Arto Paasilinna-Urlajući mlinar

First topic message reminder :



Mlinar je zabavan i čak društven momak. Ali ga pokatkad obuzimaju sjeta i potištenost, pa tome traži lijeka povlačenjem u samoću i u urlanju... Uz to voli oponašati razne životinje i ljude. U zabačenoj sredini to s vremenom postaje sve više odbojno, pa se prema mlinaru rađa prvo nenaklonost, a zatim i otvoreno neprijateljstvo...

15


Urlik i bijeg


Tih dana Huttunen shvati, iz duševne bolnice neće izaći. I to zasigurno ne sada, a možda i nikada. Pokušao je još jedanput porazgovarati s liječnikom, ali ga ovaj nije više primio... Tek mu je prepisao tablete, koje mu je nasilni njegovatelj silom trpao u gušu.
Huttunen je mislio na svoj crveni mlin u Suukoskiju... Na savjetnicu Sanelmu Kayramo... A i na lijepo ljeto, od kojega je ovdje vidio tek isječak, kroz prozor s rešetkama. Osjećao se beskrajno bijedno. Pokušavao je razgovarati s ostalim pacijentima, ali maloumnici nisu poimali ništa od onoga što im je kazivao. Jedino je mogao povremeno, potajno popričati s Happolom.
Tako je prošlo nekoliko dana. Huttunenova potištenost je rasla. Dan za danom ležao je mirno u postelji i mozgao, kako se to njegova sudbina okrenula na zlo. Promatrao je rešetke ispred prozora, koje su ga odvajale od svijeta, hladno i sigurno. Ni jedan ih čovjek nije mogao svinuti svojom vlastitom snagom. A vrata su bila uvijek zaključana. Huttunen je pokušao razraditi i mogućnosti bijega u blagovaonici, ali tamo su bili stalno nazočni snažni njegovatelji, koji su nadzirali dvoranu. Bilo je to bezizgledno. U najgoremu slučaju, razmišljao je, ovu ustanovu neće više napustiti hodajući na vlastitim nogama. Tek kad umre, iznijet će ga odavle, u mrtvačnicu... I tamo će na njegovo tijelo navaliti neki osoran patolog sa sjekiricom, te će ga razuditi i raskomadati na dijelove, prikladne za liječnička istraživanja...
Pokatkad se noću osjećao toliko tjeskobno i strašno, da je morao ustajati iz postelje i po mračnoj sobi satima ići gore-dolje, kao što to čine životinje u kavezima. Huttunen se osjećao poput zatočenika, koji nije počinio nikakav zločin, poput osuđenika bez izrečene presude. Nije trebao ništa ispaštati, pa se zato nije mogao ni nadati slobodi. I općenito nije imao ništa, ni prava, ni obveza, ni izbora, ni mogućnosti. Ostajale su mu jedino njegove vlastite misli i njegov trajno neobuzdan nagon za slobodom, koji nije mogao zadovoljiti. Bio je uvjeren, poludjet će u toj sobi, sa svim tim ravnodušnim maloumnicima...
Jednoga mu je dana onaj mršav mlad čovjek, koji je neprestance mijenjao izraze lica, počeo pripovijedati o svojemu životu... Jadnik je govorio vrlo smušeno i zbrkano, pa je Huttunen mogao slijediti njegovo izlaganje tek s mnogo muke...
Bila je to strašna priča. Jadan je momak došao na svijet kao vanbračno dijete maloumne majke. Bio je izložen gladi i zlostavljanjima, u razdoblju dokle mu je sezalo sjećanje. Kad je majka iz nekoga razloga prispjela u zatvor, dijete su za malo novaca prodali nekome seljaku pijancu. Tamo je prekomjerno radio, morao služiti pijanome seljaku i pokvarenomu slugi. A budući da je i onda bio jako slabašan, uz sva ostala poniženja još su mu se i najokrutnije izrugivali. Uskratili su mu školu i čak bolnicu, premda je dobio grižu, tifus i najmanje dvaput upalu pluća... Kad je pak s petnaest iz ostave kriomice uzeo komad slanine, seljak ga je izveo pred sud. Poslije toga je završio u zatvoru. Dospio je u ćeliju nekome odvratnom, višestrukom ubojici, koji ga je skoro punu godinu zlostavljao svakoga dana. Kad je napokon pušten iz zatvora, cijelo se jedno ljeto skrivao u nekoj suši, hraneći se poglavito bobicama, mravljim jajašcima i žabama. Na jesen, pri dovoženju sijena, skrovište mu je otkriveno. Nisu ga po drugi put strpali u zatvor, već su ga dopremili ovamo u ustanovu za umobolne. Poslije toga mu je bilo srazmjerno dobro.
Plakao je... Huttunen ga pokuša tješiti, ali momak nije mogao zaustaviti potok suza. Huttunen se ražalostio još više nego ranije. Pitao se, zašto život mora biti toliko užasno težak...
Ubrzo je mršavko zaboravio cijelu svoju priču... Sjeo je na svoj ležaj i učestalo mijenjao izraze lica. Sad bi mu crte bile vesele, da bi već tren kasnije pokazivale nesigurnost i zatim strah. Huttunen si navuče pokrivač preko ušiju, osjećajući da će doista poludjeti.
Tijekom dvije daljnje noći Huttunen uopće nije spavao. Po danu ne bi ustajao iz postelje, a nije ni jeo ništa. Kad mu je pak predvečer Happola krišom ponudio cigaretu, okrenuo se prema zidu. Kakva korist od proklete cigarete, ako ne može spavati, a jelo mu se gadi?!
Noću bi Huttunen ponovno kružio prostorijom. Svi ostali bolesnici su spavali i hrkali. Mračni tipovi otraga u kutu bi povremeno puštali vjetrove. Mršavko je tiho plakao i jadikovao u snu. Huttunen je osjećao nekakav pritisak u glavi, sljepoočice su ga boljele, grlo mu se osušilo, a duh mu je bio potpuno zakočen. Počeo je cviljeti, tihim glasom. Zvuci su dolazili tugaljivo i prigušeno iz njegovoga grla, da bi zatim malo ojačali, dok napokon nije punom snagom izbio silan urlik. Svi bolesnici u sobi poskočiše u svojim posteljama, pa se prestrašeno stisnuše uz zid.
Huttunen je urlikao iz petnih žila, istjerujući glasom svu svoju muku, nagon za slobodom, svoju usamljenost i jad. Izgledalo je, kao da se od prodornoga urlanja u kamenim zidovima otvaraju pukotine, kao da željezni ležajevi tutnje pod silinom toga glasa. Svjetiljka na stropu se zanjihala, pa iznenadno plane. Tri njegovatelja upadnu u sobu i odvedu Huttunena do njegove postelje.
Željezni okvir je zacvilio, kad su ga srušili na leđa i udarcima šaka natjerali da se smiri.
Kad su njegovatelji otišli, a svjetiljka se ugasila, Happola priđe Huttunenovoj postelji.
- Grom i pakao...! - prošapće. - Što sam se uplašio!
- Ne mogu više izdržati - umorno reče Huttunen.
- Posudi mi svoj ključ, nestat ću.
Happola ga je razumio. Ali primijeti, kako od bijega nema koristi, jer će ga bolnica ubrzo vratiti. No Huttunen ostade pri svojoj odluci.
- Ako ubrzo ne izađem - rekao je - izgubit ću razum.
Happola se složi s njim. Znao je vrlo dobro, koliko je mučno ležati zasužnjen u bolnici, ako čovjek čezne za slobodom.
Te noći sklopiše utanačenje. Happolin smisao za posao nije mu dopuštao, da pripremi bijeg ne tražeći ništa za protuuslugu. Pojasnio je mlinaru, kako je prikladna naknada šest vreća ječmenoga brašna. Huttunen je tu cijenu smatrao primjerenom.
- Čim sve ponovno središ, poslat ćeš mi brašno na kolodvor u Oulu - pojasnio je Happola. - To uopće nije hitno, ali platiti moraš. Na koncu, tad sam i ja platio za ključ. A ni druge nisam izveo bez naknade.
Tad ispriča, prije tri godine pomogao je jednoj maloumnoj ženi, da izađe iz bolnice. Ta je pak kasnije postala najomiljenija bludnica u obalskome području Botničkoga zaljeva...
- Bila je vrlo privlačna žena... - pojasni Happola.
- Premda ponešto nemirna. Sad boravi u Ouluu, ali radi u Raaheu i Kokkoli. 23 Za ključ mi je platila valjano. Tako i ti misli na to, pa mi pošalji brašno.
Ubrzo poslije toga je Happola imao nekakvoga posla u gradu. Ta je noć Huttunenu bila prikladan trenutak za bijeg iz bolnice...
Kad su se svi u bolnici zavukli pod plahte i pokrivače, Happola svojim ključem otvori sobna vrata... Bez glasa šuljali su se muškarci kroz tihe hodnike velike zgrade, sve dok nisu prispjeli do kuhinje i praonice iza nje. U ostavi potražiše Huttunenovu građansku odjeću. Osobna imovina pacijenata čuvana je u kutijama od ljepenke. Huttunenova je bila najviša u prvome redu, jer je mlinar spadao među novima u bolnici. Navukavši vlastitu odjeću, pritegne pojas i provjeri novčarku. Nešto novca je nestalo, ali za divno čudo dio je još bio tu. U praznu kutiju od ljepenke ugura bolnički ogrtač, kapu i papuče, pa ju odloži natrag na mjesto.
- Ti se nećeš presvući? - začuđeno upita svojega druga.
Happola se, naime, šuljao hodnikom u bolničkoj pidžami...
- Ljeti ova odjeća zadovoljava - pojasni stručnjak za nekretnine. - Kad po danu obilazim gradom, to je nešto drugo. U ormaru za odjeću u praonici imam modno odijelo, ali ga za noćnih izleta ne oblačim. Pritom bih si tek nepotrebno kvario uglačane rubove.
Kroz sporedna vrata muškarci izađoše na škripav dvorišni šljunak. Popeli su se na brežuljak obrastao borovima, na kojem je stajao vodotoranj od crvenih opeka. Huttunen se okrene i pogleda natrag. Dolje je mirovala golema, mračna građevina... Nigdje nije gorjelo svjetlo, nitko nije slijedio bjegunce... Uteći iz ove kuće užasa bilo je nepojmljivo lako...
Kroz prozor u podkrovlju ženskoga odjela, prodiralo je jednolično jadikovanje. Neka nemirna pacijentica nije mogla zaspati...
Huttunen se naježi, začuvši tu neutješnu jadikovku.
I sam poželi zaurlati, kao neku vrstu odgovora toj nesretnici, koja je tako sažaljivo tugovala zbog svojih nepoznatih jada. I upravo kad je htio divlje zaurlati, začuje tih Happolin glas...
- To je Liisa Kastikainen... Ona tako jadikuje neprekidno već skoro dvije godine. Na jesen će biti točno tri godine. Sjećam se još, kako je dopremljena. Bila je stegnuta u pokrivače... Na početku su joj gurali čep u usta, ali je to odjelni liječnik zabranio, jer su joj ispadali zubi.
Od vodotornja je vodila cesta u grad. Muškarci su tiho koračali kroz sumračnu ljetnu noć. Ispred njih ležao je Oulu, bijeli grad Sjevera.

16


Blagoslovljen povrtnjak


U Heinapaau je stajala Happolina drvena dvokatnica. Nalič je tijekom ratnih godina ispucao i oljuštio se, no inače je bila u doista dobrom stanju. Pas u dvorištu je poznavao Happolu, pa je i Huttunena pozdravio mahanjem repa... Happola izvuče svežanj ključeva i potraži među njima pravi.
- No, što kažeš? - pohvali se na vratima. - Nema baš mnogo neuračunljivih, koji znaju tako dobro računati! Ova je kuća bez dugova, a k tomu još i novac leži u banci. Mogao bih odmah kupiti automobil, samo kad bih dobio dozvolu. Već sam to jedanput pokušao, preko inozemstva, ali se država pozvala na moju duševnu bolest.
U predvorju je bilo mnogo vrata. Na svakima je stajalo drugo ime...
- Sve stanari - napomene Happola. - A gore ih je još i više.
Happola otvori jedna vrata. U sobi su bile dvije postelje, stol i nekoliko stolaca. U jednoj je postelji ležala sredovječna žena...
- Ah, stanodavac... - rekla je pospano. - Zar se mora ponovno...?
- Ne trebaš se svlačiti - odvrati Happola. - Tek sam doveo jednoga druga. Ujutro mu pripravi zajutrak, inače ga ostavi na miru.
Žena ponovno legne i ubrzo zaspi. Happola pak započne kovati osnove za Huttunenovu budućnost.
- Na tvojemu bih mjestu prodao mlin i otišao u Ameriku - predloži mu. - Ako ti ne uspije otići u SAD, tad se skrasi u Španjolskoj. Jedan moj poznanik, inače bojnik, otišao je tamo odmah poslije rata. Koliko sam čuo, dobro mu je. Živi od uzgajanja karanfila... Spada li uz tvoj mlin mnogo zemlje?
- Tek nekoliko hektara - pojasni Huttunen. - No mlin je u dobrome stanju. Uz njega je i skoro sasvim nov stroj za rezanje krovnih daščica. Zgradu sam čak i oličio, prije nego su me uhitili. To je mlin s dva kamena, jedan za brašno i drugi za krupicu. Tek ga treba pokrenuti... Vodosprema je s gornje strane potpuno obnovljena, a s donje pokrpana. Postrojenje će godinama raditi bez popravaka.
Tako je Huttunen hvalio svoj mlin...
Happola nekoliko puta nazove, u razne dijelove okruga. Nudio je Huttunenov mlin na prodaju, ali se nije našao kupac...
- Sklapati poslove u noćne sate, poprilično je teško - opravdavao se mlinaru. - Ljudi ove struke izgleda svi spavaju. Morat ću preksutra doći po danu, pa nastaviti s nazivanjem. U Kajaaniju 24 poznajem jednoga direktora, kojega bi mlin možda zanimao. No sad moram poći. Kad ujutro zamijete da si utekao, moram biti ispod pokrivača...
Happola još ponudi Huttunenu cigaretu za rastanak, pa nečujno napustio sobu...
Huttunen se ogleda uokolo po prostoriji. Zaprljane tapete, na podu sag od krpica, u kutu peć... Dimila je, to se moglo uočiti po crnima mjestima povrh zaklopca. Na noćnome stoliću pokraj ženine postelje ležali su uvijači za vlasi, a uz njih je stajala čaša i u njoj umjetno zubalo.
Huttunen se svukao i legao u drugu postelju. Tad je još jedanput ustao, kako bi ugasio svjetlo. Morao je zapravo mokriti, ali nije htio htio buditi ženu i upitati ju, gdje je zahod. Do jutra je spavao poprilično neudobno.
Probudio ga je šum vode. U istome trenutku mu se umnogostruči potreba za mokrenjem. U sobi je gorjelo svjetlo, ali žene nije bilo tu. Huttunen se obuče, pa je nemirno čekao, da se žena vrati sa zahoda. Kad je ušla, toliko je hitro šmugnuo iz sobe, da nije imao vremena ni za jutarnji pozdrav.
Žena je skuhala kavu i uz to ponudila kruh s maslacom i mlječno pecivo. Huttunen joj ispriča kako je utekao iz ludnice.
- I mene je Happola izveo iz bolnice - odvrati ova. - Od tada mi više ne da mira... Dvaput tjedno moram mu se prepustiti.
Počešljala se u međuvremenu, naličila si usnice i nataknula naušnice. Odjevena je bila u tijesnu suknju i bijelu bluzu s naborima. Bila je od onih bujnih, mekoputih žena... Ispripovijedila je Huttunenu, kako za život mora zarađivati kao bludnica. Happola je tražio visoku cijenu za ključ i stan... Inače bi morala ponovno u bolnicu.
No radije sam bludnica i na slobodi - dodala je - nego kao luđakinja u bolnici. Umobolnica mi uvijek ostaje, kad me više nitko neće htjeti. Za to ću uvijek biti dovoljno luda.
Huttunen zahvali na kavi i namjeri poći.
- Želiš poći, a da me ne poševiš? - začudi se žena. - I to premda znaš, tko sam i što sam?
Huttunen se od prepasti nakloni na vratima i izjuri van. Na dvorištu je morao pomisliti na savjetnicu Sanelmu Kayramo, na mirisno močvarno sijeno i prohladan šator na usamljenome otočiću s johama. I na plah ženski glas, ruku koja ga blago dodiruje, meke vlasi koje mu škakljucaju nos... Huttunen pođe prema kolodvoru. Usput je kupio jednu razglednicu i poštansku marku.
Ušao je u vlak koji vozi prema sjeveru. Oulu, bijedan grad u mlinarovom životu, ostao je iza njega. Na mostovima preko Tuire izvadio je razglednicu i naslovio ju na duševnu bolnicu. Na poleđini je ispisao velikim slovima:


Liječniku. Utekao sam. iz Vaše ludnice. Možda ste to već doznali. Sad idem. prijeko u Švedsku i Norvešku, gdje za mnom neće kukurijeknuti ni jedan pijevac. Osim toga, nisam lud. Možete čistiti svoje naočale, dok ne pocrne. Huttunen.


U Kemiju, na kolodvoru, gurne razglednicu u poštansku uložnicu. Smijuljio se na predodžbu, kako će ga tražiti po Švedskoj i Norveškoj. Prije polaska vlaka još si je u kolodvorskoj gostionici kupio desetak tvrdo skuhanih jaja.
S vlaka je sišao na postaji svoje župe. Nije pošao cestom prema selu, nego je upopriječio kroz šume, ravno za Suukoski.
Mlinara obuze radost povratka vlastitome domu... Na ljetnome suncu crveni je mlin stajao na svojemu mjestu. Huttunen ispita branu, vodospremu, stroj za rezanje daščica i pogon. Sve je bilo ispravno. Sve uokolo izražavalo je mlinaru dobrodošlicu u njegov dom. Potok je mrmorio ispod mlina, poput veseloga druga.
Vrata na mlinu bila su zakovana. Mlinar ih otrgne tolikom snagom, da su klinovi i drveni iveri zasuli dvorište.
U mlinskoj izbi je sve bilo isprevrtano uzduž i poprijeko. Čak je i postelja bila zgužvana, ormar za posuđe razvaljen, a lonaca nije bilo. Iz ostave su nestale sve živežne namirnice, a čak nije bilo ni vreće s krumpirima, gdje ju je Huttunen ostavio.
Puške također više nije bilo na zidu. Je li ju zaplijenio načelnik? Ili je ukradena?
U blagovaonici nije više bilo ni dvopeka. Gladan, Huttunen pojede posljednja jaja iz Kemija, te k tomu popije vode, zagrabivši zaimačom.
Zatim se upusti u pregledavanje svoje imovine... Srdito utvrdi, sve uporabljivo nestalo je netragom. Njegova putna škrinja, nedjeljno odijelo, puška, nešto alata, veliki kotao, plahta s cvjetićima zajedno s takvom presvlakom za jastuk, kao i sve jestivo... Huttunen se bijesno baci na postelju, pa počne mozgati, tko bi mogao biti počinitelj tog nedjela.
Iznenadno skoči s ležaja i potrči u kut sobe. Tamo rasklima vanjsku zadnju debelu dasku oplate. Gurne ruku u otvor i počne uznemireno rovati po ispuni. Ruka mu je ostavljala širok trag u piljevini... Crte njegovoga lica odavale su napetost, pretapajući se postupno u zdvajanje, ali se na koncu naglo razvedriše. Poskoči, uz radostan poklik, držeći u ruci svoju prašnjavu štednu knjižicu.
Mlinar urlikne visokim i jasnim glasom, kao u ranija dobra vremena. Preplaši se vlastitoga glasa, pa klizne do prozora, kako bi provjerio, nije li ga netko čuo... Dvorište je bilo pusto, pa se mlinar umiri. Očisti štednu knjižicu od drvnih strugotina, pa pogleda u nju. Imao je još novaca... Inače bi mu, jamačno, predstojali mračni dani.
Ode do prozora i promotri povrtnjak, koji se za njegovoga boravka u Ouluu počeo zelenjeti. Moglo se zamijetiti, netko ga je njegovao. Ni jedna jedina vlat korova nije rasla između lijeha, prolazi su bili uredno pograbljani, a sadnice njegovane. Huttunen shvati, Sanelma Kayramo je za njegovoga izbivanja skrbila za nasade...
Pijan od sreće izleti van i podrobno pretraži povrtnjak. Na putovima između gredica ugleda otiske malenoga ženskog stopala...
“Blagoslovljen povrtnjak”, pomisli Huttunen.

17


Trgovac neće novac


Dva je dana mlinar Huttunen sjedio u svojoj izbi i kroz prozor zurio u povrtnjak, što ga je uredio u sklopu poljoprivredne udruge. Usrdno se nadao, savjetnica Sanelma Kayramo će se spustiti niz obronak prema mlinu, vozeći se na svojoj dvokolici, kako bi pogledala povrće.
Čekao je uzalud, ona nije došla. Huttunen je sumorno razmišljao, koliko je to neodgovorno od nje, toliko dugo prepustiti nasad samome sebi...
Prošlo je već podosta vremena, otkako je posljednji put valjano jeo. Pomišljao je na gustu kašu u duševnoj bolnici, koju je bezvoljno žlicom utiskivao u sebe. Sad mu od pomisli na taj ubogi obrok navali slina u usta. A tek jaja iz kolodvorske gostionice u Kemiju! Tih bi sad mogao progutati odjedanput čitavu košaru... Umjesto toga, morao se zadovoljiti ispijanjem vode... Kao prilog uz to nameo si je iz podnih pukotina nekoliko pregršti prošlogodišnjega brašna. No to nije pomoglo protiv gladi, pogotovu jer je bilo toliko nečisto, da se Huttunen stresao.
Navečer drugoga dana glad ga istjera iz njegove izbe. Provuče se dolje u mlin i otvori podni zaklopac, pa kroz strojarnicu šmugne na slobodu. Upopriječi kroz šumu, prema Tervolinoj trgovini. Bio je toliko izgladnio, da više nije mogao ni dobro vidjeti. U vrbiku uz rijeku, grane grmlja šibale su ga po licu, uči su mu suzile, a u grlu kao da mu se uspela neka gruda. To nije bilo jelo, već gladna tuga.
Huttunen se ponajprije neko vrijeme šuljao oko Tervolinoga posjeda, kako bi se uvjerio da ni na dvorištu niti u trgovini nema ljudi. Ovjerivši se da je u kući jedino trgovac sa svojom obitelji, pokuca na stražnja vrata... Tervola otvori. Ugledavši tko to želi ući, htio je zalupiti vrata. No Huttunen je pravodobno gurnuo jedno stopalo između dovratka i vratnog krila.
- Ne možeš unutra - reče Tervola. - Trgovina je zatvorena.
Huttunen zamoli, neka mu dopusti porazgovarati s njim unutra, u četiri oka. Tervola ga nevoljko uvede u trgovinu, ali ostavi otvorena vrata u stan, kako bi njegova žena mogla sve čuti. Huttunen sjedne na vreće s krumpirom, uzme iz sanduka staklenku svijetloga piva i započne polagano piti. Zatim pobroji trgovcu svoje želje...
- Uzet ću kilogram trajne kobasice, zatim pola kilograma masti, isto toliko maslaca, dva omota cigareta, a uz to kave, sladora, pola mjere krumpira, duhana...
- Luđacima ništa ne prodajem - mrko odvrati Tervola.
Huttunen izvuče novac i pruži ga trgovcu.
- Platit ću dvostruko, što se mene tiče - reče mlinar. - No daj mi sad stvari, umirem od gladi.
- Kao što već rekoh, trgovina je zatvorena. Neću ti ništa prodati, trebao si ostati u Ouluu. Tvoj bijeg je zločinački postupak.
Tervola se neko vrijeme zamisli, prije nego je nastavio:
- Ovdje je bilo tako mirno, dok te nije bilo. Svi smo doista uživali. Bolje ti je da se vratiš, od mene nećeš dobiti ništa.
Huttunen odloži praznu staklenku u sanduk i baci nekoliko kovanica na pult.
- Bez jela ne odlazim odavde - reče zatim mirno. - Prokletstvo, posljednji sam put jeo u četvrtak u Ouluu... Ili je to bila srijeda?
Odmahujući glavom, trgovac se povuče iza svojega pulta. No kad mu je Huttunen prišao, predomisli se i započne hitro gomilati naručene namirnice. Donio je slador i kavu s polica, potražio trajnu kobasicu, mast i maslac, te iz škrinje uzeo brašna i krumpira. Natrpao je sve to pred Huttunena, tresnuvši vrećice i omote na staklenu ploču toliko snažno, da je cijela vitrina zazvečala. Na koncu baci na vrh još i nekoliko kutija cigareta te omot žigica.
- Evo, uzmi! - reče bijesno. - Možeš sve to ukrasti!
Huttunen mu odmah ponudi novac, ali Tervola odbije.
- Ukradi, zgrabi sve! Neću uzeti novac od tebe, ali orobiti me možeš. Kao star čovjek, teško se mogu braniti od jednoga luđaka.
Huttunen je već započeo slagati namirnice pod ruku. No sad zastane, pogleda trgovca i odloži omote natrag na pult.
- Nisam još nikad nešto ukrao - srdito se okosi na Tervolu. - I neću to učiniti ni sada. Ove stvari želim kupiti za novac.
Ali trgovac nije htio uzeti novac. Odgurnuo je novčanice, premda mu ih je mlinar pružao svaki put ponovno.
Tervola napuni još i dva kilograma krupice, te kilogram suhih grožđica. Zatim baci i te vrećice na pult.
- Ukradi i to! - okosi se na mlinara.
Huttunen više nije mogao podnositi takav postupak... Silovito dograbi kvaku zaključanih vrata trgovine. Vijci koji su držali bravu poispadaju i zazveče udarajući o pod, dok si je mlinar probijao put na slobodu.
Trgovac Tervola izađe na stube, jer je htio doznati, kamo je mlinar odtrčao. Na dvorištu nije vidio nikoga, ali je iz šume začuo krckanje. To je mogao biti samo Huttunen.
Trgovac ponovno uđe u trgovinu i brzo vrati svu robu na mjesto. Zatim pođe u stan, kako bi nazvao redarstvo.
Stražmeštru Portimu je ispripovijedio, Huttunen je utekao iz duševne bolnice. Bjegunac je bio kod njega u trgovini i htio na silu kupiti robu, ali mu nije ništa dao.
- Novaca je imao, taj Kunnari - napomenuo je na kraju - ali sam ja ostao tvrd i nisam ništa uzeo od njega. Upravo je odjurio u šumu. Moraš ga pokušati naći i smjesta uhititi. Inače će ponovno početi ono urlikanje.
Poslije razgovora stražmeštar Portimo uzdišući namakne službenu kapu, pa se na dvokolici odveze do mlina na Suukoskiju.
Huttunen je pak gladan sjedio u mlinskoj izbi, glavu zabivši u dlanove. Večer je već poprilično odmaknula. Uskoro će nastupiti i noć, usamljena i gladna noć... A za jelo nije imao baš ništa... Ni mrvice... Mlinar otpije vode iz zaimače, pa umorno sjedne na prozor.
Spusti li se sad savjetnica iz udruge Sanelma Kayramo na dvokolici niz obronak, moglo bi sve opet poći na bolje.
I uistinu se netko pojavio na vidiku... No to je bio muškarac, neki stariji čovjek. A kad je došao bliže, Huttunen odmah prepozna stražmeštra Portima...

18


Trojna zavjera


Redarstvenik nasloni svoju dvokolicu na zid i bučno priđe mlinu. Pritom utvrdi, zakovana vanjska vrata su provaljena. Znači, mlinar je vjerojatno kod kuće. Na stubama zazove oprezno:
- Ne boj se, Huttunene, to sam samo ja, stražmeštar!
Huttunen ga pozove neka sjedne. Portimo pak ponudi Huttunenu cigaretu. Mlinaru je to bila prva cigareta poslije dugo vremena. Duboko je uvlačio dim u pluća.
- U Ouluu - reče napokon - čovjeku oduzimaju čak i cigarete.
Portimo upita, jesu li ga u Ouluu već otpustili.
- Pobjegao sam - tiho prizna Huttunen.
- To je mislio već i Tervola, kad je netom nazvao... - napomene Portimo. - Hoćeš li odmah poći sa mnom?
- Neću poći, pa makar me ustrijelio.
Portimo ga počne umirivati, napomenuvši kako ne može biti riječi o pucanju. Trgovac je samo nazvao. Huttunen je htio čuti, je li o njegovome bijegu već izviješten i načelnik? Portimo odvrati, iz Oulua još nije došao nikakav upit, a načelnik ne zna ništa o tome da se Huttunen vratio u svoju župu.
- Zašto me onda hoćeš uhititi? - upita mlinar. - Kad čak ni nemaš službeni nalog?
- Uistinu, naloga nema - prizna Portimo. - Ali je trgovac nazvao... Naime, kod njega imam otvoren račun još od prije tri mjeseca. Tako nemam drugoga izbora, nego ga poslušati. S plaćom redarstvenika, čovjek si ne može priuštiti da rasrdi trgovca. Naš mali studira u Jyvaskylau, 25 na pedagoškome institutu, treba postati učitelj. Prokleto je skupo školovati dijete, to ti kažem otvoreno. Zasigurno se ne sjećaš Antera? On je svakoga ljeta sjedio kod tebe u mlinu. Dugajlija, mršav momak.
- Ah taj, da... - prisjeti se Huttunen. - Ali, nešto drugo... Strahovito sam gladan. U trgovini nisam dobio živežnih namirnica, premda sam htio platiti novcem. A lopov nisam. Već su skoro tri dana, otkad sam posljednji put pošteno jeo, a i to je bila tek prokleta kaša! Možeš si misliti, koliko sam gladan!
Portimo obeća porazgovarati o tome sa svojom ženom. Ali to ne smije postati stalno rješenje, napomene odmah. A ni jelo neće biti doneseno u mlin, nego na neko drugo mjesto, primjerice u šumu...
- Krajnje je neugodno redarstveniku... - naglasi Portimo - pomagati nekome bjeguncu. Zločincima nikako ne bih davao hrane, ali ti si nešto drugo. Osim toga si i znanac.
Portimo mu ponudi još jednu cigaretu.
- Ne bi li bilo najpametnije, Kunnari - reče tad - kad bi prodao mlin i pošao u Ameriku? Koliko sam čuo, tamo nije ništa osobito ako si lud, u Americi takvi ljudi slobodno idu uokolo. Tamo te neće progoniti, trebaš tek valjano raditi svoj posao.
- Ne razumijem engleski - potuži se Huttunen. - Ne mogu ni u Švedsku, također zbog jezika... A u mojoj dobi jezike se više ne uči tako brzo.
- Da, točno... - složi se stražmeštar. - Ali više ne možeš ostati ovdje u mlinu. U najgorem slučaju, potražnica će doći sa sutrašnjom poštom. Tad ću te morati uhititi i vratiti natrag u Oulu. I redarstvenik se mora pridržavati zakona...
- Ali, kud bih mogao poći? - zajada mlinar.
Portimo započne razmišljati o mogućnostima... Ako bi Huttunen pošao u šumu? Sad je ljeto, lijepo je vrijeme. Mlinar bi mogao obitavati vani u divljini, a preko posrednika pokušavati prodati mlin. I zatim poći u inozemstvo...
- Uzet ćeš jednostavno udžbenik za jezik - napomene Portimo - pa ćeš tamo učiti. Kad naučiš jezik i prodaš mlin, preći ćeš rijeku Tornio 26 i otići u Švedsku, pa odatle u svijet.
Huttunen razmisli o toj osnovi. Bilo je točno, nije više mogao stanovati u mlinskoj izbi... No bijeg u šume činio mu se ipak teškim. Kako bi se tamo snašao?
- Za rata su bjegunci iz vojske također živjeli po šumama - žustro dometne Portimo. - Neki čak i godinama. Što su oni mogli, možeš i ti. Ako te uhvate, ne prijeti ti prijeki sud... Jednostavno će te ponovno otpraviti u Oulu.
Dok su oni tako razgovarali, večer se prometnula u noć. Portimo je sjedio na prozoru, držeći dvorište na oku, kako ih ne bi iznenadio neki uljez. No vani je sve bilo mirno.
Huttunen upita, tko je ispraznio njegovu ostavu s hranom i odnio njegov pribor? Portimo izvijesti, on je zajedno s načelnikom, sigurnosti radi, zaplijenio sjekiru i pušku. Namirnice je pak odnijela pastorica i podijelila ih ženama u radionici.
- Zar je morala odmah uzeti i vreću s krumpirima? - srdito primijeti Huttunen. - Krumpir bi se održao u ostavi!
- O krumpiru ne znam ništa - odvrati Portimo, raširivši ruke. - Možda su mislili, ti ćeš u Ouluu ostati nekoliko godina...
- Ljudi božji, morao sam već grepsti brašno s poda! - zajada mlinar. - Život luđaka može biti prokleto posran. Pritom čak ni nisam stvarno lud. Tamo u Ouluu si mogao vidjeti takve.
Portimo se preplašeno trgne i pokaže van.
- Pogledaj, Kunnari... - reče tiho. - Tko to tamo čuči u povrtnjaku?
Huttunen jurne do prozora, toliko naglo da mu se stolac prevrnuo. Tamo, na zemljištu učlanjenome u poljoprivrednu udrugu, netko je nešto radio. Žena! Huttunen smjesta prepozna Sanelmu Kayramo, koja je čučala uz ciklu i pljevila korov. Mlinar jurne kroz vrata i stušti se niz stube, tako da je stopalima dodirnuo tek svaku petu.
Portimo je promatrao kroz prozor, kako Huttunen trči preko gredice s repom do savjetnice, grabi je u naručaj i utiskuje joj poljubac na usnice. Ona se u prvi mah strašno preplašila, no kad je prepoznala pridošlicu, bacila mu se na prsa, prepuštajući se zagrljaju i milovanju.
Ubrzo se iz povrtnjaka začuo i žustar razgovor... Portimo tad otvori prozor i sikne prema paru:
- Budite tihi! Netko bi vas mogao čuti, pa će poći i nazvati redarstvo! Dođite smjesta unutra.
Njih dvoje uđoše, sretno zažarenih lica, pa se smjestiše u izbi. Dugo je vladala tišina, sve dok redarstvenik ne pročisti grlo.
- S našim Kunnarijem stvari ne stoje osobito dobro... - primijeti zatim. - Ili, što vi mislite, gospođice?
Savjetnica kimne glavom. Ustručavala se pred redarstvenikom.
- Upravo sam rekao Kunnariju - nastavi Portimo - da bi se trebao skriti u šumu, za početak svakako barem do jeseni. Tad bi trebalo vidjeti, kako će se sve odvijati.
Savjetnica ponovno kimne i pogleda Huttunena, koji izgleda nije imao nikakvih primjedbi. Portimo se nakašlje.
- Možemo li se složiti o tome, gospođice savjetnice... - rekao je, trudeći se da mu glas zvuči strogo - da mi službeno ništa ne znamo o ovome čovjeku? Meni je kao činovniku neprilično, pomagati nekome u ovakvim prilikama... Time hoću reći, zatajimo pruženu pomoć.
Tako i odlučiše. Uz to uglaviše i da će savjetnica još iste noći donijeti mlinaru jelo, koje će moći podići od Portimove žene. Zatim u troje napustiše mlin. Huttunen ponese jedan pokrivač i kišni ogrtač, te obuče gumene čizme. Za pojas je još zataknuo nož.
Na glavnoj cesti se Portimo oprosti od Huttunena rukovanjem.
- Pokušaj si to razjasniti, Kunnari - rekao mu je stražmeštar na rastanku. - Tu se radi o sukobu okolnosti, a ne ljudi. Možeš mi vjerovati, ja te neću loviti.
Nakon što je Portimo otišao, pođoše mlinar i savjetnica na otočić s johama. Sanelma Kayramo je od Portimove žene donijela krumpira i umaka u prijenosnoj posudi. Premda se jelo putem donekle ohladilo, gladnome je mlinaru odlično prijalo. Jeo je šutke, gotovo pobožno. A njegova velika jabučica na grlu pomicala se pritom gore-dolje. Prizor je na savjetnicu djelovao toliko ganutljivo, da je čovjeku koji je jeo položila ruku na rame, a drugom mu milovala kosu. Jesu li se među vlasima pojavile sijede, otkako ga je posljednji put vidjela? U sumraku šatora nije se to moglo točno utvrditi...
Savjetnica iz poljoprivredne udruge zatim isplahne posudu. Tad ju Huttunen isprati do obale otoka, ali je nije slijedio preko potoka. A kad je Sanelma Kayramo iščeznula između johinoga grmlja, oči mu se ispune suzama.
Tužno se vrati u svoj šator, ispruži se na suho sijeno i pomisli, kako je sad sasvim sam. Noć oko njega bila je potpuno bešumna... Nije se glasala čak ni jedna jedina ptica.

19


Pripreme za divljinu


Život mlinara Gunnara Huttunena je sad dospio na pogibeljnu prekretnicu. Ostao je bez mlina, a i bez krova nad glavom. Izopćili su ga iz ljudske zajednice, a i on se sam izopćio iz nje. Koliko će dugo morati ostati podalje od ljudskih naselja? To se nije moglo reći.
Usamljen je sjedio uz potok i osluškivao pljuskanje matice, koja je u prohladnoj ljetnoj noći donosila k njemu vodu iz nekoga dalekog izvora, da bi je nezadrživo ponijela dalje prema rijeci i moru. Da je u prsima imao neku bolnu oteklinu, razmišljao je, tad bi ga ostavili neka živi mirno. I žalili bi ga, pomagali mu, skrbili za njega... No to što je u duši bio drukčiji, nisu trpjeli, već su ga izgnali iz ljudske zajednice. Radije je ipak birao usamljenost u divljini, nego sobu s rešetkama u umobolnici, gdje su ga okruživale tek potištene i bezvoljne ljudske olupine.
Siva pastrva ili lipen poskoči iz tamne vode. Huttunen se prestrašeno trgne. Krug na vodi proširi se mimo njega, rasprši se i proguta ga struja. Prođe mu kroz misli, kako u buduće više neće jesti kruha i slanine, kao u doba kad je bio mlinar, već će mu temelj prehrane biti ribe i divljač... Potopi ruku u studenu vodu, te zamisli da je potočna pastrva, primjerak od najmanje jednoga kilograma. U mašti je plivao uz struju, u plitkoj vodi munjevito zaobilazeći komade stijena, da bi se potom kratko odmorio ispod jednoga mahovinom obrasloga kamena. Lupao je repom, otvarao škrge, iskočio povrh površine, da bi ponovno kliznuo u maticu, ubrzavajući kretanje udarcima peraja. Brza voda šumila mu je u škrgama, dok je plivao uz potok, obavijen noćnom tamom. No tad poželi zapaliti cigaretu, pa ponajprije prekine taj svoj bitak u obličju ribe, te umjesto toga započne razmišljati o svojemu životu.
Od svega se najviše bojao, da bi živeći kao odmetnik mogao potpuno izgubiti razum. Nakon što je dugo mozgao o tome, bilo mu je kao da mu se neki limeni obruč steže oko čela. Morao je žestoko protresti glavom, prije nego je taj pritisak popustio.
Ostane, te odlomi nekoliko johinih izdanaka, a da i nije pravo znao zašto to čini. Zatim ih baci u mračan potok i reče sebi samome:
- Pod tim okolnostima razum može doista potamniti...
Ozbiljan, uđe u svoj šator. Kroz glavu su mu se vrtložile sve moguće misli i primisli, jedna neobičnija od druge. Zato nije nalazio mira... Tek kad su jutarnje ptice započele svoj pjev, Huttunen kratko zaspi. Pritom su ga morili toliko teški snovi, da je probudivši se, bio okupan ledenim znojem...
Umio se u jutarnje svježemu potoku. Sunce je upravo izašlo. Ponovno mu se javi glad, ali je bio bolje raspoložen. Bio je pun snage i želje za djelovanjem. U mozgu su mu se rojile zamisli i osnove za osamljenički, pustinjački život.
Za početak će mu Sanelma donositi hranu, no ona sa svojom malenom plaćom ne bi mogla dulje hraniti odrasloga muškarca u divljini. To mu je bilo sasvim jasno. Zato prione sastavljanju popisa stvari, koje bi mu olakšale život u divljini. Redom je bilježio: sjekira, lovački nož, naprtnjača, posuđe, odjeća... Sve to bilo mu je sad potrebno.
Odluči poći u Suukoski, kako bi donio najnužniju opremu. Bilo je još toliko rano ujutro, da bi ga jedva netko došao tražiti u mlinu. Trčao je kroz šume, mimo putova, a kad je došao na odredište, zavuče se ispod zgrade u strojarnicu i odatle se kroz otvor uspne gore u mlin.
Pošao je u svoju izbu, otvorio ormar i izvadio iz njega naprtnjaču. Ta je bila srazmjerno nova. Koje li sreće, što ju je svojedobno pribavio! Tijekom rata, a osobito za razdoblja odstupanja, neprestance je proklinjao bijednu vojnu naprtnjaču. Bila je uvijek puna stvari, pa je udarala o leđa i pritiskala lopatice, osobito pri trčanju... Ništa se nije moglo spretno smjestiti u nju, a ipak je bila vražje teška. Ova nova naprtnjača, naprotiv, bila je prostrana i udobno je ležala ne leđima. Ispod širokih naramenica bila je podložena debelim jastučićima od pusti, te je imala pritezni pojas za oko trbuha i još dodatne priteznice za učvršćenje raznih predmeta. Bila je poput orme i uprta za malenoga konja. Huttunen počne puniti naprtnjaču.
Lonac za kuhanje, kotlić za kavu, lim za pečenje, šalica, žlica, vilica... Treba li još posuđa? U bočne džepove na naprtnjači nagura dvije male posude sa sladorom i solju, kao i staklenku s otopinom kamfora i vodicom za usta. Tome doda i praške protiv bolova. Tja, drugih lijekova i onako nije imao...
Uzme i svoju krznenu kapu, pa ju čvrsto umota u jedan pokrivač. Dohvati jednu staru košulju od flanela i raspara ju u komade za zamatanje nogu. Dobio je po dva komada iz prednjega i stražnjeg dijela. To je moralo biti dovoljno, uračuna li i vunene čarape, koje je nosio na nogama. Čizme su srećom bile čitave, no unatoč tome bilo je uputno ponijeti komade gume za zakrpe. Provjeri i sare čizama, s pritajenim zadovoljstvom... Pri hodu nikako nije trljao nogu o nogu, jer mu doista nisu bile u obliku slova X. To štedi čizme... Čovjek s X-nogama troši dva para godišnje, čak i ako hoda sasvim malo.
- Brus i turpiju... - podsjeti glasno samoga sebe.
Oboje gurne u bočni pretinac naprtnjače. Iz ostave donese pilu, skine držak, smota list pile, umota ga u papir i objesi postrance na naprtnjaču. Zatim skine uže za sušenje rublja i namota ga. U mlinu na Suukoskiju neko vrijeme neće biti posebnoga dana za veliko pranje rublja...
Puna pregršt velikih klinova... Češalj, zrcalo, brijač, četkica i sapun. Olovka i bilježnica s modrim četvorinama. Trebao je sve... Bi li ugurao i nekoliko knjiga? Utvrdi da je sve knjige na svojoj polici pročitao već po nekoliko puta, pa je bilo suvišno vući ih kroz šume. Radio? Pretežak je... Sam uređaj bi još mogao ponijeti, ali je akumulator bio doista prevelik teret.
Huttunen uključi radio. U jutarnjim je vijestima bilo riječi o ratu u Koreji. Svakoga dana govore o tome, pomisli Huttunen. Seljacima se taj rat jako sviđao... Neki od njih su se obogatili prodajom drva, jer je rat potpaljivao potražnju. Ušljiva hrpa rezanoga drva i bijedan tovar debala, pa bi već seljak priskrbio novac za traktor. Viittavaara i Siponen su u proljeće prodali toliko mnogo drva, da su dobili dovoljno novaca za više godina u naprijed. Rasrđen, Huttunen isključi radijski prijemnik.
- Ljudi božji - promrmlja si u bradu - a Siponenenova je stara još toliko bezobrazna, pa leži u postelji i izigrava oduzetost. Za tu ženetinu ne bih mu platio ni prebit novčić.
Igla i konac, nekoliko puceta... I to je trebalo uzeti. Iz jednoga starog školskog atlasa Huttunen istrgne stranicu sa sjevernim predjelima. Šteta što nije posjedovao kompas...
Dva kompleta donjega rublja i dodatne gaće. Kožnate rukavice i pusteni obojci. Krznena kapa je već bila zamotana. Huttunen još smota jaknu od janjećega krzna, pa je zaveže na vrh naprtnjače.
- Tko zna... - reče za sebe - možda ću još i zimi sjediti vani u šumi...
Bila je to skupa jakna, pribavio ju je poslije rata u Kokkoli.
Blanja, dlijeto, klin i svrdlo debljine prsta... S tim je priborom mogao od svakoga materijala izrezati držak.
Za što bi mu u šumi zapravo trebala blanja? Možda bi bilo pametnije, ostaviti ju ovdje. Tad se dosjeti, morat će blanjati skije, ako će i zimi još biti vani u šumi. Ponijeti skije sada ljeti, bilo je neprikladno. Zamisli si odmah, kako usred ljeta hoda uokolo sa skijama na ramenima...
- Ako bi me netko vidio - reče glasno - smatro bi me ludim.
Smjestio je blanju u naprtnjaču. Svijeće, žigice, dalekozor... Jedna od leća je potamnila, nakon što se dalekozor navlažio u Syvariju, 27 no kroz drugu se moglo gledati besprijekorno. Sad će imati vremena za rastavljanje dalekozora, kako bi izglačao stakla. Da, još nožice i pribor za udičarenje. Komad mreže, desetak leptirića i mamaca, uzica, udice, varalice, komad olova... S tim će si sad morati pribavljati hranu. Srećom, sve je imao na zalihi. Bilo je tu čak i mušica, minule zime ih je svezao podosta...
Naprtnjača se toliko napunila, da ju je još jedva mogao podići na ramena. Huttunen iskuša njenu težinu i pritom skoro klecne...
Odvuče naprtnjaču niz stube i dolje kroz otvor u šumu. Bilo je to naporno i dobrano se oznojio od napora. Skrio je naprtnjaču u jedan borik, pa se još jedanput vratio u svoj dom. Sjetio se, naime, kako bi mu moglo biti korisno i cinčano vedro... Ono je doduše bilo poveliko, ali ne i teško. S vedrom u ruci zastao je i razmišljao, nije li zaboravio još nešto važno? Ne, kako se čini, imao je sve što mu treba. Pogleda u vrt, domislivši se da bi mogao ponijeti i nekoliko komada mlade repe, koje su upravo dostigle jestivu veličinu.
Ali se trgne! Na rubu njegovoga zemljišta stajala je skupina ljudi... Desetak ili nešto više seljana u skupini je okružilo načelnika... Huttunen pogodi, došli su ovamo, kako bi ga odveli... Munjevito se sjuri niz stube. Vedro pritom udari u dovratak i zazveči... Huttunen se uplaši, nije li se taj zvuk moglo čuti izvan mlina? Otvori zaklopac prema strojarnici i provuče se unutra, noseći vedro u ruci. Istoga trena netko istrgne vrata, a ljudi stupiše u mlin. Huttunen prepozna glas stražmeštra Portima...
- Jučer u svakome slučaju nije bio ovdje - pojašnjavao je. - Možda se skrio u šumi.
Ljudi su tapkali točno povrh Huttunenove glave, a zaklopac je škripao pod njihovim koracima. Ostaci brašna sipili su kroz pukotine između dasaka... Mlinar je u neudobnome položaju sjedio u uskoj prostoriji, nadajući se kako nitko neće doći na ideju da pokrene mlin... Kroz zid prema gornjemu toku rijeke, kapala mu je voda za vrat. Izgleda, nešto je vode pritjecalo kroz dovod. I uhvati samoga sebe kako razmišlja, da će ga na jesen morati valjano zabrtviti.
Po glasovima prepozna Viittavaaru, Siponena, trgovca Tervolu, stražmeštra i načelnika. Bilo je tu još i nekoliko daljnjih seljana, možda učitelj i Siponenov sluga Launola.
- No bio je ovdje - začuje Viittavaarin glas. - Pogledajte samo, koliko je brižno pomeo brašnenu prašinu.
Ljudi se uspeše stubama. Dozivali su Huttunena.
- Nema ti smisla pužati otpor! - urlao je načelnik.
- Izlazi sasvim mirno, nas je više!
Pridošlice ubrzo utvrde, mlinska je izba prazna. Okrenuše se razočarano.
- Ipak je još uredio mlin... - napomenuo je Viitavaara - prije nego je poludio.
Ljudi izađoše iz mlina... Jedino je Viittavaara ostao unutra. Sudeći po zvukovima, navlačio je pogonski remen. Huttunen je mogao čuti, kako je krenuo ležaj gornjega mlinskog kamena.
- Hoćemo li pokrenuti mlin, pokusa radi? - dovikne Viittavaara ostalima. - Možda će na jesen pripasti zajednici. Tad ćemo točno znati, pa bismo mogli sami mljeti svoje žito.
Huttunen se ukoči. Misli li to Viittavaara ozbiljno, bit će on ovdje dolje zgnječen... Pokrenuti mlin bilo je jednostavno... Trebalo je tek zatvoriti ustavu prema stroju za rezanje krovne oplate, pa bi voda koja juri kroz dovod navalila u strojarnicu i zavrtjela pogon. Prvo bi se čulo škripu cinčanoga vedra, a zatim drobljenje kostiju...
Svim snagama se Huttunen uhvati za lopatice vodnoga stroja, te si pred prsa utisne vedro, tako da ga je svinuo. Počne li se stroj doista okretati, htio mu se oprijeti, koliko je god mogao. U mislima je izračunavao, koliko stroj može razviti konjskih snaga, pri sadašnjemu ljetnom vodostaju. Trebao je sad strahovito mnogo snage, želi li ostati živ...
Vani začuje načelnika kako dovikuje, da sad nije vrijeme za pokretanje luđakovoga mlina. U međuvremenu je netko ipak pošao do ustave stroja za rezanje oplate, a po šumu vode Huttunen je mogao zaključiti, upravo su zatvorili zavor. Prvi mlazovi štrcnuše u strojarnicu i promočiše ga od glave do pete. Huttunen svim snagama upre u lopatice. Zacrnilo mu se pred očima... Mislio je u sebi, vodnome će kolu sučeliti svu svoju snagu i otpor. Radilo mu se o životu.
Voda uskoro navali svom žestinom iz dovoda u strojarnicu. Huttunen se gotovo udavio u šumećoj struji, soptao je i čvrsto se držao. Voda je silovito upirala o kolo, ali je Huttunen izdržao i onemogućio čak i najmanje okretanje. Gorka mu se žuč nakupila u ustima, te mu se činilo, žile će mu popucati u glavi... Ali nije popuštao... Uzmakne li sad pred vodom, bilo bi to jednako dragovoljnoj predaji...
- Ne okreće se - uzvikne Viittavaara iznutra. - Zakočen je, taj prokleti stroj.
Vani odjeknuše povici, koje Huttunen nije razumio. Tad se smanji dotok vode i ubrzo sasvim presahne. Netko je otvorio ustavu prema reznome stroju. Promočen do gole kože, Huttunen je mogao zaključiti, pobijedio je svoj mlin. Drhtao je cijelim tijelom, od strahovitoga naprezanja. Uši su mu bile pune vode, te mu je bilo toliko zlo da je osjećao potrebu za povraćanje. Vedro između njegovih prsa i vodnoga kola bilo je sasvim spljošteno...
- Idemo sad - začuje načelnikov uzvik u dvorištu.
- Po noći može doći Portimo i stražariti.
- Taj je zapriječio svoj mlin iz čiste zlobe - rekao je Siponen, vrativši se s dovoda.
Tad ljudi napustiše mlinsku okućnicu...
Huttunen je još neko vrijeme ostao sjediti u strojarnici. Kad su se svi glasovi udaljili, klizne van i iščezne u šumi, noseći ispod ruke spljošteno vedro. Zabaci na leđa tešku naprtnjaču i krene u divljinu. Voda je kapala s njega, bio je umoran, potpuno iscrpljen. No sad je morao brzo nestati s ovoga područja. Zasigurno će ljudi pročešljati šume iza mlina...

20


Sjekira na vagi


Huttunen odvuče svoju naprtnjaču nekoliko kilometara daleko od mlina. Tad se uspeo na malen brežuljak obrastao smrekama i tamo si uredio privremen okol. Od suhih grana raspiri vatru, na kojoj je osušio odjeću. Nakon što se ponovno odjenuo, udarcima je izravnao vedro. Služio se pritom kamenom velikim poput šake, dok vedro ponovno nije podsjećalo na raniji oblik. Huttunen se srdio, što nema kod sebe sjekiru.
I okol je bilo teško urediti bez sjekire. S nožem čak nije mogao srušiti ni stablo, kako bi došao do drva za vatru. A ni odrezati prutove za zaštitni krov. U šumi je čovjek bez sjekire kao bez jedne ruke.
Huttunen ugasi vatru, odloži svoju naprtnjaču ispod jedne smreke i prekrije ju granama. Stražmeštar je zaplijenio njegovu sjekiru, pa je sad bilo vrijeme da ju vrati. Huttunen pođe u selo...
Posjetiti Portimovo dvorište bilo je bezopasno, jer stražmeštar nije bio kod kuće. Negdje je predvodio lov na Huttunena... Žena mu je pak upravo pošla u kupovinu, pa kad je sve ostalo mirno i napušteno, Huttunen umiri psa i klizne u drvarnicu.
U drvarnici siromašnoga općinskog redarstvenika izgledalo je tužno. U kutu je bila malena hrpa drva za loženje, zaliha za najviše dan ili dva... Otraga uz zid ležala su neka tri prostorna metra cjepanica, ispiljenih iz vlažnih stabala. Moralo bi ih se najhitnije usitniti, zaključi mlinar, inače se neće osušiti prije nastupa zime. Uz vrata je ležala neodređena hrpica grančica, koje je redarstvenik prikupio kod seljaka u susjedstvu. Jer, on nije posjedovao vlastite šume. Siromaški, jadno i kukavno...
Portimova sjekira bila je naslonjena na zid. Bio je to odvratan i nezgrapan komad alata, zahrđao i iskrzane oštrice. Grub, bezobličan držak bio je isušen i raskliman, a crvotočan drveni zatik se rasklimao. Huttunen čvrsto nabije klin i izrezbari ga u vitkiji, spretniji oblik.
Lučna pila jedva da je bila u nešto boljem stanju. Huttunen ju iskuša na jednome panju za cijepanje... Bila je tupa i vukla na desno. Sažalio se na redarstvenika i njegovo siromaštvo. U ovoj drvarnici nije bilo ni suhoga drva za loženje niti jednoga jedinog valjanoga komada alata. S jednom iznimkom, ipak... U panj za cijepanje bila je zabijena sjekira, koju je Huttunen dobro poznavao. Jer, bila je njegova. Izvuče ju, prijeđe prstom po oštrici, te utvrdi, još je oštra.
Zatim odluči, prije nego pođe, još će redarstveniku pripremiti malo drva za loženje. Kao neku vrstu naknade za oduzimanje sjekire... Zapravo je ta malena pomoć bila i njegova obveza... Jer, sad mora Portimo danima kružiti šumama, kako bi tražio odbjegloga mlinara.
Nacijepao je veliku hrpu drva, pa cjepanice uredno naslaže uz zid. Kad se domaćica vratila iz kupovine, Huttunen napusti drvarnicu i nestane u šumi. Na ramenu mu se njihala svjetlucava sjekira...
Huttunen je slijedio telefonski vod. Tu se moglo lako kretati, jer je postojala ugažena staza. Žice su, po svemu sudeći, vodile do trgovine... Huttunen obiđe velikim lukom kroz šumu, pa se vrati na stazu iza trgovine. Morao se prisjetiti, trgovac Tervola je upravo tim vodom uzbunio vlasti protiv njega.
- Prokleti stupovi... - promrmlja.
Bijesno promotri telefonske stupove. Kroz zujanje žica, učini mu se da čuje ulagujući trgovčev glas, kako od veletrgovca u Kemiju naručuje robu: meso, kobasice, sir, kavu, cigarete... Huttunen osjeti glad, od koje ga zahvati vrtoglavica. Zastane kod jednoga stupa i pokusa radi prisloni sjekiru uz drvo, kao da želi odabrati mjesto za udarac.
- Srušim li ga... - zaključi - kod Tervole više neće zvrjati telefon.
Sjekira je bila u toliko izazovnom položaju, da je doslovce pozivala na udarac... Tako Huttunen nije mogao ništa drugo, nego zamahnuti! Na udaljenosti do dva kilometra ptice prhnuše sa žica. Huttunen udari ponovno i ponovno, žice su pjevale, cijeli je vod tutnjao. Ubrzo se debeo stup započne ljuljati, a poslije nekoliko daljnjih udaraca začuje se i prasak. Stup padne, izolatori prsnu, a krajevi žica s fijukom odlete u šumu.
Huttunen obriše znoj s čela, pa promotri ishod svojih napora.
- Sad je kod trgovca telefon privremeno pokvaren... - zaključi glasno.
Huttunen nije bio čovjek, koji bi neki posao ostavljao nedovršen. Rascijepao je stup na kraće komade od dva metra i uredno ih složio. Tad je smotao žice u klupko i položio ga na cjepanice. Kad kasnije dođu radnici telefonske službe, kako bi popravili vod, naći će polovicu svojega posla već napravljenu. Trebat će tek nakrcati cjepanice i postaviti nov stup.
Sad, nakon što je ušutkao trgovčev telefon, mogao je i trgovinu počastiti svojim posjetom. Možda će mu Tervola prodati živežnih namirnica, pogotovu kad je sretnim udesom imao uz sebe sjekiru.
Trgovina je bila posjećena poprilično dobro. Kad je Huttunen ušao kroz vrata, noseći sjekiru, miran mrmor glasova prestane kao odrezan. I prometne se u užasnut muk... Mnogi od kupaca htjedoše strugnuti, premda još nisu ništa kupili.
Trgovac Tervola klisne u svoje privatne odaje. Moglo ga se čuti kako žurno okreće brojčanik telefona, pozivajući vlasti. No vod je bio prekinut... Nije mogao dobiti ni stražmeštra niti načelnika. Tervola se, preplašen, vrati u trgovinu.
Huttunen odloži sjekiru na pult i pobroji robu, koju namjerava kupiti:
- Cigarete, nekoliko limenki s mesom, kilogram soli, kobasica, kruha...
Trgovac pripravno donese robu. Kad je vagao kobasice, Huttunen iz šale dometne sjekiru uz utege na vagi.
- Pogledaj, trgovče... - primijeti - koliko je lagana...!
Pri Huttunenovoj je kupovini sjekira težila toliko, da je Tervola račun valjano zaokružio na niži iznos... A kad se Huttunen okrenuo da pođe, trgovac ga još upita, želi li i nešto drugo.
- Hvala, to bi bilo sve - odvrati Huttunen s vrata, za rastanak.
Zaklonjen u šumi, Huttunen je promatrao kako ljudi hitno napuštaju trgovinu. Trčali su, što su brže mogli, prema kući stražmeštra Portima. Huttunen bi rado pojeo svojih novokupljenih kobasica, no sad je bilo preporučljivo žurno se vratiti u šumski okol. Za jelo će i kasnije biti vremena...

21


Bankovna tajna


Cijeloga je dana iz daljine odjekivao lavež pasa, popraćen ljudskim glasovima. Ti su zvuci jasno dopirali do Huttunenovoga okola... U selu je proglašena uzbuna zbog mlinara što je utekao iz umobolnice. Kako bi stekao bolji pregled nad tijekom zbivanja, Huttunen se na svojemu brežuljku uzverao na jedan prastar bor, doista golemo stablo. Morao se penjati dvaput, jer je prvi put zaboravio dalekozor, a golim okom nije mogao razabrati što se zbiva u selu.
Kroz leću svojega jednocijevnog dvogleda zamijetio je, na selskim se cestama odvija živahan promet. Psi su slobodno trčali uokolo, ljudi su se na dvokolicama vozili amo-tamo. Na križanjima putova stajali su seljaci s puškama o ramenu... Mnogi su vjerojatno bili i po šumama, ali to Huttunen nije mogao uočiti sa svojega bora.
Sišao je ponovno na zemlju. Ugasio je okolsku vatru i za svaki slučaj smjestio stvari u naprtnjaču. Savjetnica iz poljoprivredne udruge je obećala, noću će doći na otočić s johama, kako bi se sreli. Ako ne prestane uzbuna u selu, bila je opravdana bojazan, da se neće usuditi izaći iz kuće.
U selu se sve smirilo tek u doba zalaska sunca. Pse su vezali, a seljaci pođoše kući, kako bi jeli. Huttunen napusti svoj okol i pođe na otok s johama.
Tamo utvrdi, tijekom dana je ovamo netko dolazio. Šatorsko krilo, razapeto protiv komaraca, netragom je nestalo. Užad i potpornji bijahu razbacani uokolo po grmlju. Huttunen prikupi kolce i smota užad.
- Ljudi jednostavno sve ostavljaju ležati uokolo... - primijeti nezadovoljno.
Pribojavao se, Sanelma Kayramo se neće usuditi doći na otok... No ona se ipak pojavila. Zastrašeno je prešla most, koji je Huttunen postavio, noseći košaru iz koje je virila staklenka s mlijekom. Huttunen zagrli savjetnicu i započne jesti. Ona mu je pritom ispričala, što se tijekom dana zbivalo u središtu sela...
Huttunena su sad tražili na temelju potjernice.
- Nisi smio provaliti sa sjekirom u trgovinu - prekori ga savjetnica. - I još si svoju sjekiru odvagnuo kobasicom... Tervola će te zasigurno optužiti zbog povrede kućnoga mira. Načelnik je iz Oulua dobio službeni dopis, u kojemu stoji da si odatle utekao, te je izdana naredba da te uhite. Načelnik je rekao, sad je sve krajnje službeno.
Huttunen okonča svoj objed. No savjetnica iz poljoprivredne udruge nije još okončala svoje izvješće...
- I još si srušio jedan telefonski stup - nastavila je. - Morali su posebno iz Kemija dovesti ljude za uklanjanje smetnji, a vod još uvijek nije popravljen. Gospođica iz centrale mi je rekla, za uništavanje telefonskoga voda može biti izrečena čak i kazna zatvora, ako je telefonsko poduzeće loše raspoloženo.
Huttunen je dugo šutio i zurio u potok nad koji se spuštala tama. Tad izvuče lisnicu, izvadi iz nje štednu knjižicu i uruči je savjetnici.
- Novac mi istječe... - napomene. - Bi li otišla i podignula sve što je na ovome računu? Ne možeš još i mene ovdje vani hraniti od svoje plaće, to bi bilo preskupo.
Iz svoje bilježnice s modrim četvorinama istrgne list i na njemu joj napiše punomoć. Sanelma Kayramo također napiše svoje u dnu, a zatim Huttunen načrčka i imena dva svjedoka: Jussi Lintu i Heikki Hukka. 28 Oba su imala vrlo osoben rukopis... Huttunen napomene, kako na računu nema osobito mnogo novca, no bude li živio štedljivo, bit će dovoljno do jeseni i u najboljem slučaju čak do početka zime.
- Naumio sam udičariti... - pojasni savjetnici - kako bih se jeftinije uzdržavao.
Ona ga zamoli, neka više ne dolazi na otok s johama. Njihovo je sastajalište, naime, bilo otkriveno. Tijekom dana je Viittavaara donio u selo jedreninu s Huttunenovoga šatora protiv komaraca, pa ju je smotanu uručio načelniku. Predvečer su načelnikova i učiteljeva žena prale rublje na potoku. Među rubljem je bio i Huttunenov šator protiv komaraca, a savjetnica ga je kasnije vidjela kako se suši na užetu...
Kao novo sastajalište uglaviše križanje putova u močvari Reutu, udaljeno pet kilometara od sela, na istočnoj obali rijeke Kemi. Savjetnica iz poljoprivredne udruge obeća, tamo će doći dvokolicom za tjedan dana. Za prvo vrijeme, dok još traje opća potraga za Huttunenom, bilo bi pametnije ne sastajati se. Ljudi iz sela su i onako držali Sanelmu Kayramo na oku...
- Trenutačno su okolnosti doista loše... - napomene savjetnica. - No tu je i jedna dobra vijest, dragi Gunnar! Tvoj povrtnjak napreduje sjajno. Već bi se moglo brati mrkvu, a repa je velika skoro poput glave. Ja plijevim i gnojim vrt, ne trebaš se ni najmanje brinuti. Kad se ljudi poslije svega smire, možeš si uzimati svježe povrće. Tako ćeš dobivati vitamine. Ti ni ne znaš, koliko su važni ljudima. Osobito ovdje vani, u šumi.
Savjetnica se ubrzo vrati u selo. I Huttunen otiđe s otočića obraslog johama, te iščezne u noći.
Sljedećega jutra navrati pak Sanelma Kayramo Huhtamoinenu, direktoru Zadružne banke. Ovaj ju zamoli neka sjedne. Skoro joj je ponudio i cigaru, ali tad zatvori škrinjicu, te i on odustane od pušenja. Savjetnica mu uruči Huttunenovu štednu knjižicu, zajedno s punomoći.
- Mlinar Gunnar Huttunen me je nazvao iz Oulua - priopćila je direktoru. - I povjerio mi da podignem sav njegov novac iz banke. Rekao je, u bolničkome restoranu treba vlastit novac.
Bankovni direktor provjeri štednu knjižicu, kimne glavom i pročita punomoć.
- Telefonom vam je Huttunen dostavio ove isprave? - upita posjetiteljicu.
Savjetnica hitro pojasni, papiri su jutros stigli poštom. Donio ih je listonoša Piittisjarvi... 29
Direktor tad započne govoriti očinski, gotovo poučno.
- Vi znate, draga gospođice - napomene - mi ovdje u banci radimo pod pečatom bankovne tajne. Svojim namještenicima, dakle glavnome knjigovođi Sailou i gospođici Kymalainen, neprestance sam najstrože naglašavao, da je bankovna tajna nepovrediva. Ona obvezuje jače nego Hipokratova 30 prisega. Po mojemu mišljenju, u bankarstvu treba paziti na tri temeljna pravila. Prvo, dakle pod a), glasi da računi moraju uvijek biti točno usklađeni do novčića. Pritom se ne smije trpjeti nikakve pogrješke. Kao drugo, pod b), banka mora biti platežno sposobna. Ona mora uvijek raspolagati sredstvima za isplate. Neobuzdano davanje zajmova ne služi na čast ni nekoj velikoj novčanoj ustanovi. Čak se ne smije podržavati ni proizvodnju i gospodarstvo, ako se time i u najmanjoj mjeri ugrožava položaj banke. I treće, dakle pod c), posljednje temeljno pravilo: banka treba skrbiti za beuzvjetnu zaštitu bankovne tajne. Iz banke se ne smiju probiti nikakve obavijesti o prilikama i poslovima štediša i ostalih stranaka. Pogotovu ne bez strankine suglasnosti, ali ni ako takva suglasnost postoji. Rekao bih, bankovnu se tajnu po njenoj strogosti može potpuno usporediti s vojnom tajnom, a osobito sad u doba mira.
Sanelma Kayramo nikako nije shvaćala, zašto joj Huhtamoinen drži predavanje o bankovnoj tajni...? Zapita ga, zar joj ne namjerava isplatiti Huttunenovu ušteđevinu?
- Ta svi znaju - odvrati direktor - mlinar Gunnar Huttunen je utekao iz duševne bolnice u Ouluu. Imam razloga za pretpostavku, da ste vi, gospođice Kayramo, preuzeli skrb za njegove tekuće poslove, budući da je zbog mnogo razloga zapriječen voditi ih osobno.
Uzme Huttunenovu štednu knjižicu i punomoć, pa ih zaključa u oklopljen ormar.
- Moram vam priopćiti, gospođice Kayramo - nastavi tad - mi ne možemo isplatiti potraživanje gospodina Huttunena. On je službeno stavljen pod skrbništvo. Osim toga je i odbjegao. Vi zasigurno razumijete, banka ne može tek tako isplatiti trećoj osobi novac nekoga čovjeka, koji zbog duševne bolesti nije u stanju osobno preuzeti isplatu. Uz to Huttunen nema ni adrese. Možda samo vi znate, gdje se skrio. Ne pitam vas za njegovo boravište, ja nisam redarstvenik. Ja sam službenik novčanoga sustava, pa me se cijeli slučaj ne tiče u kriminalnom smislu. Vi zasigurno razumijete, što time hoću reći?
- Ali to je ipak njegov novac - pokuša savjetnica potkrijepiti zahtjev.
- U osnovi je to, dakako, Huttunenovo vlasništvo. To ne poričem. Ali, kako rekoh, nikome ne isplaćujem novac bez službenoga odobrenja. U ovome slučaju odlijevaju se sredstva izravno u šumu, da se izrazim slikovito. Kamo bi to dovelo, draga gospođice, kad bi u bankama vladao običaj, isplaćivanja ušteda i kamata u nekakve močvare i pustare na visoravnima?
Savjetnica iz poljoprivredne udruge započne jecati.
- Kako ću to pojasniti Huttunenu? - promuca.
Huhtamoinen ispiše poruku na listu papira:


Zadružna banka nije pripravna isplatiti Vaše vrijedno potraživanje i pripadajuće kamate nekome drugom osim Vama osobno, a ni to bez izričite suglasnosti vlasti. S dubokim poštovanjem, Vaš A. Huhtamoinen, direktor banke.


- Ali, kao što sam naglasio - nastavi tad direktor - poštivat ću bankovnu tajnu. Dođe li netko i upita me, uzmimo kao primjer načelnika Jaatilu, kojim ste poslom danas dolazili, ja ću tek potresti glavom i ostati nijem poput zida. Ako me pak vlasti pozovu da kažem, gdje je gospodin Huttunen, šutjet ću, pa čak i ako ću znati gdje se skriva. To ja podrazumijevam pod bankovnom tajnom. U osnovi uzevši, ona je sveta. Redarstvu ću pojasniti, kako ste ovdje bili raspitujući se oko zajma za... Recimo, nabavku šivaćega stroja?
- Imam već jedan... - jecala je Sanelma Kayramo neutješno.
- No, tad recimo, bili ste ovdje... Što se mene tiče, kako biste od mene zatražili savjet, je li u današnje vrijeme pojedincima isplativo, uložiti uštede u državne obveznice. Otvoreno rečeno, to nije probitačno. Opća potražnja zbog Koreje je zašla u fazu, kad se svakome tko ima novaca, može preporučiti neka ulaže u nekretnine. Cijene zemljišta će uskoro osjetno porasti, za razliku od kamata na državne obveznice. Sve dakako ovisi o tome, koliko će potrajati rat u Koreji... Ali se ipak može poći od pretpostavke, da u Aziji još mnogo mjeseci neće biti mira, a u svakome slučaju ne prije sljedećega ljeta. Dopustite mi da vam to kažem. No sad sam govorio općenito, molim vas oprostite mi, gospođice Kayramo.
Tako je savjetnica iz poljoprivredne udruge morala napustiti banku neobavljenoga posla. Bila je blizu suza, no ipak se svladavala, dok je mimo znatiželjnih namještenika išla prema vratima. Tek je vani na poljskoj cesti zaustavila svoju dvokolicu, pa se isplakala obilno i gorko. Banka je uzela novac njenoga dragog Gunnara, a do dana kad dobiva plaću preostalo je još više od dva tjedna...

22


Okol u močvari


Močvara Reutu protezala se skoro dva kilometra, kao veliko glibište, beskrajna ravnica s oskudnim raslinjem. Tek su tu i tamo po njoj svjetlucala tamna jezerca i bare. Duž njenoga zapadnog ruba vijugala je rječica Sivakka, a iza nje se uzdizala šumovita uzvisina, brdo Reutu.
Upravo je onamo Huttunen usmjerio svoje korake, u tu nedirnutu divljinu, udaljenu nepuna dva kilometra od sela i oko kilometar od najbliže glavne ceste. Huttunen je dovukao svoju naprtnjaču do ruba močvare, na malenoj okuci rijeke Sivakka, gdje se brdo spuštalo prema vodotoku. Ovdje, na ogranku brda, tlo je bilo čvrsto i obraslo lišajem, no odmah iza rijeke prostirao se meki glib. Bilo je to izvrsno okolište, pogodno, zaštićeno i lijepo. Daleko u močvari glasalo se nekoliko ždralova. U pozadini, na vrhu brda, šumjeli su stogodišnji golemi borovi, a u mirnoj rijeci bi povremeno poskočila siva pastrva ili lipen.
Huttunen je odmah bio ushićen mjestom. Odloži svoj težak teret, pa izabere jezičac na riječnoj okuci kao mjesto za svoje novo obitavalište.
Tijekom dana koji su uslijedili, na jezičcu zemlje je izgradio čvršće boravište. Na obronku je srušio nekoliko osušenih borova i odkotrljao ih dolje do okolišta. Tamo ih je sjekirom očistio i usitnio na trupce duge dva metra, tako da su bili pripravljeni za okolsku vatru, ako nastupi hladna i maglovita noć.
Za boravak si je uredio zaklon. Nadsvodio ga je smrekovim granama, koje je učvrstio s vrhovima prema dolje. Na to je još došao sloj poput krljušti naslaganih grančica, te je nastao vodonepropusan krov. Od mlade breze, debele poput nadkoljenice, odrezao je prikladan kraj i položio ga pred ulaz u svoj zaklon, kao zaštitu od naleta iskri s vatre. Pod u zaklonu prekrio je s dvadesetak centimetara debelim slojem mahovine. Povrh mahovine razastro je mekane mlade izdanke otkinute s manjih smreka, no pritom je odvojio najdeblje grane, kako ga u snu ne bi bole u leđa.
Razmotao je lučnu pilu, izrezbario ručke na njoj, pa između njih napeo komad užeta za rublje. Tad je ispod zaklona otpilio vrh jednoga čvrstog bora, ostavljajući deblo do visine čovjeka. Na tom je stablu napravio, od laganih smrekovih daščica, malenu kućicu s otvorom, kroz koji je mogao ugurati svoju naprtnjaču. To mu je bilo spremište i ostava, kamo je odložio hranu, posuđe i svoju naprtnjaču. Malo dalje, bliže rijeci, poslagao je u krug poput glave veliko okruglo kamenje, za buduće ognjište. Jedna savitljiva mlada breza služila je kao elastična vješalica za kuhinjski lonac, koja se odterećena odmah uspravljala. Nekih pedesetak metara od okola, upravo tamo gdje je započinjala strmina brda Reutu, na mjestu s kojega se široku močvaru moglo vidjeti s jednoga kraja na drugi, složio je Huttunen čvrst zahod, između dva bora. Napravio ga je od dva brvna, gdje je jedno služilo kao sjedalica, a drugo kao naslon za leđa. Ispod toga je iskopao gotovo metar duboku jamu. Na njeno će dno od sada, jedanput ili dvaput dnevno, padati odmetnikove izmetine... Huttunen je kasnije običavao često dolaziti ovamo i bez povoda, pa bi sjedio na brvnima i promatrao beskrajnu močvaru... Tamo su ponosno šetali ždralovi, močvarne ptice su hitro prolijetale uokolo, te bi po pet ili čak i deset sobova istodobno bježalo pred jatima insekata. Jednoga dana kao da je na obzorju ugledao i medvjeda. Tamo se kretalo neko veliko sivo biće, koje se povremeno uspravljalo i stajalo na dvije noge. Kad je pak Huttunen svojim jednookim dvogledom počeo pretraživati daleku močvaru, koja je treperila u ljetnoj vrućini, ugledao je samo ždralove, ali ne i medvjeda. Je li velika životinja u međuvremenu otišla iz močvare? Ili je uopće nije ni bilo?
U močvarnu livadu Huttunen zabije nekoliko kolaca za sušenje mreža. Za prelaženje rijeke sastavio je spretno maleni splav od borovih trupaca, koji je usidrio kolcem sučelice ognjištu. Tako mu je istodobno služio i kao mostić za pristup rijeci.
Na koncu je još urezao kalendar na jedan bor sučelice svojemu zaklonu. Na stablu je obilježio četvorinu širine dva i visine tri dlana, koju je zatim oblanjao sasvim glatko, nalik ploči. Nožem ju je zatim podijelio u vodoravna i uspravna polja. Svakoga jutra tamo će zabilježiti nastupanje novoga dana... Nije više točno znao, kojega je nadnevka započeo uređenje svojega okola, no prosuđivao je da to bijaše negdje uoči polovice srpnja. Dane je brojao od Ivanja, koje je još proveo u umobolnici, pa je za nadnevak utemeljenja okola urezao na stablu oznaku XII, tj. dvanesti srpnja. Počele su zoriti borovnice, pa je po tome mogao prosuđivati o tome koliko je mjesec odmakao.
Bio je to vedar i vruć srpanj. Pri udičarenju je ulov bio skromniji nego li početkom proljeća ili u kolovozu. Plemenite su ribe sad bile trome i plašljive, a noći previše svijetle i voda u potoku pretopla. Od toga su hladnokrvne potočke pastrve postajale pospanima. Huttunen je iskušao svoje mušice, ali su ih sive pastrve prezrele. S leptiricom je uhvatio nekoliko štuka. Ispržene u užarenome pepelu dale su doista valjan objed.
Kako bi uhvatio neku izdašniju ribu, trebao je mrežu. Potegnuo ju je poprijeko kroz rijeku, pa je uzvodno pljuskao po vodi, te su ribe bježeći uletjele izravno u mrežu. Pokatkad bi se u njoj koprcalo toliko sivih pastrva i lipena, da je dio mogao nasoliti, ali nije za to imao prikladne posude. Bio je zadovoljan, što je ipak odlučio ponijeti svoju blanju. U jesen bi mogao od osušenih borova izrezati daske i od njih izblanjati dijelove za bačve. Nekoliko malenih bačvica za zalihe, napunjenih usoljenom ribom, mogle bi riješiti prehrambene nevolje tijekom zime. U dobroj soli se potočna pastrva valjano drži, čak i ako je riba utovljena.
Huttunen je uz to namjeravao za zimu sagraditi saunu i malenu kolibu. Nije bio raspoložen tijekom zime drhtati i smrzavati se na mrazu, ispod sadašnjega običnog zaklona.
- Od toga se navuče reumatizam... - napomenuo je poluglasno.
Kolibu je zamišljao malenu, površine najviše tri puta tri metra. Za uređenje će dostajati jedan ležaj i stol, te možda u kutu još i ormar, a na zidu jelenje rogovlje kao kuka za odjeću. Otraga u prostoriji će od plosnatoga kamenja sazidati peć. U zid pokraj vrata doći će prozorski otvor.
- Negdje moram pribaviti staklo za okno - zaključi naglas. - A uz to i nekoliko metara limene cijevi za dimnjak. Krovnu ljepenku ne trebam, dobra je i brezova kora, a zasigurno izdrži nekoliko godina...
Huttunen je iz svojega okola odlazio na duge šetnje po okolici. Često bi se uspinjao na vrh brda Reutu, te bi odatle promatrao selo s njegovim malenim kućicama i obje crkve, starom i novom, malenom i velikom... Po vedrome vremenu i u pravo doba, mogao je kroz modrinu ljetnoga dana na zapadnome obzorju zamijetiti dim, što se dizao iz dimnjaka lokomotive koja je vukla brzi vlak. Vlak pritom uopće nije mogao ni vidjeti niti čuti, no prema tome kako se dim izvijao, mogao je zaključiti dolazi li iz Kemija ili Rovaniemija. Drugim riječima, jesu li putnici krenuli u Laponiju ili su je netom vidjeli.
Po glibastim rubovima močvare Reutu, Huttunen je pobirao sočne bobice zaostale od prošle jeseni. I na drugim grmovima su se već uobličili pupoljci, te će se iz njih ubrzo razviti bobice. Te se godine moglo očekivati dobar urod jestivih malih plodova. Dozrijelo je i mnogo borovnica. Svakoga dana bi odmetnik nabrao po litru ili dvije bobica, puneći ih u zdjelicu, napravljenu od brezove kore. Navečer, poslije kave, bobice su mu prijale odlično.
Huttunen je uživao u ljetu i miru. Po lijepome vremenu bi se pokatkad svukao do gola, penjao se na brdo i tamo sunčao. Smotavši hlače i smjestivši ih pod glavu, ležao je na lišajem obraslim stijenama i prepuštao puti neka preplane od sunca... Promatrao je oblake, koji su neprestance mijenjali oblik, te je od njih zamišljao najneobičnije likove životinja. Lagani južni vjetar zadržavao je komarce dolje u močvari. Bilo je mirno, gotovo se moglo čuti kako se misli međusobno pozdravljaju u Huttunenovoj glavi. Bilo ih je vrlo mnogo, ludih i običnih, njihovo kruženje po njegovoj glavi nikako nije prestajalo.
A kad bi kišilo, ležao bi u svojemu zaklonu i gledao kako se teške kapi cijede kroz krov od iglica. Vatra bi šištala, kad bi kapi pale u vruć pepeo... Bilo je toplo i ugodno.
Poslije kiše bi ribe dobro grizle, pa Huttunen ne bi trebao ni postavljati mrežu. Sive pastrve bi, naime, već uz samu obalu pohlepno grabile njegove umjetne mušice...
Noću bi se Huttunen često budio, pa bi promatrao blijedo ljetno nebo posipano zvijezdama, pjevušeći tiho za sebe. Ubrzo bi pjevušenje preraslo u lagan cvilež, a zatim bi mu iz grla silovito izbio snažan i divlji urlik, kao nekoć... To bi ga umirivalo. Urlajući, ne bi se više osjećao usamljenim. Mogao je osluškivati svoj glas, koji je bio tuđ, jer to bijaše glasanje zvijeri.
Kad bi za vrućih dana kružio nepošumljenom, beskrajnom močvarom Reutu, pokatkad bi počeo oponašati životinje. I to najrazličitije, one koje je svakoga dana vidio uokolo, promatrajući njihovo ponašanje kroz dalekozor. Kaskao bi njišućim korakom, poput soba koji bježi pred insektima, pa bi se zgrbio, puhao i grebao po tlu. Drugom zgodom bi raširio ruke nalik krilima, pa bi se poput divlje guske srdito uzvinuo u zrak, dižući se sve i više, dok ne bi iščeznuo iza ruba šume. Odmah zatim vraćao bi se iz daljine kao druga guska, ispružajući noge i slijećući u trskom obraslu baru, tako da bi ustajala voda štrcala u vis. Kao ždral bi istezao vrat, kriještao i oštrim pogledom tražio žabe i sitne močvarne glodavce kao i one štuke crnih leđa, koje bi proljetna poplava nanijela u močvaru, pa bi tamo ostale u rupama s ustajalom vodom.
Kad bi ždralovi ugledali dugonogo biće, koje se glasalo istim krikovima kao i oni, prekinuli bi svoj lov. Ispružili bi duge vratove i nakošenih glava promatrali uljeza, koji se zabunio k njima, ne shvaćajući da izigrava ždrala njima, koji to doista jesu... Tad bi se znalo dogoditi, da vođa jata visoko uzdigne kljun prema modrome nebu i istisne dug, snažan krik kao odgovor. Huttunen bi se tek tad pribrao, postao bi ponovno čovjek i odšetao natrag u svoj okol. Pušeći bi ležao u sumraku svojega sjenovitog zaklona, razmišljajući kako bi zapravo sve bilo dobro, ako bi život i dalje bio ovakav...
- Samo bi još Sanelma morala biti ovdje - napomenuo bi poluglasno.

23


Spriječen susret


Tjedan je proletio u dahu. Došla je i večer, za koju je Huttunen dogovorio sastanak sa savjetnicom, na križanju puta u močvari. Nestrpljivi odmetnik je na utanačeno mjesto došao mnogo ranije. Mislio je na Sanelmino zdravo i bujno tijelo, na njene modre oči, zlatne vlasi i mek, zvučan glas... Izvalio se pokraj poljske ceste, u sjenu drveća. Vrijeme je prolazilo, komarci su ubadali, ali Huttunen to nije zamjećivao... Toliko je uzbuđeno iščekivao susret.
Oko šest sati predvečer ugleda kako se uskom poljskom cestom približava žena na dvokolici. Bila je to Sanelma Kayramo! Huttunen se silno razveseli. Htio joj je potrčati u susret, ali se otrijezni i ostane u zaštiti guštika. Dogovorili su da će se sresti u šumi, pa se tako nije pokazao na cesti...
Savjetnica je stigla na križanje. Odložila je dvokolicu u rov pokraj ceste i šmugnula u šumu. Ogledavajući se neodlučno i plaho, prešla je nekih dvadeset metara. Tad je stala i počela čekati.
Upravo kad joj je Huttunen htio pritrčati i zagrliti ju, začuje kako je u šumi krenula grana... Los? Sob? Ne, Viittavaara i Portimo! Dolazili su, šuljajući se kroz šumu, vrebajući, sopćući i lica oblivenih znojem. Legli su iza jednoga zemljanog humka, ne pokazujući se savjetnici. Po svemu sudeći, slijedili su je od sela. Odmetnika su navukli u zasjedu, u bijednu klopku.
Huttunen se povuče dublje u šumu, te se skrije iza jedne debele smreke. Odatle je mogao čuti i promatrati sve što se zbivalo na poljskoj cesti. Premda je drhtao od čežnje, nije mogao poći svojoj voljenoj... Pratitelji su ležali sasvim blizu. Brisali su si znoj s lica i tukli komarce. Bio je naporno trčati kroz šume i držati korak sa savjetnicom, koja se ipak ravnom cestom vozila na dvokolici.
Je li Sanelma znala, da su je slijedili? Je li privoljela na suradnju sa seljacima i redarstvom? Je li Sanelma Kayramo došla kao ptica vabilica? Je li i ona htjela, da Huttunen bude uhvaćen i ponovno strpan u umobolnicu, u ludnicu gdje vladaju crna bezvoljnost i tužna besposlica...?
- Gunnar! Dragi Gunnar! - začuje savjetničin glas. - Ja sam, došla sam!
Huttunen se nije usuđivao dati ni znaka o sebi i svojoj nazočnosti. Nije se usuđivao čak ni disati... Vidio je, Viittavaara je ponio svoju pušku. Zar su ga smatrali ubojicom, protiv kojega trebaju oružje...? Stražmeštar Portimo je tek sjedio i hvatao dah. No i on je osmatrao okolicu. Huttunen ostane miran na svojemu mjestu... Ležao je iza smreke i grizao si usnice. Trgalo mu se srce, dok je slušao savjetničino dozivanje:
- Gunnar...! Jadniče moj, gdje si?
Čekala je dugo, ali mučaljiva i mračna šuma nije odgovarala na njeno dozivanje... Napokon odloži košaru za hranu u travu, prekrije ju krpom i žalosno se vrati na poljsku cestu. Viittavaara je izgledao razočarano. Nešto je žustro šaptao Portimu, no Huttunen nije razumio što.
Suznih očiju savjetnica se uspne na dvokolicu. Huttunen bi najradije bio zaurlao svom snagom, bijesno poput velikoga vuka, najgroznijega vuka... Ipak je usta držao čvrsto zatvorena. Savjetnica se odveze u smjeru sela, te ubrzo iščezne u nedostižnoj daljini.
Viittavaara i Portimo se nisu pokazali savjetnici, što uvjeri Huttunena, ona nije sudjelovala u zavjeri. Nije ga izdala, nego mu je čak donijela hrane, upravo kao što su utanačili prije tjedan dana. Zažarenih očiju zurio je u košaru s hranom, koju je Sanelma Kayramo ostavila za njega...
Čim se savjetnica izgubila iz vidokruga, jurne Viittavaara iz svojega skrovišta, kako bi pregledao sadržaj u košari. Portimo ga je slijedio, pa je i on nehotice pogledao unutra.
- Ljudi božji! - zaurla bijesno Viittavaara i istrese košaru. - Tu ima kruha i slanine!
Huttunen ugleda bocu s mlijekom i nekoliko smotaka od voštanoga papira... Miris svježega pšeničnog peciva stigao je čak do njega...
- I kolača, prokletstvo!
Viittavaara rastrgne omote. Okazaše se dimljena slanina, komadi kobasice, omot kave i kruh. Na dnu košare ležalo je i nekoliko kilograma svježega povrča, repe, mrkve i cikle. Na koncu se pokazaše i neveni, koje je Sanelma Kayramo povezala u dražesan stručak. Viittavaara dograbi cvijeće i prijeteći potrese njime prema šumi.
- I cvijeće, prokletstvo! - zaurla ponovno. - Luđacima se nosi u šumu čak i cvijeće! Što još reći na to?!
Portimo prikupi sve stvari i vrati ih natrag u košaru.
- Pusti to, Viittavaara... - reče pomirljivo. - Savjetnica je zasigurno htjela tek obradovati Kunnarija. Mislim, sad bismo trebali poći. Huttunen se zasigurno više neće pojaviti.
Viittavaara si odlomi komad mirisne kvasne pletenice i strpa ga u široka usta. Nakon nekoliko zalogaja, primijeti žvačući:
- Ukusno! Ovakve poslastice donose šumskim razbojnicima. Kušaj i ti, Portimo!
Portimo otkloni ponudu i ponovno zamota svježe ispečenu pletenicu u papir. Odloži košaru na tlo i okrene se, namjerivši krenuti. No Viittavaara uzme košaru i objesi je o rame...
Kad ga je pak Portimo pogledao krajnje začuđeno, seljak izjavi:
- Neka Kunnari gladuje. Ove poslatice neću ovdje ostaviti tom momku.
Kako bi naglasio svoje riječi, Viittavaara zgnječi nevene o najbliže drvo. Portimo je gledao na drugu stranu, a sasvim slučajno upravo prema Huttunenu... Stajao je i dugo gledao u šumu. Pogledi odmetnika i redarstvenika se sretnu. Portimo smeteno pročisti grlo, pa skrene pogled. Pošao je do ceste i odatle pozvao Viittavaaru...
Ovaj je koračao za njim, ustiju punih kolača. Na trenutak je spustio košaru, kako bi pušku objesio o rame, pa ju ponovno podigne. I ode zajedno s Portimom prema selu. Huttunen je još čuo, kako Viittavaara glasno govori, jedući pritom kolač. Portimo se gotovo uopće nije osvrtao na njega, zaokupljen svojim mislima.
Huttunen se gladan i kao omamljen vrati u svoj okol. No tu ga dočekalo još jedno zlokobno iznenađenje... Zamijetio je, splav više nije na svojemu mjestu. Netko ju je odgurao motkom na drugu obalu i tamo usidrio. Tko? I zašto? Je li netko ipak otkrio ovo zabačeno i na izgled sigurno boravište? Jesu li seljani znali za njegov tajan okol?
Huttunen ode uzvodno do brzaka i tamo pregazi rijeku, kako bi vratio svoj splav. Na smrekovim brvnima otkrije tragove ribe, utrobe i srebrnih krljušti. Tad se smiri. Bio je to tek neki ribič, koji je naišao slučajno i uporabio njegov splav. Gotovo se i nije moglo pretpostaviti, da je taj gost uočio okol iza obalnoga grmlja... „
Huttunen usidri splav stotinjak metara nizvodno. Tad se vrati u okol i pripravi si oskudan večernji obrok. Kao dodatak večeri pojeo je zdjelicu slatkih borovnica. No misli mu nisu bile slatke... Osjećao je nemoćan bijes prema seljanima iz njegove župe. Postali su njegovi progonitelji, uznici, izvršni činovnici... Da se mogao boriti s njima ravnopravno, čovjek protiv čovjeka, tad bi se sve sredilo. No sad je po sili zakona bio u podređenome položaju, nezaštićen odmetnik, kojemu je bilo zabranjeno svako opipljivo dobro, pa čak i hrana, a i ljubav... Progonili su ga poput zločinca, otkidali mu kruh od usta, vrebajući čak i njegovu djevojku kao da je uhoda.
Nakon što se smirio, odluči dan ili dva udičariti na gornjem toku rijeke. S mrežom je ovdje uz okol hvatao još samo štuke. Uzdajući se u bogatstvo ribe blizu izvora, opskrbi se s podosta crvenih mušica i nekoliko sjajnih varalica. Umota soli i kruha, jer je namjeravao tijekom predstojećih dana živjeti od ribe. Na koncu još zatakne sjekiru za pojas.
Bilo mu je teško napustiti svoj lijep i dotjeran okol... No sad, tijekom ljeta, morao je svaki slobodan trenutak uporabiti za lovljenje ribe, kako bi bio opskrbljen za dolazeće razdoblje. Jer, tad će mu najvjerojatnije biti još gore. Hodajući uz rijeku, sjeti se Viittavaare i počasti ga kletvom:
- Prokleti gad!

24


Noćni prepad


U načelnikovoj spavaonici okupilo se društvo na poker. Jaatila je pozvao liječnika Ervinena i trgovca Tervolu na ugodnu mušku večer. Ponajprije su se zadovoljili dosadnim šahom, no liječnik Ervinen je u čaše za šeri ulio nekoliko valjanih gutljaja žeste, što je osjetno popravilo raspoloženje. Tako odlučiše, ostatak večeri si zasladiti pokerom.
Na vratima se pojavi služavka, odnosno dvorkinja, kako ju je običavala nazivati načelnikova žena. Klecnula je nevoljko i priopćila, neki čovjek želi k načelniku.
Jaatila nije želio prekinuti igru, pa zato ne pođe u svoj ured, nego zapovijedi služavki, neka gosta uvede k njima. Upravo je imao tri dame, točnije dvije na stolu i jednu pokrivenu. 31 Posljednja karta još nije bila povučena. Već je znao, u ovom dijelu igre će nadmašiti trgovca, ali bi prokleti liječnik mogao imati “tris”. 32 Načelnik ipak toliko povisi ulog, da je Ervinen poblijedio. No liječnik je tek možda izigravao nevoljkost, jer je bio stari lisac, što je načelnik dobro znao...
U tom trenutku uđe čovjek, koji je vonjao po dimu i ribljim otpatcima. Načelnik upita, što ga dovodi ovamo, u ovaj kasni sat? Čovjek ispriča, kako je lovio ribu u močvari Reutu, dakako na državnome području.
- I, jeste li što ulovili? - upita načelnik rastreseno.
I izvuče posljednju kartu. Bila je karo šestica, dakle ne dama koja mu je manjkala. No nije baš htio da se to primijeti. Nakon izvlačenja posljednje karte je sa svoje dvije dame imao još uvijek najbolje otvorene karte na stolu. Trgovac odustane, ali je Ervinen povećao ulog i to osjetno. Računao je, izgleda na “skalu u boji”. 33 Liječnik je, naime uložio iznos koji je odgovarao cijeni jedne valjane malokalibarske puške.
- Da, jesam - reče čovjek, još uvijek stojeći na vratima.
Sad je pak prišao toliko, da je mogao pratiti razvoj igre. Pogledao je Ervinenu preko ramena, ali ni najmanjom promjenom izraza na licu nije pokazao kakve karte ima liječnik. Načelnik pogleda čovjeka u oči, podignuvši upitno obrve, ali pridošlica skrene pogled.
- Tako, tako... - primijeti načelnik.
I uloži iznos koji je odgovarao Ervinenovom.
Kad su karte otkrivene, pokaže se da je liječnik igrao bez pokrića. Njegova je glavna karta bila ogoljeni pikov as. Hladna stvarnost bijaše da cijeli ulog odlazi načelniku. Ovaj natoči žeste svima, osim pridošlome ribiču. Njega je tek upitao, službenim glasom:
- No, što zapravo želite?
Čovjek ispriča, na rijeci Sivakki, na rubu močvare Reutu, našao je novi splav od borovih trupaca.
- Začudio sam se - izvijesti ribič - tko li ju je samo sagradio? Kad sam se potom malo osvrnuo uokolo, otkrio sam pravi okol, a i taj je bio potpuno nov. Samo to sam vam htio ispričati, gospodine načelniče. Tamo vani na rijeci, netko obitava u zaklonu.
Načelnik nije točno shvaćao, što on treba započeti s tim okolom.
- Cijelo to područje tamo vani... - napomene - puno je splavi i zaklona. To vlasti ne zanima ni koliko je crno pod noktom.
Ribič se zbunjeno povuče natrag prema vratima, gdje reče, kao da se ispričava...
- Mislio sam tek, možda je okol sagradio Kunnari Huttunen, ludi mlinar... U selu sam naime dočuo, utekao je iz umobolnice i sad se krije u šumi.
Ervinen smjesta pokaže zanimanje i pozove čovjeka natrag.
- Kako izgleda okol? - upita ga.
- Bio je sasvim nov i valjano sagrađen. Uz zaklon je tamo bila i zaliha drva za više tjedana. A na jednome borovom stablu sam vidio malenu ostavu. U šumi je bilo brvno kao nužnik, a na obali rijeke splav, kao što već rekoh.
- Kako je sve to bilo izrađeno? - upita načelnik.
- Dakle, ta splav i sve ostalo?
- Kao da je djelo tesara. Čak je i brvno nužnika bilo posebno izblanjano. Na obali su još stajali kolci za sušenje mreža, za jednu ili dvije mreže.
- To je Huttunen - utvrdi Ervinen. - Mlinar je vještih ruku, čak i ako mu motorika inače ne valja. Bit će najbolje, krenemo li odmah i uhvatimo ga in flagranti. 34
Načelnik pozove stražmeštra Portima i zapovijedi mu, neka uzbuni nekoliko ljudi i smjesta dođe s njima. Naoružani, napomenuo je. Krenut će u dva automobila.
Pola sata kasnije okupila se u načelnikovome dvorištu skupina ljudi. Uz Portima, tu su bili Siponen, Viittavaara, učitelj Tanhumaki, a unovačen je čak i sluga Launola. Siponen, Viittavaara i Launola sjedoše u liječnikovo vozilo, a ostali pođoše s načelnikom. Potkazivač koji je vonjao po ribi, služio im je kao vodič...
Vozeći vrlo brzo usmjeriše prema močvari Reutu. Prispjevši do križanja, iskrcaše se iz vozila. Bila je već večer, ali ne i jako mračno.
Načelnik okupi sve na prijavak i izdavanje naredbi.
- Huttunena moramo iznenaditi - pojasnio je. - Okol treba okružiti sa svih strana i uništiti ga, a Huttunena uhititi. Vodit će nas ribič. Mora se djelovati bešumno, kako lovinu ne bismo natjerali u bijeg...
- Smijemo li pucati na njega, ako potrči u šumu? - upita Siponen i zanjiše svoju jednocijevku.
- Pokušat ćemo ga iznenaditi - naputi ih načelnik.
- Ali, ako napadne, može se pucati u nuždi. No prvo u noge, pa tek tada u glavu ili trbuh.
Progonitelji prispješe na rijeku Sivakki prije ponoći. Tamo se rasporediše u rijedak stroj i krenuše uzvodno obalom, prema mjestu gdje je prema ribičevoj izjavi bio okol. Ubrzo prođoše pokraj splavi. Premješten je nešto nizvodnije, utvrdi potkazivač.
Načelnik zapovijedi šaptom, dio ljudi treba poći kroz šumu i došuljati se s druge strane okola. Ovi što ostaju s ove strane, trebaju se razmjestiti i stražariti.
Obalu rijeke nisu osiguravali, pretpostavljajući kako ni Huttunen ne bi bio toliko lud, te pojurio u rijeku, iza koje je čekala podmukla močvara...
Opsadnici nečujno zauzeše svoja mjesta, zatvorivši krug oko okola. Načelnik vabilom dade znak, pa ljudi započeše stezati obruč. Puzali su i gmizali preko vlažnoga tla, te im se namočiše koljena... No okolnosti su bile toliko napete, da se nitko nije tužio.
Za nekih pola sata se zatvorio obruč oko okola. Načelnik zapovijedi munjevit prepad. Strahovito urlajući i bučeći, nahrupiše naoružani ljudi iz noćne šume...
No okol je bio napušten. Nitko nije spavao u zaklonu, pothvat je propao... Navalna postrojba okruži ribiča, izražavajući dvojbe o vrijednosti njegove prijave. Čovjek reče, on ide kući, pa odmah potom i nestane u šumi.
Viittavaara izvuče naprtnjaču iz kućice na deblu, pa isprazni njen sadržaj. Pretražio je svaki predmet, kao da želi provjeriti, je li to Huttunenovo vlasništvo. Portimo baci tek jedan pogled na stvari, pa reče kratko i odlučno, naprtnjača je Kunnarijeva.
- Nosio ju je minule zime - pojasni odmah - kad smo dvaput išli na brežuljak Puukko pucati na tetrijebe. Svaki put smo ih pogodili po pet-šest. A pritom nismo imali ni psa sa sobom.
- Ti si, kao redarstvenik... - zareži na njega načelnik - doista biraš neobične pratitelje za lov.
- Kunnari tad još nije bio utekao iz umobolnice - branio se Portimo.
Načelnik naloži neka postave straže oko okola. Ljudi se tad povukoše natrag u šumu. Nitko ne smije pušiti ni prošaptati makar i riječ. Svi trebaju šutke ležati u šumi i čekati, dok se Huttunen ne vrati u svoj okol. Vjerojatno ga je napustio tek privremeno... Ako ga uvrebaju, mogli bi ga još uvijek iznenaditi.
Ljudi su cijelu noć ležali nepomično u šiblju, ali Huttunen nije došao. Udova ukočenih od studeni i vlage, ujutro su se jedan po jedan pojavljivali u okolu, gdje je ponovno vijećano o svemu.
- Nema više svrhe - napomene mrzovoljno Ervinen.
- Čovac je nanjušio stvar... Sad možda leži iza nekog drveta, motri ovamo i još nas k tomu ismijava. Ja barem, ni u kojemu slučaju, neću više ležati ovdje u vlažnoj močvari.
Launola užurbano podrži liječnika. No Siponen se rasrdi na svojega slugu...
- Ti ćeš vrebati na Huttunena sve do Božića... - okosi se na njega - ako ja to zapovijedim. Zato ti plaćam nadnicu, prokletniče jedan.
- Čak i ako je netko slučajno sluga - odvrati ovaj - to još ne znači da mora raditi bilo što. Ovo ovdje se ne može uspoređivati s navažanjem sijena ili cijepanjem drva. Podsjeća me više na rat oko jezera Syvarija.
Načelnik okonča prepirku, zaključivši kako je po svemu sudeći besmisleno, čuvati okol i dalje. Mlinar je od nekuda dobio mig i drži se podalje. Još naredi, neka unište okol. Ljudi se bez odlaganja, žustro baciše na posao.
Viittavaara zabaci Huttunenovu naprtnjaču na ramena. Siponen sruši zaklon i odvuče smrekove grančice u rijeku. Ervinen zajedno s učiteljem rastavi kućicu na stablu, a drveni dijelovi završe u rijeci. Launoli povjere neka uništi nužnik na uzvišici i zatrpa rupu. Prije toga načelnik procijeni količinu Huttunenovih izmetina, jer se iz toga moglo zaključiti koliko je dana mlinar boravio ovdje. Ljudi odkotrljaše kamenje s ognjišta u rijeku, odrezaše vješalice i uništiše stalke za sušenje mreža. Kako bi uništavanje bilo potpuno, odvezaše Huttunenov splav i prepustiše ga matici. Jedino su pred kalendarom, što ga je usamljenik urezao u stablo, nasilnici bili nemoćni. Posljednji je zarez bio od prije dva dana, utvrdi načelnik, nakon što je kalendar usporedio sa svojim.
- Bez opreme će Huttunen morati doći u selo - zaključi on. - Pozivam sve nazočne, neka tijekom dolazećih dana budu krajnje budni. Radi sigurnosti sela mora taj pogibeljan, duševno bolestan čovjek, biti uhvaćen što prije i otpremljen natrag u ustanovu.
Nakon okončanoga uništavanja, ljudi krenuše natrag kući. Upravo u to doba se Huttunen vraćao s gornjega toka rijeke u svoj okol, noseći ulov težak desetak kilograma. Bio je zadovoljan, te je namjeravao ponajprije skuhati jaku crnu kavu...

25


Urlik i nove osnove


Prizor uništenoga okola ispuni Huttunena hladnim bijesom. Sve je bio razbijeno i razoreno, a sva njegova imovina odnesena. Ništa nije ostalo pošteđeno... Premda je potanko pretražio okolicu, nije našao ni jedan jedini uporabljiv predmet. Splav je nestao, a čak su i brvno nužnika raspilili i zatrpali rupu ispod njega...
Huttunen počne sipati strahovite kletve.
Sad mu je život ponovno zašao u slijepu ulicu. Znao je, bez valjane okolske opreme, bez zaštite protiv okrutnosti života u divljini, ovdje vani nema nikakve mogućnosti opstanka. Ostala mu je još samo odjeća na tijelu, a uz to tek nekoliko varalica i mušica, te nož i sjekira...
Odmetnik nasluti, to su seljaci i načelnik našli njegov okol i uništili ga. Žestoko stisne držak sjekire, tako da mu pobijelješe zglobovi na prstima, te se ubilački zagleda u blistavu oštricu.
Zapalio je vatru i ispekao nešto ribe, nataknuvši je na drvene kolčiće. Objed je bio oskudan, jer je s naprtnjačom otišla i sol... Potišteno je žvakao pougljenjenu, neslanu ribu.
Ostatak riba zakopa u pepeo i tad napusti to tužno mjesto. Sljedeću je noć proveo na brdu Reutu, na stelji od smrekinih grančica. Usred noći se probudio od studeni, pa se uspeo na najvišu stijenu i bijesno pogledao u smjeru sela.
Selo je spavalo mirno i spokojno. U toplini svojih postelja tamo su počivali ljudi, koji mu uništiše okol. Huttunen zaurla prijeteći, prvo tiho, a zatim iz punoga grla, glasno i bezumno.
Mahnito urlanje u vedroj ljetnoj noći pronese se sve do središta sela. Selski se psi probudiše i započeše lajati, preplašeno i nakostriješenih dlaka na vratu. Postupno su se, jedan po jedan, pridruživali lavežu i usklađivali glasove, sve do najmanjega pinča. 35 Lajali su i zavijali punom silinom, odgovarajući na Huttunenov urlik sa stijena brda Reutu. I po susjednim selima odjekne pasji lavež. Mir je ponovno zavladao tek pred jutro... Huttunen je tad već odavno spavao na svojim smrekovim grančicama.
Nitko u selu nije mogao usnuti te noći. Mnogi su seljaci u čarapama stajali ispred svojih kućnih vrata i osluškivali urlikanje. Tad bi se vraćali u svoje izbe i govorili ženama:
- To je Kunnari, on tako urla.
Žene su uzdisale preplašeno i odgovarale:
- Trebalo ga je ostaviti na miru. Sad jadnik tuguje, što mu je još ukradena i cjelokupna imovina.
Ujutro načelnik Jaatila nazove Siponena i naredi neka mu dovedu savjetnicu Sanelmu Kayramo na saslušanje.
No od nje nije doznao ništa odlučujuće. Nije znala, gdje je sada mlinar Gunnar Huttunen. Načelnik ju službeno opomene, neka više ne štiti mlinara. To nije dopušteno, pojasnio joj je, jer Huttunenu treba liječenje, a život u selu se mora vratiti u uobičajen tijek. Pritom je zijevao i pio jaku kavu. Huttunenovo noćno bučenje i selski psi onemogućili su san i najvišemu predstavniku vlasti.
Tijekom dana se načelnik Jaatila i stražmeštar Portimo odvezoše na brdo Reutu, povevši sa sobom pse. Namjerili su potražiti Huttunenove tragove. No životinje nikako nisu shvaćale da trebaju uhvatiti Huttunenov miris, čak ni kad su im uporno davali da onjuše dijelove njegove opreme. Umjesto toga su žustro lajali na vjevericu, što je skakala po drveću na obronku. Načelnik Jaatila srdito zapuca iz pištolja na životinjicu, premda mu vjeveričje krzno uopće nije moglo poslužiti. Pogoditi sitnu divljač iz ručnoga oružja doista je teško... Načelnik je morao pucati ponovno i ponovno... Ispraznio je cijeli spremnik streljiva na to maleno biće, koje je bježalo sa stabla na stablo, s psima za petama. Bijesan načelnik je trčao za njima, ali nije uhvatio lovinu, jer je ostao bez streljiva. Na koncu je Portimo pogodio vjevericu iz svoje puške, što je potaknulo neobuzdano veselje pasa. Stražmeštar uruči maleno, krvavo krzneno klupko načelniku, no ovaj ga nije htio zadržati, pa ga bijesno zavitla u grmlje.
Pse se teško moglo odvući iz šume. Načelnik se zaputi kući, prepustivši Portimu neka domami kući razuzdane životinje. Došavši u selo, morao je načelnik još i ljudima, što mu dođoše u susret, pojašnjavati razloge pucnjave. Mrzovoljno se zatim povukao u svoj ured.
Upravo su tad nazvali iz duševne bolnice u Ouluu. Pitali su, je li rastrojeni pacijent, izvjesni Huttunen, već nađen? Načelnik zareži u slušalicu, kako unatoč opetovanim pokušajima čovjek još nije mogao biti uhvaćen.
- Kako ste to pustili luđaka da pobjegne, prokletstvo! - bjesnio je Jaatila. - Vi ste zatvorena ustanova, sagrađena od opeka, pa tek tako puštate momka da jednostavno išeta. Trebali biste bolje skrbiti za svoje lude pacijente!
Iz Oulua se začuje suh odgovor, kako dotičan pacijent nije odatle, nego potječe iz ove župe. A izgleda, tu su i u drugim zanimanjima, a ne samo u mlinarskom, zaposleni luđaci. Hvatanje bjegunca je, pritom, načelnikova zadaća. Ogorčena i besplodna rasprava o odgovornostima potrajala je još neko vrijeme, sve dok načelnik nije bijesno tresnuo slušalicu na mjesto.
Sljedeće noći Huttunen nije urlao, već je posjetio selo. Šuljao se oko kuća i iz svojega povrtnjaka na Suukoskiju uzeo malo korjenastoga povrća, repe i mrkve, kako bi utažio najgoru glad. U mlin nije ulazio, bojeći se da netko tamo stražari.
Odvratna Siponenova psina se nije probudila, kad se Huttunen došuljao do stražnje strane kuće. U izbi i glavnoj odaji ljudi su spavali, ali je u podkrovlju gorjelo svjetlo... Savjetnica iz poljoprivredne udruge je, znači, bila budna. Huttunen baci kamenčić na prozorsko okno, te se iščekujući skrije iza grmova ribizla. Prozor se otvori, pa Sanelma Kayramo proviri svojom kovrčavom glavom. Zaplakanih očiju, pogleda u vrt. Huttunen istupi iz zaklona grmova i zašapće svojoj dragoj:
- Jesi li donijela novac iz banke, draga Sanelma? Baci mi dolje novčarku.
Ona žalosno potrese glavom i prošapće odgovor. No Huttunen to nije razumio, pa mu dobaci malen list papira... Huttunen ga podigne i započne čitati...:


...banka nije pripravna ...Vaše vrijedno potraživanje i pripadajuće kamate ...S dubokim poštovanjem, Vaš A. Huhtamoinen, direktor banke.


Huttunen nije shvaćao. Jetko počne šaptati gore prema prozoru, pitajući i dozivajući toliko, da se ispred kuće probudio Siponenov pas, te je započeo sneno lajati. Sanelma Kayramo se preplaši, napiše nekoliko riječi na komadić papira i baci ga dolje. Zapis je glasio:


Najdraži Gunnar. Naći ćemo se sutra u 18 sati, iza Viittavaarine mljekare, u šumi.


Odmetnik se povuče natrag u šumu, kako bi promislio o svemu. Seljak Siponen se probudio od lajanja svojega psa. U čarapama i gaćama, s puškom u ruci, izašao je pred kuću. Pregledao je drvarnicu i saunu, te je dugo osluškivao u tihu noć i zurio put šume, jednako kao i njegov pas... Kad je ovaj napokon prestao kevtati, seljak se izdere na njega i vrati se u kuću.
Huttunen u šumi pojede nekoliko komada repe, ostrugavši ih prije toga nožem. Mozgao je, zašto za ime svijeta bankovni direktor nije pristao izručiti novac Sanelmi? S kojim je pravom Huhtamoinen postupio toliko podlo? Huttunena obuzme silan bijes. Zakopa preostale repe u neku rupu u zemlji, pa brzo odtrči kroz šume do banke.
Županijska se banka nalazila u prizemlju jedne kamene dvokatnice. Na katu je stanovao direktor Huhtamoinen sa svojom obitelji, a uz to vjerojatno još jedan bankovni namještenik. Naime, kat je izgledao previše prostran za smještaj tek jedne obitelji... Huttunen promotri građevinu. Tu unutra, u oklopljenoj škrinji, ležao je njegov novac.
Htio je provaliti, kako bi uzeo svoje vlasništvo, ali shvati kako ne bi mogao ući bez dinamita. Bit će bolje, posjeti li banku u uredovno vrijeme. No to ipak ne bi trebao učiniti bez produljene ruke... Sjekira je u ovome osobitom slučaju bila preblago sredstvo. Puška bi bila prikladnija, kako bi na blagajni namirio svoje potraživanje.
Huttunen se prisjeti Ervinenove odlične zbirke oružja. Liječnik bi se lako mogao odreći jedne puške... Ostalo bi mu još uvijek obilje oružja za vlastite potrebe, pogotovu jer sad nije bila sezona lova.
Sljedeće večeri Huttunen se nađe sa savjetnicom, iza Viittavaarine mljekare, u šumi. Bila je toliko prestravljena, da je doslovce drhtala. Huttunen joj je šaputao ljubavne riječi u uho, zagrlio ju zaštitnički i govorio joj umirujuće. Izvijestila ga je, što se strašnoga dogodilo poslije njihovoga posljednjeg susreta. Zatim mu je još ponudila novaca...
- Pusti to - otkloni on. - Ti imaš tek svoju malenu plaću. Sam ću uzeti svoj novac.
Huttunen ju zamoli, neka kasno navečer nazove liječnika Ervinena, te mu kaže, hitno ga trebaju u dvadeset kilometara udaljenome Kantojarviju.
- Reci mu - naputio ju je - radi se o hitnome slučaju. Za porod klještima Puukokumpuove služavke neophodan je liječnik.
Sanelma se začudila, zašto treba liječniku podvaliti takve laži?
- Želim izmamiti liječnika na neko vrijeme iz kuće... - pojasni joj Huttunen. - Dok će biti u posjeti u udaljenome selu, mogu ja mirno ući u njegovu kuću. Neodložno trebam nekoliko njegovih tableta. Drži ih u ormaru pokraj kamina. Vidio sam, kad ih je prošli put izvadio.
Sanelma Kayramo shvati, mlinaru treba umirujuće sredstvo. Ipak se bojala...
- Unatoč tomu, to je krađa - upozorila ga je. - I nije ispravno, nazvati liječnika ne predstavljajući se. U Kantojarviju, osim toga, nema nikakve rodilje, ta služavka uopće ne postoji.
Huttunen ju ipak nagovori, neka učini ono što ju je molio. Zar se ovdje ne radi, barem posredno, o liječničkom postupku? Jer, on je bolestan, na koncu konaca! To nitko ne može poricati. Jamačno, tu je u pitanju izvjesno prekoračenje zakona, ali se radi o nuždi i nema drugoga izbora. Glava mu više neće izdržati unutarnji pritisak... Pođe li u neku ljekarnu, kako bi kupio lijekove, smjesta bi ga uhitili i prvim prijevozom uznika otpremili u duševnu bolnicu. Zar nije tako?
Sanelma Kayramo tad obeća, još će iste večeri nazvati liječnika Ervinena...
Pribojavala se ipak, liječnik bi joj mogao prepoznati glas, ali Huttunen napomene kako žene uvijek znaju govoriti izmijenjeno. A na koncu, i muškarci mogu govoriti na razičite načine.
- Onda dobro, nazvat ću ga - pristane Sanelma.
- O služavki radije ne bih ništa rekla, ali u Kantojarviju je trudna neka Leena Lankinen. Reći ću, prijeti joj pobačaj.
Savjetnica još izvijesti o svojemu posjetu banci, zatim da ju je načelnik ispitivao i što je pritom sve htio doznati, te kako joj je još i zaprijetio.
Huttunen se rasrdi...
- Vlast je sada doista otišla predaleko! - napomene.
- Zašto moraju dodijavati tebi, kad si nedužna...? Ti ipak nisi utekla iz umobolnice, nisi učinila ništa. Neka barem žene ostave na miru. Zar im nije dosta, što mene progone dan i noć?
Prije nego se rastadoše, savjetnica iz poljoprivredne udruge dade Huttunenu jedan poljubac i četvrt kilograma dimljene slanine. Huttunen ostane u šumi, pijan od sreće i zanosa, držeći u ruci omot slasne slanine, a na usnicama osjećajući predivan okus vrućega Sanelminog poljupca...
Kad se odvezla na svojoj dvokolici, dograbi on slaninu iz voštanoga papira, pa navali na nju proždirući i kožu...
Toliko je bio izgladnio.

26


Bankovna usluga


Huttunenov džepni sat je pokazivao osam. Vrebao je u šumi, iza Ervinenove kuće. Ubrzo će se liječniku jako žuriti, jer će ga hitno trebati u Kantojarviju zbog prijetećega pobačaja...
Netom poslije osam, Ervinen izleti žurno i razdraženo iz kuće. Na nogama je imao gumene čizme, a u ruci je nosio svoju liječničku torbu. Sanelma Kayramo ga je, znači, uzbunila. Ervinen pokrene motor svojega automobila i hitro se odveze u smjeru Kantojarvija. Čim je nestao s vidika, Huttunen izađe iz šume i pokuša otvoriti kućna vrata. Bila su zaključana. Huttunen je morao upasti kroz podrumski prozor.
Unutra u kući potrči ponajprije u sobu s kaminom, kako bi si izabrao valjano lovačko oružje. Imao je bogat izbor... Na zidu je visjela jedna obična puška, uz nju jedna malokalibarska, pa puška za jelene, zatim kratak karabin i kombinirana dvocijevka, s jednom cijevi za sačmu i drugom za zrna. Huttunen se odluči za kratak karabin. U pretincu pisaćega stola bilo je i obilje odgovarajućega streljiva. Lagana puška je bila prikladna za sadašnje Huttunenove potrebe. Za nuždu je njome mogao ubiti i jelena, ali istodobno nije bila ni preteška za gađanje ptica.
Odluči ponijeti još i neke druge stvari, kao opremu. Zapravo nije htio krasti... Liječniku će već nadoknaditi štetu, kad se za to ukaže prigoda. Sad pak nužda nije poznavala zakona, jer je bez valjane opreme vani u divljini bio izgubljen... Ovdje je sve bilo pri ruci, pa tko bi ga onda mogao spriječiti, da uzme što mu treba? Načelnik i seljani, na čelu s Ervinenom, oduzeli su mu sve... Sad je on tek činio isto, to je bilo sve.
Ervinen je posjedovao izvrsnu naprtnjaču, bolju od one koju su ukrali Huttunenu. Liječniku je i dolikovala bolja, nego običnome mlinaru. Pribor za ribolov je također bio prikladan. Mušica je moglo biti i više, ali je zato izbor varalica bio izvrstan. Opreme za boravak u prirodi je bilo toliko, da bijaše teško birati. Huttunen nabije naprtnjaču do vrha, pa iz spavaonice donese još i debeo pokrivač, smota ga i pritegne povrh svega. Na zidu je visio i nov, jak dalekozor. Uzme i njega. U njegov posjed prijeđe još i jedan kompas, te torba s podrobnim zemljovidima okolice.
Kad je sve nužno bilo spravljeno, Huttunen još jedanput podrobno zaokruži pogledom po prostoriji, kao što je uobičajeno prije odlaska iz kuće, kako bi čovjek bio siguran da nije ništa zaboravio. Padne mu na pamet, kako bi možda bilo uljudno, ostaviti poruku na stolu, s obaviješću tko je ispraznio kuću i zašto. No tad se prisjeti temeljitoga uništenja njegovoga vlastitog okola...
Bijesno odbaci pomisao o poruci.
- Tamo vani u močvari također nije nitko ostavio nikakvu bilješku s isprikom - zaključi poluglasno. - Neka nadriliječnik jedanput na svojoj koži osjeti, kako je to...! Zašto me je morao proglasiti ludim?
Huttunen napusti kuću istim putem kojim je i ušao. Bešumno iščezne u šumi, zaobiđe selo i usmjeri prema rijeci Kemi. Bilo je uputno, za predstojeću se noć povući na zapadnu stranu velike rijeke, jer će ga zasigurno tražiti na području oko brda Reutu...
Rijeku Kemi na tom mjestu nije mogao prijeći javnom skelom, pa si je odmetnik morao na obali potražiti čamac. Odveslao je na drugu obalu i skrio čamac u gustiš na ušću jednoga potoka. Tad je zašao nekoliko kilometara u unutrašnjost, sve do jedne guste smrekove šume. Tamo je prenoćio, umotan u pokrivač doktora Ervinena. Ujutro se vratio do čamca, ponijevši samo pušku i nekoliko pregršti streljiva.
- Sad je na redu banka - reče, gurnuvši čamac u rijeku.
Poput duha šuljao se kroz šume, te je neometan stigao do selske novčarske kuće. Bilo je toliko rano ujutro, da banka još i nije bila otvorena. Huttunen odluči, čekat će do početka uredovnoga vremena. Brižno napuni oružje.
Čim je banka otvorila vrata, Huttunen uđe, s oružjem u ruci. Namještenici se uplašiše, a glavni knjigovođa strjelovito šmugne u stražnju sobu, kako bi dozvao direktora Huhtamoinena. Namještenica što je ostala na blagajni, sjedila je blijedoga lica i smrtno preplašena. Čovjek poremećenoga uma, koji dolazi u banku s puškom, pobuđuje utemeljenu uznemirenost. Huttunen ipak nije pucao uokolo, već mirno reče blagajnici:
- Želim podići svoju ušteđevinu. Sve, zajedno s kamatama.
U dvoranu uleti direktor Huhtamoinen. Držao se potreseno, pokušavajući posredovati...
- Vidi, vidi, gospodine Huttunen, vi ovdje... - pleo je jezikom. - Vaš polog je tu, najbolje pohranjen. Ali, zapravo vam ga ne smijemo...
Huttunen počne puniti pušku.
- To je moj vlastiti novac - napomene i dalje mirno. - Drugi ne želim, ali svoj ću uzeti.
- Ni u kojemu slučaju ne poričem... - zamuca Huhtamoinen užasnuto - da ovdje imate štedni račun i na njemu novaca... Ali je zaplijenjen. Općinski skrbnički odbor je prenio novac na svoj račun. Iz Oulua su došli papiri, prema kojima ste u izvjesnoj mjeri stavljeni pod skrbništvo... To znači, potrebna vam je suglasnost zemljoposjednika Viittavaare, ako namjeravate podići svoj novac. Mogao bih i ja nazvati Viittavaaru, možda će odobriti isplatu...
- Odavde nema telefoniranja - odvrati Huttunen.
- I onako biste nazvali načelnika. I što ima, prokleto bilo, Viittavaara s mojim novcem? On zasigurno ima dovoljno i svojega.
Direktor pojasni, Viittavaara je predsjednik općinskoga skrbničkog odbora... Zato u tom svojstvu odlučuje o novčanim pitanjima osoba pod skrbništvom.
- Inače me se ta pitanja, vezana za štedni račun, uopće ne tiču - usrdno ustvrdi Huhtamoinen.
- Sada ću, unatoč tome, podići svoj novac - bio je nepokolebljiv Huttunen. - Gdje moram potpisati?
Uzdrhtala činovnica gurne jednu priznanicu preko stola, pa Huttunen potpiše i unese nadnevak. Huhtamoinen izbroji novac na stol. Mnogo nije bilo, ali će dostajati za nekoliko mjeseci.
Iz stražnje sobe se čulo glavnoga knjigovođu kako govori. Huttunen pogleda, što taj čovjek tamo radi. I ugleda, ovaj telefonira.
- Sad nije prikladan trenutak za to... - reče mu.
Prestrašeni namještenik odloži slušalicu...
Završivši svoje bankovne poslove, Huttunen pojasni direktoru, bude li ikad imao viška novaca, neće ih više pohraniti u novčanu ustanovu. Radije će izabrati državne obveznice.
- Bankama - zaključio je - u kojima se bez oružja ne može doći do svojega štednoga računa, ja ne vjerujem.
Huhtamoinen pokuša ublažiti sve ovo što se dogodilo...
- Ovo ni u kojemu slučaju nije pogrješka banke - naglasio je. - Mi tek moramo poštivati zakon i naloge vlasti, ma koliko to pokatkad bilo neugodno i nesusretljivo... U ovome slučaju je jednostavno došlo do previše nesporazuma. No nemojte izgubiti povjerenje u nas, gospodine Huttunen. Osim toga, ovaj susret neću ni opisati kao pljačku banke, zapravo je naš slučaj nešto sasvim drugo. Kad ovo bude pojašnjeno jednoga dana, rado ću vas opet pozdraviti kod nas. Dugogodišnju stranku u našoj banci smatramo prijateljem, u to možete biti uvjereni. Mogu si čak pretpostaviti, da ćemo razgovarati o zajmu za vas... Kasnije, u budućnosti, dakako.
Huttunen hitro izađe i nestane u šumi. U bankovnoj dvorani su svi još neko vrijeme bili kao oduzeti od straha... Sve dok glavni knjigovođa nije posegnuo za telefonom, kako bi nazvao načelnika. Direktor osobno preuzme slušalicu, kako bi podnio prijavu. Pojasnio je, mlinar Gunnar Huttunen je prije kratkoga vremena upao u banku s oružjem u ruci.
- Opljačkao je banku - izjavi Huhtamoinen. - Plijen nije osobito velik, njegov štedni ulog to upravo pokriva. Ali pljačka banke je ozbiljan prekršaj... Vjerojatno ćeš odmah uzbuniti ljude, koji će poći za njim u potjeru. Huttunen je upravo pobjegao u šumu.

27


Susret u divljini


Odmetnik je trčao kroz šume prema rijeci Kemi. Skočio je u čamac i najhitrije zaveslao preko snažne matice. Načelnik će zasigurno pokrenuti veliku potragu, pa se sad nije smjelo gubiti vrijeme. Vijest o Huttunenovom posjetu banci je već stigla na zapadnu obalu rijeke Kemi, jer je na obali čekalo nekoliko automobila, koji su htjeli na skelu. Na njoj je bilo i desetak ljudi s dvokolicama, a skoro svaki od njih nosio je o ramenu oružje. Huttunen je veslao oko dvije stotine metara daleko od njih.
- Hej, čovječe! - dovikivali su mu. - Dođi s nama prijeko u središte sela! Kunnari Huttunen je orobio banku, a Ervinenu ukrao ribički pribor i pušku!
Mlinar nije odgovarao, pa netko primijeti:
- Taj nas ne čuje... Viči glasnije!
Počeli su sa splavi vikati toliko glasno, da je Huttunen morao prekinuti veslanje i odgovoriti... Navukao je kapu duboko na oči i doviknuo im natrag:
- Moram na željezničku postaju... Doći ću odmah za vama!
Ljudi na splavi se s tim zadovoljiše, pa je Huttunen mogao uteći. Uvukao je čamac u ušće potoka i potrčao u šumu. Sad je brzina bila zbilja nužna. Srećom ga ljudi na skeli nisu poznavali...
Huttunen izvuče naprtnjaču iz grmlja. Nekoliko je trenutaka proučavao Ervinenove zemljovide, pa zatim usmjeri prema pustim i usamljenim šumama zapadno od rijeke Kemi. Kao odredište je izabrao brežuljak Puukko, mimo kojega je tekao vrlo zavojit, malen potok istoga imena. Udaljenost do tamo iznosila je deset kilometara. Mlinar je smatrao, tamo će zasad biti siguran. Načelnik bi sa stotinama ljudi morao pročešljavati šume, kako bi ga tamo pronašao. Osim toga, potraga će se za prvo vrijeme usredotočiti na područje istočno od rijeke Kemi, točnije na šume uz močvaru Reutu.
Taj je dan Huttunen proveo na brežuljku Puukko.. Bila je to uzvisina obrasla smrekama. Smreke su bile vitke, a njihovi vrhovi oštri poput noževa. S vremena na vrijeme bi Huttunen usmjeravao dalekozor preko prostrane blatne močvare prema istoku. Provjeravao je, jesu li možda progonitelji našli njegov trag.
Više puta je prebrojio svoj novac. Dobio je točno u lipu iznos, koji je godinama uplaćivao u banku, a k tomu i kamate. Tek kad se prilike u šumama ponovno smire, moći će kupovati u susjednoj župi. Za sada mu je bio od koristi Ervinenov ribički pribor, a što ga je sprječavalo da za poboljšanje svojih objeda povremeno ne odstrijeli nekoliko ptica? Pregledao je oružje, lijep karabin... Bila je to spretna naprava, opremljena spremnikom za pet naboja, a k tomu još i s optičkim tražilom. No sad ipak nije bilo uputno iskušavati oružje...
Jedan jedini hitac bi progonitelje, raspršene po šumi, smjesta naveo na njegov trag.
Preedvečer se Huttunen strašno uplašio. Kroz dalekozor je ugledao nekog čovjeka... Daleko otraga, iza prostrane močvare, pojavio se neki malen čovjek. Kretao se pognuto, noseći očito nekakav težak teret na leđima. Huttunen podesi dalekozor i usmjeri ga na lik u močvari. Što taj čovjek vuče? Teret je bio nalik nekakvoj velikoj posudi, nešto kao crna bačva. Udaljen je bio oko dva kilometra, pa se nije moglo točnije prosuditi što on to nosi. U svakome slučaju, moglo se lako uočiti, čovjeku se neobično žuri. Huttunen napuni oružje i počne čekati. Ako je čovjek sam, kao što se čini, ne mora odmah pobjeći. Za svaki slučaj, ipak skrije naprtnjaču, smjestivši je u grmlje na obali potoka.
Čovjek se približavao, napola trčeći... Huttunen sad razabere, čovjek nosi nekakvu čađavu posudu od najmanje petnaest litara zapremine. U skladu s njegovim koracima, odjekivalo je prigušeno zveckanje kovine i već stizalo do Huttunenovih ušiju. Uz to je, izgleda, nosio motke i cijevi ispod ruke.
Kad se pridošlica primakao na puškomet, zastane i odloži teret. Uzdahnuo je nekoliko puta, a zatim brzo odtrčao u smjeru odakle je došao. Sad, kad više nije ništa nosio, trčao je munjevito. Bilo je jasno, malenome se čovjeku prokleto žuri.
Huttunen se čudio, zašto je čovjek dovlačio tu crnu posudu ovamo, usred močvare?! Čemu to mučenje?
Žustar momak iščezne u šumi. Huttunen poželi otići i pogledati crnu grdosiju, koju je uljez donio. No sve mu se to činilo pomalo sumnjivim... Kako bi se moglo znati, zašto je ta naprava dopremljena ovamo, s toliko napora? Možda je čovječuljak donio u močvaru nekakvu golemu bombu, kao mamac i stupicu znatiželjnome odmetniku? Okrutnost i pokvarenost ljudi su veliki, a njihov um podmukao... Zato je bolje, drži li se u ovoj predstavi podalje, dok je to god moguće.
Poslije izvjesnoga vremena pojavi se isti čovjek ponovno... Sad je prtio drugi, možda još teži tovar. Zato se, znači, vratio. Još je prtljage dovlačio ovamo, u nenastanjenu močvaru. Huttunen je kroz dalekozor promatrao toga neobičnog djelatnika... Nova je posuda sjala i bila manja od one prve. Bila je toliko teška, da čovjek, naprtivši je na leđa, nije mogao trčati. No ipak se hitrim korakom približavao brežuljku Puukko i onoj crnoj bačvi što ga je čekala u močvari.
Kad je čovjek došao bliže, Huttunen razabere, pridošlica nosi posudu za mlijeko zapremine dvadeset litara. Zasigurno je bila puna, jer su čovjekova stopala ostavljala duboke otiske u tlu. Prispjevši do svoje prve posude, zbaci i ovu drugu s leđa. Udahne nekoliko puta, pa naprti ono prvo, čađavo čudovište. Huttunen odloži dalekozor i dohvati pušku, otkoči ju i počne čekati daljnji razvoj zbivanja. Po svemu sudeći, čovjek je sa svojom bačvom namjerio upravo na isti brežuljak, na kojemu je sjedio Huttunen i promatrao ga. Mlinar se povuče iza smreka, držeći oružje pripravno za uporabu. Kako je mogao znati, kakve to namjere ima prema njemu taj neobičan nosač bačvi?
Kad je pridošlica prispio na brežuljak, Huttunen ga iznenadno prepozna. Bio je to čovjek iz poštanske postaje, listonoša Piittisjarvi! Poznat Huttunenu, kao i svim ostalim stanovnicima sela. Simpatičan čovječuljak, ali zato strašan pijanac. Ali, nije rijetkost, da se neki dobar čovjek uništava žesticom... Huttunen se obradova neizmjerno, jer je dolazio čovjek, koji s tovarom zasigurno nije stizao po nalogu načelnika Jaatile. Piittisjarviju je moglo biti oko pedeset, a taj je sitan i veseo čovac bio udovac još od prije rata. Živio je jadno od svoje skromne plaće, što ju je zarađivao kao listonoša, te nikad nije imao novaca, ali zato se češće družio sa žesticom. Nerijetko bi dijelio pisma pijan, ili bi nosio pakete strašno mamuran. Inače miran i blag, dok bi bio trijezan, sasvim bi se izmijenio poslije druženja sa žesticom. Tad bi poneki moćnici po župi mogli koješta čuti od njega. Žestica bi podbadala Piittisjarvija, da obznanjuje istinu o ljudima, kojima je život dao više nego njemu.
Teško sopćući, uspne se listonoša na brežuljak. Odloži čađavu bačvu i uz nju spusti nekoliko komada cijevi. Pušio se od znoja poput izmorenoga konja, a ruke su mu drhtale od teškoga napora. Djelovao je slabački i oronulo, dok mu se znoj slijevao niz naborano čelo. Obrisao je lice prljavim rukavima, pa na trenutak pritisne dlanom prsa, na mjestu gdje se nalazilo srce. Iz vruće močvare ga je dopratilo gusto jato komaraca. Od umora nije nalazio snage za rastjerivanje malenih krvopija čak ni s lica... Okrene se i još jedanput vrati u močvaru, kako bi donio ostavljenu posudu za mlijeko.
Dovukavši sav svoj zagonetan pribor na brežuljak, napokon se smiri i sjedne na poklopac posude za mlijeko. Priuštio si je stanku za pušenje. Bio je toliko iscrpljen, da je cigaretu zapalio tek iz trećega pokušaja. Prve dvije žigice ugasnuše mu u drhtavim rukama...
- Prokletstvo... - zadahtao je.
Bio je mrtvo umoran i mrzovoljan, no to Huttunena nije uopće začudilo. Dovlačiti takav teret Bog će ga znati odakle, pa preko močvare do brežuljka, moglo bi oneraspoložiti čak i mnogo jačega i čvršćega čovjeka. Huttunen istupi između smreka, držeći oružje u ruci.
- Pozdravljam te, Piittisjarvi - reče pridošlici.
Listonoša se u prvi mah toliko prestravi, da mu je cigareta pala u mahovinu. No, kad je prepoznao Huttunena, strah mu se raspline. Umoran smiješak razvedri zgužvano lice malenoga čovjeka.
- Čovječe, Kunnari! - uzviknuo je. - I ti si ovdje!
Piittisjarvi podigne svoju cigaretu, pa zatim pruži Huttunenu punu kutiju.
- Što te vodi ovamo na brežuljak Puukko? - upita ga mlinar. - I kakve to uklete posude vučeš kroz divljinu?
- Zar ne prepoznaješ pecaru žestice? - odvrati pridošlica pitanjem.
Zatim Piittisjarvi još ispripovijedi, na obronku brda Reutu je na stalnome mjestu uredio pecaru. Smjesa je već odkipjela, pa je danas htio peći žesticu. No u šumi je već od ranoga jutra postalo nemirno. Ljudi s puškama o ramenu kružili su okolicom. Psi su lajali, a ljudi su dozivali Huttunena. I pucali su, upozorenja radi, te je sva okolica odjekivala.
- Ti razumiješ - napomene listonoša - što sam odmah podbrusio pete. Morao sam otpremiti pecaru. Cijeloga sam dana sve to vukao kroz šumu, prvo do rijeke Kemi, pa čamcem na ovu stranu. Pritom mi se prokleti čamac u onoj žurbi gotovo prevrnuo. I napokon sam sve doteglio ovamo, sve skupa bijaše to ukleto trčkaranje, cijeloga dana. Tamo prijeko, na istočnoj strani, nema čovjek više mira, to ti otvoreno kažem. U cijelome svojem životu nisam morao toliko juriti.
Piittisjarvi duboko povuče dim iz cigarete. Pogleda svoju posudu s kominom, kotao i cijevi, pa se sretno nasmiješi.
- Ali, sve sam spasio ispred kandži tih prokletih lajavaca! - pohvali se. - U ratu, tijekom razdoblja povlačenja, našao sam se jednom zgodom u sličnim okolnostima. Nekoliko drugova i ja ostadosmo s jednom teškom strojnicom, kao posljednji na Karelijskoj prevlaci. Kad je došao pokret, imali smo prokleto mnogo za tegljenje, usred pljuska zrna iz svakovrsnoga oružja. No ovo s pecarom danas, bilo je još gore. Sada sam po drugi put morao cijeloga dana bježati pred tipovima s pucaljkama.
- Baš mi je žao - reče Huttunen. - Doista nisam htio, da se zbog mene ovako užasno mučiš.
No srdačan čovječuljak odmahne velikodušno...
- Ništa ti ne brini, Kunnari! - reče raspoloženo.
- Nisi ti kriv, ta načelnik je priredio cijeli taj cirkus. Možeš mirne duše uzeti još jednu cigaretu!

28


Poslovno utanačenje


Još iste noći, zajednički sastaviše uređaje, u grmlju uz potok Puukko. Piittisjarvi je upravo žudio da odmah započne s proizvodnjom, jer je komina bila zrela, a njegova usta isušena. No noć je bila mirna i vedra, pa bi stup dima otkrio položaj pecare. Tek ujutro, kad se podigao lagan vjetrić, od suhoga drva su raspirili ujednačenu vatru ispod kotla. Zatim su u kotao ulili kominu, koja je snažno mirisala. Huttunen je s potoka donosio u posudi vodu za hlađenje. Čim je isparena žesta dospjela u cijev, uhvatila se na hladnoj stijenki i u podmetnutu je posudu počela kapati žestica.
Piittisjarvi kutlačom zahvati od ukapljene tekućine, pa gutne pokusa radi. I odmah sretno razvuče lice, te doda zaimaču Huttunenu. Ovaj ipak odbije..
- Od nedavno se suzdržavam od pića - pojasni listonoši.
- Ti si lud, kad prezireš žesticu - napomene ljubitelj kapljice.
Ali nakon kraćega premišljanja, spozna prednosti te suzdržljivosti svojega sudruga, pa ga više nije nutkao.
- Tja, onda će više ostati za mene - zaključio je.
Huttunen je htio na obali loviti mušicama. Prije nego je pošao, donio je zaposlenome listonoši još jednu posudu svježe vode za hlađenje pecare.
Vrativši se s nekoliko sivih pastrva, zatekao je Piittisjarvija već poprilično nalivenoga.
- Ti, kao trijezan - predloži listonoša - preuzmi odgovornost za daljnju preradu. Tako će meni ostati vremena za nesmetano ispijanje.
Ponajprije Huttunen ipak isprži ribu na otvorenoj vatri ispod kotla. Piittisjarvi je ponio soli i kruha, kao i komadić nasoljene slanine. Jeli su crvenkasto, vruće meso pastrva, služeći se prstima, posipajući ga solju i odgrizajući komade kruha. Huttunen prizna, već dugo nije valjano jeo, točnije otkad su mu uništili okol na močvari Reutu. Piitisjarvi je pak posljednji put objedovao prije dva dana, kad je bio u poštanskome uredu, kako bi podigao novine i pisma. I uopće tijekom ljeta ne bi stizao jesti, jer je neprestance morao raznositi pošiljke ili peći žesticu...
- Zimi je mnogo bolje - pojasnio je mlinaru. - Tad nemam ovakvu strku i hajku. Tad si svakoga dana pripremim nešto, premda sam samac.
Piitisjarvi predloži Huttunenu probitačnu suradnju... Jedan neka održava pecaru u pogonu, dok drugi služi kao listonoša. On mora tri dana u tjednu raznositi pošiljke po selu u kojemu je postaja, te još u dva susjedna sela. U međuvremenu ne bi stizao valjano prionuti pečenju žestice, jer je ipak trebao i vremena za ispijanje. Kao protuuslugu htio je Huttunenu osigurati sve poštanske usluge. Huttunen upita začuđeno, kakve bi on to poštanske pošiljke trebao dobivati ovdje vani u divljini?!
- No, naručit ćemo ti Sjeverne vijesti! - pojasni listonoša. - Dobit ćeš svoj vlastiti poštanski pretinac, u šumi iza poštanske postaje. Ja ću ti pak donositi tamo novine i pisma, kao i svim ostalim građanima. A i ti možeš pisati pisma ljudima, ja ću ih otpremiti. Ta piši novoj savjetnici iz poljoprivredne udruge, priča se da joj je mnogo stalo do tebe.
Huttunen promisli o tome. Uistinu bi morao pisati Sanelmi, to je bila dobra zamisao. A novine nije više čitao, otkad su ga proljetos otpremili u duševnu bolnicu.
Ljudi se suglasiše o suradnji. Još su se posavjetovali, za koje razdoblje bi naručili Sjeverne vijesti. Godišnja bi pretplata vjerojatno bila rasipanje novaca, zaključiše, jer za takvo nešto je život jednoga odmetnika zasad previše nepostojan. Tako Huttunen plati listonoši pretplatu za četvrt godine, a ovaj obeća donijeti novine, već pri sljedećemu redovitom obilasku.
Huttunen je odmah htio napisati i nekoliko redaka Sanelmi Kayramo... Bankovna priznanica u njegovoj novčarki mogla je poslužiti kao list papira, ali nije imao nikakvu pisaljku. Tako je na koncu morao list načrčkati čađavom drvenom trijeskom...
Naposljetku još raširi Ervinenove zemljovide ispred svojega sudruga. Zajedno utanačiše, gdje će Huttunen podići čvrst okol i tamo prebaciti pecaru. Složiše se da je podesno jedno maleno brdsko bilo, neka tri kilometra uzvodno uz potok Puukko. Iza toga brdskog bila širile su se močvare, a udolicom ispod njega tekao je potok. Huttunen je to mjesto otkrio jutros pri ribolovu. Procijenio ga je sigurnijim od ovoga brežuljka, na kojemu su sada pekli žesticu.
Zatim potražiše i mjesto, gdje će Piittisjarvi postaviti poštanski pretinac. Huttunen će moći tamo podizati pošiljke triput tjedno. Nedjeljama i kadikad preko tjedna, Piittisjarvi će dolaziti u okol da bi lokao.
- Nedjeljom ću ti odmah ponijeti pošiljke - napomene listonoša. - Tako nećeš morati posebno odlaziti do pretinca, po nedjeljne novine.
Huttunen zamoli listonošu, neka mu pribavi nešto soli, sladora, kave i dimljene slanine. I dakako cigareta... Čovječuljku je zatim uručio još i odgovarajući iznos novca.
Poslije jela je Piittisjarvi morao u selo, jer je ponovno bio dan za raznošenje pošiljki. U potoku je umio svoje čađavo lice i zatim grgljao, kako bi barem donekle uklonio vonj po žestici. Prije nego je pošao, posavjetovao je Huttunena za slučaj, da se komina u bačvi pregrije ili iz nekoga razloga prestane teći žestica.
- Najgore je - naglasi ljubitelj kapljice - pustiš li kominu da zagori. To se meni slučilo ljeta 1939. Prethodne jeseni mi je umrla žena, pa sam razmišljao, kako bih najbolje provodio vrijeme. No da, danima sam morao strugati i ribati bačvu, prije nego je ponovno izgledala kako treba. Svi iz društva koji su pili tu zagorenu žesticu, redom su se razboljeli... Jedan je skoro i umro. Kad je poslije toga izbio Zimski rat, taj je isti momak pao već prvoga tjedna. Što uopće reći o takvome slučaju...
Piittisjarvi s povjerenjem prepusti Huttunenu pecaru, pa pođe svojim putem. Poletnoga koraka upopriječio je močvarom, a stupajući kroz šume je i veselo fićukao. Otišao je izravno u poštansku postaju, gdje je ponajprije sredio Huttunenovu narudžbu za novine. Pritom je, sigurnosti radi, pretplatu poslao na svoje vlastito ime.
Kad su navečer bile podijeljene sve pošiljke, donio je iz svojega stana pilu, bat, pregršt klinova, te nekoliko kratkih dasaka i komad osmoljene ljepenke. Sav taj pribor natrpao je u svoju službenu torbu, pa se kroz selo odveze na dvokolici, prema nenastanjenim šumskim područjima. Tamo je odložio svoje vozilo, pa je dalje pošao pješice, do mjesta koje je s Huttunenom utanačio kao položaj za poštanski pretinac. Izabrao je čvrst bor prikladne veličine, pa se bacio na posao.
Iskusnome poštanskom službeniku je posao glatko išao od ruke. Piittisjarvi od nekoliko letvica napravi kostur, u koji složi daščice. Zatim pribije sandučić na drvo i nožem izreže odgovarajući komad osmoljene ljepenke. Smjesti ljepenku na gornju stranu sandučića i učvrsti ju, gdje je trebala poslužiti kao zaštitni krov.
- Namoče li se Sjeverne vijesti... - promrmlja pritom - nije to neka velika šteta. Ali s vrijednosnim pošiljkama treba pripaziti.
S pojasa odreže dva komadića kože, dobivši tako šarke za učvršćenje poklopca. Pojas je već mnogo puta poslužio za izradu takvih spojnica... Piittisjarvi pritom tužno pomisli, kako je svoj pojas kupio nekoć na zaručničkome posjetu Kemiju. Tad je još bio snažan muškarac. Kad mu je pak preminula žena, morao je uvijek ponovno bušiti nove i nove rupe u pojasu.
- Hilda je za života dobro skrbila za mene - reče poluglasno, prisjećajući se žene.
Pritom se omršavjelome čovječuljku digne gruda u grlu.
Poštanski je pretinac sad bio gotov, osim ličenja. Piittisjarvi razmisli, bi li bilo uopće mudro, obilježiti ga žutim naličom, kako je to propisivao poštanski zakon? Ljeti bi to možda još i nekako prošlo, no zimi bi blistavo žutilo moglo otkriti položaj pretinca. Piittisjarvi odluči odustati od naliča, premda mu se vječno gadilo, ubacivati pošiljke u sive ili neodržavane pretince. Tako je jednom zgodom, pomalo supijan, zapeo za Siponenov bijedan pretinac.
- Ti bi si, kao veleposjednik - prekorio ga je - mogao ipak priuštiti malo boje. Dok je ovakav, kao da ubacujem novine u škrinjicu za izvaljivanje pilića! No svejedno, Nedjeljna, krunica za tvoju staru može, što se mene tiče, ležati bilo gdje.
Na pretinac je ipak, s prednje strane, urezao poštansku trublju. I ispod toga ime vlasnika: “Kunnari Huttunen”. Na koncu je ubacio i primjerak Sjevernih vijesti, što ga je donio sa sobom. U neku ruku, kao pokus. Sad može Kunnari doći i uzeti svoju poštu, pomislio je zadovoljno.

29


Veza sa svijetom


Osamljenik je ponovno morao uređivati okol. Odvukao je cjelokupnu svoju opremu do niskoga, pješčanoga bila na potoku Puukko. Zatim je tamo dopremio i Piittisjarvijevo postrojenje za proizvodnju žestice. Mjesto je nazvao “Okolski brežuljak”. Ponajprije si je podigao zaklon, a tek je potom postavio listonošino postrojenje. U obronku obraslom lišajevima izdubio si je ognjište, a malo dalje i ostavu u zemlji, u koju je pohranio svoju opremu: naprtnjaču, pribor za ribolov, pušku... Tad se bacio na pečenje žestice.
Pri prvome pokušaju se u posudu nacijedilo nekih desetak litara smrdljive brije. Prepeče li tekućinu još jedanput, prosudi Huttunen, ostat će ipak još oko sedam litara. Znao je, Piittisjarvi si ne bi davao truda oko daljnjega oplemenjivanja, te bi žesticu pio ovakvu kakva je sad. No sad je cijeli postupak preuzeo čovjek koji ne pije i odlučno teži ostvarenju postavljenoga cilja. Huttunen prekuha žesticu još jednaput. Dobio je dobrih šest litara bistre žeste, prozirne poput jesenjega leda i jake poput Ervinenove kapljice. Kušao je gutljaj, pa mu žesta oprlji nepce. Huttunen zgađeno ispljune paklenu tekućinu.
- Radije neću opet piti - promrmlja. - Inače ću ponovno pomahnitati.
Posudu sa žesticom je pohranio u neku rupu u močvari, pa je rastavio uređaje i skrio ih između stabala. Zatim je zabacio karabin na rame, uzeo ribički pribor i pošao popuniti svoje pričuve hrane. Uz pomoć kompasa pošao je na sjeverozapad, u one puste šume, gdje je minule zime sa stražmeštrom Portimom pucao na ptice. Rado se sjećao toga lovačkog izleta... Ulov im je bio bogat, iako nisu imali psa. Portimo je svojega blijedosivog psa ostavio kod kuće, jer je više bio za lov na medvjede, pa nije bio osobito vješt u plašenju ptica. Huttunen pomisli, da je kojim slučajem ovo ljeto prošlo uobičajeno, tad ne bi ovuda stupao sam... Uz njega bi išao stražmeštar Portimo, kao društvo u lovu. No sad je redarstvenik imao drugoga posla, k tomu i više nego dosta.
- Portimo će propustiti nabolje ljetno doba, progoneći mene - promrmlja sjetno. - Zasigurno je zlo, kad nekoga sile da progoni svojega druga.
Huttunen je izabrao pravo područje. Ulovio je više ptica, a na povratku je uzvodno na rijeci izvukao nekoliko kilograma ribe. Prije nego se vratio u okol, nabrao je i zdjelicu borovnica.
Život je bio smiren, ali usamljenički. U prvo vrijeme Huttunen nije morao odlaziti u potragu za hranom... Ptice su očišćene utrobe visjele na drveću, a riba je bila usoljena i pohranjena u posude izrađene od brezove kore. Njih je strpao u ledenu rupu u močvari. Odlučio je, razonode radi poći i pogledati, ima li pošte. Je li se Piittisjarvi sjetio naručiti novine?
Poštanski pretinac je stajao na utanačenome mjestu u šumi, blizu poštanske postaje. Huttunen prvo obiđe područje, kako bi se uvjerio, da nitko ne vreba u zasjedi niti mu ne prijeti prepad. No šuma je ostala pusta i mirna, pa se odvaži prići svojemu poštanskom sandučiću. Na njemu je bilo njegovo ime!
Vruća radost obuzme usamljenoga čovjeka... Sad je imao dodirnu točku sa svijetom, taj neoličen, nezgrapan sandučić na borovome stablu. Piittisjarvi je održao dano obećanje...
No je li bilo unutra i pošiljaka za njega? Odmetnik se pribojavao to provjeriti. Nađe li pretinac prazan, ovako osamljenome bi mu razočaranje bilo još teže i gorče.
Kad je naposljetku ipak otvorio sandučić, iznenadio se. Unutra su ležale dvoje novine i jedno debelo pismo. Ženskim rukopisom je bilo naslovljeno na njega osobno... Huttunen je poznavao rukopis! Pisala mu je savjetnica Sanelma Kayramo...
Povukao se nekoliko stotina metara u gustu smrekovu šumu, pa je tamo otvorio pošiljku. Bilo je to lijepo ljubavno pismo... Čitajući ga, lice mu se žarilo od sreće. U glavi mu je šumjelo toliko snažno, da mu se retci rasplinuše pred suzama ovlaženim očima... Ruka mu je drhtala, srce je tuklo poput bata. Najradije bi glasno zaurlao, od silne radosti i sreće.
Uz pismo je bila priložena i malena tiskana sveščića, na kojoj se kočio naslov:
Dopisna akademija 36 Društva za pučko obrazovanje
Trgovački odjel
Sanelma Kayramo je uz svoje pismo priložila svezak jedne dopisne akademije, moleći dragoga primatelja, neka knjižicu “ne baci, nego je prouči i zatim se odluči za početak dopisnoga školovanja”. Sad ima dovoljno vremena, a čovjek se u životu ne smije nikad zaustaviti. Ne, on neprestance mora raditi na sebi i svojemu razvoju, pa čak i kad je usred neprilika i poteškoća. Samo tako može svaki Finac postići sreću i uspjeh, što na koncu doprinosi dobrobiti cijele domovine.
Huttunen odjuri u svoj okol, prispjevši tamo već za sat i pol... I to premda su močvarni putovi do njegovoga odredišta bili dugi više od deset kilometara. Bacio se na svoju stelju u zaklonu, pa je još jednom pročitao ljubavno pismo Sanelme Kayramo... Pročitao ga je zatim više puta, sve dok sadržaj nije znao naizust. Tek se tad smirio, toliko da je mogao zaviriti u novine.
U njima su bile vijesti o ratu u Koreji. Daleko u azijskim močvarama vođen je složen sukob, koji se tijekom ljeta izgleda pretvorio u položajni rat. Huttunen se prisjeti, minule zime su naizmjence pobjeđivali Amerikanci, zatim Koreanci pa Kinezi... Sad se bojišnica ustalila na 38. zemljopisnoj usporednici, a Sovjetski savez je preporučivao pregovore o primirju. Novine su donosile snimak vojnoga džipa krcatog časnicima, a u pozadini se vidjelo teško oružje i visoka brda. Prema potpisu ispod slike, postrojbe Ujedinjenih naroda neprestance obilaze opskrbne pravce, kako bi izbjegle zasjede. No povrh blatobrana na džipu ipak je lepršao plamenac SAD-a. Huttunen poželi, da zaraćene strane okončaju svoj sukob. Čim nastupi mir, u Finskoj će cijena drva pasti do dna. To bi pak značilo, veleposjednici se više, a osobito Siponen i Viittavaara, ne bi mogli bogatiti na krvi Koreanaca.
Našao je i prvu malenu vijest o Olimpijskim igrama. Kako se čini, trebale bi biti održane predstojećega ljeta u Helsinkiju. Huttunen je svojedobno, uz pomoć motke od jasikovine, skakao 3,90 metara u vis, pa je razmišljao da se javi na natjecanja. No tad je izbio Zimski rat, pa je Olimpijada u Helsinkiju morala biti otkazana zbog borbi. Sad pak Huttunen više nije imao nikakve mogućnosti za odlazak na Olimpijske igre, iako je rat minuo... Čim bi izašao iz šume, smjesta bi ga uhitili. Novine su još pisale, Sovjeti namjeravaju po prvi put nastupiti na igrama. Zašto ne, pomisli Huttunen, oni zasigurno imaju jake bacače kladiva. U svakome slučaju, ručne su granate na Syvariju doista daleko dobacivali, koliko se sjećao.
- U maratonu će možda osvojiti odličja - razmišljao je dalje naglas. - Ali u vožnji dvokolice je finski izvidnik brži. Ako na Olimpijadi uopće bude utrka na dvokolicama.
Pročitavši novine, proučio je i sveščiću dopisne akademije. Tamo su na mnogo načina slavljene prednosti dopisnoga školovanja. Pisalo je doslovce: “marljiv i sposoban poslovan muškarac ili žena mogu brže i s manje napora polučiti dobar položaj, nego uposleni u većini drugih zanimanja”.
Huttunen pomisli na svoj vlastiti poziv mlinara. Točno, lakše se može zaraditi svoj kruh u trgovini, nego okretanjem prastaroga mlina na Suukoskiju. Tamo čak ni svake godine nije bilo dovoljno žita za meljavu, kad bi primjerice noćni mrazovi uništili prinose... Za nuždu se mogao prehranjivati strojem za rezanje krovnih daščica, no njega se nije moglo proširiti... Novac za podizanje pilane pak nije posjedovao. Sad se govorilo o novim, električnim mlinovima, gdje se moglo mljeti žito i kad vlasnik nije imao udjel na nekome brzaku. S obzirom na to, promjena zanimanja bi bila sasvim primjerena. No kad je odmetnik promislio o svojim prilikama, počeo je dvojiti, bi li uopće mogao naći mjesto u trgovini, kad je slobodan poput ptice, pa čak ne može ni pokrenuti svoj mlin.
S druge strane, učenje je zasigurno koristan način za provođenje vremena. Škola je priopćavala, kako se tečajeve završava isključivo dopisnim putem. “Pravo sudjelovanja ima svaki građanin sa završenom osnovnom školom, neovisno o boravištu, dobi i svojemu raspoloživom vremenu. Uz pretpostavku redovite dostave poštom u mjesto boravka, sudionik može učiti uvijek kad za to ima volje i kad se može osloboditi svojih ostalih obveza.”
Takvo učenje se činilo kao stvoreno za Huttunenove sadašnje životne prilike. Kakva je razlika i što je to uopće važno, uči li u šumi ili u mlinu? Piittisjarvi mu donosi poštanske pošiljke u šumu, a gospodi u dopisnoj akademiji ne treba o tome ništa priopćavati.
Za večeru Huttunen pojede polovicu terijeba s brusnicama. Zatim se baci na svoju postelju od grančica, odloživši karabin na dohvat ruke. Prije nego je zaspao, pročita još jednaput savjetničino pismo...
Možda ipak ponovno dođu bolja vremena, ako Sanelma piše ovoliko vruća pisma? Tako je pomislio Huttunen, ispunjen nadom, prije nego je zaspao na iglicama što su mirisale na smolu.

30


Gozba u pustari


U nedjelju je odmetnik dobio posjet. Listonoša Piittisjarvi i savjetnica Kayramo pojaviše se u okolu. Prvi je kaskao čovječuljak, s teškom naprtnjačom na ramenima i okružen gustim rojem komaraca. Iza njega je stupala savjetnica, uspravna i rumenih obraza. Oboje bijahu umorni od dugoga puta, a savjetnica čak i blizu nesvjestici. No ugledavši Huttunena, umor joj nestane kao vjetrom odnesen. Poleti k njemu i baci mu se oko vrata. Mlinar se veselio toliko neobuzdano, da jednostavno nije mogao drugo, nego zaurlati od sreće.
Piittisjarvi je nestrpljivo čekao, dok ne završiše sva ta grljenja i urlanje. Tad pročisti grlo i zapita, poluslužbeno...
- Jesi li dobro pekao, Kunnari?
Huttunen ga odvede do rupe u močvari, gdje iz studene dubine izvuče posudu sa žesticom. Otvori poklopac i ponudi Piittisjarviju neka omiriše. Listonoša gurne svoju malenu glavu u posudu, te se već tren kasnije začuje radostan povik. Zatim zahvalno pojasni, Huttunenu je donio ponešto, štoviše stvari gotovo jednako važne za život.
- Dođi sa mnom! - pozvao je mlinara.
Vratiše se u okol, gdje je Sanelma Kayramo u međuvremenu pristavila vodu za kavu. Piittisjarvi isprazni svoju naprtnjaču na pod od iglica u zaklonu. Na svjetlu dana pojavi se mnogo korisnoga... Bilo je tu mnogo soli i sladora, omot kave, po jedna vrećica brašna i krupice, kilogram slanine, dva kilograma maslaca, te na kraju radosno iznenađenje: glavica kelja, više svežanja mrkve, korabica, mahuna, cikle, celera, cvjetače i nekoliko kilograma mladoga krumpira!
Huttunen nježno pogleda Sanelmu Kayramo... Smješkala se plaho i sretno.
- Imaj ipak na umu, Gunnare - rekla je - da si skuhaš povrće... Ovo ovdje je najukusnije naribano. Sve je iz tvojega vlastitog povrtnjaka, osim kelja i celera.
- Kako da vam oboma - zahvalim... - promuca Huttunen.
Pogleda Piittisjarvijev slabašan lik i veliku hrpu stvari, koju je dovukao od sela dovde.
- Zasigurno te stajalo mnogo znoja - reče listonoši - dok si sve to donio ovamo...
Ovaj se o svojim naporima, međutim, izjasni muški...
- Ah, što je jedna naprtnjača... - rekao je, odmahnuvši rukom. - I to malo povrća... Prisjeti se samo onoga dana, kad sam nosio ukletu kacu s kominom, s istočne strane na brežuljak Puukko... To je bila muka za usamljenoga čovjeka. Da se nije radilo o mojoj vlastitoj pecari, mirne duše bih sve to ostavio na brdu Reutu, dok se načelnik ne bi spotaknuo preko toga... Vjeruješ li?
U bočnome pretincu naprtnjače našlo se još listovnoga papira i omotnica, olovaka i jedna gumica za brisanje, zatim šiljilo, ravnalo, bilježnice i nekoliko knjiga, te više lekcija dopisne akademije. Huttunen rječito zahvali svojim gostima, za sve što su donijeli, pa to pohrani u vlastitu naprtnjaču.
Došla je i pošta... Tu su bile Sjeverne vijesti, kao i račun iz željezarije u Kemiju. Odnosio se na pogonski remen naručen još proljetos. Poprilično skupa stvar, zaključi Huttunen i baci račun u vatru.
- Vas zaljubljene ću sad malo ostaviti same... - predloži Piittisjarvi.
Izigravao je tankočutnost, no je htio strugnuti do svoje bačvice sa žesticom. Ipak, zakuhala je voda za kavu, pa se listonoša morao još strpjeti. Sanelma Kayramo otvori omot s kavom i obilato nasipa iz njega Plavokose Johanne 37 u kotlić. Piittisjarvi posrče svoju kavu dok je još bila kipuća, te nije zatražio da mu dotoče. Dok je napuštao zaklon, usta su mu se pušila od popijene vruće kave... Onako u hodu, odlazeći, još obeća, tijekom nekoliko predstojećih sati na njega ne treba računati.
- Radite, što god želite - rekao je. - Ja vas pritom neću gledati.
Bila je to sretna nedjelja. Svjež ljetni vjetar potjerao je komarce dolje u močvaru. Sunce je sjalo, potok Puukko je žuborio uspavljujuće, snažni mirisi močvare visjeli su u zraku. Savjetnica iz poljoprivredne udruge i odmetnik su razgovarali bez prekida, osmišljavajući Huttunenov daljnji život, uzdisali su, ljubili se. Huttunen bi otišao i dalje, ali se Sanelma Kayramo opirala. Huttunen shvati, bojala se trudnoće i rađanja djeteta, koje bi možda od prvoga dana bilo poremećenoga duha.
Rekla je ipak, htjela bi se udati za njega, dakako kasnije, kad se sve razjasni. Ali na dobivanje djeteta nije mogla još ni pomisliti. Razmišljala je Huttunenu roditi dijete, kasnije, kad bude izliječen... I zasigurno će učiniti sve, da se to ostvari. Tad bi si mogli priuštiti čitavu hrpu djece! Ali ako ne bude izliječen, tad bi joj to bilo previše rizično.
- Mogli bismo u tom slučaju posvojiti dijete, ili čak i dva - ponudila je rješenje Sanelma. - Izabrat ćemo si zdravu dojenčad, njih se može odmah ponijeti iz rodilišta u Kemiju. Čak ni ne treba majkama platiti za njih, jer su toliko siromašne da i onako ne bi mogle prehranjivati svoju djecu.
Huttunen pokuša shvatiti. Dakako, bilo bi doista strašno, ako bi neko ljudsko biće od rođenja slovilo kao ludo...
Zatim je Huttunen naveo razgovor na zamisao da proda svoj mlin. Dosjetio se u svezi toga pisati Happoli u Oulu. Možda posredniku ipak uspije ostvariti prodaju... Sad je već bilo kasno ljeto, možda su ga u međuvremenu pustili iz ustanove. I minulo je već više od deset godina od izbijanja nastavka rata, a kao što se Huttunen prisjećao, Happola se odmah početkom rata dao otpraviti u umobolnicu.
Huttunen je Sanelmi kazivao u pero, a ona je zapisivala. Happola je u tom poslu dobio slobodne ruke. Naposljetku su pismo zatvorili i nalijepili marku.
Predvečer je upriličen objed. Sanelma Kayramo je skuhala juhu od povrća. Kruščići s maslacom, posluženi uz juhu, bili su obloženi slaninom i svježom salatom. U pliticama od brezove kore posluži savjetnica još i zaslađene bobice pomiješane s nasjeckanom repom. Uistinu slasno, pohvališe muškarci izbor jela. Prava gozba! Sanelma Kayramo radosno porumeni, ponovno i ponovno si mičući tvrdoglave uvojke s čela. Huttunen nije mogao odvratiti pogleda s nje... Bio je toliko zaljubljen, da su mu udovi treperili. Bilo mu je teško ostati mirno sjediti, najradije bi bio od silne ljubavi pošao kružiti oko vatre.
Poslije objeda gosti moraše krenuti, jer je put bio dalek, a Piittisjarvi čestito pijan. Huttunen ih je otpratio. Srećom, nisu imali mnogo prtljage. Sanelma Kayramo se umorila na posljednjemu dijelu puta. Nije bila naučena na ovako duge šetnje po pustari. Umorio se i Piittisjarvi premda iz drugih razloga... Na koncu je Huttunen stupao između njih, kako bi ih podupirao.
Piittisjarvi je neprestrance pričao i smijao se, dok se savjetnica srdačno oslanjala na Huttunena... Tako dođoše do glavne ceste, gdje se Huttunen i Sanelma Kayramo nježno pozdraviše. Tko zna, kad će se ponovno sresti? Oboje obećaše, marljivo će pisati jedno drugome. Piittisjarvi pak obeća otpremati pisma bez naplate poštarine.
- Zašto pošiljke prvo odnositi na poštu... - napomenuo je - pa ih tamo posebno žigosati? Možete si uštedjeti lizanje poštanskih vrijednosnica, ja to neću udarati na veliko zvono... Zažmirit ću na jedno oko! Pošta neće odmah upasti u stečaj, ako ne nalijepiš marku na omotnicu, Kunnari.
Ostavši sam, Huttunen pođe do rijeke Kemi, tamo kriomice uzme čamac i odvesla na istočnu obalu. Kroz šume ode do brda Reutu i tamo ostade čekati da se spusti noć.
Oko ponoći započne urlati. Jadikovao je toliko visokim i prodornim glasom, da ga se zasigurno moglo čuti u selu. Poslije nekoga vremena zastane, pa si pripali cigaretu. Pretpostavljao je, ako se ovo najnovije urlikanje čuje u središtu sela, tad će ga tražiti ovdje na brdu Reutu i uz rijeki Sivakki.
- Moram si urlanjem osigurati uzmak - pomisli naglas.
Dopušivši, započne ponovno urlati. Urlikao je optužujuće, otegnuto i dugo, pa zatim prijeteći i muklim glasom, kao životinja stjerana u tjesnac. Od toga je ostao bez daha, ali je istodobno osjetio i olakšanje. Zapravo je bilo zabavno, jer se danima morao odricati tog zadovoljstva.
Nakon što je dovoljno urlao, zamukne i počne osluškivati odjek. Psi po selima su začuli zov, pa su cviljeli u zboru. U selu ove noći neće zaspati više ni jedna jedina duša...
Poslije urlatorskoga nastupa, Huttunen otiđe s brda Reutu.
U svoj okol zapadno od rijeke Kemi prispio je tek u ranim jutarnjim satima. Iscrpljen se zavalio na ležaj u svojemu zaklonu, pomislivši pritom, kakav li je ovo život? Dvaput je ukrao isti čamac, veslao preko rijeke Kemi i natrag, a čemu sve to?
- Cijelu noć na nogama - zaključi - a sve to tek radi malo urlanja...

31


Učenje za drugoga


Vrijeme je postalo kišovito i prohladno. Usamljenički život na pustari, u zaklonu, zadavao je Huttunenu briga. Noću je bilo studeno i maglovito, po danu pak smrtno dosadno. Jedina dobra strana promjene vremena bijaše okolnost, da su ribe sad dobro grizle. Počelo je najbolje razdoblje za kasnojesenski ribolov. No Huttunen se ipak morao suzdržavati, jer nije imao bačvica, u koje bi usolio višak ulova.
Kiše su potrajale, pa je krov od iglica na zaklonu počeo propuštati vodu. Kako bi ga poboljšao, Huttunen je otkinuo velike komade brezove kore s debelih stabala, pa ih je poput krljušti složio povrh grančica, nalik krovnoj oblozi na štagljevima. Kiša sad više nije kapala u zaklon. Huttunen je počeo i preko dana ostavljati upaljenu vatru ispred ulaza u zaklon, pa mu je boravak postao ugodniji. No vrijeme je prolazilo strašno polagano. Tek puko razmišljanje, osobito na dulje staze, nije uopće bilo zabavno. A osobito zato, jer su mu na pamet poglavito padale kojekakve ludorije.
Huttunen je tako napokon uzeo knjige i lekcije dopisne akademije, što mu ih je donijela savjetnica iz poljoprivredne udruge. Ponajprije je posegnuo za djelom o liječništvu, koje je napisao H. Fabritius. Naslov je bio: Nervoze i živčane bolesti... U najavi na prijeklopu, djelo je slavljeno kao najznačajnija knjiga koja je s tog područja napisana u Finskoj. Huttunen se zainteresira, pa potraži pojašnjenje svoje vlastite duševne bolesti. Na prvi se pogled činilo, na njega bi se moglo primijeniti brojne opise bolesti. Primjerice, mnogo je poznatoga otkrio u poglavlju “Preosjetljivi i lagano razdražljivi”. No zato je ocijenio za njega neprimjerenim poglavlje u kojemu su razmatrane razdražljivošću prouzročene smetnje na spolnim organima. Njegovi su spolni organi bili bez mane! Jedina zapreka zadovoljavanju njegovoga spolnog nagona bijaše strah Sanelme Kayramo od dobivanja ludoga djeteta...
U nastavku knjige predstavljeni su bolesnici koji su patili od “Prisilnih predodžbi ili tzv. prisilnih neuroza odnosno psihastenija.” 38 Huttunen je morao priznati, kod njega su također nastupali ovdje opisani simptomi... Unatoč tome, nije sebe smatrao pravim psihasteničarom. Sve u svemu, knjiga nije ispunila njegova očekivanja, da će u njoj naći pojašnjenje svoje bolesti... No djelo je inače bila zanimljivo, čak i zabavno. Osobito su mu se svidjeli opisi psihopata. 39 A najviše ga je ipak zabavio slučaj broj 14:
“Muškarac srednje dobi, koji nikad nije odlazio iz Njemačke, putovao je uokolo po zemlji i držao predavanja. Pričao je, da se rodio u Pretoriji, glavnome gradu južnoafričke države Transvaal. Tijekom burskoga rata počinio je bajkovita junačka djela, a među ostalim sudjelovao u četrdesetdvije bitke. A za svoje zasluge da je od predsjednika Krügera dobio naslov baruna. Na svojim je priredbama s predavanjima prodavao razglednice, na kojima je bio prikazan u vojnoj odori (sl. 3).”
Uvršten snimak prikazivao je nekog čovjeka u sjajnoj časničkoj odori. Čovjek je djelovao privlačno, te se odmah svidio Huttunenu. No ubrzo se rasrdio, pročitavši kako su Nijemci postupali s tim svojim sunarodnjakom. U knjizi je, naime, pisalo: “Redarstvo je upozoreno na tog čovjeka, pa ga je radi liječničkih pregleda poslalo u jednu duševnu bolnicu. Tamo je svrstan među psihopate tipa lažljivaca i pustolova.”
Autor Fabritius je taj slučaj razmotrio s finskoga gledišta. Zaključio je kako se tog čovjeka “još ne može žigosati kao kriminalca, ali u sređenome društvu nije dopušteno držati javna predavanja, čiji se sadržaj temelji na izmišljotinama, pa čak i ako su doista napeta i po svemu sudeći se sviđaju slušateljstvu”.
Huttunen rasrđeno odbaci knjigu. Mogao si je predočiti, kakva je iskustva taj jadnik tada stekao u njemačkoj duševnoj bolnici... Tamošnje ustanove te vrste, bile su zasigurno još mračnije i tmurnije od umobolnice u Ouluu. A i ova je već bila pravi pakao zatočeništva...
Tijekom dana što uslijediše, Huttunen se marljivo posvetio učenju. Proradio je zadaće u dopisnoj lekciji za pisano izražavanje, te pročitao izvatke iz glavnih i sporednih rečenica. I nije se mogao čudom načuditi svemu tome, a osobito usporednim i zavisnim rečenicama, za koje su bili dati ovakvi primjeri:
“S obiljem uspijevamo, u oskudici štedimo.”
“Idemo na izlet i ostajemo cijeli dan.”
“Poći ćemo, samo ako bude toplo.”
Sadržaj rečenica zanimao je odmetnika više nego njihova gramatička građa. Mislio je na svoje vlastite izlete, pa je srdito utvrdio, kako je cijeloga ljeta bio prisiljen odlaziti na izlete, čak i kad je bilo hladno. Za to je poskrbio načelnik Jaatila.
Huttunen se zatim upoznao s izgovaranjem glasa ang. Zabavljalo ga je, što se odrasli ljudi upuštaju u postavljanje pravila za takve sitnice, razumljive i jasne same po sebi. Više razumijevanja pokazao je za odlomak o grlenom izgovaranju ili aspiraciji. 40 Neko je vrijeme glasno govorio bez aspiracije, pa se svojim vlastitim rečenicama morao toliko smijati, da su mu navrle suze. Srećom, nitko ga nije slušao.
Trgovačka struka i pravo zanimali su Huttunena više nego pisano izražavanje. Prvo je pročitao knjigu koju je pribavila Sanelma Kayramo, a napisali su ju I. V. Kaitila i Esa Kaitila. Jesu li njih dvoje bili u srodstvu? Možda bračni par? Sadržaj je bio poprilično suhoparan, no činjenice su bile jasne i prikazane u lako pojmljivome obliku. Za rješavanje zadaća priloženih u lekciji, Huttunen je trebao samo sadržaj prvih dvadeset stranica, no budući da su dani bili kišni, proradio je cijelu knjigu od početka do kraja. Tad se bacio odgovarati na pitanja što ih je postavila dopisna akademija.
U jednome od zadataka se tražilo usporediti trgovinu na veliko i maloprodaju. Huttunen je morao pomisliti na trgovca Tervolu. Iza svojega pravog odgovora, dopisao je dodatak: “Ovdje u našemu selu trgovac u maloprodaji Tervola, prodaje životne namirnice duševno bolesnima, samo ako mu se priprijeti sjekirom. U veletrgovini bi se lakše dobilo robu, nego kod njega.”
Zanimljivo je bilo i pitanje, zašto Finska banka ne plaća kamate na uložen novac. Oslanjajući se na dvoje Kaitila, Huttunen u odgovoru opiše Finsku banku kao središnju novčarsku ustanovu. Prvobitno je htio dodati i napomenu o bankovnome direktoru Huhtamoinenu, koji nekim strankama ne samo što ne isplaćuje kamate, nego im čak uskraćuje i ušteđevinu. Dakle, svojevoljno postupa poput Finske banke. No kasnije je odustao od toga. Koga u Društvu za pučko obrazovanje zanimaju njegovi osobni novčani poslovi? Najvažniji je bio studij, a ne Huhtamoinenovi bankovni postupci.
Što je rembours? 41 Što je obveznica?
Huttunenu se izrazi trgovačke struke učiniše napetima i zabavnima, te su mu se dobro urezivali u pamćenje. Srdio se, što nije u mlađim godinama izučavao trgovinu. Studij je bio začuđujuće jednostavan, a osim toga i, sasvim sigurno, beskrajno probitačan.
Kad bi neki platežno sposoban trgovac počeo urlati, vjerojatno bi mu to lakše oprostili nego jednome mlinaru... Svejedno, zaključi Huttunen, i u njegovoj sadašnjoj dobi nije još prekasno da se dobro uputi u ta znanja.
Huttunen se već u naprijed veselio danu, kad će mu dopisna akademija poslati svjedodžbu o završetku trgovačke škole... Do Božića bi to mogao ostvariti, ima li se na umu koliko mu je lako bilo učiti. Poslije toga ga više nitko neće moći smatrati beskorisnim luđakom. Načelniku će platiti nešto novaca, kao naknadu za urlanje, a zatim će, tko zna, jednoga dana možda dobiti i vođenje knjigovodstva nekoga veletrgovačkog skladišta! Usput bi mogao i voditi mlin, ako ga mjesto u kojem će raditi bude imalo.
Tad se dosjeti, zapravo mu neće poslati svjedodžbu. Podloge za tečaj su, iz predostrožnosti, bile naručene na ime listonoše Piittisjarvija... Jasno, listonoša će dobiti i svjedodžbu! Huttunenu će tek ostati novostečene spoznaje, a te nisu osobito vrijedile bez službene potvrde.
S druge strane, gleda li se to s Piittisjarvijevoga motrišta, taj će od ovoga studija imati osjetne koristi. Čovječuljak nije trebao učiniti ništa drugo, osim raznositi pisma i lokati žesticu, dok mu istodobno drugi pribavlja svjedodžbu trgovačke škole na pladnju. Kad bi Piittisjarvi bio dosjetljiv, mogao bi prije ili kasnije postati upravitelj poštanskoga ureda u selu. Ovaj sadašnji zasigurno nema trgovačku školu... Huttunen pokuša zamisliti Piittisjarvija kao upravitelja pošte. Sjedio bi, s naočalama na nosu, iza velikoga pisaćeg stola, te bi povremeno udarao službeni pečat na vrijednosne pošiljke.
Odmetnik se veselio toj predodžbi, pa prione ponavljati učenje Kaitile i Kaitile.
Svejedno je, pomisli Huttunen, tko će napredovati od nas dvojice, Piittisjarvi ili ja... I provjeri svoje znanje rediskontiranja. 42
U petak je donekle zatoplilo, bilo je oblačno i čak donekle tmurno, ali ipak bez kiše. Huttunen natrpa svoje ispunjene lekcije u omotnice i nalijepi vrijednosnice, a napiše i pismo savjetnici iz poljoprivredne udruge. Zatim sve to složi i ponese do svoje osobne šumske pošte.
Tamo će ga dočekati nekoliko brojeva Sjevernih vijesti, razmišljao je usput, pa će saznati novosti. A možda bude i više od toga... Nekoliko redaka od Sanelme Kayramo?
Huttunen prispije do poštanskoga pretinca predvečer. Približavao se oprezno i pozorno osmatrajući, ali nije bilo nikakve zasjede. Pretinac je, nedvojebeno, ostao tajnom.
U sandučiću su bile novine i toliko željeno pismo od Sanelme. Pismo je sadržavalo brojne, vatrene ljubavne riječi, kao i brojne novosti... Ponovno je mnoštvo ljudi obilazilo područje istočno od rijeke Kemi, javljala je Sanelma, tražeći Huttunena. Načelnik je pak bjesnio i ružno izgrdio stražmeštra Portima, jer mu tijekom cijeloga ljeta nije uspjelo uhititi Huttunena.
U Sjevernim vijestima su bila najavljena okružna natjecanja u lakoj atletici. Trebala su se održati predstojeće nedjelje na športskome igralištu ovdje u središtu sela. Pokrajinski poglavar je osobno preuzeo visoko pokroviteljstvo, jer je istodobno polazio na službeno nadzorničko putovanje u ove i susjedne predjele. Novine su donosile također i raspored natjecanja, kao i cjelokupnoga poglavarovog obilaska.
Huttunen odluči sudjelovati kao gledatelj. Možda bi mogao osmatrati s nekoga višeg brežuljka? Popeo bi se tamo na drvo i sve pratio kroz Ervinenov dalekozor. Najave na igralištu neće se čuti daleko, ali što je to važno? Glavno bi bilo, vidjeti natjecanja i pokrajinskoga poglavara.
“A ne moram ni plaćati ulaznicu...”, zaključi još Huttunen u sebi.

32


Poziv na bogoslužje


Huttunen napusti svoj okol na brežuljku već rano ujutro. Htio je stići u selo prije nego ljudi ustanu. Po običaju uzme na obali rijeke Kemi čamac i odvesla na drugu stranu. Selo je spavalo... Bilo je studeno, gotovo već jesenji ugođaj, te još uvijek mračno. Huttunen započne tražiti prikladnu uzvišicu, s koje bi mogao pratiti lakoatletska nadmetanja, a da ga ne otkriju.
Blizu sela uzdizala su se dva veća brežuljka. No nisu bila prikladna za promatračnicu, jer se s jednoga vidjelo samo daščanu oplatu na tornju nove crkve, a s drugoga je pogled zastirao okrugao vatrogasni toranj. Treća je mogućnost bila promatrati natjecanja s brda Reutu, no udaljenost je bila prevelika... Čak ni s jakim Ervinenovim dalekozorom ne bi se moglo razabirati pojedinosti.
Najbolji pregled bi Huttunen imao s tornja vatrogasnoga društva. No tamo se uspinjati bilo je presmiono, jer je cestar imao stan u prizemlju zgrade. Kao posljednja mogućnost preostao je zvonik nove crkve... Ako tamo pokuša?
Huttunen klizne preko pustoga groblja i pokuša ući kroz crkvena vrata. Sva su bila zaključana. Iza sakristije su jedna vrata vodila u podrum. No i ta su bila zaključana. Ali se zato prozor pokraj njih dao gurnuti prema unutra... Huttunen upuže u podrum i zatvori prozorska krila iza sebe.
U mračnoj, pustoj podzemnoj prostoriji, vonjalo je po plijesni. Huttunen zapali žigicu, pa u njenome svjetlu ugleda veliku odaju što je umjesto poda imala golu zemlju. Jesu li ovdje čuvali vino za svete obrede? Može li se naići na prastare mrtvačke kosti? No premda je kresnuo više žigica, nije otkrio ni vinske staklenke niti jedan jedini kostur... Umjesto toga, zamijetio je tek hrpicu pljesnivih opeka, te uz njih građevinska kolica i mješalicu za beton. Podrum služi, znači, kao skladište građevinskoga materijala. A teško da su i ovdje ikad pokapani ljudi, jer je crkva potjecala s početka dvadesetoga stoljeća.
Iz podruma su vodile stube u crkvu. Vrata na gornjem kraju stubišta bila su otvorena, pa Huttunen dospije u sakristiju. Odatle je neometan ušao u golemu crkvenu prostoriju, sa zidovima prekrivenim drvenom oplatom, te oličenu modrosivkastom bojom. Čak se i ovako u polumraku moglo vidjeti, koliko je nalič bio dotrajao. Veliki dijelovi naliča su se odvojili sa zida i otpali... Umišljeni seljaci iz župe su svojedobno sagradili ovako veliku crkvu, a njihovi sinovi više nisu mogli održavati građevinu. Je li manjkalo vjere ili novaca, to Huttunen nije mogao prosuditi.
Nije se mogao uzdržati, da se ne uspne na propovjedaonicu. Zauzeo je svećeničko držanje, pa silovito zaurla. Od visokih crkvenih zidova zagrmi mu takav odjek, da se preplašio i brzo sišao s propovjedaonice. Uspeo se na galeriju. Iza orgulja je zavojito stubište vodilo u zvonik. Imalo je sedam punih krugova, prije nego je završavalo u odajici za zvonjenje. Prostorija je bila malena, šesterokutna izba posred koje su visjela dva zvona, veće i manje. Okrugli prozori omogućavali su vidik na sve strane, no na njima nije bilo stakla. Sasvim jasno, zaključi Huttunen, inače se zvonjavu ne bi čulo dovoljno daleko. Kad je Huttunen provirio kroz jedan otvor i pogledao dolje, od visine mu se zavrtjelo u glavi...
Sa zvonika je pucao očaravajući pogled na selo i brdske prijevoje u modroj daljini. Najbolje se pak vidjelo športsko igralište. Ležalo je kao na dlanu, izravno pred očima promatrača. Jednim se pogledom moglo pratiti natjecanja u svim granama natjecanja. Huttunen nije mogao naći bolje mjesto za promatranje. Uzme dalekozor i izoštri sliku. Što se njega tiče, natjecanja su mogla započeti...
Napokon se razdanilo... Bilo je već skoro deset. Za nešto više od sata započet će priredba. Huttunen prouči raspored, što ga je istrgnuo iz Sjevernih vijesti. Odmah poslije poglavarovoga govora, trebala su započeti natjecanja. Završnica su bile utrke na 3000 metara, na 400 metara s preponama i 100 metara. Huttunenova je disciplina bilo trčanje na 400 metara s preponama. U njoj je tijekom rata na Syvariju osvojio divizijsko prvenstvo. Za to je dobio pet dana posebnoga dopusta, koji je proveo u Sortavali. Na tom su mu izletu nestale sprinterice, no zato je zaradio mnoštvo odvratih ušiju.
S groblja dopriješe glasovi do njega... Dolazili su, izgleda, pastor i crkvenjak. Tek se sad Huttunen dosjeti, danas je nedjelja i doba za službu božju... No, svejedno... Sjedi ovdje na sigurnome i zaštićen u zvoniku, dolje u crkvi nema nikakvoga posla. Pjevanje će čuti do gore, a za razonodu može se i on pridružiti pjesmi. Odmah poslije bogoslužja, kao vrhunac dana, uslijedit će športska natjecanja.
Dolje u crkvi odjekivali su glasovi, lupala su vrata, škripale su podne daske. Crkvenjak je izveo nekoliko zvukova na orguljama. Tad se začulo, kao da netko kreće uz stubište prema vrhu zvonika...! Zar je to možda dolazio pastor? Što je on, za ime svijeta, imao tražiti u zvoniku? Huttunen stane uz vrh stuba i počne osluškivati. Nema dvojbe, netko se uspinjao ovamo...
Iznenadno Huttunen shvati! Crkveni je sluga, sasvim jasno, htio zazvoniti poziv na bogoslužje.
Okolnosti su bile vrlo nepovoljne. U malenoj izbi Huttunen se nigdje nije mogao skriti. Koraci na stubama su se bližili. Skočiti kroz prozor bilo je nezamislivo.
Bio je to sluga Launola. On je to došao po strmim stubama... Kad je, ništa ne sluteći, htio ući u izbu sa zvonima, Huttunen ga tresne šakom po glavi.
Launola je gotovo pao natrag niz stubište, no Huttunen ga je uspio spasiti od pogibli. Uhvatio je slugu i dovukao ga ispod zvona. Launola je bio onesviješten, ali je disao dobro. Srce mu je tuklo u prsima, dakle nije se dogodilo nikakvo posebno zlo. Huttunen mu njegovim vlastitim pojasom sveže ruke na leđima. Tad slugi izvuče košulju i sveže ju preko njegovih usta. Nakon što je čovjeka onemogućio da govori i kreće se, uspravio ga je, kako bi uz prozor dobio svježega zraka. Od jutarnjega vjetra sluga ubrzo dođe ponovno k sebi.
- Ti, prokletniče, služiš ovdje? - izdere se Huttunen bijesno na njega.
Sluga je užasnuto zurio u mlinara i kimnuo glavom,
- Gdje je pravi zvonar?
Na Launolinom licu pojavi se patnički izraz.
- Htio si zazvoniti, ha?
Launola ponovno kimne.
Huttunen izvuče svoju džepnu uru. Bilo je doista krajnje vrijeme za zvonjavu. Launola se ni u kojemu slučaju ne smije prihvatiti toga. On bi, jamačno, zazvonio na uzbunu, pa bi posjetitelji bogoslužja dotrčali u zvonik, kako bi vidjeli kakva to pogibao prijeti zvonarovome zamjeniku. Huttunen zaključi, ne preostaje mu ništa drugo, nego da ove nedjelje vlastitim rukama pokrene crkvena zvona...
Pokuša se prisjetiti, kako su i kojom brzinom obično tukla zvona? Da, polagano... No to je bilo sve, što je mogao dozvati iz sjećanja. Jesu li imala neki poseban zvuk? O tome nije imao ni pojma. Najbolje će biti, bude li zvonio ujednačeno, s istim razmakom između udaraca klatna.
Huttunen posegne za užetom manjega zvona i snažno povuče. Zvono se zanjiše, malo se preokrene prema gore i zatim vrati u ishodišni položaj. Huttunen povuče ponovno, pa se zvono uzdigne ovaj put do vodoravnoga položaja, te na povratku zatutnji, da mu je skoro puknuo bubnjić. Drugom rukom povuče uže velikoga zvona. Ovo zatutnji još silnije. Huttunen je nastavio naizmjence potezati užeta, pa je odjekivala doista raskošna zvonjava. Zaključi pritom, sasvim mu dobro uspijeva, donekle prikladno pozivati bogobojazan puk u crkvu.
Huttunen sad počno premišljati, koliko dugo zapravo mora zvoniti, da bi ispunio zadaću? Deset minuta ili dulje? Zvoniti je bilo neizmjerno naporno, a uz to je morao na oku držati i slugu Launolu, koje je pripravan na bijeg sjedio ispred jednoga prozorskog otvora.
Huttunen je potezao užeta, znoječi se, a crkva je odjekivala od snažnoga zvuka što je izvirao iz zvona. Mogao si je zamisliti, da se te paklene zvuke moglo čuti daleko, sve do najudaljenijega sela. Baš dobro, što neće još i Rovaniemi svjedočiti, kako u ovoj pobožnoj župi kršćane zovu na pjevanje.
Huttunen uspije letimično pogledati na svoju džepnu uru. Pokazivala je minutu do deset. Odluči prestati sa zvonjavom točno u deset. Tako je uobičajeno, prosudio je, napokon je i pastor morao doći na red sa svojim udjelom. Uši su mu bile već potpuno zaglušene od satanske tutnjave.
Točno u deset ispusti užeta iz ruku. Manje zvono odjekne još dvaput, ono veće jedanput. Izbom u zvoniku zavlada božanska tišina.
Poslije nekoga vremena se dolje iz crkve začuje pobožno pjevanje. Kršćanski puk nije u Huttunenovoj zvonjavi zamijetio ništa neobično.
Od pastorove se propovijedi gore u zvoniku nije moglo razumjeti baš ništa. No kad je odjeknula završna pjesma, nije ni Huttunen izdržao, a da se ne pridruži. Bogoslužje je završilo, pa ljudi napustiše crkvu, kako bi izravno odbrzali na športsko igralište. Te nedjelje nitko nije prikupljao milodare, jer je crkvenjak bio bolestan, a njegov je zamjenik sjedio svezan u izbi na vrhu zvonika. Izgleda, nitko od članova župe nije požalio zbog te okolnosti i propusta. Huttunena nešto probode u prsima... Jer, on bijaše kriv, što djeca u nekoj dalekoj neznabožačkoj zemlji neće dobiti misionarski prilog ove župe. Postane li ikad imućan trgovac, odluči na prečac, nadomijestit će župi i misionarima nastalu štetu.
Iz zvučnika na športskome igralištu odjeknuše pozivi. Huttunen stane pred prozorski otvor i podigne Ervinenov dalekozor. Ugleda natjecatelje u športskoj odjeći za vježbanje, te uokolo stotine gledatelja. Na jednoj strani igrališta, u blizini vrata, daskama je bio napravljen svojevrstan odjeljak, u kojemu su bili nanizani stolci. U prvome je redu sjedio pokrajinski poglavar, a oko njega moćnici iz župe. Bili su tu načelnik Jaatila, predsjednik općinskoga povjerenstva, liječnik Ervinen, pastor i nekoliko seljaka. A među njima Viittavaara i Siponen. Prvi je na počasno mjesto doveo i svoju ženu, dok je drugi počastio priredbu samo osobno.
Huttunen pokuša pronaći dalekozorom i savjetnicu Sanelmu Kayramo. Sustavno je pretraživao redove promatrača. Napokon ju uoči... Stajala je izvan igrališta, na malenoj uzvišici obrasloj crnogoricom, nedaleko groblja. Tamo je bila cijela skupina mladih žena, odjevena u šarene suknje i sa sjajnim rubcima na glavi. Ugledavši Sanelmu, Huttunen se toliko razveseli, da joj je gotovo zaurlao pozdrav odozgor sa zvonika.
Pokrajinski poglavar je uzeo riječ. Zvučnici su bili postavljeni tako, da se u zvoniku zapravo moglo čuti dva govora... Zvučalo je, kao da poglavar oponaša samoga sebe. Govornik je naglasio uzvišen utjecaj športa na ćudoređe, te je potaknuo građane neka iskoriste svaku prigodu za športsko natjecanje. Ukazao je i na plaćanje ratne štete, na što je Finska bila obvezana, pa je njeno namirivanje bio velik športski uspjeh jedne cijele nacije.
- Zakasni li vlak s isporukama u sklopu namire ratne štete - opisivao je - pa dođe na državnu granicu makar i samo jednu jedinu desetinku sekunde prekasno, primatelj odmah zahtijeva velike novčane kazne. Neka to mladeži u našoj zemlji bude očigledan primjer, kako se do ciljne vrpce ne smije stići prekasno.
Poglavar još ukaže na Olimpijske igre, koje bi trebale biti održane sljedećega ljeta u Helsinkiju. Izrazio je nadu, da će na njima sudjelovati i športaši iz ove župe, te će mnoga zlatna i srebrna odličja donijeti kući u Laponiju.
Poslije govora uslijediše natjecanja. Sluga Launola dopuže do Huttunena i znacima mu pokaže, on bi također htio promatrati. Premda ga Huttunen nije mogao smisliti, ipak mu je napravio mjesta uz prozor. Tako je nesretan crkvenjakov zamjenik mogao zahvalno pratiti bacačke discipline. Upravo je bacao koplje neki čovjek iz Kantojarvija. Sprava je doletjela u poglavarov odjeljak, pa je športaš smjesta isključen, iako je trenutačno vodio s do tada najboljim izbačajem.
U skoku s motkom rabili su nove, suvremene bambusove motke. Huttunen je očekivao odgovarajući ishod, no pobjednik je s naporom preskočio samo 345 centimetara. Kad mu je poslije natjecanja uručivana srebrna žlica, Huttunen nije mogao izdržati, te je uzviknuo sa zvonika:
- Šmokljan!
Uzvik propara nebo povrh športskoga igrališta. Gledatelji i počasni gosti se zapiljiše u oblake, odakle je po svemu sudeći došao povik. I upravo u tom trenutku doletješe s groblja dvije vrane, odvratno grakćući. Poglavar i ostatak gledateljstva ponovno usmjeriše pozornost na športska nadmetanja...
Utrku na 400 metara s preponama, Huttunen je pratio s osobitom napetošću. Pojavila su se samo tri sudionika, te uz njih snimatelj iz Sjevernih vijesti. Taj je trčao pokraj športaša, ogrtača uskovitlanog na vjetru, no predano snimajući utrku. Huttunen zaključi, teško nadmetanje je na koncu dobio snimatelj. Jer, pred ciljnom je ravninom, na posljednoj zapreci, vodeći trkač ozlijedio koljeno. Ozljeda je bila toliko teška, da su ga odmah morali odnijeti liječniku Ervinenu, u počasni odjeljak. Ervinen se uljudno naklonio poglavaru, zatim svukao natjecatelju donji dio odijela za vježbanje, pa ga rubom dlana udario po koljenu. Bolan krik propara zrak.
Tako su Huttunen i sluga Launola pratili natjecanja, od početka do kraja. No Huttunenov je dalekozor ipak bio više usmjeren na savjetnicu Sanelmu Kayramo, nego na pobjednike natjecanja. To se može i shvatiti, jer su joj zlatne vlasi toliko dražesno lepršale na kasnoljetnome vjetru.

33


Nema milosti za luđake


Poslije službenoga dijela priredbe, poglavar je bio gost kod načelnika Jaatile. Za njega je zagrijana sauna, na obali rijeke Kemi. Na trijemu su posluženi ukusni zalogajčići, a uz to je bilo i kave. U poglavarovoj pratnji bili su, osim načelnika, još i liječnik Ervinen, pastor, predsjednik općinskoga povjerenstva i bankovni direktor Huhtamoinen. Učitelja su izostavili, umjesto njega je bio pozvan Viittavaara, koji je ipak posjedovao ugledno imanje, a i obogatio se zahvaljujući potražnji prouzročenoj ratom u Koreji.
Razgovori su se vrtjeli oko rata u Koreji, Olimpijskih igara, ratnoj šteti, industrijalizaciji Laponije, kao i o iskrčivanju šuma, koje je započelo i na državnim zemljištima.
- Naš će se narod ponovno uzdići - ustvrdi pokajinski poglavar, izlazeći nag iz studene vode rijeke Kemi.
Kad je uzvišeno društvo napustilo saunu, pa se povuklo u naćelnikovu sobu, otvorena je mala staklenka konjaka. Piće je rastočeno u čaše, pa ih nazočni podigoše u znak zdravice. Ostalo je na jednoj jedinoj čaši, jer je za nevolju upravo poglavar bio borac za suzdržavanje od pića...
- Ah, da, sad o nečemu drugom... - napomene ugledan predstavnik pokrajinske vlasti. - Sve gore do Rovaniemija se priča, ovdje u župi imate nekakvoga duševno bolesnoga čovjeka, koji se protivi bolničkome liječenju u Ouluu. Kažu još, on navečer iz vlastitoga zadovoljstva urla poput vuka.
Načelnik si bučno pročisti grlo.
- Ah, takvih luđaka ima posvuda... - odvrati na izgled nemarno. - U svakome selu.
Nastojao je umanjiti značaj tog slučaja.
Ali zato započeše Ervinen i Viittavaara, lica zarumenjenih od konjaka, izvješćivati poglavara o postupcima mlinara Gunnara Huttunena... Potanko su pobrojali i opisali njegova djela, tvrdeći kako je opasan, ima oružje te cijelo selo drži u strahu i užasu. Tom se čovjeku ne može stati na kraj, zaključiše jednoglasno.
Načelnik je sve to pokušavao ublažiti.
- Mlinar sam po sebi nije opasan - pojasnio je.
- Nego tek priglup i pomalo lud. Uopće se ne isplati, uzimati ga ozbiljno. Nakon svega, opisao bih ga kao dobroćudnoga luđaka... On je doduše nemiran, ali bezopasan i po prirodi doista podnošljiv čovjek.
No poglavar je već dovoljno čuo o tom slučaju...
- Ne dolazi u obzir - naglasio je - da na mojemu području slobodno po šumama trčkara naoružan, poremećen čovjek. I koji je još k tomu, po svemu sudeći, vrlo opasan. Načelniče Jaatila! Morate pojačati potragu. Tog se čovjeka neodložno mora smjestiti u bolnicu. Za pojedince poput njega postoje posebne državne ustanove.
Upravo u tom trenutku odjekne iz daljine, iz smjera brda Reutu, tužno zavijanje. Prozor je bio odškrinut, no poglavar ga sasvim otvori i počne pozorno osluškivati. Lice mu se razvedrilo od napetosti.
- Vuk? - rekao je. - Zar to nije vučje dozivanje?
Načelnik također priđe prozoru, hineći kao da i on osluškuje...
- Da, jamačno... - reče tad, istodobno pokušavajući zatvoriti prozor. - Nekakva usamljena životinja, koja je možda došla preko granice. Sad ljeti je potpuno bezopasna.
Pokrajinski poglavar nije dopuštao da se prozor zatvori.
- Ovo mi je prva prigoda - napomenuo je - da mogu čuti urlik jednoga pravog, divljeg vuka. To je jedno od najčudesnijih iskustava u mojemu životu! Načelniče, natočite iznimno još malo konjaka!
Ervinen prekine to oduševljenje, primijetivši podrugljivo:
- Nije to nikakav vuk...! Ta poznajem glas svojega pacijenta. To je mlinar Huttunen, on to urla.
Javi se i Viittavaara...
- Upravo tako zavija, svaki put - pojasni. - To je Huttunen, nikako običan vuk. Ti si ga i sam prepoznao, Jaatila.
Načelnik morade priznati, sluh mu sad također bolje razlučuje... Pa je to možda ipak Huttunen, koji tamo urla.
Pokrajinski poglavar se razbjesni.
- Sve mi je to nepojmljivo! - dreknuo je. - Dopušta se tom čovjeku da utjeruje strah ljudima, kako ga volja?! Zašto odmah ne krenete i uhitite ga?
Načelnik pojasni, u ovo doba bez snijega, nije tako jednostavno pronaći mlinara. Potrebno je mnogo ljudi, pasa tragača, sreće... U župi imaju samo jednoga jedinog redarstvenika, stražmeštra Portima. A on nije dorastao svojoj zadaći, pa je dopustio već više puta da mlinar umakne. Tog Huttunena treba sad jednostavno ostaviti, neka urla... Kasnije tijekom jeseni, odmah poslije prvoga snijega, obećao je još načelnik, on će osobno okončati to urlikanje i zavijanje. Trenutačno se ne može učiniti baš ništa.
Pokrajinski poglavar, međutim, nije dijelio to mišljenje.
- Pobrinut ću se za to... - najavio je - da iz pogranične postrojbe u Rovaniemiju pošalju izvidnike i pse tragače. Jednoga jedinog čovjeka se može naći u šumi, u to sam siguran. Ako vi, načelniče Jaatila, nemate dovoljno ljudi i pasa, osobno ću poskrbiti za tu stranu cijeloga slučaja.
Zatvoriše prozor. Poglavaru natočiše još kave. Načelnik Jaatila je uvrijeđeno sjedio u svojemu stolcu. Njegov način provođenja vlasti je netom bio oštro kritiziran. Krivi su za to bili brbljavi liječnik Ervinen i budalasti seljak Viittavaara... I dakako, glavni vrag osobno, taj Huttunen.
Poslije nekoga vremena, načelnik predloži pokrajinskome poglavaru, s mlinarom Gunnarom Huttunenom bi trebalo započeti neku vrst mirovnih pregovora, težeći nagodbi.
- Ne bi li se čovjeka moglo... - predložio je - na neki način pomilovati? Moglo bi mu se poslati poruku, da može izaći iz šume, te da zbog njegovih ranijih prekršaja neće biti podignuta optužnica. I da neće biti odmah otpremljen u bolnicu... Siguran sam, pojavit će se i smiriti. Moglo bi se od njega zahtijevati pismenu izjavu, da nikad više neće urlati. Ovdašnja savjetnica za poljodjelstvo je nagovijestila, da održava vezu s tim čovjekom. Time bi ovaj žalostan slučaj bio skinut s dnevnoga reda.
Pokrajinski poglavar razmisli o prijedlogu, ali dođe do nepovoljnoga zaključka.
- Ne - reče odlučno. - To neću dopustiti. Zločinca bi se još moglo pomilovati, za to nema zapreke, ali kako pomilovati duševnoga bolesnika? Takvo nešto ne spada pod moć redovite vlasti. Slučaj je prost i jednostavan, čovjeka treba prvom povoljnom zgodom otpremiti u duševnu bolnicu, gdje mu je trajno mjesto. Ne dopuštam da u šumama mojega područja neki čovjek urla.
U predvorju zabučaše glasovi. Tad uđe služavka i priopći načelniku, neki Launola želi razgovarati s njim. Jaatila pođe za njom u predvorje. Pokrajinski poglavar začuje, kako se u uzbuđenome razgovoru spominje ime mlinara Huttunena. I odmah pozove načelnika i slugu Launolu u radnu sobu.
- Ispričajte, mladi čovječe - reče pridošlici - što znate o tom mlinaru Huttunenu?
Launola se nakloni i započne napomenom da je preuzeo zamjenjivati crkvenjaka, dok je ovaj bolestan.
- Čovjek ima proširenje pluća - pojasni sluga - pa leži u postelji, jer mu ne pomaže nikakav lijek... I jer nema novaca za nekoga drugog liječnika... Hm... Ehm... Osim za liječnika Ervinena.
- Prijeđi na stvar, Launola - okosi se Ervinen na njega. - Zabaljena crkvenjakova pluća ne zanimaju poglavara.
Launola tad ispripovijedi, ujutro se popeo u crkveni zvonik, kako bi zazvonio za bogoslužje. U tornju je Huttunen vrebao na njega.
- Kunnari me je nokautirao udarcem - priopćio je - te me tako svezao da nisam mogao uteći ni vikati. Potom je on zvonio, a poslije bogoslužja smo gledali športska natjecanja. I gospodina poglavara smo vidjeli tamo.
Launola je još opisao, kako je cijeloga dana bio Huttunenov zatočenik. Tek je predvečer Huttunen s njim napustio izbu sa zvonima na vrhu tornja, pa ga je zatvorio u crkveni podrum. Odatle je upravo uspio pobjeći kroz prozor.
- To je sve, što sam htio reći - zaključi Launola. Slugu pustiše neka ode. Kad se vrata zatvoriše za njim, poglavar reče strogo:
- Budući da taj čovjek ustrajava s takvim ponašanjem, pa još pokazuje ovakvu drskost po danu, treba ga najhitnije uhititi. A u slučaju potrebe, i uz pomoć vojske. Može li se zamisliti gori vjerski zločin? Luđak zvoni u božjemu domu!
Pokrajinski poglavar ponovno otvori prozor. Svi počeše osluškivati, šutke. Ali je na brdu Reutu sve ostalo mirno. Huttunen je upravo bio na putu u svoj okol na zapadnoj obali rijeke...

34


Prodaja mlina


Prošlo je nekoliko dana, a tad se pojavi u okolu znanac... Happola iz Oulua! Huttunen je ležao ispod svojega zaklona i čitao iz udžbenika o trgovini, kad prhnuše zlosretne šojke s krova, pa ga preplašiše pri čitanju. S puškom u ruci čekao je pridošlicu. No tad ugleda svojega sudruga iz bolnice...
- Kako možeš već biti ovdje? - upita ga odmah, umjesto pozdrava.
- Ta pisao si! - odvrati Happola. - Uopće nije bilo jednostavno, doći do tvojega novog boravišta doista je nezgodno. No ti si u svojemu pismu sve poprilično točno opisao. Jedino poštanski pretinac nisam uspio naći, ni uz najbolju volju.
Happola je djelovao živahno i zadovoljno. Na sebi je imao kožnatu jaknu i hlače koje se uvlači u čizme. Otraga je na hlačama imao našiven kožnat podložak. Čizme su mu bile nove i sa sarama. Huttunen objesi iznad vatre kotlić za kavu, pa nareže svojemu sudrugu kruha i slanine.
Poslije prve šalice kave prijeđe Happola na stvaran razlog svojega dolaska. Izvijestio je, prije dva dana je otišao iz Oulua, te je prenoćio u Kemiju i zatim pogledao mlin na Suukoskiju.
- Jučer i danas sam - izvijesti on Huttunena - njuškao po tvojemu mlinu.
- No, kako ti se sviđa? - upita mlinar napeto. - Dobro je sređen, zar ne?
Happola prizna, mlin je donekle ispravan... Gledano površno, dakako. Zgrada je svježe oličena. Brana je djelovala čvrsto. I vodna kola su uporabljiva. Glede pogonskoga remena nije toliko siguran. Huttunen napomene, upravo je proljetos naručio nov remen, za mlinsko kamenje. Taj leži nepodignut na željezničkoj postaji, tek treba platiti račun u željezariji u Kemiju.
- Ja ti ne razumijem mnogo o mlinovima - reče Happola. - No kamenovi za krupicu su mi djelovali novijima od onih za brašno. A kao što znaš, uporaba kamenova za krupicu se danas gotovo i ne isplati.
- Ali mlinski će kamenovi - ustvrdi Huttunen - zasigurno služiti još nekoliko godina.
- Najveći nedostatak mlina je ipak - nastavljao je Happola - što su najdonji trupci i grede na zgradi poprilično natruli. Na južnoj se strani mora izmijeniti najmanje tri sloga trupaca. Isti je nedostatak na donjemu kraju dovodnoga oluka. Provjerio sam trupce i grede nožem, pa je vršak ovoliko ušao, premda sam pritisnuo lijevom rukom.
I Happola pokaže koliko se zabio nož, otprilike pedalj.
Huttunen prizna, na zidu prema vodnome kolu morat će se, tijekom predstojećih godina, doista obnoviti nekoliko slogova trupaca. No budući da mlin počiva na stupovlju, ugradba novih trupaca i greda nije nikakva poteškoća.
- Podigneš li polugom trupce - pojasni Huttunen - sve do visine stupa, pa ispod izmijeniš natrulo drvo, trebaš poslije toga tek spustiti zgradu na mjesto. I sve je gotovo. Bilo koji tesar napravit će ti to za dan-dva.
- No to će ipak utjecati na cijenu - naglasi Happola. - I moraš imati na umu, ja uopće ne trebam mlin, jer nisam u poslu sa žitaricama.
Unatoč tome Happola ponudi otkup mlina. Cijena je bila neznatna, za taj bi iznos Huttunen mogao pribaviti tek malenu kućicu i dva-tri radna konja s opremom i kolima... Unatoč tome bio je prisiljen prihvatiti cijenu, jer ovdje vani u pustari nije mogao očekivati bolje ponude. Muškarci potvrdiše utanačenje rukovanjem, pa je time sve bilo uglavljeno. Happola obeća poslati novac, čim bilježnik ovjeri ugovor. Još je napomenuo, isprave će srediti čim se vrati u grad.
- Slučajno poznajem jednoga bilježnika u Kemiju - reče još Happola. - Morao bih se tek raspitati nije li možda mlin opterećen dugovima, premda ti dakako vjerujem, ne radi se o tome.
Izgledao je jako zadovoljan tom prvom kupovinom mlina u svojemu životu.
Muškarci se prisjetiše svojih zajedničkih dana u bolnici. Huttunen je htio čuti, kako je Happoli uspjelo izaći iz umobolnice.
Happolino se lice smrkne, čim je razgovor došao na to.
- Prokletstvo! - uzviknuo je. - Ta me šala koštala nekoliko godina života... Posljednjih pet sam proveo u umobolnici potpuno nepotrebno.
Ispripovijedio je, poslije isteka deset godina otišao je ravno liječniku i objavio, sad je doista sasvim zdrav. Iznio je i cijelu priču. U prvi mah ga nisu potpuno shvatili, ali napokon, poslije otkrivanja njegovoga dvostrukog života u gradu, povjerovali su mu potpuno. Nevoljko su ga proglasili zdravim, no za otpuštanje iz umobolnice su mu postavili zapreke.
- Kad se nisu dosjetili ničega drugog - navede poduzetnik - namjestili su u bolnici jednoga gospodarskog stručnjaka. On je rekao, bolnica ne hrani zdrave ljude zabadava. Tresnuo mi je na stol račun, rekavši pritom, ako ne platim neću izaći. Tad su me strpali u samicu, u ćeliju za nemirne bolesnike, te mi još i zaprijetili luđačkom košuljom, ako ne izrigam lovu.
Raspitivao se, s kojim mu pravom zahtijevaju plaćanje za pet posljednjih godina u bolnici, i to za smještaj, hranu i liječničku skrb. Na to su mu rekli, zapravo ima osnova da mu zaračunaju troškove svih deset godina, no potraživanje za hranu i smještaj tijekom prvih pet godina je zastarjelo. Tako je napokon bio prisiljen izbrojiti novac za primljenu njegu.
- Račun je bio prava svinjarija... - nastavio je Happola. - Odvratan tip, taj gospodarski stručnjak. Za hranu su određene cijene gotovo kao u gostionici, s podnevnim i večernjim obrokom i svim mogućim liječenjima. A stanarina! Kao da sam boravio pet godina u hotelu! Cijeli je iznos, uz to, morao biti plaćen odjedanput. Kad sam izašao, iz istih sam stopa otišao jednome odvjetniku... Cijeli će slučaj ove zime doći pred pokrajinski sud. Ali platiti sam morao, unatoč svemu, pa sam to i učinio.
Happola je bio bijesan. Iskalio se na bolničkome jelu.
- Kašu sam jeo deset dugih godina. Ti si ju odbio, ali ja sam ju jeo... I po kojoj cijeni, prokletstvo!
- Ta žderačina doista nije mnogo vrijedila - složi se Huttunen.
Još se dobro prisjećao glavnoga jela u ustanovi, guste kaše od zobenih pahuljica. Kaša je bila ugrušana i kod izdavanja najčešće već hladna. Često je u njoj bilo i dijelova klasja...
- Tako pljačkaju čovjeka u jednoj državnoj ustanovi - požali se Happola. - Ali srećom, rat u Koreji još nije završio. U Kiiminki 43 sam prodao šumu sa šesnaest hektara. S tim sam novcem platio bolnički račun. I još je preteklo toliko, da ti mogu pomoči oko tvojega mlina. Imam u Kajaaniju kupca za mlin, dakle ne kupujem ga da bi stajao.
- A kako su naši zajednički supatnici iz bolničke sobe? - upita Huttunen.
Happola odmahne glavom.
- Kao i uvijek... - odvrati. - Jedino je Rahkonen umro početkom srpnja. To je bio onaj, koji bi od jutra do večeri sjedio u kutu, nabranoga čela. Jedne večeri je jednostavno umro. Nije ništa rekao, tek se prevrnuo. I to je bilo sve. Umjesto njega su nekoliko dana kasnije dopremili jednoga, što je bio malo bodriji. Od onih, što se neprestance smiju svemu. A mršavko, sjećaš li ga se još? Jadan dječak, vrlo mu je teško palo što si utekao. Tjednima je pitao, kad ćeš se opet vratiti... Zatim i ona čistačica, koja je uvijek vikala uokolo! Premjestili su je na ženski odjel, pa je tamo proklinjala lude žene, dok je jednoga dana nisu pretukle. Pritom su joj slomile jednu nogu, pa sad leži u ubožnici. Žene su ju toliko temeljito sredile, da se neće vratiti prije Božića. Kod nas je poslije toga čistio neki muškarac. Neki lijen prostak. Ne govori ništa, ali ni ne radi ništa.
- A liječnik?
- Trlja još uvijek svoje naočale, kao i ranije - izvijesti Happola. - Taj je doista pobjesnio, kad sam mu rekao da sam zdrav, pa zbogom! Započeo je kriještati i vikati, te se nije smirio dok nisu došli njegovatelji i priprijetili da će ga strpati u luđačku košulju. Bio mu je to težak zalogaj. No to je i razumljivo... Liječi nekog tipa deset dugih godina, kao navodnoga luđaka, da bi ovaj iznenadno došao i rekao da je zdrav.
- Liječnik je i sam živčani bolesnik - ustvrdi Huttunen.
- To bi se doista moglo reći... - složi se Happola.
- Najluđi liječnik u Finskoj.
Huttunen pokaže svojemu drugu okol, opremu koju je pribavio od Ervinena, pušku i Piittisjarvijevu pecaru žestice. Ispripovijedio mu je i o svojoj sudbini, te svemu što se zbivalo. Uzimajući u obzir trenutačne okolnosti, napomenuo je gostu, može smatrati da zasad živi sasvim dobro. No za dulje vrijeme takav pustinjački život ipak nije nikako prihvatljiv. Zimi će biti vrlo teško opstati. Kad padne snijeg, vlasti bi mogle otkriti njegov okol. Mislio se povući dublje u pustaru, gdje bi si sagradio kolibu. No ponajprije si mora stvoriti novčanu podlogu.
- Takav pustinjački život je poprilično težak - zaključi Huttunen.
Potom je još ispripovijedio o svojoj trgovačkoj izobrazbi. Pokazao je lekcije za učenje, primljene od dopisne akademije, te govorio rabeći stručne izraze iz poslovnoga svijeta. Happola je to slušao sa zanimanjem.
- Kad ti ne bi bio službeno lud - napomenuo je - bili bismo dobar dvojac. Ja sam cijeloga života radio u trgovini. Veletrgovina bi me zanimala... Završi ti tu trgovačku školu, pa ćemo vidjeti što dalje. Mogli bismo u Ouluu ili Kemiju otvoriti veletrgovačku poslovnicu. Ja bih putovao radi poslova, a ti bi sređivao papirne gnjavaže i tekuće poslove.
Huttunen posluži svojega posjetitelja usoljenim potočnim pastrvama. Poslije jela ga je još otpratio do glavne ceste. Rastajući se, Happola se oprosti s njim rukovanjem.
- Odmah sutra ću ti poslati nešto napismeno o kupovini mlina... - napomenuo je. - Novac ćeš dobiti, čim isprave budu gotove, glede toga možeš biti bezbrižan.
Huttunen se zadovoljno vrati u okol. Osjećao je ponovno, poslije dugoga vremena, barem nekakav dašak sigurnosti. Po prvi put poslije više mjeseci, budućnost mu se ukazivala u nešto jasnijemu svjetlu. Napredovao je s učenjem... Možda će uskoro moći otputovati sa Sanelmom Kayramo u inozemstvo i tamo započeti nov život!

35


Neugodne novosti


Sljedećega je tjedna Piittisjarvi ponovno dovukao u odmetnikov okol povrća i poštu. Savjetnica je u pismu upozoravala Huttunena neka više ne urla, jer je pokrajinski poglavar osobno priprijetio, poslat će vojsku neka ga uhiti, ako ne prestanu urlanje i nedjela. Na koncu pisma je pojasnila, Huttunena ljubi bolno i vatreno, istodobno ističući značaj učenja o trgovini. Preporučila je i da poslano povrće nariba ili jede kao salatu.
Došlo je još jedno važno pismo, od Happole. Huttunen ga otvori pobjednički. Sad je prodaja mlina bila riješena, trebao je tek potpisati isprave i od Happole podići novac.
No užasno se razočarao, pročitavši poruku. Priopćavala mu je, Happola uopće ne može kupiti mlin, jer ga je zaplijenio društveni odbor. Huttunen je proglašen neuračunljivim, pa time nema više nikakvo pravo otuđiti ili založiti svoju imovinu... Pismo je završavalo:
“Pod tim okolnostima, dakle, neće biti ništa od našega posla. Pokušaj opozvati zabranu raspolaganja, tad ću zasigurno kupiti Tvoj mlin. Ostani čvrst. Happola.”
Huttunen posegne za karabinom, gurne cijev u usta i htjede se smjesta ustrijeliti. Piittisjarvi pokuša smiriti svojega druga...
- Bilo bi doista suludo - rekao je Huttunenu - ako bi se sad ubio. To bi se gospodi u selu doista svidjelo.
Huttunen promisli o njegovim riječima i zaključi, listonoša ima pravo.
- Spalit ću taj prokleti mlin - rekao je odlučno.
- Tad ga više neće biti.
Zabacio je pušku na rame i smjesta krenuo u selo. Piittisjarvi je pokušavao držati korak s njim, ali je zaostao već na polovici močvare Puukko. Huttunen iščezne u šumi... Listonoša je razmišljao, ako se Huttunen ovako raspoložen pojavi u selu, tek će tad doći do prave nevolje.
- K tomu još i s pucaljkom... - promrmljao je zabrinuto.
Bilo je poslijepodne... Tlo se u močvari ugibalo pod stopalima, a blato je štrcalo, dok je odmetnik trčao prema glavnoj cesti. Prošao je mimo sela sa željezničkom postajom, zatim odveslao na drugu obalu rijeke Kemi, pa poprijeko kroz šumu odjurio do Suukoskija. Usput je obim rukama trgao komade brezove kore sa stabala. Do mlina je stigao okupan znojem. Otrgnuo je zakovana vrata i jurnuo uz stube.
Iz drvene škrinje pokraj peći zagrabio je pun naramak suhoga triješća. Snažnim je kretnjama narezao klupko strugotina. Tad je sve odnio dolje, pa je između kamenova za krupicu i brašno, doneseno poslagao za potpaljivanje vatre. Cjepanice je poslagao rahlo, te je između nagurao strugotine i komade kore. Zatim je iz džepa izvukao žigice... Kresnuo je jednu, ali je bio toliko uzbuđen, da mu se ugasila u rukama, uzdrhtalim od bijesa.
Ogledao se uokolo... U tome je mlinu sve bilo poznato i pouzdano. Kamenje, zidni trupci, škrinje, spremnik za brašno... Kao da su svojega gospodara i vlasnika preklinjali za milost, nijemo mu stavljajući do znanja: ne spaljivati!
Huttunen ne pokuša ponovno. Prikupi sav pribor, zabaci pušku na rame i napusti mlin. Sveže drvo i strugotine baci na prtljažnik svoje dvokolice, pa skoči na sedlo poput izvidnika koji kreće na juriš.
- Prokletstvo, spalit ću cijelo selo! - objavi on muklim glasom.
Kundak puške lupao je o okvir dvokolice, dok se Huttunen vozio kroz središte sela. Viittavaarino imanje proleti u hipu, zatim Siponenovo, pa trgovina. Tamo je Huttunen usporio, namjerivši potpaliti Tervolin poslovni prostor... Ipak zaključi, taj je plijen previše sitan. Njegov je bijes težio većoj osveti. Zastao je tek ispred vatrogasnoga spremišta. Možda da tu započne?
No pogled mu odluta prema groblju s novom crkvom, najvećom zgradom u župi... I odmah se dosjeti!
- Spalim li to - promrmlja - tad će napokon naučiti svoje!
Odveze se preko groblja do glavnog ulaza u crkvu. Oko crkve je bilo sve tiho i pusto, a vrata je zatekao nezaključana. Huttunen unese drvo i strugotine. Odluči složiti drva za vatru ispred samoga oltara. Kundak je bučno lupao po podnim daskama, dok je Huttunen klečeći slagao drva. Odjek je odzvanjao prostranom crkvenom lađom.
Kad je hrpica drva bila složena, Huttunen ustane i počne opipavati džepove, tražeći žigice. Bijesan i željan osvete ogleda se po praznoj crkvi. Pritom mu pogled padne na sliku iznad otlara, koja je prikazivala raspetoga Isusa. Huttunen šakom priprijeti slici.
- I ti si mi neki mudrijaš! - uzvikne. - Zašto si me morao napraviti ludim?
Činilo mu se, kao da ga Isus gleda oštro u oči. Patnički izraz na licu Otkupitelja pretvori se prvo u čuđenje, pa zatim u popustljivu i strpljivu dobrotu. Otvorio je usta i započeo govoriti. Golema crkvena prostorija ponovno muklo odjekne, kad je rekao pustinjaku:
- Ne huli, Huttunene... Tvoj razum zapravo ne bi smio biti oštećen. U dopisnoj akademiji su ti dali dobre ocjene. Pametniji si od Viittavaare i Siponena zajedno... A i od pastora ove župe, koji je ipak mogao svoj um izoštriti i obrazovati studijem na akademiji. Taj mi je čovjek uvijek bio odbojan, on je napokon beznačajan čovjek, odvratan i običan pop.
Huttunen je slušao zapanjeno...! Zar je potpuno obolio i poludio, kad mu govori već i slika s oltara?
Isus pak nastavi blaže, ali ipak čujnim glasom:
- Svatko od nas treba nositi svoj križ, Huttunene... Ti kao i ja.
Huttunen prikupi svu svoju odvažnost...
- Ali, u mojemu je slučaju - odvrati Isusu - sve to ipak otišlo malo predaleko! Ovaj ukleti lov traje sad već skoro pola godine! Već tjednima se moram smrzavati tamo vani u pustoši, a prije toga sam morao čučati u Ouluu, u umobolnici... Zar i manje od toga nije dovoljno?
Isus kimne sućutno. Ali tad ukaže na svoja vlastita životna iskustva...
- Tvoje su tegobe sitne, Huttunene, uspoređene s onim što su meni svojedobno učinili ljudi....
Isusovo se lice smrkne, dok je razmišljao o prošlosti.
- Cijeloga života su me progonili... — nastavi tad.
- I napokon su me živoga pribili na križ. Pritom sam trebao nešto i podnijeti, Huttunene... Ti si ne možeš ni zamisliti, kako strahovito boli, kad nekome zabiju debele bakarne klinove kroz dlanove i stopala. Otisnuli su mi trnovu krunu na čelo i zatim podignuli križ. Najgore je bilo visjeti na križu... Ni jedan čovjek, koji nije bio raspet, ne može ni zamisliti te patnje.
Isus pogleda Huttunena ozbiljno.
- Ja sam čovjek, koji je za života mnogo propatio.
Huttunen spusti pogled i počne se zbunjeno poigravati s omotom žigica. Nije točno znao, što bi odgovorio Isusu...
- Ali, ako si ti, Huttunene - ponovno se javi Isus - najozbiljnije odlučio spaliti crkvu, tad to i učini, koliko se mene tiče. Ova zgrada mi se i onako nije sviđala, od samoga početka. Meni je milija stara crkva, tamo prijeko na brežuljku. Gradnja ove ovdje bila je obična preuzetnost. No ipak nemoj zapaliti vatru ovdje ispred samoga oltara. Pođi radije u sakristiju ili predvorje, vatra će se proširiti i odatle, s obzirom na to koliko je zgrada suha. I mogao bi još ukloniti pušku... Nije primjereno, ulaziti ovamo s puškom o ramenu i noseći naramak drva za potpalu. Unatoč svemu, ovo je ipak crkva.
Huttunen se pomalo zbunjeno prigne pred Isusovom slikom, prikupi svoje drvo za potpalu i odnese ga u predvorje. Tamo hitro potpali vatru. Strugotina i komadi kore planu veselo i poletno. Gust oblak dima počne se skupljati u predvorju i crkvenoj lađi.
Ubrzo je predvorje bilo toliko ispunjeno dimom, da je Huttunen morao otvoriti velika ulazna vrata. On se pak pipajući kroz dim, vrati u crkvu. Tamo je sjeo na jednu klupu i trljao si oči. Nikad ne bi pomislio, da ovako malena vatra može stvoriti toliko gust oblak dima. Vjerojatno je uzrok bila okolnost, što u crkvi nije bilo propuha.
Oblak dima pokulja kroz glavna crkvena vrata i počne se mimo vatrogasnoga tornja vući prema selu. Zveckajući vedrima, gasitelji su već hitali prema crkvi. Istodobno je Huttunen pokušavao raspiriti vatru u predvorju. Puhao je u pougljenjeno drvo, tako da se ražarilo i plamenovi ponovno izbiše. Dim ga je sve više tjerao na povlačenje u unutrašnjost crkve. Vani su se mogli čuti uzvici gasitelja. Oblak dima je u crkvi postao gušći, kad su pridošli ljudi počeli bacati vodu u predvorje. Vatra je počela šištati, a plamenovi ugasnuše.
Huttunen nije mogao vidjeti gasitelje, no sudeći prema glasovima, bili su vrlo brojni. Sad je morao pobjeći, jer toliko ljudi nije mogao zaustaviti čak ni s oružjem u ruci. Duboko udahne zrak, protrči kroz predvorje, kroz šištavu vatru i izravno na svjež zrak. Pušku je imao na ramenu, a dlanove ispred suznih očiju. Ljudi prestravljeno uzmaknu. Ubrzo je mogao ponovno vidjeti, pa je našao put prema groblju. Skakao je preko nadgrobnih spomenika, prebacio se preko živice i odbrzao u šumu.
Stigao je i načelnik Jaatila. Mogao je utvrditi, gašenje vatre je bilo uspješno. Kad ga izvijestiše, da je mlinar Gunnar Huttunen pokušao spaliti crkvu, načelnik objavi odlučno:
- Sutra odmah ujutro počinje velika potjera. Telefonom ću iz Rovaniemija pozvati vojnike i pse tragače.

36


Progon počinje


Ujutro se na željezničkoj postaji zaustavio teretni vlak, što je bilo neobično. Na njegovome su kraju bila kola za stoku, na kojima se otvoriše dvostruka vrata. I van iskoči pola voda pograničnih izvidnika s kacigama na glavama. Sa sobom su imali veliki šator, poljsku kuhinju i dva psa tragača, tlz to je svaki čovjek bio naoružan strojnicom. Narednici su urlali, a izvidnici se postaviše u redove. Zapovjednik postrojbe, čvrst poručnik, podnese prijavak.
- Dobro došli, moja gospodo! - odvrati načelnik Jaatila. - Pred vama je teška i pogibeljna zadaća, ali se uzdam u vas i ponajprije u pse.
Načelnik ponudi poručniku cigaretu. Narednici su izvikivali zapovijedi, pa se izvidnici prestrojiše za pokret. Uz tutnjavu koraka postrojba se usmjeri prema obali rijeke, gdje ih je čekala skela. Viittavaarinoga konja upregnuše u top 44 za vojnički grah. Psi tragači i poručnik povezoše načelnika u automobilu. Životinje su nosile brnjice i bile su zasad bezopasne. Bili su to veliki ovčarski psi, gustoga krzna, a djelovali su neveselo i razdraženo. Poručnik potrepće jednoga psa i ponosno pojasni načelniku:
- Ovaj se zove Pogranični vrag, a drugi je Blessie. Dečki ne poznaju šalu.
Četvoronožni “dečki” ničim nisu prokomentirali ovu pohvalu.
S pristana skele vojnici se strojevim korakom zaputiše do športskoga igrališta u središtu sela. Tu se već okupila skupina mještana, opremljenih pucaljkama i naprtnjačama. Pribroji li se žene i djecu, što stajahu uokolo, na igralištu je bilo više ljudi nego na okružnome športskom natjecanju.
Načelnik je putem razglasa potjernicima izdao upute. Ljudima je podijeljena hrana, a uz to i zemljovidi. Seljaci se svrstaše u skupine od po deset ljudi. Sunce je sjalo blistavo, vrijeme je bilo prikladno za veliku potjeru. Seljaci dobiše sačmu za svoje pucaljke, a pogranični izvidnici napuniše spremnike svojih ubojitih strojnica.
- Stvar može ispasti usrano - primijeti jedan izvidnik.
- Ja smatram lov na jednoga čovjeka boljim, nego gašenje šumskoga požara - odvrati njegov drug iz stroja. - Prošli put za Ivanje trajalo je to neprekidno dva tjedna... Kad smo završili, svaki je od nas imao na licu sloj čađe debeo dva centimetra.
- U ratu sam nekoliko puta hvatao padobrance... Te luđake izvući iz šume, vjerojatno je nešto slično ovome.
Poručnik zapovijedi ljudima, neka začepe i poslušaju načelnikove naputke.
- Naglašavam još jedanput - zaključio je Jaatila svoj govor - čovjek kojega tražite je naoružan i krajnje pogibeljan. Ne preda li se odmah na prvi poziv, treba posegnuti za silom. Vi zasigurno razumijete, što time mislim.
Tad se okrene poručniku.
- Onako između nas... - reče mu. - Zapravo možete tog Huttunena ustrijeliti, čim se pokaže.
- Razumijem - bio je kratak, sažet, vojnički odgovor.
Potjernici se podijeliše u dvije skupine. Dvadeset seljana treba preuzeti šume istočno od rijeke Kemi, dok će glavnina biti skelom prebačena na drugu obalu, kako bi pročešljala divljinu na zapadnoj obali. Načelnik je pak kod željezničke postaje uredio zapovjednički stožer.
Kad je listonoša Piittisjarvi doznao o potrazi, uplašio se za svoju pecaru. Provezao se na dvokolici mimo postrojbe za potragu i pohitao do Huttunenovoga poštanskog pretinca. Dvokolicu je skrio u šumi, pa žurno nastavio pješice, kako bi spasio svoje postrojenje i istodobno opomenuo Huttunena. Prispjevši u okol, zatekao ga je praznog. Prigušeno je dozivao Huttunena, ali odgovora nije bilo. Odmetnik je, izgleda, bio negdje na rijeci, jer u okolu nije bilo njegove puške ni ribičkoga pribora.
Piittisjarvi rastavi svoj pogon za pripravu žestice, pa dijelove skrije ispod starih smreka. Iz rupe u močvari izvuče svoju posudu za žesticu, u kojoj je još bilo dobrih pet litara brije.
Na Huttunenovoj naprtnjači je ostavio upozoravajuću poruku:


“ Vojnici te traže posvuda, Huttunene. Briši što prije! Piittisjarvi. ”


Listonoša naprti posudu na leđa i žurno napusti okol. Procjenjivao je, stići će do glavne ceste prije nego potjernici prispiju na to područje. No sad se tražila brzina, nije bilo vremena čak ni za cigaretu. U najboljem slučaju, mogao si je priuštiti po gutljaj iz posude, a i to tek s vremena na vrijeme.
Bilo je to već drugi put ovoga ljeta, da je Piittisjarvi morao spašavati i otpremati svoju pecaru. Ako je prošli put morao trčati i žuriti, ovo sad je bila prava jurnjava. Listonoša je trčao preko mekanih močvara i kroz guste šume, s jednom jedinom misli u glavi: mora stići na drugu stranu glavne ceste, prije nego ovo područje postane nesigurno zbog nazočnosti vojnika.
No pogranični izvidnici su brzo i uvježbano oblikovali lančani stroj. Kretali su se bešumno kroz šumu, pa im je malen i oznojen listonoša uletio ravno u ruke. Pas tragač je zaurlao i zasigurno bi čovječuljka rastrgao na komade, da nije priskočio njegov vodič i stavio mu brnjicu. Piittisjarvija i njegovu posudu sa žesticom dopremiše u načelnikov zapovjedni stožer u selu kod željezničke postaje. Jaatila ga je kratko preslušao, pa ga je Portimo mogao smjestiti u zatvor. Žestica je hladnokrvno izlivena na tlo. Listonoši navališe suze u oči.
Popodne graničari nađoše Huttunenov okol. Uništiše ga i donesoše načelniku poruku, što ju je ostavio Piittisjarvi... Jaatila smjesta otpraši u zatvorsku ćeliju, pa tamo počasti listonošu sočnim udarcima odgojne palice, ispunjene olovom. Piittisjarvi je plakao i jadikovao, molio milost, ali uzalud. Načelnik je zahtijevao obavijesti o Huttunenu, ali je Piittisjarvi šutio. Pokazaše mu Huttunenovu prijepisku, od lekcija dopisne akademije do ljubavnih pisama i posljednje Happoline obavijesti. Na koji su način pošiljke dospjele u bjegunčeve ruke?
Sav zelen i modar od udaraca, Piittisjarvi ipak ostade hrabar...
- Možeš me i zatući - rekao je - ali prijatelja neću odati.
Listonoša je ustrajao, premda ga je načelnik ponovno isprebijao. Kad je pak načelnik bijesan napustio ćeliju, doviknuo je Piittisjarvi za njim:
- Takvome psetu neću odati poštanske tajne!
Načelnik dade pozvati Sanelmu Kayramo i podvrgne ju oštrom ispitivanju. No nije priznala ništa, premda joj je načelnik priprijetio progonom saveza poljoprivrednih udruga i pokrajinskoga poglavara. Zaplakala je i preklinjala za milost prema Huttunenu... Još je rekla, ako mu daju prigodu da sve pojasni, doći će dragovoljno iz šume. Načelnik zapamti te riječi... No istodobno se prijezirno okosi na savjetnicu.
- Hoćete li da vam kažam, što mislim o ženama, koje štite luđake? One su gore od kurvi!
U okolu na potoku Puukko su pse nahuškali na Huttunenov trag. Šibajući repovima, pojurili su i poveli vojnike uzvodno. Huttunenovi su tragovi bili još svježi, psi su se uzbudili i bučno su se probijali kroz grmlje. Pritom su režali i lajali, premda su im to njihovi vodiči zabranjivali.
Huttunen je udičario mušicama na potoku Puukko, na rubu jedne močvare. Ulovio je nekoliko lipena i upravo pomišljao na povratak u okol. Zapalio je cigaretu i potišteno se zagledao u vodu, koja je sporo protjecala. Radilo se o večeri... Huttunen odluči, pisat će Sanelmi Kayramo... Mora ju izvijestiti o posljednjim događajima. Sad, kad se mlin više ne može prodati, zasigurno bi bilo najmudrije napustiti ovo područje i povući se dalje prema sjeveru. I tamo si, duboko u pustoši, sagraditi kolibicu, pa u njoj prezimiti. Mora si istesati skije i napraviti bačve, prikupiti bobica i odstrijeliti ptica. Možda bi bilo dobro za zimu još i ustrijeliti jednoga jelena, pa meso osušiti na dimu.
Oštro odmetnikovo uho tad začuje pseći lavež, negdje dolje uz potok. Oslušnuvši pozornije, mogao je razabrati i tihe muške glasove. Podigne dalekozor i pogledom počne istraživati drugu obalu močvare. U svjetlu večernjega sunca zamijeti vojnike pod kacigama, u sivim odorama... Dva velika psa trčala su uzduž obale prema njemu. Nasluti, taj lov nema nikakav drugi cilj osim njega. Napuni pušku, ostavi ribički pribor i ulov na obali, pa istoga trena počne bježati. Odredište mu je bio malen brežuljak na drugoj strani močvare.
Psi ubrzo stigoše do mjesta gdje je Huttunen udičario, pa navališe na ribu. Huttunen podigne pušku i tražilo usmjeri na jednu životinju. I pritisne okidač... Pas tragač zacvili i klone mrtav na tlo. Izvidnici se smjesta baciše u zaklon. Drugi pas potrči preko močvare prema brežuljku, gdje je Huttunen vrebao s karabinom uz obraz.
Kad se pas približio na pedeset metara, Huttunen ustrijeli i njega. Pas je pao na bok i ostao ležati. Pogranični izvidnici se razmjestiše u lančani stroj, pa jurnuše na Huttunenov brežuljak. Jedan od njih je iz svoje strojnice ispalio kratak slijed hitaca.
Huttunen pobježe prema sjeveru. Trčao je, najbrže što je mogao, pomislivši kako će se njegovi progonitelji morati prokleto namučiti, žele li ga uhvatiti živog.
Cijele su noći vojnici jurili po dviljini, ali nisu našli ni najmanji Huttunenov trag. Pred jutro su svi ljudi povučeni u okol, kamo je Viittavaara svojim ljetnim sanjkama dovukao poljsku kuhinju. Nakon što je podignut zajednički šator, umorni vojnici i seljaci se smjestiše, kako bi jeli i odspavali.
Mrtvim psima tragačima svezaše noge i objesiše ih na motku. Četvorici ljudi je naređeno neka trupla odnesu u selo. Kad je umorna povorka prispjela u načenikov zapovjedni stožer, Jaatila frkne, gledajući pse...
- Trebaju li možda trupla biti pokopana na groblju? - upitao je podrugljivo.
Pogranični poručnik je bio srdit.
- Ostavi se izrugivanja - rekao je. - Ipak smo našli luđakov okol.
Poručnik zapovijedi neka pokopaju pse. Pogranični izvidnici iskopaše jamu uz jedno račvište putova, pokraj transformatorske stanice. Blizu tog mjesta bila je kuća seljaka Rastija, gdje je upravo započinjala večernja molitva. Odjek tihoga pjevanja dopirao je do mjesta gdje su vojnici kopali. Poručnik prokune.
- Završite to brzo! - uzviknuo je. - Ovi još pjevaju psalme! Kakvoga li prokletog kraja...
Unutra u kući je govorio svjetovni propovjednik Leskela i molio za Huttunena:
- Dragi Bože, uzmi mlinara Huttunena što prije na nebo, ili dopusti da padne u ruke vojnicima. U ime krvi i mesa Isusa Krista, amen!

37


Zasjeda


Tri su dana i tri noći vojnici i župljani pročešljavali divljinu, ali bez ikakvoga uspjeha. Tad se seljaci šutke vratiše na svoja imanja, objesiše puške na zid i posvetiše se svojemu poslu. Pogranični izvidnici srušiše svoj šator, te dadoše poljsku kuhinju otpremiti na željezničku postaju, gdje svoju opremu ukrcaše u kola za stoku. Bez i najmanje pozornosti ili buke, kola su spojena na teretni vlak što je odlazio prema sjeveru. Parnjača je zapištala, pa se vojnici odvezoše...
Na veliku potragu je još podsjećao samo urušen zemljani humak u selu pokraj željezničke postaje, uz račvište putova, pokraj transformatoske stanice. Ispod zemlje počivala su dva hrabra vojnička psa. Malena su djeca te jeseni nekako stekla naviku, svake nedjelje dolaziti na grob tih pasa, gdje bi pjevala cionske psalme, one iste koje je propovjednik Leskela prigodno davao pjevati u domovima njihovih roditelja, za uobičajenih kućnih pobožnosti.
Jedanput na dan bi načelnik Jaatila odlazio u zatvorsku ćeliju, kako bi listonošu Piittisjarvija počastio obrokom batina. No taj je trud bio uzaludan. Žilavi listonoša je hrabro i odvažno podnosio udarce, pozivajući se na nepovredivost poštanske tajne.
Budući da se Huttunena nije moglo uhvatiti silom, načelnik se domisli lukavštini. Pozove savjetnicu Sanelmu Kayramo i priopći joj, vlasti su sad odlučile pomilovati Huttunena. No taj mora, prije toga, izaći iz šume.
- Odmah trebamo poći u ćeliju listonoši Piittisjarviju - rekao je užurbano - pa mu povjeriti neka Huttunenu dostavi moje pomilovanje, u kojemu je sve to službeno potvrđeno. Prisižem vam, sablazni vašega mlinara neće imati nikakvih posljedica. Bit će mu odmjerena malena novčana kazna, inače ništa drugo.
Načelnik tad sastavi dopis Gunnaru Huttunenu. Savjetnica još dodatno dopiše pisamce, u kojem je zamolila mlinara, neka dođe u selo i preda se vlastima. Sve što se dogodilo, bit će mu oprošteno.
Zatim smjesta pođoše zajedno Piittisjarviju, kako bi ga potaknuli neka dostavi pismo.
Piittisjarvi se ponajprije bojao stupice. Ali kad je načelnik ispod dopisa o pomilovanju utisnuo službeni pečat i omotnicu osigurao pečatnim voskom, listonoša je naposljetku povjerovao u pobjedu prava i pravednosti. Obećao je, isporučit će pošiljku... Tek je zahtijevao da to učini osobno, kako nitko ne bi doznao, kamo ju je odnio.
Načelnik je pripravno pristao na taj uvjet. Ubrzo je u ćeliju donesen i velik pladanj s loncem iz kojega se pušio složenac. Piittisjarvi je dobio i omot cigareta, a poslije objeda je iz sela došla maserka, kako bi mu u leđa utrljala liniment. 45 Jer, načelnikova odgojna palica ispunjena olovom ostavila je za sobom crne, žareče masnice... Navečer, kad se spustila tama, otvorena su vrata ćelije, pa je Piittisjarvi smio izaći na slobodu, kako bi isporučio povjerene mu pošiljke...
Načelnik je za Piittisjarvija osigurao jako uhođenje. Pošao je osobno, povevši slugu Launolu i Viittavaaru. Slijedili su listonošu do poštanske postaje, pa zatim bešumno kroz šumu, kad je pošao prema Huttunenovome poštanskom pretincu. Piittisjarvi je zirkao uokolo, provjeravajući je li sam, ali nije zamijetio svoje pratitelje. Pa je odnio pisma do sandučića i, ništa ne sluteći, vratio se na glavnu cestu.
Čim je na taj način otkrio položaj poštanskoga pretinca, listonošu odmah uhitiše. Bez i najmanjega obzira ga odvukoše u zatvorsku ćeliju, a pritom nije pomagao nikakav prosvjed. Batina ovaj put ipak nije dobio, jer je načelnik žurio da pođe vrebati uz poštanski sandučić.
Dan i pol su načelnik i ostali ljudi nadzirali odmetnikov poštanski sandučić, prije nego se klopka zatvorila... Krajnje izgladnjeli Huttunen se pojavio oko pet ujutro, kako bi pogledao ima li što u pretincu. Sluga Launola, koji je tad stražario, dojavi to odmah načelniku.
Huttunen se približavao vrlo oprezno, no budući da je šuma izgledala pusta i napuštena, napokon se usudio otvoriti sandučić. Pročitao je više puta pisma što ih je dobio od načelnika i savjetnice. Kad je shvatio čudesne ponude, smirio se i pribrao. I premda je bio smrtno iscrpljen, činilo mu se kako iz pisama izrastaju nova volja za životom i nova snaga. Pošao je u klopku.... Izvidnici su mogli navaliti.
Huttunen je spremio pisma i pošao prema glavnoj cesti. Usmjerio se k riječnoj obali, no jedva je prešao nekoliko koraka, kad ga progonitelji zgrabiše s obje strane... Odmetnik je bio potpuno zatečen, te se nije stigao snaći, a već je bio srušen na zemlju. Smjesta su mu svezali ruke i noge. Načelnik ga je nekoliko puta žestoko opleo odgojnom palicom po leđima, tako da su mu zapucketale lopatice. Viittavaara dovede svojega konja, pa je ubrzo cesta zatutnjala pod kopitima staroga ždrijepca. Huttunen je vezan ležao u kolima, a načelnik i Viittaavara su sjedili na njemu i tjerali konja. Kad su stigli do skele, konju je gubica bila zapjenjena, te se sav pušio od jurnjave u propanj. Huttunen je ležao nepomično, tužno gledao u nebo i nije rekao ni riječ.
Vijest o uhićenju odbjegloga mlinara već je telefonom obišla selo... Kad je skela prispjela na drugu obalu, tamo je već čekalo natiskano mnoštvo. Seljani su, odahnuvši i s pobjedničkim osjećajem, zurili u svezan, pogibeljan teret na kolima. Dovikivali su Huttunenu, je li još uvijek raspoložen za urlanje ili zvonjenje crkvenim zvonima? Ili, je li ponovno došao potpaliti crkvu ili opljačkati banku, ovaj put kako treba, s konjem i kolima?
Takhumaki, ravnatelj pučke škole, donio je kameru. Zaustavio je konja, kako bi napravio snimak. Napravio si je mjesta u mnoštvu, pa zamolio načelnika neka uzme uzde u ruke, kako bi se na fotografiji moglo vidjeti konja, načelnika, kola i svezanoga uhićenika. Huttunen okrene lice na stranu, ali mu smjesta priđe sluga Launola i silom pritisne glavu, kako bi bila pod pravim kutom za snimanje. Kad je zaslon škljocnuo, Huttunen zatvori oči. Poslije svečanosti načelnik preda uzde Viittavaaari, koji udari konja po zadnjici. Kola krenu i odvezu Huttunena do zatvora, gdje ga odnesoše u ćeliju.
Načelnik zapovijedi Portimu neka i on uđe u ćeliju, gdje je morao sjesti pokraj Huttunena, na betonsku klupu. Zatim je načelnik lisicama svezao obojicu, sklopivši ih oko Portimove lijeve i Huttunenove desne ruke. Tek poslije toga, odvezao je užad s Huttunenovih ruku i nogu. Ostavio ih je obojicu u ćeliji, međusobno povezanih rukama, pa je na odlasku još jednaput provirio kroz otvor i rekao Portimu:
- Ostat ćeš ovdje i paziti na luđaka.
Zaklopac se zatvorio, a načelnikovi se koraci udaljiše prema njegovome uredu...
Portimo i Huttunen ostadoše sami...
- Tako smo opet na istome, Kunnari - tužno reče redarstvenik.
- Nevolje se eto događaju... - odvrati mlinar bezbojnim glasom.
Ujutro načelnik naloži neka uhićenika i njegovoga čuvara dopreme u ured. Nazočni su bili još i Siponen, Viittavaara i Ervinen. Načelnik uruči Portimu liječnikov dopis. Bila je to Huttunenova uputnica za duševnu bolnicu u Ouluu. Uz to mu je predao i popratne isprave za vožnju željeznicom. Portimo preuzme isprave. Pritom se ipak nije mogao uzdržati od primjedbe...
- Čak i jedan načelnik bi trebao održati svoju riječ - napomenuo je. - Pogrješno je, Kunnarija ponovno otpremiti u Oulu.
- Mir! - drekne načelnik. - Obećanja data duševno poremećenima ne obvezuju vlasti. Ti pak začepi usta, Portimo, brini se za svoj posao. Vlak polazi u jedanaest, a prije toga će Huttunen dobiti nešto za jelo. Putovat ćete u kolima provodnika vlaka, a ti si Portimo odgovoran za ovoga čovjeka.
Ervinen pogleda Huttunena podrugljivo.
- Ovo je bilo dugo i veselo ljeto, Huttunene - rekao je uhićeniku. - Ali sad je prošlo... Kao liječnik, mogu ti prisegnuti, nikad više nećeš imati prilike u ovoj župi izvoditi svoje psine i ludorije. Na uputnici piše, da si neizlječivo duševno bolestan, sve do smrti. Urlanju je za uvijek došao kraj, Huttunene.
Huttunen iznenadno počne režati i pokazivati zube. Spustio je glavu i toliko se mračno zapiljio u ljude nazočne u prostoriji, da su seljaci i liječnik uzmaknuli, a načelnik je izvukao pištolj iz pretinca u pisaćem stolu. Portimo je počeo umirujuće govoriti Huttunenu, pa ga je s mukom uspio smiriti. No još dugo je mlinar režao, poput vuka stjeranog u tjesnac. Oči su mu se žarile od prigušenoga bijesa.
Obojica su automobilom odvezeni do Portimove kuće. Tamo je Huttunen dobio svoj posljednji obrok. Portimova je žena ispekla ribu. Uz to je iznijela hladno kiselo mlijeko i svježe ispečene lepinje s pravim maslacom. No koncu je još bilo i kolača sa sirom i jajima. Huttunen i Portimo su jeli jedan uz drugoga, prvi lijevom, a drugi desnom rukom. Načelnik je nestrpljivo pratio odvijanje objeda.
- No, brže, brže! - rekao je. - Idemo!
Zatim se okrenuo domaćici...
- Zašto posebno pečete kolač s jajima - upitao je - za duševno poremećenoga uhićenika? Taj ste si trud mogli prištedjeti. Moramo uhvatiti vlak. Ta priča mora biti skinuta s dnevnoga reda, što je brže moguće.
Tad je ušla savjetnica iz poljoprivredne udruge Sanelma Kayramo. Plakala je cijelu noć... Bez riječi priđe Huttunenu i položi mu dlan na ramena. Zatim se okrene načelniku i odmjeri ga strašnim pogledom.
- A ja luda... - rekla je slomljenim glasom - vjerovala sam jednome izdajniku.
Načelnik pročisti grlo, nastojeći da to zvuči službeno... No djelovalo je zbunjeno. Požurivao je na polazak. Portimo i Huttunen ustanu. Mlinar svojom ljevicom stisne Sanelmin dlan, pogleda ju u oči i pođe za Portimom iz kuće.
Vani se Portimo oprosti od svoje žene. Zatim je poveo Huttunena do dvorišne zgrade i zviždukom dozvao svojega psa. Pas obučen za lov na medvjede, blijedo-sivoga krzna, cvileči dotrči svojemu gospodaru, skoči na njega i poliže mu lice. Polizao je i Huttunenove obraze, jer se i on mogao prignuti, zbog lisica...
- Gospode Bože! - frkne načelnik razdraženo. - Zar se moraju opraštati još i od svojih živina!
Portimo i Huttunen sjednu u automobil. Vrata se zalupiše, pa vozilo krene. Automobil je usmjerio ravno do skele, gdje su već stigli oni najbrži na dvokolicama. Na željezničkoj postaji čekalo je veliko mnoštvo... Cijela je župa htjela vidjeti, kako otpremaju Huttunena na posljednje putovanje u Oulu.
Načelnik se raspita kod predstojnika postaje, je li vlak točan. Odgovor je bio potvrdan...
- I zašto onda nije tu? - upita Jaatila.
- Sasvim na minutu točno - odvrati željeznički činovnik - vlakovi ne dolaze nikad.
Tad je vlak ipak ušao u stanicu. Teška parnjača se zaustavi. Huttunena i Portima odvedu do provodnikovih kola, gdje obojica istodobno uđu. I već se parnjača oglasila žviždukom, pa vlak trgne. Huttunen je stajao na otvorenim vratima, a iza njega se moglo vidjeti obrise stražemeštra Portima. Vlak se odkotrlja mimo okupljene svjetine. Huttunen otvori usta, pa iz njih provali silovit urlik... Kraj toga je fićukanje vlaka zvučalo poput bijednoga, jadnog piskutanja. Gledateljstvo se prestravi...
Provodnikova kola su prošla mimo promatrača, te su još mogli vidjeti kako se na njima zatvaraju vrata. Skretnice na kraju postaje zaškripješe i vlak se udalji. Tek kad je potpuno utihnulo klopotanje kotača, mnoštvo se počne razilaziti. Odvojeno od ostalih otišla je s postaje Portimova žena, podupirući savjetnicu Sanelmu Kayramo. Savjetnica iz poljoprivredne udruge je plakala.
Načelnik se uspeo u automobil i odvezao. Predstojnik željezničke postaje smota svoju zelenu zastavicu i promrmlja:
- Ovdje je bilo više ljudi, nego prošli put na dočeku pokrajinskoga poglavara.

38


Vuk i pas


Saznalo se, Huttunen i Portimo se nikad nisu pojavili u duševnoj bolnici u Ouluu. Načelnik Jaatila ih je dao potjernicom tražiti po cijelo] zemlji, no njihov nestanak nije nikad bio pojašnjen. Čak ni Interpol nije mogao podastrijeti nikakve podatke o toj dvojici...
Te je jeseni savjetnica iz poljoprivredne udruge Sanelma Kayramo, uselila kod Portimove žene kao podstanarka. Njih su dvije započele voditi zajedničko kućanstvo, pa su zahvaljujući povoljnoj ponudi povrća donekle izlazile na kraj. Za najteže muške poslove dolazio je u kuću Piittisjarvi, koji je sad imao obilje vremena, jer su mu oduzeli službu listonoše.
U listopadu je utekao sivi Portimov pas i iščeznuo u šumama. Kad je stigla zima, nađoše njegove tragove u močvari Reutu. Tamo vani on nije bio sam, već mu se pridružio jedan velik vuk. Sudeći po tragovima, bio je to usamljen mužjak. U mraznim i jasnim noćima, s brda Reutu dopiralo je žalosno vučje zavijanje i urlanje, a pokatkad bi se uz to čulo i tužan lavež Portimovoga psa za lov na medvjede.
Po selu se pričalo, vuk i pas noću dolaze sve do kuća. Neki su kazivali, savjetnica iz poljoprivredne udruge i redarstvenikova žena ih potajno hrane...
Prije Božića se utvrdilo, vuk i pas su upali u Siponenov kokošinjac. Svih dvadeset kokoši bilo je mrtvo...
Kad je Viittavaara tijekom korizmenoga tjedna zaklao utovljenu svinju, pa ju ofurenu objesio na gredu u štaglju, ova je nestala tijekom noći. U štaglju su nađeni svježi tragovi jednoga vuka i jednoga psa... Zaklana svinja nije nikad nađena.
Te zime dva čupava druga iznenadiše načelnika Jaatilu i liječnika Ervinena na jednome jezercu u močvari Reutu. Njih su dvojica pošli udičariti kroz rupu na ledu, kad su iznenadno vuk i pas navalili na njih iz šume. Načelnik i liječnik bi loše prošli, da im nije uspjelo uzverati se na borove pokraj jezerceta. Vladao je oštar mraz. Strahovito režeči, vuk i pas su držali tu dvojicu dan i pol zatočene na drveću. Požderali su im hranu iz naprtnjača i odkotrljali termosice u rupu na ledu. Načelniku se ruka kojom tuče smrznula sve do lakta, a liječniku nos. Najvjerojatnije bi i skončali na injem prekrivenim borovima, da ih napokon neki dobroćudan šumski radnik nije oslobodio iz njihovoga jadnog položaja.
Seljanka Siponen je uobičajila, svake nedjelje odlaziti u crkvu. Budući da je još uvijek tvrdila da je uzeta, morao je sluga Launola svaki put uprezati konja. Seljanku bi nosili iz sanjki u crkvu, pa bi je smjestili sprijeda na klupu. Tamo je zahtijevala mjesta kao za pet običnih posjetitelja bogoslužja, no to je sirotoj nepokretnoj ženi bilo omogućeno, bez ičijega prosvjeda.
Tijekom jedne od tih vožnji u crkvu, mršav vuk i kudrav pas napali su sanjke na ledu rijeke Kemi. Konj se uplašio i slomio rudo, pa se sanjke prevrnuše. Sluga Launola je gromko proklinjao na leđima kljuseta. Debela seljanka je ležala u snijegu, izložena čupavim napadačima. Ona tu nesreću ne bi preživjela, da na svojim tustim batovima nije odjurila i sklonila se u sigurnost skelarove kućice... Tragovi bijega sirote uzete žene, što ostadoše utisnuti u snijeg i led na rijeci Kemi, pobudiše opće divljenje. Osobito su bili ushićeni krugovi što su se zanimali za šport.
Muškarci iz župe su pokušavali svim mogućim sredstvima ubiti vuka i psa... Ali im nikad nisu ušli u trag. Obje su životinje bile previše lukave i drske. Bile su i međusobno dobro uigrane, pa su činile divalj i zastrašujući dvojac.
Kad bi pak noću, pri jakome mrazu, s brda Reutu dopiralo do sela prodorno vučje urlanje, ljudi bi odmahivali glavama i govorili:
- Tja, Huttunen je zvučao nekako prirodnije.

O piscu i djelu


Arto Paasilinna

Urlajući mlinar


Arto Paasilinna (Kittila, Laponija, 1942.) zasjao je na finskome književnom nebu prije tridesetak godina novelom Starac Alpi, lovac na medvjede. Za razliku od većine ostalih književnika, Arto Paasilinna nikad nije studirao književnost. Kao momak radio je u laponskim šumama, no nije dugo ostao drvosječom. Završio je neku večernju školu i zaposlio se u lokalnim novinama. Čini se da je tada pronašao pravi posao za sebe. Kasnije je surađivao i u najpoznatijim helsinškim časopisima.
Prema svojedobnim istraživanjima, finski se književnici dijele u dvije skupine. Prvi su oni čija djela tiskaju uvaženi literarni časopisi, a drugi su oni koje Finci čitaju. Arto Paasilinna je u skupini pisaca o kojima nitko ne piše eseje, ali koje ljudi uvelike čitaju. Dosad je napisao skoro 40 romana. Djela su mu prevedena na 20-ak jezika, a najčešće su prožeta humorom. Samo u Finskoj tiskano ih je više od milijun primjeraka.
Arto Paasilinna običava svoj književni rad započeti 1. rujna svake godine. Na dan redovito natipka 5 do 7 stranica teksta. Tako do konca godine završava sirov rukopis. U veljači piše novu inačicu, a početkom svibnja rukopis je spreman za nakladnika. Ljeti odlazi u pismohrane i knjižnice te mnogo putuje. Paasilinna često stvara u Portugalu. Ne zna portugalski, a ni ne smeta ga nepoznat jezik.
Premda piše brzo i pokatkad zabavno, Paasilinna nije puk zabavljač. Njegov je humor britak i najčešće zajedljiv. Često se obara na birokraciju. Takva je knjiga npr. Godina zeca, 46 jedno od njegovih najpoznatijih i najprevođenijih djela. Prije nego što se latio tog rukopisa, autor je prodao čamac, unajmio ladanjsku kuću i osluškivao ptičji poj. Prije dva desetljeća je Godina zeca prevedena na francuski. Knjiga se kiselila dvije godine u ladici francuskog nakladnika, da bi kasnije postala bestseller. Francuzi su mu dosad preveli četiri romana. A na sajmu knjiga u Bordeauxu Godina zeca dobila je veliku nagradu. Autor je za istu knjigu dobio i talijansku književnu nagradu Giuseppe Acerbi.
Nakon toga "otkrili" su ga i u drugim zemljama. Tako mu je veći broj romana preveden na engleski, njemački i ostale jezike. Prvijenac na hrvatskome jeziku bila je spomenuta Godina zeca, dok je Urlajući mlinar drugi roman preveden na naš jezik. obrada ßäןʞãñdö:wñ.lô.ãd.
Treba ipak reći, Urlajući mlinar mu je zapravo najpoznatije djelo. U njemu ocrtava sraz okoštale seljačke sredine s pridošlicom, koji se baš ne uklapa u njihov ustaljen način života. Na izgled malene razlike buknu u silovit sukob, u kojemu nitko ne ostaje pošteđen. Ljudske sudbine, na izgled toliko jednostavne, počinju se ispreplitati i komplicirati, da bi se pokazalo zaleđe zbivanja, pravi odnosi i naravi ljudi... Unatoč dramatičnoj priči, Paasilinna neprestance zadržava svoj osobit smisao za humor, ma koliko taj pokatkad bio jedak i gorak. Po svom običaju, priču završava izletom koji pomalo prelazi granicu mogućega, donekle u skladu s tajanstvenom prošlošću svoje domovine, na neki način pretapajući želje u stvarnost.
Nadamo se da će hrvatski čitatelji povoljno ocijeniti i ovo drugo djelo nama malo poznatoga, ali u svijetu popularnoga pisca.


D. Balagović, S. A. Szabo

1⇒ suu znači ušće, a koski brzac; prema tome, “brzaci kod ušća”.
2⇒ Kemi - rijeka koja iz jugoistočne Laponije teče u krajnji sjeveroistočni kut Botničkoga zaljeva. Finci rijeke nazivaju s dodatkom “joki”, što i znači “rijeka", pa tako na zemljivodima stoji npr. Kemijoki. Na ušću rijeke Kemi je i istoimeni grad Kemi.
3⇒ Laponija - pokrajina na sjeveru Skandinavskoga poluotoka, zahvaća Finsku, Norvešku i Švedsku.
4⇒ Tervola - mjestašce južno od rijeke Kemi; Paasilinna se i na taj način šali u svojoj pripovijesti, dajući ljudima imena mjesta s područja gdje se priopovijetka zbiva. Tako je još nazvao stražmeštra Portimo, listonošu Piittisjarvi... - kao što će se kasnije vidjeti.
5⇒ Satakunta, Laitila, Kiikoinen - mjesta na jugozapadu Finske, sjeverno od Turkua.
6⇒ leming - sjevernjačka životinja nalik poljskome mišu.
7⇒ Portimo - mjestašce južno od rijeke Kemi; još jedan lik kojemu je Paasilinna dao ime prema jednome od mjesta s područja gdje se priopovijetka zbiva. No bit će ih još takvih...
8⇒ izgovara se (približno) Sonelmo Kejreme.
9⇒ Riihimaki - izgovara se Riihimeki; gradić 70-ak km sjeverno od Helsinkija.
10⇒ A i O - prvo i posljednje slovo grčkoga alfabeta; mi običavamo reći alfa i omega.
11⇒ zasićena žuta boja koja pomalo vuče na smeđe; no to je istodobno i naziv za vrstu željeznoga oksida takve boje, rudu od koje se boju i dobiva. Boja može vući i na crveno.
12⇒ Oulu - veći grad u sjeveroistočnome kutu Botničkoga zaljeva, središte istoimene pokrajine.
13⇒ Kemi - gradić u Laponiji, u sjeveroistočnom kutu Botničkoga zaljeva,
Liedakalle - mjesto blizu Kemija.
14⇒ Rovaniemi - grad u unutrašnjosti Laponije, stotinjak kilometara sjeveristočno od završetka Botničkog zaljeva.
15⇒ Sv. Mihael - 29. rujna; Miholje
16⇒ Sv. Ivan - 26. lipnja; Ivanje
17⇒ Karelija - pokrajina na granici Finske i Rusije. Često poprište međusobnih sukoba, danas je podijeljena između te dvije zemlje.
18⇒ rastrojenost, koja može nastupiti zbog raznih uzroka.
19⇒ Posio - selo stotinjak kilometara jugoistočno od grada Rovaniemija, a isto toliko i istočno od obale Botničkoga zaljeva.
20⇒ Heinapaa - (čita se, približno: Heinepee) gradska četvrt u Ouluu.
21⇒ Runeberg, Johan Ludwig - (1804-1877) finsko-švedski pjesnik, autor nacionalne finske himne.
22⇒ Sven Dufva - junak iz jedne od Priča zastavnika Fanricha Stahla, iz pera J. L. Runeberga.
23⇒ Raahe, Kokkola - lučki gradovi na finskoj obali Botničkoga zaljeva, južno od Oulua.
24⇒ Kajaani - grad u pokrajini Oulu, nepunih 200 km jugoistočno od Oulua.
25⇒ Jyvaskyla - (čit. Jiveskile) grad u središnjoj Finskoj, oko 300 km sjeverno od Helsinkija.
26⇒ Tornio - rijeka na samome dnu Botničkoga zaljeva, istodobno i granica između Švedske i Finske. Na ušću rijeke (Tornionjoki) leži istoimeni grad Tornio.
27⇒ Syvari - jezersko područje 20-ak km sjeverozapadno od grada Kuhmo, u istočnome dijelu pokrajine Oulu, blizu ruske granice.
28⇒ Lintu - (fin.) ptica
Hukka - (fin.) vuk
29⇒ Piittisjarvi - mjestašce jugozapadno od rijeke Kemi; još jedan lik nazvan po imu mjesta s područja gdje se pripovijetka zbiva
30⇒ Hipokrat - grčki liječnik s otoka Kosa (V-IV. st. pr.Kr.); po njemu je nazvana liječnička prisega. Prema tome, u ovome slučaju: liječnička prisega o djelovanju i tajenje podataka o bolesniku i njegovoj bolesti.
31⇒ poker se igra na više načina; jedan od njih je da su dvije ili tri karte otvorene na stolu, dok su preostale okrenute licem na dolje.
32⇒ Tris - slog karata u pokeru, tj. tri iste (npr. tri asa, tri kralja, tri dame itd.).
33⇒ skala u boji - slog karata u pokeru, svih pet iste boje nanizanih po redu, npr. desetka, dečko, dama, kralj, as.
34⇒ in flagranti (lat.) - na djelu.
35⇒ pinč - vrsta malenoga (uglavnom kućnog) psa.
36⇒ akademija - izvorno škola koju je utemeljio starogrčki mudroslov Platon; u današnjem smislu visokoškolska ustanova ili udruga najviših znanstvenih i umjetničkih stručnjaka, a tek se rjeđe rabi i za naziv srednje škole. Dakako, ovdje je to dopisna škola, no kao što je to slučaj i kod nas, obrazovne ustanove rabe bombastične nazive kako bi privukle polaznike. Zato je ostavljeno Dopisna akademija, a ne škola, jer je tako i u izvorniku.
37⇒ Plavokosa Johanna - marka pučke kave u Finskoj.
38⇒ psihastenija - živčana bolest koju obilježava krajnja neodlučnost, nesigurnost, potištenost, utučenost, sklonost neobičnim zamislima i umišljanjima...
39⇒ psihopat - duševno rastrojen čovjek, umobolnik.
40⇒ aspiracija - izgovaranje suglasnika s dodatnim prizvukom “h", primjerice ph, dh, kh i sl.
41⇒ isplata (franc.)
42⇒ prodavanje nedospjelih mjenica s odbijanjem pripadajućih kamata.
43⇒ Kiiminki - selo 20-ak km sjeveroistočno od grada Oulua, na istoimenoj rijeci.
44⇒ u izvorniku stoji “Gulaschkanone”, tj. gulaš-top ili top za gulaš; izvrstan izraz, koji se na žalost ne može prikladno prevesti na hrvatski. Ipak, da bi se barem malo očuvalo tu dozu humora, prevedeno je “top za vojnički grah", a ne tek “poljska kuhinja”. Naime, kod nas pojam vojničkoga kuhanja nije gulaš, nego grah.
45⇒ liniment - mazilo, tekući lijek što se utrljava u kožu; sadrži sapune, masna ulja ili masti, te druge ljekovite tvari otopljene u žesti ili eteru.
46⇒ objavljeno u izdanju Naklade Szabo A3 data; Književni krug POVRH DUGE, Kolo 1, Knjiga 2, Zagreb 1999.