Ayşe Kulin - Njeno ime: Aylin

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Ići dole

Ayşe Kulin - Njeno ime: Aylin

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 10:06 am

First topic message reminder :



Nakon završetka Američke ženske gimnazije u Istanbulu, Aylin putuje u Pariz kako bi nastavila školovanje. Njen život nakon toga, pun proturječnosti, protekao je munjevitom brzinom. Udala se za libijskog princa i postala princeza. Završila medicinu i postala poznata psihijatrica. Ponovo se udavala, ali su joj dosadili brakovi, postala je časnica američke voj&ke s činom pukovnika...
Roman o neobičnoj i hrabroj ženi koja se ne boji živjeti punim plućima i koja je zbog toga spremna rušiti brojne konvencije patrijahalnog turskog društva, ali i onog američkog. Zbog ljubavi, ali i da bi dokazala da je žena ravnopravna muškarcu u svim područjima ljudskog djelovanja, Aylin prihvaća i najteže životne izazove.

Ayse Kulin napisala je roman koji je postao jedan od najvećih turskih bestselera - u toj je zemlji doživio više od 90 izdanja i prodan je u 500.000 primjeraka.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Ayşe Kulin - Njeno ime: Aylin

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 10:14 am



GODINE BESPOSLICE
Prije no što su otputovali za Japan, Aylin i Kroner svratili su u London i Pariz. Semra je već godinama imala kuću u Londonu. I njena sestrična, Ajše Kulin, doputovala je u London, u posjet djeci koja su studirala u Londonu. Odsjela je kod Semre. Ajše i Aylin nisu se vidjele možda i dvadeset godina. Prošle su godine i godine od onih dječjih dana kada su se u zgradi Sojsal igrale skrivača, ćorabake i škole, od onih mladalačkih okupljanja u dvorištu kuće daidže Hilmija u Istanbulu. Od usta do usta, od jedne do druge, prenosili su se njihovi brakovi, razvodi, sretni ili bolni dani. Napokon će se susresti nakon toliko godina. Ovaj značajan susret Semra je htjela obilježiti na jedan specijalan način. U Ma Tante Claireu rezervirala je tri mjesta.
"Zar si, Semra, morala izabrati najskuplji restoran u gradu?" upita Ajše.
"Ti se ne miješaj u moje poslove, ovo je moj poziv. Živimo na različitim stranama svijeta, možda se više nikada nećemo sresti", uzvrati Semra.
Bila je od onih koji, kada ga imaju, novac troše do posljednje pare, koji osjećaju potrebu da kupe sve najskuplje, sve najkvalitetnije.
Ajše i Semra su se rano spremile i uzbuđeno čekale svoju rodicu koju godinama nisu vidjele. Točno u dogovoreno vrijeme Aylin je pozvonila na vrata. Semrin stan bio je na najgornjem katu onih tipičnih engleskih kuća. Semra je pritisnula na automat za otvaranje vrata. Začuli su se Aylinini koraci koja se trčeći uspinjala uz stube i ubrzo, poput proljetnog vjetra, Aylin uđe unutra. Vrišteći, tri su se žene radosno grlile. Glasno, u jednom dahu i istovremeno jedna drugoj pokušavale su reći kako su se promijenile ili kako se uopće nisu promijenile, kako su jedna drugu poželjele; istovremeno su pokušavale objasniti što su napravile tijekom tolikih godina. Kroz otvorena vrata na koja su zaboravila dok su u zanosu vikale radosne zbog ovog susreta, Ajše je prva uočila čovjeka koji se sav zadihan penjao gore.
"Neki starac se penje gore. Tko je sad to? Hej, pogledajte, čovjek će ostati na stubama", povikala je. Naslonjen na vrata i sasvim blijed, starac je gledao u njih.
"Ovo je George, moj prijatelj", reče Aylin.
"Ne tvoj, George bi trebao biti prijatelj tvog djeda", reče Ajše. Semra ju je rukom upozorila; smijeh je ostao sleđen na njenim usnama.
Ja sam George Kroner", reče starac. Poljubio je ruku Ajši i Semri, prošao u salon i sjeo.
Ajše je govorila mucajući, neko vrijeme nije mogla ući unutra. Otišla je u kuhinju; Semra je došla za njom.
"Ovaj čovjek je Aylinin prijatelj. Kako si mogla napraviti onakav gaf?" reče smijući se.
"Zašto mi to prije nisi rekla?"
"Nisam znala da će i njega povesti sa sobom." "Ljuti li se Aylin na mene?"
"Ne obraća ona pažnju na tako nešto", reče Semra. "Hajde, ne stoj tu kao da si kažnjena, dođi!"
Ne znajući što da radi, Ajše se jedno vrijeme vrtjela po kuhinji. Pri pomisli na starca pokraj prelijepe Aylin, osjećala je kao da je nešto guši u grlu. Kroner nije išao s njima na večeru. Izašli su zajedno, ali se on odvojio od njih, ističući da ima neke poslove koje mora obaviti. Ajše, Aylin i Semra sjele su u taksi i otišle u Ma Tante
Claire. Kada su prepolovile prvu bocu vina, Aylin se obratila Ajši:
"Ne ustručavaj se preda mnom, ne ljutim se na tebe. I ja znam da je George star, zapravo da izgleda stariji no što jest", rekla je.
"Aylin", rekla je tiho Ajše kada su prepolovile i drugu bocu, zar se ne bojiš da bi, dok je na tebi, George Kroner mogao iznenada umrijeti?"
"Ne", odgovori Aylin. "Ne bojim se, jer se takva situacija uopće ne događa."
Dok su jedna drugoj prepričavale svoje živote, ne izostavljajući niti jednu pojedinost, kao da su željele nadoknaditi duge godine koje su provele daleko jedna od druge, Aylin, Ajše i Semra su se ludo zabavljale i smijale. Kao da su Aylin i Ajše prije tisuće godina bile djeca iz zgrade Sojsal. Svaka uspomena iz djetinjstva bila je popraćena glasnim smijehom.
Aylin i Ajše nastojale su kontrolirati svoj glas i smijeh. Treća boca vina ispražnjena je zajedno s restoranom. Semra je odavno platila račun, ali priča nikako da se okonča. Konobari su nervozno kružili oko njihovog stola.
"Ustajmo, cure, prije no što budemo istjerane", rekla je Semra. Pridržavajući se jedna za drugu, jedva su uspjele ustati.
Kada su izašle na svjež zrak, Ajše je pomislila da možda nikada više neće moći doživjeti takva tri zabavna sata ispunjena ljubavlju, čežnjom, srdačnošću i iskrenošću. Dobro je pretpostavila.
Nakon Londona, Aylin i Kroner otišli su u Pariz. Svaku želju ove mlade žene Kroner je prihvaćao kao zapovijed; vodio ju je u najbolje restorane, birao najskuplja vina, rezervirao najbolja mjesta u kazalištu, operi, mjuziklima.
Mada veoma rijetko, na um joj je ponekad padalo Lejlino preklinjanje u spavaćoj sobi kuće u New Yorku. Na trenutak bi je probolo negdje u dubinama srca. Potom bi zamišljala sebe po povratku s posla u stanu u East End Avenue. Mišel nanizao knjige na stoliću pored sebe, ispružio noge na tabure, pojačao glazbu do kraja. U njenom krilu dosjei pacijenata.
"Ovog vikenda, na Long Island..."
"Nemoj me u promet vikendom, pa radi od mene što želiš, Aylin", govorio je. Malo poslije će tražiti i da vode ljubav. Svaku noć ili svaku drugu noć, bez ikakvog osjećaja zasićenosti. Bože, kako jak libido! Aylin je uzela gutljaj šampanjca i protrljala oči, kako bi otjerala ove misli.
"Treba li vam nešto, ljepotice", pitao je Kroner. "Ne sviđa vam se šampanjac? Da ga odmah vratimo."
Krajem noći njene ruke će prinijeti svojim usnama, poljubiti vrhove prstiju, staviti po jedan poljubac na obraze, pored usana, i reći; "Laku noć, ljepoto, vidimo se ujutro."
Nakon Pariza, Japan. Na Dalekom Istoku držana je kao malo vode na dlanu, udovoljavalo se svim njenim prohtjevima kao dalekoistočnoj princezi. Čak i u vrijeme kada je mislila da je stvarna princeza, Aylin nije uživala toliko poštovanje. Plivala je u biserima, kimonima od svile. S kraja na kraj obilazila je Tokio, Kyoto.
Nakon povratka u New York, Aylin je saznala da je Mišel zakupio mali stan i da se odselio od Lejlinih. Putovanje u Japan stavilo je točku na ovaj brak. Neko vrijeme tumarala je noseći u srcu bol zbog prestanka zajedničkog života s Mišelom. Okončala je još jedan brak. Okončala u ime ničega. Niti Dilara, a niti ona više nisu imale toplo gnijezdo u koje bi se mogle skloniti nakon škole i povratka s posla. Isto
tako, više nisu imale ni glavu obitelji kojoj su mogle iznijeti svoje probleme, na koju su se mogle osloniti i tražiti savjet. Aylin je sada bila sama, sasvim sama. Praznina koju je nosila u sebi podsjećala je na bezizlaznost i usamljenost koju je osjećala kada je izgubila majku. Dilara je još uvijek bila dijete, bila je tako daleko od toga da sve razumije, da bude saveznik u njenim problemima. Ali, srećom da je postojala, u najmanju ruku ona je bila tu. Sada su ostale same u stanu, narušena su pravila i smanjena disciplina. Mlada žena koja je vlastitim šakama slomila svoja krila i djevojčica koja je prolazila kroz svoju prvu mladost. Morala se žrtvovati za ovu djevojčicu, za koju je odgovorna. Nije mogla neprestano letjeti kao ptica, nije mogla koristiti svoju slobodu. Dilara je živjela pod istim krovom. Živjela je i, najviše od svega, trebala mir, sigurnost i model "majke" koja će joj biti uzor. "Ah, što učinih", govorila je Aylin sama sebi, razmišljajući o tome. Bila je svjesna da je očekuju teški dani.
Te godine nije željela biti ponovo izabrana u predsjedništvo Udruženja bivših učenika Robert koledža, povukla je svoju kandidaturu. Ali, svoju vezu s Udruženjem nije prekidala, trudila se pratiti njihove sastanke. Ovo Udruženje bila je njena živa veza s domovinom, mladošću i prošlošću. Kad god bi je zvali i tražili pomoć, ostavljala bi sve i trčala. Uopće nije propuštala prijmove upriličene za goste koji su dolazili iz Turske.
Na jednoj takvoj večeri dobila je mjesto za stolom Timothyja Childsa, člana Upravnog odbora Udruženja.
Timothy Childs je već odavno bio u godinama, ali Aylin nije marila za predrasude i ograničenja kad su u pitanju muškarci. Ostala je zapanjena njegovim simpatijama prema Turcima, njegovim studioznim poznavanjem Turske. Što se tiče Childsa on je, poput mnogih muškaraca koje je Aylin jednostavno oduševljavala, nakon večere mislio kako ni jedna žena na svijetu u isto vrijeme ne može biti toliko lijepa, inteligentna i zabavna. Prije no što je ustao od stola, nagnuo se Aylin na uho i prošaputao:
"Da sam mlad i neoženjen ludo bih se zaljubio i zaprosio vas." "U tom slučaju pokušajte predložiti nešto sasvim drugo, Mr. Childs", odgovorila je Aylin. Možemo, naprimjer, biti prijatelji koji će zajedno ugodno provoditi vrijeme. Za to nisu prepreke ni naši brakovi, a niti godine."
S vremenom su Tim Childs i Aylin otkrili da oboje vole operu i da posjeduju sezonske karte za svaku premijeru. Aylin je na tim gala predstavama uvijek sretala Tima, a kada bi ga upitala za suprugu, uvijek bi dobijala isti odgovor: "Moja supruga ne voli operu. Nakon četiri, pet slučajnih susreta. Tim Childs je predložio nešto što Aylin nije mogla odbiti. Zašto skupa ne bi išli na ove gala večeri? A prilikom lagane večere, prije ili poslije opere, mogli bi i popričati.
Prvi put su probali večerati prije, ali su Aylin termini za prijem pacijenata, koji su trajali do kasnih sati, bili prepreka za rane večere. Uglavnom su večerali u opernom restoranu, nakon prvoga čina, desert su ostavljali nakon drugoga ili trećega čina ili nakon same predstave. Childs bi ostavljao auto na parkingu i s limuzinom i vozačem, zakupljenim za tu noć, odlazio kući po Aylin. Vozač bi ih odvozio do opere, a nakon predstave bi ih čekao pred vratima. Na taj način izbjegli bi lov na taksi. Aylin se ovo rješenje veoma svidjelo. Izlazila je i bila tretirana kao princeza. Ali, zbog nečega, nikako nije dopuštala Childsu da po nju dolazi u ured. Nakon što bi ispratila posljednjeg pacijenta trčala bi do kude, koja se nalazila nedaleko od ureda, i pred vratima čekala Childsa. Childs je primijetio da se ona skriva od muža s kojim više ne živi i jednu noć nije mogao otrpjeti:
"Postoji li neka prepreka zbog koje ne mogu dođi u tvoj ured po tebe?"
Još uvijek nije okončana rastava. Mišel je ljubomoran čovjek. Ne želim nemile scene", odgovorila je Aylin. Zapravo, znala je da Mišel neće napraviti nikakvu scenu, ali se bojala da njen bivši muž ne bi pomislio nešto pogrešno kada vidi da ona ulazi u limuzinu starijega čovjeka. On nije uspijevao poimati odnos muškarca i žene, koji nemaju i međusobne spolne odnose. Unatoč tome što su živjeli odvojeno, Aylin je još uvijek bila opterećena time da Mišel o njoj ne pomisli nešto loše. Prvo Kroner, a potom i Childs. Nije htjela da je
Mišel doživi kao "femme fatale", koja se dala u lov na bogate starce. Zbog toga je morala biti oprezna.
Zapravo, od Mišela još uvijek nije stizao nikakav prijedlog u vezi s razvodom. Također, ni Aylin nije aktualizirala to pitanje. Kada počne proces rastave, morat će dijeliti stan, zajedničko vlasništvo, nastat će niz nemilih scena i na taj način će prekinuti i posljednju vezu s Mišelom. A uplašila se nepregledne praznine i samoće. Srećom, postojala je Dilara. Ta djevojčica bila je kao Aylinino duhovno zdravlje i svojevrsna garancija identiteta. U trenucima kada zapadne u pesimizam i beznađe, razmišljala bi o njenom postojanju i odgovornosti prema njoj i tako bi dolazila k sebi. Jednom je Tim Childs upitao Aylin, koja je toliko bila privržena Dilari, zašto i pored tri braka nije rodila dijete.
"Tvoja ljubav prema djetetu toliko je duboka da me čudi zašto nisi poželjela da imaš svoje dijete", rekao je. Njenim očima, koje su uvijek zračile nekom razigranom svjetlošću, u trenutku zavlada melankolija.
"Kako nisam poželjela, Tim. Nakon sedam, osam veoma teških pobačaja, odustala sam od te želje. Posljednji put mi je i život bio u pitanju. Poslije toga mi je sestra dala Dilaru."
"Mislim da ti je Dilaru Bog darovao. Tvoja sestra je mogla odbiti predati ti svoju kćer."
"Ali ju je predala. A ja sam do kraja života spremna plaćati joj svoj dug. Bez ikakvog protivljenja i ljutnje pokoravam se svim njenim hirovima, Tim", rekla je Aylin.

***

Tih godina Aylin je bila na vrhuncu svoje karijere. Postala je najprestižniji i najtraženiji psihijatar u New Yorku. Da bi popunila novonastalu prazninu u svom životu, nastavila je raditi kao luda; prihvaćala je većinu Kronerovih primamljivih poziva za odmor, hodala je po Kini, Japanu, Parizu, Londonu, Mađarskoj. Na operne gala večeri izlazila je s Timom Childsom, a na večere s drugim vremešnim sim- patizerom, Sidom Taukerom. Svoj život je tako organizirala da možda ni jedna sekunda nije protjecala isprazno, nikada nije bila sama. Ali, u svoj ovoj trci i gužvi bila je veoma usamljena. Usprkos tome što su joj ovi postariji prijatelji udovoljavali u svemu i zasipali je komplimentima, njeno srce bilo je sasvim prazno. I krevet. Bila je svjesna tog nedostatka u svom životu. Ali, zbog nečega, trebala je komplimente svojih vremešnih prijatelja, njihovo bezgranično divljenje. Bila je kao opčinjena time.
Jednog od tih dana napokon je upoznala muškarca koji, što se tiče godina, nije bio vršnjak njenog oca, koji je bio privlačan i intelektualac; Richard Ekstrakt. Kao i
većinu vremešnih prijatelja, i njega je upoznala uz posredovanje daidže Hilmija, ali on je bio mnogo mlađi od ostalih. Richarda je s Aylin upoznao Michael Brannerman koji je nadgledao financijske poslove Hilmi Bajindirlija. Bio je izdavač časopisa o umjetnosti, pa prema tome imao i smisao za umjetničke vrijednosti kojima je Aylin pridavala veliki značaj; razumio se u slike, glazbu, antiku.
Richard je s Aylin izlazio gotovo dvije godine. Ova veza nije bila kao veza s Kronerom, ni s Childsom, a ni s Taukerom, sterilna veza zasnovana na dubokom oduševljenju koje vremešni muškarac osjeća prema mladoj i lijepoj ženi. Kada su išli u operu, na otvaranje neke izložbe ili u kazalište, Richard je od Aylin tražio da poslije ide i njenoj kući, da tamo prenoći, a ljutio bi se kada bi se ona tome usprotivila. Štoviše, nije joj poput njenih vremešnih prijatelja ni upućivao one beskonačne komplimente. Međutim, Aylin je već odavno navikla da svoju dušu napaja pretjeranim komplimentima, izražavanjem neograničenog oduševljenja. Stalno je u očima muškaraca željela vidjeti onaj pogled koji govori "od tebe nema ljepše, pametnije, duhovitije". U biti, neobičnim ponašanjem, koje je uobičajila da bi privukla Richardovu pažnju, pretjeranim plesovima i preglasnim smijehom privlačila je veliku pažnju, ali ne i Richardovu.
Richard Ekstrakt bio je možda jedini muškarac koji je uspijevao čitati Aylinin duh. Apsolutno je bio svjestan vrijednosti žene pored sebe. Aylin je doista bila izuzetno inteligentna, izuzetno talentirana, veoma lijepa žena. Bila je zabavna. Bilo je nemoguće sjesti pored nje na nekom sastanku a ne zabaviti se, ne smijati se i ne čuditi se kako je njeno znanje različito i široko.Kao da je u nekom kutu njene duše postojala neka stalna praznina. Nekako joj je uvijek nešto nedostajalo. Nikako nije uspijevala biti zadovoljna. Nikako nije mogla naći spokoj. Ono što je tražila nije bio ni novac, ni luksuz, ni seksualnost a niti moć. Štoviše, ni oduševljenje iskazivano prema njoj, za koje je smatrala da joj napaja dušu, ni izrečene lijepe riječi nisu bili ono za čime je tragala. Ni sama nije znala što je to čega se ne može zasititi, za čim traga; kako bi to onda Richard mogao znati.
On je vrlo brzo shvatio da je nemoguće usrećiti Aylin ili ako i uspije u tome da to ne može konstantno trajati. Izbjegavao je razvijanje veze s Aylin koja bi mogla dostići ozbiljnije dimenzije. Ni Aylin se u to vrijeme nije namjeravala bezrezervno vezivati ni za jednog muškarca. Bez ikakvih ponižavanja i uvreda, Richard i Aylin su poslije razdoblja zaljubljenosti postali prijatelji i zajedno provodili ugodne trenutke.
U međuvremenu, Mišel je imao nekoliko kratkotrajnih veza i na kraju se odlučio ponovo oženiti.
On je prvi iznio prijedlog o razvodu. Zbog toga što je znao da bi Aylin u nastojanju da razvod pomalo i odgodi, mogla napraviti problem oko stana, odlučio joj ga je ostaviti.
"Ovaj stan smo uzeli zajedničkim novcem, a i preostale dugove smo zajedno isplatili. Je 1' stvarno, Mišel, stan ostavljaš meni?" upitala je Aylin.
"Bi li pristala kada bih rekao da prodamo stan i da novac podijelimo?" "Ne. Ja stanujem u tom stanu, a ti si taj koji traži razvod."
"A da ti kažem da stanuješ u stanu, ali da mi isplatiš pola njegove vrijednosti?" "Nemam toliko ušteđevine, to i sam znaš."
"U redu, ostavljam ti, eto, stan. Tako plaćam cijenu razvoda." Aylin nije bila od onih koji vole lako zaraditi, bez borbe. "Ali, pola stana pripada tebi."
"Da nisam bio s tobom u braku, Aylin, da se nisam okoristio tvojom društvenošću, ne bih mogao imati toliko pacijenata, bez obzira na to kakav psiholog bio. Zbog tvojih uspješnih društvenih veza godinama smo imali tolike pacijente. Da nije bilo tebe, ne bih mogao zaraditi toliki novac, a ne bih mogao imati ni ovakav stan."
"Mi smo sjajni stručnjaci, Mišel."
"Naravno da jesmo, ali oni koji su dobri kao i mi ne mogu zaraditi novac koji mi zarađujemo."
"Dakle, stan ostavljaš meni. Je 1' tako?"
"Da. Ako ga nekada prodaš, možda ćeš i meni nešto dati", odgovori Mišel.
"Ako jednog dana budem pripremala oporuku, Timu i Gregu ostavit ću dio svog nasljedstva. Uložila sam u njih mnogo truda, oni se računaju kao da su i moja djeca", rekla je Aylin.
Mišel i Aylin su bar jednom mjesečno izlazili na ručak. Ured su dijelili još dugo. Ali, kada je Richard Ekstrakt jednom došao u ordinaciju i Aylin ih upoznala riječima "Vidi, Mišel, ovo je moj novi mladić, a ovo je moj muž Mišel", Mišel je bio krajnje uznemiren. Znao je da je to Aylin učinila isključivo da bi ga naljutila, štoviše učinila ljubomornim. Osim toga, ni zbog Rite, s kojom je živio, nije želio dijeliti ured s bivšom suprugom. Tražio je neko mjesto u blizini, našao ga i nakon kratkog vremena iselio se iz ureda.
"Kako si konzervativan, ti pripadaš nekom drugom vremenu", rekla je Aylin. Bila je prisiljena praznu ordinaciju izdati drugom liječniku. S obzirom na to da više nije postojala mogućnost susreta u uredu, svoje i privatne i poslovne razgovore obavljali su za vrijeme ručka.
"Odgovara li ti ova srijeda?" upitao je Mišel preko telefona.
"U 12:30 na uobičajenom mjestu", odgovorila je Aylin. Njihovo uobičajeno mjesto bio je mali talijanski restoran koji se nalazio gotovo preko puta ureda koji su zajednički koristili.
U srijedu je Mišel u restoran došao dvadeset minuta prije Aylin. Iako to uopće nije uobičavao, zatražio je čašu bijelog vina. Kada je Aylin stigla, već je bio ispraznio čašu i poslao je natrag. Prvo se interesirao za Dilaru, za njenu školu, pa su izvjesno vrijeme pričali o Timu i Gregu, a zatim Aylin započe priču o Laurie Crews. Pred kraj ručka Mišel upita:
"Aylin, u kakvom si stanju ovih dana?" "Dobro sam, hvala Bogu."
"Jesi li doista dobro?" "Što želiš reći, dušo?"
"Želim da mi kažeš istinu."
Aylin je rukama popravila kosu. "Izgledam li loše, Mišel? Jesam li se mnogo promijenila? Jesam li ostarjela?"
"Ja ne pričam o tvom fizičkom izgledu. Ne sekiraj se, kao i uvijek veoma si lijepa i veoma elegantna. Ali, kakva je situacija unutra, jesi li sretna, Aylin?"
"Nisam nesretna."
"Znam da veza s Richardom nije kao što je bila ranije." "Mi smo sada prijatelji."
"Aylin, ljudi naših godina ne mogu se zadovoljiti prijateljstvima. Vrzmaš se s mnogim muškaracima godina tvog oca. I svi su ti prijatelji. One koji bi ti mogli biti mladići na sve načine guraš od sebe i dovodiš ih u položaj prijatelja. Na kraju, ostaješ sama. Imaš možda mnogo prijatelja, ali nemaš niti jednog životnog druga. Zašto je to tako? Zašto ne uspijevaš zasnovati jednu normalnu vezu i održati je? Jesi li ikada razmišljala o tome? Možda ti treba pomoći."
Neko vrijeme Aylin je šutjela. Kada je počela pričati, glas joj je lagano podrhtavao.
"Ti si još uvijek ljut na mene, Mišel", reče. "Nikada mi nećeš oprostiti što sam osjetila dosadu u braku i što sam tražila malo predaha."
"Kakva je to besmislica. Zbog toga što ti želim dobro..."
"Da si mi doista želio dobro, sve je moglo biti posve drukčije. Pokazao bi razumijevanje prema meni, trudio bi se da napraviš probu. Ne bi odmah pronašao drugu ženu i odlučio se na razvod."
"Normalni, prosječni ljudi imaju potrebu dijeliti život s drugima."
"Eh, baš si pogodio bit, dušo. Ja nisam prosječna. Prema tome, i moji prohtjevi nisu prosječni i drukčiji su."
,,U redu", reče Mišel. "Zbog toga što si izuzetna, šetaj onda s tim starčićima. Ali, ti se skrivaš od stvarnog života, a toga čak nisi ni svjesna."
"Ne od života, ja bježim od monotonije. Ti, zapravo, toga nisi svjestan."
Nije rekao ništa. Nikada nije mogao reći ono što je Aylin željela čuti. Aylin je pokupila torbu, ustala i na ruku navukla sako. "Hvala na ručku, Mišel", rekla je. "Sljedeći je od mene."
"Nazvat ću te krajem mjeseca. Poljubi Dilaru i pozdravi je", uzvratio je Mišel. Nakon što je Aylin izašla, obratio se konobaru: "Donesite mi još jednu čašu bijelog vina."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayşe Kulin - Njeno ime: Aylin

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 10:15 am



JOSEPH CATES

Prije no što ga je upoznao s Aylin, psihijatar bolnice New York, dr. Gordon, svom je susjedu Joe Catesu prilično toga ispričao o njoj. Joe je imao problematičnu kćer, koja je tek zakoračila u pubertet. Alis nije bila mentalno zaostala u pravom smislu te riječi, ali je isto tako bilo nemoguće reći i da je bila normalna. Privatni učitelji davali su joj satove kako bi savladala čitanje; ono što su normalna djeca uspijevala savladati za jednu, ona je savladavala za tri godine. Čak ni najjednostavnije matematičke operacije nije uspjela savladati. Ali nasuprot tome, aparatima koji su zahtijevali spretnost uspijevala je rukovati bolje od svih ostalih ukućana. Napamet je znala mnogo telefonskih brojeva i registarskih tablica. Kada je ostavila tri male djevojčice i otišla, Alisina majka, koja je bila s Dalekog Istoka, ni jednu od svojih kćeri nije htjela povesti sa sobom. Rekla je da će im joe biti bolja majka od nje, a nakon razvoda se malo interesirala za njih.
I pored očeve ljubavi i pažnje, Alis je uvijek osjećala da joj majka nedostaje. A sada se nalazila pred jednom od najvećih opasnosti koje su očekivale mlade New Yorka. Njen otac je strahovao da se uz momka njegova problematična kći ne navuče na drogu. Od Alisinih sestara, Hillary i Phoebe, zatražio je da se brinu o njoj. Ali, one nisu imale vremena za sestru.
Udana za glumca Kevina Klinea, Phoebe nije bila baš slavna glumica. Glumila je u televizijskim serijama, nastojala zauzeti mjesto u svijetu filma. Sve svoje vrijeme trošila je na audicije. Iako je magistrirala povijest umjetnosti na Sveučilištu Columbia, Hillary se opredijelila za kazališnu glumu, ali je teško dobivala značajnije uloge. Njen muž je vodio reklamne kampanje kao uspješan umjetnički direktor, ali onda se počeo baviti slikarstvom i podnio ostavku. Bio je slikar čije su se slike slabo prodavale. Mladom bračnom paru koji je imao materijalnih problema, Joe je nastojao pomoći. Ukratko, u životu sestara koje su bile zabavljene svojim problemima uopće nije bilo mjesta za Alis.
Alis je doista trebala pomoć, ali zbog toga što je od djetinjstva većinu vremena provela u rukama liječnika i psihijatara, doživljavala je živčane krize pri samom spomenu riječi doktor.
Dr. Gordon bio je svjedokom Aylininog čudotvornog uspjeha s Laurie Crews, koja je bila beznadan i otpisan slučaj. Godinama je poznavao Laurie. Nakon svakog pokušaja samoubojstva nalazio ju je u hitnoj pomoći. Nadajući se da će se možda postići neki rezultat, slao ju je na psihoanalizu različitim psihijatrima. I sam se ne- koliko godina bavio njenim problemom. Uto je Laurie pronašla dr. Nadowsku. Nakon dvije godine, rekla je dr. Gordonu. "Da nisam upoznala Nadowsku, danas ne bih bila medu živima."
Joe je došao u hitnu na pregled uha; ozlijedio ga je kćerin umno poremećeni mladić španjolskog podrijetla. Obavijestio je o tome dr. Gordona. Patio je zbog svoje kćeri. Upravo taj dan Gordon je odlučio da Joeu Catesu spomene Aylin.
"Imam jednu kolegicu koja je sjajna psihijatrica. Vjerujem da bi mogla pomoći Alisi. Hoćeš li da te upoznam s njom?" upitao je svog prijatelja.
"Ovo dijete veoma teško sklapa veze. Ni sam više ne znam kako ću joj pomoći." "Ali Nadowska stvara čuda, vjeruj mi. Trebalo bi probati."
"Volio bih je upoznati prije no što odvedem Alis. Morao bih joj ispričati o prošlosti djeteta, da nepotrebno ženi ne uzimamo vrijeme ako je netko tko se neće
svidjeti Alisi. Znaš kakva je moja kći." "Jednom ću vas oboje pozvati kod sebe. Ako ti bude odgovarala, zatražit ćeš termin i odvesti Alis", rekao je Gordon.
Jedne večeri Steven Gordon je pozvao na piće nekoliko svojih prijatelja. Joe je zbog posla dosta zakasnio. Kada je ušao, neki su s čašama pića u rukama već uveliko zapodjenuli razgovor. Neki od njih posjedali su po dugom trosjedu i pričali. Neke je poznavao. Nastojao je pogoditi koja bi medu prisutnim ženama mogla biti dr. Nadowska. Nije imao baš preveliki izbor; u salonu su bile prisutne samo dvije žene koje nije poznavao, jedna od njih trebala bi biti manekenka ili filmska zvijezda. Bila je previše lijepa, elegantna i privlačna da bi bila liječnica. Uputio se prema drugoj.
"Dr. Nadowska?"
Žena ga krajnje zbunjeno pogleda u lice. "Zar vi niste dr. Nadowska?"
"Ne, nisam. Ja sam Peckwood."
"Oprostite", reče Joe Gates. Otišao je pravo kod domaćina. "A gdje je ono da ćeš i nju pozvati?"
"Koga?"
"Onu liječnicu."
"Naravno da sam je pozvao." "Zar nije došla?"
"Zašto ne bi došla? Vidi, ona što tamo stoji, to je ona." Gates je pogledao u pravcu koji je pokazao njegov prijatelj.
"Bože, ona je ta o kojoj si mi pričao?" "Ona."
"Ona... ona uopće nije slična doktorici. Ja sam mislio da je to ona... "Što si mislio?"
"Da je filmska zvijezda."
"Je l' to liječnici trebaju biti izobličeni?" Gordon se počeo smijati, potom se oglasio: "Ayliiin!" Okrenula se, čudnim sjajem svojih zelenih očiju pogledala prema njima i, uz lagani osmijeh na licu, prišla im.
"Već odavno te želim upoznati s Joeom Gatesom. Joe je filmski producent. Mislio je da si ti filmska zvijezda. Možda se pred tobom otvara novi poslovni izazov. Što veliš?"
"Velim da bi bilo dobro. Doista trebam promjenu", uzvrati Aylin, a potom pruži ruku Joeu Gatesu.
"Ja sam Aylin Nadowska. Možda sam zakasnila za uloge mladih djevojaka, ali u stvarnom životu već neko vrijeme glumim majke. Imate li za mene ulogu majke?" upitala je.
"Imate djecu?"
"Imam jednu kćer", odgovori Aylin. "Problematična?"
"Zar ima neproblematične djece?"
"Pođite sa mnom", reče Joe i povede Aylin prema dnu salona. Mada nesvjesno, oči mu zastadoše na lijepo uobličenim i dugim nogama žene koja je išla ispred njega.
Nakon sat vremena Joe je ulovio Gordona u kuhinji.
"Ne tiče me se hoće li dobro doći Alis ili ne, ali apsolutno sam siguran da će ova doktorica meni dobro doći. Ovo je izuzetna žena, Steven. Zašto si toliko vremena čekao da me upoznaš s njom?" upitao je.
Kada je prijam završen, Joe je već znao da je Aylin turskog porijekla, da, uz turski, govori engleski i francuski, da stanuje s nećakinjom koju je prihvatila kao svoje dijete. Znao je i da joj nećakinja pohađa Trinity School i da ju namjerava poslati na Harvard, kao i da spada medu najuspješnije psihijatre u New Yorku.
A Aylin je doznala da je Joseph Cates preuzeo organizaciju Tony nagrada, da iz prvog braka ima jednog sina, a iz drugog braka tri kćeri od kojih je jedna problematična, da mu je zet poznata holivudska zvijezda, a da mu je kći Phoebe Cates koja je glumila u filmu "Čipka". Osim toga, Joseph Cates bio je imućan i neoženjen.
Ujutro je Aylin je telefonirala Mišelu.
"Mišel, što si mi ono htio reći prilikom našega zadnjeg susreta?" upitala je.
"To pitanje više neću potezati, Aylin. Ta tema te živcira. Razmišljao sam poslije i došao do zaključka da apsolutno nemam pravo miješati se u tvoj privatan život. Ispričavam se zbog onoga što sam rekao taj dan."
"Ne, nisam se naljutila na tebe, Mišel. Sada ja otvaram istu temu. Ti si osoba koja me najbolje poznaje. Što si mi, stvarno, želio reći tada?"
"Obećavaš li da se nećeš ljutiti ako ti kažem što mislim?" "Obećavam."
"Mislio sam da svoj privatni život trebaš dovesti u red. Tvoj poslovni uspjeh nije dovoljan za tvoju sreću. Žena tvojih godina treba stalnu vezu. Unatoč tome što imaš toliko prijatelja, ja osjećam da si veoma usamljena."
"Kažeš li ti to da bih se trebala udati?"
"Ne trebaš se udati. Ne živiš u srednjoj Anadoliji, nego u New Yorku. Ali, u tvom životu bi apsolutno trebao postojati netko tko odgovara tvojim godinama, netko s kim bi dijelila život. Bar ja tako mislim", reče Mišel.
"U redu, Mišel, shvatila sam. Hvala ti", uzvrati Aylin. "Što se događa, Aylin?"
"Mislim da sam pronašla nekoga takvog."
Nakon razgovora Mišel je ostao zbunjen, sa slušalicom u rukama.
Dva dana nakon večeri kod Stevena Gordona, Joe Gates je telefonirao Aylin i pozvao je na večeru. Odveo ju je u jedan od najpopularnijih restorana u New Yorku. Aylin se specijalno uredila za tu noć. Napravila je minival i obukla veoma elegantnu haljinu. Joe nije mogao skinuti oči s nje. Krajem noći upitao ju je:
Jesu li sve Turkinje kao ti?" "Kako to misliš?" uzvratila je.
"Lijepe, uglađene, elegantne, inteligentne, kulturne, vesele, domišljate, zabavne, komunikativne?"
"Komplimenti su se istrošili, Joe." "Nije krivnja u meni, Aylin."
"Ako želiš upoznati i druge Turkinje, onda ću te upoznati s nekoliko svojih
prijateljica."
"Bila bi mi čast", reče Joe.
Tjedan dana poslije Aylin i Joe su otišli na večeru kod Emel i Paula. Kada je nakon Aylin, plave ljepotice, ovaj put pred sobom vidio crnu ljepoticu, Joe je zaključio da su Turkinje najljepše žene na svijetu. Paul i Emel bili su veoma srdačni prema Joeu. Joe Gates možda nije bio zanimljiv i otmjen kao Richard, Aylinin prethodni prijatelj, ali je bio daleko blagonakloniji i susretljiviji. Uopće nije skrivao svoje oduševljenje njihovom prijateljicom. Kada su se, u međuvremenu, žene povukle u kuhinju, Emel je upitala;
"Gdje nađe ovog slatkog medu, Aylin?" "Steven me upoznao. Sviđa li ti se?"
"Sladak je, ali možda malo previše debeo, zar ne?"
"Mene oduševljavaju debeljuškasti muškarci. Pretežno su zabavni i iskreni.
Ulijevaju čovjeku povjerenje."
"Otkada to tebe bucmasti oduševljavaju?"
"Otkada sam upoznala Joea, u redu? Mislim da su deblji muškarci seksualniji od mršavih."
"Neka bude tako", reče Emel, "vjerovatno ima nešto što znaš." Kada su se tu noć rastajali na vratima, na uho Emel, koja ga je oduševila čim ju je ugledao, Joe je prošaputao; "Talk me up to Aylin."
Emel je zatvorila vrata iza njih i okrenula se svom mužu: "Vidi ti to. Joe, s kojim smo se maločas upoznali, traži da ga pohvalimo pred Aylin."
Pohvalimo ga onda", reče Paul, "imućan, uglađen, prizeman čovjek. Možda je to ono što Aylin godinama traži. Možda ovaj put upali."
Joe je svoju šesnaestogodišnju kćerku Alis upoznao s Aylin za vrijeme ručka, a ne u ordinaciji. Sebi svojstvenim metodama, Aylin je neprimjetno, u toku dva-tri sata, mnogo toga saznala o djevojčici.
"Alis je puno pametnija djevojka nego što vi mislite, Joe", rekla je. "Nikada je niste uvažavali. Ako joj povjerite malo odgovornosti, ako osjeti da joj vjerujete, počet će se ponašati sasvim drukčije."
"Ti, dakle, prihvaćaš liječiti Alis."
"Ne mogu je primati u ordinaciji kao ostale pacijente. Inače, dijete se zasitilo odnosa bolesnik-liječnik. Ali pozabavit ču se Alisom. Ako kao prijatelj budem uspjela pridobiti njeno povjerenje, moći ću joj mnogo više pomoći. Ono što tebi želim reći je da u ovom razdoblju previše ne nasrćeš na nju. Pusti je neka se druži s kim ona želi, neka sklapa veze. Proživljava najosjetljivije i najproblematičnije raz- doblje, prolazi kroz izuzetnu promjenu. Štiti je, drži je na oku, ali to apsolutno ne pokazuj. Inače, ostat ćeš bez kćeri."
Kada je uspjela uspostaviti čvrsto prijateljstvo s Alis, Joevo oduševljenje je preraslo u obožavanje. Bez ikakvog zastrašivanja i uvreda, Aylin je zadobila Alisino povjerenje, prikupila sve potrebne podatke
mladima s kojima se druži i koji koriste drogu, u pravo vrijeme spasila djevojku da ne zapadne u tu ukletu močvaru, te, štoviše, povremenim grupnim terapijama i mladima iz njenog društva nastojala izlaziti ususret. Kao rezultat Aylinine podrške i podsticanja Alis je čak počela i raditi u jednom dućanu koji je prodavao gramofonske ploče. Bila je sve samouvjerenija.
Na kraju, u porodici Gates postojala su dva Aylinina obožavatelja, a ne jedan. Kao nikome drugome u svom životu, Alis je vjerovala prvo Aylin, a potom i Dilari, koja se iskreno zanimala za nju, koja ju je upoznala sa svojim prijateljima, pozivala na sastanke, zabave i koja je slušala o njenim problemima.
U zimu 1985. godine Joe je Aylin, Dilarii, Mustafu i Alis odveo u Švicarsku na skijanje. Aylin od svojih studentskih dana nije tako dugo ostala u Švicarskoj. Bila je veoma ganuta time što se nalazila u zemlji u kojoj je provela studij i mladost. Joeu i djeci pokazala je fakultet na kojem je studirala i kuću u kojoj je stanovala. Tražili su i Jean-Pierra, ali ga nisu uspjeli pronaći. Jedino što su uspjeli saznati
njemu je da se, nakon razvoda od Aylin, ponovo oženio i da živi u Americi.
Ali, nitko nije znao gdje se nalazi.
Aylin i Dilara su se iz Švicarske vratile veoma zadovoljne. Zbog toga što je bila popustljiva, prilagodljiva i dobronamjerna djevojčica, Dilara je sa svakim lako sklapala prijateljstvo, ali Joea je doista zavoljela. I Joe se prema njoj odnosio kao prema rođenoj kćeri.
"Teto, zar ne pomišljaš da se udaš za Joea?" pitala je povremeno. "Znaš, Dilara, da ja ne znam održati brakove. Možda je i najbolje da se ne udajem", govorila je Aylin, ali joj se u nekom dijelu podsvijesti nalazilo ono što joj je Mišel rekao: "Godine prolaze, Aylin, moraš organizirati svoj život."
"Oprezni, staloženi, konzervativni Mišel!" govorila je sama sebi. "Pukni, zato što si me usmjerio tamo kamo nisam željela!"

***

Joe je Aylin upoznao sa sinom Philipom, starijim kćerima Hillary i Phoebe i s njihovim muževima. Aylin se odmah sporazumjela s Philipom, ali zbog nečega joj se Hillary uopće nije svidjela. Izgledala je kao da u drugima traži razloge što njen muž Darell nikako ne uspijeva prodati svoje slike. Aylin je u velikoj mjeri snosila posljedice ovog njenog negativnog odnosa. Već prilikom prvog pozdrava osjetila je neprijateljstvo u njenom glasu.
Što se tiče Phoebe, ona je u danima kada se upoznala s Aylin, bila ispunjena ponosom koji joj je donio uspjeh u filmu "Čipka". Na licu, koje je nosilo azijske odlike njene majke Kineskinje, njene izdužene oči gledale su nimalo prijateljskim pogledom. Njen muž Kevin odnosio se prema Aylin mnogo srdačnije. A, opet, zato što ih je ipak rasteretila nevolje s Alis, svi članovi obitelji su se, koliko je to bilo u njihovoj moći, lijepo odnosili prema očevoj prijateljici. Vjerojatno se otac, koji je tolike godine živio neoženjen, neće sada odlučiti na ženidbu. Može se progledati kroz prste to što se vida s jednom lijepom, kulturnom ženom s karijerom. Usprkos svemu, i luckasta Alis je već neko vrijeme izgledala pametna, smirena i sretna kao nikada ranije.
Početkom ljetnih praznika Dilara i Aylin su se preselile u Ramsenburg, u Joeovu kuću na obali mora. Naravno, i Alis je došla s njima. Kuda je bila tipična američka priobalna kuća s ogromnom terasom, s mnogo spavaćih soba i pomalo zapuštena. Nije bojana otkako je napravljena, ali je bila u idealnom stanju za ugodan obiteljski život s djecom.
Nesvjesno, Dilara se prisjetila ljeta koja je u djetinjstvu provodila na Fire Islandu i rastužila se. Je li možda na isto mislila i njena teta koja je, s vremena na vrijeme,
djelovala utučeno. Nije se moglo reći da su bili vesela i skladna obitelj kao tih godina, ali Joe je radio sve što je bilo u njegovoj moči kako bi usrećio i nju i njenu tetu.
Proživljavale su daleko zabavnije ljeto od onog 1984., prvog ljeta nakon što se teta rastala od Mišela, koje su, zajedno s Emelinim, proveli u zakupljenoj kući u Bridge Hamptonu. Niti je Aylin bila toliko napeta, a niti toliko rastrojena kao to ljeto. Izgledalo je kao da sve polako dolazi na svoje mjesto. Svojim prirodnim ponašanjem i iskrenošću ovaj dobrodušni debeli čovjek lagano je osvajao i Aylinino i Dilarino srce.
Nakon što je Hulusi otišao, Aylin se sporazumjela s jednom Turkinjom, Vildan, da joj tijekom dana čisti stan i kuha. To ljeto su sa sobom poveli i nju, da im pomaže u kućnim poslovima. Joe je izgledao veoma zadovoljan zbog svakojakih olakšica koje su mu priredile Turkinje.
Zbog jednog snimanja, Joe ih je pred kraj ljeta morao napustiti i krenuti na putovanje. Aylin i djeca ostali su u Ramsenburgu. Aylin se upoznala sa svim susjedima, veoma često ih je pozivala na kućna okupljanja ili na piknik na plaži. Jedan susjed, Stanley Cohen, vlasnik tvornice igračaka, jednom je na večeru pozvao nekoliko svojih prijatelja. Tu noć bili su pozvani i Betty Ross, Kurt Duidner i Aylin. Grupu gostiju koji su se za vrijeme večere prilično razveselili, Stanley je upitao; "Hoćemo li na ples, ih ćemo se provozati mojom jahtom?"
Čim je čula za vožnju morem, Aylin je bez razmišljanja uletjela: ,Ja sam odrasla na Bosporu. Vožnja na mjesečini je ono što volim najviše u životu. Hajdemo na jahtu!"
Trčeći su pohitali na Stanleyjevu jahtu. Ali, nažalost, te noći nije bilo mjesečine i nad morem se nadvila mukla pomrčina. U pripitom stanju Stanley je vrlo brzo vozio. Ostali su vikali, pjevali na sav glas. Odjednom, Stanley je udario u nešto nepoznato u moru, odskočio u zrak i pao u more. Betty Ross je, također, pala i nije mogla ustati. Nisu uspijevali ugasiti motor i zaustaviti jahtu. Srećom, nije otišla predaleko, okretala se oko sebe i crtala krugove. Stanley se koprcao u vodi i vikao: "Tonem!"
Prisebni su bili jedino Aylin i Kurt Duldner. Aylin je Kurtu oštro naredila: "Odi za volan i uspori čamac!" Učinio je onako kako mu je naređeno.
"Kada dođeš baš pored Stanleyja, ja ću ga nastojati zgrabiti i povući unutra, dođi i pomozi mi."
Betty, koja je ležala na podu, plakala je na sav glas. Aylin je i njoj naredila: "Ne urlaj, zaveži! Idi na drugi kraj čamca i čekaj!"
"Ne mogu ustati, izgleda da sam slomila ruku", odgovori Betty.
"Tada otpuži. Ako svi budemo na jednoj strani, čamac će se prevrnuti, a ti ćeš se utopiti. Hajde, brzo napravi kako sam ti rekla." Puzeći, žena je prešla na drugi kraj. Prestala je i plakati. Duldner i Aylin zgrabili su Stanleyja i jedva ga uvukli na jahtu. Aylin ga je okrenula potrbuške i pritiskom na pluća nastojala istjerati vodu koju je progutao.
Oni koji su s obale primijetili da se dogodila nesreća, obavijestili su policiju i pozvali hitnu pomoć. Kada je stigla hitna pomoć, Stanleyju je Aylin već pružila prvu pomoć. Kurt Duldner je poslije govorio da im je spasila živote. Još jedna vremešna osoba priključila se karavani Aylininih simpatizera. Stanley je tri dana ostao u bolnici pod kontrolom, a Betty Ross ga je tužila sudu da bi naplatila obeštećenje. "Kada bi Turčinu i život bio u pitanju, on svog prijatelja ne bi tužio sudu. To su
najpristojniji i najodaniji ljudi na svijetu", Aylin je rekla Duldneru.
Krajem tog ljeta, nakon Nesrinine detektivske istrage provedene u New Yorku, pronađen je još jedan odani Turčin, Hulusi, koji je počeo održavati Joevu kuću.
U zimu 1986. Hillary i Phoebe su se uznemirile jer je veza njihovog oca i Aylin postala ozbiljnija. Veći dio te godine Joe je proveo u Aylininoj kući. Iste godine je, također, okončan i Mišelov i Aylinin razvod.
Mišel je telefonirao Aylin, koja je željela okončanje brakorazvodnog postupka, koji su bili pokrenuli, a potom odložili.
"Što se to događa, Aylin? S obzirom na to da želiš ubrzati postupak, vjerojatno imaš neku dobru vijest?" upitao je.
"Zar nisi ti bio taj koji mi je ispirao mozak i govorio 'sredi svoj život, nadi si životnog druga, ne podnosiš dobro samoću'?" odvratila je Aylin.
"Drago mi je zbog tebe. Hoćeš li me upoznati s budućim mužem?" "Naravno. Prvom prilikom."
"Daj mi reci nešto o njemu", reče Mišel.
"Zove se Joe Gates, filmski je producent, debeo i dobrodušan Židov" "Židov?"
"Da, zašto te to čudi?"
"Što Nesrin kaže na to? Zar te se ne odriče?"
"Ne odriče. I ona je ostarjela, sazrela je, napokon", reče Aylin. "Što je onda bio moj grijeh?" upita Mišel.
"'Ko će znati, možda je bila ljubomorna na to što te volim." "Je l' to možda znači da ne voliš tog Joea Catesa?"
"Svaka ljubav je različita", uzvratila je Aylin.
Svaka ljubav imala je drukčiji sadržaj. Čovjeka za kojeg će se udati Aylin je ovaj put voljela zato što će je on držati daleko od stresa, što će joj osigurati spokojan, lagodan život. Neće se više baviti poreznim dugovima koje je mrzila plaćati, računima koje nije mogla podnijeti. Ona nikada nije dobro funkcionirala u poslovima vezanim za novac. Nikada nije pravila predračune. Nije znala ni koliko zarađuje, a ni koliko troši. Baviti se novcem bio je ponižavajući posao za Aylin. Ona je samo trošila, uopće ne dotičući novac, uvijek s kreditnom karticom. Uzimala je sve ono što poželi. Uzimala, uzimala i oblačila; uzimala, uzimala i dijelila. Bez ikakvog razmišljanja upuštala se u pothvate koji su je nadmašivali, poput Hulusijevog doživotnog liječenja, ili preuzimanje Dilarinih troškova, i onih životnih i troškova školovanja. Ne pitajući za cijenu, kupila bi veoma staru knjigu o medicini koju bi ugledala u antikvarnici i darovala je Timu, Mišelovom sinu koji je studirao medi- cinu. Ili bi svojoj prijateljici koja je imala kolekciju ptica, bez obzira na cijenu, kupila Meissen papagaja. Gotovo tijekom cijelog njenog života uz nju su bili muževi koji su brinuli o troškovima ove vrste, koji su je, s vremena na vrijeme, upozoravali, ili pokrivali te deficite. Ali, nakon razvoda od Mišela stvari su umnogome izbjegle kontroli. Zato se u zadnje vrijeme družila s Irene, bivšom pacijenticom koju je zaposlila kao tajnicu, ali umjesto klasičnih obveza tajnice, ona je imala zadatak da organizira financije svoje šefice.
"Nemoj više trošiti novac, Aylin. Skupila se gomila računa koje moramo platiti. Imaš porezne dugove", govorila bi Irene, ali Aylin bi to na jedno uho ulazilo, a na
drugo izlazilo. Život je bio za življenje, voljenje, uzimanje, davanje, davanje i davanje. A zbog toga je i voljela Joea. Pred njom su se otvarale prilike na koje je bila navikla. Iz izloga skupih butika moči će uzimati sve ono što joj se svidi, moći će mnogo putovati. Moći će, kako to njeno darežljivo srce poželi, rasipati novac i na sebe, i na one koje voli, a i na one koji imaju potrebu za tim. Možda će smanjiti i broj pacijenata i uspjeti odvojiti više vremena i za druge poslove, za umjetničke aktivnosti, naprimjer. Imat će zanimljiviji život nego što je sada. Moći će se, prilikom obilaska svijeta s Joeom, upoznati i s onima koji su se proslavili u svijetu filma. Već godinama je neprestano radila od pola osam ujutro pa sve do večernjih sati. Bila je sita života, a pomalo i umorna.
A, kako je uzimala tako bi i davala... Joeu i Alisi bi dala ljubav, pažnju i dom. Otvorila bi im vrata svog raznobojnog svijeta i svog ogromnog srca. Kušali bi okuse koje ranije nisu kušali, slušali bi glazbu koju ranije nisu čuli, vidjeli bi zemlje za koje ranije nisu znali. Povrh svega, Aylin je, čak nesvjesno, i još toga davala Joeu.
Nakon što se razveo od Norme, Philipove majke, zanesen njenom ljepotom, Joe se oženio polukineskinjom Lilly koja mu je rodila tri kćeri. Lilly nije uspjela biti ni dobra supruga, a niti dobra majka. Njegov brat, čija je supruga bila liječnica, uvijek je s omalovažavanjem gledao na njegove brakove. Zašto Joe ne bi našao jednu pametnu ženu? Zašto se uvijek s nedoličnim ženama upušta u neodržive brakove? Sada je Joe zabijao gol svome bratu, koji je, također, bio producent, ali mnogo poznatiji od njega; živio je u Los Angelesu i godinama proizvodio filmove koji su nagrađivani Oscarom. Sad se i Joe ženio doktoricom. Štoviše, ženio se ženom koja je veoma šarmantna i lijepa, koja se, osim u svoj posao, razumjela i u mnoge druge stvari, u umjetnost i druge jezike, naprimjer, koja je kulturna, obrazovana i duhovita.
Zahvaljujući ženi kojom će se oženiti, njegova kći Alis je napravila veliki pomak, počela je raditi u glazbenom dućanu. Riješit će se zapuštene kuće i preseliti se u dobro namješten, uredan stan koji održava sluga. Svoje prijatelje će moći lijepo primati... Kao da se u njegovom životu rađalo novo sunce. Joe je bio poslovan čovjek i bio je u stanju vidjeti prilike koje nije trebalo propuštati. Uopće nije imao namjeru propustiti Aylin. Jedini problem su mu bile Hillary i Phoebe koje su se protivile ovom braku.
Aylin nije pretjerano smetao njihov negativan stav. U prvom razdoblju samoće, koji je doživjela nakon razvoda od Mišela, Aylin je bila zaokupljena s Laurie Crews. Toliko se predala toj djevojci, tako je bila odlučna izvesti je na pravi put da joj je pomalo i to pomoglo da lakše prebrodi krizu nakon rastave. I sad joj je bilo lakše podnijeti sve probleme zato što je opet snažno okrenuta k poslu.
Kao što je Mišel i pretpostavljao, Laurie je bila pacijent s kojim se teško izlazilo na kraj. Činilo se kao da je zatvorena u prostoru okruženom visokim zidovima izvan kojih nikako ne može izaći. Godinama je bila u teškoj krizi. Zbog različitih razloga neprestano se odlučivala na samoubojstvo, a nakon svakog tog pokušaja išla je k novom psihijatru. No ni jedan od njih nije uspijevao postići neko čudo, svi su otresali revere i prosljeđivali je drugome. Na kraju su joj u jednom psihijatrijskom centru dali da popuni anketni listić o tome kakvog doktora želi.
Rezultat joj je priopćio dr. Wiesezner.
"Laurie", rekao je, "doktor kojeg si ti opisala ne postoji. Takav doktor ne može postojati. Ovo što ti želiš je fantazija. Ali, znam nekoga tko je blizu doktoru kojeg ti zamišljaš." Na jednom papiru je našvrljao ime i broj telefona. "Jednom probaj i kod Nadowske. Ako i s njom ne budeš zadovoljna, nitko ti drugi neće moći pomoći."
S papirom u ruci Laurie je izašla iz ordinacije. Jedno vrijeme se kod kuće borila sa svojim morama i kada ih na kraju više nije mogla podnijeti, poželjela je probati i kod doktorice Nadowske. Što može biti; jednom će prerezati vene i pod terapijom tog doktora. Pretražujući po džepovima, našla je papir koji joj je dao dr. Wiesezner. Okrenula je broj dr. Nadowske i od Irene dobila termin.
Irene i Aylin su već odavno znale za Laurie Crews. Fotokopija njenog dosjea nalazila se u ladici Aylininog stola. Ali, Laurie nije znala za to.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayşe Kulin - Njeno ime: Aylin

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 10:15 am



LAURIE CREWS
Prvo je ugledala njenu suknju. Liječnica je na sebi imala dugu suknju na cvjetove, pastelnih boja, poput duge. Nakon što je prešla iza stola i sjela, svoje zelene oči mačjeg pogleda dugo je držala uperene u Laurine oči.
"Pričaj", reče. "Što?"
"Zašto ne voliš samu sebe?"
Ja sam jedna djevojka govnarka iz jedne govnarske, divlje, galamdžijske, neobrazovane, pohlepne, konzervativne židovske obitelji." "Opet si za jedan stupanj bolja od mene."
Mislila je da je pogrešno čula. "Što pričaš?"
"Ja nisam čak ni toliko." "Kako misliš?"
Ja spadam u drugu klasu tih, tebi ogavnih, Židova. Ja sam se kasnije požidovila." "Ne mogu vjerovati."
"Kunem se."
"Zašto si to učinila?"
"Da bih svog muža, Židova, nagovorila na dijete." Jesi li rodila?"
"Nisam uspjela, Laurie. Pet ili šest puta sam, više im se, eto, ni broja ne sjećam, imala strašno mukotrpne i krvave pobačaje. Prilikom svakog tog pobačaja vraćala sam se s ruba smrti. Na kraju sam se predala."
"Ma nemoj!"
"Da, eto tako je to. Nisi ti jedini beznadni slučaj na svijetu." "Znaš što, jesam li ja ovamo došla da slušam o tvojim problemima?"
"Ne, samo sam to rekla u kontekstu."
"Da si blesava jasno je iz toga što si svojevoljno postala Židovka. Kako čovjek može izabrati tu ogavnu vjeru?"
"Meni apsolutno nije važno jesam li Židovka ili nisam. To je za mene bila samo formalnost. Već odavno sam zaboravila na to. Moja unutrašnjost se nije promijenila; uvijek je ista."
"A što je tvoja unutrašnjost? Kršćanka? Ili budistkinja?" upitala je djevojka. "Osoba koja svim svojim srcem vjeruje u postojanje Boga ne može praviti razliku
u vjerama. A inače, medu vjerama i nema nikakve razlike."
"Uopće nije tako. Zbog toga što nisi prava Židovka, ti ne znaš tu ogavnost", reče djevojka.
"Ne znam zbog čega, ali Židovi koje ja poznajem su vrlo inteligentni, talentirani, suosjećajni i simpatični. Ti mi ispričaj te ogavnosti", reče.
"Da ti, onda, ispričam o svom ocu, pa ti vidi", reče Laurie. Nastojala je dočarati ružno lice i antipatični akcent svog oca.
"Hoćeš da te sada ovdje ubijem, Laurie? Hoćeš, ha? Ha!?" rukom je lupala o stol, lupala, lupala...
"Dosta više", reče Aylin, "već mi je jasno, ne lupaj više." Je li djevojka dobro čula?
Je l' to meni kažeš?" upitala je.
"Da. Što si ti učinila da bi zaslužila te batine, balavice jedna?" "Znaš što, doktorice, prevrnut ću ti ovaj stol na glavu."
"Prevrni. Ovdje je sve osigurano." "Glavu ću ti razbiti."
"I ona je osigurana."
"Iskomadat ću ti tu ružnu suknju."
"E, vidi, to nemoj. Skupo sam je platila", reče Aylin. Djevojka se počne smijati, a s njom i Aylin. Tako su se neko vrijeme obje gromoglasno smijale.
"Koliko imaš godina, Laurie?" upita Aylin.
"Zar moje godine ne pišu u tom dosjeu pred tobom?"
"Tamo pišu tvoje kronološke godine. Ja pitam tebe, koliko imaš godina?" "Sto dvanaest."
"Dvije godine si starija od mene", uzvrati joj.
Djevojka je bila na pravom mjestu. Došla je na pravu adresu. Njena liječnica je imala sto deset godina. Oči su joj bile veoma lijepe. Bila je inteligentna. Zabavljala ju je. Poželjela je da i ona ima istu suknju na cvjetove, poput nje. Da, ovaj put je napravila dobar izbor.
Njena liječnica je okrenula stolicu ustranu i gledala u suprotni zid, a ne u djevojku. Djevojka je povukla noge prema trbuhu i zavukla glavu među njih.
Pričala je jedan sat. Neprestano je pričala o svom ocu, najvećoj Božjoj kazni, o njegovim grdnjama, psovkama, o tome kako je njena neuka, plašljiva majka nije mogla zaštititi. Pričajući o tome, koristila je najneugodniji žargon i najvulgarnije psovke. Žena ljubaznog izgleda, koja je sjedila nasuprot nje, ni okom nije trepnula. Umjesto da se zadržava na pitanjima, ona je nastojala otkriti djevojčine nadarenosti. Mora da je prošlo sat vremena, s obzirom na to da se tajnica pojavila na vratima.
"Napravi nam kavu, Irene", reče liječnica. "Hoćeš li ti, možda, s mlijekom, Laurie?"
Ja ne želim kavu. Imaš li neko žestoko piće?" upitala je. "Sada će mi, prevrćući onim zelenim očima, reći kako se u liječničkoj ordinaciji ne nalazi alkohol. Znam ja sve njih. Do sada sam točno devetnaest 'psihića' prometnula kroz ruke", pomislila je.
"Hoćeš li džin, viski ili vino?"
Ma nije valjda?! Što će sada učiniti? "Neka bude džin", reče.
"Pripremi nam po jedan džin-tonik, Irene."
Tajnica ju je gledala pravo u oči. "Neće donijeti piće", mislila je djevojka. "Nemoj tako gledati, napravi i sebi jedan. Uskoro će pola šest. Tamo kod nas ovo
vrijeme nazivaju (rekla je nešto što djevojka nije razumjela)", reče Aylin. "Koji je to jezik?" upita djevojka.
"Turski."
"A što je to?"
"Jezik kojim govore Turci." "A tko su oni?"
"Ljudi koji žive u Turskoj. Fini ljudi. Tko zna, možda ćeš nekada otići i vidjeti Tursku."
,,Ako budem živjela", odvratila je.
Živjet ćeš, ne brini se", reče liječnica. "Da si doista željela umrijeti, već bi umrla."
"Da ja presječem vene, pa da vidiš", uzvratila je djevojka. "Ali nemoj ovdje, tek sam promijenila tepihe."
Našle smo se, pomisli djevojka. Što sad da radi s ovom Turkinjom? Tajnica je donijela piće, u čaše je stavila i po jednu krišku limuna. Popila je jedan gutljaj. Godio joj je. "Oh, to je ono pravo", rekla je u sebi.
"Tvoja seansa je završena. Sad pričamo kao dvije prijateljice", reče Aylin. "Možeš ostati koliko god želiš. Ima li još nešto što bi željela ispričati? Ili nešto što bi htjela pitati?"
"Nećeš mi, dakle, dostaviti račun za prekovremeni rad?" "Ne. Ni za vrijeme, a ni za džin-tonik."
"Ovi Turci su veoma čudni", reče djevojka.
"Takvi su. Nisu pohlepni. Jednom bih ti mogla pričati o njima, ako te to zanima", reče Aylin.
Kako je tada mogla znati da će se zanimati za Turke, da će medu Turcima imati mnogo prijatelja i da će dvaput ići i u Tursku. Da ne bi bila nepristojna prema nekome tko je časti vremenom i džin-tonikom, nije rekla kako ju se ne tiču tamo neki Turci, zadovoljila se tim da sakrije glavu medu noge.
Pričala je još oko pola sata. Grlo joj se osušilo od objašnjavanja. Ušutjela je. Liječnica joj je propisala lijek. Ustala je. Džin je djelovao ugodno na raspoloženje. Osjećala se sjajno.
"Znaš, uopće nisam pomislila da ti rastrgam suknju. Zapravo, vrlo lijepa suknja", izusti osmjehujući se.
"Doista ti se sviđa?" "Da,"
Aaa, što radi ova žena? Luda li je, što li je? Doktorica je napipala zatvarač i otkopčala ga. Suknja se spustila do koljena, a potom je pala na pod. Noge su se, kao kroz maglu, raspoznavale kroz tanki žipon. Izašla je iz suknje.
"Ja nisam lezbijka", reče djevojka.
"Nisam ni ja. Zaista lijepo, vidi, pronašle smo zajedničku točku", reče. Na sebe je navukla bijeli liječnički ogrtač.
"Uzmi ovo, Laurie." Suknju je pružila djevojci. "Boje su previše mladenačke za moje godine. Svjesna sam, od tvog ulaska u ordinaciju, da ti se suknja sviđa. Uzmi, neka to bude simbol našeg prijateljstva i tvog povjerenja u mene. Imaš povjerenja u mene, zar ne?"
"Eh, u najmanju ruku te ne smatram neprijateljem. Može se reći da si, u odnosu na moje ostale 'psihiće', na dobrom mjestu", odgovori djevojka. Nije mogla odmah uzeti suknju koja joj je bila ispružena. Ali, nije mogla ni odbiti. Bila je vidno
zbunjena. Ova liječnica djeluje brže od mene; matirala me je prije no što sam je uspjela tuširati, pomislila je. Neki unutarnji glas joj je govorio; "Predaj joj se!" Laurie je željela slušati ovaj glas. Suknju je držala pred sobom.
"Mogu li je obući?" upitala je. "Naravno."
Skinula je svoje svjetložute hlače i obukla suknju. Oh, kako je to ugodan osjećaj! Mekano, klizavo platno slijevalo se niz nju poput vodopada. Okrenula se oko sebe. Krajevi suknje se lagano podigoše. Savršeno... kada je izlazila iz ordinacije, oči joj se susretoše s Ireninim. Oči tajnice kao da su izlijetale iz svojih duplji. Ustala je od stola
i pojurila unutra.
"Glupača, misli da sam zbog jedne suknje ubila svoju doktoricu", pomislila je Laurie.
Lepršajući suknjom, izašla je kroz vrata, na svjež zrak. Starici koja je vodila psa na ulazu u zgradu, rekla je: "Neću se ubiti. Ni danas, a ni sutra." Uvijajući se, udaljila se praćena pogledima zbunjene žene.
Laurie se godinu dana ponovo oblikovala u Aylininim rukama. U ovo čudo ni sama nije vjerovala. Sve svoje suze isplakala je u njenoj ordinaciji. Otvorila je svoju dušu. Pričala je o svom prvom razočarenju, prvoj depresiji, ranjenom srcu, o batinama koje je primila od oca, uvredama koje je čula, prijekorima, poniženjima, o svom prvom, drugom, trećem, četvrtom pokušaju samoubojstva, obiteljskim sastancima na kojima nitko nikoga nije slušao, o tome kako je bila radosna kada je, imala je tada trinaest godina, otac napustio kuću, o omalovažavanjima i ubojitim pogledima rodbine zbog toga što je bila jedino dijete na svijetu koje se moglo radovati razvodu roditelja.
Te godine pričala je Aylin i o početku rada nakon završetka koledža kod onog gadnog oca, kao da nigdje drugdje na svijetu nije postojao drugi posao, o svojem odupiranju njegovim poniženjima, odgurivanjima, o razočaranju nakon okončanja prve ljubavi i, ovaj
put u ime ljubavi, presječenim venama, o svom želucu koji je, zbog progutanih lijekova, konstantno ispiran, o svom osmom, devetom, desetom pokušaju samoubojstva. Kada je sva zloba iz nje izašla, Laurie je ostala sama sa svojom nesposobnošću, koju joj je otac stalno ukucavao u glavu.
Aylin je sada svom snagom pronalazila njene talente. Bila je zbunjena što se toliko izoštrena inteligencija do danas nije mogla usmjeriti.
"S obzirom na to da si koledž pohađala kao stipendistica, vjerujem da ti je inteligencija na mjestu. Škole ne dijele tako jednostavno stipendije", rekla je Lauri.
"Čuj, stvarno. Zašto do danas uopće nisam razmišljala o tome", rekla je djevojka.
Više se nije ni stidjela toga što je Židovka.
"Vidi, poneki se dobrovoljno opredjeljuju za ovu vjeru. Čak je i Elizabeth Taylor prešla na židovstvo", rekla je Aylin, "znači da u tome nema ništa sramno."
"Da ti vidiš našu obitelj i one nakinđurene ženturače, prstiju kao božićna jelka, na svih deset prstenje, s broševima na reverima i naušnicama u ušima, da vidiš one debele tipove koji neprestano nešto žderu. Oh, gade mi se ti niski gadovi", rekla je Laurie.
"Zar se umire zbog svega toga što omalovažavaš, budalo", rekla je Aylin. "Mrziš
Židove, drži se dalje od njih. Momak ti slomio srce, ostavio te, uništi ga, a potom sebi nadi nekog novog. Misliš da će muškarci umrijeti od grižnje savjesti ako izvršiš samoubojstvo. Možda će desetak dana žaliti za tobom, poslije će zaboraviti. Dok se oni budu zabavljali iznad, ti ćeš trunuti ispod zemlje. I mene je prevario moj muž. Pa što?"
Aylin je to tako objašnjavala da joj je Laurie bezrezervno morala davati za pravo. Povrh svega, i u najozbiljnijim stvarima nalazila je neku smiješnu stranu. Laurie je najviše voljela tu stranu svoje doktorice. Vidno se ustručavajući, jednom je rekla:
"Reći ću ti nešto, ali nema smijeha." "Što?"
"Znaš li tko je moj sadašnji očuh?" "Tko?"
"Bivši muž sadašnje supruge moga oca."
"Aaa, vrlo zanimljivo!" rekla je Aylin, "isto kao u filmovima Woodyja Allena."
Zar ne postoji ništa u životu što bi iznenadilo ovu ženu, mislila je Laurie. Zar je lako filmove Woodyja Allena proživljavati u stvarnom životu.
"Zar to, po tebi, nije jedna sramotna situacija?"
Ja sam uvijek mislila da si ti nesretna što potječeš iz jedne prosječne židovske obitelji. Eto ti jedna natprosječna situacija. Zašto bi to, dušo, bilo sramotno? Koliko na svijetu ima onih čiji su očusi bivši maćehini muževi. Znaj cijeniti situaciju", rekla je Aylin.
Laurie je učila promatrati svijet iz nove perspektive. U Aylininoj knjizi nisu postojali termini loš, sramota i grijeh. Ljudi su dolazili na svijet da dožive ono što će ih zadesiti. Sve ih je moglo zadesiti. Zbog toga je nužno biti tolerantan. Pogrešno je osuđivati i huliti.
"Isprobaj sve ono što poželiš, ali pod uvjetom da pri tome nikoga ne povrijediš i ne mučiš. Niti ćeš se osvrtati za sobom, a niti će zbog tebe ostati slomljeno nečije srce, ako jednom kreneš", rekla je jednom Aylin.
"Zar uopće nema srca koje si ti slomila?" "Kako da ne. Mnogo."
"E, zašto meni prodaješ ono što ni sama nisi mogla napraviti?"
"Vidi ti priče. Zar mi je zabranjeno slušati klavir ako ga ne znam svirati?" rekla je Aylin.
Laurie više nije psovala kao ranije. Ni žargon nije koristila. Aylininom potporom, našla je posao u jednoj kompaniji koja se bavila prodajom umjetnina. Prvi put će raditi sama i sasvim odvojeno od oca. Napokon je imala posao, a i prijatelja. I više od prijatelja, sestru, čak i majku. Da, jednu majku. Jednu pametnu i lijepu majku u čijim je rukama našla utočište, kojoj je sve pričala i s kojom je sve dijelila. Lebdjela je od sreće.
Da bi prekrila tragove rezanja vena, Aylin joj je darovala široke srebrne narukvice. Suknju na cvjetove nosila je sve dok se nije raspala, a potom je kupila još jednu sličnu njoj. Još se jedno čudo događalo u njenom životu. Tijekom seansi se ispostavilo da je kao dijete željela imati neku životinju. Nisu joj to dopuštali, nije mogla imati čak ni mačku. Aylin joj je predložila da uzme konja. Konj je bio veoma skup. Tada joj je rekla da ode do ergele i počne uzimati satove jahanja. Nakon posla i
preko vikenda Laurie je počela odlaziti na jahanje. Poslije godinu dana razmišljala je da novcem koji je zaradila prodajući slike kupi crnog konja na kojem je uvijek jahala.
"Uopće ne čekaj, odmah ga kupi", rekla je Aylin. "Zar uzima konja onaj tko živi u centru New Yorka?" "Uzima."
"Ali sav moj novac otiđi će za konja."
"Neka ide. Učini jednom ono što želiš, Laurie. Zatvori oči i uzmi tog konja."
Laurie je mislila na svoje roditelje, koji su joj onemogućavali sve ono što je poželjela u životu. Telefonirala je Aylin.
"Uzimam konja, Aylin."
"Uzmi, dijete, uzmi. Uopće ne razmišljaj."
Uzela je konja, bio je sasvim crn. Ime mu je bilo Crni Oniks. Laurie je svaki dan nakon posla odlazila do ergele. Čim bi začuo Laurienin glas, zarzao bi i propeo se na zadnje noge. Laurie bi najmanje sat vremena jahala na svom konju. Ostajao bi sav u znoju. Dok ga je jahala, na pamet joj nije padala ni jedna ružna misao. Daleko iza nje ostala je želja za smrću koja joj je godinama razarala razum i dušu. Dok je jednom galopirala Central parkom, zatekla je sebe kako viče: "Kako je lijepo živjeti. Drži se podalje od mene, smrti!"


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayşe Kulin - Njeno ime: Aylin

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 10:16 am


ČETVRTI BRAK


"Čak ni muslimanima nije dopušteno preko četiri. Imaj to u vidu, ha. Vidi, to će ti biti posljednji muž", reče Kasim Gulek svojoj šogorici.
"Ovo je posljednji", uzvrati Aylin. "Čak se ni Nesrin ne protivi Joeu. Znači da će taj brak funkcionirati."
"Što će biti s kćerima, što...", uletio je Hulusi u razgovor. Baš u tom trenutku donosio je kavu gospodinu Kasimu.
"Gledaj svoja posla. Hajde, pravo u kuhinju", reče Nesrin.
Kada je dan ranije bio u Joevoj kući i pospremao, Hulusi je nehotice čuo razgovor između njega i njegovih kćeri. Zato što mu je prilikom govora engleski bio veoma loš, mislili su da Hulusi ne razumije ono što se priča. Međutim, on je shvaćao i prije no što se izgovaralo. A sve je i čuo. Sljedeći dan sve je prenio Aylin.
"Ova žena se zbog tvog novca udaje za tebe", rekla je Hillary.
"Devedeset posto žena rade tako, kćeri. Da si prilikom udaje i ti malo razmišljala o tome, ne bi ti sada oko bilo uprto na moj novac."
"Ti, dakle, pristaješ na brak s nekim tko te voli zbog novca." "Zar me i ti ne voliš zbog novca?"
Hillary je zalupila vratima i otišla. Svojoj drugoj kćeri Joe je pokušavao objasniti da s raznovrsnim odlikama ljudi čine jednu cjelinu, da i bogatstvo ili siromaštvo predstavljaju nerazdvojivi dio karaktera.
"I ja nju želim zato što posjeduje karijeru, što je kulturna i privlačna. Je li to zločin?" rekao je.
"Ali ona zbog novca..."
"Aylin ne životari po ulicama. I bez mog novca ona je dovoljno bogata da si može priuštiti luksuzan život. U najboljem dijelu New Yorka ima savršen stan. Ima ured čiju zakupninu može plaćati. Ima

zanimanje koje donosi novac. Oslobodite se te fiksne ideje. A, na kraju, ni ja nisam Rockefeller."
Ovaj put Phoebe je pronašla nešto drugo da bi blatila Aylin. "Ta žena pije."
"Zašto ne bi pila? Piješ i ti. Pije i tvoja sestra. I ja isto." "Ali, ona je alkoholičarka."
"Ne pričaj gluposti, kćeri. Ne može se alkoholičarom nazvati osoba koja na prijmovima popije čašu-dvije."
"Ona se napije."
"Ne napije. Ona ispoljava raznolike osobine, otvorenost i složenost karaktera.
Voli plesati, zabavljati se i smijati. Kamo sreće da i ti
i Hillary možete toliko uživati u životu."
Hulusi nije mogao ostati ravnodušan na ono što je čuo o Aylin. Uletio je, i sav gnjevan na svom polovičnom engleskom počeo pričati
tome kako je, kada je tek počeo dolaziti da održava kuću, sve bilo prljavo i
prašnjavo, kako su zbog prljavštine plahte bile grube i kako je, da bi očistio svu tu nečistoću, danima koristio najjače deterdžente. Zalupio je vratima i vratio se natrag u kuhinju. Ništa ne shvaćajući, otac i kći su ostali iznenađeni. Phoebe je rekla ocu;
"Ovi Turci su svi ludi."
"Možda, ali htjele to ti i Hillary ili ne, ja se ženim s Aylin. Naviknite se na tu ideju. Ako je sav vaš problem u novcu, ne brinite se, ja sam već pripremio oporuku i dobro sam zaštitio vaša prava." Tako su zvučale Joeove posljednje riječi o tom pitanju.
Aylin je provodila posljednje dane u East End Avenue. Stan je odlučila prodati. Svoj brak s Joeom započet će u novoj kući. U kući koja u sebi neće nositi nikakve tragove njihovih starih života, bivših žena, bivših muževa, koja će biti namještena i uređena za njih.
U 74. ulici, između Park i Madison Avenue, Joe je kupio ogromnu kuću na tri kata. U prizemlje će preseliti Aylininu ordinaciju, a u stražnji dio smjestit će se Hulusi i njegova žena Šerife. Na prvom katu će se nalaziti salon, blagovaonica, dnevni boravak i kuhinja, a na gornjim katovima spavaće sobe. Za Dilaru i Alis odvojili su gornji kat. Kuća je bila namještena. U salone su prostrli turske ćilime. Većinu njih kupili su Aylin i Joe u Kapali-čaršiji, prilikom putovanja u Istanbul. Neke su im darovali Nesrin i Kasim. U kući je vladala mistična atmosfera koja je podsjećala na osmanlijske kuće. S namještajem tamne boje, tepisima plave i crvene boje, salon je djelovao ozbiljno, mračno. Ostali su samo još neki detalji koje je trebalo upotpuniti.
U stanu koji je nakon iznošenja stvari izgledao još veći i svjetliji, Aylin je pogledala kroz prozor. Deset dana poslije potpisat će ugovor
prodaji. Kada se stan proda, ona će već biti udana za Joea. Iz ovog osvijetljenog i prostranog stana koji je pripadao samo njoj, preselit će se u jednu tamnu kuću, koja je okrenuta prema unutra i njoj strana. Je li postupala ispravno?
Riječima "a što će biti s kćerima?" Hulusi je dolijevao ulje na vatru... Nesrin je bila njena sestra i s njom je mogla uvijek izaći na kraj, naučila je da ne obraća pažnju na njen neprijateljski odnos prema Mišelu. Sada su se pred njom pojavljivale još dvije žene da bi joj se osvetile zbog jednog braka. Prvi put je osjetila što je jadni Mišel morao otrpjeti zbog Nesrin, premda je rat između svog muža i sestre uvijek okretala na šalu i sprdnju.
U posljednje vrijeme kćeri kao da su malo popustile. Kada su shvatile da otac ne odustaje od ovog braka, nastupale su skoro prijateljski. I Aylin je, da bi ih pridobila, priređivala večere, kupovala darove za koje je smatrala da će im se svidjeti, a onda se odjednom zasitila toga. Obje su već odavno prevalile dvadesete, bile su udane i imale svoje obitelji. Počelo joj je bivati komično to što su je proglasile svojim neprijateljem.
Nesrin kao da je naslućivala ono što je njenoj sestri prolazilo kroz glavu.
"Kažu da je u braku sadržano čudo, Aylin. Ne razmišljaj tako duboko. Sve će biti kako treba, kćeri će se naviknuti na tebe. Alis je, inače, već sada oduševljena s tobom", rekla je.
Ja još nisam uspjela dokučiti to čudo u braku." "To je zbog toga što si birala pogrešne muževe."
"Prvi put se ne protiviš kada se ja udajem. Možda ovaj put i pronađem čudo." "Pronađi i neka to bude posljednji, Aylin."
"Neka bude posljednji, Nesrin", reče Aylin sasvim iskreno.
Podijeljeno je oko četiri stotine pozivnica, sve je pripremljeno za ceremoniju. Do svadbe je ostalo samo tri dana. Zato što je ispraznila svoj stan, Aylin je nekoliko dana boravila u stanu na Park Avenue. Joe je predvečer došao kući s nekim papirima u rukama i rekao Aylin da ih potpiše.
"Što je to?" upitala je Aylin. "Pročitaj."
"Ne želim čitati neke zamorne stvari. Kakvi su to papiri, dušo?" "Naš bračni ugovor."
"Što?"
"Bračni ugovor." "Što to znači?"
"Ukratko, o tome na što imaš pravo, a na što ne ako ja umrem ili ako se odlučimo na razvod."
Aylin se skamenila.
"Ja sam se tri puta udavala, nikada ništa slično nisam potpisala, Joe", rekla je. "Ali ja imam četvero djece, Aylin."
"I Mišel je imao dvoje." "Pročitaj to, molim te."
"Niti ću pročitati, a niti potpisati. Mi sklapamo brak. Ako ti ili ja umremo, bit će onako kako zakon kaže."
"Ne možemo se vjenčati, ako ne potpišeš."
"U redu, onda se nećemo vjenčati", odgovori Aylin. Zgrabila je torbu, zalupila vratima i otišla. Žurnim korakom otišla je do East Enda. Osjećala se krajnje poniženo. Telefonirala je u Nesrinin hotel, nikoga nije našla. Zvala je Emel, nije je bilo. A Lejli, za koju je osjećala da joj zbog razvoda s Mišelom nikako nije mogla oprostiti, nije htjela ispričati ovu situaciju. Nije bilo nikoga s kime bi se mogla posavjetovati. Okrenula je broj Kurta Duldnera. Hvala Bogu, Kurt je bio kod kuće. Čim je začula njegov glas, počela je plakati.
"Ne sklapamo brak, Kurt. Nema ništa od braka." "Što to pričaš, Aylin?"
"Joe je učinio nešto veoma ružno. Apsolutno ne mogu pristati na takvo poniženje."
"Gdje si sada?"
"U svojoj zgradi. Vratila sam se svojoj kući. Srećom, još uvijek nisam potpisala kupoprodajni ugovor." Briznula je u plač.
"Čekaj me, dolazim. Ispričat ćeš mi kada dođem", reče Kurt. "Dolazi odmah, ali u kući nema čak ni jastuka na koji bi mogao sjesti", uzvrati Aylin.
Do dolaska Kurta Duldnera, pronađena je i Nesrin, Kasim i odvjetnici obiju strana. Da ne bi nastao skandal, svi su nastojali uvjeriti Joea i Aylin da se pomire. U srdžbi, Aylin je zauzvrat od joea zatražila dva milijuna dolara.
Bio je zbunjen tako neočekivanom reakcijom. Da bi sve to okrenuo na šalu, obraćajući se Aylininom odvjetniku, rekao je: ,,A kada se budem ženio, Aylininoj obitelji ću dati dvije deve, deset ovaca i šator." Na ovu šalu nitko se nije nasmijao,
zavladala je kao led hladna tišina. Ljutio se i na Aylin, koja uopće nije pokazivala razumijevanje prema njegovim kćerima koje su ga i potaknule na ovakav korak.
Na kraju, pronađena je osnova za ugovor. Kao da su osjećali kajanje; Joe zbog onoga što je učinio, a Aylin zbog svoje reakcije. Ali, točno tri dana prije svadbe, sve je izgubilo draž i ljepotu.
Aylin i Joseph Cates sklopili su brak u srpnju 1987. godine u velikom ceremonijalnom salonu Caryle hotela na Aveniji Madison, u jednom od najluksuznijih hotela u New Yorku. Na svadbu je bila pozvana cijela turska kolonija koja je živjela u New Yorku, Aylinini poznanici iz koledža i poslovne kolege, određeni privatni pacijenti, Joeovi prijatelji iz svijeta filma, rodbina u punom sastavu i čelnici židovskog glam-društva. Osim nekolicine, nitko nije znao za krizu koja se dogodila prije tri dana. Čak ni Joeove kćeri.
Aylin je bila nevjerovatno lijepa i elegantna. Kada je Timothy Childs rekao "Kako ti, Aylin, dobro pristaje uloga mlade!", odgovorila je: Ja se baš zbog toga često i udajem." U haljini koja je na njoj lepršala poput oblaka, nastojala je brižno primiti svakog od pozvanih. Svjetlucavih očiju i razdragana, doista je izgledala veoma sretno. Svu napetost i povrijeđenost od prije tri dana uspjela je ostaviti iza sebe. U novoj kući započinjala je novi život. Bila je sretna, dobronamjerna i ispunjena nadom. Na medeni mjesec, Aylin i Joe otputovali su u Pariz, a potom u Tursku. Prvih nekoliko dana proveli su u Istanbulu.
Nesrin i Kasim Gulek su, u čast mladenaca, priredili prijam u jednom klubu na otoku Bujukada. Aylin je izrazila želju da se na ovaj prijam pozove rodbina koja živi u Istanbulu i njezine prijateljice iz razreda. Uopće nije bilo jednostavno u jednom ljetnom danu na jednom mjestu okupiti sve te ljude koji su se raštrkali na sve četiri strane svijeta, ali su se mnogi odazvali i došli. Nakon toliko godina na jednom mjestu prvi put su se sastala djeca iz zgrade Sojsal: Nesrin,
Aylin, Betin i Ajše. I, opet nakon toliko godina, prvi put su se sastale rodice Nesrin, Semra, Aylin i Ajše. U noći prepunoj uspomena i vrlo emotivnih susreta gospodin Kasim je održao srdačan govor i svojoj šogorici poželio "posljednji brak" i beskonačnu sreću.
Nakon napuštanja Istanbula, Aylin i njen muž Betininom su jahtom krenuli na krstarenje. Joe je bio oduševljen svojom suprugom, ali i turskom obalom i turskim narodom. Mislio je da je sklopio najbolji brak.
Život u "Town House", u Aveniji Park počeo je protjecati bolje no što su to očekivali i Joe i Aylin. Prije svega, upravo u ovom razdoblju Aylin je vrlo napornim rehabilitacijama postigla i najčudotvornija izlječenja u svojoj karijeri. Ozdravljenje redovnice Nancy, Laurie Crews i Irene Ansmann, koja je čak prihvatila posao njene tajnice, bili su uspjesi koji su se dogodili u prvim godinama ovog braka.
U prvoj godini braka opet su putovali u Tursku, Švicarsku, Englesku i Pariz. I Aylin, a i Joe bili su uvjereni da su zasnovali dobar brak. Dilara je Alis upoznala sa svojim prijateljima; imali su ogromno razumijevanje za nju i Alis je bila sretna kao nikada u svom životu.
Te godina Dilara je počela studirati na Harvardu. Nova škola, nova kuća, novo društvo. 1987. za nju je predstavljala godinu punu novosti i uzbuđenja. Voljela je Joevog sina Philipa, kojeg je kao i njena teta smatrala najpametnijim i najsimpatičnijim medu njegovom djecom. Nakon rastave roditelja, Philip je odrastao pored majke i bio dobro odgojen. Zbog nekog, njoj samoj nepoznatog razloga, Dilara ga je smatrala sebi bliskim. A Alis joj je, i pored toga što je bila istih godina, bila
poput mlade sestre koju je uzela pod svoju zaštitu i preuzela odgovornost za nju.
U kući su veoma često priređivane večere, a kada se obitelj okupljala dominirala su jela turske kuhinje; život je protjecao u gužvi koja je svojstvena mnogočlanim obiteljima.
Među gostima koji su prolazili kroz kuću bio je i veliki broj poznatih glumaca, pjevača, umjetnika iz svijeta šou biznisa i filmskih zvijezda.
Poznati glumci New Yorka Jill Clayburg i David Rabe, Kate Ederman, pjevači Neil i Leba Sedaka, nogometaš Frank Gifford i filmska
glumica Kathy Lee Gifford, bili su medu poznatima koji su često dolazili u kuću Catesovih. Medu ovim poznatim osobama koje su posjećivale njenu kuću, Aylin se najviše sviđao komičar Robert Klein. I Klein je veoma volio Aylin, koja je imala razvijen smisao za humor pa su dosta vremena provodili skupa. Zvijezde američke country glazbe Johnny Cash te poznati mađioničar David Copperfield također su ušli među Aylinine bliske prijatelje.
Aylin je uživala u svojoj lijepoj kući. Događaja je bilo toliko da su Hulusi i njegova supruga jedva uspijevali sve stići pa im je ponekad u pomoć dolazila i Vildan.
U takvoj kućnoj graji odvijale su se i Joeove poker zabave. Nekoliko dana u tjednu Joe je dovodio društvo i satima igrao poker. I Richard, s kojim ga je upoznala Aylin, također je bio jedan od igrača pokera. U ovakvim noćima Aylin je s Kurtom Duldnerom išla ili u operu ili u kazalište. Kurt je postao Aylinin kavalir u Joevim pokerskim noćima. životu svake žene apsolutno bi trebao postojati po jedan Kurt", govorio je Joe. Bilo je sasvim nepojmljivo kako u noć
nakon napornog radnog dana Aylin uspijeva smjestiti toliko aktivnosti. Ali, taj društveni noćni život kao da joj je ubrizgavao posebnu snagu. Koliko god je bila produktivna u braku s Mišelom, kada je rano lijegala i odmorna započinjala dan, isto tako je efikasna bila i u
ovom brzom životu koji je živjela s Joeom. Možda čak i produktivnija. "Iz njene ordinacije pacijenti su odlazili s najboljim rezultatima. Oko
nje je stalno bila velika gužva, računajući tu i ukućane. Nije nalazila vremena čak ni da oslušne samu sebe, da razmišlja je li sretna ili nesretna. Život je bio poput vjetrenjače koja se okretala na oluji. Aylin je trčala brzinom vjetra.
Uto i nad trokatnom kamenom kućom počne puhati lagani povjetarac.
Kada je prodala svoj luksuzni stan, Aylin je tim novcem namjeravala kupiti vikendicu u West Hamptonu.
"U tom naselju ja već imam vikendicu, zašto da uzimamo i drugu?" upitao je Joe.
"Tvoja kuća se raspada, Joe. Ako bismo se upustili u popravak ili bojanje te ogromne kuće, trebalo bi spiskati novca koliko bismo dali i za novu kuću. Umjesto da se bakćemo sa starom, bolje je uzeti drugu koja je u dobrom stanju."
Kada joj nakon isplaćivanja odvjetnika i poreza nije preostalo dovoljno novca za željenu kuću, Joe je pritekao u pomoć. Nije da nije novčano pomagao Aylin kada je to trebalo, ali zato nikako nije ni zatvarao usta. Aylin je počelo ići na živce to što njen muž stalno priča
novcu, što se žalio da mnogo troše. Joe je toliko pretjerivao u kritiziranju izdataka da je bio u stanju žaliti se i na to kako se deterdžent, koji Hulusi koristi za pranje rublja, veoma brzo troši. Aylin je došlo da ubije Joea kada joj je Hulusi rekao:
"Recite gospodinu Joeu, gospodo Aylin, da mi Turci svakog tjedna mijenjamo plahte. Vjerojatno deterdžent ne punim u vrećice i ne prodajem ga u Petoj ulici. Troši se zato što ga koristim."
U međuvremenu, Aylin se počela živcirati i na poslu. Jedna studentica medicine, koja je radila na psihijatrijskom odjelu bolnice, pokušala je samoubojstvo. Spašena je i, nakon što je odležala u bolnici, poslana je Aylin na liječenje. "Tako si se proslavila da ti šalju sve one koji presjeku vene, koji se bace s balkona ili kojima je želudac ispran. Bog ti dao pamet", rekao joj je jednom Mišel.
Samantha je došla s dijagnozom "Depressive Disorder". Gotovo godinu dana ju je liječila i lijekovima, a i različitim terapijskim metodama. Djevojka je ozdravila, željela se vratiti na fakultet i bez daljnjeg gubljenja vremena nastaviti s poslom asistenta. Aylin je napisala izvještaj daje djevojka u takvom stanju da može nastaviti sa svojim poslom i proslijedila ga upravi. Tročlana stručna komisija procijenila je da djevojka još uvijek nije spremna za povratak na posao i odbila zahtjev. Aylin se nije predavala, napisala je još jedan izvještaj. Pozvali su je na sastanak. Jedan od doktora koji su bili u komisiji bio je šef psihijatrijskog odjela. Veoma oštro Aylin im je rekla da je djevojka njen pacijent, da je ne mogu tako dobro procijeniti kao ona i da je zatvaranjem svih vrata guraju u nove depresije. Članovi komisije ostali su zbunjeni. Dr. Baker upozorio je Aylin da govori obazrivije.
"To su riječi koje izražavaju ono što sam vam namjeravala objasniti. Ne prisiljavajte me na traženje kićenih riječi", odgovorila mu je Aylin.
Dekan fakulteta još jednom je pozvao Aylin na sastanak.
"Samanthu su procjenjivala tri izuzetna doktora, najbolji specijalisti u ovom poslu. Govorite li da su oni u zabludi, dr. Nadowska?" rekao je dekan. Jedan od ta tri doktora bio je i on.
"Da, u zabludi su." "Kako to?
"Tako. Zato što ste se vi okružili nesposobnim i plašljivim doktorima." Dekan je ustao i krenuo prema vratima. Aylin je krenula za njim.
"Svoj izvještaj neću promijeniti, gospodo. Samantha je ozdravila", rekla je i izašla. Doktori sa Sveučilišta Cornell i Payne Whitney pacijente više neće slati Aylin.
Nakon što je napustila dekana, Aylin se nije vratila kući. Zbog toga što je mislila da će sastanak dugo trajati, to popodne nije primala pacijente. Obilazila je prodavaonice u Petoj ulici, obavila kupnju, a potom, da smiri živce, otišla u kino. Već se bilo smračilo kada je izašla iz kina. Poželjela je pješačiti do kuće. Kada je stigla pred kuću, u trenutku dok je otvarala torbicu da bi izvadila ključeve, primijetila je čovjeka koji se iznenada pojavio iza nje. Jednom rukom je počeo vući torbicu koja je bila obješena preko njenog ramena, a drugom držao nož koji joj je prislonio na grlo.
"Puštaj torbu, ženo, inače ćeš umrijeti."
Šiljastom petom svojih štikli Aylin je zamahnula prema njegovim testisima. Čovjek je na trenutak posrnuo od ovog neočekivanog udarca. Okrenula se prema njemu. Iako je na lice navukao masku, uspjela je shvatiti da je crnac. Sada je jednom rukom čvrsto držala torbu, a drugom udarala po čovjeku. A napadač je ovaj put jednom rukom zavrtao Aylininu ruku iza leda, a drugom pritiskao grlo. Aylin se žestoko borila, a i vikala iz svega glasa. Kada su se začuli koraci iz kuća, nasilnik je
Aylin koja je već bila pala na zemlju, udario nogom u slabine i počeo bježati. Kada je otvorio vrata, Hulusi na trenutak nije ništa vidio. Potom je uočio Aylin koja se previjala na zemlji.
"Aman, Bože, jeste li ranjeni, gospodo Aylin? Ne mrdajte, ni slučajno!" "Trči, trči za frajerom! Pusti mene, trči za njim, hajde trči..."
"Zar se trči za lopovom? Ja ne želim umrijeti", reče Hulusi.
"Prekinuo je remen na torbi", reče Aylin. Remen koji je čvrsto držala, visio je preko njenog ramena, na njegovim krajevima nije bilo torbe.
Jeste li vi dobro?" upitao je Hulusi i pomogao joj da se pridigne. Bila je sva prljava. Na vratu su joj ostali modri tragovi napadačevih prstiju, probadalo ju je u predjelu slabina. Jedva je ustala, naslonjena na Hulusija ušla je u kuću. Kada je čuo što se dogodilo, Joe nije mogao povjerovati svojim ušima.
"Koliko si novca imala u torbi?" upitao je.
"Četrdeset dolara, kreditne kartice i šminku. Uzela sam sebi novi ruž, i to baš danas..."
"Jesi li ti luda, Aylin?" reče Joe. "Zar se tučeš s lopovom radi četrdeset dolara i jednog ruža? A što da te je izbo nožem? Ili da te je ubio?"
"Što sam po tebi trebala učiniti? Jesam li trebala reći 'izvoli, uzmi torbu'?" "Naravno. Dat ćeš i on će otići. Zar ti je imetak dragocjeniji od života?" "Vi Amerikanci ste svi kukavice", reče Aylin.
"A vi Turci ste svi ludi", uzvrati Joe.
Ja nisam", reče Hulusi, "ne mogu se odvažiti na smrt radi jedne torbe. Ali naša gospođa da."
Hillary i Phoebe bile su izbezumljene kada su saznale da je bez njihovog znanja prodana kuća u Ramsenburgu i da je nova kuća kupljena na Aylinino ime. Ja nisam, djevojke, taj koji će od vas tražiti odobrenje kada nešto kupujem ili prodajem", rekao im je otac, ali one su nastavile s nabrajanjem. Dobronamjerno, Aylin je nastojala učiniti sve što je bilo u njenoj moći. "Umjesto one kuće došla je druga. Ako je želite koristiti prilikom odmora, ne trebate nas ni pitati, idite i boravite tamo koliko god želite", rekla je, a Hillary je uzvratila: "To je tvoja kuća, a ne naša."
"Kakve to ima veze pod čijim se imenom vodi kuća? Mi smo jedna obitelj, Hillary."
"Ako već nema veze, zašto je onda na tvom imenu?" "Zato što sam je ja platila svojim novcem."
"Jesi li ti imala toliko novca?"
"Kada sam se udala za tvog oca, prodala sam svoj stan. S tim novcem sam platila kuću."
"Nisi dužna polagati račune ovim neodgojenim djevojkama, Aylin", rekao je Philip.
"Želim to. Tvoje sestre su opsjednute time da sam se udala zbog bogatstva vašeg oca. Ako bih uspjela da one odbace ovu fiksnu ideju, to bi bilo korisno svima nama."
"Oduševljavaš me svojim strpljenjam, mamice." Prijateljski ju je potapšao po ramenu i izašao. Doista je bio oduševljen.
Nakon što su s Betinom i njenima bili na krstarenju u Bodrumu i okolici, potom i
na Sredozemnom moru, 1988. godine Aylin i Joe su jedno vrijeme proveli u daidžinoj kući na jednom otoku u Turskoj. Aylin je tek tada upoznavala seoski život i odjednom je tog ljeta uočila koliko se godina gušila u betonskim zgradama velikih gradova.
Dok je, ispunjavajući pluća prekrasnim mirisima jasmina i majčine dušice, šetala zelenim poljima, medu niskim sredozemnim biljkama, mandarinama i maslinama, u njoj se probudila sasvim nova čežnja. Živjeti u okrilju prirode!
"Živimo među visokim gromadama, a da nismo u stanju vidjeti ni izlazak, a ni zalazak Sunca, Joe", rekla je. "Zar ne bi želio jedan daleko zdraviji i sretniji život?"
"Da se nastanim u Turskoj?"
"Ne baš toliko. Ali sasvim sigurno i u Americi možemo živjeti u prirodi."
Joe nije razmišljao o onome što mu je supruga rekla. Kada su se vratili u Ameriku, Aylin je prvo spominjala kupovinu ranča u Virginiji. Toliko je bila ustrajna da su zajedno otišli u Virginiju i čak obišli nekoliko rančeva koji su bili na prodaju. Kao realan čovjek, Joe je znao da se ovakvi snovi nikada neće ostvariti. Aylin ne može napustiti život koji je uspostavila u New Yorku i otići bilo kuda. Ako bi i napustila svoje pacijente, oni neće moći napustiti Aylin. Ali, umjesto prepirke, Joe je pronašao jedan dobar način: prepustiti sve vremenu, govoreći samo "u redu, u redu". I zaista, s vremenom je zaboravljen san o kupnji ranča u Virginiji. Ali, ovaj put Aylin je počela trčati za drugim snom koji je bio daleko realniji. Malo izvan New Yorka, u okrilju prirode, medu mnogobrojnim zelenim stablima, postojale su vile. Mogli su, naprimjer, pogledati kuću u Connecticutu.
"Oboje starimo. Zar ne bi želio živjeti daleko od gradske vreve, u mirnijem kraju?" pitala je često muža.
"Što će biti s našim poslovima? Hoćeš li napustiti svoj liječnički posao?"
"Zašto bih ga napuštala zbog toga što bismo stanovali na udaljenosti od sat vremena? Nekoliko dana u tjednu bih odlazila i dolazila. A isto tako bi i ti radio. I ti, inače, u ovim godinama ne želiš svakodnevno trčkarati za poslom."
"Što će biti s ovom ogromnom kućom?"
"Ako nađemo nešto što nam se svidi, prodat ćemo ovu i kupiti drugu." Joe je pribjegao svojoj uobičajenoj metodi. "Ako već tako misliš, onda sama sređuj to što si zamislila. Nadi nekoliko odgovarajućih kuća, pa ćemo otići i pogledati", rekao je. Mislio je da će i to Aylin s vremenom zaboraviti. Ali, ovaj put se prevario. Nakon nekoliko mjeseci Aylin se pojavila pred njim da bi mu pokazala na sat, dva izvan New Yorka četiri-pet kuća na širokim parcelama. Otišli su i pogledali ih. I, doista, bile su to sve prekrasne kuće okružene šumom. A naročito jedna trokatna kuća u Bedfordu na parceli od osam-devet dunuma, koja je imala izuzetan pogled na šumu i veoma dobar unutarnji raspored. Cijena joj je, također, bila povoljna. Ako uspiju dobro prodati svoju, mogli bi, nakon kupnje ove kuće, preostalim novcem kupiti čak i manji stan u gradu. Kad god bi našao nešto jeftino, Joe to nije želio propustiti. Zbog toga što je znala ovu odliku svoga muža, Aylin nije previše inzistirala, sve je prepustila sudbini. Inače, u to vrijeme Aylin je bila preokupirana liječenjem novog pacijenta. Zbog kupnje kuće u predgrađu crv je sada nagrizao Joev, a ne njen mozak.
"Ako se pročuje da sam ti poslao tog bolesnika, imat ću problema u Payne Whitneyju", rekao je Baker.
"Zašto? Je l' postoji neki slučaj koji mi je proslijeđen odatle, a da ga ja nisam izliječila?"
"Znaš i sama da nije stvar u tome. Posvađala si se s njima. Čak si i prema dekanu bila drska."
"Svađa s njima ne može biti pokazatelj moje poslovne umješnosti."
Ja ti i šaljem ovu redovnicu zato što mislim da je tako. Nepodnošljiva si, inatna kao koza. Ali, u isto vrijeme si i posljednja šansa ovoj ženi. A i ona tvoja."
"Ne pričaj gluposti. Zar u ogromnom gradu nema drugih bolnica osim Payne Whitneyja? Pred mojim vratima hvata se red bolesnika, Baker."
"Možda, ali ti je veoma žao što si pokvarila veze s Payne Whitneyjem..."
"Ti si pobrkao stvari. Ne šalji mi svog pacijenta, ne želim." "Šaljem. Ne zaboravi na ovu moju dobrotu. Bit ćeš pod mojim nadzorom. Nema rušenja tradicija bolnice. Nema ulaska u privatnu vezu s pacijentom. Da bi zataškala slučaj sa Samanthom, moraš uspjeti s ovim pacijentom."
"Nađi sebi drugog doktora-roba", rekla je Aylin i zalupila slušalicom.
Cijeli tjedan kretala se po kući vrlo bijesna. Čak je i Dilara primijetila tu tetinu napetost. I ona, a i Hulusi, Šerife i Alis nastojali su da joj ne budu pred očima. Da se još više ne bi razljutila, Joe je prestao s naglabanjem oko novca. Čim bi se iz ordinacije popela na kat, Hulusi je da bi se opustila pred nju stavljao čašu bijelog vina ili džin-tonik s ledom.
Jedne večeri toga tjedna, s Joevim bratom i njegovom suprugom, koji su došli u New York, izašli su u jedan ribarski restoran u zapadnom dijelu grada. Naručili su hladno bijelo vino i jastoge. Aylinino raspoloženje se popravilo. Dok su veselo večerali, malo podalje izbila je tučnjava. Vičući, dva čovjeka su nekog crnca gurnuli u vodu. Kada bi, sav zadihan, crnac promolio glavu iz vode, jedan od njih dvojice bi ga ponovo gurnuo u vodu. Aylin, poput strijele, skoči sa stolice, otrči do vode i počne šutati ljude koji su crnca gurali u vodu. Joe i njegov brat su na trenutak ostali skamenjeni, a potom su i oni skočili i otrčali za Aylin. Joe je zgrabio Aylin ispod pazuha, a njegov brat za noge, te su je tako na jedvite jade uspjeli udaljiti s mjesta incidenta. Kada su se vratili za stol, Joe ju je prekorio.
"Hoćeš nas uvaliti u nevolje? Što imaš tražiti usred tučnjave?" "Zar niste vidjeli, umalo nisu ubili čovjeka?"
"Što se tebe tiče tamo neki crnac? Tko zna, možda je krijumčar droge?" "Da nisam uletjela možda bi ga ugušili?"
"I ti si mogla biti izbodena nožem. Jesi li ti luda, Aylin?"
"Ja sam položila zakletvu da ću se boriti za svaki ljudski život", odgovori Aylin. Te večeri na povratku kući Joe ju je upitao: "Zašto si toliko nervozna ovih dana?
Imaš problema s nekim pacijentom?"
Aylin je svoga muža ostavila bez odgovora. Sljedećega dana telefonirala je Bakeru.
Jesi li nekome poslao onu redovnicu o kojoj si mi pričao prošloga tjedna?" upitala je.
"Ne. Čekao sam tvoj poziv." "Telefoniram, eto."
"Neka ti je Bog na pomoći", reče Baker. Kada je spustio slušalicu, podrugljivo se cerio kao zlobni lovac koji je lovinu namamio u svoju stupicu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayşe Kulin - Njeno ime: Aylin

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 10:16 am



REDOVNICA NANCY

Sjedila je nasuprot tajnici ne progovarajući niti jednu jedinu riječ, nepomična poput kipa. Velika crna aktovka prislonjena joj je uz noge. Uprkos tome što je imala smeđu kosu i oči, bila je bezbojna i neprimjetna žena, nekako čudno siva.
Nije odgovarala Irene kad ju je pitala za ime. Nije se bunila, mada je prošlo petnaest minuta od njenog zakazanog termina. Kao kip. Zbog toga što je znala da očekuju neku redovnicu koja ima govornih poteškoća, Irene je pomislila da bi upravo to trebala biti ona, redovnica Nancy. Na sebi je imala sivi kratki kaput. Zašto ova redovnica, koja je Irene podsjećala na zgusnuti oblak dima, nema bijelu maramu i crnu mantiju? Zar ne bi izgledala daleko misterioznije u toj tradicionalnoj odjeći?
Redovnica je bila svjesna da je kod žene nasuprot sebe izazvala razočaranje. Ono uzajamno razočaranje na koje je bila naviknuta tijekom cijeloga svoga života. Ali, više joj to nije ni nakraj pameti. Već dugo joj je sve tako. Jedini razlog njenog dolaska ovamo je da dobije na vremenu. Dali su joj rok još godinu dana. Crkva će još godinu dana snositi troškove seansi. Ovoj redovnici, koja već četiri godine ne progovara niti jednu riječ i koja je svoju psihičku krizu dovela u kronično stanje, Crkva ništa više od toga ne može pružiti. Ako ni seanse dr. Nadowske ne budu dale nikakav rezultat, Nancy će biti vraćena kući. Da bi iskoristila upravo ovu godinu dana, Nancy je odlučila posjećivati seanse dr. Nadowske. A nakon godinu dana što Bog da. Mada je godinama redovnica Nancy smatrala Crkvu utočištem robova kojima je nužna pomoć. Nije to, dakle, tako kako je mislila. A, opet, ona nije imala drugoga mjesta gdje bi mogla pokucati na vrata. Već odavno je izgubila prijatelje, rodbinu. I svoju vjeru. Jedino je ostao Bog, kome se mogla prikloniti. Inače, i jedini razlog zbog kojeg nije izvršila samoubojstvo bio je njen Bog, u kojem je nalazila trenutačno rješenje. Dušu koju joj je On dao, ne može uzeti svojim rukama.
Palila se zelena lampica na Ireninom telefonu.
"Doktorica Nadowska vas čeka, možete ući", Irene joj se obrati.
Ovu ženu ruskog prezimena Nancy je zbog nekog razloga uvijek zamišljala s ruskim licem. Kada je na početku svoje službe u Crkvi poslana u New York, neprestano je tijekom svoga bolničarskog rada sretala ruske emigrante. Izbliza je poznavala rusku fizionomiju, njihov grubi akcent u kojem je dominiralo slovo "R". Dok je uzimala svoju crnu aktovku i ustajala, pomislila je da bi čak na licu Nadowske mogla zateći i bradu. Sada stoji pred vratima. Ono što godinama nisu uspjela svećenička moralna podučavanja, zaklinjanja Isusu, niz doktora i tone lijekova, učinit će ova bradata Ruskinja, ha! Redovnica pritišće kvaku i doživljava veliko iznenađenje. Nadowska, za koju je mislila da će je čekati sjedeći za stolom, dočekala ju je na nogama, odmah ispred vrata. Ne, ova žena ne može biti Nadowska. Ova žena je visoka, vitka, lijepa, plava i očiju čiju boju baš nije uspjela otkriti. Umjesto nezgrapnoga kostima ili bijeloga ogrtača, na sebi je imala neku zeleno- plavkastu bluzu i svjetlozelenu suknju.
"Izvolite, sestro Nancy, ja sam doktorica Nadowska." Ispružila je ruku i čvrsto prihvatila redovničinu ruku.
"Znate, vi ste moj prvi pacijent koji pripada Crkvi. Zbog toga sam uzbuđena. Prođite ovamo, sestro. Fotelja je pomalo neudobna, napravljena je za krupne Amerikance. Dopustite da vam ovaj jastuk stavim iza leđa. Već odavno ga namjeravam zamijeniti, ali sve nekako odlažem za poslije. Tako sam lijena za poslove te vrste."
Sestra Nancy sjedila je sva zbunjena. Ovaj akcent nije ruski. Ovakvu ženu do sada nije srela. Prostorija u kojoj se nalazila podsjećala je više na dnevni boravak neke kuće, a ne na ordinaciju.
"Sestro Nancy, hoćete li mi ispričati što je dovelo do vaših kriza?" Nije bilo odgovora.
"Ispričajte mi ono što želite ispričati." Mukla tišina.
"Vi ste, sestro, iz Škotske, jedne od najljepših zemalja na svijetu. Najbolje bi bilo da mi opišete grad u kojem ste rođeni. Jeste li odrasli na obali jednog od onih poznatih jezera?"
čvrsto stisnutih tankih usana, Nancy je sjedila poput kamena i gledala u pod. Jedini dijelovi tijela koji su davali znakove života su njene ruke, koje su u stalnom pokretu, kao da neprestano stišću neku lopticu u šakama. Aylin je beznadno promatrala ovo nijemo i iznureno tijelo pognute glave koje je sjedilo ispred nje. Mišel ju je upozorio. I ne samo upozorio, gotovo ju je preklinjao da se drži podalje od sestre Nancy. Nebrojeno puta joj je rekao da je to Bakerova klopka jer ta sestra predstavlja beznadan slučaj. Do besvijesti ju je provocirala misao da ne smije pobjeći od Bakerovog izazova i da se mora suočiti s njegovom namještaljkom. Do- nijela je odluku da po svaku cijenu uzme ovu bolesnicu. Unatoč tome što joj je Mišel govorio: "Grdno ćeš se kajati, ni slučajno to ne čini." Neki njen unutrašnji glas govorio je: "Ne strahuj, uspjet ćeš!"
"Sestro Nancy, mi smo upućene jedna na drugu. Cijelu godinu dana, dva puta tjedno po jedan sat, provodit ćemo u ovoj sobi, jedna nasuprot druge. Kako god ste vi položili zakletvu prilikom ulaska u samostan i ja sam se zaklela na nešto slično kada sam postala liječnica. Nemam pravo odbiti bolesnike koji mi dođu ili mi budu poslani. Prekinjem vas da pomognemo jedna drugoj. Ne odgovarate na moja pitanja, ali, molim vas, podignite glavu i pogledajte me u lice. Ja ću sada pročitati neke detalje iz vašega dosjea. Upozorite me ako budete imali neki prigovor."
Sestra na trenutak podiže glavu, pogleda Aylin u oči i opet spusti glavu i počne gledati ruke. Ali, Aylin je u onom trenutnom pogledu već čula krik u očima.
"Sestro Nancy, rođeni ste 17. rujna 1942. godine u škotskom gradu Dumbarton kao peto dijete u porodici koja je osim vas imala još trinaestoro djece. Zovete se Mary."
Sestra silovito maše glavom. Aylin razumije, ona je sada sestra Nancy. Protivi se oslovljavanju imenom koje joj je dala njena obitelj. Da možda nije u disharmoniji s identitetom unutar svoje obitelji? Poput hijene koja prati svoj plijen, izoštrenih svih čula, spremna na analizu svake geste, svakog pokreta, svakog pogleda, Aylin je nastavila s čitanjem.
"Obitelj nije imućna, ali se i ne guši u siromaštvu. Ukućani su međusobno uglavnom u dobrim odnosima, imate zdrave odnose s braćom. Vama najdraži brat bio je Brian, koji je dvije godine mlađi
od vas i umro je od leukemije. Isto tako vas je veoma potresla i smrt mlađe sestre koja je umrla kao dijete."
Grčenje sestrinih ruku je prestalo. Oči uopće nije odvajala od poda. Kao da se skamenila.
vašoj obitelji bilo je mnogo žrtava svih vrsta raka, a naročito leukemije. Vaša tri brata, dvije sestre, vaša mama, otac umrli su od raka... (Da se možda ova žena ne
osjeća krivom što i ona nema rak kao i oni?) Molim vas, sestro, pogledajte me u lice."
Nancy na trenutak podiže glavu i odmah je spusti.
,,U osamnaestoj godini, prije zatvaranja u samostan, imali ste jedan ljubavni doživljaj koji nije bio nešto posebno značajan. Jedan prijatelj vašeg starijeg brata, s kojim ste zajedno odrasli, zaljubio se u vas. Nakon rastanka s tim momkom, zatvarate se u samostan." Sestrine ruke ponovo počinju stiskati one nevidljive loptice. "Vaša majka, braća i sestre, a naročito vaš otac, žestoko su se usprotivili vašoj odluci o zatvaranju u samostan. Niste ih slušali. Nakon devetomjesečnog iskušeništva položili ste zakletvu i ušli u Crkvu. Potom dugo razdoblje kada radite kao bolničarka. To bi, ukratko, bio vaš život. Što je bilo presudno u vašem odabiru ovog teškog puta, sestro? To što je vaša sestra umrla bolnom smrću? Što vas je razočarao onaj mladić? Možda se usudio da vas siluje? Što velite?"
"Ne znaš ti ništa", pomislila je sestra Nancy, "prenatrpani dosje o meni nije čak ni blizu istine. Onaj mladić nije bio zaljubljen u mene, nego u moju sestru. Zašto bi volio mene, nalik na prljavu vjevericu, kad je već postojala moja sestra svjetlosmeđe kose koja joj je u valovima padala po ramenima, i očiju nalik na duboko i mirno jezero... On je volio nju. To jedino ja znam. Znam i čuvam jedino za sebe. Isto kao što sam skrivala i sestrinu tajnu ljubav. Kao da smo igrali u nekoj jeftinoj filmskoj sapunici; sestra je voljela jednog oženjenog muškarca, Willie sestru, a ja Willieja. A ja sam uvijek šutjela. Čak i tada. Premda još nisam bila dala zakletvu, nije bilo zabranjeno pričati kao što je u samostanu. Svi su pričali osim mene. O svojim beznadnim ljubavima pričali su mi i moja sestra, a i Willie. Ja sam samo slušala i šutjela."
"Propisujem vam lijekove, sestro Nancy", govori Aylin. "Molim vas da ih ne zanemarujete. One roze uzimat ćete ujutro nakon buđenja, a one druge uvečer prije spavanja. Oni će vas opustiti. I ja ih povremeno uzimam, dobro mi čine."
Nancy je bila prilično zbunjena ovom neočekivanom pažnjom. "Vidimo se u srijedu. Ovdje je blizu i autobusna stanica. Objasnit će vam Irene."
Irene, koja je na vratima ispraćala Nancy, ponovo se pali zelena lampica. Zatvara vrata i polazi u kuhinju. Džin, tonik, mnogo leda i jedan režanj limuna stavlja u čašu i prelazi u Aylininu prostoriju.
"Smjesta mi pronađi Bakera, obavezno moram imati više podataka o ovoj ženi." Uzima veliki gutljaj džina.
Irene spaja telefon.
"Baker, nedovoljni su podaci koje si mi dao o redovnici." "Sve što sam imao, u dosjeu je", govori Baker.
"Trebaju mi telefoni i adrese njene rodbine. I crkve u kojima je službovala, naravno."
"Neka poslove oko tvojih pacijenata obavlja tvoja tajnica", uzvraća Baker. "Upozorio sam te da ovaj slučaj neće biti jednostavan. Ha, još nešto, motrim na tebe, Nadowska, ovaj put se dobro pripazi. Ako čujem da si s pacijenticom ušla u vezu izvan ordinacije, znaj da ću proslijediti svoju žalbu."
"Proklet bio, Baker." Spušta slušalicu. Ponovo se pali Irenina zelena lampica.
Promalja glavu kroz vrata.
"Ja sam od tebe tražila džin, a ne i tonik. Nalij u tu čašu džin kako treba."
"To što ćeš popiti još džina, neće redovnici odvezati jezik." "Nisam u stanju slušati tvoje pametovanje, Irene."
"Ni to što vičete na mene također neće odvezati njen jezik." "Donesi mi džin", razbjesni se Aylin.
S bocom džina u rukama ulazi Irene. Lijeva još malo džina u čašu.
"Nađi crkvu u kojoj služi ova sestra, zovi bolnice, vidi ima li u New Yorku rodbine ili nekoga tko poznaje njeno djetinjstvo. A bocu ostavi na mom stolu."
Irene izlazi ne ostavljajući bocu. Aylin ne progovara. Uzima još jedan veliki gutljaj džina. Da je u mogućnosti, Bakera bi rastrgala, premlatila i izvrijeđala. Njegova poslovna ljubomora dostigla je kritičan stadij.
Radi sve što je u njegovoj moći kako bi iživcirao Aylin. Kako nije uspijevao postidi uspjeh sa svojim pacijentima, bavio se Aylininim metodama. Ali, nije bio svjestan koliko je na taj način izaziva.
Aylin ponovo počinje pažljivo iščitavati dosje pred sobom. Dodaje bilješke u vezi s redovnicom. Pušta kasetu i sluša razgovor. Monolog. Nije uspjela čuti čak ni ženin glas. Ali neće se predavati. Nakon pametovanja Bakeru i Joeu preko vikenda, morala je uspjeti.
Bila je svjesna da je već duže vrijeme nepravedna prema Joeu. Iz nekog razloga je drskost njegovih kćeri počela iznositi pred muža koji u tome apsolutno nije imao nikakve krivnje. Da je Hillary ne voli, znala je od samog početka, ali uopće na to nije obraćala pažnju. Štoviše, njeno nedolično ponašanje prihvaćala je s razumijevanjem, shvaćajući ga kao izljev ljubomorne kćeri. Ali, od proteklog Božića djevojka joj je sve više išla na živce. Gurala je nos u sve njene poslove. Aylin se ljutila što joj se u život miješa žena koja ima svoj posao, muža i svoj dom. Naposljetku je na zub uzela to što Aylin želi kupiti kuću izvan grada. Smatrala je da njen otac ne može stanovati tako daleko od New Yorka. Tako je proteklog vikenda odjednom eksplodirala napetost koja se gomilala, ali Aylinina reakcija na Hillaryno ponašanje udarila je na krivo mjesto. Na kraju zamornoga monologa
Hillary, slikarstvu i slikama njenog muža, Aylin uzvikne: "Koliko god sam ja vrtlar, Darrell je isto toliko slikar."
Aylinino vrtlarstvo predmet je izrugivanja cijele obitelji. Zbog toga što voli prirodu, Aylin je konstantno kući donosila lončanice s raznim biljem. Međutim, svi znaju da, usprkos svim njenim naporima, ono ne uspijeva živjeti više od dva tjedna.
Mislim da se varaš, Aylin", odgovara Joe, Jer Darrell za život zarađuje prodajući svoje slike."
"Ne, ne zarađuje, jer Darrell ne uspijeva prodati svoje slike."
Duboka mržnja u Hillarynom pogledu do besvijesti je izluđivala Aylin. "Činiš nepravdu prema Darrellu, Aylin", Joeov glas je bio kao
led.
"Suočenje s činjenicama jedna je od metoda liječenja u psihologiji. To rješava niz problema."
"Darrell to ne radi zbog novca, nego iz ljubavi, iz zadovoljstva." "Neuspjeh ne donosi zadovoljstvo."
"Zašto se baviš nama, Aylin?" govori Darrell.
"Ne bavim se vama, ali sam ljuta što tvoja supruga konstantno zabada nos u
pitanja koja se tiču mene i mog muža!"
Joe se guši, našao se između dvije vatre. Aylin je utučena i osjeća kajanje zato što je povrijedila Joea i Darrella. Ali se potajno radovala što je i Hillary ugrizla za dušu.
Zapravo, već dugo Aylin ne može prepoznati samu sebe. Jedna razmažena djevojka gotovo je u vješticu pretvorila ženu koja se plašila i mrava povrijediti. O tome će prvom prilikom popričati s Mišelom. Ispija još jedan veliki gutljaj džina i obraća se Ireni, koja u tom trenutku ulazi unutra i poprijeko je gleda: "Da bi odgodili svoju reakciju, mnogi u sebi broje do deset, dvadeset. Ja pijem deset gutljaja džina, i ugodnije je od brojanja, a i efikasnije."
S jastukom, koji joj je iza leđa smjestila Aylin, s velikom aktovkom prislonjenom uz noge Nancy je opet sjedila kao okamenjena. Ni riječi. Aylin priča, ona sluša. Možda i ne sluša. Danas je poprilično odlučna da pogled ne odvaja od poda. Komunikacija je lošija nego prošli put.
"Sestro Nancy, vaša dvije godine mlađa sestra umrla je u jedanaestoj godini. Dok je bolovala, uopće se niste odvajali od nje. To mora da je veoma djelovalo na vas. Možda se tih dana u vas usadila ideja da postanete redovnica i da pazite na bolesne. Je 1' tako?"
Nancyne ruke opet počinju drobiti onu nevidljivu lopticu.
"Vaša majka bila je veoma privržena toj vašoj sestri. Kakav li je bio njen odnos prema vama? Mora da vas je ova smrt približila. Molim vas, pogledajte me u lice, sestro. Dopustite da vam vidim oči."
Načini kao da će podići glavu, ali je odmah ponovo spusti. "Neću dopustiti da mi vidiš oči. Ja svoje emocije skrivam već četrdeset godina,
Nadowska. Hoću li ih sada tebi otvoriti! Čuj, smrt je približila mene i mamu. Hah! Nas ništa nije približilo. Ja sam bila njena najružnija i najneupadljivija kći. Niti sam imala crvenu kosu, niti su mi oči bile zelene, a niti sam bila visoka. Bila sam smeđa poput kućne stjenice, prikliještena između mnogobrojnih mladića i djevojaka... Dok je moja plavokosa, lijepa sestra umirala, na mom licu su
se počele pojavljivati pubertetske bubuljice. Dok god sam živa neću moći zaboraviti one majčine poglede koji su pitali zašto ona?'. Sestra je umirala dugo i veoma bolnom smrću. Svaki dan, topeći se poput svijeće. Umjesto nje, veoma rado bih s ovoga svijeta išla ja. Sigurna sam da bi i majka to željela. Za mnom bi žalio možda jedino Johny. Ja sam bila njegova mala vjeverica. Ali, pravo izbora Bog ne ostavlja nama. Uzeo je moju sestru, a ostala sam ja sa svojom kosom koja se nije dala uobličiti. Da bih povrh svega vidjela i Johnyjev odlazak. Rak čovjeka uzima uz plač i vrisku. Ali, kako ćeš to ti znati?"
Aylinine ruke počinju se znojiti. Ova žena je zid. Ne ostavlja ni najmanji prostor za probijanje svjetlosti. "Ah, Mišel, zašto te nisam poslušala..."
"Sestro Nancy, tegobne smrti voljenih duboko rane našu dušu. Ove reakcije mogu se pojaviti čak i godinama kasnije. Vi ste raku prinijeli mnogo žrtava. Tko zna koliko ste bola podnijeli. Moja majka, također, umrla je od raka. Bila sam veoma mlada. Vjerujte da je u mom životu presudno bilo to što joj nisam mogla ublažiti boli, što je nisam mogla spasiti. Možda sam upravo zato željela postati doktor." Nancy na trenutak podiže glavu i gleda u Aylin, koja kao da vidi slabi blijesak prijateljstva.
"Pišem vam lijekove. Ni slučajno ih ne zanemarujte. Vidimo se u ponedjeljak. Sestro Nancy, možda veoma sporo, ali crva koji vas nagriza sigurno ću naći i uništiti.
(Tako i tebe, Baker. Ti si moja potisna snaga. Poslao si mi ovu ženu da bi me uništio. Ali, pričekaj pa ćeš vidjeti tko će na kraju pobijediti.)
Irene, spretna i požrtvovna draga Irene, opet je uspjela. Pronašla je nekoga tko zna redovničino djetinjstvo. Stanuje na Bronxu. Platit će joj putne troškove i u utorak, u dva sata, bit će u ordinaciji. Prije seanse u srijedu, Aylin će možda u rukama držati veoma bitan ključ. Toliko su bile oduševljene da u to ime otvaraju bocu šampanjca već ohlađenu u zamrzivaču. Irene sjeda na trosjed za pacijente i počinje oponašati Nancy kako se igra rukama. Da ih netko vidi... Aylin udara u gromoglasni smijeh. Da ih vidi, što bi Baker pomislio? Zvoni zvonce na vratima. Aylin i Irene ostaju kao skamenjene. Dok s bocom šampanjca i čašama u rukama Irene trči u kuhinju, Aylin gasi radio, dotjeruje odjeću i kosu.
,,A gdje je ono da nemam seansu? Tko li može biti?" "Nemamo zakazan termin. Tko li je?"
Irene otvara vrata, pred njom je stari, uvijek isti poštar Steve. što vi galamite? Tu je neka zabava?"
Aylin ga uzima ispod ruke i uvlači unutra: "Donesi još jednu čašu, Irene, imamo gosta na zabavi."

***

Starica, tamnoplavih očiju i sijede kose, mirno je sjedila naspram Aylin.
Pretvorena u uho, Aylin je, analizirajući, slušala svaku riječ,
Imala je teški škotski naglasak. Ono što nije mogla razumjeti, Aylin je tražila da joj ponovi.
Nisu se uopće razlikovali od bilo koje škotske obitelji koja je živjela na periferiji McCinloplarin Dumbartona. Kao i svi drugi, i oni su imali nedovoljno novca, a previše djece. Bili su privrženi jedni drugima, tradicionalna katolička obitelj, eto... Naravno, otac je mnogo pio, ali tko nije? Štoviše, tijekom svoga života jadnik je doživljavao smrti svoje djece, jednu po jednu. Mary je bila pametna, marljiva djevojka, koja nije bila lijepa. Imala je veoma spretne ruke. Što god bi se pokvarilo u kući, ona bi popravljala. U tome je bila bolja čak i od svoje braće. Otac ju je nazvao "kućnim majstorom". Od sve braće i sestara, Mary je najviše voljela Johnyja, koji je bio nešto stariji od nje. S njim je dijelila sve svoje tajne, a kakve bi tajne moglo i imati dijete, eto. Svi su se slagali da ju je jako pogodila sestrina smrt. Jednu noć ju je Johny čuo kako moli Boga da uzme nju, a ne sestru. Mary se uopće nije odvajala od bolesne sestre. Čvrsto ju je držala za ruke čak i u trenutku kada je umirala. Ali, nakon te smrti, počela se veoma čudno ponašati. Mislili su da će mnogo plakati, vikati, zapasti u krizu, ali ona se ponijela krajnje hladnokrvno. Nakon sprovoda nije prozborila niti jednu riječ o toj sestri. Ostala je nijema. Šutnja je skoro bila kao njena sudbina. Tako, Mary je bila jedno čudno dijete. Ha, prva ljubav? Nije bilo ništa naročito bitno. Prijatelj njene braće, koji je stanovao u istoj četvrti, Willie... Svi su inače skupa odrasli. Djevojke se zaljubljuju u momke iz četvrti, neprimjetno. Tako, prolazno nešto. Nije previše ni trajalo. Vjerojatno vragolasti Willie djevojci nije priuštio slast ljubavi, jer je, nakon flerta od nepune godine, poželjela ući u samostan,
Nakon staričinog odlaska Aylin iznova čita bilješke koje je načinila. Pažljivo, kao da slaže puzzle, komadiće slaže jedan pored drugog, rastavlja i stavlja na drugi način. Sve je uzalud. Starica joj nije uspjela dati neki značajan nagovještaj. Da se
posavjetuje s Mišelom? Ali, šta je rekao: "Ni slučajno me ne petljaj s nijemom redovnicom." Aylin pritišće na Irenino dugme. Irena proviri glavom unutra.
"Džin ili šampanjac?" "Ni jedno!"
"Što je bilo?"
"Ispričala mi je mnogo toga nekorisnog." "Reci da smo joj uzalud platili putni trošak." "To nije bitno, izgubili smo vrijeme uzalud."
"Ali, iskreno, zahvaljujući njoj dobro smo se zabavile. Poštar dugo vremena neće zaboraviti tu proslavu. Sto ćemo sada?"
"Probat ćemo s njenom rodbinom iz Škotske. Jesi li pronašla njihove telefone?" "U crkvi su mi dali nekoliko brojeva", odgovara Irene. "Kada je ovdje jutro, tamo
su ljudi već gotovi s poslom, što da radimo?"
"Ja ću, da bih telefonirala, večeras naviti sat u tri. Pod svaku cijenu moram načiniti napredak u terapiji", govori Aylin. "Neću Bakeru priuštiti užitak da me matira."
"Znam ja tebe i bez Bakera", govori Irene. "Baker je samo tvoj izgovor."
Redovnica sjedi naspram Aylin. Torbom je ponovo prekrila noge. Na zakazani termin ne kasni čak ni sekundu. Ni sekundu prije, a ni sekundu kasnije. Točno u tri zvoni na vrata. Zbog te njene odlike, Irene joj je dala ime "točno vrijeme", a Aylin "švicarski vlak".
"Sestro Nancy, nakon devetomjesečne kušnje, bila je ceremonija polaganja zakletve. Naposljetku ste u samostanu ne kao iskušenica, već kao redovnica. Šalju vas u jednu bolnicu u New Yorku. Tijekom tri godine teško ste radili. Uvijek dobrovoljno savladavajući sve poteškoće, tražeći i dodatne obveze. Štoviše, vaša želja je bila i rad u operacijskoj dvorani. To je jedan od najnapornijih poslova. Od čega bježite? Smatram da mislite kako ste počinili neki grijeh. Da taj grijeh slučajno nije vezan uz smrt vaše sestre? Da joj niste zavidjeli što je ljepša od vas i da potajno niste željeli njenu smrt? Pogledajte me u lice, sestro Nancy. Hajde, pogledajte me u oči!"
"Ah, koliko ste daleko od istine, Nadowska. Ali, nije mi te uopće
žao. Više ne žalim ni za kim. Ja sam bila spremna dali svoj život za sestru, a ti misliš da sam joj željela smrt. Kako sam u tim godinama bila bezazlena i mekoga srca. Znam da se mučiš sa mnom. Ali, nisam se ni ja malo namučila u svom životu. Da te pogledam u oči. Eto, gledam. Čitaj, ako možeš čitati!"

Uzaludno izgubljen sat vremena...
Redovnica sjedi na svom uobičajenom mjestu nasuprot Aylin.
Gleda u pod i igra se rukama. Aylin priča već punih četrdeset pet minuta, grlo joj se osušilo. Posljednjih tjedana redovnicu je počela primati u posljednjem terminu. Zato što joj je nakon sestre Nancy ponestajalo snage za druge pacijente. Ova sićušna nijema žena crpila je svu njenu energiju. Aylin se uopće ne sjeća da se nekada, tijekom duge poslovne karijere, susrela s takvim inatom. Počinje gubiti nadu.
Koja je po redu ova seansa? Nema nikakvog pomaka. Kao da sestra dolazi samo da bi uzela lijekove. Skoro da ju je počela okretati oko
prsta. Kao da joj se na licu smjestio neki podrugljiv izraz. Krajem seanse Aylin ponovo piše recept.
Uzaludno potrošen još jedan dan...
"Sestro Nancy, šteta je za nas obje. Svijet je toliko lijep da ga je šteta potratiti zbog pitanja koja vi skrivate u svom srcu. Ako hoćete pričajte, ako nećete nemojte pričati. Što ćemo, radite što vam volja! Sjedite u uglu i igrajte se svojim rukama kao da oblikujete kip. (Kip! Da pokuša ovu ženu primorati na pravljenje kipa?) Kada vi izađete, ja ću, samo zbog vas, popiti jedan poveći džin-tonik i tako se opustiti. Ali, što ćete vi raditi? (Kip... Zašto se toga ranije nije sjetila? To se obvezno mora isprobati.) Mislite Ii da osim vas nema drugih koji su, također, u nevolji? Možda su čak i moji problemi teži od vaših. Znate li da se moram baviti pastorcima koji me mrze? I to ne jedno, dvoje, već točno četvero. Što sam im učinila? Ništa! Štoviše, potrošila sam se za jedno od njih koje je mentalno zaostalo. Da, dobro ste čuli; jedna od pastorki je mentalno zaostala. Nije pametna kao vi, ali opet priča. Uspijevam joj pomoći zato što priča sa mnom. Mogu je prikazati pametnijom no što uistinu jest. A opet nisam uspjela dobiti pri-
znanje njenih sestara. U njihovim očima ja sam teški zločinac. Zločin je to što sam se udala za njihovoga oca. Čim okrenem leđa, moje ime postaje 'pohlepna žena i alkoholičarka', mada nisam ni pohlepna, a ni alkoholičarka. Ja, eto to su problemi s kojima se ja borim. Oh, sad mi je lakše. Baš fino što sam to izbacila iz sebe. Što bi falilo da ste i vi svoje srce otvorili meni? Ali, vi to ne činite. Vaše srce čvrsto je zatvoreno u vašoj ruci. Hajde sada, do viđenja. Kada dođete kući, sjedite i razmislite jeste Ii jedino vi jadna osoba? Vidimo se u srijedu."
Kao 1 uvijek, zajedno sa sestrom ide prema vratima. Irene je ušla u kuhinju.
Oglašava se nakon sestrinog odlaska.
"Tvoj džin je spreman, da ga donesem?"
"Ma, pusti sada džin, dolazi brzo. Trebaš mi nadi glinu." "Što je glina?"
"Ilovača, blato, što god da je, eto. Materijal potreban za izradu kipova." Irene s čuđenjem gleda u Aylin. "Otkud sad to?"
"Irene, prestani sa zapitkivanjem, odmah idi, pronađi i uzmi to što tražim." "Samo ću te upozoriti da postaješ sve ekscentričnija", odvrati Irene.
Redovnica Nancy dolazi u uobičajeno vrijeme i smješta se na uobičajeno mjesto.
Aylin pred nju stavlja gomilu blata u ogromnoj tepsiji.
"Sestro Nancy, vi stalno pravite pokrete kao da nešto mijesite u rukama, ja sam vam, eto, nabavila glinu. Probajte, da vidimo. Znam da imate vrlo spretne ruke."
Ne obraćajući pažnju na sestrin zbunjeni pogled, u ruke uzima jedan stručni, medicinski časopis, ulijevo okreće svoju obrtnu stolicu i, kao, počinje čitati. Zapravo, neprimjetno je promatrala ženu, čiji se lik ocrtavao na staklenom ormaru. Srce joj je bilo u grlu. "Moj Bože, pomozi mi", govorila je u sebi, "i meni, a i ovom svom čudnom robu." Redovnica već deset minuta nepomično sjedi. Potom, lagano ispruži ruke i uzima glinu. Kao da mijesi mljeveno meso, stišće glinu, pravi lopticu, zatim je ravna. Aylin se plaši čak i udahnuti zrak. Ah, kada bi sada Irene donijela jednu čašu džina s ledom! Neće moći podnijeti ovaj stres. Ne, neće moći podnijeti.
Ona je uvijek bila jaka. Promatra
ženu plašeći se i glavu pomaknuti. Kao da će se cijela magija pokvariti i
najmanjim krckanjem. Prolazi pola sata. Medu sestrinim prstima glina se drobi, skuplja, izdužuje, prelazi iz oblika u oblik. Aylin se lagano okreće. Obrazi žene kao da gore. Medu rukama oblikuje nešto nalik na konja. Kao da se zatvorila od vanjskog svijeta. Aylinin strah bio je uzaludan, Nancy ne bi čula ni da top puca; s blatom u rukama, ona je sada u jednom sasvim drugom svijetu. Pretvorila se u jednu malu djevojčicu, trči po brdima zemlje u kojoj je rođena, njenim borovim šumama koje se spuštaju prema jezerima.
Prolazi dvadeset, trideset, četrdeset minuta. Kada bi Irene znala, kada bi mogla pretpostaviti, kada u ovu sobu nikako ne bi spajala telefon. Kada se ne bi prekidala ova jaka struja, koja se oformila između gline u rukama i njene duše. Laganim pokretima, Aylin se pridiže i izvlači van.
Pola osam je. Aylin se ovaj put ne pretvara, već doista čita svoj časopis. Irene je već odavno otišla. Redovnica na stol spušta i dio koji je posljednji napravila. Jedan konj, nešto nalik na pticu, križ i jedan grumen koji podsjeća na dječju glavu. Redovničine ruke su se dokopale svog krila, stoje mirno, bez pokreta.
"Sestro Nancy, ovo je fantastično. Ne mogu vjerovati. U vama, doista, postoji veliki talent."
Pomno promatra predmete ispred sebe. "Što je ovo? Je li to glava?"
"Glava."
Je li Aylin dobro čula, ili halucinira? Aman, Bože, jedna riječ nakon toliko godina, jedna jedina riječ... Glava... Aylin obuhvaća rubove svog stola. Moj Bože, pomozi mi da napravim pravi korak. Ne smijem je uplašiti. Moram se ponijeti kao da se ništa nije dogodilo.
"Naravno da je glava. Štoviše, ovo je dječja glava", glas joj podrhtava, na stol spušta grumen koji je pažljivo držala u ruci. Ključ je napokon u Aylininim rukama, na redu je lagano otvaranje vrata.
Mora biti smirena i ne reagirati. Ali, kada to Aylin nije bila poražena pred emocijama? Odjednom skače sa stolice, kleči pred samim sestrininim nogama, ženine ruke su u njenim rukama, čvrsto drži i ljubi njene ruke blatnih noktiju. Njen glas kao da preklinje.
"Sestro Nancy, hvala vam što ste mi vjerovali."
Povlačeći je za ruke, diže ženu na noge. Svoje ruke omotava oko redovničina vrata i čvrsto je stišće u zagrljaju. Na trenutak, na jedan veoma kratak tren Nancy se prepušta, a potom se odmah opire. Aylin veoma teško uspijeva ugušiti krik sreće.
Uspjela je... Uspjela je...
Svoju kuhinju redovnica Nancy pretvorila je u atelje. Ogroman stol ispunjenje kiparskim alatkama, glinom i daskama. Odmah nakon doručka trči ravno za stol. Ponekad se događa da i ne jede. Satima teše, mijesi, stalno nešto radi. Njene ruke, a i ona cijela ostaje zaprljana zemljom. Zaboravlja na sve otkako se počela baviti kiparstvom. Kada uvečer legne, u većini slučajeva se čak ne sjeća ni kada je glavu spustila na jastuk. Prilikom svakog posjeta, Aylin joj daje određene knjige o slikarstvu i kiparstvu, neke na pozajmicu, a neke kao dar. Tako se u Nancynoj kući formirala biblioteka. Seanse s Nadowskom smanjile su s dvije na jednu tjedno. Jednom tjedno se sastaju i u Muzeju moderne umjetnosti, nešto pojedu, a zatim obilaze novootvorenu izložbu slika ili skulptura. Nadowska je uporno zahtijevala da Nancy ide na neki tečaj kiparstva. Čak joj je i osigurala jedno takvo mjesto. Ali, ona
odbija taj prijedlog. Inače, toliko je talentirana da je samo podukom iz knjiga mnogo toga napravila. Većinu napravljenog darovala je svojoj liječnici. Aylinina tajnica Irene joj je našla kupca medu uličnim prodavačima. Na jednoj od nedjeljnih tržnica prodaju se ptice i konji. Zapravo, od svega najbolje je i radila ptice i konje. Najviše voli njih raditi. Tako je počela i zarađivati po nekoliko dolara. Možda će sutra, prekosutra, kada Crkva prestane plaćati, i sama početi snositi troškove liječenja. Nadowska navaljuje da pravi veće predmete, ali ona nije željela ići van svoje kuhinje, nije željela raditi na mjestima koja ne pripadaju njoj.
Aylin je bila svjesna da je načinjen ogroman korak otkako je u redovnici pobudila interes za kiparstvo. Uspostavljena je nijema komunikacija između Nancy, Aylin i Irene. Još uvijek ustrajava u šutnji, ali se sporazumijevaju znakovima koji dolaze u značenju "da" ili "ne". Terapijske seanse i lijekovi traju još uvijek. Redovnica sada ima radnu sposobnost i hobi, kao što je obilazak muzeja. Međutim, sve to nije bilo dovoljno Bakeru. Želi da pred njim žena cvrkuće poput slavuja. Stalno je pritiskao Aylin, koja je bila svjesna da joj je preostalo veoma malo vremena. Čini sve što je u njenoj moći. Do tri sata poslije ponoći prelistava knjige, joe joj je rekao da će prijeći u drugu spavaću sobu, ako još potraje ova redovničina šutnja, jer ga uznemirava Aylinino skakanje iz kreveta u neko doba noći i njeno šuškavo prelistavanje knjiga. Aylin uopće ne gubi nadu. Ključem koji drži u rukama navaljuje redom na sva vrata. Jednog dana će taj ključ staviti u pravu bravu i okrenuti. Upravo tada će se nacrtati pred Bakerom. "Hajde da vidim, gospon Baker", reći će, "pogazila sam sva tvoja pravila. S pacijenticom sam se sastajala i izvan ordinacije, izlazile smo na ručak, obilazile muzeje, ispričala sam joj svoje obiteljske probleme. Zagrlila sam je, poljubila u ruku; štoviše, poljubila i na čelo stavila. Ti, naravno, ne znaš ni što znači poljubiti u ruku i staviti je na čelo, nepismeni idiote. Zagrlila sam je, prislonila na grudi. Ali, ona je sada, kao ti i ja, osoba koja priča i smije se. Idi sada i prijavi me komisiji. Hajde, samo pokušaj!"
Jedan drugi dan... Ovaj put Aylin nije donijela knjigu o slikarstvu ili kiparstvu; donijela je roman.
"Sestro, ova knjiga je o jednoj ženi koja, poput vas, pravi skulpture i koja to voli više od svega na svijetu. Ja je nisam pročitala, ali sam gledala film o životu te žene. Veoma me se dojmio. Jučer mije knjiga zapela za oko, uzela sam je za vas. Mislim da će vam se svidjeti. Tko zna, možda je pročitate i ispričate mi je."
Aylin zavjerenički namiguje redovnici. Sestra Nancy baca pogled na knjigu koja je stajala na Aylininom stolu, Jedna žena Camille Claudel.
Ne pruža ruku čak ni da uzme knjigu. Aylin je danas malo nervozna. Ponestaje vremena. Isprobava sve što joj je u moći, ali ne postiže željeni rezultat. Molila je, preklinjala Mišela, željela je konzultaciju. Sastat će se u četvrtak. Doći će i praznik. Sve svoje nade položila je u ovaj susret. Potrebna joj je podrška za jedan novi lijek. Premda, Mišel vjeruje da toj ženi neće pomoći nikakav lijek. On smatra da kod redovnice postoji okoštali inat, ni klorovodična solna kiselina ga ne može iskorijeniti. Ah, koliko ponekad poželi Mišela.
Kraj seanse. "Danas smo trebali ići k meni, da pokažem gdje sam stavila vaše skulpture. Da se popnemo gore? Popit ćemo i po jedan findžan kafe", govori Aylin. Jedno jedva primjetno klimanje glavom, koje dolazi u značenju "da". Aylin utrpava papire u ladicu, sestra pakira svoju ogromnu crnu aktovku. Aylin je podsjeća na knji- gu sa stola. Nemajući kud, sestra uzima knjigu i stavlja je u crnu aktovku.
"Sestro Nancy, od prvog dana me ne prestaje zanimati što nosite u toj ogromnoj aktovci. Možda ćete mi jednog dana pokazati, ha?" Sestra Nancy grize usnu da ne bi
prasnula u smijeh. Aylin nabrzinu otvara ladicu, razbacujući papire okolo, vadi dosje i odmah bilježi.
"S. N.: jedva se suzdržava da ne prasne u smijeh. 12. rujna 1988."
Oduševljena Nancy razgleda slike na zidu. Nikada ranije nije vidjela tako lijepu kuću. Slike pozlaćenih okvira su lijepe, sitni ukrasi na policama lijepi, ćilimi na podu veoma, veoma lijepi. U polumračnom salonu osjeća se gotovo kao u nekom dvorcu. Aylin je njene skulpturice poredala po okruglom stoliću, koji se nalazi pored divana i koji je do poda prekriven jednim kadifnim stolnjakom. I to baš na sredini salona. Ova kuća ne sliči na one uobičajene američke kuće. Ima posebnu atmosferu. Što to, što to? Hah, našla je, eto; ova kuća je u orijentalnom stilu. Eh, nije toliko neobično za jednu Mađaricu. U najmanju ruku. Mađarska je u istočnom dijelu Europe. Sestra Nancy već dugo misli da je Aylin Mađarica.
"Sestro Nancy, sviđa li vam se mjesto koje sam izabrala za vaše skulpture?" Njeni obrazi pocrvenjeli su od stida, glavom izražava negodovanje.
..Što, ne sviđa vam se? Razumijem, mislili ste da ću ih staviti u neki zabačeni kutak. Ne. Mjesto tim umjetninama je upravo tamo. Pogledajte snagu u krilima ove ptice. Kada bi je pustili, poletjela bi. Isto kao i ja."
Redovnica uzima konja s njegovog mjesta i stavlja ga na policu s knjigama.
"Ne dolazi u obzir, sestro, nikako. Mjesto tom konju je ovdje. Znam zašto ste to učinili. Da ne bi netko vidio i pitao tko je napravio nešto tako lijepo. Ah, ta vaša skromnost! Svi će pitati, a ja ću, sasvim ponosna, reći da je to izradila moja pacijentica. Vjerojatno imam toliko prava."
Odjednom neko komešanje iza njih... Redovnica se uplašeno okreće. Jedan krupni čovjek dobronamjernog izraza.
"Sestro Nancy, ovo je moj muž Joe Cates. Može se reći da vas i on poznaje."
,,I to kako", odgovara čovjek. "Pratim vaš izuzetni napredak."
Kada je vidio njene zbunjene poglede, odmah se ispravlja. "Mislim na vaše kiparstvo. Aylin mi je pokazala i ono što ste prvo napravili. Već ste postali pravi profesionalac."
"Hvala."
Jedan tanki, drhtavi, uplašeni glas. Joe i Aylin se zgledaše. Aylin zadržava dah, je li dobro čula? Je li ovo sestrin glas?
Da ne bi nešto pogrešno rekao, učinio, da ne bi uplašio ženu, Aylin je izbuljila oči, gleda u Joea i očima i obrvama daje mu znak. Baš kad je zinuo da nešto kaže, Joe se zagrcnu, na trenutak ostaje zbunjen ne znajući što bi sa sobom.
Ja... Ja, ovaj, neizostavno želim obilježiti ovaj naš susret, sestro. Ovaj dan bismo trebali proslaviti šampanjcem."
Joe izlazi. Kao da se ništa naročito nije dogodilo, kao da je sve uobičajeno, Aylin odlazi do redovnice, stavlja ruku preko njenoga ramena. Ja uvijek govorim, sestro Nancy, da ste veoma napredovali u kiparstvu. Imam veliko povjerenje u Joevo mišljenje o umjetnosti. On se razumije u to. Vi biste, napokon, trebali raditi u većim količinama. I Joe isto tako misli. Možda biste trebali početi i s oblikovanjem kamena. Ja ću to za vas još detaljnije istražiti."
Joe ulazi unutra, a i Hulusi za njim. Na poslužavniku u Hulusijevim rukama nalazi se šampanjac i čaše. Hulusi otvara bocu, puni čaše i poslužuje. Redovnica se na trenutak dvoumi, potom uzima čašu.
"U današnju čast, u čast upoznavanja s talentiranom kiparicom", govori Joe. "Neka ovo bude jedan korak, neka ovo, drhtavim glasom izgovoreno, 'hvala' bude
jedan zdrav korak iz jednog kraja u jedan početak", misli Aylin. Možda je prošlo
gotovo četiri mjeseca otkada je čula njenu prvu riječ. Ako će za svaku novu riječ čekati četiri mjeseca, njen posao je u redu. Nije preostalo mnogo od Bakerovog ubijanja.
Električnim klesarskim aparatom redovnica Nancy, izazivajući veliku buku, kleše kamen, koji joj je prije dva dana poslala Irene. Zapravo, zna da će se susjedi buniti, ali uopće ne obraća pažnju na to. Bilo je uzaludno sve ono što su susjedi govorili ovoj čudnoj nijemoj ženi.
Zato, u većini slučajeva, nisu ništa ni govorili. Od prašine koja se diže s klesanog kamena njeno lice, obrve, oči, kosa postaju sasvim bijeli. Ovo je jedna sasvim nova avantura. Već duže vrijeme ne može prestati; naposljetku, postaje zasićena, ne od posla, nego od buke. Tuširat će se i leći, čak i ne večerajući. Nancy se ispružila po svom tvrdom i uskom krevetu. Na stolić u uzglavlju pada žuto svjetlo stolne lampe koja se nalazi na njemu, na knjigu koja tamo stoji već mjesecima.
Trideset godina stvaralaštva — Trideset godina u umobolnici
Boli je svaka koščica, a i pospana je. Može li, možda, u ovoj knjizi naći nešto što joj može koristiti? Ipak je to knjiga o jednoj kiparici. Nasumce prelistava knjigu. Odjednom joj za oko zapinje jedna rečenica.
Jedna malena skulptura koju je ugrijala u svojim dlanovima: njeno srce skrivano od svijeta..."
Preskače deset, dvadeset stranica, čita.
"Objašnjavajući svoga Boga, kao da je pričala o nekom susretu, nekoj drugoj ljubavi, o jednoj nespokojnoj, maglovitoj i strastvenoj, ludoj ljubavnoj priči..."
Uspravlja se u krevetu. Tko je napisao sve ovo? Tko je načeo tajne koje je skrivala u dubini svoga srca? Može li biti nešto takvo? Je Ii to moguće? Čita, čita... uzbuđena je. Tko je ova Camille? Tko je ta žena koja podnosi njene boli, koja se identificirala s njom? Kuca srce koje skriva od svijeta". Prolazi ponoć, jedan, dva, tri, pet sati, sviće. Prve sunčane zrake ispunjavaju njenu sobu. Camille i Nancy isprepliću se, postaju jedno. U trenutku kad je završila čitanje, počinje iznova. Podrhtavaju joj ruke, podrhtava njena duša. Jedna žena, jedna druga žena koja je umrla dok se ona rađala; zna sve ono što je Mary proživljavala, sve ono što je osjećala. Kao da je jedan život ponovo započinjao u trenutku kada se okončavao.
"Najveći dokaz ljubavi, dati svoj život onome koga volite."
Zar i ona svoj život nije dala onome koga voli? Camille je voljela Rodina. A onaj koga je ona voljela bio je Willie. Povjerila mu je svoj život. Otvorila najtajnovitija mjesta svog srca, tijela, duše. Zar nije, kada je na njegovo mjesto morala staviti Boga (ah, morala je staviti nekoga, nešto; ne može se uzalud rasuti toliko emocija, toliko ljubavi, samopožrtvovanja), svoj vijek, svoj život dala svom Bogu?!
"Rodin je obuhvaća oko struka i odvodi, poput lovine upale u zamku. Camille želi vidjeti, oči su joj otvorene... Misli da je zamiješena, oblikovana, otvara usta, ne može više čekati, sama sebe mijesi, uzima grudi -pod svoje dlanove kada je on na sekundu ostavi... Osjeća njegov organ koji se dotiče njenog tijela, njegovu usplahirenost, njegove udare, otvara se još više. Nikada nije naučila, ali razumjela je njegov jezik, želi ga, želi da joj uzme sve njeno."
Neki plamen gori u njoj. Plamen se zapalio u trbuhu i širi cijelim tijelom. Nešto u njoj se otrže i prazni. Pripija se još čvršće uz Willijevo tijelo. Nikada nije naučila, ali
sve zna, njenog muškarca usmjerava njena uzbuđenost, žar. Neki vjetar je podiže, podiže i obara na zemlju, jedna rijeka žuborom teče kroz nju. Gore joj usne, ruke, na sve strane, sve joj gori, gori. Kao žrtva pred oltarom, otvorila se, spremna dati, naslanja se na nabrekli Williejev organ. Willie stenje, njegov topli dah u dnu njenih ušiju, a na usnama, poput tankog krika, ime njene sestre. Williejev šapat... ime sestre... Mary se skameni. U jednom trenu, gasi se onaj razbuktali plamen u njoj, presušuju rijeke koje su tekle između njenih nogu, duša ledi, a srce pretvara u pusti- nju. "Bože, kako nemilosrdna opomena za grijeh koji činim, kako je to bespoštedna kazna!"
"Kao da ju je neka bol privezala za zemlju. Jedna bezbolna bol, jedan udarac šakom u trbuh, kao da tabure polako ulazi u nju, nešto nalik na čulnu požudu, požudu koja izaziva želju za kotrljanjem. Ludost da mu kaže: 'Gospodine Rodin, molim vas, stavite vašu ruku ispod mog trbuha.' Eto, to je bilo ono što je željela."
Neka bol ju je prikovala za tlo. Mjesečeve zrake padaju točno na Williejea. Leda je naslonio na drvo u dvorištu, motri na spavaču sobu njene sestre. Njen Willie, muškarac kojega je voljela otkako zna za sebe, sav u znoju zbog sestre, poluotvorenih očiju, previja se ispod onog drveta, bolno, naslađujući se, naprijed, nazad... rastvara se... Kao da Willie dubi njenu nutrinu. Molim te, Willie, drži mene... Ne sebe, drži mene. Mene voli, mene ljubi, mene mazi...
"Debela žena raširila je noge i sjela čovjeku u krilo, priljubili su se jedno uz drugo, čovjek sjedi prilično neuljudno. Camille na njemu vidi rogove boga polja. Jedna ruka mu je ispod desna ženina koljena. Uhvatio je njenu lijevu ruku koja je šetala po njegovom organu. Uglavio se u ženu. Ona miluje sebe i njega. Camille stoji nepokretna poput mramornih sekcija oko nje. Rodin zadihan iza njenoga bijeloga ramena..."
"Camille umire. Svoju ruku zatvorila je na grudima. Njeno srce koje njemu pripada, njeno tijelo uzima je i odnosi u daljine."
Nepomična, kao stablo korijenima privezano za zemlju, stajala je i promatrala. Jedna bol ju je prikovala tamo... sve je nestalo. Mary drži svoje srce, srce koje je potpuno pripadalo Willieju, njeno tijelo je uzima i odnosi daleko, veoma daleko.
"...Redovnik se potom opruži. Podigli su povezaču mlade djevojke, jedna redovnica priđe sa škarama u rukama, djevojčina kosa poče padati po podu. Sjećam se, i njeno lice je, isto kao maločas tvoje lice, zamagljeno nestalo. Kao duša otrgnuta od svog tijela... Sjećam se, potom su joj na glavu navukli njenu povezaču, okrenula se, iza nje je ostalo samo ono lice, koje je podrhtavalo iza krajeva prekrivača..."
Odrezana kosa padala je pod njene noge. Tu, na podu, formirala je crvenu hrpu. Premda, ona je uvijek mislila da joj je kosa bezbojna. Crvena kosa pripadala je njenoj sestri. U gomili, koja je promatrala ceremoniju, vidjela je oči svoga oca. Bile su poput dubokih bunara. Sasvim suhe. Suze su padale u nutrini. A onaj koji je nepostiđeno, sav u suzama i slinama, plakao za njih oboje bio je Johny, njen voljeni brat, koji ju je klečeći na koljenima preklinjao da ne ide u samostan. Poslije su joj natakli povezaču. Upravo u tom trenutku dala im je dušu, onima koji su joj natakli povezaču. Njoj je ostalo jedino ranjeno srce.
Camille ne zna kud ide, što čini. Radi. Njene oči su bijele, ruke bijele, lice bijelo. Srce lupa. Brzo i umorno. Grije. Ponekad uvečer nije imala snage stajati na nogama. Njena kosa bila je puna prašine, komadića kamena, zemlje; posrćući od umora, vraća se kući."
Redovnica Nancy radi ludim tempom. Sama preuzima poslove koji su dovoljni za tri osobe. Preuzima dežurstvo drugih. Toliko uporno zahtijeva još posla da su je uzeli na kirurški odjel. Lice joj je sasvim bijelo, ali oči poput žara, neprestano radi.
Njen ogrtač pun je mrlja od krvi, mokraće, sukrvice, posrčući od umora vraća se kući.
"Zakasnila sam, nisam ti pisala, ali toliko je hladno da se jedva uspijevam održati na nogama... Toliko je hladno da mi trnu vrhovi prstiju i ne mogu držati olovku. Cijelu zimu se nisam mogla ugrijati. Ledim se do srži. Studen me dijeli na dvoje... Nepodnošljivo. Ne mogu ti opisati hladnoću Montdeverguesa."
New York je kao led. Sve je pod snijegom. Opatica ne dopušta grijanje noću. Novac ušteđen na grijanju poslat će u fond za nezbrinutu djecu. Ponekad noću ne mogu zaspati od hladnoće. Lede mi se vrhovi nožnih i ručnih prstiju. Moja utroba se ledi. Hladnoća je, kao zubobolja, prodorna i žestoka. Zebnja prerasta u bol.
"Ovo su radni sati, sati ispitivanja, sati kada moja duša gori. Dok ste vi jeli i pili, zabavljali se, proždrljivo žderali život, ja sam bila sama sa svojim kipom, a život, koji je lagano protjecao, bio je moj život, prolijevala sam svoju krv u dubine ove zemlje, vrijeme svoga življenja."
Opatice, bez ikakve ljutnje izložila sam vam svoj život. Svoju mladost i svu svoju energiju. Ljepote nakupljene u meni i onu veliku ljubav, koja nije mogla naći svoj cilj, usmjerila sam prema vama. Uvijek sam davala, ne tražeći ništa, samo sam davala. "Moj život je bio" to što je teklo za vas. Vama sam "pretakala vrijeme svog življenja".
Potom sam vas preklinjala. Johny, kojeg sam voljela više nego sve ostale, moj voljeni brat je umirao, moja prelijepa sestra, zbog koje sam uzaludno potrošila svoj život, od bola pretvorena u kostur, umirala je topeći se u nesnosnim mukama. Moj otac i majka su umirali. Svaki put od vas sam tražila samo nekoliko dana. Kao da smo svi ukleti, a jedino sam ja osuđena da promatram sve te patnje. A to bi trebala biti moja kazna. Ne dopuštajući mi da ispaštam svoju kaznu, udvostručavali ste je. Uvijek ste smatrali suvišnim dvodnevni dopust. Uvijek ste mi govorili kako i ovdje ljudi umiru i kako trebaju moju njegu. Bili ste kao zid. U vašim očima nije bilo ni trunke one duboke suosjećajnosti koja dolikuje Kristu, a ni milosrđa. Srce mi je inače umrlo, a dušu ste mi vi ubili. Vama sam se priklonila, zaklela sam vam se na beskrajnu poslušnost. Ali, eto, napuštam i vas. Kao utočište ostao mi je jedino Bog.
Camille je medu četiri zida. Bol oštra i jaka. Bol koja joj je probadala srce. Lupa o zidove, u ogledala urla njegovo ime... Kada će sebi priznati utučenost i skokove, odbacivanje, poraz... Premda, znala je da će u očima cijeloga svijeta ostati kao melankoličan odraz onoga što voli."
Stavili su me u deliju. Moju šutnju doživljavaju kao pobunu protiv Boga. Boravit ću u svojoj ćeliji i moliti se. Stalno ću se moliti. Sve dok šutim zabranjeno mi je da radim. Čak ih i ne zanima to što ne govorim. Sjedim nepomična među četiri zida, bez molitve, bez razmišljanja. Više nikada neću govoriti. Neću se ni moliti.
"To je mladost! Nedefinirana! Što u trenutku prođe kroz naš život. "
Moja mladost trajala je svega jednu noć. Jednu jedinu noć. Bila sam mlada, bila sam stara onu noć kada me je Willie volio. Mladost! Ono što u jednom trenu prođe kroz naš život!
"Camille... Ispunjena, ne zavidi nikome, uopće ne osjeća kajanje, ni zbog ostavljenosti, ni zbog povrijeđenosti, ni zbog šutljivosti. Ne zavidi ni svojoj sestri. Nema muža, nema djeteta, nema ljubavnika. Na kraju, ona je ta koja daje, ona je ta koja donosi odluke, ona je ta koja svojim rukama stvara skulpture. Žena koja će se, kada poželi, tako odjednom, razdragano, fantastično, slobodno dati onome tko je poželi."
Nemam muža. Nemam djeteta, nemam ljubavnika, nemam oca, majku, braću, sestre. Nemam nikoga. Izgubila sam i vjeru. Više se ničega ne bojim. Ostala sam bez
prošlosti, bez budućnosti. Slobodna i sama samcata...
Ne, nisam više. NISAM SAMA. Imam Camille! Imam srž svoga karaktera, svoju istinsku dvojnicu, sebe u jednom proteklom životu, svoju repliku. Imam Camille, koja je pretrpjela moje boli, koja se mrzla u mojoj studeni, gorjela u mom požaru.
Drhte joj ruke, usne. Je li to pročitala o svom životu? Može li jedna osoba dva puta proživljavati isti život? Očekuje li je sada još trideset godina stradanja? Ali, Camilla je pregrmjela svoj red. Ne može joj to učiniti još jednom. NE MOŽE!
Njeno sićušno srce, skrivano od svijeta, koje je Camille zagrijala u svojim dlanovima, sada je u njenim rukama.
Mary Sarah McCillop, redovnica Nancy, zatvara knjigu i pritišće je na srce. Ako je čak i nema na ovom svijetu, Camille bi morala postojati na drugim svjetovima, na nekim drugim mjestima. Završena je samoća!
Sestro Nancy, nemate danas termin..."
Ušla je ne kucajući na vrata. Oči su joj bile krvave, sasvim je očito da je budna provela noć. Kosa nepočešljana, nakostriješena. Drugo dugme na sivoj košulji zaboravila je zakopčati. Bože, kakvo je to stanje! Mora da se dogodilo nešto loše. Aylin je srce došlo do grla.
"Ne stojte tamo, dođite sjesti. Što je to s vama, za ime Boga?" Redovnica maše knjigom prema Aylininom licu.
Aylin u početku ne shvaća. Svjesna je samo ženine krajnje neurednosti. Pažnju joj potom privlači knjiga. Sjetit će se te knjige. Što je, što je? Ah, da, život kiparice Camille. Štoviše, sama joj je darovala tu knjigu. Aylin samo što ne pada u nesvijest. Ah, kamo sreće da ju je prethodno pročitala. Godinama prije gledala je film. Bože, kakav je bio? Kakav? Ne zna što je utjecalo na Nancy, ali mora napraviti dobru procjenu. To se mora učiniti odmah, bez gubljenja vremena, odmah.
Ustaje i prilazi sestri čije su oči izletjele iz svojih duplji. Čvrsto joj obuhvaća obje ruke odjednom. Ustrajno gleda u dubine njenih očiju, kao da joj želi vidjeti dušu. Mora isprobati svoju sreću.
"Sestro Nancy, ni jedna patnja ne traje vječno. Hajde da dokrajčimo tu nevolju.
Dođite da je oslobodimo."
Želi držati i podiči sestru dok je padala na koljena, ali ne uspijeva. Sada su obje na koljenima. Sestrinu glavu Aylin pritišće na svoje grudi. Lagano, lagano miluje ovu glavu koja se guši u dubokim jecajima.

***

Ovo je Nancyn treći osjećaj nagosti. Prvi put bilo je one noći kada se skinula Willieju. Potom, 1968. izlazak iz redovničke halje... Prvi dan nikada neće moći zaboraviti. Navika korištenja one ogromne crne torbe za skrivanje nogu, koje su godinama bile pod dugom redovničkom suknjom, datira od tog prvog dana. Eto, i sada se sasvim naga nalazi pred Aylin... Hladno joj je. Aylin je poput vraga koji posjeduje njenu dušu. Mora joj sve ispričati. Sve! Napokon, ona je gospodar njene duše. Njoj treba otvoriti sebe i Camille. Posrćući u rukama doktorice, Nancy korača prema svojoj fotelji. Pušta se poput prazne vreće. Kao kroz san svjesna je Aylininog namještanja jastuka iza leđa, njenog donošenja čaše vode i nastojanja da joj da popiti, pružanja nogu na tabure. Umornim i drhtavim glasom stalno ponavlja jedno te
isto:
"Trideset godina u ludnici. Bože, kako je to jedna velika nepravda! Kako je to velika nepravda!"
Sjeli su za dugačak stol, još uvijek nisu donesena Hulusijeva jela. Joe lijeva šampanjac u čaše. Svi su tamo: Irene, Dilara, Alis, Philip, Phoebe, Kevin, Hillary i Darrell. Zapravo, kad god je ova obitelj bila u punom sastavu, Aylin je bila neraspoložena i nespokojna. Ali, to je bio poseban dan. Čak i kraljica vještica Hillary djeluje kao da će tijekom objeda biti pristojna. Joe je toliko bio ponosan na uspjeh svoje supruge da ovih dana ništa nije moglo pokvariti njegovo i Aylinino raspoloženje. Baker je pripremio izvještaj o redovnici, kako bi ga predočio komisiji. Aylin vrši pritisak na njega. Prisiljava ga da u izvještaj uvrsti to da je pacijenticu izliječila rušeći sva pravila. To što je jedan beznadan slučaj pronašao definitivno ozdravljenje na Aylininoj terapijskoj stolici, znači da se određena pravila moraju podvrgnuti promjenama. Baker je opet izgubio. Koji po redu je to njegov poraz pred Aylin?
"Da je u stanju, Baker bi te najradije ubio", govori Irene. Aylinin odgovor je spreman. "Otkud njemu inteligencija i hrabrost za izvršenje zločina?!"
S čašom u ruci, Joe ustaje na noge.
"Ovaj ručak priredio sam u cast svoje supruge. Aylin je obavila jedan veoma težak posao. Moja supruga je izvanredna psihijatrica, najuspješnija u New Yorku. Sestra Nancy je ozdravila. Da ste tu ženu vidjeli prvi dan kada je došla, ne biste mogli povjerovati svojim očima... Bila je kao ranjena divlja životinja..."
"Jesi li je ti, tata, vidio prvi dan?" Kada je Hillary mogla prikriti svoju zlobu! Aylin se pretvara da ništa nije čula. Sva zapjenjena ulijeće Irene: "Ne znam za tvog tatu, ali ja sam je vidjela, Hillary. Bila je baš onakva kako je rekao."
"Vjerovatno si ti to i ispričala tati."
"Sestra je došla u ovu kuću. Mi smo je vidjeli", govori Alis. "Zar vi umno poremećene primate u kuću?!"
"Hillary, ubuduće ću, dušo, obavezno, kada nekog pozivam kući, nazvati tebe i tražiti dopuštenje", odgovara Aylin. Oneraspoložen, Joe je ostao na nogama s čašom u ruci. Zašto ova cura uvijek izaziva probleme? Možda je Aylin u pravu što je ljuta na nju.
"Ne upadaj mi u riječ, Hillary", govori. "Danas ne želim nikakve rasprave. Proslavljamo Aylinin uspjeh." Okreće se prema Aylin. Još mnogo uspjeha, Aylin. Zaslužila si dar. Reci sada da čujem. Traži od mene što god želiš."
"Traži jedno putovanje po Dalekom Istoku", govori Phoebe.
"Teto, sjećaš se onog smaragdnog prstena što smo ga vidjele u Tiffanyju..." "Možda ćeš ići u Južnu Ameriku i zategnuti lice", dobacuje Hillary.
"I to ću učiniti, Hillary, kada za to dođe vrijeme", odgovara Aylin. "Ali ja od tvog tate želim nešto drugo."
"Što je to?"
Aylin gleda ravno u oči svoga muža, koji stoji i čeka odgovor. "Kuću u Bedfordu, Joe."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayşe Kulin - Njeno ime: Aylin

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 10:17 am


ISTROŠENE VEZE
Odluku o kupovini kude u Bedfordu Aylin i Joe donijeli su krajem 1988. Međutim, zbog poslova oko prodaje kude u kojoj su stanovali, popravka kude, restauracije stvari prije selidbe, pronalaženja ureda koji će Aylin koristiti kao ordinaciju, u novu kudu uspjeli su se preseliti tek u prosincu 1989. godine.
Prilikom selidbe oboje su bili izuzetno umorni, i duhovno i fizički. I njihov brak, a i njihova veza bili su prilično istrošeni. Da je mogla vidjeti probleme koje će donijeti nova kuća, Aylin se možda ne bi upuštala u taj posao.
Nije da Hillary i Phoebe nisu imale udjela u dotrajavanju njihovog braka. Vijest o kupnji kude u Bedfordu naročito je jako razbjesnila Hillary. Ova žena sasvim očito rasipa novac njenoga oca. Joe je nekoliko puta opominjao svoju kćer da bude razumna.
"Hillary, prodajem kudu u kojoj stanujem, a kupujem novu. Nema tu nikakvih rasutih, spiskanih i potrošenih novaca. Ovu kudu sam kupio za milijun dolara. Nakon što ju je Aylin uredila i namjestila, onima koji je vide u ovom stanju prodajem tri puta skuplje. Štoviše, zarađujem", rekao je.
,,Ti si čovjek koji je navikao na gradski život. Što ćeš ti u brdima?" Zapravo, to pitanje je i Joe postavljao sam sebi.
"Već ulazim u godine. Počeo sam i ja priželjkivati miran život u okrilju prirode.
Želim se zabavljati vrtom, hraniti pse, kokoši, zečeve." "Ne nasmijavaj me, tata", rekla mu je kći.
Aylin je izgubila strpljenje koje je nekada oduševljavalo Philipa jer se stalno netko uplitao u njezine poslove. Uvidjevši da dobronamjernost ničemu ne koristi, i ona se prestala truditi oko toga. Zbog toga što je bila inteligentnija od Hillary, riječima bi je uvijek oborila, a to je još više izvazivalo Hillarynu prgavost i bivalo razlogom za još veće zatezanje situacije.
Glavna Hillaryna podrška bila je njena sestra Phoebe. S Philipom, s kojim se veoma dobro sporazumijevala, Aylin se, nažalost, veoma rijetko mogla viđati. Momak je imao svoju obitelj, svoj posao. Od svih koji su joj mogli pružiti ruku prijateljstva, ostala je jedino polupametna Alis. Nju je doista mnogo voljela. Ali, bilo je nemoguće povjeriti joj se i očekivati pomoć od nje. Svojim problemima nije že- ljela kvariti raspoloženje ni svojoj Dilari, koja se borila s obavezama na Harvardu. Aylin se osjećala zaista usamljeno. Ostala bi sasvim bespomoćna da joj još nije bilo Laurie i Irene koje se uopće nisu odvajale od nje.
Laurie se duboko vezala za Aylin. Izjednačavala ju je sa svojom majkom, pomagala joj u svim njenim poslovima, u svim njenim problemima. Aylin ju je pozvala i na svadbu prilikom udaje za Joea. Ali, iz nekoga razloga, ona nije mogla uspostaviti bliskost s Joeom. Možda je malo bila ljubomorna što je oženio Aylin. Pri pomisli na ono što je radila Aylin, Laurie se crveni. Kako je ponekad znala biti uvredljiva.
"Kako je Joe zgodan večeras, zar ne, Laurie?" rekla je Aylin na svadbi. "Ti si ljepša."
"Dobro, ali ne kaže se za muškarce da su lijepi, oni mogu biti jedino zgodni." "Ti si ljepša, eto..."
"Ali i on je mekog srca, buco, a i..." "Bogat", ubacila se Laurie.
"Da, i bogat. Mislim da to i nije nešto loše." "Ti nemaš potrebu za novcem."
"Svatko ima tu potrebu. Ali, ja ne volim Joea zbog novca, nego zbog njegovog karaktera. On je sladak, kao šećer je."
"Šećer i debeo."
"Meni debeli ljudi djeluju seksi." "Meni ne."
"Tvoj problem nisu debeli ljudi, nego oni koji su Židovi. Ja sam mislila da sam te oslobodila toga, a, eto, nisam izgleda", odgovorila je Aylin.
Ljuti se što mi se ne sviđa njen muž", pomislila je Laurie. "Štoviše, i Židov je. I debeo... Luda, luda žena..."
Bez obzira na to što joj se Joe nije sviđao, Laurie je ipak često odlazila kod njih. Od Hulusija je naučila nekoliko turskih jela, a njega, opet, poučila nekim tradicionalnim židovskim.
,,S obzirom na to da možeš dati te recepte, znači da si se pomirila sa svojim identitetom", šalila se Aylin.
"Da, ti si me preporodila, stvoritelju moj, boginjo! Sve što se događa, događa se zahvaljujući tebi", odgovorila je Laurie na njenu šaljivu upadicu.
"Srce, to je posao 'psihića', kako nas ti ono nazivaš. Da nije tako, zašto bismo vam dva, tri puta tjedno uzimali novac. Salu nastranu, ti si doista ozdravila, više ti nisam potrebna, Laurie", rekla je Aylin.
"Ti ćeš mi uvijek trebati. Do smrti."
"Samo kao prijateljica. I ti ćeš meni, dušo. Ali, naš odnos liječnik-bolesnik konačno je završen. Ti si ozdravila."
"Ne dolazi u obzir. Ti si moja mama, prijateljica, liječnica, ti si meni sve." "Majke i prijatelji ne uzimaju novac za susrete. Ja više nisam samo tvoj doktor.
Ti si duševno sada zdravija od mene."
"Imaš nekih problema?" upitala je Laurie. "Otiđi i ti nekom psihiću."
"Moj problem ne može riješiti nikakav psihić. Ako itko može, onda je to jedino moj muž. Njegovim kćerima jedino njihov otac može objasniti da je besmisleno svađati se s maćehom. A Joe to ne radi."
"Neka onda on ide psihiću."
"Ima jednog u kući. Možda neće htjeti još jednog", uzvratila je Aylin.
I Irene je, također, prethodno bila njen pacijent, potom tajnica i, napokon, najbliža prijateljica. Iz nekog razloga osjećala se bliskijom s osobama kojima je nekada služila kao ogledalo, koje je uspijevala nagovoriti da joj otkriju dušu i bivala lijek za njihove probleme. Opet, nije se njima mogla žaliti na svog muža ili pastorke. Kamo sreće da je Betin stalno pored nje... Ali, ona je živjela tako daleko, čak u Istanbulu.
Aylin je bila svjesna da vrijeme i misli mora ispuniti nečim drugim, kako bi ublažila bračnu napetost. Nakon stupanja u brak sa Joeom, pristupila je Republikanskoj stranci. Većinu vremena van ordinacije provodila je na stranačkim skupovima, prikupljajući novac, ili organizirajući konferencije na kojima je ponekad i sama sudjelovala kao govornik. Ozbiljno se predala tom poslu. Joe je bio zadovoljan ovom aktivnošću svoje supruge. Zajedno s njom odlazio je na prijmove u
Bijelu kuću, upoznavao se sa senatorima, ministrima. Dok je Aylin uživala u privilegijama koje nosi poznanstvo s predsjednikom, razmetala se i bila počašćena kretanjem u blizini onih koji upravljaju zemljom, njen muž je sanjario o tome kako bi od tih krugova mogao izmamiti neki posao.
Ma koliko su razlozi njihovog zadovoljstva bili totalno različiti, oboje su bili sretni zbog ovih aktivnosti. Ali, opet nisu bili istih uvjerenja, pošto je Joe bio učlanjen u konkurentsku stranku, bio je ogrezli demokrat.
Uz stranačke aktivnosti i uzbuđenja oko uređenja nove kuće, ono što je, također, usrećilo Aylin tih dana, bilo je i potpuno ozdravljenje redovnice Nancy. Nakon što je ženi uspjela odvezati jezik i ponukati je na pričanje, Aylin je telefonirala Nesrin.
"Vidi, Nesrin, ja, bez ikakvog negodovanja, već godinama ugošćujem tvoje poznanike. Sada ćeš ti za mene ugostiti jednog posjetitelja", rekla je.
"Koga mi šalješ na glavu?" "Sestru."
"Koju sestru?"
"Sestru Nancy, onu redovnicu što sam je izliječila." "Nijemu kiparicu?"
"Upravo nju."
"Što ću ja s njom? Bit će joj dosadno ovdje."
"Ništa ne moraš raditi. Daj joj jednu sobu u kući u Adani i dosta. Nancy će raditi na njivi."
Nesrin je bila zatečena. Aylin je toliko navaljivala da ju nije ni mogla odbiti. Na kraju, s malim i starim koferom u rukama, Nancy je došla u Adanu i smjestila se u jednu prizemnu sobu. Svaki dan ustaje u vrijeme izlaska sunca, zajedno sa seljanima muze krave, ubire jaja ispod kokoši, priprema stol za doručak i, ispijajući svoju kavu s mlijekom, upušta se u duge razgovore s gospodinom Kasimom. Potom se penje na kamion i zajedno s ostalima iz sela odlazi na njivu, u berbu pamuka. Nabacila je kilograme i pocrnjela od sunca. Škotskim akcentom, promucavala je i pokoju riječ na turskom. Umjesto 'čaj' govorila je 'taj', 'krava' je bila 'trava', a 'pas' 'tas'. Seljanima je to bilo veoma simpatično. Valjali su se od bezazlenog smijeha. Njena crvena kosa, koju nikada nije voljela, presijavala se na jutarnjem suncu.

***

Ekonom Kasimovog imanja, Husein-aga, mislio je kako nikada ranije nije vidio tako vrijednu i nasmijanu ženu. Štoviše, bila je i veoma ozbiljna. Iako je bila inovjerka, krajevi njenih sukanja spuštali su se sve do nožnih zglobova, a rukavi do ispod lakata. Oblačila se uvijek skromno i uredno. Prošlo je dvije godine od smrti Husein-agine žene. Djeca su se poženila i poudala i odselila u velike gradove. Bio je usamljen.
"Gospođo, ima li ova sestra-hanuma možda muža u svojoj zemlji?" upitao je jednom Nesrin.
,,Nema, nije udana", odgovorila je Nesrin.
Husein-aga se počne posebno motati oko nje. Deset dana pred Nancyn povratak, spuštenih očiju i nakrivljenog vrata, posadio se pred Nesrin.
"Ti si moja gazdarica, znaš u kakvom sam stanju." "Reci, Husein-aga."
"Ova sestra-hanuma se fino navikla ovdje. Ima i ruke spretne za posao..." Ušutio je.

"E?" rekla je Nesrin, pretpostavljajući što će uslijediti. Svojom podmuklošću nije
bila od pomoći agi.
"Rekoh, bi li, možda, ova sestra-hanuma... htjela da ne ide, da ostane ovdje?" "Da, znači, zimu ovdje provede?"
"Ako vi dopustite, gazdarice, ja bih s ovom sestrom-hanumom... brak..." Aga je opet zanijemio.
"Je l' ti to nudiš brak našoj sestri, aga?" "Ako se vi slažete s tim..."
"Moja suglasnost ti baš neće koristiti. To ti pitaj nju."
,Ja ne znam jezik, upitaj je ti umjesto mene", rekao je Huseinaga.
Kada je to čula, Nancy prvo nije mogla povjerovati, a potom je prasnula u smijeh. Nije se toliko, a ni tako iskreno smijala od dana kada je položila zakletvu Crkvi.
Husein-agi nikako nije bilo moguće objasniti da je Nancy redovnica, da je u braku s Bogom i da se ne može udati ni za koga drugoga.
"Što je to?" govorio je stalno. Ne bih ništa rekao da je rekla da joj se ne sviđam, da me ne voli, ali što je to brak s Bogom? Bože oprosti!"
***

Redovnica Nancy napustila je Adanu veoma zadovoljna, zdrava, ali i ostavljajući slomljeno srce iza sebe. Nažalost, kada je stigla u New York nije zatekla Aylin zdravu i sretnu kao što je sama bila. Aylin je izgledala blijeda. Proživljavala je probleme u kući koju je toliko željela.
Joe, koji je bio naviknut na živost i gužvu New Yorka, njegovu buku i vrevu, nikako se nije uspijevao navići na kuću okruženu zelenilom i šumom. Uvečer je sazivao svoje poker-prijatelje, stalno je bio namršten i, stavljajući kasete koje je donosio kući, provodio je sate gledajući stare holivudske filmove. Ovakvo stanje Aylin je nastojala prihvatiti s razumijevanjem, ali ono što nije mogla podnijeti bila je njegova opsjednutost prodajom kuće u West Hamptonu. Nadovezao se na to da su bile suvišna dva ljetnikovca izvan New Yorka.
Jedna kuća je na brdu, druga pored mora. Imamo li potrebu za novcem? Pusti, neka ih", govorila je Aylin.
"Toliko novaca dajemo na porez, na režije, na održavanje kuće koja je prazna.
Zar nije šteta?" odgovorio je Joe.
I započele su neprekidne prepirke u vezi s novcem. Joe se žalio na plaćanje poreznih dugova, računa za održavanje kuće i visokih kuhinjskih izdataka, a Aylin na zasićenost ovakvim pritužbama, koje uopće nije bila navikla slušati. A, čudne li sudbine; uvijek je pronalazila nove nekretnine, koje su stalno izazivale njihove nove prepirke. Donijeli su odluku da, novcem preostalim od kupnje kuće u Bedfordu, kupe jedan mali stan u gradu.
Aylin je predložila Joeu da sebi kupi mali dvosobni stan u 75. East Endu, iznad
njene tek kupljene ordinacije. Joeu se svidio taj prijedlog, ali njegove kćeri su opet imale prigovor. Zbog toga je Aylin skoro eksplodirala. Joe, zapravo, nije bio njihova marioneta, radio je onako kako je mislio da je najbolje, ali nije kategorično reagirao na njihovo uplitanje u njegove poslove, nije strogo odgovarao na njihove neosnovane kritike upućene Aylin.
Drugo što je dodatno nerviralo Aylin bilo je što u Bedford, u njenu ordinaciju koju je opremila ispod kuće, još uvijek nije došao ni jedan pacijent. U ordinaciji u New Yorku radila je tri dana u tjednu. Tri dana je namjeravala primati bolesnike u ordinaciji u svojoj novoj kući. U ogromnom Bedfordu, dakle, nije postojao nitko tko je trebao psihijatra. Svi su imali uravnoteženo i neproblematično duševno zdravlje. Zapravo, tko će i doći, ako se to ne razglasi i ne napravi reklama. Uspjela je obavijestiti samo nekoliko poznanika i bližih susjeda. Reklama znači trošak, a trošak ulazak u novi konflikt s Joeom. Od preseljenja u novu kuću ni prihodi nisu bili kao ranije, da bi sama mogla snositi svoje troškove. Kamo sreće da se nije odrekla dva radna dana u New Yorku. Radi Bedforda je određene pacijente prebacila drugim doktorima. Ponovo ih uzeti nazad, nije bilo tako jednostavno. Pacijent će se vratiti, to je nedvojbeno, ali uzeti pacijenta od drugog doktora nije u skladu s poslovnom etikom.
Muž joj je stalno ponavljao: "Vrlo si pametna, ali nemaš nikakvog osjećaja za novac i posao." Joe je opet bio u pravu. Koliko joj je puta rekao da svoje pacijente iz New Yorka ne ustupa drugima, dok ne ustanovi broj novih u Bedfordu. Nije slušala Joea. Nikada nikoga ona nije slušala... Čudno, nikada i nije postupala pogrešno. Ali, već neko vrijeme poslovi nisu bili kao nekad. Aylin je napokon počela uočavati gdje je činila pogreške.
Napetosti prouzrokovane i poslovnim životom, a i sukobom s Joevim kćerima, Aylin je nastojala ublažiti alkoholom. Trenutačno ju je umirivalo nekoliko čaša bijelog vina ili džin-tonik s ledom. Ali, jednom, kada njeno strpljenje dođe do krajnjih granica, vjerovatno će se dogoditi nešto veoma loše. Koliko god je to bilo u njenoj moći, nastojala je odgoditi taj trenutak. Svjesno ili nesvjesno, Joe je bio neosjetljiv na napetosti svoje supruge. Vjerovao je da je za spas njihovog braka dovoljno to što daje doprinos Aylininom otplaćivanju poreznih obaveza, što je kuda zajednička, na njeno i na njegovo ime, i što je na osobno inzistiranje preuzeo troškove Dilarine školarine. Uostalom, takav njegov stav bilo je ono što je najviše mučilo Aylin.
I, kao da sve to nije bilo dovoljno, pojavio se i problem s Tequilom. Čivava psić, kojeg je Aylin voljela kao rođeno dijete, nikako se nije mogao navići da ne piški po kući. Pas, kojega su, radi fizioloških potreba, tri-četiri puta dnevno izvodili van, ponekada je to obavljao i na različim mjestima po kući.

***

Ross je bila Joeov knjigovođa i veoma je često dolazila u kuću. Krajnje se oneraspoložila kad se Joe, tolike godine neoženjen, oženio. Kao da će tim brakom biti promijenjen njen status u kući, kao da će prestati njene prijašnje aktivnosti. Joeova službenica Ross i Aylinin čovjek Hulusi, međusobno se nikako nisu podnosili. Gospodar kuhinje, Hulusi, bjesnio je na to što Ross, po želji, ulazi i izlazi iz kuhinje, što tamo sve premješta, što bez pitanja iz frižidera uzima koka-kolu ili pivo, što sama sebi pravi kavu ili čaj. Uvijek joj je nešto prebacivao ili je gledao
poprijeko. Kao da sva ta napetost nije bila dovoljna, jednom se Tequila popiškio na dosje koji je Ross ostavila u kutu dnevnoga boravka. Kada je ugledala da su pedantno pripremljene cifre nečitljive, Ross je izazvala neviđenu galamu. U cijeli slučaj upetljao se i Joe; optužio je Hulusija da nije blagovremeno izveo psa na ulicu, a Aylin da nije dresirala psa. Hulusi se potužio na Ross, kako u frižideru ne ostavlja ni pivo, a ni sokove. Aylin se žalila na to što se po kući stalno vrte oni koji tu ne pripadaju. Izbila je svađa. Pas, koji se zbog ove galame i gužve uznemirio, protestirao je još jednim piškenjem na tepih.
Tri dana kasnije, upravo kada su Aylin i Joe sjedali za večeru, Hulusi je utrčao u sobu, lica bijelog kao zid.
"Gospođo Aylin, dogodilo se nešto jako loše", reče na turskom. "Što to Hulusi priča?" upita Joe.
"Pas je pregažen! Tequila... Udario ga auto..."
Aylin i Joe skočili su s mjesta. Psa kojega je unio unutra, Hulusi je prekrio salvetom da ga Aylin ne vidi u takvom stanju. Nisu mogli pronaći tko je udario psa.
"Ovo je učinila ona žena", reče Hulusi Aylin, koja je izgubila apetit i za jelo, a i za piče.
"Nemoguće je da je Ross ubila psa, Aylin", reče Joe. "Znam, Joe, ali nije u mojoj moći. Ta žena mi ide na žice."
Ubrzo nakon toga Ross je napustila posao i više nikada nije došla u kuću Catesovih.
"Tequila je obavio svoju dužnost i otišao s ovoga svijeta", reče Aylin bogobojazno. Ali, još uvijek je žalila.
Jednom ju je Irene prekorila. "Moja mala beba je umrla, Aylin", reče Irene. "Bio je moj jedini sin. To što toliko patiš za psom, u najmanju ruku sramota je prema meni." Aylin se osjećala kao da je dobila šamar.
Tequilino mjesto nakon mjesec dana zauzeo je Toby. Kanišu, kao pahuljica bijele i kovrčave dlake, Aylin je upravo zbog bijelih uvojaka koji su prekrivali njegove oči, dala ime svoga dugogodišnjega odanoga prijatelja Tobyja von Schweira.
Trenuci kada su se najbolje slagali Aylin i Joe bilo je vrijeme koje su provodili na putovanju. Kada su se nalazili daleko od kuće i kćeri, medu njima gotovo nije bivalo nikakvih problema. Putovanje im je godilo. Malo zbog toga, a malo i zbog Aylininog neraspoloženja posljednjih dana, Joe je u Monako, u koji je radi snimanja "Cirkus festivala" išao službeno, želio povesti i Aylin. Pod pokroviteljstvom princa Rainiera "Cirkus festival" trajao je tri tjedna.
"Ne mogu toliko dugo ostaviti pacijente", reče Aylin.
"U tom slučaju, ti dođi posljednji tjedan. Inače, svi prijmovi se organiziraju toga tjedna", reče Joe. Svidio joj se ovaj prijedlog. "Kada Joe otputuje u Europu, ja ću se prije putovanja psihički odmoriti, doći k sebi i na miru se pripremiti", pomislila je Aylin. Ali, Hillary se pobrinula da pokvari Aylinino raspoloženje.
"Zar ti ne ideš sa tatom, Aylin?" upitala je preko telefona. "Ne, Hillary, ja idem za dva tjedna."
"Zašto? Hoćeš li u dva tjedna uspjeti kupiti odjeću koju ćeš nositi u Monaku?"
"Da. I svu kupnju obavit ću kreditnom karticom tvoga tate, sve na njegov račun", uzvrati Aylin. Tresla se od nervoze nakon spuštanja slušalice. Odmah je nazvala
Mišela.
"Ova djevojka će me ubiti", reče. "Što misliš da uzmem nešto za smirenje?"
"Ni slučajno!" uzvrati Mišel. "Nisi li ti bila osoba koja je zazirala od nečeg takvog. Što je to? Je 1' ti to stariš?"
Nakon telefonskog razgovora, Aylin je otišla i zagledala se u ogledalo. Nikada se nije gledala iz takve blizine. Da, starjela je. Mada je to zanemarivala, mada su joj veoma često govorili i da lijepo izgleda, starjela je. Bila je to neosporna činjenica. Mogla je zategnuti lice ili ubaciti silikone. Mogla je poduzeti niz prolaznih mjera. Ali, ako poput onih bogatih Amerikanki, koje su joj dolazile na liječenje, i zategne svoje lice, opet će starjeti. Kada upadne u krizu zbog starenja, hoće li se, da bi prihvatila ovu činjenicu, i ona obratiti nekom psihijatru?
Možda je za žene najbolje da umru rano, kao njena majka, dok su u očima svojih muževa, djece i prijatelja, još uvijek mlade i lijepe. S kim može podijeliti ovu svoju zabrinutost? Laurie, Alis i Dilara to nisu mogle shvatiti; bile su premlade. Ni Nancy to nije mogla shvatiti; u njenom životu ne postoji starost kao činjenica. Otkako je unakazila svoje lijepo lice, starenje, ljepotu i ružnoću Nesrin je u svojoj psihi drukčije doživljavala. Suzan je mogla shvatiti, ali ona je umrla. Betin je mogla shvatiti, Ajše je, možda, mogla shvatiti... a one su bile veoma daleko. Bile su u zemlji koje se sjeća kao kroz san. U zemlji svoga djetinjstva i mladosti. Aylin odjednom osjeti da je strašno usamljena.
Dok je letjela za Monako, vjerovala je da će provesti jedan tjedan bez problema. U početku je doista i bilo tako. Svake noći bio je neki prijam. Trčkarala je zajedno s Joeom. Ubrzo dođe i veliki dan. Posljednja večera pod pokroviteljstvom princa Rainiera bila je priređena u dvorcu. Joe je dobio mjesto za stolom direktora Cirkusa, ali je Aylinino mjesto bilo za drugim stolom, za kojim je sjedio i sam princ. Za stolom se govorilo na francuskom.
"U svojoj dvadesetoj godini dolazila sam nekoliko puta u Monte Carlo s ocem, koji me je dovodio ovamo, govoreći da svakako moram vidjeti najljepše mjesto na svijetu. Očarala me vaša zemlja", reče Aylin.
"Zar od tada nikako niste dolazili?" upita princ. "Nisam, nažalost, nikako imala priliku."
"Kako ste doživjeli Monte Carlo nakon toliko godina, je li se promijenio?"
"Mnogo. Upropastili ste onaj prekrasni grad. Izgrađena je zgrada na zgradi. Kasina su napunili neuljudni Arapi. Ima i previše gužve. Je li se u ime turizma morala platiti toliko visoka cijena?"
,,Ne bi bilo tako da su nam Francuzi ostavili malo više mjesta", reče princ glasom hladnim kao led.
"Dobro je što nisu, vjerojatno biste i ta mjesta napunili takvim zdanjima", reče Aylin. Za stolom zavlada mrtva tišina.
Sutradan, za vrijeme doručka, za Aylinin i Joeov stol došao je jedan Amerikanac, Joeov prijatelj, koji je i noć prije sjedio za Aylininim stolom, veoma blizak dvoru. Aylin je otišla nešto uzeti iz bifea.
"Princ je malo ljut na tebe, zbog onoga što mu je rekla tvoja supruga", reče. "I meni je žao, Turner, ali mene ne obavezuju riječi moje supruge."
"Na tebi je da je kontroliraš."
"Kako to možeš reći? Može li princ kontrolirati svoje kćeri?"
Uto se Aylin vratila.
"Vaše jučerašnje riječi su vjerojatno pogrešno protumačene gđo Gates", reče Turner. "Siguran sam da niste mislili tako reći, ali..." "Svaku riječ sam svjesno izgovorila", reče Aylin. "Veoma sam ljuta na one koji, dopuštajući nekontroliranu gradnju, narušavaju prirodu. Rekla sam ono što mislim."
"Možda, gospodo, ne biste trebali iznositi svoje mišljenje kada su u pitanju poslovne veze vašega muža."
"Moj muž je biznismen, ali ja sam liječnica", uzvrati Aylin. Kao da je bomba pala na putovanje u Monte Carlo.
"Zbog tebe sam ostao bez posla od sto tisuća dolara", Joe je neprestano gunđao.
Umjesto da to primi olako, Aylin je još više pogoršavala situaciju.
"Možeš li ti misliti na bilo što drugo osim novca? Zar osim novca za tebe ne postoje druge vrijednosti? Novac je postao tvoj Bog." Stigli su u Ameriku glođući jedno drugo. Neprekidno gunđanje tijekom putovanja, nastavilo se i kod kuće. Na to dođoše i druga prigovaranja. Kako bi smirila napetu situaciju i izgladila njihove odnose, Aylin je priredila obiteljsku večeru. Pozvala je svu djecu. Samo su Philip i njegova supruga i Kevin najavili svoj dolazak...
Phoebe je saopćila da zbog probe neće moći doći. Od Hillary i njenog muža nije stigao čak ni izgovor. Aylin se naljutila. "Pristojni ljudi kažu da neće moći doći", rekla je Joeu.
"Ti si ponizila Darrella. Sasvim je normalno to što nisu došli", reče Joe. "Kada sam ga to ja ponizila?"
"Zar nisi rekla 'koliko god sam ja vrtlar toliko si i ti slikar'?" Joe, to je bila šala i to prije godinu dana."
Na kraju, uz Joevo posredovanje, ponovo je dogovorena večera i sada su svi došli. Stol je postavljen u dvorištu. Aylin je pripremila prelijepa jela. Nije ni pomislila da će se vrijeme, koje je tijekom dana bilo veoma lijepo, uvečer pokvariti. Odjednom je počela grmljavina, a potom i prolom oblaka. Svi su pobjegli unutra. Jela su prenijeli u kuhinju. Gromovi su se razlijegali jedan za drugim, a kiša lijevala kao iz kabla. Ali zrak je ostao sparan i topao.
"Hajdemo u bazen. Plivanje na kiši poseban je doživljaj", povika Aylin. "Ti si luda", reče Joe. "Zar je uopće moguće plivati na ovakvoj kiši?"
"Dok sam bila dijete, mi smo u Istanbulu uvijek skakali u more kada je padala kiša."
"Napokon si odrasla, nisi više dijete, Aylin", reče Hillary.
"Ako ubiješ dijete u sebi, život će izgubiti svoju čar", reče Aylin. Ja odoh, ima li netko tko želi sa mnom?"
"I mi, i mi", povikale su Dilara i Alis.
"Ti ne možeš, Alis, ne možemo ti to dopustiti", reče Hillary. "Zašto?"
"Veoma je opasno. Sijeva. Što ako grom pukne u bazen? Na toliko naelektriziranom zraku se ne izlazi van, a pogotovo ne u bazen."
"Tvoja sestra je u pravu, u dvorištu ima mnogo drveća, a drveće privlači gromove. Ako ne želiš biti ugljen, ostani unutra, kćeri", reče Joe.
"Neka onda ni one ne idu u bazen", reče Alis. "Aylin što naumi to i učini", reče Phoebe.
Aylin i Dilara su obukle kupaće kostime, izašle van i skočile u bazen. Priljubljeni uz prozor, oni u kući su ih jedno vrijeme promatrali kako se ludo zabavljaju i izvode akrobacije pod kišom, a potom su se vratili u kuhinju.
"Hajde da im priredimo jednu igru", reče Aylin.
Nečujno su izašle iz bazena i skinule kostime. Bacile su ih u bazen, a potom utrčale unutra. Iz Aylinine spavaće sobe mogle su vidjeti salon. Ugasile su svjetlo i čekale. Iz kuhinje su polako počeli prelaziti u salon. Kiša nastavlja padati svom žestinom. Joe ide prema prozoru i gleda van. Rukom je pozvao Phoebe. Praveći rukama zaklon za oči, nastojala je vidjeti bazen. Aylin i Dilara nisu mogle čuti što pričaju, ali su sasvim dobro mogle vidjeti izraze njihovih lica. U trenutku se cijela obitelj okupila pred prozorom. Prestravljeno su gledali prazne kostime na površini bazena. Nikako nisu mogli odgonetnuti kako su Aylin i Dilara nestale iz kostima. Alisine oči izgledale su kao da će od straha iskočiti. A u spavaćoj sobi, Aylin i Dilara su umirale od smijeha.
"Teto, oni vjerojatno misle da smo umrle. Hajde da navučemo plahte na sebe i uplašimo ih kao duhovi", reče Dilara.
Na tu šalu nasmijali su se jedino Philip, Kevin i Alis. Za ostale, sve su to bile gluposti dvije lude Turkinje... Inače, i takva udaljenost od New Yorka bila je posebna ludost. I za njih se moglo reći da su ludi, zato što su prevalili toliki put samo radi jedne večere.
Kada je shvatila da je uzaludno sve ono što učini za Joevu obitelj, Aylin je digla ruke, odustala je od svih daljnjih napora. To je dovelo do još većeg zatezanja njihovih odnosa. U kući se oboje povlače u svoje kutke; Aylin čita knjige, Joe gleda filmove, uopće ne pozivaju djecu. Živjeli su zajedno, ali sami. Da ne bi bila netrpeljiva prema Joeu, Aylin je počela više piti. A on je svake minute ubadao po neku zajedljivu riječ na račun njenog opijanja, dovodio ju je do ludila. Kada su trebali zajedno izlaziti, dotjerivali bi se, provodili vrijeme s prijateljima, smijali se i zabavljali. Koliko god da je u sebi bio ljut na nju, Joe je osjećao zadovoljstvo što se medu poznanicima pojavljivao s elegantnom, lijepom i pametnom suprugom ispod ruke. I Aylin je uživala u društvu ljudi koje je upoznala zbog Joevog posla.
S vremenom su naučili kako-tako uskladiti živote. Nekoliko dana u tjednu Joe je počeo provoditi u New Yorku. Tako se domogao svog poker društva. U noćima kad je Joe bio odsutan, Aylin je kući pozivala svoje prijatelje, ili je s Kurtom odlazila u kazalište. Vikendom su se sastajali u Bedfordu, priređivali ručkove za prijatelje, organizirali piknike. Kao da je oboma prijalo što se jedno drugome nisu konstantno motali oko nogu.
Sredivši odnose otputovali su na Karibe. Može se reći da je to u usporedbi s putovanjem u Monako, bilo veoma uspješno putovanje.
Neposredno po povratku u New York, sudjelovali su na večeri prilikom dodjeljivanja Tony nagrada. Za njihovim stolom bili su još i poznata trač-spisateljica Cindy Adams, Anthony Quinn sa suprugom i gradonačelnik New Yorka sa suprugom. Zbog toga što je veoma voljela ples, Aylin nije silazila s podija, plesala je sve, od rumbe do sambe, sve što je orkestar svirao. Kada su, u međuvremenu, za- svirali čarlston, našla se usred nepoznate grupe mladih. Zabavljala se kao što već dugo nije. Odjednom je netko snažno povuče za ruku. Otrgla se i nastavila plesati. Ovaj put bila je snažnije povučena. Umalo nije pala. Okrenula se i pogledala.
Ugledala je Joea namrštenoga lica.
"Dođi i ti sa mnom pleši čarlston", povikala je.
,,Brzo se vraćaj za stol! Sramotiš se", reče srdito njen muž. Ja samo plešem. Zašto bi to bila sramota?"
"Sjediš za stolom gradonačelnika, je l' taj ples dolikuje tvojim godinama?"
,,Bih li možda trebala plesati Labuđe jezero, zato što sjedim za gradonačelnikovim stolom?"
"Možeš li ništa ne raditi? Samo sjedi za svojim stolom."
"Kada se vratim za stol, pitat ču sve. Vidjet ćemo razmišljaju li i oni kao ti", reče Aylin. Joe ju je nasilu odvukao s podija i posadio za drugi stol. "Čekaj me tu, odmah se vraćam", reče. Ubrzo, pojavi se s Aylininom torbom i šalom u rukama. "Hajde, diži se", reče. "Idemo." Jesi li ti izgubio pamet, Joe?" upitala je u autu. Aylin, doista, nije shvaćala šta se dogodilo.
"Ti si liječnica. Ukazano ti je mjesto za gradonačelnikovim stolom. Čarlston! Lepršanje suknje u ovim godinama, čarlston, ha... Svi će misliti da si pijana. Je li supruga Anthonyja Quinna ustala i plesala čarlston, je li možda Cindy Adams, ili gradonačelnikova supruga..." "Prestani s naglabanjem o gradonačelniku", vikala je Aylin na sav glas. "Da me tvoje kćeri nisu prozvale 'žena alkoholičarka', nitko ne bi ni pomislio da sam pijana!"
"Ne uplići moje kćeri u svaku našu svađu."
"Ali, posredno ili neposredno, one su prisutne u svakoj našoj svađi. Stvorile su ti fobiju od mog pića."
"Aylin", reče Joe. "Kako možeš biti i tako pametna, a i toliko otkačena, doista to ne mogu shvatiti. Može li se netko tko stvara čuda s bolesnicima, nasred podija ponašati kao djevojčica od petnaest godina?"
"Može li stvarati čuda onaj tko ubije polet i žar u sebi?" upita Aylin. Tu večer je dugo, dugo razmišljala. Da li to, možda, Joe lagano ubija žar u njoj?
Da bi svoje probleme istresla iz sebe, opet je nazvala Mišela.
Jednog popodneva sastala se s njim na uobičajenom mjestu, u talijanskom restoranu. Aylin je navela razgovor na svoje probleme s Joeom.
Jesi li se opet zasitila bračnoga života?" upitao je Mišel. "Znaš da ti je to običaj..."
"Ovaj put nije moja pogreška", reče Aylin. "Iskazujem dobronamjernost kao ni prema kojem muškarcu do sada. Ali, ovaj put sam udarila na tvrd orah."
"Baš me zanima taj Joe", reče Mišel. "Bi li se želio upoznati s njim?"
"Želio bih samo zadovoljiti svoju znatiželju, ali to vjerojatno ne bi bilo u redu.
Joeu se to možda neće svidjeti."
"Zašto?" reče Aylin. Ja sam se upoznala s njegovom drugom suprugom. Pozvala sam je kući, došla je i popile smo čaj. Kćeri, osim Alis, bile su ljute zbog toga, ali Lilly mi se veoma svidjela. Joe zna tvoje sinove. Za svaki Dan zahvalnosti su kod nas. Ja se poznajem s tvojom suprugom. Upoznajte se i vas dvojica."
"Požurimo onda", uzvrati Mišel.
Joe se uopće nije usprotivio izlasku na večeru s Mišelom. Aylin je pozvala i
Emel, rezervirala je mjesto u jednom restoranu.
Joe je izgledao oduševljen Mišelom. Znao je za Aylinino prijateljstvo s bivšim mužem i to je prihvaćao s poštovanjem. Večera je protekla u sasvim ugodnoj atmosferi. Svi su djelovali zadovoljno, sve do poslije večere, kada je Aylin upitala goste jesu li za konjak ili ne, a Joe neočekivano upitao Mišela; " Je li Aylin i ranije bila tako sklona piću?"
Mišel se zbuni. Prisutni za stolom nisu znali gdje da gledaju.
"Aylin je oduvijek bila osoba koja zna kako ugostiti prijatelje, bila je veoma dobra domaćica", odgovori Mišel.
"Vjerojatno nas Joe ne želi počastiti konjakom", reče Emel nastojeći sve to prebaciti na šalu.
"Ta kultura moje supruge je veoma široka", reče Joe. "Ujutro Bloody Mary ili pivo, predvečer viski ili šeri, tijekom objeda vino, poslije objeda konjak. Tako?"
"Mi Turci smo veoma popustljivi i skloni jelu i piću", reče Mišel. "Dobro, Mišel, mogu li te pitati nešto vrlo ozbiljno?" reče Joe. "Koliko ozbiljno?"
"Veoma ozbiljno."
"Za vrijeme večere? Ako je to nešto poslovno, dođi, ako hoćeš, sutra u moju ordinaciju", reče Mišel.
"Ne, sada ću pitati. Smatraš li da Aylin ima problema s pićem?"
Mišel ostade šokiran. Na trenutak mu se učini da je pogrešno čuo. Za stolom mrtvi tajac.
"Ne šalim se, veoma sam ozbiljan. Smatraš li da je Aylin alkoholičarka?"
"Ni ja se ne šalim, i ja sam veoma ozbiljan. Aylin nema problema s alkoholom.
Aylin nije alkoholičarka", uzvrati Mišel.
Večera koja je započela veoma ugodno nelagodno se okončala. Aylin se grdno kajala što je organizirala jedno takvo druženje. Srećom, svi osim Mišelove supruge bili su joj veoma bliski. Nije osjećala zabrinutost da će pred njima biti osramoćena.
Sutradan je Mišel telefonirao Aylin. Joe bi morao imati neki razlog zbog kojeg te je nastojao poniziti i maltretirati pred svima nama, Aylin", rekao je. "Ako je tako pokazivao neku reakciju prema meni, nije bitno, ali..."
"Nažalost, njegova reakcija nije bila upućena tebi, već meni." "Nadi razlog i sredi to, inače ćeš brzo klonuti, Aylin", reče Mišel. "Radim sve što mogu, vjeruj mi. Ali, problemima nigdje kraja."
"U redu, u svemu ima neko dobro. Gombajući se s problemima, nećeš imati vremena osjetiti monotoniju i tog braka", reče Mišel. Glas mu je bio ozlojeđen.
"U međuvremenu, ne pravi aluzije, Mišel", reče Aylin. "Veoma sam osjetljiva ovih dana."
Aylin je i te godine ulagala napore kako bi za Dan zahvalnosti i za Božić obitelj ponovo okupila na jednom mjestu. Djevojke nisu došle. I Joe je bio nespokojan zbog neprekidnih nesporazuma između njegove supruge i kćeri. Aylin je preporučio da idu na "obiteljske terapije", koje su medu Amerikancima bile veoma popularne i uobičajene. Da bi otklonio nesporazume u vrijeme prvog i drugog braka, Joe je imao psihijatra kojeg je tada posjećivao. Aylin je pristala. Svi zajedno, Aylin, Joe, Philip,
Hillary, Phoebe i Alis našli su se u ordinaciji dr. Goldmana.
Dilara, koja je smatrala da je to veoma besmisleno, odbila je miješati se u to. Prije nekog vremena Alis je zapala u krizu zbog svoga mladića, raskalašenoga mangupa kome su se protivili svi u obitelji i tada su se našli na jednoj ovakvoj obiteljskoj terapiji. Sastanak upriličen da bi se iznašlo rješenje za Alisine probleme, pretvoren je u seansu Hillarynih i Phoebeinih pritužbi na Aylin. Dilara je bila veoma ljuta, a i osjećala se vrlo nelagodno.
Nije znala bi li plakala ili bi se smijala odraslim ženama koje su jadikovale kao nedorasla dječica: "Zar ti nas više ne voliš, tatice; ti se, tatice, više ne baviš nama kao prije." Ovaj put je odlučila da neće dolaziti na seanse.
Cilj terapije bio je da svi, krajnje otvoreno, iznesu svoje mišljenje o drugima, da izbace sve ono što se nalazi u njihovim glavama
i srcima. Očekivalo se da će se, unutarnjim pražnjenjem, pomiriti i uništiti srdžba osoba koje su nesvjesno povrijedile jedna drugu. Ali, terapija kod Goldmana pretvorila se u ratište, a ne u podlogu za izmirenje. U ratište na kojem je, ostajući bez zaštite, Aylin primala udarce od ostalih članova obitelji. "Djevojke me doživljavaju kao pohlepnu ženu, koja je bacila oko na bogatstvo njihovog oca, i apsolutno ne mijenjaju to svoje uvjerenje", bila je jedina rečenica koju je uspjela izreći. Potom je ušutkana i više nikako nije mogla doći do riječi.
Hillary i Phoebe su isticale Aylininu pohlepu, njen alkoholizam, a i njenu ludost. Njihova maćeha unesrećuje njihova oca i misli jedino na sebe. Svojim ispadima je nanosila štetu njegovom poslu. Prouzrokovala je zahlađenje odnosa između Joea i njegovih kćeri, odselila je u šumu samo da bi ga otrgla od njih. Srozavale su Aylin do krajnje niskih granica. Čak ni Philip nije mogao otvoriti usta, kako bi rekao nešto u njenu odbranu. Nekoliko puta je Alis promucala ne bi li nešto rekla, ali je nitko nije slušao. Joe je sjedio s izrazom lica koji je govorio "pogledaj što drugi o tebi misle." Aylin je bila posve zbunjena. Što je ona to učinila da je izazvala toliku mržnju u njihovim srcima? Zašto je toliko mrze?
Dr. Goldman se na kraju okrenuo prema Aylin: "Sada je na vas red. Iznesite i vi svoje emocije."
"Nemam riječi poslije svega ovoga", odgovorila je Aylin. "Nadowska, vi ste psihijatar. Najmanje koliko i ja znate koristi od izbacivanja otrova iz sebe."
"Danas je iscurilo i previše otrova. Neka moj ostane tamo gdje mu je mjesto", reče Aylin.
Tog vikenda se prvi put povjerila Dilari.
"Kamo sreće da sam i ja sudjelovala, teto, da te nisam ostavila samu", reče Dilara, koja nije mogla povjerovati kako je Philip, Alis i Joe, a naročito Joe, nisu branili od tih napada. "Dobro ste izmaltretirali moju tetu, Joe", rekla je te večeri kada se susrela s Joeom, "zašto je bar ti nisi branio?"
"Bit terapije je da svi izbace ono što je u njima. Aylin mora znati što drugi misle o njoj."
"Na ovom svijetu jedino Hillary i Phoebe imaju loše mišljenje o mojoj teti", uzvrati Dilara. Odmah je otišla u svoju sobu, kako bi izbjegla daljnje raspravljanje.
Obiteljska terapija Aylin je otvorila oči. Nešto je morala poduzeti. Neizostavno je morala nešto učiniti kako bi se riješila ovog okruženja bez ljubavi, kako bi ponovo organizirala svoj život, kako bi ponovo pridobila pacijente izgubljene nakon preseljenja u Bedford.
Joe je bio svjestan da je njegova supruga veoma ogorčena. Zbog toga taj tjedan nije silazio u grad na poker. "O čemu tako duboko razmišljaš?" upitao ju je jednu večer zatekavši je s čašom vina u ruci i pogleda uprtoga u plamen kamina.
"Mislim otići odavde, Joe." "Kuda ići?"
"Daleko, veoma daleko."
"Želiš putovanje? Skoro smo se vratili s Karipskih otoka." "Želim se uključiti u Zaljevski rat."
"što?"
Joe pomisli da je pogrešno čuo.
"Zaljevski rat. Znaš, onaj rat tamo u Iraku?" "Hoćeš biti Mata Hari?"
"Iskreno, bilo bi veoma zanimljivo. Ali ja mislim biti samo doktor koji će liječiti vojnike čija je psiha narušena u ratu."
"Ti nisi vojnik, neće te pustiti u rat." "Hoćeš se okladiti?" upita Aylin. "Koje ti je to vino po redu?"
"Četvrta čaša, računajući i one koje sam popila za večerom." "Znači da si se počela brzo opijati."
"Ne želim čuti više niti jedne riječi o opijanju", uzvrati Aylin. Lupila je čašom o stol i otišla na spavanje.
Joe se čak nije ni zadržavao na ovom razgovoru. Pomislio je da je to samo glupost koju je Aylin izgovorila tek tako. Sljedeći tjedan proveo je u gradu. To pitanje je bio već sasvim zaboravio, kada je za vikend došao u Bedford. Aylin je na pisaćem stroju pisala neke tekstove. Nije ga zanimalo.
Na isti razgovor vratili su se tek za mjesec dana.
"Ne idem u Zaljev, ali postoji nada da ću biti aktivirana u jednoj bolnici u kojoj se nalaze vojnici koji su se vratiti iz Zaljeva", reče Aylin.
"O čemu ti to pričaš?" upita Joe znatiželjno.
"Pa već sam ti rekla. Sjećaš se da sam namjeravala ići u rat..." Jesi li ti ozbiljna?" "Naravno."
"Ej, nisu te primili, zar ne? Rekao sam ti da ne primaju one koji nisu vojnici, a pogotovo ne žene. To nikako."
"Primaju, Joe. Sigurna sam da neće moći odbiti jednu liječnicu mojih kvaliteta.
Ne direktno u rat, ali možda me prime da liječim one koji su se vratili iz rata." "Izmišljaš!" reče Joe, pomalo otvorenih usta.
"Ne izmišljam. Ali, još je dug put koji moram proći. Rekla sam da se pojavio samo tračak nade."
Joe se na trenutak duboko zamisli. "Što će biti ako sve bude kako želiš?" "Tada ću biti raspoređena u neku bolnicu koja prima povratnike iz rata." "A gdje su te bolnice?"
"širom Amerike."
"Hoćeš li ići, ako dođe do toga?" "Hoću, ići ću."
,Je l' to znači bijeg od našega braka?"
"Nema veze s tim. Da imam tu namjeru, ne bih išla u vojsku, već kod odvjetnika", uzvrati Aylin.
"Problemi koji mene iscrpljuju nisu u vezi s tobom, nego s tvojim kćerima. Ja uopće nemam namjeru ustuknuti pred djevojkama kojima bih mogla biti majka."
"Zašto onda odlaziš?"
"Zbog sasvim drugih razloga. Svu svoju energiju trošim na individualne krize, većinom rješavam probleme bogataša koji proizilaze iz njihove razmaženosti. U vojsci ću se baviti istinskim problemima, a provodit ću i grupna istraživanja. Osim toga, postoje i drugi projekti koje sam već odavno razvila u svojoj glavi."
"Aylin, ja sam te dobro shvatio, ali kako će to ostali shvatiti? Svi će misliti da si otišla zbog toga što si se zasitila braka."
"Tko su to svi ostali?" upitala je Aylin. "Ako su to Hillary i Phoebe, iskreno, Joe, apsolutno me se ne tiče što će još i one misliti." "Naši prijatelji, rodbina, svi naši poznanici."
Aylin nije ništa odgovorila. Nije željela davati povoda za neumjesno raspravljanje, kad, ionako, još uvijek nije postojalo ništa konkretno. Svoju energiju sačuvat će za pravo vrijeme, kada bude morala voditi istinsku borbu. Ni Joe nije inzistirao na tome. Ionako nema ništa konkretno. Ovaj projekt je poput Aylininog projekta kupnje ranča u Virginiji; jedno vrijeme će biti aktualan, a potom će otići u zaborav.
Dok je trčkarala i slala zahtjeve, nije to mogla sakriti od Irene. "Što se to događa, srećo? Kakvi su to tekstovi i molbe u vezi s vojskom?" upitala je jednom. Aylin joj je sve ispričala. Koliko god je mogla. Irene nije mogla povjerovati svojim ušima.
"Što to znači? Hoćeš li se, ako te prime, uključiti u vojsku?" "Zašto si se toliko iznenadila?"
"U svom životu nisam čula veću glupost nego što je to", reče Irene. "Oduševljava me tvoja podrška."
"Za ime Boga, tko će podržati jednu takvu glupost?! Zna Ii Joe za to?" "Zna."
"Slaže li se on s tim? Zatvara li Joe oči na to što će mu se supruga priljučiti vojsci, među tolike muškarce?"
"Kako si dramatična", uzvrati Aylin. "U vojsku ulazim kao liječnica, a ne kao striptizeta!"
"Nema veze, slaže li se on s tim?"
"Ne znam, Irene", reče Aylin. "Ne želim se upuštati u polemiku oko toga."
Irene je posadila Aylin na bolesničku stolicu, privukla tabure i sjela blizu njenih koljena.
"Sjećaš li se, Aylin, što si mi rekla kada sam ti došla na liječenje?" " Prošlo je toliko mnogo vremena...", reče Aylin.
"Da te, onda, podsjetim. Rekla si mi; ako odeš kod kardiologa, postavit će ti se pitanje pušiš li ili ne. Ako kažeš da dnevno pušiš preko jedne kutije, reći će ti da prvo ostaviš cigarete i da tada dođeš, da ti, u protivnome, neće moći pomoći. To si
mi rekla."
"Zar tako?"
"Da, potom: 'i ja sada tebi kažem da prvo ostaviš muža, pa tek onda dođi kod mene, inače ti ne mogu pomoći.' Doslovno tako." "Da, sjećam se. Ali tvoj muž je bio beznadni alkoholičar i tukao te svaki Božji dan."
"U redu. Ja sam te poslušala. Zahvaljujući tebi sam ostavila muža, postigla duševnu ravnotežu, riješila se lijekova, povratila samopouzdanje i počela raditi."
"Zašto bi to bilo zahvaljujući meni? Ja sam vidjela tvoje sposobnosti i primila te na posao."
"Nema veze. Ono što želim reći je sljedeće; dužna sam ti mnogo toga, na svijetu je malo onih koji ti žele dobro koliko ti želim ja." "Reci što namjeravaš, zlo mi je", reče Aylin.
"Ti si bila moja liječnica, ja sam te slušala i izašla kao pobjednik. Sada je red na tebe. Ja sam tvoj prijatelj i zato me moraš slušati."
"U redu."
"Ne ostavljaj muža i ne idi. Odeš li, otići će i tvoj brak." "Ne brini se, Irene, brak neće otići."
"Svjesna sam da nisi previše sretna, ali ti ne znaš što znači imati lošega muža. Molim te, ne idi. Ni jedan muž se ne ostavlja na tako dugo vrijeme. Svijet je prenatrpan piranama koje traže muškarce." Aylin se počne smijati. A, s druge strane, srce joj se punilo nekim toplim emocijama. Postojala je iskrena prijateljica koja ju je
doista voljela i osjećala zabrinutost zbog nje. Prijatelje je zaradila svojim znojem, samopožrtvovanjem i naporima. Posao joj možda nije priuštio milijune, ali joj je donio prijateljstva vrjednija od tih milijuna.
Poput Irene, na spomen Zaljevskog rata pobješnjela je i Laurie. "Ti nisi vojnik", rekla je. "To je samoubojstvo, jesi li ti luda?" Aylin ju je podsmješljivo pogledala u lice. "To mi ti govoriš?" "Da, ja... Aaaa... znači da sam doista ozdravila, Aylin." "Naravno."
"Preklinjem te, ne idi tamo."
"Neću ići kao vojnik, idem kao liječnica i to ne u Zaljev, već u Oklahomu, liječiti povratnike iz Zaljeva."
"Želiš ići baš toliko daleko da bi pobjegla od Joea? Zar nisi ti bila ta koja mi je stalno govorila da ne bježim od problema, da ih napadam i da ih tako dokrajčim?"
"Ne bježim od Joea. Bilo bi bolje reći od njegovih kćeri. Ali, znaš u čemu je bit svega toga, Laurie? Do danas sam se većinom bavila beznačajnim problemima Njujorčana. Voljela bih da sad malo pomažem onima koji doista trebaju psihijatra, koji su se dobro upoznali sa smrću."
"Ne mogu povjerovati u to. To nije razlog tvog odlaska. Nesretna si, ja ti nikako ne mogu pomoći. Ne mogu naći rješenje tvojih problema. Ali, tko može stati između muža i žene? Vidiš, nisam ja bezrazložno mrzila Židove! Što ću ja, Aylin, ako ti odeš?"
"Ne brini se. Još nisam dobila službeni odgovor", reče Aylin.
Premda, mogućnosti su sve više rasle. Kako su se povećavale njene nade, srazmjerno je rastao i Aylinin entuzijazam. Nije mogla ni
čemu razmišljati, jedino o vojsci i onome što će tamo raditi. Ali je
zlovoljno razmišljala o tome kako će to objasniti Joeu ako od vojske dobije pozitivan odgovor. Napokon dođe taj dan.
"Ovo je ugovor na samo dvije godine, Joe", reče Aylin. "Vidjet ćeš, te dvije godine će proletjeti dok okom trepneš. Postoje mnogobrojni praznici, moći ćemo biti skupa. Ne možeš ni zamisliti koliko trebam jednu ovakvu promjenu."
"Ako želiš promjenu, smanji broj radnih dana, hajdemo češće na putovanja", reče Joe. "Ne mogu prihvatiti tako dramatičnu promjenu u svom životu."
"Ove dvije godine će zlata vrijediti za moju karijeru."
"U to ti nitko neće povjerovati, Aylin. Svi će to tumačiti kao neuspjeh našega braka."
"Mene se uopće ne tiču svi, mene zanima tvoje mišljenje. Ti znaš razlog moga odlaska, a to mi je dovoljno."
"Ako ti je bitno moje mišljenje, onda bi ti trebale biti bitne i moje emocije. Ne želim da ideš. Ne želim ostati sam u ovoj kući. Nisam se oženio da bih živio usamljenički."
"Vidjet ćeš, Joe, koliko god će meni goditi ovaj rastanak, toliko će goditi i tebi. Malo ćeš se odmoriti od mene. Za oboje će biti korisno to što ćemo se poželjeti", reče Aylin.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayşe Kulin - Njeno ime: Aylin

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 10:18 am



FORT SILL OKLAHOMA
Jednoga hladnoga siječanjskoga dana 1992. godine Aylin je prvi put obukla uniformu. Pogledala se u zrcalo da bi se uvjerila kako to nije san, gotovo milujući, prešla je rukama po uniformi s obje strane crnoga sakoa naramenica ukrašenih zvjezdicama potpukovnice. Nije sanjala. Žena u zrcalu bila je ona; Aylin Devrimel Nadowska Cates. Uniforma joj je sjajno pristajala. Njeno vitko i dugo tijelo apsolutno je stvoreno da bi nosilo ovu uniformu. Kao da je tolike godine čekala trenutak kada će je obući. Kao da uniforma nije bila odjeća koju će za dvije godine skinuti i odložiti, nego njena koža, njen karakter, identitet, individualnost.
A toliko su se suprotstavljali njenom ulasku u vojsku. Čak i najbliži, oni koji su tvrdili da je veoma dobro poznaju.
"Kako će se netko poput tebe prilagoditi vojnoj disciplini?" govorili su joj njeni poznanici.
"Možeš sve, ali... vojska... ne nasmijavaj me", rekao je Joe.
Čula je jednom kako Hillary govori svome ocu: "Ona misli da je vojska kazališna scena. Pusti je neka ide, neka se opameti."
"Nisi ti za vojsku. Potrebna je jaka disciplina. Nije vojska za tebe", pokušao ju je uvjeriti Mišel. Čak i on... Nitko nije mogao shvatiti da će uspjeti.
Ovo je prema njima bio ili prolazni entuzijazam ili bijeg. Možda je malo i bilo tako. Dozlogrdilo joj je bavljenje problemima svojih njujorških bogatih i razmaženih bolesnika, poremećene pameti zbog ispraznosti i neodgovornosti. Zasitila se i Joea. Njen brak opet nije štimao. Bila je svjesna da se svakim danom sve više udaljava od svog muža.
I djevojke... Djevojke koje su uveliko prekoračile granice pristojnosti... I "obiteljska terapija", koja je pripremila bijeg; onaj glupi, onaj razorni grupnoterapijski susret. Američki patent, na kojem svi bljuju iz sebe nataloženi otrov i vrijeđaju jedni druge na nedopustiv način... Onaj prokleti susret na kojem su sve djevojke, čak i Alis, u koju je uložila toliko truda, navalile na nju, nemilosrdno je maltretirale i teško optuživale i na kojem Joe ni prstom nije mrdnuo kako bi je zaštitio. Bez obzira na razloge koje je iznosila, Aylin je znala da je kategoričnu odluku o pristupanju vojsci i udaljavanju od kuće donijela krajem tog obračuna unutar obitelji.
U početku je samo maštala i trčala za tom nadom. A mašta je sve više postajala stvarnost. Dobila je odgovor na svoje zahtjeve i bila pozvana na razgovore. Svi su mislili da čini još jednu nepromišljenost. Otići će, igrat će se vojske u Oklahomi u Fort Sillu.
Mada Aylin nikada nije "igrala". Ni dobru ženu, ni lošu, ni princezu, ni hipi djevojku, ni zaljubljenu ženu, razmaženu djevojku, ni koketu, studenticu, ni profesoricu, liječnicu, a niti majku... nikada nije igrala. Ona je uvijek "bila".
Kojom god da se ulogom zaogrnula u životu, te uloge su bile upravo ona. Sve dok je trajalo njihovo vrijeme; svojim srcem, mozgom, karakterom, ta "uloga" je bila ona, uvijek.
1 sada, u ovoj uniformi, postoji samo jedna istina: potpukovnica Aylin... biti vojnikinja pristajalo je Aylin. "Vojnikovanje" je bilo u njenim genima.
"Uspjela sam!" povikala je nakon dugog, dugog zagledanja u ogledalo. "Uspjela sam!"
Nesumnjivo, nisu to bili prvi Aylinini poklici uspjeha. Ah, sada je uspjela u jednom posve drukčijem poslu. Nije bilo lako obuči ovu uniformu. Zahtjevi, odbijenice, ponovni zahtjevi, iščekivanja, neprekidni razgovori, istrage, pismeni i usmeni ispiti. Rat koji je vodila dok je uvjeravala Joea. I, evo je na kraju u ovoj uniformi.
Kao psihijatrica Aylin nije trebala sudjelovati u vojnoj obuci u Fort Sillu. A naročito nitko nije očekivao da će žena njenih godina izaći na poligonsku obuku. Zbog toga vodnik nije mogao povjerovati svojim očima kada je na siječanjskoj studeni u svojoj jedinici ugledao plavušu u poligonskoj uniformi.
"Potpukovnice, vi niste dužni sudjelovati u vojnoj obuci", rekao je. "Nisam, ali i mogu, zar ne?"
"Naravno." "Onda želim."
"Kada vam bude naporno, odmah odstupite." "Razumijem."
Jedinica, u kojoj se nalazila Aylin, prvo je koračala marševskim korakom. Potom su se zaputili prema malo udaljenijem poligonu za obuku. Narednik je zapovijedao; "Trčećim korakom!" Svi vojnici su prešli u jedan red i počeli trčati. Nakon polusatnog trčanja, narednik stade pred Aylin.
"Jeste li dobro?"
"Ja sam dobro, a vi?" uzvrati Aylin.
"Sad ćeš ti vidjeti što znači vojska", prošlo je naredniku kroz glavu.
Zaustavili su se pred jednim kanalom. Narednik je uključio štopericu. Ušli su trkom u kanal i puzeći nastavili kretanje. Potom su se penjali uz konop, preko dasaka poredanih na visini od tri metra. S vrha su, potom, skakali na pijesak. Aylin je povremeno bacala oko na narednika, jedva se suzdržavala da ne prasne u smijeh. U grupi su bile još dvije žene, ali one su bile tek dvadesetih godina i gotovo su postizale isti uspjeh kao i Aylin. Samo s jednom razlikom, Aylin niti jednom nije rekla "uh", Joj" ili nešto slično.
U blagovaonici, za vrijeme večere, narednik je došao za Aylinin stol. "Čestitam vam na postignutom uspjehu, potpukovnice Nadowska", rekao je. "Sutra obuka počinje u šest, namjeravate li se opet pridružiti?"
"Vidimo se u šest, naredniče", odgovori Aylin.
Bez izostajanja, Aylin je nastavila s poligonskom obukom. "Ugledajte se na našu pedesetogodišnju potpukovnicu", govorio bi narednik kako bi motivirao novopridošle vojnike da je moguće napraviti svaku vježbu kad se to želi. Aylin je dolazila u poligonskoj odjeći i za tren bi se poput majmuna uzverala uz konop, prebacivala se na drugu stranu zida, okretala se dva puta u zraku, bez dodirivanja preskakala visoku ogradu, trčala kao vjetar i puzala poput zmije.
Ispit fizičkih vojnih aktivnosti položila je 9. studenoga 1992. godine i s osvojenih 279 bodova, srušila rekord i fizičkom snagom postigla prvi "certifikat za uspjeh" u vojsci.
To je bila jedna strana medalje. Na drugoj strani te medalje razvijalo se nešto mnogo hitnije od trčanja i puzanja, nišanjenja i pogađanja mete.
***

Unapređenjem, koje je dobila 16. studenoga 1992., potpukovnica dr. Nadowska postavljena je na čelo psihijatrijskoga odjela bolnice Reynolds Army Community. Za vojnike koji su ležali na njenom odjelu, a koji su se iz Zaljevskog rata vratili tužeći se na depresiju, nesanicu i na nemogućnost prilagođavanja, željela je uvesti "svjetlo- snu terapiju" koja se do tada u vojsci koristila jedino na Aljasci.
Ni to joj nije bilo teško postići. Njen tajni dosje bio je ispunjen najvišim ocjenama, značajnim rezultatima, pohvalama za marljivost, humanost, inteligenciju i prilagodljivost. Bolnica joj je ustupila traženi prostor, nabavila potrebne aparate i stavila pod njeno vodstvo. Pokazala je tako veliki uspjeh s programima grupnih i pojedinačnih terapija, programima usmjeravanja, hrabrenja i osiguranja prilagodljivosti i seminarima, koje je organizirala u Reynolds Army Community, da je 1. srpnja 1993. potpukovnici dr. Aylin Nadowskoj dodijeljeno najviše odličje i povelja topovskog puka "THE HONORABLE ORDER of SAINT BARBARA".
Kada su nabavljena četiri aparata koji šire sunčane zrake sa samo korisnim odlikama, Aylin je počela s terapijama za velike grupe vojnika. "Svjetlosna terapija" imala je nevjerojatno velik odaziv i uspjeh.
Zapravo, liječenje živčanih bolesnika pomoću sunčane svjetlosti metoda je koja datira još iz stare Grčke i Rima, a kroz povijest se i dalje povremeno koristila. Uočeno je da se tijekom mračnih zimskih dana kod čovjeka smanjuje energija, da postaje neraspoložen i da ima povećanu potrebu za snom i ugljikohidratima, odnosno za namirnicama koje u sebi sadrže šećer. Kao da čovjek, poput nekih životinja, liježe u psihički zimski san. Isti negativni simptomi uočeni su kod onih koji rade po noći i koji nisu često na sunčevu svjetlu.
Pomoću lampi koje šire svjetlost, zrake prolaze kroz mrežnicu u oku, dolaze do žlijezda u mozgu, prouzrokuju određenu kemijsku reakciju u hipofizi; na taj način dolazi do lučenja dovoljne količine hormona i kod čovjeka dovodi do uklanjanja depresivnog stanja. Ova metoda nije imala nikakvog kontraefekta. Nije stvarala ni oštećenja koja tijelu nanose antidepresivni lijekovi. Štoviše, za pola sata i uz nekoliko lampi terapiji je, u isto vrijeme, bio podvrgnuto mnogo vojnika. Ovom metodom Aylin je vojsci osigurala vrlo ekonomičan način liječenja.
Kada se pročulo da je u bolnici Reynolds Army Community neka doktorica pokrenula uspješan način liječenja depresivnih bolesnika, Aylin su sa svih strana počele stizati ponude. U javnoj školi Lawton organizirala je 27. travnja 1993. godine obrazovni program o ovoj metodi liječenja. Dva mjeseca poslije toga, 19. i 20. lipnja sudjelovala je kao predavač na seminaru o svjetlosnoj terapiji i biološkim ritmovima na Medicinskom fakultetu San Diego koji je bio u sastavu Sveučilišta California. Primila je i pohvalnicu od Medicinskog odjela Glavnog stožera američke vojske 29. lipnja 1993. godine. Na kraju, sve lokalne novine počele su pisati o Aylin i njenoj jeftinoj i krajnje uspješnoj metodi "svjetlosnoga liječenja". Počela su je zasipati pisma iz institucija Fort Silla u kojima su se tražili detaljniji podaci o ovoj metodi. Aylin je ponovo zablistala... Kao polarna zvijezda čija se svjetlost ne gasi.
Ali, od svjetlosti, kojom je sjala u poslu i izvana, u njenom srcu nije bilo ni najmanjega traga.
U početku, na tolikoj udaljenosti od raznolikog i burnog života New Yorka i svojih bližnjih, osjećala je takvu usamljenost koju ni sama sebi nije mogla opisati. Poželjela je Dilaru, Irene, Laurie, Mišela, pa čak i Joea. U slobodno vrijeme, dok se
nije bavila pacijentima, gotovo da su joj nedostajale čak i prepirke s Hillary i Phoebe.
U ovoj sredini, gdje se tu i tamo nalazila i pokoja žena, sve je bilo podređeno muškom načinu života. Na televizorima u prostorijama za odmor vojnika stalno su bili uključeni kanali na kojima se prikazivao nogomet ili druge sportske aktivnosti. Teško se uključivala u površne i svakodnevne razgovore ostalih vojnika. Ono za što je pokazivala interes ostale uopće nije zanimalo: opera, glazba, muzeji, izložbe, galerije, skupi butici... luksuzni restorani u koje su zalazili elegantni i kulturni ljudi ili zabavni i bučni bistroi... sve to je bilo ono o čemu je mogla samo sanjati. New York je bio iluzija, jedan san za koji se nadala da će ga, do najsitnijih detalja, vidjeti noću, ali samo u svojim snovima. Poželjela je grad u kojem je godinama živjela ne uočavajući čak ni njegov tempo, buku, gužvu, a ni njegovu boju.
Nakon moljakanja i preklinjanja, Irene je u listopadu doputovala u Oklahomu. Provele su zajednički vikend. Aylin je imala zakupljenoga konja kojeg je jahala u slobodno vrijeme. Pokazala ga je Ireni i za nju iznajmila jednoga; satima su jahale, a uvečer su dugo, dugo pričale. Od samoga jutra, od trenutka kada su otvorile oči do lijeganja u krevet, primoravala je Irene da joj priča o svakoj svojoj minuti u New Yorku. Pitala ju je za predstave, operu, kino, što se nalazi po izlozima, kakva je novogodišnja i božićna dekoracija na ulicama, tko kuda ide za Novu godinu.
Uprkos toj neopisivoj žudnji, Aylin gotovo nimalo nije pila, izgledala je spokojna i sretna. Irene se ne sječa kada je u posljednje vrijeme vidjela Aylin toliko zdravu i toliko energičnu. Lice pocrnjelo od sunca, a kosa prirodno uvijena. Njeno inače vitko tijelo je sasvim u formi, zbog dnevne obuke mišići su joj ojačali, a leda se ispravila. Veoma lijepo joj je pristajala sva vojna odjeća, od svečane uniforme do otrcanih nastavničkih kombinezona.
"Aylin, ti mora da si rođena kao vojnik. Imaš tako prirodan izgled u uniformi... Je li ti, možda, otac vojnik?" upitala je Irene.
"Moj pradjed bio je vojnik. Moje ludorije pomalo vezuju za njegove gene", rekla je Aylin.
Tijekom dvije godine Joe je, zajedno s Dilarom, samo jednom, za prvi božićni praznik, došao da je vidi. Tih dana tamo su bili i Mustafa i Nesrin. Cijela obitelj preselila se u Oklahomu kako prvu Novu godinu u vojsci Aylin ne bi provela sama. Aylin se smjestila u jedan od časničkih stanova. Oženjenim ili udanim časnicima vojska je na raspolaganje dodjeljivala prilično veliki stan. Stoga je i Aylin stanovala u velikom i luksuznom stanu. U tom stanu ugostila je Joea i ostalu obitelj, dok su svi bili na okupu, po običaju, priredila je veliki prijam. Pozvala je visoke časnike, kolege liječnike, susjede i neke pacijente. Joe je sudjelovao u Drugom svjetskom ratu kao pilot, a zbog hrabrosti nagrađen je ratnim ordenom Grimizno srce. Prema tome, i on je imao što reći u toj sredini, imao je ratne uspomene koje je mogao prepričavati. Proveo je veoma lijepe trenutke, a osjetio i izuzetan ponos slušajući riječi hvale o svojoj supruzi.
"Vaša supruga je nešto posebno, znajte cijenili njene vrijednosti", rekao je jedan od vojnih zapovjednika. "Osvojila je bodove koje do danas nije uspjela osvojiti niti jedna žena. Koje god smo joj oružje davali u ruke, savladavala ga je za dan-dva. Bilo o čemu da je riječ, iz pištolja, puške, pumparice... uvijek pogađa u centar. Izuzetan je strijelac, veoma dobro jaše na konju, uopće se ne žali kada spava na kamp krevetima, u koje svi gunđajući liježu. Ovakav vojnik teško se nalazi čak i medu muškarcima, a kamoli među ženama."
Joe je napustio Oklahomu s osmijehom do ušiju, ponosan na svoju suprugu. Tih dana su se veoma često čuli preko telefona, čak su se i dopisivali.
Ponosio se nagradama koje je dobivala Aylin, njenim poveljama, odličjima i izuzetnim uspjesima koje je pokazivala u svom poslu, zainteresirano je pratio njen uspon u vojsci. Aylin je svom mužu faksirala svaku primljenu ocjenu. A od njega je primala podršku i ohrabrujuće odgovore.
Joevi problemi bili su dosada zbog usamljenosti u Bedfordu i nastojanje da proda jednu od kuća. Opet je počeo vršiti pritisak oko prodaje kuće u West Hamptonu.
I pored toga što je proveo veoma ugodne trenutke u Oklahomi, Aylin je uzalud preklinjala; "Smještena sam u trosobnom stanu koji se daje samo oženjenima. Dođi povremeno da me bar nije sramota što ga koristim." Joe nikada više nije dolazio. Kad je to poželjela, Aylin je morala dolaziti u New York. "Odlučim li se na tako dugo putovanje, na svijetu, osim Oklahome, postoji toliko drugih mnogo ljepših mjesta", govorio je Joe. Nesumnjivo, Aylin je bila povrijeđena ovakvim njegovim stavom.
Aylin je uspijevala uvidjeti i svoje pogreške u određenim pitanjima. Primorala je Joea, koji je bio naviknut na život u najživljem dijelu New Yorka, da proda kuću u centru grada i da kupi vilu na brdu u Bedfordu. A potom ga je ostavila da sam samcat živi u toj šumi, a ona otišla čak ovamo. Ali, ovaj rastanak je bio samo na dvije godine. Prva godina je već isticala. Zatim će se vratiti i većinu vremena provoditi u Bedfordu, u okrilju prirode. Zbog toga što je sama sebi dokazala neke stvari, možda će i prema nepristojnosti djevojaka uspjeti pokazivati više tolerancije.
Joeovo zanimanje za Aylinine uspjehe i unapređenja sve više se smanjivalo u ljeto 1992. godine i totalno prestalo krajem ljeta. Osim inzistiranja da prodaju kuću, Cates se nije javljao.
U telefonskim razgovorima jedino je pričao o tome da želi prodati kuću u West Hamptonu i kupiti stan u New Yorku. Aylin pak nije pristajala na prodaju, a zbog toga što je kuća bila na njeno ime, Joe nije mogao ništa učiniti bez njenog pristanka. A dozlogrdio mu je i osamljenički život u Bedfordu. Mali stan iznad Aylinine ordinacije u 75. istočnoj aveniji bio je zakupljen. Joe je i njega prestao koristiti. Kao što mu je dvije-tri noći u tjednu nakon pokera i nakon nekoliko boca piva, bilo teško odlučiti se na dvosatni put po pomrčini, isto tako ni po danu nije htio na toliki put do posla. Čovjek koji cijeloga svoga života između posla i kuće nije pravio veću razdaljinu od nekoliko blokova, nije mogao povjerovati sudbini ili igri koju mu je Aylin namjestila. Pristati, samo da bi udovoljio supruzi, prihvatiti povlačenje u osamu na obroncima nekoga brda, prodati prelijepu kuću u centru grada, a ona, umjesto da živi s njim upiše se u vojsku i ode...
Na kraju, njihovi telefonski razgovori bili su pretvoreni u prepirke "prodat ću neću prodati". I Aylin je dosadilo to što njen muž ne priča ni o čemu drugom i što je toliko napada. Umjesto da na ovo ustrajno i nepopustljivo Joevo navaljivanje kaže "da", nekim neobjašnjivim inatom Aylin je počela govoriti "ne". Zapravo, kada bi logički razmislila, mogla je Joeu dati za pravo. I, doista, stan u New Yorku koristio bi i Joeu, a i njoj, nakon povratka iz vojske. Ali, Aylin, koja je često postupala emotivno, možda i zbog toga što se sve to svelo na njen inat, nikako nije mogla izgovoriti svoj pristanak. Pri pomisli na muža usamljenog u kući u šumi, osjećala je sjetu, ali istovremeno jedva se uspijevala suzdržavati da ne prasne u smijeh. Kada bi Joe samo jednom podigao slušalicu i rekao "Zdravo, ljepoto moja, kako si, poželio sam te", kada bi, prije razgovora o prodaji kuće, progovorio riječ dvije, pitao je što radi, slušao je, izgovorio koju riječ pohvale za njene uspjehe, kada bi rekao jednu jedinu riječ... kada bi dio o prodaji kuće došao kasnije, polako, kada bi u to ušli
spontano, možda bi mnogo toga bilo sasvim drukčije.
Kuću u West Hamptonu najprije su iznajmili. Joe je potpisao ugovor. Pozivajući se na jednu točku iz ugovora, podstanar je želio kupiti kuću. Ako odustane od prodaje, Aylin će morati platiti određenu kaznu. Kada nije htjela priznati ovaj ugovor načinjen protiv njene
volje, tužili su je. Aylin je izgubila spor. Morala je platiti kaznu ili prodati kuću. Ovaj put se odlučila na ulaganje žalbe. Prije odlaska na sud, morala je sudu uplatiti pozamašan polog. S Joeom je započela oštru svađu. Joe se zasitio tolikih odvjetničkih izdataka. Nije mogao shvatiti zašto je netko, čija je kuća i inače na periferiji, toliko uporan da ima još jednu kuću, koja je isto tako na periferiji. Telefonski razgovori bili su uvijek o istom i okončavali se bez rezultata. "To što radiš je prava ludost, Aylin, odustani od tog besmislenog inata."
"Ako želiš kupiti stan u New Yorku, kupi ga svojim novcem, ne moraš prodavati moje nekretnine."
"Da bih kupio kuću koja ti se svidjela, potrošio sam svu svoju ušteđevinu. To ti vrlo dobro znaš. Znaj da ubuduće neću plaćati ni odvjetnika, a ni kaznu."
"Dosta mi je više ovog naklapanja, zar ti ne znaš pričati ni o čemu drugom?" I na kraju ljutito spuštanje slušalice telefona.
Srećom, njena komunikacija s New Yorkom nije bila vezana samo za Joea. Veoma često je razgovarala i s Laurie i Irene. Jednom tjedno zvala je i Dilara, koja je već godinu dana u Londonu, na magisteriju u London School of Economics. Veoma često zvali su i daidža i Rozi.
Tri puta ju je zvala čak i Nancy, da je pita za zdravlje i raspoloženje.
Laurie joj je pisala duga pisma. Srećom da ju je, svojevremeno, Aylin nagovorila da kupi onog konja. "Svaki posao u sebi nosi neko dobro", govorili bi Turci; na ergeli dok je vikendom jahala, upoznala se s Normanom, vlasnikom ergele. Prema Laurinom pisanju Norman je bio zgodan Amerikanac, visok, plave kose i očiju. Imao je konje, zajedno su mnogo vremena provodili na jahanju, a Laurie se sve više zaljubljivala. U svakom pismu se pojavljivala po jedna nova Normanova odlika. U trećem pismu je saznala da je veoma bogat, u petom da je dobar odvjetnik, a u sedmom da je čovjek gluh.
Aylin se odmah latila telefona: "Jesi li to ti zaljubljena u gluhoga čovjeka, Laurie?"
"Ah, da", odgovorila je Laurie. "On je izuzetan čovjek, Aylin", dodala je lagano dubokim glasom.
"Tebe uopće ne treba ostavljati samu. Ako još jednom zapadneš u krizu, znaj da još godinu dana nisam pored tebe."
"Ma kakvu krizu, ja lebdim od sreće."
"Kako se, zaboga, uopće sporazumijevaš s gluhim čovjekom?"
"Norman priča najispravniji i najljepši engleski koji sam ja do sada čula, Aylin. I tebi će se svidjeti kad ga upoznaš. Kulturan, obrazovan, ma k'o šećer je. Završio je Princeton, a ima magisterij s Harvarda."
"Ali te ne čuje!" "Čita s usana."
"A u tami?" upita Aylin.
"U tami ne pričamo, tada radimo nešto drugo", reče Laurie svojim pomalo dubokim glasom.
U zdravstvenom centru Pritikin u koji je, da bi smršavio, otišao u ljeto 1992., Joe se upoznao s četrdesetpetogodišnjom udovicom, južnoameričkog porijekla, koja je na istoj klinici ležala iz istog razloga kao i on.
Da bi i prekratila vrijeme, i pobijedila čežnju za New Yorkom i samoću koja je bila nepoznata drugima, a možda i da bi se pomalo pokazala pred Joeom, početkom veljače Aylin se odlučila aktivirati u lokalnom kazalištu Lawtona. Upravitelji su bili zbunjeni kada su pred sobom ugledali privlačnu ženu u uniformi potpukovnice. Gos- pođa potpukovnica željela se uključiti u rad kazališta, makar i malom ulogom u predstavi koja se pripremala. Stvarno prezime ove žene, koja se u vojsku uključila pod prezimenom Nadowski bilo je Gates. Bila je, dakle, supruga Josepha Gatesa, producenta Monako cirkusa, Tony nagrada, predstava u Bijeloj kući, šogorica Geralda Gatesa, producenta nagrada Akademije, maćeha Phoebe Cates, glumice u televizijskim serijama, punica poznatog glumca Kevina Klinea. U njihovu mrežu zakačila se krupna riba. Sa svim tim imenima mogli bi napraviti neviđenu reklamu. U predstavi "Social Security", koju su pripremah za 41. godišnjicu kazališta, jednu od sporednih uloga dali su ovoj zvijezdi koja je na njihovu scenu pala s neba.
Vrijeme izvan hodnika bolnice počela je provoditi učeći replike napamet. Kao i svaki svoj posao, i ovu predstavu je vrlo ozbiljno shvatila. Prve večeri, kada se spustila zavjesa prvog čina, kada se salon razlijegao od gromoglasnoga aplauza, režiser i producent predstave bili su ogorčeni što su, umjesto glavne uloge, Aylin dali drugorazrednu ulogu. Unatoč tome što je zbog obaveza u vojsci propustila niz proba, potpukovnica Nadowska je bila slobodna i prirodna, kao da prašinu kazališne scene guta od svoje desete godine. Nije zaboravila niti jednu riječ, a niti je načinila bilo kakvu pogrešku. Svoju ulogu tipične židovske majke navukla je na sebe kao odjeću krojenu po njenoj mjeri. Aplauz nakon drugog čina pripadao je uglavnom njoj.
Novinarima i onima koji su je opkolili iza kulisa i pitali za tajnu uspjeha, rekla je:
"Zbog toga što su u obitelji svi u vezi sa scenskom umjetnošću, u našoj kući se često priča o sceni. Ovom svojom ulogom i ja sam postala jedna od njih... Ubuduće, zato što sam, napokon, i ja glumica, moći ću ih bolje shvatati kada budu pričali o sceni, uključivati se u njihove razgovore i neću ostajati po strani."
"Vidi ti mene!" reče u sebi. "Alaj mi je smjestila uobraženost tih djevojaka. Čak i nesvjesno, u meni se duboko urezalo njihovo isključivanje. Očigledno sam veoma povrijeđena."
Zato što je predosjećala da joj Joe izmiče iz ruku i jer je već dugo nije nazvao, instinktivno je vodila rat kako bi usporila to izmicanje. Aylin je odlučila da na sasvim drukčiji način pristupi problemu, kada se vrati kući nakon isteka ugovora s vojskom. Ovaj put će zauzeti popustljiv stav i zbuniti ih. Bez obzira na to što joj radili, neće se ljutiti na njih, bit će umjerena i neće nasjedati na njihovu igru. Pretvarat će se da ne vidi njihove nepristojnosti i ne čuje njihove zajedljive riječi. Još će i tako pokušati, kada se vrati kući. Bila je odlučna u tome.
Upravo jednog od tih dana došlo je Joevo pismo. Aylin je iz pošte pokupila pristigla pisma i zaputila se prema prostoriji za terapije. Zbunila se kada je na jednoj od kuverti ugledala rukopis svoga muža. Dosje i ostala pisma ugurala je pod ruku, zubima pocijepala kuvertu, izvadila iz nje papir i u jednom dahu ga pročitala. Bilo je to suhoparno, grubo i kratko pismo, daleko od bilo kakve suptilnosti. Pisao je da želi razvod i da Aylin što prije treba dati punomoć svome odvjetniku.
Osjećala se kao da je primila snažan šamar. Komad papira tresao se među njenim prstima. Pročitala je još jednom to oštro i kratko pismo. Joe uopće nije zaobilazio. "Dugo vremena sam nesretan. Donio sam odluku o razvodu. Učinimo ono što je potrebno."
Aylin se, poput duha, uvukla u terapijsku sobu, koju će uskoro osvijetliti velike žarulje. Do početka terapije bilo je još pola sata. Kao vojnička bluza, tek tako bačena na stolicu, s glavom među nogama, iznemogla i uništena sjela je u jedan kut tamne prostorije. Osjećala se sasvim prazno. Nije mogla razmišljati. Nije mogla vjerovati. Nije znala što treba raditi. Došlo joj je da viče na sav glas, ali nije mogla. Željela je plakati, ali ni to nije uspijevala.
Oni koji su nakon pola sata počeli ulaziti u prostoriju, zatekli su je kako s upalim podočnjacima i s izrazom tuge i zbunjenosti na licu, koji nikada do tada nisu vidjeli, sjedi na stolici u kutu. Nakon što je neko vrijeme gledao u Aylin, narednik Friggs nije mogao više izdržati, prišao joj je:
"Što se događa potpukovnice?! U nevolji ste zbog nečega?" Kao da se budi iz nekog sna, iznenađena Aylin se trgne, odmah dođe k sebi i pridigne se na noge. "Da, Friggs, primila sam tužnu vijest od kude. Ne, obriši odmah taj ružni izraz sa svog lica, nije nešto što ne mogu nadjačati." Potom se okrenula prema onima koji su pristigli i, uobičajenim razdraganim tonom, povikala; "Hajdemo, momci, sjedite na svoja mjesta. Izabrala sam jednu vrlo lijepu pjesmu koju ćete danas slušati. Da vidim hoće li vam se svidjeti?"
Odmah, čim je završila terapiju, Aylin je potrčala u svoj ured. Zvala je kuću, nije dobila odgovor. Čak ni telefonska sekretarica nije bila uključena. Nazvala je Joeov ured. Tajnica joj je rekla da gospodin Gates dolazi tek sljedećega tjedna na posao i da ne zna gdje se nalazi.
"Ne laži, Cynthia", reče Aylin. "Nemoguće je da ne znaš gdje se nalazi." "Vjerujte mi, ne znam, gospodo Gates", uzvrati djevojka. "Rekao je da želi tjedan
dana odmora. Nazove ponekad. Kada ponovo nazove, reći ću da i vas nazove."
"Moraš mi obavezno dati njegov telefon. Vrlo je bitno. Ne šalim se, Cynthia, moram se čuti s njim."
"Ne znam gdje se nalazi."
"Znaš, hajde, dušo, daj mi njegov broj."
"Kunem vam se da ne znam. Ako me nazove, učinit ću sve što je u mojoj moći..."
Aylin je zalupila slušalicu. Jedno vrijeme je tako ležala na krevetu, očima prikovanim za strop. Nikako nije mogla povjerovati u to što joj se događa. Činilo joj se da samo sanja jedan ružan san. Uskoro će se probuditi i ova mora će nestati. Ali, mora nikako nije prestajala. Pridigla se iz kreveta u kojem je ležala možda sat vremena, sjela pred ogledalo i pažljivo gledala u svoje lice. Iako se silno opiralo srednjim godinama, ovo lice koje više nije izgledalo mlado, vidno je oronulo pod utjecajem šoka koji je proživljavala. Mršteći lice, ustala je i otišla pod tuš. Dugo je ostala pod mlazom hladne vode. Nikako nije mogla izaći ispod tuša, kao da će voda uzeti i odnijeti sve nevolje koje su se polijepile po njoj. Bilo joj je hladno. Prvo nije mogla shvatiti zašto osjeća hladnoću. Potom odjednom uoči; već dugo je stajala ispod vode hladne kao led. Otvorila je toplu vodu. Ovaj put se suprotstavljala vrućoj vodi koja je pržila njezinu kožu. Iz njenog tijela se podiže para, koja je ispunila cijelu kupaonicu. Napokon je izašla ispod tuša, posušila se, obukla, opet sjela ispred ogledala i dugo, dugo se brižno šminkala. Stavila je puder, rumenilo, maskaru na trepavice, našminkala oči, po rubovima usana povukla liniju, a same usne popunila
ružom svijetlog tona. Podigla je kosu. Poluotvorenih očiju pogledala je ishod. Izgledala je sasvim drukčije nego prije tuširanja. Otišla je ona stara, iznurena i oronula žena od maloprije, Aylin se ponovo uvrstila u kategoriju privlačnih žena nepoznatih godina. Spokojno je udahnula.
Popravila je vanjski izgled, ali trebala je i ponovno uspostavljanje duševnog mira. Morala je smjesta otići u bar i nešto popiti. Odmah... Pomislila je kako je, nakon dolaska u Fort Sill, prvi put osjetila potrebu da se opije. Pila je, naravno. Da joj ruke ne ostanu prazne, da ne odbije ponuđenu čašu ponekad je ispijala ili jednu čašu bijelog vina, ili čašu džina s tonikom i ledom. Ali, sama od sebe, nikako nije poželjela piće. "Bog te prokleo, Joe", procijedila je između zubi.
Osjetila se bolje kada se u baru umiješala među poznanike. "Oooo, kako danas lijepo izgledate, potpukovnice", rekao je visoki i zgodni pukovnik Carlston.
"Hvala. Ubuduće ću morati stalno izgledati lijepo", reče Aylin. "Počinjem sebi tražiti muža."
"Zar vi to već nemate?"
"Imala sam, ali, izgleda, nemam više."
"Eh, ne morate ići daleko u traženju. Ovdje je sve puno muškaraca, upišite i mene na vrh liste kandidata, potpukovnice Nadowska." Aylinino raspoloženje se popravilo. Časnicima okupljenim pred barom saopćila je da je prvo piće od nje.
"Što to slavimo?" upitao je jedan od njih.
"Jedno novo razdoblje", uzvratila je Aylin. Svi su podigli čaše i nazdravili u cast novoga razdoblja u Aylininom životu.
Kako se bližio kraj noći, njen sjaj se počeo gasiti. Glava ju je boljela kao da će se rasprsnuti, osjećala je mučninu. Izašla je ne pozdravivši se ni s kim, vratila se u sobu i bacila se na krevet. Otkad je došla u vojsku, nije je mučila glavobolja, uopće nije koristila optalidone, koje je donijela iz Turske. "Sakla samani gelir zamani" (Sačuvaj slamu, doći će njeno vrijeme.). Pomislila je kako Turci imaju realne poslovice. Amerikanci uopće nemaju neke tako dobre izreke. Nasmijala se. Kako bi i imali, mlada nacija nema svoje pretke da bi imali poslovice naslijeđene od njih.
S mukom je ustala iz kreveta i počela preturati po ladici, tražeći optalidone. S vodom iz slavine, kojom je napunila dlan, popila je dva i opet se ispružila po krevetu. Joeovo pismo joj je počelo plesati pred očima. Grubo, hladno, neugodno pismo njenog muža, koje nije sadržavalo ni trunka emocije, prijateljstva, ljubavi... Suze, koje su joj tekle iz očiju, crtale su uzane puteve niz lice i slijevale se prema bradi.
Nakon što je suzama malo olakšala bol koja ju je razdirala, Aylin je telefonom nazvala Irene i Laurie. Irene ništa nije znala ni o čemu, iznenadila se. Dugo, dugo su pričale. Aylin joj je rekla da se želi ponašati kao da pismo uopće nije ni primila.
"To ti neće koristiti", uzvrati Irene svojom uobičajenom praktičnom inteligencijom. "Čekat će, a potom poslati i drugo pismo. Ne možeš vječno bježati od pisama. Po meni, što prije se suoči s tim i razgovorom, sporazumom, prijateljski, nastojte riješiti taj problem. Možda ćete zaboraviti to pismo."
Laurie je daleko emotivnije pristupila problemu. Rekla je da je to pismo, možda, napisano u trenucima ljutnje. Preko vikenda je obavezno morala doći u Oklahomu, zajedno s Normanom. Inače, već odavno ga je željela upoznati s Aylin. Ni slučajno se ne smije brinuti. Rame uz rame, sve će uspjeti srediti. Norman je bio izuzetan čovjek, sigurno će naći neko rješenje, naći će neki izlaz iz svega toga.
Po tko zna koji put zvala je kuću, pustila je da telefon odzvoni i spustila slušalicu. Joe je bježao od nje. Poduzeo je i mjere predostrožnosti kako ne bi čuo čak ni njene poruke. "U ovom poslu mora da su umiješani ženski prsti", pomislila je Aylin. Bila je u pravu. Prsti žene su se u cijelu stvar umiješali još prvih mjeseci nakon Aylininog odvajanja od kuće.

***

Svoju zbunjenost i bol Aylin nije mogla odbolovati kako treba. Nekoliko dana nakon što je primila pismo, pozvana je na specijalni sastanak zbog jednog zatvorenika.
"Imamo neugodnu situaciju, potpukovnice Nadowska", reče pukovnik. "Želim s vama popričati o jednom zatvoreniku. Potporučnik Jones je okrutni ubojica koji mora boraviti u zatvoru. Međutim, iako je tako, zakon nam nalaže da se brinemo o njemu. Ne želim njegov premještaj u bolnicu. Zadobio je neke želučane tegobe. Ni s kim ne razgovara. Možda ćemo ovaj problem uspjeti riješiti uz vašu pomoć."
"Posjetit ću ga popodne", reče Aylin.
"Očekujem vaš izvještaj nakon susreta", reče pukovnik. "Mogu li pogledati njegov dosje?"
"Dosje trenutno nije ovdje."
"Osigurajte, molim vas, da mi dosje bude u rukama prije susreta." "Možete li ga vidjeti danas?"
"Da, poslije podne." "Dosje možda neće stići."
"Tada ćemo odgoditi susret do sutra."
Pukovnik se zagleda Aylin u oči. "Ne mogu pristati na susret s bolesnikom prije no što vidim njegov dosje", reče Aylin. "Obvezno moram znati njegovu dijagnozu i kliničku sliku. To se ne postiže spretnošću."
"Naredit ću da vam to proslijede."
Aylin nije razmišljala o tome zašto bi trebalo toliko vremena za pripremanje dosjea. Glava joj je bila preokupirana Joeom. Malo je bila i uzbuđena što će prvi put posjetiti vojni zatvor.
Noseći pod rukom dosje pripremljen u posljednjem trenutku, Aylin je sutradan otišla u posjet Jonesu. Načelnik zatvora bio je prethodno obaviješten o njenom dolasku. Nasmijanog lica je dočekao Aylin, ali se usprotivio tome da bude sama sa zatvorenikom. "Vrlo je opasan. Smatra se da je počinio osam ubojstava, od kojih je pet dokazanih. Riječ je o krajnje agresivnom čovjeku. Ne mogu vas pustiti samu."
Ja ću pozvati pomoć, ako bude potrebno."
"Oprostite, ali ne dolazi u obzir. Ja sam odgovoran za vašu sigurnost."
Aylin nije željela gubiti vrijeme u prepirci s načelnikom. Na donji kat se spustila u pratnji dvojice zatvorskih čuvara, prema načelnikovoj zapovijedi. Ogromnim ključevima otključali su čelična vrata, poveli Aylin kroz duge hodnike, otvarali su i zatvarali vrata, spuštali se niz stube, proveli je kroz različite hodnike i napokon je uveli u jednu usku i dugu prostoriju sa stolom i dvije stolice. Uzbuđeno je čekala. Ubrzo su pred nju doveli mladića u zatvorskoj uniformi, ošišanog na nulu i s lancima
na rukama. Čuvari su se povukli do zida i stali.
"Zdravo", reče Aylin. "Zovem se Nadowska, potpukovnica Nadowska." Pogledao ju je poprijeko.
"Znam, Jones, da ne voliš pričati. I nemoj, ako nećeš, ali moramo uspostaviti dijagnozu kako bismo te oslobodili bolova. Ti klimaj glavom na ono što je točno od onoga što ću reći. O. K.?"
Jones nije ni trepnuo.
"Moja sudbina je takva, moram ja udariti na one koji ne govore", pomislila je Aylin.
Jesu li grčevi u desnoj strani trbuha?" Čovjek nije bio tu.
"Na desnoj strani... kao plinovi?... Oštar kao ubod noža?... Bol u cijelom trbuhu? Ovdje?... Je li možda na ovoj strani? (Rukama je pokazivala na svom trbuhu.) E, pukni! Dobij zapaljenje slijepog crijeva, pa vidi!"
Jones je klimnuo glavom.
"Žališ se na slijepo crijevo, dakle, i ti si svjestan toga?" Klimnuo je glavom u značenju "ne".
"Ha, razumijem, želiš umrijeti. Lijepo ćeš umrijeti kada pukne slijepo crijevo." Ovaj put je klimnuo glavom u značenju "da".
"Da sam na tvom mjestu, ja bih se odlučila za lakšu smrt. Zašto bi netko, tko je druge počastio tako finom smrću, umirao u govnima, previjajući se od bolova? Zar nisi ti taj koji je svoga susjeda bezbolno smaknuo jednim ubodom noža? Koji je samo jednim metkom na drugu stranu poslao i svoju djevojku? Znaš li ti kako puca slijepo crijevo? Nije nimalo ugodno... Ozdravi i k'o čovjek umri na električnoj stolici."
Čuvari pored zida su se pomaknuli.
Aylin je izvadila cigarete iz torbe. "Hoćeš Ii i ti zapaliti", upitala je. "Hajde, uzmi jednu. Ne gledaj me tako zbunjeno, uopće me se ne tiče to što si ti ubojica. Ono što mene zanima su razlozi koji te nukaju na ubojstvo. Vidi, to bih i te kako voljela znati. Voljela bih i da živiš kako bih saznala te razloge. Mnogo toga bismo oboje postigli, nakon što bih, zahvaljujući tebi, saznala za njih. Ti, možda, život, a ja saznanja koja bi one što su poput tebe odvratila od ubojstava. Ali, nažalost, ti ćeš u ovom slučaju krepati medu ova četiri zida, ostavljajući me bez tih saznanja koja se nalaze u tebi", reče. Kutija cigareta još joj je uvijek u rukama, ispružena prema njemu. Jones je uzeo jednu. Aylin je prvo pripalila njegovu, a potom upaljačem pripalila i svoju cigaretu. Bez ikakve priče, počeli su pušiti. "Donesite nam pepeljaru", rekla je Aylin obraćajući se čuvarima.
"Ne možemo donijeti."
"U tom slučaju, tresi na pod, Jones. I opušak baci na pod i ugasi", naredila je.
Jones je učinio upravo tako.
"Hajde, Jones, reci mi o svom problemu. Ne samo o bolovima koji ti razaraju trbuh nego i o onima koji ti razaraju mozak, dušu i srce. Ne mogu naći lijeka onome tko ne kaže što ga muči." Podigla ga je na noge i pritiskala na određena mjesta u predjelu trbuha. Otvorila mu je i usta, pregledala jezik.
"I ja se slažem s dijagnozom koju je uspostavio internist koji te je pregledao. Ali,
ja ću ti propisati još jedan lijek, nećeš se pokajati ako ga budeš uzimao. Za sada toliko, ako me poželiš, nemoj slučajno da me ne potražiš", reče.
Dva dana poslije, telefonirali su joj iz zatvora. Jones ju je htio vidjeti. Aylin je nestrpljivo očekivala da se okončaju sastanci zakazani poslije grupne terapije. Sjela je u auto i pojurila prema zatvoru. Po povratku kući nazvala je Laurie.
"Dušo, ni slučajno me nemoj pogrešno shvatiti", reče. " Tebe sam jako poželjela, i neopisivo mnogo želim upoznati Normana. Ali, ovoga tjedna mi je uletio vrlo bitan posao. Morat ću raditi preko cijeloga vikenda."
"Je li to neki novi projekt, Aylin?"
"Novi pacijent. Jesi li gledala 'Kad jaganjci utihnu'?" "Da."
"Upravo sada i ja imam jednoga Hannibala."
"Imaš, dakle, ubojicu koji je počinio serijska ubojstva?"
"Upravo tako. Preuzela sam njegovo liječenje. Svaki dan, bez izuzetka, moram se viđati s njim. Razumiješ me, zar ne?"
Laurie je ostala iznenađena. "Zar nisu mogli naći nekog drugog za liječenje tog Hannibala?" upitala je.
"Ja sam inzistirala na tome, nakon što sam ga upoznala."
"Pazi se, oni skloni ubojstvu ne sliče na one sklone samoubojstvu", reče Laurie.
Jonesovo ime je, između Aylin i Laurie, ostalo kao Hannibal, po ubojici kojega je u filmu 'Kad jaganjci utihnu', glumio Anthony Hopkins. Laurie je često zvala i pitala: "Kako je Hannibal?"
"Dosta dobro. Ovog tjedna sam mu napokon uspjela skinuti lisice." "Kako si to učinila? Zar nije zabranjeno?"
"Morali su ih skinuti jer sam Hannibalu dala olovku i papir. Određene stvari priča crtanjem. Ima veoma lijepe crteže."
"Nakon skulptora, sada i slikar... Među svim tvojim bolesnicima, samo sam ja ispala nesposobna. Nisam uspjela ništa postići."
"Ti si postala veoma slatka, pametna i marljiva djevojka. A i moja si najbliža prijateljica, zar ti to nije dovoljno?"
"Zasad je dovoljno", reče Laurie. "Pozdravi Hannibala i neka mi nacrta jednog konja."
Dva puta tjedno Aylin se nastavila viđati s Archibaldom P. Jonesom. Teško objašnjivim emocijama vezala se za mladoga čovjeka, koji je, s paklom u glavi, uguran u malu prostoriju jednog sterilnog svijeta dugih hodnika, u kojem se, iza zaključanih vrata, nije čulo ništa drugo osim zveketa lanaca i ključeva i zvuka koji su po kamenu proizvodile cipele.
Prošla su tri mjeseca od Jonesove operacije slijepog crijeva. Tri mjeseca poslije, ponovo su se pojavili bolovi u trbuhu. Prema mišljenju specijalista nije ustanovljen nikakav fizički uzrok ovih bolova. Jonesa su opet predali Aylin. Napokon se s njim mogla viđati i bez prisutnosti čuvara, koji su ih čekali iza vrata s čeličnim rešetkama. Aylin su dali zvonce kao signal u slučaju opasnosti. Aylin je vjerovala da ga nikada neće koristiti. Sprijateljili su se. Kroz onaj maleni prozor bez narušavanja prijateljstva, Aylin je nastojala čačkati po tajnama koje nisu pripadale njoj. Kao da je, rukama ispruženim iza sasvim tamne zavjese, nastojala svirati klavir, ne mogavši
vidjeti ni note, a ni tipke. Do sada je uvijek udarala po pravim tipkama, ali jedna pogreška, samo jedna pogreška na glavu bi joj mogla svaliti onu crnu zavjesu.
Hannibal je nešto crtao i davao Aylin, a ona je istraživala i čitala zakopana u knjige koje je kudi donosila i iz gradske, a i bolničke biblioteke. Potom se ponovo vračala u zatvor.
"Ova slika, Archy. Pogledaj u ovu sliku, ovo si ti, zar ne? Smiješ se dok ubijaš." Archibald P. Jones pogleda sasvim otužno.
"Pričinjava li ti ubijanje zadovoljstvo, Archy? Je 1' ubijaš zbog toga što ti se to sviđa? Kakav je to osjećaj? Orgazmičan? Je li to osjećaj rasterećenja, ili ushićenje koje osjećaš prilikom vođenja ljubavi?" Archibald se počeo njihati u svojoj stolici. Bio je uznemiren.
"Da vidimo sada što si ovdje nacrtao. Što je to? Je li to jaje, što li je?" Crtao je još nešto.
"Kutija lijekova... tablete... To je tableta. Nacrtao si metak u tableti. Aaaa, na ovoj slici ubijaš nekoga... nastavi Archy, crtaj, sine, crtaj... ali ti ubijaš... što je to u tvom trbuhu? U tvom trbuhu ima jedna tableta." Njegovo njihanje se ubrzalo.
" Želiš li reći da si prije ubijanja pio tabletu?" Archibald P. Jones je crtao, crtao, sve brže i brže crtao. Olovka nikako nije mirovala. Potom je odjednom stao.
Aylin je uzela skice i olovku iz njegove ruke.
"Možeš se sada odmoriti, dušo. Objasnio si mi mnogo toga. Dao si mi niz formula i indikacija. Dešifriranje ovih formula i pronalazak tajne sada je moj posao", reče.
Aylin se spustila u arhiv u zgradi zapovjedništva, nadležnom je rekla da želi pogledati određene dosjee. Prošla je za računalo i sjela.
Prošao je sat, dva sata. Oči su je počele boljeti od prekomjernog gledanja u monitor. Stalno je pravila neke bilješke.

***

"Sada me pažljivo slušaj, Archy. Nalazim se pred otkrićem tvojih problema. Mogu te spasiti i od zatvora, a i od bezrazložnih bolova u trbuhu... ako mi budeš htio pomoći."
Jones je uzeo papir i olovku u ruku. Aylin se protegla i povukla papir ispred njega.
,,Ne, danas je zabranjeno slikanje. Danas moramo pričati. Obavezno moramo pričati, Archy. Uopće se ne pretvaraj da imaš trbobolju, to više ne pali. Ako ne želiš pričati, klimaj glavom u značenju da ili ne." Archy je stavio olovku u usta i počeo je nervozno gristi.
"Kada si išao na liniju, jesi li uzimao lijekove? Neke tablete za ohrabrenje?" Archy je spustio glavu preda se.
"Te tablete izazivaju ovisnost. Ili se ubijanje preobraća u naviku. Onaj nadmoćni osjećaj i uzbuđenje koje si doživljavao ratujući, ili ubijajući, želio si doživjeti još jednom, i još jednom. Nisi se mogao oduprijeti tome, mada si znao da je to nešto vrlo loše i da će te to odvesti u smrt, zar ne, Archy? Poput narkomana koji se ne može oduprijeti drogi. Jesu li zbog toga ti bolovi u trbuhu? Gurnut si na put bez
povratka, Trenutačno si ti krivac, ali istinski krivac... pravi krivac... najveći krivac je onaj koji ti je dao tu prvu tabletu, onaj koji te je odvukao u taj kaos."
Hannibal je ispružio ruke prema svojoj liječnici. Aylin se na trenutak našla u dilemi hoće li pozvoniti ili ne. Ako pozvoni, ona će biti spašena, a ako ne pozvoni, onda, možda, Archy.
"S obzirom na to da znam tvoju tajnu, više nećeš moći osjetiti istu slast.
Uzaludno je to što me pokušavaš ubiti, Archy."
Archijeve ruke bile su na Aylininom vratu. Pritisnula je zvonce. U istom trenutku ugledala je čuvare. Kako su se stvorili tu? Kako su tako brzo mogli ući? Zgrabili su i podigli Archyja. Aylin je trljala vrat.
"Nisam se predala, Archy, doći ću opet. Znam da to nisi učinio da bi me ubio. Želio si me uplašiti. Hajde se sada odmori i razmisli malo. Zar, umjesto čovjeka, ovaj put ne bi želio ubiti zločinca u sebi?"
Aylin je ponovo sišla u arhiv. Bio je drugi službenik. Odupirao se da da kompjutorsku šifru. Uopće nije posustajala. Najautoritativnijim glasom mu je naredila da joj smjesta pomogne. Ovaj put je provela više vremena za računalom.
Tu noć je u vojnoj kafeteriji tražila i našla kolegu, majora Fincha, s kojim se, nakon dolaska u Fort Sill zbližila, koji joj je bio veoma drag i kojem je mnogo vjerovala.
"Finch, imaš li vremena za mene?" "Kako da ne. Sutra ujutro..." "Sada!"
"Sada? Što je bilo, imaš problema?" "Moram odmah popričati s tobom."
"Dodi, prijeđimo za stol, Aylin", reče major Finch. "Ne, ovdje je veoma bučno. Idemo k meni."
"Što je bilo, draga?"
"Moj auto je pred vratima, hajde ispričat ću ti usput", reče Aylin i, s majorom iza sebe, žurnim korakom krene prema vratima.
Kod kuće je nabrzinu napunila čaše pićem, uzela bilješke koje je danima vodila, posadila Fincha na fotelju, privukla tabure i sjela ispred njega. Pretvorila se u uho, kako ne bi propustili niti jednu riječ koju će izgovoriti. "Hajde, prijatelju, pričaj sada", rekla je. "Kako vojska svoje vojnike koristi za eksperimente?"
"Na mnogo načina", reče Finch. "Želiš li to saznati baš večeras?" "Pripremam jednu tezu i moram koristiti taj podatak."
"Vojna istraživanja se vrše trosmjerno. Na nuklearnom, kemijskom i elektronskom polju razvijaju se projekti koji predviđaju negativno djelovanje na neprijatelje. Naprimjer, djelovanjem elektronskih valova na živčani sistem može se izazvati gubitak svijesti, izazivanje povraćanja."
"A nuklearni pokusi?"
"Nuklearne pokuse, naravno, vojska ne može vršiti na svojim ljudima. Tehničar ne mora biti svjestan opasnosti aparata s kojim se igra i samo malom pogreškom može..."
"Priča se da su se laboranti pogreškom zarazili virusom AIDS-a prilikom njegove proizvodnje u laboratoriju", reče Aylin,
"Ne možemo proizvoditi dokaze na pretpostavki. To su samo priče." "Dobro, a kemijski pokusi?"
"Zar sve to ne može čekati do sutra, Aylin? Ode moja večer na ova pitanja?" "Nisu još prestala moja pitanja, želim saznati još."
"Dobro, ali ja sam mislio da postoji nešto veoma bitno, kada sam te ugledao onako uzbuđenu. Ah, žene! Sve ste vi razmažena stvorenja koja žele da se odmah ispune sve njihove želje", reče Finch. Nalila je još jedan prst viskija u njegovu čašu.
Potpuno pripremljena, Aylin se nakon tjedan dana našla pred pukovnikom. "Kako ste došli do ovih podataka, Nadowska?" upita pukovnik.
"Ušla sam u dosjee."
"Ti dosjei su povjerljivi. Ne može svatko zavirivati u njih."
"Je li to zabranjeno i službeniku u vojsci, liječnici potpukovnici? Službenik u arhivu ne razmišlja kao vi."
"Pogriješio je." "Što to skrivate?"
"Ništa ne skrivamo. U svakoj vojsci se čine različiti pokusi. To se radi zbog viših državnih interesa."
"Da, i to je sasvim u redu. Ali, kada sam sama pročitala o načinu rada i pokusima te vrste, ostala sam iznenađena. Mislila sam, naprimjer, da svjetlost, koja se u ratu odašilje u oči protivnika, izaziva trenutno sljepilo. Međutim, bilo je i slučajeva kada je to sljepilo bilo trajno."
"Zašto se to vas tiče, Nadowska?"
"Ispričavam se, nije to sfera moga zanimanja. Ja sam ovamo došla da popričam o vojniku A. P. Jonesu", reče Aylin.
Učini joj se da se pukovnik ne odnosi više prema njoj baš tako prijateljski, iako je do tada smatrala da s njim ima dobre odnose.
"Razgovarajmo, tada, o Jonesovoj situaciji. I, molim vas, potpukovnice, ne vrtite se po poljima koja vas se ne tiču", reče njen pretpostavljeni.
"A. P. Jones je ostao pod negativnim utjecajem određenih lijekova koje su mu davali kao stimulans uoči napada na neprijatelja, pukovniče", reče Aylin.
"Dakle?"
"Dakle, namjeravajući proizvesti junaka, vojska je proizvela zločinca." "Pažljivo koristite riječi, potpukovnice."
"A sada vi mene pažljivo slušajte, pukovniče..." reče Aylin. Nije uzela tabletu za ohrabrenje, ali je osjetila da su se probudili geni njenog pretka paše s kojim dovode u vezu sve njene nepromišljenosti. Osjetila je da su je počele probadati sljepoočnice.
Vojnik, koji je čekao na vratima, čuo je kako, nakon dvadeset minuta, izlazeći iz pukovnikova ureda, potpukovnica Nadowska ljutito govori: "Moja obaveza je da ove podatke proslijedim do nadležnih mjesta!"
Neprestano trčkarajući kako bi osigurala Hannibalovo liječenje, a i dokazala njegovu nevinost, Aylin je odložila svoje probleme s Joeom. Uskoro je završavao njen ugovor s vojskom. U slučaju da ostane, bit će unaprijeđena u pukovnika. Ali, uz sve to, ona se morala vratiti u New York, bez obzira na to hoće li izgladiti situaciju s Joeom, ili se razvesti od njega. Zato, ne obraćajući pažnju čak ni na prijedlog o
unapređenju, kategorično je odbila produžetak ugovora.
Ostalo je još vrlo malo vremena do odlaska iz Oklahome kada su je hitno pozvali u ured veze. "Ako Bog da, neće biti ništa tako loše", pomislila je i trkom odjurila u ured.
"Potpukovnice Nadowska, ispričavam se što sam vas tako hitno pozvao, ali iz pošte su stigli neki papiri koje odmah morate potpisati", reče kapetan Atleen.
"Kakvi papiri, kapetane?"
"Mislim da je to nešto privatno", reče kapetan. Izgledao je kao da skriva nešto o drugih ljudi u uredu. Aylin je uzela poštu koju joj je pružio, stavila naočale, pogledala i odmah se srušila na stolicu.
"Da vam donesem kavu?" upitao je kapetan Atleen. "Ne, hvala", uzvrati Aylin podrhtavajućim glasom. "Dajte mi samo olovku da ovo potpišem."
Potpisala je priopćenje o brakorazvodnom postupku, koje joj je krajnje neotesano Joe poslao u Fort Sill. Kada se vratila u stan, telefonirala je Joeu.
"Spoji me s Joeom, Cynthia", rekla je tajnici. "Nije ovdje, gospodo Cates."
"Kada će doći?"
"Ništa vam ne mogu reći."
Je l' to još uvijek onaj isti štos, Cynthia?"
Ja samo izvršavam ono što mi se naredi, gospođo."
redu, ako ćemo već razgovarati preko tebe, reci mom mužu da je krajnje nepristojno to što je dokumente za razvod braka poslao u moj ured. Da je bio džentlmen, ne bi tako učinio, nego bi ih poslao na adresu stana. Štoviše, sačekao bi još mjesec dana i ostavio to do moga povratka u New York. Sada, kada mi je do istupanja iz vojske ostalo još svega tri tjedna, ova vijest će u vojarni i krajnje fanatičnom mjestu, Lawtonu, imati skandalozan odjek i svi će o tome razgovarati. Reći će da je, dok je potpukovnica Nadowska bila na dužnosti, njen muž našao ljubavnicu i pobjegao. Tome će se ili smijati ili me sažalijevati. Postavljati mi direktna ili indirektna pitanja. Neću znati što da im kažem. Joe me je osramotio baš kada sam trebala početi s oproštajnim posjetima i svojim oproštajnim prijmovima. Da je gospodin, ne bi se tako ponio. Ali, da je inače moj muž gospodin, ja bih sada na telefonu pričala s njim, a ne s tobom. Reci mu još i to da mi je zadao veliki udarac, ali da se i ja spremam njemu zadati još veći."
Čim je spustila slušalicu, Aylin je počela plakati. Pred njom su bili mučni i teški dani. Kada se vrati u New York, očekivat će je borba na dva sasvim različita fronta. Niti je imala namjeru odustajati od borbe s nevoljama koje vojnici mogu imati za vrijeme rata i koje ih poslije mogu koštati i života, niti je imala namjeru ostaviti Joea bez borbe.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayşe Kulin - Njeno ime: Aylin

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 10:18 am



TEŠKI DANI
Svoj povratak kući Aylin je obilježila velikim prijamom koji je priredila u Bedfordu. Na Novu, 1993. godinu priredila je veliku zabavu, na kojoj su, pored svih njenih američkih i turskih prijatelja koji žive u New Yorku, bili prisutni i Dilara i Mustafa sa svojim prijateljima, došao je i njen daidža Hilmi s obitelji. Zabava je bila otvorena za mlade i stare, poznanike svih generacija. U pomoć su joj pritekli Hulusi, njegova supruga i Vildan.
Tijekom prijma potiskivala je zabrinutost zbog svoga zamršenog života. Djelovala je izuzetno veselo i sretno. Prisutni su mislili da je Joe, koji je zbog posla veoma često putovao izvan New Yorka, opet na nekom poslovnom putu u vezi s nekim filmom. Aylin je samo Hilmiju šapnula da je u lošim odnosima s Joeom.
"Gdje je on sada?" upitao je Hilmi Bajindirli. "Ne znam, daidža."
"Zar se, nakon tvoga povratka, nikako niste vidjeli?"
"Ne. On mene nije zvao, a ni ja se nisam trudila jer ga nikada nisam mogla naći, kad god sam zvala."
"To nije dječja igra, Aylin, jesi li sebi našla odvjetnika?" upita njen daidža.
Izgledalo je kao da su mu dosadile Aylinine udaje i razvodi. "Ovih dana namjeravam otići kod Huntera."
"Je l' on dobar?" "Najbolji u New Yorku."
"Nemoj to zanemariti", reče starac. Na licu mu se vidjela tuga zbog Aylin, koja nikako nije uspijevala dohvatiti svoju sreću.
Hulusi i njegova supruga nisu došli u Bedford s Aylin i Joeom. Novcem koji je godinama štedio Hulusi je kupio kolica i na Drugoj aveniji počeo prodavati voće i povrće. Aylin je održala obećanje koje mu je dala prije mnogo godina; nastavljala je s plaćanjem njegovih hormonalnih lijekova. A Hulusi, da su mu i obje ruke u krvi, trčao bi kad god bi ga Aylin trebala.
O održavanju kuće u Bedfordu, u vrijeme dok je živjela s Joeom, brinula se Vildan. Nakon Aylininog odlaska u vojsku i Joeovog izlaska iz kuće, Vildan je održavala jedino ordinaciju u 75. East Endu. Upravo je razmišljala kako će ponovo vratiti Vildan u Bedford kad se počela suočavati s Joevim manevrima.
Joe je zatvorio njihove zajedničke račune, a to je značilo i automatsko poništavanje Aylininih kreditnih kartica. Njene račune je već godinama vodio Joeov računovođa. I taj je čovjek, kao i Joe, jednostavno nestao. Aylin, koja je mrzila baviti se novcem, niti je znala koliko novca ima u banci, a niti je znala iznos svojih dugova. Sve te poslove svalila je na Irene. Nakon višetjednog mučnog rada, Irene se pojavila s podugom listom dugovanja. Zbog zatvorenog računa, mnoge kupnje koje je obavila kreditnom karticom bile su neisplaćene. Gotovo dvije godine nisu bili plaćeni ni porezi, a ni režije za nekretnine koje su bile na njeno ime. A, kao začin svemu, s obzirom na to da nije bila u New Yorku, nije imala ni pacijenata. Nalazila se u teškim novčanim problemima jer je svu svoju ušteđevinu uložila u nekretnine.
Aylin je sada morala sve ispočetka. Shvatila je da u takvom stanju ne samo da neće moći dovesti Vildan u Bedford nego da je neće moći držati ni za čišćenje ordinacije.
"Nemoj mi zamjeriti, Vildan", rekla je. "Voljela bih da ostaneš kao što smo to
ranije dogovorile, ali znaš da se nalazim pred razvodom
i da imam novčanih problema. Neko vrijeme neću moći plaćati ni održavanje ordinacije."
"Novac uopće nije bitan", odgovorila je Vildan. "Ako hoćete, ja ću opet ostati s vama. Ne želim ni novac, dok se vi ne sredite." Aylin nije prihvatila. Vildan je insistirala da bar jednom-dvaput u tjednu dođe očistiti ordinaciju. Upravo u tom trenutku Irene iznese jednu sjajnu ideju.
"Zašto jednu od dvije prostorije u ordinaciji ne bi iznajmila?" upitala je. "Druga prostorija je puna knjiga", odgovori Aylin. "Knjige ne mogu baciti."
"Aylin, zašto pričaš gluposti", reče Irene. "Neka knjige stoje na policama. Ti ćeš izdati sobu, a ne knjige. Onaj tko useli donijet će malo knjiga i svršena stvar." Irene je doista bila osoba sposobna za pronalaženje praktičnih rješenja.
Prostoriju je zakupio jedan psihijatar čudnoga izgleda, po imenu dr. Benjamin Leigh. Bio je spreman dati novac ako Irene pristane obavljati tajničke poslove za njega.
"Samo ću paziti na telefone, organizirati vam termine, toliko", rekla je Irene. Ionako cijeli dan sjedi za telefonom. Tako je, u materijalnom pogledu, to bilo malo olakšanje i Aylin i Irene.
U veljači, na koktelu koji su u svojoj kući priredili Bob i Širin Trainer, Aylin se susrela s Timom Childsom. Tim je već čuo da je Aylin dvije godine provela u Fort Sillu, u vojsci, što ga je iznenadilo. Jako se obradovao kad ju je napokon ugledao u New Yorku. Aylin mu je nadugo i naširoko pričala o danima provedenim u Oklahomi i svjetlosnoj terapiji. Potom, kao iz vedra neba, reče; "Pozovi me večeras na večeru, Tim." To ga je obradovalo.
"Ali pozovi još jednu moju prijateljicu jer sam joj obećala da ću večeras biti s njom."
"Naravno, a tko je to?"
Jedna moja školska prijateljica iz Turske."
Tu večer su svo troje izašli na večeru. "Gdje ti je muž, Aylin", upitao je Tim u jednom trenutku.
"Razveli smo se", odgovori Aylin kratko.
"U tom slučaju opet možemo započeti s našim gala operama, što kažeš?"
"To bi bilo fantastično", uzvrati Aylin. "Imam kartu za premijeru za dva tjedna." "Imam i ja. Za Aidu. Da dođem po tebe kući ili u ured?"
"Skupo bi te koštalo da po mene dolaziš kući, Childs", reče Aylin. Ja stanujem čak u Bedfordu. Dođi ti u ured po mene, a tamo ćeš me i ostaviti."
Trud koji je pokazivala prilikom ponovnoga organiziranja društvenoga života, Aylin nikako nije uspijevala pokazati i u poslovima oko razvoda. Kao da je posve potisnula misao da će jednog dana imati brakorazvodnu parnicu. I Irene, a i Laurie neprestano su je upozoravale da to ne prepušta sudbini. Na kraju je odlučila nazvati Huntera, poznatog odvjetnika za razvode slavnih zvijezda, kojega je, nekoliko godina prije odlaska u Oklahomu, upoznala na dodjeli Nagrade Tony, a poslije ga je često sretala na koktelima i povremeno se s njim družila. Joe se prepao kada je čuo da je Aylinin odvjetnik Hunter, poznat po vještini i osiguravanju najboljih sporazuma ženama čije procese preuzme, ali s druge strane je spokojno odahnuo. To
što je Aylin napokon uzela odvjetnika, znači da pristaje na razvod. Sada se sve svodi na nagodbu.
Aylin je u Bedfordu našla pomoćnicu, Gail, koja će joj povremeno pomagati oko kućnih poslova. Još uvijek nije mogla primiti nekoga da stalno radi i živi u kući.
Zbog toga što je Joe poništio i ugovore o grijanju i odvozu smeća, koji su se vodili na njega, kuća je bila hladna kao led, a kod dvorišnih vrata stvorila se velika hrpa smeća. Da bi se mogao potpisati novi ugovor o grijanju, morali su se platiti dugovi. Ne čekajući Aylinin povratak, odnio je i njihov bračni krevet i pokupio sve slike sa zidova. Aylin bi se možda ponijela drukčije, da se nije susrela s tolikom nepravednošću koja ju je posve izbacila iz takta. Ali Joe se ponašao neprijateljski, kao da nije on bio taj koji je sebi našao ljubavnicu.
Ono što ju je više od svega boljelo, bilo je to što ju je ponižavao. Kod kuće, u ladicama, našla je fotografije svoga muža s ljubavnicom. Na komodi uz uzglavlje kreveta, našla je zaboravljeni, do pola ispijeni sirup protiv kašlja, a na etiketi je pisalo ime te žene. U pretincu pisaćega stola u TV-sobi, ostavljen je faks hotelske rezervacije, na ime Joea i Joan, i avionske karte. Povremeno je na telefonu nepoznati ženski glas pitao je li Joe kod kuće. Bilo je sasvim očito da je žena namjeravala izbaciti Aylin iz takta i tako je ponukati na što brži razvod ili stvoriti još zategnutiji odnos između nje i Joea. Zar Joe, ako ništa drugo, nije mogao zaustaviti to nedolično ponašanje svoje ljubavnice? Zar nije mogao biti toliko pristojan da ne ostavlja njene privatne stvari svugdje po kući?
U ovakvom raspoloženju, Aylin je otišla u Hunterov ured; dala mu je i punomoć, a i uputu:
"Rastrgaj ga, Hunter. Razori, uništi ga. Učini da se kaje do kraja života!"
Da je ne bi ostavljali samu, tu zimu su u New York često dolazili i Hilmi i Nesrin i bili kod Aylin. Umirivalo ju je što se u teškim danima nalazila okružena svojima. U to vrijeme u New York je često dolazila i Betin. Njena kćer Serra imala je sinčića i Betinina čežnja za unukom bila je korisna i za Aylin. Kada bi Betin dolazila, veoma često viđala je i Kler. S njima u društvu, vraćala se u godine provedene u Istanbulu, Ankari i koledžu, za kojima je toliko čeznula. Kad su bile zajedno, uvijek su pričale o prošlosti.
Dolazila je i Nesrin, pokraj nje se uvijek netko nalazio. Bez ikakve zamjerke Aylin je i njih primala u svoju kuću. Srećom, kuća je bila ogromna i imala je mnogo spavaćih soba.
I Salih je bio jedan od onih koji su došli u Nesrininom društvu. Aylin čak nije ni pitala tko su ti ljudi.
"Dovela sam ti novog Hulusija", reče Nesrin.
"Neće valjda i on imati problema s bradom", reče Aylin. "Ni slučajno mi, Nesrin, ne tovari još jednoga Hulusija."
"Nema nikakvih problema. Jedno vrijeme radio je kod mene u Ankari, bila sam veoma zadovoljna. Ova ogromna kuća ne može bez muškarca, Aylin. Gail će opet dolaziti i odlaziti, ali ovdje stalno treba netko tko će brinuti, a i biti muško", reče Nesrin.
"Muško nije potrebno. Ja imam oružje", reče Aylin. Ali, Salih je opet ostao kod nje. Aylin se nije mogla navići na njega kao što je bila navikla na Hulusija, ali, zbog toga što joj je obavljao mnoge poslove i u dvorištu, a i u kući, nije se protivila. Salih je bio tih čovjek, koji je malo pričao. Jedini njegov problem bio je Toby. Izluđivalo
ga je to što je pas čeprkao po cvjetnjaku što ga je on tako marljivo uređivao. Često se žalio: "Ne puštajte tog psa u vrt bez lanca, pokvari cijeli cvjetnjak."
"To je pas, a ne rob", reče Aylin. "Treba slobodno hodati i trčkarati dvorištem." "Što će biti s cvijećem?"
"Što god bude."
Salih nije mogao shvatiti kako se, umjesto za cvijeće, odlučila za psa i zbog toga je jedno vrijeme hodao namršten. Zato što je bio netko tko se malo smije i priča, Aylin čak nije ni uočavala tu njegovu uvrijeđenost.
Aylin se od Tobyja odvajala jedino prilikom putovanja. Kada je nekud trebala putovati avionom, nije ga željela voditi sa sobom, da pas ne bi morao putovati u kavezu i u prtljažnom dijelu. Prilikom jednog putovanja u Švicarsku, gdje će se susresti s Betin, Tobyja je povjerila Gail i Salihu i krenula na put. Ali je Salihu posebno skrenula pažnju; "Ako bi uništio čak i svo cvijeće, nema veze. Prema psu se apsolutno ne smiješ ružno ponašati i ne smiješ ga vezati lancem. Svaki dan će obavezno, i to najmanje sat vremena, slobodno trčkarati po dvorištu. Susjedi će dolaziti da to provjeravaju." A svoga susjeda Jilla Clayburga zamolila je da ponekad baci oko na kuću.
Onoga tjedna kada je Aylin otišla, Toby se izgubio. Salih i Gail su od jutra do mraka tražili psa po cijeloj okolici Mount Kiscoa. Kucali su na sva vrata i pitali. Pedalj po pedalj, pregledali su cijelu šumu, koja je graničila s dvorištem. Na kraju su se obratili policiji i ostavili opis psa. Ni jedno, ni drugo nisu znali što će reći Aylin, koja je na Tobyja gledala gotovo kao na svoje dijete. Kada se tu noć vraćala kući, Gail je bila iscrpljena. Satima je sa Salihom tražila psa. Za dva dana došla je očistiti kuću. Saliha nije bilo. Pregledala je sve sobe, kuhinju. "Salih, Salih!" dozivala je. "Opet je otišao u potragu za psom, vratit će se ubrzo", pomislila je. Da je otišao u kupnju, ne bi auto stajao pred kućom. Kada se Salih nije pojavljivao ni nakon dva sata, spustila se u njegovu sobu u podrumu. Otvorila je njegov ormar, bio je potpuno prazan. Otvorila ladice... sve je bilo pokupljeno, stolni sat, obiteljske slike sa zida... Salih je otišao. Pobjegao je zato što nije mogao reći Aylin da se pas izgubio. Ne znajući što da radi, Gail se neko vrijeme motala po sobi. Da se možda i sama izgubi? Neće je valjda Aylin ubiti zato što joj se pas izgubio. Izašla je gore, završila poslove i baš u trenutku kad se presvlačila, začula je zavijanje. Potrčala je prema prozoru. Sav zaprljan, Toby je stajao pred kuhinjskim vratima i mahao repom.
Nakon povratka s putovanja, Aylin je sa zaprepaštenjem slušala priču o psu. Toby možda i jest otišao na dvodnevno ganjanje ženki, ali se nije smio izgubiti dok su u kući bili i Salih, a i Gail. Dakle, njeni pomoćnici Tobyju nisu posvećivali potrebnu pažnju. Salih je otišao sam od sebe, a Gail je otpustila Aylin i na njeno mjesto primila novu pomoćnicu koja je voljela pse. Virginia je bila žena porijeklom iz Portorika, a stanovala je u blizini. Bila je bivša policajka. Zbog toga nije bila uznemirena dok je Aylin čistila svoje oružje, a prema Tobyju se ponašala kao prema čovjeku, a ne kao prema životinji. Aylin je zbog toga osjetila unutarnji mir.
Jednog od tih dana dobila je poziv iz Fort Silla. Na dan kada su svi zatvorenici imali slobodan posjet, Archibald P.Jones je pobjegao. Tražili su ga na sve strane. Da nije možda stupio u kontakt s Aylin?
"On ne zna moj kućni telefon, nije uveden u telefonski imenik, a i informacije su upozorene, ne smiju ga nikome davati", reče Aylin. "Ali, u imeniku može naći broj moje ordinacije i zvati me na taj broj."
"Ako vas nazove, nastojte saznati gdje se nalazi i obavezno o tome obavijestite i
nas i policiju, potpukovnice."
"Postoji mogućnost da nazove. Imamo dobre odnose. Kada je Jones pobjegao?" "Evo sad će dvadeset četiri sata. Mislimo da je još uvijek unutar granica
Oklahome. Ali, ipak budite oprezni, potpukovnice."
"Mislim da mi neće nanijeti zlo", reče Aylin. "Kamo sreće da su svi moji neprijatelji kao što je Jones. Znala bih gdje sam i da neću dobiti nož u leda."
"Ne razumijem."
"Nema veze, kapetane. Ovih dana me inače nitko ne razumije", uzvrati Aylin. Aylin je veoma često upozoravala Irenu na mogućnost Jonesovog poziva. U slučaju da nazove, željela je obavezno popričati s njim. Ali, Jones nikada nije nazvao.
Hunterova nagodba s Joeom protekla je prilično žestoko. Hunter, koji je bio stručnjak za brakorazvodne parnice, koristio je svu svoju vještinu. Joe je bio taj koji je tražio razvod. Joe je bio i krivac, zato što je u životu imao još jednu ženu. Ako će je optuživati što je otišla u Fort Sill, onda je to trebao učiniti prije dvije godine. Tada se složio i Aylin je mogla ići. Štoviše, i Joe je išao u Oklahomu, Aylininim kolegama saopćio je koliko se ponosi tom odlukom svoje supruge. Potom je u njegov život ušla jedna mlada žena. Sve to bila je česta praksa, ali obavezno će morati platiti za to. Ali, i Joe je bio vješt trgovac. Namučio je Huntera.
"Ako ne želite, nećemo onda praviti predsporazum, prepustimo odluku sucu", reče Hunter. Ali tada čak postoji i rizik da ne bude razvoda. Joe je, kad je u pitanju novac, prvi put bio prikliješten uza zid. Štoviše, i druga žena se nije ponijela lijepo, žestoko ga je ščepala. Prisiljavala ga je da se što prije razvede. Imala je sina u pubertetu koji nije odobravao izvanbračnu vezu svoje majke. Bili su prava katolička obitelj; ova situacija morala se po svaku cijenu okončati. Joe se nalazio između dvije vatre. Nazvao je Nesrin i Kasima i zamolio ih da uvjeri Aylin da se razvede. Savjetujući Aylin, Nesrin je prvi put pokazala logički pristup situaciji. "Ne može ništa na silu, uzmi što možeš, razvedi se i ponovo organiziraj svoj život", rekla je.
U međuvremenu, zbog bijesa koji je osjećala, ni Aylin nije sjedila prekriženih ruku. Odlučila je potrošiti i posljednji novčić koji joj padne u ruke kako bi opelješila Joea. Našla je jednu PR agenciju. Za gostovanje u televizijskoj emisiji "Incidenti", obukla je uniformu, i ispričala da se njen muž, Joseph Cates, filmski producent, odlučio razvesti jer se ona priključila vojsci. Nije zaboravila reći da je, također, i maćeha Kevina Klinea, koji se u to vrijeme proslavio ulogama u filmovima "Sofijin izbor" i "Riba zvana Wanda". Zahvaljujući PR stručnjaku, na televiziji a i u mnogim novinama, na stranicama koje su se bavile društvenim zbivanjima, često se pričalo o njoj i Joeu.
Poslije dužeg vremena, Aylin i Joe su se, u društvu svojih odvjetnika, počeli sastajati i razgovarati. To je bio uvjet kako bi mogli napraviti predsporazum. Koristeći priliku, Aylin je telefonirala Joeu i izbacivala ga iz takta riječima: Jesi li gledao sinoćnji program na televiziji, Joe? Jesam li lijepo ispala, što kažeš? ... A, ne razumijem zašto se ljutiš, ja sam samo rekla da volim svoga muža, da vjerujem da će mi se vratiti i da to strpljivo očekujem. Ništa loše nisam rekla." Da bi što prije završio posao oko razvoda, Joe je prihvatio sve uvjete koje je pred njega iznosio Hunter, ali bi se tada pojavljivala Aylin s novim zahtjevima. Namjera joj je bila da odgađa razvod.
I Hunteru je dozlogrdila klijentica koja je stalno mijenjala mišljenje i koja nikako nije uspijevala načiniti sporazum.
"Aylin", rekao je na kraju oštrim glasom, "ništa više ne možemo dobiti od njega,
sve smo već uzeli. Ostavlja ti kuću u Bedfordu sa stvarima, kuću u South Hamptonu i stan iznad tvoga ureda i novac u gotovini. Potpisuj to!"
"Daj da još malo razmislim", reče Aylin.
"Više mi ne telefoniraj. Ne postoji ništa više o čemu bismo mogli razgovarati preko telefona. Dogovori s mojom tajnicom, dođi i potpiši. O. K.?"
"Razmislit ću i obavijestit ću te." "Ne meni, tajnici."
Aylin dugo vremena nije zvala Huntera. I sama je znala da više ništa ne može iščupati od Joea, ali sve to nije ni radila zbog toga. Jednoga dana nazvala je Huntera. Nije se javljao na telefon. Ni sljedećega dana nije razgovarao s njom. Tajnica joj je stalno govorila kako je šef na nekom sastanku ili da je odsutan. Ostavljala je poruku za porukom, tražeći da je nazove. Ali, Hunter je rekao posljednju: "Dođi samo na potpisivanje!"
Da bi mogao primati bitne poruke, Hunterov broj je preko noći
i vikendom bio spojen s jednom kompanijom za snimanje poruka. Tako je odmah uspijevao doći do bitnih i hitnih poruka koje bi kompanija snimila. Kada nikako nije uspjela doći do Huntera, Aylin je pribjegla triku. "Zovem odvjetnika Huntera", rekla je teškim engleskim naglaskom.
"Tko zove?"
"Zovem iz Londona, u ime princeze Diane. Molim vas da gospodin Hunter nazove broj koji ću vam dati. Želimo doći do određenih podataka o jednoj brakorazvodnoj parnici. 1... sigurna sam da ste shvatili da ovo pitanje zahtijeva diskreciju, hvala", reče.
Nakon petnaest minuta zazvonio je Aylininin telefon. "Izvoli, Huntere, ja sam princeza Diana", reče Aylin.
"Aylin! Mogao sam i pretpostaviti. Broj mi je bio poznat. Ah, moja nepromišljenost."
"Žao mi je što sam te razočarala, ali nisi se javljao na telefon." "Zato što ne postoji ništa više što bih mogao učiniti za tebe. Ti trebaš doći i potpisati sporazum."
"Tvoj ured mi je malo zabačen."
"Ako je problem samo u tome, mogu ti poslati dosje", uzvrati Hunter. "Na taj način Joe postiže ono što je želio."
"Ne, zar ne znaš koji je on škrtac? Izvalili smo mu bubrege. Možda se i grdno kaje. On bi se iz svega toga želio izvući na mnogo jeftiniji način. Mi, Aylin, radimo ono što želiš ti, a ne on. Potpisuj te papire."
Aylin uopće nije progovarala.
"Početkom tjedna šaljem papire na adresu tvoga ureda", reče Hunter. Kada su sljedećeg jutra prelistavali novine, na udarnom mjestu ugledali su vijest;
"HOĆE Li ZA RAZVOD OD CHARLESA DIANA UZETI POZNATOGA ODVJETNIKA HOLIVUDSKIH ZVIJEZDA?"
Ispod vijesti nalazila se i ogromna Dianina fotografija.
"Vidiš li što si učinila?" telefonirao joj je Hunter. "Kompanija je odmah proslijedila vijest tisku. Što ću sada? Uvalila si me u nevolje, Aylin."
"To ti je izvrsna reklama. Umjesto da mi zahvaljuješ, ti se ljutiš na mene", uzvrati
Aylin. Hunter je govorio da je vrlo ljut što se ta vijest našla u tisku, ali su vijesti, koje su se pojavljivale nakon toga, u ogromnim okvirima počele ukrašavati zidove njegovoga ureda.
Od Aylininoga izazivanja skandala s Dianom prošlo je nekoliko dana kada je nazvala Nesrin.
"Kada budem dolazila za Novu godinu sa sobom ću povesti i jednog gosta" reče. "Koga ovaj put dovodiš?"
"Načelnika općine Karataš." "Tko ti je to, Nesrin?"
"Jedan Kasimov i moj dobar prijatelj iz Adane. Nikada nije bio u Americi. Ja sam mu obećala..."
"U redu, u redu", reče Aylin. "Ako ga nećeš stavljati meni na grbaču, ako ćeš se ti brinuti o njemu, onda ga dovedi. Kakav je čovjek?"
"Veoma crn."
"Ne pitam to, Nesrin, što mene briga za njegovu boju", uzvrati Aylin.
Altan Kazova bio je njihov poznanik, koji je živio u Adani, a umirovljenje iz uprave jedne naftne kompanije. Obitelji Gulek pomagao je u mnogim njihovim poslovima, bio im od pomoći prilikom prodaje robe
i nekretnina i ubiranju najma. I on se vrlo zainteresirao kada je čuo da se, s načelnikom općine, Nesrin priprema na put za New York.
"U kući svoje sestre mogu ugostiti samo jednu osobu, gospodine Altan", rekla je Nesrin.
"Ja imam smještaj. Ali, ako tamo budemo bili u isto vrijeme, moći ću se okoristiti vašim iskustvom, a imat ću i čast da se upoznam i s gospođom Aylin", odgovorio je Kazova. Nesrin je odmah prokomentirala njegovu želju da zajedno putuju u New York.
"Ako Altan očekuje pomoć od Aylin, neka se ne nada. Neće dopustiti da joj se približi", rekla je gospodinu Kasimu.
Tri dana pred putovanje, načelniku općine se razboljelo dijete, i odustao je od puta. Nesrin je sama sjela u avion, Altan je sjedio u odjelu za turiste. Nikako je tijekom putovanja nije ostavljao na miru. Stalno je dolazio i pitao treba li joj nešto. Donosio joj novine, časopise, čokolade. Pomogao joj je i prilikom preuzimanja prtljage. Zajedno su prošli kroz carinsku kontrolu. Pred svoju sestru Aylin je poslala limuzinu s vozačem. Nesrin se odjednom okrenula prema Altanu.
,,S obzirom na to da načelnik nije došao, u Aylininoj kući ima jedno prazno mjesto, želite li doći?" upitala je. Čovjek poskoči od sreće. Skupa su otputovali u Bedford. Aylin se zbunila kada je, umjesto očekivanoga crnoputoga čovjeka, ugledala da dolazi netko plav.
Jesi li ga to usput oprala, pa je pustio boju", prošaputala je sestri na uho. "Ovo je drugi čovjek", reče Nesrin.
Altan Kazova smjestio se u jednu sobu na katu. Bio je od velike pomoći Aylin i Nesrin pa se Aylin čak i zahvalila sestri što joj je dovela ovog čovjeka. Vozio je auto, odvozio Nesrin u grad i vraćao je natrag, išao je u kupnju, obavljao sitne popravke po kući, pa čak povremeno i kuhao.
Nesrin je sa sobom donijela mnogo novca, koji je, nakon kupnje, namjeravala
ostaviti Aylin. Sav novac držala je u torbi u džepu sa zatvaračem. Dio novca za kupnju stavila je u novčanik. Jedan dan odluči prebrojati novac i otvori zatvarač. Falilo je oko dvije tisuće dolara. Prebrojala je opet i opet.
"Dvije tisuće dolara mi je isparilo iz torbe", reče sestri. "Zar ti toliko novaca skrivaš u torbi, Nesrin?"
"To je samo ukradeni dio."
"Jesi li ti luda? Ima nešto što se zove kreditna kartica, zar to ne znaš?" "Novac je novac. Stoji u džepu i trošiš dok ga ima."
"Tada ga tako i izgubiš."
"Pusti pametovanje, reci što je s novcima."
"Vjerojatno je ukraden jer je i iz moje torbe nestalo petsto dolara." "Tko bi to mogao uraditi?"
"Koga još ima u kući, osim tebe, mene i onoga čovjeka?" "Nije on."
"Vidjet ćemo", reče Aylin. Čovjeka su poslali u New York, s papirima koje je hitno trebalo uručiti odvjetniku. Gospodin Altan je sjeo u kamion i otišao. Aylin je ušla u njegovu sobu i počela pretraživati po ladicama i ormaru. Iz njegovog kofera ispali su još neraspakirani sapuni iz Aylinine kupaonice, male srebrne posudice za sol i papar, nekoliko vilica, noževa i Aylinina vojna odličja. A Aylinine vojne čarape i remenje sakrio je ispod ormara.
Kada se, nakon tri sata, vratio u rukama je imao mnogo paketa. "Što je to?" upitala je Nesrin.
"Kad sam već bio u New Yorku, obavio sam neku kupnju", odgovori Altan. Zaputio se u svoju sobu. Nakon pet minuta s vojnim pištoljem u ruci ušla je Aylin. Altan je u ormar slagao odjeću koju je izvadio iz paketa. Zbunio se kada je ugledao Aylin koja je ušla bez kucanja. "Stavi ruke na potiljak i okreni se prema zidu", rekla je Aylin.
"Je l' se to igramo kauboja?"
"Učini kako sam ti rekla, inače ću ti glavu raznijeti", reče Aylin. Tada je primijetio pištolj u Aylininim rukama.
"Ne, to ne možete."
"I te kako. Reći ću da si me napao i da sam se morala braniti. Štoviše, popisale smo i brojeve na novcu koji si pokrao. Sve je zabilježeno u policiji", reče Aylin. Okrenuo se prema zidu s rukama na glavi. Aylin je prišla i pretražila mu džepove. Ni riječi nije progovarao.
"Sada spakiraj svoj kofer, a ono što si pokrao ostavi na krevetu." Čovjek je gledao sav izvan sebe.
"Hajde, brzo! Srebrninu, posudice, remenje, ordenje, sve stavi na krevet." Stajala je naslonjena na ormarić, s pištoljem uperenim u čovjeka.
"Gospođo Aylin, ja sam bolestan. Nisam to učinio da bih vam nanio zlo." Počeo je plakati. "Nemojte me predati policiji."
"Plati dvije i pol tisuće dolara koje si ukrao." "Nemam toliko novaca."
"Ako je tako, onda napiši ček i potpiši ga."
Drhtavim rukama, čovjek je učinio onako kako mu je rekla Aylin, koja je računala, pretvarajući dolare u turske lire. Napunio je kofer stvarima. Toliko je toga nakupovao da mnoge sitnice nije uspio ugurati u kofer.
"Možete li mi posuditi jedan kofer?" "Nije te stid", povika Aylin.
Za pola sata našao se u taksiju, koji je pozvala Nesrin, i s koferom
i mnogobrojnim vrećama u rukama napuštao je Bedford. Aylin je prišla taksiju i počela vikati.
"Ako te još jednom vidim na ovom svijetu ili ako čujem da si se približio mojoj sestri ili njenoj obitelji, znaj da ću ti tada razmrskati tu glavu koju sam ti danas ostavila na ramenima!" Dok se auto lagano udaljavao, spuštene glave Nesrin je stajala u dvorištu.
"Zaklinjem se da je ovo bilo posljednji put. Nikad više nikoga neću vući za sobom", reče Nesrin.
"Ne zaklinji se uzalud, Nesrin. Znaš da je navika gora od bolesti", uzvrati Aylin.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayşe Kulin - Njeno ime: Aylin

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 10:18 am


TELEFON
Sljedećih tjedana Aylin i Nesrin provele su prilično nespokojno. Smatrale su da će se, nakon tako ponižavajućeg tjeranja iz kuće, Altan Kazova pokušati osvetiti. Aylin je mislila da će, u najmanju ruku, telefonirati ili da se ispriča ili da ospe prijetnje. Ali, od Altana Kazove nije bilo ni glasa.
Telefonski poziv, kojim je Aylin bila opsjednuta, nije došao od njega, nego od odvjetnika koji će braniti A. P. Jonesa. Odvjetnik je, sasvim prirodno, bio vojno lice i vrlo pažljivo postavljao pitanja koja su zahtijevala povjerljivost. Molio je Aylin da ne iznosi određene podatke koje spominje u svom izvještaju. "0 tome ne možemo pričati preko telefona. O tome moramo licem u lice", rekao je, nemajući kud zbog Aylininog odlučnog stava.
"Želite da ostavim sve svoje obaveze i da dođem čak u Oklahomu?"
Ja ću uskoro doći u New York, javit ću vam se kako bismo se mogli sastati."
"Sa zadovoljstvom. Izaći ćemo i na ručak. Ali, ne očekujte da ću promijeniti svoj stav."
"Nadowska, siguran sam da nećete tako misliti nakon što me saslušate. Vjerujem da ćete interese vojske, kojoj i sami pripadate, držati iznad interesa bilo kojeg ubojice."
"Da se vodilo računa i o njegovim interesima, aktualni ubojica ne bi bio ubojica", reče Aylin.
"Kako možete biti sigurni."
Ja sam, prije svega, liječnica. Zaklela sam se, ne da sudim ljudima, nego da ih liječim i vratim u život."
"Vrlo dobro. Ali, osim toga, vi ste i vojnik. Položili ste i druge zakletve. Ne gubite to iz vida."
"Hoću li to biti prisiljena na opredjeljenje među zakletvama? Znajte da sam svoje opredjeljenje..."
Odvjetnik joj je upao u riječ. "Prije svega morat čete me jednom saslušati, Nadowska", reče. "Sjest ćemo licem u lice u New Yorku i popričati. Ima još toga što vam ne želim reći telefonom."
"Moj telefon nitko ne može prisluškivati."
"I zidovi imaju uši", reče advokat. Pozdravili su se i spustili slušalice.
Do Nove godine preostalo je veoma malo vremena. Aylin je predosjećala da se nalazi na pragu jedne nove krize. Bila je pod mnogobrojnim pritiscima. S jedne strane Joeov odvjetnik, s druge Hunterova ustrajnost da treba potpisali brakorazvodni sporazum, a još se sada našla suočena i s pritiskom vojnoga odvjetnika. Samo je Normanu, i to veoma indirektno, ispričala ovo posljednje.
"Ne znaju oni kako sam ja tvrd orah. Doći će me uvjeravati. Ako dođu, imat će što i vidjeti", rekla je Normanu.
"Ne tovari sebi na glavu nove probleme, ionako ih imaš i previše", rekao je Norman, naglašavajući svaku riječ. Kao i svi gluhi, Norman je govorio naglašavajući svaki slog.
"Ovaj put si rekao pravo. Postigao si svoj cilj, poslušat ću te", rekla je Aylin, smiješeći se.
Osim s odvjetnicima, Aylin je imala problema i s dugovima i porezima koje je
morala platiti. U trenutku potpisivanja brakorazvodnoga sporazuma, u ruke će joj prijeći pozamašna svota novca. Odmah bi mogla podmiriti dosta tih dugovanja. Ali, nikako nije bila voljna staviti taj potpis. Kao da su pritisci onih oko nje, od Irene do Nesrin, kod nje izazivali suprotnu reakciju. Bila je tvrdoglava. Nije odgovarala onima koji su je pitali zašto se tako ponaša. Bila je svadljiva, umorna, pesimistična.
Prvi od onih misterioznih telefonskih poziva došao je upravo jednog od tih dana kada je Aylin bila najosjetljivija. Vratila se ranije kući, ispružila se na trosjed ispred kamina i zatvorenih očiju slušala glazbu. Bila je sama kod kuće. Telefon koji je dugo, dugo zvonio nije mogla dohvatiti s mjesta na kojem je ležala. Ustala je i dok je išla prema telefonu, sama sebi je obećala da će, nakon što se malo oporavi, odmah uzeti slugu u kuću. Ako ništa, neće morati trčati na svako zvonjenje telefona.
"Halo", rekla je neraspoloženim glasom. "Želim razgovarati s gospođom Nadowskom." "Već razgovarate."
"Jeste li vi Nadowska?"
"Pa već sam vam rekla da jesam." "Želio sam biti siguran."
,,Eto, postali ste. Što je?"
"Reći ću vam nešto vrlo bitno." "Koliko bitno?"
"Jako."
"Hoćete li me to zaprositi?" Zavlada tišina.
Uspijevala je čuti disanje čovjeka s druge strane telefona. "Ne trudite se uzalud, još se nisam razvela", reče.
"Zar vi ništa ne shvaćate ozbiljno? Kažem vam, veoma je bitno." "Vidi, govori što namjeravaš reći i neka obavezno bude bitno jer si me prekinio u odmoru i dovukao me do telefona. Tko si ti?"
"Nije bitno tko sam..."
Aylin je zalupila slušalicom. Tu noć nikako nije imala namjeru baviti se manijacima. Prije no što se vratila na svoje mjesto i ispružila se, malo je pojačala glazbu. Tek se bila smjestila kada je telefon ponovo počeo zvoniti. Zvonio je bez prestanka. Ustala je, jastukom pokrila telefon i glazbu pojačala do kraja. U jednom trenutku joj se učini kao da je prestalo zvonjenje. Utonula je u san. Opet ju je telefon probudio. Bilo joj je hladno. Otišla je u kuhinju, iz frižidera je izvadila bocu vode, napunila čašu i vratila se natrag. Na telefon je bacila još jedan jastuk. "A što ako Nesrin zove", pomislila je nakon deset minuta. Možda se i Dilari nešto dogodilo. Skočila je, otrčala do telefona, razbacala jastuke i podigla slušalicu.
"Halo?"
"Molim vas ne spuštajte slušalicu." Bio je onaj od maločas.
"Bog te prokleo", povikala je na sav glas, "upropastio si mi cijelu noć!" "Moram nešto reći."
"Govori! Brzo! Reci, i da se oboje riješimo!" "Ima li još netko pored vas?"
"Spuštam slušalicu. Ako me još jednom nazoveš, obavijestit ću policiju. Ako si udaren u glavu, onda me zovi na broj ordinacije, a ne na kućni", rekla je.
"Stanite, ne spuštajte", preklinjao je čovjek. "Evo govorim. Pazite na sebe. Dobro se pripazite."
"Hoću, pazit ću. Hvala!" Aylin je mnogo puta imala posla s luđacima ovog tipa. Koliko je samo bolesnika s ovakvim fiks-idejama izliječila. Da je drugo vrijeme, uzela bi i pozabavila se ovim jadnikom, ali u tom trenutku uopće nije bila raspoložena za to. Kao da se teret cijelog svijeta svalio na njena ramena. Osjećala se umorno, bespomoćno i nevjerojatno usamljeno. 1, koja slučajnost, jedan drugi, također bespomoćni, tu noć nabasa baš na nju.
"Niste me shvatili ozbiljno. Ništa više vam ne mogu reći. Pazite na sebe.
Razumijete?"
"Razumijem. Pazit ću. Neću ostajati na propuhu, dobro ću se hraniti, cigarete sam inače smanjila, a i bavim se sportom."
"Ponavljam. Pazite se."
"Mnogo se zahvaljujem na vašoj brizi. Laku noć", reče Aylin.
Duboko je odahnula nakon spuštanja slušalice. "Gdje ovaj luđak nađe moj broj", pomisli. Vjerovatno mu je dao neki pacijent koji je kod nje bio na liječenju. Zapravo, uvijek je sebi obećavala da više pacijentima neće davati kućni broj, ali poslije nikako nije uspijevala stajati iza toga. Što ako noću zapadnu u krizu? Što ako ne dospiju do nje? "Neka mi ovo bude lekcija", pomislila je i ponovo se smjestila na trosjed. Ali izgubila je mir i spokojstvo. Pribrala se i s čašom u rukama prešla u spavaću sobu. Skinula se, istuširala i dugo, dugo češljala kosu. Taj običaj češljanja bila je navika ostala još od njene majke. Dok je još bila sasvim mala djevojčica, Lejla-hanuma joj je svaku noć dugo češljala kosu. "Očešljana kosa biva sjajna i jaka", govorila bi joj.
Tek je bila ušla u krevet i ugasila svjetlo na uzglavlju kada je telefon opet zazvonio. Sva izvan sebe, uspravila se. Podigla je slušalicu.
"Dosta više! Rekla sam ti da ću se pripaziti! Zar mi ne dopuštaš ni da spavam?!" "Što to pričaš? Otkud znam da ćeš, kao kokoš, zaspati u ovo doba. Vidi ti
nepristojnosti, molit ću lijepo", reče Nesrin.
"Stani, stani, ne spuštaj slušalicu... Pardon. Mislila sam da je netko drugi. Jedan luđak me cijelu noć ne ostavlja na miru."
"Što hoće?"
"Ma, što ja znam. Navalio je da, kao, pripazim." "Pripazi, naravno. Možda je Joeov čovjek." "Zašto bi me zvao Joeov čovjek?"
"Da te obavijesti o opasnosti." "Kakvoj opasnosti?"
"Da sam ja, Aylin, na Joeovom mjestu, ja bih tebe do sada ucmekala." ,,I ti si mi sestra."
"Pravo za pravo... Što god da si tražila, frajer ti je dao. Još uvijek se nešto prenemažeš."
"To je zbog ljubavi prema njemu. Mora biti zadovoljan. Sada se on kočoperi pred svojom voljenom, zato što je neodoljiv i nedjeljiv." "To je zbog mržnje koju osjećaš prema njemu. Samo da ga još više razbjesniš."
"Zašto si me nazvala?"
"Maločas sam se čula s Dilarom. Za Novu godinu dolazi u New York s gospodinom Emreom. Pozvali su Emrea da kao govornik sudjeluje..."
"To je izvrsno. Kako sam je samo poželjela", povikala je Aylin. "Živjela ti meni, Nesrin. Dala si mi prelijepu vijest." U Aylininom glasu odjednom ptičice počeše pjevati.
"A ja sam pomislila da ostanem još malo pa da se onda skupa vratimo."
"Vrlo dobro, dušo", uzvrati Aylin. "Bilo mi je žao što odlaziš. Trenutačno se osjećam veoma usamljenom."
"Eto, sada je sve u redu. Uskoro ćemo biti sve na okupu. Ha, tko je bio taj što te zvao?"
"Ne znam. Mora da je neki telefon-manijak. Iščupat ću iz zida telefon pored kreveta, čim završim razgovor s tobom. Neću ga moći trpjeti cijelu noć", reče Aylin.
Nakon Harvarda, Dilara je magistrirala u Londonu na London School of Economics i vratila se u Tursku. Doista je jako nedostajala Aylin. Koristeći svoje veze u Republikanskoj stranci, nalazila joj je dobre poslove, ali je Dilara odbijala sve te ponude. Grizla ju je savjest zbog toga što je tolike godine provela daleko od roditelja.
"Nema potrebe da osjećaš grižnju savjesti. Ti si imala deset godina kada si došla ovamo. E, vjerojatno onda nije bila tvoja odluka da se školuješ u Americi", rekla joj je Aylin. Ali, Dilara je željela jedno vrijeme provesti s ocem koji je već ostario. Bila je u pravu. Kasim Gulek je dokučio devedesetu.
S diplomama koje je imala, Dilara je u Turskoj mogla birati posao. Polagala je ispit za rad u Ministarstvu vanjskih poslova. Ispit je uspješno položila, ali je odbijena zato što nije dobro govorila turski. Premda, mjesec dana nakon povratka u Ankaru, već je govorila savršeno.
U to vrijeme turski premijer je bila Tansu Ciller, a Emre Gonensaj glavni savjetnik u vladi. Izuzetno pametnu i blistavu djevojku, koja je magistrirala u školi koju je i sam završio, Emre Gonensaj nije htio ispuštati iz ruku. Štoviše, Dilara je bila stručnjakinja, završila je ekonomiju. Primio ju je u Vladu kao svoju asistenticu. Tako je umjesto u Ministarstvu vanjskih poslova dobila posao u Vladi.
Aylin je predosjećala da se, pogotovo nakon što je dobila jedan takav posao, Dilara neće vraćati u New York. U najmanju ruku, ne tako skoro. Poslije će se vjerojatno i udati i definitivno se nastaniti u Turskoj. Preko deset godina, Bog joj je dao najbolje, najslađe, najsrdačnije dijete na svijetu. Kao svaka majka, jednog dana morala je pustiti svog dragocjenog ptića da poleti iz gnijezda. Takvim razmišljanjem nastojala je utješiti samu sebe. Štoviše, povremeno je razmišljala i o tome kako će se mnogo kasnije, kada ode u mirovinu i ako Dilara bude u Turskoj, možda i ona nastaniti u gradu u kojem ona bude živjela.
Sljedećeg jutra zaboravila je na svoga manijaka. Sjetila ga se tek kada je stigla u ordinaciju, dok je pričala s Irene. Irene odmah pomisli na Jonesa.
"On je već odavno uhvaćen. Sada je ponovo unutra", reče Aylin. "Da, možda, ponovo nije pobjegao?"
"Izvijestili bi me da jest, uskoro ima suđenje. Znaš da ću i sama sudjelovati i dati izjavu. Zato sam u tijeku cijele situacije. A, osim toga, ono nije bio njegov glas."
"Nikad nisi ni čula njegov glas preko telefona."
"Nema veze. Poznat mi je njegov akcent." "Da nije čovjek kojeg si najurila iz kuće?"
"Kada bi tako dobro govorio engleski, što bi mu još trebalo." "Možda je netko drugi zvao umjesto njega."
"Zašto bi to činio?"
"Ti si psihijatrica. Razlog pronađi sama."
"Nisi policajac. Nisi psihijatar. Nisi ni istražni sudac?" "I"
Prema tome, začepi!" Aylin je otišla u svoju sobu i zalupila vratima. Irene je isplazila jezik za njom, stavila kažiprst na sljepoočnicu
i napravila znak za luđaka. Zatim je počela okretati određene telefonske brojeve. Prvo je saznala da se A. P. Jones nalazi u svojoj deliji. Potom je nazvala policajca koji na aerodromu radi u službi evidentiranja izlazaka. Istraživala je je li Altan Kazova prošao preko carine. Da bi došla do rezultata potrošila je dva dana. Saznala je da se prije tri dana taj čovjek ukrcao na avion za Istanbul.
"Ti si u pogrešnom uredu. Umjesto što si tu, ti bi trebala biti u nekom detektivskom uredu", rekla je Aylin, kada joj je Irene sve to ispričala.
"Ako se ovi pozivi nastave ponavljati, obavijestimo policiju o tome. Neka kodiraju tvoj telefon i nađu tko zove", reče Irene.
"Možda. Zapravo, to je jedan bezazleni manijak, ali nije baš ugodno skakati kod kuće na svaki poziv", reče Aylin.
Nije bilo potrebe obavještavati policiju, čovjek je sam od sebe odustao od telefoniranja. Aylin se pripremala za Božić i Novu godinu. Kao i svake godine, opet će kod kuće prirediti božićnu zabavu. Trebala je obaviti novogodišnju kupnju, kupiti božićne darove i ukrase. Morala je pripremiti Dilarinu sobu. Naravno da neće stalno biti s njom, ali, ako ništa drugo, mogla je doći bar preko vikenda. Aylin je bila radosna i uzbuđena. Osjećala se mnogo bolje otkako je saznala za Dilarin dolazak.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayşe Kulin - Njeno ime: Aylin

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 10:19 am



ODBROJAVANJE UNATRAG
( 23 . prosinca 1994 . , petak, HULUSI)
Prije Božića smo, Šerife i ja, uzevši i našega maloga sina, otišli do Aylinine kuće. Trebali smo pripremiti jela za sutrašnji božićni prijam. Često nas je pozivala. Voljela je naše dijete. Kad god smo išli, uvijek bi ga darivala odjećom, igračkama i raznim darovima, a naše džepove napunila novcem. Na neki način sam joj zahvalan i na ovom djetetu. Dužni smo joj bili mnogo toga, nismo je mogli povrijediti. Tražila je da i preko noći ostanemo. "Oprat ćemo sude i onda se vratiti", rekli smo.
Sa Šerifom sam posijao raznorazno povrće u njenom vrtu. Pokrio sam to plastičnom folijom, kako Toby ne bi izrovao. Rajčice, krastavce, začine, peršin, metvicu, blitvu, gljive... Sve što bi mogla poželjeti, imala je u vrtu.
Sutradan dok je Šerife pokraj zida brala blitvu za sarmu, odjednom sam začuo njen krik. Ja sam bio u kuhinji. Gospoda Aylin je izletjela iz spavaće sobe. Šerife je čučnula na zemlju i vrištala kao brodska sirena. U istom trenu oboje smo ugledali zmiju pokraj zida. Ja sam se skamenio. Aylin je u trenu zgrabila jednu od cjepanica s kamina i udarila zmiju. Zmija je pokušala pobjeći uza zid. Šerife se pomaknula unatrag, a kada je prošla opasnost počela je i plakati. Aylin je udarala po zmiji. Sve dok je nije ubila. Ja sam još uvijek stajao nepomičan kao kamen.
"Što si se ukočio k'o zombi, pogledaj ima li gnijezdo", rekla je obraćajući se meni. Došao sam k sebi. Pokraj zida pronašli smo gnijezdo. A mlado sam ubio ja, da, na kraju, ne bude sramota.
"Otkud zmija usred zime? One izlaze ljeti", reče Šerife. I, doista, što je radila zmija u dvorištu po onoj prosinačkoj zimi, koja mi je prodirala do kostiju?
Je li te ugrizla?" upitala je Aylin.
"Ne znam. Od straha se ničega ne sjedam", odgovori Šerife. "Šerife, zar nisi osjetila nikakvu bol?"
"Osjetila sam strah."
Aylin je brzo pronašla knjige u biblioteci koje govore o liječenju kod ugriza zmije. Ali, bilo je sasvim očito da zmija nije ugrizla Šerifu. Do mraka smo Šerife i ja radili u kuhinji. Sljedećega dana smo imali mnogo gostiju. Ove godine je Betin- hanuma dovela i svoju majku iz Istanbula, nekoliko dana će provesti u Bedfordu. Na božićni ručak bili su pozvani Kler-hanuma, Feride-hanuma, njihova djeca i svi njeni turski poznanici. Pored purice, pripremali smo i jela koja vole Turci. Pomagala nam je i Aylin-hanuma.
"U svemu ima neki hajr. Srećom da smo mi pronašli zmiju. Da je nismo ubili, možda bi nekad ugrizla Tobya ili tvoga sina", rekla je.
"Znam da pojavljivanje zmije zimi nije dobar znak", rekla je Šerife. "U našem selu to nikada nisu tumačili kao dobro, donijet će neku nevolju."
"Nevolje su dolazile i odlazile možda je zmija znak njihovoga kraja", reče Aylin- hanuma. U svemu je uvijek tražila neku dobru stranu.

(7. siječnja 1995., subota, Aylin GONENSAJ)

Kada je nazvala Aylin tek sam bila otvorila kofere i stvari slagala u ormar. Još nije bilo prošlo ni pola sata kako smo se smjestili u svoj hotel u New Yorku. "A kako
si saznala da sam stigla? Još nisam našla vremena da se javim bilo kome", rekla sam.
Ja uvijek sve saznam", reče. "Provedimo vikend zajedno u Bedfordu. S nama će biti i Dilara, obavezno dođi. Od svih mojih prijateljica jedino još ti nisi vidjela moju kuću. Ne smišljaj izgovor. Doći ćeš, obavezno. Poslat ću auto po tebe. Ako htjedneš noćiti, bilo bi prekrasno, a ako ne, bit ćeš vraćena poslije večere. U redu?"
"U redu", rekoh.
U subotu ujutro stala sam na ugao Avenije Madison i čekala auto koji je Aylin poslala. Jedan minibus se zaustavio preda mnom.
"Aylin-hanuma, zar ne?" reče čovjek za volanom. Pričao je turski. Izgubila sam se. Sjela sam u auto.
Jeste li vi Aylinin vozač?" upitala sam.
"Ne, ja sam iz Nesrin-hanumine ekipe. Došli smo u nabavku nekih strojeva za novine Zaman, ja se tada nisam mogao vratiti i tako sam ostao. Ovdje obavljam sve poslove koje nađem. Ponekad i za Aylin-hanumu. A kada dode Nesrin-hanuma, onda trčkaram za njenim poslovima", reče. Vozio je brzo. Ubrzo smo skrenuli s glavnoga puta i grad ostavili iza sebe. Nakon otprilike sat vremena došli smo u područje prekriveno visokim drvećem opaloga lišća. Obuzeo me užasan osjećaj klaustrofobije. Ne znam zašto, ali mi se nije svidio taj biljni prekrivač. Nakon što smo se vozilii jedno vrijeme, s puta smo skrenuli ulijevo, prošli kroz nešto poput kapije i, jednim uzanim i krivudavim putem pored kojeg se nalazilo samo nekoliko kuća, počeli se penjati. Kao da se, onom svom svojom izuzetnom visinom, drveće počelo navaljivati na mene. Zdesna sam ugledala kuću. Ispred kuće smo skrenuli prvo lijevo, potom desno, a potom opet lijevo i vozač gore negdje pokaza na Aylininu vilu. Bila je to velika kuća s ogromnim prozorima, koja se nalazila među ogoljelim drvećem. Zaobilazeći izbočinu s cvijećem na dvorištu auto se zaustavio pred garažom. Aylin je mahnula rukom s prozora.
"Uđite kroz garažu", povikala je. Unutrašnjost garaže bila je ispunjena kockama slame. Nisam htjela ići tuda, zaputila sam se prema stubama koje su bile pravi ulaz u kuću. Ulazna vrata su vodila u ogroman hol. Na zidu je bila obješena velika slika Georgea Busha s posvetom "Dragoj Aylin" i jedan lijepi Aylinin portret. Zagrlile smo se. Kao da sam bila u nekoj kući iz holivuđskih filmova. Pod je bio od bijelog mramora, prekriven turskim tepisima, a kuća je na svim stranama imala široke pokretne prozore i visoki strop. Krenule smo ulijevo i ušle u široki salon s visokim stropom i prozorima do poda. Vani opet ono drveće bez lišća i bazen. Jedino simpatično biće u ovoj prirodi, koja mi je, ne znam zašto, djelovala odvratno, bio je konj, koji je šetao ispred prozora i naslanjajući glavu na prozor povremeno gledao unutra.
"Vidi, to je moj najnoviji prijatelj", reče Aylin pokazujući na konja. "Zove se Karizma, a došao je sa mnom iz Oklahoma. Nemam više muža, ali imam konja. Lijepa životinja, zar ne?"
Dvostrani kamin na kraju salona, odvajao je salon od blagovaonice. Aylin me je povela prema blagovaonici. Ogroman stol bio je prekriven kutijama prepunim papira.
"Uopće me ne pitaj za probleme koji su mi natovareni na leđa", reče. "Danas će doći stručnjak za račune i pokušat ću se izvući iz ove gomile. Toliko imam nagomilanog poreznog duga. Uopće se ne razumijem u te poslove. Prije je to vodio Joeov knjigovođa. Dvije godine nitko nije vodio računa o tome. Vidjet ćemo što će me zadesiti u svemu tome."
Ne ulazeći u blagovaonicu, krenule smo u kuhinju. U velikoj, modernoj i osvijetljenoj kuhinji čovjek koji me je dovezao stajao je pored peći, sada zauzet pripremanjem jela. "Jedan od nepresušnih Nesrininih ljudi", rekla mi je na uho, pokazujući glavom na čovjeka.
Dilara, Nesrin i nas dvije Aylin ručale smo za okruglim stolom na kraju kuhinje. Aylin je stalno ustajala od stola, neprestano nešto tražila od Dilare i nikako nije mogla naći mir. Bila je rastresena. Nijedan razgovor nije mogla dovesti do kraja. Kao da joj je tijelo bilo tu, a pamet na sasvim drugom mjestu. Kada je ustala i otišla unutra, Nesrin je odmah počela objašnjavati kako je Aylin, zbog razvoda, u posljednje vrijeme veoma nespokojna i ljuta.
"Protekle zime Joe je nazvao mene i Kasima i rekao nam da uvjerimo Aylin da pristane na razvod. Zaljubio se u jednu ženu koja je bliska s Billom Clintonom. Vjerojatno je mislio da će od toga imati neke koristi. Teško smo je uvjerili. Ova kuća pripada oboma, ali Joe je, ovakvu kakva jeste, ostavlja njoj. U prizemljuje njena ordinacija, moći će i tu nastaviti s radom. Ne shvaćam zašto se toliko brine", govorila je.
"Ma ne razvodiš se prvi put. Nećeš čekati ni do sljedeće godine, a već ćeš ionako naći nekog mnogo boljeg od Joea. Kada bi samo mahnula rukom, došlo bi ih pedeset. Ne opterećuj se razvodom", rekla sam u jednom trenutku nakon što se vratila za stol.
"Za mene je ovo pitanje dostojanstva", reče Aylin. "Dođi da ti pokažem katove", rekla je da promijeni temu. Ustale smo i izašle na kat. Pogledale smo Dilarinu i Mustafinu sobu. "Dilara je postala moja kći", reče potom. "Ona je i moja nasljednica. Ova kuća, ostale kuće i sve drugo ostat će njoj nakon moje smrti."
"Volimo je i ja i Emre, ali i do tvoje, a i moje sm r t i ima još mnogo, Aylin.
Nismo u jeseni života, tek ulazimo pred kraj svoga proljeća", rekla sam.
Prešle smo u drugu sobu. "Ovo je moja 'vojna soba'", rekla je Aylin. "Moje uniforme, odličja, sve moje stvari koje su u vezi s vojskom stoje u ovoj sobi. U svakom trenutku se mogu vratiti na dužnost. A u trenutku kada me pozovu sve se treba nalaziti nadohvat ruke."
Potom smo se spustile u dio gdje se nalazila Aylinina spavaća soba. Opet je to bila jedna velika soba s prozorima do poda. "Zar te nije strah biti sama u ovoj kući velikih prozora bez žaluzina?" upitala sam, osjećajući jezu. "Nitko ne bi mogao čuti ako bi ušao lopov i nanio ti neko zlo."
Uzela je pištolj koji je stajao na uzglavlju. "Nitko mi ne može načiniti zlo, pogledaj moje oružje", rekla je pružajući oružje prema meni. "Osim toga, odličan sam strijelac..."
"Vrati brzo to oružje na mjesto!" rekla sam.
U tom trenutku zazvonilo je zvonce i došao je čovjek koji će srediti Aylinine račune. Neko vrijeme morala je s njim nasamo razgovarati. Pred mrak je iz New Yorka došla još jedna njena prijateljica po imenu Laureen. Zato što je Aylin bila rastresena i zauzeta računima
i što je stalno morala trčkarati od knjigovođe do nas, Laureen i ja donijele smo odluku da tu večer ne ostanemo tamo, nego da se vratimo. Aylin je navaljivala da ostanemo, ali nas nije mogla odvratiti od naše odluke.
U autu sam se smjestila na prednje sjedište pored Laureen, mahala sam Nesrin, Dilari i Aylin, koje su nas ispraćale u dvorištu. Dok smo se spuštale strmom
nizbrdicom, okruženom visokim ogoljelim stablima, u meni je, ne znam iz kojeg razloga, postojao neki čudan strah, neko nespokojstvo, bio je to neugodan put.

(9. sječnja 1995., ponedjeljak, Bedford, NESRIN)

Posljednjih dana Aylin je bila nevjerojatno napeta. Uvečer se kući vraćala vrlo umorna, odmah bi uzimala čašu bijelog vina i, očiju uprtih u plamen, satima sjedila ispred kamina. Tek nakon večere bi počela pričati. Ponekad bi se događalo da pričamo do tri ujutro. Nije mi bilo jasno kako je, nakon tako kasnog lijeganja, uspijevala ustajati rano, srediti se i odlaziti na posao. Smršavila je, lice joj je bilo umorno. Razvod se trebao okončati za dva dana. Taj dan sam očekivala s nestrpljenjem. Razvod bi konačno trebao biti Aylinin spas. Iz glave će izbaciti taj nemili događaj. A ja sam se, mirne savjesti, u nedjelju trebala vratiti svojoj kući. U ponedjeljak navečer legle smo rano. Srećom, zbog toga što je sljedećeg dana imala prilično prenatrpan program, Aylin tu noć nije sjedila i pričala do jutra. Povukla sam se u svoju sobu i malo meditirala. Molila sam da ishod procesa bude povoljan za Aylin. Zaspala sam.
Tko zna koje je bilo doba. Probudila sam se uz krckanja u svojoj sobi, Aylin je bila iznad moje glave... Prvo sam se uplašila, bunovna nisam mogla shvatiti što se događa. Upalila je stolnu lampu uz moje uzglavlje i sjela na rub kreveta. Suze su joj na licu iscrtale dvije crne linije. "Moram ti nešto reći, Nesrin", reče.
,Jesi li ti luda? Sto mi imaš reći u ovo doba noći?" "Odustala sam od razvoda."
"Što?"
"Odustala sam. Neću se razvesti." "Kakva je to šala u tri ujutro?"
"Vrlo sam ozbiljna. Vidi, papiri su tu, sve sam ih pokidala."
Sjela sam. U njenim rukama nalazili su se pokidani listovi. Naočale... gdje su mi naočale? Je 1' stvarno pokidala sporazum, budala? "Jesi li ti skrenula, Aylin?"
"Ne. Samo sam razmišljala. Koliko dana već razmišljam. Odlučila sam da i ja malo maltretiram Joea, koji mi je zadao toliko bola, i njegovu voljenu. Neka i oni pate kao što patim ja, neka se i oni bore. Neću im olakšati poslove. Nastavljam ratovati."
Ostala sam bez riječi.
"Hunteru sam ostavila poruku na telefonskoj sekretarici da odustajem od razvoda.
Rekla sam da javi Joeu."
"U tom slučaju, dvanaestog nema sudske rasprave?" "Nema."
"Kad primi vijest, Joe će poludjeti od bijesa." "Znam."
"Da ti ne učini kakvo zlo?"
"Što mi može učiniti? On je učinio što je mogao. Poništio kreditne kartice, usred zime me ostavio da se smrzavam, skupio brdo smeća pred kućom. Što bi on to još mogao učiniti?"
"Ne mislim na tako nešto... što ja znam, bojim se, eto. Plaši me ona žena više nego on. Ona se nešto previše žuri da se uda, da ona ne učini kakvu gadost."
"Nesrin, o čemu to ti tako razmišljaš."
"Neka svane, razmislit ćemo još jednom, pričat ćemo. A ja sam se, navodno, mirne duše trebala vratiti u Istanbul."
"Molim te, Nesrin, ne idi u nedjelju. Ostani još malo." "Ti si izgleda zaboravila da i ja imam muža."
"Molim te. U četvrtak imaš isti let. Sačekaj bar do četvrtka." Gledala je molećivo, mačjih očiju uprtih u mene. Znala sam ove njene preklinjuće poglede i njihov utjecaj na mene, htjela-ne htjela, morat ću promijeniti kartu.
"Gubi mi se s očiju, Aylin. Spava mi se. Pričat ćemo ujutro." Počela je opet plakati. Legla je pokraj mene. Zagrlila sam svoju sestru. Jedno vrijeme je jecala na mojim rukama. Potom je, mislim, zaspala od umora. Izvukla sam ruke ispod njene glave. "Neka bude onako kako je najbolje", rekla sam tiho, ali imala sam neki osjećaj kao da neće biti dobro. Bila sam zabrinuta.

(10. siječnja 1995., utorak, Bedford, DILARA)

S mamom sam se sastala u tetkinoj ordinaciji. Navaljivala je da se vratim u Bedford, ali ja sam morala biti s gospodinom Emreom i ekipom.
"Ručajmo zajedno, ako ništa drugo", reče. Nisam je mogla povrijediti. U tetinoj čekaonici smo pričekale da ode njen pacijent. Zapravo, mogli smo ići i u tetin stan iznad ordinacije, ali, kako je to mama običavala reći, teta je napravila 'uobičajeno loše dobročinstvo', dopustila je Benjaminu Leighu koji je zakupio jednu prostoriju u ordinaciji da koristi jednu od spavaćih soba tog stana. "Jesi li ti luda? I to bez ijednog dolara. Što ti je to trebalo?" upitala je mama.
"Sažalilo mi se. Nije imao gdje biti. Traži sebi neki jeftini stan. Odselit će čim nade nešto povoljno", rekla je teta. Čovjek je dva mjeseca okupirao stan.
U prosincu, kada je Mustafa bio ovdje, teta mu je rekla da donese krojački metar, koji je stajao u ladici ormara, u holu stana na gornjem katu. Mustafa se odjednom pojavio s metrom i tri ručne bombe u rukama. "Što je ovo? Sliči na bombe." Tetine oči su se otvorile kao kamenčići za gatanje.
"Ne sliče, teto, ovo su stvarno bombe." "Gdje si to našao?"
"Našao sam u lijevoj ladici ormara."
"U lijevoj ladici su stvari Mr. Leigha. Trebao si tražiti u desnoj."
"Što ja znam, teto, prvo sam otvorio lijevu. Vidio sam muške čarape. Mislio sam da su to tvoje vojne čarape. Zavukao sam ruku ispod i našao ovo."
"Jesi li siguran da su to prave ručne bombe, Mustafa?"
"Teto?! Ja sam završio vojnu školu. Ti si se nalazila među vojnicima. Dođi malo k sebi!"
"Što taj čovjek radi s ručnim bombama?"
"Bilo bi dobro da to što prije saznaš", rekao je Mustafa. Benjamin Leigh je dao objašnjenje, ali se mama teško odlučivala da se popne na kat.
"Ne idem ja tamo gdje živi onaj luđak", bila je uporna mama. Zato smo tetu čekale u njenoj čekaonici.
Je li ti Aylin rekla da je odustala od razvoda?" upitala je mama Irenu. Jest."
"Što će biti sada?"
"Joe će se zapjeniti, vjerojatno. Nadao se da će se dvanaestoga razvesti", rekla je Irene.
"Nazovi mi Joea, Irene. Mora i on saznati za posljednje odluke", rekla je tada mama. Irene je okrenula broj. Irene je pritisnula jedno dugme ispred sebe. Tako smo sve mogle čuti ono što Joe kaže. Razgovor je trajao vrlo kratko. Mama je nastojala biti pristojna koliko god je to mogla. "Jako mi je teško što ti ovo govorim, Joe, vjeruj da je i meni žao, ali Aylin je odustala od razvoda", rekla je. Zavladala je duga tišina. Joe se uopće nije zapjenio.
Je l'?" rekao je glasom hladnim kao led. Potom je uslijedilo još jedno dugo zatišje.
"Sve, dakle, počinjemo ispočetka!" Joeov glas je bio poput zmijskoga siktanja. "Neka prođe neko vrijeme, ponovo ćemo pričati", rekla je
mama.
"Završena je faza razgovora. Sada ču morati razmišljati o drugim metodama", uzvratio je Joe.
Spustio je slušalicu. Na trenutak smo sve tri ostale bez riječi. "Neka Aylin ne zna za ovaj telefonski razgovor", rekla je mama. One su se tu večer vratile u Bedford, a ja sam ostala u New Yorku.

(11. siječnja 1995., srijeda, Bedford, LAURIE)

Aylin je za večeru pripremila jednu ogromnu kokoš. Zajedno s Nesrin i Normanom, posjedali smo za stol u kuhinji, kako bismo večerali. Aylin je bila krajnje smirena. Rekla je da je odustala od razvoda, da je iskidala i bacila brakorazvodni sporazum i da je prepustila da sve ide svojim tijekom. Norman i ja smo se pogledali. Nesrin je ulovila naše poglede.
"Recite, ako to ne odobravate", rekla je.
"Nije stvar u odobravanju ili ne", rekao je Norman. "Stvara se nova osnova za sukob. Hoće li se, nastavkom ovog rata, Aylinini živci totalno uništiti?"
Joe će poludjeti kada čuje da se neće moći razvesti. Tko zna što će sve učiniti ovaj put", rekla sam.
"On je učinio što je mogao učiniti", uzvrati Norman. "Dvije godine je i prekomjerno namučio Aylin. Zbog njega je čak jedno vrijeme i struja bila isključena. Što još može učiniti?"
"Prezasićena sam više slušanjem tih riječi", rekla je Nesrin.
"Toj ženi je toliko pao mrak na oči da će učiniti sve, samo da se što prije uda za Joea. Nadam se da ti neće nanijeti nikakvo zlo", rekla sam.
"Što? Hoće li možda naći ljude da me premlate?" rekla je Aylin. "Kamo sreće da pokuša."
"Ma zar bi smjela pokušati? Tko to ima toliko snage i moći da napadne nekoga s vojnom obukom?"
Počeli smo se smijati. Malo smo se zabavili. Aylin je inscenirala kako će primiti batine od žene i njenog sina i Joeovih kćeri ili kako će ona njih premlatiti. I ona se glasno smijala, ali bila sam svjesna da je nervozna.
"Znaj, Aylin, da ta žena neće koristiti svog sina i Joeove kćeri da te premlate.
Naravno da će otići nekome tko je stručnjak za te poslove", rekao je Norman.
"Hoće li unajmiti Ramba?" Aylin se smijala dok je to pitala, ali sam vidjela da joj se ruke lagano tresu.
"Dosta više o tome", rekla sam oštro. "I ti, Normane, nemoj se previše zadržavati, dušo, put je dug."
"Hajde, dosta više. Kako ono vi, Turci, govorite evli evine, koylu koyune' (oženjeni kući, seljaci u selo)", rekao je Norman i ustao. Ja sam noć trebala provesti kod Aylin, ujutro bismo se zajedno spustile u grad.
Baš kad je bio na vratima, Aylin mu je rekla: "Ne zanemaruj, Normane, ono što sam tražila od tebe."
"Što?" Norman je toliko stvari sređivao za Aylin. "Posao oko oporuke. Gledaj da to što prije završiš."
"Taj posao je završen. To sam ti već rekao, ali si to, vjerojatno, zaboravila. Ostalo je samo da potpišeš, ali ti nikako da nađeš vremena i dođeš do ureda."
"Aaaa, u pravu si, Normane, ja sam to sasvim zaboravila", rekla je Aylin. "Navratit ću sutra poslije posla. Završimo, konačno, s tom oporukom."
"Kakvom oporukom?" upitala je Nesrin.
Nitko nije progovarao. "Aylin je htjela promijeniti oporuku. Norman joj je pripremio novu", rekla sam.
Nesrin je gledala sasvim zbunjena.
"Što gledaš tako, kao da si ugledala duha? Vjerojatno ne želiš da moj nasljednik bude Joe", rekla je Aylin.
"Naravno da ne želim, ali kakvo je to pripremanje oporuke sada? Imaš ti još mnogo vremena do razmišljanja o oporuci. Ti nisi normalna", rekla je Nesrin. Bila je vidno srdita na to što se njena sestra pripremala na smrt.
"Kada sam išla u Antaliju, na svadbu daidžinog sina, avion se jako tresao. U jednom trenutku osjetila sam neobično veliki strah", rekla je Aylin. "Upravo sam tada pomislila, ako se ovaj avion sruši, sve će ostati Joeu i toj ženi. Odmah po povratku u New York, rekla sam Normanu da pripremi novu oporuku. U mojoj novoj oporuci jedini moj nasljednik je Dilara."
"Aman, radi što ti je volja", rekla je Nesrin.
"Tako sam već i učinila. Jedino trebam još potpisati", uzvratila je. "I sinoć mi, ova luda, nije dala da bar malo zaspim. Ja odoh u krevet, umorna sam", rekla je Nesrin, pokupila novine i otišla. Kada
je i Norman otišao, Aylin i ja ostale smo same. Aylin je uzela bocu vina i smjestila se pred kaminom.
Sjedila sam tako pored Aylin, koja me je, dok sam tonula u ništavilo, spasila od
bezdana i koja mi je pomogla da budem sretna i neproblematična. Osjećala sam užasnu potištenost što ništa nisam mogla učiniti protiv njene nijeme i okrutne sudbine. Shvaćala sam njenu pobunu i gnjev. Ali, isto tako, nisam mogla otvoriti usta i reći: "Tvoj spas nije u čaši vina i neprospavanim noćima." Nisam mogla reći: "Odustani od toga, šutni ga u dupe i riješi se Joea." Sjedila sam tako, poput devina mužjaka, beskorisna... Nije previše pila. Nije čak dovršila ni vino koje je natočila u čašu. Drijemala je. Ili sam ja tako mislila.
U jednom trenutku je progledala. "Znaš, Laurie", rekla je. "Svi muškarci, moji muževi, su me uvijek ostavljali."
Bila je to laž, ogromna laž!
"Ne, Aylin. Ti si pripremala podlogu da te ostave i, pretvarajući se kao da oni ostavljaju tebe, uvijek si ti ostavljala njih", rekla sam. Oči su joj bile zatvorene. Je li me, možda, čula?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayşe Kulin - Njeno ime: Aylin

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 10:19 am


(16. siječnja 1995., ponedjeljak, DILARA)
U ponedjeljak sam se vratila zajedno s gospodinom Emreom iz Washingtona. Postignuti su sjajni rezultati i obavljeni vrlo korisni susreti i s američkom vladom, ali i s čelnicima Svjetske banke. Nestrpljivo sam čekala da sve to kažem teti. Ujutro smo se sastale u njenoj ordinaciji. Dugo smo pričale.
Bio je miran, normalan dan bez nekih naročitih događanja. Pričale smo o mnogo čemu, ali tijekom cijeloga toga jutra nismo progovarale niti jednu riječ o razvodu. Kao da je, zbog toga što smo znale koliko je brine to pitanje, medu nama bio sklopljen nijemi dogovor. Nitko se nije doticao pitanja njenoga razvoda. Ali i stalni bijeg bio je nemoguć. Ionako će odjeci Joeovih reakcija uskoro doći do naših ušiju. Odvjetnici će ponovo rasplamsati rat. Mi smo sada samo preživljavali nenormalno zatišje pred veliku buru. Pripremale smo se da izađemo na ručak kada se začulo zvono na vratima.
"Nemam nikakav dogovor za ovo jutro, Tko bi to mogao biti?" rekla je teta. Irene je imala slobodan dan. Ja ću pogledati', rekla sam
i otišla otvoriti vrata. Aman, Bože! Pred vratima je stajao jedan visoki čovjek izgledao je kao skitnica u dronjcima, neuredne brade i kose.
Je li Aylin unutra?" upitao je upravo u trenutku kada sam namjeravala pritvoriti vrata. Na trenutak mi se učini da sam pogrešno čula.
"Tražim Aylin'', rekao je ponovo. Zapuhnuo me je nesnosni smrad alkohola koji se širio iz njegovih usta.
"Čekaj tu", rekla sam nemajući kud. Zatvorila sam vrata i vratila se unutra. "Teto, traži te neki uličar."
"Uličar?"
"Rekao je da Aylin zna kako se zove." "Kako izgleda?"
"Visok, plavih očiju, sav prljav..." "Ah, to mora da je Dean", rekla je teta. "Teta! Znaš tog otrcanog lutalicu?!"
"Stani, odoh da vidim", rekla je. Ubrzo se vrati s njim.
"Uđi u toalet, operi ruke i umij se", rekla je čovjeku. Čovjek je ušao u toalet i
pritvorio vrata za sobom. Bila sam sasvim zbunjena. "Teto, tko je ovaj?"
"To je Dean", uzvratila je tetka. "Klerin i moj skitnica." "Što to znači?"
"Our bum", reče na engleskom. "To sam shvatila, ali kako?"
U tom trenutku čovjek se vratio. "Pričat ću ti kasnije", rekla je teta. Iz kuhinje je donijela bocu vina i najlon-vrećicu, iz džepa izvadila nekoliko dolara i dala čovjeku.
"Pripremila sam ti dva tebi omiljena sendviča od piletine", rekla je.
"Hvala", reče lutalica, a potom se okrenu prema meni: "Ovo bi trebala biti...
Del... Dil... Dilary, zar ne?" "Upravo ona", uzvratila je teta.
Čovjek je ispružio ruku prema meni. Nisam znala što da radim.
"Dilara!" rekla je teta oštrim tonom. Morala sam prihvatiti ruku, rukovali smo se.
Ja sam Dean. Dakle, ne u značenju 'dekan', to mi je samo ime. Zapravo, moj otac je želio da budem 'Dean', ali, sudbina!" rekao je. Ja sam se iznenadila.
"Hajde, doviđenja, Aylin", rekao je skitnica.
"Pazi na sebe. Ne opijaj se do besvijesti", rekla je teta. Otišao je. Potrčala sam u kupaonicu oprati ruke. Kada sam se vratila, tetka me je čekala na nogama, spremna za izlazak.
Jesam li ja to sanjala, teto? Jesam ii ja dobro vidjela ovo maloprije?" upitala sam. "Ne mogu shvatiti zašto te to toliko zbunilo", odgovorila je teta. "To je skitnica,
jedan bum."
"Da, i što sad?"
"Gdje nalaziš te tipove, teto? Nije te strah? Ne znaš je li pošten ili lopov?
Alkoholičar je!"
"A tko ti je to rekao da su alkoholičari lopovi?" rekla je tada teta. "Taj što si ga maločas vidjela je čovjek, Dilara. Štoviše, filozof koji je prošao i sito i rešeto, napustio fakultet kada je već bio na pola. Život ga je gurnuo na takav put. Ovo je Amerika. Ne možeš se nakon neuspjeha kao kod nas vratiti očevoj kući i skriti iza mamine suknje. Eto, tako dospijevaš na ulicu."
"Dobro, teto, a kako si se upoznala s njim? Tvoj pacijent?" "Jednu noć smo Kler i ja izlazile na večeru u Park Cafe. Prosio je na ulici. Tražio je novac od nas. 'Hoćeš li uzeti alkohol?'upitala sam. 'Gladan sam, uzet ću nešto za jelo', odgovorio je. Ja sam mu rekla da ću mu naručiti jelo, ako je doista gladan. Odustale smo od Park Cafea i ušle u McDonalds. Pojeo je tri porcije BigMaca i dva kolača od jabuka. Doista je bio gladan."
"I?" Osjećala sam se kao da slušam bajku.
"I, tako. Pričali smo. Ispričao nam je svoj život. Ima nevjerojatnu životnu priču. Zapravo, vrlo je plemenit. Postali smo prijatelji. Navrati ponekad ponedjeljkom, uzme svoje sendviče i vino. Ponekad mu dadnem i novca."
"U redu, teto, koliko njih ti uzdržavaš? Hulusijevi lijekovi, školski troškovi za Vildanino dijete, i još tko zna što, a povrh toga još i piće i sendviči za nekog skitnicu. Umjesto što mu daješ novac, bolje bi bilo da ga izliječiš."
"Mogla bih pokušati, ali neće. Ne može se to nasilu", odgovorila je teta.
"Teto, ova tvoja ljubav prema ljudima... ovo... ovo... ovo priticanje ljudima, životinjama, svemu, ova ljubav... zar te to ne iscrpljuje?" "Dilara", rekla je tetka, "da nema ove ljubavi u meni, ja vjerovatno ne bih mogla podnijeti ovaj život."

(17. siječnja 1995., utorak, jutro, podne i predvečer)
Aylin i Nesrin su se prije podne zajedno spustile u grad. Aylin je ostavila Nesrin kod svojih prijatelja i otišla frizeru. Potom su se sastale s Dilarom i zajedno otišle u hotel Plaža, kako bi sudjelovale na ručku u organizaciji Američko-turskog društva na kome će Emre Gonensaj držati govor. Došle su ranije. Odlučile su, zajedno s Dilarom, popiti kavu u Oak Roomu. U Oak Roomu bili su i Emre Gonensaj, Aylin i njihova kćer Nazli. Sjedili su i pričali, a potom su prešli u drugu dvoranu gdje će poslije ručati. U salonu je bila velika gužva. Bili su tamo gotovo svi njeni poznanici s koledža i turski diplomati koji su živjeli u New Yorku.
Unatoč tome što je bila malo rastresena, Aylin je, po običaju, bila veoma vesela.
Šalila se, ubijala nostalgiju i flertovala s poznanicima koje već dugo nije vidjela.
Za vrijeme ručka sjele su za stol turskih i američkih biznismena. Nakon pozdravnoga govora predsjednik udruženja za govornicu je pozvao prof. Emrea Gonensaja, glavnoga savjetnika turske vlade. On je američkim biznismenima objašnjavao ekonomsku krizu iz 1994. i kako ju je turska vlada prebrodila.
Usprkos Dilarinom trudu da je zainteresira, Aylin se baš i nije zanimala za tu temu. Inače, za stolom se više govorilo o umjetnosti, glazbi i kazalištu. Aylin je zatražila čašu crvenoga vina. Stalno je mislila o brakorazvodnoj parnici. Iako to nije pokazivala, strahovala je od Joeve reakcije, nakon što dozna za njenu najnoviju odluku. Što li je rekao? Što namjerava učiniti? Joe je s gnušanjem prihvatio čak i njeno nedavno pojavljivanje na televiziji kada je rekla: Ja volim svog muža i apsolutno ne razmišljam o razvodu." Zapravo, to je radila samo iz inata, svjesna da će razjariti Joea. Potom je to prikazala kao šalu, rugala se s tim, ali Joea prvi put nije uspjela nasmijati. Među njima se brzo podizao debeli zid. Sve zbog one katolkinje iz Little Rocka, koja je bila u bliskoj vezi s Billom Clintonom.
Tek je poslije shvatila da joj netko nešto govori. Gledala je odsutno, a potom prasnula u smijeh.
"Znaš, sluh mi je sve slabiji. Da li ja to prijevremeno starim? Što si rekao, ponovi, molim te."
Njen prijatelj se zbunio. "Ova je mrtva pijana", pomislio je. Mada, Aylin nije ni dotakla vino iz čaše. Bila je odsutna zbog nečeg drugog, već odavno ona nije bila ona stara, nasmijana Aylin. Jedino oni koji koji su je dobro poznavali mogli su uočiti tu promjenu. Jedna od tih osoba bio je i Ivan, s kojim se taj dan srela. "Nešto se događa s Aylin", redi će on te večeri svojoj supruzi Lejli.
Dilara i Aylin su nakon ručka s obitelji Gonensaj otišle na kavu i dugo razgovarale. Emre je Aylin predložio da svi zajedno izađu na večeru.
"Sutra se vraćamo u Washington, nećemo se sigurno dugo vidjeti", rekao je. "Idem u operu s Timom Childsom, ne mogu to odgoditi, to smo već davno
dogovorili", odgovorila je Aylin.
"Nađi si nekog mlađeg kavalira", rekla je Aylin Gonensaj. "Mlađi ne znaju cijeniti ženu kao stariji", odgovorila je Aylin.
Nakon rastanka s njima, Aylin se vratila u ordinaciju i primila jednoga pacijenta. Nakon odlaska pacijenta, u kupaonici je osvježila šminku, popravila ruž,
očešljala kosu, nanijela parfem, skinula ogrtač, ponovo obukla ružičastosivu bluzu
uspravne kragne i sivi kostim. Iz torbe je izvadila antikni broš s mjesecom i zvijezdom koji je stavljala i prilikom ručka i zakačila ga na rever kostima. Osmanlijski prsten joj je od samoga jutra bio na prstu. Kada je Dilara stigla u ordinaciju, Aylin je bila spremna za operu.
U šest i deset minuta, Timothy Childs je pozvonio na vrata. Kao što je to običavao prilikom njihovog svakog odlaska u operu, i te je noći zakupio limuzinu s vozačem. Neće morati tražiti parking ili taksi. Nakon toliko dana, Aylin je prvi put osjetila malo zadovoljstva u svom srcu. Provela je lijep dan i sada je, zavaljena u limuzini, išla slušati Donizettija. Unatoč Joeu, život je bio lijep i vrijedan življenja.

(17. siječnja 1995. utorak, 18:10-24:00, TIMOTHY CHILDS)
Kao što smo se i dogovorili, s Aylin sam se našao oko šest u njenoj ordinaciji. Tamo je bila i njena simpatična Dilara. Popričali smo stojeći. Dilara se pretvorila u jednu lijepu djevojku.
Išli smo u Metropolitan na Donizettijevu L'ELISER D'AMORE. Ovakve operne večeri bile su česte i prije Aylinine udaje za Joea. Zato što smo oboje voljeli operu i što nam je bilo teško naći nekoga s kime bismo stalno mogli ići na predstave, zajedno smo odlazili na gala produkcije svake nove predstave i imali sezonske karte. Uobičajili smo prije ili poslije opere ići na lagane večere i tada bi se jako dobro zabavljali.
Te večeri posebno su nam se svidjeli glasovi tenora koji su pjevali uloge doktora Dulcamara i kapetana Belcorea. Šalili smo se i smijali na račun trapavoga hoda vojnika u zboru.
Aylin je, kao i uvijek, i te noći bila veoma elegantna. Bila je u blistavom kostimu svjetlosive boje koji se činio poput oblaka. Suknja je bila tanko plisirana i lijepo se okretala u hodu tako da sam uspijevao uloviti muške, pa čak i ženske prikrivene poglede oduševljenja. Boja njenog kostima isticala joj je oči. Inače, meni su njene žučkastozelene oči, uvijek malo zamagljene, bile nešto najljepše na njoj.
Njene oči svakoga oduševljavaju, nitko nije mogao zaboraviti ženu koja ima tako lijepe oči, govorili su oni koji su je poznavali.
Aylin je kosu ostavila raspuštenu, ali izgledala je kao da je upravo izašla iz najboljeg frizerskog salona.
Večerali smo u Belmond Roomu, restoranu Metropolitan Opere. Kao i uvijek večeru smo započeli prije predstave, a desert završili između dva čina.
Za večerom je Aylin izgledala vrlo veselo. Ovaj put uopće nije pričala o svom mužu i brakorazvodnom procesu. Ja sam, zapravo, mislio da se ona već razvela. Rekla je da će sljedećeg dana u New Yorku sudjelovati na nekom sastanku u vezi s vojskom. Bilo je očito da se i ponosila, a i osjećala zadovoljstvo što se, makar i na određeno vrijeme, nalazila na čelu jedne vojne bolnice. Kod kuće u Bedfordu imala je konja. Spomenula je da bi, zbog dužih šetnji na konju, svoju ordinaciju iz New Yorka mogla sasvim preseliti u Bedford. Znao sam da već ima opremljenu ordinaciju u podrumu trokatne vile. Dok smo tako pričali o svemu pomalo, odjednom, kao iz vedra neba, upitala je: "Što misliš, bih li ja mogla biti dobra diplomatkinja?" Malo sam se zbunio, ali to nisam pokazao. Aylin je do danas napravila sve što je naumila.
Mislila je, ako republikanci dođu na vlast, biti veleposlanica u nekoj od turskih susjeda na Kavkazu. Možda bi uspjela i u tome, ali bila je tako emotivna kada je u pitanju njena domovina da je ja, kao bivši veleposlanik s dvanaest godina iskustva u američkoj diplomaciji, iskreno rečeno, nisam mogao zamisliti u toj ulozi koja zahtijeva prikrivanje emocija. Mislio sam da bi za nju bilo najbolje vratiti se u vojsku. Da se vratila, bila bi unaprijeđena u čin pukovnice, a takav uspon za tako kratko vrijeme, vjerojatno bi bio nešto što se događa rijetkim ljudima. A, opet, zato što sam osjećao da očekuje moju podršku, ovo svoje mišljenje joj nisam otkrivao.
Tijekom večere popila je samo jednu čašu pića. Kada sam navaljivao da sa mnom podijeli šampanjac, odbila je govoreći da se tu noć vraća u Bedford, a i da sutradan ima vrlo važan sastanak. Odmah nakon izlaska iz opere, bez zadržavanja smo otišli u njenu ordinaciju u 75. East Avenue. Trebala je uzeti Tobyja i vratiti se kući. Nisam želio da kasni jer sam znao da će voziti do Bedforda. Nikako nisam želio da se jako kasno sama vraća kući. Navaljivao sam da ostane negdje u gradu, predložio joj da nade sestru ili Dilaru. Ali Aylin nije odustajala od onoga što bi naumila.
Ostavio sam je na vratima ordinacije i čekao dok nije ušla unutra. U suknji boje dima, prošla je kroz vrata kao neko priviđenje, potom se okrenula i mahnula mi rukom. U njenim žućkastim mačjim očima bila je uočljiva neka blještava radost. Tad sam je posljednji put vidio.

(18. siječnja 1995., srijeda, NESRIN)
U utorak navečer Dilara i ja ostale smo u klubu Harvard. Unatoč našem navaljivanju, nismo uspjele uvjeriti Aylin da, nakon opere, ostane s nama. Sutradan smo imale sastanak s Hunterom, prvi otkako je potrgala brakorazvodne papire. Trebali smo se sastati u šest popodne i razgovarati o novonastaloj situaciji. Ovaj posao dosadio je i Hunteru. Neprestano je govorio kako Aylin neće uspjeti ništa više izvući. Nije shvaćao da Aylin nije stalo do novca i imanja. Nije mogla progutati to što se Joe, umjesto nje, odlučio za drugu ženu. Možda bi je Hunter još uvijek mogao uvjeriti. Taj susret bio je moja je jedina nada.
S Dilarom sam se susrela oko četiri sata u 75. istočnoj aveniji. Irene je rano otišla iz ordinacije. Čekale smo Aylin. Kako od Aylin nije bilo nikakvoga glasa, Dilara je sišla u prizemlje. Ispod vrata je primijetila svjetlo.
"Teta nikako ne voli da je se uznemirava kad ima pacijenta, zato nisam kucala na vrata", rekla je. U pola šest Dilara je ponovo sišla dolje. "Majko, ne mogu uznemiravati tetu, ionako će doći kada završi posao", rekla je kada se vratila.
Sljedeći put sam ja sišla. Pokucala sam na vrata, nije bilo odgovora. Pokucala sam jače, opet nije bilo odgovora. Vratila sam se gore. Zaključile smo da je rano završila s pacijentima i da je onda i sama izašla. Mora da je zaboravila ugasiti svjetlo. Zvale smo kuću, nije bilo odgovora. Pomislivši da će se vjerovatno uskoro vratiti, nastavile smo čekati.
Aylin je kasnila. Mora da je bila gužva u prometu. Uzaludno sam okretala telefon, odgovora nije bilo. Nazvala sam i Huntera, nije bila ni kod njega. Bilo je šest. Pa sedam. Samo Bog zna koliko smo kava i čajeva ispile. Uzaludno sam zvala Huntera i Aylin. "Ne zivkaj stalno, mama, stavila sam poruku na vrata, vidjet će kada dođe i zvat će nas", govorila je.
Negdje oko pola osam nazvao nas je Hunter.
"Ako sada i dođe, ne mogu se vidjeti s vama u ovo doba, izlazim", rekao je.
Kako se može zanemariti tako bitan sastanak? Hunter je gunđao, zato što nije znao što će reći suprotnoj strani. "Nadam se da će, mada se nismo ni sastali, račun proslijediti mojoj neodgovornoj sestri", rekla sam u sebi.
Dilara je razgovarala sa suprugom Tima Childsa. Tim se još uvijek nije vratio kući. Znam ja što ću kada je se samo dočepam. Jedino joj se može oprostiti ako je imala neku nezgodu.
Bilo je devet, a od Aylin nije bilo nikakvoga glasa. Prestala sam se ljutiti, samo sam se jako brinula. Bože, da se mojoj sestri nije nešto dogodilo? Zvala je Kler, Emel, Lejlu. Nitko ništa nije znao. Dilara je zvala Mišela, a potom i Aylin Gonensaj. Ni oni ništa nisu znali. Gdje bi mogla biti ta žena? Ni kod kuće nitko nije odgovarao. "Teto, je li nastao neki nesporazum? Mi se vraćamo u klub Harvard i čekamo te. Jako si nas zabrinula", ostavila je Dilara poruku. Otišle bismo do tamo, samo da ta prokleta kuća nije usred pakla.
U klubu Harvard smo se ponovo smjestile u sobu koju smo bile napustile. Unatoč tome što to nije pokazivala, Dilara se brinula koliko i ja. Odlučile smo ujutro ići u Bedford, ako tijekom noći od nje ne dobijemo nikakvu vijest... Ali, nije bila kod kuće, to smo znale. Ni telefon nije bio pokvaren. Redovito se uključivala telefonska sekretarica i reproducirala njen snimljeni govor: "Ostavite poruku." Ostavile smo možda i pedeset poruka. Gdje je ta Aylin, što radi? Da se, možda nije uputila za Connecticut, da ubije Joeovu ljubavnicu? Da nije previše popila i negdje zaspala? Posljednjih dana njeno raspoloženje uopće nije bilo dobro. Mislim da je došla na prag depresije. Onaj debeli Židov mi je uništio sestru.
Ušle smo duboko u noć. Od Aylin nije bilo ni traga! Bila sam skoro luda od brige. Da se nije nešto loše dogodilo.

(19. siječnja 1995., četvrtak, 8:20-8:50, VIRGINIA)
Jutros je bilo ledeno. Unatoč rukavicama vrhovi prstiju su mi se gotovo zaledili. Nikada u siječnju ovdje nije bilo tako, ljudima se smrzavao dah od hladnoće. Nakon
10. siječnja ponovo se sve pretvorilo u led. Ne znam zašto, ali jutros sam se probudila s nekim nemirom u sebi. Moja starija sestra smatra to normalnim za ove godine. Počinje polako, a kako godine prolaze, sve je gore. Pravi se problemi pojavljuju tek u pedesetima. Oh, baš me utješila. Znači da ja imam još petnaest godina dok ne dođem do tog stanja. Inače, svaka nevolja mene zadesi u duploj mjeri. Uvijek propustim autobus i čekam duplo više, kao i jutros. Drugi autobus je krcat i nema mjesta ni za stajanje. Navaljuju, guraju, štipkaju me za guzu, školska kopilad. Nema veze, ne ljutim se na to. Jedino me još oni doživljavaju kao ženu, s ovim mojim licem koje je ostarjelo prije vremena.
Moja gospođa namršti lice kada malo zakasnim. Kao: zašto ona uvijek na vrijeme dođe na posao, a ja ne? Zato što ja nemam auto kao ona.
Jednom sam joj to i rekla. Očekivala sam da će se naljutiti, a ona je došla i zagrlila me. Moja gospoda je malo otkačena. Ne sliči ni na koga. Nije da ne kudi, ali odmah dolazi i osvaja ti srce. Suosjećajna je, nikako ne podnosi tuđe boli. I darežljiva je. Ali, u posljednje vrijeme je postala veoma eksplozivna. Ovaj razvod ju je jako iscrpio. Prvo je, dok nje nije bilo, njen muž došao i pokupio neke stvari iz kuće. Gospođa je gotovo poludjela, kada je, nakon povratka iz vojske, zatekla kuću polupraznu.
"Zašto bi bili sami u ovoj ogromnoj kući, na vrh brda? Idite u New York,
preselite se u svoj mali stan", rekla sam. Sluša li? Na jedno uho joj je ušlo, a na drugo izašlo.
"Ne brini se, neću biti sama. Uskoro će netko doći ovamo", rekla je.
Mislila sam da je našla nekoga i da će njega dovesti kući. Međutim, ona je dovela konja. Došla sam jednom k njoj, kad imam što i vidjeti; velika glava gleda kroz prozor. Konja je svezala odmah ispred kuće, ispod prozora salona. Rekla sam joj da je malo otkačena.
Danas sam opet zakasnila. Mislila sam kako ću morati otrpjeti dobro peglanje. A nizbrdica ispred kuće je tako nepodnošljiva, i to da kažem... Srećom još se nije uhvatio led po zemlji. Inače ljudi... a što je to, pomislim tada? Je 1' to moja gospoda opet lupila autom u drvo? A, Toby... O, Bože, što ti, Toby, radiš ovdje? Jesi li opet pobjegao od kuće? Ne, nisi pobjegao, jer ti je remen na vratu. Je 1' to ideš u šetnju s gospođom? Zašto taj auto stoji tako nasred puta? Gdje je gospođa? Tko je spustio taj ogromni auto tako preko zida? Hej, zatvorili ste put, kako ću ja sada proći? Gospođo Nadowski? Jeste li vi spustili auto preko zida? Hej!.. Gospođo Nadowskiii? A, netko je tamo, pod autom. Neko leži pod autom. Jao, Bože! Pod autom!... Jao, BOZE! GOSPOĐO NADOWSKI!.. MISS Aylin... Aylin!... Odgovorite... čujete li me? Zašto se ne miče? Zašto se ne javlja?
A, da možda nije mrtva? Ajln. Aylin. Aylin.... UPOMOĆ!!! UPOMOĆ...!

(19. siječnja 1995., četvrtak, 9:00-9:30, DILARA)
Mama sinoć nikako nije spavala. Zapravo, i ja sam bila napeta. Uho mi je stalno bilo na telefonu. Čekala sam da svakog trenutka zazvoni, iz sna me budila telefonska zvonjava. Premda, niti je telefon zvonio, a niti je tko na vrata kucao. Nikada teta nije bila tako nemarna. Svoju uznemirenost sam nastojala prikriti pred mamom.
Da se dogodila kakva nesreća, prva osoba kojoj bi javili trebao bi biti Joe. Ipak je Joe još uvijek njen muž. Rano ujutro otišle smo u Joeov ured. Još nitko nije bio stigao. Čekale smo pred vratima. Joeva tajnica se iznenadila kada nas je ugledala pred vratima. Zajedno smo ušle unutra da vidimo ima li kakva poruka od policije. Nije bilo ničeg. Malo nam je laknulo. Što mi sve nije padalo na pamet! Mada sam znala da je to obična budalaština, ali počela sam čak razmišljati
o tome da je teta pobjegla s Timothyjem Childsom.
Izlazila sam kada je Cynthia podigla slušalicu telefona koji je zvonio. Mama je izašla prva, ja sam bila malo iza. Cynthia mi je rukom davala signal.
"Mama, ti idi dolje, sad ću i ja", rekla sam.
"Bože, nemoguće", govorila je Cynthia na telefon. Lice joj je bilo zgrčeno od užasa.
"Što je bilo, što se dogodilo? "
"Neka... nesreća, što li je? U Bedfordu se nešto dogodilo, policijski slučaj. Policija je Joea zvala kući. Joe odmah dolazi po vas, siđite i čekajte ga", reče Cynthia.
Zatekla sam mamu pred liftom.
"Izgleda da je lopov ušao u kuću, mama", rekla sam. Tresle su mi se i ruke i noge, ali to sam nastojala sakriti od mame.
"Što kažeš?" upitala je mama. "Kako li je lopov ušao u kuću? Kamo sreće da je ušao dok Aylin nije bila u kući. Inače, čovjek se silno uplaši."
Joea smo dugo čekale na glavnom ulazu. Zrak je bio leden, samo što se nismo smrzle. Strahovala sam da se mama ne prehladi.
"Ti, mama, uđi unutra, ja ću ti javiti kada Joe stigne. Prehladit ćeš se ovdje", rekoh.
"Pa zar taj čovjek već nije krenuo. Sad će on doći", odgovori mama. Čekale smo na vratima više od pola sata, tresući se od zime i nervoze. Napokon, u daljini se pojavio njegov auto. "Molim te, mama, nemoj biti neljubazna, poslije će on svoj gnjev iskaliti na teti. Nesvjesno ćemo njoj nanijeti zlo", rekoh dok je Joe približavao auto pločniku.
"Prokletnik", procijedi mama.
Otvorila sam vrata i smjestila mamu straga. Ja sam sjela pokraj Joea.
"Baš kad sam bio na vratima ponovo su nazvali iz policije i zato sam zakasnio", reče Joe. Nije zaustavljao auto, išli smo još nekoliko stotina litara.
,,Što je bilo, dragi? Je l' lopov ušao u kuću?" upita mama.
Joe je parkirao auto pokraj puta, okrenuo se prema mami i vrlo smireno rekao: "Aylin je mrtva."

(21. siječnja 1995., subota, mrtvačnica općine Connecticut)
Praznoga pogleda Nesrin gleda svoju sestru iza staklene pregrade. Kao da joj je odjednom odumrlo svih pet čula. Kao da su joj dali injekciju, pretvorila se u bezosjećajnog, inertnog zombija. Ne plače, ne govori, ne osjeća ništa.
Umotavši je u bijelo platno, Aylin su položili na ružičasti saten. Ružičasto i bijelo! Boje koje simboliziraju čistoću, koje dišu spokojem, srećom... Nesrin želi ostati tamo satima i iznova preživjeti svaki dan, svaki sat koji je provela s njom, od onih ankarskih noći, kada je saznala da je Aylin rođena, kada ju je prvi put uzela u ruke.
Nikada neće zaboraviti sliku svoje sestre na stanici kada se za novogodišnje praznike vratila iz Dame de Siona. Jedna vrlo vitka i vrlo visoka djevojčica. Na sebi je imala ružičasti kaput, koji se lagano naslanjao na struk, bijele čarape do koljena i lakirane cipele. Od plave kose, koja se prelijevala u crveno, bile su ispletene dvije duge pletenice, njeno pjegavo lice od hladnoće je postalo sasvim bijelo... Kad je ovo dijete odraslo i toliko se proteglo, pitala se. Tijekom jednog polugodišta dogodila se nevjerovatna promjena. Isto kao i u ovom trenutku, u ružičastom i bijelom, nevina i krhka, stajala je u gužvi koja se slijevala na peron, gledala je u svoju sestru koja je izlazila iz vlaka. Nesrin je čvrsto prigrlila i ljubila svoju sestricu. Zbog hladnoće Aylinini obrazi bili su kao led.
"Moja mala sestrica, kako je brzo narasla", govorila je svojoj mami.
Nesrinino srce se nadimlje, nadimlje i pritišće grudni koš. Njene krvave oči sasvim su suhe. Toliko se isplakala u ova dva dana da više ni jedna suza ne može poteći. Možda je i umrla, a nije svjesna toga. Inače, kako se može biti na nekom mjestu na zemlji, ali istovremeno u nekoj drugoj dimenziji? Može li se, trpeći bol, spokojno lebdjeti? Može li se u isto vrijeme živjeti i ovo vrijeme u kome se sada nalazimo, a i ono otprije četrdeset godina?
Ovo je mrtvačnica i ovdje je iznimno hladno. Iza stakla koje ju je dijelilo od Aylin, stajala je na granici života i smrti, gledala u svoju sestru, nježnu i lijepu poput cvijeta koji se iznenada pojavio iz snijega, i kao neko čudo osjećala neopisivo
spokojstvo. U sebi razgovara sa sestrom u bijelom, položenom na ružičastom... Kao prije mnogo godina, mala djevojčica s pletenicama, na peronu ankarske stanice, promrzla od studeni...
Nesrin se nadvija i naslanja svoje lice na obraz svoje sestre, hladan kao u ono davno ledeno jutro.
"Aylin, kuda ćeš, ne ostavljaj me?"
Aylin kao da se nasmijala svojoj sestri, da može govoriti, rekla bi: "Priredila sam ti iznenađenje, kao i uvijek..."
U ruke uzima duge sestrine pletenice, miluje njeno pjegavo lice, rukom prelazi po debelim nitima njenog ružičastog kaputa, povlači njene bijele čarape da joj noge ne ozebu.
Aylinine usne se ne miču. Nesrin se naginje prema usnama da bi čula što joj govori.
"Ni slučajno ne žali za mnom, Nesrin", govori Aylin. "Oluja se smirila, ovdje je tiho i spokojno. Koliko sam pri svemu tome bila umorna. Odmarat ću se, hajde, ostavi me više."
Nesrin, koja stoji na rubu života i smrti, misli na godine u magli hladnoga ankarskoga jutra, korača kroz život ... Udaljavajući se od uspomena, sudara se s bezvremenošću u kojoj se nalazi. Korača, dok u njenoj glavi prolijeću bezbrojna pitanja na koja nije uspijevala odgovoriti... Na njenom dlanu tanana ruka njene male sestre... Korača... U galopirajućem Aylininom životu... sa sestrinim stremljenjima, čežnjama, s njenim nostalgijama... uspjesima i s njenim bolima... korača... s nekom mevlevijskom glazbom u ušima, Rumijevim polustihovima u srcu...
"Ne postoji u ovom oceanu ono što se zove smrt Ne postoji ni beznadnost, ni melankolija, ni zebnja
Ovaj ocean ispunjen je beskrajnim voljenjem i ljubavlju Ovo je ocean dobrote,
velikodušnosti."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayşe Kulin - Njeno ime: Aylin

Počalji od Mustra taj Sre Jun 13, 2018 10:20 am




Književnicu Ayşe Kulin strani mediji opisuju kao jednu od vodećih turskih spisateljica. Iako je odrasla u Ankari, Kulin ima bosanskohercegovačko porijeklo. Autorica je dvadeset dviju knjiga, a među njima i romana "Sevdalinka" u kojem govori o raspadu Jugoslavije, te o proteklom ratu u Bosni i Hercegovini. Kulin je radila kao scenaristica i producentica mnogih TV serija i filmova. Godine 1997. proglašena je za pisca godine u Turskoj. Za roman "Posljednji vlak za Istanbul", koji je do sada preveden na dvadeset tri jezika, dobila je nagradu za najbolji roman koju dodjeljuje European Council of Jewish Communities.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ayşe Kulin - Njeno ime: Aylin

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu