Danteova zamka - Arno Delaland
Strana 1 od 2
Strana 1 od 2 • 1, 2
Danteova zamka - Arno Delaland
Venecija, 1756... U jednom pozorištu dogodilo se surovo ubistvo – žrtva je raspeta na krstu. Dužd oslobađa Pjetra Viravoltu, avanturistu i zavodnika, koji je trunuo u tamnici sa Kazanovom, da bi sa drugim istražiteljima Republike ispitao i razrešio zločin.
Istraga vodi do Lučane, ljubavnice uglednog venecijanskog senatora; onda do Spadetija, majstora staklara sa Murana; zatim i do Kafelija, izmučenog sveštenika crkve San Ðorđo Mađore... Posle Kafelijeve smrti Pjetro saznaje da postoji sekta koja predstavlja pretnju čudesnom gradu. Uronivši u Danteovu Božanstvenu komediju, on otkriva osnovno pravilo po kome se događaju ubistva: ona zapravo predstavljaju kazne za grešnike iz devet krugova Danteovog Pakla... i razrešiće se pojavom samog Lucifera!
Sve do vrhunca u kovitlacu karnevala, radnja ovog romana prepuna je dramatičnih obrta, političkih spletaka, mistike, ali i dogodovština nepopravljivog zavodnika. Danteova zamka je uzbudljiv spoj trilera i pustolovnog romana, za ljubitelje žanra prava poslastica.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Danteova zamka - Arno Delaland
IZRAZI ZAHVALNOSTI
Zahvaljujem izdavaču Kristoferu Bataju, prevodiocima Olivijeu Nori i Žaklini Riset za prevod Danteovog Pakla u izdanju Flamariona iz 1992. godine; Filipu Braunštajnu i Robertu Deloru za delo Venecija, istorijski portret jednog grada; Poentsu Seju i Fransoazi Dekroaset za delo Venecija u vreme Coldonija; ne treba zaboraviti ni Kazanovine Memoare, bez kojih ne bi bilo ni mog opisa karnevala; zahvaljujem, najzad, i Filomeni Pegej za pokazano strpljenje i podršku.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Danteova zamka - Arno Delaland
PRVI KRUG
PEVANJE I
Mračna šuma
– Godina 1756. –
Frančesko Loredan, knez Serenisime, odnosno sto šesnaesti venecijanski dužd, sedeo je na prestolu u sali Kolegijuma, gde je obično primao ambasadore. S vremena na vreme podizao je pogled prema ogromnom Veronezeovom platnu Bitka kod Lepanta, koje je krasilo zidove sale; misli su mu lutale po pozlati na plafonu, a pogled mu je bio uronjen u slike Mars i Neptun i Venecija na prestolu s pravdom i mirom, kada se prisetio hitnog problema koji ga je zaokupio.
Frančesko je bio u poodmaklim godinama, a njegovo izborano lice pravilo je kontrast glatkom i jedinstvenom purpuru u koji je bio umotan. Nekoliko retkih pramenova kose izvuklo mu se ispod kape i duždovske krune. Sede obrve i brada uspevale su da njegovom licu daju pečat osobenosti, koji je delovao prigodno za dužnost koju je obavljao u ime Mletačke republike. Pred njim je bio pisaći sto pokriven podmetačem sa slikom krilatog lava ispruženih kandži, koji je izgledao moćno i kraljevski. Dužd je, u svojoj svečanoj odeći, delovao zdravo i pozamašno. Ogrtač ukrašen hermelinom, sa velikom dugmadi, padao mu je s ramena i prekrivao donju odeždu od finije tkanine, koja se spuštala sve do stopala u crvenoj obući. Baketa, odnosno duždov skiptar i simbol moći, lenjo se odmarao u njegovim rukama. Dugi i tanki prsti, na kojima se nalazilo prstenje, delo venecijanskih zlatara, lomili su se nervozno zbog razmišljanja o odluci donetoj na poslednjem zasedanju Saveta desetorice. Ono je bilo zakazano zbog pisma koje je nosilo zvanični pečat tog istog tela. Zasedanje je održano tog jutra i to u izuzetnim okolnostima. Primljeni izveštaj je obavestio Frančeska o događajima koji su, u najmanju ruku, imali mračan karakter.
„Nad Republiku se nadvila senka, moglo bi se reći, i to opasna senka koju ovo ubistvo, Vaša visosti, samo još više potvrđuje. Venecija je izložena opasnosti od kriminalaca, koji se po njoj šunjaju kao vukovi po mračnoj šumi. Vetar raspada duva gradom i nije više vreme da se pravimo da ga ne primećujemo.”
Dužd je pročistio grlo, lupkajući prstima po pismu.
Tako znači, strašna drama se nadnosi nad njima.
* * *
Venecijanski karneval potiče iz desetog veka.
On obeležava period od približno šest meseci godišnje: od prve nedelje oktobra do petnaestog decembra i od dvadeset prvog januara do Uskršnjeg posta. Karnevalski običaji oživljavaju i u vreme praznika Uspenja presvete Bogorodice.
Grad u to doba bruji od priprema.
Venecijanke izlaze da se pokažu: pod maskama izlažu pogledima svoju belu kožu, ističući je raznim ukrasima, nakitom, ogrlicama, perlama i satenskim naborima, visoko podignutih grudi u tesnim steznicima. Ne štede na ukrasnim trakama i čipkama. Kosa im blista nekakvim retkim zlatastim sjajem, i očešljana je, uz veliki trud, u punđe omotane oko dijadema, ili se krije u senci širokih i zatalasanih šešira, nameštenih s proračunatim nemarom, ili je ukovrdžana, obojena i oblikovana u najneočekivanije i najekstravagantnije frizure. Tako prerušene, one se pomalo prave važne: hodaju visoko uzdignute glave, u skladu s propisima o ženskom držanju, pokazujući znake najveće plemenitosti; to je plemenitost držanja i ponašanja, koju iskazuju graciozno i suvereno. U vreme karnevala, one su najprivlačnije i najpoželjnije, jednom rečju, najlepše žene na svetu. Uverenost u to izvor je njihove inspiracije. Tada izlivaju pravi potop lepote, dugu šarma u svim bojama: neke su utegnute u neprozirnu odeću od belog platna ukrašenog čipkama, druge ukrašavaju haljine lepršavim širokim rukavima od italijanske gaze, ili im dodaju pojaseve od plavih traka, koje lepršaju za njima; neke oko vrata nose velike nabrane marame, zavezane na grlu ili presavijene u vidu trouglova, iznad mrežica i korpica, sa suncobranom u ruci. Nameštaju morete, male crne maske, koje zatežu trakama čiji krajevi mogu da se pridržavaju zubima. Nameštaju haljine, otvarajući lepeze brzim pokretom ruke. U opštoj pometnji, najcenjenije kurtizane mešaju se s devojkama za zabavu. Ispod ruke gradom ponovo kruže Katalog glavnih i najcenjenijih venecijanskih kurtizana i cenovnik Tarife venecijanskih prostitutki.
Muškarci najčešće nose bele fantomske maske, nazvane larva, ispod trorogih šešira i ogrtače bauta, koji prekrivaju celo telo; tu je i klasični crni ogrtač tabaro, kakve nose likovi iz priča, pozorišnih komada ili „došljaci s Meseca”. Tu se mogu videti Trakanjin, Arlekin, Pantalone, Doktor, Pulčinela, večiti i uobičajeni komični likovi. Takođe se mogu sresti i naoružani đavoli, Mavri na magarcima i konjićima, Turci s nargilama, lažni francuski, nemački i španski oficiri, čitave povorke pekara, dimničara, cvećara, ugljara, Furlana... Tu su šarlatani i prodavci čarobnih napitaka koji obećavaju večni život ili povratak voljene osobe, prosjaci, bednici i seljaci bez pare u džepu koji su došli s obale, slepci i paralitičari za koje se ne zna da li je njihova osakaćenost stvarna ili lažna: svi oni se okupljaju u gradu. Kafane i brojni šatori postavljeni za tu priliku pozivaju lutajuće prolaznike da otkriju razna „čuda”, patuljke, džinove, troglave žene, pri pogledu na koje se zateturate.
To je trenutak za razna ludovanja, za upražnjavanje svih sloboda, prilika da zavlada vulgarnost, vreme kada se plemenitost pretvara u podlost, prilika da se svet obrne naglavce i da suprotnosti zamene mesta, trenutak kada se može hodati na glavi, kada nestaju zabrane i sve je dozvoljeno. Gondolijeri u punoj opremi vozikaju svoje gospodare plemiće po kanalima. Grad je okićen brojnim trijumfalnim kapijama. Tu i tamo, kockari igraju pelotu i menegelu, a u čančićima zvekeće sitan novac. Igra se i neka vrsta lotoa, u vrećama za brašno, gde svi ubacuju priloge, pa zatim zavlače ruke u vreću, nadajući se da će izvući nešto bolje od onoga što su ubacili. Na tezgama uličnih trgovaca nude se velike količine pržene ribe. Ribari iz Kjođe pozivaju gomilu da dođe do njihovih barki. Majka udara šamar kćerci koju je neki smeli udvarač malo jače stisnuo. Starinari dovoze kolica s nošenom odećom, a zatim domamljuju kupce. Na trgovima ulični prodavci nude pržene grickalice i suvo voće. Grupe frombolatora, maskiranih šaljivdžija zaduženih da „očiste” četvrt, gađaju smrdljivim jajima lepo odevene dame i starice naslonjene na ograde balkona, a zatim beže, smejući se. Na raznim uglovima venecijanskih ulica mogu se videti najgrotesknije igre: pas leti vezan na konopcu, ljudi se penju da s pokretnih jarbola skinu kobasicu ili bocu alkohola, dok drugi plivaju u burićima s vodom, pokušavajući da zubima ulove jegulju. Na glavnom trgu, drvena maketa u obliku kolača privlači gurmane, prolaznici se okupljaju oko igrača na konopcu, svuda se igraju provizorne ulične komedije ili prikazuju predstave lutkarskih pozorišta. Stojeći na stoličicama, kažiprsta podignutog uvis prema nevidljivim zvezdama, astronomi s vašara predskazuju skori kraj sveta. Svuda se čuju uzvici, krici, prigušeni smeh, kada sladoled ili neki slatkiš ispadne iz ruke na pločnik, svi uživaju u radosti življenja.
Ona koju su zvali Dama Srce izašla je iz senke. Izlazeći ispod stubova, napravila je nekoliko koraka napred, otvarajući lepezu. Duge trepavice savijale su joj se iza maske. Rumene usne su joj se zaokruglile. Pustila je da joj ispadne maramica pred noge dok je nameštala nabore haljine. Sagla se da je dohvati i uputila značajan pogled drugom agentu, koji je stajao nešto dalje, na uglu glavnog trga, nastojeći da proveri da li je shvatio znak.
Taj znak značio je: on je tu.
On je zaista i bio tu, usred gomile.
Bio je u pitanju onaj čiji je glavni zadatak bio da smakne venecijanskog dužda.
Na glavi je nosio rogove od slonovače. Imao je lik bika, s agresivno isturenom njuškom. Zlobne oči blistale su mu ispod teške maske. Imao je pravi oklop, načinjen od srebrnih pločica i lanaca, dovoljno lagan da se lako može skinuti i zameniti nečim drugim. Krvavocrveni ogrtač prekrivao mu je leđa i prikrivao dva ukrštena pištolja, potrebna za izvršenje zadatka. Nosio je metalne natkolenice preko kožnih čizama. Bio je ogromnog rasta, impozantne pojave, i stvarao je utisak da vreo dah bije iz njegovih nozdrva.
Pravi Minotaur.
Izgledao je spreman da proguta venecijansku decu, u lavirintu ulica u punom previranju, dok se spremao da promeni tok istorije.
Karneval je počeo.
* * *
Nekoliko meseci pre toga, jedne veoma mračne noći, Marčelo Toretone prekinuo je noćnu tišinu prodornim kricima koji su dopirali iz pozorišta San Luka. Senka je bio tu. Preletao je grad preko krovova Serenisime. U vreme zalaska sunca, prosto je kliznuo u pozorište. Sveštenik, otac Kafeli, zvao ga je Diavolo, odnosno Đavo lično, a u izveštaju koji je podneo Marčelu pomenuo je i drugo ime, koje su mu dali njegovi sledbenici: zvali su ga Himera. Sveštenik je pokušao da upozori Marčela, koji je trebalo da to uzme u obzir. Spremalo se nešto ozbiljno. Te večeri glumac je pao u zamku. Tajanstveni stranac zakazao mu je sastanak na tom mestu, u San Luki, povodom premijere Trgovca iz Smirne, u kojoj je glumac požnjeo veliki uspeh. Nepoznati se sakrio iza kulisa, čekajući da se pozorište isprazni.
Marčelo je smotao svoj kostim i ostavio ga nedaleko, iza zavesa. Ponovo je pročitao tajno pismo koje je dobio, i koje je nosilo potpis Vergilije, i obećavalo mu veoma značajan angažman. U njemu se osećala pretnja venecijanskim institucijama i samom duždu. Marčelo je upozoren da treba da potraži Emilija Vindikatija i to narednog dana. Savet desetorice trebalo je da bude upozoren na ono što se spremalo. U ovom trenutku, on je samo mogao da proklinje svoju neopreznost.
Sada je već znao da neće nigde otići. Znao je da neće dočekati narednu zoru.
Zgrabili su ga i vezali konopcima za daske. Upola onesvešćen, video je kako se nad njim naginje senka s kapuljačom, čije lice nije mogao da vidi. Pogled mu je pao na čekić i eksere, koplje i krunu od trnja, gomilu čudne opreme kojom je neznanac bio okružen. Marčelo se prestravio.
„Ko... ko ste vi?”, nekako je promucao, ne osećajući usta.
Umesto odgovora čuo je sardonični smeh. Posle toga je Marčelo čuo samo mukli dah i duboko disanje. Nepoznati se spremao da ga prikuje za drvenu konstrukciju, čija je senka na pod bacala senku u obliku krsta.
„Vi... vi ste Diavolo? Himera, zar ne?”
U jednom trenutku, lik s kapuljačom okrenuo se k njemu. Marčelo je uzalud pokušavao da nazre crte lica utonule u tamu.
„Vi, znači, postojite? Ali ja sam mislio da...”
Čuo se novi prasak smeha.
„Vexilla regisprodeunt inferni – približavaju se zastave paklenog kralja”, odgovorio je Himera.
Glas mu je bio ozbiljan i zastrašujući. Zapravo je zvučao kao da dolazi s one strane groba.
„Š... Šta?”
„Vexilla regis prodeunt inferni... Mi ćemo se pozabaviti vama. Ja ću zapravo završiti posao, smestićemo vas na ovu istu pozorišnu scenu. Budite srećni, prijatelju. Večeras ćete odigrati svoju najbolju ulogu.”
Himera je zgrabio čekić i dva duga oštra eksera. Marčelove oči raširile su se od užasa.
„Šta to vi...?”
„Vexilla regis prodeunt inferni, Marčelo Toretone!”
Približio je prvi ekser čvrsto zavezanim Marčelovim stopalima... a ruka s čekićem podigla se u vis.
„NEEEEE!”
Marčelo je zaurlao kao nikada ranije.
Vexilla regis prodeunt inferni.
Približavaju se zastave paklenog kralja.
* * *
Frančesko Loredan je, namršten, žurio hodnicima Duždove palate.
Treba se po svaku cenu domoći tog čoveka, mislio je.
Frančesko je bio od onih patricija naviknutih na sve počasti. Došao je na vlast 1752. godine i bio je na položaju dužda već više od četiri godine. Od svoje dvadeset pete godine, venecijanski mladi aristokrati spremali su se za visoku državnu službu. Vrata Velikog saveta otvarala su im se po naslednom pravu. Frančesko je bio jedan od njih. Tako je od mladosti bio u službi Venecije, učeći praksu upravljanja državom od starijih: to je bilo utoliko potrebnije jer je tadašnji venecijanski ustav bio, pre svega, usmenog karaktera. Bilo je uobičajeno da ambasadori vode svoje sinove u misije na kojima će ih uputiti u tajne zanata. Neki od njih, kao oni iz porodice Barberini, izabrani između ostalih prilikom praznika Svetog Barba, dobijali su povlasticu da prisustvuju sednicama Velikog saveta i pre nego što bi napunili za to neophodne godine. Tako su državni funkcioneri obezbeđivali svome potomstvu praksu u učenju upravljanja državom. Za pripadnike plemićkih dinastija, karijere su bila unapred zacrtane: Veliki Savet, Senat, Sinjorija ili služba na kopnu, van venecijanske ostrvske teritorije, ambasadorska služba. Savet desetorice i prokuratori, u dogovoru s duždom, vodili su venecijansku politiku. Ova politička tradicija predstavljala je jedan od temelja moći grada na laguni, koji se širio i jačao zahvaljujući diplomatskom talentu svojih predstavnika i efikasnim političkim vezama: ponekad bi se pokazalo i da su napori zvaničnika bili usmereni protiv sjajne Republike, koja je važila za veliku diplomatsku silu. Savez venecijanskih duždova s Firencom protiv Milana, zapečaćen tri veka ranije mirom u Lodiju, omogućio je Serenisimi da se zalaže za oslobođenje Italije, čuvajući pri tom u celini svoju samostalnost. Najslavnija venecijanska ambasada bila je ona u Konstantinopolju, ali su bile poznate i ambasade u Parizu, Londonu, Madridu i Beču. Moć na Sredozemlju Venecija je delila s Turskom, kao i s flotama nekih katoličkih zemalja, što je ukazivalo na slabljenje njihove moći na Levantu, a omogućilo je Veneciji da sačuva svoje trajne pozicije. Mletačka republika nije izmislila politiku, ali je po pitanjima prevlasti na moru, posredovanjem među različitim kulturama i svojom vidnom veštinom, dala novi ton političkim zbivanjima i nastojanjima i drugih italijanskih političara, kao što je bio Makijaveli, ili firentinska porodica Mediči.
Frančesko je posedovao taj pragmatizam i talenat za vođenje državnih poslova, kao i onih trgovačkih, pravnih, diplomatskih i finansijskih, koji su od njega činili pravog naslednika venecijanske aristokratske tradicije. Dok je žurio prema sali Kolegijuma, držeći pismo u ruci, po ko zna koji put ponavljao je sebi da uloga venecijanskog dužda ne dozvoljava ni trenutak predaha. S vremena na vreme, neki od čuvara bi mu preprečio put helebardom, pre nego što bi ugledao njegovo izborano i brižno lice. „Savet desetorice je bio u pravu”, mislio je on „treba brzo delovati.” Počev od XII veka, atributi duždove vlasti samo su se umnožavali: simboli crkve San Marko, karolinški pečati i ovlašćenja, vizantijski purpurni amblem, duždovska kruna i ogrtač, svedočili su o tome. Ipak, Venecijanci su uvek vodili računa o tome da prvak njihove države ne preuzme potpunu vlast. Njegovu vlast i moralni autoritet ograničavala je Sinjorija, telo sačinjeno od najplemenitijih vlastodržaca. Čak i danas, potomci najmoćnijih venecijanskih porodica pokušavaju da očuvaju učešće u organima vlasti na poluostrvu, nastojeći da učestvuju u svim važnim odlukama; i mada je Venecija imala sve odlike monarhističkog apsolutizma, država je povukla jasnu granicu između navodne vlasti naroda, koja je trajala koliko i san o demokratiji, i moći lokalnih dinastija, kojima je ovaj grad dugovao svoju stvarnu moć.
Kao i svi Venecijanci, Frančesko Loredan je žalio za onim zlatnim dobom, vremenom procvata Venecije i njenih kolonija: mogao je tada biti ako ne njen jedini gospodar, onda bar jedan od glavnih učesnika u deobi pobedničke vlasti. Svakako, pričinjavalo mu je veliko zadovoljstvo to zvanje i neprekidni ceremonijal kojim je bio okružen. Ipak se ponekad osećao kao zarobljenik svoje zvanične dužnosti, kralj u purpuru u gradu zarobljen, kao što kažu latinski stihovi. Kada je ustoličen za dužda u crkvi pored palate, prikazao se razdraganoj gomili naroda na Trgu San Marko pre nego što je primio duždovsku palicu na vrhu Stepenica velikana; ali tek što je naimenovan, morao je da održi govor pun obećanja da neće ni u čemu prekoračiti svoj promissio ducalis, duždovski zavet, koji su mu svake godine iznova glasno čitali, i koji je tačno određivao prirodu njegove uloge.
Frančesko je bio doživotno izabran na svoju funkciju i bio je član svih saveta, upućen u sve najvažnije državne tajne i otelotvoravao je više nego iko drugi, zahvaljujući toj funkciji, moć i kontinuitet vlasti venecijanske države. Predsedavao je Velikom savetu, Senatu, Odboru četrdesetorice, primao je svakodnevno, zajedno s Većem šestorice, molbe i žalbe. Svakoga dana posećivao je jednu od dvesta pedeset do trista venecijanskih opština. Proveravao je nova postavljenja i nove službenike, odobravao budžete za javne troškove. U sve to nisu uračunate brojne službene posete i prijemi. Dužd, zapravo, skoro da i nije imao nikakav privatni život. Ovaj stalni maraton predstavljao je opasnost za zdravlje staraca, jer dužda nisu birali među mlađima od šezdeset godina, a zbog toga je presto u sali Velikog saveta imao rešetku presvučenu somotom, na koju se dužd mogao osloniti da odrema kada bi ga zamor sprečio da pomno prati raspravu.
Frančesko je kliznuo u palatu i ušao u salu Velikog saveta, gde su se na zidovima nalazili portreti njegovih slavnih prethodnika. U nekim drugim okolnostima tu bi se zaustavio, kao što je ponekad činio, da bi u njihovim crtama potražio tragove neke simbolične srodnosti. Sanjario je o duždu Cijaniju, sudiji, savetniku i namesniku Padove, najbogatijem Venecijancu, koga su novi bogataši, stekavši imetak pri naglom usponu Venecije, izgurali iz javnog života; sedeo bi pred portretom Pjetra Tijepola, trgovca i oružara, vojvode od Krita, namesnika Treviza, guvernera Konstantinopolja, koji ne samo da je podstakao stvaranje Senata i reviziju Zakona o građanskim pravima iz 1242. godine već se podjednako zalagao za venecijansko jedinstvo i suverenitet Republike. Pre nego što je napustio salu, Frančesko je prošao pored crnog vela, koji je prekrivao portret dužda Falijera i podsećao na njegovu tužnu sudbinu: i pored sve moći i aristokratskog porekla, on je gajio san o vladi u kojoj će moć biti podeljena s narodom, što je pokrenulo narodne mase: stoga je bio pogubljen. I sam Frančesko se pitao šta će ostaviti za sobom i kako će se ljudi jednog dana sećati njegovih napora na čelu venecijanske države.
„Imam zašto i da se pitam baš to”, pomislio je zabrinuto. Tog aprilskog dana, Frančeska su, zapravo, mučile teške misli. Upravo je bio primio Emilija Vindikatija, jednog od članova Saveta desetorice. Još nije doneo odluku u vezi sa zaista jedinstvenim predlogom koji mu je ovaj izneo tog istog jutra. Ušao je u salu Kolegijuma i seo na nekoliko trenutaka. No mesto ga nije dugo držalo. Nervozno se uputio k jednom od prozora. Ispred prozora je bio balkon k laguni, po kojoj je plovilo nekoliko gondola, vojnih brodića iz Arsenala i trgovačkih barki. Nedaleko se nazirao krilati lav svetog Marka, kao i toranj Kampanile, koji se, kao bodež, uzdizao u susret zori. Frančesko je protrljao oči i duboko uzdahnuo. Pogledom je sledio ples brodova, čiji su se putevi ukrštali, dok su ostavljali za sobom trag pene. Ponovo je uzdahnuo, i iznova pročitao kraj spisa koji je sačinio Savet desetorice:
„Nad Republiku se nadvila senka, i to opasna senka koju ovo ubistvo, Vaša visosti, samo još više potvrđuje. Venecija je izložena opasnosti od kriminalaca, koji se po njoj šunjaju kao vukovi po mračnoj šumi. Vetar raspada duva gradom i nije više vreme da se pravimo da ga ne primećujemo.”
Dužd je stavio do znanja jednom od stražara palate da je spreman da primi Emilija Vindikatija.
„U redu, Vaša visosti.”
Dok ga je čekao, opet se izgubio u mislima gledajući blistave odsjaje lagune.
Venecijo.
Još jednom te treba spasavati.
Već je mnogo puta trebalo voditi borbu, koju su u više navrata i drugi duždovi vodili na svaki mogući način, da bi se spasla „vodena Venera”. Frančesko je mislio o tom čudu, jer je opstanak grada često bio pravo čudo. Nekadašnja pogranična oblast između dva carstva, karolinškog i vizantijskog, Venecija je ipak polako zadobila samostalnost. Sveti Marko je postao zaštitnik lagune 828. godine, kada su trgovci trijumfalno proneli mostom Rijalto relikvije ovog jevanđeliste, donesene iz Aleksandrije. To je bilo u prvom krstaškom pohodu, posle osvajanja Jerusalima, što je za venecijansko poluostrvo značilo početak zlatnog doba. Našla se na raskršću zapadnog sveta, Vizantije, slovenske, islamske i dalekoistočne civilizacije. Venecija je postala nezamenljiva trgovačka sila: drvo iz Breše, s Korinta i iz Sirije, bakar i srebro iz Češke, Slovačke i Mađarske, tkanine, vuna, platno, pamuk, svila, boje, krzna, začini, vina, žito i šećer, sve je to prolazilo kroz ovaj grad. Istovremeno je Venecija razvijala i svoje privredne delatnosti, kao što je brodogradnja, proizvodnja luksuzne robe, kristala i stakla, kao i proizvodnja soli. Otvorila je velike morske puteve brodskim konvojima: na istok prema Konstantinopolju, Crnom moru, Kipru, Trabzonu i Aleksandriji; na zapad, prema Majorki, Barseloni, Sauthemptonu, Brižu i Londonu. Ona je naoružavala brodove, određivala pravce plovidbe, podsticala stvaranje saveza. Marko Polo je Knjigom o svetskim čudima podstakao sanjarenja Venecijanaca o dalekim krajevima: Odorik iz Pordenonea prošao je tatarske zemlje, Indiju, Kinu, ostrvske zemlje, da bi napisao poznato delo Descriptio terrarum (Opis zemalja). Nikolo i Antonio Zeno širili su venecijanski uticaj prema nepoznatim teritorijama na severu, do Nove zemlje, Grenlanda i Islanda dok se brod Ka da Mosto uputio u otkriće reke Rio Grande i Zelenortskih ostrva.
Mnogo bih dao da sam tome mogao prisustvovati.
Venecija, taj „grad ni od čega”, izgubljena u laguni, pretvarala se u pravo carstvo. Njene kolonije su se umnožavale, od Krita do Korinta, od Smirne do Soluna, sve dalje i dalje na moru, stvarajući tako novo područje za eksploataciju; rađala se i pomisao da se izgradi i nova Venecija, negde na istoku... Osvajajući jedan cilj za drugim, svi ti novi gradovi postajali su podređeni venecijanskoj vlasti. Osvojeni narodi, koji su često živeli u bedi, bili su takođe skloni i da ponude svoje teritorije Turcima, nastojeći da im daju one najgore delove svojih zemalja. Kontrolisati tako veliko prostranstvo i angažovati se na razvoju administrativnih i trgovačkih odnosa bilo je teško, i ravnoteža carstva, raširenog na tolikom prostoru, počela je da slabi. A posle toga...
Venecija je uspela da sačuva svoju vodeću poziciju do XVI veka. Posle toga njena moć je počela da slabi. Problemi nastali posle bitke kod Lepanta, španska hegemonija u Italiji i saradnja Španije sa papom bili su prvi simptomi tog slabljenja. Posle mira sklopljenog u Požarevcu 1718. godine, Venecija je morala da prepusti neke teritorije Turcima. Grad duždova nastojao je da se zatvori u dobroćudnu neutralnost, istovremeno ulažući velike sume u modernizaciju Arsenala i naoružanje. Došlo je do velikog procvata umetnosti, koji je trebalo da zamaskira postepeno opadanje moći: tada su nastale Ticijanove freske, dela Veronezea i Tintoreta nadmetala su se lepotom; Kanaleto je preneo na platno treperenje vazduha lagune i blistanje svetiljki kroz morska isparenja. Frančesko je ipak znao da je u tom trenutku bio izložen velikom naporu da održi svoj položaj pred svetom, uz sve znake slabljenja venecijanske moći. Venecija nije više mogla da sakrije svoje slabosti. Najoštriji kritičari poredili su je s crnim mrtvačkim kovčegom koji pluta poput gondola što su se mogle videti na sve strane. Reputacija grada, čuvene Republike, koja je bila kredo njenog razvoja, sada je bila u opasnosti. Prevare, igre na sreću, lenjost, sklonost ka luksuzu, bili su dovoljni da iskvare stare vrednosti. Svedočenja koja je Frančesko dobijao u poslednje četiri godine pokazivala su da obim pomorskog prometa stalno opada. U poređenju s Livornom, Trstom i Ankonom, venecijanska luka gubila je svoj primat. Dužd je pokušavao da plemiće usmeri ka trgovačkim aktivnostima, koje su oni smatrali previše „plebejskim”, dajući im primere Engleske, Francuske i Holandije. To je ostao uzaludan trud, jer, mada se trgovina razvijala i poslovi širili, plemići su samo želeli da očuvaju nekadašnju reputaciju i tradiciju.
Od ovakve situacije do pravog raspada bio je samo jedan korak.
„Vindikati je u pravu... gangrena je počela.”
Emilio Vindikati je najzad ušao u salu Kolegijuma. Velika vrata su se rastvorila pred njim.
Frančesko Loredan se okrenuo.
Vindikati je zamenio svoju dotadašnju odeću crnim ogrtačem, a iznad ovalnog lica nosio je napuderisanu periku. Bio je visokog rasta, i njegovi mršavi udovi ostavljali su utisak da pliva u odeći. U njegovim prodornim i nemirnim očima često je blistala iskra podrugljivosti, koja je stvarala i mali nabor u uglu usana. One su delovale kao nacrtane ugljenom, skoro nevidljive, da bi se s vremena na vreme uobličile u osmeh pun sarkazma. Čvrstina i mirna energija kojom je zračilo njegovo lice delovale su kao površina mirnog jezera čije su dubine uzburkane: bio je gnevan, strastan, neumoljiv. Emilio je bio olujni vitez, koji je pesnicom podsticao odluke Saveta desetorice. Firentinac po poreklu, odrastao je u Veneciji u uključio se u njenu elitu, pošto je dvadeset pet godina bio član Velikog saveta. Tu je stekao reputaciju sposobnog političara i neumoljivog govornika. Nekada su kritikovali njegove izjave, izrečene s visine, i nepopustljivost stavova koje je iznosio, ali kao i Frančesko Loredan, Emilio je bio priviknut na obavljanje javnih dužnosti i žalio je, takođe, za zlatnim dobom Venecije. Državna pitanja bila su mu najvažnija. Za razliku od većine venecijanskih plemića, koji su dremali na mekom jastuku lenjosti, Emilio je bio spreman da angažuje sve svoje snage da bi Republici vratio nekadašnji sjaj.
Kada je ušao u salu Kolegijuma, Emilio je skinuo šešir i ceremonijalno se naklonio duždu. U ruci je držao crni štap s dva prepletena grifona na dršci. Frančesko Loredan se ponovo okrenuo k laguni.
„Emilio, pažljivo sam pročitao odluke Saveta i vaše preporuke iz pisma. Obojica znamo kako funkcionišu naše institucije i poznajemo uobičajene igre oko političke prevlasti. Ne krijem da sam uplašen i zgranut zbog onoga što sam pročitao u vašim spisima. Da li smo zaista tako slepi kako tvrdite? Da li je naša jadna Venecija zaista u takvoj opasnosti kao što kažete... ili malo preterujete da biste nas naterali na delovanje?”
Emilio je podigao obrvu i prešao jezikom preko usana.
„Zar sumnjate u mišljenje Saveta desetorice?”
„Hajde de, Emilio. Ne prebacujmo razgovor na teren uzajamnih sumnjičenja... Znači, gnusno ubistvo se prošle noći dogodilo u pozorištu San Luka?”
Emilio se ispravio, s rukama na leđima, igrajući se i dalje štapom koji je držao u ruci.
Uzdahnuo je, a zatim načinio nekoliko koraka po sali Kolegijuma.
„Tako je, Vaša visosti. Poštedeo sam vas detalja tog mračnog zločina. Samo vam kažem da ništa slično nije viđeno u Veneciji. U ovom času telo je još uvek tamo. Naredio sam da se ništa ne dira, očekujući konkretnu odluku o načinu vođenja dalje istrage, a imajući u vidu posebne informacije koje sam vam prosledio u pismu... No, svakako, takva situacija ne može dugo trajati.”
„Da li ste obavestili Veliki savet o toj strahoti?”
„Nisam baš, Vaša visosti. I ako mogu sebi dopustiti da to kažem... mislim da je to poslednja stvar koju treba uraditi.”
Obojica su ponovo zaćutala. Dužd se odmakao od prozora i načinio nekoliko koraka, da bi stao pred Emilija, s palicom u ruci. Ponovo je progovorio:
„Sve mi se to baš ne dopada... Vi znate da mi je čak zabranjeno i da otvaram poštu bez prisustva mog Užeg saveta. U tom svetlu i ovo sada bilo bi kršenje našeg ustava. Ne moram vama, Emilio, da ponavljam razloge koji me teraju da skrupulozno poštujem taj protokol... Vi znate da ja, na kraju, uopšte i nemam moć odlučivanja. To što raspravljate sa mnom o izuzetnim okolnostima koje nas mogu navesti da odstupimo od uobičajenih procedura, neki bi već ocenili kao neku vrstu spletkarenja. Kažite mi, dakle, Emilio... mislite li ozbiljno da članovi venecijanske vlade mogu biti umešani u to nedelo? Shvatate li svu ozbiljnost takvih optužbi?”
Emilio nije ni trepnuo.
„Državna bezbednost je isto toliko ozbiljna stvar, Vaša visosti.”
Nastala je tišina. Frančesko je podigao ruku i nabrao usne.
„Svakako, prijatelju... ali reč je o pretpostavkama. Argumenti koje navodite u izveštaju su, u najmanju ruku, začuđujući, a dokazi nedovoljni.”
Dužd se opet pomerio i stao ispred slike Bitka kod Lepanta.
„Nezamislivo je da javno sprovodimo istragu: sama činjenica da smo tako nešto naredili stavila bi nas u nezgodan položaj, i ubrzo izazvala, najozbiljniju krizu. To je poslednje što nam treba u ovom času.”
„Upravo iz tog razloga, Vaša visosti, nisam hteo da se obratim nekom od naših uobičajenih agenata za pribavljanje informacija, da nas unapred izveštava.”
Dužd je žmirkao.
„Da, to sam dobro razumeo. Odlučili ste da u te niske svrhe upotrebite izvesnog probisveta, neozbiljnu i nepouzdanu osobu koju smo osudili i koja se u ovom času nalazi u venecijanskom zatvoru, čekajući pogubljenje. To je zbilja čudna zamisao. Ko vam kaže da pri prvom koraku koji načini na slobodi neće pokušati da nestane bez traga?”
Emilio se osmehnuo.
„Ne brinite o tome, Vaša visosti. Onaj na koga sam mislio suviše je željan slobode da bi njome trgovao, ili nastojao da me izigra. Zna šta ga čeka ako prekrši reč. Svakako, priznajem da je reč o čoveku koji je u mnogim prilikama na sve moguće načine nastojao da se naruga Republici i izazvao neprilike koje nisu strane takvim ljudima, moglo bi se reći, avanturistima i prevarantima. Ali ako ga naš sporazum izbavlja iz tamnice i spašava mu život, on će biti svestan tog duga i znam, mada je bandit, da nije lišen izvesnog osećanja časti. Znam o čemu govorim, jer on spada u moju nadležnost već neke četiri godine... Već je radio za nas i za Savet. On zna kako se istražuje zločin i kako da se umeša u gomilu da bi došao do obaveštenja. Brzo razmišlja i nema mu ravnog u snalaženju u najčudnijim situacijama.”
„Da”, rekao je Loredan. „Ima očigledno dosta talenata koji bi mogli da posluže.”
Emiliov osmeh je bio malo iskrivljen.
„To vam garantujem. Ta ležernost o kojoj govorite i naše je oružje: najzad, niko do sada nije posumnjao da on radi za nas. Držaču ga pod nadzorom, možete mi verovati.”
Dužd je razmišljao nekoliko trenutaka.
„Priznajmo, Emilio... zamislimo načas da tako uradimo, uz sve rizike koji postoje... Da li ste već izneli svoj predlog tom zatvoreniku?”
„Uradio sam to, Vaša visosti. Prihvatio je, naravno. On samo čeka na nas. Zamislite, on koristi vreme u zatvoru da piše memoare... Objasnio sam mu, kao što možete pretpostaviti, da detalji posla o kom pregovaramo ne smeju da se pojave u njima. Nije da mislim kako će to zbilja stići do potomstva! Ipak bi bilo iritirajuće da piše o poslu koji obavlja za mene, i da nas time diskredituje, kao i Savet i celu našu vladu.”
„Da, to ne moram ni da vam kažem.”
Otišao je do svog prestola i seo, gladeći bradu. Emilio je prišao.
„Dakle, šta rizikujemo, Vaša visosti? U najgorem slučaju, može da pobegne; ali u najboljem bi mogao da nam posluži kao željeni instrument. Barata mačem kao niko živi, ume da zadobije poverenje, a njegova nesumnjiva inteligencija, u službi plemenitog cilja, mogla bi biti spas za Veneciju. Ironija koju ni on nije propustio da uoči, i koja ga zabavlja. U tome postoji i mogućnost iskupljenja. Iskupljenje, Vaša visosti, to je moćna sila...”
Dužd je i dalje razmišljao. Zatvorio je oči, skupio prste i prineo ih usnama. Zatim je, uz uzdah, pogledao Emilija:
„Dobro. Dovedite ga, dakle, ovamo. Shvatite da želim lično da ga vidim i čujem, da stvorim jasniji utisak o naravi tog čoveka.”
Emilio se osmehnuo. Polako se pridigao iz fotelje, a osmeh mu je postao vidljiviji kada je rekao:
„Biće tako, Vaša visosti.”
Bio je već izašao kada je zabrinuti dužd promrmljao:
„Ipak... pustiti na slobodu Crnu Orhideju!...”
* * *
Dužd je sklopio oči.
Video je u mislima naoružane brodove kako plove lagunom, likove s kapuljačama kako trče kroz noć i obrušavaju se na Veneciju, karneval koji se zahuktava. Osećao je miris baruta i čuo zveckanje oružja. Zamišljao je Veneciju kako tone u vodu, koja je prekriva za sva vremena. Rastući nihilizam tog prizora obuzimao mu je duh.
Doneli su mu kafu što se pušila i koju su spustili pored njegove palice. Pogled mu se gubio u kafenom talogu.
Frančesko Loredan, knez Serenisime, sto šesnaesti venecijanski dužd pomislio je:
„Zveri su puštene.”
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Danteova zamka - Arno Delaland
PEVANJE II
Predvorje pakla
Venecijanske tamnice su deo Duždove palate; smeštene su ispod nivoa poda i zaštićene metar širokom ogradom od olovnih šiljaka, i smatrane su najsigurnijim zatvorom u Italiji. U njih se stizalo kroz vrata palate ili kroz drugu zgradu, prelazeći preko Mosta uzdisaja. Daleko od ljubavničkih uzdaha i tugovanki, ti uzdasi su bili poslednji vapaj osuđenih na smrt koje su vodili na gubilište. Iza rešetki na prozorima pomenutog mosta mogla se nazreti laguna; zatim bi se čovek gubio u spletu uskih hodnika, koji su vodili ka krovovima, u deo gde su bile ćelije najgorih zločinaca.
U jednoj takvoj ćeliji nalazio se čovek optužen da je odavno poremetio prijatni mir venecijanskog društva. Mada nije bio među najgorim razbojnicima, njegov amoralni i avanturistički karakter dovodio ga je često u zatvore, a ovoga puta postojala je ozbiljna opasnost da se njegov zatvorski boravak završi smrtnom presudom. Njegov sudski proces bio je još u toku. Poslednji razgovor koji je vodio s Emiliom Vindikatijem ponovo mu je dao nadu da će se možda izvući iz nezavidne situacije. Nosio je dugu kosu, ali se svakodnevno brijao i negovao, kao da će naredne večeri otići na neku svečanost; zasvođene obrve bile su mu pravilno oblikovane, a nos čistih linija nadnosio se nad ustima, kojima su bore davale drzak izraz; izražajne oči bile su spremne da iskažu istinu, baš kao i da je zabašure. Njegov rasni izgled bio je u suprotnosti s mestom na kome se nalazio. Dozvolili su mu da se snabdeva knjigama, i da, pored slamarice na kojoj je spavao, ima i mali sto. Bio je u dobrim odnosima s tamničarem Lorencom Basadonom, koji mu je donosio pera, hartiju i mastilo, kako bi mogao da beleži uspomene, koje je prikupljao u sećanju, deo po deo. S vremena na vreme, tamničar i zatvorenik vodili su živahne rasprave i, bez obzira na neudobnost kojoj je zatvorenik bio izložen i nedostatak slobode, koji je za njega bio najveće zlo, ponekad se moglo čuti kako se njih dvojica smeju. Ponekad su im dozvoljavali da igraju karte sa zatvorenicima iz drugih ćelija, pa se kartao s drugim dugogodišnjim zatvorenikom, koji je bio jedan od najpoznatijih u Veneciji: to je bio Đovani Đakomo Kazanova, takođe optuživan za višestruko remećenje javnog reda i mira. Ponekad bi njegov sluga, verni Landreto, dolazio da mu ulepša svakodnevicu donoseći gomile knjiga, namirnice i najnovije vesti iz grada.
U trenutku kada se Emilio Vindikati spremao da ga privede duždu, zatvorenik je, kao i obično, bio savijen nad listom papira, koji je grebuckao perom. Zanimljiva je sudbina ovog čoveka problematičnog porekla, koji je rođen u srcu grada na laguni, u kvartu San Marko, 12. juna 1726. godine. Roditelji su mu živeli blizu Trga Santa Trinita i radili zajedno s Kazanovinim roditeljima u pozorištu San Samuele, koje je 1655. godine otvorio Grimani. Njegova majka bila je glumica i sjajna umetnica i zvala se Julija Pagaci. Otac Paskvale bio je kostimograf, sin pevača i trubadura, i mlad je nestao iz njihovog života. Julija je tada otišla u Francusku, za novim glumačkim angažmanima, a njen sin je ostao prepušten sebi. Imao je braću i sestre s kojima nije govorio. Odrastao je kod bake Elene Pagaci. Podražavao je Đakoma, koga je sreo na Trgu San Samuele, pa se uputio u Padovu da se školuje. Tu je pao šaka porodičnom prijatelju Alesandru Bonačiniju, pesniku i plemiću bez prebijene pare, koji ga je uputio u radosti uživanja u životu, pretvarajući se da ga vodi božjim putem. Sa diplomom crkvene škole u džepu, dečko, koji je u međuvremenu postao mladić, vratio se u Veneciju, gde se pridružio jednom manjem kaluđerskom redu. Predviđali su mu crkvenu karijeru, što bi bio praktičan način društvenog uspona, koji bi, bar na neki način, odgovarao njegovom temperamentu: imao je želju za priznanjem, plemenitu i duboku, paradoksalno ali shvatljivo nasleđe nastalo iz osećaja odbačenosti u prvim godinama života. Neke nepodopštine dovele su ga do zatvaranja u tamnicu Sant Andre, na ostrvu Sant Erazmo, preko puta Lida. To je bio njegov prvi susret s drugarom Kazanovom u zatvoru. Jedan rimski kardinal pokušavao je, bez uspeha, da ga vrati na pravi put, ali je odlučio da ode u vojsku, pre nego što se otisnuo preko mora, na Krf i do Konstantinopolja, da bi se zatim vratio u Veneciju, kao violinista u orkestru u pozorištu San Samuele, istom u kome su nekada radili njegovi roditelji. Ovaj poziv mu takođe nije odgovarao; no angažovanje u pozorištu i zabave s Đakomom omogućile su mu da se slobodno prepušta svojim porocima. Bio je u dobroj školi.
Jednog dana sreća mu se ipak nasmešila: u palati Mandolini, na nekoliko koraka od Trga Santa Trinita, dok se spremao da napusti bal na kome je svirao, ukazala mu se prilika da spase izvesnog senatora Otavija od lošeg poteza u igri i da mu pravi savet šta da odigra. Pretvarao se da ima neka ezoterična znanja i talente pokupljene od poznatog numerologa, što mu je omogućavalo da daje prave odgovore na svako postavljeno pitanje. Naivni senator mu je poverovao u toj meri da ga je usvojio kao vanbračnog sina. Dodelio mu je slugu, stavio na raspolaganje gondolu i opremljenu kućicu, i dao mu izdržavanje od deset cekina mesečno. Tada je već mogao da ima kočije i živi kao pravi gospodin. S vremena na vreme susretao je Đakoma, koga je snašla slična sreća. To je bio pravi revanš za ranije nesreće! Bavio se uzbudljivim proricanjem za račun bogatih venecijanskih patricija i redovno punio kesu u kockarnicama; divno je recitovao stihove, znao je Ariostova dela napamet, poznavao je filozofiju. Njegova erudicija, harizma, sjajan duh, osećaj za pravi odgovor i nezamenljivi pripovedački dar, kojim je naterivao suze na oči slušalaca, ili ih držao satima u neizvesnosti, doprineli su tome da svi traže njegovo društvo. U gradu u kome su se preplitale brojne tajne i žudnje, koji je bio pobožan ali i slobodarski, dražestan ali i dekadentan, bilo je ipak nemoguće da ga ne spopadnu demoni. Noći je provodio u kockarnicama i javnim kućama, neograničeno se prepuštajući svim porocima. Istovremeno su njegove političke veze doprinele da postane idealni doušnik, pa je jedne večeri Emilio Vindikati, koji je bio komandant Odbora četrdesetorice za borbu protiv kriminala, došao da ga poseti. Naš junak je, tako, bio regrutovan skoro greškom. Senator Otavio je bez njegovog znanja ubedio Vindikatija da ga angažuje za račun Saveta desetorice, posle tri uspešna dvoboja i nekoliko sukoba u kojima je ismejao neke zaljubljene rivale i poznate plemiće. Bio je nesposoban da se skrasi u mestu, a avanture su bile pravo iskušenje za njega, dodajući onaj neophodni začin uzbuđenja životu, pa je pristao da bude agent Desetorice. U toku narednih nekoliko godina postao je jedan od njihovih najdragocenijih agenata.
Tako je, koliko god to bilo neverovatno, unapređen u tajnog agenta, i to za račun Republike.
Pošto je često u zapučku nosio cvet koji je dobijao direktno iz Južne Amerike zahvaljujući senatoru Otaviju, i pošto mu je taj zaštitni znak bio drag, izabrali su mu pseudonim koji je odgovarao njegovoj reputaciji: Crna Orhideja. To je bilo njegovo šifrovano ime, lepo i otrovno, i pristajalo mu je kao rukavica. Uspevao je da pronađe neprijatelje vlasti, zavodnike i razbojnike svake vrste. Pored vojnog iskustva, usavršavao se i u borbenim veštinama. Bio je dostojan naslednik majke glumice i znao je sve tajne glumačkog poziva i prerušavanja: kao pravi kameleon, stvarao je sebi bezbroj raznih lica. Smatrali su ga sjajnim članom ekipe.
To je moglo dugo potrajati da nije načinio fatalnu grešku i zaveo ženu svog zaštitnika. Ah, divna Ana! Ana Santamarija! Imala je lep stas, oči košute, ljupki mladež u uglu usana, bujne grudi, gracioznost koja je dovodila do ludila. Veoma mladu, i protiv njene volje, udali su je za senatora Otavija. Oboje su bili nesposobni da se odupru iskušenju. Crna Orhideja bio je poznat po svojim osvajanjima, ali se nikada nije zaljubio do te mere da zbog ljubavi rizikuje život. Ana Santamarija mu je popustila mnogo puta, ali samo jednom u pogrešnom trenutku. Bura koja se podigla posle toga značila je kraj njegove karijere. Dana 18. novembra 1755. godine, gradski inkvizitori došli su da ga izvuku iz kreveta i odvuku u tamnicu, uz glavnu optužbu za bavljenje kabalom, kao i zbog pokazanog ateizma. Kada je, mesec dana posle toga, već bio načinio plan za bekstvo, tamničar Basadona mu je promenio ćeliju. Trebalo je sve uraditi ispočetka, ali on se nije obeshrabrio, već je uz pomoć Kazanove, koga je tu zatekao, počeo da razmišlja o novim strategijama. Otaviova supruga Ana Santamarija verovatno je još uvek bila u Veneciji, osim ako je suprug nije poslao nekuda na kopno. U svakom slučaju, Crna Orhideja i njegova ljubavnica nisu imali nikakvog kontakta. Dugo se nadao njenim pismima, ali ona nisu dolazila. On je pokušavao da joj piše, ali ta pisma, izgleda, nisu stizala na pravo odredište. Mada je po prirodi bio nestalan, sve ovo je bilo njegov stalni izvor patnje.
Takva je bila situacija kada je Emilio Vindikati, njegov pređašnji mentor, došao da ga ponovo potraži. Zatvorenik je imao dovoljno duha i mašte da ne zapadne u apatiju, imajući u vidu kako neke njegove sapatnike zatvorenike ponekad hvata pravo ludilo. Đakomo i on su ih pokatkad čuli kao ispuštaju krike, ili tužne jadikovke, koje su se gubile u tami. Neki su se davili sopstvenim lancima da bi ubrzali smrt, ili bi udarali glavom o zid, pa su im lica bila krvava dok su ih vodili na gubilište. Drugi su bili izmučeni torturom koju je sprovodila zatvorska uprava u mračnim odajama. Do tih se prostorija dolazilo tajnim hodnicima, kojima je palata obilovala. Crna Orhideja je uspeo da izbegne ta krvava ispitivanja, bar do tada; on se svakako nije odricao života. Baš naprotiv, još je žešće osećao kako mu krv kola venama onda kada su mu branili da uživa u njemu, a to je upravo i bilo ono što je najteže podnosio. Da zaboravi na cvet mladosti, začin pikarskih avantura i uzbuđenje kretanja, nije bilo u skladu s njegovim temperamentom. Ponekad je šetao kao lav u kavezu, nastojeći da se savlada: takođe se prisiljavao da održava neke svakodnevne higijenske navike, kao i da satima proba kostime koje mu je donosio Landreto, posle brojnih molbi i navaljivanja, da raspravlja sam sa sobom o nekom nerešivom filozofskom problemu, razmatra nove tehnike kartanja i pobeđivanja, ili crta kredom po zatvorskim zidovima.
Kada je čuo čegrtanje ključa u ključaonici, ostavio je pero, izravnao rukave košulje i okrenuo se prema vratima. To je bio tamničar Basadena, s crvenim kolutima oko očiju, zarastao u bradu. Držao je svetiljku u ruci i smeškao se:
„Imaš posetu.”
Zatvorenik je podigao pogled i ugledao Emilija Vindikatija u crnom ogrtaču. Podigao je obrvu: prstenje je blistalo dok je rukom tajanstveno prelazio preko usana. Prsti su mu delovali umetnički.
„Gle, Emilio Vindikati! Uvek je čast primiti vas u mojoj palati! Primećujem sa zadovoljstvom da naši susreti postaju sve češći.”
„Ostavite nas”, rekao je Emilio čuvaru.
Ovaj ga je poslušao, s gunđanjem koje je podsećalo na smeh, a zatim se polako udaljio hodnikom. Emiliove crte, do tada krute i bezizrazne, razvedriše se. Ispružio je ruke. Zatvorenik je ustao i srdačno ga zagrlio.
„E, prijatelju moj”, kazao je Emilio. „Dužd te zove, baš kao što sam i želeo da se dogodi. Sada se ponašaj kako treba, bitango, i kaži mu sve ono što želi da čuje. Još nismo dobili partiju, ali si na putu da povratiš slobodu.”
„Spašavaš me, Emilio, znam to i neću to zaboraviti, budi bez brige. Ako je cena za moj život da ostvarim zadatak o kome si mi pričao, ići ću u tome do kraja. Najzad, mada ta priča sadrži opasnosti, Venecija je moj grad i volim je. Svakako zaslužuje to što ću učiniti za nju.”
Neko vreme su se ispitivački posmatrali. Onda je Emilio, povlačeći vrata ćelije, pružio ruku prema hodniku.
„Hajdemo!”, rekao je. „Nećemo ga ostaviti da čeka.”
Pjetro Luiđi Viravolta de Lansalt se uspravio, s osmehom u uglu usana. Spustio je ruku na grudi u nastojanju da poravna košulju, a zatim je, odlučnim korakom, sledio svog dobrotvora. Pre nego što je otišao, zaustavio se načas ispred susedne ćelije. Iza rešetke se ispružila ruka na kojoj su blistala dva prstena, a onaj na prstenjaku bio je ukrašen rubinom.
„Ideš li?”
„Možda je to dobro”, kazao je Pjetro. „Ako se ne vratim, pazi na sebe.”
„Ne brini za mene, imam nekoliko aduta. Videćemo se još, prijatelju.”
„Neka te prate sve moje lepe želje.”
„I ja tebi isto želim. Pjetro, kada budeš izašao.
Napravio je pauzu.
„Budi na mom nivou!”
Pjetro se nasmejao.
„To i mislim, Đakomo.”
Stegao je ruku Kazanovi, a zatim krenuo za Emiliom Vindikatijem kroz mračne hodnike.
* * *
Viravolta već dugo nije ni pomolio nos napolje; bilo je sveže, ali je osećao kako mu sunce greje čelo, a blesak, koji mu je zasenjivao oči, delovao je kao beskrajna blagodet. Udisao je mirise ponovo pronađene Venecije. Emilio je morao da zastane za trenutak, da ga pusti da posmatra lagunu s Mosta uzdisaja. Čim je izašao iz ćelije, Viravolta je osetio novi priliv energije: progutao bi ceo svet da je mogao. No, nije bio trenutak za oklevanje: knez Serenisime, koji je ostao u Sali Kolegijuma, čekao ih je. Pjetro je bio spreman na sve da bi se izborio za svoju slobodu, i ono što ga je brinulo nije bila istraga o kojoj je Emilio govorio. Duboko je udisao vazduh, žureći krupnim koracima k palati, koja je bila mesto njegovog zatočenja, ali istovremeno i predmet divljenja koje je osećao za treperavu Veneciju. Sanjario je, kao gospodar u svom domu, da uđe u palatu na vrata Porta del Frumento, okrenuta prema Trgu San Marko, o elegantnom unutrašnjem dvorištu, otmenom renesansnom krilu palate, fasadi sa časovnikom i bunarima s bronzanim ukrasnim ogradama. Pošto je izvorno vizantijsko zdanje, palata Cijani, stradalo u požaru, rekonstruisano je sa sjajnom fasadom okrenutom prema moru, a dodata je i nova dvorana, koja je u podnevnim satima bila obasjana suncem, i u kojoj je zasedao Veliki savet. Sa svojim crveno-belim kamenim rombovima, i bedemima oivičenim mavarskim prozorskim otvorima, sa šiljcima od kamena na fasadi prema moru, palata je podsećala na crkvu. Čipkasti dodatni kameni ukrasi i zvonasti mermerni okviri, lukovi donje galerije, graciozni stubovi na gornjoj galeriji, sve je to od ovog gotskog zdanja činilo pravo čudo. Ni drugi požar, koji se desio 1577. godine, nije uništio ovu građevinu: Antonio da Ponte nekako ju je rekonstruisao, pa je izgledalo kao da palata trijumfalno lebdi, stremeći u večnost. Izdaleka se mogao čuti veseli i životni žamor grada, koji je do Pjetrovih ušiju dopirao kao neprekidno zujanje. Ono se nadovezivalo na njegovo raspoloženje i ispunjavalo ga radošću. Sviđalo se to duždu ili ne, Viravolta je osećao da predstavlja jedno biće s celim gradom, i bio je pun onog poleta, lakog i neodređenog, koji je tipičan za Venecijance.
„Napolju, najzad je napolju!”
Pjetro i Vindikati stigli su brzo do sale Kolegijuma, gde su ih najavili duždu.
„Tu smo!”
Izgledalo je kao da se ogromna krila velikih vrata otvaraju pred njima nekom čarolijom. U nekim drugim okolnostima to bi na Pjetra ostavilo utisak. Ta vrata su se otvarala prema slici Bitka kod Lepanta, a kompozicija na plafonu Mars i Neptun i ta slika bile su blistavi simboli moći, nastale pod okriljem Republike, znak sećanja na carstvo, sada u opadanju. Usred svega toga, sedeo je na tronu Njegova visost, dužd venecijanski. Polako su mu prišli.
Dužd je dugo posmatrao lice zatvorenika. Zatim je pročistio grlo.
„Da zaključimo. Numerolog, lažov, kockar, zavodnik, mačevalac, transvestit, dvostruki agent koji radi na tri strane, oportunista, sve u svemu mangup. Ekstravagantni postupci Crne Orhideje poznati su svim našim Savetima. Dugo smo vas štitili zbog usluga učinjenih Republici, ali priznajem vam, Viravolta, kako me misao da vas pustimo da opet lutate venecijanskim ulicama baca na teške muke... Slično je i s vašim prijateljem, onim buntovnim Kazanovom.”
Zbunjeni osmeh pojavio se na Pjetrovom licu. Zatim je povratio ravnotežu:
„Venecija je spremna za sve himere, Vaša visosti”, kazao je.
Crta bezobrazluka nije promakla duždu. Emilio je uputio Viravolti pogled koji ga je upozoravao da se savlada.
„Da...”, nastavio je Frančesko Loredan. „Vi ste u toku s onim što nas brine. Savet desetorice je imao neobične zamisli i predloženo mi je da vas angažujem u toj istrazi, koja bi mogla da ugrozi neke dobre reputacije. Savet desetorice, Viravolta, da li vas to podseća na nešto?”
„Kako da ne...”, potvrdio je Pjetro. Za taj savet je Crna Orhideja radio četiri godine. Od tog svemoćnog tela zaista je trebalo strahovati. Ustrojstvo venecijanske države je, veoma rano, predvidelo i formiranje raznih skupština. Venecija je dakle imala svoj savet mudraca, koji nije uključivao sveštenstvo, i sam po sebi je određivao standarde nastajućeg građanskog društva. Ubrzo se nametnuo i Veliki savet. Sada su oni donosili zakonske odredbe i birali sve funkcionere, uključujući i senatore, Savet desetorice i Odbor četrdesetorice, i odobravali budžetske i finansijske projekte. Od vremena zlatnog doba, Senat je birao diplomate, vodio spoljnu politiku, nadzirao kolonije i donosio odluke o ratovanju, organizujući pri tom i ekonomske aktivnosti Venecije. Državna administracija bila je podeljena u dva dela: službe „palate”, koje su imale na raspolaganju šest sopstvenih sudova i svoje finansijske službe, kao i vojne i pomorske odseke i duždove kancelarije, koje su čuvale državni arhiv i sudsku dokumentaciju; s druge strane, postojali su i „uredi s Rijalta”, koji su se, u osnovi, bavili ekonomskim pitanjima.
Smešten u glavnom zdanju palate, Savet desetorice imao je sasvim specifičnu ulogu. Bio je osnovan iz straha da vlada, malo-pomalo, ne izgubi svoj uticaj na narod, jer su se njene sednice proredile. Venecija je dugo održavala političku stabilnost, a njen je privlačni državni režim obuhvatao aristokratske, monarhističke ali i demokratske elemente: strah od moći naroda ipak se osećao. Delegati četrdesetorice činili su takozvani Mračni savet, koji je bio vrhunski venecijanski policijski instrument. Njegovih deset članova birao je Veliki savet, na rok od po godinu dana, a članovi su bili probrani iz lokalnih plemićkih dinastija. Njima su se pridruživali: dužd sa savetnicima, gradski pravnici, šefovi tri sekcije ovog tela i komisija od dvadeset članova. Savet desetorice, konzervativna institucija od čijeg su samog imena mnogi drhtali, imao je kao glavni zadatak nadzor nad uglednim ličnostima i pripadnicima aristokratije čije su reakcije i postupci navodili na misao o mogućem delovanju koje bi dovelo državu u opasnost. Ovo telo je imalo izuzetna sudska ovlašćenja i raspolagalo je tajnim fondovima, kao i velikom mrežom doušnika, čiji je pripadnik odavno bio i Pjetro.
Od pre nekog vremena, ovaj nemilosrdni organ vlasti nastojao je da preuzme od Senata odlučivanje u nekim diplomatskim pitanjima, kao i da rešava finansijske i monetarne probleme: ozbiljna kriza dovela je do toga da se Cezaru vrati ono što je Cezarovo. Ipak se Desetorica nisu zaustavila na tome. Moć trojice državnih inkvizitora, koje su birala Desetorica, da bi se bavili pitanjima špijunaže i obaveštajne delatnosti neprijatelja, bila je ojačana. Oni su, takođe, nastojali da od Četrdesetorice preuzmu neke jurisdikcije. I dalje su po hodnicima Duždove palate sprovodili svoje policijske akcije i mere zastrašivanja, koje su ponekad dovodile do sudskih grešaka, ali ništa nije moglo da ograniči njihovu moć. Uvek su zasedali iza zatvorenih vrata. Bilo im je dozvoljeno da muče i kažnjavaju, ali i da oslobode svakoga koga žele, ako to služi krajnjem cilju, što je u tom trenutku Pjetro mogao da iskoristi. Bilo je u tome neke pravde. U prošlosti su Desetorica učvrstila reputaciju otkrivajući veliku evropsku zaveru protiv Venecije, na čijem je čelu bio Bedmar. Od tog vremena bili su prisutni svuda. Imali su uvid u rad svih drugih tela i saveta, učestvovali su u njihovim debatama i prekidali ih, pretili smrtnim kaznama ili oduzimanjem imovine. Sledili su i eliminisali sve sumnjivce, organizovali tajne akcije specijalne policije, podsticali dostavljanje, odlučivali o životu i smrti zatvorenika. Ovaj Mračni savet često je plivao u krvi.
Emilio Vindikati i sam je bio stegonoša i jedan od glavnih predstavnika tog saveta. Pjetro je samo njegovoj dobroj volji dugovao to što je još živ, i nadu da će mu uskoro vratiti slobodu, mada su njegovi ispadi, u nekoliko navrata, izazvali prave katastrofe. U mlađim danima pravio je džumbus s drugarima iz pozorišta San Samuele, slao je nasumce lekare, babice i sveštenike na pogrešne adrese, da se pozabave izmišljenim bolesnicima; ponekad bi odvezali gondole venecijanskih patricija i pustili ih niz kanal Grande. Kad se setio toga, Pjetro se osmehnuo: ako su se stvari posle toga zakomplikovale, mogao je reći da bar nije kovao zavere protiv vlasti, daleko od toga. Vindikatija je opčinila Pjetrova ličnost, a to osećanje bilo je pojačano izveštajima o avanturama i nepodopštinama njegovog štićenika, poznatog pod pseudonimom Crna Orhideja. Osim toga, ponekad su, i bez Pjetrovog znanja, imali i iste ljubavnice, sve dok se Pjetro nije zaljubio u Anu Santamariju. Emilio je s razlogom smatrao da opasnost koju bi eventualno mogao predstavljati Viravolta, nije velika u poređenju s pretnjom koja se nadnela nad Republikom.
Dužd je ponovo progovorio:
„Savet desetorice je na moju sugestiju pripremio policijski izveštaj, koji sadrži sve optužujuće detalje i sumnje. Ali, Viravolta, pre nego što vam dam da pročitate i jedan red tog izveštaja, očekujem da mi date neke dodatne garancije osim vaše dobre volje. Ko može reći da nećete iskoristiti vašu srećnu zvezdu i pobeći, ili preći neprijatelju, ukoliko u ovom slučaju takav postoji?”
Pjetro se osmehnuo i prešao jezikom preko usana. Prekrstio je noge i spustio ruku na koleno.
„Sada treba da budem ubedljiv...”
„Vaša visosti, gospodin Vindikati mi je jasno stavio do znanja da je vaša milost uslovljena mojim učešćem u ovoj istrazi. Moj sudski proces je u toku i osećam mrski miris moguće smrtne presude, uzgred rečeno, sasvim nepravedne, koja mi visi nad glavom. Zar mislite da bih pobegao kao poslednji razbojnik a da ne iskoristim priliku da se operem od ljage i rešim konačno svoje sukobe sa zakonom? Ne bi valjalo za čoveka na mom mestu da juri od grada do grada, bežeći od drugih agenata, koje biste svakako poslali da me slede, i nipošto ne želim da ostatak života provedem nastojeći da umaknem od potere, ili nastojeći da izbegnem zamke koje biste mi postavljali.”
Dužd je žmirkao, a jedan nevoljan osmeh pojavio mu se na licu.
„S druge strane, Vaša visosti”, nastavio je Pjetro, „moje utamničenje je bilo u skladu s pogrešnom optužbom protiv mene, u kojoj sam okrivljen za sve pomalo; ne bežim od priznanja svojih postupaka i ne pretvaram se da sam u mističnom prosvetljenju postao pravedni član neke crkve, ili da sam se u zanosu uputio stazom pokajanja. Kažu da sam površan, nestalan i ciničan. To je moj rđav portret, koji su razradili moji neprijatelji. Tačno je da sam, i protiv svoje volje, izazvao izvesnu političku zbrku. Ali setite se, Vaša visosti, da je zapravo sentimentalna afera ta koja me je odvela u zatvor, i da taj razlog, u osnovi, nije ubedljiv, niti opravdava trud uložen u moje hapšenje i suđenje koje mi visi nad glavom. Nije nikakva tajna da je senator Otavio preduzeo sve da me pošalje u zatvor, i da mi želi smrt. Verujte da sam ja prvi zbog toga zažalio. Jer, ja volim slobodu iznad svega. Možda ćete se nasmejati na ove moje reči, ali i ja imam neke kodekse časti i, ako mogu dopustiti sebi da to kažem, izvesni sopstveni moral. Ja nisam ubica; ako se dogodilo da nekoga ubijem, to je bilo radi sticanja vojne premoći Republike, uvek u državnom interesu, jer sam radio po nalogu Saveta, ili se dogodilo u samoodbrani. Gnušam se, kao i vi, krvavih zločina. Da sam znao da će se neko poslužiti mojim uslugama državi da ih okrene protiv mene, pazio bih da ne prihvatim neke uloge koje su mi bile nametnute! Danas je lako prebacivati mi moje talente, koji su do juče izmamljivali aplauze.”
Frančesko Loredan je i dalje slušao.
Razgovor je trajao ceo sat.
Pjetro je bio potpuno svestan predrasuda koje je dužd mogao imati u odnosu na njega, pošto je znao za šta je sve bio sposoban. Ideja da se ponovo nađe u vrtlogu tajnih zadataka i rešavanju kriminalnog slučaja za račun Republike, stvarala je poseban odjek u njegovoj duši. To ga je podsticalo, mada se nije ni najmanje varao u pogledu onoga što ga očekuje. On je, kao i Emilio Vindikati, imao sklonost k naizgled apsurdnim zamislima, koje su, kada bi se dobro razmislilo, pokazivale njegovu sposobnost prodiranja u ljudsku prirodu. Emilio je u jednom bio u pravu: mogao je imati poverenja u svog „zatvorenika” i prijatelja. Pjetro je bio potpuno rešen da izađe iz tamnice. Ne zadovoljavajući se time da ponudi sopstveni život kao garanciju, ponudio je duždu i neke informacije do kojih je došao u zatvoru stičući poverenje zatvorenika iz drugih ćelija u Duždovoj palati. Čak i u ćelijama, odnosno baš u njima, mogle su se čuti mnoge priče zanimljive za uši kneza Serenisime. Ponudio je u dobroj nameri i ono što mu je ostalo od tu i tamo prikupljenog bogatstva, koje je bio spreman da stavi na raspolaganje Veneciji, uz sve znake najstvarnije iskrenosti; ukazivao je duždu na činjenicu da je Republici u najvećem interesu da iskoristi njegove usluge, pošto je on već imao koristi od nje; najzad, delovao je tako ubedljivo na Loredana da Emilio nije ni morao da se umeša.
„Dobro”, rekao je Frančesko, s rukom na bradi, „verujem...”
Napravio je pauzu, u tišini.
„...mislim da ćemo pokušati s ovom operacijom.”
„Uspeo sam!”
Pjetro je pokušao da prikrije olakšanje.
„Ali”, nastavio je dužd, „Viravolta, podrazumeva se da je sve što pročitate, ili o čemu izvestite Savet, u najvećoj meri poverljivo, i da će vaše ponašanje povući konačne sankcije. U pitanju je tajna misija, i mi ćemo naći objašnjenje za vaše puštanje iz zatvora a da pri tom ne dovodimo narod u sumnju. Emilio, na vama je da obavestite senatora Otavija da se ponaša kako treba. Kada sazna da je Crna Orhideja na slobodi, postoji opasnost od skandala. To je poslednje što nam sada treba. Obavestite, takođe, Savet desetorice, jer samo oni mogu uživati vaše puno poverenje. Imam još dva dodatna uslova: prvi je da moj Mali savet bude u toku, o tome nećemo raspravljati, Emilio, i da ja budem u toku. Drugi je uslov da šef Odbora četrdesetorice bude obavešten, a tu je i ono što predstavlja najveći rizik: mora se obezbediti ćutanje svih njih.”
Emilio se saglasio.
„Imajte poverenja u mene!”
Frančesko Loredan se ponovo okrenuo Pjetru.
„Vi, Viravolta, smatrajte se slobodnim. Ja ću lično potpisati vaše oslobođenje da bismo završili ovaj posao. Ali nemojte zaboraviti...”
Podigao je ruku, kao mač, iznad svoje krune.
„Damoklov mač vam visi nad glavom. Na najmanji znak, venecijanski lavovi baciće se na vas i raskomadaće vas. Ne samo da ih neću u tome sprečiti već ću ih i podstaći svim svojim autoritetom.”
Pjetro se naklonio.
„Dobro smo se razumeli, Vaša visosti.”
Sa osmehom je dodao:
„Nećete zažaliti zbog ovoga.”
* * *
Pjetro se osećao kao razdragano dete dok je žurio „zlatnim stepenicama” palate, nazvanim Skala d’ Oro. Emilio je išao u stopu za njim. Bio je oduševljen. Prolazeći pored stražara, dotakao je vrhom prsta njegovu helebardu, zatim i bradu i naklonio se smejući se.
„Slobodan sam, prijatelju. Ovog puta je sve ispalo dobro. Slobodan sam!”
Emilio mu se pridružio i spustio mu ruku na rame.
„Dužnik sam ti do kraja života”, kazao je Pjetro.
„Da, shvatam tvoju radost. Ali ne obmanjuj se, i seti se da je to uslovna sloboda. Znaj da ću stalno motriti na tebe, i da ja, pred duždom i Desetoricom, garantujem za tvoje ponašanje.”
„Dobro de, Emilio. Obećao sam ti da ću ispuniti misiju, i to ću i uraditi. Znaš me, sprovešću tvoju istragu za tako kratko vreme, da nećeš stići to ni da izgovoriš.”
„Nemoj misliti da će to biti tako lako, Pjetro. To je težak slučaj. To ćeš već večeras shvatiti.”
„Večeras? Pa to znači... Sanjao sam da proslavim svoje oslobođenje s nekoliko mojih plemenitih drugara, koje odavno nisam video, a i da potražim malo nežnosti naših venecijanskih devojaka za zabavu, uz dosta vina. Naravno, i ti bi bio na toj proslavi.”
Pjetro je zastao. Emilio ga je gledao, ozbiljnog lica.
Stisnuo mu je rame nešto jače.
„Ne, ovo što nam predstoji ne trpi odlaganje. Ne dolazi u obzir ni da obnavljaš veze s nekadašnjim ljubavnicama, naročito ne s onom zbog koje si otišao u zatvor. Pjetro... Ana Santamarija je poslata van grada.”
„Gde to?”
„Na mesto za koje je bolje da se ne raspituješ. Ne zaboravi da te mnogi plemići još jure! Otavio pre svih drugih.”
Viravolta je to prihvatio, sa žaljenjem.
„Ne brini. Nisam budala. Ana... Crna Udovica, kao što si je nazvao, mada nije ni crna ni udovica! Njen jedini greh je što me je zavolela...”
Blesak tuge pojavio mu se u očima.
„To je bio i moj greh. No, sve to, prijatelju... sve je to prošlost.”
Potom reče, opet se osmehujući:
„Znam ja kako treba da se ponašam, kunem ti se.”
Emilio se namrštio. Otvorio je crni ogrtač i izvukao kožnu torbicu u kojoj je bio dokument omotan gvozdenom alkom. Nekoliko listova papira izvuklo se iz omota.
„Pjetro, prisiljen sam da ti ponovim da se čuvaš. Zakoračićeš u predvorje pakla, veruj mi. Ubrzo ćeš shvatiti. Ovo je policijski izveštaj o ubistvu o kome sam ti govorio. Reč je o glumcu Marčelu Toretoneu, koga su angažovala braća Vendramin, u pozorištu San Luka. Treba da pročitaš izveštaj pre nego što odeš tamo, a zatim ga spali. Da li si razumeo?”
„Razumeo sam.”
„Dobro”, rekao je Vindikati. „Evo, opet ja odgovaram za tebe, od sada nadalje. Pjetro, založio sam čast i svoj kredibilitet u ovom poslu. Ne smem da omanem. Zauzvrat, ako ovaj posao dovedemo do kraja, s onim ishodom na koji računam, sva slava će pripasti meni, ili bar skoro sva. Ti znaš da treba vesto manevrisati sa Senatom i Velikim savetom. No, ko zna? Možda će biti i drugih mišljenja. A najzad, Loredan nije besmrtan...”
Pjetro se nasmešio. Vindikati se ispravio i rekao:
„Hajde, spremio sam ti iznenađenje.”
U unutrašnjem dvorištu palate, ispred vrata Porta del Frumento stajao je neki mladić, iščekujući. Pjetrovo lice se razvedrilo kada mu je sluga potrčao u susret.
„Landreto!”
„Tu ste, gazda. Počeo sam već da se dosađujem i sate sam provodio nagađajući kada ćete preći preko Mosta uzdisaja.”
Obojica su se nasmejali. Landreto, njegov plavokosi sluga, nije imao ni dvadeset godina. Bio je to momak nežne građe, šarmantnog lica bez obzira na možda nešto duži nos; služio je Pjetra već više od pet godina i njegova vernost nikada nije dovedena u pitanje. Viravolta ga je izvukao iz gužve, i to doslovno. Pomagao mu je da se oporavi posle tuče u nekoj gostionici, u kojoj ga je razbojnička banda prebila i orobila, i gde ga je Pjetro našao kako jeca na podu, prilično pijan, ležeći u lokvi sopstvene krvi. Pjetro ga je izlečio i obukao; a sam Landreto je predložio da bude njegov sluga. Tako je postao sluga i prijatelj istovremeno. On ga je izveštavao, trčkarao između njega i njegovih dama, nosio poruke i poverljiva pisma, a ponekad i prikupljao „mrvice” iza gazde. Biti u službi Viravolte podrazumevalo je i takve prednosti i zadovoljstva da ga sada Landreto ne bi napustio nizašta na svetu.
„Dakle, prepustili ste sudbini gospon Kazanovu?”
Pjetro je bacio pogled k palati i očitao jednu nemu molitvu za prijatelja. On je takođe dobio pet godina zbog svog bezverja. Zapravo je bio još jedna žrtva špijuna.
„Nadam se da će se izvući.”
Okrenuo se prema slugi, koji je raširio ruke, pokazujući šta je sve doneo.
Bio se dobro natovario.
„Evo šta će učiniti da opet ličite na sebe”, kazao je Landreto.
* * *
Tako, dakle.
Viravolta je stajao pred ogledalom i posmatrao svoj odraz s uživanjem.
Umio se i napuderisao, s brižljivošću kakvu nije pokazao mesecima. Prikupio je kosu i namestio periku koju mu je Landreto dodao. Zatim se još malo napuderisao, osmehnuo se, i obukao venecijanski žaket svetlih boja, izvezen i ukrašen zlatnim arabeskama. Ogrnuo je crni ogrtač, čiji su široki krajevi lepršali oko njega. Pričvrstio je okovratnik i namestio manžetne i opasao se: kopča je zazveckala. Izvukao je mač, zazviždao i zauzeo gard, proučio ukrašenu dršku, i vratio ga u korice uz veseo uzvik. Na bokove je pričvrstio dva pištolja i prekrio ih ogrtačem. U čizmu je ubacio bodež s tankom oštricom, a zatim pažljivo zakopčao rukave. Landreto je kružio oko njega da ga sa svih strana naparfimiše velikim mlazevima mirisa. Najzad je na glavu stavio šešir širokog oboda, i prešao rukom preko njega, pre nego što je uzeo štap s figurom lava na dršci.
To je bio krilati lav, simbol Venecije.
„O, gospodaru, nešto ste zaboravili”, kazao je Landreto.
Sa osmehom mu je pružio crni cvet. Pjetro je uzvratio osmeh i zadenuo cvet u zapučak, pažljivo mu nameštajući latice. Poslednji put se pogledao u ogledalu. Pravi šampion dobrog izgleda i živopisne pojave, ljubavni virtuoz i zavodnik, kao i jedan od najboljih maćevalaca u Italiji.
Dakle, Crna Orhideja je opet tu!
„Spreman sam”, rekao je.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Danteova zamka - Arno Delaland
PEVANJE III
U limbu
Noć je pala na Veneciju. Pjetro je uživao u svakom trenutku povratka u grad i na slobodu. Mada se spremao da uskoro krene u pozorište San Luka zbog zločina čiju je strahotu već znao, ipak je bio dobro raspoložen. Treperio je od sreće kada je, prvi put posle dugog vremena, zakoračio u gondolu, koja ga je vozila u tom pravcu. Sat pre toga pronašao je odeću veoma različitog i fantastičnog izgleda, koju je nosio u svojim raznim misijama. Te večeri je dodao mladež na lice, i ispod tamnog šešira stavio povez preko oka, koji mu je davao neodređeni gusarski ili razbojnički izgled. Preko venecijanskog žaketa, umotao se u veliki crni ogrtač.
„E pa, dobro, hajdemo! Što bi rekao Emilio, neka fešta počne!”
Stojeći na pramcu ispred gondolijera, dok je Landreto sedeo na klupici, Pjetro je osećao svežinu tame po kojoj je plovio dok se smrkavalo; njegov duh bio je uzbuđen zbog te veličanstvene atmosfere, koju je ostavio za sobom pre skoro godinu dana. To je bila Venecija, njegov grad. San Marko, Kastelo, Kanaređo, srednji deo kanala Grande i Dorsoduro, San Polo i Santa Kroče. Ti kvartovi obuhvatali su sedamdeset dve parohije. Pjetro je po njima lutao uzduž i popreko. Od detinjstva je preskakao s gondole na gondolu, ili munjevito prelazio mostove i gubio se, sa zadovoljstvom, u krivudavim uličicama. Igrao se po trgovima, od San Samuela do San Luke, pored javnih česama, pred crkvama, ispred vinskih podruma, krojačkih radnji, apoteka, prodavnica voća i povrća, drvara... Silazio je i peo se stepenicama, Ulicom Merčerije, koja povezuje Rijalto i Trg San Marko, zaustavljao se pred prodavnicama bombona i mlekarama, mesarama, prodavnicama sira i juvelirskim radnjama. Ponešto bi i zdipio, i bežao, smejući se, praćen bujicom psovki...
Osmehivao se, a onda mu se osmeh polako izgubio.
Danas je Venecija nekako imala drugačiji ukus. Njegovo oduševljenje ustupalo je mesto zabrinutosti dok je, još uvek na pramcu gondole, prolazio pored oronulih kuća. Neke su bile ruševne i propuštale su vodu sa svih strana. Čitave fasade su se menjale, zavisno od bogatstva vlasnika. Balkoni, takozvane altane, tako zgodni za ljubavne izjave i uzdahe, delovali su kao da će se srušiti. Veneciju je mučila surovija klima nego što se smatralo. Leti su bunari s pitkom vodom često presušivali; zimi se događalo da se laguna presijava pod slojem leda i da se pretvori u klizalište. Sećao se tih trenutaka, ispunjenih smehom, kada bi, uz lepršanje Julijine podsuknje, išao da se kliza između Duždove palate i Đudeke, između struja koje su tekle kroz led, oivičene kristalnim perlicama, na koje bi se spuštala zavesa pahuljica s oblačnog neba. To su bili vilinski trenuci, ali za venecijanska zdanja ne baš povoljni. Trebalo je imati u vidu i zemljotrese, česte požare koji su naterali venecijanske vlasti da formiraju specijalne vatrogasne ekipe na čamcima snabdevenim pumpama za vodu. Još češće se događalo da kiše pljušte danima i da dođe do strašnih poplava, zvanih akva alta, koje su bile posebno razorne. Gradske vlasti nastojale su da reaguju i da ulepšavaju i obnavljaju grad, podižući nove zgrade i poboljšavajući održavanje ulica, kanališući otpadne vode i restaurirajući i ukrašavajući pojedine kvartove. Postojali su i specijalni nosači svetiljki, koji su u mračnim noćima pomagali pešacima da se snađu u spletu uličica, ali su se njima pridruživali i Gospodari noći, zaduženi za sigurnost građana. U toku je bila izgradnja mreže ulične rasvete, i Venecija se punila uličnim fenjerima.
Pjetro je zadrhtao: noću je temperatura padala, pa mu je bilo hladno. Podigao je kragnu ogrtača, a zatim još jednom otvorio izveštaj Emilija Vindikatija. Rukom u rukavici ponovo je opipao kožnu vrećicu.
Ceo taj slučaj delovao je kao jedan od najozbiljnijih.
„Strašan zločin, zaista, kome nema sličnog u analima grada, ali neki detalji pokazuju da nije u pitanju slučajnost, i koji bi mogao, s obzirom na scensku postavku kojoj je ubica pribegao, imati političku pozadinu, i biti uperen čak i protiv najviših funkcionera Republike...”
Ime žrtve, Marčelo Toretone, nije Pjetru bio sasvim nepoznato. Marčelo je bio glumac određene reputacije. Izveštaj Desetorice sadržao je nekoliko podataka, potrebnih za razumevanje životnog puta i ličnosti tog čoveka. Rodio se u kvartu Santa Kroče. Roditelji su mu radili u pozorištu, kao i Pjetrovi, pa je osećao neku bliskost sa žrtvom. Marčelo se našao na daskama u najranijem detinjstvu. Otac mu je umro od gangrene, posle gadne rane koju je zadobio na izlasku iz pozorišta. Njegova majka Arkanđela postala je invalid s trideset tri godine, pa se povukla u venecijanski manastir San Bjađo, na Đudeki. Marčelo je igrao manje uloge u pozorištu San Moize. Usvojio ga je voda trupe u tom pozorištu, ali je on, dve godine kasnije, otišao i pridružio se ansamblu u pozorištu San Luka. To je bio još jedan detalj koji je u izveštaju privukao Pjetrovu pažnju. Marčelo Toretone imao je dobar katolički odgoj. Majka mu je bila posvećena vernica bez premca, opsednuta grehom, što je i Marčelo, izgleda, nasledio. U izveštaju se kaže da je to bio nemiran i komplikovan čovek.
On je, takođe, imao sklonost da menja identitete.
Kao da mi je neki pobratim, mislio je Pjetro.
Pitanje greha je bilo ono što je fasciniralo Viravoltu. On se nije mnogo bunio protiv greha, ukoliko je to značilo zadovoljavanje potreba nametnutih prirodom. Tačno je da je neke senatore obmanuo, i zaludeo ženu senatora, Otavija. Ponekad bi možda i preterao. No, Pjetro je uvek delao po sopstvenom osećanju, iz srca. U ogledalu koje je pokazivalo greh, on je video da zla ovog sveta leže u ljudskom srcu. Možda je to bilo zbog njegovog odgoja, neki trag posvećenosti, povredene nedostatkom razumevanja sopstvene crkve, dok je Marčelo Toretone, sa svoje strane, gajio tu specifičnu opsednutost grehom u dnu duše. Pjetro se našao u svojoj omiljenoj ulozi tajnog agenta koji ne propušta priliku i da se zabavi. Kada se dobro razmisli, posle oblačenja vojne uniforme, prijema po salonima i svih dogodovština kod najpoznatijih patricija u gradu, u tom procesu evolucije, Pjetro je odavno video nekakav logički tok. Jednom piruetom prebacio se iz tamnice u službu vlade. Znao je da Desetorica regrutuju svoje agente i među devojkama za zabavu, baš kao i među osiromašenim plemićima, zanatlijama kojima treba novac, i građanima koji žele da stvore reputaciju u državnim institucijama. Sam Viravolta, sa svojim problematičnim društvenim poreklom, fasciniran prividnom slavom stečenom u raznim ulogama koje je dobro igrao, nije mogao ništa drugo no da se prilagodi novom zadatku. Bio je navikao na te nagle prelaske iz senke na svetlo, i obrnuto. Te česte promene bile su začin njegovog života. Trasirao je sebi vrludav put, čije krivudanje, mora se priznati, nije uvek mogao da kontroliše. Snažna volja terala ga je da se uzdigne nad masom; sećanje na sopstveno poreklo, nesposobnost da se iskaže u potpunosti, u skladu sa svojim željama, gurali su ga u talase uzburkane vode. Nametljiva snaga strasti terala ga je da sve prihvati. Koristio je inteligenciju da izbegne zlu kob, kao i da prihvati beskrajne paradokse sopstvene prirode. Svakodnevno je koristio brojne talente, šarm i veštinu da bi dostigao uzor koji je sebi postavio i, kao i taj uzor, bio je opsednut pojavnom stranom stvari i slabo je skrivao svoje slabosti. Pjetro je, takođe, bio glumac. Neuhvatljiv, uvek željan priznanja, nije mogao da ne zapada u kontroverzne situacije, koje ne samo da je prihvatao već ih je i tražio. Kao da je želeo, ne bez izvesne ironije, da stavi na probu društvene institucije i principe po kojima su živeli prosečni ljudi i žene, arogantno je raspravljao o onome što su oni smatrali izvesnim. Pjetro ni u šta nije bio ubeđen. U tom plesu po oštrici brijača, na ivici ponora, vrtoglavica koju je izazivao kod onih koji su ga posmatrali, bila je i uzrok njihove antipatije. Njegova sloboda imala je cenu: zbog toga ga mnogi nisu trpeli, i bili su besni na njega. Ono što su ljudi kod njega smatrali nedostatkom vere ili morala, bio je često samo odraz zavisti i želje da mu budu slični. On je smetao vlastima, služeći im istovremeno, bio je buntovnik protiv svakog vida vlasti. Da, Pjetro je svakako bio raskalašan.
Nesumnjivo je to delovalo zastrašujuće.
On je dobro znao da je, u suštini, miris skandala koji je lebdeo oko njegove ličnosti bio plod njegovog ponašanja, kao i tajne frustriranosti onih koji su ga pratili. Izgledalo je lako oponašati ga: trebalo je samo prihvatiti tu specifičnu bezbrižnost, koja mu je omogućavala da se u potpunosti prepusti odlukama svog srca, a tom je prepuštanju težio ceo civilizovani svet. To je bila osobina koje se Pjetro nije mogao lišiti. Kada bi se slobodno prepustio samoposmatranju, zapadao je u uzbudljivu vrtoglavicu koja ga je privlačila, a istovremeno se plašio da se u njoj ne izgubi. Tako su kod njega bog, ljubav, žene postojali istovremeno i pokretali mu duh, ali kada bi pokušao da ih shvati, počinjao je da sumnja da će postati njihova igračka. Ponos ga je spašavao, a istovremeno je bio i njegovo prokletstvo. Iz tog unutrašnjeg sukoba poticalo je često njegovo osećanje praznine i apsurda, ono osećanje koje se u njegovo doba vezivalo za dokolicu.
Bila je tu i ta žena, Ana Santamarija, Crna Udovica. Ona je bila jedina sposobna da ga natera da zatreperi, i zauvek ga je uhvatila u svoje mreže. Crna Udovica... Emilio je bio taj koji joj je prvi dao taj nadimak. Pjetro više nije mogao da se seti zbog čega. Valjda zato što mu je njena lepota delovala opasno, nesumnjivo zbog toga. To je bila lepota koja bi se u vas uvlačila polako, kao otrov, mada je ona delovala kao anđeo koji je sišao na zemlju. Naziv udovica značio je da je to na neki način i bila, zbog osećanja koja su joj bila uskraćena. Bila je u žalosti za sopstvenim životom, na koji nije imala pravo. Da, zbog nje je Pjetro bio spreman i da se odrekne svoje slobode i da se sredi. Da su se sreli u drugim okolnostima, da je brak iz praktičnih, porodičnih razloga nije gurnuo u naručje Otaviju, čoveku koga nije želela, Pjetro i ona mogli su imati decu. On bi našao načina da iskoristi svoje političke veze, da nađe neki častan poziv. Sve to nije trebalo da se dogodi na taj način. Kada ju je ugledao u Otaviovoj vili, mada su mu je predstavili kao buduću suprugu njegovog zaštitnika, pročitao je u njenim očima svoju sudbinu. Znao je da će se zavoleti. Ona je znala da neće moći da mu odoli. Baš u tom trenutku, njihov savez bio je sklopljen. Moglo bi se reći da su zajedno srljali pravo u katastrofu. Tajni pogledi koje su izmenjali, ubrzani dah... lažna udovica i orhideja: bili su baš lep par.
A sada...
Sve to mu je ostavljalo gorak ukus u ustima. To je bio ukus neostvarenosti i želje za osvetom. Ana... gde li je sada bila? On se zaista nadao da nije suviše nesrećna. Ipak nije mogao da rizikuje da ih oboje ponovo dovodi u opasnost, a nije želeo ni da povećava njenu bol. Obećao je Emiliju da neće pokušavati da je vidi, što je bio neopozivi uslov njegovog puštanja na slobodu. Ipak je zbog cele te priče i dospeo u najbolje čuvanu tamnicu u Italiji. Nije nimalo želeo da se tamo vrati. Pokušavao je da ne misli na sve to, i da se ne pita voli li je još uvek. Svakako, bar da ne misli na to suviše.
Dosta... pokušaj da zaboraviš.
Da bi sačuvao hladnokrvnost, Pjetro je pokušavao da se seti kakav je bio pre svega toga: slobodan. Pokušavao je da umiri svoje sumnje, izabrao je da zagrize zalogaj koji mu je život nudio. Sada kada je ponovo na slobodi, činiće isto što i ranije: pretvoriče svoje bekstvo u budućnost u novi kredo, u novi oblik dominirajuće snage, koja će rasti sve više i omogućiti mu ispunjenje. Slobodan i ojađen, kockar i filozof, lovac na slavu koju je prezirao, sjajan i opasan; Pjetro je bio sve to, istovremeno. Kao što je rekao duždu, on je imao sopstveni moral: bio je avanturista, sposoban za ljubav i strast, ali je imao osećanje za istinsku pravdu; mada je živeo u nekoj vrsti polusenke, poznavao je sve životne zamke i iluzije. Prelazeći neke granice, dobro i zlo imali su kontradiktorne putanje u njegovom životu. Pjetro je nastojao da ne prekorači tu granicu. Nekada je to bilo zbog ostataka pobožnosti koju je osećao, a nekada da bi se zaštitio. Najčešće je to bilo zbog osećanja ljudske odgovornosti i želje da bude „častan čovek”. Bio je uhvaćen u zamku sopstvene prirode, na prvom koraku koji je načinio po izlasku iz zatvora, i mislio je samo na jedno: da počne da koristi sve one zalihe entuzijazma što ga je tako dugo gušio u sebi. Ipak, nije bilo govora o tome da prekrši reč datu Emiliju, svakako ne u sadašnjem trenutku.
Dakle, kakav god mu udeo bio dodeljen, to mora da ostavi za kasnije.
Ah!
Stigli smo!
Kad se gondola zaustavila ispred San Luke, Pjetro je vratio izveštaj Desetorice i sišao na kej, u pratnji Landreta, pre no što je brzim korakom nastavio da hoda kroz klizave uličice prema trgu na kome se nalazilo pozorište. To pozorište je datiralo iz 1622. godine; kao i druga slična, recimo San Mize, San Kasijano ili Sant Anđelo, dobilo je ime po parohiji u kojoj se nalazilo. Pošto su, u izvesnoj meri, odustali od trgovine, plemići su se bacili na razvoj pozorišne delatnosti u gradu. Padova je utrla put toj aktivnosti ujedinjujući prve pozorišne trupe, koje su bile pod ugovorom i delile prihode. Tako je nastalo profesionalno pozorište, kojim je upravljao direktor, kapomiko, koji je angažovao sve zaposlene, to jest glumce koji su igrali uloge Arlekina, Pantalonea ili Brigele... Opera se prvenstveno razvijala u Firenci i Mantovi, ali je prolazila isti razvojni put. Pozorište San Luka držala su braća Vendramin. Oni su bili među retkim naručiocima koji su direktno ugovarali poslove s autorima komada i glumcima; u najvećem broju slučajeva, vlasnik pozorišta prenosio je brigu o sali na svog impresarija, koji je često i sam bio glumac, građanin, ili iz nižih redova plemstva. Ova profesija nije uvek bila cenjena; mnogi glumci žalili su se na nekulturno i besramno ponašanje impresarija i na njihovo neprikladno mešetarenje i pohlepu. Svakako, pozorište San Luka nije bilo prestižno kao San Đovani Krizostomo, koje je pretendovalo na status ozbiljnog dramskog pozorišta, s tragedijama i tragikomedijama na programu. No, ono je, svakako, brzo postalo jedno od najposećenijih venecijanskih pozorišta.
Pjetro se, dakle, nalazio tu, ispred fasade pozorišta, načinjene od belog kamena i ukrašene stubovima koji su podsećali na antičke, s brojnim dvostrukim vratima od tamnog drveta. Jedan čovek ga je čekao držeći svetiljku. Pjetro mu je pokazao propusnicu, koja je nosila pečat i potpis venecijanskog dužda. Naredio je Landretu da ga sačeka napolju.
Otvorili su mu vrata i Viravolta je ušao.
Sala pozorišta San Luka odgovarala je njegovoj reputaciji. Tu je bio široki parter, u kome je moglo da se smesti dosta sveta, a crvena sedišta sa zlatnim ukrasima i kružni lukovi davali su mu dostojanstven izgled; pozornica je bila bogato dekorisana i okružena sa četiri reda loža, za oko sto šezdeset osoba, a na pročeljima i balkonima nalazile su se sjajne freske i barokne slike. Blistava užad padala su ispred zastora. Na plafonu su bili medaljoni koji su formirali veselu rozetu, u čijem su se centru nalazile grupe oblaka kroz koje su prosijavali sunčevi zraci. Tu i tamo videle su se alegorične slike Venecije, kao što je Venera s lepim bedrima ili Dijana krunisana zvezdama, okružene Vrlinama. U dnu se nalazila osvetljena pozornica, s potamnelim daskama i ogromnim grimiznim zavesama.
Pjetro je skinuo šešir širokog oboda i prišao.
Tri osobe su se nalazile u pozorištu. Govorile su tiho, ali je izgledalo da vode živ razgovor. Jedan od njih bio je Frančesko Vendramin, jedan od dvojice braće, vlasnika tog mesta; lice onog drugog Pjetru je delovalo poznato, ali nije mogao da se tačno seti o kome je reč; treća osoba mu je bila potpuno nepoznata. Viravolta je stigao do sredine partera i pridružio im se. Kada se približio, ona trojica su ućutala i okrenula se k njemu. Pozdravio ih je i pokazao propusnicu.
„Došao sam u posebnu misiju, za račun Saveta desetorice”, rekao je, predstavljajući se.
Frančesko Vendramin je, za trenutak, izgledao iznenađeno i napustio je svoje mesto, delujući nepoverljivo. Možda se uplašio da je reč o nekom inkvizitoru koga je Savet poslao. Pjetro ga je razuverio po tom pitanju. Ubrzo je prišla i ona druga osoba.
„Emilio Vindikati nas je upozorio da će nam se ubrzo pridružiti jedan od njegovih tužnih emisara. Gospodine, vi ste...?”
„Moj identitet nije važan”, presekao ga je Pjetro, „radim pod velom tajne i sa svim potrebnim ovlašćenjima. Zauzvrat, ako to mogu reći, vaše bi ime bilo korisno na početku moje istrage.”
Čovek je zakoračio bliže, oštro ga gledajući. Bio je rođen početkom veka, na uglu ulice Ka Čent Ani u parohiji San Toma, između mosta Nomboli i mosta Dona Onesta, oženio se u Đenovi i napisao svoja prva dela za pozorište u Milanu. Tražeći načina da stekne status koji bi odgovarao njegovom obrazovanju, postao je lekar u Udinama, a zatim pravnik u Pizi; od te poslednje profesije zadržao je onu učenu ležernost koju je ispoljio u trenutku kad se pojavio pred Pjetrom, a takođe i dostojanstveno i ponosito držanje glave. Kod njega nije bilo oholosti, ni afektacije; baš naprotiv, izgledalo je da se trudi da ne pokaže svoju pravu strasnu prirodu, koja se mogla naslutiti. Bližio se pedesetoj, i bio je ni lep ni ružan, pravilnih crta, u jakni izvezenoj crnim perlama, s pufnastim pantalonama iznad besprekorne obuće. U mladosti je prokrstario ceo Veneto. Zadržao se dugo u Parmi, a u Rimu, Bolonji i Napulju pokušao je da stekne reputaciju, s promenljivim uspehom. Najzad je odlučio da odbaci advokatsku togu kako bi postao profesionalni pesnik i posvetio se u potpunosti svojoj glavnoj strasti – pozorištu, odlučivši da strese prašinu s tradicionalne komedije del arte; Venecija, njegov rodni grad, proglasila ga je kraljem komedije. Već tri godine radio je po ugovoru za braću Vendramin. O njemu se pričalo na najčuvenijim evropskim dvorovima.
„Ja sam Karlo Goldoni.”
Pjetro se osmehnuo. Sada se setio. Bio je na nekim predstavama njegovih komada. Još se sećao Veselog viteza i Seoske idile, a neke njegove stihove čak je i znao napamet. Spreman da iskoristi svaku priliku za razgovor o umetnosti, želeo je da povede razgovor s tim sjajnim dramaturgom; no treći čovek, koji se u međuvremenu približio, podsetio ga je da mu je vreme ograničeno. Imao je prosedu bradu i tamnu odeću s belim okovratnikom. U ruci je držao poluotvorenu torbicu, odakle su izvirivali lekarski štap i hirurški instrumenti.
„Ja sam Antonio Broci, lekar koga je ovlastio Odbor četrdesetorice.”
Tek u tom trenutku Pjetro je osetio miris. To je bio sveobuhvatni miris krvi i truljenja, koji mu je naglo došao do nozdrva, i zapahnuo ga, pa je bio primoran da potraži njegov izvor. Okrenuo se prema onim grimiznim zavesama.
„Spremite se za ono što ćete videti, gospodine”, rekao je Broci. „Ima posla za obojicu. Bilo je krajnje vreme da dođete.”
Dao je znak Vendraminu, koji je zviznuo prema kulisama. Pjetro je video da neka senka povlači konopce i rastvara zavesu.
O, Gospode!
Prizor mu se ukazao u svoj svojoj strahoti.
Neki čovek – ako je to još bio čovek – bio je pred njim nasred scene. Stopala su mu visila iznad lokve osušene krvi, koja je prekrivala skoro četvrtinu pozornice i koja mora da je tekla u velikim mlazevima. Stopala su bila prikucana za dasku. Stisnutih usana, Pjetro je za trenutak pridigao svoj povez s oka. Podigao je pogled i video da je žrtva potpuno gola. Imala je duboku posekotinu na boku. Postepeno je Pjetro prepoznao ceo prizor. Marčelo Toretone bio je razapet na krst. Raširene ruke bile su takođe prikovane. Sa druge strane njegovog tela, dva krila od pocepane tkanine njihala su se lagano, vezana konopcima za mehanizme mašinerije koja se nalazila ispod plafona. Činila su kontrast s purpurnim zavesama, koje su se otvarale nad tim tragičnim prizorom. Kao scena na sceni, spektakularno i mučno. Pjetro je jedva zadržao uzvik gađenja dok je posmatrao taj izmrcvareni leš. Imao je krunu od trnja, ali bilo je i nešto drugo... oči su mu bile iskopane iz duplji. Usta su mu bila iskrivljena u užasnom grču. Oko stopala su mu se nalazili komadići stakla, pomešani s krvlju. Na poprsju je bio nožem urezan natpis i to u živom mesu, a s mesta na kome se nalazio Pjetro nije uspeo da ga pročita.
Posle trenutka oklevanja, Pjetro je odlučio da se popne na pozornicu, a lekar koga je delegirao Odbor četrdesetorice uputio ga je k stepenicama koje su vodile na binu i pridružio mu se pored leša.
„U koliko sati je umro?”, pitao je Pjetro Vendramina i Goldonija.
„To će uvaženi gospodin Broci da nam kaže”, odgovorio je Vendramin. „Sinoć smo davali predstavu...”
„Da, bila je to premijera Trgovca iz Smirne”, kazao je Goldoni. „To je komedija u tri čina, u prozi. Marčelo, pokoj mu duši, imao je ulogu Alija, trgovca koji dolazi s Istoka i posluje u Veneciji, i tu utuvi sebi u glavu da se bavi operom.”
Broci je širom otvorio torbicu i počeo da kruži oko pokojnika. Pjetro je prišao mrtvačevim razderanim grudima i uspeo da pročita:
Nov bejah stanovnik tog kraja,
kad videh k nama neki silnik dođe,
ovenčan vencem pobedničkog sjaja.1
Natpis je oštetio tkivo, i tu i tamo moralo se nagađati šta piše. Čitavo poprsje bilo je išarano tim sitnim natpisom, kao da je autoru koža žrtve poslužila umesto lista knjige. Broci je pričvrstio naočare na nos, podigao bradu i pročitao šta piše. Delovao je u tom času kao alhemičar koji se našao na rubu otkrića kamena mudrosti. Promrmljao je nekakvo gadljivo „mmpf” i okrenuo se Viravolti.
„Da li vas to podseća na nešto”
„Ne”, priznade Pjetro, „mada mi je sve to nekako poznato.”
„Deluje kao alegorija, mogli bismo reći, biblijskog karaktera, u svakom slučaju.”
„Mislite da je iz Biblije?”
Iza njih je Vendramin nastavljao:
„Predstava se završila u jedanaest. Napustili smo pozorište oko ponoći. Garantujem da je u to doba sve bilo prazno.”
„Prazno... a da li je neko video Marčela da izlazi?”
Goldoni i Vendramin su se zgledali, pa je dramaturg odgovorio:
„Ne, zbilja ga nijedan član trupe nije video.”
„Onda bolje recite da ste verovali da je pozorište prazno”, reče Pjetro. „Marčelo je, mora biti, ostao posle zatvaranja. Sam, možda sakriven iza kulisa?”
Rekavši to, Pjetro je zaobišao telo da bi se približio kulisama utonulim u mrak. Konopci su se vukli po podu. Bila je tu i barica vode i krvi, kao i komad platna s tragovima krvi. Neodređeni miris sirćeta lebdeo je u vazduhu, pokušavajući da nadvlada miris smrti. Drveno koplje, svakako deo pozorišnih rekvizita, bilo je naslonjeno na zid. Njegov metalni vrh, koji je svakako ozledio Marčelov bok i možda mu iskopao oči, bio je, međutim, pravi. Taj vrh je takođe bio umrljan krvlju.
„Sakriven?”, čudio se Vendramin. „Zašto bi se krio?”
„Šta ja znam”, odgovorio je Pjetro. „Možda je imao neki ljubavni sastanak... ili sastanak druge prirode.”
Sagnuo se, jer mu je noga zapela za gomilu odeće bačene iza zavese u mračan ugao. Razvio je turban, pantalone, ogrtač širokih rukava, koji je ličio na turski kaftan. To je bio Marčelov kostim iz Trgovca iz Smirne, kostim za ulogu Alija, ukoliko to nije bio kostim za ulogu Pantalonea, tog popularnog lika venecijanskog trgovca, zatucanog tvrdice, koga je publika toliko volela. Nedaleko je stajao kovčeg sa sličnim kostimima, izlizanim i blistavim, jednobojnim i šarenim, za uloge Zanija, Vilana, Manjifika. Pjetro je, jednu za drugom, podizao maske i opremu za te likove iz komedije.
„Da li znate nešto o Marčelovim avanturama? A o neprijateljima?”
Posle malog oklevanja, Goldoni je odgovorio:
„Za avanture znamo. O neprijateljima ne znamo ništa. Znate kakvi su glumci! Imaju veze tu i tamo, uglavnom ništa ozbiljno. Marčelo se nije vezivao ni za koga. Ponekad se mogao videti u naručju onih kurtizana koje lutaju po Merčeriji kada padne noć. Mislim da Marčelo nije zaista mario za žene – uvek je delovalo kao da im se ruga. Što se tiče neprijatelja, ne znam ni za jednoga. Naprotiv, publika ga je volela.”
Nastala je tišina. Pjetro se vratio ka sredini scene. Broci je klečao i ispitivao Marčelove rane i stopala prikovana za krst. Pomoću pincete je očistio krv oko eksera, izmerio ranu na boku i ponovo preturao po torbici. Pjetro je kleknuo kraj njega, i ugledao providnu bočicu, u koju je Broci pincetom ubacivao komade stakla, koji kao da su pravili krug oko senke krsta. Njih dvojica su se ponovo zgledali.
„To staklo... čemu ono?”
Pjetro je i sam pokupio nekoliko komadića, i stavio ih u maramicu.
Istovremeno su se pridigli. Broci je obrisao čelo i posmatrao prazne očne duplje leša, crne rupe oivičene crvenim. U ranama su se mogli naslutiti neki srebrnasti odsjaji. Naročito ispod ostatka jednog očnog kapka.
„Ne bi me čudilo da su mu oči iskopali staklom. Mogao je umreti od rana, ili verovatno od gušenja, što bi bilo logično u tim okolnostima. Ali njemu su istočili krv... Santa Marija, kakav je monstrum mogao da počini ovakvu gadost?”
Pjetro je nabrao usne.
„Kažite mi, Broci, vi uživate poverenje Četrdesetorice? Recite mi kakva je, dakle, veza između smrti glumca i vlade naše republike?”
Govorio je sasvim tiho. Broci se nakašljao i pogledao ga preko naočara. Zatim je promrmljao:
„Veza?”
Pokazao je rukom ka daskama, na kojima je ležalo nešto što Pjetro još nije uočio.
„Veza je tu, gospodine.”
Pjetro je prišao tom predmetu, podigao ga i okretao ga u ruci. To je bio zlatan broš, s inicijalima L i S, iznad kojih su bila dva mača i ruža od bisera. Pjetro je uputio Brociju upitni pogled.
„L i S”, započe lekar, „ruža i mačevi. Reč je o Lučani Salijestri, počasnoj kurtizani i ljubavnici Đovanija Kampionija, koji je, kao što znate, jedno od najpoznatijih imena u Senatu. Njega sumnjiče, možemo reći, za preterano liberalna shvatanja u vezi s narodnom vlašću. Ima stavove kao što ih je nekada imao dužd Falijer. Kampioni gaji neke ideje o reformi Republike, koje smetaju mnogim plemićima s upravo suprotnim shvatanjima. No, on je dvojna ličnost – neki misle da je sanjar, a drugi u njegovim govorima punim altruizma vide samo način da se prikrije žestoka želja za vlašću. On je dugo bio ambasador Venecije u Engleskoj, Francuskoj i Holandiji. Kažu da je tamo stekao prijatelje među filozofima i moćnicima i da se danas inspiriše nekim njihovim teorijama, manje ili više čudnovatim, ne bi li pronašao nove sisteme vladavine.”
Broci je spustio ruke na svoju crnu odeću i nastavio:
„Vidite, gospodine, Marčelo Toretone nije bio samo glumac u pozorištu San Luka. On je bio i tajni agent za račun Desetorice i Četrdesetorice. Kao i vi. Postoji anegdota da su mu Mračni nadenuli nadimak Arlekin.”
Pjetro se uspravio i ostao nepomičan nekoliko sekundi.
„Aha... sad vidim šta je. Očigledno. To je veoma važan detalj. Dobro su pazili da ga ne spomenu u izveštaju koji su mi uputili. Emilio je mogao da mi kaže. Najzad...”
Prekinuo se, i rekao:
„Hvala, uvaženi gospodine Broci.”
Viravolta je nabrao usne, razmišljajući. Emilio Vindikati je to morao znati kada su mu poverili tu misiju. Izveštaj koji mu je doturio ipak nije sadržao detalje o brošu Lučane Salijestri, ni o ličnosti senatora Đovanija Kampionija. Nesumnjivo je Emilio više voleo da njegov emisar sazna sve to od Brocija nego da mu napismeno dostavlja ta imena u izveštaju. Opreznost nikada nije na odmet. Naročito kada su umešane osobe bliske najvišem državnom vrhu...
U svakom slučaju, to ne govori ni o čemu dobrom, mislio je Pjetro.
Jedno je bilo sigurno: na ubistvo je sada padalo sasvim drugačije svetlo. Pjetro je ponovo razmatrao svoja razmišljanja o Marčelu, počev od detalja iz izveštaja. Sada je bolje razumeo šta je za Marčela mogao biti greh i odakle je poticao njegov strah od nebeskog suda, koji je uticao na njegovu narav, nekad podstičući, a nekada gušeći njegove umetničke napore. Dvostruki identitet svakako mu to nije olakšao. Arlekin, glumac. Sve je sada izgledalo drugačije. Da bi služio pravednoj stvari Republike, morao je da vodi tajni život, a glumačka karijera mu je omogućila da na daskama viče šta želi; ali u toj klasičnoj i prolaznoj ulozi, u okruženju iz ukradene egzistencije, mogao je dobiti samo lažno iskupljenje. To je svakako bila ta „pukotina” koju su Desetorica, svakako ne bez izvesne vidovitosti, želela da iskoriste, angažujući Marčela kao doušnika. Prihvatajući tu ulogu, on je sebe osudio na ćutanje, zbog opšteg dobra, ali takav izbor mogao je podrazumevati i najnemoralnije postupke. On je, kao i Pjetro, postao žbir Serenisime. Koga li je sve prijavio ili izdao? Da li se dogodilo da nekoga ubije? Da li je imao krvi na rukama? Pjetro je neizbežno uviđao da je Marčelov život proticao u haosu, podeljen između dva Janusova lica, u časovima brige. Glumac i tajni agent Republike, put u ambis. Sve ovo onda i nije bilo tako neočekivano.
Viravolta je sišao sa scene. Goldoni je sedeo s rukama među kolenima, zbunjen.
„Mislim da je ovo, zaista, isuviše za mene”, rekao je. „Već neko vreme mislim da odem u Parmu, verujem da je taj trenutak došao.”
„Karlo!”, povikao je Vendramin. „A karneval? Ne, to ne dolazi u obzir! Obećao si mi još tri komada. Treba da ih odigramo kako smo se dogovorili. Jesenja sezona bila je dobra, zahvaljujući tebi. Najzad ostvarujemo ono o čemu smo obojica oduvek sanjali. Nije vreme za odustajanje. Ako ova žalosna epizoda ostane tajna, kao što se nadam da hoće, publika neće ni naslutiti šta se dešava iza ovih zidova. Samo ako saznamo šta se zapravo desilo, ja...”
„Gospodine Goldoni, ne dolazi u obzir da napustite Veneciju u ovom trenutku”, rekao je Pjetro. „Zbog potreba naše istrage morate ostati na laguni. Moraću, u najkraćim crtama, da ispitam i sve članove trupe; to se, takođe, odnosi na pisce libreta, muzičare iz orkestra, koreografe i scenografe, pevače, igrače i igračice. U pitanju su svi zaposleni u pozorištu San Luka.”
„Ali onda će cela stvar izbiti u javnost!”, uzviknuo je Vendramin. „To neće nikako biti dobro za naš posao.”
„Treba naći dobro objašnjenje za Marčelov nestanak, u svakom slučaju. Ne brinite. Reći ćemo im samo ono što je zaista neophodno da znaju i ništa više. Nećemo nikako saopštavati detalje ovog gnusnog zločina, osim na moj izričiti zahtev, a mislim da se vi slažete s tim.”
Vendramin i Goldoni su bili tog mišljenja. Pjetro se još jednom okrenuo prema pokojniku na krstu.
„Još jedno pitanje.
„Da?”, kazao je Goldoni.
„Mislim da sam čuo kako je Marčelo bio prilično religiozan po prirodi...”
Dramaturg se složio.
„Da, malo je naših ljudi sklono da redovno odužuje svoj dug Bogu, to je izvesno. Marčelo je, i pored svog ležernog i burnog načina života, pomalo paradoksalno, odlazio svake nedelje u crkvu San Đordo Mađore.”
Pjetro se namrštio i nekoliko minuta razmišljao. Da li je taj špijun zaista svake nedelje odavao dužnu poštu vaskrslom Hristu? To je bilo moguće, ako je Pjetro pravilno razmišljao. Ono što ga je trenutno mučilo bila je veza između te mogućnosti ili činjenice i načina na koji je postavljena simbolična scena ubistva. Ko je zasluživao da mu iskopaju oči? Čovek koji je bio opsednut grehom, razapet na daskama svoje dvostrukosti, usred gomile kostima različitih ličnosti koje je predstavljao, iskopanih očiju... Da li je on ikada video nešto što je predstavljalo opasnost? Da li je postojala stvarna veza između njegove vere i događaja, ili je to Pjetro tako tumačio?
Lice mu se odjednom razvedrilo.
„Znate li ko služi u crkvi San Đorđo Mađore?”
Ovoga puta je Vendramin odgovorio.
„To je otac Kozimo Kafeli.”
Kafeli, vidi molim te.
„Znam ga”, kazao je Pjetro.
„On je takođe bio Marčelov ispovednik”, dodao je Goldoni.
„Ispovednik, kažete? Zanimljivo...”
Pjetro je zastao, i prešao prstima preko usana. Sreo se s Kafelijem na svom putu, a on se svakako sećao Crne Orhideje. On je pomogao senatoru Otaviju da ubedi inkvizitore da optuže Pjetra za ateizam, kabalistiku i nemoral, kako bi ga sklonio iz blizine Ane Santamarije i bacio u zatvor. Kafeli je imao ne baš beznačajnu ulogu u njegovom hapšenju.
„Ovo, dakle, obećava da bude zanimljivo...”
Pjetro se ponovo nasmešio.
„Zahvaljujem!”
Broci mu se obratio; Pjetro se okrenuo prema lekaru Četrdesetorice, koji je ostao na sceni. Povukao je široke rukave i počeo da ih podvija.
„Sada bi trebalo da mi neko pomogne da ga skinem s krsta.”
* * *
Telo Marčela Toretonea ležalo je u jednoj od donjih sala koje su pripadale Četrdesetorici. Ovde nije bilo pozlata ni zidnih ukrasa, već samo goli kameni zidovi i ledena hladnoća, koja je dopirala kroz mali otvor što je gledao na uličicu. Pjetro je imao osećaj da se opet našao u ćeliji. Usred te prostorije, Broci se bio užurbao. Sa osećanjem mučnine, Pjetro mu je pomogao da ovamo prenese telo hladnih udova, koje je sada ležalo na stolu za obdukciju. Broci je sada mogao da se posveti detaljnijoj analizi. Nije bilo potrebno secirati telo; ništa mu nije promaklo, počev od tačne prirode rana do okolnosti u kojima se drama odigrala. Pošto je dugo nešto mrmljao u bradu, Broci je ponovo stavio naočare, proučavao koren kose, očne duplje, zube, jezik i usta, rane na stopalima, rukama i boku i natpis na grudima. Išao je od jedne strane tela do druge, proučavajući čas nokte, čas unutrašnje strane bedara. Naprskao je malo parfema po prostoriji, ali to nije moglo da nadjača grozan miris koji se u njoj osećao. Nedaleko je ležala otvorena njegova torbica; instrumente je rasporedio po stočiću prekrivenom belim čaršavom: tu je bilo hirurških noževa, skalpela, makaza, pinceta, etra i alkohola, mernih instrumenata i nekih praškova čiju prirodu Pjetro nije znao. Tu je bio i mali kameni bazen s vodom, u koji je Broci povremeno uranjao svoje alatke, koje su jasno odzvanjale. Pjetro je već video mnoge leševe u životu, a ni njegove najnovije uspomene iz zatvora nisu bile vesele; ipak, kada se ovako našao, usred noći, u ledenoj sali koju su slabo osvetljavale dve svetiljke, nije mogao da ne uzdrhti. Posmatrajući to rastrgnuto stvorenje, leš prošaran plavim venama i iskopanih očiju, osećao je da ga obuzima mračno raspoloženje. Posmatrati Brocija kako tretira pokojnika kao običan komad mesa, bilo je posebno uznemirujuće. Kad pomislim da sam noćas mislio da se uvučem u baštu neke napuštene princeze, maštao je Pjetro. Želeo je da se posveti noćnom prazniku puti, da utone među dojke, bedra, slabine neke žene, da zaboravi Anu Santamariju i mesece provedene u zatvoru; umesto toga, Viravolta je stajao pored beživotnog tela opruženog na odru. Nastojao je da sazna još nešto. Sagnut nad lešom, Broci je glasno govorio, koliko Pjetru, toliko i sebi:
„Rana na boku načinjena je kopljem koje smo našli među kulisama pozorišta San Luka. Oružje je tu, i treba da ga zapečatimo. To je duboka rana, koja dopire do levog plućnog krila, ali ne dopire do srca; ona je, nesumnjivo, ubrzala agoniju žrtve, ali ne znači da ju je usmrtila. Telo je razapeto na krst, na isti način kao i Hrist, a na čelu je bila kruna od trnja. Na spoju usana mogu se naći tragovi sirćeta...”
Povratak u sedište Četrdesetorice bio je za Pjetra prilika da se bolje upozna s tim čudnim čovekom. Broci je takođe radio u tajnosti; bio je u službi Četrdesetorice već desetak godina. U njegovom poreklu nije bilo ničeg plemićkog: bio je običan građanin koga su njegove sposobnosti podigle do sadašnjeg ranga. U prošlosti je bio i lični lekar mnogih senatora i članova Velikog saveta. Tako je proširio mrežu poznanstava i stekao reputaciju. Antonio je želeo da služi državi, i kao što je poverio Pjetru, bilo mu je potrebno dosta truda da umanji morbidni utisak koji je ostavljalo njegovo zanimanje. Njegov otac bio je i sam ubijen na uglu jedne mračne uličice, u kvartu Santa Kroče; ova činjenica imala je izvesnog uticaja na to što je Antonio postao jedan od sudskih lekara Republike, čiji je posao zahtevao mnogo unutrašnje snage i samoodricanja.
Pjetro je prešao rukom preko lica. Umor je počeo da ga sustiže.
Pošto je zevnuo, rekao je:
„Sve to... cela je ta inscenacija karnevalska. Zavese i oslikano platno, kao da kažu: dobrodošli na predstavu... Pravo rečeno, mislim da se iza tog ubistva krije manje varvarski duh nego što to deluje sudeći po primenjenom nasilju. Ili bolje reći, u pitanju je varvarski duh koji se krije iza najlepših mogućih ovozemaljskih manira. U toj rafiniranoj surovosti vide se znaci prave dekadencije. Sve je sračunato i izabrano tako da proizvede dramski efekat. Raspeće, čudna rečenica na grudima, neka vrsta pesničke enigme...”
„Moguće je da je ubica naterao žrtvu da proguta malo sirćeta kojim je bilo natopljeno platno”, nastavio je Broci. „Tako je, u trenutku dok je molio, Marčelo prošao kroz iste patnje kao i Hrist, od Golgote do smrti. Oči su iskopane. Ostatak jedne očne jabučice otkriva komadiće stakla, koje se slomilo i preseklo nerv. Trebalo bi pokušati otkriti poreklo tog stakla. To je tanko i glatko staklo koje ima solidnu gustinu; moglo bi poticati s Murana, ako je sudeći po izradi i kristalnoj providnosti; komadići su suviše sitni da bismo mogli da kažemo nešto više.”
„Shvatite, Broci, mogu da zaključim da je taj čovek možda ubijen zato što je u senci radio za račun Desetorice i Četrdesetorice. No, zašto bi to bilo tako spektakularno izvedeno? Čemu to pretvaranje i ta ironija, što nas pozivaju na scenu drame, kao da smo i mi pozvani na pozornicu i uvučeni u komad koji je napisao neki ludi dramaturg? To je svakako dramaturg sasvim drugačijeg temperamenta od uvaženog gospodina Goldonija, koga možemo da brišemo s liste sumnjivih, kao i obojicu braće Vendramin. To je neko ko voli pozorište, zaplete... i lik Pantalonea, čiji sam kostim pronašao smotan u klupko, nedaleko od tela. Onaj broš koji ste mi pokazali, broš Lučane Salijestri – zar vam to ne izgleda kao čudna koincidencija? Možda suviše čudna? Osim ako Marčelo nije bio njen ljubavnik, u isto vreme kad i senator Đovani Kampioni. Običan slučaj ubistva iz ljubomore doneo bi pravo olakšanje, ali ne verujem da je to slučaj. Sve to deluje đavolski dobro smišljeno, zar ne, Broci?”
Lekar je ponovo podigao pogled i rekao:
„Da, smišljeno je kao da je u pitanju autor koji je pripremio dekor i sudbinu svojih likova. Slažem se s vama u tome.”
„Uloženo je mnogo truda i talenta u ostvarenje ovog mračnog nedela. Mora da je Marčelo dugo vikao u praznom pozorištu dok su ga mučili i zakivali mu stopala za daske udarcima čekića. Tu ima suviše zla da bi bila u pitanju obična vendeta, osveta koja se može ostvariti udarcem mača, pištoljem ili puškom, isto tako ubedljivo, ali mnogo čistije. Neko je želeo da ga natera da pati, a možda i da ga natera da govori, zapravo. To je bila prava tortura, ali, Broci, zašto u pozorištu? Što ga nisu oteli i odveli na neko drugo mesto?”
„To treba mi da otkrijemo, dragi moj”, rekao je Broci, naginjući se ponovo nad telom.
Pjetro je pucnuo jezikom u znak odobravanja.
„Taj enigmatski natpis na telu još jedan je znak koji je ubica želeo da nam uputi. Zapravo, Broci, želeo je da nam dovikne nešto, a to ne podseća ni na jednu seansu torture, kako bih rekao... klasične vrste. Ova je izvedena i namenjena nama, odnosno predstavnicima Republike. Ima tu još nečega veoma čudnog...”
„Vidim šta želite da kažete”, rekao je Broci, uzimajući maramicu da obriše stakla cvikera.
Čelo mu je bilo obliveno znojem.
„To su te oči, zar ne...?”
Pjetro je podigao kažiprst i nasmešio se.
„Da, to su oči. Kruna od trnja, rana na boku, krst, sirće, sve moguće vrste povreda koje podsećaju na rane Hristove, sve to još i može da prođe. Ali zašto su mu iskopali oči? To nije u skladu s Biblijom, Broci. To je lažni ton, nesumnjivo, u celoj toj predstavi. No, siguran sam da to nije slučajno. Najzad, moraćemo da pratimo više tragova, izgleda. Lučana Salijestri, kurtizana; Đovani Kampioni, senator; i po svemu sudeći ispovednik iz San Đorda, otac Kafeli.”
Pjetro je uzdahnuo i setio se Emiliovih reči kada su napuštali Duždovu palatu: Ući ćeš u predvorje pakla, veruj mi. Ubrzo ćeš to shvatiti.
Pjetro je pogledao Brocija. On mu se smeškao, češući bradu. Bacio je okrvavljeni nožić u bazenčić s vodom, što je odjeknulo.
Voda se obojila krvlju.
„Dobrodošli u predvorje pakla kriminalistike Četrdesetorice”, rekao je.
* * *
Pjetro je hodao venecijanskim ulicama. Zaputio se ka gostionici da nađe Landreta, jer je trebalo da tu prespavaju, očekujući da im Emilio nađe neki udobniji smeštaj. Glave pune mračnih misli, Pjetro je, s rukama na leđima, posmatrao svoja stopala s velikom koncentracijom. Noć je već bila poodmakla. Duvao je hladan vetar. Krajevi širokog orgtača lepršali su za njim. Zamišljen, ulazeći u uličicu, nije obratio pažnju na četvoricu koji su, sa svetiljkama u ruci i mračnog izgleda, mogli biti Gospodari noći, da nije bilo njihovih zabrinjavajućih maski. Polumrak im je davao fantomski i himerični izgled. Dvojica su mu preprečila put s jedne, a druga dvojica s druge strane. Ispod maski su se mogli nazreti zlobni osmesi; spustili su svetiljke, što je ulici dalo izgled pozorišne scene ili galerije koja je osvetljena u očekivanju neke važne ličnosti. Pjetro je podigao pogled.
„Šta hoćete s tom zasedom?”
„Pruži nam ljubazno svoju kesu s novcem”, rekao je jedan lopov.
Pjetro je pogledao toga što je pričao, a onda onoga do njega. Zatim se okrenuo ka drugoj dvojici, koji su se rasporedili iza njegovih leđa. Bili su naoružani, jedan je imao toljagu, drugi bodež, a ostala dvojica kratke mačeve. Pjetro se nasmešio.
„A šta ako odbijem?”, pitao je.
„Onda ću morati da ti prerežem grkljan, viteže.”
„Ili ćeš izgubiti to preostalo oko”, dodao je njegov drugar, aludirajući na povez koji je Pjetro još uvek nosio.
„Vidim.”
„Očigledno, venecijanske ulice nisu najbezbednije u ovo doba.”
„Kome to kažeš. Hajde, daj!”
„Gospodo, moram nešto da vam kažem. Mislim da bih i slep mogao da vas sredim, svu četvoricu. Gubite se, pa vam neću ništa. Izvući ćete se jeftino.”
Oni su prasnuli u smeh.
„Čujete li ga? Na kolena, viteže! I daj tvoje cekine!”
„Moraću da razmotrim svoju odbranu.”
„Razmatraj šta hoćeš, ali nam daj kesu!”
Čovek mu se približio, preteći.
Dobro, pomisli Pjetro. Najzad, malo vežbe neće mi loše doći.
Uspravio se i polako rasklopio krajeve ogrtača, koji je zalepršao i pao iza njega otkrivši mač i pištolje na boku.
Za trenutak je izgledalo da njegovi protivnici oklevaju.
Pjetro je spustio ruku na balčak svog oružja.
Razbojnici su se približili, zatvarajući krug oko njega.
„Dobro. Iz obzira prema vama, poslužiću se samo mačem”, kazao je Pjetro.
Potegao je mač. Njegova oštrica je kratko zasvetlucala na mesečini kad su se četvorica lažnih Gospodara noći bacila na njega. Onda se sve odvijalo veoma brzo. U dva poteza mač je načinio brisani prostor oko njega. Prvi maskirani je bio dobro posečen po ramenu, i ispustio je toljagu. Bodež onog drugog odleteo je u luku kroz vazduh, zajedno s tri prsta koja mu je Pjetro odsekao. Okrenuo se oko sebe, i pao na kolena; izbegao je protivudarac, koji ga je promašio, i razderao bedra onom trećem. Ispravio se, i okrećući se neprestano, koristeći svoj tajni trik, napravio je na čelu četvrtog zvezdu, koja se odmah obojila krvlju. Čoveku je spala maska. Pogledao je razroko i zatim se, što od straha, što od bola, pošto se zateturao u trenutku, srušio Pjetru pred noge, onesvešćen.
Sva četvorica su bila na zemlji, jedan držeći se za rame, drugi urlajući i tražeći izgubljene prste, pokušavajući da zaustave krv koja je tekla u velikim mlazevima. Da i ne govorimo o njihovom vođi, koji se uzdizao prema milosrdnim nebesima, na pragu smrti.
Pjetro se osmehnuo. Zgrabio je ogrtač i izvadio cvet iz zapučka. Prišao je onome koji se previjao od bola, stežući okrvavljene noge. On je u trenutku prestao da zapomaže i pogledao pobednika. Pjetro je bacio cvet, koji je pao pored čoveka, prevrćući se.
Okrenuo je glavu i otišao.
Čovek je razrogačenih očiju gledao u cvet. To je bio svojevrstan potpis, koji je govorio:
„Ovuda je prošao Crna Orhideja.”
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Danteova zamka - Arno Delaland
DRUGI KRUG
PEVANJE IV
Bludnici
Lučana Salijestri nije bila od onih plemenitih dama koje su se u Veneciji mogle videti na zvaničnim prijemima, kao, recimo, u vreme posete Anrija III, kad je Republika, ne zadovoljavajući se političkim sredstvima ubeđivanja, nastojala da svom posetiocu priredi pravi defile lepih lica, što je bio mamac u skladu s njenom reputacijom. Lučana je bila skupa kurtizana dirljive sudbine. Pisala je stihove i bavila se filozofijom, maskirajući tako blago svoje senzualnosti. Koristeći svoj uznemirujući šarm, bila je istovremena inkarnacija erudite i prostitutke, veza između naroda i otmene omladine. Kao i druge izvikane devojke, bila je na udaru svih zabrana koje je vlast nametala; zapravo, toleranciju s kojom su se prema njoj odnosili, dugovala je prećutnoj zaštiti moćnika, koji su joj obezbedili izvesnu naklonost vlasti. Ona je, sama za sebe, bila neka vrsta institucije: ako je prodavala telo, to je bilo zbog uživanja važnih ličnosti koje bi doputovale u grad, da bi se obezbedio uspeh u trgovačkim pregovorima, ili da bi se nekim političarima olakšale svakodnevne brige. Inkvizitori su pratili aktivnost prostitutki, ali su najčešće progonili sirotice s Trga San Polo, ispod kolonade San Marko, ili s Trga Santa Trinita. Ona je ostala udovica u dvadeset drugoj godini, sahranivši muža, trgovca tkaninama, čiji je tvrdičluk bio poznat celoj Veneciji; posle toga šetala je po vrtovima Duždove palate, bez obzira na dvosmislenu situaciju u kojoj se nalazila. Bila je šarmantna: imala je divno lice, mladež u uglu usana, oči košute, savršeno telo omotano sjajnom tkaninom, vezom i čipkama; bila je plesačica, i samo njeno kretanje uzbuđivalo je prolaznike. Tome je dodavala i miris tajne, koji je bio u stanju da podiže iz mrtvih, nekada se skrivajući iza crne maske, a nekada je to postizala retorikom i skraćenim rečenicama, kojima bi, na svoj daroviti način, okovala obožavaoce. Primala je u vili što je gledala na kanal Grande, koju je nasledila, kao i ostatak muževljevog imetka. Brak joj je omogućio da izbegne manastirski mrak; dugovala mu je sve što je imala. Meštar Salijestri je bio toliko vezan za svoje dukate da je postao prava legenda: šaputalo se da svaki minut računa kao jedan su (sitan novac), jer je po njegovim rečima vreme bilo jedan od „retkih resursa”. Tom neuporedivom tvrdici Lučana je i dalje odavala posmrtne počasti. Palila je sveće za njegovu dušu, dok je mirno trošila bogatstvo koje je on prikupio. Bila je isto toliko rastrošna koliko je on bio štedljiv. Lučana je našla druge izvore da zadovolji svoje potrebe: davala se onima za koje je verovala da su je dostojni. Marčelovo društvo joj je prijalo u jednom periodu. Đovani Kampioni, član Senata, predstavljao je drugu vrstu uloga. Ali po svemu sudeći, ako se nije pretvarala, što je inače dobro umela, izgledalo je da ne zna ništa o događajima u pozorištu San Luka.
U skladu s uputstvima koje mu je dao Emilio Vindikati, Pjetro je spalio izveštaj koji mu je mentor dostavio, na izlasku iz zgrade Četrdesetorice, prethodne večeri. Tog jutra je uz pomoć Brocija i Landreta ispitao sve zaposlene u pozorištu, tražeći da potvrde svoje alibije. Rezultati nisu bili baš ohrabrujući.Takođe je odlučio da se vidi s Lučanom, u njenoj vili na kanalu Grande. Vila Salijestri je bila od onih venecijanskih ukrasa koji su, mada po izgledu na ivici opstanka, iza oronulih fasada krili izuzetnu unutrašnjost. Ispod svodova se ulazilo u vrt koji je, smešten usred praznog prostora, delovao kao pravi san: u sredini vrta nalazile su se fontana, leje s cvećem i nekoliko aleja okruženih lukovima. Vrt nije bio veliki, ali je delovao kao da pripada drugom svetu, prigušivao je gradski žamor, i u njemu se čuo samo umirujući žubor vode, koji je pozivao na odmor i opuštanje. Sama dvospratna kuća odisala je istom harmonijom. Zidovi su ponegde bili prošarani vlagom, ali je ta oronulost imala neku otmenost i lepotu; oni nisu nagoveštavali bogatstvo unutrašnjosti kuće, koje je Pjetro uočio čim su ga uveli – politirani nameštaj s pozlatama, udobni divani presvučeni velurom, svileni prekrivači, dinastički portreti, ogledala koja su bacala dvostruke odraze zahvaljujući svojim položajima, vrata diskretno uvučena u senku baldahina, oslikane tkanine koje su zastirale ložnice... Prožela bi vas ta intimna i ušuškana atmosfera, pretežno barokna, na prvom koraku koji biste načinili. Ceo prizor izazvao je u Pjetru pravu žalost. Ona je, naravno, čula za Crnu Orhideju, međutim, nije znala pravi identitet onoga koji joj se najavio kao glasnik dužda. Sa svoje strane, Pjetro je bio obavešten o svim glasinama koje su kružile o ovoj lepotici, i nije mogao, posle toliko meseci u zatvoru, da ne odluta u mislima prema nekim lepšim nedelima od onoga koje ga je progonilo otkako je otišao u pozorište San Luka. Njen osmeh, usne, grlo, istaknute grudi koje mu je poturila ispod nosa, sa svom proračunatošću za koju je bila sposobna, sve je to za njega predstavljalo pravu muku, jer ga je podsećalo na izgubljenu ljubav. Ana Santamarija još mu se nalazila u srcu, kao štit od novih osećanja. No, ponašati se ravnodušno prema Lučani, koja je nastojala da bude što zavodljivija, ispuštajući brojne nestrpljive uzdahe, s urođenom veštinom ženskog entuzijazma, zahtevalo je napor. Pjetro nije bio daleko od želje da joj da lekciju koju zaslužuje i da je natera da popusti i zatraži da joj ispuni želje, odustajući, jednom zauvek, od svojih predostrožnosti i igrarija. Umesto toga, trebalo je pričati o zaverama i raspećima.
Nisam siguran da će to potrajati.
Sedeo je naspram nje, u ljubičastoj somotskoj fotelji, a prsti su mu dobovali po naslonima za ruke; ona je bila poluopružena na divanu i bacala je, s vremena na vreme, poglede na prozore i balkone, koji su gledali na kanal Grande. Otvoreni primerak Plautovog Hvalisavog vojnika ležao je nemarno bačen kraj nje.
Pjetro je sklonio povez sa oka, a za ovu priliku napravio je sebi ožiljak preko desnog obraza. Nosio je minđušu u uhu, s te iste strane. Obukao je belo-zlatni žaket i iste takve rukavice. Tamni šešir je odložio kraj sebe.
Prekrstio je noge.
„Šta ste radili preksinoć?”
Osmehnula se i oduvala pramen kose koji joj je pao preko čela. To je bio plavi pramen, one venecijanskoplave boje, skoro crvenkaste, koja se dobijala izlaganjem kose suncu na krovnoj terasi. Žene su u ovom gradu imale običaj da izađu na tu terasu, sa šeširom od slame koji je imao otvor u sredini; prelivale bi kosu sokom od rabarbare i raščešljavale, tako da je kiselina iz soka bojila kosu i davala joj tu specifičnu nijansu.
„Šta vi mislite da bi žena kao ja radila noću?”
Suvih usta, Pjetro se nategnuto osmehnuo.
„Niste li možda bili u prilici da prisustvujete Goldonijevoj komediji u pozorištu San Luka?”
Prešavši rukom preko rumenih jagodica i grla, pomilovala je nemarno privezak u obliku delfina koji je nosila oko vrata. Opet se osmehnula.
„O, to je svakako aluzija na Marčela. Vidim da ste dobro obavešteni. Ne, zbilja sam se te noći odmarala. Ostala sam ovde sama, da se odmorim, mimo mog običaja.”
„Zaista ste bili sami?”
Pjetro se osmehnuo.
„Lučana, kažite mi nešto o senatoru Đovaniju Kampioniju? Čuo sam da je, kao i Marčelo, bio deo vaših uobičajenih...”
Bila je trenutno iznenađena, ali se brzo pribrala, uz glasan smeh.
„Očigledno, ništa ne može izmaći budnosti Republike.”
„Svakako ne ponašanje njenih najpoznatijih predstavnika. Da li je naš uvaženi senator bio kod vas te večeri? Da li bi bio spreman da potvrdi vaš... alibi?”
Namrštila se.
„Zar mi je potreban alibi? Bojim se da vas ne razumem. Možda je došao trenutak da mi objasnite tačan razlog vašeg dolaska.”
Podvila je nogu, puštajući da joj se haljina podigne skoro do kolena. Brzim pogledom Pjetro je obuhvatio belu čipku koja se ukazala i povećala njegovu zbunjenost. Pronašao je način da odvrati pažnju od toga tako što je preturao po džepu ogrtača, dok nije razmotao maramicu i poturio joj pod nos zlatni broš.
„Da li vam je poznat ovaj predmet?”
Iznenađeno je uzviknula. Zgrabila je broš i pažljivo ga razgledala.
„Moj je, zaista! Đovani je dao da ga, po mom crtežu, napravi izvesni zlatar s Rijalta. To je svakako moj broš, nema sumnje, vidite inicijale! Ukrali su mi ga pre nekoliko dana. Nisam bila u stanju da ga pronađem, možete misliti kako mi je bilo neprijatno, nisam želela da uznemirim Đovanija. A gde ste ga našli?”
„Žao mi je što izigravam pticu zloslutnicu... ali broš je pronađen na mestu zločina. Kraj leša Marčela Toretonea.”
Ćutala je, razrogačivši oči poput košute. Divno! Ili je bila zaista sjajna glumica, ili je doživela šok, bez pretvaranja. Prošlo je nekoliko sekundi pre nego što je, sasvim prikladno, izjavila:
„Marčelo... Mrtav? Kako se to dogodilo?”
„Ubijen je.”
„Gospode...”
Ponovo je nastala tišina.
„Ali... šta se zapravo desilo?”
Pjetro je nabrao usne.
„Poštedeću vas detalja, gospođo, jer u njima nema ničega lepog.”
„Ko je to mogao učiniti?”
„To je upravo ono što istražujem. Zbog toga bih veoma voleo da mogu da računam na vašu saradnju.”
Lučanine oči su se zagledale u prazninu. Spustila je ruku na grudi, nagnula glavu, a na licu joj se pojavila iznenadna tuga.
„Bože moj... kakva tragedija. Pitala sam se, zapravo, što se Marčelo ne javlja. Trebalo je da se vidimo sinoć, ja...”
Ućutala je, i pogledala Viravoltu s nepoverenjem, koje mu nije promaklo. Pokušala je da kaže, sasvim nedužno:
„Verujete li da ja imam nešto s tim? Broš mi je ukraden, i to je sve što mogu da kažem.”
„Imate li ideju ko ga je mogao uzeti. Možda je to bio sam Marčelo?”
„To je baš čudna ideja. Što bi on to učinio?”
„A Đovani?”
„Đovani? Kakav bi on imao razlog da uzme broš koji mi je poklonio? Prekjuče nije ni bio tu. Nisam ga videla već neko vreme.”
Pjetro je raskrstio noge i nagnuo se prema njoj.
„Prema onome što znate, da li je imao neprijatelja?”
Lučana se neodređeno osmehnula.
„Da, imao je jednog.”
Zagonetno je podigla obrve.
„To je bio on sam”, kazala je.
Pjetro je sklopio ruke ispod brade. Da li je ova kurtizana bila upoznata s Marčelovim dvostrukim životom? To nije mogao reći.
„Marčelo je bio veoma komplikovana osoba”, nastavila je Lučana. „To ga je činilo tako privlačnim. Bio je opsednut idejom da čini nešto loše, a to je, po svaku cenu, želeo da izbegne. Verujem da je sebe krivio za ono što se desilo njegovoj majci. Ona je invalid i poluluda. No, bila je oduvek takva. Bila je luda za Bogom, razumete? Nikada nije bila uravnotežena, a ni njen muž. To se pogoršalo kad je prestala da igra. Marčelo je po prirodi bio mučenik.”
„Šta još znate o njemu?”
Lučana ga je ponovo pogledala pravo u oči.
„Ovo je već dosta, zar ne? Marčelo je bio veliki glumac. Takođe je bio i čovek koji skriva svoju patnju. U ljubavi je imao poseban ukus. Bile su tu samo žene...”
Pjetro je podigao jednu obrvu, a Lučana je pročistila grlo.
„Dozvolite mi da ne razrađujem previše tu temu. Verujem da pokojnicima dugujemo neku vrstu poštovanja. Mislim da Marčela nisu dovoljno voleli i da su mu pretpostavljali Boga. Zato sam mu ponudila, na svoj skromni način, izvesnu terapiju...”
„Vidim”, rekao je Pjetro.
Razmišljao je nekoliko trenutaka, a zatim opet pitao Lučanu.
„Da li bi bilo veoma indiskretno da vas pitam jeste li u poslednje vreme primali i druge muškarce, gospođo?”
Ona ga je pomno motrila. Nije bila neosetljiva na njegov šarm, u to je bio siguran. Obrazi su joj se još više zarumeneli. Prešla je jezikom preko usana.
„Mogu reći da su dolazili maskirani, razumete li? Bilo ih je trojica. Jedan je bio Francuz, sudeći po izgovoru. Drugu dvojicu nisam videla, a ne znam ih od ranije. Dolazili su, uzimali me i odlazili. Mogli su biti bilo ko. Mogli ste to biti i vi, recimo.”
Poslednje reči je prošaputala. Lica im je delilo samo nekoliko centimetara.
Pjetro je okrenuo glavu i podigao lice k tavanici.
Razgovor s Lučanom trajao je još nekoliko minuta; Pjetro je pokušavao da se priseti i vrati na ono što mu je ona sugerisala, ali bez uspeha. Da li je Marčelo imao neke druge... nepriličnije veze? Tu su bile samo žene, kazala je. Pjetro se prisetio onoga što je Goldoni kazao u pozorištu San Luka: „Marčelo se nije stvarno slagao sa ženama... Uvek je ostavljao utisak da im se ruga.” Marčelo Toretone, glumac i agent Desetorice... da li je možda voleo i muškarce? Da, to je takođe bilo moguće. To bi se baš dobro uklapalo. Toga nije bilo u izveštaju Desetorice. Da li im je to bilo potpuno nepoznato, ili su taj podatak koristili za dodatne manipulacije? Marčelovo pretvaranje bilo je vrhunski uspešno. Pjetro se preslišavao o tome, zainteresovan i zbunjen. Trebalo mu je vremena da razmotri i objedini sve što mu je Lučana ispričala, onako s divana. Dok se udaljavao od njene vile, gledala ga je s balkona, nameštajući frizuru, zamišljena. Njen nesumnjivi šarm još je obuzimao Pjetrov duh, dok se gondolom vraćao iz vile Salijestri. Lučana. Senzualna i provokativna Lučana! Uznemirujuća osoba... Senzualna, izazovna i nežna na momente; obuzeta luksuzom i zadovoljstvom, nudi svoje telo i izvlači lepe sume iz svih novčanika, prebrojavajući iznova bogatstvo koje joj je ostalo od muža. Šta li je njen broš radio u pozorištu San Luka, nedaleko od Marčelovog leša? Tvrdila je da ne zna ko ga je ukrao: ako nije lagala, to su mogli biti i Marčelo, Đovani Kampioni, ili neki drugi udvarači. Senator Kampioni mogao je biti ključ. No, približiti se osobi na tako visokom položaju, zahtevalo je izvesnu opreznost, njegovo ispitivanje podrazumevalo je razrađenu taktiku. Trebalo ju je razraditi s Emiliom Vindikatijem i sa samim duždom. Pjetro se pitao kako bi to bilo moguće.
Za sada Crna Orhideja treba da nastavi sa svojom istragom, kao dobar mali vojnik
Izgradnja crkve San Đorđo Mađore, koja se nalazi na istoimenom ostrvu i odvojena je od San Marka jednim rukavcem lagune, počela je 1565. godine, prema Paladiovom nacrtu, da bi oko četrdeset godina kasnije tu gradnju nastavio jedan učenik čuvenog arhitekte. Naspram Duždove palate i Pjacete, imala je značajnu ulogu za Republiku u kontroli morskog prometa, na ulazu i izlazu iz grada. Najstarija crkva na tom mestu bila je podignuta 790. godine, a u X veku joj je pridodat i benediktinski manastir: obe građevine su stradale u zemljotresu, da bi bile rekonstruisane u XVI veku. Pored crkve Redentore na Đudeki, crkva San Đorđo je bila jedina koju je Paladio projektovao u celini. Iskrcavajući se pred njom, na keju koji je razdvajao kanale, Pjetro nije bio neosetljiv na lepotu te fasade od istarskog kamena sa stubovima u korintskom stilu. Smeškao se gledajući statue duždova koje su bile poređane ispred tog zdanja, podignute u znak zahvalnosti za priloge date manastiru. Novi zvonik, koji nije zaostajao za onim na Trgu San Marko, podignut je umesto srušenog zvonika iz XV veka. U okrilju te crkve služio je otac Kafeli, ispovednik pokojnog Marčela.
Pjetro je ostavio slugu na obali da bi sam prešao prostor pred crkvom, i nekoliko stepenika koje je trebalo prevaliti, i stigao do velikih ulaznih vrata crkve.
Dok je prilazio, Viravolta se spremio za taj susret, unapred obećavajući sebi da će sačuvati hladnokrvnost i, koliko god je to moguće, smisao za humor. U stvari, nije bio zaboravio ulogu koju je Kafeli odigrao u njegovom utamničenju. Da je imao slobodne ruke, najradije bi izmlatio sveštenika, lažljivca i doušnika, da ga nauči dobrim manirima.
Istraga će biti napeta.
Našao je sveštenika pred oltarom. Delovalo je kao da meditira pred slikom koja je predstavljala skidanje s krsta. Crkva je bila prazna, osim jedne osobe s kapuljačom, neke časne sestre, koja je verovatno došla da odbroji svoje molitve na brojanicama i koja se lagano pridigla i izašla iz crkve. Kafeli se okrenuo kada je čuo da Pjetrovi koraci odjekuju u praznom prostoru. Spustio je na oltar Bibliju, koju je držao u ruci, zatim je dunuo da ugasi dve sveće, posmatrajući pridošlicu s lakim mrštenjem. Pjetro je bacio pogled na sliku Skidanje s krsta. Video je samog sebe kako s Brocijem, lekarom Četrdesetorice, skida Marčelove ostatke s krsta, izložene, kao na pramcu, na sceni pozorišta San Luka. Oterao je taj prizor iz duha i ponovo pogledao Kafelija. Ovaj je neko vreme oklevao, a zatim je prepoznao Viravoltu, uprkos polumraku i njegovom izmenjenom izgledu, i skoro uzviknuo od iznenađenja. Gledali su se neko vreme. Sveštenik je sklopio ruke preko svečane mantije. To je bio čovek srednjeg rasta, skoro ćelav, širokog i masnog lica, koje je delovalo nesrazmerno u odnosu na ostatak tela. Njegovo bledilo nije promaklo Pjetru.
Kozimo Kafeli je ispustio dug uzdah, zatim zaćutao i najzad progovorio.
„Ko bi to rekao... Viravolta!”
„Vama na usluzi”, rekao je Pjetro.
Ponovo je nastala tišina, pa je Kafeli nastavio:
„Verovao sam da treba da pređete Most uzdisaja i da uskoro budete pogubljeni, ili bar da dobijate udarce korbačem koje ste zaslužili.”
„Molim vas, ne želim da vam kvarim zadovoljstvo.”
„Kažite mi, da li ste pobegli? Niste? Svakako ste prodali dušu da biste nekako pronašli izlaz iz teške situacije. Šta li je trebalo Savetu desetorice da vas pomiluje? Baš bih to voleo da znam. Nadam se samo da je to pomilovanje privremeno. Lično mislim da je još dugo trebalo da boravite u tamnici. Ali ja uvek okupljam pokajnike: Bog pruža ruku onima koji slede njegov put. Dakle, Viravolta, da li ste na putu pokajanja?”
Pjetro nije mogao da se ne osmehne; bio je to jedan od onih opasnih osmeha koji bi mu ponekad izmakli i koji se, naravno, nije dopao Kafeliju.
„Nije baš tako, oče. Ali manimo se laskanja. Nesreća nikada ne dolazi sama, vi ćete se verovatno obradovati da čujete kako u ovom času naveliko radim za dobrobit naše Republike. Ako vam glasnik kao ja nije po volji, barem imajte obzira prema onima koje predstavljam! Dužd i Desetorica ovlastili su me za jednu misiju, u zamenu za slobodu. U pitanju je posebna misija, a takođe i poverljiva. Zbog toga sam došao do vas, i ponavljam da sve treba da ostane u najvećoj tajnosti, zbog opasnosti da se zamerimo našoj valjanoj inkviziciji, ili Četrdesetorici, kojima smisao za humor nije jača strana.”
Rekavši to, Pjetro je potražio pod ogrtačem pismo s ovlašćenjem, na kome je bio duždov pečat. Kafeli ga je sumnjičavo uzeo. Nepomičnog lica, pažljivo ga je pročitao i jednim naglim pokretom ga vratio Viravolti.
„Vi kao branilac interesa Venecije? Ima čovek razloga da se iskida od smeha. Da li je senator Otavio u toku s tom najnovijom farsom? Možete računati na mene za...”
Ovoga puta Viravolti je s lica nestao svaki trag osmeha. Prišao je korak bliže, preteći.
„U to ne sumnjam”, rekao je jetko. „Ponavljam vam da sam u tajnoj misiji i da ćete bilo kakvim otkrivanjem na sebe navući gnev Desetorice. Nemojte se šaliti, ako sebi želite dobro. Svidelo vam se to ili ne, ja sam se vratio.”
I neka se trudi da ne prevrši meru, jer ću ga ja lično razapeti.
Nabrao je obrve.
„Došao sam da popričam s vama o jednoj ovčici iz vašeg stada. Reč je o Marčelu Toretoneu, velikom glumcu iz Goldonijeve trupe. Zamislite da je pronađen mrtav, i to razapet na sceni sopstvenog pozorišta. Čini mi ste da ste bili njegov ispovednik...”
„Ka... kako to... “
Na te reči Kafeli je prebledeo. Prešao je rukom preko čela, a ruka mu je drhtala. Odjednom je delovao uznemireno. Lice mu se naočigled izobličilo.
Zateturao se u deliću sekunde. Pjetro je čak pomislio da će pasti. U poslednjem se trenutku pribrao. Uronio je pogledom u Pjetrove oči i promrmljao:
„Dobro... shvatam”, kazao je tiho. „Nemojte o tome glasno da pričate. Vi i ne znate čemu se izlažete.”
„Pa sami smo ovde”, rekao je Pjetro, iznenađen sveštenikovom reakcijom.
„Neprijatelja ima svuda. Dođite!”
Promena Kafelijevog ponašanja na sam pomen Marčelovog imena, bila je Viravolti dovoljna da shvati kako je došao na pravo mesto, i sada ga je samo zanimao dalji rasplet. Kafeli je poveo Pjetra za ruku i odvukao ga odlučno u pravcu crkvenih ispovedaonica. Ušao je u jednu, i dao Pjetru znak da uđe s druge strane. Ovaj je kliznuo u tamu i povukao ljubičastu zavesu. Nagnuo se prema maloj rešetki koja je delila vernika od sveštenika.
„Mogu vam poveriti, oče, da se nisam našao u ovakvoj situaciji već dugo. Otkada sam izigravao sveštenika u Napulju da bih zaveo jednu lepojku i naveo mladu grešnicu da mi se baci u naručje... To su zapravo lepe uspomene, zaista.”
„Prestanite s tim, Viravolta. Kažete da je bio razapet?”
Pjetro je podigao obrve. Kafelijev glas nije zvučao ubeđeno.
„Da. Ali pre svega toga ubica mu je iskopao oči.”
„Santa Maria... pa to je nemoguće...”
„Šta vi o tome znate, oče? Sada je na vas red da se ispovedite. Ne zaboravite da je sve to u interesu Republike. O kom neprijatelju govorite?”
„To je Diavolo!Jeste li čuli da se priča o njemu? Siguran sam da su Veliki savet i Senat u toku, kao i da drhte na sam pomen njegovog imena. Dužd mora da vam je pričao o njemu, zar ne? Sam đavo! I taj je u Veneciji.”
„Đavo...”, ponovio je Viravolta, podigavši obrve. „Nebesa... a o čemu se tu zapravo tačno radi?”
„To niko ne zna. Verujem... verujem da se Marčelo trudio da ga sretne lično. Dao mu je drugo ime – nazvao ga je Himera, da, tako ga je zvao. To je sve što mogu da vam kažem o tome.”
„Možda je Marčelo zakazao randevu u pozorištu s tim... Luciferom?”
„Kakva ironija, kažem vam, jadnik nije ni bio svestan. Ta se senka šunja među nama, spremna na najgore. A ako i nije đavo lično, ispoljava đavolsku surovost, verujte! Ono što kažete da ste videli tamo, u tom pozorištu – zar vam to nije bilo dovoljno?”
Kafeli se prekrstio. Pjetro je uzdahnuo.
„Kažite mi, da li vam je Marčelo o tome pričao kada je dolazio da vas vidi?”
Iza rešetke s rombovima, Kafeli je napravio grimasu.
„Znate, kao što ste vi vezani obavezom ćutanja, i ja sam takođe, Viravolta! Misija koju su vam poverili ipak nije razlog da odajem tajne ispovesti, ni da se poveravam jednom takvom banditu. Ja vam mogu samo reći da se sprema sve najgore i u to ne treba sumnjati.”
Pjetro je, u svakom slučaju, mislio da, ako je Marčelo bio špijun za račun Desetorice, nije mnogo verovatno da bi se poverio Kafeliju i da bi mu saopštavao državne tajne u svojim detaljnim ispovestima. Istovremeno, izgleda da je ovaj, na neki način, spadao u Marčelovu istragu. Da li je zaista znao više nego što je hteo da kaže? To je bilo sasvim verovatno. Možda je sveštenik, ipak, na ovaj ili onaj način, umešan u ubistvo. Ako sam nije bio doušnik za račun Desetorice, mogao je za Marčela biti dragocen izvor obaveštenja. Način na koji se zaklanjao iza tajne ispovesti delovao je Pjetru koliko legitimno, toliko i sumnjivo. Što se tiče tačne prirode njegovih odnosa s glumcem, to pitanje je zasluživalo da bude ozbiljnije razmotreno. A u tom pogledu, Pjetro se plašio najgoreg.
„Šta tačno znate o Marčelu?”
„Ono što i svi drugi znaju. da je bio glumac u Goldonijevoj trupi.”
„Da li je to sve?”
Sveštenik je malo oklevao. Uhvatio se za glavu obema rukama.
„Da!”
Pjetro je bio ubeđen da laže.
„Zar niste bili njegov ispovednik? Dakle, oče, o čemu vam je Marčelo pričao? Da li su mu pretili?”
„Santa Madona... Molio sam se danju i noću da se to ne dogodi. Kakva sramota, Gospode... Zašto su se stvari tako odvijale? Sve gore od gorega. Marčelo je bio momak koji je zaslužio da živi... Bio je...”
„Opisali su mi ga kao čoveka koji je bio opsednut grehom. Da li je to tačno?”
„Marčelo je bio... izgubljen. On je... odbacio svoju veru. Ja sam mu pomagao da je ponovo nađe.”
Pjetro je žmirkao.
„Gle. On je, dakle, odbacio veru... Zbog čega? Oče, zbog čega je osećao krivicu?”
Kafeli je pognuo glavu. Nije odgovorio. Pjetro je odlučio da bude što jasniji.
„Mislite li da je njegov ljubavni život u tome igrao nekakvu ulogu?”
Kafeli je ubrzano disao. Pomislio je da bi se ovoga puta njegovo ćutanje moglo tumačiti i kao priznanje, pa je odlučio da odgovori:
„Njegov sentimentalni život ticao se samo njega, i ne bi bio od neke koristi za vašu istragu.”
„Ja baš nisam u to sasvim ubeđen. Ali, ako je tako, nemojte oklevati, već mi recite koga je posećivao. Znam da je bio u vezi s Lučanom Salijestri. Da li je postojao još neko?”
Nije bilo nikakve reakcije. Kozimo mu se očigledno opirao. Viravolta je izabrao drugačiji pristup.
„Dobro, oče, koliko je vama poznato, da li je Marčelo posećivao neke opasne ljude? Da li je imao neprijatelje?”
Sveštenik je prevukao jezikom preko usana; reči su navrle tek nekoliko sekundi kasnije, govorio je kao da su mu se zaglavile u ustima:
„Strigije”, rekao je Kafeli u jednom dahu. „Vatrene ptice...”
„Kakve Vatrene ptice? O čemu pričate?”
„Strigije, takođe poznati i kao Vatrene ptice... Potražite ih.”
„Ne razumem vas, oče. Da li...?”
„Ne, ne, to je sve što vam mogu reći. Sada idite i ostavite me samog.”
Pjetro je postavio još jedno pitanje, a zatim i drugo; Kafeli više nije odgovarao. Pjetro je čuo uzdah. Pokušao je da vidi lik sveštenika kroz rešetku. Povukao je zavesicu i izašao iz ispovedaonice. Kafelijevi koraci su odzvanjali u tišini crkve. Povlačio se. Jednom rukom bio je oslonjen na kuk i izgledalo je da se nagnuo napred, kao da ga leđa bole.
Strigije, mislio je Pjetro. Himerična bića, vrsta vampira, žene i kučke istovremeno, potekle iz srednjovekovnih legendi. Bića iz tame, vezana za sile pakla... a i taj Đavo; Himera... Šta bi to sve trebalo da znači? Pjetro je dugo ostao u ispovedaonici, izgubljen u mislima. Imao je neprijatan utisak da mu je Kafeli rekao ili previše, ili nedovoljno.
Trenutno od sveštenika više ništa nije mogao izvući.
Uzdahnuo je i povukao zavesicu da bi i sam izašao iz ispovedaonice.
Vratio se na prostor ispred crkve San Đordo, gde ga je čekao Landreto.
„Dakle?”, pitao je sluga.
„Naš prijatelj zna dosta toga. Ne bih se iznenadio da je na ovaj ili onaj način umešan. Ne treba ga ispuštati iz vida. Znao bih kako da ga pritisnem, svi su ti crkveni ljudi u osnovi slabići. A nas dvojica imamo neke račune da sredimo. No, u ovom slučaju moraću da pokažem malo takta. Jedno je sigurno: Marčelo je strahovao za sopstveni život. Čini se da je i Kafeli isto tako uplašen za svoj. Kaži mi, Landreto, da li ti Strigije ili Vatrene ptice znače nešto?”
„Uh, baš ništa.”
„To sam i mislio.”
„Pa onda?”
„Onda, zamisli da naš dobri Kozimo misli da se đavo okomio na Veneciju.
„To je vrlo gadno. No, imam za vas drugu informaciju.”
„Ah”, uzdahnuo je Pjetro stojeći naspram lagune.
Prebrisao je rever žaketa.
„Broci je poslao jednog od svojih ljudi po nas. Pronašao je poreklo staklenih komadića koji su nađeni u Marčelovim očnim dupljama i oko tela. Potiču iz radionice Spadeti na Muranu, što vas neće iznenaditi. Spadeti je član Staklarske gilde.”
Pjetro je pogledao slugu.
„Spadeti, zapravo... to je jedan od majstora staklara s Murana. Dobro, prijatelju.”
Krenuli su ka gondoli.
Sunce je zalazilo i osvetljavalo Veneciju narandžastim svetlom.
„Ići ćemo tamo u zoru. No, večeras, Landreto...”
Raširio je ruke. Bio je umoran i opterećen svim tim. Nije više znao ni koliko vremena ima na raspolaganju. Nije značilo da napušta istragu ako potraži malo oduška.
Osim toga, imao je da ispuni i jedno obećanje dato Kazanovi.
„Budi me dostojan”, rekao mu je prijatelj pri izlasku iz zatvora.
Pjetro se nasmešio i okrenuo se prema slugi.
„Večeras, Landreto, uzimamo slobodno veče. Biće kao nekada... Treba okončati neka mučenja. Zločin me deprimira, a neke od najlepših žena čekaju na nas. Idemo, i dosta o tome!”
* * *
Posle Pjetrovog odlaska, Kafeli je ostao sasvim sam u crkvi San Đorđo Mađore i zatvorio je crkvena vrata. Noć je padala i osvajala to sveto mesto. Klizila je između statua, prekrivala senkama hladan prašnjavi pod. Nekoliko sveća gorelo je u crkvenoj lađi. Kozimo je klečao pred oltarom, lica okrenutog prema potresnoj slici Skidanje s krsta. Čulo se samo njegovo disanje, isprekidano uzdasima i čudnim zviždećim zvukom. Kozimo Kafeli, očiju punih suza, molio se Iskupitelju. Na momente mu se činilo da senke oko njega šapuću. „Pozorište senki”, kao što bi rekao Marčelo. Nije smeo da sklopi očne kapke, jer su ga u tami uznemirujuće slike još više mučile. Osećao je miris patnje u dubini sopstvenog bića, koje nije prestalo da pati i zadaje mu smrtne muke. Bože moj, zašto si me napustio? Sada je Neprijatelj sve znao. Ništa mu se nije moglo sakriti. Biblija je stajala otvorena pred Kafelijem, na strani s gravurom koja je prikazivala demona koji iskušava Hrista, pozivajući ga da ga sledi, lica iskrivljenog u grimasu, viljuškastog repa obmotanog oko kopita.
Jata paklenih bića letela su kraj njih. Ali zlo nije bilo samo tu, oko Kozima. Zlo je bilo i u njemu. Kao i u svim drugim grešnicima. To zlo ga je neprekidno obuzimalo i bilo sve strašnije i sve nerazumljivije. Kozimo je skrenuo s pravog puta i bio je zaslepljen. I ubrzo se sve ono nezamislivo otkrilo, to je bila sramota kojoj se nije moglo naći imena, a njega će zauvek prokleti Venecija i njeni stanovnici!
„Bože moj, kriv sam! Da, Bože, grešan sam! Zašto si me napustio?”
Tako je Kozimo Kafeli, čija se senka ocrtavala na podu crkve San Đorđo u plamenim odsjajima, nastavljao da se udara po leđima kandžijom.
* * *
Pjetro i Landreto išli su za kodegom, bergamskim nosačem svetiljke, s kojim su se povremeno družili i šalili. Veče su započeli u gostionici O Sovaž, i sada su, već malo nakresani, pevušili. Njegova visost i Emilio Vindikati napunili su im izdašno novčanike za navodne troškove misije koja je bila poverena Viravolti; popiti neku u čast Republike, i to platiti vladinim dukatima, činilo je da piće dva puta lakše klizi niz grlo. Povremeno su se mimoilazili s patrolama Gospodara noći, u crnoj odeći, koji bi im se obratili pozivajući ih da „stave prigušivač”. Samo jedan pogled na propusnicu s duždovim potpisom, koju bi Pjetro odmah izvukao, bio je dovoljan da ih ostave na miru; u svakom slučaju, posle onog susreta s razbojničkom bandom koju je sreo na putu za pozorište San Luka, Pjetro je osećao da može da se ponaša prikladno prema svakom protivniku, ako to bude potrebno. On i Landreto su klizili po mokrim pločnicima, gubeći povremeno ravnotežu i pridržavajući se uzajamno. Posle gostionice su se zaustavili u jednom podrumu s pićem, zvanim bastione, u kome se vino prodavalo na veliko; zatim su podsticali apetit biskvitima, rakijom, voćnim aperitivima s aromom ruže i pomorandže, malvazijom i aromatičnim mlečnim pićima. Prošli su pored kafea Florijan, pored Palate prokuratora i uputili se u drugu krčmu, na kraljevski obed: jagnjeću čorbu, nekoliko tura kobasica na žaru, pevca s pirinčem i boranijom, gljive, jednu do dve prepelice, sir rikotu i, najzad, galete od mešanog kukuruznog i pšeničnog brašna, s puterom, mlekom i jajima, sa suvim grožđem i seckanim plodom kedra. Našavši stare prijatelje, Pjetro i njegov sluga otišli su u Ridoto, čuvenu kockarnicu u kojoj su se igrale igre na sreću ili se kartalo. Imali su sreće, što im je omogućilo da potroše i nešto novca na misteriozne žene sa San Marka, pratilje vitezova, prokuratorke i plemkinje za jednu noć, koje su, ispod arkada, prosipale svoj šarm. Plesali su s njima uz zvuke violina iz orkestara raspoređenih svuda pored Palate prokuratora. Pjetro, koji odavno nije držao taj instrument u ruci, pokušao je čak da svira jednu Gabrijelijevu melodiju, koju je stručno izveo. Mesec je bio visoko na nebu; zatim su se uputili na privatnu zabavu, jednu od onih kakvih je bilo mnogo po Veneciji.
Pjetro je bio zadovoljan svojim pohodom s Landretom; sluga mu je bio pravi drugar u piću, kao i uvek. Bili su prijatelji, mada je jedan služio drugom; te večeri nije bilo razlike u rangu, jer je njihovo drugarstvo oživelo. Pjetro nikada nije zaboravio da je i on sam bio dečak koji je potekao s venecijanskih uličica, oko San Samuelea. Landreto nije bio Venecijanac. Bio je poreklom iz Parme, i veoma rano je ostao siroče bez oca, kao i Viravolta, a ubrzo posle toga i majka mu je nekuda nestala. Landreto je dugo lutao po italijanskim drumovima, na ivici prosjačenja i razbojništva. Neki plemići bez novca uzimali su ga u zaštitu, u Pizi i Đenovi. Landreto je takođe voleo svoju slobodu i Pjetro je znao da uvek ima više aduta u rukavu. Veseo i naizgled bezazlen, imao je izvesnu crtu cinizma, što je, svakako, bila posledica njegovog haotičnog života. Ispod izgleda naivnog mladića koji kao da je pao s Marsa, bio je veoma proračunat i umeo je, ako je to potrebno, da pokaže veliku mudrost. Mogao je da se izvuče iz najvećih nevolja, imao je talenta da se dodvori moćnicima i ništa ga nije moglo omesti u nastojanju da oslobodi gospodara. Pjetro je znao da je sve učinio da ga nekako izvuče iz zatvora. I Emilio Vindikati je došao u situaciju da sasluša molbe i ubeđivanja tog momka, koji je bio tako revnostan i privržen. Pjetro je sumnjao i da je Landreto direktno doprineo ubeđivanju Emilija da mu poveri novi zadatak za račun policije, u zamenu za oslobođenje.
Mesto na koje su se njih dvojica uputili bilo je pored glavne zgrade palate Kontarini, i sastojalo se od salona, kuhinja, sala za kockanje i onih u kojima se svirala muzika, a bilo je i soba za iznajmljivanje; uz pomoć Vindikatija, njih dvojica su se tu smestila, za šest stotina cekina, u sobe koje su bile iznajmljene kuvaru engleskog ambasadora; Pjetro je poznavao to mesto i čestitao je svom mentoru na izboru. Kada su stigli, prvo su proveli dva sata kockajući se u prizemlju, da bi se zatim uključili u živu raspravu o Ariostovim tekstovima, gde se Pjetro istakao recitujući neke probrane stihove tog pisca. Bilo je tu i dosta žena. Ipak, Pjetro ni za minut nije gubio iz misli ljupki lik Ane Santamarije. U svakom trenutku opsedalo ga je hiljadu pitanja, koja nije prestao da postavlja sam sebi. Gde li je? Šta li radi? Da li misli na njega i voli li ga još? Pored zabrane koju mu je stavio Emilio, Pjetro, takođe, nije bio siguran u svoju trenutnu poziciju, i nije želeo da popusti pred patnjom koja ga je iznurivala u naletima, niti da robuje svojoj opsesiji. To je bilo neprihvatljivo. Trebalo je osloboditi se toga. Očistiti taj apsces. Zaboraviti sve sumnje. Zaboraviti... je li imao drugog izbora osim da zaboravi na tu ženu, i da se usmeri na nešto drugo?
O, Ana, Ana, da li ćeš mi oprostiti?
Mogao je pokušati da se bori, ali kako, i protiv koga?
Mani se toga.
Te večeri je dosta popio.
Dakle, za tebe ,Đakomo!
U gomili plemića koji su bili maskirani kao i on, nalazila se i mlada žena po imenu Ančila Adeodat, meleskinja, koju je neki venecijanski kapetan doveo iz bivših kolonija. Imala je onu retku lepotu: dugu ukovrdžanu tamnu kosu, sa zadenutom ružom, tamnu put kao bela kafa, odevena u haljinu s belim čipkama i hiljadu ukrasa. Pjetro se prisećao da ju je nekada zaveo, kao i majku i kćerku Kontarini, uostalom, obe vlasnice kockarnice. Sve je to bilo pre Ane. Bez obzira na masku, Ančila ga je prepoznala. Verovatno je cvet u zapučku bio dovoljno upadljiv u očima lepe meleskinje; dok se motao po muzičkom salonu, ona mu se približila odlučno gledajući pravo u njega. Zatim je pomilovala lepi cvet na njegovim grudima:
„Zar je Crna Orhideja izašao iz zatvora? Kako to?”
Osmehnuo se. Ona se propela na vrhove prstiju i prošaputala mu u uho:
„Jesi li to ti, Pjetro Viravolta? Kako bi bilo da posetimo ostrva... kao nekada?”
On se takođe smešio.
„Ima putovanja koja se ne zaboravljaju.”
Ubrzo su se našli u jednoj sobi na spratu.
Landreto je slušao ispred vrata. Čuo je zvuk poljubaca i odeće koja se brzo skida. Želeo je da proviri kroz ključaonicu, ali je to bilo uzalud. Ključ se nalazio s unutrašnje strane. Čuo je dahtanje, uzdahe, bitku među čaršavima...
Landreto je još malo sačekao, da bi zatim i sam uzdahnuo, premeštajući šešir iz ruke u ruku. Za njega te večeri nije bilo više ničega zanimljivog.
Uskoro se udaljio i otišao da legne u krevet.
Ipak se veče nije tu završilo. Sve je to bio uvod u neobične događaje.
Sat pred zoru, Pjetra su probudila tri udarca na vrata.
Da li je sanjao?
Drmanje kvake bilo je znak da je dobro čuo. Pogledao je Ančilu Adeodat, taj „dar božji”. Spavala je, kose rasute niz obnažena leđa. Nešto je mrmljala, zatim je nastavila da mirno diše, a dah se izvijao s njenih punih usana. Pjetro se pridigao, nastojeći da je ne budi. Otišao je po svetiljku, pa se približio vratima i otvorio ih.
Nigde nije bilo nikoga. Ni na levoj, ni na desnoj strani.
Stopalo mu je, međutim, naletelo na nešto. To je bila cedulja na kojoj je zbijenim i sitnim rukopisom bilo nešto napisano i koju je neko proturio pod vrata. Pjetro je uzeo cedulju, prišao svetiljci i pročitao:
Sledi me, Viravolta, kroz Menuet senki
Dva koraka napred, pa šest levo,
Zatim okret pa osam desno,
Nad ključaonicu se nagni
Pa ćeš videti
Mračnu stranu puti.
VERGILIJE
Pjetro je ponovo pogledao po hodniku. Nije bilo ničega, osim tame na sve strane, i uobičajene noćne tišine. Osvrtao se unaokolo nekoliko sekundi. Ančila je još spavala. Nekoliko trenutaka je stajao tu, sa svetiljkom u jednoj i ceduljom u drugoj ruci, pomalo zbunjen... Prešao je rukom preko lica. Osećao je da mu se usta suše. O čemu je reč? Ko je mogao da ostavi ovu cedulju sa čudnim sadržajem? Ponovo je pročitao, počešao se po glavi, načuljio uši. I dalje se ništa nije događalo. Pošto se, malo-pomalo, pribrao, nastojao je da shvati.
Žmirkao je posmatrajući hodnik i zid na suprotnoj strani.
Zatim je krenuo.
Dva koraka napred.
Daske su zaškripale. Oprezno je zatvorio vrata sobe. Pogledao je u svoja stopala i zaustavio se. Razmišljao je kako je otkriven, tako dok stoji, sam usred hodnika; da ga je u tom času neko iznenadio, polunagog u beloj noćnoj košulji, svakako bi ga smatrao za ludaka, duha u svetu živih, ili bar za čoveka koji pati od nesanice ili halucinacija pod dejstvom droge prispele iz neke egzotične zemlje. Namrštio se. Pomerao se kao u snu, ili bolje reći košmaru. To je bilo čudno osećanje: kao da je bio vođen nekom silom, nekim višim instinktom koji je upravljao njegovom voljom.
Sledi me, Viravolta, kroz Menuet senki.
Sada je upravo započeo noćni ples.
Šest koraka levo.
Zateturao se, i polako hodao, korak po korak, dok nije izbrojao do šest. Sa leve strane bila su vrata sobe u kojoj je spavao Landreto. Na desnoj strani hodnik je skretao. Kap voska pala je iz svećnjaka i zacvrčala na podu. Pjetru je srce zalupalo. I sam se tome čudio. Pročistio je grlo. Sve se to zbivalo malo prebrzo. Ipak je imao neku mračnu intuiciju da se ne sme oglušiti o taj poziv, iako uopšte ne razume njegov smisao. Prešao je rukom preko čela.
Zatim okret, pa osam desno.
Pjetro je zašao za ugao i načinio osam koraka. Našao se ispred dvoja vrata. Jedna s leve, a druga s desne strane, zatim je ugledao još dvoja. Čuo je neke čudne zvuke. Nešto kao... dah... mukli uzdisaj. Zatim je čuo prigušeni krik, zvuke jecanja osobe pritisnute nečijim telom.
Nad ključaonicu se nagni.
Sagnuo se prema desnim vratima. Imala su običnu gvozdenu ključaonicu s velikim otvorom. Priljubio je oko, u njoj nije bilo ključa. Mahinalno je približio svećnjak. I dalje se pitao da li sanja; Menuet senki ga je doveo pravo pred ta vrata, preciznije nego bilo kakva karta izgubljenog blaga. Kakvo je to blago bilo? U duhu mu se javio prizor: prisetio se slične slike, kada je, kao dete, gledao kroz ključaonicu u sobu roditelja. Julija, glumica, u zagrljaju Paskvalea, užara. Ostaci davno izgubljene nevinosti. Prisećao se svog čuđenja i gađenja, kao i mračnog osećanja zavisti pomešane s ljubomorom, pred tim otkrićem telesne strasti. Intimno slavlje, posvećeno telesnom kultu. Proslava čulnosti, neobuzdane i životinjske.
Dakle, videćeš...
Neki čovek se svom težinom bio navalio na ispruženo telo. Tekle su mu graške znoja, huktao je kao vo, ležeći na prostitutki i gušeći njene proteste, a crte lica izobličila mu je strašna grimasa. Smešna maska, čiji je jedan kraj bio pocepan, visila mu je ispod brade. Nije se ni potrudio da se svuče, već je smakao odeću niz noge, gojazne, bele i dlakave kao noge nekog insekta. Pjetro je pratio sve faze te libidinozne metamorfoze. Čovek se navalio još jače, a njegovo zgrčeno lice delovalo je nasilno; vene su mu pulsirale na slepoočnicama, a maska se i dalje klatila... Posle nekoliko naglih trzaja bokovima, veoma brutalnih, dok mu je ruka poklopila usta žrtve, čovek se ukočio, crte lica su mu se opustile, bio je u ekstazi, podižući pogled k nebu; u tom trenutku apsolutnog uživanja imao je izgled učesnika u dvoboju, koga je odjednom pogodio vrh mača, ili vojnika koji je pogođen smrtnim udarcem i upravo pada pokošen na bojnom polju.
Santa Madona, ponavljao je, Santa Madona!
Otac Kozimo Kafeli, ispovednik iz crkve San Đorđo Mađore, rasteretio se u dugim mlazevima nad leđima onoga koji je ležao pod njim i primao njegovu milost. Sada je Pjetro video da nije bila u pitanju skupa prostitutka, već mladi heruvim, dečko od nepunih sedamnaest godina.
... Mračnu stranu puti.
Bez šuma, još u šoku zbog tog događaja, Pjetro se vratio u svoju sobu. Malo je oklevao da upadne u onu sobu i iznenadi Kafelija: video bi njegovo strašno i postiđeno lice, čuo bi sve žalopojke pod kapom nebeskom kojih bi se sveštenik setio i narugao bi se njegovoj hipokriziji. Dakle, oče, zar tako služite Hristu i Bogorodici? Baš lep primer moralnosti, za ugled Venecijancima!
Ali ne.
Pjetro je osećao da opet tone u košmar, kome su se pridružile posledice popijenog alkohola u toku večeri. Prizor koji je opsedao njegove oči i misli ostavio mu je gorak ukus u ustima. Vratio se u krevet i potražio toplo Ančilino telo, prekrio je čaršavima i pokrivačima. Sa crtama senzualne meleskinje mešao se lik daleke, maglovite, nedostupne i tužne Ane Santamarije. Imao je osećaj da ju je te večeri izdao. Zar to nije bio jedini način da pobegne od nje? To je bilo bekstvo od strasti bez budućnosti, svakako bezizgledne. Istovremeno se pitao da li zaista stvari treba da se završe na taj način?
Više ne znam... najiskrenije ne znam ni sam.
Još dugo su ga mučile mračne misli.
Pjetro je ostavio cedulju s Menuetom senki pored svećnjaka u kome su sveće dogorevale. Ponovo mu se prividelo Marčelovo razapeto telo, Kafeli koji se navalio na adolescenta, Broci koji se naginje nad leš za vreme autopsije. Razmišljao je o liku autora Menueta senki, maštao o Strigijama i Himeri, koji su lepršali među demonima. Mislio je i na potpis nepoznatog:
VERGILIJE.
Nije uspeo da ponovo zaspi.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Danteova zamka - Arno Delaland
PEVANJE V
Minosovo staklo
O PROBLEMU ZLA
Napisao Andreas Vikario, član Velikog saveta
Zlo protiv slobode, poglavlje I
Problematiku zla mogao bih formulisati na sledeći način: ako postoji greh, da li možemo smatrati da je on prethodio našim delima, ili smo ga počinili po slobodnom izboru, u obrnutoj perspektivi u odnosu na perspektivu svetog Avgustina? Da li se Lucifer krije u ljudskim delima, ili im prethodi, da li je reč o nekoj vrsti gangrene koja se nalazi u biti ne samo naše prirode, već postoji od početka sveta, možda još i od pre Postanja? Žan de Luđo i manihejci bezbroj su puta postavljali to pitanje: ono je, po meni, ključno, jer je bitno utvrditi da li je zlo ontološki ukorenjeno u čoveku. Da li je demon naša kreacija, potekla iz naopakog shvatanja slobode, te je bog rizikovao s nama još od Postanja, dajući nam taj najrizičniji i najdragoceniji dar; ili je zlo nezavisno od nas, početni impuls, ili istovremeni impuls, u svetu u kome mračna strana nije manje važna od božanske. Avgustinska odbrana slobodnog rasuđivanja ne može u celini prikazati suštinu zla; postoje zla koja svakako nisu posledica našeg lošeg rasuđivanja, već zavise samo od božje volje, kao što su bolesti i patnje koje one donose, što ne zavisi ni od koga od nas. Zato treba priznati da Bog usklađuje naše patnje i samo takav bog, imanentno biće koje se može razumom objasniti, ma kako bilo neprihvatljivo, može se nazvati Belzebub. Greh je u nama kao Luciferov pečat, koji izopačuje anđeoski osmeh. Zato na pitanje da li je čovek loš, odgovaram da jeste, ali on ne shvata u celini suštinu zla. Na drugo pitanje da li postoji Satana, mogu odgovoriti potvrdno, bez ikakvog oklevanja.
Na prvom spratu svoje vile, Lučana Salijestri se trudila da nastavi sa štivom, koje je bilo teško. Obično je volela da se tako osami i uživa u časovima mira, kada je mogla da se prepusti i drugim uživanjima, osim onim telesnim. Njen je muž, svojevremeno, prikupio značajnu biblioteku, koju je i sama kurtizana stalno obogaćivala. Lučana je uživala da odatle povremeno odabere knjigu, koju bi i sama dopunjavala komentarima. No, u ovom času, pažnju je mogla usmeriti na knjigu najviše nekoliko minuta. Pustila je da joj knjiga padne uz bok, misleći na druge stvari, a onda ju je ponovo uzela u ruke, bez mnogo volje. Najzad ju je spustila, očiju uperenih u prazninu. Dolazak onog čoveka koji ju je ispitivao o Marčelovoj smrti, doneo joj je nemir. Mislila je na pokojnog glumca s nežnošću. Nije razmatrala njegovu seksualnu ambivalentnost i mislila je da to nema veze s celom mračnom pričom. Ipak, u dubini duše, nije bila sigurna ni u šta. Ono što ju je brinulo, bio je nestanak njenog broša. Trudila se iz sve snage da se seti, ali nikako nije mogla da kaže u kom je momentu mogao biti ukraden. Da li joj je taj vladin agent poverovao? U svakom slučaju govorila je istinu. Zatvorila je oči... taj je broš veoma malo nosila. Samo onda kada bi Đovani došao do nje, kada je u svom senatorskom rasporedu našao vremena za to.
Lik Đovanija Kampionija pojavio joj se pred očima. Da li je on bio umešan u sve to? Dragi Đovani. Veoma joj je bio privržen. I ona bi se često raznežila prema njemu. Uvek je bio spreman da na svojim plećima ponese teret celog sveta... politika, mislila je. Ah, ta politika! Osećala je da je neke interpretacije Apokalipse pretvaraju u okean, u tajno boravište Antihrista otkako je osuđen. Aždaja se izdigla iz mora strasti, kao i instutucije koje je čovek stvorio. Đovani je bio od onih koji su uvek gonili tu aždaju. Đovani i njegove velike zamisli... Lučana se smeškala. S njom nije govorio o onome što se pričalo u Senatu. On se strogo držao pravila da ne odaje ništa što bi moglo ugroziti sudbinu Serenisime. Kada bi se naginjao k njoj, mogla je da oseti njegovu nemu tugu, nadu veliku kao i razočaranje što nije svaki put uspeo da se njegov glas čuje. Taj kralj usamljenika bio je privlačan. U drugim okolnostima, i da je razlika u godinama među njima bila manja, mogla se zaista zaljubiti u njega.
Gorka grimasa iskrivila je njene usne. Zaljubljena. Da li je ikada zaista bila zaljubljena? Podigla se, vukući kućni ogrtač za sobom, i prišla kaminu u salonu. Na okviru kamina bio je portret njenog muža, s komadićima aromatične smole ispred slike. Njene lare i penate (kućni bogovi). Udali su je pod prinudom i prerano, kao i tolike druge. Ponašala se kao da ga voli. Čak je i sama ponekad u to verovala. Trebalo je gledati život s lepše strane. Kada je postala udovica, da li je zaista bila ožalošćena? Jeste u onoj meri u kojoj je bila navikla na njega. Ipak, u isto vreme... zar je mogla da opovrgne tajnu, užasnu radost koju je osetila pred mrtvim telom svog muža? Sramila se zbog toga, da, svakako. No, tuga je tako brzo nestala da nije mogla a da ne shvati smisao svega toga. Gledala je njegov portret, to visoko čelo, stroge oči, arogantna usta. Koliko puta je posmatrala svog dragog muža za pisaćim stolom kako u beskraj svodi račune, ignorišući potpuno njene želje, pretpostavljajući unapred da je bila zadovoljna, prinudno zadovoljna. Svaki put kada ga je videla kako zbraja aktivu i pasivu, zamišljala je Pantalonea s pozorišne scene, koji uranja ruke u sanduk sa zlatnicima. To je bilo jače od nje, a bilo je i jače od njega. U suštini, Lučana je bila sama i pre njegove smrti.
Još od prve noći.
Zapalila je komadić smole ispred portreta. Laki oblačići mirisa kovitlali su se prema plafonu. Ipak, neće ići tako daleko da klekne pred portretom, to ne. Danas je ona bila mlada, lepa, bogata, željena, obožavana. I neće biti sasvim zadovoljna dok ne potroši čitavo bogatstvo svog pokojnog muža. Trošiti, trošiti, trošiti... u onoj meri u kojoj je on sticao. Samo za sopstveno zadovoljstvo. U smislu, recimo, povraćaja uloženog. Jednog dana ti izvori novca biće iscrpeni, a ona će naći novog zaštitnika, možda Đovanija, koji je samo to čekao.
Ostajao je samo jedan problem. Ljubav, ona prava. Zašto ne bi imala pravo i na nju?
Lučana, Lučana...
Bora gorčine i možda razočaranja pojavila joj se u uglu usana.
Vratila se divanu i knjizi koju je čitala.
* * *
Venecija je utonula u maglu; to je bila ona hladna magla, gusta kao pamuk, nesposobna da otera tamu. Prodirala je u kosti i izazivala drhtanje, dovodila do gubljenja osećaja za vreme, jer je bila praćena tamom. Nije se nazirao ni dva metra pred sobom. Pjetro je hodao i jedva nazirao sopstvena stopala na pločniku. Klonulost duha koja ga je obuzela odgovarala je vremenskim uslovima tog dana. Landreto je kaskao pored njega. Prilično rano su otišli iz palate Kontarini. U jednom momentu Pjetro se namrštio i okrenuo. Odjek, odjek. Da li su to odjekivali njegovi koraci, ili neki drugi? Spustio je ruku slugi na rame.
„Šta je?”
Pjetro nije odgovarao, proučavao je maglu. U tom času činilo mu se da čuje šištanje i vidi neke senke, koje su izmicale iz njegovog vidnog polja i nestajale u neznanom pravcu. Motale su se oko njega, ili su to bile siluete nekih nepoznatih prolaznika što su se rano probudili u Veneciji i koji su takođe hrlili u susret nepoznatome? Pjetro nije bio siguran ali glava mu je bila puna doživljaja mučne prošle noći, koja je bila uznemirujuća baš kao i današnji pejzaž. Emilio Vindikati mu je lepo rekao da će biti u toku zbivanja, na ovaj ili onaj način. Koliko da bi nadzirao njegovo ponašanje, nesumnjivo i zato da bi mu pomogao u slučaju nužde. Možda... možda je on angažovao nekoga da ga prati? Trebalo je ostati živ, u svakom slučaju. Pjetro je nekoliko sekundi stajao nepomično, zatim je neodređeno odgovorio Landretu: „Ništa, nije ništa”, pa su nastavili da hodaju.
Pojavio se spiralni pramac drvenog čamca, dva kraja tkanine lepršala su ispod šešira gondolijera kao račvasti jezik, čuli su se glasovi prolaznika koji su ponavljali neku melodiju...
Stigli su do keja.
Sada je čamac plovio usred ničega. Pjetro je čuo samo pljuskanje vode dok su napredovali prema Muranu; bili su mu potrebni sva pažnja i iskustvo da bi se kretali van uobičajenog puta. Pored Viravolte, Landreto je cvokotao od hladnoće. Izgledalo je da se gubi u mislima. Kada su se odvojili od pristaništa San Marko, nazirala se silueta građevina na trgu; ubrzo su utonuli u mučno sanjarenje i nevidiš u kome su se sada nalazili. U jednom momentu mimoišli su se s drugim čamcem, koji je plovio u suprotnom smeru. Čovek s kapuljačom stajao je na pramcu držeći svetiljku; izmenjao je nekoliko reći sa saputnikom, a zatim su nestali. Posle toga su sreli pogrebnu povorku sa groblja San Mikele, koja ih je takođe mimoišla. Miris misterije lebdeo je u vazduhu, kao da je priroda u svojoj uspavanosti nastojala da im pripremi duh za neku novu apokalipsu. Oko njih je lebdelo bezbroj magičnih snova, ali to je bila crna magija, mračna i preteća, koja je plovila po površini vode, između stubova koji su se mestimično videli, tu i tamo, kao mrlja neke senke izgubljene na laguni. Ta nestvarna atmosfera stvarala je kod Pjetra utisak da je napustio zemlju kako bi došao u neki neizrecivi i zabrinjavajući svet.
Pjetro je razmišljao o epizodi što se odigrala prošle noći, a koju još nije ispričao Landretu. Zapravo se pitao da sve to nije bio plod njegove mašte. Ne, ipak nije: bio je to Kafeli koga je video, tu nije bilo sumnje. Sačuvao je cedulju s Menuetom senki i treba da je pokaže Brociju; možda Četrdesetorica mogu da utvrde vrstu hartije i mastila koji su korišćeni. Slike događaja jučerašnjeg dana igrale su mu pred očima. Svešteniku iz San Đorđa svakako to nije bio prvi sličan noćni izlazak. Eto šta je bilo rizično. Pjetro je i sam, svojevremeno, odbacio tonzuru kako bi mogao da uživa sa svetskim ženama; viđao je slične i u Rimu, a i sam nije bio osoba koja bi imala pravo da prekoreva Kafelija. No, svakako, postupajući tako, Kozimo je dosta rizikovao. U vrtlogu puti... i to on! Sveštenik crkve San Đorđo Mađore! Kakva ludost! U svakom slučaju, misao koja je Viravolti pala na um, da je Kafeli možda s Marčelom imao posebne odnose, izgledala je sad prilično osnovana. Pjetro je predobro poznavao ljude da ne bi znao kako su oni proizvod sopstvenih frustracija, radosti, tuge, ranijih zabluda. No, Kafelijevo ponašanje ukazivalo je na ozbiljno zlo. Njegove reči odjekivale su Pjetru u ušima.
Santa Madona, molio sam se danju i noću da se to ne dogodi... kakva sramota, Gospode... Zašto je to moralo da se dogodi? Išlo je sa zla na gore... Marčelo je bio momak koji je zaslužio da živi... Bio je...
Marčelo je bio opsednut grehom, kao što je to nesumnjivo bio i Kafeli. To je bilo sigurno. Eto šta ih je spojilo. Jedan je izdao svoju prirodu, a drugi se odrekao svoje vere. U toj uzajamnoj pometenosti nastalo je duboko zasnovano prijateljstvo. To je bilo razumevanje patnje kroz koju su obojica prošla. Osim političkih problema koji su se nametali, zajedničke patnje bile su osnova njihovog poveravanja. Obojica su bili dvostruke ličnosti, rastrzani između nedovoljne, i možda ponekad ljubavi preterane, osuđeni da u tajnosti drže svoja uživanja, počinioci svetogrđa u očima sveta, a i u sopstvenim očima. Ta slika je pokazivala sve elemente otrova i nezdravog stanja... u pitanju su bile tajne ispovesti. Agent Desetorice i sveštenik svete crkve. Dve duše ubeđene da ih čeka prokletstvo zbog dvostrukog života, zbog neodoljivih poriva kojima su se predavali, zbog nedostignutih ideala. Pjetro je i sam bio sklon putenim uživanjima, pa mu unutrašnje patnje i mučenja ove dve osobe nisu bile zagonetne. Stavio je ruku na čelo i sklopio oči.
Mislio je na cedulju koju su mu poturili ispod vrata. Ko je mogao to da napiše? Postojao je potpis Vergilije. Jedini koga je Pjetro mogao da se seti, bio je autor Enejide. To ga neće daleko odvesti. Da li je reč o tom čuvenom Diavolu, misterioznom Himeri, ili o Strigijama, o kojima je govorio Kafeli? Pjetro je strahovao da sada njega uhode. Da li su se novosti širile tako brzo? Da li je neki drugi agent Desetorice te noći podmetnuo cedulju s Menuetom noći ispod njegovih vrata da bi mu diskretno doturio još jedan delić slagalice? Da li su Desetorica vodila paralelnu istragu? Nije bilo baš mnogo verovatno. Vergilije, ili ti koji su ga nadzirali, morali su biti direktno povezani s Marčelovim ubistvom. Pjetro je sve više verovao da zločin u pozorištu nije delo jednog kriminalca, već je cela ta scenska postavka imala neki njemu još nejasan smisao; ako ubica nije delovao samostalno, onda je verovatno radio za neku organizaciju, možda za te čuvene Vatrene ptice.
Trebalo je naći dokaze, ako su oni negde postojali. U iščekivanju je trebalo slediti drugi trag: poreklo onih ostataka stakla koji su pronađeni u Marčelovim očnim dupljama i oko tela, što bi dovelo do neke nove informacije.
Trebalo je voziti se oko jedan sat da se stigne do obale Murana i pristane uz nju. Najzad su izronili iz magle.
U XIII veku Veliki savet Venecije odlučio je da se staklare smeste na ostrvu Muranu, zbog veće bezbednosti i lakše kontrole. Staklarska gilda je već tada bila veoma moćna. Do kraja XIV veka njeni proizvodi izvozili su se čak i u London, a u doba renesanse to se područje još proširilo. Venecijanski proizvodi od stakla bili su usavršeni do veoma visokog stepena, koji je redak u istoriji primenjene umetnosti. Bilo je radova na emajlu, blistavih boja, s pozlatom ili portretima poznatih ličnosti, s mitološkim scenama, a ti su proizvodi bili ponos Gilde, koja se darovito prilagođavala „dobrom ukusu” velikih evropskih dvorova. Bili su tu i filigranski radovi od belog stakla velike prozirnosti i delikatne obrade, s hiljadu prevoja i oblina, koji su bili neuporedivi, iako su mnoge fabrike koje su radile „u venecijanskom stilu” nicale svuda u okolini. Širenje staklarskih tajni s lagune, i pored stroge kontrole venecijanskih vlasti, naročito je došlo do izražaja kada je 1612. Neri objavio poznato delo Staklarska umetnost. U toj je knjizi konačno obelodanjena i priznata umetnost koja je pomalo bila i nauka, i koja se stalno razvijala, počev od srednjeg veka. Astronomska sočiva, medicinski instrumenti, pipete, bočice i epruvete alhemičara, naočare i cvikeri, kao što ih je nosio Broci, lekar Četrdesetorice, pravljeni prvo specijalno za učene ljude, a zatim i za narod, sve je to učinilo da venecijansko staklo osvoji veliki teren i oblasti koje su bile šire od područja njegove tradicionalne primene. Poredili su prozirnost venecijanskog stakla s gorskim kristalom; konkurenti su bili češke staklare, jer je njihovo staklo imalo masu, prozirnost i čvrstinu. Korišćenje uglja umesto drveta kao goriva za staklarske peći, poguralo je proizvođače ka iznalaženju novih proizvodnih procesa. Povećanje procenta oksida gvožđa omogućilo je proizvodnju stakla velike čistoće i tipičnog zvuka na dodir, to je bilo kristalno staklo koje je svedočilo o majstorstvu staklara s lagune. Venecija je dominirala u toj oblasti; čuvena ogledala na raznim podlogama, duvano staklo, bezbrojni proizvodi, kao što su vaze i čaše, statuete i servisi za vino, korisni, ali i dekorativni stakleni proizvodi, smatrali su se najrafiniranijima na svetu.
U radionici kod Spadetija bilo je ponešto od svega toga kad su ušli Pjetro i njegov sluga. Toplota i živa aktivnost u staklari podsećale su na paklene vatre na ulasku u pećinu u kojoj je stari Vulkan mogao da obavlja svoje poslove. Radnici u halama i radionicama pružali su jedinstven primer. Taj podzemni narod duvao je male blistave pupoljke stakla na sve strane. Bilo ih je preko hiljadu, pravi demoni, polugoli ili odeveni u rublje mokro od znoja, napetih mišića; duvali su i huktali, trčali s jednog mesta na drugo između vrtloga žeravice, dodavali završene komade kolegama koji su se bavili kontrolom, i koji su, neverovatno pažljivo, ispitivali svaki od njih; odluka bi pala, komad je nastavljao svoj put, ili bi bio vraćen na ponovnu obradu. Svuda se čulo zveckanje raznih instrumenata, jasni zvuk kristala i pevuckanje i uzvici radnika; iz tih stalno zažarenih peći izlazili su najlepši proizvodi venecijanske staklarske industrije, kao vodene kuglice istrgnute iz naručja lave i vulkanske tame.
Staklarska gilda bila je organizovana kao i većina venecijanskih preduzeća: imala je sedište, bratstvo i upravni odbor. U njemu se nalazio administrator, koji je predsedavao i štitio profesionalne interese, vodio računa o poštovanju njihovog statusa, radio na rešavanju internih sporova i odlučivao o prijemu novih članova, koji su bili pobrojani na spisku Đusticija vekja, a primerak je dostavljan opštinskim vlastima. Majstori ove gilde učestvovali su na sednicama i mogli samostalno da vode posao. Hijerarhija je bila jasno određena: pet godina se šegrtovalo, zatim se prelazilo u status kalfe u narednih deset do dvanaest godina, da bi se stiglo do statusa majstora, ili zvanja kapomaestro, uz predstavljanje sopstvenog remek-dela, koje su procenjivali eksperti iz struke.
Nadzor poslovanja ovih preduzeća nije zavisio samo od samodiscipline i primene internih procedura; u tome se opet ogledao uticaj vlasti i Desetorice. Staklarska gilda privlačila je posebnu pažnju. Pre jednog stoleća, Kolber je na Murano iskrcao francuske tajne agente; oni su pokušavali da se približe radnicima s lagune i saznaju njihove tajne, koje bi kasnije preneli u Francusku, gde bi se pravila podjednako dobra ogledala. Industrijska je špijunaža, dakle, postojala, a kazne za to bile su često surove, od bacanja u okove do pogubljenja. Ova preduzeća nisu imala nikakve političke uloge. Dužd se obavezao da prima njihove predstavnike četiri puta godišnje, na zvaničnim prijemima, prilikom praznika Svetog Marka, Uspenja Bogorodičinog, Svetog Gija i Svetog Etjena.
Predvođeni jednim radnikom, Pjetro i Landreto našli su se ubrzo pred Federikom Spadetijem, koji je bio jedan od najuglednijih majstora Gilde. Spadeti je nosio belu kapicu na glavi i pocrnelu pamučnu košulju; imao je oko pedeset godina, tamnu kožu, lice pokriveno znojem i tragovima uglja. Pravi Vulkan, zapravo, samo mu je nedostajala mitska brada. U ruci je držao pincetu na čijem se kraju ljuljao komadić crvenkastog stakla, i ljuljajući ga nad žeravicom, pokazao je svoje impresivne bicepse pre nego što je odgovorio na Pjetrov pozdrav. Ovaj mu je pokazao duždovu propusnicu, ali ju je uklonio da na njoj ne bi ostali otisci prljavih prstiju.
„Federiko Spadeti? Želeo bih da vam postavim nekoliko pitanja.”
Spadeti je uzdahnuo, spustio pincetu i obrisao čelo. Spustio je ruke na bokove i zatražio da ponovo pogleda propusnicu, vidno nezadovoljan zbog tog uznemiravanja. Jedna mala grimasa preletela mu je preko lica, a zatim je rezignirano rekao:
„Dobro... kažite, slušam vas.”
Pravim mađioničarskim pokretom Pjetro je izvukao maramicu u kojoj se nalazilo nekoliko uzoraka stakla pronađenog pored nogu Marčelovog leša, u pozorištu San Luka.
„Da li biste mogli utvrditi prirodu ovog stakla?”
Spadeti je napravio grimasu, nagnuo se nad maramicu i počešao se po bradi.
„Dozvoljavate li?”
Pjetro mu je pružio maramicu. Kapomaestro je uzeo nekoliko komadića stakla i pažljivo ih razgledao, odmeravajući ih na dlanu; posle nekoliko trenutaka otišao je da ih uporedi s nekim predmetima koji su se nalazili u blizini, na jednoj polici.
Vratio se do Viravolte.
„Reklo bi se da je u pitanju kristal, sudeći po prozirnosti, težini i glačanju. Da, prilično liči...”
„Mislimo da bi ovo staklo moglo voditi poreklo iz vaše radionice”, rekao je Pjetro. „Šta vi mislite o tome?”
Spadeti ga je gledao žmirkajući. Trebalo mu je nekoliko sekundi da odgovori:
„To je moguće, gospodine. No, ne pravim samo ja ovakvo staklo, kao što znate. Bez marke određenog proizvođača, ne znam kako bismo iz tih maleckih komada.
„Naravno”, kazao je Pjetro. „Ali zar to nije vaša specijalnost i zar niste baš vi najpoznatiji proizvođač kristala? Meštre Spadeti, da li biste mogli odrediti od kakvog predmeta potiču ovi komadići?”
Spadeti je još uvek bio nagnut nad maramicom i delovalo je kao da će uroniti nos u nju. Njuškao je. Okrenuo je zatim glavu, malo šmrktao, i posle tužnog uzdaha, pucnuo jezikom:
„Mmf... ovo ne potiče od ukrasnog predmeta, bar ja ne mislim, gospodine. Nema boje ni ukrasa, ničega... moglo bi biti bilo šta, čaša, kupa, vaza, statueta...”
Pjetro se približio polici koja je stajala nešto dalje, i na kojoj su stajali razni predmeti. Pustio je da neko vreme vlada tišina, a zatim je uzeo jedan od tih predmeta, i gurnuo ga Spadetiju od nos.
„Da li bi staklo moglo biti od nekog ovakvog predmeta?”
Pokazao mu je jedan stakleni bodež sa sedefnom drškom, na kome je zmija bila obmotana oko glave mrtvaca.
„Eh... moglo bi biti i to”, rekao je Spadeti. „Kažite mi šta zapravo tražite?”
Stajao je ispred Pjetra, razmaknutih nogu.
„Da li bih mogao dobiti jedan ovakav?”
„Naravno, košta dva dukata”, kazao je staklar.
„Vidim da ne gubite kompas čak ni kada je reč o Desetorici.”
„Naročito kada je reč o njima”, progunđao je kapomaestro.
Pjetro se osmehnuo, potražio kesu s novcem za pašom, preturao po njoj i dao dva dukata Spadetiju, koji mu je, zauzvrat, dao bodež.
„Kažite mi, prijatelju, da li ste čuli za Strigije?”
„Za šta?”
Pjetro je pročistio grlo.
„Za Strigije ili Vatrene ptice.”
Pogled mu je bio prikovan za Spadetijeve usne.
Ovaj ga je gledao ispod oka.
„Nisam.”
„Dobro. Hm, to je vredelo raščistiti.”
Crna Orhideja se malo udaljio i lutao po radionici, od jednog do drugog mesta, s rukama zabačenim na leđa. Zviždukao je.
„Ne želim da budem neuljudan, gospodine, ali kažite mi da li je to sve? Imam posla.”
Pjetro je zastao pred divnim komadom na kome je radio neki mladić. To je bio jedinstven predmet: neka vrsta staklene haljine, koja je padala kao da je na drvenom manekenu. Međutim, na njoj nije bilo ničega uobičajenog. Imala je okovratnik od stakla ojačanog zlatnom žicom i blistala u hiljadu prozirnih arabeski, koje su bacale višebojne odsjaje svuda oko grudi i abdomena, nabrana tako da oponaša prevoje tkanine i prozirne čipke. Haljina od kristala! Na nivou struka, zvezdasta kopča zatvarala je opasač od blistavih bisera. Pjetro je zadivljeno zazviždao.
„Prekrasno je, maestro...”
Spadeti se približio ponosnog pogleda. Malo se trgnuo, i promenio ton.
„To je remek-delo na kome radi moj sin Tacio”, rekao je, pokazujući na mladića koji se, posvećen svom poslu, spustio na kolena. „On će biti moj naslednik. Zbog toga mora i sam da dobije zvanje majstora. No, ovaj je predmet zaista jedinstven. Gilda je ove godine organizovala takmičenje među radionicama. Sam dužd će dodeliti nagradu pobedniku za vreme praznika Uspenja Bogorodice, u toku karnevala. Zamislite, Tacio je zaljubljen u jednu malu Severinu, gospodine. Kaže da ga njena lepota i nežnost inspirišu za ovo delo. Nema bolje inspiracije od ljubavi, zar ne?”
Očinskim pokretom Spadeti je prešao rukom preko Taciove plave kose. Ovaj je za trenutak podigao anđeosko lice prema Viravolti i nasmešio se, pozdravljajući ga u tišini.
„Čestitam vam”, kazao je Pjetro. „Pravi ukras... zaista retke lepote. Zar ćete ga ostaviti tako svima pred očima?”
Staklar se nasmešio na tu primedbu.
„Sve što ovde pravimo prava je retkost, gospodine. Dobro je da svi znaju šta pravimo. Naše radionice su rivalske, ali i prijateljske. Recimo da je ova haljina način da se pokaže...”
Zastao je tražeći sopstvene reči.
„Da pokažete ko je glavni, zar ne?”, kazao je Pjetro, koji je malo spustio ton. „Mislite li da bi se takva haljina mogla i nositi?”
Spadetijev osmeh je bio ironičan i pokroviteljski.
„To sve spada u nadmetanje.”
Pjetro je pogledao staklara, a zatim haljinu. Nadmetanje za remek-delo nije spadalo u redovne prihode staklara. Sva preduzeća su imala svoja takmičenja i nagrade. U trgovačkoj crkvi San Đovani na Rijaltu, održavani su skupovi po strukama, i odavno su se ustalila razna nadmetanja, naročito u slikarstvu; moć svakog profesionalnog udruženja ogledala se u donacijama i podsticanju kreativnosti. To je, svakako, imalo svoje draži. Ova kristalna haljina bila je veoma izražajna. Pjetro je pročistio grlo:
„Federiko, mogu li da bacim pogled na vaše knjige porudžbina? Mora biti da imate neke registre, ili nešto te vrste?”
Spadeti se ponovo uspravio. Pogledao je Pjetra nepoverljivo, a zatim malo oklevao...
Onda je popustio.
„Kažite, gospodine, zar ne znate koliko komada staklenih proizvoda izađe iz moje radionice svakog meseca? Skoro tri hiljade. Oni su rasejani po celoj Evropi. Naravno, imam registre. Imam i jednu veliku knjigu porudžbina. Dođite pozadi u moj ured: tamo ćemo biti mirni.”
Njih dvojica su se povukli iz prostora s uzavrelim aktivnostima u mirnu sobicu, u kojoj je kapomaestro bio izdvojen od ostatka radionice. Pjetro je poslao Landreta s bodežom do Brocija, da mu ga pokaže i da dobije od njega nove podatke. Možda su Četrdesetorica nešto saznala i napredovala u istrazi. Spadeti je preturao po velikim registrima i otvorio ih pred Viravoltom. Ovaj se smestio pred prašnjav pisaći sto. Dugo je proučavao registre, dok se Spadeti vratio svojim poslovima. Pjetro je pregledao i prepisivao porudžbine na poseban list; porudžbine bodeža, kao i sve one koje su, po prirodi, delovale neuobičajeno, ili bile čudne zbog nejasnog identiteta naručioca. Posle dva sata zaključio je da nije daleko stigao i pitao se da li gubi vreme. Malo je prevrtao po stolu i pronašao još dve prašnjave sveske, podvučene ispod knjige porudžbina.
„Gle...”
Ponovo se bacio na traganje. Trebalo mu je još pola sata, a zatim je naglo uzviknuo. Sa registrom koji ga je zainteresovao ispod ruke, otišao je da potraži kapomaestra, koji je sedeo ispred peći, nedaleko od sina i njegovog kristalnog dela.
„Meštre Spadeti! Šta je ovo? Taj ‘Minos’...”
Spadeti je proučavao registar kroz lornjon. Trepnuo je nekoliko puta.
„To što vi... to tu... kako bih mogao da znam? To je bilo pre više od šest meseci.”
„Našao sam još dve sveske, pored onih koje ste mi dali.”
„Te dve nisu važne.”
Pjetro je podigao obrvu.
„Nisam baš ubeđen. Ipak ste ih vi popunjavali, te registre, zar ne? Zar vam taj klijent ništa ne znači? Zar ga niste lično sreli?”
„Ne, gospodine. U većini slučajeva ja primam samo posrednike. Ponekad se Tacio dogovara umesto mene. Kada bih morao poimence da se setim svih naručilaca, mogao bih samo da se bacim u lagunu.”
„Da”, rekao je Pjetro skeptično. „No, pogledajte malo ovde. Ako sam dobro razumeo podatke iz vašeg bilansa, reč je o porudžbini staklenih sočiva. To su uvećavajuća sočiva. To je napisano ovde.
„Sočiva... A, pa možda, moguće je.”
„Moguće! Staklena sočiva!”, zagrcnuo se Pjetro. „Za dvanaest hiljada dukata!”
Zgledali su se.
„Uz toliko staklo ne morate da skačete u lagunu, meštre. Mogli biste celu da je prekrijete. Nemojte mi sada reći da se ničega ne sećate...”
Da li je to bila nervoza zbog remećenja navika, ili je Spadeti bio zaista veoma, veoma uznemiren.
„Šta bi, do vraga, mogao da radi sa stotinama, hiljadama uveličavajućih sočiva?”, pitao je Pjetro.
Spadeti se malo ukrivo osmehnuo, i pridigao kapicu koju je nosio na glavi.
„Zaista, to je izuzetna porudžbina. Ponekad se direktno dogovaram s izaslanicima s dvorova ili predstavnicima vlada. Sad kad mi o tome pričate, ne bih bio iznenađen da...”
„I taj Minos... da li bi mogao biti predstavnik dvora ili strane vlade, kao što ste rekli?”
„To je moguće, gospodine. Da, sada se prisećam... To je porudžbina koju sam ja primio. Pred takvom sumom ne možete ostati ravnodušni. Od časa kada dukati zazveče u mom ćemeru i ćemeru Gilde...”
Pogledao je Pjetra, a crte su mu opet očvrsnule.
„Ako ne znam koja krunisana glava želi da prekrije palatu sočivima, gospodine, to je njegova stvar. Mene to ne zanima. A moji šegrti rade ono što im se kaže.”
Pjetro je nekoliko trenutaka zbunjeno gledao u staklara.
„Da li možemo naći ime i tačno poreklo naručioca?”
„Mora da negde postoji cedulja...”
Zatim je zastao.
„Želite da je ja pronađem, to je, zar ne...”
Pjetro mu je potvrdio.
„I to uz malo dobre volje, meštre Spadeti. Bilo bi dobro da malo više sarađujete.”
Spadeti je uzdahnuo. No, dobro je znao koja se to senka krije iza Pjetra – to je bila senka Desetorice. Spuštajući ruke na kolena, najzad je odlučio da ustane.
„Dobro, dobro! Idem...”
Okrenuo se prema svom uredu i polako se odvukao u tom pravcu. Traganje, srećom, nije predugo potrajalo. Spadeti je delovao kao da se oseća veoma nelagodno. Cedulja s porudžbinom koju je doneo Viravolti imala je nerazumljiv potpis. Nije bilo ni pečata, ni drugog znaka. Pjetru se otela psovka.
„Meštre Spadeti, rugate li mi se? Čini mi se da su vaše sveske pažljivo ispisane podacima o porudžbinama...”
Nije stigao da kaže ništa više.
Jedan radnik je naglo upao u ured.
„Gospodine, vi ste izaslanik Saveta desetorice?”
Pjetro je podigao pogled. Radnik je bio mladić od dvadesetak godina, zbunjenog izgleda. Oklevao je s rukom na kolenu.
„Da, to sam ja. Šta se događa?”
„Imam poruku za vas, koju vam šalje sluga i jedan član Četrdesetorice...”
„Dobro, priberite se momče. Šta se događa?”
Dečko se ispravio:
„Dogodilo se nešto strašno.”
* * *
Sve vreme dok je Pjetro bio u Spadetijevoj radionici, crni oblaci skupljali su se nad Venecijom. Spremala se jaka oluja. Voda lagune naglo se uzburkala, i malo je nedostajalo da Pjetro ne stigne na cilj. Kada se iskrcao na proširenje ispred crkve San Đorđo Mađore, tu se već nalazilo okupljeno stotinak osoba, koje su stajale na jakoj kiši. Svi su se zgledali uplašeno, ruku spuštenih na usta ili na grudi, dok su drugi podizali poglede k nebu. Pjetro je čuo zaplašene uzvike sa svih strana. Probio se kroz gomilu. Bura je nadjačala njegov glas; koristeći laktove, pridružio se Antoniju Brociju i Landretu. Morao je da se glasno razviče da bi ga Broci čuo:
„Ama, šta se to događa?”
Umesto odgovora, lekar Četrdesetorice podigao je oči, pozivajući ga da učini isto. Svi su bili podigli glave prema kapitelu koji se uzdizao nad ulazom u crkvu. Pjetro je bio mokar do kostiju i nije mogao dobro da vidi pod naletima mlazeva kiše. Zatim je odjeknuo zaglušujući prasak groma. Nebo je bilo obasjano i prosto rascepljeno munjama. Pjetro se okrenuo prema Landretu zgranut tom grozotom. Video je ljudsku figuru kako se obrće u centru uragana. Lik je visio o konopcu na fasadi crkve, obešen o kapitel, kao da je nadovezan na belu statuu koju je nosio stub. Gore su se čula zvona, koja su Viravolti probijala uši. Leš je nastavljao da se njiše, a udovi su mu se klatili: mora da ga je grom udario nekoliko puta, jer je telo delovalo ugljenisano; masa još dimećeg mesa, koje pleše pred božjim gnevom, pod mračnim oblacima, usred besa oluje. Ovaj tužan prizor delovao je kao paklena vizija. Pocepana odeća lepršala je oko tela i doprinosila još više patetici prizora. Dva čoveka popela su se na kapitel, nastojeći da skinu ljudsku vrtešku; bili su prošli kroz crkvu, s konopcima, i sada su rizikovali, krećući se po klizavom kamenu. Pokušavali su da nađu čvrst oslonac, pružajući ruke k telu, dok je odozdo dopirao sve jači žamor glasova.
„To je Kafeli”, kazao je Landreto. „Marčelov ispovednik... Okačili su ga tu... na fasadu njegove crkve!”
Kada su najzad uspeli da otkače sveštenika, spustili su ga konopcima na proširenje pred crkvom. Agenti Četrdesetorice trudili su se, s mukom, da razmaknu okupljenu gomilu kako bi Broci, Viravolta i Landreto mogli da uđu u crkvu. Otvorili su im dvostruka vrata. Crkva je bila utonula u tamu; tri osobe su palile sveće. Osvetljavale su oltar, gde su smestili Kafelijevo telo. Viravolta je video kako nastoje da isprazne sveto mesto, dok je Broci zavrtao rukave. Njegova večita torbica, sva mokra od kiše, stajala je sa strane. Pjetro nije mogao da veruje očima. Košmar se nastavljao. Kada je video Brocija pred oltarom kako se naginje nad lešom, zaboravio je sav svoj latinski. Iza lekara Četrdesetorice nalazila se slika Skidanje s krsta, koja je uznemiravala Pjetra u najvećoj meri. Prineo je ruku ustima i opsovao.
Skidanje s krsta...
Kapi vode tekle su mu sa šešira. Skinuo ga je , i popeo se stepenicama do oltara.
„Videću mogu li nešto da izvučem iz svega ovoga”, rekao je Broci. „Žrtvu je pogodio grom”, poigravao je pincetom po udovima pokojnika: jedan komadić mesa sam se odvojio. „Oko dve trećine tela je ugljenisano, a kosa je potpuno izgorela. Dlakavost gornjih udova izgleda da je... Ama, kažite mi, Viravolta, zar vaš sluga nema posla? Imam u džepu nekoliko listova papira i malo mastila, mogao bi da hvata beleške. To će meni uštedeti napor da to uradim i poslužiće za konačni izveštaj. On zna da piše, zar ne?”
Landreto je upitno pogledao gazdu. Pjetro je bez reči klimnuo glavom. Landreto se približio oltaru, preturao po torbici kao što mu je Broci objasnio i pronašao potreban materijal. Zatim je beležio ono što mu je lekar govorio, ozbiljnog i posvećenog izgleda. Pjetro je slušao samo polovinu onoga što je rečeno, jer je bio fasciniran slikom Skidanje s krsta. Na njoj su bili Bogorodica, Marija Magdalena i Josif iz Eremiteje, koji skupljaju krv Hristovu; u pozadini su rimske legije. Na nebu, munje simbolišu gnev božji. Pogrebne tugovanke na Golgoti. Iznad freske se uzdizao crkveni svod. Pjetro je prišao bliže. Očigledno, ubica je voleo biblijske metafore. Veza s ubistvom Marčela, koji je takođe sišao sa svog drveta prokletstva, kao što je Kafeli sišao s kapitela crkve San Đordo, bila je jedinstvena.
„Sveštenik je bio vezan konopcem”, procenjivao je Broci, „i to oko grla, preko sredine grudi, oko ruku, kolena i stopala. Aha, čekajte, vidite li ovo? Kontuzija na potiljku i mala fraktura na zadnjem delu glave pokazuju da je udaren pre nego što je izložen na fasadi crkve. Pjetro, čini mi se nemoguće da je sve to mogao izvesti jedan čovek. Kafeli se nesumnjivo... probudio, pošto se našao u tom konačnom položaju, usred vetrova.”
Da li je Himera komandovao prirodnim silama da bi usmerio gromove na kapitel, i to tako da pogode sveštenika? Da li je to bila najveća moć onoga kog su zvali Diavolo. Da li je neprijatelj, ma ko on bio, mogao da usmeri uragan na Veneciju? Pjetro nije mogao da se otme tom utisku vradžbina.
„A ima i još nešto...”, nastavio je Broci.
Podigao je s nosa cvikere i obrisao ih, zaustavljajući štucanje. Podižući ostatke odeće, otkrio je novu ranu i konture nagorelog mesa.
„Bio je kastriran.”
Duboko je uzdahnuo i namestio naočare.
„Mora biti da je već bio izgubio polovinu krvi. Nisu mu skidali odeću. Ostavili su mu mantiju, od koje nije mnogo ostalo.”
Pjetro je prstima prevlačio preko Skidanja s krsta, koje mu je bilo pred očima. To je bila slika, a ne zidna freska, kao što je prvo mislio. Odjednom je primetio razliku u boji između zida koji je bio okrečen i tačnog mesta na kome je, sada je bio siguran, ta slika morala da se nalazi. Nije bilo sumnje: slika je nedavno premeštena. Uglovi rama su bili čudni, i sa slikom u celini nešto nije bilo u redu... Pjetro je prevlačio rukom preko rama i preko glatkog zida. Raširio je ruke, razmakao noge i jednim potezom podigao sliku. Landreto je video da se malo zateturao. Ostavio je pero i priskočio mu u pomoć, pred začuđenim Brocijevim pogledom. Zatim su ponovo pogledali u zid, k mestu koje su upravo otkrili. Pokazala se poprečna nepravilna pukotina i...
Broci je nastavio da priča sam sa sobom. Viravolta ga više nije čuo.
Do vraga.
Polako je načinio nekoliko koraka.
Kada je došao u isti nivo s lekarom, ovaj je bio zbunjen tišinom koja je nastala oko njega, pa je skinuo cvikere i okrenuo se ka zidu.
Pakleni vrtlog što bez stanke huji,
tu nosi duše u zamahu punu,
muči ih, bije, vrti ih u struji.
Malo dalje je pisalo na latinskom:
Vexilla regis prodeunt inferni.
Bio je to novi natpis, ne urezan nožem u ljudsko meso kao u Marčelovom slučaju, već napisan na zidu.
„Slova su napisana krvlju”, promrmljao je Pjetro.
Skrenuo je zabrinuti pogled ka Brociju.
Lekareva ruka je ponovo pala na telo.
Približavaju se zastave paklenog kralja.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Danteova zamka - Arno Delaland
PEVANJE VI
Pakleni uragan
O PROBLEMU ZLA
Napisao Andreas Vikario, član Velikog saveta
O grehu i kazni božjoj: zlo i moć, poglavlje IV
... Iz judeo-hrišćanstva sledi da se cela ta konstrukcija zasniva na jednom: svesti o grehu i osećanju krivice zbog prvobitnog greha, a to osećanje prenosi se na celokupnu našu civilizaciju. Suočene s tim problemom, jeretičke sekte imale su dve mogućnosti: da odbace tu teoriju i sruše je istim moralnim principima; ili da je proglase nepotpunom i da se vrate na izvore religije, pozivajući se na rigorozne stavove „čistih”. U svakom slučaju, greh je taj koji trijumfuje, a odbijanje ili prihvatanje kazne uslovljava domete duhovne moći, pa tako, opet, na vlast dolazi Lucifer. Tamo gde vlada strah, vlada i moć: zbog toga je nastao paradoks po kom je zlo najviši instrument vlasti zvaničnih religija; zbog toga se svetska carstva nameću silom; zbog toga se problem zla može smatrati političkim i zbog toga nam, iznova, ukazuje na Satanin trijumf na ovome svetu.
„Ubice su morale delovati brzo”, zaključio je Pjetro. „Brzo, ali i efikasno.”
Kapi vode slivale su mu se s oboda šešira. Skinuo ga je, i popeo se uz preostale stepenice koje su vodile do oltara.
Knez Serenisime bio je zbunjen i delovao je kao da je gubio svoju uobičajenu smirenost.
Pjetro, Emilio Vindikati i Antonio Broci sedeli su ispred njega. Svi su bili u sali Kolegijuma. Napolju je još besnela oluja i svi su lusteri bili upaljeni. Broci je, s vremena na vreme, podizao pogled ka freskama na plafonu.
Videlo se da je želeo da bude na nekom drugom mestu. Preterana napetost nije prijala njegovom srcu.
„To nije moguće, nije moguće”, ponavljao je Frančesko Loredan.
Mahao je glavom na sve strane. Zatim je udarao pesnicom po ručkama prestola.
„Ako su okolnosti ubistva Marčela Toretonea mogle da se prikriju od naroda, ovoga puta je cela Venecija upoznata s događajem! Ovaj slučaj će neizbežno doći pred Veliki savet, Emilio. Vi sami i predstavnici Četrdesetorice bićete pozvani da date objašnjenja o prirodi i toku istrage! Treba da se pripremite. Ne bi me začudilo da je ovo ubistvo počinjeno usred bela dana samo da bi Veliki savet saznao za to! Rizikujemo da ponovo upadnemo u velike nevolje i zaglavimo u procep između naših malih tajni i zvaničnih odluka! Ako želimo da produžimo Viravoltinu tajnu istragu, Desetorica i Četrdesetorica moraju da je potvrde. No, sve ovo mi ne govori ništa bitno, Emilio, baš ništa! Doveli ste me u situaciju koja mi se nikako ne dopada. Potrebni su, naime, neki rezultati, članovi Velikog saveta nisu glupaci, shvatiće brzo da se nešto događa bez njihovog znanja. A šta smo mi do sada saznali?”
Pjetro je uzeo reč:
„Put na koji ukazuje Menuet senki ne vodi nikuda. Priznajem da sam se pitao da li je Vergilije bio jedan od Emiliovih emisara, ali me je on ubedio u suprotno; postoji dakle veza između Marčelovog ubistva, ubistva sveštenika Kafelija i u najmanju ruku neugodnog prizora koji sam video u palati Kontarini. Ako su, kao što sumnjam, Marčelo i Kafeli bili ljubavnici, moguće je da su obojica predstavljali stvarnu pretnju za onoga ili one za kojima tragamo... No, ono što me najviše brine jeste da neko napolju zna za moju misiju! Imao sam utisak i da me prate, kada sam išao na Murano. ‘Neprijatelj je svuda’, kazao je sveštenik. A ako niko od nas nije prodao informaciju, izvinite što moram da uzmem u obzir sve mogućnosti, to je mogao biti sam Kafeli, pre nego što je umro, ili neko iz pozorišta San Luka, možda malo mudriji od ostalih... Ili je to mogla biti Lučana Salijestri, čiji smo broš našli u pozorištu.”
„Taj sveštenik iz San Đorda...”, kazao je dužd. „Božanska dobrota! Kakva nesreća za njegove vrle parohijane...”
„Tačno je da, vođena ovim tempom, naša istraga više neće moći da bude tajna”, rekao je Pjetro. „Slažem se s vama, Vaša visosti: taj isti ‘neko’ tera nas da delamo javno, izaziva skandale i dovodi nas u neprijatnu situaciju. To je neko sposoban, a zamka u koju nas uvlači ima neku političku proračunatost. Pored smisla za dramatizaciju ovih spektakularnih ubistava, nešto još potvrđuje sumnje koje je gajio Emilio: imamo posla s makijavelističkim likom upućenim u najintimnije navike onih koje je mrcvario. Može to biti neko od naših patricija, a može biti i neki stranac, Vaša visosti, koji je delovao uz pomoć izvršilaca najnižih gnusoba. To se već i ranije dešavalo.”
„Neko, neko, ali ko?”, pitao je dužd zabrinuto. „Venecijanski plemić, strani špijun, ambasador neke neprijateljske sile? Taj Minos, čiji ste trag pronašli u registru kod staklara, i koji je ispred našeg nosa naručivao pune brodove staklenih sočiva za neku nepoznatu svrhu? To nema nikakvog smisla... i koji bi bio njegov motiv, Viravolta?”
„Da zastraši Republiku i poremeti rad naših institucija, šta znam? Tačno je da Marčelo i Kafeli nisu sami po sebi imali politički značaj: ali Marčelo je radio za Desetoricu i on je, kao i sveštenik, znao više nego što treba, to je očito.”
Dužd je prešao rukom preko čela i namestio svoj ukras na glavi, napola ubeđen u to što je čuo, pre nego što se pridigao. Otišao je prema prozorima; kiša je dobovala i kroz hiljade kapi videli su se sivkasti obrisi lagune.
Kada se vratio do njih, munja je zaparala nebo.
„Sve je to ispod žita, ta trulež! Greh! Raspad! Šta se to skriva u ljudskim dušama? Gospode... Ne, ne, sve to ne ide; ne napredujemo dovoljno brzo.”
Vindikati je podigao obrvu i ruku.
„Budimo pragmatični, Vaša visosti, i ne dozvolimo da na nas ostave utisak komplikovane zavrzlame, ne pridajmo protivniku veći značaj no što zaslužuje, mada ja prvi smatram da postoji velika opasnost. Poslao sam nekoliko naših agenata da pretresu Spadetijeve registre i knjige Gilde. Svi su staklari ispitani, a Spadeti pre svih: on tvrdi da ništa ne zna. Pripretili smo mu, ali ćuti kao grob. Nemamo nikakvih dokaza o njegovoj umešanosti u sve ovo. On ne negira porudžbinu, ali priča o nekakvim greškama u vođenju registra, i pravi se da mu je žao zbog toga. Zaboravnost mu je u svakom slučaju veoma dobrodošla. Problem je što, u nedostatku tačnih podataka o tajanstvenom naručiocu sočiva, ne mogu u nedogled da obustavljam dalji rad njegove radionice. Već se cela Staklarska gilda uzbunila i govore o obustavi proizvodnje. Čudim se samo što dragi Savet desetorice nije brže reagovao po pitanju registra tog kapomaestra; to je druga greška koju ne mogu da objasnim. Ne treba sprečavati Spadetija da izlazi; treba ga slediti i nastojati da ga navedemo da progovori: nisam siguran da li ćemo s te strane dobiti neku vrednu informaciju u ovom trenutku. Vatrene ptice, biblijski natpisi na Marčelovim grudima i iza one slike u San Đorđu; to bi trebalo da razjasnimo.”
„Da...”, rekao je Viravolta, „...no ja lično želim da razjasnim pitanje broša Lučane Salijestri i vezu sa senatorom Đovanijem Kampionijem. To mi je jedini dostupan put. Treba da se pozabavim Kampionijem, ali je u pitanju jedan od najuglednijih članova Senata, čije su veze s Velikim savetom svima poznate. Potreban mi je vaš uticaj, Vaša visosti, ili Emiliova pomoć, da bih pripremio teren. Moramo i da se složimo oko strategije koju treba primeniti. Kampioni je prvi osumnjičeni, mada ne mogu kriti da mi to nekako izgleda malo... previše upadljivo.”
„Svakako”, kazao je Broci. „Izgleda da žele da nas dovedu do njega. Broš nađen u pozorištu San Luka mogao je biti ostavljen pored Marčelovog tela kao trag. Možda je u pitanju vešt manevar. Ali ako svi putevi vode do senatora Kampionija, hajde da ga potražimo! Da vidimo šta će Pjetro tu da pronađe!”
Nastala je tišina, prekidana samo lupkanjem kiše o okna.
Onda je Frančesko Loredan, uz dubok uzdah, rekao:
„Dobro, pozabavimo se onda njime.”
* * *
Broljo, vrt ispod Duždove palate jedno je od najčudnijih mesta u Veneciji. Ime je dobio po starom povrtnjaku koji se nalazio nedaleko od Pjacete, na kojoj su se Venecijanci i stranci uvek oduševljeno zaustavljali. Plemići su se tu svakodnevno nalazili da bi raspravljali o najnovijim državnim poslovima. Smešten u centru grada, imao je pravu političku ulogu: svi plemići koji su imali preko dvadeset pet godina i bili pozvani da učestvuju u radu Velikog saveta, tu su dobijali svoja prva zvanična zaduženja. To je, takođe, bilo mesto gde su se zaplitale državne intrige. Izgled ovog mesta, po kome se Pjetro trenutno šetao u društvu Njegove ekselencije Đovanija Kampionija, bio je zanimljiv. Duž aleja su se nalazile liste izdajnika domovine i podaci o njihovim kaznama, urezane u kamen. Iznad njih dvojice, nebo je bilo i dalje naelektrisano, ali se malo razvedrilo; poneki zrak bledog sunca probijao se kroz oblake i osvetljavao im put. Zemlja je imala karakterističan miris prirode koja se smiruje posle kiše.
„Dakle”, kazao je senator, „vi ste Crna Orhideja! Čuo sam za vas! Imate dugu reputaciju vezanu za skandale, koja je stigla do Velikog saveta i Senata. Mnogi su se pitali, a i sada se pitaju, na čijoj ste vi zapravo strani... Da li senator Otavio zna za vaše oslobođenje?”
„To ne znam... ali sumnjam u to. Bolje je što je tako.”
Viravolta je zaćutao za trenutak, a onda je rekao:
„Čini se da imamo neke hitnije probleme.”
„Svakako...”
Kampioni je uzdahnuo.
„Marčelo Toretone, otac Kafeli... Desetorica kao i Četrdesetorica veruju da postoji veza između ta dva događaja.”
Đovani Kampioni je imao oko šezdeset godina. Nosio je uobičajenu odeću senatora, crnu i oivičenu hermelinom s pločastim opasačem prikopčanim metalnom kopčom; na tamnokosoj glavi nosio je beretku. Hodao je pored Pjetra, sa štapom u ruci, namršten. Posle nekoliko trenutaka Viravolta se zaustavio i okrenuo se k njemu.
„Da li ste nedavno videli Lučanu Salijestri?”
Kampioni je zastao, začuđen. Stajali su pored nekog cvetnog žbuna, a žive boje cveća bile su pravi kontrast prema ozbiljnom licu patricija.
„To jest... kako bih rekao.
„Izvinite zbog pitanja, Vaša ekselencijo, ali shvatate da je to veoma važno za istragu koju vodim. Vi ste joj, pre nekog vremena, poklonili zlatan broš s inicijalima L i S, motivom dva mača i ružom od bisera?”
Kampioni je delovao još začuđenije.
„Da, to je baš to! Zanima me ko vam je dozvolio....”
„Kada ste poslednji put videli da Lučana nosi taj broš?”
„Pre oko petnaest dana, ali...”
„Pre petnaest dana, a posle više niste?”
„Možete li mi reći kakve veze ima taj poklon s mračnim pričama koje ste počeli da mi pričate?”
„Taj broš je, Vaša ekselencijo, pronađen pored nogu Marčela Toretonea, u pozorištu San Luka. Lučana je to krila od vas, ali je potvrdila da joj je taj predmet ukraden nekoliko dana ranije, a ne zna ko joj ga je ukrao.”
Kampioni je podigao nos i napravio grimasu; ruka mu je nervozno stezala jabuku štapa.
„Zbog toga su Desetorica tražila da razgovaram s vama...”
„Zbog toga takođe. Vaša ekselencijo, jeste li znali da je Lučana bila istovremeno i Marčelova ljubavnica?”
Kampioni je nagnuo glavu. Bilo mu je sve teže da ostane miran.
„Kako ne bih znao? Cela Venecija je bila upoznata s tim. Znate, vidite... u Lučaninom životu bilo je mnogo muškaraca...”
Ton kojim je to rekao i koji se pretvorio u šapat nije izmakao Pjetru. Senator je bio zaljubljen, to se moglo videti; pomisao da je kurtizana primala i druge ljude, u istoj sobi, bila je za njega pravo mučenje. Namrštio se, s bolnim izrazom koji je jedva potisnuo.
„Da, volim je”, procedio je senator stežući pesnicu, kao da je pogodio šta Pjetro misli. „Volim je već deset godina. Baš smešno, zar ne mislite? Da neko kao ja drhti od same pomisli da u naručju drži jednu mladu kurtizanu, naviknutu na arkade Prokurature... znam da je to glupo. Eto šta me odvaja od državnih poslova! Ali da budem precizan: ta me je žena opčinila, ona je moja droga i životni začin, ne mogu da je se oslobodim... Ne vredi da krijem od vas: zadrhtim na pomisao da je izgubim, iako ona predstavlja moju sramotu. Ona je od onih koje vas okuju, stave na najveće muke i uhvate u mrežu, kao Dijana... To je prava ženka bogomoljke, obožavana i opasna. O, Gospode... Ali vama je sve to poznato, zar ne?”
Lik Ane Santamarije, Crne Udovice pojavio mu se pred očima.
Nije direktno odgovorio.
„Budite uvereni u to, Vaša ekselencijo”, kazao je hodajući i dalje. „Malo iskrenosti ne škodi u ovakvim vremenima.”
Malo su poćutali, a zatim je Kampioni nastavio:
„Što se tiče onog broša, ko je mogao da ga ukrade? Ne mislite valjda da sam na bilo koji način umešan u ta mračna ubistva”
Pjetro se osmehnuo.
„Daleko od toga, Vaša ekselencijo.”
Kampioni je delovao ubeđeno; smirilo se njegovo malo ubrzano disanje. No, Pjetro je morao malo da izmeni najnezgodnija pitanja. Pretražio je džepove i izvukao dva komada papira, koja je dodao patriciju.
„Ovi natpisi su pronađeni, jedan na Marčelovom telu, a drugi u crkvi San Đorđo. Da li vam nešto kazuju?”
Kampioni je uzeo papire i pročitao:
Nov bejah stanovnik tog kraja,
kad videh k nama neki silnik dođe,
ovenčan vencem pobedničkog sjaja.
Pakleni vrtlog što bez stanke huji,
tu nosi duše u zamahu punu,
muči ih, bije, vrti ih u struji.
Vexilla regis prodeunt inferni.
(Približavaju se zastave paklenog kralja.)
„Zbilja”, rekao je senator, vidno se naprežući da se seti, „čini mi se da sam to već negde pročitao... Ali gde?”
Prešao je rukom preko čela i pitao:
„Šta znače ti epigrami? Kao da je to... neka poema.”
„Izvan konteksta, koji mi nije poznat”, odgovorio je Pjetro, „ne znače baš bogzna šta. Ne znače više od onoga što piše.”
Pjetro se odlučio na „skok u vodu”.
„Vaša ekselencijo, želeo bih da mi nešto kažete o Himeri i onima što se nazivaju Strigije ili Vatrene ptice...”
Kampionijevi prsti zadnitau su nad papirima koje je držao. Osvrnuo se. Pjetro je znao da je pogodio cilj. Porasla je senatorova zainteresovanost za razgovor, ali su se reči zaustavljale na usnama. Reakcija na pomen Vatrenih ptica podsećala je na reakciju oca Kafeiija kada mu je Viravoka saopštio da je Marčelo Toretone razapet. Isti simptomi bolesnog straha pojavili su se na senatorovom licu: krv se povukla iz njega, sav se preznojio. Položio je jednu ruku na grudi, a drugu je pružio Pjetru, kao da su komadići papira koje je i dalje držao bili otrovani. Oči su mu treperile od zabrinutosti, nagnuo se ka Pjetru i prošaputao:
„Znači i vi ste u toku, takođe!”
„Šta znate o tome?”, pitao je Pjetro.
Kampioni je oklevao, drhteći. Ponovo se osvrnuo.
„Vidim senke... koje me svuda slede, bojim se. Ponekad ubeđujem sebe da je to samo moja mašta, ali... istina je da sam uplašen.”
Pjetro je insistirao.
„Dogodila su se dva užasna zločina, Vaša ekselencijo, i ništa nam ne garantuje da neće biti i drugih. Od životnog je značaja da mi kažete to što znate. Ko su Vatrene ptice?”
Dva čoveka su se dugo gledala. Zatim je Kampioni položio ruku na rame Viravolti, prigrćući svoju crnu odeždu, i odvukao ga malo dalje. Progovorio je zabrinuto i isprekidano:
„Pričamo o sekti, prijatelju. O tajnoj organizaciji. Njihov vođa se naziva Himera ili Diavolo, ali niko ne zna ko je on. To je luciferijanska sekta, koja je aktivna i ovde u Veneciji i negde na kopnu. Njeni ogranci šire se po Italiji, po onome što je meni poznato. To su Vatrene ptice. No, ima tu i nešto gore...”
„Šta hoćete da kažete?”
„Neki od njih uvukli su se u državnu administraciju, u opštinske urede i razne kancelarije, sve do Senata. Da, dragi moj, i do Velikog saveta!”
Viravolta je sada napeto razmišljao.
„A koji im je cilj?”
Đovani ga je ponovo pogledao.
„Njihov cilj? Ali, prijatelju, pa to je jasno! Plemići beže na selo, naša flota ne može da zadrži pozicije u stranim vodama, gubimo na svim frontovima i Venecija slabi! Ko još veruje da naša republika pod prividnim sjajem može dugo skrivati znake gangrene koja je izjeda? Oni žele vlast! Žele diktaturu, prijatelju! Ili, ako vam se tako više sviđa, žele autokratski režim i to izuzetno konzervativan. Znate li na čemu se zasniva naša moć? Na kontroli morskih puteva. Ko vlada Venecijom, vlada morima: Jadranskim, Sredozemnim, putevima koji povezuju istok i zapad! Zar vam se to ne čini dovoljno? Naivni ste ako mislite kako ovo nije dovoljno da se ceo svet uzbuni. Ako se prizna da je zlatno doba prošlo, niko se ne osvrće na načine koje treba primeniti da se ono ponovo uspostavi. Ubistva o kojima pričate jesu drveće iza koga se krije šuma! Ja sam apelovao na Senat da da veća ovlašćenja narodu i dozvoli mu da se uključi u rad naših institucija... Znate šta se govori u Francuskoj i Engleskoj? Krunisane glave tih zemalja strahuju, i oni takođe. Njihovi filozofi kažu da su to opasne ideje koje se usađuju ljudima u glavu. Ipak, treba verovati kako smo sposobni da reformišemo sopstvene državne institucije, kojima je to neophodno. Zna se koliko su takva gledišta skupo koštala dužda Falijera... Ja sam smetnja, sve se više glasova diže da brani suprotno gledište i nastoji da diskredituje našu vladu. Ja sam im na udaru, u to sam sada ubeđen. A i vi takođe, najverovatnije. Jedino što ih zadržava jeste saznanje da će se suviše očigledna zavera okrenuti brzo protiv njih. Naš rat je opsadni: to je ratovanje u senci, uz poštovanje etikecije i procedura, igra moći! Želeo sam da o tome obavestim dužda, koji se odavno ponaša kao da me ne čuje. Ali nekoliko zakonskih projekata koje smo predlagali već je naišlo na prepreke, uz sve manevre koji bi ih mogli sprečiti da se ostvare. Svuda, kud god krenem, nalećem na prepreke, nikada stvarne, naravno, već proračunate smetnje, i budite uvereni da nikada ne znam odakle dolazi udarac. Razumete li sada zašto su ukrali broš mojoj dragoj Lučani i ostavili ga u San Luki? Da bi mene okrivili, naravno. Hoće da me uklone, mene i moje sledbenike! Ne mogu da zatražim nikakvu zaštitu a da među tim zaštitnicima ne bude i onih koji igraju dvostruku igru. Ne verujte nikome, prijatelju, svi su sumnjivi...”
Đovani Kampioni je sve ovo izgovorio veoma brzo; ponovo je došao do daha. Odjednom su mu ramena klonula i pognuo je glavu.
„Eto, to je dosta: već sam vam i previše rekao.”
Pjetro je imao još mnogo pitanja da mu postavi. Mislio je da nastavi da insistira na njima, ali je senator podigao ruku:
„Ne, dosta je bilo! Ovde su na kocki dva života, moj i vaš. Pustite me sad na miru, molim vas! Treba da smislim na koji način da se branimo ja i moji sledbenici. Ako dođem do podataka korisnih za vašu istragu, naći ću načina da vam dojavim. Gde ste smešteni?”
„U apartmanima u palati Kontarini.”
„No, kakve god informacije da vam dostavim, moraćete mi obećati da ih nećete prenositi nikome, osim samom duždu. Da li ste to razumeli? Nikom ni reči, čak ni članovima Malog saveta ili Saveta desetorice!”
„Obećavam.”
Kampioni se udaljio, mračnog lica, mašući rukom kao da želi da otera Pjetra.
Ostao je sam, usred vrta Broljo.
Diktatura u Veneciji? Luciferijanska zavera!
* * *
Prsti Crne Orhideje klizili su po zaobljenoj zadnjici Ančile Adeodat. Ona je ležala ispružena i čitala iz neke knjižice tekst pozorišnog komada, pozajmljujući svoj glas raznim licima. Nije joj nedostajalo dara za to, a povremeno se okretala k Viravolti, koji joj se smešio; ipak su mu misli lutale ka nečemu drugom. Milovao je kovrdžavu kosu mlade žene, koju je više puta odvlačio od muža, tog dragog kapetana u Arsenalu, koji je i sada plovio nekim dalekim morima. Lepa Ančila nije bila lišena smisla za poeziju. Sa rodnog Kipra ponela je sećanje na cvetne vrtove i mirno more, smeđu prašinu i miris začina; majka joj je poticala iz Nubije i otac Italijan ju je kupio kao robinju i odveo u Veronu. Pošto je celog veka bila predmet prodaja i pozajmica, Ančila je samo bezuslovnoj ljubavi svog kapetana dugovala sadašnju sreću; on je tolerisao njeno ponašanje; i sam je odlazio preko brda i dolina i smatrao je da sve što mladu ženu čini srećnom, doprinosi i njegovoj sreći, koja je bila potpuna, kada bi mu se vratila iz svojih venecijanskih avantura. Pjetro je samo mogao da pozdravi kurtoazno pretvaranje tog sjajnog oficira, koji se pravio da nije upućen ni u šta. Nasmejani Ančilin glas odjekivao je kroz sobu:
FULGENCA: „Poslušajte me, dakle, molim vas, i odgovorite kako treba. Gospodin Leonard je u situaciji da sklopi veoma povoljan brak.”
BERNARDEN: „Utoliko bolje, oduševljen sam.”
FULGENCA: „Ali ako nema načina da plati dugove, veoma rizikuje da promaši cilj i ne uspe u tom poslu.”
BERNARDEN: „Kako? Čovek kao on može samo da udari nogom o tlo, pokuljaće srebro sa svih strana...”
Ančila se okrenula ka Pjetru i nastavila:
PJETRO: „Ne slušam te uopšte, slatka svetlosti mog života.”
ANČILA: „Čemu to namršteno čelo, Pjetro? Oj! Pjetro!”
Zadubljen u misli, Pjetro se osmehnuo i izvinio.
„Oprosti, Ančila. To je zato što me opterećuje jedan čudan slučaj.”
Ančila se dokotrljala do njega preko čaršava, zatim je sela ispred njega, s rukama na njegovim kolenima. Pjetro je zadivljeno gledao njene oble noge i tamne krugove na dojkama. Kosa joj je padala na ramena. Dohvatila je voćku sa stočića koji je bio pri ruci, i zagrizla je punim ustima, da bi ga zatim pitala, žvaćući:
„Zar ne možeš da pričaš o tome? Možda bih ti mogla pomoći... Mmm, ova je voćka divna.”
„Ne, draga. Reč je o stvarima koje je bolje da zadržim za sebe.”
„A šta to, zapravo, petljaš s Desetoricom? Počinje da se govorka o tebi, tu i tamo...”
„To sam i sumnjao. A šta se tačno...”
Pjetro je prekinuo rečenicu, jer je neko zakucao na vrata.
Ustao je, brzo se odenuo i otišao da otvori.
Pred vratima je stajalo neko dete u ritama, podižući k njemu nasmejano lice. Bilo je musavo i nedostajao mu je zub ili dva, a nije prestajalo da češe nos; no krupne bezobrazne i nasmejane oči nadoknađivale su sve te nedostatke.
„Ko te je pustio da uđeš?”
Mangupčić se nasmešio što je lepše mogao:
„Viravolta de Lansalt?”
„Lično.
Pružio mu je pismo u koverti, presavijeno na četvoro.
„Imam poruku za vas.”
Iznenađen, Pjetro je uzeo pismo. Hteo je da zatvori vrata, ali dečak se nije micao. Pjetro je razumeo, potražio po kesi s novcem i dao mu nekoliko novčića. Dečko je otrčao, preskačući stepenice. Pjetro je otvorio kovertu, zainteresovan. Ančila se uspravila na krevetu.
„Zbilja, stvari se odvijaju sve brže”, mislio je Pjetro, čitajući pismo.
Ptice će sutra biti na okupu u gnezdu; kako bi im se divio treba da odeš na kopno u vilu Mora, u Meštre. Kuća je ruševna, ali je na zgodnom mestu za okupljanje i razmenu malih tajni.
Pažnja: kao i za karneval, kostim je neophodan.
Đ.K.
Đ.K. je svakako značilo Đovani Kampioni. A ptice su bile Vatrene ptice.
„Da li je neka loša vest?”, pitala je Ančila.
„Nije uopšte, dušice, baš naprotiv...”
Zavalio se u duboku fotelju, prekrštenih nogu, s rukom na ručki. Ponovo je utonuo u misli. Ančila je ispustila nestrpljiv uzdah i nastavila da češlja kosu.
„Dobro, ako ne želiš da podeliš sa mnom te male tajne...”
Bacila se na krevet i dala se na čitanje.
Pjetro se nagnuo nad stočić koji je stajao sa strane i spustio pismo.
Sto je bio pokriven malim vezenim stolnjakom, a na njemu je stajala bronzana statueta Kerbera, troglavog čuvara pakla. Pjetro je nekoliko trenutaka posmatrao razjapljene gubice tog stvorenja, mišiće na njegovim bokovima i spiralu račvastog repa. Činilo mu se da čuje njegov besni lavež i vidi bljuvanje plamena.
Neke misli nam katkad dođu na jedinstven i neočekivan način, i izazovu u nama sjajne zamisli; ti trenuci nagle inspiracije retki su u životu. Time što je pismo spustio pored figurice, Pjetro je ostvario jedan od tih blagoslovenih trenutaka. Pitanja koja su ga mučila u duhu su mu se odjednom usmerila ka pravom otkriću. Sve se uobličilo u celinu koja je imala smisla, i kristalizovalo se oko jezgra problema koje je trebalo dosegnuti. Dva natpisa, na Marčelovom telu, i u crkvi San Đorđo Mađore...
Nov bejah stanovnik tog kraja
kad videh k nama neki silnik dođe,
ovenčan vencem pobedničkog sjaja.
Zatim rečenica Emilia Vindikatija: Stupićeš u predvorje pakla, veruj mi. Onda onaj potpis Vergilije na Menuetu senki. Ime naručioca staklenih sočiva s Murana, Minos. Približavaju se zastave paklenog kralja. I ta figurica: troglavi pas razjapljenih gubica, ukrasni predmet na kakav u drugim prilikama ne bi obratio pažnju.
U drugim okolnostima, ali ne i u ovim sada...
Lice mu je pobelelo. Podigao je ruku do čela.
Ančila se digla s kreveta. Začuđeno je gledala Pjetrovo izmenjeno lice.
„Izgledaš kao da si video đavola.”
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Danteova zamka - Arno Delaland
TREĆI KRUG
PEVANJE VII
Kerber
Pjetro se uputio na Trg San Marko, koji se nalazio na dva koraka od vrta Broljo, gde se sastao s Kampionijem, i koji je gledao na lagunu. Odatle je mogao da vidi crkvu San Đorđo Mađore i ostrvo Đudeku; trg je s jedne strane oivičavala Duždova palata, a s druge strane nalazila se biblioteka Marčana. Nju je, dva veka pre toga, projektovao Sansovino i važila je za jednu od najlepših biblioteka u Evropi, sa svojih preko petsto hiljada tomova knjiga. Pjetro se uputio k jednom službeniku po imenu Ugo Pipin, kome je objasnio koju vrstu knjige traži. Naravno, biblioteka je raspolagala knjigom kakva je zanimala Viravoltu, ali mu je Pipin preporučio jednu privatnu „specijalizovanu” biblioteku, kolekciju Vikario, koja se nalazila na Kanaređu. U povratku se Pjetro načas zadržao ispod tornja Kampanile, gde ga je čekao sluga. Uzeo je od njega ogrtač, stojeći ispod figure krilatog lava, koji je, onako kraljevski moćan, bio živi simbol Venecije i izgledalo je da dominira celim gradom.
Kada je nastavio put preko Merčerije, odjednom se zaustavio, skamenjen.
Upravo se sudario s prikazom.
Ona se takođe zaustavila, na kraju ulice.
Pjetro je osetio da mu srce brže kuca. Iznenađena, Ana Santamarija je pobledela. Rukom u rukavici stezala je dršku suncobrana. Nije učinila ni najmanji pokret. Bila je na dvadesetak metara od njega; pored njih su ljudi prolazili gurajući ih, ali oni nisu mogli ni da se pomere, bili su skamenjeni. Izgledalo je da taj trenutak traje celu večnost, toliko je susret bio neočekivan. Pjetro ju je posmatrao i osetio da ponovo pada pod dejstvo tajanstvenih čini. Bila je odevena u belu haljinu, s prozirnim volanima na rukavima, i imala je marinskoplavi pojas; Pjetro je odmah prepoznao njenu ljupku figuru, lice s očima košute, duge trepavice vlažne od vazduha s lagune, periku s umetnički načinjenim kovrdžama, ukrašeno grlo, na kome se nalazio privezak sa safirom preko nebeskoplave marame, što je samo isticalo lepotu njenih grudi. Ana Santamarija je zaokružila usne od iznenađenja, poklopivši ih drhtavom brižnom rukom, a zenice su joj se izoštrile – i ona je gledala u njega. Bože, kako je bila lepa! Baš tu, na uglu Merčerije, popločane trgovačke ulice. Crna Udovica bio je nepriličan i nepravedan nadimak, jer ako je ona predstavljala opasnost, to je bila delikatna opasnost, kao i muke na koje ga je stavljala; a Pjetro bi dao sve da je zaista bila udovica koja se otarasila Otavija, svog muža senatora. A gde je bio on? Negde u senci, svakako, spreman da joj zabrani da oseća pravu ljubav. No, dok je čekala, bila je tu, u Veneciji, a ne negde na obali! Nisu je dakle poslali u neki grozni manastir, niti u udaljeno mesto kod stare rođake, niti zatočili u neku mračnu vilu u kraju, jer je, danas barem, bila tu. Da li je Otavio mislio da Viravolta još trune u zatvoru? Da li je to bio razlog što je dozvolio supruzi da izađe iz povučenosti?
Ana Santamarija.
Ljubavnici su se posmatrali zgranuti i nesposobni da zakorače jedno prema drugome. Zabrane, zatvor, strah da će vaskrsnuti u tren oka vezu koju su ljudi osuđivali, sve im se to vratilo. Istovremeno, neka vrsta poverenja i sigurnosti koju su osećali jedno prema drugome, nije ih varala.
To je posmatranje dugo trajalo, a zatim je Ana izvadila lepezu i spustila pogled. Obrazi su joj se zacrveneli. Okrenula se. Pjetro je shvatio. Prišle su joj dve pratilje. One, srećom, nisu videle Crnu Orhideju. Viravolta se za trenutak zaustavio u vratima neke radnje, dok je Ana nestala iza ugla ulice.
Osetio je kako želi da baci poslednji pogled na njega, to je osetio po drhtaju, koji je više naslutio, kada se okrenula.
Zatim je nestala, iznenada kao što se i pojavila.
Pjetro je stajao nepomično još neko vreme.
Ona je tu.
U Veneciji.
Osećao je želju da se baci napred i potrči za njom. To bi bila čista ludost. Ne samo zbog poluskrivenih pretnji koje je dužd izrekao Emiliju Vindikatiju već i zato što bi nju doveo u opasnost. Šta da radi? Šta da učini sada kada mu je tako daleko, a i tako blizu u isto vreme? Bila mu je potrebna sva snaga da se savlada. Nije znao ni gde stanuje. Možda ju je Otavio doveo u vilu, na dan ili dva? Pjetro je nervozno razmišljao, kršeći prste. U svakom slučaju, samo saznanje da je tu i da je dobro, grejalo mu je srce.
Da, to je bilo pravo olakšanje.
Smeškao se stisnutog grla. Trebalo mu je malo vremena da prikupi prisustvo duha.
Dobro. Sve u svoje vreme.
Dok je brzim hodom odmicao prema Kanaređu, sanjario je:
Tu je, ona je tu... i zna da sam na slobodi!
Biblioteka Vikario nosila je ime svog vlasnika, bolešljivog plemića i člana Velikog saveta, i obuhvatala je „sitnicu” od oko četrdeset hiljada rukopisa, raspoređenih na dva sprata. Ona je sadržala intelektualno i umetničko blago koje je Venecija prikupljala nekoliko decenija pre toga. U zlatno doba razvile su se brojne škole, koje su bile u dodiru s humanistima sa univerziteta iz Padove i škole s Rijalta, gde se predavala filozofija i aristotelovska logika; štamparije, kao što je bila ona Alda Manučea, doprinele su da Venecija postanje veliki knjiški centar. Na Akademiji Aldini okupljali su se istoričari i hroničari, koji su skupljali rukopise, govorili grčki i pisali na latinskom, dopisivali se s humanistima iz Evrope i formirali kružoke erudita. Kao što je nagovestio Ugo Pipin, kolekcija Vikario imala je svoje osobenosti.
Mesto je ostavljalo utisak na posetioca. Tavanice su bile veoma visoke, svuda su bile police od tamnog uglačanog drveta, lestvice prislonjene uz njih stajale su na sve strane, a na policama su se videli višestruki redovi knjiga sa smeđim, zelenim i crvenim hrbatima, koji su, poput beskrajnih zmija, vijugali duž zidova. Dva sprata, nekadašnji stanovi porodice Vikario, imali su svaki po četiri velike odaje, namenjene najvrednijim delima, koja su bila dostupna članovima biblioteke i prijateljima porodice. U sredini svake od tih sala nalazio se sto, za kojim se moglo čitati ili proučavati. U dnu svake prostorije bio je veliki prozor bez balkona, koji je gledao na kanal Kanaređo. Nekoliko zraka sunca blistalo je na parketu, a na plafonu su bili lusteri u vidu kristalnih rozeta.
Biblioteka Vikario je dugovala svoju reputaciju izboru i specifičnoj prirodi dela koja je sadržala. Obuzet ezoterizmom i okultnim naukama, Andreas Vikario je prikupio sve moguće knjige koje su se bavile tim temama, pre svega na italijanskom, ali i na latinskom i grčkom, ili bilo kom drugom evropskom jeziku; mračne transilvanske priče, strašne srednjovekovne i renesansne pripovetke, nemoralne pričice, satanističke hronike, astrološka i numerološka literatura, knjige o gledanju u karte, što je i Pjetru bilo delimično poznato iz prakse, bilo je tu i šarlatanskih spisa, kao i dela iz veštine proricanja, ukratko, zbirka Vikario odisala je mirisom sumpora.
Pjetro je zatražio dopuštenje da ostane sam na tom čudnom mestu, pa je lutao, nasumce, između nizova knjiga. Najzad je izabrao jednu, dohvatio ljubičasti kožni povez i izvukao stari rukopis čiji je papir bio požuteo i odisao starinom. Travestifuge grofa Tacija di Brolja, iz Parme. Pjetro nikada nije bio čuo za to delo, pa ga je otvorio i prelistao na brzinu.
Popela se na njega i njišući se oslobodila tkanine koja joj je obavijala bedra. Sa osmehom olakšanja na usnama, izmokrila mu je u usta sve što je mogla, dok su ga M. i M*** sodomizirali. Zatim je došao red na...
„Aha, sad mi je jasno”, rekao je Pjetro sam sebi.
Prešao je dugim prstima preko usana. Jedan prsten je zasvetiucao pod retkim zracima svetlosti. Svakako, već su ga upozorili, ali ova biblioteka je zaista sadržala neočekivane tekstove. Pjetro je odlučio da ozbiljno nastavi istraživanje. Na vrhu lestvica od uglačanog drveta bilo je raznih neobičnih „bisera” na policama. Ovo je bila pećina zlog duha, slivnik ljudskih strasti, skok kroz ogledalo, ispitivanje granica ljudskog avanturizma, proučavanje moći pisanih reči, koje su katkad bile oblikovane kao bodeži. Bilo je tekstova za povraćanje, na temu svega vezanog za ljudsko parenje i izlučivanje. Četiri police zauzimala su samo dela posvećena Belzebubu. Pjetro je dohvatio knjigu s naslovom Karmelićanske studije Satane. Postojao je i uvod ispisan crvenim mastilom: „Satana, postoji li on? Sa hrišćanske tačke gledišta u to nema sumnje.” Neko je besno dopisao jedno veliko NE, ali je iza toga, istim rukopisom, bilo napisano i jedno DA. Svakako, Princ tame je bio uzrok sukoba i kontroverzi. Pjetro je preletao s jedne knjige na drugu.
Van Hosten: Rituali egzorcizma, Amsterdam 1339.
Sveti Avgustin: Komentari psalma, Štutgart 1346.
Kornelijus Stenvik: Smeh u manastirima, London 1371.
Anastas Racijel: Snage zla i đavolske monarhije, Prag 1436.
Dante Aligijeri: Božanstvena komedija: Pakao (kopija) – Firenca 1383. – redigovano 1555.
Pjetro je zastao. To je ono što je tražio. Zgrabio je veoma obimnu knjigu smeštenu u kutiju od filca i somota. Primerak iz Vikariove biblioteke bio je povezan u kožu. Delo je obuhvatalo tri hiljade petsto stranica finog papira, s ručnom paginacijom, i bilo je redigovano suvoparnim gotskim rukopisom. Firentinski natpisi stajali su iznad poglavlja, a svako je bilo ilustrovano raznim epizodama Danteovog putovanja kroz Zemlju senki. Prva ilustracija je posebno ostavila utisak na Pjetra. Prikazivala je vrata pakla. Iz te ilustracije zračila je čudna atmosfera, koja je dopirala iz dubine vekova i odisala mirisom srednjovekovnog ezoterizma i kabale, a rezultat je bila čudna alhemija. Ta vrata su, međutim, delovala nekako poznato. Ne da je prošao kroz neka slična, osim možda u nekom košmaru, ali je u tom kontekstu, u prisećanju na nejasna sanjarenja i neuhvatljive senzacije potekle iz dubina nesvesnog, mogao izvući ključ za tumačenje simbola koji su se nalazili pred njim. Svetlost je dopirala kroz senku tih ogromnih vrata, ukorenjena u tlo kao veliki grobljanski čempres, i osvetljavala je isprepletene figure, kao grane koje štrče i prete da vas zgrabe. Ta slika je delovala kao hladna ruka koja preseca životnu toplinu, izaziva malaksalost, stavlja izdržljivost na probu i vampirski isisava energiju koja joj nedostaje. To je bilo tačno ono što je Pjetro osećao u tom trenutku: ruka se pružala iz teksta da ga zgrabi i zarobi, i da ga prisili na delovanje protiv sopstvene volje. Ta ruka je mogla, u njegovoj mašti, da ga zgrabi i uguši jednim potezom, tako da nestane u oblaku svetlucavog praha. Knjiga bi se zatvorila i pala na zemlju, usamljena i okružena hiljadama drugih stranica. Možda su ta vrata čekala baš samog Pjetra; rizikovao je da njegov duh bude zarobljen zauvek, da se uguši tim hiljadama znakova, stranica, crteža i da bude osuđen na večnu patnju. Video je sebe kako vrišti s druge strane ogledala, izgubljen u limbu, u predvorju pakla, između dva sveta koja čine suštinu života. No, njegova nelagodnost nestala je uz osmeh kada se prisetio Danteovih detaljnih opisa muka na koje su osuđeni prokleti.
Krila vrata bila su u vrhu spojena tankim lukom, iza koga se naziralo nešto nalik na lice s grimasom, pola ljudsko, pola jareće, s rogovima i račvastim jezikom: klasično predstavljanje Princa tame, čiji je ogrtač bio od iste materije kao i vrata. Izgledalo je kao da ga je razgrnuo da bi pokazao, umesto sopstvenog tela, sve ostale likove prikazane na gravuri: gomilu lobanja, senke mrtvih, lica zapomažućih, ruke koje grabe da pobegnu od gomile koja ih vuče k sebi; ta bića izobličenih udova, koja su se gurala među sobom, bila su tu i tamo prostreljena strelama koje su označavale njihove večne muke. Usred te mase videla se vojska krilatih demona, sasvim malih, koji su motrili na svaki korak prokletih. U dnu vrata, ispod te strašne kaskade, padao je Luciferov ogrtač, pokrivajući mu krive noge u polutami, svakako na ivici novog ambisa. Gravura nije imala naslov; umesto toga je nad vratima pisalo: Ostavite svaku nadu vi koji ulazite! Pjetro je lako prepoznao natpis nad vratima Danteovog pakla.
Dante.
Ostavite svaku nadu vi koji ulazite.
Pjetro se polako spustio niz lestvice. Otišao je s knjigom u ruci do pisaćeg stola i stavio je na zeleni podmetač, uz koji je stajao i pritiskač za papir, u formi ratnika. Pročitao je predgovor, koji je nesumnjivo pisao firentinski prepisivač.
Božanstvena komedija: poema koju je napisao Dante Aligijeri, redigovana između 1307. i 1321. Kroz „mračnu šumu” greha, pesnika vodi mudrost oličena u Vergiliju, i to kroz sva tri onostrana carstva. On mora da shvati stvarnu suštinu Zla, i to prolazeći kroz svih devet krugova pakla, da bi stigao do čistilišta i pokajanja. Vera i ljubav oličene u svetom Bernardu i dragoj Beatriče provode ga kroz devet nebeskih krugova Ptolomejevog sistema, do nebeskog carstva, koje obasjava milost božja. Dante je svoje delo nazvao komedija, jer je smatrao da ona predstavlja uzdizanje nade nad žalosnim stanjima ljudskog duha; njegovi prvi komentatori su je, zadivljeni, nazvali božanstvenom. Poema se zasniva na božanskoj moći broja tri i ima moćnu i jedinstvenu strukturu. Sastoji se od ukupno sto pevanja: prologa i tri dela od po trideset tri pevanja, a upotrebljena je terca kao rima. Pevanja obiluju najširim metaforama, koje stvaraju slike bogate snažnim izrazom, uključujući metafizičke, političke i društvene sadržaje, bilo da je reč o tipologiji kazni u paklu, ustrojstvu nebesa ili kritici društva u Firenci i političke situacije u Italiji iz pesnikovog doba; biblijski i mitološki likovi pojavljuju se uz čuvene istorijske ličnosti, kao i uz pesnikove savremenike. To je prava freska u moralnom, alegorijskom i lirskom smislu, mistična i dramatična na mahove, ali u svakom slučaju, Danteova poema predstavlja neuporedivo remek-delo.
Pjetro je pognuo glavu. Kako je to moglo da mu promakne? Zašto se nije ranije setio? Vergilije... Aluzija je bila sasvim jasna. Nije bila reč samo o autoru Enejide, već o vodiču kroz pakao iz Danteove poeme!
Pjetro je nastavio da čita i zadržao se na prvom pevanju Pakla. Vergilije sreće pesnika, koji je zalutao na putu greha; odvodi ga sa sobom da otkrije ljudske zločine i kazne koje je Bog odredio pobunjenicima. U XI pevanju Vergilije tumači pesniku Aristotelov model pakla. Tri su velika nedostatka koja nebo osuđuje: nevera, divljaštvo i zloba, i sva tri, u različitim stepenima, vređaju ljudsko dostojanstvo. Pjetro se zavalio na stolicu, lupkajući noktima po somotu kutije u kojoj je bila knjiga. Pored Aristotelove Etike, Dante je koristio i osnove rimskog prava da bi razradio svoju klasifikaciju neoprostivih zločina. Imao je više izvora inspiracije, a neki su bili istočnjačkog porekla. Njegova konačna vizija zaleđenog pakla, kao što je napomenuto u firentinskom predgovoru, preuzeta je iz Knjige Lestvica u kojoj se priča kako je Muhameda arhanđel Gabrijel vodio kroz tri onostrana carstva. Odatle su preuzete i povorke nevernika, pohlepnih, bludnika, lažljivaca, koje naseljavaju krugove prokletih duša i obale Aheronta, na ulazu u islamski pakao, džehenem. Tu su prikupljeni svi smrtni gresi, u okviru stručne tipologije, koju je pesnikov dar učinio tako izražajnom:
PRVI KRUG
Limb – nekršteni pravednici, bez drugog greha sem nezadovoljene
želje da sagledaju Boga.
DRUGI KRUG
Bludnici koje je odneo pakleni uragan.
TREĆI KRUG
Halapljivci (pohlepni) koji leže u blatu, pod crnom ledenom kišom.
ČETVRTI KRUG
Tvrdice i rasipnici, koji kotrljaju kamenje i međusobno se povređuju.
PETI KRUG
Gnevni, uronjeni u uzburkane vode reke Stiks.
ŠESTI KRUG
Jeretici koji leže u vatrenim grobovima.
SEDMI KRUG
Nasilnici protiv bližnjih, uronjeni u reku ključale krvi. Nasilnici prema sebi: samoubice, pretvoreni u drveće koje govori i žali se uzajamno; nasilnici prema svojim dobrima, koje rastržu kučke. Nasilnici protiv Boga, zakopani u pesak, ispod vatrene kiše. Nasilnici protiv prirode (sodomiti), koji trče pod vatrenom kišom. Lihvari, koji sede pod vatrenom kišom, s kesama oko vrata.
OSMI KRUG
Prevaranti: zavodnici i lopovi, koje bičuju đavoli. Preljubnici, uronjeni u reku izmeta. Sektaši, vračevi i pogađači, trgovci svetinjama, hipokriti, kradljivci svetinja, lupeži, pretvoreni u zmije. Lažni savetnici i varalice, koji gore u plamenu. Sledbenici lažne vere, sejači nesloge i alhemićari, oboleli od gube i lepre. Falsifikatori novca, ljudi koji su se lažno predstavljali ili lažno govorili, koji se uzajamno proždiru u groznici.
DEVETI KRUG
Izdajnici: roditelja, domovine, partije, domaćina i gostiju, dobrotvora, pobunjenici protiv ljudske i božje vlasti: svi zarobljeni u ledu.
Najgrešnije proždire Lucifer.
Pjetro je podigao ruku do lica. Mislio je na Marčela, glumca razapetog među crvenim zavesama pozorišta San Luka; mislio je i na ispovednika iz San Đorda, obešenog na kapitel na fasadi sopstvene crkve, usred oluje. Duboko je uzdahnuo. Imao je dobru intuiciju. Upravo se nalazio u dodiru s nečim zabranjenim. Osećao je da je izmanipulisan, i ukoliko je to bolje shvatao, mračna i samrtna briga obuzimala ga je sve više. Diavolo ga je svemoćnom rukom doveo dovde. Osećao se kao obična drvena lutka; Crna Orhideja je plesao na kanapima, što nije odgovaralo njegovom nezavisnom temperamentu i nije na to mogao da se navikne. Nije vredelo gajiti iluzije: Pakao je bio model za organizacioni princip cele te zagonetke, ali to otkriće nije dugovao svojoj dosetljivosti. Ono mu je nametnuto višom voljom nekoga ko ga je uvlačio u igru rešavanja rebusa sačinjenog od mračnih zlodela. To sve nije slutilo na dobro. Oči su mu pratile redove rukopisa, za koji su bile prikovane s najturobnijom pažnjom. Razapeti Marčelo...
U prvom krugu, u Limbu, Dante je pomenuo silazak Hrista u pakao.
„Sad ćemo dole k šlepom svetu preći,
reče mi vođa i bled ko smrt dođe;
ja idem prvi, a ti za mnom kreći.”
Pjetro je doživeo pravi šok kada je ugledao jasnu i definitivnu potvrdu osnovanosti svojih sumnji.
„reče: Nov bejah stanovnik tog kraja,
kad videh k nama neki silnik dođe
ovenčan vencem pobedničkog sjaja.”
Sumnji više nije bilo mesta. Bila je reč o stihovima koji su urezani na Marčelovim grudima! Broci je pomislio da je u pitanju biblijski citat, ali im nije znao tačno poreklo: što se tiče senatora Đovanija Kampionija, bio je ubeđen da ih je već negde pročitao, ali nije znao gde. Pjetro je sada pred očima imao odgovor. To su stihovi iz Danteovog Pakla. Ti stihovi nisu bili izvučeni iz Biblije, već iz spomenika humanističke književnosti, kojim se neprijatelj neposredno inspirisao. Kako mu to ranije nije palo na pamet?
U prvom krugu pakla Dante je takođe sreo Homera, Horacija, Ovidija i druge antičke pesnike; takođe i antičke vladare i filozofe: Sokrata, Platona, Demokrita, Anaksagoru, Talesa, Seneku, Euklida i Ptolomeja. Sve su to čuvene ličnosti iz oblasti umetnosti i nauke čiji je jedini greh što nisu bili kršteni. Hrist je sišao među njih i kratko boravio među prokletima, u trenucima između smrti i uskrsnuća; zvali su ga „moćni”, jer njegovo ime nije smelo da se izgovori u paklu. Krunisan znakom pobede, uzdigao je Avelja, Mojsija, Abrahama i Davida i poveo Izrael put neba.
Hrist u paklu.
Pjetro se zavalio u stolici razmišljajući, s prstom na usnama. Scenska postavka u pozorištu San Luka postala je sasvim jasna. To je slika koju je neprijatelj pažljivo pripremio. Inspirisana slikom iz Danteovog prvog kruga. I najsitniji detalji koji su ga zbunjivali, postali su sada jasni. Marčelo, čovek iz sveta umetnosti, poznati glumac kriv zbog napuštanja sopstvene vere, što je bio jedan od najvećih prestupa: zar nije bio i tajni agent, izdajnik, špijun i... opsednut seksom s muškarcima? Pjetro je potresen osećao kao da ponovo čuje Kafelija. Marčelo je bio izgubljen... odrekao se svoje vere. Ja sam mu pomagao da je ponovo pronađe. Razapeli su ga na krst, usred njegovog umetničkog okruženja, na pozorišnoj sceni. Poslednja uloga i poslednja predstava velikog Goldonijevog glumca! Marčelo očajnik, mučenik, ambivalentni lik! Opsednut grehom i zagonetkom sopstvene prirode... Marčelo kome su iskopali oči u znak pokajanja.
Osuđen da večno traži Boga, a da ga ne vidi...
Pjetro je pognuo glavu.
Slično je važilo i za njegovog ispovednika, Kozima Kafelija. U petom pevanju, muškarce i žene odnosi pakleni uragan, koji zahvata i Tristana, Semiramidu, Didonu, Lanselota i Kleopatru. Sveštenik iz San Đorda, nesvesna marioneta koja se vrti izložena nebeskom gnevu. To je kazna namenjena bludnicima.
Onima iz drugog kruga.
Pjetru su se vraćale u sećanje sveštenikove reči.
Diavolo! Da li ste čuli za njega? Siguran sam da su Veliki savet i Senat u toku, i da drhte na sam pomen njegovog imena. Dužd vam je govorio o njemu, zar ne? On je u Veneciji!
Te prigušene reči zazvučale su mu u ušima... Neprijatelj je izveo i drugi zločin, koristeći oluju, u pravom trenutku. A Menuet senki je klizio kroz njegov duh, kao crna gondola po laguni. Sledi me, Viravolta, i videćeš mračnu stranu puti...
Kada je došao do toga, Pjetru nije bilo teško da u drugom krugu pronađe čudni epigram otkriven iza Skidanja s krsta u crkvi San Đorđo. To su bili stihovi uzeti s drugog mesta u poemi, ali ništa manje izražajni.
Do mesta dođoh gde sva svetla ćute,
kao što šumi more u oluji
kada ga vetri s raznih strana mute.
Pakleni vihor što bez stanke huji,
tu nosi duše u zamahu punu:
muči ih, bije, vrti ih u struji.
Kad bure s njima na rub grotla grunu
stanu da viču, uz kuku i lele,
i onda božje veličanstvo kunu.
Čuh da su kazna takve suze vrele
za one što im je greh puti godio
i kojima su strasti razum splele.
Pjetro je zatvorio knjigu uz rezak zvuk. Silazak u pakao. Pakleni uragan. Kao što je i sumnjao, Senka nije delovao slučajno. Koristio je te rasute stihove da njima prekrije beskrvni Marčelov leš i zidove u San Đordu, a to su zapravo bili stihovi iz Pakla. Telo, zid, miris smrti, nisu bili ništa drugo već vrhunac poezije za čitaoce progonjene smrću, koji osciluju između prokletstva i iskupljenja, mučeništva i uskrsnuća. Kada je reč o Minosu, on je veliki sudija, ispitivač i raspoređivač duša, koji je pojavljuje u V pevanju, na ivici drugog kruga pakla. On je izabrao da stoji na mestu na koje svi prokleti moraju prispeti, u centru pakla. On obmotava oko sebe rep onoliko puta koliko stepenika duše treba da se spuste ka dnu. Okružen je gomilom koja jadikuje oko njega – Minos, domaćin zemlje bola, koji svakom grešniku određuje kaznu prema težini greha, kroz grgoljenje mračnih osuda. To je samo dokazivalo, ako su dokazi uopšte bili potrebni, da je misteriozni naručilac s Murana bio povezan sa celim slučajem. A ako je taj Minos bio povezan sa zaverom koja se nazirala, staklar Spadeti je ponovo postajao bitan. Ironija te situacije nije izmakla Pjetru. Dajući mu ključ, Diavolo, odnosno Himera, dao mu je šansu da predvidi slike koje su na redu.
To je bio poziv na dvoboj svima, a posebno njemu lično. Pjetro je sada bio sasvim siguran u to.
U Danteovom paklu postoji devet krugova.
Pjetro nije mogao da ne opsuje.
To je prava igra. On raspodeljuje ubistva kao što je Minos raspoređivao proklete po paklu, zavisno od njihovih grehova. On izgleda hoće da me prošeta, kao što je Vergilije šetao pesnika, od jednog kruga do drugog – sve dok ne upotpuni svoje remek-delo.
U devetom krugu, pri pojavi đavola lično, nailazimo na prve stihove čuvene himne rimskog pesnika Fortunata napisane za liturgiju na Veliki petak: Vexilla regis prodeunt inferni.
Približavaju se zastavepaklenog kralja.
Crna Orhideja je pronašao Landreta ispred vile Vikario i ušli su u gondolu.
„Da li je sve u redu, gazda?”
„Plovimo u pravcu čiste ludosti, veruj mi, Landreto. A imamo posla s estetom...”
„Dužd je poslao po nas. Čeka nas u palati.”
Pjetro je seo, nastojeći da se široki rukavi njegove košulje ne pokvase na vlažnim daskama gondole. Pritegao je jaknu oko sebe i popravio šešir.
„Dobro, biće iznenađen onim što ću mu saopštiti.”
* * *
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Danteova zamka - Arno Delaland
SNAGE ZLA
Dijaboličke monarhije
Anastas Racijel
Rasprava o pobuni anđela, predgovor izdanju iz 1436. Godine
Kada su se anđeli pobunili protiv Tvorca, okupili su se pod Luciferovom zastavom i pokušali da se domognu božanske moći. Stvorili su vojsku od devet legija, osnovali demonsku monarhiju i rasuli se po svim nebeskim horizontima da se pripreme za poslednji okršaj. Svaki od njih pronašao je svoje zvanje, znake dostojanstva i svoje nebesko oružje; svako od njih imao je posebnu misiju u preludijumu za konačnu pobunu. Kada je sve bilo spremno, Lucifer je, sa zadovoljstvom, posmatrao to krilato mnoštvo. Poslednji put je zatražio od Svemogućeg da podeli vlast s njim; pošto nije bilo odgovora, objavio mu je rat. Ceo svemir se zatalasao, zableštale su hiljade zvezdanih boja s kraja na kraj kosmosa, jer je bilo došlo vreme.
„Božanstvena komedija? Kakve veze ima ona sa svim tim?”
Frančesko Loredan je razgrnuo skute svoga ogrtača oivičenog hermelinom. Skiptar mu se ljuljao u vazduhu.
„To je ključ, Vaša visosti”, rekao je Pjetro. „Veza između ova dva ubistva. Možemo reći da su ona inspirisana Danteovom komedijom. On nam se ruga.”
Emilio Vindikati se nagnuo napred.
„To je veoma važno otkriće, Vaša visosti, mada je verovatno da do njega nismo došli slučajno. Pjetrovi argumenti su sami po sebi dovoljni. To pokazuje da imamo posla sa čovekom ili organizacijom dijaboličkog karaktera. To je problem, kao što vidite. Ako neprijatelj nastavi po nacrtu koji nam je dao, možemo očekivati najgore. Himera nam daje elemente male zagonetke. No, to je pogrebna zagonetka – devet krugova... možda i devet ubistava?”
Dužd se zagrcnuo:
„Hoćete li da kažete kako možemo očekivati još sedam zločina?
Pjetro se namrštio:
„Bojim se da je tako.”
Posle trenutka tišine, Emilio je nastavio:
„Pretnja koja se nadnosi nad nas već je poznata. Ali znamo još nešto. Ako je Đovani Kampioni u pravu, ako imamo posla sa zaverom, ne mogu se kladiti da ona nema veze s onom koju su Desetorica ranije razokrila, kada je Bedmar planirao propast Venecije. I to uz pomoć stranaca. Niko ne garantuje da Minos, s kojim je Spadeti imao posla u staklari, nije izaslanik neke sile koja hoće da nas uništi. To se već događalo, Vaša visosti! I to u vreme kada je naša republika bila jača nego sada. Kampioni nije isključio tu mogućnost. Ne zaboravite da Danteovo delo takođe oštro kritikuje neke poznate firentinske političare, i to ne one beznačajne.”
„Firentinci, u redu. No, ovo je Venecija!
„Taj model dobro funkcioniše. Oni su samovoljno prisvojili deo naše moći. Kažem vam: rugaju nam se kroz slike koje govore jasno, baš kao i uklanjanje svih koji im smetaju i koji znaju suviše.”
„Ali ko je to? Neka strana sila? Vidite”, rekao je Loredan, „to nema smisla! Postoje tenzije u odnosima sa susedima, ali uvek su rešavane u korist Venecije! Mi nismo, kao nekada, podeljeni između dva carstva, već vladamo našim! Situacija je sada mirnija... i tako treba i da ostane! Očekujem posetu francuskog ambasadora kroz nedelju dana; važno je da se taj susret održi u najpovoljnijim okolnostima. Do tada bismo morali da rešimo ovaj problem! Ne dolazi u obzir da pustimo da neko teroriše Veneciju! Kažite mi, Emilio, ko bi spolja mogao da seje razdor na tako rafiniran način? Turci, Austrijanci, Englezi? Ne mogu u to da poverujem ni na čas.”
„Postoji samo jedan ključ za ovu misteriju”, kazao je Pjetro. „On se zove Vatrene ptice. Moramo saznati ko tu povlači konce. Znate za poruku koju mi je poslao Kampioni. U njoj se navodi da se priprema sastanak njihove sekte, u Mestreu, na obali. Održava se večeras, i ja ću biti tamo.”
Ponovo je nastala tišina.
„To bi mogla biti zamka”, rekao je najzad Vindikati.
„U tom slučaju, Emilio, bićete svakako upućeni u prirodu neprijatelja. I pod pretpostavkom da nešto krene loše, izgubićete samo mene, a ja sam još uvek zatočenik Republike, zar ne?”
Emilio se okrenuo k duždu.
„Da li ćemo zahvaliti Viravolti de Lansaltu, Vaša visosti? Priznajmo mu, u svakom slučaju, da mu ne nedostaje hrabrosti ni odlučnosti da ispuni zadatak. U svim drugim okolnostima, to bi moglo delovati sumnjivo.”
„To shvatam kao pitanje lične časti, Vaša visosti”, rekao je Pjetro. „Ja sam kao i vi: ne volim da me ponižavaju. Puna mi je glava tih ubistava. Đovani Kampioni skriva od nas neke informacije. Ako padnem u zamku, jedino on može biti taj koji ju je namestio. Tako će biti otkriven. Ukoliko, naravno, i sam nije žrtva neke gnusne ucene, no mi trenutno ne znamo ništa o protivničkoj organizaciji, a ja verujem da je Kampioni bio iskren, što nije slučaj s ostalima. Pokušajte samo da saznate nešto korisno od njega, i ispitajte Spadetija s Murana; on je možda nedužan, kao što se i pravi da jeste, ali svakako vrše na njega pritisak da ne govori.”
Ponovo su zaćutali.
„Sve je to lepo, ali vreme prolazi i pritiska nas”, najzad je rekao Loredan. „Dolazi francuski ambasador, praznik Uspenja je kroz mesec dana, i karneval će biti u punom jeku. Ne možemo kvariti praznik, ni dozvoliti da se nad uzavreli grad nadnesu senke novih tragedija.”
„Poslaću ljude na kopno s vama”, kazao je Emilio Viravolti. „To je možda prilika da im pokažemo kako znamo za njihovu zaveru. Možda će ih to obeshrabriti.”
Pjetro je pognuo glavu.
„Da li stvarno verujete u to, gospodine? Ne. To je previše opasno, ne treba rizikovati. Za sada ne znamo uopšte kakve su njihove snage, niti nam je poznato lice neprijatelja. Udarati naslepo bilo bi gore od svega: mogli bi samo da ubrzaju ono što su naumili. Potrebno nam je prepoznavanje. To je preduslov svake konkretne akcije. Ako uspem da saznam identitet tih ubica, bićemo u prednosti, a oni će misliti da su na sigurnom. Dodao bih i da ne mogu verovati drugim agentima, samo sebi. Trebaju mi dva konja, za mene i Landreta. I neupadljiva pratnja dok ne stignem u Mestre. To je sve.”
„To je ludost”, rekao je dužd.
„Od ludaka je jači ludak i po”, uzvratio je Pjetro.
Po izlasku iz sale Kolegijuma, u kojoj ih je dužd primio, Emilio je uhvatio Pjetra za rukav, i odvukao ga do druge odaje u palati. Senat je zasedao subotom, bila je sreda pa je ta sala bila prazna. Ovde su se rešavala najsloženija pitanja venecijanske diplomatije. Ovde je obično sedeo i Đovani Kampioni, a možda i neki članovi tajanstvene organizacije Vatrenih ptica. Emilio i Viravolta bili su sami u tom baroknom ambijentu, čija je nesrazmera naglašavala utisak samoće, kao uvod u borbu koju su obojica slutila. U ogromnoj prostoriji nad njih se nadnosio ukrašeni plafon, u čijem je središtu bila Tintoretova freska Venecija prima darove mora. Emilio je spustio ruku Pjetru na rame, sav namršten.
„Rizikuješ život večeras.”
„Svi rizikujemo više od toga, a Venecija, kao i ja, rizikuje slobodu.”
„Moram nešto da ti kažem. Dužd ti je rekao za francuskog ambasadora koji dolazi naredne nedelje; tražio je od mene da vodim računa o njegovoj bezbednosti i da ga dostojno ugostimo. U ovoj situaciji moraću da upotrebim svu moguću opreznost, ne samo da on ne sazna za dramu koja se odvija u Veneciji već i da se postaram da mu se ništa ne desi. U ovom času sam spreman na sve.”
„Sutra ćemo znati više, obećavam ti. Čak i ako tapkamo u mraku, stvari napreduju.”
„Pratnja i konji će te čekati kroz dva sata ispred palate. Budi spreman.”
Pjetro je raširio krajeve ogrtača. Ruke su mu bile na jabuci mača i pištolju na barut, koji je nosio na opasaču.
„Garantujem vam, Vaša časnosti, dostojni člane Desetorice, da sam to i sada.”
Osmehnuo se.
Večeras će Crna Orhideja posmatrati ptice.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Danteova zamka - Arno Delaland
PEVANJE VIII
Devet krugova
Ptice će sutra biti na okupu u gnezdu; da bi im se divio treba da odeš na kopno u vilu Mora, u Mestre. Kuća je ruševna, ali je na zgodnom mestu za okupljanje i razmenu malih tajni. Pažnja: kao iza karneval, kostim je neophodan.
Đ.K.
„Vi ste Crna Orhideja?”
„Da.”
„Krenimo. Smrkava se.”
Kao što je bilo dogovoreno, pratnja je sledila Pjetra i njegovog slugu do kopna; kada su došli do naselja Mestre, ona ih je napustila, ostajući u blizini. Bilo je dogovoreno da se ne pomeraju odatle dok se Pjetro ne vrati, a ukoliko se ne vrati do zore, da odmah obaveste dužda i Emilija Vindikatija.
Već više godina Venecijanci su pokušavali da na kopnu nadu načina da pobegnu od svog gradskog ambijenta. Razne seoske kuće namnožile su se na obali, i nije bilo retko da cele porodice napuste lagunu da bi oprobale novi život, kupujući cela nova imanja; pobegli bi krajem nedelje – muškarci, žene, deca, konji i porodični prijatelji – da bi se odmarali u nekoj vili i ponovo prikupili snagu. Igralo se, praznovalo, pravile su se gozbe ili su se prosto bavili baštovanstvom, ili odlazili u šetnje. Imati kuću na obali postala je prava manija među plemstvom. Pjetro i Vindikati nisu propustili da se raspitaju o toj čuvenoj vili Mora, o kojoj je govorio senator Kampioni u pisamcetu; da su saznali ime vlasnika, to bi im sigurno olakšalo posao, ali su se ponovo našli u ćorsokaku. Daleko od toga da bude mesto nedeljnog hodočašća tajanstvenog člana vlade, vila Mora bila je ruševna kuća za koju se već nekoliko godina nije mogao naći kupac.
U suton su se Pjetro i njegov sluga našli na domak te usamljene kuće. Nalazila se na granici Mestrea i okolne ravnice, s tihim udolinama tu i tamo. Ponovo je zahladnelo, i Viravolta je imao utisak da je, posle oluje nad San Dorđom, klima bila sasvim izmenjena. Sišao je s konja, a Landreto za njim. Sa mesta na kome su stajali mogli su videti polusrušeni krov, park okružen tamnim senkama, u kojima su se nazirale kupine i čičak. Kuća je bila okružena kamenim zidićem, koji je, takođe, bio polusrušen. Noć se spuštala, i izmaglica, kao ona koja ih je pratila na Murano, polako je zaklanjala pejzaž. Dolazila je s lagune, nošena vetrom, i razvlačila se preko zemlje, podsećajući na providne krpice, koje su lelujale između praznih fontana, suvih korita česme i iskrivljenih stubova. Pjetro je zadrhtao. Nije čudo što su Vatrene ptice izabrale ovakvo mesto za svoje tajne skupove; s tim ispucalim zidovima, baštama u kojima je drveće podivljalo, lukovima od kojih se jedan držao samo na jednom držaču, kuća je pružala mračan prizor. U daljini se čuo lavež čopora pasa koji je naglašavao mračnu atmosferu. Čempresi i borovi su oivičavali put i pojačavali u tužnu sliku, nalik na nadgrobne stubove; nekoliko desetina metara dalje nalazilo se groblje, a šuma spomenika uzdizala se prema nebu, prošarana mirijadama beličastih borovih iglica, poput ruku koje se uzdižu k nebu, tražeći milost u noći, koja je bivala sve mračnija.
„Bolje je bilo kod Kontarinija”, mrmljao je Landreto.
Viravolta je lupkao petom o tlo da otrese komade zemlje. Proverio je da li su mu oba pištolja na bokovima napunjena, i da li je mač na mestu, pre nego što se ponovo uvio u crni ogrtač. Bili su u zaklonu drveta čije je klisko lišće šuštalo u mraku. Očiju uperenih na vilu, Pjetro se mrštio.
„Uskoro nećemo videti baš mnogo ako nam mesec ne pritekne u pomoć. Kad bude mrkli mrak, moraćemo da se približimo. Landreto, odvešćeš konje malo dalje, ali ne predaleko. Ako budemo prisiljeni da brzo odemo, treba da te lako pronađem. Vidiš onaj brežuljak tamo? To će biti mesto sastanka. Znaš šta treba da radiš ako me nema do zore.”
„To je dogovoreno.”
Čekali su još neko vreme. Izgledalo je kao da je ceo svet nastanjen fantomima. Bez muke su zamišljali jata tužnih duhova kako izlaze iz grobova da bi lutali naokolo, dok se zvuci njihovih lanaca mešaju sa zviždukom vetra. Bledi polumesec pojavljivao se s vremena na vreme, no oblaci bi ga brzo zaklonili. Oko deset sati Pjetro i Landreto su se razdvojili. Sluga je otišao do brežuljka i smestio se tamo. Pjetro se neupadljivo privukao do zidića oko kuće, i tu ostao na oprezu. Samo su mu oči sijale u noći. Nije obraćao pažnju na žive. Poslednji događaji su mu stalno zaokupljali misli. Maštao je o Danteu, gravurama koje je video, o prokletima uronjenim u pakleni kovidac, kricima onih koji mole, mislio je na Marčela Toretonea i oca Kafelija, koje je vezivala tajna... zatim mu se prikazalo lice kurtizane Lučane Salijestri, kao i lice senatora, koji se potresao na pomen Himere... najzad se setio i pojave Ane Santamarije, onakve kakvu je video na Merčeriji i koja mu je prostrelila srce, kao i svoje zbunjenosti u tom času, i nesigurnosti u pogledu onoga što treba da učini... tako je meditirao na kolenima ispod drveća.
Dva sata kasnije i dalje je bio utonuo u misli, a vetar mu je brujao u ušima, ali se ništa nije pokretalo. Bilo je sve hladnije. Psi su ućutali, ptice zaspale. U trenutku umora Pjetro se istegao i seo iza zida. Pomišljao je da je žrtva loše šale. Da li da čeka do zore? U času kada je, ne bez gorčine, razmatrao tu mogućnost, začuo je nešto. Malo se uspravio, klečeći, i pogledao preko zida.
Koraci. To su svakako bili koraci na mekoj zemlji. Video je da se pali baklja.
Pjetro je osetio da mu se vraća uzbuđenje.
Baklja je poigravala na nekoliko metara od njega, između dva žbuna, u jednoj od aleja u parku. Izgledala je usamljena između žbunova. Zaustavila se posle nekoliko trenutaka. Plamen je lizao k nebu. Pjetro je ugledao siluetu s kapuljačom, koja se bližila ruševnom luku iza jedne od fontana u vrtu; ona je, verovatno, nekada označavala ulaz. Zatim su dve baklje počele da se bliže, postepeno se spuštajući ka kući. Odjednom su nestale, upravo kada se Pjetro zapitao da li je žrtva priviđenja. Uspravio se, sedeći. Da li je moguće da je luk vrsta kamuflaže za neki tajni prolaz koji vodi nekud u dubinu zemlje? Nije morao dugo da obuzdava nestrpljenje; posle pet minuta pojavila se još jedna baklja. Ista scena se ponovila. Kretala se nekoliko metara, pridružila joj se druga i obe su nestale iza ruševina. Vatrene ptice su se tako pojavljivale, dve po dve, u određenim intervalima, pre nego što bi se uputile k mestu okupljanja.
Dobro... na nas je red, pomislio je Pjetro.
Pustio je da prođe nekoliko trenutaka, a zatim je jednim skokom preskočio zid i prišunjao se mestu na kome je video prvu baklju. Nije se mrdao. Kao što je i očekivao, video je jednu baklju i čuo da zemlja škripi. Kada je stigla blizu njega, baklja se zaustavila. Silueta je imala kapuljaču, i bila je u nečemu što je ličilo na monašku rizu s belim konopcem oko struka. Jedan glas je oklevajući šapnuo:
„Lav riče tako jako...”
Pjetro je treptao, i mahinalno prineo ruku maču, spreman da ga potegne iz korica; no ako onaj drugi bude brži, rizikovao je da izazove uzbunu.
„Lav riče tako jako...”, ponovio je onaj nestrpljivo.
To je lozinka. Mora biti da je lozinka.
Silueta je upalila baklju da osvetli lice sagovornika. Rukom u rukavici, Pjetro ga je udario posred lica.
Čovek je ispustio prigušen krik, koji je Pjetro probao da zataška. Načuljio je uši: ništa. U narednih nekoliko trenutaka, odvukao ga je u mrak, skinuo mu ogrtač i vezao ga za jednu praznu fontanu sopstvenim opasačem, pošto ga je dobro umotao i zapušio mu usta maramicom. Lice čoveka koga se upravo otarasio bilo mu je nepoznato. Pjetro je navukao njegov ogrtač i vratio se k aleji, pokušavajući da ispod njega sakrije mač što je bolje mogao. Namestio je kapuljaču na glavu i pokupio baklju koja je pala na zemlju. Zatim je ušao u aleju.
Druga baklja se zapalila čim se približio arkadi. Pjetro je pročistio grlo; osećao je da mu se suše usta. Trebalo je improvizovati.
„Lav riče tako jako...”, promrmljao je.
„...da bi smrti izmakô”, odgovorio je sagovornik zadovoljno.
Pjetro se zaputio ka arkadi s drugim „iskušenikom”.
Bio je samo napola iznenađen kada je između arkade i susednih stubova otkrio usko kameno stepenište koje se spuštalo u dubinu. Prilagodio je korak prema svom sadrugu i trudio se da diše normalno. Sada je bio sasvim sam. Stepenice su dva puta zaokretale, a zatim vodile u salu osvetljenu plamenovima baklji. Pjetro je prigušio uzvik. Sala je bila velika. To je bila neka porodična grobnica. U niši se nalazio prašnjavi kip nekog pokojnika, s mermernim ogrtačem, sklopljenih ruku, i s mačem uz telo. Još neki nadgrobni spomenici davali su utisak katakombi. Tu i tamo paukove mreže ukrašavale su to vlažno mesto. Postojalo je šest potpornih stubova. Gvozdena rešetka zatvarala je prolaz k ostalim stepenicama, koje su svakako vodile u drugi deo bašte, verovatno povezujući prostoriju s grobljem koje je Pjetro uočio iza vile Mora. Ostali, koji su stigli pre njega, kao i njegov drug, okupili su se i pozdravljali u tišini klimanjem glave, pre nego što bi zauzeli mesta na drvenim klupama, koje su podsećale na klupe u crkvi. Pjetro se smestio na kraj jedne klupe i čekao, sklopljenih ruku. U dnu je bio oltar, kao i govornica na kojoj je bila knjiga. Crveni zastori padali su duž zida. Na podu je kredom bio nacrtan veliki pentagram pokriven nerazumljivim simbolima, no pre svega to su bile slike, okačene duž levog i desnog zida, koje su privukle Pjetrovu pažnju. Natpis na vratima prikazivao je dve osobe na pragu podzemnog sveta i podsećao ga je na drugu sliku Vrata pakla, koju je video u delu iz kolekcije Vikario. Jeretički papa je bio u plamenom kazanu, usred kaskade crnih stena; Pjetro je uočio da je slikar tom svešteniku dao crte Frančeska Loredana. Dužd na stepenicama pakla! Aluzija je bila sumnjivog ukusa... Nešto dalje Haron je prevozio uklete duše na svom čamcu, u uskovitlani svet oluja. Strigije i Horde demona – slika vatrenih ptica – okruživale su Vergilija na vrhu litice, mašući krilima, nalik na slepe miševe.
Sve u svemu, bilo je devet slika.
Da, to je pravi pakao, mislio je Pjetro.
Sala se postepeno punila novim senkama. Bilo ih je oko pedeset. Dolazili su po troje i četvoro, u kraćim intervalima. Čuli su se samo šapat i šuškanje tkanine. Svaka grupa je ostavljala baklje čim bi stigla do osvetljene sale. Pjetro je bio nervozan i sedeo je nepomično. Nije ni smeo da pomisli šta bi bilo da ga otkriju. Tenzija i kretanje su se smanjivali i najzad su se Vatrene ptice umirile na svojim hijerarhijskim pozicijama, te je svaka aktivnost prestala. Tišina je dugo trajala, a sva lica pod kapuljačama okrenula su se prema onom oltaru, koji je i dalje bio prazan. Šta li rade, pitao se Pjetro. Da li se mole? Da li nekoga čekaju?
Brzo je dobio odgovor.
Vladar senki je stigao.
Stigao je sam, obučen kao i ostali, osim što je oko vrata nosio zlatni medaljon, na kome je Pjetro uspeo da vidi pentagram od bisera i obrnuti krst. Diavolo, Đavo ili Himera ušao je između klupa. Tada, kao da se talas preneo od zadnjih ka prvim klupama, svi luciferijanci su se spustili na kolena. Pjetro ih je oponašao, s malim kašnjenjem. Pošto je došao među prvima, nije bio daleko od oltara, gde se smestio njegov neprijatelj. Ako bi se zaputio prema stepenicama kojima je došao, morao bi da prevali više od polovine sale do njih. Ovo razmišljanje ga baš i nije ohrabrilo; no sada nije mogao da se premesti a da ne izazove sumnju. Čekao je, slušajući ujednačeno disanje svih prisutnih, okupljenih oko gospodara. Sve je to delovalo košmarno, mada bi Pjetro, u drugoj prilici, ismejao ovakvu scensku postavku s najotrovnijom ironijom. Nije bio osoba lako podložna utiscima, ali je osetio lak drhtaj kroz telo kada je tajanstvena osoba prošla pored njega. Obruč se zatvorio. Nije bilo druge nego da se pravi manji od makova zrna i da učestvuje u čudnoj ceremoniji. U mislima je video Emilija; pomislio je da je zbilja bio glup što nije prihvatio podršku tajne milicije Saveta, koja bi, jednim upadom, pohvatala sve te ludake, tu, na gomili. Mada je morao priznati da pred sobom ima celu malu vojsku. Ona bi mogla pobiti napadače.
Senka je pozvao skup da se umiri. Jedan pomoćnik mu je doneo pile, koje je izvukao ko zna odakle. Oštrica je zasvetlucala. Senka je presekao grlo živine jednim udarcem, iznad nacrtanog pentagrama. Nesrećna ptica, razderanog grla, puštala je grozne krike. Krv se u jakim mlazevima slivala po pentagramu, a zatim stigla do oltara. Diavolo je njom napunio jednu posudu i prineo je usnama. Ta ezoterična maskarada delovala je pogrebno. Karneval, napisao je senator Kampioni u pisamcetu. Smrtonosni karneval, svakako. Da li je moguće da se pod tim mračnim kapuljačama kriju neki od najvećih dostojanstvenika u Veneciji? Da li je to bila tragična igra dekadentnih plemića s lagune, spremnih na sva zlodela i na sve mračne zavere, da bi zavarali neprijatelja? Ne, to nije moglo biti ozbiljno; Pjetru je bilo teško da u to poveruje, ali nije mogao da zaboravi na strah oca Kafelija, kao ni na strah samog senatora.
Odjednom je neki dubok glas, njegov dubok glas, koji kao da je dopirao iz pećine, razbio tišinu.
Ceremonijalmajstor se približio knjizi koja je stajala na stalku.
To je krug treći, krug kiše i tuče.
Prokleta, večna, hladna, teško pada,
uvek je ista danas ko i juče.
Prljava voda, sneg, komadi grada
kroz onaj vazduh zamračeni biju,
a zemlja smrdi od sveg toga gada.
Kerber, zver ljuta, čudnija od sviju,
na onu čeljad sred poplave hladne
laje ko pašče iz svih grla triju.
Crvenog oka, brade čudne, gadne,
s kandžama, kuljav, on duhove dere,
grebe im kožu i kida ih jadne.
Laju ko psi, što ta ih kiša pere...
Diavolo je nastavio sa čitanjem. U jednom trenutku je stao, prišao oltaru i podigao ruke.
„Kao i nekada, kada je pesnik predviđao razdor u Firenci, ja vam kažem, ja lično, da će se to desiti i u Veneciji, a vi ćete biti njegovi pokretači. Ja vam kažem da Frančesko Loredan zaslužuje smrt i ona će ga progutati. Ja vam kažem da ne zaboravite šta je Republika nekada bila, kako biste bolje razumeli šta je danas: gnezdo greha i korupcije. To ćemo uništiti, i vratiće nam se zlatno doba. Ponovo ćemo imati našu gospodaricu mora. Imaćemo i novu moć, usmerenu prema svetu, spremni da se nametnemo, kao što je bilo u doba našeg carstva nad kolonijama, kao i u bazama imperije i u prekomorskim teritorijama, sve do kraja poznatih predela sveta... Donećemo na lagunu nova bogatstva, koja ona i zaslužuje; spašćemo se bede i obnoviti vojsku. Naša moć biće zasnovana na prošlim vekovima i na žestini naše borbe. A vi, Strigije moje! Moje ptice, harpije i furije, bacićete se na sve u gradu, dok na ruševinama starog sveta ne nastane novi režim, onaj kome smo se zavetovali.”
Ave Satani, ponavljao je skup, jednoglasno.
Pjetro se zamalo nasmejao. Maskirao je smeh kratkim prigušenim kašljem. Jedan član sekte okrenuo se prema njemu.
Da li je i Senka primetio taj pokret? Pod dejstvom neke tanane intuicije, pogledao je u tom pravcu. Pjetro se ukočio, no nije mogao da se pretvori u crnu rupu, u ništavilo, ispod kapuljače neprijatelja. Zatim je čudna procesija počela. Jedan za drugim luciferijanci su prilazili oltaru da kleknu na centar pentargrama i prime blagoslov.
Pjetro je pognuo glavu.
„Dajem ti ime Semijaza, po serafimu ponora”, rekao je Senka, iscrtavajući pepelom naopaki krst na čelu sledbenika, ne skidajući mu kapuljaču. „Dajem ti ime Kokarijel, po kerubinu ponora, reda Pitona-Luzbela. Ti ćeš biti Antana od prestolonaslednika tame, a Belijal će ti biti gospodar.”
Pjetro nije imao kud nego da se uključi u povorku. Svi ispred njega spuštali su se na kolena. Prešao je jezikom preko usana. Hoće li mu se ukazati prilika da vidi crte lica čoveka koji se krije pod tamnom kapuljačom? Ovo je bila prilika; ali ako bi se to desilo, rizikovao bi da i sam bude otkriven. Stegao je pesnicu, ruka mu je bila vlažna u rukavici. Bilo je još nešto: mač mu je smetao ispod ogrtača. Bojao se da će se videti oštrica, koja mu je visila s opasača, ukoliko klekne. Polako je olabavio opasač od konopca.
„Aleanore, od gospodara ponora, tvoj gospodar će biti Satana; Amanijele i Raneru, moćnici, sledićete Asmodeja... Amaline, sledićeš Abandona, od vitezova ponora...”
Pjetro nije čuo ništa od toga, već se bližio oltaru.
„Zbarionate od prinčeva, i Goleme od arhanđela, po imenu Astarot...”
Nemoguće, ovo je farsa, mistifikacija...
Najzad je prišao vođi sekte. Spustio mu je ruku na bedro, preko ogrtača. Trebalo je da klekne na levu stranu, a zvučni glas Senke napravio je malu pauzu. Srećom, mač nije zazveketao. Pjetro se našao u centru pentagrama. Posmatrao je načas kabalističke znake iscrtane kredom. Senkina ruka podigla se do njegovog čela – da li je mogla osetiti kako je vlažno? Palac mu se tu zadržao duže nego što je bilo neophodno. Pjetro je zadržao hladnokrvnost, ali se ipak preznojio. Imao je, odjednom, zastrašujući utisak da ga je Gospodar osetio, da ga je namirisao, kao što zver namiriše plen pre nego što se ustremi na njega. U tom gigantu, koji se naginjao nad njim, osetio je nešto zversko. A taj glas... na trenutak mu se činilo da u njemu nema ničeg ljudskog.
Najzad je đavolji prst iscrtao na njegovom čelu obrnuti krst od pepela.
„Ti ćeš biti Elafon, od anđela ponora, a Lucifer će ti biti gospodar...”
Pjetro se polako podigao, nastojeći da ga pokreti ne odaju. Sporo se okrenuo, i iskoristio to što je bio na kraju povorke da se ne vrati na mesto blizu oltara, već je otišao u dno sale, blizu stepenica. Kako je napredovao u tom smeru, osećao je sve veće olakšanje. Nije sve bilo gotovo, ali nije bilo razloga da se duže zadržava; bilo je ludo sam upasti u to zmijsko leglo. Trebalo je neupadljivo otići i obavestiti Vindikatija o onome što je video. Pitao se samo ko će biti dovoljno lud da mu veruje. Iza njega, Senka je preuzeo mesto za oltarom, i ponovo podigao ruke:
„Eto, vi ste moji anđeli, moji demoni, moje Vatrene ptice! Idite i obrušite se na Veneciju i budite spremni da odgovorite na paljbu! Ali pre toga...”
Pjetro je bio na nekoliko koraka od stepenica i... slobode.
„Pre toga zahvalite našem gostu što je bio s nama večeras. To je jedan značajan gost, prijatelji... jer je večeras među nama jedan od najpoznatijih mačevalaca u zemlji, upoznajte ga...”
Pjetro se okrenuo.
Pozdravite Crnu Orhideju!
Pjetro se nije ni pomerio, skamenjen.
Nije bilo vremena da se povuče i dokopa neke od klupa.
Pjetro je ostao na istom mestu dok se žamor širio kroz skup. Nepoverljive kapuljače osvrtale su se na sve strane, tražeći neki signal, znak, objašnjenje. Senka se smejao neprekidnim smehom, koji je groteskno odjekivao u praznom prostoru. Pjetro se polako okrenuo. Himera je pokazivao prstom na njega.
Oh, oh...
Pedesetak lica okrenulo se u pravcu gospodarevog prsta.
„Prevarant, prijatelji, zgrabite ga!”
Znao sam da će se ovo loše završiti.
Pjetro se prigušeno nasmejao ispod kapuljače.
U jednom kratkom trenutku nije se dešavalo ništa, a onda su se, kao jedno biće, svi vitezovi Apokalipse bacili na njega.
Jednim pokretom Pjetro je odbacio ogrtač i potegao oba pištolja s opasača.
U tom pokretu spala mu je i kapuljača, otkrivajući lice. Bilo je krajnje vreme da se utvrdi jesu li ti demoni smrtni. Dva hica su bila propraćena mirisom baruta, a dvojica napadača pala su na zemlju, zgrčeni, upravo u trenutku kada su hteli da se bace na njega. Vika se pretvorila u mumlanje, napadali su ga sa svih strana. Pjetro se okrenuo i dočepao se stepenica. Preskačući sve po četiri, otarasio se ogrtača, koji je bacio na glave gonilaca. Napolju su dvojica čuvala stražu. Pjetro ih je gurnuo; iznenađeni su posrnuli jedan prema arkadama u bašti, a drugi k ulazu na stepenice. Pjetro je trčao, bez oklevanja, prema parku i preskočio zidić. Vatrene ptice su se dale u poteru za njim.
Pjetro je trčao kroz ravnicu prema brežuljku, gde je trebalo da nađe Landreta.
Ovaj je upola zaspao pod drvetom, s pokrivačem preko ramena.
„Landreto!”, vikao je Pjetro. „Landreto, nema šale! Bežimo!”
Preplašeni sluga je odbacio pokrivač i skočio na konja. Pjetro se popeo uz brežuljak, a mračna rulja, s oružjem i bakljama, jurila je za njim kao hajka. Landreto nije mogao da veruje očima. Za trenutak mu se činilo da vidi kako su se mrtvi vratili na zemlju, da su izašli iz grobova da jure Pjetra svojim zvižducima i vradžbinama. Dočepao je uzde Pjetrove kobile i okrenuo svog konja, koji je njištao. Pjetro se u trku bacio u sedlo i žestoko ošinuo bokove životinje, koja se propela i jurnula u galop.
Obojica su odjurila, dižući oblake trave i zemlje, koje su letele pod kopitima konja.
Ovo noćno bekstvo nastavilo se traženjem pratnje koju im je dao Vindikati, na prilazu gradiću Mestre. Pjetro je naredio Emiliovim ljudima da ih slede bez objašnjenja. Ni s pratnjom ih nije bilo dovoljno da se sukobe s Vatrenim pticama ako bi ih ovi sustigli. Zato su se svi klatili na premorenim konjima put Venecije. Pjetro se odavno nije našao u takvoj situaciji – otkako je bio ađutant na Krfu, za račun Republike, kada se sukobio s bandama seljaka koji su se s brda spustili s puškama i vilama.
Ove je večeri dobro prošao; galopirajući prema Serenisimi, nije mogao a da ne misli na visoku i mračnu pojavu Diavola i njegov glas, koji kao da je dolazio iz pakla.
Vexilla regis prodeunt inferni.
Anđeli tame obrušili su se na Veneciju.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Danteova zamka - Arno Delaland
PEVANJE IX
Pohlepni
Pjetro je pustio knjigu da padne na pisaći sto uz mukli zvuk, a zatim, pošto je ovlažio prst, prelistao je ponovo, da nađe stranu koja ga je zanimala.
„Izraze đavo i demon uveli su prevodioci Biblije tri veka pre pojave Isusa Hrista, u grčkom prevodu, nazvanom Septanta. To je bio pseudo-Aristijevac, Egipćanin koji je izneo istorijat tog pojma u pismu bratu Filadelfu, koji je želeo da obogati biblioteku hebrejskim tekstovima. On je pisao velikom svešteniku Elijazaru i tražio stručne prevodioce, i izabrana su sedamdeset dva Izraelićanina za tu misiju. Veliki sveštenik ih je poslao u Egipat, a svaki je imao primerak Tore ispisane zlatnim slovima. Oni su obavljali svoj posao kao isposnici na ostrvu Faros u roku od sedamdeset dva dana. Legenda kaže da su bili zatvoreni u zasebne ćelije i da se, kada su završili, ispostavilo da su im prevodi identični... Svakako da je božja ruka vodila njihove. Daimon, veliki sejač razdora, sveznalica kao antički Sokrat, nije od tada prestao da puni teološka dela i ezoteričnu književnost. Ni apokrifna književnost nije propustila da ih pomene, a autori takvih tekstova uzimali su imena drevnih patrijaraha da bi ih ozbiljnije slušali: Henoh, Abraham, Solomon, Mojsije. Brojne erudite razradile su hijerarhiju tradicionalne demonologije. Najstariju je napisao Mihael Pselus, koji ih je 1050. godine podelio u šest kategorija, zavisno od mesta na kojima su delovali. Ostali su smišljali dijaboličke monarhije, dajući imena i nadimke za sedamdeset dva princa i sedam miliona četiri stotine devetsto dvadeset šest đavola, podeljenih u legije od po 666 članova, kao što je navedeno u proročanstvu o Apokalipsi.”
Dužd je iskolačio oči preko knjige. Pjetro mu je gurnuo rukopis da bi Njegova visost mogla sama da ga čita.
„Ovo su imena koja sam čuo. Diavolo nije samo inspirisan Božanstvenom komedijom. On se zabavlja imitirajući Racijelove Sile Zla. Reč je o traktatu iz demonologije koji je bio prilično popularan krajem Srednjeg veka: devet anđela ponora pripremaju konačni holokaust, eshatološki okončavajući opstanak ljudskog roda. Ovde ih možete videti...”
Dužd se nagnuo.
Usred evocirajućih gravura bila su ispisana gotska slova, prošarana formulama ispisanim na nekim nerazumljivim jezicima.
„Serafimi, Kerubini, Prestolonaslednici Ponora”, nastavio je Pjetro; „Dominantni, Moćni i Vrli, Arhanđeli i Anđeli, a svima vladaju različiti entiteti, koje usmerava sam đavo: Belzebub, Piton-Luzbel, Belijal, Satana, Asmodej, Abadon, Meririm, Astarot, Lucifer. Svi se sukobljavaju s nebeskim legijama, na dan strašnog suda.”
Frančesko Loredan je pobledeo. Pjetro mu je zatvorio knjigu pred nosem, uz suv prasak.
Dužd je poskočio.
„Suočeni smo s notornim zlom, Vaša visosti, kao i s posebnim zlotvorom, koji sebe smatra đavolom lično, i zabavlja se igrajući igru u visokom stilu. On ne samo što predstavlja očitu pretnju već i najproblematičniju s kojom smo se do sada suočili. Dao je sebi razna imena, a to što se nazvao Himera, dovoljno pokazuje sklonost ka ironiji. Koristi složene metafore, koje ga zabavljaju, da nas odvuče u krivine svojih malih zagonetki. Ona najvažnija sasvim je jasna: Venecija treba da prođe kroz devet krugova, da bi njom zavladalo devet legija, koje će je dovesti do čistilišta, a zatim će ponovo nastati zlatno doba. To znači i da vi treba da nestanete, jer znamo da su vas lično obeležili. Strigije žele da vas ubiju i da u ovoj palati uspostave novu moć. Apokalipsa u Veneciji. Ono što sam video bilo je zapravo čin krštenja demonskih legija, koje naš Lucifer priprema za državni udar. On ima svoju hijerarhiju i planira buduće institucije. A ima i još nešto...”
Pjetro je zastao na trenutak.
„Znao je da sam ja tamo!”
Otišao je da sedne. Loredan je načinio strašnu grimasu.
„Koliko vremena imamo?”
„Stigli smo do trećeg kruga, Vaša visosti.”
Dužd je polako podigao pogled. Lice mu je otvrdnulo. Oči su mu sevale munjama.
„Imena, Viravolta. Čujete li! Želim imena!”
„Neka se Desetorica i Četrdesetorica bace svim snagama na rešavanje ovoj slučaja ako treba”, dodao je Loredan. „Ali pronađite ih!”
Dužd se podigao, a purpurni ogrtač je zašuštao.
„Ponašajte se kao da smo u ratu.”
* * *
Emilio je dobio zadatak da regrutuje sedamdeset dva poverljiva agenta. Svaki se pojavio pred njim i Pjetrom, na nekoliko koraka od samog zatvora, u tajnim odajama tamnice u kojima su obično ispitivali osuđene.
Pjetro je hteo da iskoristi priliku i sazna šta je novo sa Đakomom. Ali na ulasku u ćelije, gde je i sam boravio pre kratkog vremena, pojavio se Lorenco Basadona, čuvar koji mu se smeškao svim svojim pokvarenim zubima, podižući visoko svetiljku.
„Dakle? Požurio si da se vratiš?”
Sprečio ga je da ide dalje, vulgarno zveckajući ključevima na opasaču ispod lelujavog stomaka.
„Mogu li da govorim s njim, barem?”
„Ako hoćeš”, rekao je Lorenco s masnim osmehom.
Pjetro je podigao glas da dozove Kazanovu.
„Đakomo! Đakomo! Ja sam, Pjetro, čuješ li me?”
Sačekao je nekoliko sekundi, a zatim mu je zatvorenik odgovorio. Razgovarali su nekoliko minuta, s Basadonom između sebe, koji je uživao da pokaže svoju ograničenu moć i uživao je da bude pratnja ove gospode, ili bolje rečeno ceremonijalmajstor. Kad je Pjetro zašao dublje u mračni hodnik, video mu je samo jedno oko i deo lica... Razgovor su im povremeno prekidali krici ili tužno preklinjanje nekog drugog zatvorenika; no mogli su reći jedan drugom dovoljno da se Pjetro uveri u stanje zdravlja svog starog druga. Naravno, ništa mu nije rekao o problemu koji ga je mučio; bio je zadovoljan da zna kako se Đakomo dobro drži. Pjetro je želeo da iskoristi situaciju i pregovara sa Vindikatijem da angažuje i Kazanovu kao agenta; no ovaj, kao šef Četrdesetorice, nije hteo ni da čuje za to.
Procenio je kako nije trenutak da im se i on pridruži.
„A dame?”, pitao je Đakomo. „Pjetro, kakve su žene napolju”
„Nedostaješ im, Đakomo”, šalio se Pjetro.
„Podseti ih na mene! Kaži mi... da li si ponovo video Santamariju?”
Pjetro je oklevao, gledajući prašinu na vrhu svoje obuće.
„To će reći da... uh... ili zapravo ne, ja...”
„Pjetro!”, viknuo je Đakomo tonom bez pogovora. „Učini mi zadovoljstvo. Nađi je i idite iz ovog grada ne osvrćući se za sobom!”
Pjetro se smeškao.
Maštao sam o tome, Đakomo.
Da, maštao sam o tome.
„A ti? Hoćeš li izdržati?”
Kazanova mu je jasnim glasom odgovorio.
„Izdržaću!”
Okupljanje agenata se nastavljalo. Nijedan detalj iz njihovog života nije izmakao proveri koju su sproveli Pjetro i Vindikati. Ako Senka organizuje svoje legije, bilo je vreme da se pripremi kontranapad. Svaki od špijuna Republike morao je da stavi u njenu službu svoj život, dobra, porodicu, i da se zakune na vernost u zakletvi koju bi obnovio pred Emiliom.
Savet desetorice bio je u toku s celom procedurom.
Bilo kakva izdaja povlačila je jedno ili više pogubljenja, na licu mesta; u nedostatku pravog krivca, Desetorica su udarala naslepo, i smrt bi se, kao grom, obrušila na agente, koji bi, radi presude, bili postrojeni uz zid. U roku od tri dana formirana je tajna vojska, koja se rasula po Veneciji. Tu su bili plemići, građani, zanatlije, glumci, devojke za zabavu; svi su se muvali po San Marku, Rijaltu, Prokuraturi, Merčeriji, išli su na Kanaređo, Santa Kroče, Đudeku, Burano, sve sa zadatkom da prikupe obaveštenja, oslanjajući se na sopstveni šarm i sopstvene sposobnosti. Više nego ikada bilo je na delu direktno izvršavanje pravde Desetorice i to bez ikakve milosti. Hitnost rešavanja problema zahtevala je mere bez presedana. Na dužda su pazili dvadeset četiri časa dnevno naoružani čuvari, i na najmanji znak uzbune okupljalo ih se pedesetak. Posle prvog trenutka panike, organizacija se učvrstila. Senka je imao svoje Dominantne, Prinčeve i Arhanđele; Republika će pokrenuti svoje nebeske snage, svoje sopstvene snage, snage lagune: Rafaela, Mihaila, Gabrijela, Jezidijela i ostale božje ratnike. Podrumi vile Mora detaljno su pretraženi: naravno, nije pronađeno ništa. Ni oltar, ni izdanje Pakla na držaču za čitanje, ni slike na zidovima, ni tragovi ljudskog prisustva.
Stepenice koje su u sredini ruševina vodile u podzemlje, bile su zazidane.
Trećeg dana uveče, Pjetro se, iscrpljen, našao s Landretom na mostu Rijalto. Za to vreme, venecijanski život se nastavljao kao da se ništa ne događa. Pjetro i sluga došli su do Rijalta uličicama popločanim kockom od istarskog mermera, koji je sečen specijalnim sečivima da ne bi bio suviše klizav. U luku visokom oko trideset metara, most se uzdizao nad kanalom Grande, a u njegovim arkadama bilo je smešteno oko osamdeset radnji i stambenih prostorija, pokrivenih olovnim krovovima, pravo vašarište, s pristaništem punim brodića i gondola. Posle onih maglovitih i olujnih dana, sunce je ponovo sijalo nad Venecijom. Na zelenoj pijaci vrilo je kao u košnici. Čamci su stalno istovarivali povrće, meso, voće, ribu, cveće. Tu su bili i goloruki prodavci začina, koji su izvikivali nudeći robu, zlatari koji su pozivali dame da probaju nove modele nakita, prodavci vina, ulja, kože, odeće, užarske robe i pletenih proizvoda, činovnici koji su nakratko pobegli iz svojih ureda, kontrolori, opštinari, službenici osiguranja i notari; tri ulice vodile su do mosta, koji je blistao belinom, i dovodile nove povorke skitnica, činovnika i prodavaca. Venecija je bila živa, veoma živa! Gondolijeri su uvek pevali pesmu Venecija živi punim srcem, koje nas vodi miru i ljubavi.
„Oh”, reče Pjetro, masirajući slepoočnice da razbistri um, „moj Landreto, pitam se da li sam zažalio za onim vremenom kada sam bio u zatvoru?”
„Ne pričajte koještarije. Bolje vam je da ste u akciji nego sklupčani u nekoj ćeliji. Bar imate slobodu pokreta.”
„Da, slobodan sam da trčim što brže mogu, da pobegnem od urlanja gonilaca. Tačno je da...”
Okrenuo se prema slugi i prisilio se da se nasmeši.
„Tačno je i da bih mogao još večeras da se spakujem, Landreto. Možda je Đakomo u pravu. Možda treba da pronađem Anu... Uzeli bismo tri dobra konja, pobegli odavde i potražili avanture na drugoj strani...”
Taj san mu se odvijao pred očima. Video je kako beži s Anom Santamarijom, negde po Venetu, ili u Toskanu, a zatim i dalje, možda u Francusku.
„Emilio je bio u pravu u jednom. Suviše sam se zaglibio u tu priču da bih sada pobegao. Sa svim onim što znam, mogli bi me optužiti da kujem zaveru protiv države, što bi već bilo previše.”
Nalaktio se na ogradu mosta, lutajući pogledom po kanalu Grande. Vile koje su se nizale s obe strane, imale su, u vreme zalaska sunca, divnu ružičastu i narandžastu boju. Venecija, ogrnuta iluzijama, delovala je kao da beskrajno uživa u radostima života. To je bilo uživanje kome je Pjetro maštao da se vrati. Želeo je da se prepusti toj mirnoj kontemplaciji, i da grad ponovo dobije svoj najlepši atribut, svoju najbolju odrednicu: Serenisima – veoma vedra i spokojna.
„Znaš li, Landreto, šta će čoveku doći glave?”
„Ne znam, ali pogađam šta hoćete da kažete.”
„Pogledaj te vile, palate, tu divnu lagunu; pogledaj to bogatstvo i čuj sav taj smeh i pevanje. Neće beda doći glave čoveku.”
„Zar neće?”
„Neće!”, reče Pjetro. „Nije beda ta koja podstiče pohlepu.”
Povukao se, šireći ruke i praveći grimasu.
„To je izobilje.”
Dugo su Pjetro i njegov sluga stajali tako na mostu, posmatrajući previranje života oko njih. Odjednom se Viravoltina ruka spustila slugi na rame.
Ona se ponovo pojavila, sa zracima zalazećeg sunca.
Bila je malo dalje, smeškajući se toj svetlosti, ljupkoj i zamagljenoj, svetlosti tipičnoj za smiraj dana, beloj i žućkastoj, koja je doprinosila da se odsjaj vode presijava na fasadama zgrada. Ana Santamarija se smeškala. Načinila je nekoliko koraka k njemu, po keju na kome su bile tezge prodavaca. Pjetro je opet bio očaran: divio se njenoj plavoj kosi, gracioznom držanju, finoći prstiju. Hodala je ispred njega, prirodnija nego ikada, i vreo talas želje zahvatio je Crnu Orhideju. Izgledalo je da se stvorila niotkuda, iz nekog izgubljenog raja, u koji će se, svakako, vratiti. Stvorila se tu, tako, iznenada, bez objašnjenja. Ovoga puta nije videla Pjetra, bezličnog u masi na mostu.
No Viravolta se odmah smračio: kao pratnja njegove zabranjene boginje išao je senator Otavio. Pridružio joj se i potražio njenu ruku. Otavio. Otavio s onim pljosnatim nosom, sa svojom masnom gubicom obeleženom boginjama, dvostrukim podbratkom, čelom oivičenim s dva smešna pramena bele kose, ozbiljni, debeli, smešni Otavio, koji je nekada bio zaštitnik Crne Orhideje. Hodao je lažno carskim korakom, u crnoj odori, s onim karakterističnim držanjem, velikim zlatnim medaljonima koji su mu visili oko vrata kao ordenje i beretkom na glavi, sličnoj onoj koju je nosio njegov kolega Kampioni. Ipak je i on bio tu, što se Pjetru nije nimalo dopalo.
Da li će ovoga puta Ana pobeći? Da li će je on pustiti da ode?
Prilika je bila previše privlačna.
Kazanova. A ona je tu, i to sada.
Da li su to znaci sudbine?
Najzad, nadam se da jesu.
Okrenuo se k Landretu, koga je začudila snaga njegovog pogleda.
„Gospodaru, ne...”
Pjetro je oklevao za trenutak, a zatim je uzeo orhideju iz zapučka.
„Toga sam se i plašio”, rekao je Landreto, saginjući glavu.
„Snađi se kako znaš, ali hoću da joj doturiš ovo... i da saznaš gde stanuje.”
Izmenjali su jedan dug pogled. Uzdišući, Landreto je uzeo orhideju.
„Dobro.”
Već se okrenuo da pode.
„Landreto?”, zadržao ga je Pjetro.
Sluga se zaustavio. Pjetro mu se osmehnuo.
„Hvala ti... “
Landreto je namestio šešir.
Dobro, u redu, govorio je sam sebi. Ali... šta je sa mnom? Kada će da se pozabavi sa mnom?
Te iste večeri, negde u Veneciji, dama po imenu Ana Santamarija se, pri svetlu sveće, u tajnosti opijala mirisom crne orhideje. Smeškala se, sanjareći o hiljadi divnih noći, kojima se sada opet počela nadati; izgledalo je kao da mesec silazi s neba pravo u njene oči i puni ih suzama radosnicama.
* * *
Federiko Spadeti, kapomaestro i član Staklarske gilde s Murana, bio je sam u beskrajnim salama svoje radionice dok se noć spuštala. Da li je bio sam? Zaista nije mogao to da kaže. Znao je da ga nadgledaju agenti Desetorice. Malo je trebalo pa da zaglavi u tamnici. Njegova dalja sudbina nije delovala nimalo vedro. Ipak je Federiko Spadeti bio trezven čovek. Bio je preduzimljiv i hrabar. To su znali u Gildi, i svi su se založili za njega, uključujući i vlasnike konkurentskih staklara s Murana. Nadmetanje i konkurencija među pripadnicima udruženja bili su jedno, a direktan napad na jednog od njih, od strane vlasti, bio je nešto drugo.
Ipak se Federiko nalazio u nezavidnom položaju.
U normalnim okolnostima, voleo je da tako ostane sam na tom mestu, naročito kada bi se svi prirodni elementi smirili. Vulkanova kovačnica u vreme odmora. Ugašene peći. Nije više bilo radnika ni šegrta da trčkaraju s jednog mesta na drugo. Nije bilo vike, usklika, zvuka metala koji se topi, sudaranja i duvanja. Voleo je tu sveobuhvatnu tamu i mir u koje su prostorije utonule. Te večeri se nije ništa videlo. Miran usred svog carstva, Spadeti je lutao pogledom kroz tamu i pokušavao da iskoristi samoću da se pribere. U jednom trenutku ugledao je kristalnu haljinu, Taciovo delo, delo koje je inspirisala ljubav, s biserima i blistavim jezičcima stakla, s dijamantskim pojasom. Blistala je čak i usred noći. Njegov sin ju je danas završio. Kroz nekoliko nedelja biće opet karneval, koji se u Veneciji produžio na period od skoro šest meseci, ali je od Uspenja dobijao puni zamah. Federiko je uzdahnuo. Da li će sve biti kao što je želeo? Da li još može da se nada? Tacio i on će pokazati kristalnu haljinu duždu... Uz takav rad, pobediće na konkursu Gilde – zar nisu već svi to predviđali? Frančesko Loredan će ih zadivljeno pogledati; čestitaće im, razrešiće Federika, staviće im na glavu lovorove vence koje zaslužuju. Onda će Tacio potražiti svoju lepu Severinu. Spadeti je zavideo sinu zamišljajući trenutke koji ga očekuju! Severina umire za njim, biće pokrivena velovima da zaštiti svoju satensku kožu i daće se na čudesnu vežbu da obuče haljinu od kristala. Svetlucaće hiljadama iskri, rumenilom i sjajem mladosti. Oni će se voleti, a Federiko Spadeti će blagosiljati tu zajednicu. Bdeće nad njima. Sa njima će se prisećati i sopstvene žene, koja je prerano otišla s ovog sveta, a hiljadu, dve, deset hiljada radnika Gilde pevušiće svoje pesme.
Federiko je prljavom rukom dotakao spoj usana. Da... ako sve dobro prođe. Na tu pomisao glupe suze počele su da mu klize ispod kapaka. On, Spadeti! Građanin i sin sinova staklara, prepustio se porivima srca. Trebalo je da Tacio već te večeri ode da peva serenadu pod balkonom lepotice, koja će mu dobaciti poljubac. Baš imaš sreće, sinko! I ja sam srećan zbog toga! No gde je bila njegova mladost? I sada... šta će biti od svega? Kao da mu je crni veo pao preko očiju.
Dobro se branio na ispitivanjima koja su sprovodili agenti Saveta i Četrdesetorice. I najzad, šta su mu mogli zameriti?
Znaš ti to dobro, Federiko.
Profesionalna greška. Greška, da baš to... Zbog novca. Zbog radionice. Zbog Tacija i kristalne haljine. Greška koja mu u tom momentu nije delovala ozbiljno. Nije se radilo o prodaji informacija strancima, nedozvoljenoj trgovini, ili već ko zna čemu! On je samo radio svoj posao: proizvodio je staklena sočiva. Ako je naručilac želeo da ostane anoniman, to je ipak bilo njegovo pravo. Zašto bi ga krivili? Možda zbog toga što dotični Minos nije želeo da se njegovo ime nađe u uobičajenom registru porudžbina, tako da je Federiko bio prisiljen da krivotvori cedulju s tom beleškom... Možda i zato što je staklar imao neko nejasno ali uporno predosećanje da je njegovo ćutanje kupljeno, u trenutku kada je prihvatio taj posao. Perspektiva od dvanaest hiljada dukata navela ga je da ćuti o svojim sumnjama. Dvanaest hiljada dukata. To nije bilo pravo: uvek one koji najviše rade optužuju za sva zla.
Ne, rekao je samom sebi Federiko, stežući pesnice, neće se to tako završiti.
Ostalo mu je još dosta snage. Boriće se. Ako treba, reći će ko je Minos. On je primio od njega porudžbinu, ali nije bilo reči da Desetorica zbog toga guraju nos u njegove poslove. Zašto su se stvari tako odigrale? Šta su tražili? Da li taj Minos takođe ima nešto na savesti... svakako je to nešto ozbiljno. To je bilo jasno... kao kristal. Federiko nije znao u kom je momentu došao do tog zaključka o transparentnosti. Što je više čekao, više je rizikovao da padne u nemilost kod vlade, a u nekim slučajevima to je značilo konfiskovanje dobara, doživotni zatvor ili smrtnu kaznu. Savet nije znao ništa pouzdano, to je bilo očito. Bili su ljubazni. Ispitivači nisu bili snagatori. No, to neće dugo trajati, a Federiko je znao za šta su sposobni. Dakle sutra – sutra će otići do njih i izvući se iz te zbrke. Utoliko gore ako time otkrije svoju neopreznost, i u neku ruku preveliki apetit za zveckajuće, pune dukate. Pokušaće da objasni Taciju šta se desilo. Sin će ga razumeti, zar ne? Razumeće i da je to uradio zbog njega, da bi...
Oh, oh. Nešto se dešava.
Federiko je podigao pogled, osećajući da više nije sam.
Neko je bio iza njega i posmatrao ga.
Jedna peć se upalila.
Ko je tu?
Fedriko je za trenutak gledao u tamu; nazirao je siluetu nekog čoveka, kome nije video lice. Da li je to bio jedan od agenata Desetorice. Ili...
„To sam ja”, kazao je mukli glas.
Federiko nije mogao da zadrži krik užasa. Brzo se pribrao.
Već je pomišljao na takvu situaciju.
Obećao je sebi da neće drhtati.
„Ko je to ‘ja’?”, pitao je odlučnim glasom.
U toku nekoliko sekundi čulo se samo disanje, a onda je glas odgovorio:
„Minos.”
Spadeti se nije pomerio. Oči su mu krišom odlutale k polici koja se nalazila na nekoliko koraka, ali mu je telo bilo nepomično. Uz tu policu stajao je kalup, koji je još bio vruć. Video je da je nedaleko jedna peć upaljena i da se žar crveni kroz malu lučnu rešetku.
„Minos, da, vidim. Šta ćete vi ovde?”
Čovek je pročistio grlo.
„Predstavnici Desetorice i Četrdesetorice nedavno su dolazili do vas. Kažite da li se varam?”
„To je tačno”, rekao je Federiko.
„Znate li da je čovek koji vam je preturao po registrima, Crna Orhideja, jedan od najopasnijih agenata Republike?”
Spadeti je žmirkao. Izgleda da je čovek sam.
Razgovarali su u ogromnom praznom prostoru.
„A Mračni su vas pozvali na razgovor u palatu...”
Minos je sačekao malo, pa uzdahnuo. Polako je privukao drvenu stolicu i seo uz posudu u kojoj je obično bilo topljeno staklo.
„Šta ste im rekli, Federiko? Otkrili su moju... malu porudžbinu, zar ne?”
„Za to im ja nisam bio potreban. Desetorica su to mogla otkriti i ranije. Jedan je bio ažurniji od drugih, to je sve.”
„To je sve, da, naravno.”
Čovek je prekrstio noge. Federiko je ćutao još nekoliko sekundi pre nego što je nastavio.
„Ta sočiva... hiljade staklenih sočiva... oni o tome ne znaju više nego ja. Šta ste uradili s njima, meštre?”
„Bojim se da to nije vaša briga, Federiko. Rekao sam vam da uništite svaki trag te porudžbine.”
„Ispitivali su moje šegrte, oni znaju svaki komad na kome su radili. To što sam učinio, dovelo me je u neprilike. Ne mogu moji računi čudesno nestati, meštre. Nadziru me, kao i sve poslove Gilde. Ne treba da vas podsećam na uslove našeg ugovora; ja sam ih poštovao. Postarao sam se da ne mogu da dođu do vas, kao što smo se dogovorili. I oni to i ne mogu... u ovom času.”
Minos se nasmejao. Poluskrivena pretnja mu nije promakla. To je bio prigušen smeh ispod ogrtača, kao da je stavio ruku na usta. Prvi put je Spadeti osetio da ga obuzima nervoza.
„To je tako s vaše tačke gledišta, Federiko. U nastojanju da zaštitite sebe hteli ste da sačuvate i kozu i kupus, kao i svaki dobar trgovac. Ali vidite... đavo povraća na mlakonje, meštre Spadeti.”
„Slušajte: đavo, Lucifer, sve te gluposti ne ostavljaju na mene neki utisak.”
„Gle, gle. E pa, grešite, meštre Spadeti. Veoma grešite...”
Čovek se nagnuo, a glas mu je bio prigušen i agresivan.
„Ime Minos se još nalazi u registru, zar ne?”
„Pa šta? Minos ne znači ništa.”
„Zar mislite da sudija iz pakla ne znači ništa, Spadeti? Zašto ste prihvatili porudžbinu ako niste u stanju da ispoštujete u celini dogovor oko nje? Reći ću vam – zato što ste bili previše halapljivi, prijatelju! To je ružna mana i jedan od osnovnih grehova. Samo ste mislili kako da povećate bogatstvo novom porudžbinom, a zbog čega? Da bi vaš sin na vreme završio tu haljinu od kristala, možda? Za njega, Spadeti? Budite uvereni da se ne ljutim na Gildu. Vi ste isti kao i ostali njeni članovi, koji bi na vašem mestu prodali čast Republike francuskim agentima i Kolberovim sledbenicima. Spremni da prodaju sve državne tajne kako bi im se zlato prosulo po putu... Vi ste, kao i polovina članova staklarskih udruženja u ovom gradu, spremni da se prodate strancima. Ali na kraju tog puta, Spadeti, ne čeka vas zlato. Ne, nije zlato...”
Minos se podigao, a Spadeti se uspravio. Pogledao je ponovo u kalup.
„Rekao sam da se ne ljutim na kristalnu haljinu, ne...”
Spadeti je prvi put video njegov osmeh.
Taj osmeh je bio blistav, kao i njegove oči.
„Ljut sam na vas.”
Federiko se, urlajući, bacio u pravcu police, spreman da zgrabi onaj kalup.
Nije stigao dotle.
Čovek je takođe skočio. Iz sve snage mu je zario oštricu u stomak. Držao ga je tako, rasporene utrobe, a bodež mu se okretao u rani, dok se staklar iskolačenih uplašenih očiju i ispuštajući bujicu krvi, polako navaljivao na njega. Najzad je čovek izvukao oštricu i mahao njom pred Federikovim očima.
„Pogledajte, Spadeti, i uočićete ironiju: to je jedan od vaših sopstvenih staklenih bodeža, s drškom od sedefa, zmijom i mrtvačkom glavom, koji će vas poslati da se pridružite senkama. Zar nije pravedno da grešnik strada od dela sopstvenih pohlepnih ruku? Vi ste za treći krug, Spadeti. Ne razumete, ali nije ni važno. Samo znajte da je to vaš poslednji i jedini počasni naziv.”
Federiko je zakrkljao, a zatim se srušio na tlo, dok je čovek zaključio:
„Na kraju puta je pakao, Spadeti!”
Okrenuo se prema peći, a pogled mu se gubio u rumenoj žeravici.
Sat kasnije, ušavši u ured, Minos se zadovoljno smeškao.
„Sada ste i vi razduvani, Federiko Spadeti”, rekao je.
Andreas Vikario, član Velikog saveta, čuven po svojoj demonološkoj biblioteci smeštenoj u srcu Venecije, okrenuo se, pošto je još jednom bacio pogled na svoje delo.
Zatim se udaljio, dok su mu koraci odjekivali u tišini praznih sala radionice.
Okrvavljeni stakleni bodež pao je, zveckajući, na pod.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Danteova zamka - Arno Delaland
ČETVRTI KRUG
PEVANJE X
Arsenal i lepe čipke
Gužva u radionici Federika Spadetija nije se mogla uporediti s onom od prethodnih dana; no, sadašnjoj gužvi trebalo je dodati još nešto: prisustvo tridesetak agenata Desetorice i Četrdesetorice, koji su, jedni za drugima, ispitivali radnike, zaposlene i sve šegrte u salama na Muranu, ne računajući i osoblje drugih staklara Gilde, koje se rasulo po ostrvu. Ova aktivnost je slabo zamaskirala pometnju u kojoj su se našli dužd i Emilio Vindikati. Nov udarac je zadat vlastima. Emilio je ključao. Vezani i zapušenih usta, četvorica čuvara na ulazu u radionice, četvorica stražara koji su nadgledali staklara, bili su napadnuti pre nego što su imali prilike da podignu uzbunu. Tako je i Mali savet, koji je sakupio Frančesko Loredan, upravo bio obavešten o svemu što se događa; uzbuđenje je bilo bez premca. Pjetro je s Brocijem bio na dva koraka od radionice, gde je, pre nekoliko sati, pregledao Federikove registre i gde je prethodne večeri Spadeti primio Minosa. Kristalna haljina bila je poprskana krvlju. Sluđen i tih, s halucinirajućim pogledom, Tacio je potpuno automatskim pokretima brisao obrub od protkanog stakla na ivici haljine. Večiti gavran zadužen za gnusne poslove, Antonio Broci, sudski lekar Četrdesetorice, došao je posle sat vremena sa svojom crnom torbicom i svojom nemogućom lekarskom palicom, koja se klatila napred-natrag, dodirujući mu sedu bradu.
„Žao mi je što ima još posla za vas”, rekao mu je Pjetro.
„O, ne brinite”, odgovorio je Broci.
Na licu mu je bio osmeh, koji se pretvorio u grimasu.
„To je sve rutinski, Viravolta, rutinski, zar ne?”
Zatim se, uzdišući, bacio na tu novu zagonetku.
Telo Federika Spadetija bilo je iskomadano i bačeno u peć. Komadići stakla, slični onima koji su nađeni kod nogu Marčela Toretonea u pozorištu San Luka, bili su rasuti po podu. Federiko Spadeti je bio razduvan po metalnim cilindrima i obrađen gvozdenim klještima, kao staklo koje je oblikovao po tradiciji. Rezultat svega toga bili su komadići mesa i kostiju razbacani pod raznim uglovima, koji su ocrtavali najneočekivanije i najstrašnije arabeske. To je bila nova vrsta umetnosti, koja se nije mogla opisati rečima. Po burmi, koja je na neki čudan način pala pored ostataka tela, Tacio je identifikovao oca. Federiko se tog jutra nije pojavio u radionici, a prvi šegrti koji su pristigli, našli su Tacija samog usred te klanice. Tacio je, posle svoje galantne predstave pod Severininim balkonom, bezuspešno tražio oca u toku noći, da bi se najzad zaputio u radionicu da proveri je li tamo. Od tada nije progovorio ni reč, osim onoga što su njegovi drugovi čuli da je izrekao klečeći pred kristalnom haljinom: „To je moj otac... Ubili su ga. Ubili, oni su ga ubili. To je moj otac...”
„Počeo sam da brinem”, rekao je Broci. „Prošla je cela sedmica bez vas i nekog neverovatnog leša... Hmmm!”
Ono malo što je ostalo od Federika Spadetija bilo je smešteno u jedan čabar i pomešano s ilovačom; čabar je bio ispod mlaza vode i bio je pokvašen. Tako je nastalo kužno blato. Ispod čabra je kredom bilo ispisano:
Po senama smo išli koje ciče
pod teškim daždom, i po oblicima
stupali praznim, što na tela liče.
„To je kazna za grešnike iz trećeg kruga”, rekao je Pjetro.
„Naravno.”
„Pohlepni”, kazao je Broci podižući obrve.
„Uronjeni u blato, pod crnom, ledenom kišom.”
Pjetro je posmatrao crnkasti komad treseta u čabru.
„Himera se ponaša sve čudnije.”
„Šta hoćete da kažete?”, pitao je Broci, uranjajući špatulu u gusto blato koje je nekada bilo stakloduvač.
Pjetro se okrenuo i pogledao prema Taciju. Haljina je sada blistala, ali mladić je nastavio da je glanca. Pjetro je dohvatio stoličicu i otišao da sedne pored njega. Svuda naokolo, po salama radionice, agenti Četrdesetorice nastavljali su istragu. Potreseni mladić je dirnuo Pjetra. Aluzija neprijatelja na Spadetijevu lakomost svakako je promakla Taciju, koji nije bio svestan pravih aktera i značenja cele drame. Ali taj užasni prizor – njegov otac pretvoren u bezobličnu ilovaču, kao biblijski Adam pre stvaranja – proganjaće ga zauvek. Pjetro je bio zbunjen i besan; ako je staklar bio sumnjiv, zar nije mogao predvideti kako će u takvim okolnostima Himera nastojati da ga se otarasi vrlo brzo. Bio je ljut. Bilo je neophodno reagovati.
„Reci mi, momče, da li me se sećaš”, pitao je Pjetro.
Tacio, odsutan duhom, nije odgovarao.
„Veruj mi da ću učiniti sve što je u mojoj moći da pronađem onoga ko je ovo uradio. Znam kako je to izgubiti nekog bliskog. Nagađam koliko patiš, a znam i da su reči, u takvim okolnostima, ponekad slaba uteha.”
Podigao je ruku oklevajući. Nežno ju je spustio mladiću na rame.
„Možda je ovo loše izabran trenutak, ali potrebna mi je tvoja pomoć. Da bih pronašao tog... Minosa. Jer, to je bio on, zar ne? Da li si čuo da se govori o njemu?”
Tacio nije odgovarao, treptao je i glačao i dalje kristalnu haljinu.
Pjetro je napravio još nekoliko pokušaja da sazna štogod od mladića: uzalud. Odlučio je da ne navaljuje i pridružio se ostalim istražiteljima Četrdesetorice u ispitivanju radnika. Sredinom dana došli su do zaključka: samo trojica su čula priču o Minosu, mada su mnogi od njih u jednoj ili drugoj fazi učestvovali u proizvodnji pomenutih staklenih sočiva. Ništa od toga nije ukazivalo na tačan identitet neprijatelja.
Pjetro je ponovo seo na stoličicu. Tacio je bio u blizini; pokušao je da sredi misli i da napravi neku rekapitulaciju činjenica. Tu su bili Marčelo i broš kurtizane Lučane Salijestri, otkriće organizacije Vatrenih ptica. Mislio je na Marčela, koji je imao nove informacije, ali nije stigao da ih odnese Desetorici. Ubijen je u pozorištu San Luka. Istovremeno, jedna od Ptica sreće se i vodi ljubav s Lučanom Salijestri, krade joj broš koji je dobila od senatora i ostavlja ga u pozorištu da bi on bio okrivljen. Osim ako i ona sama ne pripada sekti, i nije im dobrovoljno dala broš... To bi bile dve muve jednim udarcem, a navelo bi vlasti da se otarase umerenog reformiste kao što je senator Kampioni.
Pjetro je prešao rukom preko napuderisane perike. Okovana potpetica njegovih mokasina lupkala je u ujednačenom ritmu po tlu, odražavajući tok njegovih misli, poput kuckanja metronoma.
„Da, dotle sve ima smisla. Lučana je neka vrsta ključa. Moram ponovo da je vidim, moguće je da nešto skriva. Dakle, dolazim, draga moja! Čućete svašta od mene. Posle toga, uplašeni otac Kafeli ne sme ni da mrdne. On je takođe uklonjen, možda je Marčelo na mukama pomenuo i njegovo ime? Kafelija su vezali na vrh crkve San Đorđo. Po tom pitanju, Ptice mogu biti zadovoljne. Ali, gle: komadići stakla nađeni u pozorištu San Luka dovode nas do Federika Spadetija, člana Gilde, i do tajanstvenog Minosa. Spadeti je takođe ubijen, a mi ne znamo ništa o Minosu, osim da je naručio sočiva. Tolika staklena sočiva, Santa Madona, šta li je radio s njima?”
Pjetro je uzdahnuo i protrljao oči.
„Povrh svega, Vergilije i Kampioni šalju me u potragu, jedan za Danteovim stihovima i silama tame, a drugi za Vatrenim pticama, u vili Mora... Manipulišu nama. Taj Diavolo, da li je naslutio moje prisustvo u podrumu vile Mora, ili je bio obavešten o tome pre nego što sam krenuo tamo? U tom slučaju, zašto me je poštedeo? Mogao je da me zgrabi u ma kom trenutku... Da li mi je u toj priči dodeljena neka druga uloga? Ne, ipak verujem da je sve to bila zamka... a zatim, digresija...”
Pognuo je glavu.
Odjednom je kraj sebe čuo glas.
„Minos je otišao u Arsenal.”
Ruka mu je ostala u vazduhu. Okrenuo se ka Taciju.
„Kako?”
„Minos je otišao u Arsenal.”
Nagnuo se ponovo k mladiću.
„Ti ga poznaješ? Ti znaš ko je on, zar ne?”
„Ne znam. Ali znam da je otišao u Arsenal. Čuo sam oca kako o tome razgovara s jednim od radnika, pre šest meseci.”
„A ko je bio taj radnik?”
„Ne znam.”
Nastavio je da glača kristalnu haljinu, koja je umnožavala njegov lik u hiljadu treperavih, blistavih odraza.
„Minos je otišao u Arsenal”, ponavljao je.
* * *
Arsenal u četvrti Kastelo imao je sve odlike izuzetne tvrđave. Ona je sama zauzimala veliki deo ukupne površine Venecije. Ovde su se vekovima vodile igre oko ekonomske i vojne moći Venecije. U Arsenalu je bilo dve hiljade zanadija, tesara, majstora za krpljenje, proizvođača jedara, užara i drugih stručnjaka; to je bio svet za sebe, okružen kulama i stražama, koje su bdele nad dokovima,hangarima, pokrivenim radionicama,kovačnicama, brodogradilištima, topionicama. Odavde je izašlo pet galija i osam brodova, koji su krstarili Jadranskim morem; zatim jedrenjaci, koji su plovili od Cantea do Krfa; fregate na vesla, opremljene sa četrdeset, pedeset ili osamdeset topova, koje su plovile od Gibraltara do Konstantinopolja; razne vrste lakih brodova, koji su gonili pirate po moru.
Čim je Pjetro čuo od Tacija da je Minos otišao u Arsenal (u ovim okolnostima taj cilj je još trebalo razjasniti), obavestio je Emilija Vindikatija, a zatim se i sam uputio tamo u pratnji dvadesetorice agenata, kojima su se pridružili i inkvizitori Desetorice. Jedne večeri Tacio je, naime, čuo razgovor između oca i čoveka čije lice nije video, ali koji se žalio na izvesnog Minosa; Tacio je pohvatao samo deliće razgovora: taj Minos je bio u nekoj vezi s graditeljima iz Arsenala, kojima je tajno dostavio neku privatnu porudžbinu, kao što je uradio i da bi došao do sočiva. Pjetra je tešila pomisao da je Minos, iako je dobro krio svoj identitet, ipak ostavio trag za sobom.
Pojava Crne Orhideje i žbira iz redova Mračnih, delovala je kao udar groma. Nastupili su, s Viravoltom na čelu, a jedan pokret ruke ili klimanje glavom navodili su ljude da se rasprše na sve strane; koraci su im odjekivali dok su prolazili između zanatlija i radnika u brodogradilištu. Agenti su se rasporedili po radionicama i po pristaništu. To je bilo uzbuđenje pred bitku i već se šaputalo da je u pitanju nešto veoma ozbiljno. Dok je Pjetro ispitivao jednog od graditelja, u prostorijama topionice ponovo su pronađeni registri. Kao i obično, Vatrene ptice delovale su u tami, ispred nosa Desetorice i Četrdesetorice. Minos je naručio dve lake fregate, ali to nije bilo sve. Novo otkriće je Pjetru zaledilo krv u venama. Trebalo je brzo razmotriti informacije iz Arsenala s predstavnicima venecijanskih vojnih vlasti. Pozvano je petnaest osoba. Niko od njih nije znao ko je Minos, koji je završavao poslove preko mračnih posrednika. Pjetro se vrteo između registara i topovske đuladi koja je upravo izašla iz topionica, granata i fišeka baruta, koji su, na stotine, bili naslagani po tim skladištima. Krajem popodneva požurio je da nađe Emilija Vindikatija. Nije znao kako da mu kaže, mada je ono što je otkrio bilo sasvim stvarno.
„Crna Orhideja!”
Diskretno su najavili Pjetra. Našao je Emilija u sali Kolegijuma; Frančesko Loredan je zasedao sa članovima Malog saveta. Emilio nije bio sam, s njim je bio i neki čovek od oko trideset godina. Bio je nežnog lica i tako bled da je izgledalo da mu je koža od mermera, imao je duge prste pijaniste i eteričan izgled, koji je naglašavala kratka, brižljivo potkresana brada. Imao je široku belu košulju i jaknu čiji su kroj i boje pali Pjetru u oči, jer je bila tako elegantna da je nesumnjivo poticala iz Francuske. Emilio se smeškao tom gostu Republike i trudio se da bude što ljubazniji. Govorio je čas na francuskom, čas na italijanskom, deleći mu komplimente zbog „velikog talenta”, i naglašavao da se „oseća privilegovanim što ga prima u srcu Venecije”. Pjetro je iskoristio priliku.
„Gospodine, predstavljam vam Pjetra Luiđija Viravoltu de Lansalta, jednog od naših, hm, specijalnih vladinih savetnika”, rekao je Emilio s prizvukom servilnosti. „Pjetro, ovo je maestro Eužen Andre Dampjer, čuveni slikar, koji je došao u pratnji francuskog ambasadora. Maestro Dampjer će uskoro imati izložbu u narteksu crkve San Marko. To su dela religioznog karaktera i izuzetne lepote, Pjetro.”
Maestro Eužen Andre Dampjer se naklonio, pomalo afektirajući. Pjetro mu je uzvratio na isti način.
„Mogu li da porazgovaram s vama, Emilio?”, upitao je Pjetro. „Možda nije zgodan trenutak, ali je veoma važno.”
Emiliovo lice se za trenutak smračilo, a zatim se vratio Dampjeru, i stežući mu srdačno ruku, rekao:
„Hoćete li da me izvinite za trenutak, maestro? Gradski poslovi nam ne daju mira. Vraćam se za nekoliko minuta.”
„Ali, molim vas”, odgovorio je Dampjer uz naklon.
Emilio je odvukao Viravoltu u susednu salu.
„Novi francuski ambasador je stigao, Pjetro”, kazao je Vindikati. „On je sada zapravo s duždom i Malim savetom. Proces predaje akreditiva traje od sinoć; njegov prethodnik je već otputovao. Od sada brinem o njegovoj bezbednosti, i Dampjer i Loredan me neće pustiti na miru. Bezbednost svih tih ljudi nije mala stvar i ne smemo dozvoliti da saznaju šta se ovde dešava. Zvanični prijemi su u palati, ali naš novi gost će hteti da razgleda grad; na duždov poziv prisustvovaće prazniku Uspenja i prisiljeni smo da udvostručimo mere opreznosti. Biće prisutan i na javnim proslavama, a imamo malo vremena za pripreme. Šlag na torti je to što Njegova ekselencija želi da učestvuje u venecijanskim provodima i to inkognito, ako je moguće. Već je nagovestio da će sutra uveče ići na bal koji organizuje Andreas Vikario na Kanaređu... Da li ti je jasno, osećam se kao da dubim na glavi.”
„E pa, to još nije najgore, Emilio”, kazao je Viravolta smrknuto. „Naša poseta Arsenalu dovela je do novih, potpuno zapanjujućih otkrića.”
Nastala je tišina. Emilio je podigao prema Viravolti zabrinut pogled.
„Šta hoćeš da kažeš?”
„Sve je to odavno planirano. Bog zna kako, ali Minos je izbegao sve mere kontrole javnih institucija; on je izgradio, sopstvenim sredstvima, ili, ko zna, možda i nekim proneverenim državnim, dve fregate, o kojima nismo ništa znali; to je samo po sebi čudno, ali to još nije ništa. Vidiš, pre šest meseci u Arsenalu porinute su dve galije – Santa Marija i Krfski dragulj. Pazi sad: oba broda su nestala posle dva dana, negde na Jadranskom moru. Ni Arsenal, niti iko od naših civilnih i vojnih vlasti, ne zna šta se s njima dogodilo.”
Ponovo je nastala tišina.
„Hoćeš li da kažeš... da...”, promucao je Emilio.
Pjetro ga je uzeo za ruku:
„Santa Marija i Krfski dragulj opremljeni su sa šezdeset i devedeset topova, Emilio. Bog zna šta bi bilo ako se vrate u luku.”
Vindikati je prineo ruku čelu.
„To je ludilo... Zar stvarno misliš da Minos naoružava galije kako bi nas napao?”
„Spreman sam da poverujem u sve otkako sam ono video u vili Mora. Minos, Vergilije, Himera, ne znam da li je to sve ista osoba; ali sam siguran u jedno: Vatrene ptice su svuda, kao što je rekao otac Kafeli, a naša vlast je korumpirana do grla. Čuješ li me? Gore je nego što smo mislili.”
Emilio je primio taj udarac. Iz daljine su čuli da se otvaraju vrata sale u kojoj je dužd zasedao s Malim savetom povodom prijema i dobrodošlice francuskom ambasadoru. Čuli su se slab žagor i nekoliko radosnih uzvika, koji su doprli do njih. Emilio se naslonio Viravolti na ruku, očajnički pokušavajući da napravi normalan izraz lica.
„A mene ganjaju da se klanjam svima ovde! Do vraga, Pjetro, moram da se bavim njima. Molim te, dajem ti sva ovlašćenja da nastaviš istragu dok ja ne budem na raspolaganju. Sutra na balu kod Vikarija i ti bi bio dobrodošao. U očekivanju lova na Vatrene ptice, pozabaviću se duždom i našim dragim političarima.”
Pjetro je, u tišini, to prihvatio, a zatim su se vratili u salu Kolegijuma, gde su našli slikara Eužena Andrea Dampjera; najzad se Emilio, raširenih ruku, sa širokim osmehom na usnama, uputio ka duždu i ambasadoru. On je bio čovek pedesetih godina, naboranog čela, s uvojcima sede kose koji su izvirivali ispod šešira. Nosio je crveno-plavu jaknu izvezenu zlatnim koncem i bele pantalone; na grudima je imao sve moguće ordenje. Slušao je Loredana, koji je bio u svom purpurnom ogrtaču s hermelinom i skiptrom u ruci, i smešio mu se kao starom prijatelju. Pjetro je podigao pogled i ugledao sliku Bitka kod Lepanta.
Ova bitka je bila daleko od pobede.
* * *
Lučana Salijestri je upravo ustala i bila je na nekoliko koraka od balkona koji je gledao na kanal Grande, i onog divana na kome je ležala kada je prvi put primila Pjetra, koji je došao da je ispita. Po dolasku Crne Orhideje, shvatajući na pravi način njegove aluzije, predložila mu je partiju domina. Sada ih je imala pred sobom, na lepo ukrašenom niskom stolu, između dve šoljice kafe. Smešila se i treptala, dok je Pjetro, koji je sedeo naspram nje, nastojao da ne podlegne njenom šarmu ni njenim lepim oblinama. Uputila mu je očaravajući pogled, s prstom na usnama, pre nego što ga je prevukla preko rumenih jagodica, nedaleko od mladeža koji se nalazio blizu kraja usana. Haljina ukrašena čipkom otkrivala joj je grlo i ramena; nosila je privezak u obliku delfina, koji je padao do udoline među dojkama, čiji se zaobljeni oblik nazirao ispod tkanine. Vezala je prozirni veo oko vrata. Posle nekoliko trenutaka zaključila je da joj zapravo nije do igre domina. Dakle, imam nešto drugo na umu. Ustala je, a jedan pokret bio je dovoljan da joj haljina sklizne na stopala. Veo je lepršao, skrivajući joj grudi, čiju je belinu Pjetro nazirao, kao i tamne oreole bradavica. Lučana je bila kao cvet čiji slatki tučak treba da ostane skriven, dok su se latice otvarale pred njegovim očima. Nije bilo čudo što je senator Kampioni bio zaljubljen u nju. Podigla je dugu nogu na niski stočić, na koji je Pjetro spustio šolju kafe, i rasula domine. Pjetro je sa zadovoljstvom posmatrao oblinu bedra, ali uopšte nije imao vremena za ludiranje. Možda je i to bio deo plana, da se izvuku informacije sredstvima manje ubitačnim od pištolja. No, od njihovog prvog susreta, situacija se promenila. Sinoć je Landreto došao do gospodara, baš po najvećoj kiši. Crna Orhideja se prisetio jasnih očiju i nabranog čela svog sluge kada mu je dao šešir i rekao: „Ana Santamarija je pod ljubomornim nadzorom muža, u vili Santa Kroče. Zna da vi mislite samo na nju: dao sam joj cvet...”
Da. Sada je Ana Santamarija bila dostupna. Pjetro je trebalo da načini samo jedan korak. Uprkos zabrani, osećao je kako je spreman na sve da je ponovo vidi.
Jasni Lučanin glas, pomalo šaljiv i podrugljiv, šaputao mu je u uho:
„Šta mislite o mojoj obući, Pjetro? Želite li da je zadržim?”
Pjetro nije odgovorio.
„Obukla sam za vas jednu od najlepših haljina, znate li? U Veneciji me smatraju koketom. Ali ja nisam kao one koje vas vuku za lakat pod svodovima Prokurature, dragi moj. Moj steznik nije ojačan i ne nosim jastučiće pod suknjom da pokriju greške prirode, kao što one rade. Ne nosim umetke u kosi, niti pravim veštačke frizure. Da li vam se sviđa moja kosa? Samo da je raspustim...”
Uvežbanim pokretom pustila je da joj kosa u slapovima padne na ramena, a kao slučajno, pao je i onaj veo. Stavila je ruke na grudi, glumeći stidljivost koju nije osećala, a zatim ih je sklonila.
Njene dojke bile su na samo nekoliko centimetara od Pjetrovog lica.
„Sva pojačanja, fišbajne i korpe, sve to pretvaranje ostavljam onima čija lepota ima potrebu za veštačkim dodacima. Nabavljam najlepše toalete, zahvaljujući mom pokojnom mužu, to je istina. Pokoj mu duši! Znate, taj jadnik je imao smisla za trgovinu i sticanje novca. Tu je prestajalo svako rezonovanje. Kod mene je obrnuto: ja imam nepogrešivu sklonost ka drugoj vrsti trgovine, koje ne želim da se lišim. Čemu bogatstvo ako ne da me učini poželjnijom? Istina je da sam se u suštini uvek bolje osećala kao... slobodna. Tako, tek što dukati padnu u moje šake, hop, ja ih se otarasim. Učinim da nestanu. Imam mračan mađioničarski talenat za to. A zatim ponovo zaronim u malo bogatstvo koje mi je moj dragi muž ostavio! Pravi svetac, zaista...”
Zabacivala je i naginjala glavu, spuštajući ruke Viravolti na ramena. Trljala se o njega, ljuljajući kukovima. On je i dalje sedeo, dok je ona bila na nogama.
„Želite li da proverite?”
„Šta da proverim”, pitao je Pjetro.
„Da proverite ovo što sam vam rekla o jastučićima?”
Rekavši to, oslobodila se ostatka odeće i okrenula se. Pjetro je ugledao najlepša bedra i najglatkiju, najlepšu somotastu zadnjicu koju je ikada video.
„Vidite? Sve je prirodno.”
Venecijanka je postigla svoj cilj. Zanjihala se opet k njemu. Gledali su se u tišini. Pjetro je, ne bez čuđenja, ugledao odsjaj tuge u očima mlade žene. Njeno ponašanje mu je u tom času delovalo iskrenije i ozbiljnije. Zatim je zabacila glavu i osmehnula se. Zrak sunca je izbio između belih oblaka nad kanalom Grande i pao na balkon, a zatim obasjao i sobu, u koju se polako uvlačila večernja tama.
„Skinite, dakle, ogrtač, prsluk i redengot kaput, Pjetro Viravolta, i kažite mi šta volite!”
Pjetro se podigao, oklevao za trenutak, a zatim se sagnuo da dohvati njenu haljinu.
„Dajte, gospođo!”
U njenom pogledu je zasjalo nerazumevanje.
„Vi imate dovoljno šarma da osudite na prokletstvo svakog papu i znajte da u drugim okolnostima ne bih oklevao. Ali, eto, nemam vremena i... imam neke druge planove. Molim vas da ne shvatite ovo odbijanje kao uvredu... jer ono to nije.”
Lučana je, ohlađena, treptala. Oklevala je nekoliko trenutaka, ne znajući da li da izigrava kurtizanu uvređenog ponosa ili ranjenu ptičicu. U tom trenutku delovala je istinski ženstveno. Nestao je automatski deo njene koketerije i afektacije, i pojavilo se nešto veoma simpatično. Pjetro nije mogao da se ne upita kako bi se ponašala kada bi on pogazio sve što je rekao i iznenada se bacio na nju. Pjetro nije bio neiskusan u udvaranju; zahvaljujući sposobnosti da pronikne u misterije, kao i svom bogatom iskustvu, često je pokazivao pravu vidovitost u pogledu ženske psihologije, prema načinu na koji su vodile ljubav. Bio je ubeđen da će Lučana da mu se da s besom i pokaže u zanosu gnev koji se krije u njoj, kao i volju za osvetom. U najvećoj ekstazi, on bi je pratio kao brodolomnik. Ona je, međutim, delovala izgubljeno. Pjetro je intuitivno osećao da je ona, i pored svog odbrambenog stava, bila spremna da sve učini u ime velike ljubavi. Povremena zadovoljstva su joj omogućavala da igra tu komediju, da maskira svoje brige i da u potaji gaji osećanje tuge, bežeći u budućnost. Pjetro je sve to veoma dobro razumeo. U toku nekoliko sekundi, koliko je u tišini posmatrao njeno lice, Crna Orhideja je primetio koliko su ti tanani osećaji potresali lepu Lučanu, i bio je time dirnut. To je uticalo i na njegovu snagu duha, koju je prikupio kada je došao da je poseti; njegova čvrstina bila je uzdrmana. Ipak je morao ostati nepoverljiv. Ako je Ana Santamarija bila Crna Udovica, Lučana bi mogla biti tarantula. Nisi mogao biti siguran ni u šta...
I tebi pripada deo senke, Lučana, i ti si takođe izgubljena za svet.
Najzad je progovorila, neutralnim glasom, malo hladnijim.
„Shvatam. Verovatno su vaše misli okrenute njoj...”
Uz malo gorčine u glasu dodala je:
„...toj Ani Santamariji.”
Sad je Pjetro bio izbačen iz ravnoteže.
„Kako, molim?”
Podigla je pogled k njemu, usana razvučenih u grčevit osmeh.
„Pa šta mislite? I ja sam se, prijatelju, raspitala o vama... o Crnoj Orhideji. Pjetro Luiđi Viravolta, izvučen iz tamnice... Vladin agent, zatvoren jer je zasmetao senatoru Otaviju...”
Pjetro je prevukao jezikom preko usana.
Ovoga puta Lučana je dobila poen.
„Zar mislite da sam bludna i praznoglava zabavljačica?”
O, ne! Bio je daleko od takvih misli. Ona je nastavila:
„Vidite, ni ja vama nisam sve rekla.”
„Odakle vam sve te informacije?”
Lučana je gledala u svoju šolju kafe.
„Kažite mi, gospodine Crna Orhidejo, zašto bih vam pomagala?”
Nastala je kratka tišina.
„Zbog Marčela Toretonea. Zbog Đovanija Kampionija, koji je sada, kako mi se čini, u prilično teškoj situaciji. Dakle, Lučana, razloga ima na pretek! A vi ste mi zbilja potrebni. Verujte da će se i dužd i Desetorica toga setiti. Molim vas, ako nešto znate, recite mi.”
Ona je oklevala, a zatim dodala, uz dug uzdah:
„Dolazi mi povremeno još jedan senator, a to je neko... ko vas baš ne voli, Viravolta.”
Ponovo ga je pogledala u oči.
„Senator Otavio.”
Pjetro se namrštio.
Delići slagalice počeli su da se slažu. Ukradeni broš, Vatrene ptice, upozorenja Đovanija Kampionija... kao i činjenica da Pjetro neko vreme nije bio upućen u državne poslove, jer je bio u tamnici. On, kao veliko smetalo.
„Otavio, gle, gle, moj nekadašnji pokrovitelj, naravno...”
Okrenuo se k lepoj gospi.
„Što mi to niste rekli ranije?”
Lučana je slegla ramenima.
„Štitim svoje posetioce, prijatelju. Sve koji mi dolaze. Šta biste rekli da sam vas prijavila Otaviju?”
„Što ste pazili da ne uradite, nadam se”, rekao je Pjetro, žmirkajući.
Dobacila mu je prekoran pogled.
„Pa, gospodine Viravolta, ja veoma dobro znam gde je moj interes.”
To je bio još jedan poen za nju. Pjetro se ponovo osmehnuo. Čudna misao motala mu se po glavi.
„Znate, Lučana, bili biste sjajan tajni agent... Razgovaraću o tome s Desetoricom, ako želite.”
Primila je taj predlog sa slabim interesovanjem.
„Ostavite Mračne tamo gde su, a mene tu gde sam.”
„Dopadalo bi mi se da i ja nekoga regrutujem. A za vas imam nov nadimak...”
Pogledao je domine rasute po stočiću i zgrabio jednu od njih. Dupla šestica.
„Lučana... nešto bih vam predložio.”
Njen smešak se pojačao.
„Hoćete li da budete moja Domino – pratilja na maskenbalu?”
* * *
Deset dana pre toga, kada je pao mrak, vojvoda Fon Marken napustio je svoj austrijski dvorac sa čipkasto ukrašenim zidinama. Umotan u veliki crni ogrtač, šunjao se kao senka, izlazeći iz gondole koja ga je dovela na Kanaređo. Pogledao je prema mesecu, koji se gubio među oblacima. Put su osvetijavala dva nosača baklji. U tišini ih je sledio do ulaza u u zgradu, gde je ugovorio sastanak. Izmenjali su lozinke, a zatim su se vrata otvorila. Vojvoda je, najzad, ušao u palatu. Nekoliko minuta posle toga, bio je ispred kamina, s čašom dobrog vina u ruci.
Himera je sedeo preko puta njega.
„Voćka je sazrela”, rekao je Fon Marken. „Prema Pasarovicu, Venecija je ranjiva. Gde smo tačno u ovom času?”
„Sledim plan onako kako je dogovoreno.”
„Da, da... ostavljam vas da se zabavite na vaš način, prijatelju. Ali sumnjam u efikasnost svih tih fantazija i skrivalica. Da li su te scenske postavke zbilja korisne? Veruju li zbilja u vaše salonske akrobacije? Dijabolička sekta... Niko razuman i odgovoran ne bi uzeo ozbiljno tako čuvenog neprijatelja. Satana i vaši likovi iz biblioteke imaju dobar...”
Himera ga je prekinuo smehom.
„Nemojte tako da razmišljate. Ovo je Venecija. Sve prolazi. Dužd i njegovi su zbunjeni. Naši rizici su u skladu s ulogom, i izgubljeni su ako počnemo da gubimo glavu. Jedinstvenost našeg plana im još izmiče, jer smo tako hteli. Tačno je da se zabavljam. Svi se zapliću u mreže koje ostavljam za sobom. Biće upetljani kada odlučimo da zadamo konačni udarac. Zato zahvalite Danteu i mašti vašeg vernog sluge.”
„To je tipično italijanska mašta, priznajem. Trebalo je da pišete za pozorište. A ona vaša... predstava u Mestreu?”
Diavolo se ponovo nasmejao.
„Da li ste čuli za Karla Gocija i njegove Graneleskije?”
„Nisam uopšte.”
„On ih zove neprilagođeni... Reč je o nekoj vrsti šaljive akademije koja okuplja omladinu zainteresovanu za novu književnost; oni se smatraju neprijateljima svega emfatičkog, studiraju antičke pisce i insistiraju na ‘čistim idiomima’... To su, zapravo, obrazovani Venecijanci. Svake godine biraju svog šefa, koga nazivaju gogo arhinias i koji nadzire njihove aktivnosti, s autoritetom stručnjaka za komediju. Oni su me inspirisali. Moje su Vatrene ptice na višem nivou, a moja je farsa bolje razrađena. No budite sigurni u jedno: i pored šale, svi koje sam vrbovao verni su nam.”
„To ćemo videti”, kazao je Fon Marken.
Oči su mu sijale dok je posmatrao vatru u kaminu.
„Uskoro ćemo videti... Venecija će pasti u roku od nekoliko sati. Na srebrnom poslužavniku ponudiću Austriji ključeve mora. Najlepši, najdivniji dragulj. A vi... vi ćete biti nagrađeni kako zaslužujete i kako smo se dogovorili. No, vlada će motriti na nas, verujte.”
Ekhart fon Marken je mahinalno otresao prašinu s jakne, pucnuo jezikom i u jednom gutljaju ispio vino.
* * *
Noć je već odmakla kada je Viravolta stigao pod balkon vile Santa Kroče, gde je stanovao Otavio. Nosio je crni šešir i dugi ogrtač, masku na licu, rukavice na rukama, a pri ruci je imao i mač sa zlatnom jabukom i neizbežni cvet u zapučku.
Žmirkao je, ocenjujući visinu trećeg sprata. Oklevao je nekoliko trenutaka, a zatim zazviždao, kao što je to nekada činio. Jednom, dva puta... Gore se ništa nije micalo. Da li je Ana već spavala? Ipak je gorelo svetlo. A ako se pojavi Otavio, trebalo je da Crna Orhideja samo klizne u senku trema. Opet je zazviždao i pogledao levo-desno. Nigde nikoga. Trebalo je odlučiti.
Dakle, Ana, čuješ li me?
Spremao se da se popne, kada se nešto pomerilo. Podigao je oči i nakratko ugledao Aninu siluetu i sjaj njene plave kose, začešljane unatrag, koja se ocrtala prema svetlu u otvoru prozora. Nije mogao da joj vidi lice, ali po ruci koju je prinela srcu, znao je da je pogodila ko se krije ispred vile. Grudi su joj se podizale i prigušila je krik; zatim se bez reči okrenula i otišla s balkona.
Pjetro je udahnuo i potražio prvi oslonac.
Nije mu nedostajalo veštine za penjanje. Za nekoliko trenutaka stigao je do prozora na prvom spratu, a zatim i na drugom, koristeći izbočine na zidu i balkone. Tama mu je bila saveznik. Za trenutak se zaustavio dok je prolazio neki bergamski nosač s dvojicom Gospodara noći. Ponovo je udahnuo; bilo bi gadno da ga ovako otkriju, razapetog na zidu, poput pauka. U jednom času uplašio se da mu čizme ne skliznu niz malo ispupčenje na koje se oslanjao. Ogrtač mu je lepršao kroz prazninu dok je, savijenih kolena, nastojao da ne napravi ni najmanji pokret, kao da je hteo da se utopi u podlogu za koju se držao. Najzad su nestali. Pjetro je podigao pogled, pronašao još nekoliko uporišta i, uz tiho šuštanje odeće, prekoračio ogradu balkona.
Spustio se neupadljivo, kao mačka. Ispred sebe je ugledao prozirne zavese. Polako se pokrenuo. Čuo je da mu srce kuca kao da će da iskoči. Iza zavesa je video da neko leži ispružen. Rastvorio je krajeve zavese, koji su mu smetali da vidi.
Ona je bila tu, na krevetu s crvenim baldahinom. Gledao ju je širom otvorenih očiju, s neodlučnim izrazom. Podeljena između straha i radosti, gledala ga je kao divokoza u škripcu. Nosila je tamnocrvenu satensku spavaćicu sa čipkom; srebrna šnala joj je pridržavala kosu. Ostali su tako nekoliko trenutaka, on između balkona i sobe, a ona ispružena na krevetu, bez reči. Najzad je ustala i potrčala mu u naručje. Poljubac koji je usledio izbrisao je jednim potezom sve muke koje je preživeo u zatvoru i patnje koje je doživljavao otkako je izašao. Držati ponovo njeno ljupko telo, osećati njene teške grudi uz svoje, dodir jezika, njen divni miris, sve je to bilo pravo blaženstvo. Pitao se kako je, kada je izašao iz zatvora, mogao da se predomišlja oko toga da li da je ponovo vidi, zašto nije odmah krenuo u potragu i zaboravio na sve drugo. Više nije mislio ni na kakvu pretnju. Ipak je znao da je njihov ponovni susret na ovaj način pravo čudo, i to mu je odjekivalo u glavi. Kad se nerado odmakla od njega, utonuo je pogledom u njene oči.
„Moj dragi, ludi ste! Ludi ste što ste ovako došli kod mene!”
Pjetro je video da ispod jastuka vire latice orhideje, koja se pomolila iz ovog naivno izabranog skrovišta. Sa čelom naslonjenim na njegovo rame rekla je u jednom dahu:
„Landreto vam je javio da sam ovde, zar ne?”
„Ana! Nisam mogao da vas se odreknem, ja... nije prošao ni minut da nisam mislio na vas. Dok sam bio u zatvoru... moram reći da mi je bio zadatak da vas zaboravim, a ja.
„Morali ste to i da učinite, znate! Morali ste!”
Pjetro bi sve dao da zagrize tu voćku koju mu je sudbina pružila. Ana Santamarija je bila tu, u njegovom naručju. Prigušivala je jecaje, na koje su je gonili i radost i strah. Želeo je da je podigne na ruke, položi na krevet i da zaborave sve među čaršavima, usred noći; ili da je odmah odvede daleko odatle, sledeći onaj nežni san koji ga je tešio u najtežim časovima života, ali bili su na neprijateljskoj teritoriji, i on je to znao.
Zgrabio ju je za ramena.
Gledala ga je izgubljeno. Oboje su drhtali.
„Gde je Otavio?”
„Izašao je”, rekla je Ana. „Inače vas ne bih pustila da se penjete. Ali može se vratiti svakog časa. To što ste hteli da me opet vidite čista je ludost! Onog dana kada smo se sreli na Merčeriji, mislila sam da ću umreti. A ipak sam znala... na neki način sam bila sigurna...”
Crna Orhideja je gledao po sobi.
„Možete li mi reći gde je njegov pisaći sto?”
Ana je sklopila ruke oko njega u neverici.
„Šta?”
„Pokažite mi gde mu je radna soba, molim vas. Brzo! Objasniću vam.”
„Ali šta to radite? Znate da moje pratilje nisu daleko! Na namanji zvuk one bi mogle.
„Znam vaše pratilje”, prošaputao je Viravolta. „Neću praviti buku, verujte mi. Samo me, molim vas, vodite u radnu sobu!”
Tako su i učinili. Ana je uzela sveću i uz njenu svetlost prošli su kroz tapacirani budoar; tu je stajala statua Psihe, sa zlatnim ukrasima izrađenim kao najfiniji nakit, i vraćala im odsjaj sveće. Zaobišli su veliki divan, a zatim je Ana, prislonivši prethodno uho na ključaonicu, pokazala na jedna vrata.
„To je tu.”
Polako je okrenula kvaku.
Dok je Pjetro išao ka stolu, zapalila je još jednu sveću i otišla do sledećih vrata, osluškujući i najmanji šum.
„Požurite!”, šaputala je unezverenog izgleda.
Jednim udarcem dve muve, mislio je Viravolta. Ako se može reći...
Prilika je bila suviše dobra da je ne iskoristi.
U radnoj sobi nalazila se biblioteka od tamnog drveta, i astrolab, koji nije bio korišćen. Na zidovima je bilo nekoliko desetina mapa Venecije, koje su svedočile o njenom razvoju i širenju kroz vekove. Venecija, grad-strast. Otavio je bio kolekcionar starih geografskih karti. Bilo je tu i portreta predaka, sa napetim izrazima lica, čiji su pogledi izražavali žaljenje i koji su se delimično videli na slaboj svetlosti; delovalo je kao da u svojoj ozbiljnosti nadgledaju bogati nameštaj od kedrovine i mahagonija: komodu sa zlatnim okovom, bife sa šest fioka, sekreter pretrpan pocepanim pismima i, najzad, tri metra dug pisaći sto, koji je Pjetro stao da pretresa. Skinuo je šešir i ostao s perikom, koju je stavio specijalno za ovu priliku. Maska mu je smetala. Smaknuo ju je s lica. Sa iglom u ruci i drugom u zubima čačkao je po mehanizmu brave, dok se Ana znojila kod vrata. Disao je ubrzano.
„Ama šta to tražite? Požurite, molim vas!”
I sam pritisnut napetošću koju je osećao, Pjetro je još nekoliko sekundi petljao oko brave.
Prigušio je pobednički krik kad je najzad popustila.
Otvorio je fioku. Dva nezanimljiva lista papira... nož za hartiju... smotuljak pergamenta vezan ljubičastom trakom. Pjetro je približio sveću i razmotao pergament na kožnom podmetaču koji je bio na stolu.
Nije mu bilo jasno u šta to gleda.
Bila je to neka vrsta plana, s rozetama, matematičkim simbolima, strelicama usmerenim u svim pravcima; izračunati su uglovi i iscrtane hiperbole, videle su se fasade nekih kuća, kao da je u pitanju delo poludelog arhitekte; crteži zgrada stajali su pored nekih naučnih beleški ispisanih po redu, a kraj njih su se ređale haotične formule. Pjetro je žmirkao. Dve reči su mu privukle pažnju: PANOPTIKA, a zatim na ivici, skoro nevidljiva, malim slovima ispisanim perom ili olovkom, kao da je jedva dodirnut pergament, pisalo je MINOS.
Umalo nije viknuo, ali se uzdržao, pogledavši u Anu. Poskočila je.
Dole se čula neka buka.
Okrenula se k Viravolti, sasvim uspaničena.
Vratio se!
Sveća joj je drhtala u ruci.
Pjetro je imao samo nekoliko trenutaka da razmisli. Vratio je fioku na mesto i ostavio tajanstveni plan u njoj. Žurio je da zaključa bravu. Ana je, drhteći, gledala u njega.
„Pjetro, molim te!”
Čelo Crne Orhideje se nabralo.
„Evo me, evo...”, šaputao je, baratajući iglom, dok je drugu držao u zubima.
Čuli su korake na stepenicama.
„Ana?”, pitao je mukli glas, koji je Pjetro dobro znao. „Ana, zar ne spavaš?”
Ana je gledala preplašeno. Sveća joj se tresla u ruci, skoro da ju je ispustila.
„Evo me, gotov sam!”
„PJETRO!!!”
„Ana?”
Čulo se škljocanje, Pjetro je pridigao glavu, odgurnuo stolicu uz pisaći sto i ugasio sveću. Pridržavajući krajeve penjoara, Ana je prošla kroz radnu sobu, skoro trčeći. Oboje su nestali kroz vrata ka budoaru u trenutku kada je Otavio otvorio vrata predsoblja. Zastao je načas na pragu, žmirkajući, zbunjen. Prineo je ruku svom dvostrukom podbratku, a zatim produžio.
Ana i Pjetro su prošli kroz budoar. Crna Orhideja je požurio na balkon. Pre nego što je prešao ogradu, ruku upetljanih u ogrtač, zagrlio je snažno mladu ženu i utisnuo joj jedan poljubac na usne.
„Videćemo se opet, kunem ti se! Volim te!”
„Volim te”, prošaptala je.
Otavio je otvorio vrata.
Pjetrov ogrtač je zalepršao iznad vrata i nestao u tami.
„Da li je sve u redu, anđele?”, nepoverljivo je upitao Otavio.
Ana se okrenula na balkonu. Bledi mesec je svetleo na nebu, kao oko. Lice joj je obasjao ljubak osmeh.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Danteova zamka - Arno Delaland
PEVANJE XI
Vikariov bal
O PROBLEMU ZLA
Napisao Andreas Vikario, član Velikog saveta
O laži u politici, poglavlje XIV
Glavna manifestacija zla u politici ispoljava se primenom laži, i to ne na neki od uobičajenih načina, u tome i jeste suština: mnogi misle da je ona neophodna da bi se ubedio narod, ili da bi se, bez muke, zadržala vlast u državi. Zbog toga režimi funkcionišu na principu igre nadmudrivanja naivnih, gde se kombinuju obećanja sreće i izvršna vlast, koristeći pri tom sve moguće talente i obraćajući se svima. Oligarhijskom fatalizmu i njegovim interesnim grupama kao odgovor se postavlja utopija odbrane opštih interesa. Ja danas tvrdim da je Atina mrtva, i da od sve te priče nije ostalo ništa drugo osim ljudskog egoizma. Zar nije Satana najveći lažljivac? Zato se on dobro oseća u predsobljima svih velikana ovog sveta.
Landreto je čekao Viravoltu u gondoli koja je trebalo da ih odveze do vile Andreasa Vikarija. Bio je priređen maskenbal, i u normalnim okolnostima Pjetro bi bio oduševljen da osvoji neka srca, ili bar da se zabavi, kao u dobra stara vremena. No, perspektiva susreta s Emiliom Vindikatijem i prerušenim agentima Četrdesetorice, kao i s francuskim ambsadorom, koji je upravo stigao, nije mu se uopšte dopadala. Strani diplomati su hteli da na manje ili više diskretan način iskoriste festivale i venecijanske lepotice, a gradske vlasti su uvek to podržavale, jer je san o Veneciji bio san o uživanjima u njoj; to je važilo od davnina, i reputacija grada zasnivala se na tom snu. Godine 1566. čak je napravljen katalog dve stotine „najznačajnijih kurtizana u gradu” s adresama i tarifama tih dama. Francuski kralj Anri III je pristao na posetu gradu pod uslovom da bude u društvu Veronike Franko, jedne od luksuznih venecijanskih kurtizana. U skladu s protokolom, dužd nije učestvovao u takvim poluprivatnim, polujavnim proslavama. Ako se dolazak novog francuskog ambasadora podudario s festivalom Sensa, to nije značilo da se zaboravilo na državne poslove, i već su razmotrena neka diplomatska pitanja. Obično su predstavnici stranih država dobijali svoju zvaničnu gondolu prilikom proslava u Veneciji, a Francuzima je bila namenjena takozvana Negrona, koju su koristili za vreme praznika Uspenja, kada je ambasador prisustvovao ukazivanju počasti Republici u punom sjaju, u društvu dužda. Iskrcavajući se na laguni, Pjer Fransoa de Viledje, kako se zvao ambasador, požurio je da pošalje svog glavnog kapelana duždu da bi zatražio audijenciju i izrazio svoje poštovanje; zatim je njegov sekretar Senatu pročitao Memorandum, u kome su se nalazila njegova uputstva i kopije akreditiva. Ova se ceremonija veoma poštovala: posle Bedmarske zavere u prethodnom veku, plemićima nije bilo dopušteno da održavaju veze sa stranim diplomatama, osim prilikom sednica Kolegijuma, Saveta ili u Senatu. To je bilo i objašnjenje zbog čega je dužd, kao i gospodin De Viledje, držao do toga da se zabave organizuju tako da ceo narod ne bude obavezno obavešten o odlasku i dolasku cenjenog ambasadora. Na to su se nadovezivale i duždove tajne misli vezane za specijalne okolnosti koje su nastale. U toj igri, kojoj nije nedostajalo izazovnosti, i koju je donekle i sam započeo, Pjer Fransoa de Viledje učestvovao je s uživanjem. Eužen Andre Dampjer je u bazilici San Marko izlagao svoja dela, koja je ponudio Veneciji na poklon.
Pjetro je proveo dan prikupljajući informacije kojima su raspolagala Desetorica i Četrdesetorica, ali istraga nije mnogo napredovala. Imao je gadan utisak da se vrti u krug, što je pojačavalo njegovu nervozu i zabrinutost. I kao kruna svega, sada se uputio na banket, potpuno prerušen. Imao je crno-zlatnu masku, šešir s perjem i višebojni redengot, tako da je istovremeno podsećao na Arlekina, ali i na egzotične ptice kakve je viđao na svojim ranijim lutanjima po Konstantinopolju, u seoskim kućama u Turskoj, dok je plovio po orijentalnim predelima i sretao svetske putnike. Poneo je mač i pištolje, kao i jedan bodež, sakriven u čizmi. Kao i obično, Landreto će ga čekati dok se ne vrati u gondolu; no noć će, svakako, biti duga.
Uz nagli udarac čamac je pristao uz stepenice koje su vodile u vilu. Pljuskanje vode se smirilo i Pjetro se iskrcao. Drugi čamci su pristajali levo i desno. Ljudi i žene s perikama, maskama i napuderisani, iskrcavali su se glasno se smejući. Gospoda su pomagala lepojkama da izađu iz gondola i odvlačili ih u kuću. Sluge u livrejama držale su baklje i prihvatale goste; ulaz je bio okićen girlandama, a sa svake strane bili su lavovi koje je Vikario tu namestio za ovu priliku. Pjetro je podigao pogled na bogatu vilu, koja je zapravo bila prava palata, s elegantnim balkonima i ukrasima koji su bili i vizantijski i gotski i mavarski; jedinstvena inspiracija spojila je razne stilove u lepu fasadu kojoj nije bilo ravne u Veneciji. Malo dalje, na levoj strani, Pjetro je mogao videti pročelje i zid ezoterične biblioteke, gde je proučavao ilustrovano izdanje Danteovog Pakla i druge zloslutne knjige.
Dao je znak Landretu i ušao u kuću.
To je bio sasvim drugi svet. Prošavši kroz kapiju, ušao je u predvorje ukrašeno unutrašnjom fontanom, koje je podsećalo na atrijume rimskih kuća. Tu su druge sluge proveravale identitet gostiju, prihvatale njihov višak odeće i upućivale pridošlice prema ceremonijalmajstoru. Andreas Vikario je bio odeven u crno-srebrni kostim i nosio je svečanu masku, koju je skidao da pozdravi goste, odgovarao je na komplimente i nagovarao sve redom da se uključe u njegov nestvarni svet. Nedaleko od njega bio je Emilio Vindikati, u prsluku, ogrtaču i pantalonama boje rđe, s lavljom maskom i dva krila na leđima, i posmatrao je reku Venecijanaca kako stižu na banket. Kada ga je ugledao, Pjetro je za trenutak oklevao. Bio je u neprilici. Bilo mu je teško da prizna da je, i pored svih zaštitnikovih upozorenja, prenebregao njegove zabrane, otišao da potraži Anu Santamariju i požurio da joj se baci u naručje. Emilio mu je verovao. Naredbe su bile jasne, a sloboda Crne Orhideje uslovljena njegovim obećanjima. Istovremeno je bilo apsolutno neophodno da govori s Emiliom i da mu kaže šta je pronašao u senatorovom pisaćem stolu. Otavio je bio umešan u ovaj slučaj, to je bilo očito. Viravolta se još malo kolebao. Treba da razgovara s njim, svakako što pre. A utoliko gore ako bude morao usput da prizna svoju malu izdaju. Najzad, nije to bilo bogzna šta u poređenju s ulogom u igri, i nije niko stradao. No, taj trenutak još nije došao. Sutra, razgovaram s njim sutra. Crna Orhideja je udahnuo i pošao prema Vindikatiju. Obojica su znali koji će kostim nositi onaj drugi. Gledali su se od glave do pete i mislili, svaki za onog drugog, kako smešno izgledaju, ali nisu to rekli. Imali su važnije teme. Pjetro je pošao na desnu stranu, gde mu je Emilio predstavio Andreasa Vikarija. Ovaj se osmehnuo i pozdravio ga u tišini. Zatim je Emilio prišao Viravolti.
„Ambasador je već stigao, Pjetro; nećeš ga promašiti, odeven je kao paun, što mu sasvim odgovara, veruj mi. On, kao i mi, osciluje između smešnog i veličanstvenog. Njegov slikar je odeven u belu togu i ima lovorov venac na glavi – Francuzima nedostaje skromnosti, zar ne? To je deo njihovog šarma. Karneval, Pjetro! Dužd je pod jakom stražom u palati. Ovde je deset naših ljudi, koji se trude da budu anonimni, kao i ti. Umešaj se među zvanice i otvori oči.”
„Dobro”, rekao je Pjetro.
Predvorje je vodilo do velike lođe, s dekorisanim zidovima, koja je išla od jednog do drugog kraja prizemlja, do drugog ulaza i kapije, kao i do dvorišta koje je vodilo na ulicu. Svodovi nad salom bili su osvetljeni bezbrojnim lusterima i ukrašeni girlandama. Stepenište je vodilo u stambene prostorije na spratu. Dva kamina bila su na istočnom i zapadnom zidu, tapiserije, skupoceni nameštaj i slike čuvenih majstora ukrašavali su veliki prostor koji je bio određen za slavlje. Na stolovima poređanim u nizu mogli su se videti razni delikatesi: prepelice, šljuke, jarebice, petlovi, teleće pečenje sa svim vrstama povrća; listovi, jegulje, hobotnice, krabe; sirevi, korpe s voćem, pravi prizor roga izobilja, tanjiri sa slatkišima svih boja, a uz sve to najbolja italijanska i francuska vina. Sluge su se užurbale oko stolova s priborom za jelo od srebra i zlata, tanjiri su bili od porcelana, a čaše kristalne. Statuete od obojenog drveta, nalik na robove s korpama punim začina, bile su raspoređene s obe stane bifea, kao da su nadgledale gozbu. Između crvenih zastora bili su u krug raspoređeni divani i fotelje, tu i tamo, nudeći gostima mogućnost mirnog razgovora, dok je sredina sale bila rezervisana za plesače, kojih nije bilo mnogo na početku večeri. U dnu, prema dvorištu, bio je smešten orkestar. Muzičari su takođe bili maskirani. Oko četrdeset osoba vrtelo se po prostoriji i razgovaralo; očekivalo se još stotinu posetilaca. Kuća je bila veća i zahvatala je, u dubinu, više prostora nego što se to videlo po fasadi i po predvorju. Mermerni pod bio je u rombovima pastelnih tonova, boje peska i nebeskoplave.
Pjetro se vrteo između raznih Kolombina, Pulčinela, Pantalonea, Trufaldina, Brigela, Skapena i sličnih likova iz komedija, ukrašenih perjem, čija su našminkana lica bila pokrivena malim crnim maskama, belim maskama s produženim nosom ili, dok su se žene delimično skrivale iza lepo ukrašenih venecijanskih lepeza; na sve strane videli su se žaketi, prsluci, fantomi s trorogim šeširima, spiralni ukrasi, vatrenocrveni i nadignuti široki ogrtači, zatalasane haljine, veštački mladeži umetnički prilepljeni na lice ili grudi. Pjetro je uočio ambasadora, koji je imao crni šešir s prstenastim ukrasom na glavi, plavo odelo i dugi ogrtač koji je podsećao na paunovo perje, dok mu je ruka počivala na srebrnoj jabuci štapa. Oko njega se već skupilo jato kurtizana, koje je Vikario, ne otkrivajući tačan identitet francuskog ambasadora, angažovao da se pozabave njime. Nedaleko je video i slikara u rimskoj togi, koji je pošao ka stolovima da nađe neki zalogaj koji se slaže s kjantijem koji je držao u ruci. Agenti Četrdesetorice takođe su bili tu, raspoređeni po raznim delovima sale. Pristizale su nove zvanice, i orkestar je počeo da svira glasnije. Već se naveliko točio alkohol. Lođa je bila najveći prostor u prizemlju; s desne i leve strane otvarala su se vrata ka bogato ukrašenim salonima, u kojima su se videle udobne fotelje, široki kanabei, komode sa skupim ukrasima. Dva drvena balkona pružala su priliku za osveženje svima koji bi poželeli da načas izađu i uživaju u pogledu na susedne kanale i mesec koji je izlazio. Pjetro je znao da su iza salona spavaće sobe i ložnice, koje je Vikario uredio za parove koji su, zagrejani i pripiti, želeli da veće završe udvoje, ili za neka druga zadovoljstva.
Viravolta se nasmešio kada je nedaleko od sebe ugledao jednu poznatu lepojku. Lučana Salijestri je bila tu, u punom sjaju. Nosila je moretu, masku koja nije prekrivala usta, fino stilizovanu, držeći je ispred lica, i haljinu koja je padala kao draperija. Naušnice su joj blistale, a kosa je bila začešljana u punđu na potiljku. Lučana je prepoznala Pjetra čim joj se približio.
„Dobro veče, moja Domino. Srećan sam što ste odlučili da dođete.”
„Nisam mogla odbiti poziv gospodina Vikarija, dragi prijatelju. I nemojte me zvati Domino, jer nisam potvrdno odgovorna na vaš predlog. Ja sam nezavisna, to vam je poznato. Ideja da radim za Mračne ne slaže se s mojim temperamentom.”
Crna Orhideja se osmehnuo što je lepše mogao.
„Dakle, savršeni ste. Bez želje da vas lišavam slobode, Domino, preklinjem vas da otvorite oči i za moj račun. Možda ćete primetiti nešto što bi nam pomoglo da napredujemo u stvari koja je od opšteg interesa – najzad, ovde je mnogo ljudi i neki će pustiti jezike da rade...”
Iza maske su Lučanine oči zasijale, kao da je to što je čula zabavno.
„Ali ja mislim na vas. Odnedavno sam prava svetica koja radi za Republiku. A možda ćete i vi ponovo razmisliti o mom predlogu?”
Pjetro nije odgovorio. Lučana se nasmejala i okrenula na petama.
„Videćemo se uskoro, anđele moj.”
Posmatrao ju je dok se udaljavala. Imala je sjajno držanje. Ipak se osećala primesa tuge, koju nije želela da pokaže. Lik ljupke Ančile Adeodat javio mu se pred očima. Šta li je ona radila u tom času? Da li je čeznula za njim ili za svojim pomorskim oficirom? Da li se kapetan vratio? Druga tela, druga uživanja... To su bila uživanja koja je odbacio za ljubav lepe Ane Santamarije. Dok je sanjario o njihovom jučerašnjem susretu, koji je bio tako kratak i odigrao se u neobičnim okolnostima, Pjetro je osećao da mu srce poskakuje. To je bilo ono što je voleo: strast, opasnost, osećanje da je živ. Ah! Zaista je imao preča posla nego da se mota među anonimnim gostima, koji su stalno pristizali.
Kada su svi stigli, Andreas Vikario je uputio okupljenima reči dobrodošlice, a zatim su pošli ka bifeu. Posle toga je Vikario otvorio bal. Parovi su počeli da se okreću na sredini sale, u ljupkom menuetu. Orkestar je zasvirao življu muziku. Čuo se smeh, muškarci su jurili za ženama, šaputali im na uho, obuhvatali ih oko struka i upućivali im nežne serenade. Lučanu je okruždo nekoliko udvarača; ambasador je držao govore publici koju su mu obezbedili, i koja je nagađala o čemu on priča, pošto je nastojao da govori na italijanskom. Maestro Dampjer, držeći viljušku kao pincetu, treptao je gledajući Veronezeovu sliku, između dve statue koje su predstavljale robove. Lođa se već pretvorila u vrt uživanja. Razgovor je bio življi, sa svih strana čuli su se radosni uzvici, žamor se širio. Ples se nastavljao satima, bez prestanka, formirale su se grupice, a neke su prelazile u susedne salone.
Pjetro se vrteo oko gospodina De Viledjea.
„Vi, gospo”, govorio je naginjući se prema misterioznoj crnki, „izgleda imate toliko šarma da bacite u zasenak najlepše žene Evrope, a verujte da se u to razumem. Što se vas tiče”, obratio se plavuši s očaravajućim osmehom, „vi ste odsjaj u senci, ili, bolje je reći, kada pogledam vašu zlatnu kosu, niste ni odraz ni senka, već divna dvojnica sunčevog sjaja; eto, imam pred sobom dve zvezde, i ne znam koja je veće otkriće, i dve zadnjice... ovaj, dve zavodnice koje same po sebi vrede koliko i sva blaga ovog sveta. Zamislite koliko sam zbunjen, dame: kako da napravim izbor između vode i plamena? Mogu li da probam gutljaj i jednog i drugog?”
Nasmejao se u falsetu, i prineo ruku usnama. Ispred njega su se dve kurtizane ulagivački naklonile. Veče je odmaklo, i već je bila noć. Igra je trajala još neko vreme, a zatim je ambasador, posmatrajući neko vreme ostale u sali, zaključio da je došao trenutak da napusti lođu i zaputi se iza purpurnih zavesa koje su vodile u sobe; siguran u veoma laku pobedu, koja je bila pripremljena za njega, odlagao je taj trenutak, uživajući u tome. Poslednji Vikariov potez bio je podsticajan. Povukavši uzice koje su vodile do tavanice, prosuo je oblak ružinih latica na goste; bele i crvene ružine latice padale su na mermerni pod, ples se nastavljao, a gosti su se ponovo gurali oko bifea. Podeljeni su pirinač i konfete, koje su gosti punim šakama bacali jedni drugima u lice. Poneko bi se okliznuo na baricu vina, ili prevrnuo neku čašu. Savesne sluge pratile su takve štetočine i brzo uklanjale tragove za njima.
Dobro, mislio je Pjetro, kako stvari stoje ne napredujem baš naročito...
Dva sata pre zore ambasador se i dalje šepurio i gladio svoje perje. Gosti su se bili rasuli. Više se nije plesalo. Orkestar bi odsvirao po neki komad s vremena na vreme. Umorni muzičari su držali violine bez mnogo elana. Oseka gostiju je nastala tako brzo kao što je nadirala plima početkom večeri. Grupice od po tri-četiri osobe razgovarale su tiho, iza zavesa, a sala se polako praznila. Saloni su bili prazni. Neki su se opraštali. Drugi su se povukli u sobe i ložnice. Andreas Vikario je pripremio nekoliko prostorija u svom apartmanu na spratu, za ljubavnike za jednu noć. Najzad je ambasador odvukao dve Venecijanke, i nestao s njima iza zastora. Prinuđen da se vrti ukrug, Pjetro je prepoznao polovinu agenata Četrdesetorice. Dao im je znak glavom, u prolazu, prateći ambasadora. Primetio je i da Emilio Vindikati nije napuštao predvorje.
Pjetro je otišao u salone. Pod rukom je osećao somot kanabea. Čuo je šaputanje i uzdahe. Kada je pogledao preko ručke fotelje, video je neku ženu opruženu na debelom tepihu, s jednom podvijenom nogom, koju je zajahao kavaljer s fantomskom maskom. Obraza rumenih od uživanja, smejala se i lutala rukama po leđima čoveka koji joj je pričinio zadovoljstvo. Pjetro je podigao obrvu. Ispred njega je neko stajao, lica napola uronjenog u zavese, a pred njim je klečala kurtizana.
Ambasador se popeo na sprat, u sobe rezervisane za njega. Pjetro je krenuo stepenicama i video kako Francuz nestaje sa dvema Venecijankama. Vrata su se zatvorila za njima. Uz tužan uzdah, Pjetro je prišao vratima. Evo ga, opet prisluškuje. Slika oca Kafelija u palati Kontarini i stihovi Menueta senki prolazili su mu kroz glavu. Ponovo uzdah. On stoji tu, posađen pred vrata tog ambasadora, koji ne zaslužuje ni da mu obriše cipele. On, Crna Orhideja! Pjetro Luiđi Viravolta de Lansalt. Pretvoren u lakeja! Eto na šta je on s vremena na vreme osuđivao svog dragog Landreta. Odjednom je osetio nalet simpatije i razumevanja za slugu, odmeravajući surovost s kojom je nekada postupao prema njemu. Prešao je rukom preko potiljka. Bilo je vreme za povratak. Neko će osetiti olakšanje i to je sve.
Sve maske koje je posmatrao u toku večeri zaokupile su mu duh. Maske – igra maski činila je odgovarajuću analogiju sa situacijom u kojoj je bio već nekoliko dana.
Karneval.
Čuo je prve jecaje i unervozio se.
Zatim još neke uzvike žaljenja.
Nije bilo reči o uzdasima zadovoljstva.
Poznao je Lučanin glas.
O, ne!
Zvala, je u pomoć.
Pjetro se naglo razbudio. Beznadežno je nastojao da utvrdi odakle su došli krici. U trku je otvorio neka vrata i video ženu koja miluje ljubavnika; i dalje je imala masku. Druga vrata, ne, nije bilo tu. Zatim još jedna...
Zaustavio se.
Neki čovek se uputio prema njemu. Bio je na jednom od balkona koji gledaju na kanal, imao je dugi crni ogrtač, trorogi šešir i belu masku s koje je padao crni veo, pokrivajući celo lice. Kada je video da Pjetro upada u sobe, brzo se okrenuo; ogrtač je lepršao za njim, a on je počeo da se penje po fasadi, hvatajući se za izbočine sa začuđujućom spretnošću. Pjetro je potrčao, vičući. Lučana je bila obešena na balkonu ispod njega i puštala je prigušene krike. Na noge joj je bio okačen zavežljaj sa crnim kamenjem, kojeg nije mogla da se otarasi. Razapeta između užeta koje ju je davilo i kamenja na nogama, dizala je ruke ka grlu, ispuštajuće krike agonije. Konopac se zatezao od težine. Pjetro se bacio k njoj, ali prekasno. Čuo se odsečan zvuk, ograda balkona je popustila i konopac mu se, uz zviždanje, izmakao iz ruku. Viknuo je očajnički, ruke su mu bile napregnute do bola. Zatim je iskolačio oči. Lučana je pala i udarila glavom o kamenu ivicu keja, a zatim skliznula u vodu kanala. Dva agenta Četrdesetorice, koje su takođe privukli krici, bacila su se za njom, pokušavajući da je uhvate.
Pjetro je podigao pogled, sav u znoju. Zatim je, hvatajući se za izbočine kako je umeo, krenuo ka krovu. Skinuo je masku. Pala je u kanal i odvukla ju je slaba vodena struja.
Ljuljao se na zidu vile Vikario. Jednim skokom dočepao se male drvene krovne terase, na kakvima su se Venecijanke grejale na suncu i nastojale da posvetle kosu. Povratio je dah, držeći se za dimnjak, i pogledao na sve strane. Zora je svitala i u tom bledom svetlu video je svog fantoma, koji je bežao preko susednih krovova, kroz šumu dimnjaka, iz kojih se u tom času nije vio dim. Pjetro se bacio i jednim skokom prešao na susednu terasu. Bio je to opasan skok, s razdaljine od preko tri metra. Ogrtač nepoznatog ubice, nesumnjivo nekog od Strigija, lepršao je za njim. Odjednom se okrenuo i ispružio ruku. Bilo je jasno, izvukao je barutni pištolj. Pjetro se pružio po terasi i zamalo pao u prazninu. U tom trenutku fantom je odlučio da se spusti po zidu vile. Pjetro je nastavio da ga goni i došao je do ivice krova, odakle je ugledao čoveka kako pokušava da bezbedno skoči na tlo.
Pjetro je razgrnuo krajeve ogrtača i zgrabio svoje pištolje s opasača, uperivši ih u begunca.
„Gospodine?”, viknuo je.
Onaj drugi je podigao pogled.
U jednom trenutku su se zgledali, nepomični. No, u žurbi je maskirani čovek izgubio oslonac. Uzalud je pokušavao da se uhvati za nešto, mlatarajući rukama kroz vazduh. Konačno je izgubio ravnotežu i tresnuo na tlo s tupim zvukom.
Pjetro je zadihan silazio, pazeći da ne ide istim putem. Najzad se spustio na neravni pločnik uličice, gde je čovek pao. Nagnuo se i zgrabio ga za okovratnik. Ispod maske, mlaz krvi mu se slivao iz usta.
„Ime!”, viknuo je Pjetro. „Kaži mi svoje ime!”
Fantom je krkljao, a zatim se bledo osmehnuo u tami.
„Ramijel iz... reda... prestolonaslednika tame...”
Osmehnuo se ponovo, a ruka mu se zgrčila na Pjetrovom ramenu. Telo mu se napelo, a zatim opustilo. Glava mu je pala na stranu i izdahnuo je.
Pjetro se pridigao, ostavljajući telo ispruženo na pločniku, i obrisao znojavo čelo.
Bili su tu.
Ubili su Lučanu.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Danteova zamka - Arno Delaland
PEVANJE XII
Tvrdice i rasipnici
Četvrti krug: Tvrdice i rasipnici koji kotrljaju kamenje i povređuju se uzajamno, a bogatu su udovicu Lučanu Salijestri agenti Četrdesetorice upecali u kanalu. Na tom mestu voda je bila dovoljno duboka za prolazak brodova; Lučana je nestala i trebalo je vremena da je pronađu, mada su, što su brže mogli, preduzeli ispumpavanje vode iz kanala. Bila je mrtva pre nego što je pala u vodu, ili od davljenja konopcem, ili od pada i udarca o kamenu ivicu keja. Kada je video telo koje su izvadili iz vode, Pjetro je pomislio na Ofeliju, omotanu dugim velovima, bledog lica i usta otvorenih poput mrtve ribe. Kamenje koje ju je odvuklo, ostalo je na dnu. Crne gondole su se mimoilazde na kanalu; tihe pogrebne barke. Na jednom zidu sobe u kojoj je Pjetro iznenadio napadača, našli su uobičajeni ritualni natpis koji je ovoga puta glasio:
Slepci su bili u svome neznanju,
svi ovi, reče, dok živehu gore
trošiti s merom ne behu u stanju.
Lučana, Lučana čije je bogatstvo odlazilo na haljine neophodne za prodaju šarma, bogatstvo nasleđeno od muža, čuvenog trgovca tkaninom, poznatog po neizmernoj škrtosti, baš kao Pantalone, alegorijski lik s pozorišne scene. Pevuckavi glas mlade žene još je odjekivao Pjetru u ušima. Pokoj mu duši, rekla je za svog muža, meštra Salijestrija, čije je čuveno bogatstvo rasipala. Znate, taj jadnik je imao smisla za trgovinu i sticanje novca. Tu je prestajalo svako rezonovanje. Kod mene je obrnuto: ja imam nepogrešivu sklonost ka drugoj vrsti trgovine, koje ne želim da se lišim. Ona, koja je uvek htela da bude slobodna, čija su mladost i svežina zavrtele glavu senatoru Đovaniju Kampioniju i mnogima drugima, uskoro će biti dva metra pod zemljom, gde će joj društvo praviti crvi. Druga vrsta rasipanja puti.
Pjetro je, utučen, sedeo kraj zida, na nekoliko metara od vile Vikario, a Landreto je bio pored njega. Emilio Vindikati je razgovarao s domaćinom, a njegovi agenti su tragali za svim učesnicima banketa. Pjetro nije sumnjao da ti putevi neće odvesti dalje nego u ranijim slučajevima.
Lučana. Privremena Domino. Ubijena. Još jedno ubistvo.
Pjetro više nije bio u stanju da razmišlja. Žalio je što nije zadržao kurtizanu kraj sebe. Još nešto: on ju je nesumnjivo doveo u opasnost, jer je hteo da je regrutuje. Na pomisao da bi nešto slično moglo da se desi Ani Santamariji, a to je moglo da se dogodi, osećao je da mu se krv ledi u žilama. Sad je dosta! Treba obavezno da kaže Emiliju šta je našao u Otaviovom pisaćem stolu. Pjetro je osećao krivicu. Lučana to nije zaslužila. Ova smrt je mogla da se izbegne. Da je Pjetro sačuvao prisustvo duha, da je ranije progovorio... Osećao je potrebu da povraća, da plače. Ambasador je zaspao u naručju svojih Venecijanki, srećan kao papa, ošamućen svojim otkrićima i alkoholom. Nije čuo ništa od cele gužve. U jednom trenutku pojavio se na pristaništu u svom kostimu pauna, delimično osvešćen, s ispitivačkim pogledom; taman je mogao da prisustvuje poteri za telom i počeo je da pušta sitne zaplašene krike, kada je došao Emilio i ubedio ga da treba da se vrati, u pratnji posluge i agenata, u vilu koja mu je bila dodeljena kao rezidencija u Veneciji. To je bio grub udarac dobrim diplomatskim manirima! No, Vindikati će već naći objašnjenje, a ambasador se dao ubediti da sve to nije tako strašno. Slikar je, opet, nestao u noći. Verovatno se izvukao i otišao na spavanje.
Vatrene ptice nastavljale su svoj poduhvat; dok su sve oči bile uperene na Pjera Fransou de Viledjea, oni su ubili Lučanu. Kako su se stvari odvijale, senator Đovani Kampioni imao je sve šanse da bude sledeći na listi. Do sada su duždovi ljudi uvek stizali sa zakašnjenjem, a Pjetro prvi među njima. Diavolo ih je navodio kuda je hteo. Proučavanje hijerarhije kazni vezanih za razne Danteove krugove, nije bilo dovoljno da pogodi ko će biti sledeća žrtva. U toj igri, Desetorica su uvek rizikovala da izgube. Crna Orhideja je gurnuo ruku u džep ogrtača da pogleda svoje najnovije otkriće. Imao je vremena da pretrese „fantoma”: Ramijel, iz reda Prestolonaslednika tame. Pjetro nije našao ništa osim jedne karte, koju je sada držao pred sobom.
To je bila karta za tarot.
Na njoj je bio đavo, naravno.
Izgledala je kao da je bila namenjena za tu priliku. Na njoj se video Lucifer, pod zodijačkim nebom, kako okuplja devet legija, koje je opisao Racijel u Silama zla. Tri oblasti bile su prekrivene telom Zveri. Jedna od njegovih ruku, čvornovata i kriva, držala je obešenu ženu, s kamenjem okačenim o noge, dok se nešto niže, s leve strane, nejasno videlo neko stenje. Još jednom je Himera pribegao svojim metaforama, koje su nekada bile jasne, a nekada maglovite. Ponovo su se on, ili njegovi emisari, pojavljivali kao nestvarne senke, koje su iščezavale ne ostavljajući protivniku nikakvu mogućnost da reaguje. Kao napadi kobre. Pjetro se vratio na tarot kartu. Đavo je pravio grimasu; oči su mu slale munje ispod jarećih rogova. Pjetro, koji se u prošlosti bavio kartanjem i astrologijom svake vrste, bio je naviknut na ovakvo prikazivanje đavola. Ovoga puta imao je utisak da je „poruka” upućena baš njemu.
Podigao je pogled kad mu se približio prijatelj, Emilio Vindikati.
„Identitet tvog fantoma iz uličice još nam je nepoznat. Pjetro, da li si znao da je bogatstvo Lučane Salijestri još veće nego što smo mislili? Ona je svakako imala razloga da mužu pali najveće sveće. Bila je rasipna koliko je on bio škrt. To je moralo zabavljati Diavola... Da li je strahovao da ti ona nešto ne prizna?”
Pjetro se uspravio, premoren. Predstojali su mu još neki neprijatni trenuci.
„Moraš da se odmoriš”, nastavio je Emilio. „I ja ću odspavati nekoliko sati. Obojici nam je to potrebno.”
Pjetro je uzdahnuo.
„Ići ću ubrzo. Nego, Emilio... moram nešto da ti kažem.”
Njegov ton je zainteresovao Vindikatija. Pitao se za kakvu će katastrofu sada saznati.
„Lučana mi je zapravo nešto rekla. Zamisli, ona je primala istovremeno još nekoga – nekoga ko me ne voli.”
Emilio se namrštio.
„Hoćeš da kažeš...”
„Da, prijatelju, hoću da kažem, primala je Otavija. A to nije sve. Slušaj ovo: Savet desetorice svakako treba da ga privede. A ako je moguće i da organizuje iznenadnu premetačinu u njegovoj vili Santa Kroče. I to u najkraćem roku. On će sada svakako biti nepoverljiv.”
„Čekaj malo, o čemu mi pričaš? Pjetro, da li ti...”
Lice mu se razvedrilo, a zatim odmah smrklo.
„Video si je. Ti si je video, to je to? Otišao si da je potražiš?”
„To je bio trag, Emilio! Bilo je neophodno! Uspeo sam da zavirim u njegov pisaći sto! Tu sam video nešto zanimljivo, neki nerazumljivi plan na kome je pomenut Minos! Emilio, to ne može biti slučajno!”
Vindikati je pognuo glavu. Nije mogao da veruje ušima. Čelo mu je pobledelo. Napori prošle noći i prethodnih noći nisu ništa rešili.
„Pjetro... upravo si mi rekao da si išao kod Ane Santamarije! Da si ilegalno pretraživao senatorov pisaći sto! Otišao si na jedino mesto gde... ne, mora da sanjam!”
„Emilio, da li si me čuo?”
„A ti, Pjetro, da li si ti čuo mene? Ama, za ime boga! Ti si mi nešto obećao!”
Sada je zbilja bio besan. Streljao je Pjetra pogledom.
„Otavio je umešan, ubeđen sam! To je ozbiljno, Emilio! Treba izvršiti premetačinu kod njega, još danas!”
„Aha! Misliš kako mogu da prevrnem njegovu kuću onako, kao kad pucneš prstima? Pričaš o premetačini? Na osnovu čega, Pjetro? Na osnovu tvojih pretpostavki? Na osnovu tvrdnji Crne Orhideje, zatvorenika koga sam izvukao iz tamnice i koji mi to ovako gadno vraća? Crna Orhideja, zakleti Otaviov neprijatelj. Ja bih ispao budala, da! Ko bi verovao da ne tražiš osvetu? Ko bi verovao...”
„Znam šta sam video, Emilio, nisam sanjao!”
„A šta si zapravo video?”, pitao je šireći ruke. „Planove! Baš lepo! I ime Minos! Od staklareve smrti to ime je na svim usnama u Veneciji! Pjetro, gde su tu dokazi? Šta hoćeš da uradim? Da u ime Crne Orhideje pošaljem inkvizitore da izvrše premetačinu kod Otavija?”
„Promisli da je to, najzad, pravi tok događaja! Emilio...”
Pjetro ga je zgrabio za ruku.
„Moraš da mi veruješ. Otavio nam je sada najozbiljniji trag.”
Zategnutog lica, stegnutih vilica, Emilio je dugo gledao svog agenta. Posle nekoliko dugih trenutaka pognuo je glavu i uzdahnuo.
„Pokušaću da ga dovedem na razgovor sa Četrdesetoricom u palati. Ali u tajnosti, Pjetro! Ti u tome nećeš učestvovati. Čuješ li me? Ne sme se znati da si ti iza toga. Inače gubimo i preostalo poverenje. A ja to više ne mogu da dozvolim.”
Opsovao je.
„Ne, to više ne mogu dopustiti.”
„Naravno. Ali ne puštajte ga! On je jedan od Strigija, siguran sam! Možda čak i sam Diavolo!”
Emilio je ponovo uzdahnuo.
„A sada mi kaži, Pjetro, šta si tačno naumio?”
„Idem da pronađem starog poznanika.”
Pjetrova ruka se poigravala tarot kartom koju je držao ispod ogrtača.
„Nekoga s nadimkom Fregolo...”
Pridigao je okovratnik uz lice. Nebo je bilo sivo, a kiša je počela da pada.
„Stručnjaka za gledanje u karte.”
* * *
Andreas Vikario, u svom crnom i srebrnom odelu, sa sunčevom maskom u ruci, nalazio se usred prazne lođe. Agenti Četrdesetorice su preporučili da se ništa ne dira dok traje istraga. Andreas se smeškao. Oko njega su bile rasute latice ruža, pirinač, konfete, ukrasne trake, girlande koje su se vukle po podu. Ovaj bal je bio uspešan. Veoma spretno je izigrao žrtve i nemarne plemiće. Nije morao da se trudi, sve je bilo prirodno. Bio je sam u svom carstvu i čestitao je sebi na najnovijem udarcu. Uskoro će se i Veliki savet pozabaviti ovim slučajem, to je neizbežno. Kroz nekoliko dana je praznik Uspenja Bogorodice. Cela Venecija će proključati. Sada su svi bili otišli, zvanice, agenti Četrdesetorice. Andreas je naredio slugama da srede kuću. Jedina senka na horizontu: Ramijel je otkriven, i bio je mrtav, no to Crnoj Orhideji neće biti dovoljno da vlasti dovede do njega. Da li je već gajio neke sumnje u vezi s njim? Andreas nije verovao da je tako. Raspitao se o Pjetru Viravolti i vrlo brzo sakupio dovoljno podataka. Andreas je shvatio njegov način razmišljanja. Nije se zadovoljavao očiglednim istinama. A ona mu je bila na dohvat ruke, ta istina! Blistala je i zaslepljivala... kao sunce.
Minos je pogledao svoju masku i prasnuo u smeh.
* * *
Negde u Jadranskom moru, blizu devetnaestog stepena severne geografske širine i četrdesetog stepena istočne geografske dužine, nedaleko od Otrantskog kanala, mladi mornar je silazio s palube ka kapetanovoj kabini. Sišao je nekoliko stepenika, utonuo u tamu i otvorio jedna vrata pošto je tri puta pokucao. Kapetan je sedeo za pisaćim stolom, u kompletnoj opremi – plavom kaputu uniforme sa zlatnim epoletama, s perikom na glavi. Karte te oblasti bile su pred njim, kao i sekstant i kompas. Mornar je pozdravio kapetana i stajao mu na raspolaganju, čekajući. Kapetan je sanjario; bio je tužan zbog sati provedenih u dokolici. Mislio je na svoju dragu Ančilu, Ančilu Adeodat, koju je ostavio u Veneciji. Nadao se da će uskoro videti svoju ljupku meleskinju, čije su mu telo i veselost nedostajali. To je bilo samo pitanje dana. Vest koju mu je mornar doneo, učvrstila ga je u tom ubeđenju.
„Delegacija sa Santa Marije dolazi da nas poseti, kapetane. Tri vojnika su stigla u čamcu pre nekoliko minuta. Žele da vam ovo dam. A i fregate će nam se pridružiti.”
Kapetan je uzeo pismo koje mu je mornar doneo, otvorio ga i brzo pročitao. Osmeh mu se pojavio na licu. Pogledao je momka, nabrao usne i rekao:
„Dobro. Nećemo ih ostaviti da čekaju. Pridružiću vam se na palubi.”
Posle nekoliko minuta bio je na palubi. Vlažno drvo mu je škripalo pod nogama; nekoliko dečaka je pralo i trljalo daske pod olovnim zracima sunca. Kapetan je, s durbinom u ruci, udisao vetar koji je duvao izdaleka. Podigao je oči k vedrom nebu i trebalo mu je nekoliko trenutaka da se navikne na iznenadni talas svetlosti. Napunio je pluća tom slanom svežinom, koja je delovala kao pravi blagoslov. Osećao se mnogo veselije. Iznad njega, mornari su bili raspoređeni po jarbolima, na katarkama i prečkama, kao ptice u golubarniku. Kapetan je posmatrao obalu tog izgubljenog zaliva na Krfu, gde su se brodovi bili usidrili. Zatim se uputio ka delegaciji sa Santa Marije. Prešao je rukom preko plastrona na grudima, milujući usput nekoliko odlikovanja, koje nije propustio da stavi. Drugom rukom stezao je balčak sablje koja mu je visila s boka. Našao se pred trojicom vojnika sa Santa Marije.
Stupili su u razgovor.
Diskusije i rasprave potrajale su najmanje pola sata; posle toga, delegacija se vratila u čamac i otplovila ka svojoj galiji. Kapetan ih je gledao kako se udaljavaju pre nego što je sakupio posadu da im da najnovija uputstva i uputi reči ohrabrenja. Mornaru koji je stajao pored njega rekao je:
„Sastanak sa Fon Markenovim brodovima biće kod Palagruže.”
Zatim je zadovoljno uzdahnuo.
„Hajdemo!”, rekao je.
Podigao je pogled ka glavnom jedru.
„Dižite jedra! Polazimo!”
Mornari su se bacili na katarke i užad, zauzimali su mesta za veslima i kormilom; ogromna jedra su se polako dizala; dečaci na palubi ostavili su kofe da bi vukli konopce sidra; čulo se pljuskanje, udarci vesala, koja su se usklađivala i tražila najbolju kadencu. Nedaleko odatie Santa Marija se takođe spremala za polazak. Čuli su se uzvici, smeh, dovikivanje, pevuckanje, od čega su se dugo uzdržavali. Brod se pomerao, jedra su se nadula od vetra, krma s figurom sirene raspletene kose sekla je penu talasa; na pramcu su proveravali municiju i delove topova. U kabini se kapetan, s kompasom i sekstantom u ruci, užurbao nad raširenim kartama.
Veličanstveni brodovi, obasjani suncem, Santa Marija i Krfski dragulj, u pratnji dve fregate, belih profila na mirnom moru, napustili su Krfski zaliv. Kasnije, kod Palagruže u Jadranskom moru, pridružile su im se još dve galije i četiri fregate.
Ova armada je plovila prema Veneciji.
* * *
Posle nekoliko sati nemirnog sna, iskidanog košmarima, Pjetro se pridigao i zajedno sa slugom otišao da nađe meštra Pjetra Fregola, koji je stanovao u Ulici Valaresa, na nekoliko koraka od Trga San Marko. On je bio od onih astrologa kod kojih poznate ličnosti ponekad dolaze na konsultacije, a to je sujeverje podsticao i sam Pjetro, sve dok ga senator Otavio, u danima koji su sada izgledali veoma davni, nije uzeo u svoje okrilje. Ovu vrstu zanimanja vlasti su strogo nadgledale; Fregolo je radio svoj posao u zadnjoj prostoriji iza prodavnice koja je gledala na Ulicu Valaresa, i koja je imala znatno ugledniju delatnost. Njegov glavni posao bila je prodaja nameštaja po izboru, i mada to pokriče nikoga nije obmanulo, dozvoljavalo mu je da na svoje drugo zanimanje gleda pomalo s visine, sa skepticizmom i tretirajući ga kao zabavu, uzimajući u obzir samo ozbiljne zahteve za konsultacijama. Pošto je bacio pogled na poznati natpis, zlatan sa zelenim slovima, Pjetro je ušao u radnju. Kao što je i očekivao, našao je Fregola za pisaćim stolom u zadnjem delu, između sekretera od uglačanog drveta, ormana s rombovima na vratima i drugih neobičnih komada nameštaja. Ova bogata i udobna atmosfera odisala je mirisom plemenitog drveta i voska. Pjetro je objasnio stručnjaku za gledanje u karte razlog svog dolaska, dok se Landreto muvao između komoda i zabavljao se otvarajući i zatvarajući male tajne fioke. Kada je saslušao Viravoltu, Fregolo je nabrao čelo i uozbiljio se. Zatim ih je pozvao u zadnji deo radnje. Razmakli su zastore i Fregolo im je predložio da sednu u fotelje. Pjetro i sluga našli su se u prostoriji koja nimalo nije ličila na prethodnu. Na zidovima su bile crne i plave zavese, posute zvezdama. Slabo se videlo. Na jednom okruglom stolu bio je crveni podmetač, a na njemu nekoliko ezoteričnih predmeta, kao što su kristalna kugla i visak smešten u kožnu kutiju i izložen pogledu. Pjetro se nasmešio i prekrstio noge, dok ih je Fregolo zamolio za malo strpljenja. Nestao je iza zavesa, a kada se za minut-dva vratio, bio je preobražen. Skinuo je kratku pelerinu i smeđe pantalone i obukao dugu haljinu, takođe posutu zvezdama, sa širokim rukavima koji su podsećali na istočnjački kaftan; imao je i kapicu na glavi. Fregolo je imao prosedu šiljastu bradu, debele obrve i izborano lice. Delovao je kao dužd među vračevima. Eto šta ostavlja utisak, mislio je Pjetro. Znao je u kojoj meri ova oprema može da ostavi utisak na slabe ličnosti.
„Pokažite mi tu kartu!”
Pjetro mu je dao i Fregolo ju je pažljivo posmatrao.
„Đavo... ova karta je nedavno naslikana. Prvi put vidim takvu. Mislim da možda i nije deo kompletnog špila, a po onome što ste mi rekli, to me i ne čudi. Možda je, zapravo, i bila vama namenjena. Mit o đavolu sličan je onome o zmaju ili zmiji. On je obično petnaesta velika arkana u tarotu, između Umerenosti i Kule. Simboliše jedinstvo četiri elementa za zadovoljenje strasti po svaku cenu. U astrologiji odgovara trećoj zodijačkoj kući. Ova karta je suprotna ne Bogu, nego Carici, koja simboliše moć i suverenu inteligenciju, kao što je to bila Venera kod Grka.”
„Venera za Veneciju”, rekao je Pjetro slugi.
„Uopšte uzev, ona označava haos, izrugivanje Bogu, sile zla... To ste već primetili u onim aluzijama na devet legija. Tradicionalna verzija je drugačija. Ovde je đavo polunag, kao što ga često prikazuju; ali obično sedi na kugli koja je uglavljena u šestoslojnu osnovu. Hermafrodit je i ima plava krila slepog miša, crveni pojas ispod pupka i kandže na nogama. Desna ruka mu je podignuta, a u drugoj, goloj ruci drži mač, uperen ka suncu. Dve demonske prilike uokviruju prizor, jedna muška, a druga ženska, s repovima i rogovima, krunisane plamenovima. Obešeni lik koji ste videli, u vašem slučaju ženski, sa kamenjem, i duh u donjem levom delu, koji kotrlja drugo kamenje, izmišljeni su za ovu priliku... ali aluzija je očita. Kamenje je slika greha koji je počinila vaša obešena... i onaj duh ga kotrlja k njoj da bi ga se otarasio, kao Sizif, ili da bi ga pokazao svetu.”
„Imate li ideju odakle potiče ta karta?”
„Nemam pojma”, odgovorio je Fregolo.
Pjetro se nagnuo prema njemu.
„Da li ste čuli za Vatrene ptice?”
Da li će ovo delovati na Fregola? Izgledao je još zabrinutije, no nije bio obuzet panikom kao što su bili otac Kafeli i senator Kampioni. Vrteo se, utonuo u sedište, a zatim se zagledao u Pjetra.
„Mogu reći samo da imam običaj da budem u toku s raznim... okultnim aktivnostima.”
„Reklo bi se da je đavo u Veneciji, meštre Fregolo...”
„To je verovanje koje treba vrlo ozbiljno shvatiti.”
„U pitanju je politička afera, bojim se. I izgleda da su u nju umešani i neki senatori...”
„Politika je igra za privilegovane”, rekao je Fregolo, „u borbi dobra i zla. Ako vam je rečeno da su Mračni došli, to ne zavisi samo od čoveka, već i od inspiracije koja ga pokreće. Ta inspiracija, sam Lucifer, nije samo mit, već i stvarnost. Nemojte odbijati da to prihvatite: uvek ćete biti na gubitku. Treba da budete spremni na nezamislivo.”
„Svakako, prijatelju. Svakako... No, šta znate o Vatrenim pticama?”
„Reč je o nekoj vrsti... sekte, zar ne? Neki klijenti su mi pričali o tome, na uvijen način. Jedan od njih im pripada, mislim. Predložio mi je, izokola, da im se pridružim. No, ja se ne bavim kabalom, ni crnom magijom... Odbiti da se pridružite silama mraka može usmrtiti vaše telo, ali prihvatiti, znači izgubiti još više. To bi značilo izgubiti dušu, prijatelju.”
Pjetro je olizao usne; nije bio siguran šta astrolog hoće da kaže.
„Taj klijent o kome ste pričali, koji je tražio da sklopite sporazum... Ko je on?”
Fregolo je oklevao, s rukom ispred čela, koje je lagano masirao.
A, ne!, mislio je Pjetro. Ovoga puta ćeš mi reći! Neću otići dok to ne saznam, makar te morao mučiti i naterati da pojedeš sve karte, jednu po jednu!
Fregolo se najzad približio Viravolti. Rekao je tihim glasom:
„Upravo je onako kao što ste nagovestili, to je jedan senator...”
„Ah?”, kazao je Pjetro, žmirkajući, ispruženog vrata.
„Da, a zove se... Đovani Kampioni.”
Pjetro se, zaprepašćen, okrenuo slugi.
Landreto je napravio grimasu.
To je, znači, ipak onaj drugi.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Danteova zamka - Arno Delaland
PETI KRUG
PEVANJE XIII
Gledanje u karte i panoptikum
„To nije istina! Reč je o sramnoj laži! O zaveri! O dodatnom pokušaju da me istisnu!”
Senator Kampioni je sedeo preko puta Pjetra, Emilija Vindikatija i Saveta desetorice, koji su bili svi na okupu, u jednoj od tajnih sala venecijanskih tamnica, ne znajući više kako da odbaci sve gnusne optužbe. Šef Četrdesetorice takođe je bio tu. Pogađali su koliko mu je snage bilo potrebno da izdrži taj novi udarac. Bila je subota, pa je trebalo i da zaseda Senat. Njegova ekselencija je nosio odeždu s hermelinom i beretku. Lice mu je bilo izobličeno; javili su mu za okolnosti pod kojima je umrla Lučana Salijestri, i izgledalo je da je ostario za deset godina. Bledog čela, sede kose, izgledao je unezvereno i grozničavo. Povremeno je zastajao u govoru, na ivici plača. Ipak je on bio naznačeni krivac. Bilo je pitanje koliko se može verovati Fregolu, no Desetorica i Četrdesetorica nisu mogli ništa da zanemare. Bili su jedni uz druge, za lučno raspoređenim stolovima. Pravi sud. Ernesto Kastiljone, Samuele Sidoni, Nikolo Kanova i drugi, stručnjaci za venecijansku tajnu politiku, odeveni u tamnu odeću, izgledali su spremni da se obruše na nesrećnog senatora, koga bi okrivili ako samo napravi i najmanju grešku. Da li je Kampioni bio tako darovit glumac, ili je ipak bio iskren, kao što je Pjetro i dalje verovao? U ovoj fazi nije se ništa moglo tvrditi sa sigurnošću. Situacija je bila i vrlo smešna. Pjetro je, naime, znao da je u isto vreme u nekoj od susednih sala Emilio Vindikati ispitivao Otavija. Ukršteni dvoboj dvojice senatora. Pjetro je bio ljut, dao bi ne znam šta da se nađe u susednoj Sali naspram supruga Ane Santamarije. Bio je ubeđen da je Otavio ukrao Lučanin broš koji je pronađen u pozorištu San Luka, i da je mlada žena zbog toga i ubijena. Želeo je da vodi istragu na svoj način, bez svih onih predostrožnosti koje je Emilio svakako preduzeo u ime protokola, a koje nisu bile primerene situaciji, već su samo postizale suprotno dejstvo. Pjetro je želeo da on lično natera Otavija u tesnac. Da, uprkos Fregolovoj izjavi, Crna Orhideja je imao utisak se varaju u pogledu neprijatelja.
„Razmislite”, kazao je Kampioni, „molim vas učinite to. Taj broš iz pozorišta San Luka i ta karta iz ko zna koje podvaladžijske igre, što su vas doveli do mene! Ne čini li vam se da je to sve suviše očigledno? Ja sam nedužan! Zar me zamišljate kao komandanta tajne armije koja se bori za vlast? Vi ne razmišljate ispravno!”
„Naši protivnici su već pokazali da su dobri govornici, Vaša ekselencijo, kao i da su vični svim strategijama. Venecija je doživela i gore stvari u prošlosti. Naš lepi grad je uvek bio poprište čarki. Ko kaže da ti očigledni dokazi vaše krivice nisu zapravo delo vaših ljudi, iz istih razloga? Nemojte računati previše na naš um, dosta nam je razmišljanja. Želimo činjenice. Naša moć vam je poznata i svakako je bar ravna vašoj, a vreme ističe. Bojimo se najgoreg za praznik Uspenja Bogorodice. Voleli ste Lučanu Salijestri, zar ne?”
„Oh!”, uzdahnuo je Kampioni, vidno potresen, i mahinalno prineo ruku srcu. „Ne mešajte čistu ljubav u te strašne događaje. Kako ste mogli i za trenutak pomisliti da bih digao ruku na tog čistog anđela? Njena nasilna smrt grize me više nego što bi to mogao čopor pasa!”
„Čista ljubav”, nadovezao se Rikardo Mikele Pavi, šef Četrdesetorice. „Zanimljivo je da to pominjete, pokoj joj duši, govoreći o kurtizani koja se davala svima što su joj dolazili.”
Pjetro se nakašljao.
„Zločini iz strasti stari su koliko i ovaj svet”, nastavio je Pavi. „Zar niste bili ljubomorni na njene druge ljubavnike? Znate da ih je bilo dosta!”
„Da, to je tragedija koja se tiče samo mene. No kakvog značaja imaju moja osećanja prema njoj u času kada raspravljamo o Vatrenim pticama? Potražite vašeg čitača karata i...”
„Negirate li da ste u prošlosti koristili njegove usluge?”, presekao ga je Vindikati.
Na te reči senator je za nekoliko trenutaka spustio pogled.
„Ja... istina je da sam otišao do njega jednom ili dva puta, no to nije imalo veze s politikom, to nije bilo...”
Videći da se senator zbunio, Pjetro je rešio da se umeša.
„Bilo je i drugih pre vas”, rekao je ubedljivim tonom. „Ne govorim o beznačajnim ljudima: pričam o rimskom imperatoru Avgustu, kao i o drugim imperatorima. Neka vas astrolog ne brine. Ako je slagao, biće iza brave do večeri, nećemo ga pustiti da se izvuče. Ono što želimo da znamo jeste krijete li nešto u vezi s Vatrenim pticama? Ko je Minos? Ko je Vergilije? Ko sebe naziva Diavolo?”
Kampioni se okrenuo k Viravolti.
„Da, kazaću vam što znam. No, shvatite me. Možda je i jedan od vas... jedan od njih.”
To je bilo previše za Nikola Kanovu, punačkog šezdesetogodišnjaka, uma britkog kao oštrica brijača. Umešao se, uspravljajući se na sedištu i mašući lepezom:
„Nemojte, u vašoj situaciji, upućivati tako ozbiljne optužbe onima čiji je jedini interes da spasu Republiku!”
Nastala je duža tišina, a Kampioni je ponovo spustio pogled.
„Pretili su mi već, ali to nije najgore.” Ponovo je potražio Pjetrovu podršku. „Pretili su i članovima moje porodice i drugim našim senatorima. Ne mogu prihvatiti da ih dovedem u opasnost. Išli ste u vilu Mora u Mestre: videli ste ko su, zar ne? A ja sam vas uputio tamo da ocenite kolika je opasnost. Možda ste tada propustili priliku da ih pobijete. Sad su samo još jači, jer oni vode igru. Ja znam da se neće zaustaviti.”
Ponovo je nastala tišina.
„Dobro, reći ću vam sve! Verujte da vam ništa ne skrivam. Da sam znao šta će biti, ne bih oklevao da poteram vuka iz šume.”
Desetorica, Pjetro i šef Četrdesetorice načuljili su uši.
„Ionako ne mogu više sam da nosim taj teret. Evo, dakle, Minos je član Velikog saveta, ali ne znam njegov tačan identitet. On je taj koji je potplatio astrologa Fregola, kao i mnoge druge. Vatrene ptice nisu sve plemići, daleko od toga. Ima među njima i građana ubačenih u državnu administraciju, a i siromašnih, na koje je lako ostaviti utisak, pa su poverovali u nepostojeći san. Veoma je moguće da je taj Ramijel, koji je ubio moju dragu Lučanu, bio jedan od njih. Ne znam da li vođe sekte imaju saučesnike u inostranstvu, ali je moguće. Oni nemaju lica, što ih čini jačima. Majstori su za ucene; da bi progurali svoju stvar, služe se malim poklonima, lažnim obećanjima, i svim drugim vidovima korupcije, kao i zastrašivanjem, sve dok ubeđivanje ne uspe. Dovode ljude u bezizlazne situacije, kao što je moja trenutna. Planiraju uskoro državni udar, a praznik Uspenja Bogorodice mogao bi biti zgodna prilika. Dužd će se pojaviti u javnosti. Maskarada kojom se služe velika je obmana, da bi se širile priče o okultnim moćima i da bi se povećala zbunjenost. Siguran sam da se neko od njih nalazi na dva koraka od Prokurature, i da tu ima iznajmljen skup apartman, tako da spada u retke osobe koje s krova mogu da motre na celu lagunu. Zbog čega mu je to potrebno, to ne znam.”
„Trebaju nam imena, Vaša ekselencijo!”, napao ga je ponovo Kanova. „Imena!”
„Mislim da neko stoji iza toga, neko na koga mislim, ko...”
„Neko na koga mislite? Ne želimo pretpostavke, senatore. Želimo imena!”
Nastalo je dugo ćutanje. Niko se nije ni mrdnuo. Najzad se nekoliko prošaputanih reči otelo Kampioniju sa usana:
„Govorim o senatoru Otaviju.”
Žamor je prošao skupom. Čuli su se i uzvici. Kanova se zavalio u fotelju. Pjetrov pogled se zažario. Zatim je opet nastala tišina. Kampioni je žmurio i masirao koren nosa. Kad je ponovo pogledao ljude naspram sebe, malo se pribrao. Kanova se nagnuo k njemu i rekao drhtavim glasom:
„Da li ste svesni ozbiljnosti te optužbe?”
Kampioni ga je lagano osmotrio. Bio je preznojen.
„Idite do Prokurature i videćete. Poslušajte me dobro. Otići ću sada na sednicu Senata. I dok budem tamo, neću ni za trenutak, ponavljam, ni za trenutak, biti siguran da sve o čemu smo govorili, odluke koje ste doneli i izveštaji koji su dostavljeni, neće odmah biti poznati njegovim ljudima, ili onima među njima koji znaju koliki su težina ovih reči i ulog u ovoj političkoj igri.”
Zaključio je:
„Gospodo, postoji jedno pitanje oko koga se slažemo: sve je ovo predugo potrajalo. Moramo biti jedinstveni, bez obzira na rizik. Ja i moje pristalice u Senatu i Velikom savetu nećemo pobeći. Ja vam obećavam da ću vam ih poslati da vam kažu sve što znaju. Dobićete njihova imena i možete ih smatrati najodanijim pomoćnicima. Znam da postoji izdaja na svim nivoima, ali mi morate verovati što se tiče ovoga. Dovešću vam ih i borićemo se zajedno, svim raspoloživim sredstvima, čak i ako se to sve bude spominjalo na sudnji dan. Dužd je primio francuskog ambasadora, to je nezgodno, a možda će i on biti u opasnosti. Mislim da treba ovo dati do znanja celoj Veneciji. Neću prestati da tvrdim ono u šta sam uvek verovao: treba imati poverenja u narod ovog grada, koji je, kao što znate, bio i ranije na probi. Pored sve priče i karnevalske veselosti, taj narod tačno zna gde leži njegov interes.”
Ova poslednja aluzija izazvala je raznovrsne reakcije članova skupa: kod nekih je još bio jak strah od naroda i sećanje na dužda Falijera, što se nije davno dogodilo, pa su senatorove reči pobudile sumnju; Otaviovo ime delovalo je kao kamen bačen u baru. Drugi su osećali da su skoro ubeđeni. Raspravljali su sat vremena, posle čega su dozvolili Đovaniju Kampioniju da ode u salu gde je zasedao Senat. Poslušali su ga, on zaista nije mogao rizikovati da laže Desetoricu i Četrdesetoricu znajući kako bi se sve te laži mogle obrušiti na njegovu glavu. Napravili su plan: bilo je vreme da se skupe komadići slagalice i da se pripreme za borbu. Čitač karata Pjetro Fregolo je sat kasnije priveden i ispitivan, mada su svi bili skeptični u pogledu njegovih eventualnih priznanja. Da li bi se sam bacio vuku u čeljusti? Rikardo Pavi, šef Četrdesetorice, okrenuo se Pjetru.
„Mislite li da je rekao istinu?”
„Da, mislim da ne može terati tako daleko dvostruku igru. Otavio je taj koga tražimo!”
Pavi je bio nadređen Brociju, lekaru Četrdesetorice. Imao je nepunih trideset godina, no zažaren pogled i tvrd izraz lica potvrđivali su njegove reakcionarne stavove. Oni koji su ga poznavali, šaputali su da se u nekim okolnostima nije libio da sam preuzme ispitivanje optuženih. Bavio se kriminalističkim istragama s požrtvovanjem koje je bilo na nivou njegove odlučnosti, razmišljao je logično i imao inicijativu, tako da su mu se divili i političari i gradske vlasti, mada su ovi drugi smatrali da ponekad i preteruje. Njemu u prilog moglo se reći da mu je ženu ubio neki bergamski nosač, koji je zapravo radio za razbojnika visokog stila. Posle toga nije više ispoljavao nikakvu osećajnost; jedino je osećao zadovoljstvo zbog ispunjene dužnosti. Delovao je zabrinjavajuće, ali niko nije sumnjao u njegovu delotvornost. Pratila ga je reputacija askete i revnosnog katolika.
„Prema Kampioniju, jedan pripadnik Vatrenih ptica smestio se u apartmanu uz Prokuraturu... u Ulici Frecerija, broj 10; to je na dva koraka od Fregolove radnje, tačno u produžetku, da budemo precizni. Da li je to slučajnost? U svakom slučaju, ako Kampioni govori istinu, neće biti teško otkriti identitet tog stanara.”
„Idem tamo odmah”, rekao je Pjetro. „No, recite mi, gospodine...”
Lice mu se smrklo.
„Šta je s onim lađama iz Arsenala?”
Pavi se takođe smrknuo, a lice mu je delovalo napeto.
„Ne znamo ništa o njima. Santa Marija i Krfski dragulj lutaju i dalje negde po Jadranskom moru, ako nisu jednostavno potonule. Ne možemo baciti u okove sve radnike u Arsenalu, a naša istraga do sada nije dala rezultata.”
Okrenuo se ka Pjetru.
„No, krenite! Naši agenti će vas pratiti. Nemojte da zakasnimo.”
Pjetro je zgrabio šešir i ustao.
Čim je izašao iz sale u kojoj je Kampioni bio ispitivan, požurio je da nađe Emilija Vindikatija, koji je ispunio svoj zadatak.
„Dakle?”
Emilio je napravio ogorčenu grimasu. Stezao je pesnice.
„Dakle, dakle, sve negira, naravno! Ne mogu ga optužiti bez dokaza! On je otišao uzdignute glave, a ja sam ispao smešan, kao što sam se i bojao!”
„Šta? Znaš li ti da je za to vreme...”
„Da, znam, zaboga! Znam! No, Otavio je, sa svoje strane, takođe optužio Kampionija za političke spletke! Zar ne shvataš? Dodaju loptu! Imamo dvojicu učesnika u duelu, sa dve strane, a mi smo u sredini, između njihovih priča, a nismo došli do ishoda! U takvoj situaciji, svi će nam plemići biti za vratom u roku od dva dana, a mi nećemo imati argumente da im se suprotstavimo, Pjetro! Baš nikakve!”
Crna Orhideja je izgledao smrknuto. Stiskao je zube.
„Ne. Nije baš tako.”
„Zaboga”, rekao je Emilio dok se Viravolta užurbano udaljavao. „Šta ćeš još da uradiš?”
„Ono čemu si me učio”, odgovorio je Pjetro.
Zatim je dodao:
„Improvizovaću!”
Apartman na koji je Đovani Kampioni aludirao, u Ulici Frecerija broj 10, pripadao je zapravo hotelu čija se vlasnica zvala Lukrecija Lonati. Ona je izjavila da je treći sprat, kao i krovnu terasu, prethodne jeseni zakupio neki čovek koji se predstavio kao Firentinac koji želi da ima stan u Veneciji. Dao je ime meštar Sino – M. Sino, što je bio anagram od Minos, primetio je Pjetro. Gospođa Lonati je odvela Viravoltu i dvojicu agenata do trećeg sprata, dok su ostali agenti prekopavali registre. Došli su do velikih, svetlih vrata. Apartman je veći deo vremena bio prazan. Vlasnica je videla nekoliko puta da tajanstvenom stanaru dolaze ljudi s karnevalskim maskama i trorogim šeširima. Donosili su drvene kovčege, za koje je Lukrecija mislila da su prtljag gospodina Sina. On je verovatno bio viđen čovek u Firenci; zato nije postavljala pitanja. Ti ljudi bi ostajali po jedan dan, a zatim su nestajali. Pitala se koji su to silni lakeji, ali zakupac je dobro plaćao i nosio rubin na prstu. Tako je suzbila radoznalost. Zakupac je dolazio tri puta, svaki put u pratnji isto tako tajanstvenih ličnosti. Oni su izgledali sasvim obično, tako da vladini agenti nisu dobili neke korisne informacije.
Gospođa Lonati je bila sigurna da sada nema nikoga u apartmanu. Ipak je pokucala na vrata pre nego što je stavila ključ u ključaonicu.
Pjetro i agenti su upali u luksuzni porodični stan sa četiri odaje iste veličine. Pažnju im je privukla druga soba. Landreto, kome je bilo dosta čekanja gospodara, došao je da ga potraži baš kada je počelo ispitivanje. Ubrzo im se pridružio i ostatak ekipe. Nije bilo ni mrvice koja nije pažljivo ispitana.
Hajdemo. Dosta mi je zabuna.
Prostorija koja je privukla Pjetrovu pažnju bila je udobno nameštena. Tri fotelje bile su raspoređene na mekom istočnjačkom tepihu; na jednom zidu bila je mala biblioteka s nekoliko beznačajnih dela, ali su ih ipak pažljivo ispitivali i tresli na sve strane. Na naspramnom zidu nalazila se detaljna karta Venecije: gospođa Lonati je potvrdila da je ranije nije bilo na tom mestu. Nije nameštala sobe već nekoliko sedmica, na izričit zahtev stanara. Njene spremačice su time bile zadovoljne. Lukrecija je još jednom zažmurila pred debelim svežnjem koji se našao u njenoj kasi. Sloj prašine vukao se po tlu i nameštaju. U susednoj sobi bili su raspoređeni sanduci koje su doneli nepoznati „lakeji”. Sada su svi bili prazni. No blizu jednog velikog prozora, koji je gledao na Prokuraturu i San Marko, pored karte sveta, nalazilo se nekoliko čudnih instrumenata. Tu su bili minijaturni mrtvački kovčezi od crnog drveta, dugi tri centimetra. Na svakom od njih bio je krst i izgravirano ime.
Marčelo Toretone,
Kozimo Kafeli,
Federiko Spadeti,
Lučana Salijestri.
Viravolta je prigušio uzvik zaprepašćenja. Ovde je spremljen repertoar za prva četiri ubistva, ali ubica nije imao dovoljno dobrog ukusa da najavi i naredna.
Na nekoliko koraka odatle nalazilo se nekoliko neobičnih mašina.
Crna Orhideja se nagnuo nad njima.
„Evo šta je bilo u sanducima”, rekao je Landretu. „Zanimljivo... veoma zanimljivo.”
To su bili teleskopi na držačima, svi okrenuti ka prozorima. Sluga se približio jednom od njih i prilepio oko za objektiv. Video je samo uveličani zid.
„Ne vidi se ništa!”, kazao je brišuči okular i vraćajući se na mesto kod prozora.
Pjetro je uradio isto što i on: obojica su pokušala da okreću instrumente na razne strane, ali su stalno pokazivali zid, ili maglovito nebo.
Pjetro se ispravio i za trenutak stajao razmišljajući.
„Šta je ovo?”, pitao je gospođu Lonati.
„Pomozite mi!”, rekao je zatim agentima Četrdesetorice.
Onda je dodao:
„Popećemo se na terasu.”
Đovani Kampioni se nije prevario. Zgrada je bila jedna od najviših u Veneciji, gde većina kuća nije imala više od dva sprata. Odatle se video toranj Kampanile, kula sa satom, laguna od San Đorđa do Đudeke, kao i drugi kvartovi Venecije, od San Marka do Kanaređa i četvrti Santa Kroče. Pjetro je rasporedio teleskope na razne delove terase i ono što je otkrio potvrdilo je njegova strahovanja. Pobledeo je.
Bože... izgubio sam naviku da ti se obraćam, ali ovo sada...
„Šta se dešava?”, pitao je Landreto.
„Ono u šta sam i sumnjao. Od čega se sastoji teleskop, Landreto?”
Mladi sluga se češkao po glavi i pravio grimase, dok mu je ruka skliznula u prsluk.
„Teleskop, dakle, kakvo pitanje...”
Pjetro je odvojio oči od okulara.
„Kazaću ti. Teleskop se sastoji od staklenih sočiva i malih udubljenih ogledala.”
Raširio je ruke:
„Venecija je zatrpana sočivima vrednim dvanaest hiljada dukata.”
Nije trebalo dugo da se potvrdi Pjetrova teorija. Sve je zvučalo neverovatno. U istom periodu bilo je iznajmljeno bar još dvanaest apartmana u sličnim uslovima, i to u najvišim zgradama u gradu, a zakupci su bili osobe s izmišljenim imenima: Semijaza, Samana, Aredros, sve imena sila zla. Svaki apartman imao je terasu, i u svakom su nađeni teleskopi.
Zavisno od mesta na kome su se teleskopi nalazili, moglo se zaroniti u intimu kuća najpoznatijih patricija na laguni, u unutrašnjost javnih kuća, u vrt Broljo, čak i u duždove odaje. Minos je na sve strane razapeo zastrašujuću mrežu, čitavo složeno tkanje u kome su sočiva, pažljivo raspoređena po krovovima i dimnjacima, na pročeljima kuća, uz pomoć ogledala postavljenih u praznim fontanama, bila sredstva pomoću kojih je posmatrač mogao da prodre i u najskrovitija mesta u gradu; mudrost ove zamisli bila je takva da je ovaj ogromni panoptikum pretvarao ceo grad u teren za igru optičkih refleksa, koji su prevazilazili ljudsku maštu i znanje. Panoptika, prisećao se Pjetro planova koje video u Otaviovom pisaćem stolu. Oni nerazumljivi crteži služili su kao nacrt za ovu neobičnu instalaciju koja mu je lebdela pred očima; listovi na kojima su bile našarane ruže vetrova, brojke i ukrštenice, precrtane strelice. Veliko oko je apsolutno špijuniralo Veneciju! Pretražili su apartmane i bez uspeha ispitivali vlasnike, a agenti Četrdesetorice razmileli su se po svim kvartovima i parohijama. Venecija je brujala i šaputala, počinjalo je da se priča o tome. Najmračnije vesti, kombinacija mašte i stvarnosti, kružile su po Merčeriji i raspršivale se kao prah pod arkadama Prokurature i po Rijaltu, a stigle su i do kopna; nepoznata, ogromna senka nadnela se nad gradom duždova, gde niko nije bio zaštićen ni miran u svojoj kući.
To je značilo kraj venecijanskog vedrog raspoloženja.
U okrilju svojih postelja plemići i obični ljudi drhtali su od straha.
„Može li biti boljeg nadzora od toga, Landreto? Oni koji su nadzirani pri tom nisu ni bili svesni toga... Svakako da Otavio nije mogao sam da sve to smisli.”
Landreto se okrenuo ka gospodaru:
„Dakle, sumnjate li još uvek da je u Veneciji sam đavo?”
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Danteova zamka - Arno Delaland
PEVANJE XIV
Gnevni
Sala Velikog saveta bila je najveća u Duždovoj palati; bilo je skoro dve hiljade mesta na klupama, koje su bile poređane u dužini od oko pedeset metara. Dužd je seo uz članove Malog saveta, Desetorice i Četrdesetorice, a tu je bio i Antonio Broci. Iza njih je bila Tintoretova slika Raj, naslikana 1590. godine, jedno od najvećih ulja na platnu koja su ikada naslikana u svetu, prepuna ličnosti i simboličnih aluzija. Palma Mlađi i Basano su naslikali freske na plafonu i u ovalu u centru, a Veroneze Apoteozu Venecije: to je bila slika koju je Pjetro posmatrao, uživajući u mračnoj ironiji njenog naziva u ovakvom teškom trenutku. Kada je, sat pre toga, došao na Trg San Marko, zatekao je grupu dokoličara u redu pred crkvom. Video je i siluetu maestra Eužena Andrea Dampjera, francuskog slikara, koji se razmetao pred plakatima koji su najavljivali njegovu izložbu. Njegovi radovi bili su izloženi u narteksu crkve, kao što je bilo planirano. Dužd se još jednom pretvarao da se ništa ne događa, i našao se sa francuskim ambasadorom radi svečanog otvaranja, koje je održano u toku dana, uz blagoslov sveštenika iz San Marka. Atmosfera nije bila vesela. Obično se Veliki savet sastajao nedeljom i praznicima. Sednice su počinjale u sedamnaest časova, kada bi Loredan završio s audijencijama, i kada bi se državni uredi zatvorili. Ako rasprava nije mogla da se okonča, odlagala bi se do naredne sednice. U slučaju ozbiljnih problema ili revizije institucija, Veliki savet bi zasedao svakodnevno. Tog jutra, bio je utorak, bila je zakazana vanredna sednica. Sve venecijansko plemstvo bilo je prisutno, svi ukručeni i odmereni, s dugim perikama, u crveno-crnim ogrtačima. Pred stotinama napuderisanih Venecijanaca, Emilio Vindikati je shvatio ozbiljnost pretnje koja visi nad lagunom i razmatrao elemente koji su poznati Desetorici. To je bilo teško, jer je „za potrebe istrage”, kao što je govorio, bilo informacija koje je trebalo prećutati. To je bio povod nove žestoke rasprave s Pjetrom: „Otvoreni frontalni napad na Otavija usred sednice Velikog saveta ne dolazi u obzir, Pjetro! Samo ako se pomene njegovo ime, oni će, znajući ko si, skočiti iz svojih klupa da te rastrgnu u komade. Sam ćeš da upropastiš sopstveni trud.” „Pa šta onda?”, vikao je Pjetro. „Zar je Otavio nedodirljiv? Otkriće panoptikuma, to genijalno otkriće dostojno Leonarda da Vinčija, zar to već nije dovoljno?” „Da, verujem ti”, odgovorio je Emilio. „Sada smo došli do nečega ozbiljnog. Ali treba da delamo na finiji način. Otavio nije mogao sam da razradi takav pronalazak, a gospođa Lonati za sada nije imenovala nikoga. Govoriću s duždom i pokušaću da pošaljem istražitelje kod Otavija. Podsećam te da još uvek nedostaje ono glavno, Pjetro! A to je dokaz! Bez dokumenta koji si video, ne mogu ništa da uradim! Ne zaboravi da imamo jednu prednost: ako i naslućuje opasnost, Otavio ne zna da će biti raskrinkan... zato te molim, nemoj sve da pokvariš zbog trenutne želje da brzo deluješ.”
Pjetro je svakako shvatao taj jezik. Proklinjao je sudbinu što se nije dočepao plana panoptikuma kada ga je imao pred sobom; istovremeno se sećao i razloga zbog koga je to odlučio, i nije žalio. Suviše je rizikovao da dovede Anu Santamariju u opasnost. To je bila veoma realna opasnost. Pjetro je bio zabrinut. Trebalo je udaljiti Anu od Otavija i skloniti je na sigurno. Strigije se nisu šalile, Crna Orhideja se u to uverio. Ako bi se Ani nešto desilo, Pjetro to sebi ne bi nikada oprostio. Morao je da pritisne Vindikatija, da mu obeća kako će je skloniti na sigurno... ili da to sam uradi, ne pitajući ga za mišljenje.
Ma kakav bio rizik vezan za to.
Čekajući u palati, u tom času, na početku meseca maja, svima se činilo da sanjaju. Plemići su prebledeli, neki su uzvikivali, drugi su u tišini pognuli glave. Medu prisutnima bio je i Đovani Kampioni, koji je sedeo među najprestižnijim članovima Senata, koji su se pridruživali Velikom savetu. Tu je bio i Otavio, što je situaciju činilo još složenijom. Skup senatora planiran je za isti dan; svi kalendari i rasporedi bili su promenjeni. Kolegijum, koji je svakog prepodneva zasedao u punom sastavu, poslao je komandatore da pozovu senatore da se pojave rano ujutru. Oni su već bili navikli na vanredna okupljanja, čak i noću; no neuobičajeni tok procedure nije izmakao njihovoj pažnji. Iza zatvorenih vrata Velikog saveta, gomila advokata odevenih u skupocenu tkaninu ormezino, s pojasevima od crnog somota, ukrašenim srebrnim pločicama, s krznom na rubu rukava i okovratnika, sašaptavala se, radila, hodala gore-dole, sve je vrilo od brižne aktivnosti. Na okupu su bila sva venecijanska državna tela; tu je bio centar moći Serenisime.
Na drugom kraju sale, na zidovima su u nizu bili izloženi portreti prethodnih duždova. Taj niz je bio presečen jednim crnim velom, na mestu gde je trebalo da bude lik Bajamontea Tijepola, naslednika narodnih tribuna, koji je hteo da na silu uvede demokratiju i da ukine savete. Sećanja na dužda Falijera i Đanbatistu Bragadina, šefa Četrdesetorice, koji je nepravedno bio optužen da odaje državne tajne Španiji i osuđen na smrt, kao da su još lebdela u toj prostoriji. Kampioni je bio sve bleđi i sve se više znojio, a bio je prigodno smešten na nekoliko metara od Tijepolove mračne slike. Stalno je brisao čelo maramicom. Ni on, ni dužd, ni ma ko živi, više nisu bili u stanju da spreče da se razglasi priča o opasnosti od zavere. To je možda bila i dobra prilika da se u svakoj od državnih institucija potraži zametak zavere, koja je obećavala još gori razvoj događaja. Doneta je odluka da se svim državnicima Republike otkriju pojedine epizode, koje su se ređale počev od ubistva Marčela Toretonea. Stanovnici Venecije su, izgleda, bili svesni da se ozbiljna pretnja nadnela nad gradom. No pomisao na bliske praznike i poverenje u vlasti prigušivali su tu zabrinutost. Pošto su se sluđujući i neverovatni komentari širili iz kvarta u kvart, venecijanske vlasti pokušavale su da umire duhove i da izbegnu pogoršanje situacije.
Pjetro je pomno motrio Otavija, koji je namršteno trljao svoj spljošteni nos i streljao Crnu Orhideju pogledom. Nije mogao da se pravi da ne zna kako je njegov nekadašnji štićenik na slobodi. Verovatno je već i ranije bio obavešten o tome; no to što se nalazio ovako suočen s njim, ukazivalo je na direktan sukob koji se sprema. Otavio je nosio kapicu na glavi i raspeće oko vrata, pa je ličio na episkopa. Povremeno je zavlačio prst ispod okovratnika, a obrazi su mu podrhtavali kao voćni žele. Žmirkao je, što mu je davalo mrgodan izraz.Videlo se da je spreman da prasne svakog trenutka. Gledali su se izazivački, u tišini. Zatim su obojica skrenuli pogled ka trećem čoveku, Đovaniju Kampioniju, koji se iznenada našao umešan u tu nemu razmenu nepoverljivih pogleda. Savršen trougao. Pjetro se prisećao šta mu je Vindikati rekao: Zar ne shvataš? Dodaju loptu! Imamo dvojicu učesnika u duelu, s dve strane, a mi smo u sredini, između njihovih priča, a nismo došli do ishoda! U ovoj fazi Pjetro je bio spreman da razmotri sve hipoteze. Trebalo je obratiti pažnju na sledeće: senatori Kampioni i Otavio možda su bili umešani i možda su dodavali loptu, kao što kaže Emilio, da bi posejali sumnju i razdor među Četrdesetoricom i policijom Desetorice. Mada to nije bilo ono u šta je Crna Orhideja verovao, nije mogao ni da zanemari tu mogućnost. Kroz to ukrštanje pogleda prelamale su se mnoge stvari; sala u kojoj je zasedao Veliki savet nije bila samo centar u kome se manifestovala moć, već neka vrsta poprišta na kome su svi ukrštali poglede i odmeravali se, i gde su u skupštinskim klupama počinjale da se ocrtavaju nevidljive granice i pukotine.
U tom trenutku, i pored bestijalnih strasti koje su strujale od jednog do drugog reda klupa, svi su bili svesni ozbiljnosti situacije i držali su se svečano. Svaki od plemića Velikog saveta sećao se svog zaveta, za koji se s punim pravom strahovalo da će biti izneveren: „Kunem se na Jevanđelju da ću u svakom pogledu voditi računa o časti i dobrobiti Venecije... Na dan sednice Velikog saveta neću zastati na stepenicama, ni u drugim salama, ni na ulazu, ni u dvorištu, ni na bilo kom drugom mestu da bih prikupljao glasove za sebe, niti za druge. Neću praviti letke ni biltene i neću nikoga vrbovati, ili angažovati druge za to, ni rečima, ni delima, ni znacima, a neću dozvoliti ni da mene vrbuju. Od svih predloženih kandidata izabraću onoga ko je najdostojniji, po svom najiskrenijem uverenju. Neću govoriti niti učiniti nešto uvredljivo, niti ću pribeći nekom nečasnom postupku, neću ustati sa svog mesta u skupštini da vređam bilo koga, ili da pretim nekome, a ako čujem neko bogohuljenje, ili huljenje na svetu Bogorodicu, prijaviću to Gospodarima noći.”
To su izgovarali pripadnici ove grupe od dve hiljade ljudi koja je vladala političkim životom Venecije, sada prilično uzdrmanim, i koji su nastojali da im ne promakne nijedna reč iz debate.
Vindikati je počeo izlaganje okolnostima Marčelovog ubistva; pomenuo je broš Lučane Salijestri. Od tog časa je nastala nezamisliva graja. Bilo je tu i pretvaranja. Većina je znala za Kampionijevu avanturu s kurtizanom – ta vrsta bluda bila je javno poznata. Ipak, senator je bio zgranut kada je video koliko je njegova velika strast bila poznata svima, kako neprijateljima tako i prijateljima, ili onima koji su se pravili da su to. Sav se skupio, kao zver spremna na skok, ili kao knez koji želi da sve preda zaboravu, dok ga je polovina Saveta napadala, a druga polovina branila noktima i zubima. U toku narednih nekoliko trenutaka čulo se i ono najbolje i ono najgore; senator se sve više znojio i malo je trebalo pa da mu sasvim pozli. Posle jedne Loredanove intervencije, Emilio je nastavio govor i izneo detalje ubistva Kozima Kafelija, Federika Spadetija i lepe Lučane; zatim je pozvao Antonija Brocija i šefa Četrdesetorice, a onda je stručnjak iz gradske administracije pred očima plemića pokušao da rekonstruiše planove koje je Minos napravio da bi iskoristio veliku mrežu panoptikuma. Zaboravio je na latinski govor.
Vrhunac je nastao kada je prešao na istragu u Arsenalu i otkriće nestanka dve galije negde u Jadranskom moru.
Ima šta i da se proguta u ovoj priči, mislio je Pjetro.
Nije se vredelo zavaravati. Pred njim se odigravala jedna od najvećih političkih kriza do tada. Sve je bilo još polutajno, ali Pjetro nikada nije video takvu zbrku u gradu poznatom po osećanju za ravnotežu, mir i bezbednost. Dok su se rasprave utapale u neviđenu opštu kakofoniju, Pjetro je podigao pogled k tavanici, nastojeći da vidi stvari što jasnije. Koliko li je plemića koji sada prisustvuju ovom skupu bilo onda na ezoteričnoj ceremoniji u vili Mora? Koliko li je njih pripadalo Vatrenim pticama?
Prvi krug: Marčelo Toretone – PAGAN1ZAM
Drugi krug: Kozimo Kafeli – RAZVRAT
Treći krug: Federiko Spadeti – POHLEPA
Četvrti krug: Lučana Salijestri – RASIPNIŠTVO I POŽUDA
Marčelo Toretone, koji je odbacio svoju veru i tražio Boga ne nalazeći ga: razapet. Kozimo Kafeli, razvratnik: prepušten uraganu na vrhu crkve San Đorđo. Federiko Spadeti, previše slab na dukate, nesvesni promoter Senkinog panoptikuma: pretvoren u bezobličnu glinu. Lučana Salijestri, bludnica, rasipnica bogatstva koje je njen škrti muž prikupljao pedeset godina: bačena sa stene svog greha, na dno venecijanskog kanala. Dante i Sile zla vodili su tu osmišljenu, deliričnu kompoziciju scenskih postavki, koje su bile prava umetnička dela, sa smislom za estetiku koji se graničio s ludilom. Sjajno delo, zaista. A naročito, zastrašujuće. Pjetro nije želeo da čeka na kazne iz petog kruga. U tom krugu bili su gnevni, koje je slepi i neobuzdani bes naterao da zaborave na moral. Špijuni su se rasuli po celoj Veneciji. Pjetro je pridigao pogled i ostavio pero, kao i listić na kome je ispisao ova žalosna poređenja. Emilio je, usred najveće vike, raširio ruke i rekao:
„Predlažem da reč uzme Pjetro Viravolta de Lansalt. Mnogi od vas već znaju da je on tu, nema svrhe da to krijemo. To je čovek koga zovu Crna Orhideja. Postavljajte mu pitanja koja želite.”
Emilio je požurio da se vrati na svoje mesto, i pozvao Pjetra da stane ispred dužda i obrati se skupštini plemića. To ne da nije smirilo duhove, već je sam njegov nadimak izazvao novu eksploziju besa. Neki su ustali i žestoko se bunili. Otavio je iskoristio priliku da i sam digne glas, nastojeći pri tom da očuva dostojanstvo. Viravolta de Lansalt! Šta ovde radi čovek koji je obrukao Republiku? Kako je zatvorenik iz duždove tamnice mogao, na ovaj ili onaj način, biti povezan sa sudbinom Venecije? Bitanga i kriminalac? Drugi su opet bili radoznali i zabrinuti, pa su nagovarali ostale da ponovo sednu i slušaju. Informacije koje su upravo dobili su, izgleda, dovele sve članove skupštine pred golu istinu, koja je delovala poput šamara; kao što se i strahovalo, i Frančesko Loredan je bio optuživan, zaobilazno ili direktno. Ubistva u Veneciji, pretnja zaverom koju su Desetorica otkrila, a Veliki savet se drži po strani i u neznanju? Oko pedeset plemića pokazalo je nameru da napusti salu i trebalo je dosta truda da ih podsete na protokol kako bi ih privremeno ubedili da ostanu. Neki su tražili prekid zasedanja, dok su drugi insistirali na nastavku debate dok se sadašnja situacija sasvim ne razjasni. Pjetro je ustao i podignute glave prošao između klupa; došao je do govornice, napravio nekoliko koraka, a zatim sklopio ruke, čekajući; malo-pomalo galama se smirila. Dužd, koga su događaji uzdrmali, uspeo je da se pribere.
Viravolta je bio sam, suočen sa skupštinom.
Dužd se okrenuo k njemu.
„Pjetro Viravolta, iznesite nam, dakle, vaša razmišljanja o opasnosti koja nam preti. Najzad, vi ste vodili tu istragu...”
Nastala je nova galama. Kako je takva misija mogla biti poverena nemoralnom ateisti, još opasnijem od zla protiv koga se borio? Dužda su srećom podržala Desetorica i Mali savet, koji, doduše, nije išao tako daleko da hvali istragu Crne Orhideje, ali je naglasio da je ona bila korisna. Stojeći pred svetinom u sali, koja samo što nije eksplodirala, Pjetro je žmirkao i čekao da se uzbuđenje stiša. No, nije mu promakao način na koji mu je dužd dobacio loptu: navodeći da je on vodio istragu rizikovao je, ako ma šta pođe naopako, da Pjetro navuče bes svih venecijanskih vlasti i ispadne žrtveni jarac; to bi možda bilo sasvim zgodno, ako se ima u vidu da je već bio crna ovca u Veneciji. Možda je ta ideja postojala od početka njegovog angažovanja... U času kada mu je to palo na um, nije mogao da ne pogleda u Emilija Vindikatija. Napetost u sali polako se smanjivala, i izgledalo je da raste i opada u talasima.
Pjetro je čekao da nastane tišina. Spojio je ruke na leđima i posmatrao popločani pod.
Pročistio je grlo:
„Razumem, Vaša visosti, Vaša ekselencijo, gospodo, da je sve ovo uzdrmalo vaše principe i zagolicalo vašu maštu... Možda smatrate da je bila ludost što su Desetorica angažovala osobu kao što sam ja u istrazi; možda mislite da su svi venecijanski plemići imali pravo da od početka budu u toku, uz rizik da se narod uzbuni, ali i da bude na oprezu i čuva se neprijatelja koji nam, moram vas podsetiti, još nije poznat... No u ovoj fazi nije pitanje, kako mi se čini, šta jeste ili nije trebalo učiniti. Sada moramo misliti na neposrednu i opipljivu pretnju s kojom smo suočeni.”
Podigao je pogled i isturio grudi.
„Prioritet ima zaštita samog dužda, kao i naših institucija. Vaša visosti, ono što sam video i čuo kada sam išao u Mestre, ne ostavlja nikakvu sumnju o planovima za napad na vas. Već neko vreme mislim da su ubistva kojima sam bio svedok ne samo neka vrsta drveta koje treba da sakrije šumu već predstavljaju obmanu, diverziju, digresiju koja treba da nas zavede na lažni trag. Govorim o prazniku Uspenja Bogorodice, da se razumemo.”
Mali žamor.
„Mislim da treba otkazati sve javne priredbe.”
Kraj rečenice izgubio se u prigušenim uzvicima.
„Praznik Uspenja! Venčanje Venecije s morem! Karneval! Ne mislite više na to! Iako su se hiljade ljudi pripremile za njega!”
„Taj praznik je simbol Republike, Viravolta! Svi će biti na ulicama, a doći će i predstavnici evropskog plemstva! Treba li da vas podsetimo kako će i novi francuski ambasador učestvovati u svim ceremonijama i da neće hteti ni da čuje za to što predlažete?”
„Poslednje što smemo učiniti jeste da popustimo! Venecija ne sme da popusti ni pred čim i ni pred kim!”
Pjetro je načinio nekoliko koraka, okrećući se levo i desno.
„To zapravo znači da ćete svi biti izloženi, a dužd pre svega. Šta možemo da preduzmemo pred planiranom akcijom neprijatelja ako se ona dogodi u situaciji kada su hiljade ljudi maskirane i praktično anonimne? Kakvu bezbednost možete garantovati građanima u gradu obuzetom ludovanjem, i u opštoj vrevi? Dakle, šta? Pratili su svaki naš najmanji pokret, nadzirali nas, špijunirali i izdali! Treba staviti Arsenal u stanje pripravnosti, razapeti verige na ulazu u lagunu, na moru i kopnu, i dati se u poteru za Santa Marijom i Krfskim draguljem. Ne zatvarajmo oči pred onim što se sprema, jer je stvar tako ozbiljna da se moraju preduzeti drastične mere. Gospodo, setimo se samo jedne stvari: Minos je možda među vama, a neki možda kuju zaveru baš u ovim klupama!”
To je već bilo suviše. Ovoga puta senator Otavio se uspravio u klupi, uz šuštanje odežde. Stomak mu je dodirivao ogradu klupe, a progovorio je s mnogo jetke ironije:
„A ko ste vi, Viravolta, da nam držite lekcije? Ova gadna šala dovoljno je dugo trajala. Treba da ponovo uzmemo uzde i vratimo kontrolu nad onim što nam pripada. Što se tiče ovog čoveka, on ne zaslužuje ništa drugo nego da se vrati tamo gde je i bio. Dosta ste se poigravali Republikom i koristili naše poverenje, Viravolta. Vratite se odakle ste došli: u tamnicu!”
„U tamnicu! U tamnicu!”, vikalo je četiri stotine članova Saveta.
Bili su sve glasniji, i vika se pojačala.
Pjetro je stajao nepomično.
I Andreas Vikario je bio tu, ruku spojenih ispred usta, živahnih očiju, kao kod lisice u lovu, a lice mu nije odavalo nikakva osećanja. U tišini je prisustvovao sceni.
„Da vidimo malo šta se ovde događa! Budite na visini zadatka i razmotrimo na šta nas to navodi!”, nastavio je Otavio, okrećući se levo-desno, u crnoj odeždi s hermelinom, pozivajući plemiće da posvedoče, bolje no ma kakav prokurator. „Dakle, jedan zatvorenik pušten iz tamnice diktira vladi šta da čini. Da li sam ja to budan?”
Pjetro je stisnuo zube. Osećao da je napetost raste u njemu.
Nema govora da se napadne Otavio usred sednice Velikog saveta, Pjetro! Ako samo spomeneš njegovo ime, znajući ko si ti, skočiće iz klupa i rastrgnuće te u komade. Sam ćeš upropastiti rezultate sopstvene istrage.
„Neka ta šala prestane i neka nestane Crna Orhideja!”, viknuo je Otavio.
Pjetru su drhtale usne. Pogledao je Vindikatija i uložio nadljudski napor da ne prasne.
Dužd se uspravio. Pogledi su se okrenuli prema njegovom skiptru. Podigao je ruku.
„Verujem...”
Glas su mu prigušili uzvici i jednih i drugih. Malo-pomalo su ućutali.
„Verujem da ne dolazi u obzir da se otkaže proslava praznika Uspenja. Što se tiče stanja pripravnosti u Arsenalu, to se podrazumeva. Pojačaćemo kontrolu na svim punktovima u gradu, a Desetorica i Četrdesetorica će bdeti nad sigurnošću Venecijanaca, uključujući i moju bezbednost, kao i naših gostiju iz inostranstva. To je veliki poduhvat, ali nemamo izbora. U međuvremenu, Pjetro Viravolta...”
Napravio je pauzu kao da se za trenutak kolebao; zatim je rekao tišim tonom:
„Mislim da je vreme da vas oslobodimo ovog zadatka. Ostavljamo vas pod nadzorom Emilija Vindikatija. Vaš slučaj ćemo razmatrati kasnije.”
To je bio šok. Pjetro je podigao obrvu i grizao usne.
Pogledao je Emilija.
„Praznik Uspenja će se održati”, zaključio je Frančesko Loredan.
* * *
Pjetro je ostao sam.
Sa pratnjom se vratio u vilu Kontarini. Nadgledali su ga do konačne zvanične odluke, koja će ga, po svemu sudeći, vratiti u venecijansku tamnicu. Napet i ogorčen, obavestio je Landreta o poslednjim događajima i poslao ga da hitno ode do Emilija Vindikatija. Ovaj je bio prisiljen da ne obraća pažnju na njega u toku nastavka sednice Saveta. I sam se našao u osetljivoj poziciji. No Pjetro nije mogao pristati da ostane na tome. Mogao je još da iskoristi priliku i pobegne. Pobeći, pobeći! Stegao je pesnicu. Znači, sve ovo ničemu nije poslužilo. Himera je pobedio. Njegov plan, mudro vođen, omogućio je da ga osude po drugi put. Nije prestao da strahuje od toga: perspektiva povratka u ćeliju prvi put mu je izgledala stvarna i osećao se ugroženo. Ne, ne dolazi u obzir. Nije mogao da se liši slobode. Ali šta onda? Da li će morati istovremeno da ratuje i protiv Vatrenih ptica i protiv Republike? Nije bilo rešenja. Osećao se pritešnjeno, izgubljeno. Manipulacija je bila uspešna do kraja, fatalni mehanizam je delovao, a on je bio samo još jedan točkić, igračka, kao i drugi. Izdvojen od svih, nije mogao računati ni na čiju podršku. Partija će biti izgubljena ako ne reguje brzo. Ali kako da reaguje? Bio je prepušten sebi, onakav kakav je bio: plemstvo ga je odbacivalo zbog problematičnog porekla, bio je osuđen da uvek bude sumnjiv. A sve to... nizašta. Povratak na početnu tačku. I to konačan, bez sumnje. Nade su mu se topile kao sneg na suncu. Na najmanji znak, kazao je Loredan, venecijanski lavovi baciće se na vas i rastrgnuće vas. A ja, umesto da ih zaustavim, ohrabriću ih svom snagom svog autoriteta. Pa dobro, nije slagao. Ali Pjetro sa svoje strane nije omanuo. Da li je mogao raditi brže? U čemu je ovoga puta njegova krivica? Pod pritiskom Saveta, Loredan je morao da ga ponovo javno žrtvuje, i iskoristio ga je kao neophodno sredstvo za uspostavljanje mira. Kada bolje razmisli, bio je naivan što je mislio da će se to drugačije odvijati. Naivan? Da li je imao mogućnosti da postupi drugačije? Nije, i to je istina, zlosrećna istina. Pjetro je shvatao pritisak koji je očigledno izvršen na dužda; u takvim slučajevima, uobičajena politika bila je ne petljati se s ljudima poput njega. Što se tiče priznanja... da li je Pjetro mogao očekivati i najmanje priznanje od Venecije? Da li se zaista zanosio takvim iluzijama?
Landreto se vratio tri sata kasnije.
Držao je u ruci pismo, koje je napisao Vindikati.
„Stvari se komplikuju, prijatelju”, kazao je Pjetro. „Imam predah od jednog ili možda dva dana; ali već vidim sebe opet u zatvoru. To je nemoguće, Landreto. Idi i pripremi mi konje. U najgorem slučaju, pobeći ćemo iz ove kuće, koristeći ovo kratko odlaganje.”
Otvorio je pisamce:
Pjetro,
Ne mogu da se viđam s tobom, osim u pratnji naoružanih stražara, kao što si shvatio. Nisam još dobio formalno naređenje da te vratim u zatvor, duždu je neprijatno, bez obzira na sve. U svakom slučaju nisam te napustio, prijatelju. Ovo se ne odvija dobro, ali znam šta si za nas uradio. Naći ćemo se u crkvi San Marko oko ponoći, postaraću se za sve. Nemoj da pokušavaš da bežiš, to je poslednje što treba da uradiš. Pokušaću da kažem nešto tebi u prilog čim se situacija malo ohladi. Za sada te treba zaboraviti, nije trenutak za drugo. Razradićemo večeras strategiju, naročito u vezi s Otaviom. Nije još svaka nada izgubljena. Video sam ponovo senatora Kampionija: znaj da sam još uvek nepoverljiv prema njemu, ali kaže da će okupiti svoje ljude, i da će se angažovati oko tvog oslobođenja kada dođe vreme. I mogu ti reći još nešto: od njega sam dobio nove informacije.
E.V.
Crna Orhideja je podigao pogled i namrštio se. Otvorio je vrata i ugledao trojicu naoružanih stražara, dok su još četvorica bila pred kućom. Okrenuo se prema slugi.
„Čuj, Landreto! Moram da izađem večeras. Moram da se sretnem s Vindikatijem, možda poslednji put. Treba da ga ubedim, na svaki način, da skloni Anu Santamariju na sigurno. To mi je jedini prioritet. Ako se stvari ne budu odvijale kako želim, otići ću sam po nju i pobeći ćemo. Planiraj i jednog konja za nju, za svaki slučaj, i budi spreman. Landreto, prijatelju, računam na tebe da se pozabaviš vojničićima koji su pred vratima. Ja ću otići kroz prozor i preko krovova, i vratiću se do zore.
Zatim je uzdahnuo:
„Barem se nadam.”
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Danteova zamka - Arno Delaland
PEVANJE XV
Stiks
O PROBLEMU ZLA
Napisao Andreas Vikario, član Velikog saveta
Inspiracija zla, poglavlje XVII
Pogrešno je mišljenje da je zlo plod zle namere: najveće zlo često nastaje iz najplemenitijih pobuda. To se zove Utopija, zasniva se na najčistijim pobudama, a završava se gomilom leševa. Zlo neće nestati s ljudskim rodom: ono je izraz čistog sna koje svi nose u sebi, a i sredstva kojima se služi odgovaraju tom snu. To me navodi da postavim pitanje od koga se vrti u glavi: ako je zlo, kao što mislim, delić čoveka i njegovih raspršenih snova, a njegov izbor, istovremeno, nadilazi čoveka, da li je moguće da je njegova poslednja inkarnacija, Lucifer, takođe proizvod sna, i to sna o bogu. To je prokleti košmar, san o svemogućem, čije postanje odiše savršenstvom, u istom trenutku u kome teži ništavilu, da bi se zauvek izgubilo u haotičnim tokovima istorije.
Diverzija koju je pripremio Landreto zasnivala se na izigravanju noćnog pijanstva, što je bilo dovoljno da privuče pažnju straže dok je Pjetro odmaglio preko krovova. Bio je naviknut na takve akrobacije, a u opštoj zbrci nadzor straže, koja je takođe bila zbunjena najnovijim događajima, bio je neka vrsta aduta. Pjetro se, kao što je bilo dogovoreno, uputio oko ponoći u crkvu San Marko.U njoj su čuvali sasušene relikvije sirijskog jevanđeliste, koje su iz Aleksandrije doneli čuveni trgovci, koji su telo sveca konzervisali komadima usoljene slanine. Telo svetog Marka posle toga je bilo deo svih priča o gradu na laguni i njegove sudbine. Bazilika je izgrađena u XI veku. Osnova crkve ima oblik grčkog krsta, a podignuta je po nacrtima koji su pravljeni u Konstantinopolju, i ima petoro vrata nad kojima se uzdižu kupole pokrivene olovnim pločicama. Ukrašena je orijentalnim mozaicima. Vizantijski, islamski, gotski i renesansni stilovi spajaju se u harmoničnu i elegantnu ljupku celinu, karakterističnu za venecijanske arhitekte. Sa gornje terase dužd svake godine posmatra ceremonije koje se održavaju na trgu, ispred čuvenih figura bronzanih konja, ukradenih iz Konstantinopolja u vreme Trećeg krstaškog rata. Preko balustrade se pruža pogled na četiri scene, koje su se čudnovato urezale u Pjetrov duh: još jedno Skidanje s krsta, Silazak u limb, kao i slike Vaskresenja i Uspenja.
Kada je pročitao Emiliovo pismo, Viravolta je osetio da je više nego zaintrigiran: zapravo je bio još zabrinutiji. I mogu ti reći još nešto: od njega sam dobio nove informacije. Naravno, trebalo je da Pjetro reši sopstvenu sudbinu, i Aninu, istovremeno; ali ako ga je šef Desetorice tako u tajnosti pozivao u crkvu u to kasno doba, van svih uobičajenih procedura, to je bio znak da je situacija ozbiljna. Kakve je to informacije Emilio dobio? Da li je utvrdio ko je Minos ili Diavolo? Da li se zna kakvu ulogu igra Otavio u svemu tome? Pjetro je na svim frontovima očekivao samo najgore. Osećao je da su mu sati odbrojani. Nije dolazilo u obzir da se vrati u tamnicu.
Trg je bio skoro prazan u to kasno doba noći. Teorijski, crkva bi morala biti zatvorena. Pjetro je ipak pokucao tri puta na vrata, i ona su se, kao čarolijom, otvorila pred njim.
Ušao je, i trebalo mu je nekoliko sekundi da se navikne na tamu. Slike Dampjera, štićenika francuskog ambasadora, bile su raspoređene po narteksu. Otvaranje izložbe je izgleda proteklo bez problema: stotine posetilaca su prodefilovale u toku popodneva da pogledaju dela tog umetnika. Neki mračni predosećaj obuzeo je Pjetra u trenutku kada je ušao u predvorje. Sav napet, prineo je ruku boku i nekoliko sekundi ostao je potpuno nepomičan. U dnu crkve, iza oltara, blistao je Pala d’ Oro, zlatni ikonostas sa slikama izrađenim u emajlu, na kome su prikazani prizori iz Isusovog života, kao i iz života apostola; ikonostas je bio okružen zlatnim ukrasima, putirima, kadionicama, kovčežićima se dragim kamenjem. Mozaici od kojih staje dah predstavljali su neku vrstu ogromne ilustrovane Biblije; bili su optočeni zlatom u koje je na nekim mestima dodato i srebro da bi se postigla neka vrsta „nebeske vibracije” koja im je davala dubinu i jedinstven sjaj. Mada je sve bilo utonulo u senku, Pjetro je video dve siluete, koje su ga momentalno dovele u stanje pripravnosti. Shvatio je i šta ga je još upozorilo – bio je to težak karakterističan miris na koji je u poslednje vreme navikao.
U glavi mu je bljesnulo saznanje.
To je klopka.
Očito, to je klopka.
Kada mu se pogled privikao na tamu, instinkt ga je naveo da se okrene ka platnima izloženim u narteksu, u istom času kada su mu na um pali Danteovi stihovi, živi i aktuelni. Nije prestao da ih čita i ponovo iščitava, u nadi da će u njima naći neki trag koji bi mu pomogao da predvidi naredni Diavolov potez.
Tu se na dno sive, zle obale slazi,
taj potok tužni u baru se širi,
a Stiks je ime toj močvarnoj drazi.
Tek mi se pogled na stvarima smiri,
videh gde blatni svet se vrze mlakom,
sav go, iz lica svima srdžba viri.
Tu se svi tuku, i ne samo šakom,
i glavom, nogom, grudima se boće,
a zubi deru meso s tela svakom.
Dobri će vođa: Tu se, sine, roče
duše svih onih koje srdžba svlada...
Peti krug su gnevni, koji gutaju blato usred Crne reke. Reka krvi... Pjetro je prišao jednoj slici francuskog slikara koja je visila s plafona, najbliža plakatu s najavom izložbe. Religiozne teme, kazao mu je Emilio u vezi s Dampjerovim delima. Od sve lepote... Pjetro je polako pružio ruku prema jednom platnu; video je da mu prsti drhte. Brzo je dobio potvrdu onoga čega se plašio i povukao se nekoliko koraka unazad.
Kažiprst i palac su mu bili umrljani nekom crvenom, gustom tečnošću.
Krv.
Povukao se još nekoliko koraka prema sredini crkve i jednim pogledom obuhvatio grozni prizor koji se formirao u njegovoj svesti: svako platno bilo je umrljano svežom krvlju, ulepljeno i nagrđeno tamnim mrljama, a negde su se videli i neki nejasni komadići, parčići mesa zalepljeni za slike! Stiks... krvava platna! Napredovao je prema sredini te reke, s jednom rukom na pištolju, dok je u drugoj držao mač. Kretao se prema oltaru i dvema figurama koje je uočio, i koje su postale nešto vidljivije. Ubrzo je shvatio kakvo je novo „remek-delo” spremio Diavolo.
Ispred oltara je bio vezan skoro sasvim go čovek. Zakačene za ono što je ostalo od njegove odeće ili mesa, sudeći po količini krvi koja je istekla, bile su četiri kuke vezane za ramena i noge, a konopci su se protezali do gornjih i donjih delova stubova koji su okruživali crkvenu lađu. Ispred razapete žrtve, stavljene na prostu drvenu stolicu, tekla je neka crna blatnjava masa, što kao da je izvirala iz tela kao iz žalosne fontane. Pjetro je uočio da je čovek još živ. Oči su mu bile iskolačene, glava mu se klatila levo-desno, tražio je pomoć pre nego što ispusti dušu. No njegovo isprekidano i promuklo disanje odjednom se prekinulo. Čuo se dugi uzdah, izdisaj u agoniji, koji se, kao jecaj, izgubio u tišini crkve... Zatim se više nije ništa čulo. Pjetro je tada prepoznao lice onoga ko je bio ovako grozno izložen. Za trenutak je ostao skamenjen, drhtavih ruku, ne mogavši da poveruje očima.
„Emilio...”, procedio je u jednom dahu.
To je zbilja bio on: Emilio Vindikati, noseći stub Saveta desetorice.
Pjetru se steglo srce.
Tada je glas odjeknuo u unutrašnjosti crkve. To je na Pjetra delovalo kao udar groma; izgledalo je kao da taj glas dolazi sa svih strana, između impozantnih stubova, između statua, iz mozaika; odjekivao je i sleva i zdesna.
„Tako prolaze svi oni koje srdžba svlada, Viravolta. Dobro došli kući.”
Pjetro je žmirkao. Iza žrtve, tužnog crnog leša, nalazio se Senka s kapuljačom, sam Diavolo, onaj koga je već video prilikom upada na tajnu ceremoniju u vili Mora. Uspravan, jeretički lik, u pozi punoj svečane euforije i ludila, delovao je kao da vodi predstavu.
„Želeo sam, dragi moj, da osmotrite celu sliku pre nego što bacim telo vašeg prijatelja u lagunu. Emilio Vindikati stići će u onu drugu reku i zauvek će se pomešati s njenim blatom. Treba da shvatite kako završavaju oni koji mi se ispreče na putu.”
„Emilio!”, kriknuo je Pjetro, suvog grla.
Shvatio je. Nije znao kako, ali Emilio je upao u zamku pre njega; možda pomoću pisma sličnog onom koje je Pjetro dobio u vili Kontarini. Zatim je Himera naterao Emilija da mu napiše pismo pre nego što je počeo da ga muči, na isti način kao što je uradio i s Marčelom Toretoneom, ili ocem Kafelijem. Talas gneva zahvatio je Pjetra; bez razmišljanja se u skoku bacio napred, s mačem u jednoj i pištoljem u drugoj ruci. U jednom kratkom blesku, ugledao je neprijatelja. Nije hteo više da čeka da raspori Diavola, pa je viknuo:
„Umri! Umri sada!”
Povukao je mač čim je čuo tup zvuk. Zbunjeno je gledao kako crni ogrtač pada na pod. Metalni šlem se dokotrljao do njegovih nogu, a štap, omotan senom, slomio se.
Pajac. Običan pajac!
Ponovo je smeh odjeknuo svuda oko njega.
„Razočaravate me, prijatelju. Očekivao sam nešto bolje od Crne Orhideje... Niste na nivou vaše reputacije.”
Pjetro nije imao vremena da razmotri posledice svoje greške. Neprijatelj se pojavio iz senke jednog stuba, privukao se oltaru i bacio na njega. Pjetro je dobio jak udarac po glavi. Još koju sekundu je ostao na nogama, ljuljajući se, unezveren. Zatim je osetio kako ga crna praznina usisava i noge mu popustiše. Srušio se i otkotrljao do podnožja stepenica koje su vodile do oltara, a pištolj i mač su mu ispali iz ruku.
Silueta s kapuljačom nagnula se nad njim.
„Eh, Viravolta... Sada kada ste u mojoj milosti zaslužujete da završim s vama... ali budite srećni...”
Kleknuo je pored njega i nežno ga pomilovao po licu.
„Vi ste i dalje deo plana, Pjetro. Vi ste instrument, glavni krivac i žrtveni jarac pravde.”
Ponovo se glasno nasmejao, misleći na reku, ključalu reku krvi u kojoj se dave prokleti.
* * *
Kada se Pjetro probudio, u unutrašnjosti crkve vladala je opšta pometnja, a svetla su bila upaljena; osetio je kako ga dva vojnika hvataju ispod ruke da bi ga silom uspravili. Polili su ga vodom, a zatim je dobio šamar posred lica. Kao u košmaru, video je zbunjeno Landretovo lice, a malo dalje je bio Antonio Broci, koji je skakutao pred profanim Dampjerovim platnima.
„Hajde! Odvedite ga u tamnicu, i ne puštajte ga iz ćelije!”
„Ali... Emilio...”
Hteo je da pogleda preko ramena, u pravcu oltara. Video je nejasno ostatak lutke od slame koja je glumila Senku; stolica na kojoj je bio Emilio bila je prazna, ostali su samo tragovi krvi i razvezani konopci, koji su se vukli po podu. Pjetra su energično odvukli, i pored Landretovih protesta. Jedan glas mu je urlao na uho:
„Šta ste uradili s Emiliom Vindikatijem? Vi ste krivi, krivi stel!”
Boreći se da se opet ne onesvesti, Pjetro je izašao iz crkve San Marko. Napolju je zora ružičastim i narandžastim tonovima najavljivala nov dan.
Delove odeće Emilija Vindikatija pronašli su nekoliko sati kasnije u jednom od venecijanskih kanala. Dužd, koji je bio rastrojen i smožden tim nerazumljivim udarcem sudbine, bio je obavešten u trenutku kada su Pjetra vratili u zatvor, gde ga je budnim okom dočekao čuvar Lorenco Basadona, na svoj ljigavi način, uz grčevito keženje:
„Drago mi je što te vidim... cvećkice.”
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Danteova zamka - Arno Delaland
ŠESTI KRUG
PEVANJE XVI
Dis
Tamnica.
Ponovo.
Možda ovoga puta zauvek, ili bar do javnog pogubljenja.
A napolju neuhvatljivi Himera nastavlja svoju trku.
Pjetro je osećao da je pobeđen. Sreća je što ga nisu stavili u takozvane „bunare” u prizemlju palate, gde su bile najgore ćelije. Tamo su trpali najzlosrećnije zatvorenike, u kaveze bez svetla. Pored nečistoće i zagađenja, mučila ih je plima koja je plavila ćelije, kao i nedostatak vazduha. Jedino bekstvo bilo im je sećanje na život napolju i pozivi za pomoć upućeni svecima, koje su ispisivali na zidovima, crteži na zidovima njihovog pakla, kao i veštački stvoren raj. Pjetru nisu pretili mučenjem, mada je, čim je stigao, sreo jednog sapatnika koga su vodili na konopcu, s rukama vezanim na leđima, s okovima na nogama, koga je čuo da urla zbog fraktura i povreda izazvanih strašnom spravom za mučenje; taj se nije vratio. Pjetro je, međutim, bio živ i dobrog zdravlja. No, nešto se slomilo u njemu. Dugo se dobro držao, uzdao se u svoju hladnokrvnost, elan i ubeđenje da će se sve dobro završiti za njega. Sada je bilo gotovo s tim. Nije znao šta se može dogoditi napolju. Nije mogao pogoditi šta se događa, šta dužd misli u ovom času, kao ni šef Četrdesetorice, ni Broci, ni bilo ko drugi. Basadona mu je rekao da ga je Landreto tražio. Lepa Ančila Adeodat takođe je saznala novosti, ali nije mogla da uđe u palatu. Što se tiče Ane Santamarije, Pjetro se živ jeo misleći na nju: nije znao ništa u vezi s njom. Sve se prebrzo odvijalo. Čim je posumnjao na Otavija, morao je da sve zaboravi, da povede Anu i da pobegne s njom. No, to nije bilo tako jednostavno. Ova je neobaveštenost sada bila nepodnošljiva.
Pjetro se vrteo po ćeliji, lupao glavom o zid i pričao sam sa sobom; stezao je pesnice, tražio nove argumente, tražio način da razglasi vesti po gradu, mada su svi plemići koji su predstavljali taj grad, u njemu videli samo osuđenika i izdajnika, i nesumnjivo, Vindikatijevog ubicu. Ludilo je dostiglo vrhunac. Diavolovi proračuni su se pokazali kao tačni, zahvaljujući neznanju, brutalnosti i opštoj nesposobnosti. Pjetro nije bio naivan: već je video neke alternativne mogućnosti koje su se nametale. On je sada bio učesnik u zaveri, možda jedan od njenih glavnih aktera, koji se poigravao s Desetoricom. Širile su se najgore glasine o njemu. A on nije imao nikakvo pravo na odbranu.
„Ne! NE!”
Najgore je što nije bio u stanju da razmišlja. Emiliovo lice je i dalje lebdelo u njegovim mislima: video je i razapetog Marčela, Kafelija na kapitelu, Spadetija kako gori u peći, Lučanu i Vindikatija potopljene u kanale, izmešane senke na prilazu vili Mora; jedan deo njegove svesti pokušavao je i dalje da sagleda celinu, dok je drugi deo tonuo u zbrku i nerazumevanje. Ludeo je. Bio je izolovan i izgubljen, kao nekada kada je, kao dete, lutao Trgom San Samuele; njegova odbrana je pala. Stalno se vraćao na to. „Venecijo, ja sam te tako voleo, kao i sve žene koje sam držao u naručju, sve one su činile jednu celinu s tobom i bile tvoj odraz, tvoja duša i telo! Venecijo, sklanjao sam se u tvoje okrilje kao u majčino krilo, a šta mi danas radiš? Guraš me na moje mesto! Na mesto pobunjenika, otpadnika, bednika! Zašto samo tebe ne mogu da osvojim? Zašto si tiranska ljubavnica koja me i dalje muči, dok te ja obožavam?” Pjetro se gubio. Njegov grad, koji je trebalo da bude njegov večiti amblem, odbacivao ga je, kao obično kopile. Venecija više nije bila Venecija, već Dis, pakleni grad iz Danteovog pakla, sa svojim strogim bedemima:
„Dobri će vođa: sad nam je sve bliže
grad Dis što ovde, usred ove bare,
sa mnoštvom zlih se stanovnika diže...”
U duboke smo jarke stigli tada,
što pašu grad, gde svaka nada ćuti;
zidovi behu ko od tvrdog gvožđa...
Tada nam bezbroj đavola doleti
pred gradska vrata, i tu gnevno plane:
„Ko se to i pre smrti svoje seti
da ovamo, u carstvo mrtvih bane?”
Venecija je imala ulogu tri Furije, bila je Meduza, Gorgona koja je ga je pretvarala u kamen u toj ćeliji. Pjetro je uzalud pokušavao da se pribere. Osećao je da će se nove pukotine javiti na slici koju je stvorio radi sopstvene sigurnosti; polako je pucao, kao oni stari portreti koje je nekada s divljenjem posmatrao, misteriozni portreti imperatora, okruženi mozaikom. Jedna stvar mu je bila jasna i pretila je da ga uništi: video je koliko se udaljio od svojih snova! Kako ga je sve to vuklo u potpuno ludilo, odvlačilo na put koji nije smeo biti njegov! Crna Orhideja, agent Republike! Odjednom se našao usred nepodnošljivih užasa, ceo svet mu se činio kao obmana, plavila ga je reka uspomena, odlomci iz sećanja vezani za njegov jedini kult, jedini koji je bio vredan truda, a to je bio kult uživanja, susreta, suptilne igre zavođenja, potpune ekstaze. Bilo da je u pitanju jedna žena, ili više njih, bile su njegovi anđeli, jedina vera koju je želeo da propoveda bila je religija ljubavi, onakva kakva je ta ljubav bila, divna, prolazna ili večna, tragična i neizvesna, ali to je bila jedina istina za koju je znao! Bokovi, obline grudi, dodir dva tela, poljupci izgubljeni u uvojcima kose, zanesena lica drhtavih usana koje šapuću njegovo ime u večnom trenutku posedovanja! I jedan lik među svima njima, nedostupna boginja Ana Santamarija! Šta li ga je bilo spopalo? Zašto već prvog dana nije pobegao s njom? Kakav ga je apsurdni ponos naterao da u toj meri zaboravi na svoju prirodu? Pjetro se rastakao, ne puštajući pri tom da poteku gorke suze, koje su pretile da zaliju njegov poraz. Leđima prislonjen uz zid ćelije, klizio bi polako sve do hladnog poda, pogleda prikovanog za prozorčić koji je gledao k hodniku, i gde se, s vremena na vreme, pojavljivala Basadonina silueta; taj čovek je bio spreman da još dublje zakuca klinove na njegovom mrtvačkom kovčegu svojim šalama i ironijom.
Nedaleko od njega, Đakomo Kazanova je i dalje bio u svojoj ćeliji. Pjetro je jedva skupio snage da mu objasni šta se desilo: rekao mu je ono najosnovnije. Đakomo je samo shvatio da njegov prijatelj misli da je sve izgubljeno. Pitao ga je šta je s Anom, i time nehotice pojačao Pjetrov strah. Predložio mu je da, kao u dobra stara vremena, odigraju partiju karata u ćeliji, jednu od onih igara koje su upražnjavali uz Basadonin pristanak još od početka zajedničkog zatočeništva. Uskoro je, međutim, Kazanovin jasni glas izgubio svaku primesu humora, i počeo je i sam da očajava zbog situacije u kojoj se našao. On je u nedogled čekao svoje suđenje i nije dobio objašnjenje odlaganja izlaska pred sudiju. Pjetro je dobro razumeo tu situaciju.
„Morao si pobeći”, rekao mu je Kazanova. „Pobeći, baš kao što sam ti rekao, i to u Francusku.”
Ponovo su zaćutali.
Nastala je mrtva tišina.
Prva noć u zatvoru bila je pravi košmar. Sećanja na prethodni boravak u zatvoru mešala su se s gorkom stvarnošću sadašnjeg zatočeništva; bilo je i drugih demona koji su dolazili da ga muče. Vrteo se i prevrtao, razvlačio slamaricu i hvatao se za nju rukama brodolomnika koji nepovratno klizi u ambis. Bilo mu je čas hladno čas vruće, izgubio je svoj preplanuli ten i povremeno bi se raspalio u tami koja ga je okruživala, tonući u zaborav. Nije imao druge horizonte, osim tog zagušljivog, skučenog prostora, ni drugih osećanja, osim osećanja beskrajnog pada, koje ga je guralo u još veću pometnju, protiv koje se neko vreme borio, ali joj se sada sasvim prepustio. Onaj mali unutrašnji glas koji mu je stalno šaputao da se drži, postepeno se utišavao.
Do jutra je taj glas sasvim ućutao.
Pjetro je opet seo, leđima prislonjen uz zid ćelije.
Neka senka je prošla kroz hodnik, osvetljena bakljama. Pjetro ju je video kroz otvor na vratima i čuo škripu ključeva, pa je poverovao da je to Lorenco Basadona, koji mu donosi obrok u prostoj zdelici, uz neku od onih loših šala za koje je bio majstor.
Vrata su se otvorila, a njemu se učinilo da sanja.
Bila je to elegantna figura sa crnom kapuljačom. U tišini je prošla kroz hodnike osvetljene bakljama, dok joj je ogrtač šuštao. Dve fine ruke kao od čipke, bele kao zora, podigle su kapuljaču.
Iz tame se pojavilo lice Ane Santamarije.
Pjetro je nekoliko trenutaka pokušavao da shvati. Više nego ikada izgledala mu je kao anđeo. Prvi put je osetio da je na ivici suza i zahvalan sudbini na tom čudu koje mu je priredila, pao je na kolena pred lepoticom. Pridigao se, osećajući slabost; kolena su mu škripala i malo je nedostajalo da padne na leđa. Najzad je uspostavio ravnotežu i zagrlio je.
„Ti! To si ti!”
„Da, ljubavi, ja sam... znam šta se desilo.”
„Ali... ali kako? Ana, treba bežati, pobeći dok još ima vremena! Moj strah je bio opravdan. Otavio je umešan u sve što se događa, a ti si u opasnosti! Mislio sam da neću moći da te upozorim na... “
„Zahvali svom slugi, Pjetro. Još jednom mu duguješ zahvalnost. A možda i ja. Uspeo je da me obavesti. Ne brini. Otavio sada nije u vili Santa Kroče. Ne znam čime se bavi, ali tamo svraća samo s vremena na vreme... Pojavi se kao senka. Ja mu nisam važna...”
„Važnija si mu nego što misliš’, kazao je Pjetro.
Stajali su dugo zagrljeni. Pjetro nije mogao da veruje. Ponovo je mogao da je stegne uz sebe! Milovao joj je kosu, udisao njen miris i privijao je još jače na grudi. Srce mu je bilo puno, a istovremeno je neka neodređena zabrinutost počela da ga obuzima. Nastavio je:
„Ana, ma šta ti mislila, ne treba da ostaneš u Veneciji! Idi što dalje odavde, kaži Landretu da te odvede na neko sigurno mesto! Bio bih mirniji kad bi ti.
„Situacija je ipak nešto složenija nego što misliš. Nemamo mnogo vremena. Ako bih sada pobegla, to bi samo pogoršalo stvari. Otavio već izgleda kao da je napola poludeo i... Pjetro, razgovarala sam s nekim koga znaš. On je naš saveznik.”
Viravolta ju je gledao podozrivo.
„Nisam ti došla sama”, kazala je.
U okviru vrata ukazala se silueta Đovanija Kampionija.
„To sam ja, Viravolta.”
Pjetro ga je gledao u neverici. Đovani je ušao u ćeliju, a Ana se malo povukla. Sklopljenih ruku, nastavio je da priča:
„Dužd je dozvolio da dođem da vas posetim, možda poslednji put. Vaš mi je sluga objasnio koliko vam je Ana važna. Zato sam odlučio da je dovedem. Nisam zaboravio sve što ste nastojali da učinite za Lučanu i mene.”
Uzdahnuo je, a onda se pribrao. Očito se naprezao da se savlada.
„Molim vas da me saslušate. Stvari se zahuktavaju. Ovaj susret mora ostati tajna. Loredanu su, za sada, vezane ruke. On takođe rizikuje, a plemići ga već gledaju s nepoverenjem. Znam da vas terete za ubistvo Emilija Vindikatija i da su vas izabrali za žrtvu. To vas verovatno i ne čudi, a ja svakako ne verujem u vašu krivicu. Naročito ne u ovom slučaju. Vi ste me saslušali kada ste bili kod mene. Zato želim da vam uzvratim istom merom. Ova mlada žena me je ubedila da ste pošten čovek. Nikome više ništa nije jasno; u ovom času slavimo pobedu bezvlašća i zaslepljenosti. To je, nesumnjivo, ono što su Vatrene ptice želele. Ovo im je najnoviji uspeh.”
Pjetro je pokušavao da sredi misli. Đovanijev glas je odzvanjao u ćeliji, kao i u njegovoj glavi. Iza Ane i senatora pojavio se Lorenco Basadona, koji ih je posmatrao. Đovani ga je prostrelio pogledom. Čuvar se skrušeno naklonio, bacajući na njega drzak pogled, a zatim se udaljio teškim, hramljućim hodom. Pjetru je delovao kao larva svilene bube, koja izvlači sjajnu svilu iz čaure, a pri tom ostavlja za sobom njene raspadnute ostatke. Prineo je ruku čelu. Shvatio je da je iznenadni senatorov i Anin dolazak njegova poslednja šansa.
„Ja... ne mogu ništa sam da učinim”, rekao je. „Čujte, Đovani, oni su ludi, verujte. U crkvi San Marko video sam Senku lično. Ubio je Vindikatija pre nego što ga je bacio u kanal, bio je... u takvom stanju... Dobio sam pismo u kome je rečeno da izađem iz vile Kontarini i dođem u crkvu, a ja ništa nisam posumnjao sve dok nije bilo prekasno. Dužd je i dalje u opasnosti, a posle onoga što sam video na Velikom savetu, ne bih se kladio na njega, s obzirom na opšte mišljenje... Naročito sad kada su Desetorica obezglavljena. Ostao je Pavi iz Četrdesetorice, u koga imam poverenja. No to je malo za ono što se sprema. Senatore, moram da izađem odavde!”
Đovani je, sa žaljenjem, pognuo glavu.
„To, nažalost, nije u mojoj moći, bar ne u ovom času. Ali treba da znate još nešto.”
Kampioni je duboko udahnuo i, raširivši ogrtač, kao čarolijom izvukao svitak hartije omotan crvenom trakom, koji je razmotao pred njim.
„Nisam bio neaktivan ovih nekoliko dana. Na tragu sam Minosu. Moji prijatelji, plemići, takođe su se angažovali i sprovode svoje istrage. Jedan od njih je načinio ovo iznenađujuće otkriće. Ostao sam bez daha.”
Pročistio je grlo.
„U rukama držim nacrt jednog sporazuma, Viravolta!”
„Sporazuma?”
„Reč je o sporazumu o uzajamnoj pomoći, to jest njegovom nacrtu, koji je pronađen, upola izgoreo, u kaminu jednog od apartmana iznajmljenih za projekat panoptikum i koji je promakao pretragama koje su sproveli Pavi i Četrdesetorica. Dokument nije imao omot ni potpise, ali je jasno ko su dve ugovorne strane: jedna je Himera a druga je... “
„Ko je drugi?”
Kampioni je žmirkao, smrknut.
„To je čovek po imenu Ekhart fon Marken.”
Ćutao je neko vreme.
„Da li vam to nešto kazuje?”
„Ne”, odgovorio je Pjetro.
Senator je nastavio:
„Fon Marken je jedan od najvećih austrijskih bogataša. Uvek je važio za protivnika sadašnjih vlasti. Optuživali su ga da koristi državne fondove za sopstvene ciljeve, ali su ga, u nedostatku dokaza, samo isključili iz politike. To je čovek kome ambicija i megalomanija ne dozvoljavaju pomisao da bude oteran s vlasti. Bio je dugo u Ministarstvu spoljnih poslova i dobro zna Veneciju. Posećivao je i samog Loredana. Austrija već dugo pretenduje na izlaz na Jadransko more, Viravolta; setite se da se proširila na deo Holandije i Italije... Njihova država je upravo isplivala iz krvave borbe oko nasleđa prestola; carica Marija Terezija je zadržala presto škrno zahvaljujući podršci Engleske, i veruje se da je zabrinjava Fridrih Pruski i gubitak Šleske, što je bilo povezano s pretenzijama na Veneciju; no u Beču, Mađarskoj i Češkoj se priča kako se sprema revanš, i kako će pokušati da nas napadne direktno ili zaobilazno. U svakom slučaju, Fon Marken je pion koga nije moguće kontrolisati, a kome ne nedostaju ni sredstva ni podrška; verovatno je da on deluje sasvim nezavisno i ne bih se iznenadio da je planirao napad na nas da bi ojačao Carstvo i povratio svoje pozicije. Do sada niko od nas nije ozbiljno shvatao ovu pretnju. No, ima još nešto. Fon Marken je, izgleda, pre dve nedelje napustio dvorac Knitelfeld. Mogao bi biti ovde, u srcu Republike.”
„Fon Marken se našao s Minosom?”
„Ili s Diavolom, ukoliko to nije ista osoba. Zavrbovao je, očito, i Otavija za svoju stvar. No sve su to pretpostavke, ne možemo razbiti takvu zaveru bez podrške ovde, u Veneciji. Sporazum predviđa zajedničku primenu kopnene i pomorske vojne sile. Među Vatrenim pticama ima svakako i Austrijanaca iz njegove pratnje, ali je svakako računao na... domaće snage. Pitanje je kako ga raskrinkati pre praznika Uspenja, koji počinje prekosutra. Nije nam ostalo mnogo vremena.”
Pjetro je razmišljao nekoliko sekundi, pognuvši glavu, utučen.
„Taj sporazum je svakako od pomoći, no recite mi, nešto mi izmiče... Ne razumem više celu tu računicu. Da li dužd zna za to?”
„Još ne zna, nisam imao nikakav dokaz o ovome što sam rekao, a taj sporazum je, možda, samo još jedno dodatno navođenje na lažni trag.”
„Da li ste o tome pričali s Emiliom Vindikatijem?”
Đovani ga je začuđeno pogledao.
„Nisam.”
„Niste? Dobro. Slušajte me, Vaša ekselencijo, molim vas.
Ako je Fon Marken u Veneciji, pokušajmo na svaki način da ga nađemo. Drugi ključ je Minosov identitet. A ako je on Venecijanac...”
„On to jeste”, kazao je u tom času neki čudan glas.
Pjetro je u jednom trenutku pomislio da je to Kazanova, jer mu je glas zvučao poznato. Zvučao je kao krik koji podrhtava i dopire iz susedne ćelije. Svakako je negde čuo taj glas. Dok se naprezao da se seti, senator se okrenuo k hodniku.
„On to jeste”, ponovio je taj čovek.
„Fregolo...”, prošaputao je Viravolta. „Astrolog!”
Fregolo je čamio u zatvoru od poslednjeg susreta s Pjetrom. Ispitivali su ga i tukli, ali je ponavljao da je nedužan. Kazanova se takođe oglasio:
„Čujte, ne shvatam ništa od toga o čemu pričate, ali mi sve to stvara utisak da napolju vlada napetost... Zatvor je čudna stvar. Mogu li da se uključim u vašu raspravu? Izgleda da je ovo poslednji salon u kome se ćaska.”
Kampioni se sav zacrveneo u licu. Pjetro mu je dao znak da ne obraća pažnju na njegovog prijatelja.
„Fregolo!”, viknuo je Viravolta nešto glasnije.
„To ste bili vi, prijavili ste me Desetorici, zar ne?”, viknuo je senator. „Za to svedočenje zaslužujete da platite glavom.”
Malo dalje, astrologovo bradato lice pojavilo se u otvoru na vratima. Da su mogli da mu vide lice, veoma bi se iznenadili. To je bilo poodavno kada je Fregolo gledao u karte ili u kuglu, u odeći posutoj zvezdama, ispod šatora. Odeća mu je sada bila prljava i iscepana, bio je natečen, a pogled mu je bio divalj. Mršavost i slabost tankih udova nisu mu dozvoljavali nikakvu fizičku aktivnost. Stajao je u ćeliji, savijen i naslonjen na vrata, i disao hrapavo i neujednačeno. Čulo se zveketanje okova. Nastala je duga tišina, a zatim je astrolog nastavio iz susedne ćelije:
„Oprostite, Vaša ekselencijo, ali i meni su pretili, kao i drugima. Vatrene ptice su me pronašle... i rekle mi da vas navedem kao krivca. No sada kada se bojim da ću svakog časa umreti, a vi ste tu, neću više da ćutim. Ne smem da poverujem kako će me to iskupiti u vašim očima, ali mogu bar da vam pomognem.”
Pjetro i Kampioni su se zgledali.
„Minos ne može doveka ostati anoniman”, nastavio je Fregolo.
„Vi ga znate? Znate mu ime?”, viknuo je Pjetro.
„Ne, ali znam ko zna. Zanemarili ste jedan trag u ovoj tužnoj prići. Govorim o prvom ubistvu, u pozorištu San Luka.”
„Marčelovo ubistvo? Na šta mislite?”
„Ne govorim baš o samom Marčelu... nego o njegovoj majci Arkanđeli Toretone. Ona je poluinvalid i skoro luda. Provodi tužne dane u manastiru San Bjađo na Đudeki. Jedna manastirska sestra mi je javila. Arkanđela priča svima koji hoće da je slušaju kako je srela samog đavola. Kaluđerice u tome vide samo bulažnjenje sirote žene, ali tu postoji zabrinjavajuća podudarnost.”
Pjetro je ponovo pogledao senatora, podižući glas:
„Zar je... to sve?”
„To bi moglo biti mnogo”, odgovorio je astrolog šmrčući. „Verujte mi, i idite tamo.”
Ponovo je nastala tišina.
„Dobro, a šta ćete učiniti za mene?”, pitao je Kazanova.
Pjetro je uhvatio Kampionija za ruku.
„Vaša ekselencijo, evo šta vam predlažem. Niko neće slušati naše pretpostavke, sada kada svako ima neke svoje, i kada je Savet ostao bez Emilija, kada vi i ja mnogo rizikujemo. Idite u San Bjađo i pokušajte da pričate s Arkanđelom, videćemo da li se to uklapa. Najzad, a molim vas da mi verujete, pokušajte da mi izradite još jedno viđenje s duždom. Ako dođemo do neke informacije, spašćete me dajući mi mogućnost da pregovaram s njim. Nemojte se buniti, znam da tražim mnogo, ali to mi je jedina šansa. Dajem vam časnu reč da ću sve učiniti da vas podržim. Tačno je da mi Republika više ne veruje, ali mogu vam biti koristan na mnogo drugih načina. Treba mi vaša zaštita, Vaša visosti, i oslanjam se na vas. Moja je sudbina u vašim rukama.”
„Dužd će znati da sam...”
„U istom smo čamcu, Vaša ekselencijo. Treba da se ujedinimo, jer je inače Venecija izgubljena.”
„Ali to je... Shvatate li da je moj položaj... već i sam dolazak ovamo...”
„Đovani! Lučana je mrtva, dužd rizikuje da doživi ono najgore, ne možemo da ne uradimo ništa! Došli ste do mene i bili ste u pravu. Treba.
Viravolta je ućutao.
Đovani je dugo oklevao, uronivši pogled u njegov.
„Dobro”, kazao je na kraju. „Ići ću u San Bjađo. Za ostalo ćemo videti.”
Udaljio se. Ana Santamarija se ponovo bacila u naručje Crne Orhideje.
„Moramo da idemo”, rekla je.
„A ti? Šta ćeš da uradiš?”
„Biću spremna. Biću i oprezna, kunem ti se. A Landreto će da pazi na mene. Neću otići bez tebe, ljubavi.”
„Ana...”
Kampioni se okrenuo i viknuo:
„Straža!”
Pjetro je čuo teške Lorencove korake kako se približavaju.
„Ana!”
Njihove ruke se sa žaljenjem odvojiše. Izmenjali su poslednji pogled...
Zatim je istrčala iz ćelije.
Senator je takođe dobacio Viravolti poslednji pogled i okrenuo se na petama.
„Amin!”, kazao je Fregolo iz svoje ćelije.
„Ej, ne idite!”, vikao je Kazanova. „Zar neće neko da mi kaže šta se događa?”
Vrata ćelije su se ponovo zatvorda. Dok je Kampioni odlazio, Viravolta je mislio: Dakle, Đovani! Treba ponekad računati i na druge: ti si sada moja jedina nada.
Zatim se u mislima ispravio: Naša jedina nada.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Danteova zamka - Arno Delaland
PEVANJE XVII
Arkanđela
Đovani Kampioni se zaputio u manastir San Bjađo na Đudeki kada je pao mrak. Bio je u ogrtaču i svojoj crnoj odeždi, s beretkom na glavi, a iz gondole je izašao u pratnji dvojice ljudi. Zajedno su prošli kroz nekoliko uličica pre nego što su ugledali tamnu masu manastira San Bjađo. Tišina je bila potpuna. Đovani se najavio na ulazu i pitao može li da razgovara s Arkanđelom Toretone. Majka nastojnica manastira, žena od oko šezdeset godina, bledog i izboranog lica, posmatrala ga je načas nepoverljivo kroz malu rešetku koju je otvorila; no njegova senatorska odeća raspršila je njene sumnje. Otvorila je vrata, a tri časne sestre bile su s njom. Zvono je zazvonilo, i jedna sestra je požurila hodnikom. Majka nastojnica je naložila vojnicima da ostanu u predvorju i sačekaju Đovanija; zatim ga je uvela u unutrašnji deo manastira. Prošli su kroz konak i otvoreno dvorište, nad kojim su sijale zvezde, da bi se ponovo našli u spletu hodnika.
„Znate, Vaša ekselencijo, da Arkanđela nije sasvim pri sebi. Već je dugo s nama. Sin joj je povremeno dolazio u posetu; nije ga uvek prepoznala, zamislite? Mnogo je ostarila i ugojila se, a njena invalidnost je sprečava da ide kuda hoće. S vremena na vreme, budi se noću iz košmara. Tužna sudbina, Vaša ekselencijo! Činimo sve što možemo da joj ublažimo patnje i ludilo. No, ponekad ljudi smatraju da je manastir duševna bolnica; nema ničeg goreg nego čuti usred noći očajne krike, srce vam se cepa. Ona zove Gospoda i ne smemo da je ostavimo, mada nam otežava život, koji je ionako težak i pun muka.”
„Kažete da joj je sin povremeno dolazio u posetu. Kada je došao poslednji put?”
Majka nastojnica je razmišljala, hodajući i dalje pored njega.
„Bilo je to... dva dana pre njegove smrti, čini mi se. Marčelo je ubijen, zar ne? Moram vam reći da ne znamo kako se to desilo... a neću vas ni pitati, Santa Maria! Ne znam ni da li je Arkanđela shvatila da joj sin nije više među živima. Vaša ekselencijo, mi ovde veoma brinemo. Šta se to događa u Veneciji?”
„Ništa što bi poremetilo dosadašnji način života vaše zajednice”, odgovorio je Kampioni tonom za koji se nadao da je ubedljiv.
„Znate li da Arkanđela stalno priča kako je videla đavola. Đavo, pa đavo! Samo to priča. Pruža ruke k nebu i moli se uz brojanice. Mislim da je počelo od dolaska onog čoveka koji...”
Đovaniju su zasijale oči. Zastao je.
„Neko je bio. Znači, dolazio je neko drugi? Ali ko? Ko je dolazio i kada?”
Spustio je ruku na nadlakticu majke nastojnice, stežući je više no što je bilo potrebno. Zaintrigirana, sa iskrom zabrinutosti u pogledu, ona je nastojala da se oslobodi stiska. Krajevi njene crne haljine šuštali su i treperili u tišini hodnika, i senator je progunđao neko izvinjenje. Vratio se svom pitanju.
„Ko je to bio?”
„Ja... ja zapravo ne znam, Vaša ekselencijo. Rekao je da je jedan od nećaka... Razgovarali su ceo sat, a onda sam našla Arkanđelu u pravom transu. Bila je prestrašena, i buljila je u prazno. To joj se i inače događa, s vremena na vreme. Zaboravlja i...”
„Bože, pa on je dolazio ovamo. Astrolog je, dakle, bio u pravu!”
„Šta želite da kažete, Vaša ekselencijo? Šta se dešava? Da li je trebalo... ona je luda, razumete, ona...”
„Kada se to desilo? Pre ili posle smrti njenog sina?”
„Posle, čini mi se. Nekoliko dana posle.”
Đovani je prevukao rukom preko očiju i zastao.
„Izgleda da su hteli da je zaplaše”, promrmljao je.
„Da je zaplaše? A zašto? Sirotu ženu, zatvorenu u manastir?”
„Ne brinite zbog toga. Samo je okružite pažnjom. Mislite li da bi mogla prepoznati tog čoveka? Da li mu zna ime?”
„Ne znam, najbolje je da je pitate. Ukoliko je dovoljno svesna da razgovara ili da se seti bilo čega.”
Usred manastira, uz sveće zapaljene za prerano preminule, Đovani Kampioni sreo je Arkanđelu Toretone. Majka nastojnica je tri puta pokucala na drvena vrata, a zatim je, ne čekajući odgovor, uvela Đovanija u hladnu ogoljenu ćeliju. Veliki otvor s rešetkama pružao je pogled na noćno nebo. Ćelija je bila popločana hladnim kamenim kockama, a jedini nameštaj bili su drveni krevet, iznad koga se nalazilo raspeće, stoličica i sto za čitanje. Za tim stolom sedela je Arkanđela, ali ispred nje nije bilo knjige. Ruku sklopljenih na kolenima, divljeg izgleda, očiju uperenih u prazninu, izgledalo je da je utonula u neko unutrašnje razmišljanje. Čelo joj je bilo nabrano i zabrinuto. Bila je u stanju mučne otupelosti. Đovani je i protiv volje zadrhtao. Nije mogla biti toliko stara, a tako, sedeći u tišini, delovala je bezvremeno. Nosila je kapu kaluđerice, ispod koje se izvuklo nekoliko prosedih pramenova. Na ulazak senatora i majke nastojnice Arkanđela se nije ni osvrnula. Majka nastojnica joj je prišla i stavila joj ruku na rame.
„Arkanđela, kako ste? Tu je neko ko je želeo da vas vidi, jedan član Senata.”
Nije bilo nikakve reakcije.
„Gospodin Kampioni je želeo da vam postavi nekoliko pitanja u vezi sa... vašim sinom, Arkanđela.”
Arkanđela je polako okrenula glavu prema Đovaniju. Ono što je ugledao u njenim očima, potvrdilo je utisak mentalne slabosti opatice, koju je, uz zabrinute uzdahe, posmatrao otkako su ušli u ćeliju. Raširio je krajeve ogrtača i seo na stoličicu; Arkanđela mu je skoro okrenula leđa. Đovani je uzeo stoličicu i približio je da bi seo pored nje.
„Dobro, ostaviću vas”, kazala je majka nastojnica. „Ako imate bilo kakav problem, Vaša ekselencijo, pozovite me.”
Pošto je to rekla, izašla je i zatvorila vrata za sobom, ostavljajući Đovanija s Arkanđelom. Čutali su nekoliko dugih minuta. On je za to vreme posmatrao njeno usko glumačko lice, koje je nekada moralo biti očaravajuće. Đovani je mislio na glasine koje su se sve više širile po Veneciji, čak i među opaticama, da neke „Hristove supruge” žive u paklenim uslovima u manastirima. Većina njih je dobrovoljno i iz ubeđenja izabrala da služi Bogu; no bilo je i mnogo onih koje su bile zatvorene u manastire prinudno, nekada i od rane mladosti. Primali su ih u manastire sa deset ili dvanaest godina, ponekad samo zbog očeve odluke, ili zato što je to bilo u skladu s porodičnom tradicijom. Neke od njih živele su po četrdeset, pedeset ili šezdeset godina u tišini manastira kao što je San Bjađo, ili manastir Santa Ana u Kaštelu. Onima koje su se zakaluđerile u mladosti, pridružile bi se i žrtve nesrećnih ljubavi, neuspelih brakova, devojke koje nisu htele da prihvate ugovorene brakove, ili nisu prihvatale da budu prodate. Čitavi bataljoni žena imali su izbor između manastira i braka iz računa. Najobrazovanije među njima optuživale su Republiku zbog tiranije, nekada i javno. Lik Lučane Salijestri pojavio mu se u mislima. Da bi izbegla takvu sudbinu, ona je upotrebila sva oružja koja joj je priroda stavda na raspolaganje. Senatoru su drhtale usne. Lučana, zbog koje bi prihvatio prokletstvo, raskalašna buntovnica, ali u duši čista, tako čista... Ona je to bila, to je oduvek verovao. Lučana i njena beskrajna potraga za zemaljskim rajem, koji nije našla. Đovani je želeo sve da joj pruži i nikada je nije stvarno osvojio. Lučana, i njena luda trka prema zamišljenom vrtu uživanja. Između potpunog povlačenja i grčevite borbe za slobodu, opatice i kurtizane srljale su ka istom ništavilu.
Arkanđela je i dalje bila izgubljena u mislima. Da, mislio je Đovani, svakako duguje sažaljenju majke nastojnice činjenicu što je još tu, a ne u nekoj ludnici, kao što je ono mračno mesto na ostrvu San Servolo, zagrobni tesnac i boravište odbačenih. Ovo ovde je bio drugačiji pakao. I to pravi. Na šta li je Arkanđela mislila dok ju je Đovani posmatrao? Možda se sećala dana kada se ovde zakopala, u mračnoj ceremoniji, u kojoj je, među mnoštvom sveća, ležala s licem na zemlji, slušajući litanije. Zar nije bila mrtva još i pre nego što je došla u San Bjađo? Poluluda, upola paralizovana. Pokrivena velom, te mrske noći svoje druge svadbe, one s Bogom, koji joj je uzeo muža, i koga je možda krivila i za smrt sina. Marčelo mora da je to shvatio, on je video to nerazumevanje sudbine u posvećenim i zamagljenim očima svoje majke. Kao i nepodnošljivo odbijanje tog drugog oca, koji ga takođe nije priznavao. Đovani je mahinalno prešao rukom preko usta. Sećao se dela neke opatice, koje je pročitao dve godine ranije: Vera, između svetlosti i pakla. To je napisala jedna od sestara po mleku Morandini. Nekada bi se po tri ili četiri devojke iz iste porodice našle u manastiru. U takvim uslovima, bilo je neizbežno da se dogode neki incidenti. Viđene su kaluđerice koje su plesale po manastirskim trpezarijama uz zvuke frula i truba; bilo je tu i zabranjenog slavlja, političkih razgovora koje su opatice organizovale uz pomoć ljubavnika. Pjetro Viravolta je jednom dospeo u zatvor zbog skandala s kontesom Koronini, s kojom se sastajao u manastiru; ili je to bila ona misteriozna M, koja je, izgleda, bez mnogo muke pobegla iz manastira Santa Marija delji Anđeli na Muranu da bi mu se pridružila u nekoj venecijanskoj javnoj kući... U takvim slučajevima Desetorica su sledila tragove i strogo kažnjavala odgovorne za takva dela. Lik Emilija Vindikatija pojavio se kao senka pred Đovanijem Kampionijem.
Nagnuo se k njoj.
„Arkanđela... Zovem se Đovani Kampioni. Želim da pričamo o poslednjem putu kada je Marčelo bio kod vas.”
Namrštila se. Neodređen osmeh joj je osvetlio lice. Protegla je svoj dugi vrat, kao u labuda, a njena gracioznost je začudila Đovanija. Taj smešak je delovao i zastrašujuće.
„Marčelo, gde je... kako mu je?
Đovani je pročistio grlo, i vrteo se na stolici, zbunjen. Sklopio je ruke.
„Arkanđela, sećate li se onoga što vam je rekao poslednji put?”
„Marčelo je moj sin, znate. Volim ga. Takav je Marčelo. I Gospod ga voli kao i ja. On je blagosloveno dete. Često se molim za njega. Kako je?”
„Dolazio je do vas? Da li vam je pričao o... pozorištu? O svom radu u pozorištu San Luka?”
Arkanđela se odjednom ukočila kao da je videla ili čula nešto čudno. Podigla je ruku i stavila prst na usta. Psst!, rekla je. Zatim se zagledala u neko mesto na zidu ćelije, veoma koncentrisanog izgleda. Đovani je pratio njen pogled, ali tu nije bilo ničega, ili bar ničega što bi bilo vredno pažnje. Ipak je izgledalo kao da je ona nešto videla.
„Marčelo povremeno dođe da me vidi”, rekla je. „Danju ili noću.”
„Kada je bio poslednji put?”
„Juče, mislim da je bio juče.”
Đovani se namrštio, a zatim mu je lice poprimilo izraz velike tuge. Želeo je da pruži toj ženi ruku, da je istrgne iz tog drugog sveta u koji je pobegla...
„Ne, Arkanđela, to nije moguće. Jeste li sigurni da je to bilo juče?”
Arkanđela se namrštila, stavila ruku pod bradu, ponovo razmišljala. Odjednom je napravila dečju grimasu. Tražila je odgovor negde daleko, vrlo daleko...
„Juče... ne, nije bilo juče. Možda sutra? Da, to je to. Treba da dođe sutra. Zar ne?”
Đovani je prigušio uzdah. Pomislio je kako je došao ni zbog čega. Zaćutao je, dok je Arkanđela ponavljala za sebe: Juče? Sutra? Ili prekosutra... Oklevao je još minut. Možda je postojao delotvorniji način da je osvesti. Prirodno milosrđe ga je teralo da ga ne primeni; ali vreme je isticalo, i nije imao izbora do da bude grub. Možda će šok razbistriti njena sećanja?
„Arkanđela... Kažite mi nešto o onome drugom koji je dolazio kod vas. Pričajte mi o đavolu, Arkanđela.”
Rezultat nije bio onakav kakav je očekivao; njeno lice se naglo zaledilo, kao maska. Nervozno je tražila brojanice koje su bile na stolu. Drhtavim prstima počela je da ih prebira, mrmljajući molitve. Oči su joj blistale od panike.
„O, da, videla sam ga, gospodine, došao je da me plaši. Došao je jedne večeri... nije mi rekao da je demon, ali ja sam ga poznala! Bog me je upozorio na njegov dolazak, videla sam to u snu...”
„Arkanđela, ovo je vrlo važno: ko je to bio?”
„Hteo je da me uplaši... Kazao mi je da ću umreti i da ću pretrpeti hiljadu paklenih muka pre i posle toga. Rekao je da ću biti potpuno oduzeta i da me ništa, ni svetlost božja, neće spasti. Govorio je s blagošću, to je ona gorka blagost koju ispoljava Iskušavač, Nemilosrdni, pobunjeni anđeo... Kazao mi je da moram doveka da ćutim, među zidinama manastira, ili ću mu zauvek pasti šaka. Mislio je da mi je Marčelo pričao o njemu, dugo smo razgovarali, i Marčelo mi je ponekad pričao svoje muke, kao i muke onog sirotog sveštenika iz San Đorđa Mađorea. Možda je pokušao da uzme mog sina... Marčela! Da li je i tebe spopadao đavo?”
„Ko je bio taj čovek, Arkanđela!”
Prvi put je podigla oči prema njemu, sluđenog izraza. Zenice su joj poigravale od uzbuđenja:
„Kako, pa zar ne znate? Bio je prerušen, ali uzeo je izgled jednog venecijanskog plemića, znam ja to! Došao je do mene u tom telesnom obliku... Govorim vam o Andreasu Vikariju, gospodine! Čoveku koji ima biblioteku na Kanaređu, đavolovu biblioteku, lično njegovu! VIKARIO!”
Ponovila je to ime nekoliko puta, a zatim su joj se reči pretvorile u tužnu kuknjavu, dugu i bolnu.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Danteova zamka - Arno Delaland
PEVANJE XVIII
Jeretici
Sutra ujutru su došli po Pjetra, čime se, privremeno, okončala noć puna briga. Primio je Basadonino obaveštenje s takvim olakšanjem da je prvi put skoro blagosiljao čuvara. Fregolo i Kazanova su ga preklinjali da ih ne zaboravi, a Viravolta je obećao da će se založiti za njih koliko bude mogao, ukoliko se uopšte nađe u takvoj situaciji; tako im se vratila nada. Sve je sada zavisilo od razgovora s Loredanom. Pjetro je pronašao Kampionija ispred sale Kolegijuma. Malo je trebalo da mu se baci u naručje dok mu je senator šapatom poveravao ono što je saznao od Arkanđele, nekoliko sekundi pre nego što ih je dužd primio. Ovoga puta ih nije primio sam, već u prisustvu članova Malog saveta.
„Upotrebio ram sva moguća diplomatska sredstva kako biste mogli da razgovarate s njim poslednji put”, kazao je Đovani. „Moje iskustvo s evropskih dvorova ovog puta nije bilo na odmet... Ne možete zamisliti šta sam pretrpeo da bih stigao dotle. Budite na visini, Viravolta, bar jednom u životu, jer je ovo prilika za vas, a možda i za mene i neće biti drugog puta. Loredan nije glup, znao je da vas mora strpati u zatvor pod pritiskom Velikog saveta. A sada će vam posvetiti samo nekoliko minuta. Pre nego što vas vrati u ćeliju, ukoliko ne uspemo dotle da ga ubedimo. Niko više ne želi da sluša o Crnoj Orhideji. Mali savet je spreman na nove skandale. Nisu vam prijateljski naklonjeni i nisu se saglasili s tom ‘uslugom’, ali neki od njih ipak imaju malo poštovanja prema meni, a imamo i zajedničke prijatelje. No, prijateljstvo nije bitno u ovakvim političkim igrama, kada smo suočeni s opasnošću kakva nam preti. Ta opasnost je ono što određuje njihovo delovanje, jer najzad, bez Vindikatija, vas i mene nemaju mnogo šanse da napreduju... a praznik Sensa je sutra.”
„Vikario”, šaputao je Pjetro. „Znači nije me slučajno odveo u biblioteku na Kanaređo... a pod njegovim krovom ubijena je Lučana. Imate vašeg ubicu, Đovani. Sada treba da plati. Pozvaćemo ga na drugačiji bal. Njegov uticaj na Veliki savet i tajna koja okružuje celu stvar bili su mu dovoljni da izbegne istragu. Mora da se ludo zabavljao praveći se da je i sam žrtva, no knjige iz njegove biblioteke dovoljno ukazuju na zloćudnu perverznost tog čoveka. Između njega, Otavija i tog misterioznog Fon Markena... Treba da budemo hrabri, senatore! Neprijatelj dobija lice. I to ne jedno, već nekoliko!”
„Eh, svakako. No, ne zaboravimo glavni detalj, Viravolta. Osim nacrta jednog fantastičnog sporazuma, nemamo nikakvih dokaza sem izjave polulude redovnice. Ne mogu da pričam o planovima panoptikuma, za koje kažete da ste ih videli kod Otavija. Sve to neće imati veliku težinu.”
„Treba usaglasiti elemente. Treba da dužd i Mali savet čuju sve to.”
Govorili su tiho, okruženi stražarima, Odmakli su se kada je jedan od njih otvorio vrata sale Kolegijuma.
„Njegova visost i Savet sada će vas primiti, gospodo.”
Pjetro i senator su se zgledali, a onda su zajedno ušli u salu.
* * *
...U prisustvu:
Njegove visosti kneza i dužda venecijanskog Frančeska Loredana
i časnih predstavnika Malog saveta,
uz informacije od strane Njegove ekselencije Đovanija Ernesta Luiđija Kampionija, člana Senata i Pjetra Luiđija Viravolte de Lansalta
Odlučeno je sledeće:
1. U svetlu novih informacija koje su dali gospoda Kampioni i Viravolta, nazvan Crna Orhideja, Mali savet preporučuje da se gospodin Andreas Vikario sprovede u palatu na ispitivanje, i u najkraćem roku stavi u pritvor, pod glavnim optužbama za ubistvo i veleizdaju.
2. Mikele Rikardo Pavi, šef Četrdesetorice i vrhovni komandant Arsenala, nastaviće istragu vezanu za optužbe protiv Ekharta fon Markena i nestanak brodova Santa Marija i Krfski dragulj, i uveriti se, uz podršku svih snaga reda i organa vlasti u Veneciji, da nije ugrožena bezbednost građana i samog dužda u toku karnevala i praznika Sensa i nastojaće da u potpunosti otkloni opasnost koja preti laguni.
3. Pošto izgleda da je Pjetro Luiđi Viravolta de Lansalt bio žrtva manipulacije onih koji su želeli da mu pripišu krivicu za ubistvo Emilija Vindikatija, a koja ničim nije dokazana, i s obzirom da je pomenuti Pjetro Luiđi Viravolta de Lansalt doprineo istrazi i doneo informacije koje mogu biti odlučujuće, biće privremeno pušten iz tamnice i nalaziće se pod nadzorom Rikarda Pavija. Na zahtev Njegove visosti, biće uključen u plan odbrane grada, u strogoj tajnosti, samo za vreme praznika Sensa, a onda će biti ponovo izručen pravdi, i od uspeha njegovih akcija zavisiće milost ili kazna koja će mu biti određena, na osnovu optužbi koje se budu održale i koje budu dokazane.
4. Njegova ekselencija Đovani Ernesto Luiđi Kampioni...
Frančesko Loredan je protrljao oči. Video je pred sobom lice Crne Orhideje i učinilo mu se da čuje njegove reči. A Otavio? Šta ćemo da radimo?... Loredan je uzdahnuo. Sada je preuzeo na sebe veoma veliki rizik. Za trenutak je podigao ruke k nebu obraćajući se Bogorodici; zatim se okrenuo ka pisaru, pognuvši glavu.
„Vinčenco...”
„Vaša visosti...”
„Taj izveštaj...”
„Da, Vaša visosti?”
„Budite ljubazni i spalite ga.”
Pomenuti Vinčenco je zbunjeno gledao u dužda. Loredan je pažljivo otklonio zrnce prašine s rukava svoje odežde.
„Molim vas, Vinčenco... Rekao sam vam, spalite ga.”
„A Otavio?Šta ćemo da radimo?....”
Dužd je oklevao.
„To... to je do vas da ga uhvatite. Ali vas molim...”
Nakašljao se.
„Učinite to diskretno!”
Setio se Viravoltinog lica u trenutku kad je izlazio iz ureda. Bio je namrgođen, a oči su mu blistale.
„Postaraću se za to.”
Vratili su mu mač.
Dužd se podigao s prestola i hodao polako, sa skiptrom u ruci, pognutih ramena; gledao je kako se, jedna za drugom, raspadaju državne institucije, a s njima i njegov mir i utvrđena pravila ponašanja. Osećao je kao da mu se svet ruši na glavu.
Sledećeg dana trebalo je da se održi ceremonija venčanja Venecije s morem.
* * *
Senator Otavio peo se stepenicama vile Santa Kroče, a lice mu je, u tim teškim časovima, bilo ozbiljno. Uspelo mu je da još jednom makne sa svog puta tog vražjeg Viravoltu. No razotkrivanje panoptikuma je bilo težak udarac. Da bi taj neverovatni sistem proradio, bila mu je potrebna cela godina rada; trideset godina rada na pronalasku, pravljenje planova s napolitanskim matematičarem i arhitektom, koji je posle toga iščezao, sve je to govorilo o jedinstvenosti tog projekta. Otavio je bio opsednut mišlju da su ipak došli do njega. Nije trebalo potcenjivati neprijatelja; nije bilo potrebno četrdeset godina političkog angažovanja da bi se to shvatilo. Sve će se rešiti u narednih nekoliko dana. Bilo je sve ili ništa. No, činilo mu se da treba da nađe neku alternativu. Pitanje je bilo, kakvu? U svakom slučaju, mora je naći brzo. Poslednji razgovori koje je vodio s Minosom i Diavolom nisu ostavljali mesta kolebanju.
Dok se peo stepenicama prema radnoj sobi, Otavio je osećao da su mu noge otežale.
Senator je ostavio beretku i promenio odeću, i sada je nosio crvenu tuniku; zadržao je priveske, Bogorodicu i medaljon s portretom roditelja. Otac mu je takođe bio senator, a majka mu je u svoje vreme uživala naklonost dužda. O pasu su mu visila dva bakarna ključa, kojima je ponekad zaključavao sobu Ane Santamarije. Kada je otišao iz Venecije, pošto se uverio da je Crna Orhideja u zatvoru, više nije morao da pribegava takvim merama. Ana nije mogla napustiti Margeru bez njegove dozvole. No, kada se vratio u srce lagune, njegova paranoja se ponovo aktivirala; a pri tom je i Viravolta bio napolju! Ali, na njegovu sreću, sednica Velikog saveta se odvijala u njegovu korist, pa je diskreditovao svog nekadašnjeg štićenika, tog Bruta! Najbolja vest je bila da je on ponovo bačen u tamnicu. Što se tiče drage supruge, sada je bolje shvatao zašto je prethodnih nekoliko dana bila živahna i vesela, mada je to neuspešno pokušavala da sakrije. Da, on je video tajne osmehe koji bi joj ozarili lice svaki put kada bi mu okrenula leđa. Kao i zamišljeni pogled, drugačiji od onoga, mračnog i ugašenog, koji je imala za vreme boravka u Margeri. Sada će se smiriti. Dobro bi bilo podsetiti je na to ko je gazda, ukoliko je to uopšte bilo potrebno. Kada bude sasvim zaboravila na tog Viravoltu, koji ju je dugo opsedao, vratiće se, Otaviju, neće imati drugog izbora. Nije se moglo dugo sedeti na dve stolice. Senator je to dobro znao. Trebalo je opredeliti se za jednu stranu, po mogućnosti pobedničku.
No, igra još nije završena.
Za trenutak se Otavio zaustavio, zadihan, na sredini stepenica. Bio je zabrinut i za svoje zdravlje: od pre nekog vremena srce ga je izdavalo. Znojio se. Potražio je u rukavu izvezenu maramicu s inicijalima, da obriše čelo. Kada se popeo, šmrknuo je, i prešao rukom preko nosa. Uzeo je ključeve i gurnuo jedan u ključaonicu.
Na njegovo najveće zaprepašćenje, vrata su se otvorila.
Vodila su pravo u radnu sobu, a zatim se išlo u budoar i Aninu spavaću sobu, jer već dugo nije spavala u istoj sobi s njim, obuzeta svojim luckastim sanjarenjima. Otavio je pokušavao nekoliko puta da uđe silom, ali je shvatio da će, dok bude mislila na Crnu Orhideju, njegova senka biti među njima. Trebalo je ukloniti tu senku, izbrisati je. Pretvoriti je u prah i pepeo. Kada je Otavio bio zadužen da ukrade onaj broš od Lučane Salijestri koji je kasnije podmetnut u pozorište San Luka da bi se okrivio senator Kampioni, iskoristio je priliku da s njom vodi ljubav. To se desilo više puta, i malo mu je olakšalo muke. Sada mu je ženino odbijanje bilo nepodnošljivo. Koliko god koštalo, nateraće je da popusti.
Zainteresovan i zabrinut, Otavio je žmirkao. Pisaći sto mu je bio u polumraku. Odjednom mu je, intuitivno, nešto postalo jasnije. Anini osmesi i njen izmenjen izgled... Da li ga je ponovo videla? U času kada mu je to palo na um, a na tu mogućnost je često pomišljao ne verujući mnogo u nju, učinilo mu se da je to sasvim moguće, skoro opipljivo, i ponovo ga je oblio znoj. A ako dužd, zahvaljujući Crnoj Orhideji, već zna sve o njemu? A ako...
Upalio je sveću i prineo je licu. U tom času, čudna sećanja su oživela. Setio se one večeri na Trgu Santa Trinita, u palati Mandolini, kada je senator bio oduševljen momkom koji je svirao violinu i raspravljao o Ariostu, obraćajući se ženama, uz namigivanje koje nije imalo intelektualni karakter. Te večeri su se upoznali, a Pjetro mu je mudro savetovao kako da se kocka, pa je nekoliko puta dobio. Viravolta ga je opčinio svojom pikarskom poezijom, delimično izmišljenim, a delimično preživljenim pričama o pustolovinama negde između Krfa i Konstantinopolja; kao i svojim talentom za kartanje i numerologiju. Zašto, zašto ga je uzeo u zaštitu i čak usvojio, tog mladića, još skoro dete, koji mu je narednog dana obećavao brda i doline. Pjetro ga je zaneo, zaludeo... i njegovo društvo mu je prijalo. Otavio je o njemu razgovarao s Emiliom Vindikatijem i tako je počela priča o Crnoj Orhideji. On i Emilio imali su nešto zajedničko, veštački stvoreno. Uz njihovu podršku postao je tajni agent Republike o čijim se najnovijim avanturama pričalo uz osmehe, ili okolišeći, za vreme ručka u plemićkim kućama. Tako je bilo sve do one fatalne večeri kada mu je Otavio predstavio... Anu. Opazio je sjaj u njihovim očima. Njihove neobične razgovore. Njihove podvale. Trebalo je da ih žive odere.
Pjetro se takođe prisećao svega toga.
Sedeo je u polusenci. Crte lica mu se nisu jasno videle. Samo su, na podlozi pisaćeg stola, bili jasno vidljivi njegovi beli rukavi. Šešir mu je ležao na kožnom podmetaču koji je prekrivao sto. Jedna fioka bila je silom otvorena, ista fioka u kojoj je prilikom prethodne posete našao planove panoptikuma. Oni su u međuvremenu, naravno, nestali.
„Mislio sam da su vas ponovo zatvorili”, kazao je Otavio muklim glasom.
Senator je spustio ruku na sekreter s fiokama, koji je stajao kod vrata.
„Znate me. Ne podnosim dobro samoću.”
Pjetro je pogledao u ugao sobe, a zatim mu je pogled skrenuo k malom kaminu, koji prilikom prve posete nije opazio.
„Spalili ste ih, zar ne?”
Otavio nije odgovorio. Prstima je lupkao po sekreteru.
„Šta vi radite ovde, Viravolta? Znate i sami: treba samo da maknem prstom pa da vas ponovo bace u ćeliju. I verujte, vraćaću vas tamo koliko god puta bude trebalo. Dok ne dobijem vašu glavu!”
„Bojim se da nećete dugo čekati, Otavio!”
Crna Orhideja je uzdahnuo.
„Čujte, urazumite se i da se vratimo na našu priču. Znamo da ste kovali zaveru s Andreasom Vikariom i vojvodom Fon Markenom. Vaš plan je bio prava ludost. Venecija neće pasti u ruke takvih ljudi. Bili ste veoma loše nadahnuti kada ste im pružili pomoć. Zbog čega, Otavio?”
Otavio je bio obliven znojem. Istovremeno je ulagao nadljudske napore da ostane pribran. Telo mu se ukočilo, mišići zategli. Trebao mu je neki odušak. Razbesneo se.
„BUDALAŠTINE! Ne znate vi ništa, Viravolta. Nemate nikakve...”
„Dokaze?”, pitao je Pjetro.
Ponovo tišina. Pjetro je nastavio.
„U najmanju ruku imam... jednog svedoka.”
Zatim su se vrata budoara otvorila.
Pojavila se Ana Santamarija, lica utonulog u tamu, okruženog plavim uvojcima, u haljini ukrašenoj crnom čipkom. Držala se uspravno i ponosito. U ruci spuštenoj niz telo držala je cvet.
Orhideju.
Gorak osmeh pojavio se na senatorovim usnama.
„Aha, vidim...”, šištao je drhtavim glasom. „To je očito zavera! Niste prestali da kujete zavere... protiv mene!”
Prsti su mu klizili po fioci sekretera sa zlatnom ključaonicom.
„Gotovo je”, rekla je Ana.
Svi su ćutali. Otavio je drhtao, Ana se držala uspravno kao figura pravde, a Pjetro je sedeo za stolom. Atmosfera je bila mračna i napeta.
„Gotovo je”, ponovila je.
Otavio se tada prodrao:
„To ćemo još videti!”
Otvorio je u letu fioku, i gurnuo u nju ruku. Grozničavo je preturao.
„Da li ovo tražite?”
Otavio se okrenuo k njemu, zgranut.
Crna Orhideja mu je mahao ispred nosa malim barutnim pištoljem sa srebrnom drškom. Delovao je kao igračka.
U tom trenutku Otavio se počeo osvrtati u panici, kao da nešto traži. Zatim se, ne nalazeći rešenje, naglo smirio. Pogled mu je lutao, a donja usna drhtala, delovalo je kao da skuplja snagu. Spustio je ramena...
Odjednom se bacio na Viravoltu.
Pjetro je bio iznenađen kada su se senatorova devedeset dva kilograma bacila na njega preko stola, pri čemu mu je stomak porušio Pjetrov šešir, podmetač i nekoliko listova papira koji su se tu nalazili. Nije hteo da pritisne okidač i puca na Otavija bez prethodne procedure; no držao je i dalje oružje u ruci. Ana se malo povukla, prigušujući vrisak. Borba koja je usledila bila je groteskna. To je bila zbrkana i divlja borba. Senatorove oči su sijale, pena mu je izbila na usta; prsti su mu se grčili, a veliki privesci zveckali su mu oko vrata. Bio je napola polegao po stolu, a Pjetro se nalazio u polusedećem položaju. Otavio je pokušavao da se dočepa pištolja, kao dete kome su oduzeli igračku. U jednom trenutku pomislio je da je uspeo u tome. Odjednom je odjeknuo pucanj. Bio je to samo jedan hitac.
Zatim se više ništa nije čulo.
Ana je ponovo kriknula, a Pjetro se zavalio u fotelju.
Nogom je prevrnuo Otaviovo telo. Potočić krvi tekao mu je iz usta.
Pjetro je ubrzo povratio dah.
Gledao je Anu, koja je bila strahovito bleda.
„Bilo je... on ili ja”, rekao je.
* * *
Ispred vile Santa Kroče, odevena u crnu pelerinu s kapuljačom Ana je bila spremna da se popne u gondolu koja će je konačno odvesti daleko odatle. Podigla je pogled ka izbledeloj fasadi s oslikanim rozetama koje su krasile njen balkon.
Pored nje su bili Pjetro i Landreto.
Pjetro je spustio ruku slugi na rame, i dugo ga posmatrao. Gledao je njegove plave uvojke, skoro kestenjaste, predugi nos i boru u uglu usana, koja mu je davala drzak izraz. Onoga dana kada ga je pokupio na ulici, mrtvog pijanog, dok je pevao neke šaljive pesmice o mesecu, imao je jedno od najboljih nadahnuća i učinio je jednu od najboljih stvari u životu.
„Neću zaboraviti šta si uradio, prijatelju. Nikada! Bez tebe bih još bio u tamnici, a nas troje sada ne bismo bili ovde.”
Landreto se osmehnuo, skinuo šešir i naklonio se.
„Vama na usluzi... gospodine Viravolta, Crna Orhidejo.”
„Sada imaš samo jedan zadatak. Pazi na nju, molim te. Nađi neko bezbedno mesto i ne mrdajte odande. Pridružiću vam se što pre budem mogao.”
„Biće učinjeno”, rekao je Landreto.
„Otaviova smrt će dići prašinu... moram da nađem Rikarda Pavija, šefa Četrdesetorice, što je pre moguće.”
Okrenuo se Ani. Gledali su se ćuteći. Pomilovao joj je kosu i spustio joj poljubac na usne.
Crna Udovica.
Sada je zaista bila udovica.
Udovica i orhideja.
„Kuda ideš sada?”, pitala ga je. „Gde je taj Pavi?”
Pjetro joj je poslednji put pomilovao obraz.
„Veneciji sam još potreban.”
Udahnuo je duboko i okrenuo se, uz šuštanje ogrtača.
„Pjetro, molim te... budi oprezan!”, viknula je za njim dok se udaljavao.
Sunce je zalazilo.
Crna Orhideja je nestao iza ugla.
* * *
Đovani Kampioni nije baš dobro shvatio šta se desilo; sve se odigralo u toku nekoliko sati. Posle razgovora s duždom, požurio je da se nađe sa šefom Četrdesetorice, Rikardom Pavijem, koji je, u međuvremenu, od dužda dobio nove naloge. Crna Orhideja ga je pratio. Grupa od dvanaest vojnika iz palate uputila se u vilu Andreasa Vikarija na Kanaređu. Đovani i Viravolta, koji nisu mogli da pođu s njima, nestrpljivo su čekali ishod te akcije. Početkom popodneva Viravolta je goreo od nestrpljenja da izađe iz palate i ode u vilu Santa Kroče, u nameri da vidi senatora Otavija i Anu Santamariju. Desetorica, ili bolje reči Devetorica, uplašeni posle Vindikatijeve smrti, primili su vesti o najnovijim dešavanjima sa zaprepašćenjem i teskobom, koja je stalno rasla. Mada su i dalje bili nepoverljivi prema Pjetru, razumeli su duždovu odluku; sećanje na prijateljstvo koje je Emilio gajio prema Viravolti olakšavalo im je situaciju. Pavi je takođe cenio Pjetra i bio spreman da ga brani. Otkrića koja su navodila na verovatnu Vikariovu umešanost u zaveru, gurnula su ih u novo, još neprijatnije raspoloženje. Čekali su ga, odlučni i spremni na nova ispitivanja. Obaveštenja koja su dobili od Kampionija o postojanju tajnog sporazuma, i ime Fon Markena, uspeli su da ih nateraju da sagledaju veličinu opasnosti. Kao i obično u situacijama te vrste, kada je vladala opšta pometnja, mišljenja pojedinaca menjala su se od danas do sutra, kao na vrtešci, i niko nije znao gde će se zaustaviti. Neki su čak šaputali da je Pjetro bio u pravu, i da je možda vreme da se razmisli i o otkazivanju praznika Sense; no sve je bilo spremno za Uspenje Bogorodice i bilo je prekasno da se otkazuje. U svakom slučaju, senka sporazuma Vikario-Fon Marken bila je neophodna veza između događaja koji su se nizali, počev od ubistva Marčela Toretonea; pretpostavka o umešanosti senatora Otavija bila je dovoljno prihvatljiva da bi se ljudi rešili i na postupke koji su odstupali od uobičajenih. Kada se rastao od Đovanija, bilo je logično pretpostaviti da će Viravolta, makar i po usijanom ugljevlju, otići u vilu Santa Kroče u toku popodneva. Kao što je Pjetro rekao, neprijatelj više nije bio nepoznat: delimična i neodređena pretnja terorom Vatrenih ptica dobijala je manje zabrinjavajući vid, i bila nekako manje stvarna otkako su otkrivene hidrine glave, odnosno glave dvoglave ili troglave hidre, čiji su se obrisi sada jasnije ocrtavali. U svakom slučaju, okultna ceremonija u vili u Mestreu i ezoterične ceremonije opisane u Racijelovim Silama zla nisu poslužile ničemu drugom nego da se stvori utisak sektaškog ludila oko nečega što je, zapravo, bila stvarna i dobro organizovana politička zavera, koja je prevazilazila granice aktivnosti njenih članova, ubačenih u sva državna tela. Čekajući ishod duždove akcije na Kanaređu, Devetorica i Četrdesetorica su bili ograničeni na primanje izveštaja agenata rasutih po gradu. Oni su se pojavljivali jedan po jedan, a među njima je bilo grbavaca, kurtizana u čipkanoj odeći, oronulih starica, lažnih prosjaka i drugih neočekivanih likova, koji su se ređali, prolazeći kroz tapacirane sale, pravi defile čudaka. Dok je sunce zalazilo za lagunu, pristiglo je konačno u palatu i obaveštenje: vojnici su se vratili iz vile na Kanaređu, koja je bila zatečena prazna.
Andreas Vikario je nestao.
Iščezao.
Što se tiče Crne Orhideje, nije bilo vesti od njega; sve se odigravalo istovremeno.
Kada je saznao da je Vikario nestao, Pavi je proklinjao sudbinu i sopstvenu sporost; no stvar je bila dovoljno jasna, i svako je mogao u tom naglom nestanku videti neku vrstu priznanja. Andreas Vikario! Ko bi poverovao? Istina je da je taj čovek, čuven po svojoj prokletoj biblioteci, a Đovani je sada bolje razumeo razloge koji su ga naveli da prikupi tu pozamašnu zbirku knjiga, kao i njegove tajne pobude, bio član Velikog saveta i imao brojne političke funkcije. Upravljao je sudskim kancelarijama na Rijaltu, učestvovao u radu trgovačkih preduzeća, imao uvid u registre i računovodstvo Arsenala... Kako je Đovani prikupljao nove delove slagalice, sve je polako dolazilo na svoje mesto: njegove sklonosti ka ezoteriji i opsesivna erudicija, koja ga je navela na napiše poznato delo pod naslovom 0 problemu zla; nastojanja da zaplaši ljude kao što je astrolog Fregolo, a možda i staklar Spadeti, što se svakako odigravalo neko vreme pre najnovijih događaja; lakoća s kojom je pod sopstvenim krovom organizovao smaknuće Lučane Salijestri... Na tu pomisao Đovanija je spopao val tuge i neograničene mržnje; zakleo se da će Vikario na svaki način platiti to zlodelo. Zalagaće se za smaknuće na javnom mestu. A ako je Vikario bio kriv i za veleizdaju, Đovani neće morati mnogo da navaljuje na dužda i Savete da se pravda izvrši. Baciće se na izdajnika, biće to prava hajka. Đovanija je veoma mučilo to kako je mogao da bude tako slep, svi su to bili, čak i Pjetro Viravolta, i pored njegovog nesumnjivog talenta za istragu, koji je do tada pokazao. Da li su mogli sprečiti Lučaninu smrt? To je više od svega mučilo senatora, u svakom trenutku. Njegova bol vrtela se oko tog pitanja, a njegova strašna tuga i griza savesti, manje skrivena nego ikada, bila je vezana s onom unutrašnjom patnjom koja ga je stalno izjedala. Bilo je lako naknadno uklopiti sve detalje te mračne slike. Zar su morali da budu tako naivni? Kako su se Vikario i njegovi ljudi sve to vreme provlačili kroz otvore na mreži? Koliko još ima tih Vatrenih ptica? Ko je sve još u toj mračnoj grupi koja u tajnosti kuje strašne zavere? To je pravi Senat mraka, nezakonita Četrdesetorica, sledbenici đavola. Đovani nije imao odgovor na sva ta pitanja; no te misli mu nisu dale mira. U svakom trenutku pred očima mu je igralo Lučanino lice. Video je njen osmeh, čuo kako mu drskim usnama, šapuće nežne reči nekad divne, nekad čudne, s onom vrstom nastranosti koja je opčinila Đovanija i vezala ga za tu očaravajuću sirenu: Ah, Đovani... znaš li šta mi se dopada kod tebe? To su tvoj način mišljenja i želja da spašavaš ceo svet. Spasti ceo svet. Da, o tome govorimo! Nije uspeo čak ni nju da spase, nju... Đovani je stezao pesnice dok mu zglobovi ne bi pobeleli; zatim bi se pribrao, ali je bio besan. Naravno, znao je da je pripadala i drugim muškarcima; naravno, stalno mu je zadavala bol, držeći ga malo na toplom, malo na hladnom; no bilo je i časova ekstaze, samo za njega. Video je njeno ženstveno lice kako se njiše levo i desno, rumeno od uživanja. Đovani, Đovani... svakako da je preterivala. No mogao je da joj se poveri, da priča s njom. Mogao je s poverenjem da zaspi na njenim grudima. Sve je to bilo ono o čemu je sanjao. Do te mere da je ona jednom u šali kazala: Dakle, Đovani, senatore, reklo bi se da vi zapravo tražite majku! Da, zbog nje, i samo zbog nje, možda bi bio u stanju i da izda Republiku. Sve bi uradio da poseduje onu koja je po prirodi težila slobodi i odbijala da oko vrata stavi bilo kakav konopac posle neuspešnog braka u kome je bila, uvek u potrazi za ljubavlju, u koju je jedva verovala, dajući se a da pri tom ne da ništa. Zbog nje bi Đovani postao i izdajnik, da je to od njega tražila. A Vikario? Zbog čega je on postao izdajnik?
Zbog moći. Samo zbog moći.
Zbog Jadranskog dragulja i ostataka Carstva...
Pre izveštaj a vojnika s Kanaređa i pre nego što je Viravolta otišao, Đovani i on su raspravljali s Devetoricom i Pavijem o tačkama na kojima će biti smeštena policija u raznim kvartovima za vreme praznika Sense, kao i o putanjama kojima će se kretati dužd; u međuvremenu su agenti dobili nalog da udvostruče napore da ščepaju Vikarija i Fon Markena. Šaputalo se da je Austrijanac možda u gradu. Da li je to bilo moguće? Da, mislio je Đovani duboko ubeđen, nesumnjivo je taj pobunjenik doputovao da bi prisustvovao svojoj pobedi... Krije se na nekom mračnom mestu, kao zmija u dnu jazbine, pre nego što pređe na konačnu paljbu. Ali igra još nije završena. Fon Markene, veruj mi, nije još završena!
Da, još ništa nije gotovo, ponavljao je Đovani, ali šta on uopšte radi noću, usred groblja na Dorsoduru, šiban vetrom?
On se, naime, nalazio na tom mestu i razmišljao o poslednjim događajima, osvrćući se levo i desno, s bakljom u ruci, pokušavajući da pogledom prodre u tamu; počinjao je da oseća hladnoću, uprkos ogrtaču s hermelinom, a možda je to bila jeza, izazvana sve većom zabrinutošću. U jednom trenutku ruka mu je odlutala ispod ogrtača, odakle je izvadio pisamce, koje je pažljivo pročitao:
Vi ste u šestom krugu,
krugu jeretika,
„gde prsle stene poput grdnog žala
u krugu stoje, tu smo stali oba
na rubu iznad još groznijih zala.
Tu nas je grdna mučila gnusoba
smrdljivih para što iz bezdna plaze
pa se za pokrov povelikog groba
skrismo, gde oči moje natpis spaze:
Tu je Anastas papa, jer zavole
Fotina, s kojim skrenu sprave staze.”
Dođite dakle, senatoru,
u dvanaest minuta do dvanaest,
na grob one koju ste voleli,
možda i u grobu Lučana Salijestri
ima neki poklon za vas.
VERGILIJE
Pisamce je imalo istu formu kao i poruke koje je Viravolta dobijao. Taj Vergilije, o kome je Pjetro govorio, bio je član Prokletog trojstva, ili je to samo još jedan od Vikariovih nadimaka, jedno od njegovih hiljadu lica? Pozivao ga je da dođe na mesto gde su počivali ostaci jadne Lučane. Tu je stajao, pred malim travnjakom, među stotinama haotičnih spomenika između kojih je duvao vetar, koji je hladio Đovanija i gasio plamen baklje. Pisamce mu je doneo jedan bergamski nosač kada se spremao da se vrati u svoju vilu, blizu palate Ka d’ Oro. Đovani je propustio da ispita tajanstvenog glasnika. Poziv da ode na Lučanin grob bio je veoma surov, ali ga nije začudio. To je bilo u stilu neprijatelja. Možda i u grobu Lučana Salijestri ima neki poklon za vas. O čemu je zapravo bila reč? Naravno, Đovani je naslutio zamku; zar se nije tako i Viravolta našao u narteksu crkve San Marko usred noći? Od senatora se tražilo da dođe sam. Tako, dakle! Iako je bio potresen, Đovani nije bio lud. Uz duždovu saglasnost, tridesetak agenata opkolilo je groblje. Nadao se da neprijatelj neće primetiti te noćne manevre. U ovom trenutku osećao je da ga neko uhodi, kao da je Minosov pogled, ili pogled đavola, koji je na Arkanđelu ostavio veliki utisak, prodirao kroz tamu, i posmatrao sve njegove pokrete. Senator je prevukao rukom preko oznojenog čela. On je, zapravo, bio mamac. Pavi i njegovi ljudi bili su smešteni u tami, nedaleko od njega, spremni da se umešaju: to mu je davalo neki osećaj sigurnosti. No Crna Orhideja se nije vratio; možda je bio na putu; možda se njegov susret s Otaviom loše završio...
Pavi je predložio Kampioniju da neki od vojnika zauzme njegovo mesto, prikladno prerušen; Đovani je odbio, u strahu da će se ta podvala prerano otkriti i da će propasti prilika da ometu Himerin plan.
Sada nije bio siguran da je to bila dobra odluka.
Duboko je udahnuo, i krenuo kroz grobljanske aleje. Lučanin grob bio je udaljen samo nekoliko metara. Đovani je nije video posle pada u kanal. Našli su njeno telo i sledećeg dana je sahranili, bez mnogo ceremonija. Đovani nije prisustvovao sahrani, jer je zasedao Savet desetorice, koji ga je ispitivao, pre nego što su mu dozvolili da se pridruži akciji i dokaže Republici svoju nevinost. Za vreme kratke posete groblju, video je samo crni kovčeg, koji je dopremljen pogrebnom gondolom kroz kanale, i to je bila cela odiseja tog nekada privlačnog tela, koje je stiglo do mesta svog večnog boravka. Đovani je, hodajući, čuo huk vetra i svojih koraka, znojio se sve više i osećao dvostruko jaču groznicu. Nije video ništa osim plamena svoje baklje. Dišući isprekidano, zastao je da pogleda jedan spomenik, nastavio, zastao na raskršću, skrenuo desno, prešao još nekoliko metara i najzad se zaustavio.
Stigao je do Lučaninog groba.
Za trenutak je stajao, skamenjen.
Zatim se nagnuo da pogleda.
Na nadgrobnom spomeniku bio je nov natpis, pritisnut mnoštvom kamenčića. Đovani ga je zgrabio i, sav u groznici, pročitao:
Pape Satan, pape Satan, alepe!
Eto i tebe u Menuetu senki
Poluokret desno, šest koraka napred
Poluokret levo i dvadeset koraka
Do novog groba, nagni se,
Vaša ekselencija će saznati
kako da zagrli Lučanu.
VERGILIJE
„Kakva je sad ovo farsa?”, viknuo je Đovani, drhteći.
Trebalo mu je nekoliko sekundi da se pribere i potisne osećanja.
Zatim je, bacajući zabrinute poglede oko sebe, poslušao uputstva. Srce mu je lupalo kao ludo. Posle šest koraka došao je do ugla aleje; dvadeset narednih koraka dovelo ga je bliže severoistočnom delu groblja. Ponovo je zastao, sav bled, i zatreptao nekoliko puta.
„Ama... ama... šta je ovo...”
Opet se osvrtao levo-desno; hteo je da mahne bakljom i da znak Pavijevim ljudima, koji su opkolili groblje. U tom času strela je poletela iz samostrela, zviždeći kroz vazduh, i zabila se Đovaniju u grlo.
Senator je mahinalno prineo ruke grlu, dok su mu se potoci krvi slivali na ogrtač. Hteo je nešto da kaže. Bol ga je razdirao. Iskolačio je oči. Baklja mu je pala pred noge. Baklja... Baklja je pokazala neprijatelju mesto na kome se nalazio, bolje nego što bi ga obeležio najbolji strelac! Sve vreme bio je odabrana meta, a svakako nije očekivao ovakav napad; nije verovao, nije želeo da u to veruje – a nisu to hteli ni drugi! Sada je prekasno. Čuješ li, Đovani, krike i buku koja dopire sa svih strana groblja, rešetke na vratima koje se brzo otvaraju, trčanje po šljunkovitim stazama...
No, on je umirao.
Pošto se nekoliko sekundi klatio, u vrtoglavici večnosti, posrnuo je i pao. Pao je pravo u raku koju su iskopali za njega, punu crne zemlje, duboku i mračnu, na kojoj je stajao nadgrobni spomenik s krstom okrenutim naopako. Na spomeniku je pisalo:
OVDE LEŽI ĐOVANI KAMPIONI
jeretički venecijanski senator
1696 – 1756.
Pridružio se onoj koju je voleo
Lice mu se svalilo u blato. Poslednjim mislima konstatovao je ironiju situacije: on, Njegova ekselencija, leži pre vremena u grobu koji mu je đavo iskopao, i odlazi da zagrli Lučanu u carstvu senki, baš kao i papa Anastas, simbol jeretičke moći za neprijatelja; on koji je sanjao o reformi republike i svim utopijama koje nije mogao da ostvari u Senatu i Velikom savetu, a koje su se krile, možda, i u duši samog dužda.
„Tu je Anastas papa, jer zavole
Fotina, s kojim skrenu s prave staze.”
Đovani Kampioni je bio mrtav.
Rikardo Pavi je učinio najveću grešku u vođenju ove operacije.
Crna Orhideja je stigao prekasno.
Bravo.
Upravo su predavali senatora carstvu Senke.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Danteova zamka - Arno Delaland
SEDMI KRUG
PEVANJE XIX
Nasilnici
Otavio i Kampioni su bili mrtvi.
Jedan zbog neočekivanog poteza Crne Orhideje, a drugi pogođen rukom saveznika Strigija. Na taj način su obojica neutralisani.
Nije to bilo tako strašno.
Koliko se moglo videti, Otavio nije imao vremena da nešto otkrije. Mogao je da postane problem. Kao i Minos, koji je počeo da prelazi granice, preterano rizikujući. Tu je, takođe, postojalo rešenje, bar od večeras.
Negde u Veneciji, Diavolo je stajao pred velikim ovalnim ogledalom u širokom, fino izrađenom ramu, koje je predstavljalo ukras budoara. Smeškao se i prineo usnama ruku s mnoštvom prstenja. Karneval će sutra ponovo početi, i zabavljao se pripremajući kostim koji je nosio samo praznicima. Diavolo radi samo ono što je zabranjeno. Zabrane ga nisu mogle zaustaviti; uskoro će Venecija ostati bez dužda. Smeškao se: bio je zadovoljan svojim prerušavanjem. Navukao je tu odeću, kao pogrebni simbol za onoga čiji je nestanak planirao. Pajac, koga će paklene peći uskoro progutati, zauvek. Zbogom, Frančesko Loredane! Opet se nasmejao i, podignutih ruku, počeo da recituje sopstvenu pesmicu.
Savet ih izabra trideset
A ostade ih devet,
Koji izabraše njih četrdeset;
Oni koji će se proslaviti
Beše ih dvanaest
Ali ih osta devet,
Da se saglase
Oko četrdeset petorice
Koji izabraše četrdeset jednog,
Koji, u zatvorenoj sali
Sa dvadeset pet glasova
Izglasale kneza Venecije, da donosi
Statut, zakone i da naređuje.
To je bilo u skladu sa izuzetno složenom procedurom po kojoj su birani plemići, njih četrdeset i jedan, koji izglasavaju novog venecijanskog dužda. Na izlasku iz Crkve duždova stajao je najmlađi gradski službenik, balotino, skoro dečak, koji je iz torbe izvlačio balote, to jest kuglice za glasanje, koje će koristiti prvih trideset glasača. Ova prva procedura mogla je trajati i po nekoliko dana i za njom su sledili parcijalni izbori po fazama, dok se ne bi došlo do vrhunca izborne borbe između igre slučaja i brižljivog planiranja aristokrata, te bi novi dužd morao da prikupi dvadeset pet glasova koji bi ga doveli na presto. Tu je uvek bilo intriga i spletki, koje su se pravile da bi se sprečile još veće komplikacije. Iluzije slavnih koji su gubili vlast! Diavolo se ogledao i polako pevuckao svoju pesmicu. Najzad je prestao. Skinuo je korno, duždovsku kapu u vizantijskom stilu, na kojoj se presijavalo mnoštvo broševa i zlatnog veza: zođa, kako su je zvali Venecijanci, ukras sa šezdeset dva retka i blistava draga kamena: rubini, smaragdi, dijamanti i dvadeset četiri bisera u obliku kapljica.
Diavolo je nosio običnu kopiju te kape.
Napravio je grimasu pred ogledalom, a zatim je spustio kapu i polako i brižljivo lupkao po njoj.
Došao je čas Frančeska Loredana. Pokorena Venecija moći će da izloži njegovo telo u sali Pjovego. Neki novi inkvizitori će bdeti nad njim, kao i zvaničnici, i neizbežni kanonici crkve San Marko. Pokazivače telo masi, pre nego što ga prenesu u crkvu San Đovani e Paolo radi nastavka sahrane uz prethodne duždove. U pogrebnoj povorci biće plemići u crvenim renesansnim odeždama, kapelan crkve San Marko, muzičari iz Kraljevske kapele, predstavnici Velikih škola, klerici i svetovnjaci, predstavnici Arsenala, predstavnici pravnog sistema, prokuratori, beležnici i sekretari duždovih kancelarija i njihov šef, Veliki kancelar. Na čelu povorke biće Diavolo lično, jedini preostali nosilac moći koja može da brani Veneciju i da ponovo uspostavi nekadašnju carsku premoć čuvene Kraljice mora.
No, pođimo! Diavola su očekivali.
Šahovska tabla je bila spremna. Stvari su se zahuktavale.
Sile zla su se ujedinile da bi zadale konačni udar staroj Republici.
* * *
Pod začuđujuće visokom kupolom svečane sale u vili Morsini, na Margeri, Ekhart fon Marken i njegovi saveznici završavali su pripreme. Odlučili su da premeste glavni štab na obale Brente kako bi okupili sve snage. Okupljene pod baroknom kupolom u tim nejasnim okolnostima, Vatrene ptice su se spremale za napad. Izgledalo je da antički bog s tavanice ponosnim okom s naslikanog neba posmatra i prebrojava svoju zabludelu decu. Na drugom kraju prostorije, veliko ovalno ogledalo odražavalo je i umnožavalo prilike s kapuljačama, koje su se okupljale u gledalištu. Pala je noć, i veliki lusteri obasjavali su pozornicu napravljenu za tu priliku i prekrivenu krvavocrvenim tepihom.
Okupljanje Vatrenih ptica bilo je dugotrajno i naporno. Ova raznorodna armija predstavljala je veoma neobičnu organizaciju. Mešavina neverovatnih motivacija, često sasvim različitih ili čak suprotnih, zasnivala se na haotičnoj konstrukciji koju su činili trgovci, privučeni nadom na dobit, korumpirani državnici, plemići i intriganti zahvaćeni letargijom, siromasi i bednici, kojima su se pridružili i Fon Markenovi ljudi. On je doveo dva austrijska bataljona, koji su sačinjavali njegovu ličnu gardu. Oni su stigli brodovima kroz Otrantski kanal i bili su profesionalni vojnici koje je otpadnik vešto izvukao iz redova vojske što je redovno služila austrijskoj kruni. Sukobi oko nasleđa prestola izazvali su dovoljno nezadovoljstva u vojsci, što je omogućilo Fon Markenu da popuni svoje redove. Dekadentni Venecijanci sačinjavali su samo polovinu mobilisanih trupa. U toj vojsci bilo je i Mađara, Čeha, pa i nekoliko Prusa koji su se uključili u ovu operaciju: služeći se iluzionističkim metodama, Fon Marken je uspeo da Fridrihu Pruskom nagovesti kako bi mu bilo u interesu da na čelu Venecije bude čovek koji je njegov saveznik. To je bila opasna igra, jer je austrijski vojvoda, u slučaju pobede, računao da pred noge carice Marije Terezije položi pobednički venac, i dobije njenu podršku za svoju novoosvojenu vlast. Fridrih i Marija Terezija bili su ljuti suparnici, a Šleska je bila jedno od spornih pitanja. Fon Marken je igrao dvostruku igru, ali je bio naviknut na tu vrstu manevrisanja. U tom pogledu je i on imao odlike venecijanskog temperamenta...
Ovaj projekt je počeo da se začinje u njegovom duhu u neobičnim okolnostima. Osvojiti Veneciju na prepad! To je bilo više nego hrabro, zvučalo je kao ludost. Takva zamisao bi, nekoliko decenija ranije, bila nemoguća, a i sada je tako izgledala svakome ko je još verovao u vidljivu nadmoć Venecije. No, trebalo je malo zagrebati lakiranu površinu da bi se Fon Marken uverio u ono što je svet već znao: republika u opadanju odražavala se u ogledalu sopstvene propasti; plemići su tražili nešto drugo, administracija se ljuljala, trgovci su tražili novog gazdu. Mnoga druga carstva propala su pre Venecije. Zbogom carstvu! Venecija je bila samo još jedan grad. A zauzeti jedan grad nije bilo ništa tako neobično. Njegovi bedemi nisu bili dovoljno ubedljivi da odvrate Fon Markena od njegovog nauma, naprotiv, baš ga je sve to uzbuđivalo. Počeo je da razmatra tu mogućnost s najvećom mogućom pažnjom. Dok je prikupljao tajne saveznike svake vrste, koristeći stare metode poznate udruženjima kao što su, recimo, bili slobodni zidari, njegov san je počeo da se oblikuje. Počeo je sve ozbiljnije da razmišlja o trenutku u kome treba preći u napad: ako bi se to planiralo, najbolji trenutak bio bi praznik Uspenja, usred karnevala. To je izuzetna prilika, period kada gradske vlasti, izgubljene u maskiranoj gomili, preplavljene narodnom ekstravagancijom, i same oklevaju da se mešaju u događaje. Najosetljivije tačke biće tada slabo čuvane, da ne kažemo napuštene. Na samu tu pomisao, otpadnik se nasmejao. Venecija je bila vredna rata, a kada jednom bude pokorena, otvaraju mu se vrata Jadranskog i Sredozemnog mora. To je način da se konačno iskupi kod Marije Terezije. Nikada ga više neće tretirati kao bednika, kao jeretika.
No, u razvoju njegovog plana, bilo je velike razlike između usrdnih zaveta i ostvarenja želja, upravo zbog prirode saveznika koje je pronašao u venecijanskim institucijama. Evo šta ga je ubedilo da je takva operacija moguća. Fon Markenu je bilo poznato da je umetnost pravljenja kombinacija deo italijanskog duha. Umeo je majstorski da igra na tu kartu. Njegovi saveznici, bilo da je reč o institucijama ili o pojedincima, bili su uvek neka vrsta mača sa dve oštrice. Treba priznati da je Himera, odnosno Diavolo, umeo da seje paniku po Veneciji s očiglednim talentom. Što se tiče ubistava, ona su bila neophodna. Ništa nije bilo prepušteno slučaju. Oni su, zapravo, bili prisiljeni da se otarase Toretonea, sveštenika iz San Đorđa i staklara Spadetija, da ne govorimo o onome koji je bio pravi trofej: mrski Emilio Vindikati, koji je bio moćna ruka Desetorice. Fon Marken se nasmejao na tu ideju. Što se tiče Lučane Salijestri, koja je na jastuku slušala sva moguća šaputanja, ona je tek predstavljala pravu opasnost. No, to je bila predvidljiva opasnost. U fazi kada je priprema napada bila još neizvesna, nisu mogli sebi dozvoliti ni najmanji rizik. Fon Marken je uočio lucidnost s kojom je Diavolo, čak i pre prvog razgovora na Kanaređu, počeo da ređa pione, i znajući da se treba otarasiti nekih smetala, počeo da piše svoj program, u nastavcima, pozivajući se na delo najvećeg poznatog italijanskog pesnika. Ekhart je smatrao da je Himerinu ruku u početku vodila samo neminovna neophodnost da se sačuvaju glavne tajne zavere i identitet njenih tvoraca: kroz niz danteovskih i ezoteričnih slika, on je nastojao da zaplaši protivnika. Viravolta, kao i Rikardo Pavi, bili su i dalje time zbunjeni. Isto tako, pripremanje panoptikuma i prodor u Arsenal, predstavljali su mučan posao. Diavolo je na neki način bio umetnik. To je bilo ono što je smetalo Fon Markenu. Zašto su mu bile potrebne one scenske postavke? Te predstave će se na kraju okrenuti protiv njih. Previše ih je bilo, jer se Diavolo ponosio njima. Sejati lažne tragove bila je jedna stvar, a preterano privlačiti pažnju sasvim druga. Viravolta je takođe to shvatio, pa je brzo pronašao trag koji je vodio ne do usamljenog ludaka, kao što je Diavolo, zabavljajući se, neko vreme želeo da se veruje, već do odgovarajuće interesne grupe. Shvatili su, bez mnogo muke, umešanost staklara s Murana, a zatim otkrili manevre u Arsenalu i postojanje panoptikuma, i mada nije još dala konačne rezultate, istraga koju je naredio dužd se, po mišljenju Fon Markena, ipak odvijala prebrzo. Vlasti će budno motriti za vreme karnevala, a neće biti uspavane kao što su planirali; Arsenal je u stanju pripravnosti. To je moglo biti presudno, a sve je posledica ogromnog ega njegovog saveznika, estete. Ne mareći za sigurnost, on je uživao u situaciji. Da li je to nesavesnost ili megalomanija? Bilo je i toga, no istovremeno je dokazan njegov organizatorski talenat, kao i prvorazredna vidovitost, u detaljnoj razradi plana. Zbog toga je Ekhart bio veoma zabrinut. Nije mogao da prihvati mogućnost poraza, koji bi za njega, na prvom mestu, značio smrt. No, nije delio ni Diavolov neopravdani optimizam, na koji je ponekad gledao sa zavišću, a ponekad je zbog njega bio nepoverljiv. Ekhart nije bio glup. Ako je Republika poljuljana, Diavolo bi mogao imati i većih ambicija od onih na koje je formalno pretendovao. Kada eliminišu Loredana, simboli duždove moći biće osvojeni, institucije stavljene pod kontrolu i neće biti isključeno uvođenje novog poretka. Fon Marken je bio svestan da neće biti pošteđeni unutrašnjih sukoba i da će se možda i on sam naći u opasnosti, to je bila mogućnost za koju je trebalo biti spreman.
Diavolo je, nedaleko odatle, zbunjivao masu onako kako je već bio navikao. Bilo je zanimljivo videti ga kako osciluje između operetskog ludiranja i potpune ozbiljnosti. Popevši se na pozornicu prekrivenu somotom, pokušavao je da razmotri kakvo se ponašanje može očekivati od neprijatelja. Postojala su četiri glavna područja operacije. Prvo je bilo oko Rijalta, gde su sudske palate i uredi, koje treba preuzeti što je brže moguće; pošto će biti zatvoreni, to će se moći izvesti bez velike štete. Sledeće je Arsenal, gde treba preseći izlaz neprijateljskim brodovima dok njegove austrijske lađe i fregate ne uplove u lagunu. Zatim Bučentaure, duždov svečani brod. Poslednje mesto je Duždova palata i Trg San Marko, što će biti najosetljiviji deo akcije. Biće i drugih važnih tačaka koje treba osvojiti, koristeći pometnju koja će nastati. Sav posvećen svojim borcima, Diavolo je prebirao brojanicu neophodnih zapovedi koje će im izdati. U duši je već stvarao nove venecijanske institucije, prema uzoru iz svojih snova.
Maštao je o ukidanju Senata po kratkom postupku i koncentraciji moći u jedinstvenom Savetu, koji će donositi odluke uz pomoć gradskih vlasti i Saveta četrdesetorice, koji bi bio prepolovljen; promenio bi sve državne funkcionere, zahvaljujući kojima je Venecija već dugo uspevala da se odupre nametanju jedinstvene vlasti jednog čoveka; preuzeo bi Arsenal uz pomoć Saveta desetorice, kojima bi se pridružila još desetorica državnih inkvizitora, i uveo strogu kontrolu preduzeća i Velikih škola, koje su delovale za dobrobit grada; uveo bi zvanje patrijarha, s kraljevskim ovlašćenjima u pogledu državnih poslova (to bi naravno bio on sam), koji bi bio najviša instanca u donošenju političkih odluka; pooštrio bi zatvorske kazne, i učestao pogubljenja, što bi smanjilo razbojnišvo i prostituciju; kontrolisao bi dolazak i odlazak stranaca, uvodeći nove dozvole boravka; ponovo bi osvojio Jadransko more i Sredozemlje; gonio bi bez milosti sve protivnike režima; od svih kockarnica i javnih kuća tražio bi mesečno podnošenje računa; povećao bi poreze i carine da bi napunio trezor; ograničio bi izdavačku delatnost za štampanje novina i informativnih publikacija samo na državne štamparije; reformisao bi instituciju Gospodara noći, i uveo državnu miliciju, koja bi svakodnevno patrolirala gradskim četvrtima, tragajući za kriminalcima i prevarantima, i proveravala ponašanje trgovaca. To ne bilo sve: Venecija bi imala jedinstveno pravosuđe, zavisno od politike, koje bi garantovalo bezbednost režimu. On, Diavolo, postao bi simbol snažne vlasti, i odbacio bi masku, sprovodeći svoju misiju na najbolji mogući način. To bi bio kraj zagonetki, budalaština i danteovskih prizora; on bi bio predstavnik vlasti, i to javno. A ako bude prepreka, srušiće ih jednu po jednu, baš kao i Đovanija Kampionija, i njegove prazne utopije. To će biti dobra operacija. Diavolo se smeškao. Senator mu se više neće isprečiti na putu. A to se neće usuditi ni drugi.
Himera se okrenuo Ekhartu fon Markenu. Austrijanac je pogledao čoveka koji je sedeo preko puta, i lice mu se iskrivilo u nešto što je trebalo da bude kurtoazan osmeh.
Da, pobrinuću se uskoro za tebe, mislio je Fon Marken.
Sa svoje strane Diavolo je krio grimasu iza maske, i samo je odgovorio klimanjem glavom.
Jadni blesavi vojvodo. Ni sam ne znaš da si samo pion.
Uhvatili su se za ruke i podigli ih pred Vatrenim pticama, u pobedničkom stisku.
* * *
Kada je sve bilo gotovo, Andreas Vikario je izašao iz svog tajnog skrovišta. Načuljio je uši: vladala je potpuna tišina. Mesto je ponovo opustelo; osmehnuo se i prešao rukom preko usana. U jednom trenutku zubi su mu zablistali na svetlu lustera, kao zubi zveri koja je naglo iskočila iz tame. Elegantnom kretnjom, dok su mu dugi rukavi lepršali, Andreas je povukao kraj zavese i otkrio nevidljivo udubljenje u zidu, pritisnuo ga, i pokrenuo polugu koje se time aktivirala. Ceo jedan deo biblioteke se pomerio uz mukli zvuk i dugo škriputanje. Znao je oduvek da će doći dan kada će čudni plan koji je arhitekta sproveo na njegov zahtev, poslužiti kao daska spasa. To je bilo u zapadnom krilu vile, koje je uredio tako da, pored smeštaja knjiga, zatvara i tajni prolaz, diskretan i efikasan. Hodao je po hodnicima pretrpanim rukopisima i pokušavao da, po stoti put, rekapitulira najnovije događaje. Imao je nekoliko sati za razmišljanje. Nije znao kako, ali dužd je saznao za njegovu umešanost u zaveru protiv države. Da li ga je izdao neko iz redova Vatrenih ptica? Možda je to bio neko drugi, astrolog Fregolo je možda govorio previše? Da li je bila u pitanju izuzetna i paradoksalna vidovitost Arkanđele Toretone, zatvorene u tišini manastira San Bjađo? Da li je ona pogodila čije su crte lica pripadale onome koga je smatrala Luciferom? Himera je odbio da eliminišu Arkanđelu, misleći da njena bulažnjenja neće izaći izvan manastirskih zidina. Posle onog susreta u kome je Andreas pokušao da zaplaši Arkanđelu, naglašavajući njenu ludost, postalo je veoma rizično ići ponovo u San Bjađo. Majka nastojnica i časne sestre bile su na oprezu. Pustili su, dakle, da se sazna... Andreas je proklinjao samog sebe. No, dobro! Ne može se cela Venecija razapeti na krst! U svakom slučaju, situacija je bila ozbiljna. Na tu pomisao lice mu se smrklo u mračnom osmehu. Bio je siguran da se bliži trenutak istine: trebalo je ujediniti snage i čekati prigodan trenutak kada će moći da se pojavi u javnosti. Takođe je obavezno morao naći načina da dođe u vezu s drugovima i, svakako, da bude dvostruko oprezniji. U ovom trenutku morao je voditi računa da nikako ne oda svoje prisustvo. Pošto je bacio kratak pogled kroz prozor, iza platnene zavese, shvatio je da su njegove zebnje opravdane: grupa vojnika čuvala je ulaz u vilu, onaj prema kanalu. Vikario je podigao obrvu i ujeo se za usne, zatim je nastavio da se šetka. Hrbati knjiga, koje su tolike generacije sakupljale, igrali su mu pred očima.
E. de Paganis: Novi Belzebub, Ženeva, 1545.
Opat Meris: Istorija vračanja i veštica, Lojden, 1642.
Vilijem Terens: Senka katedrale, London, 1471.
Andreas je nameravao da ode iz biblioteke kroz vrata koja su vodila u drugo krilo zgrade. Odatle će otići u salon da pokupi nešto od onih dukata koje je sakrio iza mape sveta... Uzeće oružje i pečat, koji bi mu mogao zatrebati. Uz malo sreće, uzeće i neku hranu i piće. Zatim će se vratiti u biblioteku kroz tajni prolaz, preko stepenica, i izaći će sa zadnje strane kroz skrivena vrata, gde je čekala gondola. To bi trebalo da prođe bez teškoća. Otkako su duždovi ljudi i agenti Četrdesetorice došli u njegovu kuću, nekoliko sati pre toga, imao je samo toliko vremena da klizne iza pokretnog zida na drugom spratu. Sada ga ima dovoljno da se pripremi za odlazak, ni viđen ni prepoznat, i da stigne do Margere. Tamo će biti bezbedan i...
Odjednom se zaustavio.
U trenutku je imao osećaj da se neka senka šunja blizu njega.
Spreman na sve, osvrtao se unaokolo. Da li su ga vojnici već otkrili? Da li je bilo vojnika i u unutrašnjosti kuće? Ostao je nepomičan nekoliko sekundi, čuljeći uši.
Ništa se nije čulo.
Ponovo je krenuo.
Anonimni autor: Melkitsedek, Milano, 1602.
Anonimni autor: Prizivanje Đavola, Pariz, 1642.
E. Lope-Tenezar: Đavo u muzici, Madrid, 1471.
Vikario je mislio da, ako ima sreće, može stići do Margere pre narednog dana. Možda su se oni tamo već zabrinuli što ga nema. No, ništa nije bilo sigurno, naročito kada se ima u vidu da je njihovo pravilo bila potpuna anonimnost, koja je pratila tajna okupljanja. Trebao mu je konj na izlazu iz lagune, kao i prilika da se javi nekome od svojih ljudi, zatim će otići do Himere i Fon Markena lično. Namrštio se. Da, uz malo sreće, morao bi da stigne tamo pre zore; to nije bilo samo pitanje lične udobnosti, već pitanje života i...
Opet se zaustavio, i udovi su mu se ukočili.
Čuo je nešto, ovoga puta je bio siguran.
Čuo je neko mrmljanje, muklo, duboko, karakteristično.
Andreas Vikario je osetio da ga obliva hladan znoj.
Video je da nedaleko od njegovih svetle neke oči, barem tri para, kao oči Kerbera koji je pobegao iz pakla.
Šta se to događa...
U tom trenutku Andreas Vikario se prebrojavao u sebi; jedna misao mu je naglo bljesnula u glavi, i zahvatio ga je neopisivi strah; no nije imao vremena da se divi sjajnoj intuiciji, koja mu se javila u mislima poput eksplozije.
Sa svih strana biblioteke, senke su se bacile na njega.
O PROBLEMU ZLA
Od Andreasa Vikarija, člana Velikog saveta
O neverovanju u Zlo, poglavlje XXI
Možda bi trebalo objasniti zašto izraz zlo treba da iščezne; u suštini ni neverovanje ni izdaja nemaju čvrstu podlogu i ne mogu uspostaviti dominaciju niti moć nad prolaznom i kvarljivom materijom. Drugim rečima, izdaja na koju navodi zlo dopire do tačke kada se izdajnik sam izdaje, kao Petar kada nije verovao u Hrista, ili kao Juda koji ga je gurnuo na krst, a ta dva čoveka su tražila neki oblik iskupljenja, jedan u ulozi apostola, a drugi tako što se obesio. Zlo ne može imati poverenja u sebe, ono samo sebi kopa grob i priprema svoj kraj: ono je uzrok sopstvene propasti i tako, nenamerno, priprema ono što sledi posle noći vremena – likovanje božje dobrote.
Sve u svemu: ne može se nikome verovati.
Andreas Vikario je bio u pravu.
* * *
Crna Orhideja je stigao na lice mesta nekoliko časova pre zore. Iz biblioteke su se čuli jezivi krici, i na jednoj okuci, jedan od Gospodara noći koji je patrolirao po kvartu, shvatio je odjednom da hoda po krvi, a to je bila krv vojnika koje su Četrdesetorica postavila ispred vile na Kanaređu. Od početka večeri sve je krenulo loše. Pjetro se teško pribrao posle nagle smrti Đovanija Kampionija. Pavi i senator su dugo raspravljali da bi odlučili treba li se odazvati na misteriozni poziv na groblje Dorsoduro. Sam senator je insistirao na tome, nadajući se da će ljudima Četrdesetorice dati priliku da prepoznaju jednog ili više pripadnika Vatrenih ptica. Dogodilo se, međutim, ono čega se Pjetro najviše plašio, još jedno ubistvo, ono iz Šestog kruga, i Kampioni je bačen u grob kao jeretik i otpadnik, zato što je imao drugačije zamisli o vođenju državnih poslova. Poznajući Himerin cinizam i sklonost k neobičnim prizorima, Pjetro je znao da je taj noćni susret prava ludost. Nikakav argument nije, međutim, mogao ubediti senatora, koji je bio još uvek veoma potresen zbog Lučanine smrti i željan osvete. Strela odapeta s nekog od obližnjih visokih balkona okončala je senatorov život bez mnogo formalnosti. Čemu se dakle možemo nadati?, pitao se Pjetro. Senator je tek u poslednjem trenutku rekao Paviju za poruku koju je primio, i već je bio doneo odluku da će lično otići na groblje. Izabrao je da se upušta u improvizacije, u trenutku kada je većina agenata i policajaca sledila trag Andreasa Vikarija. I pored svih predostrožnosti, Pavi i pomoćnici nisu imali dovoljno vremena da detaljno pretresu Dorsoduro. Nisu ni mogli predvideti samo jedan hitac, niti utvrditi na koju je stranu ubica mirno otišao. Kako se Kampionijeva odluka okrenula protiv njega samog, njegovo impulsivno ponašanje odvelo ga je u smrt; u odsustvu Crne Orhideje, Pavi je napravio veliku grešku kada je rešio da ga sledi na groblje, umesto da ga spreči u naumu. I on je bio žrtva radoznalosti i potrebe za akcijom. Trebalo je, međutim, zadržati senatora, makar i silom. No, takve je zaključke bilo lako donositi naknadno. Možda bi se i Pjetro u istim okolnostima tako ponašao. U tom trenutku Đovani Kampioni nije dozvoljavao da mu se iko suprotstavi. Situacija je bila daleko od sređivanja, i Pjetro je, kao i Devetorica i Četrdesetorica, video da se njihov trud rasipa, kao i njihova želja za osvetom; tada je iz Vikariove biblioteke stigla vest koja teško da je mogla biti dobra. Opet je to bila njihova krivica, i plašili su se najgoreg.
Bar je Otavio bio izbačen iz igre. Viravolta je ispričao epizodu iz vile Santa Kroče Paviju, koji je o tome obavestio dužda. Zbunjen i izbačen iz koloseka, on se nije usudio da izda bilo kakve naredbe, zaokupljen svim obavezama vezanim za praznik Sensa, što ga je sprečavalo da se bavi drugim pitanjima.
Okupili su se na Kanaređu, a Gospodar noći u crnom ogrtaču podigao je svetiljku ispred maskiranog lica da bi pogledao Pjetra. Pavi je ostao u palati, ali je Viravolta sa sobom poveo novi odred vojnika. Ugledao je, kod ugla zgrade, jednu siluetu nagnutu nad gomilom tela. Učinilo mu se da je, i s tog rastojanja, u trenutku prepoznao profil Antonija Brocija, sudskog lekara Četrdesetorice. Video je opuštena ramena, pognuta leđa, šiljastu bradicu, ruku uronjenu u torbicu, i čuo ono uobičajeno gunđanje, s prizvukom odvratnosti. Mora da su ga probudili usred noći. Pjetro se vratio do čoveka sa svetiljkom. Kiša je opet počela da pada.
„Da li su svi ubijeni?”
„Izgleda da jesu. Niko nije izašao iz zgrade ni ušao u nju otkako smo ih otkrili. Čekali smo vas.”
Pjetro je pogledao fasadu biblioteke, nameštajući šešir. Nekoliko kapi kiše palo mu je u oči. Činilo mu se da nebo plače, dok je on sam ključao od besa i želje za osvetom. Uzeo je pištolj koji je nosio na boku i dao znak vojnicima, koji su takođe bili naoružani pištoljima, bodežima, mačevima i drugim oružjem, da ga slede u kuću. Iza njih je stajao Landreto, koji je došao da javi gospodaru da je Ana Santamarija na sigurnom, kod jedne stare prijateljice u kvartu Kastelo; i on sam je planirao da se vrati tamo kako bi joj obezbedio zaštitu. I ne pitajući ga, pridružio se Crnoj Orhideji i njegovoj pratnji.
Svi zajedno su ušli na glavna vrata vile.
Prošli su kroz predvorje, zaobišli malu fontanu koja je žuborila, i izašli na lođu u prizemlju. Pjetro je poslao nekoliko ljudi da pretraže dvorište ka ulici. Samo jedan pogled bio je dovoljan Pjetru da ponovo oseti sve ono što je osećao na nedavnom balu Andreasa Vikarija. Baš je na ovom mestu poslednji put razgovarao s Lučanom. Gledao je u kamine s obe strane prostorije; u ogoljene stolove, na kojima su stajale oslikane statue robova. Nije trebalo mnogo napora da zamisli svetlo, maskirane parove koji igraju dok na njih padaju ružine latice i konfete, kao i bife pretrpan hranom. Ove noći lođa je izgledala sasvim drugačije; utonula u polumrak i bez sve one gužve, bila je prepuštena prašini i tami kuće, koja je bila sklonište ubice i verolomnika. Niko nije plesao, orkestar je zamukao, a u unutrašnjem zatvorenom dvorištu, s foteljama i udobnim divanima, gde je sedeo Viravolta, nije više bilo žena koje ječe od zadovoljstva dok im maske padaju na pod, a ruke vise preko ivice sofe. Pjetro se popeo stepenicama, pronašao hodnik i vrata iza kojih je iznenadio na delu Vatrenu pticu s belom maskom i crnim velom, ubicu koji je upravo bio obesio Lučanu. Vojnici iz pratnje otvarali su vrata svih soba redom, i rasuli se po celoj vili. Viravolta se zaputio do dna hodnika: tu su bila vrata kroz koja se išlo u biblioteku u drugom krilu zgrade. U jednom trenutku se nagnuo i načuljio uši. Ništa. Žmirkajući je spustio ruku na kvaku.
Polako je otvorio vrata.
Biblioteka je bila osvetljena, a desetine polica stajale su pred njim; stajao je nekoliko trenutaka nepomičan na ulazu u taj lavirint... a zatim nastavio da hoda. Korake su mu prigušivali dugi zeleni tepisi koji su zastirali hodnike. Nekoliko puta je skretao. Najzad je stigao do centralnog prolaza. Još oko petnaest metara razdvajalo ga je od prve sale biblioteke. Pjetro je tada spazio neke prikrivene kretnje, senke nagnute nad nekim nejasnim obrisom. Čuo je i dahtanje. Pjetro je bio u sredini velike prostorije; police su tu bile raspoređene u obliku zvezde, u čijem je centru stajao, a zatim su se redale pravolinijski, na uobičajen način. Pjetro je načinio još nekoliko koraka. Sada je mogao da vidi šta je u dnu sale: shvatio je da je prekinuo neobičnu gozbu.
U trenutku kad je to pomislio, kroz prolaze oko njega pojurila su neka čudovišta, a na njega su se urlajući bacile razjarene tamne prilike.
Ma šta se to...
Pjetro je kriknuo i povukao se za jedan korak. Držeći uperen pištolj, ugledao je psa, s penom na njušci, koji je besno lajao i trčao k njemu. Hitac je odjeknuo uz miris baruta. Pogodio je psa posred njuške i zaustavio ga; pas se sklupčao, i pao na pod. Pjetro se, istovremeno, okrenuo nalevo, da bi upotrebio i drugi pištolj. I drugi pas je pao, a zatim se pridigao na šape, teturajući se; nije bio ranjen, a bes mu je sijao u očima, i polako se primicao. Pjetro je ostavio vatreno oružje, a dva vojnika su upala u biblioteku, vičući. Pištolji su pali na pod, a Pjetro je izvukao mač. Jedan pas je, u tom času, skočio, spreman da mu razdere grlo. Pjetro ga je pogodio vrhom mača; pas je pao proboden, a Viravolta ga je gledao kako pada. Dvojica vojnika su zauzela položaje pored njega, usred čopora i režanja razdraženih pasa, pa su raščistili to mesto. Uzbuna je data, i pratnja je stigla u biblioteku. Landreto se pojavio u okviru vrata, zabrinut za Pjetra.
On je već bio stigao do dna biblioteke, i otkrio je telo Andreasa Vikarija.
Njegova crna odeća bila je razderana i prekrivena krvlju. Tu i tamo, njuške i čeljusti pasa razderale su ga do kosti, a meso je visilo s njih. Pjetro je, pognut, s rukom na kolenu, mrmljao:
Nasilnici protiv dobara, koje rastržu kučke...
Landreto mu se pridružio.
„Šta ste to rekli?”
Pjetro je podigao pogled i stisnuo zube.
„Nasilnici, Landreto... Samoubice pretvorene u drveće koje govori i žali se, nasilnici protiv dobara koje rastržu kučke, u drugom redu sedmog Danteovog kruga, zatim slede sodomiti, nasilnici protiv boga i lihvari.
„Hoćete da kažete...”
Pjetro je još jednom pogledao leš.
„Još jednom je sve bilo predviđeno. U svakom slučaju, Vikario im je postao smetnja. Izigrali su ga i izdali njegovi ljudi. Verovatno je postao opasan za njih... Možda su saznali da smo ga raskrinkali, no kako su to mogli znati? Landreto... postoji li još neki izdajnik među nama? Da li neko dostavlja informacije neprijatelju?”
Viravolta i sluga su se zgledali.
„Vrati se do Ane”, rekao je Viravolta, „i ne ispuštaj je iz vida ni za sekundu. Videćemo se kad se sve završi.”
Prišla je grupa vojnika. Jedan od njih je, kada je ugledao telo, s odvratnošću zapušio nos.
Andreas Vikario, zvani Minos, sudija iz pakla i desna ruka Lucifera, sišao je sa scene, jer su ga uklonili sopstveni ljudi.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Danteova zamka - Arno Delaland
PEVANJE XX
Minotaur
Venecijanski karneval potiče iz desetog veka.
On obeležava period od približno šest meseci godišnje: od prve nedelje oktobra do petnaestog decembra, i od 21. Januara do Uskršnjeg posta. Karnevalski običaji oživljavaju i u vreme praznika Uspenja presvete Bogorodice. Venecija je brujala od priprema. Desetorica koja su se svela na Devetoricu, dok se ne nađe zamena za Emilija, imala su nemogući zadatak da kontrolišu i nadgledaju događaje za vreme praznika, uz pomoć Četrdesetorice i komandanta Arsenala. Kao i svake godine, organizacija prazničnih manifestacija poverena je predstavnicima Razon Vekje, organa za verifikaciju računa i korišćenje državnih sredstava. Članovi Četrdesetorice, kao i gradske vlasti, dobili su uputstva, stroža nego ikada, za striktno osmatranje i pridržavanje propisa o bezbednosti. Nikakvo prerušavanje, naročito u vojničke kostime, nije moglo biti izgovor za nošenje bilo kakvog opasnog oružja, uključujući batine, toljage, štapove ili bodeže. Vladini agenti, koji su takođe bili maskirani i rasejani po gradu, bili su izuzeti od tog pravila. Ali šta su mogli učiniti protiv desetina hiljada anonimnih lica? Arsenal je, sa svoje strane, stavio sve snage u stanje visoke pripravnosti, spremne da krstare po laguni od Đudeke do ostrva Murana, Burana i San Mikelea; laki brodovi su kružili naokolo i organizovali patrole, koje su sve proveravale.
Na kopnu, kao i na moru, Venecija je ključala od aktivnosti. Došao je čas euforije, vreme velike slobode, čas kada se običan narod osećao kraljevski, dok su plemići izigravali probisvete, gde se svemir okretao naopako, uloge su se menjale, hodalo se na glavi i svako preterivanje se smatralo dozvoljenim. Gondolijeri su vozali plemiće po kanalima, odeveni u svečane livreje. Po gradu su se mogle videti brojne trijumfalne kapije, na Pjaceti je velika maketa kolača s kremom mamila sladokusce; narod se okupljao oko igrača na konopcu, igrale su se improvizovane scene iz poznatih komedija, nastupala su lutkarska pozorišta. Stojeći na stoličicama, prsta uperenog u daleke zvezde, pijačni astronomi najavljivali su blisku apokalipsu. Vikalo se i galamilo na sve strane, čuo se prigušen smeh kada bi nekome ispao sladoled ili kolač na pločnik, svi su uživali u radosti življenja.
Ona koju su zvali Dama Srce izašla je iz senke. Izlazeći ispod stubova, napravila je nekoliko koraka napred, otvarajući lepezu. Duge trepavice savijale su joj se iza maske. Rumene usne su joj se zaokruglile. Pustila je da joj ispadne maramica pred noge dok je nameštala nabore haljine. Sagla se da je dohvati i uputila značajan pogled drugom agentu, koji je stajao nešto dalje, na uglu glavnog trga, nastojeći da proven da li je shvatio znak.
Taj znak značio je: on je tu.
On je zaista i bio tu, usred gomile.
Bio je to onaj čiji je glavni zadatak bio da smakne venecijanskog dužda.
Na glavi je nosio rogove od slonovače. Imao je lik bika, s agresivno isturenom njuškom. Zlobne oči blistale su mu ispod teške maske. Imao je pravi oklop, načinjen od srebrnih pločica i lanaca, dovoljno lagan da se lako može skinuti i zameniti nečim drugim. Krvavocrveni ogrtač je prekrivao leđa i prikrivao dva ukrštena pištolja, potrebna za izvršenje zadatka. Nosio je metalne natkolenice preko kožnih čizama. Bio je ogromnog rasta, impozantne pojave i stvarao je utisak da vreo dah bije iz njegovih nozdrva.
Pravi Minotaur.
Izgledao je spreman da proguta venecijansku decu, u lavirintu ulica u punom previranju, dok se spremao da promeni tok istorije.
Karneval je počeo.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Danteova zamka - Arno Delaland
PEVANJE XXI
Sensa
Crna Orhideja je bio u kompleksu Fondako dei Tedeski, između San Marka i Rjalta. Nedaleko od pijace, zgrade ovog kompleksa zauzimale su strateški položaj na kanalu Grande. Kao i većina venecijanskih zgrada, pretrpele su nagrizanje zuba vremena, a posle požara 1508. godine bile su kompletno obnovljene. Pjetro se nalazio u unutrašnjem dvorištu, na kraju jedne zasvođene galerije, pod tavanicom s otvorima. Bio je usred najveće rasprave s maskiranim čovekom u crnom, ispred vrata koja su se otvarala ka kanalu. Agenti Četrdesetorice i duždovi ljudi, kao i brojne vojne patrole, obilazili su grad što su mogli neupadljivije. Pjetro je odlućio da ostane otkrivenog lica, nadajući se da će na taj način, izlažući se kao mamac, navesti neprijatelja da napravi neku grešku. Pojačali su straže na Arsenalu, Rijaltu, u Duždovoj palati i kod Fondaka. Tu se nalazilo oko pedeset ljudi u rezervi, izvesna količina oružja, kao i burad baruta i namirnice, a takva mala utvrđenja bila su napravljena na više mesta u Veneciji. Narod nije shvatao da sedi na buretu baruta. Pošto je izmenjao nekoliko reči sa sagovornikom, Pjetro je namestio šešir i cvet u zapučku i, zabacujući ogrtač preko ramena, izašao na Trg San Bartolomeo.
Okruživale su ga galama i živost, koje su vladale u celom gradu.
Poslednje rasprave s Rikardom Pavijem bile su teške, a protekla noć strašna. Pjetro je jedva odspavao sat vremena. No, osećao se budniji nego ikada ranije. Crna Orhideja je krivudao ulicama i motrio na svaki pokret. Bilo je dve hiljade ljudi sličnih njemu, rasutih po venecijanskim ulicama, koji su motrili na sumnjiva okupljanja i pretresali sumnjiva lica kako bi utvrdili da li nose oružje ispod kostima. U toj gomili, koja nije sumnjala da se nešto dešava, predstavnici vlasti bili su najnapetiji. Da ne bi remetili praznike, bili su prisiljeni na mrsku igru pretvaranja: agenti Republike nastojali su da se ponašaju ljubazno, trudili se da se osmehuju kada bi videli namrgođena lica, odgovarali povicima na druge povike. Trgovačke i sudske kancelarije bile su zatvorene. Pazilo se da u unutrašnjost palate ne uđe niko nepredviđen, a dvorište je bilo puno ljudi i oružja. Pjetro se zaustavio na nekoliko koraka od Rijalta. Oko mosta su se vojnici u kostimima pravili da igraju karte, razgovarali su među sobom, motrili na prolaznike, ili prosili u ritama, prerušeni za tu priliku. Utvrđeni su neki znaci raspoznavanja da ne bi došlo do zbrke u prepoznavanju između prerušenih vojnika, oficira u civilu, patrola i tajnih agenata, koji su pripadali istoj strani. Pjetro se približio mladoj ženi koja je nepomično stajala pod arkadama. Ona je već nekoliko sati posmatrala odlaske i dolaske, s bodežom sakrivenim ispod crnog ogrtača. Pjetro je izmenjao s njom nekoliko reči. „Nema ništa novo, viteže”, kazala je, prinoseći lepezu uglu usana. Nekoliko minuta kasnije, sreo je još jednu ženu. Nosila je malu crnu masku i mladež pored usne, a grudi su joj bile prilično isturene. Igrala se lepezom. Njena komplikovana frizura padala je u uvojcima s obe strane ljupkog lica. U kuloarima palate zvali su je Dama Srce.
Ona je javila da se Minotaur pojavio.
Tek što je izrazila zabrinutost zbog njegovog čudnog ponašanja, on je nestao s vidika.
Treba ga pronaći.
Nešto dalje, čovek u velikom tamnom ogrtaču, s povezom preko oka, kliznuo je među kockare koji su se zaneli jednom od uličnih igara. Loto venturina sastojao se u nasumičnom izvlačenju žetona iz torbe; oni su nosili broj ili neku od slika: Smrt, Đavo, Sunce, Mesec, Svet, a dobitnici su osvajali ukusan uštipak. Pjetro se smestio pored njih, i u tišini posmatrao igru nekoliko trenutaka. Lakome ruke uranjale su u torbu, uz uzvike radosti ili razočaranja kada bi ljudi videli šta su izvukli.
„Igrate li, gospodine?”, upitao je neki glas.
Pjetro je dao novčić i mahinalno uronio ruku u torbu, a dok je vadio žeton, video je kako čovek s povezom pokazuje k jednom uglu trga.
Ugledao je Minotaura.
Stajao je tu, na nekoliko metara od njega, uspravan, u dostojanstvenoj pozi i izgledalo je da prkosi svima, iza svoje maske. Pjetro se namrštio. „Dakle, šta je?”, pitali su oni oko njega. Glasovi kao da su dopirali iz daljine. Otvorio je ruku, i ne gledajući žeton. „Smrt! Smrt! Nema uštipka, gospodine!” Pjetro nije više mislio na igru. Posmatrao je Minotaura. On se nije pomerao. Zatim je lagano nakrivio glavu. Na uglu Merčerije pojavila se grupa vojnika. Minotaur se naglo okrenuo na tu stranu pre nego što se zanjihao i otišao u drugom smeru.
Pjetro je, zainteresovan, krenuo za njim.
Prošli su kroz jednu, a zatim i drugu ulicu; Minotaur je išao prema Trgu San Marko. U jednom trenutku se okrenuo i, izgleda, video Pjetra. Požurio je, a Pjetro je takođe ubrzao korak. Našli su se na malom trgu, Pjacale Leoni, iza palate. Tu su uleteli u bučnu gomilu. Ovde se prikazivala herkulovska snaga: bile su tu čitave piramide ljudi, odabrane po kvartovima: Kaštelani iz parohije San Kastelo, Nikoloti iz kvarta San Nikolo, s Dorsodura; jedni su imali crvene opasače i beretke, a drugi crne; čuveni akrobati su se tu okupili da se nadmeću s drugim akrobatima, pokazujući svoju hrabrost pred svetinom. Pentrali su se jedni drugima na ramena, a svaki sledeći živi sprat bio je pozdravljen bučnim aplauzima. Pjetro nije ispuštao Minotaura iz vida; nije slučajno njegovu pažnju privuklo čudno ponašanje zveri koju je gonio. Nije bilo slučajno što mu se Minotaur pokazao.
...Na vrh te stene, ruševne u stravi
Rugobi kritskoj stigoh u blizinu,
Što se u lažnoj nekad zače kravi.
Kao što bik, kad otrgne se ljuti
Samrtni primi udarac, pa hodi
Teturajući, jer sve mu se muti,
Skače i Minotaur, u toj zgodi...
Pjetro je psovao, pretražujući masu, u strahu da mu Minotaur u nekom trenutku ne nestane iz vida. Video ga je da se gubi na drugoj strani trga. Malo je oklevao, pa je, umesto da obilazi oko okupljene gomile, jurnuo u masu, kroz sredinu trga. U toj gužvi gurnuo je, nehotice, jednog od Nikolotija, koji je držao na ramenima ostale elemente piramide na četiri sprata. Čovek je kriknuo, pokušavajući da održi ravnotežu. Zaljuljao se za trenutak-dva... a onda se cela piramida srušila. Na vrhu je bio dečak, koji se uspravio na noge, pokušavajući da se uhvati za suseda, koga je vukao za sobom... Tako se cela konstrukcija neko vreme ljuljala levo-desno, uz uzvike gomile u neverici, a zatim se u jednom trenutku srušila kao kula od karata. Besna i uplašena gomila pružala je ruke da uhvati one koji su padali jedni preko drugih, bacala se napred puna elana, talasala se napred i nazad, dok se desetine glava, ruku i nogu podizalo k nebu. Pjetrova fatalna greška nije svima promakla: nekoliko dokoličara se trudilo da mu prepreči put. Crna Orhideja se zacrveneo i počeo da ih udara. Pesnica mu je pogodila nekog momka, koji je predlagao da ga vežu. Otrgao se od njih, i koristeći metež i zabunu, pojurio ka Trgu San Marko, koji je bio sasvim blizu.
Kad je stigao do njega, zaustavila ga je mlada devojka jasnog pogleda i preplanulog lica.
„Dobar dan! Mi smo učenice iz škole Santa Trinita!”
Sad baš i nije trenutak za to.
Pružala je kartonsku kutijicu za priloge i zveckala njom Pjetru ispred nosa. Celo jato devojčica okupilo se da sakupi priloge od dobrih parohijana, neke su već bile odevene kao kaluđerice, ili su nosile bele košulje, plave suknje i kapice na glavi.
„Gospodine, za učenice...”
Pjetro je rasejano ubacio novčić u kutiju i gurnuo devojčicu u stranu, pokušavajući da pronađe Minotaura.
Na trgu je vladao metež. Dužd se obratio narodu s terase na gornjem spratu crkve San Marko i na taj način proglasio početak praznika Sensa. Razna zanatska udruženja defilovala su sa zastavama, slikama svetaca, kipovima i relikvijama. Jedna povorka je nadmašila sve ostale: to je bila povorka Staklarske gilde s Murana. Dok je tražio Minotaurov trag, Pjetro je video mladog Tacija, sina pokojnog Federika Spadetija. Mada je samo letimično pogledao, taj prizor je ostavio utisak na njega. Tacio je bio na kolicima ukrašenim raznim zastavama; pored njega je bila mlada žena rumenih obraza, koja je sva blistala u kristalnoj haljini. Oko sebe je bacala hiljadu plamenih odsjaja, kao da je odbegla iz nekog drugog sveta. Svakako Viravolta nije bio jedini koji je to pomislio, jer se oko nje proneo šapat pun divljenja i prolomili su se aplauzi. Ta ukrašena nimfa na kolicima, krunisana dijademom, lagano je mahala. Da li je to bila Severina, koju je Tacio toliko želeo i o kojoj je pričao Pjetru u razgovoru na Muranu? Bilo je lako zaljubiti se u nju, mislio je Pjetro. Severina je bila nežna, a njena odeća od blistavog kristala sa sjajnim prelivima, opasana biserima sa zvezdastom kopčom, s okovratnikom od stakla obrubljenog zlatnom žicom, s jezičcima od kristala, odražavala je sve unaokolo, od Duždove palate, tornja Kampanile, osvetničkih krila venecijanskog kamenog lava, koji je dominirao nad lagunom, do lica oduševljene gomile; u tim odrazima ogledala se i cela istorija Venecije, blistajući u vatrometu boja i bleštavila.
Severina je mahala rukom, smeškajući se.
Kraj nje je bio mladi udvarač Tacio, plavokosi anđeo bledog lica, Adonis koji motri na sunce, ili Apolon u dvokolici, mada te hiperbole možda nisu dovoljno prikladne. Držao je uspravno zastavu, ali je imao mračan izraz, koji je bio u suprotnosti s blistavim Severininim osmesima. Nije skinuo svoje odelo za korotu, i nosio je dugi ogrtač, preko crnog trikoa, sa zlatnim vezom na rukavima. Podigao je lice kao da je na pramcu broda, a iza njega je, pešice, defilovalo dve hiljade radnika Gilde, s brojnim stegovima i zastavama u ruci. Zlatni topuzi i kompasi na crvenoj podlozi, brodovi na plavim zastavama, režeće zveri s belim i crnim buktinjama, duga povorka koja se otegla sve do Arsenala i do obale Ka’Dio. Kolica na kojima je bio Tacio došla su do tribine. Tu je zastao i poklonio se s rukom na srcu, u znak poštovanja. Ispod čuvenih dvoglavih skulptura, na tribini je bio dužd, koji je mahnuo rukom. Pozvao je mladića da priđe. On se približio i pokazao duždu Severinu i haljinu od kristala. Nastao je gromoglasni pljesak. U odgovor na to, Frančesko Loredan je iz obližnje korpe zahvatio pregršt cveća i bacio ga na mladi par; zatim je narodu pokazao zlatnu medalju u obliku zvezde, koju je Tacio, dok se smrkavalo, uzeo u ruke. Mladić se polako odmakao, izmenjao sa Severinom srdačan osmeh, i spustio joj lak poljubac na usne.
Pjetro je za to vreme tražio Minotaura. Najzad ga je ponovo ugledao: nalazio se sa suprotne strane povorke. Posle razmene počasti na tribinama, defile se nastavljao pored Prokurature, oko drvenih tribina postavljenih za tu priliku za gledaoce, a zatim je povorka nastavljala preko Pjacete, prema obali. Pjetro i čovek koga je pratio, našli su se odvojeni tom beskrajnom masom sveta. Stajali su s različitih strana povorke, ne pomerajući se. Izgledalo je da je vreme opet stalo. Tako su stajali neko vreme, rogato zagonetno čudovište, koje je nadvisilo stasom dve kurtizane s maskama, i onaj drugi, koji je skrivao oružje pod plaštom, napetog lica, čekajući čas da se baci... Najzad je prošla i povorka poslednjeg udruženja zanatlija, i Pjetro je pomislio kako je došao čas da jurne napred. No, u prazan prostor koji je nastao iza poslednje povorke pohrlile su publika i pristalice pojedinih udruženja, koje su želele da ih prate i bodre, slaveći događaj. Svetina je pritisnula Pjetra i sve ga više gušila. Minotaur je opet nestao s vidika. Nekoliko trenutaka Pjetro je pokušavao da razgrne neprobojnu zavesu venecijanskih badavadžija, koji su se gurali prema Prokuraturi.
Od jutarnjih sati držane su mise; zvona su zvonila na sav glas u celom gradu. Posle kraćeg odmora u palati, Frančesko Loredan se opet pojavio pred narodom. Smestio se u poceto, nosiljku s dva nosača, i u pratnji vrhovnog komandanta Arsenala prodefilovao kroz masu. To je samo povećalo razdraganost okupljenih hiljada ljudi. Dužd je, pri tom, delio svoje sličice, podsećajući sve okupljene na nekadašnju ceremoniju njegovog dolaska na presto. U njegovoj pratnji bili su plemići, koji su bacali unaokolo hleb, srebrni novac i delili vino. Između glava i ruku koje su mu zatvarale vidik, Pjetro je, u jednom trenutku, ugledao strogo lice Rikarda Pavija, šefa Četrdesetorice, koga je pratila njegova garda, držeći se uz dužda i nosiljku. Pod arkadama Prokurature bili su priređeni divni koncerti. „Sirotice” iz palate, dvanaest starijih žena koje su bile služavke u palati pre nego što su zapale u bedu, pružale su ruke i dobijale velike priloge, terajući s tog mesta sve konkurentske prosjake, koji su došli s istom namerom. Uveče je palata bila osvetljena bakljama, a zatim se održavao veliki bal, na kome se pojavljivalo plemstvo, strano i domaće, dok su vatrometi stvarali nove zvezde nad Venecijom, a Trg San Marko bio je osvetljen kao usred dana.
Pjetro je očajnički krčio put laktovima pokušavajući da se izvuče iz haosa a u prolazu su mu dobacivali nove ljutite primedbe: „Lakše malo, prijatelju!”, „Niste ovde sami!”, „Smiri se, viteže!”... S vremena na vreme podizao se na vrhove prstiju kako bi, bez mnogo nade, tražio Minotaura; ovog puta on je, međutim, potpuno iščezao. U daljini, na uglu trga, video je duždovu nosiljku koja se udaljavala... Njegova visost će svakako otići na Arsenal, ili će se ukrcati u svoj svečani brodić Bučentaure. No nešto se usput desilo, pre nego što je dužd stigao do lagune. Pjetro je opet prosuo bujicu psovki. Ispred Prokurature bile su postavljene drvene tribine, baš ispred palate. Pokušao je da dođe do njih, uprkos svetini koja je išla u suprotnom smeru, provlačeći se između prodavnica čipke, slikarskih radnji i prodavnica nakita i kristala. Reka koja je tekla u suprotnom pravcu svaki ga je čas ometala i nije mogao da reaguje na vreme: stalno su ga zaustavljali i upućivali mu prekore.
Odjednom se zaustavio.
Ispred nogu mu je, kao nekim čudom stvorena, ležala maska Minotaura.
Pjetro ju je zgrabio. Video je da je u njoj koverat s ceduljicom.
Sav grozničav, otvorio je pisamce.
Izgubio si, Viravolta!
U Sedmom smo krugu.
„Spusti sad pogled, jer evo se bliži
Rumena reka gde, grešnici bedni,
Vriju tirani, krvi i imanja žedni.”
Da, Crna Orhidejo, u toj krvavoj reci
Utopiće se Loredan.
I to tvojom greškom, a u narednom krugu,
Koji će mu od nas pre stići?
VERGILIJE
Nervirajući se sve više, Pjetro je podigao pogled, i osvrtao se oko sebe. Neka buka ga je naterala da se okrene. Ona je dopirala iz gledališta u obliku arene, koje je bilo podignuto na trgu, i oko koga su obilazile povorke. To je, zapravo, bio poveliki amfiteatar, po uzoru na Titusov amfiteatar u Rimu. Počeo je novi defile od četrdeset osam maskiranih osoba, koje su predstavljale prijateljske države: Mađarsku, Englesku, Švajcarsku, Španiju, klanjale su se publici pre nego što bi prošle ispod drvenog portala. U areni su se pojavili i likovi iz komedija, koji su duvali u trube ili svirali tambure. Čulo se i mukanje i lajanje. Kroz nekoliko trenutaka počeće lov na bikove, usred amfiteatra; dve stotine tih životinja širokih bokova i s nozdrvama koje su se pušile, trčkarale su tuda celog dana, a tako će biti i u toku naredna dva dana. U ovoj prilici, bik je označavao ritualnu žrtvu, pomislio je Pjetro, odjednom. Pogled mu je odlutao na drugi kraj trga, kroz svetinu koja je skandirala; pitao se kome svecu sada da se pomoli.
Zatim se začuo niz zvižduka.
Bio je na uglu Trga San Marko i Pjacete. Pogledao je na toranj Kampanile. Oko njega se tiskala sve više ljudi, kao i oko amfitetra.
Skok smrti.
Nazivali su ga i „Turčinov let”: u pitanju je bila opasna igra u kojoj su radnici Arsenala klizili po konopcu zategnutom između tornja Kampanile i Duždove palate, izvodeći pri tom razne zastrašujuće bravure. Nekada su oni zlosrećni udarali o fasadu. Sada nije bio razapet samo jedan, već četiri ili pet konopaca, koji su s Kampanile pomoću samostrela dobačeni na drugu stranu, i zakačeni za balkone palate, gde su se nalazili drugi radnici, spremni da ih zategnu i provere.
Čuo je zvižduk, a zatim još jedan.
Ma šta se to...
Kada je video prve maskirane figure kako prilaze konopcima, Pjetro je shvatio šta se događa. Okrenuo se ka tornju Kampanile, a zatim k palati. I sam zapanjen svojim otkrićem, još se kolebao i mrmljao: ali... ali... ne mogavši da prestane da baca pogled s jednog kraja na drugi. Sa jedne strane toranj, a balkoni palate s druge. Onda su petorica skliznula niz konopce, iznad praznine nad njim.
Turčinov let.
Pjetru je, odjednom, bilo jasno da to nisu radnici iz Arsenala. Shvatio je i kako su Vatrene ptice zamislile da uđu u palatu.
Vatrene ptice!
Tu je bio Orinel, iz reda Abadona; Halan, iz reda Astarota; Magid, od Prinčeva tame, Diralisen od Nadmoćnih i Aseal iz reda Prestolonaslednika tame; klizili su, jedan za drugim, velikom brzinom iznad Pjetra, petorica po petorica, i brzo iskakali na balkone. Pogled mu je sledio konopce po kojima su se prebacivali, iznad glava i naočigled svetine, koja nije shvatala šta se dešava. Na krovu crkve pojavile su se druge siluete u kapuljačama, a s druge strane palate razapeli su još konopaca, povezanih sa susednim zgradama. Pjetro je, zgranut i skamenjen, prisustvovao tom prizoru; oko njega su se ljudi smejali i prstom pokazivali na akrobate. Pjetro je gledao prema palati, a zatim prema keju, gde je dužd nestao u nosiljci. Razgrnuo je ogrtač i potražio malu posudu s metalnom kašikom. Počeo je da lupa iz sve snage kako bi upozorio grupu vojnika koja je stajala pred vratima Porta del Frumento; trojica od njih zbunjeno su gledala senke koje su klizile po konopcima, ne shvatajući. Jedan, bistriji od ostalih, čuo je buku i počeo da viče, kada je video Pjetra. Sa raznih strana trga čula se slična buka; zatim se buka proširila do Prokurature, Merčerije i opšta lupnjava je odjekivala na sve strane; signal je bio dat! Još jednom je Pjetro oklevao između dva pravca akcije koja su bila pred njim. Da li da utrčava u palatu, s garnizonom, ili da pojuri da spašava dužda?
Odlučio je da treba imati poverenja u vojnike u palati, i pojurio je prema keju.
Samo da stignem na vreme!
Pretrčao je nekoliko metara i opet zastao.
Na laguni se ocrtavala veličanstvena i impozantna silueta Bučentaurea. U brodu je bio dužd sa senatorima, damama plemenitog porekla i pripadnicima porodica koje su davale ambasadore Venecije u raznim zemljama, i koje su dobile plemićke titule. Negrona, gondola stavljena na raspolaganje francuskom ambasadoru, takođe je brazdala talase; na Loredanov poziv, Pjer Fransoa de Viledje ukrcao se na Bučentaure i sedeo pored dužda. Presto je bio na krmi pod nekom vrstom velikog crvenog baldahina; slično ukrasima koji su se videli na dvoru svih evropskih prinčeva, i ovaj brod bio je ukrašen zlatnim i purpurnim detaljima, sa scenama iz Herkulovog života: nemejski lav, Hidra, bog Pan koji drži globus; iznad njega, u bogato ukrašenim medaljonima, bila su naslikana razna godišnja doba i meseci u godini, kao i figure vrlina koje krase Veneciju: istinoljubivost, rodoljublje, čvrstina i plemenitost, studioznost, budnost, čast, skromnost, sažaljivost, čistota, pravednost, snaga, odmerenost, pokornost, vera, čednost, milosrđe; uz alegorijske figure koje su predstavljale pojedine nauke i umetnosti, i vrhunsku veličinu. Krilati lavovi sa San Marka nosili su ambleme Arsenala, i glavnih zanatskih udruženja Venecije, kovača, drvodelja i svih koji su doprineli pobedi carstva. Simboli pravde i mira krasili su pramac broda, uz simbole koji su predstavljali dve reke iz priobalnog regiona, Adiđe i Po, kako slave mirnu dominaciju Venecije na tim teritorijama. Oko ova dva broda plovila je pratnja malih skifova, lakih brodova koji su zatalasali lagunu, desetine gondola, bisone – čamci sa osam do deset veslača, plemićke privatne barke, koje su se takmičile u luksuzu, laureati poslednjih regata, kao i neka fantastična plovila u obliku kitova, tritona ili delfina; dame su bile u lakoj odeći, udobno smeštene u ploveće školjke i mahale su rukom prema obali, na kojoj se tiskao narod, oduševljen zbog te krasne parade. Bilo je tu i lažnih pećina s algama i koralima, bataljona sirena, čudovišta koja su razjapila čeljusti i izbacivala vodoskoke, raznih fontana, a izgledalo je kao da se svi prepiru, pod budnim okom jednog mišićavog Neptuna. Ovaj fantastični prizor polako je dobijao neki oblik: brodovi su našli svoje putanje i plovili jedni prema drugima, u redovima, jedni za drugima, manji iza većih. Oduševljena masa posmatrala je defile pun baroknih slika, od kojih se svaka odnosila na neko antičko božanstvo: na čelu im je bila Venera, a zatim su se pojavili Mars, Junona, Apolon i Minerva. Krilati konj Pegaz, načinjen kao da će izleteti iz mora, leteo je ispred sunca, koje je prema njemu delovalo bledo.
Bučentaure i cela ta šarena flota upravo su se otiskivali od obale.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Danteova zamka - Arno Delaland
OSMI KRUG
PEVANJE XXII
Venčanje s morem
Pjetro je jurnuo na kej. Tamo su bili kavezi s divljim životinjama. Jedna lavica se vrtela u krug iza rešetaka; azijski nosorog je gurao seno uprljano njegovim izmetom; gepard se šepurio i pružao šapu; neki Arapin je prikazivao dvogrbu kamilu, koja se nonšalantno šetala između zainteresovanih posmatrača. Na velikim splavovima bili su napravljeni pravi veštački vrtovi, koji su ukrašavali obalu; čitavi delovi travnjaka s biljkama u žardinjerama i cvećem ulepšavali su to mesto. I ovde su se održavali koncerti na svakom koraku, a ljudi su išli s jednog splava na drugi, uz zvuke barokne muzike, pre nego što bi ušli u neku gondolu. Jedan skif se zaleteo u gondolu i gondolijer se zamalo srušio u vodu. S pravom se razljutio, i sipao je razne živopisne psovke. U tom času Pjetro je video da se još neke gondole bliže Bučentaureu, i da unose pometnju u pomorsku paradu, jer seku put morskim nimfama koje leže u školjkama i Neptunima što nose trozupce.
„Vozi me na Bučentaure”, kazao je u jednom dahu. „To je pitanje života i smrti!”
Gondolijer je imao oko četrdeset godina, umorno lice i spuštene kapke. Izgledao je zbunjeno i ljutito. Verovatno je maštao o tome da se nekako otarasi nezvanog posetioca, ali ga je nešto u Pjetrovom autoritativnom pogledu ubedilo da treba da posluša. Pjetro mu je pokazao novu propusnicu, koju mu je dao Rikardo Pavi i koju je šef Četrdesetorice lično potpisao, a pored potpisa bio je duždov pečat.
„Dužd je u velikoj opasnosti! Zapni s tim veslom, brzo prijatelju!”
Gondolijer je bez razumevanja posmatrao svitak papira, pogledao je Pjetra, a lice mu se razvedrilo. Oklevao je, a Pjetro je gunđao.
Najzad je namestio kapu na glavu, i osmehnuo se.
„Imate sreće, gospodine. Naleteli ste na najbržeg gondolijera u Republici.”
„Ovo je pravi čas da se to dokaže”, rekao je Pjetro.
Venčanje Venecije s morem. Putovanje dužda kroz lagunu na praznik Sensa bilo je jedan od najvažnijh događaja u Veneciji. Ova simbolična i kratka odiseja odvijala se između ostrva San Nikolo i Lido. Tu bi svake godine s duždovog broda u more bio bačen prsten koji je patrijarh blagoslovio, i bile bi izgovorene sledeće reči: „Venčavamo se s tobom, o more, u znak večne dominacije.” Taj običaj je bio vezan za trijumf iz 1177. godine, kada je tadašnji imperator, da bi dobio podršku protiv nemačkog neprijatelja Barbarose, otišao da se pokloni papi u crkvi San Marko. Tada je papa Aleksandar dao Veneciji prevlast na moru. Iz sadašnje perspektive, ovo se moglo shvatiti i kao proročanstvo, jer je Venecija od tada počela da gradi svoju reputaciju pomorske sile. Na Bučentaureu je sedeo Frančesko Loredan, na svome prestolu, i razgovarao s francuskim ambasadorom Pjerom Fransoaom de Viledjeom, koji je, od Vikariovog bala, obilno koristio prednosti svog boravka u Veneciji. Postepeno je padao u ekstazu pred čudima koja su mu se prikazivala. Bio je okružen damama iz redova bogatog plemstva i naginjao se levo-desno da bi posmatrao lagunu i grupe čamaca koje su ih okruživale, uzvikujući pri tom od radosti i zadivljeno čestitajući domaćinu.
Loredan je iza kurtoaznih osmeha krio svoju krajnju zabrinutost. Nedaleko od njega bio je Rikardo Pavi, namršten, lica kao isklesanog u mermeru. I on je skrivao nervozu. Prekrstivši ruke na grudima, bacao je mračne poglede k Lidu.
U palati su se stakla na gornjem spratu razbila uz prasak. Jedna Vatrena ptica, s crnom kapuljačom na glavi, kotrljala se po podu i nastojala da se pridigne i izvuče pištolj. Desetak njegovih drugova pohrlilo je u salu Saveta, dok se petnaest drugih zaputilo u salu Kolegijuma. Počele su prve čarke, i ispod Tintoretove freske Venecija prima darove mora čuli su se prvi pucnji. Oni su još jače odjekivali, jer je za vreme praznika bilo zabranjeno nositi oružje; napolju su još uvek aplaudirali, verujući da je reč o petardama, što je bio uvod u večernji vatromet, kao i u očekivani Veliki bal. Posle prvih pucnjeva, svi u palati dohvatili su mačeve i bodeže. Veliki broj vojnika popeo se uz stepenice Skala d’ Oro i potrčalo u salu Antikolegijuma; na tri mesta Vatrene ptice su i dalje natezale konopce, dok su drugi silazili preko krovova. Trebalo je malo vremena da svi shvate šta se dešava, a straže su sa zakašnjenjem pokušale da rasture gomilu s trga kako bi sprečili neprijatelja da se i dalje spušta s tornja. Istovremeno, na nekoliko stotina metara odatle, kod Rijalta, Barakijel od Pitona-Luzbela, Turijel od Belijala i Ambolin od Asmodeja, kao i drugi Fon Markenovi plaćenici, počeli su da upadaju u sudske dvorane i trgovačke kancelarije, usred najvećeg haosa i gužve, u kojoj narod nije znao koga da krivi, pa je samo ometao organe vlasti u akciji.
„Brže, brže!”, vikao je Pjetro, besan što nema još jedno veslo da pomogne gondolijeru, koji je dahtao od napora.
Pjetro je bio na pramcu, s rukom na kolenu, a drugu je spustio uz bok. Bližili su se impozantnom Bučentaureu, koji je bio usred lagune, ali je gondola još uvek bila predaleko, jer su stalno presecali put barkama iz pratnje. Pljuštale su psovke sa svih strana, i zamalo su ih rastrgli. „Pažnja!”, vikao je Pjetro kada bi u prolazu okrznuli neki deo drugog čamca. „Desno, levo!”, vikao je, osvrćući se, i video da i druge gondole to čine. Na nekima od njih video je likove s kapuljačama, koji su mu delovali veoma poznato. Stiskao je zube i nastavljao da hrabri Tina, gondolijera, koji je činio sve što može da ubrza već ionako brzu vožnju. Kapi znoja slivale su mu se niz čelo; mišići su mu bili iskočili ispod prsluka i podvijenih rukava košulje. Bližili su se Đudeki i Pjetro je video da Tino neće moći još dugo da izdrži taj tempo. Pozvao je veslače s jedne bisone sa deset vesala koji su klizili kroz izbrazdanu vodu nedaleko od Bučentaurea. Kazao je Tinu da priđe i obratio se jednom veslaču. Vikali su s čamca na čamac, nastojeći da nadjačaju okolnu buku; Pjetro je dao znak glavom i vratio se gondolijeru.
„Ovo će ti biti nadoknađeno, prijatelju. Moći ćeš da se vratiš srećan i zadovoljan. Vreme je da ovo preuzmeš!”
Uzeo je cvet iz zapučka i bacio ga gondolijeru pred noge, na šta je ovaj razrogačio oči.
Bila je to crna orhideja.
Gondola je dodirnula susedni čamac, i Pjetro se prebacio u njega, a veslači su mu napravili mesta. Veslači su bili veoma dobri, ali malo izmoreni takmičenjem na kanalu Grande. Pevali su između dva udisaja i svi su kao jedan nalegli na vesla, kao da je sada reč o novom takmičenju. To je zapravo i bio slučaj, a njihovi mišići napinjali su se na najlepši način.
Kada je stigao blizu San Nikola, Bučentaure se zatresao; drhtaj mu je potresao bočne strane i malo se nagnuo, tako da je pramac bio okrenut ka laguni. Nedaleko odatle Negrona je izvela isti manevar, i pristala mu uz bok. Došao je svečani trenutak. Dužd je ustao s trona i Loredan je polako pozvao ambasadora da ga sledi. Senatori, plemkinje, predstavnici najčuvenijih porodica, poređali su se s obe strane glavne palube i načinili počasni špalir, koji je, kao girlanda, krivudao s jedne strane broda na drugu. Loredan je polako istupio, a ambasador je bio uz njega. Načinio je nekoliko koraka ispod crvenog baldahina, gledajući mnoštvo osmeha i blistavih očiju uperenih u njega. Paževi, poređani s obe strane lađe, podigli su trube k nebu. Zatrubili su prvi put, a Loredanu se činilo da osim truba čuje i režanje nemejskog lava. Nastavio je prema pramcu; tu je stajao drugi paž, dete iz neke daleke zemlje, tamne kože. Na glavi je nosio plavi turban na kome je blistala dijadema. Nosio je prsten, na jastučiću od crvenog i zlatnog somota. Pored njega, držeći mu ruku na ramenu, stajao je venecijanski patrijarh u svečanoj odeždi. Loredan im se pridružio, dok su ga svi posmatrali, ogrtač mu je lepršao je na vetru, zođa mu je blistala na čelu, držao je skiptar u ruci, a prstenje mu se presijavalo na suncu; zaustavio se, nadneo nad vodu, i pogledao unaokolo. Drugo trubljenje podsetilo je sve na laguni da ućute. Svi brodovi su se zaustavili; cela flota je stala, i prestalo je pljuskanje talasa; od San Marka do Đudeke svi su ćutali i uperili oči u Bučentaure.
Na nekih pedeset metara odatle, u običnoj barci koja je bila usidrena nadomak duždove galije, neki čovek se mirno opružio. Na pramcu je bila crvena tkanina, koju je čovek podigao pre nego što se smestio. Podmetnuo je jastuče ispod grudi, kao da mu ono podiže telo i olakšava disanje u odlučujućem momentu. Nalaktio se. Lagano je pružio ruku prema obaraču arkebuze2 koju je upravo otkrio, a drugom rukom je pridržavao pušku, čija je osnova bila na metalnom držaču, što je trebalo da mu osigura ravnotežu u trenutku pucanja. Zvali su ga Strelac, Nišandžija ili Gilarion de Meririm, od Prinčeva tame; on je bio taj koji je, usred noći, pri svetlu baklje, samo jednom jedinom strelom, s rastojanja od pedeset metara, pogodio Đovanija Kampionija na groblju Dorsoduro. Sa mesta na kome se trenutno nalazio, i duždom koji se smestio na pramcu lađe, Gilarion nije mogao promašiti. Nije bio sam u tom poduhvatu; pre nego što je stavio specijalne naočare, koje je sam napravio, i koje su mu omogućavale da precizno gađa, zagledao se žmirkajući u desni bok Bučentaurea. Video je neki drugi brod kako pristaje uz galiju, na kojoj su svi bili zauzeti ceremonijom koju je sprovodio Loredan. Minotaur je koristio lestvice da se zakači za brod, a crveni ogrtač je lepršao za njim.
Tu je! On je na brodu!, mislio je Pjetro.
Bučentaure je stajao na sredini lagune. Za trenutak je izgledalo kao da se sve smirilo. Bila je to očaravajuća slika: Bučentaure, Negrona, gondole i sve moguće vrste čamaca stajale su mirno, zategnutih belih jedara, a girlande su lepršale na vetru. Dužd se podigao, ustao s prestola i izašao ispod baldahina, baš pored slika Pravde i Mira, i svečano podigao prsten koji mu je paž dodao. Podigao ga je prema suncu, u znak trijumfa. Stajao je tako pred svim Venecijancima i ljudima s obale, strancima koji su doputovali iz Evrope i s istoka, zođa mu je blistala pod zlatnom zvezdom. Jasnim glasom u kome je treperila istorija Venecije, kao fontana koja žubori priču o sedam svetskih čuda, ponavljajući pokret koji je bio simbol spajanja i bratske sprege, u potpunoj tišini ponavljao je ritualnu formulaciju:
„Venčavamo se s tobom, o more...”
Gilarion se spremao da pritisne obarač arkebuze, kada ga je pogodio iznenadni udarac, od koga se zateturao. Iznenađen, okrenuo je glavu. Nije imao vremena da puca, mada je dužd stajao na zgodnom mestu. Video je čoveka koji se bacio na njega, i razrogačio oči.
Udarcem noge Pjetro je zavitlao arkebuzu u vazduh. Odvojila se od metalnog postolja, poletela uvis i skoro vertikalno se sručila u lagunu. Gilarion je reagovao suviše kasno. Uz zgranuti krik, bacio se da dohvati pušku, da je ne izgubi. Kada je podigao pogled, video je Crnu Orhideju.
Borba je bila kratka.
Pjetro je bacio neprijatelja s broda.
U jednom trenutku, s rukama na kolenima, pogleda uperenog u dno lađe, pokušavao je da povrati normalno disanje, dok mu se lice kupalo u znoju.
Zatim se uspravio.
Sa broda je davao znake, šireći ruke, skakućući po palubi sleva nadesno.
Venčavamo se s tobom, o more, u znak večne dominacije.
Dužd je bacio prsten u lagunu.
Talasi su ga progutali.
Tada se, sa svih strana, sa San Marka i Lida, začula vika koja se ni sa čim nije mogla uporediti. Radosni narod dao je oduška svom oduševljenju.
Rikardo Pavi popeo se na most Bučentaurea, s ozbiljnim izrazom lica. Tražio je znake, gledao levo-desno, ometan oduševljenjem, zastavicama i maramicama i karnevalskim kostimima. Prešao je rukom preko potiljka i kratko podsečene crne kose i učinilo mu se da je, među svim tim brodićima u okolini, video poznatu siluetu na jednoj maloj barci.
Zaustavio se, žmirkajući.
Jedna plemenita dama, u svilenoj ljubičastoj haljini, prošla je kraj njega.
Viravolta... pa to je on!
Činilo mu se da će mu srce stati.
Pokušavao je da nešto kaže.
Predaleko, Pjetro, predaleko si!
Pavi je pokušavao da razume znake koje je Crna Orhideja davao; u tom času morao je izgledati smešno, skakutao je, kao i ostali, gore-dole, otvarao usta širom, ali Pavi nije mogao da čuje ni reč u opštoj galami.
Šta? Šta to hoćeš da kažeš?
Pravio je grimase, a iznad glave su mu se pojavili... rogovi?
Unezveren, Pavi se okrenuo i pogledao u dužda.
Venčavamo se s tobom, o more, u znak večne dominacije.
Loredan, koji je bio zaokupljen ceremonijom, takođe se okrenuo, pomerajući se s pramca broda. Pomilovao je paža po obrazu i uputio zadovoljan pogled francuskom ambasadoru i plemićima okupljenim na Bučentaureu. Odjednom se neki kolos stvorio ispred njega.
Minotaur, s rogatom maskom, metalnim štitnicima na ramenima i purpurnim ogrtačem.
„Frančesko Loredane!”, rekao je grlenim glasom, koji je odjeknuo kao presuda.
Duždovo lice se izobličilo.
„Spusti sad pogled, jer evo se bliži
Rumena reka gde, grešnici bedni,
Vriju: tirani, krvi i imanja žedni.”
Minotaur je zabacio ogrtač jednim pokretom, a ruka mu se našla iza leđa, odakle je, kao iluzionista, izvukao dva pištolja iz navlake. Krici užasa čuli su se sa svih strana. Iza Minotaurove maske, Loredan je, skamenjen, nazirao osmeh, i mislio: „Ovoga puta je sve gotovo.”
Rikardo Pavi se, vičući, bacio iz sve snage na Minotaura. Kolos se zaljuljao. Dva pucnja u vazduh odjeknula su u oblaku dima, a zastori i zavese su zalepršali dok se on zanosio unatrag. Vojnici su, kao probuđeni iz sna, pritrčali. Šest osoba valjalo se po palubi s Minotaurom, u totalnoj zbrci. Brojne pesnice i bodeži sručili su se na njega, usred opšteg užasa i zaprepašćenja.
Sa mesta na kome se nalazio, Pjetro nije mogao dobro da vidi šta se događa. Video je samo siluete, sjaj helebardi, i čuo pucnjavu.
Najzad je video dužda u svečanoj odeždi, koji se vratio na pramac. Video je i da se Pavi pridigao.
Pjetro je zamalo pao pokušavajući da se vrati u sredinu barke koja se ljuljala.
Uzdahnuo je od olakšanja.
Posle toga se sve odigralo brzo.
Venčavamo se s tobom, o more, u znak večne dominacije.
Na zaokretu lagune, između Đudeke i Lida, pojavile su se galije. To su bili Krfski dragulj i Santa Marija, i austrijske lađe, koje su blistale na suncu; brodovi Arsenala bili su raspoređeni na punktu oko San Đorđa da bi bacili lance i zatvorili lagunu i ulaz do poluostrva; s njih se začuo mukli žamor. Neprijateljski brodovi, s dva ili tri reda vesala, četvrtastim trupovima i sa po dvesta veslača, isturili su svoje vatreno oružje i izgledalo je da su spremni za paljbu; sekli su talase, sa svim jedrima razvijenim na vetru. Strelci i vojnici s arkebuzama bili su raspoređeni po palubama; raspolagali su s ukupno tri stotine dvadeset topova, okrenutih k Veneciji i protivničkim brodovima. Sa tim plovećim tvrđavama, koje su pratile fregate, Arsenal je mogao da se uhvati u koštac. No, laguna je bila zakrčena prazničnim barkama i čamcima, tako da je ostalo malo manevarskog prostora k poluostrvu; neprijatelj se približavao gradu, a manevrisanje je postajalo sve složenije i rizikovalo se da se Veneciji nanese nenadoknadiva šteta. Za ovu priliku otvoreni su hangari sa specijalnim ratnim brodovima, a na čelu te flote bile su čuvene uske lađe, zvane sotile; grupe malih brodova, koji su obično patrolirali po zalivu, usmerile su se prema napadaču; no ništa nije kazivalo da li će stići na vreme, jer je Bučantaure takođe bio na dometu paljbe, kao i San Marko. Dvadesetak jedinica iz rezerve, pod komandom kapetana s najvišim činom, pripremalo je artiljerijske baterije.
Pjetro je i dalje bio na onoj barci, a Pavi na Bučentaureu, i pomislili su na istu stvar. Sa zebnjom su se okrenuli ka keju Arsenala. Pažnju su im privukle dve uzastopne eksplozije. To je bila druga strateška tačka Venecije, i videli su kako se s te strane dižu oblaci dima. Mora da su se tamo vodile borbe. No, ko će pobediti: komandant Arsenala ili Strigije?
Svi su zadržavali dah.
Na pristaništu ispred San Marka, narod je zbunjeno gledao levo-desno, ne shvatajući i pitajući se da li su to neka nova iznenađenja pripremljena za praznik, ili je ipak nešto ozbiljnije.
Odjednom je iz luke krenula fregata pod punim jedrima, sekući talase kroz barut i dim. Bila je elegantna i gorda kao ptica, a pridružila se ostalim venecijanskim brodovima, koji su krenuli za njom.
„DA! DA!”, vikao je Pjetro na sav glas. To su naši!
Nastala je tišina.
Zatim se prvi put začula topovska paljba.
Venčavamo se s tobom, o more, u znak večne dominacije.
Onda je nastao pravi metež.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Danteova zamka - Arno Delaland
PEVANJE XXIII
Falsifikatori
Sofija, mlada pralja, držala je za ruku sina, dečkića od šest godina. Oboje su stajali na obodu gomile, na keju blizu Arsenala, na mestu gde se nastavljalo praznovanje. Etore, sinčić, gutao je u velikim zalogajima sladoled s belim i ružičastim kuglama, koje su bile velike skoro kao njegova glava. Oblizivao je usta, i okretao sladoled u svim pravcima da bi uhvatio sve primese ukusa koji mu je izmicao, i pri tom je skroz umazao prste. Sladoled je upravo bio u položaju da ispadne na pločnik. Sofija je, s osmehom, pozdravila usputnog udvarača, koji je neko vreme šetao s njima. Pogledala je sina i podigla obrvu u znak neodobravanja. Nagnula se k njemu, uz uzdah.
„Etore, molim te! Hoćeš li da budeš malo pažljiviji? Ako ga tako držiš, sladoled će ti ispasti na...”
Strašan zvižduk se prolomio iznad njih; zatim je nastao užasan metež. Sofija je prvo pomislila na zemljotres. Pala je na zemlju, i telom zaštitila dete. Na nekoliko metara odatle, cela vila se sama od sebe srušila, i usred opšte vike, fasada se pretvorila u hrpu kamenja. Oblaci prašine dizali su se svuda oko nje, i čule su se salve kašlja. Mlada žena je otvorila jedno oko, i iza dimne zavese videla da je vila, koja je ostala bez fasade, imala dva sprata čija se bogato ukrašena unutrašnjost sada mogla lepo videti. Na pragu jednog od njih pojavio se neki unezvereni starac, približio se otvoru prema praznini, zbunjen, i mrmljao nešto nerazumljivo.
To je bilo topovsko dule ispaljeno sa Krfskog dragulja, koje se zabilo u zgradu uz gromku eksploziju.
Pralja je pogledala svoju lepu haljinu, koja je sada bila isprljana i iscepana. Uverila se da je Etore dobro; malo se povredila pri padu i tanak mlaz krvi joj je tekao niz čelo. Još ošamućena, gledala je u sina i sladoled koji je pao na tlo.
„Mama mia, Etore... šta sam ti ja kazala!”
Pjetro se u međuvremenu vratio na Trg San Marko. Iza njega su Bučentaure i Negrona lagano napravili poluokret, usred lagune, da bi se izmakli van dometa vatre. Hiljade brodova oko njih, čija je usklađenost plovidbe bila sasvim poremećena, plovile su, svaki za sebe, pokušavajući da uspostave neki red. To nije prošlo bez nezgoda. Lađe su se sudarale, krećući se u svim pravcima, i stvarale pravu sliku haosa. No glavnu opasnost predstavljala je pomorska borba, koja je besnela, dok je Pjetro požurio u palatu. Narod se gurao na sve strane, ne shvatajući još uvek šta se dešava, oklevajući između smeha i brige, aplauza i panike pred tim prizorom.
Pjetro je bacio pogled na toranj Kampanile; konopci pripremljeni za lažni „Turčinov let” sada su bili pokidani. Ljudi Četrdesetorice obavili su posao. Gurajući se kroz gomilu, koja se bunila protiv vlasti, došao je do glavnog ulaza u palatu, gde je jedan agent organizovao zaštitni kordon, onoliko koliko je bilo moguće. Oznojeni agent se okrenuo k njemu, spreman da se baci na pridošlicu. „A, to ste vi!”, rekao je prepoznavši Viravoltu, i pustio ga da prođe.
U unutrašnjem dvorištu i dalje su se borili; poslednje Vatrene ptice, raspoređene po krovu, trčale su po olovnim pločicama zatvorskog krova, primetivši da je Loredan izbegao atentat, i da iz Arsenala stalno isplovljavaju novi brodovi s namerom da spreče Himerine galije i fregate da uđu dublje u lagunu. Pokušaj osvajanja vojnog utvrđenja takođe nije uspeo. Ta vest se odmah pronela među njima. Sve se zaista odigravalo u skladu s planom, veoma brzo, i istovremeno na više strana, ali ishod nije bio u korist Strigija. Dok su napolju obuzdavali gomilu, Pjetro je požurio u unutrašnje dvorište. Tu se sukob nastavljao. Neki napadači su spustili oružje i predali se, ali su drugi, poneseni očajanjem, skakali s krova da bi utrčali u palatu, dok su im ogrtači lepršali na vetru. Izvlačili su mačeve ispred stepenica Skala d’ Oro i ispred Sansovinovih statua; bacali su se na sve strane i trčali po stepeništu, kružili oko stubova; neki su skakali na balkone, drugi su lupali petama trčeći po holovima popločanim sivim i belim pločicama; čuli su se zveket oružja koje se ukrštalo, krici ranjenika, povremeni pucnji iz vatrenog oružja, koji su podizali male oblake baruta.
Pjetro je, za trenutak, posmatrao taj haos, a zatim umorno uzdahnuo.
Gadnog li dana!
Zatim se pribrao. I sam je odlučno izvukao mač.
Dobro! Vreme je da se ovo okonča!
Daleko u laguni, pomorska bitka između dve flote podsećala je na Kanaletovu sliku, naslikanu Tarnerovom veštinom, ali u stilu neke mračne slikarske akademije koja se specijalizovala za vojne teme. U smiraj dana, veliki beli oblaci zaklanjali su nebo, a brodovi, s pocepanim jedrima, izmenjivali su topovsku paljbu, dajući celom prizoru dimenziju Apokalipse. Pored galija su se nazirale elegantne siluete fregata, i lađa zvanih sotili, koje su klizile po vodi i okretale se, u skladu s manevrima napada i povlačenja zaraćenih strana; sve je stvaralo utisak celine zaustavljene u pokretu. Otkako se Bučentaure povukao u lagunu, mogle su se videli male siluete boraca koji su se penjali po jarbolima, ili se borili na palubi.
Dužd se vratio na presto na krmi broda. Pored njega je francuski ambasador iskolačenih očiju posmatrao borbu; osmeh mu je bio zaleđen na licu. Prisustvovao je tolikim uzastopnim dešavanjima da nije znao šta da misli, i lebdeo je između straha i olakšanja. Okrenuo se k Loredanu.
„Ali, Vaša visosti... Sve ovo...”
Dužd, koji se pribrao dok su Pavi i njegovi ljudi nastavili da manevrišu brodom, napravio je grimasu koja je izmenila gipsanu masku njegovog lica. Izbegao je smrti za dlaku.
„To je... kao neka rekonstrukcija događaja.”
„O, zaista?”, upitao je Pjer Fransoa de Viledje, osmehnuvši se pomalo usiljeno.
„Da, svake godine to priređujemo... Neka vrsta...”, nakašljao se, „moglo bi se reći, tradicije.”
Ambasadorov pogled je lutao od dužda do gužve na laguni. Odjednom se džinovska pečurka dima digla do neba. Uz beskrajnu škripu, Krfski dragulj je počeo da se njiše, pogođen na više mesta u bokove, a jedno jedro mu je, uz buku, otpalo. Na pramcu mu se pojavio plamen, a voda je prodrla sa svih strana. Krma se digla k nebu i brod je počeo da tone. Mornari su skakali s paluba. Malo dalje, videvši da je bitka izgubljena, Santa Marija je uzmicala kroz unakrsnu vatru s Arsenala. Jedra su joj lupkala o katarke. Nekoliko fregata još je odolevalo, a ostali brodovi su počeli povlačenje. Pjer Fransoa de Viledje je prvo izgubio, a zatim opet pronašao svoj uobičajeni osmeh.
„Ali to sve izgleda... tako stvarno”, čudio se.
„Zar ne...”, odgovorio je dužd.
Ambasador je odjednom histerično kriknuo, i počeo da pomamno tapše rukama. Krfski dragulj je upravo nestao pod vodom, a na nebu su blistali odsjaji požara.
„O, bravo! Divno! Sjajno!”
Očigledno je, u ovo vreme, u Veneciji dobar provod.
„Neprijatelj beži! Neprijatelj beži!”
Na te reči vojnik je požurio u dvorište Duždove palate. Za njim je išla četa naoružanih ljudi, prikupljenih na Merčeriji. Požurio je i ugledao Pjetra Viravoltu, koji se baš uspravio; upravo je probo jednu Strigiju, koja se grčila na tlu, u ogrtaču s kapuljačom. Pjetro je izvukao okrvavljeni mač i osvrnuo se.
Vatrene ptice. Spuštale su se po konopcima, padale s krova, letele preko balkona. Sada ih je ostalo nekoliko. Pjetro je hodao po dvorištu zatrpanom leševima. Neki čovek se bacio na njega. Izbegao je prvi udarac, parirao mu, a zatim povio kolena, da bi i sam prešao u napad, koji se završio udarcem u grlo neprijatelja. Posle nekoliko trenutaka bio je na stepenicama Skala d’ Oro; i tamo se ležali leševi i ranjenici, koji su tražili pomoć; kada je stigao na vrh, video je jednu Pticu, okruženu Pavijevim ljudima, kako širi ruke i predaje mač. Na levoj strani, drugi čovek, u nastupu panike, trudio se da se otarasi ogrtača koristeći opštu gužvu. Podigao je pogled i video u blizini Viravoltu, i njegov upereni mač spreman da ga probode.
„Dakle? Menjamo stranu?”
* * *
Srećom, više nije bilo velike borbe na gornjim spratovima palate. Bilo je lako pohvatati poslednje Ptice, koje su se sklonile u salu Velikog saveta, ili Antikolegijuma. Pokušaj neprijatelja da oslobodi zatvorenike iz tamnice nije uspeo. Strigije su shvatile da se njihov put takođe završava u tamnici, u koju će ih svakako smestiti.
Dok je Pjetro izlazio iz palate, okružen pobedničkim borcima Četrdesetorice, sudario se s devojčicom u plavoj suknjici. Sva nasmejana, pružila mu je kartonsku kutijicu.
„Gospodine!”
Sva je sijala.
„Za učenice škole Santa Trinita...”
Pjetro se nasmešio.
Nekim čudom karnevalsko praznovanje nije se prekinulo. Kao da su bili začarani, Venecijanci nisu gubili ni mrvu svog poleta. Pored sve buke i besa, borbe su se utopile u opšti metež – neke su se odvijale skriveno od očiju naroda, a druge su bile tako očigledne da su ih smatrali za ulične prepade. Širile su se glasine, koje su vlasti zataškavale uz osmeh. Vrhovni komandant Arsenala dobio je igru. Pored sudskih kancelarija na Rijaltu, koje su takođe bile poprište borbe, izdvojene Strigije su se najzad predale. Treba priznati da je to bila zasluga Dame Srce, koja je ušla u ured u kome su se zabarikadirali Fon Markenovi i Himerini borci i pokupila poslednje pištolje koji su tog dana korišćeni.
Praznik Sensa i karneval održan leta gospodnjeg 1756. Godine nisu ličili na druge slične praznike.
Na Bučentaureu ambasador je šapnuo duždu na uho:
„Bilo je baš izuzetno!”
Zatim se prisetio da u takvim prilikama treba pokazati malo kritičkog duha, pa je dodao:
„Možda malo previše pompezno.”
Dužd se osmehnuo, ne odgovorivši mu ništa. Samo je veoma duboko uzdahnuo od olakšanja.
Venčanje Venecije s morem bilo je završeno.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Danteova zamka - Arno Delaland
PEVANJE XXIV
Bunar divova
Šest konja, koje je kočijaš nemilosrdno šibao, vukli su kočije Ekharta fon Markena na putu iz Margere. Otpadnički vojvoda je krenuo u takvoj žurbi da je poneo samo nekoliko kovčega sa sobom; sada je bio begunac. Mračnim pogledom je posmatrao predele koji su se smenjivali pred njegovim očima. U roku od samo nekoliko sati, njegov ludi san se raspao. Svaki čas je obuhvatao glavu rukama i stezao je, nastojeći da stiša strah i bes koji su ga obuzimali; bio je na putu koji ga je zauvek odvodio iz Mletačke republike, sam sa svojim varljivim vizijama i duhovima zavere koju je tako lepo zamislio, ali je nije ostvario. Više ne može računati da će povratiti svoja dobra, koja je carica Marija Terezija već razdelila drugima. Neće povratiti ni izgubljenu čast. Kratki uzvici kočijaša, udarci biča, dahtanje konja, prašina koje se uzvitlala oko njega, sve mu je to delovalo kao kapi vode u bunaru bez dna, kao da je stvarnost presušila. Zapao je u košmar, koji ga nije napuštao od onog mračnog dana kada je poslat u progonstvo. Sve je izgubljeno, mislio je. Sve.
Stezao je pesnice. Otišao je u žurbi, kao što je i došao; zaverenik, propali aristokrata koji nije imao ništa osim svoje zamisli. Dužd je pobedio. Bio je živ. Otavio i Vikario su eliminisani. Vatrene ptice, Strigije iz drugog košmara, predale su oružje. Samo su on i Himera pobegli. Sad su predstavljali opasnost jedan za drugoga, kao što je i inače bio slučaj, mislio je Fon Marken. Sve je to skrivio jedan čovek, bio je ubeđen: Crna Orhideja, Pjetro Viravolta, koga je iz nekih mračnih razloga Diavolo izabrao da ostavi u životu kada mu je bio predat na milost i nemilost, umesto da s njim završi jednom zauvek. Možda je sve pošlo naopako baš tog dana.
Ekhart je besneo zbog toga.
I šta sada?
Bekstvo. Bekstvo putem koji je video pred sobom. Povratak u Austriju nije bio moguć. Tamo je samo mogao dospeti u zatvor. Bežao je u Francusku, gde je još imao nekoliko prijatelja; možda može računati na njihovu zaštitu i sredstva da ispliva na površinu. Dok je razmišljao o tome, spopadao ga je ludi bes, pomešan s očajanjem. Suze su mu se skupljale u uglovima očiju. Pa dobro! Bio je sam! Sasvim sam! Izvući će se nekako, zar ne? Prvo da se negde skloni. Zatim će se posvetiti onome što je uvek činilo njegov život: nastojanju da sakupi ostatke nekadašnje časti; on, koji je bio izigran, ismejan i pretvoren u pajaca. Boriće se za ono što je preostalo. Vojvoda, ipak je bio vojvoda. I to je nešto značilo! Nikada se nije u ovoj meri osećao kao izgnanik kome je sve oduzeto, usamljeni kralj u prognanstvu.
Dakle, spašću se nekako!
Bile su to neodređena intuicija, a istovremeno i mučna zabrinutost, koje su ga navele da se nagne, spusti prozor kočije i pogleda kroz oblake prašine. Bio je načas zaslepljen – na obzorju iznad puta oivičenog čempresima, jezerima i brežuljcima, blistalo je sunce na zalasku. Zatim je video malu crnu tačku, na koju prvo nije obraćao pažnju. No, pošto se približavala, počeo je da žmirka, zainteresovan.
Neki jahač ga je sledio, a kosa mu je lepršala na vetru. Krajevi ogrtača vijorili su za njim. Galopirao je, opuštene uzde. Široki rukavi košulje su mu se naduli od brzine. Podbadao je kobilu brzim udarcima peta.
On! To je bio on!
Fon Marken je opsovao kroz zube.
Pjetro Viravolta se dao u poteru za njim i jahao je što je brže mogao, trudeći se da ga stigne.
Čim su saznali za vilu u Margeri, u kojoj su se okupljale Vatrene ptice pošto su napustile Mestre i onaj žalosni podrum, Pjetro je otišao tamo. Pratili su ga vojnici i agenti Četrdesetorice. Pjetro se nadao da će uspeti da raskrinka Himeru i uhvati Ekharta fon Markena, misleći da se možda radi o istoj osobi. Našao se pred zgradom s dva veličanstvena reda antičkih stubova, vratima-prozorima koja su vodila u predvorje i velike salone, natkriljene kupolom, s otvorima za svetlo. Mada su svi znaci govorili da je donedavno tu neko stanovao: odeća i ogrtači s kapuljačama koje su našli razbacane po podu, kao sećanje ne protekle praznike, mesto je bilo napušteno... ili bar skoro napušteno.
Jedan priprosti sluga, koji je pomagao Fon Markenu da utovari prtljag, bio je šćućuren u uglu. Mada je i on žurio da pobegne, kada je video da se vojnici približavaju, bio je prinuđen da se vrati unutra i sakrije u mračnom prostoru ispod stepenica. Nije bilo teško pronaći ga i navesti da govori. Video je kako mu prst još drhti dok je pokazivao na koju je stranu otišao Fon Marken, i Pjetro se dao u poteru.
Ubrzo je izmakao vojnicima koji su ga sledili.
Tako je sad jahao sam, spreman za dvoboj, na putu o kome je maštao, dok je večernja izmaglica polako osvajala, a sunce nestajalo.
Pjetro je već bio nadomak kočije s beguncem. Nastavljajući da podbada kobilu, izvukao je pištolj iz opasača. Ipak je bio predaleko da bi pucao. U ispruženoj ruci držao je pištolj, koji je delovao kao produžetak šake.
Opet Viravolta!
Vojvoda je brzo uvukao glavu u kočiju. Ovo je bio nov šok. Prešao je rukom preko čela i osetio da ga obliva hladan znoj. Pokušao je da savlada drhtanje: ruka mu se stegla oko štapa koji je nosio. Nešto mu je palo na pamet, pa je ponovo provukao glavu kroz vrata i viknuo kočijašu:
„Brže, brže!”
Pridržavao je crnu kapu da je vetar ne odnese.
Čuo se fijuk biča i lupkanje uzdi.
Crna Orhideja ga je i dalje sledio, i približavao mu se.
„Brže, sveca mu!”, prodrao se Fon Marken.
Kočija je letela sve brže i drmusala se. Fon Marken je unutra gubio ravnotežu dok su točkovi odskakali po tlu, i osećao da klizi levo-desno po sedištu. Tako uzdrman, spustio je ruku na jednu od ljubičastih unutrašnjih zavesa, koja je bila s druge strane vrata. Opsovao je i ponovo isturio glavu napolje.
Čovek koji ga je sledio, u ogrtaču što je podsećao na krila slepog miša, odjednom mu je izgledao kao pravi demon; čudan obrt: Strigije više nisu bile uz njega. Pogledao je u tog demona. To je zapravo bio mit, živa legenda koja ga je sledila.
Galopirao je.
Dizala se prašina.
Truckao se.
„Još BRŽE!”, zaurlao je Fon Marken, a bilo mu je udaralo u slepoočnicama.
Sav se zacrveneo.
Pjetro se još malo primakao. Uskoro je bio tako blizu da je na njega letelo grumenje zemlje koje je kočija odbacivala; zvuk je bio zaglušujući. Činilo mu se da su ti zvuci bučniji i zaglušniji od sve karnevalske galame kroz koju je prošao u Veneciji. Primakao se zadnjem levom uglu kočije.
Za trenutak je razmišljao o nekom akrobatskom zahvatu kojim bi se s konja prebacio na kočiju, što bliže vratima. Odustao je od te zamisli. Odlučio je da još malo obode kobilu. Prošao je kraj vrata, ne gledajući vojvodu, koji je iskolačio oči na prizor demona koji ga prestiže. U jednom času bili su skoro bok uz bok: Pjetro, nagnut napred, s kosom koja vijori i Fon Marken, zgrčenog lica, poplavelih zenica, razrogačenih očiju kao porcelanske šolje ili kristalne čaše Federika Spadetija i Staklarske gilde s Murana.
Da, Federiko! Ti, tvoj sin i Severina, kao i kristalna haljina. Svega se sećam.
Pjetro je naciljao kočijaša i pucao.
„NE!”, zaurlao je Fon Marken.
Čovek je raširio ruke, šešir mu je odleteo, a pramen riđe kose vezane crnom trakom zalepršao je na potiljku, kao na marioneti. Nagnuo se napred, a siva jakna bila mu je probušena. Telo mu se zaklatilo kao da će pasti u prostor ispred kočije ili udesno. Nekim čudom nije pao ni na jednu stranu, već je ostao tako sedeći, mrtav, s uzdama u rukama, terajući kočiju ka svetu mrtvih. To je bila paklena slika: pomahnitali konji, zapenjeni i zamršenih griva, očiju koje su plamtele kao baklje, galopirali su neznano kud, vodeni rukom pokojnika.
Ta pogrebna kočija u trku naterala je Pjetra da brzo reaguje. Kada se približio najviše što je mogao, stegao je zube...
Nećeš valjda...
Bez daljeg razmišljanja zgrčio se i skočio.
Rukama je dohvatio konopce koji su na krovu pridržavali Fon Markenove natrpane kovčege. Sada je bio na zadnjem delu kočije, povijenih kolena, s ogrtačem koji je lepršao na vetru, čizama pripijenih za donje rude, opasno blizu točkova. Fon Marken je opet pogledao iznutra i još se više zgranuo. Viravoltin konj je galopirao sam. Vojvoda je krivio vrat da vidi šta se događa pozadi. Pogodio je gde je Crna Orhideja po lepršanju skutova ogrtača.
„Prestani! Neka se ovo zaustavi!”
Pjetro je pokušavao da se učvrsti u tom položaju. Oslobodivši jednu ruku, dok je drugom održavao nestalnu ravnotežu, zgrabio je mač. Jednim okretom ga je izvrnuo i okrenuo balčak prema točkovima. Bojao se da će pasti. Zaljuljao se i uhvatio ponovo, u poslednjem momentu. Naginjući se što više, ugurao je mač među paoke točka. U prvom pokušaju morao je da odustane, jer su ga snažni potresi zahvatili sve do ramena, pa je postojala opasnost da točak povuče i njegovu ruku. Zatim je, uz uzvik, probao ponovo. Čulo se krckanje. Komadići drveta leteli su na sve strane, a i sam točak je tako podrhtavao da je izgledalo da će otpasti s osovine. Pjetrova ruka u rukavici pustila je konopac za koji se držao, i skočio je unatrag. Pad je bio prilično bolan; kotrljao se po prašini. Dahćući se oslobodio dela ogrtača koji mu se umotao preko lica, i ponovo pogledao u kočiju.
Dvadeset metara dalje, kočija je najzad stala. Poskočila je, i zastala u mestu. Uz škripu i pucanje drveta, prevrnula se, ostavljajući brazde na suvoj zemlji, pre nego što se konačno zaustavila. Povučeni njenom težinom, konji su se zaneli udesno; sanduci na krovu su se prevrtali i padali, jedan po jedan. Jedan konopac je pukao. U zastrašujućem oblaku prašine, ostatak kočije zaustavio se u podnožju jednog brežuljka.
Pjetro se pridigao. Nije ništa slomio. Požurio je ka brežuljku.
Ugledao je čudan prizor. Video je baru u koju je upao ostatak kočije. Konji su se otrgnuli, a malo dalje ležao je kočijašev leš. Iz sanduka su se rasuli zlato i tkanine. Fon Marken je takođe ležao, opružen. Bio je izbačen iz kočije u trenutku kada je uletela u baru. Ispod odeće koju je nosio, jedna noga mu je bila savijena pod čudnim uglom. Druga noga bila mu je u vodi. Ležeći u blatu, nije se pomerao, a lice mu je bilo umrljano krvlju. Glasno je disao.
Pjetro se spustio niz malu nizbrdicu i prišao.
Vojvoda je video samo sopstvene čizme, koje su mu zaklanjale vidik. Trepćući kapcima pokušavao je da pridigne glavu, i začulo se jecanje ranjene zveri.
„Kao što gušter, kad pripeče žega
Za pasjih dana, u živicu svrne
I brz ko munja preko staze bega.
Na sličan način ka trbuhu srne
Ostalih dveju ljuta zmija mala.
Ko zrno papra, boje sivo-crne.”
„Da li vam ovo nešto kazuje, Fon Markene?”, pitao je Pjetro. „To je kazna iz osmog kruga. Za lopove kao vi, pretvorene u zmije... To je krug prevaranata, falsifikatora, lažnih proroka i sejača nesloge... Izgleda da su se kazne sada nešto promenile, zar ne?”
Stajao je tako, ne naginjući se nad vojvodu, koji je pružao ruku k njemu.
„Gotovo je, Fon Markene”, rekao je Viravolta.
Sa gorkim pokušajem osmeha na usnama, vojvoda je nešto mrmljao. Ruka mu je opet pala u blato.
„To vi mislite, no ostao je još neko...”
Pjetrovo lice se zateglo. Ovoga puta je prišao i spustio se na kolena.
„Diavolo, zar ne? Ko je on, Fon Markene? Ko je, ako niste vi?”
Čulo se novo grcanje. Pjetro ga je motrio stisnutih očiju, koje su blistale plavičastim sjajem, hladnog pogleda. Fon Marken je sve teže disao.
„To je... to je...”
Pjetro se primakao bliže.
„Ko? Ama, ko je to?”
Vojvoda se osmehnuo.
„To je tvoj najgori košmar.”
Ponovo se zagrcnuo od prigušenog smeha, a onda mu se lice opustilo. Fon Marken je ispustio dušu i vratio se u pakao.
Pjetro je dugo stajao kraj leša. Telo u đavoljoj močvari. Blato. Rastureni kovčezi. Smrt usred pustog predela.
Ponovo je tužno uzdahnuo. Ja sam zbilja veoma umoran, rekao je sam sebi.
A Lucifer je još bio na delu.
* * *
Dve hiljade plemića okupilo se u divnoj sali Velikog saveta, a dužd je sedeo na prestolu, ispod Tintoretovog Raja.
Neki redovi su, ipak, bili prazni. To su bila mesta onih koji su podržavali Strigije i čiji je identitet obelodanjen, pa su podvrgnuti ispitivanju. Neki od njih su rizikovali javno pogubljenje. Oni koji su se provukli kroz otvore na mreži, pravili su se da aplaudiraju onima protiv kojih su juče kovali zaveru. Sada je bilo važno očuvati jedinstvo Republike i okupiti se oko dužda. To je i bio cilj ove ceremonije; u isto vreme, ona je trebalo i da posluži odavanju priznanja svima koji su se, u ovom poslednjem, zapanjujućem iskušenju u kome se našla Venecija, istakli hrabrošću i odanošću. U vezi s tim, uočavalo se odsustvo Rikarda Pavija, koji je nastavljao istragu i ispitivao uhapšene u tamničkim prostorijama. No, već su ga svi slavili kao junaka događaja na Bučentaureu i na Trgu San Marko. Dama Srce, koja je odnela pobedu kod Rijalta, potresla je svojom pojavom ovaj skup, i jata zagrejanih udvarača gurala su se oko njene lepeze. Komandant Arsenala, sa svim mogućim odlikovanjima i svečanim izrazom lica, s rukom na zlatnoj jabuci štapa, sedeo je, uspravan i važan, s desne strane, blizu Loredana. Ani Santamariji, koja je još bila u crnini, svi su iskazivali poštovanje. Bila je veličanstvena i otmena od kada je izašla iz skrovišta u Kaštelu; svi su znali kroz kakve je teške trenutke prošla, kao i kakvu je ružnu ulogu Otavio imao u pokušaju državnog udara. Smatrali su je žrtvom i princezom, istovremeno; svi su sada pozdravljali njenu naklonost prema Viravolti, tom malom agentu koji je, rizikujući glavu, takođe doprineo povoljnom toku događaja. Svi su se klanjali Ani, koja je stajala po strani u velikom tamnom ogrtaču i pružala ruku svima koji su hteli da je pozdrave, pre nego što se pridružila svom dragom. Sa Landretom uz bok, Viravolta je uživao u časovima ponovo pronađenog mira. Loredan se spremao za govor, pa su svi seli na mesta. Malo-pomalo, smeh i razgovori su utihnuli. Tada su pred dužda izašli Crna Orhideja i Ana Santamarija, Dama Srce i komandant Arsenala. Plemići su gledali u tu čudnu grupu: dva agenta Republike, muškarac i žena, jedna udovica, i jedan vojnik, udešen kao za paradu. Loredan se osmehnuo, a zatim je bez reči dao neki znak. Između dva stražara s helebardama pojavio se mali paž, melez s plavim turbanom, koji je nosio somotsko jastuče. Loredan je ustao i stao ispred te male grupe, osmehujući se i dalje. Frančesko je namignuo. Dao je pažu svoj skiptar, baketu. Cela situacija je bila smešna: pošto je morao da drži jastuče obema rukama, paž je morao da zabaci skiptar pod ruku, a sjajna kugla na vrhu štrčala je iznad njegove glave. Nije mogao da se uzdrži od smeha. Loredan se okrenuo komandantu Arsenala. Prva medalja je bila namenjena njemu i stavio ju je pored ostalih odlikovanja. Dužd mu je stegao ruku i rekao nekoliko reči. Ana Santamarija i Dama Srce naklonile su se u isto vreme, i cela sala je uzdisala posmatrajući te dve lepotice kako se klanjaju duždu. On se pridigao, i obema je dao po jedan broš ukrašen dragim kamenjem, koji je imao oblik venecijanskog lava.
Najzad je stigao do Viravolte.
„Smatram da medalja nije dovoljna”, kazao je dužd.
Potražio je nešto ispod crvenog ogrtača. Izvukao je cvet!
Bila je to crna orhideja, koju je Pjetro uzeo s osmehom.
„Sada ste opet među nama”, prošaputao je Loredan.
Zatim je raširio ruke, i pozvao sve da se vrate na skupštinske teme.
„To je Venecija”, rekao je.
Čvrstom rukom ponovo je uzeo skiptar od paža.
Pjetro, Ana, Dama Srce i komandant Arsenala su se udaljili.
Bura aplauza je odjeknula s kraja na kraj sale, i izgledalo je da se na zemlji ostvario prizor iz Tintoretovog Raja, dok je četiri hiljade ruku pljeskalo od radosti, uz veselje i uzvike „Bravo!”, lupajući kao da će sve polomiti, ispod pozlaćene tavanice.
* * *
Pored Crne Orhideje bili su Ana, koja ga je držala ispod ruke, Landreto, Dama Srce, i neki od njenih obožavalaca.
„Dobro, gospodine”, rekla je Dama Srce, posmatrajući Viravoltu zainteresovano. „Šta ćete sada raditi, kad nema više ptica za lov? Hoćete li nastaviti službu Republici? Ili ćete otići prema novim horizontima, pošto vam je vraćena sloboda, koju toliko volite?”
„Pa, zapravo, to je...”
„Znajte ovo, u svakom slučaju, prijatelju”, prekinula ga je, ne čekajući odgovor. „Ako vam bude potreban vodič na novim obalama, biću vam rado na raspolaganju.”
Ana Santamarija se više nije smeškala. Podigla se na vrhove prstiju i rekla Pjetru na uho:
„Ako je još jednom pogledaš, ubiću te.”
Viravolta se uzdržao od osmeha, dok je Ana, besna, uputila Dami Srce nategnut osmeh. Ova joj se takođe osmehnula, pomalo drsko. No, pošto je videla da je stvar beznadežna, počela je da gleda u momka koji je pratio Crnu Orhideju.
„A vi, mladiću?”
„Ja... ja?”, pitao je iznenađeni Landreto.
„Da, naravno, vi!”, kazala je, šireći lepezu. „Da li vas zanima... lov?”
Landreto je pokazao sve zube u širokom osmehu, i skinuo šešir. Pokušao je da se ponaša samouvereno.
„To jest...”
Viravolta se smejao.
„Draga Damo Srce, našli ste više od sluge: Landreto je pravi kralj u mnogim oblastima, a bez njega ne bismo bili tu gde smo. Zar nije tako, dragi moj pri...”
Pjetro je prekinuo rečenicu kada je video Rikarda Pavija kako ulazi u salu. Njegovo je smrknuto lice, u opštem dobrom raspoloženju, nesumnjivo privuklo pažnju. Odeven u crno, šef Četrdestorice već je bio viđen kao naslednik Emilija Vindikatija i na čelu Desetorice, a sada je polako krčio put kroz salu, u pravcu Crne Orhideje. Kada je stigao do Pjetra, spustio mu je ruku na rame i odvukao ga što je dalje mogao. Pjetro se izvinio Ani Santamariji i ostalima koji su ih okruživali.
Pavi mu je, poverljivim tonom, rekao:
„Dolazim iz tamnice, prijatelju. Mislio sam da nikada neću postići cilj, no jutros je jedan od Strigija koje smo uhapsili, odlučio da progovori, posle četiri sata mučenja. Taj čovek je popustio, a on je jedan od retkih koji su znali, osećao sam to, Pjetro!”
Gledao ga je u oči.
„Znam ko je Diavolo!”
Pjetro se zgrčio, a osmeh mu je nestao.
Obojica su tako stajali nekoliko sekundi, a zatim se Pavi nagnuo nad uho Crne Orhideje. Šef Četrdesetorice šapnuo je neko ime, samo jedno, koje se izgubilo u šapatu. Pjetrovo čelo je pobledelo. Glava mu se naginjala k Paviju. Njegovo ponašanje je pokazivalo da ne sumnja u ono što je čuo. Sada su razni delovi zagonetke s kojom su se sve vreme susretali, počeli da se slažu, jedni za drugima, kao što slagalica odjednom dovede do otkrića novog prizora; prineo je ruku licu, zgranut. Slika je bila gora nego što je zamišljao. Ono očigledno mu je bolo oči, i proklinjao je sebe što to nije shvatio. Pogledao je u Anu Santamariju, koja je treptala. Kao i Landreto, shvatila je da se nešto događa.
Trebalo mu je nekoliko trenutaka da se pribere od onoga što je saznao. Dao je znak Paviju da ga pričeka koji minut, a zatim je otišao do Ane Santamarije.
„Šta se zbiva?”, pitala je.
Pjetro je stezao zube i nameštao šešir.
„Imam još jedan zadatak da ispunim. Ostanite tu, molim vas, i ne brinite za mene. Uskoro ću se vratiti.”
„Ali...”
Pjetro ju je već poljubio u čelo i okrenuo se. Dama Srce je podigla čašu, smešeći se.
„Da li se zna gde je sada?”, pitao je Pjetro Pavija.
„I on je pobegao, i to uspešnije nego Fon Marken... I, pazi, drži se dobro: prema našem ‘obaveštajcu’, sada je negde u Firenci.”
„U Firenci?”
Namrštio se.
„Pa dobro... možda ću biti odsutan duže nego što sam mislio.”
Opet je pogledao Pavija u oči.
Diavolo. Firenca.
Očigledno.
Danteov grad.
„Rikardo...”
Pjetro je procedio kroz zube:
„On je moj!”
* * *
Kokarijel, od Kerubina ponora, iz reda Pitona-Luzbela, bio je zatvoren u podzemnoj ćeliji u prizemlju venecijanske tamnice. Bio je bolestan i iznuren. Mučili su ga. Grudi su ga bolele i teško je disao. S vremena na vreme bi zaječao, a to ječanje se mešalo s kašljem. Gušio se. Bio je u delu zvanom Bunar, u potpunom mraku. Još je imao odeću Strigija. Ogrtač s kapuljačom bio je natopljen vlagom. Uskoro će doći plima. Drhtao je unapred od te pomisli. Voda će stići do njegove ćelije, natopiće zidove, stići će do njega. Tu će umreti, Kokarijel je u to bio siguran. Tu će umreti. Ali ni Himera se neće izvući. Komadićem ugljena, koji je jedva držao okrvavljenim noktima, ispisao je na mračnom zidu natpis. Pisao je u mraku nevidljive reči, bez prestanka, krstove i brojke koje su bile plod njegovog ludila. Pokušao je da ponovo stvori svoj raj iz mašte, u paklenoj noći. Divovi! Divovi! Sve je bilo tako kako je on osećao: Vatrene ptice koje su mislile da su Divovi, okovane zauvek. Glasom koji je odražavao njegovo ludilo ponavljao je:
„Videti raj!”
„Jer kô što kule kite, poput venca,
Monteređione, uzduž zida cela,
Tako na rubu, okolo studenca,
Kô kule štrče, svaki s pola tela.
Giganti strašni, što bi im još hteo
Zevs da zapreti, kad grmne iz strela.”
„Raj... raj... videti raj!”
Ove reči je ponavljao u beskraj, dok se nisu izgubile u tišini. Kokarijela je progutala tama.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Danteova zamka - Arno Delaland
DEVETI KRUG
PEVANJE XXV
Izdajnici
Mali orkestar svirao je na Trgu San Lorenco. Besposličari su se zaustavljali, s vremena na vreme, da slušaju muziku nekoliko minuta, a zatim su se vraćali svojim zanimacijama. Trg je imao svoj šarm; sačuvao je nešto iz firentinskog zlatnog doba, podsećajući na kneza Koma Starijeg, velikog mecenu. Nedaleko je crkva San Lorenco, koja je najčistiji primer renesansne arhitekture, bez ikakve ornamentike, s lepom osnovnom konstrukcijom od cigle. To je kvart Medičija; brojne kapele rasejane su po obližnjim crkvenim zdanjima, dekorisane dragocenim mermerom i kamenjem. One štite grobove najuglednijih članova porodice: to su pravi mauzoleji, ukrašeni alegorijama koje predstavljaju Dan i Noć, Suton i Zoru, i svedoče o vekovnoj moći Firence. Pjetro Viravolta je svirao drugu violinu u malom orkestru. Uživao je da ponovo svira na tom instrumentu. Njegovi slučajni drugari nastojali su da zabašure neke njegove pogrešno odsvirane tonove; no, uz malo vežbe, mogao bi da povrati svoju nekadašnju veštinu. Lice mu je bilo napuderisano i imao je belu periku. Nosio je svetli žaket, izvezen zlatnim koncem, s dugim rukavima, koji su plesali oko njega u skladu s pokretima ruku. Dok je svirao, sećao se nekih ranijih prizora: kad se, recimo, posle boravka u vojsci vratio u Veneciju i našao se u kvartu San Samuele, zabavljajući plemiće baroknim muzičkim večerima; ili kada je u susednom pozorištu, u kome je odrastao, učestvovao u predstavama svirajući na violini.
Bilo je lepo junsko popodne. Nebo je bilo čisto i plavo. Pjetro je, svirajući, posmatrao sve koji su dolazili i odlazili; naročito je motrio na čoveka s prosedom bradom, koji je kružio oko orkestra da bi došao do njega.
Nije sačekao kraj muzičkog komada da bi se sagnuo i šapnuo Viravolti na uho, i pored sve muzike:
„Vidite li onog čoveka tamo?”
Na oko dvadeset metara od njih bio je snažan patuljak, u beloj košulji s okovratnikom i crvenoj jakni, s pufnastim pantalonama i tamnim čizmama. Pjetro je potvrdio.
„Sledite ga, i to diskretno. Patuljak će vas dovesti do onoga koga tražite.”
Pjetro je žmirkao. Pogled mu je postao oštriji. Nije bilo ni govora o tome da sada odustane.
Završio je koncert nizom picikata i na kraju izveo jedinstvenu bravuru, uklapajući se u svirku orkestra.
* * *
Pjetro je ostavio violinu i pratio patuljka kroz gradske ulice. Firenca. Dva veka pre Isusa Hrista, etrurski grad Fijezole osnovao je koloniju, koja je u rimsko doba nazvana Florencija. To je bio grad-garnizon, koji je štitio put Via Flamina, vezu Rima sa severnom Italijom i Galijom. U XII veku dobio je status slobodnog grada, pod kontrolom dvanaest konzula i Saveta Stotine. Posle niza unutrašnjih sukoba, guverner je zamenio Savet. Grad je uvek imao buran politički život. U njemu je, 1265. godine, rođen Dante Aligijeri. Potekao je iz porodice sitnih plemića, a svoju veliku ljubav Beatriče video je prvi put 1274. godine. Video ju je samo dva puta, nikada se nisu upoznali, niti izmenili koju reč, a ipak je za nju napisao zbirku pesama Novi život, pre nego što je od nje načinio središnji lik Božanstvene komedije. Rano je ostao siroče i nastavio školovanje u Bolonji, gde je bio pod uticajem filozofa Bruneta Latinija i brojnih pesnika, kao što su Kavalkanti ili Ćino da Pistoja. Rano se uključio u politički život svoga vremena. U Firenci su tada nacionalistički orijentisani gvelfi podržavali papu, dok su njihovi protivnici gibelini bili pristalice germanskog Rimskog carstva. Izbio je pravi građanski rat. Dante je bio pristalica gvelfa i borio se u bici kod Kampaldina, 1289. godine, koja se završila porazom gibelina iz Pize i Areca. Ova pobeda nije uklonila unutrašnje sukobe i podele: beli gvelfi bili su umereniji, tražili su nezavisnost i u odnosu na papu i u odnosu na nemačkog cara, i sukobljavali se sa ekstremistima, crnim gvelfima, koji su priznavali samo papinu vlast.
Misleći na ta burna vremena dok je išao prema Trgu Sinjorija, Pjetro je neizbežno pravio poređenja s onim što je doživeo u Veneciji. Da li je građanski rat bio moguć u tom gradu? Svakako da nije. Ali sam je bog znao da li bi pobeda Strigija promenila istoriju grada na laguni. Još jedan državni udar, i sve bi se promenilo. Uvek je greška smatrati da je postojeća ravnoteža trajna: ona nekada visi o koncu. To je konac na kome je Crna Orhideja plesao poslednjih nekoliko sedmica.
Dok je hodao firentinskim ulicama, Pjetro je osećao da pesnikova senka hoda pored njega. Dante se oženio Đemom Donati, devojkom iz plemenite porodice, i podržavao je bele gvelfe. Imao je neke administrativne i diplomatske funkcije. No, napetost je i dalje rasla. Posle progona vođa dveju protivničkih strana, crni gvelfi su došli na vlast 1302. godine, uz podršku pape Bonifacija VIII. Tada je Dante otišao u progonstvo. Živeo je u Veroni, a i u Parizu. U to vreme je promenio mišljenje, i smatrao je da bi prosvećeni imperator mogao da obezbedi evropsko jedinstvo, kojim bi se sprečili ratovi i sukobi; prihvatio je stav gibelina, koji su želeli da italijanski prinčevi priznaju vlast Henrija VII Luksemburškog, koji je tada stupio na presto. Prevremena smrt Henrija VII ugasila je i njegove nade. Godine 1316. Gradski savet je dozvolio Danteu povratak u rodni grad. Odbio je. Nije želeo da se vrati dok mu se ne vrate čast i dostojanstvo. Tako je otišao u Ravenu, gde je umro 1321. godine. Božanstvenu komediju započeo je u vreme kada je otišao u izgnanstvo, a završio je malo pre smrti.
Prolazeći Pjacom del Duomo, Viravolta je malo zastao ispred katedrale, a zatim i na susednom trgu, pred čuvenim trostrukim vratima od pozlaćene bronze, na Krstionici. Na jednima od njih bio je naslikan Raj, što ga je podsetilo na Božanstvenu komediju, koja, sve do svog izdanja iz 1555. godine, nije dobila epitet „božanstvena”.
Naziv je dopunjen kasnije, verovatno zbog srećnog kraja, i zaslepljujuće vizije Boga i blaženstva. Mada je spasao Veneciju, Viravolta je i dalje bio u poteri za tajanstvenim Luciferom, Diavolom, koji je pobegao iz Danteovih stihova. Nije znao kako da dođe do poslednjeg rešenja. Ništa nije nagoveštavalo da će se njegova komedija završiti blaženstvom. Plašio se da ne naiđe na neizbežnu kaznu božju, s obzirom na to da se uputio u deveti krug pakla. Venecija je bila njegovo čistilište. Mogao bi stići do raja, s Anom Santamarijom, ako bi samo izašao živ iz ovog grada.
Patuljak je skrenuo za ugao, i našao se na Trgu Sinjorija.
Pjetro je ubrzao korak, sećajući se svake etape puta kroz fantastične lavirinte Himere.
Prvi krug: Marčelo Toretone – PAGANIZAM
Drugi krug: Kozimo Kafeli – RAZVRAT
Treći krug: Federiko Spadeti – POHLEPA
Četvrti krug: Lučana Salijestri – RASIPNIŠTVO I BLUD
Peti krug: Emilio Vindikati – GNEV
Šesti krug: Đovani Kampioni – JERES
Sedmi krug: Andreas Vikario – NASILJE
Osmi krug: Frančesko Loredan (neuspeli atentat) i Ekhart fon Marken – IZDAJA, ŠIZMA I SEJANJE NESLOGE
Deveti krug... IZDAJA
Posle Danteove smrti u firentinskom životu došlo je do novih tragedija. Vlast je počela da se pomalo demokratizuje, i Firenca se pretvarala u trgovačku republiku, sve do velike kuge 1348. godine, kada se stanovništvo smanjilo na desetinu dotadašnjeg broja. Bogata bankarska porodica Mediči učvrstila je svoju vlast u gradu. Komo de Mediči okružio se najvećim umetnicima svoga doba, kao što su bili: Donatelo, Bruneleski, Fra Anđeliko. Na čelo velikog vojvodstva Toskane, čiji je glavni grad bila Firenca, došao je Lorenco de Mediči, koji je bio mecena Botičeliju, Leonardu da Vinčiju i Mikelanđelu. No, dok je grad doživljavao procvat, fanatični dominikanac Savonarola nastojao je da od njega stvori puritansku republiku. Bio je tako uviđavan da izgori na lomači, a zatim je ponovo uspostavljena vlast Medičija, koju su podržali papa i španski kralj Karlo V. Mediči su vladali još puna dva veka, a nekoliko godina posle Viravoltinog rođenja, Toskana je prešla u ruke lorenske dinastije.
Himera je svakako računao na skrovište u Firenci, makar privremeno.
Trg Sinjorija, okružen kulama, bio je drag Firentincima. On je bio centar političkog života i na njemu se nalazila zgrada Palaco Vekjo, koju je veličanstveno ukrasio Vazari. U njoj je već nekoliko vekova bilo sedište gradske vlasti. Zanimljiva kula, na koju je palata bila oslonjena, bila je takođe jedan od simbola grada. Dante je, više nego jednom, maštao o svom gradu, sa nežnim osećanjima. Na sredini trga bilo je nešto neobično: crno-bela šahovska tabla, na tlu. Sa obe strane nalazila su se dva mala prestola. Tu su se igrale čudne partije šaha: šahovske figure su bili Firentinci od krvi i mesa. To je bila zanimljiva razonoda, usred grada. Kasnije su zamenili ljudske figure drvenim, ali u ljudskoj visini. Patuljak se zaustavio malo dalje. Dugo je razgovarao s nekim neurednim sveštenikom, koji je, ruku prekrštenih na mantiji, s vremena na vreme nešto odgovarao svom malom prijatelju. Pjetro je zašao iza kule, i nastavio da ih posmatra s priličnog rastojanja. Najzad je patuljak, klateći glavom, pozdravio sveštenika, okrenuo se i nastavio da hoda. Pjetro se pomerio nasred šahovske table, gde je zamalo prevrnuo piona i, pošto se nasmešio kraljici, ostavio ih sve tu gde su bili.
Zatim je nastavio praćenje. Patuljak je prošao ispod lođe, galerije na otvorenom. Pjetro ga je pratio u stopu, pozdravljajući usput statuu Perseja Benvenuta Čelinija i druge statue koje su, u svojoj strogosti, delovale kao da nadgledaju njegovo tajno praćenje. Na uglu lođe patuljak je nestao. Pjetro je ubrzao korak, i video ga ponovo da ide k zapadu, duž rečne obale. Pjetru je izgledalo da patuljak namerno krivuda, i nije ga bilo lako stići. Možda je bio upozoren. Njegova šetnja bila je ispresecana susretima; prvo je to bio sveštenik s Trga Sinjorija, onda trgovac povrćem na obali Arna, a zatim neki čovek patricijskog izgleda. Na mostu Ponte Vekjo ponovo je zastao, posmatrajući zaneseno nakit na policama u izlozima zlatara. Pjetro se sklonio, na uglu mosta, iza kupaca koji su prolazili. Zatim je nastavio da prati patuljka, koji je produžio put.
Hodali su još pola sata pre nego što su stigli na odredište; upravo kada je Pjetro počeo da žali, i strahuje da je naseo na lažna obaveštenja.
Sunce je zalazilo.
Ispred njega se uzdizala crkva Santa Marija Novela, u večernjem svetlu.
Patuljak je ušao, gurnuvši dvostruka vrata, iznad kojih je bila rozeta u gotskom stilu, dok su kapiteli stubova bili grčko-rimski; čudna kombinacija, koja je davala crkvi jedinstven izgled. Stajao je nekoliko trenutaka pred fasadom osvetljenom večernjim svetlom, načinjenom od crno-belog mermera, koja je bila obeležena Albertijevim stilom. Umesto nekadašnje oronule crkve, koja je bila data dominikancima, sada je Santa Marija Novela mogla da se po raskoši i lepoti takmiči s firentinskom katedralom. U nju su dolazile pape; tu je održan čak i jedan koncil, u uzaludnom nastojanju da se ujedine istočna i zapadna hrišćanska crkva.
Stojeći pred crkvom, Pjetro je zabacio skut ogrtača i stavio ruku na mač.
Duboko je udahnuo i zakoračio.
Visoko gore, na nebu iznad crkve, sakupljali su se oblaci.
Pjetro je gurnuo oba vratna krila. Škripala su.
Zastao je, ne mičući se.
Trebalo mu je nekoliko sekundi da se navikne na tamu. U dnu, ispod galerije, stajao je jedan čovek. Patuljak je bio pored njega i nešto mu šaputao. Na jedan znak tog čoveka, patuljak, koji se okrenuo ka Pjetru, poslušao je šefa i nestao u tami.
Diavolo se takođe okrenuo, i stajao, uspravan i nepomičan.
Silueta Crne Orhideje ocrtavala se prema svetlu, u okviru vrata. Ruka mu je bila na balčaku mača.
Dva čoveka su neko vreme ćutala, a zatim je Pjetrov glas odjeknuo u crkvi:
„Zašto?”
Tišina se produžila u beskraj.
Pjetro je ponovio pitanje:
„Zašto, Emilio?”
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Danteova zamka - Arno Delaland
PEVANJE XXVI
Lucifer
Bio sam kao vi, bićete kao ja. Tako glasi natpis iznad skeleta koji se nalazi na Masačovoj slici Trinita (Sveto trojstvo), svakako jednom od prvih slikarskih dela u kojem su dosledno poštovana pravila perspektive. Ako je Emilio prolazio pored nje, a nalazila se u trećem udubljenju na levoj strani donjeg dela crkve, video je jedan od najupečatljivijih prizora: mogao se zamisliti Diavolo kako se naginje nad Taštinom, koja pravi grimase, i koji je pobegao sa slike i sam obeščastio njenu svetost, istrgnutu iz najvećih dubina tame.
„Zašto, Emilio?”, pitao je Pjetro prilazeći između stubova.
Vindikati se osmehnuo. Rekao je:
„Vexilla regis prodeunt inferni
Stog gledaj napred, ako po toj tmini
razabrat možeš, reče vođa verni.”
Pjetro mu se i dalje približavao između stubova. Nastavio je sa stihovima:
„Sad si k mestu pao
Gde valja snagom naoružat grudi
Ne pitaj kako, nem i krut sam stao
Čitaoče, ne traži od mog pera
Jer ne bih za to reči naći znao.”
Nastavio je da mu prilazi.
„Ni živ ni mrtav ostah, pa sa svoga
Gledišta sudi, dokle um ti stiže,
Kako mi beše, tako bez oboga.
Car se tog bolnog carstva uvis diže
Od pola grudi, drugo led je krio...”
Pjetro se najzad zaustavio.
Vindikati je stajao na stepenicama koje su vodile na predikaonicu. Pjetro je bio udaljen nekoliko metara, nešto niže od njega.
„Lucifer”, rekao je Vindikati s osmehom.
Raširio je ruke kao neki ceremonijalmajstor.
„Dobrodošao u crkvu Santa Marija dele Vinje. Znaš li da joj je to izvorno ime? Ime Novela je dato umesto starog imena hrama Santa Marija dele Vinje. Odrastao sam u Veneciji, Pjetro, ali sam rođen ovde. Rođen sam tu, u zemlji mojih velikih uzora, Dantea i Medičija... No, to si svakako zaboravio. Tako se ponovo nalazimo u crkvi, baš kako smo se i rastali... u božjoj kući srećeš Lucifera. Stvar je prilično pikantna, zar ne? Vidim, u svakom slučaju, da te je Feodor doveo dovde bez problema...”
Pjetro je čuo neko škripanje iza leda. Okrenuo se. U dnu je pomenuti Feodor zatvarao velika vrata crkve Santa Marija Novela. Spustio je drvenu rezu i dve metalne šipke.
Pjetro je upitno podigao obrvu. Zatim se okrenuo Emiliju.
„Verovao sam ti, Emilio. One večeri, u San Marku, ja sam...”
„Ah, Pjetro, baš si mi priredio zabavne trenutke. Od časa kada sam te izvukao iz tamnice, znao sam da ćeš biti slep, bukvalno slep... Sve do časa kada si mislio da si video kako umirem. Jedan od Strigija igrao je ulogu Lucifera dok sam se pravio da sam u agoniji, pred tobom... ali nikada nisu našli moje telo, Pjetro. A ti si jurio tamo-amo, bez prestanka. Zaslužio si moje divljenje. Ti si bio, jesi najbolji od svih. Znao sam to, oduvek sam znao. To čini moj poraz manje gorkim. Ti si bio moj najsjajniji poduhvat i najveća greška. Ja sam bio tvoj vođa, tvoj Vergilije u paklu i tvoj venecijanski đavo. Ličnost sa dva lica, istovremeno. Zar nisi pomislio da je Vergilije, koji je odvukao Dantea u dubine svoje duše, mogao biti jedno od Luciferovih lica, zlo začeto u sopstvenoj svesti? Zar Vergilije ne spašava pesnika pokazujući mu sve grehe ovog sveta?”
„A one večeri, Emilio, one večeri u San Marku... Zašto me nisi onda ubio?”
„Svedok, Pjetro! Trebao mi je očevidac, direktan svedok moje smrti... Zar nije najlepša ironija što sam izabrao tebe? Moj plan se odvijao na najpoželjniji mogući način. Evo te sada na kraju tvog puta, Pjetro Viravolta de Lansalte, ti koga smo nazvali Crna Orhideja... u poslednjem krugu. To si i sam pogodio, zar ne? Onaj u devetom krugu, Pjetro, to si ti. Ko bi bolje od tebe poslužio u mojoj igri i bio povlašćeni instrument mojih majstorskih poteza. Crna Orhideja! Već si postao legenda! Sve je zavisilo od tebe, svi lažni tragovi na kojima sam zasnovao svoju zagonetku: ateisti, bludnici, višestruki preljubnici, pohlepni, kockari, šarlatani, gnevni, lažovi, raskalašni, ceo spisak bez kraja. Zamisli kako je bilo lako pokoriti dekadentnu Veneciju, i izigravati njen najjači zaštitni znak. Da, Pjetro, ti! Koje je to zadovoljstvo bilo! Znao sam sve o tebi i ostalima: Desetorica i Četrdesetorica su se uskladila s mojim planom, a ja sam samo morao da budem obavešten o svemu, i to uz Loredanov blagoslov, i podršku svih Saveta. Marčelo je bio upecan, a i sveštenik iz San Đorđa, kao i Kampioni, Lučana, astrolog Fregolo, svi ti pioni, baš kao i ti... Bez napora sam nadgledao svaki vaš pokret i postupak... Tri kapetana iz Arsenala bila su potpuno zastrašena; Vikario je, zajedno sa mnom, držao zanatska preduzeća pod kontrolom. Imali smo sve karte u rukama.”
Pjetro je pognuo glavu. U Vindikatijevom pogledu video je blesak ludila.
„Mislio si da možeš smaknuti Loredana...”
Vindikati se podmuklo osmehnuo.
„Pjetro, molim te... Otvori malo oči! Kada to čujem od tebe, koga je Republika osudila i bacila u tamnicu, zvuči mi prosto zabavno! Video si ovaj karneval – eto u šta smo se pretvorili. U karnevalske pajace, koje pokreću marionetske institucije. Ja sam vladao jednom od njih. Desetorica, Pjetro... takozvani Mračni. Najgori i najbolji od svih. Pogledaj malo kakav prizor danas Venecija pruža svetu. To je veštački grad, koji se guši u kakofoniji, korupciji, izveštačenosti, tajnim sporazumima, intrigama koje se vode u vrtu Broljo... Nestala je jednakost među aristokratima, koji neće da priznaju našu vlast, tako da smo morali da podstičemo novi oblik despotizma, despotizam Senata, koji ima svu vlast i koji je nije upotrebio ni za šta važno.”
„Časna reč, pa ti i dalje veruješ u te svoje budalaštine.
„Verovao sam da si protiv privilegovanih, Pjetro; mislio sam da si za slogu i jačanje venecijanske moći, uprkos svemu... No, veruj meni koji sam, javno ili tajno, otkrivao najveća zlodela u Republici, koji nisam prestao da motrim na sumnjive političare, na špijune, na strance žedne naše krvi, na razbojnike, na preduzeća spremna da se stave u službu naših večnih neprijatelja, na lopove i devojke za zabavu koje sam svakodnevno osuđivao da trunu u tamnicama. Znaš li kako je plutati stalno u toj najcrnjoj baruštini ljudskog srca, daviti se svakog dana u blatu ubistava, u razvlačenju, u niskostima, u prosečnosti, sve do iscrpljenja, do osećaja da ćeš sam sebe da povratiš? Nismo imali drugog rešenja osim sile i brutalnosti ne bi li zaustavili dekadenciju. To važi za sva stara carstva koja su morala da izumru. To je fatalno. Morali smo da reagujemo.”
„Da reagujete tako što ste na ubistva uzvraćali ubistvima?”
„To je bila samo kap u moru! Naše institucije, Pjetro, ključ je bio u njima. To je tvoj prijatelj Đovani Kampioni dobro shvatio; na nesreću, izabrao je pogrešnu stranu. Pogledaj sve te urede, u kojima se ljudi stalno vrte kao čigre. Pogledaj sve apsurdne procedure, koje nas navode da stalno menjamo upravljače, koji su i sami pajaci, bez drugih sposobnosti osim lupeštva i niskih udaraca. To je mravinjak! Sedeli smo na buretu baruta, s nesposobnim rukovodiocima. Političari koji vladaju Venecijom menjaju se na svakih šest meseci, kako vetar zaduva, a u međuvremenu, Pjetro, Venecija je izgubila sjaj, izgubila je kolonije i svaku nadu. Niko od naših gradskih vladalaca nije u stanju da se dosledno drži nekog pravca; nema nijednog patricija, među svim tim lešinarskim ružnim neznalicama, koji bi bio u stanju da zaustavi starenje Republike i njeno potonuće u greh, kao i zaboravljanje opštih interesa. Zar nije i sam Kampioni rekao da njegov glas ne može da se čuje? Lični interesi postali su važniji od svega, a ja sam tražio uzroke tog raspada... Samo sam želeo da podstaknem taj raspad kako bismo dobili novu šansu. Da, Pjetro, veruj mi: sve sam to učinio za dobro Venecije! Turci su se primirili, ali opasnost i dalje postoji. Španija nam stalno preti, a njen savez s papom godinama nas vuče u propast. Ostalo je samo da se okrenemo i potražimo nove mogućnosti.”
„Mogućnosti... kao što je Fon Marken. Ne zasmejavaj me! Potpisivanjem besmislenog sporazuma s vojvodom bez krune, koga su osudili u njegovoj sopstvenoj zemlji?”
Emilio je uzviknuo prezrivo.
„Fon Marken i njegova austrijska maštanja samo su služila mom cilju; on je takođe bio pajac. Upao je u mrežu koju sam mu razapeo, a ja sam koristio njegovu ludost da ga upetljam, i da sam sebe osudi. Čuo sam da si ga ubio, Pjetro, a to je ono što sam mu i bio namenio. Prepustiti morske dveri stranoj sili? Kako je i za trenutak mogao poverovati da bih se ja pridružio tom delirijumu i maštanju o nemogućoj slavi? No, bio mi je potreban, kao i njegovi ljudi i finansijska podrška.”
„Ti si potpuno lud”, rekao je Pjetro. „Nisi ništa drugačiji od tih protiv kojih se boriš: bogomdani opasni ludak.”
Vindikati se i dalje osmehivao, ali je zastao.
„Eh... kakva šteta.”
Ruke su mu pale pored tela. Zatim je naglo podigao bradu.
„Mislim da je došao trenutak istine?”
„To i ja, zbilja, mislim.”
„Pa dobro...”, rekao je Vindikati, „da završimo i s tim!”
Preko ramena je imao prebačen crni ogrtač, izvezen srebrom. Jednim pokretom ga je odbacio, i ogrtač je pao iza njega, ispred oltara. Polako je izvukao oružje koje je nosio o boku.
Pjetro je prišao.
Nije znao da se patuljak Feodor krio među stubovima, u tami. Prilepio se za stub kao pauk, visok metar i po. Kada se Pjetro približio tom mestu, izašao je iz skrovišta i skočio.
Vindikati se osmehnuo.
Pjetro je bio iznenađen kada se Feodor svom težinom sručio na njega. Izgubio je ravnotežu i zateturao se između crkvenih klupa. Feodor se borio kao sam đavo i podigao je bodež prema njemu. Imao je herkulovsku snagu, koja se zbog njegovog stasa nije mogla naslutiti. Pjetro je kriknuo kada je osetio da mu se oštrica zarila duboko u ruku, pošto je uspešno izmakao lice. Feodor još nije bio rekao poslednju reč; mahao je sečivom pred Viravoltinim očima. Osećao je patuljkov dah, čuo dahtanje i ljutite uzvike. Bol mu je udvostručio snagu, pa je Pjetro učvrstio kolena i noge u položaju koji mu je omogućio da odbaci patuljka što dalje od sebe. Feodor je odleteo među klupe; sklupčao se sa gipkošću mačke, sjajnih očiju, i s bodežom u ruci. Pjetru je tekla krv iz ruke, malopredašnji pad mu je povredio rame ruke u kojoj je držao mač; morao je da pusti oružje, koje je palo malo dalje, između dve klupe od crnog drveta. Rukom je pipao po boku.
Feodor je ponovo besno skočio na njega.
Suviše kasno je shvatio. Pjetro je podigao ruku i patuljak je samo video blesak munje. Pucanj je odjeknuo u praznom prostoru; Feodor je ponovo odbačen unazad. Pao je na pod i kratko se grčio, s rukama na stomaku. Zatim se prevrnuo, mišići su mu se zategli, a onda se smirio.
Pjetro je i dalje držao ruku, sa iscepanim rukavom košulje i jakne, pruženu ispred sebe. Feodor je ležao u svom crvenom odelu, s okovratnikom posuvraćenim preko usana. Pjetro se polako ispravio. Pustio je pištolj da padne na tlo.
Vindikati se za to vreme nije ni pomerio.
Pjetro je potražio mač između klupa, i vratio se u sredinu crkve. Bio je zadihan, a lice mu se grčilo od bola. Ruka ga je bolela.
„Izdajniče!”, rekao je Emiliju. „Sva su sredstva dozvoljena, zar ne?”
Vindikati se kratko nasmejao.
Sišao je niz stepenice oltara.
Ovoga puta zauzeli su gard, licem u lice.
„Sećaš li se, Pjetro? U neko drugo vreme već smo ukrštali oružje, tada čisto zbog zabave.”
„To vreme je prošlo.”
Tražili su oslonac kružeći jedan oko drugog, Pjetro u odbrambenoj poziciji, dok je Vindikati pravio široke zamahe.
„Možda je trebalo da te ubrojim među svoje ljude, Pjetro. Ima još vremena... Što nam se ne bi pridružio?”
„Znaš da je to beznadežan pokušaj, Emilio. Pokušao si da me iskoristiš. Sada više ne predstavljaš ništa. Tu smo, obojica. A nikoga na svetu nije briga za nas.”
Nastala je tišina.
Zveket oružja odjekivao je u crkvi Santa Marija Novela. Vindikati nije izgubio veštinu: bio je stari mačevalac i doprineo je Pjetrovom usavršavanju kada ga je regrutovao kao agenta republike. Između nekadašnjeg mentora i Crne Orhideje stvorila se tada neka rodbinska veza. Od te veze više nije ostalo ništa, osim dvoboja na život i smrt. Napredovali su i povlačili se, u ritmu naizmeničnih napada, uzvikujući pri tome. Parirali su, branili se, prelazili u kontranapad, odgovarali estokadom3 na estokadu. Oštrice su pištale poput zmija, nakratko se ukrštale, ili klizile jedna preko druge sve do balčaka. No, svaki novi udarac izazivao je novi bol u Pjetrovoj ruci. Osećao je eksplozije u glavi. Znao je da neće dugo izdržati taj tempo. U skoku je odbio Vindikatija na sredinu prostora s klupama, u desno krilo crkvene lađe. Himera se teturao među klupama; Pjetru se u trenutku učinilo da može završiti s njim. No, Vindikati je opet povratio ravnotežu. Ishod borbe bio je neizvestan. Umesto da ponovo napada, Emilio se povukao među klupe, u tamu. Zatim se pojavio i, uz osmeh, ponovo nestao među stubovima.
Pjetro je bio sav preznojen. Čuo je sopstveno disanje. Srce mu je tuklo kao ludo. Oko njega je vladala tišina: Vindikati je bio nevidljiv. Pogleda uperenog nadesno, ka mestu gde je Himera nestao, Pjetro se provlačio između klupa, pazeći da se ne oklizne. Žmirkao je kad je stigao na drugu stranu. Iza stubova se nalazila kapelica, jedna od onih koje su okruživale glavnu kapelu, osvetljena krugom sveća. Iza igrajućih plamenova videla se Đotova freska s nekim verskim prizorom. Pjetro je krenuo dalje.
„Ama, gde li si? Pokaži se!”
Naglo se okrenuo, strahujući od napada s leđa.
Nigde nikoga.
Vindikati se naglo pojavio, poput fantoma. Glasno je viknuo. Pjetro je jedva izbegao njegov mač. Brzo je reagovao, i pomislio da je našao pravi način napada, odlučan da, zauvek, uništi prednost protivnika. Jako je udario; Vindikati je bio začuđen snagom udarca, ali ga je izbegao. Pjetrova oštrica se razbila o kamen. Strašan drhtaj mu je prošao kroz ruku, koja je sva treperila, dok mu se mač, koji nije mogao da zaustavi pre udarca u zid, prelomio. Ostao je samo s balčakom u ruci i nekoliko centimetara oštrice, dok se Vindikati uspravljao. Pjetro je obuhvatio balčak šakom, i bacio ga protivniku u lice. To je bio dobar potez, jer se protivnik otkrio. Emilio je bio uzdrman, i povukao se nekoliko koraka, teturajući se, nedaleko od oltara, da bi se sapleo na stepenicama i ispustio oružje.
Ovaj poslednji napor skupo je koštao Pjetra. Ruka mu je bila živa rana. Ostatak mača vukao mu se po podu. Požurio je da zgrabi Emiliov mač, koji je bio kod oltara. Ovaj je dohvatio jednu od velikih sveća u glavnoj kapeli, koja je bila u bronzanom svećnjaku. Šutnuo je sveću i zgrabio svećnjak. Držao ga je obema rukama. Njegova dužina štitila ga je od premorenog i ranjenog Pjetra, koji se ipak trudio da se što više kreće. Kružili su oko oltara, a zatim su nastavili borbu u levom donjem delu crkve. Opet su se obilazili, oklevajući da zadaju prvi udarac. Pjetro je pokušao ubod, ali mu je ruka drhtala. Ubod je pogodio u prazno. Kružio je oko Vindikatija, koji se ograničio na mahanje svećnjakom ne bi li držao Pjetra na odstojanju. Tako su nekoliko trenutaka mahali u prazno. Nedaleko odatle, sveća koju je šutnuo Vindikati zapalila je jedan od zastora oko oltara. Tkanina se upalila i vatra je pretila da zahvati apsidu.
Prikupivši sve snage, Emilio je pronašao delić sekunde da, zabačenih ramena, ljuljajući bokovima, zada konačni udarac.
Bronzani svećnjak je poleteo u luku kroz vazduh, Pjetro se sagnuo...
„Evo ti!”
...i zadao novi udarac.
Slika je bila jedinstvena. Himera ili Diavolo, Emilio Vindikati, nekadašnji šef Desetorice, bio je proboden sopstvenim mačem. Ispod Masačove slike Trinita, mač je bio zaboden u drveni ram, nedaleko od mesta na kome se, prema nebu, uzdizalo Kavalkantijevo remek-delo.
Crna Orhideja je i dalje stezao balčak mača duboko zarivenog u telo neprijatelja. Nisu se pomerali, stajali su licem u lice. Vindikati je škripavo disao i pljuvao krv. U prvom trenutku crte su mu se zategle u izrazu koji je Pjetru bio običan i poznat: to je bio onaj njegov izraz autoriteta i čvrstine, iz uloge koju je igrao u toku niza godina, kao šef Mračnih. Pošto je shvatio da je Lucifer pobeđen, kao da se raspao. Lice mu je pobledelo, obrve su se izvile, a usta otvorila u nemom čuđenju. U očima mu se video odsjaj ludila, htele su da iskoče iz duplji. Pokušavao je da shvati šta se događa. Tanak mlaz krvi tekao mu je iz usta. Zateturao se, ali Pjetro nije popuštao stisak. Stavio je ruke na ramena nekadašnjeg prijatelja kao da traži oslonac. Možda je hteo da kaže nešto, ali nije uspeo. Najzad se Pjetro povukao, a Vindikatijeve ruke su se opustile duž tela. Malo dalje ležao je bronzani svećnjak.
Vindikati je bio u agoniji još nekoliko trenutaka. Izgledao je kao pajac ispod slike Hrista na krstu, one iste koja mu je poslužila za scensku postavku ubistva Marčela Toretonea, u pozorištu San Luka; Lucifer, pod nogama Svetog trojstva. Pjetro se odjednom prisetio slike paklenih vrata koju je video u Vikariovoj biblioteci, na početku istrage; ta kabalistička ilustracija, koju je pronašao u knjizi u somotskoj kutiji, bila je redigovana sitnim rukopisom, ispisanim goticom. Tu su se videla ogromna vrata, postavljena kao nadgrobni spomenik ili grobljanski čempres s princem tame u liku jarca, demonima koji su izlazili iz njegovog tela, na gomili lobanja i uz senke mrtvih, s licima koja urlaju, s razbacanim ljudskim udovima unaokolo. Slika koju je sada pružao Vindikati odjednom je podsećala na tu gravuru, Luciferov ogrtač nad ponorom, dok se Sveto trojstvo gubilo u tami, u mnoštvu nejasnih linija, osuđujući Iskušivača, za sva vremena. Pjetro se setio natpisa nad vratima Danteovog pakla: „Ostavite svaku nadu vi koji ulazite!”
U dnu, blizu oltara, zastore je zahvatio plamen i stvorio dimnu zavesu. Vatra, srećom, nije mogla dalje da se širi po kamenu. I vatra je bila pobeđena, kao i sam đavo.
Najzad se telo Emilija Vindikatija opružilo.
„Vođ pođe za mnom, po toj tajnoj stazi,
Da u svet beli vratimo se tuda
Te gore sta bez odmora da gazi
Prvi, a ja za njim, dok ne videh čuda
Od lepih stvari, što se nebom gnezde
Kroz okrugao otvor jedan, kuda
Izađosmo, da ugledamo zvezde.”
Pjetro je ispustio mač i prineo ruku drugoj, ječeći. Ovoga puta je zbilja sve bilo gotovo.
Himera je napustio ovaj svet.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Danteova zamka - Arno Delaland
PEVANJE XXVII
EPILOG
Prema raju
–Oktobar 1756. –
Te večeri Pjetro Viravolta i Ana Santamarija otišli su u operu. Davala se Andromeda Benedeta Ferarija: repriza dela kojim je, u vreme karnevala 1637. godine, otvoreno pozorište San Kasijano. Prvo pozorište San Kasijano Vekjo izgrađeno je 1580. godine, a podigla ga je porodica Tron, venecijanski patriciji sa San Benedeta. Posle jednog velikog požara, na njegovom mestu bilo je otvoreno pozorište za narod: braća Frančesko i Etore Tron dobili su u maju 1636. godine dozvolu Saveta desetorice da ga obnove. Posle zemljotresa je ponovo rekonstruisano i pretvoreno u operu; tu su izvodili dela Albinonija, Cijanija i Polakola. Desetak godina pre no što je Viravolta imao prilike da prisustvuje predstavi u njemu, San Kasijano je bilo prvo pozorište u kome je izvedena napolitanska bufo opera.
U parteru je bilo pet redova, a pozorište je imalo i trideset jednu ložu. U jednoj od njih bili su Pjetro i Ana. Ona je lupkala lepezom od uzbuđenja. Kada je video da je očarana predstavom, Pjetro se osmehnuo. Njih dvoje su se ponovo našli, i započinjali su novi život. Dole na sceni, Andromeda je pevala svoju ariju, glasom sirene, očaravajućim ali visokim i jasnim. Gromki finale odvijao se u nizu arpeđa, a zatim je nastala tišina. Tišina je bila potpuna dok je nije razbio prasak aplauza.
Izašavši iz lože, hodajući po crvenom tepihu, Pjetro je sreo Rikarda Pavija u prijatnom društvu. Ljupka Filomena je imala oči koje su mogle da začaraju čoveka.
„Dakle, prijatelju”, rekao je Pjetro s osmehom. „Čini se da je misa završena! Vi ste sada šef Saveta desetorice.”
„To je teška obaveza, kao što znate.”
„Garantujem da ćete biti bolji od svog prethodnika, ako tako mogu da kažem.”
„Vreme đavolskih poduhvata je okončano, u svakom slučaju. U Veneciju se vratio mir, i to na duže vreme, nadam se. Carica Marija Terezija je imala dovoljno muka sa zlim vojvodom koga je prognala. Izgleda da je bila van sebe od besa zbog njega! No, sve se vraća u red. Znate vi Venecijance: praznik za praznikom i već su zaboravili na teške momente koje smo preživeli... No, kažite mi, Pjetro, gde ste bili večeras? Nisam vas video.”
Pjetro se sve šire osmehivao.
„Pa... u raju, dragi Rikardo, naravno. U raju...”
Ana je zabavljala tim razgovorom, naslonjena na njega. Rikardo se nagnuo da joj poljubi ruku. Zatim ga je oslovio neki od poznatih plemića, pa se udaljio s Filomenom, namignuvši mu.
Ana je pogledala Pjetra.
„Dakle, viteže, odlazimo li?”
Poljubio ju je.
„Da... odlazimo.”
Malo kasnije već su bili napolju. Ana ga je uhvatila za ruku, zbog čega je napravio malu grimasu.
„Uh, izvini!”, rekla je Ana. „Zar te još boli?”
Pjetro se smeškao.
Dok su polako silazili niz stepenice pred ulazom u pozorište, Pjetra je iznenada neko gurnuo u gužvi. Čovek u crnom, koji ga je očešao, nije se ni okrenuo.
„O, gospodine, pa mogli biste bar da se izvinite!”
Kada mu je čuo glas, čovek se zaustavio, naglo, leđa pravih kao kolac. Drugi ljudi su prolazili s njegove leve i desne strane. On se nije pomerao. Zatim se polako okrenuo. Nosio je taman šešir i šal koji mu je pokrivao deo lica, tako da su mu se videle samo blistave oči. Odjednom je prišao, i dohvativši Pjetra za rame autoritativnim pokretom, rekao prigušenim glasom, kroz onaj šal:
„Izvinite nas za trenutak, princezo... A ti, dođi ovamo!”
Pjetro je bio zgranut.
„Ali, molim vas, šta to treba da...”
„Hajde, dođite!”
Zaintrigirani Pjetro je pogledao Anu, i pustio joj ruku, dozvoljavajući da ga tajanstveni neznanac odvuče. Izmakli su se iz gužve, i čovek ga je poveo do neke mračne uličice. Kada se okrenuo, smejao se. Te oči su Pjetru delovale neobično poznato... Uz uzdah je spustio šal; bio je veoma uzbuđen.
Pjetro ga je odmah poznao.
„Đakomo! Ti!”, kazao je zapanjeno.
Kazanova se smeškao, a onda mu je osmeh izbledeo. Zapravo je bio vrlo bled u licu, koje je delovalo mršavo posle dugog tamnovanja. Čelo mu je gorelo od groznice.
„Mislio sam da si još u tamnici! Predložio sam Savetu desetorice da te uzme u službu, a dužd je pričao da će razmotriti pitanje tvog oslobođenja, ali...”
Kazanova je pružio ruku.
„Ćuti, prijatelju! Ne mogu dugo da razgovaram s tobom. U bekstvu sam. Čeka me konj, odlazim što dalje odavde.”
„U bekstvu? Ali kako si...”
„Sećaš se Balbija? Bio je zatvoren nedaleko od nas. Ne bi verovao: uspeo je da probuši otvor ispod tavanice svoje ćelije i došao je u moju. Zajedno smo napravili plan, i uspeo sam da pobegnem preko krovova...”
„Bekstvo! Bekstvo iz venecijanske tamnice! Pa to je neverovatno!”
„To je prvo bekstvo odatle, znam! Pjetro, prijatelju... Kako si? Vidim da se tvoja situacija sredila”, kazao je gledajući u Anu preko ramena, dok ih je ona obojicu posmatrala. „Dakle, Otavio je nestao sa scene? Šta se događalo u međuvremenu? Karneval se odvijao u takvom uzbuđenju da...”
„O”, kazao je Pjetro s osmehom. „To je već duga priča.Venecija, znaš... ali, Đakomo, kuda ćeš da odeš?”
„Nemoj da se ljutiš, ne mogu da kažem. Hajdemo! Moram da te napustim! Sreća što smo se bar ovako sreli. Neću te zaboraviti, prijatelju.”
„Neću ni ja tebe, Đakomo. Neću ni ja tebe.”
Zagrlili su se, a zatim je, uz poslednji osmeh, Kazanova mahnuo šeširom... i okrenuo se, šušteći ogrtačem.
Nestao je u mračnoj uličici.
Pjetro je stajao tu još nekoliko trenutaka. Gledao je Anu Santamariju. Ona ga je čekala u gomili koja se polako razilazila.
Bacio je poslednji pogled na onu uličicu, pa se pridružio Ani.
* * *
U oktobru 1756. godine Đakomo Kazanova pobegao je iz venecijanske tamnice. Pjetro je, sanjareći, stajao kraj lagune, na Trgu San Marko. Držao je šešir u ruci, i bio ogrnut širokim ogrtačem, preko jakne sa cvetnim motivima i bele košulje sa širokim rukavima. Noć je prošla i svitalo je. Krpice magle dizale su se k nebu. Gondole, poređane duž keja, lupkale su levo i desno o obalu, a čuo se i tihi šum pljuskanja. Pjetro nije bio tužan, ali ga je hvatala nostalgija. Gledao je u ostrvo San Đorđo, a u daljini su se nazirale obale Lida; iza njega se uzdizao toranj Kampanile i krilati lav. „Koliko je još vremena ostalo?”, pitao se. Venecija je prošla kroz teška iskušenja. Ona je pravi dragulj, ali veoma osetljiv. Grad na laguni stradao je od plime, nevremena, zemljotresa i podmorskih potresa, već šest stotina godina trudili su da ga spašavaju, bio je zasebno carstvo, predstavljao je most između istoka i zapada, svetionik sveta. Koliko će još vremena preživeti? Koje sve napore treba uložiti da Venecija sačuva lepotu i sjaj? Kakve će nove inspiracije pobuditi? Venecija, i njene maske, kao i pravo lice, grad umetnosti i karnevala, radosti i pretvaranja. Kakvu će sve još pohlepu probuditi?
Pjetro je voleo Veneciju kao neku ženu, kao svoju prvu ljubavnicu.
„Pjetro!”
Okrenuo se.
Ana Santamarija ga je čekala, razdragana. Dala mu je znak i popela se u kočiju koja je trebalo da ih odvede odatle. Kočijaš ga je gledao; Landreto, njegov verni Landreto, koji se još nije oporavio od burne noći. Pjetro je pošao k njima, očiju prikovanih za pločnik, brojao je svaki korak koji je napravio po tom trgu, kojim je toliko hodao. Kad je stigao do Landreta, lupnuo ga je po ramenu, tako da ga je zamalo oborio. Sluga je, očito, imao glavobolju.
„Dakle, prijatelju? A šta je s tvojom... Damom Srce?”
„O”, kazao je Landreto. „To je prava furija, verujte. Iscrpljen sam. Znate već kako je to: venecijanske tajne... Nije mi krivo da je ostavim.”
Pjetro se smejao dok je Landreto utovarivao poslednji prtljag.
„Dobro. Možete li mi sada reći kuda idemo?”, pitao je Landreto.
Pjetro je raširio ruke.
„Zar nisi pogodio? U Francusku, Landreto! Naravno! Versaj čeka na nas. Sa duždovim blagoslovom, nećemo moći da se požalimo. Zahvali Veneciji, prijatelju. Kaži... da li si poneo moje karte?”
„Naravno. Dakle, idemo u Francusku?”
„U Francusku, prijatelju.”
Pjetro se okrenuo, i nekoliko trenutaka stajao na rubu lagune. Posmatrao je odraze promenljivog neba, njegove mene. Jedva se odvajao od tog grada. Uzeo je cvet iz zapučka i bacio ga u vodu, prateći ga pogledom.
Najzad je došao do kočije.
„Nema više Crne Orhideje!”, kazao je Landretu. „No, ne brini. Nešto drugo je važno...”
Osmehnuo se i namignuo.
„Najzad, posle svega... Postao sam legenda!”
Stavio je šešir, smešeći se sve više. Pojavilo se lice Ane Santamarije. Posle poslednjeg pogleda koji je bacio na lagunu, poklonio se dubokim poklonom.
Zatim je ušao u kočiju.
* * *
Više se niko ne seća čudnih događaja 1756. godine, za vreme karnevala u Mletačkoj republici. Sjaj tog karnevala, jednog od najuspelijih u tom veku, prožet je tragovima zavere kojoj istorija nije dala ime; zapamćene su samo neke epizode koje su obeležile te izuzetne mesece. Sudbina Crne Orhideje ostala je zapisana u nekom prašnjavom dosijeu, na policama Odbora četrdesetorice za borbu protiv kriminala, u venecijanskoj tajnoj službi iz osamnaestog veka.
Na tim policama dosije je bio zaboravljen.
No, legendama nije potrebna potvrda istorije da bi živele.
Stoga, zaboravljeni dosije i nije tako važan.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Strana 1 od 2 • 1, 2
Strana 1 od 2
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|