Ayşe Kulin - Njeno ime: Aylin

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Ayşe Kulin - Njeno ime: Aylin

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 10:06 am



Nakon završetka Američke ženske gimnazije u Istanbulu, Aylin putuje u Pariz kako bi nastavila školovanje. Njen život nakon toga, pun proturječnosti, protekao je munjevitom brzinom. Udala se za libijskog princa i postala princeza. Završila medicinu i postala poznata psihijatrica. Ponovo se udavala, ali su joj dosadili brakovi, postala je časnica američke voj&ke s činom pukovnika...
Roman o neobičnoj i hrabroj ženi koja se ne boji živjeti punim plućima i koja je zbog toga spremna rušiti brojne konvencije patrijahalnog turskog društva, ali i onog američkog. Zbog ljubavi, ali i da bi dokazala da je žena ravnopravna muškarcu u svim područjima ljudskog djelovanja, Aylin prihvaća i najteže životne izazove.

Ayse Kulin napisala je roman koji je postao jedan od najvećih turskih bestselera - u toj je zemlji doživio više od 90 izdanja i prodan je u 500.000 primjeraka.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayşe Kulin - Njeno ime: Aylin

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 10:07 am

Njeno ime: Aylin

"Na odru je stajao otvoreni kovčeg od mahagonija. Prisutni, koji su formirali dugi red, prolazili su pokraj kovčega odajući posljednju počast američkom časniku, pukovniku, i udaljavajući se od njega, ozbiljni i tužni, moleći se ili opraštajući se u sebi, zauzimali mjesta na sjedištima salona. Svi su nečujno plakali, ne želeći narušiti ustaljeni red vojnog ceremonijala. Osoba koja je ležala u kovčegu na odru prepunom raznobojnog cvijeća više je podsjećala na holivudsku zvijezdu koja je tu legla zbog snimanja nekog filmskog kadra nego na vojnika. Ovaj američki časnik, pukovnik, bila je zapravo žena, Turkinja..."

Nakon završetka Američke ženske gimnazije u Istanbulu, Aylin putuje u Pariz kako bi tamo nastavila školovanje; njen život nakon toga, pun proturječnosti, protekao je munjevitom brzinom. Udala se za libijskog princa i postala princeza. Završila medicinu i postala poznata psihijatrica. Ponovno i ponovno se udavala, ah su joj dojadili brakovi, postala je časnica američke vojske s činom pukovnika...

Ovo je knjiga o istinitoj i burnoj životnoj priči Aylin Devrimel...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayşe Kulin - Njeno ime: Aylin

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 10:08 am


PR E D GO VO R

"Vjetar je
odjednom preskočio stotinu stupnjeva i pao kao da je u jednom trenutku nožem prerezao sve konopce."


Aylin Nadowska Cates nađena je u četvrtak, 19. siječnja 1995. godine, mrtva ispod parkiranog automobila u dvorištu svoje kuće. Našla ju je spremačica koja je tog jutra došla na posao. Nije bilo nikakvih tragova koji bi upućivali na način ubojstva. Nije bila žrtva lopova. Nije se hvatala ukoštac s ubojicom. Njezina haljina nije bila pokidana, nokti nisu bili slomljeni, kosa nije bila raščupana. Čak ni jedna nit na čarapi nije bila izvučena. Iz nekog nepojmljivog razloga, njen auto, nalik na minibus, otisnuo se po ravnom, kamenom popločanom dvorištu, preskočio preko stube visine četiri prsta i zaustavio se u dnu dvorišta s prvim kotačima na putu, a zadnjim zakačenim na zidu. Aylin je pod automobilom ležala poprijeko, na leđima. Bila je odjevena u sivi, svečani kostim, s dijamantnim brošem u obliku polumjeseca na reveru; na prstu je imala briljantni prsten. Prema obdukcijskom zapisniku, umrla je prije dva dana, u utorak navečer.
Može se reći da je mjesna policija i uprava u naselju u kojem žive bogati, poznati i utjecajni ljudi navrat-nanos zatvorila dosje kako rejting Bedforda ne bi bio poljuljan spominjanjem njegovog imena u vezi s nekim policijskim slučajem. Zaključeno je da je riječ o "Freak Accident", odnosno o "čudnoj nesreći".
Nesreća je doista i bila čudna. Nitko nije bio u stanju shvatiti smrt žene koja je ležala ispod svog automobila i umrla nakon što joj se osovina zabola u prsa. Njena obitelj je angažirajući privatne detektive nastojala rasvijetliti slučaj. Štoviše, pričalo se da je čak i MIT (Turska obavještajna služba nap. prev.) proveo istragu. Međutim, osim već spomenutih detalja iz prijašnjih izvještaja, nije bilo moguće naći nikakav novi detalj.
Jedini svjedok, koji je vidio sve što se dogodilo u utorak navečer, kada je umrla Aylin, bio je Toby von Schweir. Ali on, zbog toga što je pas, nije mogao nikome prenijeti ono što je znao. Koliko god je daleka mogućnost da je Aylin ubio neki pojedinac ili da je ubijena po nalogu neke ustanove, isto toliko daleka je i mogućnost da je umrla od posljedica "čudne nesreće".
Aylin Nadowska Cates imala je nemiran, uzbudljiv, ali i vrlo sadržajan, uspješan život kakav malobrojni prožive. Doista, bila je od onih osoba koje je teško opisati i koje se rijetko susreću. Bila je veoma inteligentna, svestrana, veoma hrabra, emotivna i nestalna.
Ono što bude napisano neće u potpunosti objasniti njen karakter. Uz pomoć njenih bližnjih, ova knjiga napisana je s ciljem da o njoj ostane jedan glas na ovom svijetu za koji je strašno bila vezana. I jedno "zbogom" prijateljima koje je ostavila iza sebe.
Da je još uvijek živa, sada bi možda bila američki veleposlanik u nekoj od zemalja s turskoga govornoga područja. Možda bi, također, "svjetlosnu terapiju", čiji je uspjeh sama dokazala, primjenjivala na službenicima Bijele kuće, koji rade bez dnevne svjetlosti. Možda bi, sa saznanjima do kojih pretpostavljamo da je došla za
vrijeme službe u američkoj vojsci, trčala za novim projektima.
Međutim, sasvim je sigurno, da je još uvijek živa, opet bi jurila brzinom vjetra.
Sada, Aylin spokojno spava. Molim Boga da ne štedi Svoju milost i spokoj za kojim je čeznula tijekom ovozemaljskoga života. Neka počiva u miru.

Ayşe Kulin srpanj, 1997.
ZD R A VO , SM RT I

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayşe Kulin - Njeno ime: Aylin

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 10:08 am



( 2 4 . s i j e čn j a 19 95 . ; u t o rak , 10 : 30 , Ne w Yo rk )

Kiša što je lijevala kao iz kabla u gradu visokih nebodera, koji se naslanjaju na tamnoljubičasti horizont, svoje je mjesto ustupila studeni od koje je zastajao dah. Tankim slojem leda bili su prekriveni prozori Cambell Funeral Homea, na broju 1076, na mjestu gdje se Avenija Madison križa sa 81. ulicom. Nasuprot ledenoj studeni vanjskoga zraka, unutar salona gdje se održavala komemoracija bilo je prevruće. Na odru je stajao otvoreni kovčeg od mahagonija. Prisutni, koji su formirali dugi red, prolazili su pokraj kovčega odajući posljednji pozdrav američkom časniku, pukovniku, i udaljavajući se od kovčega, ozbiljni i tužni, moleći se ili opraštajući se u sebi, zauzimali mjesta na sjedištima salona. Svi su nečujno plakali, ne želeći narušiti ustaljeni red vojnog ceremonijala. Čak su se i Turci, mlađi i stariji, koji teško obuzdavaju emocije, trudili da ne naruše impozantnost ove tužne ceremonije. Suze su ih gušile, vlažile oči, navirale kao bujica i opet nečujno nestajale. Koncentrirani na svoju bol, sjedili su rame uz rame, nepomični poput svijeće, nijemo, bez jecanja.

Osoba koja je ležala u kovčegu na odru prepunom raznobojnoga cvijeća više je podsjećala na holivudsku zvijezdu koja je tu legla zbog snimanja nekog filmskog kadra nego na vojnika. Ovaj američki časnik bila je zapravo žena, Turkinja. U krajnje pažljivo iščešljanoj kosi crveni pramenovi. Oblik njenog lica, nos i usne besprijekorni. Podrugljiva vijuga odmah pored usana... kao da je govorila: "Eto, opet sam učinila nešto što uopće niste očekivali." Dugih, tankih prstiju isprepletenih ispod samih grudi, u svečanoj uniformi, tanka, graciozna i nježna poput stabljike ruže, bez ikakvog traga smrti na licu ležala je na ružičastom satenu. Ženi koja je ležala u kovčegu okružena raznobojnim cvijećem smrt je toliko bila tuđa, toliko joj nije pristajala, toliko je bila daleka i strana njenom spokojnom, šaljivom i lijepome licu da se činilo kako to nije pogrebna ceremonija, nego svadba. Kao da će uskoro doći neki konjanik i spustiti poljubac na njene usne, a ona će se, lagano otvarajući oči koje su uvijek bile pomalo orošene, osmjehnuti svom spasitelju. I kao da će ispočetka početi svoju nevjerojatnu životnu priču. Baš kao princeza iz bajke.
I kao vjetar zapuhati.

Kao ludi vjetar što se otrgnuo od zemlje "koja se, poput glave kobile, protezala prema Sredozemnom moru" i, nakon vitlanja po staroj srednjoj Europi, udario o obale Atlantika. Kao uragan, toliko jak, da se nije mogla zadržati samo u jednoj državi, vjerovati samo u jedno načelo; kao uragan koji toliko brzo puše da svoj život nije mogla provesti samo s jednim suprugom i jednim zanimanjem. A istovremeno i kao lagani povjetarac. Blagi, suosjećajni, legendarni Lokman-hećim, doktor ogromnoga srca koji dijeli zdravlje, brižljivo previja, sluša, odmara.
Jedan bljesak. Nezaustavljiva, živa, koja izmiče iz ruku. Putnik koji ne zna za umor.
Aylin!
Aylin Devrimel; Turkinja u uniformi američke časnice, koja potječe iz poznate obitelji s osmanlijskom tradicijom.
Veći dio pogrebnoga salona ispunjavali su Turci. S njom su se došli oprostiti
njeni prijatelji iz djetinjstva kojih se nikada nije odrekla, s kojima je otpočela život i dijelila školske klupe, rodbina, turski veleposlanici u službi u New Yorku i, bez obzira na njihovo državljanstvo, Turci s kojima je ostala čvrsto povezana.
Aylin Devrimel Nadowska bila je jedna od deset najpoznatijih psihijatara u New Yorku. Da izraze posljednju zahvalnost došle su i desetine onih koji su zahvaljujući njoj vratili svoje duhovno zdravlje, vratili se obitelji i životu.
Aylin Devrimel Nadowska Cates; izuzetna časnica američke vojske, nagrađena ordenom za zasluge, u dvije godine dospjela do čina pukovnika. Časnici različitih činova došli su da joj odaju posljednju počast.
Njena djeca... Da je posljednji put zagrle i poljube, došli su njena draga Dilara, s kojom je dijelila nevolje i jade, i Mišelovi sinovi Tim i Greg, koji su je, iako ni jednog od njih nije ona rodila, smatrali bližom i od svoje obitelji; othranila ih je, odgojila i na njih snažno utjecala.
Njeni muževi, stare i nove ljubavi, platonske ljubavi, obožavatelji, prijatelji, kolege, pacijenti... Ljudi koji su svjesni da više nikada u svom životu neće moči čuti tako zanosnu, raznovrsnu i višeglasnu glazbu, zbunjeni i tužni zbog njenog iznenadnog odlaska...
Ovo su samo neke sličice o Aylin, o ispraćaju na posljednje putovanje. Bilo ih je još.
Prije mnogo, mnogo godina, u dvadesetima, nepromišljeno se samovoljno zatvorila u zlatni kavez jednog arapskog princa iz kojega je, nakon kratkog vremena, odlepršala.
Bila je hipi djevojka, koja se, dok se u izlizanom džinsu motala oko hipi momaka, pjevala slobodarske pjesme i uzvikivala: "Vodimo ljubav, a ne rat!", vezala za jednog fizičara pred doktoratom i koja je promijenila svoj svijet.
Bila je odlučna i ambiciozna studentica, koja je, odlučujući se za najteži i najduži studij, u dvadeset šestoj godini počela studirati medicinu.
Uspješno je doktorirala u New Yorku, u onom divljem i raskošnom centru svijeta, gdje se realiziraju nevjerojatni snovi, gdje je konkurencija nemilosrdna.
Bila je mlada žena, ludo zaljubljena u afganistanskoga pjesnika, vršnjaka njenoga oca.
Bila je supruga Mišela Nadowskog, psihologa koji je iz Turske emigrirao u New York.
Aylin, koja nije mogla stati u gradove, kontinente, živote... Veliki uspjesi, velike samoće, velike ljubavi i velike boli...
Razvodi... traganja... nove ljubavi... I Joseph Cates...
I vojska...
Posljednja stanica, posljednji muž, posljednja bol... Kraj!
Nakon što je okončan mimohod i svi sjeli na svoja mjesta u pogrebnom salonu, iznad Aylininog lijepog lica zatvorili su poklopac kovčega od mahagonija.

Na klaviru, u desnom kutu salona, jedna mlada žena svirala je Verdijev Requiem.
Ljudi su se opraštali od Aylin.
Riječ je uzeo prvo Inal Batu, stalni turski predstavnik u Ujedinjenim narodima, potom Ahmet Ertegun.
Naslonjen na svoj štap sa srebrnom drškom, Ahmet Ertegun oproštaj je započeo Byronovim stihovima:
"She walks in beauty, like the night Of cloudless climes and starry skies And all that's best of dark and bright Meet in her aspect and her eyes. "
"Ide s ljepotama ta žena, kao da je noć vedre klime i nebesa puna zvijezda Sve najbolje Sto postoji u tami i na svjetlu preplitalo se u tom licu i očima."
Ovu pjesmu Byron je posvetio Lady Wilmot koju je vidio na jednom balu. Ali, to je bila i pjesma o Aylin jer su se tijekom cijeloga života u njenim očima odražavale sve ljepote ovoga svijeta.
A nakon Erteguna, govorio je Talat Halman.

"In this ocean there is no death No despair, no sadness, no anxiety This ocean is boundless love
This is the ocean of beauty, of generosity." "Ne postoji u ovom oceanu ono što se zove smrt Ne postoji ni beznađe, ni melankolija, ni zebnja Ovaj ocean ispunjen je beskrajnom ljubavlju
Ovo je ocean dobrote, velikodušnosti."

Talat Halman je pročitao ove Mevlanine stihove koje je sam prepjevao na engleski, a potom kazao da će ova žena, satkana od ljepote, velikodušnosti i ljubavi, uvijek postojati kao jedna od kapi u Mevlaninom besmrtnom moru.
Govorio je o onim Aylininim neobičnim, zelenožutim očima mačjeg pogleda pred kojima nitko nije ostajao ravnodušan. U jednom njenom oku žar i radost, ali u drugom sjeta tanka kao sjena, "una furtiva lacrima", odnosno odbjegla suza.
Dok je Talat Halman govorio o odbjegloj suzi, o ,,una furtiva lacrima", s klavira se začula melodija poznate arije "Una Furtiva Lacrima" iz opere "L'Elisir D'Amore". Arija iz opere koju je Aylin slušala posljednje noći, posljednjih sati svog života.
Iako uopće ništa unaprijed nije bilo planirano, nekom čudnom slučajnošću, na jedan nevjerojatan način sve je bivalo uravnoteženo, sve je, fantastičnim ustrojstvom, bivalo u najboljem redu. Kao da je neka tajna ruka spojila glazbu, poeziju, Byrona, Mevlanu, Aylin, Donizettija i posljednju noć.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayşe Kulin - Njeno ime: Aylin

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 10:09 am


(24. siječnja 1995.; utorak, 12:50)

Ako u New Yorku u L. I. Expresswayu izađete na Izlaz 68 i, nakon što se, držeći se desne strane, malo zaputite sjeverom William Floyd Parkwaya, skrenete u Route 25 East malo kasnije vidjet ćete znak "Calverton National Cemetery". Odnosno, časničko groblje američke vojske...
Mali nadgrobni spomenici nižu se u pravilnim razmacima na smaragdnozelenoj travi do granica vidljivosti, a na spomenicima križevi, polumjeseci, židovske zvijezde, različita znamenja koja pripadaju dalekoistočnim religijama. I osjećaj spokojstva koji neočekivano obuzme čovjeka. Tamo jedni do drugih, bez ikakve razlike, kao bića koja su prošla kroz ovaj svijet, počivaju ateisti i oni koji pripadaju različitim religijama, muškarci i žene svih činova. Zajedničko im je samo to da su bili na dužnosti u američkoj vojsci. Na kraju su se vratili tamo odakle su i došli, u tajnu prirode. U naručju zemlje oni su sada ravnopravni.
Točno deset minuta do jedan pogrebna povorka ušla je u groblje. Vojni orkestar, pa u dva reda, s dvije strane kovčega, svečanim korakom vojnici, a zatim rodbina, prijatelji, poznanici.
Na ulazu u groblje jedan službenik zaustavi Nesrin i upita koji simbol žele staviti na nadgrobni spomenik. U brošuri u njegovim rukama nalazilo se gotovo pedeset simbola. Simbole svih religija svijeta, sekti, redova Nesrin je začuđeno pogledala.
,,Moja sestra je bila iznad svih religija. Ne želim je ograničiti bilo kojom religijom, ne stavljajmo nikakav simbol", reče.
"Morate izabrati neki. Sigurno postoji neki bog, filozofija ili ideologija, nešto u što je vjerovala. Prelistajte ovu knjigu. Odaberite jer obavezno moramo staviti simbol. Postoji simbol i za one koji ne vjeruju u Boga, za ateiste."
"Aylin je vjerovala u Boga. Inače, zbog toga što je doista vjerovala u Boga, bila je iznad religija. Nije bila ateist."
"Nema veze, izaberite, eto, nešto", reče čovjek. Glas mu je počeo bivati nervozan. Nesrin pozva Dilaru k sebi. Pregledale su simbole u knjizi. Dilara ugleda amblem koji je podsjećao na krila orla.
"Izaberimo ovaj, mama", reče. "Mojoj teti najviše bi odgovarala krila ptice koja simboliziraju bezgraničnost i slobodu."
"Ovo smo izabrali", reče Nesrin, obraćajući se čovjeku. Čovjek pogleda pokazani oblik i prelista stražnje listove knjige.
"Izabrali ste sufijski amblem. Inače, čini mi se da su rekli da je pukovnica muslimanka", reče.
"Ona je bila nadreligijsko biće", reče Nesrin otresito, "to smo izabrali zato što krila odgovaraju karakteru moje sestre."
Brzim korakom Dilara i Nesrin dođoše na mjesto održavanja vojne ceremonije i zauzeše počasno mjesto. Kovčeg na odru bio je prekriven američkom zastavom. Orkestar poče svirati američku himnu. Časnici su zauzeli stav mirno uz pozdrav oružju, civili desnu ruku položili na srce, a Turci su okrećući dlanove gore u sebi učili fatihu. Potom jednoličan i dug zvuk trube. Uobičajena melodija, simbol vojnih pogreba, odjeknu tužno i buntovno protiv Božje presude.
Dva vojnika u svečanim uniformama za dva kraja prihvatiše američku zastavu s kovčega i, približavajući se korak po korak prilikom svakoga presavijanja, smotaše je mehaničkim pokretima te je kao amajliju predadoše Nesrin. Presavijenu zastavu Nesrin je čvrsto privila na grudi kao da grli svoju sestru.
Ceremonija je završena. Jednim oštrim zaokretom na petama, vojnici su načinili krug nalijevo i udaljili se svečanim korakom.
Ljudi se počeše razilaziti. Nesrin je nepomično stajala držeći kćer ispod ruke. "Moramo ići, Nesrin", reče Joe.
"Aylin još nije pokopana."
Jedan časnik im se približi i reče: "Ceremonija je završena, gospođo. Pokop će se obaviti nakon što vi odete."
"Želim prisustvovati pokopu svoje sestre." "To je u suprotnosti s ovdašnjim pravilima."
"Mene ne zanimaju vaša pravila. Neka ide tko hode, ali ja sam ovdje do pokopa moje sestre. Nikuda ne idem."
"To je nemoguće, gospođo." Čovjek se osmjehnu, lagano prihvati Nesrin za ruku i htjede je usmjeriti prema automobilu.
Joe se trčeći vrati natrag kad je čuo Nesrininu galamu. Vratili su se i oni koji su krenuli prema kapiji. Uzrujanoj Nesrin bilo je nemoguće išta objasniti, pa Joe uze pod ruku čovjeka u uniformi i povuče ga ustranu. Kratko su porazgovarali.
"Prvi put u svome životu vidim ovako nešto", gunđao je čovjek vraćajući se.
Umrljani blatom, ljudi dođoše do groba u koji će biti pokopana Aylin. Kiša je posustajala. Metalna kutija počela se lagano spuštati u raku. Naglim pokretom Nesrin uzme šaku zemlje i baci je na kovčeg. Bilo je to poput nijeme naredbe. Turci, Amerikanci, muslimani, Židovi, kršćani, žene, muškarci, starci, mladi, saginjali su se i uzimali zemlju. Zemlja, ruže, krizanteme, lišće pa zemlja, pa opet cvijeće sipilo je naizmjenično po Aylin.
Kiša je prestala.
Ruku pod ruku, Nesrin i Dilara došle su do kapije groblja. Ne samo da nije bila svjesna da hoda, Nesrin čak nije bila svjesna ni da je živa. Posljednju snagu utrošila je u prepirci oko Aylininog pokopa. Samo su je noge vukle nekamo.
"Pogledaj, mama, pogledaj!" usklikne joj kći. Svoje oči, crvene zdjelice krvi sasvim presušenih izvora, Nesrin je okrenula u pravcu koji je pokazivala njena kći. Kroz tamne oblake promigoljila je samo jedna žuta i veoma tanka zraka svjetlosti. Sunce koje se od četvrtka prvi put pokazalo, poput nekog čarobnog svjetla, udaralo je o sufijska krila ugravirana na Aylininom kamenu i, parajući hladni zrak poput oštroga noža, svoju svjetlost reflektiralo prema Nesrin i Dilari.
Nesrin je pogledala, trepćući svojim crvenim upaljenim očima; bila je to meka, mirna i spokojna svjetlost. Na kraju... bila je to spokojna svjetlost.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayşe Kulin - Njeno ime: Aylin

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 10:09 am



AYLIN

Kada je, noseći mnoge odlike horoskopskoga znaka Lav i svojih predaka, kolovoza 1938. rođena Aylin, bol za djedom, koji se upucao pištoljem, u obitelji je tek počela jenjavati, ali se priča o njemu još uvijek prepričavala.
Djevojčica će odrasti slušajući o osobinama ovoga veoma oholog i hirovitog, tvrdoglavog, stasitog djeda; nikada neće saznati jesu li njena strast za oružjem u kasnijim godinama i njena ekscentrična hrabrost možda imitiranje onoga što je slušala o Hasan-beju i Mustafa Nail-paši. Tijekom cijeloga života posjedovat će smjelost koja prelazi granice razuma. Premda je svojom neustrašivošću, poduzetnošću, hrabrošću, strašću za oružjem i konjima, po naravi više podsjećala na muškarca nego na djevojku, majka ju je donijela na svijet da bi bila iskreni drug Nesrin, koja je rasla daleko od svoje obitelji u Istanbulu i koju je žalila što raste veoma usamljena.
Kada je Aylin rođena, Nesrin je imala sedam godina. Te je godine krenula u školu. Inače, za Nesrin je 1938. bila godina puna novosti. Te godine su se iz kuće s dvorištem, koja se nalazila u blizini ankarske željezničke stanice i u kojoj je boravila od rođenja, preselili u stan u stambenoj zgradi, krenula je u školu i postala sestra. Majka ju je već mjesecima pripremala za ovaj događaj, ali ona se opet brinula za jad- nu majku, čiji je napuhani trbuh izgledao kao da će puknuti.
Jednog dana Nesrin su poslali u goste kod Halila Čiraja, obiteljskog prijatelja, koji je bio i majčin liječnik. Tu noć je s Ajšom, mlađom kćerkom Čirajevih, do jutra razgovarala o porodu. Nesrin se veoma brinula za svoju majku. Znanjem, koje je stekla zahvaljujući tome što je liječnikova kći, Ajše je nastojala utješiti svoju prijateljicu. Međutim, nije uspjela smiriti Nesrin, koja je cijelu noć tražila da joj ispunjavaju svakojake želje i prohtjeve. Htjela je spavati na klaviru,
nikako da legne u krevet, stalno tražeći da ide kući. Da bi je zabavile, djevojke su je sutradan poslijepodne odvele da gleda film o kraljici Mariji Antoaneti. Iznenada u kinu Nesrin obuze neki nemir. Zašto je tako dugo bila udaljena iz kuće, da se možda majci nije nešto dogodilo? Možda joj je trbuh pukao? Ili je možda umrla? Uplakano dijete su izveli iz kina i doveli kući.
Njena majka, u dekoltiranoj i elegantnoj spavaćici, dotjerana, ležala je u krevetu. Pokraj nje bila je beba, manja čak i od Nesrininih lutaka. Ručice, koje su provirivale iz povoja, podigla je u zrak, oči su joj bile poput tankih linija, uopće nije imala kose, a lice joj je bilo sasvim smežurano.
Okrenu se kćeri: "Vidi, Nesrin, ovu malu djevojčicu rodila sam za tebe", reče, "ona je sad tvoja." Nesrin je jako dobro upamtila ovu rečenicu. Tijekom cijeloga života vjerovat će da je ona Aylinin pokrovitelj, zaštitnik, da je posjeduje, i u tolikoj mjeri će se miješati u njen život da će to, u većini slučajeva, prelaziti granice pravednosti. Navaljivala je, ljutila se, a ponekad postupala i nepravedno kako bi postigla ono što želi. Ali, štogod da je Nesrin činila, Aylin će je cijelog svog života iskreno voljeti, slijepo, bez ikakve ljutnje i bez ikakvoga prebacivanja.
Nekoliko mjeseci prije Aylininog rođenja, obitelj Devrimel se preselila u stan u modernoj stambenoj zgradi, što je Džemal-bej obećao još u zaručničkim danima. Bez sumnje, zgrada Sojsal bila je najmodernija i najpopularnija stambena zgrada u Ankari, koja se tek razvijala. Bila je to ogromna, moderna zgrada, u elitnom kvartu, na Kizilaju, gledala na sahat-kulu na centralnom trgu i imala četiri zasebna ulaza. U njoj su stanovali mladi činovnici. Svi stanari su istovremeno bili i prijatelji.
Prijateljstvo među odraslima prenosilo se i na njihovu djecu. U zgradi je živjelo oko dvadesetero djece koja su se zajedno igrala. Djeca iz Sojsala bila su kao djeca iz Ulice Pal. Njihovo prijateljstvo trajalo je godinama. Ali, daleko prelazeći granice susjedstva, prijateljstvo između Aylin i Betin, koja je stanovala na istom katu, u stanu pokraj, vremenom će dostići bliskost koja nadmašuje čak i odnos među sestrama.
Prijateljstvo s Aylin podrazumijevalo je i određena pravila, poput apsolutne poslušnosti Nesrin, što je Betin izvršavala bez pogovora.
Nesrin je imala dvanaest, trinaest godina kada je jedan dan ugledala
dva mala tijela kako na koljenima ulaze u njenu sobu. Začuđena, upitala je: "Što radite tako na podu?" Ne odvajajući glave od zemlje, Aylin i Betin odgovorile su u jedan glas: "Mi smo tvoja janjad, Nesrin!" Bile su janjad, koju je Nesrin tjerala kako je željela. Betin će se uspjeti riješiti pastiričinog autoriteta tek godinama kasnije, kada je pošla u srednju školu i otišla u Istanbul. Aylin će, međutim, tijekom cijelog svoga života ostati kao janje svoje starije sestre.
Šest godina Nesrin i Aylin su dijelile istu sobu. Dok je Nesrin bila u školi, soba je pripadala Aylin. Tada bi ona u sobi debeljuškastu Betin, koja joj je bila poput sjene, salijetala kako je htjela, a njena nadmoć prestajala bi u trenutku sestrinoga povratka iz škole. Tada bi prešla u susjedni stan, kod Betininih. Betin je bila dvije godine mla- đa od Aylin. Kako god je Aylin bila Nesrinin vojnik, Betin je isto tako bila Aylinin rob. Neznatna starosna razlika činila je da je Aylin bila Betinin gospodar. Ali, neosporni gospodar bila je Nesrin. Njihovo oduševljenje njome bilo je na nivou obožavanja. Najljepša djevojka na svijetu bila je ona, najpametnija je bila ona, ona je sve znala. U njihovim očima Nesrin je bila boginja za koju bi mogle umrijeti da im kaže: "Umrite!".
One godine kada je Aylin krenula u prvi razred, Nesrin je završavala četverorazrednu školu Fondacije turskog obrazovanja, koja će kasnije promijeniti ime u Ankarski koledž. Školovanje do polaska u srednju školu trebala je nastaviti u istoj školi. Međutim, kako su Semru, kćer tetke Nedžle, dali u školu Notre Dame de Sion u Istanbulu, Nesrin je preživljavala krize ljubomore, plakala je na sav glas, cičala. I ona, po svaku cijenu, mora ići u Semrinu školu. Ali, upisi su završeni i nije se moglo ništa učiniti. Lejla-hanuma je kucala na sva vrata; obratila se svojim poznanicima u Francuskom veleposlanstvu i na kraju uspjela upisati Nesrin u Notre Dame de Sion. Nesrin će se prvi put odvojiti od majke, oca i Aylin i, u Istanbulu, daleko od svoje obitelji, proživjeti teško razdoblje u internatu sa strogom disciplinom.
S obzirom na to da pokraj sebe više nije imala stariju sestru, Aylin se još više zbližila s Betin. Od Nesrininog odlaska u Istanbul, pa dok su žive, Aylin i Betin će biti nerazdvojne prijateljice, prisnije i od sestara.
U zgradi Sojsal bilo je još djece. Muhittinu i Sitari Kulin, koji su doselili u stan odmah iznad paviljona Surejja, rodila se Ajše.
Zbog toga što ova zgrada s mnogo djece nije imala svoje dvorište, nakon nekoliko godina, kada su malo odrasla, djeca su počela odlaziti na slobodno zemljište ispred zgrade pa je prostor ispred zgrade Sojsal i u ljetnim danima podsjećao na školsko dvorište.
Tih dana Nesrin nije razmišljala o uspomenama iz djetinjstva. Živjela je u Istanbulu, bila je odrasla djevojka koja se školovala u Dame de Sionu i izrastala je u nevjerojatno lijepu mladu ženu. Kada bi, prilikom boravka u Ankari tijekom
praznika, izlazila iz kude stanovnici zgrade bi nagrnuli na prozore i divili se njezinoj ljepoti. Uz ljepotu, posjedovala je, također, i bistar um. Pokazivala je zanimanje za područja koja inače ne privlače pažnju mladih u tim godinama; čitala je knjige o metafizici.
Lejla-hanuma se počela plašiti ovog kćerinog zanimanja. Strahovala je da bi se njena kći mogla odlučiti na studiranje, a prava djevojka bi se, nakon srednje škole, trebala udati i imati svoju obitelj. Željezo se kuje dok je vruće. Studiranje je značilo trošenje prilika koje u mladosti kucaju na vrata. Zato uopće nije bila zadovoljna in- teresima koje je pokazivala njena kći.
Aylin je završila petogodišnju osnovnu školu istog ljeta kada je Nesrin završila srednju školu i vratila se u Ankaru. Putevi dviju sestara ujedinit će se tek kada prođe dugi niz godina.

***

Dok se Aylin ludo zabavljala i školovala u najboljim uvjetima koje su tih godina mogla imati djeca u Turskoj, Nesrin se počela susretati s teškoćama koje prate život veoma lijepe mlade djevojke u Ankari. Lejla-hanumu obuzela je prava panika što se njena starija kći odjednom preobrazila u pretjerano lijepu mladu ženu. Strahovala je da ne ostane u rukama onoga tko je ugrabi, da premlada ne sklopi pogrešan brak. Nesrin je, također, bila svjesna svoje ljepote i tu svoju prednost je do kraja iskorištavala. Kao da je među toliko mladih djevojaka u obitelji Bajindirli ljepota bila samo njen monopol. Rejja, kći njenog daidže Esada, i Semra, kći njene tetke, kao i ostale rodice bile su dobre djevojke. O njima se govorilo da su kulturne, lijepo odgojene, umješne i pametne. Što se tiče Aylin, ona je još uvijek podsjećala na
pritku. Kao da je Nesrin sve atribute ljepote pokupila za sebe, kao da ostalima nije ništa ostavila.
Unatoč pažnji i svim mjerama predostrožnosti Lejla-hanume, one godine kada je završila školu i vratila se u Ankaru, Nesrin se upoznala s Azizom Tanseverom. Čim ju je ugledao, Aziz se zaljubio. U Turskoj tih godina flert nije bio uobičajen niti jednostavan kao danas. Kada nije uspjela spriječiti zabavljanje mladih, Lejla-hanuma zatražila je da se zaruče, čemu se Azizov otac žestoko usprotivio. Njegov je sin još uvijek student, studirao je arheologiju, što on nikako nije odobravao. Na Azizovu odlučnost u vezi s Nesrin, odgovorio je da će dati svoj pristanak uz uvjet da njegov jedini sin, koji će jednoga dana naslijediti njegov posao, ode u Škotsku i izuči ribarstvo. Odbijanje zaruka veoma je rastužilo obitelj Devrimel. Prema svojoj kćeri Džemal-bej je nastojao biti tolerantan, ali je Lejla-hanuma bila kategorična.
"Uvjeri Aziza da se zaručite. Inače ću ti zabraniti da se viđaš s njim." "To je nepravda, mama. Mi se volimo."
"Brak i sklapaju oni koji se vole."
"I mi ćemo se uzeti čim završi studij."
"U tom slučaju se zaručite i tako čekajte." "Njegov otac to ne dopušta."
"To znači da njegov otac nema kćer. Ako budeš flertovala i ne udaš se, tvoje ime će ocrniti kao 'djevojku koju je Aziz vucarao i ostavio'. Sa svom svojom ljepotom ostat ćeš kod kuće. Ne mogu dopustiti da uništiš svoj život, Nesrin."
Usprkos protivljenju obitelji, Nesrin se nastavila viđati s Azizom. Aziza su poslali u Škotsku. Upropaštavale su ga ribarske barke koje su se njihale na hladnim i nimalo ugodnim sjevernim morima. Uporno moljakajući, oca je uvjerio da odustane i da više ne plaća usavršavanje u ovom poslu. Zauzvrat je otac zatražio da studira ekonomiju u Engleskoj. Tako je na Londonskom sveučilištu Aziz započeo studij ekonomije. U međuvremenu, godine za vojsku su došle i prošle. Zbog toga što je bio na školovanju, mogao je odgoditi vojsku, međutim otac je tražio da se vojska što prije okonča. Tada je mladima rečeno da sačekaju još godinu i pol, dok se i vojska ne završi. Školovanje će se nastaviti nakon vojske. Nesrin je mislila da će se modi viđati s Azizom dok služi vojni rok, ali majka ju je slijedila kao sjena. Razdoblje dulje od godinu dana u kudi Devrimelovih proteklo je u krizama. Jedan otac, koji nije dopustio čak ni zaruke, i jedna majka, koja nije dopuštala čak ni viđanje. Aziz se bojao da bi Nesrin, ovu izuzetnu ljepotu, mogao izgubiti ako je bude dugo zavlačio.
Sedamnaestoga rujna, dan nakon što je Nesrin napunila osamnaest godina, mladi su ostvarili ono što su tako dugo planirali. Otišli su u matični ured na Sarijeru i vjenčali se, bez znanja svojih roditelja. Svjedoci su im bili Azizov prijatelj pijanist Pertev Apajdin i Nesrinina prijateljica Šukran. Pod izgovorom da ide na kupanje, Nesrin je uzela kupači kostim i izašla iz kude. Nakon vjenčanja, s kostimom u rukama, vratila se kudi kao da se ništa nije dogodilo.
"Gdje si se danas kupala?" upita je mama. "Na tarabijskoj plaži."
"Kao da ispred kude nemaš more", doda Lejla-hanuma. "Radi promjene, mama."
"Kakva je plaža, je li bila gužva?"
"Nije, uopće. Bilo je veoma romantično", uzvrati Nesrin. Sjedile su okrenute jedna prema drugoj na foteljama kraj prozora zatvorenoga balkona, koji se protezao iznad mora. Lejla-hanuma zapali cigaretu. Nesrin se, također, protegne do kutije i uze jednu cigaretu, stavi je u usta i pripali.
"Da bi preda mnom mogla pušiti, moraš, mlada damo, pričekati dok ne postaneš gospođa Tansever", reče mama.
"Ne razumijem."
"Razumiješ, Nesrin. Mlade djevojke ne puše. Rekla sam, tek nakon što postaneš gospoda Tansever."
"U redu, u tom slučaju mogu nastaviti sa svojom cigaretom", uzvrati Nesrin. Red da se zbuni bio je na Lejla-hanumi.
"Što to treba značiti?"
"Od tri sata ja sam gospođa Tansever, mama."
Lejla-hanuma nije znala bi li se ljutila ili radovala zbog onog što je čula. Zet na silu bio je jedini sin silno bogatoga čovjeka. Štoviše, studirao je na dobrom fakultetu i imao svijetlu budućnost. Nije imala ništa protiv Aziza, protivila se kderinom viđanju s mladićem s kojim nije bila zaručena ili s kojim, u najmanju ruku, nije sklopljen dogovor za ženidbu. Sada je Nesrin pred nju došla udana. Malo se
umirila, ali kako će sve to objasniti Džemal-beju? Ma koliko bio tolerantan, sasvim je sigurno da neće pljeskati braku koji je u suprotnosti s tradicijom i koji je sklopljen bez odobrenja roditelja. Međutim, Džemal-bej se pokazao popustljiviji no što su očekivali. Kada su od oca dobili dozvolu, Nesrin i Aziz su odmah tu večer u
spavaćim kolima otputovali za Ankaru i smjestili se u stan u zgradi Sojsal, koji je čitavo ljeto stajao prazan. I tijekom Azizove vojne službe također su stanovali sami u ovom namještenom stanu. Da bi djeca uživala u miru, Devrimelovi su ostali u Istanbulu. Inače, Džemal-bej je otišao u mirovinu, stoga i nisu imali nikakvih razloga da se vrate u Ankaru.
Nakon završetka vojnog roka Aziz se vratio u London da bi dovršio započeti studij. Nesrin je ponovo čekala. Na kraju, slomljen je i inat Azizovog oca. Kada je dao dovoljno novaca za džeparac, Nesrin je, također, otputovala za London i konačno bila uz svoga muža.
Lejla-hanuma je i s udaljenosti uspijevala organizirati život svoje kćeri. Uredila je kuću u kojoj je stanovao turski veleposlanik za vrijeme svoje službe u Londonu. Nesrin i Aziz su se tako smjestili u namještenu kuću na Eaton Placeu, gdje žive engleski plemići. U Londonu Nesrin nije uzalud trošila vrijeme. Dok je njen muž studirao ekonomiju, ona je prvu godinu provela učeći engleski jezik, a sljedeće godine upisala se u Batlett školu arhitekture.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayşe Kulin - Njeno ime: Aylin

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 10:09 am



MLADENAČKE GODINE

Dok je kao udana mlada žena Nesrin uživala u Londonu, Aylin je bila veoma nestašna učenica u ženskom Američkom koledžu, koja se nije previše zamarala učenjem, ali koja je razrede uvijek završavala s najvišim ocjenama.
U njenom razredu bilo je još malih vragolanki, koje su poput nje bile stvorene da izbace nastavnika iz ravnoteže. Bile su kao jedan tim. U odnosu na one koje su stanovale kod svojih kuća, one iz internata osjećale su veće zadovoljstvo u pohađanju koledža. Osim obrazovanja na engleskom i što nije bilo dopušteno bubanje, ženski Američki koledž nije se razlikovao od ostalih škola. Ali, u pola četiri, kada završi nastava, za one u internatu, na brdima Arnavutkoja počinje život prepun uživanja. Prije svega, kada je lijepo vrijeme, ide se na Plato. Mjesto zvano Plato je poput male visoravni od četiri-pet dunuma koja, iz ptičje perspektive, gospodari panoramom Bospora. U proljeće, kada procvjetaju i lipa i voće, kada hrastovi olistaju, to biva pravi raj. Djevojke su na Plato izlazile u šetnju, lijegale po travi, ćeretale ili se, u sjeni drveća, pripremale za nastavu.
Djevojke su još, po jedan sat prije i poslije večere, učile u velikim dvoranama namijenjenim za učenje i pripremanje za nastavu, u kojima su se nalazili ogromni stolovi za osam osoba. Na kraju prostorije nalazila se katedra, za kojom je da bi osigurao tišinu sjedio nastavnik, Ovi nastavnici su, obično, bili najmlađi ili oni koji su posljednji došli u školu. Nadgledanje djevojaka u dvoranama za učenje među nastavnicima se tretiralo kao dežuranje.
Aylin je bila učenica koja nije mnogo učila ni u sjenci drveća, a niti u vrijeme korepeticije. Nakon što bi nabrzinu završila zadaću, ostatak vremena je, s ostalim vragolankama iz razreda, trošila na zabavu i živciranje dežurnih nastavnika. One godine kada je krenula u osmi razred, bila je, naprimjcr, kolovođa nestašluka na prvoj korepeticiji.
Bio je prvi dan školske godine. te je večeri u dvorani za učenje bilo oko pedeset učenica, a dežurala je jedna mlada učiteljica Amerikanka, koja je te godine tek počela radili u školi i koja će prvi put sjesti za katedru u dvorani.
Točno u devet sati gđica Dean se pojavila na vratima učionice, došla do katedre i sjela. Kao po zapovijedi, sve djevojke su ustale.
"Sjedite, djevojke", rekla je gđica Dean. Djevojke nisu sjele. Ostale su na nogama i počele pjevati tursku himnu. Gđica Dean se također pridigla. Da ne bi pogriješila u izražavanju poštovanja, desnu ruku položila je na srce, kao što je to običaj kod Amerikanaca kada se svira njihova himna. Nakon što je završeno s himnom, gđica Dean je sjela. Djevojke su ovaj put počele pjevati školsku himnu, Alma Mater. Gđica Dean je ponovo ustala. Školsku himnu slijedila je pjesma Vrh planine obuzeo dim, a nju Himna desete godine. Sva zbunjena, gđica Dean je čas sjedala, čas ustajala. Nakon toga dolazi Yankee Doodle i Humpty Dumpty. Gđica Dean je shvatila komičnost situacije. "Ušutite i sjedite", vikala je na sav glas, ali nije uspjela stati nakraj djevojkama koje su, isto tako, na sav glas pjevale. Kada je na repertoaru djevojačkog koncerta red došao na Saints Go Marching In, romantične i rokenrol pjesme, gđica Dean je zalupila vratima i otišla.
Kada je došla pomoćnica direktora, sve su otvorile knjige i učile. "Kakav je to skandal, tko će odgovarati za to?" povikala je. Djevojke su sjedile nijeme kao kipovi. "Zar vam nisam rekla da ćemo biti kažnjene", povikale su neke od djevojaka koje su nastojale napraviti razdor i primorati kolovođe da se same odaju. Ali, nitko nije ustajao. "Tko je ovo organizirao?" upitala je gđica Ashover. "Ako mi ne odgovorite, u subotu ujutro ćete sve točno do dvanaest sati sjediti u ovoj učionici. I to bez pjevanja."
Između njih pedeset ustala je visoka, izuzetno mršava i pirgava djevojka. "Htjele smo gđici Dean prirediti svečani doček. Mislile smo da će joj se to svidjeti", reče.
"Sve to izlazi iz tvoje glave, Devrimel." "Mi smo je samo htjele obradovati."
Gđica Ashover izađe iz učionice. Ništa se drugo nije moglo učiniti nakon ovakvog objašnjenja. Politika škole bila je da se nagrade oni koji govore istinu. Naravno, nije mogla kazniti jedinu učenicu koja je pokazala hrabrost da iznese istinu.
Večere su na koledžu bile zasebna ceremonija. Za razliku od ručka koji se jeo nabrzinu, od djevojaka se tražilo da na večeru dođu dotjerane, uz prethodno promijenjenu školsku uniformu. Stolovi su bili prekriveni bijelim stolnjacima, a večeru su posluživali konobari. Jela su bivala mnogo ukusnija od bilo kojeg jela kod kuće. Petkom navečer, nakon što bi otišle one koje vikend provode kod kuće, "stal- nim internatkinjama", odnosno djevojkama koje su i vikend provodile u školi, pripreman je specijalni jelovnik. Zbog toga što je njena obitelj živjela u Ankari, Aylin je ulazila u ovu grupu. Oduševljavala se mesom isječenim na kriške s umakom i nedjeljnim doručcima, koji su, ovisno o sezoni, bili od jaja sa sudžukom ili od jagoda s kremom. Maštala je o tome da, ako nekada, kao njena sestra, uspije naći bogatoga muža, školskog kuhara uposli u svojoj kući. Međutim, ona nije imala izgleda da ugrabi bogatoga muža, zato što, nažalost, nije bila lijepa kao Nesrin.
U osmom razredu Aylin se u školi našla u krizi identiteta. Do tada je postojala jedna Aylin, visoka, mršava, pirgava, s kosom svezanom u konjski rep, s naočalama i nestašna: Aylin Devrimel. Odjednom u istom razredu niče još jedna Aylin, visoka, mršava, pirgava, s kosom svezanom u konjski rep, s naočalama i nestašna. Prezime ove druge Aylin bilo je Kočibej. Kada su dvije Aylin stajale jedna pored druge, uopće nisu sličile jedna na drugu, međutim kada bi ih opisivali, bilo je strašnih pomutnji.
Kada se onome koji upita koja Aylin kaže neki od njihovih atributa sve se kompliciralo.
"Ti si moja indigo kopija", rekla je Aylin Kočibej.
"Ne, ti si moja indigo kopija. Ja sam prije tebe bila ovdje", odgovorila je Aylin Devrimel.
"Ali ja sam tamnokestenjasta. Ti si svjetlokestenjasta. Tvoja kosa, oči i ten svjetliji su od mojih."
"Eeee?"
"Indigo kopije su bijede od originala. Ti si moja treća ih četvrta kopija." Aylin prvi put nije našla riječ kojom bi začepila usta sugovorniku.
,,A ti si brbljivica", uspije reći. I, doista, Kočibejeva je zbunjujućom brzinom, a da ne bude dosadna, mogla veoma dugo pričati. Devrimelova je, pored nje, ostajala bez riječi. Štoviše, Aylin Devrimel je imala čudan način govora, kao da je nestrpljivo izvlačila riječi iz grla. Nakon toga, njihova imena ostat će "Indigo Kopija" i "Brbljivica".
Dvije Aylin su se najviše zabavljale na satovima francuskog jezika, koji je predavala gospoda Takuhi Dik.
"Ne bavardez pas, Aylin", vikala je gospođa Dik. "Usta nisam otvorila, gospođo.
Vous avez casse mon coeur", odmah bi nepromišljeno odgovorila Indigo Kopija. "Nisam rekla tebi, dušo. Osim toga, uvrijedila si me, ne kaže se tako." Ovaj put bi se Brbljivica uplitala u riječ.
"Čestitajte Aylin. Elle est engagee." "Engagee?"
"S jednim iz Robert koledža."
"Želiš reći da se zaručila. Ne kaže se tako na francuskom, kćeri. Naučite ispravno."
Isto zanovijetanje se, na isti način, ponavljalo i sljedećeg tjedna. Sve dok obje Aylin, original i njena kopija, nisu istjerane sa sata.
Dok su noću u svojim krevetima ležale jedna pored druge, djevojke su iznosile svoje maštarije o budućnosti. Neke od njih maštale su o životu u velikoj kući pored mora, neka o tome da postane poznata spisateljica. Neka je željela mnogo djece, a neka slavu. "Željela bih da jednom u svojoj kući imam poslugu u bijelim rukavicama, da mi oni serviraju hranu", rekla je Aylin. Djevojke su je ismijavale.
"Heeeej, čujte, počujte! Aylinino očekivanje je batler u bijelim rukavicama!" povikala je jedna od njih.
"Zašto, Aylin?" upitala je druga.
"Zato što je", odgovorila je Aylin, "batler u bijelim rukavicama, koji servira, znak da si i bogata, a i snalažljiva. Pokazuje, dakle, da znaš dobro živjeti."
"A i da si ulovila bogatoga muža, zar ne, dušo?" rekla je djevojka. Aylin je lagano oborila glavu. Pirgava djevojka, nalik na pritku! Tko će nju uzeti?
"Možda i ja sama zaradim novac, da bih bila bogata", izustila je tiho.
Kako su godine prolazile, dvije Aylin, koje su podsjećale na pritke, počeše pokazivati neočekivanu promjenu. Svojim visokim stasom i tankim strukom izdvajale su se između niza djevojaka koje su bile mnogo ljepše od njih, i privlačile pažnju svojim interesantnim licima i kosom svezanom u konjski rep.
Bajindirli obitelj je preko ljeta na Istinji zakupljivala veliku drvenu vilu, poznatu
kao "ljetnikovac Pakize-hanum", čiji se zatvoreni balkon pružao iznad mora. Cijela obitelj, i braća i sestre, uzimajući sa sobom i majku Melek-hanumu, su se iz svojih zimskih kuća selili u vilu na Bosporu. Lejla-hanuma i Esma-hanuma su sa svojom djecom, također, dolazile iz Ankare. Tako su sva braća i sestre, njihovi muževi i supruge, djeca, svako od njih sa svojom posebnom poslugom, i s kuharom preko ljeta, počinjali živjeti u vili, kojoj malo fali da poleti na more. A na to se u ovoj gunguli svakom od članova obitelji sa svojom djecom počeše pridruživati rođaci, prijatelji, šogorice. Iz bojazni da bi se, u danima kada se tako mnogobrojnoj rodbini pridruže još i gosti, vila mogla stropoštati u more, njihova majka, Melekhanuma, nipošto nije išla na najistureniji dio zatvorenoga balkona.
Nastavnici povijesti i geografije u ženskom Američkom koledžu svake su godine organizirali jednu ili dvije ekskurzije po Turskoj. Odaziv na ove ekskurzije, organizirane da bi se učenice upoznale s različitim krajevima domovine, bivao je velik. Zbog antičkih gradova u okolici, veoma često se išlo u Izmir. Aylin, uglavnom, nije propuštala ove ekskurzije. Kada se, one godine kada je prešla u srednju školu, iz Izmira u koji je sa školom otišla na ekskurziju, vratila u autu jednoga momka, Lejla-hanuma je zanijemila. Njena pirgava kći je, dakle, odrasla, proljepšala se, pa se čak i zabavlja, uopće nije primijetila njeno stasanje u sjeni Nesrinine ljepote i neprestanoga trčanja za njom.
"Iskreno, uopće mi nije padalo na pamet da će se Aylin zabavljati. Očigledno je i ona odrasla i došla u godine da ima momka. Morat ću ubuduće više paziti na našu metlu", pisala je u pismu koje je poslala Nesrin u London.
Lejla-hanuma bila je veoma pametna žena. Nije zaboravila da je cijenu prekomjerno oštroga postupanja prema Nesrin platila njenom udajom, o kojoj nije obavijestila svoju obitelj. Istu stegu nije željela primijeniti na mlađoj kćeri. Inače, između njezinih kćeri postojala je razlika od gotovo jedne generacije, vrijeme se promijenilo, a i ljudski stavovi. Uz to, Aylin se školovala u koledžu kojim su upravljali akademici slobodnih ideja, a ne u francuskoj školi pod upravom časnih sestara. Zbog svega toga, Aylin je, za razliku od Nesrin, mogla neograničeno, slobodno očijukati po osobnom nahođenju.
Kada je Aylin krenula u drugi razred, njena najbolja prijateljica iz Ankare, Betin, došla je u pripremni razred za srednju školu američkoga koledža. Dvije iskrene prijateljice su se tako ponovo srele. Ni Betin više nije bila ona debeljuškasta djevojčica koju je Aylin ostavila. Postala je vitka, a i proljepšala se. S njom su bile još dvije prijateljice: Feride, s kojom je došla iz Ankarskog koledža i Kler, s kojom se upoznala u koledžu i postala nerazdvojna. Dakle, Aylin je prigrlila i dvije najbolje Betinine prijateljice. Tako se za Aylin, mimo prijateljica iz razreda, formirala još jedna grupa prijateljica, s kojima će uspostaviti veoma bliske veze. S vremenom će se, možda, njeni putevi odvojiti od putova školskih kolegica, ali se tijekom cijeloga života neće rastajati od trojke Betin-Kler-Feride.
Kada je 1958. godine Aylin završavala koledž, pokraj njene fotografije u školskom godišnjaku pisalo je sljedeće:
Hobi: tamne naočale, vožnja automobila.
Ono što voli: engleski automobili, povremeno putovanje u Ankaru. Ono što ne voli: da joj se govori "misteriozna", žute brkove.
Planovi za budućnost: toliko mnogo da ne mogu stati na jednu stranicu. Životna filozofija: Tik-Vici-Ve.
Iz ovih podataka moguće je zaključiti sljedeće: Aylin je bila pod utjecajem
životnog stila svoje sestre koja je živjela u Londonu. Usprkos raznolikom i zabavnom životu u Istanbulu, čeznula je i za kućom u Ankari, pečat "misteriozna" dobila je još u tim godinama, njena veza sa žutobrkim Alevom Guranom prekinuta je. Način razmišljanja odavao je spremnost da se upusti u višesmjernu i raznoliku životnu zbrku i odlučnost da potpuno iskoristi sve životne šanse.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayşe Kulin - Njeno ime: Aylin

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 10:10 am



DJEVOJKA IZ LUKSUZNE KUĆE
Ljeto 1958. godine Aylin je provela kod daidže Hilmija na Bostandžiju, u njegovoj novoizgradenoj vili na moru. Hilmi-bej je na Bostandžiju kupio veliku parcelu, sa starim borovima i voćkama, na kojoj je sagradio vilu identičnu kudi u Kaliforniji. Na početku vladavine Demokratske partije, započela je privredna suradnja i trgovina s Amerikom. Koristeći se olakšicama ovog novog razdoblja, Hilmi Bajindirli je sve kućne potrepštine, od frižidera i zavjesa do pokućstva i kvaka na vratima i prozorima, dopremio iz Amerike.
To ljeto Aylin je često dovodila svoje prijateljice na zabave u dvorište ove raskošne vile. Hilmi-bejevu ekscentričnu suprugu, Fejhu, promatrale su zadivljeno. Fejha-hanuma je bila profinjena, njegovana i veoma lijepa žena. Veći dio godine provodila je u Americi. Nije rađala, da ne bi pokvarila tijelo. U kuli, sagrađenoj na posljednjem katu kuće po njenoj zamisli, imala je svoju sobu: zidovi su bili pre- kriveni ogledalima i crnim platnom, a osvjetljavala ju je svijećama. Slušala je čudnu glazbu i radila nešto što je nazivala "meditacijom", a što je tih godina svima bilo neobično. "Opet je otišla leći na istiharu", rekao bi Hilmi-bej, kada bi se, zbog meditacije, Fejba povlačila u kulu. Osim toga, uzimala je i satove pjevanja. Djevojke bi se od smijeha valjale po podu slušajući neobične glasove koje je izvlačila iz grla dok je vježbala pjevanje. U njenom odsustvu, djevojke su pronalazile način, izlazile na kulu i rovarile po njenoj tajanstvenoj sobi.
Zbog toga što nije imao djece, Hilmi-bej je gotovo usvojio Aylin. Bio je spreman snositi sve troškove njezinog školovanja, ako Aylin odluči studirati. Ali, Lejla- hanuma je željela da se njena kćer uda i osnuje obitelj, a ne da se školuje. Aylin je inače bila u jednom sasvim izuzetnom duševnom stanju. To ljeto bila je djevojka iz luksuzne kuće na Bostandžiju. Predala se dinamičnim noćnim zabavama, na koje se išlo u dekoltiranim i zategnutim haljinama, u cipelama visokih i tankih potpetica i s naušnicama koje su se njihale, vožnji po moru u brzim motornim čamcima; ukratko, predala se atmosferi dolce vite. Nije se željela ponovo nadi među knjigama kojih se tek oslobodila.
Ni na kakav fakultet nije pomišljala, krajem ljeta otišla je u London sestri.
Nesrin i Aziz živjeli su u krajnje intelektualnoj atmosferi. Aziz se viđao jedino s nekolicinom ljudi s fakulteta, slušao samo klasičnu glazbu. Nesrin je pokušavala Aylin uvjeriti da studira i da se upiše na neki fakultet u Londonu. Međutim, bilo je veoma teško upisati se na engleske fakultete. Diploma Američkog koledža, stupnja BA, koja je u Americi pružala mogućnost upisa na drugu godinu nekog prestižnog fakulteta, u Engleskoj nije vrijedila.
Ne mogavši se upisati na fakultet, istražujući načine da osmisli godinu koju će provesti u Londonu, u jednom modnom časopisu Aylin je naišla na oglas modne škole koja je odgajala najpoznatije manekenke u Engleskoj. Sljedećeg dana bila je u ulici Bond, na vratima Laurie Claytons. Primljena je u školu bez poteškoća. Svojom visinom, vitkim linijama tijela, crvenom kosom i žućkastim mačjim očima, bila je kandidat za idealnu manekenku. Kada joj je Lejlahanuma zabranila upis rekavši da za manekensku školu neće dati niti jednu paru, u pomoć je pritekao daidža Hilmi; Aylin je uplatila školarinu i krenula u školu.
U tri mjeseca Aylin je doživjela veliku transformaciju. Svoju dugu, ravnu kosu ošišala je stepenasto, izvukla je žute pramenove, naučila je klatiti se u hodu kao manekenka i šminkati se, fondotenom vidno ističući jagodične kosti i dajući dubinu očima. Da je dobila odobrenje od kuće, mogla je biti jedna od najtraženijih mane-
kenki u Londonu. Međutim, Lejla-hanuma je željela da se ona uda, a ne da se bavi zanimanjem koje, naročito tih godina, apsolutno nije imalo poklonike u Turskoj. Na Nesrinino uporno navaljivanje, Aziz je kući na piće počeo pozivati turske mladiće koji su obećavali, a koje je poznavao s fakulteta.
U proljeće 1959. Aylin je otišla kod daidže koji je tada živio u Ženevi. Hilmi Bajindirli se rastao od svoje supruge Fejhe. Stupio je u romantičnu vezu s veselom, prijaznom i mladom Rozi, koja je, kao tajnica, dugo godina radila u njegovom uredu u Istanbulu. Zbog ove veze nitko nije mogao optuživati čovjeka, koji je, unatoč tome što je godinama bio oženjen, živio usamljen. Njegove sestre su, štoviše, bile sretne što se napokon riješio ekscentrične supruge. Hilmi-bej je tada bio neoženjen. Tražio je da se njegova najdraža sestrična nastani kod njega. Aylin je kupio mali sportski auto i uvjerio je da krene na fakultet. Tako inteligentna djevojka ne bi smjela svoje sposobnosti trošiti na tako besmislenim mjestima kao što su škole za manekene. Aylin se nije slagala da je kod Laurie Claytons gubila vrijeme. Tamo je mnogo naučila. Kasnije će joj biti od koristi uglađenost koju je tamo postigla, i osjetljivi i bitni detalji šminkanja.
Na Pariško sveučilište Aylin je upisao njen daidža. Do početka akademske 1959. godine ostala je u Ženevi, kako bi usavršila francuski, a početkom semestra će se nastaniti u Parizu i otpočeti sa studiranjem. Zato što nije imao svoje djece, Hilmi Bajindirli je planirao da Aylin studira trgovinu i da kasnije rukovodi njegovim poslovima. Prethodno je to ponudio Orhanu Kulinu, sinu svoje starije sestre Edžle. Ali, Orhan je studirao političke znanosti i nije se namjeravao odreći diplomacije, koja je bila njihova obiteljska karijera. Hilmi Bajindirli je bio poslovan čovjek, bavio se uvozom, posjedovao nekoliko predstavništava i dobro zarađivao. Obogatio se i razvio posao, koji je sam pokrenuo. Tražio je medu nećacima nekoga kome bi u bu- dućnosti mogao ostaviti ovaj posao. Nedžlin sin Orhan je rekao ne, Esmin sin Erdem je pobjegao u Ameriku. Na kraju je ostala samo Aylin. Pronicljiva Aylin, koju je Bajindirli volio kao svoje dijete.
Nažalost, Aylin nije mogla ostati u Ženevi do početka nastave na fakultetu, kako je to planirala s daidžom. Sredinom ljeta na prsima Nesrinine i Aylinine majke otkrivena je izraslina, koju je trebalo odmah odstraniti. Nesrin je hitno za Istanbul poletjela iz Pariza, a Aylin iz Zeneve. Lejla-hanumi je dijagnosticiran rak. Džemal- bej je bio zbunjen i utučen. Djevojke nisu željele povjerovati u ono što su čule. Temelj njihove obitelji, njihova inteligentna, umješna, jaka i lijepa mama, bez koje nisu ništa radile, pala je u kandže neizlječive bolesti. Bile su veoma zabrinute zbog nje, ali su isto tako žalile i oca, koji je potresen strahom da će izgubiti suprugu, bio kao riba na suhom.
Iako bolesna, svojom uobičajenom okretnošću Lejla-hanuma je nastojala upravljati i djecom, a i mužem. Operirat će se i ozdraviti. Znala je mnogo onih koji su imali rak i koji su se spasili. Čak je ni najgora bolest nije mogla odvratiti od odlučnosti da živi. Imala je još mnogo posla; nije uspjela udati mlađu kćer, a niti je dobila unuče. Nije imala namjeru nikuda ići. Ovaj otpor bolesti koji je pružala Lejla- hanuma malo je smirio članove obitelji. Operirana je u jednoj poznatoj klinici u Istanbulu, a nakon što je petnaest dana provela u bolnici, otpuštena je kući. Otkako je Džemal-bej umirovljen, Devrimelovi su bili u Istanbulu i stanovali su na Šišliju. Aylin nije htjela ostaviti majku i vratiti se u Ženevu. Međutim, majka nije pristajala da svojim problemima poremeti živote svojih kćeri. Na kraju je pronađeno rješenje. Hilmi Bajindirli uspio je uvjeriti sestru da zbog oporavka izvjesno vrijeme provede u Švicarskoj. Lejla-hanuma i Aylin doputovale su u Ženevu. Hilmi-bej je, također, namjeravao da njegovu sestru pregledaju i švicarski liječnici. Nažalost, i švicarski
liječnici su, kao i njihove turske kolege, smatrali da se gotovo ništa ne može učiniti. Nada u Boga se ne gubi, ali bilo je kasno i jedino što je preostalo bilo je da se učini sve kako ne bi pretjerano patila.
U ovakvoj negativnoj atmosferi Aylin je otpočela studij na Pariškom sveučilištu. Nije, kako je planirala, uspjela nešto naročito uznapredovati u svom francuskom. Bila je u lošem duševnom stanju. Svakog vikenda putovala je u Ženevu, ali i tijekom tjedna stalno je mislila na majku koja se, poput svijeće, svakodnevno pomalo topila. Hilmi-bej, koji je vidio da se približava kraj, poslao je Aylin i Lejlahanumu kod Nesrin, koja se tek doselila u Pariz. Lejla-hanuma je izvjesno vrijeme provela s obje kćeri, a potom se vratila kući. U početku se činilo kao da je sve u redu. Pariz joj je veoma godio. Provela je lijep odmor, bolovi su oslabili, a bila je i bolje raspoložena. Djevojke su počele vjerovati kako je njihova mama pobijedila rak.
Deset dana nakon majčinog povratka, djevojke je telefonom pozvao otac. Majka je bila na samrti. Odmah su otputovale u Istanbul i otpočele iscrpljujuću borbu. Kao da je Bog kaznio njihovu majku da se tako bolnom smrću rastane od ovog svijeta. Zašto je ovakav kraj zadesio njihovu majku koja nikome nikakvo zlo nije učinila? Nesrin je tražila utočište u istočnjačkim religijama, o kojima je, u mladosti, mnogo čitala i nastojala shvatiti, u njima je željela tražiti utjehu, ali spokojstvo nije uspjela naći. Nitko joj nije mogao pomoći. Što se tiče Aylin, ona je bila u ratu protiv svakoga i svačega. Čak i protiv Boga. Proživljavala je prvu veliku bol u životu. Nastojeći prikriti patnje, njena voljena mama, koja je tijekom cijeloga života trčala za svakim od njih ponaosob, ležala je u krevetu poput uvele magnolije. Toliko je bilo bijelo njeno lice i toliko je smršavjela da se teško primjećivala medu plahtama. Više nije bilo one valovite, plave kose koja je padala po ramenima. Tu i tamo bijele dlake stajale su nakostriješene na njenoj glavi. Njene zelene oči bile su sasvim crvene. Aylin se nije mogla pomiriti s time da je ona lijepa žena došla u ovakvo stanje.
Da bi, tehnikom šminkanja koju je naučila kod Laurie Claytons, bar malo unijela promjene na iznureno lice svoje majke, jedan dan je uzela sve boje, maskare i sjela pored nje. Mislila je da će joj se raspoloženje popraviti ako joj lice poprimi malo boje. Kada je malo poslije Nesrin ušla u sobu, našla je sestru kako, klečeći na podu, jecajući plače. Na blijedom licu Lejla-hanume bila je iscrtana samo jedna obrva. Očni kapak bio je lagano obojen zelenom bojom, njeno oko bez trepavica gledalo je s bolom. Maskara u Aylininim rukama uzaludno je tražila majčine duge trepavice od prethodnog ljeta. Mislila je da ih, zbog toga što nema naočale, nije mogla vidjeti u polutamnoj sobi; stavila je naočale i vratila se. Nije bilo ni kose, ni trepavica, a ni duše njihove majke. Prebrzo je klizila između ruku. Nisu mogli čak ni usporiti ovaj odlazak.
Nesrin je zagrlila svoju sestru koja je jecala na podu. Medu Nesrininim rukama, Aylin je kroz suze pokušavala pričati.
"Da je jedna od nas liječnica, Nesrin, ne bismo dopustile da mama toliko pati.
Ah, Nesrin, kamo sreće da je jedna od nas liječnica."
Lejla-hanuma je umrla ujesen šezdeset prve. Djevojke su s ocem ostale oko mjesec dana, a potom su se vratile u Pariz. Nesrin je krenula na tečaj, a Aylin na fakultet. Ali, nije joj se više studiralo. Nije imala volje ni za što.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayşe Kulin - Njeno ime: Aylin

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 10:10 am



PARIZ I PRINC
Nesrin se iz Londona u Pariz preselila 1960. godine. Aziz je okončao školovanje u Londonu, a njegov otac, Ali Tansever, uvjeren da njegov sin nije sposoban za trgovinu ribom, dopustio mu je da odabere posao koji želi. Da bi postao međunarodni diplomat, Aziz se obratio NATO-u. Zahtjev mu je prihvaćen i dobio je posao u Parizu. Odselili su u Pariz, a nastanili su se u jednoj lijepoj kući na Passyu. I ovu kuću je, kao i kuću u Londonu, opet odabrala Lejla-hanuma. Bila je to kuća kćeri poznatog turskog slikara Osmana Hamdi-beja. Lejla-hanuma je poznavala njegovu unuku, kojoj je majka nedavno umrla i nije znala što da radi s tom namještenom kućom na Passyju. Čim su došli u Pariz, Nesrin i Aziz su počeli živjeti u ovoj kući, od vrha do dna punoj antičkih stvari i vrijednih slika.
Da bi nastavila obrazovanje koje je započela u Londonu, Nesrin se u Ecole de Louvre upisala na tečajeve arheologije i povijesti umjetnosti.
Aylin je napustila fakultet. Obje su bile veoma potresene majčinom smrću, ali je Aylin, nakon gubitka majke, zapala u krizu. Možda se, zbog toga što se Nesrin školovala u Istanbulu, Lejla-hanuma sva predala mlađoj kćeri u njenom djetinjstvu. A zbog toga što je prema Nesrin postupala veoma grubo, možda je prema Aylin postupala tolerantnije, razumnije i možda se medu njima stvorila neka posebna veza. Zbog toga što je Nesrin bila očeva mezimica, majka je možda instinktivno pod zaštitu uzela svoje ružno pače. Bilo kakav razlog da je, praznina nastala majčinom smrću veoma teško je pala mladoj kćeri. Namjeravali su je na jedno vrijeme poslati kod daidže, ali, kao za inat, Hilmi-bej je u tom razdoblju odlučio odseliti u Ameriku. Odseht će iz Ženeve. Aylin nije mogla podnijeti da tih tegobnih dana živi u kući u kojoj je izgubila majku. Odlučila je da izvjesno vrijeme provede kod sestre, u Parizu.
Profinjena, izuzetno otmjena i ugodna Parižanka, neprestano je šetala po Champs Elysees, Rue de St. Honore i Saint Germainom s druge strane rijeke! Pariz je odgovarao Aylin, a Aylin Parizu. Prvih dana nakon Aylininog dolaska u Pariz, dvije sestre su često besciljno lutale ulicama. Pariz, najljepši grad na svijetu, upoznavale su u tančine; jedan dan su dugo šetale parkom, drugi dan pored rijeke, obilazile galerije, muzeje, sjedile u kafićima, osjećale atmosferu grada. Ništa im se nakon majčine smrti nije radilo, samo su ljenčarile. Kao da je nestao smisao života. Zato što ona koja ih je vodila više nije bila pored njih, nije postojao ni netko tko će prosuđivati njihove postupke, odobravati ili kuditi. Nisu se snalazile. Nesrin je prva došla k sebi. Počela je vršiti pritisak na sestru da sebi odredi pravac i cilj u životu. U Parizu su postojali sadržajni tečajevi o umjetnosti. Uz to, nakon još jednog malog napretka u francuskom, Aylin je mogla početi s ozbiljnim studiranjem.
"Na fakultet ću ići jedino ako ću studirati medicinu", rekla je Aylin. "Što ti misliš da je medicina, Aylin? Nije to dječja zabava."
"Ne zanovijetaj kao mama", odvratila je Aylin. "Vjerojatno i ja znam što znači medicina."
"Znaš li? Imaš dvadeset dvije godine. Studirat ćeš šest godina, a potom još toliko da bi postala liječnica."
"Apsolutno me ne zanima koliko će trajati."
"Ti ne znaš što govoriš. Tebi je bilo teško studirati i trgovinu." "Ne budi drska, Nesrin. I ti znaš prošlogodišnje uvjete."
"Ti uvjeti su sada izmijenjeni. Počni, barem, s mjesta gdje si stala", reče Nesrin. "Nije mi se svidjela trgovina, ne mogu to studirati."
"Nije ti se svidjela trgovina, ali će ti se medicina svidjeti, tako? Medicina je još teža."
"Možda jest teža, ali ja hoću studirati medicinu."
"To je maštarija", reče Nesrin. "Umjesto da gubiš vrijeme na besmislene uobrazilje, upiši se na neki fakultet, studiraj umjetnost, povijest. Što ja znam, nadi nešto od dvije-tri godine."
"Ili medicina ili ništa", bila je kategorična Aylin.
"Aylin! Naša mama je umrla. Ako i budeš liječnica, nećeš je moći vratiti u život.
Ona je umrla", reče Nesrin.
"Hoćeš li da se vratim u Istanbul ako se ne upišem na fakultet", upita Aylin.
"Ne. Ostani koliko god želiš. Ali, cijeli Božji dan besciljno šetaš, ispijaš kavu u
Deux Magotsu! Dotjeruješ se za večere u La Coupole! Je li to život?!" reče Nesrin.
Zbog toga što je bila član Upravnog odbora Međunarodnog vijeća žena, njihova tetka, Esma Najman, u proljeće je došla kako bi sudjelovala na sjednici Savjeta vijeća, koja se te godine održavala u Parizu. Esma-hanuma odsjela je u hotelu George
V. Jednu ih je večer pozvala u hotel na čaj. Djevojke su se uredile i došle. Sjele su u jedan kraj predvorja i čekale tetku. U hotelu je bila gužva; promatrale su one koji su ulazili i izlazili. Odjednom se sve vidno uskomeša. U šalvarama i s čalmom na glavi, dotrčala su dva Arapa i zauzela stav mirno. Dugih nogavica strpanih u sare čizama ukrašenih srmom, u crnom kaftanu rubova izvezenih srebrom i s mnogobrojnim tjelohraniteljima, jedan crnomanjasti čovjek u fesu ušao je na vrata hotela i, zakovitlanih skuta kaftana, veoma brzim korakom uputio se prema dijelu u kojem su sjedile djevojke. Kada je bio točno ispred njih, Aylin ga je na trenutak pogledala u oči. Prodornim pogledom, njegove kao ugljen crne oči na tren se zaustaviše na Aylininim očima. Potom je praćen tjelohraniteljima u kaftanima odjurio.
"Tko su ovi ljudi?" upita Nesrin. "U ovoj čudnoj odjeći... vjerojatno su iz Saudijske Arabije."
Malo poslije je Esma-hanuma sišla iz svoje sobe. Prešle su u salon za čaj i sjele za jedan stol. Naručile su čaj i kolače.
Jesi li se uspjela smiriti, Aylin?" upitala je njena tetka. "Sada se osjećam bolje, teto", odgovorila je Aylin.
"Ne umire se s onim tko je umro, dušo. Moraš pokopati u sebi svoju bol i izabrati sebi novi put. Lejla bi htjela da se udaš, ali, s obzirom da na vidiku nema nikakvog potencijalnog muža, mislim da bi trebala nastaviti sa svojim školovanjem."
"Želim studirati medicinu."
"U ovim godinama? Zakasnila si, Aylin."
"Rahmetli mama bi govorila da je medicina za ružne djevojke", dodade Nesrin. "Zar ja i inače nisam bila malo obiteljsko ružno pače?"
"Bila! Već nekoliko godina si poput leptira koji je izašao iz svoje čahure. Postala si veoma lijepa", reče tetka.
Odjednom se i u salonu za čaj dogodi neko komešanje. Ljudi zanimljive odjeće koji su maločas prošli predvorjem, sada su ušli u salon i sjeli za stol odmah preko puta gdje su sjedile Aylin, Nesrin i njihova tetka.
"Uh, oni od maloprije su došli i ovamo", reče Nesrin. "Tko?" upita Esma-hanuma.
"Arapi koje smo srele u predvorju dok smo tebe čekale. Ti si im okrenuta leđima, tetka, ne vidiš ih."
"Bolje je", reče Esma-hanuma "nikako ne volim Arape, uopće ih ne vidim."
Nastavile su sa svojim razgovorom. "Onaj u fesu stalno gleda u nas", reče Nesrin malo kasnije. Aylin je okrenula glavu, pogledala ustranu i opet su joj se oči susrele s onim prodornim pogledom.
"Naravno da gleda, Arap je to. U svojoj zemlji ne može, iza peče, vidjeti lice žene; što će jadnik", reče Esma-hanuma.
"Gleda Nesrininu ljepotu", dodade Aylin.
"Oprosti, ali ovaj Arap ne gleda u mene, nego u tebe", uzvrati Nesrin.
"Pa to je Arap, on bi gledao čak i u mene", reče Esma-hanuma. Aylin ponovo lagano okrenu glavu u tom smjeru.
Ubrzo je konobar s čajnikom u rukama došao do njihovog stola i napunio prazne šalice na stolu. "Poznajete li ove ljude u fistanima," što sjede za stolom preko?" upita Nesrin naginjući se konobaru.
"Da", reče, "to su gosti hotela. Često dolaze ovamo. Onaj s crnim kaftanom je jedan od libijskih prinčeva, šejh Ben Tekkouk Senusi. A ostali su njegovi tjelohranitelji."
"Aaa, taj čovjek je princ", reče Aylin.
"Ma pusti, draga, u Libiji je svatko princ. Broj sinova libijskog kralja vjerojatno dostiže brojku petsto. Ne miješaj te prinčeve s onima u Engleskoj", reče Esma- hanuma. Nakon što je popila svoj čaj, Aylin ustane i krene prema toaletu. Kao što je naučila u Laurie Claytonsu, podigla je glavu uspravno, uvukla trbuh i krenula otmje- no poput labuda.
"Što se to događa s njom?" upita tetka.
"Korača u manekenskom stilu", odgovori Nesrin.
Je l' to zbog Arapa, za kojeg misli da je princ? Ne vrijedi truda", reče Esma- hanuma. "Ti si sada, Nesrin, na majčinom mjestu. Budi uporna i neka se upiše na neki valjan fakultet, dok još nije prekasno."
"Činim ono što je u mojoj moći, teto", reče Nesrin. "Ali, mamina smrt ju je poljuljala više no što smo očekivali. Obuzela ju je neka ravnodušnost. S vremenom će, naravno, proći."
"To što nazivamo s vremenom jest najhitnije. Prođe dok se okreneš. Pogledaš, prođoše godine za fakultet. Pogledaš, okasnila si za udaju, propustila godine za rađanje." Na trenutak ušuti. "To posljednje je za tebe, Nesrin", reče.
"Mi ne želimo djecu, teto." "Zašto, kćeri?"
"Aziz mi je vrlo privržen. Misli da će moja zainteresiranost oslabjeti ako budemo imali djece."
"Dobro, a ti?"
"To ne može željom samo jedne strane. Dijete bismo oboje trebali željeti." U trenutku kada je tetka zaustila da nešto kaže, Nesrin joj je začepila usta. "Gdje li se zadržala ta djevojka? Nešto ću ti reći, teto. Kada je Aylin krenula u toalet, i onaj Arap je otišao za njom." "Trči odmah u toalet. Idi vidi što se događa. Ja se bojim Arapa. Oni su spremni na sve. Trči, trči, hajde... Zašto ne reče ranije?"
Baš u trenutku kada se Nesrin pridigla, Aylin se ukaza na vratima salona. Klateći se, došla je i sjela na svoje mjesto.
"Gdje si se zadržala?" upita Nesrin. "Bila sam u toaletu."
"Zar se toliko ostaje u toaletu, jesi li probavu pokvarila?" "Šminkala sam se", uzvrati Aylin.
"Je li onaj Arap došao za tobom?" "Princ?" upita Aylin.
"Otkud znaš da je tamo neki Arap princ? Zar se postaje princ time što konobar tako kaže?" reče Esma-hanuma.
"Veoma si sumnjičava, teto. Malo si i rasist", uzvrati Aylin.
"Ne volim Židove i Arape. Da, ja sam rasist", reče Esmahanuma. "Ali voliš Francuze, Engleze i Talijane, zar ne?"
"Volim. U Europi je sve. Ovdje je kolijevka civilizacije, umjetnosti", reče Esma- hanuma. Ubrzo potom zatraži račun.
"Vaš račun je plaćen, gospođo", uzvrati.
"Iznos za čajeve trebao bi biti na računu sobe, ali ja još nisam potpisala karticu", reče Esma-hanuma zbunjeno.
"Vaši čajevi su plaćeni, gospodo." "Tko je platio?"
"Princ Senusi." "A tko je to?"
"Gospodin koji sjedi za onim stolom iza."
"Čemu to?! Ja tog gospodina uopće ne poznajem. Ne dolazi u obzir. Odmah mi donesite moj račun", reče Esma-hanuma. Aylin je lagano pocrvenjela.
"Ne zanovijetaj, teto", reče tiho.
"Da ne zanovijetam? Tko je taj nepristojni Arapin?"
Okrenula se da bi vidjela tog nepristojnog Arapa, ali je stol već bio prazan. "Tetka... ne izazivaj incident zbog jednog računa za čaj", reče Aylin. "Tog Arapa
ćeš upoznati izbliza. Ja ću se udati za tog čovjeka."
Stil udvaranja princa Bena Tekkouka Senusija bio je krajnje efektan. Nesrininu i Azizovu kuću svaki dan bi preplavilo rijetko cvijeće opojnih mirisa. Kada bi svojom crnom i predugom limuzinom dolazio po Aylin, stanari ulice bi nagrnuli na prozore kuća. Aylin se odjednom našla u bajci.
Nesrin nije znala kako da je posavjetuje. Bilo je nevjerojatno da će jedan kratki uzajamni pogled u predvorju hotela moći doseći ove dimenzije. Poziv na udaju, upućen pred toaletom, kao rezultat jednog pogleda!... Koliko god da je besmisleno, bilo je baš tako. Princ je slijedio Aylin, rekao da se želi upoznati, a Aylin je princu saopćila da djevojke Turkinje nemaju naviku pričati sa strancima.
"Čak i ako su im namjere ozbiljne?" upitao je princ. "Koliko ozbiljne?"
"Toliko da ih zaprose."
"U tom ćete slučaju morati pričati s mojom obitelji", rekla je Aylin. Dok je
čovjeku u kaftanu davala Nesrinin broj telefona, svoju odluku je, zapravo, već bila donijela. Ako je točno to što kaže, ako ovaj čovjek koji tvrdi da je princ, dođe da je zaprosi, udat će se za
njega. Njena mama je veoma često ponavljala Napoleonove riječi: "Kada vam je prilika u rukama, iskoristite je. Inače će vam iskliznuli između prstiju."
Jedan glas u Nesrin govorio joj je da neće ispasti dobro ako se njena sestra nabrzinu uda za nekoga čija su odjeća, jezik, kultura toliko različiti od njene, a Aylinina logika kako ne treba propustiti ovu iznenadnu priliku koja joj se pružila bila je u suprotnosti s Nesrininim mišljenjem. Aziz se nije miješao. Najveće probleme pravila je tetka Esma. Trebalo je doznati nešto o ovome čovjeku. U najmanju ruku, moglo se pitati u libijskom konzulatu. Saznale su da Ben Tekkouk znači "kuharev sin". Da je njena sestra Lejla živa, ona to ne bi dopustila. Džemal-beju su rekli da libijski princ prosi Aylin, a on je, međutim, smatrao dovoljnim reći; "Neka joj je sa srećom." Sve odluke u vezi s djecom Džemal-bej je godinama uvijek prepuštao svojoj supruzi Lejla-hanumi, koja nikada nije pogriješila. Njegove supruge, koja je za života upravljala kućom, obitelji i djecom, više nije bilo. Smrt supruge, a i prestanak radnog vijeka, veoma su potresli Džemal-beja. I on je prolazio kroz svoje krize. Vjerovao je u odluke Esma-banume, koja se tada nalazila u Parizu, a koja je ulagala mnogo napora kako bi Aylin odvratila od te namjere.
"Aylin potječe od loze ljudi koji su bili savjetnici sultanu, službenici koji su se nalazili na visokim državnim položajima. Sreća se nije osmjehnula Aylin, već onom Arapu u šalvarama, za kojeg još uvijek ne znamo tko je", rekla je. Da smiri tetku bio je Nesrinin zadatak.
"Nije svakoj djevojci suđen princ. Nemoj da je ometamo u njenoj sreći.
"'Ko zna koliko još žena ima ovaj čovjek godina njenog oca." "Čovjek se školovao u Francuskoj, kulturan je, plemenit, odgojen..."
"Dobro, jesi li ikako razmišljala o tome što će Aylin ako se nađe u haremu, kako će se izvući odatle?"
Djevojke baš nisu imale namjeru ozbiljno shvaćati tetku za koju su smatrale da od samog početka nastupa s predrasudama. Esmahanuma, koja je bila svjesna toga, nije sjedila prekriženih ruku. Da bi i ona posavjetovala Aylin, u cijeli slučaj umiješala je i Lejla-hanumu, suprugu turskog ambasadora u Parizu. U svojstvu obiteljskog prijatelja, Lejla-hanuma nastojala je Aylin odvratiti od ove udaje.
"Zašto ti je, kćeri, stalo do te udaje? Čak ni identitet tog čovjeka ne možemo ispitati. U Libiji se događa niz udara. Svaki princ je neprijatelj drugom. Diplomatskim putevima smo se raspitali za ovog Senusija. Zato što je iz partije koja zastupa približavanje Zapadu, morao je pobjeći izvan zemlje. Od aktualne libijske vlade nisu došli pouzdani podaci. Ovaj čovjek se nalazi u nekakvim opasnim vezama. Imaj to u vidu. "
"Meni je to privlačno."
"Tako nešto je samo za romane, filmove. U stvarnom životu ne možeš živjeti roman."
,Ja ću se odvažiti i probati."
"Što će biti s razlikom u godinama? Ti imaš dvadeset dvije, on četrdeset šest." "Ja sam uvijek muškarce svojih godina doživljavala kao plitke i veoma dosadne",
odgovorila je Aylin. Bila je, zapravo, iskrena. Tijekom cijelog života njeno srce će uvijek stremiti muškarcima starijim najmanje petnaest, dvadeset godina.
"Taj brak neće dugo trajati, kćeri."
"Neka traje koliko traje." To su bile posljednje Aylinine riječi upućene Lejla- hanumi. Osjetivši da je, iako ne na nju, uključivanjem svojih poznanika, tetka počela djelovati na Nesrin, Aylin je odbrusila.
"Ako ne date svoj pristanak, postupit ću kao Nesrin. Udat ću se krijući se od vas."
"U najmanju ruku, ostanite jedno vrijeme zaručeni, da saznamo nešto o njegovom karakteru", rekla je Esma-hanuma. Međutim, njegovo veličanstvo, princ, nije htio gubiti vrijeme, htio je brzo oženiti ovu lijepu Turkinju. Svadba bi se trebala naknadno obaviti u Libiji, u skladu s običajima. Esma-hanuma je bila ljuta i zabrinuta. "Da se ovaj čovjek, kćeri, namjerava oženiti tobom, išao bi tvome ocu u prošnju. Priredio bi pristojnu svadbu. Ako je princ, onda neka se ženi uz zabavu, onako kako to dolikuje prinčevima. A mi bismo pripremili tvoje ruho. Zar se tako ženi, u drugoj zemlji, na brzu ruku, kao da spašava stvari od požara?"
"Teto, budemo li navaljivali na nju, učinit će to iz inata kao što smo učinili Aziz i ja. Sva ta raskoš joj se sviđa. Ne sekiraj se, licka malo uživa, poslije će sama popustiti", nastojala ju je utješiti Nesrin.
"Koja raskoš? Misli li ona da je raskoš to što dva Arapa u šalvarama trče da joj otvore vrata limuzine? Bog zna, možda je i limuzina iznajmljena", rekla je tetka.
Esma-hanuma, koja nije uspjela uvjeriti Aylin, zabrinuta je napustila Pariz. I Nesrin, koja nije znala kako se postaviti, ali koja uopće nije pretpostavljala da će sve to dovesti do udaje njene sestre, također je za ljetni odmor otišla u Istanbul. Nadala se da će ovaj raskošni način udvaranja, nakon kratkog vremena, dojaditi Aylin. Aylin se zabavljala i ostala je u Parizu.
Na vjenčanje, koje se odvijalo u salonu jedne pariške općine, Hilmi Bajindirli stigao je u posljednjem trenutku. Kada se Aylin upoznala s princom Senusijem, bio je u Americi. Nje mogao pratiti zbivanja. Inače, sve se odigralo munjevitom brzinom. Jedan dan nazvala ga je Aylin; "Udajem se, daidža. Sa mnom nema nitko od mojih, barem me ti ne ostavljaj samu", rekla je.
S budućim zetom Hilmi-bej se upoznao dan prije vjenčanja. Stavio je glavu među ruke i rekao potišteno; "Zar će nas i ovo snaći!"
Na vjenčanju je bilo malo svatova. Hilmi-bej i njegova tek vjenčana supruga Rozi, supruga turskog veleposlanika, Lejla, koja je bila Aylinin svjedok na vjenčanju i njene dvije kćeri, bili su jedini Turci na vjenčanju. Ben Tekkouk Senusi je došao u pratnji petorice Libijaca odjevenih u crne kaftane. Na srpanjskoj vrućini, obukao je krem odijelo od svile i kaftan od tamnocrvene kadife, ukrašene srmom. Na Aylini je bio laneni ružičasti kostim s mini suknjom, a na glavi mala kapa nalik na beretku koja je tih godina bila u modi. Pored crnobradog Senusija izgledala je poput djevojčice. Vjenčanje je obavio predsjednik općine. Nije priređena nikakva vjerska ceremonija. Nakon vjenčanja otišli su u bar George V, gdje su se počastili šampanjcem. Svojoj mladoj supruzi princ je, kao vjenčani dar, darovao smaragdni prsten i smaragdne naušnice.
Dok se prve bračne noći Aylin raspremala u spavaćoj sobi hotelskog apartmana, došao joj je muž. "Jeste li skinuli vaš prsten i naušnice?" upitao je.
"Ne."
"Zar ih nećete skinuti?" "Zašto pitate?"
"Stavit ču ih u trezor."
"Kasnije ću vam ih dati."
"Dajte sada, poslat ću ih dolje. Kasnije se može zaboraviti", reče njen muž.
Sasvim nevoljko, Aylin je poskidala nakit i stavila ga u prinčevu ruku. Za tu noć kupila je svilenu spavaćicu krem boje. Ušla je u kupaonicu, skinula se i navukla spavaćicu. Pogledala je svoju dugu i tanku siluetu u ogledalu. Trgnula se kada je odjednom iza sebe ugledala sjajne crne oči.
"Nema potrebe da to oblačite", reče princ. "Dovoljan je vaš svježi ten. Dajte mi vašu spavaćicu."
U dva-tri koraka dođe pokraj nje, bio je nag. Prvi put ga je vidjela takvog. Njegova impozantna pojava izgubila se nakon što je sa sebe skinuo kaftan širokih skuta, fes i izuo čizme visokih potpetica. Bio je to sada gologlavi, oronuo muškarac crnog tena. Aylinine noge bile su bose. Senusi je bio mnogo niži od nje. Kao da je izgledao još niži nakon što je s glave skinuo čalmu. Nestao je čovjek koji je, kovi- tlajući skutima ulicama Pariza, zaustavljao dah žena, a na njegovo mjesto došao jedan slabašan čovječuljak. Ali, njegove su oči još uvijek gledale prodornim pogledom. Aylin je obuzelo čudno uzbuđenje, mješavina straha i kajanja. Ostala je bez daha, nastojeći pobijediti razočaranost. ,,Oči su mu prodorne", mislila je Aylin, "sviđaju mi se njegove oči. Ima prekrasne oči. To mora da je ljubav"
Nakon vjenčanja Aylin je otputovala u Istanbul i svoga muža upoznala s ocem i ostalim rođacima. U Istanbulu joj je imponirala očeva pažnja i to što je bila na prvim stranicama novina. Tijekom boravka u Istanbulu, svoje prijateljice je često pozivala u svoj apartman u Hiltonu ili u salon na čaj, častila ih, kupovala u dućanima u predvorju hotela. To su bile lijepe strane braka.
Nakon što se vratila u Pariz, Aylin je počela tražiti kuću. Njen život nije sličio na uobičajeni život udane žene, ali isto tako u njenom životu nije bilo ni traga od misterioznog, čarobnog blještavila o kojem je čitala u romanima i viđala u filmovima. Blještavilo je ostalo na stranicama novina u Turskoj. Ben Tekkouk ustaje veoma kasno. Nakon dugog doručka čita arapske i francuske novine, do podne ljenčari u krevetu, a popodne provodi s Arapima koji se sjate u njihov apartman. Oko sedam sati se vraća u svijet i počinje život s Aylin, koja nije razumjela niti jednu riječ iz priče ljudi koji su se okupljali oko njega. Ponekad ju je glava boljela od toga. Osjećala se dužnom da im bude domaćica dok se njen muž ne pojavi. Zbog toga je često rano odlazila kod Nesrin, a ponekad je tamo i spavala. Kada je znao da je kod sestre, njen muž joj je dopuštao da noći provodi van kuće. Inače, poneke noći je i on provodio izvan hotela. Zbog toga što je sumnjala u valjanost dobivenih odgovora, Aylin je prestala pitati za razloge. U većini slučajeva pretpostavljala je da ide na kockanje. I on je, kao i mnogi njegovi sunarodnjaci, volio kockanje.
U početku braka Aylin uopće nije imala novčanih problema. Svako jutro muž joj je ostavljao gomilu novca. Po volji je mogla ići u kupnju, kupovati skupu odjeću i obuću, pozivati poznanike na ručak, čaj.
Međutim, nakon nekog vremena trošenje se ograničilo. Pod izgovorom da mu teško dospijeva novac koji mu šalje obitelj, Ben Tekkouk je s vremenom Aylin počeo davati sve manje novaca. A ona veličanstvena svadba koju joj je obećao da će biti u Libiji i u skladu s arapskim običajima, nikada se nije dogodila. Zapravo, u Libiju nikada nisu ni otišli. Uvijek su postojali izgovori: da su na vlasti obiteljski neprijatelji ili da ti neprijatelji drže ključna mjesta. Odlazak u Libiju bilo bi izlaganje opasnosti. Princ je, tobože, u Parizu i Alžiru godinama vodio borbu protiv obitelji koja vlada u Libiji. Zbog tko zna čega, nisu išli ni u Alžir, gdje je, navodno, živjelo
mnogo njegove rodbine.
Aylin je počela sumnjati da je čovjek za koga se udala stvarno princ. Međutim, novac se ipak rasipao. Iako novac nije davao Aylin, svaku noć su išli na večere, odatle u diskoteke, noćne klubove ili na kockanje, a često su pozivali i mnogobrojne goste. Ben Tekkouk se nije ustezao ni da dostojanstveno ugosti prijatelje ili članove obitelji svoje supruge. Prilikom primanja gostiju bezobzirno je rasipao novac kao vodu. Ogrlice, narukvice, broševe i prstenove koje je davao Aylin prilikom noćnih izlazaka u najluksuznije restorane i noćne klubove bi, pod izgovorom da će ih staviti u trezor, po povratku u hotel uzimao natrag. Tako je kroz Aylinine ruke prolazio niz dragocjenih predmeta, i onih arapske proizvodnje, a i onih iz elitnih pariških dra- guljarnica, međutim nijedan od njih nije bio njen u pravom smislu. Nakon određenog vremena Aylin je svom mužu saopćila da, kao i
svaka mlada udana žena, i ona želi živjeti u svojoj kući, a ne u hotelu. Dugo vremena su tražili kuću. Naravno, oni nisu tražili stan u stambenoj zgradi, u kojem bi mogao živjeti tek vjenčani bračni par, nego vilu koja dolikuje prinčevima. Svaku kuću koju bi posredstvom ureda za nekretnine pronalazila Aylin, princ je odbijao pronalazeći
uvijek neki izgovor. Zaključila je da nikada neće dobiti kuću, ali je od Senusija dobila dozvolu da zakupi prekrasni polunamješteni kat u blizini Bois de Boulogne. Unajmili su jednu sluškinju i kuhara. Vozača i tjelohranitelje su već imali. Zbog toga što je napokon došla do kuće, Aylin je mislila da će se moći ponašati kao tek udana mlada žena. Kuharu je željela dati recepte turske kuhinje, organizirati zabave u stanu, primati goste. Ali, nakon preseljenja u stan, njen muž je postao sasvim čudan. Ponekad se danima nije pojavljivao. Aylin nije previše zapitkivala zato što je govorio da se bavi rješavanjem velikih nacionalnih pitanja. Unatoč svim naporima, nikako nije mogla riješiti zagonetku iza koje se krije Senusi. Srećom, Nesrin je bila u Parizu. U najmanju ruku, mogla se njoj požaliti.
"Zar ga ništa ne pitaš ujutro, nakon noći provedene izvan kuće?" upitala je Nesrin.
"Ionako znam da neću dobiti pravi odgovor." "Misliš li da ide drugim ženama?"
"Znaš, Nesrin, ni najmanje me se ne tiče što radi. Možda trči za nacionalnim pitanjima, možda za ženama."
"Zar nimalo ne osjećaš ljubomoru, Aylin?"
"Naprotiv, u noćima kada ne dode kući ja se po volji prostrem po krevetu i mirno spavam, bez obaveze da glumim."
Životnu dramu svoje sestre Nesrin je tek shvatila. "Ti ne voliš tog čovjeka." Aylin nije odgovorila.
"Želiš li se razvesti?" "Neće pristati."
"Kao što je tetka rekla. Sama si se zatvorila u zlatni kavez." "Osim toga, kavez i nije zlatni", reče Aylin.

***
Aylinin život u lijepom stanu koji gleda na Bois de Boulogne nije dugo trajao. Nije prošlo ni devet mjeseci, mlada žena se ponovo našla u apartmanu hotela George
V. Princ svojoj ženi nije dao ni objašnjenje kada joj je saopćio da napuštaju stan. Od jednog tjelohranitelja, koji su svake sekunde bili uz njih, saznala je da se princ sigurnije osjeća u hotelu i da je zaštita ogromnog stana veoma teška. Prelaskom u hotel otpušteni su služavka i kuhar, Aylin je opet najviše vremena počela provoditi u Nesrininoj kući.
Sasvim blijedog lica, jedno jutro je došla Nesrin.
"Što ti je, Aylin? Izgledaš kao sablast. Našminkaj se malo", reče Nesrin. "Dogodilo se nešto užasno, Nesrin. Pomozi mi."
"Što je bilo? Što ti je?" "Nešto strašno..."
"Je li te možda tukao?" "Svašta!"
"Jesi li ti njega ubila?"
Još gore... trudna sam, Nesrin."
Nesrin se smrznula. Aylin je počela plakati. "Zna li on za to?"
"Ne. Nikada neće ni znati. Ako sazna, nikada se od njega neću moći spasiti.
Moram napraviti pobačaj."
"Da, moraš", reče Nesrin, "u Parizu ćemo to teško izvesti, odmah moraš ići za Istanbul."
"Ne pušta me. Rekla sam da mi je otac bolestan, ali nije povjerovao." "Što ćemo sada?"
"Postoji mogućnost da preko vikenda ode u Alžir. Ako ode, jedino tada možemo nešto učiniti."
"Ne možemo to napraviti u Parizu."
"I ovdje sigurno postoje liječnici koji izvode abortuse. Nađi mi ih, molim te." "Gdje da ih nađem? Jesi li ti luda?"
"Pitaj svoje udane prijateljice, sluškinju, pričaj s vratarevom ženom. Molim te, Nesrin!"
Onog tjedna kada je Ben Tekkouk Senusi otputovao u Alžir, dvije sestre su se zaputile doktoru koji je izvršio abortus sestrični vratareve žene. Od straha da doktor možda neće pristati, Aylini su se noge tresle. A Nesrin je strahovala da se sestri ne dogodi nešto loše.
"Ne mogu vas primiti u bolnicu i direktno napraviti abortus", reče doktor, "ako se sazna da sam to učinio, to će značiti kraj moje liječničke karijere."
"Ako ne izvadite to dijete, to će značiti kraj mog života", zacvili Aylin. "Dopustite da vam objasnim", reče liječnik. "Sada ću vam u maternicu nešto
smjestiti i vratit ćete se kući. U večernjim satima će početi krvarenje. Odmah telefonirajte mojoj kući. Ja ču vam dati adresu bolnice u koju ćete otići. Tamo ću vas odmah primiti i izvršit ču hitnu intervenciju zbog krvarenja koje budete imali. Tako ćete imati nužni abortus, gospođo."
Tu noć Aylin je ostala kod Nesrin. Aziz ništa nije znao o tome što se događa. Kada je u ponoć Aylin zakucala na vrata njihove spavaće sobe, doista se veoma uplašio. Odmah je, zajedno sa svojom suprugom, šogoricu dopremio do bolnice. Nikako nije mogao shvatiti zašto je Aylin izabrala doktora s periferije. Aylin nije namjeravala kriti od njega što se događa, ali Nesrin svome mužu nije ispričala istinu, smatrajući da će biti uvjerljivije ako netko od njih bude djelovao doista zabrinut.
Sve se odigralo onako kako su i planirali. Zbog toga što je krvarila, liječnik je načinio nužni abortus. U službenim dokumentima bolnice Aylinino ime je uvedeno kao Devrimel. Inače, suhonjava i bojažljiva djevojka kose zalijepljene po čelu, koja se tresla u kratkoj suknji sa škotskim motivima i puplinskoj bluzi, nije uopće nalikovala princezi. Tu noć je provela u bolnici, a sljedećeg dana vratila se Nesrininoj kući. Kada je Ben Tekkouk nazvao, Nesrin mu je rekla da Aylin ima želučane tegobe i najvjerojatnije se otrovala oštrigama koje su jeli i da će je njegovati nekoliko dana.
Premda je Nesrin pretpostavljala da će biti sretna zbog toga što je učinila nešto što je toliko željela, nakon abortusa Aylin je klonula. Kada su joj u bolnici zbog anestezije stavili masku na lice, Aylin se u onom jednom trenutku prije gubljenja svijesti suočila sa životnom činjenicom. Bila je zatočenik. Istina, nije bila uvijena plahtama i pečama, ali su oko nje, sa svih strana, stajale nevidljive čelične rešetke. Kada bi raširila ruke, njene šake bi udarale o njih. Bilo kako bilo, Aylin je morala naći načina, da se provuče između tih rešetki i izađe. Jedino je nakon toga mogla zalepršati krilima prema plavim horizontima. Sasvim novim horizontima i životu koji ju je očekivao.
Kada se Senusi vratio u Pariz, preplašena Aylin je ipak pokrenula pitanje razvoda. Možda bi princ bio sretniji s nekom Libijkom, ženom koja govori njegov jezik i koja zna njegove probleme. Aylin se nije mogla iskreno zanimati za ono što se zbiva u Libiji, nije mogla davati podršku koju je tražio njen muž.
"Kod nas nema razvoda", odbrusio je Senusi.
"Ali u islamu postoji. Čak i žena može tražiti razvod", rekla je Aylin. "Kada ste to vi toliko naučili o praktičnim stvarima u islamu?" "Zaboravljate da sam i ja muslimanka."
"U islamu možda postoji, ali to je neprimjereno za moju obitelj. A vi ste moja obitelj", reče Senusi.
Na ljeto je Aylin zatražila dozvolu da ode u Istanbul posjetiti oca. Ben Tekkouk Senusi je prolazio kroz teško razdoblje, zaokupljen političkim problemima. Svu svoju pažnju usredotočio je na zbivanja u Libiji, nije bio u stanju baviti se obitelji svoje supruge. Dopustio joj je da ide s Nesrin. Dvije sestre su doputovale u Istanbul i smjestile se u Džemal-bejevu kuću na Šišliju. Aylin se odmah javila svojim pri- jateljicama i sestrični Tulin, koja se tog ljeta trebala udati za momka iz ugledne obitelji. Istanbulsko visoko društvo se uveliko pripremalo za tu svadbu. Nakon mnogo godina, Aylin će na toj svadbi sresti svoju prvu ljubav. Morala je biti elegantna i dotjerana. Stanovnici Istanbula je moraju vidjeti kao sretnu princezu. U Dioru je kupila skupu haljinu, ali nakit kojim se željela okititi bio je, nažalost, u hotelskom trezoru u Parizu.
Uželjela se i rodbine koju već dugo nije vidjela. Željela je čak vidjeti i tetku Esmu koja ju je stalno kritizirala. Svakodnevno se sastajala s Betin, Kler i Feridom, ulagala nesebične napore da se vrati u prvu mladost, dane neodgovornosti. Ali, i njene prijateljice su se promijenile. Betin se udala i bila je trudna. Kler se, također,
udala. Rodica Semra se udala, živi u Ankari i ima dvoje djece. Ajše Kulin je živjela u Londonu i očekivala drugo dijete. Buket se udala, Sevgi također... Sve su bile ili udane ili trudne. Ni jedna od njih nije bila princeza, ali su se sve udale za one koje vole i imale su mlade muževe od kojih su se mogle rastati kada nestane ljubavi. Aylin se udala za čovjeka od kojega se nikada neće moći razvesti. Izuzev malih fler- tova, još uvijek nije doživjela ljubav, a ovako je neće ni okusiti. Kako je vrijeme brzo protjecalo. Kako su brzo prolazili dani djetinjstva, mladosti, školske godine, dani neodgovornosti, dani bez problema.
Ljeto u Istanbulu Aylin je počelo u ovakvom duhovnom stanju, a ljubav za kojom je čeznula pronašla je krajem ljeta, nekoliko tjedana prije povratka u Pariz.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayşe Kulin - Njeno ime: Aylin

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 10:11 am



POLAT
Bila je pozvana na jednu ljetnu zabavu, priređenu u vrtu obiteljske vile jedne svoje prijateljice u Jenikoju. Slušajući romantičnu glazbu, mnoštvo mladih djevojaka i mladića plesalo je u vrlu osvijetljenom sjajem mjesečine. Ruku naslonjenih na vrtnu ogradu, Aylin je promatrala prekrasnu panoramu Bospora.
"Heej, Parižani, zar se vi ne poznajete?!" povikala je njena prijateljica, domaćin zabave. Aylin se okrenula i pogledala mladića s naočalama koji je stajao ispred nje.
"Ne, ne poznajemo se."
"Da vas upoznam. Ovo je Polat Saran, student na Sorboni... Ova gospoda je princeza Aylin."
Jeste li iz osmanlijske dinastije?" upita mladić.
"Nisam toliko plemenita. Ja sam samo supruga bratića libijskog kralja." "Gdje vam je muž?"
"On je u Parizu", odgovori Aylin.
"Oh, vrlo lijepo", reče Polat, "hoćete li, onda, plesati sa mnom?" Aylin je krenula prema terasi na kojoj su mladi plesali. Poče svirati pjesma "You Are My Destiny". Polat obgrli Aylinino nježno tijelo.
"Kamo sreće da niste supruga bratića libijskog kralja", izusti tiho, "da ste bar poput mene, student u Parizu."
"Bila sam prije godinu dana", reče Aylin, "kako se sve može brzo promijeniti, zar ne?"
Polat Saran je sljedećeg dana nazvao Aylin kući. Pozvao ju je na kupanje na Kilyos. Nakon pola sata Aylin je s torbom za plažu u rukama čekala pred vratima. Polat je bio s velikom grupom prijatelja, većinom mladića s Jenikoja. Svakodnevno su išli na različite plaže, a noću su izlazili na mjesta koja su bila u trendu. Cesto su priređivali i zabave po kućama. Aylin se kao luda zabavljala u društvu svojih vršnjaka. Daleko od Senusija koji je bio godina njenog oca, u kaftanu i s čalmom oko glave, i mnogobrojnih crnih muškaraca koji se uopće ne odvajaju od njega i čiji, čak, ni jezik nije razumjela. Aylin je uživala živeći životom svojih vršnjaka. Većina njenih novih poznanika ne samo da nije vjerovala da je princeza nego čak nisu vjerovali ni da je udana žena.
"Žalit ćeš za ovim danima kada se vratiš u Pariz", reče Nesrin. "Moj je život trebao biti ovakav, Nesrin."
"Nisi htjela slušati kad smo ti to nastojali objasniti." "Mama je umrla, bila sam u krizi."
"Ne traži izgovor za glupost koju si učinila. A pogotovo u to ni slučajno ne miješaj rahmetli mamu."
"Prestani s tim neprekidnim prekoravanjem, priznajem svoju pogrešku." "Priznanjem se ne rješava problem, kako ćeš se izvući iz svega toga", reče
Nesrin. Bila je svjesna da je njena sestra pala u stupicu. Zbog te velike pogreške koju
je počinila u mladosti, Aylin nije morala snositi kaznu cijeli svoj život. Bila je još uvijek mlada. Sigurno je morao postojati neki način da se spasi od Senusija. Nesrin se donekle smatrala odgovornom zbog toga što nije bila kategoričnija kad je u pitanju bila sestrina udaja. Povrh svega, umirući, mama je Aylin ostavila njoj u amanet. Isto kao što je bilo prilikom rađanja.
"Ti ćeš, Nesrin, biti njena mama kada ja odem, uvijek motri na nju, nikada je ne ostavljaj samu", rekla je. Obuzeta tim emocijama, nije htjela zagorčati ovo ljeto u kojem je njena sestra uživala u svojoj mladosti. Ostavila ju je na miru, usprkos očevoj zabrinutosti. Aylin je hodala i zabavljala se do besvijesti, a u Pariz se vratila do ušiju zaljubljena u Polata. Napokon je upoznala ljubav.
Polat je bio sin jednog od vodećih turskih brodovlasnika. Nakon završene prestižne škole Galatasaraj, poslanje na studij u Pariz, gdje se uspio upisati na Sorbonu. Bio je mladić koji se, pored trgovinskog prava što je studirao, veoma zanimao za umjetnost, književnost i filozofiju, i bio ozbiljniji od svojih vršnjaka. Aylin je bila tip žene s kakvom se nikada do tada nije susreo.
Aylin kao da nije živjela u okvirima ovosvjetskih dimenzija. Kao da je na nekoj imaginarnoj sceni izvodila kazališni komad. Sasvim drukčijim metodama, izvan uobičajenih, pristupala je ljudima, događajima i stanjima. Svaki događaj je doživljavala na osnovi individualnih veza. Milimetarskim pomacima, svaka pojava se iz svoje realnosti povlačila u druge dimenzije. Aylin je imala jedan svoj, poseban svijet u kojem su mjerila bila prilagođena drugim vrijednostima.
Njene čestitosti bile su drukčije od drugih. A, što se tiče njenih pogrešaka... ona ih, inače, nije ni imala! Pogrešno, sramotno, grijeh, zabranjeno... Ove riječi pripadale su samo rječnicima, ne i životu. Bila je otkačena. Filozof. Posjedovala je neku izuzetnu životnu estetiku. Bila je komična; u svemu je pronalazila i izvlačila zabavnu stranu. S njom se Polat zabavljao i smijao, kao ni s kim drugim. Nije ju mogao doživljavati ni kao princezu, a ni kao udanu ženu. Ona je bila drukčija od svih, bila je posebna mlada žena. Čak je i njenu ljepotu bilo nemoguće opisati. Prema nekima je bila previše mršava i visoka, a prema drugima je bila savršena poput manekenke. Dok su njene zelenožute oči neki doživljavali kao sanjalačke, tajanstvene i tužne, neki su ih definirali kao "oči podmukle mačke", a neki kao "šaljivog pogleda". Za Polata je Aylin bila izuzetna osoba koja ne sliči ni na koga i u koju je bio ludo zaljubljen.
Aylin je svako jutro napuštala hotel i odlazila Polatovoj kući na Saint Germainu, gdje je vrijeme provodila slušajući glazbu i čitajući knjige. U jutarnjim satima Polat je boravio na fakultetu. U popodnevnim satima sastajali bi se u jednom malom restoranu u istoj četvrti, ručali su nasamo, a potom se vračali Polatovoj kući. Kada poslije podne nije imao predavanja, Aylin bi tu ostajala do noćnih sati. Uvečer bi se u hotel vračala iznemogla od ljubljenja, milovanja i voljenja. Dugo bi ležala u toploj vodi u kupaonici, kao da želi zaboraviti prethodni dio života da bi mogla otvoriti kapiju jednog sasvim drugog svijeta, da bi mogla živjeti u stvarnosti koju taj svijet nosi sa sobom. Kao da je tako doživljavala preobražaj. Identitet mlade zaljubljene žene ostavljala je u pjenušavoj vodi i iz kupaonice izlazila kao robinja koja je spremna podnijeti svoju kaznu.
Tijekom tri mjeseca Ben Tekkouk Senusi uopće nije vršio pritisak na svoju suprugu. Strpljivo je promatrao Aylin, koju je svaku večer boljela ili glava ili trbuh. Aylin više nije, kao nekada, pitala gdje je bio u noćima kada nije dolazio, nije se žalila na tjelohranitelje koji su je u dnevnom boravku gušili dimom od cigareta, a nije tražila ni novac za trošenje u buticima. Nakon povratka iz Istanbula, djelovala je poput anđela. Anđela koji nije želio niti voditi ljubav niti kupovati, imala je samo jednu želju.
"Želim nastaviti fakultet", rekla je, ,,da bih dovršila započeti studij." Odgovor je bio kratak i jasan; "Ne!" Aylin više nije pitala. Princ,
koji je vjerovao da njegova supruga neće odustajati, uzaludno je čekao njeno insistiranje. U tome se prevario. Ali shvatio je, također, da je nastala neka promjena u načinu života njegove supruge, i u tome se nije varao, sigurno.
Dok je u kasnim noćnim satima otvarao vrata na koja se uporno “ kucalo, Polat je mislio da je došao netko od njegovih prijatelja. Dosta i njegovih neoženjenih prijatelja je kasno noću dovodilo djevojke u i kuću s nekoliko spavaćih soba. Mladić je problijedio kada je pred sobom ugledao Arape s čalmama na glavama.
"Jeste li vi gospodin Saran?" upitao je jedan od Arapa. Iako je u jednom trenu pomislio da kaže ne, odmah se predomislio. Nije se smio ponijeti kao krivac. Nastojao se smiriti.
"Ja sam", odgovorio je. "Izvolite? Što tražite u ovo vrijeme?" "Moramo razgovarati. Imamo poruku koju vam trebamo uručiti."
"Znate što, gospodo? Dođite u neko prikladnije vrijeme. Rano ujutro imam ispit."
"Pođimo unutra", reče jedan od njih. Da se ne bi gurkao, Polat ih je bespomoćno pustio unutra.
"Poznajete li princezu Aylin?"
"Imam jednu prijateljicu koja se zove Aylin." "Otkada?"
"To je moja prijateljica iz djetinjstva. Zajedno smo odrasli. Oboje smo ljetima stanovali na Bosporu."
"Viđate li se još uvijek?"
"Naravno. Zašto se čovjek ne bi viđao s prijateljem iz djetinjstva? Povremeno se viđamo."
"Dolazi li ovamo?"
"Znate što, gospodo, ja sam neoženjen čovjek. Ovamo dolazi dosta djevojaka i udanih žena. Neke od njih su moje ljubavnice, a neke su samo prijateljice. Aylin može biti među onima koje dolaze kao prijateljice."
"One koje dolaze ovamo su sigurno ljubavnice"
"Ne, apsolutno. Mi smo drukčije odgojeni i kultura u mojoj zemlji je različita od vaše. Imamo i prijateljica koje dolaze našim kućama, ali koje ne dodirujemo."
"Princeza Aylin više nikada neće zakoračiti u ovu kuću. Inače će to loše završiti", reče drugi Arap.
"Ako još nekada dođe da me posjeti, prenijet ću joj ovu poruku. Ali prenošenje te poruke nije moj posao, nego vaš. U našoj tradiciji
nema tjeranja gostiju."
"Posljednji put vas upozoravam. Nema više viđanja s tom ženom!" reče jedan od Arapa.
"Pogrešno ste obaviješteni. Gospođa Aylin je moja stara prijateljica iz djetinjstva."
Polažući ruku na oružje za pojasom, Arapi su pozdravili Polata. Polat je odmah shvatio da je to opasan znak. Nakon što su Arapi otišli, na trenutak je ostao nasred sobe, ne znajući što da radi. Nalazili su se pred velikim problemom. Morao je proslijediti vijest do Aylin. Hitnu vijest da izvjesno vrijeme ne dolazi ovamo. Neko
vrijeme je razmišljao i na kraju odluči nazvati Nesrin.
Znao je da ga Nesrin uopće ne voli. Jednom su se upoznali još davno, dok su bili u Istanbulu. Nesrin ga uopće nije primjećivala. Prema njemu je bila veoma hladna kada je nekoliko puta došao njihovoj kući po Aylin. Polat je normalno prihvaćao to što ona ne odobrava da njena udana sestra ima vezu s drugim. Ali, tu vijest je neizostavno morao proslijediti do Aylin. Približavalo se dvanaest sati. Nevoljko je okretao Nesrinin broj, koji je bio zabilježen negdje sa strane, pošto je nekoliko puta morao zvali Aylin dok je bila kod njih. Srećom, nije ga bacio.
Aylin je, također, u hotelu proživljavala tešku noć. Tu noć princ je večeru naručio u sobu. Za vrijeme večere nije pio vino, kako je to inače običavao; zadovoljio se vodom. Nije otvarao usta, nije prozborio niti jedne riječi. Aylin je postala malo napeta. "Moramo pričati", prozborio je napokon, nakon što su konobari iznijeli ostatke od večere.
"O čemu?"
"O vašem određenom nedoličnom ponašanju."
,,Ne razumijem."
"Kao dan vam je jasno, Aylin. Ne izvršavaš svoje obaveze udane žene i činiš nešto što ne dolikuje udanoj ženi. Svakodnevno posjećuješ određena mjesta. To ponašanje odmah mora prestati."
"Ne znam za što me optužujete, ali imam i ja određenih pritužbi na nedolično ponašanje i na neispunjavanje danih obećanja i obaveza."
"Kao naprimjer!?" princ će iznenađeno.
"I ja imam pritužbe na vaše neobjašnjivo izbivanje određenih noći. Brak obavezuje obje strane."
"Ja sam muškarac."
"Prije braka ste mi obećali da ćemo u ovom braku biti ravnopravni, kao civilizirani muž i žena."
,Ja sam održao svoje obećanje, ali vi ste me prevarili, Aylin."
"I vi ste mene prevarili. Ni jedno obećanje niste ispunili. Niti smo imali svadbu, a niti imamo kuću kao što ste mi obećali."
"Ne zaboravite da smo u izgnanstvu."
"Nikada mi niste pričali o uvjetima izgnanstva." "To ste trebali razumjeti."
"Ja od vas nisam tražila dvorac, samo jedan stan u zgradi. Što se tiče mojih obaveza kao supruge, ne sumnjam u to da ne postoji netko tko te obaveze ispunjava. A sve dotle dok je to u meni, ja vas kao supruga ne mogu zadovoljiti."
"To je plod vaše mašte."
"Isto tako je plod mašte i ono čime vi mene optužujete."
,Ja raspolažem konkretnim dokazima."
"Poslali ste, dakle, svoje ljude da me slijede. Kako je to ponižavajuće." "Vi ste to tražili."
"Kada ste već spremni dati ono što tražim, mogu li, onda, od vas tražiti svoju slobodu? Kao što vam nisam mogla biti dobra supruga, i moje srce je, isto tako, ispunjeno razočaranjima. Nismo imali uspješan brak. Dopustite da se rastanemo."
"Nikada!" reče Ben Tekkouk Senusi. Brzo otvori sobna vrata i izađe. Kada je nakon određenog vremena htjela izaći, Aylin je shvatila da su vrata zaključana. Izbezumila se od straha. Nije mogla telefonirati Polatu. Da bi to učinila, morala je broj izdiktirati centrali, a to nije smjela učiniti. Nazvala je Nesrin. Rekla joj je da ju je zaključao u sobi.
"Ni slučajno se nemoj zbližavati s tjelohraniteljima kako bi ti otvorili vrata", reče joj sestra. "Senusi im je dao napojnice i upozorio ih je na tebe. Sačekaj do sutra. Ujutro ću doći u predvorje na zajednički doručak."

***

Nakon razgovora s Aylin Nesrin je nazvao i Polat.
"Uvalili ste moju sestru u gadne probleme, Polat. Izađite odmah iz Aylininog života, dok se sve nije sasvim iskompliciralo", rekla mu je Nesrin.
"Razumijem i prihvaćam vašu ljutnju, ali određene stvari se odvijaju izvan ljudske kontrole. Zabrinut sam za Aylin. Spriječite njen dolazak ovamo i svakako me obavijestite", molio je Polat.
"Inače joj je onemogućeno da ide bilo kud. Vi se nikako ne pojavljujte. Nemojte, također, ni telefonirati Aylin. Ja ću vas nazvati", reče Nesrin.
Od deset sati Nesrin je bila u predvorju Georgea V. Prekrila je lice pretvarajući se da čita velike novine, čekala je Aylin. Kada se njena sestra nije pojavila ni u dvanaest sati, telefonirala je u sobu.
"Gdje si, satima te čekam", reče Aylin. Glas joj je bio plačan.
"I ja tebe čekam u predvorju. Nisam te htjela nazvati, jer sam se bojala da Senusi ne podigne slušalicu."
"On nije tu", reče Aylin, "sinoć je izašao i još se nije vratio. A vrata su još uvijek zaključana."
"Eto me sada gore", reče Nesrin. Popela se na kat na kojem je bio njihov apartman. Spremačica je čistila sobe. Dala joj je napojnicu da otključa vrata apartmana. Dvije sestre su se zagrlile. Nesrin je na brzinu ispričala Aylin što se dogodilo Polatu. Aylin se tresla od straha.
"Moram ići, Aylin", rekla je Nesrin, "da ne sazna da smo uspjele otključati vrata.
Uvalit ćemo tako i spremačicu u probleme. Tražit ću od nje da kopira ključ." "Ne ostavljaj me bez telefonskog poziva."
"Ne brini se, naći ćemo neki izlaz. Moraš biti strpljiva. Razlog svih ovih problema uvijek je tvoje nepopravljivo nelogično ponašanje. Više ne smiješ napraviti niti jednu pogrešku, u redu?" reče Nesrin, mašući kažiprstom prema Aylininom nosu. Izašla je iz apartmana i ne čekajući lift spustila se stubama i otišla kući.
Senusi se navečer vratio u hotel. S Aylin nije previše pričao. Večerali su opet u sobi, nijemo. Nakon večere je zaključao vrata i izašao. Prošlo je tako nekoliko dana. Četvrti dan Aylin nije mogla izdržati.
"Koliko će još trajati ovo zatočeništvo?" upitala je muža. "Dok vam se pamet ne vrati u glavu."
"Moja pamet je nepovratno pred odlaskom. Koliko već dana nisam udahnula čistoga zraka."
"Večeras možemo večerati vani", reče Senusi. Aylin se odmah počne spremati. "Voliš izlaske?" upita Senusi podrugljivo. Aylin nije odgovorila. Dovršila je
šminkanje i, u pratnji dvojice tjelohranitelja, izašli su kao muž i žena. Prošlo je već
neko vrijeme otkako je smanjio broj tjelohranitelja. Od petorice ostala su samo dvojica. "Sigurno mu ponestaje novca", pomisli Aylin. Za večerom uopće nisu pričali. Bila je sretna zbog toga što je izišla iz hotelske sobe; opet je nakon nekoliko dana vidjela ljude oko sebe.
"Sutra me ne zaključavajte u sobu. To vam uopće ne dolikuje", izusti odjednom Aylin, "obećavam da neću izaći."
"Razmislit ću", reče Senusi.
Taj su tjedan dvije sestre provele u nespokojnom iščekivanju. Nesrin je nekoliko puta tijekom dana vodila duge razgovore s Aylin, prenosila joj vijesti od Polata. Činila je to zato što se bojala da će se, ako zaljubljenima ne pomogne u komuniciranju, oni osmjeliti na poziv i time se sasvim uvaliti u nevolje. Inače, Polata je toliko mrzila i ne samo da mu ne bi pomagala nego bi ga mogla udaviti u čaši vode.
Telefonirajući Senusiju za vikend Nesrin ga je s Aylin pozvala kući na večeru. Nesrin se iznenadila kada je bez pogovora Senusi pristao. Priredila je lijep jelovnik. Napravila je kuskus, nacionalno arapsko jelo, smatrajući da će se to svidjeti Libijcu. Tijekom večere, dvoje supružnika nisu uopće razgovarali. Bilo je sasvim očito da su ljuti. Nesrin i Aziz su se pretvarali kao da ne shvaćaju situaciju. Pred njihov odlazak Nesrin nije mogla otrpjeti, praviti se kao da ništa ne zna,
"Što vam je, u ime Božje?" upita.
"Vaša sestra nije sretna, priča o razvodu."
Nesrin se nakratko glasno nasmija."Šalite se, prinče. Aylin ne može tražiti tako nešto zato što se razvod uopće ne prihvaća u mojoj obitelji. Čak ni šala na tu temu nije poželjna. Neka to ne čuje otac", rekla je. Senusi je krajičkom oka bacio pogleda na svoju suprugu. Aylin je sjedila smrknutog lica.
"I u mojoj obitelji je tako."
"Nesporazumi između muža i žene rješavaju se između dvije osobe", reče Nesrin. "Ali vaša sestra ne misli lako."
"Ja ću popričati sa svojom sestrom", okrenula se prema Aylin. "Pristaješ li da sutra ručamo nasamo?"
Pogledala je u svog muža.
"Ja ću poslati auto po vas, da vas odveze tamo gdje namjeravate jesti. A poslije će vas, također, moj vozač odvesti kući, a Aylin u hotel", reče Senusi.
"Hajdemo u Lippi, već dugo nismo bile tamo", reče Nesrin. "Budite onda spremni u pola jedan", reče Senusi.
Kada su se dvije sestre sastale u Lippiju, Aylin je počela plakati od sreće. "Mislila sam, Nesrin, da se nikad neću osloboditi hotelske sobe. Ja se više ne
vraćam tamo", reče.
"Ne dolazi u obzir, Aylin. Danas se moraš vratiti. Potrebno je strpljenje da bi se uspjela spasiti od tog čovjeka. Aziz je pričao s jednim odvjetnikom. To neće biti baš tako jednostavno", reče Nesrin.
"Jesi li pričala s Polatom?"
"Nastojim ti spasiti život, a ti mi pričaš o njemu. Pusti sad njega." Dvije sestre su raspravljale neko vrijeme. Na kraju, Nesrin je uspjela uvjeriti sestru. Još određeno vrijeme će nastaviti s ovom igrom. Aylin će glumiti da ju je Nesrin uvjerila, uopće neće spominjati razvod. Sve dok ne dođe ljeto, dok Aziz i Nesrin ne budu spremni za odlazak u Istanbul.
Nije samo problem u tome. Ne želim ni spavati s tim čovjekom. Dođe mi da skočim s prozora kada legne na mene."
"O tome si trebala razmišljati kada si donijela odluku o udaji. A gdje je ono da ima oči koje te očaravaju?"
"Ne sprdaj se sa mnom!"
"Radi što znaš, Aylin, ali ni slučajno nemoj ostati trudna", reče Nesrin. Nesrinina druga briga bio je i Polat. Stalno je primoravala Aylin na zaklinjanje da se nikako više neće sastajati s Polatom.
S vremenom je izgledalo kao da se Senusi malo smirio. Aylin je puštao da izađe jedino kada je išla kod Nesrin. I tada s vozačem. Ali nije joj kao prije dopuštao da preko noći ostane tamo, a kada bi noću sam izlazio opet ju je zaključavao u apartmanu. Također je veliki broj noći provodio vani. Aylin mu je saopćila da s njim neće spavati u istom krevetu sve dok se ne okonča ovo razdoblje zaključavanja. Uzi- mala je jastuk i deku i do jutra spavala na širokom divanu u salonu.
Nesrin se sprijateljila sa spremačicom koja je bila zadužena za Aylinin kat. Jednom ju je odvela svojoj kući i kroz suze joj ispričala kako taj bezdušni Arap zlostavlja njenu sestru. Žena je, inače, i sama bila svjesna da se Aylin nalazi u svojevrsnom zatočeništvu. Nesrin joj je ponudila zavidnu sumu novca, a od nje je jedino tražila kopiju ključa od apartmana. Da bi njena sestra mogla pobjeći ako joj jednog dana život bude u opasnosti. To nitko, apsolutno nitko, nikada neće znati. Obećavajući da neće čak ni Aylin reći kako je došla do ključa, Nesrin je redala zakletvu za zakletvom. I, u ishodu svega, došla je do duplikata ključa Aylininog apartmana.
Aylin je jednom tjedno u limuzini odlazila do Nesrin, tamo ostajala sat-dva i ponovo se vraćala u hotel. Čim bi došla, laćala bi se telefona i zvala Polata. Nekoliko puta je toliko molila i navaljivala da je Nesrin nekoliko sati prije njenog dolaska primila Polata u kuću i, iz straha, tu ga zadržala nekoliko sati nakon Aylininog odlaska. Naravno da je i od Aziza krila sastanke u njihovoj kući. U danima kada bi Polat dolazio, svom mužu je davala niz narudžbi, nastojeći tako osigurati da zakasni kući. Ali, zbog uzbuđenja i straha, cijeli dan bi osjećala klonulost. Na kraju se pobunila. Rekla je sestri da nikada više neće zvati Polata. Kada je nestalo Nesrinine naklonosti, Aylin se s Polatom pokušala sastajati na sasvim drugim adresama.
Jednom je, prilikom povratka od Nesrin, rekla vozaču da u Galerie Lafayette želi obaviti malu kupnju. Dućan se, inače, nalazio u ulici kroz koju prolaze.
"Ovdje se ne mogu zaustaviti, gospođo", rekao je vozač.
,Ja ću izaći, ti napravi krug i vrati se, ja ću te čekati na vratima", reče Aylin. "Ako me ne bude na vratima kada se vratiš, ti napravi još jedan krug. Možda je gužva na kasama pa ću morati čekati."
Ne čekajući odgovor izašla je iz limuzine, umiješala se u gužvu i popela se na međukat. Sastala se s Polatom koji je čekao ispred odjevnog odjela. Nekoliko krema za lice i parfema, koje je ranije kupio, Polat je utrpao Aylin u ruke. "Nisam želio da gubiš vrijeme plaćajući ovo", rekao je.
S odjela je uzela nekoliko suknji i bluza i ušla u jednu od kabina za presvlačenje. Našla se u Polatovom naručju. Počeli su se ljubiti kao ludi. Mladoj prodavačici, koja je pitala kako ide, Aylin je odgovorila da su suknje tijesne, te da joj donese za broj veće. Kada je, otprilike nakon pola sata, izašla iz kabine, kosa joj je bila sasvim raz- barušena, ali se na lice zalijepio osmijeh, i to onaj što otkriva najveće zadovoljstvo. Izašla je na vrata, malo je sačekala i mabnula rukom prema limuzini koja se ukazala u prometu.
"Znate li koliko puta sam kružio oko bloka?" upita vozač.
"Kada su žene u kupnji, onda gube osjećaj za vrijeme. Osim toga, bio je i veliki red", reče Aylin.
"Nemojte princu reći da ste radi kupnje ušli u Lafayette, inače će me jako izgrditi", odvrati vozač.
"Bože, Bože, ne razumijem zašto bi kupnja bila zabranjena, ali, kad već tako želite, to će ostati među nama, obećavam", reče Aylin. Laknulo joj je. Mada nesvjesno, vozač joj je olakšavao poslove, iz torbe je izvadila ogledalo, dotjerala kosu i osvježila ruž.
Ljubav je nešto lijepo; čak i kada čovjek na vratu osjeti dah smrti, ljubav je lijepa.
Aziz je angažirao odvjetnika da bi se Aylin mogla razvesti, a on je zadužio detektiva da prati Senusija po noćnim klubovima gdje ga je i fotografirao s određenim ženama. Čekali su najpogodnije vrijeme za pokretanje procesa. U međuvremenu, Nesrin je i od svog daidže zatražila pomoć. Jadni Hilmi-bej nije mogao ostati ravnodušan prema Aylininim problemima i opet je pritekao u pomoć. Doputovao je u Pariz i izbliza analizirao situaciju. Njegova Aylin bila je krajnje ne- sretna. Inače dosta mršava djevojka, sasvim je oslabjela, bila je kost i koža. Zatočeništvo je postajalo nesnošljivo. Bez odlaganja se to moralo okončati. Hilmi- bej se, također, posavjetovao s jednim turskim odvjetnikom. Pod uvjetom da brak verificira turski konzulat, bilo je moguće da se na istanbulskim sudovima razvede turski državljanin koji se vjenčao u Francuskoj. Zakon je bio pogodan za proces ove vrste. Aylinin vjenčani list odmah je proslijeđen u konzulat. Srećom, dokumente ove vrste Senusi nije držao u trezoru, nego ih je skrivao u ladici u spavaćoj sobi.
Plan je bio gotov, došao je red na njegovu provedbu. U srpnju Aziz je trebao koristiti godišnji odmor. U Istanbul su trebali putovati autom, a zajedno s njima u autu je trebala biti i Aylin, koja bi bila spašena nakon izlaska s francuskog teritorija. Prilikom prelaska iz Francuske u Švicarsku, u većini slučajeva se čak ne pita za putovnicu. Taj dio je lak, ali ovo putovanje se moralo izvesti kada Senusi ne bude u hotelu. "Ionako ovaj čovjek najmanje noć, dvije tijekom tjedna provodi vani. Čekat ćemo. Aylin će nas obavijestiti telefonom i mi ćemo tog jutra, rano, krenuti na put", reče Nesrin Azizu.
Čekali su. Dva tjedna Senusi je svaku noć spavao u hotelu. Aylin je počela gubiti živce. U srijedu navečer sljedećeg tjedna reče supruzi: "Večeras izlazim. Možda se neću vratiti. Naruči večeru prije no što izađem."
Aylin je naručila juhu i hladno kuhano meso. Došli su konobari i servirali. Oko osam je završila s objedom. Uzela je knjigu i ispružila se na divanu. Senusi je pozvao sobni servis da pokupe tanjure. Obukao se, zaključao vrata i otišao. Nakon desetak minuta Aylin je nazvala Nesrin.
"Večeras je u redu", rekla je. "Provjeri svoj ključ."
"Provjerila sam možda stotinu puta, Nesrin."
"Nemoj slučajno spakirati kofer i ostaviti ga na vidjelu, možda se vrati."
"Ne brini se. Ujutro u sedam sati bit ću na vratima. Ako me ne bude, znači da se vratio."
"Da krenemo noću?"
"Ne. Aziz inače ne voli voziti noću. Ujutro ćemo krenuti i ići dokle možemo. Ako se ne vrati tijekom noći, onda svakako neće doći do sutra popodne. Osim toga, u sedam ujutro je smjena svih ekipa u hotelu. Ja sam zbog toga i tražila da krenemo u sedam", reče Aylin. Bila je krajnje smirena i hladnokrvna.
"A ako se vrati?"
"Pokušat ćemo ponovo. Drugu noć. Ali, on se neće vratiti večeras, Nesrin, prošlog tjedna gotovo nikako nije išao. Ti ne znaš libido tog čovjeka. Neće se vratiti do sutra, sigurna sam."
Nesrin do jutra nije mogla zaspati. Aylin je navila budilicu u šest i mirno zaspala. Ugasila je sat, koji je zazvonio u šest, i odmah se obukla. U svoju oveću torbu ugurala je hlače, jednu bluzu i donje rublje. Putovnicu i vjenčani list izvadila je iz donje ladice. Senusi ih je sakrio u jednu veliku kuvertu, zajedno s nekim nebitnim papirima. Naravno, nije znao da ih je Aylin neprestano kontrolirala. U pet do sedam otključala je vrata apartmana. Kada je izašla, na vrata je objesila poruku "Ne uznemiravajte" i opet ih zaključala. Nije ušla u lift, spustila se stubama. U hlačama i pamučnoj majici, kosom svezanom u konjski rep i naočalama na očima, bila je poput mršave pirgave studentice. Ni najmanje nije sličila na princezu koja je stanovala u apartmanu na trećem katu. Kao duh je promigoljila van. Nesrinin i Azizov auto bio je na suprotnom nogostupu. Čekala je na semaforu i prešla na drugu stranu. Sjela je na zadnje sjedište.
"Gas, Azize!" reče Nesrin.
Nakon nekog vremena prešli su švicarsku granicu. Od sreće su vrištali u autu. "Zaustavi se tu, moram u toalet", reče Nesrin.
"Ne mogu. Prvo mjesto na kojem ću se zaustaviti bit će benzinska pumpa, kada benzin u autu bude pri kraju", reče Aziz.
"Azize, hitno je!"
"Obavi u gaćice. Ja već danima tako radim, od uzbuđenja i straha. Ubij me, ne stajem", odgovori Aziz. Vozio je brzo kao nikada do tada.
Aylin je raširila ruke. Uspjela se provući kroz rešetke kaveza i izaći u svijet.
USPJELA JE. Sada će raširiti krila prema novim horizontima. "Slobodna sam! Slobodna sam!" povikala je.
"Nisi još", reče Nesrin. "Nisi se još razvela. Cijena slobode nije toliko niska, dušo. Još mnogo moraš čekati da bi bila slobodna!"
Ovo je bilo najuzbudljivije Aylinino putovanje u životu. Kao da se prevaljivanjem svakog kilometra sve više približavala slobodi. Nije, čak, obraćala pažnju ni na Nesrinino neraspoloženje. Sjedeći na zadnjem sjedištu, pjevala je iz sveg glasa.
"Skreni ustranu, Azize. Molim te, stani", povikala je odjednom.
,,Zar se i tebi piški?" upita Aziz. "Povratit ću."
Aziz je preko retrovizora bacio pogled natrag. Aylinino je lice bilo sasvim blijedo. Skrenuo je auto ustranu. Aylin se jedva izvukla van. Kad se vratila natrag, ispružila se na zadnjem sjedištu.
"Od prevelikog uzbuđenja djevojci se poremetio vegetativni živčani sistem", reče Aziz.
"Slušaj, Azize, zaustavljaš se kod prve ljekarne! Ja ću u toalet, a ti uzmi kolonjsku vodu. Aylin ne izgleda dobro", reče Nesrin.
Aziz je smanjio brzinu. Pretpostavljali su da je oko dvanaest sati Senusi došao u hotel i shvatio da je Aylin pobjegla, ali oni su tada već bili veoma daleko. Iako se zbog Aylinine mučnine Aziz morao neprestano zaustavljati, bili su već pet sati na putu i nitko ih više nije mogao stići.
Prvu pauzu napravili su u Trstu. Niti je Aziz imao snage za nastavljanje puta, a niti djevojke. Umjesto da prestane, Aylinina mučnina se povećala. Nesrin je tražila da bude u istoj sobi s Aylin. Kada su se povukle u sobe, upitala je sestru:
"Kakve su to mučnine? Je'l se razbolijevaš, ili si ponovo zatrudnjela?" "Ne znam, Nesrin."
"Kako ne znaš? A gdje je ono da ne spavaš sa Senusijem?" "Nisam spavala."
"Je li te možda prisilio?"
"Naravno da me je prisiljavao. Čak me je nekoliko puta i ošamario. Ali sam se oduprla. Ja sam, dakle, pobijedila."
"Eh, to onda znači da nisi trudna. To se ti zbog nervoze naprežeš", reče Nesrin.
Aylin nije odgovarala. Polako je otišla do kupatila. Nesrin je otišla za njom. "Zašto izgledaš kao da nešto kriješ?"
"Uopće ne izgledam tako."
"Ja poznajem svoju sestru. Što skrivaš od mene? Ako već nisi spavala sa Senusijem, onda ne možeš biti trudna, zar ne? Odgovori mi, Aylin."
,,Ne mogu biti", reče Aylin.
,,Ne sviđa mi se taj glas, Aylin. Ili si ti... Ti... S Polatom?" Aylin nije odgovorila.
,,Kad si to napravila? Ti si jedan monstrum! Kako si to mogla učiniti? Kako si samu sebe mogla uvaliti u opasnost? Gdje si se sastala s onom kišnom glistom? Reci, hajde... reci. Koliko puta? Gdje? Zar se ti nimalo ne bojiš? Kakav si ti čovjek?! Ti si životinja, a ne ljudsko biče." Počela je plakati. Sve što joj je bilo nadohvat ruke bacala je Aylin u glavu.
Pokazat ću ja onom nepromišljenom mangupu kad stignem u Istanbul. Napravit ču mu skandal. Otići ću direktno njegovom ocu.
"Smiri se, Nesrin. Nisam, bolan, trudna. Usta nisam otvorila. Što to pričaš?" reče Aylin.
"Znam ja svoju robu", reče Nesrin.
U Istanbulu su bili trećeg dana nakon kretanja iz Pariza. Kada su ušli na vrata Džemal-bejeve kuće na Šišliju, izgledali su kao da su izašli iz noćne more. Putove u Bugarskoj, gdje benzin smrdi na bijeli luk, Aylin je prešla s neprestanom mučninom, ali se naglo oporavila u trenutku kada su ušli u Edirne. U ta četiri sata do dolaska u
Istanbul, niti jednom nije osjetila mučninu. Nesrin je malo osjećala kajanje zbog svega što je učinila.
Čekali su početak tjedna i u ponedjeljak su rano otišli u ured daidžinog odvjetnika. Aylin mu je dala punomoć za razvod. Brakorazvodnu parnicu pokrenuo je na prvostupanjskom sudu. Poziv na sud poslali su u Pariz. Kada nisu dobili odgovor, dali su oglas u novine. U rukama je imala i fotografije na kojima se vidi Senusi s drugim ženama u noćnim klubovima. Međutim, proces je, zapravo, pokrenut zbog "neslaganja" nastalog zbog kulturnih razlika.
"Sada ćete biti strpljivi i čekati, gospođo Aylin", reče odvjetnik. "Budite uzornoga ponašanja do razvoda. Nigdje se ne pojavljujte nasamo s muškarcem. Ako budete izlazili noću, neka se obavezno u vašem društvu nalazi netko od članova obitelji."
Tog ljeta Aylin inače nije ni bila u stanju izlaziti noću. Pronašla je Polata, koji se zbog ljetnih praznika u Istanbul vratio mnogo prije nje. Polat se veoma obradovao što se Aylin oslobodila zlatnog kaveza. Ali druga vijest koju će mu draga saopćiti nije bila nimalo ugodna.
Aylin je bila trudna, a osim abortusa drugog izbora nisu imali. Polat je bio potomak jedne krajnje konzervativne obitelji, tek je započeo studij i nije bilo govora o ženidbi. Inače, Aylin nije ni imala nikakvih zahtjeva. Jedino što je željela je da u sve to ne miješa Nesrin. Svoju sestru, koja je i bila protiv Polata, a i koja se već dugo konstantno borila s njenim problemima, Aylin nije htjela upetljavati i u ovaj pro- blem. Polat je pronašao liječnika, Aylin je otišla, abortirala i vratila se kući.
Aziz je otišao na spavanje kod oca koji je stanovao u Kučukčekmedži. Nesrin i Aylin su s ocem bile kod kuće. Nakon što je došla kući, Aylin je rano legla, govoreći da se ne osjeća dobro. Nesrin je na večeru otišla kod tetke Nedžle na Nišantaš i vratila se. I ona se povukla u sobu. Mislila je da je Aylin već odavno zaspala. Čitala je knjigu u krevetu kada je začula da je sestra doziva. Ustala je i prešla u susjednu sobu. Aylin je sjedila u krevetu, nasred jezera krvi. Lice joj je bilo blijedo kao krpa. Odjednom, Nesrin pomisli da će se onesvijestiti.
"Nađi liječnika, Nesrin. Imam krvarenje." "Aman, Bože", reče Nesrin.
"Ne galami da ne probudimo oca."
"Što si to napravila? Bila si trudna, zar ne? Sva ona povraćanja tijekom puta. Ah, Aylin. Da nisi možda abortirala bez mog znanja?"
"Danas."
"Tko je to sredio? Ona glista?" "Nećemo sada o tome pričati."
"Ako je sve to nastalo zbog njega, neka dođe i neka sam čisti svoje smeće!" reče Nesrin i krenu u salon, prema telefonu.
"Nemoj, Nesrin, molim te. U njegovoj je kući večeras velika zabava. Ne može doći."
Nesrin je bila sasvim bijesna.
"Je l' to on kod kuće priređuje zabavu, dok ti ovdje crkavaš?"
"Pridrži me, uzmimo taksi i pođimo u Američku bolnicu. Ili u sanatorij."
"On će doći", reče Nesrin. "On je odgovoran za ovo. Ili ćeš mi dati njegov broj ili
ću uzeti taksi, otići njegovoj kući i dovesti ga."
"Dat ću ti, ali pod jednim uvjetom. Nećeš biti bezobrazna prema njemu. Obećaj." "Što hoćeš da radim? Da mu se, možda, zahvalim na svemu ovome u što te je
uvalio?"
Nemoj ništa, molim te, normalno se ponašaj! Ne zaboravi da sam, koliko i on, za ovo kriva i ja."
Nesrin je teško zadržala riječi koje su joj došle na vrh jezika. Aylin nije izgledala dobro. Krvarenje je postajalo sve jače.
"Brzo reci broj", reče, ja ću se kasnije obračunati s njim, ne večeras. Samo da tebe spasimo, a kasnije ču ja njemu pokazati."
Nakon što je spustila slušalicu, Nesrin je pritekla Aylin u pomoć. Obukla joj je suknju. Krv je poput potoka tekla niz Aylinine noge. Nije imala snage stajati na nogama. U jednom trenutku začule su očev glas.
"Ne brini se, došao je Aziz da nas izvede u šetnju. Izlazimo s Aylin", oglasi se Nesrin. Bilo je nešto malo iza jedan.
Nakon petnaest minuta Polat je bio na vratima. Uzeo je Aylin u naručje i donio je do auta.
"Idemo li u Američku?" upita Polat.
"Ne, nećemo tamo. Tamo ćemo naići na dosta poznanika. Idi u Etfal. To nam je i najbliža bolnica."
Predali su Aylin liječnicima u hitnoj službi. Nesrin je zapalila cigaretu.
"Kako ste mogli učiniti tako nešto, Polat? Da vas je Senusi zatekao mogao vas je oboje ubiti. Zar nemate nimalo pronicljivosti i pameti?" reče.
"U pravu ste, Nesrin. Ali, Aylin je bila u tako teškom stanju da sam mislio da je po svaku cijenu moram oraspoložiti. Mlada žena zaključana u hotelskoj sobi! Ne može izaći, ne može se osloboditi stanja u kojem se nalazi, stalno plače. Strahovao sam da ne poludi ako se ne budemo mogli povremeno viđati nakon što je uspijevala dolaziti kod vas. Nije smjela pomisliti da sam je i ja napustio. Dogodilo se, eto. Jako mi je žao", reče.
"Zna li vaša obitelj za ovo?"
"Ne, ništa ne znaju. Ne znaju čak ni moji prijatelji." "Neka nitko ne dozna, ni slučajno", reče Nesrin.
Liječnici su očistili dio koji je ostao u njoj, dali su joj injekciju za zaustavljanje krvarenja. Kada su izlazili iz bolnice, već je počelo svanjivati. Nakon što ih je odvezao kući, Polat se uputio k Bosporu. Razmišljao je kako će gostima objasniti iznenadni nestanak sa svoje zabave.
Nakon nekoliko dana Aylin se oporavila. Međutim, bila je i iznemogla, a i slomljenoga srca. Mislila je da je potpuno uništila svoj život. Više nije bila zatočenik u hotelskoj sobi, ali nije bila ni slobodna mlada žena. Tko zna koliko će trajati razvod? Tko zna što će učiniti Senusi kada sazna da je pobjegla? Brak u koji je samovoljno ušla ništa joj nije donio osim nekoliko fotografija na naslovnim stranicama novina. Malo ugodnih trenutaka joj je ostavio. Uz to, zbog jednog bezvrijednog braka zakasnila je i na tako željeni Medicinski fakultet. I, kao da to nije bilo dovoljno, nakon mukotrpnog braka doživjela je veliku ljubav koja nije imala kraja, a koja je opet zadavala bol. Mogla je pretpostaviti da im čak ni kasnije, kada
Polat okonča studij, njegova obitelj neće dopustiti brak. Razvedena žena, koja je godinu-dvije bila starija od Polata... Kroz Nesrinin i Azizov slučaj neposredno se uvjerila na kakva su duhovna i materijalna mučenja spremni očevi koji sinovima ne dopuštaju ženidbu. Bila je sita takvih situacija.
Primali su vijesti da Senusi u Parizu pretražuje sve tražeći Aylin. Kada je nije našao tamo gdje ju je ostavio, princ je otišao Nesrininoj i Azizovoj kući. Oni više nisu bili u Parizu. Naredio je da se provjere svi Turci koje je poznavao u Parizu. Saznao je datum kada je Polat napustio Francusku i malo se smirio kada je saznao da je otišao mnogo prije Aylininog nestanka. Neprestano je telefonirao u Istanbul. Na kraju je Džemal-bej iznio svoje mišljenje.
"Taj čovjek je tvoj muž s kojim si službeno u braku. Ne možeš stalno bježati od njega. Ili se javi na telefon i razgovaraj, ili mu napiši pismo", rekao je svojoj kćeri. ,,I obavezno mu saopći da si u očevoj kući."
Aylin je nakitila jedno dugo pismo. Brižno biranim riječima nanizala je razloge okončanja braka. Svog muža je nastojala uvjeriti da je ova rastava korisna za oboje. Od Senusija je došao niz pisama. U nekima je molio, a u nekima je prijetio. Strahovali su da ne dođe u Istanbul. Ali, bilo je sasvim očito, Senusi nije mogao izlaziti iz Francuske. Ljeto 1964. godine za Aylin je bilo prava mora.




***

Krajem ljeta Aylin i Nesrin došle su u Ženevu. Naumila je studirati medicinu. Nitko je nije mogao odvratiti od te odluke. Tih dana je i njihov daidža, Hilmi-bej, bio u Ženevi. Neko vrijeme je djevojke ugostio u hotelu. Kada je Nesrin prešla u Pariz, Aylin je smjestio u kuću svog prijatelja Tobyja von Schweira koji je živio u Ženevi, ali se vratio u Ameriku.
Da bi se upisala na medicinu, Aylin se prijavljivala i na francuska i na švicarska sveučilišta, ali je stalno dobivala negativne odgovore. Ni jedno sveučilište u Francuskoj nije ju htjelo primiti. Švicarsko sveučilište u Ženevi i Laussanei također joj je poslalo odbijenicu. Na kraju, malu nadu pružilo je Neuchatel sveučilište. Analizirali su njenu molbu i pozvali je na razgovor. Aylin nije mogla vjerovati. Iznova je čitala pismo te nazvala Nesrin da joj priopći radosnu vijest. Nesrin je tih dana imala problema s Azizom. Da bi se oslobodila neugodne kućne atmosfere, doputovala je u Ženevu. Dvije sestre su iznajmile auto i zaputile se u Neuchatel. Aylin je razgovarala s nekoliko profesora i šefom katedre. Ženski Američki koledž završila je s visokim ocjenama. Nije bilo sumnje u to da je riječ o inteligentnoj studentici. Ali, studij na Pariškom sveučilištu napola je prekinut. Ispričala im je kako je bila pogođena majčinom smrću i da, na kraju, sada sama može odlučivati o odabiru zanimanja. Uvjerila je profesore da će biti dobra studentica medicine. Međutim, ovaj put Aylin je naišla na prepreku u studentskoj službi.
"Naša granica je dvadeset pet godina, vi ste dvadeset pet godina navršili prije nekoliko mjeseci", reče službenik. Aylin je stavila glavu medu šake i tako nepomično sjedila neko vrijeme. Čovjek je s čuđenjem gledao u nju.
"Ako je to jedini problem, dopustite mi da to riješim", zamolila je Aylin. "Kako ćete to riješiti?"
"Prepustite taj problem meni. Kada dođem sljedeći put, godina mog rođenja bit će 1939. Dovoljno je da mi obećate da ćete me tada primiti, da se ne bih bespotrebno bavila time."
"Vi ste izuzetno odlučna osoba. U redu, obećavam", reče čovjek.
Odmah po povratku u hotel Aylin je poslala telegram odvjetniku i zamolila ga da joj promijeni godinu rođenja.
Aylin i Nesrin autom su se vratile u Ženevu. Aylin je čekala. Osjećala se kao dijete u majčinoj utrobi koje čeka da izađe na svijet. Mora se vratiti, treba još samo malo pa će se vratiti u život, u svijet. Možda i jest zakasnila, ali, eto, opet je pred njom bio život sa svim svojim mogućnostima. Nju je čekao život. Željela je da joj se vrate izgubljene godine. Istoga mišljenja nije bila i Nesrin, koja se hvatala ukoštac s bračnim problemima.
"Krenula si na dug i težak put. Činiš još jednu pogrešku", reče. "Ne, Nesrin", odgovorila je Aylin. "Neću više činiti pogreške. Završio je razdoblje nepromišljenih pogrešaka."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayşe Kulin - Njeno ime: Aylin

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 10:11 am



JEAN- PIERRE
Kada je krenula na Medicinski fakultet na Sveučilište u Neuchatelu, Aylin je imala dvadeset šest godina. Ošišala je šiške i pustila kosu da joj ravno pada na ramena. Daleko ustranu bacila je zajedno s titulom princeze i svu odjeću skupih marki: Lanvin, Dior, Balanciaga koje je nosila u Parizu, svoju Jourdan obuću visokih, tankih potpetica i šeširiće. Sada je u uskim hlačama i majicama, u ravnoj obući, s nenašminkanim licem i debelim medicinskim knjigama pod rukom, poput djevojke od dvadeset godina trčkarala kamenim školskim hodnicima.
Prijatelj daidže Hilmija, Toby von Schweir, Aylin je utrpao u ruku tisuću dolara kada je krenula u Neuchatelu. Razdijelivši ga u kutije, Aylin je svoj život organizirala prema tom novcu. Odvojila je rate za školarinu, za neophodne izdatke poput iznosa za dom i hranu u zasebnu kutiju, a u drugu je smjestila džeparac. Živjela je trošeći novac disciplinirano iako tome nije bila vična, a izgledala je zadovoljna životom. Inače, u ovom malom studentskom gradu i nije bilo mjesta za trošenje novca. Predavanja su bila toliko naporna i dugačka da je morala učiti do dva poslije ponoći. Prva godina studija bila je vrlo važna. Najviše je studenata na medicini otpadalo krajem prve godine. Oni koji su ostajali nastavljali su svojim putem i uglavnom su završavali. Krajem godine i Aylin je trebala ići, ali ne kao neuspješni studenti na ulicu kroz stražnja vrata, nego na prednja, na Sveučilište u Laussanei kao student s najboljim ocjenama.
Sredinom godine saznala je uvjete za horizontalni transfer na Sveučilište u Laussanei. Neprestano je radila kako bi se mogla prebaciti u Laussaneu.
I, upravo, Medicinski fakultet u Laussanei, koji je prije godinu dana odbio Aylin, sada je, bez ikakvog pogovora, istu djevojku primio na drugu godinu. Daidža Hilmi, Nesrin, Aziz, Džemal-bej, pa čak i Toby von Schweir bili su iznenađeni i ponosni zbog njezina uspjeha.
Listopada 1965. godine Aylin je krenula na Medicinski fakultet na Sveučilištu u Laussanei. Predavanja su bila još teža. Međutim, težina predavanja bila joj je sasvim nebitna. Ona je bila zadovoljna životom. U Laussanei je živjela životom za kojim je toliko čeznula. Sve je bilo puno mladih ljudi. Grad je jednostavno izgrađen za studente. Štoviše, te godine su bile godine hipija, djece cvijeća. Po dvorištima, parkovima, u vrtovima kafića, na ulicama, stalno se, s gitarama u rukama i u poderanom džinsu, vrtjela i pjevala mladež koja je po obrazima i čelu crtala cvijeće. Sredinom šezdesetih godina za mlade nije bilo luksuza, ni odjeće. U modi su bili skitnja i prirodnost. Aylin, koja je morala biti oprezna s novcem, ta je moda u potpunosti odgovarala.
Preko božićnih praznika Nesrin je došla u Lausseaneu u posjet svojoj sestri. Kada je izdaleka na peronu ugledala Aylin, nije ju mogla prepoznati. Otmjena, šarmantna i atraktivna Aylin prije dvije godine na ulicama Pariza mamila je uzdahe i poglede gdje god se pojavila, i muškaraca i žena. Sada je došla s kosom vezanom u konjski rep i u izblijedjelom džinsu pa je Nesrin jedva prepoznala svoju sestru.
"Kako to izgledaš? Jesi li u potpunoj besparici?" upitala je Nesrin kada su stigle kući.
"Nee, ekonomična sam s novcem. Čak moja kutija za džeparac još uvijek nije ispražnjena."
"Tvoja kosa... Kao da nikad nije vidjela frizera." "Ne idem kod frizera."
"Sutra te ja vodim frizeru", reče Nesrin.
"Ne idem frizeru! Svi imaju ovakvu frizuru, ja sam studentica, sjećaš se?" "U redu. Kako idu predavanja? Govorila si da je ovaj fakultet malo teži."
"Malo me muči fizika. Prošlo je tri godine od završetka srednje škole. Zaboravila sam, naravno."
"A da uzmeš instrukcije?" "Već ih uzimam."
"Imaš li za to novaca?" "To ne plaćam."
"Ma nemoj!?" reče Nesrin. "Sigurno ti je to namjestio neki turski student.
Naivnost je odlika Turaka."
"Ne. Na fakultetu je jedan asistent fizike, Jean-Pierre. On mi daje instrukcije." "Uopće nisam vjerovala da ću ikada naći nekog Švicarca koji će, u ime
ljudskosti, besplatno davati dopunske satove", rekla je Nesrin.
,,Ima, eto, jedan", reče Aylin. Nesrin ju je pogledala pravo u oči. Svojim nenašminkanim licem, pjegama i naočalama, Aylin uopće nije sličila na nekoga tko bi mogao zavesti asistenta fizike. Opet nije mogla obuzdati svoj oštri jezik.
"Da se taj asistent fizike ne usudi kasnije tražiti druge protuusluge", izusti tiho Nesrin. Aylin se na to grohotom nasmija. "Dođi sutra da te malo prošetam po kampu", reče, "ako Jean-Pierre bude tamo, upoznat ćeš se i s njim."
Sljedećeg dana Nesrin je otišla na Sveučilište. Obišla je predavaonice u kojima je njena sestra slušala predavanja. Aylin je pokucala na jedna vrata. Pogledale su unutra. Za stolom, medu debelim knjigama s obje strane, sjedio je jedan momak s naočalama.
"Egger, da te upoznam sa svojom sestrom", reče Aylin. Momak ustade. Izdužio se poput motke. Nesrin se učinilo kao da njegova visina uopće nema kraja. Kao da je Jean-Pierre imao samo visinu, ali ne i obujam.
"Ovaj čovjek je, izgleda, jednodimenzionalan", reče Nesrin na turskom. "Ovaj je mršaviji i od tebe, Aylin. Povlačim riječ koju sam jučer izgovorila. Ovaj ne izgleda kao netko tko će od drugoga nešto tražiti."
Rukovale su se, izmijenile nekoliko riječi i napustile ured.
"Ne obraćaj pažnju na njegov izgled, on je talent za fiziku. Pravi genij", reče Aylin.
Aylin se izvrsno prilagodila studentskom životu. Bila je poput osamnaestogodišnjakinje koja je na svijet došla studirati medicinu, a ne kao razvedena žena koja je preživjela čudan brak, abortuse, trpjela boli. Cijeli njen svijet činila su predavanja, knjige, ispiti, fakultet. I, izgledala je nevjerojatno sretna. Nesrin je napustila Laussaneu vrlo spokojna. Nagnula se kroz prozor da bi prije polaska vlaka još jednom poljubila svoju sestru.
"Znaš, ti si poput kameleona. Prilagođavaš se svakoj sredini", reče Aylin.
To ljeto Aylin je došla u Istanbul sa Jean-Pierreom Eggerom. Sjeli su u njegov Spaček i kopnenim putem, prljavi i prašnjavi, stigli u
Istanbul. Nekoliko dana su se zadržali u Istanbulu i, opet autom, krenuli u obilazak Anadolije. Obišli su okolinu Izmira i, držeći se obale, namjeravali su obići Egejsko i Sredozemno primorje. Sa sobom su imali i šator.
Rodbina i prijatelji, koji su prije dvije-tri godine vidjeli Aylin kao princezu, nisu mogli povjerovati u ovu veliku promjenu. Jedino Betin nije smatrala čudnim to što je vidjela. Betin je toliko dobro poznavala svoju prijateljicu da je, koliko i u svoje ime, bila sigurna da se, bez obzira na to u kojoj odjeći bila, Aylinin duh nikada neće promijeniti.
Jean-Pierre je bio oduševljen tek otkrivenom zemljom. Seljaci koji su, ne očekujući novčanu protunaknadu, otvarali svoje kuće, dijelili svoje mlaćenice, juhe, hranu, skromni seljaci, neiskvareni i prirodni bili su baštinici grčkih i rimskih era, ruševine gradova, ostavljene nedirnute, svjedoci povijesti koja se proteže i do sedam tisuća godina unatrag. Izvanredna klima, čisto more, sunce, pijesak, plodonosne ravnice... Skupa sa Jean-Pierreom, i Aylin prvi put otkriva svoju zemlju i ostaje očarana.
To ljeto Aylin je pamtila po nezaboravnim uspomenama. Prije svega vidjela je vrijednosti svoje domovine, prirodu, ljude, koju do tada nije poznavala; ljepote koje je pružala zapadna Anadolija, stvorile su u njenoj duši i srcu jedno sasvim novo mjesto. Njen pogled na svijet jednostavno se promijenio. Na svijetu je postojala još jedna dimenzija, koju je ona tek otkrila. Nasuprot razvijenosti, civiliziranosti, raskošnosti i impozantnosti Pariza, Londona i gradova Švicarske, mjestašca Egejskog primorja imala su čarobnu, primitivnu i prirodnu ljepotu. A u njenom narodu jedna skromna i dostojanstvena mudrost potpuno je različita od one u buržoazijskoj kulturi. U vlastitoj zemlji našla je "nešto". To "nešto" ju je poticalo na razmišljanje, radovalo je i činilo zrelijom.
A druga činjenica koja je tog ljeta pridonijela da Aylin sazrije, bilo je Nesrinino priopćenje da se želi rastati od muža. Uopće nije mogla uočiti da njena sestra, koju je smatrala tako bliskom, godinama živi u nesretnom braku. Toliko je bila zauzeta svojim problemima, ljubavima, svojim ushićenjima i bolima da nije mogla uočiti nedaće koje su proživljavali oni što su živjeli pored nje. Štoviše, nije opazila da je Nesrin, čak, tog ljeta doživjela ljubav, sve dok joj to sama nije rekla.
"što pričaš, Nesrin? Imaš nekog u životu, osim Aziza?!" upitala je ne vjerujući svojim ušima.
"Da. I ja sam poput tebe, i ja sam se zaljubila", rekla je Nesrin. Do tog dana Aylin je mislila da poznaje Nesrin samo kao Azizovu suprugu. Bila je žena, ni stara, a niti mlada. Ni lijepa ni ružna. Nesrin je za nju imala dvije uloge: biti Azizova supruga i Aylinina starija sestra. Sada, kada sestru prvi put gleda drugim očima, Aylin vidi jednu mladu, lijepu, emotivnu i uzbuđenu ženu. Bila je zbunjena.
"Što ćeš reći Azizu?" "Reći ću mu istinu." "Umrijet će."
"Neće umrijeti, već je godinama očekivao ovako nešto."
"Zar vaši odnosi već godinama nisu dobri? Uopće nisam primijetila."
"Odnosi su bili dobri, to je drugo, Aylin. Ali godinama ne živimo kao muž i žena."
"A što ste radili?"
"Ja sam, vjerojatno, čekala ovog čovjeka danas, A on je stalno živio sitne avanture."
"I ti si to znala. Znala i zatvarala oči."
"Da."
"Zašto, Nesrin? Zar nisi voljela svog muža?" "Voljela sam."
"Kakva je to ljubav?"
"U životu postoje sive boje", reče Nesrin. "Ništa nije crno-bijelo. Naročito ljubavi to uopće nisu."
"Tko je taj čovjek? Poznajem li ga?"
"Ne poznaješ, ali si sigurno čula za njega", reče Nesrin.
"Hoćeš li se razvesti od Aziza? Namjeravaš li se udati za tog čovjeka?"
"Čim se vratim u Pariz, učinit ću sve da se razvedem, a zatim ću se udati. Ako Bog da!"
"Tko je taj čovjek?"
Nesrin duboko uzdahnu, pogleda sestru u oči i reče: "Kasim Gulek."
"Što?!" reče Aylin. Mislila je da pogrešno čuje. Na to se počne gromoglasno smijati.
"Reci mi pravo, hajde, ne igraj se sa mnom. Tko je taj čovjek?" Nesrin nije ništa rekla. Ali izraz njenog lica sve je govorio.
"Ti si poludjela. Kasim Gulek, vršnjak tvog djeda." "Zar se ti nisi udala za čovjeka djedovih godina?" "Očevih, on nikako nije bio djedovih godina."
"Ni Kasim Gulek nije djedovih godina nego očevih", reče Nesrin. "Kasim Gulek te neće oženiti. On je kronični neženja! Političar u opancima! Ima sto godina, što li, tko će znati?! Postoji otkad znam za sebe. Sigurna sam da je postojao i u vrijeme stvaranja svijeta!"
Odjednom primijetiše da su se uloge izmijenile. Nesrin je bila ta koja je tijekom cijelog života kod svakog muškarca kojeg bi vidjela pored Aylin pronalazila neku manu, razlog za kritiziranje. Sada je red za kritiziranje prešao na nju.
"I ti ćeš ga zavoljeti, kad ga upoznaš. Ali ja ovog bezbojnog, uskog, bjelookog čovjeka nikada neću moći voljeti. Nemoj se ni slučajno udati za njega", reče Nesrin.
"Ponovo se brineš za mene. Malo ti pogledaj oko sebe! Kako si se upoznala s Kasimom Gulekom? Gdje se upoznaje s političarima?" upita Aylin nastojeći promijeniti temu.
"U kući drugog političara. Kod tetke Esme." "Je li te odmah salijetao?"
"Kakvo je to izražavanje, ne budi nepristojna. Sreli smo se prije nekoliko godina na jednom koktelu kod tetke. Dugo smo razgovarali. Potom sam ga, početkom ovog ljeta, vidjela u Istanbulu, na jednom prijemu u Hiltonu. 'Jeste li vi još uvijek neoženjeni?'upitala sam. 'Da', odgovorio je. 'Koga čekate?'rekoh, a on prstom pokaza na mene. Naravno da to nisam ozbiljno shvatila. S društvom sam pravila planove da sljedećeg dana odemo na Kilyos. Očigledno nas je čuo. Dok sam sljedećeg dana ležala na pijesku na Kilyosu, našao se preda mnom! Počeo je svakodnevno zvati. Jedan nevjerojatno kulturan i zanimljiv čovjek. Znaš li ti, Aylin, što je ljubav?"
"Sada ti, Nesrin, želim ponoviti sve ono što si ti meni rekla kada sam se htjela udati za Senusija", reče Aylin.
,Ja sam uzaludno trošila riječi. Nemoj barem ti, pošto nitko ne sluša ono što mu se govori. Ljudi sami moraju naći ono što je dobro ili loše", reče Nesrin.
Nakon što su se vratili u Laussaneu, Aylin i Jean-Pierre počeli su zajedno stanovati. Iako je trošila veoma oprezno, dolari koje je Aylin dao Toby von Schweir, nestajali su. Novac koji joj je slao daidža Hilmi, mogao je podmirivati jedino školarinu. Kada bi zatražila, slao bi joj i više, ali ona uopće nije imala namjeru požaliti se daidži na besparicu. Čak i novac koji je daidža potrošio da bi je razveo od Senusija, iznosio je cijelo bogatstvo.
Jean-Pierre je imao lijep stan u blizini fakulteta, gdje su većinu noći provodili zajedno. Veoma dobro se slagala s Jean-Pierreom, on joj je najviše pomagao u predmetima, poput fizike i kemije, koji su joj lošije išli, davao joj je podršku prilikom priprema za ispite, a i njene je seminarske radove prekucavao na pisaćem stroju. Uz svu podršku na Medicinskom fakultetu, donio je Aylin i sasvim novi pogled na svijet. Živjeli su u neposrednom kontaktu s prirodom; biciklima su se vikendom vozili po brdima, išli na skijanje, ispijali vino s cimetom u planinskim kućama ispred velikih kamina u kojima su pucketale cjepanice i uživali u drugim sitnim stvarima.
Jednom je Aylin sjela i napravila proračun.
"Opet ćemo teško dočekati kraj ovog mjeseca, Jean-Pierre", rekla je, "knjige za anatomiju koštaju čitavo bogatstvo."
"Uzmi polovne."
"Tako i radim, ali nemam više novaca ni za knjige."
Jean-Pierre je jedno vrijeme hodao uokolo. Izgledao je kao da o nečemu razmišlja.
"Želim ti nešto ponuditi, ali me nemoj pogrešno shvatiti", reče. "Reci."
"Znaš li da možeš besplatno nastaviti školovanje ako budeš Švicarka?" "Znam. Ali, znam i to da, nažalost, nisam Švicarka."
"Možeš biti ako želiš."
"To, duše mi, nije isto kao i postati kršćanin. Ne postaješ Švicarac ako odeš u crkvu kod svećenika i kažeš mu 'gospodine svećeniče, ja hoću postati Švicarac'."
"Ali, možeš biti Švicarka ako svećeniku kažeš 'pristajem udati se za Jean- Pierrea"' , reče Jean-Pierre.
Aylin se zagledala u njega, kao da je zastala u pola riječi. Tek nakon nekog vremena je upitala: ,,Što to pričaš?"
"Pitam te hoćeš li se udati za mene?"
,Je l' to hoćeš da bih se besplatno školovala?"
"Zbog toga sam strahovao da ćeš me pogrešno shvatiti. Ne, s tobom se želim oženiti zato što te volim, zato što sam sretan s tobom i zato što već živimo skupa."
"Kada?"
"Odmah."
"Da, da, da!" povikala je Aylin. Jean-Pierre prigrli Aylin i jedno vrijeme su ostali u zagrljaju okrećući se po sobi. Odjednom se Aylin oslobodi Jean-Pierreovih ruku.
"Jean-Pierre, sjetila sam se nečega što ti se neće svidjeti", reče.
"Čega si se sjetila?" "Ja sam već udana."
Da bi se mogla razvesti, Aylin je morala sačekati. Na sud su dovedeni svjedoci, dokazano je da muž i žena nisu živjeli u slozi, Senusi je tražen preko novinskih oglasa, nije pronađen. Da bi se sve okončalo u najboljem redu, Hilmi-bej je potrošio gomilu novca. Proces je završen i Aylin se razvela. Ali, opet je morala čekati. Kada je nakon kratkog vremena i službeno razvedena u Turskoj, francuski sud je trebao ovjeriti odluku da bi se računalo da je razvedena i u Francuskoj.
"Ne čačkajmo štapom po smeću", rekli su odvjetnici. "O tome ćemo razmišljati ako se gospoda Aylin nekada odluči ponovo udati u Francuskoj."
U međuvremenu je i Nesrin uvjerila Aziza da se razvedu. Trebala se vratiti u Tursku. Prije no što je krenula iz Pariza, telefonirala je sestri da bi se oprostila s njom. Aylin je bila nesretna što gubi zeta kojeg je voljela i dobro poznavala.
"Molim te, Nesrin, ne žuri s odlukom o udaji", molila je sestru. "Ja sam već odavno donijela odluku", reče Nesrin.
"Ako se ti udaš za onog djeda, znaj da ću se ja onda udati za onu motku", reče Aylin.
"Ja tebi želim mnogo sreće s motkom", reče Nesrin.
Dvije sestre su se našle na različitim životnim putovima. Udaljavale su se, a isto tako su se i približavale. Geografska razdaljina među njima se povećavala, a starosna razlika nestajala. Aylin je odrastala, sazrijevala, učila da na događaje gleda s različitih gledišta i prvi put se ona brinula za svoju sestru, a ne sestra za nju. A Nesrin, zanesena jednom sasvim novom ljubavi nakon toliko godina, djelovala je kao da je podjetinjila.
Nakon povratka u Tursku, Nesrin će se odmah razvesti i, uz skromnu svadbu u Ankari, u kući budućega muža, Kasima Guleka, načiniti prvi korak k drugom braku.
Čim je primila vijest od odvjetnika, Aylin je nazvala daidžu. "Dragi daidža", rekla je, "zahvaljujući tebi oslobodila sam se i ovog belaja. Napokon sam slobodna poput ptice. Primila sam sudsko rješenje o razvodu. Sada mi saopći datum kada ćeš moći doći u Švicarsku, da prema tome odredim dan udaje."
"A gdje je ono da si sretna zbog toga što si slobodna poput ptice", reče daidža, "Je li u redu to što odmah uskačeš u novi brak?"
Jean-Pierre i ja skupa smo već dvije godine", reče Aylin,"ovaj put veoma dobro znam što radim."
Hilmi-bej je, zapravo, bio sretan što će se njegova sestrična udati za tog atomskog fizičara, koji je njenih godina, mlad, pametan, civiliziran, kulturan i koji je svojom inteligencijom napravio karijeru na sveučilištu. Kada Aylin bude imala muža, tada će se smanjiti i odgovornost na njegovim ramenima.
Rozi, supruga Hilmija Bajindirlija, otišla je u Verbier na skijanje, a on je avionom došao iz Amerike, Rekao je Rozi da se pripremi za Aylininu svadbu, da će poslati auto po nju. U kaputu tirkizne boje i šeširu Rozi je doputovala u Leysen. Na vjenčanju su bili prisutni samo Eggerova obitelj i obitelj Bajindirli. Aylin je bila najskromnija mlada koju je vidjela u svom životu. Čak ni šešir nije stavila na glavu. Na sebi je imala svjetlozeleni komplet. Rozi je postala uznemirena zbog svog šešira. Nakon brzo obavljenog vjenčanja ručali su u obližnjem restoranu, podigli čaše šampanjca u čast mladenaca i, kao sretnu mladu, Aylin poslali u stan koji je dijelila
sa Jean-Pierreom.
Ovaj brak dvoje studenata s vremenom će, koliko i vanjštinu, izmijeniti i Aylininu nutrinu. Tijekom vremena koje će provesti sa Jean-Pierreom, Aylin će se upoznati s medicinskom znanošću. Proširit će svoje vidike i upoznati jedan sasvim novi svijet koji do tada uopće nije poznavala, spoznat će da se istinsko bogatstvo, za kojim traga, ne nalazi u raskošnim izlozima vanjskog svijeta, nego u unutarnjim svjetovima ljudi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayşe Kulin - Njeno ime: Aylin

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 10:12 am



NOVI SVIJET NOVI HORIZONTI

Klinički bolnički centar New Rochell bio je početna točka njene karijere koja će Aylinin život potpuno promijeniti i usmjeriti prema novim horizontima.
Kada je, jednog izuzetno vrućeg srpanjskoga dana 1971. godine, zakoračila u bolnicu New Rochell, Aylin je bila mlada liječnica, koja je s tek završenim studijem, uspjela dobiti priliku raditi kao asistentica u metropoli kao što je New York.
Jean-Pierre je dobio primamljivu ponudu Centra za nuklearna istraživanja u Los Alamosu koju nije mogao odbiti. Aylin je odbila da ide u Novi Meksiko usred pustinje. Iako je bio daleko od Los Alamosa, New Rochell je nesumnjivo bio jedno od najprihvatljivijih mjesta u Americi, a koje je prihvaćalo Aylin.
Jean-Pierre i Aylin uopće nisu razmišljali o razvodu, ali su bili svjesni da je neodrživ brak dvoje mladih koji žive odvojeno u dva grada, kilometrima udaljeni jedno od drugoga. Na kraju, njihove međusobne obaveze su se završavale, a njihovi životi došli pred raskrižje. Otvarala su se vrata koja im pružaju velike mogućnosti u njihovim profesijama. Imali su zacrtane ciljeve i dugo su oboje ulagali velike napore u školovanje. Djeca, obiteljski život, kućne radosti nisu bili medu njihovim životnim ciljevima. Nisu bili ljudi s običnim očekivanjima. Oboje su bili izvanredne osobe superiornih sposobnosti. Nisu na silu tražili prilike da bi bili skupa ili u mjestima u blizini. Kada su krenuli na put u smjeru koji im je odredila sudbina brak su prepustili da ide svojim tijekom, pozdravili su se i rastali. Od ovog braka su im ostale divne uspomene na mladost ispunjenu emocijama snažnog prijateljstva i iskrena šestogodišnja solidarnost.
Aylin je oduševljeno otpočela s poslom i prihvatila ga veoma ozbiljno. Prve godine asistiranja mladi doktori su učili, a radili. Bolesnici su dolazili i odlazili kao na traci, New Rochell bila je krajnje dinamična bolnica. Aylin je imala mnogo posla, nije imala vremena ni da ruča. Srećom, u svoj ovoj jurnjavi nisu nedostajala ni ugodna iznenađenja. S njom je radila supruga njenog mladog kolege Azima, Afganistanca s kojim se upoznala u New Rochellu, bila je to zapravo njena prijateljica Zejnep Tarzi s kojom se poznavala od jedanaeste godine. Njeni životni putevi, koji, su se od djetinjstva križali sa Zejnepinim, sada su se spojili i u New Yorku.
Aylin se preselila u 40. ulicu, bliže Zejnep. Skoro svaki dan dvije prijateljice su bile zajedno. Gdje god su išli, Azim i Zejnep su vodili i Aylin sa sobom. Insistirali su da Aylin zajedno s njima dođe na koktel koji je u zimu 1972. priređen u afganistanskoj ambasadi.
Zbog toga što je voljela noćni život i izlaske, Aylin se nije protivila. Dok se te večeri pripremala za koktel nije ni slutila da će se upoznati s čovjekom koji će biti najveća ljubav njenog života i da će godinama obilaziti svijet jureći za ovom beznadežnom ljubavi. Ali, iz nekog predosjećaja taj je dan odvojila više vremena nego obično za odjeću i šminku.
Ugledala ga je odmah među mnoštvom ljudi u salonu afganistanske ambasade. Inače, nakon što ga je ugledala, više ništa nije ni vidjela. Crn, visokog stasa, zelenih prodornih očiju, s prosijedom kosom, kao spomenik gracioznosti, stajao je ispred prozora. Pušio je cigaretu.
"Tko je ovaj čovjek?" upitala je Zejnep.
"Tko? Haa, je l' taj? Hajdar... Afganistanski ambasador u Ujedinjenim narodima.
Kako ugodan čovjek, zar ne?" "Odmah me upoznaj s njim." "Hajdar je oženjen. Ne diraj!"
"Zejnep, upoznaj me s njim", reče Aylin. Azim, Zejnep i Aylin krenuli su k Hajdaru, koji je pogledao mladu ženu koja je u društvu njegovih poznanika išla prema njemu. Mlada žena, poput priviđenja, vitka, visoka, misteriozna, svijetla, prozračna, kao da se provukla kroz oblak i kao da još uvijek na sebi nosi vlažnost koju je pokupila s nekog nepoznatog svijeta.
"Ekscelencijo, dopustite mi da vam predstavim Aylin", reče Azim.
"Prvi put se upoznajem s tako ugodnom i elegantnom Amerikankom", reče Hajdar.
Ja sam Turkinja, Ekscelencijo."
Hajdarov ushićeni pogled izvjesno vrijeme ostade prikovan za Aylinine žutozelene mačje oči.
Aylin se ne sjeća ničega što je uslijedilo poslije. Što su rekli jedno drugome, što su radili, kuda su otišli. Aylin je napokon bila u snu i poželjela je da nikada ne završi. Sve u njenom životu prvi put je dolazilo na svoje mjesto, dijelovi su nalazili svoja mjesta. Spoznavala je sebe, svoju ženstvenost, senzibilnost, svoju dubinu.
Oksfordskim akcentom, Hajdar je savršeno govorio engleski. Francuski je poznavao kao svoj materinji jezik. Bio je pjesnik. Kada je slušala njegovu poeziju koju joj je čitao na svom afganskom jeziku, Aylini se činilo da razumije svaku riječ. Hajdar joj je otvorio jedan novi horizont. Uz njega činila je čvrste korake prema poeziji, književnosti, slikarstvu, glazbi, ukratko prema svim granama umjetnosti; gutala je knjige koje joj je davao, posjećivala je koncerte, izložbe koje joj je on predlagao. I Hajdar, koji je medu ženama bio izuzetno popularan, bio je ludo zaljubljen u Aylin. Odjednom je pronašao sve u ovoj zanimljivoj ženi, koja je gotovo bila godina njegove kćeri. Jedna nevjerojatna inteligencija, smisao za humor i energija koja je zračila iz nje. Za čovjeka koji je srednje godine ostavio iza sebe, Aylin je bila izvor života.
U vezi s njegovom ženom, Aylin Hajdaru nije postavila niti jedno pitanje. Čula je, također, da je oženjen, da mu supruga živi u Afganistanu s troje odrasle djece. Bez ikakvog polemiziranja, ta su pitanja postala tabu sama od sebe. Uz to, nije ni htjela znati. Sve dok nije znala, bila je spokojna. I Hajdar je čuo da Aylin ima muža, atomskog fizičara koji radi u Los Alamosu. I on uopće nije pričao o tome.
Usporedo s tim što su stanovali u odvojenim kućama, Aylin i Hajdar počeli su gotovo svakog tjedna tri-četiri noći provoditi skupa.
Druge godine asistiranja Aylin se, također, počela baviti i bolesnicima izvan bolnice. Ušla je u sistem rada zvani Liason-Consultation. Osim toga, preuzela je obavezu da se brine o pacijentima s drugim problemima. Ako se kod pacijenta koji leži u bolnici zbog neke operacije pojave simptomi depresije i nesanice brinula se o njegovom psihičkom stanju sve vrijeme dok se nalazio u bolnici. Uz to, imala je i noćna dežurstva. Noć nakon dežurstva je ranije lijegala, kako bi nadoknadila san. Unatoč tome znala je izaći s prijateljicama. Zbog tih razloga drugu godinu je rjeđe provodila s Hajdarom.
U New Yorku je pronašla još nekoliko bliskih prijateljica s koledža. Često je viđala Emel s kojom je išla u isti razred. I Hajdar je, zbog svog posla, mnoge noći bivao zauzet. Opet su oboje, među bliskim prijateljima, bili nerazdvojni par i sve
odmore provodili skupa.
Jedno ljeto su otišli prvo u Tursku, a odatle u Afganistan. Svog dragog Aylin je upoznala sa svom rodbinom, ocem, sestrom, daidžom, tetama... Obitelj kao da je bila navikla na ljude s Istoka koji su nicali ispod Aylinine ruke. Hajdara su doživjeli kao ugodnog, kulturnijeg i otmjenijeg čovjeka od Libijca Senusija. Osim što su bili oduševljeni tim čovjekom, stariji u obitelji nisu mogli a da ne pitaju gdje vodi ta veza.
Aylin u Afganistanu nije bila predstavljena Hajdarovoj obitelji. I pored toga, osjećala je veliko zadovoljstvo što boravi u zemlji svog voljenog, što se upoznaje s bojama, mirisima, okusima, običajima u kojima je on odrastao. Stvorila je srdačne veze s ljudima koje je upoznala. Uopće nije postavljala pitanja o Hajdarovoj obitelji, zadovoljavala se onim što joj se ispriča.
Krajem 1972. godine Hajdar je dobio premještaj u London. Pomislila je da joj, promičući kroz prste, odlazi život, sreća. Da se ne bi razdvajala od Hajdara, počela je tražiti posao u londonskim bolnicama, premda je prije već završila sve formalnosti potrebne za specijalizaciju, načinila popis bolnica za koje je bila zainteresirana, podnijela zahtjev i stekla pravo specijalizacije u bolnici Roosevelt koja je bila u sklopu Mount Sinai, jedne od najznačajnijih bolnica u New Yorku. Jedno vrijeme je i radila i provodila istraživanja na psihijatrijskom odjelu. Za mladu liječnicu to je bila prilika koja se ne propušta. Azim i Zejnep uporno su uvjeravali Aylin da slučajno ne bi načinila neku glupost i dala ostavku.
Aylin je bila toliko zaljubljena da je izgledala kao opčinjena. Ni Hajdar nije želio da se zbog njega zasjeni blistava poslovna karijera ove mlade žene kojoj nikada nije mogao obećati budućnost. A Azim i Zejnep su smatrali da su zaljubljeni dovoljno načinili nevolja jedno drugome. Kao jedini razlog zbog kojega je, pored diplomata kao što je Hajdar, za Generalnog tajnika Ujedinjenih naroda izabran
Waldheim, a ne on, navodili su njegovu vezu s Aylin. Nadugo su razgovarali s njom kako bi je odvratili od planova u vezi s Londonom.
Na kraju, Aylin je odustala od odlaska. Donijela je odluku da često putuje u London i da sve odmore provode zajedno. Hajdar se rastao od New Yorka i Aylin i otputovao u London.
Tu godinu Aylin je provela ne primjećujući ljude oko sebe i četiri puta je letjela za Europu. Umjesto da ugasi njihovu ljubav, razdaljina koja se ispriječila između njih još ju je više rasplamsala. Svaka tri mjeseca sastajali su se u Parizu, Rimu ili u Londonu. Poezijom, ružama, šampanjcem i riječima ljubavi, Hajdar ju je nastavio usrećivati u jednom svijetu bajki.
Godine 1974. Hajdar je dobio premještaj u Indiju. Aylin je napokon počela uviđati da su se mreže njihove sudbine sve više počele plesti mučnim nitima. Ili će zanemariti posao i obilaziti svijet slijedeći ukorak čovjeka kojeg voli ili će posao staviti u prvi plan. Je li vrijedio život u kojem se, u ime posla, odricalo ljubavi? Baš kada se pripremala reći "ne vrijedi", bila je unaprijeđena u šefa psihijatrijskog odijela bolnice u kojoj je radila.
Aylin nije mogla ne uočiti prednosti koje će joj otvoriti ovo unapređenje. Nije se namjeravala odreći ni posla, a ni ljubavi. Iako sasvim svjesna da to nikako neće biti moguće, dala se na iznalaženje nemogućih kombinacija. S obzirom na to da su oboje muslimani, zar ne bi mogla biti Hajdarova druga žena? Najburnije je reagovala Zejnep.
Jednom si već napravila takvu glupost. Još jednom ćeš to učiniti i prouzročiti
očevu smrt", reče ljutito.
"Ne stavljaj Hajdara u istu ravnu s onim Arapom." "Druga žena. Dolikuje li to tebi? Žalosno!"
Ja bih zbog Hajdara ušla i pod peču."
"Uđi onda. Na kraju ćeš probleme pacijenata slušati iza peče. Jesi li ti luda, Aylin? Koliko ćeš još godina tumarati za oženjenim čovjekom koji svake druge godine dobije premještaj u drugi kutak svijeta?"
"Ti, Zejnep, ne znaš što je ljubav. Još nisi okusila takav osjećaj."
"Ako će i mene načiniti šašavom koliko i tebe, bolje je da ga onda i ne kušam", reče Zejnep.
I Zejnepin brak nije štimao jedno vrijeme. Na površinu su vidljivo izašle razlike u odgoju. Inače, s Azimom, s kojim je u dalekom
srodstvu, sklopila je jedan logičan brak. Kada je zajednički život prerastao u stalne sukobe, nestalo je i logike bivanja u braku. Zejnep, koja je svoj bračni brod nasukala na kopno, brinula se za Aylin onoliko koliko se brinula i za sebe samu. Na kraju, Aylinin zdrav razum trijumfirao je nad njenom ljubavi. Zasad, odustala je da za svojim dragim otputuje u New Delhi. Dok je uz obećanje da će se vidjeti u najskorije vrijeme, Hajdar krenuo put Indije, Aylin, koja je voljela i čeznula, ostala je utjehu tražiti u votki.
Barsku pticu slomljena srca Aylin je igrala veoma kratko vrijeme. Potom se pribrala i latila se posla. U bolnici je imala toliko mnogo posla da u većini slučajeva nije imala vremena čak ni da pomisli na Hajdara. Jednom je, okoristivši se sistemom rotacije, radi promjene došla u Istanbul, gdje je tri mjeseca u jednoj psihijatrijskoj bolnici provodila potrebna istraživanja, a ujedno i radila kao liječnica.
Unatoč svom tom dinamičnom životu, nije bilo moguće zaboraviti Hajdara, ili ga se odreći. Da bi došla u New Delhi, Hajdar je Aylini dva puta poslao avionske karte.
Jednom su, također, otputovali i u Katmandu. Prilikom svakog boravka u Indiji, Aylin se vraćala oduševljena. Zaljubila se u ovu misterioznu zemlju prekrasnih boja i aroma. A da bi zavoljela zemlju u kojoj je živio, Hajdar ju je pedantno usmjeravao, kao da plete tanku čipku; vodio u sva mjesta koja bi joj se mogla svidjeti, a veoma dobro je znao zaobići mračno lice, za koje je bio siguran da joj se neće dopasti. Opčinjena dalekoistočnom magijom, prilikom posljednje posjete Indiji, Aylin je u Gradskoj bolnici u New Delhiju sebi osigurala posao. Pred povratak u New York, poslala je telegram Zejnep da je sačeka na aerodromu.
Zejnep je bila užasnuta onim što joj je Aylin ispričala. Ova luda žena će se žrtvovati i nestati u jednom zabačenom kutku svijeta. Počela se i opasno ljutiti na Hajdara zato što je to podržavao. Hajdarov zet je trebao postati ministar financija. Nastojala je Aylini objasniti da njegova porodica neće moći podnijeti jedan takav skandal, da će je svi početi mrziti. Toliko školovanje, toliki trud, pozicija u bolnici koju teško dobije žena, njena prijateljica iz djetinjstva spremala se baciti pod noge da bi bila ljubavnica jednom oženjenom čovjeku.
Zejnep se svim silama trudila odvratiti Aylin od njene odluke. I sam njen život bio je veoma mutan. Dok je Aylin boravila u Indiji, Azim je napustio kuću. Ističući svoju samoću i krizu, uvjerila je Aylin da izvjesno vrijeme stanuju zajedno. Kada su već obje prolazile kroz veoma teško razdoblje, umjesto da budu same u svojim kućama, bilo bi daleko bolje da određeno vrijeme dijele istu kuću. Aylin se privre- meno preselila kod Zejnep.
Azimov poslovni kolega, doktor Bajram Karasu, bio je i Zejnepin bliski prijatelj. Nakon njihovog razvoda nastavio je viđati se s oboma. Zejnep je upoznao s psihologom Mišelom Nadowskim, koji je radio u istoj bolnici i koji je, poput njega, bio doseljenik iz Turske. Mišel je bio ugodan čovjek. Jedne večeri je Bajrama i Mišela Zejnep pozvala kući na špagete.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayşe Kulin - Njeno ime: Aylin

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 10:13 am



MIŠEL NADOWSKI

Te večeri Bajram i Mišel su skupa izašli iz bolnice. Prvo su svratili u market i kupili dvije boce crvenog i dvije boce bijelog vina. Uz razgovor su prepješačili nekoliko blokova. Bajram je Mišelu dao nekoliko podataka o ženi koju će upoznati u Zejnepinoj kudi. Bila je psihijatrica s veoma blistavom budućnosti. Posjedovala je izuzetne sposobnosti, više je sličila na Amerikanku nego na Turkinju, bila je plava i visoka, duhovita, vesela. Međutim, zbog toga što joj je dragi otputovao u Indiju, u posljednje je vrijeme bila veoma potištena. A Zejnep je tražila načine kako da je oraspoloži. Ovo druženje je i organizirala upravo zato.
Pred Mišelovim očima stvorila se slika krupne, debele žene, nalik na Amerikanku. S obzirom na to da je izabrala zanimanje liječnice, koje zahtijeva dugogodišnje školovanje, ne bi trebala biti ni nešto naročito lijepa. Inače ne bi bila sama.
"Pa nije baš ni bila sama. Udavala se i rastajala", rekao je Bajram. Nije previše objašnjavao. Mišel je prvi put ulazio u Zejnepinu kuću. Jednom prije toga Bajram ih je upoznao u jednom baru. Svratili su u cvjećarnicu i kupili cvijeće.
"Kasnimo. Uzeli smo vino", reče Bajram.
Zejnep je otvorila vrata gostima. Nakon pozdravljanja, Mišel se, da bi ostavio boce vina, zaputio prema kuhinji, koja se nalazila odmah nasuprot ulaznim vratima. Žena, koja je ispred peći nešto miješala, okrenula se, čuvši da je netko ušao i pogledala Mišela u oči. Taj trenutak Mišel će uvijek opisivati kao trenutak kada se "zacopao". Aylin nije sličila na Turkinju, niti na Amerikanku, a ni na Francuskinju. Nije sličila ni na jednu ženu koju je do tada sreo u svom životu. Imala je crvenkastu kosu i oči zanimljive boje, u kojima je kružilo neko živahno svjetlucanje. Cijelu noć Mišel nije mogao odvojiti oči od Aylin. Stalno se vrtio oko nje; nakon završetka večere otišao je u kuhinju da joj pomogne, kada su pili kavu sjeo je pored nje. Kao da ga je neki magnet privlačio k Aylin. Kad je večera završila i nakon što su gosti otišli, Zejnep je uzbuđeno pitala;
"Kako ti se čini Mišel?" "Tako."
"Kako misliš 'tako'?" "Tako, prosječan."
"Ne misliš da je zgodan?"
"Nije loš. Ali ga ne mogu usporediti s Hajdarom."
"Pusti sad njega", reče Zejnep "zar ga nisi doživjela kao pametnog i ugodnog?" "Mislim da se previše trudio." Ustala je i krenula prema vratima.
"Hej, kud ćeš sad kad smo se baš raspričale?" "Telefonirat ću u New Delhi", odvrati Aylin.
Dva dana poslije Mišel je Zejnep i Aylin pozvao na večeru u kineski restoran. Prethodno su se sastali u jednom baru. A nakon večere otišli su u jedan od barova gdje se svira džez glazba.
Jednog drugog dana, zbog toga što Aylin voli ribu, Mišel ih je odveo u riblji restoran.
Sljedeći dan joj je donio knjigu koja je veoma utjecala na njega. Kad je već
došao, ostao je i na večeri.
"Oh, mislila sam da nikad neće otići; Hajdar očekuje poziv od mene", rekla je Aylin nakon njegovog odlaska. Baš u to vrijeme, zbog toga što se približavao godišnji odmor, pravila je planove o ponovnom odlasku u New Delhi.
Napokon je završila s asistiranjem i pripremala se za "fellowship". Počela je davati i satove u Medicinskoj školi Cornell koja je bila u sklopu bolnice.
Prolazili su dani. Aylinin život protjecao je veoma monotono; odvijao se na relaciji bolnica, škola, kuća.
Jedne nedjelje, kada se New York pržio na uzavrelom srpanjskom suncu, Mišel je telefonirao Zejnep i rekao da će se na jednom kanalu kablovske televizije prikazivati novi film Ingmara Bergmana. Zejnep i Aylin nisu imale kablovsku, pa su otišle kod Mišela. Uhvatila ih je kiša. Ušle su pokisle do gole kože. Mišel im je donio ručnike da se osuše. Aylinina bujna kosa podsjećala je na pokislog miša. Šalili su se i smijali na račun toga. Mišel je pripremio i nešto za grickanje. Uzeli su vino i grickalice i smjestili se ispred televizora. Oko sredine filma Zejnep postade uznemirena. Vani je bilo oblačno, sparno vrijeme, na televiziji sumoran film o neslozi između muža i žene.
"Nemam stpljenja ovo gledati, nemojte zamjeriti, ali vraćam se kući, leći ću", reče Zejnep.
Pozvali su joj taksi.
"Aylin ću otpratiti kući kada film završi", reče Mišel.
Kada se Zejnep usred noći probudila, bilo je skoro pola tri. Pomislila je kako nije čula kada se Aylin vratila. Ustala je i iz znatiželje lagano odškrinula vrata Aylinine sobe. Krevet je bio namješten. Aylin se nije vratila. S ogromnim osmijehom na licu, vratila se u svoj krevet.
Mišel je u Aylininom životu otvorio jednu sasvim novu stranicu. Bilo je mnogo toga što su mogli dijeliti. U mladosti su živjeli u istom gradu, pohađali istu školu. Za oboje koledž je bio pun neprocjenjivih uspomena. Govorili su isti jezik. Nije bilo pjesme koju Mišel nije znao, od starih pjesama o Istanbulu, popularnih bitova iz pedesetih, šezdesetih godina, do francuskih šansona. Sjedne li za klavir, prilikom kućnih druženja, svojim lagano promuklim glasom uljepša atmosferu. Te noći, koje su donijele mirise i glasove domovine, u Aylinin život ušle su s Mišelom. Niz zajedničkih poznanika iz koledža, večere uz glazbu u njihovim kućama, sastanci, pjesme, plesovi... Za klavirom uvijek Mišel i pjesme, od onih ataturka do rokenrola... Ona čudna privlačnost djeteta Istanbula, koja ne sliči na privlačnost drugih! I turski... Onaj najprirodniji, najtopliji, materinji jezik kada se vodi ljubav, kada se koska, kada se ljuti, tuguje, kada se veseli. A, osim toga, još i dvije osobe koje rade u istoj struci, koje se međusobno razumiju i prije no bilo što kažu.
Nakon dugih godina, koje je provela zaljubljena u mnogo starijeg čovjeka, Aylin kao da se budila iz dugog sna. S mladim čovjekom koji je bio gotovo njenih godina, ponovo se vraćala u život. Toliko dugo je vukla vezu s Hajdarom, koja se zasnivala isključivo na dvije osobe i koja je morala ostati iza zatvorenih vrata, da se nije odmah mogla naviknuti na cvrkutavu gužvu oko sebe. Činilo joj se da provodi jedan veseo odmor. Oko nje se skrivao oblak sreće. Prije no što je to uopće i uočila predala se Mišelu. A on, bio je ludo zaljubljen u Aylin.
Aylin je odgodila planirani put u Indiju. Mišel se prije godinu dana rastao od supruge i, radi definitivnoga razvoda, morao je čekati da se napuni godina dana. Aylin je, također, napisala pismo Jean-Pierru, tražeći da joj pošalje punomoć za
razvod. Jean-Pierre, koji je već odavno očekivao takav zahtjev, bez odugovlačenja je učinio sve što je potrebno.
Mišel i Aylin su prvo zakupili kuću u 63 Eastu, a potom su počeli zajedno stanovati. Kuća je bila s tri spavaće sobe. Dvije od njih pretvorili su u svoje radne sobe. Mišelovi sinovi, Timothy i Greg, koji su tada imali devet, deset godina, tjedno su noć, dvije provodili kod njih. Obojica su bila oduševljena s Aylin. Dječica, koja su prije godinu dana živjela usred razvoda praćenog svađom i tučnjavom i koja su bila svjedoci međusobne borbe roditelja, nevjerojatno su se smirila nakon što su se našla u spokojnom okruženju. Aylin je bila izuzetna maćeha. S djecom se igrala, bavila sportom, šalila se, ublažavala disciplinu koju je otac nametnuo i, unatoč svim očekivanjima, apsolutno se nije bavila njihovom mamom. A povrh svega, sa svojom crvenom kosom, žutozelenim očima i vitkim tijelom bila je i lijepa. Kad bi išli na plažu, ponosili bi se što je drugi prate pogledima oduševljenja, ludo su se zabavljali trčkaranjem po plaži, igrom u pijesku i natjecanjem u plivanju. Zato što je veoma voljela djecu, Aylin je vrlo često priređivala zabave s morskim rakovima; pred njih je iznosila velike količine rakova da se mogu najesti do mile volje, brinula se o njihovoj školskoj zadaći, slušala njihove probleme. Tim i Greg, koji će Aylin voljeti i nakon njenog razvoda s njihovim ocem, podržavali su ženidbu svog oca s Aylin. Inače, za one koji su ih poznavali, brak između Aylin i Mišel bio je neizbježan i prirodan. Dvije osobe koje se toliko vole i tako dobro slažu trebale bi sklopiti brak i do smrti živjeti sretno.
Unatoč srdačnoj podršci svih prijatelja, kolega, djece, pa čak i Džemal-beja, braku između Aylin i Mišela usprotivila se jedna osoba: Nesrin.
Zbog nekog nepoznatog razloga, Nesrin je pokrenula besmisleni rat protiv Mišela. Taj rat je dovela do tako apsurdnih dimenzija, učinila je tako nepojmljive stvari da Aylinine prijateljice, Betin, Kler i Feriđe, jedno vrijeme nisu htjele čak ni razgovarati s njom. Nesrin jedino Aylin nije zamjerila. Ono što bi ona učinila ili rekla, samo bi joj na jedno uho ulazilo, a na drugo izlazilo. Zbog nekog razloga, od samog rođenja Aylin kao da je bila prekrivena nekim magijskim oklopom koji ju je štitio od svih nepravdi i neuljudnosti koje će joj počiniti Nesrin. Nikada nije osjećala potrebu da oprosti gluposti koje joj je tijekom cijelog života činila sestra, pošto se uopće nije mogla ni ljutiti na nju.

***

Ali, u besmislenom ratu, koji je Nesrin povela protiv Mišela, nije da nije bilo ranjenih.
Rafa, Mišelov brat koji je stanovao u Istanbulu, na obali Bospora, jedan dan je telefonom obaviješten da ga Nesrin-hanuma namjerava nakratko posjetiti da bi razgovarali o određenom pitanju. Možda Aylinina obitelj namjerava doći na dogovor u vezi sa svadbom njihove kćeri koja se uskoro udaje.
"Svakako, izvolite, kad god želite", rekao je.
U Rafinu kuću na Bebeku Nesrin je, u društvu s još nekoliko osoba, došla u točno zakazano vrijeme. Nije se rukovala, prošla je u salon i sjela. Grubo je odbila Rafino pitanje je li za kavu ili čaj. Bez odugovlačenja je prešla na razlog posjeta.
"Došla sam od vas tražiti da spriječite brak između Aylin i Mišela", rekla je. "Ne mogu se miješati u odluke onih koji su punoljetni", odgovorio je Rafa.
"Zar vi niste Židov?" "Da!"
"Zar vas ne žalosti to što se vaš brat ženi muslimankom?" "Ne."
"Kakav ste vi to onda Židov? Ja sam na rubu ludila." "To je vaš problem", reče Rafa.
"I vi imate jedan mali problem", uzvrati Nesrin. Iz torbe je izvadila presavijene novine i pružila ih Rafi.
"Ovo pažljivo pročitajte. I Mišelov i, zbog toga što ste mu bližnji, vaš, a i životi vaše obitelji su u opasnosti. Da sam ja na vašem mjestu, učinila bih sve da zaustavim ovaj brak."
Rafa je uzeo novine u ruke i prelistao ih. Bile su to beznačajne novine, glasilo radikalne desnice sa samo četiri stranice. Na drugoj stranici, ispod slike bradatog Arapa duge kose, pisalo je da šejh Senusi traga za Aylin i njenim zaručnikom, da će doći u Tursku u potrazi za svojom suprugom, Turkinjom koja se prije mnogo godina bez njegove suglasnosti rastala od njega, i da će je kazniti zato što se udaje za Židova. Rafine noge su se počele tresti, smrknulo mu se pred očima, preplavio ga je osjećaj velike tjeskobe.
Oni iz Nesrinine pratnje nisu otvarali usta, riječi nisu progovorili. Sjedili su poput sfingi i gledali preda se. Bili su kao nevoljni glumci u nekom školskom skeču.
Nesrin je ustala i sa svojom pratnjom zaputila se prema vratima i izašla. Rafa nije mogao od šoka ustati. Kao da se našao usred noćne more. Nakon što se pribrao, na centrali je najavio telefonski razgovor s Amerikom, odgodio sve obaveze tog dana i čekao poziv. Morao je obavijestiti Mišela, pa makar i dva dana čekao pored telefona. Kada je čuo vijest, Mišel se nije uopće uzbuđivao oko toga.
"Kako si mogao povjerovati u tu glupu komediju? Da je Libijac htio pronaći Aylin, on ne bi čekao tolike godine, a osim toga u međuvremenu je bila udana i za kršćanina", reče.
"Ali, Mišel, ja sam svojim očima vidio novine."
"Izgleda da je iskoristila veze Kasim-beja te je tiskala naštimane novine. Ne plašim se ja nečega takvog. Pusti i ti, ne boj se, Rafa, gledaj svoja posla i uživaj", reče Mišel.
Mada ne Nesrininih razmjera, Zejnep je, također, ponovo pravila probleme. Strašno se trudila da Aylin rastane od Hajdara i da sredi svoj život, isto tako je i podržavala vezu s Mišelom, ali nije opravdavala to što je u tako kratkom roku, od dva mjeseca, donijela odluku
o novom braku. Jedan dan je, da bi razgovarale o tako ozbiljnim pitanjima, svoju prijateljicu izvela na ručak.
"Ti si luda, Aylin. Život uopće ne shvaćaš ozbiljno. Prvo Arap, kojem nisi znala ni porijeklo, a ni rodbinu, zatim brak s hipi mužem, te izgubljene godine provedene sa starijim i oženjenim čovjekom." "To nisu bile izgubljene godine, Zejnep. To su bili najljepši dani mog života, proživljeni veoma sadržajno."
"Dobro, a zašto se sada ponovo udaješ? Zar bi bilo loše da jedno vrijeme ovako živiš, dok ne saznaš što doista želiš?"
"Ja vrlo dobro znam što želim. Želim Mišela. Želim se udati i imati djecu.
Vrijeme prolazi, vrijeme za rađanja ističe."
"Zar se treba nasumce udati da bi se imalo dijete?" "Znaš da se ne udajem nasumce."
"Zar ti, Aylin, nikako ne možeš gledati malo u daljinu? Ti si psihijatrica, dok je Mišel samo psiholog. Profesionalno si na višem mjestu nego on. Muškarci ne vole poslovno biti niže od svojih žena. Uhvatit će ga kompleks manje vrijednosti, ljubomora, počet će te maltretirati." "Što ti sve pada na pamet! Zašto bi Mišel bio ljubomoran na mene? I on je jedan od najboljih u svojoj branši."
"Možda, ali je po činu ispod tebe." Je l' to mi idemo u vojsku, maco?"
"Ti si naviknuta na ljude iznad sebe. Kao što je bio Hajdar." "Učinila si sve da se odvojim od Hajdara. Zar nisi ti ta koja me je gurnula Mišelu?"
"Hajdar je bio oženjen. On je bio pogreška. Željela sam da hodaš, da se zabavljaš s Mišelom. Zaboravila sam da si ti zaljubljive prirode."
"Hajdar je bio jedan san, fantazija. Svjesna što radim, sada ću se udati da bih proživjela život, poštujući i ljubeći Mišela. Osim toga, on je zreo muškarac, ne boji se, kako ti kažeš, razlike u činu", reče Aylin. U njenom glasu, očima, srcu postojala je jedna nevjerojatna iskrenost.
"Zaboravi što sam rekla, voljela bih da ovaj put bude sve u redu", reče.
Aylin je jako željela dijete. Mišel je imao dvoje gotovo odrasle djece i zbog djece je prilikom razvoda imao velikih problema. Oboje su imali svoje poslove; morali su raditi od ranih jutarnjih sati do sedam navečer, napravili su određeni raspored u svom životu. Aylin se približavala četrdesetima, a Mišel je prešao četrdesetu. Nije želio ponovo prolaziti sve probleme s novorođenčadi koja će vrištati po kući, a to je u njegovim godinama teško podnositi. Ali, nije mogao Aylin odvratiti od te ideje. Da je odvrati od tih misli o djeci, pribjegao je jednom lukavstvu.
"Vidi, Aylin", reče, "nisam fanatik, ali sam veoma privržen svojoj vjeri i tradiciji.
Želim da se moja djeca odgajaju u židovskoj vjeri.
"Ne brini, odgojit ćemo našu djecu kao Židove. Meni to uopće nije bitno. Za mene su, ionako, sve vjere svete."
"Postoje dvije prepreke. Prva, prema židovskoj vjeri dijete biva iste vjere kao i njegova majka. Ovo je nepromjenjivo pravilo. A druga,
Nesrin neće dopustiti da ima nećaka ili nećakinju židovske vjere, mogla bi nam dijete otrovati."
Aylin ga je prodorno i s nevjericom pogledala. Potom prasnu u smijeh. "Ne brini, dragi, to ću ja riješiti s njom", reče.
Uz skromnu svečanost i u prisustvu djece i veoma bliskih prijatelja, Mišel i Aylin sklopili su brak u svojoj tek zakupljenoj kući.
Iznenadivši Mišela, Aylin je priredila pravu židovsku svadbu. Prije vjenčanja, bez Mišelovog znanja, obratila se na židovstvo. Mislila je da je tako uklonila najveću barijeru koju joj je zbog djece Mišel navodio.
Kada je saznao, Mišel se šokirao i prepao kako sada mora pristati na dijete, koje je ona toliko željela i zbog čega je i vjeru promijenila.
Pred rabina, koji će sklopiti njihov brak, Aylin je doveo Zejnepin otac, Fettah. Muž i žena ušli su pod ručnik, proučene su molitve, slomljene čaše, otpjevane
pjesme, odigrani plesovi i, u veoma veselom i toplom okruženju, Mišel i Aylin su zakoračili u brak, u kojem će sretno živjeti dugi niz godina.
Aylin je odmah ostala trudna, ali prvi pobačaj doživjela je u trećem mjesecu. Dok su je, uz jako krvarenje vodili u bolnicu, znala je da je izgubila dijete, ali nadu nije gubila. Probat će još jednom, još jednom, još jednom... Jednom je Aylin izgubila toliko krvi da je zamalo umrla. Dugo nakon toga se psihički oporavljala. Tijekom braka s Mišelom, Aylin će doživjeti još šest pobačaja, koji će je koštati nesnosnih bolova i razočaranja, na kraju je odustala.
Na ljeto te godine u kojoj je imala pobačaj i bila u životnoj opasnosti, Aylin je željela ići u Istanbul. Namjeravala se upoznati s muževom obitelji, a isto tako i njega upoznati sa svojim ocem. Mišel je bio uznemiren zbog Nesrin, ali, nakon Aylininog traumatičnog pobačaja i doživljenog razočaranja, bio je spreman na sve što ona kaže.
Nesrin je napisala pismo u kojem je saopćila da Aylin želi primiti u svojoj kući u Ankari. Mišel je postao jako uznemiren. Sasvim opravdano, nije želio ostati u Nesrininoj kući.
,,To će biti prilika za vaše pomirenje. Zašto bi me zvala u Ankaru da joj namjere nisu iskrene?" reče Aylin. Mišel je pristao jer nije imao izbora.
Džemal-bej je ranije otputovao za Ankaru. Želio je razgovarati s Nesrin i onemogućiti bilo kakvo drsko ponašanje prema Mišelu.
I Kasim-bej je, također, neprestano vršio pritisak na Nesrin da se prema Mišelu lijepo odnosi. Neuljudno ponašanje prema gostima nije njegov stil. Tako nešto Kasim-bej nikada ne bi mogao prihvatiti. Sve što joj je rečeno, Nesrin je slušala očiju prikovanih za strop i bez ikakvih komentara.
Da ne bi naljutila Nesrin, Aylin je odgodila istanbulske obaveze i krenula sestri koja je već sve pripremila za njihov dolazak i čeka ih. Mišela i Aylin na ankarskom aerodromu dočekao je Kasim-bejev vozač i odmah ih odvezao u njihovu vilu. U trenutku kada je pozvonila na vrata, Aylin je srce gotovo došlo u grlo. Sluga je otvorio vrata, zaputili su se prema radnoj sobi; Kasim-bej, Nesrin i Džemal-bej dočekali su ih na nogama. Kasim-bej je zagrlio i poljubio Aylin, rukujući se s Mišelom rekao; "Dobro došli." Nesrin je, također, zagrlila svoju sestru, a potom, gledajući Mišela, koji joj je pružio ruku, kao da je vidjela nekog groznog insekta i mršteći lice, rekla; "Fuj!" i okrenula leđa. Džemal-bej je ublažio njenu neuljudnost uz riječi: "Dobro došao, sine!" Poljubio je Mišela u obraz, uzeo ga ispod ruke i proveo do salona. Mišel je bio zbunjen onime što je doživio. Na trenutak je pomislio kako će izići iz kuće i otići. Ali, starac koji ga je uzeo pod ruku preklinjao ga je gotovo plačljivim glasom. "Nemojte joj zamjeriti. Nakon nesreće je stalno takva. Znate, vratila se iz mrtvih. Svi se čude kako je preživjela. Alah nam ju je podario i mi je prihvaćamo onakvom kakva jest." Potom je ugledao posramljeno Aylinino lice, koja je išla iza njih. Usne su joj podrhtavale. Nedavno je, zbog gubitka krvi, umalo ostao bez nje. Lice njegove drage supruge, koja je podnijela mnogo bolova nastojeći postati majka njihovog djeteta, bilo je bijelo kao zid.
"Ne tiče me se Nesrinino ponašanje", pomislio je. "Besmisleni razlozi ne smiju biti povod Aylininog uzrujavanja."
"Hajde, Aylin, iznesimo kovčege u našu sobu, potom ćemo odmah sići", rekao je. Mišel nikako nije mogao zaboraviti zahvalnost koju je u tom trenutku ulovio u Aylininom pogledu.
S Kasim-bejom na čelu, svi ukućani su se silno trudili da na najbolji način ugoste Mišela i Aylin. Naročito jedan mali konobar, Hulusi, koji se, poslužujući ih i
gledajući im u oči, nikako nije odvajao od njih. Mišel je veoma zavolio Džemal-beja, tog veoma zgodnog
starca. Što se tiče Džemal-beja, on je bio sretan što je napokon stekao otmjenog zeta koji govori njegov materinji jezik. Dilara je lepršala. Uživala je uz tetu i tetka, koji ju je razmazio. Djevojčica, koja se nije mogla pred mamom maziti, gledala je da se što više okoristi tetinom ljubavi. Kad ode, ona će ponovo ostati sama.
Tijekom tih petnaest dana Nesrin niti jednu riječ nije progovorila s Mišelom. Mišel se, isto tako, ponašao kao da Nesrin ne živi u toj kući. Iako su se međusobno gledali, jedno drugo nisu vidjeli, nisu čuli, nisu osjećali. Mišelu je ovakva situacija u početku teško padala, a nakon nekog vremena se, čak, počeo i zabavljati. I on je Nesrin gađao iz istog oružja, ponašao se kao da ona i ne postoji. A ostali su se ponašali kao da uopće ne opažaju situaciju. Nakon petnaest dana farsa je završena. Zajedno sa Džemal-bejom, Aylin i Mišel su otputovali za Istanbul. Mišel se osjećao kao da je položio najteži i najbesmisleniji ispit u svom životu.
To ljeto Gulekovi su Dilaru i Hulusija poslali u New York. Dilaru su upisali na dvomjesečni tečaj jezika. Djevojčica je tek napunila devet godina i uopće nije znala engleski. Ipak se odmah prilagodila i provela najljepše ljetne praznike u svom životu. Što se tiče Hulusija, on još uvijek nije bio svjestan da je započeo avanturu, nešto što čak ni u snu nije mogao zamisliti. Vjerovao je da je kod porodice Nadowski došao da bi obavljao kućne poslove.
Tim i Greg su srijedu navečer i svaki drugi vikend provodili kod oca. Otkako je Aylin ušla u njihov život počeli su nestrpljivo iščekivati noći u očevoj kući, ali to ljeto kada je došla Dilara, praznici su se pretvorili u pravu zabavu.
Za ljeto su Aylin i Mišel u Fire Islandu zakupili kuću na plaži. Kada je Dilara okončala svoj petotjedni tečaj, poveli su nju i dječake u vikendicu kako bi uživali u pravom obiteljskom životu. Čim bi ustali iz kreveta, oblačili su kupaće kostime i istrčali na pijesak, gdje su čak i doručkovali. Od jutra do večeri su se natjecali, ili u ribolovu, ili u vožnji biciklom, ili u plivanju. U podne je Aylin djeci iznosila ogromnu zdjelu punu morskih rakova. Tim, Greg i Dilara u životu nisu pojeli toliko rakova i sladoleda koliko tog ljeta. Uvečer bi roštiljali, pekli hrenovke, ribu ili ćevapčiće, a kada bi se zamazali masnom hranom, trčali bi pravo u more.
Pozivajući i djecu iz susjedstva, Aylin im je organizirala čak i zabavu "bacanja torte". Mnogobrojna djeca su bezbroj torti neprestano bacala jedni drugima u lice, toliko su se zabavljali, toliko su se smijali da je uvečer Dilara imala grčeve u trbuhu. Tim i Greg su se neprestano zahvaljivali Bogu na ovoj izuzetnoj promjeni u životu njihovog oca, koji, obično nakon povratka s posla, nije želio ništa raditi osim sjediti i slušati klasičnu glazbu.
Tog ljeta donesene su bitne odluke koje će utjecati na sve. Dilara, koja je prešla u četvrti razred, nakon petog razreda preselit će se kod Aylin i Mišela. Naravno, ako to dopuste Nesrin i Kasim-bej. Krajem ljeta, Dilara se vratila u Ankaru, dječaci majci, a bračni par Nadowski, s Hulusijem, svojoj kući. Imali su mnogo posla. Njihov trogodišnji ugovor o zakupnini kuće bio je pri kraju. Bili su primorani tražiti i novi stan, a i nove urede. Iskoristivši sve raspoložive mogućnosti, Aylin i Mišel su kupili stan na 60. istočnoj aveniji s prekrasnim pogledom. A u 75. istočnu aveniju, odmah preko puta stana, preselili su svoje urede. Dva ureda i jedan salon za čekanje ponovno će zajedno koristiti.
Tu zimu proveli su u selidbi i uređivanju novog stana i ureda, i u priređivanju zabava "House Warming". Aylin je bila izrazito druželjubiva. Sprijateljila se sa
svima u bolnici u kojoj je radila, svi su je zavoljeli. Kako sa svim šefovima, tako se dobro slagala i sa svim liječnicima, pa čak i s medicinskim sestrama i čistačicama. Tu zimu u njihovoj kući gostiju nije nedostajalo. Ova društvena aktivnost brzo se odrazila i na njihov poslovni život.
Opet, na jednom prijmu vodeći liječnik bolnice New York obratio se Mišelu. "Gospodine Nadowski", reče, "svi su u našoj bolnici čuli za vaš ugled u Einsteinu. Kamo sreće da se i kod nas nalazi jedan cijenjeni psiholog kao što ste vi. Ako postoji netko koga biste mi preporučili, rado bih poslušao vaš savjet."
"Ako doista vjerujete u moj sud, mogu preporučiti sebe", reče Mišel. Umjesto da provodi cijeli Božji dan u Bronxu, biti u bolnici koja je veoma blizu stana, a i biti skupa s Aylin...
Kada je počeo raditi u New Rochellu, Mišel je kao i Aylin postavljen i za profesora u Cornellu. Bračni par Nadowski uspinjao se prema vrhu svoje poslovne karijere. Njihov društveni život i veze utjecali su i na posao, pa su pacijenti počeli nadirati u bujicama. Dug za kupnju kuće isplatili su i prije no što su predviđali.
Krajem ljeta Aylin je ponovo zatrudnjela, ali je nakon nekoliko mjeseci ponovo pobacila.
Tijekom četiri, pet godina u ovom braku gotovo nije bilo nikakvih nemilih događaja, izuzev Aylininih pobačaja. Mišel je pazio suprugu. Kuća im je bila veoma lijepa. Često su se susretali s prijateljima i poznanicima koje su voljeli i nalazili zajednički jezik. Imali su niz poznanika iz bolnice, a i iz drugih krugova. U New Yorku je bilo i Turaka. Zbog njihove kćeri koja se tamo školovala, veoma često im je dolazila i Betin i njen muž Ender. Povremeno je dolazio i dobri daidža Hilmi, sa svojom suprugom. Godine su prolazile u dinamičnim poslovima i u zabavnom društvenom životu. Aylin kao da je pronašla spokoj za kojim je godinama tragala.
Kada je Dilara došla živjeti kod njih, njihova sreća se učvrstila. Nakon konstantnih pobačaja, Aylin se pomirila sa sudbinom. Dijete koje joj Bog nije podario, možda će joj na ovaj način dati Nesrin. Kako god je Lejla-hanuma prije toliko godina Nesrin dala Aylin i kako god je Nesrin na nju gledala kao na svoje dijete, a ne kao na sestru, Nesrin je, također, sada njoj davala Dilaru. Dilaru će voljeti kao rođeno dijete, obasuti je ljubavlju, pažnjom, strpljenjem, brigom, ukratko svim onim što može pružiti jedino rođena majka.
Dilara je za stalno u New York došla prvoga rujna, nakon ljetnih praznika, koje je s ocem i majkom provela u Adani. Te godine završila je peti razred osnovne škole. Svoje školovanje nastavit će kod tetke. Kasim-bej je želio da njegova kći dobro nauči jezik, a mislio je i da će biti dobro da Dilaru, koja se sve više zatvarala u sebe, udaljiti od Nesrin, koja ju je zbog lude predanosti sinu zanemarivala. Aylin je bila jako sretna. Mišel se, također, radovao što je Aylin, napokon, stekla dijete. Dječaci su se ponovo susreli s prijateljicom s kojom su prije dvije godine proveli zabavno ljeto.
Kao i prvi put, Dilaru su i prilikom drugog putovanja u New York ukrcali na avion i predali stjuardesama. Štoviše, ovaj put s njom nije bio ni Hulusi.
Prije nekoliko godina Nesrin je u Saudijskoj Arabiji doživjela strašnu prometnu nesreću. Slomljena joj je bedrena kost, a lice unakaženo. Mjesecima je ležala u komi. Kada su liječnici već izgubili nadu, polako se osvijestila i vratila u život. Ali, ono njeno prelijepo lice postalo je neprepoznatljivo, a jedno oko se uopće nije otvaralo. Nesrinino liječenje trajalo je godinama i bilo je krajnje mukotrpno. Poput mnogih koji su doživjeli nesreću, i Nesrin se dala u potragu za smislom života i predala se
islamu. Jedno vrijeme se čak i odijevala prema islamskim propisima, klanjala i okružila se hodžama. Njezinu vjersku zanesenost u velikoj mjeri iskusila je i Dilara. One godine kada je završila peti razred, Nesrin ju je cijelo ljeto tjerala da uči molitve napamet, naučila je da uzima abdest, klanja namaz, a kada je krenula u Ameriku dala joj je serdžadu, maramu, tespih i Kuran.
Kada je krenula na aerodrom da dočeka Dilaru, Aylin je osjećala jako nespokojstvo. Umro je muž jedne od njezinih veoma bliskih prijateljica. Taj dan je trebao biti tevhid. A da bi mogli doći i poznanici koji rade, tevhid je namjerno odgođen do kasnih sati. Nije mogla dopustiti da to propusti. Za one koji žive daleko od domovine, ceremonije poput ove imaju mnogo dublja značenja. Aylin je trebala odmah Dilaru odvesti kući, ili je povesti sa sobom. Kako će malu djevojčicu odvesti u kuću punu napetosti, u kojoj će se obavljati vjerska ceremonija i gdje će se plakati? Isto tako, nije željela ni da je odmah po dolasku ostavi samu u kući. Kako je to bila loša podudarnost.
S dvije duge pletenice, tanka poput vrbove grane, Dilara se pojavila na vratima aerodroma i pogledom u gužvi tražila tetku. Čežnjivo su se našle u zagrljaju. Aylin se napokon domogla svoje kćeri. Dok su se vozile autom, Aylin je djevojčici stidljivo objasnila situaciju. Bi li, možda, željela s njom otići na tevhid?
"Voljela bih doći, teto", reče djevojčica.
"Ali, draga Dilara, znaj da tevhid nije baš zabavna ceremonija djevojčicama poput tebe. Ako ti bude previše dosadno, ti odi u spavaću sobu i tamo gledaj televiziju, ali bez tona."
"Neće mi biti dosadno, teto."
Aylin i Dilara su ušle u garažu kuće u kojoj će se obaviti tevhid. Aylin je parkirala auto.
"Teto, hoćeš li, molim te, otvoriti prtljažnik?" "Što ćeš uzeti iz njega?"
"U koferu imam maramu i Kur'an. Hoću to uzeti." "Što?" reče Aylin.
"Maramu i Kur'an..."
Aylin na trenutak pomisli da je pogrešno čula. Žmirkajući, pogledala je u Dilaru. Dijete je bilo veoma ozbiljno. Otvorila je prtljažnik i izvadila Dilarin kofer. Kao da je stavila svojim rukama, djevojčica je našla ono što je tražila. Pored marame i Kurana, izvadila je i tespih.
Popeli su se gore i ušli u kuću. Svi su sjedili na stolicama koje su bile poredane jedna pored druge. Počela je molitva. Aylin je na sebi imala ljetnu haljinu na bretele s cvjetićima. Glavu je pokrila Hermes maramom, koju je izvadila iz svoje torbe. Odjeća ostalih žena bila je kao i Aylinina. Dilara je oko glave omotala bijelu, oker šamijicu; pokrila je kosu i vidjelo se jedino malo, duguljasto lice. Otvorila je Kuran u krilu, u ruke uzela tespih i, zatvorivši oči, zajedno s hodžama počela ponavljati tevhid. Prisutni u salonu su, jedno po jedno, počeli uočavati Dilaru. Gurkali su se i očima pokazivali na nju. Nakon kratkog vremena svi su gledali u djevojčicu. Dilara je znala sve ono što tamo prisutni nisu znali. Ustaje na noge kada treba, predaje selam, potire lice, sudjeluje u učenju ilahija i, u isti glas s hodžama, uči dove. Aylin je bila zbunjena.
Kada su se nakon tevhida vraćale kući, Dilara joj je ispričala o svom vjerskom obrazovanju, koje je tijekom cijelog ljeta stjecala pod Nesrininim nadzorom. Što bi
Aylin rekla kada bi svako jutro klanjala sabah?
"Sigurno znaš Dilara da namaz ne može biti dovoljan da bi bila karakterna, moralna i sasvim ispravna osoba, zar ne?" reče Aylin.
"Znam, teto."
"Ako si karakterna, moralna i sasvim ispravna osoba, Bog će te voljeti i ako ne klanjaš namaz."
,,I to znam."
"Tada sama odluči. Ako želiš klanjati, ti onda klanjaj. To je tvoj izbor." "Postoji samo jedan razlog zbog koga ja klanjam."
"Koji je to razlog?"
"Obećanje koje sam dala mami."
Aylin je zaustavila auto i čvrsto prigrlila Dilaru. "Ti si, Dilara, najbolji, najiskreniji Božji rob na svijetu", reče. "Klanjala ili ne klanjala, Bog te veoma voli. Ti napravi kako misliš da je najbolje."
Dilarin dolazak jako je obradovao i Hulusija. Djevojčica je donijela živost u kuću, a i Hulusi se domogao svoje stare prijateljice.
Dilari je ustupljena soba u kojoj su boravili dječaci. Kada bi srijedom i preko vikenda dolazili oni, razastirali su paravan da bi, tobože, imali odvojene sobe. Zapravo, toliko su divljali, toliko su se zabavljali da ih je Mišci veoma često morao upozoravati.
Dobro su organizirali život. Aylin i Mišel su tijekom tjedna ustajali rano, u većini slučajeva su već u sedam bivali na poslu. Zbog toga su se trudili da tokom tjedna liježu rano. Aylin bi prve pacijente počela primati oko sedam sati. To su, uglavnom, bili profesionalci sa stresovima, koji su prije odlaska na posao, dolazili svom doktoru. Mišel je bio psiholog, a Aylin psihijatar. Zbog toga što kao psiholog nije mogao propisati recept, pacijente koji su trebali lijekove Mišel je upućivao Aylin. Tako su mnogi postali njihovi zajednički pacijenti. Ručali su ili u restoranu odmah preko puta ureda ili u menzi bolnice New York. Tijekom objeda razgovarali bi o problemima pacijenata, a to bi im ujedno bila i konzultacija. Primanje pacijenata poslije podne nije se završavalo prije šest, sedam sati. Dva dana u tjednu držali su predavanja u medicinskoj školi, koja je bila u sklopu bolnice. Aylin je predavala učenicima, a Mišel psiholozima koji su pripremali tezu.
Dilara je prva dolazila kući. Završila bi zadaću, čekala da dođu Aylin i Mišel i usput čavrljala s Hulusijem. Kad bi došli kući, Mišel bi slušao klasičnu glazbu i oko sat vremena bavio se Dilarinom zadaćom. Potom bi sjedali za večeru, jeli ukusna turska jela koja bi im Hulusi pripremio. Dok su objedovali, najviše su razgovarali o tome što je Dilara radila u školi. A nakon večere gledali bi televiziju, slušali glazbu i rano lijegali u krevet. Dilarino gledanje televizije završavalo bi se u petnaest minuta do deset. Noći i vikendi kada su dolazili dječaci protjecali su veselije. Preko vikenda su većinom odlazili na izletišta, uvečer bi izlazili s prijateljima, a ljeti bi iznajmljivali kuću na plaži.
Postojale su noći i dani kada se Aylin pažljivo pripremala. Dječji rođendani, Božić i Dan zahvalnosti bili su neki od tih dana. Aylin je rođena kao muslimanka, potom postala Židovka da bi mogla postati majka, ali je najviše voljela obilježavati vesele i živahne kršćanske praznike. Na lančiću oko vrata je, pored 'mašallah', nosila i križ, a i židovsku zvijezdu. Imala je veoma jednostavno objašnjenje. Sve ljude je stvorio Bog. Ljudi su pronašli različite puteve za molitvu Bogu i ti putevi su
etiketirani kao različite vjere. Bog je Bog svima. A Aylin je voljela sve ljude, bez obzira na njihovu vjeru. Položila je zakletvu da kao liječnik neće praviti razliku medu ljudima. Njeno poštovanje bilo je isto prema svim ljudima i prema svim vjerama. A dokaz za to bio je na lančiću koji je nosila oko vrata. Eto, Aylin je bila takva i Mišel joj se divio.
Koliko god je bila izražena Aylinina ljubav prema ljudima, isto toliko je bila i luda njena hrabrost kada joj mrak padne na oči. Naročito ako bi se uvjerila da je nekome počinjena nepravda, nije postojalo ništa što bi je spriječilo da zaštiti žrtvu nepravde.
Jedne srijede navečer, Mišel, Aylin i djeca krenuli su u mali restoran na večeru. Čekali su na semaforu, kako bi skrenuli u drugu ulicu. Odjednom je crni Cadillac, koji je velikom brzinom dojurio iza ugla, udario u mali Volkswagen, koji je stajao na semaforu, a u kome su se nalazili mladi muž i žena. Mladić je izašao iz Volkswagena i zaputio se prema Cadillacu. U tom se otvoriše vrata Cadillaca i izađoše dva tipa, nalik na mafijaše, zgrabiše mladića, vratiše ga u njegov auto i zalupiše vrata. Sve to odigralo se u jednoj sekundi. U drugoj sekundi Aylin se nalazila pored Cadillaca. Šutala je vrata, šakama lupala o stakla i vikala na sav glas. Dok je Mišel došao do nje, upalilo se zeleno svjetlo i auto je odmaglio.
Jesi li ti poludjela? Mogli su te ubiti!" povikao je Mišel. "Da sam ih se dočepala, ja bih njih ubila", odgovori Aylin.
Bila je takva i u odabiru pacijenata. Nije se ustezala prihvatiti najteže pacijente, koje nitko drugi nije imao hrabrosti primiti. Kada su joj poslali Laurie Crews, Mišel ju je preklinjao da ne prihvati tu pacijenticu.
"Ne može se njoj pomoći, ona je dvanaest puta pokušala samoubojstvo. Ta djevojka je beznadan slučaj", rekao je.
"Jesi li ti vidio tu djevojku, Mišel?"
"Prelistao sam njen dosje, Aylin. Preklinjem te, ne uzimaj tu djevojku." "Veoma mlada, veoma gnjevna. Da si je vidio, ne bi tako govorio."
"Nitko ne želi postati optužen zbog neke psihopatkinje koja je u svakom trenutku spremna na samoubojstvo. Nedostaje ti pacijenata, Aylin? Tebe čekaju u redovima. Umjesto nje, uzmi druga tri pacijenta kojima ćeš biti od koristi. Ne troši vrijeme uzalud, ne uzimaj tu djevojku."
"Postoji nešto u očima te djevojke, Mišel. Izgleda poput ranjene životinje.
Sigurna sam da joj mogu pomoći."
"Ti si nepopravljiva, Aylin", reče Mišel.
Kada je počela liječiti Laurie, Aylin je razmišljala jedino o tome može lije odvratiti od ideje o samoubojstvu i usmjeriti je nekoj drugoj fiksnoj ideji. Nije ni slutila da će joj, kao sasvim zdrava mlada djevojka, jednog dana moči biti oslonac. Ali, Aylin je sad imala djevojčicu koja je bila na putu da postane mlada djevojka, i kako je mogla da svoju ljubav ne da drugoj djevojci koja je svoje pubertetske probleme tek prebrodila. Mada, doktori nisu morali iskazivati ljubav prema svojim pacijentima. Štoviše, nisu ni trebali iskazivati. Bolesnici su dolazili liječnicima da bi ih pregledali, usmjerili i uputili na pravi put. Međutim, Aylini je to bilo nemoguće objasniti. Ona je sa svakim svojim pacijentom ulazila u vezu ljubavi-prijateljstva- sudioništva, a izluđivala je i nadležne kada bi morala pisati izvještaj. Eto, još jedna takva veza je počinjala: Laurie Crews.
U slučaju Laurie Aylin neće iznositi samo akademsko znanje; uložit će i svoje
srce, zato što se napokon doživljava kao majka.
Dilara je ušla u vezu majka-kći, u koju ne bi mogla povjerovati ni da ju je u snu sanjala. Sa svojom tetkom je bila bliska koliko to nikada nije bila s rođenom majkom. Iznosila joj je sve svoje probleme, bila prijateljica s njom i ludo se zabavljala. Aylin, koja je u svemu bila vrlo tolerantna, jedino je u pitanju nastave bila toliko nepopustljiva da je to, jednostavno, bilo nespojivo s njenim luckastim karakterom. Apsolutno nije tolerirala slabe ocjene, inzistirala je na veoma urednim zadaćama. Mišel je bio odgovoran za ostalo u kući. Odlučivao je o vremenu lijeganja, ustajanja, listi za kupnju koja se obavljala preko vikenda, o izboru kino i kazališnih predstava; on se pitao koje filmove i televizijske programe, vezano za njene godine, Dilara može gledati, a koje ne može.
Opet, Aylin je bila ta koja je usmjeravala društveni život. Djevojčicu je upoznala s djecom iz zgrade; i njih, a i nekoliko Dilarinih prijateljica i prijatelja iz škole, često je pozivala kući.
U parku, u koji je otišla da se igra, Dilara je jedan dan ugledala djevojčicu koja je govorila turski. Od tete je naučila da se bez ustručavanja treba predstaviti onima s kojima se želi upoznati i da je to nešto normalno. Zapravo, nije bilo lako da dijete koje je odgojeno u skladu s anadolskim običajima, koje je naučeno da djeca ne mogu pričati bez dopuštenja i o svemu, i da se sa strancima apsolutno ne započinje razgovor, pobijedi svoju zbunjenost, ali u njenim očima teta je bila idol i apsolutno je bilo ispravno sve ono što je onu govorila. Prišla je djevojčici.
"Čula sam te kako pričaš turski, i ja sam Turkinja", reče. Djevojčica se zbunila i otrčala do žene s kojom je došla.
"Vidi, i ona je Turkinja! I ona je Turkinja!"
"Ja sam Dilara Gulek, idem u školu Marymount."
"Ja sam Guldžan Kirdža. Moj otac je ambasador u Ujedinjenim narodima." Pružile su ruku jedna drugoj. Malo su se igrale, potom se Dilara vratila kući. Aylin je ispričala o susretu s djevojčicom koju je upoznala.
"Kako se zove?" upita Aylin. "Guldžan."
"Ni slučajno nemoj reći da se preziva Kirdža." Dilara se zbuni. Kako je teta znala tako nešto?
"Da se slučajno s njom nisi upoznala, upoznala bi je za dva dana. U četvrtak smo pozvani na večeru kod njih", reče Aylin.

***

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayşe Kulin - Njeno ime: Aylin

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 10:13 am



U međuvremenu, i Nesrin je, da bi vidjela Dilaru, povremeno dolazila i ostajala kod njih. Još uvijek nije razgovarala s Mišelom. Ali, nije to smatrala preprekom da dođe i odsjedne u Mišelovoj kući. Ta kuća je bila kuća njene sestre. Dolazi kada hoće, ostaje koliko poželi. Nije obraćala pažnju na Mišela. Ionako je Nesrin dolazila veoma rijetko, a nije ostajala više od petnaest dana. Mišel je uvjerio sebe da Nesrin ima mentalnih problema, odlučio je da zbog jedne luckaste žene neće povrijediti Aylin i Dilaru. Katkad su se, međutim, događale zanimljive scene između njih dvoje.
Kada bi boravila u New Yorku, Nesrin se nije uspijevala prilagoditi vremenskoj razlici; do kasno u noć nije mogla zaspati, u salonu bi gledala televiziju, a kada bi u
dvanaest, jedan, pola dva poželjela čaj ili bilo što drugo, počela bi lupati na Hulusijeva vrata. Hulusi je imao veoma čvrst san, bilo ga je teško probuditi. Njeno lupanje je jednu noć probudilo Mišela. Ustao je iz kreveta i izašao na hodnik. "Što nije u redu? Ne osjećate se dobro?"
"Ne."
"Zašto budite Hulusija?" "Da mi napravi čaj."
Ja ću vam napraviti čaj. Vi se, molim vas, vratite u salon", reče Mišel. "Hoću da mi Hulusi napravi čaj."
"Hulusi je moj čovjek. Ne želim da se on budi u ovo vrijeme." "On je i moj čovjek."
"Nije, gospođo Nesrin. Godinama mu ja dajem plaću. On je moj čovjek. Ne želim da se Hulusi budi u ovo vrijeme. Ja ću vam napraviti čaj."
"Hulusi je moj čovjek, ali ako ti već hoćeš napraviti čaj, neka bude rijedak", reče Nesrin, okrenu se i koketno krenu prema salonu. Mišel je napravio čaj, stavio ga na poslužavnik i donio.
"Stavi ga tu."
Spustio je poslužavnik na stol. Nesrin je uzela gutljaj. "Ne sviđa mi se", reče, "previše je gust."
Mišel se bez riječi vratio u spavaću sobu. I Aylin se probudila. Sjedila je na krevetu i čekala ga. Upitala je što se dogodilo. Mišel se nije mogao prestati smijati dok joj je objašnjavao. Toliko se smijao da se u jednom trenutku Aylin zbog toga čak i uznemirila.
"Tiho i iz dubine postižeš svoj cilj, Nesrin", rekla je sljedećeg dana svojoj sestri. "Malo je falilo da zbog tebe Mišel izgubi pamet."
Život u kući porodice Nadowski proticao je jednolično, spokojno i bez problema. Nije bilo nikakvih nesporazuma. Sva djeca su bila sretna, čak je i Hulusi počeo rasti. I bio je sretniji nego obično.
Mišel je obožavao svoju suprugu. Aylin je odjednom osjetila dosadu od ove prekomjerne sreće i blagostanja. Prve znakove dosade prvo je uočila njihova prijateljica Lejla, koja je stanovala nekoliko katova ispod njih.
Lejlin muž Ivan bio je Mišelov kolega s koledža. Njih dvojica bili su bliski. Zbog posla Ivan je često putovao u druge zemlje, išao na dugotrajna putovanja. U ogromnom gradu Lejla se gušila u samoći i batrgala se u pubertetskim problemima svoje kćeri. I ona je uvijek svoje probleme iznosila Aylin. Kada je jednom Aylin došla kod nje na kavu, počela se jadati o odsutnosti svog muža, ali ju je Aylin presjekla.
"Ti uopće nisi ni svjesna koliko si sretna, Lejla", rekla je. "Ostaje ti vremena da predahneš. A što bi, molim te, radila da si na mom mjestu?" Lejla se iznenadi. "Zar ti nisi sretna, Aylin?" upita.
"Ne mogu reći da sam nesretna, ali se ponekad osjećam kao da se gušim."
Jedno vrijeme nisu razgovarale. Lejla se ustručavala započeti razgovor. Bojala se da ne čuje nešto što ne želi čuti.
"Nemoj me pogrešno shvatiti. Mišel nije ništa kriv, ali ja sam se umorila da kao stroj uvijek u isto vrijeme radim iste stvari", reče Aylin.
"Otiđi na odmor", uzvrati Lejla.
"Nije to nešto što može riješiti odmor. Mnogo vremena provodimo skupa. Zajedno liježemo, zajedno ustajemo, zajedno idemo na posao, zajedno se vraćamo. Zajedno jedemo, zajedno radimo. Moramo napraviti nešto odvojeno."
"Što, naprimjer?"
"Što ja znam. Kamo sreće da u Mišelovom životu postoji neka žena." "Jesi li ti poludjela, Aylin!"
"Vjeruj mi da bi to bilo dobro. Znaš, Lejla, da sam se i seksa zasitila. Da ima neku drugu u svom životu, Mišel se tada ne bi ljutio na mene zbog moje nevoljnosti."
"Da ti nemaš nekog drugog?" upitala je Lejla umirući od straha.
"Nikada", odgovori Aylin. "Naprotiv, ja se želim držati malo podalje i od muškaraca, i od ljubavi, i od seksa. Tako sama, samcata."
"Lako je to reći", reče Lejla. "Kada bi Mišel stvarno našao neku drugu, kada bi ti ostala sama, samcata, onda bih te vidjela."
Ni jedna od njih nije pridavala važnost tome. Ono o čemu su to jutro pričale, Lejla je smatrala kao uzajamno jadanje dviju susjeda na svoje muževe. Nije tome pridavala previše pažnje. Međutim, Aylin je već analizirala emocije koje je to jutro prvi put izrekla i počela slušati samu sebe. Nakon toga se sklad njihovog spokojnog, sretnog i lijepog doma nekako počeo narušavati.
Prvi problem stvorio je program njihovog ljetnog odmora. Aylin je tražila da zakupe vikendicu u South Hamptonu, Fire Islandu ili u bilo kojem izletištu u blizini grada. Zbog toga što mu je tih godina bila potrebna velika svota za troškove školovanja sinova, Mišelu nije preostalo novaca za iznajmljivanje kuće.
"Ne želim i ljeto i zimu provoditi u istoj kući", reče Aylin. Ja sam iz Istanbula. Ni mi nismo bili bogati, ali uvijek bismo ljeto provodili u vikendici. Ja sam tako navikla."
"Ti, ako želiš, idi na ljetovanje u Istanbul."
"Ne pričaj gluposti, Mišel. Kako možeš reći tako nešto kada znaš da ne mogu napustiti svoje pacijente?"
"Kako i ti možeš tražiti tako nešto kada znaš da ne mogu zakupiti vikendicu dok sinovi malo ne narastu?"
Potom su navalili problemi vezani za programe preko vikenda. Aylin je svakog vikenda željela ići kod prijatelja koji su stanovali na Long Islandu, a Mišel pak nije želio svaki vikend provoditi za volanom, na višesatnom putovanju i u prometnoj gužvi.
"Pa zar ti, zaboga, ne uživaš u zelenilu, drveću, moru?!" povikala je Aylin jedan dan. Mišel je nastojao ostati smiren.
"Ne", rekao je. "Za mene vikend nije ni drvo, ni more, a ni zelenilo. Nemam potrebu za tim da bih se psihički odmorio. Za mene je vikend spokojno protekli..."
"Sati provedeni sjedeći između četiri zida i slušajući onu prokletu glazbu, je 1' tako?!"
Mišel ništa nije odgovorio. Tog vikenda Aylin je s Dilarom otišla u Boston kod Suzan i Nur Jalmana. Po povratku, zatekla je kuću u cvijeću. Mišel je nastojao popraviti njihove odnose. Pomirili su se. Ali, u njihovoj kući više nije bilo one stare
atmosfere.
Kada je uvečer dolazio kući i slušao glazbu s gramofonskih ploča, Aylin, koja je prije voljela ovu glazbu, ili se pak pretvarala da je voli, s čašom vina u rukama povlačila bi se u svoju sobu, a vrata čvrsto pritvarala kako je ne bi čula. Mišel je, isto tako, pretjerano reagirao na Aylinino svakodnevno opijanje nakon povratka s posla. Zapravo, za onoga koji cijeli dan sluša probleme problematičnih ili se bavi luđacima, nije moglo biti ništa normalnije od toga da, radi relaksiranja, nakon povratka kući, popije čašu, dvije alkoholnog pića, ali Mišel uopće nije tolerirao alkohol, zbog toga što je mnogo lošeg doživio od prve žene, koja je imala problema s alkoholom, i što se iz neposredne blizine upoznao s najužasnijim licem alkoholičara. Aylinina jedna čaša bijelog vina bila je dovoljna da Mišela izbaci iz takta. Osim toga, Mišel nije reagirao samo na izlaske preko vikenda, počeo je reagirati i na tjedne izlaske.
Sevgi Gonul bila je njihova prijateljica koja je veoma često dolazila u New York. Prilikom svakog dolaska neizostavno bi se javila Aylin, pravili bi programe za izlazak na večeru ili u kazalište. Prilikom posljednjih nekoliko njezinih dolazaka Mišel se držao po strani.
Kada bi ga upitala; "Zašto ne ideš Mišel? Nećeš li platiti, Sevgi nas poziva", Aylin bi u većini slučajeva dobivala isti odgovor:
Moram ustati rano."
I u kući su počeli sve manje razgovarati. Kada bi ostajali nasamo, atmosfera bi postajala zategnuta. A u krevetu Aylin bi se pretvarala da spava, ili bi govorila da je bolesna. Mišel jednom nije mogao otrpjeti.
"Ali, Aylin, ti ovaj mjesec imaš točno četvrtu menstruaciju", rekao je.
Aylin prasnu u smijeh. Ovaj put, međutim, problemi su se toliko nagomilali da ih nije bilo moguće poravnati smijehom ili okretanjem na šalu.
"Aylin", reče Mišel. "Ti si nesretna i nespokojna. Sve se to odražava na naš brak.
Što je to što te onespokojilo? Imaš nekog drugog u svom životu? Želiš li razvod?" "Niti imam nekoga u životu, a niti želim razvod."
"Što onda hoćeš?"
"Mišel, kažem da se izvjesno vrijeme oslobodimo jedno drugoga. Zajedništvo koje svaki bračni par može preživjeti za petnaest, mi smo preživjeli za pet godina. Previše vremena provodimo skupa."
"Hoćeš li da razdvojimo ordinacije?" "Ne."
"Znaš što, Aylin? Stvarni razlog tvoje nevolje je sasvim drugi. Moj novac tebi nije dovoljan. Ne mogu ti priuštiti onakav život kakav bi ti željela imati. A što je još tragičnije, ja nikada i neću imati više novaca nego što sada imam. Ja sam zadovoljan svojim životom. Ne čeznem za vikendicom, vikend-klubom, ili za tim da imam najluksuzniji auto. Ne želim ni egzotična putovanja. Meni je dovoljno ono što imam. Ali tebi nije dovoljno. Volim te, ali nezadovoljstvo te mijenja, postaješ svadljiva i mrzovoljna. Prestala si uživati u vođenju ljubavi. Počela si se opijati. Govorim ti to zato što te doista volim, što ti želim dobro; problem možemo riješiti samo na jedan način, vraćanjem na stari način života."
"Ne možemo se vratiti starom životu. Meni je jako dosadno, Mišel." "Želiš li rastavu?"
"Ne!" povikala je Aylin. "Kako si okrutan. Ne želim čak ni čuti za razvod. I ja
volim tebe. Ali preklinjem te, promijenimo na jedno vrijeme naš način života. Odrasli smo i zreli ljudi. Provedimo jedno probno razdoblje, bez razvoda."
"Kako da to izvedemo?"
"Dopustimo jedno drugome dva dana u tjednu." "Što da dopustimo?"
"Pravo na slobodu. Dopustimo si da radimo ono što poželimo. Ti ćeš, naprimjer, tu noć izaći s nekim na večeru, ja ću, možda, izaći u operu."
"Zar ne možemo ići skupa?"
"Ne dolazi u obzir. Srž stvari je uspjeti napraviti nešto odvojeno. Živjeti, a ne biti zalijepljeni jedno za drugo."
"Ali mi smo u braku, Aylin."
"Ali se, isto tako, i brak veoma brzo troši, Mišel. Govorim sve ovo da bismo spasili naš brak."
"Ti, dakle, dopuštaš da ja s drugom izlazim na večere, je l' tako?" "Naravno." "Eee, što još mogu učiniti tu noć? Možda nakon večere možemo otići i na ples." "Zašto da ne."
"Eh, u to doba smo već u štimungu. Mogu li da kažem 'idemo sada kod nas, popijmo jedno piče i kod kuće. Moja žena veoma lijepo poslužuje'."
"Ne, to ne dolazi u obzir. Naravno da žene nećeš dovoditi u ovaj stan. Ali, zato možeš ići u hotel ili njenoj kući."
"A ti? Hoćeš li i ti tako raditi?"
"Do toga u vezi s krevetom da. I ja mogu izlaziti na večere, koncerte, u kino, bar, na ples."
,,A potom?"
"Nema ništa potom. Zar mi nisi govorio da me obuzela nezainteresiranost i da si me zbog toga slao ginekologu da nade neko rješenje za to. Trenutačno mi uopće nije do seksa."
"A ako bude?" "Tada ću doći tebi."
"Ti, dakle, dopuštaš da ja budem s drugom ženom, je l' tako?" "Da." "Nećeš uopće osjećati ljubomoru?"
"Apsolutno." "Jesi li sigurna?" "Veoma sigurna."
"To znači da ti mene doista ne voliš, Aylin", reče Mišci. Glas mu je odavao ozlojedenost. "Tvoja ljubav prema meni je završena. Bilo što da učinim, ja to ne mogu oživjeti. Najbolje u svemu ovome je razvod."
Aylin je počela plakati. Izgledala je bespomoćno. Nastojala je uvjeriti Mišela. Mišel apsolutno nije pristajao na odvojeni život, a Aylin, isto tako, na razvod. Nije previše navaljivao na nju. Zapravo, ni on nije želio razvod, pričao je sve to samo da zastraši Aylin. Donio je odluku da sve prepusti prirodnom slijedu događaja. Aylin je bila sigurna da je Mišel neće prevariti, a ako pak i prevari, mislila je da će to biti nešto prolaznog karaktera. Mišel je već godinama bio jedini muškarac kojem je
vjerovala, na koga se oslanjala, u koga se uzdala i koga je voljela.
Nikako ga se nije mogla odreći. Ali, osjećala je dosadu. BILO JOJ JE DOSADNO! Njen duh je dobio krila, neprestano se upinjao, ali nikako nije mogao poletjeti. Možda je i ona trebala analizu, psihijatra. Ali, situacija je bila toliko komična; svi doktori su bili njihovi prijatelji. Tko joj je od njih mogao reći da sebi nade ljubavnika, da promijene sredinu, da se iz tog bunila jedino tako može izvući?
Za ispovijest Aylin je odabrala Emel. I Emel je, kao i Lejla, već odavno bila svjesna oluje koja se približavala braku para Nadowski. Zajedno sa svojim mužem, Emel je bila medu prijateljima s kojima su se najčešće viđali. Ostale su vesele, zanosne noći u kojima se plesalo, sviralo na gitari i klaviru. Ljudi su starjeli. Stareći su postajali tiši, život je postajao jednoličniji. Svatko se učio pokoriti svojoj rutini. Osim Aylin. Aylin je uvijek željela letjeti na najvećim visinama. A i letjela je. Nitko od njenih devet, deset najbližih prijatelja i prijateljica s kojima se viđala nije imao karijeru kao što je imala ona. Uz to, godinama je, također, bila i u vrhu profesije. Bila je jedna od najtraženijih, najuspješnijih i najskupljih psihijatrica u New Yorku.
"Zar se ne zadovoljavaš uspjehom koji ti je donio posao?" upitala je Emel. "Što će biti s mojim privatnim životom? S mojim emocijama, strastima?"
"Kao da nemaš privatnog života! Imaš veoma zgodnog muža koji te voli, koji ti je predan."
"Kamo srede da nije toliko predan. Možda bismo trebali jedno drugome malo dopustiti disati... možda bi da sam ostala suočena s opasnošću da ču ga izgubiti... sve išlo drukčijim putevima."
"Plivaš u veoma opasnim vodama, Aylin. Čovjeka kao što je Mišel brzo će neka zgrabiti i odvesti. Poslije će ti biti veoma žao."
"Ne brini se, neće on otići. Mi smo, doista, dubokim vezama vezani jedno za drugo. Ali, ponekad osjećam da ću se ugušiti. Samo da mogu malo odahnuti... Pomozi mi, Emel."
"Što tražiš od mene?" "Upoznaj ga s nekom." Jesi li ti poludjela?!"
"Molim te kao Boga, Emel. Ti si moja najstarija prijateljica. Ovo ne mogu reći nikome drugom. Upoznaj ga s nekom koja će mu se svidjeti. Da se malo udaljimo jedno od drugoga. Bit će to dobro za nas oboje."
"Jako ćeš se kajati, Aylin", reče Emel "razmisli još malo o tome."
U njihovoj kući se počeo primjenjivati dvodnevni dopust. Mišel je na to gledao kao na Aylininu glupost i, zbog toga što je znao da to na kraju neće ići, želio je da jedno vrijeme igra po tim pravilima.Tko zna, možda će ovu bračnu krizu riješiti to što će njegova supruga jedan, dva dana, moći raditi ono što želi. Zar u tom slučaju ne bi vrijedilo pokušati?
Srijedom i petkom navečer počeli su odvojeno izlaziti. U većini slučajeva Aylin se u baru sastajala s nekim od pacijenata koje je željela izbliza upoznati, i daleko od Mišelovih optužujućih pogleda pila čašu, dvije bijelog vina. Zbog toga što je znao da kad je u pitanju piće nesvjesno pretjeruje, Mišel je, zapravo, bio zadovoljan zbog od- vojenih izlazaka u barove. I on je znao da svatko tko radi Aylininim tempom zaslužuje malo pića da se opusti. Ono što je Mišela živciralo isto koliko i piće bilo je ispijanje tog pića s pacijentima. S tim u vezi postojala su i stroga pravila. Ali, Aylin
se ionako nikada nije osvrtala na pravila. Ona nije poznavala pravila kada je mislila da je pacijentu potrebna posebna pažnja. Zanimljivo u svemu tome je da su bolesnici s kojima je neslužbeno bila u vezi brzo postizali psihičku uravnoteženost i zdravlje.
"Zar otvaranje bolesnika, pronalaženje i oslobađanje njihovih bolova, strahova skrivenih u dubinama njihovog srca ili u podsvijesti, nije najveće umijeće psihijatara? Otvaraju li se bolesnici lakše u sterilnim prostorijama ureda, ili na mjestima na kojima će se osjećati spokojno?"
Naspram ove logike, njene kolege su ili šutjeli, ili su se pozivali napravila". "Zanemarivat ću pravila sve dok ona ništa ne vrijede."
"Možeš imati problema."
,Ja sam spremna na taj rizik. Psihičko zdravlje mojih pacijenata hitnije je od pravila koja su nametnuli luđaci."
Nije bilo mjesta prigovoru ovako kristalno jasnoj logici.
Svoje noći dopusta Aylin je u većini slučajeva provodila izlazeći s pacijentima u bar, na otvorenje izložbe, ili na koncert, shodno njihovim sklonostima.
Mišel je nekoliko puta ostao kod kuće, ali je potom počeo sam odlaziti kod njihovih zajedničkih prijatelja. I oni su te besmislice prihvatili kao Aylinine prolazne hirove. Događalo se da je i Mišel povremeno na večeru izvodio neku poznanicu. Što god da su radili u noćima dopusta, po povratku kući, ili sljedećeg dana sve bi ispričali jedno drugome. Aylin je veliki značaj pridavala nastavku njihovog međusobnog poštenja. Ako jedno od njih uđe u neku emocionalnu vezu, o tome će izvijestiti drugu stranu. Je li, možda, mislila da će na taj način spriječiti da stvari izmaknu kontroli?
Početkom studenog Aylin je saznala da se rak na plućima njene prijateljice Suzan proširio i na mozak. Izbezumila se. Gotovo istih godina se i njena majka borila s rakom i bila je poražena u toj borbi. Sada se druga ljepotica, Suzan, uhvatila ukoštac s rakom. Da se nalazi u beznadnoj situaciji, osim Suzan, znale su sve njene prijateljice. Da bi s njom provela Božić i Novu godinu, iz Istanbula je u Boston dolazila Betin. Aylin je Božić željela provesti s njima u Bostonu. Suzan će trebati ohrabrenje. Nesrin je također donijela odluku da Novu godinu provede u New Yorku. Bilo što da kaže, Aylin je znala da neće moći promijeniti Nesrinine planove. Dok se grčila od bezizlaznosti, dosjetila se. Ponekad su preko vikenda odlazili kod Emelinih u New Jersey. Emel i njen muž bi, također, kod njih prespavali kada bi dolazili u New York, u operu ili na neki prijam koji bi kasno završavao. Telefonirala je Emel. "Ostavim li Nesrin i Mišel u istom stanu, dogodit će se krvoproliće", rekla je, "molim te da Mišel kod vas provede božićne praznike."
Emel se veoma obradovala.
"Pozovi još i neku poznanicu za Mišela", rekla je Aylin. "Znaš što, ja se u to ne miješam."
"Zar ti, Emel, kada pozivaš goste na večeru ne nastojiš da bude isti broj muškaraca i žena? Čisto zbog pristojnosti. Neće se osjećati usamljen ako bude neka žena pored njega."

***

Mišel nije ravnodušno prihvatio to što ga je Aylin ostavila samog preko Božića i
otišla, ali i on je znao daje Suzan bila veoma bolesna. Umjesto da ostane s Nesrin, opredijelio se da ide kod Emelinih. Ako ništa, igrat će bridž s Faulom. Odvezao je Aylin na aerodrom, uzeo bocu Beaujoulais vina i krenuo za New Jersey.
Na večeri je bilo prisutno dosta Emelinih prijatelja i prijateljica. Tom prilikom Mišci se upoznao s Barbarom. Bila je punašna, plavuša, pametna i zabavna žena. Godinama je već razvedena, a pisala je filmske kritike u jednom časopisu za umjetnost. Za božićnu noć svi su se veoma dobro zabavljali. I Mišel i Barbara naizmjenično su svirali klavir, izlagali svoja umijeća, pjevali božićne pjesme i plesali.
Mišel je vikend proveo kod Emelinih, a Barbara je dolazila i sljedećih dana. Igrali su bridž i scrabble. Mišel se, zbog Nesrin, nije htio vraćati dok ne dođe Aylin. Kod Emelinih je ostao do Nove godine. Barbara je svaku noć donosila kasete novoizašlih filmova. Gledali su ih na videorekorderu. Veza koja se razvijala između Mišela i Barbare nije mogla promaći Emelinim očima.
Zato što je osjećala nelagodu zbog toga, odlučila je popričati s Mišeiom. "Aylin i ti naši ste veoma dobri prijatelji", reče. "Paul i ja osjećamo krivicu zbog toga što smo te upoznali s Barbarom."
Jesi li znala da Aylin već duže vrijeme navaljuje da sebi nađem prijateljicu?" Emel ništa nije odgovorila.
"Sada mi reci zašto osjećaš nelagodu? Ja sam, eto, učinio ono što je Aylin željela."
"Ne želim biti instrument u tom poslu. Vjerovatno postupaš tako da bi na neki način kaznio Aylin. Ne misliš ozbiljno."
"Zar ne bi bilo sramotno i nepravedno koristiti drugu osobu da kaznim Aylin. Ja sam krajnje ozbiljan", reče Mišel. Isti dan je napustio Emeline i preselio se kod Barbare.
Kada se drugi dan nove godine Aylin vratila u New York, kod kuće je zatekla samo Nesrin. Preko telefona je od Emel čula za neka nemila zbivanja, ali to nije shvatila previše ozbiljno. Svoje osjećaje uopće nije odavala do Nesrininog odlaska. Mislila je da se Mišel ne vraća zbog toga što je Nesrin bila tu. Srećom, otišla je nakon dva dana. Kada se, unatoč Nesrininom odlasku, i dalje nije pojavljivao, pozvala ga je da nakon posla dođe kući i popričaju o novonastaloj situaciji. Poslije završenog posla, kući su se vratili skupa.
"Hajde pričaj što si učinio u mom odsustvu? Jesi li se proveo?", reče Aylin.
"U tvom odsustvu učinio sam ono što si stalno željela da učinim. Našao sam djevojku."
"Hoćeš li me upoznati s njom?" "Mislim da neću."
"Kakva je?" "Ugodna."
Je li ugodnija od mene?" "Molim te, Aylin."
"Je li?"
"Nije. Ja sam siguran da se neću upoznati sa ženom koja je ugodnija od tebe. Ali sam isto tako siguran da ona na mene više obraća pažnju nego ti. A to mi odgovara."
"Jesi li se zbog toga preselio u njenu kuću?"
"Prije svega, nisam želio biti više kod Emelinih. Drugo, nisam želio biti pod istim krovom s Nesrin i treće, preselio sam se zbog toga što mi se svidjelo provoditi noći s Bobby"
"Dakle, spavaš s tom Bobby, ženom muškog imena?"
"Zar to nije nešto što si oduvijek željela? Da mi drugu gurneš u naručje."
"Ali ti, isto tako, nikada nisam rekla da ustaneš i da se seliš u njenu kuću. U našoj nagodbi, također, nije bilo ni zaljubljivanja."
Ja se nikada nisam nagađao s tobom." "U redu. Tada se smjesta vraćaj kući."
Ja nisam tvoja marioneta", reče Mišel. "Mislila si da konce možeš povlačiti kako ti hoćeš. Mislila si da sam prema tebi tako slab da ću ići kada me ne želiš, a dolaziti kad god me pozoveš. Ma koliko volio svoju suprugu, ni jedan dostojanstven čovjek to nikada neće učiniti. Završeno je. Nema nikakvog dogovora!"
"Ti si jedan nitkov. Izdao si naš dogovor. I naš brak. Ja tebe nikada nisam prevarila. Ali ti... ti... proklet da si."
Aylin je prvo bacila na pod vazu koja je stajala na stoliću ispred nje, a potom i sve drugo što joj je bilo pri ruci. Čašu vina nanišanila je u Mišelovu glavu, ali se uspio izmaknuti; čaša se razbila o zid, a vino prolilo na sve strane. Krajnje smirenim korakom Mišel je krenuo prema vratima. "Žanješ ono što si posijala, Aylin", reče i izađe.
Aylin se prvo derala na sav glas. Potom je glasno počela plakati. Čelična pesnica joj je pritiskala srce, stezala i drobila ga. Srećom, ni Hulusija, a niti Dilare nije bilo kod kuće. Dilara je otišla na spavanje kod Kirdža, a Hulusi je imao slobodne dane. Sama i vrišteći na sav glas, ispraznila je svu bol srca. Ispraznila je bocu vina, glava joj je pucala. Popila je i dva optalidona.
Kada je ujutro vidio da Aylin nije došla na posao, Mišel je nazvao. Nitko nije odgovarao. Po tajnici je poslao ključeve do Lejle. Kada je Lejla izašla gore, Hulusi je tek stigao i kao lud se okretao nasred salona pretvorenog u bojno polje. Aylin je bila u krevetu. Nakon tolikog umora, pića i bola od protekle noći, nije se mogla ni dići iz kreveta. Glava joj je pucala. Lejla joj je napravila jaku kavu, istopila alkaseltser u čaši vode i dala joj da popije.
"Mišel me napustio", reče Aylin iznurenog glasa. "To si i zaslužila."
Aylin je počela plakati. "Nisam htjela da bude tako, Lejla."
"Ah, Aylin, mislila si da sve možeš držati pod kontrolom. Mislila si da Mišela možeš usmjeravati. On nije jedan od tvojih pacijenata." "Što ću sada?"
"Zar mi nisi uvijek govorila 'Lejla, ti si poput moje mame, držiš mi lekcije kao ona'. Poslušaj me bar jednom, Aylin. Ne nasrći na Mišela. Ti si graditelj ove situacije i jedino ti opet možeš sve ispraviti. Jedno vrijeme ga ostavi na miru, nemoj prigovarati, ni slučajno ne spominji razvod."
"A tko spominje?!" povikala je Aylin. Suze su na njenom licu iscrtale crne puteve.
"Hajde se sada priberi. Idi na posao, budi hladnokrvna. Vrijeme će sve riješiti", reče Lejla. "Zar bi Mišel slao meni ključeve da te ne voli, da ne misli na tebe?
Nasmrt se uplašio jutros da ti se nije što dogodilo."
Mišelova veza s Barbarom nije potrajala dugo, ali se nije ponovo vratio ni Aylin. Bio je veoma ljut na nju. Želio joj je dati lekciju. Jedno kratko vrijeme je dolazio kući, boravio u dječjoj sobi, a potom je, do rješavanja svog stambenog pitanja, prešao kod Lejlinih. Njegov boravak kod Lejlinih malo je i Aylin namjestila. Znala je da će ga Lejla i Ivan tjerati da promijeni mišljenje i da se pomire. Štoviše, u istoj zgradi će ga moći i češće viđati.
Ova formula je i Mišelu odgovarala. Bit će blizu ureda, a moći će se okoristiti i Hulusijevim uslugama.
"Ti, doista, ne znaš što želiš, Aylin", rekao je Ivan. "Zar nisi ti bila ta koja se dosađivala zbog toga što ste i na poslu, a i kod kuće kao sijamski blizanci. A sada te raduje to što ne ide daleko od kuće."
Nakon što se Mišel preselio kod Lejlinih, Hulusi je svako jutro silazio kod njih; počeo je glačati Mišelove košulje i hlače, a veš odnosio kući na pranje. I Aylin je gotovo dva puta tjedno silazila kod Lejlinih na večeru, ili na piće. Dakle, nisu se potpuno rastali. Inače, Aylin i Mišel se nikada neće ni rastati u pravom smislu riječi.
Čak i i nakon mnogo godina, nakon što su se razveli, odvojili urede i sklopili
nove brakove, jednom tjedno će se sastajati, odlaziti na ručak, jedno drugo će upoznati s novim bračnim partnerima i sve probleme i ushićenja uvijek će međusobno dijeliti.

Nakon što Mišela nije mogla vratiti kući, Aylin je odlučila ponovo organizirati svoj život. Zapravo, gorko se kajala zbog toga što je muža udaljila od kuće, ali pri pomisli na mogućnost da ponovo s Mišelom živi na isti način, osjećala je kao da se guši. Zbog toga što već odrasla, ni djeca više ne dolaze srijedom na spavanje, kao nekad.
Inače, Grega su poslali u Europu na školovanje, a i Tim je odrastao. Našao je djevojku, živio svojim životom.
Aylin je nekoliko puta organizirala obiteljske večeri kao nekad, ali Mišel čak ni za to više nije bio jako zainteresiran. Nije dopustio da Aylin razvodnjava situaciju. Ako je već Aylin bila ta koja je htjela živjeti odvojenim životom, morala je onda pristati na uvjete koje donosi razdvajanje. Zbog toga što je bila preopterećena nastavom i zadaćom, Dilara je, također, dolazila kasno kući. U većini slučajeva učila je u školskoj biblioteci.
Kada je Aylin ostala sama u ogromnom stanu, njenom zapomaganju odazvali su se daidža i daidžinica. Hilmi Bajindirli i njegova
supruga Rozi odlučili su neko vrijeme ostati u New Yorku, kako bi Aylini, koju su mnogo voljeli, bili oslonac u ovim teškim danima.
Hilmi je imao mnogo poznanika u New Yorku. Nakon što su se smjestili u Aylinin stan, da je oraspolože, počeli su organizirati male kućne prijmove i jedne od tih noći Aylin je upoznala daidžinog prijatelja Georgea Kronera.
George Kroner bio je stariji čak i od Hilmija. Bilo je sasvim očito da je imao nešto više od sedamdeset godina. Bio je porijeklom Mađar, krajnje elegantan gospodin, otmjen i ugodan sugovornik. Bio je ženskaroš kojem su se sviđale lijepe žene. Vidno se zbunio kada je ugledao Aylin. Djelovao je kao da je pronašao veoma rijedak dragulj. Pred njim je stajala mlada žena, koja je bila i lijepa i šarmantna, poput manekenke, a i kulturna, inteligentna i s karijerom. Kroner je bio spreman da
pod Aylinine noge prostre cijeli svijet i to uopće nije krio.
Mišel je uvijek govorio: "Ova djevojka ima nešto veoma čudno. Kada ude u neko društvo, u istom trenutku kao da se stvara neki elektricitet između nje i najstarijeg prisutnog muškarca. Odmah ih pronalazi, najviše obraća pažnju na njih i zapanji ih."
"Nećeš vjerovati, ali medu velikim brojem prisutnih, opet sam pronašla najstarijeg muškarca. Nudio mi je sve što mu je padalo na pamet. Ja sam izabrala putovanje u Japan", rekla je Aylin Mišelu, kojeg je vidjela kada je jednu noć sišla kod Lejle na piće.
"Ako ti je ponudio brak, zašto nisi prihvatila? Ti voliš starije", odvratio je Mišel. "Da me toliko zanima brak, ne bih se rastavljala od tebe."
"Ako tražiš ljubav, uzbuđenje i zabavu, onda si nadi mlađeg ljubavnika."
"Postoji mnogo toga i izvan seksa što ljudi mogu dijeliti. Međutim, to je teško objasniti onima poput tebe koji u vezama jedino seksu pridaju važnost", reče Aylin. Nakon što je popila kavu, ustala je i otišla. Lejlinim očima nije promakla Mišelova utučenost i neraspoloženje.
"Što je to? Jesi li ti to ljubomoran, Mišel?", upitala je. "Žao mi je što uzaludno troši život."
"Zar se njen život uzaludno troši zbog jednog putovanja u Japan?"
"Što će raditi s nekim tko je vršnjak njenog oca? Zar nije mogla naći nekog prikladnijeg?"
"Bi li tada bio zadovoljniji i raspoloženiji, Mišel? Mislim da si ljubomoran zato što i u njen život netko ulazi."
"Možda je i to", reče Mišel.
"To znači da još uvijek voliš Aylin."
"Naravno da volim. Sve ovo nisam ja započeo, to znaš."
"Čemu onda taj vaš dječji inat? Dvije predivne osobe koje se doista vole, uspješan dugogodišnji brak i poslovni život. Jeste li ludi, što li?" Lejla je sjela nasuprot Mišela, uhvatila ga za ruke i počela plakati. Nije mogla prihvatiti da njeni prijatelji na tako nenormalan način okončaju brak.
"Aylin ti je ostavila otvorena sva vrata. Ti si ih sva, jedna po jedna, zatvarao njoj u lice. Nisi bio zainteresiran čak ni za večere srijedom s djecom. A sada meni govoriš da je voliš. Koje glupo dostojanstvo." Suze su kao dva potoka tekle niz obraze. Mišel je bio pogođen tim izjavama.
"Ako ova djevojka ude u neku vezu, onda nema povratka natrag. Dobro razmisli, Mišel", reče Lejla.
"Mislim da neće ući u vezu s Kronerom."
"Ja ne mislim, ja znam. To između njih je samo prijateljstvo. Svoje posljednje dane starac želi provesti na putovanju s lijepom i pametnom ženom. Ali ti si porijeklom iz Turske, i ne samo sa starijim čovjekom, ti ne bi mogao podnijeti ni da tvoja žena putuje u Japan čak ni s mrtvim muškarcem. Ovo ti je posljednja prilika, Mišel. Dobro razmisli i požuri."
"Vratit ću se kući, ako ona odustane od ovog putovanja", reče Mišel.
S papučama na nogama, Lejla je pojurila van, trčala je prema liftu. Kada je stigla na trideset sedmi kat, da bi ušla u stan koji je tako dobro poznavala od uzbuđenja je krenula na suprotnu stranu hodnika. Na brzinu se vratila natrag, zalupala na vrata,
uporno zvonila. "Što se događa, zaboga, tko je?" oglasio se Hulusi iznutra.
Ja sam, ja. Otvori vrata, Hulusi."
"Što je, gospođo Lejla? Dolje se nešto dogodilo?" upita Hulusi. "Nešto se dogodilo gospodinu Ivanu?"
"Što loše? Dogodilo se dobro, ono najbolje! Gdje je Aylin?" "U svojoj sobi, da je pozovem?"
"Nemoj je zvati, odoh ja do nje", reče Lejla. Krenula je prema Aylininoj sobi, a za njom i Hulusi. Pokucala je na vrata ne očekujući odgovor, uletjela unutra. Zalupila je vrata ispred nosa Hulusiju, koji je znatiželjno čekao ispred njih.
"Moramo pričati, Aylin!"
Aylin je sjedila ispred ogledala i veoma pažljivo šminkala oči. Jednim okom obojenim i krupnim, drugim tek spremnim za šminkanje, začuđeno je pogledala svoju prijateljicu. Preglasnu glazbu na radiju utišala je Lejla.
"Slušaj me, Aylin, pusti sada šminku", reče.
"Za pola sata doči će Kroner po mene. Idemo u Russian Room."
"Za pola sata možda će biti nešto sasvim drugo. Slušaj me", reče Lejla, "Aylin, ako odustaneš od putovanja u Japan, Mišel je spreman da se vrati kući... Ne gledaj me tako, znam da ne možeš povjerovati, ali tako je. Znam, Aylin, koliko ti je stalo da se Mišel vrati. Hajde namaži i druge trepavice, pa da siđemo dolje. Ne, ne! Neka on dođe gore, bolje je."
Hulusi se ispred sobe pretvorio u uho, nastojao je čuti ono što se govorilo unutra.
Nakon dvadeset minuta Lejla je izašla iz sobe, vukući papuče po podu, krenula prema vratima, zatvorila ih za sobom i otišla. Sav zbunjen, Hulusi je ostao gledajući za njom. Kada se spustila na svoj jedanaesti kat, Lejla kao da je ostarjela jedanaest godina. Bila je iscrpljena. Skrivajući pogled od Mišela, izustila je tiho: "Ne odustaje od putovanja u Japan."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayşe Kulin - Njeno ime: Aylin

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 10:14 am



HULUSI
Zgromljeni Hulusi prisjećao se svog prvog dolaska u New York; u kuću obitelji koja se upravo raspada. U avionu je, ne skidajući pogled, neprestano gledao u nebo. Poput tek očešljanog pamuka oblaci su u grupama, na tisuće njih, prolazili ispod, iznad, slijeva, zdesna. Želio je ispružiti ruku i dohvatiti ih, ali nije bilo kvake kojom bi otvorio prozor. Kada je djevojčicu koja je sjedila pored njega upitao; "Zar se ovaj prozor ne može otvoriti?" Dilara se toliko smijala da je Hulusi osjećao kajanje zbog postavljenog pitanja. ,,U ovoj obitelji su svi pametnjakovići", pomislio je u sebi, "oni su svi takvi, od sedam do sedamdeset sedam godina." Ali, Hulusi se, eto, zahvaljujući toj obitelji, kao dodirnut magičnim štapom, našao u takvim zbivanjima u koja nije mogao ni u snu povjerovati... Zadesila ga je nenadana sreća. Letio je za Ameriku. Da su mu samo prije tri mjeseca rekli: "Hulusi, sine, ići ćeš u Ameriku", sasvim je sigurno da bi odgovorio: "Na glavu vam pao kamen velik koliko i ja. Vi se sprdajte sami sa sobom, bezbožnici."
Da bude predmet izrugivanja bila je Hulusijeva nepromjenjiva sudbina. Isto kao i njegove zelene oči, kao mlijeko bijeli ten bez dlačica, brada koja nikako da se pojavi, rast koji je bio gotovo statičan, i grube šale bile su neodvojivi dio njega, a, isto tako, i brzo reagiranje na sve što mu se kaže, jer je pretpostavljao da to sigurno krije neko poniženje ili podsmijeh. Jedva obuzdavši želju da dohvati oblake i da se njima umije, Hulusi je u glavi uobličavao prvo pismo koje će napisati ocu.
"Cijenjeni oče", pisat će, "nakon što sam se rastao od vas, autobusom sam stigao u Istanbul. Putovanje je proteklo bez problema. Odmarali smo u Boluu. Na predahu za ručak jeo sam punjenu ribu, rižu, zdjelu jogurta i stalno sam mislio na vas."
Razmišljajući o obitelji, Hulusija odjednom spopade sjeta. Zapalio je cigaretu. Stjuardesa koja je prolazila pored njih odmjerila je Hulusija osuđujućim, prekoravajućim pogledom. Rukom je gurnuo Dilaru i pokazao na stjuardesu.
"Ona ne zna tvoje godine", reče Dilara. Oboje su se počeli cerekati.
Prema njihovom izgledu, devetogodišnja djevojčica i od nje malo poveći dječačić sami su, prvi put u svom životu, putovali avionom u Ameriku. Ostalim putnicima izgledali su prilično čudno. Ona, kao peruška nježna djevojčica, duge smeđe kose sa šiškama i mršavi dječak gotovo istoga rasta, koji se ponaša kao da je odrastao. Štoviše, ni jezik nisu znali. Sa stjuardesama su se nastojali sporazumjeti pokazujući papir na kojem su bile ispisane rečenice poput "Molim vas čašu vode, čaja...".
Gdje je Čankiri, a gdje Amerika!? Povremeno ni Hulusi nije mogao povjerovati u ono što mu se dogodilo. Eto, Bog, koji mu je uskratio jedan hormon muškosti, nije štedio na putu u Ameriku. Stalno je mislio na svoje seljane i smijao se u sebi. Svi su, isto tako, znali da je na putu za Ameriku. Uopće mu nije bilo mrsko, iz Ankare je otišao u Čankiri, obišao cijelo selo, pozdravio se i halalio sa svima. Medu njima je vjerojatno bilo i onih koji su govorili: "Kamo sreće da sam i ja bio eunuh, pa da idem u Ameriku."
Kada se 1951. godine Hulusi rodio kao četvrto dijete u obitelji, njegova majka se prilično snuždila ugledavši da je opet dječak, a očekivala je da će, nakon tri dječaka, doći jedna djevojčica s kojom će podijeliti kućne poslove. Ali, Hulusi je bio poslušno i mirno dijete. Štoviše, svojim zelenim očima dugih trepavica bio je i najljepši medu braćom. Odrastao je tiho i mirno, ne uznemirujući majku. Međutim, iako su, s vremenom, svi Hulusijevi vršnjaci, pa čak i oni mlađi od njega, ušli u pubertet, kod njega se nije događalo ništa.
Prvo su ga počela ismijavati braća kod kuće, potom oni iz mahale, a napokon i
cijelo selo. Niti mu se glas mijenjao, niti su mu rasle dlačice, a niti je rastao. Čak nije imao razvijen ni osjećaj mirisa. Seoski momci, Hulusijevi vršnjaci, nakon stasanja za vojsku napuštali su selo. Njega ni u vojsku nisu uzeli. Postao je seoska "cura Hulusi". Kada je njegov djed gore na padinama prodao njivicu odvojio je malo novca i za unuka, i otac i sin su se spustili na liječnički pregled u An- kam. Hulusi je prvi put vidio tako veliki grad. Nije mogao povjerovati vlastitim očima. Premda, sudbina je Hulusiju dala priliku da vidi još mnogo velikih gradova.
Operacija, u koju se Hulusi mnogo uzdao, nije dala očekivani rezultat. Nakon operacije trebalo je nastaviti dugotrajno liječenje lijekovima, a nakon nekog vremena trebalo je obaviti i još jednu operaciju.
Po izgledu kao slabašni dječak od dvanaest, trinaest godina, Hulusi je stigao u dvadesetu. U njegovom mozgu nije funkcionirala jedna žlijezda koja je pokretala hormon muškosti, međutim njegov racio, zdrav razum i dalekovidnost funkcionirali su kao sat. Prije no što se s ocem vratio u selo, dugo je razmišljao. Dobio je nadimak djevojka Hulusi, postao predmet izrugivanja seljanima. Trebao bi tu ostati, raditi, zarađivati. A u Ankari nije bilo nikoga tko je znao njegove godine.
Kada se odlučio za život u Ankari, Hulusi se neko vrijeme bavio čišćenjem obuće. Potom mu je jedan zemljak namjestio da obavlja sitne poslove u hotelu Gul Palas, u kojem je i sam radio. U ovom hotelu na Bulevaru Ataturk uglavnom su odsjedali poslovni ljudi iz Anadolije. Dok je obavljao sitne poslove za njih, Hulusi je, s druge strane, osvajao njihova srca riječima većim od njegovoga uzrasta, slušao što pričaju, a i uzimao dobre napojnice. Za relativno kratko vrijeme ovaj zelenooki momčić dugih trepavica postao je maskota hotela. Pri dolasku u hotel, gosti su pitali za Hulusija i tražili da ih on služi. Konačno je i Hulusi bio zadovoljan svojim životom. Riješio se kompleksa koje je zadobio u selu, a i džep mu je osjetio novac. Vrtio se u društvu nekoliko mladića, koji su, mada godinama mlađi od njega, izgledali odraslo. Majstorskim pripaljivanjem cigareta i zrelom pričom, neprimjerenom njegovom izgledu, pobrao je simpatije. Zbog toga što nisu znali njegove stvarne godine, njegovi su ga ankarski prijatelji smatrali "mangupom". Ali, dokle je još mogla trajati ova obmana? Hulusi se plašio da, kada prođe nekoliko godina, ne postane sprdnja Gul Palasa.
Pred kraj druge godine, neki su počeli primjećivati da se kod Hulusija, za kojeg se očekivalo da će ući u pubertet, ne događaju nikakve tjelesne promjene; niti mu se pojavljivala brada, a niti mu je glas postajao dublji. Ovaj put Hulusiju je u pomoć pritekao drugi zemljak. Brat njegovog tetka radio je kao vrtlar kod jedne poznate obitelji. Kuća Gulekovih je u određenim razdobljima primala toliko gostiju da ih je, ne četiri-pet, nego čak i deset pomoćnika teško podmirivalo. Upravo u jednom takvom razdoblju zemljak mu je predložio novi posao. Zar Hulusi ne bi mogao uzeti dozvolu iz hotela i neko vrijeme raditi u kući gospodina Kasima Guleka?
Ovaj prijedlog je došao u pravo vrijeme, jer se Hulusi nalazio u nemogućoj situaciji. Kolege, koji su s njim radili u hotelu, počeli su navaljivati da ga odvedu u javnu kuću i prirede mu prvo seksualno iskustvo. Ako počne raditi kod Gulekovih, to pitanje će se riješiti samo od sebe. Nije upitao čak ni koliko će ga plaćati. Ionako je znao da ni jedna plaća neće moći nadomjestiti napojnice koje je dobivao u hotelu. Nisu bili bitni novci, a ni posao koji je obavljao. Postigao je poštovanje. Nitko mu se nije rugao, nitko ga nije oslovljavao s "djevojka Hulusi". Nitko mu se nije podsmjehivao, ni u lice, a ni iza leda. Nitko ga nije sažaljevao. Hulusi je bio spreman platiti svaku cijenu, samo da to može potrajati. Što se tiče trenutne cijene, bila je bijeg iz hotela, prije no što se njegova tajna ne otkrije. Prihvatio je posao, ostavio je
svoj ležaj u hotelu, kolege i napojnice i otišao u pomoćnu zgradu vile Gulekovih, da dijeli sobu s Durmušom.
Kuća je, doista, bila prenatrpana. Nije se znalo tko ulazi, a tko izlazi. Pored onih što su dolazili na konak, od ranih jutarnjih sati do ponoći, svakodnevno je ulazilo i izlazilo na desetine osoba. Durmuš mu je pričao da je kod svih političara tako, skoro da se ponosio neprekidnim dolascima i odlascima.
Dok je Hulusi u početku trčkarao za sitnim poslovima, kuhar je veoma brzo uočio njegovu spretnost i inteligenciju i unaprijeđen je da radi u kuhinji. Prvo je radio kao kuharov pomoćnik; izrezao je velike količine luka, ogulio nebrojeno mnogo krompira. U međuvremenu, veoma često je iznosio svoje mišljenje, iako glavni kuhar nije htio odavati poslovnu tajnu, osjetljive i važne točke dobrog kuhanja.
Na to, Nesrin-hanuma zatraži da ovaj lijepi momak pristojnog izgleda poslužuje za vrijeme objeda. Hulusi je, inače, imao malo znanja o posluživanju, što mu je ostalo iz hotelskih dana. I taj posao je s uspjehom obavljao. Hulusi, koji je od vrtlara, preko pomoćnika kuhara, uznapredovao do konobara, prilikom svake promjene mijenjao je i svoju odjeću.
Bio je dobro raspoložen. Novac koji je zarađivao nije bio kao onaj u hotelu, ali u ovoj kući nikoga nije zanimao njegov nepromijenjeni rast ili njegova golobradost; nisu mu postavljali pitanja na koja nije želio odgovarati. U ovoj kući niti je bio "djevojka Hulusi", a niti Hulusi koji je trebao narasti, odlakaviti, ili ići u javnu kuću. Bio je Durmušev rođak, toliko...

***

Bio je topao ljetni dan. Halima-banuma dala se na generalno sređivanje kata na kojem su se nalazile spavaće sobe. Kuhar je dobio zadaću da priprema specijalitete iz Adane koja se iznose posebnim gostima. Hulusiju je skrenuta pažnja da obuče čistu košulju i da stavi kravatu. Ova trka i žamor po kući trajali su već odavno. U posjet je iz Amerike dolazila Nesrin-hanumina sestra i tek vjenčani muž.
Hulusi, koji brzo sazna novosti, iz onoga što se priča po kući već odavno je saznao da novoga zeta Nesrin-hanuma neće toplo dočekati. Novi zet je psiholog, što god da to znači, koji živi u Americi, Židov i porijeklom je iz Istanbula.
Unatoč svim Kasim-bejevim molbama i umijeću uvjeravanja, njegova žena nije odustajala od svog inata. Njena sestra se nije trebala udati za Židova. Nikada joj neće oprostiti. Nikada u životu Hulusi nije vidio Židova. S obzirom na to da se i Nesrin- hanuma toliko protivila, Židov bi, najvjerojatnije, trebao biti nešto veoma ružno, nosato, pogrbljeno. Napetost, koja je već nekoliko dana vladala u kući, djelovala je i na Hulusija. Kao i svi ostali, i on je s nestrpljenjem očekivao goste. Jedino što mu nije bilo jasno je to što se Nesrin-hanuma tako pedantno priprema. Kada je to upitao Halimu, odgovorila mu je: "Kako si ti glup. Ove pripreme se vrše radi Aylin- hanume, a ne zbog njenog muža, Židova. Hanuma najviše voli svoju sestru... Nakon Mustafe, naravno!"
Hulusi više ništa nije razumio, sve mu se pobrkalo. Sestra koja se mnogo voli, njen nepoželjni muž, voljeno muško dijete Mustafa i kći Dilara, koja je odgurnuta u stranu. Gospodin Kasim, kojega su svi poštovali iz nekog čudnog poštovanja pomiješanog sa strahom, tresao se kao prut, i Nesrin-hanuma na koju čak ni on nije mogao utjecati... Istini za volju, zanimljiva obitelj.
Još jučer je čuo, kada im je servirao čaj. Gospodin Kasim preklinjao je svoju suprugu: "Molim vas, Nesrin-hanumo, dogodilo se, eto. Uopće vam ne pristaje loše postupanje s gostom. Urazumite se, molim vas." Hulusi je donio presudu; Nesrin- hanuma bila je malo čudna.
Obavljene su sve pripreme, u dvorištu je postavljen stol za čaj. Gospodin Kasim je svoj auto poslao na aerodrom. Konobarski sako koji je dan prije oprao i ispeglao Hulusi je navukao na sebe, kosu namočio kolonjskom vodom s mirisom limuna i začešljao. Servis za čaj je poredao po poslužavniku i odnio u dvorište. Posadio se ispred vrata i čekao.
"Što si se ukipio kao strašilo u žitu", reče Halima, "idi u kuhinju i pomozi.
Hajde!"
Zbog Haliminog pametovanja Hulusi je propustio dolazak Aylinhanume i njenoga muža. Ali, vidio je goste malo kasnije kada je izašao u dvorište da bi servirao čaj. Odjednom je pomislio da sanja, kada je, s čajnikom u rukama, prolazio kroz vrata biblioteke koja gledaju na dvorište. U stolici od bambusa sjedila je najljepša žena koju je vidio u svome životu. Ne samo uživo, takvu ženu nije vidio ni u američkim filmovima. Otvorenih usta zastao je na pragu.
"Što si blenuo, sine, ohladit ćeš čaj."
Glas Nesrin-hanume ga je prenuo, došao je k sebi. Krenuo je i pogledom tražio grbavog muža. Muž Aylin-hanume nije mogao biti zgodni čovjek koji je sjedio nasuprot gospodinu Kasimu. On uopće nije sličio na Židova. Ako je to doista on, onda bi ova Nesrin-hanum trebala biti dobro zvrknuta. Kada se, pošto je poslužio čaj, vratio u kuhinju, Hulusi je izgledao kao ošamućen ljepotom, koja ga je tresnula poput šamara. Za tren oka je otrčao u toalet i još jednom zalizao kosu. Ako je Bog odgovoran za parove koji su stvoreni jedno za drugo, onda je ovaj put, doista, obavio dobar posao. Hulusi je upravo tako mislio. Ruku na srce, koliko god da je, svojom plavom kosom, lijepim stasom, vitkim tijelom prekrasnog oblika, gospoda Aylin zra- čila očaravajućom ljepotom, pored nje je, svojim visokim stasom, širokim ramenima, savršenim linijama lica i dubokim glasom, pristajao njen muž, gospodin Židov. Za slabašnog Hulusija tankog glasa, odlike Mišela Nadowskog bile su odlike koje treba imati idealan muškarac i nemoguće je da negdje na svijetu postoji neki bračni par koji je zgodniji od Aylin i njenoga muža.
Tijekom tri dana Hulusi je ulagao napore da prikrije svoje oduševljenje. Dobrovoljno se prihvatio da obavlja sve usluge za oba gosta, neprestano je išao za njima. U kući je postojala još jedna osoba, koja se, u najmanju ruku koliko i Hulusi, radovala ovom posjetu: djevojčica Dilara.
Od trenutka kada njena tetka zakorači u kuću Dilara biva obasuta ljubavlju i pažnjom na koju nije bila naviknuta. Razočarala je svoju majku koja je očekujući sina rodila kćer, a rođenjem brata njen prestiž je vidno narušen. Pod utjecajem Kasimovog porijekla iz Adane, Nesrin se predala vjetru tradicije svojstvene istočnim i južnim dijelovima Turske, koja je uvažavala mušku, a zanemarivala žensku djecu. Svoju nježnost, pažnju i ljubav usredotočila je na sina.
U biti, Kasim-bej nije imao negativan odnos prema ženskoj djeci, ali je bio i veoma star, a i zauzet otac. Dilara je rasla kao dijete koje nije osjetilo neku naročitu ljubav i pažnju. Bila je tako dobre naravi, tako je zrelo postupala da nije uopće osjećala ljubomoru prema ljubavi i pažnji koju je uživao njen brat, a gajila je poštovanje prema majci, koja se držala daleko od nje i prema ocu kojeg nije često viđala.
Aylininim dolaskom prvo će nastupiti velike promjene u njenom svakodnevnom načinu života, a potom i u cijelom životu. Inače, Aylin je Dilaru od samog njenog rođenja stavila na mjesto svoga nerođenog djeteta. Za nju je bila vezana emocijama mnogo dubljim od ljubavi koju bilo koja teta može osjećati prema svojoj nećakinji. Možda je osjetila iste emocije prisvajanja, zaštite i stavljanja sebe u ulogu majke koju je iz dubine srca osjetila Nesrin u trenutku kada je prvi put ugledala svoju sestru. Njena sestra joj nije kao njihova majka rekla "ovu bebu sam za tebe rodila, Aylin", ali kao da je znala da će joj ovo dijete jednoga dana biti blisko koliko i rođeno dijete.
Svome mužu dugo vremena nije htjela reći da je svoju žudnju za djetetom koje nije mogla roditi, odlučila utažiti Dilarom. Zapravo i Mišelu je ista ideja pala na pamet. Već nakon nekoliko dana provedenih s Dilarom jako ju je zavolio. Nije bilo teško zavoljeti krajnje osjećajnu, inteligentnu djevojčicu koja je za svoje godine pokazivala izuzetnu zrelost. U svakodnevnom životu Kasim-bej bio je toliko zauzet da jednostavno nije mogao odvojiti vremena baviti se malim djetetom. Dijete stečeno u poodmaklim godinama je veoma volio, ali je kao čovjek od misije bio prisiljen svoje vrijeme odvajati za poslove. Stranački kolege, delegati, zemljaci bili su u njegovoj kući od ranih jutarnjih do kasnih večernjih sati. Osim toga, sati odvojeni za službene prijmove, ambasade, diplomatski kor, materijali koje je trebao iščitati, tekstovi koje je morao napisati, putovanja, konferencije...
Aylin je duboko odahnula kada je vidjela da Mišel sasvim iskreno podržava njen prijedlog koji je ona bojažljivo iznijela. Sada je preostalo uvjeriti Nesrin i Kasim- beja. Ubrzo se saznalo i to da će u prekrasnom stanu u koji su se namjeravali preseliti nakon vjenčanja, Aylin i Mišel trebati pomoćnika. Nisu željeli sami praviti jelo kada se umorni vrate s posla, nisu čak htjeli ni razmišljati o tome što će jesti. Inače, tijekom dana morali su ručati ili u restoranima ili u bolničkoj menzi. Ali, zar bi bilo loše da ih, kada uvečer udu u kuću, čeka jedan topao obrok? Posluga koja i preko noći boravi u kući, izdatak je koji u New Yorku mogu podnijeti jedino milijarderi. Ali, Mišel i Aylin bili su iz Istanbula. Odrasli su u sredini u kojoj se pomoćnici te vrste nisu smatrali luksuzom. Aylin je zamolila sestru da joj nađe i pošalje nekoga.
Dilarino i Hulusijevo kolo sreće se, otprilike, počelo okretati u isto vrijeme. Dok je obitelji Nadowski, Hulusi poslan da služi, Dilara je poslana u svojevrstan probni posjet, da jednom vidi zemlju u kojoj će nastaviti školovanje nakon prvog dijela osnovne škole i da vidi hoće li kod Aylin biti sretna ili ne. Dilara je imala tek devet godina.
Dilaru i Hulusija na aerodromu su dočekali i Aylin i Mišel. Dilara se bacila u naručje svojoj teti. Čvrsto ju je zagrlila. Hulusi se jedva othrvao želji da je i on zagrli. Osjećao se kao da će mu srce pući od prevelike sreće i uzbuđenja.
Dilara i Hulusi sjeli su na zadnje sjedište auta. Ovaj grad u svjetlima djevojčici je izgledao kao grad iz bajke. Neprestano je s oduševljenjem gledala rijeku auta koja je tekla pored njih, visoke zgrade čiji vrh nije mogla vidjeti. Ali, Hulusi nije živio u bajci, nego u snu. Jesam li možda umro i došao u raj?" upitao je sam sebe. Kada je prošao kroz neopisiv metež raznobojnih svjetala, preko čudnih čeličnih mostova, i stigao na trideset sedmi kat jedne visoke zgrade, Hulusi je ugledao najveličanstveniji prizor u svom životu i ostao zapanjen. Sa svih strana kuće, svijet je bio prostrt pod njegovim nogama. Iz ovakve perspektive jedino je Bog mogao vidjeti Zemlju. Sva svjetla grada bila
su mu nadohvat ruke, kao da će se, opremljen nekom nepoznatom snagom,
otisnuti dolje, u onaj blistavi raj, ako se samo malo promoli kroz prozor. S velike, velike visine promatrao je osvijetljeni grad, a njegova duša pretakala se iz njegova malena tijela koje nikako da se razvije.
Od Helene, koja je preko dana dolazila čistiti, veoma brzo je naučio poslove koje će obavljati, upoznao okolne mesnice, tržnice,
čistionice. Kućne poslove poput glačanja, pranja veša, kuhanja i posluživanja veoma dobro je naučio još dok je bio u Ankari. Ubrzo je popunio Helenino mjesto i sve poslove počeo samostalno obavljati.
U međuvremenu, počeo je pomalo učiti i jezik. Uvečer je, nakon završenih poslova, pažljivo iščitavao knjige na engleskom, koje mu je dala Aylin.
Prvo razočaranje u Americi doživio je prilikom Dilarinog povratnika u Tursku. Kao da je odlaskom ove male djevojčice prekinuta i posljednja veza s domovinom. Kada je otišla, zatvorio se u sobu i potajno plakao. Poslije njenoga odlaska postao je i osamljen. Aylin i Mišel izlazili su u devet, a vračali se u večernjim satima. Hulusija su upoznali s Nazimom, kuharom iz turske ambasade i konobarom Hašimom. U slobodnim danima počeo se viđati s njima i obilaziti grad. Sav novac koji je tjedno dobivao, osim deset dolara, slao je kući, ocu i majci. Nikakvih troškova nije imao, osim cigareta koje je počeo pušiti u sedmoj godini.
Hulusi je imao dvadeset pet godina kada ga je Aylin počela ispitivati zašto je nerazvijen. Već odavno se prestao opterećivati tim pitanjima, ali hanuma je bila uporna. Odvela ga je dvojici liječnika i u tri različite klinike. Načinjeni su rentgenski snimci, provedeni hormonski testovi, lako sasvim uvjeren da neće biti nikakve promjene, Hulusi je krajnje poslušno išao tamo gdje ga je Aylin vodila. Već je znao da ona ne odustaje od onoga što naumi. Išli su od vrata do vrata; nalazi su se toliko nagomilali da nisu mogli stati u fascikl. Utvrđena je definitivna terapija za Hulusijev problem zvan "Callmum Syndrome". Tri puta tjedno injekcija i svaki Božji dan tablete. Četiri tablete koštaju 134 dolara.
"Gospodo Aylin, da mogu dati toliki novac, to bih u osamnaestoj godini učinio u Ankari", rekao je Hulusi.
Ja ću dati novac za lijekove. Ti ih samo redovito uzimaj!" odgovori Aylin.
Prije terapije, napravili su fotografije sprijeda i sa strane, pribilježena je Hulusijeva visina i težina. Injekcije je davala osobno Aylin, ali, kada je nakon nekog vremena vidjela da se zbog toga Hulusi osjeća nelagodno, naučila ga je da sam sebi daje injekciju. Hulusi je osjećao zadovoljstvo što je naučio još jedan posao. U slučaju potrebe, moći će se od sada baviti i davanjem injekcija. Bio je siguran da se neće moći razviti, ali je pristao na terapiju samo da bi zadovoljio Aylin.
Nakon osam mjeseci Hulusi je osjetio određene promjene na sebi. Bubuljice su navalile na njegovo lice. Kao da je dobivao i na visini.
U danima kada nije radio, izlazio je u grad s Hašimom. Kada bi Hašim u hotel odvodio djevojke koje bi nalazio po određenim ulicama, on bi većinom čekao u nekom kafiću. Kada bi završio, on bi ga, tek toliko da se nešto priča, upitao: "Kako je bilo, burazeru?" Nije čak ni slušao Hašimovu detaljnu priču. Zašto da sluša naslade i emocije koje nikada neće osjetiti. Kako su mu samo njegovi u selu uporno nastojali dočarati miris ruže, zemlje, suhe kravlje baljege, miris bijelog luka. On nije znao, i nije se živcirao zbog toga što ne zna. Ali, ljudi su bili tako neosjetljivi prema emocijama onih s tjelesnom manom. Preko pitanja koje je Hašimu postavljao iz nužne pristojnosti, Hašim, također iz nužne pristojnosti, nije prelazio; pričao bi i pričao.
Jedan od onih koji se kao lud obradovao Dilarinom povratku i preseljenju u New Yorku nakon godinu dana, pored Aylin, bio je također i Hulusi. Sam sebe je stavio na mjesto stvarnog brata i zaštitnika ove djevojčice, sam sebi je stavio u zadatak da se brine o njoj, da je štiti u ovoj tuđoj zemlji. Upozoravao ju je da u restoranima i školi pogreškom ne jede svinjsko meso. Prilikom serviranja bilo kojeg mesa upozoravao ju je svojim posebnim znakom stavljanjem ruke na srce: "Ovo nije svinjetina, možeš slobodno jesti." A kada je počeo pretjerivati, među njima su nastali određeni problemi.
"Dilara, tvoja teta ponekad meso peče na vinu. Kada bude tako, ja ću te unaprijed obavijestiti, a ti ćeš reći da nećeš jesti meso. U redu?"
"Što ti, Hulusi, imaš protiv vina?"
"Muslimani ne piju vino. Ako ti mama čuje, jako će se naljutiti." "Moja mama voli i pije vino. I ti to znaš."
"Nema veze, moja obaveza je da pazim na tebe."
"Kad si već toliko protiv alkohola, zašto onda piješ viski i votku?" "Tko kaže da pijem viski i votku?"
Ja kažem. Koliko puta sam te vidjela da noću, kada teta i Mišel nisu tu, otvaraš ormarić za piće, puniš veliku čašu, stavljaš led i piješ. Štoviše, uvijek piješ votku."
"Vidi, dijete", reče Hulusi, uobražavajući da je veliki učenjak. "U Kuranu piše da se ne pije vino. Nigdje se ne spominje viski i votka. Ja vino ni ustima ne prinosim. A to što si ti vidjela, to je na ime lijeka. Pio sam zato što je to prijeki lijek protiv prehlade. Jasno?"
"Vidi, Hulusi, u Kuranu ne piše da se ne jede meso koje je prženo na vinu. Piše da se ne jede svinjsko meso. A ja ću bonfile s vinom jesti zato što je to dobro za probavu. Jasno?" odvratila je Dilara.
"S tobom se ne može pričati. Ovih godina, a jezik evo ovoliki! Ti si mali vrag, vrag", reče Hulusi i mjesec dana se nije približavao ormariću za piće.
Terapija je trajala dvije godine, a tada je poželio da mu, do u sitne detalje, Hašim ispriča sve ono što radi sa ženama kada se osame. Potom je jednom rekao Aylin; "Hlače koje sam kupio zadnji put su nekvalitetne, skupile su se nakon prvog pranja. Da ih reklamiramo?" Pažljivo ga je odmjerila.
"Dodi ovamo, Hulusi. Izuj se i prisloni uz ovaj zid", rekla je. Suhom olovkom stavila je znak iznad njega. Donijela je metar i izmjerila. Malo je falilo da se Hulusi ne onesvijesti kada je čuo rezultat. Rastao je! Da, neprimjetno je rastao. Aylin je potom rukom prešla preko njegovog lica. Lagano je i brada počela nicati. Zatim je naredila: "Skidaj se!"
"Ne mogu se skidati, gospodo", odgovorio je Hulusi.
"Ne glupiraj se, ja sam liječnica. Skidaj košulju, hajde brzo!" Hulusi je skinuo košulju, podigao ruke uvis da bi ga Aylin mogla pregledati.
"Počele su ti nicati dlačice ispod pazuha, Hulusi. Skini i hlače da vidim." "Nemojte, gospođo, ljubim ti i ruke i noge. To ne mogu skinuti."
"Ne glupiraj se, sinko."
"Ubij me, bolje je. Nemojte, gospođo Aylin", počeo je plakati. "Dobro, u redu", reče Aylin, "vidjet će Mišel kada se vrati."
Krajem druge godine Hulusi je izrastao u normalnog muškarca. Nastavio je rasti,
a i brijao se svaka dva, tri dana. Zatvarao se u sobu, prelistavao golišave časopise, a počeo je čak i masturbirati. Većinu novca više nije slao kući. Kao muškarac, imao je određenih potreba. Kreme za brijanje, žileti, pornografski časopisi; trošio je na djevojke prilikom noćnih izlazaka s Hašimom. Ali, još uvijek se nije odvažio spavati sa ženom. Bio je poput dječaka koji prolazi kroz pubertet.
Prepolovila se treća godina terapije. Hulusi je gotovo izgledao kao zgodan mladić. Često se slikao i slike slao u selo.
Jedne noći kada je šetao s Hašimom, sreo je veoma lijepu djevojku koja je prekriženih nogu sjedila na autu. Veoma mu se prohtjelo, ali se iz nekog razloga postidio Hašima. Nije htio pokupiti djevojku pred njim. Našao je izgovor, rastao se od Hašima i otišao pravo kući. Ušao je u svoju sobu i uzeo novac koji je čuvao medu rubljem. Trkom se vratio natrag na ono isto mjesto. Djevojka je još uvijek bila na autu. Prebacila je nogu preko noge i pušila cigaretu. Približio se. Srce mu je toliko jako lupalo da je čak gušilo njegov glas. "Pošto?" upitao je.
"Deset dolara."
,,U redu, hajde", reče Hulusi. Ušli su u jedan zapušteni hotel u 86. ulici. "Deset dolara ćeš dati i za hotel." Deset dolara Hulusi je tutnuo crncu na recepciji. Djevojka je išla naprijed, a pokunjeni Hulusi za njom. Djevojka je sjela na krevet krajnje prljave sobe čije su se zavjese raspadale. "Ako skinem grudnjak, uzet ću još peticu", reče. Ako ovo skinem pet, ako ono još pet dolara. Počela je beskrajna patnja. Po pet, po deset dolara, topio se novac koji je Hulusi uštedio. Uopće nije obraćao pažnju na to. Dao bi i sto dolara da je zatražila. Tresle su mu se i ruke i noge. Sve njegove emocije skupile su se u jednu točku. Zaželio je masturbirati, bilo ga je stid.
Je li ti ovo, možda, prvi put?" reče djevojka. "Da, prvi." Oh, spokojno je odahnuo.
"Veliki mangupe." Odvukla ga je u krevet i nabrzinu svukla. Ne znajući što da radi, Hulusi je rukama pokrio svoj prednji dio i tako sjedio na rubu kreveta. Osjećao se kao da će umrijeti od stida. U svoje ruke je uzela Hulusijev organ. Iznutra ga obuze neka čudna slabost, ushićenje.
"Daš li još deset dolara, uzet ću ga i u usta", reče.
"Radi što ti je volja, što god hoćeš." Onog što se dogodilo poslije, Hulusi se sjeća kao kroz san. Kao da je djevojka pored njega bila muško, a on žensko. Potpuno se predao djevojci. Bila je čas na njemu, čas ispod njega. Ulazila slijeva, izlazila zdesna, stenjala, doticala, mazila, stavljala ga u usta, grickala, Hulusi je zadihano trčao po nekim mjestima nekih sasvim nepoznatih svjetova, iznutra su se praznili vodopadi. Uto, urlajući, pade, pade s jedne visoke stijene.
,,O. K. Svršio si, eto, saberi se sada", reče djevojka oblačeći se, potpuno ošamućenom Hulusiju koji je ostao zavaljen u krevetu.
"Ovu sobu ne možeš držati više od sat vremena, ni slučajno da nisi zaspao, znaš", reče mu na odlasku. Na mjestu na kojem je ležao, Hulusi je još neko vrijeme živio svoj san. Koliko je trajao ovaj raj? Jedan život ili jednu sekundu? Nije znao. Iznova, iznova je razmišljao o svakom trenutku. Potom se, laganim okretom glave, pridigao iz kreveta, obukao se i došao k sebi nakon što ga je, kada je izašao na ulicu, svježi zrak pljusnuo po licu. Pretrčao je put do kuće, točno deset blokova. Kada je stigao kući, već je bilo prošlo dva sata. Aylin je već odavno zaspala. Zalupao je na njena vrata. Aylin nije čula. Zalupao je jače i još jače.
"Što je bilo, što se događa", skočila je iz kreveta i otvorila vrata.
"Hulusi?! Aman, Bože! Nešto se dogodilo Dilari, Mišelu? Što je bilo?" U polumraku je uspjela vidjeti Hulusijeva usta razvučena do ušiju. "Izvoli, Hulusi, što tražiš u ovo vrijeme?"
"Gospođo Aylin. Učinio sam onu stvar."
"Koju stvar? Kakvu stvar? Što se ceriš, reci više." "Učinio sam onu stvar."
"Onu stvar? Koju stvar? Aaa, jesi li slučajno... Što? ŠTO?! Jesi li ti možda učinio ono?"
"Napokon sam tucao." "Tucao? Nekoga?"
"Uspio sam, uspio. Bogami sam uspio."
Aylin je zgrabila kućni ogrtač i izjurila van. Sada su se, u čvrstom zagrljaju, Aylin i Hulusi okretali, okretali... Kao da su plesali neki beskrajni ples. Suze su se kao potoci slijevale niz Hulusijeve obraze. U istom trenutku je i jecao, i smijao se, a i pričao.
"Bog ti dao, gospođo. Pozlatilo se sve ono što dohvatiš. Da nije bilo tebe..." Nije mogao pričati od plača. Uto ga spopade smijeh. Smijeh se prenio i na Aylin. Ovaj put su se uz gromoglasan smijeh okretali po sobi. Svaljivali se na fotelje, naslonjače, valjali se po podu. Pribirali se i ustajali, opet se okretali kao ludi.
"Furaj u kuhinju", rekla je Aylin, "ovo moramo proslaviti." Iz frižidera je izvadila šampanjac.
"Od tog pića dobijem proljev. Da ja uzmem votku?"
Dok su joj niz obraze, u dva reda tekle suze, Aylin je također i umirala od smijeha.
,,Pij što god hoćeš. Ja ču nazvati Mišela i reći mu vijest." "U ovo doba? A da mu to kažemo sutra?"
"Ne dolazi u obzir", rekla je Aylin, "ova vijest ne može čekati. Brzo mi donesi telefon."
Nakon svog prvog iskustva, Hulusi je postao nezaustavljiv. Međutim, njegov novac nije mogao podnijeti taj trošak. Djevojke iz 80. ulice počele su do gole kože guliti Hulusija, koji je kasno otkrio slast života. Sasvim crvenoga lica Hulusi je jednoga dana presreo Mišela. "Nešto ću vas pitati, veoma privatno", rekao je.
"Pitaj, Hulusi. Slušam te."
"Ne može ovako usput i na nogama. Mogu li doći u ured?" "Što nije u redu? Imaš neki problem?"
"Da, želim popričati s vama kao muškarac s muškarcem."
Mišel se jedva održao da ne prasne u smijeh. "Dođi u šest", reče. Točno u šest Hulusi se našao pred Mišelom. Počeo mu je iznositi određene simptome koje je uočio posljednjih dana.
"Ja sam, sinko, psiholog, to nije moj posao", reče, "poslat ću te jednom stručnjaku koji se razumije u to."
"A da odemo skupa", upita Hulusi. Mišel pomisli kako mu je još samo to trebalo. "Moj engleski možda neće biti dovoljan za to."
"U redu", reče Mišel. Sljedećeg dana, rano ujutro otišli su u kliniku u 163. ulici. Specijalist je uveo Hulusija, Mišel je ostao čekati. Ubrzo su ga pozvali. Mišel je saslušao ono što mu je rekao liječnik Amerikanac, a zatim se okrenuo prema Hulusiju.
"Kao što sam i pretpostavljao, Hulusi, pokupio si triper. Znaš li što je to?"
Hulusi se našepiri. "Kako ne bih znao, buraz", reče. Koliko se ponosio stanjem bilo je očito iz svakog njegovog pokreta. Amerikanac je opet nešto rekao.
"Doktor kaže da se ne plašiš, problem će riješiti antibiotikom", reče Mišel. "Kakvo plašenje, gospodine Mišel", reče. "Reci ti njemu da smo mi Turci i da se
ne plašimo ničega!"
Početkom 1983. poslao je poruku u selo, koja je odjeknula poput bombe. "Djevojka Hulusi" tražio je curu za ženidbu. Neki su se tome podsmjehivali, neki su povjerovali, a neki nisu povjerovali. Stalno su pregledavali slike, ali zar je bilo onih koji su vjerovali u njih? Čak ni po cijenu odlaska u Ameriku, nitko iz sela nije dao svoju kćer Hulusiju. U pomoć mu je opet pritekla Nesrin. Zaprosila je kćerku Fehime, koja je radila kod nje i, također, platila otkupninu za mladu.
U inat, Hulusi je svadbu napravio u svom selu. Šerifu, svoju crnooku, ljepuškastu ženu crnih obrva, u pratnji zurli i bubnjeva, odveo je u svoje selo. Seljani su se okupili da vide kako se dogodilo čudo. Majke koje nisu dale svoju kćer su same sebi kosu čupale. Njegova obitelj se nije radovala nevjesti zato što je ženidbom presušio izvor njihovih prihoda. Hulusi je kupio kućerak, nastanio se sa ženom, a nakon go- dinu dana vratio se u New York kako bi zaradio još nešto novaca.
Za vrijeme njegovog odsustva neke stvari su se promijenile u New Yorku. Kuća bi dobivala staru živost kada bi preko vikenda iz škole dolazili Tim, Greg i Dilara, ali je tijekom tjedna kada djeca nisu bila tu bilo nešto što je podsjećalo na njihovo odsustvo. Kuća je izgubila svoju staru privlačnost. Čim ude u kuću, Mišel bi navijao klasičnu glazbu i zabijao se u svoj kutak, a Aylin bi počela mrštiti lice. Nisu razgovarali i šalili se kao nekada.
Muž i žena započeli su novi stil života, koji je Hulusiju izgledao čudan. Dvije noći u tjednu izlazili su odvojeno. Ponekad je jedno izlazilo, a drugo ostajalo u kući. Ni na odmor više nisu išli skupa. Aylin je većinom na odmor odlazila s prijateljicama Betin i Kler koje su dolazile iz Turske. Mišel je bio ljut, naročito je strogo opominjao Dilaru u vezi s njenom zadaćom. Preko vikenda je uveo termine za učenje i bio nepopustljiv u tome.
Kada se jednom, nakon slobodnoga dana, Hulusi vratio, našao je kuću svu u neredu. Na podu su se nalazili komadi razbijenog stakla. Razbijene su bile jedna, dvije vaze, nekoliko pladnjeva, tanjura.
"Ovo se pretvorilo u bojno polje", rekao je Dilari.
"Ratovali su Mišel i teta. Mišel je otišao kod Lejlinih", uzvrati Dilara. Bila je veoma tužna. Snažno je prigrlila Hulusija kada je iz kuće kretala u školu. "Molim te, moli se da se pomire", reče.
Hulusi je ušao u svoju sobu, izredao je sve molitve koje je znao. Potom se odjednom trgne. "Oprosti mi, Bože", reče i odjuri u kupaonicu. Obavio je vjersko pranje i sve molitve ponovio iz početka. Taj tjedan ni kapi alkohola nije stavio u usta, kako bi mu molitve bile primljene.
Nakon nekoliko dana Mišel se vratio. Ali, Aylin i on živjeli su više kao prijatelji, a ne kao muž i žena. Mišel je spavao u dječjoj sobi. Ponekad su skupa večerali, a
ponekad su primjenjivali sasvim različite programe. Okončali su sa svađama. "Bilo kako bilo, oni će uskoro biti kao što su nekada bili", mislio je Hulusi. U njegovim očima niti je na svijetu bilo ljepše žene od Aylin, a niti zgodnijeg muškarca od Mišela. Oni su bili stvoreni jedno za drugo.
Aylin je jedan dan posjela Hulusija preda se. "Želim ti nešto reći, Hulusi, sjedi tu", reče. Glas joj je bio tužan. Hulusi je predosjetio da će se dogoditi nešto loše. Ruke su mu postale kao dvije ledenice. "Mišel i ja donijeli smo odluku o razvodu. On će se uskoro odseliti." Nije znala kako da kaže ono što je htjela. "Nismo željeli da bude tako, ali više mi nećeš biti potreban, Hulusi. Počni sebi tražiti novi posao. I ja i Mišel učinit ćemo za tebe sve što bude u našoj moći. Ako se ja ponovo udam, a naročito ako to bude neki bogataš, odmah te ponovo uzimam k sebi", reče.
S prozora svoje sobe na trideset sedmom katu Hulusi je posljednji put bacio pogled dolje na osvijetljeni svijet. Prisjetio se trenutka kada je 1978. prvi put stao ispred ovog prozora. Osjećao se tada kao netko veoma moćan. Kao neko božanstvo koje sjedi među zvijezdama. Sada je tjeran iz svog raja. Pripremao se zakoračiti u pakao zvani New York, u avanturu koja je izazivala neki unutarnji nemir i strah.
Sudbina će se Hulusiju još jednom osmjehnuti posljednjih dana 1985. Kada se na horizontu ukazala mogućnost ponovne Aylinine udaje, Nesrin je pretražila ogromni New York, našla Hulusija i dovela ga na posao u kuću budućeg Aylininog muža. Godina 1986. za Hulusija će biti sretna godina.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayşe Kulin - Njeno ime: Aylin

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu