Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

David Koperfild

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

David Koperfild Empty David Koperfild

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 12:22 pm

David Koperfild 2018_06_15_09_52_16_371_1_0

PREDGOVOR

Dikens je kod nas već odavno ne samo najpoznatiji nego verovatno (pored Šekspira) i najčitaniji engleski pisac. Prevođenje njegovih dela počelo je u nas još sa njegova života; no i ako ne računamo te najranije pokušaje, možemo reći da je Dikens već pola veka svojim glavnim delima prisutan među nama kao duhovna svojina široke čitalačke publike. Govoreći o njemu govorimo dakle o nečem poznatom i prisnom, ne samo engleskom već i našem. U tome je jednim delom i mera njegove književne vrednosti, ili bar reputacije; jer Dikens je isto tako prisutan i omiljen i u mnogim drugim zemljama van područja engleskog jezika. Publika gotovo celog sveta dala je Dikensu obeležje svetskog pisca; doduše, takvu slavu uživali su i mnogi drugorazredni zabavljači, ili pisci koji su slučajno naišli na neku temu trenutno zanimljivu za ceo svet — ali Dikens se pokazao trajnijim od svih njih. Profesionalna kritika, međutim, naročito engleska, bila je dugo u nesaglasnosti sa tim spontanim sudom publike: ona je mnogošta zamerala Dikensu, i često ga nepovoljno upoređivala sa njegovim savremenicima Tekerijem i Dž. Eliotovom. I danas ima uglednih kritičara koji Dikensa smatraju više zabavljačem nego umetnikom; Ali ako uzmemo u obzir preovlađujuću kritičku klimu, možemo reći da je ta raspra kritike i publike stvar prošlosti, i da je Dikens opštepriznat kao »klasik« romana XIX veka. Neke odlike koje ga čine velikim piscem odavno su utvrđene, a novija kritika našla je — kao što uvek biva — i razna nova objašnjenja njegove vrednosti. Koristeći se nekim od tih ocena, ovde ćemo pokušati da na svoj način odgovorimo na pitanje zašto je Dikens veliki pripovedač. Pre toga treba ukratko da se upoznamo sa njegovim životom i radom.
Rođen je 1812. godine u engleskom lučkom gradu Portsmutu, u porodici sitnog činovnika koji je teško prehranjivao porodicu i zapadao u dužnički zatvor (kaže se da gospodin Mikober u DAVIDU KOPERFILDU ima dosta zajedničkog s njim), Čarls Dikens je odrastao i najveći deo života proveo u Londonu, gradu čijom atmosferom odiše većina njegovih dela. Kao dečak radio je neko vreme u fabrici, dobio je neredovno i nepotpuno školovanje, ali je voleo knjige, mnogo čitao i tako se najvećim delom sam obrazovao. Iako je rad u fabrici zauvek zapamtio kao nesreću i poniženje, ostao je ipak spontano veran onoj klasno neodređenoj gradskoj sirotinji među kojom je proveo godine formiranja, i kad je počeo pisati pisao je najviše o njoj i za nju. Do književne karijere došao je neravno i postupno: radio je prvo kao sitan pomoćni službenik u advokatskoj kancelariji (otud njegovo veliko poznavanje sudstva i pravničke profesije), a zatim, pošto je naučio stenografiju, postao je novinski izveštač u londonskom »Morning Kroniklu«. Novinarstvo je bilo stepenica kojom je prišao književnosti (kao i Tekeri i mnogi drugi). Prva knjiga koju je objavio, BOZOVE CRTICE (1835), sadrže niz kratkih slika iz života koje su još bliske novinskim reportažama. Ali već sledeće delo, PIKVIKOV KLUB (1836) uzdiglo se iznad novinarstva, iznelo na videlo Dikensove pripovedačke odlike, i postiglo nezapamćen uspeh kod publike. Zarada od tog dela omogućila je Dikensu da pređe na profesionalni književni rad. Objavljujući dela uvek u nastavcima, u raznim časopisima (od 1850. u vlastitom časopisu »Domaće reči«), a tek zatim u obliku knjige (što je tada bio opšti običaj), napisao je niz vrlo obimnih romana, koji su danas bar po naslovu poznati gotovo svakom. Da pomenemo, hronološkim redom, samo važnije: to su OLIVER TVIST (1838), STARA PRODAVNICA RETKOSTI (1841), MARTIN ČAZLVIT (1844), DOMBI I SIN (1848), DAVID KOPERFILD (1850), SUMORNA KUĆA (1853), TEŠKA VREMENA (1854), MALA DORIT (1857), PRIČA O DVA GRADA (1859), VELIKA OČEKIVANJA (1861), NAŠ ZAJEDNIČKI PRIJATELJ (1865). Uz to je napisao velik broj pripovedaka, među kojima su danas najpoznatije tzv. božične, kao BOŽIČNA PESMA (1843) i CVRČAK NA OGNJIŠTU (1846), zatim dva-tri putopisa, pa čak i jednu popularnu istoriju Engleske namenjenu deci, koja je ocenjena kao neuspeh. Bio je oženjen i imao desetoro dece, ali se u ženu vremenom razočarao i zanemario je (odjeci te situacije nalaze se u bračnoj istoriji Davida Koperfilda, junaka u čiju je povest uneo dosta autobiografskog). Putovao je dvaput u Ameriku; prvo putovanje, 1842, urodilo je romanom MARTIN ČAZLVIT, koji je izazvao mnogo protesta u američkoj javnosti, jer je Dikens nepovoljno prikazao američko društvo (dobar deo te njegove kritike aktuelan je i danas). Pored sveg pisanja priređivao je i javna čitanja svojih dela, koja su na mnoge ostavila jak utisak. Stalno se trudio da što više zaradi, jedno zbog stvarnih potreba porodice, a drugo što mu je novac lako klizio iz ruku. Iscrpen preteranim radom umro je nedočekavši starost, 1870. godine; za njim je ostao nezavršen roman EDVIN DRUD, koji je, baš zato što je nezavršen, izazvao mnogo nagađanja i preterano laskavih ocena.
Najveći i ujedno najbolji deo Dikensovog rada čine njegovi romani; pripovetke zauzimaju daleko manje mesta i imaju manje vrednosti, pa se na njima nećemo zadržavati. Gotovo svi romani prikazuju savremeni gradski život; izdvajaju se samo dva sa istorijskom tematikom, PRIČA O DVA GRADA i BARNABI RADŽ. Ta dela su van glavnog toka, i u njima su Dikensove bitne osobine manje prisutne, tako da se u jednom opštem prikazu Dikensa mogu ostaviti postrani (tu ne uzimamo u obzir njihov uspeh kod publike, po kome bi PRIČA O DVA GRADA zauzela visoko mesto medu Dikensovim delima).
Uz taj izuzetak svi Dikensovi romani pokazuju mnoge zajedničke osobine i nose izrazit pečat svog autora. To ne znači da su jednoobrazni, ili da se u njima nešto ponavlja; naprotiv, iako često susrećemo iste ambijente i slične situacije, čitalac se u svakom njegovom romanu oseća kao u novom svetu, drukčijem od pređašnjeg. To treba pre svega zahvaliti likovima, koji su u svakom romanu novi, osobeni i zanimljivi, iako često pripadaju istom tipu u socijalnom, moralnom, ili nekom drugom smislu. Dikens je pisac velike moći izmišijanja, koji i kad ponavlja neku šemu uspeva da je konkretizuje na sasvim nov način. Ostajući uvek isti, Dikens je umeo da gotovo uvek bude i drukčiji; pitanje je samo da li je ta raznovrsnost, istorijski gledano, značila i razvoj. Utisak je mnogih čitalaca i poznavalaca da se Dikens u suštini nije razvijao; zaista, njegova rana i pozna dela pokazuju mnoge iste vrline i mane. U novije vreme, međutim, često se susreće podela Dikensovog rada na dva perioda do 1850. i posle toga; granična tačka bio bi upravo DAVID KOPERFILD. Kaže se da su raniji romani rasparčani na zasebne epizode, slabo povezani i lišeni ujedinjujuće teme ili ideje, dok su oni posle 1850. čvršće komponovani i tematski dublji. Obično se vrhuncem tog razvoja smatraju VELIKA OČEKIVANJA (1861), roman koji pokazuje najviše kompozicionog jedinstva.
Kao što se vidi, razvoj se konstatuje samo u kompoziciji i konstrukciji, dakle u onim spoljnim elementima koji dobrim delom pripadaju književnom zanatu i mogu se naučiti; no i taj razvoj je u stvari relativan, jer iako je Dikens u toku svoje karijere u tome napredovao, ni njegovi najbolje komponovani romani nemaju ni izdaleka onaj olimpski sklad, jasnost i neizbeznost sastava kakav pokazuju Floberova ili Tolstojeva dela. Dikens nije nikad postao majstor kompozicije, i to je jedna od glavnih zamerki koje su mu stavljane. Delom je tome uzrok objavljivanje u nastavcima, koje je gotovo nužno dovodilo do komponovanja romana na parče, a delom Dikensova vlastita sklonost opširnom pričanju sa čestim izletima, skretanjima i zaustavljanjima. U krajnjoj liniji sve je to plod Dikensove težnje da zabavi i zainteresuje čitaoca, koja je — to treba stalno imati na umu —bila dominantni motiv sveg njegovog pisanja. Dikens je bio pre svega zabavljač, komercijalni pisac koji se rukovodio željama publike (danas se to smatra gotovo sramotom, ali treba se setiti da je sa isto takvom pobudom pisao i Šekspir i mnogi drugi velikani); u prvom, većem delu svoje karijere on nije svom pisanju postavljao nikakve uzvišene zadatke i nije polazio od neke zaokružene teorije o romanu ili o životu. Želeo je prosto da pruži svom čitaocu što više prizora koji će ga nasmejati ili rasplakati — te dve krajnosti bile su širokoj publici uvek najdraži doživljaji — i tom glavnom cilju podređivao je sve ostalo. Fabula i kompozicija bile su za njega nešto sporedno, a to znači da ni mi ne treba da tražimo njegovu vrednost u tim elementima (kao što je nije tražila ni publika, kojoj Dikensova površna kompozicija nikad nije smetala).
Kao i drugi prirodni, »bogodani« talenti, Dikens se u stvari malo razvijao, iako je u svojim kasnijim godinama zaista pokušao da čvršće komponuje (u tome mu je pomagao prijatelj Vilki Kolins, poznati pionir detektivskog romana) i da ceo roman podredi jednoj krupnoj temi (temi o moći novca u VELIKIM OČEKIVANJIMA i NAŠEM ZAJEDNIČKOM PRIJATELJU, satiri na utilitarizam u TEŠKIM VREMENIMA). Njegovo pisanje bilo je ipak najvećim delom spontano, vođeno samo pomenutim zabavljačkim ciljevima; i upravo takvo, po spoljnoj formi samoučko, u ponečem nevešto i neuglađeno pisanje omogućilo mu je da — nesvestan toga — bogato iskaže svoje intuitivno, originalno i značajno viđenje života, na kome se i zasniva njegova trajna vrednost. To Dikensovo jezgro prekriveno je, međutim, onim spoljnim slojevima njegovog dela koji doprinose njegovoj privlačnosti ali su za tu bitnu vrednost nevažni. Kako to praktično izgleda može nam pokazati jedna brza analiza bitnih sastavnih elemenata, bolje reći slojeva, koji se nalaze u svim njegovim romanima.
Poći ćemo pri tom od onoga što je manje-više svakom poznato. Poznato je da su Dikensom romani po svom spoljnom karakteru avanturistički; da u svakam postajt nek socijalno-kritička tema, katkad i izričito data; da su svi komični ili satirični, i da je ta komika i satira izražena pre svega u likovima; da neki njegovi likovi, prizori i opisi imaju ulogu simbola. Kao ukupni rezultat i dojam svega toga (uzimajući u obzir još i jezik, kao sredstvo pripovedanja), kao emanacija tog višestranog kristala, izbija ono što smo nazvali Dikensovim intuitivnim viđenjem sveta. Vredi unapred napomenuti da to viđenje nije istovetno sa onim svesnim gledanjem na svet koje Dikens dosta često, katkad i nametljivo, iznosi čitaocu.
Prvi spoljni sloj Dikensovih romana čini, dakle, radnja i kompozicija. Po spoljnoj radnji Dikensovi romani se mogu nazvati avanturističkim ili kriminalnim; ta radnja redovno ne pokazuje mnogo originalnosti i nema mnogo značaja. U nekim romanima osnovna nit radnje sasvim je tanka; kao i u pikarskom romanu, najranijem i najprostijem obliku te književne vrste, tu nit čini putovanje glavne (ili glavnih) ličnosti, preduzeto od zabave ili od nužde, koje ih prirodno dovodi u dodire s raznim ljudima i u svakojake avanture. Takvu prostu šemu u gotovo čistom obliku ima PIKVIKOV KLUB, a delimično je prisutna i drugde, između ostalog i u DAVIDU KOPERFILDU. U većini romana zaplet je ipak komplikovaniji: zasniva se na progonima nevinih, tajnama u vezi sa nasleđima, sa nečijim rođenjem, na zamenama identiteta, na iznenadnom pojavljivanju ličnosti smatranih za mrtve, itd. Sve su to bili već tada poznati recepti za stvaranje napete radnje; relativno nov bio je samo detektivski elemenat, najefektnije sproveden u SUMORNOJ KUĆI.
Jednim vidom svoje kompozicije Dikensovi romani se mogu ubrojati i u kategoriju »roman mladog čoveka« (termin je skovao M. Gorki). Gotovo u svima u centru pažnje je dete koje dorasta do mladog čoveka, prolazi kroz razne tegobe i iskušenja, i na kraju postiže sreću (srećni završeci su ustupak publici, i ne zvuče uvek uverljivo). Međutim, ta šema nema u Dikensa onako dubok smisao kao u CRVENOM I CRNOM ili Balzakovim romanima o mladom čoveku; razvoj njegovih junaka prikazan je površno ili uprošćeno, i ti mladi ljudi nisu po sebi naročito značajni. Razvoj mladog čoveka obrađen je nešto ozbiljnije i doslednije samo u VELIKIM OČEKIVANJIMA. Tako i ta linija radnje ostaje na površini i malo doprinosi ukupnom smislu Dikensovih romana.
Nešto dublji sloj predstavlja socijalno-kritička tematika. U gledanju na tu stranu Dikensovog dela bilo je velikih razlika: neki su Dikensovu socijalnu kritiku zanemarivali ili potcenjivali, drugi su smatrali Dikensa velikim kritičarem društva. Prvi stav je čest u engleskoj i ostaloj zapadnoj kritici, drugi u marksističkoj, naročito sovjetskoj; obe te krajnosti očito imaju koren u ideološko-političkim stavovima, a ne u dobrom poznavanju Dikensa. Dikensov socijalno-kritički stav je bio u stvari spontan i proizlazio iz njegovog klasnog porekla: odrastao među siromašnim gradskim svetom kome je i sam pripadao, a koji se jezikom sociologije naziva malograđanstvom, on je nagonski saosećao sa svim siromašnim, ugnjetenim i izrabljivanima (posebno decom) i bio spreman da kritikuje sve društvene pojave, i ustanove koje su po njegovom osećanju tim ljudima nanosile nepravdu. Međutim, on je delio i ograničenja i predrasude svog društvenog sloja, i zato u svom svesnom opredeljenju nije otišao dalje od nekog radikalno-liberalnog populizma. Njegova je kritika oštra i delotvorna kad je reč o uskim, pojedinačnim pojavama koje je sam poznavao: o birokratizmu i sporosti pravde, o dužničkim zatvorima, sirotinjskim domovima i školama, i sl., ili opet o najširim ekonomsko-moralnim kategorijama, kao što je koruptivna moć novca ili bogataška psihologija. Međutim, kad se upusti u bitniju društvenu problematiku, kao u TEŠKIM VREMENIMA (u kojima je reč o odnosima radnika i poslodavaca), on pokazuje slabo razumevanje stvari. Kao i njegov ideološki učitelj Karlajl, on veruje da se odnosi u industriji mogu poboljšati većom dobrotom i saosećanjem među ljudima, a o radničkom sindikalnom organizovanju sudi naopako i nazadno. On kritikuje kapitaliste zato što su tvrda srca (kao u DOMBIJU I SINU), a ne zato što su izrabljivači, jer o izrabljivanju u okviru društvenog sistema nema mnogo pojma. Dikens je u stvari više moralni nego socijalni kritičar: njegova je snaga u sagledanju i uverljivom slikanju moralnih izopačenja koja imaju socijalne korene a očituju se u konkretnim pojedincima. On gleda čoveka pre svega kao moralno biće i opšteljudski tip, a društvenu određenost ljudi ume da vidi samo u nekim najopštijim kontrastnim kategorijama: bogati-siromašni, vladajući-potlačeni, i sl. Zato možemo zaključiti: Dikens jeste socijalni pisac, jer nagonski saoseća sa žrtvama kapitalističkog poretka i iskreno mrzi i šiba nepravde tog društva, ali on nije veliki socijalni kritičar, jer o krupnim, istinskim problemima, društvenoga razvitka sudi naivno i pogrešno. Na tom planu daleko veći kritičar društva bila je njegova savremenica g-dja Gaskel; ali ona zato nije bolji pripovedač od Dikensa, jer umetnička veličina pisca nije u ispravnosti njegovog racionalnog znanja o društvu.
Najvažniji i umetnički najvredniji sloj Dikensovih romana čine u stvari njegovi likovi. Često se kaže da je on pored Šekspira najveći stvaralac likova u engleskoj književnosti. Zaista, po mnogobrojnosti i raznovrsnosti lica koja se pojavljuju u njegovim romanima njemu gotovo nema ravna (osim možda Balzaka i Valtera Skota, ali ovaj poslednji je daleko manje raznovrstan). Naravno, njegovi karakteri nisu istog kvaliteta kao Šekspirovi: mogli bismo reći da su Šekspirovi stvoreni a Dikensovi izmišljeni, kao i da su Šekspirovi organski i dinamični, a Dikensovi izolovani i statični. Drugim rečima, Šekspir predstavlja svoje likove kao celovite pojedince, određene u svemu što je za čoveka bitno i organski povezano sa svim ostalim likovima, sa kojima su u stalnom međudelovanju — a to delovanje stvara stalno nove situacije, u kojima se likovi razvijaju i menjaju. Dikens pak stvara svoje likove od svega nekoliko jako istaknutih crta, zanemarujući dobar deo njihove ljudske celine, stvara ih jednom zauvek, tako da na njih ne utiču nikakve promene situacije, i dovodi ih u vezu pretežno mehaničkim putem; ni među njima samima, ni između njih i društvene okoline ne postoji nužna, organska veza. Zato Šekspirove likove pamtimo kao prave ljude, sa potpunom životnom istorijom, ljude kakve bismo i sami mogli sresti, a Dikensove kao neobično zanimljiva bića koja u ponečem liče na žive ljude, ali koje bismo pre mogli sresti u snu nego na javi. To dolazi u krajnjoj liniji otuda što je Šekspirova vizija sveta tragično-realistična, a Dikensova komično romantična. Prva je, razume se, obuhvatnija i dublja, jer u sebi uključuje (i ujedno ukida) i komično i romantično; ali Šekspir je među engleskim piscima izuzetan, i nama nije ni bio cilj da Dikensa ravnamo s njim. Dikensov talenat je uži, specijalniji, ali i on je umeo da stvori vlastiti svet, originalan i umetnički delotvoran, a to mu daje pečat velikog pripovedača.
Dikensovi likovi obično se dele na dve ili tri grupe. Najprostije rečeno, jednu grupu bi sačinjavali realistični, drugu fantastični likovi (kad kažemo »fantastični« ne mislimo na natprirodno, nego na nesvakidašnje, udaljeno od normalne stvarnosti). Prema ulozi u radnji prvi su obično glavni, drugi sporedni; ali ti drugi su daleko brojniji i čitaocima daleko privlačniji. Recimo, iako je David Koperfild glavna ličnost istoimenog romana, nas daleko više zanima g. Mikober, ili g-ca Pegoti, ili tetka Betsi Trotvud; mi saosećamo sa Davidovim nevoljama, ali on nam vremenom postaje sve manje zanimljiv, jer nema naročite individualnosti i jer je prikazan s malo humora. Dalje, pošto su Dikensovi likovi većinom i moralno određeni, oni se mogu podeliti i na dobre, zle i mešovite ili neutralne. Ta podela bi se uglavnom poklopila s prvom, jer su dobri većinom realistično prikazani, dok su zli i mešoviti fantastični ili karikirani.
U stvari, kad se govori o Dikensovim likovima redovno se misli na ove druge, fantastične, jer se oni daleko više pamte i jer su upravo oni karakteristični za Dikensovu umetnost. često se kaže da su to karikature, i neki su doista samo to: dvodimenzionalne ličnosti sa jednom ili dve preterano istaknute osobene crte koje ih čine smešnim. Ali takav je samo mali broj; gledajući celinu, postoji zapravo gradacija — od karikature do groteske, od lakog humora do duboke satire, od veselog smeha do jeze i zgražanja. Na jednoj strani bio bi, recimo, kočijaš Barkis iz DAVIDA KOPERPILDA, laka karikatura, na drugoj Peksnif iz MARTINA ČAZLVITA, stravično-smešno otelovljenje večnog ljudskog licemerstva. Na sredini bi bili g. Mikober i g-dja Gamp, nezaboravni smešni ekscentrici kakvih su puni Dikensovi romani. Važno je međutim da se i taj malo važni Barkis ipak pamti — Englezi su zauvek zapamtili njegovu stalnu poruku »Barkis je voljan«, i ona i danas izaziva smeh. Ta posebna upečatljivost likova glavni je znak Dikensovog genija, njegove izuzetno jake vizionarske mašte i neiscrpne moći izmišljanja. Poznati istoričar engleskog romana V. Alen kaže da je Dikens gledao svet očima deteta — a dete, zna se, vidi sve u daleko življim bojama nego odrasli, i nalazi mnogošta čudesno, divno, ili strahotno u stvarima koje su nama sasvim obične. To je svakako tačno: Dikens je u suštini pesnik, njemu je bilo prirodno dato to »dečje oko«, iz kojeg i potiče onaj vizionarski kvalitet, ona neobična jasnost i dojmljivost njegovih likova, verovatno zasnovana na srodnosti piščevih i naših potsvesnih, atavističkih predstava. Ali to nije sve: Dikens je umeo i da prenese, artikuliše te svoje vizije sposobnošću pravog majstora jezika. On karakteriše svoje ličnosti uglavnom samo opisom i govorom, ali u tome je nenadmašan: njegovi opisi su vatrometi humora, ironije, hiperbole, svih tropa i figura za koje je sposoban engleski jezik, tako da odmah stvaraju živu sliku, a govor svake ličnosti tako je osoben da se ona uvek može prepoznati. Dikens je izmislio na stotine dijalekata i svakojakih govornih nastranosti da bi svojim likovima dao lični pečat, a i njegova vlastita upotreba jezika vanredno je smela i maštovita. Polazeći od svakodnevnog govora ulice, dućana, domaćeg društva, on je tu osnovu obogatio mnoštvom svežih obrta, novih upoređenja, metafora, epiteta, pa čak i novih reći — a sve to radi komičnog efekta i življe karakterizacije. Opšte je priznato da je Dikens pisac koji je od Šekspirovog doba do danas najviše obogatio engleski jezik. Stoga je on i teže prevodljiv od realističkih pisaca svog doba — naravno, ako prevodilac shvata sve bogatstvo njegovog konteksta i želi da ga prenese.
Neki Dikensovi likovi i opisi imaju i ulogu simbola, koji katkad daju celom delu određenu boju i atmosferu, ili služe kao lajtmotivi. Takav je, recimo, čuveni opis londonske magle na početku SUMORNE KUĆE; takva je i kuća-lađa Pegotijevih u DAVIDU KOPERFILDU, simbol porodičnog sklada i sreće (koja je međutim prolazna), ili stravična bračna soba g-djice Havišem u VELIKIM OČEKIVANJIMA, itd. Dikensovi ambijenti uopšte mnogo doprinose konačnom utisku njegovih dela; u njima se ogleda stvarna pozadina Dikensove vizije, znatno mračnija i ozbiljnija od tona njegovog pripovedanja i pretežnog utiska likova. Među velikim engleskim pripovedačima XIX veka Dikens je najizrazitije gradski čovek: u njegovim romanima vrlo je malo otvorenih vidika, sunca i vazduha, sela, polja, ili šume. Umesto toga nalazimo se ili u stisnutim, mračnim ulicama londonskih sirotinjskih kvartova, ili u raznim unutrašnjim prostorima — kancelarijama, sudnicama, zatvorima, radnjama, sobicama siromašnih stanova. I sve je najčešće prašno, memljivo, ruševno, ružno, katkad nakazno ili stravično, mada i u takvim prostorima ponekad žive — po volji svog stvaraoca — bića puna smeha i vitalnosti. Opšti je utisak da Dikensovim ambijentima provejava beda i tuga.
Time smo došli. i do one implicitne vizije sveta koja proizlazi kao konačni zbir i dojam svih ranije izloženih elemenata. Ključ te vizije nalazi se za nas u trima paralelnim simboličnim prizorima — u već pomenutom opisu londonske magle na početku SUMORNE KUĆE u onoj isto tako maglovitoj, ledenoj i tmurnoj ravnici kojom luta mali Pip na početku VELIKIH OČEKIVANJA, i u prizoru polumračnih londonskih ulica kojima prolazi noćni šetač na početku STARE PRODAVNICE RETKOSTI. Dikensov svet je svet noći, skučenih vidika iza kojih vreba nepoznato, spremno da izbije u nekom neočekivanom vidu — stravičnom, kao robijaš koji se iznenada ukazuje Pipu, ili ganutljivom, kao mala Nel koja se isto tako iznenada obraća noćnom šetaču. Taj šetač, govoreći verovatno u Dikensovo ime, daje nam i jedno objašnjenje: noć je, kaže on, pogodnija za posmatranje ljudskih čudi i zanimanja nego dan, jer se ljudski likovi vide daleko izrazitije pri kratkotrajnom obasjanju fenjera ili dućanskog izloga nego na svetlosti dana, koji »ruši sve kule u vazduhu«. Reljefnost Dikensovih likova potiče upravo otuda — što su oni sagledani kao jarko osvetljene vizije usred noći; to je reljefnost snoviđenja. Pri svetlosti dana, tj. obične razumske analize, oni su ili banalni ili neverovatni. Noć o kojoj govorimo znači svet individualnog, izuzetnog, neponovljivog, svet lišen logičke povezanosti i doslednosti, a dan znači svet svakodnevnog, normalnog, logičnog i suvislog. Dikens je po prirodi svog talenta umeo da vidi svet samo na takav, noćni način; kad je pokušavao da stvori »dnevne« likove, realistički sazdane normalne ljude (takvi treba da budu svi njegovi »glavni« junaci) stvarao je nešto bledo i sa malo života.
Po tom maglenom noćnom svetu kreću se njegovi junaci, deca ili mali ljudi, uvek siromašni i progonjeni, nailazeći na mnoštvo neočekivanih susreta sa svakojakim ćoškastim, nastranim, čudnim osobama, uvek neobičnim i nepredvidljivim, bilo da su zlotvori ili anđeli, siromasi ili gavani. Teško da bi se i jedna od tih ličnosti mogla nazvati normalnom — sve su to čudaci i ekscentrici, na stotine načina posuvraćeni i izvitopereni primerci ljudskog roda, najčešće neodoljivo smešni — ali sa smehom se često meša i groza. Ti izobličeni fragmenti ljudskosti — izobličeni zato što su fiksirani vrlo izuzetnom kamerom Dikensovog oka, koja jarko boji, izoštrava i deformiše sve što uhvati — čine svi zajedno ogroman mozaik ljudske prirode, u kome se može naći besprimeran dijapazon ljudskih slabosti, moralnih, socijalnih i psihičkih, sitnih i krupnih, prolaznih i trajnih. Dikens je, doduše, mogao da vidi tu prirodu samo u jednom njenom vidu — u vidu života siromašnih gradskih slojeva u kapitalističkoj civilizaciji; ali kako je taj vid života i danas prisutan, i kako se upravo, uopšteno uzevši, u gradskom životu (koji se ni u socijalizmu još nije suštinski izmenio) danas najviše očituje sve što je opšteljudsko, Dikensova panorama nije izgubila aktuelnost.
Dikensov poetsko-komični, groteskni noćni svet predstavlja tako osobenu kritičku parodiju stvarnog sveta. Ni sama njegova nepovezanost, haotičnost i nepredvidljivost nije bez paralele u stvarnosti: to je slika sveta kakva se ukazuje sitnom čoveku, izgubljenom među krupnim materijalnim silama, i interesima koji se sukobljavaju iznad njega i oko njega, o kojima on ništa ne zna i na koje ne može da utiče, a koji uvek mogu da mu iz temelja izmene sudbinu. Moto svih Dikensovih dela mogao bi biti naslov jedne stare komedije: »Lud svet, moja gospođo«. Ali taj ludi svet izražava jednu suštinsku osobinu poretka u kome je stvoren, i nagoveštava još mnogo luđi svet Beketa i Joneska. U tome je Dikens, bez svesne namere, dublji i ozbiljniji kritičar društva nego u svim svojim svesnim socijalno-kritičkim istupima.
Kadar da vidi mnoge ljudske slabosti, Dikens nije imao volje da traži krajnje uzroke zala i da iz temelja menja svet; umesto toga resio je da ga preobrazi i popravi maštom i smehom. Iz toga je ponikla njegova vizija. Uza svu obuhvatnost, ona trpi od nekih očiglednih ograničenja: recimo, ljubav je u njoj vrlo bledo prisutna a seksualnost sasvim odsutna, neki likovi su previše anđeoski a neki previše đavolski, neki prizori su suviše sentimentalni, sračunati da izmame suze, a takvi su i neki autorovi naivni komentari. Ali savršeni geniji još se nisu našli; pored svih svojih nedostataka Dikens je genijalan komični pesnik u prozi, jedan od najvećih. Mnogi su umeli da zasmeju svet za kratko vreme, ali on ga zasmejava, razgaljuje, pomalo rastužuje i stalno zabavlja već sto godina, i po svemu sudeći biće isto tako privlačan i našim unucima. A kroz smeh koji on izaziva, smeh rođen iz dobrote srca i poznavanja ljudskih slabosti, saznaju se i doživljavaju mnoge ljudske istine. »Pisac uvek mora da poboljšava svet« rekao je apodiktično doktor Džonson; danas je teško verovati da pisci mogu da ispune taj uzvišeni imperativ, ali ako ga je neko makar i u skromnoj теri ispunio, to je svakako Čarls Dikens.

Dušan PUHALO




Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

David Koperfild Empty Re: David Koperfild

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 12:23 pm

David Koperfild 2018_06_15_09_52_16_371_16_0



GLAVA I

DOLAZIM NA SVET


Hoću li baš ja ispasti glavni junak ovoga životopisa, ili će ta uloga pripasti nekom drugom — treba da pokažu ove stranice. U želji da ovo pričanje o svom životu počnem početkom svog života, beležim pre svega da sam se, kako sam obavešten i kako verujem, rodio u petak u ponoć. Zapaženo je da je sat počeo iskucavati upravo u trenutku kada sam zakmečao.
S obzirom na dan i čas moga rođenja, dadilja i neke mudre žene iz susedstva, koje su se bile počele živo zanimati za mene još nekoliko meseci pre nego što je postojala ikakva mogućnost da se lično upoznamo, objavile su, ргvo da mi je suđeno da budem nesrećan u životu; i, drugo, da ću biti od onih izabranika koji viđaju duhove i utvare; jer su verovale da oba ta dara neizostavno pripadaju svoj nesrećnoj deci oba pola koja se rode u pozne sate u petak u noć.
O prvoj stvari na ovom mestu ne treba da govorim, jer će moja istorija najbolje pokazati da li je ishod potvrdio ili opovrgao ovo predskazanje. A što se tiče onoga drugoga, reći ću samo toliko da taj deo nasledstva, sem ako ga nešto nisam straćio dok sam još bio beba, ni dan danji nisam dobio u posed. Ali mi nije nimalo krivo što do te baštine nisam došao, te je se drage volje odričem u korist onoga koji je možda u ovom trenutku uživa.
Rođen sam u košuljici, koju su u novinama oglasom ponudili na prodaju uz nisku cenu od petnaest gineja. Možda moreplovci u to vreme nisu bili pri parama, ili im je ponestalo vere, pa su više voleli pojas za spasavanje — ne znam; tek znam da je prispela svega jedna jedina ponuda, i to od strane nekog advokata koji je trgovao menicama, i koji je ponudio dve funte u gotovu, a ostatak u seriju, ali je odbio da bilo kakvom većom cenom plati to jemstvo da se nikad neće utopiti. Zbog toga je oglas povučen sa čistim gubitkom — jer je, što se tiče šerija, tada već bio izložen prodaji i šeri moje sirote drage majke. I tako, deset godina kasnije, košuljicu metnuše na, lutriju u našem zavičaju, pri čemu je pedeset ljudi dalo po pola krune\'7b1\'7d s tim da onaj ko dobije doda još pet šilinga. I ja sam bio prisutan, i sećam se da sam se neprijatno osećao i bio sam zbunjen što se na takav način otuđuje jedan deo mene. Košuljicu je, sećam se, dobila neka stara gospođa sa ručnom kotaricom. Ona vrlo nerado izvadi iz te kotarice ugovorenih pet šilinga, sve u komadima od po pola penija, ali dva i po penija manje no što je trebalo — što joj se, i pored silnog utroška vremena i goleme računice, nije nikako moglo dokazati. U tom kraju će se još dugo kao nešto vrlo značajno pominjati činjenica da se ona nije udavila, več pobedonosno umrla u krevetu u svojoj devedeset i drugoj godini. Doznao sam da se do poslednjeg trenutka hvalila kako nikad u životu nije bila na vodi, sem na mostu; i da je, kad god bi pila čaj, čemu je bila veoma naklonjena, sve do kraja života svaki put izražavala preziranje prema bezbožnim mornarima i drugima koji drsko »vrludaju« po svetu. Uzalud je bilo govoriti joj da izvesne životne namirnice, možda baš i čaj, dolaze blagodareći baš toj zazornoj navici. Uvek je odgovarala, svaki put sa sve jačim naglašavanjem i nagonskom svešću o snazi svoje piimedbe: »Samo bez vrdanja, bez vrdanja«.
Da ne bih i ja kud vrdnuo, vratiću se svom rođenju.
Rodio sam se u Blanderstonu u Safoku, ili »tamo negde«, kako se to već u Škotskoj kaže. Bio sam posmrče. Oči moga oca prestale su da gledaju svetlost ovog sveta na šest meseci pre nego što su se moje otvorile. Čak i danas ima za mene nečeg čudnog u pomisli da me on nije nikad video, i još čudnijeg u maglovitom prisećanju svega onog u mom ranom detinjstvu što se u meni budilo u vezi s njegovim belim nadgrobnim spomenikom u crkvenoj porti, i onog neodređenog sažaljenja koje sam osećao prema njemu koji leži tamo napolju, sam u tamnoj noći, dok je u našem malom salonu toplo i svetlo od vatre i sveće, i dok su vrata naše kuće — skoro svirepo, kako mi se to činilo ponekad — zašipljena i zaključana pred njim.
Glavni je velikaš u našoj porodici bila tetka mog oca, dakle moja stara-tetka, o kojoj će docnije biti dosta govora. Gospođica Trotvud, ili gospođica Betsi, kako ju je moja sirota majka uvek zvala kad bi dovoljno savladala strah i od samog spominjanja te grozne ličnosti, što se retko dešavalo, udala se za čoveka mlađeg od sebe, koji je bio vrlo lep, sem u smislu narodne izreke »lep je ko lepo radi« — jer se na njega ozbiljno sumnjalo da je tukao gospođicu Betsi, i da je čak jedanput, za vreme nekog prepiranja o novčanim pitanjima, učinio žurne ali odlučne pripreme da je baci kroz prozor na stepeništu drugog sprata. Ti dokazi o nepodudarnosti naravi naveli su gospođicu Betsi da ga isplati i da tako dobije razvod braka po obostranom pristanku. On je sa svojim kapitalom otišao u Indiju, i tamo su ga, prema jednoj neosveštanoj legendi u našoj porodici, jedanput videli kako jaše na slonu u društvu sa nekim Babunom\'7b2\'7d ali ja mislim da je to bio pre neki Babu\'7b3\'7d ili kakva »begum«\'7b4\'7d. Bilo kako bilo, tek iz Indije su kući stigle vesti o njegovoj smrti posle nekih deset godina. Niko nije mogao saznati kako su te vesti delovale na moju tetku, jer je odmah posle razvoda ponovno uzela svoje devojačko ime i kupila kućicu negde daleko u jednom seocetu kraj mora, pa se u njoj nastanila kao samica sa jednom služavkom i živela, koliko se zna, usamljeno, u strogoj povučenosti.
Mislim da je moj otac nekada bio njen ljubimac, ali ju je njegova ženidba smrtno uvredila, jer je moja majka, po njenim rečima, bila »voštana lutka«. Ona moju majku dotada nije bila ni videla, ali je znala da joj nema ni punih dvadeset. Moj otac i gospođica Betsi se nikad više ne sastadoše. Kad se oženio, bio je dvaput stariji od moje majke i vrlo slaba sastava. Umro je posle godinu dana, i kao što sam rekao, šest meseci pre no što sam ja došao na svet.
Tako su stajale stvari posle podne onoga — neka mi se ne zameri ako ga tako nazovem — znamenitog i važnog petka. Prema tome, ne mogu tvrditi da sam onda znao kako stvari stoje; niti da mi je ostalo ikakvo sećanje zasnovano na svedoćenju mojih vlastitih čula o ovome što dolazi.
Moja majka je seđela kraj vatre, ne baš najboljeg zdravlja i veoma neraspoložena, i kroz suze gledala u vatru, puna očajanja zbog sebe i zbog onog malog stranca bez oca, koga je u jednoj fijoci gore već čekalo nekoliko desetina proročanskih čioda da mu požele dobrodošlicu na svet, koji baš nije bio jako uzbuđen njegovim dolaskom; moja je majka, rekoh, sedela tako pokraj vatre tog svetlog, vetrovitog martovskog popodneva, vrlo bojažljiva i tužna, i puna sumnje da će se izvući živa iz iskušenja koje je stajalo pred njom — kad brišući oči i dižući ih ka prozoru prema sebi, ugleda neku nepoznatu ženu kako dolazi vrtom.
Kad ponovo baci pogled, moja majka jasno predoseti da je to gospođica Betsi. Sunce je zalazilo i preko baštenske ograde bacalo jaku svetlost na nepoznatu damu koja je išla vratima tako strašno ukočena stasa i lica, da je mogla biti samo ona i niko drugi.
Kad stiže do kuće, ona dade još jedan dokaz o tome ko je. Moj otac je često nagoveštavao da se ona retko ponaša kao običan kršteni stvor; a sad je, umesto da zazvoni, prišla prozoru i pogledala kroz njega, pritiskujući nos uz staklo toliko da je moja sirota draga majka docnije uvek pričala kako se za tren oka potpuno spljoštio i sav pobeleo.
To je tako potreslo moju majku, da sam još i danas ubeđen da gospođici Betsi imam da zahvalim što sam se rodio u petak.
Majka je u uzbuđenju bila ustala sa stolice, pa se povukla u ugao iza nje. A gospođica Betsi je, kao Saracenova glava na holandskom časovniku, krenula polako ispitivačkim pogledom preko sobe, počevši s njenog drugog kraja, da ga najzad zaustavi na mojoj majci. Zatim se namrgodi, pa joj, kao osoba naviknuta da je slušaju, dade znak da otvori. Moja mati pođe vratima.
»Gospođa Davida Koperfilda, mislim?« reče gospođica Betsi, pri čemu se naglašavanje onoga »mislim« svakako odnosilo na crninu moje majke i na njeno stanje.
»Da, to sam ja«, jedva promuca moja mati.
»Gospođica Trotvud,« reče gošća, »čuli ste več o njoj, nadam se?«
Moja majka odgovori da je imala zadovoljstvo, pri čemu je s nelagodnošću osećala da baš time odaje da joj to nije bilo baš naročito veliko zadovoljstvo.
»A sada je i vidite«, reče gospođica Betsi. Moja majka prignu glavu, pa je zamoli da uđe.
U gostinskoj sobi s druge strane hodnika nije bilo vatre, niti je uopšte bilo loženo od sahrane mog oca. A kad obadve sedoše i kad gospođica Betsi ne reče ništa, moja majka, pokušavši uzalud da se savlada, brižnu u plač.
»De, de, de«, reče žurno gospođica Betsi. »Nemoj plakati. No! No!«
Ali moja majka i pored toga nije mogla da se zaustavi, nego je plakala sve dok se nije sita isplakala.
»Skini kapu, dete«, reče gospođica Betsi, »da te vidim«.
Moja je mati bila u takvom strahu od nje, da se ne bi usudila da joj odbije čudan zahtev čak i da joj je tako što palo na pamet. Zato uradi što joj je rečeno, pri čemu su joj ruke toliko drhtale, da joj se kosa (koja je bila bujna i lepa) rasu svuda oko lica.
»O, bože!« uzviknu gospođica Betsi. »Pa ti si prava beba«.
Moja majka je, nema zbora, bila mladalačkog izgleda, čak i za svoje godine; ona saže glavu, kako da je, sirotica, nešto kriva, pa reče, jecajući, da se zaista boji da je suviše detinjasta udovica i da će, ako ostane živa, biti i detinjasta majka. Za vreme kratke počivke koja nastade posle toga, njoj se učini da je osetila kako joj gospođica Betsi dotiče kosu, i to ne grubom rukom; ali kad pogleda u nju u plašljivoj nadi, vide damu gde sedi zadignutih skutova haljine, i ruku sklopljenih na jednom kolenu, a nogu prebačenih preko ograde na kaminu, i kako se mršti na vatru.
»Za ime božje«, reče gospođica Betsi iznenada »zašto ,Vranište’«.
»Mislite na kuću, gospođo?» upita moja majka.
»Otkud baš ,Vranište’«, upita gospođica Betsi. »Kuhalište bi bolje odgovaralo da ste imali bilo kakvih praktičnih misli o životu, ma ko od vas dvoje«.
»Ime je izabrao gospodin Koperfild«, odgovori moja majka. »Kad je kupio kuću, godilo mu je da misli kako se oko nje skupljaju vrane«.
Upravo tada večernji vetar stade tako njihati stare visoke brestove u dnu vrta, da ni moja majka ni gospođica Betsi nisu mogle da ne pogledaju u tom pravcu. Brestovi su se priklanjali jedni drugima kao divovi koji šapuću tajne, da se posle nekoliko sekundi takvog zatišja najednom silno uzbude i stanu divlje vitlati oko sebe rukama kao da je ono što su maločas rekli jedni drugima u poverenju bilo tako ružno da nisu mogli ostati mirni, pri čemu su se stara, polomljena nepogodama, raščerupana vranja gnezda, smeštena u njihovim višim granama, njihala kao olupine brodova na uzburkanom moru.
»A gde su ptice?« zapita gospođica Betsi.
»Ptice...?« moja majka je mislila o nečem drugom.
»Vrane — šta je bilo s njima?« zapita gospođica Betsi.
»Nije ih ni bilo otkako mi živimo ovde«, reče moja majka. »Mi smo mislili, gospodin Koperfild je mislio, da je to veliko vranište; ali su gnezda bila veoma stara, te su ih ptice odavno napustile«.
»Pravi pravcati David Koperfild!« uzviknu gospođica Betsi. »Od glave do pete David Koperfild! Naziva kuću Vranište, mada vrana nigde u blizini nema, i veruje da ima ptica zato što im vidi gnezda!«
»Gospodin Koperfild je mrtav«, odgovori moja majka »i ako se usudite da preda mnom neuljudno govorite o njemu ...«
Jadna moja majčica je sigurno za trenutak imala nameru da poleti i nasrne na moju tetku, koja bi je lako mogla udesiti jednom rukom, čak i da je moja majka bila u stanju daleko povoljnijem za takvu borbu nego što je bila te večeri. Ali se sve svršilo time što se digla sa stolice, a onda opet krotko sela i onesvestila se.
Kad je došla k sebi, ili kad ju je gospođica Betsi povratila, bilo kako bilo, ona vide gošću gde stoji kod prozora. U to vreme sumrak je prelazio u tamu, i premda su samo nejasno videle jedna drugu, ne bi ni to mogle da nije bilo vatra.
»No,« reče gospođica Betsi, vraćajući se stolici, kao da je samo otišla bila da baci nemaran pogled na okolinu, »a kad očekuješ...«
»Sva drhtim od straha«, promuca moja majka. »Ne znam šta mi je. Umreću, znam sigurno«.
»Ne, ne, ne«, reče gospođica Betsi. »Uzmi malo čaja«.
»O, bože moj, zar mislite da će mi to što pomoći?« uzviknu moja majka bespomoćno.
»Naravno«, reče gospođica Betsi. »Sve je to samo uobraženje. A kako zoveš devojku?«
»Još ne znam, hoće li biti devojka, gospođo«, reče naivno moja majka.
»O bog te čuvao, bebo\'7b5\'7d«, uzviknu gospođica Betsi, nesvesno navodeći onu drugu želju jastučeta gore u fijoci, ali primenjujući je na moju majku umesto na mene. »Ne mislim to; mislim na devojku, na služavku«.
»Pegoti«, reče moja majka.
»Pegoti!« ponovi Betsi sa izvesnim negodovanjem. »Nećeš valjda da kažeš, dete, da ima ljudskog stvora koji je stupio u hrišćansku crkvu i dobio ime Pegoti?«
»To joj je prezime«, reče moja maika iznemoglo. »Tako ju je zvao gospodin Koperfild, jer joj je ime isto kao i moje«.
»Hej, Pegoti!« viknu gospođica Betsi otvarajući vrata salona, »Čaja! Gospođi je malo zlo. Nemojte da se vučete«.
Pošto izdade ovu naredbu sa takve visine kao da je priznata vlast u kući još od vremena njenog postanka, i dok je čekala da se suoči sa zaprepašćenom Pegoti, koja je sa svećom nailazila hodnikom na poziv tuđega glasa, gospođica Betsi ponovo zatvori vrata, pa sede kao i ranije, sa nogama na ogradi kamina, zadignutoga skuta haljine i ruku sklopljenih na kolenu.
»Maločas si rekla da možda neće biti devojčica«, reče gospođica Betsi. »Ja ne sumnjam u to. Predosećam da mora biti devojčica. A sad, dete moje, od trenutka kad se ta devojčica rodi...«
»Možda dečko«, usudi se da ubaci moja majka.
»Kažem ti da predosećam da će biti devojčica«, odgovori gospođica Betsi. »Nemoj mi protivrečiti. Od trenutka kad se devojčica rodi, dete moje, želim da joj postanem prijatelj. Želim da joj budem kuma, i molim te da je nazoveš Betsi Trotvud Koperfild. U životu te Betsi Trotvud ne sme biti grešaka. S njenim osećanjem se ne sme niko igrati, siroto malo. Mora se dobro vaspitati i dobro čuvati, da nikada ludo ne poklanja poverenje onome koji ga ne zaslužuje. To će već biti moja briga«.
Posle svake od ovih rečenica gospođica Betsi je trzala glavom kao da iznutra navaljuju stari jadi, a ona snažno obuzdava svako jasnije ispoljavanje. Tako se bar mojoj majci učinilo dok ju je gledala pri slaboj svetlosti vatre, toliko zaplašena pojavom i držanjem gospođice Betsi, toliko uznemirena, toliko potištena i zbunjena, da nije bila u stanju da jasno zapaža i da bilo šta odgovori.
»A je li David bio dobar prema tebi, dete?« upita gospođica Betsi, pošto je neko vreme ćutala i postepeno prestala da pravi one pokrete glavom. »Je li vam bilo lepo?«
»Bili smo vrlo srećni«, reče moja majka. »Gospodin Koperfild je bio isuviše dobar prema meni«.
»Šta, razmazio te, sigurno?« odgovori gospođica Betsi.
»Sad mi se, dok sam ovako sama, ovako prepuštena samoj sebi u ovom surovom svetu, zaista čini da me je razmazio«, zajeca moja mati.
»No, nemoj plakati«, reče gospođica Betsi. »Vi niste bili jedno za drugo, dete moje — ako uopšte dva stvora mogu biti jedno za drugo — pa sam zato i pitala. Ti si bila siroče, zar ne?«
»Jesam«.
»Guvernanta?«
»Bila sam dadilja-guvernanta u porodici u koju je gospodin Koperfild zalazio. Gospodin Koperfild je bio veoma ljubazan prema meni, vrlo često me zapažao i poklanjao mi veliku pažnju, pa me najzad i zaprosio. Ja sam pristala. I tako smo se venčali«, reče moja majka jednostavno.
»E! Sirota bebo!« reče zamišljeno gospođica Betsi namrštena lica, još uvek nagnuta nad vatrom. »A da li ti uopšte išta znaš?«
»Molim, gospođo?« promuca majka.
»Na primer o vođenju kuće«, reče gospođica Betsi.
»Bojim se da ne znam mnogo», odgovori majka. »Bar ne toliko koliko bih želela. Ali me je gospodin Koperfild učio...«
»Baš mi je i on znao mnogo o tome!« reče gospođica Betsi kao za svoj račun.
»Verujem da bih se popravila, jer sam bila željna da naučim, a on vrlo strpljiv u poučavanju, samo da nije velika nesreća, njegova smrt...« moja majka ovde ponovo udari u plač, nesposobna da nastavi.
»No! No«! reče gospođica Betsi.
»Ja sam redovno vodila knjigu troškova i sređivala je svako veče sa gospodinom Koperfildom«, — rasplaka se moja majka, ponovo savladana bolom.
»No! No!« reče gospođica Betsi. »Ne plači više«.
»Nikad, znate, nismo oko toga imali ni reči neslaganja, sem kad je gospodin Koperfild zamerao mojim trojkama i peticama da suviše liče jedna na drugu, ili mome stavljanju zakovrčenih repova na sedmice i devetke«, nastavi moja majka, ponovo malaksa i briznu u plač.
»Razbolećeš se«, reče gospođica Betsi, »a znaš da to neće biti dobro ni za tebe, ni za moju kumicu. De! Nemoj! To nipošto!«
Ovaj razlog je doprineo smirivanju majke, mada je možda još većeg udela imalo pojačavanje njene nelagodnosti. Za neko vreme je vladalo ćutanje, koje bi s vremena na vreme poremetila gospođica Betsi svojim »Eh« — sedeći sa nogama na ogradi od kamina.
»Znam da je David svojim novcem obezbedio sebi godišnju rentu«, reče ona posle nekog vremena. »Sta je učinio za tebe?«
»Gospodin Koperfild je«, reče moja majka, dosta teško odgovarajući, »bio tako pažljiv i dobar da na mene prenese jedan deo te rente.
»Koliko?« upita gospođa Betsi.
»Sto i pedeset funti godišnje«, odgovori majka.
»Hm, nije rđavo«, reče tetka.
Reč joj je odgovarala toj prilici. Mojoj majci je bilo toliko rđavo, da je Pegoti, ušavši sa čajem i svećama, odmah videla koliko je slaba — što je gospođica Betsi mogla još pre videti da je bilo dovoljno svetlosti — pa je brzo odvede gore u njenu sobu i smesta posla Hama Pegotija, svog nećaka, koji je od pre nekoliko dana, bez znanja moje majke, bio sakriven u kući kao naročiti glasnik za slučaj hitne potrebe da pozove babicu i doktora.
Te su dve savezničke sile bile veoma iznenađene kad u razmaku od nekoliko minuta stigoše jedna za drugom, i videše nepoznatu damu dostojanstvenog izgleda kako sedi kraj vatre, sa kapom vezanom oko leve ruke, i kako zapušava uši juvelirskim pamukom. Pegoti nije znala ništa o njoj, a moja majka nije ništa bila objasnila, pa je gošća bila prava tajna u salonu; pri čemu činjenica što je u džepu imala čitavo stovarište juvelirskog pamuka, i što ga je trpala u uši, nije oduzimala ništa od strahopoštovanja koje je ulivalo njeno prisustvo.
Doktor je, pošto je otišao gore i opet sišao, uvideo, valjda, da je sva prilika da će imati da presedi nekoliko sati licem u lice sa tom nepoznatom damom, pa se zbog toga naročito trudio da bude uljudan i društven. Bio je to najmekši čovek svoga pola, najblaži od svih čovečuljaka. Porebarke je ulazio i izlazio iz sobe, da bi zauzimao što manje mesta. Stupao je tiho kao Duh u Hamletu, ako ne još i tiše. Glavu je naginjao na jednu stranu, nešto iz skromnog potcenjivanja samog sebe, a nešto iz želje da se svakom umili. Nije dosta reći da on ne bi ni psu dobacio ružnu reč. Ne bi on bio u stanju da dobaci ružnu reč čak ni besnom psu. Mogao mu je uputiti neku reč, i to blago, ili pola reči, ili samo delić jedne reči — jer je govorio isto tako sporo kao što je išao — ali da bude grub, da bude prek — ni za šta na svetu.
Gospodin Čilip pogleda blago u moju tetku, glave nakrivljene na jednu stranu, pa joj se lako pokloni i reče, ciljajući na juvelirski pamuk, dok je nežno dodirivao svoje lepo uho:
»Verovatno neki lokalni nadražaj, gospođo?«
»Šta?« odgovori moja tetka, izvlačeći pamuk iz jednog uha kao zapušač.
Gospodina Čilipa tako poplaši njena naglost, kako je docnije pričao mojoj majci, da je bila sreća što nije izgubio prisustvo duha. On ljupko ponovi:
»Kažem lokalni nadražaj, gospođo?«
»Koješta!« odgovori moja tetka, pa opet brzo zapuši uho jednim pokretom.
Gospodinu Čilipu nije posle toga preostalo ništa drugo nego da sedi i da bojažljivo gleda u nju, a ona je sedela i gledala u vatru sve dok njega ne pozvaše gore. Zatim se vrati posle otprilike četvrt sata.
»No!« upita moja tetka vadeći pamuk iz uha bližeg njemu.
»Pa, gospođo«, odgovori gospodin Čilip, »napredujemo. . polako ... gospođo«.
»Pih!« viknu moja tetka, stresavši se sva uz prezrivi usklik. I ponovo zapuši uho, kao maločas.
Kako je gospodin Čilip docnije pričao mojoj majci, bio je zaista, zaista gotovo uvređen; bio je, bar govoreći sa stručnog stanovišta, skoro uvređen. Pa ipak je gotovo čitava dva sata sedeo i gledao u nju kako sedi i gleda u vatru, dok ga opet ne pozvaše gore. Posle nekog vremena opet se vrati.
»No!« upita moja tetka, ponovo vadeći pamuk s one strane.
»Pa, gospođo«, odgovori gospodin Čilip, »napredujemo... polako ... gospođo«.
»Uuuuh!« učini moja tetka, i to s takvim besnim izrazom, da on to nikako nije mogao podneti. Prosto kao proračunato da mu pokvari svako raspoloženje — rekao je kasnije. Zato je više voleo da ode i sedi na stepenicama, u mraku, i na jakoj promaji, dok ga ponovo ne pozovu.
Ham Pegoti, koji je išao u narodnu osnovnu školu i koji je u katihizisu bio pravi zmaj, te se zbog toga može smatrati kao verodostojan svedok, pričao je sutradan kako ga je, kada je jedan sat kasnije slučajno zavirio kroz vrata salona, gospođica Betsi odmah otkrila dok se uznemireno šetala gore-dole, i kako se ustremila na njega pre nego što je mogao pobeći. Ispričao je kako su se ozgo ponekad čuli koraci i glasovi koje pamuk nije mogao da odstrani — što je on zaključio po okolnosti da ga je dama, kada su šumovi bili najglasniji, zgrabila kao žrtvu na koju će izliti svoju preobilnu uzrujanost; i kako ga je, uhvativši ga za jaku, vukla stalno gore-dole, kao da je bio uzeo suviše veliku dozu laudanuma\'7b6\'7d, pa ga drmusala, mrsila mu kosu, nipodaštavala njegovo rublje, zapušavala mu uši kao da ih brka sa svojima, i na sve moguće načine ga čupala i zlostavljala. Ovo je donekle potvrdila i njegova tetka, koja ga je videla u pola jedan, ubrzo posle njegovog oslobođenja i koja se složila da je tada bio crven koliko i ja.
Blagi gospodin Čilip nije podnosio zlobu u takvom trenutku, ako ju je uopšte ikad podnosio, čim se oslobodio posla, on uđe porebarke u salon, pa reče mojoj tetki na najskromniji način:
»Dakle, gospođo, srećan sam što sad mogu da vam čestitam«.
»Na čemu?« reče oštro moja tetka.
Gospodina Čilipa ponovo uznemiri veoma strogo ponašanje moje tetke, te joj se zato lako pokloni i nasmeši, da bi je odobrovoljio.
»Za ime božje, šta je s ovim čovekom!« uzviknu moja tetka nestrpljivo. »Pa zar ne ume da govori!«
»Smirite se, draga gospođo«, reče gospodin Čilip svojim najblažim glasom. »Nelagodnost više nije potrebna, gospođo. Smirite se«.
Docnije se smatralo pravim čudom što ga moja tetka nije prodrmala i istresla iz njega ono što je imao da kaže. Ona je, međutim, samo zatresla glavom prema njemu, ali tako da je on ustuknuo.
»Jeste, gospođo«, ponovi gospodin Čilip čim je sakupio nešto malo hrabrosti, »srećan sam što mogu da vam čestitam. Sve se svršilo, i to dobro svršilo«.
Za nekih pet minuta, koliko je gospodin Čilip posvetio ovom govoru, moja tetka ga je gledala netremice.
»Kako je ona?« upita moja tetka i prekrsti ruke, pri čemu je na jednoj još uvek bila vezana kapa.
»Dobro, gospođo, nadam se da će joj uskoro biti sasvim, dobro«, odgovori gospodin Čilip. »Sasvim onako kako možemo očekivati da bude mlada majka u ovako žalosnim porodičnim okolnostima. Nema nikakve smetnje da je odmah vidite, gospođo. To na nju može dobro delovati«.
»Ali ona, kako je ona?« upita moja tetka oštro.
Gospodin Čilip još malo jače nakrivi glavu na jednu stranu, pa se zagleda u moju tetku ljupko kao kakva ptičica.
»Devojčica«, reče moja tetka. »Kako je ona?«
»Gospođo«, odgovori gospodin Čilip. »Mislio sam da znate. Dečko je«.
Moja tetka ne reče ni reči, već dograbi kapu za pantljike, kao praćku, pa nanišani njom gospodina Čilipa, kao da će ga raspaliti posred glave, a zatim je nakrivo natače sebi na glavu i izađe da se više nikad ne vrati. Iščeze kao zlovoljna vila, ili kao jedno od onih natprirodnih bića koja, prema narodnom verovanju, ja imam moć da viđam; i više se nikad ne vrati.
Nikad. Ja sam ležao u korpi, moja majka u krevetu, a Betsi Trotvud Koperfild je zauvek otišla u zemlju snova i senki, u onaj ogroman kraj iz koga tek što bejah doputovao; dok je svetlost sa prozora naše sobe obasjavala napolju zemaljski cilj svih takvih putnika, i humku nad prahom i pepelom onoga bez koga ne bih postao.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

David Koperfild Empty Re: David Koperfild

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 12:23 pm

David Koperfild 2018_06_15_09_52_16_371_4_0


GLAVA II

ZAPAŽAM


Prvi likovi koji se preda mnom ocrtavaju kad se osvrnem i pogledam u neispisanu stranicu moga ranog detinjstva — jesu: moja majka, sa svojom lepom kosom i mladalačkim stasom, i Pegoti, bez ikakvog stasa i oblika uopšte, a sa očima tako tamnim, da je izgledalo kao da zamračuju svu okolinu na njenom licu, i sa obrazima i mišicama tako tvrdim i crvenim, da sam se čudio što ptice ne kljucaju njih umesto jabuke.
Čini mi se da se sećam njih dveju kako stoje na izvesnom, rastojanju jedna od druge, umanjene u mojim očima usled pognutog stava i klečanja na podu, dok ja, na nesigurnim nogama, idem čas jednoj čas drugoj. Imam nekakav trag u duši koji ne mogu da razlikujem od stvarnog sećanja, o dodiru Pegotinog kažiprsta onakvog kakvog mi je pružala da se za njega uhvatim, ogrubelog od igle, tako da je izgledao kao malo rende za struganje muskat-oraščića.
To može biti samo moje uobraženje, iako držim da pamćenje velikog broja ljudi dopire mnogo dalje u te prve godine no što mnogi od nas mogu i da zamisle; kao što verujem da je sposobnost zapažanja kod velikog broja vrlo mlade dece toliko oštra i tačna da je to pravo čudo. U stvari, mislim da se za većinu zrelih ljudi čuvenih po svom sećanju može sa mnogo više tačnosti reći da nisu izgubili tu osobinu, nego da su je stekli, utoliko pre što, prema mojoj opasci, takvi ljudi zadrže i izvesnu svežinu, blagost i sposobnost radovanja, što im je takođe nasledstvo očuvano iz detinjstva.
Mogao bih osećati izvesnu bojazan da možda »vrdam« kad se zadržavam na ovome, ali me to u isti mah navodi na primedbu da te zaključke zasnivam delom i na svome sopstvenom iskustvu o sebi samom; jer ako bi po bilo čemu od onoga što sam izneo u ovoj pripovesti izgledalo da sam bio dete obdareno oštrim zapažanjem, ili da kao čovek imam jako pamćenje u pogledu svog detinjstva, ja nesumnjivo polažem pravo na obe te odlike.
Kao što maločas rekoh, dok gledam unazad na neispisane stranice svoga detinjstva, moja majka i Pegoti čine mi se kao prvi predmeti kojih se sećam da stoje sami za sebe, izdvojeni od zbrke stvari, čega se još sećam? Čekajte da vidim.
Iz oblaka izlazi naša kuća — u mome najranijem sećanju ona mi ne izgleda nova, već sasvim dobro poznata. U prizemlju je Pegotina kuhinja, sa izlazom na zadnje dvorište, gde je golubarnik na stubu u sredini, ali bez ijednog goluba; velika štenara u jednom kutu, ali bez psa; i mnogo živine, u mojim očima strašno visoke, koja preteći hoda tamo-amo zverskog izgleda. Tu je i jedan petao koji skače na stub da kukuriče, obraćajući naročitu pažnju na mene dok ga gledam kroz kuhinjski prozor, što me nagoni da uzdrhtim koliko je strašan. O guskama izvan sporednih vratnica, koje se opruženih vratova gegaju za mnom kad onuda naiđem, sanjam noću, kao što bi neki čovek, okružen divljim zverima, sanjao o lavovima.
Tu je i dugi hodnik — kakva ogromna perspektiva za mene! — što vodi od Pegotine kujne do glavnih vrata, iz njega se ulazi u mračnu ostavu — mesto pored koga sam noću prinuđen da protrčim, jer ko zna šta se sve krije među tim kacama, ćupovima i sandučićima za čaj, kad u toj prostoriji nema nikoga sa škiljavom svetiljkom da kroz otvorena vrata propusti plesniv vazduh u kojem ima mirisa sapuna, turšije, salamure, bibera, sveća i kafe, svega u isti mah. Tu su zatim i dva salona: salon u kojem sedimo večerom moja maika, ja i Pegoti — jer Pegoti je potpuno naša družbenica pošto svrši sav posao, i kad smo sami; i svečaniji salon, u kojem nedeljom sedimo gospodstveno, ali ne tako udobno. Za mene ima nečeg tužnog u izgledu te prostorije, jer mi je Pegoti pričala — ne znam kad, ali rekao bih pre bog zna koliko vekova — nešto o sahrani moga oca, i o tome kako su svi posetioci bili u crnom odelu. Jedne večeri, u nedelju, moja majka čita meni i Pegoti kako je Lazar ustao iz mrtvih. Mene obuzima toliki strah, da me njih dve moraju posle toga da dignu iz kreveta i da mi kroz prozor moje spavaće sobe pokažu tiho groblje, gde mrtvi mirno počivaju u sjaju dostojanstvenog meseca.
Nigde nisam video ništa tako zeleno kao što je bila trava na tome groblju, ili tako hladovito kao drveće na njemu, ili mirno kao njegovi spomenici. Rano izjutra kleknem na svom krevetiću u jednoj pregradi u sobi moje majke, da pogledam tamo, te spazim kako onuda pasu ovce i kako rumena svetlost obasjava sunčani sat, pa mislim u sebi: »Da mi je da znam da li je sunčaniku milo što opet može da kazuje koliko je sati«.
Evo našeg stola u crkvi. Ala je visok naslon toga stola! A do njega je prozor kroz koji se vidi naša kuća, koju Pegoti počešće pogleda u toku prepodnevne službe, jer voli da bude što sigurnija da tamo niko ne pljačka ili da nije liznuo plamen. Ali iako Pegotin pogleda luta, jako je ljuta kad se tako šta desi i sa mojim pogledom; ona mi, dok stojim na sedištu, mrštenjem pokazuje da treba da gledam u sveštenika. Ali kako da stalno gledam u njega — ta poznajem ga ja i bez onog belog što je navukao na sebe, te se bojim da bi se mogao čuditi što tako piljim u njega, da bi mogao čak i službu prekinuti da me pripita — a šta bih onda? Strašno je to kad neko zeva, ali nešto moram. Gledam u majku, ali ona se pravi da me ne vidi. Gledam u jednog dečka u crkvenoj lađi sa strane, a on mi plazi jezik. Pogledam kako sunce kroz trem ulazi u crkvu, i spazim jednu zalutalu ovcu — ne mislim na nekog grešnika, nego na pravu ovcu — kako se skoro odlučila da uđe u crkvu. Osećam da mogu, ako duže gledam u nju, doći u iskušenje da, reknem nešto naglas, pa šta bi onda bilo od mene? Gledam naviše u spomen-ploče na zidu i trudim se da mislim na pokojnog Bodžersa, parohijana ove parohije, i šta je sve morala osećati gospođa Bodžers kad joj je duga bolest pokosila vrlog druga uprkos lekarima. Domišljam se: da li su zvali i gospodina Čilipa, pa ni on nije mogao ništa; a ako jesu, voli li da ga svake nedelje podsećaju na to. Prenosim pogled sa gospodina Čilipa i sa njegove nedeljne vratne marame na predikaonicu i pomišljam kako bi to bilo divno mesto za igranje, silna tvrđava, i kako bi neki dečko jurnuo na nju uz stepenice, a ja mu ozgo bacio na glavu onaj kadifeni jastuk sa kićankama. Najzad mi se oči polako sklope, i iz stanja u kome mi se čini da čujem kako sveštenik po vrućini peva neku sanjivu pesmu, zapadam u stanje u kojem ne čujem ništa, dok s treskom ne padnem sa svoga mesta, i dok me Pegoti ne iznese više mrtva nego živa.
A sad vidim spoljni izgled naše kuće, sa malim oknima na prozorima spavaće sobe, otvorenim da slobodno ulazi miomirisni vazduh, i vidim tršava stara vranja gnezda koja se njišu na brestovim granama u dnu prednje bašte. Sad sam u zadnoj bašti, iza dvorišta, sa praznim golubarnikom i štenarom — u pravom lovištu leptirova, dobro se sećam, — s visokom ogradom, vratnicama i katancem; gde voće u grozdovima visi sa drveća, zrelije i sočnije nego ikoje kasnije u mome životu, ili ma u kojoj bašti, i gde ga moja majka bere u kotaricu, dok ja stojim pored nje i kradem s vremena na vreme po koje zrno ogrozda, trudeći se da izgledam potpuno hladan. Diže se jak vetar, i leta nestaje u tren oka. Mi se zabavljamo u zimskom sutonu, i igramo po salonu. Kad. se moja majka zaduva, pa sedne u naslonjaču da se odmori, ja je posmatram kako oko prsta uvija svoje svetle kovrdžice i kako se uspravlja u struku, i niko bolje od mene ne zna da ona voli što dobro izgleda, i da se ponosi što je tako lepa.
To su neki od mojih najvažnijih utisaka. To, i izvesno osećanje da smo se oboje pomalo pribojavali naše Pegoti, i da smo se u većini slučajeva podvrgavali njenom rukovođenju, spada među moja prva zaključivanja — ako se to tako može nazvati — koja sam izvodio iz onoga što sam video.
Pegoti i ja smo sedeli jedne večeri sami kraj vatre u salonu. Ja sam joj bio pročitao nešto o krokodilima. Mora biti da sam čitao vrlo razgovetno, ili je tu dobru dušu sve to jako zanimalo, tek se sećam da je, kada sam svršio sa čitanjem, imala nekakav magloviti utisak da su krokodili neka vrsta povrća. Bio sam umoran od čitanja i vrlo sanjiv, ali sam kao neku osobitu čast imao dopuštenje da ostanem na nogama dok mi se majka ne vrati iz susedstva, gde je otišla da provede veče, pa bih, razume se, pre pristao da umrem na svom mestu nego što bih otišao da legnem. Bio sam dospeo do onog stepena sanjivosti kada mi se činilo da se Pegoti nadima, i raste, i postaje ogromna. Držao sam oči otvorene podupirući ih sa dva kažiprsta i gledao postojano u nju kako sedi i radi; u malo parče voštanice za voštenje konca — kako je samo staro izgledalo, zbrčkano u svim pravcima!; u malu kućicu sa slamnim krovom u kojoj je stanovao Pegotin aršin; u njenu kutiju za rad s poklopcem na izvlačenje na kome je bila slika saborne crkve Sv. Pavla, sa ružičastim kubetom; i u mesingani naprstak na njenom prstu, pa i u nju samu, nju koja mi se činila tako divna. Osećao sam se toliko sanjiv, da sam znao: svršeno je sa mnom ako i za trenutak izgubim sve to iz vida.
»Pegoti«, rekoh iznenada, »jeste li se vi kad udavali?«
»Bože, gospodine Davide«, odgovori Pegoti, — »kakvo vam udavanje sad pada na pamet?«
Odgovarala je sa takvim iznenađenjem, da me je to potpuno rasanilo. Zatim je zastala u radu i stala me gledati, držeći iglu odmaknutu za svu dužinu konca.
»Ama, jeste li se udavali, Pegoti?« kažem ja. »Vi ste vrlo lepa žena, zar ne?«
Ja sam, naravno, njenu lepotu smatrao drukčijom od lepote moje majke, ali mi se činilo da je savršeni primerak neke druge vrste lepote. U našoj najlepšoj sobi bila je jedna klupica od crvene kadife na kojoj je moja majka bila naslikala kitu cveća. Osnov na toj klupici i boja lica naše Pegoti izgledali su mi jedno isto. Klupica je bila glatka, a Pegoti gruba, ali to nije bilo važno.
»Ja lepa, Davide!« reče Pegoti. »O! Gospode! Ne, dragi moj! Ali otkuda vam udavanje pade na pamet?«
»Ne znam! A kad se udajete, možete samo za jednog čoveka; je l’ tako Pegoti; ne smete za više njih u isti mah?«
»Svakako da ne smem«, reče Pegoti bez ikakva predomišljanja.
»Ali kad se jednom udate za nekoga, pa taj neko umre, onda se valjda smete udati za nekog drugog; je l’ te da smete Pegoti?«
»Pa možete«, na to će Pegoti, »ako baš hoćete, dragi moj. To zavisi od vas«.
»Ali šta vi mislite, Pegoti?« upitah.
Upitah je, i stadoh je gledati radoznalo, jer je ona vrlo radoznalo piljila u mene.
»Moje je mišljenje«, reče Pegoti, skidajući pogled s mene posle kratkog oklevanja i nastavljajući da radi »što se mene tiče: niti sam se kad udavala, gospodine Davide, a niti kad mislim da se udajem. To je sve što znam o toj stvari.«
»Vi se, valjda, ne ljutite, Pegoti, je l’ te da se ne ljutite?« rekoh ja pošto sam neko vreme sedeo mirno.
Zaista mi se učinilo da je ljuta, pošto mi je tako odsečno odgovorila, ali sam se jako prevario; ona stavi ustranu svoj rad (bila je to jedna njena čarapa), pa raširivši ruke, obgrli i dobro stisnu moju kudravu glavu. Znao sam da me je dobro stegnula, jer bi joj, pošto je bila vrlo puna, odletelo poneko dugme s leđa kad god bi se onako obučena napregla. A sećam se da su dva dugmeta odletela na suprotni kraj sobe dok me je grlila.
»Hajde, čitajte mi još malo o tim krokindilima«, reče Pegoti, koja nije bila sasvim sigurna u pogledu imena, »još i da je dvaput više, ne bi mi bilo dosta«.
Nisam mogao da razumem potpuno zašto Pegoti izgleda tako čudno, i zašto je tako spremna da se vrati krokodilima. Ali smo se ipak vratili tim čudovištima, pri čemu sam ja bio sasvim probuđen i svež, pa smo položili njihova jaja u pesak da ih sunce izleže, a zatim bežali od njih i zbunjivali ih stalnim menjanjem pravca, u čemu su oni bili vrlo spori zbog nezgrapnosti svog tela; skakali u vodu za njima kao urođenici, i zabijali im oštre kočeve u grla; i, jednom reči, vodili s njima prave okršaje. To bar važi za mene, ali sam u Pegoti pomalo sumnjao, jer se ona za sve to vreme zamišljeno ubadala iglom po raznim delovima lica i mišica.
Iscrpesmo krokodile i pređosmo na aligatore — kad zazvoni zvonce iz bašte. Izađosmo do vrata; tamo je stajala moja majka, neobično lepa kako mi se učini, i s njom neki gospodin s lepom crnom kosom i zaliscima, koji nas je prošle nedelje dopratio od crkve do kuće.
Kad se moja majka na pragu saže da me zagrli i poljubi, taj gospodin reče da sam ja švrća srećniji od kakvog vladara — ili nešto nalik na to — jer ovde mi, osećam, naknadno razumevanje već pritiče u pomoć.
»Šta to znači?« upitah ga preko materina ramena.
On me pomilova po glavi, ali se meni nekako nije sviđao ni on ni njegov duboki glas, a bio sam i ljubomoran što njegova ruka dodiruje ruku moje majke dok dodiruje mene — kako je stvarno i bilo.
Ja sam njegovu ruku gurao ustranu, što sam više mogao.
»O, Davide!« opomenu me majka.
»Mili dečko!« reče gospodin. »Ne čudim se njegovoj silnoj ljubavi«. .
Nikad dotle nisam video tako lepu boju na licu moje majke. Ona me blago ukori što sam neučtiv, pa se, držeći me čvrsto uz svoj šal, okrete da zahvali gospodinu što se potrudio da je doprati do kuće. Govoreći mu to, ona mu pruži ruku, i kad, je on uze u svoju, ona, čini mi se, pogleda u mene.
»Hajde da poželimo jedno drugom laku noć, moj lepi dečko«, reče gospodin, pri čemu je — to dobro videh! — sagao glavu nad majušnu rukavicu moje majke.
»Laku noć!« rekoh ja.
»Hajde da budemo najbolji prijatelji na svetu!« reče gospodin smejući se. »Daj ruku da se rukujemo«.
Moja je desna ruka bila u majčinoj levoj, te mu pružih drugu ruku.
»E, pa ne tom rukom, Davide!« nasmeja se gospodin.
Moja majka gurnu moju desnu ruku napred, ali ja, iz ranije pomenutog razloga, bejah rešen da mu je ne dam, pa mu je; i ne dadoh. Pružih mu onu drugu, a on je od srca prodrma, pa reče da sam sjajan dečko i ode.
Zatim u jednom trenutku spazih kako se okrenuo u bašti i bacio na nas poslednji pogled svojih urokljivih crnih očiju pre no što se vrata zatvoriše.
Pegoti, koja nije bila izustila ni jednu reč, niti prstom makla, odmah namače rezu, pa svi uđosmo u salon. Moja majka, protivno svom običaju, mesto da sedne u svoju naslonjaču pored vatre, ostade na drugom kraju sobe i tamo sede, pevušeći u sebi.
»Nadam se da ste proveli ugodno veče, gospođo,« reče Pegoti, stojeći nasred sobe nepomično kao kakav panj i držeći svećnjak u ruci.
»Velika vam hvala, Pegoti,« odgovori moja majka veselim glasom, »provela sam vrlo prijatno veče.«
»Po koje novo lice, s vremena na vreme, znači prijatnu promenu,« napomenu Pegoti.
»Zaista, vrlo prijatnu promenu,« odgovori majka.
Dok je još Pegoti tako nepomično stajala nasred sobe, a moja majka pevušila, ja zaspah, ali ne toliko čvrsto da im nisam mogao čuti glasove — samo što nisam razabirao šta govore. Kad se upola probudih iz tog neugodnog dremeža, videh da Pegoti i majka, obe uplakane, o nečemu razgovaraju.
»Ne, takav ko što je ovaj, gospodinu Koperfildu se ne bi dopao,« reče Pegoti. »To ja tvrdim, i na to se zaklinjem.«
»Bože gospode,« viknu moja majka »nateraćete me da poludim! Jesu li ikad ikoju jadnu devojku mlađi tako kinjili kao vi mene! A zašto opet samu sebe vređam nazivajući se devojkom,? Zar se nisam nikad udavala, je li, Pegoti?«
»Kako da niste, zaboga?« odgovori Pegoti.
»Onda kako se usuđujete«, reče moja majka. »Ja, znate, Pegoti, ne mislim da kažem kako se usuđujete, nego kako imate srca da me tako žalostite i da mi govorite tako gorke stvari, kad dobro znate da ja izvan ove kuće nemam nijednog prijatelja na koga bih se oslonila?«
»To je jedan razlog više« odgovori Pegoti, »da vam kažem da tako ne valja. Ne! Ne valja! Ne! To ni po koju cenu neće valjati. Ne!« činilo mi se da će Pegoti baciti svećnjak od sebe, toliko je njime podvlačila svoje reči.
»Kako možete da me toliko izazivate«, reče moja majka, pa udari u još veći plač nego maločas »i da govorite tako nepravedno? Kako možete, Pegoti, da govorite i dalje o tome kao da je sve to odlučeno i uređeno, kad vam neprestano govorim, vi, nemilosrdni stvore, da izvan najobičnijih uljudnosti nije još ničeg bilo! Vi govorite o nekakvom divljenju. Pa šta ja tu mogu? Ako su ljudi tako neozbiljni, pa se podaju tom osećanju, jesam li ja tu šta kriva? Pitam vas, šta treba ja tu da radim? Zar biste želeli da obrijem glavu i nagaravim lice, ili da se unakazim nekom opekotinom, ili vrelom vodom, ili čime sličnim? Čini mi se da biste vi to voleli, Pegoti. Rekla bih da biste u tome upravo uživali«.
Pegoti je, kako mi se činilo, primala jako srcu ovo klevetanje.
»Moj dragi dečko!« viknu moja majka prilazeći naslonjači u kojoj sam ja sedeo, i milujući me. »Moj rođeni mali David! — Zar može neko da tvrdi da ne osećam dovoljno ljubavi prema najdragocenijem svom blagu, najslađem mališanu od svih na svetu?«
»Niko nije ni iz daleka tako nešto kazao«, reče Pegoti.
»Jeste, Pegoti, rekli ste vi«, — odgovori moja majka, »znate da jeste, šta se drugo može zaključiti iz onoga što ste rekli, vi, neljubazni stvore, kad dobro znate, kao i ja, da zbog njega još prošlog tromesečja nisam htela da kupim nov suncobran, iako mi se onaj stari zeleni izlizao sve do gore, a resa se sva otrcala. To znate, Pegoti; to ne možete poreći«. Zatim, okrenuvši se s puno milošte prema meni, i prislanjajući obraz uz moj, reče:
»Jesam li ti ja rđava mama, Davide? Jesam li gadna, svirepa, sebična mama? Kaži da jesam, čedo moje; kaži »jesi«, mili dečko, pa će te onda Pegoti voleti, a Pegotina je ljubav kud i kamo jača od moje, Davide. Ja te uopšte ne volim, zar ne?«
Na to svi udarismo u plač. Mislim da sam se ja najviše čuo od sve troje, ali sam uveren da nam je svima plač bio iskren. Meni srce samo što nije prepuklo, i bojim se da sam u prvom nastupu povređene ljubavi doviknuo Pegoti: »životinjo«. To je čestito stvorenje, sećam se, bilo duboko ožalošćeno, i mora da je tom prilikom ostala bez ijednog jedinog dugmeta, jer se osuo mali plotun te municije kad ona, pošto se izmirila s mojom majkom, kleče kraj naslonjače da se pomiri i sa mnom.
Pođosmo da legnemo sasvim potišteni. Jecanje me je još dugo svaki čas budilo, a kada me jedan težak jecaj sasvim podiže u krevetu, videh majku kako sedi na mom pokrivaču i nadnosi se nad mene. Posle sam zaspao u njenom zagrljaju, i spavao čvrsto.
Ne mogu se setiti jesam li onog gospodina video i sledeće nedelje, ili je proteklo više vremena pre no što se pojavio. Ne bih smeo tvrditi da se jasno sećam datuma. Tek, eto, pojavio se u crkvi, a posle pošao s nama kući. Ušao je i on s nama, da vidi neki čuveni zdravac koji smo imali u prozoru salona. Meni se nije činilo da obraća mnogo pažnje na njega, ali pre nego što će poći, on zatraži od majke da mu da jedan cvetak. Ona ga zamoli da sam izabere — ali on nikako ne htede — ja nisam mogao da pojmim zašto — te mu ga ona ubra i predade u ruku. On reče da se nikad, nikad više neće rastati od njega, a ja pomislih da je sasvim lud kad ne zna da će cvet uvenuti za dan-dva.
Pegoti poče manje da sedi s nama uveče nego dotada. Moja majka joj se pokoravala vrlo mnogo — više nego obično, kako se meni činilo — te smo svi troje bili odlični prijatelji, ali nekako drukčije nego pre, i nije nam više bilo tako prijatno dok smo bili zajedno. Ponekad sam uobražavao da Pegoti zamera mojoj majci što nosi sve one lepe haljine koje je imala u fijokama, ili što tako često odlazi u posetu onome susedu, ali nisam uspevao da na zadovoljavajući način protumačim sve to.
Postepeno se navikoh da viđam gospodina s crnim zaliscima. Nije mi se sviđao ništa više nego prvi put, i osećao sam prema njemu istu nelagodnu ljubomoru; ali ako sam i imao neki svoj razlog za ljubomoru osim dečje nagonske antipatije i nekog neodređenog shvatanja da Pegoti i ja možemo visoko ceniti moju majku i bez pomoći nekog trećeg, to svakako nije bio onaj razlog koji sam mogao imati da sam bio stariji. Ja sam u to doba bio sposoban da zapažam, tako da kažem, sve u malim odlomcima; ali sastaviti čitavu mrežu od izvesnog broja tih delova, i uhvatiti nekog u nju, bilo je još van moga domašaja.
Jednog jesenjeg jutra bio sam s majkom u prednjoj bašti, kad gospodin Merdston — sad sam ga znao pod tim imenom — naiđe na konju. On zaustavi konja da pozdravi moju majku, pa reče da ide u Loustoft da poseti neke svoje prijatelje koji su tamo sa svojom jahtom, i veselo predloži da povede i mene na sedlu ispred sebe, ako bih voleo da jašem.
Vazduh je bio čist i prijatan, a konj sve frktao i kopao nogom ispred baštenskih vratnica — kao da i sam uživa pri pomisli na jahanje — te i ja dobih jaku želju da idem. Odoh gore da me Pegoti spremi. Međutim, gospodin Merdston sjaha, pa sa konjskom uzdom preko ruke stade hodati gore-dole spoljnom stranom pored žive ograde od divljih ruža, dok je moja majka hodala lagano gore-dole s unutarnje strane da mu pravi društvo. Sećam se kako smo Pegoti i ja virili kroz moj mali prozor; sećam se kako su oni vrlo izbliza posmatrali divlje ruže dok su koračali pored ograde, i kako je Pegoti, iz sasvim anđeoskog razpoloženja, odjednom planula i stala suviše jako da mi četka kosu u suprotnom pravcu.
Malo kasnije smo gospodin Merdston i ja već kasom jahali po zelenoj ledini pokraj puta. On me je sasvim lako držao jednom rukom, i mislim da uglavnom nisam bio nemiran; ali mi je bilo prosto nemoguće da sedim ispred njega, a da ponekad ne okrenem glavu da mu pogledam u lice. On je imao onu vrstu plitkog crnog oka — potrebna mi je neka bolja reč da predstavim oko bez ikakve dubine u koju bi se čovek mogao zagledati — oko koje, kad je zamišljeno, izgleda, uvek samo za jedan trenutak, valjda usled kakve naročite igre svetlosti, kao da je iznenada postalo zrikavo. To sam nekoliko puta, kad bih bacio pogled na gospodina Merdstona, opazio s nekakvom jezom, i pitao se o čemu li on tako neprestano misli. Njegova kosa i zalisci, gledani izbliza, izgledali su još crnji i gušći nego što mi se učinilo u prvi mah. Četvrtast oblik donjeg dela lica i tačkasti tragovi crne brade, koju je svakog dana brižljivo brijao, podsećali su me na figure od voska koje su šest meseci pre toga pokazivali nedaleko od naše kuće. Sve to, njegove pravilne obrve, snežno bela, crna i mrka boja njegovog lica — prokleto i to njegovo lice i sama uspomena na njega! — navodili su me na misao da je on, i kraj, sve moje nedoumice vrlo lep čovek. Ne sumnjam da je tako izgledao i mojoj sirotoj majci.
Odjahasmo do jednog hotela kraj mora, gde su u jednoj sobi dva gospodina pušila cigare sami. Svaki je od njih ležao bar na četiri stolice i imao na sebi grub kratak kaput. U jednom uglu beše gomila kaputa, mornarskih ogrtača i jedna zastava, sve uvezano zajedno.
Oni se nekako nemarno i gegajuću digoše na noge kad mi uđosmo i rekoše:
»Zdravo, Merdstone! Mi smo mislili da ste umrli«.
»Nisam još«, reče Merdston.
»A ko je ovaj momčić?« reče jedan od gospode i dohvati me.
»To je David«, odgovori Merdston.
»Koji David?« reče onaj gospodin. »Džons?«
»Koperfild«, odgovori gospodin Merdston.
»Šta? Breme zanosne gospođe Koperfild?« viknu gospodin, »lepe mlade udovice?«
»Kinione«, reče gospodin Merdston, »pazite malo, molim vas. Neko je oštrouman«.
»A ko to?« upita gospodin smejući se.
Ja pogledah naviše brzo, radoznao da čujem.
»Pa Bruks iz Šefilda«, reče gospodin Merdston.
Meni laknu što je taj neko — Bruks iz Šefilda, jer sam, u prvi mah pomislio da sam to ja.
Izgleda da je bilo nečeg vrlo smešnog u reputaciji koju je uživao taj Bruks iz Šefilda, jer se oba gospodina od srca nasmjaše kad se on spomenu, pri čemu se dobro zabavljao i sam gospodin Merdston. Pošto su se neko vreme smejali, gospodin koga je gospodin Merdston zvao Kinion reče:
»A šta Bruks iz Šefilda misli u pogledu nameravanog posla?«
»Pa ne bih rekao da Bruks zasada razume mnogo u pogledu te stvari«, odgovori gospodin Merdston, »ali držim da, onako uopšte uzevši, nije naklonjen«.
To opet izazva smeh, a gospodin Kinion reče da će zvoniti da donesu malo šerija, pa da pijemo u Bruksovo zdravlje. To i uradi; a kad vino dođe, on natera i mene da gutnem malo uz biskvit i da pre no što ću ispiti ustanem i kažem: »Dole Bruks iz Šefilda!« Ta se zdravica primi s burnim odobravanjem i sa tako srdačnim smehom, da to i mene natera da se smejem, na što se opet oni stadoše smejati još jače. Jednom reči, odlično smo se zabavljali.
Posle toga šetali smo strmom liticom iznad mora, sedeli na travi i gledali razne stvari kroz dogled — nisam umeo da se snađem kad su mi ga metnuli predoči, ali sam se pravio da vidim — pa smo se onda vratili u hotel na rani ručak. Za sve vreme dok smo bili napolju, ona dva gospodina su pušila bez prestanka, što su, bar koliko sam mogao suditi po mirisu njihovih grubih kaputa, sigurno činili još otkako su im kaputi doneti od krojača. Nego da ne zaboravim: išli smo i na jahtu, gde trojica siđoše u kabinu, pa se baciše na proučavanje nekih hartija. Video sam ih kako ozbiljno rade kad sam pogledao dole kroz otvoren svetlarnik. Mene su za to vreme ostavili s jednim prijatnim čovekom, vrlo velike glave, sa riđom kosom, i s vrlo malim sjajnim šeširom na njoj, koji je na sebi imao košulju ili prsnik s prugama na kocke, na kojem je preko grudi pisalo velikim slovima »ŠEVA«. Ja pomislih da se on tako zove i da ime nosi na prsima pošto živi na lađi, te nema kapiju da na nju istakne ime, ali mi on kad ga oslovih sa »gospodine Ševo«, reče da je to ime lađe.
Celog dana sam zapažao da je gospodin Merdston ozbiljniji i staloženiji od ona dva gospodina. Oni su bili vrlo veseli i bezbrižni! Šalili su se bez ustezanja jedan s drugim, ali retko s njim. Meni se činilo da je on mnogo pametniji i hladniji od njih i da ga oni gledaju s nekim osećanjem nalik na moje. Opazio sam jednom ili dvaput da je gospodin Kinion, dok je govorio, ispod oka pogledao u gospodina Merdstona, kao da hoće da se uveri da nije čime nezadovoljan; i kako je jednom kad je gospodin Pasnidž, onaj drugi gospodin, bio osobito veseo, nagazio njegovu nogu i krišom ga pogledom opomenuo da ima u vidu da je u društvu gospodina Merdstona, koji je sedeo strogo ozbiljan i ćutao. A i ne sećam se da se gospodin Merdston celog toga dana nasmejao, osim na onu šalu o Šefildu — a ta je, uzgred budi rečeno, bila njegova.
Došli smo kući rano uveče. Bilo je vrlo lepo veče, pa se moja majka i on još jedared prošetaše duž ograde od divljih ruža, dok mene poslaše unutra da pijem čaj. Pošto on ode, moja majka me stade pitati kako sam proveo dan i šta su oni tamo govorili i radili. Ja spomenuh šta su rekli o njoj, a ona se nasmeja i reče da su to drski ljudi koji govore besmislice — ali sam osećao da joj je milo. Znao sam to sasvim dobro onda, kao što znam i sad. Iskoristila priliku da je upitam da li poznaje gospodina Bruksa iz Šefilda, na što ona odgovori da ga ne zna i da je sigurno nekakav fabrikant iz branše noževa i viljušaka.
Smem li o njenom izmenjenom licu, kakvog se s razlogom sećam, i iščezlom kao što znam — smem li reći da ga više nema, kad evo izlazi preda me, u ovom trenutku, živo kao ma koje lice na ulici punoj sveta u koje bih mogao da pogledam? Smem li o njenoj nevinoj i devojačkoj lepoti reći da je svenula, da je više nema, kad evo dah njezin osećam na obrazu, sada, isto onako kako sam ga osećao one večeri? Smem li reći da se išta promenila, kad je, evo, moje sećanje vraća u život baš onakvu, i kad to sećanje, vernije svojoj zaljubljenoj mladosti no što sam ja, ili ma ko drugi, još uvek grčevito drži ono što mu je tada bilo predrago.
Pišem o njoj onakvoj kakva je bila kad sam otišao da legnem posle onog razgovora i kad je došla da mi kaže laku noć. Kleknula je veselo kraj moga kreveta, pa je, spustivši glavu na ruke, i smejući se, rekla:
»Šta su ono rekli, Davide? Kaži mi opet. Ne mogu da verujem.«
»Zanosna ...« počeh ja.
Majka mi stavi ruke na usta da me ućutka.
»Sigurno nisu rekli ,zanosna’«, reče ona smejući se. »Ne može biti da su rekli ,zanosna”, Davide. Znam da nisu«.
»Jeste, rekli su zanosna gospođa Koperfild’«, ponovih ja uporno. »I ,lepa’«.
»Ne, ne, ne može biti da su rekli ,i lepa’. Nikako lера’«, upade u reč moja majka, opet mi stavljajući prst na usta.
»Jeste, rekli su ,lepa mala udovica’«.
»Luckasti drski stvorovi«, viknu moja majka smejući se i pokrivajući lice. »Smešni ljudi! Zar ne? Davide, milo moje...«
»Šta, mamice?«
»Nemoj ništa o tome govoriti Pegoti; mogla bi se ljutiti na mene. Ja sam i sama strašno ljuta na njih, ali bih više volela da Pegoti ne zna«.
Ja, naravno, obećah, a onda se poljubismo ko zna koliko puta, i ja ubrzo čvrsto zaspah.
Danas mi se, posle tolikog vremena, čini da je sutra dan posle toga Pegoti izašla preda me s vrlo čudnim i pustolovnim predlogom, o kome ću uskoro govoriti; ali je to verovatno bilo dva meseca kasnije.
Moja majka je opet bila negde van kuće, a mi smo, kao i pre, sedeli u društvu čarape i aršina, i komadića voska, i kutije sa crkvom Sv. Pavla na poklopcu, i knjige o krokodilima, kad Pegoti, pošto me je više puta pogledala, i svaki put zaustila da nešto kaže pa se predomislila — što sam ja prosto shvatio kao zevanje, jer bi se inače prilično uznemirio — najzad reče umiljavajući se:
»Kako bi vam se svidelo, gospodine Davide, da pođete sa mnom na jedno dve nedelje kod moga brata u Jarmut? Zar to ne bi bilo uživanje?«
»Je li vaš brat prijatan čovek, Pegoti?« upitah ja obazrivo.
»O, još kako prijatan!« uzviknu Pegoti dižući ruke uvis. »A zatim, tamo je i more, pa čamci, pa lađe, pa ribari, pa žal, i Am, da se igrate s njim ...«
Pegoti je mislila na svog nećaka Hama, o kome je bilo govora u prvoj glavi, ali je njegovo ime izgovarala kao ono glagolsko parčence iz Engleske gramatike\'7b7\'7d.
Ja se oduševih na to nabrajanje zadovoljstava, i rekoh da bi to zaista bilo uživanje, ali šta će na to reći majka?
»E, ja bih smela da se kladim u gineju«, reče Pegoti pogledajući me pažljivo, »da će nas ona pustiti da idemo. Ja ću je pitati, ako hoćete, čim se vrati kući. Pristajete li?«
»A šta će ona raditi dok mi ne budemo tu?« rekoh i naslonih male laktove na sto da bih raspravio tu stvar. »Ona ne može ostati sama«.
Pegoti odjednom stade tražiti neku rupu na peti čarape, ali to mora da je bila neka vrlo mala rupa, koju nije vredelo krpiti.
»Čujete li, Pegoti? I vi znate da ona ne može ostati sama!«
»O, bog s vama!« reče Pegoti i najzad opet pogleda u mene. »Pa zar vi ne znate? Ona će provesti dve nedelje kod gospođe Greiper. Kod gospođe Greiper će biti veliko društvo«.
Kad sam to čuo, bio sam gotov da pođem. Čekao sam s krajnjim nestrpljenjem da mi se majka vrati od gospođe Greiper, jer je bila baš kod te susetke, pa da vidim da li će nam dopustiti da izvedemo našu veliku zamisao. A moja majka se ne iznenadi ni blizu onoliko koliko sam ja očekivao, već vrlo lako pristade, te se sve uredi još iste večeri i donese odluka da će se tamo za mene plaćati za stan i hranu.
Brzo dođe dan našeg polaska. Na njega je trebalo tako malo čekati, da je isuviše brzo došao čak i za mene koji sam goreo od nestrpljivog iščekivanja i od strepnje da se kakav zemljotres, ili ognjena planina, ili druga koja velika prirodna nesreća ne umeša i ne omete naše putovanje. Trebalo je da putujemo u kolima jednog kiridžije, koja su polazila izjutra, posle doručka. Toliko sam tada želeo da se samo umotam i prespavam noč onako obučen, u šeširu i cipelama, da bih dao ne znam šta samo da mi to dopuste.
Iako o tome pričam veselo, još i sad sam uzbuđen kad se setim kako sam bio nestrpljiv da što pre odem iz svog srećnog doma, i kad pomislim da ni slutio nisam šta ostavljam, i to za navek.
Uživam kad se setim kako sam u vreme kad su kola već bila stigla pred vratnice, a majka stajala i ljubila me — kako sam zaplakao od zahvalne ljubavi prema njoj, i prema starom domu, od kojeg se nikad dotle nisam odvajao. Drago mi je što znam da je i moja majka plakala, i da sam osećao kako joj srce lupa uz moje.
Srećan sam pri pomisli kako je moja majka, kad kiridžija krete, istrčala na vratnice, pa mu doviknula da stane da me još jednom poljubi. I uživam da se što duže zabavim sećanjem na usrdnost i ljubav kojom je ona tada prinela svoje lice mome.
Dok je stajala na putu pošto mi krenusmo, gospodin Merdston joj priđe, držeći se nekako kao da joj zamera što se toliko uzbudila. Ja sam gledao za sobom ispod arnjeva na kolima i pitao se šta on tu ima da se meša. A Pegoti, koja je takođe gledala prema njima s druge strane, nije izgledala nimalo zadovoljna, što se videlo po njenom licu kad se okrenula meni.
Neko vreme sam sedeo i gledao u Pegoti, zanesen ovakvom maštarijom: da nešto ima zadatak da me kao dečaka iz bajke povede da se izgubim, da li bih umeo da se vratim kući po tragu dugmadi koju bi posejala putem.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

David Koperfild Empty Re: David Koperfild

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 12:23 pm

David Koperfild 2018_06_15_09_52_16_371_2_0


GLAVA III

PROMENA U MOME ŽIVOTU


Mislim da je konj onoga kiridžije bio lenština kakve nema, jer se vukao oborene glave, kao da uživa da ljudi što duže čekaju na njima upućene pakete. Ja sam čak uobrazio da se on glasno kikoće pri toj pomisli, ali kiridžija reče da ga to muči kašalj.
I kiridžija je imao običaj da drži glavu oborenu kao i njegov konj, i da se sanjivo klanja dok vozi, držeći ruke na kolenima. Kažem »vozi«, ali mi se čini da bi kola isto tako lepo stigla u Jarmut i bez njega, jer je konj sve sam obavljao. A od sveg razgovora kiridžija je znao samo da zviždi.
Pegoti je držala na krilu kotaricu sa jestivom, koje ne bi omanulo ni da smo tim prevoznim sredstvom išli čak u London.
Mnogo smo jeli i mnogo spavali. Pegoti je padajući u san uvek naslanjala glavu na dršku od kotarice, koju nije ispuštala iz ruku; i toliko je hrkala, da ne bih mogao verovati da je za to sposobno jedno slabo žensko čeljade, da je nisam slušao svojim ušima.
Usput smo toliko skretali uz puteljke, niz puteljke, i toliko dugo predavali krevet za jednu krčmu, i svraćali još na druga mesta, da sam bio sasvim umoran i presrećan kad ugledasmo Jarmut. On mi se činio nekako sunđerast i natopljen dok sam prelazio pogledom preko velike i sumorne pustoši koja se prostirala s one strane reke, pri čemu sam se hteo ne hteo pitao kako to da je jedan deo sveta tako ravan, ako je svet zaista okrugao, kako kaže u mom zemljopisu. Ali pomislih da Jarmut leži na jednom od polova, čime se stvar sasvim lepo objašnjavala.
Kad priđosmo malo bliže, i kad videsmo kako sav predeo leži u pravoj liniji opružen pod nebom, ja bojažljivo rekoh Pegoti da bi ga poneki mali brežuljak mogao ulepšati, a da bi sve bilo zgodnije da je kopno malo jače izdvojeno od mora, i da varoš i nadošlo more ne izgledaju tako izmešani kao kakva prženica ogrezla u vodi. Ali Pegoti reče odsečnije nego obično da moramo primiti stvari onakve kakve su, i da se ona, bar što se tiče nje lično, ponosi što može kazati za sebe da je »Jarmutska haringa«.
Kad zađosmo u ulicu koja se meni učini prilično čudna i osetismo miris ribe, smole, kučine i katrana, i kad videsmo kako svuda prolaze mornari i kako kola uz tresak poskakuju preko kaldrme, ja osetih da sam učinio nepravdu tako živom mestu, pa to rekoh i Pegoti, koja sa velikim zadovoljstvom sasluša izraze moje radosti, te mi saopšti da je svima dobro poznato, valjda svima onima koji imaju sreću da budu po rođenju haringe, da je Jarmut sve u svemu najlepše mesto u vasioni.
»Evo moga Ama«, vrisnu Pegoti. »Toliko je porastao da ga ne možeš poznati!«
On nas je doista čekao pred krčmom, pa me kao kakav stari poznanik upita kako sam. Ja isprva nisam osećao da ga poznajem tako dobro kao on mene, jer on nikako nije dolazio u našu kuću od one noći kad sam se rodio, pa je, naravno, time bio u preimućstvu nadamnom.
Ali naša prisnost znatno ojača kad me on uze na krkače da me odnese do kuće. Sad je to bio ogroman, snažan momak, visok šest stopa, i širok srazmerno visini, okruglih ramena, ali s licem dobroćudno nasmejanog dečaka, i s kovrdžavom svetlom kosom, koja mu je davala izgled jagnjeta. Imao je na sebi kaput od jakog lanenog platna i tako krute čakšire, da bi i bez nogu u njima stajale uspravno. A ono što je imao na glavi ne bi se moglo s pravom nazvati šeširom; pre bi se moglo reći da mu je teme, kao kakva stara zgrada, bilo pokriveno nečim smolastim.
Ham je mene nosio na leđima, a ispod pazuha jedan naš kovčežić, a Pegoti drugi; i tako pođosmo kroz ulice prepune iverja i peščanih humčica, pa udarismo pored plinare, užarskih radionica, gradilišta čamaca, brodogradilišta, radionica za rasklapanje brodova, radionica za kučine i smolu, kojim se brodovi šuperišu, jarbolana, kovačnica, i silesije svakojakih gradilišta, dok ne izađosmo na onu sumornu pustoš koju sam video iz daleka, na što Ham reče;
»Eno naše kuće, gos’n Davide«.
Ja stadoh gledati u svim pravcima dokle sam mogao dogledati preko pustoši, pa i na more, i preko reke, ali kuće nigde ni od korova. Nedaleko odatle se, istina, videlo nešto kao neki crni brod ili neka druga vrsta islužene lađe, nasukane na obali, sa gvozdenim dimnjakom koji je stršio mest odžaka, i dimio vrlo ugodno — ali se nije moglo sagledati nigde ništa ni nalik na ljudsko naselje.
»Nije valjda ono?« rekoh ja. »Ono što liči na lađu?«
»Jeste baš ono, gos’n Davide«, odgovori Ham.


Da je to bila Aladinova palata, rokovo\'7b8\'7d jaje, ili tako nešto, ne bi me valjda toliko očaralo, kao romantična pomisao da ću stanovati baš tu. Videla su se divna vrata urezana sa strane, pa sveden krov, pa mali prozori; ali je najveća draž bila u tome što je to bila prava lađa, koja je nesumnjivo bila na vodi stotinama puta i koja nikako nije bila građena za ovakvo stanovanje na kopnu. To je bilo ono što me je najviše oduševilo. Da je unapred udešavana za stanovanje, meni bi se mogla učiniti teskobna, ili nezgodna ili zabačena; ali pošto nikad nije imala takvu namenu, ona je samim tim postajala savršeno obitavalište.
Iznutra je bila divno čista i ne može biti urednija. Bio je tu sto, pa holandski sat, pa komoda s fijokama i poslužavnik za čaj sa slikom neke gospođe sa suncobranom koja je pošla u šetnju s nekim dečkom vojničkog izgleda koji tera obruč. Jedna »Biblija« je podupirala poslužavnik, koji bi, da nešto padne, polupao dobru količinu šolja i tanjirića i jedan čajnik, što je sve bilo poređano oko te knjige. Po zidovima je visilo nekoliko običnih slika u bojama, uokvirenih i zastakljenih, s predmetima iz »Svetog pisma«. Kad god sam takve slike docnije viđao u rukama torbara, uvek mi je pred oči izlazila sva unutrašnjost kuće Pegotinog brata. Najupadljivije među njima bile su Avram u crvenom kako prinosi na žrtvu Isaka u plavom, i Danilo u žutom, bačen u pećinu zelenih lavova. Nad malom policom iznad kamina visila je slika lugera\'7b9\'7d »Sare Džein«. Taj model izrađen u Sanderlendu, i to sa stvarnom malom umetnom drvenom krmom — pravo umetničko delo, koje je predstavljalo kombinaciju slikarstva i drvodeljstva —bio je u mojim očima najzavidniji posed što ga je pružao ovaj svet. Bilo je tu i nekoliko kuka u brvnima tavanice, čiju namenu onda nisam mogao dokučiti; zatim nekoliko sanduka i kutija i drugih zgodnih naprava te vrste što su služile za sedenje i povećavale broj stolica.
Sve sam ja to opazio na prvi pogled čim sam prešao preko praga — kao svako dete, prema onoj mojoj ranije izloženoj teoriji — a zatim Pegoti otvori jedna vratanca, pa mi pokaza moju spavaću sobu. Tako udobnu i primamljivu spavaću sobu nisam nikada video — na zadnjem kraju lađe, s prozorčićem na mestu gde je nekad bila proturena krma; sa ogledalcem uokvirenim školjkama od ostriga, koje je bilo obešeno na visini kao udešenoj za mene, i sa malim krevetom upravo tolikim da se u njega moglo leći. Na stolu kita morskih trava u plavom lončetu. Zidovi tako okrečeni da su bili beli kao mleko, a krevetski pokrivač od krpica prosto mi je zasenjivao oči svojim bleskom. Nešto što sam naročito zapazio u toj slatkoj kući bio je miris na ribu, koji je bio tako prodoran, da kad izvadih maramicu osetih da miriše kao da je u nju bio uvijen jastog. Kad taj pronalazak poverljivo saopštih Pegoti, ona me obavesti da joj brat trguje jastozima, morskim paucima i rečnim rakovima, a kasnije videh da se gomila tih stvorenja, spletena u neverovatnu gužvu, obično nalazi u jednoj maloj drvenoj šupi punoj lonaca i kotlića, i da štipa gde šta stigne.
U kući nas dočeka dobrodošlicom neka vrlo učtiva žena u beloj kecelji koju sam još sa četvrt milje odstojanja, dok sam još bio na Hamovim leđima, video kako se klanja na vratima. Dočeka nas i neka izvanredno lepa devojčica, bar se meni tako učinila, sa ogrlicom od plavih đinđuva. Ona mi se otrže kad htedoh da je poljubim, pa šmugnu i sakri se negde. Posle izvesnog vremena, pošto sjajno večerasmo kuvanih listova, rastopljenog masla i krompira, uz jedan kotlet za mene, stiže neki kosmat čovek vrlo dobroćudna lica. On moju Pegoti nazva »curicom«, pa je srdačno cmoknu u obraz, te ja po tome, a i po njenom ponašanju, bez ikakvih sumnji zaključiti da je to njen brat, što se i potvrdilo, pošto mi ga uskoro i predstaviše kao gospodina Pegotija, domaćina kuće.
»Milo mi je što vas vidim, gospodine«, reče gospodin Pegoti.
»Možda ćemo vam se učiniti grubi, ali smo spremni da vas uslužimo«.
Ja mu zahvalih, i odgovorih da sam uveren da će mi biti prijatno u tako divnoj kući.
»Kako je vaša mama, gospodine?« reče gospodin Pegoti. »Jeste li je ostavili zdravu i veselu?«
Nagovestih gospodinu Pegotiju da je vesela kako se samo može poželeti, i da ih je pozdravila, što je bila učtiva izmišljotina s moje strane.
»Jako sam joj zahvalan, zaista«, reče gospodin Pegoti. »E pa, gospodine, ako možete da izdržite jedno petnaes’ dana zajedno s njom«, pokazujući glavom na svoju sestru, »sa Hamom i malom Emilijom, mi ćemo se ponositi vašim društvom«.
Pošto me je tako gostoljubivo pozdravio u svojoj kući, gospodon Pegoti izađe napolje da se umije jednim kotlićem tople vode, rekavši da »njegovu prljavštinu hladna nikako ne bi uspela da skine«. Uskoro se vrati, mnogo lepšeg izgleda, ali tako crven, da nisam mogao da ne pomislim kako njegovo lice ima nečeg zajedničkog sa jastozima, morskim paucima i rečnim rakovima — jer i ono je upalo u toplu vodu veoma crno, a izašlo iz nje sasvim crveno.
Posle čaja, kad se zatvoriše vrata, i sve se nekako prijatno ututka, jer noći su već bile hladne i pune magle, meni se učini da prijatniji kutak ljudska mašta ne bi mogla smisliti. Slušati kako se napolju na moru diže vetar, biti svestan da tamo po pustoj ravnici puzi magla, i pri tome gledati u vatru i misliti kako u blizini nema nikakve kuće osim ove naše, koja je, u stvari, lađa — bilo je prava čarolija. Mala Emilija je već savladala stidljivost, te je sedela kraj mene na najnižem i najmanjem sandučetu, velikom taman za nas dvoje, i koje je tačno moglo da, stane u kut kraj ognjišta. Gospoda Gamidž je u svojo beloj kecelji plela sa druge strane vatre. Pegoti se uz svoj ručni rad i sa svojom crkvom Sv. Pavla i komadićem voštanice osećala kao kod svoje kuće, kao da sve to zajedno nije nikad poznalo drugog krova. A Ham je — pošto mi je prethodno održao prvi čas igranja klope — pokušavao da se priseti kako treba da razmetne prljave karte pa da prorekne sudbinu. Pri tom je, na svakoj karti koju je prevrnuo, ostavljao sumnjivi otisak palca. Gospodin Pegoti je pušio lulu. Ja osetih da je došlo vreme za razgovor i prijateljsku poverljivost.
»Gospodine Pegoti«, kažem ja.
»Molim, gospodine«, kaže on.
»Jeste li vi svome sinu dali ime Ham zato što živite u nekoj vrsti kovčega?«
Gospodinu Pegotiju se, izgleda, ta misao učini duboka, ali on odgovori:
»Ne, gospodine. Nikakvo mu ime ja nisam dao«.
»Pa ko mu je onda dao to ime?« rekoh ja, postavljajući gospodinu Pegotiju pitanje broj dva iz katihizisa.
»Pa, gospodine, dao mu ga je njegov otac«, reče gospodin Pegoti.
»Mislio sam da ste mu vi otac«.
»Otac mu je bio moj brat Džo«, reče gospodin Pegoti.
»Je l’ umro, gospodine Pegoti?« primetih ja pošto sam malo poćutao s puno poštovanja.
»Utopio se«, reče gospodin Pegoti.
Mene mnogo iznenadi to što gospodin Pegoti nije Hamov otac, te se zapitah da se možda ne varam u pogledu njegovog srodstva s ostalim ukućanima. Bio sam tako radoznao da saznam, te odlučih da to raščistim sa gospodinom Pegotijem.
»A mala Emilija?« rekoh ja pogledavši u nju. »Ona je vaša kćer, zar ne, gospodine Pegoti?«
»Nije, gospodine. Njen otac je bio moj zet Tom«.
»Sigurno umro, gospodine Pegoti?« primetih i protiv svoje volje, pošto sam opet poćutao s puno poštovanja.
»Utopio se«, reče gospodin Pegoti.
Osećao sam koliko je teško nastaviti razgovor o toj stvari, ali još ne bejah doznao sve što sam hteo, a morao sam po svaku cenu ispitati stvar do kraja, te zato upitah:
»Zar vi nemate dece, gospodine Pegoti?«
»Ne, mladi gospodine«, odgovori on i nasmeja se kratko. »Ja sam neženja«.
»Neženja!« rekoh ja začuđen. »A ko je ono, gospodine Pegoti?« i pokazah na onu osobu u kecelji koja je plela.
»To je gospođa Gamidž«, reče gospodin Pegoti.
»Gamidž, gospodine Pegoti?«


Ali mi u tom trenutku Pegoti — mislim moja vlastita Pegoti — stade davati tako jasne znake da više ne pitam, da mi je samo preostalo da sedim i da gledam u celo to ćutljivo društvo, sve dok ne dođe vreme da se ide u krevet. A kada se najzad nađosmo sami u mojoj maloj kabini, ona me obavesti da su Ham i Emilija nećak i nećaka, siročad koju je moj domaćin usvojio u raznim godinama njihovog detinjstva, kad su ostala nezbrinuta, i da je gospođa Gamidž udovica njegovog ortaka s kojim je imao brod i koji je umro u najvećoj sirotinji. »On je i sam siromašan čovek«, reče mi Pegoti, »ali je dobar kao zlato i pouzdan kao čelik« — to su njena poređenja. Jedino govor o toj njegovoj plemenitosti, objasnila mi je ona, može toliko da ga naljuti da pribegne čak i kakvoj ružnoj kletvi, čim ko od njih zucne što o tome, on desnom rukom snažno tresne po stolu (pri čemu se jednom prilikom sto i raspukao), pa se počne strašno zaklinjati da će i on i sve otići u tandariju ako s tim ne prestanu i ako se o tome još bude govorilo. A ja se na to stadoh raspitivati gde je ta tandarija, pa najzad po odgovorima stekoh utisak da o tome niko nema pojma, mada su svi smatrali te reči za najsvečaniju zakletvu.
Bio sam uzbuđen dobrotom svoga domaćina, pa sam u izvesnom blaženom duševnom raspoloženju, koje je sanjivost pojačavala, slušao kako ženskinje ide u postelju u drugoj kajitici, istoj kao moja, na drugom kraju broda, i kako on i Ham vešaju dve mornarske postelje o kuke koje sam ranije bio opazio u gredama krova. Dok mi se san polako prikradao, ja sam slušao kako vetar zavija napolju na moru, i kako juri preko ravnice tako besomučno, da sam imao neko bunovno priviđenje da se u noći pomalja grdna morska dubina. Ali sam se setio da se na kraju krajeva nalazim na lađi, i da nije zgoreg imati pored sebe na lađi čoveka kao što je gospodin Pegoti, za slučaj da se zaista nešto dogodi.
Ali se nije dogodilo ništa gore do jutra. Skoro čim ono zasija na okviru od školjkica moga ogledala, ja skočih iz kreveta i izleteh napolje s malom Emilijom da skupljamo kamenčiće po žalu.
»Vi ste svakako pravi mornar?« rekoh ja Emiliji. Ne verujem da sam zbilja mislio tako nešto, ali sam osećao da mi učtivost nalaže da tako nešto kažem, a jedno je blistavo jedro sasvim blizu nas stvaralo tako lepu sličicu u njenom sjajnom oku, da me je podstaklo na te reči.
»Ne«, odgovori Emilija mašući glavom, »mene je strah od mora«.
»Strah!« rekoh ja s prikladnim izgledom neustrašivosti, gledajući oholo u silni okean. »Mene bogme nije«.
»Ah, ali ono je svirepo«, reče Emilija. »Ja sam videla kako je bilo svirepo prema mnogim našim ljudima. Videla sam ga kako razbija u paramparčad jedan brod veliki kao naša kuća«.
»Nadam se da to nije bio brod na kome je ...«
»Moj otac poginuo?« reče Emilija. »Nije, nije taj. Ja taj brod nisam nikad videla«.
»Ni njega?« upitah ja.
Mala Emilija opet mahnu glavom:
»Ne sećam ga se«.
Da čudne podudarnosti! Ja se odmah dadoh na posao da objasnim kako nikad nisam video svog oca; kako smo moja majka i ja vazda živeli sami za sebe najsrećnijim životom koji se može zamisliti, kako smo tako živeli tada, i nameravamo da i dalje živimo; pa onda kako je grob moga oca u crkvenoj porti kraj naše kuće, u hladu jednog drveta, ispod čijih sam grana mnogo puta u lepa jutra šetao i slušao pevanje ptica. Ali se pokaza da je bilo izvesne razlike između Emilijinog i mog položaja kao siročadi. Ona je bila izgubila majku pre nego oca, a niko živi ne zna gde je grob njenog oca, sem da je negde u morskim dubinama.
»Osim toga«, reče Emilija tražeći unaokolo školjke i kamenčiće, »tvoj otac je bio gospodin, a tvoja majka je gospođa, dok je moj otac bio ribar, moja majka ribarska kći, a moj ujak Dan je ribar«.
»Dan je gospodin Pegoti, je l’?« rekoh ja.
»Ujka Dan, onaj tamo«, reče Emilija pokazujući glavom prema kući.
»Da, i ja mislim na njega. Mora da je vrlo dobar, kako mi se čini«.
»Dobar?« reče Emilija. »Ako ikada budem velika gospođa, ja ću mu dati kaput plav kao nebo, sa dugmetima od dijamanata, čakšire od žutog nankina, prsluk od crvene kadife, trorogi šešir, velik zlatan sat, srebrnu lulu i sanduk novaca«.
Ja rekoh da ne sumnjam da gospodin Pegoti potpuno zaslužuje sva ta blaga. Moram priznati da mi je bilo nešto malo teško da zamislim da bi se on osećao sasvim ugodno u opremi koju je za njega smislila njegova zahvalna nećaka, i da, sam naročito sumnjao u razumnost trorogog šešira, ali sam ta osećanja zadržao za sebe.
Mala Emilija zastade i pogleda u nebo pri nabrajanju tih predmeta, kao da oni sačinjavaju neko sjajno priviđenje. Zatim nastavismo skupljanje školjki i kamičaka.
»Je l’ bi ti volela da budeš velika gospođa?« rekoh ja.
Emilija pogleda u mene, pa se nasmeja, i pokretom glave reče: »Da«.
»Jako bih volela. Onda bismo svi mi bili gospodska porodica. Ja, ujka, i Ham, i gospođa Gamidž. Onda ne bismo ništa marili kad bi došlo vreme bura... Ne zbog nas samih, hoću da kažem. Ali bi sigurno marili zbog sirotih ribara, pa bi im pomagali novcem kad bi oni iole postradali«.
Meni se ta slika učini sasvim na mestu, i prema tome nimalo neverovatna, te izrazih svoje zadovoljstvo pri pomisli na nju, a mala Emilija se oslobodi i stidljivo upita:
»Zar te i sada nije strah od mora?«
Bilo je dovoljno mirno da se ne plašim, ali nisam sumnjao da bih, samo da sam video kako dolazi neki talas osrednje veličine, okrenuo pete sećajući se s užasom njenih utopljenih srodnika. Ali ipak rekoh:
»Ne,« pa, dodadoh, »ali izgleda da ni tebe nije strah, iako kažeš da jeste!« jer je koračala isuviše blizu ivice nekog starog mola, ili drvenog keja, na koji smo bili došetali, te sam se plašio da ne padne u vodu.
»Ne bojim se ja ovako«, reče mala Emilija. »Ali se budim noću kada gruva, pa drhćem pri pomisli na ujka Dana i Hama, i sve mi se pričinjava da ih čujem kako zovu u pomoć. Zato bih toliko volela da budem velika gospođa. Ali se ne plašim ovako. Baš ni malo. Pogledaj«.
Ona se odvoji od mene i potrča po neravnoj gredi, koja se, strčeći od nasipa na kojem smo stajali, nadnosila nad duboku vodu bez ikakvog oslonca. Taj mi se događaj tako urezao u sećanje, da bih da sam kakav crtač mogao i danas sve to da predstavim sasvim onako kako sam tu sliku onda doživeo: malu Emiliju, koja (kako mi se tada činilo) leti napred, u susret svojoj propasti, s pogledom koji nisam nikad zaboravio, uprtim u daleku morsku pučinu.
Njena se laka, smela, lepršava mala prilika okrete i vrati zdrava i čitava do mene, te se ja uskoro stadoh smejati svome strahu i kriku koji sam bio ispustio, i koji ne bi ništa pomogao, jer nikoga nije bilo u blizini. Ali je kasnije bilo prilika, u doba moje zrelosti, puno prilika, kad sam pomišljao da li je moguće (mislim na mogućnost koja važi za stvari skrivene od nas) da, je u onoj iznenadnoj naglosti tog deteta, i u njegovom neobuzdanom pogledu u pustu daljinu, bilo nekog milosrdnog poziva u opasnost, nekog mamljenja sebi koje je dolazilo od njenog mrtvog oca, i s njegovim odobrenjem, kako bi njen život dobio mogućnost da se toga dana okonča. Bilo je kasnije prilika kada sam se pitao da li bi, da sam jednim pogledom mogao da sagledam ceo njen život, i to da ga sagledam tako da mi kao detetu bude potpuno razumljiv, a da je tada njen spas zavisio od jednog pokreta moje ruke — da li bi trebalo da pružim ruku i da je spasem. Kasnije je naišlo izvesno vreme — neću reći da je dugo trajalo, ali je naišlo — kada sam se pitao da nije možda bilo bolje za malu Emiliju da se voda toga dana, tu pred mojim očima, sklopila nad njenom glavom, i kad sam sebi odgovarao: »Da, bolje bi bilo«.
No za ovo je možda suviše rano. Možda mi se ovo ovde izmaklo pre vremena. Ali neka ostane.
Otšetali smo dosto daleko i natovarili se stvarima koje su nam se činile zanimljive, a pažljivo smo vraćali u more neke morske zvezde nasukane na pesku — ja ni dan danji ne poznajem tu vrstu životinja toliko da bih znao da li treba da nam blagodare što smo to uradili ili baš obratno — pa se onda uputismo natrag, kući gospodina Pegotija. Zastadosmo pod krovom šupe za jastoge da se nevino poljubimo, pa uđosmo da doručkujemo, sijajući od zdravlja i zadovoljstva.
»Kao dva mala drozduljka«, reče gospodin Pegoti. Ja sam znao da to na narečju našega kraja znači kao dva mala čvorka, te primih to kao nešto laskavo.
Razume se da sam se zaljubio u malu Emiliju. Zaista sam tu malu voleo onako istinski, onako iskreno kao što se voli docnije u životu, pa čak i čistije i nesebičnije od najlepše ljubavi odraslih, ma koliko bila uzvišena i plemenita. Moja mašta je odista stvorila oko tog majušnog, plavookog stvorenjceta nešto eterično, što je od nje pravilo istinskog anđela. Da je ona jednog sunčanog popodneva razvila majušni par krila i odletela ispred mojih očiju, smatrao bih to kao nešto što sam s razlogom mogao očekivati.
Imali smo običaj da se puni ljubavi po čitave časove šetamo po sumornoj ravnoj pustoši oko Jarmuta. Dani su veselo prolazili mimo nas, kao da je i samo Vreme još bilo dete, uvek u igri. Govorio sam Emiliji da je obožavam i da ću, ako mi ne prizna da i ona mene obožava, biti primoran da se probodem sabljom. Ona mi reče da me obožava, i siguran sam da je govorila istinu.
Što se tiče nejednakosti naših položaja, naše nezrelosti, ili drugih teškoća, o tome mala Emilija i ja nismo vodili brigu, jer nismo imali budućnosti. Bilo nam je isto toliko malo stalo da odrastemo koliko i da se podmladimo. Bili smo predmet divljenja za gospođu Gamidž i za Pegoti, koje su večerom imale običaj da šapuću dok smo mi zaljubljeno sedeli jedno kraj drugog na našem malom sandučetu.
»Bože blagi, kako su divni!«
Gospodine Pegoti se smeškao na nas preko svoje lule, a Ham se cele večeri samo kliberio. Sigurno su u nama nalazili onu vrstu uživanja koja se oseća od kakve lepe igračke ili od džepnog modela Koloseuma.
Ja ubrzo uvideh da gospođa Gamidž nije uvek onako prijatna kako bi se moglo očekivati prema okolnostima pod kojima se našla u kući gospodina Pegotija. Gospođa Gamidž je bila dosta ćudljivog raspoloženja, pa je ponekad cmizdrila više nego što je moglo biti prijatno ostalim žiteljima u tako malom obitavalištu. Meni je nje bilo vrlo žao, ali je bilo trenutaka kada sam mislio da bi bilo mnogo prijatnije kad bi gospođa Gamidž imala neko zgodno odeljenje lično za sebe, da se povuče i ostane u njemu dok joj ne dođe bolje raspoloženje.
Gospodin Pegoti je ponekad odlazio u krčmu »Kod Dobre volje«. To sam saznao po tome što je bio odsutan druge ili treće večeri po našem dolasku, i što je gospođa Gamidž pogledavši između osam i deset na holandski sat, rekla da je on tamo i da je, štaviše, ona još jutros znala da će on ići tamo.
Gospođa Gamidž je bila potištena celog tog dana, a pre podne čak i udarila u plač kad se vatra stala dimiti.
»Ja sam siroto, propalo stvorenje«, izjavila je gospođa Gamidž kad se dogodila ta neprijatnost; »sve mi ide naopako«.
»Ih, odmah će to proći«, reče Pegoti — opet mislim na našu Pegoti; »a osim toga, znate, i nama je to isto tako neprijatno kao i vama«.
»Ja to jače osećam«, reče gospođa Gamidž.
Bio je vrlo hladan dan, s oštrim navalama vetra. Meni se onaj kutak kraj vatre, određen samo za gospođu Gamidž, činio najtopliji i najskrovitiji u celoj kući, kao što je njena naslonjača bila najudobnija, mada joj se toga dana nije nikako dopadala. Stalno se žalila da joj hladnoća izaziva »mravce« u leđima, koje je ona nazivala »mravuljcima«. I najzad se rasplakala zbog toga, i opet govorila da je »siroto, propalo stvorenje, i da joj sve ide naopako«.
»Zaista je vrlo hladno«, reče Pegoti. »Mora da svi to osećamo«.
»Ja to osećam jače nego drugi ljudi«, reče gospođa Gamidž.
Za večerom ista stvar; kad se gospođa Gamidž posluži odmah posle mene, jer se meni davalo prvenstvo kao otmenom gostu, riba joj se učini sitna i puna kostiju, a krompiri pomalo zagoreli. Svi smo mi priznavali da osećamo izvesnu neprijatnost zbog toga, ali gospođa Gamidž reče da ona to oseća jače nego mi, pa opet udari u plač, i stade gorko jadikovati kao i ranije.
Kad oko devet sati stiže gospodin Pegoti, ta je nesrećna gospođa Gamidž plela u svom kutu, još uvek sva jadna i žalosna. Pegoti je veselo radila. Ham je krpio par visokih ribarskih čizama, a ja sam im čitao, dok je mala Emilija sedela kraj mene. Gospođa Gamidž, sem teških uzdaha, nije stavljala nikakve primedbe i još od čaja nije ni jednom digla glave.
»No, prikani«, reče gospodin Pegoti »kako ste mi?«
Mi svi rekosmo ponešto, ili mu pogledom poželesmo dobrodošlicu, svi osim gospođe Gamidž, koja je samo mahala glavom nad svojim pletivom.
»Šta je sad?« reče gospodin Pegoti i lupi rukama. »Samo veselo, majkice!« (gospodin Pegoti je hteo da kaže »stara«).
Gospođu Gamidž, izgleda nija bilo moguće razveseliti. Ona izvadi staru crnu svilenu maramicu i obrisa oči, a zatim je, umesto da je vrati u džep, zadrža, i opet obrisa oči, pa je najzad ostavi da joj bude pri ruci za dalju upotrebu.
»Šta vas tišti, plemenita gospo?« upita gospodin Pegoti.
»Ništa«, odgovori gospođa Gamidž. »Vi dolazite iz ,Dobre volje’, Dane?«
»Pa jeste, svratio sam večeras da dobijem malo dobre volje«, reče gospodin Pegoti.
»Žao mi je što sam vas oterala onamo«, reče gospođa Gamidž.
»Oterala? Ne mora mene tamo niko terati« reče gospodin Pegoti, i pošteno se nasmeja. »Uvek sam bio i suviše gotov za to«.
»Suviše gotov«, reče gospođa Gamidž mašući glavom i brišući oči »da, da, suviše gotov, žao mi je što ste zbog mene i suviše gotovi za tako šta«.
»Zbog vas! Nije to zbog vas«, reče gospodin Pegoti. »Izbite to sebi iz glave«.
»Da, da, to je tačno«, viknu gospođa Gamidž. »Znam ja kakva, sam. Znam da sam siroto, propalo stvorenje, i ne samo da mi sve ide naopako, nego sam i ja naopaka prema svakome. Da, da, ja osećam jače nego drugi ljudi, i više to pokazujem. To je moja nesreća«.
Zaista mi se nametnula misao, dok sam tako sedeo i posmatrao sve to, da ta nesreća sa gospođe Gamidž prelazi na neke druge članove porodice. Ali gospodin Pegoti ne reče ništa ni nalik na to, već samo odgovori gospođi Gamidž, novom molbom da bude vesela.
»Nisam ja onakva kakva bih želela da budem«, reče gospođa Gamidž. »Daleko od toga. Ja i sama znam kakva sam. Nevolje su me napravile naopakom. Osećam svoje nevolje, pa od njih postajem naopaka. Zelela bih da ne osećam, ali osećam. Želela bili da mogu da oguglam na njih, ali eto, nisam oguglala. Zbog mene je ova kuća neugodna, i ne čudim se tome. Celog dana već mučim vašu sestru i mladog gospodina Davida«.
Tu se ja odjednom raznežih, pa grmnuh jako dirnut:
»Ne, niste nas mučili, gospođo Gamidž!«
»Nije ni najmanje pravo što to radim«, reče gospođa Gamidž. »To nije pošteno oduživanje. Bolje bi bilo da odem u sirotinjski dom, pa da tamo umrem. Ja sam siroto, propalo stvorenje, pa bi bolje bilo da ne mučim nikog u ovoj kući. Ako sve mora da mi ide naopako, i kad već moram da budem naopaka, bar da budem naopaka u parohijskom sirotinjskom domu. Dane, bilo bi bolje, da idem u dom; pa da umrem i da vam se skinem s vrata«.
Posle tih reči gospođa Gamidž se povuče i leže u krevet. Pošto ona ode, gospodin Pegoti, koji ni najmanjim, znakom nije odao nikakvo drugo osećanje osim najdubljeg sažaljenja, pogleda sve nas, pa klimajući glavom, dok mu je živ izraz tog istog osećanja oduhovljavao lice, reče šapatom:
»Mislila je na svog starog!«
Nisam dobro razumeo o kome je starom gospođa Gamidž mogla da misli, dok mi Pegoti, spremajući me za postelju, ne objasni da je to pokojni gospodin Gamidž, i da njen brat to smatra nepobitnom istinom u takvim prilikama, te da ga to uvek uzbuđuje. Nešto kasnije sam ga, pošto je već legao u svoju mornarsku postelju, čuo kako govori Hamu:
»Sirotica! Mislila je na svog starog!«
I kad god bi gospođu Gamidž obuzelo neraspoloženje na sličan način za vreme našeg boravka, što se dogodilo nekoliko puta, on bi uvek rekao to isto, kao da je želeo da ublaži utisak te pojave, i uvek sa najnežnijim sažaljenjem.
Tako je četrnaest dana brzo prohujalo bez ikakvih promena, sem smenjivanja plime i oseke, što je uticalo na vreme gospodin-Pegotijevog izlaženja i dolaženja, kao i na vreme Hamove zaposlenosti. Ham je, kad bi ostajao bez posla, šetao s nama i pokazivao nam čamce i lađe, a jednom ili dvaput nas poveo da nas provoza čamcem.
Ne znam zbog čega se jedna mala grupa utisaka naročito vezuje za jedno mesto više nego za drugo, mada držim da je tako kod većine ljudi, naročito kad su u pitanju utisci iz detinjstva. Ja nikad ne mogu da čujem ili da pročitam ime Jarmut, a da me to ne podseti na jedno nedeljno jutro na žalu dok su zvona zvonila za crkvu, mala Emilija stajala naslonjena na moje rame, Ham je lenjo bacao kamenje u vodu, a sunce se, daleko nad morem, baš probijalo kroz gustu maglu i pokazivalo nam lađe koje su izgledale kao da su senke samih sebe.
Najzad dođe vreme da se vratimo kući. Dobro sam podneo rastajanje od gospodina Pegotija, i gospođe Gamidž, ali mi se srce cepalo što ostavljam malu Emiliju. Došli smo ruku pod ruku do gostionice gde je kiridžija završavao vožnju i ja joj usput obećah da ću joj pisati. (Kasnije sam ispunio to obećanje i pisao joj slovima većim od onih kojima se obično ispisuju objave za izdavanje stanova). Pri rastanku smo bili jako potreseni; ako sam ikad u životu osetio u srcu neku prazninu, bilo je to toga dana.
Za sve vreme koje sam proveo u gostima bio sam nezahvalan prema svojoj kući i mislio na nju malo ili nimalo. Ali tek što okrenuh lice prema njoj, moja mi mlada savest, puna griže, stade pokazivati put sigurnim prstom, te osetih, utoliko jače što sam bio potišten, da je tamo moje gnezdo i da je moja majka moja utešiteljka i moja prijateljica.
To je osećanje bivalo sve jače što smo duže putovali. Postajao sam sve nestrpljiviji da stignem kući i da poletim majci u zagrljaj što smo se više primicali, i što su mi predmeti kraj kojih smo prolazili postajali poznatiji. Ali Pegoti je, mesto da sa mnom podeli moju radost, nastojala da je obuzda, istina s puno dobrote, i nekako zbunjena i u neprilici.
Ali Blanderstonsko Vranište je ipak moralo doći kada se to prohtelo kiridžijinom konju, pa je zaista i došlo.
Kako se dobro sećam njegovog izgleda toga hladnog, sivog popodneva s natuštenim nebom koje je pretilo kišom!
Vrata se otvoriše i ja pogledah upola nasmejan, upola uplakan u svom radosnom uzbuđenju, u nadi da ću ugledati majku. Ali to nije bila ona, nego neka nepoznata služavka.
»Šta je Pegoti?« rekoh ja žalosno. »Zar se još nije vratila?«
»Jeste, jeste, gospodine Davide«, reče Pegoti. »Došla je. Pričekajte malo, gospodine Davide, pa ću vam ja... reći ću vam nešto«.
Nešto usled uzbuđenosti, a nešto usled prirodne nespretnosti pri silaženju s kola, Pegoti se smešno svečano ukrutila, ali sam ja bio suviše utučen i zgranut da bih joj to kazao. Pošto siđe s kola, ona me uze za ruku, pa me sveg u čudu povede u kuhinju, i najzad zatvori vrata.
»Pegoti!« rekoh ja sasvim poplašeno. »Šta se dogodilo?«
»Ništa se nije dogodilo, bog s vama, dragi gospodine Davide!« odgovori ona i ponovo se napravi vesela.
»Nešto se dogodilo, znam sigurno. Gde je mama?«
»Gde je mama, gospodine Davide?« ponovi Pegoti.
»Da, zašto nije došla na vrata, i zašto smo ušli ovamo? O, Pegoti!« oči su mi bile pune suza, i osećao sam kao da ću se toga časa srušiti.
»Bog s tobom, mili dečko!« reče Pegoti i zagrli me. »Šta je? Govori, zlato moje«.
»Da, nije i ona umrla? Oh, nije valjda umrla. Pegoti?«
Pegoti neobično snažnim glasom viknu »Ne«, pa onda sede i stade drhtati, i reče da sam je potresao.
Ja je zagrlih da oteram potres, ili da je novim potresom vratim u ravnotežu, pa onda ostadoh stojeći pred njom i gledajući u nju ispitivačkim pogledom punim strepnje.
»Znam, mili moj, trebalo je da ti to već ranije kažem«, reče Pegoti »ali nisam imala zgodne prilike. Trebalo je da to uradim, ali nisam apcolutno«, — to je uvek kod nje zamenjivalo reć »apsolutno«, »mogla da se rešim na to«.
»Nastavite, Pegoti«, rekoh ja u većem strahu nego ikad.
»Mladi gospodine Davide«, reče Pegoti drešeći drhtavim rukama pantljike sa šešira, i govoreći nekako zadihano, »Šta mislite? Sad imate tatu«.
Ja zadrhtah i prebleđeh. Učini mi se da me nešto — ne znam ni ja šta, ni kako — u vezi s onim grobom u crkvenoj porti i sa ustajanjem mrtvih, zapahnu kao neki nezdrav vetar.
»Novoga tatu«, reče Pegoti.
»Novoga?« zapitah ja.
Pegoti duboko uzdahnu, kao da guta nešto vrlo tvrdo, pa mi pruži ruku i reče:
»Hodite da ga vidite«.
»Ne želim da ga vidim«.
»I vašu mamu«, dodade Pegoti.
Ja se prestadoh izmicati, pa pođosmo zajedno u svečani salon, gde me ona ostavi. S jedne strane vatre sedela je moja majka, a s druge gospodin Merdston. Moja majka ispusti svoj ručni rad i ustade žurno, ali bojažljivo, kako mi se učini.
»Dakle, draga Klara«, reče gospodin Merdston. »Pazite! Obuzdavajte se, stalno se obuzdavajte! Davide, dečko moj, kako ste?«
Pružih mu ruku. Posle kratkog oklevanja pridoh i poljubih majku, a ona me poljubi i potapša blago po ramenu, pa opet sede i prihvati se ručnog rada. Nisam mogao da gledam u nju: nisam mogao da gledam u njega; znao sam vrlo dobro da on gleda u nas oboje, te se okretoh prozoru i stadoh posmatrati nekakvo žbunje tamo napolju koje kao da je klonulo od hladnoće.
Čim mi se dade prilika da se izvučem, ja odmileh gore. Moja stara spavaća soba nije više bila moja, te sam morao spavati mnogo dalje. Otumarah opet dole da nađem bar nešto slično sa pređašnjim stanjem, jer je sve izgledalo sasvim drukčije, pa odlutah u dvorište. Ali brzo ustuknuh, jer je praznu štenaru sad svu ispunjavao neki veliki pas, sličan njemu po dubokoj čeljusti i crnoj dlaci. Pas se strašno naljuti kad me ugleda i izlete napolje da me ščepa.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

David Koperfild Empty Re: David Koperfild

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 12:24 pm

David Koperfild 2018_06_15_09_52_16_371_943_0



GLAVA IV

PADAM U NEMILOST


Da je soba u koju su bili premestili moj krevet bila neko svesno biće koje bi moglo svedočiti, pa da se danas na nju pozovem — da mi je znati ko li sad spava u njoj! — da posvedoči s kakvim sam teškim srcem ušao u nju. Popeh se do nje, slušajući kako pas iz dvorišta laje za mnom za sve vreme dok sam se peo uz stepenice a zatim pogledah bezizrazno i nekako tuđe u sobu, kao i soba u mene, pa sedoh prekrštenih ručica, i stadoh razmišljati.
Razmišljao sam o najčudnijim stvarima, o obliku sobe, o pukotinama u tavanici, o tapetama, o neravninama na prozorskom oknu koje stvaraju neravnine i rupice po predelu, i o umivaoniku, koji je onako na tri klimave noge imao neki nezadovoljan izgled sličan izgledu gospođe Gamidž kad bi bila pod uticajem njenog starog. Plakao sam neprestano, ali znam sigurno da nisam nikako razmišljao zašto plačem, sem što sam bio svestan da mi je hladno i da sam utučen. Najzad sam u toj svojoj žalosti počeo da mislim o tome kako sam strašno zaljubljen u malu Emiliju, i kako su me od nje odvojili da me dovedu ovamo, gde, izgleda, nisam potreban nikome, i gde niko ni upola ne mari za mene koliko ona. To me je toliko ojadilo, da sam se umotao u jedan kraj jorgana i plačući zaspao.
Probudih se kad neko reče:
»Evo ga«, i kad mi otkri vrelu glavu. To je uradila moja majka ili Pegoti, koje dođoše da vide šta je sa mnom.
»Davide,« reče moja majka, »Šta ti je?«
Meni se učini vrlo čudno što ona to pita, te odgovorih:
»Ništa«. Sećam se da sam se okrenuo na lice da sakrijem uzdrhtalu usnu, koja je iskrenije odgovorila.
»Davide«, reče moja majka. »Davide, čedo moje!«
Mogu reći da me nikakva njena reč u tom trenutku nije mogla toliko dirnuti kao to kad me nazva svojim čedom. Sakrih lice u postelju, pa je stadoh gurati od sebe jednom rukom kada se poče truditi da me podigne.
»To je vaše delo, Pegoti, vi svirepi stvore!« reče moja majka. »U to sam sigurna. Kako vam savest dopušta da podbadate mog rođenog sina protiv mene, ili protiv koga bilo koji mi je drag? Šta hoćete time, Pegoti?«
Jadna Pegoti podiže ruke i oči i samo odgovori nekom parafrazom one molitve zahvalnice koju sam imao da očitam svaki put posle večere:
»Neka vam bog oprosti, gospođo Koperfild, a za ono što ste rekli ovog trenutka, daj bože da nikad ne zažalite«.
»Ovo je dovoljno da poludim«, viknu moja majka. »I to još za vreme mog medenog meseca kad bi se, rekao bi čovek, i moj najogorčeniji neprijatelj morao umekšati da mi ne zavidi na ovo malo duševnog mira i sreće. Davide, nevaljali dečko! Pegoti, vi besomučni stvore! O, bože moj!« viknu moja majka, okrećući se od jednog prema drugom na svoj mazni i ćudljivi način. »Kako je teško na ovome svetu, i to baš onda kad imaš najviše prava da očekuješ da će ti biti najprijatnije«.
Osetih dodir jedne ruke za koju sam znao da nije ni njena ni Pegotina, te skliznuh s kreveta na noge. Bila je to ruka gospodina Merdstona, i on je zadrža na mojoj mišici dok je govorio.
»Šta je ovo, Klaro, mila moja; zar ste zaboravili? Čvrstine, draga moja!«
»Jako mi je žao, Edvarde«, reče moja majka. »Nameravala sam da budem sasvim dobra, ali mi je tako teško«.
»Zaista!« odgovori on. »Zlo je što to čujem tako brzo, Klaro«.
»Da, i ja kažem da je žalosno što me već sada dovode do toga«, odgovori moja majka i napući usta. »I jeste ... žalosno ... zar ne?«
On je privuče k sebi, prišapnu joj nešto na uvo i poljubi je. Kad sam video kako se glava moje majke naslanja na njegovo rame, i kako njena ruka dodiruje njegov vrat — znao sam tada isto tako dobro da je on u stanju da savija njenu meku prirodu u kakav hoće oblik, kao što mi je danas jasno da je to i činio.
»Idite vi dole, mila moja«, reče gospodin Merdston. »David i ja ćemo doći zajedno. A vi, draga moja«, reče on okrećući natušteno lice prema Pegoti, pošto beše pogledom ispratio moju majku iz sobe i oprostio se s njom klimanjem glave i osmehom »znate li vi ime svoje gospođe?«
»Ona je dugo bila moja gospođa, gospodine«, odgovori Pegoti. »Valjda znam njeno ime«.
»To je istina«, odgovori on. »Ali meni se čini da sam vas čuo, dok sam dolazio gore, kako je nazivate imenom koje nije njeno. Ona je, znate, uzela moje ime. Imajte to na umu«.
Bacajući na mene zbunjen pogled, Pegoti izađe iz sobe klanjajući se i ne odgovarajući ništa; pošto je valjda videla da se od nje očekuje da ode, te nije imala opravdanja da ostane. Kad nas dvojica ostadosmo sami, on zatvori vrata, pa se, sednuvši na jednu stolicu i puštajući mene da stojim ispred njega, zagleda netremice u moje oči. Osećao sam da i njegove oči privlače moje, i da ga gledam isto tako netremice. Dok se sećam kako smo stajali lice u lice jedan prema drugom, meni se čini kao da čujem kako mi srce lupa brzo i snažno.
»Davide,« reče on utanjivši usne i pritiskujući ih jednu uz drugu »Šta misliš, šta bih ja uradio kad bih imao posla s nekim upornim konjem ili psom?«
»Ne znam«.
»Tukao bih ga«.
Ja sam odgovorio nekim šapatom bez daha, ali sam ćuteći osećao da mi je sad dah kraći.
»Naterao bih ga da se trza i grči od bola. Rekao bih sebi: ,Savladaću tog deliju’, pa bih to i učinio, makar ga to stalo i poslednje kapi krvi. Šta ti je to na licu?«
»Prljavština«, rekoh ja.
On je znao kao god i ja da su to tragovi suza. Ali da mi je postavio to pitanje i po dvanaesti put, i svaki put sa po dvadeset udaraca, mislim da bi moje malo srce pre prepuklo nego što bi to priznalo.
»Ti si i suviše pametan za svoje godine«, reče mi on s ozbiljnim osmehom, koji mu je bio svojstven »i vidim da si me vrlo dobro razumeo. Umij to lice, gospodine, pa dođi dole sa mnom«.
Pokaza mi onaj umivaonik u kojem sam našao sličnosti sa gospođom Gamidž, pa mi dade glavom znak da ga odmah poslušam. Tada nisam nimalo sumnjao, kao što ne sumnjam ni danas, da bi me smesta premlatio da sam se predomišljao.
»Draga Klaro«, reče on pošto sam izvršio njegovo naređenje i pošto je sišao sa mnom u salon, još jednako držeći svoju ruku na mojoj mišici »nadam se da više nećete imati neprijatnosti. Mi ćemo brzo popraviti svoje mladalačke ćudi«.
Neka mi je bog svedok da bih se možda popravio za ceo život, da bih postao sasvim drugi stvor možda za ceo život na jednu jedinu ljubaznu reč u to doba. Reč podstreka i objašnjenja, jedna reč sažaljenja prema mome detinjem neznanju, reč dobrodošlice svome domu, reč koja bi me uverila da je to stvarno moj dom, mogla je probuditi osećanje dužnosti prema njemu u mom srcu, mesto na mojoj pretvornoj spoljašnosti, i mogla me je dovesti do toga da ga poštujem umesto da ga mrzim. Učinilo mi se da je mojoj majci žao što me vidi kako stojim u toj sobi tako prestrašen i tuđ, i da me je malo kasnije, dok sam se prikradao jednoj stolici, pratila još tužnijim pogledom — možda osećajući u mojim detinjim koracima nedostatak neke slobode — ali ni jedna reč ne pređe preko njenih usana, te prilika za to prođe.
Večerasmo sami nas troje. Izgledalo je da on jako voli moju majku — bojim se da ga nisam zbog toga nimalo više voleo — i da ona njega jako voli. Iz njihovih razgovora saznadoh da njegova starija sestra dolazi da živi s njima i da je očekuju te večeri. Ne znam posigurno da li sam doznao tada, ili kasnije, da on, iako nema nikakvog ličnog učešća ni u kakvom preduzeću, ima udela ili izvestan godišnji prihod od dobiti neke velike vinarske radnje u Londonu, s kojom je njegova porodica bila u vezi još od vremena njegovog pradede, i gde je i njegova sestra imala sličan udeo; ali bilo kako bilo, neka to ostane zabeleženo na ovom mestu.
Dok smo posle večere sedeli kraj vatre, i dok sam ja razmišljao kako da se izvučem do Pegoti, a da ne ispadnem drzak i da ne zamerim gospodaru kuće, neke kočije stadoše pred baštenskim vratnicama i on izađe da dočeka gošću. Moja majka pođe za njim. Ja sam bojažljivo išao za njom, kad se ona okrete na vratima salona u polumraku, pa mi, uzevši me u zagrljaj, kao nekada, prišapnu da volim novog oca i da ga slušam. To je učinila žurno i krišom, kao nešto grešno, ali sa nežnošću, pa je, metnuvši ruku iza sebe, držala moju u njoj sve dok ne dođosmo do mesta gde je on stajao u bašti, a tada ispusti moju ruku i proturi svoju ispod njegove.
To je doputovala gospođica Merdston, žena sumorna izgleda, crnomanjasta kao i njen brat, na koga je jako ličila i po licu i po glavi, i s vrlo gustim obrvama, koje su se skoro sastajale nad velikim nosom, kao da je htela njima da nadoknadi nepravdu nanesenu njenom polu time što su mu uskraćeni zalisci. Sa sobom je donela dva sumorna, tvrda, crna sanduka, s njenim inicijalima od jakih mesinganih eksera na poklopcima. Kad htede da plati kočijašu, ona izvadi pare iz tvrdog čeličnog novčanika koji je držala u nekoj ručnoj torbetini, pravoj tamnici, koja joj je visila na ruci o teškom lancu i zatvarala se uz šum kao škljocanje zuba. Dotada još nisam video tako od glave do pete metalnu damu kao što je bila ta gospođica Merdston.
Dovedoše je u salon uz mnoge izraze dobrodošlice, i tu ona svečano priznade moju majku za svoju novu i blisku srodnicu. Zatim pogleda u mene i reče:
»Je li to vaš sin, snaho?«
Moja me majka priznade za svoga.
»Govoreći onako uopšte«, reče gospođica Merdston, »ja ne volim dečake. Kako ste, dečko?«
Ja na te reči pune ohrabrenja, odgovorih da sam vrlo dobro i da se nadam da je i ona isto tako, i to rekoh sa tako hladnom predusretljivošću, da gospođica Merdston odmah svrši sa mnom:
»Slabo vaspitan!«
Pošto je to rekla sasvim razgovetno, zamolila je za ljubaznost da joj pokažu njenu sobu, koja od tog trenutka pa nadalje postade za mene nešto puno straha i užasa, gde ona dva njena crna sanduka niko nikad nije video otvorene i nezaključane, i gde su — jer sam ja jednom, ili u dva maha zavirio unutra, kad ona nija bila tu — mnogobrojni sitni čelični lanci i klinčići kojima je gospođica Merdston ukrašavala sebe kad je bila svečano obučena obično visili na ogledalu, u jezivom poretku.
Ukoliko sam mogao da zaključim, ona se to sasvim doselila i nije više nameravala da ode. Sutradan je počela da »pomaže« mojoj majci, te je preko celog dana ulazila u ostavu i izlazila iz nje, uređivala stvari i unosila pometnju u stari red. Primetio sam kod gospođice Merdston, skoro među prvim važnijim stvarima, da joj nije izbijalo iz glave podozrenje da posluga krije nekog čoveka negde u nekom odeljenju u kući. Tako je pod uticajem te zablude upadala u podrum za ugalj u najneočekivanije časove, a retko bi kad otvarala vrata kog mračnog ormana da ih odmah ne zalupi; držeći da ga je ulovila.
Iako na gospođici Merdston nije bilo ničeg veselog i živahnog, ona je bila prava ševa u pogledu ranog ustajanja. Na nogama je bila — i to, kako ja i dan danji verujem, u poteri za onim čovekom — već pre nego što se iko u kući i makao. Pegoti je izrazila mišljenje da ona čak i spava s jednim okom otvorenim, ali se s njom nisam mogao saglasiti u tom mišljenju, jer sam, čim za to doznadoh, i sam to pokušao, te se uverih da se to ne može izvesti.
Odmah je prvog dana po svom dolasku ustala i zazvonila u svoje zvono s prvim petlovima. Kad moja majka siđe na doručak, i kad se spremala da pripravi čaj, gospođica Merdston kao da je kljucnu u obraz, što je kod nje bilo najpribližnije podražavanje poljupcu, pa reče:
»A sad, draga moja Klaro, ja sam, kao što znate, došla ovamo da vam skinem s vrata svaku brigu, ukoliko mogu. Vi ste isuviše lepi i lakomisleni«, moja majka porumene, ali se i nasmeja, kao da joj ta ocena nije bila neprijatna, »da bi na vas pale ma kakve dužnosti koje bih ja mogla preuzeti. Ako ćete biti tako dobri da mi date svoje ključeve, draga moja, ja ću se ubuduće starati o svim poslovima te vrste«.
Otada je gospođica Merdston držala ključeve u svome malom zatvoru preko dana, a noću pod svojim jastukom, te je moja majka s njima posle toga imala posla koliko i ja.
Moja majka nije bez ikakvog protivljenja pustila da joj se vlast uzme iz ruku. Jedne večeri, pošto je gospođica Merdston pred svojim bratom razvila izvesne domaće planove za koje joj je on davao odobrenje, moja majka poče odjednom plakati i reče da bi je bar mogli upitati za mišljenje.
»Klaro!« reče gospodin Merdston strogo. »Klaro, ja vam se čudim!«
»O, lepo je to govoriti da mi se čudite, Edvarde!« viknu moja majka, »i lepo je od vas što pričate o čvrstini, ali vi to ni sami ne biste voleli!«
Čvrstina je, uzgred da kažem, bila velika osobina od koje su gospodin i gospođica Merdston polazili. Ko zna kako bih tada objasnio tu reč da je to neko od mene zatražio, ali sam je ipak sasvim jasno shvatio na svoj način, to jest kao drugi naziv za tiraniju i za neku sumornu, naduvenu đavolsku ćud, koje je bilo u njih oboje. Njihov se simbol vere, onako kako bih ga sad izrazio, sastojao u ovome: gospodin Merdston je čvrst; niko u njegovom svetu ne sme biti uopšte čvrst, jer se sve mora povijati pred njegovom čvrstinom. Gospođica Merdston je izuzetak. Ona još i sme da bude čvrsta, ali samo po pravu srodstva, i samo u podređenoj i podaničkoj meri. Moja majka je drugi izuzetak. Ona sme da bude čvrsta, i mora, ali samo u pokoravanju njihovoj čvrstini, i u veri da nema druge čvrstine na zemlji.
»Vrlo je to teško«, reče moja majka, »da u mojoj sopstvenoj kući...«
»Mojoj sopstvenoj kući?« ponovi gospodin Merdston »Klaro!«
»Hoću da kažem u našoj vlastitoj kući«, promuca moja majka očevidno uplašena. »Nadam se da ćete shvatiti šta mislim da kažem, Edvarde, — teško je da se u vašoj vlastitoj kući meni ne ostavlja ni jedna reč o domaćim poslovima. Sigurna sam da sam dobro vodila kuću pre nego što smo se uzeli. Postoje dokazi«, reče moja majka jecajući »pitajte Pegoti jesam li vrlo dobro upravljala dok mi se niko nije mešao«.
»Edvarde«, reče gospođica Merdston, »da svršimo s ovim. Ja sutra putujem«.
»Džein Merdston«, reče njen brat, »ćutite! Nemojte se praviti da ne poznajete moj karakter bolje nego što vaše reči pokazuju«.
»Ja znam sigurno«, nastavi moja sirota majka u nepovoljnijem položaju i uz mnoge suze, »da ja ne želim ničiji odlazak. Bila bih vrlo nesrećna i ojađena kad bi ma ko otišao. Ne tražim mnogo. Nisam nerazumna. Samo želim da me nekad pripitaju za mišljenje, prosto forme radi. Mislim da ste nekad bili zadovoljni time što sam bila malo neiskusna i detinjasta, Edvarde — dobro se sećam da ste mi to govorili — ali ste sada tako strogi kao da me mrzite zbog toga«.
»Edvarde«, reče gospođica Merdston »da svršimo s tim. Ja odlazim sutra«.
»Džein Merdston«, grmnu gospodin Merdston, »hoćete li čutati. Kako se usuđujete?«
Gospođica Merdston pusti iz tamnice svoju maramicu, pa je podrža ispred očiju.
»Klaro«, nastavi on gledajući u moju majku, »vi me iznenađujete! Vi me zaprepašćujete! Jeste, ja sam uživao pri pomisli da ću se oženiti neiskusnom i neizveštačenom osobom, i da ću obrazovati njen karakter i uliti joj nešto od one čvrstine i odlučnosti koja joj je potrebna. Ali kad je Džein Merdston tako dobra da hoće da mi pritekne u pomoć u tom nastojanju, i da primi na sebe, i to samo mene radi, položaj neke kućepaziteljke, pa nailazi na nisko ...«
»O, molim, molim, Edvarde«, viknu moja majka, »ne prebacujte mi da sem nezahvalna. Ja sam uverena da nisam nezahvalna. Niko mi to dosada nije rekao. Imam mnogo mana, ali tu nemam. O, nemojte, mili moj«.
»Kad Džein Merdston, kažem«, nastavi on, pošto je pričekao da moja majka začuti, »nailazi na niska uzvraćanja, onda se to moje osećanje hladi i menja«.
»Nemojte, mili moj; ne govorite tako!« preklinjala je moja majka ojađena izgleda. »O, nemojte, Edvarde! To ne mogu da slušam. Kakva sam da sam, ja sam osećajna. Znam da sam osećajna. Govorim to zato što sam sigurna da jesam. Pitajte Pegoti. Znam da će vam ona reći da sam osećajna«.
»Ni najveća mera običnog mekuštva, Klaro«, odgovori joj gospodin Merdston na to, »ne može mene ni za dlaku promeniti. Samo zalud traćite reći«.
»Molim vas, budimo prijatelji«, reče moja majka. »Ja ne bih mogla da živim uz hladnoću i neljubaznost. Meni je tako žao. Ja znam da imam puno nedostataka, i vrlo je lepo od vas, Edvarde, što vi sa svojim snažnim duhom nastojite da to ispravite kod mene. Džein, ja se ne protivim nikome. Meni bi srce prepuklo ako biste vi zaista mislili da odete...« Moja majka je bila toliko utučena da nije mogla dalje.
»Džein Merdston«, reče gospodin Merdston svojoj sestri, »mislim da su oštrije reči između nas nešto neobično. Nije do mene krivica što se večeras dogodilo nešto tako neuobičajeno. Drugi su me na to podmuklo naveli. A nije to ni vaša krivica. I vas je drugi podmuklo na to naveo. Predajmo to zaboravu oboje. A pošto ovo«, dodade on posle tih velikodušnih reči, »nije scena zgodna za dečaka, Davide, idi u krevet!«
Ja jedva nađoh vrata zbog suza koje mi behu navrele na oči. Bilo mi je žao što je moja majka tako očajna, ali izađoh pipajući, pa se tako i odvukoh po mraku do svoje sobe, nemajući čak srca ni da Pegoti kažem laku noć ili da potražim sveću od nje. Kad me, sat kasnije, probudi njen dolazak — a došla je gore da me potraži — ona mi kaza da je moja majka otišla da legne pošto joj nije bilo dobro, i da gospodin i gospođica Merdston sede sami. Kad sledećeg jutra siđoh nešto ranije, zastadoh pred vratima salona čuvši glas svoje majke. Ona je vrlo usrdno i ponizno molila gospođicu Merdston za oproštaj, koji joj ta dama podari, te tako dođe do potpunog izmirenja. Nikad više nisam video da moja majka kazuje mišljenje ma o čemu, a da se prvo ne obrati gospođici Merdston, ili da na neki pouzdan način ne proveri šta gospođica Merdston misli o tome, i nikad nisam video da, se gospođica Merdston, planuvši — u tom pogledu nije imala čvrstine — maši za svoju torbu kao da hoće da izvadi ključeve i da mojoj majci podnese ostavku, a da ne opazim kako moju majku hvata grozan strah.
Tamna boja koja je bila u krvi Merdstonovih, zamračivala je i njihovo versko osećanje, koje je bilo strogo i puno srdžbe.
Docnije sam došao na misao da je ta odlika bila neizbežna posledica čvrstine gospodina Merdstona, koja mu nije dopuštala da ikome dopusti da se izvuče od najteže i najstrašnije kazne, za koju je gospodin Merdston mogao naći bilo kakva opravdanja. Bilo kako bilo, tek se dobro sećam da smo sad išli u crkvu strašno strogih lica, i da se nekako sve izmenilo u toj staroj bogomolji. Opet nailazi ta s puno strepnje očekivana nedelja, i ja stupam prvi u redu u naš stari sto kao neki zatvorenik koga pod stražom dovode na službu božju za robijaše. Pa onda gospođica Merdston u haljini od crne kadife, koja izgleda kao da je napravljena od pokrova sa mrtvačkih kovčega, stupa u stopu za mnom, a za njom moja majka, pa njen muž. Sad tu više nema naše Pegoti kao nekad. Zatim slušam kako gospođica Merdston mumla odgovore na jektenija i kako naglašava sa svirepom nasladom sve one strašne reči. Pa onda gledam kako joj crne oči kruže unaokolo po crkvi dok izgovara »jadni grešnici«, kao da časti tim imenom svu pastvu. A zatim bacim ponekad pogled na svoju majku, koja bojažljivo miče usnama između ono dvoje, dok joj po jedno od njih bubnja kraj svakog uha, poput potmule grmljavine. Onda se, obuzet nekim iznenadnim strahom, pitam da se možda naš stari popa ne vara, a gospodin i gospođica Merdston imaju pravo, i da su možda zaista svi anđeli na nebu samo anđeli uništenja. Zatim me, ako samo prstom maknem ili mi se olabavi ma i jedan mišić na licu, gospođica Merdston mune molitvenikom tako da mi rebra zabride od bola.
Da; a zatim na povratku kući zapažam kako neki susedi gledaju u moju majku i u mene i šapuću. A zatim, dok ono troje ide dalje ruku pod ruku, a ja zaostajem sam pozadi, pratim neke od tih pogleda, pa se pitam zar zaista korak moje majke nije više onako lak kako sam ga znao, i zar je zaista veselost njene lepote iščezla ubijena brigama! Pa se onda pitam da li se neki od suseda seća, onako kao ja, kako smo nas dvoje, ona i ja, imali običaj da idemo kući zajedno, i glupo se mučim tim domišljanjem celog tog bogovetnog sumornog i očajnog dana.
Bilo je ponekad govora o tome da bi trebalo da odem u neki vaspitni zavod. Ta je misao potekla od gospodina i gospođice Merdston, i moja se majka, naravno, složila s tim. Ali još nije bilo ništa odlučeno o tome, te sam zasada imao časove kod kuće.
Hoću li ikad zaboraviti te časove? Njima je, naizgled, rukovodila majka, ali stvarno gospodin Merdston i njegova sestra, koji su uvek bili prisutni i u njima nalazili pogodnu priliku da mojoj majci daju pouku o onoj takozvanoj čvrstini koja je otrovala oba naša života. Mislim da je to i bio razlog zbog koga su me držali kod kuće. Bio sam prilično sposoban i voljan da učim dok smo majka i ja živeli sami. Sećam se kao kroz san kako sam učio azbuku na njenom krilu.
Još i dan danji kada pogledam masna, crna slova u bukvaru, kao da mi opet izlaze pred oči onakva kakva su mi nekada izgledala, ona zagonetna novina njihovih oblika i vedra dobroćudnost slova O i Q ili slova S. Ali ona ne bude u meni osećanje odvratnosti i nevoljnosti. Naprotiv, čini mi se da sam išao cvetnom stazom sve do knjige o krokodilima, a da me je celim tim putem veselila blagost glasa i postupanja moje majke. Ali ovih svečanih lekcija koje su nastupile kasnije, sećam se kao smrtnog udarca zadatog mome miru, kao teškog svakodnevnog rintanja i bede. Bili su vrlo dugi, mnogobrojni, vrlo teški — neki od njih za mene sasvim narazumljivi, te su me zbunjivali, kao što su, rekao bih, zbunjivali i moju majku.
Dopustite mi da se setim kako je to izgledalo i da ponovo izazovem u sećanju jedno takvo pre podne.
Dolazim u mali salon posle doručka, sa knjigama, sveskom i tablicom. Majka me čeka spremna kraj svog pisaćeg stola, ali ni upola tako spremna kao gospodin Merdston u svojoj naslonjači kraj prozora, ma koliko se pravio da čita neku knjigu, ili kao gospođica Merdston, koja sedi blizu moje majke i niže čelične đinđuve. Samo jedan pogled bačen na ovo dvoje toliko utiče na mene, da osećam kako mi reči koje sam s beskrajnom mukom upamtio sve izvetravaju i odlaze bog zna kuda. Uzgred rečeno, i sad se pitam kuda li one to odlaze?
Predajem majci svoju prvu knjigu. Možda je to gramatika, možda istorija ili zemljopis. Bacam poslednji davljenički pogled na stranicu dok joj je predajem u ruke, i počinjem da govorim trkom, dok mi je još sve sveže u glavi. Spotičem se o jednu reč. Gospođica Merdston diže pogled. Spotičem se o drugu reč. Gospođica Merdston diže pogled. Ja crvenim; spotičem se o pola tuceta reči i zapinjem. Mislim da bi mi majka pokazala to u knjizi da sme, ali ne sme, pa, samo tiho izgovara:
»O, Devi, Devi!«
»Ama, čujete, Klaro«, kaže gospodin Merdston, »budite čvrsti prema dečku. Nemojte govoriti: ,O, Devi, Devi’. To je detinjasto On ili zna lekciju ili ne zna«.
»On je ne zna«, upada gospođica Merdston jezivo.
»Bojim se da je zaista ne zna«, kaže moja majka.
»Eto, onda vidite, Klaro«, odgovori gospođica Merdston; »treba da mu prosto vratite knjigu i da ga naterate da nauči«.
»Pa da, na svaki način«, kaže moja majka, »to ja i mislim, draga Džein. Dakle, Davide, hajde pokušaj još jednom i ne budi glup«.
Ja poslušam prvi deo naređenja time što pokušavam još jedared, ali sa drugim delom naredbe nemam toliko uspeha, jer sam vrlo glup. Spotaknem se i padnem pre nego što dođem do starog mesta, i to na mestu koje sam maločas znao, te zastajem da razmislim. Ali ne mogu da mislim o lekciji. Mislim o tome koliko je aršina tila otišlo u kapu gospođice Merdston, ili o tome pošto li je bila domaća haljina gospodina Merdstona, ili o bogzna kakvoj ludoj stvari sa kojom ni ti imam veze, niti želim da stupim u bilo kakvu vezu. Gospodin Merdston učini nestrpljivi pokret, koji sam ja već davno očekivao. Gospođica Merdston čini to isto. Moja majka gleda pokorno u njih, zatvara knjigu i stavlja je na stranu, kao zaostatak koji moram uraditi kad svršim ostale, zadatke.
Ne prođe mnogo, pa se nakupi čitava gomila tih zaostataka, koja raste kao gruda snega koja se valja. Ukoliko je ona veća, utoliko ja bivam sve gluplji. Moj položaj postaje beznadežan, i ja osećam da se batrgam u takvom glibu besmislice, da se odričem pomisli da ću se ikad iz toga izvući, pa se predajem svojoj sudbini. Očajan izraz kojim majka i ja gledamo jedno u drugo dok se ja tako zaplićem, zaista je žalostan. Ali je najnesretnija posledica tih bednih časova, kad moja majka, držeći da je niko ne gleda, pokušava da mi pomogne micanjem usana. U takvom trenutku gospođica Merdston, koja je za sve vreme samo to i vrebala iz zasede, kaže dubokim, prekornim glasom:
»Klaro!«
Moja majka se trza, crveni i slabo osmehuje. Gospodin Merdston ustaje iz naslonjače i uzima knjigu, pa me njom ili gađa ili dobro izudara po ušima, da me zatim, uhvativši me za ramena, izbaci iz sobe.
Čak i kada se časovi svrše, najgore ima tek da dođe u obliku jednog strašnog računskog zadatka. Taj se smišlja naročito za mene, pa mi ga gospodin Merdston usmeno zadaje, a počinje ovako: »Ako uđem u trgovinu sa sirom i kupim pet hiljada masnih glusterskih sireva po četiri i po penija komad, s tim da platim u gotovu...« — tu već vidim kako je gospođica Merdston van sebe od radosti. Ja buljim u te sireve bez ikakve koristi i razumevanja sve do večere, a tada, pošto sam od sebe napravio pravog crnca, jer sam sve pore na svojoj koži napunio prašinom sa tablice, dobijem krišku hleba da je prezalogajim uz one svoje sireve, i ostajem u nemilosti za ostatak večeri.
Sad mi se, posle toliko vremena, čini da je moje nesrećno učenje uglavnom ovako teklo. Ja bih mogao postići vrlo dobar uspeh da nije bilo Merdstonovih, ali je delovanje Merdstonovih na mene bilo slično opčinjenosti koje bi dve zmije vršile nad kakvom jadnom ptičicom. Čak i kad bih koje pre podne prošao s prilično časti, čitava bi dobit bila u ručku, jer gospođica Merdston nikako nije mogla da podnese da me vidi bez zadatka, pa bi, ako bih nepromišljeno pokazao ma čim da sam nezaposlen, odmah privukla pažnju svog brata na mene time što bi rekla: »Draga Klaro, sve, sve, ali rad; dajte svom dečku kakav zadatak«; što je bio povod da me poklope nekim novim zadatkom. Što se tiče bilo kakve zabave s decom mojih godina, toga sam imao vrlo malo, jer je sumorna teologija Merdstonovih došla do zaključka da su sva deca samo roj malih guja otrovnica (mada je jednom i jedno dete stajalo među učenicima) koje kuže jedna drugu.
Prirodna posledica ovakvog postupanja, koje je, čini mi se, trajalo nekih šest meseci, ili duže, bila je da sam postao natmuren, tup i tvrdoglav. Tome je mnogo doprinosilo osećanje da se iz dana u dan sve više odstranjujem i otuđujem od svoje majke. Mislim da bih potpuno otupeo da nije bilo jedne druge okolnosti.
Evo u čemu je bila stvar. Iza mog oca ostala je mala zbirka knjiga u jednoj sobici gore, u koju sam odlazio, jer je bila kraj moje sobe, i za koju niko drugi u našoj kući nije mario. Iz te su blažene sobice izlazili Roderik Rendom, Peregrin Pikl, Hamfri Klinker, Tom Džons, Vekvildski sveštenik, Don Kihot, Žil Blaz i Robinson Kruso\'7b10\'7d, slavna četica koja mi je pravila društvo. Oni su održavali u životu moju maštu, kao i neku nadu u nešto izvan tog mesta i vremena — oni i priče iz »Hiljadu i jedne noći« i »Priče o duhovima« — i nisu mi nimalo naškodili, jer ma kakvo zlo da se krilo u nekima od njih, za mene nije važilo; ja o tom zlu nisam imao pojma. Meni sad izgleda čudno kako sam onda, usred onolikog buljenjai batrganja nad mnogo mučnijim temama, nalazio vremena da čitam te knjige. Zanimljivo je da sam u svojim sitnim nevoljama, koje su za mene bile krupne, uspevao da se tešim time što sam u tim knjigama nalazio omiljene ličnosti iz svog života, a gospodina i gospođicu Merdston zamišljao u svima njihovim zlim karakterima. Izigravao sam po čitavu nedelju dana Toma, Džonsa — nekog detinjeg Toma Džonsa, sasvim bezazleno stvorenje. Čvrsto sam uveren da sam održavao svoju sopstvenu zamisao o Roderiku Rendomu po mesec dana bez prekida. Halapljivo sam gutao ono nekoliko svezaka putopisa po moru i kopnu — sad im više ni imena ne znam — koje su bile na tim policama; i sećam se kako sam danima hodao po svom delu naše kuće naoružan srednjim delom iz nekog starog kalupa za čizme — kao pravo oličenje nekog kapetana iz kraljevske britanske mornarice kome preti opasnost da ga opkole divljaci, i koji se tvrdo rešio da što skuplje proda svoj život. Kapetan nije gubio ništa od svoga dostojanstva kad bi ga ko pljesnuo po licu latinskom gramatikom. Ja bogme jesam, ali je kapetan i dalje ostao kapetan i junak, uprkos svim gramatikama i svim jezicima na svetu, živim ili mrtvim.
To mi je bila jedina i stalna uteha. Kad pomislim na to, pred oči mi izlazi slika letnje večeri; dečaci se igraju u crkvenoj porti, a ja sedim na krevetu zadubljen u čitanje kao da se radi o glavi. Svaki ambar u susedstvu, svaki kamen u crkvi, svaka stopa zemlje u crkvenoj porti podsećali su na nešto posebno u mome duhu što je bilo u vezi sa tim knjigama i označavali neko proslavljeno mesto u njima. Gledao sam kako se Toma Pajps penje uz crkveni toranj; posmatrao Strapa sa rancem na leđima kako zastaje na vratnicama da se odmori; a dobro znam da je Komodor Tranion održao onaj klub sa gospodinom Piklom u naročitoj sobi naše male seoske mehane.
Sad tek razume čitalac, kao i ja, kakav sam bio kada sam došao do onog trenutka u mojoj mladalačkoj istoriji kojem se sad vraćam.
Kad jednog jutra uđoh sa svojim knjigama u salon, videh da majka izgleda puna strepnje, da gospođica Merdston izgleda čvrsta, i da gospodin Merdston privezuje nešto na kraj jednog štapa — jednog glatkog i vitkog štapa, koji prestade vezivati kad ja uđoh, pa ga uspravi i švićnu njime kroz vazduh.
»Ja vam kažem, Klaro«, reče gospodin Merdston, »da su i mene često šibali«.
»Ta nema sumnje, naravno«, reče gospođica Merdston.
»Pa, razume se, draga Džein«, promuca moja mati krotko. »Ali... ali mislite li da je to Edvardu koristilo?«
»Mislite li vi da je to Edvardu škodilo, Klaro?« upita gospodin Merdston ozbiljno.
»U tome je stvar«, reče njegova sestra.
Na to moja majka odgovori:
»Razume se, draga Džein«, i više ništa ne reče.
Ja počeh strepeti da se taj razgovor lično mene tiče, te potražih oči gospodina Merdstona, kad se njegov pogled spusti na mene.
»E, Davide«, reče on, i kad on to reče, ja opet videh onaj pogled ispod oka, »danas moraš biti pažljiviji nego obično«.
On opet uspravi štap i opet švićnu, a zatim završi pripremanje biča, pa ga položi pored sebe uz jedan značajan pogled i uze knjigu.
Bio je to, odmah na početku, dobar podstrek mom prisustvu duha. Osetih kako mi reči moje lekcije izmiču, ne jedna po jedna, ne red po red, nego čitavim stranicama. Pokušah da ih zadržim, ali su one, izgleda, ako mogu tako da se izrazim, natakle klizaljke na noge i stale leteti oko mene tako brzo i glatko, da ih je bilo nemoguće zaustaviti.
Počesmo rđavo, da nastavimo sve gore i gore. U sobu sam ušao misleći da ću se tog dana odlikovati, pošto sam zamišljao da sam se vrlo dobro spremio; ali se pokaza da je to bila, zabluda. Knjiga za knjigom je išla na gomilu neuspeha, jer nas je gopođica Merdston istrajno posmatrala za sve to vreme. A kad najzad dođosmo do pet hiljada sireva — toga dana su, dobro se sećam, bili štapovi — moja majka brižnu u plač.


»Klaro!« reče gospođica Merdston opominjući je.
»Čini mi se da mi nešto nije dobro«, reče moja majka.
Videh kako on ustaje i pri tome ozbiljno namiguje sestri, a zatim uzima štap govoreći:
»Znate Džein, ne možemo ni očekivati da Klara sa potpunom čvrstinom podnese brigu i muku koju joj je David danas zadao. To bi bilo stoički. Ona je znatno jača i bolja, ali ne možemo toliko očekivati od nje. Davide, ti i ja ćemo gore, dečko«.
Dok me je on vodio kroz vrata, moja majka potrča prema nama. Gospođica Merdston reče:
»Klaro, jeste li sasvim poludeli?« i zadrža je; zatim videh kako moja majka zapuši uši i čuh je kako plače.
On me je lagano i ozbiljno vodio naviše u moju sobu — znam pouzdano da se naslađivao tom svečanom paradom izvršavanja kazne, a kad stigosmo tamo, on mi priklešti glavu ipod pazuha.
»Gospodine Merdstone!« viknuh ja. »Nemojte. Molim vas, ne tucite me. Ja sam se trudio da naučim, ali ne mogu učiti dok ste vi i gospođica Merdston tu. Zaista ne mogu!«
»Zar zbilja ne možeš, Davide?« reče on. »Videćemo da li je tako«.
Držao mi je glavu kao u mengelama, ali sam je ja nekako izvio i zadržao ga za trenutak, moleći ga da me ne tuče. Zadržao sam ga samo za trenutak, jer me je trenutak kasnije žestoko ošinuo, a ja sam mu u tom istom trenutku zgrabio ustima ruku kojom me je držao i zagrizao je. Još i sad zaškripim zubima kad se setim toga.
Na to on stade tući kao da hoće da me prebije. Pored sve buke koju smo dizali, čuo sam njihovo trčanje po stepenicama i plakanje izglasa; čuo sam kako moja majka glasno plače — i Pegoti. Zatim je on otišao, vrata se zaključala spolja, a ja ležao na podu u groznici i vreo, sav poderan i ranjav, i pomaman mada onako slabačak.
Dobro se sećam kako mi je, kad sam se primirio, izgledala neprirodna ona tišina koja je vladala u celoj kući! Sećam se dobro kako sam osećao da počinjem bivati zao, kad su bolovi od udaraca i uzbuđenja počeli popuštati.
Dugo sam sedeo i osluškivao, ali niotkuda šuma. Podigoh se sa poda i videh svoje lice u ogledalu, tako natečeno, crveno i ružno, da me skoro poplaši. Masnice su bile bolne i ukrućene, te su me opet naterivale na plač čim bih se pomakao, ali nije to bilo ništa prema krivici koju sam osećao. Mogu slobodno reći da mi je teže pritiskivala grudi nego da sam bio najstrašniji zlikovac.
Počeo se hvatati mrak, te ja zatvorih prozor — dotle sam veći deo vremena proveo s glavom naslonjenom na prozor, u naizmeničnom plakanju, dremanju i ravnodušnom gledanju napolje — posle čega se ključ u bravi okrete i uđe gospođica Merdston s malo hleba, mesa i mleka. Ne govoreći ništa, ona spusti na sto sve što mi je donela, buljeći u mene za sve to vreme s primernom čvrstinom; pa onda ode i opet zaključa vrata za sobom.
Sedeo sam tako još dugo i pošto je pao mrak, pitajući se da li će još neko doći. Kada, za to više nije bilo izgleda te noći, svukoh se i legoh, pa se uplašeno stadoh domišljati šta li će raditi sa mnom. Jesam li to izvršio kakav zločin? Hoće li me uhapsiti i odvesti u zatvor? Ima li kakve opasnosti da će me obesiti?
Nikad neću zaboraviti buđenje, sledećeg jutra; onu veselost i svežinu u prvom trenutku, pa onda ono tupo očajanje kojim me je sećanje pritisnulo. Gospođica Merdston se pojavi pre nego što ustadoh i reče, sasvim kratko, da mi je slobodno da se prošetam po bašti jedno pola sata, ne duže; pa se povuče ostavljajući vrata otvorena, da se mogu poslužiti dopuštenjem.
Tako i uradih, pa sam tako radio svakog jutra svoga zatočeništva, koje je trajalo pet dana. Da sam s majkom mogao da se vidim nasamo, pao bih na kolena pred nju i molio je za oproštaj; ali za sve to vreme nisam viđao nikoga sem gospođice Merdston — osim u salonu, za vreme večernje molitve, na koju bi me gospođica Merdston sprovela, pošto su svi ostali već zauzeli mesta; gde bi me postavili kao nekog mladog razbojnika, odvojenog od ostalih, pored vrata; da me odatle onaj tamničar svečano odvede pre nego što bi iko ustao iz molitvenog položaja. Primetio sam samo da je majka bila što je moguće dalje od mene i licem okrenuta na drugu stranu, tako da ga nikad nisam mogao videti, kao i da je ruka gospodina Merdstona uvijena velikim platnenim zavojem.
Nikome ne mogu dati vernu predstavu o tome koliko su mi tih pet dana izgledali dugi. Oni u mome sećanju izgledaju kao čitave godine. Pažnja s kojom sam osluškivao sve što se događa u kući, ili bolje sve što sam mogao čuti (zvonjenje zvonceta, otvaranje i zatvaranje vrata, žamor, korake na stepenicama, i svako smejanje, zviždanje ili pevanje napolju, što mi se činilo sumornije no išta drugo u mojoj samoći i sramoti); pa proticanje časova, neodređeno, naročito noću, kad bih se probudio misleći da je jutro, pa video da porodica još nije otišla da legne, i da čitava duga noć ima tek da dođe; pa teški snovi i mora koja me je pritiskivala; pa vraćanje dana, podneva, popodneva, večera, kada su se dečaci igrali u crkvenoj porti a ja ih posmatrao sa izvesnog odstojanja iz sobe, stideći se da se pokažem na prozoru, da ne bi saznali da sam u zatvoru; pa čudno osećanje što sebe ne čujem da govorim; pa prolazni trenuci nečeg nalik na veselost, što je dolazilo s jelom i pićem i odlazilo s njim, pa padanje kiše jedne večeri, uz neki svež miris, i njeno sve brže i brže pljuštanje po prostoru između mene i crkve, dok mi se nije učinilo da će me taj pljusak, i noćna tama, i strah i kajanje ugušiti — sve je to tako živo i snažno utisnuto u moje sećanje, kao da se događalo godinama a ne danima.
Poslednje noći moga pritvora probudih se kad čuh da neko šapatom izgovara moje ime. Trgoh se u krevetu, i pružajući ruku u mrak rekoh:
»Jeste li to vi, Pegoti?«
Prvo se ne ču nikakav odgovor, ali uskoro čuh opet svoje ime izgovoreno tako tajanstvenim i strašnim glasom, da bih, mislim, pao u nesvest, da mi nije palo na pamet da mora biti da dolazi kroz ključanicu.
Ja se pipajući dovukoh do vrata, pa prislonivši usta na ključanicu prošaputah:
»Jeste li to vi, Pegoti?«
»Da, dragi moj, mali Devi«, odgovori ona, »budi tih kao miš, jer će nas čuti mačka«.
Odmah shvatih da se to odnosi na gospođicu Merdston, i osetih koliko je ta opomena važna, pošto je njena soba bila blizu.
»Kako je mama, draga Pegoti? Je li jako ljuta na mene?«
Čuo sam kako Pegoti tiho plače s druge strane ključanice, kao što sam ja plakao na svojoj strani, pa onda odgovori:
»Ne, nije jako«.
»Šta će biti sa mnom, draga Pegoti? Znate li?«
»Škola. Blizu Londona«, glasio je Pegotin odgovor. Morao sam je naterati da odgovor ponovi, jer mi ga je prvi put sručila u grlo, zato što sam zaboravio da sklonim usta s ključanice i da namestim uvo na nju, te joj nisam mogao čuti reči iako su me dobro zagolicale.
»Kada, Pegoti?«
»Sutra«.
»Je li mi zbog toga gospođica Merdston uzela odelo iz ormana?« Ona je zaista to bila uradila, samo sam zaboravio da to spomenem.
»Da«, reče Pegoti. »Spakovala sanduk«.
»Hoću li videti mamu?«
»Da«, reče Pegoti, »ujutro«.
Onda Pegoti priljubi usta sasvim uz ključanicu i izgovori kroz nju ove reči sa toliko osećanja i topline, koliko nikad ni jedna ključanica, mogu slobodno reći, nije bila pozvana da prenese, pri čemu je svaki isprekidani delić rečenice ubacivala uz neki samo njoj svojstven prasak:
»Mili Davide. Ako nisam apsolutno tako prisna prema vama ovih dana kao ranije, nije što vas ne volim. Isto kao i pre, i više, luče moje. Nego sam mislila da je bolje za vas... I za nekog drugog osim vas... Slušate li, mili Davide, čujete li?«
»Da... da ... d... da, Pegoti!« jecao sam ja.
»Rođeno moje!« reče Pegoti s beskrajnim sažaljenjem. »Naročito vam želim kazati; ne smete me nikad zaboraviti. A ja ću se starati za vašu mamu, Davide. Kao što sam se uvek za vas starala, i neću je ostaviti. Može doći dan kad će biti srećna da opet spusti glavu na ruku svoje glupe, preke, matore Pegoti. I pisaću vam dragi moj... Istina nisam učevna. I ja ću... ja ću...« Pegoti stade ljubiti ključanicu pošto nije mogla da poljubi mene.
»Hvala vam, draga Pegoti«, rekoh ja. »O, hvala vam. Hoćete li mi obećati nešto, Pegoti? Hoćete li u pismu reći gospodinu Pegotiju, i maloj Emiliji, i gospođi Gamidž i Hamu da nisam tako rđav kako bi mogli misliti, i da ih sve mnogo volim, naročito malu Emiliju? Hoćete li, molim vas, Pegoti?«
Ta dobra duša obeća, pa onda oboje izljubismo ključanicu sa najvećom ljubavlju — ja sam je, sećam se, pomilovao rukom, kao da je to njeno čestito lice — i tako se rastadosmo. Od te noći naraslo je u mom srcu izvesno osećanje za Pegoti koje ne umem da izrazim sasvim tačno. Ona nije zauzela mesto moje majke; to nije niko mogao, nego je ušla u neku prazninu u mome srcu koja se sklopila nad njom, te sam posle osećao prema njoj nešto što nisam osećao ni prema kojem ljudskom stvoru. Bila je to i neka vrsta smešne bolećivosti; pa ipak, da je umrla, ne mogu da zamislim šta bih radio, ili kako bih izdržao tragediju koju bi njena smrt predstavljala za mene.
Sleđećeg jutra gospođica Merdston se pojavi kao i obično i reče mi da ću u školu; što ustvari za mene nije bila baš takva novost kako je ona zamišljala. Uz to mi reče da se obučem i da dođem dole u salon na doručak. Tamo zatekoh majku, vrlo bledu i crvenih očiju, pa joj odmah potrčah u zagrljaj i zamolih za oproštaj iz dubine svoje napaćene duše.
»O, Davide«, reče ona, »kako si mogao zadati bol nekome koga ja volim? Potrudi se, molim te, da budeš bolji. Opraštam ti, Davide, ali sam žalosna što imaš tako zle strasti u srcu«.
Bili su je ubedili da sam nevaljao dečko, te je nju više bolelo to nego što odlazim od kuće. To sam bolno osećao. Pokušah da progutam svoj poslednji doručak, ali su mi suze kapale na hleb s maslom i curile u čaj. Video sam kako me majka ponekad pogleda, pa onda baci pogled na budnu gospođicu Merdston, obori oči, ili pogleda ustranu.
»Je li tu sanduk mladoga gospodina Koperfilda?« reče gospođica Merdston kad se pred vratima čuše točkovi kola.
Ja potražih pogledom Pegoti, ali nje tamo nije bilo; ne pojaviše se ni ona ni gospodin Merdston. Moj raniji poznanik, kiridžija, stajao je pred vratima, a moj sanduk donese do kola i natovariše na njih.
»Klaro!« reče gospođica Merdston glasom koji je opominjao. »Gotovi smo, draga Džein«, odgovori majka. »Zbogom, Devi. Ti odlaziš za svoje dobro. Zbogom, čedo moje. Doći ćeš kući o raspustu, pa budi bolji dečko«.
»Klaro!« ponovi gospođica Merdston.
»Svakako, draga Džein«, odgovori majka, koja me je držala u zagrljaju. »Praštam ti, mili dečko. Bog te blagoslovio!«
»Klaro!« opet ponovi gospođica Merdston.
Gospođica Merdston imade dobrotu da me izvede do kola i da mi usput kaže kako se nada da ću se pokajati pre nego što žalosno svršim, a zatim se popeh u kola i lenji konj krenu korakom.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

David Koperfild Empty Re: David Koperfild

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 12:24 pm

David Koperfild 2018_06_15_09_52_16_371_939_0


GLAVA V

OTERAN SAM OD KUĆE


Mogli smo preći oko pola milje, i maramica mi je bila sasvim mokra, kad kiridžija iznenada zaustavi kola.
Kad pogledah da vidim zašto je zaustavio, ja na svoje veliko zaprepašćenje videh kako Pegoti izlete iz jedne žive ograde i kako se pope u kola. Zagrli me obema rukama i pritisnu uz steznik tako jako, da me je od pritiska nos strahovito zaboleo, ali se na to uopšte nisam obazirao sve dok kasnije nisam primetio da mi je osetljiv na dodir. Pegoti ne proslovi ni jednu jedinu reč. Oslobodivši jednu ruku, ona je zavuče u džep do lakta, pa izvuče iz njega neke kese i fišeke sa kolačima, koje mi nabi u džepove, a onda i jedan novčanik, koji mi tutnu u ruku, ali ne reče ni jednu reč. Pošto me još jednom, na rastanku, steže obema rukama, ona siđe s kola i iščeze, po mom ondašnjem i svagdašnjem uverenju bez ijedinog dugmeta na haljini. Podigao sam jedno od nekoliko koja su ležala unaokolo, pa sam ga dugo čuvao kao dragu uspomenu.


Kiridžija pogleda u mene kao da pita hoće li se ona vratiti. Ja odrečno mahnem glavom i rekoh da mislim da neće. »Onda đi«! — reče kiridžija svom lenjom konju, koji shodno tome pođe dalje.
Pošto se tom prilikom sit isplakah, dođoh na misao da od plakanja nema nikakve koristi, utoliko pre što ni Rođerik Rendom, ni onaj kapetan kraljevske britanske mornarice u teškim iskušenjima nisu nikad plakali, koliko sam mogao da se setim. Kad kiridžija opazi na meni tu rešenost, predloži mi da svoju maramicu prostrem preko konjskih sapi da se osuši. Zahvalih mu i pristadoh, i ona mi se učini tako mala na tom svom novom mestu.
Sad sam imao dovoljno vremena da razgledam novčanik. Bio je od krute kože sa metalnim zatvaračem na škljocanje, a u njemu su bila tri sjajna šilinga, koje je Pegoti, na svaki način, nečim morala glačati — da bih se ja što više radovao. Ali su najveće dragocenosti u njemu bila dva komada novca po pola krune uvijena zajedno u hartijicu na kojoj je bilo napisano rukom moje majke: »Za Davida, uz moju ljubav«. Mene to tako dirnu, da zatražih od kiridžije da bude tako dobar pa da mi opet doda maramicu; ali mi on reče da misli da će biti bolje ako se potrudim da prođem bez nje, te i ja pomislih da će tako zaista biti bolje, pa obrisah oči rukavom i prestadoh plakati.
Prestao sam sasvim ozbiljno, mada bi me, s vremena na vreme, zbog moje ranije uzbuđenosti, savladao još po koji silan jecaj. Klackali smo se tako neko vreme, pa upitah kiridžiju ide li on do kraja sa mnom.
»Kuda do kraja?« zapita kiridžija.
»Pa tamo«, rekoh ja.
»Gde je to tamo?« upita kiridžija.
»Blizu Londona«, rekoh ja.
»Pa ovaj bi konj«, reče kiridžija i trže uzdama da ukaže na njega, »lipsao pre nego što bi prevalio i pola puta«.
»Onda vi idete samo do Jarmuta?« upitah ja.
»Tako otprilike«, reče kiridžija, »i tamo ću vas odvesti do poštanskih kola, a poštanska kola će vas odvesti tamo gde je to«.
Kako je to za kiridžiju (zvao se gospodin Barkis) bio suviše dugi govor, pošto je, kako sam rekao u jednoj od ranijih glava, bio po prirodi flegmatičan i nimalo razgovoran — ja ga ponudih jednim kolačem u znak pažnje, a on ga proguta odjednom, kao što bi učinio slon, što ne ostavi nikakva traga na njegovu licu, kao što ne bi ostavilo ni na licu kakvog slona.
»Je li i’ ona umesila?« reče gospodin Barkis, stalno prignut napred, u svome mlitavom stavu, prema podnožju na prednjem delu kola, i s po jednom rukom na svakom kolenu.
»Mislite Pegoti, gospodine?«
»Aha«, reče Barkis, »ona«.
»Jeste. Ona mesi sve kolače, i kuva za nas«.
»A je l’ zbilja velite«, reče gospodin Barkis.
On namesti usta kao da će da zviždi, ali ne zazvižda. Sedeo je zagledavši se konju u uši, kao da je na njima opazio nešto novo, i dosta je dugo tako sedeo. Posle nekog vremena reče:
»A dragana, rekao bih, nema?«
»Je l’ mislite kolače, gospodine Barkise?« Bio sam ubrazio da želi još šta da pojede, pa namerno cilja na tu vrstu poslastica.
»Dragana«, reče gospodin Barkis. »Momka; ima li nekog s kim se gleda?«
»Je l’ Pegoti?«
»Aha, ona«.
»O, ne. Nije nikad imala momka«.
»Je l’ zbilja nije?« reče gospodin Barkis.
I opet namesti usta kao da će da zviždi, i opet ne zazvižda, nego ostade zagledan u konjske uši.
»Te velite«, reče gospodin Barkis posle dužeg razmišljanja, »ona mesi sve pite s jabukama i sve kuva za vas, je l’ baš tako?«
Je odgovorih da je to tačno.
»Eh, pa znate šta?« reče gospodin Barkis. »Vi ćete njoj, može bit’, pisati?«
»Svakako ću joj pisati«, odgovorih ja.
»Aha«, reče on, polako okrećući oči prema meni. »Eto! Ako joj uspišete, valjda ćete se setiti da joj kažete da je Barkis voljan; je l’ ’oćete?«
»Da je Barkis voljan«, ponovih ja prostodušno. »Je li to sve što imam da kažem?«
»M ... da«, reče on oklevajući. »M ... da, Barkis je voljan«.
»Pa vi ćete sutra opet biti u Blanderstonu, gospodine Barkise«, rekoh zamuckujući pomalo pri pomisli da ću ja tada biti daleko odatle, »pa možete mnogo bolje predati svoju poruku«.
Ali kako on odbi taj moj predlog trzanjem glave, i ponovo potvrdi svoju raniju molbu, govoreći s najvećom ozbiljnošću: »Barkis je voljan. To je sve što imate da kažete«, ja se smesta primih toga posredovanja, pa još istog popodneva, čekajući poštanska kola u hotelu u Jarmutu, dobavih list hartije i mastila, i napisah Pegoti pismo koje je glasilo: »Draga moja Pegoti, stigao sam ovde zdrav. Barkis je voljan. Mnogo pozdravite mamu. Vaš odani... P. P. On kaže da naročito želi da znate da je Barkis voljan«.
Čim sam još u kolima bio obećao da ću dostaviti njegovu poruku kad mi bude zgodno, gospodin Barkis je opet zanemeo, a ја sam, osećajući se potpuno iznuren svim onim što mi se dogodilo u poslednje vreme, legao na jedan džak u kolima i zaspao, čvrsto sam spavao sve dok ne stigosmo u Jarmut, koji mi se učini tako nov i neobičan u dvorištu gostionice u koju se dovezosmo, da se odmah odrekoh potajne nade, koju sam gajio, da ću tamo videti nekoga od porodice gospodina Pegotija, a možda čak i samu malu Emiliju.
Poštanska kola su stajala u dvorištu sva blistava, ali bez upregnutih konja, i dok ih je čovek gledao u tom stanju, teško je mogao shvatiti da će ikada poći za London! Dok sam to mislio i pitao se šta li će na kraju krajeva biti sa mojim sandukom, koji gospodin Barkis beše spustio na kaldrmu u dvorištu, pored rude — dok je svoja kola poterao dalje uz dvorište, da ih okrene — i šta će najzad biti sa mnom, neka me žena pogleda sa jednog isturenog prozora u kome je visila nekakva živina i meso u butovima, pa reče:
»Je li to mladi gospodin iz Blanderstona?«
»Jeste, ja sam, gospođo«, rekoh ja.
»Kako se zovete?« upita žena.
»Koperfild, gospođo«, rekoh ja.
»Onda nije«, odgovori žena, »Nikakav ručak nije plaćen na to ime«.
»Da nije Merdston, gospođo?« rekoh ja.
»Pa ako ste gospodičić Merdston«; reče žena, »zašto onda prvo kazujete drugo ime?«
Ja objasnih ženi kako stoji stvar, te ona onda zazvoni i viknu glasno: »Vilijame, pokažite trpezariju!« našto jedan kelner dođe trčeći iz kuhinje na drugoj strani dvorišta da pokaže, i kao da se prilično iznenadi kad vide kome ima da pokaže.
To je bila široka i dugačka prostorija, s nekakvim velikim mapama. Sumnjam da bih mogao biti više u tuđini čak i da su te mape nešto bile prave strane zemlje, a ja iznenada bačen među njih. Osećao sam da je od mene velika smelost što sam s kapom u ruci seo na krajičak jedne stolice najbliže vratima; a kad još kelner prostre stolnjak naročito za mene i stavi na njega svakojake pribore za jelo, mislim da me je svega oblilo rumenilo od preterane skromnosti.
On mi prvo donese neke kotlete sa povrćem, i skide poklopac sa zdele tako naglo i razmetljivo, da se ja poplaših da ga nisam na neki način uvredio. Ali me jako osokoli kad za mene primače stolu jednu stolicu i reče:
»A sad, dugonja, na posao!«
Ja mu zahvalih i sedoh za, sto, ali mi je bilo vrlo teško da rukujem nožem i viljuškom ma i s najmanje veštine, ili da se ne prskam sokom dok je on stajao prema meni i buljio u mene tako uporno, da sam strašno crveneo kad god bih mu ugledao oči. Pošto me je posmatrao sve dok nisam prešao na drugi kotlet, on reče:
»Pripada vam i pola pinte\'7b11\'7d piva. Hoćete li da vam ga sada, donesem?«
Ja mu zahvalih i rekoh: »Da«.
Nato mi ga on nasu iz jednog bokala u veliku čašu i podiže prema svetlosti, tako da je izgledalo lepo.
»Tako mi duše«, reče on, »ima ga podosta, zar ne?«
»Jeste, ima ga dosta«, odgovorih ja, smešeći se, jer sam jako uživao u tome što sam video da je on tako prijateljski raspoložen. Bio je to čovek žmirkavih očiju, bubuljičava lica, i kose nakostrešene po celoj glavi; i dok je tako stajao s jednom rukom na kuku, a drugom držao čašu prema svetlosti, izgledao je sasvim prijateljski.
»Juče je bio ovde jedan gospodin«, reče on, »podebeo gospodin, po imenu Topsojer, možda ga poznajete?«
»Ne«, rekoh ja »ne bih rekao ...«
»U kratkim pantalonama i dokolenicama, sa šeširom široka oboda, u sivom kaputu, s kravatom na tačkice«, reče kelner.
»Ne«, rekoh ja sramežljivo, »nemam zadovoljstvo ...«
»Došao je ovamo«, reče kelner gledajući u čašu prema svetlosti, »poručio čašu ovog piva, hteo pošto-poto da je poruči, dok sam ga ja odvraćao, a zatim je ispio i pao mrtav. Bilo je suviše staro za njega. Nije ga trebalo ni točiti, u tome je stvar«.
Jako me potrese kad čuh za taj žalosni slučaj, pa rekoh:
»Mislim da će za mene biti bolje da pijem vodu«.
»Nego, znate«, reče kelner još jednako gledajući u svetlost kroz čašu piva i žmireći jednom okom, »naše gazde ne vole kad se poruči pa se ne popije; to ih vređa. A ja ću ovo popiti za vas, ako baš hoćete. Ja sam na to pivo navikao, a navika je sve i sva; mislim, neće mi škoditi ako zabacim glavu i ako ga popijem na iskap. A, šta velite?«
Ja odgovorih da će me jako zadužiti ako pivo popije, ali samo ako misli da mu to neće naškoditi, inače nipošto. Kad on zabaci glavu i brzo iskapi čašu, mene je, priznajem, obuzeo grozan strah da ću videti kako deli sudbinu nesrećnog gospodina Topsojera i kako pada na ćilim lišen života. Ali se njemu ništa ne desi. Naprotiv, učini mi se da izgleda svežiji posle piva.
»A šta to imamo ovde?« reče on zabadajući viljušku u moju činiju. »Kotleti?«
»Jeste, kotleti«, rekoh ja.
»Šta kažete!« kliknu on. »Nisam znao da su to kotleti. Kotlet je kao poručen da ukloni rđave posledice ovog piva! Zar to nije srećna slučajnost«.
I onda u jednu ruku uze za kost jedan kotlet, a u drugu kromipir, pa ih pojede u slast, na moje veliko zadovoljstvo. Docnije uze još jedan kotlet i još jedan krompir, pa zatim opet jedan kotlet i još jedan krompir. Kad svršismo s tim, on mi donese neki puding, pa pošto ga spusti pred mene, neko vreme kao da je sasvim zanesen preturao misli po glavi.
»Kako vam se dopada pašteta?« reče on, trgnuvši se iz misli.
»Ovo je puding«, odgovorih ja.
»Puding?« kliknu on. »Šta kažete! Gle, a kakav?« — reče zagledajući ga izbliza. »Nećete valjda reći da je mućeni puding? Bogme jeste«.
»Ah, mućeni puding!« reče on i zgrabi veliku kašiku, »moje najmilije jelo! Zar to nije sreća? Hajde, mali, da vidimo ko će više pojesti!«
Kelner nesumnjivo pojede više. Više puta me je preklinjao da se potrudim da dobijem utakmicu, ali šta je moja kašičica bila prema njegovoj velikoj kašici, moja brzina prema njegovoj brzini, i moj apetit prema njegovom apetitu. Ja zaostadoh daleko za njim, još pri prvom zalogaju, te u tom takmičenju s njim nisam imao nikakvih izgleda. Čini mi se da nikad nisam video čoveka koji bi toliko uživao u pudingu; a kad je sve smazao, smejao se i dalje, kao da mu uživanje još jednako traje.
Videći ga tako prijateljski raspoložena i druževna, ja zatražih hartiju i mastilo da pišem Pegoti. On mi ne samo odmah donese što sam tražio, nego imade i dobrotu da gleda preko moga ramena dok sam pisao. Kad svrših, on me upita kuda idem u školu.
Ja rekoh: »Blizu Londona;« jer je to bilo sve što sam znao,
»Šta naopako!« reče on i jako se snuždi, »to mi nije nimalo milo«.
»A zašto?« upitah ja.
»Pa, zaboga«, reče on i stade vrteti glavom, »baš su u toj školi polomili rebra onom dečku, čitava dva rebra, mali, jadni dečko! Moglo mu je biti nekako, čeknite da vidim, koliko je vama godina?«
Ja mu rekoh da sam uzeo devetu.
»Eto, baš u tim godinama«, reče on. »Bilo mu je osam godina i šest meseci kad su mu prebili drugo — i dotukli ga«.
Ja nisam mogao prikriti ni pred samim sobom ni pred kelnerom da je to vrlo neugodna podudarnost, pa zapitah kako su to izveli. Njegov me odgovor nije mogao ohrabriti, jer se sastojao iz jedne jedina strašne reči:
»Batinama«.
Trubljenje poštanskog roga dođe u dobar čas da promeni predmet razgovora, jer me natera da ustanem i da snebivajući se, uz ponos i nelagodnost što imam svoj lični novčanik (koji izvadih iz džepa), upitam da li ima šta da se plati.
»Ima list hartije«, odgovori on. »Jeste li ikad kupovali list hartije?«
Ja se nisam mogao setiti da jesam.
»Skupa stvar«, reče on, »i to zbog dažbina. Tri penija. Tako je utvrđena cena u ovom kraju. Nema ništa drugo, sem nešto za kelnera. Mastilo vam ne računam. To mi je čista šteta«.
»Šta, biste vi... šta bih ja ... koliko bi trebalo da ... šta bi bilo u redu da se plati kelneru, molim vas?« promucah ja crveneći.
»Da nemam dece, i da ta deca nemaju male boginje«, reče kelner »ne bih vam uzeo ni šest penija. Da ne izdržavam starog roditelja i divnu sestru«, tu se kelner uzbudi, »ne bih vam uzeo ni prebijene pare. Da imam dobro mesto, i da se ovde dobro postupa sa mnom, ja bih vas još zamolio da primite nešto od mene, umesto da od vas šta uzimam. Ali, eto, živim od tuđih ostataka hrane, a spavam na uglju«, i tu kelner brižnu u plač.
Mene jako dirnu njegova beda, te osetih da bi svaka napojnica manja od devet penija bila prava svirepost i znak tvrdog srca. Zato mu dadoh jedan od moja tri sjajna šilinga, koji on primi s puno poniznosti i uvažen ja, pa ga odmah okrete pod palcem, da vidi je li pravi.
Mene malo zbuni kad videh, dok su mi pomagali da se sa zadnje strane popnem u poštanska kola, da se misli da sam bez ičije pomoći pojeo sav onaj ručak. To shvatih kad načuh kako ona žena na isturenom prozoru dovikuje kondukteru:
»Pripazi na to dete, Džordže, da ne bi puklo!« — i po tome što sve služavke iz te kuće izađoše da se kikoću i da me gledaju kao neko čudo neviđeno. Ovo mog ojađenog prijatelja kelnera, kome se bilo povratilo staro dobro raspoloženje, nije, izgleda nimalo mučilo, jer se i on pridružio opštem divljenju ne osećajući nikakve neprilike. Da sam i najmanje sumnjao u njega, ovo bi mi svakako pojačalo sumnju, ali sam sklon da verujem da onakav kakav sam bio: detinjski prostodušan i pun detinjskog poverenja u starije (jako mi je žao što neka deca te osobine prerano zamenjuju svetovnom mudrošću), nisam, opšte uzevši, osetio prema njemu neko ozbiljnije nepoverenje, čak ni tada.
Moram priznati da mi je teško padalo što sam na taj način nezasluženo postao predmet šala između kočijaša i konduktera, po tome kako zadnji deo kola jako preteže zbog toga što ja tamo sedim, i kako bi bilo zgodnije da putujem teretnim kolima. Pošto se glas o mome tobožnjem apetitu beše proširio i među putnicima na krovu, to se i oni stadoše tako uveseljavati, zapitkujući me da li će u školi plaćati za mene kao za dva ili kao za tri brata, ili stupam li tamo uz naročiti ugovor, ili pod običnim uslovima, i mnoga druga takva prijatna pitanja. Ali bilo je najgore od svega što sam znao da će me biti stid da jedem šta bilo kada se ukaže prilika, i što ću posle prilično lakog ručka morati da ostanem gladan cele noći, jer sam u žurbi bio ostavio za sobom u hotelu svoje kolače. Moje strepnje se obistiniše kad se zaustavismo radi večere; nisam se usudio da večeram, iako sam toliko želeo, nego ostadoh pored vatre i rekoh da mi ništa ne treba. Ali ni to me ne sačuva od novih šala; jer neki promukli gospodin gruba lica, koji je celim putem jednako jeo nešto iz svoje kutije za sendviče, sem kad bi pio iz jedne boce, reče da sam ja kao zmijski car, koji se jednom dobro najede, pa mu to dugo traje; a zatim se, čim je ovo izgovorio, marljivo baci na posao da pojede komad kuvane govedine.
Iz Jarmuta smo bili pošli u tri sata posle podne, te je trebalo da stignemo u London sledećeg jutra u osam sati. Bilo je leto u punom jeku, pa je veče bilo vrlo prijatno. Dok smo prolazili kroz neko selo, ja sam jednako u sebi zamišljao unutrašnjost tih kuća, i šta li stanovnici sada rade; a kad dečaci stadoše trčati za nama, penjati se i ljuljati na zadnjem delu kola, ja sam se pitao jesu li im očevi živi i da li su srećni kod kuće. Imao sam dakle puno predmeta za razmišljanje, a da i ne govorim o tome da su mi se misli neprestano vraćale na pitanje kakvo li će biti mesto u koje idem — strašan predmet za razmišljanje. Ponekad bih se, sećam se, povlačio u misli o kući i Pegoti, i pokušavao da se na nekakav zbrkan način prisetim kako sam se osećao i kakav sam dečko bio pre nego što sam ujeo gospodina Merdstona, ali u tom nisam nikako uspevao, jer mi se činilo da je od tog vremena prošla čitava večnost.
Noć nije bila tako prijatna kao veče, jer je dosta zahladnelo; a kako su mene, da ne bih pao s krova, bili namestili između dva gospodina, onoga s grubim licem i još jednoga, bio sam u opasnosti da me uguše, jer bi me, čim bi ih savladao san, strašno prikleštili. Ponekad bi me tako pritisli, da sam morao da dreknem: »O, molim vas!«, što njima nije bilo nikako po volji, jer ih je svaki put budilo. Prema meni je sedela neka postarija gospođa u velikoj krznenoj bundi, koja je bila toliko umotana, da je u mraku više ličila na naviljak sena nego na ženu. Ta je žena nosila sobom jednu kotaricu i dugo nije znala šta će s njom, dok nije pronašla da je, s obzirom na moje kratke noge, može metnuti ispod mene. Ta me je kotarica naterivala da sedim zgrčen, i toliko mi smetala, da sam se osećao vrlo neprijatno, a čim bih se ma i malo pomakao, od čega bi čaša u korpi neizbežno zveknula, udarivši o nešto drugo, ona bi me nemilosrdno gurnula nogom, i rekla: »De, de, ne vrpolji se. Tvoje su bar kosti dosta mlade«.
Najzad sunce izađe i san mojih putnika kao da postade mirniji. Nemoguće je zamisliti kakve su ih muke mučile čitave noći i kakvim su jecanjem i hrkanjem oni to izražavali, što je više sunce odskakalo, san im je postajao sve lakši, te su se budili jedan za drugim. Sećam se kako me je jako iznenadilo to što se svaki od njih pravio da nije ni oka sklopio, i što je svaki neobično ljutito odbijao da prizna da jeste. Još danas je za mene pravo čudo što primećujem da je naša ljudska priroda od svih slabosti najmanje sklona da prizna, ne mogu da razumem zašto, tu slabost da nas je u poštanskim kolima uhvatio san.
Ne moram se ovde zadržavati pričom o tome kako me je London zaprepastio kad ga ugledah u daljini, i kako sam verovao da se u njemu sve pustolovine mojih omiljenih junaka stalno i sve iznova izvode, ili kako sam sebi objašnjavao da u njemu ima više čudesa i nevaljalstava nego u bilo kome gradu na svetu. Primicali smo se postepeno i najzad u određeno vreme stigli u London, u gostionicu u kraju Uajtčepl, dokle se išlo. Ne pamtim da li se zvala kod Plavog bika ili kod Plavog vepra, tek znam da je bilo nešto plavo i da je slika toga nečeg plavog bila naslikana na stražnjem delu poštanskih kola.
Dok je kondukter silazio s kola, njegov pogled pade na mene i on upita na vratima kancelarije za karte:
»Čeka li ovde ko na jednog dečka za koga je plaćena karta na ime Merdston iz Blanderstona u Safoku, s tim da ovde sačeka dok neko ne dođe do njega?« Niko ne odgovori.
»Pokušajte sa imenom Koperfild, molim vas, gospodine«, rekoh ja, gledajući nemoćno naniže u njega.
»Čeka li ovde ko dečka za koga je karta plaćena na ime Merdston iz Blanderstona, u Safoku, a koji izjavljuje da se zove Koperfild, i koji je poslan s tim da ostane ovde dok ne dođe ko po njega?« reče kondukter. »No, ima li koga?«
Ne, nije bilo nikoga. Ja sam bojažljivo gledao unaokolo, ali pitanje ne napravi nikakav utisak na prisutne, sem na jednog čoveka u dokolenicama i s jednim okom, koji predloži da će biti najbolje da mi se metne na vrat mesingana ogrlica i da me vežu u štali.
Prisloniše lestvice i ja siđoh za onom gospođom koja je ličila na naviljak sena, pošto se nisam smeo ni maći dok nisu sklonili njenu kotaricu. Dotle su već svi putnici bili izašli iz kola, pa se uskoro skide sav prtljag, konje su bili ispregli još pre nego što se prtljag skinuo, te sad neki konjušari odguraše natraške i sama poštanska kola, da ne budu na putu. A još uvek se niko nije javljao da traži prašnjavog dečka iz Blanderstona u Safoku.
Osamljeniji nego Robinson Kruso, koga nije imao ko da gleda i da vidi kako je osamljen, ja uđoh u kancelariju za vađenje karata i na ponudu dežurnog pisara pređoh iza tezge i sedoh na vagu na kojoj je merio prtljag. Dok sam sedeo tu, gledao u patos, u bale i u knjige, i udisao miris štale, otada u sećanju uvek vezan sa tim jutrom, kroz glavu mi stade prolaziti čitava litija strašnih misli. Šta bi bilo sa mnom da, recimo niko ne dođe po mene, i koliko bi me vremena držali tu? Da li bi me zadržali dok ne potrošim svojih sedam šilinga? Da li bih noću spavao u nekoj od tih drvenih pregrada pored ostalog prtljaga, i da li bih se ujutro umivao na pumpi u dvorištu; ili bi me svake večeri izbacivali odatle, s tim da dođem sutra kad se kancelarija otvori, pa da čekam sve dok neko ne dođe po mene? Šta bih radio kad bi se pokazalo da nije posredi nikakva greška, nego da je gospodin Merdston pronašao taj način da me se otarasi? Ako bi mi i dopustili da ostanem tu dok ne potrošim svojih sedam šilinga, nisam se mogao nadati da bih mogao ostati tu i kad stanem gladovati. To bi nesumnjivo bilo nezgodno i neprijatno mušterijama, bez obzira na to što bi na tog Plavog — ne-znam-šta pao teret troškova oko mog pogreba. A ako bih odmah krenuo na put da se pešice vratim kući, kako bih pogodio put, kako bih mogao i pomisliti da mogu otpešačiti tako daleko, i kako bih se mogao pouzdati u koga bilo osim u svoju Pegoti, čak i kad bih se vratio natrag? Ako bih se obratio najbližoj nadležnoj vlasti i ponudio za vojnika ili mornara, tako sam mali da me, najverovatnije, ne bi primili Takve misli i stotine drugih sličnih maštarija učiniše da sam se osećao sav u vatri, i da mi se sve vrtelo u glavi od straha i očajanja. Bio sam u najvećem stepenu te grozničave uzrujenosti kad uđe neki čovek i stade nešto šaputati sa činovnikom, koji me odmah zatim strese s vage i gurnu njemu, kao da sam izmerena, kupljena, isporučena i plaćena roba.
Izlazeći iz kancelarije s rukom u ruci tog novog poznanika ja krišom bacih pogled na njega. Bio je to mršav, bledunjav mlad čovek, upalih obraza i brade, skoro isto onako crne kao u gospodina Merdstona; ali je tu bio kraj sličnosti, jer ovome su zalisci bili obrijani, dok mu je kosa bila zapuštena i suva mesto da bude masna i sjajna. Na sebi je imao crno odelo, koje beše isto tako zapušteno i kruto, okratkih rukava i nogavica; a sem toga nosio je i belu vratnu maramu, ne baš suviše čistu. Nisam onda pomislio, a ni danas ne mislim, da je ta marama bila jedino što je on od rublja imao na sebi, ali je bila sve što se od rublja videlo ili nagoveštavalo.
»Jeste li vi taj novi đak?« reče on.
»Jesam, gospodine«, rekoh ja.
Verovao sam da jesam. Ali ni sam nisam bio siguran.
»Ja sam jedan od učitelja u Salem-kući«, reče on.
Ja mu se poklonih i obuze me silan strah. Tako sam se stideo da jednom naučenjaku i učitelji iz Salem-kuće progovorim nešto o tako prostoj stvari kao što je moj sanduk, da već besmo odmakli od dvorišta, kad se ja osmelih da mu pomenem sanduk. Posle moje ponizne napomene da mi sanduk kasnije može biti od potrebe, vratismo se u kancelariju i on reče činovniku da je kiridžiji naređeno da dođe po njega u podne.
»Molim vas gospodine«, rekoh ja kad već besmo odmakli koliko i ranije »je li to daleko?«
»Pa to je tamo kod Blekhita«, reče on.
»A ima li mnogo do tamo?« upitah ja bojažljivo.
»Dosta daleko«, reče on. »Ići ćemo poštanskim kolima. Ima jedno šest milja«.
Bio sam tako slab i iznuren, da mi je bilo suviše teško i pri samoj pomisli sa ću morati da izdržim još šest milja. Osmelih se te mu rekoh da od juće od ručka nisam ništa okusio i da ću mu biti vrlo zahvalan ako mi dopusti da kupim što za jelo. Učini mi se da se iznenadi — i sad ga vidim kako je stao i zagledao se u mene — pa pošto je razmišljao nekoliko trenutaka, reče kako misli da poseti neku staru osobu koja stanuje nedaleko odatle, pa će biti najbolje da kupim malo hleba, ili što najviše volim a što je zdravo i hranljivo, pa da doručkujem kod njene kuće, gde možemo dobiti mleka.
Zato pogledasmo u izlog jedne pekare, i pošto ja izneh čitav niz predloga da kupim sve što je bilo nesvarljivo u toj radnji, a on ih odbacivao jedan za drugim, rešismo se za jedan lep mrki hlepčić, za koji platih tri penija. Zatim u jednoj bakalnici kupismo jedno jaje i krišku prugaste slanine; a kad posle svega toga troška meni, po mom mišljenju, ostade još dosta sitnine od mog drugog sjajnog šilinga, dođoh na misao da je London vrlo jeftino mesto. Pošto se snabdesmo tim namirnicama, pođosmo dalje kroz silnu huku i buku, koja je moju umornu glavu prosto ošamutila, pa preko nekog mosta, koji je nesumnjivo bio Londonski most — mislim čak i da mi je on to rekao, ali sam ja tada upola spavao — dok ne stigosmo do kuće one sirotice. Ta je kuća bila deo jednog niza kuća u Sirotištu, što sam odmah opazio i po njenom izgledu i po natpisu urezanom u kamen nad vratima, koji je objavljivao da u njoj ima mesta za dvadeset i pet ubogih žena.
Učitelj iz Salem-kuće okrenu kvaku na jednim od mnogih malih crnih vrata, koja sva behu slična, svaka sa po jednim prozorčetom u obliku romba na jednoj strani, dok je drugo prozorče, opet u obliku romba, bilo više njih; i mi uđosmo; u kućicu jedne od tih ubogih starih žena, koja je raspaljivala vatru da joj proključa nešto u maloj šerpi. Kad vide učitelja gde ulazi, ona zastade, držeći mehove na kolenu, i reče nešto što mi se učinilo kao »moj Čarli«, ali kad vide da i ja ulazim, ona ustade, brišući ruke, i načini kao neki zbunjeni polureverans.
»Možete li ovom mladom gospodinu pripraviti doručak, molim vas?« reče učitelj iz Salem-kuće.
»Mogu li?« odgovori baba. »Razume se da mogu«.
»Kako je gospođa Pibitson danas?« reče učitelj i pogleda u neku drugu staricu koja je sedela u velikoj naslonjači kraj vatre i toliko ličila na kakav zavežljaj odela, da ja još i danas hvalim boga što nisam pogrešio i seo na nju.
»Ah, rđavo«, reče prva starica. »Danas je jedan od njenih rđavih dana. Da mi se kojom nesrećom ugasi vatra, ja zaista mislim da bi se ugasila i ona i da se nikad više ne bi povratila u život«.
Oni su gledali u nju, pa pogledah i ja. Iako je bio topao dan, ona je, izgleda, mislila samo na vatru. Ja sam uobrazio da ona s ljubomorom gleda čak i na onu šerpicu na vatri; a imam i jakog razloga da verujem da je gledala popreko na rekviriranje te vatre u svrhu kuvanja mog jajeta i prženja moje slanine; jer sam je svojim zaprepašćenim očima video kako je jednom zatresla pesnicu prema meni, dok su se izvodile ove kuhinjske operacije, te je niko drugi nije gledao. Sunce je plavilo sobu kroz mali prozor, ali je ona sedela njemu okrenuta leđima i zadnjim delom svoje naslonjače, i zaklanjala vatru posmatrajući je s puno nepoverenja, kao da to ona greje vatru, i to teškom mukom, a ne vatra nju. Dovršenje pripremanog doručka i rasterećenje vatre pričiniše joj tako veliku radost, da se nasmeja na sav glas — i to moram reći nimalo milozvučnim smehom. Ja navalih na svoj mrki hlepčić, jaje i krišku slanine uz čančić mleka, i slatko se najedoh. Dok sam se još sladio ovim poslasticama, ona prva starica reče učitelju:
»Imate li pri sebi svoju flautu?«
»Imam«, odgovori on.
»De, dunite malo u nju«, reče starica molećivo. »Hajdete!«
Na to učitelj uvuče ruku pod peševe kaputa, te izvadi otuda svoju flautu u tri komada, koje nastavi jedan na drugi i odmah poče svirati. Imam utisak, i sad posle toliko godina razmišljanja, da otakako je sveta i veka niko gore nije svirao. On je iz flaute izmamljivao najjezivije glasove koje sam ja ikada čuo iz bilo kakvog zvučnog izvora, prirodnog ili veštačkog. Ja ne znam kakve je arije izvodio — ako je uopšte moglo biti govora o nekoj ariji, u što sumnjam — ali je dejstvo njegove svirke na mene bilo na prvom mestu u tome što me je nateralo da mislim na svoje jade — toliko, da sam se jedva uzdržao da ne zaplačem; zatim u tome što izgubih svaku volju za jelo i, najzad, što me je toliko uspavljivalo da nisam mogao držati otvorene oči. One mi se opet počinju sklapati i ja opet klimam glavom dok mi se uspomena osvežava. I opet ta mala sobica i otvoreni kredenac u uglu, stolice sa četvrtastim naslonima, krivudave stepenice što vode u gornju sobu i tri paunova pera razmetljivo raširena iznad kamina — sećam se kako sam se čim sam prvi put ušao u tu sobicu, upitao šta li bi pomislio paun kad bi video šta je suđeno njegovoj ponosnoj lepoti — opet sve to bledi pred mojim očima, glava mi pada na grudi i ja spavam. Flauta se više ne čuje; mesto nje čuju se točkovi poštanskih kola, i ja putujem. Kola se truckaju, i ja se trzam iz sna, na što se flauta ponovo čuje, a učitelj iz Salem-kuće sedi s nogom preko noge i svira žalostivno, dok baba-domaćica gleda u njega blaženo. A zatim iščezava i ona, iščezava i on, i iščezava sve; nema više flaute, ni učitelja, ni Salem-kuće, ni Davida Koperfilda, ni bilo čega osim teškog sna.
Učinilo mi se da sam sanjao kako se baba-domaćica, dok je on duvao u svoju groznu flautu, pošto mu se u zanosu divljenja primicala sve bliže, nagla preko naslona njegove stolice, pa ga toplo zagrlila oko vrata, što je za trenutak prekinulo njegovo sviranje. Ja sam za to vreme ili neposredno zatim bio u nekom prelaznom stanju između sna i budnoće, jer kad je nastavio da svira — on je stvarno bio prekinuo svirku — videh i čuh kako ta ista starica pita gospođu Fibitson šta misli, zar to nije krasno — misleći na flautu — na što gospođa Fibitson odgovori:
»Aha! I te kako!« i klimnu glavom prema vatri, kojoj je ona, u to sam uveren, pripisivala zaslugu za celokupno to muziciranje.
Pošto sam, kako mi se čini, poduže dremuckao, učitelj iz Salem-kuće rasklopi flautu na tri komada, pa ih stavi gde su i pre bili, a onda me izvede napolje. Ona kola nađosmo sasvim blizu i popesmo se na krov, ali sam ja bio toliko sanjiv, da me, kad zastadosmo negde na drumu da primimo jednog putnika, strpaše dole gde nije bilo putnika, te sam tvrdo spavao, sve dok ne osetih kako kola idu korakom uz neki strmi breg sav u zelenom lišću. Malo zatim kola stadoše, jer smo bili stigli cilju.
Posle kratkog pešačenja dođosmo — hoću da kažem učitelj i ja — do zavoda Salem-kuće, koji je bio ograđen visokim zidom od opeka i izgledao vrlo sumoran. Nad vratima tog zida beše daska sa natpisom Salem-kuća, a kad zazvonismo, iznutra nas kroz jednu rešetku stade zagledati nekakvo natmureno lice, koje je, kako videh pošto se vrata otvoriše, pripadalo jednom punom čoveku s vratom kao u bika, s drvenom nogom, izdubljenim slepoočnicama, i kose ošišane do glave.
»Novi đak«, reče učitelj.
Čovek s drvenom nogom me odmeri od glave do pete, što ne potraja dugo, jer me nije bilo mnogo, pa zaključa vrata iza nas i izvuče ključ. Išli smo prema kući, kroz neko tamno gusto drveće, kad on doviknu mome vođi:
»Hej!«
Osvrnusmo se: stajao je na vratima male vratarske kuće, u kojoj je stanovao, držeći u rukama par cipela.
»Evo vam ih!« reče on. »Krpa je bio pošto ste vi, gospodine Mele, već otišli, pa veli ne može više da ih krpi. Kaže, nigde na njima ni komadića od prvašnje kože, i čudi se kako tražite da se još krpe«.
Na te reči on baci cipele gospodinu Melu, koji se vrati nekoliko koraka da ih uzme, a zatim ih je, dok smo išli dalje, razgledao, kako se meni činilo, vrlo neveselo. Tada tek prvi put opazih da su i cipele koje je imao na nogama jako iznošene i da, mu na jednome mestu čarapa izviruje kao pupoljak.
Salem-kuća je bila četvrtasta zgrada od opeka, sa krilima, gola i neukrašena. Svuda oko nje sve je bilo tako tiho, da rekoh gospodinu Melu da su đaci sigurno nekud izašli; ali se on, izgleda, iznenadi što ja ne znam da je školski raspust. Svi su đaci bili kod svojih kuća. Vlasnik zavoda gospodin Krikl je na moru sa gospođom i gospođicom Krikl, a mene su poslali ovamo u vreme raspusta za kaznu zbog mojih nedela, što mi on sve objasni dok smo išli prema kući.
Ja stadoh razgledati učionicu u koju me on uvede, i ona mi se učini do krajnje mere pusta i zapuštena. I sad je još vidim. Dugačka prostorija sa tri duga reda školskih stolova i šest reda skamija, načičkana svuda naokolo klinovima za vešanje šešira i tablica. Po prljavom podu leže razbacani listovi svezaka i vežbanki. Po stolovima se vuku neke kućice za svilene bube, napravljene od tih istih hartija. Dva bedna bela miša, koje je vlasnik napustio, trče gore-dole po jednom plesnivom zamku od kartona i žice i zagledaju u sve kutove svojim crvenim očicama, ne bi li našli što za jelo. Jedna ptica u kavezu ne mnogo većem od nje same žalosno zaleprša krilima s vremena na vreme, kad bi zaskakutala na svojoj prečagi visokoj dva palca i silazila s nje, ali niti je pevala, niti cvrkutala. U sobi se osećao neki nezdrav zadah, kao od plesnivog sukna, neprovetrenih jabuka i buđavih knjiga. Pod ne bi mogao biti više poprskan mastilom ni da je kuća još od prvog dana kako se sagradila ostala bez krova, a da je sa neba padala kiša, sneg i grad od samog mastila, i to u sva godišnja doba.
Pošto me je gospodin Mel ostavio samoga i otišao da odnese svoje nezakrpljene cipele, ja tiho otšetah do gornjeg kraja sobe, zapažajući sve to dok sam tako mileo. Odjednom naiđem na karton koji je ležao na katedri i na njemu ugledam lepo ispisano: »čuvajte ga se. Ujeda«.
Ja smesta skočih na katedru, misleći uplašeno da je neki ogroman pas u njoj. Ali iako sam gledao svuda unaokolo uplašenim pogledom, nigde ni traga od psa. Još sam bio zauzet tim zagledanjem, kad se gospodin Mel vrati i upita šta radim tu na toj katedri.
»Izvinite, gospodine«, rekoh ja, »gledam gde je pas«.
»Pas?« veli on. »Kakav pas?«
»Pa zar to nije pas?«
»Ko nije pas?«
»Taj od koga se treba čuvati, taj što ujeda?«
»Ne, Koperfilde«, reče on ozbiljno »nije to pas, nego dečko. Ja imam naređenje, Koperfilde, da obesim ovu objavu na vaša leđa. Žao mi je što tako počinjem s vama, ali moram«.
I na to me skide odozgo i prikači mi na leđa kao kakav ranac karton koji beše spretno udešen za to, te sam imao zadovoljstvo da ga nosim kud god bih išao.
Niko ne može zamisliti šta sam prepatio zbog tog kartona. Gledao me ko ili ne, ja sam uvek uobražavao da ga neko čita. Nije mi bilo ništa lakše ni kad bih se okrenuo pa video da nema nikog iza mene, jer sam tada uvek zamišljao da mi je neko s leđa. Onaj svirepi čovek s drvenom nogom samo je uvećavao moje patnje. On je bio velika vlast, pa čim bi me video naslonjena na drvo, ili na zid, ili na kuću, grmnuo bi sa praga svoje vratarske kućice strahovitim glasom:
»Hej, vi, gospodine! Vi, Koperfilde! Pokažite svoju značku da se vidi, jer ću vas prijaviti!«
Igralište je bilo golo, šljunkom posuto dvorište, otvoreno prema celom zadnjem delu kuće i kancelarijama, te sam znao da moju objavu čitaju sluge, da je čita mesar, da je čita pekar, jednom reči da svako živi ko dolazi u kuću na prednja ili na zadnja vrata, pre podne, kad je meni bilo naređeno da se šetam, čita da me se treba čuvati jer ujedam. Sećam se da sam se stvarno i ja počeo bojati sebe sama kao nekog divljeg dečka koji zaista ujeda.
Na tome igralištu bila je neka stara kapija u koju su đaci imali običaj da urezuju svoja imena. Kapija je sva bila pokrivena tim natpisima. U svojoj strepnji od svršetka raspusta i njihovog povratka, nisam mogao da pročitam ime ma i jednog dečka, a da se ne zapitam s kakvim li će glasom i s kakvim: naglašavanjem taj pročitati:
»Čuvaj ga se! Ujeda!«
Bio je tu neki dečko — neki Dž. Stirford — koji je urezivao svoje ime vrlo duboko i vrlo često, i koji će, kako sam zamišljao, pročitati moju objavu prilično snažnim glasom, pa će me posle povući za kosu. Bio je tu i drugi jedan dečko, nekakav Toml Tredls, koji će, bojao sam se, terati šegu s tim i praviti se da me se strašno plaši. Pa onda neki treći Džordž Dempl, koji će tu objavu, kako sam zamišljao, pevati na glas. Gledao sam tako u tu kapiju, ja majušno, šćućureno stvorenje, dok mi se nije učinilo kako nosioci tih imena — tada ih je, po kazivanju gospodina Mela, u školi bilo četrdeset pet — jednoglasno odlučuju da se ne druže sa mnom i kako svaki od njih na svoj način viče:
»Čuvajte se! Ujeda!«
To isto je bilo i sa mestima za stolovima i skamijama. To isto je bilo i sa ležajima na praznim krevetima, u koje sam zavirivao idući u svoj krevet i kad bih već bio u njemu. Sećam se kako sam iz noći u noć sanjao da sam sa svojom majkom, onakvom kakva je bila nekad, ili da sam pozvan u neko društvo u domu gospodina Pegotija, ili da putujem na krovu poštanskih kola, ili da opet ručam sa svojim zlosrećnim prijateljem kelnerom, i kako u svim tim prilikama navodim ljude da vrište i bulje od straha kad primete nezgodnu okolnost da na sebi nemam ničega drugog osim noćne košulje i te objave.
U jednolikosti mog života i u mom stalnom strahovanju od otvaranja škole, to je bilo nesnosno mučenje. Svaki dan sam imao da radim duge zadaće sa gospodinom Melom, ali sam ih otaljavao bez ikakvog brukanja, pošto tu nije bilo gospodina i gospođice Merdston. Pre i posle tog rada šetao sam po dvorištu pod nadzorom, kao što sam već rekao, čoveka s drvenom nogom. Kako se još i sad živo sećam one vlažne izmaglice oko kuće, zelenih napuklih ploča u dvorištu, pa jednog starog napuklog bureta za vodu, izbledelih stabala nekolikih sumornih drveta koja kao da su više čamela na kiši, a manje se razvijala na suncu nego ikoje drugo drveće. U jedan sat smo ja i gospodin Mei ručali u gornjem delu duge i gole trpezarije, pune dugačkih stolova od čamovine i mirisa na mast. Zatim smo ponovo imali časove rada do čaja, koji je gospodin Mel pio iz plave šolje za čaj, a ja iz limenog lončića. Celog bogovetnog dana i do sedam ili osam sati uveče gospodin Mel je za svojim zasebnim stolom, u učionici, radio naporno perom, mastilom, lenjirom, knjigama i hartijom za pisanje, praveći račune, kako sam saznao, za prošlo polugodište. Kad bi ostavio na stranu svoje stvari, on bi izvadio flautu i stao duvati u nju tako da bi se činilo da će čitavo svoje biće izduvati u široku rupu pri vrhu, i da će sav iščileti kroz rupice za tonove.
Zamišljam svoju sitnu priliku: sedim u toj slabo osvetljenoj sobi i, s glavom naslonjenom na ruku, slušam gospodin-Melovo žalostivno sviranje i učim sutrašnje lekcije. Zamišljam kako slušam tu gospodin-Melovu žalostivnu svirku i kad sklopim svoje knjige, i malo kroz nju slušam ono što je nekad bilo kod kuće, i duvanje vetra preko ravnica oko Jarmuta, tužan i osamljen. Zamišljam sebe kako odlazim na spavanje kroz puste sobe i sedam na krevet da plačem za jednom utešnom reči svoje Pegoti. Zamišljam sebe kako jutrom silazim dole i kroz jednu dugu, groznu brazgotinu, što treba da bude prozor na stepenicama, gledam školsko zvono koje visi na vrhu jedne šupe s vetrokazom i strepim od vremena kada će početi da zvoni i da poziva Dž. Stirforda i ostale na rad, što je, u. stvari dolazilo tek na drugo mesto u mome strahovanju, jer sam se pre svega plašio onog časa kada će čovek sa drvenom nogom otvoriti zarđalu kapiju da pusti unutra strašnog gospodina Krikla. Ne mogu tvrditi da sam bio opasan karakter u svima tim prilikama koje sam zamišljao, ali sam u svakoj od njih nosio na leđima ono isto upozorenje.
Gospodin Mel nije sa, mnom nikada mnogo govorio, ali nije nikad bio osoran prema meni. Mislim da smo i bez razgovora bili društvo jedan drugome. Zaboravio sam da pomenem kako je imao običaj da ponekad govori sam sa sobom, i da se smeje, i da steže pesnicu, da škripi zubima, i da sebi čupa kosu na neuračunljiv način. No to su bile njegove nastranosti; one su me isprva plašile, ali sam se uskoro navikao na njih.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

David Koperfild Empty Re: David Koperfild

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 12:26 pm

David Koperfild 2018_06_15_09_52_16_371_934_0



GLAVA VI

PROŠIRUJEM SVOJ KRUG POZNANSTAVA


Živeo sam tim životom oko mesec dana, kad čovek s drvenom nogom poče trupkati po kući noseći sobom jednu krpu za brisanje i vedro s vodom, iz čega zaključih da se čine pripreme za doček gospodina Krikla i dečaka. Nisam se prevario, jer ne potraja dugo, pa krpa dođe i u učionicu i izbaci iz nje gospodina Mela i mene, te smo posle toga nekoliko dana živeli gde znamo i kako znamo, i stalno bili na putu dvema-trima mladim ženama, koje su se ranije retko pokazivale. Neprestano smo živeli usred tolike prašine, da sam sve kijao i kijao, kao da je Salem-kuća neka velika burmutica.
Jednoga dana me gospodin Mel izvesti da će gospodin Krikl te večeri stići kući. Iste večeri posle čaja čuh da je stigao. Pred spavanje čovek s drvenom nogom dođe da me odvede pred njega.
Deo kuće u kome je stanovao gospodin Krikl bio je mnogo udobniji od našeg, a osim toga je imao i zgodnu bašticu, vrlo prijatnu posle prljavog igrališta, koje je bilo takva pustinja u malome, da sam mislio kako se u njemu može osećati kao kod svoje kuće samo kakva dvogrba ili jednogrba kamila. Dok sam tako drhteći prolazio kroz hodnik da stupim pred lice gospodina Krikla, činila mi se prava drskost već i samo to moje zapažanje da hodnik izgleda udobniji; a zatim me pojava gospodina Krikla toliko zbuni kad me uvedoše k njemu, da jedva i primetih gospođu i gospođicu Krikl — koje takođe behu tu, u salonu — ili što drugo sem gospodina Krikla, punog gospodina sa svežnjem pečata o satnome lancu, zavaljenog u naslonjaču i sa čašom i bocom pored sebe.
»Dakle«, reče gospodin Krikl, »to je taj mladi gospodin kome treba sastrugati zube? Okrenite ga!«
Čovek s drvenom nogom me okrete nalevo krug da se vidi karton sa objavom, pa pošto me je podržao tako da se dobije dovoljno vremena za razgledanje, opet me okrete licem prema gospodinu Kriklu i postavi se pored njega. Lice gospodina Krikla bilo je crveno kao žeravica, a oči sitne i duboko usađene u glavu; imao je debele žile na čelu, malen nos i široku bradu. Teme mu je bilo ćelavo, a ono malo retke kose koja je izgledala vlažna, počinjalo je da, sedi i bilo začešljano preko slepoočnica naviše tako da su se obe strane mešale na čelu. Ali je na mene najjači utisak učinila okolnost da nije imao glasa i da je govorio šapatom. Napor koji je morao da ulaže radi toga, ili svesnost da govori tako slabo, činili su njegovo ljutito lice još ljućim, dok bi mu nabrekle žile na čelu još jače iskakale pri govoru, te me nimalo ne iznenađuje, kad iz sadašnjice pogledam unazad, što mi je ta njegova osobina pala u oči kao najglavnija.
»No?« reče gospodin Krikl. »Šta imate da mi kažete o ovom dečku?«
»Nema još ništa protiv njega, još zasada«, odgovori čovek s drvenom nogom. »Nije još bilo prilike«.
Učinilo mi se da je gospodin Krikl bio neprijatno iznenađen. Učinilo mi se da gospođa i gospođica Krikl, na koje tek tada bacih pogled — obe su bile mršave i tihe — nisu bile neprijatno iznenađene.
»Priđite bliže, gospodine!« reče gospodin Krikl dajući mi znak prstom.
»Priđite bliže«, reče čovek s drvenom nogom i ponovi isti pokret.
»Imam sreću da poznajem vašeg očuha«, prošaputa gospodin Krikl uhvativši me za uho; »valjan je to čovek, i uz to čovek jaka karaktera. On poznaje mene i ja poznajem njega. A da li me vi poznajete, a?« reče gospodin Krikl i uštinu me za uho nekako zverski nestašno.


»Ne još, gospodine«, rekoh ja, trzajućl se od bola.
»Ne još, a?« ponovi gospodin Krikl. »Ali ćete uskoro! A?«
»Ali ćete uskoro, a?« ponovi čovek s drvenom nogom. Kasnije sam saznao da on uopšte svojim snažnim glasom igra ulogu tumača gospodina Krikla pred đacima.
Ja se poplaših i rekoh da se nadam da hoću ako je njemu po volji. Za sve sam to vreme osećao da mi je uho kao u vatri, tako ga je jako uštinuo.
»Kazaću vam ko sam ja«, prošaputa gospodin Krikl, i najzad mi pusti uho, uvrnuviši ga na rastanku tako da mi se oči napuniše suzama. »Ja sam Tatarin«.
»Tatarin«, reče čovek s drvenom nogom.
»Kad kažem da ću nešto uraditi, ja to i uradim«, reče, gospodin Krikl, »a kad kažem da nešto treba uraditi, onda hoću da se to uradi«.
»Nešto uraditi, onda hoću da se uradi«, ponovi čovek s drvenom nogom.
»Ja sam odlučan čovek«, reče gospodin Krikl. »Eto ko sam ja. Vršim svoju dužnost. Eto, šta radim. I kad se moja krv i meso«, on, govoreći to, pogleda u gospođu Krikl, »pobuni protiv mene, nije moje meso i moja krv. Ja ih odbacujem. Je li onaj čovek«, ovo je bilo upućeno čoveku s drvenom nogom, »opet dolazio?«
»Nije«, glasio je odgovor.
»Nije«, reče gospodin Krikl. »Zna taj šta radi. Taj me poznaje. Neka mi ne prilazi. Kažem, neka mi ne prilazi!« reče gospodin Krikl udarivši rukom po stolu, i gledajući u gospođu Krikl, »jer me on zna. A sad ste i vi počeli da me upoznajete, mladi prijatelju, pa možete ići. Vodite ga odavde«.
Bio sam srećan sto mi se naređuje da idem, jer su gospođa i gospođica Krikl brisale oči, a meni je bilo neprijatno zbog njih koliko i zbog sebe samog. Ali sam imao na duši jednu molbu koja me se jako ticala, tako da nisam mogao da je ne kažem, iako sam se i sam čudio svojoj hrabrosti.
»Molim vas, gospodine«.
Krikl prošaputa:
»A? Šta je to?« i uperi oči u mena kao da bi njima hteo da me sprži.
»Molim vas, gospodine«, promucah ja, »ako bi mi se moglo, dopustiti, ja se zaista jako kajem, gospodine, zbog onog što sam uradio, da skinem ovaj natpis pre no što se đaci vrate ...«
Ne znam da li je gospodin Krikl mislio ozbiljno ili samo da me poplaši, tek on skoči sa svoje stolice, ali ja uzmakoh i poleteh napolje što me noge nose, ne čekajući na pratnju čoveka s drvenom nogom, pa se ne zaustavih sve dok se ne dočepah svoje sobe za spavanje, gde videh da me niko ne goni, pa legoh u krevet, jer je već vreme, i zatim drhteći od straha preležah budan još dva sata.
Sledećeg jutra se vrati gospodin Šarp. Gospodin Šarp je bio učitelj i pretpostavljeni gospodinu Melu. Gospodin Mel je jeo s đacima, a gospodin Šarp je ručavao i večeravao za stolom gospodina Krikla. Bio je to mlitav gospodin, nežna izgleda, kako se meni učini, s pozamašnim nosom i glave nakrivljene na jednu stranu, kao da mu je nešto malo i suviše teška. Kosa mu je bila vrlo doterana i kovrdžava, ali me prvi učenik koji stiže obavesti da je to perika, i to polovna, i da gospodin Šarp reče mi on — ide u varoš svake subote po podne da je nakolmuje.
To mi obaveštenje dade niko drugi nego Toma Tredls. Bio je to učenik koji se prvi vratio. Predstavi se time što mi reče da ću naći njegovo ime u donjem delu ugla od vrata, iznad gornje zasovnice, na što mu ja rekoh: »Tredls?«, a on odgovori: —
On glavom; — pa onda zatraži da kažem sve o sebi i svojoj porodici.
Za mene je bila srećna okolnost što se Tredls prvi vratio. Njemu se toliko dopade moja objava, da me je od neprilike, koju bih imao priznao ili ne priznao razlog sa koga je nosim, sačuvao na taj način što me je predstavljao svakom drugom dečku koji se vratio, čim bi se taj pojavio, i to uz ovu rečenicu: »Gle, ala je ovo divna šala!« Bila je sreća što su mnogi dečaci došli snuždeni, te nisu dizali onoliku graju na moj račun koliko sam se ja pribojavao. Neki su, razume se, igrali oko mene kao divlji Indijanci, a većina nije mogla da odoli iskušenju i da ne izigrava kao da sam pravi pas, da me tapše i gladi da ih ne bih ujeo, da mi govore: »Lezi«, zovući me psećim imenom »Tauzer«. To mi je, razume se, bilo neprijatno među tolikim nepoznatim dečacima, pa sam pomalo i plakao, ali je uopšte uzevši ispalo mnogo bolje nego što sam u prvi mah zamišljao.
Ali se do dolaska Dž. Stirforda nisam mogao smatrati kao stvarno primljen u školu. Pred tog dečka, koji je važio za vrlo učena, i bio vrlo lep, i stariji od mene bar nekih šest godina, izvedoše me kao pred nekog sudiju. On se u jednoj šupi na igralištu raspita za pojedinosti mog kažnjavanja, i sa zadovoljstvom izrazi svoje mišljenje da je to »zaista sramota«, zbog čega mu ja ostadoh večito zahvalan.
»Koliko imate novca, Koperfilde?« reče on otšetavši sa mnom na stranu, pošto smo sa mojom stvari svršili onim recima.
Rekoh mu da imam sedam šilinga.
»Bolje bi bilo da ih predate meni da ih čuvam«, reče on; »to jest, možete ako hoćete. Ne morate ako nećete«.
Ja pohitam da usvojim taj prijateljski predlog, pa mu, otvorivši Pegotin novčanik, istresoh sve na ruku.
»Želite li da nešto sad potrošite?« upita me on.
»Ne, hvala«, odgovorih ja.
»Ako hoćete, možete, znate«, reče Stirford. »Samo kažite«.
»Ne, hvala, gospodine«, ponovih ja.
»Možda biste želeli dva-tri šilinga da potrošite na bocu vina od ribizle, pa da ga pijuckate ponekad u svojoj sobi?« reče Stirford. »Vidim da spadate u moju spavaću sobu«.
Meni to ranije nije bilo ni na kraj pameti, ali rekoh:
»Da, voleo bih«.
»Vrlo dobro«, reče Stirford. »A pretpostavljam da biste voleli da potrošite koji šiling i na kolače od badema?«
Ja rekoh da bih svakako i to voleo.
»Pa onda šiling-dva. na biskvite i još koji na voće, a?« reče Stirford. »E čujte, mladi Koperfilde, vi se baš ne šalite!«
Ja se nasmeših, zato što se i on nasmešio, ali sam se u duši malo uznemirio.
»Eto«, reče Stirford, »moramo se potruditi da što duže prođemo sa to novaca i to je sve. Ja ću činiti za vas sve što budem mogao. U varoš mogu izlaziti kad mi je volja, pa ću prokrijumčariti ovamo sav provijant«. I on na te reči strpa novac u džep, pa mi ljubazno reče da ništa ne brinem; on će voditi računa da sve bude kako valja.
On dobro izvede sve što je obećao, ako je to uopšte bilo nešto dobro, a ja sam potajno imao u sebi neko osećanje da to sve nije bilo dobro, jer mi se činilo da se to trače uludo dva polukrunaša moje majke — iako sam bio sačuvao hartijicu u kojoj su bili uvijeni i koja, je za mene bila prava dragocenost. Kad odosmo gore da legnemo, on pokaza sve što je kupio za sedam šilinga, pa redajući sve po mome krevetu na mesečini, reče:
»Eto vam, mladi Koperfilde; ovo vam je prava kraljevska gozba!«
Nisam mogao ni pomisliti da u svojim godinama, u njegovom prisustvu, igram ulogu domaćina; ruka mi je drhtala čim bih samo i pomislio na to. Zamolih ga da mi učini uslugu da upravlja gozbom, i pošto se mojoj molbi pridružiše i svi dečaci koji behu u toj sobi, on pristade na to, ра, sede na moj jastuk, i stade deliti oko sebe sve poslastice potpuno pravedno, moram reći, i točiti ribizlino vino čašicom bez postolja, koja je bila njegova svojina, što se mene tiče, ja sam sedeo s njegove leve strane, a ostali svuda oko nas, na najbližim krevetima i po podu.
Sasvim se dobro sećam kako smo sedeli tamo i šapatom razgovarali, ili bolje reći, kako su oni razgovarali, a ja s poštovanjem slušao; kako je mesečina kroz prozor zalazila malo dublje u sobu i na podu stvarala sliku drugog bledog prozora, dok je većina nas sedela u mraku, sem kada bi Stirford zamočio šibicu u fosfornu kutiju, ako je hteo da potraži nešto na polici, i sve nas oblio plavom svetlošću koja bi odmah iščezla! Mene opet obuzima neko tajanstveno osećanje koje dolazi od sedenja u mraku, od čašćenja u tajnosti i od onoga što se sve govori šapatom, te slušam sve što mi oni govore s nekim neodređenim svečanim osećanjem pomešanim sa strahom, zbog koga sam srećan što su oni svi tako blizu, i da se plašim, premda se pravim da se smejem, kad Tredls tvrdi da vidi neku avet u kutu.
Čuo sam mnoge stvari o školi i svemu što je u vezi s njom. čuo sam da gospodin Krikl nije bez razloga tvrdio da je Tatarin; da je to najoštriji i najstrožiji učitelj; da svakog bogovetnog dana obara sve levo i desno oko sebe; da juriša na dečake kao kakav husar; i da šiba nemilosrdno. Da lično ne zna ništa osim te veštine batinanja, i da je veća neznalica, kako reče Stirford, od najgoreg đaka u školi; da je pre mnogo godina bio neki trgovčić hmeljom u Borou, pa da se, pošto je bankrotirao sa hmeljom, odao trgovini školom, i tu straćio novac gospođe Krikl. I uz to još mongo sličnih priča, tako da sam se pitao odkud oni znaju sve to.
Saznadoh i da je onaj čovek s drvenom nogom, koji se zvao Tangej, okoreli grubijan, koji mu je nekada bio pomoćnik u trgovanju hmeljom, pa ga je gospodin Krikl uzeo sobom u školsku branšu, jer je, po mišljenju učenika, i nogu slomio u službi gospodina Krikla, i vršio za njega mnoge nečasne poslove, te mu zna sve tajne. Čuo sam da taj Tangej, izuzimajući jedino gospodina Krikla, svakoga u školi, učitelje i đake, smatra za svoje prirodne neprijatelje, i da mu je jedino uživanje u životu da bude naopak i pakostan. Čuo sam da je gospodin Krikl imao sina, koji nije voleo Tangeja, i koji je, dok je pomagao u školi, imao neki sukob sa ocem povodom jednog slučaja kad je njegova disciplina primenjena suviše surovo, pa se misli i da se bunio protiv očevog načina postupanja prema njegovoj majci. Čuo sam da ga je gospodin Krikl posle toga izbacio iz kuće, i da su gospođa i gospođica Krikl od tada jednako tužne.
Ali za mene je bilo najveće čudo kada saznadoh da u školi postoji jedan učenik na koga se on nikada ne usuđuje da digne ruku i da je taj učenik Dž. Stirford. Stirford i sam to potvrdi kad se to pomenu, i reče kako bi voleo da ga vidi da to učini. Kad ga neki bojažljivi dečko — ne ja — upita šta bi uradio kad bi onaj to pokušao, on zamoči šibicu u svoju fosfornu kutiju u nameri da bolje osvetli svoj odgovor, pa reče da bi ga on pre svega tresnuo u čelo onom bocom mastila od sedam i po šilinga što uvek stoji na polici iznad kamina. Mi smo neko vreme sedeli u mraku skoro ne dišući.
Čuo sam kako se misli da su i gospodin Šarp i gospodin Mel bedno plaćeni, i da se, kad za ručkom kod gospodina Krikla na stolu ima hladnog i toplog mesa, od gospodina Šarpa očekuje da kaže kako više voli hladno, što opet potvrdi Dž. Stirford, jedini učenik koji se hranio za upraviteljevim stolom, čuo sam da gospodinu Šarpu njegova perika ne odgovara glavi i da ne bi trebalo da bude baš tako »uobražen« — neko čak reče i »naduven« — zbog nje, jer mu se ispod nje sasvim jasno vidi njegova rođena riđa kosa.
Saznadoh da se jedan učenik, sin nekog trgovca ugljem, školuje u ime naknade za liferovani ugalj, i da ga zovu »Zamena i trampa« — ime uzeto iz računice da izrazi tu vrstu poravnanja. Čuh i da je stono vino pravo pljačkanje đačkih roditelja, a da je puding prava podvala, čuh kako cela škola smatra da je gospođica Krikl zaljubljena u Dž. Stirforda, i uveren sam da sam, sedeći tako u mraku i misleći o njegovom lepom glasu, njegovom finom licu, odrešitom ponašanju i kovrdžavoj kosi, smatrao da je to sasvim verovatno. Čuh da gospodin Mel nije rđav čovek, ali da nema, nikad ni prebijene pare u džepu; da bez sumnje postoji i stara gospođa Mel, njegova majka, sirotica, uboga kao Pravedni Jov. Tada se ja opomenuh svog doručka i onoga što je zvučalo kao »Moj čarli«, ali mi je milo kad se setim da sam tada o tome ćutao kao zaliven.
Slušanje o svemu ovome i mnogim drugim stvarima potraja duže nego naše čašćenje. Većina gostiju ode da legne čim se svrši s jelom i pićem, pa i mi koji smo ostali da šapućemo i slušamo upola svučeni, najzad i sami polegasmo.
»Laku noć, mladi Koperfilde«, reče Stirford. »Vodiču računa o vama«.
»To je vrlo ljubazno od vas«, odgovorih ja zahvalno. »Velika vam hvala na tome«.
»Vi nemate sestre, zar ne?« reče Stirford zevajući.
»Nemam«, odgovorih ja.
»Šteta«, reče Stirford. »Da je imate, mislim da bi to bila lepa, stidljiva, mala devojčica, svetlih očiju. Bilo bi mi milo da se upoznam s njom. Laku noć, mladi Koperfilde«.
»Laku noć, gospodine«, odgovorih ja.
Pošto legoh u krevet, još sam dugo mislio o njemu, i sećam se da sam se pridizao da vidim kako leži na mesečini sa svojim lepim licem okrenutim naviše i glavom lako navaljenom na mišicu. Bila je to u mojim očima vrlo moćna ličnost, i to je, razume se, bio razlog što su se moje misli toliko bavile njime. Na njega, nije pri mesečevim zracima gledala nikakva velom zastrta budućnost. Nije bilo nikakve sablasne slike za njegovim stopama po bašti po kojoj sam se cele noći u snu šetao.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

David Koperfild Empty Re: David Koperfild

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 12:26 pm

David Koperfild 2018_06_15_09_52_16_371_928_0



GLAVA VII

MOJE »PRVO POLUGODIŠTE« U SALEM-KUĆI


Sutradan škola poče ozbiljno. Sećam se kako je na mene načinilo dubok utisak naglo zamiranje brujanja u učionici kad se posle doručka pojavi gospodin Krikl i stade na vrata gledajući unaokolo po nama kao neki div iz bajke koji razgleda svoje zarobljenike.
Tangej je stajao pored gospodina Krikla. Ja pomislih kako nema nikakvog razloga da se onako besno iz svega glasa prodere: »Mir«, jer su dečaci sedeli svi nemi i nepomični.
Gospodina Krikla smo gledali, a Tangeja slušali kako govori otprilike ovako:
»Dakle, deco, ovo je novo polugodište. Pazite dobro šta radite u tom novom polugodištu. Savetujem vam da se sveži i odmorni latite učenja, jer ću ja svež i odmoran prionuti na kažnjavanje. Neću ustuknuti. Ništa vam neće vredeti što ćete se trljati; nećete moći da otarete belege koje ću vam ostaviti. A sad, na posao svi do jednoga!«
Kad se svrši taj strašni uvod, i kad Tengej opet izađe truckajući, gospodin Krikl dođe do mesta na kojem sam ja sedeo, pa reče da nisam samo ja čuven sa svog ujedanja, već i on sa svog. Zatim mi pokaza svoj štap i upita šta mislim o toj vrsti zuba:
»Je li to oštar zub, a? Je li to dvostruk zub, a? Može li da zagrize duboko, a? Ujeda li, a? Ujeda li?«
Uz svako to pitanje ošinuo bi me tako da sam se uvijao; te se tako brzo odomaćih u Salem-kući, kako reče Stirford, i okupah u suzama.
Ne mislim da kažem da je to bio znak naročite pažnje, ukazane samo meni. Naprotiv, velika većina dečaka, naročito manjih, dobi slične znake pažnje dok je gospodin Krikl obilazio učionicu. Polovina zavoda se previjala i plakala pre nego što otpoče rad, a koliko ih se uvijalo i plakalo pre nego što se završio rad, zaista me je strah i da se setim, da ne bi izgledalo da preterujem.
Mislim da nikada nije mogao postojati čovek koji je toliko uživao u svom zanimanju kao gospodin Krikl. Tako se naslađivao šibanjem dečaka, da je to ličilo na zadovoljavanje nenasite gladi. Uveren sam da naročito nije mogao odoleti kad bi ko bio bucmast; takav je primerak imao za njega neku naročitu draž, koja mu nije dala mira dok takvog bucu ne bi išarao i obeležio za taj dan. Ja sam bio bucmast, pa to znam iz iskustva. I sada kad pomislim na tog čoveka, u meni se krv uzbuni onakvim nezainteresovanim besom koji bih prema njemu, osećao da sam nešto saznao sve o njemu, a da lično nisam nikad bio u njegovoj vlasti; ali mi krv prosto ključa, jer znam da je, bio nesposobna zver, dostojna velike odgovornosti koju je nosila, taman koliko i dužnosti velikog admirala ili vrhovnog komandanta, gde bi, verovatno, naneo beskrajno manje štete.
Jadni mi mali vernici tog idola bez ikakve griže savesti, kako smo bili ponizni pred njim! Kad sada pomislim, gledajući unazad, kakvo je bilo to prvo stupanje u život: biti tako nisko, ropski pokoran čoveku takvih sposobnosti i prohteva!
Opet, evo, sedim u klupi; gledam mu oči — ponizno mu gledam oči dok lenjirom povlači preko računske sveske druge neke žrtve, kojoj je ruke upravo izudarao tim istim lenjirom, i koja pokušava da udar obriše maramicom. Imam mnogo posla. Ne gledam mu oči zato što sam zaludan, već zato što me bolesno privlače, u želji punoj strepnje, da doznam šta će posle toga činiti, i da li je na mene došao red da patim, ili na nekog drugog. Dalje od mene ga, dvostruki red malih dečaka gleda s istim interesovanjem u očima. Mislim da i on to zna, iako se pravi da ne zna. Dok vuče lenjirom po računskoj svesci, grči strašno usta, pa onda, iskosa baca pogled po našem redu, a mi svi obaramo glave nad knjige i drhtimo. A zatim ga, trenutak kasnije, opet gledamo. Neki kukavni grešnik, kriv zbog rđavog zadatka, prilazi nanjegovu zapovest. Krivac se izvinjava, mucajući, i tvrdi da se rešio da se sutra popravi. Gospodin Krikl izbacuje neku šalu pre nego što počne da ga tuče, i mi se svi smejemo — bedna štenad — a svaki bled kao krpa, sa srcem u petama.
Opet, evo, sedim u klupi, jedno sanjivo letnje popodne, čujem zujanje i brujanje oko sebe kao da su dečaci muve zunzare. Još osećam ukus lepljivog mlakog loja od mesa (ručali smo pre sat-dva), a glava mi je teška kao da je od olova. Dao bih sve na svetu da mogu da odem na spavanje. Sedim očiju uperenih u gospodina Krikla i žmirkam kao kakva mlada sova; a zatim na trenutak dremam, još uvek mutno svestan njega zauzetog špartanjem računske vežbanke, sve dok se on ne prikrade do iza mene, da me crvenom masnicom preko leđa dovede do budnije svesti o njegovom prisustvu.
Evo me na igralištu; oči su mi još uvek opsenjene njime, iako ne mogu da ga vidim. Prozor, koji je nešto dalje, i iza kojeg znam da on ruča, zamenjuje njega, te gledam u prozor. Ako se njegovo lice primakne prozoru, moje dobije molećiv i pokoran izraz. Ako pogleda kroz staklo, i najhrabriji dečko (izuzev Stirforda) — zastaje usred vike ili krika i postaje zamišljen. Jednog dana Tredls (najveći baksuz na, svetu) nesrećnim slučajem razbi loptom taj prozor. Ja i sada zadrhtim od užasa koji sam osetio kad sam video šta je uradio i pomislio da je lopta odskočila na svetu glavu gospodina Krikla.
Siroti Tredls! On je, onako u svom tesnom svetloplavom odelu, u kome su mu ruke i noge ličile na nemačke krenviršle ili na rolat sa pekmezom, bio najveseliji i najjadniji od svih dečaka. Stalno je dobijao šibe — mislim da ga je tukao svakog dana toga polugodišta, osim jednog ponedeonika kad je bio praznik i kad je dobio samo packe lenjirom po obema rukama — i stalno se spremao da o tome piše svom ujaku, ali nikad nije pisao. Pošto bi položio glavu na klupu i ostao tako neko vreme, opet bi se nekako razveselio i ponovo počeo da se smeje i da crta kosture po čitavoj tablici, očiju još mokrih od suza. Ispočetka sam se često pitao kakve je utehe Tredls nalazio u crtanju kostura, pa sam neko vreme gledao u njega kao u nekog pustinjaka koji se tim znamenjima smrtnosti podseća da ni šibanje ne može večito trajati. Ali sad verujem da ih je crtao samo zato što je to bilo lako i što im nisu bile potrebne neke crte lica.
Taj Tredls je bio vrlo čestit i smatrao je da je sveta dužnost svih dečaka da budu jedan uz drugoga. Zbog toga je u nekoliko prilika nastradao; naročito jednom kad se Stirford nasmejao u crkvi, a crkvenjak pomislio da je Tredls to uradio, te ga izveo napolje. I sad ga vidim kako odlazi u pratnji, prezren od svih vernika. Nikada nije kazao ko je pravi prestupnik, mada je zbog toga sutradan kažnjen, i toliko časova ostao u zatvoru, da je izašao sa čitavim grobljem kosturova, koji su prekrili njegov latinski rečnik. Ali je zato dobio nagradu. Stirford je rekao da Tredls nije kukavica, i mi smo to smatrali najvećom pohvalom, što se mene tiče, podneo bih mnogo štošta, mada nisam bio tako hrabar kao Tredls, i ni izdaleka toliko odrastao, da dobijem takvu nagradu.
Jedan od najslavnijih prizora u mom životu bio mi je kad sam gledao kako pred nama ide u crkvu Stirford držeći pod rukom gospođicu Krikl. Nisam smatrao da je gospođica Krikl u pogledu lepote ravna maloj Emiliji i nisam bio zaljubljen u nju — nisam se usuđivao — ali mi se činila neobično primamljiva mlada dama, a već što se tiče uglađenosti, sasvim nenadmašiva. Pa kada joj je Stirford, u belim pantalonama, nosio suncobran, bio sam ponosan što ga poznajem, i mislio sam kako ona mora da ga obožava svim srcem. I gospodin Šarp i gospodin Mel su bili značajne ličnosti u mojim očima, ali je Stirford bio prema njima ono što je sunce prema dvema zvezdama.
Stirford je nastavio da me štiti i pokazao se kao koristan prijatelj, pošto se niko nije usuđivao da dosađuje onome koga je on počastvovao svojom podrškom. Od gospodina Krikla, koji je bio vrlo strog prema meni, nije mogao da me brani — ili bar nikad nije pokušao, ali bi mi, kad god bih prošao i gore nego obično, govorio da bi mi trebalo malo njegove hrabrosti i da on lično to ne bi trpeo, a ja sam to shvatao kao vrlo ljubazno s njegove strane. Od strogosti gospodina Krikla proizašla je samo jedna dobra stvar, jedina za koju znam. Pronašao je da mu moj karton smeta dok hoda gore-dole iza klupe u kojoj sam sedeo, i kad hoće da me udari u prolazu, te su mi ga zbog toga ubrzo skinuli, pa ga više nikad ne videh.
Jedna slučajna okolnost utvrdi između mene i Stirforda prisno prijateljstvo, koje me je ispunilo ponosom i zadovoljstvom, mada je ponekad dovodilo i do nezgoda. Desilo se jednom prilikom da sam se ja, dok mi je on na igralištu činio čast da razgovara sa mnom, usudio da primetim kako je nešto ili neko, zaboravio sam već šta, bilo slično nečemu ili nekome u romanu »Peregrin Pikl«. On tada ništa ne reče, ali me uveče, kad sam pošao u krevet, upita imam li tu knjigu.
Rekoh mu da je nemam, i objasnih kako sam pročitao i nju i sve one knjige koje sam ranije spomenuo.
»A da li ih se sećaš?« upita Stirford.
»O, da«, odgovorih ja; imao sam dobro pamćenje i verovao da ih se sviju dobro sećam.
»Onda znaš šta, mladi Koperfilde«, reče Stirford, »ti ćeš mi ih pričati. Ne mogu da zaspim rano uveče i obično se budim dosta rano izjutra. Preći ćemo ih jednu za drugom. Napravićemo od toga pravu pravcatu Hiljadu i jednu noć«.
Meni taj predlog silno polaska, te ga još iste večeri otpočesmo provoditi u delo. Nisam u stanju da kažem, ne bih voleo ni da znam, kakvu sam pustoš pravio od svojih omiljenih pisaca dok sam ih prepričavao, ali sam imao duboku veru u njih i ono što sam pričao, pričao sam po svom najboljem uverenju, na jednostavan i usrdan način, a te su osobine nadoknađivale mnogo štošta.
Nezgodna je strana bila u tome što sam uveče bio često sanljiv ili neraspoložen, te mi se nije pričalo, jer to nije baš bila laka stvar, ali sam morao; ko je mogao pomisliti da Stirfordu ne učini po volji. A i ujutru mi je, kad bih bio umoran i željan da odspavam još koji sat, bilo neprijatno da se budim kao ona sultanija Šeherezada i da hteo ne hteo pričam dugu priču pre nego što zazvoni zvono za ustajanje; ali Stirford je bio nepokolebljiv, a kako mi je u zamenu objašnjavao računske zadatke i vežbanja i sve što mi je u zadacima bilo teško, nisam bio na gubitku u toj pogodbi. Ali mi ipak dozvolite da sebi odam priznanje. Nisam to radio iz nekih interesa ili sebičnih pobuda, niti iz straha od njega. Divio sam mu se i voleo sam ga, pa mi je njegovo odobravanje bilo dovoljno uzdarje. To je za mene bila takva dragocenost, da me čak i sad srce zaboli kad se setim tih sitnica.
A i Stirford je bio pun obzira, i tu svoju obazrivost pokazao naročito jednom prilikom, na veoma častan način, koji je malo mučio, bojim se i sirotog Tredlsa i druge. Pegotino obećano pismo — o kako prijatno pismo! — stiže pre nego što je proteklo nekoliko nedelja od »polugodišta«, a uz njega i kolač u pravom gnezdu od pomorandži i dve boce vina od jagorčevine. Ja to blago kao po dužnosti položih pred Stirforda, pa ga zamolih da ga podeli.
»Znaš šta, mladi Koperfilde«, reče on, »vino ćemo ti čuvati da ti kvasi grlo dok pričaš priče«.
Pocrveneh na taj predlog, pa ga skromno zamolih da ne misli na to. Ali on reče da je opazio da ponekad promuknem — njegov izraz je zapravo bio da malo prokukuričem, te da se svaka kap mora ostaviti za cilj koji je on pomenuo. Vino prema tome zaključasmo u njegov sanduk, te ga je on sam donosio u bočici i davao mi ga da pijem, kroz cev koja je bila utisnuta u zapušač, kad je mislio da treba da se okrepim. Ponekad je, da bi od vina načinio nenadmašno piće, bio tako ljubazan da u njega ucedi sok od pomorandže, ili da ga pomeša sa isiotom, ili da rastvori u njemu bonbonu od nane; i mada ne mogu tvrditi da se ukus poboljšavao ovim dodacima, ili da se time dobijao napitak koji bi čovek izabrao da pije želuca radi, kao poslednji uveče i prvi ujutro, ipak sam ga pio sa zahvalnošću, dirnut Stirfordovom pažnjom.
Čini mi se da smo se mesecima bavili Peregrinom, i mesecima drugim pričama. Siguran sam da ovaj običaj koji smo zaveli nikad nije oslabio zbog nedostatka u pričama, a vino je istrajalo gotovo isto koliko i gradivo. Siroti Tredls je — nikad ne pomislim na tog dečka, a da ne dobijem čudnu želju da se smejem, i to sa suzama u očima — obično bio neka vrsta hora na taj način što se prosto krivio od smeha na komičnim mestima, dok se pravio da ga obuzima užas kad bi u pričanju bilo što uzbudljivo. To mi je često smetalo u pričanju. Sećam se da je njegova omiljena šala bila da se pravi kao da ne može da se uzdrži od cvokotanja zubima kad god bi se spomenuo koji; alguazil\'7b12\'7d u vezi sa pustolovinama Žila Blaža, i sećam se da se, kad je Žil Blaz sreo u Madridu razbojničkog harambašu, ovaj nesrećni šaljivčina počeo tako pretvarati da ga je uhvatila groznica od straha, da ga je čuo gospodin Krikl, koji se šunjao hodnikom, te ga propisno išibao zbog pravljenja nereda u spavaćoj sobi.
Ovoliko pričanje u mraku podstaklo je u meni sve romantične i sanjalačke sklonosti, te u tom pogledu nije za mene bilo naročito korisno. Ali me je podsticalo da ustrajem u naporu to što su me u mojoj sobi voleli kao neku vrstu igračke i svest da se o mojoj darovitosti priča među dečacima, i da se na mene obraća prilična pažnja, iako sam bio najmlađi među njima. Slabo se šta može naučiti u školi kojom upravlja svirepost, pa bilo da je vodi kakav glupak ili ne. Verujem da su, uopšte uzevši, naši dečaci bili neznalice koliko i ma koji drugi đaci; toliko su mučeni i bijeni zbog učenja, da u tome nisu mogli imati uspeha, kao što niko ne može bilo u čemu imati uspeha u životu punom stalne nesreće, mučenja i brige. Ali su mi moja mala sujeta i Stirfordova pomoć nekako davali podstreka, što me, istina, nije mnogo, a možda ni malo spasavalo od kažnjavanja, ali čemu imam da zahvalim što sam za vreme tog svog školovanja, za razliku od ostalih dečaka, ipak napabirčio po koju mrvicu znanja.
U ovom mi je mnogo pomogao i gospodin Mel, koji me je voleo, te se i toga sećam sa zahvalnošću. Uvek me je bolelo kad sam gledao kako ga Stirford, dosledno podcenjuje i kako retko propušta priliku da ga uvredi, ili da druge na to navede. To mi je zadugo još teže padalo zbog toga što sam ubrzo ispričao Stirfordu — od koga nisam mogao da krijem takvu tajnu, kao što ne bih mogao da sakrijem kolač ili drugu opipljivu imovinu — o dvema staricama kojima me je gospodin Mel bio odveo, pa sam stalno strepeo da će se Stirford izreći i da će ga time peckati.
Mogu slobodno reći da nijedan od nas dvojice, dok sam onoga prvoga jutra doručkovao i zaspao u senci paunovih pera i uz zvuke flaute, nije mnogo mislio kakve će biti posledice od uvođenja moje neznatne ličnosti u ta sirotinjska skloništa. Ali je ta poseta imala nepredviđene posledice, i to na svoj način vrlo ozbiljne.
Jednoga dana kada je gospodin Krikl ostao u kući zato što se nije dobro osećao, što je, razume se, u školi izazvalo živahno veselje, nasta za vreme jutarnjeg rada velika galama. Zbog velikog olakšanja i zadovoljstva koje su đaci osećali, njima je bilo teško ovladati, i mada je užasni Tangej dva-tri puta unosio u razred svoju drvenu nogu i beležio imena glavnih prestupnika, utisak je bio vrlo slab, jer su ovi i onako bili sasvim sigurni da će sutradan i inače biti muke ma šta radili, pa su bez sumnje smatrali da je pametno zabavljati se tog dana.
U stvari, tog dana je posle podne bilo slobodno, pošto je bila subota. Ali nam, pošto bi galama na igralištu uznemirila gospodina Krikla, a ni vreme nije bilo prijatno za šetnju, narediše da to posle podne uđemo u školu, pa nam zadadoše zadatke lakše nego obično i naročito udešene za tu priliku. To je bio dan u nedelji kad je gospodin Šarp išao da mu se uvije perika, tako da je gospodin Mel, koji je uvek izvlačio deblji kraj, vodio nadzor sam.
Da je moguće dovesti u vezu predstavu o biku ili medvedu sa tako blagim čovekom kao gospodin Mel, mislio bih o njemu u vezi sa tim popodnevom, kad je buka bila na vrhuncu, kao o jednoj od tih životinja kad je spopadne hiljadu pasa. Sećam se kako je sagnut nad knjigom na katedri naslonio na koščatu ruku glavu punu bola i žalosno pokušavao da nastavi zamorni rad usred galame, od koje bi se zavrteo mozak i predsedniku Donjeg doma. Bilo je dečaka koji su ustajali sa svojih mesta; bilo je dečaka koji su se smejali, pevali, razgovarali, igrali, urlali; dečaka koji su strugali nogama, vitlali se oko njega, kezili se, kreveljili, podražavali ga s leđa i u lice; koji su ismejavali njegovo siromaštvo, cipele, kaput, njegovu majku, i sve što je bilo njegovo, a što je trebalo da poštuju.
»Mir!« uzviknu gospodin Mel dižući se iznenada i lupnuvši knjigama o sto. »Šta to znači? To se ne može podneti. To je da; čovek poludi. Kako možete da se ponašate tako prema meni, deco?«
Knjiga kojom je udarao po stolu bila je moja, i kako sam stajao kraj njega i pratio njegov pogled koji je kružio po sobi, videh kako svi dečaci zastadoše, neki odjednom iznenađeni, neki upola uplašeni, a neki možda i žalosni.
Stirfordovo mesto bilo je u dnu razreda, na suprotnom kraju druge sobe. Bio je lenjo naslonjen na zid leđima, sa rukama u džepovima, i gledao gospodina Mela nameštenih usta kao da zviždi, kad ga gospodin Mel pogleda.
»Mir, gospodine Stirforde«, reće gospodin Mel.
»Mir vi«, reče Stirford pocrvenevši. »Kome vi to govorite?«
»Sedite«, reče gospodin Mel.
»Sedite vi«, reče Stirford, »i gledajte svoj posao!«
Nastade kikotanje i nešto odobravanja, ali je gospodin Mel bio tako bled, da odmah zavlada tišina, te se jedan dečak koji je brzo jurnuo iza njega da opet podražava njegovu majku predomisli, pa se napravi kao da želi da mu se naoštri pero.
»Ako vi, gospodine Stirforde, mislite«, reče gospodin Mel, »da ja ne znam za vašu moć kojom možete da utičete na svakog u ovoj sobi«, nato on položi ruku na moju glavu, ne znajuči, sigurno, šta radi, »ili da vas nisam video kako ste pre nekoliko minuta podsticali svoje mlađe drugove da me vređaju na sto načina, onda se varate«.
»Ne trudim se uopšte da mislim na vas«, reče Stirford hladno »te tako nemam šta da se varam«.
»A kada ovde iskorišćavata svoj položaj ljubimca, gospodine moj«, nastavi gospodin Mel veoma uzdrhtalim glasom »da vređate jednog džentlmena ...«
»Koga to? Gde je taj!« reče Stirford.
Na to neko uzviknu:
»Stidi se, Dž. Stirforde! Sramota!«
To je bio Tredls, koga gospodin Mel smesta porazi naredivši mu da veže jezik za zube.
»Da, vređate čoveka koji je nesrećan u životu, gospodine, i koji vas nikada ni najmanje nije uvredio, a, dovoljno ste stari i pametni da razumete mnoge razloge iz kojih i ne bi trebalo da ga vređate«, reče gospodin Mel kome su usne sve više drhtale, »vi činite nešto nisko i podlo. Možete da sedite ili stojite kako vam je drago, gospodine, Koperfilde, nastavite«.
»Mladi Koperfilde«, reče Stirford prilazeći »stani malo. Reći ću vam nešto, gospodine Mele, jednom za svagda, kad dopuštate sebi da me nazivate niskim i podlim, ili tako nešto; vi ste bezobrazni prosjak. Vi ste uvek prosjak, razumete li, ali kad ovo činite, onda ste bezobrazni prosjak«.
Nije mi jasno da li se on spremao da udari gospodina Mela ili gospodin Mel njega, ili da li je uopšte bilo takve namere s jedne ili s druge strane. Videh da se čitav razred ukočio kao da su se svi okamenili, a zatim da gospodin Krikl stoji usred sobe sa Tangejem kraj sebe, a gospođa i gospođica Krikl na vratima, kao da su se poplašile. Gospodin Mel je nekoliko trenutaka sedeo sasvim mirno, sa laktovima naslonjenim na sto, lica zagnjurenog u ruke.
»Gospodine Mele«, reče gospodin Krikl drmajući ga za ruku; šapat mu je sada bio tako glasan, da je Tangej smatrao nepotrebnim da ponovi njegove reči, »nadam se da se niste zaboravili?«
»Ne, gospodine, ne«, odgovori učitelj, pokazujući lice, mašući glavom i trljajući ruke u velikom uzbuđenju. »Ne, gospodine, ne. Setio sam se sebe; ne, gospodine Krikle, nisam se zaboravio — setio sam se sebe, gospodine. Ja, ja... kamo sreće da ste me ranije setili, gospodine Krikle. Bilo bi... bilo bi ljubaznije, gospodine, i pravednije, gospodine. To bi me pošteđelo nečega, gospodine«.
Gledajući oštro gospodina Mela, gospodin Krikl položi ruku na Tangejevo rame, pa stavi nogu na najbližu klupu i sede na naslon za pisanje. Pošto je sa toga prestola još nekoliko trenutaka oštro gledao gospodina Mela, dok je ovaj vrteo glavom i trljao ruke onako isto uzbuđen, gospodin Krikl se okrete Stirfordu i reče:
»No, gospodine, kad on ne izvoljeva da mi kaže, recite mi vi šta je ovo?«
Stirford je, izbegavajući za trenutak da odgovori, samo ćutke gledao svog protivnika prezrivo i ljutito. Sećam se kako ni u tom razmaku vremena nisam mogao da ne pomislim kako izgleda otmeno, a gospodin Mel nekako jednostavan i priprost prema njemu.
»Šta je on to mislio kad je govorio o ljubimcima?« reče Stirford najzad.
»Ljubimcima?« odgovori gospodin Krikl, a žile mu na čelu brzo nabrekoše. »Ko je govorio o ljubimcima?«
»On«, reče Stirford.
»Molim vas, na šta ste time mislili gospodine?« upita gospodin Krikl okrećući se ljutito svome pomoćniku.
»Mislio sam, gospodine Krikle«, odgovori on tihim glasom, »ono što sam rekao; da nijedan đak ne sme da se koristi svojim položajem ljubimca da me ponižava«.
»Da vas ponižava?« reče gospodin Krikl. »Silo nebeska! Dozvolite mi, gospodine (kako se ono zvaste?) da vas upitam«, i tu gospodin Krikl složi na grudi i ruke, i štap, i sve drugo, pa nabra obrve tako da su mu se ispod njih jedva mogle videti očice: »jeste li vi pokazali dužno poštovanje prema meni dok ste govorili o ljubimcima? Prema meni, gospodine«, reče gospodin Krikl, iznenada isturujući glavu prema njemu i opet je povlačeći natrag, »upravitelju ovog zavoda i vašem poslodavcu?«
»Voljan sam da priznam, gospodine, da to nije bilo razumno«, reče gospodin Mel. »Ne bih to rekao da sam ostao hladnokrvan«.
Tu upade Stirford.
»Rekao je da sam nizak i podao, a ja sam ga onda nazvao prosjakom. Da sam ostao hladan, možda ga ne bih nazvao prosjakom. Ali sam to učinio, pa sam spreman da podnesem sve posledice«.
Možda ne razmišljajući da li će stvarno biti kakvih posledica, ja sam osećao da sav sijam zbog ovog hrabrog odgovora. On učini utisak i na druge dečaka, jer među njima nastade neko tiho komešanje, ali niko ne progovori.
»Vi me iznenađujete, Stirforde, mada vam vaša otvorenost može služiti na čast«, reče gospodin Krikl, »zaista služiti na čast. — Iznenađuje me, Stirforde, moram priznati, da ste prikačili takav epitet ličnosti koja je zaposlena i pod platom u Salem-kući, gospodine«.
Stirford se kratko nasmeja.
»To nije odgovor na moju primedbu, gospodine«, reče gospodin Krikl. »Očekujem više od vas, Stirforde«.
Ako mi je gospodin Mel izgledao grub pred ovim lepim dečkom, ne bih mogao izraziti koliko mi je još grublji izgledao gospodin Krikl.
»Neka on to porekne«, reče Stirford.


»Da porekne da je prosjak, Stirforde?« uzviknu gospodin Krikl. »Pa gde ide da prosi?«
»Ako on sam i nije prosjak, njegov rod rođeni jeste«, reče Stirford. »A to je svejedno«.
On baci pogled na mene dok me ruka gospodina Mela pomilova po ramenu. A ja podigoh oči sav crven u licu i kajući se u srcu, ali su oči gospodina Mela bile uprte u Stilforda. On nastavi da me nežno gladi po ramenu gledajući u onoga.
»Pošto očekujete, gospodine Krikle, da se opravdam«, reče Stirford, »i da kažem šta mislim, ja kažem da njegova majka živi od milostinje u sirotinjskom domu«.
Gospodin Mel je i dalje gledao u njega, a mene nežno milovao po ramenu, i samo u jednom trenutku šapatom, sam za sebe, izgovorio, ako sam dobro čuo: »Da, to sam i mislio«.
Gospodin Krikl se okrete svom pomoćniku, strogo namršten, pa reče sa izveštačenom učtivošću:
»Čuli ste šta je rekao, ovaj gospodin, gospodine Mele. Budite tako dobri, molim vas, pa ga pred ovim školskim skupom ispravite«.
»On ima pravo, gospodine; nije potrebna ispravka«, odgovori gospodin Mel, usred mrtve tišine; »istina je ono što je rekao«.
»Budite onda tako dobri, molim vas, pa izjavite javno«, reče gospodin Krikl, nakrivivši glavu na jednu stranu, i gledajući unaokolo po celom razredu »je li to bilo sa mojim znanjem!«
»Verujem da nije neposredno«, odgovori on.
»Šta, vi ne znate?« reče gospodin Krikl. »Kako ne znate čoveče?«
»Smatram da nikad niste zamišljali da je moje materijalno stanje bogzna kakvo«, odgovori pomoćnik. »Vi znate kakav je moj položaj, i kakav je oduvek bio u ovoj kući«.
»Kad ste već sami došli na to, smatram«, reče gospodin Krikl, a žile mu opet nabrekoše više no ikad »da je vaš položaj u ovoj kući bio pogreška, jer ste ovu školu pomešali sa kakvom sirotinjskom školom. Mi ćemo se, gospodine Mele, rastati, ako je po volji. Što pre, to bolje«.
»Nema zgodnijeg trenutka«, odgovori gospodin Mel dižući se, »nego što je ovaj«.
»Na raspoloženju, gospodine«, reče gospodin Krikl.
»Opraštam se od vas, gospodine Krikle, i svih ostalih«, reče gospodin Mel, bacajući pogled po sobi, opet me nežno tapšući po ramenu. »Džemse Stirforde, najbolje što vam mogu poželeti jeste da se jednom postidite onoga što ste danas učinili. Zasad bih sve više voleo nego da vas vidim kao svog prijatelja, ili prijatelja bilo koga do koga mi je stalo«.
On još jednom položi ruku na moje rame, a onda uze sa stola flautu i nekoliko knjiga, i ostavi ključ za svog naslednika, pa izađe iz škole noseći svoju imovinu pod pazuhom. Onda gospodin Krikl, preko Tangeja, održa govor, u kome možda i suviše toplo, zahvali Stlrforđu na odbrani nezavisnosti i ugleda Salem-kuće, pa završi rukujući se sa Stirfordom, dok svi kliknuše triput »živeo«, pa i ja sa svima, i to od sveg srca, jer sam, ne znajući tačno kome to kažem, smatrao ipak da je namenjeno Stirfordu; ali sam pri tome bio vrlo utučen. Gospodin Krikl najzad istuče Tomu Tredlsa zato što plače, umesto da se smeje zbog odlaska gospodina Mela, pa se vrati na svoju sofu, ili krevet, ili tamo odakle je bio došao.
Sećam se da smo zatim, ostavljeni sami sebi, zbunjeno gledali jedan drugog. Što se mene tiče, toliko sam osećao samoprekor i kajanje zbog svog udela u onome što se desilo, da nisam zaplakao samo iz straha da Stirford, koji je, to sam primetio, često bacao poglede na mene, ne pomisli da je to s moje strane znak neprijateljstva — ili — da kažem još tačnije — uzevši u obzir odnos naših godina, i osećanje s kojim sam gledao u njega — prava neposlušnost — ako bih pokazao osećanje koje me je tištalo. Bio je vrlo ljut na Tredlsa i reče da mu je drago što je dobio svoje.
Siroti Tredls je već bio izašao iz faze u kojoj je ležao s glavom na klupi i sada je već olakšavao sebi bol bujicom kosturova, pa reče da mu je to potpuno svejedno i da su prema gospodinu Melu ružno postupali.
»Ko ružno postupio, ti, devojčice?« reče Stirford.
»Pa ti«, odgovori Tredls.
»Šta sam uradio?« reče Stirford.
»Šta si uradio?« odgovori Tredls. »Uvredio si njegova osećanja i učinio da izgubi mesto«.
»Njegova osećanja!« ponovi prezrivo Stirford. »Njegova osećanja će brzo preći preko toga, ne boj se. Njegova osećanja nisu kao tvoja, gospođice Tredls. A što se tiče njegovog mesta, da divnog li mesta? — Misliš li ti da neću pisati kući i pobrinuti se da dobije nešto novca, ej, moja curice?«
To nam se učini vrlo pametno od Stirforda, čija je majka bila bogata udovica i koja bi, govorilo se, učinila gotovo sve što bi on zatražio od nje. Svi smo bili veoma srećni što smo videli Tredlsa tako pobeđena, pa stadosmo kovati Stirforda u zvezde, naročito kad nas on udostoji jednom izjavom da je sve to uradio samo za nas i za naše dobro, i da nas je, onako nesebično, bogzna koliko usrećio.
Ali moram priznati da mi je te noći, u mraku, dok sam pričao priču, mnogo puta u ušima žalosno zaječala stara flauta gospodina Mela i da sam, kad se Stirford najzad umorio a ja legao u krevet, uobrazio kako negde tako tužno svira, da se osetih sasvim nesrećan.
Ubrzo ga zaboravih posmatrajući Stirforda, koji je na lak, amaterski način, bez ikakve knjige — izgledalo mi je da sve zna napamet — preuzeo nekoliko njegovih razreda, dok se ne nađe novi učitelj. Novi učitelj je došao iz neke gimnazije, i pre no što je preuzeo dužnost, ručao je prvog dana u salonu, da bi se upoznao sa Stirfordom. Stirford ga jako pohvali i reče da je »ovo lav«. Ja zapravo nisam razumeo tu učenu titulu, ali sam ga ipak zbog toga vrlo poštovao, ne sumnjajući u njegovu visoku učenost, mada se on nikad nije onoliko trudio oko mene — pošto ja nisam bio ništa naročito — kao gospodin Mel.
Samo još jedan događaj u ovom polugodištu odudara od običnog školskog života, događaj koji je na mene učinio utisak koji ni dan danji nije iščezao. Nije iščezao iz više razloga.
Jedno posle podne, kad su nas sve bili doterali do strašne zbrke, i kad je gospodin Krikl pravio pustoš oko sebe, uđe Tangej i viknu svojim uobičajenim jakim glasom:
»Poseta Koperfildu«.
Gospodin Krikl i on izmenjaše nekoliko reči o tome ko su ti gosti i u koju sobu ih treba uvesti, a meni, pošto sam se po običaju digao na poziv, osećajući pravu malaksalost od iznenađenja, rekoše da iziđem na zadnje stepenice i da stavim čist okovratnik pre no što uđem u trpezariju. Izvršio sam naređenja u takvom uzbuđenju kakvo nikad dotle nisam osetio, a kad dođoh do vrata, od salona, i kad mi pade na pamet da bi to mogla biti moja majka — dotada sam mislio samo na gospođicu ili gospodina Merdstona — povukoh ruku sa kvake i zastadoh da se izjecam pre no što uđem.
U prvi mah ne videh nikoga, ali osećajući neki pritisak na vrata, pogledah iza njih i tu, na svoje veliko zaprepašćenje videh gospodina Pegotija i Hama kako mi se klanjaju, sa šeširima u rukama, i pritiskuju jedan drugog uza zid. Nisam mogao a da se ne nasmejem, ali više zato što sam ih video, nego zbog njihovog izgleda. Rukovasmo se vrlo srdačno, dok sam se ja smejao i smejao, i najzad izvukoh maramicu da izbrišem oči.
Gospodin Pegoti se (on za sve vreme posete, sećam se, nije nijednom zatvorio usta) jako zabrinu kada vide šta radim, pa gurnu Hama da nešto kaže.
»Ne dajte se, gos’n Devi!« reče Ham na svoj smešan, prostosrdačan način. »Gle, kako je poras’o!«
»Zar sam porastao?« rekoh ja brišući oči. Nisam plakao iz nekog naročitog razloga, nego me je nagonilo na plač to što sam video svoje stare prijatelje.
»Poras’o, gosn David, a? Je l’ poras’o?« reče Ham.
»Poras’o, jašta!« reče gospodin Pegoti.
Smejali su se jadan na drugog, te mene nateraše da se i ja smejem, pa smo se sva trojica smejali, dok meni ne zapreti opasnost da opet zaplačem.
»Znate li kako je mama, gospodine Pegoti?« upitah ja. »I moja draga, draga stara Pegoti?«
»Odlično«, reče gospodin Pegoti?«
»A mala Emilija i gospođa Gamidž?«
»Odlično«, reče gospodin Pegoti.
Nastade ćutanje. Da bi prekinuo tišinu, gospodin Pegoti izvadi iz džepa dva džinovska, jastoga, jednog ogromnog morskog pauka i veliku platnenu torbu malih račića, pa ih tutnu Hamu u ruke.
»Znate«, reče gospodin Pegoti; »poznato nam je da ste voleli da, malo meznete uz drugu ’ranu kad ste bili kod nas, pa smo uzeli slobodu. Stara ih je barila. Jeste, Gospođa Gamidž ih je kuvala, jes’ vala«, reče gospodin Pegoti polako, držeći se, rekao bih, toga predmeta, jer nije imao drugi spreman; »gospođa Gamidž ih je barila, verujte«.
Ja zahvalih, a nato će gospodin Pegoti, pošto je najpre pogledao Hama, koji je stajao smešeći se benasto na one rakove, i ne pomišljajući da mu pritekne u pomoć.
»Došli smo, znate, u jednoj od naših jarmutskih jedrilica do Greivzenda, pošto su nam vetar i plima išli na ruku. Sestra mi je pisala kako se ovo mesto zove, i kazala, ako ikad naiđem u Greivzend, da dođem ovamo i da pitam za gos’n Davida, pa da ga lepo pozdravim s njene strane i da mu poželim svako dobro, i da mu javim da je sva familija odlično, da ne može bolje biti. Mala Emilija će, znate pisati sestri kad se vratim kući da sam vas video, i da ste i vi isto tako odlično, pa ćemo tako napraviti čitavo veselo kolo-naokolo«.
Morao sam malo da razmišljam pre nego što sam shvatio šta je gospodin Pegoti hteo da kaže tom figurom koja je imala da izrazi čitav krug povoljnih obaveštenja. Ja mu onda srdačno zahvalih i rekoh, osećajući da crvenim, da sam uveren da se i mala Emilija promenila otkako smo po obali skupljali školjke i kamenčiće.
»Izrasla mal’te ne čitava žena, eto kolika je porasla«, reče gospodin Pegoti. »Pitajte njega«.
Mislio je na Hama, koji je sijao od zadovoljstva i potvrđivanja preko torbe sa račićima.
»Da vidite što je lepa u licu!« reče gospodin Pegoti, te i njegovo sinu kao svetiljka.
»Pa kako je učevna!« reče Ham.
»Pa tek njeno pismo!« reče gospodin Pegoti. »Crni se k’o gar. I tako krupno, da možeš da ga vidiš oklen hoćeš«.
Bilo je pravo uživanje gledati kakvo je ushićenje obuzimalot gospodina Pegotija dok je mislio o svojoj maloj ljubimici. Kao da ga i sad gledam kako stoji preda mnom sa svojim dobroćudnim maljavim licem, iz koga zrači radosna ljubav i ponos koji ne umem da opišem. Njegove se poštene oči svetle i blistaju kao da, im se u dubinama komeša nešto sjajno, široke grudi mu se dižu od zadovoljstva, a jake šake skupljaju pesnice od usrdnog osećanja, i sve što govori, naglašava desnom rukom, koja, gledana mojim očima, izgleda kao kovački čekić.
Ham je bio isto tako usrdan kao i on. Čini mi se da bi govorio još mnogo više o njoj da ih nije zbunio iznenadni dolazak Stirforda, koji me ugleda kako u uglu sobe razgovaram sa dva stranca, pa prestade da pevuši neku pesmu i reče:
»Nisam znao da si tu, mladi Koperfilde!« jer to nije bila obična soba za posete i prođe kraj nas da izađe.
Ne znam sigurno da li iz ponosa što imam takvog prijatelja kao što je Stirford, ili iz želje da ovom objasnim otkud meni takav prijatelj kao što je gospodin Pegoti, tek ga ja upravo kada je hteo da izađe, zovnuh, i rekoh skromno — bože blagi kako mi sve dolazi na pamet posle tolikog vremena!:
»Pričekaj, molim te, Stirforde. Ovo su dva jarmutska lađara, vrlo ljubazni, dobri ljudi, rođaci moje dadilje, došli su iz Grivzenda da me vide«.


»A, a«, reče Stirford, vraćajući se. »Drago mi je što ih vidim. Kako ste?«
Držanje mu je bilo nekako neusiljeno, veselo i lako, ali bez razmetljivosti — takvo da još i sad verujem da je u tom ponašanju bilo neke čarolije. I dan danji verujem da je on — silom toga svog držanja, svoje prirodne bujne živahnosti, svog divnog glasa, lepog lica i stasa, kao i — ukoliko ja mogu da sudim — silom neke urođene privlačnosti, kojom po mome mišljenju raspolaže mali broj osoba, prosto opčinjavao svakoga kao nekom mađijom, kojoj je čovek morao podleći po nekoj prirodnoj slabosti, i kojoj je retko ko mogao odoleti. Nisam mogao da ne opazim kako im se on dopao, i kako su za tili čas otvorili srca pred njim.
»Gospodine Pegoti«, rekoh ja, »kad budete slali ono pismo, morate, molim vas, javiti mojima kod kuće da je gospodin Stirford veoma ljubazan prema meni i da ne znam šta bi ovde bilo od mene da nije njega«.
»Koješta«, reče Stirford smejući se. »Ne treba tako šta da im pišete«.
»A ako gospodin Stirford dođe kad u Norfok ili Safok, gospodine Pegoti«, rekoh ja »dok sam ja tamo, možete biti uvereni da ću ga dovesti u Jarmut, ako bude hteo da vidi vašu kuću. Nikad niste videli tako divnu kuću, Stirforde. Napravljena od lađe«.
»Napravljena ođ lađe?« reče Stirford. »Pa to je kao stvoreno za ovog pečenog pomorca«.
»Tako i jeste, gospodine«, reče Ham kezeći se. »Imate pravo, mladi gospodine. Gospodine Devi, gospodin ima pravo. Pravi pravcati pečeni pomorac! Da, eto ko je on i šta je on!«
I gospodin Pegoti je bio isto tako zadovoljan kao i njegov nećak, mada mu skromnost nije dopuštala da ovako bučno prima pohvale upućene njemu samom.
»Pa, znate, gospodine«, reče on klanjajući se, smejući se prigušeno i zavrćući krajeve svoje marame na grudima, »hvala vam, gospodine, hvala. Trudim se koliko mogu u svome poslu, gospodine«.
»Ni najbolji ne mogu ništa više, gospodine Pegoti«, reče Stirford. Već mu je zapamtio ime.
»Kladio bi’ se da i vi tako radite!« reče gospodin Pegoti klimajući glavom; »a što vi radite, sasvim dobro radite! Hvala, gospodine. Obavezan sam vam zbog vašeg ljubaznog ponašanja. Ja sam grub, gospodine, ali sam spreman, bar se nadam da sam spreman, vi me razumete. Moja kuća nije ništa naročito naoko, gospodine, ali ona vam je srdačno na raspoloženju ako ikad dođete sa gos’nom Davidom da je vidite. Ja sam vam pravi puž-muž«, reče gospodin Pegoti, čime je mislio na svoje skanјеrаnје da pođe, jer je posle svake rečenice pokušavao da pođe, pa se opet na neki način vraćao. »A sada vam obojici želim sreću i zdravlje«.
Ham ponovi njegovu želju, pa se rastadosmo najsrdačnije. Te večeri zamalo nisam podlegao iskušenju da Stirfordu ispričam o maloj lepoj Emiliji, ali sam bio odviše stidljiv da spomenem njeno ime, pa sam se bojao da mi se ne smeje. Sećam se da sam mnogo mislio, i to nekako nelagodno o onome što je gospodin Pegoti rekao da je ona postala gotovo prava žena, ali sam najzad zaključio da je to besmislica.
Krišom prenesosmo u našu sobu sve morske ljuskare, ili »’ranu«, kako ih je gospodin Pegoti skromno nazivao, pa priredismo veliku večeru te noći. Ali Tredlsu nije ni to moglo proći srećno. Bio je toliko zlosrećan da nije mogao ni kroz večeru da prođe kao drugi ljudi. Razboleo se u toku noći — bio je sasvim klonuo, zbog morskog pauka — pa je, pošto je popio toliku količinu crnog leka i plavih pilula da je Dempl, (čiji je otac bio lekar) rekao da bi to bilo taman da ubije i konja, dobio »žestoke« batine i šest glava iz »Grčke biblije«, jer nije hteo ništa da prizna.
Ostatak polugodišta je u mom sećanju mešavina raznih uspomena iz svakodnevne životne borbe i patnje; leto prolazi, godišnja doba se smenjuju; zvono nas tera iz postelje; pa onda uspomena na hladni miris mračnih večeri, kad nas zvono opet tera u postelju, na večernje učionice slabo osvetljene i nedovoljno zagrejane, i na jutarnje učionice koje su bile prave ledenice; na naizmenično ređanje: kuvane ili pečene govedine i kuvane ili pečene ovčetine; na parčiće hleba s maslom, udžbenike sa magarećim ušima, naprsle tablice, suzama umrljane vežbanike, batinanja, packe, šišanje, kišne nedelje, puding s lojem, i sve to ogrezlo u prljavu atmosferu mastila.
Međutim, dobro se sećam kako je daleka pomisao na raspust, koja je, pošto je beskrajno dugo bila samo nepomična mrlja, počela da se’ primiče i da raste. Pa se sećam kako smo od brojanja meseca prešli na nedelje, pa na dane; i kako sam onda počeo da se plašim da po mene neće poslati; i kad sam doznao od Stirforda da jesu poslali, i da ću sigurno ići kući, kako mi se pojavila neodređena slutnja da bi mi se moglo dogoditi da pre toga slomim nogu. Kako je najzad poslednji školski dan brzo menjao mesto, i najzad, iz nedelje prve posle iduće prešao u iduću, pa i ovu, da zatim postane prekosutra, pa sutra, pa danas, pa večeras — dok se ne nađoh u jarmutskim poštanskim kolima na putu kući.
U jarmutskim poštanskim kolima sam spavao sa mnogo prekida i sanjao zbrkano o svim tim stvarima Ali kad bih se s vremena na vreme probudio, video bih da kraj kojim prolazimo nije igralište u Salem-kući, i da zvuk koji mi dopire do ušiju nije od toga što gospodin Krikl lema Tredlsa, nego prasak biča kojim kočijaš podstiče konje.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

David Koperfild Empty Re: David Koperfild

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 12:31 pm

David Koperfild 2018_06_15_09_52_16_371_907_0


GLAVA VIII

MOJ RASPUST, NAROČITO JEDNO SREĆNO POSLE PODNE


Kad smo pre svanuća stigli do krčme gde se pošta zaustavljala, ali ne do one krčme u kojoj je živeo moj prijatelj kelner, odvedoše me gore, pa mi pokazaše lepu malu spavaću sobu, na čijim je vratima pisalo DELFIN. Znam da mi je bilo veoma hladno, mada sam malo pre dole, pred velikom vatrom, dobio vruć čaj, i bio sam veoma srećan što sam mogao da se strpam u Delfinov krevet, da navučem Delfinovu ćebad preko glave i da spavam.
Kiridžija, gospodin Barkis, imao je da svrati po mene u devet sati ujutro. Ustao sam u osam, pomalo bunovan zbog isuviše kratkog odmora, i bio gotov pre zakazanog vremena. On me dočeka upravo kao da nije prošlo ni pet minuta otkako smo bili zajedno; kao da sam ušao u hotel samo da razmenim šest penija, ili tako nešto.
Čim sam se našao u kolima sa svojim sandukom, i čim je kiridžija seo, onaj lenji konj pođe sa svima nama svojim uobičajenim hodom.
»Vrlo dobro izgledate, gospodine Barkise«, rekoh ja, misleći da će mu biti milo da čuje.
Gospodin Barkis protrlja obraz krajem rukava, pa onda pogleda u njega kao da se nadao da će na njemu naći malo rumenila, ali ne odgovori nikako drukčije na taj pozdrav.
»Dostavio sam vašu poruku, gospodine Barkise«, rekoh ja; »pisao sam Pegoti«
»A!« reče Barkis.
Gospodin Barkis je izgledao zlovoljan i odgovori suvo.
»Šta, zar nije u redu, gospodine Barkise?« upitah ja posle malo oklevanja.
»O, ne«, reče gospodin Barkis.
»Nije u redu poruka?«
»Poruka je možda bila u redu«, reče gospodin Barkis, »ali je na tome ostalo«.
Kako nisam razumeo šta hoće da kaže, ja ponovih pitajući:
»Ostalo je na tome, gospodine Barkise?«
»Ništa nije bilo od toga«, objasni on, gledajući iskosa u mene. »Nikakva odgovora«.
»Zar se očekivao kakav odgovor, gospodine Barkise?« upitah ja razrogačenih očiju. To je za mene bilo nešto novo.
»Kad čovek kaže da pristaje«, reče gospodin Barkis, opet polako okrećući oči prema meni, »to mu je kao i da čeka odgovor«.
»Pa, šta je bilo, gospodine Barkise?«
»Šta je bilo«, reče gospodin Barkis, prenoseći pogled natrag na konjske uši; »taj čovek sve od onda čeka na odgovor«.
»Jeste li joj rekli, gospodine Barkise?«
»Ne, nisam«, progunđa gospodin Barkis razmišljajući o tome. »Nikad mi nije poručila da dođem i da joj kažem Јa u čitavom svom veku nisam s njom ni šest reči progovorio. Pa nije moje da sam odem i da joj kažem.«
»A da li biste želeli da ja to uradim, gospodine Barkise?« rekoh ja neodlučno.
»Mogli biste joj reći kad biste hteli«, reče gospodin Barkis, ponovo pogledavši polako u mene, »da je Barkis čekao na odgovor. Kako ste ono rekli, kako beše ime?«
»Njeno ime?«
»Da«, reče gospodin Barkis, klimnuvši glavom.
»Pegoti«.
»Kršteno ime? Ili prezime?« upita gospodin Barkis.
»A, ne, nije to njeno kršteno ime. Njeno kršteno ime je Klara«.
»A tako?« reče gospodin Barkis.Izgledalo je da je u ovoj činjenici našao ogroman izvor za razmišljanje, te je sedeo neko vreme razmišljajući i zviždeći u sebi.
»Pa«, nastavi on najzad »recite joj« ,Pegoti! Barkis čeka odgovor’. — Ona će možda reći: ,Na šta odgovor?’ A vi recite:’ ,Na ono što sam vam rekao’. ,Šta je to?’ reći, će ona ,Barkis je voljan’, recite vi«.
Gospodin Barkis me na taj svoj lukavi predgovor munu laktom, tako da, me zabole slabina. Posle toga se na svoj uobičajeni način naže preko konja, i ne spomenu više tu stvar, sem što pola sata kasnije, uzevši komad krede iz džepa, napisa iznutra u kolima »Klara Pegoti« — očigledno kao neku vrstu lične zabeleške.
O, kako sam se čudno osećao dok sam išao svojoj kući, koja, u stvari, nije bila moja kuća, dok me je svaki predmet koji sam pogledao podsećao na srećni stari dom, koji je bio kao neki san koji nikada više ne mogu sanjati. Izađoše preda me, tamo na drumu, dani kada smo moja majka, ja i Pegoti bili jednom drugom sve na svetu, i kad nije bilo nikoga ko bi se uplitao među nas, pa me to tako ucveli, da nisam siguran da li sam, tada bio srećan što se tamo nalazim, i da li bi mi možda bilo prijatnije da sam bio daleko i da sam mogao da zaboravim na sve to u Stirfordovom društvu. Ali sam bio tamo, skoro kod naše kuče, gde su goli stari brestovi kršili svoje bezbrojne ruke na hladnom zimskom vazduhu, i gde je vetar odnosio komade vranjih gnezda.
Kiridžija spusti moj sanduk kraj baštenskih vratnica, pa me ostavi. Išao sam stazom prema kući bacajući pogled na prozore, i na svakom koraku strepeo da na jednom od njih ugledam gospodina Merdstona ili gospođicu Merston kako natmureno gledaju. Ali se ne pojavi ničije lice, te ja, prišavši kući, i znajući kako da bez kucanja otvorim vrata pre mraka, uđoh unutra tihim, bojažljivim korakom.
Bog zna kako su morale biti infantilne uspomene koje su se probudile u meni kada sam, stupivši u predsoblje, čuo glas svoje majke u starom salonu. Tiho je pevušila. Mislim da sam nekad ležao tako u njenom naručju i slušao kako mi tako peva dok sam još bio beba. Ta melodija je bila nova za mene, pa ipak tako stara, da mi je ispunila srce do vrška, kao što biva kad se prijatelj vrati posle duge odsutnosti.
Po tome kako je osamljenički i zamišljeno pevušila, zaključio sam da je sama. I ja tiho uđoh u sobu. Sedela je kraj vatre i dojila dete, čiju je ručicu držala na vratu. Oči su joj gledale naniže u detinje lice dok je sedela i pevala mu. Bio sam u pravu utoliko što drugog društva nije imala.
Ja progovorih, a ona se trže i uzviknu. Ali me zatim, kad me ugleda, nazva svojim dragim Davidom, svojim rođenim dečkom, pa mi dođe u susret do sredine sobe, gde kleči na pod i poljubi me, pa mi pritisnu glavu na svoje grudi blizu malog stvora koji se na njima gnezdio, i metnu njegovu ruku na moje usne.
Voleo bih da sam umro. Voleo bih da sam umro tada, s tim osećanjem u duši! Tada sam bio dostojniji raja nego ikada posle toga.
»To je tvoj brat«, reče moja majka, milujući me. »Devi, lepi moj dečko! Moje siroto čedo!«
Zatim me je sve više ljubila grleći me, kad najednom utrča i Pegoti, pa samo tresnu na pod kraj nas, da zatim čitavih četvrt sata mahnita oko nas dvoje.
Nisu me, izgleda, tako brzo očekivali, pošto je kiridžija stigao mnogo ranije nego obično. A gospodin i gospođa Merdston su, izgleda, otišli u posetu nekud u susedstvo, te se neče vratiti pre mraka. Nikad se tome nisam nadao. Nikada nisam ni pomišljao na mogućnost da nas troje opet budemo sami i da nas niko ne uznemirava; i tih se časova osetih kao da su se stari dani povratili.
Jeli smo zajedno kraj vatre. Pegoti je htela da nas služi, ali moja majka to ne dozvoli, nego je natera da sa nama, jede. Dobih svoj stari tanjir sa slikom nekog mrkog ratnog broda sa razvijenim jedrima, koji je Pegoti negde sklanjala za sve vreme dok ja nisam bio tu, i koji, kako je govorila, ne bi bila razbila ni za sto funti. Dobio sam svoju staru čašu na kojoj je pisalo David, i svoj stari mali nož i viljušku, nož koji više nije hteo da seče.
Dok smo bili za stolom, meni se učini zgodna prilika da Pegoti ispričam o Barkisu, a ona, pre nego što sam završio što sam hteo da joj kažem, udari u smeh i prebaci kecelju preko lica.
»Pegoti,« reče moja majka, »Šta je to?«
Pegoti udari u još veći smeh, držeći čvrsto kecelju preko lica, dok je moja majka pokušala da je skloni, pa je tako sedela kao da joj je glava u vreći.
»Šta to radite, ludo jedna?« reče moja majka smejući se.
»O, dosadnog čoveka!« uzviknu Pegoti, »Hoće da pođem za njega«.
»Pa zar to nije dobra prilika«, reče moja majka.
»O, ne znam«, reče Pegoti; »ne pitajte me! Ne bih ga htela da je sav od zlata. A ne bih ni bilo kog drugog«.
»Zašto mu to onda ne kažete, smešni stvore?« reče moja majka.
»Da mu, kažem?« odgovori Pegoti vireći ispod kecelje. »Nikada mi ni reči o tome nije proslovio. Zna on dobro šta radi. Da se usudi da mi kaže jednu reč, raspalila bih ga posred lica«.
Njeno je lice u taj mah, čim mi se, bilo crveno kao nikada dotle, i kao nikoje drugo; ali ga je ona na mahove, i uvek na nekoliko trenutaka, pokrivala, kad bi je obuzeo siloviti nastup smeha, da zatim, posle dva-tri takva napada smeha, nastavi da jede.
Primetio sam da je moja majka, iako se smeškala kad bi Pegoti pogledala u nju, postala ozbiljnija i zamišljenija. Odmah sam video da se promenila. Lice joj je još i sad bilo veoma lepo, ali je izgledalo iznureno od briga, i odveć nežno, a ruka joj je bila tako tanka i bela, da, mi se činila gotovo prozirna. Ali je promena na koju mislim bila nešto povrh svega toga; nešto u njenom celokupnom ponašanju, sada nekako punom zebnje, uznemirenom. Ona najzad pruži ruku, pa je nežno položi na ruku svoje stare služavke i reče:
»Draga Pegoti, nećete se udati?«
»Ja, gospođo?« odgovori Pegoti razrogačivši oči. »Bog s vama, šta vam je!«
»Ne još zasad?« reče moja majka nežno.
»Nikada!« uzviknu Pegoti.
Moja majka je uze za ruku, pa reče:
»Ne ostavljajte me, Pegoti. Ostanite sa mnom. Možda to i neće biti još zadugo. Šta bih ja bez vas?«
»Ja da vas ostavim, mila moja?« uzviknu Pegoti. »Ni za ceo svet i tri sela više. Ko vam je to tutnuo u tu vašu luckastu glavicu?« jer Pegoti je već odavno bila navikla da pokatkad govori sa mojom majkom kao sa detetom.
Ali joj moja mati ne odgovori, sem što joj zahvali, a Pegoti nastavi na onaj svoj način.
»Ja da vas napustim? De, da je vidim! Pegoti da ode od vas? Ne uhvatila je ja u tome! Ne, ne, ne,« reče Pegoti, tresući glavom i skrstivši ruke; »neće ona, draga moja. A nije da reknete da ovde nema nekih mačaka koje bi se jako obradovale kad bi ona otišla, ali se neće, majci, obradovati. Besneće. Ostaću kod vas dok ne postanem naopaka, ćudljiva babuskera, A kad sasvim ogluvim, oćopavim, oćoravim i počnem bezubo šušketati, tako da više ni za šta ne budem, čak ni da se istresaju nada mnom, onda ću otići mome Davidu, pa ću ga moliti da me uzme k sebi«.
»A ja ću, Pegoti«, rekoh ja, »biti srećan što vas vidim, pa ću vam prirediti dobrodošlicu kao kakvoj kraljici«.
»Neka bog blagoslovi tvoje drago srce!« uzviknu Pegoti. »Znam da hoćeš«. I ona me unapred poljubi u znak priznanja za moje gostoprimstvo. Posle toga opet pokri lice keceljom, pa se ponovo stade smejati zbog Barkisa. Zatim uze dete iz male kolevke, pa ga stade ljuljati na rukama. Onda, raspremi sto; pa se vrati u sobu sa drugom kapom na glavi i sa kutijom za, rad, svojim aršinom i onim komadićem voštanice; sve kao i pre.
Sedeli smo oko vatre i slatko razgovarali. Pričao sam im kako je gospodin Krikl nezgodan učitelj, a one su me jako žalile. Pričao sam im kako je Stirford divan drug i moj zaštitnik, i Pegoti reče da bi išla dvadeset milja pešice da ga vidi. Kad se beba probudi, ja je uzeh u naručje, pa je stadoh nežno ljuljuškat! A kad opet zaspa, ja se po svom starom, zadugo prekinutom običaju privukoh majci, pa sedoh s rukom oko njenog pasa i naslonili svoj crveni obraščić na njeno rame, te sam, opet osećajući kako njena divna kosa pada preko mene kao anđeosko krilo, kako sam, sećam se, često mislio — pa sam sedeo tako zaista veoma srećan.
Dok sam tako sedeo i zureći u vatru gledao svakojake slike i prilike u crveno raspaljenom uglju, skoro sam bio uveren da nisam nikako ni odlazio; da su i gospodin i gospođica Merdston takvo slike i prilike koje će iščeznuti čim se vatra prituli i da nema ničeg stvarnog u svemu čega sam se sećao sem moje majke, Pegoti i mene.
Pegoti je vredno krpila čarapu dok je mogla da vidi, a zatim je sedela sa čarapom navučenom na levu ruku kao rukavicom, i sa iglom u desnoj, spremna da je zabode čim plamen blesne. Ne mogu da razumem čije su to mogle biti čarape koje je Pegoti uvek krpila, i odakle su mogle dolaziti te neiscrpne količine čarapa za krpljenje. Čini mi se da je ona od mog najranijeg detinjstva uvek bila zaposlena tom vrstom ručnog rada, i nikad nikakvim drugim.
»Volela bih da znam«, reče Pegoti, koju bi ponekad spopala radoznalost u vezi sa kakvim sasvim neočekivanim stvarima, »Šta li je bilo sa Davidovom tetkom?«
»Bože, Pegoti«, primeti moja majka probudivši se iz sanjarenja »O kakvim vi glupostima govorite?«
»Možda, ali bih ipak volela da znam, gospođo«, reče Pegoti.
»Kako vam je takva osoba mogla pasti na pamet?« upita moja majka. »Zar nema nikog drugog na svetu o kome biste mogli misliti?«
»Ne znam otkuda to«, reče Pegoti, »sem ako nije zato što sam glupa, ali moja glava nikad nije u stanju da odabira svoje prolaznike. Oni dolaze i odlaze, dolaze i ne odlaze, kako im je volja! Volela bih da znam šta je bilo s njom«.
»Kako ste smešni, Pegoti«, odgovori moja majka; »rekao bi čovek da biste želeli da nam ona ponovo dođe«.
»Ne dao bog!« uzviknu Pegoti.
»E, pa onda ne govorite o tako neprijatnim stvarima, dobra dušo«, reče majka. »Gospođica Betsi se zatvorila u svoju kućicu na moru, pa će, bez sumnje, tamo i ostati. Na svaki način nije nimalo verovatno da će nas ikad ponovo uznemiriti«.
»Neće!« razmišljala je Pegoti. »Neće; verovatno neće. Volela bih da znam, da li će, ako umre, ostaviti što Davidu?«
»Bog s vama, Pegoti!« odgovori moja majka, »Ala ste vi nerazumna žena! Kad znate da se uvredila već zbog toga što se siromah dragi dečko uopšte rodio«.
»Sigurno se ni sad ne bi osetila pobuđena da mu oprosti«, — primeti Pegoti.
»A zašto da se oseti pobuđena?« reče moja majka dosta oštro.
»Mislim zato što je sada dobio brata«, reče Pegoti.
Moja majka smesta stade plakati, pitajući se kako se Pegoti usudila da kaže tako nešto.
»Kao da je ovo siroto nevinašce u kolevci nanelo zlo vama ili ikom drugom, vi surevnjivice jedna!« reče ona. »Bolje bi bilo da se udate za Barkisa, kiridžiju. Što se ne udate?«
»Da to učinim, usrećila bih gospođicu Merdston«, reče Pegoti.
»Ala vam je zla narav, Pegoti!« odgovori moja majka. »Ljubomorni ste na gospođicu Merdston koliko samo može biti tako smešno stvorenje kao što ste vi. Hteli biste valjda vi da držite ključeve i da mi vi izdajate sve? Jesam li pogodila? Ne bi me iznenadilo da je tako. A znate da ona to samo čini iz dobrote i u najboljoj nameri! Znate da je tako, Pegoti; vi to dobro znate«.
Pegoti promrlja nešto nalik na: »Dovraga s njenim najboljim namerama!« i još nešto što je otprilike značilo da se tih najboljih namera namnožilo i suviše.
»Znam šta mislite, vi namćorasti stvore«, reče moja majka. »Odlično vas razumem, Pegoti. Vi to znate i čudi me što niste pocrveneli kao vatra. Nego da uzmemo stvari jednu po jednu. Gospođica Merdston je sad na redu, Pegoti, i od toga nećete umaći. Zar je niste čuli kako stalno ponavlja da smatra da sam ja lakomislena i suviše.... ovaj...«
»Lepa«, dodade Pegoti.
»Da«, odgovori moja majka, smešeći se napola »ako je ona tako luda da to kaže, zar zato mene treba grditi?«
»Niko to ne veli«, — reče Pegoti.
»Zaista niko, nadam se!« odgovori moja majka. — »Zar je niste čuli kako stalno ponavlja da zato želi da me poštedi velikog broja briga, za koje ja, po njenom mišljenju, nisam, i za koje stvarno i po mome mišljenju nisam? Pa zar nije na nogama od ranog jutra do kasno uveče, i zar ne ide stalno tamo-amo, zar ne radi sve što se može zamisliti, i zar se ne. zavlači u sva moguća mesta, u podrum, u ostavu, i ko zna gde još, što zbilja nije nimalo prijatno? Zar želite da podmetnete kako u tome ne leži neka vrsta odanosti?«
»Ja uopšte ništa ne podmećem«, reče Pegoti.
»Još kako, Pegoti«, odgovori moja majka. »Vi nikad ništa drugo i ne radite sem svog običnog posla. Vi uvek podmećete. Vi uživate u tome. A kad govorite o dobrim namerama gospodina Merdstona...«
»Nikad o njima nisam govorila«, reče Pegoti.
»Niste, Pegoti«, odgovori moja majka »ali ste podmetali. To je baš ono što vam i govorim. To je najgore kod vas. Vi stalno podmećete. Malo pre sam rekla da vas razumem, a sad i vidite da vas razumem. Kad govorite o dobrim namerama gospodina Merdstona, i kad se pravite da ih omalovažavate — jer ne verujem da to činite i u duši, Pegoti — vi ste sigurno uvereni isto kao i ja da su te namere dobre i da ga one podstiču na sve. Ako izgleda da je bio strog prema izvesnoj osobi, Pegoti, vi razumete, a sigurna sam da i David razume, da ne ciljam ni na koga od prisutnih, to je bilo samo zato što smatra da je to za dobro te izvesne osobe. On, naravno, mene radi voli izvesnu osobu i sve čini za njeno dobro. On je sposobniji od mene da o tome sudi, jer ja vrlo dobro znam da sam slabo, lakoumno i detinjasto stvorenje, a da je on čvrst, ozbiljan i trezven čovek. I on se«, reče moja majka, pri čemu su joj se suze, navirući iz njenog bolećivog srca, slivale niz lice, »on se mnogo trudi oko mene; trebalo bi da sam mu veoma zahvalna, i vrlo pokorna čak i u mislima; a kad nisam, Pegoti, mene to brine, i ja sebe osuđujem, i osećam sumnju u srcu, i ne znam šta da radim«.
Pegoti je sedela glave naslonjene na stopalo od čarape i ćutke gledala u vatru.
»No, Pegoti«, reče moja majka menjajući ton, »gledajte da se ne posvađamo, jer ja to ne bih mogla podneti. Znam da. ste mi iskreni prijatelj, ako ih uopšte imam na svetu. Kad vas nazovem smešnim ili dosadnim stvorom ili tome slično, Pegoti, ja ipak mislim da ste mi vi pravi prijatelj, i da ste uvek bili, još od one noći kad me je gospodin Koperfild prvi put doveo u kuću, a vi izašli na kapiju da me dočekate«.
Pegoti nije oklevala sa odgovorom, te potvrdi ugovor o prijateljstvu zagrlivši me što je bolje mogla. Mislim da sam i onda nazirao pravi smisao ovog razgovora, ali sam sad siguran da ga je to dobro stvorenje i povelo i uzelo učešća u njemu samo zato da bi se moja majka mogla utešiti kratkim pregledom protivurečnosti u koji se bila upustila. Zamisao je uspela, jer se sećam da je posle toga celo to veče moja majka izgledala spokojnija i da ju je Pegoti manje posmatrala.
Kad smo popili čaj, razgrnuli vatru i useknuli sveće, ja pročitah Pegoti jednu glavu iz knjige o krokodilima, za spomen na staro vreme — ona je izvukla knjigu iz džepa; ne znam da li ju je čuvala tu još od onda — a onda smo razgovarali o Salem-kući, što me je opet dovelo na Stirforda, na taj moj omiljeni predmet. Bili smo presrećni; i to veče, kao poslednje u svojoj vrsti, i određeno da zauvek zatvori to poglavlje mog života, neće nikad iščeznuti iz mog sećanja.
Bilo je skoro deset sati kad začusmo lupu točkova. Mi odmah svi ustadosmo, a moja majka žurno reče da bi možda bilo bolje da idem u krevet, pošto je već tako kasno, a gospodin i gospođica Merdston smatraju da mlad svet treba da leže ranije. Ja je poljubih i odoh pravo gore sa svećom u ruci, pre no što oni uđoše. Dok sam se peo gore u spavaću sobu u kojoj sam nekad bio zatvorenik, mojoj se detinjoj mašti učini da su oni uneli sobom u kuću neki hladan vetar, koji oduva kao pero ono staro porodično osećanje.
Ujutro mi je bilo neprijatno da siđem na doručak, pošto gospodina Merdstona nisam bio video od onoga dana kad sam učinio onaj nezaboravni prestup. Kako se to međutim moralo učiniti, sišao sam i pojavio se u salonu, pošto sam se u dva-tri maha vraćao sa pola puta i na vrh prstiju trčao natrag u svoju sobu.
On je stajao leđima okrenut vatri, dok je gospođica Merdston spremala čaj. Gledao me je netremice kad sam ušao, ali ničim ne pokaza da me je prepoznao.
Posle trenutka zbunjenosti priđoh mu i rekoh:
»Molim da me izvinete, gospodine. Zao mi je što sam ono učinio, ali se nadam da ćete mi oprostiti«.
»Milo mi je što čujem da ti je žao, Davide«, odgovori on.
Ruka koju mi pruži bila je ona koju sam ugrizao. Nisam mogao da se uzdržim a da za trenutak ne pogledam crvenu mrlju na njoj; ali ona nije bila tako crvena kao što ja pocrveneh kad ugledah zlokobni izraz na njegovom licu.
»Kako ste gospođo?« rekoh gospođici Merdston.
»O, bože moj!« uzviknu gospođica Merdston pružajući mi kašiku za šećer umesto prstiju.
»Koliko traje raspust?«
»Mesec dana, gospođo«.
»Od kada se računa?«
»Od danas, gospođo«.
»O«, reče gospođica Merdston. »Jedan dan je prošao«.
Tako je vodila kalendar moga raspusta, i svako bi jutro na savršeno isti način precrtala jedan dan. Za prvih sedam dana je to činila sumorno, a zatim preduzimljivije, pošto je stigla do dvocifrenih brojeva, da najzad postane čak i nestašna.
I baš je tog prvog dana dovedoh na svoju nesreću do strašnog zaprepašćenja, iako uglavnom nije bila podložna toj slabosti. Uđoh u sobu u kojoj su sedele ona i moja majka, i veoma pažljivo uzeh u naručje bebu kojoj je bilo tek nekoliko nedelja, a koju je moja majka držala na krilu. Gospođica Merdston odjednom tako vrisnu, da ja umalo ne ispustih bebu.
»Draga Džein!« uzviknu moja majka.
»Za ime božje Klaro, zar ne vidiš?« uzviknu gospođica Merdston.
»Šta ne vidim, draga moja Džein?« reče moja majka. »Gde?«
»Uzeo ga je!« uzviknu gospođica Merdston. »Pa uzeo ti je dete!«
Ona se sva oduže ođ užasa, ali se ukruti da bi se bacila na mene i otrgla dete iz mojih ruku. Zatim se onesvesti; i tako joj pozli, da su joj morali dati šeri-brendija. Kada se povrati, ona mi svečano naredi da ne smem da se dotičem svog brata, nikad i ni pod kakvim izgovorom, našto moja sirota majka, koja je, to se jasno videlo, želela suprotno, krotko potvrdi zabranu, rekavši:
»Bez sumnje imate pravo, draga moja Džein«.
Drugom jednom prilikom dok smo nas troje bili zajedno, to isto drago detence — u istini mi je bilo drago za ljubav naše majke — postade nevini povod besa gospođice Merdston. Moja majka, koja mu je gledala u oči dok joj je ono ležalo u krilu reče:
»Davide! Hodi ovamo!« I pogleda u moje.
Video sam kako gospođica Merdston položi svoje brojanice.
»Tvrdim«, reče moja majko blago, »da su potpuno iste. Čini mi se da su moje. Mislim da su po boji kao moje. Ali su čudnovato iste«.
»O čemu to govoriš, Klaro?« reče gospođica Merdston.
»Draga Džein«, promuca moja majka malo postiđena zbog strogog tona kojim je ovo pitanje bilo postavljeno, »izgleda da su bebine i Davidove oči istovetne«.
»Klaro!« reče gospođica Merdston dižući se ljutito, »ti si ponekad prava luda«.
»Draga Džein!« prekore je moja majka.
»Prava luda!« reče gospođica Merdston. »Ko bi drugi mogao da uporedi dete moga brata sa tvojim sinom? Nisu slični ni najmanje. Nego su baš različiti. Potpuno su raznoliki u svakom pogledu. Nadam se da će zauvek tako ostati. Neću da sedim ovde i da slušam takva poređenja«. I rekavši to, ona ukočeno ode vratima, pa ih zalupi za sobom.
Jednom reči nisam bio miljenik gospođice Merdston. Jednom reči, nisam tamo nikome bio drag, pa ni samome sebi, jer koji su me voleli, nisu to mogli pokazivati, dok su oni koji me nisu voleli pokazivali to tako otvoreno, da sam jednako bio svestan toga da uvek izgledam ukrućen, grub i dosadan.
Osećao sam da im je bilo neugodno sa mnom kao i meni s njima. Ako bih ušao u sobu u kojoj su oni bili, pa ako su nešto razgovarali, a moja majka izgledala vesela — od trenutka kad bih ja ušao preko lica bi joj se navukao oblak neke zebnje. Ako bi gospodin Merdston bio dobro razpoložen, ja bih mu pokvario raspoloženje. Ako bi gospođica Merdston bila u svom najgorem raspoloženju, ja bih ga samo još pojačao. Bio sam dovoljno pametan da znam da je moja majka uvek bila žrtva i da se bojala da govori sa mnom, da bude ljubazna prema meni, sve iz straha da ih ne bi uvredila načinom na koji to čini, pa kasnije dobila i pridiku; da se ne samo stalno bojala da ih ne uvredi, nego i da ih ja kako ne uvredim, te je uvek uznemireno pratila njihove poglede čim bih se ja samo okrenuo. Zbog toga sam rešio da im se sklanjam s puta koliko god mogu, pa sam mnoge zimske sate koje je izbijao crkveni sat provodio sedeći u svojoj neveseloj sobi, umotan u svoj mali zimski kaput i buljeći u neku knjigu.
Uveče bih ponekad otišao u kujnu i tamo sedeo sa Pegoti. Tamo sam se ugodno osećao i slobodno se pokazivao onakav kakav jesam. Ali oni u salonu na oba ova moja načina da se izvučem nisu gledali blagonaklono. Nagon za mučenjem koji je tamo vladao stade na put i jednom i drugom. Smatrali su da sam još uvek potreban kao sredstvo za vaspitavanje moje majke, te mi se, kao jednom od njenih iskušenja, nije dozvoljavalo da izostajem.
»Davide«, reče gospodin Merdston jednog dana posle ručka kad sam kao uvek hteo da idem iz sobe, »žao mi je što primećujem da si natmuren«.
»Natmuren kao medved«, reče gospođica Merdston.
Ja stadoh mirno i pognuh glavu.
»Davide«, reče gospodin Merdston, »natmureno, tvrdoglavo raspoloženje je najgore od svih«.
»A ovaj dečko je u tome tako uporan«, primeti njegova sestra »da nešto slično dosada nisam videla. Verujem da si i ti to morala primetiti, draga Klaro«.
»Oprostite draga Džein«, reče moja majka, »ali jeste li sasvim sigurni — verujem da mi nećete zameriti, draga Džein — da razumete Davida?«
»Stidela bih se sebe same, Klaro«, odgovori gospođica Merdston »kad ne bih bila u stanju da razumem ovog ili ma kog drugog dečka. Ne tvrdim da sam neka velika pamet, ali tvrdim da imam zdravu pamet«.
»Bez sumnje, draga Džein«, odgovori moja majka »vaš je razum veoma snažan«.
»Ne, draga! Molim te ne govori to, Klaro«, upade ljutito gospođica Merdston.
»Sigurna sam da jeste«, nastavi moja majka, »i svako to zna. Ja i sama imam, ili bi trebalo da imam, puno koristi u mnogom pogledu od toga, te niko više u to ne može biti uveren od mene, pa zato govorim obazrivo, draga Džein, uveravam vas«.
»Pa dobro, Klaro, recimo da ne razumem dečka«, odgovori gospođica Merdston, uređujući one male okove na zglavcima ruku. »Složićemo se, ako hoćeš, da ga uopšte ne razumem. Оn je i suviše dubok za mene. Ali će možda oštroumnost moga brata moći da zaviri u njegov karakter. I verujem da je moj brat o tome govorio kad smo ga mi, ne vrlo pristojno, prekinule.«
»Smatram, Klaro«, reče gospodin Merdston tihim, ozbiljnim glasom, »da u ovoj stvari ima boljih i nepristrasnijih sudija nego što si ti«.
»Edvarde«, odgovori moja majka bojažljivo, »verujem da si daleko bolji sudija u ovim stvarima nego ja. I ti i Dženi. Samo sam rekla ...«
»Samo si rekla nešto slaboumno i nepromišljeno«, odgovori on. »Pokušaj da to više ne činiš, draga moja Klaro, i pripazi na sebe«.
Usta moje majke su se micala kao da kaže: »Da, dragi Edvarde«, ali ne reče ništa glasno.
»Kao što rekoh, žao mi je, Davide«, reče gospodin Merdston, okrećući ukočeno glavu i oči prema meni, »što sam opazio da si natmuren po prirodi. Ne mogu da dopustim da se takav karakter razvija pred mojim očima, a da ne pokušam da ga popravim. Moraš se potruditi, mladiću, da ga promeniš. Mi se moramo potruditi da, ti ga promenimo«.
»Izvinite, gospodine«, promucah ja. »Ni jednog časa od kako sam došao nisam hteo da budem natmuren«.
»Nemoj pribegavati laži, mladiću«, odgovori on tako besno, da videh kako moja majka nehotice pruži drhtavu ruku da posreduje između nas. »U svojoj natmurenosti povlačio si se u svoju sobu. Ostajao si u svojoj sobi kad je trebalo da budeš ovde. Sad znaj jednom za svagda da zahtevam da budeš ovde, a ne tamo. Dalje, da zahtevam da ovde budeš poslušan. Ti me poznaješ, Davide. Hoću da tako bude«.
Gospođica Merdston se promuklo zakikota.
»Zahtevam da se prema meni, prema Džein Merdston i prema svojoj majci ponašaš učtivo, tačno i poslušno«, nastavi on. »Ne trpim da se po ćudi jednog balavca ova soba izbegava kao da je okužena. Sedi«.
On mi naredi kao psu, i ja poslušah kao pas.
»I još nešto«, reče on; »opazio sam da si naklonjen niskom i prostom društvu. Ne smeš se družiti sa služinčadi. Kuhinja te neće popraviti u mnogim stvarima u kojima ti je popravka potrebna. O ženi koja te na to podstiče ne kažem ništa, pošto ti, Klaro«, obrati se tišim glasom mojoj majci »usled starih sećanja i davno ukorenjenih uobraženja imaš prema njoj neku slabost koju još nisi savladala«.
»Sasvim neobjašnjiva zabluda!« uzviknu gospođica Merdston.
»Samo kažem«, nastavi on obraćajući se meni, »da ne odobravam tvoje trčanje i društvo kao što je gospođa Pegoti i da ga moraš napustiti. Dakle, Davide, ti me razumeš, i znaš kakve će biti posledice ako me ne budeš slušao doslovce!«
Znao sam dobro — a možda i bolje nego što je on mislio, ukoliko se to ticalo moje sirote majke, te sam ga doslovno poslušao. Nisam se više povlačio u svoju sobu, ni tražio utočište kod Pegoti, već sam žalosno čamio u salonu iz dana u dan, očekujući noć i vreme spavanja.
Kako je samo nesnosno bilo nasilu sedeti satima u salonu, uvek u istom položaju, a ne smeti mrdnuti rukom ili nogom, da se gospođica Merdston ne bi žalila da sam nemiran, što je ona činila najmanjim povodom; ne smeti maknuti oko da ne bih opazio pogled pun mržnje ili pažljivo posmatranje koje u mom pogledu traži neki novi povod za žalbu! O, da grozne dosade, sedeti i slušati kucanje sata; gledati kako gospođica Merdston niže svoje sitne sjajne đinđuve i pitati se, od muke, da li će se ona ikad udati i, ako se uda, za kakvog li nesrećnog čoveka; brojati izvajane vijuge na kamenu i bluditi očima ka tavanici kroz uvojke i krivine na tapetima.
U kolike sam samotne šetnje išao po blatnim stazama i po ružnom zimskom vremenu, svugde noseći sobom taj salon i u njemu gospodina i gospođicu Merdston; čudovišno breme koje sam morao da nosim; dnevna mora koju nije bilo moguće razbiti; teret koji mi je pritiskivao dušu i zaglupljivao um!
Ala su strašni bili obedi provedeni u ćutanju i neprilici, kad sam svaki put osećao da su tu jedan nož i viljuška suvišni, i to moj nož i moja viljuška; da je jedan apetit suvišan, i to moj; da su tanjir i stolica suvišni, i to oni moji; i da ima neko suvišan — ja.
Ala su bile neprijatne one večeri koje su počinjale kad bi se sveće unele, da se od mene očekivalo da se uposlim, te sam, ne usuđujući se da čitam neku zabavnu knjigu, buljio u kakvu tvrdu i surovu školsku raspravu ili aritmetiku, čije su se tablice za mere i težine mešale sa arijama »Vladaj Britanijo« ili »Beži tugo« i odbijajući da se skrase da bi ih naučio, jurile kroz moju nesrećnu glavu kao da se igraju žmure, ulazeći na jedno, a izlazeći na drugo uvo.
Ala me je spopadalo zevanje i dremež — ma koliko da sam se od toga branio; i s kakvim sam se trzanjem budio iz potajnog sna! Pa ona ćutanja umesto odgovora na moje male primedbe koje sam retko pravio; kako sam samo izgledao kao prazan prostor koji niko ne vidi, a koji je ipak svakome na putu; i kako mi je svaki put laknulo na duši kad bih u devet sati čuo gospođicu Merdston kako radosno pozdravlja prve otkucaje časovnika i naređuje da idem u postelju!
Tako je raspust mileo, sve dok ne dođe jutro kad gospođica Merdston reče: »Evo došao je poslednji dan!« te mi dade poslednju šolju čaja tog školskog raspusta.
Nije mi bilo žao što idem. Bio sam zapao u neko glupo stanje, ali sam se pomalo oporavljao i radovao Stirfordu, mada se iza njega, ukazivao gospodin Krikl. Opet se ispred baštenskih vratnica pojavljuje gospodin Barkis i opet gospođica Merdston govori pretećim glasom: »Klaro!« dok se moja majka naginje nada me da se oprosti sa mnom.
Ja je poljubih, i mog majušnog brata, pa me uhvati velika tuga; ali nisam žalio što idem, pošto je ponor između nas već postojao, te je svaki dan za mene bio rastanak. Ona me zagrli. I u mom sećanju ne živi toliko taj zagrljaj, iako je bio topao kako je samo mogao biti, koliko ono što je došlo posle njega.
Bio sem već u kolima kad čuh da me ona zove. Pogledah napolje i videh je kako stoji sama na baštenskim vratima, izdižući na rukama bebu da je vidim. Bilo je mirno, hladno vreme; ništa se na njoj nije pokretalo, ni dlaka na glavi, ni nabor na haljini, dok je pomno gledala u mene, izdigavši svoje dete.
Tako je izgubih iz vida. Tako sam je kasnije viđao u snu, u školi — ćutljiva prilika kraj moje postelje — gleda u mene istim nepomičnim pogledom — i drži detence u naručju.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

David Koperfild Empty Re: David Koperfild

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 12:34 pm


David Koperfild 2018_06_15_09_52_16_371_892_0



GLAVA IX

JEDAN ZNAMENITI ROÐENDAN


Prelazim preko svega što se desilo u školi do mog rođendana u martu. Ne sećam se ničega sem da se Stirfordu valjalo diviti više nego ikad. Imao je da ode krajem toga polugođa, ako ne i ranije, te je u mojim očima izgledao duhovitiji i samostalniji nego pre, pa prema tome i mnogo privlačniji nego ranije — ali se osim toga ne sećam ničega više. Velika uspomena kojom je u mojoj pameti obeleženo ovo vreme izgleda da je progutala sva manja sećanja i da je ostala sama.
Teško mi je i da verujem da je postojala praznina od čitava dva meseca između mog povratka u Salem-kuću i tog rođendana. Jasno mi je samo da je to činjenica, jer znam da je moralo biti tako, inače bih bio uveren da nije bilo vremenskog razmaka i da su događaji išli u stopu jedan za drugim.
Kako se dobro sećam kakav je to bio dan! Osećam miris magle koja je obavijala mesto; i vidim kroz nju sablasno inje; osećam kosu pokrivenu slanom kako mi vlažna pada na obraze; gledam preko tamne učionice, po kojoj ovde-onde puckara sveća da bi rasvetlila maglovito jutro; vidim dah dečaka koji se uvija i puši u studenom vazduhu, dok oni duvaju u prste i lupkaju nogama o pod.
Desilo se to po doručku, tek što su nas bili pozvali sa igrališta, kad gospodin Šarp uđe i reče:
»David Koperfild u salon«.
Očekivao sam paket od Pegoti, te se obradovah naredbi. Dok sam hitno izlazio iz klupe, neki se dečaci oko mene preporučiše da ih ne zaboravim pri podeli dobrih stvari.
»Ne žuri se, Davide«, reče gospodin Šarp; »ima vremena, dečko, ne žuri se«.
Mogao me je iznenaditi osećajni ton kojim je govorio, da sam nešto mislio na to, ali sam se tek docnije toga setio. Požurih u salon, gde nađoh gospodina Krikla za doručkom, sa šibom i novinama pred sobom, i gospođu Krikl sa otvorenim pismom u ruci. Ali od paketa ni traga.
»Davide Koperfilde«, reče gospođa Krikl, vodeći me do sofe i sedajući kraj mene. »Hoću da govorim s tobom o nečemu sasvim posebnom. Imam nešto da ti kažem, dete moje«.
Gospodin Krikl, koga sam ja, naravno, gledao, zatrese glavom ne gledajući me, i zadrža uzdah velikim komadom prženice namazane maslom.
»Suviše si mlad da bi znao kako se svet menja svakog dana«, reče gospođa Krikl, »i kako ljudi nastaju i nestaju. Ali mi to svi moramo da saznamo, Davide; jedni dok su mladi, drugi kad ostare, a neki u toku celog života«.
Ja je pogledah ozbiljno.
»Kada si na kraju raspusta otišao od kuće«, reče gospođa Krikl posle kratkog ćutanja, »jesu li svi bili zdravi?« A zatim posle ponovnog ćutanja: »Je li ti mama bila zdrava?«
Ja uzdrhtah, iako nisam jasno znao zašto, ali i dalje samo gledah ozbiljno u nju ne pokušavajući da odgovorim.
»Pitam te«, reče ona, »jer mi je vrlo teško da ti kažem da sam jutros doznala da ti je mamica teško bolesna«.
Između mene i gospođe Krikl se diže laka izmaglica, u kojoj se njena prilika za trenutak pomače. Zatim osetih kako mi vrele suze pale obraze, našto njena prilika opet postade nepomična.
»Vrlo je opasno bolesna«, dodade ona.
Sad sam znao sve.
»Umrla je«.
Nije trebalo da mi to kaže. Već sam bio briznuo u očajan plač i osećao se siroče u belom svetu.
Bila je vrlo ljubazna prema meni. Ceo dan me je tu držala, i ponekad me ostavljala samog, a ja sam plakao dok ne bih od umora zaspao, pa se budio i opet plakao. Kad više nisam mogao plakati, počeo sam da razmišljam, i onda mi je pritisak na grudima bio najteži, a moja tuga tupi bol kome nije bilo ublaženja.
Ipak su mi misli bile besciljne. Nisu se usredsređivale na nesreću koja mi je tištala srce, već su se besciljno vrtele oko nje. Mislio sam o našoj kući sa zatvorenim kapcima\'7b13\'7d i potpuno zamukloj. Mislio sam o detencetu koje je, kako reče gospođa Krikl, od nekog vremena počelo da vene, i koje će, kako oni tamo veruju, umreti isto tako. Mislio sam o grobu moga oca u porti, blizu naše kuće, i mojoj majci, koja leži tamo pod onim drvetom koje tako dobro poznajem. Kad ostadoh sam, popeh se na stolicu i pogledah u ogledalo da vidim kako su mi oči crvene i lice žalosno. Pošto je prošlo nekoliko sati, razmišljao sam kako je mojim suzama, izgleda, sada teško da teku, i šta bi trebalo da mislim u vezi sa svojim gubitkom, pa da se najviše rastužim kad budem blizu kuće — jer je trebalo da idem kući na pogreb. Svestan sam da sam osećao kako sam u očima drugih dečaka dobio izvesnu važnost, i da sam bio značajan zbog svoje žalosti.
Ako je ikada dete ophrvala iskrena tuga, to je sigurno mene. Ali se sećam da je bilo i neke vrste zadovoljstva, koje mi je ulivala moja važnost, kada sam to popodne hodao po igralištu, dok su dečaci bili u školi. Kad sam video kako kroz prozor bacaju poglede na mene dok se penju u razred, izgledao sam sam sebi nekako počastvovan, te sam se pravio još tužnijim i išao još sporije. A kad su se završila predavanja i kad su izašli da razgovaraju sa mnom, osećao sam da je zbilja lepo od mene što nisam ohol ni prema kome od njih i što obraćam isto toliko pažnje na sve njih kao i pre.
Trebalo je da pođem kući iduće noći; ne poštom, već teškim teretnim noćnim kolima koja su zvali farmer, i kojim su se uglavnom služili seljaci za kratka putovanja na glavnom drumu. Te večeri nije bilo pričanja, a Tredls je navaljivao da mi pozajmi svoj jastuk. Ne znam šta je mislio, od kakve će mi koristi to, biti, jer sam imao svoj, ali to je bilo sve što mi je mogao pozajmiti, siroti dečko, sem jednog lista hartije za pisma, punog kosturova, što mi dade na rastanku, kao utehu u tuzi, i prilog za umirenje duše.
Sutradan po podne ostavih Salem-kuću. Nisam tada ni pomislio da je napuštam, da se nikad više u nju ne vratim. Putovali smo veoma sporo svu noć i stigli u Jarmut tek nešto pre devet ili deset sati ujutro. Tražio sam gospodina Barkisa, ali njega tamo nije bilo; umesto njega priđe kolima neki zaduvani, debeli, sipljivi čovečuljak vesela izgleda, u crnom, sa neurednim malim kitama od pantljika na kolenima čakšira i sa crnim čarapama i šeširom širokog oboda, pa reče:
»Gospodin Koperfild?«
»Da, gospodine«.
»Molim vas da pođete sa mnom, mladi gospodine«, reče on otvorivši vrata »pa ću imati zadovoljstvo da vas odvedem kući«.
Ja mu dadoh ruku, pitajući se ko je to, pa odosmo do radnje u nekoj uskoj ulici na kojoj je pisalo »OMER, platnar, krojač, sitničar, pogrebni poduzetnik, itd.« Bio je to tesan, zagušljiv dućančić, prepun svakojakog odela, sašivenog i nedošivenog, sa jednim prozorom punim šešira i kapa od dabrovine. Mi odosmo u sobičak iza radnje, gde nađosmo tri mlade žene koje su radile sa silesijom nekog crnog materijala, nagomilanog na stolu, dok je ceo pod bio pokriven krpicama i strižicama od njega. U sobi je gorela dobra vatra, i osećao se težak miris vrućeg crnog krepa. Onda još nisam znao kakav je to miris, ali sad znam.
One tri mlade žene koje su izgledale veoma vredne, i ugodno se osećale, podigoše glave da me pogledaju, pa zatim nastaviše posao. Boe, boe, boe. U isto vreme se iz radionice, koja se nalazila preko malog dvorišta naspram prozora, čulo ravnomerno udaranje čekićem, kao neka vrsta melodije: taka-tak-tak, taka-tak-tak, bez ikakve promene.
»No«, reče moj vođa jednoj od one tri žene »kako ide posao, Mini?«
»Bićemo gotove na vreme za probu«, odgovori ona veselo, ne dižući glave. »Ne boj se, oče«.
Gospodin Omer skide svoj šešir sa širokim obodom, pa sede i stade dahtati. Bio je tako debeo, da, je morao nekoliko puta odahnuti pre no što je mogao reći:
»Lepo«.
»Oče«, reče Mini šaljivo, »ti postaješ pravo morsko svinjče!«


»Ne znam otkada to, draga moja«, odgovori on razmišljajući o tome. »Ali to ime zaista zaslužujem«.
»Znaš, ti si takva nebriga«, reče Mini. »Tako olako shvataš stvari«.
»Ništa ti ne vredi da ih shvataš drukčije, draga moja«, reče gospodin Omer.
»Zaista ne«, odgovori njegova kći. »Mi smo, hvala bogu, ovde svi dosta veseli! Zar ne, oče«.
»Rekao bih da jesmo, draga moja«, reče gospodin Omer. »Sad pošto mi se vratio dah, uzeću meru ovom mladom školcu. Hoćete li da pođete u dućan, mladi gospodine Koperfilde?«
Na tu molbu gospodina Omera ja pođoh ispred njega; i pošto mi je pokazao neku trubu materijala za koji reče da je izvanredno dobar i predobar za crninu za ma kim drugim osim za roditeljima, on mi uze meru i upisa je u knjigu. Dok ju je zapisivao, on mi skrenu pažnju na robu u dućanu, i na izvesnu modu, za koju reče da je »upravo došla«, i na izvesnu drugu, za koju reče da je »upravo izašla«.
»I na taj način mi često izgubimo čitavu malu kovnicu novca«, reče gospodin Omer. »Ali moda vam je kao i čovek. Ona dolazi, niko ne zna kad, zašto i kako; i odlazi, niko ne zna kad, zašto i kako. Po mom mišljenju sve je slično životu, ako stvar posmatrate sa tog gledišta«.
Bio sam suviše žalostan da bih mogao da raspravljam o tom pitanju, koje bi verovatno premašilo moje sposobnosti pod bilo kojim okolnostima, te me gospodin Omer vrati u sobu, teško dišući usput.
On zatim viknu niz male vratolomne stepenice iza jednih vrata:
»Donesite taj čaj i hleb s maslom«.
Posle toga sam neko vreme sedeo i gledao oko sebe, prateći ubadanje igala u sobi i osluškujući melodiju koja je dolazila od čekića iz dvorišta — sve dok ne donesoše na poslužavniku čaj i hleb, i to, kako se pokaza, za mene.
»Poznajem ja vas«, reče gospodin Omer, pošto me je nekoliko minuta posmatrao, za koje vreme ja nisam bio mnogo odmakao sa doručkom, jer mi je sva ta crnina kvarila apetit, »poznajem ja vas već poodavno, mladi prijatelju«.
»Je l’ istina, gospodine?«
»Upravo otkako ste nastali«, reče gospodin Omer. »Mogu da kažem još i pre. Pre vas sam poznavao vašeg oca. Bio je visok pet stopa i devet i po palaca, a leži u grobu od pet stopa i dvadeset palaca«.
»Taka-tak-tak, taka-tak-tak« preko dvorišta.
»Leži u komadu zemlje od pet stopa i dvadeset palaca; ni pedlja manje«, reče gospodin Omer ljubazno. »To je bilo na njegov zahtev ili po njenom uputstvu; zaboravio sam kako je bilo«.
»Znate li kako je mom malom bratu, gospodine?« upitah ja.
Gospodin Omer stade mahati glavom.
»Taka-tak-tak, taka-tak-tak, taka-tak-tak«.
»On je u majčinom naručju«, reče on.
»O, siromah mališan! Zar je umro?«
»Ne brinite kad više ne možete pomoći«, reče gospodin Omer. »Da, dete je umrlo«.
Kad to čuh, moje se rane pozlediše. Ostavih doručak koji jedva bejah takao, pa otidoh i naslonih glavu na drugi sto koji se nalazio u uglu male sobe, a koji Mini brzo raščisti da ne bih suzama isprljao crninu koja je tamo ležala. Bila je to lepuškasta, dobroćudna devojka, te mi nežnim, prijatnim dodirom ruke ukloni kosu sa očiju ali je bila veoma vesela, zato što je skoro bila završila posao, i to na vreme, te se razlikovala od mene!
Ubrzo prestade ona melodija čekića, pa jedan lep mladić pređe preko dvorišta i uđe u sobu. U ruci mu je bio čekić, dok su mu usta bila puna sitnih eksera, koje je morao da izvadi da bi mogao da govori.
»Dakle, Džorame!« reče gospodin Omer. »Kako napreduješ?«
»Dobro«, reče Džoram; »svršio sam, gospodine«.
Mini malo pocrvene, a druge dve devojke se nasmejaše jedna na drugu.
»Šta! Znači da si prošle noći radio pri sveći dok sam ja bio u klubu? Jesi li?« reče gospodin Omer zažmurivši na jedno oko.
»Jesam«, reče Džoram. »Pošto ste rekli da ćemo moći da napravimo mali izlet ako završim, i da zajedno idemo onamo preko, Mini, ja i vi«.
»O! Mislio sam da ćeš mene sasvim izostaviti«, reče gospodin Omer, pa se stade smejati dok se ne zakašlja.
»Pošto ste bili tako dobri da to kažete«, nastavi mladić »ja sam, kako vidite, s voljom pregnuo na posao. Hoćete li da mi kažete kako vam se čini?«
»Hoću«, reče gospodin Omer ustajući. »Dragi moj«, prekide on i okrete se meni, »da li biste želeli da vidite vaše ...«
»Nemoj, oče«, umeša se Mini.
»Mislio sam da bi moglo biti prijatno, draga moja«, reče gospodin Omer. »Ali možda ti imaš pravo«.
Ne umem reći otkud sam znao da su oni to otišli da vide mrtvački kovčeg moje drage, predrage majke. Dotada nikad nisam slušao kako se pravi mrtvački kovčeg; ne pamtim ni da sam ga ikad video; ali dok je ona lupa odjekivala, meni pade na pamet da se zapitam otkud ona, a čim je mladić ušao, znam da sam bio siguran u to šta je radio.
Pošto je sad posao bio završen, obe devojke, čija imena nisam znao, očetkaše sa svojih haljina otpatke i konce, pa odoše u radnju da je urede i da čekaju mušterije. Mini ostade da složi ono što su uradile i da sve spakuje u dve korpe. To je radila na kolenima, pevušeći za to vreme neku živahnu pesmicu. Džoram, koji joj je bez sumnje bio verenik, uđe pa joj ukrade poljubac, dok je radila (ni najmanje, izgleda, ne mareći što sam ja tu), pa zatim reče da je otac otišao po kola i da on mora požuriti da se spremi. Zatim opet izađe, a ona metnu u džep naprstak i makaze, pa uredno zabode u haljinu na prsima iglu sa udenutim crnim koncem, i kicoški ogrnu ogrtač kod malog ogledala iza vrata, u kome videh odraz njenog zadovoljnog lica.
Sve sam to primetio sedeći za stolom u uglu, sa glavom naslonjenom na ruku, dok su mi se misli bavile vrlo raznolikim stvarima. Kola ubrzo dođoše pred dućan, i pošto u njih prvo uneše korpe, popeše i mene, da onda dođoše njih troje. Sećam se da su ta kola bila upola dvokolice, a upola velika kola za prenošenje klavira, obojena nekom tamnom bojom, i da ih je vukao crn konj dugog repa. Bilo je dovoljno mesta za sve nas.
Ne verujem da sam ikad u životu imao tako čudno osećanje (možda zato što sam sad pametniji) kao tada dok sam bio s njima, i imajući na umu posao kojim su se malo pre toga, bavili, gledao kako uživaju u vožnji. Nisam bio ljut na njih; više sam ih se bojao, kao da sam upao među stvorenja sa kojima nemam zajedničku prirodu. Bili su veoma razdragani. Stari je sedeo napred i terao kola, dok je ono dvoje mladih sedelo iza njega, te bi se, kad god im je nešto govorio, naginjali napred, jedno s jedne, a drugo s druge strane njegovog bucmastog lica i dobro se uveseljavali na njegov račun. Oni bi i sa mnom razgovarali, ali sam ja bio povučen i žalostan u svom uglu, zastrašen njihovim ljubakanjem i njihovom veselošću, iako nije bila nimalo bučna; i gotovo se čudio kako ih ne snađe kazna zbog njihovog okorelog srca.
Zato kad se zaustaviše da nahrane konja, da jedu i da piju i da se zabavljaju, nisam mogao okusiti ništa od onoga što su jeli, već sam i dalje nastavljao post. I zato kad stigosmo kući iskočih što sam brže mogao iz zadnjeg dela kola, da ne bih bio u njihovom društvu pred tim svečanim prozorima koji su me gledali ne videći me, kao sklopljene oči koje su nekada bile svetle. Avaj, kako mi je malo trebalo da mislim šta će mi naterati suze na oči kad se vratim kući — pri pogledu na prozor majčine sobe i na onaj do njega, koji je u bolja vremena bio moj.
Pre nego što sam došao do vrata, bio sam u Pegotinom zagrljaju, te me ona uvede u kuću. Njen bol izbi iznenada kad me ponovo ugleda; ali se ubrzo savlada, pa stade govoriti šapatom, i hodati tiho, kao da se mrtvi mogu uznemiriti. Doznadoh da nije uopšte legla. Presedela je noć u bdenju. Govorila je da svoju dragu, lepu siroticu neće napustiti sve dok ne ode u grob.
Gospodin Merdston ne obrati nikakvu pažnju na mene kad uđoh u salon, gde se nalazio; samo je sedeo kraj vatre, tiho plakao i razmišljao u naslonjači. Gospođica Merdston, koja je radila za pisaćim stolom, prekrivenim pismima i hartijama, pruži hladne nokte na prstima i upita ledenim šapatom da li su mi uzeli meru za crninu.
Ja odgovorih:
»Jesu«.
»A košulje?« upita gospođica Merdston; »jesi li ih doneo kući?«
»Da, gospođo. Doneo sam kući sve svoje odelo«.
To je bila sva uteha koju je mogla da mi pruži njena čvrstina. Ne sumnjam da je za nju bilo retko zadovoljstvo da u ovakvoj prilici pokaže ono što je nazivala vladanje sobom, svojom čvrstinom, snagom duha, svojim zdravim razumom i čitavim đavolskim spiskom njenih neprijatnih osobina. Bila je naročito ponosna na svoju sposobnost da vodi poslove, pa je to sad pokazivala time što je svodila sve na pero i mastilo i što se ničim nije uzbuđivala. Ona ostade za stolom do kraja tog dana, a i sledećih dana od jutra do mraka, škripeći pribrano tvrdim perom, razgovarajući sa svima istim spokojnim šapatom, i ne opuštajući ni jedan mišić na licu, pri čemu joj se ton glasa nija ublažavao, a haljina nije remetila ni za atom. Njen brat je ponekad uzimao knjigu, ali nisam video da ju je čitao, otvorio bi je i gledao u nju kao da čita, ali po čitav sat ne bi prevrnuo list, da je onda ostavi i hoda tamo-amo po sobi. Ja sam sedeo skrštenih ruku, posmatrajući ga, i satima brojao njegove korake. Vrlo retko je s njom govorio, a sa mnom nikako. U čitavoj toj skamenjenoj kući se, izgleda — izuzimajući satove — kretao još samo on.
Pegoti sam tih dana pred pogreb viđao veoma malo, sem što sam je, idući uz i niz stepenice, uvek zaticao blizu sobe u kojoj je ležala moja majka i njeno dete, i što bi dolazila k meni svako veče i sedela pored mog uzglavlja dok sam se spremao da zaspim. Dan-dva pred sahranu — mislim da je bilo dan-dva, ali se sećam da mi je u glavi bila silna zbrka u to vreme, i da u njoj nije bilo ničega što bi opažalo proticanje vremena — ona me odvede u sobu. Samo se sećam kako mi se činilo da pod nekim belim pokrovom na postelji, oko koga je sve bilo prekrasno čisto i sveže, leži ovaploćena svečana tišina koja je vladala u kući; i kako sam, kada je ona htela da podigne pokrivač, uzviknuo:
»O ne! o ne!« i blago zadržao njenu ruku.
Da je pogreb bio juče, ne bih ga se bolje sećao. I samog vazduha u svečanom salonu, kad bih prišao vratima, i one rasplamtele vatre, i vina koje se prelivalo u satljicima, i šara na čašama i tanjirima, i slatkog blagog mirisa kolača, i mirisa haljine gospođice Merdston i naše crnine. U sobi je i gospodin Čilip, te prilazi da razgovara sa mnom.
»A, kako je mladi gospodin David?« kaže on ljubazno.
Ne mogu da mu kažem da sam dobro. Pružam mu ruku, koju on drži u svojoj.
»Bože moj«, kaže gospodin Čilip blago se smešeći, sa nekim sjajem u oku. »Dečica rastu oko nas. Izrastu da ne možemo da ih prepoznamo, zar ne, gospođo?«
To je namenjeno gospođici Merdston, ali ona ne odgovara.
»Ovde se oseća veliki napredak, gospođo«, kaže gospodin Čilip.
Gospođica Merdston jednostavno odgovara mrštenjem čela i hladnim poklonom. Gospodin Čilip odlazi pokunjen u ugao sobe, držeći me uza se, i više ne otvara usta.
Primećujem to, jer primećujem sve što se dešava, ali ne zato što mi je stalo do sebe, ili što mi je bilo stalo otkako sam došao kući. Sad počinje da zvoni zvono, a gospodin Omer i neki drugi čovek dolaze da nas pripreme. Kako je Pegoti imala običaj da mi priča pre mnogo godina, i pratnja mog oca do istog groba čekala je spremna u toj istoj sobi.
Tu smo bili gospodin Merdston, naš sused gospodin Krejper, gospodin Čilip i ja. Kad izađosmo u baštu, tamo su već bili nosači pogrebnog pređuzeća i njihov teret; oni su išli pred nama stazom, pa pored brestova, kroz kapiju u crkvenu portu, gde sam tako često, u letnja jutra, slušao kako ptice pevaju.
Stojimo oko groba. Dan mi je izgledao drukčiji od svih drugih dana, a i svetlost kao da nije bila iste boje — tužnija je. Sad je i tu svečana tišina, koju smo doneli sobom od kuće sa onim što počiva u kovčegu; i dok smo stojali gologlavi, čujem kako sveštenikov glas, koji pod otvorenim nebom zvuči udaljen, pa ipak jasan i razgovetan, izgovara: »Ja sam vaskrsenje i život, reče Gospod!« Zatim čujem jecanje; pa se okrenem i tamo po strani, među gledaocima, ugledam nju, »dobrog i vernog slugu«, nju koju najviše volim od svih ljudi na svetu, i kojoj će, to moje detinje srce sigurno zna, Gospod jednoga dana reći: »Dobro, slugo, dobri i verni!«
U gomilici ima mnogo lica koja poznajem; lica koja sam znao iz crkve, kada su ih tamo moje oči jednako pratile; lica koja su prva videla moju majku kad je došla u selo u svom cvetu mladosti. Ne marim za njih — marim samo za svoj bol — pa ipak ih sve vidim i poznajem; čak i tamo daleko u pozadini vidim kako Mini gleda ovamo, pa onda baca pogled na svog verenika, koji stoji blizu mene.
Svršeno je, zemlja se baca u raku, i mi se okrećemo da odemo. Pred nama je naša kuća, tako lepa i nepromenjena, u mojoj duši tako tesno vezana sa svežim sećanjem na ono što je prošlo, da sva moja dosadašnja tuga nije ništa prema tuzi koju ona sad izaziva. Ali me odvode odatle; i gospodin Čilip mi govori; a zatim mi, kod kuće, daje malo vode, našto ga ja pitam za dozvolu da odem u svoju sobu, te me on otpušta ženski nežno.
Svega se ovog sećam, kažem, kao da se juče desilo. Kasnije su događaji otplovili od mene do obale gde će se pojaviti sve zaboravljene stvari, ali ovo stoji kao visoka stena u okeanu.
Znao sam da će Pegoti doći u moju sobu. Nedeljna tišina je (dan je tako ličio na nedelju, to sam zaboravio da kažem) godila i njoj i meni. Sela je kraj mene na moj krevetac, pa mi je — držeći mi ruku i ponekad je prinoseći usnama, a ponekad milujući, kao što je možda tetošila mog malog brata — na svoj način pričala sve što je imala da mi kaže o onom što se desilo.
»Odavno njoj nikako nije bilo dobro«, reče Pegoti. »Osećala je nesigurnost u duši i bila nesrećna. Kad je dobila bebu, u početku sam mislila da će joj biti bolje, ali je postala još nežnija i svakim se danom gubila. Volela je da sedi sama pre no što joj se rodila beba, i tada bi plakala; ali kasnije joj je pevala — tako tiho, da sam jedanput, kad sam je čula, pomislila da je to glas negde u visini i da se diže u nebo«.
»Čini mi se da je u poslednje vreme postala još stidljivija i zaplašenija; i da je gruba reč delovala na nju kao udarac. Ali je prema meni uvek bila ista. Nikada se nije promenila prema svojoj luckastoj Pegoti, zaista nije, slatka moja devojčica«.
Tu je Pegoti zastala, i kratko vreme blago tapkala moju ruku.
»One noći kada si ti došao kući, dete moje, poslednji put sam je videla onakvu kakva je bila ranije. A onoga dana kad si otišao reče: ,Nikad više neću videti to svoje drago dete. Nešto mi to govori, i znam da govori istinu’«.
»Posle toga je pokušala da se povrati: i mnogo puta se, kad su joj govorili da je neozbiljna i lakomislena, pravila da je zaista takva, ali je sve to već tada pripadalo prošlosti. Svome mužu nikad nije rekla ono što je meni kazala — bojala se da to ikom drugom kaže — sve do jedne noći, nešto više od nedelju dana pre no što se to desilo, kad mu je rekla: ,Dragi moj, čini mi se da ću umreti’«.
»,Sad sam to skinula s duše, Pegoti’, reče mi ona, kad sam je te noći polagala u postelju. ,On će jadnik u toku nekoliko idućih dana sve više verovati u to, pa će onda to postati prošlost. Ako je ovo san, onda sedi kraj mene dok spavam, nemoj me ostavljati. Bog neka blagoslovi moju decu! Bog neka zaštiti i čuva moje siroče bez oca!«
»Posle toga je nisam nikako više ostavljala«, reče Pegoti. »Često je razgovarala sa ono dvoje dole, jer ih je volela; ona nije mogla a da ne voli nekoga ko je blizu nje, ali kada bi oni otišli od njenog kreveta, ona bi se uvek okretala meni, kao da je nalazila odmora tamo gde je Pegoti, i nikada nije drukčije zaspala«.
»A poslednjeg dana uveče me poljubi i reče: ,Ako i moja beba umre, Pegoti, molim te, neka mi je metnu u naručje, i neka nas sahrane zajedno’. Tako je i bilo, jer je siroto jagnješce živelo samo jedan dan posle nje. ,Neka nas moj najdraži dečko otprati do našeg mesta počivanja’, reče ona, ,i kaži mu da ga je njegova majka, dok je ovde ležala, blagosiljala ne jedanput, već hiljadu puta’«.
Posle ovog je opet nastalo ćutanje, pri čemu mi je ponovo milovala ruku.
»Bilo je prilično kasno«, reče Pegoti, »kad mi je zatražila nešto da pije, a kad se napi, tako se strpljivo nasmešila na mene, mila moja, tako lepo!«
»Već je svanulo i sunce se stalo dizati, kad mi ona reče kako je gospodin Koperfild uvek bio ljubazan i pun obzira prema njoj, i kako je imao strpljenja s njom i govorio joj, kad je sumnjala u sebe, da je puno srce ljubavi bolje i jače od mudrosti i da je on srećan s njom. ,Draga Pegoti’, reče ona tada, ,privuci me bliže sebi’, jer je bila jako slaba, stavi mi pod glavu svoju dobru ruku’, rekla je ona, i okreni me sebi, jer mi se tvoje lice odmiče, a ja hoću da mi bude blizu’! Metnuh ruku kako je želela, i tako su se, o Davide, ispunile moje reči pri prvom rastanku — kad sam rekla da će joj biti milo da položi svoju sirotu glavu na ruke svoje glupe, naopake, matore Pegoti — pa tako i izdahnu, slična detetu koje tone u san«.
Tako se završila Pegotina priča. Od trenutka kad sam doznao za smrt svoje majke, meni iz glave iščeze misao o njoj kakva je bila u poslednje vreme. Od tog trenutka sam se sećao nje samo kao mlade majke iz mojih najranijih utisaka — kada je imala običaj da uvija i uvija oko prsta svoje sjajne uvojke i da se u sumrak igra sa mnom po salonu. Pegotina priča mi je, umesto da me vrati u to docnije vreme, još više učvrstila u duši onaj njen raniji lik. Ovo može izgledati čudno, ali je istinito. Ona se svojom smrću kao na krilima vinula natrag u svoju mirnu, bezbrižnu mladost i poništila sve ostalo.
Majka koja je ležala u grobu bila je majka mog ranog detinjstva, a ono malo stvorenje u njenom naručju — to sam bio ja, onakav kakav sam bio nekad, zauvek smiren na njenim grudima.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

David Koperfild Empty Re: David Koperfild

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 12:35 pm

David Koperfild 2018_06_15_09_52_16_371_866_0


GLAVA X

PRVO ME ZANEMARUJU, A ONDA ZBRINJUJU


Pošto prođe dan svečane tuge, i kada svetlost pustiše u kuću, prvi poslovni korak gospođice Merdston bio je davanje jednomesečnog otkaza Pegoti. Ma koliko da je Pegoti mrzela ovakvu službu, ona bi za moju ljubav ostala u njoj i predpostavila je, mislim, najboljoj na svetu. Ona mi reče da, se moramo rastati, i zbog čega se moramo rastati, te smo najiskrenije saosećali jedno s drugim.
Što se tiče mene ili moje budućnosti, niko o tome ne reče ni jedne reči, niti preduze i jedan korak. Mogu reći da bi bili srećni da su se i mene mogli otresti jednomesečnim otkazom. Jednom skupih hrabrost da upitam gospođicu Merdston kad ću se vratiti u školu, a ona suho odgovori da misli da se uopšte neću vraćati. Ništa mi više ne rekoše. Jako sam bio nestrpljiv da saznam šta će uraditi sa mnom, a isto tako i Pegoti, ali ni ona ni ja nismo mogli dobiti nikakvo obaveštenje o tome.
U mom položaju je nastala samo jedna promena, koja me je, da sam bio u stanju da o tome razmišljam, mogla baciti u još veću brigu u pogledu budućnosti, iako mi je znatno olakšavala ondašnju nelagodnost. To je bilo ovo. Stega pod kojom sam živeo sasvim je prestala. Bili su tako daleko od pomisli da zahtevaju da budem na svom mestu u salonu, da mi je gospođica Merdston nekoliko puta kad sam seo na svoje mesto mršteći se davala znak da izađem. Nisu ni pomišljali da mi zabranjuju druženje sa Pegoti, pa me čak nikad nisu ni tražili, ni pitali za mene, uz jedini uslov da ne budem u društvu gospodina Merdstona. Isprva sam svakog dana strepeo da on ne preuzme moje obrazovanje, ili da se tome ne posveti gospođica Merdston, ali sam uskoro počeo da uviđam da je takav strah neosnovan i da se mogu nadati samo zanemarenju.
Mislim da mi to saznanje onda nije teško padalo. Još uvek sam bio poražen udarcem majčine smrti, i u nekakvoj pometenosti u pogledu svih sporednih stvari. Zaista, mogu da se setim kako sam ponekad pomišljao na mogućnost da više ne: učim, ili da se o meni niko ne brine, pa da postanem odrpan i zlovoljan čovek, koji po selu provodi besposličarski život, kao i na mogućnost da se oslobodim takvog izgleda time što bih otišao nekud da tražim sreću kao junak kakve pripovetke; ali sve su to bila samo prolazna priviđenja, budni snovi, koje sam usred bela dana gledao ponekad pred sobom kao da su bili bledo naslikani ili ispisani po zidu moje sobe, i za kojima bi, čim bi ih nestalo, zid ostajao čist.
»Pegoti«, rekoh ja jedne večeri zamišljenim šapatom, dok sam grejao ruke nad vatrom u kuhinji, »gospodin Merdston me sad još manje voli nego pre. Nikada me nije mnogo voleo, Pegoti, ali bi sada bio najsrećniji da me ne vidi, samo da može«.
»Možda je to zbog njegove žalosti«, reče Pegoti gladeći me po kosi.
»Ako je iko žalostan, Pegoti, to sam ja. Kad bih verovao da je to zbog njegove žalosti, ne bih o tome ni mislio. Ali nije to, ne; nije to«.
»Kako ti znaš da nije to?« upita Pegoti posle kraćeg ćutanja.
»O, njegova tuga je nešto sasvim drugo. On je tužan u ovom trenutku, dok sedi tamo kraj vatre sa gospođicom Merdston; ali čim bih ja ušao u sobu, Pegoti, kod njega bi se pojavilo još nešto«.
»A šta to?« upita Pegoti.
»Ljutina«, odgovorih ja, nehotice podražavajući njegovo natušteno mrštenje čela. »Da je samo tužan, on ne bi onako gledao u mene. Ja sam samo tužan, ali se usled toga osećam bolji«.
Pegoti je ćutala neko vreme, a ja grejao ruke ćuteći kao i ona.
»Davide«, reče ona najzad.
»Šta, Pegoti?«
»Pokušala sam, dragi moj, na sve načine, na sve moguće i nemoguće načine, da nađem zgodno mesto ovde u Blanderstonu; ali nema tako nešto, ljubavi moja«.
»Pa šta mislite da radite, Pegoti?« rekoh ja zamišljeno. »Mislite li da odete i tražite sreću?«
»Mislim da ću biti prinuđena da odem u Jarmut«, odgovori Pegoti, »da tamo živim«.
»Mogli ste još i dalje otići«, rekoh ja i malo se razvedrih, »a to bi bilo kao da sam vas sasvim izgubio. Međutim, tamo ću vas viđati ponekad, draga moja Pegoti; nećete biti na sasvim drugom kraju sveta«.
»Baš naprotiv, samo daj bože zdravlja!« uzviknu Pegoti vatreno. »Dokle god si ti ovde, mazo moja, dolaziću celog svog veka, svake nedelje da te vidim. Po jednom na nedelju dok sam živa«.
Osetih da mi se usled tog obećanja veliki teret skinuo s duše, ali ni to nije bilo sve, jer Pegoti nastavi:
»Znaš, Davide, idem prvo bratu u još jednu posetu od dve nedelje, koliko da dobijem vremena da se osvrnem oko sebe i da ponovo postanem nalik na ono što sam bila. Pa sam mislila da bi možda i tebe pustili da ideš sa mnom, pošto zasad ovde nisi nikom potreban«.
U to vreme ništa mi ne bi moglo pružiti veće uživanje nego ta Pegotina zamisao, kad već nisam mogao biti u drukčijim odnosima sa svima oko sebe, sem sa svojom Pegoti. Pomisao da će me opet okružiti ona poštena lica koja zrače dobrodošlicom; da ću ponovo osetiti onu slatku tišinu nedeljnog jutra kad zvone zvona, kamenje pada u vodu i avetinjske lađe izbijaju iz magle; da ću lutati tamo-amo sa malom Emilijom i pričati joj o svojim brigama i tražiti čini i utuk protiv njih u školjkama i šljunku na obali, sve to unese mir u moje srce. Trenutak kasnije taj mir, naravno, naruši pomisao da gospođica Merdston neće dati pristanak; ali se i to uskoro raščisti, jer ona dođe da protumara po ostavi dok smo mi još razgovarali, te Pegoti odmah pokrenu to pitanje sa odvažnošću koja me zaprepasti.
»Dečko će tamo besposličiti«, reče gospođica Merdston gledajući u tegle s turšijom, »a besposlica je izvor svakog zla. Ali sam uverena da će sigurno i ovde besposličiti — ili ma na kom drugom mestu«.
Mogao sam primetiti da je Pegoti imala na vrh jezika ljutit odgovor, ali ga proguta za moju ljubav i oćuta.
»Hm!« reče gospođica Merdston, jednako gledajući u turšiju, »važnije je od svega, drugog, od prvenstvene je važnosti da se moj brat ne uznemirava i da mu se ne kvari raspoloženje. Mislim da će biti bolje da dam pristanak«.
Ja joj zahvalih, ne pokazujući radost, da je to ne bi navelo da povuče pristanak. Morao sam pomisliti da sam mudro postupio, kad me ona preko tegle pogleda tako kiselo kao da su joj crne oči usisale sve ono sirće iz turšije. Ali dozvola je bila data i više nije povučena, te se, kad isteče mesec dana, Pegoti i ja spremismo za polazak.
Gospodin Barkis uđe u kući po Pegotine sanduke. Dotada ga nikad nisam video da prelazi baštensku kapiju, ali ovom prilikom uđe u kuću. Kad je na pleća natovario najveći sanduk, on baci pogled na mene i izađe. Učini mi se da u tom pogledu ima nekog značenja, ako je uopšte moglo biti govora o nekom značenju na licu gospodina Barkisa.
Prirodno je da je Pegoti bila potištena što ostavlja ono što joj je toliko godina bio dom, i gde su se razvile dve velike ljubavi u njenom životu — prema mojoj majci i prema meni. Već je rano ujutro bila na groblju, te u kola uđe i sede u njih sa maramicom na očima.
Dok je bila u takvom stanju, gospodin Barkis nije davao od sebe nikakve znake života. Sedeo je na svom običnom mestu i držao se kao obično, nalik na veliku ispunjenu figuru. Ali kad ona poče da se osvrće oko sebe i da razgovara sa mnom, on klimnu glavom, pa se nasmeja nekoliko puta. Nisam imao pojma na koga se to odnosi i šta je hteo time.
»Divan dan, gospodine Barkise«, rekoh ja iz učtivosti.
»Nije rđav«, reče gospodin Barkis,. koji je odmeravao svoje reči i retko se kad zaletao.
»Pegoti se sad sasvim dobro oseća, gospodine Barkise«, primetih ja da mu ugodim.
»E, a je l’to istina?« upita gospodin Barkis.
Pošto je razmišljao o tome s nekim promućurnim izrazom lica, gospodin Barkis se zagleda u nju i reče:
»Je l’ se zaista osećate dobro?«
Pegoti se nasmeja i odgovori potvrdno.
»Ama je l’ zbilja i zaista, razumete li? Dobro se osećate?« promumla Barkis, dok joj se primicao na sedištu i muvao je laktom. »Zar? Zbilja dobro? Odlično, je li, a?« i uz svako ovo pitanje gospodin Barkis se primicao sve bliže i bliže i muvao je laktom, tako da smo najzad sve troje bili nabijeni u levi ugao kola, a ja tako pritešnjen, da sam jedva izdržao.
Kad mu Pegoti skrenu pažnju na moje muke, gospodin Barkis mi odmah dade malo više mesta, pa se postepeno stade odmicati. Ali nisam mogao a da ne primetim kako je mislio da je našao izvanredno zgodno sredstvo da se izrazi na lep, prijatan i jasan način, bez nezgodne potrebe, da smišlja razgovor. Bilo je očevidno da se zbog toga neko vreme smejuljio u sebi.
Posle nekog vremena se opet okrete Pegoti, i ponovi:
»Osećate se dobro, a?« pa se opet ustremi na nas kao i pre, tako da ja zamalo ne ispustih dušu. I tako nas je s vremena na vreme pritiskivao i postavljao nam isto pitanje, sa uvek istom posledicom, te se ja najzad počeh dizati kad god bih video da se primiče, pa bih stao na papuču kola, praveći se da posmatram predeo, posle čega mi je bilo sasvim dobro.
Bio je toliko ljubazan, da je zaustavio kola pred nekom krčmom naročito radi nas i počastio nas pečenom ovčetinom i pivom, čak i dok je Pegoti pila , njega spopade jedan od onih nastupa, tako da ju je gotovo ugušio. Ali što smo se više približavali kraju svog putovanja, on je imao sve više posla, a manje vremena za udvaranje, a zatim smo se, kad stigosmo na jarmutsku kaldrmu, svi toliko tresli i drmali, da nismo imali vremena ni za šta drugo.
Gospodin Pegoti i Ham su nas čekali na starom mestu. Mene i Pegoti dočekaše veoma srdačno, pa se rukovaše i s Barkisom, koji je, kako mi se učini, sa šeširom sasvim na potiljku i lica razvučenog u stidljivo cerekanje, koje mu se prostiralo čak i na noge, predstavljao vrlo glup prizor. Svaki od njih uze po jedan Pegotin sanduk, pa već pođosmo, kad mi gospodin Barkis svečano kažiprstom dade znak da dođem pod neki svod.
»Slušajte«, promrmlja Barkis, »sve je bilo u redu«.
Pogledah ga u lice i odgovorih, pokušavajući da budem veoma dubok:
»O!«
»Stvar nije propala«, reče gospodin Barkis, klimajući poverljivo glavom. »Sve je bilo u redu«.
Ja opet odgovorih:
»O!«
»Vi znate ko je bio voljan«, reče moj prijatelj. »Barkis, i samo Barkis«.
Klimnuh potvrdno glavom.
»Sve je u redu«, reče gospodin Barkis, rukujući se. »Ja sam vaš prijatelj. Vi ste dobro stvar uredili, ono prvo. Sve je u redu«.
U tim svojim nastojanjima da bude naročito jasan, gospodin Barkis je bio krajnje tajanstven, te sam tako mogao i čitav sat gledati u njegovo lice, a ipak pročitati s njega koliko i sa sata koji stoji — ali me Pegoti odazva. Dok smo išli, ona me upita šta je rekao, i ja joj saopštih da je rekao da je sve u redu.
»Gledaj ti njegove drskosti«, reče Pegoti, »ali meni je to svejedno! Dragi Davide, šta bi ti mislio kad bi’ ja mislila na udaju?«
»O, pa ja mislim da biste me i onda, Pegoti, voleli isto kao sada«, odgovorih ja posle kratkog razmišljanja.
Na veliko zaprepašćenje prolaznika na ulici, kao i njenih rođaka koji su išli ispred nas, ta dobra duša bi prinuđena da zastane i da me zagrli tu na licu mesta, uz mnoga uveravanja o svojoj nepromenljivoj ljubavi.
»Reci mi šta bi ti kazao, mali moj?« upita me ona opet, kad ovo prođe i kad pođosmo dalje.
»Je l’ ako biste vi mislili o udavanju za Barkisa, Pegoti?«
»Da«, reče Pegoti.
»Mislim da bi to bila vrlo dobra stvar. Jer biste onda, znate Pegoti, uvek imali konja i kola koja bi vas dovezla do mene, pa biste besplatno dolazili i bili sigurni da možete doći«.
»Milo moje pametno!« uzviknu Pegoti. »Tačno ono što sam ja mislila celog meseca! Da, dragi moj i, vidiš, ja mislim da bih uopšte bila mnogo nezavisnija; da ostavim nastranu što bih radila sa više ljubavi u svojoj sopstvenoj kući nego što bih sad mogla u ma čijoj drugoj. Ne znam da li bih sad bila za nešto kao služavka kod tuđih ljudi. I uvek ću biti u blizini poslednjeg odmorišta moje lepojke, — reče Pegoti zamišljeno — pa ću to mesto moći da vidim kad god budem htela; a kad zanavek zaklopim oči, mogu i mene da sahrane nedaleko od moje drage devojčice!«
Za neko vreme ni jedno od nas ne reče ništa.
»Ne bih ja to ni pomislila«, reče Pegoti veselo, »kad bi moj David imao nešto protiv toga. Ne bih, pa da su me u crkvi upitali trideset puta i još tri puta, i da sam se ne znam koliko nanosila prstena u džepu«.
»Pogledajte me, Pegoti«, odgovorih ja »pa se uverite sami da mi je zaista milo i da to istinski želim!« A to sam zaista i želeo od sveg srca.
»Dobro, živote moj«, reče Pegoti stisnuvši me; »mislila sam o tome dan i noć, kako sam god znala i umela, i nadam se, dobro mislila, ali ću o tome još razmišljati i govoriti sa svojim bratom, a dotle ćemo to zadržati za sebe, Davide, ti i ja. Barkis je dobro i jednostavno stvorenje«, reče Pegoti, »pa ću, ako se budem trudila da ispunim svoju dužnost prema njemu, sama biti kriva ako mi ne bude... ako se ne budem zaista dobro osećala«, reče Pegoti smejući se od srca.
Ovo je navođenje reči gospodina Barkisa bilo tako zgodno i toliko nas obadvoje zagolicalo, da smo se smejali i smejali, i bili u sasvim prijatnom razpoloženju kad ugledasmo kućicu gospodina Pegotija.
Izgledala je sasvim ista, sem što se možda u mojim očima malo smanjila; pa je i gospođa Gamidž čekala na vratima kao da je stajala tu sve od onda. I unutra je sve bilo isto, čak do morskih algi u plavom lončiću u mojoj sobi. Izađoh iz kuće da razgledam oko sebe, te videh da su i oni jastozi, morski pauci i račići obuzeti istom željom da ištipaju ceo svet, u onom istom spletu, i u istom uglu.
Ali male Emilije nigde, te upitah gospodina Pegotija gde je.
»U školi je, gospodine«, reče gospodin Pegoti, brišući sa čela znoj koji je bio posledica nošenja Pegotinog sanduka. »Biće kod kuće«, reče on gledajući na holandski sat, »za dvadeset do trideset minuta. Svi mi, bog vam dobro dao, osećamo da ona nije tu«.
Gospođa Gamidž jeknu.
»Ne daj se, majko!« viknu gospodin Pegoti.
»Ja to osećam više no iko drugi«, reče gospođa Gamidž. »Ja sam osamljeno, izgubljeno stvorenje, a ona je jedina koja me nikad nije pogledala krivo«.
Gospođa Gamidž se, cvileći i tresući glavom, dade na posao da raspiri vatru. Dok je ona bila tako zaposlena, gospodin Pegoti pogleda u nas, pa reče tihim glasom, zaklonivši usta šakom:
»To je zbog starog!« te iz toga s pravom zakliučih da se od moje poslednje posete raspoloženje gospođe Gamidž nije popravilo.
Elem, sve je bilo ili trebalo da bude, divno kao uvek, ali ipak nije na mene ostavilo isti utisak. Osećao sam se dosta razočaran. Možda je to bilo zato što male Emilije nije bilo kod kuće. Znao sam kojim će putem doći, te odmah pođoh stazom da je sretnem.
Ubrzo se u daljini pojavi neka prilika, u kojoj odmah poznadoh Emiliju, koja je još uvek bila malo stvorenje, iako je sada bila starija. A kad se približi, videh da joj plave oči izgledaju još plavlje, i da joj lice sa jamicama izgleda sjajnije, i da je sva nekako još lepša i veselija, pa me spopade čudno osećanje, te se napravih da je ne poznajem, i prođoh pored nje kao da gledam nešto jako daleko. Takve stvari sam izvodio i kasnije u životu, ako se ne varam.
Malu Emiliju nije bilo ni malo briga. Dobro me je videla, ali je umesto da se okrene i da me pozove, samo smejući se potrčala. To me natera da potrčim za njom, ali je trčala tako brzo, da smo bili skoro pred kućom kad je stigoh.
»O, to ste vi?« reče mala Emilija.
»Pa, znali ste ko je, Emilija«, rekoh ja.
»A zar vi niste znali ko sam ja?« reče Emilija. Ja htedoh da je poljubim, ali ona pokri rukama one svoje usne slične trešnji, pa reče da sad više nije mala, i utrča u kuću smejući se više no ikad.
Izgleda da je uživala da me zadirkuje, što je bila promena kojoj sam se jako začudio. Bio je spreman sto za čaj, a naš mali sanduk stavljen na staro mesto, ali ona umesto da dođe da sedne kraj mene, ode da pravi društvo onom gunđalu, gospođi Gamidž, da se zatim, kad je Pegoti upita zašto, stane samo smejati, rasuvši kosu preko čitavog lica da ga sakrije.
»Prava mala maca! Eto ko je ona«, reče gospodin Pegoti milujući je krupnom šakom.
»I jeste! I jeste!« uzviknu Ham. »Gospodine Davide, i jeste!« i neko vreme se prigušeno smejao na nju, osećajući divljenje pomešano sa uživanjem, od čega mu lice pocrvene kao vatra.
U stvari, svi su oni razmazili malu Emiliju, a gospodin Pegoti najviše, od koga je mogla da radi što god hoće samo ako bi položila obraz na njegove grube zaliske. To je bar bilo moje mišljenje kad sam video da to čini; i smatrao sam da gospodin Pegoti ima potpuno pravo. Ali je bila puna ljubavi i umiljate naravi, a umela je tako milo da bude u isto vreme i lukava i stidljiva, da me je očarala više no ikad.
Imala je meko srce, jer joj se, kad gospodin Pegoti, dok smo posle čaja sedeli oko vatre, promrmlja preko svoje lule nešto o mom gubitku, oči napuniše suzama, pri čemu me tako milo pogleda preko stola, da sam joj bio vrlo zahvalan.
»A«, reče gospodin Pegoti, uhvativši je za uvojke i puštajući ih preko šake kao vodu, »evo vam ovde, gospodine, još jednog siročeta. A evo i ovde«, reče gospodin Pegoti udarivši Hama nadlanicom po grudima, »još jednog, mada on to ne izgleda«.
»Da ste mi vi staratelj, gospodine Pegoti«, rekoh mašući glavom, »ne verujem da bih se i ja osećao kao siroče«.
»Dobro rečeno, gospodine Davide«, uzviknu Ham ushićeno. »Ura! Dobro rečeno! Ni vi se ne biste osećali kao siroče! Ura! ura! I ne biste!«
On na to vrati gospodinu Pegotiju udarac nadlanicom, a mala Emilija ustade i poljubi gospodina Pegotija,.
»Kako je vaš prijatelj, gospodine?« upita me gospodin Pegoti.
»Stirford?« rekoh ja.
»Da, tako se zvao!« uzviknu gospodin Pegoti, okrećući se Hamu. »Znao sam da tu ima nešto naše«.
»Vi ste govorili da je Raderford!« primeti Ham smejući se.
»Pa«, odgovori gospodin Pegoti, »zar se ne krmani krmom?\'7b14\'7d Tu nema velike razlike. Kako je on, gospodine?«
»Bio je vrlo dobro kada sam otišao, gospodine Pegoti«.
»Eto, to je prijatelj«, reče gospodin Pegoti ispruživši lulu. »To je prijatelj, ako je reč o prijateljima! Tako mi boga, ne može čovek da ga se nagleda«.
»Vrlo lep, zar ne?« rekoh ja, a srce mi se zagreja pri toj pohvali.
»Lep!« ... uzviknu gospodin Pegoti. »Stoji vam taj kao ... kao... more, ne znam da kažem kako on stoji pred čovekom. Tako je slobodan!«
»Da, baš je takav«, rekoh ja. »hrabar kao lav, i ne možete zamisliti kako je otvoren, gospodine Pegoti«.
»A mogu samo da zamislim«, reče gospodin Pegoti, gledajući me kroz dim lule, »da je i po učevnosti da čoveku pamet stane!«
»Jeste«, rekoh ja oduševljeno, »taj zna sve. Neobično je bistar«.
»Eto, to je prijatelj«, promrmlja gospodin Pegoti i ozbiljno klimnu glavom.
»Za njega kao da ništa nije teško«, rekoh ja. »Taj zna zadatak čim u njega pogleda. Boljeg igrača kroketa nikad niste videli. U dami će vam dati koliko god hoćete fore, a potući će vas kao ništa«.
Gospodin Pegoti ponovo klimnu glavom, kao da hoće da kaže:
»Pa naravno«.
»Uz to je takav govornik«, nastavih ja, »da svakog može da pridobije; a ne znam šta biste rekli da ga čujete kako peva, gospodine Pegoti«.
Gospodin Pegoti još jednom zabaci glavu, kao da kaže:
»Ne sumnjam u to ni najmanje«.
»A zatim, tako je plemenit, divan, otmen mladić«, rekoh ja potpuno zanesen svojom omiljenom temom; »nemoguće je odati mu onoliko hvale koliko zaslužuje. Znam da nikad neću moći da budem dovoljno zahvalan na plemenitosti kojom me je štitio, mene, po školi toliko mlađeg i nižeg od sebe«.
Govorio sam ovo vrlo brzo, kad mi se oči zaustaviše na licu male Emilije, koja se nagnula preko stola i slušala s najvećom pažnjom, zadržavajući dah, dok su joj oči svetlele kako dragi kamen, a obrazi se prekrili rumenilom. Izgledala je neobično ozbiljna i lepa, tako da zastadoh u čudu; a i ostali su je posmatrali, jer su se, kad zastadoh, smejali i gledali u nju.
»Emilija je kao ja«, reče gospodin Pegoti, »pa bi volela da ga vidi«.
Emiliju zbuni što je svi gledamo, te obori glavu, a lice joj obli rumenilo. Kad malo kasnije proviri kroz zamršene uvojke, i vide da svi još uvek gledamo u nju (za sebe sam bar siguran da sam je mogao gledati satima), ona pobeže i ostade sakrivena skoro dok ne dođe vreme za spavanje.
Legao sam u stari mali krevet na krmi broda, dok je vetar ječao preko ravni kao i pre. Ali sad nisam mogao da ne uobražavam da on to ječi za onima kojih je nestalo; i mesto da mislim kako se more može dići preko noći i odneti brod, mislio sam na more koje se diglo otkako sam poslednji put slušao te šumove i potopilo moj srećni dom. Sećam se kako sam, dok mi je šum vetra i vode počinjao slabiti u ušima, umetnuo u molitvu kratki dodatak, kojim sam molio da odrastem i uzmem malu Emiliju za ženu, i da sam, tako zaljubljenički, utonuo u san.
Dani su prolazili skoro onako kao i pre, s izuzetkom — a to je bio važan izuzetak — što smo mala Emilija i ja sad retko lutali žalom. Ona je morala da uči i da veze, te je bila preko većeg dela dana odsutna. Ali sam osećao da i bez toga ne bi više bilo onih naših starih švrljanja. Emilija je, onako divna i puna detinjastih ćudi, imala u sebi više ženskog nego što sam ja predpostavljao. Izgleda da je u razvitku daleko odmakla od mene, i to za nepunu godinu dana. Rado me je gledala, ali mi se smejala i mučila me, a kad bih joj pošao u susret, ona bi se prokrala drugim putem, te bi me, kad bih se vratio pokunjen, dočekivala na pragu smejući se. Najlepši su bili časovi kad je mirno sedela na pragu sa radom u ruci, dok bih ja sedeo na drvenom stepeniku kraj njenih nogu i čitao joj i sad mi se čini da nikad nisam video takav sunčev sjaj kao u ta sjajna aprilska popodneva, da nikad nisam video takvu malu vedru priliku kakvu sam tada gledao kako sedi na ulazu u staru lađu; da nikad nisam gledao takvo nebo, takvu vodu, i takve veličanstvene brodove kako se gube u zlatnom vazduhu.
Odmah prve večeri po našem dolasku pojavi se gospodin Barkis veoma zbunjen i nespretan, sa paketom pomorandži vezanih u maramicu. Kako ni jednom reči ne pomenu tu svoju svojinu, mislili smo da ih je slučajno zaboravio kad je pošao, dok se Ham, koji beše otrčao za njim da mu ih preda, ne vrati sa saopštenjem da su namenjene Pegoti. On se posle toga pojavljivao svake večeri u isto vreme, i uvek sa malim svežnjem, koji nikad nije spominjao, a koji je redovno spuštao iza vrata i tu ostavljao. Ti su pokloni iz milošte bili vrlo različiti i vrlo neobični. Sećam se da su među njima bila i dva para svinjskih nogu, ogroman jastuk za igle, oko pola merice jabuka, par minđuša od agata, nekoliko glavica španskog luka, kutija domina, kanarinac sa kavezom, i usoljen svinjski but.
Barkisovo udvaranje je bilo, kako se sećam, sasvim naročite vrste. Retko bi kad šta kazao, već bi sedeo kraj vatre gotovo isti onakav kao u svojim kolima i sumorno buljio u Pegoti, koja je sedela prema njemu. A jedne se večeri, po mome mišljenju nadahnut ljubavlju ustremio na komadić voštanice koji je držala radi konca, pa ga strpao u džep od prsnika i odneo. Posle toga mu je veliko uživanje bilo da ga izvadi kad ustreba, odlepivši ga od džepne postave, već upola istopljena, i da ga ponovo strpa u džep pošto izvrši svoj posao. On se, izgleda, vrlo dobro zabavljao, ne osećajući se nimalo pozvan da govori. Verujem da zbog toga nije osećao nelagodnost čak ni kad je izvodio Pegoti u šetnju po ravnici, pri čemu se zadovoljavao da je s vremena na vreme upita oseća li se odlično; a sećam se i da je ponekad, pošto on ode, Pegoti prebacivala kecelju preko lica, pa se smejala čitavih pola sata. Sve nas je to manje-više zabavljalo, sve osim jadne gospođe Gamidž, kojoj izgleda da su se udvarali upravo na isti način, jer ju je sve što se dešavalo neprestano podsećalo na njenog starog.
Kad se najzad približi kraj moga gostovanja, objaviše da Pegoti i gospodin Barkis idu na jednodnevni izlet i da ćemo s njima ići mala Emilija i ja. Uoči tog dana sam spavao nemirnim snom u očekivanju uživanja koje će mi doneti taj ceo dan proveden s Emilijom. Svi smo. rano ujutro bili na nogama; i dok smo još doručkovali, pojavi se u daljini gospodin Barkis, koji je čezama dolazio po predmet svoje ljubavi.
Pegoti je kao obično imala na sebi svoju urednu i jednostavnu crninu, ali je gospodin Barkis sav sijao u svom novom plavom kaputu, kojem je krojač dao tako dobru meru, da su usled dužine rukava i sred najveće zime rukavice bile nepotrebne, dok mu je jaka bila tako visoka, da mu je gurala kosu na temenu. A sjajna dugmeta su mu bila od onih najkrupnijih, te se meni, onako upotpunjen surim čojanim pantalonama i prsnikom od bivolje kože, sav učini pravo čudo od uglednosti.
Kad se svi mi užurbasmo ispred kuće, videh kako gospodin Pegoti stoji pripravan sa nekom starom cipelom, koju je trebalo baciti za nama za sreću, a koju on u tu svrhu ponudi gospođi Gamidž.
»Ne, bolje je da to uradi neko drugi, Danijele«, reče gospođa Gamidž. »Ja sam usamljeno, izgubljeno stvorenje, i sve mi ide uz nos što me podseća na stvorenja koja nisu usamljena i izgubljena«.
»Mani to, stara!« uzviknu gospodin Pegoti. »Uzmi i baci«.
»Neću, Danijele«, odgovori gospođa Gamidž, cmizdreći i odmahujući glavom. »Da sam manje osetljiva, mogla bih više da učinim. Ti ne osećaš kao ja, Danijele. Nije sve protiv tebe, a ni ti protiv svega; bolje ti to sam uradi«.
Ali tu Pegoti, koja je prethodno sve redom žurno izljubila, viknu iz kola, u kojima smo tada već svi bili (Emilija i ja na dve stoličice, jedno kraj drugog) da to mora baš gospođa Gamidž. Te tako gospođa izvede to; i žao mi je što moram reći, pomrači svečani izgled našeg odlaska time što brižnu u plač i nemoćno klonu u Hamove ruke, uz izjavu da zna da je na teretu, i da je bolje da je odmah odvedu u Kuću\'7b15\'7d. A ja na to pomislih da je to pametna misao i da bi trebalo da se Ham pobrine oko toga.
Bilo kako bilo, tek mi pođosmo na izlet; pa se pre svega, zaustavismo pred crkvom, gde gospodin Barkis veza konja za ogradu, pa uđe u crkvu sa Pegoti, ostavljajući mene i malu Emiliju u kolima. Ja iskoristih tu priliku da metnem Emiliji ruku oko pasa, i da joj predložim, da pošto odlazim tako skoro, budemo vrlo nežni jedno prema drugom i vrlo srećni celog dana. A kada se mala Emilija s tim saglasi, i kad mi dozvoli da je poljubim, osetih pravo očajanje; sećam se da joj saopštih da nikad neću voleti drugu i da sam spreman da prolijem krv ako bi se neko usudio da teži za njenom ljubavlju.
Kako je to malu Emiliju uveseljavalo! S kakvim je uobraženjem da je mnogo starija i pametnija od mene ta mala vila rekla da sam »luckasti dečko«, na što se onda tako zanosno smejala, da sam od silnog uživanja što mogu da je gledam zaboravio na bol koji mi je nanela time što me je omalovažila tim nazivom.
Gospodin Barkis i Pegoti ostadoše dosta dugo u crkvi, ali najzad izađoše, pa se odvezosmo u prirodu. Dok smo se vozili, gospodin Barkis mi se okrete i reče namigujući — uzgred budi rečeno, ranije ne bih mogao da zamislim da gospodin Barkis ume da namiguje.
»Kako beše ono ime koje sam onda napisao u kolima?«
»Klara Pegoti«, odgovorih ja.
»Koje bih ime sad napis’o kad bi na ovim kolima bilo arnjeva?«
»Opet Klara Pegoti?« predložih ja.
»Klara Pegoti-Barkis!« odgovori on i udari u grohotan smeh, tako da se kola zatresoše.
Jednom reči, venčali su se, i to je upravo bio razlog zbog koga su otišli u crkvu. Pegoti je resila da, se to svrši u tišini; te ju je crkveni službenik izveo i predao Barkisu uz obred bez svedoka. Ona se malo zbuni kad gospodin Barkis ovako iznenada objavi njihovu vezu, i nije me se mogla nagrliti u znak svoje nesmanjene ljubavi, ali se ubrzo pribra i reče da joj je bilo milo što se to svršilo.
Odvezosmo se do male krčme na sporednom putu, gde su nas očekivali, i gde smo vrlo dobro ručali i proveli dan vrlo zadovoljno. Da se Pegoti udavala svakog dana za poslednjih deset godina, teško bi se mogla slobodnije držati; venčanje je nimalo ne izmeni; ostala je ista kao i uvek, i pred čaj otišla u šetnju sa malom Emilijom i sa, mnom, dok je gospodin Barkis filozofski pušio lulu i možda, uživao razmišljajući o svojoj sreći. Ako je tako, onda mu je to otvorilo apetit, jer se sasvim dobro sećam da je — mada je za ručak pojeo prilično svinjetine sa povrćem, i završio sa jednim ili dva pileta — bio prinuđen da uz čaj poruči još i priličnu količinu hladne barene slanine, koju smaza bez ikakvog uzbuđenja.
Često sam posle toga mislio kako je to bila čudna, nevina, neobična svadba! Čim je pao mrak, opet uđosmo u kola, pa se ugodno dovezosmo natrag, gledajući u zvezde i pričajući o njima. Ja sam bio glavni predavač, te izvanredno proširih vidik Barkisova duha. Rekoh mu sve što sam znao, ali bi on verova sve što bi meni palo na pamet da mu saopštim, jer je duboko cenio moje sposobnosti, te tom istom prilikom obavesti preda mnom svoju ženu da sam ja »mladi rebus« — što je, mislim, trebalo da znači »čudo od nauke«.
Kad smo iscrpli razgovor o zvezdama, ili bolje reći kada sam iscrpeo umne sposobnosti gospodina Barkisa, mala Emilija i ja napravismo ogrtač od nekog starog šala, te ostatak puta provedosmo sedeći pod njim. Ah, kako sam je voleo! Kamo sreće, mislio sam, da smo se mi venčali i otišli da, živimo negde među drvećem i u poljima, pa da nikad ne ostarimo, nikad ne postanemo pametniji, i da uvek kao deca lutamo držeći se za ruke, po suncu i cvetnim livadama, i uveče spuštamo glavu na mahovinu, i tonemo u slatki san čistote i mira, i da nas najzad ptice sahrane kad umremo! Po glavi su mi se vrzle za sve vreme puta neke takve slike, nestvarne, sjajne od svetlosti naše nevinosti, i nejasne kao zvezde u daljini. Srećan sam pri pomisli da su se na Pegotinoj svadbi našla dva tako neporočna srca kao što su bila srca male Emilije i moje. Obuzima me milina kad pomislim da su božanstva ljubavi i ljupkosti uzela učešća u toj skromnoj svadbenoj povorci, i to u tako čarobnom vazdušastom obličju.
U neko doba noći stigosmo opet do starog broda; i tu nam gospodin i gospođa Barkis poželeše laku noć, pa se mirno odvezoše svojoj kući. Tada prvi put osetih da sam izgubio Pegoti, te bih pod ma kojim drugim krovom otišao u krevet s bolom u srcu, ali je ono bio krov koji je zaklanjao i glavu male Emilije.
Gospodin Pegoti i Ham su znali isto kao i ja kakve su mi misli u glavi, te me, da ih odagnaju, dočekaše spremnom večerom i ljubaznim licem. Mala Emilija dođe i sede na sanduk kraj mene, jedini put za sve vreme ove posete, te je taj divan dan dobio time divan završetak.
Te je noći bila plima, te gospodin Pegoti i Ham odoše da ribare tek što smo polegali. Ja sam se osećao vrlo hrabar što sam u osamljenoj kući, kao zaštitnik Emilije i gospođe Gamidž, te sam jedino želeo da nas napadne neki lav ili zmija, ili ma kakva druga opasna neman, pa da ih uništim i da se proslavim. Ali slučajno ništa tako strašno nije švrljalo po jarmutskim ravnicama, pa sam u zamenu za to sve do samog jutra sanjao zmajeve.
Ujutro dođe Pegoti, pa me kao obično viknu ispod prozora, kao da je kiridžija Barkis bio od početka do kraja samo san. Ona me posle doručka odvede svome sopstvenom domu — jednoj kućici. Od svih njenih pokretnosti na mene mora da je najjači utisak ostavio jedan stari pisaći sto od nekog tamnog drveta, koji se nalazio u salonu (obično se sedelo u popločanoj kujni), i čiji se gornji pokretni deo rasklapao tako da, postane pisaći sto, u kome se nalazilo veliko kvarto-izdanje Foksove »Knjige o mučenicima«. Ja odmah pronađoh to dragoceno delo, iz koga se ne sećam ni jedne reći, pa smesta polegoh po njemu; toliko zainteresovan, da kasnije nikad nisam došao u tu kuću, a da ne kleknem na stolicu, otvorim kutiju u kojoj je ta dragocenost čuvana kao svetinja, raširim ruke preko stola, i ponovo stanem gutati sadržinu te knjige. Ali bojim se da su mi glavnu pouku pružale slike kojih je bilo mnogo, i koje su predstavljale sve vrste jezivih grozota, jer su otada pa sve do danas Mučenici i Pegotina kuća nerazdvojno vezani u mojim mislima.
Tog dana se oprostih od gospodina Pegotija, Hama, gospođe Gamidž i male Emilije, pa noć provedoh kod Pegoti, u maloj sobi pod krovom (sa krokodilskom knjigom na polici kraj kreveta), koja će, kako reče Pegoti, uvek biti moja soba, uvek tako spremna da me primi.
»Bio ti mlad ili star, dragi Davide, dogod sam živa, i dogod imam ovaj krov nad glavom«, reče Pegoti, »naći ćeš ovu sobu kao da te svakog časa očekuje. Spremaću je svakog dana kao što sam spremala i tvoju staru sobicu, mili moj; pa čak i da odeš u Kinu, možeš biti uveren da će ta soba ostati ista onakva, za sve vreme dok si na putu«.
Osetio sam svim srcem iskrenost i vernost svoje drage stare, dadilje, te zahvalih kako sam najbolje umeo. Ovo baš nije ispalo kako treba, jer mi je to govorila tog jutra sa rukama oko vrata, i zato što sam ja tog jutra imao da pođem kući, i što sam tog jutra otišao kući — u kolima sa njom i gospodinom Barkisom. Ostaviše me pred kapijom teška srca i nerado, da zatim s čudnim osećanjem u duši gledam kako kola odvoze Pegoti i kako me ostavljaju pred starim brestovima i pred kućom u kojoj više nije bilo lica koje bi u moje lice gledalo s ljubavlju ili naklonošću.
I tada zapadoh u takvo stanje zapuštenosti, da ne mogu da se osvrnem na to, a da sebe ne požalim. Odmah sam zapao u osamljenost — odvojen od svake prijateljske pažnje, odvojen od druženja sa dečacima mojih godina, odvojen od svakog društva sem mojih potištenih misli — koje kao da bacaju tamnu senku čak na ovu hartiju dok pišem.
Šta tada ne bih dao da me pošalju u najstrožu školu od svih koje su ikad postojale — da me uče nečemu, ma kako, ma gde! Ali me takva nada nije ozarila. Mrzeli su me, pa su me zanemarivali natmureno, strogo i postojano. Mislim da su u to vreme sredstva gospodina Merdstona bila skučena, ali to s tim nema nikakve veze. Nije me mogao podnositi, pa je, oturajući me od sebe, nastojao, kako mi se činilo, da odstrani od mene pomisao na pravo da nešto očekujem od njega, u čemu je i uspeo.
Nisu me otvoreno zlostavljali. Nisu me tukli, ni mučili glađu; ali se mrcvarenje kojem sam bio podvrgnut nije ublažavalo ni na mahove; izvodili su ga sistematski i hladnokrvno. Hladno su me zanemarivali iz dana u dan, iz nedelje u nedelju, iz meseca u mesec. Ponekad se pitam, kad o tome mislim, šta bi uradili da sam se razboleo; da li bih ležao u svojoj usamljenoj sobi i čamio u njoj kao obično, ili bi mi ko pomogao?
Kada su gospodin i gospođica Merdston bili kod kuće, jeo sam s njima; a kad nisu bili, jeo sam i pio sam. Vazdan sam besposličio oko kuće i po susedstvu, ostavljen sam sebi, sem što su ljubomorno pazili da se ne sprijateljim ni s kim, jer su možda mislili da bih se u tom slučaju mogao kome žaliti. Iz tog sam razloga, mada me je gospodin Čilip često zvao da ga posetim (bio je udovac i na nekoliko godina pre toga izgubio malu, svetlokosu ženicu, koja je u mom sećanju neraskidno vezana sa bledom mačkom, šarenom kao kornjačin oklop), retko imao sreću da provodim posle podne u njegovoj maloj ordinaciji, čitajući kakvu za mene novu knjigu, dok bi mi do nosa dopirao miris čitave farmakopeje, ili tucajući nešto u avanu po njegovom blagom uputstvu.
Retko su mi dozvoljavali da posećujem Pegoti, iz istog razloga, dodatog na staru mržnju prema njoj. A ona je, držeći se verno svog obećanja, jednom nedeljno dolazila da me poseti, ili da me sretne negde u blizini, i to nikad praznih ruku; ali bih se često i gorko razočarao kad bi mi uskratili dozvolu da je posetim u njenoj kući. Međutim, nekoliko puta su mi uvek posle dugog razmaka, dozvolili da odem onamo! A tada sam saznao da je gospodin Barkis pomalo tvrdica, ili kako se Pegoti učtivo izražavala, »malo tvrde ruke«, i da, čuva gomilu novca pod krevetom, u sanduku za koji tvrdi da u njemu ništa drugo nema osim silesije kaputa i pantalona. U tome sanduku se njegovo blago krilo sa takvom upornom skromnošću, da su se iz njega i najmanje sume mogle izvući samo lukavstvom, te je Pegoti morala da izvodi dug i zapleten plan, pravu »Barutnu zaveru«\'7b16\'7d da bi pokrila troškove od svake subote.
Za sve to vreme sam bio tako svestan uzaludnosti svake nade, i svestan da sam potpuno zanemaren, da bih bez sumnje bio strahovito nesrećan da nešto nije bilo starih knjiga. One su mi bile jedina uteha, te sam im bio veran kao i one meni, i stalno ih čitao i čitao, i to ne znam po koji put.
Sad se približujem jednom razdoblju mog života koje mi neće izbledeti iz sećanja dok se god budem mogao ičega sećati; i koje mi je često i bez prizivanja padalo na pamet kao kakvo priviđenje i progonilo me u mojim srećnijim danima.
Bio sam izašao jednog dana i švrljao onako nasumce, mrtvim i zamišljenim hodom, koji je bio posledica mog načina življenja, kad skrenuvši za ugao puteljka blizu naše kuće, naiđoh na gospodina Merdstona, koji je šetao sa nekim gospodinom. Zbunih se i htedoh da prođem mimo njih, kad onaj gospodin uzviknu:
»Gle, Bruks!«
»Ne, gospodine, David Koperfild«, odgovorih ja.
»Ma nemojte. Vi ste Bruks«, reče gospodin. »Vi ste Bruks iz Šefilda. Tako vam je ime«.
Ja se na te reči pažljivije zagledah u tog gospodina. Pošto se setih i njegovog smeha, shvatih da je to gospodin Kvinion, koga sam išao da posetim u Loustoftu sa gospodinom Merdstonom pre — ali svejedno — ne moram da se setim kad.
»Kako ste, gde učite, Brukse?« upita gospodin Kvinion.
Stavio mi je ruku na rame i okrenuo me da pođem s njima. Nisam znao šta da odgovorim, te pogledah u nedoumici u gospodina Merdstona.
»Zasad je kod kuće«, reče ovaj. »Nigde ne uči. Ne znam šta da radim s njim. Teško je s njim izaći na kraj«. I onaj stari, kosi pogled opet pade na mene na trenutak, da mu se zatim oko mrgodno smrači, dok se s mržnjom okretalo nekud od mene.
»Hm!« reče Kvinion posmatrajući nas obojicu, kako mi se činilo. »Lepo vreme!«
Nastade ćutanje, a ja sam razmišljao kako bih na najbolji način oslobodio rame njegove ruke i otišao, kad on reče:
»Mislim da ste još uvek dosta bistar dečko? A, Bruks?«
»Da! Dosta je bistar«, reče gospodin Merdston nestrpljivo. »Bolje će biti da ga pustite da ide. Neće vam biti zahvalan što mu dosađujete«.
Gospodin Kvinion me na ovaj mig oslobodi, te požurih kući što sam brže mogao. Ulazeći u prednji deo bašte osvrnuh se i videh kako se gospodin Merdston naslonio na grobljansku kapiju i kako mu gospodin Kvinion nešto govori. Obojica su gledala za mnom, te sam osećao da govore o meni.
Te noći je gospodin Kvinion spavao kod nas. Kad sutradan ujutro, posle doručka, odmakoh svoju stolicu i pođoh iz sobe, gospodin Merdston me pozva natrag. Zatim ozbiljno ode do drugog stola, gde je njegova sestra sedela za svojim pultom. Gospodin Kvinion je sa rukama u džepovima stajao i gledao kroz prozor, dok sam ja stajao i posmatrao sve njih.
»Davide«, reče gospodin Merdston »u ovom svetu mladi treba da delaju, a ne da čame i besposliče kao trutovi«.
»Kao ti«, dodade njegova sestra.
»Džein Merdston, molim vas ostavite to meni. Kažem, Davide, da u ovom svetu mladi treba da rade, a ne da čame i kao trutovi dembelišu. To naročito važi za mladog dečka tvojih sklonosti, kojima je potrebno mnogo popravljanja i kojima se ne može učiniti bolja usluga nego da se prisile da se prilagode običajima radnog sveta, i na taj način se saviju i ukrote«.
»Jer upornost tu neće ništa pomoći«, reče njegova sestra. »Potrebno je da to neko skrši. To treba skršiti. I biće skršeno«.
On je pogleda upola upozoravajući je, a upola s odobravanjem pa nastavi:
»Mislim da znaš, Davide, da ja nisam bogat. To sad svakako znaš. Ti si već dobio izvesno obrazovanje. Obrazovanje je skupo, ali čak i da nije, i čak i kad bih ti ga ja mogao pružiti, moje je mišljenje da ne bi bilo ni od kakve koristi za tebe da ostaneš u školi. Pred tobom stoji borba sa ovim svetom; i što pre otpočneš tu borbu, utoliko bolje«.
Mislim da mi je tada palo na um da sam tu borbu već otpočeo na svoj žalosni način, ali mi u svakom slučaju sada pada na pamet.
»Čuo si da se ponekad pominje ,trgovačka kuća’«, reče gospodin Merdston.
»Trgovačka kuća?« ponovih ja.
»Merdstona i Grinbija u trgovini vinom«, odgovori on.
Predpostavljam da sam izgledao u nedoumici, jer on brzo nastavi:
»Čuo si da se pominje ,trgovačka kuća’ ili preduzeće, ili podrum, stovarište, ili tako nešto«.
»Mislim da sam čuo da se spominje preduzeće, gospodine«, rekoh ja, prisećajući se onog što sam neodređeno znao o prihodima njegovim i njegove sestre. »Ali ne znam kad«.
»Nije važno kad«, odgovori on. »Gospodin Kvinion upravlja tim preduzećem«.
Ja na ovog bacih pogled pun poštovanja dok je stajao i gledao kroz prozor.
»Gospodin Kvinion kaže da je u njoj zaposleno nekoliko drugih dečaka, i da on ne vidi zašto i ti ne bi u njoj dobio posla pod istim uslovima«.
»Pošto nema«, primeti tišim glasom gospodin Kvinion i upola se okrenuvši »nikakvih drugih izgleda, Merdstone«.
Ne obraćajući pažnju na te njegove reći, gospodin Merdston nastavi uz nestrpljiv i čak ljutit pokret:
»Ti uslovi su sledeći: zarađivaćeš koliko ti je dovoljno za jelo, piće, i za džeparac. Stan, za koji sam se ja pobrinuo, plaćam ja, a tako isto i pranje ...«
»Što će se plaćati po mojoj proceni«, reče njegova sestra.
»I za odelo ćemo se mi brinuti«, reče gospodin Merdston, »pošto još za neko vreme nećeš biti u stanju da ga nabavljaš. Tako sad odlaziš u London, Davide, sa gospodinom Kvinionom, da otpočneš život za svoj račun«.
»Jednom reći, sad si zbrinut«, primeti njegova sestra, »pa ćeš izvoleti da vršiš svoju dužnost«.
Iako sam sasvim dobro razumeo da je svrha te izjave bila da me se otresu, ne sećam se jasno da li me je ona obradovala ili uplašila. Imam utisak da sam bio u nekoj nedoumicu u tom pogledu i da sam se kolebao između ta dva osećanja, ne priklanjajući se ni jednom. A nisam ni imao dovoljno vremena da razbistrim misli, jer je trebalo da gospodin Kvinion otputuje već sutradan.
Zamislite me sutradan u iznošenom belom šeširiću, sa crnim krepom oko njega, u znak žalosti za majkom, u crnom kaputiću i tvrdim, krutim pantalonama od đavolje kože, koje je gospođica Merdston smatrala najboljim oklopom za noge u toj borbi sa svetom koja je sad imala da otpočne — zamislite me tako opremljena sa ono malo moga svetskog blaga u malom sanduku preda mnom, kako sedim, samohrano, izgubljeno dete, što bi rekla gospođa Gamidž, u lakim poštanskim čezama koje voze gospodina Kviniona u Jarmut, za velika poštanska kola za London! Gle, kako se naša kuća i crkva smanjuju u daljini; kako razni drugi predmeti zaklanjaju grob pod drvetom; kako se zvonik više ne diže uvis sa mog igrališta — i gle, kako je nebo prazno!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

David Koperfild Empty Re: David Koperfild

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 12:35 pm

David Koperfild 2018_06_15_09_52_16_371_853_0



GLAVA XI

POČINJEM ŽIVOT ZA SVOJ RAČUN, I NE SVIÐA MI SE


Danas toliko poznajem svet, da sam gotovo sasvim izgubio sposobnost da se ma na šta mnogo iznenadim, ali se i sad pomalo čudim da su me tako lako mogli izbaciti iz kuće u tim godinama. Izgleda mi prosto neverovatno da niko nije ni prstom makao da zaštiti dete tako sjajnih sposobnosti, sa jakom moći zapažanja, hitro, živahno, nežno, a tako osetljive duše i tela. Ali niko nije prstom makao. I tako ja u svojoj desetoj godini postadoh mali argatin u službi firme »Merdston i Grinbi«.
Stovarište Merdston i Grinbi se nalazilo na obali reke. To je bilo dole, u četvrti Blekfrajers. Docnije prepravke su izmenile to mesto; u ono vreme to je bila poslednja kuća u dnu jedne uske ulice koja je krivudala nizbrdo do reke, i na kraju imala stepenice, gde se silazilo u čamce. Bila je to trošna stara kuća sa svojim posebnim gatom — koji je bio u vodi za vreme plime, a u blatu za vreme oseke — i bukvalno preplavljena pacovima. Njene drvetom obložene sobe, koje su, mogu reći, izgubile boju od stogodišnje prljavštine i dima, istruleli podovi i stepenice, pa cika i jurnjava starih, sivih pacova dole u podrumu, prljavština i trulež cele zgrade — sve to gledam ne kao sećanje od pre mnogo godina, već kao živu stvarnost. Sve mi je to pred očima kao što je bilo u onaj čas kada sam prvi put tu upao, dok mi je ruka drhtala u ruci gospodina Kviniona.
Preduzeće »Merdston i Grinbi« je trgovalo sa mnogo raznovrsnih ljudi, ali je jedna njena grana bila snabdevanje vinom i alkoholom izvesnih teretnih brodova. Sad se ne sećam kuda su uglavnom išli, ali mislim da je među njima bilo nekih koji su plovili i u istočnu i zapadnu Indiju. Znam da je velika količina praznih boca bila jedna od posledica ovog prometa, i da su ih neki ljudi i dečaci pregledali spram svetlosti i odbacivali puknute, a prali i ispirali ostale. Kada više nije bilo praznih, trebalo je lepiti etikete na pune, ili metati zapušače, ili gotove boce pakovati u burad. Sav je taj posao bio i moj posao, jer sam ja bio jedan od dečaka zaposlenih oko toga.
Bilo nas je tu trojica ili četvorica, računajući i mene. Meni je mesto bilo određeno u jednom uglu stovarišta, gde me je gospodin Kvinion mogao videti kad god bi se rešio da stane na najnižu prečagu svoje stolice u računovodstvu i da me pogleda kroz prozor nad stolom. Tu, prvog jutra mog tako srećno započetog života za svoj račun, pozvaše najstarijeg od redovno uposlenih dečaka da mi pokaže posao. Ime mu je bilo Mik Voker. Imao je na sebi poderanu kecelju i kapu od hartije. Rekao mi je da mu je otac bio dereglijaš i sa kapom od crne kadife učestvovao u svečanoj povorcu lord-mera. On me isto tako obavesti da, će naš glavni drug biti drugi jedan dečko, koga mi predstavi pod za mene neobičnim imenom »Brašnjavi krompir«. Ali saznadoh da taj mladić nije tako kršten, već da su mu to ime dali u stovarištu zbog njegove boje lica, koja je bila bleda ili brašnjava. Brašnjavkov je otac bio skeledžija, čija je odlika uz to bila što je bio i vatrogasac, i kao takav bio zaposlen u jednom velikom pozorištu, u kojem je neka mlada Brašnjavkova rođaka — čini mi se baš njegova sestrica — igrala đavolka u pantomimama.
Nikakve reči ne mogu izraziti kako me je u potaji duša smrtno zabolela kad sam upao u to društvo, i uporedio te od sada moje svakidašnje drugove sa onima iz mog srećnijeg detinjstva — da ne govorim o Stirfordu, Tredlsu i ostalim dečacima; osetio sam da su mi u srcu uništene sve nade da ću kad porastem biti učen i istaknut čovek. Nemoguće mi je opisati živo sećanje na ono što sam osetio ostavši bez ikakve nade; na stid koji sam osećao zbog svog stanja; na tugu mog mladog srca pri pomisli da će sve ono što sam naučio, mislio, ono čime sam se naslađivao i čime sam podstrekavao svoju maštu, iz dana u dan, malo-pomalo otići od mene da se nikad više ne vrati. Kad god bi Mik Voker to pre podne otišao, moje suze su se mešale sa vodom u kojoj sam prao boce, i jecao sam kao da i na mom srcu postoji neka pukotina, pa postoji opasnost da se rasprsne.


Na velikom satu u našem nadleštvu bilo je dvanaest i po, te nastade opšte spremanje za odlazak na ručak, kad gospodin Kvinion kucnu na prozor knjigovodstva i dade mi znak da dođem. Ja uđoh i nađoh tamo nekog krupnog, sredovečnog čoveka u smeđem geroku, crnim pantalonama i crvenim cipelama, i sa ne više kose na glavi — velikoj i veoma sjajnoj — no što bi je bilo na jajetu. On svoje vrlo široko lice okrete pravo prema meni. Odelo mu je bilo pohabano ali je imao upadljivo široku jaku na košulji. Nosio je nekakav kicoški štap sa dvema vrlo velikim otrcanim kićankama, a iz džepa na kaputu mu je visio monokl, samo radi ukrasa, kako sam kasnije sam zaključio, pošto je vrlo retko gledao na njega, a i tada ništa nije mogao da vidi.
»To je on«, reče gospodin Kvinion ciljajući time na mene.
»A, taj!« reče stranac sa nekim snishodljivim prizvukom u glasu i nekim neopisivim izgledom, kao da čini nešto otmeno, što na mene ostavi dubok utisak. »To je mladi gospodin David Koperfild. Nadam se da ste dobro, gospodine?«
Ja rekoh da sam vrlo dobro i da se nadam da je on tako isto. Sam bog zna koliko sam bio neraspoložen, ali u to doba svog života, nisam imao običaj da se žalim, te tako rekoh da sam vrlo dobro i da se nadam da je i on.
»Ja sam«, reče stranac, »hvala bogu sasvim dobro. Primio sam pismo od gospodina Merdstona, u kome mi kaže da bi želeo da u jednu sobu u zadnjem delu kuće, koja je sad prazna, i koja je, jednom reči, za izdavanje kao..., ukratko«, reče stranac sa smehom i u nastupu poverljivosti, »kao spavaća soba — primim mladog početnika koga sam upravo imao zadovoljstvo da...« i tu stranac mahnu rukom i uvuče bradu u jaku od košulje.
»To je gospodin Mikober«, reče gospodin Kvinion.
»Da«, reče stranac, »tako se zovem!«
»Gospodin Mikober je«, reče gospodin Kvinion »poznanik gospodina Merdstona. On za nas prima porudžbine uz komision, ako može da ih dobije. Gospodin Merdston mu je pisao u pogledu vašeg stana, pa će vas primiti za stanara«.
»Moja je adresa«, reče gospodin Mikober »Vindzorska terasa, Starogradska ulica. Ja... jednom reči«, reče gospodin Mikober s onim istim otmenim izgledom i novim nastupom poverljivosti, »tamo stanujem«.
Ja mu se poklonih.
»Pod pretpostavkom« reče gospodin Mikober »da vaša putešestvija po ovoj metropoli nisu bila još vrlo obimna i da bi vam možda bilo teško da proniknete u tajne novog Vavilona u pravcu ka Starogradskoj ulici... jednom reči« reče gospodin Mikober u novom nastupu poverljivosti »da biste mogli zalutati, meni će biti osobito drago da večeras svratim po vas i da vas uvedem u poznavanje najkraćeg puta«.
Ja mu zahvalih od sveg srca, jer je bilo ljubazno od njega što nudi da se pomuči zbog mene.
»U koliko sati«, upita gospodin Mikober, »treba da...«
»Oko osam«, reče gospodin Kvinion.
»Oko osam«, odgovori gospodin Mikober; »pa zbogom gospodine Kvinione. Neću više smetati«.
On na to stavi šešir na glavu i izađe iz knjigovodstva sa štapom pod pazuhom, vrlo uspravan, pevušeći neku pesmicu.
Zatim mi gospodin Kviniom forme radi preporuči da budem što korisniji u radnji »Merdston i Grinbi«, uz platu, mislim, od, šest šilinga nedeljno. Nisam siguran da li šest ili sedam. Usled moje nesigurnosti u vezi sa tom stvari, sklon sam da verujem da je bilo šest, a kasnije sedam. On mi odmah isplati za nedelju dana, mislim iz svog džepa, a ja od toga dadoh Brašnjavku pola šilinga da mi te večeri odnese sanduk do Vindzorske terase, pošto je suviše premašao moju snagu, koja je bila vrlo mala. Platih još pola šilinga za ručak, koji se sastojao od paštete od mesa i vode sa obližnje česme, pa ono vreme koje je bilo određeno za taj obrok provedoh šetajući ulicama.
U određeno vreme uveče gospodin Mikober se opet pojavi. Ja oprah ruke i lice iz počasti prema njegovoj otmenosti, pa zajedno pođosmo našoj kući, kako smatram da odsad treba da je zovem. Usput mi je gospodin Mikober skretao pažnju na imena ulica i oblike kuća koje su se nalazile na uglovima, da bih ujutro lakše našao put natrag.


Kad stigosmo do njegove kuće na Vindzorskoj terasi, koja, kako sam primetio, beše oveštala kao i on, ali se kao i on trudila da se pokaže što bolje može — on me predstavi gospođi Mikober, mršavoj i uveloj gospođi, nimalo mladoj, koja je sedela u salonu — prvi sprat je bio sasvim bez nameštaja, a zavese spuštene da zavaraju susede — sa detetom na grudima. To dete je bilo jedno od blizanaca; i mogu ovde reći da za sve vreme poznavanja te porodice nisam skoro nikad video da su oba deteta u isti mah odvojena od gospođe Mikober. Jedno od njih se uvek potkrepljivalo na njenim prsima.
Bilo je tu još dvoje dece, gospodičić Mikober, kome je bilo oko četiri godine, i gospođica Mikober, oko tri godine. To dvoje i jedno mlado žensko čeljade, crnomanjasta lica, koje je imalo običaj da šmrče — služavka u porodici, koja me, pre nego što prođe pola sata, obavesti da je »samohranče« i da je došla iz obližnjeg Sirotišta sv. Luke — sačinjavali su ovu porodicu. Moja soba je bila na vrhu, u stražnjem delu kuće; uzana sobica, svuda; unaokolo izmalana nekim ukrasnim mustrama koje se mojoj mladoj duši učiniše slične plavim zemičkama, i vrlo oskudno nameštena.
»Nikad nisam mogla pomisliti«, reče gospođa Mikober kad onako sa blizancem pođe gore da mi pokaže sobu i kad sede da se izduva, »pre nego što sam se udala, dok sam živela kod tate i mame, da ću ikad morati da uzimam stanara. Ali pošto je gospodin Mikober u teškim prilikama, moraju otpasti svi lični obziri«.
Ja rekoh:
»Da, gospođo«.
»Zasada su gospodin Mikoberove teškoće skoro nesavladljive«, reče gospođa Mikober, »i ne znam da li je moguće izvući ga iz njih. Dok sam živela kod kuće sa tatom i mamom, teško da bih razumela šta ta reč znači u ovom smislu u kome sam je sad upotrebila, ali experientia\'7b17\'7d sve čini — kako je tata imao običaj da kaže«.


Nije mi jasno da, li mi je rekla da je gospodin Mikober bio marinski oficir ili sam ja to uobrazio. Samo odnekud znam, pa još i sad verujem, da je on nekad zaista bio u mornarici. Sad je bio neka vrsta varoškog trgovačkog putnika za nekoliko različitih kuća, ali se bojim da je time zarađivao malo ili nimalo.
»Ako poverioci gospodina Mikobera ne budu hteli da mu dadu vremena«, reče gospođa Mikober, »treba sami da podnesu posledice; i što pre okončaju tu stvar, utoliko bolje. Krv se ne može iscediti iz kamena, niti se od: gospodina Mikobera zasad može išta dobiti, da i ne govorim o sudskim troškovima«.
Nikad ne mogu jasno da svatim da li je gospođu Mikober moja prerana samostalnost dovela u zabunu pri ocenjivanju mojih godina, ili je bila toliko obuzeta tim predmetom da bi o njemu govorila i samim blizancima kad ne bi bilo nikog drugog s kim bi mogla da razgovara — ali je u tome tonu počela i tako nastavljala za sve vreme dok sam je poznavao.
Jadna gospođa Mikober! Govorila je da se trudi na sve moguće načine da se snađe; i jeste, u to ne sumnjam. Sredinu uličnih vrata je prekrivala velika mesingana tabla na kojoj je bilo urezano »Zavod za mlade devojke gospođe Mikober«; ali nikada nisam video da je ijedna mlada devojka išla ovde u školu; ili da je ikad ijedna mlada devojka došla, ili nameravala da dođe; ili da su se činile i najmanje pripreme za prijem kakve mlade devojke. Jedini posetioci koje sam viđao ili za koje sam čuo bili su poverioci. Oni su dolazili u svako doba, i neki bili veoma grubi. Jedan čovek prljavog lica, mislim da je bio obućar, imao je običaj da se uvuče u hodnik još u sedam sati ujutro i da uz stepenice viče gospodinu Mikoberu:
»Siđite! Zar još niste izašli, ej vi! Platite nam, jeste li čuli? Ne krijte se, to je nisko. Ja ne bih bio nizak da sam na vašem, mestu. Platite nam! Jednostavno platite, čujete li? Siđite!«
Kad ne bi dobio odgovor na ta izazivanja, on bi besno, doterao i do reči »varalice« i »razbojnici«, a kad i to ne bi pomoglo, otišao bi ponekad dotle da pređe ulicu i stane da urla prema prozorima drugog sprata, gde je znao da se nalazi gospodin Mikober. U tim prilikama gospodina Mikobera bi obuzeo bol i stidu tolikoj meri,da je jednom, što sam doznao na vrisku njegove žene, potegao na sebe brijač, ali bi već pola sata docnije vrlo brižljivo isterivao sjaj na cipelama i odlazio pevušeći neku pesmicu, sa otmenijim izgledom nego ikad. Gospođa Mikober je bila isto toliko gipka. Viđao sam je kako oko tri sata pada u nesvest zbog poreza, a već u četiri jede pohovane jagnjeće kotlete i pije toplo pivo, kupljeno za dve kašičice koje su otišle u zalagaonicu. Jednom prilikom — kad su upravo popisane stvari, a ja sasvim slučajno došao kući još u šest sati — video sam je kako, kose rasute preko lica, leži pred kaminom u nesvesti i, naravno sa jednim blizancem, ali je nisam video nikad veseliju nego te iste večeri u kuhinji, pored telećeg kotleta, dok mi je pričala o tati i mami i društvu koje su ranije imali.
U toj sam kući i sa tom porodicom provodio svoje slobodno vreme. Svoj sam samostalni doručak, koji se sastojao od jednog penija hleba i jednog penija mleka, sam nabavljao. Drugi hlepčić i komadić sira sam držao na naročitoj polici naročitog ormana, da mi bude za večeru kad dođem uveče kući.
To je, dobro znam, značilo prilično okrnjiti onih šest ili sedam šilinga; a u radnji sam bio celog dana, i imao da se izdržavam tim novcem čitavu nedelju. Od ponedeonika ujutro do subote; uveče nisam imao ni pouka, ni saveta, ni ohrabrenja, ni utehe, ni pomoći, ni podrške ma koje vrste, ni ma od koga, koliko se mogu setiti, tako mi bog pomogao.
Bio sam tako mlad i detinjast, a tako malo pripremljen — kako sam i mogao biti drukčiji — da preuzmem sav teret staranja za svoj opstanak, da često, idući izjutra u radnju »Merdston i Grinbi« nisam mogao odoleti bajatim kolačima koje su izneli pred vrata poslastičarnice da ih prodaju u pola cene, te bih tako potrošio novac, koje je trebalo da čuvam za ručak. Onda bih ostao bez ručka, ili bih kupio hlepčić ili krišku pudinga. Sećam se da su bile dve radnje sa pudingom, i da sam se privolevao čas jednoj, čas drugoj, već prema svojim finansijskim mogućnostima. Jedna je bila u dvorištu uz crkvu sv. Martina, iza crkve, koja sad više ne postoji. U toj radnji puding su pravili od suvog grožđa, puding naročite vrste, ali skup, jer parče od dva penija nije bilo veće od parčeta običnijeg pudinga koji se dobija za jedan peni. Jedna dobra radnja za ovu drugu vrstu nalazila se na Strendu — negde u onom delu koji je odonda ponovo izgrađen. Bio je to debeo, bled puding, gnjecav i mlitav, sa krupnim, pljosnatim zrnima suvog grožđa utisnutim podaleko jedno od drugog. Stizao je vruć svakog dana nekako u vreme kad i ja, te mi je mnogo puta to bio ručak. A kada bih ručao uredno i lepo, imao sam suvu svinjsku kobasicu i za peni hleba, ili tanjir hleba i sira i čašu piva iz stare,, bedne krčme koja se nalazila preko puta naše radnje, a zvala se »Kod lava« ili »Kod lava« i još nečega uz to, što sam zaboravio. Sećam se kako sam jednom, noseći svoje parče hleba pod pazuhom zamotano u hartiju kao da je knjiga (poneo sam ga ujutro od kuće), ušao u neku glasovitu »Goveđu pečenjarnicu« u kojoj se spravljala »govedina po novoj modi« u blizini Druri Lejna. Poručio sam »malu porciju« te delikatese, da je pojedem sa hlebom. Ne znam šta je kelner pomislio o čudnoj maloj utvari koja dolazi sama, ali ga i sad vidim kako zuri u mene dok jedem i kako je doveo drugog kelnera da me gleda. Dao sam mu pola penija napojnice, a voleo bih da nije primio.
Mislim da smo imali pola sata odmora za čaj. Kad sam imao dovoljno novca, uzimao sam četvrt pinte gotove crne kafe i parče hleba sa maslom. Ako nisam imao para, posmatrao sam radnju sa divljači u Plit-stritu; ili bih u to vreme odskitao do trga Kovent-gardena i zurio u ananase. Voleo sam da lutam oko Adelfija, jer je to bilo tajanstveno mesto sa onim mračnim arkadama. I sad vidim sebe kako sam jedne večeri izbio ispod jednog takvog svoda pred malu krčmu sasvim blizu reke, sa otvorenim prostorom ispred nje, gde su igrali neki nosači uglja, te sam seo na klupu da ih gledam. Pitam se šta li su mislili o meni?
Toliko sam još bio dete i bio tako mali, da su često, kad bi ušao u bar kakve čudnovate krčme na čašu belog ili crnog piva, da zalijem ono što sam imao za ručak, bojali da mi ga dadu. Sećam se kako sam jedne tople večeri ušao u jednu, krčmu i rekao krčmaru:
»Pošto vam je čaša najboljeg, sasvim najboljeg piva?« Bila je to neka naročita prilika. Ne znam koja. Možda moj rođendan.
»Pravo crno pivo«, reče krčmar, »staje dva i po penija«.
»Onda mi«, kažem ja pružajući novac, »dajte, molim vas, čašu pravog crnog piva s dobrom kragnom«.
Mesto odgovora krčmar me preko tezge odmeri od glave do pete, s nekim čudnim osmehom na licu, pa mesto da mi da pivo, pogleda iza zaklona i reče nešto svojoj ženi. Ona, se pojavi iza zaklona sa radom u ruci, pa me stade i ona promatrati. I tako sve troje i sad stojimo pred mojim očima. Krčmar u prsniku bez kaputa, naslonjen na ram prozora kraj tezge; njegova žena gleda preko malih polu-vrata; dok ja, nešto zbunjen, gledam naviše u njih, s ove strane pregrade. Postavljali su mi mnoga pitanja, kako mi je ime, koliko mi je godina, gde stanujem, šta radim, i kako sam dospeo tamo. Na sve to sam, da ne bih nikoga upleo, izmislio podesne odgovore. Poslužili su me pivom, mada mislim da, nije bilo pravo crno, a krčmareva mi žena, otvorivši polu-vratašca na tezgi i sagnuvši se prema meni, vrati novac, i poljubi me poljupcem u kome je bilo divljenja i sažaljenja, uz mnogo ženske dobrote.
Znam da ni nesvesno ni nehotice ne preuveličavam oskudnost svojih novčanih sredstava, ili teškoće svog života. Znam da sam kad bi mi gospodin Kvinion ponekad dao šiling, potrošio novac na ručak ili čaj. Znam da sam radio od jutra do mraka sa prostim ljudima i dečacima, kao zapušteno dete. Znam da sam tumarao po ulicama, nedohranjen i slabo hranjen. Znam da bih, da nije bilo božije milosti, po onome koliko se o meni vodilo računa, lako mogao postati mali kradljivac ili skitnica.
Pa ipak sam imao nekakav poseban položaj kod »Merdstona i Grinbija«. I pored toga što se gospodin Kvinion, taj tako nemaran i toliko zauzet čovek, imajući posla sa tako izuzetnim slučajem, trudio koliko god je mogao da se sa mnom postupa drukčije nego sa ostalima, ja nikad nisam rekao nikom živom kako sam dospeo tu, niti i najmanjim znakom nagovestio da me boli što sam tu. Niko osim mene nije nikad saznao da patim u potaji, da bolno patim; a koliko sam patio to, kao što sam već rekao, nikako nisam u stanju da opišem. Ali sam čuvao svoju tajnu i radio svoj posao. Znao sam, odmah ispočetka, da neću moći izbeći omalovažavanje i prezrenje ako ne budem mogao da radim isto kao i ostali. Uskoro sam postao barem isto toliko brz i vešt kao i druga dva dečaka. Iako sam bio potpuno prisan s njima, moje se vladanje i držanje toliko razlikovalo od njihovog, da se stvorilo rastojanje između nas. Oni i osoblje su obično govorili o meni kao o »mladom gospodinu«, ili o »mladom Safočaninu«. Jedan čovek koji se zvao Gregori, i koji je bio nadzornik nad pakerima, i jedan drugi po imenu Tip, koji je bio vozar i nosio crveni kaput, ponekad su me oslovljavali sa »Davide«; ali mislim da je to bilo najviše onda kad smo bili vrlo poverljivi jedan prema drugom, i kad sam ja ulagao izvestan trud da ih zabavim pri poslu ostacima mog nekadašnjeg čitanja, koji su brzo iščezavali iz mog pamćenja. Jednom Brašnjavi Krompir skoči i pobuni se što me tako odlikuju, ali ga Mik Voker ućutka za tren oka.
Potpuno sam izgubio nadu u spas od ovakvog načina života, smatrajući je neostvarljivom. čvrsto sam ubeđen da se nikad ni za časak nisam pomirio sa tim životom, i da sam uvek bio zbog takvog života jadan i žalostan; ali sam ga podnosio sam, pa čak ni svojoj Pegoti, nešto iz ljubavi prema njoj, a nešto i zbog stida, nikad ni u jednom pismu nisam otkrio istinu, mada smo ih mnogo izmenili.
Teškoće gospodin Mikobera su još pojačavale moje očajno duševno stanje. Onako osamljen, postao sam sasvim privržen toj porodici, te sam imao običaj da tumaram sav zaokupljen mislima o dovijanjima gospođe Mikober da dođe do sredstava, i sav potišten težinom dugova gospodina Mikobera. U subotnje veče, koje je za mene bilo čitav praznik, nešto zbog toga što je silna stvar vraćati se kući sa šest do sedam šilinga u džepu, zagledati u izloge i misliti šta bi se sve moglo kupiti za te pare, a nešto i zato što sam rano išao kući — gospođa Mikober bi mi poveravala stvari koje su mi parale srce, a isto tako i nedeljom ujutro, kad bih u jednom lončetu za brijanje ugrejao čaj ili kafu koju bih uoči tog dana kupio i dockan sedao za doručak. Kod gospodina Mikobera nije bilo ništa neobično da u početku tih razgovora subotom uveče udari u silno jecanje i da na kraju peva o tome kako je Džeku sva radost njegova divna Nen. Viđao sam kako dolazi kući na večeru sav u suzama i sa izjavom da mu ne ostaje ništa sem zatvora, i kako odlazi u postelju sračunavajući koliko bi stajalo da se postave izbočeni prozori na kući »u slučaju da nešto iskrsne«, što je bio njegov omiljen izraz. A gospođa Mikober je bila sasvim ista.
Između mene i tih ljudi se, i pored sve smešne nejednakosti u godinama, stvorilo neko zanimljivo ravnopravno prijateljstvo, koje je, čini mi se, poticalo iz naših, naročitih prilika. Ali nikad nisam dopustio sebi da me nagovore da primim njihov poziv da sa njima jedem i pijem, pošto sam znao da rđavo stoje sa mesarom i pekarom i da često nemaju dosta ni za sebe, sve dok mi se gospođa Mikober potpuno ne poveri. To ona učini ovako jedne večeri:
»Mladi gospodine Koperfilde«, reče gospođa Mikober, »ne smatram vas za tuđinca, i zato se ne ustručavam da vam kažem da su teškoće gospodina Mikobera došle do vrhunca«.
Ja se jako ožalostih kad to čuh, te sam sa sažaljenjem gledao u crvene oči gospođe Mikober.
»U našoj ostavi sem okrajaka holandskog sira,... koji nije podesan da podmiri potrebe male dece«, reče gospođa Mikober, »nema ni trunke bilo čega. Navikla sam da govorim o ostavi dok sam živela sa tatom i mamom, te sad upotrebljavam tu reč gotovo nesvesno. Hoću da kažem da u kući nema ničega za jelo«.
»Bože moj!« rekoh ja veoma zabrinut.
Imao sam u džepu dva ili tri šilinga svog nedeljnog novca — po čemu zaključujem da je morala biti sreda uveče kad smo to govorili — te ih brzo izvadih, pa sa iskrenim osećanjem zamolih gospođu Mikober da ih primi kao pozajmicu. Ali me ta gospođa poljubi i natera da ih vratim u džep, pa mi odgovori da ne bi mogla ni pomisliti na to.
»Ne, dragi moj mladi gospodine Koperfilde«, reče ona, »daleko bilo od mene da na to i pomislim! Ali ste veoma razboriti za svoje godine, te biste mi mogli učiniti, ako hoćete, drugu vrstu usluge, i to uslugu koju ću sa zahvalnošću primiti od vas«.
Zamolih gospođu Mikober da mi je imenuje.
»Ja sam se već rastala sa srebrnim posuđem, i to sam ga sama prodala«, reče gospođa Mikober. »Na šest kašičica za čaj, na dva slanika i na jedne mašice za šećer ja sam u raznim trenucima, svojom rukom, u tajnosti, pozajmila novac. Ali sam zbog blizanaca jako vezana, a uz to meni zbog uspomena na tatu i mamu ti poslovi teško padaju. Još i sad imam po koju sitnicu od koje bismo se mogli rastati. Gospodinu Mikoberu njegova osećanja nikad ne bi dopustila da ih on proda; a Kliketa«, to je bila služavka iz sirotišta, »pošto je prosta, dopustila bi sebi nepodnošljive slobode ako bi joj se ukazalo toliko poverenje. Mladi gospodine Koperfilde, ako bih smela da vas zamolim...«
Sad sam razumeo gospođu Mikober, pa je zamolih da raspolaže sa mnom koliko hoće. Te iste večeri počeo sam da prodajem stvari koje su se lakše nosile; i skoro sam svakog jutra išao na slične ekspedicije pre nego što bih otišao »Merdstonu i Grinbiju«.
Gospodin Mikober je imao nekoliko knjiga na jednom ormančetu koje je zvao svojom bibliotekom; one odoše prve. Nosio sam ih, jednu po jednu, nekoj tezgi sa starim knjigama u Siti-Rodu — jedan deo te ulice oko naše kuće sastojao se onda gotovo sav od tezgi sa starim knjigama i radnji sa pticama — i prodavao ih budzašto. Vlasnik te tezge, koji je živeo u maloj kućici iza radnje, opijao bi se svake večeri, a svakog jutra bi ga žena žestoko grdila. Često se dešavalo da me, kad bih otišao onamo rano ujutro, primi u jednom krevetu na sklapanje s brazgotinom na čelu ili modrim okom, dokazima burno provedene noći — bojim se da je u piću bio svađalica — i drhtavom rukom nastojao da nađe potrebne šilinge u kojem od džepova na odelu što je ležalo na podu, dok njegova žena, sa detetom u naručju, u cipelama s iskrivljenim petama, nije prestajala da ga grdi. Ponekad bi izgubio pare, pa bi mi rekao da opet navratim, ali je njegova žena uvek imala nešto novaca, sigurno je uzimala njegove dok je bio pijan, te bi krišom završila pazar na stepenicama dok smo zajedno silazili.
Postajao sam dobro poznat i u zalagaonici. Glavni gospodin koji je radio za tezgom obraćao je na mene dosta pažnje; često mi je, sećam se, zadavao da mu izmenjam neku latinsku imenicu ili pridev, ili da konjugiram latinski glagol dok je on uređivao moju stvar. Gospođa Mikober bi uvek u takvim prilikama po svršenom poslu priredila malu gozbu, koja je obično sačinjavala večeru, i u tim obedima je, sećam se, bilo neke naročite slasti.
Najzad teškoće gospodina Mikobera dođoše do kraja, te ga uhapsiše rano jednog jutra i odvedoše u gradski zatvor Kraljevskog suda. Dok je izlazio iz kuće, reče mi da se bog toga dana okomio na njega; i zaista sam mislio da mu je srce prepuklo kao i moje. Ali sam kasnije čuo da su ga videli još đo podne na kuglani kako veselo učestvuje u jednoj živoj igri sa keglama.
Prve nedelje pošto su ga odveli onamo, trebalo je da ga posetim i da ručam s njim. Trebalo je da se raspitam za put do izvesnog mesta, nedaleko od kojeg ću videti neko drugo izvesno mesto, da blizu tog mesta ugledam jedno dvorište, kroz koje treba da prođem, i da idem pravo dok ne ugledam tamničara. Sve sam to učinio, i kad sam najzad stvarno ugledao tamničara (ja, mališan, jadan, kakav sam onda bio!) i setio se kako je sa Roderikom Rendomom, dok je bio u zatvoru za dužnike, bio neki čovek koji je imao na sebi samo stari pokrivač — taj mi se tamničar zalelujao pred zamagljenim očima i pred srcem koje je lupalo.
Gospodin Mikober me je čekao unutra kod kapije, pa odosmo gore u njegovu sobu, na pretposlednjem spratu, i dugo plakasmo. On me je, sećam se, svečano zaklinjao da mi njegova sudbina bude opomena; i da zapamtim, da će biti srećan čovek koji ima dvadeset funti godišnje prihoda, a troši devetnaest funti, devetnaest šilinga i šest penija, ali da će biti nesrećan ako potroši dvadeset funti i jedan šiling. A zatim gospodin Mikober uzajmi od mene šiling za crno pivo, pa mi dade napismeno nalog na taj iznos da mi ga gospođa Mikober isplati, a zatim strpa u džep maramicu i razvedri se.
Sedeli smo kraj vatrice koja je gorela na ognjištu na kojem su dve cigle bile nameštene sa svake strane zarđalih rešetki, da se ne bi suviše trošio ugalj, dok ne dođe neki drugi dužnik koji je bio u istoj sobi sa gospodinom Mikoberom; noseći iz pekare ovčji bubrežnjak, koji nam je bio ortački ručak. Zatim me poslaše gore do »kapetana Hopkinsa«, u sobu iznad njihove, s pozdravom od gospodina Mikobera da dolazim kao njegov mladi prijatelj i da mi kapetan Hopkins, ako bi hteo, pozajmi nož i viljušku.
Kapetan Hopkins mi pozajmi nož i viljušku uz pozdrav gospodinu Mikoberu. U njegovoj sobici beše neka vrlo prljava dama i dve slabunjave devojčice, njegove kćeri, čupavih glava. Po mom mišljenju bilo je bolje pozajmiti nož i viljušku kapetana Hopkinsa nego njegov češalj. Sam kapetan je bio u krajnje otrcanom odelu, sa velikim zaliscima i nekim starim, vrlo starim zimskim kaputom, ispod kojeg nije bilo drugog kaputa. Video sam mu postelju savijenu u uglu, i sve tanjire, činije i lonce na jednoj polici, i predosetio, jedini bog zna kako, da ona prljava dama nije venčana sa kapetanom Hopkinsom, iako su čupave devojke deca kapetana Hopkinsa. Moje bojažljivo stajanje na njegovom pragu nije postajalo više od dva minuta, ali sam se vratio dole znajući sve ovo tako sigurno kao što su nož i viljuška bili u mojoj ruci.
U tom ručku je ipak bilo nečeg čergaškog i prijatnog. Rano po podne vratih nož kapetanu Hopkinsu i otidoh kući da tešim gospođu Mikober izveštajem o svojoj poseti. Ona pade u nesvest kad me vide da sam se vratio, a kasnije napravi mali bokal viskija sa jajetom da se tešimo dok o tome razgovaramo.
Ne znam kako je došlo do prodaje kućnih stvari u korist porodice, i ko ih je prodao, ali znam da ja nisam. Bilo kako bilo, tek stvari su prodate i odnesene u kolima, sve osim kreveta, nekoliko stolica i kuhinjskog stola. I mi se sa tim imetkom takoreći ulogorismo u dvema sobama ispražnjene kuće na Vindzorskoj terasi; gospođa Mikober, deca, samohranče i ja; pa smo živeli u tim sobama dan i noć. Ni sam ne znam koliko je to trajalo, mada mi se čini da je bilo vrlo dugo. Najzad se gospođa Mikober reši da se preseli u zatvor, gde je gospodin Mikober osigurao sobu za sebe. Ja odnesoh ključ od kuće gazdi, kome bi vrlo milo što ga je dobio, a krevete uputiše u zatvor Kraljevskog suda, sve osim moga, za koji iznajmiše jednu sobu izvan zidina zatvora, a u blizini te ustanove, na moje veliko zadovoljstvo, jer smo Mikoberovi i ja u svojim nevoljama i suviše bili navikli jedno na drugo da bismo se mogli rastati. I samohrančetu se isto tako nađe mesto u nekom jeftinom stanu u blizini. Ja se nastanih u jednoj zadnjoj sobici na tavanu sa kosim krovom i prijatnim pogledom na stovarište drvene građe. Kad se nastanih u njoj i kad pomislih da su nevolje gospodina Mikobera najzad došle do vrhunca, osetih se kao u raju.
Za sve to vreme radio sam kod »Merdstona i Grinbija«, uvek na isti način, uvek sa istim drugovima, i sa istim osećanjem nezasluženog poniženja kao i u početku. Ali nikad nisam, bez sumnje na svoju sreću, napravio ni jedno jedino poznanstvo niti govorio ma s kim od dečaka koje sam svaki dan viđao idući u radnju i vraćajući se iz nje, ili dok sam se vukao po ulicama u vreme ručka. Vodio sam uvek isti tajno nesrećni život, ali sam ga vodio na isti usamljenički način pun samopouzdanja. Jedine promene kojih se sećam bile su, prvo, da sam se još više otrcao i, drugo, da sam sad bio skinuo s vrata brige gospodina i gospođe Mikober, jer su neki rođaci ili prijatelji uzeli na sebe da im pomognu u njihovim sadašnjim teškoćama, te su u zatvoru živeli mnogo ugodnije nego što su dugo vremena živeli van njega. Ja sam sad doručkovao s njima na osnovu nekih sporazuma čijih se pojedinosti više ne sećam.
Isto se tako ne sećam u koliko se sati izjutra otvarala kapija da bih mogao da uđem, ali znam da sam često bio na nogama u šest izjutra i da je moje omiljeno mesto za odmaranje, u međuvremenu, bio stari Londonski most, gde sam imao običaj da sedim u jednom od kamenih udubljenja i posmatram kako ljudi prolaze, ili da preko ograde gledam kako se sunce presijava u vodi i kako pali zlatni plamen na vrhu spomenika. Siroče bi me ponekad tamo našlo u želji da sluša čudesne priče o gatovima i kuli, za koje mogu samo da kažem da sam, mislim, i sam u njih verovao. Uveče bih se vraćao u zatvor, te sam sa gospodinom Mikoberom šetao gore-dole po šetalištu ili igrao karata sa gospođom Mikober i slušao njena sećanja na tatu i mamu. Nisam u stanju da kažem da li je gospodin Merdston znao gde se nalazim. Kod »Merdstona i Grinbija« nikad nisam o tome govorio.
Mada su stvari gospodina Mikobera prešle krizu, bile su jako zapletene zbog nekog »pismena«, o kojem sam vrlo mnogo slušao, i koje je valjda, to sad predpostavljam, bilo neka ranija nagodba sa poveriocima, mada sam tada bio tako daleko od mogućnosti da to jasno shvatim, da sam ga pomešao, sad sam toga, svestan, sa onim đavolskim pergamentima za koje se misli da su nekada postojali u velikom broju u Nemačkoj. Najzad izgleda da je tog dokumenta nekako nestalo (bar je prestao da bude kamen spoticanja), a gospođa Mikober me obavesti da je »njena porodica resila da gospodin Mikober zatraži da ga puste iz zatvora, i to na osnovu zakona o dužnicima koji ne mogu da isplate dugove«, te će ga osloboditi, kako je ona računala, otprilike za šest nedelja.
»A onda«, reče gospodin Mikober, koji je bio prisutan, »ne sumnjam da ću se s božjom pomoći malo obezbediti za svaki slučaj, i početi živeti na savršeno nov način, ako — jednom reči — ako nešto iskrsne«.
U skladu sa onim: »Raspali svakom kartom koja ti se u rukama nađe«; sećam se da je gospodin Mikober otprilike u to vreme sastavio molbenicu Donjem domu, u kojoj je molio da se izvrše izmene u zakonu o zatvoru zbog dugova. Beležim ovde ovo sećanje, jer je to za mene primer načina na koji sam svoje stare knjige prilagođavao svom izmenjenom životu, i stvarao za sebe priče sa ulice, o ljudima i ženama, i kako su se neke glavne crte u karakteru koji ću ja nesvesno razviti pri opisivanju svoga života postepeno stvarale za sve to vreme.
U zatvoru je bio neki klub u kome je gospodin Mikober kao gospodin imao veliki ugled. Gospodin Mikober je bio izložio klubu svoju zamisao o toj molbenici, i klub ju je svojski prihvatio. I zbog toga se gospodin Mikober — koji je bio do krajnosti dobroćudan čovek, a već aktivan kako se samo zamisliti može u svemu čega se god prihvati, sem u svojim ličnim poslovima, tako da nikad nije bio srećniji nego dok je bio zauzet nečim što njemu nikad neće biti ni od kakve koristi — baci na posao da sastavi molbenicu, pa je sastavi i ispisa krupnim slovima na ogromnom tabaku hartije, a zatim raširi na stolu i odredi vreme za čitav klub, i za sve koji su se nalazili u zatvoru, ako žele da dođu u njegovu sobu i da je potpišu.
Kad saznadoh za svečanu priliku koja se približavala, toliko zaželeh da ih vidim sve kako dolaze jedan za drugim, mada sam već poznavao većinu njih, i oni mene, da dobih jedan sat odsustva od »Merdstona i Grinbija«, pa se sklonih u jedan kut da ih vidim. U malu sobu uđe nekoliko glavnih članova kluba koliko ih je moglo stati a da je ne prepune, pa okruži gospodina Mikobera ispred molbenice, dok se moj stari prijatelj kapetan Hopkins, koji se bio umio u čast tako svečane prilike, postavi sasvim uz nju, da je pročita svima koji nisu bili upoznati sa njenim sadržajem. Onda širom otvoriše vrata, te ostali žitelji počeše da ulaze u dugom redu, pri tom ih je uvek po nekoliko čekalo pred vratima, da jedan po jedan uđu, prilože potpis i izađu.
Kapetan Hopkins je govorio svakom po redu:
»Jeste li pročitali?«
»Ne«.
»Da li biste želeli da čujete?«
Ako bi on pokazao i najmanju volju da je čuje, kapetan Hopkins bi mu pročitao svaku reč glasom jasnim i zvučnim. Kapetan bi je pročitao dvadeset hiljada puta da je dvadeset hiljada ljudi htelo da je čuje, sve jedan po jedan. Sećam se sa kakvom je nasladom zvučno izgovarao rečenice kao »Predstavnici naroda okupljeni u Parlamentu«, »vaši molbeničari stoga ponizno pristupaju vašem poštovanja dostojnom domu«, »nesrećni podanici njegovog milostivog Veličanstva«, kao da su te reči u njegovim ustima bile nešto stvarno i vrlo prijatno za ukus, a gospodin Mikober je za sve to vreme slušao, pomalo sa sujetom pisca, i promatrao, nimalo neprijateljski, gvozdene šiljke na zidu preko puta.
Pošto sam svakog dana žipčio između Sautvorka i Blekfrajersa, i sit se nalutao, u doba ručka, po zabačenim ulicama čija kaldrma mora da je i sad izlizana od mojih detinjih stopa — pitam se koliko još onih ljudi nije bilo prisutno u onoj gomili koja i sada ponovo defiluje preda mnom uz odjek glasa kapetana Hopkinsa. Kad mi se sad misli vrate tim starim mukama moje mladosti, pitam se šta sve od onih priča koje sam ispredao oko takvih ljudi visi kao neka izmaglica od mašte oko dobro zapamćenih činjenica. Kad stupam po tom starom tlu, ne čudim se što mi se čini da vidim i žalim jednog bezazlenog, romantičnog dečka koji ide preda mnom, i koji, od tako čudnih doživljaja i gnusnih stvari gradi svoj zamišljeni svet.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

David Koperfild Empty Re: David Koperfild

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 12:36 pm

David Koperfild 2018_06_15_09_52_16_371_851_0



GLAVA XII

POŠTO MI SE ŽIVOT ZA SVOJ RAČUN NIKAKO NE MILI, DONOSIM ZNAČAJNU ODLUKU


U određeno vreme žalba gospodina Mikobera sazre za raspravu te, na moju veliku radost, bi naređeno da se taj gospodin po zakonu oslobodi. Njegovi poverioci nisu bili neumoljivi; i gospođa Mikober mi reče da je čak i onaj osvetoljubivi obućar izjavio pred celim sudom da se ne ljuti na njega, već da, samo očekuje od ljudi da isplate ono što duguju. Rekao je da misli da to leži u ljudskoj prirodi.
Pošto se njegova stvar reši, gospodin Mikober se vrati u zatvor Kraljevskog suda, jer mu je valjalo urediti izvesne sudske troškove i ispuniti neke formalnosti pre nego što bude. stvarno oslobođen. Klub ga dočeka oduševljeno, pa u njegovu čast prirediše muzičko veče; dok smo se gospođa Mikober i ja, okruženi njenom zaspalom decom, zasebno častili pečenim jagnjetom.
»U čast ovakve prilike, gospodine Koperfilde, hoću da vam naspem još malkice više groga — jer smo ga već bili popili nešto — za spomen na tatu i mamu«.
»Jesu li oni umrli, gospođo?« upitah ja pošto ispih zdravicu iz vinske čaše.
»Moja se majka upokojila«, reče gospođa Mikober, »pre nego što su počele teškoće gospodina Mikobera, ili barem pre nego što su počele da stižu. Moj otac je nekoliko puta doživeo da jemstvom izbavlja gospodina Mikobera, pa je onda izdahnuo, ožaljen od kruga mnogih prijatelja«.
Gospođa Mikober stade mahati glavom, i proli pobožnu suzu na blizanca koji joj se u taj mah desio na ruci.
Kako sam se teško mogao nadati zgodnoj prilici da joj postavim pitanje koje me se jako ticalo, ja rekoh gospođi Mikober:
»Smem li vas zapitati, gospođo, šta vi i gospodin Mikober nameravate da radite sada kad su njegove teškoće prošle i kada je na slobodi. Jeste li šta uradili?«
»Moja porodica«, reče gospođa Mikober, uvek izgovarajući ove dve reči s važnošću, mada nikad nisam mogao da doznam koga taj izraz obuhvata »moja porodica smatra da gospodin Mikober treba da napusti London i da upotrebi svoje sposobnosti u unutrašnjosti. Gospodin Mikober je čovek velikih sposobnosti, mladi gospodine Koperfilde«.
Ja rekoh da sam u to uveren.
»Da, velikih sposobnosti«, ponovi gospođa Mikober. »Moja porodica smatra da bi se u Direkciji carina, sa nešto malo protekcije, moglo mnogo učiniti za čoveka njegove snalažljivosti. A kako je uticaj moje porodice lokalan, ona želi da gospodin Mikober ode u Plimut. Ona misli da je neophodno da on bude na licu mesta«.
»Da bude spreman«, primetih ja.
»Upravo tako«, odgovori gospođa Mikober. »Da bude spreman za slučaj da ma šta iskrsne«.
»Idete li i vi, gospođo?«
Događaji tog dana su, pored blizanaca, ako ne i pored groga, učinili gospođu Mikober histeričnom, te brižnu u plač dok mi je odgovarala:
»Nikad neću napustiti gospodina Mikobera. Gospodin Mikober je mogao u početku zatajiti od mene svoje teškoće, ali ga je njegov sangviničan temperamenat možda navodio da se nada da će ih savladati. Biserna ogrlica i narukvice koje sam nasledila od mame otišle su za manje od polovine njihove vrednosti; a koralska garnitura koja je bila venčani dar moga tate, u stvari, je bačena ni za šta. Ali nikad ja neću napustiti gospodina Mikobera. Neću!« uzviknu gospođa Mikober još jače uzbuđena. »Nikada! Ne vredi to tražiti od mene!«
Bilo mi je vrlo neprijatno — kao da je gospođa Mikober predpostavljala da ja tražim da ona učini nešto tako! — te sam sedeo i gledao u nju uplašeno.
»Gospodin Mikober ima svojih mana. Ne poričem da je nepromišljen. Ne velim da nije zatajio od mene svoje prihode i obaveze«, nastavljala je gledajući u zid, »ali ja nikad neću napustiti gospodina Mikobera«.
Pošto je glas gospođe Mikober sada već prešao u vrisku, ja se uplaših, otrčah u klupsku sobu i uznemirih gospodina Mikobera, koji je sedeo na čelu dugog stola i predvodio hor u pripevu:

Ðiha, điha, Dobine,
Hajde điha, Dobine.
Ðiha, điha, Dobine,
Ðiha, điha, hajde điha, đi.. .i... i!

Kad sam ga obavestio da je gospođa Mikober u stanju koje zabrinjuje, on smesta udari u plač i pođe sa mnom, dok mu je prsluk bio pun glava i repova račića kojima se maločas sladio.
»Ema, anđele moj«, uzviknu gospodin Mikober jurnuvši u sobu, »šta je s tobom?«
»Nikada te neću ostaviti, Mikobere!« uzviknu ona.
»Živote moj!« reče gospodin Mikober i zagrli je. »Znam ja to dobro«.
»On je roditelj moje dece! On je otac mojih blizanaca! On je muž moje žarke ljubavi« vikala je gospođa Mikober otimajući se, »i ja ni... kad... ne ... ću napustiti gospodina Mikobera!«
Gospodin Mikober je bio tako potresen tim dokazom njene odanosti (što se tiče mene, ja sam se topio u suzama), da se strasno naže nad nju moleći je da digne glavu i da se umiri. Ali što je više molio gospođu Mikober da podigne glavu i podigne oči, tim više je ona upirala pogled u ništa; i što joj je više govorio da se pribere, ona je sve više udarala u — neću pa neću. Usled toga i samog Mikobera uskoro savlada tuga, te se i njegove suze stadoše mešati s njenim i mojim; dok me najzad ne zamoli da mu učinim uslugu i da časom iznesem stolicu na stepenice — dok je on ne položi u postelju. Ja bih se oprostio i otišao za tu noć, ali on nije hteo ni da čuje za to dok ne zazvoni zvono za ljude spolja. Tako posedeh sam kraj prozora na stepenicama, dok i on ne stiže sa drugom stolicom, pa mi se pridruži.
»Kako je gospođi Mikober, gospodine?« rekoh ja.
»Vrlo je slaba«, reče gospodin Mikober mašući glavom, »reakcija. A i jeste to bio strašan dan. I sad smo, eto sami — sve je otišlo od nas«.
Gospodin Mikober mi stisnu ruku, zajeca i suze ga obliše. Bio sam jako dirnut, a i razočaran, pošto sam očekivao da ćemo biti sasvim veseli povodom ove srećne i dugo očekivane prilike. Ali mislim da su gospodin i gospođa Mikober bili toliko naviknuti na svoje stare teškoće, da su se osećali kao brodolomnici i onda kada je trebalo da shvate da su ih se oslobodili. Bilo je nestalo sve njihove gipkosti, i ja ih nikad nisam video ni upola tako ojađene kao te noći — tako da mene, kada zazvoni zvono i kada gospodin Mikober izađe sa mnom do izlaza, da se tu rastane od mene blagosiljajući me, obuze strah da ga ostavim samoga, toliko je izgledao propao.
Ali kroz svu tu zabunu i duševnu klonulost u koju smo se bili, za mene tako neočekivano, upleli, ja sam jasno razaznavao da gospodin i gospođa Mikober i njihova deca odlaze iz Londona i da nam predstoji skori rastanak. Te mi je noći, dok sam išao kući, i u besanim časovima koji zatim nastupiše, dok sam ležao u postelji, prvi put pala na pamet misao — mada ne znam kako — koja se docnije pretvorila u jednu čvrstu odluku.
Bio sam se toliko navikao na Mikoberove i bio tako prisan s njima, u njihovoj nesreći — a bez njih se osećao tako napušten od sviju — da mi se i sam izgled da ću opet morati da tražim stan i opet zapasti među nepoznate ljude, učinio kao da sam tek toga trenutka ubačen u maticu svog tadašnjeg života, i to sa gotovim poznavanjem unapred, iz iskustva, onoga što me čeka. I sve što je u meni bilo nežnih osećanja, a koje je taj život tako svirepo vređao; sav jad i sram koje je on raspirivao u mojim grudima; sve se to u meni bolno razjarilo pri toj pomisli, te zaključih da je takav život nepodnošljiv.
Sasvim sam dobro znao da nema nikakve nade da ću se iz njega izvući ikako drukčije osim nekim svojim postupkom. Retko sam imao vesti o gospođici Merdston, a o gospodinu Merdstonu nikad; ali su za mene stigla, upućena na adresu gospodina Kviniona, dva-tri paketa sa novom ili okrpljenom odećom, i u svakom je bilo po parče hartije na kojoj je pisalo da Dž. M. veruje da se D. K. marljivo odao poslu i da se potpuno posvetio svojoj dužnosti — ni jednom rečcom ne nagoveštavajući da ću ikada biti nešto drugo do običan nadničar, što sam brzo i postajao.
Već sutradan, dok mi je duh još bio uznemiren onim što je zamislio, videh da gospođa Mikober nije bez razloga govorila o njihovom odlasku. U kući u kojoj sam živeo uzeše stan na nedelju dana, da po isteku tog roka otputuju u Plimut. Gospodin Mikober lično dođe to posle podne u trgovačku kuću da kaže gospodinu Kvinionu kako me mora napustiti na dan svoga odlaska, i o meni dade vrlo pohvalnu pismenu oeenu, koju sam, uveren sam, i zaslužio. A gospodin Kvinion dozva kočijaša Tipa, koji je bio oženjen i imao sobu za izdavanje, te uredi da ubuduće stanujem kod njega — po našem uzajamnom pristanku — kako je imao razloga da veruje, jer ja ne rekoh ništa, mada je moja odluka bila gotova.
Za onih nekoliko dana koje smo još proživeli pod zajedničkim krovom, večeri sam provodio sa gospodinom i gospođom Mikober; i čini mi se da smo postajali miliji jedno drugom što je vreme više prolazilo. U poslednju nedelju me pozvaše na ručak; imali smo svinjski bubrežnjak sa sosom od jabuka i puding. Uoči tog dana kupio sam šarenog drvenog konja kao poklon malom Vilkinsu Mikoberu — to je bio njihov sinčić, i lutku za malu Emu. Obdarih jednim šilingom i Siroče, koje je stajalo pred odpustom.
Dan provedosmo vrlo prijatno, mada smo svi bili u uzbuđenom raspoloženju zbog rastanka koji se približavao.
»Nikada se, mladi gospodine Koperfilde«, reče gospođa Mikober, »neću osvrnuti na dane kada je gospodin Mikober bio u teškoćama, a da se ne setim vas. Vaše ponašanje je uvek bilo krajnje prefinjeno i uslužno. Vi nam nikad niste bili stanar. Uvek ste bili prijatelj«.
»Moja draga«, reče gospodin Mikober, »Koperfild«, jer je u poslednje vreme imao običaj da me tako zove, »ima srce za nevolju svojih bližnjih kad se nalaze na muci, i ima glavu da smišlja planove, a ruku da... jednom reči, opštu sposobnost da raspolaže onom imovinom koja se može otuđiti«.
Izrazih mu zahvalnost na tu pohvalu i rekoh da mi je vrlo žao što ćemo izgubiti jedan drugog.
»Dragi moj mladi prijatelju«, reče gospodin Mikober, »stariji sam od vas; čovek sa izvesnim životnim iskustvom, i... i izvesnim iskustvom, jednom reči, u teškoćama, govoreći uopšte. Zasada, i dok nešto ne iskrsne, što ja, mogu reći, očekujem svakog časa, nemam ništa drugo da vam pružim osim saveta. Ali ipak moj savet utoliko vredi poslušati što... jednom reči, što ja, koji ga nisam nikad poslušao... što sam«, tu gospodin Mikober, kome su dotle čitava glava i lice zračili osmehom, odjednom zastade i namršti se, »bednik koga vidite pred sobom«.
»Dragi moj Mikobere!« opomenu ga nežno njegova žena.
»Kažem«, odvrati gospodin Mikober sasvim se zaboravljajući i ponovo se smešeći, »bednik koga vidite. Moj savet, ne ostavljaj za sutra ono što možeš danas uraditi. Odugovlačenje je lopov vremena. Drži ga za jaku!«
»Izreka moga sirotog tate«, primeti gospođa Mikober.
»Draga moja«, reče gospodin Mikober, »tvoj je otac bio krasan čovek na svoj način i ne dao bog da ga potcenjujem. Ako ga uzmemo onako uopšte, nikada nećemo... jednom reči, verovatno nećemo nikad upoznati nikoga ko ima u njegovim godinama takvu nogu stvorenu za dokolenice, i ko je u stanju da čita takvu vrstu slova bez naočara. Ali je on primenio tu izreku na naš brak, draga moja, a u njega smo tako prerano stupili, da se nikad nisam oporavio od troška«.
Gospodin Mikober pogleda iskosa gospođu Mikober i dodade:
»To ne znači da se ja zbog toga kajem. Sasvim naprotiv, ljubavi moja!« Zatim je minut-dva bio ozbiljan.
»Moj vam je drugi savet, Koperfilde«, reče gospodin Mikober, »već poznat. Godišnji prihod dvadeset funti, godišnji rashod devetnaest funti, devetnaest šilinga i šest penija; rezultat sreća. A godišnji prihod dvadeset funti, godišnji rashod dvadeset funti i šest penija: — rezultat beda. Svet je sparušen, list svenuo, bog dana okreće glavu od tog žalosnog prizora, i... jednom reči, zanavek ste sravljeni sa zemljom. Kao ja sad!«
Da bi svoj primer učinio upečatljivijim, gospodin Mikober ispi čašu punča sa izrazom silnog uživanja i zadovoljstva, pa zazvižda melodiju »Gajdaško kolo«.
Ja ne propustih priliku da ga uverim da ću čuvati u srcu njegova uputstva, mada to, u stvari, nisam morao da kažem, jer je u tome trenutku bilo očevidno da su me ona uzbudila. A sledećeg jutra nađoh celu porodicu na poštanskoj stanici i tužna srca videh kako zauzimaju mesta na zadnjem delu kola, na krovu.
»Mladi gospodine Koperfilde«, reče gospođa Mikober, »neka vas bog blagoslovi! Nikako ne mogu zaboraviti sve ovo, znate, i nikad ne bih ni htela, kad bih i mogla«.
»Koperfilde«, reče gospodin Mikober, »zbogom! Želim vam svaku sreću i dobro! Ako se u toku odmotavanja niske godina budem mogao ubediti da vam je moja žalosna sudbina poslužila kao opomena, osećaću da u životu nisam sasvim uzalud zauzimao mesto drugom čoveku. U slučaju da nešto iskrsne, u što se ja prilično uzdam, biću neobično srećan ako bude u mojoj moći da poboljšam vaše izglede«.
Verujem da se gospođi Mikober, dok je s decom sedela pozadi na krovu i dok sam ja stajao na drumu i zamišljeno gledao u njih razišla magla ispred očiju i da je tek tada opazila kako sam, u stvari, sitno stvorenje. To mislim zato što mi dade znak rukom da se popnem na kola, sa nekim sasvim novim materinskim izrazom na licu, pa me obgrli oko vrata i poljubi kao što bi poljubila svog rođenog sina. Jedva sam imao vremena da siđem pre nego što kola pođoše, i jedva sam mogao da vidim porodicu od mnogih maramica kojima je mahala. Nestade ih za tren oka. Siroče i ја, smo stajali nasred puta i blenuli jedno u drugo, pa se onda rukovasmo i pozdravismo; ona da se valjda vrati u Sirotinjski dom sv. Luke, a ja da otpočnem svoj zamorni rad kod »Merdstona i Grinbija«.
Ali — ne i sa namerom da tamo provedem još mnogo zamornih dana. Ne. Bio sam se rešio da pobegnem. Da odem bilo kako bilo u unutrašnjost, svojoj tetki, gospođici Betsi, jedinoj rođaci koju sam imao na svetu, pa da joj ispričam svoju istoriju.
Već sam pomenuo da ne znam kako mi je ta očajna misao pala na pamet. Ali kad mi je već pala na pamet, ona je tamo ostala i očvrsla u plan, od koga tvrđi nikad nisam smislio u životu. Daleko od toga da sam verovao da je u tome bilo mnogo lepe nade, ali sam bio potpuno rešen da to izvedem.
Od one noći kad mi je prvi put pala na pamet ta misao i rasterala san, ja sam sve iznova, i po stoti put, ponavljao u sebi onu staru priču moje sirote majke o mome rođenju. Tu sam priču u staro vreme od nje slušao s najvećim uživanjem i znao napamet. Moja tetka se pojavila u toj priči i odlazila iz nje kao strašna i grozna osoba, ali je u njenom ponašanju postojala neka mala crta na kojoj sam voleo da se zaustavim, i koja mi je pružala neki slabi prizrak ohrabrenja. Nisam mogao da zaboravim kako se mojoj majci učinilo da je osetila kako joj ona, i to ne grubom rukom, dotiče lepu kosu. Mada je to moglo biti samo uobraženje moje majke, i bez ikakva osnova, ja sam iz toga stvorio sebi malu sliku kako je moja strašna tetka omekšala pred njenom devojačkom lepotom, koje se ja tako dobro sećam i koju sam tako mnogo voleo. Ta je crta ublažavala čitavu priču o njoj. Vrlo je verovatno da mi je to odavno bilo na pameti, i da je iz toga ponikla i moja odluka.
Kako nisam znao čak ni gde gospođica Betsi živi, napisah dugo pismo Pegoti, u kojem je kao uzgred upitah da li se ona možda toga seća, praveći se da sam čuo kako takva dama živi u izvesnom mestu, koje sam nasumce naveo, i da sam radoznao da vidim je li to ona. U tom sam pismu kazao Pegoti da mi je naročito potrebno pola gvineje, i da bih joj bio vrlo zahvalan ako bi mi ga mogla pozajmiti dok joj ne budem mogao vratiti, a da ću joj kasnije reći zašto mi je trebalo.
Pegotin odgovor stiže brzo i kao obično pun nežne odanosti. Priložila je pola gvineje (predpostavljam da je imala muke dok je novac izvukla iz sanduka gospodina Barkisa), i javila mi da gospođica Betsi živi blizu Dovera ali da ne bi mogla reći da li u samom Doveru ili u Haj tu, Sendgeitu ili Fokstounu. Ali me jedan od naših ljudi, kad sam ga pitao o tim mestima, obavesti da su sva blizu jedno drugom, te zaključih da je to dovoljno za moju svrhu, i reših da pođem na put krajem nedelje.
Kako sam bio vrlo pošteno stvorenjce, i pošto nisam želeo da ostavim rđavu uspomenu o sebi kod »Merdstona i Grinbija«, smatrao sam da mi je dužnost da ostanem do subote uveče, i da se ne pojavim u obično vreme u trgovačkoj kući da primim neđeljnu platu, pošto su mi bili platili nedelju dana unapred kad sam došao. Samo sam iz toga razloga pozajmio ono pola gvineje, da mi se nađe na putu za trošak, te najzad u subotu uveče, dok smo svi čekali u stovarištu da nas isplate, i kad vozar Tip, koji je uvek išao prvi, ode napred da primi novac, povukoh za ruku Mika Vokera, pa ga zamolih da kad dođe na njega red da primi platu, kaže gospodinu Kvinionu da sam otišao da prenesem svoj sanduk kod Tipa, a zatim, poželevši poslednje zbogom Brašnjavom Krompiru — pobegoh.
Moj sanduk se nalazio u mom malom stanu preko reke. Za njega sam bio napisao adresu na poleđini jedne od naših karata koje smo pričvršćivali na burad: »Vlasništvo gospodina Davida, da čeka na poštanskoj Doverskoj stanici, dok se ne dođe po njega«; pa sam to, dok sam išao prema svom stanu, držao spremno u džepu da stavim na sanduk kad ga iznesem iz kuće, osvrćući se oko sebe da nađem nekog ko bi mi pomogao da ga odnesem do kancelarije za putne karte.
Blizu Obeliska u Blekfrajers-Rodu je stajao neki dugonogi mladić sa vrlo malim praznim kolicima koja je vukao magarac. Ja u prolazu uhvatih njegov pogled, te me on oslovi, sigurno zato što sam buljio u njega.
»Šta si zinuo, ćoro?« viknu on. »Da nećeš da me kupiš?«
Ja se zaustavih da ga uverim da ga ne gledam iz zle namere, već zato što nisam siguran da li bi hteo ili ne da uradi jedan posao.
»Kaki pos’o?« upita dugonogi mladić.
»Da preneseš jedan sanduk«, odgovorih ja.
»Kakav sanduk?« upita dugonogi mladić.
Rekoh mu da je sanduk moj, da se nalazi tamo niz ulicu, i da želim da ga za šest penija prenese do poštanske stanice Dover.
»Važi, za pola šilinga«, reće dugonogi mladić i odmah skoči u kolica, koja nisu bila ništa drugo do tabla od dasaka na točkovima, pa otandrka, takvom brzinom, da sam jedva mogao da držim korak sa magarcem.
Bilo je nečeg prkosnog u ponašanju ovog mladića, i naročito u načinu na koji je žvakao slamku dok je sa mnom govorio, što mi se nije nikako dopadalo, ali ga, pošto smo se bili pogodili, odvedoh gore u sobu koju sam napuštao, pa iznesosmo sanduk i stavismo na kolica. Nisam voleo da odmah metnem adresu na njega, da ne bi neko od gazdine porodice prozreo šta radim i zadržavao me, te rekoh mladiću da bih voleo da kola zaustavi za trenutak kad dođe do zatvora Kraljevskog suda. Tek što sam ja to izustio, on odjuri kao da su i on, i moj sanduk, i kola i magarac svi podjednako ludi, tako da sam ostao bez daha od silnog trčanja i vikanja za njim, kad ga stigoh na određenom mestu.
Pošto sam bio sav crven i uzrujan dok sam vadio kartu iz džepa, ispustih pola gvineje. Zatim je za svaku sigurnost strpah u usta, ali u trenutku kad sam i pored priličnog drhtanja ruku uspeo da na svoje veliko zadovoljstvo prikačim kartu, osetih snažan udarac u bradu, i videh kako moja polovina gvineje leti iz mojih usta u ruke dugonogog mladića.
»Šta!« reče mladić, pa se strašno iskezi, hvatajući me za jaku na kaputu. »Ovo je stvar za policiju, a? ’Oćeš da kidneš, je l’ te? ’Vamo u policiju, mala gnjido! ’Vamo u policiju!«
»Vratite mi moj novac, molim vas«, rekoh ja silno uplašen, »i pustite me na miru«.
»’Vamo u policiju«, reče mladić, »da dokažeš u policiji da su to tvoje pare«.
»Dajte mi moj sanduk i novac«, uzviknuh ja briznuvši u plač.
Mladić je još uvek odgovarao: »’Vamo u policiju!« i snažno me vukao prema magarcu, kao da je bilo nečeg zajedničkog između te životinje i organa vlasti; pa se onda predomisli, skoči na kola, sede na moj sanduk, i uzviknuvši da će odjuriti pravo u policiju otandrka brže no ikad.


Trčao sam za njim što sam brže mogao, ali nisam imao daha da vičem, a ne bih se usudio čak i da sam imao. Na pola milje sam bar dvadeset puta za dlaku izbegao da me ne pregaze. Čas bih ga izgubio iz vida, čas opet ugledao, čas opet izgubio, čas bi me ošinuo bič, čas neko viknuo na mene, čas pao u blato, pa se opet digao, čas naleteo nekom u naručje, čas glavačke udario u neki stub. Najzad zbunjen od straha i vrućine, i bojeći se da je već dosada možda pola Londona poletelo da me hvata, ostavih mladića da ide kuda hoće sa mojim sandukom i novcem, te dahćući i plačući, ali ne zastajući pođoh prema Griniču, koji je, kako sam doznao, ležao na Doverskom drumu: ka obitavalištu moje tetke, gospođice Betsi, ne donoseći iz sveta mnogo više nego što sam doneo u njega one noći kad joj je moj dolazak naneo onoliku uvredu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

David Koperfild Empty Re: David Koperfild

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 12:36 pm

David Koperfild 2018_06_15_09_52_16_371_828_0



GLAVA XIII

POSLEDICE MOJE ODLUKE


Koliko ja znam, mora da sam imao neku ludu misao da trčim sve do Dovera, kad sam ono odustao od daljeg gonjenja mladića sa kolicima i magarcem i krenuo ka Griniču. Ako i jesam, brzo sam se povratio iz svoje rastrojenosti, i zastao na Kent Rodu na nekoj terasi s vodenim bazenom, u kojem je na sredini bio velik smešan kip koji je duvao u suvu školjku. Tu sedoh na jedan prag, potpuno iznemogao i iznuren od napora koji sam već pretrpeo, nemajući dovoljno snage ni da plačem za izgubljenim sandukom i polovinom gvineje.
U to se već bilo smrklo, i sat je izbijao deset dok sam se tako odmarao. Ali je srećom bila letnja noć i lepo vreme. Kad mi se povrati dah, i kad sam se oslobodio nekog gušenja u grlu, ustadoh i pođoh dalje. Ni usred sve te nesreće ne dođe mi ni na kraj pameti da se vratim. Sumnjam da bi mi to palo na pamet čak i da je tim drumom vejala snežna mećava kao u Svajcarskoj.
Mada sam išao dalje, moje mi je imovno stanje, koje se sastojalo samo iz tri novčića od po pola penija (čudim se da su se i oni našli u mom džepu od subote uveče) zadavalo mnogo brige. Počeh zamišljati kako će u novinama za dan-dva izaći beleška da sam nađen mrtav pod nekom živom ogradom, pri čemu sam se vukao istina sav utučen, ali najbrže što sam mogao, sve dok ne prođoh kraj nekog malog dućana na kojem je pisalo da se tu kupuju ženska i muška odela i da se najbolje plaćaju krpe, kosti i kuhinjski otpaci. Gazda tog dućana je sedeo bez gornjeg odela, u košulji, pred vratima, i pušio; а kako je sa niske tavanice visilo mnogo kaputa i pantalona, a unutra gorele svega dve sveće i samo slabo čkiljile, meni dođe pomisao da taj gazda izgleda kao neki osvetoljubivi čovek koji je sve svoje neprijatelje povešao — pa sad uživa!
Moje skorašnje iskustvo sa gospodinom i gospođom Mikober dovede me na, misao da bi ovde moglo biti načina da »zajazim kurjaka« za neko vreme. Uđoh u prvu pobočnu ulicu, pa skidoh prsnik, pažljivo ga savih, metnuh pod pazuho, i vratih se do dućanskih vrata.
»Ako je povolji, gospodine«, rekoh ja, »prodao bih vam ovo za pristojnu cenu«.
Gospodin Dolobi —Dolobi je barem bilo ime koje je stajalo iznad dućanskih vrata — uze prsnik, prisloni lulu uspravno uz dovratnik, uđe sa mnom u radnju, useknu prstima obe sveće, raširi prsnik po tezgi, pa ga stade zagledati, a zatim ga diže prema svetlosti, pa ga opet poče zagledati, i najzad reče:
»Šta tražiš za ovaj prslučić?«
»Pa vi znate bolje, gospodine«, odgovorih ja skromno.
»Ne mogu ja biti i kupac i prodavač«, reče gospodin Dolobi. »Kaži cenu za ovaj prslučić«.
»Da li bi osamnaest penija bilo —?« nagovestih ja posle kratkog ustezanja.
Gospodin Dolobi ga ponovo smota, pa mi ga vrati.
»Da vam ponudim devet penija, i to bi značilo da sam opljačkao svoju rođenu porodicu!« reče on.
To je bio neprijatan način cenkanja, jer mi je nametao, meni, potpunom strancu, neugodnost da tražim od gospodina Dolobija da zbog mene pljačka svoju porodicu. Ali kako sam bio u teškim okolnostima, rekoh mu da ću primiti devet penija ako on pristane. Gospodin Dolobi mi dade devet penija, ali ne bez gunđanaj, pa mu poželeh laku noć, i izađoh iz dućana, bogatiji za tu sumu, mada siromašniji za prsnik. Ali kad zakopčah kaput, nije mi mnogo nedostajao.
U stvari sam dosta jasno predviđao da će za prsnikom otići i kaput, i da ću morati da se pomirim s tim da put do Dovera pređem u košulji i pantalonama, i da se mogu smatrati srećnim ako tamo stignem čak i u toj opremi. Ali se moje misli nisu zatrčavale tako daleko kako bi se moglo predpostavljati, te kad pođoh dalje sa svojih devet penija u džepu, mislim da nisam imao bogzna kakav pojam o teškoćama u kojima se nalazim, sem jednog, onako opšteg utiska o daljini koja me čeka, i o tome da je onaj mladić sa kolicima i magarcem svirepo postupio prema meni.
Ranije sam bio smislio plan kako da provedem noć, te se reših da ga izvedem. A plan se sastojao u ovome: da legnem iza zida moje stare škole, u jednom kutu u kome je obično bio plast sena. Zamišljao sam da će mi dečaci i spavaonica u kojoj sam nekad pričao priče — u ovaj mah tako blizu mene — biti kao neka vrsta društva: mada dečaci neće imati pojma da sam ja tu, i mada mi spavaonica neće dati zaklona.
Taj dan mi je bio vrlo naporan, te sam bio prilično umoran kad sam se najzad ispeo do Blekhita. Trebalo mi je dosta muke dok sam našao Salem-kuću, pošto sam prvo obišao oko zida, razgledao prozore, i video da je unutra sve mračno i tiho. Nikad neću zaboraviti osećanje usamljenosti kad tako prvi put legoh na zemlju bez krova nad glavom!
San savlada te noći i mene kao i tolike druge beskućnike pred kojima se kućna vrata zatvaraju, i na koje laju psi — pa sam sanjao kako ležim u svom starom školskom krevetu i razgovaram sa dečacima u svojoj sobi, da se zatim odjednom nađem u sedećem stavu, sa Stirfordovim imenom na usnama, i čudno zureći u zvezde koje su blistale i svetlucale nada mnom. Kad se setih gde se nalazim u taj nezgodni čas, obuze me neko osećanje koje me natera da se podignem, preplašen ni sam ne znam od čega, i da se malo prošetam. Ali me ohrabri slabije svetlucanje zvezda i bleda svetlost na nebu, tamo otkuda je svitao dan; a kako su mi oči bile veoma teške, legoh opet i zaspah — mada i u snu svestan da mi je zima — dok me topli sunčevi zraci i zvono za ustajanje u Salem-kući ne probudiše. Da sam se nadao da je tamo Stirford, vrebao bih sve dok ne bi izašao sam, ali sam znao da je morao već odavno napustiti zavod. Možda je Tredls još uvek bio tamo, ali i to je bilo vrlo neizvesno, a ja, ma koliko da sam verovao u njegovo dobro srce, nisam imao vere u njegovu smotrenost, a još manje da je srećne ruke, te nisam smeo da mu se poverim u sadašnjem svom stanju. Zato se odvukoh od zida, i dok su pitomci gospodina Krikla ustajali, ja pođoh dugim prašnjavim putem, za koji sam prvi put doznao da je doverski drum još onda kad sam i ja bio isti takav pitomac, i kad mi ni na um nije padalo da će me na tome drumu ičije oči videti — i to još kao ovakvog putnika.
Kakva razlika između ovog nedeljnog jutra i nekadašnjeg nedeljnog jutra u Jarmutu! U određeno vreme čuh zvonjavu crkvenih zvona, dok sam jednako teško odmicao napred, pa stadoh sretati ljude koji su išli u crkvu, i prođoh pored dve-tri crkve u kojima se služila služba, te je pojanje iz njih dopiralo napolje, gde je sijalo sunce, a crkvenjak sedeo i osvežavao se u senci priprate, ili stajao u hladu, ispod tise, sa rukom na čelu, buljeći u mene ljutito dok sam prolazio. Tišina i odmor nekadašnjeg nedeljnog jutra ogledali su se na svemu osim na meni. U tome je bila sva razlika. Ja sam se osećao grešan, onako prljav, prašnjav i zamršene kose. Ali da nije preda mnom lebdela blaga slika moje majke dok je bila mlada i lepa, kako sedi kraj vatre i plače — kad se ono na nju ražalila moja tetka — ne verujem da bih imao snage da pešačim tako dalje sve do sutra. Ali ona je stalno išla preda mnom, a ja za njom.
Te sam nedelje prešao dvadeset tri milje po pravom drumu, premda ne vrlo lako, jer nisam bio navikao na takve napore. Vidim samog sebe kako prelazim most kod Ročestera dok se veče spušta, podbijenih nogu i premoren, i kako jedem hleb koji sam kupio za večeru. Dve-tri kućice, na kojima je visio natpis »Prenoćišta za putnike«, dovodile su me u iskušenje, ali sam se bojao da potrošim ono malo penija koje sam imao, a još više zlih pogleda skitnica koje sam sretao ili prestizao. Zbog toga sam tražio zaklona samo pod vedrim nehom, a kad s mukom stigoh u Čatam — koji je u tome svom noćnom vidu ličio na neko priviđenje iz sna, na utvaru od krečnih stena, od prebačenih opkopnih mostova, od brodova bez katarki po muljevitoj reci, od kojih je svaki bio pokriven krovom kao Nojev kovčeg — ja se najzad dovikoh do nekog travom obraslog bedema koji se nalazio iznad uličice, po kojoj je stražar hodao gore-dole. Tu legoh kraj jednog topa i prospavah čvrsto sve do jutra, srećan što mi stražarevi koraci prave društvo, mada ovaj nije znao da se nalazim iznad njega, kao što ni dečaci iz Salem-kuće nisu znali da ležim kraj zida.
Ujutro se probudih ukočen i podbijen, i sasvim ošamućen lupom doboša i marširanjem vojske, koja kao da me je opkolila sa svih strana dok sam se spuštao prema dugoj uskoj ulici. Osećajući da toga dana neću moći pešačiti ako želim da sačuvam nešto snage da bih stigao do kraja puta, reših se da mi za taj dan glavni posao bude prodaja kaputa. Prema tome skidoh kaput da se naviknem na kretanje bez njega, pa noseći ga pod pazuhom, pođem da razgledam razne starinarnice.
U tom se mestu kaput mogao lako prodati, pošto su prodavci polovnog odela mnogobrojni i, uglavnom, čekaju na kupce na vratima svojih dućana. Ali pošto su kod većine njih među ostalom robom visila dva-tri oficirska odela sa epoletama i svim ostalim, ja sam zazirao od tih skupih stvari kojima su trgovali, te sam dugo obilazio unaokolo, ne ponudivši nikom svoju robu.
Ta moja skromnost obrati mi pažnju na telalnice za mornare i na onakve kao što je bila radnja gospodina Dolobia, koje su ’ mi se više svidele nego radnje pravih trgovaca. Najzad nadoh jednu koja mi je davala nade i koja se nalazila na uglu neke prljave ulice što se završavala ograđenim prostorom punim kopriva. Ispred te radnje, o tarabi od kolja, njihalo se nekoliko polovnih mornarskih odela, koja kao da su već sasvim bila preplavila radnju; lepršala su između kolevki, zarđalih pušaka, nepromočivih šešira i nekih poslužavnika punih starih zarđalih ključeva razne veličine, koji su mi izgledali dovoljno raznoliki da otvore ma koja vrata na svetu.
U tu radnju, koja je bila niska i mala, i koju je više zamračivao nego rasvetljavao prozorčić prekriven odelom, a u koju se silazilo niz nekoliko stepenica, uđoh uzdrhtala srca; i ne bi mi ništa lakše kad nekakav ružan čiča, čiji je donji deo lica bio obrastao prosedom bradom sličnom strnjici, izlete iz prljave jazbine koja se nalazila pozadi, pa me uhvati za kosu. Strašno je bilo pogledati tog starca u prljavom flanelskom prsluku, koji je grozno zaudarao na rum. Njegov se krevet — pokriven nekim zgužvanim komadom pokrivača, sastavljenim od krpica i sasvim u ritama — nalazio u jazbini iz koje je starac izašao, dok je drugi prozorčić otvarao izgled na nove koprive i na jednog sakatog magarca.
»O, šta ti tražiš?« iskezi se taj starac svirepim monotonim cviljenjem. »Jao oči, jao udovi, šta tražiš? Jao pluća, jao džigerice, — šta tražiš? O, geru, geruuu?«
Mene te reči tako zaprepastiše, a naročito ponavljanje one poslednje, meni nepoznate reči, koja je bila neka vrsta hripanja u grlu, tako da ne mogoh odgovoriti, te starac, jednako me držeći za kosu, ponovi:
»O, šta tražiš? Jao oči, jao udovi, šta tražiš? Jao pluća, jao džigerica, šta tražiš? O, geru?« istisnu iz sebe uz tako veliki napor, da mu se oči izbuljiše.
»Hteo bih da znam«, rekoh ja drhteći, »da li biste kupili jedan kaput?«
»O, daj da vidim kaput!« uzviknu starac, »jao, gori mi srce, pokaži nam kaput! Jao oči, jao udovi, iznesi kaput«.
I on mi na te reči izvuče iz kose svoje drhtave ruke koje su ličile na kandže kakve ogromne ptičurine, pa metnu naočare, koje nimalo nisu ulepšavale njegove upaljene oči.
»Jao, koliko tražiš za kaput?«
»Dva i po šilinga«, odgovorih ja, došavši k sebi.
»Jao pluća, jao džigerica«, uzviknu starac, »ne! Jao oči, ne! Jao udovi, ne! šiling i po. Geru!«
Kad bi ispustio taj usklik, izgledalo je da njegovim očima preti opasnost da iskoče iz glave, a svaku je rečenicu izgovarao kao neku zapevku, uvek sasvim istu, sličniju navali vetra, koja počinje nisko, pa se penje i opet spušta, nego bilo čemu drugom sa čime bih mogao da je uporedim.
»Dobro«, rekoh ja, srećan što se završilo pogađanje, »primiču šiling i po«.
»Jao džigerice moje!« viknu stari čovek i baci kaput na policu. »Napolje iz moje radnje! Jao, pluća, napolje iz moje radnje! Jao, oči moje i udovi, geru, ne traži novaca, nego da se trampimo«.
Nikada se u životu nisam tako preplašio ni pre ni posle, pa ipak mu ponizno rekoh da hoću novac i da mi ništa drugo ne može biti od koristi, i da ću čekati napolju kako on želi, i da ne želim da ga teram da se žuri. Izađoh napolje i sedoh u hlad u jednom kutu. I sedeo sam tamo satima, tako da je hladovinu ogrejalo sunce, a od sunca opet postala hladovina, i jednako čekao novac.
Ovo, i njihovo nuđenje da mu pozajme nož za taj posao, tako ga je ljutilo, da je ceo dan prošao u njegovom izletanju iz dućana i dečijem bežanju. Ponekad bi u svom besu pomislio da sam ja jedan od njih, pa bi naleteo na mene sav zapenušen, kao da će me rastrgnuti na komade, da se najzad, u poslednjem času seti ko sam, šmugne u dućan, legne na postelju, kako mi se činilo po njegovom glasu, i onda nekim besomučnim jecanjem, onim svojim zapevanjem sličnim zavijanju vetra, viče kao da deklamuje »Nelzonovu smrt« uz jedno »Jao!« ispred svakog stiha i uz umetanje svojih bezbrojnih »geru!« I kao da mi sve to još nije bilo dosta, dečaci stadoše i mene dovoditi u vezu sa njegovom radnjom, valjda zato što sam tako strpljivo i postojano, onako poluobučen, sedeo ispred nje, pa su me celog dana zasipali kamenjem i pogrdama.
Više puta je pokušao da me nagovori da pristanem na trampu, jednom iznoseći struk sa udicom, pa violinu, pa neki trorogi šešir, i najzad neku flautu. Ali sam se ja protivio svim tim predlozima, i sedeo tu u svom očajanju, stalno tražeći novac ili kaput, sa očima punim suza. Najzad mi on stade plaćati svaki put po pola penija, tako da prođe čitava dva sata dok mi dade šiling.
»Jao oči, jao udovi!« viknu on, odvratno izvirujući iz radnje, posle dugog razmaka vremena, »hoćeš li ići ako ti dam još dva penija?«
»Ne mogu«, rekoh, »umreću od gladi«.
»Jao pluća, jao džigerice! Hoćeš li tri penija?«
»Ništa ne bih tražio da mogu«, rekoh ja, »ali mi je jako potreban novac«.
»O ge... ruuu!« zaista je nemoguće izraziti kako je on istisnuo taj usklik, dok je provirivao na mene iza dovratka, otkrivajući samo lukavu staru glavu, »hoćeš li četiri penija?«
Bio sam toliko slab i umoran, da završih cenkanje sa ovom ponudom, pa pošto uzeh, dršćući, novac iz njegovih kandži, odoh nešto malo pred zalazak sunca, gladniji i žedniji nego što sam ikad bio. Odmah potroših tri penija, i potpuno povratih snagu, pa malo raspoloženiji othramah još sedam milja puta.


Te noći mi opet jedan plast sena posluži kao postelja, gde se udobno odmorih, pošto sam prvo oprao u potoku noge pune plikova i previo ih kako sam najbolje mogao hladnim lišćem. Kad sam sledećeg jutra opet krenuo na put, videh da vodi kroz kraj zasejan hmeljom i kroz voćnjake. Leto je već bilo toliko odmaklo da su voćnjaci rudeli od zrelih jahuka, dok su na nekoliko mesta berači hmelja već bili na poslu. Sve mi je to izgledalo neobično lepo, te se reših da te noći spavam u hmelju, zamišljajući kako će mi nedogledni redovi pritki omotanih ljupkim lišćem biti veselo društvo.
Skitnice su tog dana bile gore nego ikad, te su mi zadavale užasan strah, tako da mi je taj dan ostao u svežoj uspomeni.
Neki su od njih bili grubijani najsurovijeg izgleda, i zagledali me dok sam prolazio, a zatim se možda zaustavljali i vikali za mnom da se vratim i porazgovaram s njima, da me zatim, pošto udarim u trk, gađaju kamenjem. Sećam se nekog mladog junaka s nekom ženom — po torbi za alat i po mangalu pretpostavljam da je bio limar — koji se okrete licem prema meni, pa stade tako buljiti u mene, i podviknu tako strašnim glasom da se vratim, da ja zastadoh i osvrnuh se.
»Dođi ovamo, kad te zovem«, reče limar, »ili ću ti rasporiti to mlado telo«.
Mislio sam da će biti najbolje da se vratim. Dok sam im se približavao trudeći se da pogledima pridobijem limarevu naklonost, opazih da žena ima modro oko.
»Kuda?« upita limar, pa me zgrabi za košulju svojim garavim rukama.
»Idem u Dover«, odgovorih ja.
»Odakle?« reče limar zahvatajući još više u moju košulju da bi me čvršće držao.
»Idem iz Londona«, odgovorih ja.
»Čime se baviš?« upita limar. »Jesi li lopov?«
»Ni... sam«, odgovorih ja.
»Ma boga ti, nisi? Ako mi se staneš hvaliti svojim poštenjem«, reče limar, »prosuću ti mozak«.
On slobodnom rukom napravi pokret kao da će me udaviti, pa me onda odmeri od glave do pete.
»Imaš li novaca za pintu piva?« upita limar. »Ako imaš ovamo s njim, dok ti ga nisam uzeo«.
Ja bih ga sigurno izvadio da se nisam sreo sa ženinim pogledom i da mi ona jedva primetno ne zavrte glavom, pri čemu usnama napravi: »Ne«.
»Jako sam siromašan«, rekoh ja pokušavajući da se nasmešim, »i nemam novaca«.
»Šta, šta hoćeš time da kažeš?« reče limar, gledajući me tako strogo da se ja skoro uplaših da on možda vidi novac u mom džepu.
»Gospodine«, promucah ja.
»Šta to znači?« reče limar. »Ti nosiš svilenu maramu moga brata? Ovamo s njom!« i on mi za tili čas skide maramu s vrata, pa je dobaci ženi.
Žena prasnu u smeh kao da to smatra za šalu, pa mi je baci natrag i ponovo, kao i pre, jedva primetno klimnu glavom i ustima napravi: »Idi!«
Međutim, pre no što sam mogao da je poslušam, limar zgrabi maramu iz moje ruke tako grubo da me odbaci kao pero, pa veza maramu labavo oko vrata, a zatim se uz gadnu psovku okrete ženi, pa je obori jednim udarcem. Nikada neću zaboraviti kako je pala poleđuške na tvrdi drum i ležala sa zabačenom kapom i kosom svom belom od prašine; ni prizor koji sam video kada sam se osvrnuo izdaleka: kako sedi na stazi kraj drumskog useka i briše krajem šala krv s lica, dok on odlazi dalje.
Taj me događaj tako uplaši, da sam se posle toga, kad god bih primetio neke od tih ljudi da dolaze, vraćao dok ne bih našao mesto da se sakrijem, pa bih ostao dok ih ne izgubim iz vida, što se dešavalo tako često, da sam u tome gubio mnogo vremena. Ali me je i u toj teškoći kao i u svim drugim na tome putu, podržavala i vodila zamišljena slika moje majke iz njene mladosti, pre nego što sam ja došao na svet. Ta slika mi je uvek pravila društvo. Bila je u hmelju kad sam legao da spavam; bila sa mnom ujutro kada sam se probudio; išla preda mnom celog dana. Otada sam je stalno dovodio u vezu sa sunčanom ulicom u Kenterberiju, koja kao da je dremala na toplom suncu, sa izgledom starih kuća i kapija, sa dostojanstvenom sivom katedralom, i sa vranama koje su jedrile oko tornjeva. Kad najzad stigoh na golu prostranu visoravan u blizini Dovera, ona mi ozari nadom samotni izgled predela, pa me ne ostavi sve dok ne stigoh do prve velike mete svog putovanja, i dok stvarno ne stupih nogom u samu varoš, šestog dana svog bekstva. A tada je, za divno čudo, dok sam stajao u poderanim cipelama, onako prašnjav, suncem opaljen i poluodeven, u mestu za kojim sam toliko žudeo, iščezla kao san, i ostavila me nemoćnog i malodušnog.
O tetki se prvo stadoh raspitivati kod lađara, te dobih razne odgovore. Jedan mi reče da ona živi na Svetioniku na Južnom rtu, i da je tamo sasvim osmuđila zaliske; drugi reče da je privezana za veliku plutaču izvan luke, i da se može posetiti samo kad prestane plima; treći da je zatvorena u medstonskoj tamnici, jer je krala decu; četvrti da su je videli kako jaše na metli za vreme poslednje oluje i da se uputila pravo u Kale. Kasnije se obratih kočijašima, ali su i oni odgovarali isto tako šaljivo i posprdno, dok su trgovci, kojima se nije sviđao moj izgled, obično, i ne slušajući šta govorim, odgovarali da nemaju ništa za mene. Osećao sam se nesrećniji i bedniji nego što sam bio i u jednom trenutku od svog bekstva. Sav mi je novac bio otišao, a ništa mi nije ostalo za prodaju, pa sam bio gladan, žedan i iznuren, te mi se učinilo da sam daleko od mete, koliko i da sam ostao u Londonu.
Celo mi pre podne prođe u tim raspitivanjima. Sedeo sam na pragu jednog praznog dućana na uglu neke ulice, u blizini pijace, i razmišljao da pođem do onih drugih mesta koja su mi bili pomenuli, kad nekom kočijašu, koji je tuda prolazio sa svojim kolima, ispade konjski pokrovac. Kad mu podigoh pokrovac, nešto me dobroćudno u njegovom licu ohrabri da ga upitam bi li mi on mogao kazati gde stanuje gospođica Trotvud; iako sam toliko puta postavljao to pitanje da mi je skoro izumrlo na usnama.
»Trotvud«, reče on. »čekaj da se setim. Poznato mi je to ime. Starija gospođa?«
»Da«, rekoh ja. »Prilično«.
»Malo kruta u leđima?« reče, pa se i sam ispravi.
»Da«, rekoh ja. »Lako moguće«.
»Nosi torbu«, reče on, »poširoku torbu, osorna je, i oštro se obrecuje na čoveka?
Srce mi zadrhta kad uvideh nesumnjivu tačnost tog opisa.
»E, onda, znaš šta«, reče on. »Idi onuda gore«, i on mi bičem pokaza prema stenama, »pa se drži desne strane dok ne dođeš do nekih kuća okrenutih prema moru, a tu ćeš čuti o njoj. Ja mislim da ti neće ništa udeliti, pa ti evo s moje strane jedan peni.«
Primim poklon sa zahvalnošću, i kupih za njega hlepčić. Jedući usput ovu poslasticu, išao sam putem koji mi je pokazao moj prijatelj, i prevalih dobar deo puta, ali ne naiđoh na kuće o kojima je on govorio. Najzad ugledah neke ispred sebe, te nadomak njih uđoh u jedan mali dućan, jedan od onih koje smo mi kod kuće zvali svaštarnicama, i zapitah da li bi bili tako dobri da mi kažu gde stanuje gospođica Trotvud. Ja sam se obraćao čoveku za tezgom koji je merio pirinač nekoj mladoj ženi, našto se ova brzo okrete misleći da pitam nju:
»Moja gospođa?« reče ona. »Šta ti ona treba, dečko?«
»Želim«, odgovorih ja, »da govorim s njom, molim lepo«.
»To jest da prosiš od nje«, odgovori devojka.
»Ne, zaista ne«, rekoh ja. Ali se iznenada setih da, u stvari, nisam došao ni zbog čega drugog, te ućutah zbunjen, i osetih da gorim u licu.
Služavka moje tetke, što sam predpostavljao sudeći po onom što je rekla, spusti pirinač u malu korpu, pa izađe iz radnje rekavši mi da pođem za njom ako želim da znam gde stanuje gospođica Trotvud. Nije mi trebalo dvaput reći, mada sam bio utučen i uzrujan toliko da su mi se noge otsekle. Pođoh za mladom ženom, pa ubrzo stigosmo do vrlo uredne kuće sa prijatnim izbočenim prozorima. Ispred nje je bilo malo četvorouglasto šljunkom pokriveno dvorište i vrt pun cveća, pažljivo negovan, koji je izvanredno mirisao.
»Ovo je kuća gospođice Trotvud«, reče mlada žena. »Sad znaš, i to je sve što imam da ti kažem«. To reče i utrča u kuću, kao da hoće da skine sa sebe svaku odgovornost za moje pojavljivanje, te me ostavi da stojim pred baštenskim vratima i da preko njih neutešno gledam prema prozoru od salona, na kojem su bile muslinske zavese, na sredini malo razmaknute. U tom salonu sam video široki okrugli zaklon — kao neku lepezu — koji je bio pričvršćen za prozorski ragastov, pa mali stočić i veliku naslonjaču, koja me navede na misao da tetka možda baš sad sedi u njoj, i da je u strašnom raspoloženju.
Cipele su mi u to vreme došle u sasvim žalosno stanje. Donovi su malo-pomalo otpali, a lice se poderalo i ispucalo tako da više nisu ličile na cipele. Moj šešir, koji mi je isto tako služio i za noćnu kapu, bio je tako izgužvan i nakrivljen, da se ni stari izlupani tiganj bez drške bačen na đubre ne bi mogao postideti u poređenju s njim. Moja košulja i pantalone, izmrljane znojem, rosom, travom i kentskom zemljom na kojoj sam spavao — uz to poderane — mogle su plašiti ptice u vrtu moje tetke, dok sam tako stajao pred kapijom. Kosa mi nije znala za češalj i četku otkako sam pošao iz Londona; lice, vrat i ruke nenaviknuti na toliko izlaganje vetru i suncu, bili su dobili boju mrke kupine. Od glave do pete bio sam gotovo beo od krečnjaka i prašine kao da sam došao iz krečane. U takvom sam stanju i potpuno svestan tog stanja, čekao priliku da se predstavim, i da načinim prvi utisak na svoju strašnu tetku.
Pošto po neprekidnoj mirnoći u salonu posle nekog vremena zaključih da ona nije tamo, podigoh oči na prozor iznad njega, i na njemu ugledah nekog rumenog gospodina prijatna izgleda i prosede kose, koji zažmuri na jedno oko na vrlo smešan način, pa mi nekoliko puta klimnu glavom, a onda je i zatrese prema meni isto toliko puta, pa se nasmeja i iščeze.
I pre toga sam bio dosta zbunjen, ali me ovo neočekivano ponašanje još više zbuni, tako da se umalo ne otšunjah da razmislim kuda ću dalje, kad iz kuće izađe neka gospođa sa maramom vezanom preko kape, dok je na rukama imala baštenske rukavice, oko pasa baštensku pregaču sa džepom velikim kao onaj na kecelji u trošarinca, a u ruci veliki nož. Odmah sam znao da je to gospođica Betsi, jer je izašla iz kuće krutim hodom, upravo kao što ju je moja sirota mati često opisivala, pričajući o tome kako je dolazila našim vrtom u Blanderstonskom Vraništu.
»Odlazi!« reče gospođica Betsi, pa zadrma glavom, i mahnu nožem po vazduhu. »Idi! Ne trpim dečake!«
Srce mi je bilo sišlo u pete dok sam je posmatrao kako maršira ka jednom kutu vrta i zastaje da iščupa neki koren. Zatim, bez trunke hrabrosti, ali onako očajnički, uđoh polako u vrt, pa stadoh kraj nje i dodirnuh je prstom.
»Molim, gospođo«, počeh ja.
Ona se trže i pogleda me.
»Molim, tetka ...«
»A?« uzviknu gospođica Betsi glasom punim zaprepašćenja, kakav nikada dotle nisam čuo.
»Molim vas, tetka, je sam vaš nećak«.
»O, bože!« reče moja tetka, pa prosto sede nasred baštenske staze.
»Ja sam David Koperfild iz Blanderstona u Safoku, gde ste vi bili one noći kad sam se ja rodio i videli moju dragu majku. Bio sam vrlo nesrećan otkad je ona umrla. Zanemarili su me, nisu me ničemu učili, prepustili su me samom sebi i dali mi posao koji nije za mene. To me je nateralo da pobegnem vama. Na prvom koraku su me opljačkali, a ceo put sam prešao peške, i nisam spavao u postelji otkako sam pošao na put«. Tu me samopouzdanje sasvim izdade, i uz pokret ruku koji je hteo da pokaže kako sam odrpan, da mi to bude dokaz da sam patio, briznuh u neobuzdan plač, koji se sigurno skupljao u meni čitave nedelje.
Moja je tetka, prognavši s lica svaki drugi izraz sem čuđenja, sedela na šljunku i buljila u mene dok ne počeh da plačem, a na to žurno ustade, pa me uhvati za jaku i odvede u salon. Tu prvo otvori visok kredenac, izvadi nekoliko flaša, pa mi iz svake nasu nešto u usta. Mora da ih je uzimala nasumce, jer sam siguran da sam osetio anasonsku vodicu, sos od sardela i sirće sa zejtinom. Kako sam posle tih sredstava za okrepljenje još uvek ostao histeričan, i nisam bio u stanju da obuzdam jecanje, ona me položi na sofu, pa mi metnu pod glavu šal, a pod noge maramu sa svoje glave, da ne bih zaprljao pokrivač, a zatim, pošto i sama sede iza lepeze ili zaklona koji sam već pomenuo, tako da nisam mogao da joj vidim lice, stade uzvikivati s vremena na vreme:
»Milostivi bože!« izbacujući te izraze kao da pali iz puške.
Posle nekog vremena ona zazvoni u zvonce.
»Dženeta«, reče moja tetka kad služavka ude, »idi gore, pozdravi gospodina Dika i reci da želim da razgovaram s njim«.
Dženeta me pogleda malo iznenađena što ukočeno ležim na sofi — nisam se usuđivao da se maknem, da se ne bih zamerio tetki, pa ode svojim poslom. A tetka je, sa rukama na leđima hodala gore-dole po sobi, dok u sobu ne uđe smejući se onaj gospodin koji je škiljio na mene sa gornjeg prozora.
»Gospodine Dik«, reče moja tetka, »nemojte biti budala, jer niko nije pametniji od vas samo kad hoćete. To svi znamo. Dakle ne budite budala, ma šta inače bili«.
Gospodin se odmah uozbilji, pa me stade gledati, čini mi se, kao da me preklinje da ne kažem ništa o onom prozoru.
»Gospodine Dik«, reče moja tetka, »čuli ste da spominjem Davida Koperfilda? Nemojte se sad praviti da vas pamćenje izdaje, jer vi i ja to bolje znamo«.
»David Koperfild?« reče gospodin Dik, koji se, izgleda, nije mnogo sećao toga. David Koperfild? A, jeste, svakako, David, naravno«.
»E«, reče tetka, »ovo je njegov dečko... njegov sin. Bio bi do najveće mere sličan svome ocu da ne liči isto toliko i na svoju majku.«
»Njegov sin?« reče gospodin Dik. »Davidov sin? Dabome!«
»Da«, nastavi moja tetka, »učinio je nešto vrlo lepo! Pobegao je. Da! Njegova sestra Betsi Trotvud nikad ne bi pobegla«. Tetka čvrsto zatrese glavom, uverena u karakter i ponašanje devojčice koja se nikad nije rodila.
»O, mislite da ona ne bi pobegla?« reče Dik.
»Bože sakloni i smiluj se na ovog čoveka«, viknu moja tetka oštro, »kako taj govori? Zar ja ne znam da ne bi? Živela bi sa svojom kumom i bile bismo odane jedna drugoj. Odakle bi, za ime božje, njegova sestra, Betsi Trotvud, pobegla, i kuda?«
»Nikud«, reče Dik.
»Pa onda«, odgovori moja tetka, umirena odgovorom, »kako možete da se pravite da ste rasejani, Dik, kad ste oštri kao hirurška lanceta? Sad evo ovde vidite mladog Davida Koperfilda, i pitanje koje vam postavljam glasi: Šta da radim s njim?«
»Šta da radite s njim?« reče gospodin Dik mlitavo, češući se po glavi. »O, da radite s njim?«
»Da«, reče tetka ozbiljno i dignuvši kažiprst. »Deder sad. Potreban mi je pametan savet«.
»Pa, da sam ja na vašem mestu«, reče gospodin Dik razmišljajući i gledajući rasejano u mene, »ja bih«, moj izgled kao da ga nadahnu iznenadnom idejom, te naglo dodade »ja bih ga oprao!«
»Dženet«, reče moja tetka, okrenuvši se s izrazom mirnog likovanja, koji tada nisam razumeo, »gospodin Dik nas dobro upućuje. Podložite kupatilo«.
Mada me je njihov razgovor jako interesovao, nisam mogao da odolim iskušenju da posmatram tetku, gospodina Dika i Dženetu dok su razgovarali, i da dovršim pregledanje sobe koje sam već bio započeo.
Moja tetka je bila visoka žena tvrdih crta, ali nikako ružna. U njenom licu, glasu, hodu i držanju bilo je neke nezavisnosti, što je bilo dovoljno da kod nežnog stvorenja kao što je bila moja majka ostane o njoj onakav utisak, ali bi se za njene crte pre moglo reći da su lepe nego da nisu, mada su bile krute i stroge. Naročito sam opazio da, su joj oči žive i svetle. Seda kosa joj je bila podeljena u dva glatko začešljana, dela, smeštena pod kapu, koja se, mislim, zvala »jutarnja«; — mislim na kapu koju su u ono vreme mnogo više nosili nego sad, i koja se vezivala pod vratom. Haljina joj je bila boje majčine dušice i savršeno uredna, ali tesno skrojena, kao da je želela da joj što je moguće manje smeta. Sećam se da mi se činilo da po obliku više liči na jahaće odelo, kome je suvišni deo suknje odsečen, nego na išta drugo. Sa strane je nosila muški zlatan sat, ako je suditi po njegovoj veličini i obliku, sa podesnim lancem i pečatima. Pod grlom joj se videlo neko platno slično jaki na košulji, a oko zglavka nešto kao male manžete.
Gospodin Dik je, kao što sam već rekao, bio prosed i rumena lica, čime bi bilo rečeno sve o njemu, da mu glava nije bila čudno pognuta — ali ne od starosti; podsećala me je na glavu nekog od Kriklovih pitomaca posle batina; dok su oči bile sive, izbuljene i krupne, sa nekim čudnim vodnjikavim sjajem, te su me, uz ono njegovo rasejano ponašanje, pokornost prema tetki i njegovu detinjastu radost kad bi ga tetka hvalila, navodile na sumnju da je pomalo lud, mada mi je bilo vrlo zagonetno otkud on tu ako je lud. Bio je obučen kao svaki drugi običan gospodin, u širok sivi jutarnji kaput, prsnik i bele pantalone, a u džepu od prsnika držao je sat, dok u džepovima od pantalona novac, kojim je zveckao kao da se veoma ponosi što ga ima.
Dženeta je bila lepuškasta, rumena devojka od svojih devetnaest do dvadeset godina; savršena slika urednosti. Mada u tom trenutku na njoj nisam ništa više primetio, mogu ovde ,da napomenem ono što sam tek kasnije otkrio, naime, da je to bila jedna od onih štićenica koje je moja tetka uzimala u službu isključivo da bi ih vaspitala da se odreknu muškog pola, a koje bi obično to svoje odricanje završavale udajom za pekara.
Soba je bila uredna kao i Dženeta ili kao moja tetka, i dok sam maločas spustio pero da razmišljam o tome, do mene je opet dopro morski vazduh pomešan sa mirisom cveća; i u sećanju videh starinski dobro izbrisan i uglačan nameštaj, neprikosnovenu stolicu moje tetke, sto kraj okrugle zelene lepeze u izbočenom prozoru, vunenom prostirkom prekriveni ćilim, mačku, stalak za čajnik, dva kanarinca, stari porcelan, zdelu za punč punu suvih ražinih listića, visoki kredenac, u kome su bile boce svake vrste i tegle, i na sofi moju prašnjavu osobu, koja čudno odudara od svega i sve zapaža.
Dženet je otišla da spremi kupatilo, kad se moja tetka na moje veliko zaprepašćenje za tili čas ukoči od besa, tako da je jedva u stanju da vikne:
»Dženeta! Magarci!«
Nato Dženeta ustrči uz stepenice kao da kuća gori, pa izlete napolje pred kuću, na malu ledinu, i sa nje otera dva magarca sedlenika koji su se usudili da tamo kroče svojim kopitima; a moja tetka jurnu iz kuće i uhvati uzde trećeg, na kome je jahalo neko derište, pa okrete životinju i odvede je sa tog svetog zemljišta, a zatim išamara nesrećnog balavca koji se usudio da oskrnavi sveto tle.
Ja još ni danas ne znam je li moja tetka imala zakonito pravo na tu ledinu, ali je uvrtela u glavu da ima, a to je za nju bilo svejedno. Prelaženje magarca preko tog neprikosnovenog mesta bila je jedna od velikih uvreda u njenom životu, koja se morala stalno svetiti. Ma čime bila zaposlena, ma kako bio zanimljiv razgovor u kome je učestvovala, magarac bi za tren oka promenio tok njenih misli i ona bi odmah jurnula na njega. Vrčevi sa vodom i kante za polivanje bili su spremni na skrovitom mestu da se izruče na dečake-prestupnike; štapovi su čekali u zasedi iza vrata; ispadi su se dešavali u svako doba dana, i rat se vodio bez prekida. Možda je to bilo prijatno uzbuđenje za dečake koji su vodili magarce, ili su neki magarci promućurniji od ostalih, shvativši kako stvar stoji, onako iz svoje urođene tvrdoglavosti uživali da tuda prolaze. Samo znam da su bile tri uzbune pre nego što je kupatilo bilo gotovo, a u poslednjoj i najočajnijoj od sviju, videh tetku kako se lično baca u koštac s nekim dečkom pepeljave kose od svojih petnaest godina i treska njegovom pepeljavom glavom o svoju kapiju, pre nego što je on uspeo da shvati u čemu je stvar. Ti su prekidi za mene bili utoliko smešniji, što mi je upravo kašičicom davala čorbu — pošto je bila čvrsto uverena da ja stvarno umirem od gladi, te da u početku moram dobijam hranu u malim količinama — pa bi, dok su mi još usta bila otvorena da prime kašičicu, bacila ovu natrag u činiju, i dreknula: »Dženeta! Magarci!«, a zatim izletela napolje na juriš.
Kupanje je bilo veliko uživanje. Već sam, naime, počeo da osećam oštre bolove u udovima zbog ležanja u polju, i bio tako umoran i slab, da sam jedva mogao da ostanem budan pet minuta bez prekida. Pošto se okupah, one mi, mislim na tetku i Dženetu, obukoše košulju i pantalone koje su pripadale gospodinu Diku, pa me umotaše u dva-tri velika šala. Ne znam na kakav sam zavežljaj ličio, ali sam osećao da mi je vrlo toplo. Kako sam se osim toga osećao slab i sanjiv, ubrzo opet legoh na sofu i zaspah.
Možda sam samo sanjao, što je moglo biti posledica mog maštanja koje mi se tako dugo vrzlo po glavi, ali se probudih pod utiskom da je moja tetka bila došla, da se nagla nada mnom, da mi je uklonila kosu s lica i namestila zgodnije glavu, a onda stajala i gledala u mene. činilo mi se da su mi u ušima ostale i reči »Lep dečko«, ili »Siroti mali«, ali kad se probudih, nije nesumnjivo, bilo ničega što bi me navodilo na misao da ih je izgovorila moja tetka. Ona je sedela u izbočenom prozoru i zurila u more iza lepeze, koja se, nameštena na nekoj vrsti osovine, mogla okretati na sve strane.
Ručali smo ubrzo pošto se probudih (imali smo pečeno pile i puding), pri čemu sam sedeo za stolom kao neka uvezana ptica i s velikom mukom micao rukama. Ali se na tu nezgodu nisam žalio, pošto me je umotala lično moja tetka. Za sve to vreme sam želeo da saznam šta namerava sa mnom, ali je ona ručala ne govoreći ništa, sem što bi s vremena na vreme uprla pogled u mene, koji sam sedeo preko puta nje, i rekla »Milostivi bože!« što niukoliko nije ublažavalo moju strepnju.
Pošto se diže stolnjak, i na sto donese šeri, od koga i ja dobih jednu čašu, tetka opet posla po gospodina Dika, koji nam se pridruži, držeći se zatim što je mogao mudrije kad ona zatraži od njega da sasluša moju istoriju, koju je izvlačila iz mene
postepeno, postavljajući mi niz pitanja. Dok sam ja kazivao, ona je gledala u gospodina Dika, koji bi inače, mislim, zaspao, a ona ga je, kad god bi se nepažnjom nasmešio, prekorevala mrštenjem.
»Ne mogu da shvatim šta je bilo toj sirotoj nesrećnoj Bebi da se opet uda«, reče moja tetka kad ja završih.
»Možda se zaljubila u svog drugog muža«, napomenu ’gospodin Dik.
»Zaljubila!« odgovori moja tetka, »Šta hoćete time da kažete? Šta joj je trebalo da se zaljubljuje? Nije to bio njen posao!«
»Možda je«, reče gospodin Dik smešeći se budalasto pošto je malo razmišljao, »to učinila iz zadovoljstva«.
»Baš mi je to neko zadovoljstvo!« odgovori tetka, »čudno mi zadovoljstvo za sirotu Bebu; pokloniti svoju prostodušnu veru tako nekom psu od čoveka, koji će je zloupotrebiti, pa bilo ovako ili onako. Volela bih da znam šta je mislila! Imala je jednog muža. Ispratila je sa sveta Davida Koperfilda, koji je uvek, još od svog detinjstva, trčao za voštanim lutkama. Rodila je bebu, ili bolje, dve su se bebe tamo našle kad je onog petka u noć rodila ovo dete što tu sedi — pa šta je više htela?«
Gospodin Dik krišom mahnu glavom prema meni, kao da je bio mišljenja da je tu svaki pogovor izlišan.
»Čak nije mogla ni da rodi dete kao svi ostali«, reče tetka. »Šta se desilo sa sestrom ovog deteta, sa Betsi Trotvud? Nije ni došla na svet. Ta idite, molim vas!«
Gospodin Dik je izgledao sasvim uplašen.
»Pa onaj čovečuljak, onaj doktor sa krivom glavom«, reče tetka. »Dželips, kako li se ono zvao; šta je on mislio? Nije ništa drugo znao da kaže — kao neki crvenko-crvendać — što, u stvari, i jeste — nego ,Dečko je’. Dečko. Da. Budale su oni, budale svi od reda!«
Žestina tog uzvika jako uplaši gospodina Dika, a da pravo kažem i mene.
»A zatim, kao da to nije bilo dosta, i kao da joj nije bilo dovoljno što je stala na put sestri ovog deteta, Betsi Trotvud«, reče moja tetka, »nego se udaje po drugi put, i to udaje za nekakvog Merderera\'7b18\'7d ili za čoveka sa sličnim imenom, i time staje na put i sreći ovog deteta ovde. I ovo njegovo lutanje i skitanje samo je prirodna posledica svega toga, što bi svako predvideo da nije beba. On toliko liči na Kaina i pre no što je porastao, da sličniji ne može biti«.
Gospodin Dik me oštro pogleda, kao da hoće da proveri da li sam zaista takav.
»Pa onda i ona žena sa bezbožničkim imenom«, reče tetka, »ta Pegoti, i ona potegla da se uda. Kao da se nije nagledala nesreća koje prate takve stvari; pazi ti nje, potrčala i ona da se uda — kako ovo dete priča. Nadam se«, reče tetka, tresući glavom, »da joj je muž jedan od onih muževa-batinaša kojih su pune novine i koji će je dobro lemati«.
Nisam mogao da slušam takve reči o mojoj staroj dadilji i takve želje. Rekoh tetki da se zaista vara. Da je Pegoti najbolja, najiskrenija, najodanija, najvernija i najpožrtvovanija prijateljica i služavka na svetu, koja me je uvek mnogo volela, koja je jako volela moju majku, koja je držala glavu moje majke na svojim rukama dok je ova umirala, i da je na njeno lice moja majka spustila svoj poslednji zahvalni poljubac. I kako me je sećanje na njih dve gušilo, briznuh u plač dok sam pokušavao da kažem kako je njena kuća moja kuća, i kako je sve što ona ima moje, i da bih otišao k njoj da tražim utočište da nije bila skromnog stanja, te sam se plašio da bih joj stvorio neprilika — briznuh u plač, kažem, dok sam pokušavao da to izgovorim, i zagnjurih lice u ruke na stolu.
»No, dobro, dobro«, reče moja tetka; »dete ima pravo što je verno onima koji su njemu verni... Dženeta! Magarci!«
Tvrdo sam uveren da bi između nas došlo do potpunog razumevanja da nije bilo tih nesrećnih magaraca, jer mi tetka položi ruku na rame, a meni dođe da je, ohrabren tim, zagrlim i zamolim za zaštitu. Ali prekid i nered usled borbe napolju učiniše kraj za izvesno vreme svakoj nežnijoj misli, i navedoše tetku da sve do čaja besno govori gospodinu Diku o svojoj odluci da se obrati za pomoć zemaljskim sudovima, s molbom da pokrenu postupak zbog nasilnog upadanja u tuđe imanje, i to protiv svih vlasnika magaraca koliko god ih ima u Doveru.
Posle čaja smo sedeli kraj prozora, na osmatračnici, kako mi se činilo po tetkinom oštrom izrazu lica, i vrebali nove prestupnike sve do mraka, kad Dženeta donese na sto sveće i tablu za trik-trak\'7b19\'7d i navuče zavese.
»A sada, gospodine Dik«, reče tetka sa ozbiljnim izrazom i s podignutim kažiprstom kao i pre, »hoću da vam postavim još jedno pitanje. Pogledajte ovog dečka«.
»Davidovog sina?« upita gospodin Dik uz izraz lica koji je odavao pažnju i zbunjenost.
»Da«, odgovori moja tetka, »Šta biste vi sad s njim uradili?«
»Radio sa Davidovim sinom?« upita gospodin Dik.
»Da,« odgovori tetka, »sa Davidovim sinom«.
»O,« reče gospodin Dik. »Da, uradio sa... strpao bih ga u krevet«.
»Dženeta«, stade vikati moja tetka, sa onim istim zadovoljnim likovanjem koje sam i pre zapazio. »Gospodin Dik nas dobro upućuje. Ako je krevet spremljen, odvešćemo ga gore«.
Pošto Dženeta izjavi da je krevet spremljen, odvedoše me gore ljubazno, ali nekako kao zatvorenika; tetka je išla napred, dok je Dženeta bila pozadina. Jedina okolnost koja mi pruži nove nade bilo je tetkino zastajanje na stepenicama da zapita za neki miris vatre koji se tu osećao i Dženetin odgovor da je dole u kuhinji palila moju staru košulju. Ali u mojoj sobi nije bilo drugog odela sem čudne gomile stvari koje sam imao na sebi; a kad me tako ostaviše sa svećicom, za koju me je tetka opomenula da će goreti tačno pet minuta, čuh kako spolja zaključavaju vrata. Preturajući po glavi misli o svemu ovome, učini mi se da je moguće da tetka, koja nije mogla ništa znati o meni, podozreva da imam običaj da bežim, te da zato preduzima mere predostrožnosti da bi me sigurno zadržala.
Soba je bila prijatna, na vrhu kuće, i okrenuta moru, koje je mesec divno obasjavao. Pošto sam se pomolio bogu, i pošto se sveća ugasi, sećam se da sam još sedeo i gledao u mesečinu na vodi, kao da sam se mogao nadati da ću moći iz nje pročitati svoju sudbinu kao iz neke sjajne knjige; ili da ću videti majku s detetom kako silazi s neba, niz taj sjajni put, da me pogleda kao što me je gledala kada sam poslednji put video njeno slatko lice. Sećam se kako svečano osećanje, s kojim najzad okretoh oči, ustupi mesto osećanju zahvalnosti i spokojstva, koje osetih kad pogledah krevet sa belim zavesama, a još više kad legoh u meku postelju i kad se šćućurih u čaršave bele kao sneg. Sećam se kako sam mislio na sva ona osamljena mesta gde sam spavao pod noćnim nebom, i kako sam se molio bogu da nikad više ne ostanem beskućnik, i da nikada ne zaboravim beskućnike. I sećam se kako mi se zatim činilo da plovim po melanholičnom sjaju one staze koja se pružala preko mora u svet snova.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

David Koperfild Empty Re: David Koperfild

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 12:37 pm

David Koperfild 2018_06_15_09_52_16_371_823_0



GLAVA XIV

MOJA TETKA SE REŠAVA ŠTA DA RADI SA MNOM


Kad ujutro siđoh, zatekoh tetku tako duboko zamišljenu nad postavljenim stolom za doručak, sa laktom na poslužavniku, da se sadržina suda sa vrelom vodom, prepunivši čajnik, razlila po celom stolnjaku. Moj ulazak odagna njena razmišljanja. Bio sam siguran da sam ja bio njihov predmet, pa sam više nego ikad želeo da doznam šta namerava sa mnom. Ali se nisam usudio da izrazim svoju želju da je ne bih uvredio.
Međutim, moje su se oči, koje nisu bile pod tako jakom stegom kao jezik, često za vreme doručka upravljale na tetku. Nikad nisam mogao da je gledam nekoliko minuta bez prekida, a da ne vidim kako baca pogled na mene — i to na neki čudno zamišljeni način, kao da sam negde beskrajno daleko, a ne na drugoj strani malog, okruglog stola. Kad završi doručak, tetka se sasvim odlučno zavali u naslonjaču, nabra obrve i skrsti ruke, pa me stade natenane posmatrati sa tako usredsređenom pažnjom, da se ja sasvim zbunih. Pošto još nisam bio završio doručak, pokušah da sakrijem zabunu nastavljajući da jedem, ali mi je nož padao preko viljuške, a viljuška zapinjala o nož, dok su odsečeni komadići slanine odskakali u vazduh do iznenađujuće visine, umesto da ih isečem i pojedem, pri čemu bih se svaki čas zagrcnuo čajem, koji je uporno išao onamo gde ne treba, te najzad digoh ruke od svega i nastavih da sedim, crveneći pod tetkinim upornim pogledom.
»De!« reče moja tetka posle dugog vremena.
Podigoh oči s poštovanjem, pa sretoh njen sjajni, oštri pogled.
»Pisala sam mu«, reče tetka.
»Kome...?«
»Tvom očuhu«, reče tetka. »Poslala sam mu pismo u kome sam mu rekla da će se morati pomučiti da mi odgovori, ili da mu jamčim da ćemo se dohvatiti«.
»Zna li on gde sam ja, tetka?« upitah je zabrinuto.
»Kazala sam mu«, reče tetka klimnuvši glavom.
»Hoćete li me ... vratiti njemu?« promucah.
»Ne znam«, odgovori tetka. »Videćemo«.
»O, ne mogu da zamislim šta bih radio«, uzviknuh ja, »kad bih morao da se vratim gospodinu Merdstonu«.
»Ne znam ništa o tome«, reče moja tetka, vrteći glavom; »nikako još ne mogu o tome govoriti. Videćemo«.
Ja se na te reči oneraspoložih; snuždih se i nekako klonuh. Moja tetka, ne obraćajući, izgleda, mnogo pažnje na mene, pripasa neku grubu pregaču sa podvezačom, koju izvuče iz ormana, pa svojim rukama opra šolje od čaja, a zatim, kad je sve bilo oprano i opet poređano na poslužavnik, a stolnjak složen i položen preko svega, zazvoni Dženeti da, sve odnese. A onda je neko vreme čistila mrvice metlicom (pošto je prvo navukla rukavice), sve dok nije sa ćilima nestalo i najmanje mrlje, našto obrisa prašinu i uredi sobu, koja je već i pre toga bila sva obrisana i uređena. Pošto sve ovo obavi tako da se oseti zadovoljna, ona skide rukavice i kecelju, pa ih složi i ostavi na određeno mesto u ormanu odakle ih je i uzela, pa prenese kutiju za rad na sto kraj otvorenog prozora i sede da radi, dok je ona zelena lepeza stajala između nje i svetlosti.
»Otiđi gore«, reče mi tetka udevajući konac u iglu, »pa pozdravi gospodina Dika i kaži da bih volela da znam kako napreduje predstavka«.
Ja živo skočih da izvršim nalog.
»Tebi sigurno«, reče tetka gledajući me onako izbliza kao što je gledala iglu u koju je uvlačila konac, »to ime Dik izgleda suviše kratko, a?«
»Juče mi se učinilo dosta kratko,« priznadoh ja.
»Nemoj misliti da on nema i duže ime, samo što se njime ne služi«, reče tetka ponosnije. »Bebli, gospodin Ričard Bebli; to je njegovo pravo ime«.
Baš kada sam se spremao da kažem, skromno osećajući da sam suviše mlad i da sam kriv zbog te familijarnosti, da će bolje biti da ga zovem njegovim punim imenom, moja tetka nastavi:
»Ali ga ti nipošto nemoj tako zvati. On ne trpi svoje ime. To je neka njegova nastranost. Premda ne znam zašto bi to bila nastranost, jer su neki koji nose to ime rđavo postupali prema njemu, te sam bog zna da nije čudno što oseća smrtnu odvratnost prema tom imenu. On se sada zove gospodin Dik, i ovde i svuda, ako ikada ode bilo kuda, što neće. Stoga pazi, dete: zovi ga samo gospodin Dik«.
Obećah da ću je poslušati, pa odoh gore sa porukom, razmišljajući usput kako gospodin Dik mora dobro da napreduje sa svojom predstavkom ako već dugo radi na njoj onako brzo kao što je radio kad sam ga silazeći video kroz otvorena vrata. Zatekoh ga gde još uvek piše dugim perom, sa glavom gotovo položenom po hartiji. Bio je tako zadubljen, da sam imao dovoljno vremena da gledam velikog zmaja u uglu sobe, razbacane svežnje rukopisa, bezbroj pera i, iznad svega, ogromnu količinu mastila — koje je, izgleda, držao u nekih dvanaest boca od po pola galona — pre nego što on primeti da sam tu.
»A! Febuse!« reče gospodin Dik spuštajući pero. »Kako stoji svet? Znaš šta«, dodade on tišim glasom, »ne bih hteo da se o tome govori, ali je ovaj...« na to mi on dade znak glavom i prinese usne uhu, »ovaj svet lud. Lud kao Bedlem\'7b20\'7d, dečko!« reče gospodin Dik, šmrknuvši burmut iz okrugle kutije koja se nalazila na stolu, i nasmejavši se od sveg srca.
Ne usuđujući se da izrazim svoje mišljenje po tom pitanju, ja mu saopštih poruku.
»Dobro«, odgovori gospodin Dik, »pozdravi je od mene i reci da sam ja... da mi se čini da sam počeo. Mislim da sam počeo«, reče gospodin Dik, pa prođe rukom kroz prosedu kosu, i baci na svoj rukopis jedan pogled koji je bio pun svega osim pouzdanja. »Ti si išao u školu, je l’?«
»Išao sam, gospodine«, odgovorih ja, »kratko vreme«.
»Sećaš li se godine«, upita me gospodin Dik gledajući me ozbiljno i uzimajući pero da zapiše, »kad je odsečana glava kralju Karlu I?«
Rekoh da mislim da se to desilo hiljadu šest stotina četrdeset i devete.
»Dobro«, odgovori gospodin Dik češući uho perom i gledajući sa sumnjom u mene. »Tako kažu knjige, ali ja ne mogu da shvatim kako to može biti. Jer ako je to bilo pre toliko godina, kako su mogli ljudi oko njega da pogreše, pa da neke brige iz njegove glave, pošto je odsečana, stave u moju!«
Mene neobično iznenadi to pitanje, ali mu o tome nisam mogao dati nikakvo objašnjenje.
»Vrlo je čudnovato«, reče gospodin Dik, i snuždeno pogleda na hartiju, dok mu je ruka opet bila u kosi, »da to nikako ne mogu da izvedem načisto. Nikako to ne mogu potpuno da razjasnim. Ali ne mari, ne mari!« reče on veselo, pa dižući se dodade: »ima vremena! Pozdravi gospođicu Trotvud i reci da zaista vrlo dobro napredujem«.
Kad sam pošao, on mi skrenu pažnju na zmaja.
»Kako ti se dopada ovaj zmaj?« upita on.
Ja odgovorih da je divan, čini mi se da je morao biti sedam stopa u visinu.
»Ja sam ga napravio. Pustićemo ga da leti, ti i ja«, reče gospodin Dik. »Vidiš li ovo?«
On mi pokaza kako je zmaj sav pokriven rukopisom, ispisanim veoma zbijeno i marljivo, ali tako jasno da kad pogledah preko redova, opet videh na nekoliko mesta neke aluzije na glavu kralja Karla I.
»Ima dosta kanapa«, reče gospodin Dik, »i kad visoko leti, odnosi daleko činjenice. To je moj način da se one rasprostru. Ko zna gde mogu pasti. To zavisi od prilika, vetra i tako dalje, ali ja sam spreman na sve eventualnosti«.
Lice mu je bilo tako blago i prijatno, i imalo u sebi nečeg blagočestivog, mada je bilo zdravo i veselo, tako da sam pomislio da možda pravi neku dobroćudnu šalu sa mnom. Zato se stadoh smejati, našto se on nasmeja, pa se raziđosmo kao najbolji prijatelji.
»No, dete«, reče tetka kad siđoh dole, »kako je jutros gospodin Dik?«
Ja je obavestih da je pozdravlja i da dobro napreduje.
»Šta misliš o njemu?« upita me tetka.
Meni prođe kroz glavu neka nejasna misao da pokušam da izbegnem to pitanje time što ću odgovoriti da mi se čini da je krasan gospodin, ali se moja tetka ne dade tako lako otresti, nego spusti svoj rad u krilo pa reče, prekrstivši ruke:
»Hajde! Tvoja sestra Betsi Trotvud bi mi o bilo kom otvoreno rekla šta misli. Budi što možeš više nalik na svoju sestru i govori jasno!«
»Je li on... je li gospodin Dik... pitam ja jer ne znam, tetka; da nije on malo šenuo pameću?« promucah ja, jer sam osećao da se nalazim na opasnom tlu.
»Ni za trunku«, reče tetka.
»Da«, primetih ja slabim glasom.
»Ako ima išta na svetu«, reče tetka s puno odlučnosti i snažnim glasom, »što gospodin Dik nije, e to nije«.
Ništa bolje nisam mogao nego da dodam još jedno plašljivo:
»Da«.
»Za njega su rekli da je lud«, reče moja tetka. »Osećam neko sebično zadovoljstvo kad kažem da su ga nazvali ludim, jer inače ne bih imala blagodet da uživam njegovo društvo i savet za poslednjih deset godina i više, u stvari, za sve vreme otkako me je razočarala tvoja sestra Betsi Trotvud«.
»Tako dugo?« rekoh ja.
»I divni su mi bili ti ljudi koji su se usudili da ga nazovu ludim«, nastavi tetka. »Gospodin Dik mi je neka dalja rodbina, nije važno kakva, i ne treba da ulazim u to. Da nije bilo mene, njegov rođeni brat bi ga zatvorio za ceo život; samo to«.
Bojim se da je od mene bilo licemerno, ali se, videći da tetki ta stvar leži na srcu, potrudih da i ja izgledam kao da mi to leži na srcu.
»Ohola budala!« reče tetka. »Zato što mu je brat bio malo nastran, mada nije ni upola nastran koliko mnogi drugi, nije hteo da ga viđaju u njegovoj kući, te ga posla u neku privatnu ludnicu; iako ga je naročito njegovom staranju poverio njihov pokojni otac, koji ga je smatrao skoro blesavim. Mora da je bio pametan čovek kad je tako mislio. Sigurno je on sam bio lud«.
I ja opet pokušah da izgledam potpuno ubeđen, pošto je tetka tako izgledala.
»Tako se ja umešam«, reče tetka, »i predložim mu nešto. Rekoh mu: ,Vaš je brat svestan, svesniji nego što ste vi, ili što ćete ikad biti, po svemu sudeći. Dajte mu neki stalan prihod i pustite ga da stanuje kod mene. Ja ga se ne bojim, ja nisam ohola. Ja sam spremna da se staram o njemu, i neću rđavo postupati s njim kao što su neki, i osim onih u ludnici, činili’. Posle priličnog natezanja«, reče tetka, »dobila sam ga, i odonda je stalno ovde. On je najprijatniji i najprilagodljiviji stvor na svetu, a što se tiče saveta!... Ali niko osim mene ne zna kakav je um u toga čoveka«.
Tetka pogladi haljinu i zatrese glavom, kao da je htela da i jednim i drugim pokretom izrazi prkos prema čitavom tom svetu.
»On je imao sestru koju je mnogo voleo«, reče tetka, »dobro stvorenje, koje je bilo dobro prema njemu. Ali je učinila što i sve ostale žene — udala se, stekla muža. A taj je učinio što i svi ostali muževi — unesrećio je. To je tako uticalo na dušu gospodina Dika, a to čini mi se nije ludilo, da ga je to, uz strah od brata i svest koliko je brat neljubazan prema njemu, bacilo u groznicu. To je bilo pre nego što je došao k meni. Ali ga sećanje na to još uvek tišti. Je li ti govorio štogod o kralju Karlu I, dete?«
»Da, tetka«.
»Ah!« reče moja tetka, trljajući nos kao da joj je to malo neprijatno. »To je njegov alegorični način da to izrazi. On sasvim prirodno svoju bolest dovodi u vezu sa velikim nemirom i uzbuđenjem, i to je samo figura, ili poređenje, ili već kako mu se to zove, kojim se on služi. A što ne bi ako mu se čini zgodna?«
Ja rekoh:
»Svakako, tetka«.
»To nije poslovni način govora«, reče tetka, »ni način otmenog društva. Ja to potpuno shvatam, i to je razlog zbog koga navaljujem da o tome ne bude ni reči u njegovoj predstavci«.
»Je l’ on to piše predstavku o svom životu, tetka?«
»Da, dete«, odgovori moja tetka, ponovo trljajući nos. »Tom predstavkom on namerava da svoje stvari iznese Lordu Kancelaru, ili lordu Ovom ili Onom — svakako nekom od tih ljudi koji su plaćeni da im se upućuju predstavke. Nadam se da će ovih dana biti upućena. Dosad nije bio u stanju da je napiše, a da ne unese onaj svoj način izražavanja, ali ništa zato; tako bar nešto radi«.
U stvari, kasnije sam doznao da je gospodin Dik više od deset godina nastojao, da odstrani kralja Karla I iz svoje predstavke, ali da se ovaj stalno uvlačio u nju, te da je još uvek u njoj.
»Opet velim«, reče tetka, »niko sem mene ne zna kakav je um u toga čoveka; on je najprijatniji i najprilagodljiviji stvor na svetu. Ako ponekad voli da pušta zmaja, šta s tim! I Franklin je puštao zmaja. A ko je smešniji od kvekera koji pušta zmaja?«
Da sam mogao predpostaviti da je tetka ispričala te pojedinosti naročito zbog mene, i kao dokaz poverenja u mene, osećao bih se visoko odlikovan, i u tom znaku njenog dobrog mišljenja o meni video nešto povoljno. Ali nisam mogao da ne zapazim da se upustila u njih uglavnom zato što se to pitanje pojavilo u njenoj glavi i sa vrlo malo veze sa mnom, mada se meni obraćala u nedostatku nekog drugog.
Ujedno moram reći da je njena plemenita briga, za sirotog bezazlenog gospodina Dika ne samo ulevala u moje mlado srce neku sebičnu nadu da će ona biti dobra i prema meni, već i moje srce nesebično zagrevala za nju. Čini mi se da sam počeo uviđati da u moje tetke, i pored svih njenih nastranosti i čudnih raspoloženja, postoji nešto što je za poštovanje i na što se čovek može osloniti. Mada je toga dana bila isto. onako stroga kao i dan ranije, i isto tako često izletala i uletala zbog magaraca, i mada se strahovito razbesnela kad je neki mladić koji je tuda prolazio pogledao zaljubljeno u Dženetu na prozoru (to je bila jedna od najozbiljnijih uvreda koje su se mogle naneti dostojanstvu moje tetke), ipak je budila u meni više poštovanja prema sebi, mada ne i manje straha.
Ogromna je bila zabrinutost koju sam osećao u ono vreme koje je moralo proteći do odgovora gospodina Merdstona, ali sam nastojao da je obuzdam i da na izvestan miran način budem koliko mogu ljubazniji prema tetki i gospodinu Diku. Gospodin Dik i ja smo često izlazili da puštamo velikog zmaja, ali ja još uvek nisam imao nikakvog odela, osim onih ne tako živopisnih haljina kojima su me ukrasili prvog dana, i koje su me držale zatvorena u kući po ceo dan, osim jednog sata pošto bi pao mrak, kad bi me tetka, zdravlja radi, povela u šetnju, pred spavanje, po grebenu iznad mora. Najzad stiže odgovor od gospodina Merdstona, i tetka mi, na moj beskrajni užas, reče da on lično dolazi sutra da govori s njom. Sutradan sam, još uvek upakovan u svoju čudnu odeću, sedeo i brojao sate, sav crven i vreo od unutarnjeg sukoba između sve slabije nade i sve većeg straha, i očekujući da se trgnem pred pojavom onog mračnog lica od kojeg sam se svaki čas trzao uobražavajući da dolazi.
Moja tetka je bila nešto malo energičnija i stroža nego obično, ali inače na njoj nisam mogao primetiti nekog drugog znaka pripreme za prijem posetioca koga sam se toliko plašio. Ona je sedela sa radom kraj prozora, a ja pored nje, dok su mi se po glavi vrzle sve moguće i nemoguće misli o ishodu posete gospodina Merdstona, — i tako sve do prilično kasno popodne. Naš ručak se neprestano odlagao na neodređeno vreme, ali je već bilo tako kasno, da tetka naredi da se spremi, kad iznenada podiže uzbunu da dolaze magarci, na što ja, do krajnosti zaprepašćen i zapanjen, ugledah gospođicu Merdston kako na ženskom sedlu odlučno jaše preko one neprikosnovene ledine i kako se zaustavlja pred kućom, osvrćući se oko sebe.
»Odlazite«, viknu tetka tresući glavom i pesnicom sa svog prozora, »Šta tražite ovde? Kako smete da gazite tuđe pravo? Odlazite! Ej, vi stvore drska lica!«
Tetku je tako strahovito razbesnela hladnokrvnost s kojom je gospođica Merdston gledala oko sebe, da mi se stvarno učini da se ukočila i da je za trenutak nesposobna da po običaju izleti napolje. Ja iskoristih priliku da joj kažem ko je to, i da je onaj gospodin koji sad prilazi toj prestupnici, jer je, zbog strmog puta bio zaostao za njom, glavom gospodin Merdston.
»Ne tiče me se ko je!« uzviknu tetka, još uvek tresući glavom i praveći sa prozora pokrete koji su mogli značiti sve drugo samo ne dobrodošlicu. »Ne dam da se vređa moje pravo. To ne dopuštam! Odlazite! Dženeta, okreni ga! Odvedi ga!« i ja onako stojeći iza tetke videh neku brzu borbu, u kojoj je magarac stajao, dok je Dženeta pokušavala da ga povuče za uzdu, a gospodin Merdston pokušavao da ga povede napred, dok je gospođica Merdston udarala Dženetu suncobranom, a nekoliko dečaka koji su došli da, vide borbu vikali iz sve snage. Ali tetka, ugledavši iznenada među njima mladog zlikovca koji je bio čuvar magaraca i koji je bio jedan od njenih najokorelijih prestupnika, mada je tek bio prebacio deset godina, istrča na razbojište, pa ga zgrabi, zarobi, i uvuče u vrt s kaputom prevrnutim preko glave i s nogama koje su greble po zemlji, da ga tu čvrsto drži u škripcu, dovikujući Dženeti da dovede policiju i sudije, pa da ga uhvate, sude i pogube na licu mesta. Ali taj deo bitke ne potraja dugo, jer mali zločinac, vešt u raznim prevarama i smicalicama, o kojima moja tetka nije imala pojma, pobeže vičući, ostavljajući u lejama dubok trag svojih potkovanih cipela i pobedonosno odvodeći magarca.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

David Koperfild Empty Re: David Koperfild

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 12:37 pm

David Koperfild 2018_06_15_09_52_16_371_804_0


Gospođica Merdston je sjahala pri kraju borbe, te je sad sa bratom čekala kod stepenica, dok tetka ne bude imala vremena da ih primi. Tetka, malo nakostrešena usled sukoba, promaršira mimo njih u kuću, vrlo dostojanstvena, rešena da ne obraća nikakvu pažnju na njihovo prisustvo pre no što ih Dženeta prijavi.
»Da odem, tetka?« upitah ja drhteći.
»Ne, gospodine,« reče tetka. »Nipošto!« i gurnu me u kut kraj sebe, ogradivši me stolicom, kao da je to zatvor ili ograda u sudnici. U tom položaju ostadoh za vreme celog razgovora, te odatle videh kako ulaze gospođica i gospodin Merdston.
»O!« reče tetka. »Nisam odmah znala protiv koga sam imala zadovoljstvo da se bunim. Ali nikome ne dopuštam da jaše preko one ledine. Ne pravim nikakvih izuzetaka. Nikom to ne dopuštam«.
»Vaš je propis dosta nezgodan za strance«, reče gospođica Merdston.
»Zar?« upita moja tetka.
Gospodin Merdston kao da se uplaši da se neprijateljstva ne obnove, te se umeša:
»Gospođica Trotvud!«
»Izvinite«, primeti tetka pogledavši ga oštro. »Vi ste onaj gospodin Merdston koji se oženio udovicom moga pokojnog nećaka Davida Koperfilda iz Vraništa kod Blanderstona? Mada ne znam zašto baš Vranište?«
»Jesam«, reče gospodin Merdston.
»Izvinite me, gospodine, što kažem«, odgovori tetka, »da mislim da bi bilo mnogo bolje i srećnije da ste ostavili na miru to siroto dete«.
»Utoliko se slažem sa primedbom koju je učinila gospođica Trotvud«, primeti gospođica Merdston ukočena, »što smatram da je naša sirota Klara u suštini bila pravo dete«.
»Uteha je za vas i za mene, gospođo«, reče tetka, »koje smo dosta odmakle u životu, te nema izgleda da će nas unesrećiti lične privlačnosti, što to za nas niko ne može reći«.
»Nema sumnje«, odgovori gospođica Merdston, mada čini mi se, ne vrlo rado i ljubazno. »I sigurno bi bilo sto puta bolje za mog brata, kako vi kažete, da nikada nije stupio u taj brak. Uvek sam bila tog mišljenja«.
»Ne sumnjam da jeste«, reče tetka, pa zazvoni. »Dženeta, pozdravite gospodina Dika i zamolite ga da siđe«.
Tetka je zatim sve do njegovog dolaska sedela savršeno uspravno i ukočeno, mršteći se na zid. Kad on dođe, tetka izvrši ceremoniju predstavljanja.
»Gospodin Dik, stari i prisni prijatelj, na čiji sud«, reče tetka, naglašavajući to kao da hoće da opomene gospodina Dika, koji je grizao kažiprst i izgledao prilično luckasto, »mnogo polažem«.
Na ovaj mig gospodin Dik izvadi prst iz usta, pa stade usred grupe sa ozbiljnim i pažljivim izrazom lica. Tetka naže glavu prema gospodinu Merdstonu, koji nastavi:
»Gospođice Trotvud, po prijemu vašeg pisma, smatrao sam kao akt veće pravičnosti prema sebi i možda većeg poštovanja prema vama...«
»Hvala vam«, reče tetka gledajući ga uvek oštro, »nije trebalo da se brinete za mene«.
»... Da na njega odgovorim lično, ma kako nezgodan bio put«, nastavi gospodin Merdston, »pre nego da vam pišem. Ovaj nesrećni dečko, koji je pobegao od svojih prijatelja i sa svog posla ...«
»I čiji je izgled«, umeša se njegova sestra, skrećući opštu pažnju na mene u mom neopisivom odelu, »prava bruka i sramota«.
»Džein Merdston«, reče njen brat, »budite tako dobri da me ne prekidate. Ovaj nesrećni dečko je, gospođice Trotvud, bio povod mnogih domaćih briga i neprilika; i za vreme života moje drage pokojne žene, i posle. On ima nabusit i buntovan duh, preku narav, i tvrdoglavu, čak neukrotivu ćud. I sestra i ja smo pokušali da ispravimo te njegove poroke, ali bez uspeha. I moje je mišljenje — upravo to je mišljenje i moje sestre, u koju imam poverenje, da je pravo da vi iz naših usta čujete to ozbiljno i nepristrasno tvrđenje«.
»Skoro je nepotrebno da potvrđujem ono što je izjavio moj brat«, reče gospođica Merdston »ali želim da primetim da je, verujem, od svih dečaka na svetu ovo najgori«.
»Oštro!« reče tetka kratko.
»Ali nikako suviše oštro s obzirom na činjenice«, odgovori gospođica Merdston.
»Hm!« reče tetka. »Pa onda, gospodine?«
»Ja imam svoje mišljenje«, nastavi gospodin Merdston, čije se lice sve više mračilo što su duže on i tetka posmatrali jedno drugo, čineći to vrlo pažljivo, »o tome na koji ga je način najbolje vaspitati; ono je zasnovano delom na mom poznavanju njegovog karaktera, a delom na poznavanju mojih sredstava i izvora. Ja sam pred sobom nosim odgovornost za te svoje ideje i upravljam se prema njima, te više o njima nije potrebno da govorim. Dosta je ako kažem da sam smestio ovog dečka pod nadzor jednog svog ličnog prijatelja, u jednu uglednu radnju; da se to njemu nije dopalo; da je pobegao; da je lutao zemljom kao obična skitnica; i da je došao ovamo, sav u ritama, da se vama obrati za pomoć, gospođice Trotvud. Želim da pred vas časno iznesem tačne posledice, ukoliko ih ja mogu znati, do kojih će dovesti vaše izlaženje u susret njegovoj molbi«.
»Ali da vidimo prvo tu vašu uglednu radnju«, reče tetka. »Da je u pitanju bio vaš sin, vi biste, predpostavljam, i njega poslali onamo, na isto mesto?«
»Da je on sin moga brata«, odgovori gospođica Merdston upadajući u govor, »verujem da bi bio sasvim drukčijega karaktera«.
»Ili da je majka sirotog dečka živa; zar bi onda dospeo u tu uglednu radnju?« reče tetka.
»Verujem«, reče gospodin Merdston povlađujući glavom, »da Klara ne bi osporavala ono o čemu bi se ja i moja sestra Džein Merdston saglasili kao o najboljem«.
Gospođica Merdston potvrdi glasnim mrmljanjem.
»Hm!« reče moja tetka. »Jadna Beba!«
Gospodin Dik, koji je za sve vreme zveckao novcem, zazvecka sad tako jako, da tetka nađe za potrebno da ga opomene pogledom pre nego što reče:
»A godišnji dohodak sirotog deteta je umro zajedno s njom?«
»Umro zajedno s njom«, odgovori gospodin Merdston.
»A zar to malo imanje, kuća i vrt — kako se ono zvaše, Vranište bez vrana — nije zaveštano njenom dečku?«
»To je imanje njoj bez ikakvih ograničenja ostavio njen prvi muž«, reče gospodin Merdston kad ga tetka prekide neobično ljutito i nestrpljivo.
»Za ime božje, čoveče, nije to potrebno ni govoriti. Ostavio joj bez uslova! Kao da sad gledam Davida Koperfilda kako razmatra svakovrsne uslove, iako mu je jedan prosto stajao pred nosom. Naravno da ga je ostavio bezuslovno. Ali kad se ponovo udala — kad je, ukratko rečeno, udajom za vas učinila tako beskrajno nesrećan korak«, reče tetka, »zar niko, da govorim otvoreno, nije tada progovorio koju reč u korist dečka?«
»Moja pokojna žena je volela svog drugog muža, gospođo«, reče gospodin Merdston, »što po sebi znači da je imala poverenja u njega«.
»Vaša je pokojna žena, gospodine, bila najnaivnije, najodanije i najnesrećnije detence«, odgovori tetka tresući glavom. »Eto to je ona bila. A sad, šta imate još da kažete?«
»Samo ovo, gospođice Trotvud«, odgovori on. »Došao sam ovamo da odvedem Davida; da ga odvedem natrag bezuslovno, da radim s njim ono što nađem za shodno i da postupam s njim kako ja smatram da je ispravno. Ja nisam došao ovamo da dajem kakva bilo obećanja, ni da nekom dajem jemstva. Možda vi, gospođice Trotvud, želite da ga podstičete u njegovom bežanju i u žalbama koje vam upućuje. Vaše ponašanje, koje, moram reći, ne ide, izgleda, za mirnim rešenjem, navodi me na mišljenje da je tako nešto moguće. Moram vas upozoriti da ga vi zasvagda podstičete ako ga podstičete sad; ako sad stanete između mene i njega, morate stati zauvek, gospođice Trotvud. Ja ne mogu da se šalim, niti hoću da se iko sa mnom šali. Došao sam ovamo prvi i poslednji put da ga odvedem. Je li spreman da ide? Ako nije — a vi mi kažete da nije, pod ma kakvim izgovorom, sasvim mi je svejedno — moja su vrata ubuduće za njega zatvorena, a vaša, to smatram kao sigurno, širom otvorena«.
Tetka je vrlo pažljivo slušala taj govor, sedeći sasvim uspravno, sa rukama skrštenim na jednom kolenu, gledajući mrko u govornika. Kad on završi, ona okrete oči na gospođicu Merdston, ne menjajući pritom svoj položaj, pa reče:
»A vi, gospođo? Imate li vi šta da primetite?«
»Moj brat je, gospođice Trotvud«, reče gospođica Merdston, »tako lepo kazao sve što bih ja imala da kažem i izložio tako jasno sve što znam kao ovejane činjenice, da nemam ništa da dodam, sem da vam se zahvalim na učtivosti, u koju ne sumnjam«, reče gospođica Merdston sa ironijom koja moju tetku dirnu koliko bi dirnula onaj top kraj kojeg sam spavao u čatamu.
»A šta kaže dečko?« reče tetka; »jesi li raspoložen da ideš, Davide?«
Ja odgovorih da nisam i stadoh preklinjati tetku da me ne da. Rekoh da me ni gospođica ni gospodin Merdston nikad nisu voleli i da nikad nisu bili, dobri prema meni. Da su učinili da moja majka, koja me je uvek nežno volela, bude nesrećna zbog mene, i da ja to dobro znam, a da i Pegoti to dobro zna. Rekoh da sam bio nesrećniji nego što bi iko mogao poverovati ko zna koliko sam mlad. I molio sam i preklinjao tetku — zaboravio sam kakvim rečima, ali se sećam da sam bio jako uzbuđen — da mi pomogne i da me zaštiti, za ljubav moga oca.
»Gospodine Dik«, reče tetka, »Šta da radim s ovim detetom?«
Gospodin Dik se zamisli, zbuni, razvedri i najzad izjasni:
»Odmah dajte da mu se uzme mera za odelo«.
»Gospodine Dik«, reče tetka likujući, »dajte mi ruku, jer je vaša zdrava pamet neocenjiva«. Pošto je prodrma vrlo srdačno, ona me privuče k sebi i reče gospodinu Merdstonu:
»Možete ići kad god hoćete; ja ću pokušati sreću sa dečkom. Ako je takav kao što vi kažete, uvek mogu učiniti za njega barem koliko ste vi učinili. Ali ne verujem ni reči od toga«.
»Gospođice Trotvud«, odgovori gospodin Merdston, pa ustade i sleže ramenima, »da ste muško ...«
»Ah! Gluposti!« reče tetka. »Neću da vas čujem!«
»Kakva prefinjena učtivost«, viknu gospođica Merdston ustajući. »Neodoljiva, zaista«.
»Zar mislite da ja ne znam?« reče tetka ne obraćajući nikakvu pažnju na sestru, već produžujući da govori bratu, i da vrlo rečito trese glavom prema njemu, »kakav je život kod vas moglo provoditi ono siroto nesrećno i zavedeno detence? Zar mislite da ne znam u kakav ste zao čas po to nežno malo stvorenje prvi put izašli pred njene oči, smeškajući se na nju i buljeći u nju, kladila bih se, kao da bajagi ne znate ni dve unakrst«.
»Nikad nisam čula tako otmeno izražavanje«, reče gospođica Merdston.
»Zar mislite da vas ne prozirem kao da sam sve gledala svojim očima«, nastavi tetka, »sad kad vas stvarno vidim i čujem, što, da vam iskreno kažem, za mene može biti sve samo ne zadovoljstvo. O, bogo mili! Ko je bio slađi i glađi od gospodina Merdstona u početku! Jadno ošamućeno nevinašce nikad nije videlo takvog čoveka. Sav od šećera. Obožavao ju je. Ludovao za njenim dečkom, nežno ludovao za njim! On će mu biti drugi otac, i svi će živeti zajedno, kao u vrtu punom ruža, zar ne? Uh! Bežite mi s očiju odmah!« reče tetka.
»Nikad u životu nisam videla ništa ni nalik na ovo stvorenje«, viknu gospođica Merdston.
»Pa kad ste se osigurali kod sirote ludice«, reče tetka, »bog neka mi oprosti što je tako nazivam, a otišla je tamo gde se vama baš ne žuri, morali ste, valjda zato što još niste naneli dosta zla njoj i njenima, početi da je vaspitavate, zar ne, da je lomite, kao sirotu pticu u kavezu, i da, uništavate njen zavedeni život, učeći je da peva kako joj vi svirate?«
»Ovo je ili ludilo ili pijanstvo«, reče gospođica Merdston u krajnjem očajanju što ne može da navede na sebe bujicu tetkinih reči, »a ja bih pre rekla da je pijanstvo«.
Gospođica Betsi nastavi da govori gospodinu Merđstonu, ni najmanje ne obraćajući pažnju na njeno prekidanje, kao da ga nije ni bilo.
»Gospodine Merdstone«, reče ona, preteći mu prstom, »vi ste bili tiranin toj prostodušnoj Bebi, i vi ste joj slomili srce. Ona je bila detence puno ljubavi, ja to znam; znala sam to godinama pre no što ste je vi videli, i kroz taj najbolji deo njene slabosti našli ste da joj nanesete rane od kojih je umrla. Eto vam istine za utehu, dopadala vam se ona ili ne. Iskoristite je vi i vaše oruđe kako najbolje znate«.
»Dopustite da vas zapitam, gospođice Trotvud«, umeša se gospođica Merdston, »koga vi to, tako biranim rečima na koje nisam navikla, izvoljevate nazivati oruđem moga brata?«
Još uvek gluha na njen glas, i potpuno nedirnuta tim rečima, gospođica Betsi nastavi svoju beseđu.
»I bilo je jasno, kao što rekoh, godinama pre nego što ste je vi i videli — a zašto je tajanstvena volja proviđenja dopustila da je vi ikad ugledate, više je nego što može da shvati ljudski um — bilo je jasno da će se siroto, nežno, malo stvorenje udati, pre ili posle; ali sam se nadala da to neće ispasti tako rđavo kao što je ispalo. Bilo je to onda, gospodine Merdstone, kada je rodila ovog dečka«, reče tetka, »siroto dete kojim ste je kasnije ponekad mučili, što vam je sad neprijatna uspomena, te vam njegovu pojavu čini mrskom. Da, da! Ne morate se trzati!« reče tetka. »I bez toga znam da je to istina«.
On je za sve to vreme stajao kraj vrata i posmatrao tetku, sa osmehom na licu, iako su mu crne obrve bile tmurno nabrane. Primetio sam da je pobledeo, mada mu je osmeh još uvek bio na licu, i da diše, kako mi se činilo, kao posle trčanja.
»Zbogom gospodine«, reče tetka »i srećan vam put! Srećan put i vama, gospođo!« reče moja tetka, iznenada se okrećući njegovoj sestri. »Neka vas samo još jednom vidim da jašete na magarcu preko mog zelenila, znajte sigurno, kao što znate da nosite glavu na ramenima, da ću vam skinuti šešir s glave i izgaziti ga«.
Bio bi potreban slikar, i to ne običan slikar, da naslika lice moje tetke kakvo je bilo dok je davala izraze tome vrlo neočekivanom osećanju, i lice gospođice Merdston dok je to slušala. Ali način na koji je tetka to rekla bio je vatren koliko i sadržaj, tako da gospođica Merdston ne odgovori ni reči, več smotreno uhvati brata pod ruku i naduveno izađe iz kuće, dok tetka ostade na prozoru gledajući za njima, bez sumnje spremna da smesta privede u delo svoju pretnju u slučaju da se onaj magarac opet pojavi.
Kako se, međutim, ne desi nikakav pokušaj izazivanja, lice joj se postepeno ublaži i postade tako prijatno, da se ja usudih da je poljubim i da joj zahvalim, što učinih od sveg srca, obgrlivši je obema rukama oko vrata. Zatim se rukovah sa gospodinom Dikom, koji se rukova sa mnom mnogo puta, i pozdravi ovaj srećni završetak pregovora prasnuvši nekoliko puta u smeh.
»Vi ćete se, gospodine Dik, zajedno sa mnom smatrati starateljem ovog deteta« reče moja tetka.
»Radujem se«, reče gospodin Dik, »što ću biti staratelj sinu Davidovom«.
»Vrlo dobro«, odgovori tetka; »to je uređeno. Znate li, gospodine Dik da sam mislila kako bih mogla da ga zovem Trotvud«.
»Svakako, svakako. Zovite ga Trotvud, svakako«, reče gospodin Dik. »Davidov sin Trotvud«.
»Hoćete da kažete Trotvud Koperfild«, odgovori tetka.
»Jeste, dabome. Da. Trotvud Koperfild«, reče gospodin Dik malo postiđen.
Tetki se toliko dopade ta zamisao, da gotovo odelo, koje mi nabavi to posle podne, pre nego što ga obukoh svojom rukom obeleži imenom »Trotvud Koperfild«, i to mastilom koje se nije moglo obrisati, i uredi da i sve ostalo odelo koje je poručila za mene (to posle podne naručena je sva sprema) bude isto tako obeleženo.
Tako otpočeh novi život, pod novim imenom, i usred svega novog. Dugo sam se, pošto prođe ono doba sumnje, osećao kao da sanjam. Nikada nisam ni pomislio da u tetki i gospodinu Diku imam čudan par staratelja. Nikad nisam određeno mislio ni o čemu što je u vezi sa mnom. Dve su se stvari u mojoj glavi najjasnije isticale, da se moj život u Blanderstonu odjednom udaljio, kao da ga gledam u izmaglici neizmerne daljine, i da se zavesa zauvek spustila na moj život u firmi »Merdston i Grinbi«. Niko otada nije podigao tu zavesu. Čak sam je i ja u ovom svom pripoveđanju podigao vrlo nerado, i samo za časak, pa je opet veselo spustio. Sećanje na taj život za mene je puno bola, tako puno duševne patnje i beznađa, da nikad nisam imao dovoljno hrabrosti da istražujem koliko mi je bilo suđeno da proživim takvim životom. Je li taj život trajao godinu dana, ili više, ili manje, ne znam. Znam samo da je bio i da je prestao da bude; da sam ga opisao, i da ga tu ostavljam.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

David Koperfild Empty Re: David Koperfild

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 12:38 pm


David Koperfild 2018_06_15_09_52_16_371_773_0


GLAVA XV

POČINJEM IZNOVA


Gospodin Dik i ja uskoro postadosmo najbolji prijatelji. Vrlo često smo izlazili zajedno da puštamo zmaja, kad bi on završio svoj svakidašnji posao. On je svakog bogovetnog dana dugo radio na svojoj predstavci, koja nije ni najmanje napredovala, ma koliko da se trudio, jer se kralj Karlo I pre ili posle uvlačio u nju, tako da je morao da je odbaci i počne novu. Strpljenje i nada sa kojima je on podnosio ta neprestana razočaranja, njegovo jedva osetno zapažanje da ima nečeg što nije kako valja u vezi sa kraljem Karlom I, slabi napori da ga drži po strani, i sigurnost s kojom je kralj ulazio u nju i tumbe okretao celu predstavku — sve je to ostavljalo na mene dubok utisak. Verujem da gospodin Dik nije ni sam znao više nego iko drugi šta li će biti sa predstavkom ako bude završena; kuda misli da treba da je uputi; šta njome treba da se postigne. A i nije bilo nikakve potrebe da se muči takvim pitanjima, jer ako je išta bilo sigurno pod suncem, bilo je to da predstavka neće nikad biti završena.
Često sam mislio kako je dirljiv prizor gledati ga gde drži zmaja koji se vinuo visoko u vazduh. Ono što mi je u svojoj sobi govorio o svom verovanju da tako rasprostire tvrdnje koje su tu izlepljene, a to su u stvari, bili samo stari listovi neuspelih predstavki, bilo je možda kod njega katkad i plod mašte; ali ne i onda kada bi napolju gledao zmaja u nebu pod oblacima, i osećao kako mu vuče i trza ruku. Nikada, nije bio tako vedar kao tada. Dok sam večerom tako sedeo kraj njega na nekom zelenom obronku i gledao ga kako prati zmaja visoko gore u mirnom vazduhu, zamišljao sam na svoj detinji način da mu zmaj izvlači duh iz pometenosti i diže u nebesa. I dok je namotavao kanap, a zmaj se spuštao sve niže i niže iz divnog sjaja, da najzad doleprša na zemlju i tu legne kao mrtva stvar, on kao da se postepeno budio iz sna; i sećam se da sam ga viđao kako ga podiže i gleda oko sebe izgubljeno, kao da su obadvojica zajedno pali s neba — tako da sam ga žalio od sveg srca.
Dok je napredovalo moje prijateljstvo i prisnost sa gospodinom Dikom, naklonost njegove verne prijateljice, moje tetke, takođe nije opadala. Ona se toliko ljubazno ophodila sa mnom, da je za nekoliko nedelja skratila moje usvojeno ime Trotvud u Trot; pa mi je čak davala i nade da ću, ako nastavim kao što sam počeo, u njenim naklonostima moći da zauzmem isto mesto kao i moja sestra Betsi Trotvud.
»Trote«, reče moja tetka jedne večeri, pošto se kao obično donese kutija za igru »table« za gospodina Dika i nju, »ne smemo zaboraviti tvoje školovanje«.
To je bila jedina stvar koja me je bacala u brigu, te se razveselih kad ona to spomenu.
»Da li bi voleo da ideš u školu u Kenterberiju?« upita tetka.
Odgovorih da bih jako voleo, pošto je tako blizu nje.
»Dobro«, reče tetka. »Da li bi voleo da pođeš sutra?«
Pošto sam već bio navikao na brzinu njenih odluka, mene ne iznenadi naglost njenog predloga, te rekoh.
»Voleo bih«.
»Dobro«, reče opet tetka. »Dženeta, najmi sivog ponija i kola za sutra u deset sati, a večeras spakuj odelo gospodina Trotvuda«.
Te me naredbe jako obradovaše, ali mi se srce steže zbog moje sebičnosti, kada primetih kakav su utisak učinile na gospodina Dika, koji se bio sneveselio zbog mogućnosti našeg rastanka, te je usled toga igrao tako rđavo, da tetka, koja ga je opomene radi nekoliko puta udarila po prstima svojom kutijicom za kockice, zaklopi tablu i odbi da dalje igra s njim. Ali kad saznade od tetke da ću ponekad subotom dolaziti kući, a da će on moći ponekad sredom ići da me poseti, on živnu; i zavetova se da će za te zgode napraviti drugog zmaja, koji će po veličini jako prevazići ovog sadašnjeg. Ujutro je opet bio neraspoložen, i samo da se uteši dao bi mi sav novac koji je imao, i zlato i srebro, da se moja tetka ne umeša i ne ograniči poklon na pet šilinga, koji se na njegovu usrdnu molbu kasnije poveća na deset. Na baštenskoj kapiji se oprostismo s puno ljubavi, i gospodin Dik ne ode u kuću sve dok me tetka ne odveze van domašaja njegovog pogleda.
Tetka je, potpuno ravnodušna prema javnom mnenju, majstorski terala sivog ponija kroz Dover; sedeći uspravno i kruto kao kakav paradni kočijaš, nije skidala oka s ponija ma kuda išao, pri čemu joj je jako bilo stalo do toga da mu ne pusti na volju ni u čemu. Međutim, kad izidosmo van varoši, ona mu malo popusti kajase, pa pogledavši u mene dole, u onoj dolini od jastuka kraj nje, upita da li sam srećan.
»Zaista vrlo srećan, tetka, hvala vam«, rekoh ja.
Njoj je to bilo vrlo milo, pa me, kako su joj obe ruke bile zauzete, pomilova po glavi bičem.
»Je li to velika škola tetka?« upitah je ja.
»Bogme ne znam«, reče tetka. »Mi prvo idemo kod gospodina Vikfilda«.
»Drži li on školu?« upitah ja.
»Ne, Trote«, reče tetka; »on vodi svoju kancelariju«.
Nisam tražio više obaveštenja o gospodinu Vikfildu, pošto mi ih ona sama nije davala, te smo razgovarali o drugim stvarima dok nismo stigli u Kenterberi, gde je, pošto je to bio pazarni dan, tetka imala sjajnu priliku da provlači svog sivog ponija između seljačkih kola, korpi, povrća i sitničarske robe. Ta su u dlaku izmerena, okretanja i zaobilaženja izazivala ne baš laskava dobacivanja ljudi koji su stajali unaokolo, ali je tetka i dalje vozila sasvim hladnokrvno, kao što bi, uveren sam, išla svojim putem i kroz neprijateljsku zemlju.
Najzad se zaustavismo pred nekom vrlo starom kućom sa dugim, niskim, rešetkastim prozorima koji su se još više nadnosili, i nadstrešnim gredama sa izrezbarenim glavama na vrhovima, koje su isto tako ispadale napolje, tako da uobrazih da se čitava kuća naginje napred, nastojeći da vidi ko to prolazi dole po uskom trotoaru. Bila je besprekorna po svojoj čistoći. Starinski bronzani zvekir na nisko zasvođenim vratima, ukrašen izvajanim vencima od voća i cveća, blistao je kao zvezda; dva stepenika kojima se silazilo do vrata bila su bela kao da su prekrivena prečistim lanenim platnom, a svi uglovi i kutovi, i rezbarije, i izliveni ukrasi, i neobična okna, i još neobičniji mali prozori, mada drveni kao i ona brda, bili su čisti kao sneg kad padne po tim bregovima.
Kad kola stadoše pred kapijom, dok sam ja pažljivo posmatrao kuću, videh kako se na malom prozoru u prizemlju pojavi neko mrtvačko lice — u maloj kuli koja je činila jednu stranu kuće — i kako brzo iščeze. Zatim se nisko zasvođena vrata otvoriše, i ono se lice pojavi. Bilo je isto onako mrtvačko kao što je izgledalo i na prozoru, iako se u njegovoj boji pokazivalo ono crvenilo koje se ponekad vidi kod riđih. Lice je pripadalo osobi sa riđom kosom — mladiću od petnaest godina, kako bih sad rekao, ali po izgledu mnogo starijem — kome je kosa bila ošišana kratko kao najkraća strnjika, i koji je jedva imao obrve, dok trepavica uopšte nije imao, tako da su mu crvenkasto-mrke oči bile toliko bez zaklona i senke, da sam se, sećam se, pitao kako može da spava. Imao je visoka ramena i bio koščat, nosio pristojno crno odelo, sa uskom belom vratnom maramicom zakopčano do grla, i imao duge, mršave ruke kao u kostura, koje naročito privukoše moju pažnju, dok je stajao kraj ponijeve glave, trljao rukom bradu i gledao na nas u kolima.
»Je li gospodin Vikfild kod kuće, Urija Hipe?« upita tetka.
»Gospodin Vikfild je kod kuće, gospođo«, reče Urija Hip. »Izvolite onamo«, i pokaza drugom rukom sobu na koju je mislio.
Izađosmo iz kola i, ostavivši njega da čuva ponija, uđosmo u dugi, nizak salon koji je gledao na ulicu i sa čijeg prozora, kad uđoh unutra, ugledah Urija Hipa kako duva poniju u nozdrve, pa ih odmah pokriva rukom kao da nešto vrača. Prema starom i visokom kaminu bila su dva portreta: jedan, nekog gospodina sede kose, ali nipošto starog čoveka, i crnih obrva, koji je gledao neke hartije uvezane crnom vrpcom; a drugi, neke gospođe vrlo mirnog i milog izraza lica, koje je gledalo u mene.
Mislim da sam se bio okrenuo da potražim sliku Urije Hipa, kad se otvoriše vrata na drugom kraju sobe i uđe neki gospodin, na čiju se pojavu okretoh prvom portretu da se uverim da nije izišao iz svog rama. Ali portret je ostao nepomičan, a kad gospodin priđe bliže svetlosti, videh da je nekoliko godina stariji nego što je bio kad je slika rađena.
»Gospođice Betsi Trotvud«, reče gospodin, »izvolite unutra. Izvinite što sam bio zauzet. Vi znate moju pobudu. Imam samo jednu u životu«.
Gospođica Betsi mu zahvali, i mi uđosmo u njegovu sobu, koja je bila kancelarijski nameštena, sa knjigama, hartijama, limenim kutijama i tako dalje. Gledala je u baštu i imala gvozdenu kasu ugrađenu u zid tako neposredno iznad kamina, da sam se domišljao, dok sam sedeo, kako dimničari mogu tuđa da prođu kad čiste dimnjak.
»Pa, gospođice Trotvud«, reče gospodin Vikfild, jer sam uskoro doznao da je to on, i da je advokat i upravitelj imanja nekog bogatog gospodina iz te grofovije, »kakav vas je vetar ovamo doterao? Nadam se da nije rđav«.
»Nije«, odgovori tetka, »nisam došla ni zbog kakve pravne stvari«.
»To je dobro gospođo«, reče gospodin Vikfild. »Bolje je što ste došli zbog bilo čega drugog«.
Kosa mu je sad bila potpuno seda, mada su mu obrve još i sad bile crne. Imao je vrlo prijatno lice, i po mom mišljenju bio je lep. Bilo je izvesnog zdravog rumenila u boji njegovog lica, koju sam odavno, usled Pegotinog poučavanja, bio navikao da dovodim u vezu sa vinom; pa sam uobražavao da se ona oseća i u njegovom glasu, i istom uzroku pripisivao i njegovu krupnoću. Bio je vrlo uredno obučen. Nosio je plavi kaput, prugast prsnik i pantalone od nankina, dok su mu fina nabrana košulja i vratna marama od izvrsnog lanenog platna bile neobično bele i meke, i podsećale moju neumornu maštu — oživljavam to sećanje — na paperje sa labudovih grudi.
»Ovo je moj nećak«, reče tetka.
»Nisam znao da imate nećaka, gospođice Trotvud,« reče gospodin Vikfild.
»Ta jest, upravo sin moga nećaka«, primeti tetka.
»Nisam znao da ga imate, dajem vam časnu reč«, reče gospodin Vikfild.
»Posvojila sam ga«, reče tetka mahnuvši rukom i dajući na znanje da joj je sasvim svejedno je li on to znao ili nije, »i dovela sam ga ovamo da ga dam u neku školu gde bi mogao dobro da uči, i gde bi se sa njim dobro postupalo. A sad mi recite gde je ta škola, kakva je, i sve o njoj«.
»Pre nego što bih vas mogao posavetovati«, reče gospodin Vikfild, »staro pitanje, vi već znate: iz kakve pobude vi to činite?«
»Ðavo neka nosi tog čoveka!« uzviknu tetka. »Uvek traga za nekim pobudama, čak i kad su očevidne! Pa da usrećim dete i da ga učinim korisnim«.
»Čini mi se da to mora biti neka mešovita pobuda«, reče gospodin Vikfild vrteći glavom i smešeći se s nevericom.
»Mešovita, tandara mandara!« odgovori tetka. »Vi tvrdite kako imate jednu određenu pobudu u svemu što radite. Ne smatrate, valjda, da ste vi jedini pošten čovek na svetu?«
»Tačno, ali ja imam samo jednu pobudu u životu, gospođice Trotvud«, odgovori on smešeći se. »Drugi imaju tuce, dvadeset, stotine. Ja imam samo jednu. U tome je sva razlika. Bilo kako bilo, to je sporedno. Najbolja škola? Znači ma kakva da je pobuda, vi želite nešto najbolje«.
Tetka klimnu glavom u znak odobravanja.
»U najbolju koju imamo«, reče gospodin Vikfild razmišljajući, »vaš nećak ne bi mogao odmah biti primljen na stan i hranu«.
»Ali ja mislim da bi mogao negde na drugom mestu imati stan i hranu?« predloži tetka.
I gospodin Vikfild je mislio da bih. On posle kraćeg razgovora predloži da odvede tetku u školu, te da je sama vidi i oceni; i da je iz istog razloga odvede u dve-tri kuće gde bih mogao da stanujem. Tetka rado prihvati taj predlog, te svi troje izađosmo napolje, kad on zastade i reče:
»Možda bi se naš mladi prijatelj iz neke pobude usprotivio ovom sporazumu. Mislim da bi bilo bolje da ga ostavimo ovde«.
Tetka je, izgleda, bila raspoložena da se ovome razlogu odupre, ali ja, da bih olakšao stvar, rekoh da ću rado ostati ako oni to žele, te se vratih u kancelariju gospodina Vikfilda, gde opet sedoh na stolicu na kojoj sam i pre sedeo da sačekam njihov povratak.
Desilo se da je ta stolica bila okrenuta prema nekom uskom hodniku koji se završavao onom malom okruglom sobom u kojoj sam video bledo lice Urije Hipa kako gleda kroz prozor. Pošto je odveo ponija u neku obližnju štalu. Urija je u toj sobi radio za svojim stolom, koji je pri vrhu imao mesingani okvir na koji se pričvršćivala hartija, i na kome je tada bilo zakačeno ono što je Urija prepisivao. Iako mu je lice bilo okrenuto meni, ja sam, pošto je ono što je prepisivao bilo između nas, neko vreme mislio da on ne može da me vidi, ali kad pogledah onamo pažljivije, bi mi neprijatno kad opazih da se njegove besane oči kao dva crvena sunca svaki čas krišom pojavljuju ispred hartije i bulje u mene, mogu reći čitav minut bez prekida, dok mu je pri tome pero pisalo ili se pravilo da piše kao obično. Pokušao sam nekoliko puta da im se uklonim s puta, kao na primer da se popnem na stolicu i da posmatram mapu na drugom kraju sobe, ili da se zadubim u stupce nekih kentskih novina, ali su me one uvek privlačile k sebi; i kad god bih pogledao u pravcu ona dva crvena sunca, znao sam da ću ih naći kako upravo izlaze ili taman zalaze.
Najzad se, posle dužeg odsustvovanja, tetka i gospodin Vikfild vratiše, na moje veliko olakšanje. Nisu imali onoliko uspeha koliko sam želeo; mada su dobra svojstva škole bila neosporna, tetki se nije sviđeo nijedan stan koji je on predložio za mene.
»Vrlo nezgodno«, reče tetka; »ne znam šta da radim, Trote«.
»Zaista nezgodno«, reče gospodin Vikfild. »Nego, ja ću vam reći šta da radite, gospođice Trotvud«.
»Šta?« upita tetka.
»Ostavite zasad svog nećaka ovde. Miran je dečko. Neće mi nimalo smetati. A ova je kuća savršena za učenje. Tiha kao manastir, a i prostrana gotovo isto toliko. Ostavite ga ovde«.
Tetki se očigledno svide ta ponuda, iako se ustezala da je primi. Tako isto i meni.
»No, gospođice Trotvud«, reče gospodin Vikfild, »to je izlaz iz teškoće. To je, znate, privremeno rešenje. Ako ne ispadne dobro, ili nam jednom ili drugom ne bude zgodno, on može lako otići na mesto koje mu odgovara. U međuvremenu moći će da se nađe za njega bolji stan. Bolje bi bilo da se resite da ga zasad ovde ostavite«.
»Vrlo sam vam zahvalna«, reče tetka, » vidim da je i on, ali...«
»De, de, znam šta mislite«, viknu gospodin Vikfild. »Neka vas ne muči to što ćete primiti uslugu, gospođice Trotvud. Ako hoćete, možete plaćati za njega. Nećemo se mnogo natezati oko cene, ali ćete plaćati ako baš hoćete«.
»Pod tim uslovima«, reče tetka, »mada to ne smanjuje moju stvarnu obavezu, biće mi drago da ga ostavim«.
»Onda hajdete da vidite moju malu domaćicu«, reče gospodin Vikfild.
Nato pođosmo uz prekrasne stare stepenice, sa ogradom koja je bila tako široka da smo mogli, ići i po njoj skoro isto tako lako, pa uđosmo u stari, senovit salon koji su osvetljavala ona tri-četiri neobična prozora koja sam video sa ulice, u čijim je dubinama bilo starih hrastovih klupa, koje kao da su bile od istog drveta od koga i bleštav hrastov pod i velike grede na tavanici. Bila je to lepo nameštena soba, sa klavirom i raznim jarkocrvenim i zelenim nameštajem i sa nešto cveća. Izgledalo je kao da se čitava soba sastoji iz starih kutaka i uglova, gde se u svakom kutu nalazio poneki čudni stolić, ili ormančić, ili polica za knjige, ili stolica, ili ovo, ili ono, tako da bih uvek pomislio da u sobi više nema tako krasnog kuta; dok ne bih opazio drugi do njega, i našao da je isto tako lep, ako ne još lepši. Sve je tu imalo isti onaj izgled povučenosti i čistoće kojim se kuća isticala spolja.
Gospodin Vikfild zakuca na vrata koja su se nalazila u jednom kutu drvetom obloženog zida, našto odande brzo izađe devojčica mojih godina, pa ga poljubi. Na njenom licu odmah ugledah onaj isti mirni, umiljati izraz gospođe čija me je slika dole gledala. Mojoj mašti se činilo kao da se portret razvio u ženu, a da je original ostao dete. Mada, joj je lice bilo sasvim sjajno i zadovoljno, ipak je iz njega i iz čitave nje zračila neka mirnoća — neki mirni, dobri, tihi duh — koji nikada nisam zaboravio, i koji nikad neću zaboraviti.
Bila je to njegova mala domaćica, njegova kći Agnesa, kako reče gospodin Vikfild. Kad sam čuo kako je on to izgovorio, i video kako je drži za ruku, pogodio sam šta je njegova jedina pobuda u životu.


O pojasu joj je visila mala kotarica s ključevima, a i sva je izgledala ozbiljno i pribrano kao prava domaćica te stare kuće. Sa prijatnim izrazom lica slušala je oca dok joj je govorio o meni, a kad završi, ona predloži tetki da pođemo gore i pogledamo moju sobu. Pođosmo svi zajedno, a ona pred nama. Bila je to slavna, stara soba, takođe sa hrastovim gredama i biljurnim oknima, i sa širokom ogradom na stepenicama, koja je dopirala sve do nje.
Ne mogu da se setim kad sam i gde u detinjstvu video u crkvi prozor od stakla u bojama. Niti se sećam šta je na njemu bilo predstavljeno. Ali znam da sam, kad sam je video kako se okreće u ozbiljnoj svetlosti starog stepeništa, i čeka na nas, pomislio na taj prozor, i da od toga doba uvek nešto od njegovog mirnog sjaja dovodim u vezu sa Agnesom Vikfild.
Tetki je bilo milo, koliko i meni, što se sve udesilo za mene, pa opet siđosmo u salon zadovoljni i veseli. Kako nije htela ni da čuje da ostane do ručka, bojeći se da ne bi sa svojim ponijem stigla kući pre mraka, a kako ju je, kako sam primetio, gospodin Vikfild suviše dobro poznavao da bi se upuštao u prepiranje s njom ma o kakvom pitanju, te joj donesoše nešto da se založi, dok se Agnesa vrati svojoj guvernanti, a gospodin Vikfild svojoj kancelariji. I tako ostadosmo sami, da se bez ustručavanja oprostimo.
Kazala mi je da će gospodin Vikfild urediti sve za mene i da neću oskudevati ni u čemu, pa mi onda rečima punim ljubavi dade najbolje savete.
»Trote«, reče tetka na završetku, »budi na ponos i sebi, i meni i gospodinu Diku, i neka te bog čuva«.
Bio sam jako potresen, pa sam joj se samo zahvaljivao i najzad uputio najtoplije pozdrave gospodinu Diku.
»Nikad«, reče tetka, »nemoj biti nizak, lažljiv, i svirep. Izbegavaj ova tri poroka, Trote, pa ću uvek moći da imam vere u tebe«.
Ja joj obećah što sam bolje znao i umeo da neću zloupotrebiti njenu dobrotu, ni zaboraviti njen savet.
»Poni je pred kapijom«, reče tetka, »idem. Ti ostani ovde«.
Rekavši to, zagrli me žurno i izađe iz sobe zatvarajući vrata za sobom. U prvom trenutku sam bio zbunjen zbog tako naglog odlaska i gotovo se uplaših da je nisam uvredio; ali kad pogledah na ulicu i videh kako se snuždeno penje u kola, i kako ih kreće ne gledajući gore, shvatih je bolje, i ne ogreših se o nju.
Oko pet sati, u gospodin Vikfildovo vreme za ručak, ja sam već bio pribran i raspoložen za jelo. Sto je bio postavljen samo za nas dvoje, ali Agnesa, koja je čekala u salonu pre ručka, siđe dole s ocem i sede za sto prema njemu. Pitao sam se da li bi mogao da ruča bez nje.
Posle ručka ne ostadosmo tu, već se opet popesmo gore u salon, gde Agnesa u jedan ugodan kut donese ocu čaše i satljike portskog vina. Meni se činilo da on ne bi uživao u aromi tog vina da mu ga je donela neka druga ruka.
Tu je sedeo dva sata pijući vino, i to pijući ga dosta, dok je Agnesa svirala na klaviru, radila i razgovarala s njim i sa mnom. On je većinom bio veseo i raspoložen s nama, ali su mu se ponekad oči zaustavljale na njoj, pa bi se zamislio i postao ćutljiv. Čini mi se da je ona to uvek brzo opažala, pa ga je budila iz te zamišljenosti nekim pitanjem ili milovanjem. On bi se na to prenuo iz razmišljanja i nastavljao da, pije.
Agnesa spremi čaj i sede u pročelje stola, pa nam i vreme posle čaja prođe kao i ono posle ručka, dok ona ne pođe u postelju; otac je zagrli i poljubi, a kad ona ode, naredi da mu se odnesu sveće u kancelariju, našto i ja odoh da legnem.
Ali sam u toku te večeri bio sišao do kapije i prošetao malo ulicom da ponovo vidim starinske kuće i sivu katedralu, i da porazmislim o tome kako sam na svom putu prošao kroz ovu drevnu varoš, i pored te iste kuće u kojoj sad živim, i ne znajući za nju. Kad se vratih, viđeh Uriju Hipa kako zatvara kancelariju, pa mu priđoh, osećajući se prijateljski raspoložen prema svakom i stadoh s njim razgovarati, da mu zatim na rastanku pružim ruku. Ali, o kako mu je ruka bila vlažna, i grozna pri dodiru kao i po izgledu! Kasnije sam trljao svoju da je zagrejem i da bih strljao trag njegove.
Bila je to tako neprijatna ruka, da mi se, kad sam stigao u svoju sobu, još uvek činilo da je osećam onako hladnu i vlažnu. Kad sam se nagao kroz prozor, opazio sam jedno ođ onih lica na okrajku nadstrešnih greda kako me iskosa promatra. Uobrazio sam da se to Urija Hip nekako uspentrao onamo — sam će ga bog znati kako — te u najvećoj hitnji zatvorih prozor.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

David Koperfild Empty Re: David Koperfild

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 12:38 pm


David Koperfild 2018_06_15_09_52_16_371_750_0

GLAVA XVI

U MNOGOM POGLEDU SAM SASVIM DRUGI DEČKO


Sledećeg jutra posle doručka ponovo uđoh u školski život. U pratnji gospodina Vikfilda otidoh do mesta mog budućeg školovanja. Bila je to mračna zgrada u dvorištu, nekako visokoučena, kao u skladu sa svrakama i čavkama koje su sletale sa tornjeva katedrale da se važnim činovničkim hodom prošetaju po travnjacima. Tamo me predstaviše mom novom učitelju doktoru Strongu.
Činilo mi se da doktor Strong izgleda isto onako zarđao kao i ogromna visoka gvozdena ograda i spoljne kapije, a ukočen i težak kao velike kamene urne koje su zgradu ograničavale i bile raspoređene na jednakom rastojanju po zidu od crvenih opeka, oko celog dvorišta, kao neke uzvišene kegle nameštene da se Vreme njima igra. Bio je u svojoj biblioteci, mislim na doktora Stronga, u odelu koje nije bilo naročito dobro iščetkano, kao što mu kosa nije bila bogzna kako očešljana, dok su mu podvezice na kolenima bile odrešene, duge crne dokolenice otkopčane, a cipele zjapile kao dve rupe na prostiraču pred kaminom. Kad me pogleda svojim očima bez sjaja, koje me podsetiše na davno zaboravljenog starog, slepog konja koji je nekad na blanderstonskom groblju pasao travu i teturao se preko grobova, on mi reče da mu je milo što me vidi, pa mi pruži ruku, s kojom nisam znao šta da uradim, jer ona sa svoje strane nije ništa preduzimala.
Ali nedaleko od doktora Stronga za ručnim radom sedela je vrlo lepa mlada dama, koju je on zvao Ani, i koja je po mom mišljenju bila njegova kći; ona me izvuče iz neprilike kleknuvši na pod da doktoru Strongu obuje cipele i da mu zakopča dokolenice što je učinila veoma veselo i brzo. Pošto je to završila, i kad pođosmo u učionicu, jako me iznenadi kad čuh da joj se gospodin Vikfild, pozdravljajući se s njom, obraća kao »gospođi Strong«, te upitah da to nije žena sina doktora Stronga, i je li moguće da je to gospođa Strong, što mi najzad sam doktor nesvesno razjasni.
»Zar zaista, Vikfilde«, reče on zaustavivši se u jednom hodniku sa rukom na mom ramenu, »još niste našli nikakvo podesno mesto za rođaka moje žene?«
»Nisam«, odgovori gospodin Vikfild. »Nisam. Još nisam«.
»Želeo bih da se to učini što je moguće рге, Vikfilđe«, reče doktor Strong »jer je Džek Meldon potrebit mladić i besposlen, a iz te dve rđave stvari ponekad proizlaze još gore. Što kaže doktor Vots«, dodade on gledajući u mene i pokrećući glavu po taktu svog navoda, »,Satana još uvek nađe po neko zlo za besposlene ruke’«.
»Bogme, doktore«, odgovori gospodin Vikfild, »da je doktor Vots poznavao ljudski rod, mogao je napisati sa isto toliko istinitosti i »Satana još uvek nađe po neko zlo i za, uposlene ruke«. Možete biti uvereni da zaposleni ljudi daju svoj puni, doprinos zlu u svetu. Šta su sve počinili ljudi koji su bili najvredniji i u sticanju novca i u sticanju moći za poslednjih sto ili dvesta godina? Zar nikakvo zlo i nesreću?«
»Džek Meldon se, kako meni izgleda, neće nikad bogzna kako truditi da stekne bilo jedno bilo drugo«, reče doktor Strong trljajući zamišljeno bradu.
»Možda neće«, odgovori gospodin Vikfild; »vi me vraćate na pitanje od koga sam se, oprostite mi, udaljio. Ne, još ništa nisam našao za Džeka Meldona. Verujem«, on ovo reče sa izvesnim snebivanjem, »da nazirem vašu pobudu i to mi otežava stvar«.
»Moja je pobuda«, odgovara doktor Strong, »želja da nađem zgodno mesto rođaku i drugu iz detinjstva moje Ane«.
»Da, znam«, odgovori gospodin Vikfild; »ovde ili u inostranstvu«.
»Da,« odgovori doktor, očigledno se čudeći zašto je on toliko naglasio te dve reči. »Ovde ili u inostranstvu«.
»To su, znate, lično vaše reči«, reče gospodin Vikfild, »ili u inostranstvu«.
»Svakako«, odgovori doktor. »Svakako, jedno ili drugo«.
»Jedno ili drugo. Zar nemate izbora?« upita gospodin Vikfild.
»Ne«, odgovori doktor.
»Ne?« upita gospodin Vikfild iznenađeno.
»Ni najmanjeg«.
»Nemate pobuda«, reče gospodin Vikfild, »zbog kojih želite inostranstvo, a ne ovde?«
»Ne«, odgovori doktor.
»Prinuđen sam da vam verujem, pa vam naravno i verujem«, reče gospodin Vikfild. »Da sam to znao pre, to bi mi uprostilo posao. Ali priznajem da sam imao drugi utisak«.
Doktor Strong ga je posmatrao zbunjenim pogledom, punim sumnje, što gotovo odmah pređe u osmeh, koji me jako ohrabri, jer je bio pun ljubaznosti, blagosti i jednostavnosti, kojom se, uostalom, odlikovalo čitavo njegovo ponašanje, samo što je svaki put trebalo probiti ledenu koru koja se nahvatala i koja je dolazila od neke naučničke misaone zbilje. Ta je njegova jednostavnost bila vrlo privlačna i ohrabrujuća za mladog učenika kakav sam bio ja. Doktor Strong je trupkao ispred nas svojim čudnim, neravnim korakom, ponavljajući »ne« i »ni najmanje« i druga kratka uveravanja u istom smislu, a mi smo išli za njim; gospodin Vikfild ozbiljna izraza kao što opazih, i klimajući glavom sam za sebe, ne znajući da ga ja gledam.
Učionica je bila prilično velika dvorana u najmirnijem delu kuće, izložena dostojanstvenim, ukočenim pogledima nekih petšest urni. Iz nje se lepo video stari odvojeni doktorov vrt, u kome su na južnom sunčanom zidu sazrevale breskve. Tu su bila dva velika aloja u čabrovima, na travnjaku pod prozorima, sa širokim, snažnim lišćem (kao napravljenim od obojenog lima), koje je od to doba za mene uvek simbol tišine i povučenosti. Nekih dvadeset i pet đaka bilo je ozbiljno zauzeto knjigama kad mi uđosmo, ali se svi digoše da pozdrave doktora, a ostadoše stojeći kad videše gospodina Vikfilda i mene.
»Novi đak, gospodo«, reče doktor. »Trotvud Koperfild«.
Neki Adams, koji je bio najbolji đak, iziđe sa svog mesta, pa mi požele dobrodošlicu. Onako sa belom kravatom, ličio je na mladog sveštenika, ali je bio vrlo prijatan i dobroćudan; on mi pokaza mesto, pa me predstavi i nastavnicima na tako otmen način, da me je već to moglo raskraviti, ako ništa drugo.
Činilo mi se, međutim, da već vrlo davno nisam bio u društvu takvih dečaka, ili bilo kakvih drugova — vršnjaka, sem Mikija Vokera i Brašnjavog Krompira, te se osetih nekako čudno, kao nikad u životu. Bio sam tako svestan da sam učestvovao u prizorima o kojima oni ne mogu imati ni pojma, i da sam stekao iskustvo koje ne odgovara ni mojim godinama ni izgledu i položaju ijednog od njih, tako da mi je nekako upola izgledalo kao da sam nekom prevarom upao među njih i postao isto što i svako drugo đače. Ja sam se za vreme služenja kod »Merdstona i Grinbija«, ma kako ono dugo ili kratko trajalo, tako bio odvikao ođ dečačkih igara i zabava, da sam se sad osećao nevešt i neiskusan u stvarima za njih najobičnijim. Sve što sam nekad bio naučio tako je izvetrilo iz mene za ono vreme dok su me danju i noću morile ružne životne brige, da se sada, kad me stadoše ispitivati da vide šta znam, pokazalo da ne znam ništa, te me baciše u najniži razred te škole. Ali ma koliko da mi je bilo neprijatno zbog toga što sam zaostajao u dečačkoj okretnosti i u knjiškom znanju, ipak me je beskrajno više mučila pomisao da me baš ono što znam mnogo više razdvaja od mojih školskih drugova nego ono što ne znam. Zamišljao sam šta bi oni pomislili kad bi doznali kako dobro poznajem tamnicu Kraljevskog suda? Ima li išta na meni što bi i pored moje volje odalo onu moju prošlost u vezi sa porodicom Mikober — sva ona zalaganja stvari, prodavanja i one večere? Možda me je neki od dečaka video kako se iznuren i odrpan vučem kroz Kenterberi, pa će me sad poznati? Šta bi rekli ti dečaci, koji su tako široke ruke, da čuju kako sam s mukom sastavljao nekoliko polu-penija da bih kupio nasušnu suvu kobasicu i nešto piva, ili krišku pudinga? Kako bi na njih uticalo, njih koje nisu ukaljali londonskih život i londonska ulica, kad bi čuli kako dobro poznajem — i kako se stidim što ih poznajem — neke od najružnijih strana toga života i tih ulica? Sve mi se to toliko vrzlo po glavi tog prvog dana kod doktora Stronga, da sam se plašio svakog svog najmanjeg pogleda ili pokreta, povlačio se u sebe kad god bi mi prišao koji novi drug, i pobegao odatle čim se završilo predavanje, sve od straha da se ne odam odgovarajući na kakvu prijateljsku primedbu ili na drugarske pokušaje prilaženja.
Ali stara kuća gospodin Vikfilda imala je takav uticaj, da čim zakucah na, njena vrata sa mojim novim školskim knjigama pod miškom, osetih kako mi nestaje nelagodnosti. Dok sam se peo u svoju zračnu, staru sobu, ozbiljna polutama stepenica kao da se spusti na moje sumnje i bojazni, te prošlost postade nejasnija. Sedeo sam u sobi i revnosno proučavao svoje knjige, sve dok nije došlo vreme za ručak — škola se sasvim završavala u tri časa — a nato siđoh dole u nadi da ću ipak još postati priličan đak.
Agnesa je u salonu čekala oca, koga je neko zadržao u kancelariji. Ona, me dočeka svojim prijatnim osmehom i upita kako mi se sviđa škola. Rekoh joj da se nadam da ću je jako zavoleti, samo da mi je ispočetka dosta neobično u njoj.
»Vi nikad niste pohađali školu, zar ne?« rekoh ja.
»Jesam. Svakog dana«.
»Da, ali hoćete da kažete ovde, kod svoje kuće?«
»Tata me ne bi mogao pustiti da idem u školu nekud izvan kuće«, odgovori ona smešeći se i mašući glavom. »Znate, njegova domaćica mora biti kod kuće«.
»Uveren sam da vas mnogo voli«, rekoh ja.
Ona klimnu glavom:
»Da«, i pođe vratima da oslušne ide li, kako bi mogla da ga dočeka na stepenicama. Ali kako još nije dolazio, ona se vrati. »Mama je umrla kad sam se ja rodila«, reče ona na svoj mirni način. »Sve što znam o njoj to je njena slika koja se nalazi dole. Videla sam vas juče kako je gledate. Jeste li se zapitali čija je?«
Rekoh joj da jesam zato što liči na nju.
»I tata tako kaže«, reče Agnesa zadovoljno. »Slušajte! Ovo mora biti tata«.
Njeno mirno, vedro lice sijalo je od zadovoljstva kad pođe da ga dočeka i, dok su ulazili držeći se za ruku, on me srdačno pozdravi i reče mi da ću sigurno biti zadovoljan kod doktora Stronga, koji je vrlo pitom i krasan čovek.
»Možda ima ljudi — meni nije poznato da ih ima — koji zloupotrebljavaju njegovu dobrotu«, reče gospodin Vikfild. »Ne budite nikada vi jedan od tih, Trotvude, ni u čemu. To je najbezazleniji čovek na svetu i bila ta osobina vrlina ili mana, treba je imati u vidu u svakom poslu sa doktorom, pa bio taj posao najkrupniji ili najsitniji.
Govorio je, činilo mi se, kao da je bio umoran ili ozlojeđen zbog nečega, ali sam prestao da mislim o tome, jer upravo tada javiše da je ručak gotov, te siđosmo dole i zauzesmo mesta kao i pre.
Tek što smo to uradili, na vratima se pojavi riđa glava i mršava ruka Urije Hipa, koji reče:
»Tu je gospodin Meldon, moli da govori s vama, gospodine«.
»Pa ovog časa sam završio razgovor sa gospodinom Meldonom«, reče njegov gospodar.
»Da, gospodine«, odgovori Urija »ali se gospodin Meldon vratio i moli da govori s vama«.
Činilo mi se da Urija, dok je rukom držao otvorena vrata, gleda u mene, gleda u Agnesu, gleda u činije, gleda u tanjire, i sve predmete u sobi, pa ipak kao da ni u šta ne gleda; kao da za sve to vreme ne skida svoje crvene, uslužne oči sa svoga gospodara.
»Izvinite, hteo sam samo da kažem, pošto sam razmislio«, ču se neki glas iza Urije, pošto se Urijina glava skloni u stranu, te se mesto nje pojavi glava čoveka koji je govorio, »molim vas izvinite zbog ovog upadanja — da je bolje da ja, pošto, kako izgleda, nemam prava da biram u toj stvari, što pre odem iz zemlje. Moja rođaka Ani je, u stvari, rekla kad smo o tome govorili, da bi više volela da su njeni prijatelji u blizini, a ne u progonstvu, a stari doktor ...«
»Doktor Strong — je li o njemu reč«, prekide ga gospodin Vikfild ozbiljno.
»Da, doktor Strong«, odgovori ovaj, »ja ga zovem stari doktor, to je svejedno, znate«.
»Ne znam«, odgovori gospodin Vikfild.
»Dobro, doktor Strong«, odgovori Meldon. »Doktor Strong je bio, kako sam mislio, istog mišljenja. Ali kako je, sudeći po kursu koga se držite u razgovoru sa mnom, izgleda promenio mišljenje, nema šta više da se kaže, već je najbolje da što pre odem. Zato sam mislio kako će biti bolje da se vratim i reknem vam da je za mene najbolje da odem što pre, što pre to bolje. Kada treba skočiti u vodu, ništa ne vredi oklevati na obali«.
»U vašoj stvari biće što je moguće manje oklevanja, gospodine Meldone, u to možete biti uvereni«, reče gospodin Vikfild.
»Hvala«, odgovori ovaj drugi. »Jako sam vam zahvalan. Ne želim da gledam poklonjenom konju u zube, jer se to ne pristoji; inače, mogu reći, rođaka Ani bi mogla lako da uredi stvar na svoj način. Mislim da bi trebalo samo da Ani kaže starom doktoru...«
»Mislite da bi samo trebalo da gospođa Strong kaže svome mužu, da li vas razumem?« reče gospodin Vikfild.
»Tačno«, odgovori Meldon »... trebalo samo da kaže kako želi da neka stvar bude tako i tako, pa bi, razume se, tako i bilo«.
»A zašto se to baš razume, gospodine Meldone?« upita gospodin Vikfild jedući mirno.
»Pa prosto zato što je Ani zanosna mlada žena, a stari doktor, mislim doktor Strong, nije baš sasvim zanosan mlad čovek«, reče gospodin Meldon smejući se. »Ne mislim nikoga da vređam, gospodine Vikfilde. Hoću samo da kažem da je pravo i razumno da bude neke naknade u takvoj vrsti brakova«.
»Naknade gospođi, gospodine?« upita gospodin Vikfild ozbiljno.
»Da, gospođi, gospodine«, odgovori gospodin Džek Meldon smejući se. Ali kako primeti da gospodin Vikfild i dalje ruča sa istim nepromenljivim držanjem, i da nema izgleda da će uspeti da mu ublaži makar i jedan mišić na licu, on dodade:
»Nego, rekao sam zbog čega sam se vratio, te se, moleći vas još jedanput za izvinjenje zbog upadanja, mogu ukloniti. Naravno, držaću se vašeg uputstva da ovu stvar smatram kao nešto što ima da se uredi samo između vas i mene i što ne treba dostavljati doktoru«.
»Jeste li ručali?« upita gospodin Vikfild pokazujući rukom na sto.
»Hvala. Idem da ručam«, reče gospodin Meldon, »kod rođake Ani. Zbogom«.
Gospodin Vikfild je ne ustajući gledao zamišljeno za njim, dok je ovaj izlazio. Pomislih kako je to plitak mladi gospodin lepa lica, brza govora i slobodnog, drskog držanja. Tada sam prvi put video gospodina Džeka Meldona, koga se nisam nadao da ću videti tako brzo, kad sam tog jutra čuo doktora da govori o njemu.
Pošto ručasmo, opet ođosmo gore, gde sve prođe tačno onako kao i juče. Agnesa postavi čaše i satljik u isti kut, te gospodin Vikfild sede da pije i popi podosta. Agnesa mu je svirala na klaviru, sedela kraj njega, radila, razgovarala, i odigrala nekoliko igara domina sa mnom. U određeno vreme pripravi čaj, a docnije, kad donesoh svoje knjige, ona ih pregleda i pokaza mi šta zna iz njih — što nije bilo tako malo, mada je ona to tvrdila — i na koji je način najbolje učiti iz njih sa razumevanjem. Dok pišem ove reči, vidim nju i njeno skromno, odmereno, mirno ponašanje, i slušam njen divan tihi glas. Njen uticaj u svemu što je dobro, koji je ona kasnije imala na mene, već tada je počeo da osvaja moje srce. Zaljubljen sam u malu Emiliju, a ne u Agnesu — ne, nikako na taj način — ali osećam da su dobrota, mir i istina onde gde je Agnesa; i da blaga svetlost onog crkvenog prozora sa bojadisanim staklom koji sam davno video uvek pada na nju, i na mene kad sam blizu nje, i na sve unaokolo.
Kad je došlo vreme da ona ode u postelju, i kad nas ostavi, ja pružih ruku gospodinu Vikfildu, spreman da i sam odem. Ali me on zadrža i reče:
»Volite li da ostanete kod nas, Trotvude, ili biste voleli da pređete na drugo koje mesto?«
»Da ostanem«, odgovorih brzo.
»Jeste li sigurni?«
»Ako je vama po volji. Ako mogu«.
»Ali, dečko, bojim se da se ovde provodi dosadan život«.
»Nije dosadniji za mene nego što je za Agnesu, gospodine. Nije nimalo dosadan«.
»Nego za Agnesu«, ponovi on idući polako prema velikom kaminu i naslonivši se na njega. »Nego za Agnesu!«
Te večeri je pio vina dok mu se oči nisu zakrvavile, ili sam ja to uobrazio. Nisam ih mogao videti baš u taj čas, jer su bile spuštene i zaklopljene rukom, ali sam ih video malo ranije.
»E, da mi je da znam«, promrmlja on, »da li ikad dosadim mojoj Agnesi. Kad bi ona meni dosadila! Ali to je nešto sasvim drugo«.
On je razmišljao, a nije razgovarao sa mnom, te sam zato stajao i ćutao.
»Dosadna, stara kuća«, reče on, »i jednolik život, ali ja tu svoju malu moram imati kraj sebe. Moram je držati kraj sebe. Kad me već pomisao da mogu umreti i ostaviti svoje milo dete, ili da moje milo dete može umreti i ostaviti mene, progoni kao avet i zagorčava najsrećnije časove, te može samo da se utopi u ...«
On ne dovrši rečenicu, već laganim korakom ode do mesta gde je sedeo, pa stade mehanički da sipa vino iz već praznog satljika, da zatim vrati satljik na sto i otkorača natrag.
»Kad je teško to podnositi dok je ona ovde«, reče on, »Šta bi tek bilo da nje ovde nema? Ne, ne, ne, nemam snage da to pokušam«.
On se nasloni na kamin i ostade udubljen u misli tako dugo, da se nisam mogao odlučiti ni da ga uznemirim svojim odlaženjem, ni da ostanem mirno tu gde sam čekajući da se on trgne iz sanjarenja. Najzad se on sam diže i stade gledati po sobi, dok ne srete moj pogled.
»Ostaćete kod nas, Trotvude, a?« reče on na svoj uobičajeni način, i kao da odgovara na nešto što sam ja upravo rekao. »Drago mi je. Pravite društvo i njoj i meni. Dobro je što vas imamo ovde. Dobro je za mene, dobro za Agnesu, dobro možda za sve nas«.
»Siguran sam da je dobro za mene, gospodine«, rekoh ja. »Srećan sam što sam ovde«.
»Krasan ste vi dečko«, reče gospodin Vikfild. »Ostaćete ovde dokle god vam to bude prijatno«. Na to se rukova sa mnom, potapša me po ramenu, pa mi reče ako uveče, pošto Agnesa ode, imam šta da radim, ili ako hoću nešto da čitam radi zadovoljstva, mogu slobodno da siđem u njegovu sobu i posedim s njim, ako je on tamo i ako meni bude drago njegovo društvo. Ja mu zahvalih na pažnji, i kako on ubrzo posle toga siđe dole, i kako nisam bio umoran, siđoh i ja sa knjigom u ruci, da se pola sata koristim njegovim dopuštenjem.
Ali videvši svetlost u maloj okrugloj kancelariji, i osećajući odmah da me privlači Urija Hip, koji je imao neku moć da me opčini, uđoh k njemu. Videh Uriju kako čita veliku masnu knjigu sa tako neskrivenom pažnjom, da je, dok je čitao, njegov mršavi kažiprst klizao duž svakog reda i ostavljao (ili mi se tako činilo) ljigav trag po stranici, kao puž.
»Radite večeras tako kasno, Urija«, rekoh mu ja.
»Da, mladi gospodine Koperfilde«, veli Urija.
Dok sam sedeo na stolici preko puta njega, da bismo prijatnije razgovarali, opazih da nije u stanju da se nasmeši, već da samo razvlači usta, i da pritom pravi dve oštre brazde niz obraze, po jednu sa svake strane, što mu služi mesto osmeha.
»Ne radim kancelarijski posao, mladi gospodine Koperfilde«, reče Urija.
»Pa šta onda radite?« upitah ja.
»Usavršavam svoje pravno znanje, mladi gospodine Koperfilde«, reče Urija. »Prelazim Tidovu Praktiku. O, što je to pisac, taj gospodin Tid, mladi gospodine Koperfilde!«
Moja stolica je bila takva osmatračnica, da sam, posmatrajući ga kako posle onog zanesenog, usklika dalje čita i kako ide po redovima kažiprstom, primetio da mu se tanke i ušiljene nozdrve sa oštrim urezima čudno i neprijatno skupljaju i šire, te da izgledaju kao da trepću umesto očiju, koje gotovo nikad nisu treptale.
»Pa vi ste, sigurno, već učen pravnik?« rekoh ja, pošto sam ga neko vreme posmatrao.
»Ja, gospodine Koperfilde?« reče Urija. »O ne! Ja sam vrlo neugledno stvorenje«.
Opazih da ono o njegovim rukama nije bilo moje uobraženje, jer je često trljao dlan o dlan, kao da hoće da ih iscedi i zagreje, i da ih krišom često briše džepnom maramicom.
»Potpuno sam svestan da sam najneugledniji stvor na ovom svetu«, reče Urija Hip skromno, »bili drugi šta god hoće. I moja vam je majka isto tako vrlo neugledno stvorenje. Stanujemo u neuglednom stančiću, mladi gospodine Koperfilde, pa moramo biti zahvalni na mnogo čemu. Zanimanje mog oca je bilo neugledno. Bio je crkveni grobar«.
»A šta je sad?« upitah ja.
»Sad je u carstvu blaženih, mladi gospodine Koperfilde«, reče Urija Hip. »Ali mi imamo da budemo zahvalni na mogo čemu. Koliko bih tek trebalo da budem zahvalan što živim kod gospodina Vikfilda!«
Upitah Uriju da li je dugo kod gospodina Vikfilda.
»Ja sam kod njega četiri godine, mladi gospodine Koperfilde«, reče Urija zatvarajući knjigu, pošto je pažljivo označio mesto gde je stao, »otkako je prošla godina dana od smrti mog oca. Koliko za to moram biti zahvalan gospodinu Vikfildu što u svojoj dobroti namerava da me besplatno oslobodi kao pripravnika, jer to inače ne bi bilo u granicama skromnih sredstava moje majke, ni lično mojih«.
»Onda kad se oslobodite postaćete pravi advokat, zar ne?« rekoh ja.
»Sa blagoslovom božjim, mladi gospodine Koperfilde«, odgovori Urija.
»Možda ćete jednoga dana biti ortak u poslovima gospodina Vikfilda«, rekoh ja da mu ugodim, »pa će to biti firma Vikfild i Hip ili Hip, nekada Vikfild«.
»O, ne, gospodine Koperfilde«, odgovori Urija mašući glavom; »ja sam suviše neugledan za tako što«.
On je zaista bio neverovatno sličan licu izrezanom na gredama ispred moga prozora, dok je sedeo onako ponizan i gledao me iskosa, raširenih usta, s brazdama na obrazima.
»Gospodin Vikfild je izvanredan čovek, mladi gospodine Koperfilde«, reče Urija. »Ako ga odavno poznajete, vi to znate, svakako, mnogo bolje nego što vam ja mogu reći«.
Ja odgovorih da je nesumnjivo divan, ali da ga ne poznajem dugo, mada je prijatelj moje tetke.
»O, zbilja, gospodine Koperfilde«, reče Urija; »vaša tetka je mila gospođa, mladi gospodine Koperfilde«.
Kad je hteo da izrazi oduševljenje, on se uvijao, što je bilo vrlo ružno, i što je odvraćalo moju pažnju od laskavih reči koje beše rekao o mojoj tetki, a skretalo na zmijasto uvijanje njegovog vrata i tela.
»Mila žena, mladi gospodine Koperfilde!« reče Urija Hip. »Mislim da se jako divi gospođici Agnesi, mladi gospodine Koperfilde«.
Ja smelo rekoh »da«, iako nisam imao pojma o tome; neka mi bog oprosti.
»Nadam se da joj se i vi divite, mladi gospodine Koperfilde?« reče Urija. »Siguran sam u to«.
»Svako mora da joj se divi«, odgovorih ja.
»O, hvala vam, mladi gospodine Koperfilde«, reče Urija Hip, »za te reči! Sasvim su tačne. Ma kako da sam neugledan, znam da je to sušta istina! O, hvala vam, mladi gospodine Koperfilde!«
Onako uzbuđen usled navale osećanja, on se toliko uvijao, da se tako reći izvi iz stolice, a kad je već ustao s nje, stade se spremati da ide kući.
»Majka će me čekati«, reče on obraćajući se bledom, bezizraznom džepnom satu, »i brinuće se jako; jer iako smo vrlo neugledni, mladi gospodine Koperfilde, ipak smo mnogo privrženi jedno drugom. Ako biste hteli da nam dođete u pohode jedno posle podne i da popijete šolju čaja u našem neuglednom stanu, moja bi se majka ponosila vašim društvom isto kao i ja«.
Rekoh da ću rado doći.
»Hvala vam, mladi gospodine Koperfilde«, odgovori Urija, stavljajući knjigu natrag na policu. »Vi ćete sigurno ostati ovde neko vreme, mladi gospodine Koperfilde?«

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

David Koperfild Empty Re: David Koperfild

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 12:38 pm


David Koperfild 2018_06_15_09_52_16_371_731_0

Ja mu rekoh da verujem da ću ostati sve dok budem išao u školu.
»O, zbilja!« viknu Urija, »Verujem da ćete najzad ući u firmu, mladi gospodine Koperfilde«.
Uveravao sam ga da nemam takve namere, i da niko nije smišljao takve planove za mene, ali je Urija neprestano odgovarao na moja uveravanja:
»O, dabome, mladi gospodine Koperfilde, zaista verujem da ćete ući u firmu!« Pa opet: »O, zbilja, mladi gospodine Koperfilde, verujem da hoćete, sigurno!« i tako neprestano.
Kad je najzad bio spreman da za taj dan napusti kancelariju, upita me da li će mi biti po volji da ugasi svetlost, a kad ja odgovorih »da«, on smesta ugasi. Pošto se rukovao sa mnom — dodir njegove ruke, onako u mraku, podseti me na ribu — on malo otšikrinu vrata koja su vodila na ulicu, pa se izvuče kroz njih i zatvori ih za sobom, ostavljajući mene da se vratim u kuću pipajući po mraku; to me je stalo dosta muka, i jednog pada preko njegove stolice. Mislim da je to valjda bio neposredan uzrok zbog kojeg sam ga sanjao, kako mi se učinilo, čitavo pola noći; sanjao između ostalog da je spustio u more kuću gospodina Pegotija, otisnuvši se na gusarski pohod; i da se na vrhu katarke vila crna zastava na kojoj je bilo ispisano »Tidova praksa«; a da je pod tim đavolskim znamenjem vodio mene i malu Emiliju na pučinu da nas utopi.
Kad sam sutradan otišao u školu, osećao sam malo manju nelagodnost, a sledećeg dana još manju, tako da sam se toga postepeno otresao, te sam se već za manje od dve nedelje osećao u školi sasvim kao kod kuće, i srećan sa svojim novim drugovima. Bio sam još dosta nezgrapan u njihovim igrama, a u znanju dosta zaostajao za njima, ali sam se nadao da će me vežba popraviti u prvom, a ozbiljan rad u drugom. Prema tome legoh na posao i u igri i u nauci, te zadobih velike pohvale. I za vrlo kratko vreme mi život kod »Merdstona i Grinbija« postade tako tuđ, da skoro nisam ni verovao da, ga je bilo, dok mi je novi život postao tako običan, da mi se činilo kao da sam već dugo živeo njime.
Škola doktora Stronga bila je izvanredna; razlikovala se od škole gospodina Krikla kao dobro od zla. Bila je ozbiljna i pristojno uređena, i osnivala se na zdravom sistemu; stalno se podsećalo na čast i istinoljubivost kod pitomaca, i otvoreno se pokazivalo da se računa da oni raspolažu tim osobinama, sve dok se ne pokažu nedostojni — čime su se postizala čuda. Mi smo svi osećali da imamo udela u upravljanju zavodom, i održavanju njegovog glasa i ugleda. Usled toga smo mu brzo postajali odani od sveg srca — što je bar sa mnom slučaj, a za vreme dok sam tamo bio, nisam doznao da je ijedan đak bio drukčiji — i učili s puno dobre volje, u želji da služimo na čast školi. Van školskog vremena igrali smo divne igre, a imali smo i dosta slobode; ali se čak i onda, sećam se, o nama lepo govorilo u gradu, te smo retko svojom pojavom ili ponašanjem nanosili neku sramotu glasu doktora Stronga i pitomcima doktora Stronga.
Neki stariji učenici su bili na stanu i hrani u doktorovoj kući, te sam od njih iz druge ruke saznao neke pojedinosti o doktorovom životu. Kao, na primer, da još nema godina dana kako se oženio lepom, mladom ženom koju sam video u njegovoj sobi za rad, i koju je uzeo iz ljubavi, jer nije imala ni pet para, već samo čitavu vojsku sirotih rođaka — tako su govorili moji drugovi — gotovih da ostave doktora bez kuće i kućišta. Pa onda, da se doktorovo zamišljeno ponašanje pripisuje tome što je uvek zabavljen istraživanjem grčkih korenova, a što sam ja u svojoj naivnosti i neznanju smatrao doktorovom botaničkom strašću, naročito zato što je uvek gledao u zemlju dok je hodao, sve dok nisam doznao da su ti koreni reči za novi Rečnik na kome radi. Adams, naš najbolji đak, koji je imao smisla za matematiku, proračunao je, kako sam saznao, koliko treba da se taj Rečnik završi prema doktorovoj zamisli i brzini rada. On je smatrao da se taj posao može završiti kroz hiljadu šest stotina četrdeset i devet godina, računajući od doktorovog poslednjeg ili šezdeset drugog rođendana.
Ali sam doktor bio je idol cele škole. Jadni bi bili oni koji su je sačinjavali da je stvar stajala iole drukčije, pošto je on bio najduševniji čovek na svetu, pun prostodušnosti, koja bi dirnula i kamena srca onih urni na zidu. Kad bi se tako šetao gore-dole po onom delu dvorišta koji se nalazio kraj kuće, svrake i čavke gledale su za njim sa glavama lukavo nakrivljenim, kao da znaju koliko one bolje od njega razumeju stvari u svetu, a kad bi kakvoj vucibatini pošlo za rukom da se dovoljno približi njegovim cipelama, koje su škripale, i da privuče njegovu pažnju na jednu jedinu rečenicu svoje priče o bedi — ta je vucibatina bila obezbeđena za čitava sleđeća dva dana. To je u kući bilo tako dobro poznato, da su se učitelji i stariji đaci, trudili da te pljačkaše vrebaju po ćoškovima i da im preseku put, pa bi čak iskakli kroz prozore da ih izbace iz dvorišta pre nego što doktor primeti njihovo prisustvo; što bi im ponekad polazilo za rukom na svega nekoliko metara od njega, o čemu on ne bi imao ni pojma šetajući gore-dole. Izvan svoje oblasti i nezaštićen, bio je prava ovca za striženje. On bi i dokolenice skinuo s nogu da ih razda. Među nama je, u stvari, kružila jedna priča — ne znam i nikad nisam saznao po čijem kazivanju, ali sam verovao u nju toliko godina, te sam uveren da je istinita — da je on jednog hladnog, zimskog dana stvarno dao svoje dokolenice nekoj prosjakinji, koja je zatim izazivala sablazan u susedstvu pokazujući od vrata do vrata neko lepo dete uvijeno u te dokolenice, dobro poznate svima, jer su svuda bile čuvene koliko i katedrala. Legenda dodaje da je doktor bio jedino lice koje ih nije poznalo, a kad su kratko vreme posle toga bile izložene na vratima male starinarnice rđavog glasa, gde su se takve stvari davale u zamenu za rakiju, primetili su ga kako ih više puta razgleda sa dopadanjem, kao da se divi nekoj zanimljivoj novini u samoj mustri, smatrajući da je bolja od njegovih.
Bilo je uživanje gledati doktora sa njegovom lepom, mladom ženom. Svoju ljubav prema njoj pokazivao je na očinski blag način, što je samo po sebi izražavalo njegovu dobrotu. Često sam ih viđao kako šetaju po vrtu u breskvama, a ponekad ih izbliže posmatrao u sobi za rad ili u salonu. Imao sam utisak da se ona veoma stara o doktoru i da ga mnogo voli, premda mi se nikad nije činilo da je osobito zanima Rečnik, čije je ogromne delove doktor uvek nosio sa sobom u džepovima, pa čak i u postavi od šešira, i o njima, izgleda, gotovo uvek izlagao dok su šetali.
Gospođu Strong sam viđao dosta često, jer me je zavolela onog jutra kad sam bio predstavljen doktoru, pa je i kasnije bila ljubazna prema meni i interesovala se za mene; a i zato što je jako volela Agnesu, pa je često dolazila u našu kuću. Činilo mi se da između nje i gospodina Vikfilda vlada čudna zategnutost (izgledalo je kao da ga se ona boji) koja nikad ne prestaje. Kad bi ponekad došla kod nas uveče, uvek bi izbegavala da primi njegovu ponudu da je otprati kući, pa bi umesto toga pobegla sa mnom. Ponekad smo tako veselo pretrčavali portu katedrale i, ne nadajući se da ćemo ikog sresti, nailazili na gospodina Džeka Meldona, koji bi se uvek iznenadio što nas vidi.
Majka gospođe Strong bila je žena u kojoj sam jako uživao. Zvala se gospođa Marklham, ali su je naši pitomci krstili Stara Vojničina, zbog komandantske sposobnosti i veštine kojom je vodila veliku vojsku rođaka u rat protiv doktora. Bila je to sitna žena, oštra pogleda, koja je uvek kad je bila svečano obučena nosila jednu istu kapu ukrašenu veštačkim cvećem, i sa dva veštačka leptira, koji su tobože obletali oko ćveća. Među nama je kružila praznoverica da je ta kapa došla iz Francuske i da je mogla biti proizvod rada samo tog dovitljivog naroda; ali ja sigurno znam o njoj samo to da se uvek uveče pojavljivala gde god bi se pojavila gospođa Marklham; da je nošena na prijateljske sastanke u hindujskoj kotarici; da su leptiri imali dar da stalno podrhatavaju; i da su one blistave večernje sedeljke na račun doktora Stronga ulepšavali kao vredne pčele.
Jedne večeri, koja mi je ostala u sećanju zbog nečeg drugog što ću ispričati, ukaza mi se lepa prilika da posmatram Staru Vojničinu, ne uzimajući ovaj naziv kao pogrdu. Te večeri se kod doktorovih sastalo malo društvo povodom odlaska gospodina Džeka Meldona u Indiju, kuda je išao kao kadet ili nešto slično — pošto je gospodin Vikfild najzad uspeo da tu stvar uredi. Desilo se da je toga dana bio i doktorov rođendan. Taj dan smo praznovali, ujutru mu dali poklone, održali mu govor preko najboljeg đaka, i klicali mu dok nismo promukli, i dok se nije rasplakao. A uveče smo gospodin Vikfild, Agnesa i ja bili pozvani kod njega na čaj kao kod privatnog čoveka.
Gospodin Džek Meldon je bio tamo pre nas. Kad uđosmo, gospođa Strong je sva u belom, sa trakama trešnjeve boje, svirala u klavir, a on se naginjao nad njom okrećući joj listove. Kad se ona okrete, meni se učini da čisto rumenilo i belina njenog lica nisu baš sveži i nalik na cvet kao obično, ali je izgledala vrlo lepa, čudesno lepa.
»Zaboravila sam, doktore«, reče mama gospođe Strong pošto sedosmo, »da vam čestitam rođendan: mada je to čestitanje, kao što i sami znate, u ovom slučaju daleko od obične formalnosti. Dozvolite mi da vam poželim još mnogo ovako srećnih dana«.
»Hvala, gospođo«, odgovori doktor.
»Mnogo, mnogo, mnogo srećnih dana«, reče Stara Vojničina. »Ne samo radi vas, već i radi Ani i Džona Meldona., i mnogih drugih, čini mi se kao da je juče bilo, Džone, kad ste bili mali dečko, za glavu manji od mladoga gospodina Koperfilda, i kada ste na kraju bašte, iza ribizlinog žbunja, izjavili Ani svoju detinju ljubav«.
»Draga mama«, reče gospođa Strong, »ostavi se sad toga«.
»Nemoj biti smešna Ani«, odgovori njena majka. »Ako staneš da crveniš zbog takvih stvari i sad kad si već stara, udata žena, ne znam kada nećeš«.
»Stara?« uzviknu gospodin Džek Maldon. »Ani stara? Ta ostavite molim vas!«
»Da, Džone«, odgovori Stara Vojničina, »stvarno stara, udata žena. Mada nije stara po godinama — zar ste me ikad čuli, vi ili ma ko drugi, da sam za ženu od dvadeset godina rekla da je stara po godinama — vaša rođaka je doktorova žena, pa je kao takva ono što sam rekla. Dobro je za vas, Džone, što je vaša rođaka doktorova žena. Našli ste u njemu uticajnog i dobrog prijatelja koji će, usuđujem se da kažem, biti još bolji prema vama, ako to zaslužite. Kod mene nema lažnog ponosa. Nikad nisam oklevala da otvoreno priznam da ima članova u našoj porodici kojima je potreban prijatelj. I vi ste bili jedan od njih pre no što vam je uticaj vaše rođake pribavio takvog prijatelja«.
U dobroti svog srca doktor odmahnu rukom kao da to nije nimalo važno, i kao da želi da poštedi Džeka Meldona od daljeg podsećanja. Ali gospođa Marklham ustade sa svoje stolice i sede kraj doktora, pa mu položi lepezu na rukav od kaputa i reče:
»Ne, zaista, dragi doktore, morate mi oprostiti što to neprestano naglašavam, ali ja to jako osećam. Ja to gotovo nazivam svojom monomanijom, toliko je to moja stalna tema. Vi ste pravi blagoslov za nas. Vi ste zaista blagodet, znate li«.
»Koješta, koješta«, reče doktor.
»Ne, ne, molim vas izvinite«, odgovori Stara Vojničina. »Pošto ovde nema nikog sem našeg dragog odanog prijatelja gospodina Vikfilda, ne mogu da čutim. Ako tako nastavite, pozvaću se na prava tašte i karaću vas. Ja sam sasvim iskrena i otvorena. Ja i sada kažem ono što sam kazala onda kad ste me onako iznenadili zaprosivši Anu, sećate li se kako sam bila iznenađena? Ne zato što je bilo ičeg neobičnog u samoj prosidbi, u načinu — bilo bi smešno reći tako nešto; — nego zato što ste poznavali njenog sirotog oca i nju kada je bila detence od šest meseci, te vas nisam mogla ni zamisliti u takvom položaju, niti uopšte kao čoveka za ženidbu; prosto to, znate«.
»Da, da«, odgovori doktor dobroćudno. »Ne mari ništa«.
»Ali za mene mari«, reče Stara Vojničina, metnuvši mu lepezu na usta. »Mnogo mari. Spominjem sve to zato da me pobijete ako nisam u pravu. E, pa lepo! Govorila sam sa Ani i kazala šta je bilo. Rekla sam ,Draga moja, bio je doktor Strong i u pogledu tebe učinio jednu lepu izjavu i ponudu’. Da li sam i najmanje navaljivala na nju? Nisam. Rekla sam: ,Ani, reci mi sada istinu: je li tvoje srce slobodno?’ .Mama’, reče ona plačući, ,ja sam sasvim mlada’, i to je bila živa istina, ,tako da gotovo i ne znam da li uopšte imam srca’. ,Onda, draga moja’, rekoh ja ,možeš biti sigurna da je slobodno. Za svaki slučaj, draga moja’, rekoh ja, ,doktor Strong je u napregnutom duševnom stanju, pa mu se mora odgovoriti. Ne možemo ga držati u neizvesnosti’. ,Mama’, reče Ani još uvek plačući, ,da li bi on bio nesrećan bez mene? Ako bi bio, ja ga toliko poštujem i cenim, da bih, mislim, pristala’. Tako se to svršilo. I tek sam tada, nikako pre toga rekla Ani: ,Ani, doktor Strong ti neće biti samo muž, nego će zamenjivati i tvog pokojnog oca; on će biti starešina naše porodice, biće njena mudrost i njen stožer, pa mogu da kažem i njeno imanje; ukratko, njena blagodet’. Upotrebila sam tu reč onda, pa je upotrebljavam ponovo danas. Ako, imam ikakvu vrlinu, to je postojanost«.
Za vreme toga govora kći je sedela sasvim mirno i ćutala uprtih očiju u zemlju, dok je njen rođak stajao i takođe gledao u zemlju. Tada kći reče vrlo tihim, drhtavim glasom:
»Mama, nadam se da si završila«.
»Nisam, draga Ani«, odgovori Stara Vojničina, »nisam sasvim završila. Kad me već pitaš, mila moja, odgovaram da nisam. Zaista se moram požaliti da si malo neprirodna prema svojoj porodici, ali pošto se tebi ne vredi žaliti, hoću da se požalim tvome mužu. Eto, dragi doktore, pogledajte tu svoju luckastu ženu«.
Kad doktor okrete prema njoj svoje, dobro lice, ozareno osmehom punim prostodušnosti i blagosti, ona još više saže glavu. Primetio sam da je gospodin Vikfild gleda netremice.
»Kada sam pre neki dan slučajno rekla tom nevaljalom stvorenju«, nastavi njena majka mašući kao u šali glavom i lepezom prema njoj, »da postoji i jedna porodična stvar koju je trebalo da vam kažem, koju je zaista, mislim, bila dužna da kaže: ona reče da kazati znači tražiti uslugu, i da, pošto ste vi suviše velikodušni, tražiti znači i dobiti, a da ona to ne želi«.
»Draga moja Ani«, reče doktor, »nisi imala pravo. Uskratila si mi jedno zadovoljstvo«.
»Skoro doslovce ono što sam joj ja rekla!« viknu njena majka. »E, zato sam čvrsto rešila da vam drugi put, kad budem znala da hoće nešto da vam kaže, ali da se usteže iz tog njenog razloga, ja to sama kažem, dragi doktore«.
»Radovaću se ako tako učinite«, odgovori doktor.
»Zar?«
»Svakako«.
»Dobro, onda hoću!« reče Stara Vojničina. »Pogodili smo se«. I, valjda, pošto je postigla što je želela, lupi nekoliko puta doktora po ruci lepezom, koju je prvo poljubila, pa se pobedonosno vrati na svoje ranije mesto.
Kako u taj mah uđoše novi gosti, među ostalima i dva nastavnika i Adams, razgovor postade opšti, pa prirodno pređe na gospodina Džeka Meldona i njegovo putovanje, na zemlju u koju je odlazio i na njegove razne planove i izglede. Trebalo je da te noći posle večere otputuje poštanskim kolima do Grejvzenda, gde je bila ukotvljena lađa kojom je trebalo da putuje. Imao je da ostane ne znam koliko godina — sem ako ne bude došao kući na odsustvo, ili radi zdravlja. Sećam se da su se svi složili da je Indija sasvim pogrešno ozloglašena i da nema šta da joj se zameri, sem zbog po kojeg tigra i malo vrućine u žarke časove preko dana. što se mene tiče, ja sam u gospodinu Džeku Melđonu gledao novog Sindbada, i zamišljao ga kako kao prisni prijatelj svih istočnjačkih radža, koliko god ih ima, sedi pod baldahinom i puši na uvijene zlatne lule, od kojih je svaka lula, kad bi se samo mogla ispraviti, dugačka po čitavu milju.
Gospođa Strong je umela vrlo lepo da peva, što je meni bilo poznato, jer sam je često slušao kako peva sama za sebe.
Ali je bilo nesumnjivo da te večeri, bilo što se plašila da peva pred svetom, ili što nije bila pri glasu, nije baš nikako mogla da peva. Pokušala je najpre duet sa svojim rođakom Meldonom, ali nije mogla ni da počne, a kasnije joj, kad je htela da zapeva sama, glas, mada je slatko započela, iznenada zamre, te ostade očajna, sa glavom nagnutom nad dirkama. Dobri doktor reče da je nervozna, te da bi je oslobodio, predloži da igramo neku igru karata, koju je znao isto koliko i da svira na velikoj trubi. Ali primetih kako ga Stara Vojničina uze odmah pod tutorstvo kao svog saigrača, i kako ga, kao za početak uvođenja u tajne igre, pre svega, upućuje da njoj preda sav srebrni novac koji ima u džepu.
Igra je tekla veselo, a još veselije zbog doktorovih pogrešaka, kojima se nije znalo broja, i pored sve budne pažnje leptirova, a na njihovo veliko ogorčenje. Gospođa Strong ne htede da igra, pošto se nije dobro osećala, a njen rođak Meldon se izvini da treba nešto da pakuje. On se, međutim, pošto je to obavio, vrati, pa su zajedno sedeli na sofi i ćaskali. Ona je s vremena na vreme prilazila doktoru, gledala mu u karte preko ramena i kazivala mu šta da igra. Bila je vrlo bleda dok se naginajla nad njega, i čini mi se da joj je prst drhtao dok je pokazivala karte, ali ako je i bilo tako, doktor je bio srećan zbog njene pažnje, te nije ništa opažao.
Za vreme večere nismo bili tako veseli. Izgledalo je kao da svi osećaju da je takav rastanak neprijatna stvar i da je sve neprijatniji što se više približuje. Gospodin Džek Meldon je pokušao da bude veoma razgovoran, ali mu to nije išlo od ruke, te je samo pogoršavao stvar. A kako mi se činilo ni Stara Vojničina nije ništa popravljala svojim neprestanim podsećanjem na razne zgode iz mladosti gospodina Džeka Meldona.
Doktor je, međutim, bio sam uveren, osećao da svakog čini srećnim, pa je bio vrlo zadovoljan, ne sumnjajući da smo svi na vrhuncu uživanja.
»Draga Ani«, reče on pogledavši u sat i napunivši čašu, »već je isteklo vreme vašeg rođaka Džeka, te ga ne smemo više zadržavati, pošto vreme i plima, a oboje je u pitanju u ovom slučaju, ne čekaju nikog. Gospodine Džek Meldone, pred vama je dug put i tuđa zemlja, ali mnogi su ljudi imali to isto pred sobom, a i još mnogi će imati do kraja sveta i veka. Vetrovi koji će vas nositi, nosili su hiljade i hiljade ljudi njihovoj sreći, i hiljade i hiljade doveli nepovređene natrag«.
»Dirljiva je to stvar«, reče gospođa Marklham; »ma s koje strane posmatrali, teško je gledati kako mladić koga poznaješ od malena odlazi na drugi kraj sveta i ostavlja za sobom sve što poznaje ne znajući šta ga čeka. Mladi čovek koji podnosi ovakve žrtve, zaista zaslužuje stalnu potporu i zaštitu«, reče ona gledajući u doktora.
»Vreme će vam brzo proći, gospodine Džek Meldone«, nastavi doktor, »a brzo će proći i svima nama. Neki od nas se možda jedva i smeju nadati, po prirodnom toku stvari, da će vas pozdraviti kad se budete vratili. Pa ipak je najbolje nadati se, čega, se i ja držim. Neću vam dosađivati dobrim savetima. Pred sobom ste dugo imali dobar primer u svojoj rođaci Ani. Ugledajte se na njene vrline što više možete«.
Gospođa Marklham se stade hladiti lepezom i odmahnu glavom.
»Zbogom, gospodine Džek«, reče doktor ustajući, našto i mi svi poustajasmo. »želim vam srećan put, svako dobro, sreću u tuđini i srećan povratak kući«.
Svi prihvatismo zdravicu i rukovasmo se sa Džekon Meldonom, posle čega se on žurno oprosti od dama koje su bile prisutne i požuri vratima, gde ga dočeka, dok je ulazio u kola, gromko klicanje naših đaka, okupljenih radi toga na travnjaku. Kad im pritrčah da uvećam broj, nađoh se sasvim blizu kola koja su odlazila; i na mene učini jak utisak kad usred te galame i prašine videh gospodina Džeka Meldona kako protutnja uzbuđena lica, držeći u ruci neku stvar trešnjeve boje.
Posle novog klicanja doktoru, pa njegovoj ženi, đaci se raziđoše, ja se vratih u kuću, gđe zatekoh sve goste kako stoje u grupi oko doktora i razgovaraju o tome kako je Džek Meldon otišao, kako je to podneo, kako se osećao i sve ostalo, u sred tih primedbi gospođa Marklham uzviknu:
»Gđe je Ani?«
Nje tu nije bilo, a kad je pozvaše, nije se odazivala. Ali kad svi u gomili poletesmo iz sobe da vidimo šta je s njom, nađosmo je kako leži na podu u hodniku. Ispočetka nastade velika uzbuna, dok ne videsmo da je pala u nesvest, i da uz pomoć uobičajenih sredstava dolazi k sebi, našto joj doktor podiže glavu na svoje koleno, pa joj ukloni kovrdže sa lica i reče gledajući unaokolo:
»Sirota Ani! Tako je odana, taka nežna srca! Ovo je prouzrokovao rastanak sa starim drugom iz detinjstva i prijateljem, sa njenim omiljenim rođakom! Ah! Šteta! Vrlo mi je žao«.
Kada ona otvori oči i vide gde je, i kako svi stoje oko nje, podiže se uz doktorovu pomoć, pa okrete glavu da je položi na njegovo rame — ili sakrije, nisam znao zašto. Mi odosmo u salon da bismo je ostavili sa doktorom i majkom, ali ona reče da joj se čini da se oseća bolje nego čitavog dana i da bi više volela. da je odvedu među nas, te je odvedoše u sobu, vrlo bledu i slabu — kako se meni učini — i položiše na sofu.
»Draga moja Ani«, reče njena majka popravljajući joj haljinu. »Pogledaj, izgubila si pantljiku! Kad bi neko bio tako dobar da potraži jednu pantljiku, pantljiku trešnjeve boje«.
U pitanju je bila ona pantljika koju je nosila na grudima. Svi je stadosmo tražiti; i ja sam sve pregledao, znam sigurno, ali je niko ne nađe.
»Zar se ne sećaš, Ani, gde si je imala poslednji put?« upita je majka.
Kad ona odgovori kako misli da ju je imala sve do malopre, ali da se ne vredi zbog nje mučiti, začudih se kako sam mogao i pomisliti da izgleda bleda ili ma kako drukčije sem plamenocrvena.
Ipak smo i dalje tražili, ali bez uspeha. Ona je molila da je više ne tražimo, ali mi smo jo, pomalo, onako forme radi, tražili, sve dok se nije sasvim oporavila, a tada se društvo stade opraštati.
Gospodin Vikfild, Agnesa i ja išli smo kući vrlo lagano; Agnesa i ja smo se divili mesečini, dok gospodin Vikfild gotovo nikako nije dizao pogled sa zemlje. A kad najzad stigosmo do naših vrata, Agnesa vide da je zaboravila svoju malu torbicu. Srećan što mogu da joj učinim neku uslugu, otrčah natrag da je donesem.
Uđoh u trpezariju u kojoj je ostala torbica, i gde je sad bilo pusto i mračno. Ali vrata između trpezarije i doktorove sobe za rad, u kojoj se videla svetlost, bila su otvorena, te odoh tamo da kažem zbog čega sam došao i da zatražim sveću.
Doktor je sedeo u svojoj naslonjači kraj vatre, a njegova mlada žena na šamlici kraj njegovih nogu. Doktor je sa zadovoljnim osmehom na licu glasno čitao jedan svoj rukopis, objašnjenje ili izlaganje neke teorije iz onog beskrajnog Rečnika, dok je ona gledala u njega, ali sa licem kakvo nikad nisam video. Bilo je tako lepog oblika, bilo je tako pepeljavo bledo, bilo je tako ukočeno u svojoj zanesenosti, bilo je tako puno neke neobuzdane mesečarske sanjalačke groze od ne znam čega. Oči su joj bile širom otvorene, dok joj je smeđa kosa padala na ramena u dva bogata grozda i na njenu belu haljinu, koja je bila u neredu zato što joj je nedostajala izgubljena pantljika. Mada se jasno sećam njenog pogleda, ne mogu jasno reći šta je izražavao. Čak i sad, kad se ponovo javlja pred mojim zrelijim rasuđivanjem, ne umem reći šta je izražavao. Kajanje, poniženje, stid, ponos, ljubav, odanost, sve sam to video, i grozu ne znam od čega.
Ona se podiže kad ja uđoh i rekoh šta tražim. To uznemiri i doktora, jer joj je, kad se vratih da ostavim sveću koju sam uzeo sa stola, gladio kosu na svoj očinski način, i govorio kako je nemilosrdni trut kad je dopustio da ga ona dovede u iskušenje da joj čita, pa je poče nagoniti da ode u krevet.
Ali ona nekako ubrzano i žarko zamoli da joj dopusti da ostane. Da joj dopusti da sa sigurnošću oseti, čuo sam kako mrmlja neke isprekidane reči u tom smislu, da te noći uživa njegovo poverenje. I kad se opet okrete njemu, pošto baci pogled. na mene, dok sam izlazio iz sobe i izašao kroz vrata, videh kako prekrsti ruke na njegovim kolenima, i kako se, kad on nastavi da čita, zagleda u njega s onim istim izrazom na licu, samo malo mirnijim.
To je na mene ostavilo dubok utisak, kojeg sam se dugo i dugo sećao — što ću imati vremena da ispričam kad za to dođe vreme.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

David Koperfild Empty Re: David Koperfild

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 12:39 pm


David Koperfild 2018_06_15_09_52_16_371_717_0


GLAVA XVII

NEKO ISKRSAVA


Nije mi se dala prilika da spomenem svoju Pegoti otkako sam ono pobegao, ali sam, naravno, poslao pismo gotovo odmah pošto sam se smestio u Doveru, a zatim kad me tetka i formalno uze pod svoje, jedno još duže pismo, u kojem sam opisao sve pojedinosti. Kad sam se smestio kod doktora Stronga, pisao sam joj ponovo i izneo podrobno svoj srećni položaj i izglede. Da sam na nešto drugo utrošio novac koji mi je dao gospodin Dik, ne bih mogao osetiti ono zadovoljstvo koje sam osetio kad poslah Pegoti poštom pola zlatne gvineje, da tako isplatim dug koji sam bio napravio kod nje, i tada sam spomenuo i onog mladića sa magarcem i kolicima.
Na to saopštenje Pegoti odgovori brzo kao kakav trgovački poslovođa, ali ne tako sažeto. U nastojanju da napiše sve što oseća u vezi sa mojim putovanjem, ona do krajnjih granica iscrpe svu svoju moć izražavanja, koja svakako nije bila velika kad se trebalo izražavati perom i mastilom. četiri strane započetih rečenica, zbrkanih i punih usklika, koje sve nisu imale završetka sem mrlja, nisu bile dovoljne da joj pruže olakšanje. Ali meni su te mrlje više govorile nego najbolji sastav, jer su pokazivale da je Pegoti plakala za sve vreme, a šta bih mogao više želeti?
Zaključio sam bez mnogo muke da ona još uvek ne može da misli prijateljski o mojoj tetki. Za tako kratko vreme bilo je teško promeniti pogrešno mišljenje koje se tako dugo gajilo, čovek nikad ne može znati u duši, pisala je ona, ali pomisliti da gospođica Betsi nije onakva kakvom smo je mi smatrali, zaista je — pouka! To je njen izraz. Ona je očigledno nahvatala straha od gospođice Betsi, jer joj je poslala izraze poštovanja i zahvalnosti, ali nekako plašljivo; a bila je očigledno i u strahu za mene, i verovala da ću možda uskoro opet pobeći,. koliko sam to mogao zaključiti iz njenih mnogobrojnih nagoveštaja da od nje uvek mogu dobiti pare za put poštanskim kolima do Jarmuta.
Saopštila mi je i jednu vest koja mi je teško pala; naime, da je došlo do rasprodaje nameštaja naše stare kuće, i da su gospođica i gospodin Merdston otišli, da je kuća zatvorena, s tim da se izda ili proda. Bog mi je svedok da mi ništa nije značila dok su oni u njoj, ali me je bolela pomisao da će to drago, staro ognjište potpuno opusteti, da će korov bujati u bašti i da će staze pokrivati gusti pokrivač vlažnog lišća. Zamišljao sam kako će zimski vetrovi zavijati oko kuće, kako će hladna kiša dobovati po prozorskim oknima, i kako će mesec stvarati aveti po zidovima praznih soba i posmatrati njihovu samoću po čitavu noć. Opet sam mislio o grobu u crkvenoj porti pod onim drvetom, i činilo mi se kao da je sad i kuća mrtva, i da je sve što je u vezi sa mojim ocem i majkom izbledelo u nepovrat.
U Pegotinim pismima nije bilo drugih novosti. Gospodin Barkis je odličan muž, govorila je ona, mada još uvek nešto malo škrt, ali ko je od nas bez mana; ona sama ih ima najviše (mada zaista ne znam kakve su to mane mogle biti); ona šalje svoje poštovanje, a moja mala spavaća soba, čeka na mene. Gospodin Pegoti je dobro. Ham je dobro, a gospođa Gamidž slabo, dok mala Emilija nije htela da mi sama pošalje pozdrav, ali je rekla da ga Pegoti može poslati ako želi...
Sve sam ove novosti savesno predao svojoj tetki, sem onih reči o maloj Emiliji, koje zadržah za sebe, jer sam nagonski osećao da prema njoj neće biti naklonjena. Dok sam još bio novajlija kod doktora Stronga, tetka je nekoliko puta dolazila u Kenterberi da, me poseti, i uvek u nezgodno vreme: valjda da bi me iznenadila. Ali me je uvek zaticala na poslu i uviđala da sam ozbiljan, a uz to sa svih strana slušala da dobro napredujem u školi, te su ti prepadi uskoro prestali. Viđao sam je subotom svake treće, četvrte nedelje, kad bih joj otišao u Dover na čast i provod, a gospodina Dika svake druge srede, kad bi dolazio u podne poštanskim kolima da ostane sa mnom do idućeg jutra.
U tim prilikama gospodin Dik nije nikad putovao bez čitavog kožnog pisaćeg pulta, u kome se nalazila izvesna zaliha svega što treba za pisanje, a i sama predstavka. Sto se tiče tog dokumenta, on je mislio da je već krajnje vreme da ga zaista okonča.
Gospodin Dik je imao slabost prema liciderskim kolačima. Da bi mu poseta bila prijatnija, tetka mi je dala uputstva da mu otvorim kredit u poslastičarnici, ograničen uslovom da ne može biti više kolača nego za šiling svaki put. To, i dostavljanje izveštaja tetki o svim malim računima u gostionici u kojoj je spavao, pre no što se isplate, navelo me je na sumnju da je njemu bilo dopušteno samo da zvecka novcem, ali ne i da ga troši. Daljim ispitivanjem doznadoh da je to tačno, ili barem da postoji neki sporazum između njega i moje tetke po kojem je dužan da joj polaže račun o svim svojim izdacima. Pošto nije ni pomišljao da je vara, nego uvek želeo da joj ugodi, naučio je da se sa uzdržljivom opreznošću upušta u troškove. U ovom pogledu, kao i u svakom drugom, gospodin Dik je bio uveren da je tetka najpametnija i najdivnija žena; i to mi je u više mahova saopštavao u beskrajnom poverenju i uvek šapatom.
»Trotvude«, reče jedne srede gospodin Dik sa zagonetnim izrazom na licu, pošto mi je opet poverio tu veliku tajnu, »ko li je onaj čovek što se krije oko naše kuće i straši je?«
»Straši moju tetku?«
Gospodin Dik klimnu glavom.
»Mislio sam da nju ne može ništa uplašiti«, reče on, »jer je ona«, tu on udari u najtiši šapat, »nemojte to nikome govoriti, najpametnija i najdivnija žena«. Kad to reče, on se povuče unazad da vidi kakav je utisak na mene učinio taj opis.
»Prvi put je došao«, reče gospodin Dik, »bilo je to, čekajte da se prisetim; hiljadu šest stotina četrdeset i devete je pogubljen kralj Karlo. Čini mi se da ste rekli hiljadu šest stotina četrdeset i devete?«
»Da, gospodine«.
»Ne znam kako to može biti«, reče gospodin Dik, tresući glavom bolno zbunjen. »Ne verujem da sam toliko star«.
»Je l’ se te godine pojavio taj čovek, gospodine?« upitah ja.
»Da, baš te«, reče gospodin Dik. »Ne razumem kako je to moglo biti te godine, Trotvude. Jeste li taj datum uzeli iz istorije?«
»Jesam, gospodine«.
»Pretpostavljam da istorija nikad ne laže, zar ne?« reče gospodin Dik sa zračkom nade u očima.
»O, ne, nikad, gospodine!« odgovorih ja sasvim odlučno; bio sam još naivan i mlad, te sam tako mislio.
»Ne mogu to da razumem«, reče gospodin Dik odmahujući glavom. »Negde mora da se krije greška. Međutim, taj čovek se prvi put pojavio nekako odmah pošto je, pogreškom, nešto briga iz glave kralja Karla prešlo u moju glavu. Išetao sam posle čaja sa gospođicom Trotvud, u prvi mrak, kad eto ti njega, kraj same naše kuće«.
»Je li lutao oko kuće?« ispitivao sam ja.
»Lutao?« ponovi gospodin Dik. »čekajte da se setim. Moram malo da razmislim. N... ne, nije lutao oko kuće«.
Da bih celu stvar što pre razumeo, upitah ga šta je taj čovek tamo radio.
»Pa on tamo uopšte nije ni bio«, odgovori gospodin Dik, »sve do trenutka kad se stvorio iza nje i šanuo. Ona se na to okrenula i onesvestila, a ja se živ ukočio, i gledao u njega, našto on ode od nas. Međutim je najčudnovatije od svega da se on, pod zemljom ili bog bi ga znao gde, otada neprestano krio«.
»Zar sve odonda?« zapitah ja.
»Da, sasvim sigurno«, odgovori gospodin Dik, klimajući ozbiljno glavom. »I nikako se više nije pojavljivao do prošle noći! A sinoć se, dok smo se šetali, opet pojavio iza nje, i ja ga poznadoh«.
»Je li opet uplašio tetku?«
»Treperila je kao list«, reče gospodin Dik, pa zadrhta i on kao list i zacvokota zubima. »Pridržala se za ogradu. Proplakala, Nego, Trotvude, hodi ovamo«, i on me stade privlačiti da bi mogao šaputati što tiše. »Zašto mu je dala novaca na mesečini, je li mladiću, a?«
»Možda je bio neki prosjak?«
Gospodin Dik odmahnu glavom, sasvim odbacujući tu pretpostavku, i pošto mi je nekoliko puta odgovorio sa velikom sigurnošću: »Nije prosjak, nije prosjak, nije prosjak, gospodine!« — nastavi da priča kako je posle, kasno u noć, video sa svog prozora moju tetku gde na mesečini iza baštenske ograde daje tom čoveku novac, i kako se čovek onda nekud otšunjao, opet pod zemlju, kako je on smatrao — pošto ga više nije video, dok je moja tetka žurno i potajno šmugnula u kuću, pa je čitavog tog jutra bila drukčija nego obično, što je silno tištalo gospodina Dika.
Ja toj priči ispočetka nisam poklanjao nimalo vere, i držao sam da taj nepoznati nije ništa drugo do zabluda gospodina Dika, neko od loze onog zlosrećnog princa koji mu je pričinjavao toliko neprilika; ali mi posle malo razmišljanja pade na pamet da je možda u dva maha neko pokušao ili tek pretio pokušajem da gospodina Dika otrgne od zaštite koju mu je pružala moja tetka, te stadoh razmišljati da li bi moju tetku, čija sam osećanja prema njemu znao iz njezinih reči, bilo moguće navesti da otkupljuje njegov mir i spokojstvo. Pošto sam jako zavoleo gospodina Dika, i pošto mi je bilo mnogo stalo do njegova dobra, moje je strahovanje za njega potkrepljivalo tu pretpostavku, te sam zadugo otada svaku njegovu sredu očekivao sa strepnjom da ga tog puta neće kao obučno biti na boku pored kočijaša. On se, međutim, uvek pojavljivao, onako prosed, nasmejan i srećan; i nikad nije imao ništa više da kaže o onom čoveku koji je plašio moju tetku.
Te srede su bile najsrećniji dani u životu gospodina Dika, a i meni su bili daleko najsrećniji. Ne prođe mnogo, pa ga je znao svaki đak u školi. Mada on sam nikad nije aktivno učestvovao ni u kakvoj igri sem u puštanju zmaja, zanimao se svim našim igrama koliko i svaki od nas. Kako sam ga često gledao gde pažljivo prati naše igre sa klikerima ili čigrom, često sa neizrecivim interesovanjem na licu, skoro ne dišući u kritičnim trenucima! Kako sam ga često viđao gde se za vreme igre »tragova, zeca i hrtova«, penje na malu humku i sokoli celo igralište mašući šeširom iznad prosede glave i zaboravljajući na mučeničku glavu kralja Karla i sve što ide uz nju. Koliko je letnjih časova za njega prošlo kao nekoliko blaženih minuta na igralištu za kriket! Koliko sam ga puta zimi video kako pomodrela nosa stoji na snegu i istočnom vetru i posmatra dečake kako se sankaju, pljeskajući im u zanosu vunenim rukavicama!
Bio je opšti ljubimac, a njegova dovitljivost u pravljenju sitnih rukotvorina bila je nenadmašna. Umeo je od pomoranđži da izrađuje takve ukrase o kakvima niko od nas nije ni sanjao. Znao je da napravi čamac od čega god hoćete, od drvene šipčice za kobasice pa nadalje. Od koščica je umeo da napravi šahovske figure; rimska kola od starih karata; od kalemova za konac točkove; a kaveze od stare žice. Ali je možda bio nejveštiji u stvarima od kanapa i slame, te smo svi bili uvereni da je iz toga u stanju da proizvede sve što se rukom može načiniti.
Slava gospodina Dika ne ostade samo među nama. Posle nekoliko sreda stade se ,i sam doktor Strong raspitivati o njemu, a ja mu rekoh sve što mi je tetka bila kazala. Ovo tako zainteresova doktora, da me zamoli da ga prilikom iduće posete upoznam s njim. Izvrših ovu ceremoniju, i doktor zamoli gospodina Dika da dođe u školu kad god ne zatekne mene u poštanskoj staničnoj kancelariji, i da se tu odmori dok nam se ne svrše jutarnji časovi. I tako uskoro školska poseta gospodina Dika postade nešto sasvim prirodno. On bi, ako bismo malo zadocnili, što se često dešavalo sredom, čekao na mene šetajući po dvorištu. Tu se upoznade sa doktorovom mladom, lepom ženom (koja je za sve to vreme bila bleđa nego obično, ređe među ljudima, i ne više onako vesela, mada još uvek onako lepa) — i tako se postepeno odomaćio, da je najzad prosto dolazio pravo u školu i tu me čekao. Uvek je sedeo u određenom uglu, na određenoj stolici, koju smo po njemu zvali »Dik«. Tu bi on sedeo nagnuvši napred glavu sa prosedom kosom, i pažljivo slušao sve o čemu se govorilo, pokazujući duboko poštovanje prema učenosti koju nikad nije bio u stanju da postigne.
To poštovanje gospodin Dik je preneo i na doktora, koga je smatrao za najtananijeg i najsavršenijeg filozofa svih vremena. Dugo je vremena trebalo dok se gospodin Dik naučio da ne skida šešir kad s njim razgovara, pa bi čak i onda kad su on i doktor sklopili prijateljstvo i satima zajedno šetali po onoj strani dvorišta koju smo zvali doktorova staza, gospodin Dik s vremena na vreme skidao šešir da pokaže poštovanje prema doktorovoj mudrosti i znanju. Nikad nisam saznao kako je došlo do toga da je doktor na tim šetnjama počeo da čita odlomke iz onog glasovitog Rečnika; možda mu se u početku činilo da je to isto kao da čita sam sebi... Bilo kako bilo, tek i to je prešlo u običaj, pa je gospodin Dik, koji je slušao sa licem koje je sijalo od ponosa i zadovoljstva, od sveg srca smatrao Rečnik za najzanosniju knjigu na svetu.
Kad se setim kako su šetali gore-dole pred prozorima naše učionice — doktora kako čita sa zadovoljnim osmehom i ovde-onda dostojanstveno mahne rukopisom, ili ozbiljno mrdne glavom, a gospodina Dika kako sluša bez predaha, dok mu sirote misli mirno blude bog zna kuda, na krilima kabastih reči — sve mi se to čini, na neki svoj tihi način, prijatnije no išta što sam ikad video. Osećam da bi tako mogli večito da hodaju gore-dole, i da bi svet nekako zbog toga mogao postati bolji. Kao da bi hiljadu stvari od kojih taj svet diže toliku graju upola izgubile vrednost i za taj svet, pa i za mene.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

David Koperfild Empty Re: David Koperfild

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 12:39 pm

David Koperfild 2018_06_15_09_52_16_371_703_0

Agnesa se vrlo brzo sprijateljila sa gospodinom Dikom, koji se, dolazeći često u njihovu kuću, upoznao i sa Urijom. Prijateljstvo između njega i mene neprestano je raslo i odražavalo se na čudan način; gospodin Dik je, iako je dolazio tobože da me obilazi kao staratelj, ipak uvek mene pitao za savet za svaku sitnicu koja bi iskrsla i sa kojom ne bi bio načisto, pa bi se neizostavno držao mog saveta, i pri tome ne samo imao veliko poštovanje prema mojoj urođenoj bistrini, već smatrao i da sam mnogo što-šta nasledio od svoje tetke.
Jednog četvrtka ujutro, kad sam hteo da pođem sa gospodinom Dikom od hotela do poštanske stanice, pre nego što se vratih u školu, jer smo imali jedan čas pre doručka, sretoh na ulici Uriju, koji me podseti na moje obećanje da ću doći na čaj kod njega i njegove majke, pa dodade uvijajući se: »Ali ja nisam ni verovao da ćete doći, gospodine Koperfilde; ta mi smo tako neugledni«.
Ja zaista još uvek nisam bio načisto da li volim Uriju ili mi je odvratan, pa sam se dvoumio i tada dok sam stajao na ulici i gledao mu u lice. Ali da ko pretpostavi da sam ohol, to sam osećao kao pravu uvredu, te mu rekoh da samo čekam poziv.
»O, ako je to sve, mladi gospodine Koperfilde«, reče Urija, »i ako vas naše jadno stanje ne sprečava, hoćete li da dođete večeras? Ali ako vas naše jadno stanje odbija, nadam se da se nećete ustezati, mladi gospodine Koperfilde, i da ćete to otvoreno reći, jer mi smo sasvim svesni svog položaja«.
Rekoh mu da ću o svemu reći gospodinu Vikfildu, pa ako on dopusti, u što ne sumnjam, da ću doći sa zadovoljstvom. To veće se kancelarija ranije zatvarala, i ja rekoh Uriji da sam spreman za šest sati.
»Majka će zaista biti ponosna«, reče on dok smo zajedno odlazili. »Ili bi bar bila ponosna da to nije greh, mladi gospodine Koperfilde«.
»Pa ipak ste vi koliko jutros pomislili da sam ja ohol«, odgovorih ja.
»O bože sačuvaj, mladi gospodine Koperfilde«, odgovori on. »O, verujte mi da nisam! Tako nešto nikad nisam pomislio. Ne bi mi palo na pamet da smatram da ste oholi ako biste pomislili da smo mi za vas suviše neugledni. Jer mi i jesmo neugledni«.
»Jeste li u poslednje vreme mnogo proučavali pravo?« upitah ja da promenim predmet razgovora.
»O mladi gospodine Koperfilde«, reče on sa izgledom samoodricanja, »moje čitanje se skoro i ne može nazvati proučavanjem. Provodio sam ponekad uveče sat-dva sa gospodinom Tidom«.
»Sigurno je dosta težak«.
»Za mene je ponekad težak«, odgovori Urija. »Ali ne znam kakav bi bio za obdarenog čoveka«.
Pošto je, dok smo išli dalje, lupkao po bradi sa dva prsta svoje desne koštunjave ruke po taktu neke melodije, on dodade:
»Znate, ima izraza, gospodine Koperfilde, latinskih reči i stručnih naziva, kod gospodina Tida, koji su vrlo teški za čitaoca mog skromnog razumevanja«.
»Da li biste voleli da učite latinski? upitah živo. »Ja ću vas poučavati sa zadovoljstvom, onako uzgred, dok učim«.
»O, hvala vam, mladi gospodine Koperfilde«, odgovori on mašući glavom. »Veoma je lepo od vas što mi tako šta nudite, ali ja sam suviše neugledan da to primim«.
»Koješta, Urija!«
»O, zaista me morate izviniti, mladi gospodine Koperfilde! Ja sam vam jako zahvalan, ali sam suviše neugledan, ionako ima dosta ljudi koji me gaze u mom niskom stanju, pa kud bih pristao da im još nanosim uvredu svojom učenošću. Učenost nije za mene. Bolje je za čoveka kao što sam ja da ne uzleće visoko. Ako takav kao ja želi da dobro prođe u životu, mora da se drži ponizno, mladi gospodine Koperfilde«.
Nikad mu nisam video usta tako raširena, ni brazde u obrazima tako duboke, kao tada, dok se odavao ispoljavanju tih osećanja, mašući glavom i skromno se uvijajući.
»Mislim da: nemate pravo, Urija«, rekoh ja. »Smem reći da ima više stvari kojima bih vas ja mogao poučiti, ako biste želeli da ih naučite«.
»O, ja u to ne sumnjam, mladi gospodine Koperfilde«, odgovori on, »ni najmanje. Ali pošto sami niste neugledni, vi možda ne možete dobro da sudite o onima koji to jesu. Ne želim da izazivam one koji su bolji od mene svojim znanjem, hvala vam. Suviše sam neugledan. Evo mog siromašnog stana, mladi gospodine Koperfilde«.
Uđosmo u nisku, starinsku sobu, u koju se ulazilo pravo sa ulice i zatekosmo gospođu Hip, koja je bila sušta slika Urije, samo manja. Ona me dočeka najponiznije, pa mi se stade izvinjavati što je poljubila sina, braneći se da oni, ma koliko da su niskog položaja, imaju svoja prirodna osećanja, i da njima, kako se nadaju, neće nikog uvrediti. Bila je to sasvim pristojna soba, pola soba za sedenje, pola kuhinja, ali ni u kom slučaju prijatna. Na stolu je bilo posuđe za čaj, a voda je vrila u čajniku na ognjištu. Bila je tu i jedna komoda čiji je gornji deo bio udešen za pisaći sto, za kojim je Urija sedeo čitajući i pišući; bila je tu i Urijina plava torba koja je, ležeći, prosto bljuvala svakojake hartije; bila je tu i četa Urijinih knjiga pod komandom gospodina Tida; bio je u uglu i kredenac; a bilo je i ostalog običnog nameštaja. Ne sećam se da je ma i jedan predmet bio golog, sirotinjskog i oskudnog izgleda, ali se sećam da je ipak čitava soba imala taj izgled.
Verovatno da je crnina bila deo poniznosti gospođe Hip, jer je još nosila crninu, iako je od smrti gospodina Hipa prošlo dosta vremena. Čini mi se da je bilo nekog odstupanja u kapi, ali je inače nosila crninu kao u toku prvih dana žalosti.
»Ovaj dan, Urija, na svaki način treba zapamtiti«, reče gospođa Hip spremajući čaj, »kao dan kad nam je došao u posetu mladi gospodin Koperfild«.
»Ja sam mu već rekao da vi tako mislite, majko«, odgovori Urija.
»Da je moguće poželeti iz koga bilo razloga da se otac nađe među nama«, reče gospođa Hip, »poželela bih već i zato da bi upoznao ovo naše večerašnje društvo«.
Mene zbuniše toliko laskave reči, ali ovo ponašanje prema meni kao prema poštovanom gostu ostavi na mene utisak, te mi se gospođa Hip učini prijatna žena.
»Moj se Urija«, reče gospođa Hip, »unapred radovao ovome, mladi gospodine. On se bojao, a ja zajedno s njim, da naše neugledno stanje ne stane na put tome. Mi smo vam neugledni, neugledni smo bili, i vazda ćemo biti«, reče gospođa Hip.
»Uveren sam da nemate razloga da to budete, gospođo«, rekoh ja, »sem ako vi to hoćete«.
»Hvala vam, gospodine«, odgovori gospođa Hip; »mi poznajemo svoje stanje, i zahvalni smo vam, kakvi smo da smo«.
Opazio sam da se gospođa Hip postepeno primiče bliže meni, da se Urija sve više namešta naspram mene, i da me s poštovanjem nude onim što je najbolje na stolu. Tu, u stvari, nije bilo ničeg naročito biranog, ali shvatih dobru volju kao delo, te osetih da su vrlo pažljivi. Ne prođe mnogo, pa počeše da govore o tetkama, našto im ja ispričah o svojoj tetki; pa o očevima i majkama, te im je ispričah o svojim; našto gospođa Hip skrenu razgovor na očuhe, te im je počeh pričati o svome, ali zastadoh, jer me je tetka savetovala da ne govorim o toj stvari. Ali koliko bi mogao neki slab, mali čep da se brani od dva vadičepa, ili nežan mlad zub od dva zubara, ili mala lopta od dve rakete — toliko sam ja mogao da se odbranim od Urije i gospođe Hip. Radili su od mene sve što su hteli, i ispipavali stvari koje nisam želeo da kažem, i to sa takvom sigurnošću, da danas porumenim kad se setim toga, utoliko više što sam, u svojoj mladalačkoj otvorenosti izgledao sam sebi važan zbog svoje poverljivosti, osećajući se kao pravi pokrovitelj mojih poniznih domaćina.
Sasvim je sigurno da su oni voleli jedno drugo. To je imalo uticaja na mene, i to smatram nečim prirodnim; ali veština kojom je jedno nastavljalo ono što bi drugo kazalo, bilo je pravo umetničko delo, majstorija prema kojoj sam bio još manje otporan. Kad najzad nije bilo ničeg više što se moglo izvući iz mene o meni samom — jer sam ćutao kao grob o životu kod »Merdstena i Grinbija«, i o putovanju — oni počeše razgovor o Vikfildu i Agnesi. Urija je dobacio loptu gospođi Hip; gospođa Hip bi je uhvatila i vratila Uriji; Urija bi je zadržao neko vreme, pa bi je opet poslao natrag gospođi Hip; i tako su se loptali, dok najzad više nisam znao kod koga je lopta, i dok se nisam sasvim zbunio. A i sama se lopta uvek menjala. Čas je bila gospodin Vikfild, čas divne osobine gospodina Vikfilda, čas moje divljenje prema Agnesi, čas poslovi i prihodi gospodina Vikfilda, čas naš život u kući posle ručka, čas vino koje gospodin Vikfild pije, razlog zašto ga pije, i žaljenje što ga toliko pije; čas jedno, čas drugo, pa onda sve zajedno. A za sve to vreme sam svaki čas — iako mi nije izgledalo da često govorim ili da radim nešto drugo sem što ih ponekad ohrabrujem iz straha da ih ne bi ophrvalo njihovo neugledno stanje ili suviše velika čast koju im je činilo moje društvo — primećivao da odajem ovo ili ono što nije trebalo da kažem, pri čemu sam po drhtanju usečenih Urijinih nozdrva uočavao da sve to na njega ostavlja utisak.
Već sam počeo da se osećam pomalo neprijatno, i taman zaželeo da se nekako izvučem iz te posete, kad neka prilika koja je išla niz ulicu prođe mimo vrata — koja su stajala otvorena da se soba izvetri, jer je u njoj bilo toplo, zbog toplog vremena — pa se povrati, i zaviri unutra, glasno uzvikujući;
»Koperfild! Je li moguće?«
Bio je to gospodin Mikober. Gospodin Mikober sa naočarima, štapom i okovratnikom, onako blagorodno-otmenog izgleda i sa snishodljivim treperenjem u glasu; sav on, od glave do pete.
»Dragi moj Koperfilde«, reče gospodin Mikober, pružajući ruku, »ovo je zaista susret sračunat na to da duhu ulije osećanje nestalnosti i nesigurnosti svega što je ljudsko; jednom reči, ovo je vrlo neobičan susret. Idem ulicom i razmišljam o tome kako bi nešto moglo da iskrsne, u što sad i te kako verujem, kad mi, eto, iskrsnu mlađi ali cenjeni prijatelj, koji ima veze sa najburnijim dobom moga života, mogu reći sa prekretnicom čitavog mog opstanka. Koperfilde, dragi moj prijatelju, kako ste?«
Ne mogu reći — zaista ne mogu reći — da sam se naročito obradovao što tu srećem gospodina Mikobera, ali mi je ipak bilo milo što ga vidim, te se srdačno rukovah s njim i upitah za zdravlje gospođe Mikober.
»Hvala«, reče gospodin Mikober, mašući po svom starom običaju rukom, i nameštajući podbradak u okovratnik od košulje. »Prilično se oporavlja. Blizanci više ne crpu hranu sa vrela Majke prirode; ukratko«, reče gospodin Mikober u jednom od svojih nastupa poverljivosti, »odbila ih je. Gospođa Mikober je sad moja saputnica. Ona će se obradovati, Koperfilde, što će obnoviti poznanstvo sa čovekom koji se pokazao u svakom pogledu dostojan sluga svetlog oltara prijateljstva«.
Ja rekoh da se radujem što ću je videti.
»Vi ste vrlo ljubazni«, odgovori gospodin Mikober.
Zatim se gospodin Mikober nasmeja, ponovo namesti bradu, i stade gledati oko sebe.
»Zatekao sam svog prijatelja, Koperfilda«, reče gospodin Mikober sa naročitom otmenošču, ne obraćajući se nikom naročito, »i to ne usamljenog, već kako uzima učešća u društvenom obedovanju, a u društvu jedne dame udovice, i nekog ko je očevidno njen izdanak; ukratko«, reče gospodin Mikober, u ponosnom nastupu poverljivosti, »njen sin. Biće mi čast da im budem predstavljen«.
Pod ovim okolnostima nisam mogao ništa drugo nego da predstavim Mikobera Uriji Hipu i njegovoj majci, što prema tome i učinih. Dok su se oni savijali pred njim, gospodin Mikober sede i mahnu rukom na svoj najotmeniji način.
»Svaki prijatelj moga prijatelja Koperfilda«, reče gospodin Mikober, »može i sam računati na mene«.
»Mi smo suviše neugledni, gospodine«, reče gospođa Hip, »moj sin i ja, da bismo bili prijatelji gospodina Koperfilda. Bio je tako dobar da dođe na čaj kod nas, te smo mu zahvalni na društvu, a isto tako i vama, gospodine, na vašoj pažnji«.
»Gospođo«, odgovori gospodin Mikober poklonivši se »vi ste vrlo ljubazni. A šta vi radite, Koperfilde? Još uvek u trgovini vinom?«
Bio sam preko svake mere nestrpljiv da odvedem odatle gospodina Mikobera, pa mu sa šeširom u ruci, i bez sumnje crven u licu, odgovorih da sam učenik doktora Stronga.
»Učenik?« reče gospodin Mikober dižući obrve. »Veoma mi je milo što to čujem. Mada umu kakvim raspolaže moj prijatelj Koperfild«, on se tu obrati Uriji i gospođi Hip, »nije potrebno ono oplemenjivanje koje bi mu bilo potrebno da nema svoje poznavanje ljudi i stvari, ipak je to bogato zemljište, prepuno još neizniklog rastinja; ili, jednom reči«, reče gospodin Mikober smešeći se, u novom nastupu poverljivosti »um koji je sposoban da shvati klasike u svakom obimu«.
Urija se, uvijajući lagano svoje duge ruke jednu oko druge, jezivo izvi od pasa naviše da izrazi svoju saglasnost sa tom ocenom mojih sposobnosti.
»Hoćemo li da vidimo gospođu Mikober, gospodine«, rekoh ja da bih odvukao gospodina Mikobera odatle.
»Ako hoćete da joj učinite tu čast, Koperfilde«, odgovori gospodin Mikober ustavši. »Ja se ne ustručavam da ovde u prisustvu naših prijatelja kažem da sam čovek koji se, ima već nekoliko godina, bori protiv pritiska novčanih teškoća«, znao sam da će on neizostavno reći tako nešto, jer se uvek razmetao svojim teškoćama. »Ponekad sam se dizao nad svoje teškoće, a ponekad su me moje teškoće, jednom reči, obarale na zemlju koliko sam dug. Dešavalo se da ih je bilo suviše za moju snagu, te bih im podlegao, pri čemu bih gospođi Mikober ponavljao reči Katonove: ,Platone, ti dobro rasuđuješ. Sad je sve svršeno. Ne mogu više da se borim’. Ali nikad u životu«, reče gospodin Mikober, »nisam imao većeg zadovoljstva nego onda kad sam izlivao svoje jade — ako tom reči mogu da nazovem teškoće koje su uglavnom dolazile od beležničkih naloga za hapšenje i od obligacija na dva i četiri meseca — na grudima svog prijatelja Koperfilda«.
Gospodin Mikober završi to dično odavanje priznanja, rekavši; »Laku noć, gospodine! Sluga ponizan, gospođo Hip!« pa izađe sa mnom na svoj najotmeniji način, dižući po trotoaru dosta buke svojim cipelama, i usput pevušeći neku pesmicu.
Gospodin Mikober je odseo u nekoj maloj krčmi. U njoj je imao sobicu odvojenu jednom pregradom od opšte prostorije, koja je jako zaudarala na dim od duvana. Čini mi se da je bila iznad kuhinje, jer kao da je kroz pukotine u podu izbijao vrući miris masti, dok se na zidovima opažalo kao neko slabo preznojavanje. Znao sam da je blizu kelneraja, po mirisu alkohola i zveckanju čaša. I tu je na maloj sofi, koja se nalazila ispod slike trkačkog konja, ležala gospođa Mikober sa glavom sasvim uz vatru, dok je nogama gurala slačicu sa poslužavnika na točkićima na drugom kraju sobe. Gospodin Mikober uđe prvi i reče:
»Draga moja, dopusti da ti predstavim jednog učenika doktora Stronga«.
Primetio sam, uzgred budi rečeno, da je gospodin Mikober, iako je kao uvek bio u zabuni u pogledu mojih godina i položaja, zapamtio kao neku moju otmenu odliku da sam učenik doktora Stronga.
Gospođa Mikober se zapanji, ali joj ipak beše milo što me vidi. I meni je bilo isto tako milo što vidim nju, te posle nežnog pozdrava sa jedne i druge strane, sedoh na malu sofu kraj nje.
»Draga moja«, reče gospodin Mikober, »ako želiš da ispričaš Koperfildu kakav je sada naš položaj, što će on, ne sumnjam, voleti da čuje, ja ću za to vreme otići da pregledam novine i vidim da nije što iskrslo u oglasima«.
»Mislio sam da ste u Plimutu, gospođo«, rekoh ja gospođi Mikober kad on izađe.
»Dragi moj gospodine Koperfilde«, odgovori ona »u Plimut smo i otišli«.
»Da se nađete na licu mesta«, podsetih je ja.
»Tako je«, reče gospođa Mikober, »da se nađemo na licu mesta. Ali je stvar u tome što oni iz carinarnice ne traže darovitost. Mesni uticaj moje porodice nije pomogao da u toj grani dobije neko mesto čovek gospodin-Mikoberovih sposobnosti. Oni su više voleli da ne dobiju čoveka gospodin-Mikoberovih sposobnosti. On bi samo ukazivao na nesposobnost ostalih. Sem toga«, reče gospođa Mikober, »neću da krijem od vas, dragi moj gospodine Koperfilde, da je onaj ogranak moje porodice koji živi u Plimutu, kad je video da s gospodinom Mikoberom dolazimo i ja, i mali Vilkins i njegova sestra, i blizanci, primio gospodina Mikobera ne baš onako toplo kako se moglo očekivati s obzirom na to da je tek bio pušten iz zatvora. U stvari«, reče gospođa Mikober spustivši glas, »nek’ ovo ostane među nama — primili su nas hladno«.
»Bože dragi!« rekoh ja.
»Da,« reče gospođa Mikober. »Zaista je bolno posmatrati čovečanstvo u takvoj svetlosti, gospodine Koperfilde; ali nema šta, primili su nas hladno. Tu sumnje nema. U stvari, taj ogranak moje porodice koja živi u Plimutu okrenuo se sasvim protiv gospodina Mikobera još pre no što smo tamo sastavili nedelju dana.
Rekoh, a i pomislih, da treba da se stide.
»Pa ipak je tako bilo«, nastavi gospođa Mikober. »Šta je mogao da radi čovek gospodin-Mikoberovog duha,? Ostaje samo jedan očevidan izlaz. Uzeti od tog ogranka novac na zajam i vratiti se u London, vratiti po svaku cenu«.
»Znači, svi ste se vratili, gospođo?« zapitah ja.
»Svi«, odgovori gospođa Mikober. »Odonda sam konsultovala druge grane svoje porodice o tome koji bi put bio najpodesniji za gospodina Mikobera, jer tvrdim da on mora preduzeti neki put, gospodine Koperfilde«, reče gospođa Mikober, tonom kao da sa mnom polemiše. »Jasno je da porodica od šestoro, uključujući služavku, ne može da živi od vazduha«.
»Svakako, gospođo«, rekoh ja.
»Mišljenje tih drugih grana moje porodice«, nastavi gospođa Mikober, »jeste da gospodin Mikober odmah obrati pažnju na ugalj«.
»Na šta, gospođo?«
»Na ugalj«, reče gospođa Mikober. »Na trgovinu ugljem. Pošto se dobro raspitao, gospodin Mikober je došao na misao da za prvi početak trgovina ugljem u Medveju pruža čoveku njegovih sposobnosti lepe izglede. Zatim je, kako je gospodin Mikober ispravno kazao, prvi korak nesumnjivo bio: doći i videti Medvej. I tako smo došli i videli. Kažem ,mi’, gospodine Koperfilde, pošto neću nikad«, reče gospođa Mikober uzbuđeno, »nikad napustiti gospodina Mikobera«.
Promrmljah da se divim i potpuno slažem.
»Došli smo«, ponovi gospođa Mikober, »i videli Medvej. Moje je mišljenje o trgovini ugljem na toj reci, da možda iziskuje sposobnosti, ali da svakako iziskuje i kapital. Sposobnosti gospodin Mikober ima, ali kapitala gospodin Mikober nema. Videli smo, mislim, veći deo Medveja, i to je moje lično mišljenje. A kad smo već došli tako blizu Kenterberija, gospodin Mikober je došao na misao da bi bilo ludo ne poći malo dalje, pa videti katedralu. Prvo, zato što je nju vredno videti, a mi je nikad nismo videli, i drugo, zbog velike verovatnoće da bi nešto moglo iskrsnuti u gradu sa katedralom. Ovde smo«, reče gospođa Mikober, »već tri dana. Dosad ništa nije iskrslo; i možda vas neće iznenaditi, mladi gospodine Koperfilde, onako kako bi to iznenadilo kog stranca, kad doznate da čekamo da nam se pošalje novac iz Londona da bismo izplatili novčanu obavezu u ovom hotelu. Dok ne stigne novčana pošiljka«, reče gospođa Mikober vrlo osećajno, »odsečena sam i od svoje kuće (mislim na stan u Pentonvilu) i od svog dečka i devojčice, i od svojih blizanaca«.
Duboko sam sažaljevao gospodina i gospođu Mikober u toj njihovoj nevolji punoj brige, te to rekoh i gospodinu Mikoberu, koji se baš tada vrati, dodavši da mi je žao što nemam dovoljno novaca da im pozajmim potrebnu sumu. Odgovor gospodina Mikobera izrazi brižnost njegove duše. On reče, rukujući se sa mnom:
»Koperfilde, vi ste iskren prijatelj; ali kad pritera najgora zla godina, svakome će se naći bar prijatelj koji ima pribor za brijanje«.
Gospođa Mikober se na tu strašnu slutnju obisnu gospodinu Mikoberu oko vrata, pa ga stade preklinjati da se umiri. A on udari u plač, ali se ubrzo povrati toliko da je mogao da zazvoni po kelnera i da poruči za doručak vrući puding od bubrega i porciju račića.
Kad sam se opraštao od njih, oni oboje toliko navališe na mene da im dođem na ručak pre no što odu, da nisam mogao da ih odbijem. Ali, kako sam znao da ne mogu doći sutradan, pošto ću imati dosta da učim te večeri, gospodin Mikober udesi ovako: on će se sutra pre podne javiti kod doktora Stronga (nadam se da će tom poštom stići novčana pošiljka) i predložiti preksutrašnji dan, ako je to za mene zgodnije. Prema tome, sledeće me jutro pozvaše iz škole i ja u salonu nađoh gospodina Mikobera, koji je svratio da mi kaže da će ručak biti u vreme koje smo odredili. Kad sam ga upitao da li je stigla novčana pošiljka, on mi stisnu ruku i ode.
Dok sam te iste večeri gledao kroz prozor, iznenadih se i bi mi prilično neprijatno kad videh gospodina Mikobera i Uriju Hipa kako prolaze ruku pod ruku: Urija ponizno svestan časti koju mu gospodin Mikober ukazuje, a gospodin Mikober laskavo razdragan što, eto, proteže svoje pokroviteljstvo i na Uriju. Ali se još više iznenadih kad otidoh u mali hotel u određeno vreme, to jest u četiri sata, pa iz gospodin-Mikoberovih reči doznadoh da je sa Urijom išao njegovoj kući, i da je kod gospođe Hip pio konjak sa vodom.
»I znate šta ću vam reći, dragi moj Koperfilde«, reče gospodin Mikober; »vaš prijatelj Urija je mladić koji bi mogao biti državni tužilac. Da sam poznavao tog mladića u vreme kada su moje teškoće dostigle vrhunac, mogu samo da kažem da se moji poverioci ne bi onako dobro proveli«.
Meni je bilo teško da shvatim kako bi to moglo biti kad im gospodin Mikober i onako nije ništa platio, ali mi je bilo nezgodno da ga to upitam. Isto tako nisam hteo da kažem kako se nadam da nije suviše otvoren prema Uriji, ili da ga pitam da li su o meni mnogo govorili. Bojao sam se da ne povredim gospodin Mikoberova osećanja, ili bar osećanja gospođe Mikober, koja je bila vrlo osetljiva ali mi sve to ipak nije bilo prijatno, pa sam i kasnije često o tome mislio.
Večeralo se izvrsno. Vrlo otmeno pripremljena riba, pečenje od telećeg bubrežnjaka, prženo seckano meso, jarebice i puding. Bilo je vina i jakog piva, a posle ručka gospođa Mikober nam svojom rukom pripravi i bocu vrućeg punča.
Gospodin Mikober je bio neobično domaćinski razdragan. Bio je prijatan kao nikad ranije. Punč mu udari u lice da se sve sijalo, kao da ga je čitavo premazao lakom. Veselo se razneži nad gradom i nazdravi njegovom napretku, pa dodade da su se gospođa Mikober i on u njemu vrlo prijatno i udobno snašli, i da on nikad neće zaboraviti prijatne trenutke koje su proveli u Kenterberiju. Zatim nazdravi meni, pa se on, gospođa Mikober i ja vratismo u sećanju našem starom poznanstvu, pri čemu ponovo poisprodavasmo svu njihovu imovinu. A onda ja nazdravih gospođi Mikober ili bar skromno rekoh:
»Ako mi dopustite, gospođo Mikober, biće mi drago da dignem ovu čašu u vaše zdravlje, gospođo«.
Na to gospodin Mikober izreče pohvalno slovo karakteru gospođe Mikober, i reče da je ona uvek bila njegov vođa, filozof i prijatelj, te da mi preporučuje da, kad mi dođe vreme za ženidbu, uzmem takvu ženu, ako se još jedna takva može naći.
Što je više punča nestajalo, gospodin Mikober je pokazivao sve veću druželjubivost i raspoloženje. A kad se podiže i raspoloženje gospođe Mikober, zapevasmo pesmu »O tako davno«. Zatim se, kad dođosmo u pesmi do onog mesta »Eto ti ruke, moj verni druže«, uhvatismo svi za ruke oko stola, da najzad, izjavimo »Neka nam Vili Vot bude vođa i učitelj«; svi iskreno uzbuđeni, mada nismo znali šta te reči znače.
Jednom reči, nikad nikog nisam video toliko razdraganog kao gospodina Mikobera, koji je u tom raspoloženju ostao sve do poslednjeg trenutka naše večeri, kad se srdačno oprostih od njega i njegove prijatne žene. Prema tome, sasvim je razumljivo da sam se sutra ujutro u sedam sati vrlo iznenadio kada primih sledeću poruku, napisanu u devet i po uveče, četvrt sata pošto sam ostavio gospodina Mikobera:
»Dragi moj mladi prijatelju,
»Kocka je bačena — sve je svršeno. Sakrivajući pustoš briga bolesnom maskom veselja, nisam vas večeras obavestio da nema nade u novčanu pošiljku. Pod takvim okolnostima koje me ponižavaju dok razmišljam o njima i dok pričam o njima, isplatio sam novčane obaveze stvorene u ovom pređuzeću time što sam svojeručno napisao pismo kojim se obavezujem da ću sve isplatiti četrnaest dana po danu potpisivanja, a u mome stanu, Pentonvil, London. Kad dođe taj rok, obaveza neće biti izmirena, Posledica je propast. Grom se nadneo, i, drvo mora pasti.
»Neka vam ovaj bedan čovek, koji vam se sad obraća, moj dragi Koperfilde, bude opomena kroz ceo život. On piše samo s tom namerom, i u toj nadi. Ako bi se smeo ponadati da je bar od tolike koristi, možda bi zračak svetlosti mogao prodreti u sumornu tamnicu preostalog života njegovog, mada mu je dugovečnost, zasad, najblaže rečeno, vrlo neizvesna.
»Ovo je poslednja poruka, dragi moj Koperfilde, koju ćete dobiti
od prosjaka i skitnice

Vilkinsa Mikobera«

Toliko me potrese sadržaj ovog bolnog pisma, da otrčah pravo u onaj mali hotel, s namerom da u njega svratim idući doktoru Strongu, i da pokušam da umirim gospodina Mikobera sa reč dve utehe. Ali na pola puta sretoh poštanska kola za London, na kojima su, na krovu pozadi, sedeli gospodin i gospođa Mikober. Videh kako se gospodin Mikober, oličenje mirnog zadovoljstva, smeši na ono što mu govori gospođa Mikober, i jede orahe iz jedne kese, dok mu boca viri iz džepa na prsniku. Kako me nisu videli, smatrao sam da je bolje da ih ne zadržavam, te skrenuh u sporednu ulicu koja je bila najkraći put do moje škole, i sve u svemu osetih olakšanje što su otišli, mada sam ih i dalje voleo.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

David Koperfild Empty Re: David Koperfild

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 12:40 pm


David Koperfild 2018_06_15_09_52_16_371_696_0


GLAVA XVIII

OSVRT NA PROŠLOST


Moje đakovanje! ono tiho proticanje života, ono nevidljivo i neosetno pomicanje od detinjstva do momaštva! Čekajte da razmislim, dok mi pred oči izlazi reka sa živom tekućom vodom koja je sada samo presahlo korito zaraslo u lišće — ima li duž njenog toka kakvih tragova po kojima bih se setio kako je tekla.
Evo me za tili čas na mom mestu u katedrali, kuda svi odlazimo zajedno, svake nedelje, pošto se prethodno radi toga sakupimo u školi. Miris vlažne zemlje, vazduh bez sunca, odvojenost od sveta, sviranje orgulja, koje se razleže ispod crnih i belih svodova na galerijama ispod pobočnih lađa — eto to su krila koja me nose unatrag i pomažu da u duhu kružim nad tim danima i da se zanesem u snevanje, koje me drži upola budna, upola zaspala.
Nisam poslednji đak u školi. Za nekoliko meseci izdigao sam se za čitavih nekoliko glava. Ali mi prvak, prvi đak izgleda sila koja živi negde visoko i čija je vrtoglava visina nedosežna. Agnesa kaže »nije«, ali ja kažem »jeste«, i govorim joj da ona ne zna koliku je razliku znanja savladalo to čudno biće, do čijeg mesta po njenom mišljenju čak i ja, slabi početnik, mogu vremenom dospeti. On mi nije lični prijatelj, niti priznati pokrovitelj, kao što je bio Stirford, ali osećam duboko poštovanje prema njemu. I neprestano se pitam šta li će on postati kad izađe iz škole doktora Stronga, i hoće li i kako li će čovečanstvo moći da se odbrani od njegovog juriša na sve položaje kojima ono raspolaže.
Ali ko se to javlja preda mnom? To je gospođica Šeperd, u koju sam zaljubljen.
Gospođica Šeperd je pitomica u zavodu gospođica Netingal. Obožavam gospođicu Šeperd. To je devojčica u kratkom kaputiću, okrugla lica i kovrđžave plave kose. I mlade devojke gospođica Netingal dolaze u katedralu. Ne mogu da gledam u svoju knjigu, jer moram da gledam u gospođicu Šeperd. Dok horisti poje, ja slušam glas gospođice Šeperd. Za vreme službe božje, u mislima, ime gospođice Šeperd stavljam onde gde se spominju članovi kraljevskog doma. Kod kuće, u svojoj sobi, ponekad mi tako dođe da viknem: »O, gospođice Šeperd« — u ljubavnom zanosu.
Neko vreme nisam siguran u pogledu osećanja gospođice Šeperd, ali se najzad, kako nam je sudbina naklonjena, srećemo u školi za igranje. I gospođica Šeperd igra sa mnom. Dodirujem rukavicu gospođice Šeperd, i mravci me podilaze uz desni rukav, pa izlaze na kosu. Ne govorim nežnosti gospođici Šeperd, ali mi se razumemo. Gospođica Šeperd i ja živimo samo jedno za drugo.
Pitam se zašto krišom poklanjam gospođici Šeperd dvanaest brazilijanskih oraha? Nisu nikakav izraz ljubavi, teško ih je zamotati u ma kakav paket pravilnog oblika, i lome se teško, čak i između sobnih vrata, a i masni su kad se skrckaju, pa ipak osećam da su pogodni za gospođicu Šeperd. Isto tako poklanjam gospođici Šeperd meke, semenjem punjene kolače a pomorandžama se ni broja ne zna. Jednom poljubih gospođicu Šeperd u garderobi. Zanos! A kako sam sutradan besan i kivan kad mi do ušiju dopre šapat da su obe gospođice Netingal osudile gospođicu Šeperd na stupicu u kojoj se izvrću palci od nogu.
Pa kad mi je gospođica Šeperd jedini predmet misli i kad samo njenu sliku vidim pred očima, kako je uopšte došlo do raskida između nas? Ne mogu da shvatim. Ipak, gospođica Šeperd i ja smo ohladneli jedno prema drugom. Do ušiju mi je došlo pričanje da je gospođica Šeperd rekla kako bi volela da ne blenem toliko u nju, i da je priznala kako više voli mladog gospodina Džonsa — Džonsa, dečka bez ikakve vrednosti! Između mene i gospođice Šeperd ponor se širi sve više i više. Najzad jednog dana srećem pitomice zavoda gospođica Netingal u šetnji. Gospođica Šeperd se u prolazu iskezi na mene i stade se smejati sa svojim drugaricama. Sve je svršeno. Doživotna ljubav — bar se meni tako činilo — svršena zanavek; gospođica Šeperd ispada iz jutarnje službe božje, a kraljevski je dom više ne poznaje.
U školi sam se još više ispeo, i niko ne remeti moj duševni mir. Sada više nisam nimalo uljudan prema mladim devojkama iz zavoda gospođica Netingal, i ne bih se zanosio ni jednom od njih, pa da ih je dvaput toliko i da su dvadeset puta lepše. Smatram da je škola za igranje dosadna stvar, i pitam se zašto devojčice ne igraju same, a nas ne ostave na miru. Postajem sila u pisanju latinskih stihova, a zanemarujem vrpce na cipelama. Doktor Strong o meni javno govori kao o mladom učeniku koji mnogo obećava. Gospodin Dik je van sebe od radosti, a tetka mi prvom poštom šalje gvineju.
Preda mnom se diže senka jednog mladog mesarskog kalfe, kao prikaza oklopljene glave u Makbetu. Ko je taj mladi mesar? To je strah i trepet omladine u Kenterberiju. Vlada verovanje da mu goveđi loj kojim maže kosu daje natprirodnu snagu i da se može meriti sa zrelim čovekom. To je jedno mlado kasapče široka lica i vrata kao u bika, grubih crvenih obraza, prostačkog duha i pogano na jeziku. Taj jezik najviše upotrebljava da se podsmeva mladoj gospođi doktora Stronga. Javno kaže da će im on namestiti rebra ako ko od njih to želi. Među njima navodi po imenu pojedine, pa i mene, s kojima bi mogao svršiti jednom rukom, a da mu druga bude vezana na leđima. Vreba manje dečake da ih nezaštićene izlupa, i po ulicama me poziva na dvoboj. Iz tih opravdanih razloga odlučujem da se bijem s mesarom.
Letnje je veče, dole u zelenoj uvalici iza ugla jednog zida. Izašao sam tu mesaru na megdan junački. Mene prati odabrana grupa naših dečaka, a mesara dva druga mesara, jedno mehandžisko momče i jedan dečko, čistač ulica. Pripreme su izvršene, i mesar i ja stojimo lice u lice. U jednom trenutku mesar ukresa deset hiljada zvezda iz moje leve obrve, a trenutak kasnije ne znam gde je zid niti gde sam ja, ili iko drugi. Gotovo ne znam ni ko sam ja, a ko je mesar, jer smo stalno toliko pomešani i spleteni u gužvu dok se valjamo po izgaženoj ledini. Ponekad vidim mesara krvava, ali punog pouzdanja; ponekad ne vidim ništa, i oslanjam se, dahćući, o kolena svog sekundanta; ponekad besno navalim na mesara i raskrvavim oba zglavka o njegovo lice a on kao da ništa nije bilo. Najzad se probudim sa vrlo čudnim osećanjem u glavi kao da dolazim sebi posle vrtoglavice, i ugledam kako mesar odlazi, dok mu druga dva mesara, čistač i kafanski momak čestitaju, dok on u hodu navlači kaput, po čemu ispravno zaključujem da je pobeda njegova.
Odvode me kući u žalosnom stanju, stavljaju mi goveđe meso na oči, trljaju me sirćetom i rakijom, i nalaze mi na gornjoj usni, koja je neobično otekla, veliki beli mehur koji puca. Tri-četiri dana ostajem kod kuće, vrlo ružan onako sa zelenim zaklonom nad očima, pri čemu bih bio i vrlo sumoran da se Agnesa ne ponaša prema meni kao sestra. Teši me, čita mi, i uopšte čini da mi vreme prolazi lako i prijatno. Agnesa uvek uživa moje potpuno poverenje: pričam joj sve o mesaru i o nepravdama kojima me je zasuo. Ona smatra da sam se neizbežno morao pobiti s njim, ali se sva stresa i drhti pri pomisli kako sam se s njim nosio.
Vreme je neopaženo promaklo, jer Adams više nije prvak; nije već davno, tako davno. Toliko je prošlo otkako je Adams otišao iz škole, da ga, kad dođe natrag u posetu doktoru Strongu, osim mene malo ko i poznaje. Adams će ubrzo polagati advokatski ispit, pa će postati advokat i nositi periku. Iznenađuje me što vidim da je krotkiji čovek nego što mi se pre činilo, i da ne izgleda više takva veličina. Uz to još nije zapanjio svet, jer koliko ja mogu da vidim, svet i dalje živi gotovo isto onako kao i pre no što se Adams otisnuo u njega.
Maglovita praznina kroz koju u dostojanstvenom poretku stupaju ratničke prilike iz pesništva i istorije, čitave povorke bez kraja i konca — a šta zatim? Sad sam ja najbolji đak! Gledam na dečake koji su ispod mene sa snishodljivim interesovanjem prema onima koji me podsećaju na dečka kakav sam bio kad sam prvi put došao. Taj mali švrća kao da nije sastavni deo mene; sećam se kao nečeg što je ostalo za mnom na putu života — nečeg pored čega sam samo prošao, a ne kao nečeg što sam upravo bio ja — i skoro mislim o njemu kao o nekom drugom.
A, gde je ona mala devojčica koju sam video onog prvog dana kad sam došao kod gospodina Vikfilda? I ona je iščezla. Mesto nje po kući ide savršena slika i prilika onog portreta, slika i prilika koja više nije dete; Agnesa je, ta moja mila sestra, kako je nazivam u mislima, taj moj savetnik i prijatelj, taj dobri anđeo u životu svih onih koji dođu na domak njenog tihog, dobrog, samopregornog uticaja — prava žena.
Kakve su još promene nastale na meni osim promena u rastu, izgledu i znanju koje sam pribirao za sve ovo vreme? Nosim zlatan sat i lanac, prsten na malom prstu, dugi kaput sa peševima i trošim čudo pomade za kosu, što, zajedno sa prstenom, izgleda nekako sumnjivo. Jesam li opet zaljubljen? Jesam. Obožavam najstariju gospođicu Larkins.
Najstarija gospođica Larkins nije devojčica. Ona je visoka, crnomanjasta, crnooka žena lepog stasa. Najstarija gospođica Larkins nije pilence, jer ni najmlađa gospođica Larkins nije pilence, a najstarija mora biti od nje bar tri-četiri godine starija. Najstarijoj gospođici Larkins može biti oko trideset. Moja strasna ljubav prema njoj nema granica.
Najstarija gospođica Larkins poznaje oficire. Strašno je to podnositi. Viđam ih kako razgovaraju s njom na ulici, čim se na trotoaru pojavi njen šešir, a ona ima sklonost prema svetlim šeširima, u društvu sa šeširom njene sestre, eto i oficira; vidim ih kako prelaze ulicu da bi je sreli. Ona se smeje i razgovara, i kao da joj to godi. I ja provodim dosta slobodnog vremena šetajući gore-dole ne bih li je sreo. Ako mogu da je pozdravim jedanput dnevno (poznajem je toliko da mogu da joj se javim, pošto poznajem gospodina Larkinsa), mnogo sam zadovoljniji. Ovde-onde zaslužim pozdrav. A one noći Velikog trkačkog bala trpim tako strašne muke pri pomisli da gospođica Larkins tamo igra sa oficirima, da bi, ako uopšte ima kakve pravde na ovom svetu, trebalo da mi se te muke nekako nadoknade.
Moja mi strašna ljubav oduzima volju za jelo, a nagoni me da stalno nosim svoju najnoviju svilenu maramu. Jedino mi je olakšanje stalno oblačenje najboljeg odela i davanje cipela na čišćenje. Onda mi se čini da sam dostojniji najstarije gospođice Larkins. Za mene je dragoceno sve što je u vezi s njom.
Gospodin Larkins, osoran stari gospodin sa dvostrukim podvaljkom i jednim nepomičnim okom u glavi, veoma me zanima. Kad ne mogu da vidim njegovu kćer, odlazim tamo gde ću možda njega sresti. Samo da kažem: »Kako ste, gospodine Larkinse? Jesu li dobro mlade dame i cela porodica?« i to mi izgleda tako puno značenja i naglaska, da uvek pocrvenim.
Neprestano mislim o svojim godinama. Lepo, recimo sedamnaest mi je već, i recimo da je sedamnaest malo za najstariju gospođicu Larkins, pa šta s tim? A pored toga, biće mi, dok se okrenem, dvadeset i jedna. Uveče se redovno šetam ispred kuće gospodina Larkinsa, mada me srce zaboli kad vidim kako u kuću ulaze oficiri, ili kad ih čujem gore u salonu, gđe najstarija gospođica Larkins svira na harfi. U dva-tri maha čak šetam, bolan i prebolan od ljubavi, oko cele kuće pošto je porodica već legla, i pitam se koja soba pripada najstarijoj gospođici Larkins (pa umesto u onu pravu, buljim, danas mi je to jasno, u sobu gospodina Larkinsa) i čeznem da bukne požar i da se okupi unezverena svetina, pa da ja kroz svu tu svetinu poletim sa lestvicama i da ih uspravim do na njen prozor, pa da je onda iznesem na rukama, da se onda vratim opet natrag po nešto što je zaboravila i nestanem u plamenu. Jer sam u toj ljubavi uglavno nekoristoljubiv, uveren da bih bio zadovoljan samo da izvedem kakav podvig pred gospođicom Larkins, pa da umrem. Uglavnom, ali ne i uvek. Ponekad mi se pred očima ukazuju svetlije slike. Dok se oblačim (posao koji traje dva sata) za veliki bal koji se priređuje kod Larkinsovih (rezultat tronedeljnog očekivanja), dopuštam mašti da se naslađuje prijatnim slikama. Zamišljam gospođicu Larkins kako spušta glavu na moje rame, i kaže:
»O, gospodine Koperfilde, mogu li da verujem svojim ušima«.
Zamišljam kako me sutra na uranku čeka gospodin Larkins i kaže:
»Dragi moj Koperfilde, moja kćer mi je sve kazala, Mladost nije prepreka. Evo vam dvadeset hiljada funti. Budite srećni«.
Zamišljam tetku kako se raznežila, i kako nam daje svoj blagoslov, i kako gospodin Dik i doktor Strong prisustvuju mom venčanju. Mislim da sam razuman čovek — to mislim danas, kad se zagledam u prošlost — a svakako i skroman, to sam sasvim siguran; ali se sve to događa uprkos tome.
Odlazim u tu čarobnu kuću, gde je puno svetlosti, ćeretanja, muzike, cveća i oficira (što opažam sa žaljenjem) i gde najstarija gospođica Larkins sva blista od lepote. Na njoj je plava haljina, sa plavim cvećem u kosi — sve sam spomenak. Kao da je njoj potrebno da nosi spomenak! Ovo je prva prava zabava za odrasle na koju sam pozvan, te se osećam malo neugodno, jer kao da nikom ne pripadam, i kao da niko nema šta da mi kaže, sem gospodina Larkinsa, koji se raspituje o mojim školskim drugovima, što mu baš nije umesno, jer ja tu nisam došao da me vređaju.
Ali pošto sam neko vreme stajao kod vrata i naslađivao oči boginjom svoga srca, ona mi prilazi — ona, najstarija gospođica Larkins — i ljubazno pita da li igram.
Poklonivši se promrmljam:
»Sa vama gospođice Larkins«.
»Ni sa kim drugim?« upita gospođica Larkins.
»Ne bih uživao u igri ni sa kojom drugom«.
Gospođica Larkins se smeje, rumeni (ili mi se samo čini da rumeni) i govori:
»Igru odmah za ovom, biće mi veoma milo«.
Dođe i to vreme.
»Čini mi se da je valcer«, primećuje gospođica Larkins nepoverljivo kad joj se poklonih. — Igrate li valcer? Ako ne, kapetan Bejli...«
Ali ja igram valcer (i to slučajno dosta dobro), i volim gospođicu Larkins. Odlučno je uzimam od kapetana Bejlia. Njega to boli, u to ne sumnjam, ali šta me se tiče! Bolelo je i mene i te kako. Igram valcer sa najstarijom gospođicom Larkins! Ne znam gde, između koga i dokle. Samo znam da letim po prostoru sa plavim anđelom u stanju blaženog zanosa, sve dok se najzad ne nađem s njom u maloj sobi, na sofi gde se odmaramo. Ona se divi cvetu (ružičastoj japanskoj kameliji, cena dva i po šilinga) u mojoj rupici od kaputa. Ja joj ga dajem, i kažem:
»Tražim za njega neocenjivu nagradu, gospođice Larkins«.
»Zbilja? A šta to?« odgovori gospođica Larkins.
»Jedan vaš cvet, koji ću moći čuvati kao tvrdica zlato«.
»Vi ste vrlo smeo dečak«, kaže gospođica Larkins. »Evo«.


I daje mi ga, ali ne ljutito, pa ga prinosim usnama, a onda stavljam u nedra. Gospođica Larkins me smejući se hvata pod rukum i govori:
»Sad me odvedite natrag kapetanu Bejliu«.
Sav se gubim pri sećanju na taj divni razgovor, i na onaj valcer, kad eto ti nje; prilazi mi ponovo, a ispod ruke je drži neki ružan postariji gospodin, koji je svu noć igrao vista. Ona veli:
»A, evo moga smelog dečka! Gospodin Česi želi da se upozna sa vama, gospodine Koperfilde!«
Odmah osećam da je to neki prijatelj porodice, i to me jako raduje.
»Divim se vašem ukusu, gospodine«, reče gospodin Česi. »Služi vam na čast. Verujem da vas hmelj ne zanima mnogo, ali sam priličan odgajivač hmelja, pa ako ikad dođete u našu okolinu, u okolinu Ašforda, i prođete pored našeg mesta, biće nam milo da ostanete kod nas dok vam god bude drago«.
Toplo se zahvalih gospodinu Česlu, pa se rukovasmo. Izgleda mi kao da sam u divnom snu. Još jedanput igram valcer sa najstarijom gospođicom Larkins. Ona kaže da tako dobro igram! Odlazim kući u stanju neizrecivog blaženstva, i u mašti igram valcer svu noć, sa rukom oko plavog struka svoje plave boginje. Nekoliko dana posle toga sav sam obuzet zanosnim osećanjem, ali je ne viđam ni na ulici, a ne nalazim je ni kod njenih kad svratim. Ovo mi razočaranje nedovoljno ublažuje sveta zaloga, njen uveli cvetak.
»Trotvude«, kaže Agnesa jednog dana posle ručka, »Šta misliš ko će se sutra venčati? Neko koga ti obožavaš«.
»Valjda ne ti Agnesa?«
»Ne ja!« reče ona dižući veselo lice sa nota koje prepisuje. »Čuješ li ga, oče? Najstarija gospođica Larkins«.
»Za ... za kapetana Bejlia?« jedva sam imao snage da zapitam.
»Ne, ni za kakvog kapetana. Za gospodina Česla, odgajivača hmelja«.
Nedelju-dve dana strašno sam žalostan. Skidam prsten, nosim najgore odelo, ne upotrebljavam pomadu od medveđeg sala za kosu, i često jadikujem nad uvelim cvetkom nekadanje gospođice Larkins. Kako mi je u to vreme već dosadio takav život, i kako me je ponovo izazvao onaj kalfić-mesar, bacim cvet, odem na dvoboj sa mesarom i slavno ga potučem.
Ovo i ponovno stavljanje prstena, kao i umerena, upotreba medveđeg sala, poslednji su znaci kojih se sećam sa svoga puta u sedamnaestu godinu.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

David Koperfild Empty Re: David Koperfild

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 12:40 pm


David Koperfild 2018_06_15_09_52_16_371_667_0

GLAVA XIX

OSVRĆEM SE OKO SEBE I NEŠTO OTKRIVAM


Nisam načisto, da li sam u duši bio srećan ili tužan kad stiže kraj moga đakovanja i kad dođe vreme da ostavim školu doktora Stronga. Bio sam vrlo srećan u njoj i jako privržen doktoru. Istakao sam se i odlikovao u tom malom svetu. Iz tih razloga bilo mi je žao što idem, ali mi je iz drugih razloga, prilično neopipljivih, bilo milo. Mamile su me odatle maglovite misli kako ću biti samostalan mladić, svoj čovek; misli o važnosti koja se pridaje samostalnom mladiću, svom čoveku; o divnim stvarima koje može da vidi i uradi takva veličanstvena zverka, i o onom izvanrednom uticaju koji ću vršiti na društvo! Tako su snažna bila ova priviđenja u mojoj mladalačkoj duši, da mi se, prema onome kako danas mislim, čini da sam napustio školu bez prirodnog žaljenja. Taj rastanak nije učinio na mene onakav utisak kao drugi rastanci. Uzalud pokušavam da se prisetim šta sam osećao u vezi s tim, i kakve su bile okolnosti, o tome nigde traga u mome sećanju. Verujem da su me zbunjivali izgledi koji su se otvarali preda mnom. Znam da je moje iskustvo iz mladih dana imalo malo ili nimalo udela u tome, i da mi je život više ličio na neku basnoslovnu vilinsku priču, koju sam se upravo spremao da počnem čitati, nego na bilo šta drugo.
Tetka i ja smo mnogo i često ozbiljno većali o pozivu kojem treba da se posvetim. Više od godine dana sam se trudio da nađem zadovoljavajući odgovor na njeno često ponavljano pitanje: »Šta želiš da budeš?« Ali nisam, u sebi uspevao da pronađem nikakvu osobitu ljubav prema bilo čemu. Da me je moglo nadahnuti znanje moreplovstva, pa da sam se stavio na čelo neke brzoplovne ekspedicije, i izveo slavno putovanje oko sveta puno otkrića, mislim da bih mogao smatrati da sam našao nešto što mi sasvim odgovara. Ali u nedostatku takve čudesne nauke, moja je želja bila da se posvetim nekom pozivu koji ne bi jako opteretio tetkinu kesu i da vršim svoju dužnost ma kakva bila.
Gospodin Dik je redovno prisustvovao našim većanjima, i držao se zamišljeno i mudro. Nikad ništa nije predlagao, sem jednom kada iznenada predloži (ne znam kako mu je to palo na pamet) — da postanem »kazandžija«. Moja tetka primi ovaj predlog tako nemilo, da se on više nikad nije usudio da pred. laže, već je samo oprezno i pažljivo očekivao njene predloge, i pri tome zveckao novcem.
»Znaš šta, dragi moj Trote?« reče moja tetka jednog jutra oko Božića, kad sam napustio školu, »pošto ono zamršeno pitanje još nije rešeno, i pošto treba da ga ispravno rešimo ako ikako možemo, mislim da će biti najbolje da rešenje malo odložimo. U međuvremenu, pokušaj da ga posmatraš sa neke druge tačke gledišta, a ne kao đak«.
»Hoću, tetka«.
»Palo mi je na pamet«, nastavi tetka, »da bi ti mala promena, kratko posmatranje života sa čistog vazduha, mogla pomoći da sam sebe upoznaš i da hladnije rasuđuješ. Kako bi bilo da pođeš na malo putovanje? Kako bi bilo da opet odeš u onaj stari kraj i posetiš onu ... onu neobičnu ženu sa neznabožačkim imenom«, reče moja tetka trljajući nos, jer nikako nije mogla da potpuno oprosti Pegoti što se tako zove.
»To bih voleo, tetka, više nego išta na svetu«.
»E, dobro«, reče moja tetka, »eto sreće, jer bih i ja to najviše volela. Prirodno je i razumno da ti to voliš. I uverena sam, Trote, da će sve što uradiš, biti prirodno i razumno«.
»I ja se tome nadam, tetka«.
»Tvoja bi sestra Betsi Trotvud«, reče moja tetka, »bila najprirodnija i najrazumnija devojka na svetu. Ti ćeš biti dostojan nje, zar ne?«
»Mislim da ću biti dostojan vas, tetka. To će meni biti dovoljno«.
»Sreća je što ono siroto dete, tvoja majka, nije živa«, reče moja tetka gledajući u mene s puno ljubavi, »jer bi se ona sad tako ponosila svojim dečkom, da bi joj se slabi mozak sasvim zavrteo, ako bi i bilo šta da se zavrti«. Tetka je svaku svoju slabost prema meni uvek opravdavala prebacujući je na ovaj način na moju sirotu majku. »Blagi bože, Trotvude, kako me podsećaš na nju!«
»Nadam se, svojim lepim osobinama, tetka?« rekoh ja.
»Toliko liči na nju, Dik«, reče tetka oduševljeno, »ista ona, ono posle podne pre nego što će je uhvatiti porođajne muke. Toliko liči na nju, sveti bože, kao da me iz njegova dva oka prosto gleda ona sama!«
»Zar zbilja?« reče Dik.
»A liči i na, Davida«, reče tetka odlučno.
»Mnogo liči na Davida«, reče gospodin Dik.
»Ja naročito želim da budeš, Trote«, nastavi tetka, »ne mislim telesno, nego u duhovnom pogledu, jer si telesno sasvim dobro; da budeš čvrst čovek. Dobar, čvrst čovek, sa svojom voljom. Pun odlučnosti«, reče tetka mašući kapom prema meni i stežući šaku u pesnicu. »Promišljen, karakteran, Trote. Jakog karaktera na koji neće moći da utiče niko i ništa osim kad ima jakog razloga za to. To je ono što želim da budeš. To je ono što su, da je samo bila božja volja, i tvoj otac i majka mogli biti, pa bi sto puta bolje prošli«.
Ja objavih da ću biti baš takav čovek kakvog je ona opisala.
»Da bi otpočeo u malom da se oslanjaš sam na sebe, da radiš na svoju ruku«, reče tetka, »poslaću te na put samog. Prvo sam mislila da gospodin Dik ide s tobom, ali sam se predomislila i rešila da ga zadržim ovde da se brine o meni«.
Gospodin Dik je za trenutak izgledao malo pokunjen, ali počast i dostojanstvenost zadatka da se brine o najdivnijoj ženi na svetu, učiniše da mu lice sine kao sunce.
»A uz to«, reče tetka, »Tu je i predstavka«.
»O, svakako«, reče gospodin Dik žurno. »Nameravam, Trotvude, da je odmah završim; ona se zaista mora odmah završiti. Onda ćemo je uputiti, znate već gde, a zatim...« reče gospodin Dik, pa zastade i zamuknu za duže vreme, »zatim ima da bude rusvaja, i te kolikog!«
Kad se ubrzo posle toga pristupilo izvođenju tetkine blagonaklone zamisli, dobih lepu kesu novaca i ručni kofer, pa me nežno otpraviše na put. Pri rastanku tetka mi dade nekoliko dobrih saveta i puno poljubaca, i reče da mi preporučuje, pošto je njena želja da pogledam oko sebe i malo porazmislim, da se zadržim nekoliko dana u Londonu kad budem išao za Sofok, ili ako hoću na povratku. Ukratko, bio sam slobodan da radim šta hoću — tri nedelje ili mesec dana, pri čemu mi je ta sloboda bila ograničena jedino napred pomenutim uslovima da razmišljam i gledam oko sebe, i obećanjem da ću pisati triput nedeljno i uredno javljati o sebi.
Prvo odoh u Kenterberi da se oprostim sa Agnesom i gospodinom Vikfildom (svoju staru sobu u njihovoj kući još nisam bio napustio) i sa dobrim doktorom. Agnesi je bilo vrlo milo što me vidi, i reče da kuća nije ono što je bila otkako sam otišao.
»Uveren sam da ni ja na sebe ne ličim čim odem odavde«, rekoh ja. »Kad mi vas nema, kao da sam bez desne ruke. Mada time nije dovoljno rečeno, jer u mojoj desnoj ruci nema ni uma ni srca. Vi ste vođa i savetnik sviju koji vas poznaju«.
»A ja opet mislim da me svi koji me poznaju maze«, odgovori ona smešeći se.
»Ne. To je zato što ste vi drukčiji od svih ostalih. Vi ste tako dobri i mili. Vi ste tako blage prirode i uvek u pravu«.
»Vi mi to govorite«, reče Agnesa prasnuvši u prijatan smeh dok je sedela za radom, »kao da sam ja nekadanja gospođica Larkins«.
»De, nije lepo što zloupotrebljavate moje poverenje!« odgovorih ja crveneći pri sećanju na moju plavu zavodnicu. »Ali ću vam se ipak poveravati, Agnesa. Nikad se od toga odviknuti neću. Uvek ću vam, ako mi dopustite, govoriti kad se zaljubim, pa čak i kad se ozbiljno zaljubim«.
»Pa kod vas je to uvek bilo ozbiljno«, reče Agnesa ponovo se smejući.
»Da, to je bilo dok sam bio dete i đak«, odgovorih ja, i sam prsnuh u smeh, mada sam bio malo i posramljen. »Sad stvari stoje drukčije i verujem da ću se kad-tad ozbiljno zaljubiti, čudi me da vi dosad niste ozbiljno zaljubljeni, Agnesa?«
Agnesa se opet stade smejati, pa odmahnu glavom.
»O, znam da niste«, rekoh ja, »jer biste mi inače kazali. Ili biste bar«, rekoh pošto videh da je lako porumenela, »dopustili da sam pogodim. Ali bar među onima koje ja poznajem nema toga ko bi zaslužio da se zaljubi u vas, Agnesa. Mora se pojaviti neko plemenitijeg karaktera i od veće vrednosti no svi oni što sam ih viđao da ovamo dolaze, pa da ja dam svoj pristanak. Ubuduće ću budno paziti na sve vaše obožavaoce i, znajte, vrlo mnogo iziskivati od onoga koji bude uspeo«.
Dovde smo ćaskali pola u poverljivoj šali, a pola ozbiljno, što nam je odavno postalo prirodno usled prisnih odnosa koji su nastali dok smo bili gotovo deca. Ali me Agnesa iznenada pogleda u oči i uze drukčije govoriti:
»Trotvude, hoću nešto da vas pitam, pošto, možda, dugo neću imati prilike za to. Nešto što mi se čini da ne bih nikog drugog pitala. Jeste li primetili da se tata postepeno menja?«
Primetio sam ja tu promenu, i često se pitao primećuje li i ona. Mora da mi se to i sada videlo na licu, jer ona spusti oči, i ja u njima spazih suze.
»Recite mi u čemu je ta promena«, reče ona tihim glasom.
»Ja mislim... da li da budem sasvim otvoren, Agnesa, pošto ga jako volim«.
»Da«, odgovori ona.
»Čini mi se da mu ne čini dobro navika koja se samo pojačala otkako sam prvi put ovamo došao. Često je vrlo nervozan, ili ja to uobražavam«.
»Ne uobražavate«, reče Agnesa mašući glavom.
»Ruka mu drhće, govor mu nije jasan, a pogled mu izgleda unezveren. Primetio sam da će ga redovno u takvim prilikama, i to kad je najmanje priseban, neizostavno pozvati kakvim poslom«.
»Urija«, reče Agnesa.
»Da, i ono osećanje da je nesposoban za posao, ili da posao ne razume, ili da je odao svoje stanje i preko svoje volje, kao da ga, toliko muči, da mu je sutradan gore, a sledeći dan još gore, te tako postaje sve više iscrpen i rastrojen. Ne treba da vas zabrine ovo što kažem, Agnesa, ali sam ga u takvom stanju baš neke večeri zatekao kako je naslonio glavu na pisaći sto i kako lije suze kao dete«.
Dok sam još govorio, njene ruke blago pređoše preko mojih usana, a odmah zatim dočeka oca na vratima i zagrli. Pogledaše me oboje, i ja osetih kako je neobično dirljiv izraz na njenom licu. U njenom divnom pogledu se osećalo toliko duboke ljubavi prema njemu i zahvalnosti za njegovu ljubav i staranje; toliko strasne molbe upućene meni da budem prema njemu blag, čak i u svojim najskrivenijim mislima, i da ne dopustim samom sebi ma kakvo nepovoljno tumačenje njegovih postupaka; i toliko ponosa njime i odanosti njemu, uz saučešće prema njemu i brigu za njega, i uz pouzdanje da ću i ja biti isti takav — da za mene nikakve njene reči nisu mogle biti toliko rečite i toliko uzbudljive.
Odosmo na čaj kod doktora Stronga. Došli smo u obično vreme, te zatekosmo oko vatre u doktorovoj sobi za rad njegovu mladu ženu i njenu majku. Doktor je mome dolasku pridavao toliki značaj, kao da idem u Kinu, pa me dočeka kao uvaženoga gosta, i zatraži da se u vatru dometne nova cepanica, da bi mogao da vidi lice svog starog đaka kako se obliva rumenilom pri svetlosti plamena.
»Neću videti još mnogo novih lica na Trotvudovom mestu, Vikfilde«, reče doktor grejući ruke; »Postajem lenj i želim odmor. Kroz šest meseci ću napustiti sve svoje mlade pitomce i povući se u mirniji život«.
»Vi to, doktore, stalno govorite za poslednjih šest godina«, odgovori gospodin Vikfild.
»Ali sada i nameravam«, odgovori doktor. »Naslediće me moj najstariji nastavnik, o tome najzad sasvim ozbiljno mislim, te će uskoro biti potrebno da udesite ugovor koji će nas čvrsto vezati, kao dva lopova«.
»I da se pobrinem«, reče gospodine Vikfild, »da vas ne prevare, a? Što bi sigurno i bilo kad biste sami sastavljali ugovor. Pa dobro, ja sam spreman. Ima u mom pozivu i gorih poslova«.
»Onda neću imati ni o čemu drugom da mislim«, reče doktor smešeći se, »do o svom Rečniku, i o svojoj drugoj ugovorenoj obavezi, o Ani«.
Kad gospodin Vikfild sedeći za stolom za čaj pored Agnese baci pogled na nju, meni se učini da ona taj pogled izbegava sa toliko neobičnog oklevanja i bojažljivosti, da se zbog toga njegova pažnja prosto kao prikovala za nju, kao da ga je podsetila na nešto.
»Primetio sam da je stigla pošta iz Indije«, reče on posle kraćeg ćutanja.
»Uzgred budi rečeno i pisma od gospodina Džeka Meldona!« reče doktor.
»Zbilja?«
»Siroti dragi Džek!« reče gospođa Marklham, mašući glavom. »Ta opasna klima! Kažu mi da je tamo kao da živiš na gomili peska pod kakvim užarenim staklom! Izgledao je snažan, a nije takav, u stvari. On se, dragi moj doktore, pouzdao u svoj duh, a ne u svoj telesni sastav, kad se rešio na taj smeli pothvat. Draga moja Ani, znam da se dobro sećaš da tvoj rođak nije bio jak; nije, znate, bio ono što bi se moglo nazvati snažnim«, reče gospođa Marklham podižući glas i gledajući unaokolo po nama, »još otkako su moja ćerka i on bili deca, i hodali po ceo bogovetni dan zajedno ruku pod ruku«.
Ani na ovo ništa ne odgovori.
»Shvatam li ja dobro iz toga što ste rekli, gospođo, da je gospodin Meldon bolestan?« upita Vikfild.
»Bolestan!« odgovori Stara Vojničina. »Pa, dragi moj gospodine, on je ... šta ti taj nije ...«
»Sve, samo ne dobro?« reče gospodin Vikfild.
»Zaista, sve samo ne dobro!« reče Stara Vojničina, »On je, nesumnjivo, dobio strašne napade sunčanice, pa žutu groznicu, pa nastupe treskavice, i sve moguće bolesti. A što se tiče jetre«, reče Stara Vojničina skrušeno, »od nje je, naravno, digao ruke već kad je tamo pošao«.
»Da li on to sve kaže?« upita gospodin Vikfild.
»Kaže? Dragi moj gospodine«, odgovori gospođa Marklham, mašući glavom i lepezom, »slabo poznajete mog sirotog Džeka Meldona kad tako što pitate. Kaže? Ne on, duše mi! Pre bi ga rastrgnuli vezana za repove četiri besna konja«.
»Mama!« reče gospođa Strong.
»Draga moja Ani«, odgovori njena majka, »moram te zaista jednom zasvagda zamoliti da me ne prekidaš, sem kad hoćeš da potvrdiš ono što kažem. To znaš isto tako dobro kao i ja da bi tvoj rođak Meldon pre dopustio da ga rastrgne i kopitama izgazi ne znam koliko besnih konja — zašto da se ograničavam na četiri; neću da se ograničim na četiri — osam, šestnaest, trideset dva, nego da bilo šta kaže što bi moglo da poremeti doktorove planove«.
»Vikfildove planove«, reče doktor, gladeći lice i pogruženo gledajući u svog savetnika. »To jest naše zajedničke planove u vezi s njim. Sam sam rekao: u zemlju ili u inostranstvo«.
»A ja sam rekao«, reče ozbiljno gospodin Vikfild, »u inostranstvo. Moje je mišljenje bilo da ode u inostranstvo. Ja sam preuzeo odgovornost na sebe«.
»Odgovornost!« reče Stara Vojničina. »Sve se činilo u najboljoj nameri, moj dragi gospodine Vikfilde; znamo da je sve urađeno da ispadne i najprijatnije i najbolje. Ali ako taj dragi mladić tamo ne može da živi, onda prosto ne može. A ako tamo ne može da živi, onda će tamo i umreti, samo da ne poremeti doktorove planove. Poznajem ga ja«, reče Stara Vojničina hladeći se lepezom kao obuzeta nekom vrstom hladne proročanske strepnje, »pa znam da će on tamo radije i umreti nego da poremeti doktorove planove«.
»Dobro, dobro, gospođo«, reče doktor dobre volje; »nisam ja slepo zaljubljen u svoje planove, pa ih i sam mogu poremetiti. Mogu ih zameniti i drugim planovima. Ako gospodin Džek Meldon dođe kući zbog lošeg zdravlja, ne smemo mu dopustiti da se onamo vraća, te se moramo potruditi da mu nađemo nešto pogodnije i srećnije u našoj zemlji«.
Gospođu Marklham toliko uzbudi taj plemeniti govor (koji, ne treba ni da kažem, nije nimalo očekivala i izmamljivala), da je samo uspela da kaže doktoru kako to sasvim liči na njega, i da u nekoliko navrata izvede čudan posao, da poljubi dršku svoje lepeze, pa da se onda lupi njome po ruci dva-tri puta. Posle toga stade blago prekorevati kćer Ani što ne daje više izraza radosti kad se, radi nje, tolikom dobrotom obasipa njen drug iz detinjstva. A zatim nas je zabavljala nekim pojedinostima o drugim zaslužnim članovima njene porodice, koje je isto tako trebalo postaviti na noge, jer te noge to stvarno zaslužuju.
Za sve to vreme njena kći Ani ne progovori ni reći, niti podiže oči. A za sve to vreme gospodin Vikfild nije skidao očiju s nje dok je sedela kraj njegove kćeri. Izgledalo mi je kao da mu nije ni na kraj pameti da ga neko gleda; toliko ju je pažljivo gledao i bio obuzet mislima o njoj. A onda upita šta je, u stvari, pisao gospodin Džek Meldon o sebi, i kome.
»Pa eto«, reče gospođa Marklham i uze pismo sa kamina iznad doktorove glave. »Taj dragi mladić kaže doktoru, gde to beše? A evo! ,Žao mi je što moram da vam javim da mi je zdravlje jako popustilo i da ću, bojim se, biti prinuđen da se vratim kući za izvesno vreme, jer mi je to jedina nada u oporavak!’ A jasnije je pismo koje je Ani primila. Ani, pokaži mi opet ono pismo«.
»Ne sad, mama«, zamoli ona tihim glasom.
»Draga, ti si u ponekim stvarima zaista smešna«, odgovori majka, »vrlo čudna prema zahtevima svoje rođene porodice. Verujem da nikad ne bismo ni čuli za ovo pismo da ga ja nisam zatražila. Zar ti to, ljubavi moja, nazivaš poverenjem prema doktoru Strongu? To me iznenađuje. Od tebe bih više očekivala«.
Ana mi preko volje pruži pismo da ga dodam staroj gospođi, te videh kako drhti ruka iz koje sam ga uzeo.
»Da vidimo«, reče gospođa Marklham, stavljajući naočare, »gde je onaj odlomak? ,Sećanje na prošle dane, moja najdraža Ani...’ i tako dalje, nije tu. — ,Dobri stari proktor..ko to? Bože moj, kako nečitko piše tvoj rođak Meldon, i kako sam glupa. ,Doktor, naravno. O! Zaista dobar!« tu ona prekide čitanje pa opet poljubi lepezu i mahnu njom prema doktoru, koji nas je posmatrao sa mirnim zadovoljstvom. »A, evo, našla sam. ,Možda vas neće iznenaditi, Ani’ — naravno da neće kad znamo da nikad nije bio sasvim snažan, što sam maločas kazala? — ,kad čujete da sam mnogo što-šta preživeo u ovoj udaljenoj zemlji, i da sam rešio da odem iz nje po svaku cenu, na bolovanje, ako budem mogao, ili da dam konačno ostavku, ako ne budem mogao dobiti bolovanje. Nepodnošljivo je ono što sam ovde pretrpeo i što trpim’. I da nije gotovosti u ovog najboljeg stvora«, reče gospođa Marklham, više nekom svojom telegrafijom objašnjavajući da misli na doktora i savijajući pismo, »bilo bi mi nepodnošljivo i misliti o tome«.
Gospodin Vikfild ne reče ni reči, mada je stara gospođa gledala, u njega kao da očekuje njegovo mišljenje o tome što je čuo, već je sedeo ozbiljno i ćutao očiju uprtih u pod. I ostao je tako još dugo pošto se prestalo govoriti o toj stvari, i pošto smo počeli da se zanimamo drugim predmetima: retko dižući oči, sem da ih za trenutak zamišljeno zaustavi na doktoru, ili na njegovoj ženi, ili na njima zajedno.
Doktor je veoma voleo muziku. Agnesa je pevala veoma prijatno i izražajno, a isto tako i gospođa Strong. Pevale su zajedno i svirale u duetu, tako da su nam priredile pravi mali koncert. Ali sam primetio dve stvari: prvo, da između Ani (malo je povratila mirnoću i postala onakva kakva je obično) i gospodina Vikfilda postoji neki jaz koji ih potpuno razdvaja; i drugo, da gospodin Vikfild, izgleda, ne voli prisnosti između nje i Agnese, i da na to nerado gleda. I tada mi, moram priznati, prvi put pade na pamet ono što sam bio video one noći kad je gospodin Meldon otputovao, ali sada sa sasvim novim smislom kakav dotada nikad nije imalo, te poče da me muči. Nevina lepota njenog lica mi više nije izgledala tako nevina kao ranije; javilo mi se nepoverenje prema prirodnoj ljupkosti i draži njenog ponašanja; i dok sam gledao Agnesu kraj nje, i mislio kako je dobra i iskrena Agnesa, u meni se probudiše sumnje da to prijateljstvo nije baš najsrećnije.
Međutim Agnesa je bila srećna zbog tog prijateljstva, a i ona druga takođe, te su učinile da veče proleti kao jedan sat. Ali se završilo događajem koga se vrlo dobro sećam. Opraštale su se jedna od druge, i Agnesa je htela da je zagrli i poljubi, kad gospodin Vikfild stade između njih, kao slučajno, i brzo odvuče Agnesu. Tada videh tako jasno da i danas vidim, kao da je zbrisano sve vreme koje je otada prošlo, i kao da još uvek stojim kraj vrata one večeri mog odlaska — izraz na licu gospođe Strong kada je svojim pogledom dočekala njegov.
Teško mi je izraziti kakav je to utisak ostavilo na mene, ili kako mi je dok sam kasnije mislio o njoj izgledalo nemoguće da je u mislima vidim bez tog pogleda, a da se pri tome setim njeng lica u svoj njegovoj nevinoj ljupkosti. To me je progonilo i kad sam došo kući. Izgledalo mi je da se nad doktorov krov dok ga ostavljam nadnosi crni oblak. Poštovanje koje sam osećao prema njegovoj sedoj glavi mešalo se sa saučešćem zbog njegove vere u one koji su se izdajnički ponašali prema njemu, i sa ljutnjom na one koji su ga vređali. Senka neke postojeće velike žalosti i grdne sramote, koja još nije zadobila određeni oblik, pade kao ljaga na mirno mesto gde sam učio i gde sam se igrao kao dečko, i nanese mu svirepu nepravdu. Nisam više uživao pri pomisli na stare ozbiljne širokoliste aloje koje su cvetale samo jedanput u sto godina, ni na lepi poravnljeni travnjak, kamene urne, doktorovu stazu, i jednoliko zvonjenje zvona sa katedrale, koje je treperilo nad svim i svačim. Bilo mi je kao da mi je neko pred očima opustošio to tiho svelilište mog dečaštva, i njegov mir i čast predao ćudi vetra.
Ali jutro donese sobom rastanak sa starom kućom, koju je Agnesa ispunjavala svojim uticajem, te mi to dovoljno zaposli misli. Bez sumnje ću opet biti tu, i možda opet — i to često — spavati u svojoj staroj sobi; ali je prošlo vreme mog stanovanja u toj kući, pa su prošli i stari dani. Dok sam pakovao ono svojih knjiga i odela što je ostalo ovde da se zatim pošalje u Dover, bilo mi je teže na duši nego što sam hteo da pokažem pred Urijom Hipom, koji se toliko nametao da mi pomogne, da sam nezahvalno pomislio da se raduje što odlazim.
Rastadoh se od Agnese i njenog oca nekako ravnodušnog izraza lica, što je trebalo da izrazi moju muškost, pa sedoh na svoje mesto u poštanskim kolima za London. Bio sam tako raznežen i spreman da svakome oprostim dok sam prolazio kroz grad, da mi je skoro dolazilo da klimnem glavom i svom starom neprijatelju mesaru, i da mu dobacim pet šilinga za piće. Ali je taj mesar izgledao tako grub dok je strugao veliki panj u dućanu, a uz to mu se spoljašnost nije bogzna kako prolepšala usled gubitka prednjeg zuba, koji sam mu ja izbio, da pomislih da će bolje biti da ništa i ne pokušavam.
Sećam se da mi je, kad smo prilično poodmakli drumom, glavni cilj bio da izgledam što je moguće stariji pred kočijašem i da govorim krupnim glasom. Ovo drugo sam postizavao po cenu neprijatnog napora, ali sam bio istrajan, jer mi se to nekako činilo odlikom zrelosti.
»Vi idete do kraja, gospodine?« reče kočijaš.
»Da, Vilijame«, rekoh ja snishodljivo, (poznavao sam ga); »idem u London. Kasnije ću u Safok«.
»U lov, gospodine?« reče kočijaš.
On je znao dobro kao i ja da je to u to doba godine verovatno, koliko i da idem tamo u lov na kitove, ali sam ipak osećao da mi to laska.
»Ne znam«, rekoh ja pokušavajući da izgledam neodlučan, »da li ću ispaliti koji metak«.
»Kažu mi da je ptica postala plašljiva«, reče Vilijam.
»I ja sam to čuo«, rekoh ja.
»Je li Safok vaša zavičajna grofovija, gospodine?« upita Vilijam.
»Jeste«, rekoh ja nekako važno. »Safok je moja grofovija«.
»Kažu da su tamo neobično dobre kiflice sa pekmezom«, reče Vilijam.
Meni to nije bilo poznato, ali sam smatrao da je potrebno podržaviti dobar glas moga kraja i pokazati da ga izbliza poznajem, te zato klimnuh glavom kao da kažem: »Kako da ne!«
»I tegleći konji«, reče Vilijam. »To je marva! Paripče iz Safoka, ako je dobro, vredi zlata koliko je teško. Jeste li ikad sami gajili safočku kljusad, gospodine?«
»N ... ne«, odgovorih ja, »nisam se time bavio«.
»Ovaj gospodin tu iza mene, taj ih je, kladio bih se«, reče Vilijam, »gajio na veliko«.
Gospodin o kome je govorio bio je čovek sa vrlo neprijatnim razrokim okom i sa isturenom bradom. Na glavi je imao visoki beli šešir sa uskim ravnim obodom, a njegove tesne, sure pantalone kao da su se zakopčavale sa obe strane čizama sve do kukova. Bradu je isturio preko kočijaševog ramena, sasvim blizu mene, tako da mi je njegov dah golicao potiljak. Kad se pokrenuh da ga pogledam, on pogleda u prednjake iskosa, znalački, onim okom koje mu nije bilo zrikavo.
»Zar niste?« upita Vilijam.
»Šta nisam?« reče gospodin iza nas.
»Gajili safočke konjičke na veliko?«
»Jesam«, reče gospodin. »Ne postoji ta vrsta konja koju ja nisam gajio, a ni pasa. Konji i psi su slabost nekih ljudi. A za mene su i jelo i piće; kuća, žena i deca; čitanje, pisanje, matematika; burmut, duvan i san«.
»Nije to čovek kome dolikuje da sedi iza kočijaša, zar ne?« šanu mi Vilijam, mašući kajasima.
Shvatih ovu primedbu kao nagoveštaj želje da on dobije moje mesto, te crveneći ponudih da mu ga ustupim.
»Pa, ako vam je svejedno, gospodine«, reče Vilijam, »smatram da bi to bilo pravilnije«.
Uvek sam ovo smatrao svojim prvim porazom u životu. Kad sam kupovao kartu na poštanskoj stanici, na njenoj poleđini je pisalo »sedište na boku«, i izdavaču karata sam za to dao pola krune. Bio sam se obukao u naročito veliki kaput i šal u čast tog odličnog visokog mesta, pa sam se mnogo pravio važan na račun toga, i nadao se da ću služiti na čast kolima. A sad me eto, već na prvom koraku, istisnuo nekakav razroki odrpanko, koji nije imao druge zasluge sem što je zaudarao na konjsku štalu i što je bio u stanju da pređe preko mene više kao preko muve, nego kao preko ljudskog stvora, još dok su konji bili u kasu.
Ovim malim događajem u kenterberijskim poštanskim kolima svakako nije ometen razvitak mog osećanja nepouzdanja u sebe samog, koje me je često obuzimalo u životu u neznatnijim prilikama, kada bi mi bolje bilo bez njega. Bilo je uzaludno tražiti utehe u krupnom glasu. I mada sam celim preostalim putem govorio čak sa dna želuca, osećao sam se sasvim dotučen i strašno mlad i zelen.
Pa ipak mi je bilo neobično i zanimljivo sedeti tu gore iza četiri konja; lepo vaspitan, dobro odeven, i sa puno novca u džepu — i posmatrati mesta gde sam spavao na onom svom mukotrpnom putovanju. Imao sam dosta građe za razmišljanje pri svakom znamenitijem predmetu duž puta. Kad sam gledao na skitnice koji su prolazili i viđao onu nezaboravnu vrstu lica kako se okreće naviše ka meni, osećao sam kao da me limareva crna ruka ponovo drži za prsa od košulje. Dok smo kloparali kroz ulice čatama, u prolazu bacih pogled na uličicu gde je živelo ono staro čudovište koje je kupilo moj kaput, pa žurno ispružih vrat da vidim mesto gde sam sedeo, na suncu i u hladovini, čekajući na svoj novac. Kad najzad stigosmo do pretposlednje stanice na putu za London, i prođosmo pored prave pravcate Salem-kuće, gde je gospodin Krikl teškom rukom kosio oko sebe, sve bih na svetu dao da sam imao zakonsku dozvolu da siđem i da ga na mrtvo izlemam, a pustim na slobodu sve pitomce kao ptice iz kaveza.
Otišli smo do Zlatnog krsta na Čering-Krosu, koji je u to doba bio plesnivo zdanje sa teskobnom okolinom. Kelner mi pokaza kafanu, a sobarica moju malu sobu za spavanje, koja je zaudarala na najamna kola i bila zatvorena kao porodična grobnica. Još uvek sam bio bolno svestan svoje mladosti, jer niko nije nimalo osećao strahopoštovanje preda mnom; sobarica je bila potpuno ravnodušna prema mom mišljenju ma o čemu, a kelner suviše prisan i sklon da me kao neiskusnog posavetuje.
»Pa«, reče kelner poverljivim glasom, »Šta želite za ručak? Mlada gospoda uopšte vole piletinu; uzmite pile!«
Odgovorih mu što sam mogao dostojanstvenije da nisam raspoložen za piletinu.
»Zar niste?« reče kelner. »Mlada gospoda su obično sita govedine i ovčetine; uzmite teleći kotlet«.
Primih taj predlog, pošto nisam bio u stanju da predložim nešto drugo.
»Volite li krompiriće«, upita kelner sa skrivenim osmehom i glavom nakrenutom na jednu stranu. »Mladoj gospodi su uglavnom dosadili krompirići«.
Ja mu naređih svojim najdubljim glasom da mi donese teleće kotlete sa krompirom, i sve što ide uz to, i da upita u baru jesu li stigla pisma za gospodina Trotvuda Koperfilda. Znao sam da ih nema, i da ih ne može biti, ali mi se čini da je muževno praviti se kao da ih iščekujem.
On se ubrzo vrati da kaže da nema ni jednog — našto se ja jako iznenadih — pa stade postavljati sto za ručak u jednoj loži kraj vatre. Dok je bio zaposlen upita me šta želim da pijem za ručak; a kad mu ja odgovorih: »Četvrt litre šerija«; on to, sve se bojim, shvati kao zgodnu priliku da tu količinu napabirči iz nekoliko malih bokala u kojima je na dnu bilo nešto tog vina, sasvim ustajalog. To mislim, jer sam primetio, dok sam čitao novine, da je iza male drvene pregrade, koja je bila njegovo privatno odeljenje, veoma zauzet presipanjem iz tih sudova u jedan, kao kad apotekar i drogerista spravljaju lek. Kad mi donese vino, ono mi se učini bljutavo, a i jasno videh u njemu više domaćih mrvica no što bi se moglo očekivati u stranom vinu, koje treba da je koliko-toliko čisto; ali sam bio toliko stidljiv, da ga popih i ne rekoh ništa.
Kako sam posle toga bio u prijatnom raspoloženju, iz čega zaključujem da trovanje u izvesnim fazama nije uvek neprijatno — odlučih da odem u pozorište. Izabrah pozorište u Kovent-Gardenu, i tu iz središne lože videh Julija Cezara i novu pantomimu. Gledati pred sobom sve te plemenite Rimljane kako ulaze i izlaze da mene zabave, sada ne više oni strogi učitelji latinskog, bilo je novo i vrlo prijatno uživanje. Ali me je sve tamo toliko opčinilo — ona mešavina stvarnosti i tajanstvenosti kojom je bio ispunjen čitav komad, ona snaga poezije, ono osvetljenje, ona muzika, onaj silan svet, ono glatko smenjivanje sjajnih blistavih dekoracija, i otvorilo tako beskrajne oblasti uživanja, da se, kad u ponoć izađoh na kišnu ulicu, osetih kao da sam, sa najviših nebesa, gde sam vekovima provodio nekakav romantičan život, odjednom pao u bučan, blatan, bedan svet šljapkanja, škiljenja buktinja, komešanja kišobrana, tandrkanja najamnih kočija, kloparanja cokula.
Izašao sam na sporedna vrata i neko vreme stajao na ulici kao da sam zaista stranac na zemlji, ali me bezobzirno guranje i tiskanje ubrzo osvestiše i uputiše natrag u hotel. Dok sam tamo išao, celim putem sam preturao po glavi sjajne prizore, a u hotelu sam, posle malo teškog crnog piva i ostriga, sedeo do iza jednog sata po ponoći, i još uvek isto to preturao po glavi, očiju uperenih u kafansku vatru.
Bio sam toliko zadubljen u misli o drami i o prošlosti, — jer je to nekako bilo kao sjajna prozračna zavesa kroz koju sam gledao kako se odvija moj raniji život — da sad ne znam kada je prilika jednog lepo razvijenog mladog čoveka, odevena sa puno ukusne nemarnosti, koje sam imao razloga da se sećam, postala za mene stvarno prisustvo. Ali sećam se kako sam bio svestan njegovog prisustva, mada nisam bio uočio kad je ušao, i kako sam u isto vreme i dalje sedeo razmišljajući nad kafanskom vatrom.
Najzad se digoh da pođem u postelju na veliku radost već sanjivog kelnera, koga beše spopala nervoza u nogama, te ih je premetao, lupao njima, i na sve ih načine preplitao u svojoj maloj pregradi, pa idući prema vratima prođoh kraj one osobe koja je ušla, te je jasno osmotrih. Zatim se odmah okretoh, i vratih, pa je ponovo pogledah. On me nije poznao, ali ja njega smesta.
Možda bi mi u nekoj drugoj prilici nedostajalo pouzdanje ili odlučnost da ga oslovim, te bih možda stvar odložio za sutradan i tada ga izgubio. Ali mi se u ovakvom duševnom stanju, u kojem je drama još uvek snažno učestvovala, zaštita koju mi je nekad ukazivao činila vredna, moje zahvalnosti, te mi stara ljubav prema njemu ispuni grudi tako sveže i iskreno, da mu odmah priđoh, uznemirenog srca, i rekoh:
»Stirford! Zar nećete da govorite sa mnom?«
On me je gledao, ali mu se na licu nije videlo da me je prepoznao.
»Bojim se da me se ne sećate«, rekoh ja.
»Bože«, viknu on iznenada. »To je mali Koperiild«.
Zgrabih ga za obe ruke, nesposoban zatim da ih pustim. Zagrlio bih ga i zaplakao od radosti samo da se nisam bojao da bi to njemu moglo biti neprijatno.
»Nikad, nikad, ama baš nikad nisam bio tako srećan, dragi moj Stirforde; neobično se radujem što vas vidim«.
»I ja se radujem što vas vidim!« reče on stežući mi srdačno ruke. »No, Koperfilde, stari druže, ne daj se!« Ipak mu je, čini mi se, bilo milo kad je video kako me je ganula radost što sam ga sreo.
Obrisah suze koje i pored najbolje volje nisam mogao da zadržim, i nespretno im se nasmejah, pa sedosmo jedan kraj drugog.
»Otkud vi ovde?« upita Stirford i lupi me po ramenu.
»Došao sam danas poštanskim kolima iz Kenterberija. Usvojila me tetka koja u tome kraju živi, pa sam tamo upravo završio školovanje. A kako to da ste vi ovde, Stirforde?«
»Ja sam ono što se zove Oksfordski đak«, odgovori on, »to jest tamo redovno s vremena na vreme umirem od dosade. A sad idem majci. Vi ste vraški miloliko momče, Koperfilde. Vidim da ste isti kao i pre! Ni najmanje se niste izmenili!«
»Odmah sam vas poznao«, rekoh ja, »ali vas je lakše zapamtiti«.
On se nasmeja i prođe rukom kroz guste kovrdže svoje kose, pa reče veselo:
»Da, ja vam sad putujem po dužnosti. Moja majka živi nešto van grada, ali su putevi u žalosnom stanju, a naša kuća prilično neprijatna, pa sam noćas ostao ovde, umesto da nastavim put. Nisam proveo u gradu ni šest sati, a i njih sam proveo dremajući i gunđajući u pozorištu«.
»I ja sam bio u pozorištu«, rekoh. »U Kovent-Gardenu. Kakva divna i veličanstvena zabava, Stirforde!«
Stirford se od srca nasmeja.
»Dragi moj mladi Deivi«, reče on, ponovo me tapšući po ramenu; »vi ste prava pravcata Deizi\'7b21\'7d. Od vas nije bezazleniji krasuljak u polju kad se sunce rađa! I ja sam bio u Kovent-Gardenu i nisam video lošije rabote. Ej, vi tamo!«
Ovo se odnosilo na kelnera, koji je iz daljine budno posmatrao naše prepoznavanje, te priđe pun poštovanja.
»Gde ste smestili mog prijatelja, gospodina Koperfilda?« upita Stirford.
»Molim gospodine?«
»Gde spava? Koji je broj njegove sobe? Znate šta mislim«, reče Stirford.
»Pa, gospodine«, reče kelner izvinjavajući se, »gospodin Koperfild je zasad u sobi četrdeset i četiri, gospodine«.
»Šta ste, dođavola, vi to mislili«, odgovori Stirford, »kad ste ga strpali u kafansku sobu iznad štale?«
»Pa, znate, nama nije bilo poznato, gospodine«, odgovori kelner, još uvek se izvinjavajući, »da je gospodin Koperfild naročit probirač. Možemo da damo gospodinu Kopertildu sedamdeset i dva, gospodine, ako želite. Do vas gospodine!«
»Naravno da želimo«, reče Stirford« »učinite to odmah«.
Kelner se smesta povuče da izvrši promenu, a Stirford, koga je jako zabavljalo što su me strpali u četrdeset i četiri, ponovo udari u smeh, pa me stade lupati po ramenu, a zatim me pozva da ujutro s njim doručkujem u deset sati — što ja primih s ponosom i srećom. Kako je već bilo prilično kasno, uzesmo sveće i odosmo gore, gde se vrlo srdačno rastadosmo pred njegovim vratima, i gde videh da je moja nova soba mnogo bolja od stare, to jest da nije memljiva, i da ima ogromnu postelju, skoro kao čitavo malo poljsko dobro. Tu u jastucima, kojih je bilo dovoljno za šestoro, uskoro blaženo zaspah, te stadoh sanjati o starim Rimljanima, Stirfordu i prijateljstvu, i tako sve dok na tutnjavu ranih jutarnjih kola koja su izlazila kroz kapiju ne stadoh sanjati o grmljavini i bogovima.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

David Koperfild Empty Re: David Koperfild

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 12:41 pm

David Koperfild 2018_06_15_09_52_16_371_657_0


GLAVA XX

STIRFORDOV DOM


Kad sobarica zakuca na vrata u osam sati izjutra i javi da je voda za brijanje pred vratima, ja u postelji s bolom u duši osetih da mi nije ni potrebna, pa me svega obli rumen. Za sve vreme dok sam se oblačio, dušu mi je tištala sumnja da se i sobarica nasmejala kad mi je ono saopštila, te se zbog toga, kad naiđoh na nju na stepenicama, silazeći na doručak, provukoh pored nje s izgledom krivca, i svestan da tako izgledam. Bio sam tako bolno svestan da sam mlađi nego što bih želeo, da se neko vreme uopšte nisam mogao rešiti da prođem pored nje pod tako ponižavajućim okolnostima, pa sam, čuvši kako posluje metlom, zastao i počeo kroz prozor zuriti u Kralja Karla, koji onako na konju, okružen gomilom najamnih fijakera, na kiši koja je sipila, i u mrkoj magli, nije izgledao nimalo kraljevski. Tako i ostadoh sve dok me kelner ne opomenu da me gospodin čeka.
Stirford me nije čekao u kafani, već u prijatnoj zasebnoj sobi sa crvenim zavesama i turskim ćilimom, gde je vatra veselo gorela i gde je dobar topli doručak bio postavljen na stolu pokrivenom čistim stolnjakom, dok se u malom okruglom ogledalu iznad kredenca blistavo ogledavala u malom cela prijatna soba, sa vatrom, doručkom, Stirfordom i svim ostalim. U početku sam bio stidljiv, pošto je Stirford bio tako samopouzdan, elegantan i prevazilazio me u svemu, uključujući i doba starosti, ali njegovo odrešito pokroviteljsko držanje ubrzo dovede sve u red i učini da, se osećam kao kod svoje kuće. Nisam mogao dovoljno da se nadivim promeni koju je izveo u Zlatnom krstu, ni da sravnim svoje jučeranje sumorno samotno stanje sa jutrošnjim osećanjem udobnosti i sa zanimljivošću ovog jutra. Što se tiče kelnerove prisnosti, nje je nestalo kao da je nikad nije ni bilo. Prosto je, da tako kažem, služeći nas, imao na sebi pokajničku haljinu od kostreti, a glavu posuo pepelom.
»A sad, Koperfilde«, reče Stirford kad ostadosmo sami, »voleo bih da čujem šta radite, kuda idete i sve ostalo o vama! Osećam kao da ste moja svojina«.
Sav sijajući od zadovoljstva što vidim da se još uvek interesuje za mene, rekoh da mi je tetka predložila ovo malo putovanje i ispričah kuda ima da me odvede.
»Pošto se, znači, ne žurite«, reče Stirford, »hajdete k meni na Hajgeit, pa ostanite dva-tri dana. Dopašće vam se moja majka, mada je malo uobražena i prozaično dosadna zbog mene, što joj možete oprostiti, i vi čete se njoj dopasti«.
»Bilo bi mi drago da to mogu verovati, kao što verujem kad mi vi ljubazno kažete da vam se sviđam«, odgovorih ja smešeći se.
»O«, reče Stirford, »ko god voli mene, ima pravo na njenu ljubav, i to mu se pravo neće osporiti«.
»Onda ću joj ja biti ljubimac«, rekoh ja.
»Dobro!« reče Stirford. »Dođite da to dokažete. Ići ćemo da gledamo lavove sat-dva; vredi i njima pokazati tako sveže momče kao što ste vi, Koperfilde; a onda ćemo poći poštanskim kolima na Hajgeit«.
Skoro nisam mogao verovati da ne sanjam i da se neću ubrzo probuditi u sobi broj četrdeset i četiri, da se nađem u osamljenoj loži, u kafani, s onim prisnim kelnerom. Pošto napisah pismo tetki i javih da sam imao sreću da sretnem svog najdivnijeg školskog druga, i da sam primio njegov poziv, izađosmo kolima i videsmo neku panoramu i neke druge znamenite stvari, pa pođosmo kroz muzej, gde nisam mogao da ne zapitam kako Stirford zna bezbroj raznovrsnih stvari i kako malo ceni to svoje znanje.
»Vi ćete odlično položiti ispit u koledžu, Stirforde«, rekoh ja, »ako to već i niste; s pravom ćete im biti dika i ponos«.
»Ja da polažem ispit?« viknu Stirford. »Ne ja! Dragi moj krasuljče. — Ljutite li se što vas zovem krasuljkom?«
»Nimalo«, rekoh ja.
»Dobro ste vi momče! Dragi moj krasuljče«, reče Stirford smejući se »nemam ni želje ni namere da se odlikujem na taj način. Već sam sasvim dovoljno učinio za ostvarenje svoje namere. Smatram da sam i ovakav kakav sam mučno društvo za samog sebe«.
»Ali slava«, počeh ja.
»Eh, vi romantični krasuljče!« reče Stirford smejući se još slađe; »zašto bih se ja mučio da se šaka glavonja i kaponja zapanji preda mnom i da digne ruke uvis? Neka to urade pred kim drugim. Eto mu slave, i neka mu je na čast!«
Ja se postideh što sam napravio tako krupnu grešku, pa vrlo rado promenih razgovor. Srećom to nije bilo teško, jer je Stirford uvek mogao da pređe s predmeta na predmet s lakoćom koja mu je bila svojstvena.
Po razgledanju znamenitosti dođe ručak, a zatim kratki zimski dan prođe tako brzo, da se već smrklo kad se naša poštanska kola zaustaviše pred starom kućom od opeka na Hajgeitu, na vrhu brega. Dok smo mi silazili s kola, na pragu je stajala jedna starija gospođa, mada ne odviše zašla u godine, ponosnog držanja i lepa lica, koja pozdravi Stirforda sa »moj premili Džemse«, pa ga, zagrli. On me toj gospođi predstavi kao svojoj majci, na što mi ona dostojanstveno požele dobrodošlicu.
Bila je to otmena starinska kuća, vrlo mirna i uredna. Sa prozora moje sobe video se ceo London kako leži u daljini kao u velikom oblaku pare kroz koji ovde-onde svetluca po koja svetiljka. Dok sam se svlačio, ugrabih malo vremena da bacim pogled na težak nameštaj, na uokvirene ručne radove — verovatno Stirfordove majke dok je bila devojka — i na slike izrađene kredama, slike nekih dama napudranih kosa i u miderima, koje su šetale tamo-amo po zidovima, dok je tek naložena vatra pucketala i praskala. Uto me pozvaše na večeru.
U trpezariji zatekoh još jednu gospođu, sasvim omalenu, niskog stasa, crnomanjastu, i ne baš prijatnu za oko, ali ipak s izvesnim znacima lepote. Ona mi privuče pažnju, možda zato što nisam očekivao da ću je videti, ili zato što sam sedeo prema njoj, a možda i zato što je u njoj zaista bilo nečeg neobičnog. Imala je crnu kosu i žive crne oči, bila mršava, i na usni imala ožiljak. Bio je to stari ožiljak — pre bih ga nazvao masnicom, jer nije izbledeo, mada je odavno zarastao. Ožiljak je nekad presecao usnicu naniže, prema bradi, ali se sad preko stola jedva primećivao, sem iznad gornje usnice i na samoj usnici, čiji je oblik zbog njega bio izmenjen. U sebi sam zaključio da ima oko trideset godina i da želi da se uda. Bila je malo oronula kao kakva kuća koja dugo čeka na izdavanje, ali je ipak, kao što sam rekao, imala na sebi znake lepote. Njena mršavost je, izgleda, dolazila od neke vatre koja ju je svu poduzimala i koja je nalazila oduške u njenim ognjenim očima.
Predstaviše mi je kao gospođicu Bartl, dok su je Stirford i njegova majka zvali Rozom. Doznadoh da ona tu živi, i da je dugo vremena družbenica gospođe Stirford. Izgledalo mi je da nikad ne govori neposredno ono što hoće, nego da samo nagoveštava, čime, u stvari, postiže mnogo više. Na primer, kad gospođa Stirford primeti, više u šali nego ozbiljno, kako se boji da njen sin vodi obestan život u koledžu, gospođica Dartl ubaci ovo:
»O, zbilja! Ja sam, kako znate, slabo upućena, te zato samo pitam: zar tamo nije oduvek tako? Mislila sam da svi uopšte podrazumevaju da je tamo takav život... a?«
»Tamo se spremaju za vrlo ozbiljnu profesiju, ako baš hoćete da znate, Rozo«, odgovori gospođa Stirford pomalo hladno.
»O, da, to je sasvim tačno!« odgovori gospođica Dartl. »Ali zar ipak nije?... Želim da me ispravite ako nisam u pravu, zar zaista nije?«
»Šta nije?« upita gospođa Stirford.
»O, vi mislite da nije!« odgovori gospođica Dartl. »Pa milo mi je što to čujem! Sad znam na čemu sam! Eto, zbog toga vredi pitati. Nikad više neću dozvoliti da se preda mnom govori o obesti, razuzđanosti i tako dalje, kad se povede razgovor o tom životu«.
»I dobro ćete uraditi«, reče gospođa Stirford. »Učitelj mog sina je vrlo savestan čovek, te bih, da nemam urođenog poverenja u svog sina, imala u učitelja«.
»Zar?« reče gospođica Dartl. »O bože, savestan? Zar istinski savestan, je l’ te?«
»Da, u to sam ubeđena«, reče gospođa Stirford.
»Kako je to divno!« uzviknu gospođica Dartl. »Kakva uteha! Istinski savestan? Pa onda on nije... ali naravno ne može to ni biti, ako je zaista savestan. Biću odsad sasvim srećna što od danas pa nadalje mogu da imam tako lepo mišljenje o njemu. Ne možete zamisliti kako to njega uzdiže u mojim očima kad posigurno znam da je zaista savestan«.
Gospođica Dartl je svoje mišljenje o svakom pitanju i ispravke svega što se govprilo, a s čim se ona nije slagala, stavljala na znanje na ovakav način, i to ponekad vrlo ubedljivo, čak i kada bi to, što sam morao samom sebi priznati, bilo u opreci sa samim Stirfordom. Evo jednog primera koji se dogodio pre no što je ručak bio završen. Dok smo gospođa Stirford i ja razgovarali o mom putovanju u Safok, ja onako slučajno rekoh kako bi mi bilo drago kad bi Stirford pošao sa mnom, a njemu objasnih da idem da posetim svoju staru dadilju i porodicu gospodina Pegotija, pa ga podsetih da je to onaj mornar koga je video u školi.
»A, to je onaj prostosrdačni čovek!« reče Stirford. »Poveo je bio i sina sa sobom, zar ne?«
»Nije mu to sin. To mu je nećak«, odgovorih ja, »koga je on usinio. Jednom reči, njegova je kuća, ili bolje reći lađa, jer on živi u jednoj lađi na suvu, puna osoba koje na sebi osećaju njegovu velikodušnost i dobrotu. Uživaćete kad vidite to domaćinstvo«.
»Zar?« reče Stirford. »Pa i verujem da hoću. Videću šta se može učiniti. Bilo bi vredno putovati toga radi, a da i ne govorim o zadovoljstvu što ću biti s vama, Deizi; videti taj svet i zbližiti se s njim«.
Srce mi zaigra u grudima: još jedno novo zadovoljstvo! Ali zbog tona kojim je on govorio o »tom svetu«, gospođica Dartl, čije su nas blistave oči posmatrale, ponovo upade u razgovor.
»O, zbilja? Pa pričajte mi. — Zar zbilja jesu?« reče ona.
»Šta jesu? I ko jeste?« upita Stirford.
»Pa taj svet. Jesu li to zbilja životinje i panjine i stvorenja neke druge vrste? To bih zaista volela da čujem«.
»Pa, postoji prilično velika razlika između njih i nas«, reče ravnodušno Stirford. »Od njih se ne očekuje tolika osetljivost kao od nas. Oni se ne bune i ne vređaju tako lako. Mogu da kažem da su neobično čestiti. Bar tako neki ljudi tvrde, a ja ni u kom slučaju ne želim da im protivurečim. Ali im prirode nisu naročito prefinjene, i treba da budu zahvalni što im je koža gruba te su otporni na svaku uvredu«.
»Zbilja?« reče gospođica Dartl. »E, retko se sećam da sam nešto tako prijatno čula. To je tako utešno! Divno je znati da oni ne osećaju kad pate! Ponekad sam se mučno osećala zbog tih ljudi, ali ću sad sasvim izbaciti iz glave svaku takvu pomisao na njih. Čovek se uči dok je živ. Bila sam, priznajem, puna sumnji, ali sad su razvejane. Nisam znala, a sad znam; eto zašto vredi pitati, zar ne?«


Smatrao sam da je Stirford rekao ono samo u šali, ili da izazove gospođicu Dartl, i očekivao da će mi to i kazati kada nas je napustila i kad nas dvojica ostadosmo sami kraj vatre. Ali me on samo upita šta mislim o njoj.
»Vrlo je bistra, zar ne?« upitah ja.
»Bistra! Ona sve udara na točilo«, reče Stirford, »pa onda oštri, kao što je oštrila svoje lice i stas tolike godine, izlizala se od silnog oštrenja. Sva je sazdana od oštrice«.
»Kakav joj je ono čudan ožiljak na usni?« rekoh ja.
Stirfordovo lice se smrknu i ne progovori neko vreme.
»To sam, u stvari«, odgovori on, »učinio ja«.
»Nesrećnim slučajem?«
»Ne. Bio sam još sasvim mali dečko, a ona me razbesnela, pa sam se bacio čekićem na nju. Mora biti da sam bio pravi anđelak koji mnogo obećava!«
Bilo mi je jako krivo što sam dodirnuo tu tako bolnu temu, ali od toga više nije bilo koristi.
»Odonda neprestano nosi tu belegu, kako vidite«, reče Stirford, »i nosiće do groba, ako se ikad smiri u njemu; mada ne verujem da će se ona igde smiriti. Ona je rano ostala bez majke, a njen je otac bio neki rod mome ocu. Jednog dana umre joj i otac. Moja majka je u to vreme bila udovica, pa je uze sebi da joj bude družbenica. Ona ima jedno dve hiljade funti, a kamatu nikad ne troši, te svake godine dodaje glavnici. Eto vam istorije gospođice Dartl«.
»Sigurno vas voli kao brata?« rekoh ja.
»Hm!« odgovori Stirford, zagledan u vatru, »ponekad se braća ne vole mnogo, a ponekad da vidite i vole. Nego pijte Koperfilde! Da nazdravimo krasuljcima u polju u vašu čast; a i ljiljanima u dolu koji ne oru i ne kopaju; njima u moju čast i na moju bruku i sramotu«.
Sa lica mu nestade zlovoljnog osmeha koji ga je bio zastro dok je to veselo govorio, te opet postade onaj stari, otvoreni, primamljivi mladić.
Kad odosmo na. čaj, nisam mogao da ne posmatram onaj ožiljak sa nekim mučnim interesovanjem. Ne prođe’ dugo, pa opazih da je to najosetljivi deo njenog lica i da se ta belega prva menja čim joj lice prebledi, i da postaje tmuran potez olovne boje koji se pruža čitavom dužinom rane, kao znak ispisan nevidljivim mastilom kad se prinese vatri. Jednom između nje i Stirforda izbi prepirka povodom bacanja kocki u igri trik-trak, tako da mi se u jednom trenutku učini da se jako razbesnela, našto videh kako znak izbija kao stari zapis na zidu.
Nisam se nimalo začudio kad videh da gospođa Stirford prosto obožava sina. Ona izgleda nije bila sposobna da govori ili misli o bilo čemu drugom. Pokazala mi je njegovu sliku kad je bio mali, sliku koju je držala u medaljonu, u kojem se nalazio i pramen njegove kose kad je bio beba; i pokazala mi je njegovu sliku iz vremena kad sam ga prvi put video; a na grudima je nosila njegovu sadanju. sliku. Sva pisma koja joj je pisao držala je u ormančiću, koji se nalazio uz njenu naslonjaču kraj vatre, pa je naumila i da mi pročitava neka od njih. A ja bih ih sa velikim zadovoljstvom slušao da se nije umešao on, umiljato je odvrativši od te namere.
»Moj sin mi kaže da ste se prvo upoznali kod gospodina Krikla«, reče gospođa Stirford dok smo za jednim stolom ona i ja razgovarali, a ono dvoje igralo trik-traka. »Sećam se da je u to vreme govorio o nekom pitomcu mlađem od sebe koji mu se jako dopao. Ali mi vaše ime, kao što možete i pretpostavljati, nije ostalo u pameti.«
»Bio je vrlo plemenit i blagorodan prema meni u to doba uveravam vas gospođo«, rekoh ja, »a meni je bio potreban takav prijatelj. Skrhali bi me da mi njega nije bilo«.
»Uvek je on plemenit i blagorodan«, reče gospođa Stirford ponosno.
S tim se složih od sveg srca, bog mi je svedok. I ona je znala da je to od sveg srca, jer se već počela ponašati prema meni sa manje krute dostojanstvenosti, sem kad bi njega hvalila, pri čemu bi uvek izgledala dostojanstvena.
»To, u stvari uopšte nije bila podesna škola za mog sina«, reče ona, »daleko od toga; ali je bilo naročitih okolnosti koje su se morale uzeti u obzir u to vreme, a koje su bile od veće važnosti no i sam izbor škole. Ponosni duh moga sina je iziskivao da ga damo čoveku koji će osetiti nadmoćnost njegovog duha i koji će mu se prikloniti, a tamo smo naišli na takvog čoveka«.
Znao sam to, pošto sam poznavao tog čoveka. Samo ga ipak nisam toga radi još više prezirao, već sam mu u tome video olakšavajuću okolnost, ako mu se uopšte moglo pripisati u zaslugu to što nije mogao da odoli stvorenju tako neodoljivom kao Stirford.
»Velike sposobnosti moga sina su dobile tamo maha usled osećanja dobrovoljnog takmičenja i svesnog ponosa«, nastavi zaljubljena majka. »On bi se pobunio protiv svake stege, ali je uvideo da je vladar toga mesta, te se ponosno rešio da se pokaže dostojan svog položaja. Eto, to je nalik na njega«.
Ja, kao njen odjek potvrdih svim srcem i dušom da je to zaista nalik na njega.
»Tako je moj sin, po svojoj volji, a ne silom, pošao putem na kojem uvek, kad samo ushte, može prestići svakog takmaca«, nastavi ona. »Sin mi kaže, gospodine Koperfilde, da ste mu bili potpuno odani i da ste mu se juče, kad ste ga sreli, javili sa suzama radosnicama u očima. Ne bi bilo prirodno s moje strane kad bih se pravila iznenađena što moj sin izaziva takva osećanja, ali ne mogu biti ravnodušna ni prema kome ko je tako osetljiv prema njegovoj vrednosti, te mi je vrlo drago što vas vidim ovde, i uveravam vas da on prema vama oseća neobično prijateljstvo, i da možete računati na njegovu zaštitu«.
Gospođica Dartl je igrala trik-trak isto tako vatreno kao što je radila sve drugo. Da sam je prvi put video za tom igrom, mislio bih da joj je telo omršavelo, a oči postale velike samo zbog strasti za tu igru, i ni zbog čega drugog na svetu. Ali bih se jako prevario da sam nešto pomislio da je propustila i jednu od ovih reči, ili da je izgubila iz vida i jedan izraz mog lica dok sam te reči slušao s najvećim zadovoljstvom i počašćen poverenjem gospođe Stirford, osetio se nekako zreliji i stariji no što sam bio kad sam pošao iz Kenterberija.
Kad je veče prilično odmaklo, i kad se unese poslužavnik sa čašama i satljicima, Stirford, sedeći kraj vatre, obeća da će ozbiljno razmisliti o tome da li da sa mnom pođe u unutrašnjost.
»Ne žuri nam se«, reče on; »biće dobro ako pođemo i kroz nedelju dana«, što njegova majka gostoljubivo potvrdi. Dok smo razgovarali, on me više puta nazva Deizi, te to opet izazva gospođicu Dartl.
»Zbilja, gospodine Koperfilde«, upita ona, »je li vam to nadimak? I što on vas tako zove? Je li to recite, zato, što vas smatra mladim i bezazlenim? Ja sam tako glupa u tim stvarima«.
Sav pocrveneh i odgovorih da mislim da je tako.
»O!« reče gospođica Dartl. »Drago mi je što sam to saznala! Tražim obaveštenje i milo mi je što to čujem. Dakle, on vas smatra mladim i bezazlenim, a vi ste mu prijatelj? E, to je baš da ne može biti lepše!«
Ona posle toga ode da legne, a i gospođa Stirford se povuče. Stirford i ja ostadosmo još pola sata kraj vatre, razgovarajući o Tredlsu i svima ostalima u Salem-kući, pa se popesmo zajedno uz stepenice na gornji sprat. Stirfordova je soba bila do moje, te uđoh u nju da je vidim. Soba je bila oličenje udobnosti, puna naslonjača, jastuka i klupica za noge, izrađenih rukom njegove majke, koja nije propustila da unese bilo šta što je moglo da je dopuni. A kao vrhunac svega, lepo lice njegove majke je gledalo na svog ljubimca sa portreta na zidu, kao da je za nju nešto značilo čak i to da njen lik bdi nad njim dok on spava.
U mojoj sobi je sad vatra veselo plamsala, dok su zavese, navučene preko prozora i oko kreveta, činile utisak skrovitosti. Sedoh u naslonjaču kraj kamina da mislim o svojoj sreći, pa sam tako neko vreme uživao u tom razmišljanju, kad opazih kako me slika i prilika gospođice Dartl živahno gleda sa svog mesta više kamina.
Taj lik je bio čudnovato sličan sa originalom, te je mogao u sebi imati nečeg što zaprepašćuje. Slikar nije bio naslikao ožiljak, ali ga ja uslikah, te se čas pojavljivao čas iščezavao, čas ograničen na gornju usnu, kako sam ga video za večerom, a čas opet u potpunoj dužini rane kako ju je čekić naneo, a kakav mi se pokazivao kad je bila uzbuđena.
Zlovoljno sam se pitao zašto joj nisu našli neko drugo mesto, nego baš kod mene. Da bih se nje otarasio, ja se brzo svukoh, ugasih svetio i legoh. Ali mi, dok sam tonuo u san, nije izbijalo iz glave da je ona još uvek tu i da gleda kao da pita: »Zar zbilja? Htela bih da znam«; a kad se usred noći probudih, shvatih da sam u snu nelagodno zapitkivao svakojake ljude, je li zaista tako ili nije — ni sam ne znajući šta hoću time da kažem.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

David Koperfild Empty Re: David Koperfild

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 12:41 pm

David Koperfild 2018_06_15_09_52_16_371_626_0


GLAVA XXI

MALA EMILIJA


Bio je u toj kući neki sluga, čovek koji je, kako sam shvatio iz razgovora, obično išao sa Stirfordom, a koji je stupio u njegovu službu na Univerzitetu. Taj čovek je svojim izgledom bio oličenje dostojanstva. Verujem da među ljudima njegovog stanja nikad nije bilo čoveka dostojanstvenijeg izgleda. Bio je ćutljiv, hodao tiho, mirno se ponašao, i bio pun poštovanja, hitra oka, uvek pri ruci kad je potreban, a nikad u blizini kad nije potreban, ali je osobina na osnovu koje je polagao pravo na ugled bila njegova dostojanstvenost. Na licu mu nije bilo izraza poniznosti; vrat mu je bio prilično krut; glava zaglađena, sa kratkom kosom prilepljenom uz nju sa strane; govor tih, sa čudnom navikom da glas s prošapće razgovetno, tako da je izgledalo da ga češće upotrebljava nego drugi ljudi; ali je svaka njegova osobenost izgledala dostojna poštovanja. Da je nešto imao prćast nos, i taj bi kod njega izgledao dostojan poštovanja. Okruživao je sebe atmosferom dostojanstvenosti i kretao se u njoj pouzdano. Bilo bi skoro nemoguće posumnjati u nešto rđavo kod njega, jer je bio sav od glave do pete dostojanstven. Nikome ni na um ne bi palo da ga obuče u livreju, jer bi bio tako visokoparno dostojanstven. Naterati ga na kakav posao nižeg značaja, značilo bi obesno uvrediti osećanja jednog posve dostojanstvenog čoveka. I opazio sam da su služavke to nekako nagonski toliko osećale, da su uvek same obavljale takve poslove, dok je on obično čitao novine pokraj vatre, u ćileru.
Nikad nisam video tako zatvorenog čoveka. Ali ga je ta njegova osobina, kao i svaka druga koju je imao, činila samo još dostojanstvenijim. Deo njegove dostojanstvenosti kao da je činila čak i činjenica da mu niko nije znao ime. Ništa se nije moglo prebaciti njegovom prezimenu Litimer, pod kojim je bio poznat. Petar može da ode i na vešala, a Tom možda i na robiju — ali Litimeru svaka čast.
Ne znam zašto se to dešavalo — možda usled one njegove prečasne dostojanstvenosti, više u apstraktnom smislu, ali sam se u prisustvu tog čoveka osećao naročito mlad i zelen. Nisam mogao, pogoditi koliko mu je godina, što mu je, opet na isti način, podizalo ugled, pošto je onako mirno dostojanstven mogao imati i pedeset godina, kao i trideset.
Litimer se našao ujutro u mojoj sobi pre nego što sam ustao, da mi donese onu uvredljivu vodu za brijanje i da mi izvadi odelo. Kad razmakoh zavese i pogledah iz postelje, videh kako razmiče moje cipele ulevo i udesno kao u prvom stavu za igranje, i kako duva trunčice prašine s moga kaputa dok ga polaže pažljivo kao detence, pri čemu održava uvek istu temperaturu dostojanstvenosti, ne dozvoljavajući ni januarskom istočnom vetru da ga poremeti, tako da mu se čak ni dah ne smrzava.
Nazvah mu dobro jutro i upitah koliko je sati. On izvadi iz džepa najdostojanstveniji lovački sat koji sam ikad video, pa palcem zadržavajući poklopac da se suviše ne otvori, pogleda u brojčanik kao da traži mišljenje od neke proročanske ostrige, a zatim ga ponovo zatvori i reče da je, ako izvolim, osam i po.
»Gospodinu Stirfordu će biti milo da čuje kako ste otpočinuli, gospodine;«
»Hvala«, rekoh ja, »vrlo dobro. — Je li gospodin Stirford dobro?«
»Hvala, gospodine; gospodinu Stirfordu je prilično dobro«.
Još jedna njegova odlika. Izražavanje bez superlativa. Uvek hladna, mirna sredina.
»Da li bih imao čast da vam još štogod pomognem, gospodine? Prvo zvono za opomenu zvoni u devet, a porodica doručkuje u devet i po«.
»Ništa, hvala«.
»Hvala vama, gospodine, ako dopustite«. Pošto to reče, on prolazeći pored postelje lako klimnu glavom, u znak izvinjavanja, što me je ispravio, pa izađe zatvarajući za sobom vrata tako tiho, kao da sam tek pao u slatki san od koga mi zavisi čitav život.
Svako jutro smo vodili potpuno isti razgovor: nikad ni reči više, nikad ni reči manje; pa ipak sam, koliko bih se god uzdigao preko noći, i odmakao u zrelije godine usled Stirfordovog društva ili poverenja gospođe Stirford, ili usled razgovora sa gospođicom Dartl, uvek u prisustvu tog dostojanstvenog čoveka postajao, kao što naši manji pesnici kažu, »opet dečko«.
Našao nam je konje, pa mi je Stirford, koji je sve znao, davao časove jahanja. Pribavio nam je rapire, te mi je Stirford davao časove iz mačevanja; rukavice, i ja kod istog učitelja počeh da se usavršavam u boksovanju. Nisam mario što će Stirford videti da sam početnik u tim veštinama, ali sam se strašno stideo da svoju neveštinu pokažem pred dostojanstvenim Litimerom. Nisam imao razloga da verujem da se sam Litimer razume u tim veštinama; nikad me ničim nije naveo da tako šta pomislim, čak ni treptajem koje od svojih časnih trepavica, pa ipak sam se, kad god bi on prisustvovao našem vežbanju, osećao zeleniji i neiskusniji od svakog smrtnika.
Na ovom čoveku se naročito zadržavam zbog toga što je u to vreme ostavljao na mene naročit utisak, a i zbog onog što se kasnije desilo.
Sedmica prođe u najdivnijem raspoloženju. Prošla je brzo kako već prolazi svakom ko je opijen kao što sam ja bio, pa ipak mi je pružila mnogo prilika da bolje upoznam Stirforda, i da mu se još više divim zbog hiljade stvari, tako da mi je na kraju teelje izgledalo kao da sam bio s njim mnogo duže. On je sa mnom nekako nestašno postupao, kao sa igračkom, što mi je bilo prijatnije no da se ponašao na bilo koji drugi način. To je podsećalo na naše staro drugovanje, i izgledalo kao prirodni nastavak toga, pokazivalo da je ostao nepromenjen, oslobađalo svake nelagodnosti koju bih mogao osećati od upoređivanja mojih osobina s njegovim, i od odmeravanja prava na njegovo prijateljstvo na osnovu zajedničkog kriterijuma vrednosti, i, što je najvažnije, bilo prisno, slobodno, toplo ponašanje, koje nije pokazivao ni prema kome drugom. Sa radošću sam verovao da i u životu postupa prema meni drukčije nego i prema jednom prijatelju, kao što je u školi postupao drukčije nego prema ostalima. Verovao sam da sam bliži njegovom srcu nego ijedan drugi prijatelj, te se i moje srce zagrevalo odanošću prema njemu.
Rešio se da pođe sa mnom u unutrašnjost, pa dođe i dan našeg polaska. U početku se kolebao da li da povede Litimera, ili ne, ali ipak odluči da ga ostavi kod kuće. To dostojanstveno stvorenje, zadovoljno svojom sudbinom ma kakva bila, smesti naše putne torbe na laka kola koja će nas odvesti u London, i to smesti pažljivo, kao da treba da podnesu potrese čitavih vekova, pa primi moju skromno ponuđenu napojnicu sa savršenom mirnoćom.
Pozdravismo se sa gospođom Stirford i gospođicom Dartl, uz mnogo zahvaljivanja s moje strane, i mnogo ljubaznosti od strane odane majke. Poslednja stvar koju videh behu Litimerove spokojne oči, pune, kako se meni činilo, mirnog uverenja da sam zaista suviše zelen.
Neću ni pokušavati da opišem šta sam osećao dok sam se onako srećno vraćao starim, poznatim mestima. Putovali smo poštanskim kolima. Sećam se da mi je toliko bilo stalo i do same časti grada Jarmuta, da sam bio vrlo zadovoljan kad Stirford, dok smo se vozili njegovim mračnim ulicama ka krčmi, reče da je to, ukoliko on može da zaključi, nekakva prijatna, čudna rupčaga na koju je i bog zaboravio. Kad stigosmo, odosmo u postelju (prolazeći pokraj vrata primetih par prljavih cipela i dokolenica u vezi sa mojim starim prijateljem Delfinom), a doručkovasmo kasno pre podne. Stirford je bio vrlo raspoložen, pa je prošetao po žalu pre no što sam ja ustao, i upoznao se, kako reče, sa polovinom tamošnjih ribara. Video je, štaviše, u daljini nešto što se pušilo kroz dimnjak, i što je, bio je uveren, morala biti kuća gospodina Pegotija, pa je, kako mi reče, jako poželeo da ode onamo i da im se zakune da sam to ja, samo tako izrastao da me ne mogu poznati.
»Kad mislite da me odvedete onamo, Deizi?« upita on. »Ja vam stojim na raspolaganju, pa sami odredite«.
»Pa, mislio sam da bi bilo dobro da odemo doveče, Stirforde, kad su svi na okupu oko vatre, želeo bih da tu kućicu vidite kad je najprijatnije u njoj; to je zaista zanimljiv kutak«.
»Pa neka bude tako!« reče Stirford. »Večeras«.
»Znate neću im javiti da smo ovde«, rekoh ja oduševljeno. »Moramo ih iznenaditi«.
»O, pa naravno«, reče Stirford; »bez iznenađenja ne bi bilo nimalo zanimljivo. Da vidimo urođenike u njihovim urođeničkim uslovima«.
»Mada oni jesu ona vrsta ljudi o kojoj ste govorili«, odgovorih ja.
»Gle! Šta! Zar se vi sećate mojih čarkanja s Rozom«, uzviknu on, bacivši letimičan pogled na mene. »Neka je prokleta ta devojka; nje se pomalo i pribojavam. Ona je za mene kao neki pakosni demon! Ali ostavimo se nje. Šta vi sad nameravate? Da posetite svoju dadilju, pretpostavljam«.
»Pa, da«, rekoh ja; »moram posetiti Pegoti pre svega«.
»Dobro«, odgovori Stirford gledajući na sat. »Recimo da vam ostavim dva sata da se sita isplače nad vama. Je li to dosta?«
Odgovorih smejući se da ćemo za to vreme obaviti stvar, ali da i on mora doći, jer će videti da je njegova slava tamo stigla pre njega, i da je tamo gotovo isto tako velika ličnost kao i ja.
»Ići ću kud god želite«, reče Stirford, »i činiću sve što hoćete. Recite mi gde da dođem, pa ću se kroz dva sata stvoriti tamo u kakvom god hoćete stanju, sentimantalnom ili komičnom«.
Uputih ga podrobno kako da nađe stan gospodina Barkisa, kiridžije koji vozi za Blanderston i kuda bilo, pa pošto se tako sporazumesmo, odoh sam. Vazduh je bio oštar i svež, zemlja suha, a more nabrano i prozirno, dok je sunce rasipalo obilje svetlosti, premda i mnogo toplote, te je sve bilo sveže i živahno. I ja sam bio svež i živahan od sreće što sam opet tu, pa mi je dolazilo da zaustavljam svet na ulici i da se sa svima rukujem.
Ulice su, naravno, izgledale male. To je, sigurno, uvek slučaj sa ulicama koje smo gledali u detinjstvu, kad im se kasnije vratimo. Ali sam se sećao svega što je bilo u njima, ne zapažajući nikakvu promenu sve dok ne stigoh do radnje gospodina Omera. Sada je pisalo OMER i DŽORAM tamo gde je nekada stajalo samo OMER, dok je stari natpis PLATNAR, SUKNAR, POGREBNI PODUZETNIK ITD. ostao kao i pre.
Noge kao da su me same vukle ka vratima dućana kad još s druge strane puta pročitah te reći, te pređoh ulicu i zagledah unutra. U dnu dućana je stajala neka žena, koja je u naručju njihala malo dete, dok se drugi mališan držao za kecelju. Nije mi bilo teško da prepoznam Mini i njenu decu. Staklena vrata glavne odaje nisu bila otvorena, ali se iz radionice preko dvorišta čula ona stara pesmica, kao da nikad nije prestajala.
»Je li gospodin Omer kod kuće?« upitah ja ulazeći. »Ako je kod kuće, voleo bih da ga vidim na trenutak«.
»Jeste, gospodine, kod kuće je«, reče Mini. »Ovo vreme ne prija njegovoj astmi, te ne može da izlazi. Džo, idi zovi dedu!«
Onaj mališan koji se držao za njenu kecelju viknu tako snažno da se i sam zastide svog glasa, te sakri lice u njene suknje, na njeno veliko divljenje, čuh kako nam se približava teško disanje i duvanje, pa je uskoro zatim preda mnom stajao gospodin Omer, kraćeg daha nego ikad, ali ne mnogo stariji.
»Sluga ponizan, gospodine«, reče gospodin Omer. »čime vas mogu poslužiti, gospodine?«
»Možete se rukovati sa mnom, gospodine Omere, ako hoćete«, rekoh ja, pružajući mu svoju ruku. »Bili ste vrlo dobri prema meni jedanput, kada, bojim se, nisam pokazivao da tako mislim«.
»Zar?« odgovori starac. »Drago mi je da to čujem, ali se ne sećam. Jeste li sigurni da sam to bio ja?«
»Sasvim siguran!«
»Mora da je moje pamćenje okraćalo kao i dah«, reče gospodin Omer gledajući me i mašući glavom, »jer vas se ne sećam«.
»Zar se ne sećate da ste došli do poštanskih kola da me dočekate, i da sam ovde doručkovao, i da smo zajedno otišli u Blanderston, vi i ja, i gospođa Džoram, i gospodin Džoram — koji tada još nije bio njen muž«.
»O, gospode bože!« viknu gospodin Omer, pošto je od iznenađenja počeo da kašlje, »ta nemojte govoriti! Mini, draga moja, ti se sećaš? Mili bože pa dabome; počivša je mušterija bila jedna dama, čini mi se«.
»Moja majka«, odgovorih ja.
»Da, naravno,« reče gospodin Omer, dodirujući moj prsluk palcem, »i jedno malo dete! Dve porudžbine. Ono malo počivše je položeno kraj druge počivše. Bilo je to u Blanderstonu, naravno. Bože mili! Kako ste vi otada?«
Zahvalih mu na pitanju i rekoh da mi je bilo vrlo dobro, i da se nadam da je i njemu.
»O! Ne mogu da se potužim, znate,« reče gospodin Omer. »Dah mi postaje kraći, ali kojem je to starcu postao duži? Ostarelo se. Primam stvari onako kako nailaze, i trudim se da ih što bolje iskoristim. To je najbolje, zar ne?«
Gospodin Omer udari u smeh, te ga opet napade kašalj, na što mu njegova kćer, koja je sad stajala sasvim blizu njega i puštala da joj mlađe dete cupka na tezgi, pomože da se povrati od tog napada.
»Mili bože!« reče gospodin Omer. »Jeste, zaista. Dvoje za pogreb! Da, za vreme te iste vožnje, ako ćete mi verovati, ugovoren je dan venčanja Mini i Džoram. ,Odredite taj dan gospodine, — rekao je Džoram. ,Reci oče’, rekla je Mini. Sad je stupio u radnju. I eto! Ovo je najmlađe«.
Mini se nasmeja i zagladi svoju povezanu kosu iznad slepoočnica, kad njen otac metnu jedan od svojih debelih prstiju u ruku detetu koje je ona cupkala na tezgi.
»Dvoje za pogreb, naravno!« reče gospodin Omer klimajući glavom prisećajući se. »Ta...čno tako! A Džoram baš sad pravi jedan sivi sa srebrnim ekserima, manji od ove veličine«, veličina deteta koje je cupkalo na tezgi, »za dobra dva inča. Hoćete da popijete štogod?«
Zahvalih mu, ali odbih.
»Čekajte da se prisetim«, reče gospodin Omer. »Žena kiridžije Barkisa, sestra ribara Pegotija, imala je neke veze sa vašom porodicom? Služila je tamo, je l’ tako?«
Moj potvrdni odgovor ga zadovolji.
»Verujem da će me i dah poslužiti, kad me pamćenje tako služi«, reče gospodin Omer. »Da, gospodine, kod nas je jedna njena mala rođaka prijavljena kao učenica, a ima tako otmen ukus u šivenju odela, verujte, da joj u tome, mislim, ne bi bila ravna ni jedna vojvotkinja u Engleskoj«.
»Nije valjda mala Emilija?« upitah ja nehotice.
»Ime joj je Emilija«, reče gospodin Omer, »a i mala je. Ali, ako ćete mi verovati, ima takvo lice, da pola žena u ovom gradu ne mogu očima da je gledaju«.
»Koješta, oče!« viknu Mini.
»Draga moja«, reče gospodin Omer, »ne kažem da je to slučaj s tobom«, i namignu na mene, »ali velim polovina žena u Jarmutu i u okolici od pet milja ne mogu uopšte da podnesu tu devojku.«
»Pa trebalo je da vodi računa o svom položaju u društvu, oče«, reče Mini. »A ne da im daje povoda da s njom ispiraju usta; inače gde bi one to«.
»Ne bi, e, draga moja«, odgovori gospodin Omer, »ne bi! Zar je to tvoje poznavanje života? Šta sve neće učiniti žene, što im ne liči, samo ako je u pitanju lep izgled koje druge žene?«
Zaista sam pomislio da je svršeno sa gospodinom Omerom, kad on izgovori ovu klevetničku šalu. Tako se zakašljao, i glas mu se tako uporno protivio svakom pokušaju da se povrati, da sam očekivao da ću videti kako mu se glava spušta iza tezge, a njegove male, crne pantalone sa zapuštenim malim kitama od pantljika na kolenima kako drhću u poslednjem bezuspešnom naprezanju. Najzad se ipak povrati, mada je i sad snažno dahtao i bio tako iznuren da je morao da sedne na stolicu za tezgom.
»Znate«, reče on brišući glavu i teško dišući, »ona se ovde nije zbližila ni s jednom drugaricom; nije se ni s kim bliže upoznala, a o draganu već da i ne govorim. Prema tome, stala je kružiti priča da Emilija hoće da postane visoka gospođa. Moje je mišljenje da je to došlo uglavnom otud što je ona ponekad u školi govorila da bi, kad bi bila gospođa, učinila za ujaka ovo ili ono — razumete li? — i da bi mu kupila takve i takve lepe stvari«.
»Uveravam vas, gospodine Omere, da je ona to isto i meni govorila«, odgovorih ja žustro, »još dok smo oboje bili deca«.
Gospodin Omer klimnu glavom i protrlja bradu.
»Sasvim tačno. Pa onda, ona ume da se ni od čega lepo oblači, i to bolje nego što bi većina njih mogla od mnogo čega, pa je to neprijatno delovalo. Pored toga, ona je ono što bi se moglo nazvati ćudljiva devojka. Idem tako daleko da kažem da bih je i ja nazvao ćudljivom«, reče gospodin Omer; »nije ni sama tačno znala šta hoće, malo je razmažena, i nije ispočetka mogla da se skrasi. Mislim da ništa nije rečeno protiv nje, Mini?«
»Ne, oče«, reče gospođa Džoram. »Ništa se gore od toga, mislim, nije govorilo o njoj«.
»Tako, na primer, kad je dobila mesto«, reče gospodin Omer, »da pravi društvo nekoj jogunastoj staroj gospođi, nije se s njom baš najbolje slagala, te nije tamo ni ostala. Najzad dođe ovamo na tri godine da izuči zanat. Skoro su dve prošle, i ona se pokazala dobro kao nijedna druga. Vredi za njih šest! Mini, je li; vredna je za njih šest?«
»Jeste, oče«, odgovori Mini. »Ne može se reći da sam je ja ikad potcenila«.
»Vrlo dobro« reče gospodin Omer. »Sasvim je tako. I tako, mladi gospodine«, dodade on pošto je još nekoliko minuta trljao bradu, »da me ne biste smatrali dosadnim ljubiteljem dugih priča, iako sam kratkog daha, mislim da je to sve o toj stvari«.
Kako su govorili tihim glasom dok su pričali o Emiliji, bio sam uveren da se ona nalazi negde blizu. Kad upitah da li je to tačno, gospodin Omer klimnu glavom i pokaza prema glavnoj odaji. Na moje žurno pitanje da li bih mogao da zavirim unutra, on mi dogovori da mogu slobodno, te gledajući kroz staklo, videh kako sedi i radi. Videh kako se to divno malo stvorenje, sa vedrim, plavim očima koje su nekada gledale u moje detinje srce, nasmejano okreće drugom Mininom detetu koje se igralo kraj nje; uz nešto svojeglavo na licu, što potvrdi ono što sam čuo, i uz mnogo one stare ćudljive stidljivosti, koja je provirivala; ali, uveren sam, bez ičega u svoj njenoj izrazitoj lepoti što ne bi bilo na dobro i sreću, i usmereno ka dobru i sreći.
Ona pesma koja se malopre čula preko dvorišta, i koja kao da nikad nije prestajala — avaj! pesma koja stvarno nikad ne prestaje — i sada se tiho čula za sve ovo vreme.
»Možda biste voleli da uđete« reče gospodin Omer »i da porazgovarate s njom? Uđite i govorite s njom, gospodine! Osećajte se kao kod svoje kuće«.
Bio sam suviše stidljiv da to tada učinim — bojao sam se da ću je zbuniti, a isto tako da ću se i sam zbuniti, te se samo raspitah kad ona uveče izlazi, da bih našu posetu udesio u to vreme; pa se pozdravih sa gospodinom Omerom, njegovom lepom ćerkom i njenom malom decom, i odoh svojoj dragoj, staroj Pegoti.
Evo je u kuhinji popločanoj ciglama gde kuva ručak! Čim zakucah na vrata, ona ih otvori i upita šta želim. Pogledah je smešeći se, ali mi ona neuzvrati osmejak. Nikad nisam prestajao da joj pišem, ali je prošlo sedam godina otkako se nismo videli.
»Je li gospodin Barkis kod kuće, gospođo?« upitah je trudeći se da govorim grubo.
»Kod kuće je, gospodine,« odgovori Pegoti, »ali je pao u postelju od teškog reumatizma.«
»Zar sad više ne ide u Blanderston?« upitah ja.
»Kad mu je dobro ide«, odgovori ona.
»A idete li vi kadgod onamo, gospođo Barkis?«
Ona me zagleda pažljivije, i ja opazih brzi pokret njenih ruku jedne prema drugoj.
»Pitam vas to jer bih želeo da vas zapitam za jednu kuću tamo koju zovu, kako ono beše, Vranište?« rekoh ja.
Ona ustuknu jedan korak, pa ispruži ruke neodlučno i uplašeno kao da hoće da me odgurne.
»Pegoti?« uzviknuh ja.
Ona viknu:
»Moj mili dečko!« i oboje briznusmo u plač i padosmo jedno drugom u zagrljaj.
Nemam srca da pričam kakve je sve ludorije pravila; kako se smejala i plakala; kako je izgledala ponosna i radosna, i kako je žalila što ona čiji bih ja bio ponos i radost nije mogla da me grli nežnim zagrljajem. Sad me nije morila briga što ću izgledati suviše mlad ako odgovorim na sva ta njena osećanja. Smem reći da se nikad u životu nisam slobodnije smejao i plakao, čak ni s njom, nego tog jutra.
»Barkisu će biti tako milo«, reče Pegoti brišući oči keceljom, »da će mu to više koristiti nego sva trljanja i mazanja. Da idem da mu kažem da ste ovde? Hoćete li da pođete gore da ga vidite, dragi moj?«
Naravno da sam hteo. Ali nije mogla da izađe iz sobe tako lako kao što je mislila, jer bi se, koliko god bi puta došla do vrata, pa se osvrnula na mene, opet vratila da se zasmeje i isplače na mom ramenu. Najzad, da olakšam stvar, pođoh i ja s njom uz stepenice pa trenutak pričekah napolju, dok je pripremala Barkisa, da se zatim pojavim pred bolesnikom.
On se silno oduševi kad me vide. Imao je suviše jake reumatične bolove da se mogao rukovati, ali me zato zamoli da prodrmam kićanku na njegovoj noćnoj kapici, što ja učinih vrlo srdačno. Kad sedoh kraj kreveta, on reče da mu je neobično prijatno što oseća kao da me opet vozi blanderstonskim putem. Dok je tako ležao, licem okrenut naviše, a pokriven sve do glave, tako da je izgledao kao da se sav sastoji samo od lica — kao neki konvencionalni heruvim sa slike — izgledao mi je čudnovatiji od svega što sam dotada video.
»Koje sam ja ono ime ispisao na kolima, gospodine?« upita gospodin Barkis sa slabim, reumatičnim osmehom.
»A, gospodine Barkise, imali smo mi ozbiljne razgovore o toj stvari, zar ne?«
»Ja sam odavno bio voljan, gospodine!« reče gospodin Barkis.
»Odavno«, rekoh ja.
»I ne kajem se zbog toga«, reče gospodin Barkis. »Sećate li se da ste mi jedanput kazali kako ona pravi kolače s jabukama i sve drugo sama kuva?«
»Da, vrlo dobro«, odgovorih ja.
»To je bila stvarnost«, reče gospodin Barkis, »kao što je repa stvarna. Bila je to stvarnost«, reče gospodin Barkis klimajući svojom noćnom kapicom, koja je bila jedino sredstvo za naglašavanje onoga što kaže, »kao što su porezi stvarni. A ništa nema stvarnije od njih«.
Gospodin Barkis se okrete meni, kao da traži da potvrdim rezultat njegovog razmišljanja u postelji, i ja potvrdih.
»Ništa nema stvarnije od njih«, ponovi gospodin Barkis. »čovek ovako siromašan kao što sam ja otkrije tu istinu kad ga bolest obori. Ja sam vrlo siromašan čovek, gospodine«.
»Žao mi je što to čujem, gospodine Barkise«.
»Zaista sam vrlo siromašan čovek«, reče gospodin Barkis.
Tu on izvuče ispod pokrivača desnu ruku polako i s naporom, pa nasumce i nesigurno dohvati jedan štap koji je visio privezan za krevet. Pošto je neko vreme mahao tamo-amo tim oruđem, dok mu je lice dobijalo različite rasejane izraze, gospodin Barkis gurnu njime o jedan sanduk, čiji sam jedan kraj neprestano gledao. Zatim mu se lice pribra.
»Staro odelo«, reče gospodin Barkis.
»O«, rekoh ja.
»Kamo lepe sreće da su novci, gospodine«, reče gospodin Barkis.
»Zbilja kamo lepe sreće«, rekoh ja.
»Ali nisu«, reče gospodin Barkis, otvarajući oba oka što je više mogao.
Ja se izrazih da sam potpuno uveren u to, a gospodin Barkis reče, pogledavši nežnije u svoju ženu:
»Klara Pegoti-Barkis je najsposobnija i najbolja žena. Klara Pegoti-Barkis zaslužuje sve pohvale koje joj čovek može dati, i preko toga! Draga moja, ti ćeš danas spremiti gospodsku večeru, nešto dobro da se pojede i popije, je l’ da hoćeš?«
Ja bih ce pobunio protiv tog nepotrebnog trošenja u moju čast, da ne pogledah u Pegoti, koja je bila na drugoj strani kreveta i pokazivala živu želju da to ne učinim. Zbog toga ne rekoh ništa.
»Imam nešto malo para tu negde kraj sebe, draga moja«, reče gospodin Barkis, »ali sam sad malo umoran. Ako me ti i gospodin David ostavite da malo prodremam, potražiću kad se probudim«.
Mi se na taj zahtev udaljismo iz sobe. Pošto izađosmo, Pegoti mi reče da je gospodin Barkis postao »još tvrđi« nego što je bio, da zbog toga uvek pribegava ovom istom lukavstvu pre nego što odvoji i jednu paricu iz svoje uštede, i da podnosi nečuvene bolove dok otpuzi sam iz kreveta i uzme novac iz tog nesrećnog sanduka. I zaista ne prođe mnogo, pa čusmo užasno prigušeno stenjanje, jer mu je to svračije poslovanje naprezalo svaki zglavak. Ali mi Pegoti, mada su joj oči bile pune sažaljenja prema njemu, reče da mu ovaj plemeniti pothvat čini dobro, te je bolje ne sprečavati ga. Tako je on i dalje ječao, dok se nije dočepao kreveta, podnevši, u to ne sumnjam, muke dostojne kakvog velikomučenika, pa nas onda zovnu, praveći se da, se upravo probudio iz sna koji ga je osvežio, te izvuče gvineju ispod jastuka. Zadovoljstvo što nas je tako srećno prevario, i što je sačuvao nedokučivu tajnu sanduka, izgleda da mu je bila dovoljna naknada za sve pretrpljene patnje.
Ja pripremih Pegoti za Stirfordov dolazak, i ne prođe mnogo, a on dođe. Uveren sam da ga je smatrala za svog dobrotvora zato što je prema meni bio tako dobar — u što nije sumnjala — i da bi ga u svakoj prilici primila sa najvećom zahvalnošću i odanošću. Ali njegova odrešita, duhovita, dobra narav, njegovo srdačno ponašanje, lep izgled, i prirodna sposobnost da se prilagodi kome god hoće, i da se ustremi kad god mu je volja pravo na najosetljiviju tačku u ma čijem srcu, potpuno je zadobi za pet minuta. Ta zadobilo bi nju i samo njegovo ponašanje prema meni. A iz svih tih uzroka zajedno, ona ga je, u to sam duboko uveren, počela obožavati pre nego što je te večeri otišao iz njene kuće.
On ostade sa mnom i na večeri — i to ako bih rekao »rado«, ne bih ni upola izrazio sa koliko je gotovosti i radosti to učinio. Ušao je u sobu gospodina Barkisa kao svetlost i vazduh, osvetljavajući i osvežavajući je, kao da je blagotvorno vreme, a ne čovek. U svemu što je radio nije bilo nikakve buke, napora ili samosvesnosti; već samo neopisive lakoće, i nečega što je ostavljalo utisak da je ono što čini jedino moguće i najbolje, sve tako ljupko, tako prirodno i prijatno, da me osvaja čak i sada, dok se sećam.
Veselili smo se u salonu, gde je knjiga o mučenicima, koju niko nije prelistavao od vremena kad sam dolazio, ležala na stolu kao nekada, i gde ponovo stadoh prelistavati strašne slike i spominjati se onih čuvstava koja su u meni nekada budile, a koja sada više nisam osećao. Kad Pegoti stade govoriti o onome što je nazivala mojom sobom, i o tome kako je uređena tako da u njoj mogu noćiti, i da se nada da ću tu spavati, Stirford shvati celu stvar pre no što stigoh da oklevajući pogledam u njega.
»Pa, naravno«, reče on, »vi ćete ovde spavati dok budemo u Jarmutu, a ja u hotelu«.
»Ali dovesti vas čak ovamo«, odgovorih ja, »pa vas onda ostaviti, to ne izgleda drugarski, Stirforde«.
»Za ime božje, pa vi sasvim prirodno ovde pripadate!« reče on. »Šta znači to vaše ,izgleda’ kad je u pitanju nešto tako važno?« I stvar bi odmah rešena.
On sve svoje divne osobine zadrža do kraja, dok najzad u osam sati ne pođosmo gospodin-Pegotijevoj lađi. U stvari, što su sati više odmicali, on je te osobine sve sjajnije ispoljavao, jer ga je svest da uspeva u svojoj odluci da se dopadne — to sam čak i onda znao, dok danas u to ne sumnjam — nadahnjivala novom prefinjenošću zapažanja, i još više mu olakšavala taj njegov i onako tanani posao. Da mi je neko onda rekao da je to sve sjajna igra, koju on izvodi samo radi trenutnog uzbuđivanja, tek da svoju veliku duševnu snagu nečim zaposli, u svojoj bezobzirnoj volji za nadmoćnošću, u pukom rasipničkom, nemarnom nastojanju da osvoji nešto što za njega nema nikakve vrednosti, i što će trenutak kasnije odbaciti — velim, da mi je neko te noći kazao takvu laž, pitam se, na koji bih način našao oduške svome gnevu!
Koračao sam uz njega preko mračnih, vetrovitih, peščanih sprudova ka staroj lađi, pun, verovatno, samo pojačanih, ako je to uopšte bilo moguće, romantičnih osećanja. vernosti i prijateljstva, dok je vetar uzdisao oko nas još tužnije no što je uzdisao i ječao one noći kada sam ono prvi put omrknuo kod gospodina Pegotija.
»Zar ne kako je divlje ovo mesto, Stirforde?«
»Prilično strašno, ovako u mraku«, reče on; »more riče kao da je gladno pa želi da nas proguta. Je li ono ta lađa, tamo gde vidim svetlost?«
»Da, to je lađa«, rekoh ja.
»To je ona ista koju sam jutros video«, odgovori on. »Pošao sam pravo na nju, verujem, sasvim instinktivno«.
Ne rekosmo više ništa dok smo se približavali svetlosti, nego se tiho uputismo vratima. Ja stavih ruku na kvaku i šapnuvši Stirfordu da se drži sasvim blizu mene, uđoh.
Spolja se čuo žagor glasova, i baš u trenutku kad smo ulazili, pljesak. Ja se jako iznenadih kad videh da ovaj zvuk dolazi ođ obično neutešne gospođe Gamiđž. Ali nije samo bila gospođa Gamidž dobro raspoložena. Gospodin Pegoti, lica neobično ozarena i smejući se od sveg srca, širio je svoje grube ruke, kao da čeka da mala Emilija utrči u njih, a Ham je držao malu Emiliju za ruku kao da je predstavlja gospodinu Pegotiju, dok mu se na licu ogledala mešavina divljenja, zanosa i neke nezgrapne stidljivosti koja mu je dobro stajala; dok je sama Emilija, sva rumena i stidljiva, ali presrećna zbog sreće gospodina Pegotija, što su izražavale njene vesele oči, zastala kad mi uđosmo, jer nas je prva videla, i to baš u trenutku kad je htela da skoči od Hama i da se šćućuri u zagrljaj gospodina Pegotija. Tako smo ih, eto, zatekli, kad smo ih prvi put ugledali sve odjednom, i u trenutku kad smo prešli iz tamne, hladne noći u toplu, osvetljenu sobu; dok je u pozadini gospođa Gamidž pljeskala rukama kao sumanuta.
Ta se ljupka slika za tili čas rasplinu pri našem ulasku, tako da se čovek mogao zapitati je li ikad i postojala. Nađoh se usred porodice, licem u lice sa gospodinom Pegotijem, i dok sam mu pružao ruku, Ham viknu:
»Gos’n David! To je gos’n David!«
Začas se svi izrukovasmo, poraspitasmo jedno drugo za zdravlje, i izgovorismo kako smo srećni što se vidimo, i to svi u glas. Gospodin Pegoti je bio toliko ponosan i presrećan što nas vidi, da nije znao ni šta da kaže, ni šta da radi, već je neprestano drmusao ruku prvo meni, pa onda Stirfordu, pa onda opet meni, a zatim razbacivao svoju čupavu kosu preko čitave glave i smejao se tako veselo i pobedonosno, da je bila milina gledati ga.
»E, da vas dva gospodina — odrasla gospodina — dođete pod ovaj krov noćas, baš noćas, od svih noći u mom životu«, reče gospodin Pegoti, »to je nešto što dosad nije bilo, to znam sigurno! Emilija, draga moja, ’odi ’vamo. ’Odi ’vamo, mala moja veštice! Evo gos’n Davidovog prijatelja, draga moja! To je onaj gospodin o kome smo mi pričali, Emilija. Došao je sa gos’ Davidom da te vidi, ove najsvetlije noći od svih što je tvoj ujak imao u životu, i što će ikad imati. Eh, to je noć! Sve ostale nisu ništa prema njoj! Kliknimo njoj: uraaa!«
Pošto je izrekao ovaj govor bez predaha, sa ogomnom živošću i zadovoljstvom, gospodin Pegoti ushićeno stavi svoje velike ruke na lice svoje nećake, pa ga, poljubivši ga nekih deset puta, privinu s nežnim ponosom i ljubavlju na svoje široke grudi, i stade milovati kao da mu je ruka nežna kao u dame. Zatim je pusti da ide, a kad ona pobeže u malu sobu gde sam ja spavao, pogleda u nas, sasvim zagrejan i zaduvan od silnog zadovoljstva.
»Ako me vas dvojica, gospodo, koji ste sada odrasla gospoda, i to kakva gospoda ...« reče gospodin Pegoti.
»Bogme i jesu! Bogme i jesu!« viknu Ham. »Pravo kažete! Bogme i jesu! Gos’n David, ... odrastao gospodin ... bogme jesu!«
»Ako me vas dvojica, gospođo, odrasla gospođo«, reče gospodin Pegoti, »ne izvinete zbog ovakvog razpoloženja kad shvatite u čemu je stvar, ja ću vas zamoliti za oproštenje. Draga moja Emilija! Ona zna da ću ja odmah sve reći«, ovde njegovo oduševljenje ponovo izbi, »pa je zato pobegla. Hoćete li biti tako dobri, majčice, da pripazite na nju za trenutak«.
Gospođa Gamidž klimnu glavom i izgubi se.
»Ako ovo nije«, reče gospodin Pegoti, sedajući među nas kraj vatre, »najlepše veče u mom životu, onda sam rak, i to kuvan, više ne umem da kažem! Ova moja mala Emilija, gospodine«, reče tihim glasom Stirfordu, »koju ste maločas videli kako rumeni...«
Stirford samo klimnu glavom, ali sa tako zadovoljnim izrazom interesovanja i učestvovanja u osećanjima gospodina Pegotija, da mu ovaj odgovori kao i da je nešto rekao.
»Nema šta«, reče gospodin Pegoti. »Eto, to vam je ona, i takva je. Hvala vam gospodine«.
Ham nekoliko puta klimnu glavom prema meni, kao da bi i on to hteo da kaže.
»Ona naša mala Emilija«, reče gospodin Pegoti, »bila je u našoj kući ono što zamišljam... ja sam prost čovek, ali to zamišljam... samo takvo stvorenje sjajnih očiju može biti u. kući! Ona nije moje dete, ja nisam imao dece, ali je više ne bih mogao voleti. Vi me razumete! Ne bih mogao!«
»Potpuno razumem«, reče Stirford.
»Znam da razumete, gospodine«, odgovori gospodin Pegoti, »i opet vam hvala. Gospodin David se sigurno seća kakva je bila, a vi sami ocenite kakva je; ali ni jedan od vas ne može do kraja znati šta je bila, šta je sad, i šta će biti u mom srcu. Ja sam grub, gospodine«, reče gospodin Pegoti, »kao morsko prase, ali niko, sem možda neke ženske glave, ne može, verujem, znati šta je za mene naša mala Emilija! I, među nama budi rečeno«, on tu poče govoriti još tiše, »ta ženska glava nije ni gospođa Gamidž, mada ona vredi za čitav jedan svet«.
Gospodin Pegoti obema rukama ponovo raščupa kosu, kao dalju pripremu za ono što će reći, pa nastavi sa rukama na kolenima.
»Postoji izvestan čovek koji je poznavao našu malu Emiliju od vremena kada joj se otac utopio i koji ju je stalno viđao dok je bila detence, pa zatim mlada devojka, i kad je postala prava žena. Taj čovek nije ništa naročito na oko«, reče gospodin Pegoti; »nešto je nalik na mene, grub, prekalio ga jugoistočnjak, prava salamura... ali, onako uopšte, čestito momče; i srce i duša su mu na pravom mestu«.
Mislim da nikad nisam video Hamovo lice do te mere razvučeno u smeh kao tada.
»I zamislite šta tom božjem pomorcu pada na pamet«, reče gospodin Pegoti, lica sjajnog od uživanja; »on vam, eto, to svoje srce pokloni našoj maloj Emiliji. Ma kuda se makla, on za njom; prosto njen sluga; gubi skoro svaku volju za jelo, i malo-pomalo, pa, ti on meni lepo poveri šta mu fali. A da, vidite i ja bih želeo da se naša mala Emilija dobro udomi. Hteo bih da se, za svaki slučaj, začisli kod nekog valjanog čoveka koji bi imao pravo da je brani. Um za morem, smrt za vratom; i, eto, znam da bih, ako se dogodi da se neke noći izvrnem u nekoj buri u jarmutskim vodama tu blizu, pa ugledam kako mi gradske svetiljke poslednji put sijaju preko talasa s kojima ne mogu da se nosim, mirnije duše potonuo misleći: ,lma tamo na kopnu čovek koji je kao stanac kamen mojoj maloj Emiliji, neka je bog blagoslovi; nikakvo se zlo neće dogoditi mojoj Emiliji dok je taj čovek živ!’«
Gospodin Pegoti u svojoj priprostoj usrdnosti mahnu rukom, kao da u znak oproštaja poslednji put maše gradskim svetiljkama i videlima, pa zatim, pošto on i Ham, čiji pogled uhvati, klimnuše glavom jedno drugom, nastavi kao i ranije.
»I tako ja njemu to savetujem« .Razgovaraj ti sa Emilijom’. On je prilično velik, ali je stidljiviji od svakog deteta, te mu se to nimalo ne dopade. Te onda je mesto njega udri u razgovor. ,Šta! Njega!’ kaže mala Emilija. ,Njega, koga tako prisno poznajem toliko godina i koga toliko volim! O, ujače! Nikad ne mogu poći za njega! On je tako krasan čovek!’ Ja je poljubim, i samo joj kažem: ,Draga moja, imaš pravo što govoriš otvoreno; ti sama treba da izabereš; slobodna si k’o ptica na grani’. I odem njemu pa mu reknem: ,Kamo sreće da je moglo da bude tako, ali ne može. Ipak možete oboje da budete k’o što ste i dosad bili, a ja bih ti nešto rekao sa svoje strane: ,Budi prema njoj k’o što si i dosad bio; budi čovek’. A on se rukuje sa mnom i veli: ,Oću!’ I bio je, časno i muški, pune dve godine, i živeli smo lepo k’o i pre«.
Zatim se lice gospodina Pegotija, koje je menjalo izraz u raznim delovima ove njegove pripovesti, opet ozari pobedonosnom radošću, i on spusti jednu ruku na moje koleno, a drugu na Stirfordovo — pošto ih je prvo obe ovlažio da bolje istakne taj pokret — pa nam se obojici obrati sledećim rečima:
»Kad li sasvim iznenada jedne večeri, kao nekim čudom baš večeras dolazi mala. Emilija sa svoga posla i on s njom! Pa to nije ništa naročito, reći ćete vi. I nije, jer se on brine o njoj kao brat čim se smrkne, pa i pre no što se smrkne, i u svako doba. Ali ti ona mornarska ljudina nju lepo uhvati za ruku, pa mi dovikne sav radostan: .Gledajte! Ovo će da mi bude ženica!’ A ona će, pola prkosno, a pola stidljivo, pola, nasmejano, a pola plačući: ,Jeste, ujače! Ako izvolite!’ Ako ja izvolim!« viknu gospodin Pegoti, mašući oduševljeno glavom pri samoj toj pomisli. »Ta bog vam dobro dao, kao da bih ja mogao da ne izvolim! ,Ako vi izvolite, ja sam sad pametnija, pa sam bolje razmislila, te ću mu biti što mogu bolja ženica, jer je on blag i dobar mladić!’ Na to je gospođa Gamidž zar pljeskala rukama kao u pozorištu, i vi uđoste. I eto, zaklela se zemlja raju!« reče gospodin Pegoti. »U to uđoste vi! Sve se to dogodilo ovog časa; i evo mladića koji će se venčati s njom, onoga trenutka kad joj istekne šegrtski rok«.
Ham, što je zaista bilo razumljivo, posrnu od udarca kojim ga Pegoti u znak poverenja i prijateljstva grunu u svojoj neobuzdanoj radosti; ali pošto se očekivalo da nam i on nešto kaže, on reče s puno zamuckivanja i neobično teško:
»Ona nije bila viša od vas, gospodine Davide, kad ste prvi put ovamo došli, i kad sam mislio kakva li će biti kad poraste. Video sam je kako raste, gospođo, kao cvetak. Dao bih svoj život za nju, gospodine Davide, o, rado i veselo! Ona mi je više gospođo... nego... ona je sve što mogu da zaželim u životu ... više nego što ja ikada ... ikada mogu iskazati. Ja ... ja je volim od sveg srca. Nema u čitavoj našoj zemlji džentlmena, a ni među onima što morem plove, koji bi voleo svoju ženu više nego što ja volim nju, mada ima mnogo i prostih ljudi... koji bi bolje iskazali... ono što misle«.
Izgledalo mi je vrlo dirljivo gledati tako snažnog čoveka kao što je Ham kako sav treperi od siline onoga što oseća prema tome lepom, mladom stvoru koji je osvojio njegovo srce. Dirljivo mi je izgledalo i samo to prosto poverenje koje nam je ukazivao gospodin Pegoti i on sam. Dirala me je i cela ta priča. Ne znam, doduše, koliko su mi osećanja bila pod uticajem uspomena na moje detinjstvo. Ne znam ni da li sam došao amo s nekim preostalim uobraženjem da još uvek volim malu Emiliju. Ali znam da sam se topio od zadovoljstva zbog svega ovog; samo isprva sa neopisano osetljivim zadovoljstvom, koje bi neka malenkost mogla pretvoriti u bol.
Stoga bih se vrlo slabo pokazao, da se od mene nešto tražilo da sa iole veštine dodirnem tu njihovu tada najosetljiviju žicu. Ja bih to slabo izveo. Ali to pade u deo Stirfordu, i on to izvede sa toliko veštine, da smo se za nekoliko trenutaka svi osećali srećni i veseli do najveće mere.
»Gospodine Pegoti«, reče on, »vi ste savršeno dobar čovek i zaslužujete da budete srećni kao što ste večeras. Evo vam moje ruke! Hame, želim vam svaku sreću, moj mladiću. Evo i vama moje ruke! Deizi, prodžarajte tu vatru neka bukti! A vi, gospodine Pegoti, ako ne možete da naterate svoju lepu nećaku da, se vrati (za nju ću osloboditi ovo mesto u uglu), ja ću odmah otići odavde. Ne bih želeo da ovakve večeri budem uzrok kakve bilo praznine kraj vašeg ognjišta, a najmanje ovakve praznine, ni za blago cele Indije!«
I tako gospodin Pegoti ode u moju sobicu da dovede Emiliju. Emilija u početku nije htela da dođe, na što ode i Ham, pa je uskoro dovedoše do ognjišta, jako zbunjenu i vrlo stidljivu. Ali ne prođe mnogo i ona posta pribranija kad vide kako joj blago i učtivo Stirford govori; kako vešto izbegava sve što bi je moglo zbuniti; kako sa gospodinom Pegotijem govori o čamcima, lađama, plimi i ribama; kako se obraća meni da me podseti na ono vreme kad je video gospodina Pegotija u Salem-kući; kako je oduševljen lađom i svim što njoj pripada; i kako lako i jednostavno veze i veze, tako da nas postepeno dovodi u začaram krug u kojem svi počinjemo da pričamo bez ustezanja.


Emilija je, doduše, malo govorila te večeri, ali je gledala i slušala, pri čemu joj je lice postalo živahno, te je bila divna. Stirford je pričao o nekom užasnom brodolomu (na što je došao u razgovoru sa gospodinom Pegotijem) živo kao da sve gleda pred sobom, a mala Emilija za sve vreme nije skidala očiju s njega, kao da i ona gleda sve to. A posle toga nam je, da nas razveseli, pričao jedan svoj veseli doživljaj tako vedro kao da je njegova priča i za njega nova koliko i za nas, te se mala Emilija smejala tako da su se po lađi razlegali melodični zvuci, pa smo se i svi mi smejali — zajedno sa Stirfordom — naterani na smeh nezadrživim saosećanjem sa nečim tako prijatnim i veselim. On navede gospodina Pegotina da otpeva ili bolje reći odgrmi pesmu: »Kad burni vetri duvaju, duvaju duvaju«; a on sam otpeva neku mornarsku pesmu tako uzbudljivo i lepo, da sam gotovo mogao zamisliti kako je pravi vetar, koji se tužno šunjao oko kuće i tiho mrmljao za vreme našeg nepomućenog ćutanja, zastao tu da sluša.
A što se tiče gospođe Gamidž, on tu žrtvu očajanja probudi tako uspešno, da tako nešto, kako me obavesti gospodin Pegoti, niko drugi nije postigao još od smrti njenog starog. On joj je ostavio tako malo vremena za očajavanje, da je sutradan rekla da veruje da ju je omađijao.
Ali ipak nije udario monopol na sveopštu pažnju, i nije razgovor prigrabio samo za sebe. Kad se mala Emilija malo ohrabrila i, mada još uvek stidljivo, počela razgovarati sa mnom preko vatre o našim starim lutanjima po žalu i skupljanja školjki i šljunka, i kad je ja zapitah seća li se još kako sam bio zaljubljen u nju; i dok se oboje smejasmo i crvenesmo zbog sećanja na prijatne stare dane, sada tako nestvarne — on je ćutao, pažljivo slušao, i zamišljeno nas posmatrao. Ona je u to vreme, kao i cele večeri, sedela na starom sanduku u onom svom starom kutu kraj vatre, a Ham kraj nje, tamo gde sam nekad sedeo ja. Nije mi bilo jasno da li se to iz one svoje stare želje da muči, ili iz devojačkog snebivanja pred nama stalno držala bliže zidu, a dalje od njega, ali sam cele večeri to primećivao.
Koliko se sećam, bila je skoro ponoć kad se oprostismo. Večerali smo biskvite i suhu ribu, a Stirford iz džepa izvuče pljosku holandskog vina, koju mi muškarci (sad smem da kažem muškarci a da ne pocrvenim) začas ispraznismo. Rastadosmo se veselo, i dok su svi stajali okupljeni oko nas kod vrata, da nam koliko mogu osvetle put, videh slatke plave oči male Emilije kako vire za nama, iza Hamovih leda, i čuh njen meki glas kako nam dovikuje da pazimo kako idemo.
»Vrlo primamljiva mala lepotica!« reče Stirford uhvativši me pod ruku. »Da, čudno je to mesto, i čudno društvo. Družiti se s njima zaista je nešto novo«.
»Divno je ispalo«, odgovorili ja, »što smo stigli da budemo svedoci njihove sreće zbog te nameravane ženidbe. Nisam još video ljude tako srećne. Divno je videti to i podeliti s njima njihovu čestitu radost, kao mi večeras«.
»Ono je prilično blesav mladić za onakvu devojku, zar ne?« reče Stirford.
Tako je bio srdačan prema njemu i prema njima svima, da me je neprijatno iznenadio taj neočekivani i hladni odgovor. Ali kad se brzo okretoh prema njemu i ugledah njegove nasmejane oči, odgovorih sa znatnim olakšanjem pri duši:
»E, Stirforde! Možete vi koliko god hoćete terati šegu sa sirotinjom! Možete se peckati sa gospođicom Dartl, ili pokušavati da šalom sakrijete svoje simpatije od mene, ali ja vas bolje znam. Kad vidim kako ih savršeno razumete, kako divno možete da shvatite blaženstvo ovog prostog ribara, ili da ugađate ljubavi kao što je ljubav moje stare dadilje, onda znam da nema radosti, ni tuge, ni bilo kakvog osećanja kod tih ljudi na koje biste vi bili ravnodušni. Divim vam se i volim vas zbog toga, Stirforde, još dvadeset puta više«.
On zastade, i gledajući mi u lice reče:
»Deizi, verujem da to ozbiljno govorite i da ste dobri. Kamo sreće da smo svi takvi!«
A zatim je već trenutak kasnije, veselo pevao pesmu gospodina Pegotija, dok smo se brzim korakom vraćali u Jarmut.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

David Koperfild Empty Re: David Koperfild

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 12:42 pm

David Koperfild 2018_06_15_09_52_16_371_621_0



GLAVA XXII

NEKI STARI PRIZORI, I NEKI NOVI LJUDI


Stirford i ja ostadosmo u tom kraju više od petnaest dana. Nije potrebno ni govoriti da smo bili vrlo mnogo zajedno, ali smo s vremena na vreme bili odvojeni po nekoliko sati. On je bio dobar moreplovac, a ja tek osrednji, te kad bi on odlazio u čamcu sa gospodinom Pegotijem, što mu je bila najomiljenija zabava, ja sam obično ostajao na kopnu. Meni je stanovanje u Pegotinoj gostinskoj sobi nametalo obaveze kojih on nije imao; ja sam, zato što sam dobro znao koliko se ona preko celog dana umara dvoreći gospodina Barkisa, nerado ostajao napolju do kasno u noć, dok se Stirford, koji je spavao u krčmi, upravljao samo prema, svome raspoloženju. Tako je i došlo do toga da je kako sam čuo, priređivao male gozbe ribarima u gospodin-Pegotijevoj krčmi kod »Dobre volje« pošto bih ja otišao da spavam, i da je po čitave noći pune mesečine plovio po moru, obučen u ribarsko odelo, da se vrati tek kad naiđe jutarnja plima. Nije me iznenađivao ni jedan njegov postupak, jer sam dotle već saznao da njegova nemirna priroda i smeo duh uživaju što mogu da nađu oduška u grubom naprezanju i borbi sa ružnim vremenom, kao i u svakom drugom sredstvu za uzbuđivanje koje bi naišlo kao nešto novo.
Pored toga, odvajali smo se ponekad i stoga što je mene, sasvim prirodno, vukla želja u Blanderston, kuda sam išao da obiđem stara poznata mesta iz mog detinjstva, dok Stirford, pošto je jednom otišao sa mnom tamo, nije, naravno, imao neku naročitu želju da ponovo navraća. Otud smo, sećam se, tri-četiri dana uzastopce išli svaki na svoju stranu posle ranog doručka, i ponovo se viđali tek kasno za večerom. Nisam imao pojma čime se on zabavlja za to vreme, mada sam onako uopšte znao da je vrlo omiljen u gradu i da je u stanju da se dobro zabavi na dvadeset raznih načina onde gde drugi čovek ne bi našao ni jednog jedinog.
Što se mene tiče, moja se zabava na samotnim hadžilucima sastojala u tome što sam se, onako idući, prisećao svake stope svog puta, i što sam obilazio stara mesta, koja mi nikad nisu bila dosadna. Obilazio sam ih kao što sam to često činio i u sećanju, i zadržavao se na njima kao što su se zadržavale moje mladalačke misli dok sam bio daleko. Provodio sam sate kod groba ispod onog drveta gde počivaju oba moja roditelja. Taj sam grob gledao sa čudnim osećanjem sažaljenja dok je u njemu ležao samo moj otac, a stajao kraj njega očajan kad se otvorio da u sebe primi moju lepu majku i njeno detence; taj grob, koji je odana Pegoti uvek održavala u redu, te od njega napravila pravi vrt, i oko kojeg sam šetao čitav sat. Ležao je malo dalje od grobljanske staze, u mirnom kutu, ne toliko udaljen da nisam mogao čitati imena ispisana na kamenu dok sam šetao gore-dole, trzajući se uvek na zvuk crkvenog zvona kad je iskucavalo sate, jer mi je i ono zvučalo kao glas iz prošlosti. Moje misli su u takvim prilikama uvek bile u vezi sa položajem koji ću sebi stvoriti u životu i značajnim stvarima koje ću izvršiti. A odjek mojih koraka nije davao nikakvu drugu melodiju, već se uvek držao samo te jedne, kao da sam se vratio kući da zidam svoje kule u vazduhu kraj žive majke.
Mnogo se izmenio moj stari dom. Onih dotrajalih gnezda koja su vrane odavno napustile nije više bilo, a drveće je bilo potkresano i skraćeno, tako da je izgubilo one oblike kojih sam se sećao. Vrt je zarastao u korov, a polovina prozora je bila zatvorena. U njemu je stanovao samo neki jadni umobolni gospodin i oni koji su se brinuli o njemu. On je uvek sedeo na mom malom prozoru i gledao u groblje, te sam se pitao idu li ikad njegove besciljne misli za onim maštanjima za kojima su išle moje u rumena jutra kad sam virio kroz taj prozorčić u svojoj noćnoj košuljici, i gledao ovce kako mirno pasu u svetlosti jutarnjeg sunca.
Naši stari susedi, gospodin i gospođa Grejper, behu otišli u Južnu Ameriku, te je kiša probila kroz krov njihove prazne kuće i isprljala spoljni zid. Gospodin Čilip se ponovo oženio nekom visokom, koščatom, dugonosom ženom, pa su dobili smežurano detence sa teškom glavom, koju nije moglo da drži uspravno, i sa dva slaba, buljava oka, čiji pogled kao da je vazda pitao zašto se ono uopšte rodilo.
Lutao sam po svom rodnom mestu sa čudnom mešavinom tuge i zadovoljstva, dok me ne bi crveno zimsko sunce opomenulo da je vreme da pođem natrag. Ali kad bi to mesto ostalo za mnom, i naročito kad bi Stirford i ja sedeli srećni za večerom kraj vatre koja je buktala, bilo mi je veliko uživanje kad pomislim da sam bio tamo. Tako je isto bilo, mada u blažoj meri, i kad bih otišao uveče u svoju urednu sobu, pa se tamo, prevrćući stranice one knjige o krokodilima, koja se tamo uvek mogla naći na malom stočiću, sećao zahvalna srca kako sam srećan što imam takvog prijatelja kao što je Stirford, prijateljicu kao što je Pegoti, i u svojoj divnoj, plemenitoj tetki takvu zamenu za ono što sam izgubio.
Pri povratku sa ovih dugih šetnji najbrži mi je put za Jarmut bio preko skele. Ona bi me izbacila na pustaru između grada i mora, preko koje sam mogao preseći pravo prečicom i izbeći znatno zaobilazni put glavnim drumom. Pošto je kuća gospodina Pegotija bila na tom pustom mestu, i ni čitavih sto metara udaljena od mog puta, uvek bih u prolazu navratio u nju. Bilo je prilično sigurno da me Stirford tamo čeka, pa bismo zajedno nastavili put kroz mrazni vazduh i sve gušću maglu prema žmiravim svetiljkama u gradu.
Jedne mračne večeri, kad dođoh nešto kasnije nego obično — jer sam se toga dana opraštao od Blanderstona, pošto je trebalo da se uskoro vratimo kući — zatekoh Stirforda samog u kući gospodina Pegotija kako zamišljeno sedi ispred vatre. Toliko se bio udubio u svoje misli, da je bio sasvim nesvestan mog dolaska. To bi, u stvari, lako moglo biti i da je bio manje zamišljen, jer se koraci po peskovitom zemljištu oko kuće nisu čuli, ali ga ne prenu čak ni moj ulazak. Stajao sam sasvim blizu njega i gledao ga, a on je i dalje sedeo nabranog čela, zanesen u misli.
Kad mu spustih ruku na rame, on se tako trže, da se i ja uplašeno trgoh.
»Stvorili ste se tu iznenada«, reče on skoro ljutito, »kao avet puna prekora«.
»Bio sam prinuđen da se nekako javim«, odgovorih ja. »Da vas nisam svukao s neba?«
»Niste«, odgovori on. »Niste«.
»Odakle onda?« upitah ja sedajući kraj njega.
»Posmatrao sam slike u vatri«, odgovori on.
»Ali sada ih kvarite preda mnom«, rekoh ja, dok je on brzo džarao po vatri jednim komadom ugarka, iz koga su izbijale crvene varnice, pa zatim uzletale uz mali dimnjak i sa praskom se gubile u vazduhu.
»Vi ih ne biste videli«, odgovori on. »Odvratno mi je ovo prelazno vreme, ni dan ni noć. Kako ste dockan stigli! Gde ste bili?«
»Opraštao sam se od svoje uobičajene šetnje«, rekoh.
»A ja sam sedeo ovde«, reče Stirford gledajući po sobi, »i mislio kako su se, možda, svi ljudi koje smo našli ovde onako srećne one večeri kad smo ovamo stigli, sudeći po ovom sada pustom izgledu kuće, razbegli, ili pomrli, ili kako su dopali ne znam kakve nevolje. Davide, kamo lepe sreće da sam za ovih dvadeset godina imao razboritog oca!«
»Šta je vama, dragi moj Stirforde?«
»Od sveg srca bih voleo da sam bolje vaspitan!« uzviknu on. »Od sveg srca bih želeo da mogu bolje da upravljam sobom!«
Bilo je u njegovom ponašanju neke strasne klonulosti koja me zaprepasti. Toliko je malo ličio na sebe, da prosto nisam mogao verovati da je to moguće.
»Bolje je biti ovaj siroti Pegoti ili onaj klipan njegov nećak«, reče on ustajući i zlovoljno se naslanjajući na kamin, sa licem okrenutim vatri, »nego biti ja, dvadeset puta bogatiji i dvadeset puta pametniji, pa zadavati sebi muke kakve sam ja u ovoj đavoljoj galiji zadavao sebi za poslednjih pola sata!«
Bio sam tako zapanjen promenom u njemu, da sam u početku samo mogao da ga posmatram ćuteći, dok je on stajao naslonivši glavu na ruku i sumorno gledao naniže u vatru. Najzad ga zamolih, sa svom ozbiljnošću koju sam osećao, da mi kaže šta mu se desilo te se tako neobično naljutio, i da mi dopusti da saosećam s njim ako ne mogu da ga savetujem. Ali, pre nego što završih, on prsnu u smeh — ispočetka nekako razdraženo, a odmah zatim opet na stari način razdragano.
»De, de, ništa, Deizi! Ništa!« odgovori on. »Rekao sam vam još u gostionici u Londonu da sam ponekad sam sebi teško društvo. Upravo sam, evo, bio mora samome sebi, imao, mislim, nastup tog raspoloženja. Ponekad, kad mi je dosadno, dođu mi u sećanje stare bajke koje sam slušao kao dete, i o kojima i ne mislim šta znače. Izgleda mi da sam pobrkao sebe sa onim ,rdavim dečkom’ koji ,nije slušao’, te su ga pojeli lavovi — što je valjda nešto malo otmenije nego da te pojedu psi; — pa me je od glave do pete prošlo ono što stare babe zovu ,groza’. Uplašio sam se sam sebe«.
»Verujem da se vi ničeg drugog i ne bojite«, rekoh ja.
»Možda ne, mada bi, možda, bilo dosta stvari kojih bi trebalo da se bojim«, odgovori on. »Nego ne mari! Sad je sve prošlo! Neću se opet rastužiti, Davide, ali vam još jedanput kažem, prijatelju moj, da bi bilo bolje za mene, a i za ponekog drugog, da sam imao čvrstog i razboritog oca«.
Lice mu je uvek bilo izrazito, ali ga nikad nisam video tako smrknuto, ozbiljno kao kad je izgovarao te reči, netremice gledajući u vatru.
»Toliko o tome!« reče on, uz pokret ruke kao da je bacio nešto lako u vazduh. »,Gle, utvara ode; opet sam čovek ja’, kako ono reče Magbet, a sad hajde na večeru! Ako nisam, Deizi, poput Magbeta prekinuo gozbu onim neredom kome se toliko dive«.
»Ali se pitam gde li su ovi odavde!« rekoh ja.
»Bog zna«, reče Stirford, »pošto sam lagano otšetao do skele da vidim šta je s vama, došetao sam ovamo i našao praznu kuću. To me je podstaklo na razmišljanje, i tako me zatekoste«.
Dolazak gospođe Gamidž s korpom objasni kako je kuća ostala sama. Ona je žurno otišla da kupi neke potrebne stvari pre nego što se gospodin Pegoti vrati s plimom, a vrata je ostavila otvorena za slučaj da se u međuvremenu vrate Ham i Emilija, koji su te večeri ranije napuštali posao. Stirford me, pošto veselim pozdravom i šaljivim zagrljajem znatno poboljša raspoloženje gospođe Gamidž, uze pod ruku i brzo odvuče odatle.
Popravio je i svoje raspoloženje, ništa manje nego raspoloženje gospođe Gamidž, jer je opet postao veseo kao obično, pun vrlo živahnog razgovora.
»I tako«, reče on veselo, »sutra napuštamo ovaj gusarski život?«
»Tako smo se dogovorili«, odgovorih ja. »I uzeli karte za poštanska kola kao što znate«.
»Da! mislim da tu nema više pomoći«, reče Stirford. »Gotovo sam zaboravio da na svetu postoji i nešto drugo osim ovog ljuljuškanja na talasima. Kamo sreće da ne postoji!«
»Sve dok ustraje draž novine«, rekoh ja smejući se.
»Vrlo verovatno«, odgovori on, »mada u toj primedbi ima malo zajedljivosti koja iznenađuje kad dolazi od strane ljupkog nevinašceta kao što je moj mladi prijatelj. Mogu slobodno reći da sam ćudljiv čovek, Davide. Znam da jesam, ali sam sposoban da kujem gvožđe dok je vruće. Mogao bih već pristojno položiti ispit kao pilot u ovim vodama«.
»Gospodin Pegoti kaže da ste pravo čudo«, odgovorih ja.
»Pomorski fenomen, je l’?« nasmeja se Stirford.
»On to zaista veruje, a vi znate s koliko razloga, kad se uzme u obzir koliko ste vatreni u svakom poslu koga se latite i kako ga lako savladate. A kod vas me najviše zaprepašćuje, Stirforde, što se zadovoljavate tako ćudljivim iskoriščavanjem svojih sposobnosti«.
»Zadovoljavam?« odgovori on veselo. »Nikad ja nisam zadovoljan, sem vašom svežinom, moja nežna’ Deizi. A što se tiče ćudljivosti, ja nikad nisam naučio veštinu da se vežem za bilo kakav od onih točkova na kojima se današnji Iksioni\'7b22\'7d okreću i okreću. To sam nekako propustio, jer sam se rđavo uputio u život, već u prve dane kad se šegrtovalo, pa mi sada do toga ni najmanje nije stalo. Znate li da sam ovde kupio brodić«.
»Čudan ste vi čovek, Stirforde!« uzviknuh ja zaustavivši se, jer sam tada prvi put o tome čuo. »Pa možda vam više nikad neće ni na pamet pasti da dođete ovamo«.
»Otkud znam«, odgovori on. »Zavoleo sam ovo mesto. U svakom slučaju«, vukući me živahno napred »kupio sam brodić koji se prodavao (jedan kliper, brzu jedrilicu, kako kaže gospodin Pegoti; a i jeste brza), pa će gospodin Pegoti upravljati njom u mom odsustvu«.
»Sad vas razumem, Stirforde«, rekoh ja radosno. »Vi se pravite kao da ste ga kupili za sebe, a u stvari ste to učinili da je poklonite njemu. Trebalo je da to odmah znam, pošto vas poznajem, dragi moj, mili Stirforde. Kako da izrazim šta mislim o vašoj plemenitosti?«
«Pssst!« odgovori on pocrvenevši. »Što se manje govori tim bolje«.
»Znao sam«, viknuh ja; »zar nisam govorio da ne postoji radost, tuga, ili ikakvo drugo osećanje tih čestitih srdaca prema kojoj biste vi bili ravnodušni?«
»Da, da«, odgovori on; »sve ste mi to kazali. Ostavite to. Dosta smo govorili«.
Bojao sam se da ga ne uvredim ako nastavim o tome, pošto on to smatra tako nevažnim, pa produžih samo da razmišljam o tome, dok smo išli još bržim korakom nego maločas.
»Mora se snabdeti novim jarbolima i jedrima«, reče Stirford, »te ću ostaviti Litimera da vodi nadzor nad tim, da bih bio siguran da će biti potpuno opremljena. Jesam li vam kazao da je došao Litimer?«
»Niste«.
»Da, došao je jutros, sa pismom od majke«.
Kad nam se pogledi susretoše, primetih da je bled čak do usana, mada me je gledao netremice. Bojao sam se da ga neki spor s majkom nije doveo u onakvo razpoloženje u kakvom sam ga našao samog kraj vatre. Nagovestih mu to.
»O ne«, reče on mašući glavom i slabo se nasmešivši. »Ni govora o tome! Da. Došao je ovamo taj moj sluga«.
»Uvek isti?« rekoh ja.
»Uvek isti«, reče Stirford. »Dalek i tih kao Severni pol. On će se pobrinuti da čamac dobije novo ime. Sad se zove Olujni galeb. Briga gospodina Pegotija za olujne galebe! Imam ponovo da ga krstim«.
»Kako?« upitah ja.
»Mala Emilija«.
Kako je on i dalje uporno gledao u mene, ja to shvatih kao opomenu da ne želi da ga hvalim zbog pažnje. Nisam mogao a da na licu ne pokažem kako mi je to milo, ali ne rekoh gotovo ništa, te mu se vrati njegov obični osmeh, kao da je osetio neko olakšanje.
»Ali gle«, reč on gledajući ispred sebe, »evo ide prava mala Emilija! I onaj mladić s njom, a? Duše mi, pravi vitez. Nikad je ne ostavlja«.
Ham je u to vreme, kao radnik u brodogradilištu, već bio usavršio svoju urođenu spretnost i sklonost, dok najzad nije postao pečen u svome zanatu. Bio je u svom radničkom odelu i izgledao prilično neuglađen, ali, uopšte uzevši, muževan i vrlo podesan zaštitnik bajnog malog stvorenja kraj sebe. Na licu mu se čitala iskrenost, čestitost i neprikriveni ponos njom i njegova ljubav za nju, što mu je, u mojim očima, lepše pristajalo nego išta drugo. Dok su išli prema nama, mislio sam kako su vrlo podešen par, čak i u tom pogledu.
Kad se zaustavismo da razgovaramo s njima, ona bojažljivo izvuče ruku ispod njegove mišice, pa pocrvene kad je pruži Stirfordu i meni. Kad nastaviše put, pošto progovorismo dve-tri reči, ona ga više ne uhvati pod ruku, već je, i dalje plašljiva i uzdržljiva, išla sama. Meni je sve to bilo lepo i primamljivo, a izgledalo je da i Stirford misli tako dok smo gledali za njima kako se gube pri svetlosti mladog meseca.
Zatim nas iznenada mimoiđe — očigledno idući za njima — neka mlada žena koju nismo primetili da se približuje, ali kojoj ugledah lice kad prođe pored nas, te pomislih da sam je negde video. Bila je lako obučena i izgledala drska, divlja, razmetljiva i jadna, ali kao da je u tom trenutku sve predala vetru koji je duvao, a u glavi zadržala samo želju da ide iza ono dvoje. Kao što je mračna, daleka ravan progutala njihove prilike, pa samo ona ostala vidljiva između nas, mora i oblaka, tako i njena prilika iščeze, ali još uvek udaljena od njih koliko i pre.


»Zar ovako crna senka da prati tu devojku!« reče Stirford zaustavivši se; »Šta to znači?«
Govorio je tihim glasom, koji mi je izgledao skoro sasvim stran.
»Sigurno hoće da prosi od njih«, rekoh ja.
»Prosjak ne bi bio ništa novo«, reče Stirford; »ali je čudna stvar da se prosjak noćas pojavi u takvom vidu«.
»Zašto?« upitah ja.
»Zaista ni zbog čega drugog nego zato što sam mislio«, reče on, pošto je malo poćutao, »o nečem sličnom baš kad je prolazila. Pitam se, odakle je đavo donese?«
»Čini mi se iz senke ovog zida«, rekoh ja kad izbismo na drum pored koga je bio zid.
»Otišla je!« odgovori on gledajući preko ramena. »I neka sve zlo ode s njom. A sad na večeru!«
Ali on se ponovo osvrte preko ramena prema pučini koja je svetlucala u daljini, pa onda još jedanput. I nekoliko je puta sa nekim isprekidanim izrazima sve to isto pitao dok smo prelazili mali ostatak puta, ali kao da na to zaboravi tek pri sjaju vatre i sveće, dok smo sedeli za stolom ugrejani i veseli.
Tamo nađosmo Litimera, koji na mene ostavi isti utisak kao i pre. Kad mu rekoh da se nadam da su gospođa Stirford i gospođica Dartl dobro, on odgovori s puno poštovanja, naravno i dostojanstva, da su dosta dobro, pa mi zahvali i reče da su me pozdravili. To je bilo sve, pa ipak mi se činilo da mi je rekao jasno da jasnije ne može biti: »Vi ste, gospodine, vrlo zelen; sasvim zelen«.
Kad gotovo završismo večeru, on priđe dva-tri koraka bliže stolu iz kuta odakle je gledao u nas, ili bolje reći, kako mi se činilo, u mene, pa reče svom gospodaru:
»Izvinite, gospodine, gospođica Močer je dole«.
»Ko?« viknu Stirford jako iznenađen.
»Gospođica Močer, gospodine«.
»Šta ona zaboga radi ovde?« reče Stirford.
»Izgleda da je ovo njen zavičaj, gospodine. Ona mi reče da svake godine poslom dolazi ovamo. Sreo sam je danas poslepodne na ulici, pa me je upitala da li bi mogla imati čast da vas usluži posle večere, gospodine«.
»Poznajete li tu div-devojku, Deizi?« upita Stirford.
Morao sam da priznam — bilo me je čak i zbog toga stid što zaostajem za Litimerom — da smo gospođica Močer i ja potpuno nepoznati jedno drugom.
»Onda ćete je upoznati«, reče Stirford, »jer je to jedno od sedam svetskih čuda. Kad gospođica Močer dođe, dovedite je ovamo«.
Osetih neku radoznalost i uzbuđenje zbog te dame, naročito kad Stirford pršte u smeh kad je pomenuh, i odlučno odbi da mi odgovori na bilo koje pitanje o njoj. Zbog toga ostadoh u stanju radoznalog iščekivanja nekih pola sata. Pošto se stolnjak ukloni sa stola, sedeli smo kraj vatre uz satljik vina, sve dok se vrata ne otvoriše i Litimer prijavi svojim običnim mirnim i potpuno hladnim glasom:
»Gospođica Močer!«
Pogledah prema vratima, ali ne videh ništa. I dok sam tako jednako gledao prema njima i mislio kako gospođici Močer treba dugo dok se pojavi, najednom se beskrajno zaprepastih kad iza ugla sofe, između mene i njega, izbi gegajući se nekakav podbuli patuljak od svojih četrdeset do četrdeset pet godina, ogomne glave i lica, vragolastih sivih očiju i tako malih ruku, da je, da bi sama sebi omogućila da vragolasto metne prst na prćasti nos, onako buljeći u Stirforda, bila prinuđena da saginjanjem glave sretne prst na pola puta i nasloni nos na njega. Njen je podvaljak, od onih koje zovu dvostrukim, bio tako debeo, da je potpuno progutao pantljike njene kapice, zajedno sa mašnom. Vrata nije imala; struka nije imala; a nije imala ni nogu vrednih pomena, jer mada je deo njenog tela do onog mesta gde je trebalo da joj bude struk — da ga je imala — bio sasvim normalne dužine, i mada se završavala, kao što se obično završava ljudski stvor, to jest sa dva stopala: bila je tako mala, da je pred običnu stolicu stala kao pred sto, i na nju spustila torbu koju je nosila. Ta dama — obučena navrat nanos i olako, držeći sastavljene nos i kažiprst, uz teškoću koju sam već opisao; stojeći s glavom neizbežno nakrivljenom na jednu stranu, pri čemu je jedno od svoja dva prodorna oka držala zatvoreno i pravila neobično šeretsko lice, pošto je neko vreme buljila u Stirforda — prosu čitavu bujicu reči.
»Šta? Cvećko moja!« reče ona prijatno mašući prema njemu velikom glavom. »Tu ste, je l’! O, vi nevaljalo derište, sram vas bilo, šta radite tako daleko od kuće? Dajem glavu da opet spremate neki pokor! O, ala ste vi neko nevinašce, Stirforde, a ja sam kao i vi, zar ne? Ha, ha, ha! Mogli ste se opkladiti u sto funti prema pet da me nećete ovde sresti, zar ne? Bog s vama, dobri čoveče, pa ja se svuda nalazim, čas sam ovde, čas tamo, sad me vidiš, sad me ne vidiš, kao mađioničareva para što se začas stvori gospi u maramici. Nego kad je reč o maramicama, i kad je reč o damama, ala ste vi uteha svojoj blagoslovenoj mami, zar ne, dragi moj dečko, baš velika; veća nego ovo moje jedno rame, da ne kažem koje«.
Gospođica Močer odreši kapicu kad stiže do ove tačke govora, pa zabaci pantljike i sede dahćući na klupicu blizu vatre — napravivši sebi od stola neku vrstu krova koji je širio svoj mahagonski zaklon nad njenom glavom.
»O, zvezde moje vodilje i kako vam sve ime dodoše«, nastavi ona i pljesnu se rukama po malim kolenima lukavo gledajući u mene, »prepunila sam sobom ove haljine, nema zbora, Stirforde. Dok se ovako uspentram uz stepenice, tako se naprežem pri svakom dahu kao da izvlačim vedro vode. A kad bi me nešto videli da gledam sa gornjeg prozora, pomislili bi da sam neka lepotica, zar ne?«
»Pomislio bih to ma gde vas video«, odgovori Stirford.
»Eto, hrani pseto da te ujede«, viknu malo stvorenje, pa zamahnu maramicom kojom je brisala lice, »ne budite drski! Ali dajem vam časnu reč da sam prošle nedelje bila kod ledi Miders; e, što je to žena! Kako se ta oblači! I sam Miders je došao u sobu gde sam čekala na nju; to je čovek! Kako se taj oblači! pa njegova perika; nosi je već deset godina. Stade me tako zasipati komplimentima, da sam počela da mislim da ću morati da zvonim po nekoga. Ha, ha, ha! Prijatna je to bitanga; jedino mu nedostaju načela«.
»A čime ste to uslužili ledi Miders?« upita Stirford.
»Zini da ti kažem, čelo moje!« odgovori ona i opet se udari po nosu, kriveći lice i žmirkajući očima kao neki natprirodno bistar nevaljali vragolan. »Ništa vi ne brinite za to! Hteli biste da znate da li joj sprečavam opadanje kose, ili je bojim, ili joj doterujem ten, ili ulepšavam obrve, zar ne? I znaćete, srce moje, kad vam kažem! A da li znate kako se zvao moj pradeda«.
»Ne«, reče Stirford.
»Potrčković, draga moja mazo!« odgovori gospođica Močer; »on je poreklom iz druge loze Potrčkovića od koje sam i ja nasledila sve svoje imanje u Dovijanićima«.
Ništa ni blizu tako zanimljivo nisam video kao namigivanje gospođice Močer, izuzev samopouzdanja gospođice Močer. Uz to je na neki divan način slušala šta joj se govori, ili čekala da joj se odgovori na ono što je rekla, nekako sa glavom mudro nagnutom, na jednu stranu, i jednim okom podignutim kao u svrake. Zaprepašćenje me je potpuno savladalo, te sam sedeo i buljio u nju sasvim zaboravivši, bojim se, na sve zakone učtivosti.
Ona je, međutim, privukla stolicu i marljivo izvlačila iz torbe — svaki put do ramena zavlačeći u nju svoje kratke ruke — male bočice, sunđere, češljeve, četke, krpice, male gvozdene sprave za kovrdžanje kose i druge alatke, i to gomilala na stolici. Odjednom odustade od toga posla, pa upita Stirforda, na moju veliku nepriliku:
»Ko je ovaj vaš prijatelj?«
»Gospodin Koperfild«, reče Stirford, »on bi hteo da vas upozna«.
»E, pa lepo, upoznaće me! Baš sam pomislila kako izgleda da to želi!« odgovori gospođica Močer, dok se gegala prema meni sa torbom u ruci i uz to mi se smejala. »Lice mu kao breskva«, reče ona propinjući se na prste da me uštine za obraz dok sam sedeo. »Da ti pođe voda na usta! Mnogo volim breskve. Milo mi je što sam se upoznala s vama, gospodine Koperfilde!«
Ja rekoh kako čestitam sebi što imam čast da se upoznam s njom, i da je radost uzajamna.
»O, gospode bože, kako smo uglađeni!« uzviknu gospođica Močer, smešno pokušavajući da pokrije lice kržljavom rukom. »Svet je ovaj jedna božja prnja i lakrdija, recite pravo, zar ne?«.
Ona to kao u poverenju reče nama obojici, pri čemu se onaj patrljak od ruke smače s lica i čitav zagnjuri opet u torbu.
»Kako to mislite, gospođice Močer?« upita Stirford.
»Ha, ha, ha, ala smo mi neko veselo društvo šaljivčina, zar ne, drago moje dete?« odgovori to parče žene, preturajući po torbi, sa glavom nakrivljenom na jednu stranu i okom okrenutim uvis. »Gledajte ovo!« reče vadeći nešto iz torbe. »Ovo su nokti s ruke jednog ruskog kneza! Ja ga zovem Knez Dar-Mar od Ispreturane Azbuke; jer su mu u imenu sva slova sve jedno preko drugog«.
»Znači da je taj ruski knez vaša mušterija, zar ne?« reče Stirford.
»Pa sigurno, dušo moja medena«, odgovori gospođica Močer. »Manikiram mu nokte dvaput nedeljno! I na rukama i na nogama«.
»Nadam se da dobro plaća«, reče Stirford.
»Plaća kao što govori, dete moje, kroz nos,« odgovori gospođica Močer. »Nije knez od vaše bagre, kao vi žutokljunci. Priznali biste i vi to i te kako, samo da vam je videti njegove mustaće. Crveni po prirodi, a crni od umetnosti«.
»Naravno vaše umetnosti«, reče Stirford.
Gospođica Močer namignu potvrdno.
»Morao je da pošalje po mene. Ne može drukčije. Klima mu deluje na boju; bila je vrlo dobra u Rusiji, ali ovde ne pali. Nikad u životu niste videli tako zarđalog kneza kao što je taj. Kao staro gvožđe«.
»Jeste li ga zato malopre nazvali šaljivčinom!« upita Stirford.
»E, baš ste vi sila dečko!« odgovori gospođica Močer snažno mašući glavom. »Rekla sam vam da smo uopšte društvo lakrdijaša, i pokazala vam odrezane kneževe nokte da to dokažem. Kneževi nokti mi više pomažu u otmenim privatnim porodicama nego sve moje sposobnosti skupa. Uvek ih nosim sobom. Oni su mi najbolja preporuka. Ako gospođica Močer reže nokte knezu, onda mora biti dobra. Dajem ih mladim damama. Verujem da ih stavljaju u albume. Ha, ha, ha! života mi moga ,čitav je društveni sistem’, kako to ljudi zovu kad drže govore u parlamentu, sistem kneževskih noktiju!« reče ova najmanja od svih žena, pokušavajući da skrsti ruke i klimajući velikom glavurdom.
Stirford se od srca smejao, a i ja s njim. Gospođica Močer je za sve to vreme i dalje mahala glavom, koja je bila vrlo mnogo nakrenuta na jednu stranu, i gledala nekud u prazno jednim okom, a namigivala drugim.
»Lepo, lepo«, reče ona udarajući se po malim kolenima i dižući se; »nego da gledamo od čega živimo. Hajde, Stirforde, da ispitamo polarne predele i obavimo posao«.
Zatim izabra dve-tri male alatke i malu bočicu, pa upita — na moje veliko iznenađenje — hoće li je sto izdržati. Kad Stirford odgovori potvrdno, ona nasloni na njega stolicu, pa se, zamolivši da joj pomognem rukom, pope dosta okretno na sto kao na pozornicu..
»Ako je i jedan od vas video moje članke«, reče ona kad se srećno popela, »neka kaže, pa ću otići kući da se ubijem«.
»Ja nisam«, reče Stirford.
»Ja nisam«, rekoh ja.
»Dobro onda«, viknu gospođica Močer; »pristajem da živim. A sad, pače, pače, pače, hodi tetki Bond da ti zavrne šiju«.
To je bio poziv Stirfordu da se smesti pod njene ruke, koji na to sede okrenuvši leđa stolu, a nasmejano lice meni, pa predade glavu njenom pregledu, očigledno ni zbog čega drugog do radi zabave. Gospođica Močer je, dok je stajala nad njim i gledala njegovu bujnu kosu kroz veliko okruglo uveličavajuće staklo koje je izvadila iz džepa, predstavljala zaprepašćujući prizor.
»Krasan ste vi mladić«, reče gospođica Močer, posle kraćeg pregleda. »Da nije mene, ostali biste za dvadeset meseci ćelavi na temenu kao kakav fratar. Samo jedan minut, mladi prijatelju, pa ćemo vam izglačati uvojke da vam se sačuvaju još nekih dobrih deset godina«.
Ona na ovo natopi nečim iz male bočice jednu od flanelskih krpica, pa onda opet malo te dragocenosti udeli jednoj četkici, a zatim stade trljati i grepsti krpicom i četkicom po Stirfordovom temenu sa marljivošću kakvu nikad do tada nisam bio video, ne zatvarajući usta ni za trenutak.
»Pa onda Čarli Pajgreiv, vojvodin sin«, reče ona. »Poznajete li Čarlija?« upita ona i naže se da mu pogleda u lice.
»Malo«, reče Stirford.
»Čovek i po! E, to su zalisci! Pa tek Čarlijeve noge! Samo da su jednake kao što nisu, ne bi im bilo ravnih. Hoćete li mi verovati da je pokušao da uđe bez mene, i to znate li gde? U telesnu gardu!«
»Poludeo!« reče Stirford.
»Izgleda. Bilo kako bilo, lud ili pri čistoj svesti, tek je to pokušao«, odgovori gospođica Močer. »I čujte, ljudi, i počujte šta mu je palo na pamet da radi: upao je u parfimerisku radnju da traži bočicu madagaskarske vodice«.
»Ama zar Čarli?« reče Stirford.
»A ko će nego Čarli. Ali kod njih madagaskarske vodice ni za lek«.
»A šta je to? Nešto za piće?« upita Stirford.
»Za piće?« odgovori gospođica Močer, i zastade da ga potapše po obrazu. »Ne, nego njom leči brkove, znate. U radnji bila neka žena, postarija ženka, prava aždaja, koja za tako nešto nije čula. ,Molim, gospodine’, reče Aždaja Čarliju, ,da to nije možda ruž?’ — ,Ruž!’ reče čarli Aždaji. — ,A šta ću ja, da oproste svake časne uši, sa tim vašim ružom?’ — ,Bez uvrede, gospodine’, reče Aždaja, ,traže ga pod tako različitim imenima, pa sam pomislila da nije to’. Eto to vam je, drago moje dete«, nastavi gospođica Močer trljajući marljivo za sve to vreme, »drugi primer o tome kako smo vam mi vesele šaljivčine, što maločas rekoh. I ja sama ponešto tako petljam, možda i podosta, a možda i malo, ali vešto, dragi mladiću, pa ne brini!«
»Šta je to ,ponešto?’ Da ne pravite ,fuž’ i vi?«
»Pa saberite ovo i ono, mali moj učeniče«, odgovori oprezna gospođica Močer, dodirujući nos, »i sračunajte to prema pravilima zanatske tajne, pa će vam ono što dobijete dati traženi rezultat. Kažem da se i ja pomalo petljam oko toga. Kod jedne udove vojvotkinje to je mast za usne; kod druge, ,rukavice’, kod treće, ,porub na šavu’, kod četvrte ,lepeza’. Kako one to nazovu tako ga i ja krstim. Snabdevam ih, ali tako krijemo stvari, čak i jedna pred drugom, a lice nam, bože, tako ozbiljno kad se lažemo, da sve mislim da će se tim istim licem uskoro poslužiti i pred punom sobom sveta, a ne samo preda mnom. I kad ih uslužim i nabavim što traže, one ponekad, i to s ,onim’ na licu, s prsta debelo namazanim, tek zapitaju: ,Kako izgledam Močerova? Jesam li bleđa?’ Ha, ha, ha! Zar to nije veselo, dragi prijatelju?«
Nikad u životu nisam video nešto nalik na Močerovu dok je stajala na trpezarijskom stolu silno uživajući u toj veselosti, marljivo trljajući Stirfordovu glavu i namigujući meni preko nje.
»A!« reče ona. »Takve se stvari ne traže mnogo u ovom kraju. To me opet podseti na nešto! Otkako sam ovde, nisam videla lepe žene, Džemi«.
»Niste?« reče Stirford.
»Ni traga!« odgovori gospođica Močer,
»Mi bismo joj, mislim, mogli pokazati jednu pravu pravcatu«, reče Stirford, bacivši pogled na mene. »Zar ne, Deizi?«
»Bogme bismo«, rekoh ja.
»E«, viknu malo stvorenje oštro pogledavši u mene, pa zavirivši u Stirfordovo lice reče: »hm?«
Prvi je uzvik zvučao kao pitanje postavljeno obojici, a drugi kao pitanje postavljeno samo Stirfordu. Odgovor, izgleda, nije dobila ni na jedno od njih, te nastavi da trlja. Glavu je nakrivila na jednu stranu, a jedno oko digla uvis, kao da u vazduhu traži odgovor, uverena da će se odmah pojaviti.
»Vaša sestra, gospodine Koperfilde«, uzviknu ona posle izvesnog ćutanja i još uvek gledajući naviše. »Da, da«.
»Ne«, reče Stirford, pre nego što sam mogao odgovoriti. »Ni nalik na to. Naprotiv, gospodin Koperfild je, ako se ne varam, osećao veliko divljenje prema njoj«.
»A zašto ga sad ne oseća?« odgovori gospođica Močer. »Je li nepostojan? Sram ga bilo? Zar sisa med iz svakog cveta i menja svakog sata, sve dok mu Poli ljubavlju ljubav ne uzvrati? Je li njoj ime Poli?«
Njena me patuljačka naglost s kojom se ustremi na mene s tim pitanjem, uz ispitivački pogled, potpuno zbuni za trenutak.
»Ne, gospođice Močer«, odgovorih ja. »Ime joj je Emilija«.
»Aha!« uzviknu ona isto kao pre. »Hm? Ala sam ja neko blebetalo? Gospodine Koperfilde, zar nisam vetrenjasta?«
Njen ton i pogled nagoveštavali su nešto što mi se ne učini prijatno u vezi s onim o čemu se govorilo, te rekoh ozbiljnijim tonom nego što je iko od nas dotle govorio.
»Ona je čestita koliko i lepa. Verena je za najvaljanijeg čoveka njenog staleža. Cenim njen zdrav razum isto koliko se divim njenoj lepoti«.
»Dobro rečeno«, viknu Stirford. »Tako je! Živeo govornik! A sada da umirim radoznalost ove male Patime, draga moja Deizi, time što joj ništa neću ostaviti da pogađa. Ona je sad na zanatu, gospođice Močer, ili šegrtuje, ili kako se to već kaže, u pomodnoj i galanteriskoj radnji Omera i Džorama, u ovom gradu. Jeste li razumeli? Omer i Džoram. Veridba o kojoj je govorio moj prijatelj sklopljena je sa njenim rođakom; kršteno ime Ham, prezime Pegoti; zanimanje, brodograditelj, isto tako iz ove varoši. Živi kod rođaka, kršteno ime nepoznato, prezime Pegoti; zanimanje mornar; takođe iz ove varoši. To je najlepša i najumiljatija mala vila na svetu. Ja joj se divim kao i moj prijatelj, neizmerno. Kad ne bi izgledalo da potcenjujem njenog suđenog, što znam da moj prijatelj ne bi voleo, dodao bih sa svoje strane, kako mi izgleda, da ona uludo traći svoju lepotu, i da sam siguran da bi se mogla bolje udati; i da bih se zakleo da je rođena da bude visoka gospođa ...«
Gospođica Močer je ove polako i razgovetno izgovorene reči slušala nakrivljene glave na jednu stranu, i s jednim okom okrenutim uvis, kao da još uvek traži onaj odgovor. A kad on završi, živahnost joj se vrati za tren oka, pa se rastoroka sa zaprepašćujućom blagoglagoljivošću:
»O! I to je sve o tome, je l’?« uzviknu ona, potkresujući mu zaliske malim nemirnim makazama, koje su sevale u svim pravcima oko njegove glave. »Vrlo dobro; vrlo dobro! Podugačka priča. Trebalo bi da se završava onim ,i dugo poživiše srećno i zadovoljno’. Zar ne? A! Kako beše ona igra u fote? Volim svoju dragu na slovo V, zato što je vragolasta; mrzim je na V zato što je verena; bio sam s njom na veličanstvenom balu i predložio joj da je vodim; ime joj je Vila — Emilija, a stanuje kraj vode. Ha, ha, ha! Gospodine Koperfilde, zar nisam nestašna«.
Pogledala me je nekako naročito lukavo, i ne čekajući odgovor, nastavila bez predaha:
»Eto tako! Ako je ikad neko spadalo doterano kako valja, to ste vi, Stirforde. Vašu ćupu vala poznajem, ako i jednu poznajem na svetu, jeste li čuli šta sam vam rekla, mili moj? Poznajem vašu« — to reče zavirujući mu u lice. »A sad možete da se čistite, Džemi, kako to kažemo mi na Dvoru; ako gospodin Koperfild izvoljeva da zauzme mesto, izvršiću operaciju i na njemu«.
»Šta velite, Deizi?« upita Stirford smejući se i ustajući s mesta. »Hoćete li da se doterate?«
»Hvala vam, gospođice Močer, ne večeras«.
»Nemojte da me odbijete«, odgovori mala žena gledajući me sa izrazom znalca; »da malo produžimo obrve?«
»Hvala vam«, odgovorih ja, »drugi put«.
»Da ih produžimo pola četvrtine inča prema slepoočnicama«, reče gospođica Močer. »To se može postići za petnaest dana«.
»Ne, hvala. Ne zasada«.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

David Koperfild Empty Re: David Koperfild

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 12:42 pm

David Koperfild 2018_06_15_09_52_16_371_591_0


»Da samo malkice skratimo krajičak?« navaljivala je ona. »Nećete? Hajde onda da učinimo neke pripreme za buduće zaliske. No hajde«.
Nisam mogao da ne pocrvenim dok sam to odbijao, jer sam osećao da smo stigli do moje slabe tačke. Ali kad gospođica Močer vide da sad nisam raspoložen ni za kakvo doterivanje u delokrugu njene veštine, i da zasada mogu da odolim primamljivosti male bočice koju je držala ispred oka da bi pojačala svoje ubeđivanje, reče mi da ćemo početi za dan-dva, pa me zamoli da joj dodam ruku da se spusti sa svog uzvišenog mesta. Pošto joj tako pružih pomoć, ona skoči vrlo spretno, pa stade da uvezuje dvostruki podvaljak pantljikama svoje kapice.
»Nagrada«, reče Stirford, »iznosi...«
»Pet kruglaša«, odgovori gospođica Močer; »prosto džabe, moje pilence. Zar nisam vetrenjasta, gospodine Koperfilde?«
Ja učtivo odgovorih:
»Ni najmanje«, ali sam u stvari mislio da jeste, kad ona hitnu uvis dva polukrunaša, kao neki vragolan, kepec iz vilinske priče što prodaje pogačice. Ona ih uhvati u letu i strpa u džep, pa se bučno pljesnu po njemu.
»Ovo je kasa«, reče gospođica Močer, ponovo stojeći kraj stolice i vraćajući u torbu raznoliku zbirku malih predmeta koje je bila istresla iz nje. »Jesam li pokupila sve svoje drangulije? Izgleda da jesam. Ne bi bilo zgodno da ispadnem kao dugački Ned Bidvud, kad su ga odveli u crkvu ,da ga venčaju s nekakvom’, kako se on izrazio, a ,on zaboravio da povede mladu’. Ha, ha, ha! Gadna hulja taj Ned, ali šaljivčina! A sad znam da će vam pući srce, ali moram da vas ostavim. Morate prikupiti svoju duhovnu snagu i pokušati da podnesete taj udarac. Doviđenja, gospodine Koperfilde. Pazite se, džokeju iz Norfoka! Jao ali sam brbljala! Sve ste to vi krivi, vi dva spadala. Praštam vam! ,Bob sor’\'7b23\'7d — kako je Englez rekao umesto ,laku noć’, kada je počeo da uči francuski, i pomislio da je taj jezik vrlo sličan engleskom; Bob sor, pačići moji«.
Gegala se toročući prema vratima s torbom preko ruke, i dogegala se do vrata, jednako toročući. Tu zastade da se raspita želimo li da nam ostavi pramen svoje kose. »Zar nisam vetrenjasta?« dodađe ona umesto objašnjenja uz ovu ponudu, pa ode sa prstom na nosu.
Stirford se zacenio od smeha, pa i ja nisam mogao da mu se ne pridružim, mada ne znam da li bih se smejao da nije bilo tog podstreka. Kad se posle nekog vremena siti ismejasmo, on mi reče da gospođica Močer ima prilično rasprostranjenu klijentelu, i da je raznim ljudima korisna na razne načine. On reče da se mnogi njom zabavljaju kao nečim nastranim, ali da je bistar i oštar posmatrač kakvog je on retko video. Jeste da su, joj kratke ruke, ali joj pamet daleko doseže.
Zatim mi reče da je sasvim tačno ono što je govorila o tome kako je ovde, onde i svugde, jer se često zaleće u unutrašnjost, i svuda, izgleda, skuplja mušterije, a već svakog poznaje u glavu. Upitah ga kako je nastrojena: je li pakosna ili naginje uglavnom onome što je dobro; ali kako ne uspeh da privučem njegovu pažnju na ta pitanja, iako sam dva-trl puta pokušao, ja odustadoh i zaboravih da ih ponovim. On mi umesto toga žurno ispriča puno stvari o njenoj veštini i zaradi, i o tome kako je majstor da pušta krv, što, kako reče, treba da znam, jer mi može zatrebati njena pomoć te vrste.
Ona je bila glavna tema našeg razgovora te večeri, a kad se rastadosmo, Stirford mi doviknu preko ograde dok sam silazio niz stepenice: »Bob sor!«
Iznenadih se kad stigoh do gospodin-Barkisove kuće, i nađoh Hama kako ispred nje šeta gore-dole, a još više kad od njega saznadoh da je unutra mala Emilija. Razume se da ga upitah zašto i on nije unutra, umesto da sam šeta ulicom.
»Pa, vidite, gospodine Davide«, odgovori on oklevajući. »Emilija tamo govori s nekim«.
»Ali mislim«, rekoh ja smešeći se, »da baš zato i vi treba da budete unutra, Hame«.
»Da gos’n Davide, u stvari bi tako trebalo da bude«, odgovori on, »ali znate, gos’n Davide«, reče on spuštajući glas i govoreći vrlo ozbiljno, »to je neka mlada žena, gospodine, neka mlada žena, koju je Emilija nekad poznavala i koju ne bi trebalo da više poznaje«.
Kad čuh te reči, ja se odjednom setih one prilike koju sam video da ide za njima pre nekoliko sati.
»To je neka jadna žena, gos’n Davide«, reče Ham; »prezr’o ju je ceo grad, od jednog kraja do drugog. Beže od nje gore no što bi bežali od vampira s groblja«.
»Je li to ona ista, Hame, što sam je večeras video tamo na žalu pošto smo vas sreli?«
»Kako nas prati?« reče Ham. »Verovatno da jeste, gos’n Davide. Onda još nisam znao da ide za nama, gospodine, nego kad se ubrzo posle toga privukla pod Emilijin prozorčić, i kad je tamo ugledala svetlost i stala da šapuće: ,Emilija, Emilija, za
ime Hristovo, imajte ženskog srca prema meni. Bila sam nekad isto što i vi!’ Ozbiljne su to bile reči, gos’n Davide, za onoga koji sluša«.
»I jesu, Hame. Šta je uradila Emilija?«
»Emilija je rekla: ,Marta, jesi li to ti? O, Marta zar si to ti?’ — jer su one dugo zajedno radile kod gospodina Omera«.
»Sad se nje sećam«, viknuh ja, setivši se jedne od onih dveju devojaka koje sam video kad sam prvi put dolazio. »Sećam se sasvim dobro!«
»Marta Endel«, reče Ham, »dve-tri godine starija od Emilije, ali je s njom išla u školu«.
»Nikad nisam čuo njeno ime«, rekoh. »Nisam hteo da vas prekidam«.
»Što se toga tiče, gos’n Davide«, odgovori Ham, »gotovo je sve rečeno u tim rečima: ,Emilija, Emilija, za ime Hristovo, imajte ženskog srca prema meni. Bila sam nekad isto što i vi!’ želela je da govori s Emilijom. Ali Emilija s njom nije mogla govoriti, jer je njen dragi ujak bio kod kuće, i on ne bi, ne, gos’n Davide«, reče Ham vrlo ozbiljno, »on ih ne bi mogao, ma kako da je dobrodušan i nežna srca, gledati zajedno, jednu kraj druge, ni za sva blaga što su potonula u more«.
Osetih koliko je to tačno. Znao sam to odmah isto tako dobro kao i Ham.
»Zato Emilija napisa olovkom na parčetu hartije«, nastavi on, »i dade joj kroz prozor da to donese ovamo. .Pokažite to’ reče ona, ,mojoj tetki, gospođi Barkis, i ona će vas za moju ljubav pustiti da sednete kraj vatre dok ujak ode, te ja budem mogla doći. Onda mi ona ispriča ono što sam ja vama, gos’n Davide, i zamoli me da je dovedem ovamo, šta sam mogao? Ona ne treba da poznaje takve, ali joj ja ne mogu odbiti, kad su joj oči pune suza«.
On gurnu ruku u prsni džep svog grubog kaputa, pa veoma pažljivo izvadi lepu malu kesu.
»A i da sam je mogao odbiti kad me je molila sa suzama u očima gos’n Davide«, reče Ham, nežno je nameštajući na grubom dlanu, »kako bih je mogao odbiti kad mi je dala ovo da joj ponesem, a znam zašto nosim. I to još ovakvu krasnu stvarčicu!« reče Ham zamišljeno gledajući u kesu, »sa tako malo novca u njoj, mila moja Emilija«.
Ja mu toplo stisnuh ruku, pošto vrati kesu, jer mi je to više godilo nego da išta kažem, pa dva-tri minuta stadosmo ćutke šetati gore-dole. Onda se otvoriše vrata, i Pegoti mu dade znak da uđe. Ja sam hteo da odem, ali ona pođe za mnom i zamoli me da i ja uđem. Čak ni tada ne bih ušao u sobu u kojoj su oni bili, da to nije bila baš ona kujna ciglama popločana koju sam više puta spomenuo. Kako su se vrata otvarala pravo u nju, nađoh se među njima pre no što sam mogao da razmislim kuda idem.
Devojka je — ona ista koju sam video na žalu — sedela kraj vatre. Sedela je na podu sa glavom i rukom naslonjenom na stolici. Po njenom položaju pomislih da je Emilija upravo ustala sa te stolice, i da je ona očajna glava možda ležala u njenom krilu. Slabo sam video devojčino lice, preko koga je padala nevezana i rasuta kosa, kao da ju je ona sama svojim rukama raščupala. Videh samo da je mlada i plava. Pegoti je bila uplakana. I mala Emilija isto tako. Kad uđosmo, niko ne progovori ni reči, a holandski sat kraj ormarića kao da je u toj tišini kucao dvaputa jače nego obično.
Emilija prva progovori.
»Marta hoće«, reče ona Hamu, »da ode u London«.
»Zašto u London?« odgovori Ham.
On je stajao između njih i gledao u klonulu devojku sa mešavinom sažaljenja prema njoj i ljubomore što ona uopšte ima veze s onom koju on toliko voli, čega sam se kasnije uvek jasno sećao. Oba dvoje su govorili kao da je bolesna: tihim, prigušenim glasom koji se jasno čuo, mada bi se teško moglo reći da je bio glasniji od šapata.
»Bolje tamo nego ovde«, reče glasno treći glas, Martin, mada se ona ne mače; »tamo me niko ne poznaje. Ovde me svako zna«.
»Čime će se tamo baviti?« zapita Ham.
Ona podiže glavu i za trenutak sumorno pogleda u njega, pa je opet spusti i obavi desnom rukom vrat kao da je u groznici ili u samrtničkom bolu od zadobijenog metka.
»Pokušaće da živi kako treba«, reče mala Emilija. »Vi ne znate šta nam je ispričala. Zna li on... znaju li... tetka?«
Pegoti mahnu glavom sažaljivo.
»Pokušaću«, reče Marta, »ako mi pomognete da odem. Nigde ne mogu živeti gore nego ovde. Možda ću tamo bolje živeti. O«, reče dršćući užasno, »izvedite me iz ovih ulica gde me cela varoš poznaje još iz detinjstva!«
Kad Emilija pruži ruku prema Hamu, videh kako joj on uruči pletenu torbicu. Ona je uze, pomislivši, izgleda, da je to njena kesa i napravi dva-tri koraka, ali se, kad vide da se prevarila, vrati do mesta gde je on stajao nedaleko od mene i pokaza mu torbicu.
»Sve to je vaše, Emilija«, mogao sam čuti kako govori. »Ništa nema na ovom svetu što nije vaše, draga moja. To za mene ništa ne znači, sem ukoliko vama može koristiti«.
Njoj ponovo navreše suze na oči, ali se okrete i priđe Marti, šta joj je dala, ne znam. Videh kako se nagla nad nju i kako joj stavlja novac u nedra. Prišapnu joj nešto i upita da li je to dovoljno.
»Više nego dovoljno«, odgovori ona, pa joj dohvati ruku i poljubi.
Onda se Marta diže, prikupi šal oko sebe, pokri njime lice, pa glasno plačući pođe polako vratima. Onda zastade za trenutak pre nego što izađe, kao da je htela nešto da kaže ili da se vrati, ali joj ne pređe ni reč preko usta, pa izađe, cvileći u svoj šal tiho, tužno, neutešno.
Kad se vrata zatvoriše, mala Emilija pogleda u nas troje nekako žurno, pa zari lice u ruke i stade jecati.
»Nemojte, Emilija«, reče Ham, tapšući je blago po ramenu. »Nemojte, draga moja! Ne treba da plačete tako, mila!«
»O, Hame«, uzviknu ona, još uvek tužno plačući. »Ja nisam tako dobra kao što bi trebalo da budem! Znam da ponekad nemam zahvalno srce kakvo bi trebalo da imam«.
»Imate, imate, siguran sam u to«, reče Ham.
»Ne, ne, ne!« vikala je mala Emilija, jecajući i tresući glavom. »Nisam tako dobra kao što bi trebalo da budem. Ni blizu! Ni blizu!«
I jednako je plakala kao da će joj srce prepući.
»Ja suviše iskušavam vašu ljubav. To znam dobro«, jecala je ona. »Često sam natmurena prema vama i promenljiva, a trebalo bi da budem sasvim drukčija. Vi nikad niste takvi prema meni. Zašto sam takva prema vama, kad bi trebalo samo da mislim kako da vam budem zahvalna i da vas usrećim!«
»Vi to uvek činite«, reče Ham, »draga moja! Ja sam srećan i kad vas samo vidim. Srećan sam; po vazdan sam zanesen u mislima o vama«.
»Ah! nije to dovoljno!« viknu ona. »To je zato što ste vi dobri, a ne zato što sam ja. O! Moj dragi, možda bi bilo bolje za vas kad biste voleli neku drugu, neku postojaniju i dostojniju vas nego što sam ja, kojoj biste vi bili sve, i koja ne bi nikad bila tašta i promenljiva kao ja«.
»Siroto nežno srdašce«, reče Ham tihim glasom. »Marta ju je sasvim porazila«.
»Molim vas, tetka«, jecala je Emilija, »dođite ovamo i dozvolite da položim na vas glavu. O, sva sam jadna večeras, tetka! Nisam ja tako dobra kao što bi trebalo da budem. Nisam, ja to znam«.
Pegoti je žurno sela na stolicu kraj vatre, dok je Emilija, sklopljenih ruku oko njenog vrata, klečala kraj nje, gledajući vrlo ozbiljno u njeno lice.
»O, molim vas, tetka, pomozite mi! Dragi Hame, pomozite mi! Gospodin Davide, za ljubav starih dana, molim vas, pomozite mi! Želim da budem bolja nego što sam. Zelela bih da budem sto puta zahvalnija nego što sam. želela bih da više osećam kako je to divno biti žena dobrog čoveka i voditi miran život. O, mene jadne! O, mene jadne! Jao, srce moje, jao srce!«
Ona spusti lice na grudi moje stare dadilje, i prekinuvši to jadikovanje, u čijim se mukama i bolu osećalo nešto pola ženstveno, a pola detinje, kao i u čitavom njenom ponašanju — što je, kako se meni činilo, bilo prirodnije i bolje odgovaralo njenoj lepoti no i jedno drugo ponašanje — tiho proplaka, dok ju je moja stara dadilja umirivala kao dete.
Postepeno se smirivala, te smo je tešili, čas je hrabreći, čas se šaleći pomalo, sve dok nije počela da diže glavu i da razgovara s nama. Tako nastavismo, dok joj najzad ne pođe za rukom prvo da se osmehne, a zatim da se nasmeje, da se najzad uspravi, malo postiđena. Pegoti je dotle popravljala njene raščupane kovrdže, brisala joj oči i doterivala je, da se njen ujak ne bi pitao kad dođe kući zašto je plakala njegova ljubimica.
Te večeri je činila što nikad ranije nisam video da čini. Video sam kako nevino ljubi svog izabranika u obraz, i kako se čvrsto pripija uz njegovu snažnu priliku kao da joj je to najbolja potpora. Kad odoše kroz bledu mesečinu, i dok sam gledao za njima, poredeći u sebi njihov odlazak sa Martinim, videh kako ga drži pod rukom obema rukama i kako se sve jednako pripija uz njega.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

David Koperfild Empty Re: David Koperfild

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 12:43 pm

David Koperfild 2018_06_15_09_52_16_371_564_0


GLAVA XXIII

POTKREPLJUJEM PRIČU GOSPODINA DIKA,

I BIRAM SEBI ZANIMANJE


Kada sam se sutra ujutro probudio, mnogo sam mislio o maloj Emiliji i njenim osećanjima posle Martinog odlaska. Osećao sam da sam u nekom svetom poverenju doznao za te domaće slabosti i nežnosti, i da bi bilo pogrešno otkriti ih samom Stirfordu. Ni prema kome drugom nisam gajio nežnija osećanja nego prema tom lepom stvorenju koje mi je bilo drug u igri, i koje sam, u to sam uvek bio uveren, i uvek ću, sve do svoje smrti biti uveren, tada odano voleo. Poveriti ma čijem uhu — pa makar to bilo i Stirfordovom — ono što ona nije bila u stanju da zadrži kad joj se srce slučajno otvorilo preda mnom, bilo bi, osećao sam, grubo, nedostojno mene, nedostojno svetlosti našeg čistog detinjstva, koje je uvek pred mojim očima obasjavalo njenu glavu. Zbog toga odlučih da to čuvam u srcu, čime je njen lik u mome srcu dobio samo novu ljupkost.
Dok smo sedeli za doručkom, meni predadoše pismo od tetke. Kako je u njemu bilo stvari o kojima me je, kako sam mislio, Stirford mogao posavetovati ništa gore nego bilo ko drugih, i to takvih stvari o kojima ću, znao sam, vrlo rado s njim povesti razgovor, reših da nam to bude predmet diskusije na našem putu kući. Zasad smo bili dovoljno zaposleni opraštanjem sa našim prijateljima. Gospodin Barkis ni izdaleka nije bio na poslednjem mestu po svojoj tuzi što odlazimo; i verujem da bi opet otvorio sanduk i žrtvovao još jednu gvineju da nas je to moglo zadržati još četrdeset osam sati u Jarmutu. Pegoti i svi njeni bili su puni bola što odlazimo. Cela kuća »Omer i Džoram« izađe da nam poželi srećan put, a stvori se i toliko pomorca koji dođoše da isprate Stirforda i koji ponudiše da pomognu kad je trebalo poneti neke kofere na kola, da bi imali dovoljno nosača i za prtljag čitavog jednog puka. Jednom reči, otputovasmo na žalost i divljenje svih zainteresovanih, i ostavismo mnogo tužnih za sobom.
»Ostajete li dugo ovde, Litimere?« upitah ga dok je čekao da kola pođu.
»Ne, gospodine«, odgovori on, »verovatno ne vrlo dugo, gospodine«.
»Zasad je to još teško reči«, primeti Stirford nemarno. »On zna šta treba da uradi, i to će uraditi«.
»U to sam siguran«, rekoh ja.
Litimer dotače šešir u znak da mi zahvaljuje na dobrom mišljenju, i ja se osetih kao da mi je tek osam godina. On ga dotače još jedanput kad nam požele srećan put, pa pođosmo dok je on stajao na trotoaru, on, prepodobna misterija, ravna ma kojoj egipatskoj piramidi.
Jedno kratko vreme nismo razgovarali, pošto je Stirford bio neobično ćutljiv, a ja se u mislima pitao kako ću opet videti stara mesta i kakve su promene u međuvremenu nastale na meni i na njima. Najzad me Stirford, koji odjedanput postade veseo i razgovoran, kako je već umeo da uđe u svako raspoloženje, i u ma kom trenutku, povuče za ruku:
»Guknite, Davide. Šta je s tim pismom o kome ste govorili za doručkom?«
»O!« rekoh ja vadeći ga iz džepa. »Pismo je od moje tetke«.
»Šta to ima u njemu o čemu treba razmišljati?«
»Pa, Stirforde, podseća me«, rekoh ja, »na to da sam pošao na ovaj put da pogledam oko sebe i da malo razmislim«.
»Što ste vi, naravno, i učinili?«
»Ne mogu baš reći da sam bio naročito vredan. Da vam kažem istinu, bojim se da sam na to sasvim zaboravio«.
»Pa, gledajte sad oko sebe i nadoknadite što ste propustili«, reče Stirford. »Pogledajte desno, pa ćete videti ravne predele sa dosta baruština; pogledajte levo, i videćete isto. Pogledajte ispred sebe, i nećete naći ništa drugo; pogledajte natrag, i opet isto«.
Nasmejah se, i rekoh da ne vidim za sebe podesno zanimanje na čitavom vidiku, što se verovatno mora pripisati ravnici.
»Šta kaže vaša tetka o tome?« upita Stirford, bacajući pogled na pismo koje sam držao u ruci. »Predlaže li ona što?«
»Pa predlaže«, rekoh ja. »Ona me u njemu pita da li bih želeo da budem proktor? Šta vi mislite o tome?«
»Pa, ne znam«, odgovori Stirford pribrano. »Mislim da možete biti i to kao i ma što drugo«.
Nisam mogao a da se ne nasmejem što on tako jednako meri sve pozive i zvanja, te mu to i rekoh.
»Šta je, u stvari, proktor?« upitah ja.
»Pa to vam je neka vrsta popovskog pravnog zastupnika«, odgovori Stirford. »On je u izvesnim zastarelim sudovima koji se održavaju u Doktorskom domu\'7b24\'7d, onom starom dembelskom kutu kraj porte Sv. Pavla, ono što su javni beležnici pri sudovima za građansko i običajno pravo. To je zvanično lice čije je postojanje, po prirodnom toku stvari, trebalo da iščezne pre dve stotine godina. Najbolje ću vam objasniti šta je on, ako vam objasnim šta je Doktorski dom. To vam je mali zabačeni kutak, u kome oni primenjuju ono što se zove crkveno pravo, i izvode sve vrste smicalica pomoću zastarelih čudovišnih odluka Parlamenta, o kojima tri četvrtine sveta nema ni pojma, a poslednja četvrtina veruje da su iskopani u fosilnom stanju još za vreme raznih Edvarda. To je mesto koje drži stari monopol za rasprave oko nasleđa i brakova, i na sporove između lađa i brodova«.
»Koješta, Stirforde«, uzviknuh ja. »Ne mislite valjda tvrditi da ima ičeg zajedničkog između pomorskih i crkvenih stvari?«
»Ne ja, zaista, dragi moj mladiću«, odgovori on; »ali hoću da kažem da o njima raspravljaju i odlučuju isti ljudi, tamo u tome Doktorskom domu. Otići ćete jednog dana, pa ćete videti kako prave zbrku od polovine izraza o moreplovstvu koji se nalaze u Jangovom rečniku, zato što je »Nansi« naletela na »Saru Džein«, ili što su gospodin Pegoti i jarmutski ribari u kakvom opasnom naletu bure, našavši se u opasnosti, zakačili sidro i kabao za »Nelsona«, veliki putnički brod za Indiju; a kad odete koji drugi dan, zateći ćete ih kako su se zadubili u dokaze za i protiv povodom nekog sveštenika koji se rđavo ponašao, pa ćete videti da je sudija koji je sudio u pomorskoj parnici branilac u svešteničkoj parnici, ili obratno. Oni su kao glumci; čas je sudija, a čas nije; čas je ovo, čas ono, a čas opet nešto sasvim drugo; stalno promena, promena; ali je uvek prijatno i unosno igrati se tako pozorišta u užem krugu, pred neobično probranim gledaocima.
»Ali advokati i proktori nisu jedno isto?« rekoh ja malo u nedoumici. »Zar ne?«
»Nisu«, odgovori Stirford; »advokati su građanski pravnici, to jest ljudi koji su položili doktorat u nekom koledžu, te otuda i znam nešto o njima. Proktori se koriste uslugama advokata. I jedni i drugi dobijaju dobre nagrade, i sve u svemu sačinjavaju moćnu i ugodnu družinu. Ja bih vam, uopšte uzev, preporučio, Davide, da lepo primite predlog o Doktorskom domu. Mogu vam reči, ako vam to čini neko zadovoljstvo, da se oni tamo diče svojom otmenošću«.
Nisam ozbiljno primio srcu to što je Stirford onako, s lakim podsmehom, rekao o toj stvari, te razmišljajući o onom utisku dostojanstvenosti i ozbiljne starine koji je uvek na mene ostavljao taj »stari dembelski kut kraj porte Sv. Pavla«, nisam nepovoljno gledao na predlog svoje tetke, koja mi je davala punu slobodu da se odlučim, ne ustežući se štaviše da mi kaže da joj je stvar pala na pamet kad je nedavno posetila svog proktora u Doktorskom domu u nameri da napravi testament u moju korist.
»To je u svakom slučaju pohvalan postupak od strane vaše tetke«, reče Stirford kad mu to rekoh, »i zaslužuje svaku pažnju. Deizi, ja bih vam savetovao da lepo pristanete na Doktorski dom«.
Već sam se bio prelomio da to učinim. Onda rekoh Stirfordu da me tetka čeka u varoši, kako sam doznao iz pisma, i da je uzela stan za nedelju dana u nekoj vrsti privatnog hotela kod Linkolns-In-Fildsa; hotel koji ima kamene stepenice i pogodan izlaz na krov, jer je moja tetka bila čvrsto ubeđena da se svake noći sve kuće u Londonu spremaju da izgore do temelja.
Ostatak puta provedosmo prijatno, vraćajući se ponekad u razgovoru na Doktorski dom, i zagledajući unapred u daleku budućnost kad ću tamo biti proktor, što je Stirford prikazivao u smešnoj i fantastičnoj svetlosti, tako da smo obojica bili veseli. Kad najzad stigosmo, on ode kući, obećavši da će me posetiti prekosutra, a ja se odvezoh u Linkolns-In-Filds, gde tetku zatekoh još na nogama kako čeka večeru.
Da sam, otkako smo se ono rastali, obišao čitav svet, ne verujem da bismo bili srećniji što se opet sastajemo. Tetka se rasplakala čim me zagrli i reče, praveći se da se smeje, da bi moja sirota majka, da je to budalasto malo stvorenje nešto živo, sad lila suze, i te kakve, tu sumnje nema.
»Dakle, tetka, gospodina Dika ste ostavili kod kuće?« zapitah ja. »To mi je žao. O, Dženeta, kako ste?«
Dok se Dženeta klanjala i govorila da se nada da sam dobro, primetih da se tetkino lice vrlo mnogo izdužilo.
»I meni je žao«, reče tetka, trljajući nos. »Nemam mira, Trote, otkako sam ovde«.
I pre nego što sam mogao upitati zašto, ona mi sama reče.
»Ubeđena sam«, reče tetka, stavljajući ruku na sto sa nekim setnim ubeđenjem, »da Dik nema toliko čvrstine i odlučnosti da održi magarce na odstojanju. Uverena sam da mu nedostaje odlučnosti. Trebalo je da umesto njega ostavim Dženetu kod kuće, pa bih možda onda bila mirna. Ako je ikad magarac gazio po mojoj ledini«, reče tetka patetično, »znam da je to bilo danas posle podne u četiri sata. Prošli su me hladni žmarci od glave do pete, a to je samo zbog tog magarca, u to sam uverena!«
Pokušao sam da je utešim, ali ona odbi da primi utehu:
»Bio je to magarac«, reče tetka, »i to onaj sa potkresanim repom koga je jahala ona žena, zločinka, sestra onog Merdera kad je ono došla u moju kuću«. To je još od onda bilo jedino ime kojim je moja tetka zvala gospođicu Merdston. »Ako u čitavom Doveru ima magarca čiju drskost teže podnosim no ostalih, to je taj«, reče tetka udarajući po stolu, »baš ta životinja!«
Dženeta se usudi da kaže kako se moja tetka možda izlišno uzrujava — ona je, Dženeta, ubeđena, da je taj magarac o kome je reč zaposlen prenošenjem peska i šljunka, tako da ga ne mogu upotrebiti za gaženje ledine! Ali moja tetka nije htela ni da čuje za to.
Donesoše nam ukusnu večeru, i još sasvim toplu, mada su sobe moje tetke bile vrlo daleko od prizemlja — ne znam da li radi toga da bi imala što više kamenih stepenica za svoje pare, ili da bude što bliže izlazu na krov. Večera se sastojala od pečenog pileta, bifteka i povrća, te svemu ukazah dostojnu pažnju, jer je sve bilo izvrsno. Ali je moja tetka imala svoje naročito mišljenje o londonskoj hrani, te je jela vrlo malo.
»Verujem da se ovo nesrećno pile izleglo i odgajalo u kakvom podrumu«, reče tetka, »i da nikad nije bilo na vazduhu, sem negde na fijakerskoj stanici. Biftek je možda goveđi, ali ne verujem u to. Po mom mišljenju, ovde ništa nija pravo, sem prljavštine«.
»Zar ne mislite, tetka, da se pile moglo doneti sa sela?« primetih ja.
»Bože sačuvaj!« odgovori tetka. »Za londonskog trgovca ne bi bilo zadovoljstvo da šta proda ako je uistini ono što on kaže da jeste«.
Nisam se usudio da protivrečim tome mišljenju, ali sam večerao dobro, što je njoj činilo veliko zadovoljstvo. Pošto se sto raspremi, Dženeta joj pomože da uredi kosu, da namesti noćnu kapu, koja je bila lepša nego obično — »za slučaj požara« — reče tetka — i da joj zadigne haljinu na kolena, što je ona obično radila da se zagreje pre nego što ode u postelju. Ja joj onda spremih, prema utvrđenim propisima od kojih se nije smelo ni najmanje odstupiti, čašu vrućeg, belog vina sa vodom, i komad prepečenog hleba izrezanog u duge tanke komadiće. Posle tih priprema, ostadosmo sami da provedemo ostatak večeri. Tetka je sedela prema meni i pila ono vino i vodu, umačući u tu tečnost uske kriške prepečenog hleba, sve, jednu po jednu, da ih zatim pojede, i gledajući s puno milošte u mene, ispod ruba svoje noćne kapice.
»Pa, Trote«, poče ona. »Šta misliš o proktorisanju? Ili se još nisi dao u te misli?«
»Mnogo sam o tome mislio, draga moja tetka, a i sa Stirfordom sam o tome podosta govorio. Mnogo mi se, zaista, dopalo. Jako mi se sviđa«.
»Lepo«, reče tetka, »to me raduje«.
»Ima samo jedna teškoća, tetka«.
»Reci koja, Trote«, odgovori tetka.
»Pa, hteo bih da pitam, tetka, da neće upisivanje doći i suviše skupo, jer je sigurno, ako sam dobro razumeo, brojno ograničeno«.
»Da stupiš kod njih kao pripravnik«, odgovori tetka, »koštaće tačno hiljadu funti«.
»Eto, draga tetka«, rekoh primičući bliže stolicu, »to mi zadaje brige. Velika je to suma novca. Vi ste već dosta potrošili za moje školovanje, i prema meni bili široke ruke u svemu, koliko se samo moglo biti. Bili ste oličenje plemenitosti. Sigurno ima nekih načina da u život stupim tako reći bez ikakvih izdataka, a da mi ipak predstoji karijera, ako se samo budem trudio i umeo da izdržim. Jeste li sigurni da nije bolje da pokušam tim putem? Znate li sigurno da ste u stanju da odvojite toliko novaca, i je li pravo da se novac tako utroši? Samo vas molim, moja draga majko, da razmislite. Jeste li sigurni?«
Moja tetka pojede parče prepečenog hleba kojim je bila zauzeta, gledajući me celo vreme pravo u lice, pa onda spusti čašu na kamin, skrsti ruke pod nabranom suknjom, i reče sleđeće reči:
»Trote, dete moje, ako ikakav cilj imam u životu, to je da ti omogućim da postaneš dobar, pametan i srećan čovek. Ja sam se tome posvetila, a tako isto i Dik. Volela bih da neki, ljudi koje poznajem čuju kako Dik govori o tome. Njegova mudrost je izvanredna. Ali niko sem mene ne zna šta je sve kadar njegov um«.
Onda zastade za trenutak da uzme moju ruku u svoje, pa nastavi:
»Ništa ne vredi, Trote, sećati se prošlosti, ako ona nema uticaja na sadašnjost. Možda sam mogla biti u boljim odnosima sa tvojim sirotim ocem. Možda sam mogla biti u boljim odnosima sa onim sirotim detetom, tvojom majkom, čak i kad me je tvoja sestra Betsi Trotvud razočarala. Možda sam tako mislila kad si ono došao k meni: mali odbegli dečko, prašnjav i iznuren od puta. Od tog vremena pa dosad, Trote, ti si mi uvek služio na čast i bio mi na ponos i zadovoljstvo. Sa svojim imanjem ne smeram ništa drugo, bar...« ona tu, na moje veliko iznenađenje, zastade i zbuni se, »ne, ne smeram ništa drugo sa svojim imanjem, a ti si mi posinak. Budi mi samo istinski odano čedo u starosti, voli me i podnosi moje ćudi i nastranosti, pa ćeš učiniti više za staru ženu čija prva mladost nije bila onako srećna i privlačna kakva je mogla biti; učinićeš mnogo više za nju no što je ta stara žena ikad učinila za tebe«.
Tada sam prvi put čuo da moja tetka spominje svoju prošlost. Bilo je neke velikodušnosti u mirnoći kojom je govorila i najzad stvar prekinula, kao nešto bez pogovora, tako da bi time još pojačala moje poštovanje i ljubav prema njoj da je tako nešto bilo moguće.
»Trote, mi smo se sad u svemu složili i razumeli«, reče tetka, »i na to ne treba više da trošimo reči. Sad me poljubi, pa ćemo sutra posle doručka u Dom«.
Pre no što odosmo da spavamo, dugo smo ćaskali kraj vatre. Spavao sam u sobi na istom spratu gde i moja tetka, te me je u toku noći nekoliko puta uznemirilo njeno kucanje na moja vrata; kad god bi je uzbudio udaljeni tutanj kočija ili pijačnih kola, uvek bi dolazila da me pita čujem li vatrogasna kola, ali je pred zoru bolje spavala, te je i meni dala da spavam.
Otprilike oko podne pođosmo u kancelariju gospode Spenloa i Džorkinsa u Doktorskom domu. Tetka je imala još jedno duboko ukorenjeno shvatanje o Londonu: da je svaki čovek koga u njemu sretne secikesa, pa mi dade da joj nosim torbicu u kojoj je bilo deset gvineja i nešto srebra.
Zastadosmo kod radnje za igračke u Flit Stritu, da gledamo kako džinovi na crkvi Sv. Danstana udaraju u zvona — udesili smo da stignemo tamo tako da ih vidimo na poslu u podne — pa onda pođosmo prema Ladgeit-Hilu i porti Sv. Pavla. Dok smo prolazili preko Ladgeit-Hila, primetih kako je tetka ubrzala korak i kako izgleda uplašena. U isto vreme videh da je neki namršteni, rđavo odeven čovek, koji je nešto ranije bio zastao u prolazu i buljio u nas, sad išao za nama tako blizu da je skoro dodirivao tetku.
»Trote! Dragi moj Trote!« šapnu preplašeno tetka i stisnu mi ruku. »Ne znam šta da radim«.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

David Koperfild Empty Re: David Koperfild

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 12:43 pm


David Koperfild 2018_06_15_09_52_16_371_556_0



»Ne plašite se!« rekoh ja. »Šta imate da se plašite! Uđite u koju radnju, a ja ću brzo svršiti s tim čovekom«.
»Ne, ne, dete moje«, odgovori ona. »Ni za šta na svetu ne govori s njim. Preklinjem te, naređujem ti!«
»Za ime božje, tetka!« rekoh ja. »Pa to je samo dosadan prosjak!«
»Ne znaš ti šta je on!« odgovori tetka. »Ne znaš ti ko je on! Ne znaš ti šta si sad kazao!«
Dok smo ovo govorili ušli smo u neku praznu kapiju, te i on zastade!
»Nemoj ga gledati!« reče tetka, dok sam ja besno okretao glavu, »nego mi dovedi kola i čekaj me, dragi moj, u porti Sv. Pavla«.
»Da vas čekam?« ponovih ja.
»Da«, odgovori tetka; »moram ići sama. Moram poći s njim«.
»S njim, tetka? S ovim čovekom?«
»Pri svesti sam«, odgovori ona »i kažem ti da moram. Zovni kola«.
Ma koliko da sam bio iznenađen, bio sam svestan da nemam pravo da joj odreknem poslušnost kad mi ovako odlučno naređuje. Potrčah nekoliko koraka i zovnuh najamne kočije koje su prolazile prazne. Gotovo pre no što sam stigao da spustim papuču, tetka uskoči, ni sam ne znam kako, a onaj čovek za njom. Ona mi mahnu rukom da idem tako ozbiljno, da se ja onako zbunjen smesta okretoh i otiđoh. Dok sam odlazio, čuh kako ona reče kočijašu:
»Vozite kud bilo! Vozite pravo!« I odmah zatim kočije prođoše pored mene i odoše uzbrdo.
Sad mi pade na pamet ono što mi je pričao gospodin Dik, a što sam mislio da je neko njegovo uobraženje. Nisam mogao sumnjati da je to onaj isti čovek koga je on onako tajanstveno pomenuo, mada nisam mogao nikako da zamislim kakve je prirode ta vlast koju on ima nad mojom tetkom. Pošto sam se pola sata osvežavao u porti, videh da se kočije vraćaju. Kočijaš zaustavi kraj mene kola, u kojima je moja tetka sedela sama.
Još se nije bila toliko oporavila od uzbuđenja da bi bila spremna za posetu u koju smo pošli. Pozva me u kočije i reče kočijašu da vozi polako neko vreme gore-dole. Meni ne reče ništa drugo osim:
»Drago moje dete, nikad me nemoj upitati šta je bilo, i nikad mi ovo ne spominji«.
Kad se potpuno pribra, reče mi da je sve dobro i da možemo ići. A kad mi pruži torbicu da platim kočijaša, videh da više nema ni jedne gvineje, i da je ostao samo srebrni novac.
U Doktorski dom se ulazilo kroz niski zasvođeni prolaz, čim odmakosmo nekoliko koračaji ulicom pozadi njega, gradska buka kao da se nekim čudom istopi i utiša u daljini. Nekoliko sumornih dvorišta i uskih prolaza dovedoše nas do kancelarije Spenloa i Džorkinsa, osvetljenih odozgo, kroz svetlarnik. U tremu toga hrama, u koji su poklonici mogli ući bez ceremonije kucanja, tri-četiri pisara bila su zaposlena prepisivanjem. Jedan od njih, mali suvonjav čovek, koji je sedeo sam i nosio krutu, smeđu periku koja je izgledala kao da je sva od liciderskog kolača, diže se da dočeka tetku i da je odvede u sobu gospodina Spenloa.
»Gospodin Spenlou je u sudnici, gospođo;« reče suvonjavi čovek, »danas zasedava duhovni sud; ali je to blizu, pa ću odmah poslati po njega«.
Pošto smo bili ostavljeni sami sebi dok ne dovedu gospodina Spenloa, ja iskoristih priliku da se malo osvrnem po sobi. Nameštaj je bio staromodan i prašnjav, a zelena čoha na pisaćem stolu sasvim je izgubila boju, te je onako zbrčkana i bleda ličila na kakvog siromašnog starca. Na stolu je bilo puno svežnjeva hartije, od kojih su neki nosili natpis Iskazi, neki, na moje iznenađenje, Klevete, neki da su za Konzistoriju, neki za Duhovni sud, neki za Testamentarni sud, neki za Admiralski sud, a neki za sud delegata; što mi je sve davalo povoda da se upitam koliko takvih sudova čine jedan gros\'7b25\'7d i koliko će trebati vremena da se čovek u njima snađe. Pored ovoga, bilo je raznih debelih rukopisnih knjiga o iskazima zakletih svedoka, u tvrdom povezu, i spojenih zajedno u debele svežnjeve; jedan predmet, jedan svežanj, kao da je svaki predmet istorija u deset ili dvadeset svezaka. — Sve je to izgledalo prilično skupo i ostavljalo na mene prijatan utisak o proktorskom poslu. Bacao sam pogled sa sve većim zadovoljstvom na ove i mnoge slične stvari, kad se začuše brzi koraci u susednoj sobi, pa gospodin Spenlou, u crnoj togi opervaženoj belim krznom žurno uđe i skide šešir.
Bio je to omalen gospodin, svetle kose, sa besprekornim cipelama i vrlo krutom belom kravatom i okovratnikom. Bio je zakopčan do grla, silno doteran i utegnut, i mora biti da je posvetio veliku pažnju zaliscima, koji su mu bili brižljivo uvijeni. Imao je tako masivan zlatan lanac za sat, da mi nekako pade na um fantastična misao da bi trebalo da za izvlačenje tog sata ima i snažnu zlatnu ruku, kao one ruke što se meću nad vrata zlatarskih radnji. Bio je tako brižljivo uđešen i tako ukrućen, da gotovo nije mogao ni da se savije, te je, kad bi sedeći na stolici razgledao hartije na svom stolu, bio prinuđen da pokreće celo telo čak od dna kičme, kao »Panč«\'7b26\'7d.
Tetka me je već ranije bila predstavila, i on me učtivo primio, pa mi sad reče:
»Dakle, tako, gospodine Koperfilde, vi mislite da se posvetite našoj struci. Slučajno sam pomenuo gospođici Trotvud kad sam pre neki dan imao zadovoljstvo da s njom razgovaram«, — on se ponovo poklonio onako kao Panč, »da ovde ima jedno prazno mesto. Gospođica Trotvud je bila tako dobra da kaže kako ima nećaka o kome vodi naročitu brigu, i kome želi da osigura otmen položaj u životu. Tog nećaka, rekao bih, imam; sad zadovoljstvo da ...« i on se opet nakloni kao Panč.
Poklonih se u znak zahvalnosti, i rekoh da mi je tetka napomenula da tu postoji takva prilika, i da mislim da će mi se to dopasti; da sam spreman da zavolim tu stvar, i da sam odmah prihvatio predlog; ali da se još ne mogu sasvim obavezati na to, dok o tome ne saznam nešto više; i da mislim da bi mi, premda je to skoro čista formalnost, trebalo pružiti priliku da vidim kako mi se stvar sviđa, pre no što se konačno obavežem.
»Svakako! Svakako!« reče gospodin Spenlou. »Mi uvek u ovoj kući dajemo mesec dana, probni mesec. Sto se mene tiče, ja bih bio srećan da mogu da predložim dva meseca, tri, neograničeno vreme, ali imam ortaka, gospodina Džorkinsa«.
»A nagrada, gospodine«, odgovorih ja, »iznosi hiljadu funti?«
»Nagrada zajedno sa taksom iznosi hiljadu funti«, reče gospodin Spenlou. »Kao što sam već rekao gospođici Trotvud, mene ne rukovode novčani obziri; mislim da je malo ljudi koji se manje rukovode njima, ali gospodin Džorkins ima svoje mišljenje o tim stvarima, a ja moram da poštujem mišljenje gospodina Džorkinsa. Jednom reči, gospodin Džorkins misli da je hiljadu funti sasvim malo«.
»Predpostavljam, gospodine«, rekoh ja, još uvek želeći da nešto uštedim tetki, »da ovde nije običaj da se pisaru koji je tu na učenju, ako se pokaže naročito koristan i odličan u svom poslu...« nisam mogao da ne pocrvenim, pošto mi je ovo izgledalo kao hvalisanje; »mislim da nije običaj da mu se u poslednjim godinama njegovog služenja odredi neka...«
Gospodin Spenlou s teškom mukom izvuče glavu iz okovratnika, tek koliko da njome protrese i da odgovori, očekivajući reč »plata«.
»Nije. Neću vam izneti kakvo bi bilo moje mišljenje o toj stvari da su mi nešto ruke odrešene, gospodine Koperfilde. Gospodin Džorkins je neumoljiv«.
Sasvim me je obeshrabrila pomisao na gospodina Džorkinsa. Ali sam kasnije uvideo da je to čovek blag i trom, čija je dužnost u tom preduzeću bila da se drži u pozadini, da bi ga uvek spominjali kao nepopustljivog, bezobzirnog čoveka. Ako bi neki pisar zahtevao da mu se povisi plata, gospodin Džorkins ne bi pristao ni da čuje za tako nešto. Ako klijent okleva da isplati troškovnik, gospodin Džorkins je rešen da ga na to nagna, i ma kako da su te stvari bile mučne, a uvek su bile, za osećanja gospodina Spenloa, gospodin Džorkins je tražio da se obaveze ispune doslovce. Srce i ruke onog dobrog anđela Spenloa bili bi uvek široki da nije samo bilo tog demona Džorkinsa, koji ih je obuzdavao. Docnije sam u životu, mislim, iskustvom došao do zaključka da i neke druge kuće vode poslove po principima Spenloa i Džorkinsa!
Dogovorismo se da mi probni mesec otpočne kad mi bude volja, i da tetka ne mora ostati u gradu, ni dolaziti ponovo kad to vreme prođe, jer joj se odredbe sporazuma o meni lako mogu poslati kući na potpis. Kad to ugovorismo, gospodin Spenlou mi ponudi da me provede po sudu i pokaže kakvo je to mesto. Kako sam bio prilično radoznao da saznam što više, izađosmo u toj nameri i ostavismo tetku da nas pričeka, jer se ona, po njenim rečima, nije pouzdavala u takva mesta, a osim toga, kako ja mislim, na sve sudove gledala kao na barutane koje mogu svaki čas odleteti u vazduh.
Gospodin Spenlou me povede kroz jedno popločano dvorište okruženo tmurnim kućama od opeka, koje su, sudeći po doktorskim imenima na vratima, bile zvanična skrovišta učenih advokata o kojima mi je Stirford govorio, pa me onda uvede u neku veliku, mračnu prostoriju na levoj strani, koja je, po mom mišljenju, ličila na kapelu. Gornji deo ove sobe bio je odvojen pregradom od ostalog dela, i tu je, na dvema stranama platforme, uzdignute u obliku potkovice, sedelo na ugodnim starinskim trpezarijskim stolicama mnogo razne gospode u crvenim togama i sivim perikama. U njima sam prepoznao doktore o kojima sam malopre govorio. U krivini potkovice sedeo je, žmirkajući nad svojim stolom, sličnim nalonju na predikaonici, neki stari gospodin, za koga bih mislio da je sova da sam ga spazio u kakvom Ptičijem odeljenju, dok je to u stvari, kako saznadoh, bio predsedavajući sudija. Na prostoru u samoj potkovici, nešto niže od onih prvih, otprilike u visini poda, sedelo je za dugim zelenim stolom mnogo druge gospode gospodin-Spenloovog položaja, obučenih kao i on u crnu mantiju sa belim krznom, čini mi se da, su im svima kravate bile krute, a izgled naduven — ali što se ovog poslednjeg tiče, odmah videh da sam se ogrešio o njih, jer kada se dvojica-trojica digoše da nešto odgovore na pitanje predsedavajućeg dostojanstvenika, u životu nisam video ništa bojažljivije i unezverenije. Publika, koju su predstavljali jedan dečko sa vunenim šalom i neki sav otrcan otmenjaković, koji je krišom jeo mrvice iz džepa svog kaputa, grejala se oko peći usred sudnice. Sanjivu tišinu remetili su samo vatra koja je pucketala i glas jednog od doktora koji je polagano lutao, kroz čitavu biblioteku dokaza, i zastajao s vremena na vreme da na tome svom putovanju malo otpočine u malim drumskim mehanama razlaganja. Sve u svemu, nikad se u životu nisam našao u takvom udobnom, sanjivom, staromodnom, tupoglavom porodičnom kružiću, na koji je i samo vreme zaboravilo; te pomislih kako bi se slatko u njemu dremuckalo, u svakom drugom svojstvu sem u svojstvu parničara.
Pošto se zasitih sanjive prirode toga utočišta, rekoh gospodinu Spenlou da sam za taj dan dosta video, te se vratismo tetki, s kojom odmah otidoh iz Doma, osećajući se vrlo zelen dok sam odlazio od Spenloa i Džorkinsa, zato što su pisari gurkali jedan drugog perima i pokazivali na mene.
Stigosmo u »Linkolns-In-Filds« bez nekih novih doživljaja, sem što sretosmo nekog nesrećnog magarca upregnutog u kolica uličnog prodavca voća, što kod tetke izazva mučna sećanjia. Pošto najzad srećno stigosmo kući, ponovo se upustimo u dug razgovor o mojim planovima, te zamolih tetku, pošto sam znao da želi kući, i da u Londonu ni pola sata ne može biti zadovoljna zbog vatre, hrane i secikesa, da se ne muči zbog mene i da me ostavi da se brinem sam o sebi.
»Nisam ja provela ovde, evo sutra će biti nedelja dana«, odgovori ona, »a da ne porazmislim i o tome, dragi moj. U Adelfi se izdaje mali, namešten stan, Trote, koji je kao stvoren za tebe«.
Posle toga kratkog uvoda ona izvadi iz džepa oglas pažljivo isečen iz novina, koji je objavljivao da se u Bakingem stritu u Adelfi izdaje neobično zgodan namešten stan od nekoliko soba, sa pogledom na reku, vrlo elegantan, za otmenog mladog gospodina iz sudske ili druge kakve struke. Useliti se može odmah, cena umerena, a može se, ako je po želji, uzeti i na samo mesec dana.
»Pa, to je baš ono što nam je potrebno, tetka!« rekoh ja, i pocrveneh pri pomisli da ću živeti u nameštenom stanu.
»Onda hajdemo«, odgovori tetka i odmah stavi kapu koju je minut pre toga skinula. »Idemo da ga pogledamo«.
I odosmo. U oglasu je pisalo da se obratimo gospođi Krup za bliža obaveštenja, te zazvonismo na zvono za poslugu, za koje smo pretpostavljali da je u vezi sa gospođom Krup. Tek pošto smo tri-četiri puta zazvonili, uspeli smo da privolimo gospođu Krup da stupi u vezu s nama, pa se ona najzad pojavi, krupna dama sa nabranom flanelskom donjom suknjom, koja se videla ispod haljine od nankina.
»Molim vas, pokažite nam vaš stan, gospođo«, reče tetka.
»Za ovog gospodina?« reče gospođa Krup, tražeći ključeve po džepu.
»Da, za moga nećaka«, reče tetka.
»Baš divan stan za njega!« reče gospođa Krup.
I tako odosmo gore.
Stan je bio na vrhu kuće — važna stvar za moju tetku, jer je tako bio blizu požarnih lestvica, a sastojao se od malog polumračnog hodnika u kome se jedva videlo, iz sasvim mračne male ostave u kojoj se ništa nije videlo, iz sobe za rad i spavaće sobe. Nameštaj je bio prilično izbledeo, ali sasvim dobar za mene, a sa prozora se, nema zbora, zaista videla reka.
Pošto me je stan oduševio, tetka se sa gospođom Krup povuče u ostavu da razgovara o uslovima, a ja ostadoh na sofi u sobi za rad, ne usuđujući se ni da pomislim da mi je suđeno da stanujem u tako otmenom stanu. Posle žestokog dvoboja, koji potraja neko vreme, one se vratiše, i ja na svoju radost, po izrazima lica gospođe Krup i moje tetke, videh da je stvar svršena.
»Je li to nameštaj poslednjeg stanara?« upita tetka.
»Jeste, gospođo«, reče gospođa Krup.
»Šta je bilo s njim?« upita tetka.
Gospođu Krup spopade nekakav dosadan kašalj usred koga jedva izgovori: »Razboleo se ovde, gospođo, i... uh! uh! uh! mili bože! — umro«.
»Gle sad! — A od čega je umro?« upita tetka.
»Pa, umro od pića«, reče gospođa Krup u poverenju. »I pušenja«.
»Pušenja? Ne, mislite valjda na dimnjake?«
»Ne, gospođo,« odgovori gospođa Krup, »od cigara i lule«.
»To svakako nija zarazno, Trote«, primeti tetka okrećući se meni.
»Zaista nije«, odgovorih ja.
Ukratko, kad moja tetka vide kako sam očaran tim prostorijama, iznajmi stan na mesec dana, uz uslov da u njemu mogu ostati godinu dana kad taj rok istekne. Gospođa Krup je imala da se brine o rublju i da kuva; sve druge potrebe su već bile podmirene; i gospođa Krup izrično izjavi da će se o meni uvek brinuti kao o sinu. Ostalo je da se uselim za dva dana, te gospođa Krup zahvali bogu da je našla nekog za koga će se brinuti!


Na povratku kući tetka mi reče kako se pouzdano nada da će me život, kojim ću sad početi da živim, očvrsnuti i učiniti da postanem samopouzdan, što mi još jedino nedostaje. Ona to i sutradan ponovi nekoliko puta dok smo se dogovarali kako da prenesemo moje odelo i knjige od gospodina Vikfilda, o čemu zatim, kao i o svom proteklom raspustu, napisah Agnesi dugačko pismo, koje tetka uze da joj preda, pošto je dan posle toga trebalo da pođe kući. Da ne duljim stvar, dodaću još samo da me tetka snabdela novcem za sve moguće potrebe za ceo taj probni mesec; da se Stirford na moje veliko razočaranje, a i njeno, nije pojavio pre njenog polaska; da je videh kako se udobno smestila u poštanska kola za Dover zajedno sa Dženetom, likujući unapred zbog predstojećeg poraza koji će zajedno sa Dženetom zadati magarcima potukaćima; i da, pošto kola odoše, krenuh prema Adelfiju, razmišljajući o minulim danima kada sam lutao ispod podzemnih svodova tog istoga Adelfija, i o srećnoj promeni koja me je iznela na površinu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

David Koperfild Empty Re: David Koperfild

Počalji od Mustra Sub Jun 16, 2018 12:44 pm

David Koperfild 2018_06_15_09_52_16_371_539_0


GLAVA XXIV

MOJE PRVO LUMPOVANJE


Divno je bilo biti jedini gospodar one kule u oblacima; zatvoriti spoljna, vrata, pa se osećati kao Robinson Kruso kada je ušao u svoje utvrđenje i povukao za sobom lestvice. Divno je ići po gradu sa ključem od stana u džepu i znati da možeš pozvati u kuću koga bilo, a pritom biti siguran da to nikome neće smetati, samo ako tebi samom ne smeta. Divno je dolaziti kući i odlaziti, i pritom nikad ne reći ni reči, i zvoniti po gospođu Krup, da dahćući dođe iz zemljinih dubina kad je želim —i kad je raspoložena da dođe. Sve je ovo, kažem, divno, ali moram isto tako priznati da ima trenutaka kad je i vrlo sumorno.
Bilo je prijatno izjutra, naročito kad bi jutro bilo lepo. Pri dnevnoj svetlosti život je izgledao svež, slobodan, a na sunčevoj svetlosti još svežiji i slobodniji. Ali kad je dan počinjao da se kloni večeri, izgledalo je kao da i život zamire. Ne znam ni sam otkud to, ali je pri svetlosti sveće retko kad izgledao prijatan. Tada sam želeo da imam nekoga s kim bih mogao porazgovarati. Nedostajala mi je Agnesa. Osećao sam strašnu prazninu onde gde je bio onaj nasmešeni kovčežić za čuvanje mojih tajni. Izgledalo je da gospođa Krup živi beskrajno daleko. Mislio sam na svog prethodnika, koji je umro od pića i duvana, pa mi je padalo na pamet da bi bilo bolje da je bio valjan i još poživeo, mesto što mi sad dosađuje kao mrtav.
Posle dva dana i dve noći činilo mi se kao da sam tamo živeo godinu dana, a ipak nisam postao stariji ni za sat, već me je kao i uvek mučila moja nezrelost.
Kako se Stirford još nije pojavljivao, pomislih da je možda bolestan, te trećeg dana iziđoh iz Doma ranije i odoh pešice do Hajgeita. Gospođa Stirford se obradova kad me vide i reče mi da je otišao s jednim drugom iz Oksforda da poseti drugog druga koji stanuje blizu Sent Albansa, ali da se nada da će se sutra vratiti. Toliko sam ga voleo, da sam bio ljubomoran na njegove oksfordske prijatelje.
Pošto je navaljivala da ostanem na večeri, ja ostadoh, te mislim da ni o čemu drugom nismo razgovarali sem o njemu. Rekoh joj koliko ga je svet u Jarmutu zavoleo i kako je bio divan drug. Gospođica Dartl je bila puna aluzija i zagonetnih pitanja, ali ju je jako interesovalo šta smo tamo radili, pa je često govorila: »Je li zaista bilo tako?« i postavljala druga pitanja, te je izvukla iz mene sve što je htela da dozna. Izgledala je isto onako kao što sam je opisao kad sam je prvi put video, ali sam se tako prijatno i prirodno osećao u društvu tih dveju dama, da osetih kao da se pomalo zaljubljujem u nju. Nisam mogao a da ne pomislim nekoliko puta u toku te večeri, i naročito dok sam te noći išao kući, kako bi ona bila divno društvo u Bakingem stritu.
Sledećeg jutra sam pio kafu i jeo kiflu pred odlazak u Dom — a ovde mogu da primetim da je bilo čudnovato kako je kafa gospođe Krup, i pored toga što ju je mnogo trošila, ostajala srazmerno slaba — kad na moju beskrajnu radost uđe Stirford.
»Dragi moj Stirforde«, viknuh ja; »već sam pomislio da vas nikad više neću videti«.
»Odvukli su me oružano silom«, reče Stirford, »već sutradan po mom povratku kući. Slušajte, Deizi, pa vi ste se ovde smestili kao prava stara bećarina!«
Ja mu s puno ponosa pokazah čitav stan, ne propuštajući ni ostavu, i on ga jako pohvali.
»Znate li šta, stara bećarino«, dodade on, »ja ću od ovog napraviti svoj stan u gradu, dok mi vi ne reknete da se čistim«.
Obradovah se kad to čuh. Rekoh mu, ako bude na to čekao, da će čekati do sudnjeg dana.
»Treba nešto da doručkujete!« rekoh ja i stavih ruku na uže od zvonceta; »gospođa Krup će vam napraviti svežu kafu, a ja ću vam ispržiti malo slanine na ovoj ovde momačkoj holandskoj peći«.
»Ne, ne«, reče Stirford. »Ne zvonite! Ne mogu! Moram da doručkujem sa jednim od onih drugova koji je odseo u Pjaca-Hotelu u Kovent-Gardenu«.
»Ali ćete se onda vratiti na večeru«, rekoh ja.
»Ne mogu, života mi. Ništa mi ne bi bilo prijatnije od toga, ali moram ostati s tom dvojicom drugova. Sutra ujutro sva trojica putujemo«.
»Onda ih dovedite ovamo na večeru«, odgovorih ja. »Šta mislite da li bi došli?«
»O, oni bi rado došli«, reče Stirford, »ali bi vam bili na smetnji. Bolje dođite vi, pa ćemo negde zajedno večerati«.
Nikako nisam hteo da pristanem na to, jer sam uvrteo sebi u glavu da treba da proslavim naselje i da mi se nikad neće pružiti bolja prilika. Još više sam se ponosio svojim stanom otkako ga je on pohvalio, te sam goreo od želje da otkrijem sve njegove prijatne strane. Zato ga naterah da mi obeća u ime svoja dva prijatelja, te zakazasmo večeru za šest sati.
Kad on ode, zazvonih po gospođu Krup i upoznah je sa svojom smelom zamisli. Gospođa Krup na prvom mestu reče da je naravno dobro poznato da se od nje ne može očekivati da ona poslužuje, ali da poznaje jednog okretnog mladog čoveka koji bi pristao da to radi za pet šilinga, i odozgo još koliko ja budem hteo da mu dam. Rekoh da svakako pristajem. Zatim gospođa Krup reče kako je jasno da ona ne može biti na dva mesta u isto vreme, što se meni učini sasvim razložno, i da bi bila neophodna neka mlada devojka koja bi stajala u ostavi, gde bi kraj sveće iz spavaće sobe prala tanjire. Ja upitah koliko bi stajala takva mlada devojka, a gospođa Krup reče da me šiling i šest penija neće ni obogatiti ni osiromašiti. Odgovorih da verujem da neće, te i to utvrdismo. A gospođa Krup reče:
»A sad, šta ćemo za večeru?«
Kuhinjsko ognjište gospođe Krup bilo je dobar primer nedostataka promišljenosti kod gvožđara koji ga je pravio, jer se na njemu nije ništa drugo moglo spremiti sem kotleta i pirea od krompira. A što se tiče tiganja za ribu, gospođa Krup reče da samo dođem i pogledam njeno ognjište. Zaista ništa poštenije nije mogla reći. Zar da odem i da vidim? Pošto ne bih postao ništa pametniji time što bih ga video, odbih i rekoh:
»Pa dobro, ne mora biti ribe«.
Ali gospođa Krup reče:
»Ta nemojte tako; pristižu ostrige; zašto ne bi njih?«
Tako se i to reši. Onda gospođa Krup reče da bi mi preporučila sledeće: par vrućih pečenih pilića — iz delikatesne radnje; goveđi paprikaš sa povrćem — iz delikatesne radnje; dva manja jela za pročelje stola, recimo neki puding s mesom i pržene bubrege — iz delikatesne radnje; pa onda jednu tortu i, ako volim, želea — opet iz delikatesne radnje. Tako će, reče gospođa Krup, ona dobiti mogućnosti da se sva posveti barenju krompira, i da posluži, onako kako ona to zna, sir i celer.
Postupajući po savetu gospođe Krup, poručih jela u delikatesnoj radnji. Dok sam nešto docnije išao Strendom, primetih u izlogu neke radnje, koja je prodavala šunku i govedinu, neku tvrdu išaranu smesu koja me je podsećala na mramor, a na kojoj je pisalo »lažna kornjača«\'7b27\'7d te uđoh i kupih jedan komad; taj je komad kako sam docnije uviđeo, mogao biti dovoljan za petnaestoricu ljudi. Gospođa Krup na jedvite jade pristade da tu smesu zagreje, na što se ona u tečnom stanju tako skupi, da nam se učini, kako se Stirford izrazi, »prilično mršava« za četvoricu.
Po srećnom završetku svih tih priprema, ja kupih nešto voća i slatkiša na pijaci u Kovent-Gardenu, i u jednoj vinarskoj radnji u tom kraju poručih, moglo bi se reći, znatnu količinu vina. Kad se to posle podne vratih kući, i kad na podu u ostavi videh boce svrstane u karu, učini mi se da ih je tako mnogo — mada utvrdih da mi nema dve, što je gospođi Krup bilo vrlo neprijatno — da ih se istinski uplaših.
Jedan se Stirfordov prijatelj zvao Grendžer, a drugi Markhem. Obojica su bili veseli i živahni mladići. Grendžer nešto stariji od Stirforda a Markhem mladolik, tako da mu ne bih dao više od dvadeset. Primetih da on o sebi uvek govori neodređeno kao o »čoveku«, a retko ili nikad u prvom licu jednine.
»Čovek se ovde može vrlo dobro osećati, gospodine Koperfilde«, reče Markhem, misleći na sebe.
»Nije rđavo mesto«, rekoh ja, »i sobe su zaista ugodne«.
»Nadam se da ste obojica pri apetitu«, reče Stirford.
»Časti mi«, odgovori Markhem, »izgleda da, grad otvara čoveku apetit. Čovek je po ceo dan gladan, čovek neprestano jede«.
Ispočetka sam bio malo zbunjen i osećao se suviše mlad da bih mogao sedeti u začelju, te kad najaviše večeru, zamolih Stirforda da sedne u začelje, pa sedoh prema njemu. Sve je bilo vrlo dobro; nismo štedeli vino, a on se tako sjajno trudio da ide sve kako treba, da u našem dobrom raspoloženju nije bilo zastoja. Za vreme večere nisam bio zabavan koliko bih mogao poželeti, jer sam se, pošto se moja stolica nalazila prema vratima, mnogo uznemiravao opažanjem da onaj »Okretan mladi čovek« često izlazi iz sobe, i da se odmah posle toga na zidu hodnika pojavi njegova senka sa bocom na ustima. I »mlada devojka« mi je isto tako zadavala muke, ne toliko zbog toga što se nije žurila da pere tanjire, koliko time što ih je razbijala. Jer kako je bila po prirodi ljubopitljiva, i nije mogla da se ograniči — kako su jasno glasila data joj uputstva — na ostavu, neprestano je izvirivala i neprestano zamišljala da ju je neko opazio, pa se u tom uverenju nekoliko puta žurno povlačila sve preko tanjira — kojima je pažljivo popločala ostavu — i pravila silnu štetu.
Ovo su, međutim, bile sitne nezgode, na koje sam lako zaboravio čim se sto raščistio i izneli kolači, ali baš u toj fazi našeg zabavljanja pronađoše da onaj okretni mladić više nije u stanju da proslovi reč. Pošto ga poverljivo uputih da potraži društvo gospođe Krup i da mladu devojku isto tako odvede u suteren, sav se predadoh veselju.
U prvo sam vreme bio neobično veseo i bezbrižan; u glavu mi navališe svakovrsni upola zaboravljeni predmeti za razgovor, te sam se razbrbljao kao nikada dotle. Od srca sam se smejao svojim sopstvenim, a i tuđim šalama; pozivao Stirforda na odgovornost što nam se sipa vino; nekoliko puta se obavezao da ću doći u Oksford; objavio da nameravam da priređujem iste ovakve večere jedanput nedeljno do daljeg saopštenja; i ludo uzeh tako mnogo burmuta iz Grendžerove burmutice, da sam bio primoran da odem u ostavu, gde sam nasamo kijao punih deset minuta.
Posle sam stao da točim vino sve brže i brže, i da neprestano otvaram nove boce, iako to davno više nije bilo potrebno. Digoh čašu u Stirfordovo zdravlje. Rekoh da mi je najmiliji prijatelj, zaštitnik mog dečačkog doba i drug moje mladosti. Rekoh da se radujem što mogu da mu nazdravim. Rekoh da mu više dugujem nego što mu ikad mogu platiti i da mu se mnogo više divim no što mogu izraziti. Završih rečima »Nazdravljam Stirfordu! Neka ga bog poživi! Živeo!« Mi mu tri puta po triput viknusmo »Živeo«, pa još jedanput, i najzad snažno na završetku. Razbih čašu dok sam išao oko stola da se rukujem s njim, i rekoh mu — u dve reči — »Stirforde, vi ste zvezda vodilja mog života!«
Kad sam se posle toga osvestio, neko je već bio zašao u polovinu pesme. Taj pevač je bio Markhem, koji je pevao: »Kad srce čoveku ispuni briga«, čim to otpeva, on reče da će dići čašu u zdravlje »žene«. Ja se pobunih protiv toga, i ne mogoh to dopustiti. Rekoh da to nije častan način nazdravljanja, i da se u mojoj kući može samo nazdravljati »Gospođama!« Istupio sam odlučno prema njemu, sigurno zato što sam video da mi se Stirford i Grendžer smeju — meni ili njemu — ili obojici. On reče da se čoveku ne može nametnuti šta da radi. Ja rekoh da može. On onda reče da nije dopušteno vređati čoveka. Ja rekoh da u tome ima prava — da se nikad ne sme vređati pod mojim krovom, gde su lari\'7b28\'7d svetinja, a zakoni gostoprimstva svemoćni. A on reče da čovek bez ikakva ponižavanja vlastitog dostojanstva može priznati da sam đavolski dobro momče, te ja odmah digoh čašu u njegovo zdravlje.
Neko je pušio. Svi smo pušili. Ja sam pušio i pokušavao da prigušim sve jaču želju da se stresem. Stirford je održao govor o meni, koji me je uzbudio skoro do suza. Zahvalih mu i rekoh kako se nadam da će ovo društvo večerati i sutradan, i dan posle toga — uvek u pet sati, da bi se moglo uživati u razgovoru i društvu do kasno uveče. Osetih potrebu da nazdravim jednoj ličnosti. Nazdravih svojoj tetki. Gospođici Betsi Trotvud, najboljoj predstavnici svoga pola.
Neko se naginjao kroz prozor moje spavaće sobe, osvežavao čelo na hladnom kamenju zida i osećao dah vetra na licu. To sam bio ja. Oslovljavao sam sebe sa »Koperfilde« i govorio: »Zašto si pokušao da pušiš? Trebalo je da znaš da to ne možeš«. A sad opet neko nesigurno posmatra svoje lice u ogledalu. To sam opet ja. U ogledalu sam vrlo bled; oči imaju neki bezizrazni izgled, a kosa mi — samo kosa, ništa drugo, — izgleda strašno pijana.
Neko mi kaže: »Hajdemo u pozorište, Koperfilde!« Preda mnom nije više spavaća soba, već opet sto pokriven čašama koje zveckaju, lampa, Grendžer s moje desne strane, Markhem s leve, a Stirford prema meni — svi kao u nekoj magli i daleko. Pozorište? Svakako. Kao poručeno! Hajdemo! Ali me moraju izviniti što moram sve ispratiti, pa onda ugasiti lampu — za slučaj požara.
Usled neke pometnje u mraku, nestaju vrata. Dok ih tražim u zavesama na prozoru Stirford me, smejući se, uzima za ruku i izvodi. Išli smo niz stepenice jedan za drugim. Pri dnu neko pade, i skotrlja se. Neko drugi reče: »To je Koperfild!« Mene taj lažni izveštaj razljuti, ali kad videh da u hodniku ležim na leđima, počeh pomišljati da u tome ima neke istine.
Noć puna magle, sa velikim krugovima oko svetiljki na ulicama! Nejasno se govorilo da je noć vlažna! Ja izrazih mišljenje da je čak mrazna. Stirford me ispod neke svetiljke očisti od prašine, pa mi ispravi šešir, koji neko odnekud izvuče na upravo čudesan način, jer ga ja pre toga nisam imao na glavi. Stirford izjavi: »Sad vam je dobro, Koperfilde, je l’ te?« a ja mu odgovorih: »Nika’ bolje«.
Neki čovek, koji je virio kao iz neke rupe od golubarnika, i koji od nekog primi novac, gledao je iz magle, pitajući da li sam i ja jedan od gospode za koju je plaćeno, i kao da je bio prilično u nedoumici — ukoliko se sećam na osnovu jednog pogleda koji sam na njega bacio — da li da uzme novac ili ne. Malo zatim nađosmo se vrlo visoko u vrlo toplom pozorištu, gledajući dole u veliki parter, u kojem su se gusto zbijeni ljudi videli tako nejasno, da je izgledalo kao da se puši. Bila je tu i velika pozornica, koja je posle onih ulica izgledala vrlo čista i ravna; a bilo je i ljudi na njoj, koji su govorili o ovom ili o onom ali sasvim nerazgovetno. Bilo je u izobilju sjajnih svetiljki, bilo je muzike, i bilo je dama dole u ložama, i ko zna šta sve još. Izgledalo mi je kao da cela zgrada uči da pliva; tako se neuračunljivo ponašala kada bih pokušao da je malo učvrstim.
Na nečiji predlog rešimo da siđemo dole u lože, gde su sedele dame. Ispred mog pogleda prođe zavaljen na sofi neki gospodin propisno obučen, i sa dogledom u ruci, pa onda i moja prilika u ogledalu, u svojoj prirodnoj veličini. Onda me uvedoše u jednu od onih loža, i dok sam sedeo i nešto govorio, svet je oko mene vikao: »Mir!« dok su dame bacale ljutite poglede na mene.
Šta! Gle! Agnesa! — seđi na sedištu ispred mene, u istoj loži, a pokraj nje neka dama i gospodin koga ne poznajem. Sada joj vidim lice, bolje nego što sam ga onda video, kako se okreće meni i sa neizbrisivim izrazom žaljenja i čuđenja na licu.
»Agnesa!« rekoh ja odebljalim jezikom. »Bož’ moj! Agnesa!«
»Ćutite! Molim vas!« odgovori ona, nisam mogao da shvatim zašto; »uznemiravate publiku. Gledajte na pozornicu!«
Na njenu zapovest pokušah da učvrstim pogled i da čujem nešto od onog što se tamo dešava, ali uzalud. Posle nekog vremena opet bacih pogled na nju, i videh kako se povlači u svoj kut i stavlja ruku u rukavici na čelo.
»Agnesa!« rekoh ja. »Da ’am nije zlo?«
»Nije, nije! Ne brinite za mene, Trotvude«, odgovori ona. »Slušajte! Hoćete li skoro ići?«
»’Oću li skoro ići?« ponovih ja.
»Da«.
Imao sam glupu nameru da joj odgovorim kako ću čekati da bih joj pomogao da siđe. Mislim da sam to nekako i rekao jer je ona, pošto me je neko vreme pažljivo posmatrala, izgleda shvatila, te tiho odgovori:
»Znam da ćete učiniti što vas zamolim, ako vam kažem da to sasvim ozbiljno želim. Idite sada, idite Trotvude, za moju ljubav, i zamolite svoje prijatelje da vas odvedu kući«.
Dotle me je već toliko otreznila, bar privremeno, da sam, iako ljut na nju, osećao stid, pa uz jedno: »Knoć!« — što je trebalo da znači »Laku noć« — ustadoh i otidoh. Moji drugovi pođoše za mnom, te se iz lože odmah stvorih u svojoj spavaćoj sobi, gde je kraj mene bio samo Stirford, koji mi je pomogao da se svučem, i gde sam čas kazivao da mi je Agnesa sestra, a čas ga molio da donese otvarač za boce da otvorim još jednu bocu vina.
Kako je neko, ležeći u mom krevetu, neprestano jedno te isto govorio i radio bez ikakve veze, u nekom grozničavom snu cele bogovetne noći — dok se krevet ljuljao kao more koje nikad ne miruje! Kako mi se, kad se taj neko polako pretvori u mene, guša poče sušiti od žeđi i kako mi se učini da mi je spoljna koža tvrda kao daska, jezik dno praznog kotla, koji je prevučen skramom od silne upotrebe, i koji sagoreva na slaboj vatri, a dlanovi vrele metalne ploče koje ni led ne može da rashladi!
A tek duševne muke, kajanje i stid koje osetih sutradan kad se osvestih! Užas pri pomisli da sam počinio hiljade ludosti kojih se više ne sećam, a koje nikad ništa neće moći popraviti, sećanje na onaj nezaboravni pogled kojim me je Agnesa pogledala; ubistvena nemogućnost da s njom govorim, pošto u onom beslovesnom stanju nisam doznao ni otkud ona u Londonu, ni gde je odsela; moje gađenje od samog gledanja sobe u kojoj je bila pijanka; glava koja puca od bola; pa onaj miris duvana, onaj pogled na vinske čaše, ona nemogućnost izlaženja na ulicu, ili čak ustajanja iz postelje — o, da, grozna dana!
O kako mi je bilo te večeri dok sam sedeo kraj vatre sa činijom ovčije čorbe po kojoj su plivale mrlje masti, i mislio kako sam pošao putem svoga prethodnika, i kako ću naslediti njegov grozni život uz njegov stan, te mi je dolazilo da odjurim u Dover i sve otkrijem! Kako mi je bilo te večeri kad ono uđe gospođa Krup da odnese činiju od čorbe, i da donese jedan bubreg na malom tanjiru za sir kao jedini ostatak sinoćne gozbe. Došlo mi je bilo zbilja da joj padnem na grudi od nankina, i da joj kažem u nastupu iskrenog kajanja; — O gospođo Krup, gospođo Krup, ostavite se tih ostataka! Ja se osećam jadan i žalostan! — što bih i učinio, da čak i u tom trenutku iskušenja ne pomislih da gospođa Krup ipak nije žena kojoj se može ispovedati.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

David Koperfild Empty Re: David Koperfild

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu