Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Kepler - Džon Banvil

Ići dole

Kepler - Džon Banvil  - Page 2 Empty Kepler - Džon Banvil

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 11:10 am

First topic message reminder :

Kepler - Džon Banvil  - Page 2 97884310


PREDGOVOR




NAUČNIK KAO KNJIŽEVNI JUNAK


Nebeska kretanja nisu ništa drugo do neprekidna pesma za više glasova, opažena ne uhom nego duhom, uobličena muzika koja postavlja graničnike u neizmernom protoku vremena.
Banvil: Kepler

Dva imena s korice ove knjige, po nečem ovde ne baš nebitnom, jesu suprotnosti. Ime pisca Džona Banvila našem čitaocu ne znači skoro ništa jer je ovo i prva njegova knjiga koja se pojavljuje u prevodu na naš jezik. Istina, po izvesnoj logici, nepoznatost i novosti čak i kada je reč o nepoznatom i novom piscu, mogli bi da budu prednost a ne slabost, nо i ako je shvatimo kao ovo poslednje, onda je tu kao nadoknada drugo ime s korice ove knjige, ime koje ne samo da je poznato svakom čitaocu na ovom jeziku već i na svakom jeziku. Na korici ove knjige nalazi se zapravo samo prezime a ne i ime (Johanes), jer je reč o čoveku čije se prezime odveć često poteže, tako da je za identifikaciju dovoljna jedna reč, pa sve drugo kao nepotrebno otpada, budući da je to ime vezano za slavne zakone kretanja planeta u Sunčevom sistemu, a i za usavršavanje teleskopa koji je omogućio pomak u izučavanju Sunčevog sistema, zvezda nebeskog beskraja uopšte.
Nauka je na neki način religija našeg vremena, tj. ona je to sve više, ali je to odavno već pomalo. Naučnici, naravno, jesu opet mučenici i svetitelji te nove religije, „nove“, rečeno sasvim uslovno, jer nauka svojim pregnućem, širenjem svojih vidika, ali i bitno – svog vida, ako i postaje „nova religija“, s druge strane vaskrsava „starog dobrog Boga“, ali i poeziju kao „čuđenje u svetu“. Da se nauka dodiruje s religijom i poezijom, primetiće i prvi među naučnicima dvadesetog veka, Ajnštajn: „Najlepše što možemo da doživimo jeste ono tajanstveno. To je osnovno osećanje koje stoji kraj kolevke svake prave umetnosti i nauke. Ko ga ne poznaje, ko ne može više da se čudi, taj je, tako reći, mrtav i njegovo je oko ugaslo.“
Čovek pod noćnim nebom, pod zvezdama, prizor je možda „najčovečniji“ od svih mogućnih i zamislivih, prizor koji je toliko užasnuo (naravno, i zamislio i zadivio) Paskala, mislioca i učenjaka koji će se roditi nekoliko godina nakon Keplerove smrti, i koji će, uplašen i ushićen beskrajima koji se otvaraju oku i duhu na sve strane, zapisati da čovek „između ta dva panora od beskraja i od ništavila, zadrhtaće pred prizorima tih čudesa; i kada mu radoznalost pređe u divljenje, držim da će više biti sklon da ih posmatra nemo nego da ih ispituje sujetno.“
Od onih koji nisu bili skloni da posmatraju nemo već da ispituju sujetno, bili su Kopernik, Kepler, Galilej, da ne nabrajamo dalje. U njihovom poduhvatu svakako ima odvažnosti, no i sam Paskal je mišljenje i ispitivanje na drugom mestu shvatio kao jedinu meru ljudskosti, kao uzvrat malog – čoveka, velikom odnosno beskonačnom – Svemiru. Paskal će zapisati slavne reči: „Svemir me obuhvati; mišlju obuhvatim ja njega“, i dalje, na drugom i ne manje poznatom mestu – „Čovek je samo trska, najslabašnija u prirodi; ali ova trska misli“.
Prizor čoveka zagledanog u zvezde (i čoveka zagledanog u sebe – „Zvezdano nebo nad nama; moralni zakon u nama“, „Zvezdanog neba i ljudskog lica nikad se ne možeš nagledati“, „Čovjek čovjeku tajna je najviša“) biće i svojevrsna mera čovečnosti, tako da će naš pesnik Dušan Matić moći da zapiše na jednom mestu kako doslovno i ne smatra čovekom onog ko se pred noćnim nebom nije paskalovski stresao od udivljenosti ili od jeze.
Koliko i samo nebo, zadivljujuće je lepa, pa i skoro poetska, istorija čovekovog istraživanja „neba“, traženje nevidljivog, Tvorca, i istraživanje njegove vidljive Tvorevine, istorija koja je, po nekima, uklanjala samog Tvorca i zadržavala jedino Tvorevinu, bilo kao samorođenu, bilo kao večnu, nenastalu, izvan kategorija početka i kraja. Ovde, naravno, ne uzimamo u obzir mitska viđenja nastanka sveta i prirode sveta (viđenja koja često nisu i bez zapanjujuće dubokih uvida) već se krećemo samo u prostorima koje zahvata i knjiga koja nam je u ruci, kroz istoriju naučnog sagledavanja, proširivanja i produbljivanja čovekovog viđenja neba i znanja o nebu.
Na početku behu čovek i njegov uži svet – planeta Zemlja koja planetom, naravno, nije ni smatrana, već nečim jedinstvenim i središnjim oko čega se sve kretalo – prvo, naša „svetiljka i grejalica“, Sunce, i njegova bleda noćna zamena, Mesec, a onda i daleke zvezde. Ko još ne zna da se takvo viđenje sveta naziva Ptolomejevim sistemom, sistemom koji je dugo važio kao jedini i na kojem su se dalje razvijale ne samo astronomija već i astrologija, pa i mnogobrojne spekulacije o harmoniji sfera, o srodstvu astronomije, matematike i muzike, počev od staroga Pitagore (ako je on uopšte početak) pa dalje, sve do teorija da svet nije drugo do neka vrsta ostvarene, materijalizovane muzike, muzike koja je u isto vreme i instrument, telo.
Ono što je svojstveno ovom shvatanju sveta jeste da su Zemlja i Čovek u njegovom središtu, te da su oni sami, i Zemlja i Čovek (s velikim Č) bitni. Dalja istorija mišljenja i viđenja neba jeste istorija izmeštanja čoveka i njegovog staništa – Zemlje, iz središta sveta, i to se izmeštanje (manje ili više ranije pripremljeno ili ne, ovde baš i nije bitno) vezuje za ime poljskog astronoma Nikole Kopernika koji je 1543. godine predložio drugačiji sistem sveta, što će se kasnije zvati i „kopernikanskim preokretom“, sagledavši Zemlju kao samo jednu od planeta Sunčevog sistema i u središte Svemira (neki ga zovu i sve-nemirom) stavivši Sunce. To je bio verovatno i najveći udarac ikada zadat ljudskoj veličini, pa će i Kepler (Banvilov Kepler jer za „pravoga“ ne raspolažemo podacima) moći da razmišlja zašto je Kopernik 30 godina oklevao s objavljivanjem svojih otkrića i da je to verovatno učinio iz straha i opreza, kako da Čoveku nanese tako bolan udarac.
A da je udarac bio i silovit, i bolan, potvrđuje i dalja istorija tog otkrića i njegovih drugih nastavljača i razrađivača, Đordana Bruna i Galilea Galileja, od kojih je prvi, i sam videvši ono što se nije smelo videti, glavom platio tu istinu, jer je doživeo osvetu malog i palog čoveka oličenog u svetoj inkviziciji koja je branila svoju, odnosno staru sliku sveta.
Ta slika čoveka kao veličine, jošvživa u to vreme, izuzetno je verno ocrtana i u Šekspirovom Hamletu („Kakvo je remek-djelo čovjek! Kako plemenit umom! Kako neograničen u sposobnostima, u liku i kretnjama! U djelovanju kako izrazit i divan! Kako nalik na anđela u shvaćanju! Kako sličan Bogu! Ures zemlje, uzor svemu živome!“), a Šekspir je Keplerov savremenik, pa su, dakle, iako je jedan živeo na Ostrvu a drugi na Kontinentu, delili duh vremena i poimanje čoveka, onoliko bar koliko ono jeste nešto nužno zajedničko a ne lično.
Istina se, ipak, nije mogla suzbiti ognjem i nova slika umanjenog čoveka i uvećanog sveta sve se više širila i produbljivala, ma koliko čoveka sve više sklanjala u kraj svodeći ga nekad na možda puki slučaj, beznačajnu epizodu, na „trsku“, ali ipak na „trsku koja misli“, jer time što će moći da shvati i prihvati istinu o sebi, i onda kada ta istina nije povoljna i prijatna, čovek baš i jeste čovek.
Kepler je bio jedan od najznačajnijih stvaralaca te nove slike sveta (a nakon njega, s olakošću svojstvenom nestručnjaku, pomenimo još samo Njutna i Ajnštajna), jedan od onih istinoljubaca koji nije istine ugonio u stege ideja već je ideje prilagođavao činjenicama, koji je mučno i strpljivo desetlećima tragao za harmonijom sveta, a otkrio je „nеpravilnosti“, priznao ih i opisao, „nepravilnosti planetnih putanja“ koje nisu kružne, kako se ranije verovalo i kako bi bilo idealno po harmoniju sveta, već eliptične, a krug je po Kepleru (Banvilovom Kepleru bar) duša sveta, pa je i čovekova duša krug: „krug je nosilac čistih harmonija, čiste harmonije su prirođene duši, pa su tako duša i krug jedno te isto“.
Ne bismo celu ovu priču o drugom čovekovom padu (prvi je pad gubitak raja, odnosno izgon iz raja), izgonu iz središta sveta (ne zaboravimo, po Paskalu, vasiona je beskraj čije je središte svuda a kraj nigde) ni kazivali ovde, budući da je odveć dobro poznata, da nije pisca ove knjige koji se poduhvatio čudnog i u pripovedaštvu ne baš često preduzimanog posla da se kroz umetničku pripovest cela ova istorija čovekovog izgona (bolje samoizgona) iz središta sveta ispriča.
Naime, pored romana Kepler koji je pred nama, Banvil je napisao još tri romana koji obuhvataju ostale bitne karike ove teme. To su Dr Kopernikus, Njutnova pisma i Mefisto.
Ko je zapravo Džon Banvil (1945) koga ovom knjigom uvodimo u našu prevodnu književnost?
Irski savremeni romansijer i pripovedač (a Irska je tradicionalno rasadnik značajnih pisaca) Džon Banvil pojavio se s prvom knjigom pripovedaka Long Lankin 1970. godine, a pored ovde već pominjanih romana o nauci i naučnicima, treba navesti i njegov roman Knjiga dokaza koji je ostrvska kritika poredila s Kamijevim Strancem i sa Zločinom i kaznom Dostojevskog. Urednik je za književnost u listu The Irish Times i živi u Dablinu.
Banvilov poduhvat, čak i nezavisno od njegovih dometa, vredan je poštovanja i zanimljiv je iz više razloga.
Pre svega, „istorijske romane“ navikli smo da gledamo skoro na isti način na koji su na istoriju gleda u Sviftovoj izmišljenoj zemlji dobroćudnih i miroljubivih divova – Brobdingnagu, čiji car iz Guliverovih kazivanja izvlači zaključak da celokupna ljudska istorija i nije drugo do užasan zbir ratova, zavera, pobuna, trovanja, izgnanstava i podvala, a manje kao na kulturnu istoriju. Ne čini li se logičnim i nužnim i ovde napraviti neku vrstu kopernikanskog preokreta, pa ratove i umorstva gurnuti na rub istorijskog zanimanja, a u prvi plan izvući istoriju kulture pod kojom, naravno, treba podrazumevati u podjednakoj meri – nauku, umetnost, filozofiju, sva dostignuća ljudskog duha.
Banvil, naravno, nije prvi koji je „romansirao“ živote naučnika jer su to radili pre njega i drugi, nije on Kopernik istorijskog romana, ali njegov poduhvat romanesknog sagledavanja vodećih stvaralaca slike sveta poslednjih vekova jeste vredan pažnje. (I Keplerov pokrovitelj, i sam junak Banvilovog romana, Tiho Brahe, takođe ima „svoj roman“ i svog pisca – Maksa Broda koji je, kod nas bar, poznatiji kao Kafkin prijatelj i poverenik, neka vrsta Hamletovog Horacija, negoli kao pisac. U Brodovom romanu Spasenje Tiha Brahea jedan od značajnih junaka je i Kepler, kao što i u Banvilovom romanu Kepler Brahe zauzima vrlo značajno mesto.)
Ne može se poreći istina da živimo u paralelnim svetovima, u posebnim krugovima, u krugovima ratnika i delatnika, znalaca i neznalica, časnika i poročnika, krugovima koji se prividno ne dodiruju, iako često jedan drugog narušavaju i ruše. Kepler, koji je živeo u jedno mučno i mutno vreme verskih ratova, koji je bio „carski matematičar“, bio je više nego apolitičan i zagledan u zvezde i harmoniju sveta dok je svuda oko njega vladao tipičan ljudski nered. Bio je zagledan u svoje krugove i Arhimed koji je i sam bio slep pred ratovima i burama, pa je nekakve svoje stvarne krugove (ako je verovati legendi) pokušao da brani, rečima samo, pred naletom raspojasanih ratnika i bio proboden kopljem.
Ako i nije Kopernik istorijskog romana već samo jedan od pregalaca na tom skromnom poslu (kao što je i Kepler samo jedan od tvoraca i „usavršivača“ slike sveta, odnosno istine o svetu), Banvil nesumnjivo teži kopernikanskom preokretu u istorijskom romanu, stavljajući u prvi plan duhovnost a ne animalnost, ono što čoveka vodi u civilizaciju a izvodi iz divljaštva.
Zanimljiv je Banvilov poduhvat još i iz drugih razloga, što se nauka i naučna traganja na svojevrstan način poetizuju, što se naglašava ono pregnuće koje nalazi najmanji zajednički sadržalac i u matematici, i u muzici, i u astronomiji, u pesništvu i mišljenju takođe, u svemu što je čudo i tajna, a što je Ajnštajn na ovde već navođenom mestu izvukao kao osnov svakog poduhvata duha, kako stvaralačkog tako i tragalačkog.
Da li je božje delo poezija (kako to tvrdi Njegoš), muzika ili matematika (broj, kako je to tvrdio drevni Pitagora), teško bi bilo reći jer su sva ta određenja više određenja nas samih negoli onog što se hoće odrediti (a što i dalje ostaje neodređeno, tajna i čudo), ona su više oko koje gleda negoli viđeno. U igri su sve mogućnosti (ponajviše one koje ne samo da nismo dokučili nego ih i ne slutimo) a istorija istraživanja vasione, i istraživanja uopšte (jer je naš vek već otkrio i kosmos u atomu, ne samo na nebu), istorija je uvećavanja znanja i neznanja istodobno, budući da je, kako neko reče, svaki odgovor ujedno i novo pitanje, ako ne i mnoštvo pitanja.
Čudo nas pušta u sebe ali biva sve veće i nesagledivije.
Nauka kao da dodiruje poeziju (krugovi tu nikada nisu bili strogo odeljeni) pa, nimalo slučajno, i mit koji je u prvim zamasima nauke odbačen kao puka mašta i detinjasto tumačenje sveta, ponovo i sve više biva uvažavan i prizivan.
Vratimo se Banvilovom Kepleru.
Čovek i naučnik, život Keplerov i njegovo mučno traganje za harmonijom sveta (Harmonice Mundi), dve su ravni ovog romana koje se samo uslovno i privremeno mogu razmatrati odvojeno jer one jesu jedno. Život Keplerov je u prvom redu njegova nauka; skoro sve ostalo je mukotrpno probijanje puta i otklanjanje prepreka.
Tu su, naravno, no ne više nego kao pozadina na portretu, i duh i život Keplerovog vremena (poslednja desetleća 16. i prva desetleća 17. veka).
I Keplerov lični život, i vreme i sredina u kojoj je živeo, svojevrstan su haos. Zbog toga iznenađuje (ili, naprotiv, uopšte ne iznenađuje) Keplerova vera u veliku harmoniju i traganje za njom, traganje koje je ometalo sve oko njega, ali ne samo ometalo nego i poricalo. Džandrljiva i bolesna žena, ćudljivi i nepredvidljivi carevi dosledni samo u jednom – u neredovnom isplaćivanju učenjakove ionako nevelike plate, verski progoni, bolesti koje mu odnose decu, sve je bilo ludilo i haos, a naspram svega toga Kepler traga za harmonijom i smislom, za geometrijskom lepotom i čistotom.
Sve, baš sve u tom Keplerovom traganju za nebesnom čistotom, simetrijom i harmonijom, ima neku suprotnost na zemlji. Počev od silovite Keplerove strasti da otkrije harmoniju i da sagleda Nebo, i njegovog slabog i bolesnog vida koji stoji naspram njegove želje.
Kao svojevrsne suprotnosti dati su i glavni junaci romana, sam Kepler i Tiho Brahe. Kepler je malen, nežan i krhak skoro, naravno u priličnoj meri asketa i zanesenjak, dok je Danac Brahe njegova suprotnost. Sklon uživanjima i preterivanjima svih vrsta, s telom koje se ne kreće nego „plovi“, sklon je i ludosti kao svojevrsnoj meri sveta.
Kepler je suprotnost i sa svojom majkom koja se bavila lečenjem i čaranjem i bila optužena kao veštica (uz odbranu svog sina kasnije oslobođena), što se može a ne mora čitati simbolično (majka veštica i sin zvezdočatac) jer je u Keplerovo vreme, i ne samo za prost svet, svaka nauka bila osobenjaštvo, uvek bliska ludosti-mudrosti alhemije, a od alhemije do „veštičjih veština“, odnosno crne magije, nema više do jedan korak (ako i taj jedan postoji).
Alhemija, reč koja se u romanu jedva pominje i kojoj je Kepler u svom osnovnom naučnom usmerenju više nego stran, može ovde, makar kao daleka analogija, biti korisna reč. Naime, dve ključne suprotnosti: haos i harmonija, imaju svoju analogiju u jednom od alhemijskih poduhvata, pretvaranju olova u zlato. I Keplerovo prevazilaženje haosa i traganje za harmonijom jeste svojevrsno dobijanje zlata iz nečeg što zlato nije. I stara latinska poslovica Per aspera ad astra, ovde neobično srećno iako dvosmisleno uleže, i u doslovnom i u prenosnom smislu, jer Keplerovo životno kretanje može da se shvati i kao ono što ova poslovica znači: kroz tegobe ka zvezdama (slave) i dalje, doslovno, iz haosa malog, ljudskog i prolaznog života ka večnosti zvezda i njihove harmonije.
I sam Banvilov književni postupak (iako postupak ovde nije „glavni junak“ dela) više je nego zanimljiv jer je u funkciji dodatnog oblikovanja Keplerovog modela sveta.
Naime, Banvil ni u jednom trenutku ne stvara klasičnu biografsku prozu (mada ostaje daleko i od eksperimentisanja i novatorstva po svaku cenu) već samo nanosi epizode koje, po dužini trajanja, variraju od jednoga dana do više godina Keplerovog života. Roman počinje susretom glavnog junaka sa Tihom Braheom, danskim naučnikom čija će posmatranja i zaključke u velikoj meri Kepler iskoristiti i proširiti u svom delu. Na samrti veliki Danac poručuje Kepleru: „Ne dozvolite da ispadne da sam uzalud živeo!“ Iz otprilike tridesetak godina od tog, za roman početnog događaja, pisac Keplera izabira tri perioda koji osvetljavaju tri vida Keplerovog života. Tu vidimo Keplera kao osujećenog naučnika za vreme njegovog preobražaja iz Tihovog saradnika u njegovog naslednika kao carskog matematičara u Pragu, kako sve vreme traga za teorijom koja bi zadovoljila Tihovo posmatranje Marsa.
Sledeća epizoda prikazuje Keplerovu posetu kući u Švapskoj nakon što je završio spis Astronomia Nova 1608. godine.
Tu su i Keplerova fiktivna pisma koja „osvetljavaju“ vreme od 1605. do 1612. godine.
U okviru ovih triju ključnih epizoda tehnikom prisećanja unosi se još puno detalja i trenutaka iz Keplerovog života.
Banvil, već smo rekli, nije koristio tehniku klasične biografske proze već je svoju knjigu, kako primećuje Rasel Mekormah (Russel McCormach) – i sam autor jedne prozne knjige o fizičarima (Noćne misli klasičnih fizičara), oblikovao po analogiji s Keplerovim kosmosom, organizujući knjigu kao niz orbitalnih kretanja s usputnim stanicama: Grac, Prag, Linc, i nekoliko drugih.
Za te bi se orbite mogla naći i druga imena: snovi i java, sećanja i nade, život i nauka.
Tu je, a time doslovno roman i počinje, najgolicavija od svih ljudskih tema, san o rešenju zagonetke postojanja, ljudskog i kosmičkog ili mikrokosmičkog i makrokosmičkog. Odvajkada je čovek pred sobom i pred svetom u ulozi odgonetača, u ulozi Edipa pred Sfingom; oduvek su i neki od najvećih umova uspevali da sebe ubede da su rešili tajnu, a ona je uvek odolevala i obnavljala se, ma koliko osvetljena, uvek je izlazila uvećana.
„Johanes Kepler, usnuo u svom čipkastom okovratniku, sanjao je rešenje tajne kosmosa“.
To je rečenica kojom počinje roman o Kepleru. Nečim sličnim on se i završava, snom koji nije rešenje, a koji možda tim više to jeste. U bolesničkoj groznici, između sna i jave, Kepler pronalazi večnost i otklanja smrt, pronalazi rešenje-pitanje u neobično jakoj slici, rešenje-pitanje ne postavljeno (ili nađeno) već vrisnuto: „Prevrni ravan kamen i eto ti: obilje i sram!“
Između ta dva sna o rešenju tajne svemira i života teče Keplerov život ispunjen stvarnim traganjem i stvarnim polurešenjima. Kažemo „polurešenjima“ jer punih rešenja i nema, već kako videsmo, samo poluosvetljenja koja su i nova zatamnjenja tako da se, u naše vreme, s dovoljno opreznosti prilazi svim konačnim rešenjima (a konačno je bilo i vreme da se odbace konačna rešenja).
Istorija saznavanja, u svim oblastima skoro, manje je istorija sticanja izvesnosti a više utvrđivanje neizvesnosti, nezavršivosti traganja. Takvi su i astronomski sistemi, sve manje sigurni i postojani, Ptolomejev, Kopernikov, Keplerov, Njutnov, Ajnštajnov; takvi su i matematički sistemi, od recimo nekada jedine euklidske geometrije do geometrije Rimanove; da i ne pominjemo filozofske sisteme, ili da ih pomenemo baš zato što se u njima bolje nego igde vidi i sva taština, moć i nemoć ljudskog duha. Čak su i neki od najvećih filozofskih duhova uspevali da poveruju da se s njima završava mišljenje i otpočinje samo carstvo Istine.
Verovanje u Istinu, verovanje u vlastito slovo i u vlastitu knjigu kao okončanje mišljenja može da izgleda naivno i smešno, može da izgleda, ali ono nije to jer je ono skoro uvek opravdano. Opravdano samo delimičnom istinom, istinom u jednom trenutku i za trenutak, tj. istinom koja će već sutra biti svrgnuta i zamenjena nečim novijim, širim i dubljim što staro delom uključuje u novo učenje, a delom odbacuje. I nada da će se Istina pronaći, i vera da je ona već pronađena (da se upravo pronalazi), ona je toliko korisna „energija zablude“ o kojoj goviri Viktor Šklovski, energija koja upućuje velikom cilju koji ostaje nedosegnut, ali zato, za utehu, bivaju dosegnuti manji ciljevi (uvek manji i skoro uvek dovoljno veliki da opravdaju odricanja, napore, patnju).
Keplerov život kreće se između zemlje i neba, između tela i duše, između prljavog i čistog. U pismu Johanesu Fabricijusu, Kepler će reći: „Kakо je svet čudno mesto. Ko se ne bi radije uzdigao u čiste i tihe visine nebeskih vidika?“
Jedno od svojih najponesenijih pisama u kojem raspravlja o najvećim stvarima, o jednom od osnovnih filozofskih problema koji je filozofe zaokupljao vekovima i koji se, uprošćeno, može svesti na pitanje da li je primaran um ili materija (namerno tu dilemu postavljamo u terminima iz slavne i istoimene Šredingerove rasprave), a držeći sav stranu uma, Kepler će završiti ironično: „Za sada, moja gospođa supruga želi da veliki astronom ode u grad i nabavi debelu gusku.“
Kepler kao filozof sledbenik je Pitagore i Platona (naravno, protivnik Aristotela i njegove filozofske linije); on veruje u um i dušu, u harmoniju i smisaoni poredak, ne u telo, u svet – to „čudno mesto“, u „debelu gusku“ kao simbol tog sveta koji može biti samo mesto pada i haosa.
Između oka i uma, između čula i duha, Kepler je na strani uma i on veruje da se od uma ide ka čulima, a ne obrnuto: „Akо um nikada nije koristio oko, onda bi on, da bi zamislio stvari koje se nalaze van njega, zahtevao oko i propisao sopstvene zakone po kojima bi se ono oformilo“.
Pred poslednjom i najvišom tajnom, tajnom koja ima mnogo lica i u koju je bio zagledan celoga života i koju je hteo da providi (cilj koji će, mnogo kasnije, možda i najsilovitije i najslikovitije od svih izraziti slikar Franc Mark rečima – „razbiti ogledalo života i gledati biću u lice“) Kepler kao da se obreo na početku: pred pitanjem o Bogu i nerešivoj zagonetki sveta. U slična udubljivanja upuštao se i Ajnštajn (mada ovde imamo stvarnog Ajnštajna i fiktivnog odnosno romanesknog Keplera) koji je rekao da „prevejan je Gospod Bog, prevejan ali ne i zao“.
Jer, kroz ceo roman i kroz ceo Keplerov život ukrštale su se tajna života i tajna svemira, života čiji je ovde najkarakterističniji predstavnik ono što se s užasom otkrije kada se podigne ravna kamena ploča: „obilje i sram“.
I Kepler koji je toliko odgovarao, na kraju se nalazi samo s pitanjem. Čudno jedno objašnjenje ovog pitanja svih pitanja može se pročitati na kraju Banvilovog romana, a to su reči Keplerovog prijatelja, Jevrejina, brusača sočiva. Taj odgovor dolazi iz jevrejske mistike i glasi:


„Sve nam je rečeno, ali ništa objašnjeno.“


Može se ovim rečima priključiti po nečem slična kineska mudrost – „Tražiti magarca jašući na magarcu“, mogu se ovoj jevrejskoj misli prineti i druge „rođake“, ostaje seta i činjenica da je ona ocrt prostora iz kojeg nema izlaza.
Tamo gde je sve rečeno a ništa objašnjeno, tamo je svaki odgovor ujedno i novo pitanje, pa i na san o rešenju tajne sveta koji glavni junak sniva na početku romana, pravi odgovor i pravi završetak romana jeste neznanje, reči koje ne objašnjavaju.
Time što je svog junaka uveo u roman snom o rešenju najviše i poslednje tajne, što ga je preko rešavanja (pa i rešenja koja nisu ni mala ni beznačajna) doveo na kraju do ponovnog neznanja, Džon Banvil nije samo ispričao priču o Kepleru već i o prirodi i putu ljudskog duha uopšte.
Stevan KORDIĆ
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Kepler - Džon Banvil  - Page 2 Empty Re: Kepler - Džon Banvil

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 11:17 am

Kepler - Džon Banvil  - Page 2 0_bed69_a9509f25_XL




V
Somnium




Tеk što је svetlost počela da bledi, kada je najzad stigao u Regensburg. Fina kiša padala je iskosa kroz novembarski sumrak i ostajala kao srebrno krzno na njegovom ogrtaču, na njegovim pantalonama, tankoj grivi kljuseta. Prešao je Steinerne Brucke iznad namrgođenih talasa Dunava. Nejasne prilike, bez lica i napete, prolazile su ulicom pored njega. Nekakav zlokobni šum brujao mu je u ušima, a njegove su ruke, dok su držale masne uzde, drhtale. Sebi je govorio da je to od umora i gladi: nije mogao da dozvoli da se razboli, ne sada. Bio je došao da se obrati Caru sa zahtevom da se sredi ono što mu se dugovalo.
Lampe su bile upaljene u kući Flilebranda Biliga. Još iz daljine je ugledao žute prozore i unutra krčmara i njegovu ženu. Bila je to slika iz sna, ta svetlost koja je sijala kroz sivu tminu, kiša i narod koji je prisustvovao njegovom dolasku. Stari konj se bučno zaustavi, kašljući. Hilebrand Bilig piljio je u njega s vrata. „Ра, gospodine, nismo vas očekivali pre jutra.“
Uvek isto, ili prekasno ili prerano. Nije bio siguran koji je to bio dan u nedelji.
„Ра“, reče lupkajući svojim utrnulim nogama, sa suzama u očima od hladnoće, „evo me!“
Namestili su ga da se suši pored vatre u kuhinji, sa tanjirom šunke i pasulja, vrčem punča od pola litre i jastukom zbog njegovih bolnih šuljeva. Neki postariji pas dremao mu je kraj nogu dašćući i režeći u snu. Bilig se motao oko njega, krupan čovek, crne brade odeven u kožu. Frau Bilig je stajala kraj peći oduzeta od stidljivosti, smešeći se bespomoćno na svoje šerpe. Kepler se više nije sećao ni kako ni kada je upoznao taj par. Oni kao da su oduvek bili tu, kao roditelji. Odsutno se smešio u pravcu vatre. Biligovi su bili dvadeset godina mlađi od njega. Iduće godine on će napuniti šezdesetu.
„Krenuo sam u Linc“, rekao je. Upravo se toga setio. Bilo je neke kamate na austrijske obveznice koju je trebalo podići.
„Ali ostaćete s nama neko vreme?“ reče Hilebrand Bilig, pa dodade s nekim zamišljenim nitkovlukom: „Boravak ovde, znate, eh, nije jeftin“, bila mu je to jedina šala. Nikada mu nije dosadila. „Zar nije tako, Ana?“
„O da“, uspela je nekako da se oglasi Frau Bilig, „bićete nam drag gost, Herr Doktore.“
„Hvala“, promrmlja Kepler. „Moram, da, ovde moram da provedem nekoliko dana. Moram da se sretnem s Carem, duguje mi pare.“
Biligovi su bili impresionirani.
„Njegovo veličanstvo će se uskoro vratiti u Prag“, reče Hilebrand Bilig koji se ponosio zbog poznavanja tih stvari. „Kongres je završio svoj posao, kako čujem“.
„Uhvatiću ga ja, ipak. Naravno, to da li je on spreman da sa mnom poravna račune, to je drugo pitanje.“ Njegovo veličanstvo je imalo krupnije stvari na svom umu nego što je neisplaćena plata carskog matematičara. Kepler se najednom uspravi sedeći, i prosu svoj punč. Bisage! Ustao je i krenuo k vratima. „Gde mi je konj, šta se desilo s mojim konjem?“ Bilig ga je bio poslao u štalu. „Аli moje torbe, moje moje... moje torbe!“
„Dečko će ih doneti.“
„Ооо.“ Kepler je jadikujući išao tamo-amo. Svi njegovi papiri su bili u tim torbama, uključujući i carski nalog s pečatom i crvenim žigom za isplatu 4.000 florina koliko mu je kruna dugovala. Samo vršak nečeg neizrecivog ukaza mu se nakratko iskežena lica, a zatim odleprša. Užasnut, on ponovo sede, lagano. „Šta?“
Hilebrand Bilig naže se k njemu, izgovarajući razgovetno. „Rekoh, idem ja da ih donesem, vaše torbe, u redu?“
„Ah.“
„Nije vam dobro, Doktore?“
„Ne ne... hvala.“
Drhtao je. Setio se sna iz detinjstva koji mu se često javljao, u kome se čitav niz najstrašnijih muka i katastrofa lagano odvijao pred njim, dok je neko koga nije mogao da vidi sve to gledao, posmatrajući njegove reakcije s veselošću i skoro prijateljskom pažnjom. Upravo je sada ta vizija, ili već bilo kako da se to zove, bila takva, isti smireni rascvat i osećanje prikrivene naslade. To je bilo više. svakako, od običnog straha zbog njegovih stvari? Zadrhtao je. „Каkо?“ Progovori Frau Bilig. „Molim, gospođo?“
„Vaša porodica“, reče ona, glasnije, smešeći se nervozno, čupkajući kecelju; „Frau Kepler i deca?“
„О, oni su vrlo dobro, vrlo dobro. Da.“ Slab grč, skoro bol, prođe kroz njega. Trebalo mu je trenutak da ga prepozna. Osećanje krivice! Kako da mu do sada to nije bilo jasno. „Nedavno smo imali svadbu, znate“.
Hilebrand Bilig se utom vrati, s kišom u bradi i postavi bisage na pod pored ognjišta.
„Ah, dobro“, promrmlja Kepler, „baš ljubazno.“ Podigao je noge na torbe, okrećući nožne prste k plamenu: neka i promrzline malo pate, tako im i treba. „Da, svadbu. Naša draga Regina nam je otišla.“ Podigao je pogled ka zbunjenom muku Biligovih. „Eh, šta to pričam? Hoću da kažem naravno Suzana." Nakašljao se, izbacujući nešto nalik ostrigi. U glavi mu je bučalo.
„Тај brak је sklopljen na nebu, kada je Venera šapnula na uho mom mladom pomoćniku, Jakobu Barču, takođe astronomu i doktoru medicine.“ A kada se boginja obeshrabrila, uvidevši kakav je stidljiv primerak bio taj Adonis, sam Kepler je preuzeo njen zadatak. A i bolove zbog osećanja krivice. Takvo kinjenje! Pitao se da li je pravilno postupio. Ta devojka imala je puno od svoje majke. Jadni Barč. „Mladi Ludvig, moj najstariji sin, takođe se zanima za medicinu.“ Zastao je. „А ni ja nisam sedeo skrštenih ruku: još jedno malo, prošlog aprila, devojčica“, dodade žmirkajući tupavo prema vatri. Frau Bilig je zveckala šerpama na šporetu: zamerala je zbog njegove mlade žene. I Regina isto tako. Bio bi to brak, pisala mu je, da moj gospodin otac nema dece. Čudan način da se to kaže. Udubljivao se u pismo, i previše. Ludi i grešni snovi. Ona je samo još jednom napominjala ono o prokletom nasledstvu. A on joj je odgovorio da bi mogla da gleda svoja posla, da će se on oženiti kad i s kim on to bude želeo. Ali eh, Regina, ono što nisam mogao da kažem bilo je da me je ona podsećala na tebe...
Ime Suzana se tri puta pojavilo u njegovom životu, dve ćerke, jedna umrla kao beba, jedna sada udata, a onda najzad i žena. Neko je pokušavao da mu nešto kaže. Ma ko da je to bio, bio je u pravu. Izabrao ju je izmedu jedanaest kandidatkinja. Jedanaest! Tek kasnije je shvatio svu komičnost toga. Više nije mogao ni da se seti svih njih. Bila je tu udovica iz Kunštata, koja je pokušala da iskoristi njegovu decu bez majke prilikom nuđenja svog slučaja, pa ona majka i ćerka, od kojih je svaka imala želju da ga utrapi onoj drugoj, pa debela Marija sa svojim loknama, ona žena iz Helmharda, građena kao atleta, pa ona iskrivljena, kako se beše zvala, prava Meduza: sve sa svojim preimućstvima, kućama, bogatim očevima, a on je izabrao siroče bez prebijene pare, Suzanu Rojtinger iz Eferdinga, uprkos opštem protivljenju. Čak je i njen staralac, baronesa fon Starhemberg, smatrala da je ona i suviše niskog ranga da bi se udala za njega.
Imala je dvadeset i četiri godine kada ju je prvi put sreo, u kući Starhembergovih u Lincu: visoka, pomalo nedopadljiva, pa ipak ljupka devojka, finih očiju. Njeno ćutanje je nerviralo. Prvoga dana jedva da je reč izgovorila. Mislio je da će mu se narugati, sitničavom sredovečnom čikici slabog vida, brade koja je već bila posedela. Umesto toga, pazila ga je s nekom vrstom blage istrajnosti obarajući put njega svoje svečane sive oči i usta okrenuta nadole. Nije mnogo podsećala na Reginu, ali je postojalo nešto, neki dah postojane suzdržljivosti, i to ga je osvojilo. Bila je ćerka umetničkog stolara, kao i ti, kao i ti.
„Bebi smo dali ime Ana Marija“, reče on, a Ana Bilig pristade da se osmehne „Lepo ime, čini mi se.“
Suzana mu je izrodila sedmoro dece. Prvo troje su pomrla još kao bebe. Pitao se onda nije li se oženio jednom drugom Barbarom Miler rođenom Miler. Videla je da razmišlja o tome, posmatrajući ga tužnim pogledom punim razumevanja. Ipak je podozrevao i bio ispunjen čuđenjem pri pomisli da ona time nije povređena, već samo zabrinuta za njega i njegov gubitak, uz osećanje da ju je izneverio. Tako malo je pitala! Sreću mu je donela. A sada ju je napustio. „Da“, rekao je, „lepo ime.“
Sklopio je oči. Talasi vetra zapljuskivali su kuću, a kroz dobovanje kiše činilo mu se da može da čuje reku. Vatra ga je razgrejala. Zarobljeni gasovi zapištaše tankim glasom negde duboko u njegovom stomaku. Ovo grubo olakšanje natera ga da ponovo razmišlja o svom detinjstvu. Zašto? Bilo je dragocenih potpaljenih vatri na ognjištu i vrčeva punča u kući starog Sebaldusa. Ali on je u sebi nosio viziju izgubljenog mira i poretka, sferu harmonije koja nikada nije postojala, prema kojoj je predstava o detinjstvu ipak ličila na aproksimaciju. Podrignuo je, pa se tiho nasmejao prizoru kakav je pružao, onako raskiseljen stari klipan koji drema u cipelama i nešto mrmlja u snu o izgubljenim godinama. Trebalo bi da zaspi, zabalavljenih otvorenih usta iz kojih curi, pa da slika bude potpuna. Ali ona druga rasplamsala vatra koja mu se dizala uz leđa držala ga je budnim. Pas je zalajao, sluteći opasnost.
„Ра, Bilig, kažete da je Izborni kongres završio sa svojim poslom?“
„Da, jeste. Kneževi su već otišli.“
„Кrајnје je vreme i bilo da završe, šest meseci su se time bavili. Da li je mladom mangupu osigurano nasledstvo?“
„Tako kažu, Doktore.“
„Onda moram da požurim, je l’ tako, ako hoću da dobijem zadovoljenje od njegovog oca?“
Biligovi su se smejali zajedno s njim, ali slabašno. Njegova prostodušnost, video je, nije ih obmanula. Goreli su od želje da saznaju pravi razlog zbog koga je pobegao od kuće i porodice da bi se upustio u ovu suludu pustolovinu. I sam bi to voleo da zna. Zadovoljenje, da li je to bilo ono što je tražio? Obećanje 4.000 florina još uvek je bilo u njegovoj torbi, nepolomljena pečata. Ovoga puta će najverovatnije dobiti jedno drugo, isto tako beskorisno parče pergamenta da mu pravi društvo. Tri cara je poznavao, jadnog Rudolfa, uzurpatora Matijasa, njegovog brata, a sada je točak njegove nesreće načinio pun krug, i njegov stari neprijatelj Ferdinand od Štajerske, bič luteranaca, nosio je krunu. Kepler mu se nikada ne bi ni približio, samo da nije bilo nepodmirenog duga. Bilo je u dan tačno deset meseci od kada mu se poslednji put obratio.
*

Neopisivo hladno bilo je toga jutra, nebo kao neka nagnječena žlezda, vazduh s ukusom metala, a svemu zastao dah od zaprepašćenja zbog napadalog snega. Uprljani beli komadi leda ljuljuškali su se na reci. U mraku, pred svitanje, ležao je budan, osluškujući u strahu kako ledena kora puca pre nego što se raspadne, pijukanje, ječanje i iznenadne navale prasaka kao zvuk pucnjave musketa u daljini. Pristali su s prvom svetlošću dana. Kej je bio pust sem psa lutalice naduvena stomaka koji je jurio za sajlom koja je poskakivala. Skeledžija mrko pogleda Keplera, a njegov zadah na luk porazio je čak i smrad koji se izdizao iz tovara krzna u skladištu. „Prag“, reče on, prezrivo mahnuvši rukom, kao da je tog trenutka napravio zanemeli grad koji se uzdizao iza njega u ledenoj magli. Kepler se nagodio oko cene prevoza.
Došao je iz Ulma s prvim odštampanim primercima Tabulae Rudolphinae. Na tom putu je i ovom prilikom zastao u Regensburgu, gde je Suzana stanovala kod Biligovih. Bio je Božić i nije video ni nju ni decu skoro čitavu godinu dana, pa opet nije mogao da bude slobodan. Jezuiti iz Dilingena su mu pokazali pisma koja su primili od svojih sveštenika iz Kine, kojim su tražili novosti o najnovijim astronomskim otkrićima, i sada se odmah dao na sastavljanje male rasprave koju će misionari moći da koriste. Deca su ga se jedva sećala. Zastajao bi, osećajući njihove oči na leđima dok je radio, ali kada bi se okrenuo ona bi se razbežala, šapćući od uzbuđenja, ka sigurnosti koju je pružala kuhinja Ane Bilig.
Imao je želju da sam krene dalje, ali Suzana nije nikako htela da se s tim pomiri. Nije bila impresionirana pričama o snežnim nanosima, zaleđenoj reci. Njena žestina ga je prepala. „Nije me briga ni ako pešice budeš išao u Prag: pešačićemo s tobom.“
„Ali... “
„Ali nе“, reče ona, i opet, ali mekše ovoga puta: „Аli ne, dragi Keplere“, i nasmeši se. Mislila je, pretpostavljao je, da za njega nije dobro da toliko bude sam.
„Каkо si pažljiva“, promrmljao je, „baš pažljiva“. Uvek je bio spreman da veruje kako su drugi bolji od njega, promišljeniji, časniji, jedno stanje stvari koje se stalnim pravdanjem, što je bio njegov život, nije moglo popraviti. Njegova ljubav prema Suzani bila je neka vrsta neartikulisanog bola koji je gušio njegovo srce, pa ni to nije bilo dovoljno, nije bilo dovoljno, kao ni sve ostalo što je bio ili činio. Očiju punih suza, uzeo je njene ruke u svoje, pa, ne usuđujući se da išta kaže, nastavio da klima glavom u znak svoje plačljive zahvalnosti.
U Pragu su stanovali u krčmi „Kit“, pored mosta. Deci je bilo i suviše hladno da bi plakala. Momak vlasnika doka valjao je njegov dragoceni tovar knjiga od keja, kroz sneg i prljavštinu. Na sreću, on ih je zaštitio pamukom, štapovima i nepromočivim platnom. Tabele su imale zgodan folio-format. Dvadeset godina, s prekidima, posvetio je tome delu! Ono je sadržalo najveći deo njega, znao je, mada ne i njegov najbolji. Njegovi najfiniji uzleti su bili u Harmoniji sveta i Astronomia nova, pa čak i u njegovom prvom delu Mysterium. Znao je da je previše vremena straćio na Tabele. Jedna godina, najviše dve, bile bi dovoljne da se to završi, onda pošto je Danac umro, a on imao pristupa rezultatima posmatranja, samo da se usredsredio. To je moglo da mu donese pravo bogatstvo. A ovako, pošto su svi bili prezauzeti uzajamnim gušanjem, niko neće hteti da se zamajava njegovim delima, biće srećan ako povrati bar pare za štampanje. Bilo je nekih koji su još uvek bili zainteresovani – ali šta je njemu bilo stalo da preobraća Kineze ili nekakve papiste. Mornari, međutim, blagosiljaće njegovo ime, istraživači i avanturisti. Uvek mu je bila draga pomisao na one odvažne moreplovce zanete pred kartama i dijagramima iz Tabulae, kako njihove prodorne oči preleću preko izbeljenih stranica. Oni su doprineli, a ne astronomi, da njegove knjige žive. I za trenutak njegov um bi se vinuo preko prostranstava, osećao udare sunca i slanog vetra, slušao kako vetrovi zavijaju kroz konopce i jedra: on, koji nikada čak nije ni video okean!
Nije bio pripremljen za Prag, za novi duh koji je vladao gradom. Dvor se vratio iz svog bečkog sedišta gde je prisustvovao krunisanju Ferdinandovog sina za kralja Bohemije; Kepler je isprva bio očaran, zamišljao da se time vratilo i doba Rudolfa. Plašio se, dolazeći ovamo, i to ne samo leda na reci. Rat je dobro napredovao po katoličke partije, a Kepler se sećao kako je, trideset godina ranije, Ferdinand proganjao protestantske jeretike iz Štajerske. Na dvoru je vladala užurbanost i skoro vesela pometnja, tamo gde je očekivao mir i pritajenost. A tek odeća! Žuti ogrtači i crvene čarape, brokati i ukrasne kopče i ljubičaste trake; takve stvari nikada nije video, čak ni u Rudolfovo vreme. Kao da se nalazio na leglu Francuza. A upravo je po odeći ubrzo shvatio koliko je pogrešno mislio. Nije tu bilo nikakvog novog duha, sve je to bila predstava, frenetično odavanje pošte ne veličini već običnoj sili. Te crvene i ljubičaste boje bile su krvavi znak protivreformacije. A Ferdinand se uopšte nije promenio.
Ako je Rudolf podsećao Keplera, naročito pri kraju, na nečiju izlapelu majku, Ferdinand, njegov rođak, ličio je na neku nezadovoljnu suprugu. Bled i trbušast, tankih nogu. napeta i zabrinuta izgleda, držao se po strani od astronoma, kao da očekuje slugu kušca da dođe i gricne pre nego što se on usudi da se primakne. Bio je sklon dugim ćutnjama koje su nervirale, navika koju je nasledio od svojih prethodnika, mračne bore u čijim su dubinama plivali neodređeni oblici sumnji i optužbi. Oči su buljile kao umorni stražari i čuvale onaj posuvraćen debeo nos, pogleda zamagljenog i bledog, a Kepler se osećao ne kao da je proboden, već dotaknut. Pitao se nekako neodređeno da li ta carska mrzovolja možda potiče od vetrova u stomaku, jer Ferdinand je stalno meko i sitno podrigivao i te mehuriće hvatao vrhovima prstiju kao neki mađioničar koji hokus-pokus izvlači nepostojeće igračke.
Uspeo je da namakne slabašnu senku osmeha kada je Kepler stigao pred njega. Tabele su mu se dopale: pretendovao je na učenost. Pozvao je sekretara i kitnjastim stilom izdiktirao nalog na 4.000 florina u znak priznanja za astronomov rad i za pokriće štamparskih troškova, dodajući čak i napomenu u smislu da se duguje još 7.817 florina. Kepler se premeštao s noge na nogu, mrmljao i usiljeno smeškao. Carska velikodušnost uvek je bila loš znak. Ferdinand ga je otpustio ne baš prijateljskim znakom ruke, a on je i dalje otezao.
„Vaše je veličanstvo“, reče on, „bilo veoma ljubazno, veoma velikodušno. Nije u pitanju samo ova odobrena izdašna svota. Ona odista označava jedan plemenit duh, jer me je zadržao na položaju matematičara, iako upražnjavam veru koja je anatemisana u njegovom carstvu.“
Ferdinand, prenut i pomalo uzbuđen, okrete k njemu svoje buljavo oko. Titula carskog matematičara, koju je Kepler neprekidno imao još od vremena Rudolfa, sada je bila samo formalna, ali, usred verskog rata, imao je nameru da je zadrži. „Da, da“, reče Car neodređeno, „Ра...“. Pauza. Sekretar je posmatrao Keplera s drskom veselošću, grickajući vrh svog pera. Kepler se pitao nije li napravio taktičku grešku. To je bila ona vrsta moljenja, zaobilaznog i dobro zaštićenog laskom, kakvu je Rudolf očekivao ali ovo je bio Ferdinand. „Vaša religija“, reče Car, „da, to je, eh, prava neprijatnost. Mislili smo da naginjete ka preobraćenju?“ Kepler uzdahnu: ta stara laž. Ne reče ništa. Ferdinandova puna donja usna podiže se kako bi grickala brkove. „Pa, nije to neka važna stvar. Svaki čovek ima pravo da ispoveda onako kako... onako kako... Uhvatio je Keplerov radoznao izmučen pogled pa nije mogao sebe da natera da dovrši. Sekretar se nakašlja, pa su se obojica okrenula i pogledala ga, a Kepleru je bilo dopušteno da vidi kako je brzo izbrisao usiljen osmeh sa svog lukavog lica. „Аli, ne, nije to ništa“, reče Car podižući svoju ruku s draguljima „rat, naravno, otežava stvar. Vojska i narod, očekuju od nas da ih usmeravamo i dajemo primer, pa moramo biti... obazrivi. Vi shvatate.“
„Da, svakako, Vaše veličanstvo.“ Shvatio je. Za njega neće biti mesta na Ferdinandovom dvoru. Osetio je, odjednom, da je strahovito star i umoran. Vrata na drugom kraju sale se otvoriše i neka prilika koja je ušla sada je prilazila, ruku stisnutih na leđima i povijene glave, posmatrajući svoje bleštave crne visoke čizme dok su koračale po mermernom podu sličnom šahovskoj tabli. Ferdinand ga pogleda s nekom vrstom gađenja. „Još ste tu“, reče on, kao da je neko s njim napravio neki prostači trik. „Doktore Keplere, General fon Valenštajn, naš vrhovni komandant.“
General se nakloni. „Čini mi se da vas poznajem, gospodine“, reče on. Kepler ga je isprazno gledao.
„Čini mu se da vas poznaje“, reče Ferdinand; ta pomisao ga je zabavljala.
„Mislim, da, mislim da smo bili u vezi“, reče general. „Davno – nekim komplikovanim kanalima bio sam poslao zahtev nekom astronomu, čiji ugled mi je bio poznat, da mi napravi horoskop. Rezultat je bio impresivan: kompletan i žestoko tačan opis mog karaktera i ponašanja. Bio je utoliko impresivniji pošto sam upozorio svoje agente da ne odaju moje ime.“
Visoki prozori s leve strane pružali su im pogled niz Hradčane na grad zarobljen snegom. Kepler je već jednom stajao na tom mestu, baš pred takvim prizorom, uz cara Rudolfa, i razgovarao o planu za Tabulae Rudolphinae. Kako se samo stvari lukavo razmeštaju! Astronom! Setio se. „Ра, gospodine“, reče on, smešeći se oprezno, „nije bilo tako teško saznati, znate, tako ugledno ime.“
„Ah. Onda ste znali da sam to bio ja.“ Odmahnuo je glavom, razočaran. „Ра ipak, odlično ste to učinili.“
Car zagrokta i mrzovoljno ode u stranu, prepuštajući jednog drugom s izrazom dečkića kome su na prevaru oduzeli loptu. Uostalom, ta igračka i nije bila mnogo cenjena.
„Hodite“, reče general i stavi šaku na Keplerovu mišicu, „moramo da porazgovaramo.“
Tako je otpočelo ono što je trebalo da bude kratka i burna veza. Kepler se divio pristalosti svega ovoga: došao je ovamo da traži carevo pokroviteljstvo, a umesto toga dobio generala. Nije bio nezahvalan sudbinama koje su se usklađivale. Bilo mu je potrebno pribežište. Godinu dana ranije rekao je Lincu svoje poslednje ogorčeno zbogom.
*
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kepler - Džon Banvil  - Page 2 Empty Re: Kepler - Džon Banvil

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 11:17 am


Kepler - Džon Banvil  - Page 2 0_b9c29_10ac73a3_XL



Nije da je Linc bio najgore od svih mesta. Tačno, taj grad je bio njegov očaj punih četrnaest godina, mislio je da neće ništa drugo osećati sem olakšanja kada ga bude napuštao. Pa ipak, kada je došao taj dan, neka trunka sumnje uvukla se u živo meso njegovih očekivanja. Konačno, tamo su bili pokrovitelji, Starhembergovi i Černemblovi. Imao je i prijatelje, Jakoba Vinklmana, brusača sočiva, na primer. U toj kući staroga mračnjaka proveo je mnoge vesele noći pijući i sanjareći. A Linc mu je dao i Suzanu. Bolelo ga je to što on, carski matematičar, ponovo treba da spadne na to da predaje račun deranima i klipanima, sinovima trgovaca u oblasnoj školi. a opet, čak i u tome bilo je nečega, jezivo osećanje da se pruža ponovna šansa da se živi. tako reći Grac i Stiftsschule sve iz početka.
Gornja Austrija je bila pravi raj za verske izbeglice sa zapada. Linc je skoro bio kolonija Virtemberga. Tamo su bili pravnik Švarc i oblasni sekretar Baltazar Gurald, obojica iz Virtemberga. Čak se i doktor Oberdorfer pojavio nakratko, korpulentan i napaćen duh, sa svojim štapom, bleda oka i otrovna zadaha, a nije izgledao ni dana stariji od kada je, pre dvadeset godina, konstatovao smrt Keplerove dece. Da bi pokazao kako nema nikakve zle volje, Kepler je pozvao doktora da bude kum na krštenju Fridmara, njegovog drugog deteta koje je Suzana rodila, a koje je preživelo. Oberdorfer je zagrlio svog prijatelja sa suzama u očima, dahćući iskazivao svoju zahvalnost, a Kepler je razmišljao o tome kakav li prizor sigurno predstavljaju, ovaj stari prevarant i taj osedeli tata, dok čvrsto zagrljeni balave pored bebine kolevke.
Pa onda bio je tu i Danijel Hicler. Bio je vrhovni pastor u Lincu. Mlađi od Keplera, i sam je prošao kroz iste škole u Virtembergu; usput je nasledio niti sramnog ugleda koji je za sobom ostavio njegov burni prethodnik. Kepler je bio polaskan, jer Hicler ga je, izgleda, držao za veoma opasna čoveka. Pastor je bio odbojan čovek koji je negovao izgled velikog inkvizitora. Sitni znaci, međutim, odavali su ga. Crni ogrtač je bio i suviše crn, brada i suviše ušiljena. Nekada mu se Kepler pomalo podsmevao, ali ga je ipak voleo, i nije osećao nikakvu zlobu prema njemu, što je bilo čudno, jer Hicler je bio taj koji je naredio da ga ekskomuniciraju.
Kepler je za sve to vreme znao da će do toga doći. Kada je vera u pitanju, bio je tvrdoglav. Nije u potpunosti mogao da se složi ni s jednom stranom, katolicima, luterancima ili kalvinistima, pa su ga zato sve tri strane smatrale svojim neprijateljem. Ipak je on sebe video zajedno sa svim hrišćanima, ma kako se oni zvali, vezanim hrišćanskom vezom ljubavi. Gledao je rat kojim je Bog nagrađivao posvađanu Nemačku, i znao je da je bio u pravu. Sledio je augsburšku veru i nije hteo da potpiše Pravilo sporazuma, koje je prezirao kao delo politikantstva, kao puke reči koje nemaju nikakve veze s verom.
Uticaji i posledice su ga opčinjavali. Da li je postojala neka veza između njegovih unutarnjih borbi i opšte krize u veroispovesti? Da li je moguće da su njegove lične agonije na neki način izazvale velikog crnog džina koji se šunjao Evropom? Njegov ugled kriptokalviniste onemogućio mu je mesto u Tibingenu. njegov luteranizam ga je oterao iz Graca u Prag, iz Praga u Linc, a uskoro će taj strašni zvuk koraka potresati zidove Valenštajnovog dvorca u Zaganu, njegovom poslednjem pribežištu. Tokom čitave zime 1619. iz svoga skrovišta u Lincu, pratio je pokušaje, koji su unapred bili osuđeni na propast, kalviniste Fridriha Falačkog da preotme krunu Bohemije od Habzburgovaca. Drhtao je pri pomisli na svoje veze, bez obzira koliko su beznačajne, s tom katastrofom. Da li je on pomogao da se usmeri svrdlajući pogled džina, time što je dozvolio Regini da se uda u Falačkoj, posvetivši Harmonice mundi engleskom kralju Džejmsu, tastu kralja jedne zime, Fridriha? Bilo je to kao u snu, u kome polako postaje jasno da ste vi onaj koji je počinio zločin. Znao je da su ovo bile preterane solipsističke ideje, pa ipak...
Flicler nije hteo da mu dopusti da se pričesti ukoliko se ne složi da potvrdi Pravilo sporazuma. Kepler je bio besan. „Da li ovaj uslov zahtevate od svakog pričesnika?“
Hicler ga je netremice gledao vodnjikavim okom, pitajući se da li on možda ne beži u dubine u kojima bi ga ovaj razdražljivi jeretik mogao utopiti. „Ја to tražim od vas, gospodine.“
„Da sam svinjar ili čistokrvni princ, biste li tražili?“
„Poricali ste sveprisutnost tela Hristovog i priznali da se slažete s kalvinistima.“
„Postoje neke stvari, neke stvari, pazite, oko kojih se ja ne razilazim s njima. Odbacujem varvarsku doktrinu o predodređenosti.“
„Vi ste raspolućeni svojim pokušajem da pričešće označite kao znak za tu veru koja je bila postavljena u Pravilu sporazuma, dok istovremeno protivrečite tom znaku i branite njegovu suprotnost.“ Hicler je zamišljao da je neki govornik. Kepler zamuče.
„Eh! Ja samo tvrdim, gospodine svešteniče, da su propovednici postali suviše gordi i da se ne pridržavaju stare jednostavnosti. Pročitajte crkvene oce! Teret starine će biti moj dokaz.“
„Niste ni vrući ni hladni, Doktore, već mlaki.“
Tako je trajalo godinama. Susretali su se u Keplerovoj kući, u Hiclerovoj, raspravljali do kasno u noć. Šetali su pored reke, Hicler ozbiljan u svom ogrtaću, dok je Kepler mahao rukama i vikao, uživali su uprkos svemu i, na izvestan način, igrali se jedan s drugim. Kada su predstavnici crkve iz Linca krenuli da otpuste Keplera s njegovog položaja u oblasnoj školi, a njega spasao samo uticaj barona, koji su se slagali s njegovim stavom, Hicler nije učinio nikakav napor da mu pomogne, mada je bio školski inspektor. Igra se tu završila. Ono što je najviše ljutilo Keplera, bila je hipokrizija. Kada bi otišao van grada, u obližnja sela, nije mu bilo branjeno da se pričesti. Tamo je nailazio na ljubazne i jednostavne sveštenike, prezauzete lečenjem bolesnih ili teljenjem komšijskih krava da bi se bavili doktrinarnim sitničarijama hiclerovaca. Kepler se za svoj slučaj obratio Duhovnom sudu u Štutgartu. Svi su bili protiv njega. Poslednja nada mu je bila da lično ode u Tibingen i zatraži pomoć Matijasa Hefenrefera, rektora univerziteta.
Mihael Mestlin bio je jako ostario otkako ga je Kepler poslednji put video. Izgledao je odsutno, kao da mu je pažnju odvlačilo nešto što je bilo preče, na nekom drugom mestu. Dok je Kepler ponovo nabrajao svoje najnovije neprijatelje, starac bi se s vremena na vreme promeškoljio, potajno, pomirljivo, upinjući se da se usredsredi. Odmahnuo je glavom i uzdahnuo. „Kakve vi probleme svaljujete na sebe! Više niste đak, pa da se svađate po krčmama i pozivate na pobunu. Tu sam priču čuo od vas pre trideset godina, i ništa se nije promenilo.“
„Nije“, reče Kepler, „ništa se nije promenilo, ni ja ni svet. Da li biste hteli da ja poreknem svoja uverenja ili da lažem i kažem da prihvatam sve što je trenutno u modi, da bi mi bilo lepo?“
Mestlin odvrati pogled, napućivši usne. U krugu koledža, ispod njegovog prozora mrkožuta sunčeva svetlost kasne jeseni sijala je po drveću. „Mislite da sam neka matora luda i matora ulizica“, reče Mestlin, „ali sam ja uvek živeo poštenim životom i ne bez ponosa kako sam najbolje umeo. Ja nisam veliki čovek, niti sam dosegao visine koje ste vi dosegli – eh, možete vi da uzdišete, ali to je sve tačno. Možda je to vaša nesreća, i uzrok vaših nedaća, to što ste uradili velike stvari i od sebe stvorili istaknutog čoveka. Teolozi se neće zabrinuti ako se ja narugam dogmama, ali vi, eh, to je sasvim nešto drugo.“
Na to, Kepler nije imao odgovora. Utom je stigao Hafenrefer. Bio je Keplerov nastavnik u Tibingenu, skoro prijatelj. Kepleru nikada nije bio toliko potreban pa su zato bili uzdržljivi jedan prema drugom. Kada bi rektora mogao da pridobije za sebe, a sa njim i teološki fakultet, Duhovni sud u Štutgartu bi morao da omekša, jer Tibingen je bio sedište luteranske savesti. Ali Kepler je video, čak i pre no što je rektor progovorio, da je njegov slučaj izgubljen. Matijas Hafenrefer je isto tako ostario, ali kod njega je gomilanje godina bio proces pročiščavanja, koji ga je oštrio kao sečivo. Bio je ono što je Hicler glumio da jeste. Pozdravio je učtivo, ali je oštro pogledao Keplera. Mestlin je bio nervozan zbog njega, pa se uzmuvao, pozivajući molećivim glasom svoju poslugu. Pošto niko nije došao, sam je ustao i postavio svojim gostima bokal vina i tanjir hleba, izvinjavajući se nerazgovetno zbog siromašnog jela i pića. Hafenrefer se osmehnuo, gledajući na sto. „Sasvim prikladna gozba, profesore.“ Mestlin je nervozno piljio u njega. potpuno zbunjen. Rektor se obratio Kepleru. „Ра, doktore, šta ja sve to čujem?“
„Оnај Hicler...“
„Оn je entuzijasta, da: ali i oprezan, a uz to i fin pastor.“
„Nije mi dopustio pričest!“
„Ukoliko ne prihvatite Sporazum, je li tako?“
„Za ime Boga, on me isključuje zbog iskrenosti kojom priznajem da su baš u tom članu, o sveprisutnosti tela Hristovog, rani oci mnogo presudniji od vašeg Pravila! Sebi u prilog mogu da navedem Origena, Fulgencijusa, Vigilijusa, Kirila, Jovana od...“
„Da, da, nema sumnje; svesni smo širine vašeg obrazovanja. Ali u doktrini pričešća vi naginjete kalvinističkoj koncepciji.“
„Smatram da je samo po sebi jasno da materija ne može da transmutira. Telo i duh Hrista su na nebu. Bog, gospodine, nije alhemičar."
U toj tišini vladalo je osećanje kao da neki fantomski svedoci uzmiču, zapanjeni, ruku stavljenih na usta. Hafenrefer uzdahnu. „Таkо, znači. To je jasno i pošteno. Ali se pitam, doktore, da li ste razmišljali o implikacijama onoga što kažete? Hoću da kažem, naročito o implikaciji da ovom... doktrinom, vi srozavate svetu tajnu pričešća na običan simbol.“
Kepler je razmišljao. „Ne bih rekao običan. Zar taj simbol nije nešto sveto, pošto je istovremeno i on sam i nešto drugo, veće? To je ono što se isto može reći, zar ne, i za samog Hrista?“
To je, pretpostavljao je on kasnije, odlučilo. Čitava ta stvar se vukla još godinu dana, ali je Hicler na kraju dobio, Kepler je bio ekskomuniciran, a Hafenrefer se odvojio od njega. Ako me volite, pisao je rektor, onda se klonite tog strasnog uzbuđivanja. Bio je to zdrav savet, ali eh, bez strasti on ne bi bio ono što jeste. Spakovao je svoje torbe i krenuo put Ulma, gde su Tabulae Rudolphinae trebalo da se štampaju.
*

I na drugim mestima Keplerovi su privlačili zakrvavljeni pogled džina. U zimu 1616., posle mnogo godina negodovanja i pretnji, vlasti u Švapskoj zvanično su krenule da sude njegovoj majci kao veštici. Pobegla je u Linc sa svojim sinom Kristofom. Kepler je bio zgranut. „Zašto ste došli? To će se shvatiti kao priznanje krivice.“
„Već je bilo i gore“, reče Kristof. „Kaži mu, mama“.
Starica šmrkćući odvrati pogled.
„Šta gore?“ upita Kepler, ne želeći u stvari da zna. „Šta se dogodilo?“
„Pokušala je da podmiti sudiju, Ajnhorna“, reče Kristof, gladeći izgužvan tesan kaput.
Kepler opipa stolicu iza sebe pa sede. Suzana položi ruku na njegovo rame. Ajnhorn. Čitavog života su ga proganjali ljudi takvih imena. „Da ga podmiti? Zašto? Kako?“
Kristof slegnu ramenima. Bio je petnaest godina mlađi od astronoma, onizak i prerano debeo, niska čela i očiju neke naročite ljubičaste boje. U Linc je uglavnom došao da bi video kako se njegov brat preznojava zbog loših vesti. „Neka žena“, reče on, „ćerka one Rajnboldove, tvrdi da je pretrpela bolove pošto ju je naša majka dotakla za ruku. Ajnhorn je pripremio izveštaj o toj stvari za sud, a ona mu je ponudila srebrni pehar ako to propusti. Je l’ tako, mama?“
„Isuse Bože“, reče Kepler slabašnim glasom. „I kakav je bio rezultat?“
„Ра, Ajnhorn je bio oduševljen, naravno. pošto je vrlo blizak sa Rajnboldovom klikom, i odmah je prijavio pokušaj da se kupi njegovo ćutanje, uz još druge optužbe. Dosta neprijatno.“
„Drago nam je da vidimo“, reče Suzana, „da ta stvar nije toliko ozbiljna da bi vas mnogo nasekirala.“
Kristofer ju je netremice gledao. Odvažno mu je uzvratila pogled, a Kepler oseti kako joj se prsti stežu na njegovom ramenu. „Ćuti, ćuti“, promrmljao je, tapšući je po ruci, „nе smemo da se svađamo.“
Katarina Kepler najzad progovori. „Oh, ne, nije on mnogo uzbuđen, pošto su on i tvoja sestra Margareta i njen sveti muž pastor, sve troje su se zakleli da će me napustiti ako se dokaže da sam kriva. Tako su rekli na sudu. Zar to nije lepo.“
Kristof pocrvene. Kepler ga je tužno posmatrao, ali bez iznenađenja. Nikada nije uspeo da zavoli svog brata.
„Imamo naša čestita imena o kojima moramo da brinemo“ reče Kristof, izdižući k njima svoju bradu. „Šta očekujete? Upozorili su je. Samo u toku protekle godine u našoj parohiji spalili su dvadeset veštica.“
„Neka vam Bog oprosti“, reče Suzana, okrećući se u stranu.
Kristof je uskoro otišao, mrmljajući. Starica je ostala devet meseci. Bilo je to mučno vreme. Ni starost ni njene nedaće nisu otupele njen oštar jezik. Kepler ju je posmatrao s tužnim divljenjem. Nije imala nikakvih iluzija kada se radilo o opasnosti s kojom je bila suočena, a ipak je verovao da ona u svemu tome uživa, na neki čudan način. Nikad do tada nije joj bilo ukazano toliko pažnje. Živo se zanimala za detalje svoje odbrane koje je Kepler vredno sakupljao. Nije poricala dokaze koji su bili protiv nje, samo je tražila da se tumače. „А ja znam“, govorila je, „šta oni traže, ta drolja Ursula Rajnbold i ostali, a i Ajnhorn, oni hoće da se dočepaju ono malo mojih florina kada izgubimo parnicu. Rajnbold mi duguje pare, znaš. Kažem ti, trebalo bi da ih ignorišemo, pa će se umoriti od čekanja.“
Kepler zaječa. „Мајkо, rekao sam da je slučaj prijavljen vojvodskom sudu u Virtembergu.“ Nije znao da li da se smeje ili da se naljuti zbog iskre ponosa koja je razvedrila njene prastare oči. „Ма kakvo čekanje, moramo da insistiramo na što skorijem ročištu. Oni su ti koji odugovlače, jer znaju koliko im je optužba slaba, pa im treba još dokaza. Već je velika šteta naneta. Pa, i ja sam optužen da se petljam u zabranjene veštine!“
„О, da“ reče ona, „da, ti imaš svoje čestito ime o kome moraš da vodiš računa.“
„Za ime Boga, majko!“
Okrenula je lice u stranu, frkćući. „Znaš li kako je to počelo? Do toga je došlo zato što sam branila Kristofa od Rajnboldove kučke..“
„То si mi rekla, da.“
Imala je nameru da mu ponovo ispriča. „Imao je neke veze s njenom ruljom, pa je došlo do prepirke. A ja sam ga branila. A on sad kaže da će me napustiti.“
„Ра, ja te neću napustiti.“
Slao je kanonade pisama na sve strane, Ajnhornu i njegovoj bandi, poznanicima na pravnom fakultetu u Tibingenu, dvoru u Virtembergu. Odgovori su bili vrdavi i nekako neodređeno preteći. Sve više je bio ubeđen da su najviše sile kovale zaveru kako bi mu naudile preko starice. A iza tog straha bio je još jedan, teži za suočavanje. „Мајkо“, usudio se da izgovori, uvijajući se, „majko, recite mi, iskreno, zakunite mi se, da... da...“
Ona ga pogleda. „Zar me nisi video kako noću jašem na mački ulicama?“
Dan suđenja je bio određen za septembar, u Leonbergu. Kristof, koji je tamo živeo, odmah se obratio vojvodskom sudu i uspeo da se proces prebaci u selo Guglingen. Kada su Kepler i njegova majka stigli, staricu su okovali u lance i odveli sa dva čuvara u jednu otvorenu prostoriju u toranjskoj kapiji. Zatvorski čuvari, neki veseli momci, uživali su u svom poslu. Dobro su ih plaćali, iz sredstava samih zatvorenika. Ursula Rajnbold, videvši kako se rasipaju njene eventualne nadoknade, zahtevala je da ostane samo jedan čuvar, dok su Kristof i njegov šurak, pastor Binder, prebacivali Kepleru što dopušta da se troškovi tako alarmantno povećavaju: insistirao je da se slama menja svakog dana i da joj se preko noći potpali vatra. Svedoci su bili saslušani, a zapisnik poslat u Tibingen, gde su Keplerovi prijatelji na pravnom fakultetu ustanovili da su dokazi takvi da staricu i dalje treba ispitivati pod pretnjom mučenja.
Bio je žutosmeđ jesenji dan kada su je odveli u prostoriju iza suda. Povetarac se lenjo vukao po travi kao da su neka nevidljiva krila mahala. Sudija Ajnhorn je bio tamo, žilav čovečuljak s kapljicom na dnu nosa, i raznim pisarima i dvorskim službenicima. Grupa je lagano išla, jer je Frau Kepler još uvek patila od brazgotina koje su joj naneli lanci. Kepler ju je pridržavao, uzalud pokušavajuči da se priseti neke reči utehe. Najčudnije misli su mu padale na pamet. Na putu iz Linca pročitao je Dijalog o staroj i savremenoj muzici koji je napisao Galilejev otac, a sada su mu delovi tog dela dolazili u sećanje, kao melodije veličanstvene i ozbiljne, i razmišljao je o tužnom pojanju mučenika koje je vetar raznosio dok su išli na lomaču.
Ušli su u onisku šupu prekrivenu slamom. Tu je bilo mračno kada se uđe spolja, sem u suprotnom uglu, gde je stajao mangal i sav podrhtavao, revnostan i napet, kao neka živa stvar. Zub u Keplerovoj vilici najednom zabole. Vazduh je bio zagušljiv, ali njemu je bilo hladno. To mesto ga je podsećalo na neku kapelu, šuškanje, vučenje nogu i prigušeno kašljanje, osećanje napetog iščekivanja. Osećao se vreo miris, mešavina znoja i izgorelog ulja, i još nečeg, gorkog i mesinganog, što je bio, pretpostavljao je, zadah straha. Instrumenti su bili poređani po niskom stolu na nogarama, grupisani prema nameni, zavrtanj za stezanje palca i svetlucavi noževi, šipke za paljenje, klešta. To je bio majstorski alat. Mučitelj istupi, fin visok momak guste brade, koji je istovremeno bio i seoski zubar.
„Grüss Gott“, reče on, dodirnuvši prstom čelo, pa uputi ozbiljan ispitivački pogled prema starici. Ajnhorn se nakašlja, ispuštajuči kiseo zadah piva.
„Nalažem vam, gospodine“, reče on, zapinjući kroz formule, „da prikažete pred ovom ženom ovde poređane instrumente za ubeđivanje, da bi se s božjom milošću predomislila i priznala svoja zlodela.“ Imao je široku iskrivljenu gornju usnu, neku vrstu patrljka koji je služio za prihvatanje; kapljica na dnu nosa blistala se u odsjaju mangala. Nijednom svih ovih dana saslušavanja nije pogledao Keplera u oči. Oklevao je, dok mu je usna pipala u potrazi za rečima, a onda je ustuknuo korak unazad, sudarivši se s jednim od svojih pomoćnika. „Počnite, čoveče, počnite!“
Mučitelj u tišini, s ljubavlju, jednu po jednu izlagao je svoje alatke. Starica okrete glavu.
„Gledaj ih!“ reče Ajnhorn. „Vidite, ne plače, čak ni sada, to stvorenje!“
Frau Kepler odmahnu glavom. „Таkо sam često plakala u svom životu, više nema suza.“ Najednom, ječeći, pade na kolena u grotesknoj parodiji ponizne molbe. „Učinite sa mnom što vam je drago! Čak i ako iz mog tela izvlačite jednu venu za drugom, neću imati šta da priznam.“ Stisnula je šake i počela da nariče paternoster. Mučitelj se nesigurno obazre oko sebe. „Da li se od mene traži da je probodem?“ upita, podižući žezlo.
„Pustite to sad“, reče Kepler, kao da poziva da se prestane s nekom nedoličnom dečjom igrom. Presuda je bila da je potrebno samo da se zaplaši. Nastade opšte komešanje i žamor i svi odoše. Ajnhorn se brzo udalji. Tako su se okončale godine parničenja. Besmislenost svega toga obuze Keplera. Našavši se napolju, on prisloni glavu na suncem ugrejani zid od cigala i nasmeja se. Ubrzo shvati da je plakao. Njegova majka stajala je pored njega, zbunjena i pomalo postiđena, i tapkala ga po ramenu. Serafimska krila vetra vila su se oko njih. „Kuda ćeš sada?“ reče Kepler. brišući nos.
„Ра, idem kući. Ili u Hojmaden, Margaretinoj kući“, gde će, dvanaest meseci kasnije, u svom krevetu, uz puno jadikovanja i plakanja, umreti.
„Da, da, idi u Hojmaden.“ Pesnicama je protrljao oči, gledao bespomoćno na drveće, večernje nebo, crkveni toranj u daljini.
Shvatio je, sa zaprepašćenjem, i uzdahom punim mučnine, da je bio, da, to je bila prava reč, razočaran. Kao i svi ostali, uključujući čak, možda, i njegovu majku, on je želeo da se nešto dogodi; ne mučenje obavezno, ali nešto, i bio je razočaran. „Oh, Bože, majko.“
„Hajde, de, smiri se.“
Ukazom vojvode od Virtemberga proglašena je nevinom i odmah oslobođena. Ajnhornu i Ursuli Rajnbold, a i ostalima, bilo je naloženo da plate sudske troškove. Za Keplera je to bila velika pobeda. Pa ipak, nekako tajanstveno, bilo je tu i gubitka. Pošto se Kepler vratio u Linc, saznao je da je njegov stari prijatelj Vinklman, brusač sočiva, otišao. Njegova kuća pored reke stajala je sa zatvorenim kapcima i prazna, prozori svi polupani. Kepler nije mogao da se oslobodi uverenja da negde, u nekoj nevidljivoj radionici sveta, sudbina Jevrejina i sudski dokazi nisu bili zajedno spetljani sa sjajnim instrumentima i jarkom svetlošću mangala. Nešto se, ipak, dogodilo.
*
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kepler - Džon Banvil  - Page 2 Empty Re: Kepler - Džon Banvil

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 11:17 am


Kepler - Džon Banvil  - Page 2 0_b9c28_7da26a01_XL

Nedelje su prolazile, pa meseci, i ništa se nije čulo o Jevrejinu. Keplera je opet i opet privlačila kuća u Rečnoj ulici. Bila je to rupica na površini jednog poznatog sveta, kroz koju bi, kada bi samo mogao da pronađe pravi način da prisloni oko, mogao da ugleda grozne zločine. Smislio je čitav ritual i prolazio brzim korakom dva-tri puta pored radnje uz tek kradomični pogled, a onda bi se naglo zaustavio da bi zakucao na vrata i sačekao, pre no što bi se, dlanova skupljenih oko lica, kroz pukotine na kapcima predavao dugom kradomičnom pogledu koji ga je neopisivo ispunjavao. Turobnost koja je vladala unutra bila je ispunjena neodređenim sivim oblicima. Kada bi se bar neki od njih jednoga dana pomerio! Ustuknuvši zatim, protresao bi glavom i lagano krenuo prividno zbunjen.
Smejao se sam sebi: kome za ljubav je izvodio tu igru bez reči? Da li je zamišljao da se neka zavera kuje protiv njega, uz špijune koji ga sa svih strana posmatraju? Ta pomisao, s kojom se isprva sam sebi rugao, počela je da se ustaljuje. Ipak, ni u najgorim trenucima straha i slutnji nije zamišljao da iza te zavere stoji ikakva ljudska snaga. Čak i nasumični fenomeni mogu da stvore neku šemu koja, van napetosti svog pukog postojanja, može da proizvede posledice i uticaje. Tako je rezonovao, a onda samo još više brinuo. Opipljiv neprijatelj bi bio jedno, ali ovo, ogromno i bezlično... Kada se raspitivao među Jevrejinovim susedima, susretao je samo ćutnju. Bravar iz susednog ulaza, džin s kosom boje lana i nabreklih nogu, dugo ga je promatrao, dok mu se vilica pomerala, a onda je otišao rekavši: „Mi ovdena gledamo svoja posla, gos’n.“ Kepler je posmatrao tog grubijana kako ulazi u svoju radnju i razmišljao o ženi brusača sočiva, jedroj i mladoj, sve dok mu misli ne bi odlutale na neku drugu stranu, nesposoban da se iz svega toga ispetlja.
A onda, jednoga dana, nešto se pomerilo. sa skoro čujnom škripom zubaca i poluga i javio se, izgledalo je, pokušaj da mu se gubitak nadoknadi.
Prepoznao ga je po hodu dok je bio daleko, tu tešku pogurenost i njihanje, kao da je pri svakom koraku modelovao neki komplikovan oblik u vazduhu koji se opirao pred njim, a onda oprezno ulazio u njega. Kepler se najednom priseti hola prepunog sveta u Benateku i kako pozivar prilazi od stola svog gospodara i govori mekano, kao i toliko puta pre toga, traže vas, gospodine, i velike glave koja se osmehuje sa svog čipkastog okovratnika nalik tanjiru i jedne ruke koja se kradomice polaže na ivicu stola kao usta guštera. Ali nešto se sada u njemu promenilo. Držanje mu je bilo bolnije nego nekada i približavao se lica oprezno nagnuta dok je pažljivo držao kaiš od uzengija šarenog ponija.
„Ра, gospodine matematičaru, jeste li to vi?“ reče opipavajući vazduh ispruženom rukom. Jedino mu je vidovitost bila ostala, njegove očne duplje bile su prazne zvezdice: oslepili su ga.
Prošlo je šesnaest godina od kada su se poslednji put sreli, na Tihovom pogrebu u Pragu. Jepe nije ostario. Oslepljenje je s njegovog lica iscedilo sve sem neke detinjaste budnosti, tako da je izgledalo kao da sluša nešto što je daleko, preko onoga što je odmah bilo tu. Bio je odeven u prosjačku odeću. „Prerušen, naravno“, reče on, smeškajući se. Putovao je u Prag. Nije pokazao nikakav znak iznenađenja zbog njihovog susreta. Možda je kod njega vreme, mislio je Kepler, u toj nepromenljivoj tami, drugačije funkcionisalo, pa šesnaest godina nije ništa predstavljalo.
Otišli su u neku krčmu na keju. Kepler je odabrao jednu u kojoj ga nisu poznavali. Rekao je da je i on samo u prolazu kroz grad na svom putu dalje. Nije bio siguran zbog čega je osetio potrebu da se prikriva. Jepeovo prazno lice s napetošću se nadvilo nad njim, smešeći se na laž, i on pocrvene kao da su one zborane rane mogle da ga vide. U krčmi je bilo mirno. U jednom uglu dva starca su sedela i igrala staru igru domina. Krčmar je doneo dva vrča piva. Gledao je kepeca s ljubopitljivošću i blagim gađenjem. Keplerov stid se pojača. Trebalo je da kući pozove to stvorenje.
„Tengnagel je mrtav, to znate?“ reče Jepe. „Naneo vam je neku nepravdu, rekao bih.“
„Da, bilo je nekih nesuglasica među nama. Nisam čuo da je umro. Šta je s njegovom ženom, Dančevom ćerkom?“
Kepec se nasmeja i odmahnu glavom. uživajući u tajnoj šali. „I gospođa Kristina je mrtva. Toliki su pomrli, samo smo još vi i ja ovde, gospodine.“ Na prozoru krčme najednom se ukaza kao krv crveno jedro jedrenjaka koji je plovio uzvodno. Domine zazveckaše, a jedan od staraca promrmlja neku kletvu.
„А šta je bilo s Italijanom?“ upita Kepler.
Za trenutak se činilo da kepec nije čuo, ali zatim reče:
„Mnogo godina ga nisam video. Odveo me je u Rim kada je meštar Tiho umro. Kakva vremena!“ Bila je to sjajna priča. Kepler je video pinije, stubove i kamene lavove, svetlost sunca na mermeru, čuo smeh nafrakanih drolja. „U to vreme bio je žestok čovek, sklon dvobojima i kavgama, veliki kockar u igri s kockicama, jurio je od jedne do druge igre s mačem sa strane i svojom ludom, vaš ponizni sluga, gospodine, iza sebe.“ Ispružio je ruku, napipavajući svoj vrč; Kepler ga kradomice gurnu u njegovu raširenu šaku. „Sećate se kad smo ga negovali, gospodine, u Dančevoj kući? Ona rana nije nikada sasvim zarasla. Zaklinjao se da po njoj može da oseti predstojeće promene vremena.
„Mislili smo da će umreti“, reče Kepler. Kepec je klimnuo glavom. „Imali ste poštovanja prema njemu, gospodine, uviđali ste njegove vrednosti, baš kao i ja.“
Kepler se trže. Da li je to bilo tačno? „Bio je pun života“, reče on. „Аli on je nitkov, ipak.“
„О, da!“ Nastade pauza, a Jepe se naglo zasmeja. „Reći ću vam nešto da vas razveselim, ipak. Znali ste da je Danac dopustio Tengnagelu da se oženi njegovom ćerkom, jer je ta žena bila noseća? Ali to žgebe nije bilo Tengnagelovo delo. Feliks je tamo bio pre njega.“
„А da li je Junker to znao?“
„Svakako. Ali nije ga bilo briga. Njega je jedino zanimalo da učestvuje u bogatstvu Brahea. Vi biste, ipak, gospodine, trebalo da shvatate tu šalu. Ono za što vas je Tengnagel prevario, sada je nasledilo Italijanovo kopile.“
„Da“, reče Kepler, „Zgodna predstava“, i nasmeja se, ali preko volje; između rogonje i šašavka nije bilo šta da se bira. Osetio je uobičajenu nelagodnost; kepec je previše znao. „А gde je sada Italijan?“ upitao je. „U zatvoru ili opet u bekstvu?“
Jepe naruči još dva piva i dopusti Kepleru da plati.
„Ра, i jedno i drugo, na neki način“, reče on. „Nikada nije mogao da bude na miru, taj. U Rimu je imao priliku da bude gospodin, jer je imao prijatelja i zaštitnika, čak je imao i papinu naklonost, Njene Svetosti Klementa, kako bi to on rekao. Ali je previše pio i previše se kockao i govorio suviše otvoreno i stvarao neprijatelje. Jednoga dana u tuči oko poena u igri s reketima probio je jednom igraču gušu i usmrtio ga. Pobegao je iz grada i otplovio na Maltu, gde je mislio da će nam vitezovi pružiti utočište. Bacili su ga u tamnicu. Bio je bučan gost, međutim, kao što možete i zamisliti, a posle nedelju dana bilo im je drago da mu dopuste da pobegne.“ Jedna mačka skoči s brzom gracioznošću na šank na koji je krčmar bio oslonjen i slušao. Jepe otpi piva i obrisa usta rukavom. „Mesecima smo lutali kroz mediteranske luke, dok su nam vatikanski špijuni bili za petama. Onda smo čuli neku priču o pomilovanju koje je dao papa, pa iako sam ga upozorio da je to trik, on je samo hteo da se vrati u Rim. U luci Erkole, carinici, španski zvrndovi, procenili su da je neki krijumčar pa su ga bacili u ćelije. Kada su ga napokon pustili da ode, naš brod za Rim već je isplovio. Stajao je na obali i posmatrao ga kako odlazi, crveno jedro, sećam se. Plakao je od besa i zbog sebe, najzad poražen. Njegov prtljag već je bio na brodu i. ništa mu nije bilo ostalo.“
Izašli su iz krčme. Ledeni vetar duvao je s reke, a snežne pahuljice se kovitlale u vazduhu. Kepler je pomogao kepecu da uzjaše. „Zbogom“, reče Jepe, „više se nećemo sresti, čini mi se.“ Poni je tukao kopitama i nervozno rzao, njušeći nepogodu koja je nadolazila. Jepe se osmehnu dok se slepo lice mrštilo. „Umro je, znate, gospodine, na toj plaži u luci Erkole, psujući Boga i sve Špance. Stare rane su se otvorile, a imao je i groznicu. Na samrti sam mu držao ruku. Dao mi je dukat da platim misu za njegovu dušu.“
Kepler odvrati pogled. Tuga je navirala u njemu, napeta i čudnovata kao suze u snu, i isto toliko kratka. „Bio je pun života“, reče on.
Jepe klimnu glavom. „Mislim da ste mu zavideli na tome, gospodine?“
„Da“, saglasi se s blagim iznenađenjem, „da, zavideo sam mu na tome.“ Pružio je kepecu jedan florin.
„Još jedna misa? Ljubazni ste, gospodine.“
„Каkо ćete živeti u Pragu? Hoćete li naći neko mesto?“
„Ра ja imam nameštenje.“
„Stvarno?“
„Da“ i opet se nasmeja. I dok ga je posmatrao kako se polako udaljava kroz sneg, Kepler shvati da ga nije pitao ko ga je to oslepio. Možda je i bolje bilo da ne zna.
Те noći usnio je san, jedan od onih prisilnih velikih i mračnih zapleta kakve povremeno usnuli um ume da izleže, opširan i enigmatičan i pun neobjašnjivih značenja. Pojavila su se dobro poznata lica, brljiva i malo sluđena, glumci iz snova koji nisu imali vremena da nauče svoje uloge. Italijan je ušao, odeven kao rozekrucijanski vitez. U ruci je nosio malu pozlaćenu statuu koja je najednom oživela i progovorila. Imala je Reginino lice. Proslavljala se neka svečana i složena ceremonija, a Kepler je shvatio da je to bilo alhemičarsko venčanje tame i svetlosti. Probudio se pri nejasnom sjaju zimske zore. Sneg je napolju brzo padao, a njegova neodređena senka kretala se po zidu pored kreveta. Neka čudna sreća opet mu se sakupila u srcu, kao da je problem koji je čitavog života nosio bio razrešen; bila je to tako čvrsta i fina sreća da se nije raspršila čak ni kada se setio da je, šest meseci ranije, u svojoj dvadeset i sedmoj godini, u Falačkoj, od upale mozga, umrla Regina.
*

Paslika tog sna nikada nije u potpunosti izbledela. Njen srebrnast sjaj bio je tajanstveno prisutan na svakoj stranici njegove knjige o harmoniji sveta, koju je dovršio u iznenadnoj izbezumljenosti u proleće 1618. Carevina je hrlila pravo u rat, a jedva da je to primećivala. Trideset godina sakupljao je materijal i alate za tu, konačnu sintezu. A sada je, kao poludeli ribar, vukao konopce svoje mreže iz svih pravaca. Bio je u zanosu. Bezbroj puta zatekao je sebe kako sedi za stolom, ili kako šeta gradskim zidinama po kiši, a da se pri tome jedva sećao kako je tamo dospeo. Odgovarajući na neku Suzaninu opasku, shvatio bi da je čitav čas prošao otkad je ona progovorila. Po noći bi moždane vijuge koje su se uvrtale greškom zapale u vreću snova, a izjutra bi se s mukom izvlačile obavijene istim mislima, kao da nije bilo nikakvog prekida. Više nije bio mladić, bio je slabog zdravlja, a ponekad je sebe zamišljao kao neku stvar napravljenu od krpa i slame koja mlitavo visi o velikoj i okrugioj glavi, kao one lutke koje je toliko želeo kao dete, okačene za kosu u radnji nekog lutkara.
Harmonia mundi za njega je bila neka nova vrsta rada. Ranije, putovao je u nepoznato, a knjige koje je na povratku donosio bile su fragmentarne i enigmatske karte koje na izgled nisu imale nikakve uzajamne veze. Sada je shvatio da to nisu bile mape ostrva neke Indije, već raznih delova obale jednog velikog sveta. Harmonia je predstavljala njihovu sintezu. Mreža koju je ucrtavao pretvorila se u koordinate neke kugle. To mu je izgledalo kao prikladna slika, jer zar sfera i krug nisu predstavljali osnove zakona harmonije sveta? Mnogo godina ranije, definisao je harmoniju kao ono što duša stvara uočavajući kako izvesne proporcije u svetu odgovaraju prototipovima koji postoje u duši. Kako se na proporcije nailazi na sve strane, u muzici i u kretanju planeta, u ljudskim i biljnim oblicima, ljudskim sudbinama čak, one su samo odnosi i ne postoje mimo duše koja opaža. Kako je takvo opažanje moguće? Seljaci i deca, varvari, životinje čak, osećaju harmoniju tona. Prema tome, mora biti da je opažanje instinkt u duši, zasnovano na dubokoj i suštinskoj geometriji, onoj geometriji koja je izvedena iz prostog deljenja krugova. Već dugo vremena smatrao je da je to tako. Sada je preduzeo onaj kratak korak do spajanja simbola i predmeta. Krug je nosilac čistih harmonija, čiste harmonije su prirođene duši, pa su tako duša i krug jedno te isto.
Kakva jednostavnost, kakva lepota. To su bili kvaliteti koji su ga podržali da istraje kroz iscrpljenost i povremene napade besa pred nerazumljivošću materijala. Stari naučnici su pokušavali da objasne harmoniju putem mistike brojeva pa su se utapali u složenosti i bezvrednoj magiji. Međutim, razlog zbog koga izvesni odnosi stvaraju sklad a drugi nesklad ne može se naći u aritmetici, već u geometriji, a naročito u podeli kruga pomoću pravilnih poligona. U tome je bila lepota. A jednostavnost je bila u tome što se harmonični rezultati stvaraju samo putem onih poligona koji se mogu konstruisati jedino šestarom i lenjirom, alatkama klasične geometrije.
On će pokazati da je čovek uistinu magnum miraculum. Sveštenici i astrolozi će reći da nismo ništa, ilovača, pepeo i sokovi. Ali Bog je stvorio svet prema istim onim zakonima harmonije koje i svinjar ima u svom srcu. Da li položaji planeta utiču na nas? Da, ali Zodijak nije stvarno postojeći luk, samo slika duše projektovane na nebu. Mi ne patimo, već delamo, nismo pod uticajem već sami predstavljamo uticaje.
To su bile vazdušaste visine po kojima se kretao. Vrtelo mu se u glavi. Vid mu je slabio, sve ono što je gledao podrhtavalo je kao da je ispod vode ili u dimu. San je postao neka vrsta spoticanja kroz mračan prostor: Spuštajući se s nekog visokog uzleta misli, zatekao bi Suzanu kako ga drma uplašena, kao da je neki mesečar koga je izbavila sa ruba.
„Šta je bilo, šta?“ mrmljao je, misleći na požar i poplavu, decu mrtvu, rukopise ukradene. Rukama mu je držala lice.
„Oh Keplere, Keplere...“
Sada se vratio skroz natrag do Mysteriuma i teorije koja je godinama predstavljala njegovu sreću i njegovu stalnu nadu, do ugradnje pet pravilnih tela u intervale između planeta. Njegovo otkriće zakona elipse u Astronomia nova zadalo je udarac toj ideji, ali udarac koji nije bio dovoljno snažan da uništi njegovu veru. Pravila proste harmonije moraju se na neki način naterati da objasne nepravilnosti u ovom modelu sveta. Taj problem ga je oduševljavao. Nova astronomija koju je izumeo razorila je stare simetrije; zato mora da pronađe nove i finije.
Počeo je tako što je pokušao da periodima revolucije planeta pripiše harmonične odnose kakve nalažu muzičke mere. Ali nije uspelo. Zatim je pokušao da razazna harmonični niz u veličinama ili zapreminama planeta. I opet nije uspeo. Onda je pokušao da uklopi najmanje i najveće solarno rastojanje u skalu, ispitao odnose minimalnih i maksimalnih brzina i promenljivih perioda koji su potrebni svakoj planeti da rotira po jedinici dužine svoje orbite. I onda na kraju, finim trikom tako što je mesto posmatranja postavio ne na Zemlju već na Sunce i odande izračunao razlike u ugaonim brzinama koje bi posmatrač na Suncu mogao očekivati da vidi, pronašao ga je. Jer postavljajući ta dva ekstrema brzina tako posmatranih jednog prema drugom, i u kombinovanim parovima među drugim planetama, izvukao je intervale kompletne skale, kako molske tako i durske. Nebeska kretanja, mogao je onda da napiše, nisu ništa drugo do neprekidna pesma za više glasova, opažena ne uhom nego duhom, uobličena muzika koja postavlja graničnike u neizmernom protoku vremena.
Još nije bio gotov, ni izbliza. U Misterium-u je pitao kakva je veza između vremena koje je potrebno nekoj planeti da dovrši svoju putanju i njenog rastojanja od Sunca, i nije našao zadovoljavajući odgovor. Sada se pitanje vratilo neodložnije nego ikad. Pošto Sunce upravlja kretanjima planeta, a smatrao je da je tako, onda to kretanje mora da stoji u vezi sa solarnim rastojanjima ili bi inače svemir bio besmislena i proizvoljna tvorevina. Ovo je bio najtamniji čas njegove duge noći. Mesecima je skapavao nad ovim problemom, koristeći se Tihovim rezultatima posmatranja kao ogromnim točkovima sa slovima nekog kabaliste. A kada je rešenje došlo, došlo je, kao i uvek, na zadnja vrata razuma, oklevajući stidljivo, kao anđeo obznanitelj preneražen ogromnošću njegovog puta. Jednog jutra, sredinom maja, dok je Evropa opasivala svoj mač, osetio je kako ga je dotakao vrh krila i začuo kako neki blagi glas kaže Ovde sam.
Izgledalo je nevažno, obična sitnica. Stajalo je na stranici i nije izgledalo ništa značajnije od, recimo, bilo čega, obične fusnote kod Euklida, jednog od Galilejevih anagrama, delića besmislice iz ružnog sna nekog đaka, a ipak je to bila jedna trećina njegovih večnih zakona i potporni most između harmoničnih odnosa i pravilnih tela. Pisalo je da se kvadrati revolucija bilo koje dve planete odnose kao i kubovi njihovih srednjih rastojanja od Sunca. To je bio trijumf. To mu je pokazalo da neslaganja u rastojanju koja su preostala pošto su ubačeni pravilni poligoni između orbita planeta nisu bila manjkavost njegovih proračuna već neizbežne posledice dominantnog principa harmonije. Svet je, shvatio je napokon, beskrajno kompleksnija i suptilnija tvorevina nego što je to on ili bilo ko drugi zamišljao. Osluškivao je u nadi da će čuti melodiju, a tu su bile simfonije. Kako samo nije bio u pravu kada je tražio geometrijski dovršen, zatvoren kosmos! Običan satni mehanizam ne može postojati van realnosti, koja je vrhunac harmonije. Pravilna tela su materijal, ali harmonija je oblik. Tela opisuju sirovu masu, harmonija propisuje finu strukturu, čime celina postaje ono što jeste, savršeno umetničko delo.
Dve nedelje pošto je formulisao taj zakon knjiga je bila gotova. Odmah je krenuo sa štampanjem, u nekoj vrsti panike, kao da bi požar ili poplava, nešto čega se najviše plašio, ili neki drugi bauk mogli da se sruče na njega pre no što uspe da objavi svoj testament. Osim toga, i štampanje je bilo nekakav posao, pa kako je onda mogao jednostavno da se zaustavi? Putanja u koju je još davno ušao još dugo će trajati, odneće ga kroz nove knjige, u mršave tokove njegove karijere. Pa čak i da je bio u stanju da se odmori, odmor je bio nedopustiv, jer tada bi morao da se suoči, u strašnoj tišini, s onim demonom koji je počeo da mu se penje uz leđa, čiji je vreo dah osećao na svom vratu.
Harmonija sveta godinama ga je opsedala, ogroman teret koji ga je pritiskao; sada je bio svestan čudnog osećanja lakoće, skoro bezbrižnosti, kao da je opet popio dozu Vinklmanovog narkotisanog vina. To je bio demon. Prepoznao ga je. I ranije ga je sretao, jedno te isto osećanje, kada je, u knjizi Astronomia nova, dragovoljno odbacio godine rada zarad jedne greške od nekoliko lučnih minuta, ne zato što je grešio svih tih godina – mada jeste – već da bi razorio prošlost, ljudsku i beznadežno manjkavu prošlost, i krenuo iz početka s pokušajem da dostigne savršenstvo: ono isto nesmotreno, euforično osećanje njihanja na rubu dok mu veseli glas šapuće na uho skoči.
*

Drugi i daleko manje primamljivi bezdani ukazivali su mu se pod nogama. Svet koji je nekada izgledao tako širok, svakodnevno se sužavao. Vojska Falačke bila je poražena u bici na Beloj gori, a Bohemiju su ponovo osvojili katolici, ali verski rat je još uvek besneo. Carevina je bila u plamenu, a on se nalazio na najvišem spratu. Mogao je da čuje kako vatre grme iza njega, rušenje zidova i pucanje drvene građe dok je još jedno stepenište popuštalo. Pred njim je bio samo razlupan prozor i iznenadni studeni plavi vazduh. Kada su u jesen 1619. godine izbornik Fridrih i njegova žena, princeza Elizabeta, ušli u Prag kako bi prihvatio krunu koju su mu bohemijski protestanti ponudili, Harmonija sveta već je bila u štamparskim presama, a Kepler je imao vremena da samo s poslednjih nekoliko primeraka ukloni posvetu engleskom kralju Džejmsu, ocu princezinom. Nije mu bila potrebna ta veza koja bi ga obeležila kao sumnjivog. Čak ni njegovi napadi na bratstvo rozekrucijanaca i njegove svađe s engleskim rozekrucijancem Robertom Fladom, nisu mu doneli slavu: carske partije, kako je bio čuo, tražile su ono što je morao da krije, da s ponosom maše tom preterano srdačnom lojalnošču prema svom katoličkom caru Ferdinandu. Očajavao je, nije bio dobar u politici. Nije čak bio više ni siguran ko se protiv koga borio u tom ratu. Bohemijski baroni nisu prihvatili poraz kod Bele gore, ali oni su predstavljali samo lokalnu smutnju: sada se govorkalo da su Francuzi, pa čak i Danci, bili tu umešani. Kepler je bio zbunjen. Da li su ta daleka kraljevstva zaista toliko brinula za veru i sudbinu male Bohemije? Mora da je sve to zavera. Rozekrucijanci su za to bili krivi, ili Vatikan.
Sada se, kao što je i znao da hoće, stari točak okrenuo: svim luterancima bilo je naređeno da napuste Linc. Kao carski matematičar, bar po tituli, Kepler je mogao da se nada izuzimanju. Prestao je sa svojim hodočašćima Vinklmanovoj napuštenoj radnji i klonio se verskih službi. Ali nevidljivi spletkaroši nisu se tako lako mogli odvratiti. Katoličke vlasti oduzele su mu biblioteku. S gorčinom se divio preciznosti njihovog cilja; teško je bilo izdržati taj udarac. A onda, skoro da je bilo komično, luteranci su izbacili jednog posebnog mučitelja u liku pastora Hiclera. Kepler se osećao kao da je sateran u ugao, stari, zbunjeni pacov.
Javni nemir se uklopio u tamu njegovog srca, gde je besneo lični rat. Nije mogao da razazna šta je bio uzrok borbe niti nagrada za koju se borio. S jedne strane bilo je sve ono što mu je bilo drago, njegov rad, njegova ljubav prema ženi i deci, njegovo mišljenje; a s druge strane bilo je ono što nije mogao da imenuje, pijana snaga koja nema lice. Da nije to ipak bio, pitao se, demon koji se uzdigao s poslednjih stranica knjige Harmonia mundi koji se nagojio od nesreće sveta? Upravo tada je počeo da sumnja da postoji veza između njegovih unutrašnjih pomama i evropskog rata i da se plaši za svoj zdrav razum. Pobegao je s tog bojišta u umrtvljujuće mukotrpan rad na Tabulae Rudolphinae. Tamo, između stubaca životnog dela Tiha Brahea, mogao je da se krije. Ali ne zadugo. Taj manevar je uskoro bio iscrpljen. Onda je krenuo na prvo od svojih frenetičnih lutanja. Na putu se osećao lakše, ratni sukob u njemu se primirio na neko vreme zbog nedaća i razočaranja na putu. Izgledalo je da je demon to i želeo.
Kao izgovor koristio je novac koji mu je kruna dugovala. Štampanje Tabela biće skup posao. Krenuo je u Beč na Ferdinandov dvor. Posle četiri meseca cenkanja tamo osvojio je bedno delimično namirenje od 6.000 florina. Blagajna, međutim, pametnija i brižljivija od Cara, odmah je prenela nadležnost za isplatu na tri grada, Nirnberg, Kempten i Memingen. Kepler se opet otisnuo, a činilo mu se da čuje kako Beč puca u opštem veselju iza njega. Pred kraj zime sakupio je iz škrtih kasa triju gradova 2.000 florina. To će biti dovoljno da se kupi papir za Tabele. Taj napor ga je i iscrpeo i on se umorno kretao put kuće.
Kada je stigao u Linc, zatekao je grad pretvoren u vojni logor. Bavarski garnizon koji je Car tamo poslao bio je raspoređen po kućama na sve strane. Kod štampara Planka jedno odeljenje vojnika bilo se smestilo za ručak između presa, a njihov smrad je nadjačavao poznate mirise boje i mašinskog ulja. Sav posao bio je obustavljen. Nezainteresovano su ga posmatrali dok je pred njima poigravao u bespomoćnom besu. Kao da je među njih pao s neke druge planete. Uglavnom su bili sinovi siromašnih farmera. Kada je štampanje najzad krenulo, počeli su da pokazuju neku detinjastu zainteresovanost za taj posao: mali broj njih je ranije video kako mašina radi. Okupili bi se oko Plankovih ljudi u nemim grupicama, buljili i tiho disali kao stoka kraj plota. Iznenadni beli rascvat izvučenog otiska nikada nije prošao a da nije izazvao opšti uzdah iznenađenja i zadovoljstva. Kasnije, pošto se zaprepašćujuća činjenica upila u njihovo poimanje da je Kepler bio jedini uzrok tog moćnog napora, oni su svoju zastrašenu pažnju usmerili na njega. Tiskali bi se da bi mu se približili dok je bio za tezgama ili kraj korektorskog stola, pokušavajući da dokuče iz njegovog govora o keglama, impresumu i šmustiklama neki ključ za tajnu njegove čarolije. A povremeno bi sakupili dovoljno hrabrosti da mu ponude vrč piva ili malo duvana, dok su se besno cerili svojim čizmama i preznojavali. Privikao se na njihovu prisutnost i prestao da na njih obraća pažnju, sem što bi mu nešto s vremena na vreme progovorilo, u isti mah i blago i uporno, iz te tople i bučne gomile života što mu je pritiskala leđa. Tada bi se opet razbesneo, derao u njihova zabezeknuta lica, mahao rukama dok je lupajući nogama o pod izlazio iz radnje.
U proleće su se pobunili luteranski seljaci, umorni od mrcvarenja i gladi, a najviše siti svog arogantnog Cara. Preleteli su preko severne Austrije, pomahnitali zbog uspeha, ne verujući sopstvenoj snazi. Početkom leta bili su pod zidinama Linca. Opsada je trajala dva meseca. Grad je bio loše utvrđen i ubrzo je za ishranu spao na konjsko meso i supu od kopriva. Keplerova kuća bila je uza same zidine i iz njegove radne sobe mogao je da gleda dole preko šanaca i predgrađa gde su se odvijale najžešće bitke. Kako su, gledani odozgo, protagonisti izgledali sićušni, a kako su se opet dobro videli njihova krv i prosute utrobe. Miris smrti ga je zapljuskivao dok je radio. Jedno odeljenje vojnika bilo je smešteno u njegovoj kući. Neke od njih je prepoznao iz štamparije. Mislio je da će mu se deca uplašiti, ali ona kao da su na sve to gledala kao na neku divnu igru. Jednoga jutra, usred ljutog okršaja, došla su da mu saopšte da mrtav vojnik leži u njegovom krevetu.
„Mrtav, kažete? Ne, ne, on je samo ranjen; vaša ga je mama tamo smestila da se odmori.“
Kordula je odmahivala glavom. Tako ozbiljna devojčica! „Оn je mrtav” reče ona odlučno. „Muva mu je u ustima.“
Pred kraj juna seljačke snage su jedne noći probile zid i zapalile deo ulice pre nego što su ih potisnuli. Plankova radnja bila je uništena, a sa njom i svi tabaci Tabela koji su do tada bili odštampani. Kepler je odlučio da je vreme da krene. Početkom oktobra, opsada je već davno bila prestala, a seljaci slomljeni, spakovao je sve što je imao i našao se na putu za Ulm, ekskomuniciran i bez prebijene pare, da se više nikada tu ne vrati.
U Ulmu je neko vreme skoro bio srećan. Bio je ostavio Suzanu i decu u Regensburgu i, ponovo sam posle toliko godina, osetio kao da se vreme na neki čaroban način zavrnulo i on ponovo bio u Gracu, ili čak Tibingenu, u doba kad život nije čestito ni počeo, a budućnost bila beskonačna. Gradski lekar Georg Horst, poznanik još iz praških dana. iznajmio mu je malu kuću u ulici Raben. Pronašao je nekog štampara, Jonasa Zaura. Na početku, posao je dobro napredovao. Još uvek je zamišljao da će mu Tabele doneti bogatstvo. Po čitave dane je provodio u štampariji. Subotom uveče bi se on i Georg Horst brzo zajedno napili i do u sitne sate raspravljali o astronomiji i politici.
Ali on nije mogao zadugo da sedi s mirom. Stari nemir ponovo se javio u njegovom srcu. Štampar Zaur bio je dostojan svoga imena pa je dolazilo do svađa. I opet je Kepler okrenuo svoje nade k Tibingenu i Mihaelu Mestlinu; da li bi Grupenbah, koji je štampao Mysterium, mogao da mu dovrši Tabele. Pisao je Mestlinu, pa pošto nije dobio odgovor, krenuo je pešice u Tibingen. Ali to je bio februar, vreme je bilo loše, i dva dana kasnije zaustavio se na raskrsnici usred polja s repom, iscrpljen i sav očajan, ali ne toliko da ne bi mogao da shvati, s nastranom veselošću, kako je čitav njegov život bio sabran u toj njegovoj slici, čovečuljak, mokar i umoran, kako se premišlja na račvi puta. Vratio se. Gradski savet u Eslingenu poklonio mu je konja, koji je dobijen od gradske kuće za nemoćne. Životinja ga je dovoljno hrabro odnela do Ulma, a onda izdahnula pod njim. I opet je video svu prikladnost, taj trijumfalni ulazak, na skrhanoj kljusini, u grad u kome je jedva bio poznat. Pomirio se sa Jonasom Zaurom, i napokon, posle dvadeset godina, Tabele su bile dovedene do kraja.
Dvojica rođaka Tiha Brahea posetila su ga jednog dana u njegovom stanu u ulici Raben, Holgar Rozenkrands, sin državnika, i Norvežanin Aksel Gildenstjern. Bili su na putu za Englesku. Kepler je razmišljao. Voton, ambasador kralja Džejmsa u Pragu, jednom ga je nagovarao da dođe u Englesku. Rozenkrands i Gildenstjern bili su srećni da ga povedu sa sobom. Nešto ga je zadržalo. Kako bi mogao da napusti svoju domovinu, bez obzira koliko su strašni bili ratni potresi? Ništa mu nije bilo preostalo do da ode u Prag. Bar je imao Tabele da ponudi Caru. Nije imalo izgleda da to bude dovoljno. Njegovo vreme bilo je prošlo. Čak se i Rudolf u svojim poslednjim danima zamorio od svoga matematičara. Ali nekud je morao da ode, da učini nešto, pa se tako ukrcao na skelu koja je išla u pravcu glavnog grada, gde ga je, a da to niko od njih nije znao, očekivao Valenštajn.
*
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kepler - Džon Banvil  - Page 2 Empty Re: Kepler - Džon Banvil

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 11:18 am

Kepler - Džon Banvil  - Page 2 0_b9c23_a48f9e15_XL


Sada, grejući svoje promrzline uz vatru u kući Hilebranda Biliga, razmišljao je o vremenu koje je proveo u Zaganu. Ako ništa drugo, bio je bar utočište gde se na neko vreme primirio a nemir njegovog srca se hranio onim što je njegov novi gospodar činio. Valenštajnov svet sav se sastojao od buke i događaja, beskonačnog dolaženja i odlaženja uz pratnju udaljenih kanonada i topota konja u ponoć: kao da je i on bio u begu od nekog neumoljivog ličnog demona. Ipak, Kepler nije nikada poznavao nekog ko se tako uklapao u oblik i veličinu prostora koji mu je bio dodeljen. Kakva bi to praznina mogla biti u njemu koju bi đavo što se prikrada mogao da traži za svoj dom?
Bilig je vredno pregledao račune krčme za kuhinjskim stolom, ližući vrh olovke i uzdišući. Frau Bilig je sedela pored njega i krpila dečje čarape. Kao da ih je Direr naslikao. Promaja koja je dolazila od prozora lelujala je plamen sveće. Čuo se zvuk vetra i kiše, prigušena arlauka onih što subotom uveče terevenče u krčmi, pucketanje vatre, hrkanje starog psa, ali ispod svega toga vladala je duboka tišina, potajna i nenarušiva, možda tišina same zemlje. Pa, Isuse dragi, zar sam ja dom napustio da bih se upustio u ovu ludu pustolovinu.
U početku se čuvao Valenštajna. Plašio se da ga ne kupi kao igračku, jer poznata je bila opšta opsednutost astrologijom. Kepler je bio i prestar i preumoran da bi se ponovo prihvatio te igre nagađanja i licemerja. Mesecima se suzdržavao, brinući zbog uslova koje mu je Valenštajn nudio, u želji da sazna šta će se od njega zahtevati zauzvrat. Razgovor, rekao je Valenštajn, smešeći se, vaše društvo, korist od vaše učenosti. Car, s loše prikrivenim oduševljenjem, nagovarao ga je da prihvati ponuđeno mesto, pa je iskoristio i priliku da na Valenštajna prenese znatan dug krune prema matematičaru. Valenštajn nije negodovao; od njegove umiljatosti Keplerovo srce je premiralo. Astronom će isto tako dobiti i jednu godišnju stipendiju od 1.000 florina iz zaganske riznice, kuću u Gričinu gde je general imao svoj dvorac i pravo na korišćenje štamparske prese s dovoljno papira za bilo kоје knjige kоје bi on želeo da objavi, a sve to bez uslova ili nekih prepreka. Kepler se usudio da se nada. „Da li bi to moglo biti, najzad, da li bi to moglo biti...“
E, nije moglo. Valenštajn je doista mislio da je nabavio jednog pitomog astrologa. Vremenom, posle mnogo sukoba, dogovorili su se da Kepler obezbedi podatke na osnovu kojih bi neki čarobnjaci koji imaju više volje sastavljali horoskope i kalendare. Što se ostalog tiče, bio je slobodan da radi kako mu je volja. Nije video nikakvog znaka da će carski dug biti podmiren, niti da će dobiti štampariju ni papir koji su mu bili obećani. Stvari su mogle i lošije da stoje. Bar je bila ta kuća, a čak je, s vremena na vreme, dobijao ponešto od svoje plate u vidu akontacije. Ako nije bio srećan, nije bio ni očajan. Hiclerova reč mu se vratila: mlaka. Zagan je bio varvarsko mesto, njegovi ljudi čudni i hladni, njihov dijalekt nerazumljiv. Bilo je malo razonode. Jednom je otputovao do Tibingena i divno proveo podnapitih mesec dana sa Mestlinom, gluvim i izlapelim sada, ali veselim uprkos tome. A jednoga dana mu je došla Suzana, s izrazom pomešanog zadovoljstva i iznenađenja, da bi objavila da je noseća.
„Таkо mi Boga“, reče on, „nisam tako star kao što sam mislio, a?“
„Nisi uopšte star, moj dragi, dragi Kepleru.“
Poljubila ga je, pa su se smejali, skoro postiđeni, zato što dele staru krivicu. Kako je to bio srećan dan, možda najbolji od svih dana tog zabavnog i dostojanstvenog, neprikladnog i sjajnog braka.
Valenštajn je izgubio interes za njega. čak i za njegove razgovore. Pozivi u dvorac su se proredili, a onda potpuno prestali, a Keplerov patron postao je stilizovano i povremeno prisustvo koje se ponekad moglo ugledati na rastojanju iza drveća, na vidiku ili na dugoj padini brda nekog sunčanog popodneva, kako kaska na konju među svojim pomoćnicima, kruta figura koja u ritmu klima glavom, kao neki sveti kip koji nose u kratkoj procesiji na blagdan. A onda, kao da je zaista pamćenje nekog svetovnog božanstva bilo podstaknuto, radnici s kolicima dokotrljali su jednoga dana, i izručili pred Keplerova vrata veliku gomilu mašinerije. Bila je to štamparska presa.
Sada je opet mogao da radi. Mogle su pare da se zarade na almanasima i kalendarima za moreplovce. Ali bio je bolestan te zime, bio je loše sa stomakom, a mnogo je patio od peska i kostobolje. Godine su ga teško pritiskale. Pomoćnik mu je bio potreban. U nekoj knjižici koja mu je bila poslata iz Strazbura našao je na stranici za posvetu javno pismo koje mu je naslovio sam autor, Jakob Barč, nudeći svoje ponizne usluge carskom astronomu. Kepler je bio polaskan pa je otpisao i pozvao učenika da dođe u Zagan. Barč je bio višestruki blagoslov. Bio je mlad, i poletan i zamarao je Keplera svojim nemogućim entuzijazmom. Kepler ga je zavoleo, ipak, a imao bi manje nevolja od toga što su se orodili da Suzana, njegova ćerka, a Barčova verenica, nije u sebi imala toliko Milerovih crta.
Mladić je dragovoljno preuzeo dirinčenje s almanasima, a Kepler je slobodno mogao da se vrati željenom projektu, svom snu o putu na Mesec. Veći deo te poslednje godine u Zaganu posvetio je knjizi Somnium. Ni jedna od njegovih knjiga nije mu pružila tako čudno zadovoljstvo kao ta. Bilo je to kao da se neka stara melodija čežnje i ljubavi napokon oslobodila. Priča o dečaku Durakotusu i njegovoj majci Filoksildi, veštici, i čudnim i zakržljalim stvorenjima s Meseca, ispunjavala ga je tihim unutrašnjim smehom prema samom sebi, njegovoj nauci, blagoj ludosti svega.
„Onda, prenoćićete ovde, doktore?“ Frau Bilig ga je posmatrala, dok su joj igle zastale.
„Da“, reče, „naravno; i hvala vam.“ Hilebrand Bilig podiže svoju izmučenu glavu sa svojih računa i bolno se osmehnu. „Možda biste mi pomogli s ovim brojkama, jer ne mogu s njima da izađem na kraj!“
„Da, rado.“
Hoće da znaju šta me je stvarno dovelo ovamo. O da, to žele. A onda, i ja to želim.
Kada je završio Somnium došlo je do nove krize, kao što je i znao da će doći. Otkud sad, taj nestašan nagon da se razori delo njegovog intelekta i da se jurne na luda putovanja u pravi svet? U Zaganu mu se činilo da je opsednut, ne nekim duhom već nečim nalik na pamćenje koje je tako živo da se ponekad činilo da će se pretvoriti u neku fizičku prisutnost. Bilo je to kao da je zaturio neku dragocenu sitnicu, pa zaboravio na nju. a da ga je njen gubitak ipak mučio. Sada se naglo prisetio Tiha Brahea kako bosonog stoji ispred njegove sobe dok kišovito jutro sviće nad Hradčanima, onog izgubljenog i zbunjenog izraza na njegovom licu, čoveka na samrti koji prekasno traži život koji je propustio, koji mu je njegov rad oteo. Kepler zadrhta. Da li je to bio isti taj izraz koji su Biligovi sada videli, na njegovom licu?
Suzana ga je netremice gledala u neverici. Nije hteo da joj susretne pogled. „Ali zašto. zašto?“ reče ona. „Šta će se time dobiti?"
„Moram da idem.“ U Lincu je morao da se postara oko obveznica. Valenštajn je bio u nemilosti, bio je otpušten. Car je zasedao sa skupštinom u Regensburgu, obezbeđujući da ga sin nasledi. „Duguje mi pare, moram da završim posao, moram da idem.”
„Dragi moj“, reče Suzana, pokušavajući da vidi da li bi šalom nešto uspela, „аkо odeš, očekivaću da vidim Sudnji dan pre no što se vratiš.“ Ali niko se nije nasmejao i ona dopusti da joj ruka ispadne iz njegove.
Otputovao je na jug u divlje zimsko vreme. Nije obraćao pažnju na elemente. Bio je spreman da ode sve do Praga ako bude potrebno, u Tibingen – u Vajlderštat! Ali Regensburg je bio dovoljno daleko. Znam da će me ovde susresti, prepoznaću ga po ružičastom krstu na grudima, i njegovoj gospi s njim. Jeste li tu? Ako sada priđem prozoru hoću li vas videti, tamo napolju, na kiši i u mraku, sve vas, kraljicu i smeonog viteza, smrt i đavola ...?
„Doktore, doktore, sada morate u krevet, da se odmorite, bolesni ste.“
„Каkо?“
„Drhtite.“
Bolestan? Zar je bio? Krv mu je vrila, a srce bilo kao prigušena grmljavina u grudima. Skoro se nasmejao: baš bi to ličilo na njega: ubeđen da mu je smrt bila blizu čitavog života, a onda da umre u srećnom neznanju. Ali ne. „Моrа da sam spavao.“ S mukom se uspravio u stolici, kašljući, pa ispruži uzdrhtale ruke k vatri. Pokaži im, svima pokaži, nikada neću umreti. Jer ovde nije došao da se nađe sa smrću već zbog nečeg sasvim drugog. Prevrni ravan kamen i eto ti: obilje i sram! „Takav sam san usnio, Biliže, takav san. Es war doch so schön.“
Šta ono beše rekao Jevrejin? Sve nam je rečeno, ali ništa objašnjeno. Da. Sve moramo da prihvatimo na reč. U tome je tajna. Kako je to jednostavno! Nasmešio se. Nije to bila samo obična knjiga koja je bila odbačena, već temelj životnog dela. Kao da to nije ni bilo važno. „Eh, moj prijatelju, takvi snovi...“
Kiša je tukla po svetu napolju. Ana Bilig priđe i napuni mu čašu punčom. Zahvalio јој je.
Ne umri nikad, ne umri nikad.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kepler - Džon Banvil  - Page 2 Empty Re: Kepler - Džon Banvil

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 11:18 am


Napomena


Standardne biografije su Maks Kaspar: Kepler, urednik i prevodilac C. Doris Helman (London, 1959) i J. L. E. Drajer: Tiho Brahe (Edinburg 1890). Takođe moram da pomenem, još jednom, svoj dug i divljenje prema delu Artura Kestlera Mesečari (London, 1959). Knjiga Frensisa A. Jejtsa The Rosicrucian Enlightement (London, 1972) takođe mi je pružila vredan uvid u život i misao XVII veka.
Zbog njihove pomoći i ohrabrenja, želim posebno da zahvalim Donu Sermanu i Ruti Danam, kao i svojoj supruzi Dženet.
Johanes Kepler umro je u Regensburgu 15. novembra 1630.


1 Igra reči. U engleskom jeziku postoji izreka: Ni riba ni meso ni čestita crvena haringa, koja se na naš jezik prevodi izrekom: nit’smrdi nit’miriše. (Prim. prev.)

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kepler - Džon Banvil  - Page 2 Empty Re: Kepler - Džon Banvil

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu