Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Palp-Čarls Bukovski

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 Empty Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:25 am

First topic message reminder :

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 29491210

Ovo osvežavajuće štivo ima gotovo sve vrline, a nijednu manu rukopisa Čarlsa Bukovskog....Sve je, dakle, u tom romančiću, od prve do poslednje stranice, rasni pulp fiction, no ta je petparačkost više nego namjerna; otuda i "samodefinišući" podnaslov knjige: "posvećeno lošem pisanju". Glavni junak romana, privatni detektiv Nik Bilejn (a. k. a. Miki Spilejn? Ma, joook...), "najbolji kljun u L. A.", tipični je poluupropašteni polualkos, višestruko razveden, rezigniran i dekintiran, nihilističkom filozofiranju sklon, zatečen pred izbacivanjem iz ofisa zbog neplaćanja kirije; onda, međutim, u njegov život bane razbludni glas, a potom i neodoljivi stas raskošne dame za koju se, avaj, ispostavlja da se zove Gospođa Smrt - i to ne bez predobrih razloga - i da od Bilejna očekuje da pronađe za nju ni manje ni više nego samo tobože mrtvog - Luja Ferdinanda Selina..
Teofil Pančić
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Palp-Čarls Bukovski - Page 2 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:33 am

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 3746362_large




15

Sledećeg dana sedeo sam u kancelariji. Kao da je sve zašlo u ćorsokak. Preživeo sam užasnu noć.
Pokušavao sam da se napijem ne bih li zaspao. Ali zidovi moga stana veoma su tanki.
Čuo se svaki detalj s druge strane...
„Ej, mala, ovaj piton mora da svrši ili ću poludeti, kunem ti se!”
„Tvoj problem, tupane.”
„Ali u braku smo!”
„Mnogo si ružan.”
„Ko? šta? Nikad mi to nisi rekla.”
„Konačno sam shvatila.”
„Ali ovo će na uši da mi izbije! Moram da uradim nešto! Veruj mi, lutko!”
„Obavićeš to i bez mene, šonjo!”
„U redu, kad ti kažeš. Gde je mačka?”
„Mačka? O ne, zlotvore, nemoj Zvončicu!”
„Gde je prokleta mačka? Malopre je bila tu!”
„Da se nisi usudio! Ni slučajno! Nemoj Zvončicu!”
Nisam uspevao da se napijem ne bih li zaspao. Samo sam sedeo i sabijao pića. Bez efekta.
A sad, kao što rekoh, bilo je jutro, ponovo u kancelariji. Osećao sam se krajnje besmisleno. I bio sam besmislen. Napolju je bilo na milijarde žena, a nijedna da priđe mojim vratima. Zašto? Bio sam rođeni gubitnik. Kljun koji ništa ne može da razreši.
Posmatrao sam muvu kako mili po stolu i spremao se da je sprovedem u mrak. A onda mi je sinulo.
Skočio sam.
Selin je prodavao Sindi osiguranje! Životno osiguranje za Džeka Basa! Spremaju se znači da ga uklone! Zajedno su u toj akciji! Držao sam ih za jaja. Dobro, držao sam Selina za jaja, a Sindi - lepo, sad je moja, srediću je. Džek Bas je imao problem. A Madam Smrt je htela Selina. Crveni vrabac još nije pronađen. Ali osećao sam kako se primičem nečemu. Nečemu velikom. Izvukao sam ruku iz džepa i uzeo telefon. Onda sam ga vratio. Koga sam, jebi ga, hteo da pozovem? Znao sam koliko je sati. A Džek Bas je bio do guše u govnima. Morao sam da razmislim. Pokušavao sam da mislim. Muva je i dalje milela po stolu. Smotao sam Trkački glasnik, raspalio ka njoj i promašio. Nije bio
moj dan. Moja nedelja. Moj mesec.
Moja godina. Moj život. Jebeš ga.
Seo sam natrag na stolicu. Rođen da umrem. Rođen da živim kao progonjeni mrmot. Gde su sve te zgodne barske igračice? Zašto sam se osećao kao da iščekujem sopstveni pogreb?
Najednom, vrata su se otvorila. Ugledao sam Selina.
„Ti”, rekoh, „niko drugi nego ti.”
„Znam tu pesmu”, rekao je.
„Kucaš li ponekad pre nego što upadneš?”
„Zavisi”, rekao je Selin. „Imaš li nešto protiv da sednem?”
„Imam, ali samo izvoli.”
Otvorio je moju kutiju s tompusima, izvadio jedan, oljuštio celofan, odgrizao kraj, uzeo upaljač, pripalio, zatim izbacio raskošan oblak dima.
„Te stvari se prodaju, nisi znao?” rekoh.
„A šta se još ne prodaje?”
„Vazduh. Ali prodavaće ga uskoro. Reci, šta si hteo?”
„Pa eto, stari moj...”
„Ne lupetaj.”
„U redu, u redu... sve ćeš čuti...” Selin je smestio noge na moj sto.
„Lepe cipele”, rekoh. „Kupuješ ih u Francuskoj?”
„Francuskoj, Tunguskoj, koga zabole?” Izbacio je novi oblak dima.
„Zašto si ovde?” upitah.
„Dobro pitanje”, rekao je. „Tutnjalo je kroz vekove.”
„Tutnjalo?”
„Ne budi tako sitničav, majku mu. Ponašaš se kao tip koji je imao nesrećno detinjstvo.”
Zevnuo sam.
„Evo”, rekao je, „u čemu je poenta. Nastradao si po najmanje dva člana. Provala i upadanje.
Napad i premlaćivanje...”
„Šta?”
„Bruster je postao evnuh. Spljeskao si mu jaja onom kamerom, izgledaju kao suve smokve. Sad može da peva visoki sopran.”
„Pa?”
„Imamo podatke o krivcu koji je provalio i upao, koji je oštećenog lišio muškosti.”
„Pa?”
„Sasvim je moguće da će policija biti obaveštena o tome.”
„Imaš li neke konkretne dokaze?”
„Tri svedoka.”
„Nije valjda!?”
Selin je spustio noge i nagnuo se ka meni preko stola, piljeći mi pravo u oči.
„Bilejn, treba mi deset hiljada na zajam.”
„To je to. Znači, to je to! Ucena! Svinjo! Bedna ucena!” Osetio sam kako se uzbuđujem. Baš je bilo dobro.
„Nije to nikakva ucena, glupane. Tražim ti samo deset hiljada na zajam. Zajam, shvataš?”
„Zajam? Imaš li neke jemce?”
„Šta će mi?”
Ustao sam od stola.
„Stoko bezobrazna! Misliš da ću da trpim ovo zajebavanje?” Krenuo sam oko stola ka njemu.
„BRUSTERE!” dreknuo je. „SAD!”
Vrata su se otvorila i uletao je moj stari znanac, Bruster.
„Kako ste, gospodine Bilejn?” rekao je visokim falsetom. Ali to ga nije činilo manjim.
Bio je najveća strvina koju sam ikad video. Vratio sam se za sto, izvukao fioku i izvadio kolt.
Uperio sam ga ka njemu.
„Lepotane”, rekao sam, „ova igračka može voz da zaustavi! Hoćeš da izigravaš ćuću? Hajde, priđi malo, ću-ću! Priđi bliže!”
Otkočio sam pištolj i ciljao u njegov masivni trbuh. Bruster je zastao.
„Ne sviđa mi se ta igra...”
„U redu”, rekoh, „vidiš li ona vrata tamo?”
„Aha...”
„To su vrata kupatila. Hoću da lepo uđeš unutra i sedneš na šolju. Ne zanima me da li ćeš da skidaš pantalone. Hoću samo da uđeš i sediš na šolji dok ti ne kažem da izađeš!”
„Dobro.”
Otišao je do vrata, otvorio ih, zatvorio i ostao tamo. Kakva žalosna masa opasnog ništavila. Onda sam uperio 45-icu u Selina.
„I ti”, rekoh.
„Zabrljao si, Bilejn...”
„Uvek zabrljam. A sad upadaj kod svog drugara!”
Selin je ostavio tompus i polako krenuo prema kupatilu. Pošao sam za njim, dao sam mu da oseti kolt.
„Upadaj!”
Ušao je i zatvorio vrata. Izvadio sam ključ i zaključao ih. Onda sam se vratio do stola i gurao ga prema kupatilu. Veoma težak sto. Išlo je pedalj po pedalj. Mrak. Trebalo mi je punih deset minuta da ga pomerim četiri metra. Najzad sam ga priterao na vrata.
„Bilejn”, čuo sam Selina kroz vrata, „pusti nas napolje i onda smo fifti-fifti. Neće mi trebati zajam. Neću da teram ovu stvar do kraja. Bruster te neće povrediti. I porinuću se za Sindi.”
„Ej, lafe”, rekoh, „ja ću da se pobrinem za Sindi! Sad je moja! Razvaliću je!”
Ostavio sam ih tamo. Zaključao sam kancelariju, prošao niz hodnik i spustio se liftom. Najednom sam se osećao kompletno bolje. Lift je stigao u prizemlje i izašao sam na ulicu. Dao sam dolar prvom klošaru koji mi se nacrtao. Drugom klošaru sam rekao da sam dao dolar prethodnom klošaru. Trećem klošaru isto, itd. Nije bilo čak ni smoga u vazduhu. Kretao sam se napred s određenim ciljem. Rešio sam šta ću da ručam: škampe i pomfri. Noge su mi dobro izgledale krećući se trotoarom.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:33 am


Palp-Čarls Bukovski - Page 2 3743840_large


16

Kad sam jeo, parkirao sam nedaleko od Sindi. Pored ulaza u kuću stajao je njen crveni mercedes. Verovatno je čekala da se vrate Selin i Bruster. Kakav maler. Uključio sam radio da čujem neke vesti.
„Budalo”, dopro je glas iz radija, „nimalo ne napreduješ!”
„Ko? Ja?” rekoh.
„Ti si jedini koji tu sedi, zar ne?”
Pogledao sam oko sebe. „Da, rekoh, samo ja.”
„Onda mrdni guzicu!”
Bio je to glas Madam Smrt iz radija.
„Slušaj, srećo, sad radim na slučaju. Uhodim.”
„Koga uhodiš?”
„Selinovu vezu. Sve je povezano.”
„Ma nemoj? Gde je Selin?”
„U klonji sa evnuhom od trista kila.”
„Šta će tamo?”
„Ostavio sam ga da se smiri.”
„Ne želim da se povredi. On je moj.”
„Neću ga povrediti, ljubavi, kunem ti se!”
„Bilejn, ponekad mi se čini da si mentalno retardiran.”
„KRAJ PROGRAMA!” dreknuo sam i isključio radio.
Onda sam samo sedeo, gledao u crveni mercedes i razmišljao o Sindi. Imao sam rezervnu mini- kameru pored sebe. Počeo sam da se napaljujem za akciju. Da utrčim recimo u kuću i iskopam nešto. Možda ulovim neki od njenih razgovora telefonom. Možda nagazim na neku indiciju. Naravno, bilo je opasno. Usred bela dana. Ali uživao sam u opasnosti. Od toga mi je zujalo u ušima i stezao se šupak. Samo jednom se živi, zar ne? Dobro, osim Lazara. Jadnik, morao je dvaput da umre. Ali ja sam bio Niki Bilejn. Samo jednom se vrtiš na ringišpilu. Život je za odvažne.
Izvukao sam se iz kola s kamerom. Poneo sam i aktn-tašnu kao paravan. Nabio sam šešir duboko iznad levog oka i krenuo tamo. Unutrašnji senzor bio mi je uključen na maksimum. Nešto se dešavalo u toj kući. Osećao sam to. Čak sam se ujeo za jezik od uzbuđenja. Ispljunuo sam malo krvi i prišao ulaznim vratima. Sve kao i prethodnog puta, nije bilo nikakvog problema. Samo 47 sekundi i bio sam
unutra.
Šunjao sam se niz hodnik, napeto osluškujući. Učinilo mi se da čujem glasove. I jesam. Muški i ženski glas. Zastao sam pri dnu stepeništa. Da, glasovi su dopirali odozgo. Polako sam se peo uz stepenice. Sve jasnije sam čuo glasove. Jedan sam prepoznao. Sindi. Napredovao sam dalje, onda zastao pred vratima. Bila su to očigledno vrata spavaće sobe.
Priljubio sam uho.
Čuo sam kako se Sindi smeje. „Šta misliš da uradiš sa tom alatkom?” rekla je.
„Pogodi, lutko! Odavno već čekam!”
„Ti bi malo u džokeje?”
„Jahaću te do pakla i natrag, mala!”
„Da vidimo...”
„Ah, kurvo!”
Ponovo sam čuo kako se Sindi smeje. Onda je nastala tišina. Čekao sam malo. Ipak sam čuo nešto. Čuo sam teško dahtanje i neku vrstu tupkanja, uz gibanje federa u krevetu.
„O!” čuo sam Sindi. „O gospode!”
Spustio sam tašnu, uključio kameru i razjapio vrata.
„MOJA SI!” dreknuo sam.
„ŠTA?” osvrnuo se lik iz svoje pozicije. Sindine noge su se spustile i ona VRISNU. Lik je skočio na pod i blenuo u mene. Kakav odvratni debeli skot.
„KAKVO JE OVO SRANJE!?” prodrao se. Bio je to Džek Bas. Bog te, bio je to Džek Bas!
„AJ-JAJ!” rekoh.
Okrenuo sam se i jurnuo niz stepenice.
Izlaz je bio sve bliže. Kad sam otvorio vrata, krajičkom oka sam snimio golog Džeka Basa. Imao je neki predmet u ruci. Pištolj. Opalio je. Metak mi je zakovrnuo šešir oko glave. Ponovo je opalio. Osetio sam kako mi je smrt prošišala pored desnog uveta. Onda sam šprintao niz ulicu. Usmerio sam se prema kolima. Prekasno sam uočio nešto na mom putu: čiču na biciklu koji je pedalao i jeo jabuku. Protrčao sam pravo kroz njega i ostavio ga među točkovima bicikla, na asfaltu.
U momentu sam se našao u vagenu. Uz škripu točkova odlepio sam se od ivičnjaka. Starac se polako dizao. Okrenuo sam volan da ga izbegnem, udario u ivičnjak i našao se na pločniku. Onda sam vozio pored Džek Basove kuće. Stajao je na ulazu, golomud, i ispalio još tri metka. Jedan je prošao pravo kroz majmuna koji mi je visio o retrovizoru. Drugi je prošao između mene i ničega. Treći je proleteo kroz zadnji deo prednjeg sedišta, onog do mene, pogodio kasetu i ostavio rupu na njoj.
Zatim sam bio daleko odatle. Jurio sam u cik-cak niz nekoliko ulica. Izbio sam na bulevar i vozio usred saobraćajne gužve. Bio je tipičan losanđeleski dan - smog, polusunčano, mesecima bez kiše.
Zaustavio sam se kod MekDonaldsa, poručio veliki pomfri, kafu i pileći batak.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:34 am

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 3736120_large

17


Vratio sam se u kancelariju. Bruster i Selin su nestali. Vrata kupatila bila su izvaljena. Odgurao sam sto natrag. Trebalo mi je 15 minuta.
Seo sam i pokušao da rezimiram čitavu stvar.
Sada su mi svi dahtali za vrat: Selin, Bruster, Sindi, Džek Bas i Madam Smrt. Možda čak i Barton. Nisam više bio siguran ko su mi klijenti i da li ih uopšte imam.
U svakom trenutku mogao sam da budem uhapšen pod bilo kojom optužbom, po bilo kom članu krivičnog zakona. Ili je neko mogao da upadne i sredi me. Kancelarija nije bila bezbedno mesto, postala je veoma opasno mesto. Opipao sam futrolu moje 45-ice. Još je bila tu. Lutka moja lepa. Neće mene niko izbaciti iz moje kancelarije. Kljun bez kancelarije nije nikakav kljun.
A nisam čak ni znao da li je Selin pravi Selin, niti sam pronašao Crvenog vrapca. Sve je stajalo u mestu.
Bio je to dugačak, dugačak dan. Digao sam noge na sto, zavalio se u stolici i sklopio oči. Ubrzo sam zaspao.
U snu sam sedeo u nekom lokalnom baru. Pio sam dupli burbon sa sodom. Bio sam jedini čovek u baru, osim barmena koji je delovao prilično bezbojno. Samo je stajao pri dnu šanka, čitajući Nacionalnog istraživača. Onda je ušao neki krajnje zapušten lik. Trebalo mu je brijanje, trebalo mu je šišanje, trebalo mu je kupanje. Bio je odeven u prljavi žuti kišni mantil koji mu je padao do peta. Ispod mantila se videla bela majica i izbledela oranž kravata. Kretao se kao smradni vetar. Seo je za šank pored mene. Otpio sam gutljaj pića. Barmen je pogledao u mom pravcu.
„Gladan sam”, rekao je. „Toliko sam gladan, konja bih pojeo.”
„Voleo bih da pojedeš neke od onih na koje sam se kladio”, rekao sam.
Nije čudo što je delovao bezbojno. Bio je suv kao letva. Obrazi su mu visili, papirnato tanki.
Pogledao sam u stranu.
Lik je i dalje sedeo pored mene.
„Ks-ks...”, počeo je.
Ignorisao sam ga. Pogledao sam barmena.
„Slušaj”, rekao sam, „popiću ovo piće pa možeš da zaključaš lokal i odeš negde na ručak.”
„Hvala”, rekao je, „ali moram da držim otvoreno. Nije bitno, smisliću nešto.”
„Ks-ks...”, ponovo je počeo lik pored mene.
„Skini mi se sa uveta, šefe”, rekao sam.
„Imam neke infor...”
„Ne trebaju mi. Čitam novine.”
„Toga nema u novinama.”
„Čega to?”
„Crvenog vrapca.”
„Ej, šankeru!” viknuo sam. „Piće za gospodina! Dajte mu rum-kolu!” Barmen se pozabavio time.
„Živite u Redondo biču?” upitao me lik.
„U Istočnom Holivudu.”
„Znam tipa, pljunuti vi, živi u Redondo biču.”
„Nije valjda!?”
„Aha.”
Piće mu je stiglo. Odmah ga je ispio.
„Imao sam brata”, rekao je. „Živeo je u Glendejlu. Ubio se.”
„Da nije možda ličio na tebe?” upitah.
„Aha.”
„Onda je sve jasno.”
„Imam sestru, živi u Barbenku.”
„Ne lupetaj više.”
„Ne lupetam.”
„Da čujem nešto o Crvenom vrapcu.”
„Važi. Pokazaću vam ga.”
„I? Gde je?”
„Žedan sam...”
„Šankeru!” viknuo sam. „Još jednu rum-kolu za gospodina!”
Lik je sačekao piće. Stiglo je. Ispio ga. Onda se okrenuo i pogledao me tim staklastim praznim očima.
„Vrabac je kod mene”, rekao je.
„Šta?”
„Mislim, u džepu mi je.”
„Cenim! Daj ga ovamo!” Muljao je po džepu. I muljao.
„Mmmm... nema ga nešto...”
„Pizdo jedna! Navlačiš me, a! Polomiću te!”
„Znam da sam ga imao negde...”
„Razbistriću ti vijuge, klipane!”
„Samo malo... evo nečega... da. U drugom džepu... Tražio sam u pogrešnom džepu...” „Je l’?”
„Aha, gledajte... evo... evo ga... Crveni vrabac!”
Izvadio ga je iz džepa i stavio ga na šank. Pogledao sam. Bio je to mrtvi golub.
„To je mrtvi golub!” rekoh.
„Ne”, rekao je, „to je Crveni vrabac.”
Ostavio sam novac za piće, zatim sam ustao i pokupio ga za okovratnik njegovog odvratnog mantila. Odvukao sam ga do vrata, otvorio ih i izbacio ga na ulicu. Okrenuo sam se da zatvorim vrata. I ugledao barmena. Držao je goluba i jeo ga, glodao ga. Usta su mu bila puna perja i krvi. Namignuo mi.
Onda je telefon na stolu zazvonio i ja se probudih.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:34 am


Palp-Čarls Bukovski - Page 2 3728009_large



18

Digao sam slušalicu.
„Bilejnova detektivska agencija...”
„Zovem se Grovers, Hal Grovers, potrebna mi je vaša pomoć. U policiji su me ismejali.”
„O čemu se radi, gospodine Grovers?”
„Proganja me vanzemaljac.”
„Ha, ha, ha, gospodine Grovers, ne zasmejavajte me...”
„Eto vidite, svi mi se smeju!”
„Oprostite, Groverse. Ali pre nego što nastavite da pričate sa mnom, moram vam reći tarifu.”
„Koliko?”
„Šest dolara sat.”
„To nije problem.”
„Samo bez lažnih čekova da ne biste ostali bez jaja, jasno?”
„Moj problem nije novac, već ta žena.”
„Kakva žena, Groverse?”
„Pa ta o kojoj govorimo, taj vanzemaljac.”
„Vanzemaljac je žena?”
„Pa, da...”
„Otkud znate?”
„Rekla mi je.”
„I vi joj verujete?”
„Naravno, video sam šta radi.”
„Šta, na primer?”
„Pa eto, prolazi kroz plafon, takve stvari...”
„Pijete li, Groverse?”
„Naravno. A vi?”
„Teško da bih mogao bez toga... U redu, Groverse, pre nego što nastavimo moraćete lično da se pojavite. Treći sprat Ajaksove zgrade. Kucajte pre ulaska.”
„Neko posebno kucanje?”
„Aha, šišanje-i-brijanje, tri-plus-tri, tako ću znati da ste vi...”
„U redu, gospodine Bilejn...”
Ubio sam četiri muve čekajući. Jebeš ga, smrt je bila svuda. Čovek, ptica, zver, gmizavac, glodar, insekt, riba, nisu imali nikakve šanse. Mrak. Nisam znao šta da preduzmem na tom planu. Tonuo sam u depresiju. Eto, gledam momka koji pakuje u samoposluzi, pakuje moju robu, i zatim ga vidim kako trpa sebe u sopstveni grob, sve sa toalet-papirom, pivom i pilećim grudima.
Onda sam čuo ugovoreno kucanje na vrata i rekao: „Uđite, gospodine Grovers.”
Ušao je. Nije bio impresivan. Visok oko metar i po, 70 kila, 38 godina, zelenosive oči s tikom na levom oku, ružni žuti brčići, iste boje kao i kosa koja se proređivala na temenu previše okrugle glave. Hodao je kao patka, zatim je seo.
Sedeli smo i samo blenuli jedan u drugoga. Ćutao je. Prošlo je oko pet minuta. Na kraju sam popizdeo.
„Zašto ne kažete nešto?”
„Čekao sam da vi progovorite.”
„Zašto?”
„Ne znam.”
Zavalio sam se na stolici, pripalio cigaru, digao noge na sto, povukao dim i izbacio savršen kolut.
„Groverse, ta žena, taj... vanzemaljac... pričajte mi o njoj...”
„Ona sebe naziva Džini Nitro...”
„Recite mi nešto više, Groverse.”
„Nećete me ismejati kao što me policija ismejala?”
„Niko ne ismeva kao što to policija ume, Groverse.”
„Pa eto... ona je seks-bomba s druge planete.”
„Zašto hoćete da se otarasite seks-bombe?”
„Bojim je se, drži me pod kontrolom.”
„Kako, na primer?”
„Tako što moram da uradim šta god mi kaže.”
„Recimo da vam kaže da jedete svoj izmet, da li biste to učinili?”
„Mislim da bih...”
„Groverse, vama je pička popila mozak. Mnogo je takvih ljudi.”
„Ne, sve je to zbog njenih trikova, užasni su.”
„Znam sve trikove ovog sveta, Groverse, a znam i...”
„Niste je videli kako se pojavljuje niotkuda, niste je videli kako nestaje kroz plafon.”
„Zamarate me, Groverse, sve su to idiotarije.”
„Ne, nisu, gospodine Bilejn.”
„Nisu? Odakle, jebi ga, dolazite, Groverse? Pričate kao poslednji paor.”
„A vi uopšte ne ličite na detektiva, gospodine Bilejn.”
„Molim? A na šta onda ličim?”
„Pa... samo da razmislim...”
„Nemojte dugo da mozgate. Ovo vas košta jebenih šest dolara sat.”
„Pa... eto, ličite na... vodoinstalatera.”
„Vodoinstalatera? Vodoinstalater. Zašto da ne. Šta biste bez vodoinstalatera? Možete li da smislite nekoga ko je važniji od vodoinstalatera?”
„Predsednik.”
„Predsednik? Eto, omanuli ste! Opet ste omanuli! Kad god otvorite usta lupite nešto!”
„Ja ne lupam.”
„Eto vidite! Opet to radite!”
Ostavio sam tompus i pripalio cigaretu. Lik je bio savršeni imbecil. Ali bio je klijent. Dugo sam ga posmatrao. Nije bilo lako gledati u njega. Prestao sam. Gledao sam iznad njegovog levog uveta.
„U redu, šta hoćete da učinim? Sa tom vanzemaljkom? Sa tom Džini Nitro?”
„Uklonite je.”
„Ja nisam plaćeni ubica, Groverse.”
„Samo je uklonite iz mog života, bilo kako.”
„Jeste li imali seksualni odnos?”
„Danas, mislite?”
„Na nju mislim.”
„Ne.”
„Znate li adresu te lutkice? Broj telefona? Zanimanje? Tatuažu? Hobi? Specifične navike?”
„Samo poslednje...”
„Kao na primer?”
„Kao prolaženje kroz plafon i tome slićno.”
„Groverse, vi ste ludi. Nisam ja taj koji vama treba, vama treba psihijatar.”
„Bio sam kod raznih.”
„I šta su vam rekli?”
„Ništa. Osim što naplaćuju više od šest dolara sat.”
„Koliko traže?”
„Sto sedamdeset pet dolara sat.”
„To dokazuje da ste ludi.”
„Zašto?”
„Svako ko toliko plaća nepobitno je lud.”
Samo smo sedeli gledajući jedan u drugoga. Kretenizam. Pokušavao sam da mislim. Bolelo me u slepoočnicama.
Onda su se vrata otvorila. I ušla je ta žena. Šta da kažem, postoje milijarde žena na zemaljskoj kugli, zar ne? Neke od njih dobro izgledaju. Većina prilično dobro izgleda. Međutim, tu i tamo,
priroda izvede neku vratolomiju, stvori posebnu ženu, neverovatnu ženu. Mislim, kad gledaš i ne možeš da veruješ svojim očima. Sve je savršen valoviti pokret, kao živa, zmijoliko, vidiš članak, vidiš lakat, vidiš sisu, vidiš koleno, i sve se stapa u nedodirljivu celinu, s blistavim prelepim očima koje se smeše, ustima pomalo oborenim, sa usnama koje kao da će prsnuti u smeh nad tvojom bespomoćnošću. A one znaju kako da se obuku i njihova duga kosa pali vazduh oko njih. Sve u svemu previše, jebeno previše.
Grovers je ustao.
„Džini!”
Uklizila je u prostoriju kao striptizeta na rolšuama. Zastala je pred nama, a zidovi su podrhtavali.
Pogledala je Groversa.
„Hale, šta radiš kod tog bednog njuškala?”
„Obuzdaj se, mala!” rekoh.
„Ma ništa, Džini, pojavio se neki problemčić, pa sam mislio da potražim malu pomoć.”
„Pomoć? Od koga?”
„Ne mogu da kažem. Maca mi pojela jezik.”
„Hale, nemaš ti nikakvih problema dokle god imaš mene. Nema te stvari koju neću obaviti bolje od ovog trećerazrednog kljuna.”
Uspravio sam se. Ionako sam već stajao.
„Je l’ tako, fanfuljo? Da vidimo, digni jedno dva’es centimetra kite!”
„Svinjo seksistička!”
„Vidiš, dobio sam te, dobio!”
Džini se malo motala po sobi, izluđujući nas. Onda je pogledala Groversa.
„Ovamo, pseto! Puzi do mene! Smesta!”
„Ne čini to, Hale!” dreknuo sam
„A?”
Puzio je po podu prema Džini. Sve bliže i bliže. Dopuzio je do njenih stopala, zatim stao.
„A sad”, rekla je, „oliži lepo vrhove mojih cipela.”
Grovers je poslušao. Lizao je i lizao. Džini me pogledala i počela glupavo da se kikoće. Nisam više mogao da izdržim.
Skočio sam.
„KURVO BEZOBRAZNA!”
Otkopčao sam kaiš, izvukao ga iz pantalona, presavio ga i krenuo oko stola.
„Nećemo tako”, rekoh. „SREDIĆU JA TEBE!”
Srljao sam ka njoj. Ono malo što je ostalo od moje duše treperilo je u radosnom uzbuđenju. Njene magične obline bleštale su u mom mozgu. Nebo se izvrnulo naopako.
„Pusti taj kaiš, klipane”, rekla je, pucnuvši prstima. Kaiš mi je ispao iz ruke. Ostao sam u stuporu.
Okrenula se Groversu.
„Hajde diži se, šonjo, dosta si klečao. Odlazimo iz ove idiotske kancelarije.”
„Da, draga.”
Grovers je ustao i pošao za njom do vrata, otvorila su se, zatvorila i otišli su. Još nisam mogao da mrdam. Drolja je sigurno upotrebila električni pištolj na meni. A bio sam i dalje okamenjen. Možda sam promašio profesiju? Nakon dvadesetak minuta počeo sam da osećam žmarce po čitavom telu. Onda sam otkrio kako mogu da pokrenem trepavice. Zatim usta.
„Jebem ti”, rekao sam.
I ostali delovi tela počeli su postepeno da se otkravljuju. Najzad sam načinio korak. Dva koraka. Onda nekoliko koraka, ka stolu. Obišao sam ga. Otvorio sam fioku. Našao sam bocu votke. Otvorio je. I cimnuo solidan gutljaj. Rešio sam da je dosta za taj dan i da sutra otpočnem iznova.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:35 am

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 3719742_large

19

Ponovo u kancelariji, sledećeg dana, bio sam potpuno izgubljen. Nisam znao ko su mi klijenti niti bilo šta. Rešio sam da preduzmem nešto. Našao sam poslovni broj Džeka Basa. Okrenuo sam ga.
„Da?” rekao je.
„Base, ovde Bilejn.”
„Kurvin sine.”
„Polako, Base, imam crni pojas.”
„Trebaće ti kad mi opet prekineš ljubavnu seansu.”
„Džek, sve što sam video bilo je dupe u akciji. Nisam ni znao da si ti dok nisi okrenuo glavu.”
„A ko bi drugi bio? Misliš da bi je neki tip bambusao u mojoj rođenoj kući?”
„To se već bezbroj puta desilo.”
„Šta?”
„Ne mislim u tvojoj kući, Džek.”
„A gde onda?”
„Nije bitno.”
„Šta nije bitno?”
„Mislim, nema to veze s tvojim slučajem. Bolje da popričamo intimno.”
„Šta?”
„Hoćeš li da legnem na ovaj slučaj ili nećeš?”
„Ništa nisi postigao, samo si snimao moje dupe.”
„Do jaja sam u tvom slučaju, Džek.”
„Kako to misliš?”
„Imam šemu.”
„Šta?”
„Šemu.”
„Kakvu ’šemu’? O čemu pričaš?”
„Mogu da je povežem s određenim likom. Poznajem ga. Mućak. Loše ti se piše.”
„Ulovio si ih zajedno?”
„Nisam još.”
„Zašto?”
„Radim natenane. Pustiću ih da sami utrče u klopku.”
„Zar ne možeš odmah da ih raskrinkaš?”
„Moram da čekam dok ne opali u gong.”
„Šta?”
„Moram da ih ulovim u akciji.”
„Da li ti uopšte znaš šta radiš, Bilejn?”
„Savršeno znam šta radim. Raskrinkaću ga čim opali u gong.”
„Voleo bih da se tako ne izražavaš.”
„Svet nije dečji vrtić, Džek. Pokušavam da legnem na ovaj slučaj.”
„Legneš?”
„Hoću da je ukebam. Ti želiš da je sateram uza zid, zar ne?”
„Daj mi samo neki dokaz.”
„Dokaz tek što nije isplivao.”
„Primakao si se nečemu, Bilejn?”
„Mogu da ga nanjušim, na tragu sam. Znam tog tipa. Francuz. A ti znaš za Francuze?”
„Ne, šta za Francuze?”
„Ako ne znaš, Base, ne mogu ti reći. Nemam čitav dan na raspolaganju. A sad, hoćeš li ili nećeš da ostanem na ovom jebenom slučaju?”
„Ti si znači blizu?”
„Zalegao sam na njih dvoje.”
„Šta?”
„Hoćeš li me ili nećeš? Brojaću do pet. Jedan, dva, tri, četiri...”
„U redu, u redu, teraj dalje.”
„Lepo, Džek. A sad, ima još jedna sitnica...”
„Šta to?”
„Treba mi mesec dana avansa.”
„Mesec dana? Mislio sam da si blizu.”
„Moram da postavim klopku. Moram da nadgledam. Moram da budem siguran. Kad on opali u gong...”
„U redu, u redu, dobićeš ček!”
Tresnuo mi je slušalicu. Ponašao se kao da je zaljubljen. Kakav moron...
Na redu je bio Grovers. Dao mi je svoj broj na poslu. Telefon je zvonio tri puta, onda se javio.
„Da”, rekao je, „ovde pogrebni zavod Srebrna luka.”
„Isuse”, rekoh.
„Šta?” rekao je.
„Groverse, vi petljate sa leševima.”
„Šta?”
„Sa leševima. Leševima. Ovde Nik Bilejn.”
„Šta hoćete, gospodine Bilejn?”
„Radim na vašem vanzemaljskom slučaju, gospodine Grovers.”
„Da, sećam se.”
„Recite mi, Hale, zašto to radite?”
„Kako to mislite?”
„Petljate sa leševima. Zašto? Zašto?”
„To je moje zanimanje. Čovek mora da zaradi za život.”
„Ali petljanje sa leševima? Malo je otkačeno. Bolesno. Isisavate li krv? Šta radite s krvlju kad je isisate?”
„Imam službenika koji to obavlja, Bilija Francuza.”
„Dajte mi ga, hoću da popričam s njim.”
„Na ručku je.”
„Mislite jede?”
„Da.”
Duboko sam udahnuo, izdahnuo. Onda sam progovorio: „Slušajte, Groverse, hoćete li da ostanem na ovom slučaju?”
„Mislite na Džini Nitro?”
„Naravno. Imate li još neke lutkice iz svemira u opticaju?”
„Ne.”
„Dobro, hoćete li da vam je skinem sa grbače?”
„Naravno. Ali možete li vi to? Čini mi se da ste se oduzeli kad ste je prvi put videli.”
„Groverse, svakom se desi da se oduzme ponekad. Tako ću srediti tu drolju da je nikad više nećete videti!”
„Ne mislim da je ona drolja, gospodine Bilejn.”
„Tako se to kaže. Uopšte nisam hteo da uvredim malu.”
„Stvarno mislite da možete da učinite nešto u vezi s njom?”
„Čak i sada dok pričamo, Groverse, radim na šemi, na spoju.”
„Kao na primer?”
„Ne mogu da se ofiram. Ali fakat da vi petljate sa leševima i da je ona vanzemaljac, već je neka šema, spoj.”
„Kako to mislite, gospodine Bilejn?”
„Poslovna tajna. Savetovao sam se sa ekspertom za ove stvari. On ima knjigu o vanzemaljcima, ali tražio je nešto više podataka o vama.”
„U redu. Šta hoćete da znate?”
„Stanite malo. Pre nego što uložim još vremena u ovaj slučaj, potreban je novi ček. Dve nedelje unapred.”
„Mislite li da možete da uradite nešto?”
„Dođavola, pa sad sam vam rekao, u punom sam zamahu na ovom slučaju!”
„Nema problema, gospodine Bilejn, poslaću vam danas ček. Za dve nedelje unapred.”
„Mudar ste vi čovek, Groverse.”
„Oh, gospodine Bilejn, Bili Francuz se vratio sa ručka. Hoćete li da popričate s njim?”
„Ne, ali pitajte ga šta je ručao?”
„Samo trenutak...”
Čekao sam. Onda se javio. „Kaže rozbif i krompir-pire.”
„Ogavno!”
„Šta?”
„Moram da krenem, Groverse.”
„Ali mislio sam da vam trebaju još neki podaci.”
„Poslaću vam upitnik.”
Spustio sam slušalicu, digao noge na sto. Vraćao sam svaki delić na svoje mesto. Bio sam tu. Niki Bilejn, kljunčina. Ostalo je ipak da rešim i slučaj Crvenog vrapca. A bili su tu i Selin i Madam Smrt. Madam Smrt je oduvek bila tu.
Sada je tu bila i ta drolja.
Mislim, kako drukčije da je nazovete?

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:35 am

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 3719693_large


20

Morao sam da razmislim o tome. Morao sam da razmislim o svemu tome. Na neki način, sve je to bilo povezano: svemir, smrt, vrabac, leševi, Selin, Sindi, Bas. Ali nikako da sklopim sve to u celinu. Ne još. Počelo je da mi bubnja u slepoočnicama. Morao sam da izađem odatle.
Zidovi kancelarije nisu davali nikakav odgovor. Počeo sam da odlepljujem, zamišljao sam sebe u krevetu sa Madam Smrt, Sindi i Džini Nitro, sa sve tri odjednom. Sve u svemu previše. Stavio sam šešir i izašao.
Otišao sam na hipodrom. U Holivud Park. Nije bilo živih konja. Trčali su na hipodromu Ouk Tri.
Trke je prenosila televizija i kladilo se kao i obično.
Ušao sam u lift. Lik iza mene bubnuo je o moj zadnji džep.
„Oh, pardon”, rekao je. „Oprostite.”
Uvek nosim novčanik u prednjem levom džepu. Nauči se, sve se nauči. Posle izvesnog vremena.
Prošao sam pored Trkališnog kluba. Virnuo sam unutra. Samo gomila staraca. S novcem. Kako su to izveli? I koliko čoveku u stvari treba? I šta sve to uopšte znači? Svi umiremo dekintirani, a mnogi od nas tako i žive. Zamorna igra. Već je i obuvanje cipela svakog jutra veliki uspeh.
Gurnuo sam vrata i ušao u klupski prostor. I eto poštara koji je stajao i srkutao kafu. Prišao sam mu.
„Ko je tebe, jebi ga, pustio unutra?” upitah. Njuška mu nije bila u formi. Propisno je otekla.
„Bilejn”, rekao je, „ubiću te.”
„Ne bi trebalo da piješ kafu”, rekoh. „Od toga nećeš moći da zaspiš.”
„Ukloniću te, Bilejn, dani su ti odbrojani.”
„Koga tipuješ u prvoj trci?” upitah.
„Pasje uši.”
„Evo”, dao sam mu nekoliko dolara. „Usreći se.”
„O, hvala ti, Bilejn!”
„Zaboravi”, rekao sam, odlazeći.
Nešto uvek progoni čoveka. Nikad ne posustaje. Nema odmora, nikada. Prišao sam šanku i uzeo duplu kafu.
„Na koga tipujete u prvoj, gospodine Bilejn?” upitala me šankerica.
„Neću ti reći, oborićeš mu kvotu.”
„Baš ti hvala, genije”, uzvratila je.
Povukao sam bakšiš sa šanka i vratio ga u džep. Našao sam mesto blizu ekrana, seo i otvorio
Glasnik. Onda sam začuo glas iza sebe.
„Neće te izvući ona dva dolara, Bilejn. Gotov si.” Bio je to poštar. Ustao sam i okrenuo se.
„Vrati mi onda jebena dva dolara!”
„Nema šanse, čoveče!”
„Razbiću te!”
Nacerio se i primakao. Osetio sam oštricu noža na stomaku. Bio je to samo vrh, ostatak je bio skriven prstima.
„Imam šest inča ovde i jedva čekam da ih uteram u tvoje debelo škembe!”
„Zašto ne radiš danas? Ko, jebi ga, raznosi poštu?”
„Ne seri! Pokušavam da rešim da li da te ubijem.”
„Druže, imam ovde deset dolara za tebe, stavi ih na Pasje uši.”
„Koliko?”
„Dvadeset.”
„Koliko?”
Osetio sam kako mi vrh noža probija kožu.
„Pedeset”
„U redu, zavuci ruku u džep, izvuci pedeset kinti i gurni ih u džep moje košulje.”
Znoj mi je klizio iza ušiju. Iskopao sam novčanik iz prednjeg levog džepa, izvukao 50 dolara i gurnuo ih u džep njegove košulje. Osetio sam kako se vrh sečiva povlači. „A sad sedi tamo, otvori svoj Glasnik i počni da čitaš.”
Učinio sam to. Onda sam osetio vrh noža na potiljku.
„Uživaj”, rekao je. Najzad je otišao.
Sedeo sam i popio kafu. Onda sam ustao i izašao. Spustio sam se liftom, izašao na parking, ušao u kola i vozio odatle. Ima dana koji jednostavno nisu tvoji. Vozio sam skroz do Holivuda, parkirao negde i ušao u bioskop. Uzeo sam kokice i koka-kolu i seo. Film se vrteo, ali ja ga nisam gledao. Samo sam žvakao kokice i cevčio koka-kolu. I pitao se da li je Pasje uši dobio u prvoj.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:35 am

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 3714514_large


21


Te noći nisam mogao da zaspim. Pio sam pivo, pio vino, pio votku, ali nije bilo efekta.
Ništa nisam razrešio. Svi moji slučajevi bili su u stanju zastoja. Otac mi je lepo prorekao da ću biti promašen. I on je bio promašen. Loše seme.
Uključio sam televizor. Imao sam jedan u spavaćoj sobi. Pojavila se mlada žena i rekla mi kako će da popriča sa mnom, da mi popravi raspoloženje. Trebala mi je samo kreditna kartica. Nisam se odlučio za tu varijantu. Onda je lice žene iščezlo sa ekrana i pretvorilo se u lice Džini Nitro.
„Bilejn”, rekla je, „nemoj više da mi se mešaš u posao.”
„Šta?” rekoh.
Ponovila je rečenicu i onda sam isključio televizor. Natočio sam novu votku, čistu. Pogasio sam svetla i samo sedeo na krevetu, u mraku. Cimnuo sam gutljaj votke.
Najednom se začulo glasno zujanje, kao da oblak pčela kruži oko uzdrmane košnice. Onda je blesnulo purpurno svetlo i preda mnom se pojavila Džini Nitro. Baš me isekla, do koske.
„Prepala sam te, Bilejn?” rekla je.
„Ne i nisi, jebi ga”, rekoh. „Kakvi su to maniri? Zar nikad ne kucaš pre ulaska?” Pogledala je oko sebe.
„Trebalo bi da zovneš nekog da ti počisti ovaj brlog”, rekla je. Sabio sam votku, odbacio čašu u stranu.
„To je nebitno - moja si, kako god okreneš.”
„Kao detektivu, nedostaju ti tri osnovne stvari.”
„Šta to?”
„Elan, pravac i detekcija.”
„Je l’? Provalio sam ja tvoju igru, mala.”
„Jesi li?”
„Nakačila si se Groversu jer je pogrebnik, pa hoćeš da upotrebiš njegova mrtva tela da bi smestila svoje vanzemaljce u njih.”
Zasela je u fotelju, našla jednu od mojih cigareta, pripalila je i nasmejala se.
„Izgledam li ja kao da sam u mrtvom telu?”
„Pa ne bi se baš reklo.”
„Mi sami sebi stvaramo tela. Gledaj!”
Ponovo se začulo zujanje, blesnulo je purpurno svetlo, i u drugom kraju sobe pojavila se još jedna Džini Nitro. Stajala je pored moje biljke u saksiji. „Zdravo, Bilejn”, rekla je.
„Zdravo, Bilejn”, rekla je Džini Nitro iz fotelje.
„Ej”, rekoh, „zar možeš istovremeno da budeš u dva tela?”
„Ne”, rekla je Džini Nitro iz fotelje.
„Ali možemo da uskačemo iz jednog tela u drugo”, rekla je Džini Nitro pored saksije. Izvukao sam se iz kreveta da pokupim čašu i natočim novu votku.
„Spavaš u gaćama”, rekla je jedna Džini Nitro.
„Odvratno”, rekla je druga.
Poneo sam piće u krevet i namestio jastuk iza leđa.
Začulo se novo zujanje, usledio je purpurni blesak i Džini pored saksije je iščezla. Pogledao sam ka onoj u fotelji.
„Slušaj”, rekoh, „Grovers me unajmio da te skinem s njegove grbače i ja to nameravam da učinim.”
„Pompezno pričaš za čoveka čiji se talenti vrte oko nule.”
„Je l’? E, pa rešio sam ja i teže slučajeve nego što je tvoj!”
„Ozbiljno? Pričaj mi o tome.”
„Sva moja arhiva je strogo poverljiva.”
„Poverljiva ili nepostojeća?”
„Ne nerviraj me, Džini, ili ću...”
„Šta ćeš ti?”
„Ja ću...” Prineo sam votku ustima. Najednom, ruka mi se zamrzla na pedalj od usta. Nisam mogao da se pokrenem.
„Ti si trećerazredan, Bilejn. Ne igraj se sa mnom. Sad sam još i ljubazna prema tebi. Uživaj.”
Uživaj? Već drugi put sam to čuo u prethodnih 12 sati.
Ponovo se začulo zujanje, usledio je purpurni blesak i Džini Nitro je iščezla.
Sedeo sam na krevetu, nesposoban da se pokrenem, s čašom i dalje na pedalj od usta. Sedeo sam i čekao. Na miru sam mogao da mozgam o svojoj karijeri. Nije bilo bogzna šta za mozganje. Pogrešio sam profesiju. Ali bilo je prekasno da počnem nešto drugo.
Samo sam sedeo i čekao. Nakon desetak minuta osetio sam žmarce po čitavom telu. Uspeo sam da malo pomerim ruku. Zatim još malo. Prineo sam votku usnama, cimnuo glavom i ispraznio čašu. Bacio sam je na pod, ispružio se na krevet i ponovo čekao da zaspim. Čuo sam neku pucnjavu napolju i uvideo da je sve u svetu na svom mestu. Nakon pet minuta spavao sam zajedno sa ostalima.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:35 am


Palp-Čarls Bukovski - Page 2 3709188_large


22

Probudio sam se potišten. Gledao sam u plafon, u pukotine na plafonu. Video sam bizona u stampedu kako gazi preko nečeg. Mislim da sam to bio ja. Onda sam video zmiju sa zecom u raljama. Sunce je probijalo kroz rupe na roletnama, ocrtavajući kukasti krst na mom trbuhu. Svrbeo me šupak. Možda je to bio povratak šuljeva? Vrat mi je bio ukočen, a ukus u ustima kao od kiselog mleka.
Ustao sam i otišao u kupatilo. Mrzeo sam da se gledam u ogledalu, ali učinio sam to. I video potištenost i poraz. Otegnute tamne kesice ispod očiju. Sitne kukavičje oči, oči glodara u kandžama raspomamljene mačke.
Moje meso je izgledalo kao da se ni najmanje ne trudi. Izgledalo je kao da mrzi što je deo mene. Obrve su mi visile, iskrivljene, izgledale su dementno, dementne obrve. Gadan prizor. Sve u svemu, odvratno sam izgledao. A nisam bio čak ni spreman za neku crevnu akciju. Sav sam bio začepljen, do bola. Otišao sam na pišanje. Pravilno sam ciljao, ali nekako je izašlo ukrivo i pljusnulo po podu. Pokušao sam ponovo i popišao čitavu klozetsku dasku koju sam zaboravio da podignem. Otkinuo sam malo toalet-papira i obrisao dasku. Bacio sam papir u šolju i povukao vodu. Prešao sam do prozora, pogledao napolje i video mačku kako kenja na susednom krovu. Vratio sam se do lavaboa, našao četkicu za zube, iscedio pastu. Previše je izašlo. Klonulo je pala preko četkice u lavabo. Bila je zelena. Bila je kao zeleni crv. Pokupio sam je prstom, razmazao po četkici i počeo da perem. Zube. Kakva prokleta stvar ti zubi. Moramo da jedemo. Da jedemo i jedemo. Svi smo odvratni, osuđeni na svoje pogane male poslove. Jedenje i prdenje i češanje i smeškanje i proslavljanje praznika.
Okončao sam pranje zuba i vratio se u krevet. Nije mi ostalo ni truna energije, nikakvog poleta.
Bio sam spajalica, bio sam komad linoleuma.
Rešio sam da ostanem u krevetu do podne. Možda će dotle pola sveta biti mrtvo pa će se sve upola teško podneti. Ako ustanem u podne, možda ću izgledati bolje, možda ću se osećati bolje. Znao sam tipa koji danima nije vršio nuždu. Na kraju je samo eksplodirao.
Ozbiljno. Govna su letela iz njegovog stomaka.
Zazvonio je telefon. Pustio sam neka zvoni. Nikad se ne javljam ujutru na telefon. Zvonio je pet puta, zatim je prestao. Eto. Bio sam sam sa sobom. Bolje je bilo i sa takvim skotom nego s nekim drugim, bilo kim, svim onima napolju što izvode svoje mizerne trikove i obmane. Navukao sam ćebe do grla i čekao.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:36 am

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 3661065_large

23

Stigao sam na hipodrom pred četvrtu trku. Morao sam negde da se iskažem. Sve je zatajilo. Izvadio sam spisak. Sve sam uredno stavio na papir:
1. Otkrij da li je Selin stvarno Selin i obavesti Madam Smrt o tome.
2. Pronađi Crvenog vrapca.
3. Provali da li se Sindi kreše na Basov račun. Ako to radi, sredi je.
4. Skini vanzemaljku sa Groversove grbače.
Presavio sam spisak i vratio ga u džep. Otvorio sam Glasnik. Izlazili su na stazu za četvrtu trku. Bio je topao, prijatan dan. Sve je bilo kao u nekom stanju sna. Onda sam začuo zvuk iza sebe. Neko je seo iza mojih leđa. Okrenuo sam se. Selin. Nasmešio mi se.
„Lep dan”, rekao je.
„Šta ti, jebi ga, radiš ovde?” upitah.
„Platio sam ulaznicu. Nisu pravili problem”, rekao je Selin.
„Uhodiš me, pizdo?” rekoh.
„Baš sam to isto hteo da te pitam.”
„Ima mnogo stvari koje ne razumem”, rekoh.
„Ni ja”, rekao je. Onda je prekoračio sedište i seo pored mene. „Popričaćemo malo.”
„Naravno”, rekoh. „A sad, pre svega, kako ti je ime? Tvoje pravo ime?” Osetio sam kratku cev revolvera na slabini. Držao ga je ispod sakoa. „Imaš li dozvolu za to?” upitah.
„Ja sam taj koji postavlja pitanja”, rekao je, gurkajući me revolverom.
„Samo izvoli.”
„Ko te poslao da me uhodiš?”
„Madam Smrt.”
„Madam Smrt?” nasmejao se. „Ne zajebavaj!”
„Ne zajebavam. Tako mi se ona predstavlja: ’Madam Smrt’.”
„Neka umobolnica?”
„Možda.”
„Gde da pronađem tu drolju?”
„Ne znam. Ona mi se samo javlja.”
„Šta, očekuješ da ću to da svarim?”
„Ne znam, to je sve što imam da ponudim.”
„Šta ona hoće?”
„Hoće da zna da li si pravi Selin.”
„Je l’?”
„Aha.”
„Na koga tipuješ u ovoj trci?” upitao me.
„Zeleni Mesec”, rekoh.
„Zeleni Mesec? To je moj izbor.”
„U redu”, rekoh, „pusti da stavim opkladu. Odmah se vraćam.” Ustao sam.
„Sedi dole”, rekao je, „da ti ne bih odstrelio jaja.” Seo sam.
„A, sad”, rekao je, „hoću da mi se ta žena skine sa grbače. Hoću i njeno pravo ime.
Zajebi me sa tom Madam Smrt. I hoću da se ozbiljno pozabaviš time. U stvari, počni odmah!”
„Ali ona je moj klijent. Kako ćeš sad ti da postaneš moj klijent?”
„Smisli sam, debeli.”
„Debeli?”
„Visi ti nešto ispod pojasa.”
„Visilo-ne visilo, ako radim za tebe, treba me platiti, a ja nisam jeftin.”
„Koliko?”
„Šest dolara sat.”
Zavukao je ruku u džep i izvadio štos novčanica. Bacio mi ga u krilo.
„Evo ti mesec dana unapred.”
Onda se začuo huk iz publike. Bili su nadomak cilja i ko je vodio na tri dužine ispred ostalih? I ko je pobedio sa četiri dužine prednosti? Zeleni Mesec. Kotirao se šest prema jedan.
„Jebi ga”, rekoh, „koštaš me dobitka. Zeleni Mesec je pokupio sve.”
„Ućuti više i posveti se mom slučaju.”
„U redu, u redu”, rekoh. „Kako da ostanem u kontaktu s tobom?”
„Evo mog broja”, rekao je, pruživši mi papirić. Zatim se digao, prošao između redova i nestao. Znao sam da sam utrčao u nešto krupno, ali nisam mogao da razmrsim čitavu stvar.
Trebalo je samo da poradim na tome. Otvorio sam Glasnik i proučio petu trku.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:36 am


Palp-Čarls Bukovski - Page 2 3658091_large


24

Sledećeg dana otišao sam u pogrebni zavod Srebrna luka, da proverim neke stvari. Prokleto dobar biznis, nikad nema oseke. Parkirao sam i ušao u zgradu. Lepo je bilo unutra. Tihi hol. Debeli, prljavi tepisi. Prošetao sam naokolo i ušao u jednu veliku prostoriju. Bila je puna kovčega. Velikih, malih, širokih, uskih. Neki ljudi kupuju svoje kovčege unapred. Ne spadam u njih. Jebeš takve šeme.
Izgleda da nikog nije bilo tu. Mogao sam da zdipim kovčeg. Da ga privežem za auto. Odvezem ga.
Gde je bio Grovers? Gde je bio bilo ko?
Onda je počelo da me svrbi i svrab je postajao sve gori. Na kraju sam to uradio. Digao sam poklopac jednog kovčega i virnuo unutra. KRKNUO sam. I tresnuo poklopac.
Unutra je bila gola žena. Mlada, zgodna, ali mrtva. Isuse! Utrčao je Hal Grovers.
„BILEJN! ŠTA TO RADITE?”
„RADIM? RADIM? KAKO TO MISLIŠ? A GDE SI PA TI BIO, GROVERSE?”
„U muškom toaletu. Zašto ste kriknuli?” Pokazao sam.
„U TOM KOVČEGU JE LEŠ! KLINKA! NEVIĐENE SISE!”
Grovers je prišao i otvorio kovčeg.
„Nema tu nikakvog tela, gospodine Bilejn.”
„Šta?”
Prišao sam i pogledao. Kovčeg je bio prazan. Okrenuo sam se i dočepao Groversa za revere. „Ne igraj se sa mnom, Groverse! Video sam je! Video sam njenu ribu! Mrtva ribica!
Ti se znači igraš sa mnom? Ti i... Bili Francuz... krvosis! Nisam ja tip sa kojim možeš da se poigravaš, Groverse!”
„Niko se ne poigrava sa vama. Halucinirate.” Pustio sam njegove revere.
„Izvini”, rekoh, „trebalo je da znam.”
„Šta to?”
„To je Džini Nitro. Ona se poigrava sa mnom. Zna da radim na tvom slučaju.”
„Nisam je video u poslednje vreme. Možda je otišla.”
„Nije otišla. Ona čeka, Groverse.”
„Šta čeka?”
„Ne znam još.”
Osvrnuo sam se oko sebe.
„Govori, brzo! Koliko mrtvaca imaš ukupno ovde?”
„Pripremili smo dva. U Odaji dremeža su.”
„Moram da ih vidim!”
„Šta?”
„Hoćeš li da ja i dalje deljem ovaj slučaj ili nećeš?”
„Hoću da ga... deljete.”
„Onda ću morati da pogledam ta dva leša.”
„Zašto?”
„Kad bih ti rekao, nikad ne bi pogodio.”
„Kako to mislite?”
„Nije bitno. Daj sad da pogledam.”
„To je krajnje nepropisno.”
„Hajde! Hajde!”
„U redu. Pođite za mnom...”
Ušli smo u Odaju dremeža. Otmeno mesto. Tama. Gorele su sveće. Tu je bilo tri kovčega.
„Dobro, pusti me da vidim”, rekao sam Groversu.
„Hoćete li, molim vas, da mi kažete zašto?”
„Džini Nitro hoće da smesti svoje vanzemaljce u ta mrtva tela. Da im da oklop, bezbedno mesto.
Oklop, znaš već, kao kod kornjače. Nitro se mota oko tebe da bi se domogla svih tih tela.”
„Ali to su mrtva tela, u stanju su raspadanja. Osim toga, zakopaćemo ih. Kako onda mogu da ih upotrebe?”
„Vanzemaljci se kriju u mrtvacima sve dok ne budu zakopani, onda nalaze druge mrtvace.”
„Ali ako žele da se sakriju, zašto koriste mrtvace? Zašto se ne kriju u kanalizaciji ili pećinama ili negde? Zašto ne koriste živa tela?”
„Budalo, živa tela bi reagovala na njihovo prisustvo. Otvori kovčege, Groverse! Mislim da su sad unutra!”
„Bilejn, ubeđen sam da ste poludeli!”
„Ma otvaraj kad kažem!”
Grovers je otvorio prvi. Lep hrastov kovčeg. Unutra je bio lik od oko 38 godina, čupave riđe kose, obučen u jeftino odelo.
Okrenuo sam se i pogledao u Groversa.
„Jedan od njih je sada u njemu.”
„Otkud znate?”
„Video sam kako mrda!”
„Šta?”
„Video sam kako mrda!”
Sagnuo sam se i dočepao čoveka za vrat.
„Napolje! Izlazi odatle! Znam da si unutra!”
Dok sam cimao glavu, usta se otvoriše i izbaciše neku belu vatu. Ustuknuo sam.
„JEBEM TI! ŠTA JE SAD OVO!”
Grovers je jeknuo.
„Bilejn, radio sam bar sat vremena oblažući mu obraze da bi izgledao lepo i zdravo! Sad se opet usukao! Moraću sve ponovo da radim.”
„Pardon, nisam shvatio. Ali mislim da se primičemo. Otvori drugi kovčeg! Molim te!”
„Vi ga otvorite. Ovo je zaista odvratno. Ne znam zašto to dozvoljavam. Mora da sam poludeo.” Prišao sam i otvorio borov kovčeg. Gledao sam. I gledao. Nisam mogao da poverujem.
„Kakva je ovo šala, Groverse? Niko se ovako ne šali. Uopšte nije smešno.”
Figura ispružena u kovčegu bio sam ja. Kovčeg je bio presvučen somotom, i ja sam se smeškao voštanim osmehom. Na sebi sam imao izgužvano tamnosmeđe odelo, a ruke su mi bile prekrštene na grudima i držale beli karanfil.
Okrenuo sam se.
„Šta se kog đavola dešava ovde? Gde si ovog pokupio?”
„Oh, to je gospodin Endru Daglas, naprasno je umro od infarkta. Bio je već decenijama funkcioner kompanije.”
„Ne lupetaj, Groverse. Taj leš unutra sam ja! JA!”
„Besmislica”, rekao je Grovers. Prišao je i zavirio u kovčeg.
„To je gospodin Daglas.”
Prišao sam i pogledao unutra. Bio je to neki sedokosi starkelja od oko 70-80 godina. Prilično je dobro izgledao, narumenili su mu obraze i stavili samo trun karmina. Koža mu se blistala kao da su je glačali. Ali to nisam bio ja.
„To je Džini Nitro”, rekoh. „To se ona zajebava s nama.”
„Rekao bih da ste izgubljen slučaj, gospodine Bilejn.”
„Ućuti”, rekoh.
Morao sam da razmislim. Sve se to negde uklapalo. Moralo je da se uklopi. Baš u tom trenutku pojavio se neki čovek i zastao na ulazu.
„Telo je pripremljeno, Hale.”
„Hvala ti, Bili. Slobodan si.” Bili Francuz se okrenuo i izašao.
„Pere li on ruke, Groverse?”
„Kako to mislite?”
„Video sam crvenilo na njegovim šakama.”
„Besmislica.”
„Video sam crvenilo.”
„Gospodine Bilejn, hoćete li molim vas da pogledate u treći kovčeg? Bez obzira što je prazan.
Jedan gospodin ga je odabrao unapred.” Okrenuo sam se i zagledao se u kovčeg.
„Da li je on unutra, Groverse?”
„Ne, gospodin je još živ. To je predizbor. Dajemo deset posto popusta na predizbor. Hoćete li i vi jedan? Imamo prekrasan asortiman.”
„Zahvaljujem, Groverse, ali čeka me neki sastanak... Javiću vam se.”
Okrenuo sam se i izašao iz prostorije, kroz hol i napolje na dobri sveži vazduh. Svaki kurvin sin koji sam bira sopstveni kovčeg je isti kurvin sin koji onaniše šest puta nedeljno.
Ušao sam u vagena, pokrenuo ga i vozio kroz saobraćaj. Neki lik u kombiju pomislio je da sam mu presekao put. Pokazao mi je srednji prst. I ja sam njemu.
Počela je kiša. Podigao sam jedini ispravan prozor, onaj sa desne strane, i uključio radio.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:36 am

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 3654514_large

25


Popeo sam se liftom do šestog sprata. Psihijatar se zvao Simor Dandi. Otvorio sam vrata i našao se u čekaonici prepunoj ludaka. Neki lik je čitao novine držeći ih naopako. Većina ostalih, muškaraca i žena, nemo je sedela. Kao da nisu čak ni disali. Nešto teško i mračno osećalo se u prostoriji. Upisao sam se na šalteru i našao sebi mesto. Čovek pored mene nosio je jednu braon i jednu crnu cipelu. „Ej, šefe”, rekao je.
„Da?” rekoh.
„Imaš li sitno za peni?” upitao je.
„Ne”, rekoh. „Nemam danas.”
„Sutra možda”, produžio je.
„Možda sutra”, rekoh.
„Ali možda ja neću moći da te nađem sutra”, pobunio se. Tome se i nadam, pomislih.
Čekali smo i čekali. Svi zajedno. Zar psihijatar nije znao da je čekanje nešto što izluđuje ljude? Ljudi čekaju čitav svoj život. Čekaju da žive, čekaju da umru. Čekaju u redu da kupe toalet-papir. Čekaju u redu za novac. Ako nemaju novac, čekaju u još dužim redovima. Čekaš da odeš na spavanje i onda čekaš na buđenje. Čekaš da se venčaš, pa čekaš da se razvedeš. Čekaš da padne kiša, čekaš da prestane. Čekaš da jedeš, a onda ponovo čekaš da jedeš. Čekaš u psihijatrijskoj ordinaciji s gomilom psihopata i pitaš se da li si jedan od njih.
Izgleda da sam dugo čekao, jer sam zaspao i biće da me je žena sa prijemnog probudila, prodrmavši me: „Gospodine Bilejn, gospodine Bilejn, vi ste na redu!”
Neka ružna matora cura, bila je ružnija od mene. Isekla me, lice joj je bilo sasvim blizu mojeg. Takva mora da je smrt, pomislio sam, kao ova matora.
„Spreman sam, sestro”, rekao sam.
„Pođite za mnom”, rekla je.
Prošao sam kroz čekaonicu i niz hodnik za njom. Otvorila je vrata i tu je za stolom sedeo taj lik vrlo zadovoljnog izgleda, tamnozelena košulja, nezakopčani mlohavi oranž džemper. Naočare za sunce, pušio je na muštiklu.
„Sedite”, pokazao je stolicu.
Žena sa prijemnog zatvorila je vrata i otišla negde.

je.
Dandi je počeo da žvrlja olovkom po papiru. „Ovo će vas koštati sto šezdeset dolara sat”, rekao

„Jebi se”, rekoh!
Pogledao me. „Ha! To volim!”
Žvrljao je još malo, zatim rekao: „Zašto ste ovde?”
„Ne znam odakle da počnem.”
„Počnite brojanjem do deset unazad.”
„Jebi si mater”, rekoh.
„Ha!” rekao je Dandi. „Jeste li imali odnos sa vašom?”
„Kakav? Govorni? Duhovni? Pojasnite.”
„Znate vi na šta mislim.”
„Ne, ne znam.”
Napravio je okruglu rupu palcem i srednjim prstom leve ruke, zatim proturao kažiprst desne ruke
kroz rupu. „Ovakav”, rekao je. „Mmmm...”
„Aha”, rekoh, „sećam se, digla je jednom ruku, baš tako, a ja sam to isto radio mojim prstom.”
„Jeste li ovde da mi se rugate?” rekao je Dandi. „Nemojte me ismevati!” Nagnuo sam se preko stola ka njemu: „Srećan si, šefe, kad te samo ismevaju.”
„Tako znači?” zavalio se u fotelji.
„Aha. Ne igraj se sa mnom, čoveče, ne preuzimam odgovornost za svoje postupke.”
„Molim vas, gospodine Bilejn, šta vi u stvari hoćete?” Raspalio sam pesnicom posred njegovog stola.
„POMOĆ! POMOĆ MI JE POTREBNA!”
„Naravno, gospodine Bilejn, ali gde ste baš mene našli?”
„U telefonskom imeniku.”
„U imeniku? Ja nisam registrovan.”
„E jesi. Simor Dandi, psihijatar, Palata Gamer, soba 604.”
„Ovo je soba 605. Ja sam Semjuel Dilon, advokat. Dandi je u susednoj kancelariji. Bojim se da ste pogrešili.”
Ustao sam i nasmešio se. „Sad se igraš sa mnom, Dandi, pokušavaš da mi vratiš! Ako misliš da možeš da me nadjebeš, onda imaš balegu umesto mozga!”
Bio sam tu da provalim da li je problem sa Selinom, Crvenim vrapcem, Madam Smrt, Vanzemaljcima, Džekom i Sindi Bas bio zaista stvaran, ili sam u stvari imao mentalni problem. Mislim, ništa od svega toga nije imalo smisla. Jesam li uopšte bio uključen u sve to? I kuda je sve to vodilo, i zašto?
Lik koji je rekao za sebe da je Semjuel Dilon pritisnuo je taster na stolu i ubrzo se pojavila žena sa prijemnog. I dalje je bila ružnija od mene. Ništa se tu nije promenilo.
„Moli, rekao je, molim vas odvedite ovog gospodina do susednih vrata, do ordinacije doktora Dandija. Hvala vam.”
Pošao sam za njom u hodnik gde je otvorila vrata broj 604 i prošaptala mi: „Saberi se, mamlaze...”
Ušao sam u novu prepunu čekaonicu. Prvo što sam video bio je lik s jednom braon i jednom crnom cipelom koji me pitao da mu razmenim peni. Ugledao me. „Ej, šefe...” rekao je.
Prišao sam mu. „I tebi se desilo, a?” upitao je.
„Šta?”
„He, he... na pogrešna vrata... na pogrešna vrata...”
Okrenuo sam se i izašao odatle, spustio se liftom. Čekao sam da stigne u prizemlje. Onda sam čekao da se otvori. Onda sam prošao kroz hol, izašao na ulicu i pronašao auto.
Ušao sam. Upalio motor. Čekao da se zagreje. Vozio do semafora. Bilo je crveno. Čekao sam. Gurnuo sam upaljač i čekao. Upalilo se zeleno, upaljač je iskočio i ja pripalio duvan vozeći dalje. Nešto mi je govorilo da je bolje da se vratim u kancelariju. Osećao sam da me neko čeka.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:36 am

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 3653180_large


26


Pogrešio sam. Nikoga nije bilo u kancelariji. Obišao sam oko stola i seo.
Čudno sam se osećao. Toliko se stvari nije uklapalo. Mislim, u advokatskoj čekaonici, zašto je čovek čitao novine naopako? Taj je spadao u psihijatrijsku ordinaciju. Ili su možda samo spoljne strane novina bile prevrnute, a on normalno čitao unutrašnji deo? Ima li Boga? I gde je taj Crveni vrabac? Bilo je previše stvari koje sam morao da razrešim. Ustajanje iz kreveta ujutro isto je kao suočenje sa praznim zidom Svemira. Možda je trebalo da odem u striptiz-bar i da im kačim novčanice od pet dolara na lastiš od gaća? Da pokušam sve da zaboravim. Možda je trebalo da odem na boks-meč i gledam kako dva tipa ubijaju boga jedan u drugome?
Ali nevolja i bol su ono što održava ljude u životu. Ili trud da se izbegnu nevolja i bol. To je posao za puno radno vreme. A ponekad ne možeš čak ni u snu da se odmoriš. Poslednje što sam sanjao bilo je kako ležim pod tim slonom, ne mogu da se pokrenem, a on ispušta ubedljivo najveće govno ikad viđeno, samo što mu ne ispadne iz bulje, i onda mi je moj mačor, Hamburger, prešao iznad glave i probudio me. Ispričaj taj san psihijatru i on će da izvrti nešto vrlo gadno od toga. Pošto ga preterano plaćaš, potrudiće se da ti zagorča život. Reći će ti da je govno u stvari penis i da se ili bojiš penisa ili ga želiš, takvo neko sranje. Ono što stvarno misli je da se on boji penisa ili ga želi. To je samo san o velikom slonovskom govnetu i ništa više. Ponekad su stvari samo ono što bukvalno vidite i to je sve. Čuvajte svoj novac. Ili se kladite na pravog konja.
Cimnuo sam gutljaj utehe, hladne. Uši su mi odskočile i odmah mi je bilo bolje. Osetio sam kako mi se mozak zagreva. Nisam još bio mrtav, samo u stanju ubrzanog raspadanja. A ko nije? Svi smo u istom čamcu koji propušta, uveseljavajući sami sebe. Uzmite, recimo, Božić. Aha, gonite ga u tri pizde materine. Čovek koji ga je izmislio bio je lik koji nikad nije nosio višak prtljaga. Mi ostali moramo da odbacimo veći deo našeg smeća, samo da bismo provalili gde smo. U stvari, ne baš gde smo, već gde nismo, što više toga odbaciš, više i vidiš. Sve funkcioniše naopako. Idi unatraške i nirvana će sama da ti upadne u krilo. Milion posto.
Otpio sam još jedan gutljaj utehe. Dolazio sam sebi. I te kako. Ja sam bio Niki Bilejn, superkljun.
Onda je zazvonio telefon. Podigao sam slušalicu baš kao što bi je normalna osoba podigla. Dobro, ne baš sasvim. Ponekad me telefon navede da pomislim na slonovsko govno. Znate, sve to sranje koje slušate. Telefon je telefon, ali ono što izlazi iz njega je sasvim druga stvar.
„Jadan si ti filozof”, rekla je Madam Smrt.
„Za sebe”, rekoh, „ja sam savršen.”
„Ljudi žive od svojih iluzija”, rekla je. „Zašto da ne?” uzvratih. „Šta ima drugo?”
„Njihov kraj”, rekla je.
„Zajebi”, rekoh.
„Zajebi sebe”, rekla je Madam Smrt, „nego, šta je bilo sa Selinom?”
„Dušo, sve sam razradio.”
„Da čujem, debeli.”
„Dođi kod Musoa, sutra u pola tri.”
„Važi. Ali bolje se ne pojavljuj ako nemaš nešto. Imaš li?”
„Ljubavi, sutra ću da ti ofiram moju karu.”
„Šta kog đavola lupetaš?”
„Pardon, hteo sam da kažem ’kartu’.”
„Bolje se pojavi s nečim...”
„Mogu u život da se kladim..
„Prihvatam”, rekla je Madam Smrt i prekinula vezu.
Spustio sam slušalicu, buljio neko vreme u nju. Iskopao sam opušak tompusa iz pepeljare, pripalio ga, zagrcnuo se od dima. Uzeo sam telefon i okrenuo Selinov broj.
Zvonilo je četiri puta. Onda sam začuo njegov glas.
„Gospodine, dobili ste kilogram konjak-višnji i besplatan let do Rima.”
„Ko god da si, ne zajebavaj se sa mnom.”
„Ovde Niki Bilejn...”
„Uzeću konjak-višnje...”
„Dođi kod Musoa, sutra u pola tri popodne.”
„Zašto?”
„Samo se pojavi, Frenči, i tvojim je nevoljama kraj.”
„Garantuješ?”
„Da.”
„Pojaviću se...” Prekinuo je.
Niko više nije govorio zbogom. Ne u našem svetu. Buljio sam u utehu.
Onda sam se utešio.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:37 am

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 3650927_large




27

Bilo je 2 i 15 popodne. Zauzeo sam sto kod Musoa i poručio votka-tonik. Čekao sam da se Selin i Madam Smrt upoznaju. Dva moja klijenta. Posao je cvetao, ali u kom pravcu? Lik u separeu preko puta samo je blenuo u mene. Neki ljudi blenu, znate već, kao krave. Nisu ni svesni da to rade. Otpio sam gutljaj votke, spustio je, pogledao. I dalje je blenuo. Dajem mu dva minuta, pomislih. Ako ne prestane, razbiću mu tastaturu.
Stigao sam do minut i 45 sekundi kada je ustao i krenuo ka mom stolu. Opipao sam futrolu. Bio je tu. Pouzdan. Najbolja erekcija koju čovek može da ima. Lik je izgledao kao čuvar parkinga. Ili možda zubar. Imao je ružne brkove i lažan osmeh. Ili su to možda bili lažni brkovi i ružan osmeh. Prišao je mom stolu i nacrtao se. „Slušaj, šefe”, rekao sam, „nemam ništa sitno.”
„Nisam ovde radi sitnine”, rekao je. Unervozio me. Imao je oči kao mrtva riba.
„Šta te onda muči?” upitah. „Izbacili su te iz motelske sobe?”
„Ne”, rekao je. „Živim sa majkom.”
„Koliko si star?”
„Četrdeset šest.”
„To je bolesno.”
„Ne, ona je. Ne može da se kontroliše. Gumene pelene. Sve živo.”
„A”, rekoh, „žao mi je.”
„I meni.”
Samo je i dalje stajao tu.
„Dobro”, rekoh, „ne znam šta bih mogao da učinim u vezi s tim.”
„Ništa...”
Ispio sam piće.
„Samo sam hteo da vas pitam nešto”, rekao je. „Samo sam hteo da pitam.”
„U redu, u redu. Pitaj.”
„Da niste vi Spajk Dženkins?”
„Ko?”
„Spajk Dženkins. Boksovali ste u Detroitu kao teškaš. Gledao sam vaš meč protiv Tigra Forstera. Jedna od najžešćih borbi koju sam ikad gledao.”
„Ko je dobio?”
„Tigar Forster.”
„Nisam Dženkins. Vrati se i sedi tamo odakle si došao.”
„Zezate me? Stvarno niste Spajk Dženkins?”
„Nikad bio.”
„Ne mogu da verujem.”
Okrenuo se, vratio se do svog separea i ponovo seo, baš kao što sam mu i rekao. Pogledao sam na sat. Bilo je tačno pola tri. Gde su oni?
Dao sam kelneru znak da donese novo piće...
U 2 i 35 ušao je Selin. Zastao je, gledajući naokolo. Domahnuo sam mu salvetom nabodenom na viljušku. Prišao je i seo.
„Uzeću viski sa sodom”, rekao je. Dobro je tempirao. Kelner je baš stizao s mojim pićem. Odmah sam ga eksirao.
Čudno sam se osećao. Kao da ništa nije važno, znate već. Madam Smrt. Smrt. Ili Selin. Čitava igra me propisno izmorila. Izgubio sam zamah. Postojanje nije samo apsurdno, već je i mukotrpan rad. Pomislite, recimo, koliko puta navučete gaće u životu. To je užas, gadost, idiotluk.
Onda se lik iz susednog separea ponovo nacrtao. Buljio je u Selina.
„Ej, zar nije ovaj što sedi s vama pljunuti Spajk Dženkins?”
„Gospodine”, pogledao ga je Selin, „ako cenite svoja jaja u sadašnjem obliku, predlažem vam da se smeta udaljite.”
Lik se ponovo vratio u svoj separe.
„Da čujem”, rekao je Selin. „Zašto sam ovde?”
„Upoznaću te sa Madam Smrt.”
„Znači smrt je dama, a?”
„Ponekad...”
Selinovo piće je stiglo. Odmah ga sabio.
„Hoćemo li da je sredimo?” upitao je. „Tu tvoju Madam Smrt.”
„Jesi li ikad video Spajka Dženkinsa u ringu?”
„Ne.”
„Izgledao je kao ja”, rekoh.
„To i nije neko postignuće.”
Onda je ona ušla. Madam Smrt bila je ubitačno odevena. Prišla je našem stolu, smestila ga na stolicu.
„Viski”, rekla je.
Klimnuo sam kelneru da priđe. Poručio sam.
„Ne znam kako da vas predstavim jedno drugom, jer u stvari nisam siguran ko ste”, rekoh.
„Kakav si ti kljun?” upitao je Selin.
„Najbolji u L. A.”
„Je l’? Šta ti je to L. A.?”
„Labilni Amateri.”
„Jesi li ti pio nešto?”
„Malopre”, rekoh.
Viski za Madam Smrt je stigao. Eksirala ga. Onda je pogledala u Selina.
„Mogli biste da se predstavite. Kako vam je ime?”
„Spajk Dženkins.”
„Spajk Dženkins je mrtav.”
„Otkud znate?”
„Znam”
Dao sam znak kelneru i poručio još tri pića. Onda smo samo sedeli i gledali se.
„Ovo je”, rekoh, „apsolutna pat pozicija. U međuvremenu, ja plaćam sva pića. Mogli bismo malo da se kladimo, pa ko izgubi nek plati turu.”
„U šta da se kladimo?” upitao je Selin.
„Oh, nešto jednostavno. Recimo pogađanje koliko imaš brojeva na vozačkoj dozvoli.”
„Maloumno zvuči”, rekao je Selin.
„Budi šmeker”, rekoh.
„Nemoj da si šonja”, rekla je Madam Smrt.
„Dobro, znači da ću morati da pogađam”, rekao je Selin.
„Odvali nešto”, rekoh.
„Daj sve od sebe, lafe”, rekla je Madam Smrt.
„U redu”, rekao je Selin, „kažem osam.”
„Ja sedam”, rekla je Madam Smrt.
„A ja pet”, rekoh. „Da vidimo sad dozvole, da prebrojimo.” Iskopali smo ih.
„Ah”, rekla je Madam Smrt, „moja ima sedam!”
„Jebeš ga”, rekoh, „i moja ima sedam.” „Moja ima osam”, rekao je Selin.
„Nemoguće”, rekoh, „daj da pogledam.”
Ispružio sam ruku i uzeo mu dozvolu. Brojao sam. „I tvoja ima sedam. Brojao si i slovo ispred brojki. To si uradio. Evo, gledaj...”
Dodao sam dozvolu Madam Smrt. Bilo je sedam brojki i još neki podaci: LUJ FERDINAND DETUŠ, rođ. 1894.
Bog te. Počeo sam da drhtim čitavim telom. Ne neko upadljivo drhtanje, ali vrlo ujednačeno. Ogromnom snagom volje sveo sam ga na neku vrstu jeze. Bilo je previše. To je bio on, sedeo je s nama za stolom kod Musoa jednog popodneva koje je već vonjalo na XXI vek.
Madam Smrt je bila ushićena, ni manje ni više, samo ushićena. Prekrasno je izgledala, sva je blistala.
„Vratite mi prokletu dozvolu”, rekao je Selin.
„Naravno, lafe”, rekla je Madam Smrt, smeškajući se dok mu je vraćala.
„Šta ćeš”, rekao sam Selinu, „izgleda da smo obojica izgubili. Bacićemo zato kintu da rešimo ko će da zovne turu, važi?”
„Može”, rekao je Selin.
Izvadio sam moj srećni novčić, bacio ga uvis i dreknuo Selinu: „Pogađaj!”
„Pismo!” viknuo je.
Novčić je pao na sto i ostao na njemu. Glava.
Pokupio sam ga i vratio ga u džep. „Nešto mi se čini”, rekao sam Selinu, „da nije tvoj dan.”
„Biće to moj dan”, rekla je Madam Smrt. I odjednom, stigla su pića.
„Stavite na moj račun”, rekao je Selin konobaru. Sedeli smo s pićem ispred nas.
„Nešto mi se čini da sam nasamaren”, rekao je Selin. Ispio je. „Lepo su me opomenuli da se čuvam losanđeleskog ološa.” „Još se baviš medicinom?” upitah.
„Odoh ja”, rekao je.
„Ne idi”, rekla je Madam Smrt, „popij još jedno. Život je kratak.”
„Neću, idem bestraga odavde!”
Bacio je dvadeseticu na sto, ustao i pošao ka izlazu, onda je nestao.
„Eto”, obratio sam se Madam Smrt, „ode on...”
„Ne sasvim”, rekla je.
Začuo se zvuk, škripa kočnica. Zatim je muklo tresnulo kao da metal udara u meso.
Skočio sam od stola i istrčao napolje. Tamo, nasred Holivud bulevara, ležalo je nepomično Selinovo telo. Debela žena sa velikim crvenim šeširom, koja je vozila neki prastari Olds, izašla je iz kola i vrištala i vrištala i vrištala. Selin je bio sasvim nepomičan. Znao sam da je mrtav.
Okrenuo sam se i vratio se kod Musoa. Madam S. je nestala. Seo sam za sto. Moje piće je bilo nedirnuto. Pobrinuo sam se za to. Onda sam samo sedeo. Veliki umiru u dubokoj starosti, pomislih. Samo sam sedeo, još neko vreme.
„Ej, Dženkinse”, začuo sam glas, „odoše svi vaši prijatelji. Kud su otišli vaši prijatelji?”
Bio je to Buljavi. I dalje je sedeo tu.
„Šta piješ?” upitah.
„Rum-kolu.”
Pozvao sam kelnera. „Dve rum-kole”, rekoh. „Jednu za mene, a drugu”, pokazao sam,
„za njega.”
Pića su stigla. Buljavi je ostao sa svojim pićem u svom separeu, a ja ostao s mojim. Onda sam čuo sirenu. To kad je ne čuješ, onda je za tebe.
Ispio sam piće, pogledao račun, platio karticom, dao napojnicu i izašao.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:37 am

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 3650127_large


28

Sledećeg dana, u kancelariji, digao sam noge na sto i pripalio dobru cigaru. Smatrao sam sebe uspešnim. Rešio sam slučaj. Izgubio sam dva klijenta, ali sam rešio slučaj. Međutim, lista nije bila raščišćena. Ostao je Crveni vrabac. I Džek Basov problem sa Sindi. A bio je tu i Hal Grovers sa svojom vanzemaljkom, Džini Nitro. Misli su mi skakale između Sindi Bas i Džini Nitro. Vrlo ugodno razmišljanje. U svakom slučaju, bolje od čučanja u nekoj močvari i čekanja da ti patke prelete iznad glave.
Mozgao sam malo o rešavanju stvari u životu. Ljudi koji rešavaju stvari obično su vrlo uporni, a imaju donekle i sreće. Ako si dovoljno dugo uporan, sreća obično natrči sama. Većina ljudi nema živaca da čeka sreću, pa odustaju. Ali ne i Bilejn. Nije on šonja. On je prva liga. Hazarder. Pomalo lenj, možda. Ali prepreden.
Otvorio sam gonju desnu fioku stola, našao votku i dozvolio sebi gutljaj. Za pobedu. Pobednik piše istoriju, okružen dražesnim devicama...
Zazvonio je telefon. Podigao sam. „Bilejn”, rekoh.
„Još mi nisi video leđa”, čuo sam ženski glas. Madam Smrt.
„Slušaj, ljubavi, možemo li da raskinemo ugovor?”
„To još nikad nije urađeno, Bilejn.”
„Napravi neki presedan, učini nešto za mene.”
„Nema šanse, Bilejn.”
„Dobro, jebi ga, daj bar neki datum, znaš već, D. S.”
„Šta ti je to?”
„Datum Smrti.”
„I šta bi imao od toga?”
„Pa eto, mogao bih da se pripremim.” „Svako bi trebalo da to učini, Bilejn.”
„Madam, oni to ne čine, zaboravljaju, ignorišu, ili su previše glupi da razmišljaju o tome.”
„To mene uopšte ne zanima, Bilejn.”
„A šta tebe zanima, Madam?”
„Moj posao.”
„I mene, Madam, i mene zanima moj posao.”
„Lepo, baš dobro za tebe, debeli. Ovaj poziv služi samo da te podseti, nisam te zaboravila...”
„O, beskrajno ti hvala, Madam, stvarno si me razgalila.”
„Vidimo se, Bilejn.” Prekinula je.
Uvek postoji neko da ti pokvari dan, ako ne i život. Odbacio sam cigaru, uzeo šešir, izašao, zaključao vrata i spustio se liftom. Napolju sam samo stajao na ulici i posmatrao ih kako hodaju naokolo. Muka mi je pripala, pa sam ušao u najbliži bar, Pomračenje, i seo za šank. Trebalo je pošteno da razmislim. Toliko nerešenih slučajeva, a nisam znao odakle da počnem. Naručio sam burbon i pivo. U suštini, došlo mi je da legnem i odspavam dve-tri nedelje. Sustiglo me. Nekada je bilo i nekog uzbuđenja. Ne mnogo, ali bilo je. Neću da vas zamaram time. Tri puta oženjen, tri puta razveden. Rođen i spreman da umrem. Sve trudeći se da razrešim slučajeve koje niko drugi ne bi pogledao. Ne za moju tarifu.
Lik sa drugog kraja šanka samo je buljio u mene. Lepo sam osećao kako zija. Lokal je bio prazan, samo ja, on i barmen. Ispio sam piće i zvao barmena za još jedno. Sve što je imao bila je masa kose preko lica.
„Isto, a?” upitao me.
„Aha”, rekoh, „samo jače.”
„Po istoj ceni?”
„Koliko god je to moguće”, rekoh.
„Šta mu to znači?”
„Ne znaš, barmene?”
„Ne...”
„Dok mi točiš piće mozgaj malo o tome.” Udaljio se.
Lik sa drugog kraja šanka ulovio je moj pogled i mahnuo, doviknuvši: „Kako si, Edi?”
„Nisam ja Edi”, rekoh.
„Izgledaš kao Edi”, rekao je.
„Zabole me izgledam li kao Edi.”
„Tražiš nevolju?”
„Možda je ti nudiš?”
Barmen mi je doneo piće, uzeo deo novca koji sam spustio na šank i onda rekao: „Mislim da niste dobar čovek.”
„Ko je tebi kazao da treba da misliš?”
„Ne moram da vas uslužim”, rekao je.
„Ako ti nije stalo do para, zadržaću ih.”
„Nije mi toliko stalo...”
„A koliko ti je stalo, pričaj mi o tome...”
„NEMOJ VIŠE DA GA SLUŽIŠ!” dreknuo je lik.
„Reci samo još jednu reč i šutnuću te napolje! Tri dana ćeš da apstiniraš sedenje!”
Lik se samo slabašno nasmejao. Barmen je i dalje stajao.
„Slušaj”, rekoh, „ušao sam ovamo da popijem piće na miru i u tišini, a onda ste svi počeli da zajebavate! Uzgred, znaš li gde je Crveni vrabac?”
„Crveni vrabac? Šta je to?”
„Znaćeš kad ga ugledaš. Jebeš ga, nije bitno...”
Ispio sam piće i izašao odatle. Bolje je bilo na ulici. Samo sam pičio napred. Neko je morao da plati, a to nisam bio ja. Počeo sam da brojim svaku budalu koja bi prošla pored mene. Posle dva i po minuta, izbrojao sam do pedeset, zatim ušao u sledeći bar.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:37 am

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 3647024_large


29

Prošao sam do šanka i seo. Prišao je barmen.
„Zdravo, Edi”, rekao je.
„Nisam ja Edi”, rekoh.
„Ja sam Edi”, rekao je.
„Bolje nemoj da me drkaš”, rekoh.
„Neću, radi to i dalje sam.”
„Slušaj, barmene, ja sam miran čovek. Prilično normalan. Ne njušim pazuha niti nosim ženski veš.
Ali gde god uđem neko me masira, ne daju mi da predahnem. Kako to objašnjavaš?”
„Mislim da sam tražiš takve stvari.”
„Dobro, Edi, nemoj više da misliš i vidi može li dupla votka-tonik s trunkom limuna.”
„Nemamo limuna.”
„Aha, imaš. Vidim ga odavde.”
„Taj limun nije za tebe.”
„Ma nemoj? A za koga je? Za Liz Tejlor možda? Vidi, ako ti je stalo da spavaš u svom krevetu noćas, dobiću taj limun. U svom piću. Jasno?”
„Ozbiljno? Šta ćeš da uradiš? Ti, i ko još?”
„Još jednu reč, momak, i imaćeš disajne probleme.”
Stajao je gledajući me, u dilemi da li ga blefiram ili ne. Trepnuo je, zatim se razumno pokrenuo i pozabavio se mojim pićem. Pažljivo sam ga posmatrao. Nije bilo prevare. Doneo ga je.
„Šalio sam se, gospodine, zar vi ne prihvatate šalu?”
„Zavisi od koga i kakva je.”
Edi se udaljio, ostao je na drugom kraju šanka. Uzeo sam piće, sabio ga. Onda sam izvadio novčanicu i iscedio limun na nju. Napravio sam mokru lopticu i zakotrljao je niz šank prema barmenu. Zaustavila se pred njim. Samo je blenuo u nju. Polako sam ustao, odradio malu vežbu za vratne mišiće, okrenuo se i izašao. Rešio sam da se vratim u kancelariju. Imao sam posla. Oči su mi bile plave i niko me nije voleo osim mene. Hodao sam i mumlao omiljenu ariju iz ’Karmen’.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:38 am

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 3639818_large


30


Otključao sam vrata kancelarije, širom ih otvorio, i eto nje: Džini Nitro, sedela je na mom stolu, prekrštenih nogu, klateći štiklom gore-dole.
„Kako si, Bilejn, pijanduro bedna?” nasmešila mi se.
Savršeno je izgledala, nestvarno. Lepo sam video u čemu je Groversova nevolja. Od kakvog je uopšte bilo značaja što je vanzemaljac? Sudeći po njenom izgledu, svako bi poželeo da ih je što više naokolo. Ali Grovers mi je bio klijent. Morao sam da sredim ovu ovde, da je uklonim iz igre. Nikad odmora za mene. Uvek u poteri za nekim. Ili nečim.
Obišao sam oko stola, svalio se na stolicu, bacio šešir na čiviluk, pripalio cigaru i uzdahnuo.
Džini je samo sedela na stolu i klatila nogom.
„Odlično mi ide, Džini, ne mogu da se požalim”, rekoh.
„Došla sam da se pogodim s tobom, Bilejn.”
„Radije bih slušao Skarlatijevu sonatu.”
„Koliko već dugo nisi bio sa ženom?”
„Koga to zanima?”
„Tebe.”
„A šta ako nije tako?”
„Šta ako jeste?”
„Nudiš mi svoj krevet, Džini?”
„Možda ”
„Šta znači to možda? Ili ga nudiš ili ne nudiš.”
„Telo je stvar pogodbe.”
„Kakve?”
Džini je kliznula sa stola i počela da hoda naokolo. Izazovan prizor, zaista.
„Bilejn”, rekla je, i dalje hodajući gore-dole, „ja sam prvi talas invazije iz svemira. Osvojićemo Zemlju.”
„Zašto?”
„Dolazim sa planete Zaros. Prenaseljeni smo. Potrebna nam je Zemlja za višak naše populacije.”
„Šta kog đavola čekate? Izgledate isto kao ljudi. Niko ne bi provalio.”
Džini je zastala i pogledala me.
„Bilejn, mi ne izgledamo ovako. To što vidiš samo je privid.” Prišla je i ponovo sela na moj sto.
„Kako ti stvarno izgledaš?” upitah.
„Ovako”, rekla je.
Blesnulo je purpurno svetlo. Gledao sam u sto. Tu je bila ta stvar. Izgledala je kao neka osrednja zmija, osim što je bila obrasla grubom dlakom, a u njenom središtu bila je vlažna kugla s jednim okom. Glava nije imala oči, samo tanka usta. Bila je to zaista odvratna stvar. Dočepao sam telefon, visoko ga podigao i tresnuo ga o sto. Promašio sam. Stvar je skliznula niz ivicu stola. Gamizala je preko tepiha. Skočio sam za njom da je zdrobim cipelom. Usledio je nov purpurni blesak i Džini se ponovo stvorila preda mnom. „Budalo”, rekla je, „krenuo si da me ubiješ. Ukloniću te ako me naljutiš!”
Oči su joj plamtele.
„U redu, Džini, u redu. Samo sam se malo zbunio. Oprosti mi.”
„Dobro, zaboravi. Eto, kao što rekoh, mi smo prethodnica poslata da izvidi Zemlju kao utočište za višak naše populacije. Došli smo do zaključka kako je najbolje da uključimo neke od vas ljudi u našu stvar. Kao, na primer, tebe.”
„Zašto mene?”
„Ti si savršen tip - lakoveran, egocentričan i bez karaktera.”
„A šta je sa Groversom? Zašto njega? Čemu ti leševi? Gde se on uklapa?” Džini se smejala.
„Ne uklapa se. Mi smo se samo spustili tamo. Nekako sam se vezala za njega, samo blagi flert, tek da se nešto radi...”
„A ja? Pališ li se na mene, mala?”
„Upotrebljiv si za našu stvar.”
Primakla mi se. Bio sam potpuno opčinjen. Njeno telo uz moje, priljubljeni. Zagrlili smo se i usta nam se spojiše. Jezik joj je palacao u mojim ustima, bio je vreo i uvijao se kao zmijica.
Odgurnuo sam je.
„Ne”, rekoh. „Žao mi je, ne mogu!” Pogledala me.
„U čemu je stvar, Bilejn? Omatoreo si?”
„Nije to, ljubavi...”
„Šta je onda?”
„Neću da te povredim...”
„Reci mi, Bilejn...”
„Eto... šta ako se ponovo pretvoriš u onu gadost sa kvrgom na sredini i onim jednim okom...?”
„Skote debeli, Zaronijanci su prelepi!”
„Nisam ni mislio da ćeš shvatiti...”
Obišao sam sto, seo, otvorio fioku, našao bocu votke, odvrnuo kapicu i cimnuo gutljaj.
„Kako ste se spustili?” upitao sam Džini.
„Svemirskom cevi.”
„Svemirskom cevi, a? Koliko vas?”
„Šest.”
„Ne znam mogu li da ti pomognem, sestro...”
„Pomoći ćeš mi, Bilejn.”
„A ako neću?”
„Mrtav si.”
„Isuse, prvo je bila Madam Smrt. Sada ti. Sve što vi žene radite svodi se na to da mi pretite smrću. Dobro, možda i ja imam neki odgovor na to!”
Zavukao sam ruku u fioku da izvadim luger. Uzeo sam ga, otkočio i uperio ga u nju.
„Vraćaj se na Zaros, mala!”
„Samo napred, potegni!”
„Šta?”
„Kažem: potegni, Bilejn!”
„Misliš da neću?”
Već sam osećao znoj na slepoočnicama.
„Misliš da neću?” ponovio sam. Džini mi se samo smeškala.
„Potegni već jednom, Bilejn!” Čitavo moje lice bilo je u znoju.
„Molim te, mala, vrati se na Zaros!”
„NEĆU!”
Potegao sam. Grunulo je i pištolj mi se cimnuo u ruci. Obrisao sam znoj sa očiju i pogledao. Džini je i dalje stajala i smeškala mi se. Pogledao sam pažljivije. Imala je nešto u ustima. Metak.
Ulovila je metak zubima. Prišla je stolu i ispljunula metak u pepeljaru.
„Srećo”, rekoh, „mogli bismo da zgrnemo gomilu para na taj trik! Bićemo tandem! Obogatićemo se! Zamisli samo!”
„Ne pada mi na pamet, Bilejn. To bi bila zloupotreba mojih moći.” Otpio sam novi gutljaj votke. Imao sam ozbiljan problem sa Džini.
„U redu, Bilejn”, rekla je, „regrutujem te za našu stvar, za stvar Zarosa, dopalo se to tebi ili ne.
Još razrađujemo naš plan da osvojimo zemlju. Bićeš diskretno obavešten o daljim koracima.”
„Slušaj, Džini, zar ne možeš da nađeš nekog drugog za tu idiotsku akciju?” Nasmešila se.
„Bilejn, shvati da si odabran!”
Blesnulo je purpurno svetlo i ona iščeze.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:38 am

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 3635562_large



31

Pozvao sam Groversa telefonom. Bio je tamo.
„Kako biznis, Groverse?”
„Stabilno”, rekao je. „Ne patimo od recesije.”
„Tvoj slučaj sa Džini Nitro je okončan. Neće te više gnjaviti. Ispostaviću ti račun za finalne izdatke.”
„Finalne izdatke? Vi bi da me izradite?”
„Groverse, skinuo sam ti tu vanzemaljsku pizdu sa grbače. Moraćeš da platiš.”
„Dobro, dobro... ali kako ste to izveli?”
„Poslovna tajna, druže.”
„Dobro, pretpostavljam da bi trebalo da budem zahvalan.”
„Nemoj da pretpostavljaš, budi, I plati račun ako ne želiš da se nađeš u nekom od tvojih borovih kovčega. Ili možda voliš orahovinu?”
„Pa... da razmislim...”, počeo je. Uzdahnuo sam i spustio slušalicu.
Digao sam noge na sto. Napredovao sam. Ostalo je samo još da uradim Sindi i pronađem Crvenog vrapca. Naravno, Džini Nitro je sada bila moj problem. Ali Selin i Grovers prešli su u istoriju. Na neki način, počeo sam da se osećam kao pravi profesionalac. Ali, pre nego što sam uspeo da se opustim, Madam Smrt mi je ponovo kljucnula u mozgu. I dalje je bila tu.
Zazvonio je telefon. Podigao sam. Bila je to ona. Madam Smrt.
„Još sam tu, Bilejn.”
„Zašto ne odeš malo na odmor, ljubavi?”
„Ne mogu. Suviše uživam u poslu.”
„Slušaj, smem li da te pitam nešto?”
„Pitaj.”
„Radiš li samo na Zemlji?”
„Kako to misliš?”
„Pa eto, uključuje li tvoj rad, recimo i... kako da se izrazim... vanzemaljce?”
„Naravno: vanzemaljce, crve, pse, muve, lavove, paukove, šta god bilo ”
„Lepo je to čuti.”
„Šta je lepo čuti?”
„To - da radiš vanzemaljce.”
„Mučiš me, Bilejn.”
„Drago mi je zbog toga, ljubavi.”
„Slušaj, moram da obavim nešto...”
„Odgovorićeš mi samo na jedno pitanje...”
„Možda. O čemu se radi?”
„Kako ubijaš vanzemaljce?”
„Bez ikakvih problema.”
„Metak im ništa ne može. Šta koristiš?”
„To je poslovna tajna, Bilejn.”
„Slobodno mi reci, sestro, ostaće među nama, kunem ti se.”
„Debeli”, rekla je pre nego što je prekinula vezu, „možda se pobrinem za to umesto tebe.”
Spustio sam slušalicu i vratio noge na sto. Isuse, šest vanzemaljaca se šunja naokolo i uključuje me u svoju akciju. Trebalo je da obavestim nadležne. Baš bi to pomoglo. Morao sam da to rešim sam. Izgledalo je krajnje zajebano. Možda je trebalo da prenoći malo.
Odvrnuo sam kapicu s votke i cimnuo gutljaj. Na kraju krajeva, tu su i dalje bili Crveni vrabac i Sindi Bas. Izvadio sam paru i bacio je uvis: glava - Crveni vrabac; pismo - Sindi Bas. Palo je pismo. Nasmešio sam se, zavalio se u stolici i razmišljao o njoj: Sindi Bas. Kako ću da je sredim.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:38 am


Palp-Čarls Bukovski - Page 2 3634727_large


32


Sve u svemu, da proslavim što sam verovatno postao najveći detektiv Los Anđelesa i okoline, zatvorio sam kancelariju, spustio se liftom i izašao na ulicu. Rešio sam da pođem južno, hodao sam, izbio na Bulevar sumraka i pešačio dalje. Problem sa Bulevarom sumraka, u mom kraju, bio je što nema mnogo barova. Hodao sam dalje. Najzad sam naišao na jedan, kvazi-otmeno mesto. Nije mi se sedelo za šankom. Seo sam u separe. Pojavila se kelnerica. Na sebi je imala mini-suknju, visoke štikle, providnu bluzu i vatirano prsluče. Sve je bilo premalo za nju: njena odeća, svet, njen um. Lice joj je bilo tvrdo kao čelik. Kad se nasmeši, to je bolelo. Bolelo je nju i bolelo je mene. Samo se smešila. Taj osmeh je bio toliko lažan da su mi se naježile dlake na rukama. Pogledao sam u stranu.
„Zdravo, lepi”, rekla je. „Šta piješ?”
Nisam gledao u njeno lice. Gledao sam pravo u njen struk. Bio je razgolićen. Imala je malu papirnu ružu, crvenu, prilepljenu preko pupka. Razgovarao sam sa papirnom ružom.
„Votka-tonik sa limunom.”
„Važi, lepi!”
Afektirano se udaljila, trudeći se da jebozovno mrda guzicom. Nije joj uspevalo. Najednom, počela je da me hvata depresija.
Nemoj, nemoj, Bilejn, govorio sam sebi.
Nije vredelo. Svi su bili izjebani. Nije bilo dobitnika. Postojali su samo prividni dobitnici. Svi smo bili u poteri za masom ničega. Dan za danom. Preživljavanje se činilo kao jedina potreba. To ne može biti dovoljno. Ne sa Madam Smrt koja čeka. Izluđivalo me kad mislim o tome.
Ne misli o tome, Bilejn, govorio sam sebi. Nije vredelo.
Kelnerica je stigla s pićem. Spustio sam novčanicu. Pokupila je.
„Hvala ti, lepi!”
„Stani”, rekoh. „Donećeš mi kusur.”
„Nema kusura.”
„Onda smatraj da je napojnica uključena u to.” Širom je otvorila oči. Bile su apsolutno prazne.
„Šta si ti, neki jebeni kauboj?”
„Šta je kauboj?”
„Ne znaš šta je kauboj?”
„Ne.”
„To je tip koji bi da jaše džabe.”
„Sama si to smislila?”
„Ne. Tako ih devojke zovu.”
„Koje devojke? Kaubojke?”
„Gospodine, imate li krpelja u guzici ili nešto?”
„Najverovatnije nešto.”
„MERI LU!” začuo sam neki prodoran glas. „GUŠI LI TAJ KURTON?” Bio je to barmen, omanji tip čupavih obrva.
„Bez brige, Endi, srediću ga.”
„Aha, Meri Lu”, rekoh, „osećam da si sredila masu kurtona u životu.”
„PEDERČINO ODVRATNA!” ciknula je.
Video sam kako Čupava Obrva preskače šank. Dobar štos za tipa njegove veličine. Sabio sam piće i digao se da ga upoznam. Eskivirao sam njegovu desnicu i nabio mu koleno među noge. Pao je, kotrljajući se po podu. Šutnuo sam ga u dupe i izašao na Bulevar sumraka.
Baš me nije htelo po barovima, bilo je sve gore i gore.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:38 am

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 3634558_large

33

Otišao sam zato kući i pio, i tako su prošli taj dan i noć.
Probudio sam se oko podne, eliminisao deo težine, oprao zube, obrijao se, mozgao malo. Nisam se osećao preterano loše. Nisam preterano osećao bilo šta. Obukao sam se. Stavio sam jaje da se kuva. Popio sam čašu paradajz soka. Odneo sam jaje pod hladnu vodu, oljuštio ga, pojeo i onda bio spreman, kao i uvek.
Uzeo sam telefon i okrenuo Džeka Basa, na posao. Rekao sam mu ko sam. Nisam ga baš usrećio.
„Džek”, rekoh, „sećaš li se onog Francuza o kome sam ti pričao?”
„Aha. Šta je s njim?”
„Uklonio sam ga.”
„Kako?”
„Mrtav je”
„Dobro. Je l’ on bio taj?”
„Šta da ti kažem, bio je u kontaktu s njom.”
„U kontaktu? Kako to misliš, jebi ga?”
„Neću da te povredim.”
„Samo napred, Bilejn.”
„Slušaj, trudim se da sateram Sindi uza zid. Zato si me angažovao, zar ne?”
„Ne znam zašto sam te angažovao. Mislim da je to bila greška.”
„Džek, sredio sam Francuza. Mrtav je.”
„I na čemu smo sad?”
„On ne može da je zvekne.”
„A da li je...”
„Džek...”
„Da nisi ti? Sve to sranje ’sateraću je uza zid’. Da nisi možda perverznjak?”
„Slušaj, Sindi mi je već u šakama. Imam je. Potreban je samo čvrst dokaz.”
„Opet počinješ!”
„Sasvim smo blizu, Džek. Neće dugo trajati. Veruj mi.”
„Nije bio samo Francuz, znači?”
„Tako mi se čini.”
„Čini ti se? Čini ti se? Jebeš ga, debelo te plaćam. To već nedeljama traje, a sve što imaš da mi kažeš je mrtav Francuz i ’čini mi se’! Samo tapkaš u mestu! Hoću akciju! Hoću dokaze! Hoću čitavu stvar na sunce!”
„Za sedam dana, Džek.”
„Imaš samo šest.”
„Za šest dana, Džek.”
Ćutao je neko vreme. Onda je ponovo progovorio. „U redu. Odlazim na aerodrom za sat vremena.
Znam neki biznis na Istoku. Vraćam se za šest dana.”
„Sve će biti razrešeno, druže.”
„Ne zovi me druže. Šta ti znači to sranje?”
„Samo način izražavanja...”
„Raščisti tu gužvu ili se vidimo u paklu, mamlaze!”
„Ti to meni, Džek?”
Držao sam nemu slušalicu. Spustio mi. Kurton. Nije bitno... vreme je bilo da se bacim na posao...

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:38 am


Palp-Čarls Bukovski - Page 2 3634038_large


34

I tako, bio sam tu, parkiran blizu Basove kuće, tridesetak metara niže. Bilo je veče, ne, bila je noć, oko osam. Sindin crveni mercedes bio je parkiran kraj ulaza. Slutio sam da sam nagazio na nešto. Nešto se moralo desiti. Vonjalo je u vazduhu. Odbacio sam cigaru. Okrenuo sam telefon u kolima da čujem rezultate devete trke. Opet sam izgubio. Život je bio zamoran. Osećao sam se potišteno, jalovo. Noge su me bolele.
Sindi je verovatno bila unutra i gledala nešto imbecilno na televiziji, ukrštajući svoje tople noge i smejući se nekim banalnim idiotarijama. Onda sam počeo da mislim o Džini Nitro i njenih pet svemirskih cimera. Hteli su da me uključe. Nisam bio na prodaju. Razbiću tu bandu. Mora da je postojao neki način. Kad bih našao Crvenog vrapca, možda bi mi on otpevao odgovor. Da li sam bio lud? Da li se sve to stvarno dešavalo?
Uzeo sam telefon i pozvao Džona Bartona. Bio je tu. „Slušaj, Džone, ovde Bilejn.
Imam problema sa otkrivanjem Crvenog vrapca. Možda je bolje da nađeš drugog čoveka.”
„Ne, Bilejn, imam poverenja u tebe, obavićeš ti to.”
„Stvarno tako misliš?”
„Uopšte ne sumnjam u to.”
„Pa dobro, ostaću na slučaju.”
„To je pravi odgovor.”
„Javiću ako nešto saznam.”
„Učini to. Laku noć.” Prekinuo je. Dobar lik.
Ponovo sam pripalio cigaru. I gotovo je ispljunuo. Sindi Bas je izašla iz kuće. Uputila se prema kolima. Ušla je.
Lutko moja mala, vodi me tamo.
Kresnula je motor, uključila farove, vozila unazad ka ulici. Okrenula je i uputila se ka severu. Pratio sam je na stotinak metara razdaljine. Onda je skrenula na glavnu transverzalu, na autoput Obale Pacifika, da budem precizan. Usmerila se ka jugu. Bio sam na oko tri dužine iza nje. Prošla je preko jedne raskrsnice, a meni se upalilo crveno. Morao sam da prođem. Provukao sam se. Čuo sam samo sirenu i kako me neko naziva kretenom. Ljudi stvarno pate od nedostatka originalnosti.
Ponovo sam bio tri dužine iza nje. Počela je da usporava, onda skrenula ka parkingu, motelskom parkingu. Motel Medene dine. Baš slatko. Parkirala je ispred bungalova broj 9. Ja sam parkirao
ispred broja 7, isključio svetla i čekao.
Izašla je, prišla vratima i kucala. Vrata je otvorio neki lik. Ah, Sindi!
Lik je stajao obasjan svetlom, pa sam lepo mogao da ga vidim. Dobro je izgledao. Ne mislim meni. Ali njoj sigurno. Bio je mlad. Glatko bezlično lice tankih obrva, puno kose. U stvari, izgleda da je imao repić. Znate već taj tip. Repić je bio upleten. Pravi magarac. Zagrlili su se na ulazu. Kakav poljubac. Čuo sam kako se Sindi smeje. Onda je ušla i vrata se zatvoriše.
Dočepao sam kameru i krenuo ka recepciji. Ušao sam. Nikoga nije bilo unutra. Imali su mali pult.
Zvono. Zazvonio sam. Ništa. Onda sam stvarno legao na zvono, šest puta.
Neko se pojavio. Matori kurton. Bio je bos, odeven u dugačku spavaćicu i s kapom kao čarapa.
„Baš lepo”, rekoh, „spremili ste se za dobro staro džonjanje, a?”
„Možda jesam, a možda i nisam. Šta se to tebe tiče?”
„Bez uvrede, gazda. Potrebna mi je soba. Imate li nešto slobodno?”
„Da nisi makro?”
„O ne, gazda.”
„Prodaješ li droge?”
„Taman posla.”
„Šteta. Treba mi malo koke.”
„Ja prodajem biblije, gazda.”
„Kakva gadost!”
„Samo pokušavam da širim reč.”
„Nemoj samo da širiš taj smrad u mojoj blizini.”
„Kako vi kažete.”
„Pun mi je stojko, sviju vas!”
„Meni je samo potrebna soba.”
„Imamo dve, osmicu i trojku.”
„Rekli ste osmicu?”
„Rekao sam osmicu i trojku. Šta, ne čuješ dobro?”
„Uzeću osmicu.”
„Trideset pet dolara. Keš.”
Iskopao sam novac. Pokupio ga, tresnuo ključ o pult.
„Gde je priznanica?” upitah.
„Šta?”
„Priznanica”
„Kako to izgleda?”
„Ne znam.”
„Onda nema priznanice.”
Uzeo sam ključ, izašao odatle, došao do osmice, otključao. Lepo neko mestašce. Mislim, ako si beskućnik.
Našao sam čašu u kuhinji. Poneo sam je u sobu i prislonio je na zid koji se graničio sa devetkom.
Pun pogodak. Lepo sam mogao da ih čujem.
„Bili”, čuo sam Sindin glas, „nemoj da žurimo. Hoću da popričamo malo.”
„Biće dana za priču”, rekao je Bili. „Gledaj ovu sajlu. Nešto mora da se radi. Meni treba meso a ne reči!”
„Hoću prvo da se istuširam, Bili.”
„Da se istuširaš? Šta si radila, kopala po bašti?”
„Ah, Bili, tako si vickast!”
„U redu, idi pod tuš! Baciću malo leda na pitona!”
„Ah, Bili, hahaha!”
Nasmešio sam se, prvi put za proteklih mesec dana. Moja je, znao sam.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:39 am

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 3625750_large

35

I dalje sam držao čašu uza zid i osluškivao. Čuo sam tuš. Siroti Bas, bio je u pravu. Ali od kakvog je, u stvari, značaja ko koga jebe? Sve je to bilo, na kraju krajeva, tako monotono. Jebeš, jebeš, jebeš. Dobro, ljudi se primaju. Kad im jednom preseku pupčanu vrpcu, primaju se na razne stvari. Na prizor, zvuk, seks, novac, privide, majke, onaniju, ubijanje i mamurluke ponedeljkom ujutro.
Spustio sam čašu, zavukao ruku u džep, našao pljosku džina, otpio. To mi uvek razbistri vijuge.
Počeo sam da razmišljam o nekom drugom poslu. Trebalo je uskoro da upadnem tamo i snimim jebačinu, a nisam imao nimalo volje za to. Bio je to samo rad, kirija, piće, samo čekanje na poslednji dan ili noć. Markiranje vremena. Kakvo sranje. Trebalo je da budem veliki filozof rekao bih im koliko smo bili glupi muvajući se naokolo i udišući i izdišući vazduh iz pluća.
Jebeš ga, postajao sam mračan. Otpio sam još malo džina, zatim vratio čašu na zid. Izgleda da je baš izlazila iz kupatila.
„Bog te”, čuo sam ga. „Građena si kao deset aviona!”
„Ah, Bili, stvarno tako misliš?”
„Pa čula si valjda?”
„Govoriš mi najslađe stvari, Bili.”
„Mislim, vidi samo kolike su te sise! Trebalo bi da ljosneš pravo na facu, ali te verovatno tvoje neviđeno dupe održava u ravnoteži.”
„Oh, pa nemam ja veliku zadnjicu, Bili.”
„Nije to zadnjica, lutko! To tvoje pun je kamion džema, pudinga i knedli!”
„Ali, Bili, šta misliš o meni? O onome što je u meni?”
„Mala, vidiš li ti ovu zver što poskakuje u tvom pravcu? Ja ću biti u tebi!”
„Bili, možda sam se predomislila...”
„Dolazi ovamo! Penji se na ovaj torpedo užitka!”
Sklonio sam čašu sa zida, proverio kameru, kliznuo napolje i prešao do ulaza u devetku. Brava je bila igrarija. Otvorio sam je mojom viza-karticom.
Čuo sam kako federi preklinju za milost u spavaćoj sobi. Uključio sam kameru i upao unutra. Pun pogodak. Bili je bambusao kao deset zečeva. Ne znam kako me primetio. Skotrljao se i skočio na pod. Usta su mu zjapila. Bio je upadljivo iznenađen i upadljivo ogorčen. Prirodno.
Blenuo je u mene.
„Šta je ovo, jebi ga? Kakvo je ovo sranje?” Sindi je sedela na krevetu.
„To je kljun, Bili. Lud je. Upao je kad sam vodila ljubav sa Džekom i počeo da nas snima. To je pravi manijak, Bili.”
Pogledao sam je.
„Ti da ćutiš, Sindi! Gotovo je! Najzad si moja!” Bili je krenuo prema meni.
„Ej, šefe, ne misliš valjda da ću te pustiti živog odavde?” rekao je.
„O, nego šta ćeš, dečko, neću imati nikakvih problema pri odlasku, budi ubeđen u to.”
„Ko kaže?”
„Moj prijatelj ovde.”
Izvadio sam alat iz futrole pod ramenom.
„To govno neće mene da zaustavi”, rekao je. „Samo ti navali.” Polako se primicao.
„Već sam trojicu ubio, lafe”, rekoh. „Četvrti je pesmica!”
„Lažeš, lažeš”, smeškao se, približavajući se, „sve što kažeš!”
„Još jedan korak, skote, i gotov si!” Koraknuo je. Opalio sam.
Samo je stajao. Onda je zavukao prste u pupak i izvadio metak. Nije bilo nikakve krvi, čak ni ogrebotine.
„Meci mi ništa ne znače”, rekao je, „kao ni ti.”
Uzeo mi je pištolj iz ruke i bacio ga u ćošak. „Sada ostajemo samo nas dvojica.”
„Slušaj, prijatelju, daj da popričamo malo. Evo, uzmi kameru. Povlačim se iz ovog biznisa.
Nikada me više nećeš videti.”
„Znam da neću, jer ću te ubiti!”
„Aha”, rekla je Sindi sa kreveta, „ukloni tog bolida!” Pogledao sam ka njoj.
„Ti se ne mešaj, Sindi, ovo je problem između mene i gospodina.” Pogledao sam Bilija.
„Je 1’ tako, Bili?”
„Baš tako”, odgovorio je.
Onda me pokupio i zavitlao preko sobe. Tresnuo sam o zid i pao na pod.
„Bili”, rekoh, „nemoj da zbog jedne mindže koju je trpalo pola ovog grada kvarimo naše odnose.”
Bili se nasmejao i krenuo prema meni.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:39 am

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 3619641_large


36

Onda mi je sinulo. Lik je bio jedan od vanzemaljaca. Zato nije osetio metak. Pridigao sam se i ustuknuo uza zid.
„Provalio sam te, Bili!” dreknuo sam. Zastao je. „Pričaj mi o tome”
„Ti si vanzemaljac!”
Sindi se nasmejala. „Bili rekla sam ti da je totalno poremećen!”
Pogledao sam Sindi. „Ovaj lik je samo zmijolika dlakava jednooka stvar. On se krije u tome što izgleda kao ljudsko telo, ali to je privid.”
Bili je samo stajao i blenuo u mene.
„Gde si ga upoznala, Sindi?” upitao sam.
„U baru. Ali ne verujem u tvoje lupetanje. Nije on nikakav vanzemaljac.”
„Pitaj ga.”
Sindi se ponovo nasmejala. „Dobro, Bili, jesi li ti vanzemaljac?”
„Šta?” odgovorio je.
„Vidiš, vidiš!” rekao sam Sindi.
Bili je pogledao u nju. „Zar ćeš da poveruješ ovom umobolniku?”
„Naravno da neću, Biti. A sad kreni već jednom, dokrajči ga!”
„Važi, lutko...”
Biti je krenuo ka meni. Tada je blesnulo purpurno svetlo i u sobi se pojavila Džini Nitro.
„Džini”, rekao je Bili, „ja...”
„Umukni, skote!” rekla je Džini.
„Šta se kog đavola dešava ovde?” rekla je Sindi, počevši da se oblači. Biti je i dalje bio gologuz, jaja su mu visila.
„Bedniče”, rekla je Džini, lepo sam ti rekla da se ne smeju uspostavljati nikakve prisnosti sa ljudima!”
„Ali Džini, napalio sam se. Sedeo sam jedne noći u baru kad je ušla ova mala.”
„Naređeno ti je da NEMA SEKSA sa Zemljanima!”
„Džini, ti znaš da si jedina za mene. To se desilo samo zato što si preterano zauzeta i...”
„Svršeno je, Bili!” uperila je desnu ruku ka njemu.
„Ne, Džini, ne!”
Blesnulo je purpurno svetlo i Bili se momentalno pretvorio u dlakavu zmiju s jednim vlažnim okom, naglo počevši da gamiže po podu. Džini je ponovo uperila ruku u njega, nešto blesnu i zatutnja i Bili vanzemaljac iščeze.
„Ne mogu da verujem!” rekla je Sindi.
„Aha”, rekoh, „znam.”
Onda je Džini pogledala u mene. „Ne zaboravi, Bilejn, ti si odabran za stvar, za stvar Zarosa.”
„Aha”, rekoh, „nema šanse da zaboravim.” Onda treći put blesnu i Džini nestade.
Sindi je sad bila sasvim odevena, ali i dalje u šoku.
„Ne mogu da verujem u to što sam videla ovde.”
„Sestro, Džek me angažovao da počistim tvoja sranja i to sam učinio.”
„Moram da izađem odavde!” rekla je.
„Samo izvoli. I nemoj da zaboraviš šta imam u ovoj kameri. Budi poslušna devojčica da ne bih pokazao Džeku.”
„U redu”, uzdahnula je. „Pobedio si.”
„Ja sam najbolji kljun Los Anđelesa. I sama si to uvidela.”
„Slušaj, Bilejn, imam nešto u zamenu za tu kameru.”
„Molim?”
„Znaš na šta mislim.”
„Ne, ne, Sindi, ne možeš me kupiti. Ali lepo od tebe, moram da priznam.”
„Ma jebi se, debeli!” rekla je. Okrenula se i pošla ka vratima. Posmatrao sam te neverovatne kukove u pokretu.
„Sindi!” rekoh. „Stani malo!” Okrenula se, nasmejana. „Da?”
„Nije bitno. Idi...” Onda je izašla.
Ušao sam u kupatilo i olakšao se, a ne mislim uopšte na creva i te stvari. Ali ostao sam pravi profesionalac. Još jedan slučaj bio je razrešen.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:39 am


Palp-Čarls Bukovski - Page 2 3605846_large


37

Sledećeg dana pozvao sam Džeka Basa iz kancelarije.
„Hoćeš li i dalje razvod, Džek?”
„Pojma nemam: Jesi li iskopao nešto?”
„Recimo. Dva gospodina s kojima je bila u kontaktu sada su mrtvi.”
„U kontaktu? Šta ti, kog đavola, znači ’u kontaktu’?”
„Džek, molim te, likovi su mrtvi, prvo je bio Francuz, onda vanzemaljac.”
„Šta? Vanzemaljac? Kakve mi to nebuloze uvaljuješ?”
„Nisu nebuloze, Džek. Pretrpeli smo invaziju nekoliko vanzemaljaca sa Zarosa. Upoznala je jednog od njih u baru. Prilično zgodan dasa.”
„Sada je mrtav?”
„Aha, on i Francuz, kao što rekoh.”
„Ti ubijaš ljude?”
„Džek, tih likova više nema. Njenim igrama je kraj. Možeš da se opustiš.”
„Kako ću znati da je njenim igrama kraj?”
„Ne brini. Imam nešto. Neće više vrdati.”
„Imaš nešto u kameri što ona ne želi da ja vidim, zar ne?”
„Možda. A možda i ne. Dovoljno je da mogu da je sateram uza zid ako uradi nešto.”
„Ali ja hoću da bude sa mnom zbog mene, ne zbog neke ucene.”
„Ucena ili ne, Džek, ona neće više vrdati. Eliminisao sam njene kontakte i ona neće više skidati gaće. Šta bi više hteo? Možda će te čak i zavoleti. Daj joj šansu da ti priđe. Mlada je, potrebno joj je malo razuzdanosti, jebi ga.”
„Sa vanzemaljcem?”
„Budi srećan. Niko neće nikada saznati ko je bio. Takoreći kao da se nije ni dogodilo.”
„Ali jeste. Kažeš da je bio zgodan, a? Koliko zgodan?”
„Teško je reći. Radio je...”
„Posmatrao si?”
„Prekinuo sam ga.”
„A Francuz? Da li je i taj bio zgodan?”
„Džek, obojica su mrtvi. Zaboravi. Dobićeš moj račun poštom za nekoliko dana.”
„Ne štima mi nešto u svemu tome.”
„Ona neće više vrdati, Džek”
„A šta ako bude?”
„Neće, jer zna da mogu da je sateram uza zid.”
„Opet počinješ. Da je nisi možda kresnuo?”
„Džek, Džek, molim te! Ja sam profesionalac!”
„I kažeš da su ti likovi mrtvi? Ali kako ću ja to znati?”
„Džek, znaćeš po njenom ponašanju. A sad prestani da brineš. Imaš li još nešto što bih mogao da rešim? Najbolji sam kljun Los Anđelesa.”
„Sad baš nemam ništa.”
„U redu, Džek, uživaj onda.”
„Naravno, naravno...” Prekinuo sam.
Otvorio sam fioku i izvadio votku, otpio. Dobro je išlo. Ostalo je samo da pronađem Crvenog vrapca. I da se ne upuštam mnogo u odnose sa vanzemaljcima. Ili sa Madam Smrt.
Otpio sam još jedan gutljaj votke. I dozvolio sebi da se dobro osećam. Bar još neko vreme.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:39 am


Palp-Čarls Bukovski - Page 2 3601922_large

38

Na redu je bio Džon Barton. Pozvao sam ga. Vodio je izdavačku kuću na severu.
„Džone, Bilejn ovde...”
„Drago mi je da se javljaš, Nik. Kako ide?”
„Pomalo sporo, Džone. Treba mi još podataka o tom Crvenom vrapcu.”
„Pa eto, hteli bismo da Crveni vrabac postane zaštitni znak naše kuće. Da je učini stvarno poznatom. Ali sad čujem da postoji drugi Crveni vrabac negde. Morali bismo da saznamo ima li ga tamo.”
„I to je sve čime raspolažete?”
„Pa, možda i nekim... nagoveštajima...”
„Jeste li ikad videli tog Crvenog vrapca?”
„Čuo sam da je viđen.”
„Čuli? Gde ste čuli?”
„Iz tajnih izvora. Ne mogu baš previše da otkrivam.”
„Pretpostavimo da pronađem tu pticu? Šta hoćete da učinim s njom? Strpam je u kavez?”
„Ne, pruži mi samo neke stvarne dokaze da postoji. To bi zadovoljilo moju radoznalost.”
„Šta ako je nikad ne nađem?”
„Naći ćeš je ako postoji. Verujem u tebe.”
„Čujte, ovo je najveća nebuloza na kojoj sam ikad radio.”
„Uvek sam govorio ljudima da si veliki detektiv. Dokazaćeš mi to. Otkrićeš Crvenog vrapca.”
„U redu, Džone. Poradiću na tome. Ali nisam više dete. Budim se umoran. Mislim da sam izgubio na tempu.”
„U punoj si snazi. Možeš ti to.”
„U redu, Džone, potrudiću se...”
„Sjajno!”
Spustio sam slušalicu. Sve u svemu, to je bilo to. Ali odakle da počnem? Rešio sam da obiđem najbliži bar.
Bilo je oko tri popodne. Našao sam stolicu i seo za šank. Barmen je prišao. Usamljeno je izgledao. Nije imao trepavice. Na noktima su mu bili iscrtani mali zeleni krstovi. Neki pomeren lik.
Nema šanse da ih izbegneš. Najveći deo sveta je lud. A deo koji nije lud je besan. A deo koji nije ni lud ni besan jednostavno je glup. Nisam imao šanse. Nisam imao izbora. Samo motanje naokolo i čekanje kraja. Težak rad. Najteži rad koji se može zamisliti.
Naterao sam sebe da pogledam u barmena.
„Viski i vodu”, rekoh. Samo je stajao.
„Viski i vodu”, ponovio sam.
„Oh”, rekao je. Onda je otkasao.
Video sam je kako ulazi. Stari drugar. Sela je s moje desne strane.
„Zdravo, šmekeru”, rekla je. „Častiš piće?”
„Naravno, ljubavi.” Bila je to Madam Smrt.
„Ej, momak!” viknuo sam barmena. „Duplu turu!”
„A?” upitao je.
„Dva viskija sa vodom.”
„Aha, dobro”, rekao je.
„Šta mi radiš, debeli?” upitala je Madam.
„Rešavam slučajeve, po običaju.”
„Znači sporo ili nikad.”
„Ne, srećo, ne, zar ne znaš, najbolji sam kljun Los Anđelesa.”
„To i nije nešto.”
„Bolje od bućkanja putera levom rukom.”
„Ne budi drzak sa mnom, debeli, ili ću te ugasiti kao sijalicu.” „Oprosti, ljubavi, živci su mi klonuli. Možda će piće da pomogne.”
I eto barmena kako ga stavlja pred nas.
„Šta ti je bilo s trepavicama?” upitala ga je Madam.
„Eksplodirao mi butan jutros...”
„Kako ćeš da spavaš noćas?” „Omotaću peškir oko glave.”
„Što to ne bi odmah uradio?” upitah.
„Zašto?”
„Nije bitno...”
Platio sam mu i podigao svoje piće. Madam je podigla svoje. „Za dug život”, rekla je.
„Aha, za dug život”, rekao sam. Kucnuli smo se čašama i ispili. Zvao sam novu turu...
Sedeli smo tako oko pola sata kad je ušao još neko. Druga žena. Prošla je i sela s moje leve strane. Dve žene znače duplo više nevolje od jedne žene. Sad me snašla obostrana nevolja. Našao
sam se u mengelama. Bio sam sjeban.
Druga žena je bila Džini Nitro.
Mahnuo sam barmenu za još jedan viski s vodom.
„Niki”, prošaputala je, „moram da popričam s tobom. Ko je ta kurva pored tebe?”
„Nikad ne bi pogodila”, rekoh.
Onda je Madam Smrt šapnula na moje desno uvo: „Ko je ta kurva?”
„Nikad ne bi pogodila”, rekoh. Piće je stiglo i Džini ga iskapila.
„Lepo”, rekao sam, „mislim da je vreme da se upoznate...”
„Madam, ovo je Džini Nitro...” Onda sam se okrenu ka Džini.
„Džini, ovo je Madam... Madam...” „Madam Smrt”, dopunila je Madam. Piljile su jedna u drugu.
Ovo bi, pomislio sam, moglo da ispadne vrlo zanimljivo. Mahnuo sam barmenu da ponovo natoči...

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:42 am


Palp-Čarls Bukovski - Page 2 3595181_large

39


Tu sam, u suštini, sedeo između Svemira i Smrti. U obliku žena. Kakve sam imao šanse? U međuvremenu, trebalo je da otkrijem Crvenog vrapca koji možda ne postoji. Sve mi se to smučilo. Nikad nisam očekivao da ću tako da se upetljam. Teško da sam shvatao zbog čega sve to. Šta sam mogao da učinim?
Oladi malo, budalo, stigao je odgovor. U redu.
Pića su stigla.
„E pa, dame, u vašu čast!” Kucnuli smo se i otpili.
Zašto nisam bio neki lik koji samo sedi i gleda bezbol, obuzet rezultatom. Zašto nisam bio kuvar
koji prži kajgane i ponaša se otuđeno? Zašto nisam bio muva na nečijem zglobu, koja mili, svedena samo na to? Zašto nisam bio petao u kokošinjcu koji kljuca semenke?
Zašto baš ovo?
Džini me munula laktom i prošaputala: „Bilejn, moram da popričam s tobom...” Stavio sam nekoliko novčanica na šank. Onda sam pogledao Madam Smrt.
„Nadam se da nećeš da se naljutiš, ali...”
„Znam, debeli, moraš nasamo da popričaš sa damom. Zašto bi me to ljutilo? Nisam zaljubljena u tebe.”
„Ali ti kao da se stalno motaš oko mene, Madam.”
„Motam se oko svakog, Nik, ti si samo svesniji mene.”
„Aha. Aha.”
„Eto, pomogao si mi oko Selina...”
„Da, Selina...”
„Ostaviću te zato neko vreme nasamo sa tvojom damicom. Ali samo neko vreme. Ti i ja imamo još neobavljenog posla, pa ćemo se videti.”
„Ne sumnjam u to, Madam...”
Ispila je svoje piće i ustala. Uputila se ka vratima. Njena lepota bila je zloslutna. Onda je nestala.
Barmen je prišao da pokupi svoj novac.
„Ko je to bio?” upitao je. „Malo mi se zavrtelo u glavi kad je prošla.”
„Budi srećan što ti se samo zavrtelo”, rekoh.
„Kako to mislite?”
„Ne bi poverovao kad bih ti rekao.”
„Kažite.”
„Ne moram. Slušaj sad, oslobodi malo prostor, hoću da popričam s damom.”
„U redu. Ali recite mi samo jednu stvar.”
„Koju?”
„Kako debeo i ružan lik kao što ste vi pokupi sve što valja?”
„To je zbog šlaga koji stavljam preko moje palačinke. Odjebi sad odavde.”
„Nemoj da si drzak, šefe”, rekao je.
„Sam si tražio.”
„Ali nisi morao da vređaš!”
„Ako misliš da je to vređanje, samo se i dalje muvaj oko mene.” „Jebi se”, rekao je.
„To je bilo lucidno”, rekoh. „A sad se ukloni dok još možeš.”
Polako se pomerio na drugi kraj šanka, stajao tamo na trenutak, onda počešao dupe. Okrenuo sam se ka Džini.
„Oprosti, dušo, ali izgleda da su mi suđeni ovakvi negativni dijalozi sa gotovo svakim barmenom u ovom gradu.” „Sve je u redu, Bilejn.” Tužno je izgledala.
„Bilejn, moram da odem.”
„Eh, šta se može, ali popij još jedno.”
„Ne, hoću da kažem kako odlazim, svi koji su došli sa mnom odlaze sa... Zemlje. Ne znam zašto, ali nekako si mi postao drag.”
„To je razumljivo”, nasmejao sam se. „Ali zašto tvoja ekipa napušta Zemlju?”
„Razmislili smo... jednostavno je previše gadno. Ne želimo da naselimo vašu planetu.”
„Šta je previše gadno, Džini?”
„Zemlja. Smog, ubijanje, zatrovani vazduh, zatrovana voda, zatrovana hrana, mržnja, beznađe, sve. Jedino što je lepo na zemlji su životinje, a sad ih istrebljuju, uskoro će sasvim nestati, osim zamorčića i trkačkih konja. Tako je tužno, nije čudo što toliko pijete.”
„Aha, Džini. I ne zaboravi naše atomske zalihe.”
„Da, duboko ste zaglibili, čini se.”
„Jeste, možda svi nestanemo za dva dana, a možda potrajemo još hiljadu godina. Ne znamo šta nas čeka i zato većini ljudi nije stalo ni do čega.”
„Nedostajaćeš mi, Bilejn, i životinje...”
„Ne krivim te što odlaziš, Džini...”
Video sam kako joj se suze skupljaju u očima.
„Molim te, ne plači, Džini, nek ide sve u majčinu...”
Podigla je svoje piće, ispila ga, pogledala me očima kakve nikada i nigde nisam video, niti ću ikad videti.
„Zbogom, debeli”, nasmešila se. A onda je nestala.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:44 am


Palp-Čarls Bukovski - Page 2 3587588_large

40


I tako sam sledećeg dana opet bio tu, u kancelariji. Ostao je samo jedan zadatak; pronaći Crvenog vrapca. Niko nije kucao na vrata s novim poslovima za mene. To je bilo dobro. Vreme je bilo za rezime, da rezimiram sebe. Sve u svemu, dosta sam uradio od onog što sam sebi zacrtao u životu. Povukao sam nekoliko dobrih poteza. Nisam spavao noću na ulici. Naravno, mnogo je dobrih ljudi koji spavaju na ulici. Nisu to budale, samo se nisu uklopili u potrebe trenutne mašinerije. A te potrebe se stalno menjaju. Gadna je to klopka i, ako spavate noću u svom krevetu, već sam taj fakat je velika pobeda nad silama. Imao sam dosta sreće, ali neki potezi koje sam povukao nisu bili sasvim nepromišljeni. Kako god okreneš, ovo je prilično užasan svet i hvatala me tuga, često, zbog većine ljudi koji žive u njemu.
Dobro, jebeš sve to. Izvadio sam votku iz stola i otpio.
Često su najbolji trenuci u životu baš oni kada čovek ništa ne radi, samo razmišlja o svemu tome, prežvakava stvar. Mislim, ako recimo zaključite kako je sve besmisleno, onda ne može biti sasvim besmisleno, jer ste svesni da je besmisleno, i vaša svest o besmislenosti gotovo daje neki smisao. Znate na šta mislim? Kao neki optimistički pesimizam.
Crveni vrabac. Bilo je to kao potraga za Svetim Gralom. Možda je to bio prevelik zalogaj za mene. I previše vreo.
Otpio sam još jedan gutljaj votke.
Neko je kucao na vrata. Spustio sam noge sa stola.
„Napred.”
Vrata su se otvorila i pojavio se taj lik, slabašne građe, dronjavo odeven. Od njega je dopirao neki vonj. Nešto kao petrolej. Nisam bio siguran. Imao je sitne oči, kao pukotine. Kretao se ukoso ka meni. Onda je zastao, ispred same ivice stola, i nagnuo se. Glava mu se neznatno trzala.
„Bilejn?” rekao je.
„Možda”, rekoh.
„Imam sve što vam treba”, rekao je.
„Dobro”, rekoh. „Nabij to u dupe.”
„Polako, Bilejn, u pitanju je reč.”
„Je l’? Koja reč?”
„Crveni vrabac.”
„Pričaj mi o tome.”
„Mi znamo da ga tražite.”
„Mi, a? Ko su to ’mi’?”
„Ne mogu vam reći.”
Ustao sam, obišao oko stola, dočepao ga za njegovu bednu košulju.
„Šta ako te nateram, a? Šta ako to izmlatim iz tebe?”
„Ne možete. Jer ništa ne znam.”
Nekako sam mu poverovao. Pustio sam ga. Gotovo je pao na pod. Ponovo sam obišao oko stola i seo.
„Zovem se Amos”, rekao je. „Amos Redsdejl. Mogu da vam pokažem put do Vrapca. Hoćete li?”
„Šta bi to bilo?”
„Adresa. Ona zna za Vrapca.”
„Koliko?”
„Sedamdeset pet dolara.”
„Jebi se, Amose.”
„U redu, nećete znači. Moram da idem. Moram da stignem na hipodrom. Kladio sam se na prva dva konja.”
„Pedeset.”
„Šezdeset”, rekao je Amos.
„U redu, daj adresu.”
Iskopao sam tri dvadesetice, a on mi pružio papirić. Odmotao sam ga i pročitao. Pisalo je: „Deža Faunten, stan 9, 3234 Radson Drajv, Zapadni L. A.”
„Slušaj, Amose, mogao si da napišeš bilo kakvo sranje ovde. Kako da znam vredi li to nešto?”
„Samo otidite tamo, Bilejn. To je garantovano ispravna roba.”
„Bolje da bude, Amose, da ti ne bi pozlilo.”
„Moram sad da požurim”, rekao je. Okrenuo se i izašao.
A ja sam ostao da sedim bez 60 dolara, s parčetom papira u ruci.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:45 am


Palp-Čarls Bukovski - Page 2 3582793_large


41

Sačekao sam do uveče, vozio tamo, parkirao. Lep neki kraj. Definicija lepog kraja: mesto koje sebi ne možeš da priuštiš za život. Otpio sam malo votke, izvukao se napolje, zaključao vrata i prišao zgradi. Pritisnuo sam taster pored tablice: Deža Faunten. Začuo se glas, prilično ljubazan, ali s dozom rezerve: „Da?”
„Tražim Dežu Faunten. Došao sam povodom Crvenog vrapca. Poslao me Amos Redsdejl. Zovem se Nik Bilejn.”
„Gospodine, o čemu vi uopšte pričate?”
„E jebi ga.”
„Šta?”
„Ništa. Ispalili su me...”
„Samo sam se šalila s vama, Niki. Uđite, molim vas.”
Glasno je zazujalo. Gurnuo sam ulazna vrata. Otvorila su se. Hodao sam plišanom stazom dok nisam pronašao stan broj 9. Šta je s tim brojem 9? Kao da je imao nešto opasno u sebi. Ali većina brojeva me zabrinjavala. Voleo sam samo 3, 7 i 8 i njihove kombinacije.
Pritisnuo sam dugme i začuo korake. Onda su se vrata otvorila.
Lepotica. U crvenoj haljini. Zelene oči. Duga tamnosmeđa kosa. Mlada. Otmena. Dupe. Miris na mentol. Usne su joj se razvukle u osmeh.
„Izvolite, gospodine Bilejn.”
Pošao sam za njom u sobu. Onda sam osetio nešto tvrdo na leđima.
„Ne mrdaj, pičokaro! Osim ruku! Diži ih uvis! Do plafona, pičokaro!”
„Jesi li ti crnac?”
„Šta?”
„Samo crnci kažu ’pičokara’.”
Opipavao me. Našao je moj alat, uzeo ga. „U redu, možete da se okrenete, gospodine Bilejn.” Okrenuo sam se i pogledao ga. Krupan lik, ali beo.
„Ali ti si belac”, rekoh.
„I ti si”, rekao je.
„E stvarno sam pičokara”, rekoh.
„Kako god ti kažeš. Dobićeš svoju pucu pri odlasku.”
Pošao sam za Dežom u drugu sobu. Pokazala mi je fotelju, da sednem. Velika soba. Hladna. Vonjala je na opasnost.
Deža se smestila na kauč, izvadila tanku cigaru, skinula celofan, liznula je malo, odgrizla kraj i pripalila, izbacivši plavičast oblak dima. Fiksirala me svojim zelenim očima.
„Koliko sam mogla da shvatim, vi tražite Crvenog vrapca.”
„Da, za klijenta.”
„Ko je taj?”
„To je poverljiva stavka.”
„Imam neki osećaj da možemo biti dobri prijatelji, gospodine Bilejn, jako dobri prijatelji.”
„Najozbiljnije?”
„Vi ste privlačan muškarac, na svoj način, i sami to znate. Imate taj izgled čoveka koji dobro živi.
Lepo vam stoji. Većina muškaraca uopšte ne živi dobro, samo se istroše.”
„Tako znači?”
„Možete me zvati Deža.”
„Deža.”
„Mmmm... zašto ne pređete ovamo i sednete pored mene?” Digao sam dupe i spustio ga na kauč pored nje. Nasmešila se.
„Jeste li za piće?”
„Naravno. Imate li skoč i sodu?”
„Barni”, rekla je, „jedan skoč sa sodom, molim te.”
Posle nekoliko trenutaka pojavila se pičokara koja mi je uzela alat. Spustio je piće na stočić ispred mene.
„Hvala ti, Barni.” Udaljio se i nestao.
Otpio sam gutljaj. Nije bilo loše. Naprotiv.
„Gospodine Bilejn”, rekla je, „zamolili su me da vam kažem kako morate da zaboravite na Crvenog vrapca.”
„Nikada ne odustajem od slučaja osim ukoliko klijent to zahteva.”
„Odustaćete od ovog, gospodine Bilejn.” „Je l’?”
„Smeta li vam možda što pušim cigaru?”
„Ne.”
„Hoćete li možda dim?”
„Aha”
Deža mi je dodala cigaru. Duboko sam povukao, izbacio dim, vratio joj. Soba je bila jasna na trenutak, onda su zidovi počeli malo da se pomeraju, tepih se podigao, zatim se spustio. Plavo svetlo blesnulo je preda mnom. Onda su se njena usta stvorila na mojim.
Ljubila me, zatim se odmakla. Smejala se.
„Jeste li davno bili sa ženom, Bilejn?”
„Ne sećam se...”
Ponovo se nasmejala, onda su se njena usta ponovo stvorila na mojim. Davno je to bilo, takve stvari. Njen jezik se uvijao kao zmija u mojim ustima. Telo joj je bilo kao u zmije.
Onda sam čuo korake i glas: „STANI!”
Bio je to Barni. Stajao je s dva pištolja, po jedan u svakoj ruci. Onaj levi bio je moj.
„U redu je, Barni, u redu je”, rekoh.
Barni je teško disao, kao da je ponestalo kiseonika u vazduhu. Zurio je u Dežu. Oči su mu bile zamagljene.
„DEŽA”, rekao je, „TI ZNAŠ KOLIKO TE VOLIM! UBIĆU GA! UBIĆU TE! UBIĆU SE!”
Bio sam u savršenoj poziciji. Zamahnuo sam desnom nogom i tresnuo ga pravo u klikere. Kriknuo je i srušio se, s rukama između nogu. Pokupio sam pištolje, gurnuo jedan u futrolu, drugi zadržao u ruci. Podigao sam ga drugom rukom i svalio ga u fotelju. Vukao sam mu glavu unatrag za kosu sve dok mu se usta ne otvoriše. Onda sam mu gurnuo pištolj u usta. „Sisaj malo gvožđa, pičokaro, dok ne smislim šta da uradim s tobom.”
Barni je zakrkljao.
„Nemoj ga ubiti!” rekla je Deža.
„Molim te, nemoj ga ubiti!”
„Šta znaš o Crvenom vrapcu, pičokaro?” upitah. Ćutao je.
Gurnuo sam pištolj još dublje u njegova usta. Onda sam čuo kako prdi. Glasan prdež. I smrdljiv. Izvukao sam pištolj i oborio ga na pod.
„To je bilo odvratno! Nemoj da ti se ikad više ponovi!” Okrenuo sam se i pogledao u Dežu.
„Ima li on sobu ovde?”
„Da.”
Pogledao sam Barnija.
„A sad idi u svoju sobu i čuči tamo dok ti ne kažem da izađeš, pičokaro!” Barni je klimnuo.
„Polazi”, rekoh.
Digao se na noge i oteturao, skrenuo iza ćoška. Ubrzo sam čuo kako se vrata zatvaraju. Deža je ostavila svoju cigaru. Nije se više smešila.
„Dobro, sestro”, rekoh, „da se vratimo tamo gde smo stali.”
„Ne želim.”
„Šta? Zašto? Stigla si jezikom tek do pola mog ezofagusa.”
„Bojim te se, previše si sklon nasilju.”
„Ali rekao je da će te ubiti, čula si ga.”
„Verovatno nije tako mislio.”
„Ne operišeš sa ’verovatno’ kad su ljubav i pištolji istovremeno u opticaju.” Deža je uzdahnula.
„Brinem za Barnija. Sedi sasvim sam u sobi.”
„Zar nema televizor? Ukrštene reči? Stripove?”
„Molim vas, gospodine Bilejn, molim vas idite!”
„Prvo bih da raščistim ovu stvar sa Crvenim vrapcem.”
„Ne noćas... ne noćas.”
„Kada onda?”
„Sutra uveče. U isto vreme.”
„Pošalji Barnija u bioskop ili negde.”
„U redu.”
Sagnuo sam se, uzeo piće, sručio ostatak. Ostavio sam je na kauču, samo je zurila u tepih. Zatvorio sam vrata za sobom, prošao kroz hol, izašao napolje i vratio se do kola. Ušao sam i pokrenuo mašinu. Sedeo sam i pustio da se zagreva. Bilo je toplo veče, mesečina. A meni je i dalje stajao.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:45 am

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 3570939_large

42

Vozio sam do bara gde još nisam imao neprilika - Kod Blinkija. Pristojno je izgledao na prvi pogled: puno kožnih separea, budala, mraka, dima. Odgovarajuće mrtvilo lebdelo je u vazduhu. Našao sam separe, seo. Kelnerica je stigla odevena u neku smešnu uniformu ružičasti plesni kostim s vatom koja joj je uzdizala grudi. Nasmešila se grozomornim osmehom, otkrivši zlatan zub. Oči su joj gledale u prazno.
„Šta konzumiraš, daso?” zakreštala je.
„Dve flaše piva. Bez flaše.”
„Dve flaše, daso?”
„Koje marke?”
„Nešto kinesko.”
„Kinesko?”
„Dve flaše kineskog piva. Bez čaše.”
„Smem li da te pitam nešto?”
„Da.”
„Hoćeš li da popiješ oba piva?”
„Nadam se.”
„Zašto onda ne popiješ jedno, pa poručiš drugo? Tako ostane hladno.”
„Više mi se sviđa ovako. Valjda ima nekog razloga.”
„Otkrij mi taj razlog, daso, reci mi ga...”
„Zašto bih ti rekao? Možda hoću da ga sačuvam za sebe.”
„Znate, gospodine, ne moramo da vas uslužimo. Zadržavamo pravo da odbijemo uslugu, bilo kome.”
„Misliš, nećeš da me uslužiš jer poručujem dva kineska piva, a ne kažem ti zašto?”
„Nisam rekla da neću da vas uslužim. Rekla sam da zadržavamo pravo da to odbijemo.”
„Slušaj, moj razlog je sigurnost, podsvesna potreba za sigurnošću. Imao sam teško detinjstvo.
Dve flaše odjednom ispunjavaju prazninu kojoj su potrebna osećanja. Možda.
Nisam baš siguran.”
„Daso, reći ću ti nešto. Tebi očigledno treba psihijatar.”
„U redu. Ali dok ga ne nađem, mogu li da dobijem te dve flaše kineskog piva?” Prišao je krupan lik s prljavom belom keceljom.
„U čemu je problem, Beti?”
„Ovaj tip traži dve flaše kineskog piva. Bez čaše.”
„Beti, čovek verovatno čeka prijatelja.”
„On nema prijatelja, Blinki.”
Blinki me gledao. Još jedan veliki debeli lik. Bio je kao dva velika debela lika.
„Zar ne čekate prijatelja?”
„Ne”, odgovorih.
„Zašto onda tražite dve flaše piva?”
„Hoću da ih popijem.”
„Zašto ne poručite jedno, popijete ga, a zatim poručite drugo?”
„Radije bih ovako.”
„Nikad nisam čuo tako nešto”, rekao je Blinki.
„Zašto ne bih mogao tako? Da nije možda zabranjeno?”
„Ne, samo je čudno, to je sve.”
„Rekla sam mu da mu treba psihijatar”, rekla je Beti.
Oboje su stajali i gledali u mene. Izvadio sam tompus i pripalio ga.
„Ta stvar smrdi”, rekao je Blinki.
„Kao i ti”, rekoh.
„Šta?”
„Donesite mi tri flaše kineskog piva. Bez čaše.”
„Ovaj lik je umobolan”, rekao je Blinki. Pogledao sam ga i nasmejao se.
„Ne obraćaj mi se više”, rekoh. „I nemoj ništa više da radiš, apsolutno ništa što bi me iritiralo ili ću da ti otkinem usne s te govnjive face, pičokaro.”
Blinki se zaledio. Izgledao je kao da mu se prikenjalo. Beti je samo stajala.
Prošao je minut. Onda je Beti progovorila.
„Šta da uradim, Blinki?”
„Daj mu tri kineska piva. Bez čaše.” Beti je otišla po pivo.
„A ti”, rekoh Blinkiju, „smesti se ovde preko puta mene. Hoću da gledaš kako pijem ta tri kineska piva.”
„Važi”, rekao je, uguravši se nekako u separe, preko puta mene. Znojio se. Tresla su mu se sva tri podvaljka.
„Blinki”, upitah ga, „da nisi možda video Crvenog vrapca?”
„Crvenog vrapca?”
„Da, Crvenog vrapca.”
„Nisam ga video”, rekao je Blinki.
Beti je stizala sa kineskim pivom. Najzad.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:45 am


Palp-Čarls Bukovski - Page 2 3566175_large


43

I tako sam sledeće noći opet bio tamo, stajao sam pred tom otmenom zgradom. Moje cipele su blistale i popio sam samo nekoliko piva. Padala je slaba, zloslutna kišica. „Bog piša”, govorili smo kad sam bio mali. Umoran sam bio, i telo i duša. Igra mi je dosadila. Hteo sam da se povučem. Recimo u neko mesto kao Vegas. Da se muvam oko stolova za igru, kao neki mudrac. Da posmatram budale kako spiskavaju bogatstva. To je, po meni, dobro zezanje. Opuštanje pod svetlima dok grob široko zeva za tebe. Ali jebeš ga, bio sam bez kinte. I morao sam da pronađem Crvenog vrapca. Pritisnuo sam taster za stan 9. I čekao. Ponovo sam pritisnuo taster. Ništa. Aj-jaj. Aj-jaj-jaj. Nisam hteo da razmišljam o tome. Prešli su me, znači? Deža i ta pičokara. Trebalo je da ih obradim prethodne noći. Izmakli su mi, znači?
Pripalio sam cigaru jednom rukom, odradio bravu drugom. Vrata su se otvorila pa sam ušao u hol. Prošao sam do broja 9. Priljubio uvo na vrata. Ništa. Čak ni šuškanje miševa. Jebi ga. Sredio sam i tu bravu i ušao. Prošao sam pravo u spavaću sobu, otvorio plakar.
Prazan. Odeća je nestala. Samo vešalice. Kakav odvratan prizor. Prva moja spojka za Crvenog vrapca pretvorila se u 32 prazne vešalice. Puko sam. Kakav imbecilni kljun! Slabašno sam pomislio na samoubistvo, odbacio to, zavukao ruku u džep, izvadio pljosku, otpio gutljaj votke, ispljunuo cigaru.
Onda sam se okrenuo, izašao i prošao hodnikom dok nisam našao ono što sam tražio. Na vratima je pisalo:

DIREKTOR, M. TOHIL

Kucao sam.
„Da?” začuo se odgovor. Zvučao je kao još jedan krupan lik.
„Cveće, gospodine Tohil. Isporuka cveća za M. Tohila!”
„Kako ste ušli?”
„Ulaz je bio otvoren, gospodine Tohil.”
„Nemoguće!”
„Gospodine Tohil, jedna dama je izlazila pa sam baš tada ušao.”
„Niste smeli da to učinite.”
„Nisam znao. Šta je trebalo da učinim?”
„Trebalo je da mi zazvonite i kažete mi ko ste i šta hoćete.”
„U redu, gospodine Tohil. Vratiću se napolje i zazvoniću vam da vam kažem da nosim cveće za vas. Može li tako?”
„Nije bitno, momče. Evo...”
Vrata se otvoriše. Uskočio sam, zalupio nogom vrata i dočepao ga za kaiš. Puna šaka. Stvarno je bio krupan lik. Neobrijan. Vonjao je malo, kao na sumpor. Imao je oko 110 na vagi.
„Šta kog đavola radite? Gde je cveće? Sklanjajte ruku s mog kaiša!”
„Polako, Tohile. Ja sam privatni detektiv, imam dozvolu za rad. Hoću da saznam podatke o kretanju Deže Faunten, iz stana broj devet.” „Jebi se, šefe, i gubi se odavde.”
Ustuknuo sam.
„Polako, gospodine Tohil. Potrebna mi je samo ta informacija, zatim odlazim.”
„Informacija je strogo privatna, zato ništa od toga. A sad ću da te izbacim!”
„Imam crni pojas, Tohile. To je smrtonosno oružje. Ne primoravaj me da ga upotrebim!” Nasmejao se i krenuo ka meni.
„Stani i ne mrdaj!” dreknuo sam. Stao je.
„Tohile, moram da pronađem Crvenog vrapca, a Deža Faunten je povezana s tim. Moram da saznam kuda su ona i njen momak otišli.”
„Nisu ostavili novu adresu. A sad se spusti da ti ne prdnem u facu!” Izvadio sam alat i uperio ga u njegov trbuh.
„GDE JE DEŽA FAUNTEN?” dreknuo sam.
„Ma jebi se”, rekao je, krenuvši ka meni.
„Stani kad kažem!”
Produžio je, kakav kreten. Uspaničio sam se i potegao obarač. Pištolj je zatajio.
Onda su se njegove šake stvorile na mom grlu. Bile su velike kao šunke, šunke s ogromnim, tupavim, jakim, neumoljivim prstima. Nisam mogao da dišem. Veliki svetlaci zakovitlali su mi se u glavi, iza očiju. Nabio sam mu koleno u prepone. Ništa se nije desilo. Bio je nakaza. Njegovi seksualni organi bili su na nekom drugom mestu, možda ispod pazuha. Bio sam bespomoćan. Osećao sam smrt u vazduhu. Ali protekli život nije mi proleteo pred očima. Samo je glas u glavi progovorio:
„Treba ti nova guma na zadnjem desnom...” Glupo, jako glupo. A ja sam bio gotov. Došao mi je kraj.
Onda sam najednom osetio kako šake popuštaju. Zateturao sam se unazad, udišući vazduh iz stratosfere i svega.
Pogledao sam Tohila. Nije dobro izgledao. Uopšte nije dobro izgledao. Gledao je u mene, ali nije gledao u mene. Video sam kako grabi svoju levu ruku. Držao je svoju levu ruku i odvratno bolan izraz ukazao se na njegovom licu. Dahtao je, pogledao naviše i sručio se na pod.
Prišao sam, nagnuo se nad njim, opipao mu puls. Ništa. Preminuo. Baj-baj.
Prešao sam do fotelje i seo. A tu, na kauču preko puta mene, bila je ona: Madam Smrt. Izgledala
je bolje nego ikad. Kakva lepota. Takva nikad ne izneveri. Bolja od zlata.
Nasmešila se.
„Kako si, Bilejn?”
„Ne mogu da se požalim, Madam.”
Bila je od glave do pete u crnom. Dobro je izgledala u crnom. Kao i u crvenom.
„Mogao bi malo da povedeš računa o svojoj težini, Bilejn. Jedeš previše prženog krompira, majoneza, kolača... samo cevčiš pivo...”
„Aha. Pa da... u pravu si...”
Ponovo se nasmešila. Savršeni jaki zubi. Mogla bi da pregrize vodoinstalaterski alat.
„Dobro”, rekla je. „Odoh sad. Imam posla u blizini.”
„Neko koga poznajem?”
„Poznaješ li Harija Dobsa?”
„Ne verujem.”
„Lepo, ako ga znaš, zaboravi ga.” Onda je nestala. Tek tako.
Prišao sam Tohilu, prekopao mu džepove. Našao sam novčanik. Jedna od pedeset, dve dvadesetice, jedna od pet i još dolar. Gurnuo sam ih u prednji desni džep na pantalonama. Otvorio sam vrata, zatvorio ih i prošao kroz hol. Nigde nikoga. Došao sam do ulaza, izašao napolje. Slaba kiša je i dalje padala. Prijala mi je na licu. Duboko sam uzdahnuo, odahnuo i krenuo prema automobilu. Još je bio tu. Obišao sam ga sa zadnje strane i proverio zadnju desnu gumu. Stvarno je bila ćelava.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:46 am


Palp-Čarls Bukovski - Page 2 3553467_large


44

Sve u svemu, ponovo sam tonuo u depresiju. Vozio sam do svog stana, ušao i otvorio bocu viskija. Vratio sam se starom drugaru, viskiju s vodom. Viski je piće na koje se ne primaš odmah. Ali, kad se malo pozabaviš njime, ono kao da prenese svoju magiju na tebe. Nalazio sam poseban topli dodir u njemu, koji burbon nema. Kako god okreneš, bio sam krajnje deprimiran i zaseo sam u fotelju s bocom pored sebe. Nisam uključio televizor. Provalio sam, kad se loše osećaš, da te ta naprava samo još dublje uvaljuje u govna. Sve jedno bljakavo lice za drugim, u beskonačnom nizu. Beskonačna procesija idiota, neki od njih čak su i slavni. Komedijaši nisu smešni, a drame su trećerazredne. Nije bilo mnogo toga za mene, samo viski.
Slaba kiša se pretvorila u pravu kišu, pa sam samo sedeo i slušao kako pljušti po krovu.
Nisam smeo da dozvolim da mi te jajare izmaknu. A znao sam da nikad više neću naći pravog dostavljača. Ponovo sam bio na početku. Crveni vrabac je iščezao van mog glupog domašaja. Bilo mi je već 55 godina, a ja sam i dalje tapkao u mraku. Koliko sam još mogao da ostanem u igri? Da li nesposobni zaslužuju išta drugo osim da ih šutneš u dupe? Otac mi je govorio: „Uđi u bilo šta gde ti prvo daju pare pa se nadaju da ih povrate. To su bankarstvo i osiguranje. Uzmi pravu stvar i daj im parče papira za to. Upotrebi njihov novac, samo će da pristiže. Dve stvari ih vode: pohlepa i strah. Tebe vodi samo jedna: mogućnost.” Izgledalo je kao dobar savet. Osim što je on umro dekintiran.
Natočio sam novi viski.
Jebeš ga, uprskao sam čak i sa ženama. Tri braka. Nijednom neki ozbiljan problem. Sve je uništeno sitnim zanovetanjem. Prebacivanje ni zbog čega. Nerviranje i ogorčenost povodom svega i svačega. Dan za danom, godina za godinom beskonačnog mrcvarenja.
Umesto uzajamnog pomaganja, samo distanciranje, zvocanje zbog ovog ili onog.
Podjebavanje. Večito podjebavanje. Sve se pretvaralo u jeftino nadmetanje. A kad se jednom upustiš, to je postajalo navika. Nikako da se okaneš. Gotovo i ne želiš da se okaneš. A onda se konačno okaneš. Svega.
I tako, bio sam tu. Sedeo sam i slušao kako pada kiša. Da umrem, ne bi kanula nijedna suza, bilo gde na kugli. Nije da sam to želeo. Ali bilo je nekako čudno. Koliko sam može neki mamlaz da postane? Ali svet je bio prepun matorih kurtona kao što sam ja. Sede i slušaju kako pada kiša, pitajući se kuda je sve otišlo. Tako spoznaš da si ostareo, kad sediš pitajući se kuda je sve otišlo.
E pa nigde ne odlazi, nije ni predviđeno tako nešto. Bio sam tri četvrtine mrtav. Uključio sam televizor. Išla je reklama.
USAMLJENI? POTIŠTENI? RAZVEDRITE SE. TELEFONIRAJTE JEDNOJ OD NAŠIH PRELEPIH DEVOJAKA. ONE ŽUDE DA POPRIČAJU SA VAMA.
SVE NA RAČUN VAŠE MASTER ILI VIZA KARTICE. RAZGOVARAJTE SA KITI, FRENSI ILI BJANKOM. TELEFON 800-435-8745

Pokazali su devojke. Kiti je najbolje izgledala. Cimnuo sam gutljaj viskija i okrenuo broj.
„Da?” javio se muški glas. Gadno je zvučao.
„Kiti, molim.”
„Imate li dvaes’ jednu ili više?”
„Više”, rekao sam.
„Master ili Viza?”
„Viza.”
„Dajte mi vaš broj i datum do kad važi. Takođe i adresu, broj telefona, broj socijalnog osiguranja i vozačke dozvole.”
„Ej, po čemu bih ja znao da nećete upotrebiti sve te podatke u druge svrhe? Mislim, da me recimo zajebavate? Da iskoristite sve to za neku svoju igru?”
„Slušaj, šefe, hoćeš li da popričaš sa Kiti?”
„Valjda...”
„Mi se reklamiramo preko televizije. Već smo dve godine u biznisu.”
„U redu, pričekaj da iskopam sve te stvari iz novčanika.”
„Šefe, ako nas nećeš, nećemo ni mi tebe.”
„O čemu će Kiti da popriča sa mnom?”
„Dopašće ti se.”
„Otkud znaš da će mi se dopasti?”
„Ej, šefe...”
„U redu, u redu, pričekaj malo...”
Dao sam mu podatke. Nastala je prilično duga pauza dok su proveravali stanje na računu. Onda sam začuo glas.
„Zdravo, lafe, ovde Kiti!”
„Zdravo, Kiti, ja sam Nik.”
„Oooh, glas ti je tako seksi! Već sam počela da se uzbuđujem!”
„Ma ne, moj glas uopšte nije seksi.”
„Oh, samo se praviš skroman!”
„Ne, Kiti, uopšte nisam skroman...”
„Znaš, osećam kao da sam sasvim blizu tebe! Osećam kao da sam ti se smestila u krilo i gledam te odozdo. Imam velike plave oči. Ti se naginješ ka meni, kao da ćeš me poljubiti!”
„Ne lupetaj, Kiti, ja sedim ovde sam, pijem viski i slušam kako pada kiša.”
„Slušaj, Niki, moraš da upotrebiš malo mašte. Opusti se i iznenadićeš se šta sve možemo da učinimo zajedno. Zar ti se ne sviđa moj glas? Zar ne nalaziš da je pomalo... ah, seksi?”
„Aha, pomalo, ali ne previše. Zvučiš kao da si navukla neku kijavicu. Šta si, prehlađena?”
„Nik, Niki, lepotane moj, suviše sam uspaljena da bih bila prehlađena!”
„Šta?”
„Kažem, suviše sam uspaljen da bih bila prehlađena!”
„Pa ipak zvučiš kao da si prehlađena. Možda pušiš previše cigareta.”
„Pušim samo jednu stvar, Niki!”
„Šta to, Kiti?”
„Zar ne možeš da pogodiš?”
„Ne...”
„Pogledaj naniže, Niki.”
„Dobro”
„Šta vidiš?”
„Piće. Telefon...”
„Šta još, Niki?”
„Moje cipele...”
„Niki, šta je to veliko što ti štrči dole dok pričaš sa mnom?”
„A, to! To je moj stomak!”
„Pričaj i dalje sa mnom, Niki. Slušaj i dalje moj glas, zamisli kako ti sedim u krilu, suknjica mi je malo zadignuta, vidiš moja kolena i bedra. Imam dugu plavu kosu. Pada po mom telu. Zamisli to Niki, misli na sve to...”
„U redu...”
„Lepo, šta sad vidiš?”
„Sve iste stvari: telefon, moje cipele, piće, stomak...”
„Baš si nevaljao, Niki! Izazivaš me da dođem i nalupam te po dupetu! Ili možda pustim da ti mene nalupaš!”
„Šta?”
„Lupe-dupe, Niki!”
„Kiti...”
„Da?”
„Hoćeš li da me izvineš na minut? Moram u kupatilo.”
„Oh, Niki, znam šta ćeš tamo da radiš! Ali ne moraš u kupatilo zbog toga, možeš komotno da to uradiš po telefonu dok razgovaraš sa mnom!”
„Ne, ne mogu, Kiti. Moram da pišam.”
„Nik”, rekla je, „smatraj da smo završili razgovor!” Prekinula je.
Otišao sam u kupatilo i pišao. Dok sam to radio, i dalje sam čuo kišu. Dobro, razgovor je bio prilično bedan, ali sam bar prestao da mislim na Crvenog vrapca i druge stvari. Pustio sam vodu, oprao ruke, zagledao se u ogledalo, namignuo sebi i vratio se viskiju.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 2 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu