Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Palp-Čarls Bukovski

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 3 Empty Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:25 am

First topic message reminder :

Palp-Čarls Bukovski - Page 3 29491210

Ovo osvežavajuće štivo ima gotovo sve vrline, a nijednu manu rukopisa Čarlsa Bukovskog....Sve je, dakle, u tom romančiću, od prve do poslednje stranice, rasni pulp fiction, no ta je petparačkost više nego namjerna; otuda i "samodefinišući" podnaslov knjige: "posvećeno lošem pisanju". Glavni junak romana, privatni detektiv Nik Bilejn (a. k. a. Miki Spilejn? Ma, joook...), "najbolji kljun u L. A.", tipični je poluupropašteni polualkos, višestruko razveden, rezigniran i dekintiran, nihilističkom filozofiranju sklon, zatečen pred izbacivanjem iz ofisa zbog neplaćanja kirije; onda, međutim, u njegov život bane razbludni glas, a potom i neodoljivi stas raskošne dame za koju se, avaj, ispostavlja da se zove Gospođa Smrt - i to ne bez predobrih razloga - i da od Bilejna očekuje da pronađe za nju ni manje ni više nego samo tobože mrtvog - Luja Ferdinanda Selina..
Teofil Pančić
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Palp-Čarls Bukovski - Page 3 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:46 am

Palp-Čarls Bukovski - Page 3 3534545_large

45

I tako sam sledećeg dana ponovo bio tu, u kancelariji. Osećao sam se nezadovoljno i, da budem iskren, prilično bedno povodom svega. Nikuda nisam išao, a nije ni ostatak sveta. Samo se motamo naokolo iščekujući da umremo i u međuvremenu radimo neke sitne stvari da ispunimo prostor. Neki od nas ne rade čak ni te sitne stvari. Kao biljke smo. Ja sam bio jedan od takvih. Ne znam koja sam vrsta biljke bio. Osećao sam se kao repa. Pripalio sam cigaru, povukao dim i pretvarao se da sam provalio ne znam šta.
Zazvonio je telefon. Podigao sam.
„Da?”
„Gospodine Bilejn, odabrani ste kao jedan od dobitnika naših nagrada. Vaša nagrada može biti televizor, put u Somaliju, pet hiljada dolara ili kišobran na rasklapanje. Imamo besplatan smeštaj za vas, sa doručkom. Sve što treba da učinite je da pohađate neki od naših seminara gde ćemo vam ponuditi enormno vredne nekretnine...”
„Ej, šefe”, rekao sam.
„Da, gospodine?”
„Jebi se!”
Spustio sam. I buljio u telefon. Kakva smrtonosna naprava. Ali treba vam da pozovete 94. Nikad se ne zna.
Trebao mi je odmor. Trebalo mi je pet žena. Trebalo je da uklonim vosak iz ušiju. Mojim kolima trebalo je promeniti ulje. Propustio sam da prijavim porez na prihode. Odvalila mi se drška na naočarima za čitanje. U stanu je bilo mrava. Trebalo je da odem na skidanje kamenca sa zuba. Pete na mojim cipelama bile su izlizane. Patio sam od nesanice. Isteklo mi je osiguranje za automobil. Posekao bih se prilikom svakog brijanja. Nisam se smejao punih šest godina. Zabrinjavao sam se kada nije bilo zašto da se brine. A kad je bilo zašto da se brine, napijao sam se.
Telefon je ponovo zazvonio. Digao sam.
„Bilejn?” upitao je glas.
„Možda”, odgovorio sam.
„Zajebi možda”, produžio je glas. „Ili si Bilejn ili nisi Bilejn.”
„U redu, dobili ste me. Ja sam Bilejn.”
„Bilejn, čujemo da tražiš Crvenog vrapca?”
„Aha. Od koga ste čuli?”
„Privatna stvar.”
„To je i ono u gaćama, pa se ipak otkriva.”
„Ipak ne bismo.”
„U redu”, rekoh, „da čujem poentu.”
„Deset glava i dobićeš Crvenog vrapca.”
„Nemam deset.”
„Možemo da te povežemo sa nekim ko ih ima.”
„Ozbiljno?”
„Najozbiljnije, Bilejn. Samo petnaest posto kamate. Mesečno.”
„Ali nemam čime da jemčim.”
„Imaš, imaš.”
„Šta to?”
„Svoj život.”
„Samo to? Mogli bismo da popričamo malo.”
„Naravno, Bilejn. Čekaj nas u kancelariji. Stižemo za deset minuta.”
„Kako ću znati da ste vi?”
„Kazaćemo ti.” Spustio sam.
Deset minuta kasnije začulo se kucanje na vrata. Bučno kucanje. Čitava vrata su se tresla.
Potražio sam luger u fioci. Bio je tu, lep kao slika. Go kao pištolj.
„Uđite, otvoreno je!”
Vrata se razjapiše. Golemo telo zaklanjalo je svetlost. Gorila sa cigarom, u svetloružičastom odelu. Pratila su ga dve manje gorile.
Pokazao sam mu fotelju. Seo je, totalno je ispunivši. Počela je da kleca u nogama. Gorile su se nacrtale levo i desno pored njega.
Glavni gorila je podrignuo i pomalo se nagnuo prema meni.
„Ja sam Sanderson”, rekao je. „Hari Sanderson. Ovo su”, pokazao je na svoju pratnju,
„moji dečaci.”
„Vaši sinovi?” upitah.
„Dečaci, dečaci.”
„Aha”, rekoh.
„Potrebni smo vam”, rekao je Sanderson.
„Aha”, rekoh.
„Crveni vrabac”, rekao je Sanderson.
„Da niste možda povezani s onom lutkicom i njenom pičokarom, koji su utekli iz svoje gajbe prošle noći?”
„Nisam povezan ni sa kakvom lutkicom”, rekao je. „Takve koristim samo za jednu stvar.”
„Šta to?”
„Da mi čiste potpalublje.”
Obe njegove gorile počele su da se kikoću. Mislili su da je to šaljivo.
„To i nije smešno”, rekoh.
„Šta nas zabole za tvoje mišljenje”, rekao je Sanderson.
„To već ima smisla”, rekoh. „A, sad, popričajmo o Crvenom vrapcu.”
„Deset glava”, rekao je Sanderson.
„Kao što rekoh, nemam ih.”
„A kao što ja rekoh, uzećemo zajmodavca da ti ih da, povoljno, petnaest posto mesečno.”
„Važi, nađite mi zajmodavca.”
„Mi smo zajmodavac.”
„Vi?”
„Tako je, Bilejn. Mi ih damo tebi, a ti nam ih vratiš. Onda platiš petnaest posto na deset hiljada, svakog meseca, dok zajam ne bude u celosti vraćen. Treba samo da potpišeš ovaj papir. Ne barata se nikakvim novcem. Mi ga samo zadržavamo, da bismo ti uštedeli trud oko vraćanja.”
„I za to, vi ćete...”
„Mi ćemo ti uručiti Crvenog vrapca.”
„Kako ću da znam?”
„Šta to?”
„Da ćete mi uručiti Crvenog vrapca.”
„Moraš nam verovati.”
„To sam i mislio da ćeš reći.”
„Ti nećeš, Bilejn?”
„Šta to ?”
„Da nam veruješ.”
„Naravno, ali bolje da vi verujete meni.”
„Šta?”
„Uručite mi prvo Crvenog vrapca.”
Na šta ti mi ličimo, na gomilu mamlaza?”
„Zašto da ne...”
„Nemoj da mudruješ, Bilejn. Moraš nam verovati ako hoćeš da vidiš Crvenog vrapca. To ti je jedina šansa. Razmisli o tome. Imaš dvadeset četiri sata.”
„U redu, razmisliću.”
„Razmisli, Bilejn”, ustao je gorila u ružičastom odelu. „Dobro razmisli. I obavesti nas. Imaš dvadeset četiri sata. Posle toga ništa od posla. Zauvek.”
„Važi”, rekoh.
Okrenuo se, a jedan od njegovih gorila istrčao je napred i otvorio mu vrata. Drugi je ostao gledajući me. Onda su svi otišli. A ja ostao da sedim. Nisam znao šta da učinim. A sat je otkucavao. Ma jebeš ga. Zavukao sam ruku u sto i izvadio votku. Pauza za ručak.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 3 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:47 am

Palp-Čarls Bukovski - Page 3 3528589_large


46


Dobro, šta sad da uradim? Toliko sam se zabrinuo da sam zaspao za stolom. Kad sam se probudio bio je mrak. Ustao sam, navukao sako, stavio šešir i izašao. Ušao sam u auto i vozio pet milja zapadno. Tek onako, da se provozam. Onda sam parkirao i pogledao naokolo. Bio sam parkiran ispred nekog bara. Had, bleštao je neon. Izvukao sam se iz auta, ušao. Unutra je bilo petoro ljudi. Pet milja, pet ljudi. Sve se završavalo na pet. Barmen, neka dama i tri mršava mlitava glupa klinca. Klinci kao da su imali crni imalin na kosi. Pušili su dugačke cigarete i izrugivali se meni, svemu. Dama je sedela na jednom kraju šanka, klinci na dugom, barmen je bio na sredini. Najzad sam privukao barmenovu pažnju, tako što sam podigao pepeljaru i dvaput je pustio. Zatreptao je i pokrenuo se. Glava mu je bila kao u žabe. Ali nije skakao, samo se doteturao do mene.
„Viski i vodu”, rekao sam.
„Hoćete li vodu u viskiju?”
„Rekao sam ’viski i vodu’.”
„Viski i vodu, odvojeno molim.”
Tri klinca su gledala u mene. Onaj u sredini je progovorio.
„Ej, matori, hoćeš li malo bola?” Samo sam ga pogledao i nasmešio se.
„Delimo besplatan bol”, rekao je klinac. Svi su se podrugljivo smejali, samo su se cerekali. Barmen je stigao s mojim viskijem i vodom.
„Mislim da ću da ti popijem to piće”, oglasio se isti klinac. Samo ga dimi i polomiću te kao suvo govno.”
„Aj-jaj”, rekao je.
„Aj-jaj-jaj”, rekao je drugi.
„Aj-jaj”, rekao je treći.
Sabio sam viski i preskočio vodu.
„Ćale misli da je opasan”, rekao je onaj u sredini.
„Možda bi trebalo da proverimo”, rekao je drugi.
„Da”, rekao je treći.
Bog te, kako su bili dosadni. Kao, manje-više, i svi ostali. Ništa novo, ništa sveže.
Mrtvo, jalovo. Kao filmovi.
„Daj mi isto”, rekao sam barmenu.
„Je 1’ to beše viski i voda?”
„Aha”
„Meni taj matori ne liči kao neka faca”, rekao je onaj u sredini.
„Ne izgleda”, rekoh.
„Šta ne izgleda?”
„Matori ne izgleda kao neka faca.”
„Znači slažeš se sa nama?”
„Ispravljam te. I nadam se da ti je to poslednja ispravka za večeras.” Barmen je doneo piće. Zatim se udaljio.
„Možda bi mogli da ti ispeglamo guzicu”, rekao je onaj što je uglavnom srao. Ignorisao sam ga.
„Možda ti nabijemo tu glupu glavu u guzicu”, rekao je drugi.
Dosadni prokleti ljudi. Kud god se okreneš. Proizvodeći još dosadnih prokletih ljudi. Kakva grozomorna predstava. Zemlja je vrvela od njih.
„Možda te nateramo da sisaš šargarepu”, rekao je jedan.
„Možda bi voleo da posisa tri šargarepe”, rekao je drugi.
Ćutao sam. Ispio sam viski, popio malo vode, ustao, pokazao glavom ka zadnjem delu bara.
„Opa, hoće da nas vidi napolju!”
„Možda hoće naše šargarepe!”
„Aj’ da vidimo!”
Krenuo sam ka pomoćnom izlazu. Čuo sam ih iza sebe. Onda sam čuo zvuk skakavca. Na vreme sam se okrenuo da mu ga izbijem iz ruke. I zveknem ga iza uveta. Pao je, a ja prekoračio preko njega. Ona dvojica su se okrenuli i počeli da beže. Protrčali su kroz bar i utekli. Pustio sam ih. Vratio sam se prvom klincu. Još nije došao sebi. Podigao sam ga, uprtio ga na rame, izneo ga napolje. Ispružio sam ga na klupu ispred autobuske stanice. Skinuo sam mu cipele i bacio ih u kanalizacionu rupu. Za njima i njegov novčanik. Vratio sam se unutra, pokupio skakavac, strpao ga u džep, seo ponovo za šank i poručio novo piće.
Čuo sam kako dama kašlje. Pripaljivala je cigaretu. „Gospodine”, rekla je, „dopalo mi se ovo.
Volim prave muškarce.” Ignorisao sam je.
„Ja sam Trahea”, rekla je.
Uzela je svoje piće i prešla na stolicu pored mene. Na sebi je imala previše parfema i dovoljno karmina za nedelju dana.
„Trebalo bi da se upoznamo”, rekla je.
„Ne bi se isplatilo, samo bi bilo glupo.”
„Otkud ti to?”
„Iz iskustva.”
„Možda si upoznavao pogrešan tip žena?”
„Možda se primam na takve.”
„Mogla bih da budem ona prava.”
„Naravno.” Zovni mi piće.” Moje je stizalo.
„Piće za Traheu”, rekao sam barmenu.
„Džin-tonik, Bobi...” Bobi je odklipsao.
„Nisi mi rekao svoje ime?” prošuškala je.
„Dejvid.”
„Oh, baš mi se sviđa. Znala sam jednog Dejvida.”
„Šta je bilo s njim?”
„Zaboravila sam.”
Trahea je oslonila svoj bok na mene. Imala je petnaestak kila viška.
„Baš si sladak”, rekla je.
„Zašto?” upitah.
„Ah, ne znam...”, zastala je. „Sviđam ti se?”
„Pa... u stvari ne.”
„Grešiš. Dobra sam.”
„U čemu? U kraćenju likova?”
„Ne, ali od kratkih stvari pravim dugačke.”
„Kao na primer?”
„Znaš već!”
„Ne, ne znam.”
„Pogodi.”
„Žvake?”
„Baš si vickast.”
„Već su mi rekli.”
Njeno piće je stiglo. Otpila je.
Što sam je duže gledao, sve sam manje bio očaran.
„Jebi ga”, rekla je. „Moj upaljač!”
Otvorila je tašnu i počela da vadi stvari. Otvarač za pivo. Tri karmina. Žvakaću gumu. Pištaljku. I... Šta?
„Našla sam ga!” rekla je, podigavši upaljač. Uzela je cigaretu, pripalila je.
„Kakva je ono stvar?”
„Koja?”
„Tu na šanku. Ona crvena stvar.” Pokazao sam.
„Oh”, rekla je, „to je moj vrabac.”
„Zar je živ? Da li je bio živ? Ikada?”
„Ne zasmejavaj me, punjen je. Uzela sam ga danas u radnji za kućne ljubimce. Igračka za moju macu. Maca ih obožava.”
„Skloni ga odatle da ga ne gledam.”
„Dejvide, uzbudio si se! Da se ne pališ na ptice?”
„Samo na Crvenog vrapca.”
„Hoćeš li ga?”
„Ne, u redu je.”
„Imam još takvih vrabaca kod kuće. Mogao bi da upoznaš moju macu.”
„Nema potrebe, Trahea. Idem.”
„Dobro, Dejvide, ali ne znaš šta propuštaš.”
Ustao sam, prošao duž šanka, bacio nekoliko novčanica barmenu i izašao. Onaj mali kurton je nestao sa klupe. Ušao sam u auto, pokrenuo ga i uključio se u saobraćaj. Bilo je oko deset uveče. Mesec se visoko popeo a moj život lagano tonuo u ništavilo.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 3 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:47 am

Palp-Čarls Bukovski - Page 3 3527725_large



47

Sledećeg dana sedeo sam u kancelariji. Vrata su se naglo otvorila i pojavio se Hari Sanderson s njegova dva majmuna. Ovog puta Sanderson je bio odeven u lila odelo. Imao je pomeren ukus za boje. Znao sam jednom takvu devojku, volela je da nosi te sulude boje. Kad bismo izašli na večeru u restoran, svi bi se okretali i gledali u nju. Problem je bio što nije bilo bogzna šta da se vidi. Čak i s mamurlukom i bradom od tri dana bolje sam izgledao od nje. Sve u svemu, vratimo se Sandersonu.
„Bilejn”, rekao je, „tvoja dvadeset četiri sata su istekla. Još maziš svoju viršlu ili si smislio šta ćeš?”
„Još je mazim.”
„Hoćeš li Crvenog vrapca ili ga nećeš?”
„Hoću. Ali vi me podsećate na likove koji su prešli moju tetku u Ilinoju.”
„Tvoju tetku? Kakvo je to sranje sa tvojom tetkom?”
„Prokišnjavao joj krov.”
„Ma nemoj?”
„Aha. Likovi su došli da joj poprave krov, kao imali su neki super katran. Nagovorili su je da potpiše parče papira i ispiše ček, a onda se popeli gore.”
„Gde gore, brate?”
„Na krov. Popeli su se gore i prosuli otpadno motorno ulje po krovu. Onda su se razišli. Kad je sledeći put pala kiša, sve je prošlo, kiša, ulje. Uništilo je sve u tetkinoj kući.”
„Najozbiljnije, Bilejn? U srce si me dirnuo tom pričom! A sad pređimo na stvar! Hoćeš li tog Vrapca ili da mi lepo odemo odavde?”
„Pozajmićete mi deset glava, a? Koje nikad neću dobiti, a vi ćete mi zaračunati petnaest posto mesečne kamate? Imate li još neki divan posao za mene? Mislim, gledajte na to ovako: da ste na mom mestu, da li biste uopšte razgovarali o ovom idiotskom poslu?”
„Bilejn”, nasmešio se Sanderson, „retko sam zbog čega zahvalan kao zbog činjenice što nisam na tvom mestu.”
Obe njegove gorile počele su da se cerekaju.
„Spavaš li s ovim likovima, Sandersone?”
„Spavam? Kako to, jebi ga, misliš, spavam?”
„Spavaš. Sklopiš oči. Maziš guzu. Takve stvari.”
„Bilejn, tako ću da te ojadim da ćeš biti manje od prdeža u praznoj crkvi.”
Gorile se ponovo zakikotaše.
Udahnuo sam, izdahnuo. Na neki način, osećao sam se kao da ću malo da poludim. Ali često se tako osećam.
„Znači, Sandersone, ti ćeš mi uručiti Vrapca?”
„Apsolutno.”
„E, pa jebi se.”
„Šta?”
„Kažem: ’jebi se’!”
„Šta je s tobom, Bilejn? Malo si odlepio?”
„Aha. Aha. To je to.”
„Samo trenutak...”
Sanderson je okupio svoje gorile. Čuo sam ih kako šuškaju i čavrljaju. Onda je većanje okončano. Sanderson je svečano izgledao.
„Ovo ti je poslednja prilika, brate.”
„Šta? Šta to?”
„Rešili smo da ti damo pticu za pet glava.”
„Tri.”
„Četiri je naša poslednja ponuda.”
„Gde su jebeni papiri?”
„Ovde su mi...”
Zavukao je ruku u džep sakoa i bacio ih na sto. Pokušao sam da ih pročitam. Bilo je mnogo pravničkog žargona. Trebalo je da potpišem zajam od Vrhunskih Egzekutora. Petnaest posto kamate mesečno. Toliko sam shvatio. I još nešto.
„Ovde i dalje piše da je zajam deset glava.”
„Oh, gospodine Bilejn, sredićemo to”, rekao je Sanderson. Dočepao je papire, preškrabao broj 10, promenio ga u 4, parafirao. Odbacio ih je natrag na sto.
„Potpišite sad...”
Našao sam penkalo. Onda sam to uradio. Potpisao sam prokletu stvar. Sanderson je pokupio papire i strpao ih natrag u džep.
„Baš vam hvala, gospodine Bilejn. Sve najbolje.” On i njegove gorile okrenuli su se da odu.
„Ej, a gde je Crveni vrabac?” Sanderson je zastao, okrenuo se.
„A”, rekao je.
„Aha, a”, rekoh.
„Nađi nas na Centralnoj pijaci, sutra popodne, u dva.”
„To je širok pojam. Gde?”
„Samo nađi glavnu mesaru. Stani kod svinjskih glava. Naći ćemo te.”
„Svinjske glave?”
„Tako je. Naći ćemo te.”
Onda su se okrenuli i izašli. Sedeo sam i gledao u zid. Nejasno sam osećao da sam izjeban.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 3 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:47 am


Palp-Čarls Bukovski - Page 3 3522945_large


48

I tako, bilo je dva popodne. Nalazio sam se na Centralnoj pijaci. Našao sam glavnu mesaru i stao kod svinjskih glava. Rupe u lobanjama, tamo gde su bile oči, zurile su u mene. Pogledao sam u stranu, povukao dim iz cigare. Toliko stvari rastuži čoveka. Bednici kuvaju te glave za supu.
Pitao sam se da li su me izradili. Možda se nikad neće pojaviti.
Prilazio mi je neki jadnik. Bio je odeven u rite. Kad mi je prišao, rekao sam mu: „Ej, šefe, imaš li dolar za pivo? Jezik mi se osušio...”
Siroti skot se okrenuo i udaljio. Ponekad dajem, ponekad ne dajem. Sve zavisi od toga kako spustim noge ujutru na pod. Možda. Ko bi ga znao?
Šta da se radi, nije bilo dovoljno novca za provod. Nikad ga nije bilo. Nisam znao šta da preduzmem povodom toga.
Onda sam ih ugledao. Sanderson i njegove gorile. Približavali su mi se. Sanderson se smeškao i nosio nešto prekriveno krpom. Izgledalo je kao ptičji kavez ispod krpe. Da li je to bio ptičji kavez?
Onda su stali preda mnom. Sanderson je osmotrio svinjske glave.
„Bilejn, budi srećan što nisi svinjska glava.”
„Zašto?”
„Zašto? Svinjska glava ne može da jebe, da jede bombone, da gleda televiziju.”
„Šta imaš pod krpom, Sandersone?”
„Nešto za tebe, brate, dopašće ti se.” „Naravno”, rekao je jedan od gorila. „Aha”, rekao je drugi.
„Da li ti se ovi ikad suprotstave, Sandersone?”
„Taman posla, to bi bila smrt.”
„Mi hoćemo da živimo”, rekao je jedan.
„Do duboke razuzdane starosti”, izjavio je drugi.
„Pričaj, Sandersone, šta imaš u kavezu?”
„Oh, to nije tvoj kavez, ovaj kavez je prazan.”
„Daćeš mi prazan kavez?”
„Ovo je mamac, Bilejn.”
„Šta će vam mamac?”
„Volimo da se šalimo. Mi smo šaljivdžije.”
„Medeni ste. Gde je pravi kavez?”
„Na prednjem sedištu tvojih kola.”
„Mojih kola? Kako ste...”
„Oh, vešti smo u tome, Bilejn.”
„Ali zašto ste rekli da će mi se dopasti?”
„Šta to?”
„Taj kavez što ga držite. Rekao si da će mi se dopasti, a tvoja dva drugara su se složila.”
„Samo smo se šalili. Prija nam šala.”
„Šala? Kada ćete prestati da se šalite? Kada će ovaj razgovor postati ozbiljan?”
„Prednje sedište u kolima, Bilejn. Proveri. Idemo sad. Vidimo se u gradu. Za trideset dana.” Otišli su. A ja ostao sa svinjskim glavama.
Šta sad? Izašao sam odatle i krenuo ka parkingu. Usput sam video alkosa kako se naslanja na zid, oborene glave. Muve su ga spopadale. Zastao sam i gurnuo mu dolar u džep.
Onda sam stigao na parking. Prišao sam kolima, ušao. Unutra je bio drugi kavez, pokriven. Proverio sam da li su svi prozori zatvoreni. Onda sam duboko udahnuo i sklonio krpu. Unutra je bila ptica. Crvena. Pogledao sam bolje. Nije bio vrabac. Kanarinac ofarban u crveno. Aj-jaj-jaj.
Mogli su da uhvate vrapca i oboje ga u crveno. Ne, morali su da urade jebenog kanarinca. A nisam mogao da ga pustim. Umro bi od gladi napolju. Morao sam da ga čuvam.
Bio sam izjeban. I nasamaren.
Pokrenuo sam auto i odvezao se odatle. Projurio sam kroz semafore i najzad izbio na autoput. Dok sam tako vozio, začuo sam nešto. Vratanca na kavezu su se otvorila i ptica je izašla. Suludo je letela po kolima. Crveni kanarinac. Lik u susednoj traci video je akciju i počeo da mi se smeje. Pokazao sam mu srednji prst. Popizdeo je. Video sam kako vadi nešto. Spustio je prozor i uperio pištolj u mene, opalio. Slab strelac. Promašio je. Ali osetio sam vetar metka koji mi je prošišao pored nosa. Ptica je suludo letela a ja dao gas. U oba moja prozora bila je rupa od metka, jedna pri ulasku, druga pri izlasku. Nisam se osvrtao. Držao sam gas do daske. Pičio sam tako sve do izlaza s autoputa. Onda sam se okrenuo. Onog klipana nigde nije bilo. Osetio sam pticu. Stajala mi je na temenu. Lepo sam je osećao. Onda ih je ispustila. Lepo sam osećao ptičja govanca kako mi padaju po glavi.
Nije bio neki dan.
To uopšte nije bio moj dan.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 3 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:47 am

Palp-Čarls Bukovski - Page 3 3520887_large

49

Bio sam u kancelariji. Mislim da je bila sreda. Nije bilo novih slučajeva. Još sam se bavio problemom Crvenog vrapca, mozgajući o tome, planirajući svoje poteze. Jedini potez koji sam uspeo da smislim bio je da se iselim iz grada pre nego što istekne tih 25 dana.
Nije bilo šanse. Neće oni isterati moje dupe iz Holivuda. Ja sam bio Holivud, ono što je ostalo od njega.
Neko je vrlo učtivo kucao na vrata.
„Da”, rekao sam, „upadajte.”
Vrata se otvoriše i ugledao sam nekog malog tipa, od glave do pete u crnom, crne cipele, crno odelo, frak i crna košulja. Samo mu je kravata bila zelena. Kao zeleni limun.
Njegov gorila uzdizao se iza njega. Mada prave gorile imaju više mozga.
„Ja sam Džoni Templ”, rekao je. „A ovo je moj pomoćnik, Luk.”
„Luk, a? Recite mi, šta on radi?”
„Šta god mu kažemo.”
„Zašto mu ne kažete da ode?”
„U čemu je stvar, Bilejn, ne voliš Luka?”
„Moram li?”
Luk je stupio korak napred. Lice je počelo da mu se krivi, izgledao je kao da će da zaplače.
„Ne voliš me, Bilejn?”
„Luk, ne mešaj se u ovo”, rekao je Templ.
„Aha, ne mešaj se”, rekoh.
„Voliš li me, Džoni?” upitao je Luk.
„Naravno, naravno! A sad, Luk, stani ispred vrata i ne puštaj nikoga da uđe ili izađe.”
„Ni tebe?”
„Kako to misliš, Luk?”
„Da ne pustim ni tebe da uđeš ili izađeš?”
„Ne, Luk, mene puštaš. Ali nikog drugog. Ne dok ti ja ne kažem.”
„Važi.”
Luk je stao ispred vrata.
Templ je privukao stolicu i seo.
„Ovde sam u ime Vrhunskih Egzekutora. Došao sam da te informišem. Naš akviziter, Harold Sanderson...”
„Akviziter? Vi njega zovete akviziter?”
„Jedan od najboljih.”
„Nema dileme”, potvrdio sam. „Vidi ovo!” Pokazao sam kavez koji je visio u ćošku. Unutra je bio crveni kanarinac.
„To mi je prodao”, rekoh.
„Hari bi prodao i kožu sa mrtvaca”, rekao je Templ.
„Verovatno je to i radio”, rekoh.
„To nema nikakve veze s ovim. Ovde smo da te informišemo.”
„Biće mi drago, ionako ne čitam novine.”
„Nisi duhovit, Bilejn. Pozajmili smo ti četiri hiljade sa petnaest posto kamate mesečno. To je šesto dolara. Došli smo da se uverimo da li si sve dobro shvatio pre nego što naplatimo.”
„Šta ako nemam?”
„Mi uvek naplatimo, gospodine Bilejn, na ovaj ili onaj način.”
„Lomite li noge, Templ?”
„Imamo razne metode.”
„Šta ako ti metodi ne uspeju? Da li biste ubili čoveka zbog četiri hiljade i kamate?”
Templ je izvadio paklo cigareta, uzeo jednu, pripalio je. Onda je natenane povukao dim, izbacio
ga.

„Gnjaviš me, Bilejn. Luk...”
„Da, Džoni.”
„Vidiš li onu crvenu pticu u kavezu?”
„Da, Džoni.”
„Luk, hoću da izvadiš tu pticu iz kaveza i pojedeš je živu.”
„Da, Džoni.”
Luk je krenuo prema kavezu.
„ISUSA TI, TEMPL, ZAUSTAVI GA! ZAUSTAVI GA! ZAUSTAVI GA!” povikao sam.
„Luk”, rekao je Templ, „predomislio sam se, neću da pojedeš tu pticu živu.”
„Da je prvo ispečem, Džoni?”
„Ne, ne, samo je ostavi. Vrati se i stani kod vrata.”
„Da, Džoni.”
Templ me pogledao.
„Vidiš, Bilejn, mi uvek naplatimo, na ovaj ili onaj način. Ako jedan metod ne uspe, pređemo na
drugi. Moramo da ostanemo u biznisu. Poznati smo u čitavom gradu. Naša reputacija je svuda priznata. Ne možemo nikome i ničemu dozvoliti da ukalja tu reputaciju.
Hoću da to ozbiljno shvatiš.”
„Mislim da sam shvatio, Templ.”
„Odlično. Prva tvoja obaveza pada za dvadeset pet dana. Obavešten si.” Templ je ustao, nasmešio se.
„Sve najbolje”, rekao sam. Okrenuo se.
„U redu, Luk, otvori vrata, odlazimo.”
Luk je poslušao. Templ se osvrnuo i pogledao me još jednom. Nije se više smeškao. Onda su otišli.
Prišao sam kavezu i pogledao mog crvenog kanarinca. Nešto farbe se izgubilo, malo prirodne žute počelo je da probija.
Baš lepa ptičica. Gledala je u mene, a ja sam joj uzvratio pogled. Onda se nežno, ptičje oglasila:
„čip!” i to me nekako oraspoložilo. Mene je lako zadovoljiti. Ostatak sveta je predstavljao problem.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 3 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:48 am

Palp-Čarls Bukovski - Page 3 3515296_large


50

Rešio sam da odem kući i popijem dva-tri pića. Morao sam da razmislim o svemu. Zašao sam u ćorsokak sa Crvenim vrapcem i svojim životom. Vozio sam, parkirao, izašao. Odavno je trebalo da odem iz tog stana. Već pet godina sam bio tu. Bilo je kao da gradim gnezdo, samo što nije bilo nikakvih jaja u njemu. Previše je ljudi znalo gde stanujem. Prišao sam vratima, otključao ih. Otvorio sam ih, zapela su o nešto. Telo. Devojka je ležala na podu. Ne, jebi ga, bila je to jedna od onih lutaka na naduvavanje, jedna od onih napumpanih stvari s kojima neki likovi vode ljubav. Ali ne i ja, prijatelju.
Lutka je bila čvrsto napumpana. Digao sam je i poneo je do kauča. Onda sam primetio poruku oko njenog grla: „Bilejn, okani se Crvenog vrapca ili ćeš biti manji od ove kurtonke.”
Lepa poruka. Tako znači, imao sam goste. Nekoga ko nije hteo da radim na ovom slučaju. Ali to mi je davalo nade. Crveni vrabac mora da stvarno postoji, jer se ljudi ne bi ovako ponašali. Trebalo je samo da nanjušim trag. Sigurno je postojao neki. Mnogo se čačkalo po tome. Šta ako sam natrčao na nešto krupno? Možda međunarodno. Možda nešto iz drugog sveta? Crveni vrabac. Kurvin sin, stvar je postajala zanimljiva. Natočio sam sebi jedno lepo piće, otpio. Onda je zazvonio telefon. Javio sam se.
„Da.”
„Ej, Smore, šta radiš?”
Jeza mi je prošla uz kičmu. Bila je to jedna od mojih bivših žena, Peni. Znao sam samo da je iščezla pre pet godina, posle našeg razvoda, s likom koji je radio kao krupije u Vegasu, nekim Semijem.
„Oprostite, pogrešili ste broj.”
„Prepoznajem ti glas, Smore. Kako si?”
Imala je nadimak za mene. Totalno neosnovan.
„Nikako”, rekoh.
„Treba ti društvo.”
„Je l’?”
„Nikad nisi znao šta je potrebno, Smore.”
„Možda, ali znam šta mi nije potrebno.”
„Dolazim gore.”
„Je l’?”
„Dole sam. Telefoniram iz hola.”
„Gde je Semi?”
„Ko?”
„Semi.”
„A taj... Slušaj, penjem se.”
Peni je prekinula. Odvratno sam se osećao, kao da je neko razmazao govna po meni. Iskapio sam piće i natočio novo. Onda se začulo kucanje. Otvorio sam vrata. I eto Peni, pet godina starija i petnaest kila teža. Smeškala se odvratnim osmehom.
„Raduješ se što me vidiš?” upitala je.
„Uđi”, rekoh. Pošla je za mnom u drugu sobu.
„Uradi mi piće, Smore.”
„Aha...”
„Ej, šta je to?”
„Šta?”
„Ta gumena stvar. Ta gumena žena.”
„To je lutka na pumpanje.”
„Koristiš je?”
„Ne još.”
„Šta će ovde?”
„Ne znam. Evo ti piće.”
Peni je odgurnula lutku na pod i zasela sa svojim pićem. Otpila je.
„Nedostajao si mi, Smore.”
„Šta ti je nedostajalo?”
„Oh, sitne stvari.”
„Kao na primer?”
„Ne mogu sad da mislim o tome.”
Loknula je svoje piće, odmerila me, nasmešila se.
„Treba mi nešto para, Smore. Semi je zapalio sa svim što sam imala.” „U buli sam, Peni. Neki lik će me ojaditi ako ne platim kamatu na zajam.”
Izašao sam i natočio još dva pića, vratio se.
„Treba mi samo neka sića, Smore.”
„Pa nemam, čula si.”
„Popušiću ti. Sećaš se, dobro sam pušila.” „Slušaj, dvadeset dolara je sve što imam. Evo...” Iskopao sam novčanicu i pružio joj.
„Hvala...”
Peni je gurnula u tašnu. Sedeli smo, pijuckajući pića.
„Imali smo lepih trenutaka zajedno”, rekla je.
„U početku”, rekoh.
„Ne znam”, rekla je. „Postala sam malo depresivna.”
„Slušaj, razveli smo se zato što nam nije išlo, to je sve.”
„Aha, rekla je. Ne jebeš valjda tu stvar, reci?”
„Ne, neko je ostavio tu.”
„Ko?”
„Ne znam. Neko se poigrava sa mnom.”
„Hoćeš da ti malo popušim?”
„Ne.”
„Mogu li da ostanem i pijem malo?”
„Koliko?”
„Sat-dva.”
„U redu.”
„Hvala ti, Smore.”
Bila je prilično pijana kad je otišla. Dao sam joj još 20 dolara za taksi. Rekla je da nije daleko.
Kad je otišla, samo sam sedeo. Onda sam podigao lutku na pumpanje i posadio je na kauč pored sebe. Pio sam votka-tonik. Bilo je mirno veče. Mirno veče u paklu. Dok je zemlja gorela kao trula klada prepuna termita.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 3 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 11:48 am


Palp-Čarls Bukovski - Page 3 3513540_large


51

Pojma nemate kako brzo prođu 25 dana kad ne želite da prođu.
Sedeo sam u kancelariji kad su se vrata otvorila. Bio je to Džoni Templ. Vodio je dve nove gorile.
„Vrhunski Egzekutori”, rekao je. „Došli smo da naplatimo.”
„Nemam ih, Džoni.”
„Nemaš šesto kinti?”
„Nemam šeset kinti.” Džoni je uzdahnuo.
„Moraćemo da napravimo primer od tebe.”
„Kako to misliš? Razbićete me za bednih šesto dolara?”
„Ne razbiti, već ukloniti, Bilejn. Zauvek.”
„Ne verujem vam.”
„Koga zabole šta ti veruješ”, rekao je jedan od gorila.
„Aha, koga zabole”, rekao je drugi.
„Čekaj malo, Džoni. Kažeš da ćete me ukloniti zbog šesto kinti na zajam od četiri glave? Zajam na koji sam nateran i koji nikad nisam video? I nikad niste isporučili Crvenog vrapca. Šta je s likovima koji vam duguju velike pare? Zašto njih ne uklonite? Zašto mene?”
„Vidiš, Bilejn, ovako je to. Uklanjamo te jer duguješ sitninu. Glas se proširi po gradu. I to stvarno utera strah onima koji nam poprilično duguju. Jer, kad pomisle da možemo ovo da ti uradimo zbog sitne kinte, onda ko zna kakvo sranje njima sleduje. Shvataš?”
„Aha”, rekoh, „shvatam. Ali ovde pričamo o mom životu, jebi ga. Po tome, kao da nije bitan, jebi ga.”
„I nije”, rekao je Džoni. „Mi vodimo biznis. Biznis nikad ništa nije zanimalo osim profita.”
„Ne mogu da verujem da se ovo događa”, rekoh, diskretno otvarajući fioku od stola. „Stoj!” rekao je jedan od gorila, prišao i gurnuo mi luger u uvo. „Uzeću tu igračku!”
Izvadio je pištolj iz fioke.
„Hitro se krećeš za tako debelu strvinu”, rekoh.
„Aha”, nakezio se.
„U redu, Bilejn”, rekao je Džoni Templ. „Idemo sad svi da se provozamo malo.”
„Zar usred bela dana?”
„Bolje ćemo te videti. Hajde, diži se!”
Digao sam se od stola, a dve gorile me stisnuše između sebe. Templ je išao za nama. Izašli smo iz kancelarije i prošli do lifta. Pružio sam ruku i sâm pritisnuo dugme.
„Hvala, brate”, rekao je Džoni.
Stigao je. Vrata se otvoriše. Prazan. Gurnuli su me unutra. Spustili smo se. Obuzela me neka tupost. Prvi sprat. Prizemlje. Izašli smo na ulicu. Bila je zakrčena.
Ljudi su se muvali na sve strane. Pomislio sam vrisnuću: ej, ubiće me ovi likovi! Ali bojao sam se da će odmah to da urade ako se oglasim. Išao sam napred s njima. Bio je veoma lep dan. Onda smo se stvorili u njihovim kolima. Dve gorile su ušle pozadi, sa mnom u sredini. Džoni Templ je seo napred. Pokrenuo je auto i uključio se u saobraćaj.
„Sve je ovo samo ružan i besmislen san”, rekao sam.
„Nije to san, Bilejn”, rekao je Džoni Templ.
„Kuda me vodite?”
„U Grifit park, Bilejn. Idemo na mali piknik. Mali piknik na jednu od onih zabačenih staza.
Usamljenih. Intimnih.”
„Kako, jebi ga, možete da budete tako hladni?” upitah.
„Lako”, rekao je Džoni. „Takvi smo rođeni.”
„Aha”, nasmejao se jedan od gorila.
Vozili smo se dalje. Još uvek nisam mogao da poverujem da se sve to dešava. Možda se neće desiti. Možda će mi u poslednjem trenutku reći da je sve samo šala. Tek toliko da me nauče lekciju. Nešto u tom stilu.
Onda smo stigli. Džoni je parkirao auto.
„U redu. Izvedite ga, momci. Da prošetamo malo.”
Jedan od gorila cimnuo me napolje iz kola. Onda me svaki od njih držao za ruku. Džoni je išao za nama. Ubrzo smo se našli na napuštenoj konjskoj stazi. Bila je zarasla u šikaru i granje drveća, a sunca kao da je nestalo.
„Slušajte, momci”, rekao sam. „Dosta je bilo. Kažite mi da je čitava stvar šala pa da svi odemo negde na piće.”
„Ovo nije šala, Bilejn, uklanjamo te”, rekao je Džoni. „Zauvek.”
„Šesto dolara. Ne mogu da verujem. Ne mogu da verujem da svet tako funkcioniše.”
„Baš tako. Objasnili smo ti naše rezone. Hodaj dalje.”
Hodali smo dalje. Onda je Džoni rekao: „Ovo izgleda kao pristojno mesto. Okreni se, Bilejn.” Okrenuo sam se. I ugledao pištolj. Džoni je opalio. Četri metka. Pravo u stomak. Pao sam na lice,
ali sam uspeo da se prevrnem na leđa.
„Baš ti hvala, Templ”, uspeo sam da kažem. Otišli su.
Ne znam. Mora da sam izgubio svest. Zatim sam došao sebi. Znao sam da nemam još dugo. Gubio
sam krv, mnogo krvi.
Onda kao da sam čuo muziku, muziku kakvu nikad ranije nisam čuo. I tada se to desilo. Nešto je poprimalo oblik, pojavljivalo se preda mnom. Bilo je crveno, crveno, i kao muzika, crveno kakvo nikad nisam video. I eto ga: CRVENI VRABAC.
Gigantski, užaren, predivan. Nikad nije bilo tako ogromnog vrapca, tako stvarnog, nikad tako veličanstvenog.
Stajao je preda mnom. A onda - bila je tu i Madam Smrt. Stajala je pored Vrapca. Bila je lepša nego ikad.
„Bilejn”, rekla je, „zaglavio si u lošem komadu.”
„Ne mogu mnogo da govorim, Madam... Razjasni mi čitavu stvar.”
„Tvoj Džon Barton je vrlo senzibilan čovek. Osetio je da Crveni vrabac postoji, da je stvaran, nekako, negde. I da ćeš ga ti pronaći. I pronašao si ga. Većina drugih - Deža Faunten, Sanderson, Džoni Templ - bili su samo vešti prevaranti, trudeći se da te nasamare i opljačkaju. Pošto ste ti i Muso poslednji ostaci starog Holivuda, stvarnog Holivuda, došli su na ideju da imaš velike pare.”
Nasmešio sam se.
„Madam, šta je s onom napumpanom lutkom u mojoj sobi?”
„To? To je bio poštar. Čuo je da tragaš za Crvenim vrapcem i hteo da ti još jednom vrati za one batine. On je provalio kod tebe i ostavio je tamo.”
„I šta sad, Madam?”
„Ostavljam te sa Vrapcem. U dobrim si rukama. Zbogom, Bilejn, zabavno je bilo.” „Aha...” I eto mene s tom gigantskom užarenom pticom. Stajala je tu.
Ovo ne može biti istina, pomislih. Ne bi trebalo da se tako dešava. Ne, uopšte ne bi trebalo da se tako dešava.
A onda, dok sam ga posmatrao, Vrabac je lagano rastvorio kljun. Pojavila se ogromna praznina. A u kljunu je bio beskrajni žuti vrtlog, silniji od sunca, neverovatan.
Ne dešava se to tako, ponovo sam pomislio.
Kljun se široko rastvorio, Vrapčeva glava se primakla, a bleštavost i treštanje žutog zbrisalo je sve ostalo i obavilo me.
„Sve je ovo samo ružan i besmislen san.”
„Sve je ovo samo ružan i besmislen san.”
Palp

PALP1 je poslednji roman Čarlsa Bukovskog, objavljen je posle njegove smrti. Naslov originala, PULP, od latinske reči pulpa (meka, bezoblična masa; meso ploda), u engleskom jeziku ima više značenja (među kojima i ’zgnječiti u kašu’). Ovde je to simbol jeftine, petparačke literature (detektivski romani, stripovi, ljubavne, erotske, naučno-fantastične i jezovite storije) koja se obično štampa na grubom papiru od kaše drveta (tzv. roto-romani). Bukovski je ovu knjigu i posvetio ’lošem pisanju’, a njegov privatni detektiv Niki Bilejn dostojan je naslednik junaka krimi-romana Čendlera, Hemeta i Spilejna. Međutim, to nije samo parodiranje i poigravanje sa detektivskim žanrom, već i određeni zaokret u književnom opusu Bukovskog, koji je u prethodnim romanima uglavnom prepričavao svoj život.
Radi boljeg razumevanja knjige treba napomenuti da je naziv izdavačke kuće koja objavljuje Bukovskog u Americi Crni vrabac (Black Sparrow Press), čiji je vlasnik Džon Martin, koji je svojevremeno, 1970. godine, obećao i plaćao Bukovskom po sto dolara mesečno doživotne rente, samo da bi se posvetio pisanju.
Zgusnuta atmosfera teške melanholije koja prožima čitav roman, dok njegov junak luta tamo-amo u jednom zatvorenom svetu, u mnogome asocira na Kafkin Proces. Ali Bukovski sve to poništava humorom, i tako otvara izlaz iz besmisla i teskobe košmara u koji nas je uveo.


Napomene

1 Šund je bio naslov prvog izdanja kod nas (Haos, 1994); u međuvremenu, pojavom filma Pulp Fiction, izraz palp je tu i tamo ušao u govorni jezik i nametnuo se kao adekvatnije rešenje.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Palp-Čarls Bukovski - Page 3 Empty Re: Palp-Čarls Bukovski

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu