputiše se prema šumi. Još neko vrijeme sasvim nepokretan, osluškivao sam pucketanje grančica i glasove progonitelja, a onda svega nestade i ostadoh sam. Izišao sam na proplanak, a koljena su mi klecala... Vidiš, Gabiuse moj, da me neće pustiti na miru. Ja sam žigosan i nema mi više spasa. Ako sam zbog lje¬pote prirode želio promijeniti odluku, iznenadni dolazak "šefa" i pomoćnika samo je učvrstio nakanu da sve što prije dovršim. Sada sam sam, još svoj i imam pravo raspolagati vlastitim životom. Moja slika visi u svim prodavaonicama i gostionicama, a Ministarstvo još nije uspjelo provesti podlost. Oni me žele slomiti i ostaviti da crknem u jednoj od podrumskih ćelija. Nadaju se da ću moliti za neku milost i prezreti ono najsvetije u životu. Ljubav prema ljudima, ljubav prema kokicama i pilićima, zelju i povrću, ribicama i kruhu. Ljubav prema seoskim bunjištima, šumama i livadama, moru i dalekim otocima. Misle da ću priznati da život ne vrijedi ništa i nestati u sivilu pašteta iz konzerve. Ali, moj Gabiuse, varaju se. Sto oni znaju? Sto oni znaju o pjesmicama koje pjeva meso u pećnici ili, pak, o omamljujućoj divoti primorskih vina? Za njih postoje samo istrage, odredbe, ministarstva isudenja. Takvo ti je ustrojstvo mojih neprijatelja. Zbog toga sam, eto, ne oklijevajući prionuo na sastavljanje EPITAFA.

Čkalj sam stavio na stol preda se. Kad govoriš o čkaljevima, ti navodiš da je sirovo lišće biljke znatno ukusnije od kuhanoga. Nemajući kud, ja sam te i u tome poslušao i nastavio pjevati:
"Na livadi osunčanoj čkalj blaženi tad potraži, Pokraj gljiva lišće, biljke, uredno u krug poslaži. "
Tu zastadoh. Legenda govori da si otrov smiješao u jedan od tvojih gurmanluka, te da si tako otišao miran i zadovoljan. Kad bih mogao birati, i ja bih posegnuo za jelom koje još nikada nisam kuhao, ali kao što znaš, ne mogu pribaviti potrebne namirnice. Rado bih se, Gabiuse, okušao u pripravljanju salate od sardina i zubaca, ili da skuham onaj ragu od šunke i mozga koji tako lijepo nazivaš PATINA EX LARIDIS ET CEREBELIS, a da ne govorim o tvom omiljenom jelu PATINA APICIANA. Oprosti mi, želio bih da može¬mo upriličiti jedno prijateljsko nadmetanje, pa da se natječemo u tvojoj kuhinji. Već znam da bi volio moje meso u šparogama i paštetice od vrganja. No, tko zna, Gabiuse, možda ćemo se jednom sresti, daleko od svih careva, "šefova", Ministarstava... Nemajući kamo, danas sam založio zlatni prsten što je pripadao mom ocu i nekog pijanca zamolio da mi kupi svinjetine. Čovjek me poslušao, pa sam mu ostavio kusur. Meni i tako novac više ne treba, a ni prsten ¬oprosti mi, tatice! Pretpostavljam da ćeš mi dopustiti da Epitafom začinim medenog pržoprasca. Mislim da se to nekako uklapa u sustav tvog umijeća, jer si svi¬njetinu, tako barem pišeš, osobito cijenio. Poslušaj me, dakle, opet, i sudi mi ako sam štogod pogriješio. EPITAF sam, eto, dovršio ovako: "Svinjsku onda pečenicu, slatkim medom i lovorom, Smjesti u lonac i miješaj s blaženim otrovom; Za stol sjedi i zapjevaj tihe, tužne zahvalnice, Prirodi i ocu suncu što daruju nam sve slastice. Jedi sporo i uživaj u teku gorkom i malo slatkom, I sjeti se svega što se zbilo, u tvom životu kratkom. Smrčak ce ti noge hladit, a hrcak ti srce stegnut, Čkalj blaženi povrh svega u okrilju neba spregnut. Prasac, trave i gljivice, pjevat ce ti zadušnice, A božanska Aurora, vječno gladit blago lice." Dugo sam sjedio nad listom papira i gorko plakao. Epitaf sam pročitao nebrojeno puta, a kad pade noć i zavlada potpuni mrak, stihove sam govorio naizust. No, tuga me brzo napustila. Sretan i spokojan, zaspao sam, moj Gabiuse, a vjetar što je te noći zapuhao dono¬sio je šuštanje lišća u krošnji starog hrasta pod kojim snivaju gljivice i blaženi čkalj. Pčelice su već obavile po¬sao i prikupile dovoljno cvjetnog nektara za medenog pržoprasca. I priroda se tako poklonila tvom EPITAFU
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana - Page 2 Empty Re: Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Mustra Sre Jun 13, 2018 9:59 am


30. OŽUJKA

Upravo sam počeo kuhati, kad začuh lupu na vrati¬ma. No ja sam gurnuo ključ u bravu i oni nisu mogli otključati. "Šef" je prijetio da će provaliti ako odmah ne otvorim, a ja se dosjetih te raskrilih prozor izaprijetih da ću se u tom slučaju baciti na ulicu. Čuo sam kad je jednog od pomoćnika poslao dolje kako bi provjerio. Hitro sam zakoračio preko prozorske daske i dalje pri¬jeteći. - Šefe, poludio je, evo ga na prozoru - derao se momak. Uskoro svi siđoše na ulicu i stadoše buljiti u mene, a on poče pregovarati. - Okanite se gluposti! Mi smo samo došli u posjet.
Viknuh da mi njegovo društvo ne odgovara. Ako samo pokušaju uči, skočit ću. - Slušajte, budite razumni. Ionako sutra morate s nama. - Sutra je sutra, a danas je danas! Želim da me posljednji dan pustite na miru. "Šef" me tada stade uvjeravati kako ću dočekati još mnogo dana, samo ako se budem pokoravao naređe¬njima i - kako nije još sve izgubljeno. - Postoji mogučnost za obnovu procesa - lagao je. Rekoh da me to nimalo ne zanima. - A proljeće, bifteci, sjetite se, čovječe... Cmok! Cmok! Zar ste zaboravili? Pritom je "šef" ljubio svoju ruku, u nadi da ce me to odobrovoljiti. Ali ja nisam popuštao. Nehajno sam prebacio i drugu nogu preko daske i čekao. Uskoro uvidješe da se ne šalim. Uđoše u kola, ali i dalje ostadoše pred kućom. Vratio sam se u sobu i zatvorio prozor. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da dođem k sebi. Kad sam se smirio, pođoh u kuhinju i nastavih s EPITAFOM. Gljive sam očistio i bacio u vrelu vodu. Dok su se kuhale, odvojio sam listove blaženoga čkalja i začinio ih uljem i vinskim octom. Zatim sam na tavi ispržio malo luka i češnjaka i ostavio da se hladi. Gljive sam ocijedio, prelio lukom i spojio blaženom čkaljevom salatom. Mislim da je u tome bilo dovoljno otrova da pobije cijelu "šefovu" pratnju i ponekoga ppretpostav¬ljenog pride. Pošto sam pustio da se okusi smiješaju, kušao sam nesvakidašnju salatu. Gljivice su, začudo, imale božanstven okus, nalik na pohani mozak. No, mirisale su snažnije, a čkalj im je dao poželjnu kiselost i gorčinu. To me tako oraspoložilo da sam odmah pri¬onuo na pržoprasca, vec zamišljajuči kako li ce sve izgledati kad jednom jelo bude gotovo. Dok se meso u medu peklo, cijela je kuhinja mirisala na livadu. No "šef" je umalo opet sve pokvario. Dok je pržopras cvrčao u pecnici, začuo sam kucanje na vratima. Opet sam otvorio prozore, ali sam se ipak prišuljao u hodnik. - Vi zaista želite da skočim - viknuo sam. - Ne, to nikako, zaboga! Pomislio sam da vam nedostaje društvo... Slušajte dobro. Tada prozbori sisata gromadina koja me neki dan povalila na sofi. - Maleni, maleni - vikala je. - Otvori mi, dušice...
Pobijesnio sam. Zatrčao sam se do prozora i stao otvarati i zatvarati jedno krilo tako da je sve odjekivalo od škripe. - Evo, skačem. Pazite se, ne šalim se...! - Ali budite razumni. - Pustite me na miru, svi vi, i to odmah. Čujete li! Odmah! - Poslušajte barem vašu prijateljicu. - Ma kakva prijateljica, zbog nje ću i skočiti. Gubite se i povedite gladnu djecu sa sobom. I opet sam morao doskočiti na dasku, na što je zavriskao dežurni na ulici. U trku, svi se sjuriše niza stube. Ništa ne govoreći, pokrenuše kola i nestadoše. Tako sam se zauvijek oprostio sa "šefom" . Jadni moj Gabiuse, jedva sam ti spasio našeg medenog pržoprasca. Korica bijaše već prilično tamna, te ga u posljednjem trenutku izvukoh iz pećnice. Pa ipak, izgledao je kraljevski, poput princa nasljednika. Oprezno sam položio meso u pliticu i prelio ostatkom medena zaprška. A onda sam sve obrubio gljivama i čkaljem. Sjajna, tamnosmeđa korica blistala je okruže¬na cvijećem oslobađanja. Prostro sam bijeli stolnjak i zapalio svijeću. Pred sebe iznesoh posljednju bocu vina i zagledan u EPITAF stadoh mrmljati od oduševljenja. Nisam više razmišljao ni o čemu. Prvi zalogaj, Gabiuse moj, potvrdio mi je kako sam uspio. Meso se naprosto topilo u medu, a gljivice su samo pojačale osobitost i neobičnost ove smrtonosne slastice. Čkalj je malo žario po nepcu, no peckanje je odmah nestalo, jer je djelovanje travke bilo ublaženo medom i gljivicama. Siguran sam da bi i ti bio zadovo¬ljan da si kušao. Jelo sam zalijevao vinom i ono me brzo omamilo. Možda i zato što je hrčak već počeo djelovati. Ne znam zbog čega sam počeo osjećati blagu i ugodnu slabost, pa mi se činilo da lebdim, no pose sigurno nikad nisam spoznao većeg zadovoljstva... Sada jedem dalje, a mozak mi se donekle razbistrio. Imam osjećaj da uopće ne moram žvakati, već da se meso rastvara samo od sebe i draži mi osjetila najo¬dabranijim okusima. Gljive klize niz nepce, a salata od blaženog čkalja podsjeća me da sam još ovdje i da više ne moram brinuti ni o čemu. Čak mi se čini da čujem tvoj glas, Gabiuse, kako tiho šapuće - BENEDICTUS CARDUUS ET FUNGI FARNEI - kao da se molimo nekom svecu, ocu svih jestivih i nejestivih trava. No već sljedeći zalogaj pržoprasca vraća me u životinjsko car¬stvo i ja zadovoljan promatram igru mladih gudana koji se ganjaju po seoskoj livadici. Ma koliko sporo jedem, već sam pri kraju, a ne osjećam težinu ni sla¬bosti. Dapače, mislim da bih sada čak mogao skočiti kroz prozor. "Šefa" bi udarila kap, a meni ne bi bilo ništa. Odlepršao bih poput divlje patkice... Dragi moj Apiciuse, već je kasno poslijepodne, a EPITAF mi ne dopušta misliti o "šefu" i sličnim glupos¬tima. Nema ničeg ljepšeg od počinka, nakon bogate trpeze. To si dobro znao kada si se zavlačio u sjenicu u kutu patricijske vile i razmišljao o prošlim danima. Kako je to moralo izgledati, moj Gabiuse? Bijeli, vječni grad okupan suncem i čempresi što se zanose na posli¬jepodnevnom vjetru... Vidim kako donose trijumfainu nosiljku, a zatim nas odnose do zlatnoga dvoprega u koji su upregnuti bijeli konji. Lice ti je crveno, a ja ti nad glavom držim lovorov vijenac, znamenje veličanstvene pobjede. Pred nama idu kola pretrpana zlatnim posuđem i najmaštovitijim jelima iz svih krajeva svijeta. Prolazimo ispod trijum¬fainog luka, a sa strana nas pozdravljaju stada ovaca i goveda, te kokošiju i razne peradi, pitome i divlje, što je većim životinjama sletjela na vrat. Vlada neopisiva graja. Onda se za nama stvara duga povorka, predvo¬đena bijelim žrtvenim bikom zlatnih rogova. Riče odobravajući. Pa ipak, osjećam kako mi se noge lede i trnu. Ali ne smeta ništa, Gabiuse. Konji su snažni i vuku dvokolicu. Svijet se veseli vječitome životu. Ali što je ono? "Šef" je istrčao pred povorku i želi je zaustaviti. Bijeli bik je podivijao. Vidim, dohvatio ga je i odbacio visoko uvis, te je i on pao na kola pred nama u obliku medenog pržoprasca. A onda se vidik polako zamračuje... Sve teže dišem, te odlazim do kreveta. Ti si kraj mene, a životinjski svijet žaluje. Lice ti je nepomično i posve bijelo. Boginja zore sklapa ti oči i odnosi te sa sobom. Sutra će opet osvanuti sunčan dan, a livade i planinski pašnjaci napunit će se krdima goveda. Zbo¬gom, Marco Gabiuse Apiciuse, rimski istomišljeniče. Zbogom. I ništa ne brini, vrijedilo je: "Prasac, trave i gljivice, pjevat ce ti zadušnice, A božanska Aurora, vječno gladit blago lice." Ostao sam sam. Čujem kako provaljuju vrata. Evo ih...! No smrčak i hrčak mute mi vidik, a blaženi čkalj usporava umorno srce. Zbogom bifteci i prepelice, pužići i ribice. I ne zaboravite da je umro vaš prijatelj koji je iznad svega mrzio konzerve.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana - Page 2 Empty Re: Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Mustra Sre Jun 13, 2018 10:01 am

Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana - Page 2 Index10

Bilješka o piscu

VELJKO BARBIERI (rođen 1950. u Splitu) ušao je u književnost ranih sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća u naraštaj noj skupini kasnije nazvanoj fantastičarima ili hrvatskim borhesovcima. Ubrzo je napustio generacijski zajednički poetički model i izborio se za posve samosvojno, uz to i vrlo visoko mjesto u suvremenoj hrvatskoj prozi. Početna inspiracija fantastičnim iz prvih Barbierijevih knjiga razgranala se u kasnijim radovima u nekoliko novih tematskih, idejnih i stilskih ogranaka, među kojima su najprepoznatljiviji intertekstualni romani u tradiciji negativne utopije, romani i romani-eseji što korespondiraju s antičkom, mediteranskom mitološkom i civilizacijskom baštinom, te nefikcionalna proza s daljnjim grananjem na dokumentaristički, memoarski odsječak i onaj gastro-kulturološki. U fantastičnome ključu napisan je Barbierijev prvi kratki roman Prica o gospodinu Zaku (1972.). Elemente borhesovskoga stila ima i prva njegova zbirka novela Novčić Gordiana Pia (1975.), ali njome autor već najavljuje svoju buduću trajnu književnu bliskost s mediteranskom dionicom europske kulture čiji korijeni sežu duboko do antičkih mitova i antičke povijesti. Sljedeće djelo, roman Zatvor od oleandrova lišća (1977.), samo naizgled znači iskorak u Barbierijevu opusu. Posrijedi je vječna, jednostavna priča o ljubavnome trokutu, izvedena u prepoznatljivom, konvencionainom obrascu trivijalnoga žanra ljubića, u kojoj se ipak u dubljem sloju sluti Barbierijeva nova preokupacija: tretman straha. I dok je u tom djelu strah jedan od temeljnih ljudskih osjećaja što proistječe iz same naravi međuljudske komunikacije, u iduća dva romana atmosfera straha postaje sociološka kategorija tipična za totalitarno, represivno društvo u kojem su do savršenstva razvijeni mehanizmi sustava što nesmiljeno guše svaku individualnost, osobnost, slobodu i inicijativu pojedinca. Oslonjen na tradiciju europske proze antiutopije, od Orwena i Huxleya do našega Krleže, a ne napuštajući ukotvljenost u grčko i rimsko književno i mitološko naslijeđe, Barbieri piše romane Trojanski konj (1980.) i Epitaf carskoga gurmana (1983.). I dok prvi nudi manje uspjelu hrvatsku inačicu orvelovskoga svemoćnog Velikog Brata u obliku sveprisutnog Glasa što u ime represivne vlasti nadzire sve i svakoga, Epitaf carskoga gurmana briljantna je romaneskna minijatura koja besprijekorno funkcionira na svakoj razini romana, od fabule i primijenjenoga narativnoga modela do karakterizacije likova i neodoljive satirične oštrice kojom ubojito pogađa svaki totalitarizam.I kritika i čitateljska publika, ne samo hrvatska, jer Epitaf carskoga gurmana preveden je na nekoliko jezika, jednodušno su prihvatile Barbierijevu ironičnu priču, ispisanu u obliku dnevničkih stranica glavnoga junaka, ujedno pripovjedača, vođenih u posljednja dva mjeseca njegova života. Jedini "grijeh" bezimena Barbierijeva lika, običnog činovnika u tvornici papira, jest njegovo neumjereno, hedonističko uživanje u spravljanju i konzumiranju biranih jela. U kafkijanskoj atmosferi progona krivca koji i ne zna zašto je kriv, jadni činovnik epikurejac biva nadziran, zatvoren, osuđen na zabranu kupovanja namirnica i kuhanja, dakako ijedenja. Parabola o pojedincu nemoćnom da se suprotstavi represivnom aparatu vlasti, vrhunac doseže odlukom gurmana da samovoljno skonča. Kad su mu sve slobode oduzete, preostala je samo ona da sam izabere kad će i kako umrijeti. On to čini po recepturi svoga supatnika iz davnih povijesnih vremena, sličnog jednog nesretnika, kulinara iz rimskoga doba, čiji slasni pripravak s otrovnim gljivama i ovovremenoj žrtvi totalitarizma daje posljednju slobodu odabira: da umre uživajući u jelu. Nastao u doba komunizma kao izravna aluzija na ne slobode toga režima, Epitaf carskoga gurmana i danas snažno djeluje, prije svega svojom literarnom potentnošću u kojoj teza nikad nije zasjenila književne zakone, a onda i činjenicom da totalitarizam nažalost nije "privilegij" samo jednoga doba. U Barbierijevu novijem opusu, uz još nekoliko polufikcionalnih romana (sa Splitom i Hvarom u "glavnoj ulozi") izdvaja se možda ponajbolja hrvatska memoarska proza iz Domovinskoga rata Tko je sa mnom palio kukuruz: Pakrački dnevnik (1996.), te nekoliko kulinarskokulturoloških knjiga: Gurmanska sjećanja Mediterana: Kuharski kaneonijer (dva sveska, objavljena 2002. i 2003.), te 134 male price o hrani (2003.).
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana - Page 2 Empty Re: Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu