Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Arto Paasilinna-Urlajući mlinar

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Ići dole

Arto Paasilinna-Urlajući mlinar - Page 2 Empty Arto Paasilinna-Urlajući mlinar

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 12:37 pm

First topic message reminder :


Arto Paasilinna-Urlajući mlinar - Page 2 7lzw5j10
Mlinar je zabavan i čak društven momak. Ali ga pokatkad obuzimaju sjeta i potištenost, pa tome traži lijeka povlačenjem u samoću i u urlanju... Uz to voli oponašati razne životinje i ljude. U zabačenoj sredini to s vremenom postaje sve više odbojno, pa se prema mlinaru rađa prvo nenaklonost, a zatim i otvoreno neprijateljstvo...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Arto Paasilinna-Urlajući mlinar - Page 2 Empty Re: Arto Paasilinna-Urlajući mlinar

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 12:54 pm

Arto Paasilinna-Urlajući mlinar - Page 2 1665515

30


Gozba u pustari


U nedjelju je odmetnik dobio posjet. Listonoša Piittisjarvi i savjetnica Kayramo pojaviše se u okolu. Prvi je kaskao čovječuljak, s teškom naprtnjačom na ramenima i okružen gustim rojem komaraca. Iza njega je stupala savjetnica, uspravna i rumenih obraza. Oboje bijahu umorni od dugoga puta, a savjetnica čak i blizu nesvjestici. No ugledavši Huttunena, umor joj nestane kao vjetrom odnesen. Poleti k njemu i baci mu se oko vrata. Mlinar se veselio toliko neobuzdano, da jednostavno nije mogao drugo, nego zaurlati od sreće.
Piittisjarvi je nestrpljivo čekao, dok ne završiše sva ta grljenja i urlanje. Tad pročisti grlo i zapita, poluslužbeno...
- Jesi li dobro pekao, Kunnari?
Huttunen ga odvede do rupe u močvari, gdje iz studene dubine izvuče posudu sa žesticom. Otvori poklopac i ponudi Piittisjarviju neka omiriše. Listonoša gurne svoju malenu glavu u posudu, te se već tren kasnije začuje radostan povik. Zatim zahvalno pojasni, Huttunenu je donio ponešto, štoviše stvari gotovo jednako važne za život.
- Dođi sa mnom! - pozvao je mlinara.
Vratiše se u okol, gdje je Sanelma Kayramo u međuvremenu pristavila vodu za kavu. Piittisjarvi isprazni svoju naprtnjaču na pod od iglica u zaklonu. Na svjetlu dana pojavi se mnogo korisnoga... Bilo je tu mnogo soli i sladora, omot kave, po jedna vrećica brašna i krupice, kilogram slanine, dva kilograma maslaca, te na kraju radosno iznenađenje: glavica kelja, više svežanja mrkve, korabica, mahuna, cikle, celera, cvjetače i nekoliko kilograma mladoga krumpira!
Huttunen nježno pogleda Sanelmu Kayramo... Smješkala se plaho i sretno.
- Imaj ipak na umu, Gunnare - rekla je - da si skuhaš povrće... Ovo ovdje je najukusnije naribano. Sve je iz tvojega vlastitog povrtnjaka, osim kelja i celera.
- Kako da vam oboma - zahvalim... - promuca Huttunen.
Pogleda Piittisjarvijev slabašan lik i veliku hrpu stvari, koju je dovukao od sela dovde.
- Zasigurno te stajalo mnogo znoja - reče listonoši - dok si sve to donio ovamo...
Ovaj se o svojim naporima, međutim, izjasni muški...
- Ah, što je jedna naprtnjača... - rekao je, odmahnuvši rukom. - I to malo povrća... Prisjeti se samo onoga dana, kad sam nosio ukletu kacu s kominom, s istočne strane na brežuljak Puukko... To je bila muka za usamljenoga čovjeka. Da se nije radilo o mojoj vlastitoj pecari, mirne duše bih sve to ostavio na brdu Reutu, dok se načelnik ne bi spotaknuo preko toga... Vjeruješ li?
U bočnome pretincu naprtnjače našlo se još listovnoga papira i omotnica, olovaka i jedna gumica za brisanje, zatim šiljilo, ravnalo, bilježnice i nekoliko knjiga, te više lekcija dopisne akademije. Huttunen rječito zahvali svojim gostima, za sve što su donijeli, pa to pohrani u vlastitu naprtnjaču.
Došla je i pošta... Tu su bile Sjeverne vijesti, kao i račun iz željezarije u Kemiju. Odnosio se na pogonski remen naručen još proljetos. Poprilično skupa stvar, zaključi Huttunen i baci račun u vatru.
- Vas zaljubljene ću sad malo ostaviti same... - predloži Piittisjarvi.
Izigravao je tankočutnost, no je htio strugnuti do svoje bačvice sa žesticom. Ipak, zakuhala je voda za kavu, pa se listonoša morao još strpjeti. Sanelma Kayramo otvori omot s kavom i obilato nasipa iz njega Plavokose Johanne 37 u kotlić. Piittisjarvi posrče svoju kavu dok je još bila kipuća, te nije zatražio da mu dotoče. Dok je napuštao zaklon, usta su mu se pušila od popijene vruće kave... Onako u hodu, odlazeći, još obeća, tijekom nekoliko predstojećih sati na njega ne treba računati.
- Radite, što god želite - rekao je. - Ja vas pritom neću gledati.
Bila je to sretna nedjelja. Svjež ljetni vjetar potjerao je komarce dolje u močvaru. Sunce je sjalo, potok Puukko je žuborio uspavljujuće, snažni mirisi močvare visjeli su u zraku. Savjetnica iz poljoprivredne udruge i odmetnik su razgovarali bez prekida, osmišljavajući Huttunenov daljnji život, uzdisali su, ljubili se. Huttunen bi otišao i dalje, ali se Sanelma Kayramo opirala. Huttunen shvati, bojala se trudnoće i rađanja djeteta, koje bi možda od prvoga dana bilo poremećenoga duha.
Rekla je ipak, htjela bi se udati za njega, dakako kasnije, kad se sve razjasni. Ali na dobivanje djeteta nije mogla još ni pomisliti. Razmišljala je Huttunenu roditi dijete, kasnije, kad bude izliječen... I zasigurno će učiniti sve, da se to ostvari. Tad bi si mogli priuštiti čitavu hrpu djece! Ali ako ne bude izliječen, tad bi joj to bilo previše rizično.
- Mogli bismo u tom slučaju posvojiti dijete, ili čak i dva - ponudila je rješenje Sanelma. - Izabrat ćemo si zdravu dojenčad, njih se može odmah ponijeti iz rodilišta u Kemiju. Čak ni ne treba majkama platiti za njih, jer su toliko siromašne da i onako ne bi mogle prehranjivati svoju djecu.
Huttunen pokuša shvatiti. Dakako, bilo bi doista strašno, ako bi neko ljudsko biće od rođenja slovilo kao ludo...
Zatim je Huttunen naveo razgovor na zamisao da proda svoj mlin. Dosjetio se u svezi toga pisati Happoli u Oulu. Možda posredniku ipak uspije ostvariti prodaju... Sad je već bilo kasno ljeto, možda su ga u međuvremenu pustili iz ustanove. I minulo je već više od deset godina od izbijanja nastavka rata, a kao što se Huttunen prisjećao, Happola se odmah početkom rata dao otpraviti u umobolnicu.
Huttunen je Sanelmi kazivao u pero, a ona je zapisivala. Happola je u tom poslu dobio slobodne ruke. Naposljetku su pismo zatvorili i nalijepili marku.
Predvečer je upriličen objed. Sanelma Kayramo je skuhala juhu od povrća. Kruščići s maslacom, posluženi uz juhu, bili su obloženi slaninom i svježom salatom. U pliticama od brezove kore posluži savjetnica još i zaslađene bobice pomiješane s nasjeckanom repom. Uistinu slasno, pohvališe muškarci izbor jela. Prava gozba! Sanelma Kayramo radosno porumeni, ponovno i ponovno si mičući tvrdoglave uvojke s čela. Huttunen nije mogao odvratiti pogleda s nje... Bio je toliko zaljubljen, da su mu udovi treperili. Bilo mu je teško ostati mirno sjediti, najradije bi bio od silne ljubavi pošao kružiti oko vatre.
Poslije objeda gosti moraše krenuti, jer je put bio dalek, a Piittisjarvi čestito pijan. Huttunen ih je otpratio. Srećom, nisu imali mnogo prtljage. Sanelma Kayramo se umorila na posljednjemu dijelu puta. Nije bila naučena na ovako duge šetnje po pustari. Umorio se i Piittisjarvi premda iz drugih razloga... Na koncu je Huttunen stupao između njih, kako bi ih podupirao.
Piittisjarvi je neprestrance pričao i smijao se, dok se savjetnica srdačno oslanjala na Huttunena... Tako dođoše do glavne ceste, gdje se Huttunen i Sanelma Kayramo nježno pozdraviše. Tko zna, kad će se ponovno sresti? Oboje obećaše, marljivo će pisati jedno drugome. Piittisjarvi pak obeća otpremati pisma bez naplate poštarine.
- Zašto pošiljke prvo odnositi na poštu... - napomenuo je - pa ih tamo posebno žigosati? Možete si uštedjeti lizanje poštanskih vrijednosnica, ja to neću udarati na veliko zvono... Zažmirit ću na jedno oko! Pošta neće odmah upasti u stečaj, ako ne nalijepiš marku na omotnicu, Kunnari.
Ostavši sam, Huttunen pođe do rijeke Kemi, tamo kriomice uzme čamac i odvesla na istočnu obalu. Kroz šume ode do brda Reutu i tamo ostade čekati da se spusti noć.
Oko ponoći započne urlati. Jadikovao je toliko visokim i prodornim glasom, da ga se zasigurno moglo čuti u selu. Poslije nekoga vremena zastane, pa si pripali cigaretu. Pretpostavljao je, ako se ovo najnovije urlikanje čuje u središtu sela, tad će ga tražiti ovdje na brdu Reutu i uz rijeki Sivakki.
- Moram si urlanjem osigurati uzmak - pomisli naglas.
Dopušivši, započne ponovno urlati. Urlikao je optužujuće, otegnuto i dugo, pa zatim prijeteći i muklim glasom, kao životinja stjerana u tjesnac. Od toga je ostao bez daha, ali je istodobno osjetio i olakšanje. Zapravo je bilo zabavno, jer se danima morao odricati tog zadovoljstva.
Nakon što je dovoljno urlao, zamukne i počne osluškivati odjek. Psi po selima su začuli zov, pa su cviljeli u zboru. U selu ove noći neće zaspati više ni jedna jedina duša...
Poslije urlatorskoga nastupa, Huttunen otiđe s brda Reutu.
U svoj okol zapadno od rijeke Kemi prispio je tek u ranim jutarnjim satima. Iscrpljen se zavalio na ležaj u svojemu zaklonu, pomislivši pritom, kakav li je ovo život? Dvaput je ukrao isti čamac, veslao preko rijeke Kemi i natrag, a čemu sve to?
- Cijelu noć na nogama - zaključi - a sve to tek radi malo urlanja...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Arto Paasilinna-Urlajući mlinar - Page 2 Empty Re: Arto Paasilinna-Urlajući mlinar

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 12:55 pm

Arto Paasilinna-Urlajući mlinar - Page 2 1664461


31


Učenje za drugoga


Vrijeme je postalo kišovito i prohladno. Usamljenički život na pustari, u zaklonu, zadavao je Huttunenu briga. Noću je bilo studeno i maglovito, po danu pak smrtno dosadno. Jedina dobra strana promjene vremena bijaše okolnost, da su ribe sad dobro grizle. Počelo je najbolje razdoblje za kasnojesenski ribolov. No Huttunen se ipak morao suzdržavati, jer nije imao bačvica, u koje bi usolio višak ulova.
Kiše su potrajale, pa je krov od iglica na zaklonu počeo propuštati vodu. Kako bi ga poboljšao, Huttunen je otkinuo velike komade brezove kore s debelih stabala, pa ih je poput krljušti složio povrh grančica, nalik krovnoj oblozi na štagljevima. Kiša sad više nije kapala u zaklon. Huttunen je počeo i preko dana ostavljati upaljenu vatru ispred ulaza u zaklon, pa mu je boravak postao ugodniji. No vrijeme je prolazilo strašno polagano. Tek puko razmišljanje, osobito na dulje staze, nije uopće bilo zabavno. A osobito zato, jer su mu na pamet poglavito padale kojekakve ludorije.
Huttunen je tako napokon uzeo knjige i lekcije dopisne akademije, što mu ih je donijela savjetnica iz poljoprivredne udruge. Ponajprije je posegnuo za djelom o liječništvu, koje je napisao H. Fabritius. Naslov je bio: Nervoze i živčane bolesti... U najavi na prijeklopu, djelo je slavljeno kao najznačajnija knjiga koja je s tog područja napisana u Finskoj. Huttunen se zainteresira, pa potraži pojašnjenje svoje vlastite duševne bolesti. Na prvi se pogled činilo, na njega bi se moglo primijeniti brojne opise bolesti. Primjerice, mnogo je poznatoga otkrio u poglavlju “Preosjetljivi i lagano razdražljivi”. No zato je ocijenio za njega neprimjerenim poglavlje u kojemu su razmatrane razdražljivošću prouzročene smetnje na spolnim organima. Njegovi su spolni organi bili bez mane! Jedina zapreka zadovoljavanju njegovoga spolnog nagona bijaše strah Sanelme Kayramo od dobivanja ludoga djeteta...
U nastavku knjige predstavljeni su bolesnici koji su patili od “Prisilnih predodžbi ili tzv. prisilnih neuroza odnosno psihastenija.” 38 Huttunen je morao priznati, kod njega su također nastupali ovdje opisani simptomi... Unatoč tome, nije sebe smatrao pravim psihasteničarom. Sve u svemu, knjiga nije ispunila njegova očekivanja, da će u njoj naći pojašnjenje svoje bolesti... No djelo je inače bila zanimljivo, čak i zabavno. Osobito su mu se svidjeli opisi psihopata. 39 A najviše ga je ipak zabavio slučaj broj 14:
“Muškarac srednje dobi, koji nikad nije odlazio iz Njemačke, putovao je uokolo po zemlji i držao predavanja. Pričao je, da se rodio u Pretoriji, glavnome gradu južnoafričke države Transvaal. Tijekom burskoga rata počinio je bajkovita junačka djela, a među ostalim sudjelovao u četrdesetdvije bitke. A za svoje zasluge da je od predsjednika Krügera dobio naslov baruna. Na svojim je priredbama s predavanjima prodavao razglednice, na kojima je bio prikazan u vojnoj odori (sl. 3).”
Uvršten snimak prikazivao je nekog čovjeka u sjajnoj časničkoj odori. Čovjek je djelovao privlačno, te se odmah svidio Huttunenu. No ubrzo se rasrdio, pročitavši kako su Nijemci postupali s tim svojim sunarodnjakom. U knjizi je, naime, pisalo: “Redarstvo je upozoreno na tog čovjeka, pa ga je radi liječničkih pregleda poslalo u jednu duševnu bolnicu. Tamo je svrstan među psihopate tipa lažljivaca i pustolova.”
Autor Fabritius je taj slučaj razmotrio s finskoga gledišta. Zaključio je kako se tog čovjeka “još ne može žigosati kao kriminalca, ali u sređenome društvu nije dopušteno držati javna predavanja, čiji se sadržaj temelji na izmišljotinama, pa čak i ako su doista napeta i po svemu sudeći se sviđaju slušateljstvu”.
Huttunen rasrđeno odbaci knjigu. Mogao si je predočiti, kakva je iskustva taj jadnik tada stekao u njemačkoj duševnoj bolnici... Tamošnje ustanove te vrste, bile su zasigurno još mračnije i tmurnije od umobolnice u Ouluu. A i ova je već bila pravi pakao zatočeništva...
Tijekom dana što uslijediše, Huttunen se marljivo posvetio učenju. Proradio je zadaće u dopisnoj lekciji za pisano izražavanje, te pročitao izvatke iz glavnih i sporednih rečenica. I nije se mogao čudom načuditi svemu tome, a osobito usporednim i zavisnim rečenicama, za koje su bili dati ovakvi primjeri:
“S obiljem uspijevamo, u oskudici štedimo.”
“Idemo na izlet i ostajemo cijeli dan.”
“Poći ćemo, samo ako bude toplo.”
Sadržaj rečenica zanimao je odmetnika više nego njihova gramatička građa. Mislio je na svoje vlastite izlete, pa je srdito utvrdio, kako je cijeloga ljeta bio prisiljen odlaziti na izlete, čak i kad je bilo hladno. Za to je poskrbio načelnik Jaatila.
Huttunen se zatim upoznao s izgovaranjem glasa ang. Zabavljalo ga je, što se odrasli ljudi upuštaju u postavljanje pravila za takve sitnice, razumljive i jasne same po sebi. Više razumijevanja pokazao je za odlomak o grlenom izgovaranju ili aspiraciji. 40 Neko je vrijeme glasno govorio bez aspiracije, pa se svojim vlastitim rečenicama morao toliko smijati, da su mu navrle suze. Srećom, nitko ga nije slušao.
Trgovačka struka i pravo zanimali su Huttunena više nego pisano izražavanje. Prvo je pročitao knjigu koju je pribavila Sanelma Kayramo, a napisali su ju I. V. Kaitila i Esa Kaitila. Jesu li njih dvoje bili u srodstvu? Možda bračni par? Sadržaj je bio poprilično suhoparan, no činjenice su bile jasne i prikazane u lako pojmljivome obliku. Za rješavanje zadaća priloženih u lekciji, Huttunen je trebao samo sadržaj prvih dvadeset stranica, no budući da su dani bili kišni, proradio je cijelu knjigu od početka do kraja. Tad se bacio odgovarati na pitanja što ih je postavila dopisna akademija.
U jednome od zadataka se tražilo usporediti trgovinu na veliko i maloprodaju. Huttunen je morao pomisliti na trgovca Tervolu. Iza svojega pravog odgovora, dopisao je dodatak: “Ovdje u našemu selu trgovac u maloprodaji Tervola, prodaje životne namirnice duševno bolesnima, samo ako mu se priprijeti sjekirom. U veletrgovini bi se lakše dobilo robu, nego kod njega.”
Zanimljivo je bilo i pitanje, zašto Finska banka ne plaća kamate na uložen novac. Oslanjajući se na dvoje Kaitila, Huttunen u odgovoru opiše Finsku banku kao središnju novčarsku ustanovu. Prvobitno je htio dodati i napomenu o bankovnome direktoru Huhtamoinenu, koji nekim strankama ne samo što ne isplaćuje kamate, nego im čak uskraćuje i ušteđevinu. Dakle, svojevoljno postupa poput Finske banke. No kasnije je odustao od toga. Koga u Društvu za pučko obrazovanje zanimaju njegovi osobni novčani poslovi? Najvažniji je bio studij, a ne Huhtamoinenovi bankovni postupci.
Što je rembours? 41 Što je obveznica?
Huttunenu se izrazi trgovačke struke učiniše napetima i zabavnima, te su mu se dobro urezivali u pamćenje. Srdio se, što nije u mlađim godinama izučavao trgovinu. Studij je bio začuđujuće jednostavan, a osim toga i, sasvim sigurno, beskrajno probitačan.
Kad bi neki platežno sposoban trgovac počeo urlati, vjerojatno bi mu to lakše oprostili nego jednome mlinaru... Svejedno, zaključi Huttunen, i u njegovoj sadašnjoj dobi nije još prekasno da se dobro uputi u ta znanja.
Huttunen se već u naprijed veselio danu, kad će mu dopisna akademija poslati svjedodžbu o završetku trgovačke škole... Do Božića bi to mogao ostvariti, ima li se na umu koliko mu je lako bilo učiti. Poslije toga ga više nitko neće moći smatrati beskorisnim luđakom. Načelniku će platiti nešto novaca, kao naknadu za urlanje, a zatim će, tko zna, jednoga dana možda dobiti i vođenje knjigovodstva nekoga veletrgovačkog skladišta! Usput bi mogao i voditi mlin, ako ga mjesto u kojem će raditi bude imalo.
Tad se dosjeti, zapravo mu neće poslati svjedodžbu. Podloge za tečaj su, iz predostrožnosti, bile naručene na ime listonoše Piittisjarvija... Jasno, listonoša će dobiti i svjedodžbu! Huttunenu će tek ostati novostečene spoznaje, a te nisu osobito vrijedile bez službene potvrde.
S druge strane, gleda li se to s Piittisjarvijevoga motrišta, taj će od ovoga studija imati osjetne koristi. Čovječuljak nije trebao učiniti ništa drugo, osim raznositi pisma i lokati žesticu, dok mu istodobno drugi pribavlja svjedodžbu trgovačke škole na pladnju. Kad bi Piittisjarvi bio dosjetljiv, mogao bi prije ili kasnije postati upravitelj poštanskoga ureda u selu. Ovaj sadašnji zasigurno nema trgovačku školu... Huttunen pokuša zamisliti Piittisjarvija kao upravitelja pošte. Sjedio bi, s naočalama na nosu, iza velikoga pisaćeg stola, te bi povremeno udarao službeni pečat na vrijednosne pošiljke.
Odmetnik se veselio toj predodžbi, pa prione ponavljati učenje Kaitile i Kaitile.
Svejedno je, pomisli Huttunen, tko će napredovati od nas dvojice, Piittisjarvi ili ja... I provjeri svoje znanje rediskontiranja. 42
U petak je donekle zatoplilo, bilo je oblačno i čak donekle tmurno, ali ipak bez kiše. Huttunen natrpa svoje ispunjene lekcije u omotnice i nalijepi vrijednosnice, a napiše i pismo savjetnici iz poljoprivredne udruge. Zatim sve to složi i ponese do svoje osobne šumske pošte.
Tamo će ga dočekati nekoliko brojeva Sjevernih vijesti, razmišljao je usput, pa će saznati novosti. A možda bude i više od toga... Nekoliko redaka od Sanelme Kayramo?
Huttunen prispije do poštanskoga pretinca predvečer. Približavao se oprezno i pozorno osmatrajući, ali nije bilo nikakve zasjede. Pretinac je, nedvojebeno, ostao tajnom.
U sandučiću su bile novine i toliko željeno pismo od Sanelme. Pismo je sadržavalo brojne, vatrene ljubavne riječi, kao i brojne novosti... Ponovno je mnoštvo ljudi obilazilo područje istočno od rijeke Kemi, javljala je Sanelma, tražeći Huttunena. Načelnik je pak bjesnio i ružno izgrdio stražmeštra Portima, jer mu tijekom cijeloga ljeta nije uspjelo uhititi Huttunena.
U Sjevernim vijestima su bila najavljena okružna natjecanja u lakoj atletici. Trebala su se održati predstojeće nedjelje na športskome igralištu ovdje u središtu sela. Pokrajinski poglavar je osobno preuzeo visoko pokroviteljstvo, jer je istodobno polazio na službeno nadzorničko putovanje u ove i susjedne predjele. Novine su donosile također i raspored natjecanja, kao i cjelokupnoga poglavarovog obilaska.
Huttunen odluči sudjelovati kao gledatelj. Možda bi mogao osmatrati s nekoga višeg brežuljka? Popeo bi se tamo na drvo i sve pratio kroz Ervinenov dalekozor. Najave na igralištu neće se čuti daleko, ali što je to važno? Glavno bi bilo, vidjeti natjecanja i pokrajinskoga poglavara.
“A ne moram ni plaćati ulaznicu...”, zaključi još Huttunen u sebi.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Arto Paasilinna-Urlajući mlinar - Page 2 Empty Re: Arto Paasilinna-Urlajući mlinar

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 12:55 pm

Arto Paasilinna-Urlajući mlinar - Page 2 1664249


32


Poziv na bogoslužje


Huttunen napusti svoj okol na brežuljku već rano ujutro. Htio je stići u selo prije nego ljudi ustanu. Po običaju uzme na obali rijeke Kemi čamac i odvesla na drugu stranu. Selo je spavalo... Bilo je studeno, gotovo već jesenji ugođaj, te još uvijek mračno. Huttunen započne tražiti prikladnu uzvišicu, s koje bi mogao pratiti lakoatletska nadmetanja, a da ga ne otkriju.
Blizu sela uzdizala su se dva veća brežuljka. No nisu bila prikladna za promatračnicu, jer se s jednoga vidjelo samo daščanu oplatu na tornju nove crkve, a s drugoga je pogled zastirao okrugao vatrogasni toranj. Treća je mogućnost bila promatrati natjecanja s brda Reutu, no udaljenost je bila prevelika... Čak ni s jakim Ervinenovim dalekozorom ne bi se moglo razabirati pojedinosti.
Najbolji pregled bi Huttunen imao s tornja vatrogasnoga društva. No tamo se uspinjati bilo je presmiono, jer je cestar imao stan u prizemlju zgrade. Kao posljednja mogućnost preostao je zvonik nove crkve... Ako tamo pokuša?
Huttunen klizne preko pustoga groblja i pokuša ući kroz crkvena vrata. Sva su bila zaključana. Iza sakristije su jedna vrata vodila u podrum. No i ta su bila zaključana. Ali se zato prozor pokraj njih dao gurnuti prema unutra... Huttunen upuže u podrum i zatvori prozorska krila iza sebe.
U mračnoj, pustoj podzemnoj prostoriji, vonjalo je po plijesni. Huttunen zapali žigicu, pa u njenome svjetlu ugleda veliku odaju što je umjesto poda imala golu zemlju. Jesu li ovdje čuvali vino za svete obrede? Može li se naići na prastare mrtvačke kosti? No premda je kresnuo više žigica, nije otkrio ni vinske staklenke niti jedan jedini kostur... Umjesto toga, zamijetio je tek hrpicu pljesnivih opeka, te uz njih građevinska kolica i mješalicu za beton. Podrum služi, znači, kao skladište građevinskoga materijala. A teško da su i ovdje ikad pokapani ljudi, jer je crkva potjecala s početka dvadesetoga stoljeća.
Iz podruma su vodile stube u crkvu. Vrata na gornjem kraju stubišta bila su otvorena, pa Huttunen dospije u sakristiju. Odatle je neometan ušao u golemu crkvenu prostoriju, sa zidovima prekrivenim drvenom oplatom, te oličenu modrosivkastom bojom. Čak se i ovako u polumraku moglo vidjeti, koliko je nalič bio dotrajao. Veliki dijelovi naliča su se odvojili sa zida i otpali... Umišljeni seljaci iz župe su svojedobno sagradili ovako veliku crkvu, a njihovi sinovi više nisu mogli održavati građevinu. Je li manjkalo vjere ili novaca, to Huttunen nije mogao prosuditi.
Nije se mogao uzdržati, da se ne uspne na propovjedaonicu. Zauzeo je svećeničko držanje, pa silovito zaurla. Od visokih crkvenih zidova zagrmi mu takav odjek, da se preplašio i brzo sišao s propovjedaonice. Uspeo se na galeriju. Iza orgulja je zavojito stubište vodilo u zvonik. Imalo je sedam punih krugova, prije nego je završavalo u odajici za zvonjenje. Prostorija je bila malena, šesterokutna izba posred koje su visjela dva zvona, veće i manje. Okrugli prozori omogućavali su vidik na sve strane, no na njima nije bilo stakla. Sasvim jasno, zaključi Huttunen, inače se zvonjavu ne bi čulo dovoljno daleko. Kad je Huttunen provirio kroz jedan otvor i pogledao dolje, od visine mu se zavrtjelo u glavi...
Sa zvonika je pucao očaravajući pogled na selo i brdske prijevoje u modroj daljini. Najbolje se pak vidjelo športsko igralište. Ležalo je kao na dlanu, izravno pred očima promatrača. Jednim se pogledom moglo pratiti natjecanja u svim granama natjecanja. Huttunen nije mogao naći bolje mjesto za promatranje. Uzme dalekozor i izoštri sliku. Što se njega tiče, natjecanja su mogla započeti...
Napokon se razdanilo... Bilo je već skoro deset. Za nešto više od sata započet će priredba. Huttunen prouči raspored, što ga je istrgnuo iz Sjevernih vijesti. Odmah poslije poglavarovoga govora, trebala su započeti natjecanja. Završnica su bile utrke na 3000 metara, na 400 metara s preponama i 100 metara. Huttunenova je disciplina bilo trčanje na 400 metara s preponama. U njoj je tijekom rata na Syvariju osvojio divizijsko prvenstvo. Za to je dobio pet dana posebnoga dopusta, koji je proveo u Sortavali. Na tom su mu izletu nestale sprinterice, no zato je zaradio mnoštvo odvratih ušiju.
S groblja dopriješe glasovi do njega... Dolazili su, izgleda, pastor i crkvenjak. Tek se sad Huttunen dosjeti, danas je nedjelja i doba za službu božju... No, svejedno... Sjedi ovdje na sigurnome i zaštićen u zvoniku, dolje u crkvi nema nikakvoga posla. Pjevanje će čuti do gore, a za razonodu može se i on pridružiti pjesmi. Odmah poslije bogoslužja, kao vrhunac dana, uslijedit će športska natjecanja.
Dolje u crkvi odjekivali su glasovi, lupala su vrata, škripale su podne daske. Crkvenjak je izveo nekoliko zvukova na orguljama. Tad se začulo, kao da netko kreće uz stubište prema vrhu zvonika...! Zar je to možda dolazio pastor? Što je on, za ime svijeta, imao tražiti u zvoniku? Huttunen stane uz vrh stuba i počne osluškivati. Nema dvojbe, netko se uspinjao ovamo...
Iznenadno Huttunen shvati! Crkveni je sluga, sasvim jasno, htio zazvoniti poziv na bogoslužje.
Okolnosti su bile vrlo nepovoljne. U malenoj izbi Huttunen se nigdje nije mogao skriti. Koraci na stubama su se bližili. Skočiti kroz prozor bilo je nezamislivo.
Bio je to sluga Launola. On je to došao po strmim stubama... Kad je, ništa ne sluteći, htio ući u izbu sa zvonima, Huttunen ga tresne šakom po glavi.
Launola je gotovo pao natrag niz stubište, no Huttunen ga je uspio spasiti od pogibli. Uhvatio je slugu i dovukao ga ispod zvona. Launola je bio onesviješten, ali je disao dobro. Srce mu je tuklo u prsima, dakle nije se dogodilo nikakvo posebno zlo. Huttunen mu njegovim vlastitim pojasom sveže ruke na leđima. Tad slugi izvuče košulju i sveže ju preko njegovih usta. Nakon što je čovjeka onemogućio da govori i kreće se, uspravio ga je, kako bi uz prozor dobio svježega zraka. Od jutarnjega vjetra sluga ubrzo dođe ponovno k sebi.
- Ti, prokletniče, služiš ovdje? - izdere se Huttunen bijesno na njega.
Sluga je užasnuto zurio u mlinara i kimnuo glavom,
- Gdje je pravi zvonar?
Na Launolinom licu pojavi se patnički izraz.
- Htio si zazvoniti, ha?
Launola ponovno kimne.
Huttunen izvuče svoju džepnu uru. Bilo je doista krajnje vrijeme za zvonjavu. Launola se ni u kojemu slučaju ne smije prihvatiti toga. On bi, jamačno, zazvonio na uzbunu, pa bi posjetitelji bogoslužja dotrčali u zvonik, kako bi vidjeli kakva to pogibao prijeti zvonarovome zamjeniku. Huttunen zaključi, ne preostaje mu ništa drugo, nego da ove nedjelje vlastitim rukama pokrene crkvena zvona...
Pokuša se prisjetiti, kako su i kojom brzinom obično tukla zvona? Da, polagano... No to je bilo sve, što je mogao dozvati iz sjećanja. Jesu li imala neki poseban zvuk? O tome nije imao ni pojma. Najbolje će biti, bude li zvonio ujednačeno, s istim razmakom između udaraca klatna.
Huttunen posegne za užetom manjega zvona i snažno povuče. Zvono se zanjiše, malo se preokrene prema gore i zatim vrati u ishodišni položaj. Huttunen povuče ponovno, pa se zvono uzdigne ovaj put do vodoravnoga položaja, te na povratku zatutnji, da mu je skoro puknuo bubnjić. Drugom rukom povuče uže velikoga zvona. Ovo zatutnji još silnije. Huttunen je nastavio naizmjence potezati užeta, pa je odjekivala doista raskošna zvonjava. Zaključi pritom, sasvim mu dobro uspijeva, donekle prikladno pozivati bogobojazan puk u crkvu.
Huttunen sad počno premišljati, koliko dugo zapravo mora zvoniti, da bi ispunio zadaću? Deset minuta ili dulje? Zvoniti je bilo neizmjerno naporno, a uz to je morao na oku držati i slugu Launolu, koje je pripravan na bijeg sjedio ispred jednoga prozorskog otvora.
Huttunen je potezao užeta, znoječi se, a crkva je odjekivala od snažnoga zvuka što je izvirao iz zvona. Mogao si je zamisliti, da se te paklene zvuke moglo čuti daleko, sve do najudaljenijega sela. Baš dobro, što neće još i Rovaniemi svjedočiti, kako u ovoj pobožnoj župi kršćane zovu na pjevanje.
Huttunen uspije letimično pogledati na svoju džepnu uru. Pokazivala je minutu do deset. Odluči prestati sa zvonjavom točno u deset. Tako je uobičajeno, prosudio je, napokon je i pastor morao doći na red sa svojim udjelom. Uši su mu bile već potpuno zaglušene od satanske tutnjave.
Točno u deset ispusti užeta iz ruku. Manje zvono odjekne još dvaput, ono veće jedanput. Izbom u zvoniku zavlada božanska tišina.
Poslije nekoga vremena se dolje iz crkve začuje pobožno pjevanje. Kršćanski puk nije u Huttunenovoj zvonjavi zamijetio ništa neobično.
Od pastorove se propovijedi gore u zvoniku nije moglo razumjeti baš ništa. No kad je odjeknula završna pjesma, nije ni Huttunen izdržao, a da se ne pridruži. Bogoslužje je završilo, pa ljudi napustiše crkvu, kako bi izravno odbrzali na športsko igralište. Te nedjelje nitko nije prikupljao milodare, jer je crkvenjak bio bolestan, a njegov je zamjenik sjedio svezan u izbi na vrhu zvonika. Izgleda, nitko od članova župe nije požalio zbog te okolnosti i propusta. Huttunena nešto probode u prsima... Jer, on bijaše kriv, što djeca u nekoj dalekoj neznabožačkoj zemlji neće dobiti misionarski prilog ove župe. Postane li ikad imućan trgovac, odluči na prečac, nadomijestit će župi i misionarima nastalu štetu.
Iz zvučnika na športskome igralištu odjeknuše pozivi. Huttunen stane pred prozorski otvor i podigne Ervinenov dalekozor. Ugleda natjecatelje u športskoj odjeći za vježbanje, te uokolo stotine gledatelja. Na jednoj strani igrališta, u blizini vrata, daskama je bio napravljen svojevrstan odjeljak, u kojemu su bili nanizani stolci. U prvome je redu sjedio pokrajinski poglavar, a oko njega moćnici iz župe. Bili su tu načelnik Jaatila, predsjednik općinskoga povjerenstva, liječnik Ervinen, pastor i nekoliko seljaka. A među njima Viittavaara i Siponen. Prvi je na počasno mjesto doveo i svoju ženu, dok je drugi počastio priredbu samo osobno.
Huttunen pokuša pronaći dalekozorom i savjetnicu Sanelmu Kayramo. Sustavno je pretraživao redove promatrača. Napokon ju uoči... Stajala je izvan igrališta, na malenoj uzvišici obrasloj crnogoricom, nedaleko groblja. Tamo je bila cijela skupina mladih žena, odjevena u šarene suknje i sa sjajnim rubcima na glavi. Ugledavši Sanelmu, Huttunen se toliko razveseli, da joj je gotovo zaurlao pozdrav odozgor sa zvonika.
Pokrajinski poglavar je uzeo riječ. Zvučnici su bili postavljeni tako, da se u zvoniku zapravo moglo čuti dva govora... Zvučalo je, kao da poglavar oponaša samoga sebe. Govornik je naglasio uzvišen utjecaj športa na ćudoređe, te je potaknuo građane neka iskoriste svaku prigodu za športsko natjecanje. Ukazao je i na plaćanje ratne štete, na što je Finska bila obvezana, pa je njeno namirivanje bio velik športski uspjeh jedne cijele nacije.
- Zakasni li vlak s isporukama u sklopu namire ratne štete - opisivao je - pa dođe na državnu granicu makar i samo jednu jedinu desetinku sekunde prekasno, primatelj odmah zahtijeva velike novčane kazne. Neka to mladeži u našoj zemlji bude očigledan primjer, kako se do ciljne vrpce ne smije stići prekasno.
Poglavar još ukaže na Olimpijske igre, koje bi trebale biti održane sljedećega ljeta u Helsinkiju. Izrazio je nadu, da će na njima sudjelovati i športaši iz ove župe, te će mnoga zlatna i srebrna odličja donijeti kući u Laponiju.
Poslije govora uslijediše natjecanja. Sluga Launola dopuže do Huttunena i znacima mu pokaže, on bi također htio promatrati. Premda ga Huttunen nije mogao smisliti, ipak mu je napravio mjesta uz prozor. Tako je nesretan crkvenjakov zamjenik mogao zahvalno pratiti bacačke discipline. Upravo je bacao koplje neki čovjek iz Kantojarvija. Sprava je doletjela u poglavarov odjeljak, pa je športaš smjesta isključen, iako je trenutačno vodio s do tada najboljim izbačajem.
U skoku s motkom rabili su nove, suvremene bambusove motke. Huttunen je očekivao odgovarajući ishod, no pobjednik je s naporom preskočio samo 345 centimetara. Kad mu je poslije natjecanja uručivana srebrna žlica, Huttunen nije mogao izdržati, te je uzviknuo sa zvonika:
- Šmokljan!
Uzvik propara nebo povrh športskoga igrališta. Gledatelji i počasni gosti se zapiljiše u oblake, odakle je po svemu sudeći došao povik. I upravo u tom trenutku doletješe s groblja dvije vrane, odvratno grakćući. Poglavar i ostatak gledateljstva ponovno usmjeriše pozornost na športska nadmetanja...
Utrku na 400 metara s preponama, Huttunen je pratio s osobitom napetošću. Pojavila su se samo tri sudionika, te uz njih snimatelj iz Sjevernih vijesti. Taj je trčao pokraj športaša, ogrtača uskovitlanog na vjetru, no predano snimajući utrku. Huttunen zaključi, teško nadmetanje je na koncu dobio snimatelj. Jer, pred ciljnom je ravninom, na posljednoj zapreci, vodeći trkač ozlijedio koljeno. Ozljeda je bila toliko teška, da su ga odmah morali odnijeti liječniku Ervinenu, u počasni odjeljak. Ervinen se uljudno naklonio poglavaru, zatim svukao natjecatelju donji dio odijela za vježbanje, pa ga rubom dlana udario po koljenu. Bolan krik propara zrak.
Tako su Huttunen i sluga Launola pratili natjecanja, od početka do kraja. No Huttunenov je dalekozor ipak bio više usmjeren na savjetnicu Sanelmu Kayramo, nego na pobjednike natjecanja. To se može i shvatiti, jer su joj zlatne vlasi toliko dražesno lepršale na kasnoljetnome vjetru.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Arto Paasilinna-Urlajući mlinar - Page 2 Empty Re: Arto Paasilinna-Urlajući mlinar

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 12:55 pm


Arto Paasilinna-Urlajući mlinar - Page 2 1664070



33


Nema milosti za luđake


Poslije službenoga dijela priredbe, poglavar je bio gost kod načelnika Jaatile. Za njega je zagrijana sauna, na obali rijeke Kemi. Na trijemu su posluženi ukusni zalogajčići, a uz to je bilo i kave. U poglavarovoj pratnji bili su, osim načelnika, još i liječnik Ervinen, pastor, predsjednik općinskoga povjerenstva i bankovni direktor Huhtamoinen. Učitelja su izostavili, umjesto njega je bio pozvan Viittavaara, koji je ipak posjedovao ugledno imanje, a i obogatio se zahvaljujući potražnji prouzročenoj ratom u Koreji.
Razgovori su se vrtjeli oko rata u Koreji, Olimpijskih igara, ratnoj šteti, industrijalizaciji Laponije, kao i o iskrčivanju šuma, koje je započelo i na državnim zemljištima.
- Naš će se narod ponovno uzdići - ustvrdi pokajinski poglavar, izlazeći nag iz studene vode rijeke Kemi.
Kad je uzvišeno društvo napustilo saunu, pa se povuklo u naćelnikovu sobu, otvorena je mala staklenka konjaka. Piće je rastočeno u čaše, pa ih nazočni podigoše u znak zdravice. Ostalo je na jednoj jedinoj čaši, jer je za nevolju upravo poglavar bio borac za suzdržavanje od pića...
- Ah, da, sad o nečemu drugom... - napomene ugledan predstavnik pokrajinske vlasti. - Sve gore do Rovaniemija se priča, ovdje u župi imate nekakvoga duševno bolesnoga čovjeka, koji se protivi bolničkome liječenju u Ouluu. Kažu još, on navečer iz vlastitoga zadovoljstva urla poput vuka.
Načelnik si bučno pročisti grlo.
- Ah, takvih luđaka ima posvuda... - odvrati na izgled nemarno. - U svakome selu.
Nastojao je umanjiti značaj tog slučaja.
Ali zato započeše Ervinen i Viittavaara, lica zarumenjenih od konjaka, izvješćivati poglavara o postupcima mlinara Gunnara Huttunena... Potanko su pobrojali i opisali njegova djela, tvrdeći kako je opasan, ima oružje te cijelo selo drži u strahu i užasu. Tom se čovjeku ne može stati na kraj, zaključiše jednoglasno.
Načelnik je sve to pokušavao ublažiti.
- Mlinar sam po sebi nije opasan - pojasnio je.
- Nego tek priglup i pomalo lud. Uopće se ne isplati, uzimati ga ozbiljno. Nakon svega, opisao bih ga kao dobroćudnoga luđaka... On je doduše nemiran, ali bezopasan i po prirodi doista podnošljiv čovjek.
No poglavar je već dovoljno čuo o tom slučaju...
- Ne dolazi u obzir - naglasio je - da na mojemu području slobodno po šumama trčkara naoružan, poremećen čovjek. I koji je još k tomu, po svemu sudeći, vrlo opasan. Načelniče Jaatila! Morate pojačati potragu. Tog se čovjeka neodložno mora smjestiti u bolnicu. Za pojedince poput njega postoje posebne državne ustanove.
Upravo u tom trenutku odjekne iz daljine, iz smjera brda Reutu, tužno zavijanje. Prozor je bio odškrinut, no poglavar ga sasvim otvori i počne pozorno osluškivati. Lice mu se razvedrilo od napetosti.
- Vuk? - rekao je. - Zar to nije vučje dozivanje?
Načelnik također priđe prozoru, hineći kao da i on osluškuje...
- Da, jamačno... - reče tad, istodobno pokušavajući zatvoriti prozor. - Nekakva usamljena životinja, koja je možda došla preko granice. Sad ljeti je potpuno bezopasna.
Pokrajinski poglavar nije dopuštao da se prozor zatvori.
- Ovo mi je prva prigoda - napomenuo je - da mogu čuti urlik jednoga pravog, divljeg vuka. To je jedno od najčudesnijih iskustava u mojemu životu! Načelniče, natočite iznimno još malo konjaka!
Ervinen prekine to oduševljenje, primijetivši podrugljivo:
- Nije to nikakav vuk...! Ta poznajem glas svojega pacijenta. To je mlinar Huttunen, on to urla.
Javi se i Viittavaara...
- Upravo tako zavija, svaki put - pojasni. - To je Huttunen, nikako običan vuk. Ti si ga i sam prepoznao, Jaatila.
Načelnik morade priznati, sluh mu sad također bolje razlučuje... Pa je to možda ipak Huttunen, koji tamo urla.
Pokrajinski poglavar se razbjesni.
- Sve mi je to nepojmljivo! - dreknuo je. - Dopušta se tom čovjeku da utjeruje strah ljudima, kako ga volja?! Zašto odmah ne krenete i uhitite ga?
Načelnik pojasni, u ovo doba bez snijega, nije tako jednostavno pronaći mlinara. Potrebno je mnogo ljudi, pasa tragača, sreće... U župi imaju samo jednoga jedinog redarstvenika, stražmeštra Portima. A on nije dorastao svojoj zadaći, pa je dopustio već više puta da mlinar umakne. Tog Huttunena treba sad jednostavno ostaviti, neka urla... Kasnije tijekom jeseni, odmah poslije prvoga snijega, obećao je još načelnik, on će osobno okončati to urlikanje i zavijanje. Trenutačno se ne može učiniti baš ništa.
Pokrajinski poglavar, međutim, nije dijelio to mišljenje.
- Pobrinut ću se za to... - najavio je - da iz pogranične postrojbe u Rovaniemiju pošalju izvidnike i pse tragače. Jednoga jedinog čovjeka se može naći u šumi, u to sam siguran. Ako vi, načelniče Jaatila, nemate dovoljno ljudi i pasa, osobno ću poskrbiti za tu stranu cijeloga slučaja.
Zatvoriše prozor. Poglavaru natočiše još kave. Načelnik Jaatila je uvrijeđeno sjedio u svojemu stolcu. Njegov način provođenja vlasti je netom bio oštro kritiziran. Krivi su za to bili brbljavi liječnik Ervinen i budalasti seljak Viittavaara... I dakako, glavni vrag osobno, taj Huttunen.
Poslije nekoga vremena, načelnik predloži pokrajinskome poglavaru, s mlinarom Gunnarom Huttunenom bi trebalo započeti neku vrst mirovnih pregovora, težeći nagodbi.
- Ne bi li se čovjeka moglo... - predložio je - na neki način pomilovati? Moglo bi mu se poslati poruku, da može izaći iz šume, te da zbog njegovih ranijih prekršaja neće biti podignuta optužnica. I da neće biti odmah otpremljen u bolnicu... Siguran sam, pojavit će se i smiriti. Moglo bi se od njega zahtijevati pismenu izjavu, da nikad više neće urlati. Ovdašnja savjetnica za poljodjelstvo je nagovijestila, da održava vezu s tim čovjekom. Time bi ovaj žalostan slučaj bio skinut s dnevnoga reda.
Pokrajinski poglavar razmisli o prijedlogu, ali dođe do nepovoljnoga zaključka.
- Ne - reče odlučno. - To neću dopustiti. Zločinca bi se još moglo pomilovati, za to nema zapreke, ali kako pomilovati duševnoga bolesnika? Takvo nešto ne spada pod moć redovite vlasti. Slučaj je prost i jednostavan, čovjeka treba prvom povoljnom zgodom otpremiti u duševnu bolnicu, gdje mu je trajno mjesto. Ne dopuštam da u šumama mojega područja neki čovjek urla.
U predvorju zabučaše glasovi. Tad uđe služavka i priopći načelniku, neki Launola želi razgovarati s njim. Jaatila pođe za njom u predvorje. Pokrajinski poglavar začuje, kako se u uzbuđenome razgovoru spominje ime mlinara Huttunena. I odmah pozove načelnika i slugu Launolu u radnu sobu.
- Ispričajte, mladi čovječe - reče pridošlici - što znate o tom mlinaru Huttunenu?
Launola se nakloni i započne napomenom da je preuzeo zamjenjivati crkvenjaka, dok je ovaj bolestan.
- Čovjek ima proširenje pluća - pojasni sluga - pa leži u postelji, jer mu ne pomaže nikakav lijek... I jer nema novaca za nekoga drugog liječnika... Hm... Ehm... Osim za liječnika Ervinena.
- Prijeđi na stvar, Launola - okosi se Ervinen na njega. - Zabaljena crkvenjakova pluća ne zanimaju poglavara.
Launola tad ispripovijedi, ujutro se popeo u crkveni zvonik, kako bi zazvonio za bogoslužje. U tornju je Huttunen vrebao na njega.
- Kunnari me je nokautirao udarcem - priopćio je - te me tako svezao da nisam mogao uteći ni vikati. Potom je on zvonio, a poslije bogoslužja smo gledali športska natjecanja. I gospodina poglavara smo vidjeli tamo.
Launola je još opisao, kako je cijeloga dana bio Huttunenov zatočenik. Tek je predvečer Huttunen s njim napustio izbu sa zvonima na vrhu tornja, pa ga je zatvorio u crkveni podrum. Odatle je upravo uspio pobjeći kroz prozor.
- To je sve, što sam htio reći - zaključi Launola. Slugu pustiše neka ode. Kad se vrata zatvoriše za njim, poglavar reče strogo:
- Budući da taj čovjek ustrajava s takvim ponašanjem, pa još pokazuje ovakvu drskost po danu, treba ga najhitnije uhititi. A u slučaju potrebe, i uz pomoć vojske. Može li se zamisliti gori vjerski zločin? Luđak zvoni u božjemu domu!
Pokrajinski poglavar ponovno otvori prozor. Svi počeše osluškivati, šutke. Ali je na brdu Reutu sve ostalo mirno. Huttunen je upravo bio na putu u svoj okol na zapadnoj obali rijeke...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Arto Paasilinna-Urlajući mlinar - Page 2 Empty Re: Arto Paasilinna-Urlajući mlinar

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 12:56 pm

Arto Paasilinna-Urlajući mlinar - Page 2 1664004


34


Prodaja mlina


Prošlo je nekoliko dana, a tad se pojavi u okolu znanac... Happola iz Oulua! Huttunen je ležao ispod svojega zaklona i čitao iz udžbenika o trgovini, kad prhnuše zlosretne šojke s krova, pa ga preplašiše pri čitanju. S puškom u ruci čekao je pridošlicu. No tad ugleda svojega sudruga iz bolnice...
- Kako možeš već biti ovdje? - upita ga odmah, umjesto pozdrava.
- Ta pisao si! - odvrati Happola. - Uopće nije bilo jednostavno, doći do tvojega novog boravišta doista je nezgodno. No ti si u svojemu pismu sve poprilično točno opisao. Jedino poštanski pretinac nisam uspio naći, ni uz najbolju volju.
Happola je djelovao živahno i zadovoljno. Na sebi je imao kožnatu jaknu i hlače koje se uvlači u čizme. Otraga je na hlačama imao našiven kožnat podložak. Čizme su mu bile nove i sa sarama. Huttunen objesi iznad vatre kotlić za kavu, pa nareže svojemu sudrugu kruha i slanine.
Poslije prve šalice kave prijeđe Happola na stvaran razlog svojega dolaska. Izvijestio je, prije dva dana je otišao iz Oulua, te je prenoćio u Kemiju i zatim pogledao mlin na Suukoskiju.
- Jučer i danas sam - izvijesti on Huttunena - njuškao po tvojemu mlinu.
- No, kako ti se sviđa? - upita mlinar napeto. - Dobro je sređen, zar ne?
Happola prizna, mlin je donekle ispravan... Gledano površno, dakako. Zgrada je svježe oličena. Brana je djelovala čvrsto. I vodna kola su uporabljiva. Glede pogonskoga remena nije toliko siguran. Huttunen napomene, upravo je proljetos naručio nov remen, za mlinsko kamenje. Taj leži nepodignut na željezničkoj postaji, tek treba platiti račun u željezariji u Kemiju.
- Ja ti ne razumijem mnogo o mlinovima - reče Happola. - No kamenovi za krupicu su mi djelovali novijima od onih za brašno. A kao što znaš, uporaba kamenova za krupicu se danas gotovo i ne isplati.
- Ali mlinski će kamenovi - ustvrdi Huttunen - zasigurno služiti još nekoliko godina.
- Najveći nedostatak mlina je ipak - nastavljao je Happola - što su najdonji trupci i grede na zgradi poprilično natruli. Na južnoj se strani mora izmijeniti najmanje tri sloga trupaca. Isti je nedostatak na donjemu kraju dovodnoga oluka. Provjerio sam trupce i grede nožem, pa je vršak ovoliko ušao, premda sam pritisnuo lijevom rukom.
I Happola pokaže koliko se zabio nož, otprilike pedalj.
Huttunen prizna, na zidu prema vodnome kolu morat će se, tijekom predstojećih godina, doista obnoviti nekoliko slogova trupaca. No budući da mlin počiva na stupovlju, ugradba novih trupaca i greda nije nikakva poteškoća.
- Podigneš li polugom trupce - pojasni Huttunen - sve do visine stupa, pa ispod izmijeniš natrulo drvo, trebaš poslije toga tek spustiti zgradu na mjesto. I sve je gotovo. Bilo koji tesar napravit će ti to za dan-dva.
- No to će ipak utjecati na cijenu - naglasi Happola. - I moraš imati na umu, ja uopće ne trebam mlin, jer nisam u poslu sa žitaricama.
Unatoč tome Happola ponudi otkup mlina. Cijena je bila neznatna, za taj bi iznos Huttunen mogao pribaviti tek malenu kućicu i dva-tri radna konja s opremom i kolima... Unatoč tome bio je prisiljen prihvatiti cijenu, jer ovdje vani u pustari nije mogao očekivati bolje ponude. Muškarci potvrdiše utanačenje rukovanjem, pa je time sve bilo uglavljeno. Happola obeća poslati novac, čim bilježnik ovjeri ugovor. Još je napomenuo, isprave će srediti čim se vrati u grad.
- Slučajno poznajem jednoga bilježnika u Kemiju - reče još Happola. - Morao bih se tek raspitati nije li možda mlin opterećen dugovima, premda ti dakako vjerujem, ne radi se o tome.
Izgledao je jako zadovoljan tom prvom kupovinom mlina u svojemu životu.
Muškarci se prisjetiše svojih zajedničkih dana u bolnici. Huttunen je htio čuti, kako je Happoli uspjelo izaći iz umobolnice.
Happolino se lice smrkne, čim je razgovor došao na to.
- Prokletstvo! - uzviknuo je. - Ta me šala koštala nekoliko godina života... Posljednjih pet sam proveo u umobolnici potpuno nepotrebno.
Ispripovijedio je, poslije isteka deset godina otišao je ravno liječniku i objavio, sad je doista sasvim zdrav. Iznio je i cijelu priču. U prvi mah ga nisu potpuno shvatili, ali napokon, poslije otkrivanja njegovoga dvostrukog života u gradu, povjerovali su mu potpuno. Nevoljko su ga proglasili zdravim, no za otpuštanje iz umobolnice su mu postavili zapreke.
- Kad se nisu dosjetili ničega drugog - navede poduzetnik - namjestili su u bolnici jednoga gospodarskog stručnjaka. On je rekao, bolnica ne hrani zdrave ljude zabadava. Tresnuo mi je na stol račun, rekavši pritom, ako ne platim neću izaći. Tad su me strpali u samicu, u ćeliju za nemirne bolesnike, te mi još i zaprijetili luđačkom košuljom, ako ne izrigam lovu.
Raspitivao se, s kojim mu pravom zahtijevaju plaćanje za pet posljednjih godina u bolnici, i to za smještaj, hranu i liječničku skrb. Na to su mu rekli, zapravo ima osnova da mu zaračunaju troškove svih deset godina, no potraživanje za hranu i smještaj tijekom prvih pet godina je zastarjelo. Tako je napokon bio prisiljen izbrojiti novac za primljenu njegu.
- Račun je bio prava svinjarija... - nastavio je Happola. - Odvratan tip, taj gospodarski stručnjak. Za hranu su određene cijene gotovo kao u gostionici, s podnevnim i večernjim obrokom i svim mogućim liječenjima. A stanarina! Kao da sam boravio pet godina u hotelu! Cijeli je iznos, uz to, morao biti plaćen odjedanput. Kad sam izašao, iz istih sam stopa otišao jednome odvjetniku... Cijeli će slučaj ove zime doći pred pokrajinski sud. Ali platiti sam morao, unatoč svemu, pa sam to i učinio.
Happola je bio bijesan. Iskalio se na bolničkome jelu.
- Kašu sam jeo deset dugih godina. Ti si ju odbio, ali ja sam ju jeo... I po kojoj cijeni, prokletstvo!
- Ta žderačina doista nije mnogo vrijedila - složi se Huttunen.
Još se dobro prisjećao glavnoga jela u ustanovi, guste kaše od zobenih pahuljica. Kaša je bila ugrušana i kod izdavanja najčešće već hladna. Često je u njoj bilo i dijelova klasja...
- Tako pljačkaju čovjeka u jednoj državnoj ustanovi - požali se Happola. - Ali srećom, rat u Koreji još nije završio. U Kiiminki 43 sam prodao šumu sa šesnaest hektara. S tim sam novcem platio bolnički račun. I još je preteklo toliko, da ti mogu pomoči oko tvojega mlina. Imam u Kajaaniju kupca za mlin, dakle ne kupujem ga da bi stajao.
- A kako su naši zajednički supatnici iz bolničke sobe? - upita Huttunen.
Happola odmahne glavom.
- Kao i uvijek... - odvrati. - Jedino je Rahkonen umro početkom srpnja. To je bio onaj, koji bi od jutra do večeri sjedio u kutu, nabranoga čela. Jedne večeri je jednostavno umro. Nije ništa rekao, tek se prevrnuo. I to je bilo sve. Umjesto njega su nekoliko dana kasnije dopremili jednoga, što je bio malo bodriji. Od onih, što se neprestance smiju svemu. A mršavko, sjećaš li ga se još? Jadan dječak, vrlo mu je teško palo što si utekao. Tjednima je pitao, kad ćeš se opet vratiti... Zatim i ona čistačica, koja je uvijek vikala uokolo! Premjestili su je na ženski odjel, pa je tamo proklinjala lude žene, dok je jednoga dana nisu pretukle. Pritom su joj slomile jednu nogu, pa sad leži u ubožnici. Žene su ju toliko temeljito sredile, da se neće vratiti prije Božića. Kod nas je poslije toga čistio neki muškarac. Neki lijen prostak. Ne govori ništa, ali ni ne radi ništa.
- A liječnik?
- Trlja još uvijek svoje naočale, kao i ranije - izvijesti Happola. - Taj je doista pobjesnio, kad sam mu rekao da sam zdrav, pa zbogom! Započeo je kriještati i vikati, te se nije smirio dok nisu došli njegovatelji i priprijetili da će ga strpati u luđačku košulju. Bio mu je to težak zalogaj. No to je i razumljivo... Liječi nekog tipa deset dugih godina, kao navodnoga luđaka, da bi ovaj iznenadno došao i rekao da je zdrav.
- Liječnik je i sam živčani bolesnik - ustvrdi Huttunen.
- To bi se doista moglo reći... - složi se Happola.
- Najluđi liječnik u Finskoj.
Huttunen pokaže svojemu drugu okol, opremu koju je pribavio od Ervinena, pušku i Piittisjarvijevu pecaru žestice. Ispripovijedio mu je i o svojoj sudbini, te svemu što se zbivalo. Uzimajući u obzir trenutačne okolnosti, napomenuo je gostu, može smatrati da zasad živi sasvim dobro. No za dulje vrijeme takav pustinjački život ipak nije nikako prihvatljiv. Zimi će biti vrlo teško opstati. Kad padne snijeg, vlasti bi mogle otkriti njegov okol. Mislio se povući dublje u pustaru, gdje bi si sagradio kolibu. No ponajprije si mora stvoriti novčanu podlogu.
- Takav pustinjački život je poprilično težak - zaključi Huttunen.
Potom je još ispripovijedio o svojoj trgovačkoj izobrazbi. Pokazao je lekcije za učenje, primljene od dopisne akademije, te govorio rabeći stručne izraze iz poslovnoga svijeta. Happola je to slušao sa zanimanjem.
- Kad ti ne bi bio službeno lud - napomenuo je - bili bismo dobar dvojac. Ja sam cijeloga života radio u trgovini. Veletrgovina bi me zanimala... Završi ti tu trgovačku školu, pa ćemo vidjeti što dalje. Mogli bismo u Ouluu ili Kemiju otvoriti veletrgovačku poslovnicu. Ja bih putovao radi poslova, a ti bi sređivao papirne gnjavaže i tekuće poslove.
Huttunen posluži svojega posjetitelja usoljenim potočnim pastrvama. Poslije jela ga je još otpratio do glavne ceste. Rastajući se, Happola se oprosti s njim rukovanjem.
- Odmah sutra ću ti poslati nešto napismeno o kupovini mlina... - napomenuo je. - Novac ćeš dobiti, čim isprave budu gotove, glede toga možeš biti bezbrižan.
Huttunen se zadovoljno vrati u okol. Osjećao je ponovno, poslije dugoga vremena, barem nekakav dašak sigurnosti. Po prvi put poslije više mjeseci, budućnost mu se ukazivala u nešto jasnijemu svjetlu. Napredovao je s učenjem... Možda će uskoro moći otputovati sa Sanelmom Kayramo u inozemstvo i tamo započeti nov život!

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Arto Paasilinna-Urlajući mlinar - Page 2 Empty Re: Arto Paasilinna-Urlajući mlinar

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 12:56 pm

Arto Paasilinna-Urlajući mlinar - Page 2 1664003


35


Neugodne novosti


Sljedećega je tjedna Piittisjarvi ponovno dovukao u odmetnikov okol povrća i poštu. Savjetnica je u pismu upozoravala Huttunena neka više ne urla, jer je pokrajinski poglavar osobno priprijetio, poslat će vojsku neka ga uhiti, ako ne prestanu urlanje i nedjela. Na koncu pisma je pojasnila, Huttunena ljubi bolno i vatreno, istodobno ističući značaj učenja o trgovini. Preporučila je i da poslano povrće nariba ili jede kao salatu.
Došlo je još jedno važno pismo, od Happole. Huttunen ga otvori pobjednički. Sad je prodaja mlina bila riješena, trebao je tek potpisati isprave i od Happole podići novac.
No užasno se razočarao, pročitavši poruku. Priopćavala mu je, Happola uopće ne može kupiti mlin, jer ga je zaplijenio društveni odbor. Huttunen je proglašen neuračunljivim, pa time nema više nikakvo pravo otuđiti ili založiti svoju imovinu... Pismo je završavalo:
“Pod tim okolnostima, dakle, neće biti ništa od našega posla. Pokušaj opozvati zabranu raspolaganja, tad ću zasigurno kupiti Tvoj mlin. Ostani čvrst. Happola.”
Huttunen posegne za karabinom, gurne cijev u usta i htjede se smjesta ustrijeliti. Piittisjarvi pokuša smiriti svojega druga...
- Bilo bi doista suludo - rekao je Huttunenu - ako bi se sad ubio. To bi se gospodi u selu doista svidjelo.
Huttunen promisli o njegovim riječima i zaključi, listonoša ima pravo.
- Spalit ću taj prokleti mlin - rekao je odlučno.
- Tad ga više neće biti.
Zabacio je pušku na rame i smjesta krenuo u selo. Piittisjarvi je pokušavao držati korak s njim, ali je zaostao već na polovici močvare Puukko. Huttunen iščezne u šumi... Listonoša je razmišljao, ako se Huttunen ovako raspoložen pojavi u selu, tek će tad doći do prave nevolje.
- K tomu još i s pucaljkom... - promrmljao je zabrinuto.
Bilo je poslijepodne... Tlo se u močvari ugibalo pod stopalima, a blato je štrcalo, dok je odmetnik trčao prema glavnoj cesti. Prošao je mimo sela sa željezničkom postajom, zatim odveslao na drugu obalu rijeke Kemi, pa poprijeko kroz šumu odjurio do Suukoskija. Usput je obim rukama trgao komade brezove kore sa stabala. Do mlina je stigao okupan znojem. Otrgnuo je zakovana vrata i jurnuo uz stube.
Iz drvene škrinje pokraj peći zagrabio je pun naramak suhoga triješća. Snažnim je kretnjama narezao klupko strugotina. Tad je sve odnio dolje, pa je između kamenova za krupicu i brašno, doneseno poslagao za potpaljivanje vatre. Cjepanice je poslagao rahlo, te je između nagurao strugotine i komade kore. Zatim je iz džepa izvukao žigice... Kresnuo je jednu, ali je bio toliko uzbuđen, da mu se ugasila u rukama, uzdrhtalim od bijesa.
Ogledao se uokolo... U tome je mlinu sve bilo poznato i pouzdano. Kamenje, zidni trupci, škrinje, spremnik za brašno... Kao da su svojega gospodara i vlasnika preklinjali za milost, nijemo mu stavljajući do znanja: ne spaljivati!
Huttunen ne pokuša ponovno. Prikupi sav pribor, zabaci pušku na rame i napusti mlin. Sveže drvo i strugotine baci na prtljažnik svoje dvokolice, pa skoči na sedlo poput izvidnika koji kreće na juriš.
- Prokletstvo, spalit ću cijelo selo! - objavi on muklim glasom.
Kundak puške lupao je o okvir dvokolice, dok se Huttunen vozio kroz središte sela. Viittavaarino imanje proleti u hipu, zatim Siponenovo, pa trgovina. Tamo je Huttunen usporio, namjerivši potpaliti Tervolin poslovni prostor... Ipak zaključi, taj je plijen previše sitan. Njegov je bijes težio većoj osveti. Zastao je tek ispred vatrogasnoga spremišta. Možda da tu započne?
No pogled mu odluta prema groblju s novom crkvom, najvećom zgradom u župi... I odmah se dosjeti!
- Spalim li to - promrmlja - tad će napokon naučiti svoje!
Odveze se preko groblja do glavnog ulaza u crkvu. Oko crkve je bilo sve tiho i pusto, a vrata je zatekao nezaključana. Huttunen unese drvo i strugotine. Odluči složiti drva za vatru ispred samoga oltara. Kundak je bučno lupao po podnim daskama, dok je Huttunen klečeći slagao drva. Odjek je odzvanjao prostranom crkvenom lađom.
Kad je hrpica drva bila složena, Huttunen ustane i počne opipavati džepove, tražeći žigice. Bijesan i željan osvete ogleda se po praznoj crkvi. Pritom mu pogled padne na sliku iznad otlara, koja je prikazivala raspetoga Isusa. Huttunen šakom priprijeti slici.
- I ti si mi neki mudrijaš! - uzvikne. - Zašto si me morao napraviti ludim?
Činilo mu se, kao da ga Isus gleda oštro u oči. Patnički izraz na licu Otkupitelja pretvori se prvo u čuđenje, pa zatim u popustljivu i strpljivu dobrotu. Otvorio je usta i započeo govoriti. Golema crkvena prostorija ponovno muklo odjekne, kad je rekao pustinjaku:
- Ne huli, Huttunene... Tvoj razum zapravo ne bi smio biti oštećen. U dopisnoj akademiji su ti dali dobre ocjene. Pametniji si od Viittavaare i Siponena zajedno... A i od pastora ove župe, koji je ipak mogao svoj um izoštriti i obrazovati studijem na akademiji. Taj mi je čovjek uvijek bio odbojan, on je napokon beznačajan čovjek, odvratan i običan pop.
Huttunen je slušao zapanjeno...! Zar je potpuno obolio i poludio, kad mu govori već i slika s oltara?
Isus pak nastavi blaže, ali ipak čujnim glasom:
- Svatko od nas treba nositi svoj križ, Huttunene... Ti kao i ja.
Huttunen prikupi svu svoju odvažnost...
- Ali, u mojemu je slučaju - odvrati Isusu - sve to ipak otišlo malo predaleko! Ovaj ukleti lov traje sad već skoro pola godine! Već tjednima se moram smrzavati tamo vani u pustoši, a prije toga sam morao čučati u Ouluu, u umobolnici... Zar i manje od toga nije dovoljno?
Isus kimne sućutno. Ali tad ukaže na svoja vlastita životna iskustva...
- Tvoje su tegobe sitne, Huttunene, uspoređene s onim što su meni svojedobno učinili ljudi....
Isusovo se lice smrkne, dok je razmišljao o prošlosti.
- Cijeloga života su me progonili... — nastavi tad.
- I napokon su me živoga pribili na križ. Pritom sam trebao nešto i podnijeti, Huttunene... Ti si ne možeš ni zamisliti, kako strahovito boli, kad nekome zabiju debele bakarne klinove kroz dlanove i stopala. Otisnuli su mi trnovu krunu na čelo i zatim podignuli križ. Najgore je bilo visjeti na križu... Ni jedan čovjek, koji nije bio raspet, ne može ni zamisliti te patnje.
Isus pogleda Huttunena ozbiljno.
- Ja sam čovjek, koji je za života mnogo propatio.
Huttunen spusti pogled i počne se zbunjeno poigravati s omotom žigica. Nije točno znao, što bi odgovorio Isusu...
- Ali, ako si ti, Huttunene - ponovno se javi Isus - najozbiljnije odlučio spaliti crkvu, tad to i učini, koliko se mene tiče. Ova zgrada mi se i onako nije sviđala, od samoga početka. Meni je milija stara crkva, tamo prijeko na brežuljku. Gradnja ove ovdje bila je obična preuzetnost. No ipak nemoj zapaliti vatru ovdje ispred samoga oltara. Pođi radije u sakristiju ili predvorje, vatra će se proširiti i odatle, s obzirom na to koliko je zgrada suha. I mogao bi još ukloniti pušku... Nije primjereno, ulaziti ovamo s puškom o ramenu i noseći naramak drva za potpalu. Unatoč svemu, ovo je ipak crkva.
Huttunen se pomalo zbunjeno prigne pred Isusovom slikom, prikupi svoje drvo za potpalu i odnese ga u predvorje. Tamo hitro potpali vatru. Strugotina i komadi kore planu veselo i poletno. Gust oblak dima počne se skupljati u predvorju i crkvenoj lađi.
Ubrzo je predvorje bilo toliko ispunjeno dimom, da je Huttunen morao otvoriti velika ulazna vrata. On se pak pipajući kroz dim, vrati u crkvu. Tamo je sjeo na jednu klupu i trljao si oči. Nikad ne bi pomislio, da ovako malena vatra može stvoriti toliko gust oblak dima. Vjerojatno je uzrok bila okolnost, što u crkvi nije bilo propuha.
Oblak dima pokulja kroz glavna crkvena vrata i počne se mimo vatrogasnoga tornja vući prema selu. Zveckajući vedrima, gasitelji su već hitali prema crkvi. Istodobno je Huttunen pokušavao raspiriti vatru u predvorju. Puhao je u pougljenjeno drvo, tako da se ražarilo i plamenovi ponovno izbiše. Dim ga je sve više tjerao na povlačenje u unutrašnjost crkve. Vani su se mogli čuti uzvici gasitelja. Oblak dima je u crkvi postao gušći, kad su pridošli ljudi počeli bacati vodu u predvorje. Vatra je počela šištati, a plamenovi ugasnuše.
Huttunen nije mogao vidjeti gasitelje, no sudeći prema glasovima, bili su vrlo brojni. Sad je morao pobjeći, jer toliko ljudi nije mogao zaustaviti čak ni s oružjem u ruci. Duboko udahne zrak, protrči kroz predvorje, kroz šištavu vatru i izravno na svjež zrak. Pušku je imao na ramenu, a dlanove ispred suznih očiju. Ljudi prestravljeno uzmaknu. Ubrzo je mogao ponovno vidjeti, pa je našao put prema groblju. Skakao je preko nadgrobnih spomenika, prebacio se preko živice i odbrzao u šumu.
Stigao je i načelnik Jaatila. Mogao je utvrditi, gašenje vatre je bilo uspješno. Kad ga izvijestiše, da je mlinar Gunnar Huttunen pokušao spaliti crkvu, načelnik objavi odlučno:
- Sutra odmah ujutro počinje velika potjera. Telefonom ću iz Rovaniemija pozvati vojnike i pse tragače.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Arto Paasilinna-Urlajući mlinar - Page 2 Empty Re: Arto Paasilinna-Urlajući mlinar

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 12:57 pm


Arto Paasilinna-Urlajući mlinar - Page 2 1663553


36


Progon počinje


Ujutro se na željezničkoj postaji zaustavio teretni vlak, što je bilo neobično. Na njegovome su kraju bila kola za stoku, na kojima se otvoriše dvostruka vrata. I van iskoči pola voda pograničnih izvidnika s kacigama na glavama. Sa sobom su imali veliki šator, poljsku kuhinju i dva psa tragača, tlz to je svaki čovjek bio naoružan strojnicom. Narednici su urlali, a izvidnici se postaviše u redove. Zapovjednik postrojbe, čvrst poručnik, podnese prijavak.
- Dobro došli, moja gospodo! - odvrati načelnik Jaatila. - Pred vama je teška i pogibeljna zadaća, ali se uzdam u vas i ponajprije u pse.
Načelnik ponudi poručniku cigaretu. Narednici su izvikivali zapovijedi, pa se izvidnici prestrojiše za pokret. Uz tutnjavu koraka postrojba se usmjeri prema obali rijeke, gdje ih je čekala skela. Viittavaarinoga konja upregnuše u top 44 za vojnički grah. Psi tragači i poručnik povezoše načelnika u automobilu. Životinje su nosile brnjice i bile su zasad bezopasne. Bili su to veliki ovčarski psi, gustoga krzna, a djelovali su neveselo i razdraženo. Poručnik potrepće jednoga psa i ponosno pojasni načelniku:
- Ovaj se zove Pogranični vrag, a drugi je Blessie. Dečki ne poznaju šalu.
Četvoronožni “dečki” ničim nisu prokomentirali ovu pohvalu.
S pristana skele vojnici se strojevim korakom zaputiše do športskoga igrališta u središtu sela. Tu se već okupila skupina mještana, opremljenih pucaljkama i naprtnjačama. Pribroji li se žene i djecu, što stajahu uokolo, na igralištu je bilo više ljudi nego na okružnome športskom natjecanju.
Načelnik je putem razglasa potjernicima izdao upute. Ljudima je podijeljena hrana, a uz to i zemljovidi. Seljaci se svrstaše u skupine od po deset ljudi. Sunce je sjalo blistavo, vrijeme je bilo prikladno za veliku potjeru. Seljaci dobiše sačmu za svoje pucaljke, a pogranični izvidnici napuniše spremnike svojih ubojitih strojnica.
- Stvar može ispasti usrano - primijeti jedan izvidnik.
- Ja smatram lov na jednoga čovjeka boljim, nego gašenje šumskoga požara - odvrati njegov drug iz stroja. - Prošli put za Ivanje trajalo je to neprekidno dva tjedna... Kad smo završili, svaki je od nas imao na licu sloj čađe debeo dva centimetra.
- U ratu sam nekoliko puta hvatao padobrance... Te luđake izvući iz šume, vjerojatno je nešto slično ovome.
Poručnik zapovijedi ljudima, neka začepe i poslušaju načelnikove naputke.
- Naglašavam još jedanput - zaključio je Jaatila svoj govor - čovjek kojega tražite je naoružan i krajnje pogibeljan. Ne preda li se odmah na prvi poziv, treba posegnuti za silom. Vi zasigurno razumijete, što time mislim.
Tad se okrene poručniku.
- Onako između nas... - reče mu. - Zapravo možete tog Huttunena ustrijeliti, čim se pokaže.
- Razumijem - bio je kratak, sažet, vojnički odgovor.
Potjernici se podijeliše u dvije skupine. Dvadeset seljana treba preuzeti šume istočno od rijeke Kemi, dok će glavnina biti skelom prebačena na drugu obalu, kako bi pročešljala divljinu na zapadnoj obali. Načelnik je pak kod željezničke postaje uredio zapovjednički stožer.
Kad je listonoša Piittisjarvi doznao o potrazi, uplašio se za svoju pecaru. Provezao se na dvokolici mimo postrojbe za potragu i pohitao do Huttunenovoga poštanskog pretinca. Dvokolicu je skrio u šumi, pa žurno nastavio pješice, kako bi spasio svoje postrojenje i istodobno opomenuo Huttunena. Prispjevši u okol, zatekao ga je praznog. Prigušeno je dozivao Huttunena, ali odgovora nije bilo. Odmetnik je, izgleda, bio negdje na rijeci, jer u okolu nije bilo njegove puške ni ribičkoga pribora.
Piittisjarvi rastavi svoj pogon za pripravu žestice, pa dijelove skrije ispod starih smreka. Iz rupe u močvari izvuče svoju posudu za žesticu, u kojoj je još bilo dobrih pet litara brije.
Na Huttunenovoj naprtnjači je ostavio upozoravajuću poruku:


“ Vojnici te traže posvuda, Huttunene. Briši što prije! Piittisjarvi. ”


Listonoša naprti posudu na leđa i žurno napusti okol. Procjenjivao je, stići će do glavne ceste prije nego potjernici prispiju na to područje. No sad se tražila brzina, nije bilo vremena čak ni za cigaretu. U najboljem slučaju, mogao si je priuštiti po gutljaj iz posude, a i to tek s vremena na vrijeme.
Bilo je to već drugi put ovoga ljeta, da je Piittisjarvi morao spašavati i otpremati svoju pecaru. Ako je prošli put morao trčati i žuriti, ovo sad je bila prava jurnjava. Listonoša je trčao preko mekanih močvara i kroz guste šume, s jednom jedinom misli u glavi: mora stići na drugu stranu glavne ceste, prije nego ovo područje postane nesigurno zbog nazočnosti vojnika.
No pogranični izvidnici su brzo i uvježbano oblikovali lančani stroj. Kretali su se bešumno kroz šumu, pa im je malen i oznojen listonoša uletio ravno u ruke. Pas tragač je zaurlao i zasigurno bi čovječuljka rastrgao na komade, da nije priskočio njegov vodič i stavio mu brnjicu. Piittisjarvija i njegovu posudu sa žesticom dopremiše u načelnikov zapovjedni stožer u selu kod željezničke postaje. Jaatila ga je kratko preslušao, pa ga je Portimo mogao smjestiti u zatvor. Žestica je hladnokrvno izlivena na tlo. Listonoši navališe suze u oči.
Popodne graničari nađoše Huttunenov okol. Uništiše ga i donesoše načelniku poruku, što ju je ostavio Piittisjarvi... Jaatila smjesta otpraši u zatvorsku ćeliju, pa tamo počasti listonošu sočnim udarcima odgojne palice, ispunjene olovom. Piittisjarvi je plakao i jadikovao, molio milost, ali uzalud. Načelnik je zahtijevao obavijesti o Huttunenu, ali je Piittisjarvi šutio. Pokazaše mu Huttunenovu prijepisku, od lekcija dopisne akademije do ljubavnih pisama i posljednje Happoline obavijesti. Na koji su način pošiljke dospjele u bjegunčeve ruke?
Sav zelen i modar od udaraca, Piittisjarvi ipak ostade hrabar...
- Možeš me i zatući - rekao je - ali prijatelja neću odati.
Listonoša je ustrajao, premda ga je načelnik ponovno isprebijao. Kad je pak načelnik bijesan napustio ćeliju, doviknuo je Piittisjarvi za njim:
- Takvome psetu neću odati poštanske tajne!
Načelnik dade pozvati Sanelmu Kayramo i podvrgne ju oštrom ispitivanju. No nije priznala ništa, premda joj je načelnik priprijetio progonom saveza poljoprivrednih udruga i pokrajinskoga poglavara. Zaplakala je i preklinjala za milost prema Huttunenu... Još je rekla, ako mu daju prigodu da sve pojasni, doći će dragovoljno iz šume. Načelnik zapamti te riječi... No istodobno se prijezirno okosi na savjetnicu.
- Hoćete li da vam kažam, što mislim o ženama, koje štite luđake? One su gore od kurvi!
U okolu na potoku Puukko su pse nahuškali na Huttunenov trag. Šibajući repovima, pojurili su i poveli vojnike uzvodno. Huttunenovi su tragovi bili još svježi, psi su se uzbudili i bučno su se probijali kroz grmlje. Pritom su režali i lajali, premda su im to njihovi vodiči zabranjivali.
Huttunen je udičario mušicama na potoku Puukko, na rubu jedne močvare. Ulovio je nekoliko lipena i upravo pomišljao na povratak u okol. Zapalio je cigaretu i potišteno se zagledao u vodu, koja je sporo protjecala. Radilo se o večeri... Huttunen odluči, pisat će Sanelmi Kayramo... Mora ju izvijestiti o posljednjim događajima. Sad, kad se mlin više ne može prodati, zasigurno bi bilo najmudrije napustiti ovo područje i povući se dalje prema sjeveru. I tamo si, duboko u pustoši, sagraditi kolibicu, pa u njoj prezimiti. Mora si istesati skije i napraviti bačve, prikupiti bobica i odstrijeliti ptica. Možda bi bilo dobro za zimu još i ustrijeliti jednoga jelena, pa meso osušiti na dimu.
Oštro odmetnikovo uho tad začuje pseći lavež, negdje dolje uz potok. Oslušnuvši pozornije, mogao je razabrati i tihe muške glasove. Podigne dalekozor i pogledom počne istraživati drugu obalu močvare. U svjetlu večernjega sunca zamijeti vojnike pod kacigama, u sivim odorama... Dva velika psa trčala su uzduž obale prema njemu. Nasluti, taj lov nema nikakav drugi cilj osim njega. Napuni pušku, ostavi ribički pribor i ulov na obali, pa istoga trena počne bježati. Odredište mu je bio malen brežuljak na drugoj strani močvare.
Psi ubrzo stigoše do mjesta gdje je Huttunen udičario, pa navališe na ribu. Huttunen podigne pušku i tražilo usmjeri na jednu životinju. I pritisne okidač... Pas tragač zacvili i klone mrtav na tlo. Izvidnici se smjesta baciše u zaklon. Drugi pas potrči preko močvare prema brežuljku, gdje je Huttunen vrebao s karabinom uz obraz.
Kad se pas približio na pedeset metara, Huttunen ustrijeli i njega. Pas je pao na bok i ostao ležati. Pogranični izvidnici se razmjestiše u lančani stroj, pa jurnuše na Huttunenov brežuljak. Jedan od njih je iz svoje strojnice ispalio kratak slijed hitaca.
Huttunen pobježe prema sjeveru. Trčao je, najbrže što je mogao, pomislivši kako će se njegovi progonitelji morati prokleto namučiti, žele li ga uhvatiti živog.
Cijele su noći vojnici jurili po dviljini, ali nisu našli ni najmanji Huttunenov trag. Pred jutro su svi ljudi povučeni u okol, kamo je Viittavaara svojim ljetnim sanjkama dovukao poljsku kuhinju. Nakon što je podignut zajednički šator, umorni vojnici i seljaci se smjestiše, kako bi jeli i odspavali.
Mrtvim psima tragačima svezaše noge i objesiše ih na motku. Četvorici ljudi je naređeno neka trupla odnesu u selo. Kad je umorna povorka prispjela u načenikov zapovjedni stožer, Jaatila frkne, gledajući pse...
- Trebaju li možda trupla biti pokopana na groblju? - upitao je podrugljivo.
Pogranični poručnik je bio srdit.
- Ostavi se izrugivanja - rekao je. - Ipak smo našli luđakov okol.
Poručnik zapovijedi neka pokopaju pse. Pogranični izvidnici iskopaše jamu uz jedno račvište putova, pokraj transformatorske stanice. Blizu tog mjesta bila je kuća seljaka Rastija, gdje je upravo započinjala večernja molitva. Odjek tihoga pjevanja dopirao je do mjesta gdje su vojnici kopali. Poručnik prokune.
- Završite to brzo! - uzviknuo je. - Ovi još pjevaju psalme! Kakvoga li prokletog kraja...
Unutra u kući je govorio svjetovni propovjednik Leskela i molio za Huttunena:
- Dragi Bože, uzmi mlinara Huttunena što prije na nebo, ili dopusti da padne u ruke vojnicima. U ime krvi i mesa Isusa Krista, amen!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Arto Paasilinna-Urlajući mlinar - Page 2 Empty Re: Arto Paasilinna-Urlajući mlinar

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 12:58 pm

Arto Paasilinna-Urlajući mlinar - Page 2 1663269


37


Zasjeda


Tri su dana i tri noći vojnici i župljani pročešljavali divljinu, ali bez ikakvoga uspjeha. Tad se seljaci šutke vratiše na svoja imanja, objesiše puške na zid i posvetiše se svojemu poslu. Pogranični izvidnici srušiše svoj šator, te dadoše poljsku kuhinju otpremiti na željezničku postaju, gdje svoju opremu ukrcaše u kola za stoku. Bez i najmanje pozornosti ili buke, kola su spojena na teretni vlak što je odlazio prema sjeveru. Parnjača je zapištala, pa se vojnici odvezoše...
Na veliku potragu je još podsjećao samo urušen zemljani humak u selu pokraj željezničke postaje, uz račvište putova, pokraj transformatoske stanice. Ispod zemlje počivala su dva hrabra vojnička psa. Malena su djeca te jeseni nekako stekla naviku, svake nedjelje dolaziti na grob tih pasa, gdje bi pjevala cionske psalme, one iste koje je propovjednik Leskela prigodno davao pjevati u domovima njihovih roditelja, za uobičajenih kućnih pobožnosti.
Jedanput na dan bi načelnik Jaatila odlazio u zatvorsku ćeliju, kako bi listonošu Piittisjarvija počastio obrokom batina. No taj je trud bio uzaludan. Žilavi listonoša je hrabro i odvažno podnosio udarce, pozivajući se na nepovredivost poštanske tajne.
Budući da se Huttunena nije moglo uhvatiti silom, načelnik se domisli lukavštini. Pozove savjetnicu Sanelmu Kayramo i priopći joj, vlasti su sad odlučile pomilovati Huttunena. No taj mora, prije toga, izaći iz šume.
- Odmah trebamo poći u ćeliju listonoši Piittisjarviju - rekao je užurbano - pa mu povjeriti neka Huttunenu dostavi moje pomilovanje, u kojemu je sve to službeno potvrđeno. Prisižem vam, sablazni vašega mlinara neće imati nikakvih posljedica. Bit će mu odmjerena malena novčana kazna, inače ništa drugo.
Načelnik tad sastavi dopis Gunnaru Huttunenu. Savjetnica još dodatno dopiše pisamce, u kojem je zamolila mlinara, neka dođe u selo i preda se vlastima. Sve što se dogodilo, bit će mu oprošteno.
Zatim smjesta pođoše zajedno Piittisjarviju, kako bi ga potaknuli neka dostavi pismo.
Piittisjarvi se ponajprije bojao stupice. Ali kad je načelnik ispod dopisa o pomilovanju utisnuo službeni pečat i omotnicu osigurao pečatnim voskom, listonoša je naposljetku povjerovao u pobjedu prava i pravednosti. Obećao je, isporučit će pošiljku... Tek je zahtijevao da to učini osobno, kako nitko ne bi doznao, kamo ju je odnio.
Načelnik je pripravno pristao na taj uvjet. Ubrzo je u ćeliju donesen i velik pladanj s loncem iz kojega se pušio složenac. Piittisjarvi je dobio i omot cigareta, a poslije objeda je iz sela došla maserka, kako bi mu u leđa utrljala liniment. 45 Jer, načelnikova odgojna palica ispunjena olovom ostavila je za sobom crne, žareče masnice... Navečer, kad se spustila tama, otvorena su vrata ćelije, pa je Piittisjarvi smio izaći na slobodu, kako bi isporučio povjerene mu pošiljke...
Načelnik je za Piittisjarvija osigurao jako uhođenje. Pošao je osobno, povevši slugu Launolu i Viittavaaru. Slijedili su listonošu do poštanske postaje, pa zatim bešumno kroz šumu, kad je pošao prema Huttunenovome poštanskom pretincu. Piittisjarvi je zirkao uokolo, provjeravajući je li sam, ali nije zamijetio svoje pratitelje. Pa je odnio pisma do sandučića i, ništa ne sluteći, vratio se na glavnu cestu.
Čim je na taj način otkrio položaj poštanskoga pretinca, listonošu odmah uhitiše. Bez i najmanjega obzira ga odvukoše u zatvorsku ćeliju, a pritom nije pomagao nikakav prosvjed. Batina ovaj put ipak nije dobio, jer je načelnik žurio da pođe vrebati uz poštanski sandučić.
Dan i pol su načelnik i ostali ljudi nadzirali odmetnikov poštanski sandučić, prije nego se klopka zatvorila... Krajnje izgladnjeli Huttunen se pojavio oko pet ujutro, kako bi pogledao ima li što u pretincu. Sluga Launola, koji je tad stražario, dojavi to odmah načelniku.
Huttunen se približavao vrlo oprezno, no budući da je šuma izgledala pusta i napuštena, napokon se usudio otvoriti sandučić. Pročitao je više puta pisma što ih je dobio od načelnika i savjetnice. Kad je shvatio čudesne ponude, smirio se i pribrao. I premda je bio smrtno iscrpljen, činilo mu se kako iz pisama izrastaju nova volja za životom i nova snaga. Pošao je u klopku.... Izvidnici su mogli navaliti.
Huttunen je spremio pisma i pošao prema glavnoj cesti. Usmjerio se k riječnoj obali, no jedva je prešao nekoliko koraka, kad ga progonitelji zgrabiše s obje strane... Odmetnik je bio potpuno zatečen, te se nije stigao snaći, a već je bio srušen na zemlju. Smjesta su mu svezali ruke i noge. Načelnik ga je nekoliko puta žestoko opleo odgojnom palicom po leđima, tako da su mu zapucketale lopatice. Viittavaara dovede svojega konja, pa je ubrzo cesta zatutnjala pod kopitima staroga ždrijepca. Huttunen je vezan ležao u kolima, a načelnik i Viittaavara su sjedili na njemu i tjerali konja. Kad su stigli do skele, konju je gubica bila zapjenjena, te se sav pušio od jurnjave u propanj. Huttunen je ležao nepomično, tužno gledao u nebo i nije rekao ni riječ.
Vijest o uhićenju odbjegloga mlinara već je telefonom obišla selo... Kad je skela prispjela na drugu obalu, tamo je već čekalo natiskano mnoštvo. Seljani su, odahnuvši i s pobjedničkim osjećajem, zurili u svezan, pogibeljan teret na kolima. Dovikivali su Huttunenu, je li još uvijek raspoložen za urlanje ili zvonjenje crkvenim zvonima? Ili, je li ponovno došao potpaliti crkvu ili opljačkati banku, ovaj put kako treba, s konjem i kolima?
Takhumaki, ravnatelj pučke škole, donio je kameru. Zaustavio je konja, kako bi napravio snimak. Napravio si je mjesta u mnoštvu, pa zamolio načelnika neka uzme uzde u ruke, kako bi se na fotografiji moglo vidjeti konja, načelnika, kola i svezanoga uhićenika. Huttunen okrene lice na stranu, ali mu smjesta priđe sluga Launola i silom pritisne glavu, kako bi bila pod pravim kutom za snimanje. Kad je zaslon škljocnuo, Huttunen zatvori oči. Poslije svečanosti načelnik preda uzde Viittavaaari, koji udari konja po zadnjici. Kola krenu i odvezu Huttunena do zatvora, gdje ga odnesoše u ćeliju.
Načelnik zapovijedi Portimu neka i on uđe u ćeliju, gdje je morao sjesti pokraj Huttunena, na betonsku klupu. Zatim je načelnik lisicama svezao obojicu, sklopivši ih oko Portimove lijeve i Huttunenove desne ruke. Tek poslije toga, odvezao je užad s Huttunenovih ruku i nogu. Ostavio ih je obojicu u ćeliji, međusobno povezanih rukama, pa je na odlasku još jednaput provirio kroz otvor i rekao Portimu:
- Ostat ćeš ovdje i paziti na luđaka.
Zaklopac se zatvorio, a načelnikovi se koraci udaljiše prema njegovome uredu...
Portimo i Huttunen ostadoše sami...
- Tako smo opet na istome, Kunnari - tužno reče redarstvenik.
- Nevolje se eto događaju... - odvrati mlinar bezbojnim glasom.
Ujutro načelnik naloži neka uhićenika i njegovoga čuvara dopreme u ured. Nazočni su bili još i Siponen, Viittavaara i Ervinen. Načelnik uruči Portimu liječnikov dopis. Bila je to Huttunenova uputnica za duševnu bolnicu u Ouluu. Uz to mu je predao i popratne isprave za vožnju željeznicom. Portimo preuzme isprave. Pritom se ipak nije mogao uzdržati od primjedbe...
- Čak i jedan načelnik bi trebao održati svoju riječ - napomenuo je. - Pogrješno je, Kunnarija ponovno otpremiti u Oulu.
- Mir! - drekne načelnik. - Obećanja data duševno poremećenima ne obvezuju vlasti. Ti pak začepi usta, Portimo, brini se za svoj posao. Vlak polazi u jedanaest, a prije toga će Huttunen dobiti nešto za jelo. Putovat ćete u kolima provodnika vlaka, a ti si Portimo odgovoran za ovoga čovjeka.
Ervinen pogleda Huttunena podrugljivo.
- Ovo je bilo dugo i veselo ljeto, Huttunene - rekao je uhićeniku. - Ali sad je prošlo... Kao liječnik, mogu ti prisegnuti, nikad više nećeš imati prilike u ovoj župi izvoditi svoje psine i ludorije. Na uputnici piše, da si neizlječivo duševno bolestan, sve do smrti. Urlanju je za uvijek došao kraj, Huttunene.
Huttunen iznenadno počne režati i pokazivati zube. Spustio je glavu i toliko se mračno zapiljio u ljude nazočne u prostoriji, da su seljaci i liječnik uzmaknuli, a načelnik je izvukao pištolj iz pretinca u pisaćem stolu. Portimo je počeo umirujuće govoriti Huttunenu, pa ga je s mukom uspio smiriti. No još dugo je mlinar režao, poput vuka stjeranog u tjesnac. Oči su mu se žarile od prigušenoga bijesa.
Obojica su automobilom odvezeni do Portimove kuće. Tamo je Huttunen dobio svoj posljednji obrok. Portimova je žena ispekla ribu. Uz to je iznijela hladno kiselo mlijeko i svježe ispečene lepinje s pravim maslacom. No koncu je još bilo i kolača sa sirom i jajima. Huttunen i Portimo su jeli jedan uz drugoga, prvi lijevom, a drugi desnom rukom. Načelnik je nestrpljivo pratio odvijanje objeda.
- No, brže, brže! - rekao je. - Idemo!
Zatim se okrenuo domaćici...
- Zašto posebno pečete kolač s jajima - upitao je - za duševno poremećenoga uhićenika? Taj ste si trud mogli prištedjeti. Moramo uhvatiti vlak. Ta priča mora biti skinuta s dnevnoga reda, što je brže moguće.
Tad je ušla savjetnica iz poljoprivredne udruge Sanelma Kayramo. Plakala je cijelu noć... Bez riječi priđe Huttunenu i položi mu dlan na ramena. Zatim se okrene načelniku i odmjeri ga strašnim pogledom.
- A ja luda... - rekla je slomljenim glasom - vjerovala sam jednome izdajniku.
Načelnik pročisti grlo, nastojeći da to zvuči službeno... No djelovalo je zbunjeno. Požurivao je na polazak. Portimo i Huttunen ustanu. Mlinar svojom ljevicom stisne Sanelmin dlan, pogleda ju u oči i pođe za Portimom iz kuće.
Vani se Portimo oprosti od svoje žene. Zatim je poveo Huttunena do dvorišne zgrade i zviždukom dozvao svojega psa. Pas obučen za lov na medvjede, blijedo-sivoga krzna, cvileči dotrči svojemu gospodaru, skoči na njega i poliže mu lice. Polizao je i Huttunenove obraze, jer se i on mogao prignuti, zbog lisica...
- Gospode Bože! - frkne načelnik razdraženo. - Zar se moraju opraštati još i od svojih živina!
Portimo i Huttunen sjednu u automobil. Vrata se zalupiše, pa vozilo krene. Automobil je usmjerio ravno do skele, gdje su već stigli oni najbrži na dvokolicama. Na željezničkoj postaji čekalo je veliko mnoštvo... Cijela je župa htjela vidjeti, kako otpremaju Huttunena na posljednje putovanje u Oulu.
Načelnik se raspita kod predstojnika postaje, je li vlak točan. Odgovor je bio potvrdan...
- I zašto onda nije tu? - upita Jaatila.
- Sasvim na minutu točno - odvrati željeznički činovnik - vlakovi ne dolaze nikad.
Tad je vlak ipak ušao u stanicu. Teška parnjača se zaustavi. Huttunena i Portima odvedu do provodnikovih kola, gdje obojica istodobno uđu. I već se parnjača oglasila žviždukom, pa vlak trgne. Huttunen je stajao na otvorenim vratima, a iza njega se moglo vidjeti obrise stražemeštra Portima. Vlak se odkotrlja mimo okupljene svjetine. Huttunen otvori usta, pa iz njih provali silovit urlik... Kraj toga je fićukanje vlaka zvučalo poput bijednoga, jadnog piskutanja. Gledateljstvo se prestravi...
Provodnikova kola su prošla mimo promatrača, te su još mogli vidjeti kako se na njima zatvaraju vrata. Skretnice na kraju postaje zaškripješe i vlak se udalji. Tek kad je potpuno utihnulo klopotanje kotača, mnoštvo se počne razilaziti. Odvojeno od ostalih otišla je s postaje Portimova žena, podupirući savjetnicu Sanelmu Kayramo. Savjetnica iz poljoprivredne udruge je plakala.
Načelnik se uspeo u automobil i odvezao. Predstojnik željezničke postaje smota svoju zelenu zastavicu i promrmlja:
- Ovdje je bilo više ljudi, nego prošli put na dočeku pokrajinskoga poglavara.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Arto Paasilinna-Urlajući mlinar - Page 2 Empty Re: Arto Paasilinna-Urlajući mlinar

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 12:58 pm

Arto Paasilinna-Urlajući mlinar - Page 2 1661948


38


Vuk i pas


Saznalo se, Huttunen i Portimo se nikad nisu pojavili u duševnoj bolnici u Ouluu. Načelnik Jaatila ih je dao potjernicom tražiti po cijelo] zemlji, no njihov nestanak nije nikad bio pojašnjen. Čak ni Interpol nije mogao podastrijeti nikakve podatke o toj dvojici...
Te je jeseni savjetnica iz poljoprivredne udruge Sanelma Kayramo, uselila kod Portimove žene kao podstanarka. Njih su dvije započele voditi zajedničko kućanstvo, pa su zahvaljujući povoljnoj ponudi povrća donekle izlazile na kraj. Za najteže muške poslove dolazio je u kuću Piittisjarvi, koji je sad imao obilje vremena, jer su mu oduzeli službu listonoše.
U listopadu je utekao sivi Portimov pas i iščeznuo u šumama. Kad je stigla zima, nađoše njegove tragove u močvari Reutu. Tamo vani on nije bio sam, već mu se pridružio jedan velik vuk. Sudeći po tragovima, bio je to usamljen mužjak. U mraznim i jasnim noćima, s brda Reutu dopiralo je žalosno vučje zavijanje i urlanje, a pokatkad bi se uz to čulo i tužan lavež Portimovoga psa za lov na medvjede.
Po selu se pričalo, vuk i pas noću dolaze sve do kuća. Neki su kazivali, savjetnica iz poljoprivredne udruge i redarstvenikova žena ih potajno hrane...
Prije Božića se utvrdilo, vuk i pas su upali u Siponenov kokošinjac. Svih dvadeset kokoši bilo je mrtvo...
Kad je Viittavaara tijekom korizmenoga tjedna zaklao utovljenu svinju, pa ju ofurenu objesio na gredu u štaglju, ova je nestala tijekom noći. U štaglju su nađeni svježi tragovi jednoga vuka i jednoga psa... Zaklana svinja nije nikad nađena.
Te zime dva čupava druga iznenadiše načelnika Jaatilu i liječnika Ervinena na jednome jezercu u močvari Reutu. Njih su dvojica pošli udičariti kroz rupu na ledu, kad su iznenadno vuk i pas navalili na njih iz šume. Načelnik i liječnik bi loše prošli, da im nije uspjelo uzverati se na borove pokraj jezerceta. Vladao je oštar mraz. Strahovito režeči, vuk i pas su držali tu dvojicu dan i pol zatočene na drveću. Požderali su im hranu iz naprtnjača i odkotrljali termosice u rupu na ledu. Načelniku se ruka kojom tuče smrznula sve do lakta, a liječniku nos. Najvjerojatnije bi i skončali na injem prekrivenim borovima, da ih napokon neki dobroćudan šumski radnik nije oslobodio iz njihovoga jadnog položaja.
Seljanka Siponen je uobičajila, svake nedjelje odlaziti u crkvu. Budući da je još uvijek tvrdila da je uzeta, morao je sluga Launola svaki put uprezati konja. Seljanku bi nosili iz sanjki u crkvu, pa bi je smjestili sprijeda na klupu. Tamo je zahtijevala mjesta kao za pet običnih posjetitelja bogoslužja, no to je sirotoj nepokretnoj ženi bilo omogućeno, bez ičijega prosvjeda.
Tijekom jedne od tih vožnji u crkvu, mršav vuk i kudrav pas napali su sanjke na ledu rijeke Kemi. Konj se uplašio i slomio rudo, pa se sanjke prevrnuše. Sluga Launola je gromko proklinjao na leđima kljuseta. Debela seljanka je ležala u snijegu, izložena čupavim napadačima. Ona tu nesreću ne bi preživjela, da na svojim tustim batovima nije odjurila i sklonila se u sigurnost skelarove kućice... Tragovi bijega sirote uzete žene, što ostadoše utisnuti u snijeg i led na rijeci Kemi, pobudiše opće divljenje. Osobito su bili ushićeni krugovi što su se zanimali za šport.
Muškarci iz župe su pokušavali svim mogućim sredstvima ubiti vuka i psa... Ali im nikad nisu ušli u trag. Obje su životinje bile previše lukave i drske. Bile su i međusobno dobro uigrane, pa su činile divalj i zastrašujući dvojac.
Kad bi pak noću, pri jakome mrazu, s brda Reutu dopiralo do sela prodorno vučje urlanje, ljudi bi odmahivali glavama i govorili:
- Tja, Huttunen je zvučao nekako prirodnije.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Arto Paasilinna-Urlajući mlinar - Page 2 Empty Re: Arto Paasilinna-Urlajući mlinar

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 12:58 pm

O piscu i djelu


Arto Paasilinna

Urlajući mlinar


Arto Paasilinna (Kittila, Laponija, 1942.) zasjao je na finskome književnom nebu prije tridesetak godina novelom Starac Alpi, lovac na medvjede. Za razliku od većine ostalih književnika, Arto Paasilinna nikad nije studirao književnost. Kao momak radio je u laponskim šumama, no nije dugo ostao drvosječom. Završio je neku večernju školu i zaposlio se u lokalnim novinama. Čini se da je tada pronašao pravi posao za sebe. Kasnije je surađivao i u najpoznatijim helsinškim časopisima.
Prema svojedobnim istraživanjima, finski se književnici dijele u dvije skupine. Prvi su oni čija djela tiskaju uvaženi literarni časopisi, a drugi su oni koje Finci čitaju. Arto Paasilinna je u skupini pisaca o kojima nitko ne piše eseje, ali koje ljudi uvelike čitaju. Dosad je napisao skoro 40 romana. Djela su mu prevedena na 20-ak jezika, a najčešće su prožeta humorom. Samo u Finskoj tiskano ih je više od milijun primjeraka.
Arto Paasilinna običava svoj književni rad započeti 1. rujna svake godine. Na dan redovito natipka 5 do 7 stranica teksta. Tako do konca godine završava sirov rukopis. U veljači piše novu inačicu, a početkom svibnja rukopis je spreman za nakladnika. Ljeti odlazi u pismohrane i knjižnice te mnogo putuje. Paasilinna često stvara u Portugalu. Ne zna portugalski, a ni ne smeta ga nepoznat jezik.
Premda piše brzo i pokatkad zabavno, Paasilinna nije puk zabavljač. Njegov je humor britak i najčešće zajedljiv. Često se obara na birokraciju. Takva je knjiga npr. Godina zeca, 46 jedno od njegovih najpoznatijih i najprevođenijih djela. Prije nego što se latio tog rukopisa, autor je prodao čamac, unajmio ladanjsku kuću i osluškivao ptičji poj. Prije dva desetljeća je Godina zeca prevedena na francuski. Knjiga se kiselila dvije godine u ladici francuskog nakladnika, da bi kasnije postala bestseller. Francuzi su mu dosad preveli četiri romana. A na sajmu knjiga u Bordeauxu Godina zeca dobila je veliku nagradu. Autor je za istu knjigu dobio i talijansku književnu nagradu Giuseppe Acerbi.
Nakon toga "otkrili" su ga i u drugim zemljama. Tako mu je veći broj romana preveden na engleski, njemački i ostale jezike. Prvijenac na hrvatskome jeziku bila je spomenuta Godina zeca, dok je Urlajući mlinar drugi roman preveden na naš jezik. obrada ßäןʞãñdö:wñ.lô.ãd.
Treba ipak reći, Urlajući mlinar mu je zapravo najpoznatije djelo. U njemu ocrtava sraz okoštale seljačke sredine s pridošlicom, koji se baš ne uklapa u njihov ustaljen način života. Na izgled malene razlike buknu u silovit sukob, u kojemu nitko ne ostaje pošteđen. Ljudske sudbine, na izgled toliko jednostavne, počinju se ispreplitati i komplicirati, da bi se pokazalo zaleđe zbivanja, pravi odnosi i naravi ljudi... Unatoč dramatičnoj priči, Paasilinna neprestance zadržava svoj osobit smisao za humor, ma koliko taj pokatkad bio jedak i gorak. Po svom običaju, priču završava izletom koji pomalo prelazi granicu mogućega, donekle u skladu s tajanstvenom prošlošću svoje domovine, na neki način pretapajući želje u stvarnost.
Nadamo se da će hrvatski čitatelji povoljno ocijeniti i ovo drugo djelo nama malo poznatoga, ali u svijetu popularnoga pisca.


D. Balagović, S. A. Szabo
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Arto Paasilinna-Urlajući mlinar - Page 2 Empty Re: Arto Paasilinna-Urlajući mlinar

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 12:58 pm


1⇒ suu znači ušće, a koski brzac; prema tome, “brzaci kod ušća”.
2⇒ Kemi - rijeka koja iz jugoistočne Laponije teče u krajnji sjeveroistočni kut Botničkoga zaljeva. Finci rijeke nazivaju s dodatkom “joki”, što i znači “rijeka", pa tako na zemljivodima stoji npr. Kemijoki. Na ušću rijeke Kemi je i istoimeni grad Kemi.
3⇒ Laponija - pokrajina na sjeveru Skandinavskoga poluotoka, zahvaća Finsku, Norvešku i Švedsku.
4⇒ Tervola - mjestašce južno od rijeke Kemi; Paasilinna se i na taj način šali u svojoj pripovijesti, dajući ljudima imena mjesta s područja gdje se priopovijetka zbiva. Tako je još nazvao stražmeštra Portimo, listonošu Piittisjarvi... - kao što će se kasnije vidjeti.
5⇒ Satakunta, Laitila, Kiikoinen - mjesta na jugozapadu Finske, sjeverno od Turkua.
6⇒ leming - sjevernjačka životinja nalik poljskome mišu.
7⇒ Portimo - mjestašce južno od rijeke Kemi; još jedan lik kojemu je Paasilinna dao ime prema jednome od mjesta s područja gdje se priopovijetka zbiva. No bit će ih još takvih...
8⇒ izgovara se (približno) Sonelmo Kejreme.
9⇒ Riihimaki - izgovara se Riihimeki; gradić 70-ak km sjeverno od Helsinkija.
10⇒ A i O - prvo i posljednje slovo grčkoga alfabeta; mi običavamo reći alfa i omega.
11⇒ zasićena žuta boja koja pomalo vuče na smeđe; no to je istodobno i naziv za vrstu željeznoga oksida takve boje, rudu od koje se boju i dobiva. Boja može vući i na crveno.
12⇒ Oulu - veći grad u sjeveroistočnome kutu Botničkoga zaljeva, središte istoimene pokrajine.
13⇒ Kemi - gradić u Laponiji, u sjeveroistočnom kutu Botničkoga zaljeva,
Liedakalle - mjesto blizu Kemija.
14⇒ Rovaniemi - grad u unutrašnjosti Laponije, stotinjak kilometara sjeveristočno od završetka Botničkog zaljeva.
15⇒ Sv. Mihael - 29. rujna; Miholje
16⇒ Sv. Ivan - 26. lipnja; Ivanje
17⇒ Karelija - pokrajina na granici Finske i Rusije. Često poprište međusobnih sukoba, danas je podijeljena između te dvije zemlje.
18⇒ rastrojenost, koja može nastupiti zbog raznih uzroka.
19⇒ Posio - selo stotinjak kilometara jugoistočno od grada Rovaniemija, a isto toliko i istočno od obale Botničkoga zaljeva.
20⇒ Heinapaa - (čita se, približno: Heinepee) gradska četvrt u Ouluu.
21⇒ Runeberg, Johan Ludwig - (1804-1877) finsko-švedski pjesnik, autor nacionalne finske himne.
22⇒ Sven Dufva - junak iz jedne od Priča zastavnika Fanricha Stahla, iz pera J. L. Runeberga.
23⇒ Raahe, Kokkola - lučki gradovi na finskoj obali Botničkoga zaljeva, južno od Oulua.
24⇒ Kajaani - grad u pokrajini Oulu, nepunih 200 km jugoistočno od Oulua.
25⇒ Jyvaskyla - (čit. Jiveskile) grad u središnjoj Finskoj, oko 300 km sjeverno od Helsinkija.
26⇒ Tornio - rijeka na samome dnu Botničkoga zaljeva, istodobno i granica između Švedske i Finske. Na ušću rijeke (Tornionjoki) leži istoimeni grad Tornio.
27⇒ Syvari - jezersko područje 20-ak km sjeverozapadno od grada Kuhmo, u istočnome dijelu pokrajine Oulu, blizu ruske granice.
28⇒ Lintu - (fin.) ptica
Hukka - (fin.) vuk
29⇒ Piittisjarvi - mjestašce jugozapadno od rijeke Kemi; još jedan lik nazvan po imu mjesta s područja gdje se pripovijetka zbiva
30⇒ Hipokrat - grčki liječnik s otoka Kosa (V-IV. st. pr.Kr.); po njemu je nazvana liječnička prisega. Prema tome, u ovome slučaju: liječnička prisega o djelovanju i tajenje podataka o bolesniku i njegovoj bolesti.
31⇒ poker se igra na više načina; jedan od njih je da su dvije ili tri karte otvorene na stolu, dok su preostale okrenute licem na dolje.
32⇒ Tris - slog karata u pokeru, tj. tri iste (npr. tri asa, tri kralja, tri dame itd.).
33⇒ skala u boji - slog karata u pokeru, svih pet iste boje nanizanih po redu, npr. desetka, dečko, dama, kralj, as.
34⇒ in flagranti (lat.) - na djelu.
35⇒ pinč - vrsta malenoga (uglavnom kućnog) psa.
36⇒ akademija - izvorno škola koju je utemeljio starogrčki mudroslov Platon; u današnjem smislu visokoškolska ustanova ili udruga najviših znanstvenih i umjetničkih stručnjaka, a tek se rjeđe rabi i za naziv srednje škole. Dakako, ovdje je to dopisna škola, no kao što je to slučaj i kod nas, obrazovne ustanove rabe bombastične nazive kako bi privukle polaznike. Zato je ostavljeno Dopisna akademija, a ne škola, jer je tako i u izvorniku.
37⇒ Plavokosa Johanna - marka pučke kave u Finskoj.
38⇒ psihastenija - živčana bolest koju obilježava krajnja neodlučnost, nesigurnost, potištenost, utučenost, sklonost neobičnim zamislima i umišljanjima...
39⇒ psihopat - duševno rastrojen čovjek, umobolnik.
40⇒ aspiracija - izgovaranje suglasnika s dodatnim prizvukom “h", primjerice ph, dh, kh i sl.
41⇒ isplata (franc.)
42⇒ prodavanje nedospjelih mjenica s odbijanjem pripadajućih kamata.
43⇒ Kiiminki - selo 20-ak km sjeveroistočno od grada Oulua, na istoimenoj rijeci.
44⇒ u izvorniku stoji “Gulaschkanone”, tj. gulaš-top ili top za gulaš; izvrstan izraz, koji se na žalost ne može prikladno prevesti na hrvatski. Ipak, da bi se barem malo očuvalo tu dozu humora, prevedeno je “top za vojnički grah", a ne tek “poljska kuhinja”. Naime, kod nas pojam vojničkoga kuhanja nije gulaš, nego grah.
45⇒ liniment - mazilo, tekući lijek što se utrljava u kožu; sadrži sapune, masna ulja ili masti, te druge ljekovite tvari otopljene u žesti ili eteru.
46⇒ objavljeno u izdanju Naklade Szabo A3 data; Književni krug POVRH DUGE, Kolo 1, Knjiga 2, Zagreb 1999.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Arto Paasilinna-Urlajući mlinar - Page 2 Empty Re: Arto Paasilinna-Urlajući mlinar

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu