Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 Empty Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 9:42 am

First topic message reminder :

Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 Istori10

Kultni pisac kojeg krasi vrhunska literarna odnjegovanost, širina ideja i vrcavost njihovog razrešenja.

Po mišljenju izdavača, Istorija svijeta u 10 1/2 poglavlja je najbolje Barnsovo djelo na kojem su engleski krtičari lomili koplja u nemoći da odrede njegovu žanrovsku pripadnost.

Hvatajući se u koštac sa istorijskom faktografijom, Barns je dopisao veliku fusnotu istoriji, duhovito se poigravajući sa njom i dosežući s pokrićem do sarkastičnog.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 Empty Re: Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 9:49 am


Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 0_caf60_522429cb_orig



II


Šta je uopšte Jona tražio u kitovoj utrobi? Kao što se može i očekivati, tu nešto zaudara na trulu ribu.
Počelo je to kada je Bog naložio Joni da propoveđa protiv Ninevije, mesta koje je i pored dotadašnjih Božjih uspeha u sravnjivanju poročnih gradova sa zemljom i dalje — uporno i neobjašnjivo — bilo poročan grad... Jona, kome se zadatak nije dopao iz nejasnih razloga koji su možda imali neke veze sa strahom da će ga raskalašni Ninevljani nasmrt kamenovati, pobeže. U Jopi se ukrca na brod za Tarsis, u Španiji, najudaljenije mesto u tada poznatom svetu. Dakako, nije shvatio da Gospod tačno zna gde se on nalazi, štaviše da su vetrovi i valovi istočnog Mediterana pod njegovom izvršnom vlašću. Kad se razduva oluja neuobičajene žestine, mornari, budući sujeveran svet, kockom odlučivaše ko je od prisutnih na brodu uzrok tog zla, i Jona izvuče kratku slamku, polomljenu dominu ili pikovu damu. Smesta ga baciše preko palube, a onda ga, takođe smesta, proguta velika riba ili kit, koga Bog beše uputio preko pučine upravo sa tom namerom.
U kitovoj utrobi, Jona se tri dana i tri noći molio Bogu i tako se uverljivo zaklinjao u svoju buduću poslušnost da je Bog ribi naredio da pokajnika izbljuje. Kada ga je Svevišnji sledeći put poslao na dužnost u Nineviju, nije ni čudo što je Jona učinio kako mu je rečeno. Žigosao je opaki grad, govoreći kako tek što nije sravnjen sa zemljom, kao i svi drugi opaki gradovi istočnog Mediterana. Na to su se razbekrijani Ninevljani pokajali, baš kao i Jona u kitovoj utrobi; na to je Bog odlučio da ipak poštedi grad; na to se Jona neverovatno iznervirao, što je bilo sasvim prirodno od čoveka koji se toliko namučio da prenese poruku o uništenju da bi na kraju Gospod, i pored dobro poznate, štaviše istorijske, sklonosti ka razaranju gradova, prevrnuo ćurak i predomislio se. I kao da ni to ne beše dovoljno, neumorno se trudeći da dokaže da je glavni, Bog sad tresnu svog poslušnika nekom nebuloznom poukom. Prvo učini da izraste nekakva tikva da Jonu zaštiti od sunca (pod „tikvom” se navodno podrazumeva nešto poput ricinusove biljke ili Palma Christi, koja brzo raste i čije lišće pruža zaštitu); a onda, prosto mahnuvši svilenom maramicom, posla crva da uništi pomenutu tikvu, ostavivši Jonu na milost i nemilost žezi. Božje objašnjenje ovog malog uličnog pozorja glasilo je ovako: ti nisi kaznio tikvu kad te je izneverila, je li? Isto tako ni ja neću da kaznim Nineviju.
I nije neka priča, zar ne? Kao što biva u većem delu Starog Zaveta, slobodne volje — pa, čak, i privida slobodne volje — tu ima ubistveno malo. Bog drži sve karte u rukama i kupi sve štihove. Jedino nije sigurno šta će sad da odigra: da počne od dvojke u adutu pa da tera do keca, da počne od keca pa da se spusti do dvojke, ili udrobljeno. A pošto s paranoičnim šizofreničarima nikad nisi načisto, i taj činilac daje pripovedanju izvesnu napetost. Kako, međutim, da shvatimo tu priču s tikvom? Kao logički dokaz nije preterano ubedljiva: svakome je jasna ogromna razlika između jedne rieinusove biljke i jednog grada od sto dvadeset hiljada duša. Osim ako suština i nije baš u tome, a istočno-mediteranski Bog svoje stvorove ne ceni ništa više od biljne tvari.
Ako razmotrimo Boga ne kao protagonistu i moralnog nasilnika već kao autora ove priče, moramo mu dati niske ocene za radnju, motivaciju, napetost i likove. Pa, ipak, u njegovom šablonskom i prilično odbojnom naravoučeniju postoji jedan senzacionalan melodramski detalj — ta caka s kitom. S tehničke tačke gledišta, kitovska strana priče uopšte nije dobro izvedena: jasno je da su i zverka i Jona u istoj meri samo pioni; kitovo pojavljivanje u pravi čas, baš kada mornari bacaju Jonu s broda, isuviše miriše na postupak deus ex machina; a od trenutka kad je ispunila svoju narativnu funkciju, velika riba nemamo biva ispuštena iz priče. Čak jc i tikva bolje prošla od sirotog kita, koji nije ništa do ploveći zatvor u kome Jona provodi tri dana, ispaštajući za nepoštovanje suda. Bog bacaka tu lojanu tamnicu tamo-amo prstom kao kakav admiral što se igra ratnih igara, gurkajući svoju flotu po pomorskim kartama.
No, i pored toga kit ostaje glavna zvezda. Zaboravljamo alegorijsko značenje priče (Vavilon koji guta neposlušni Izrailj), nije nam mnogo stalo do toga da li je Ninevija pošteđena ili ne, niti šta se zbilo sa izbljunutim pokajnikom; ali kita se sećamo. Doto ga prikazuje kako žvaće Jonina bedra, i samo su mu vire još kolena i noge kojima mlati. Brojgel, Mikelanđelo, Koredo, Rubens i Dali oslikali su pripovest. U Gaudi postoji vitraž na kome Jona napušta riblja usta kao putnik koji pešice izlazi iz čeljusti trajekta. Joni (koga su predstavljali na svakojake načine, od mišićavog fauna do bradatog starine) pripada ikonografija na čijem bi mu rodoslovu i raznovrsnosti Noje mogao pozavideti.
Šta je to u Joninim pustolovinama što nas ispunjava stravom? Je li to trenutak gutanja, kolebanje između pogibelji i izbavljenja, kada zamišljamo kako smo se na čudesan način spasli davljenja da bismo odmah potom bili izloženi opasnosti da budemo živi proždrani? Jesu li to ona tri dana i tri noći u kitovom stomaku, prizor koji otelovljuje zatvorenost, gušenje, sahranjivanje još živog? (Putujući jednom iz Londona za Pariz noćnim vozom, zatekoh se u zaključanom spavaćem kupeu zaključanog vagona u zaključanom potpalublju ispod nivoa mora na trajektu preko Lamanša; nisam tada mislio na Jonu, ali je možda moja uspaničenost bila s njegovom u vezi. I da li je u pitanju još tipičniji strah: da li slika kitove masti što ravnomemo podrhtava pobuđuje nekakav strah od vraćanja u matericu?) Ili nam je najupečatljiviji treći element u priči, izbavljenje, dokaz da nakon utamničenja koje pročišćava dolaze spasenje i pravda? Kao i Jonu, sve nas tamo-amo bacaju olujna mora života, prolazimo kroz prividnu smrt i sasvim izvesnu sahranu, ali onda dosežemo zaslepljujuće uskrsnuće kad se vratnice trajekta širom otvore i ponovo nas izruče u svetlost i svest o božjoj ljubavi. Da li nam zato ovaj mit pliva kroz pamćenje?
Možda: a, možda, uopšte ne. Kad je počeo da se prikazuje film Ajkula bilo je mnogo pokušaja da se objasni njegov uticaj na gledaoce. Je li on bio zasnovan na nekoj praiskonskoj metafori, nekom arhetipskom snu poznatom u celom svetu? Da li se poslužio sukobljenim elementima kopna i vode, pothranjen našom teskobom pred pojmom vodozemstva? Je li, na neki način, bio povezan sa činjenicom da su pre miliona godina naši preci sa škrgama izgmizali iz bare i da nas još odonda zastrašuje pomisao na povratak onamo? Razmatrajući film i njegova moguća tumačenja, engleski romanopisac Kingzli Ejmis došao je do sledcćeg zaključka: „Stvar je u tome da smo se usrali od straha da će nas pojesti u božju mater golema ajkula.”
U suštini, to je ono čime nas priča o Joni i kitu još drži: strah da će nas proždrati neki ogromni stvor, strah da ćemo biti sažvakani, posrkani, promuljani po ustima, progutani uz gutljaj slane vode i jato sardela za meze; strah da ćemo biti oslepljeni, zamračeni, ugušeni, udavljeni, umotani u kitovu mast; strah od čulne uskraćenosti, za koju znamo da dovodi do ludila; strah od smrti. Naša je reakcija isto tako živa kao i svih drugih smrću prestravljenih generacija otkako je priču izmislio neki pomorac-sadista, željan da utera strah u kosti novom malom od palube.
Razume se, svesni smo toga da priča nikako ne može počivati na istini. Istančanog smo uma i umemo da razlikujemo stvarnost od mita. Moguće je da kit proguta čoveka, u redu, to možemo prihvatiti kao verovatno; ali, jednom progutan, taj nikako ne bi mogao preživeti. Pre svega, udavio bi se, ili, ako se ne bi udavio, onda bi se ugušio; a najverovatnije bi umro od srčanog udara, osetivši kako ogromna čeljust zjapi pred njim. Ne, nemoguće je da čovek preživi u kitovom stomaku. Sposobni smo da razlikujemo mit od istine. Istančanog smo uma.
Dvadeset petog avgusta 1891. Džejmsa Bartlija, tridesetpetogodišnjeg mornara sa Istočne zvezde, progutala je ulješura kraj Folklandskih ostrva:
Odlično se sećam svega od trenutka kad sam pao s broda i osetio kako su mi noge udarile u neku mekanu tvar. Podigao sam pogled i video kako se nad mene nadnosi svetloružičasto-beli svod s krupnim rebrima, a narednog trenutka osetio sam kako me nešto vuče naniže, s nogama nadole, i shvatio da me guta kit. Povlačio me je sve niže i niže; bio sam opkoljen zidom od mesa koji me je sa svih strana okruživao, ali pritisak nije bio bolan i na najmanji moj pokret meso se lako ugibalo poput gume.
Odjednom, nadoh se u vreći mnogo većoj od mog tela, ali potpuno mračnoj. Počeli da pipam oko sebe; i ruke mi dođoše u dodir s nekoliko riba, od kojih neke kao da su još bile žive, jer bi mi se izmigoljile pod prstima i skliznule natrag do nogu. Ubrzo osetih snažan bol u glavi, a disanje mi postade sve teže i teže. Istovremeno osetih užasnu vrelinu; činilo se kao da me sažiže; bivalo je sve toplije i toplije. Oči u glavi pretvoriše mi se u užareno ugljevlje i svakog časa sam verovao da mi je suđeno da skončam u kitovom stomaku. To me je preko svake mere mučilo, a istovremeno me je pritiskao teret jezive tišine u toj strašnoj tamnici. Pokušah da ustanem, da pokrenem ruke i noge, da viknem. Svako kretanje sad je bilo nemoguće, ali mi se um činio neuobičajeno jasnim; i shvatajući u potpunosti svoju jezivu sudbinu, naposletku izgubih svest.
Kit je potom ubijen i privezan uz bok „Istočne zvezde”, čija je posada, nesvesna blizine svog nestalog druga, provela ostatak dana i deo noći čerečeći ulov. Narednog jutra zakačili su stomak na čekrk i izvukli ga na palubu. Učini im se da vide znake lakog, grčevitog kretanja unutra. Očekujući neku veliku ribu, ili možda ajkulu, mornari rasporiše trbuh i pronađoše Džejmsa Bartlija, još živog: bez svesti, lica, vrata i ruku izbeljenih želudačnim sokovima, ali još živog. Dve nedelje je bio u bunilu, zatim je počeo da se oporavlja. Postepeno je povratio zdravlje, osim što mu kiselina beše uklonila sav pigment s kože tamo gcie je s njom bila u dodiru. Do smrti je ostao albino.
G. de Parvil, urednik za nauku u listu Journal des Debals, ispitao je slučaj 1914. i zaključio da je priča kapetana i posade „vredna poverenja”. Današnji naučnici kažu nam da Bartli nije mogao preživeti više od nekoliko minuta u kitovom stomaku, a nekmoli onih pola dana ili duže, koliko je trebalo mornarima sa matičnog broda, koji ništa nisu znali, da puste na slobodu ovog savremenog Jonu. Da li, međutim, da verujemo današnjim naučnicima, od kojih nijedan nije zapravo bio u kitovom stomaku? Valjda možemo postići kompromis sa profesionalnom sumnjičavošću, ako pretpostavimo postojanje džepova sa vazduhom (pate li kitovi od gasova kao i svi drugi?) ili želudačnih sokova čija je delotvornost bila umanjena nekim kitovskim oboljenjem.
A ako ste naučnik, ili vas more želudačne sumnje, postavite stvari ovako. Mnogi ljudi (i ja među njima) veruju u mit o Bartliju, kao što su milioni verovali u mit o Joni. Vi joj možete uskratiti poverenje, ali priča je prepričana, doterana, osavremenjena; prišunjala nam se bliže. Umesto Jona, čitaj Bartli. A jednog će se dana pojaviti slučaj u koji ćete čak i vi poverovati, slučaj mornara koji je nestao u ustima kita pa su ga izvadili iz kitovog stomaka; možda ne posle pola dana, možda posle samo pola sata. I onda će ljudi poverovati u mit o Bartliju, koji je nastao kao plod mita o Joni. Jer, stvar je u ovome: ne da nas mit vraća nekom prvobitnom događaju koji je proizvoljno prepisivan prolazeći kroz kolektivno pamćenje, već da nas upućuje napred, na nešto što će se tek dogoditi, što se mora dogoditi. Mit će postati stvarnost, ma koliko sumnjičavi mi bili.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 Empty Re: Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 9:49 am


Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 0_caf5f_e9855e76_orig



III


U osam uveče u subotu 13. maja 1939. putnički brod Sent Luis isplovio je iz svoje matične luke, Hamburga. Brod beše predviđen za krstarenja, a većina od 937 putnika koji su rezervisali mesta na ovoj prekookeanskoj plovidbi imala je vize u kojima je stajalo da su „turisti i putuju uživanja radi”. Te su reci, međutim, bile izgovor, kao i svrha putovanja. Gotovo svi bili su Jevreji, izbegli iz nacističke države koja bese naumila da ih liši imovine, preseli i istrebi. Mnogi, doista, već behu lišeni imovine, budući da iseljenicima iz Nemačke nije bilo dozvoljeno da sa sobom ponesu više od simboličnih deset rajhsmaraka. Ova nametnuta nemaština činila ih je lakšom propagandnom metom: ako ne bi poneli više od dozvoljene sume, bilo je moguće prikazati ih kao odrpane Untermenschen koji brišu poput pacova; ako bi uspeli da nadmudre sistem, onda su to bili privredni kriminalci koji beže s ukradenom robom. Sve ovo bilo je prirodno.
Sent Luis je plovio pod zastavom sa kukastim krstom, što je bilo prirodno; među članovima posade bilo je pola tuceta gestapovaca, što je takođe bilo prirodno. Pomorska kompanija naložila je kapetanu da za ovo putovanje uskladišti meso slabijeg kvaliteta, da iz prodavnica ukloni luksuznu robu, a iz društvenih prostorija besplatne razglednice; kapetan je, međutim, u velikoj meri zaobišao te naredbe, odlučivši da ovo putovanje mora nalikovati svim ostalim Sent Luisovim putovanjima, i biti, koliko god je to moguće, normalno. I tako, kada su Jevreji pristigli na brod sa kopna gde su bili prezirani, planski ponižavani i zatvarani, otkrili su, iako je brod zakonski još deo Nemačke, plovi pod kukastim krstom i ima velike Hitlerove portrete po zajedničkim prostorijama, da su Nemci s kojima dolaze u dodir uljudni, pažljivi, i, čak, uslužni. To je bilo neprirodno.
Niko od Jevreja — polovina su bili žene i deca — nije imao nameru da se, u dogledno vreme, vraća u Nemačku. Bez obzira na to, u skladu sa propisima pomorske kompanije, svi su morali da kupe povratne karte. Rečeno im je da je svrha te uplate da posluži u slučaju „nepredviđenih okolnosti”. Kad se izbeglice iskrcaju u Havani, dobiće od linije „Hamburg-Amerika” priznanicu za neiskorišćeni deo putne karte. Sam novac nalazi se na posebnom računu u Nemačkoj: mogu ga podići ako se ikad onamo vrate. Čak i Jevreji koji su pušteni iz koncentracionih logora pod uslovom da smesta i bespogovorno napuste Otadžbinu morali su da plate put u oba pravca.
Uz putne karte, izbeglice su kupile i dozvole za iskrcavanje od kubanskog načelnika za pitanja useljenja, koji im je lično garantovao da prilikom ulaska u njegovu zemlju neće imati poteškoća. On be.še taj koji ih je svrstao u kategoriju „turista, koji putuju uživanja radi”; tokom putovanja neki su putnici, naročito mlađi, uspeli da prođu kroz upečatljivi preobražaj od prezrenog Unlermenscha do turiste u potrazi za uživanjem. Možda im se bekstvo iz Nemačke činilo isto tako čudesnim kao i Jonin spas od kita. Svakoga dana bilo je hrane, pića, i plesa. I pored toga što gestapovska ćelija beše upozorila posadu na Zakon o zaštiti nemačke krvi i časti i njegovo kršenje, seksualne delatnosti odvijale su se kao što je to na krstarenju uobičajeno. Pred kraj plovidbe preko Atlantika, održan je tradicionalni maskenbal. Orkestar je svirao Glena Milera; Jevreji su se obukli kao gusari, mornari i havajske plesačice. Neke vragolaste devojke obukle su se kao žene iz harema, u arapskim odorama načinjenim od krevetskih čaršava — transformacija koja se ortodoksnijim putnicima učinila nepriličnom.
U subotu 27. maja, Sent Luis se usidrio u havanskoj luci. U četiri ujutru čula se sirena za buđenje, a pola sata docnije i gong za doručak. Ka brodu su se uputili čamci, neki sa prodavcima kokosa i banana, neki sa prijateljima i rođacima koji su ka ogradi palube izvikivali imena. Brod beše istakao karantinsku zastavu, što je bilo prirodno. Kapetan je morao da posvedoči sanitetskom načelniku havanske luke da niko na brodu nije „malouman, mahnit, ili oboleo od gadnih ili kužnih bolesti”. Kada je to obavljeno, carinski službenici uzeli su putnike u postupak, listajući njihova dokumenta i pokazujući im na kom delu mola da potraže svoj prtljag. Prvih pedeset izbeglica skupilo se na vrhu lestvica, očekujući da ih čamac preveze na kopno.
Useljenje u neku zemlju, kao i iseljenje, postupak je u kojem novac nije ništa manje važan od principa ili zakona, a često je pouzdaniji od oba. Novac uverava zemlju domaćina — ili, u slučaju Kube, prolaznu zemlju — da pridošlice neće pasti na teret državi. Novac, takođe, služi da se podmite službenici koji odluku treba da donesu. Kubanski načelnik za pitanja useljenja beše zaradio velike pare na prethodnim kontingentima Jevreja; kubanski predsednik ne beše zaradio dovoljno na njima. Predsednik je stoga 6. maja izdao dekret kojim poništava važnost turističkih viza ako je stvarni cilj putovanja useljenje. Da li se ovaj dekret odnosio na putnike sa Sent Luisa ili ne? Brod je iz Hamburga isplovio nakon što je dekret objavljen; s druge strane, dozvole za iskrcavanje izdate su ranije. Bilo je to pitanje na koje se moglo potrošiti mnogo reči i novca. Broj predsedničkog dekreta bio je 937, što je, kako su sujeverni mogli primetiti, ujedno bio i broj putnika na brodu kada je Sent Luis isplovio iz Evrope.
Došlo je do zastoja. Devetnaestorici Kubanaca i Spanaca dozvoljeno je da se iskrcaju, kao i trojici putnika sa istinskim vizama; ostali, nekih devet stotina Jevreja, iščekivali su vesti o pregovorima u kojima su učestvovali — ne uvek istovremeno — kubanski predsednik, njegov načelnik za pitanja useljenja, pomorska kompanija, lokalni odbor za pomoć, kapetan broda, i jedan advokat koji je stigao avionom iz njujorške centrale Zajedničkog odbora za raseljavanje. Razgovori su trajali nekoliko dana. Medu činiocima od značaja bili su novac, ponos, političko častoljublje i kubansko javno mnenje. Mada se nije uzdao ni u lokalne političare, ni u sopstvenu kompaniju, kapetan Sent L.uisa u jedno je bio uveren: ako se ispostavi da na Kubu nema pristupa, Sjedinjene Države, kuda je većina njegovih putnika imala pravo konačnog ulaska, svakako će ih primiti ranije no što su to obećale.
Neki od putnika, ovako odscčenih od sveta, u to su bili manje sigurni, i obeshrabrivali su ih neizvesnost, odgađanje, vrućina. Toliko već behu proveli na putu ka utočištu, a sada su bili tako blizu. Prijatelji i rođaci i dalje su kružili oko broda u čamcima; jednog foksterijera koga behu unapred poslali iz Nemačke svakog dana dovozili su čamcem i podizali prema palubi i njegovim udaljenim vlasnicima. Osnovan je putnički odbor, kome je pomorska kompanija obezbedila besplatnu telegrafsku vezu; uticajne osobe, uključujući i ženu kubanskog predsednika, zamoljene su da posreduju. Negde u to vreme, dva putnika su pokušala samoubistvo: jedan pomoću šprica i sredstava za smirenje, a drugi presekavši vene i bacivši se u more; obojica su preživela. Posle toga, da bi se sprečili dalji samoubilački pokušaji, uvedene su sigurnosne straže noću; čamci za spašavanje uvek su bili u pripravnosti, a brod je bio osvetljen reflektorima. Ove mere podsećale su neke Jevreje na koncentracione logore iz kojih nedavno behu izašli.
Sent Luis nije trebalo da napusti Havanu prazan kad istovari svojih 937 iseljenika. Nekih 250 putnika behu rezervisali mesta na povratnom putovanju za Hamburg preko Lisabona. Jedan od predloga bio je da se iskrca bar 250 Jevreja da bi se napravilo mesta za one na obali. Ali, kako odabrati tih 250 koji će smeti da napuste Arku? Ko da odvoji čiste od nečistih? Treba li pribeći kocki?
Sent Luisove nedaće nisu bile zanemareno pitanje lokalnog značaja. Nemačka, britanska i američka štampa pratile su njegovo putovanje. Komentar lista Der Sturmer bio je da Jevreje, ako odluče da iskoriste svoje povratne karte za Nemačku, treba smestiti u Dahau i Buhenvald. Istovremeno, u havanskoj luci američki reporteri uspeli su da se popnu na brod koji su nazvali, možda olako, „brod koji je postideo svet”. Takav publicitet ne mora neminovno pomoći izbeglicama. Ako sramota pripada čitavom svetu, zašto bi se od jedne države — koja već beše prihvatila mnoge jevrejske izbeglice — tako često očekivalo da tu sramotu ponese? Svet, očito, nije svoju sramotu dovoljno snažno osećao da bi se mašio rukom za novčanik. Kubanska vlada, shodno tome, izglasala je da se useljenici ne prime i naredila Sent Luisu da napusti teritorijalne vode ostrva. To ne znači, dodao je Predsednik, da je on zatvorio vrata pregovorima; jedino da nove ponude neće razmatrati dok brod ne napusti luku.
Pošto su izbeglice? Zavisi od toga koliko su očajni, koliko su bogati njihovi zaštitnici, koliko su im domaćini gramzivi. U svetu ulaznih viza i panike, tržišne uslove uvek diktiraju prodavci. Cene su proizvoljne, sumnjive, neuhvatljive. Advokat iz Odbora za raseljavanje izneo je početnu ponudu od $ 50.000 za to da Jevreji budu bezbedno iskrcani, a rečeno mu je da svotu slobodno može da utrostruči. No, ako se utrostruči jednom, zašto ne i još jednom? Načelnik za pitanja useljenja — koji već beše dobio $ 150 po glavi za dozvole za iskrcavanje koje nisu prihvaćene kao važeće — predložio je pomorskoj kompaniji da se uz naknadu od $ 250.000 potrudi da dekret broj 937 bude poništen. Predsednikov navodni posrednik smatrao je, izgleda, da bi se Jevreji mogli iskrcati za $ 1.000.000. Naposletku, kubanska vlada utvrdila jc garanciju od $ 500 za svakog Jcvrcjina. IJ ovoj ccni bilo je neke logike, s obzirom da je to bio iznos jemstva koje je svako morao da položi prilikom zvaničnog useljenja u zemlju. I tako je 907 putnika, koji već behu platili povratne karte i kupili dozvole, da bi potom bili ograničeni na po zvaničnih deset rajhsmaraka, trebalo da košta $ 453.500.
Kad su proradili brodski motori, grupa žena jurnula je na lestvice; odbila ih je kubanska policija s pištoljima. Tokom šest dana provedenih u havanskoj luci, Sent Luis beše postao turistička atrakcija, pa je njegov odlazak posmatralo mnoštvo od nekih 100.000 ljudi. Kapetanu su nadređeni u Hamburgu dozvolili da krene ka bilo kojoj luci spremnoj da primi njegove putnike. Prvo je plovio na prazno, u sve većim i većim krugovima, očekujući da ga pozovu natrag u Havanu; onda se uputio na sever, prema Majamiju. Kada je brod stigao do američke obale, dočekao ga je kuter američke obalske straže. Naizgled s dobrodošlicom, a zapravo da ih odbije: zadatak kufera bio je da se poštara da Sent Luis ne ude u teritorijalne vode. Ministarstvo spoljnih poslova već beše odlučilo da Jevrejima ne dozvoli ulazak u Sjedinjene Države ako ih Kuba odbije. Novac onde nije bio činilac od neposrednog značaja: velika nezaposlenost i proverena ksenofobija bile su dovoljno opravdanje.
Dominikanska repubika ponudila je da prihvati izbeglice po ustanovljenoj tržišnoj ceni od $ 500 po glavi; to je, međutim, samo bilo ponavljanje kubanske tarife. Pregovarano je i sa Venecuelom, Ekvadorom, Čileom, Kolumbijom, Paragvajem i Argentinom; sve zemlje odbile su da same ponesu teret svetskog stida. U Majamiju, inspektor za useljenike izjavio je da Sent Lnisu neće biti dozvoljeno da pristane ni u jednoj luci u Sjedinjenim Državama.
Pošto mu je na čitavom američkom kontinentu uskraćen pristup, brod je nastavio da plovi na sever. Putnicima je bilo jasno da se približavaju trenutku kada će se skrenuti na istok i krenuti, neizbežno, natrag, put Evrope. A tada, u 4.50 u nedelju popodne, uhvaćena je kratka vest. Kubanski predsednik navodno je dozvolio da se Jevreji iskrcaju na Ostrvu borova, bivšoj kažnjeničkoj naseobini. Kapetan je zaokrenuo i Sent Luis je ponovo krenuo na jug. Putnici su izneli prtijag na palubu. Za večerom toga elana vratila se razdraganost one gala-večeri.
Narednog jutra, na tri sata plovidbe od Borovog ostrva, brod je primio telegram: dozvola za iskrcavanje još nije potvrđena. Putnički odbor, koji je tokom cele krize slao telegrame glasovitim Amerikancima sa molbom da se za njih zauzmu, više nije mogao da se bilo koga seti. Neko je predložio gradonačelnika Sent Luisa u Misu riju, misleći da bi istovetnost imena možda mogla pobuditi saosećanje. Poslat mu je telegram, već kako valja.
Kubanski predsednik beše tražio $ 500 jemstva po izbeglici, plus dodatnu garanciju za troškove ishrane i smeštaja za vreme privremenog boravka na Borovom ostrvu. Američki advokat ponudio je (itko je verovati kubanskoj vladi) ukupno $ 443.000, ali je naglasio da ta svota treba da pokrije ne samo izbeglice sa Sent Luisa već i 150 Jevreja sa dva druga broda. Kubanska vlada nije bila u stanju da prihvati ovaj protivpredlog, pa je povukla svoju ponudu. Advokat Odbora za raseljavanje reagovao je, prihvativši prvobitne kubanske zahteve u celosti. Vlada je na to izrazila žaljenje što je njenoj ponudi istekla važnost i više se ne može obnoviti. Sent Luis se okrenuo i po drugi put krenuo na sever.
Dok je brod započinjao svoju plovidbu natrag ka Evropi, nezvanično su ispitane britanska i francuska vlada da se vidi da li bi njihove države prihvatile Jevreje. Britanci su odgovorili da bi trenutni problem radije razmatrali u širem kontekstu opšte situacije u pogledu izbeglica u Evropi, ali da bi možda bili spremni da razmisle o eventualnom kasnijem prijemu Jevreja u Britaniju po njihovom povratku u Nemačku.
Bilo je nepotvrđenih ili nemogućih ponuda od predsednika Hondurasa, od nekog američkog dobrotvora, čak i od jedne karantinske šumice u zoni Panamskog kanala; brod je plovio dalje. Putnički odbor obraćao se svojim molbama političkim i verskim vodama širom Evrope; mada su poruke sada morale biti kraće, jer im pomorska kompanija beše ukinula besplatnu telegrafsku liniju. Jedan od tadašnjih predloga bio je da najbolji plivači medu Jevrejima s vremena na vreme skaču s broda, čime bi naterali Sent Luis da se zaustavi i vrati po njih.
Tako bi napredovanje ka Evropi bilo usporeno i bilo bi više vremena za pregovaranje. Zamisao nije podržana.
Nemački radio objavio je da će Otadžbina, budući da nijedna zemlja ne pristaje da prihvati tovar Jevreja, biti prinuđena da ih primi natrag na izdržavanje. Nije bilo teško pogoditi gde bi bili izdržavani. Štaviše, ako bi Sent Luis bio primoran da istrese svoj tovar izroda i kriminalaca u Hamburgu, bio bi to dokaz da je navodna međunarodna briga čisto licemerje. Niko neće bedne Jevreje, dakle niko nema pravo da stavlja primedbe na dobrodošlicu koju Otadžbina bude pripremila tim ogavnim parazitima po njihovom povratku.
U to vreme, jedna grupa mlađih Jevreja pokušala je da otme brod. Zaposeli su komandni most, ali kapetan ih je odgovorio od daljih akcija. Što se njega tiče, kovao je plan da kod rta Biči Hed zapali Sent Luis, čime bi državu-spasioca naterao da primi njegove putnike. Ovaj očajnički plan možda je čak mogao biti isproban. Naposletku, kad mnogi behu izgubili nadu, a brod se već primicao Evropi, belgijska je vlada najavila da će prihvatiti 200 putnika. Tokom narednih dana, Holandija je pristala da primi 194, Britanija 350, a Francuska 250.
Posle plovidbe od 10.000 milja, Sent Luis je pristao u Antverpenu, 300 milja od svoje polazne luke. Službenici humanitarnih organizacija iz četiriju zemalja već se behu sastali da odluče kako će raspodeliti Jevreje. Većina putnika imala je pravo na konačno useljenje u Sjedinjene Države, te im stoga behu dodeljeni brojevi na američkom spisku ulaznih kvota. Primećeno je da su se humanitarci nadmetali oko putnika sa niskim brojevima, jer te će izbeglice prve napustiti tranzitne države.
U Antverpenu, jedna pronacistička omladinska organizacija beše razdelila letke sa parolom: ,,I mi želimo da pomognemo Jevrejima. Ako navrate u našu kancelariju, svaki će dobiti besplatno po komad užeta i dugačak ekser.” Putnici su iskrcani. Oni koje je primila Belgija smešteni su u voz zaključanih vrata i zablindiranih prozora; rečeno im je da su te mere neophodne radi njihove bezbednosti. Oni koje je primila Holandija smesta su prevezeni u logor okružen bodljikavom žicom i psima čuvarima.
U sredu, 21. juna, britanski kontingent sa Sent Luisa pristao je u Sauthemptonu. Mogli su primetiti da njihova lutanja morem behu potrajala tačno četrdeset dana i četrdeset noći.
Prvog septembra počeo je 2. svetski rat i putnici sa Sent Luisa podelili su sudbinu evropskog jevrejstva. Izgledi su im bili bolji ili gori u zavisnosti od toga kojoj su državi dodeljeni. O tome koliko ih je preživelo, postoje različite procene.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 Empty Re: Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 9:49 am


Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 0_caf5a_634ea63d_orig



8
Uzvodno!




Razglednica preko Džungle

Draga —
Ima vremena samo za razglednicu — krećemo za pola sata — proveli poslednju noć sa Džonijem Vokerom, sad samo lokalna brlja ili ništa — zapamti šta sam ti rekao preko telefona i nemoj previše da je skratiš. Volim te — Cirkuski snagator.

Pismo 1

Jedina moja draga —
Upravo sam proveo 24 sata u autobusu sa instrument-tablom prekrivenom predstavama Sv. Hristifora ili šta je već lokalna verzija u ovim krajevima. Ne bih mario da se vozač poslužio nekom jačom magijom — dobro staro hrišćanstvo izgleda da nije mnogo uticalo na njegovu vožnju. Kada čovek ne razmišlja o tome kako će ispovraćati ceo stomak na svakoj serpentini, pejzaži su veličanstveni. Ogromno drveće, planine — takve stvari — imam neke razglednice. Ekipa je sada malo uzbuđena — ako čujem još jednu šalu o tome da je sve otišlo u Karakas, mislim da ću nekog zadaviti. Ipak, to je normalno na ovakvom poslu. Nikada nisam bio na ovakvom poslu, doduše, ali bi trebalo da bude jako zabavno. Nadam se i da hoće, posle svih onih iglica koje su zabadali u mene da ne bih dobio beri-beri i sl.
Osim toga, olakšanje je skloniti se od ljudi koji te prepoznaju. Da znaš, čak i sa bradom i naočarima, ipak su mi ukebali facu u Karakasu. Na aerodromu, naravno, ali to je ionako normalno. Ne, bilo je smešno, u stvari. Pogodi u čemu su me gledali. Ne u onom intelektualnom komadu o otuđenju sa Pinterovim scenarijom koji je dobio Zlatnu palmu, nipošto, nego u onoj groznoj američkoj sapunici koju sam snimio za Hala Zajebemtegadnosa. Ovde se JOŠ daje. Deca su mi prilazila na ulici i govorila, „Hej, Mista Rik, kako ide?” Kako ti se to čini? Ovde je siromaštvo neverovatno. Ipak, posle Indije, ništa me ne može iznenaditi. Šta si sada uradila sa kosom? Nadam se da nisi učinila ništa glupo da bi mi se osvetila što sam otišao. Znam kakve ste vi devojke, kazete da ćete je skratiti da vidite kako izgleda, onda kazete da vam Pedro koji radi kod frizera sada ne da da je pustite, onda kažete da morate dobro da izgledate za neko venčanje ili već nešto i da ne možete da idete ofucane, i onda je na kraju ne pustite tiše, i ako ja to ne pomenem svake nedelje, onda misliš da sam se navikao, a ako pomenem, onda kažeš da gnjavim tako da ja onda ne pominjem, i tako ostane. I nije fer da kažeš da je to zato što sam ja pustio bradu, jer nisam ja kriv za bradu, jednostavno, u džungli se nisu brijali u tom veku koji će biti kada stignemo u džunglu, ma koji bio, i znam da sam je rano pustio, ali takav sam ja, volim da počnem da se uživljavam u ulogu što je pre moguće. Znaš šta Derk kaže, kako on počinje od cipela, kako kad pogodi cipele onda zna kakav mu je lik, e pa kod mene je to lice. Žao mi je što je to prvo što vidiš ujutro, ali ne može svako ni da kaže da je spavao sa jezuitom. I to veoma starim jezuitom. Vreme je strašno toplo, biće problema sa čistim vešom, čini mi se. Još uzimam one tablete za stomak. Razgovarao sam sa Vikom o scenariju, i on kaže da se ne sekiram, ali to uvek kažu u ovom stadijumu kao što znaš. Rekao sam mu, isto što i tebi preko telefona, kako bi trebalo da mu se da malo više očigledne humanosti, jer sveštenici danas baš ne privlače publiku i Vik je rekao da ćemo, kada dođe vreme, više razgovarati o tome. Sa Metom se dobro slažem — naravno, biće nadmetanja kada počnemo da radimo ali nije ni upola tako paranoičan kao što sam mislio da će biti, malo pljeskanja po ramenima, ali takvi su valjda Ameri. Ispričao sam mu svoju anegdotu o Vanesi, i on meni njegovu i obojica smo ih već ranije bili čuli! Usvinjili smo se u gradu poslednje noći i, na kraju, u nekom restoranu igrali smo zajedno kao Grk Zorba. Met je probao da lupa tanjire, ali rekli su nam da to nije lokalni običaj i izbacili nas! Još su nam i naplatili te tanjire.
Znaš kako zovu pošte ovde? Naša Gospa od komunikacija. Verovatno moraš da klekneš da bi dobio jutarnju isporuku. Već miljama, nismo nijednu videii. Sam Bog sveti zna da li ću uspeti da ovo pošaljem pre nego što počne džungla. Možda ćemo naleteti na prijateljski raspoloženog urođenika sa račvastim štapom koji ide na pravu stranu i ja ću mu se filmski nasmešiti i zamoliti ga da ponese. (Šala.) Ne brini za mene. Volim te.
— Čarli


Pismo 2

Draga —
Ako pogledaš u svoj album sa slikama tamo gde su one sa useljenja videćeš da nešto fali. Ne brini — kod mene je. To je ona na kojoj imaš lice kao veverica. Ovde si se malo skvasila — bio je strašan pljusak pre par dana — ali i dalje ti ne smeta da te poljubim pred spavanje. Bojim se da ćeš se sada možda malo izgužvati, jer smo se za neko vreme oprostili od hotela. Sada idemo isključivo kao mladi izviđači — logorovanje i šatori. Nadam se da ću moći dovoljno da spavam. Teško je zračiti sa ekrana kada si ćorio samo par sati. U svakom slučaju, sad smo već dosta zamakli u džunglu. Puno kašnjenja. Uobičajene stvari — središ s nekim da tog i tog dana budeš sa toliko i toliko ljudi i prtljaga na nekom mestu i da će te on prebaciti do sledećeg, i kad se pojaviš, on se pravi da su se stvari izmenile, i da mu nisi rekao pedeset nego petnaest i, u svakom slučaju, da su cene skočile i tako dalje, dođavola, sve dok ne dobije lovu koju hoće. Bože, kada se takve stvari dese, dođe mi da počnem da vičem Hoću Da Radim i to veoma glasno. To sam jednog dana i uradio kada su stvari bile gadnije nego obično, otišao sam do tog bandita koji je hteo da nas ispali i uneo mu se u lice tako da su nam se skoro brade dodirivale i povikao Hoću Da Radim Zaboga Pustite Me Da Radim, ali Vik je rekao da to nije bilo naročito korisno.
Kasnije. Met je šorao u reku kada mu je prišao jedan od električara i rekao da to nije naročito pametno. Izgleda da ima ta mala riba koju privlači toplota ili već nešto i koja može da pliva uz mlaz dok šoraš. U početku nije zvučalo uverljivo, ali pomisli na losose. U svakom slučaju, upliva ti u kitu, i kada stigne tamo, onda izbaci par bodlji sa strane i ostane tamo. Žešće boli, u najmanju ruku. Strujaš kaže da ne može da se izvadi, to je kao da ti otvore kišobran unutra, moraš u bolnicu da ti sve odseku. Met nije znao da li da mu poveruje, ali ko želi to da rizikuje? U svakom slučaju, trenutno niko ne šora u reku.
Kasnije. Gurali smo polako uz reku popodne i sunce je počinjalo da zalazi iza tog ogromnog drveća, i jato velikih ptica, čaplji ili već nešto, uzletalo je poput ružičastih aviona kao što je neko rekao, i odjednom je drugi asistent režije ustao i uzviknuo, Ovo je raj, Ovo je jebeni raj. Zapravo, ljubavi, osećam se malo potišteno. Žao mi je što te gnjavim sa ovim, nije fer, znam, jer verovatno ću biti sasvim u redu dok ti ovo dobiješ. Prokleti Met me deprimira. Toliki ego. Čovek bi pomislio da niko na svetu nije snimio film osim njega i vidiš ga kako se pajta sa ekipom da bi mu olakšali stvari kad stane pred kameru, tako da on izgleda pet godina mladi, a meni da ispadne usjajen nos. Iskreno govoreći, Vik nije dovoljno čvrst za ovaj posao. Ovde je potreban jedan od onih starih goniča robova iz sistema velikih studija, ako mene pitaš, ne osetljivi momak sa diplomom koji je počeo da se bavi filmom zato što su mu se dopali oblaci kod Antonijonija, a onda se pretvorio u nouvelle vague20 Švabu uspaljenog za truthspiel21 Molim te lepo, nas četrdesetoro šipči kroz džunglu zato što nam je prodao foru da treba da se uživimo u stvarnost dvojice veoma mrtvih jezuita. Ne znam kako se ovo odnosi na ekipu, ali verujem da Vik ima neku teoriju i za to. Mi dolazimo pešaka, a onda opremu dovoze avionom — to je najveće moguće foliranje. Čak nam ne dozvoljava ni da koristimo radiotelefon sve do sastanka. Šarferova devojka treba da se porodi, i on je hteo da zove kancelariju u Karakasu da vidi da li ima nešto novo, ali Vik je rekao, ne.
Prokleto vreme. Stalno je odvratno vruće. Znojimo se kao svinje, comme un porco. Još brinem zbog scenarija. Mislim da ću nešto morati da promenim u svojoj ulozi. Nema šanse da dobijemo čisti veš sem ako ne naletimo na neko pleme pralja koje čeka mušterije ispred neke od ovih limenih koliba kakve smo videli u Provansi, sećaš li se? Danas, prokleta limena reklama za koka-kolu kod trgovinske ispostave. Veruj mi, stotine milja od bilo čega, a predstavnici su bili tu pre tebe i već se posrali na pejzaž. Ili je to neki Metov ortak tu stavio da bi se osećao kao kod kuće. Izvini zbog ovoga.
Voli te Čarli


Pismo 3

Hej, lepotice!
Žao mi je zbog one kuknjave na kraju prethodnog pisma. Sada je sve mnogo bolje. Kao prvo, svi smo počeli opet da šoramo u reku. Pitali smo Riblju Struju, kako ga sada zovemo, kako je saznao za tu ribu što ti pliva uz mlaz i on je rekao da je video nekog debelog istraživača na teveu kako priča o tome, što je bilo sasvim uverljivo. Ali, onda smo ga još malo ispitivali i napravio je fatalnu grešku. Rekao je da je taj istraživač ispričao kako je napravio specijalne gaće da bi mogao bezbedno da piša u reku. Uzeo je štitnik za kriket, odsekao prednji deo, i tu stavio cediljku za čaj, kaže on. Ma nemoj. Ako već lažeš, onda čini to jednostavno, to je valjda pravilo. Ne stavljaj previše jaja u puding. Tako da smo se svi nasmejali na račun strujaša i svi smo otkopčali pantalone i šorali u reku bez obzira da li smo morali ili ne. Jedino Riba nije, pošto je morao da sačuva obraz i da i dalje tvrdi da je sve istina.
To nas je malo razveselilo kao što možeš da zamisliš ali ono što nam je stvarno popravilo raspoloženje bilo je kada smo se našli sa Indijancima. Hoću reći, ako bi sudili po banditima s kojima smo bili u dodiru na putu ovamo („ovamo” je negde u blizini Mokapre, ako želiš da pogledaš u svom školskom atlasu), zašto bi onda Indijanci držali reč? Met je posle priznao da je očekivao da će cela stvar ispasti tropa i ja sam mu rekao da sam mislio isto. Mi, oni su se pojavili, njih četvorica, baš tamo gde su rekli da će biti, na proplanku iza okuke na reci, goli kao što je priroda predvidela, vrlo uspravnog držanja što ih, ipak, nije učinilo naročito visokim, i gledali su nas potpuno bez straha. Na neki čudan način, nisu bili ni radoznali, što je zanimljivo. Čovek bi očekivao da će hteti da te dodirnu ili nešto slično. Ali, oni su samo stajali tamo kao da smo mi čudni a ne oni, što je zapravo i tačno kada malo razmisliš. Gledali su nas kako sve raspakujemo, i onda smo krenuli. Nisu ponudili da nešto ponesu što nas je malo iznenadilo, ali kada razmisliš, oni nisu Šerpasi. Izgleda da ima još dva dana hoda do ostatka plemena i reke koju mi tražimo. Nismo uopšte mogli da vidimo stazu koju su oni pratili — mora da u džungli imaju neverovatan osećaj za orijentaciju. Ti bi, dušo, ovde bila izgubljena, naročito pošto ne znaš da stigneš od Hemersmita do Šeperds Buša bez policijske pratnje.* [Šala (nije ozbiljna)] Marširali smo još par sati i onda zanoćili i jeli ribu koju su Indijanci upecali u reci dok su nas čekali. Veoma sam umoran, ali bio je miran dan. Ljubim te.
Kasnije. Ceo dan u pokretu. Drago mi je što sam onoliko išao u teretanu. Neki iz ekipe počeli su da dahću posle pola sata, što i nije čudno jer se inače kreću jedino kada stave noge pod sto i upere njuške prema koritu. Da, naravno, i kada podignu ruku da naruče još jednu flašu. Met je u prilično dobroj formi zbog svih onih filmova u kojima mu mažu grudi maslinovim uljem (mada nije fit koliko bi trebalo da bude) i nas dvojica smo malo namučili ekipu, kao sindikalna pravila ne važe u džungli, i tako to. U svakom slučaju, nisu hteli da ostanu iza nas! Riblja Struja, koji je malo potišten otkad smo mu provalili priču, mislio je da je strašna fora da počne da zove Indijance imenima kao što su Bik Koji Sedi i Tonto, ali oni, naravno, nisu razumeli, a mi ostali smo ga ignorisali. Nije bilo smešno, u svakom slučaju. Neverovatni su, ti Indijanci. Hodaju goli kroz džunglu, neverovatno su spretni, nikad se ne umaraju, ubili su duvaljkom majmuna na drvetu. Pojeli smo ga za večeru, zapravo neki od nas, oni gadljivi otvorili su konzervu govedine. Ja sam probao majmuna. Meso je imalo ukus kao volujski rep, ali bilo je mnogo crvenije. Malo žilavo, ali strašno ukusno.
Utorak. Samo Bog zna kako će funkcionisati pošta. Za sada, samo je dajemo Rohasu — on je četvrti asistent i lokalac, i postavljen je za poštara. To samo znači da on skuplja pisma i stavlja ih u veliku plastičnu kesu da ih ne pojedu bube i crvi i šta li već. Kada budemo imali sastanak sa helikopterom, on će odneti poštu. Tako da Bog zna kad ćeš ovo dobiti.
Nedostaješ mi (pauza dok izvedem svoj urlik cirkuskog snagatora). Danas je trebalo da se nađemo sa ostatkom plemena, ali nismo u formi onoliko koliko bi trebalo. Kladim se da su neki u ekipi mislili da će se voziti pravo u džunglu, i da će, na svakih par milja, biti kamiona sa hranom gde će moći da kupe hamburgere i pomfrit od devojaka sa cvetnim ogrlicama oko vrata. Debeli Dik, tonac, verovatno je poneo i havajsku košulju.
Čovek na neki način mora odati priznanje Viku. Ovaj film ima najbolji odnos između ekipe i budžeta poslednjih godina. Ja i Met radimo bez kaskadera (stari dobri Norman me je stvarno zeznuo za lovu u tom paragrafu). Nema, čak, ni dnevnih materijala — helikopter će dolaziti svakog trećeg dana, jer Vik misli da bi nam to razbilo koncentraciju ili već nešto intelektualnije od toga. Izveštaji iz laboratorije preko radiotelefona, razvijeni materijal helikopterom. A studio je na sve to pristao. Zapanjujuće, zar ne?
Zapravo nije zapanjujuće, kao što znaš, dušo. Studio misli da je Vik genije i dali su mu sve što su mogli sve dok se momci iz osiguranja nisu ukopali kod mogućnosti da dve velike zvezde ispadnu iz kanua i onda su krenuli niz spisak dok nisu našli par tipova koje filmska industrija sebi može dopustiti da izgubi.* (Šala. Pa, manje-više. Nema prave opasnosti, siguran sam.) Dobro, bio sam ponekad nestašan dečko, ali računaju da ne mogu da napustim snimanje ako sam usred džungle, a Met je temperamentan što znači da obično neće da radi ako mu ne daju punu korpu belog praha, ali izgledu da se toga rešio, a ovde ionako nema mnogo dilera koji se kao Tarzan njišu na granama. I pristajemo na Vikove uslove zato što, dođavola, moramo, i verovatno, duboko u sebi i mi verujemo da je Vik genije.
Pitam se da li je bila greška juče jesti majmuna. Danas me je, svakako usporilo, a i Met je često bio iza žbuna.
Kasnije. Pardon, sreda. Našli smo se sa plemenom. Najveći dan u mom životu. Osim kada sam tebe sreo, mala, naravno. Jednostavno su bili tamo, iznenada, kada smo prešli brdo i videli ispred sebe reku. Izgubljena reka i izgubljeni narod jedno pored drugog — neverovatno. Veoma su niski, i čovek bi prvo pomislio da su bucmasti, ali to su sve mišići, i ne nose ni jednu krpicu na sebi. Devojke su zgodne (ne brini, dušo, prorešetane su zarazama). Čudno je da uopšte nema starih ljudi. Ili su ih, možda, ostavili negde usput. Mada smo mi mislili da celo pleme putuje zajedno. Zagonetno. Osim toga, ponestalo mi je onog čuda protiv komaraca, bar onog jačeg. Prilično me grizu. Vik je rekao da se ne sekiram — da li mislim da je otac Firmin imao sprej protiv komaraca pre toliko godina? Rekao sam da je autentičnost jedna stvar, ali da li moji verni obožavaoci žele da me vide na velikom ekranu sa ugrizima od pola metra po celom licu? Vik mi je rekao da moram da se žrtvujem za umetnost. Ja sam rekao Viku da odjebe. Jebeni truthspiel.
Četvrtak. Ulogorili smo se na obali. Zapravo, ima dva logora, jedan za belce (od kojih su većina braon sa crvenim tačkama) i jedan za Indijance. Ja sam pitao zašto, pobogu, nemamo jedan veliki logor. Neki iz ekipe bili su protiv ovoga jer su mislili da će im neko ukrasti satove (molim te lepo) a neki su bili za da bi mogli pobliže da zagledaju žene (molim te lepo). Vik je rekao da misli da su dva logora dobra ideja zato što su onomad sigurno bila dva logora i to će Indijance psihološki pripremiti da glume svoje pretke, na šta sam mu ja rekao da mislim da je racionalizacija elitizma. U svakom slučaju, stvari su se prilično zagrejale i, konačno, poslali smo jednog od vodiča da razgovara sa Indijancima i on se vratio i preneo nam da oni ionako ne bi hteli da dele logor s nama, što je prilično smešno, valjda.
Evo ga helikopter, tako da završavam.
Voli te Čarli


Pismo 4

Draga Pips,
prvi randevu! Helikopterom su doneli generator i ostatak opreme. Veliko uzbuđenje (osim kod Indijanaca, koji su celu stvar ignorisali). Hrana, pljuge. Nije bilo spreja protiv komaraca — možeš li da veruješ? Još nešto — Vik im nije dozvolio da donesu novine, što me je iznerviralo. Hoću reći, nismo valjda deca? To što bih pročitao dve nedelje stari primerak Indipendenta ne bi mi poremetilo glumu, zar ne? Ili bi? Čudi me da nam je Vik dozvolio pisma. Ništa za Čarlija. Znam da sam ti rekao da ne pišeš, sem u hitnim slučajevima, ali nisam mislio ozbiljno. Nadam se da si shvatila.
Petak. Slušaj, znam da ne želiš da o tome razgovaraš, ali mislim da će nam ovaj period razdvojenosti biti veoma koristan. Na mnogo načina. Stvarno. Ionako sam suviše mator za divljanje. „MOJI DANI DIVLJANJA SU PROŠLI” KAŽE „NEVALJALI TV MOMAK” ČARLI. Volim te.
Pipa, ljubavi, mislim da je stvarno u pitanju uticaj Indijanaca (uzgred, subota je). Toliko su otvoreni, toliko neposredni. Eno ih, bez krpice na sebi, govore šta misle, rade šta hoće, jedu kad su gladni, vode ljubav kao da je to najnormalnija stvar na svetu,* i legnu da umru kada stignu do kraja svojih života. To je stvarno nešto posebno. Ne mislim da bih ja to mogao odmah da uradim, samo hoću da kažem da osećam veliko prijateljstvo prema tim ljudima. Osećam se skoro kao da sam ovde poslat da bi me oni naučili lekciju o životu. Zvuči li to smisleno? U redu je, dušo, neću se vratiti sa koskom u nozdrvama, ali možda ću se vratiti sa manje okoštalim mozgom. Sve to sa Lindom — znam da smo se dogovorili da o tome ne govorimo — ali ovde se osećam kao takvo govno. Što sam te povredio. Što nisam rekao istinu. Ovde, dok izgubljena reka teče pored mojih nogu, dok učim imena ptica za koje ne znam kako se zovu ni na engleskom, osećam da smo mi dobar par.
* Nije lično iskustvo. Čarlijeve ruke čiste. Nedelja. Nije samo da udaljenost daje čar, ili šta već. Ima nešto u tome što sam ovde. Sećaš se kako su američki astronauti otišli na Mesec i vratili se potpuno promenjeni time što su pogledali zemlju i videli je kao i svaku drugu običnu planetu sasvim malu i daleku? Neki od njih postali su religiozni ili poludeli, ako se dobro sećam, ali poen ta je da su svi bili drugačiji kada su se vratili. Pomalo je tako i sa mnom, samo što umesto u tehnološku budućnost, ja sam morao da se vratim u vremenu. U stvari, ne mislim tako, da se vratim u prošlost. Cela ekipa misli da su Indijanci neverovatno primitivni samo zato što nemaju radio. Oni me nešto uče, a da to i ne shvataju. Počinjem da vidim stvari mnogo više u pravoj veličini. Bože, strašno mi je žao zbog Linde.
Ponedeljak. Pripreme su se otegle, onda je počela kiša. Jedna od devojaka uči me njihovom jeziku. Ne brini, veverice, prorešetana je zarazama, sto posto.* (Ovo ti je neka vrsta uzrečice u ekipi. Ako bilo ko počne da priča o seksu ili da gleda indijanske žene, neko uvek kaže, „prorešetane su zarazama, sto posto”. U Londonu to, verovatno, nije naročito smešno.) Pokušao sam da otkrijem kako oni sebe nazivaju, mislim, kako se pleme zove. I pogodi šta, ONI NEMAJU IME ZA SEBE!!! i nemaju ime ni za svoj jezik. Zar to nije zapanjujuće!! Neverovatno zrelo. To ti je, kao, nacionalizam kroz prozor.
Utorak. Dobro je raspoloženje sad kad smo počeli. Svi vučemo zajedno. Nema ništa od tih jebenih glupih sindikalnih pravila. Svi doprinose. Siguran sam da je to uticaj Indijanaca. Tako bi stvari trebalo da stoje.
Sreda. Mislim da mi se akcenat popravlja. Ima ovde neka velika bela ptica nalik rodi koja se zove thkarni. Mislim da bi se tako pisalo. U svakom slučaju, ja kažem thkarni kada jedna od njih poleti ili sleti na vodu, i Indijanci misle da je to super smešno. Padaju od smeha. Ni njima ne ide mnogo bolje od ruke da kažu Čarli.
Četvrtak. Ništa naročito. Ujelo me 80000000000000 komaraca. Met pravi glupe stile. Ako ga malo bolje zagledaš, kunem ti se, krivonog je.
Petak. Neverovatno je kad malo razmisliš. Tu je to pleme Indijanaca, potpuno opskurno, nemaju ni ime za sebe. Pre par stotina godina, dvojica jezuitskih misionara koji pokušavaju da se vrate do Orinoka nalete na njih, ubede ih da naprave splav i da par bogomoljaca odveslaju nekoliko stotina milja na jug, dok im propovedaju Sveto pismo i pokušavaju da ih nagovore da nose leviske. Baš kad stignu blizu cilja, splav se prevrne, misionari se skoro udave i Indijanci nestanu. Stope se sa Džunglom i niko ih više ne vidi dok ih Vikovi istraživači ne nadu pre godinu dana. Sada nama pomažu da uradimo istu stvar par stotina godina kasnije. Umro bih da saznam jedno — da li se pleme seća? Da li imaju balade o tome kako su vozili dvojicu belih muškaraca, obučenih kao žene, do velike vodene anakonde na jugu, ili kako bi to već oni rekli? Ili su beli ljudi nestali iz plemenskog pamćenja isto tako potpuno kao što je pleme nestalo za bele ljude? Toliko mnogo stvari o kojima treba razmišljati. I šta će se desiti kada mi odemo? Hoće li oni opet nestati na dve ili tri stotine godina? Ili će nestati zauvek, zbrisani nekom smrtonosnom zarazom, pa će od njih ostati samo film u kojem igraju sopstvene pretke? Nisam siguran da mogu to sve da provučeni kroz mozak.
Blagosiljam te, kćeri, ne greši više.* (Šala!! Ništa od tebe ni u nedelju ni u sredu. Nadam se da će Rohas nešto doneti sutra. Nisam mislio da ne pišeš, bez obzira šta sam rekao. Poslaću ovo, u svakom slučaju.)
Voli te Čarli
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 Empty Re: Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 9:50 am

Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 0_caf58_18d39109_orig




Pismo 5

Draga —
Ova sveštenička odora mora da je najneudobniji odevni predmet ikada izmišljen za putovanje kroz džunglu. U njoj se znojiš kao svinja, comme un porco. Kako li je matori otac Firmin održavao svoje dostojanstvo, pitam se. Ipak, može se reći da se žrtvovao za svoju veru isto kao što se ja žrtvujem za svoju umetnost.
Nedelja. Bože blagi, znaš sta je novo? Debeli Dik, tonac, šorao je u reku prošle noći kada mu je jedan od Indijanaca prišao sav usplahiren, mašući rukama kao u jeziku gluvih, pokretima kao da pliva i tako dalje. Dik ga ne kapira, štaviše misli da tip hoće da ga kresne što je dobra šala ako znaš kako indijanske žene izgledaju, ali Indijanac ode i dovede Migela, jednog od vodiča. Potom još dosta mahanja i objašnjenja, i Dik hitro zatvori šlic. Znaš šta? Indijanac mu je objašnjavao o maloj ribi koja živi u reci i — ostalo možeš da pogodiš!!! Nije naročito verovatno da je baš ovaj pripadnik baš ovog plemena gledao britansku televiziju iste večeri kad i Riblja Struja. Nije ni verovatno da je Riba naučio dovoljno lokalnog jezika da bi namestio ovakvu foru. Tako da smo morali da priznamo da je sve vreme bio u pravu! Ko se poslednji smeje — ovaj put naročito.
Ponedeljak. Nešto neobično. Dok Indijanci izgleda razumeju otprilike šta radimo — ne bune se kad ponavljamo dublove i uopšte im, izgleda, ne smeta veliko oko koje je upereno u njih — čini se da ne kapiraju ideju glume. Mislim, svakako glume svoje pretke i sasvim su voljni (u zamenu za neke Miki Maus poklone) da nam sagrade splav i u njemu nas odvezu uzvodno, i budu snimljeni kako to rade. Ali, neće da urade ništa drugo. Ako Vik kaže, da li biste mogli da stanete malo drugačije ili da koristite motke ovako, i pokuša da im pokaže, oni prosto neće. Potpuno odbijaju. Mi ovako guramo splav i nećemo tu ništa da menjamo samo zato što nas beli čovek gleda kroz svoju smešnu napravu. Druga stvar još je neverovatnija. Oni, zapravo, misle da kada se Met i ja obučemo kao jezuiti, mi stvarno i jesmo jezuiti! Misle da smo mi otišli, a da su se pojavila ta dva tipa u crnim haljinama! Otac Firmin za njih je podjednako stvarna osoba kao i Čarli, mada mi je drago da kažem da Čarlija više vole. Ali, ne možeš im objasniti šta se dešava. Ekipa misli da je to prilično glupo od njih, ali ja se pitam da nije možda neverovatno zrelo. Ekipa misli da su oni toliko primitivni da još nisu otkrili glumu. Ja se pitam da nije suprotno, da oni nisu postglumačka civilizacija, možda prva na svetu. Kao, nije im više potrebna, pa su zaboravili na nju i više je ne razumeju. Kakva ideja!
Sreda. Trebalo je da kažem više o poslu. Ne ide loše. Scenario nije onakav kakvog sam ga zapamtio, ali to je uvek tako, obično zato što ga izmene. Met nije tako loš za saradnju. Zamolio sam da mu pri šminkanju naprave par ugriza od komaraca, ali on je odbio. Rekao je da želi da jednom on bude lepi dasa u filmu. Prilično smešno — hoću reći, očito je da on duboko u sebi veruje da je prilično zgodan! Verovatno je bolje da mu ne kažem kako si ti rekla da njegovo lice izgleda kao da je izvajano od usoljene govedine.
Četvrtak. Strašna stvar se desila. Stvarno strašna. Jedan od Indijanaca je pao sa splava i udavio se. Odnela ga je reka, jednostavno. Gledali smo u vodu, koja je bila prilično uzburkana, i čekali da on izroni, ali nije. Naravno, rekli smo da za taj dan prekidamo snimanje. I, pogodi šta? Indijanci nisu hteli ni da čuju. Stvarno su lafovi za timski rad!
Petak. Razmišljao sam o jučerašnjoj nesreći. Mi smo se mnogo više uznemirili oko toga nego Indijanci. Hoću da kažem, on mora da je bio nečiji brat ili muž ili nešto, ali nije bilo ni plača ni bilo čega. Ja sam nekako očekivao da će, kada se ulogorimo za noć, biti nekakve ceremonije — ne znam šta, spaljivanje hrpe stare odeće ili već nešto. Ništa, međutim. Isti veseli život oko logorske vatre kao i obično. Pomislio sam da možda momak koji se udavio nije bio naročito popularan, ali to je suviše očigledno. Možda oni na neki način ne prave razliku između života i smrti. Možda ne misle da je on „otišao” kao što mi mislimo — ili, možda, da nije sasvim otišao. Ili, otišao u lepši deo reke. Isprobao sam ovo na Metu, koji je rekao, „Hej, čoveče, nisam znao da imaš hipijevske krvi”. Met nije baš najduhovniji i najsofisticiraniji čovek na svetu. Veruje da se treba samostalno probijati kroz život, hodati uspravno, pucati pravo, prevrtati ribe kako on kaže i pljuvati u oko onima koji ti učine nešto nažao. To je, otprilike, sva njegova mudrost. On misli da su Indijanci prilično simpatični momci koji još nisu pronašli video-rikorder. Moram da kažem da je prilično smešno da tip poput njega igra jezuitskog sveštenika koji vodi rasprave o doktrini usred džungle. Zapravo, on je jedan od onih savršeno efikasnih američkih glumaca o čijoj karijeri odlučuju njihovi reklamni agenti. Pričao sam mu kako bih, na šest meseci, digao ruke od filmova i glumio u klasičnim pozorištima po provinciji samo da bih se vratio u dodir sa živom glumom i živom publikom i reagovao je kao da sam mu rekao da sam doživeo nervni slom. Šta god drugi rekli, mislim da je pozornica mesto gde se uči gluma. Met može da mrda facom na bilo koju stranu i da suzi oči znajući da će se njegove maloletne obožavateljke ovlažiti u svojim sedištima. Ali, da li može da glumi telom? Neka sam i staromodan, ali mislim da se mnogi američki glumci samo šepure, i to je sve. Pokušao sam sve ovo da objasnim Viku, koji je rekao da mi super ide, i da Metu super ide, i da on misli da ćemo se mi na ekranu odlično složiti. Ponekad bih stvarno voleo da on SLUŠA šta mu pričam. Evo stiže pošta, tačnije helikopter. Još ništa od tebe.
— voli te Čarli.


Pismo 6

Pipa, ljubavi —
znam da smo rekli da nećemo o tome da pričamo i možda nije fer pošto ne znam u kakvom ćeš raspoloženju biti kada ovo dobiješ, ali zašto se jednostavno ne preselimo na selo i imamo decu? Ne nisam pao u reku niti bilo šta slično. Nemaš pojma koliko mi dobro čini što sam ovde. Prestao sam da pijem kafu posle ručka, i skoro uopšte više ne pušim. Indijanci ne puše, je 1’ tako, kažem ja sebi. Indijancima nije potrebno da podržavaju moćnu firmu Filip Moris, Ink. iz Ričmonda u Virdžiniji. Kada su stvari gadne, malo žvaću neko zeleno lišće, što pretpostavljam da je njihova verzija povremene cigare koju čovek zapali kada se režiser ponaša kao potpuna budala. Shodno tome, zašto ne smanjiti poput njih? I ono sa Lindom. Znam da, verovatno, ne želiš da ikada više čuješ njeno ime i ako je tako, onda ti ja i obećavam da nećeš, ali sve je to u vezi sa Londonom, zar ne? To nema veze sa nama uopšte. Samo prokleti London i đubre i prljave ulice i piće. To zapravo i nije život, kako mi živimo u gradovima, je 1’ da? Mislim da gradovi i navode ljude da lažu jedni druge. Misliš li da je to moguće? Ovi Indijanci nikada ne lažu, isto kao što i ne znaju da glume. Nema pretvaranja, ja ne mislim da je to uopšte primitivno, mislim da je prokleto zrelo. I siguran sam da je to zato što oni žive u džungli, ne u gradovima. Provode sve vreme okruženi prirodom, i ako priroda nešto ne radi, onda ne laže. Ona samo ide napreci i l'ura svoj fazon, što bi rekao Met. Hoda uspravno i puca pravo. Možda ponekad nije prijatna, ali bar ne laže. I zato mislim da su selo i deca rešenje. I kada kažem selo, ne mislim na jedno od onih mesta blizu autoputa, punih ljudi poput nas koji kupuju australijski šardone od lokalnog trgovca vinom i u kojima seljački akcenat čuješ samo kada na radiju slušaš Arčerove dok se kupaš. Mislim pravo selo, negde skrovito — možda u Velsu ili Jorkširu.
Nedelja. Ono sa bebom. Na neki čudan način to ima veze sa Indijancima. Sećaš se da sam ti rekao da su svi neverovatno zdravi, ali da ipak nema staraca iako smo mislili da oni putuju svi zajedno u grupi? Pa, konačno sam naterao Migela da porazgovara sa njima o tome i ispada da je razlog što nema starijih u tome što oni ne žive mnogo duže od otprilike 35 godina. Tako da sam pogrešio kada sam mislio da su fantastično zdravi i dobra reklama za džunglu. Stvar je u tome da samo oni koji jesu fantastično zdravi uopšte mogu i da prežive. Kakav obrt. Poenta je u tome da sam ja sada stariji nego što će bilo ko u ovom plemenu ikada biti i to ti je kao ledeni vetar. I ako bismo živeli na selu, onda se ne bih vraćao kući svako veče izmrcvaren i željan pažnje, i dobijao, umesto toga, društvo kmečavog derišta. Ako bih prihvatao samo velike uloge, a ne i ono sranje na televiziji, onda bih samo odlazio na snimanja, a kada bih bio kod kuće, stvarno bih bio kod kuće. Vidiš? Napravio bih mu ogradu za igru i kupio mu jednu od onih velikih drvenih Arki sa svim životinjama unutra i mogao bih da nabavim jednu od onih torbi u kojima nosiš dete kao što Indijanci imaju već vekovima. Onda bih odlazio u šetnje po livadama, da ti se obojica malo sklonimo sa vidika, kako ti se čini? Uzgred, stvarno mi je žao što sam udario Gevina.
Ponedeljak. Malo sam potišten, ljubavi. Imao sam smešnu svađu sa Vikom oko jedne replike. Šest prokletih reči, ali znao sam da ih Firmin ne bi rekao. Mislim, ja živim ovog tipa već tri neđelje i sada Vik počne da mi objašnjava kako da govorim? Rekao je da je OK da promenim, tako da sam zaustavio stvari na jedno sat vremena i, na kraju, on kaže da nije ubeđen. Ipak, probali smo jer sam insistirao, i znaš šta? Ni prokleti Met nije bio ubeđen. Ja sam mu rekao da ne može da razlikuje komad teksta od komada šita i da uostalom njegovo lice izgleda kao da je izvajano od usoljene govedine, i on je hteo da me udari. Prokleti glupavi film.
Utorak. Još sam besan.
Sreda. Neverovatna stvar. Sećaš se kako sam rekao da Indijanci ne razumeju glumu. Pa, poslednja dva dana su Firmin i Antonio u sve gorim odnosima (što nije teško postići s obzirom na to šta Čarli i Met trenutno misle jedan o drugom) i stvarno se moglo osetiti kako se Indijanci uključuju, kako sve prate sa svog dela splava kao da im životi od toga zavise — što je na neki način i bilo tačno, jer smo raspravljali o tome da li oni imaju pravo da budu kršteni i da im duše budu spašene. Nekako su to osetili, ne znam. U svakom slučaju, danas smo snimali scenu u kojoj Met treba nekako poluslučajno da me udari veslom. Naravno, veslo je bilo od najbolje plute, ali to Indijanci nisu mogli znati; u svakom slučaju, ja sam pao kao pokošen i Met je stao da se pretvara da je u pitanju nesrećan slučaj. Trebalo je da celu stvar Indijanci posmatraju kao da su ta dva belca u suknjama šenula. To im je rečeno da rade. Ali, nisu. Gomila njih mi je pritrčala i počela da me miluje po licu i da mi kvasi čelo i da nekako zavija, i onda su se trojica okrenula prema Metu sa stvarno gadnim izrazima. Neverovatno! Mislim da su mogli i da mu naude da on nije prilično brzo skinuo mantiju i pretvorio se u Meta što ih je smirilo. Zapanjujuće! Bio je to samo stari Met, a onaj gadni sveštenik Antonio je nestao. Onda sam ja polako ustao i svi su počeli da se veselo smeju kao da ipak nisam mrtav. Dobro je da Vik nije prestao da snima, tako da je sve sačuvano. Sada misli da može to da ugradi u film, i to mi je drago, jer ako Indijanci ovako reaguju na nas, možda je to znak kako će reagovati gledaoci.
Četvrtak. Vik kaže da izveštaj iz laboratorije o jučerašnjoj tuči nije baš sto posto OK. Siguran sam da ga je prokleti Met gnjavio — garant zna da ga je kamera uhvatila kako se usrao od straha. Rekao sam da sačekamo i vidimo kako će ispasti i Vik se složio, ali nisam osetio dobre vibracije. Toliko što se tiče truthspiel: kada je dobiju, onda je ne koriste.
Petak. Mislim da scenario nije dovoljno dobar, i da je budžet suviše mali, ali jedna stvar mora se priznati, ovaj film jeste O NEČEMU. Hoću reći, ne zazire od velikih tema. Većina filmova nije ni o čemu, zar ne, tako se meni sve više čini. „Dva sveštenika u džungli” (što stari Riblja Struja ponekad peva na melodiju „Crvenih jedara u suton”) — svakako, ali to je o onoj vrsti sukoba koji se provlače kroz ljudski život u svako doba i u svakoj civilizaciji. Disciplina nasuprot toleranciji. Pridržavanje slova zakona nasuprot pridržavanju duha zakona. Sredstva i ciljevi. Činiti pravu stvar iz krivih pobuda nasuprot činjenju krive stvari iz pravih pobuda. Kako velike ideje poput Crkve propadaju zbog birokratije. Kako hrišćanstvo počinje kao religija mira, ali završava u nasilju kao sve ostale religije. Isto se može reći i za komunizam ili bilo šta drugo, za bilo koju veliku ideju. Mislim da bi u Istočnoj Evropi ovaj film mogao biti subverzivan i ne samo zato što je o sveštenicima. Da li će ga prikazivati, drugo je pitanje. Rekao sam Ribi da ovaj film nosi i poruku za sindikate, ako mogu da je nađu, i on je rekao da će nastaviti da traži. Pipa, ljubavi, razmisli o onome sa decom, važi?
Tvoj Čarli
PS. Čudna stvar desila se danas. Ništa ozbiljno, ali čovek mora da se nešto zapita o Indijancima.
P.P.S. Nemam pojma zašto se ne javljaš.

Pismo 7

Najdraža Pipa —
Prokleta džungla. Jednostavno ne odustaje. Prokleti oblaci mušica i stvari koje te grizu i zujećih neznamnijačega i prvih par nedelja misliš kako je to čudesno, nema veze što te grizu, grizu sve osim Meta sa njegovim specijalnim NASA sredstvom protiv komaraca i štitnikom za lice od usoljene govedine. Ali, oni samo idu dalje i dalje i prokleto dalje.
Posle nekog vremena, poželiš da se džungla malo odmori, ’ajde, džunglo, nedelja je, o’ladi malo, dođe ti da vikneš dok ona i dalje radi 24 sata na dan. Ne znam. Možda nije džungla kriva, možda je film. Oseća se kako napetost raste. Met i ja smo sve oštriji jedan prema drugom, ne samo za vreme snimanja nego i van toga. Film se stalno preliva u ostatak vremena. Čak i Indijanci izgleda više nisu sigurni da ja nisam Firmin sve vreme i da Met nije Antonio. Izgleda da misle da sam ja stvarno Firmin i da se onda, s vremena na vreme, pretvaram da sam taj belac zvani Čarli. Potpuno izokrenuto.
Nedelja. Ono sa Indijancima. Da ti pravo kažem bio sam malo ljut kada sam otkrio, ali sada počinjem da vidim stvari s njihove tačke gledišta. Rekao sam ti da učim njihov jezik — ona je stvarno vrlo slatka i ne nosi ni krpice na sebi ali kao što sam ti rekao, anđele, nema razloga da se sekiraš, prorešetana je zarazama sto posto, pored svega ostalog, naravno. Ispada da je pola reči koje me je naučila pogrešno. Hoću da kažem, to su istinske reči, ali nisu one prave. Prva koju sam naučio manjeviše bila je thkarni koja znači — to jest, ona je rekla da znači — ime one bele rode koju smo često viđali. Tako da kada bismo videli jednu da prolazi, ja bih uzviknuo thkarni Indijanci bi se svi smejali. Ispada — i ovo sam saznao ne od Migela nego od našeg drugog vodiča koji veći deo puta ništa nije pričao — da je thkarni indijanska reč — jedna od mnogih reči, tačnije — za znašvećšta. Za onu stvar u koju ti upliva ona mala riba iz reke ako nisi pažljiv. Isto važi za otrpilike pola reči koje me je ta mala bezobraznica naučila. Čini mi se da sam naučio ukupno oko 60 i pola od njih su lažnjaci — nepristojne reči ili reči za nešto sasvim drugo. Prvo sam bio žestoko nezadovoljan kao što možeš da zamisliš, ali čini mi se da to pokazuje da Indijanci imaju sjajim smisao za humor. Tako da sam rešio da im pokažem da mogu da podnesem šalu i sledeći put kada je proletela velika roda pravio sam se da ne znam kako se zove i pitao sam svoju devojku. Thkarni, kaže ona ozbiljno. Ja sam napravio zbunjenu facu i odmahnuo glavom i rekao, ne, to ne može da bude thkarni, jer ovo je thkarni (ne, nisam ga izvadio ili nešto slično, samo sam pokazao). I onda je znala da je fora provaljena i počela je da se smeje, i ja sam se smejao da im pokažem da se ne ljutim.
Ponedeljak. Sad smo blizu kraja. Ostala je još samo velika scena. Prvo imamo dva dana odmora. Mislim da je ta Vikova odluka glupa, ali njega valjda gnjave sindikati. On kaže da misli da je dobra stvar da napunimo akumulatore pre velike scene. Ja mislim da ne treba menjati ekipu koja dobija. Ne brini, ne govorim stvarno tako, radim to samo da bih iritirao Meta, mada obično ne pali, on je toliko neosetljiv, i misli da svi ionako govore na taj način, tako da valjda to radim za sopstvenu zabavu. „Hej, Mete”, kažem mu, „dobijamo, ne treba da menjamo ekipu”, i on klimne glavom kao neki prorok iz deset zapovesti. U svakom slučaju, plan je da smo danas i sutra slobodni, onda dva dima vežbamo za prevrtanje splava, onda je u petak veliki događaj. Možda je Vik u pravu, možda treba da budemo u najboljoj formi. Nije samo stvar u tome da se sve izvede kako treba, nego i da se pokriju sve mogućnosti. Moramo da budemo privezani, po ugovoru, za slučaj da se nešto desi. Nemoj da brineš, nije stvarno opasno. Neke kadrove snimamo na delu reke gde ima brzaka, ali stvarno prevrtanje koje treba da se dogodi tamo u stvari se ne dešava tamo. Ekipa ima par mašina koje uskovitlaju vodu tako da liči na brzake, i rekviziter je nabavio neke stene koje se usidre za dno reke i izgledaju kao prave. Tako da nema potrebe da brineš. Prilično se radujem tome, mada smo, naravno, imali nekoliko uobičajenih svađa oko toga. Ono što se dešava je da oba sveštenika padnu u vodu, jedan udari glavom u stenu, a drugi ga spase. Poenta je, ko će šta da uradi? Hoću reći, njih dvojica se bore ko psi tokom plovidbe, dolazi do velikog doktrinarnog raspleta, jedan od njih je v. autoritaran i tvrdokoran (ja) dok je drugi veoma slobodouman i blag prema Indijancima (Met). Ja mislim da bi bilo mnogo efektnije kada bi onaj koji treba da bude zadrt i od kojeg bi se moglo očekivati da pusti drugog da se udavi zapravo spasio tog drugog, iako misli da su bogohulne njegove ideje o Indijancima i njegovi planovi da ih pokrsti kada stignu do Orinoka. Ali, ne, Met mora da spase mene. Vik kaže da su to istorijske činjenice, a Met kaže da je tako pisalo u scenariju koji je on pročitao u Gedžigradu, Severna Dakota, ili gde već kači svoj šešir, i da će to i da glumi. "Niko nema da spasava Meta Smitona”, kaže on. Stvarno je to rekao, možeš li to da zamisliš? "Niko nema da spasava Meta
Smitona.” Rekao sam mu da ću se setiti toga ako ga ikada nađem kako visi okićen za nožni palac na ski-liftu. Tako da će se sve odvijati prema scenariju.
Utorak. Još jedan dan odmora.
Kasnije
Kasnije
Kasnije
— voli te Čarli
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 Empty Re: Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 9:50 am

Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 0_caf55_f9021e68_orig




Pismo 8

Isuse, Pipa. Isuse. Jednostavno nisam mogao da nastavim sa poslednjim pismom. Zabavne vesti sa svakog dana snimanja. Nisam mogao da nastavim sa njim, ne posle onoga što se dogodilo. Ali, dobro sam. Stvarno sam dobro.
Kasnije. Jadni stari Met. Jebi ga, bio je dobar momak. Naravno, mogao je da te iznervira, ali na ovakvom poslu to bi uspeo i Sv. Franja Asiški. On bi sve vreme proveo gledajući proklete ptice umesto da čita svoje kartice. Izvini, ljubavi. Ovo je neumesno, znam. Samo ne znam kako to da kažem. Baš sam u autu. Jadni stari Met. Pitam se kako ćeš ti čuti vesti, i šta ćeš pomisliti.
Isuse, ti jebeni Indijanci. Mislim da ću umreti. Jedva držim hemijsku. Znojim se kao svinja, comme un porco. Bože, volim te, Pipa, samo me to drži.

Pismo 9

Izvadim tvoju sliku sa veveričjim licem i ljubim je. To je jedino što je važno, da ti i ja imamo decu. Hajde da to učinimo, Pipa. Tvoja mama bila bi zadovoljna, zar ne? Pitao sam Ribu, imaš li decu, on je rekao, da, ona su mi ženica u oku. Stavio sam mu ruku na rame i zagrlio ga, tek onako. Takve stvari nas sve drže, zar ne?
Tačno je ono što kažu. Idi u džunglu i stvarno ćeš otkriti kakvi su ljudi. Vik je plačipička, oduvek sam to znao. Cmizdri o prokletom filmu. Ja sam mu rekao, ne brini, uvek možeš da prodaš svoje memoare novinama. To mu se nije dopalo. Zašto su to uradili? Zašto su to uradili?
voli te Č

P.S. Voleo bih da si pisala. Sad bi mi pomoglo.

Pismo 10

Mogao sam to biti i ja. Isto tako lako mogao sam biti ja. Ko odlučuje? Da li iko odlučuje? Hej ti, gore na nebu, ima li koga kod kuće?
Ceo dan mislim na jednu stvar. Rekao sam starom Ribi, imaš li decu i on je rekao, da, ona su mi ženica u oku i onda smo se zagrlili pred svima i od tada stalno mislim šta to znači. Zenica u oku. Šta to znači? Kažeš neke takve reči i svi znaju šta one znače, ali kada ih pogledaš ne možeš da ih razumeš. Film je takav, celo putovanje je takvo. Ideš i misliš da znaš tačno šta je šta, i onda zastaneš i pogledaš i više nema nikakvog smisla i pomisliš da je možda i imalo smisla samo zato što su se svi pravili da ga ima. Ima li ovo smisla? Hoću reći to je kao sa Indijancima i lažnim stenama koje je rekviziter nabavio. Gledali su ih i gledali i što su ih više gledali manje su razumeli. Prvo su znali da su to stene a na kraju nisu znali ništa. Mogao si im to videti na licima.
Ovo ću sad da dam Rohasu. Pre par minuta prošao je i rekao, to je treće pismo koje si danas napisao, zašto ih ne staviš sve u isti koverat i uštediš na poštarini? Podigao sam se i kunem se da sam se za trenutak pretvorio u Firmina i rekao, „Slušaj, Gospo od komunikacija, ja ću napisati, a ti ćeš preneti onoliko jebenih pisama na dan koliko meni dune da napišem”. Naravno, Firmin ne bi rekao jebenih, ali ton je bio taj. Nekako hladan i iznerviran bilo čime na svetu što nije savršeno. Tja, bolje da odem da se izvinim, ili će sva da ih baci.
— voli te Č


Pismo 11

Čekajući helikopter
Pipa, ljubavi —
Kada se izvučemo, uradiću sledeće stvari. Popiću najveći jebeni viski koji mogu da mi natoče u Karakasu. Okupaću se u najvećoj jebenoj kadi koju mogu da mi napune u Karakasu. Vodiču najduži telefonski razgovor sa tobom. Mogu da čujem tvoj glas kako se javljaš na telefon, kao da sam otišao do radnje po pljuge i zadržao se. Onda ću da odem do britanske ambasade da uzmem primerak Dejli Telegrafa i baš me briga ako je nekoliko nedelja star i pročitaću stvari koje obično i ne pogledam, na primer, beleške o prirodi ako ih imaju. Hoću da mi neko kaže da se laste gnezde ili možda ćete videti jazavca ako imate sreće. Obične stvari koje se stalno dešavaju. Pogledaću rezultate kriketa i pretvarati se da sam stari član kluba koji je došao iz provincije u sakou na štrafte i sa ružičastim džinom u šapi. Možda ču pročitati i vesti o rođenjima. Emi i Nikolasu, kćerka, Suzi, sestra Aleksandru i Bilu. Dobri stari Aleksander i Bil, reći ću, sada imate Suzi s kojom možete da se igrate. Morate biti nežni sa njom, morate je čuvati ceo život, ona je vaša sestrica, mora vam biti ženica u oku. Bože, ja plačem, Pipa, suze mi samo teku niz lice.
voli te Č


Pismo 12

Karakas 21. juli
Pipa, ljubavi, ne mogu da verujem, mislim stvarno ne mogu da verujem. Konačno stignemo da onoga što duhovito nazivamo civilizacijom, konačno stignemo da telefona sa kojeg su mogući prekookeanski razgovori, konačno na mene dođe red, konačno dobijem vezu, i tebe nema. „Niko se ne
javljati, gospodine.” Probajte opet. „Niko se ’oš ne javljati, gospodine.” Probajte opet. „Okej, gospodine, ’oš se niko ne javljati.” Gde si? Ne želim da zovem nikog drugog. Ne želim da zovem tvoju mamu i kažem, slušajte, imali smo malo nevolja, ali sada smo opet u Karakasu i Met je mrtav, da, čuli ste na vestima, ali ja ne želim da pričam o tome. Samo hoću da razgovaram sa tobom, ljubavi, i ne mogu.
Probao sam opet.
Probao sam opet.
Dobro, imam flašu viskija koja košta oko 50 komada i ako studio ne plati za nju neću više nikada raditi za njih, i veliku hrpu ovog tankog hotelskog papira. Ostali su otišli u grad. Ja nisam mogao. Stalno se sećam poslednje noći kada smo bili ovde — isti hotel i sve — i kako smo Met i ja izašli i zajedno se usvinjili i na kraju igrali Zorbin ples i bili izbačeni iz lokala i kako je Met pokazao na mene i rekao kelnerima, hej, zar ne prepoznajete Mista Rika iz Poluostrva Parkvej, i oni nisu i naterali su nas da platimo za tanjire.
Dani odmora su prošli, i bilo nam je ostalo još samo tri dana snimanja. Prvog dana, vežbali smo na brzacima, prilično oprezno, da se ne lažemo. Vik i ekipa bili su na obali, Met i ja na splavu sa tucetom Indijanaca koji su veslali i gurali. Za svaki slučaj, dugačak konopac bio je pričvršćen za splav i vezan oko debelog drveta na obali, tako da, ako bi Indijanci izgubili kontrolu, konopac bi zaustavio splav. Met i ja smo bili privezani prema ugovoru. Prepodne smo uradili jedan prolaz koji je bio OK, a popodne smo prešli u plićak sa mašinom za talasanje. Ja sam mislio da nam ne treba još jedan dan pripreme, ali Vik je insistirao. Tako smo sledećeg jutra opet krenuli, ali ovaj put i sa bežičnim mikrofonima. Vik nije još bio odlučio da li da nasnimava zvuk ili ne. Konopac je privezan za drvo, ekipa se smestila na obali, i pripremili smo se da tri ili četiri puta prođemo ispred kamere, Met i ja tako zauzeti raspravom o pokrštavanju Indijanaca da ne možemo da vidimo opasnost koju publika može sama da primeti. Razmišljao sam o onome što se potom dogodilo milion puta i još nemam odgovor. Desilo se na trećem prolazu. Dobili smo znak, započeli raspravu i onda primetili nešto čudno. Umesto tuceta Indijanaca na splavu, bilo ih je samo dvojica na krmi, svaki sa po štapom. Pretpostavljam da smo pomislili da je Vik rekao da probamo ovako, jer Met i ja smo već bili započeli raspravu i to pokazuje koliki je profesionalac bio, jer je nastavio kao da je sve normalno. A i ja, uostalom. Onda smo, na kraju scene, primetili da Indijanci ne ukopavaju štapove kao obično da bi zaustavili splav. Samo su gurali dalje i Met je viknuo, „Hej, momci, dosta”, ali oni nisu obratili pažnju i sećam se da sam pomislio, možda proveravaju konopac da vide da li drži, i Met i ja smo se okrenuli u istom trenutku i videli kuda nas Indijanci vode — pravo u gomilu stenja i brzake — i shvatio sam da se konopac prekinuo ili već nešto slično. Vikali smo, ali zbog buke vode i pošto, naravno, nismo znali njihov jezik, sve bilo je beskorisno, i onda smo se našli u vodi. Pomislio sam na tebe kad smo se prevrnuli, časna reč, Pipa. Samo sam ugledao tvoje lice i pokušao da mislim na tebe. Onda sam pokušao da plivam, ali zbog struje i jebene mantije — i nešto me je onda udarilo u rebra kao da me je neko šutnuo i pomislio sam da sam gotov, mora da je stena, pomislio sam i predao sam se i skoro se onesvestio. Zapravo, konopac kojim sam bio vezan naglo se zategao. Ne sećam se više ničeg dok se nisam osvestio na obali, izbacujući vodu i povraćajući u blato dok me je tonac lupao po leđima i gurao mi pesnice u stomak. Moj konopac je izdržao, Metov se prekinuo. Tako je bilo, to je moja sreća.
Svi su bili šokirani, kao što možeš da pretpostaviš. Neki iz ekipe pokušali su da krenu duž obale — znaš kako ponekad ljude nađu kako se drže za grane koje se nadvijaju iznad reke, par milja nizvodno. Ali, nije bilo tako. To se dešava samo u filmovima. Met je nestao, a ekipa ionako nije mogla da ode više od dvadeset ili trideset jardi dalje od mesta gde su bili postavili opremu, pošto u džungli baš nema staza za vuču. „Zašto ih je bilo samo dvojica?” Vik je stalno govorio. „Zašto samo dvojica?” Tražili su Indijance koji su pomagali pri postavljanju opreme, ali nigde ih nije bilo. Onda su se vratili u logor, i jedina osoba koju su zatekli bio je Migel, prevodilac, koji je vodio dugačak razgovor sa jednim Indijancem, i kada se okrenuo, ostali su bili isparili.
Onda smo otišli da vidimo šta je bilo sa konopcem oko drveta i tamo nije bilo ničega, jednostavno je nestao. Što je bilo prilično čudno, jer bio je pričvršćen jednim od onih komplikovanih čvorova koji ne mogu da se odvežu. Sigurno po ugovoru. Prokleto sumnjivo. Onda smo opet razgovarali sa Migelom, i pokazalo se da je Indijanac započeo taj dugi razgovor sa njim pre nego što se nesreća mogla dogoditi. Tako da su, izgleda, znali šta će se desiti. I kada smo pregledali logor, videli smo da su odneli sve — hranu, odeću, opremu. Zašto li su odneli odeću? Ionako je ne nose.
Čekanje na helikopter se odužilo. Indijanci su odneli i radio-telefone (odneli bi i generator da su imali dizalicu), a u Karakasu su mislili da su se telefoni opet pokvarili, tako da su došli prema rasporedu. Dva dana čekanja kao dva jebena meseca. Mislio sam da me je, ipak, zakačila neka gadna zaraza uprkos bockanju. Izgleda da, kada su me izvukli iz reke i isterali mi vodu iz stomaka, prvo što sam rekao bilo je „prorešetana zarazama, sto posto” i ekipa je provalila u histerični smeh. Ne sećam se, ali liči na Čarlija. Mislio sam da ću dobiti beri-beri i tako to. Sranje na kvadrat, mislio sam.
Zašto su to učinili? Stalno se tome vraćam. Zašto? Većina ostalih misli da su to uradili zato što su primitivni — znaš ono, nisu beli ljudi, nikad ne veruj domorocima i tako dalje. To nije to. Ja nikada nisam mislio da su primitivni i uvek su govorili istinu (osim kada su mene učili svom jeziku) i bili su mnogo pouzdaniji od nekih belaca koji su bili u ekipi. Prvo sam pomislio da smo ih na neki način uvredili a da nismo shvatili — strašno obeščastili njihove bogove ili već tako nešto. Ali, jednostavno, ništa nisam mogao da smislim.
Kako ja gledam na stvari, to ili ima neke veze s onim što se desilo pre par stotina godina, ili nema. Možda je to slučajna podudarnost. Desilo se da su potomci prvobitnih Indijanaca kojima se splav prevrnuo upravljali drugim splavom koji se takođe prevrnuo na otprilike istom mestu na reci. Možda ovi Indijanci mogu da izdrže da voze jezuite uzvodno samo do određene granice a onda instinktivno puknu, postanu gadni i gurnu ih u vodu. Nije naročito verovatno, je l’ da? Ili ima neke veze između ova dva događaja. Tako bar ja mislim. Čini mi se da su Indijanci — naši Indijanci — znali šta se desilo ocu Firminu i ocu Antoniju pre svih tih godina. To su stvari koje se verovatno prenose s kolena na koleno dok žene tucaju koren manioke ili već nešto. Ti jezuiti su verovatno dosta zapaženi u istoriji Indijanaca. Pomisli kako se ta priča prenosi kroz generacije, svaki put kada je prenesu postaje sve slikovitija i preteranija. I onda se mi pojavimo, još jedna gomila belaca koji takođe vode sa sobom dva tipa u dugim crnim haljinama, koji takođe žele da budu odvezeni splavom uzvodno do Orinoka. Svakako, ima razlika, imaju tu jednooku mašinu i tako to, ali uglavnom to je ista stvar, i mi im čak i kažemo da će se završiti na isti način, prevrtanjem splava. Hoću reći, teško je zamisliti odgovarajuću situaciju, ali recimo da si ti stanovnik I Iejstingza u godini 2066. i da siđeš na plažu jednog dana i vidiš jedrenjake kako idu ka tebi, i iz njih izađe gomila ljudi u oklopima i sa šiljatim šlemovima i kažu ti da su došli radi bitke kod Hejstingza, i da li bi bila ljubazna da nađeš kralja Harolda da bi mu oni ispalili strelu u oko i, evo, ogroman novčanik pun para da bi ti odigrala svoju ulogu. Prvo bi bila sklona da to uradiš, zar ne? A onda bi počela da razmišljaš o tome zašto oni žele da ti to učiniš. I jedna od pomisli na koje bi mogla da dođeš — ovo je samo moja ideja, Vik nije baš ubeđen — bila bi da oni (tj. mi) žele da ponove neku ceremoniju koja je veoma važna za njihovo pleme. Možda su Indijanci mislili da je to verska stvar, kao proslava petstogodišnjice neke katedrale ili šta već.
A postoji i druga mogućnost — da su Indijanci pratili raspravu između jezuita i razumeli je mnogo bolje nego što smo mi mislili. Oni — Met i ja, mislim — raspravljali su o pokrštavanju Indijanaca, i, u trenutku kada se splav prevrnuo, izgledalo je kao da ja dobijam raspravu. Ja sam bio stariji sveštenik, u svakom slučaju, i bio sam protiv pokrštavanja — bar dok se Indijanci ne srede i ne odustanu od nekih svojih prljavih običaja. Tako da su, možda, Indijanci to razumeli i prevrnuli splav zato što su pokušavali da ubiju oca Firmina (mene!) tako da bi otac Antonio mogao da preživi i da ih pokrsti. Kako ti se to čini? Osim što su prvi put Indijanci videli da je Firmin preživeo i pobegli su zato što su se uplašili, a drugi put su videli da su ubili Antonija, pa su pobegli jer je sve ispalo naopako.
Da li je to dobro? Jednostavno znam da je to mnogo složenije nego što će ikada izgledati u novinama. Ne bih se iznenadio ako Holivud pošalje avion da bombarduje Indijance i kazni ih za Metovu smrt. Ili napravi rimejk — da, to bi bilo verovatnije. Ko će da glumi Meta? Kakva prilika za napredovanje u karijeri. Molim te lepo.
Izgleda da sam zarobljen ovde bar nedelju ili više. Prokleti studio i njihovi prokleti advokati. Izgleda da film mora zvanično da se otkaže na neki način i da za to treba vremena.
Nosim ovo u Gospu od komunikacija i šaljem ekspres. Osveženje je predati pismo pravom poštaru.
ljubim, Čarli


Pismo 13

Pobogu, nemoj mi to raditi, i mislim nikada. Tek dva dana van džungle i pošto sam zamalo poginuo i ti mi spustiš slušalicu. Slušaj, kao što sam pokušao da ti objasnim, ona je ovde radila, bila je to potpuna slučajnost. Znam da sam se ponašao kao svinja, comme un porco, neko vreme, ali, molim te, pročitaj sva moja pisma iz džungle i videćeš da sam drugi čovek. Sve je gotovo između Linde i mene, rekao sam ti to pre nego što sam krenuo. Ne mogu ja da kontrolišem gde će žena da radi, zar ne? Da, znao sam da će biti u Karakasu i Ne, nisam ti rekao i Da, to je bilo pogrešno, ali da li bi bilo bolje da sam ti rekao? Kako si uopšte saznala? Ne, ona nije ovde, koliko mi je poznato i koliko me je briga, mislim da je na Karibima. Zaboga, Pipa, nemoj da sada bacimo pet godina.
— tvoj Čarli
P.S. Ovo šaljem ekspres.
PP.S. Karakas je prljava rupa. Zarobljen bar do 4.
P.P.P.S. Volim te.

Telegram

MOLIM TE ZOVI ČARLI HOTEL INTERKONTINENTAL ŠTO PRE STOP VOLIM TE ČARLI STOP

Telegram

ZA IME B ZOVI INTERKONTINENTAL MORAMO DA RAZGOVARAMO ODMAH STOP VOLI TE ČARLI

Telegram

ZVAĆU U PODNE PO TVOM VREMENU ČETVRTAK IMAMO MNOGO DA RASPRAVIMO STOP ČARLI

Telegram

PROKLETA BILA JAVI SE NA TELEFON ILI ME ZOVI PIPA STOP ČARLI

Pismo 14

Draga Pipa —
Pošto izgleda ne reaguješ na telegrame iz razloga koje ti najbolje znaš, pišem ti da ti kažem da neću odmah doći kući. Potrebno mi je vremena i prostora, ne samo da bih se oporavio od strašnih stvari koje su mi se desile, a koje tebe izgleda ne zanimaju previše, već i da razmislim gde sada smo nas dvoje. Čini mi se da nema svrhe da kažem da te volim uprkos svemu jer izgleda da te to iritira iz razloga koje ti najbolje znaš i koje si odlučila da niti objašnjavaš niti komentarišeš. Javiću se kada budem znao gde sam sa svim ovim.
Čarli
P.S. Šaljem ovo ekspres.
P.P.S. Ako sve ovo ima bilo kakve veze sa onim kretenom Gevinom lično ću mu slomiti njegov jebeni vrat. Ionako je trebalo mnogo jače da ga udarim. A, u slučaju da nisi primetila, ne bi mogao glumom da se izvuče iz papirne kese. Nema talenta. Nema muda.

Pismo 15

Sv. Lucija Već neki jebeni dan
Slušaj, kučko, zašto se jednostavno ne izgubiš iz mog života, hajde, gubi se, GUBI SE. Uvek si sve zajebala, zar ne, to je tvoj jedini veliki talenat da zajebeš stvari. Prijatelji su mi govorili, ona donosi nevolje i poslednje što treba da uradiš je da joj dozvoliš da se useli i ja sam bio prokleta budala što im nisam verovao. Bože, ako misliš da sam ja egoista, trebalo bi da se pogledaš u ogledalu, mala. Naravno da sam pijan, šta misliš, to je jedini način da te isteram iz glave. Sada ću da se jebeno usvinjim. In vino jebena veritas.
Čarli „divljak”
P.S. Šaljem ovo ekspres.

Telegram

STIŽEM LONDON PONEDELJAK PETNAESTOG STOP MOLIM TE ISPRAZNI STAN OD SEBE I STVARI PRE TOGA STOP OSTAVI KLJUČ STOP ZAVRŠI TO STOP

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 Empty Re: Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 9:50 am


Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 0_caf53_7c437153_orig



Uzgred



Da vam nešto kažcm o njoj. Središnji je odsek noći, onaj kad kroz zavese ne curi nimalo svetlosti, od ulične buke ostalo je samo cmizdrenje nekog Romea što sc vraća kući, a ptice još nisu počele sa svojim rutinskim poslom koji nas ipak uveseljava. Ona leži na boku, okrenuta mi je leđima. Ne mogu da je vidim u mraku, ali bih po prigušenim valovima njenog disanja mogao da vam nacrtam kartu njenog tela. Kad je srećna, satima može da spava u istom položaju. Bdio sam nad njom kroz sve te mračne, pocizemne i vlažne delove noći i mogu da posvedočim da se ne pomera. Razume se, možda je to samo stvar dobrog varenja i mirnih snova; ali ja to smatram znakom sreće.
Naše se noći razlikuju. Ona tone u san kao ncko koga je blago povukla topla plima, i do jutra plovi bez zebnje. Ja tonem u san s više negodovanja, bijući se s talasima, bilo nespreman da dozvolim nekom dobrom danu da ode ili još džangrizav zbog lošeg dana. Različite struje teku kroz naše nesvesne trenutke. Katkad me strah od vremena i smrti, izbezumljenost pred nastupajućim ništavilom, hitne iz kreveta poput praćke; s nogama na podu i glavom u rukama, bespotrebno (i razočaravajuće neizražajno) uzvikujem ,,Ne, ne, i ne”, dok se budim. Tada ona milovanjem mora da spere s mene užas, kao sa psa koji je lajući izašao iz prljave reke.
Ređe se događa da njen san razbije krik, i tad je na mene red da je prekrijem, sav u zaštitničkom znoju. Neprijatno sam budan, a ona mi kroz snene usne objavljuje uzrok svoje povike. "Mnogo velika buba”, kaže, kao da me ne bi uznemiravala zbog neke manje; ili „Stepenice su bile klizave”; ili jednostavno (što mi se čini do tautologije tajanstvenim), ,,Nešto gadno”. A onda, pošto je iz sebe izbacila tu vlažnjikavu žabetinu, tu pregršt dubreta iz slivnika, uzdahne i vrati se pročišćenom snu. Ja ležim budan, čvrsto držeći Ijigavog vo-
dozemca, prebacujući pregršt raskvašenog otpada iz šake u šaku, uznemiren i zadivljen. (Ne tvrdim da su moji snovi velelepniji, kad smo već kod toga. San demokratizuje strah. Užas zbog izgubljene cipele ili propuštenog voza ovde je isto tako veliki kao zbog gerilskog napada ili nuklearnog rata.) Divim joj se, jer mnogo bolje izlazi na kraj sa spavanjem, tim poslom koji svi moramo obavljati, svake noći, bez prestanka, dok ne umremo. Ona mu prilazi kao iskusni putnik kome nepoznati aerodrom ne predstavlja pretnju. Dok ja ležim tamo u noći s nevažećim pasošem, gurajući prtljažna kolica sa škripavim točkom ka pogrešnoj traci za istovar.
Dakle ... ona spava, na boku, meni okrenuta leđima. Pošto uobičajene taktičke varke i premeštanja nisu u meni proizveli narkozu, odlučujem da se smestim uz mekanu cikcak liniju njenog tela. Kako se pokrenem i počnem cevanicu da gnjezdim uz njen list opušten od sna, ona oseti šta radim i, ne budeći se, podiže levu ruku i sklanja kosu s ramena na vrh glave, dajući mi da joj se ugnjezdim uz otkriveni zatiljak. Kad god ovo učini, zatreptim od ljubavi pred brižljivošću ove usnule predusretljivosti. Oči mi zabride od suza, i moram sebe da obuzdam, da je ne probudim kako bih je podsetio da je volim. U tom času, nesvesno, dotaknula je neko skriveno uporište mojih osećanja prema njoj. Ona to, razume se, ne zna; nikad joj nisam pričao o ovom sićušnom, strogo određenom noćnom zadovoljstvu. Iako joj, valjda, sad o tome pričam ...
Mislite li da je ona zapravo budna kad to čini? Verovatno bi ovo moglo zvučati kao svesna predusretljivost — prijatan gest, ali koji teško da bi ukazivao na to da su koreni ljubavi ispod smolaste površine svesti. U pravu ste što sumnjate: s voljenima treba biti popustljiv samo donekle, jer se po sujeti mogu meriti s političarima. Ipak, mogu vam ponuditi dodatni dokaz. Kosa joj, znate, pada do ramena. Ali, pre neku godinu, kad nam behu obećali da će letnja žega potrajati mesecima, ošišala ju je na kratko. Po ceo dan, zatiljak joj je bio otkriven za ljubljenje. A u mraku, kad smo ležali pod jednim jedinim čaršavom a ja se znojio poput Kalabreza, kad je središnji odsek noći bio kraći, ali je ipak bilo teško probiti se kroz njega — tada, kad bih se okrenuo ka ovlaš ocrtanom ,,S” kraj sebe, ona bi, uz tiho mrmljanje, pokušala da podigne izgubljenu kosu sa zadnje strane vrata.
„Volim te”, šapućem u taj zaspali zatiljak, „volim te”. Svi romanopisci znaju da se njihovo umeće temelji na posrednosti. Pred iskušenjem didaktičnosti, pisac bi trebalo da zamisli pristalog pomorskog kapetana kako posmatra nadolazeću oluju, trčkara od instrumenta do instrumenta u vatrometu zlatnih širita, i proteruje odrešite naredbe kroz cev za komunikaciju. Ali, u potpalublju nikog nema; motori nikad nisu ni postavljeni, a kormilo se polomilo pre mnogo vekova. Istina, kapetan se odlično pretvara, uspevajući da ubedi ne samo sebe već i neke od putnika, no da li će se njihov ploveći svet probiti ne zavisi od njega, već od mahnitih vetrova i ćudljive plime, od ledenih bregova i iznenadnih kora grebenova.
Pa, ipak, prirodno je da romanopisce katkad i najedi okolišanje pripovedne književnosti. U donjoj polovini Hl Grekove „Sahrane grofa Orgasa” u Toledu postrojeni su ožalošćeni, ćoškasti i sa nabranim uštirkanim kragnama. Zure, ko ovamo, ko onamo, u teatralnom bolu. Samo jedan od njih gleda pravo izvan slike, i taj nas drži svojim sumornim, ironičnim pogledom — pogledom koji je i neulepšan, što ne možemo a da ne primetimo. Prema tradiciji, taj je lik sam El Greko. Ja sam ovo načinio, kaže on. Ja sam ovo naslikao. Ja sam odgovoran, i zato gledam prema vama.
Izgleda da pesnici lakše pišu o ljubavi nego prozni pisci. Prvo i prvo, njihovo je ono prilagodljivo „ja” (ako ja kažem „ja”, kroz pasus-dva poželećete da znate mislim li na Džulijana Bamsa ili na nekoga izmišljenog; pesnik može da vrluda od jednog do drugog i stiče priznanja kako za dubinu osećanja tako i za objektivnost). Pa, onda, izgleda da su pesnici u stanju da od rđave ljubavi — sebične, usrane ljubavi — prave dobru ljubavnu poeziju. Prozni pisci nemaju tu sposobnost zadivljujućeg, nepoštenog preobražaja. Mi od rđave ljubavi možemo da napravimo samo prozu o rđavoj ljubavi. I zato smo zavidljivi (i donekle sumnjičavi) kad nam pesnici pričaju o ljubavi.
A oni pišu ono čudo koje nazivaju ljubavnom poezijom. To se sakuplja u knjige nazvane „Velika svetska antologija ljubavne poezije zaljubljenima na dar” ili već tako nešto. Pa onda ljubavna pisma: ova su sakupljena pod naslovom „Zlatno pero: riznica ljubavnih pisama” (može se nabaviti pouzećem). Ali, nema žanra koji bi se odazivao na ime ljubavna proza. Zvuči trapavo, gotovo kao kontradikcija. „Ljubavna proza: priručnik za glupe, ali uporne”. Potražite ga među knjigama o stolariji.
Kanadska književnica Mejvis Galant ovako je to objasnila: „Tajna toga šta jedan par zapravo jeste gotovo da je jedina tajna koja još postoji, a kada nju dokrajčimo, neće nam više biti potrebna književnost — a ni ljubav, što se toga tiče.” Kad sam ove reči prvi put pročitao, obeležio sam ih na margini šahovskom oznakom „!?”, kojom se obeležava potencijalno sjajan, ali verovatno neosnovan potez. Sve više i više, međutim, bivam u to uveren, i oznaka se menja u „!!”.
„Ono što će od nas ostati jeste ljubav”. To je zaključak kome Filip Larkin oprezno pristupa u pesmi „Grobnica Erandlovih”. Stih nas iznenađuje, jer pesnikovo delo mahom je isceđena krpica od razočaranja. Skloni smo da nas neko bodri; no, trebalo bi prvo da se prozaično namrgodimo i zapitamo se o ovoj kitnjastoj pesničkoj figuri: „Je li to istina?” Je li ljubav ono što će od nas ostati? Bilo bi lepo tako misliti. Bilo bi utešno kada bi ljubav bila izvor energije koji i dalje tinja posle naše smrti. Na nekadašnjim televizijskim aparatima, kada ih isključite, ostajala je grumuljica svetlosti posred ekrana, koja se lagano smanjivala, od veličine srebrnjaka do trunke na izdisaju. Kao dečko, posmatrao sam ovaj proces svake večeri, s neodređenom željom da ga obuzdam (videvši ga, s mladalačkom melanholijom, kao malenu tačku ljudskog postojanja koja neumitno bledi u crnom kosmosu). Znači li to da i ljubav ovako tinja neko vreme pošto se aparat isključi? Ja ne mogu to tako da shvatim. Kad umre preživela polovina ljubavnog para, umire i ljubav. Ako od nas išta ostane, to će verovatno biti nešto drugo. Ono što će ostati od Larkina nije njegova ljubav, već njegova poezija: to je očigledno. I kad god pročitam kraj „Grobnice Erandlovih”, setim se Vilijema Haskisona. On je bio političar i finansijer, svojevremeno poznat; ali danas ga se sećamo po tome što je 15. septembra 1830, na otvaranju železničke pruge između Liverpula i Mančestera, postao prva osoba koju je oborio i pregazio voz (to je postao, u to je pretvoren). A da li je Vilijem Haskison voleo? Je li njegova ljubav potrajala? Ne znamo. Sve što je od njega ostalo jeste trenutak konačnog nemara; smrt ga je zaledila kao poučnu sličicu koja ilustruje prirodu napretka.
„Volim te.” Pre svega, bolje da ove reči stavimo na neku visoku policu; u četvrtastu kutiju iza stakla koje moramo laktom da razbijemo; u banku. Ne treba da nam se vuku po kući kao pakovanje vitamina ce. Ako su nam reči nadohvat ruke, koristićemo ih bez razmišljanja; nećemo moći da odolimo. O, kažemo da nećemo, ali hoćemo. Bićemo pijani, ili usamljeni, ili — najverovatnije — prosto puni te proklete nade, i odoše reči, iskorišćene, uprljane. Pomislimo da smo možda zaljubljeni i isprobavamo reči da vidimo odgovaraju li. Kako da znamo šta mislimo dok ne čujemo šta kažemo? Ma hajde; to ne pali. Krupne su to reči; moramo biti sigurni da ih zaslužujemo. Čujte ih opet: ,,I love you”. Subjekat, glagol, objekat: neukrašena, nepobitna rečenica. Subjekat je kratka reč, nagoveštava skromno povlačenje onoga koji voli. Glagol je duži, ali nedvosmislen, izražajni trenutak u kome se jezik brižno sklanja s nepca da bi oslobodio samoglasnik. Objekat, kao i subjekat, ne sadrži suglasnike, a ostvaruje se pućenjem usana kao na poljubac. „I love you”. Kako to zvuči ozbiljno, kako teško, kako značajno.
Zamišljam zvukovnu zaveru svetskih jezika. Sastali su se i odlučili da ta rečenica uvek mora zvučati kao nešto što treba zaslužiti, nešto čemu se teži, čega treba biti dostojan. Ich liebe dich: pozno-noćni šapat duvanskim glasom, i ta zgodna rima između subjekta i objekta. Je t’aime: drugačiji postupak, pri čemu se prvo obavi posao sa subjektom i objektom, da bi se u dugačkom samoglasniku obožavanja moglo u punoj meri uživati. (I gramatika uliva poverenje, pošto je objekat na drugom mestu i neće se iznenada ispostaviti da je voljena osoba neko drugi.) Ja tebja ljublju: ponovo je objekat na utešnom drugom mestu, ali ovaj put — uprkos aluzivnoj rimi između subjekta i objekta — nagoveštaj poteškoća, prepreka koje treba savladati. Ti amo: možda previše podseća na neki aperitiv, ali po strukturi vrlo uverljivo, jer su subjekat i glagol, činilac i čin, obuhvaćeni istom rečju.
Izvinite na ovom amaterskom pristupu. Rado ću predati projekat kakvoj filantropskoj fondaciji posvećenoj uvećavanju ukupne količine ljudskog znanja. Neka plate timu istraživača da ispitaju ovu rečenicu u svim jezicima sveta, da vide kako varira, da otkriju šta znače njeni glasovi onima koji ih čuju, da pronađu da li se stepen sreće menja u zavisnosti od frazeološkog bogatstva. Pitanje iz publike: ima li plemena u čijoj leksici nema reči volim te i Ili su ona sva izumrla?
Moramo držati te reči u onoj zastakljenoj kutiji. A kad ih izvadimo, moramo s njima biti oprezni. Muškarci će reći „volim te” da žene navuku u krevet; žene će reći „volim te” da muškarce navuku na brak; i jedni i drugi reći će „volim te” da odagnaju strah, da sebe rečju uvere u čin, da sebe ubede da je do obećanog stanja došlo, da sebe slažu kako ono još nije prošlo. Moramo se kloniti takvih primena. Volim te ne treba pustiti u promet, ono ne sme postati platežno sredstvo, deonica na prodaju, ne srne nam donositi profit. Ako mu dozvolimo, ono će to i učiniti. Nego, sačuvajmo ovu poslušnu rečenicu za šaputanje u zatiljak s koga tek što je sklonjena odsutna kosa.
Trenutno nisam kraj nje; možda ste već pogodili. Prekookeanski telefon proizvodi podrugljivi odjek tipa sve-sam-ovo-već-čuo. „Volim te” i, pre no što ona stigne da odgovori, čujem kako moje metalno drugo ja odgovara „volim te”. To ne valja; reči što odjekuju postale su javne. Pokušavam opet, s istim ishodom. Volim te, volim te — pretvorilo se u neko ćurlikanje od pesme što drečavih mesec dana bude popularna, a posle spadne na klubove gde se zdepasti rokeri s mašću u kosi i čežnjom u glasu njome služe ne bi li svukli devojke što se klate u prednjim redovima. Volim te, volim te, dok se gitarista kikoće, a bubnjaru vlažni jezik visi iz otvorenih usta.
Moramo biti precizni kad je u pitanju ljubav, njen jezik i njeni pokreti. Ako ona treba da nas spase, onda je moramo posmatrati isto onako određeno kao što moramo naučiti da posmatramo smrt. Treba li ljubav predavati u školama? Prvo tromesečje: prijateljstvo; drugo tromesečje: nežnost; treće tromesečje: strast. Što da ne? Klince uče kako da kuvaju i opravljaju kola i kako da se tucaju, a da ne zatrudne; i pretpostavljamo da klinci sve to mnogo bolje rade nego mi, ali kakva vajda od svih tih stvari ako se ne razumeju u ljubav? Očekujemo da se sauni nekako ispetljaju. Trebalo bi, valjda, da Priroda preuzme stvar u svoje ruke, kao automatski pilot u avionu. Priroda, međutim, na koju svaljujemo odgovornost za sve što ne možemo da shvatimo, ne radi baš dobro kad uključimo automatiku. Lakoverne device zavrbovane za brak nikad nisu, ugasivši svetio, od Prirode dobile odgovore na sva pitanja. Lakovernim devicama rečeno je da je ljubav obećana zemlja, arka na kojoj dvoje mogu umaći od Potopa. Arka možda i jeste, ali arka na kojoj cveta ljudožderstvo; arka kojom upravlja neki pijani matorac koji te udara po glavi motkom od drveta gol'era, i može te svaki čas baciti s palube.
Da krenemo od početka. Ljubav vas usrećuje? Ne. Ljubav usrećuje osobu koju volite? Ne. Ljubav rešava sve probleme? Ni slučajno. Ja sam, naravno, u sve ovo verovao. Ko nije (i ko još ne veruje, negde u potpalublju duše)? Ona je u svim našim knjigama, našim filmovima; to je smiraj hiljada priča. Čemu bi ljubav služila da ne rešava sve probleme? Pa valjda možemo zaključiti na osnovu same siline svoga stremljenja da ljubav, kada se ostvari, ublažava svakodnevne boli, bez napora deluje kao analgetik?
Dvoje se vole, ali nisu srećni. Šta zaključujemo? Da jedno od njih ne voli istinski ono drugo; da se vole u izvesnoj meri, ali ne dovoljno? Ne slažem se sa tim istinski; ne slažem se sa tim dovoljno. Voleo sam dvaput u životu (i čini mi se da je to poprilično), jednom srećno, jednom nesrećno. Nesrećna me je ljubav najviše naučila o prirodi ljubavi — premda ne tada, tek mnogo godina docnije. Datumi i detalji — dodajte ih po volji. Ali, bio sam zaljubljen, i voleo, dugo vremena, mnogo godina. Isprva sam bio bezobrazno srećan, ponesen samodovoljnom radošću; najčešće sam, međutim, bio zbunjujuće i uporno nesrećan. Zar je nisam dovoljno voleo? Znao sam da je volim — i zarad nje sam odgodio pola svoje budućnosti. Zar ona mene nije dovoljno volela? Znao sam da me voli — i zarad mene se odrekla pola svoje prošlosti. Živeli smo jedno uz drugo mnogo godina, sekirajući se oko toga šta ne valja u jednačini koju smo izmislili. Zbir uzajamne ljubavi nije bila sreća. Mi smo svojeglavo tvrdili da jeste.
A kasnije sam odredio šta ja to mislim o ljubavi. Vidimo je kao delotovornu silu. Moja ljubav nju čini srećnom; njena ljubav mene čini srećnim: kako to može biti pogrešno? Pogrešno je; poziva se na pogrešan pojmovni model. Podrazumeva da je ljubav čarobni štapić koji dreši zapetljani čvor, puni cilindar maramicama, raspršuje grlice po vazduhu. Model, međutim, nije iz magije, već iz fizike elementarnih čestica. Moja ljubav nju ne čini srećnom, niti to može; moja ljubav jedino može u njoj da oslobodi sposobnost za sreću. I sad stvari izgledaju razumljivije. Kako to da ja ne mogu da je usrećim, kako to da ona mene ne može da usreći? Prosto: do očekivane atomske reakcije ne dolazi, snop kojim bombardujete čestice na pogrešnoj je talasnoj dužini.
Ali, ljubav nije atomska bomba, pa da uzmemo onda neko prizemnije poređenje. Pišem ovo u kući jednog prijatelja u Mičigenu. To je obična američka kuća sa svim spravicama koje tehnologija može da izmisli (osim sprave za proizvodnju sreće). Juče me je dovezao ovamo sa detroitskog aerodroma. Kad smo skrenuli na prilazni put izvadio je iz kasete daljinski upravljač; jedan majstorski pritisak i vrata garaže podigla su se i otvorila. To je model koji predlažem. Stižete kući — ili bar tako mislite — i, prilazeći garaži, pokušavate da izvedete uobičajeni mađioničarski trik. Ništa se ne dešava; vrata ostaju zatvorena. Probate opet. Opet ništa. Prvo zbunjeni, potom zabrinuti, onda besni od neverice, stojite pred kućom s upaljenim motorom; sedite nedeljama, mesecima, godinama, čekajući da se vrata otvore Ali, vi ste u pogrešnim kolima, pred pogrešnom garažom, čekate ispred pogrešne kuće. Jedna od poteškoća je u sledećem: srce nije srcastog oblika.
„Moramo se voleti ili umreti”, pisao je V. H. Odn, izazvavši E. M. Fostera da izjavi: „Zato što je jednom napisao ’Moramo se voleti ili umreti’, on mi može narediti da ga sledim.” Odn, međutim, nije bio zadovoljan ovim čuvenim stihom iz pesme „1. septembar 1939”. „To je prokleta laž”, prokomentarisao je, „moramo ionako umreti”. Tako je, pri ponovnom štampanju, izmenio stih u logičniju varijantu: „Moramo se voleti i umreti”. Kasnije ga je sasvim izbacio.
Ovaj prelaz sa ili na i jedna je od najčuvenijih ispravki u poeziji. Kad sam na to prvi put naišao, pozdravio sam čestitu strogost s kojom je kritičar Odn preinačio pesnika Odna. Ako stih sjajno odzvanja, ali nije istinit, napolje s njim — takav je pristup osvežavajuće lišen spisateljske samozaljubljenosti. Sad više nisam tako siguran. Moramo se voleti i umreti svakako ima podršku logike; uz to je, po pitanju suštine ljudskog postojanja, isto tako zanimljivo i upečatljivo kao Moramo slušati radio i umreti ili Moramo se seliti da odledimo frižider i umreti. Odn je s pravom bio podozriv prema sopstvenoj retorici; ali kazati da stih Moramo se voleti ili umreti nije istinit zato što ionako umiremo (ili zato što oni koji ne vole ne izdahnu istog časa) znači gledati na stvari uskogrudo ili zaboravno. Ima isto tako logičnih, a uverljivijih, načina da se protumači stih sa ili. Prvi, i očigledan, je sledeći: moramo se voleti, jer ako se ne volimo, lako bismo se mogli poubijati. Drugi je: moramo se voleti, jer ako se ne volimo, ako ljubav ne pokreće naše živote, to je kao da i nismo živi. Sigurno nije „prokleta laž” reći da oni koji najdublje zadovoljstvo crpu iz drugih stvari žive prazne živote, da su to rakovi-pozeri koji se šepure po morskom dnu u pozajmljenim ljušturama.
Ovo je nezgodan teren. Moramo biti precizni, i ne smemo postati sentimentalni. Ako treba ljubav da suprotstavimo tako prepredenim i mišićavim pojmovima kao što su moć, novac, istorija i smrt, onda se ne smemo povući u slavljenje sebe samih ili u snobovsku neodređenost. Neprijatelji ljubavi izvlače korist iz njenih nedefinisanih zasluga, njene uznosite sklonosti ka izdvajanju. Pa odakle, onda, da krenemo? Ljubav možda usrećuje, a možda i ne; činila ona to ili ne, njen osnovni učinak je da ispunjava energijom. Jeste li ikada tako dobro govorili, je li vam ikad bilo dovoljno tako malo sna, jeste li se ikad tako željno vraćali seksu, kao kad ste se tek zaljubili? Anemični zablistaju, a uobičajeno zdravi postaju nepodnošljivi. Dalje, kičma vam se ispravlja od samopouzdanja. Osećate da ste se prvi put u životu uspravili; sve možete, dokle god ovo osećanje traje, možete se uhvatiti ukoštac sa celim svetom. (Da napravimo ovu razliku: ljubav ojačava samopouzdanje, dok seksualno osvajanje samo razvija ego.) Pa, onda, daje pogledu bistrinu: kao da brisač šoferšajbne prede preko očne jabučice. Jeste li ikada stvari tako jasno videli kao kad ste se tek zaljubili?
Ako pogledamo prirodu, vidimo li gde je tu mesto ljubavi? Zapravo ne. Ima retkih vrsta koje se, izgleda, sparuju za ceo život (premda zamislite samo kakve su mogućnosti za preljubu na onim dugoprugaškim plivačkim seobama i noćnim letovima); uglavnom, međutim, vidimo samo upražnjavanje sile, nadmoći, i onoga što je u seksualnom pogledu najlakše. Feministkinja i muški šovinista različito tumače Prirodu. Feministkinja traži primere nesebičnog ponašanja u životinjskom carstvu, vidi kako tu i tamo mužjak obavlja zadatke koji bi se u ljudskom društvu mogli nazvati „ženskim”. Uzmimo, na primer, kraljevskog pingvina: mužjak je taj koji izleže jaje, noseći ga sa sobom na nogama i mesecima ga štiteći od antarktičke klime jednim naborom na donjem trbuhu... Aha, odgovara šovinista, a šta je sa mužjakom morskog slona? Samo leži na plaži po ceo dan i tuca svaku ženku koju vidi. Na žalost, čini se da je ponašanje morskog slona uobičajenije od pingvinovog. A, znajući pripadnike svoga pola, sklon sam da posumnjam u motive ovog potonjeg. Može biti da je muški pingvin prosto izračunao da, ako si zaglavio na Antarktiku za dugi niz godina, najpametnije ti je da sediš kod kuće i čuvaš jaje, a ženku pošalješ da lovi ribu u ledenoj vodi. Možda je prosto uredio stvari kako mu najviše odgovara.
Pa, gde je tu ljubav? Nije ona baš neophodna, zar ne? Možemo graditi brane, poput dabra, bez ljubavi. Možemo organizovati složena društva, poput pčele, bez ljubavi. Možemo daleko putovati, poput albatrosa, bez ljubavi. Možemo gurnuti glavat u pesak, poput noja, bez ljubavi. Možemo izumreti kao vrsta, poput ptice dodo, bez ljubavi.
Je li to neka korisna mutacija koja pomaže rasi da opstane? Ne bih rekao. Da li je, na primer, ljubav usađena zato da bi se ratnici žešće borili, noseći duboko u sebi svećom osvetljeno sećanje na domaće ognjište? Teško: svetska istorija uči nas da su odlučni činioci u ratu nov oblik strele, lukav general, pun stomak, i izgledi za pljačku, a ne sentimentalne duše kojima voda pođe na usta pri pomisli na dom.
Pa, je li onda ljubav nekakva izlišna razonoda ponikla u mirnodopsko vrcme, poput vezenja goblena? Nešto prijatno, složeno, ali ne od suštinske važnosti. Bezuzročna pojava, potkrepljena kulturom, koja je pukim slučajem ljubav, a ne nešto drugo. Bilo jednom jedno indijansko pleme na krajnjem severozapadu Sjedinjenih Država (nisam ga izmislio), koje je živelo neverovatno lagodnim životom. Izolovanost ih je štitila od neprijatelja, a zemlja koju su obrađivali beše beskrajno plodna. Trebalo je samo da bace preko ramena smežurano zrno pasulja a da iz zemlje iždžiklja biljka i zaspe ih mahunama. Bili su zdravi, zadovoljni, i ne behu razvili nikakvu sklonost ka ratovanju do uništenja. Stoga su imali mnogo slobodnog vremena. Nema sumnje da su se isticali u onome čime se nehajna društva posebno bave; nema sumnje da su pleli korpe u rokoko stilu, da su im erotske veštine bile sve bliže gimnastici, i da su sve. efikasnije koristili tucano lišće za padanje u omamljujući trans. Ne znamo ništa o tim vidovima njihovog života, ali znamo šta im je bila glavna delatnost u tim obilnim slobodnim časovima. Krali su jedni od drugih. U tome su uživali i to su slavili. Izlazili bi iz vigvama teturajući se, dok je još jedan besprekoran dan pristizao u laganom plesu sa Pacifika, onjušili bi slatki vazduh i pitali jedni druge čime su se prethodne večeri zanimali. Odgovor bi bio stidljivo priznanje — ili samodopadljivo hvalisanje — da su krali. Starom Crvenolikom opet je Mali Sivi Vuk maznuo ćebe. Ma nije valjda? Lepo napreduje taj Mali Sivi Vuk. A čime si se ti bavio? Ja, O, ja sam samo zdipio obrve sa vrha totema. O, nisi valjda opet. Do-sad-no.
Je li tako treba da vidimo ljubav? Ta naša ljubav ne pomaže nam da opstanemo ništa više no Indijancima njihove krađe. Pa, ipak, ona nam daje individualnost, daje nam svrhu. Oduzmite im vesela lupeštva i tim Indijancima bi bilo teže da sebe odrede. Pa, je li to onda samo devijantna mutacija? Nije nam potrebna za širenje vrste; štaviše, protivna je sređenoj civilizaciji. Polna želja mnogo bi nam lakše padala da ne moramo da brinemo o ljubavi. Brak bi bio jednostavniji — i možda bi mnogo duže trajao — da nismo lakomi na ljubav, da ne likujemo kad stigne, a plašimo se da će otići.
Ako pogledamo istoriju sveta, čini se neobičnim da tu ima i ljubavi. Ona je izraslina, nešto čudovišno, zakasneli dodatak dnevnom redu. Podseća me na one polu-kuće koje, po uobičajenim merilima kartografije, ne bi trebalo da postoje. Pre par nedelja otišao sam na ovu severnoameričku adresu: Ulica Jang 2041 1/2. Vlasnik broja 2041 mora da je svojevremeno prodao mali deo placa, i ova polunumerisana, polupriznata kuća bi sagrađena. A, ipak, ljudi u njoj sasvim udobno žive, ljudi je nazivaju domom... Tertulijan je rekao da je hrišćansko učenje istinito zato što je nemoguće. Možda je ljubav od suštinske važnosti zato što je nepotrebna.
Ona je središte mog sveta. Jermeni su verovali da je Ararat središte sveta; ali planinu podeliše medu sobom tri velika carstva, a Jermeni naposletku ne dobiše ni komadića, zato ovo poređenje neću dalje razvijati. Volim te. Ponovo sam kod kuće, i nema podrugljivog eha posle ovih reči. Je t’aime. Ti amo (sa sodom). A da i nemate jezika, da nemate govora da slavite ljubav, učinili biste ovo: prekrstili šake u predelu zglavka sa dlanovima ka sebi; stavili prekrštene šake preko srca (posred grudi, u svakom slučaju); potom ruke pomerili malo unapred i rastvorili ih prema predmetu svoje ljubavi. Ništa manje rečito od govora. A zamislite sve moguće nežne modulacije, tananosti koje se mogu ostvariti ljubeći zglobove prstiju, združujući dlanove i nestašne vrhove prstiju, čiji zavojiti jastučići sadrže dokaz naše individualnosti.
Međutim, združeni dlanovi vode nas na pogrešan trag. Srce nije srcoliko, to je jedan od naših problema. Zamišljamo, nije li tako, nekakav očigledno dvorogi oblik u kome se ogleda način na koji ljubav stapa dve polovine, dve odvojenosti, u celinu? Zamišljamo taj jasni simbol kao grimizan od silnog rumenila, grimizan i od krvi što nadima. Medicinski udžbenik neće nas odmah razočarati; tu je mapa srca poput mape londonskog metroa. Aorta, s leva i s desna plućne arterije i vene, s leva i s desna potključne arterije, s leva i s desna srčane arterije, s leva i s desna karotidne arterije... deluje elegantno, svrhovito, pouzdana mreža cevi koje pumpaju. Ovde krv ide na vreme, pomislite.
Činjenice koje navode na razmišljanje:
- srce je prvi organ koji se razvija u embrionu; dok još nismo veći od zrna pasulja, vidi nam se srce kako pumpa; - u deteta je srce srazmerno mnogo veće nego u odraslog: 1/130 ukupne telesne težine, prema 1/300; - tokom života, veličina, oblik i položaj srca podložni su znatnom variranju; - posle smrti, srce poprima oblik piramide. Goveđe srce koje sam kupio kod Korigena težilo je dve funte i 13 unci i koštalo £ 2.42 p. Najveći životinjski primerak koji se mogao dobiti; ali i primenljiv na ljude. „Srce mu je bilo kao u bika”: rečenica iz avanturističke literature o britanskoj imperiji, iz detinjstva. Ti kavaljeri sa safari-šlemovima što sređuju nosoroge jednim jedinim preciznim kuršumom iz vojničkog pištolja, dok se pukovnikova kćer krije u strahu iza baobaba, behu proste naravi ali, ako je suditi po ovom govečetu, ne i prostih srca. Ovo je srce bilo teško, zdepasto, krvavo, čvrsto zgrčeno poput nasilničke pesnice. Za razliku od železničke mape iz udžbenika, u prirodi se ono pokazalo kao zatvoreno, nesklono da oda svoje tajne.
Razrezao sam ga sa prijateljicom koja je radiolog. „Ovaj vo ne bi poživeo”, primetila je. Da je srce pripadalo nekom od njenih pacijenata, ne bi taj više sebi prosekao put kroz mnoge prašume. Mi smo svoje kratko putovanje obavili uz pomoć Sabatjeovog kuhinjskog noža. Zasekli smo ulaz u levu pretkomoru i levu komoru, diveći se amalskoj masi mišića. Gladili smo svilastu postavu, kao iz ulice Rivoli, gurali prste u izlazne rane. Vene su bile rastegljive gumice, arterije krupne lignje. Posmrtni ugrušak krvi stajao je u levoj komori poput zagasito crvenog puža golaća. Često smo se gubili u tom zbijenom mesu. Dve polovine srca nisu se rastvorile kao što ja to bejah neosnovano zamišljao, već su se očajnički držale jedna druge poput ljubavnika koji se dave. Dvaput smo prosekli istu komoru, uvereni da smo otkrili onu drugu. Divili smo se spretnom sistemu zalistaka i onim chordae lendineae što svaki zalistak sprečavaju da se previše otvori: žilavi mali padobranski uprtač koji ne da da se kupola previše razvije.
Kad smo s njim završili, srce je ostatak dana provelo ležeći na umrljanoj postelji od novinske hartije, svedeno na večeru koja ne obećava mnogo. Prelistao sam kuvare da vidim šta bi se s njim moglo učiniti. Jedan recept jesam našao, za punjeno srce sa barenim pirinčem i kriškama limuna, ali nije zvučao mnogo primamljivo. Ni slučajno nije zasluživao ime što su mu nadenuli Danci, koji su ga izmislili. Oni to jelo zovu Strasna ljubav.
Sećate li se onog ljubavnog paradoksa, prvih nekoliko nedelja i meseci Strasne ljubavi (pre svega, piše se velikim slovom, kao i recept) — paradoksa vremena? Zaljubljeni ste, u onoj fazi kaci se u vama koškaju ponos i zebnja. Jedan deo vas želi da se vreme uspori: jer ovo je, kažete sebi, najlepši period vašeg života. Zaljubljen sam, hoću to da gustiram, proučavam, da lenčarim i sanjarim o tome; neka danas večno traje. To je vaša poetska strana. Tu je, međutim, i vaša prozaična strana, koja tera vreme ne da uspori, već da požuri. Otkud znaš da je to ljubav, šapuće vaša prozaična strana poput sumnjičavog advokata, tu je tek nekoliko nedelja, nekoliko meseci. Ne možeš znati da je to ono pravo ako to isto ne budeš osećao (a i ona) kroz, hmm, barem godinu dana; jedino tako možete dokazati da ono što doživljavate nije greška, kratkovečna poput vilinskog konjica. Pregurajte ovo sad, ma koliko uživali, što pre; onda ćete moći da otkrijete jeste li istinski zaljubljeni ili ne.
U tacni sa tečnošću razvija se fotografija. Prethodno je to bio samo prazan list foto-papira zatvoren u neprozirnu kovertu; sad ima funkciju, sliku, izvesnost. Brzo uranjamo fotografiju u tacnu sa fiksirom da bismo uhvatili taj jasni, osetljivi trenutak, da bismo sliku učinili čvršćom, otpornom na oštećenja, stabilnom za bar nekoliko godina. A šta ako je gurnete u fiksir, a hemikalija ne deluje? To napredovanje, to ljubavno kretanje koje osećate, može odbiti da se uravnoteži. Jeste li kad videli sliku koja se neumoljivo razvija dok joj se čitava površina ne zacrni, poništavajući njen trenutak slavlja?
Je li prirodno to stanje ljubavi, ili neprirodno? Statistički gledano, razume se, neprirodno je. Na fotografijama s venčanja najzanimljivija lica nisu mladina i mladoženjina već gostiju oko njih: mladine mlade sestre (hoće li se meni dogoditi ta strahovita stvar?), mladoženjinog starijeg brata (hoće li ga ostaviti na cedilu kito mene ona kučka?), mladine majke (e, sećam se ja...), mladoženjinog oca (kad bi momak znao ono što ja sad znam — da sam samo ja znao ono što sad znam), namrgođeni tinejdžer (šta im, kog đavola, treba da se venčavaju?), i tako dalje. Središnji par je u duboko neprirodnom stanju; ali, probajte samo to da im kažete. Njihovo stanje im se čini prirodnijim no ikada. Ovo je prirodno, kažu jedno drugom; sve ono ranije, što smo mislili da je prirodno, nije uopšte bilo prirodno.
I takva uverenost da su prirodni, takva ubeđenost da je njihovu suštinu razvila i fiksirala ljubav, te da će ona sad biti zauvek uramljena, čini ih dirljivo arogantnim. Ovo je nesumnjivo neprirodno: kad je, inače, arogancija dirljiva? Evo, tu je. Pogledajte opet fotografiju: iza srećne izložbe zuba, ozbiljno samozadovoljstvo tog trenutka. Kako da ne budete dirnuti? Napadno zaljubljeni parovi (jer niko pre njih nije voleo — ne kako treba — zar ne?) mogu vas nervirati, ali im se ne možete rugati. Čak i kad tu ima nečega od čega se emocionalnom komformisti nasmeši brk — ogromna razlika u godinama, izgledu, obrazovanju, težnjama — za ovu priliku, par je prelakiran i ispoliran: mehurići podsmešljive pljuvačke sa njih se prosto spiraju. Mladić pod ruku sa starijom ženom, ženski gabor uz dendija, gostoljubiva domaćica prikovana uz asketu: svi oni osećaju se duboko prirodno. I to nas mora dirnuti. Oni su ti koji će prema nama biti popustljivi, jer nismo tako očigledno, tako nasrtljivo zaljubljeni; a ipak bismo mi morali biti blago popustljivi prema njima.
Nemojte me pogrešno razumeti. Ne preporučujem ja jedan vid ljubavi nasuprot drugima. Ne znam da li je bolja oprezna ljubav ili nesmotrena, da li je sigurnija ljubav puna para ili praznih džepova, da li je seksepilnija heteroseksualna ili homoseksualna ljubav, da li je bračna ili vanbračna ljubav jača. Možda me privlači didaktičnost, ali ovo nije psihološko savetovalište u novinama. Ne mogu vam reći jeste li zaljubljeni ili niste. Ako morate da pitate, verovatno niste, to vam je moj savet (a i tu, možda, nisam u pravu). Ne mogu da vam kažem koga da volite i kako da volite: oni školski tečajevi bili bi pre u stilu „kako izbeći ono” nego „kako postići ovo” (to vam je kao tečajevi za pisce — ne možete ih naučiti kako da pišu niti šta da pišu, jedino im možete koristiti ukazujući na greške i tako im uštedeti vreme). Ali, mogu da vam kažem zašto da volite. Zato što je istorija sveta, koja se kod polu-kuće ljubavi zaustavlja samo da bi je sravnila sa zemljom, bez nje besmislena. Istorija sveta bez nje postaje surovo nadmena. Naša slučajna mutacija od suštinskog je značaja zato što je nepotrebna. Ljubav neće izmeniti istoriju sveta (one gluposti o Kleopatrinom nosu isključivo su za sentimentalce), ali će učiniti nešto mnogo važnije: naučiće nas da se suprotstavimo istoriji, da ne obraćamo pažnju na njeno šepurenje podignuta nosa. Ne priznajem tvoje uslove, kaže ljubav; žao mi je, nisi me impresionirala, a mogu ti reći i da ti je uniforma idiotska. Naravno, mi se ne zaljubljujemo da bismo pomogli svetu da reši probleme svog ega; ali to je jedan od pouzdanijih učinaka ljubavi.
Ljubav i istina, to je ona ključna veza, ljubav i istina. Jeste li ikad toliko govorili istinu kao kad ste se tek zaljubili? Jeste li ikada svet tako jasno videli? Ljubav čini da vidimo istinu, nameće nam kao dužnost da govorimo istinu. Ležeći u krevetu: poslušajte upozoravajući! podvodnu struju u tim rečima gde „ležeći” liči na „lažući”. Ležeći/lažući u krevetu, govorimo istinu: zvuči kao paradoks iz udžbenika za prvu godinu filozofije. Ovo je, međutim više (i manje) od toga: opis moralne obaveze. Nemoj kolutati očima, laskavo stenjati, simulirati orgazam. Reci istinu svojim telom čak i ako ona nije melodramatična — naročito ako nije. Krevet je jedno od najboljih mesta gde se može lagati, a da vas ne uhvate, gde možete vikati i roktati u mraku, a posle se hvaliti svojim „nastupom”. Seks nije gluma (ma koliko se divili sopstvenom scenariju); seks je stvar istine. Od toga kako se mazite u mraku zavisi kako vidite istoriju sveta. Prosto je tako.
Prestravljeni smo od istorije; dozvoljavamo da nas kinje datumi.
Hiljadu četristo devedeset druge
Pređe Kolumbo preko morske pruge.
I šta onda? Svi postadoše pametniji? Ljudi prestadoše da grade nova geta da bi se bavili starim proganjanjima? Prestadoše da prave stare greške, ili nove greške, ili nove verzije starih grešaka? (I ponavlja li se istorija, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa? Ne, suviše je to veličanstven proces, suviše promišljen. Istorija prosto podrigne i mi iznova osetimo onaj sendvič s lukom koji je progutala pre mnogo vekova.)
Datumi ne govore istinu. Dernjaju se na nas — leva, desna, leva, desna, brže tamo, bedo zabušantska. Hoće da nas ubede kako stalno napredujemo, stalno idemo dalje. Šta se, međutim, dogodilo posle 1492?
Hiljadu četristo devedeset treće
Eno ga, natrag preko mora kreće.
To je datum kakav ja volim. Hajde da slavimo 1493, a ne 1492; povratak, a ne otkriće. Šta se dogodilo 1493? Predvidljiva slava, razume se, kraljevsko laskanje, heraldičko unapređenje na grbu Kolumbovih. Ali, i sledeće. Pre polaska beše obećan dar od 10.000 maravedija prvome ko ugleda Novi svet. Neki običan mornar bese tu nagradu zaslužio, ali kad se ekspedicija vratila, Kolumbo je nagradu sam zatražio (opet grlica istiskuje gavrana iz istorije). Razočarani mornar otišao je u Maroko, gde je, kako kažu, postao odmetnik. Beše to zanimljiva godina, 1493.
Istorija nije ono što se dogodilo. Istorija je samo ono što nam istoričari pričaju. Bio je tu neki uzorak, plan, kretanje, širenje, napredovanje demokratije; to je tkanje, tok događaja, složena pripovest, povezana, objašnjiva. Jedna dobra priča vodi drugoj. Prvo su to bili kraljevi i nadbiskupi, uz malo božanskog prtljanja iza scene, pa onda napredovanje ideja i kretanja masa, pa onda sitni lokalni događaji koji znače nešto veće, ali stalno neke veze, napredak, značenje, ovo je vodilo onom, ovo se dogodilo zbog onoga. A mi, čitaoci istorije, podvrgnuti istoriji, mi očima prelećemo uzorak, tražeći zaključke pune nade, tražeći put dalje. I držimo se istorije kao niza salonskih slika, žanr-scena čije učesnike lako možemo maštom vratiti u život, a zapravo je sve to mnogo sličnije multimedijalnom kolažu, gde se boja nanosi molerskim valjkom, a ne kičicom od kamilje dlake.
Istorija sveta? Samo glasovi koji odjekuju u pomrčini; slike koje plamte nekoliko stoleća, a onda izblede; priče, stare priče koje ponekad kao da se poklapaju; neobične spone, neumesne veze. Ležimo ovde u bolesničkoj postelji sadašnjice (što nam danas daju fine, čiste čaršave!), a u ruku nam putem infuzije kaplju novosti dana kao mehurići. Mislimo da znamo ko smo, mada nismo sasvim sigurni zašto smo ovde, niti koliko ćemo morati da ostanemo. I dok se, čvrsto umotani zavojima, sekiramo i previjamo u neizvesnosti — jesmo li ovde pacijenti svojom voljom — izmišljamo priče. Zamislimo priču koja će pokriti činjenice koje ne znamo ili ne možemo da prihvatimo; zadržimo nekoliko istinitih činjenica i oko njih ispredamo novu priču. Izbezumljenost i strah ublažava nam jedino umirujuće izmišljanje priča; mi to nazivamo istorijom.
Jednu stvar moram da priznam istoriji. Vrlo je vesta u pronalaženju stvari. Pokušavamo da ih zabašurimo, ali istorija se ne da. Vreme je na njenoj strani, vreme i nauka. Ma kako žestoko precrtavali svoje misli mastilom, istorija će pronaći načina da ih iščita. Tajno pokopavamo svoje žrtve (zadavljene kraljeviće, ozračene irvase), ali istorija otkriva šta smo im učinili. Bejasmo izgubili „Titanik”, činilo se zauvek, u dubinama sipinog mastila, ali su ga izvukli. Nedavno su pronašli olupinu „Meduze”, u blizini mauritanijske obale. Nisu se mogli nadati blagu, to su znali; i sve što su spasli nakon sto sedamdeset pet godina bilo je nekoliko bakarnih eksera iz trupa fregate i par topova. Ali, ipak, potrudili su se i pronašli je.
Šta još može ljubav? Ako je već reklamiramo, dobro bi bilo istaći da je ona polazište građanskih vrlina. Ne možete nekoga voleti bez uživljavanja, bez pokušaja da svet sagledate s drugog stanovišta. Ne možete biti dobar ljubavnik, dobar umetnik, ili dobar političar bez ove sposobnosti (možete se provući, ali nisam na to mislio). Recite mi koji su to tirani bili veliki ljubavnici. Pod tim ne podrazumevam velike tucače; svi znamo da je moć afrodizijak (i auto-afrodizijak, takođe). Čak i naš demokratski junak Kenedi opsluživao je žene kao što radnik na pokretnoj traci šprica karoserije.
Malo-malo pa krene rasprava, u ovim poslednjim milenijumima izumirućeg puritanstva, o vezi između polnog pravoverja i upražnjavanja moći. Ako predscdniku gaće same spadaju, gubi li on pravo da nad nama vlada? Ako državni službenik vara ženu, da li je utoliko verovatnije da će varati birače? Što se mene tiče, radije bih da nada mnom vlada neki preljubnik, neki seksualni vragolan, nego usiljeni neženja ili zakopčani suprug. Kao što su zločinci obično specijalizovani za određeni zločin, tako se i pokvareni političari specijalizuju u svom pokvarenjaštvu: seksualne bitange drže se tucanja, podmitljivci mita. U tom slučaju, bilo bi razboritije birati proverene preljubnike umesto da ih odvraćamo od javnih položaja. Ne kažem da bi trebalo da im oprostimo — naprotiv, treba da podstičemo njihovu krivicu. Ali, upregnuvši ovo korisno osećanje ograničavamo njihovu grešnost na oblast erotskog a proizvodimo kao protivtežu čestitost u upravljanju. To je, barem, moja teorija.
U Velikoj Britaniji, gde su političari mahom muškarci, u Konzervativnoj partiji postoji tradicija da se pozovu na razgovor supruge potencijalnih kandidata. U pitanju je, naravno, ponižavajuća prigoda, pri čemu lokalni članovi ispituju koliko je supruga normalna. (Je li zdravog razuma? Je li pouzdana? Je li odgovarajuće boje? Ima li ispravne stavove? Je li droca? Hoće li dobro izgledati na fotografijama? Možemo li da je pošaljemo da agituje?) Tim suprugama, koje se poslušno jedna s drugom nadmeću, podržavajući muževe nezanimljivošću, postavljaju mnoga pitanja, a supruge se svečano zaklinju da su sve skupa odane atomskom oružju i svetosti porodice. Ali, ne postavljaju im najvažnije pitanje: da li vas muž voli? Pitanje ne treba pogrešno shvatiti kao čisto praktično (je li vam brak lišen skandala?) ili sentimentalno; u pitanju je precizno raspitivanje o kandidatovoj sposobnosti da predstavlja druge. To je provera njegove moći uživljavanja.
Moramo biti precizni kad je ljubav u pitanju. A, hoćete možda opise? Kakve su joj noge, grudi, usne, kakve joj je boje kosa? (E, pa, žao mi je.) Ne, biti precizan u pogledu ljubavi znači voditi brigu o srcu, njegovim otkucajima, njegovim izvesnostima, njegovoj istini, njegovoj moći — i njegovim manama. Posle smrti, srce postaje piramida (uvek je bilo jedno od svetskih čuda); no, čak ni za života srce nikad nije bilo srcoliko.
Stavite srce pokraj mozga i primećujete razliku. Mozak je uredan, segmentiran, podeljen na dve polovine onako kako mislimo da bi srce očigledno trebalo da bude. S mozgom se može izaći na kraj, mislite vi; to je prijemčiv organ, on prosto traži razumevanje. Mozak izgleda razumno. Istina, složen je, sa svim onim borama i udubinama i vododerinama i džepovima; liči na koral, prosto se pitate da se on možda sve vreme potajno ne kreće, polako sebe povećavajući, a da vi to i ne primećujete. Mozak ima svoje tajne, mada će svakako biti moguće rešiti te misterije kad se udruže kriptografi, graditelji lavirinata i hirurzi. S mozgom se može izaći na kraj, kao što rekoh; on izgleda razumno. A srce, međutim, ljudsko srce, na žalost, izgleda u božju mater spetljano.
Ljubav je anti-mehanička, anti-materijalistička: zato je i rđava ljubav još dobra ljubav. Može nas učiniti nesrećnima, ali uporno tvrdi da mehaničko i materijalno ne moraju voditi glavnu reč. Religija je postala ili slabunjavo svakidašnja, ili neizlečivo luda, ili prosto poslovna — brkajući dobročinstvo sa dobrotvornim prilozima. Umetnost, osokoljena propadanjem religije, objavljuje da prevazilazi svet (i ona zaista traje, traje! umetnost pobeđuje smrt!), ali ta objava nije svima dostupna, a kada je dostupna nije uvek nadahnjujuća i dobrodošla. Dakle, religija i umetnost moraju ustupiti mesto ljubavi. Ona nam daje ljudskost, kao i mističnost. Nismo mi samo mi.
Materijalističko shvatanje napada ljubav, razume se; ono sve napada. Ljubav se svodi na feromone, kaže ono. To poskakivanje srca, to jasno viđenje, taj novi polet, ta moralna izvesnost, taj zanos, ta građanska vrlina, to prošaptano volim te, sve je to proizvod skoro neprimetnog mirisa koji ispušta jedan partner a drugi ga podsvesno nanjuši. Mi smo samo velelepnija verzija one bube u kutiji što sumanuto udara glavom na zvuk kuckanja olovkom. Verujemo li u to? Pa, dobro, hajde da poverujemo na trenutak, jer to čini pobedu ljubavi utoliko većom. Od čega je napravljena violina? Od komadića drveta i komadića ovčjeg creva. Da li njen sklop unižava i banalizuje muziku? Naprotiv, samo je još više uznosi.
I ne kažem da će vas ljubav usrećiti — iznad svega, to ne kažem. Ako i u šta verujem, to je pre da će vas učiniti nesrećnim: ili nesrećnim odmah, kada vas probode međusobna nespojivost, ili nesrećnim kasnije, nakon što su drvomorci već godinama vredno glodali i biskupski presto se sruši. Ali, možete ovako misliti a opet tvrditi da nam je ljubav jedina nada.
Ona nam je jedina nada čak i ako nas izneveri, uprkos tome što nas izneverava, zbog toga što nas izneverava. Postajem li neodređen? Ono što tražim jeste pravo poređenje. Ljubav i istina, da, to je najbolja veza. Svi mi znamo da je objektivna istina nedostupna, da kada se neki događaj zbije dobijamo mnoštvo subjektivnih istina koje ocenjujemo, a potom iz njih ispredamo istoriju, nekakvu verziju onoga Što se „zaista” dogodilo iz Božje perspektive. Ta Božja perspektiva je izmišljotina — ljupka, neizvodljiva izmišljotina, kao oni srednjovekovni prizori na kojima se sve faze Hristovih muka istovremeno odvijaju na različitim delovima slike. No, premda to znamo, ipak moramo verovati da je objektivna istina dostupna; ili, ako u to ne možemo da poverujemo, moramo verovati da je bolja istina sa 43 posto objektivnosti od one sa 41 posto. Moramo tako činiti, jer smo u protivnom propali, zapadamo u varljivu relativnost, cenimo verziju jednog lažljivca koliko i verziju drugog, dižemo ruke pred zagonetnošću svega toga, priznajemo da pobednik ima pravo ne samo na plen već i na istinu. (Uzgred, čiju istinu više volimo, pobednikovu ili žrtvinu? Iskrivljuju li gordost i samilost više nego sramota i strah?)
Tako je i s ljubavlju. Moramo u nju verovati, ili smo propali. Možda je nećemo dobiti, ili ćemo je dobiti i otkriti da nas čini nesrećnim; pa, ipak, moramo u nju verovati. Ako to ne činimo, onda se prosto predajemo istoriji sveta i nekoj tuđoj istini.
Pokvariće se ova ljubav; verovatno hoće. Taj izuvijani organ, poput komada volujskog mesa, zakučast je i skrovit. Naš sadašnji model univerzuma je entropija, što se u ravni svakodnevnog prevodi kao: sve se zasere. Ali, kad nas ljubav izneveri i dalje moramo u nju verovati. Je li zabeleženo u svakom molekulu da se sve zasere, da će nas ljubav izneveriti? Možda jeste. Ipak, moramo verovati u ljubav, baš kao što moramo verovati u slobodnu volju i objektivnu istinu. A kad ljubav izneveri, treba kriviti istoriju sveta. Da nas je samo ostavila na miru, mogli smo biti srećni, mogli smo i dalje biti srećni. Naša je ljubav prošla, i za to je kriva istorija sveta.
No, sve to tek treba da se zbije. Možda se nikad i neće zbiti. Noću se svetu može prkositi. Jeste, tako je, to se može, istoriju je moguće nadjačati. Uzbuđen, meškoljim se i gurkam je nogom. Ona se pomera i ispušta nekakav podzemni, podvodni uzdah. Nemoj je buditi. Sada to izgleda kao veličanstvena istina, a ujutru se možda neće činiti da je zbog toga vredi uznemiriti. Još jedan uzdah, blaži i tiši. Osećam mapu njenog tela kraj sebe u mraku. Okrećem se na bok, kao paralelna cik-cak linija, i čekam san.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 Empty Re: Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 9:51 am

Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 0_ca136_52cb6d9_XXL



9
Projekat Ararat



Lepo je popodne, i vi se vozite obalom Severne Karoline — tamo gde se Atlantski okean suro uvežbava za priobalno ostrvlje Floride. Prelazite uvalu Karitak od Point Harbora do Andersona, i, nastavljajući putem 158 ka jugu, uskoro stižete do Kiti Hoka. S druge strane dina nalazi se Nacionalni spomenik braći Rajt; ali to ćete možda ostaviti za drugu priliku, i, u svakom slučaju, to nije ono čega se sećate iz Kiti Hoka. Ne, sećate se ovoga: s desne strane puta, njegove zapadne strane, visokog pramca uperenog ka okeanu, stoji arka. Velika je kao ambar, rebrastih drvenih bokova, obojena u braon. Dok, nasmejani, u prolazu, okrećete glavu, shvatate da je to crkva. Tamo gde bi se obično nalazilo ime broda, i možda njegove matične luke, čitate, umesto toga, funkciju arke: CENTAR ZA BOGOŠTOVLJE, piše. Upozoreni ste da očekujete razne vrste verskih izraslina u Severnoj i Južnoj Karolini, te vam se ovo čini kao komad fundamentalističkog rokokoa, na neki način prilično simpatičan, ali se ipak ne zaustavljate.
Kasnije te večeri, trajektom u sedam sati prelazite sa Heterasa na ostrvo Okrakouk. Sveže je, rano proleće, i osećate se pomalo hladno i izgubljeno u tami, na crnoj vodi, dok Veliki Medved iznad vas visi naopako na nebu iznajmljenom od kompanije Univerzal. I trajekt je uznemiren, ogromnim reflektorom napada vodu dvadesetak jardi ispred sebe; bučno, ali bez ubeđenja, provlači se kroz markima svetla, crvena, zelena i bela. Tek sada, kada izađete na palubu, a dah vam očvrsne, setite se one kopije arke. Tamo stoji, naravno, zbog nekog razloga, i da ste zastali da razmislite umesto što ste samo veselo podigli nogu s gasa, možda ste mogli osetiti njeno značenje. Vozili ste ka mestu odakle se Čovek prvi put vinuo u vazduh; umesto toga, podsetili ste se ranije, važnije, prilike, kada se Čovek prvi put otisnuo na more.
Arke tu nije bilo davne 1943. godine kada je otac u Kiti Hok poveo Spajka Tiglera, koji je tek za par godina bio prerastao kratke pantalone. Sećate se Spajka Tiglera? Pa, svi se sećaju Spajka Tiglera. Tipa koji je bacio fudbalsku loptu na Mesecu. Tip koji je bacio prokletu fudbalsku loptu na Mesecu? Tako je. Bio je to najduži pas u istoriji nacionalne lige, četiri stotine i pedeset jardi pravo u ispružene ruke vulkanskog kratera. Tačdaun!22 To je on uzviknuo, i to je krčeći doprlo do nas ovde dole, na zemlji. Tačdaun Tigler, tako ga je poznavao ceo svet iskrivljenih vratova, bar par godina. Tačdaun Tigler, tip koji je loptu prokrijumčario u kapsulu (kako li je to uradio?). Sećate li se kada su ga pitali zašto je to uradio, a on je zadržao smrtno ozbiljan izraz na licu? „Uvek sam hteo da igram za Redskinze”, odgovorio je, „nadam se da su me momci gledali.” Momci i jesu gledali, baš kao što su gledali i njegovu konferenciju za štampu, i pisali su Tačdaunu moleći ga da im da loptu, i nudeći cenu koja nam se i sada čini pristojnom. Ali, Spajk ju je ostavio daleko u onom pepeljastom krateru — u slučaju da naiđe neki bek sa Marsa ili Venere.
Tačdaun Tigler: tako su ga nazivali i na transparentu razvučenom preko ulice u Vejdzvilu, Severna Karolina, malom gradu sa jednom bankom, u kojem je benzinska pumpa morala da istovremeno prodaje i alkoholna pića da bi se iole približila dobiti. VEJDZVIL PONOSNO DOČEKUJE SVOG NAJBOLJEG SINA, TAČDAUN A TIGLERA. Svi su izašli tog vrelog jutra 1971. dok je Tigler prolazio u limuzini kao za filmske zvezde, sa spuštenim krovom. Čak se i Meri Bet, koja je dvadeset godina ranije dopustila Spajku određene stvari i provela sledećih par nedelja sekirajući se, i koja jedva da je imala neku dobru reč za njega dok nije odabran za projekat Apolo, pojavila ovom prilikom, i podsetila one oko sebe — mada im je već par puta ranije bila osvežila pamćenje — da su neko vreme ona i Spajk bili, pa, veoma bliski. Čak i tada, tvrdila je ona, mogla je videti da će on daleko da dogura. Koliko je daleko dogurao s tobom, Meri Bet, upitala je jedna od jezičavijih mladih žena iz grada, i Meri Bet se blaženo
nasmejala, kao Devica Marija u dečjoj slikovnici, znajući da u oba slučaja njen status može samo biti poboljšan.
U međuvremenu, Tačdaun Tigler je stigao do kraja glavne ulice i okrenuo ispred frizerske radnje „Kratko i slatko”, u kojoj se i vaša pudlica može doterati ako je uvedete na zadnja vrata, i dok je javni razglas beskrajno ponavljao „Ja sam tek seoski momak/ Koji je uvek poznavao ljubav i sreću/ Koju donosi povratak kući ...” Spajk Tigler je dočekan još tri puta iz jednog pravca i tri puta iz drugog. Kabriolet se kretao sporo jer je, posle prvog trijumfalnog prolaska, Spajk seo na naslon sedišta da bi svi mogli da ga vide, i svaki put kada bi se limuzina poput kornjače provukla ispred benzinske-pumpe-i-prodavnice-pića, vlasnik Bak Vajnhart bi povikao „Vozi ga il’ ga muzi!” i Spajk, četvrtaste građe i tamne kose, odmahnuo bi uz dobroćudno klimanje glavom. Kasnije, na svečanom ručku u Vejdzvilskom restoranu, za koji je Spajk nekada mislio da je veoma raskošan, ali koji ga je sada podsećao na pogrebni zavod, pridošli heroj, u početku neobičan, sa kratkom astronautskom frizurom i gradskim odelom zbog kojih je izgledalo kao da pokušava da glumi predsednika Ajzenhauera, održao je govor o tome kako se uvek treba sećati odakle čovek potiče bez obzira koliko daleko ode, što se svima prisutnima učinilo veoma finim i dostojanstvenim, i jedan od onih koji su spontano odgovorili na njegove reči čak je predložio da se, u čast postignuća njihovog najboljeg sina, Vejdzvil preimenuje u Mesecvil, i ta ideja opstala je par nedelja, a zatim tiho odumrla, delom i zbog protivljenja stare Džesi Vejd, poslednje žive unuke Rubena Vejda, lutalice koji je još početkom veka rešio da bi u tim krajevima bundeve mogle dobro da uspevaju. Bundeve su propale, ispostavilo se, ali to nije bio razlog da se čovek sada obeščasti.
Spajk Tigler nije uvek bio tako popularan u Vejdzvilu kao tog elana 1971, i nije samo Meri Betina majka mislila da je divalj i žalila što se rat završio suviše brzo da bi mladog Tiglera poslali na Istok da se tuče sa Japancima umesto što se potukao sa pola grada. Bilo mu je petnaest godina kada je bačena bomba na Mirošimu, što je bio događaj koji Meri Betina majka nije odobravala iz čisto lokalnih razloga; ali, s vremenom, i Spajk je dobio svoj rat, upravljajući lovcima
F-86 iznad reke Jalu. Dvadeset i osam borbenih letova, dva MiG-15 oborena. Dovoljan razlog za slavlje u Vejdzvilu, mada se Tigler tada nije vratio, kao ni dosta vremena potom. Kao što je objasnio 1975, tokom prve kampanje za skupljanje para u restoranu „Mesečev prah” (tu promenu imena odobrila je čak i Džesi Vejd), kretanje čovekovog života, svakog života, obeleženo je stalnim bekstvom i povratkom. Bekstvo i povratak, bekstvo i povratak, kao plime i oseke koje se smenjuju u zalivu Albemarl i uz reku Peskvotenk, sve do Elizabet sitija. Svi odlazimo sa osekom, i onda se svi vraćamo sa plimom. Neki članovi publike, tokom svojih života, nisu mnogo odlazili iz Vejdzvila, tako da se nije moglo očekivati da o tome imaju mišljenje, ali Džef Klejton je kasnije primetio da mu se, pre par godina, kada se odvezao do Fejetvila i Fort Brega da poseti Galeriju slavnih svetskih igrača golfa u Pajnherstu i vratio se na vreme kući da dobije svoje sledovanje piva od Alme, to nije baš činilo kao plima i oseka na reci Peskvotenk; ipak, šta je Džef Klejton pa znao, i svi su se složili da Spajku treba verovati na reč, jer Spajk ne samo da je otišao i putovao po svetu, nego je — kako je to sama Džesi Vejd upečatljivo rekla — otišao i putovao izvan sveta, takođe.
Spajk Tigler je prvi obrtaj ciklusa bekstva i povratka u svom životu smeštao u dan kada ga je otac poveo u Kiti Hok, davno pre nego što se kopija arke uzdigla kao centar za bogoštovlje. U to vreme, tu je bila samo ravna pista, i ravno nebo iznad nje, i zatim, s druge strane praznog puta na kojem se jedva nazirao tek odsjaj dalekog kamiona, ravne dine i blago uzburkano more. Dok su drugi klinci nalazili privlačnost u karminu i džezu ustalasanog grada, Spajk ju je nalazio u smirujućoj jednostavnosti kopna, mora i neba u Kiti Hoku. Tako je to, bar, objasnio na nekoj od svojih večera za prikupljanje para, i verovali su mu, mada ga ni Meri Bet ni Bak Vajnhart nisu bili čuli da tako govori u ono vreme.
Rodni grad Spajka Tiglera bio je izrazito za Demokratsku stranku, i, još izrazitije, za baptističku crkvu. U nedelju posle izleta za Kiti Hok, Spajk je izražavao nedovoljno pobožnu vrstu oduševljenja braćom Rajt ispred crkve Svete vodice, i stara Džesi Vejd je rekla trinaestogodišnjaku kako bi nam
Bog, da je želeo da letimo, dao krila. „Ali Bog je želeo da se vozimo, zar ne?” odgovorio je mladi Spajk, malo prebrzo da bi bilo učtivo, čak pokazujući na sveže izglancani pakard kojim je njegova vremešna kritičarka prešla dvesta jardi koji su je delili od crkve; na šta ga je otac podsetio kako bi, da nije Sabat, Bog možda želeo da on bude zveknut po glavi. Ta replika, a ne nešto o kopnu, moru i nebu, bilo je ono čega su se stanovnici Vejdzvila sećali od razgovora Spajka Tiglera, c. 1943.
Nekoliko godina je prošlo, bomba je pala na Hirošimu, suviše rano po mišljenju Meri Betine majke, i Spajk je otkrio da, kad mu Bog već nije dao točkove, njegov otac voljan je da mu ih povremeno pozajmi. U tople večeri, on i Bak Vajnhart bi igrali igru u kojoj bi izabrali spor automobil na sporednom putu i vozili iza njega sve dok njihov hladnjak ne bi bio skoro u njegovom prtljažniku. Onda, lagano ubrzavajući i zaobilazeći ga, njih dvojica bi uglas povikali, „Vozi ga il’ ga muzi, momak! ” U istim tim kolima, i otprilike u isto vreme, Spajk, očiju iskolačenih od iščekivanja, rekao je Meri Bet, „Ako Bog nije želeo da ga koristimo, zašto ga je onda stavio tu?” — što je bila primedba kojom je usporio ostvarenje svog cilja bar nekoliko nedelja, pošto je Meri Bet imala više strahopoštovanja prema crkvi nego mladi Spajk, i pošto ova njegova zavodnička taktika nije baš bila najubedljivija od svih ikada izmišljenih. Nekoliko nedelja kasnije, međutim, Spajk je na zadnjem sedištu promrmljao, „Stvarno mislim da ne mogu da živim bez tebe, Meri Bet”, i izgleda da je to upalilo.
Spajk je, nedugo zatim, napustio Vejdzvil, i manje-više prvo što se posle toga u gradu o njemu čulo bilo je da upravlja lovcem F-86 Sejbr u Koreji i sprečava komunističke MiGove da pređu reku Jalu. Niz emocija i trenutaka, koji nisu bili svi logički povezani, bili su potrebni da ga tamo odvedu, i ako bi Spajk pokušao da svoj život prikaže kao strip, što je povremeno i činio, prvo bi video sebe kako stoji na dinama u Kiti Hoku i gleda ka moru; zatim kako stiska Meri Betine grudi bez njenog odbijanja i misli „Bog me ne može ubiti zbog ovoga, ne može”, i zatim kako se sa Bitkom Vajnhartom vozi u sumrak i čeka da se pojave prve zvezde. Bilo je tu i ljubavi prema mašinama, naravno, i patriotizma, i jakog osećaja da izgleda prilično dobro u plavoj uniformi; ali, na neki način, ranijih stvari se živopisnije sećao. Na to je mislio, kada je prvi put pokrenuo kampanju za novac, rekavši da se čovekov život vraća na mesto s kojeg je krenuo. Nema sumnje da je bilo mudro što ovo uopšteno osećanje nije preveo u konkretne uspomene, ili bar od Meri Bet ne bi dobio prilog, to je bilo sigurno.
Uz očev auto i ljutu Meri Bet, Spajk je ostavio i svoju veru kada je napustio Vejdzvil. Iako se, u mornarici, poslušno upisivao kad „baptista” na svim formularima, nije mislio na božje zapovesti, niti na blaženu milost, niti na spasenje, čak ni u lošim danima kada bi jedan od njegovih kolega-pilota — dodavola, jedan od njegovih prijatelja — bio oboren. Jedan prijatelj manje, ali zbog toga nije pokušavao da zove Boga preko radija. Spajk je bio letač, čovek nauke, inženjer. Boga je mogao priznati na formularima, kao što se višim oficirima potčinjavao u bazi; ali, onaj trenutak kada si ti najviše ti, kada si stvarno Spajk Tigler, momak koji je izrastao iz pozajmljenog automobila na tihom putu u vrištećeg lovca na praznom nebu, dolazi posle brzog uspona kada izravnaš svoja srebrna krila, visoko u čistom vazduhu južno od reke Jalu. Onda u potpunosti upravljaš sobom, i u potpunosti si sam. To je bio život, i jedino si mogao sam sebe razočarati. Na nosu svog F-86 Spajk je napisao slogan „Vozi ga il’ ga muzi!” kao upozorenje bilo kom MiGu dovoljno nesrećnom da mu se poručnik Tigler zavuče skoro u dupe.
Posle korejskog rata, prebacio se u mornaričku školu za probne pilote, u bazu Petuksent River, u Merilendu. Kada su Rusi lansirali svoj prvi Sputnjik, i kada je započet projekat Merkjuri, Spajk se prijavio kao dobrovoljac, iako je nešto u njemu — a i mnogi piloti takode — govorilo da bi na prvim letovima mogli da koriste i šimpanze, dođavola, da i hoće da koriste šimpanze. Posao se sastojao od vožnje u raketi; bio si samo tovar iz koga su virile žice, komad mesa koji su naučnici proučavali. Jednim delom nije bio razočaran što nije bio izabran u prvu sedmoricu, a drugim delom, ipak, jeste; u sledećem krugu, opet se prijavio, i bio je primljen. Za „Fejetvil obzerver” to je bila vest za naslovnu stranu, što je navelo Meri Bet da mu oprosti i napiše mu pismo; ali, pošto je njegova nova žena Beti bila tada u ljubomornoj fazi, on se pretvarao da je zaboravio ko je ta devojka iz Vejdzvila i njeno pismo je ostalo bez odgovora.
Leta 1974. Spajk Tigler je stajao na površini Meseca i bacio pas od četiri stotine i pedeset jardi. Tačdaun! Ovo se desilo tokom onih pola sata kada im nisu bili dodeljeni nikakvi određeni zadaci, i kada su njih dvojica mogli na površini da istražuju bilo šta što bi probudilo njihovu radoznalost. Pa, Spajka je uvek zanimalo koliko je daleko moguće baciti loptu gore u razređenoj atmosferi, a sada je saznao. Tačdaun! Glas iz kontrolnog centra je zvučao odobravajuće, isto kao i kolega astronaut Baci Stomovic kada mu je Spajk rekao da će da skokne po svoju loptu. Krenuo je preko mrtvog pejzaža kao zec sa prikačenim cevima. Spajku se Mesec činio prilično grubim i trošnim, a prašina koju je podizao, koja se slegala kao na usporenom filmu, podsećala ga je na pesak sa neke prljave plaže. Njegova lopta ležala je pored malog kratera. Nežno ju je ćušnuo u sasušenu rupu, i onda se okrenuo da pogleda koliku je razdaljinu prešao. Lunarni modul, skoro van vidokruga, činio se sićušnim i krhkim, poput pauka-igračke sa istrošenom baterijom. Spajk za vreme misija nije bio naročito sklon da razmišlja o ličnim stvarima — raspored je ionako bio takav da je otežavao introspekciju — ali, palo mu je na pamet da su on i Bad (i Majk koji je u komandnom modulu još kružio iznad njih) bili onoliko daleko od ostatka ljudske vrste koliko je to bilo moguće u tom trenutku. Prethodnog dana, gledali su Zemlju kako izlazi, i uprkos brdu šala koje su zbijali, bio je to veličanstven prizor koji bi čoveka okrenuo naglavačke. Sada, ovog trenutka, osećao je da se nalazi na ivici stvari. Ako bi otišao još deset jardi napred, mogao bi taman da padne sa ivice sveta i nestane, prevrćući se, u dubokom svemiru. Mada je znao da je takav događaj naučno nemoguć, Spajk Tigler se tako osećao.
Upravo u tom trenutku, neki glas mu je rekao, „Nađi Nojevu arku”.
„Nisam dobro čuo”, odgovorio je, misleći da je to bio Bad.
„Ništa nisam ni rekao.” Ovaj put, bio je to Badov glas. Spajk ga je prepoznao, i, u svakom slučaju, do njega je dopro na uobičajeni način, kroz slušalice. Onaj drugi glas kao da mu je došao direktno, kao da je bio oko njega, u njemu, blizu njega, glasan, ali ipak prisan.
Prešao je desetak jardi nazad ka l.M kada je glas ponovio svoju naredbu. „Nađi Nojevu arku.” Spajk je nastavio sa svojim razdraganim skakutanjem po Mesecu, pitajući se nije li to nečija šala. Ali, niko nije mogao staviti kasetofon u njegov šlem — nije bilo mesta, on bi primetio, niko to ne bi dozvolio. Čovek bi mogao da poludi od takvog trika, i mada su neki od njegovih kolega-astronauta imali prilično iščašen smisao za humor, uglavnom bio je ograničen na to da iz njegove kriške dinje iseku čep, rupu napune senfom, a zatim vrate čep na mesto. Ništa ambiciozno poput ovoga.
„Naći ćeš je na planini Ararat, u Turskoj”, nastavio je glas. „Nađi je, Spajk.”
Elektrodama je praćena većina Spajkovih fizičkih reakcija, i pretpostavljao je da će oni, kada budu proučavali ovaj deo misije, videti igle kako skaču preko grafikona. Ako se to desi, ne bi mu bilo strano da izmisli nekakvo objašnjenje. Sada je želeo samo da razmisli o onome što je čuo, o tome šta bi to moglo da znači. Kada se vratio u LM, napravio je vic o tome kako je drugi igrač slabo primio loptu, i ponovo postao normalan astronaut, to jest probni pilot koji je postao šimpanza koji je postao nacionalni heroj koji je postao kaskader koji je postao mogući član Kongresa ili, ako ne to, onda budući ukrasni član upravnih odbora tuceta korporacija. Nije bio prvi čovek koji je stupio na Mesec, ali nikada ih neće biti toliko da bi on prestao da bude raritet, izvor publiciteta i profita. Spajk Tigler je znao neke od načina za to, a Beti ih je znala mnogo više, što je već više puta pomoglo njihovom braku. On je mislio da se ženi visokom, gipkom, dobro građenom devojkom koja na medenom mesecu čita Radost kuvanja i skriva svoj strah kada se on kasno vrati iz baze; ali, pokazalo se da je ona mnogo bolje upoznata sa reproduktivnim navikama dolara nego on. „Ti leti a ja ću da mislim”, rekla bi mu ona povremeno, što je zvučalo kao šala, ili su se bar oboje uglavnom pretvarali da je to bila samo šala. Tako da je Spajk Tigler nastavio sa svojom misijom i ispunio svoj raspored, ne dopuštajući ikom da posumnja da se nešto promenilo, da se sve promenilo.
Posle spuštanja u more došao je lični poziv dobrodošlice iz Bele kuće, zatim lekarski pregled, ispitivanje, prvi telefonski razgovor sa Beti, prva noć ponovo sa Beti ... i slava. U pulsirajućim gradovima u koje nikada nije imao poverenja — u samozadovoljnom Vašingtonu, ciničnom Njujorku, luckastom San Francisku — Spajk Tigler je bio velika zvezda; u Severnoj Karolini bio je ogromna zvezđa. Konfete su mu praznili na glavu kao činije špageta; njegova desna ruka otkrila je zamor čestitanja; ljubili su ga, grlili, pipali, pljeskali, gurkali. Mali dečaci gurali bi ruke u njegove džepove i bez stida tražili mesečev prali. Najviše od svega, ljudi se želeli da budu sa njim, pored njega nekoliko minuta, da udišu vazduh koji je on izdisao, da se dive čoveku iz vanjskog svemira koji je, takođe, i čovek iz susednog okruga. Posle nekoliko meseci grozničavog tetošenja od obale do obale, Skupština Severne Karoline, ponosna na svog momka i pomalo ljubomorna zato što se činilo da je on nekako postao opšte vlasništvo cele zemlje, objavila je da će iskovati medalju koja će mu biti dodeljena na posebnoj svečanosti. Koje bi mesto moglo biti prigodnije, složili su se svi, od Kiti Hoka, na ravnoj zemlji pod ravnim nebom?
Prigodne reči su izgovorene tog popodneva, ali Spajk je tek napola mogao da ih shvati; Beti je nosila novi komplet, čak i šešir, i bilo joj je potrebno uveravanje da sjajno izgleda, što je bilo i tačno, ali nije ga dobila. Oko vrata mu je bila obešena velika zlatna medalja, sa Kiti Hokom na jednoj strani i kapsulom Apolo na drugoj; Spajkova ruka je još nekoliko tuceta puta smrvljena; a sve vreme, dok se ljubazno smešio i klimao glavom, razmišljao je o onom trenutku za vreme vožnje, o trenutku koji mu je sve rekao.
U guvernerovoj limuzini se osećao prijatno, čak i polaskano, i Beti je izgledala toliko dobro da je mislio da bi trebalo to da joj kaže, ali ga je bilo stid pred guvernerom i njegovom ženom. Vodili su uobičajen razgovor o zemljinoj teži i skakutanju po mesecu i zemljinom izlasku i, kažite, molim vas, a kako se ide u kupatilo, kada je, odjednom, baš kada su se približavali Kiti Hoku, ugledao Arku pored puta. Ogromnu, nasukanu, arku, povijenu na oba kraja, rebrastih drvenih bokova. Guverner je blagonaklono posmatrao kako se Spajkova glava okreće za 180 stepeni, i zatim odgovorio na njegovo pitanje pre nego što je bilo postavljeno. „Nekakva crkva”, rekao je guverner. „Nedavno su je tu posadili. Verovatno je u njoj i gomila životinja.” Nasmejao se, i Beti mu se oprezno pridružila.
„Verujete li u Boga?” upitao je Spajk iznenada.
„Ne bih inače mogao da postanem guverner Severne Karoline”, glasio je veseli odgovor.
„Ne, da li verujete u Boga", ponovio je Tigler, sa direktnošću koja se lako mogla protumačiti kao nešto što im nije bilo potrebno.
„Dušo”, rekla je Beti tiho.
„Baš mi se čini da smo skoro stigli”, rekla je guvernerova žena, ispravljajući faltu rukom u beloj rukavici.
Tog popodneva, u njihovoj hotelskoj sobi, Beti je u početku bila pomirljiva. Mora da je naporno, mislila je, bez obzira koliko je zgodno. Ja ne bih volela da se pentram na platforme i po pedeseti put svima pričam kako je bilo i kako sam se ponosnom osećala, čak i da se jesam osećala ponosnom i da sam želela da po pedeseti put o tome pričam. Tako da ga je malo mazila i pitala da li je umoran, i pokušala da ga navede da izusti bilo kakvo opravdanje zašto nijednom, nijednom u toku celog prokletog dana, nije pomenuo njen komplet, kao da nije znao koliko je nesigurna oko toga da li je jagorčevinasto žuta prava boja za nju. Ali, to nije upalilo, tako da ga je Beti, koja nikad nije mogla da zaspi ako stvari ne bile isterane na čistac, upitala da li hoće jedno piće i zašto je počeo čudno da se ponaša pred početak proslave, i rekla mu da je njeno iskreno mišljenje, ako ga zanima, da je najbolji način da upropasti svoju buduću karijeru, oko koje su se oboje složili, da počne da ispituje guvernere saveznih država da li veruju u Boga, za ime božje. Šta on misli, ko je on?
„Moj život se izmenio”, rekao je Spajk.
„Da li pokušavaš nešto da mi saopštiš?” Beti je bila normalno sumnjičava i nije mogla da ne primeti koliko pisama čuven čovek može da primi od žena koje ga ne poznaju, od Meri Bet i svih potencijalnih Meri Bet ne svetu.
„Da”, odgovorio je on. „Vratiš se odakle si krenuo. Prešao sam 240.000 milja da bih video Mesec — i pokazalo se da zapravo Zemlju vredi gledati.”
„Stvarno ti je potrebno piće.” Zastala je, na pola puta do sobnog bara, ali on nije ni progovorio, niti se pokrenuo, niti načinio neki gest. „Dođavola, meni je potrebno piće.” Sela je pored njega sa viskijem u ruci i čekala.
„Kada sam bio klinac, otac me je odveo u Kiti Hok. Imao sam dvanaest, trinaest godina. Zato sam postao letač. To je sve što sam od toga dana želeo da radim.”
„Znam, dušo.” Uzela ga je za ruku.
„Prijavio sam se za mornaricu. Bio sam dobar pilot. Prebačen sam u Peks River. Prijavio sam se za projekat Merkjuri. Prvo me nisu primili, ali sam opet pokušao, i na kraju jesu. Dospeo sam na spisak za projekat Apolo. Prošao sam kroz obuku. Sleteo sam na Mesec ...”
„Znam, dušo.”
„... i tamo ... tamo”, nastavio je, stežući Betinu ruku dok se spremao da joj po prvi put kaže, „Bog mi je rekao da nađem Nojevu arku.”
,,Oh-oh.”
„Upravo sam bio bacio loptu. Upravo sam bio bacio loptu i našao je i ćušnuo je u mali krater i pitao sam se da li sam u dometu kamere i da li će svirati faul ako to vide, kada mi se Bog obratio. Nađi Nojevu arku." Pogledao je svoju ženu. „Bilo je to nešto kao, odrastao si čovek i stigao si do Meseca i šta hoćeš da radiš? Bacaš lopte. Vreme je da odložiš detinje stvari, to mi je Bog govorio.”
„Kako si siguran da je to bio Bog, dušo?”
Spajk je zanemario pitanje. „Nikom nisam rekao. Znam da nisam halucinirao, znam da sam čuo šta sam čuo, ali nikom nisam rekao. Možda nisam bio sasvim siguran, možda sam želeo da zaboravim. I šta se desi? Baš onog dana kad se vratim u Kiti Hok, tamo gde je sve počelo pre toliko godina, baš tog dana kada se vratim vidim prokletu Arku. Ne zaboravi šta sam li rekao — to je Njegova poruka, zar ne? Jasno i glasno. Eto šta to znači. Idi i primi svoju medalju, ali nemoj zaboravili šta sam ti rekao."
Beti je otpila gutljaj viskija. „Pa, šta ćeš da uradiš, Spajk?” Obično, kada bi govorila o njegovoj karijeri, rekla bi mi umesto ti; ovaj put bio je sam.
„Još ne znam. Još ne znam.”
Psihijatar NASA s kojim se Beti savetovala odlično je klimao glavom, kao da jc želeo da joj sugeriše da će morati da mu ispriča nešto daleko nečuvenije da bi on tresnuo svoje pero i priznao da tom momku fali par dasaka i da je lud skroz-naskroz. Klimnuo je glavom i rekao da su on i njegove kolege predviđali neke probleme u prilagođavanju, uostalom neko ko ode na Mesec i pogleda nazad na zemlju mora biti pomalo nalik na prvog čoveka koji je stao naglavačke i video kako stvari izgledaju iz tog položaja, to mora uticati na obrasce ponašanja, naročito uz stres od leta i ogromni publicitet koji je misija dobila, nije bilo naročito iznenađujuće da je došlo do jednog ili dva stvarnosna pomaka, ali nije bilo razloga da se poveruje da su njihove posledice bilo ozbiljne, bilo dugotrajne.
„Niste odgovorili na moje pitanje.”
„Koje je vaše pitanje?” Psihijatar nije primetio da je postavila nekakvo pitanje.
„Da li je moj muž — ne znam koji biste stručni termin vi upotrebili, doktore — da li je moj muž otkačio?”
Usledilo je još dosta klimanja glavom, ovaj put više u horizontalnoj nego u vertikalnoj ravni, izneseni su primeri perceptualne dezorijentacje, pregledana je Spajkova kartoteka, u kojoj je na svakom upitniku odlučno upisao baplisla, i Beti se činilo da bi psihijatar bio više iznenađen da Spajk nije čuo Boga kako mu se obraća na Mesečevoj površini, i kada ga je upitala, „Ali, da li je Spajk halucinirao?”, on je samo odgovorio, „Sta vi mislite?”, što se Beti nije učinilo naročito konstruktivnim, čak je posumnjala da on nju optužuje da je luda zato što sumnja u svog muža. Jedna od posledica tog susreta bila je da se Beti osećala kao da je izdala svog muža umesto da mu je pomogla; druga je bila da, tri meseca kasnije, Spajkov zahtev za otpust iz svemirskog programa nije naišao na ozbiljno protivljenje, pod uslovom da sve bude diskretno, jer je iz psihijatrijskog izveštaja bilo jasno da Spajku fale neke daske, da je lud skroz-naskroz, da je potpuno otkačio, i da posle detaljnog ličnog istraživanja verovatno veruje da je Mesec sačinjen od zelenog sira. Tako da je prebačen na kancelarijski posao u odeljenje za opšti publicitet, zatim vraćen u mornaricu na obučavanje pilota, ali posle godinu dana skakutanja po sivom pepelu, Spajk je opet bio u civilu, a Beti se pitala šta se desi kida čovek ispadne iz voza slavnih.
Kada je Spajk objavio da je zakupio restoran „Mesečev prah” u Vejdzvilu za prvi od svojih promotivnih skupova za prikupljanje para, Beti se zapitala da li ne bi bilo najbezbolnije da zaklopi Radost kovanja i odluči se za rani razvod. Spajk skoro godinu dana nije ništa uradio, osim što je jednog dana izašao i kupio primerak Biblije. Uveče bi nestao, i ona bi ga našla na zadnjoj verandi, sa otvorenom Biblijom na kolenima, očiju uprtih u zvezde. Njeni prijatelji su bili iscrpljujuće puni razumevanja; uostalom, mora da je teško vratiti se odande gore i morati se opet prilagoditi svakodnevnoj gnjavaži. Beti je bilo jasno da se slava Spajka Tiglera još dosta godina može kotrljati dalje bez dosipanja goriva u rezervoar, i bilo joj je podjednako jasno da može računati na pomoć — pošto je slava praćena slomom bila ne samo američka, već skoro rodoljubiva stvar — ali, ipak, osećala se prevarenom. Sve te godine je radila šta je trebalo za Spajkovu karijeru, seljakala se po celoj zemlji, nikada nije imala pravi dom, čekala je, nadala se velikoj nagradi ... i onda, kada je ona stigla, kada su ti lepi, okrugli dolari počeli da se kotrljaju iz mašine, šta Spajk radi? Umesto da ispruži šešir i hvata ih, on se bacio na zadnju verandu i gleda zvezde. Ono je moj muž, onaj sa Biblijom na kolenima i iscepanim pantalonama i čudnim pogledom u očima. Ne, niko ga nije napao, samo je iskočio iz voza slave.
Kada je Beti upitala Spajka šta bi voleo da ona obuče za njegov prvi javni skup u restoranu „Mesečev prah”, bilo je sarkazma u njenom glasu; a kada je Spajk odgovorio da mu se uvek sviđao onaj jagorčevinasto žuti komplet koji je kupila kada je on dobio medalju u Kiti Hoku, ona je opet u sebi začula glas koji svakako nije pripadao Svevišnjem kako šapuće razvod. Začudo, međutim, izgledalo je da on to misli ozbiljno, i dva puta, jednom pre nego što su krenuli, i jednom pre nego što su sišli s autoputa, rekao je kako dobro izgleda. Ovo je bilo nešto novo kod njega a što nije mogla da ne primeti. U poslednje vreme, uvek je mislio ono što je govorio, i govorio je samo ono što je mislio, ništa više. Činilo se da je svu zabavu, zadirkivanje i odvažnost ostavio gore u krateru, zajedno sa loptom (to je bio glup štos, kad malo bolje razmisli, i trebalo je da je upozori mnogo ranije). Spajk je postao ozbiljan; postao je dosadan. I dalje je govorio da je voli, što je Beti verovala, mada se ponekad pitala da li je to jednoj devojci dovoljno. Ali, izgubio je uzbudljivost. Ako je odlaganje detinjih stvari ovako izgledalo, onda se u prilog detinjim stvarima, mislila je Beti, moglo mnogo toga reći.
Restoran „Mesečev prah” bio je pun tog aprilskog popodneva 1975. kada je Spajk Tigler započeo svoj prvi apel za novac. Skoro ceo grad je bio tu, kao i nekoliko novinara i fotografa. Beti se plašila najgoreg. Zamišljala je naslove poput „BOG MI SE OBRATIO” KAŽE OTPUŠTENI ASTRONAUT i MOMKU IZ VEJDZVILA PALI PAR DASAKA. Nervozno je sedela pored svog muža dok mu je lokalni sveštenik izražavao dobrodošlicu u mesto u kojem je odrastao. Usledio je aplauz; Spajk ju je nežno uhvatio za ruku, i nije je pustio sve dok nije ustao da govori.
„Lepo je opet biti ovde”, rekao je Spajk, i pogledao po prostoriji, klimajući glavom onima koje je poznavao. „Znate, pre neki dan sam sedeo na svojoj zadnjoj verandi, gledao u zvezde i razmišljao o vremenu kada sam bio klinac u Vejdzvilu, pre toliko godina. Bilo mi je petnaest ili šesnaest godina, i bio sam prilično nemiran, i stara Džesi Vejd, neka joj je laka zemlja, pretpostavljam da se dosta vas seća Džesi, ona mi je rekla, „Mladiću, samo ti trči okolo i urlaj tako, i jednog dana ćeš poleteti” — pa, čini mi se da je stara Džesi Vejd ponešto i znala jer sam mnogo godina kasnije baš to uradio, mada ona nije doživela da vidi ostvarenje svog proročanstva, Bog da joj dušu prosti.”
Teško da je nešto moglo Beti više da iznenadi. On ih je farbao. Dođavola, on ih je farbao. Nije običavao da sa mnogo nežnosti govori o Vejdzvilu; nikada ranije nije čula tu priču o staroj Džesi Vejd; međutim, sada je stajao tu i prisećao se svega, dodvoravajući se ljudima kod kuće. Ispričao im je gomilu priča o svom detinjstvu, i onda još neke o vremenu kada je bio astronaut, što je uostalom bio i razlog što je većina njih došla, ali iza svega toga bila je poruka da bez ovih ljudi Spajk ne bi stigao dalje of Fejetvila, da su ovo ljudi koji su ga stvarno poslali na Mesec, a ne oni pametni momci u kontrolnom centru kojima žice vire iz ušiju. Podjednako iznenađujuće za Beti bilo je što je taj deo govora održao sa starim zadirkivanjem i veseljem za koje je mislila da ih je zauvek izgubio. Onda je došao do dela o tome kako je život svakog čoveka proces bekstva i povratka, bekstva i povratka kao voda u reci Peskvotenk (u tom trenutku, Džef Klejton je pomislio da nije bilo tako na putu do Galerije slavnih svetskih igrača golfa u Pajnherstu); i objasnio je kako se čovek uvek vraća onim stvarima i mestima od kojih je krenuo. Kao što je on, na primer, napustio Vejdzvil nekoliko godina pre toga, i sada se vratio; kao što je u svom detinjstvu redovno odlazio na bogosluženje u crkvi Svete vodice, zatim odlutao sa staze Gospodnje, ali joj se sada vratio — što je za Beti bila novost, mada ne i neočekivana novost.
I tako, nastavio je on, da pređemo sada na ozbiljni deo večeri, na svrhu ovog sastanka (Beti je prestala da diše, misleći lud skroz-naskroz, kako će ovo da prime, da mu je Bog naredio da ostavi loptu u krateru i umesto toga nađe Arku). Ali, Beti je opet potcenila Spajka. Ni jedan jedini put nije pomenuo lunama naređenja od Svevišnjeg. Nekoliko puta se pozvao na svoju veru, i na to kako se svi vraćamo tamo odakle smo pošli, i pomenuo teškoće koje se moraju savladati u svemirskom programu; tako da kada je, konačno, počeo da objašnjava kako je razmišljao o svim tim stvarima na svojoj zadnjoj verandi gledajući u zvezde, i kako mu se činilo da je vreme da posle svih ovih godina potražimo mesto odakle smo svi krenuli, i da ima nameru da organizuje ekspediciju sa ciljem nalaženja onoga što je ostalo od Nojeve arke koja je kao što svi znaju na planini Ararat blizu granice Turske i Irana, činilo se kao da sve to ima smisla, kao da je logičan sled. Projekat Ararat, čak, mogao se viđeti kao sledeći jasan poduhvat za NASA; i slušaocima je ostavio slobodu da zaključe kako je NASA čak pomalo sebična, pomalo materijalistička i uskogruda, u svojoj isključivoj usredsređenosti na svemirske letove, kada je bilo i drugih projekata, bližih srcima i dušama poreskih obveznika, projekata koji bi imali veću korist od primene napredne tehnologije.
Prefarbao ih je, prefarbao ih je, dođavola, mislila je Beti dok je njen muž opet seđao u iznenada bučnoj prostoriji.
Nije čak ni pomenuo novac, samo ih je zamolio da ga počastvuju svojim prisustvom dok on sa njima podeli neke svoje ideje, pa ako procene da on dobro razmišlja, onda će on početi da traži ljude koji mogu da mu pomognu. To je moj Spajk, shvatila je Beti da mrmlja sebi u bradu, iako se taj Spajk prilično razlikovao od onog za kojeg se udala.
„Gospođo Tigler, šta mislite o projektu svog muža?” pitali su je dok su stajali, držeći se za ruke, pred kamerom fotoreportera „Fejetvil obzervera”.
„O, podržavam ga sto deset posto”, odgovorila je, gledajući u Spajka sa svadbenim osmehom. „Obzerver” je preneo njenu izjavu, a novinar je čak uspeo i da pomene kako je gospoda Tigler izgledala sjajno u svom kompletu boje senfa sa odgovarajućim šeširom (senf! rekla je Beti Spajku, taj valjda jede jagorčevinu sa biftekom). Kada su te večeri došli kući, Spajk je izgledao veoma uzbuđen, kakvim ga nije videla više od godinu dana, i nije bilo ni govora o tome da se sa Biblijom povuče na zadnju verandu, pod zvezde; ne, praktično ju je odvukao u spavaću sobu, u kojoj već duže vremena nisu radili ništa osim što su spavali, i Beti koja, mada nepripremljena za ovaj događaj, uopšte nije bila nezadovoljna, promrmljala je nešto o kupatilu koristeći njihove privatne šifre, ali Spajk je rekao da neće s tim da gube vreme, i Beti se prilično dopalo što je on tako odlučan.
„Volim te", rekao je Spajk kasnije te večeri.
Nekoliko inča teksta u „Fejetvil obzerveru” dovelo je do članka u „Grinzboro njuz end rekordu”, koji je, pak, doveo do male vesti za nacionalnu distribuciju. Posle toga usledila je tišina, ali je Spajk i dalje bio samouveren i setio se lomača koje je gledao kao dečak na kojima se naizgled ništa nije dešavalo sve dok odjedanput ne bi cele buknule u plamen; i pokazalo se da je bio u pravu, jer se iznenada pojavio na naslovnim stranicama „Vašington posta” i „Njujork tajmsa”. Onda su došli ljudi sa televizije, što je dovelo do posete još novinara, posle kojih su došle strane TV ekipe i strani novinari, i sve vreme su Beti i Spajk (koji su opet bili ekipa) naporno radili da bi pokrenuli projekat Ararat. Reporteri su dobijali izveštaje u kojima su bili pojedinačno navedeni najsvežiji doprinosi i izrazi podrške, bez obzira da li je bilo reč o pedeset dolara od susedne crkve ili o konopcima i šatorima koje je poklonila poznata prodavnica. Uskoro se na travnjaku ispred Spajkove i Betine kuće pojavio veliki drveni termometar kampanje; svakog ponedeljka je Spajk, sa četkom u ruci, podizao život.
Spajk i Beti su voleli da ovaj kritični trenutak porede sa lansiranjem rakete, što nije bilo iznenađenje; odbrojavanje je uzbudljivo, trenutak paljenja je dramatičan, ali sve dok ne vidite tu prokletu tešku srebrnu cev kako počinje da se meškolji i ramenima probija ka nebesima znate da još postoji mogućnost da vam sleduje sramni i veoma javni čabar. Šta god Beti želela, sad kada je resila da podržava svog muža sto deset posto, to svakako nije. Beti nije bila naročito religiozna, i intimno nije znala šta bi sa Spajkovim iskustvom na Mesecu; ali je umela da prepozna mogućnosti kada naiđe na njih. Posle godinu dana proučavanja Biblije, i prijatelja koji su bili tako puni prokletog saosećanja da je htela da vrišti, nije bilo loše da je Spajk Tigler opet bio u vestima. Posle projekta Apolo, projekat Ararat — šta bi moglo biti očiglednije od ovog sleda, od ovog malog abecednog koraka? I niko, ni jedne jedine novine, nisu čak ni sugerisale da Spajku možda fali neka daska, da je lud skroz-naskroz.
Spajk se dobro držao, i nije nijednom pomenuo kako je Bog odigrao ulogu predsednika Kenedija u pokretanju cele stvari. Beti je tako lakše mogla da zainteresuje ljude koji bi bili oprezniji da su namirisali da u celoj šemi ima nečeg ludog. Čak je i guverner Severne Karoline odlučio da oprosti Spajkovu neučtivu radoznalost o iskrenosti njegove vere, i pristao je da u Šarlotu bude počasni gost na večeri za prikupljanje sredstava na kojoj su gosti plaćali po sto dolara. Beti je u takvim prilikama nosila jagorčevinasto žuto tako redovno da su prijatelji smatrali da je to nepotrebno, ako ne i demodirano; ali Spajk je tvrdio da je to njegova srećna boja. Kada je razgovarao sa izveštačima, Spajk bi ih ponekad zamolio da pomenu haljinu njegove žene, koja je, kao što su sigurno primetili, boje senfa. Neki novinari, lenji ili daltonisti, izlazili su mu u susret, i Spajk bi se nasmejao čitajući novine.
Bio je gost i u nekoliko verskih TV emisija. Beti bi ponekad zadrhtala od straha kada bi se još jedan trgovac u trodelnom odelu pojavio posle reklama, uz uvodnu objavu da je Božja ljubav poput mirnog središta uragana, i da je jedan od njegovih današnjih gostiju upravo i bio unutar uragana i mogao da posvedoči o savršenom miru koji u njemu vlada, ali kako to zapravo znači da je hrišćanstvo vera s kojom se stalno krećete napred, jer se u uraganu ne može biti nepokretan, što nas dovodi do drugog gosta, Spajka Tiglera, koji je u svoje vreme putovao čak i brže od uragana, ali sada traži to mirno središte, taj savršeni mir, neka je hvala Gospodu. I Spajk, koji se opet ošišao kao astronaut i nosio plava odela, učtivo bi odgovarao i ne bi nijednom pomenuo — kao što bi trgovac voleo da čuje — da je Bog bio tamo, unutar njegovog šlema, da mu je šaputao u uvo. Odavao je utisak dobrog, jednostavnog i iskrenog čoveka, što je doprinosilo prilivu čekova na račun projekta Ararat, pod vođstvom Beti Tigler, koja je sebi, prirodno, isplaćivala platu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 Empty Re: Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 9:51 am

Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 0_ca135_6db3d939_XXL


Obrazovali su i odbor: velečasni Lans Gibson, cenjen ili bar poznat u većem delu države, za neke ukuse pomalo preveliki fundamentalista, ali ipak ne toliko ekstreman da bi uplašio mudre ulagače; dr Džimi Fulgud, nekadašnja zvezda univerzitetske košarke, sada geolog i ronilac, koji je ekspediciji trebalo da obezbedi naučni ugled; i Beti, lično, predsedavajuća, koordinator i blagajnik. Guverner je pristao da se na memorandumu pojavi kao počasni pokrovitelj; i jedini zastoj u odbrojavanju za projekat Ararat bio je neuspeh pokušaja da se poduhvat registruje kao dobrotvorna institucija.
Novinari koji su imali nešto knjiškog obrazovanja voleli su da pitaju Spajka kako može biti sasvim siguran da se Arka nalazi na planini Ararat. Zar ne piše u Kur'anu da se ona nasukala na planini Džudi, nekoliko stotina kilometara dalje, blizu iračke granice? I zar se i jevrejska tradicija ne razlikuje, pošto je smešta negde u severnom Izraelu? Na tom mestu Spajk bi malo jače pritisnuo pedalu za šarm i odgovorio da svako ima pravo na svoje mišljenje, i da on nema ništa protiv ako neki izraelski astronaut hoće da traži arku u Izraelu, niti ima nešto protiv ako neki k’uranski astronaut hoće da je traži u Iraku. Skeptični reporteri bi odlazili misleći kako je Tigler možda jednostavan, ali svakako nije glup.
Još jedno pitanje koje se povremeno javljalo bilo je da Arka nije — pod uslovom da se njena pretpostavljena lokacija pokaže kao prava — možda istrunula tokom poslednjih nekoliko hiljada godina, ili da je nisu pojeli termiti. Opet, Spajk nije nasedao izazovu, naročito ne toliko da otkrije kako zna da ona nije istrunula i da je nisu pojeli termiti, pošto je Božja naredba da nađe Arku jasno govorila o tome da je od nje nešto ostalo. Umesto toga, ispitivača bi uputio na njegovu Bibliju, koju ovaj obično nije imao kod sebe, ali koja bi pokazala da je Arka napravljena od drveta gofera, za koje se svi slažu da je izuzetno tvrdo, i stoga verovatno otporno na trulež i termite; zatim bi Spajk pomenuo primere stvari koje su na čudnovat način sačuvane tokom vekova — u glečerima nađeni mamuti, čije je meso bilo podjednako sveže kao biftek u lokalnoj mesari; na kraju, zapitao bi se zar Arka nije prilično dobar kandidat, ako već Božjom voljom nešto treba da bude sačuvano kroz vekove.
Velečasni Lans Gibson se posavetovao sa crkvenim istoričarima sa baptističkih univerziteta da bi utvrdio koje su nove teorije o lokaciji Arke; Džimi Fulgud je, u međuvremenu, istraživao verovatno kretanje vetrova i plima u vreme Potopa. Kada su njih dvojica spojili svoje nalaze, počeli su da naginju jednom mestu na jugoistočnoj strani planine, na par kilometara od vrha. Svakako, složio se Spajk, tamo će početi da traže, ali šta je sa njegovim planom da krenu od vrha, spuštajući se u krugovima nalik na paukovu mrežu, tako da teren bude sistematski pokriven? Džimi je cenio način razmišljanja koji je iza toga stajao, ali se sa planinarske tačke gledišta nije mogao složiti, tako da je Spajk tu morao da popusti. Džimijev protivpredlog je bio da Spajk upotrebi svoje veze sa NASA i mornaricom da dobije dobar komplet vazdušnih snimaka planine, koje bi onda mogli da uveličaju i da vide da li će se nešto arkoliko pojaviti. Spajk je priznao da je to logičan pristup, ali se i upitao da li je Bog stvarno nameravao da oni idu prečicom. Zar nije cela vizija projekta bila neka vrsta hodočašća, i zar stari hodočasnici nisu uvek putovali samo sa osnovnim potrepštinama? Premda je predlagao da ponesu samo najbolje kada je reč o šatorima i konopcima i čizmama i satovima, osećao je da treba da ih vodi nešto drugo, a ne savremena tehnologija, kada stignu tamo gore.
Pastirske aktivnosti velečasnog Gibsona sprečavale su ga da putuje u Tursku, ali on će pružati duhovnu podršku i, putem molitvi, stalno podsećati Svevišnjeg da su dvojica njegovih kolega iz odbora na Božjem poslu u dalekoj zemlji. Beti će ostati kod kuće i obaveštavati medije, koji će sigurno biti zapaljeni. Ekspediciona grupa — Spajk i Džimi — krenuće jula te godine, 1977. Odbili su da predviđaju koliko će se dugo zadržati. Čovek ne treba da pokušava da potegne brže od Boga, rekao je velečasni Gibson, sem ako ne želi da dobije metak u stomak.
Razne potrepštine poklonili su dobronamerni ljudi, crkvene zajednice i prodavnice opreme za preživljavanje; i dok je Beti otvarala pakete koji su stizali sve do samog polaska, pitala se kako to razni ljudi vide projekat. Neke od ponuda su se činile ne naročito hrišćanskim. Na osnovu pogleda u Ekspedicionu sobu Tiglerovih, čovek je mogao pomisliti da su Spajk i Džimi par golih izbeglica koje su unajmljene da kao, plaćene ubice, istrebe veći deo stanovništva istočne Turske.
Ostavili su za sobom puno stare odeće, nešto automatskog naoružanja, četiri granate za omamljivanje, jednu garotu i par pilula za samoubistvo koje je poklonio neki fanatik. Poneli su, između ostalog, opremu za kampovanje od lakih materijala, vitaminske pilule, japansku kameru sa novim zum-objektivom, kreditne kartice, putničke čekove Ameriken Ekspresa, patike, flašu burbona, termalne čarape i veš, veliku plastičnu vreću pahuljica od mekinja radi redovne probave, tablete protiv dijareje, infracrveni dvogled, pilule za prečišćavanje vode, osušenu i vakuumiranu hranu, potkovicu za sreću, baterijske lampe, traku za čišćenje zuba, rezervne baterije za aparate za brijanje, u futrolama par noževa koji su bili dovoljno oštri da seku drvo gofer ili da raspore napadača, sredstvo protiv komaraca, krem protiv opekotina od sunca i Bibliju. Kada je Džimi krišom pregledao prtljag našao je jednu smežuranu ljusku fudbalske lopte i malu patronu komprimovanog vazduha za naduvavanje; pažljivo ih je vratio na mesto, smeškajući se. Kada je Spajk krišom pregledao prtljag, našao je paket prezervativa, koji je bacio i nikada ga nije pomenuo Džimiju. Odbor je raspravljao o tome šta ekspedicija treba da ponese da deli kao simbol dobre volje seljacima istočne Turske. Beti je predložila razglednice u boji koje prikazuju Spajka na Mesecu, ali Spajk je mislio da bi ovo davalo pogrešne signale, pošto nisu išli na put radi zadovoljenja sopstvenog ega, već po Božjem zadatku. Pošto su još razmislili, poneli su dvesta značaka napravljenih povodom inauguracije predsednika Džimija Kartera i njegove prve dame, divne Rozalin, koje im je jedan prijatelj velečasnog Gibsona dao po znatno sniženoj ceni, i bio je srećan što može da ih se otarasi.
Odleteli su do Ankare, gde su morali da iznajme smokinge za svečanu večeru koju im je priredio ambasador. Spajk je sakrio razočaranje što je većina gostiju želela da priča o svemirskim letovima i bila sasvim nevoljna da ga bilo šta pita o projektu Ararat. Kasnije su pokazali nedostatak poštovanja, tvrdičluk čak, kada ih je Spajk u govoru posle večere patriotski pozvao da prilože dodatna sredstva.
Poruka da iznajme džip ili lendrover, koju im je Beti poslala u Erzerum preko crkvene putničke organizacije, očito nije stigla, tako da je ekspedicija nastavila dalje velikim mercedesom. Istočno do Horasana, zatim na istok-jugoistok ka Dogubajazitu. Predeli su bili lepi, nekako bledo zeleni i bledo smeđi u isto vreme. Jeli su sveže kajsije i delili likove nasmejanih Karterovih maloj deci, od kojih su neka bila time zadovoljna, dok su neka i dalje tražila dolare, ili, bar, hemijske olovke. Vojske je bilo posvuda, što je Spajka navelo da razmišlja o strateškoj važnosti te oblasti. Za Džimija je bila novost da je još pre stotinak godina planina Ararat, ili Agri Dagi kako su je domoroci uporno zvali, bila na medi tri velika carstva — Rusije, Persije i Turske — i da je planina bila podeljena među njima.
„Nije u redu to što su Sovjeti imali parče planine”, primetio je Džimi.
„Valjda tada nisu bili Sovjeti”, rekao je Spajk. „Bili su hrišćani poput nas kada su bili samo Rusi.”
„Možda im je Bog oduzeo njihov deo planine kada su postali Sovjeti.”
„Možda”, odgovorio je Spajk, koji nije bio sasvim siguran kada je došlo do pomeranja granica.
„Mislim, možda nije hteo da njegova sveta planina padne u ruke nevernicima.”
„Kapiram sta kažeš”, rekao je Spajk, malo iznerviran. „Ali čini mi se da ni Turci nisu baš hrišćani.”
„Nisu toliki nevernici kao Sovjeti.” Džimi nije bio voljan da napusti svoju teoriju već posle prvog prigovora.
„Sa tim se slažem.”
Na putu koji je vodio na sever od Dogubajazita, Spajk je povikao Džimiju da zaustavi kola. Izašli su i Spajk je pokazao na potočić. Lagano, ali primetno, voda u njemu je tekla uzbrdo.
„Hvaljen bio Gospod”, rekao je Spajk Tigler, i kleknuo da se pomoli. Džimi je za par stepeni savio glavu, ali je ostao da stoji. Posle par minuta, Spajk se vratio do merdže i napunio dve plastične boce vodom iz potočića.
„Ovo je zemlja čudesa”, objavio je kada su opet krenuli.
Džimi Fulgud, geolog i ronilac, pustio je da prođe nekoliko milja, i tek onda je pokušao da objasni kako naučno nije nemoguće da reka teče uzbrdo. To zavisi od određene težine i pritiska vode na višem delu planine, i od toga što je deo koji naizgled ide uzbrdo zapravo deo veće celine koja, uopšte uzev, teče nizbrdo. Ovaj fenomen je, koliko je njemu poznato, već ranije viđen. Spajk, za volanom, samo je veselo klimao glavom. „Slažem se da se to može i tako objasniti”, rekao je na kraju. „Poenta je u tome, ko je uopšte učinio da voda teče uzbrdo? Ko ju je stavio tamo gde jeste da je mi vidimo na svom putu ka Araratu? Dobri Bog, eto ko. Ovo je zemlja čudesa”, ponovio je, zadovoljno klimajući glavom.
Džimi je oduvek mislio da je Spajk optimista; u Turskoj je postao sasvim razdragan. Ni komarci ni neprilike nisu mu smetali; napojnice koje je davao pokazivale su pravu hrišćansku velikodušnost; i imao je običaj, svaki put kada bi na putu videli kravu, da otvori prozor i dovikne njenom vlasniku, ili čak i predelu uopšte, „Vozi je il’ je muzi, momak!” Povremeno je ovo moglo i da smeta, ali pošto je Džimi bio sto deset posto na platnom spisku projekta Ararat, trpeo je ovo dobro raspoloženje kao što bi trpeo i loše.
Vozili su se sve dok put nije nestao, i dok se dve prilike, Malog i Velikog Ararata, nisu izdigle pred njima.
„Nekako liče na muža i ženu, je 1’ da?” rekao je Spajk.
„Kako misliš?”
„Brat i sestra, Adam i Eva. Ona velika tamo i ona mala zgodna pored nje. Vidiš. Muško i žensko stvori ih."
„Da li misliš da je Gospod imao to na umu u to vreme?”
„Gospod sve ima na umu”, rekao je Spajk Tigler. „Sve vreme.” Džimi Fulgud je pogledao dva oblika pred njima i za sebe zadržao misao da je Be ti Tigler inč ili dva viša od Spajka.
Razvrstali su opremu pre nego što su se prepustili dvema nogama koje im je Gospod podario. Ostavili su burbon u prtljažniku, osećajući da bi bilo pogrešno piti alkohol na Božjoj planini; nisu više imali potrebe ni za značkama sa slikom Karterovih. Poneli su putničke čekove, srećnu potkovicu i Bibliju. Dok su prepakivali stvari, Džimi je uhvatio Spajka kako krišom stavlja izduvani fudbal u svoj ranac. Zatim su krenuli južnim prilazom ka planini, visoki bivši košarkaš nekoliko koraka iza razdraganog astronauta, kao mlađi oficir koji ide za generalom. S vremena na vreme, Džimijeva geološka interesovanja bi ga navela da poželi da zastane i prouči neku stenu; ali Spajk je uvek insistirao da nastave dalje.
Bili su sami na planini, i otkrili su da ih ta samoća oduševljava. Videli su guštere na nižim padinama, kozoroge i divo koze na višim. Popeli su se iznad zone operacija sokolova i lešinara, gore prema liniji snega, tamo gde je jedini pokret bio povremeni trk male lisice. U hladnim noćima, Džimi je vodio dnevnik ekspedicije dok je Spajk čitao Bibliju pri oštrom i šištavom svetlu plinske lampe.
Počeli su od jugoistočne padine, te oblasti mlakog podudaranja između crkve i nauke. Istraživali su kamenite urvine i zagledali u gole pećine. Džimi nije bio siguran da li oni treba da pronađu celu Arku, očuvanu, netaknutu — u tom slučaju, ne bi mogli da je promaše — ili samo neki značajan ostatak: kormilo, možda, ili nekoliko šuperenih dasaka.
Prvi grubi pregled ništa nije otkrio, što ih nije ni iznenadilo ni razočaralo. Prešli su liniju snega i krenuli ka vrhu. Pri kraju njihovog uspona, nebo je polako počelo da menja boju, tako da je bilo svetio zeleno kada su konačno stigli na vrh. Ovo mesto je bilo puno čuda. Spajk se klečeći pomolio, i Džimi mu se pridružio nakratko. Odmah ispod njih bila je dolina blagog nagiba, prekrivena snegom, koja je vodila do sekundarnog vrha. To je moglo biti prirodno odmorište za Arku. Pretražili su je, međutim, bez uspeha.
Severna strana planine bila je raspolućena ogromnom pukotinom. Spajk je pokazao ka kraju ove provalije, nekoliko hiljada stopa ispod njih, i rekao da je tamo nekada bio manastir. Sa sve pravim kaluđerima i tako to. Onda je 1840. godine, rekao je, strahovit zemljotres dograbio planinu i protresao je kao pas pacova, i mala crkva se srušila, kao i selo ispod nje, imalo je neko ime koje je počinjalo na A. Svi su izgleda poginuli, a i da nisu, sigurno bi par dana kasnije. U toj pukotini, vidiš, četiri ili pet dana posle zemljotresa, tu se nakupilo mnogo vode i snega i krenulo niz planinu. Ništa se nije moglo isprečiti. Kao Božja osveta. Manastir i seoce bili su zbrisani sa lica zemlje.
Džimi Fulgud je ozbiljno klimao glavom za sebe dok je slušao ovu priču. Sve se ovo dogodilo, govorio je sebi, u vreme kad su Sovjeti bili vlasnici dela planine. Naravno, tada su bili Rusi, i hrišćani, ali to je pokazivalo da Gospod nikako nije voleo Sovjete, čak ni pre nego što su postali Sovjeti.
Tri nedelje su tragali. Džimi se pitao da Arka nije zakopana duboko u ledenom vencu koji je okruživao planinu; i Spajk se složio da je to moguće, ali da će im, ako je tako, Bog svakako na neki način skrenuti pažnju na to. Bog ih ne bi poslao na planinu i zatim sakrio od njih razlog zbog kojeg ih je na nju poslao: takva nije priroda Gospodnja. Džimi se u ovome povinovao Spajku. Tražili su očima, običnim i infracrvenim dogledom. Spajk je čekao znak. Da li je bio siguran da će ga prepoznati kada dođe? Možda bi trebalo da traže u bilo kom pravcu u kom ih vetar povede. Nisu našli ništa.
Svakog dana, kada bi sunce zagrejalo ravnicu ispod njih i topli vazduh počeo da se diže, oreol od oblaka se stvarao oko vrha planine, zaklanjajući im pogled na niže obronke; i svake večeri, kada bi se vazduh ohladio, oblaci bi se razišli. Posle tri nedelje, sišli su da uzmu još zaliha iz prtljažnika mercedesa. Odvezli su se do najbližeg sela, odakle je Spajk poslao Beti razglednicu na kojoj je napisao „Dobre su vesti kad nema vesti”, što se Beti učinilo manje jasnim nego što je moglo biti. Zatim su se vratili na planinu i tragali još tri nedelje. U ovom periodu, mesec je bio pun, i Spajk bi gledao u njega svake noći, sećajući se kako je sadašnja misija počela tamo gore u uzburkanoj prašini. Jedne večeri Džimi je stajao pored njega gledajući u bledu, rošavu kuglu. „Baš liči na kolač sa kremom od jaja”, rekao je Džimi uz nervozan smeh. „Kad se popneš gore više liči na prljavi pesak sa plaže”, odgovorio je Spajk. I dalje je gledao gore, čekajući znak. Nikakvog znaka nije bilo.
Tokom trećeg boravka na planini — dogovorili su se da će to biti poslednji za tu godinu — došlo je do Spajkovog otkrića. Bili su nekoliko hiljada stopa ispod vrha, i upravo behu prešli opasan deo prekriven gruhom, kada su naišli na dve pećine jednu pored druge. Kao da je Bog gurnuo dva prsta u stenu, složili su se. Sa nepopravljivim optimizmom koji je Džimi trpeo zbog visokih načela, nekadašnji astronaut je nestao u prvoj pećini; usledila je tišina, zatim je odjeknuo urlik. Džimi je pomislio na medvede — čak i na strašnog snežnog čoveka — sve dok se neprekinuti urlik, skoro bez udisanja vazduha, nije pretvorio u niz sportskih povika.
Blizu ulaza u pećinu Džimi je našao Spajka kako kleči i moli se. Pored njega je ležao ljudski kostur. Džimi se spustio pored Spajka. Čak i na kolenima, nekadašnja košarkaška zvezda imala je prednost u visini u odnosu na bivšeg astronauta. Spajk je ugasio baterijsku lampu, i Džimi je učinio isto. Nekoliko minuta najčistije tišine prošlo je u mraku, zatim je Spajk promrmljao, „Našli smo Noja.”
Džimi nije odgovorio. Posle nekog vremena, opet su uključili baterijske lampe, i dva snopa su s poštovanjem prelazila preko kostura ispred njih. Ležao je s nogama okrenutim ulazu, i izgledao netaknut, koliko su njih dvojica mogli da ocene. Nekoliko komadića tkanine — neki beli, neki sivkaste boje — visili su između kostiju.
„Hvaljen bio Gospod”, rekao je Spajk Tigler.
Postavili su šator nekoliko jardi niz planinu, i zatim pretražili drugu pećinu. Spajk se potajno nadao da će možda naći Nojevu ženu, ili možda dnevnik sa Arke, ali nije bilo novih otkrića. Kasnije, kada se popodne zatamnilo, začulo se šištanje komprimovanog vazduha u šatoru i zatim je Spajk Tigler bacao loptu preko stenja Velikog Ararata u nesigurne ruke Džimija Fulguda. Lopta je, uz tup zvuk, stalno uletala u Džimijeve krupne šake bivšeg košarkaša. Njegovi pasovi su često bili slabi, ali Spajku to nije smetalo. Bacao je i bacao te večeri, sve dok vazduh nije postao hladan, a dve prilike bile osvetljene samo izlazećim mesecom. Čak i tada, Spajkova procena bila je nepogrešiva; Džimi je osećao kako mu se lopta približava sa noćnom preciznošću slepog miša. „Hej, Spajk”, povikao je u jednom trenutku, „da ne koristiš onaj infracrveni dvogled, a?” na šta se začuo smeh njegovog jedva vidljivog partnera.
Pošto su jeli, Spajk je uzeo svoju baterijsku lampu i vratio se u Nojev grob, kako ga je on već krstio. Džimi je, iz uviđavnosti ili praznoverja, ostao u šatoru. Otprilike sat kasnije, Spajk je izvestio da je položaj kostura omogućavao umirućem Noju da gleda iz pećine i vidi mesec — onaj isti Mesec na čijoj je površini Spajk Tigler tako nedavno stajao. „Hvaljen bio Gospod”, ponovio je dok je zatvarao šator za noć.
Posle nekog vremena, postalo je jasno da ni jedan ni drugi ne spavaju. Džimi se malo nakašljao. „Spajk”, rekao je on oprezno, „Meni ... pa ... meni se čini da imamo problem.”
„Imamo problem? Imamo čudo!" odgovorio je Spajk. „Svakako da imamo čudo. Takođe, imamo i problem.” „Reci mi kako vidiš taj problem, Džimi.” Ton je bio prijatan, tolerantan, skoro povlađujući; ton beka koji zna da ima sigurnu ruku.
Džimi je oprezno kročio, pošto ni sam nije bio načisto u šta da veruje. „Pa, recimo da samo razmišljam naglas, Spajk, i recimo da sam u ovom trenutku u negativnoj fazi.”
„Dobro.” Ništa nije moglo da poremeti Spajkovo trenutno raspoloženje. Mešavina žestokog oduševljenja i olakšanja podsećala ga je na spuštanje u more.
„Tražimo Arku, je 1’ tako? Tebi je ... rečeno da ćemo naći Arku.”
„Svakako. I hoćemo. Sad je to neizbežno, možda sledeći put.”
„Ali, mi smo tražili Arku”, bio je uporan Džimi. „Nama ... tebi ... bilo je rečeno da tražimo Arku.”
„Išli smo na srebro, osvojili smo zlato.”
„Aha. Samo, pitao sam se ... zar nije Noje nekuda otišao kada se iskrcao sa Arke? Mislim, u Bibliji piše da je živeo još nekoliko vekova, zar ne?”
„Sigurno. Tri stotine i pedeset. Sigurno. Ono selo o kojem sam ti pričao kad smo bili na vrhu. Arguri. Tu je Noje imao prvu naseobinu. Tu je zasadio lozu. Imao prvu farmu. Opet izgradio svoje domaćinstvo.”
„To je bilo Nojevo selo?”
„Itekako. Dole u sovjetskom sektoru”, dodao je Spajk, zadirkujući.
Džimiju su sada stvari postajale sve manje jasne. „Znači, Bog je dopustio da Nojevo selo bude uništeno u zemljotresu?” „Mora biti da je imao razlog. Uvek ga ima. U svakom slučaju, poenta nije u tome. Poenta je da se Noje naselio tu dole. Možda je otišao dalje, možda nije. U svakom slučaju, šta je verovatnije nego da se vratio na Ararat da bude pokopan? Kada je osetio na sebi umor od vremena? Verovatno je odabrao tu pećinu onog trenutka kada je sišao sa Arke. Odlučio je da će, u znak zahvalnosti i poslušnosti Bogu što ga je spasao, odvući svoje stare kosti uz planinu kada shvati da mu je kucnuo čas. Kao slonovi u džungli.”
„Spajk, te kosti u pećini — zar nisu ... zar ne izgledaju malo, kako da kažem, dobro očuvane? Hoću reći, ja samo izigravam đavolovog advokata, razumeš.”
„Opusti se, Džimi, odlično ti ide.”
„Ali, izgledaju dobro očuvane?”
„Džimi, mi ovde govorimo o čudima i znacima. I očekivao bi da budu dobro očuvane, zar ne? Noje je bio poseban tip. Koliko mu je uopšte bilo godina kada je umro? Devet stotina i pedeset. U očima Božjim bio je veoma blagosloven. Ako je imao kosti koje su bile dovoljno jake da ga nose naokolo hiljadu godina, teško bi očekivao da se raspadaju uobičajenom brzinom, je 1’ da?”
„Prihvatam to, Spajk.”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 Empty Re: Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 9:52 am

Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 0_ca134_8f137a7b_XXL


„Da li te još nešto brine?” Činilo se da su mu Džimijeve sumnje dobrodošle, kao da je siguran da može da uhvati svaku loptu koja mu bude dobačena.
„Pa, šta ćemo zapravo da uradimo?”
„Reći ćemo svetu, eto šta ćemo da uradimo. I svet će se radovati. I mnoge duše će prići veri kao posledica ovog otkrića. I opet će crkva biti izgrađena na ovoj padini, crkva podignuta na Nojevom grobu.” U obliku Arke, možda. Ili, čak, u obliku svemirskog broda Apolo. To bi bilo prigodnije, tako bi krug bio zatvoren”.
„Slažem se sa tobom oko posledica, Spajk. Ipak, da ti nešto predočim. Ti i ja smo ljudi od vere.”
„I ljudi od nauke”, rekao je astronaut geologu. „Ispravno. I, kao ljudi od vere, mi prirodno želimo da sačuvamo svoju veru od nepotrebnih kleveta.”
„Svakako.”
„Pa, pre nego što objavimo vesti, možda bi trebalo da kao ljudi od nauke proverimo ono što smo kao ljudi od vere otkrili.”
„Što znači?”
„Što znači da mislim da bi trebalo da začepimo gubice dok ne izvršimo neka laboratorijska ispitivanja Nojeve odeće.”
U drugoj polovini šatora zavladala je tišina kada je Spajku sinulo da ovaj put neće ceo svet nužno biti oduševljen kao u slučaju povratka astronauta sa Meseca. Konačno, rekao je, „Mislim da pravilno razmišljaš, Džimi. Takođe mislim da si me naveo da pomislim da možda nemamo problem i sa odećom.” „Kako to misliš?”
Sada je na Spajka bio red da izigrava skeptika. „Pa, samo iznosim pretpostavke. Sećaš se priče o Nojevoj golotinji? Kako su ga sinovi pokrili? Pa, možemo biti sigurni da su Nojeve kosti nešto posebno, ali da li to znači da mu je i odcća nešto posebno?” Usledila je pauza, zatim je nastavio. „Mislim da nevernim Tomama ne bi trebalo da dajemo besplatnu municiju. Šta ako je Noje ovde položen u pogrebnoj odori, i posle nekoliko vekova, ona je bila pretvorena u prah i pepeo. Onda naiđe neki hodočasnik — možda neki hodočasnik koji nije uspeo da se bezbedno vrati kroz nevernička plemena — i nađe telo. Kao da je naišao na Nojevu golotinju opet. Tako da hodočasnik da Noju svoju odeću — što bi objasnilo zašto se nikada nije probio nazad da objavi vest. Ali, to znači i da bi na testu datiranja ugljenikom dobili sasvim pogrešan rezultat.” ,,U pravu si”, rekao je Džimi. Zatim je nastupila duga pauza, kao da su se uzajamno izazivali da učine sledeći logičan korak. Džimi ga je, konačno, učinio. „Pitam se kakva je pravna situacija.”
„Hmm”, odgovorio je Spajk, ne obeshrabrujući ga.
„Kome misliš da pripadaju Nojeve kosti? Osim”, dodao je Džimi brzo, „Svevišnjem.”
„Bile bi potrebne godine da prođemo kroz sve sudove. Znaš kakvi su advokati.”
„Nego šta”, odgovorio je Džimi, koji još nikada nije bio u sudnici. „Ne verujem da bi Bog očekivao da idemo kroz pravnu proceduru. To bi bilo kao da se obraćamo cezaru, ili već tako nešto.”
Spajk je klimnuo glavom, i spustio glas, iako su bili sami na Božjoj planini. „Tim momcima ne bi bilo potrebno mnogo, zar ne?”
„Ne, ne mnogo, rekao bih.” Džimi se odrekao svog kratkotrajnog sna o mornaričkom helikopteru koji odnosi ceo tovar.
Ne raspravljajući više o tome, bivši astronaut i ronilac-geolog su se vratili u pećinu, sa dve drhtave baterijske lampe, i počeli da odlučuju koje delove Nojevog kostura da prokrijumčare iz istočne Turske. Pobožnost, praktičnost i pohlepa su sve tiho bile prisutne. Konačno su uzeli jednu malu kost iz leve ruke, plus jedan vratni pršljen koji je ispao iz položaja i skotrljao se preko desne lopatice. Džimi je uzeo deo prsta, a Spajk vratnu kost. Složili su se da bi bila ludost da ne lete odvojeno kući.
Spajk je sleteo u Atlantu, ali mediji su ga pronašli. Ne, u ovom trenutku ne može ništa da kaže. Da, projekat Ararat je odlično počeo. Ne, nije bilo problema. Ne, doktor Fulgud dolazi drugim avionom, morao je da završi par stvari u Istanbulu pre polaska. Kakve stvari? Da, biće konferencije za štampu kada bude vreme za nju, i da, Spajk Tigler se nada da će tom prilikom imati neke specifične, možda i neke radosne vesti za njih. Kako se osećate (obučena sva u jagorčevinasto žuto), gospodo Tigler? O, ja sam sto deset posto uz svog muža, presrećna sam što se vratio.
Velečasni Gibson, posle oklevanja i brojnih molitvi, složio se da dva dela Nojevog kostura budu podvrgnuta naučnoj analizi. Poslali su pršljen i vrh prsta u Vašington, preko pouzdanog posrednika koji je tvrdio da ih je iskopao u Grčkoj. Beti je iščekivala da vidi da li je Spajk opet uspeo da uskoči u voz slave.
Iz Vašingtona su izvestili da su kosti poslate na analizu otprilike sto pedeset godina stare, plus ili minus dvadeset godina. Ponudili su i podatak da je pršljen skoro sigurno pripadao ženi.
Morska magla se bezvoljno kreće preko crne vode dok trajekt u sedam sati prelazi od rta Heteras do ostrva Okrakouk. Reflektor napada vodu ispred sebe. Svake noći brod mora ponovo da nađe stazu, kao da mu je prvi put. Markirna svetla, crvena, zelena i bela, vode ga nesigurnom stazom. Izlazite na palubu, skupljate ramena zbog hladnoće, i podižete pogled; ali, ovaj put magla je isključila zvezde, i ne možete znati da li bi trebalo da se vidi mesec ili ne. Opet sležete ramenima, i vraćate se u kabinu.
Sto milja dalje na zapad, u restoranu „Mesečev prah”, Spajk Tigler, podižući plastičnu bocu vode iz potoka koji teče uzbrdo, objavljuje pokretanje drugog projekta Ararat.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 Empty Re: Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 9:52 am

Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 0_ca133_ac2d2bca_XXL



10
San



Sanjao sam da sam se probudio. To je najstariji san od svih, i ja sam ga upravo sanjao. Sanjao sam da sam se probudio.
Bio sam u svom sopstvenom krevetu. To mi se učinilo kao malo iznenađenje, ali kada sam bolje razmislio, bilo je logično. U čijem bih se krevetu inače probudio? Dobro, dobro, dobro. Nije baš neka misao, priznajem. Međutim, da li ikada nalazimo prave reči za značajne trenutke?
Začulo se kucanje na vratima, i zatim je ušla neka žena, koračajući istovremeno postrance i unatraške. Trebalo bi da je to izgledalo trapavo, ali nije; naprotiv, bilo je bez napora i elegantno. Nosila je poslužavnik, i to je bio razlog što se tako kretala. Kada se okrenula, shvatio sam da nosi neku vrstu uniforme. Bolničarka? Ne, pre je izgledala kao stjuardesa neke avio-kompanije za koju nikada niste čuli. „Posluženje u sobi”, rekla je uz mali osmeh, kao da nije navikla da to radi, ili kao da ja nisam navikao da tako nešto očekujem; ili i jedno i drugo.
„Posluženje u sobi?” ponovio sam. Tamo odakle sam ja takve stvari dešavaju se samo na filmu. Pridigao sam se u krevetu, i shvatio da nemam ništa na sebi. Gde je moja pidžama? Eto promene. Promena je bila i to što kada sam se pridigao u krevetu i shvatio da može da me vidi sasvim golog do pojasa, ako me razumete, da mi to uopšte nije smetalo. To je bilo dobro.
„Vaša odeća je u plakaru”, rekla je. „Samo polako. Imate ceo dan. Imate”, dodala je, ,,i ceo sutrašnji dan.”
Spustio sam pogled na poslužavnik. Da vam ispričam nešto o tom doručku. To je bio doručak mog života, sasvim sigurno. Za početak, grejpfrut. Svi znate kakav je grejpfrut: isprska vas po košulji, klizi vam iz ruke ako ga ne pridržite viljuškom ili već nečim, meso je kao zalepljeno za one neprozirne opne, a kada se konačno odvoji to je tek napola, uvek ima gorak ukus, ali opet osećate se krivim što ga zatrpavate šećerom. Takvi su grejpfruti, zar ne? Sada da vam opišem ovaj grejpfrut. Prvo, meso je bilo ružičasto, a ne žuto, i svaki segment već je bio odvojen od opne. Sama voćka je već bila pričvršćena za tanjir nekim držačem ili viljuškom sa donje strane, tako da nisam morao da je pridržavam, čak ni da je dodirujem. Potražio sam šećer, ali to je bilo samo iz navike. Ukus kao da se sastojao iz dva dela: prvo otrežnjujuća oštrina, zatim talas slatkoće; svaka od tih kuglica (veličine punoglavca) kao da se odvojeno rasprskavala u mojim ustima. To je bio grejpfrut mojih snova, slobodno to priznajem.
Poput nekog cara, odgurnuo sam ispražnjenu ljušturu i podigao srebrni poklopac sa porcelanskog tanjira. Naravno da sam znao šta ću tamo naći. Tri kriške pržene mesnate slanine sa koje je bila skinuta kora, i na kojoj je reš mast sijala poput lomače. I dva pržena jajeta mlečnih žumanaca — pošto su pravilno bila prelivena mašću tokom pripremanja — i belanaca čije su ivice bile poput zlatnog filigrana. I prženi paradajz koji mogu da opišem samo onim što nije bio. Nije bio skrhana šolja puna koštica, pulpe i crvene vode, bio je nešto kompaktno, što se moglo šeći, bio je ravnomerno ispržen, i imao je ukus — da, toga se posebno sećam — imao je ukus paradajza. Kobasica: ni ona nije bila tuba mlakog konjskog mesa naguranog u prezervativ, već je bila tamno crvena i sočna ... kao ... kao kobasica, to je jedina reč kojom se može opisati. Sve ostale, sve one koje sam probao u pređašnjem životu, samo su vežbale da budu ovakve; bile su na audiciji za ovu ulogu — i neće je dobiti. Sa strane, bio je tanjirić u obliku polumeseca sa srebrnim poklopcem. Podigao sam poklopac: da, to su bile korice od slanine, odvojeno pržene, i čekale su da ih krčkam.
Tost, marmelada — to možete da zamislite, možete sami da ih dočarate. Ali, moram nešto da vam ispričam o čajniku. Čaj je, naravno, bio pravi, imao je ukus kao da ga je brala svita nekog radže. A čajnik ... Jednom, pre mnogo godina, bio sam u Parizu u paket-aranžmanu. Izdvojio sam se iz grupe i odšetao do kraja gde žive bogati ljudi. Ili gde, bar, idu da jedu i kupuju. Prošao sam pored jednog kafea na uglu. Nije izgledao naročito luksuzno, i za trenutak sam pomislio da sednem tu. Ali nisam, jer sam za jednim od stolova video čoveka koji je pio čaj. Kada je dopunio svoju solju, zapazio sam napravu koja je, učinilo mi se, predstavljala definiciju luksuza: sa tri tanana srebrna lančića za grlić čajnika bila je pričvršćena cediljka. Kada je čovek nagnuo čajnik da sipa, cediljka je došla u položaj da zadrži lišće. Nisam mogao da poverujem da se neko ozbiljno bavio rešavanjem problema kako ovog gospodina koji pije čaj osloboditi neverovatnog napora podizanja obične cediljke drugom rukom. Udaljio sam se od tog kafea, osećajući se pomalo kao gnevni pravednik. Sada se na mom poslužavniku nalazio čajnik sa grbom nekog šik-kafea. Na tri srebrna lančića visila je cediljka. Odjednom, svrha tog izuma postala mi je jasna.
Posle doručka, odložio sam poslužavnik na stočić pored kreveta i otišao do plakara. Sva moja omiljena odeća bila je tu. Sportska jakna koju sam uvek voleo, čak i kada su ljudi počeli da govore, baš je neobična, da li ste je kupili polovnu, još dvadesetak godina i biće ponovo u modi. Par štofanih pantalona koje je moja žena bacila pošto su se izlizale na turu; neko je, međutim, to uspeo da popravi, i pantalone su sada izgledale skoro kao nove, ali ne toliko nove da ih čovek ne bi voleo. Košulje su pružale ruke prema meni, a zašto i ne bi kada im nikada u životu nije bilo ovako dobro — visile su postrojene na vešalicama prekrivenim somotom. Bile su tu i cipele čiju sam smrt bio prežalio; čarape koje su opet bile bez rupa; kravate koje sam viđao u izlozima. Nije to bila zbirka odeće na kojoj bi mi neko pozavideo, ali to nije bilo važno. Osećao sam se sigurnim. Opet ću ja biti ja. Biću i više od toga.
Pored kreveta, bilo je zvono za poslugu sa kićankom, što prethodno nisam primetio. Povukao sam ga, a onda se osetio malo zbunjen, i ponovo se uvukao pod pokrivač. Kada je bolničarka/stjuardesa ušla, pljesnuo sam se po stomaku i rekao, „Znate, mogao bih da pojedem još ovoliko”.
„Nisam iznenađena”, odgovorila je. „Skoro sam i očekivala da ćete to reći.”
Ceo dan nisam ustao iz kreveta. Jeo sam doručak za doručak, doručak za ručak i doručak za večeru. Izgledalo je to kao dobar sistem. O ručku ću brinuti sledećeg dana. Ili, tačnije, o ručku neću brinuti sledećeg dana. Sledećeg dana, neću brinuti ni o čemu. Između doručka-ručka i doručka-večere (stvarno sam počinjao da cenim sistem sa cediljkom — slobodnom rukom možete nastaviti da jedete kroasan dok sipate čaj) dugo sam spavao. Zatim sam se istuširao. Mogao sam i da se okupam u kadi, ali činilo mi se kao da sam proveo decenije u kadi, i zato sam se istuširao. Našao sam postavljen kućni ogrtač na čijem su gornjem džepu zlatnim slovima bili izvezeni moji inicijali. Dobro mi je stajao, ali smatrao sam da je to sa inicijalima ipak prevršilo meru. Nisam došao ovamo da izigravam filmsku zvezdu. Dok sam buljio u te zlatne žvrljotine, one su nestale pred mojim očima. Trepnuo sam, i vise ih nije bilo. Osećao sam se udobnije u tom ogrtaču sa običnim džepom.
Sledećeg jutra, probudio sam se i pojeo još jedan doručak. Bio je podjednako dobar kao i prethodna tri. Očigledno, pitanje doručka bilo je rešeno.
Kada je Brigita došla da odnese poslužavnik, promrmljala je, „Kupovina?”
„Naravno.” Upravo sam o tome razmišljao.
„Da li želite da idete u kupovinu ili da ostanete u kupovini?”
„Da idem u kupovinu”, odgovorio sam, ne shvatajući zapravo razliku.
Žena mog brata jednom je provela deset dana na Floridi, i kada se vratila, rekla je, „Kada umrem, ne želim da odem u raj. Želim da odem u kupovinu u Ameriku.” Tog drugog jutra, počeo sam da shvatam šta je htela da kaže.
Kada smo stigli u supermarket, Brigita me je pitala da li želim da hodam ili da se vozim. Rekao sam, hajde da se vozimo, to zvuči zabavno — to je bio odgovor koji je ona, izgleda, očekivala. Kada malo bolje razmislim, neke stvari u njenom poslu mora da su veoma dosadne — hoću da kažem, svi mi verovatno veoma slično reagujemo, zar ne? U svakom slučaju, vozili smo se. Kolica za kupovinu su motorizovane naprave sa velikim žičanim korpama, i zuje okolo kao električna kola na vašaru, samo Što je nemoguće sudariti se, zbog neke vrste ugrađenog senzora. Upravo kada pomislite da ćete nekog tresnuti, shvatite da ćete izbeći ta kola koja su vam malopre jurila u susret. Ti pokušaji sudaranja bili su zabavni.
Sistem se lako savlada. Imate plastičnu karticu koju gurnete u prorez pored onoga što želite da kupite, i zatim ukucate količinu koju želite. Posle par sekundi, dobijete karticu nazad. Roba se automatski isporučuje i stavlja na vaš račun.
Dobro sam se provodio u svojim žičanim kolicima. Sećam se kada sam išao u kupovinu u stara vremena, prethodna vremena. Ponekad bih video malu decu koja sede u kolicima, kao u kavezu, a roditelji ih guraju okolo. Zavideo sam im. Više ne. A što sam se tog jutra nakupovao! Kupio sam skoro sve one ružičaste grejpfrute. Ili mi se, bar, tako činilo. Kupovao sam doručak, kupovao sam ručak, kupovao sam večeru, kupovao sam jutarnju užinu, popodnevni čaj, grickalice, ponoćne gozbe. Kupovao sam voćke čija imena nisam znao, povrće koje nikad pre nisam video, neobične nove komade mesa sa poznatih životinja, kao i uobičajene komade sa životinja koje ranije nisam jeo. U odeljenju sa proizvodima iz Australije mašio sam se za šnicle od krokodilskog repa, filete od vodenog bizona, terrine de kangarou.23 Sve sam to kupio. Opustošio sam i deo sa gurmanskim specijalitetima. Zaleđeni sufle od jastoga sa prelivom od trešnjinog sladoleda: kako sam tome mogao odoleti?
Što se tiče polica sa pićem ... Nisam ni slutio da je izmišljeno toliko sredstava za opijanje. Ja uglavnom volim pivo i žestoka pića, ali nisam želeo da ostavim utisak čoveka sa predrasudama, pa sam kupio i nekoliko sanduka koktela i vina. Etikete na flašama bile su od velike pomoći: sadržavale su detaljna obaveštenja o tome koliko ćete se od svakog pića napiti, uzimajući u obzir činioce kao što su pol, težina i masne naslage. Našao sam i jednu vrstu prozirnog alkohola sa veoma neuglednom nalepnicom. Usvinjuša (made in Yugoslavia), pisalo je. „Od ove Ivice napićete se više nego ikad”. Morao sam i sanduk toga da ponesem kući, zar ne?
Bilo je to korisno ispunjeno prepodne. Možda i najbolje ikada iskorišćeno. Uzgred, nemojte me gledati sa nipodaštavanjem. I vi biste slično postupili. Da niste otišli u kupovinu, šta biste činili? Upoznali neke čuvene ljude, vodili ljubav, igrali golf? Ne postoji neograničen broj mogućnosti — to je jedna od stvari koje morate imati na umu kada razmišljate o svemu, o ovom mestu i onom mestu. A ako sam ja prvo otišao u kupovinu, to je bilo zato što ljudi poput mene to prvo čine. Ne bih vas prezreo da ste vi prvo rešili da upoznate neke čuvene ljude, ili vodili ljubav, ili igrali golf. U svakom slučaju, vremenom sam došao i do svega toga. Kao što sam već rekao, ne razlikujemo se previše.
Kada smo stigli kući, bio sam ... ne baš umoran — ne zamarate se ovde — samo nekako zasićen. Ona kolica za kupovinu bila su zabavna; zašto bih uopšte više hodao? Zapravo, kad malo bolje razmislim, nikog nisam video da hoda u supermarketu. Došlo je vreme za ručak, i stigla je Brigita sa doručkom. Posle toga sam malo dremao. Očekivao sam da ću nešto sanjati, jer uvek sanjam kada spavam popodne. Nisam. Pitao sam se zašto.
Brigita me je probudila i donela čaj i biskvite koje sam izabrao. Bili su to biskviti sa suvim grožđem specijalno smišljeni za ljude poput mene. Ne znam šta vi mislite o tome, ali meni je celog života smetalo što nema dovoljno suvog grožđa u biskvitima sa suvim grožđem. Naravno, ne treba ni da ga je previše, jer bi to onda bila samo masa suvog grožđa, a ne biskvit, ali uvek sam verovao da se odnos sastojaka može promeniti. U korist suvog grožđa, naravno, — recimo, na pola-pola. Tako su se ovi biskviti zapravo i zvali: Pola-pola. Kupio sam tri hiljade kutija.
Otvorio sam novine koje mi je Brigita ljubazno ostavila na poslužavniku, i zamalo prosuo čaj. U stvari, i jesam prosuo čaj, samo se čovek više ne brine zbog takvih stvari. Bilo je to na naslovnoj strani. Pa i treba, zar se ne slažete? Lester Siti osvojio je Kup Engleske. Ozbiljno, Lester Siti je osvojio prokleti Kup! Da ne poverujete, ha? Možda biste vi i poverovali, ako ništa ne znate o fudbalu. Ali, ja znam ponešto o fudbalu, i ceo život navijam za Lester Siti, i ja u to ne bih poverovao, u tome je stvar. Nemojte me pogrešno shvatiti, ne omalovažavam svoj tim. To je dobar tim, ponekad veoma dobar, ali važne stvari im uvek nekako izmiču. Bezbroj puta su pobeđivali u Drugoj ligi, ali nikada u Prvoj. Jednom su bili drugi, svakako. Što se tiče Kupa ... činjenica je, neporeciva je činjenica, da sve vreme otkad ja navijam za Lester Siti (a i sve vreme pre toga) oni nikada nisu pohodili u Kupu. Posle rata, bili su veoma uspešni u stizanju do finala — i podjednako uspešni u tome da ne pobede u njemu. Crne godine su bile 1949, 1961, 1963, 1969, i jedan ili dva od tih poraza bili su, po mom mišljenju, naročito nesrećni, štaviše, izdvojio bih ... Dobro, vidim da vas fudbal baš i ne zanima. Nije ni važno, samo ako shvatite središnju činjenicu da nikada pre Lester Siti nije osvojio ništa sem siće, a da je sada, prvi put u istoriji kluba, pobeđio u Kupu. Prema izveštaju u novinama, meč je bio veoma uzbudljiv: Siti je pobedio sa 5:4, u produžecima. Protivnik je, čak, četiri puta bio u vodstvu. Kakva predstava! Kakav spoj veštine i snage volje! Bio sam ponosan na momke, Brigita će mi sutra doneti snimak, bio sam siguran da to može. U međuvremenu, uz doručak koji sam pojeo za večeru popio sam malo šampanjca.
Novine su bile odlične. Na neki način, novina se najbolje sećam. Kao što sam možda već spomenuo, Lester Siti je osvojio Kup. Pronađen je lek za rak. Moja partija je svaki put pobuđivala na izborima, sve dok nisu svi uvideli tla su njene ideje ispravne, i dok veći deo opozicije nije prešao na njenu stranu. Bakice su svake nedelje dobijale ogromne svote na lutriji. Seksualni prestupnici su se kajali zbog svojih zločina, bivali puštani iz zatvora, i vodili uzorne živote. Piloti su naučili kako da Spašavaju avione od sudara u vazduhu. Svi su se rešili nuklearnog naoružanja. Engleski selektor je izabrao ekipu Lester Sitija en bloc za reprezentaciju za Svetsko prvenstvo. Vratili su se sa trofejem Žila Rimea, pošto su u nezaboravnom finalu pobedili Brazil sa 4.1. Kada ste čitali novine, boja vam ne bi prljala prste, a tekstovi vam ne bi zagađivali um. Deca su opet bila nevina stvorenja; muškarci i žene su se pristojno ophodili jedni prema drugima; niko nije morao da ide kod zubara; ženskim čarapama nisu polazile žice.
Šta sam još radio te prve nedelje? Kao što sam rekao, igrao sam golf, vodio ljubav i upoznavao čuvene ljude, i nijednom se nisam osetio loše. Da počnem od golfa. Nikada ga nisam naročito dobro igrao, ali ipak sam voleo da ponekad obrnem amaterski krug na javnom igralištu, gde je trava ugažena i teren pun rupa. Ipak, video sam većinu čuvenih terena na televiziji, i želeo sam da igram — pa, golf svojih snova. Čim sam osetio kontakt štapa i loptice na prvoj rupi, i video kako loptica preleće par stotina metara, znao sam da sam na sedmom nebu. Štapovi su bili savršeno izbalansirani; trava je bila bujna i zelena, i nudila vam je lopticu kao kelner poslužavnik sa pićem; kedi je (nikada pre nisam imao kedija, ali on se ponašao kao da sam ja Arnold Palmer) bio pun korisnih saveta, nikada nametljiv. Teren je imao sve — rečice, jezera, stare mostove, delove pored mora, kao u Škotskoj, delove prekrivene azalejama u cvetu, kao u Ogasti, breze, jele, lišajeve i šipražje. Bio je to težak teren, ali nudio vam je mogućnost da se iskažete. Tog sunčanog jutra, postigao sam rezultat 67, pet ispod predviđenog, i 20 poena bolji od najboljeg koji sam imao na javnom igralištu.
Bio sam toliko zadovoljan ovom partijom golfa da sam, kada sam se vratio, pitao Brigitu da li bi želela da vodi ljubav sa mnom. Ona je odgovorila da bi, vrlo rado, i da me smatra veoma privlačnim i, mada je videla samo gornju polovinu mene, prilično je sigurna da je i donja sasvim ispravna; da ima, međutim, par sitnijih problema, na primer, to što je veoma zaljubljena u nekog drugog, što u njenom ugovoru piše da službenici koji se upuste u seksualne odnose sa novopridošlicama gube posao, i što ima blagu srčanu manu zbog koje bi svaki dodatni napor mogao biti opasan, ali, ako bih joj dao par minuta, odmah bi skoknula da se presvuče u nešto veoma seksi. Neko vreme sam razmišljao o dobrim i lošim stranama onoga što sam predložio, i, kada se ona vratila, dekoltirana i naparfimisana, rekao sam joj da, sve u svemu, mislim da ipak ne bi trebalo da idemo dalje. Bila je prilično razočarana, i sela je prekoputa i prekrstila noge (što je, moram vam reći, bio lep prizor), ali ja sam bio odlučan. Tek kasnije — sledećeg jutra, zapravo — shvatio sam da je ona odbila mene. Nikada pre nisam bio tako lepo odbijen. Ovde su, čak, i ružne stvari učinili lepim.
Te večeri, uz jesetru i krompiriće, popio sam magnum šampanjca (ovde nema ni mamurluka), i upravo sam tonuo u san, razmišljajući o onom lukavom spin udarcu kojim sam na stepenastoj 16. rupi izbegao da mi lopta ode na niži nivo, kada sam osetio da se pokrivači dižu. Prvo sam pomislio da je to Brigita, i osetio sam se krivim, što zbog njenog slabog srca, što zbog opasnosti da izgubi posao, što zbog toga što je zaljubljena u nekog drugog. Ali, kada sam je zagrlio i prošaputao „Brigita?”, ona je šapnula „Ne. To ne Brigita”, drugačijim, stranim, naglaskom i dubokim glasom, a onda sam i po drugim stvarima shvatio da to nije Brigita, ma kako privlačna i ona bila. Ono što se zatim dogodilo — a time ne mislim na kraće vreme — teško je opisati. Najbolje što mogu da kažem je da sam tog jutra odigrao partiju golfa od 67 poena, što je bilo pet ispod predviđenog i 20 poena bolje od mog dotadašnjeg najboljeg rezultata, a ono što je usledilo te noći bilo je slično dostignuće. Shvatate da mi nije stalo da svoju dragu ženu kritikujem po tom pitanju; ali posle toliko godina, znate, i dece, i umora, ne možete a da jedno drugog ne vučete nadole. Još je lepo, ali nekako činite ono što morate, zar ne? Ono što pre nisam shvatao je da ako jedan par može da se vuče nadole, drugi par može da se vuče nagore. Hej! Nisam znao da to mogu! Nisam znao da to iko može! Kao da smo instinktivno znali šta ono drugo želi. To mi se nikad ranije nije desilo. Razumete, naravno, da ne želim da ovo zvuči kao da kritikujem svoju dragu ženu.
Očekivao sam da ću se probuditi umoran, ali opet je to bio osećaj prijatne ispunjenosti, kao posle kupovine. Da li sam sve samo sanjao? Ne, na jastuku su bile dve dugačke riđe dlake koje su potvrđivale stvarnost događaja. I njihova boja potvrđivala je da moja gošća nije bila Brigita.
„Da li ste dobro spavali?” upitala je ona uz nestašni osmeh kada mi je donela doručak.
„Sve u svemu, bio je to dobar dan”, odgovorio sam, možda malo uštogljeno, jer sam pretpostavljao da je znala. „Osim”, brzo sam dodao, „što sam saznao za tvoju srčanu manu. Stvarno mi je žao zbog toga.”
„Ah, provući ću se”, rekla je. „Motor će izdržati još par hiljada godina.”
Otišli smo u kupovinu (još nisam bio toliko lenj da bih ostajao u kupovini), pročitao sam novine, ručao, igrao golf, pokušao da nadoknadim propušteno u čitanju, gledajući film snimljen po Dikensovom romanu, jeo jesetru i krompiriće, ugasio svetio, i, nedugo potom, vodio ljubav. Bio je to dobar
način da se provede dan, skoro savršen, činilo mi se, i opet sam odigrao partiju golfa od 67 poena. Da mi samo lopta nije uletela u žbunje na 18. rupi — mislim da sam bio suviše uzbuđen — možda bih zabeležio i 66, ili čak i 65, na svom listiću.
I tako, život je tekao dalje, k;iko k;iže izreka. Mesecima, svakako, možda i duže. Posle izvesnog vremena, prestanete da obraćate pažnju na datum na novinama. Shvatio sam da je odluka da ne vodim ljubav sa Brigitom bila ispravna. Postidi smo dobri prijatelji.
„Šta će se dogoditi”, upitao sam je jednog dana, „kada stigne moja žena?” Trebalo bi da objasnim da moja draga supruga u to vreme nije bila sa mnom.
,,I mislila sam da vas to možda brine.”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 Empty Re: Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 9:52 am


Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 0_ca126_f5fb2755_XXL


„O, ne brine me to”, rekao sam, misleći na svoju noćnu gošću, jer sve je to u stvari malo ličilo na poslovnog čoveka na putu u inostranstvu, Čini mi se, zar ne? „Mislio sam, uopšte.”
„Nema ništa uopšte. Sve zavisi od vas. I od nje.”
„Da li će joj smetati?” upitao sam, ovaj put misleći na svoju gošću.
„Da li će znati?”
„Mislim da će biti problema”, rekao sam, opet govoreći uopšteno.
„Ovo je mesto gde se problemi rešavaju”, odgovorila je.
„Kako ti kažeš.” Počinjao sam da verujem da će sve možda ispasti kao što sam se nadao.
Na primer, oduvek sam imao taj san. Nije to bio baš san, već nešto što sam mnogo želeo. San o tome da mi se sudi. Ne, to ne zvuči kako treba, zvuči kao da sam želeo da mi na giljotini odrube glavu ili da budem bičevan ili ne znam šta. Uopšte nije to. Ne, želeo sam da budem prosuđen, razumete li? To svi želimo, zar ne? Želeo sam, kako da kažem, neku vrstu rezimea, da moj život bude razmotren. To nikada ne dobijemo, sem ako se ne pojavimo na sudu ili ako nas ne pregleda psihijatar, a mene nije zadesilo ni jedno ni drugo, i ne mogu reći da sam bio razočaran zbog toga, pošto nisam bio ni kriminalac ni luđak. Ne, ja sam normalna osoba, i želeo sam samo ono što mnogi normalni ljudi žele. Želeo sam da se proceni moj život. Da li me razumete?
Jednog dana, počeo sam ovo da objašnjavam svojoj prijateljici Brigiti, siguran da neću to moći bolje objasniti nego sada vama, ali ona je odmah shvatila. Rekla je da je to veoma popularan zahtev, i da neće biti teško da se sredi. Par dana kasnije, pošao sam. Zamolio sam i nju da krene sa mnom, radi moralne podrške, i ona je pristala.
U početku, sve je bilo kao što sam očekivao. Bila je to kitnjasta stara zgrada sa stubovima i sa mnogo reći, na latinskom ili grčkom ili već nekom od tih jezika, urezanih na pročelju, i sa poslužiteljima u uniformama, i bilo mi je drago da sam insistirao na novom odelu za ovu priliku. Unutra je bilo ogromno stepenište, od onih što se račvaju u suprotnim smetovima i što se, praveći dva velika kruga, spajaju na vrhu. Posvuda su bili mermer, uglačani mesing, i prostranstva mahagonija za koji ste mogli biti sigurni da ga nikada neće napasti crvotočina.
Soba nije bila ogromna, ali to nije bilo važno. Imala je pravu atmosferu, što je bilo mnogo važnije, formalnu, ali ne i zastrašujuću. Bila je maltene prijatna; na nekim mestima stari somot izgledao je skoro ofucan, ali tu su se ipak dešavale ozbiljne stvari. A i taj koji me je obradio bio je fini stariji gospodin. Kao moj otac — u stvari ne, više kao neki teča, rekao bih. Imao je prijateljski pogled, i gledao vas je pravo u oči; bilo je jasno da ne trpi neozbiljnost. Pročitao je ceo moj dosije, rekao je. I svi su dokumenti bili tu pored njega, priča mog života, sve što sam učinio i pomislio i rekao i osetio, cela prokleta gomila, i dobre stvari i one loše. Bila je to poveća hrpa, kao što možete da pretpostavite. Nisam bio siguran da mi je dozvoljeno da mu se obratim, ali sam ipak to učinio. Rekao sam mu da brzo čita. On je odgovorio da je mnogo vežbao, i malo smo se tome smejali. Zatim je bacio pogled na sat — sasvim učtivo, doduše — i upitao da li želim da čujem svoju presudu. Ispravio sam ramena, stegao pesnice, spustio palčeve niz šavove i rekao, „Da, gospodine.”
Rekao je da sam OK. Ne, ne šalim se, upravo je to rekao: „Ti si OK.” Čekao sam da kaže još nešto, ali on je spustio pogled i pošao rukom ka prvom dokumentu na sledećoj gomili. Onda je podigao glavu, nasmešio se, i rekao, „Ozbiljno, ti si OK.” Opet sam klimnuo glavom, i ovaj put je on ozbiljno nastavio sa poslom, i ja sam se okrenuo i otišao. Kada smo izašli, priznao sam Brigiti da sam malo razočaran, i ona je rekla da je to reakcija većine ljudi, ali da to ne treba da shvatim lično, tako da nisam.
Otprilike u to vreme počeo sam sa upoznavanjem čuvenih ljudi. U početku, bio sam pomalo stidljiv, i tražio sam samo filmske zvezde i sportiste kojima sam se divio. Upoznao sam Stiva Mek Kvina, na primer, i Džudi Garland; Džona Vejna, Morin O’Saliven, Hamfrija Bogarta, Džina Tirnija (ne znam zašto, ali oduvek sam voleo Džina Tirnija) i Binga Krosbija. Upoznao sam Dankana Edvardsa i ostale igrače Mančester Junajtida koji su poginuli u Minhenu. Upoznao sam i dosta igrača iz ranih dana Lester Sitija, ali njihova imena vam verovatno ne bi mnogo značila.
Posle nekog vremena, shvatio sam da mogu da se upoznam s kim god zaželim. Upoznao sam Džona F. Kenedija, Čarlija Čaplina, Merilin Monro, predsednika Ajzenhauera, papu Jovana XXIII, Vinstona Čerčila, Romela, Staljina, Mao Zedunga, Ruzvelta, generala De Gola, Lindberga, Šekspira, Badija Holija, Petsi Klajn, Karla Marksa, Džona Lenona i kraljicu Viktoriju. Većinom, bili su prijatni, ukupno gledano, nekako prirodni, nimalo uštogljeni ili nadmeni. Bili su baš kao pravi ljudi. Tražio sam da se upoznam i sa Isusom Hristom, ali rekli su mi da nisu baš sigurni da to može, pa nisam insistirao. Upoznao sam i Noja, ali imali smo poteškoća u sporazumevanju, što i nije bilo iznenađenje. Neke sam hteo samo da pogledam. Hitlera, na primer. To je čovek sa kojim se nikada ne bih rukovao, ali sredili su tako da sam ja stajao iza nekog žbunja kada je on prošao u svojoj groznoj uniformi, u prirodnoj veličini.
I znate li šta se onda desilo? Počeo sam da brinem. Brinuo sam o najsmešnijim stvarima. O svom zdravlju, na primer. Nije li to besmisleno? Možda je to imalo veze s tim što je Brigita spomenula svoju srčanu manu, ali, u svakom slučaju, odjednom sam počeo da zamišljam kako sa mnom nešto nije u redu. Ko bi poverovao? Počeo sam da pratim trendove i da vodim računa o ishrani; nabavio sam mašinu za veslanje, sobni bicikl, dizao sam tegove; izbegavao sam so i šećer, životinjske masti i slatkiše; čak sam smanjio i potrošnju Pola-pola keksa na pola kutije dnevno. Takođe, imao sam napade brige o svojim visokim zaliscima, vožnji u supermarketu (da li su ta kolica baš toliko sigurna?), svojim seksualnim sposobnostima i stanju na bankovnom računu. Zašto li sam se o tome brinuo kada čak nisam ni imao račun? Zamišljao sam kako mi u supermarketu neće primiti karticu, osećao sam krivicu zbog ogromnih kredita koje su mi, izgleda, davali. Pitao sam se čime sam to zaslužio.
Veći deo vremena, ipak, bilo mi je dobro, sa svim tim kupovinama, golfom, seksom i upoznavanjem čuvenih ljudi. Povremeno bih ipak pomislio, šta ako ne budem mogao da obiđem svih 18 rupa? Šta ako sebi ipak ne budem mogao da priuštim Pola-pola kekse? Konačno sam sve ispričao Brigiti. Ona je rekla da je vreme da pređem u druge ruke. Njen posao je završen, rekla je. Bio sam tužan i upitao je šta da joj kupim da iskažem svoju zahvalnost. Rekla je da već ima sve što joj je potrebno. Pokušao sam da joj napišem pesrnu, pošto se Brigita rimuje sa „čas osvita”, ali posle toga sam se setio samo još „pita” i „džilita”, tako da sam odustao, a i verovatno je već i ranije dobijala takve pesme.
Margaret je bila ta koja će se sledeća starati o meni. Izgledala je ozbiljnije od Brigite, obučena u elegantne kostime, svaka dlaka na svom mestu — ona pripada onoj vrsti osoba koje ulaze u finale takmičenja za poslovnu ženu godine. Malo sam je se plašio — zasigurno nisam mogao sebe da zamislim kako joj, kao Brigiti, predlažem seks — a mogao sam očekivati i njeno neodobravanje mog dotadašnjeg načina života. Ništa od toga, naravno. Samo je rekla da pretpostavlja da sam već temeljito upoznat sa svim pogodnostima, i da će ona biti tu ako mi bude potrebno nešto više od obične praktične pomoći.
„Recite mi nešto”, upitao sam je pri našem prvom susretu. „Glupo je da brinem za svoje zdravlje, zar ne?”
„Sasvim je nepotrebno.”
„I glupo je da brinem oko novca?”
„Sasvim je nepotrebno”, odgovorila je.
Nešto u njenom glasu nagoveštavalo je da bih mogao, kada bih se potrudio, da nađem stvari oko kojih bi vredelo brinuti; tu mogućnost nisam dalje istraživao. Imao sam još dosta vremena. Vremena mi nikad neće nedostajati.
Ne bih baš rekao da imam najbritkiji um na svetu, i u prethodnom životu uglavnom sam se trudio da radim one stvari koje sam morao ili želeo da radim, i da ne razmišljam o njima previše. To je normalno, zar ne? Ali, ako bilo kome date dovoljno vremena, i njihove misli će odlutati nekuda, i oni će početi da postavljaju neka od važnijih pitanja. Na primer, ko zapravo upravlja ovim mestom, i zašto sam ih tako malo viđao? Pretpostavljao sam da postoji neka vrsta prijemnog ispita, ili možda nekog stalnog procenjivanja; ali, osim onog, iskreno rečeno razočaravajućeg, suda starkelje koji je rekao da sam OK, nisu me gnjavili. Dopuštali su mi da svaki dan dangubim i vežbam golf. Da li sam sve mogao da prihvatim zdravo za gotovo? Da li su oni od mene nešto očekivali?
Zatim, bilo je tu i ono sa Hitlerom. Čekate iza žbuna, i on prođe, dežmekasta prilika u gadnoj uniformi i sa lažnim osmehom na licu. Dobro, video sam ga, radoznalost mi je bila zadovoljena, idi ipak sam morao da se upitam, otkud on uopšte tu? Da li je i on naručivao doručak kao i svi ostali? Primetio sam da mu je dozvoljeno da nosi svoju odeću. Da li je to značilo da sme i da igra golf i da ima žene ako hoće? Kako je sve ovo funkcionisalo?
Osim toga, ja sam brinuo oko svog zdravlja i oko novca i oko vožnje u supermarkets Nisam više brinuo zbog tih stvari samih po sebi, već zbog činjenice da sam uopšte brinuo. Šta je sve to značilo? Da li je to bilo nešto više od rutinskih problema prilagođavanja, kako je Brigita želela da ih predstavi?
Mislim da me je, na kraju, golf naveo da od Margaret zatražim neka objašnjenja. Nema sumnje da sam tokom meseci i godina provedenih na tom bujnom zelenom igralištu sa svim preprekama i iskušenjima (koliko li sam samo puta ubacio lopticu u vodu na 11. rupi!), beskrajno napredovao. Jednog dana posle partije, to sam i rekao Severijanu, svom stalnom kediju: „Beskrajno sam napredovao.” On se složio, i tek kasnije, između večere i seksa, počeo sam da razmišljam o onome što sam rekao. Kada sam počeo da igram na ovom terenu, rezultat mi je bio 67; vremenom se postepeno popravljao. Pre izvesnog vremena, postizao sam 59 poena, a sada
sam se, pod stalno vedrim nebom, približavao brojci 50. Prebacivao sam 300 metara bez problema, početni udarci bili su mi potpuno promenjeni, loptica se kotrljala u rupu kao da je privlači magnet. Zamislio sam kako mi se rezultat spušta do 40, zatim — a to je ključni psihološki trenutak — prelazi granicu od 36, što znači prosečno dva udarca po rupi, a onda silazi prema brojci 20. Beskrajno sam napredovao, pomislio sam, i ponovio u sebi reč beskrajno. Ali, naravno, upravo to je bilo nemoguće: morao je postojati kraj mom napretku. Jednog dana, odigraću partiju od 18 poena, platiću Severijanu par pića, kasnije to proslaviti uz šampanjac, jesetru i seks — i onda, šta? Da li je iko, čak i ovde, odigrao partiju golfa od 17 poena?
Margareta nije dolazila na poziv zvona sa kićankom, kao plavokosa Brigita; štaviše, morali ste videofonom da zakažete razgovor.
„Brinem zbog golfa”, počeo sam.
„To nije baš moja oblast.”
„Ne. Vidite, kada sam stigao, imao sam 67 poena. Sada sam blizu pedeset.”
„Meni to ne zvuči kao problem.”
,,I napredovaću i dalje.”
„Čestitam.”
,,I jednog dana ću preći teren sa 18 udaraca.”
„Vaša ambicija je dostojna divljenja.” Zvučalo je kao da mi se podsmeva.
„Ali, šta ću posle?”
Zastala je. „Možda da pokušate da svaki put odigrate partiju sa 18 udaraca?”
„Ne ide to tako.”
„Zašto?”
„Jednostavno, ne ide.”
„Sigurna sam da ima mnogo drugih terena ...”
„Isti problem”, rekao sam, prekidajući je, čini mi se, pomalo grubo.
„Možete da pređete na drugi sport, zar ne? Pa da se vratite na golf kada vam taj drugi dosadi?”
„Ali, problem bi ostao isti. Obišao bih teren sa 18 udaraca. Golf bi bio potrošen.”
„Ima mnogo drugih sportova.”
„I njih bih potrošio.”
„Šta jedete za doručak svakog jutra?” Po načinu na koji je klimnula glavom kada sam joj odgovorio, bio sam siguran da je već znala. „Vidite. Jedete isto svakog jutra. Niste se umorili od doručka.”
„Nisam.”
„Onda razmišljajte o golfu kao o doručku. Možda se nikada nećete umoriti od igranja partije od 18 udaraca.” „Možda”, rekao sam sumnjičavo. „Čini mi se da nikada niste igrali golf. Osim toga, i to je problem.”
„Šta to?”
„Umor. Ovde se čovek ne umara.”
„Da li se vi to žalite?”
„Ne znam.”
„Umor se može srediti.”
„Svakako”, odgovorio sam. „Ali, to bi bio prijatan umor. Ne onakav iscrpljujući umor od kojeg čovek poželi da umre.” „Zar ne mislite da ste malo naopaki?” bila je oštra, skoro nestrpljiva. „Šta ste želeli? Čemu ste se nadali?”
Klimnuo sam glavom, i to je bio kraj tog razgovora. Moj život se nastavio. I taj izraz bi me uvek nasmejao. Moj život se nastavio, i beskrajno sam napredovao u golfu. Radio sam i razne druge stvari:
- išao na nekoliko krstarenja; - savladao vožnju kanuom, planinarenje i letenje balonom; - upadao u razne opasnosti i iz njih se izvlačio; - istraživao džunglu; - pratio jedno suđenje (nisam se složio sa presudom); - pokušao da se bavim slikarstvom (išlo mi je bolje nego što sam očekivao) i hirurgijom; - zaljubio se, naravno, mnogo puta; - zamišljao da sam poslednji čovek na svetu (i prvi). Sve to ne znači da sam prestao da se bavim onim što sam stalno radio otkad sam došao ovamo. Vodio samn ljubav sa sve većim brojem žena, ponekad sa više njih istovremeno; jeo sam sve egzotičniju hranu; upoznao sam sve čuvene ljude koje sam uspeo da iščeprkam iz pamćenja. Na primer, upoznao sam sve
fudbalerc koji su ikad igrali. Počeo sam sa onima koji su bili čuveni, zatim nastavio sa onima koje sam voleo, ali koji nisu bili naročito poznati, pa sam prešao na prosečne, pa na one čijih sam se imena sećao, ali ne i lica i načina igre; na kraju, tražio sam jedine preostale koje još nisam upoznao, one gadne, dosadne, grube igrače koje uopšte nisam voleo. Nisam uživao u poznanstvu sa njima — bili su podjednako gadni, dosadni i grubi van terena kao i na njemu — ali nisam želeo da mi ponestane fudbalera. Onda ih je, ipak, ponestalo. Opet sam zatražio sastanak sa Margaret.
„Upoznao sam sve fudbalerc”, rekao sam.
„Na žalost, ne znam mnogo ni o fudbalu.”
„Osim toga, uopšte ništa ne sanjam”, požalio sam se. „Čemu bi snovi služili”, odgovorila je. „Čemu bi vam služili?”
Osetio sam da me na neki način testira, da proverava koliko sam ozbiljan. Da li je sve to više od običnog problema prilagođavanja?
„Mislim da mi dugujete neko objašnjenje”, objavio sam, malo nadmeno, moram da priznam.
„Pitajte šta god hoćete.” Zavalila se u svoju kancelarijsku stolicu.
„Slušajte, želim da raščistim stvari.”
„Ambicija dostojna poštovanja.” Govorila je malo visokoparno, ponekad.
Mislio sam da je najbolje da krenem od početka. „Ovako, ovo je Raj, zar ne?”
„O, da.”
„Šta je onda sa nedeljama?”
„Ne razumem vas.”
„Nedeljom”, rekao sam, „koliko mogu da utvrdim, pošto više ne pratim baš pažljivo dane, ja igram golf, idem u kupovinu, večeram, vodim ljubav i ne osećam se loše.”
„Zar to nije ... savršeno?”
„Ne želim da zvučim kao nezahvalnik”, rekao sam oprezno, „ali, gde je bog?”
„Bog. Da li želite Boga? Da li je to ono što želite?”
„Da li to zavisi od onoga što ja želim?”
„Upravo tako. Da li želite Boga?”
„Verovatno nisam mislio da je baš tako. Valjda sam mislio, ili će ga biti, ili ga neće biti, i da ću otkriti kako stvari stoje. Nisam očekivao da će to na bilo koji način zavisiti od mene.” „Naravno da zavisi.”
,,Oh.”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 Empty Re: Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 9:53 am

Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 0_ca116_ea6d6db_XXL

„Raj je sada demokratski”, rekla je. Zatim je dodala, „Bar je takav ako ga takvim želite.”
„Kako to mistile, demokratski?”
„Više ljudima ne namećemo Raj”, rekla je. „Pratimo njihove potrebe. Ako ga žele, mogu da ga dobiju; ako ga ne žele, ne. I, naravno, dobiju onakav Raj kakav su želeli.”
,,I, u proseku, kakav Raj žele ljudi?”
„Pa, zaključili smo da žele produžetak života. Ali, ... poboljšanog, razume se.”
„Seks, golf, kupovine, večere, poznanstva sa čuvenim ljudima i ne osećati se loše?”
„Varira. Ali, pošteno govoreći, ne varira previše.”
„Nije kao u stara vremena.”
,,A, stara vremena.” Nasmejala se. „To je bilo pre nego što sam ja počela da radim, naravno, ali, da, snovi o Raju tada su bili mnogo ambiciozniji.”
,,A Pakao?”
„Šta sa njim?”
„Postoji li Pakao?”
„O, ne”, odgovorila je. „To je bila samo neophodna propaganda.”
„Pitao sam se. Pošto sam sreo Hitlera.”
„Dosta ljudi to čini. On je ... kao neka turistička atrakcija, zapravo. Kako vam se dopao?”
„Nismo se upoznali", rekao sam odlučno. „Ne bih se nikada rukovao sa njim. Stajao sam iza žbuna i video ga kako prolazi.”
,,A, da. Većina ljudi tako više voli.”
„Pa sam pomislio, ako je on ovde, onda sigurno nema Pakla.”
„Logičan zaključak.”
„Radoznao sam”, rekao sam, „zanima me šta on radi po ceo dan?” Zamišljao sam ga kako svako popodne ide na Olimpijske igre u Berlinu 1936. i gleda kako Nemci pobeđuju u svim disciplinama dok se Džesi Ovens sapliće, i kako zatim odlazi na večeru od kiselog kupusa, sluša Vagnera i zabavlja se sa prsatom plavušom čiste arijevske krvi”.
„Žao mi je, ali ovde uvažavamo privatnost ljudi.” „Svakako.” Bila je u pravu. Uostalom, kada malo bolje razmislim, ne bih voleo da svako zna čime se ja ovde bavim. „Znači nema Pakla?”
„Pa, postoji nešto što mi nazivamo Paklom. Ali, to je više kao zabavni park. Iskaču skeleti i plaše vas, u prolazu vas grane okrznu po licu, pucaju bombice sa smrdljivim gasom. Sve je predviđeno da vas dobro uplaši.”
„Da me dobro uplaši”, primetio sam, „ali ne da me gadno uplaši?”
„Upravo. Ljudi sada samo to žele.”
„Da li znate nešto o Raju iz starih vremena?”
„O Starom Raju? Da, znamo sve o Starom Raju. Sve je u arhivama.”
„Šta se s njim dogodilo?”
„Pa, nekako je zatvoren. Ljudi ga više nisu tražili. Nije im bio potreban.”
„Ali, ja sam poznavao neke ljude koji su išli u crkvu, čija su deca krštena, koji nisu psovali. Šta je sa njima?”
,,O, imamo i takvih. I oni su zbrinuti. Oni se mole i zahvaljuju Gospodu kao što vi igrate golf i vodite ljubav. Izgleda da se lepo zabavljaju, da su dobili ono što su želeli. Izgradili smo im nekoliko veoma lepih crkava.”
„Da li za njih Bog postoji?”
„O, svakako.”
„Ali ne i za mene?”
„Izgleda da ne. Sem ukoliko ne želite da izmenite svoje zahteve u pogledu Raja. To ne mogu sama da rešim. Mogu da vas uputim kuda treba.”
„Za sada imam dovoljno materijala za razmišljanje, čini mi se.”
„Dobro. Pa, do sledećeg viđenja.”
Loše sam spavao te noći. Nisam mogao da se usredsredim na seks, iako su se sve veoma trudile. Da li je to bilo zbog lošeg varenja? Da nisam prebrzo pojeo jesetru? Eto, opet sam brinuo o svom zdravlju.
Sledećeg jutra imao sam 67 poena na golfu. Severijano, moj kedi, reagovao je kao da me nikada nije video da igram bolje, kao da nije znao da mogu bolje i za 20 poena. Posle sam se raspitao za uputstva, i zaputio se ka jedinom mestu u vidokrugu gde je vreme bilo loše. Kao što sam i očekivao, Pakao je bio veliko razočaranje: verovatno najbolji deo bila je oluja na parkiralištu. Nezaposleni glumci su druge nezaposlene glumce bockali dugačkim viljuškama i gurali ih u kazane sa natpisima ključalo ulje. Lažne životinje sa privezanim plastičnim kljunovima kljucale su leševe od stiropora. Video sam Hitlcra kako se vozi na Vozu duhova, u zagrljaju sa plavom Madchen sa kikicama. Bilo je rešetaka, sanduka sa škriputavim poklopcima i mirisa trulih dasaka. Zar su to ljudi želeli?
„Pričajte mi o Starom Raju”, rekao sam Margareti sledeće nedelje.
„Veoma je ličio na vaše predstave o njemu. To je, uostalom, princip Raja, da se dobije ono što se želi, što se očekuje. Znam da neki ljudi misle da je drukčije, da se dobije ono što se zaslužuje, ali nikada nije bilo tako. Moramo da ih razuverimo.”
„Da li im to smeta?”
„Uglavnom ne. Ljudi više vole da dobiju ono što žele nego ono što zaslužuju. Iako je nekima smetalo to što neki drugi nisu bili dovoljno maltretirani. Izgleda da je deo onoga što su oni očekivali od Raja bilo da će drugi otići u Pakao. Nije baš hrišćanski.”
„Da li su oni bili ... bestelesni? Čisti duhovni život i sve to?”
„Da, svakako. To su oni želeli. Ili, bar u nekim epohama. Tokom vekova, bilo je mnogo promena mišljenja o dekorporalizaciji. Sada, na primer, veoma se insistira na zadržavanju sopstvenog tela i ličnosti. I to će se možda pokazati samo kao faza, kao i sve ostale.”
„Zašto se smeškate?” upitao sam. Bio sam prilično iznenađen. Mislio sam da je Margaretin posao samo da pruža informacije, kao i Brigita. Ali, ona je očigledno imala svoje stavove, i nije se ustručavala da ih saopšti.
„Samo zato što mi se ponekad čini čudnim koliko uporno ljudi žele da zadrže svoja tela. Naravno, ponekad traže manje hirurške zahvate. Kao da je drugačiji nos, ili zategnuti obrazi, ili grudvica silikona, sve što stoji između njih i njihove idealne predstave o sebi.”
„Šta se dogodilo sa Starim Rajem?”
„Pa, opstao je još neko vreme pošto su izgrađeni novi Rajevi. Ali, bilo je sve manje potražnje za njim. Ljudima su se novi Rajevi više dopadali. Što i nije bilo iznenađujuće. Ovde sve posmatramo na duge staze.”
„Šta se dogodilo sa stanovnicima Starog Raja?”
Margaret je slegla ramenima, prilično samozadovoljno, kao poslovni čovek čija su se predviđanja obistinila do poslednje decimale. „Odumrli su.”
„Tek tako? Hoćete reći, vi ste zatvorili njihov Raj i oni su zato odumrli?”
„Ne, ne, naprotiv. Stvari ovde ne idu tako. Stari Raj je postojao sve dok su ga njegovi stanovnici želeli.”
„Ima li ih još?”
„Mislim da ih je preostalo nekoliko.”
„Mogu li da upoznam nekog od njih?”
„Na žalost, ne primaju posete. Nekada jesu. Ali, stanovnici Novog Raja su se ponašali kao da su na izložbi nakaza, stalno su upirali prstima i postavljali glupa pitanja. Zato su Starorajani odbili da se više viđaju sa njima. Više nisu govorili ni sa kim sem sa drugim Starorajanima. Zatim su počeli da odumiru. Sada ih nije mnogo preostalo. Pratimo ih, naravno.”
„Da li su bestelesni?”
„Neki jesu, neki nisu. Zavisi od sekte. Naravno, oni koji jesu bestelesni nemaju mnogo problema sa izbegavanjem Novorajana.”
Pa, to je bilo i logično. Zapravo, sve je bilo logično osim najvažnije stvari. „Kako to mislite, ostali su odumrli?”
„Svako ima mogućnost da odumre ako želi.”
„Nisam to znao.”
„Ne. Uostalom, neizbežno je da bude nekih iznenađenja. Zar ste stvarno želeli da sve predvidite?”
„Kako umiru? Da li se ubijaju? Da li ih vi ubijate?” Margareta je izgledala malo šokirana banalnošću moje ideje. „Pobogu, ne. Kao što sam rekla, sada vlada demokratija. Ako želite da odumrete, to i učinite. Samo je potrebno
da to dovoljno dugo želite, i to je sve, dogodi se. Smrt nije pitanje slučaja ili mračne neizbežnosti, kao prvi put. Ovde smo resili pitanje slobode volje, ako niste primetili.”
Nisam bio baš siguran da mi je sve jasno. Morao bih da odem i razmislim. „Recite mi”, počeo sam, „ovi problemi koje sam imao sa golfom i brigama. Da li i drugi ljudi tako reaguju?”
„O, da. Ljudi često traže loše vreme, na primer, ili da im nešto ne ide kako treba. To im nedostaje. Neki od njih traže bol.”
„Bol?”
„Naravno. I vi ste se pre neki dan žalili da se ne osećate toliko umornim da — kako ste se sami izrazili — poželite da umrete. Učinilo mi se to kao zanimljiva fraza. Ljudi traže bol, to nije tako neuobičajeno. Neki su tražili i operacije. Ne kozmetičke, već prave.”
„Da li su ih i dobili?”
„Samo ako su dovoljno insistirali. Pokušavamo da im ukažemo na to da je zahtev za operacijom u stvari znak nečega drugog. Uglavnom se slože.”
,,I koji procenat ljudi iskoristi mogućnost da odumre?” Pogledala me je pravo u oči, kao da želi da me pripremi. „O, 100%, naravno. Tokom mnogo hiljada godina, računajući po starom vremenu, svakako. Ali, da, na kraju svako izabere tu mogućnost, ranije ili kasnije.”
„Znači isto je kao i prvi put? Uvek umrete na kraju?” „Da, ali ne zaboravite da je kvalitet života ovde mnogo viši. Ljudi umiru kada odluče da im je bilo dosta, ne pre. Drugi put sve vam daje više zadovoljstva, jer je svesno.” Zastala je, zatim dodala, „Kao što sam rekla, ljudima ispunjavamo želje.”
Nisam je krivio. Nisam takav čovek. Samo sam hteo da otkrijem kako sistem funkcioniše. „Dakle ... čak i ljudi koji ... čak i vernici, koji su došli ovamo da tokom cele večnosti odaju poštu Bogu ... čak i oni se predaju posle nekoliko godina, ili nekoliko stotina ili hiljada godina?”
„Svakako. Kao što sam rekla, još ima nekoliko Starorajana, ali njihov broj se stalno smanjuje.”
,,I ko prvi traži smrt?”
„Mislim da je tražiti pogrešna reč. To je nešto što želite. Ovde nema grešaka. Ako to dovoljno želite, onda umrete, to je uvek bio vladajući princip.”
"I?"
,,I. Pa, bojim se — da upotrebim vaše reči — da su oni koji prvi traže smrt pomalo nalik na vas. Ljudi koji žele večnost ispunjenu seksom, pivom, drogama, brzim automobilima — takvim stvarima. U početku, ne mogu da veruju u svoju dobru sreću, a posle nekoliko stotina godina, ne mogu da veruju u svoju lošu sreću. Shvate da su takva vrsta ljudi. Nemaju izbora sem da budu ono što jesu. Hiljadama i hiljadama godina. Oni nekako najbrže odumiru.”
„Ne koristim droge”, rekao sam odlučno. Bio sam prilično besan. ,,I imam samo sedam automobila. To ovde nije previše. Čak ih i ne vozim brzo.”
„Ne, svakako da ne. Govorila sam u uopštenim kategorijama ispunjavanja želja.”
,,Ko izdrži najduže?”
„Pa neki od tih Starorajana bili su prilično izdržljivi. Bogoštovanje ih je održavalo vekovima. U današnje vreme ... advokati traju dosta dugo. Obožavaju da pročešljavaju svoje stare slučajeve, a zatim i svačije druge. To može trajati večno. Metaforično govoreći”, brzo je dodala. ,,I naučnici. Oni isto veoma dugo traju. Vole da sede i čitaju sve knjige koje su ikada napisane. A onda vole da raspravljaju o njima. Neke od tih rasprava” — podigla je oči ka nebesima — „traju hiljadama godina. To ih održava u mladosti, iz nekog razloga, to raspravljanje o knjigama.”
,,A ljudi koji pišu knjige?”
„O, oni ne traju ni upola tako dugo kao oni koji raspravljaju o knjigama. Isto je i sa slikarima i kompozitorima. Kao da osete kada su stvorili svoja najbolja dela, i onda samo nekako izblede.”
Pomislio sam da bi trebalo da se osećam deprimiranim, ali nisam. „Zar ne bi trebalo da budem deprimiran?”
„Naravno da ne. Ovde ste da biste se zabavljali. Dobili ste ono što ste tražili.”
„Da, valjda je tako. Možda ne mogu da se naviknem na pomisao da ću u jednom trenutku poželeti da umrem.”
„Samo sačekajte”, rekla je oštro, ali prijateljski. „Samo sačekajte.”
„Uzgred, samo još jedno pitanje” — video sam kako je počela da se igra olovkama, slažući ih u redove — ,,ko ste zapravo vi?”
„Mi? O, mi veoma ličimo na vas. Mogli bismo i biti vi, u stvari. Možda i jesmo vi.”
„Doći ću opet, ako nemate ništa protiv”, rekao sam.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 Empty Re: Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 9:53 am


Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 0_ca113_11cf3bee_XXL


Sledećih nekoliko vekova — ili možda i duže, prestao sam da brojim po starom vremenu — ozbiljno sam vežbao golf. Posle izvesnog vremena imao sam 18 poena svaki put, i divljenje mog kedija postalo je rutinsko. Napustio sam golf i počeo da se bavim tenisom. Uskoro sam pobedio sve čuvene igrače na šljaci, zemlji, travi, parketu, betonu, sintetici — na bilo kojoj podlozi koju bi odabrali. Napustio sam i tenis. Igrao sam za Lester Siti u finalu Kupa i dobio pobedničku medalju (moj treći gol, postignut glavom sa deset metara, rešio je meč). U Medison Skver Gardenu, nokautirao sam Rokija Marćana u četvrtoj rundi (a štedeo sam ga poslednjih par rundi), spustio rekord u maratonu na 28 minuta, pobedio na svetskom šampionatu u pikadu; moj rezultat od 750 poena na jednodnevnoj utakmici kriketa protiv Australije, na igralištu Lordz, neće skoro biti dostignut. Posle izvesnog vremena, zlatne medalje sa Olimpijskih igara postale su sitnica. Odustao sam od sporta.
Krenuo sam ozbiljno u kupovinu. Pojeo sam više životinja nego što ih je bilo na Nojevoj arki. Probao sam sva piva na svetu, i još neka, postao poznavalac vina i popio najbolje berbe svih vremena; suviše brzo ih je ponestalo. Upoznao sam neverovatno mnogo čuvenih ljudi. Imao sam seksualne odnose sa sve raznovrsnijim partnerima na sve raznovrsnije načine, ali broj partnera i načina ipak je ograničen. Nemojte me pogrešno shvatiti: ne žalim se. Uživao sam u svakom trenutku. Samo hoću da kažem da sam, dok sam sve to radio, znao šta radim. Tražio sam izlaz.
Probao sam i sa kombinovanjem zadovoljstava, i počeo da vodim ljubav sa čuvenim osobama (ne, neću vam reći s kim — zamolili su me da budem diskretan). Čak sam počeo i da čitam. Setio sam se šta je Margaret rekla i pokušao sam — ali samo nekoliko vekova — da raspravljam o knjigama sa drugim ljudima koji su pročitali iste knjige. Ali, to je izgledalo kao prilično suvoparan život, bar u poređenju sa samim životom, kao život koji nije bio vredan produžavanja. Čak sam pokušao i da se pridružim ljudima koji su pevali i molili se u crkvama, ali to stvarno nije bilo za mene. Učinio sam to samo zato da bih pokrio sve mogućnosti pre sledećeg razgovora sa Margaret, za koji sam,-znao da će biti i poslednji. Izgledala je isto kao i pre nekoliko hiljada godina kada smo se prvi put sreli; ali ni ja se nisam promenio.
„Došao sam do jedne ideje”, rekao sam. Pa, neizbežno je da čoveku nešto sine posle svog tog vremena, zar ne? „Ovako, ako se u Raju dobija ono što se želi, šta bi bilo ako bih poželeo da budem neko ko se nikada neće umoriti od večnosti?” Zavalio sam se u stolicu, osećajući se pomalo samozadovoljno. Na moje iznenađenje, ona je klimnula glavom, skoro ohrabrujuće.
„Možete slobodno da probate”, rekla je. „Srediću da vas prebace.”
„Ali...?” upitao sam, znajući da mora postojati neko ali.
„Srediću to”, ponovila je, „to je samo formalnost.”
„Prvo mi recite šta je to ali” Nisam želeo da budem neučtiv. S druge strane, nisam želeo ni da par hiljada godina gubim vreme ako ne moram.
„Ljudi su to već probali”, rekla je Margaret glasom u kojem se jasno čulo saosećanje, kao da nije želela da me povredi.
,,I u čemu je problem? Šta je to ali?"
„Pa, izgleda da postoji neka logička prepreka. Ne možete da postanete neko drugi, a da prvo ne prestanete da budete ono što jeste. To niko ne može da podnese. Bar do sada je bilo tako”, dodala je, kao da želi da nagovesti da sam možda ja prva osoba kojoj bi moglo poći za rukom da reši taj problem. „Neko — neko ko je izgleda voleo sport, kao vi, rekao je da je to kao da ste sprinter, i da vas onda pretvore u perpetuum mobile. Posle izvesnog vremena, opet poželite da trčite. Da li vam to zvuči smisleno?”
Klimnuo sam glavom. ,,I svako ko je to pokušao zatražio je transfer nazad?”
"Da."
,,I posle su svi izabrali mogućnost da odumru?”
„Jesu. I to pre ranije nego kasnije. Možda ih je preostalo još nekoliko. Mogla bih da ih pozovem ako želite da razgovarate sa njima o tome.”
"Verujem vam na reč. I bojao sam se da moja ideja mora da ima neki nedostatak.”
„Žao mi je.”
„Ne, molim vas, nemojte da se izvinjavate.” Svakako da nisam mogao da se žalim na to kako se sa mnom postupalo. Svi su od početka bili iskreni. Duboko sam uzdahnuo. „Čini mi se”, nastavio sam, „da je Raj veoma dobra zamisao, moglo bi se reći i savršena, ali ne za nas. Ne dok smo ovakvi.”
„Ne volimo da utičemo na tuđe zaključke”, rekla je. „Međutim, jasno mi je šta hoćete da kažete.”
,,I, onda, čemu sve to služi? Zašto postoji Raj? Zašto sanjamo o Raju?” Izgledalo je kao da ne želi da mi odgovori, ili je to možda bio samo profesionalni stav; ali ja sam navaljivao. „Hajde, dajte mi bar neku predstavu.”
„Možda zato što su vam ti snovi potrebni”, predložila je. „Jer ne možete da živite bez njih. Toga se ne treba stideti. Meni se to čini sasvim normalno. Mada, kada biste unapred znali kakav je Raj, možda ga ne biste tražili.”
„O, nisam baš siguran.” Sve je bilo veoma prijatno: kupovine, golf, seks, upoznavanje sa čuvenim ljudima, ne osećati se loše, ne biti mrtav.
„Posle izvesnog vremena, stalno dobijati ono što se želi skoro je isto kao nikada to ne dobiti.”
Sutradan, za uspomenu na stara vremena, odigrao sam još jednu partiju golfa. Uopšte nisam bio zarđao: osamnaest rupa, osamnaest udaraca. Nisam izgubio osećaj. Zatim sam pojeo doručak za ručak i doručak za večeru. Odgledao sam snimak pobede Lester Sitija, 5:4, u finalu Kupa, mada nije bilo isto kao pre, jer sam znao šta će da se desi. Popio sam šolju tople čokolade sa Brigitom, koja je ljubazno svratila da me obiđe; kasnije sam vodio ljubav, ali samo sa jednom ženom. Posle toga, uzdahnuo sam i okrenuo se, znajući da ću sledećeg jutra početi da donosim svoju odluku.
Sanjao sam da sam se probudio. To je najstariji san od svih, i ja sam ga upravo sanjao.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 Empty Re: Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 9:53 am

Autorova beleška




Treće poglavlje je zasnovano na pravnim postupcima i stvarnim slučajevima opisanim u Krivičnom gonjenju i izricanju smrtnih kazni životinjama, od E.P. Evansa (1906). Činjenice i jezik prvog dela petog poglavlja potiču iz prevoda, objavljenog u Londonu 1818, Pripovesti o putovanju u Senegal Savinjija i Koreara; drugi deo umnogome se oslanja na odličnu knjigu Lorenca Ajtnera Žeriko: život i delo (Orbis, 1982). Treći deo sedmog poglavlja koristi činjenice iz Putovanja prokletih Gordona Tomasa i Mekša Morgan-Vitsa (Modeler, 1974). Zahvalan sam Rebeki Džon za veliku pomoć u istraživanju; Aniti Brukner i Hauardu Hodžkinu što su proverili moje poznavanje istorije umetnosti; Riku Čajlsu i Džeju Mekinerniju što su pregledali moj američki; doktoru Džeki Dejvis za hiruršku pomoć; Alanu Hauardu, Gelenu Strosonu i Redmondu O'Henlonu; i Hermioni Li.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 Empty Re: Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 9:54 am

Beleška o piscu




Džulijan Barns rođen je u Lesteru, 1946. godine. Do sada je objavio sedam romana: Meproland, Before She Met Me, Flaubert’s Parrot (Floberova papiga, Zagreb: Znanje, 1990. Prevod: Zlatko Crnković), Starting at the Sun, A History of the World in 10 1/2 Chapters, Talking It Over i The-Porcupine. Za roman Flabuert’s Parrot dobio je nagrade u Engleskoj, Italiji i Francuskoj, gde je Džulijan Barns bio prvi Englez kome je dodeljena Prix Medicis. Godine 1986. primio je nagradu E. M. Foster od Akademije umetnosti i književnosti SAD, a 1988. postao je vitez Reda umetnosti i književnosti u Francuskoj.

Objavio je i knjigu tekstova objavljivanih u časopisu New Yorker pod naslovom Letters from London 1990-1995, kao i knjigu priča Cross Channel 1996. godine.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 Empty Re: Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 9:54 am


Napomena prevodioca:

Poglavlja 1, 3, 5, 7 i Uzgred prevela je Ivana Dorđević. Poglavlja 2, 4, 6, 8, 9 i 10 preveo je Srđan Vujica.

Prevođenje poglavlja 2, 4, 6, 8, 9 i 10 omogućila je i stipendija koju su The British Centre for Literary Translation i Savet Evrope dodelili prevodiocu, kao i putna stpendija koju je odobrio Soros fond Jugoslavija; Pomenutim institucijama, prevodilac najtoplije zahvaljuje.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 Empty Re: Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 9:54 am


O knjizi




„Briljantno delo, duhovito, promišljeno, ikonoklastično i zabavno za čitanje. Barns je... nalik na svetovnu reinkarnaciju srednjovekovnog glosatora svetih tekstova, i ono što nam on nudi jeste roman kao fusnota istorije, kao podrivanje datog, kao briljantna, složena žvrljotina na marginama onoga što znamo da mislimo o onome što mislimo da znamo.”
Salman Rušdi, Observer



„Izuzetno dirljivo... Bavi se velikim temama - ne mogu da zamislim znaeajnije nego što su ljubav i opstanak - a da nikada ne izgubi smisao za hunior i lakoću dodira.”
Piter Keri



„Poželećete da ovu knjigu čitate stalno iznova, i zašto da ne? Nema trenutno druge koja joj se može približiti. Izgleda da engleski roman, konačno, opet ima muda.”
En Smit, Literary Review



„Ima ovde više moralne i intelektualne hrane, i više šala, nego što biste inače pročitali kroz šest meseci - pripovedanje i proučavanje koji osvajaju, oslobađaju, i, iznad svega, očaravaju.”
Financial Times




„Pošla sam na ovaj put kroz. našu šarenu istoriju, i izvanredno se provela. Barns je bio duhovit, ironičan, erudita, iznenađujući, i nije ga bilo strah da zaroni u dubine tuge i gubitka. Za mene, roman godine.”
Nadin Gordimer
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 Empty Re: Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 9:54 am


[←1] Fr. „Gradski arhiv Bezansona (odeljak CG, kutija 377a)” (prim, prev.)


[←2] Fr. „zastupnik insekata” (prim, prev.)


[←3] Fr. „zahtev stanovnika" (prim, prev.)


[←4] Fr. „zaključci biskupskog izaslanika” (prim, prev.)


[←5] Fr. „zahtev stanovnika” (prim, prev.)


[←6] Fr. „uvodni govor stanovnika" (prim, prev.)


[←7] Fr. „životinjice" (prim, prev.)


[←8] Fr. „uvodni govor insekata" (prim prev.)


[←9] Lat. „Ako četvoronožac...” (prim, prev.)


[←10] Lat. „Nije moguće da zakon prekrši životinja koja nema razuma." (prim, prev.)


[←11] Lat. ,,u odsustvu" (prim, prev.)


[←12] Navodi iz Starog zavjeta dali su u prevodu Dure Daničića (prim, prev.)


[←13] Fr. „odgovor stanovnika" (prim, prev.)


[←14] Lat. "Jer ako se dopušta ono što je veće, treba dopustili i ono što je manje.” (prim, prev.)


[←15] Fr. „odgovor insekala” (prim, prev.


[←16] Fr. „presuda crkvenog sudije" (prim, prev.


[←17] Fr. „Tja, sličica!” (prim, prev.)


[←18] Parrot (engl.) — papagaj (prim, prev.)


[←19] Neprevodiva igra reči: hot air (engl.) — vreli vazduh, ali i idiom sa značenjem koještarije (prim, prev.)


[←20] Fran. Novi talas (prim, previ)


[←21] Englesko-nemačka kovanica sa značenjem „istinita gluma", (prim, prev.)


[←22] Touchdown (engl.) — Vrsta poentiranja u američkom fudbalu (prim, prev.)


[←23] Fr. — Pašteta od kengura (prim, prev.)
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja - Page 2 Empty Re: Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu