Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Obris sjene - ispovijest

Ići dole

Obris sjene - ispovijest - Page 2 Empty Obris sjene - ispovijest

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 9:59 am

First topic message reminder :

Obris sjene - ispovijest - Page 2 8sy6vw10
Glavna tema Obrisa sjene je sazrijevanje mladića, mladog kapetana broda tijekom jednog iznimno opasnog putovanja potkraj 19. stoljeća, u kojem su životi svih članova posade ozbiljno ugroženi. U surovim vremenskim uvjetima na moru i s bolešću iznurenom posadom on se snalazi najbolje što umije. Naravno, to je samo okvir za Conradovo psihološko i duhovno preispitivanje vlastite nutrine i smisla ljudskog života uopće. U podnaslovu novele stoji Ispovijest, što ne ukazuje samo na snažnu autobiografsku notu, već i na 'religioznu' ili duhovnu dimenziju Conradove potrage za vlastitom čovječnošću i posvemašnjom otuđenošću od samoga sebe. Pri tome se, osim elementima iz svoje pomorske biografije i životnog iskustva, poslužio i brojnim aluzijama na poznata djela engleske i svjetske književnosti. One su ponekad vrlo istančane i jedva prepoznatljive, a ponekad i više nego očite. Ponajčešće je to neko Shakespeareovo djelo, obično Hamlet, budući da je glavna tema te bezvremene tragedije zapravo isto: suočavanje mladog čovjeka s istinom o životu i pokušaj osmišljanja često neshvatljivog i okrutnog života, kako u društvu s drugim ljudima, tako i u unutarnjim ponorima usamljene duše.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Obris sjene - ispovijest - Page 2 Empty Re: Obris sjene - ispovijest

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 10:15 am

Obris sjene - ispovijest - Page 2 0_c88a8_8ab73873_XL



V



ČUO sam zveket škara ispalih iz njegove ruke, uočio zlokobno protezanje njegove cijele tjelesnosti nad rubom ležaja za njima, i tada sam, vraćajući se svojoj prvobitnoj nakani, nastavio svoje kretanje prema palubi. Svjetlucanje mora preplavilo mi je pogled. Bilo je veličanstveno i jalovo, monotono i beznadno pod praznom krivuljom neba. Jedra su visjela nepokretna i ispuhnuta, sami pregibi njihovih ovješenih površina nisu se gibali ništa više od isklesanog granita. Žestina mojeg dolaska nagnala je ljude pokraj kormila da se malo trgnu. Koloturnik u snasti zaškripio je bez ikakva razloga, jer što ga je zaboga moglo prisiliti na tako nešto? Bio je to zvižduk poput ptičjeg. Dugo, dugo sam stajao sučelice praznome svijetu, uronjen u beskonačnost tišine, kroz koju je prodirala i protjecala Sunčeva svjetlost s nekom tajanstvenom nakanom. Potom sam začuo Ransomeov glas kraj svoga lakta.
“Smjestio sam gospodina Burnsa natrag u krevet, gospodine.”
“Jesi.”
“Pa, gospodine, ustao je, sasvim iznenada, no kada se odmaknuo od svoga ležaja, srušio se. Ali to ipak nije bila nesvjestica, čini mi se.”
“Ne”, rekao sam zlovoljno, bez da sam pogledao Ransomea. Pričekao je trenutak, a onda, oprezno kao da je pazio da me ne uvrijedi: “Ne mislim da ćemo izgubiti puno toga, gospodine”, reče mi, “mogu to pomesti, gotovo do zadnjeg zrnca, pa možemo prosijati staklo iz praha. Odmah ću se toga poduhvatiti. Doručak neće zbog toga kasniti, čak ni deset minuta”.
“Oh, da”, rekao sam ogorčeno. “Neka doručak pričeka, pometi zadnje zrnce toga, a onda svu tu prokletu hrpu baci preko palube!”
Duboka tišina se vratila, a kada sam pogledao preko svoga ramena Ransome - inteligentni, smireni Ransome - nestao mi je s boka. Silna osama mora djelovala je kao otrov na moj mozak. Kada sam pogled okrenuo prema brodu, zamislio sam ga u morbidnoj viziji plutajućeg groba. Tko nije čuo za brodove koji su pronađeni kako plutaju, nasumce, s njihovim posadama mrtvima do posljednjeg čovjeka? Pogledao sam mornara za kormilom, osjetio poriv da mu se obratim, a njegovo lice je doista i zadobilo iščekujući izraz kao da je naslutilo moju namjeru. No, na kraju sam se spustio u potpalublje, u namjeri da budem sam s veličinom svoje nevolje neko vrijeme. No, kroz svoja otvorena vrata gospodin Burns me je vidio kako silazim i obratio mi se mrzovoljno: “I, gospodine?”
Ušao sam. “Uopće nije dobro”, rekao sam mu.
Gospodin Burns, ponovno namješten u svojem krevetu, skrivao je svoj čupavi obraz dlanom.
“Taj prokleti momak oduzeo mi je škare”, bilo je sljedeće što mi je rekao.
Napetost koje me tištala bila je toliko velika da mi je možda bilo svejedno što je gospodin Burns započeo sa svojom žalopojkom. Doimao se vrlo bijesnim zbog toga pa je progunđao: “Zar misli da sam lud ili što?”
“Ne mislim tako, gospodine Burns”, rekoh ja. U tom trenutku sam ga doživio kao oličenje sabranosti. Mislim da sam zbog toga počeo osjećati i svojevrsno divljenje prema tom čovjeku, koji se (osim intenzivne materijalnosti onoga što je ostalo od njegove brade) do krajnjih ljudskih granica približio tome da se pretvori u bestjelesni duh, a ipak je bio živ. Zamijetio sam neprirodno oštar vrh njegova nosa, duboka uleknuća na njegovim sljepoočicama, i zavidio sam mu. Bio je toliko smožden da će vjerojatno uskoro umrijeti. Divljenja vrijedan čovjek! Toliko blizu propasti - dok sam se ja u sebi morao nositi s pomutnjom oslabljene vitalnosti, sumnje, zbrke, samookrivljavanja i beskrajnom odbojnošću da se suočim sa stravičnom logikom cijele te situacije. Nisam se mogao suzdržati da ne promrmljam: “Osjećam kao da ja sam ludim”.
Gospodin Burns uputio mi je sablasni pogled, no inače je bio savršeno pribran.
“Uvijek sam mislio da će nam on namjestiti neku smrtonosnu smicalicu”, reče on, s posebnim naglaskom na on.
To je za mene bio mentalni šok, no nisam imao ni volje, ni srca, ni snage prepirati se s njim. Vrsta bolesti od koje sam ja patio bila je ravnodušnost. Postupna paraliza beznadnih izgleda. Stoga sam samo gledao u njega. Gospodin Burns je nastavio govoriti.
“Eh? Što? Ne! Ne želite mi povjerovati? Pa, kako onda ovo objašnjavate? Kako mislite da se to dogodilo?”
“Dogodilo?”, ponovio sam mrzovoljno. “Pa, da, kako se pak dovraga ovo dogodilo?”
Doista, kada se o tome promisli, činilo se neshvatljivim da bi se sve trebalo dogoditi baš tako: bočice ispražnjene, ponovno napunjene, iznova umotane i zamijenjene. Neka vrsta zavjere, zloban pokušaj prijevare, nešto što nalikuje prepredenoj osveti - ali čemu? - ili je to pak samo đavolska lakrdija. No, gospodin Burns je imao svoju teoriju. Bila je jednostavna i iznio ju je ozbiljno, muklim glasom.
“Pretpostavljam da su mu dali nekih petnaest funti u Haiphongu za cijelu tu hrpicu.”
“Gospodine Burns!”, uzviknuo sam.
Kimnuo je groteskno iznad svojih podignutih nogu, poput dvaju držala za metle u pidžami, s ogromnim golim stopalima na njihovu kraju.
“Zašto ne? To je prilično skupa stvar u ovom dijelu svijeta, a vladala je poprilična nestašica toga u Tonkinu. I što je njega bilo briga? Niste ga poznavali. Ja jesam, i prkosio sam mu. Nije se bojao ni Boga, ni đavla, ni čovjeka, ni vjetra, ni mora, a ni svoje vlastite savjesti. I vjerujem da je mrzio sve i svakoga. No, mislim da se bojao umrijeti. Vjerujem da sam ja jedini čovjek koji mu se ikada suprotstavio. Suočio sam se s njim u toj kabini u kojoj vi sada boravite, kada je bio bolestan, i tada sam ga zastrašio. Pomislio je da ću mu zavrnuti vratom umjesto njega. Da je bilo po njegovom, bili bismo se tukli sa sjeveroistočnim monsunom sve dok bi on bio živ, a i kasnije, za sve vijeke vjekova. Pretvorili bismo se u Letećeg Holandeza17 u Kineskom moru! Ha! Ha!”
“No, zašto bi tako zamijenio bočice?”, započeo sam. “Zašto ne bi? Zašto bi poželio baciti bočice? Stanu u ladicu. Pripadaju kovčegu s lijekovima.”
“I bile su umotane”, kriknuo sam.
“Pa, omoti su bili tamo. Učinio je to iz navike, pretpostavljam, a što se tiče njihovog ponovnog punjenja, uvijek imamo dosta toga što nam šalju u papirnatim paketićima koji se raspuknu s vremenom. A onda, tko zna? Pretpostavljam da niste okusili taj prah, gospodine? Ali, naravno, sigurni ste...”
“Ne”, rekao sam, “nisam ga okusio. Sve je to već bačeno u more”.
Iza mene, ugodan, odmjeren glas je rekao: “Ja sam ga okusio. Učinio mi se kao mješavina svih okusa, slatkastog, slankastog, nešto jako odvratno”.
Ransome, izašavši iz ostave, slušao nas je neko vrijeme, budući da mu se to lako moglo oprostiti.
“Prljavi trik”, rekao je gospodin Burns. “Uvijek sam govorio da će to učiniti.”
Veličina moje ozlojeđenosti bila je nemjerljiva. A i taj drag i suosjećajan liječnik. Jedini suosjećajan čovjek kojeg sam ikada upoznao... umjesto što je napisao ono pismo upozorenja, sam vrhunac suosjećajnosti, zašto taj čovjek nije obavio pravilan nadzor? No, zapravo nije bilo baš pravedno okriviti liječnika. Oprema je bila u redu i kovčeg s lijekovima je službena stvar. Stvarno nije bilo ničega što bi pobudilo i najmanju sumnju. Osoba kojoj nikada nisam mogao oprostiti bio sam ja sam. Ništa se nikada ne smije uzeti zdravo za gotovo. Sjeme vječnog kajanja bilo je posijano u mojim grudima.
“Osjećam da je sve to moja krivica”, uzviknuo sam, “moja i nikog drugog. Tako se osjećam. Nikada si neću oprostiti”.
“To je vrlo glupo, gospodine”, reče mi gospodin Burns osorno.
I nakon tog napora srušio se iscrpljen nazad u krevet. Zaklopio je oči, s mukom je hvatao dah: to što se dogodilo, to odvratno iznenađenje i njega je potreslo. Kada sam se okrenuo primijetio sam da Ransome blijedo gleda. Znao je zašto je to učinio, ali uspio je nabaciti svoj ugodan, sneni osmijeh. Potom se vratio u ostavu, a ja sam ponovno pohitao na palubu da vidim ima li išta vjetra, ikakvog daška pod svodom nebeskim, ikakvog povjetarca, ikakvog znaka nade. Smrtni mir ponovno me dočekao. Ništa se nije promijenilo osim što je za kormilarskim kolom bio drugi čovjek. Izgledao je bolesno. Cijelo njegovo tijelo je klonulo pa se činilo da više prianja uz palce kormila nego što ih drži sigurnim stiskom. Rekao sam mu:
“Nisi u stanju biti ovdje”.
“Mogu izdržati, gospodine”, rekao je slabašnim glasom.
Zapravo, nije bilo ništa drugo što je mogao raditi. Brod nije imao potrebnu brzinu za kormilarenje. Plutao je pramcem okrenutim prema zapadu, a uvijek prisutni Koh-ring vidio se preko krme, s nekolicinom manjih otočića koji su bili crne točkice u velikom blještavilu te plivali pred mojim uznemirenim pogledom. I osim tih djelića kopna, na nebu nije bilo ni mrljice, nije bilo ni mrljice na vodi, ni traga izmaglici, ni tračka dima, nikakvih jedara, nikakvog broda, nikakvog ljudskog pokreta, nikakvog znaka života, ničega!
Prvo pitanje bilo je što učiniti? Što se moglo učiniti? Prva stvar koju je očevidno trebalo učiniti bilo je reći ljudima. Učinio sam to istoga dana. Nisam htio dopustiti da se znanje o tome jednostavno proširi po brodu. Htio sam se suočiti s njima. Skupio sam ih na krmenoj palubi u tu svrhu. Samo čas prije nego što sam iskoračio da bih im se obratio otkrio sam da život može sadržavati užasne trenutke. Nijedan očiti zločinac nikada nije bio toliko pritisnut osjećajem krivice. To je možda razlog zašto je moje lice bilo grubo, a glas otresit i bezosjećajan dok sam objavljivao da više ništa ne mogu učiniti za bolesne, kada je riječ o lijekovima. Kada je pak riječ o njezi koju im mogu pružiti, znaju da na nju mogu računati.
Ne bih im zamjerio da su me živog rastrgali na komade. Tišinu koja je uslijedila bilo je gotovo teže podnijeti nego najljući metež. Skršila me beskrajna dubina njezinog prijekora. No, zapravo, bio sam u krivu. Glasom koji sam s najvećom mukom održavao čvrstim, nastavio sam: “Pretpostavljam, ljudi, da ste shvatili što sam rekao pa znate što to znači”.
Čuo sam glas ili dva: “Da, gospodine... shvaćamo”.
Bili su tihi jednostavno zato što mislili da nisu pozvani išta reći. A kada sam im rekao da namjeravam požuriti u Singapur te da najveća šansa za brod i ljude počiva u naporima svih nas, bilo bolesnih, bilo zdravih, koje moramo poduzeti da ga izvučemo iz ovoga, ohrabrio me pristanak iskazan u potihom mrmljanju i u zvonkijem glasu koji je viknuo: “Zasigurno postoji izlaz iz ove proklete rupe”.

***
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Obris sjene - ispovijest - Page 2 Empty Re: Obris sjene - ispovijest

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 10:15 am


Obris sjene - ispovijest - Page 2 0_c8212_ffcf1811_orig




Evo izvatka iz bilješki koje sam napisao u to vrijeme.
“Konačno smo iza sebe ostavili Koh-ring. Mislim da već mnogo dana nisam u potpalublju proveo sveukupno više od dva sata. Boravim na palubi, naravno, dan i noć, a dani i noći valjaju se preko nas jedni za drugima, jesu li dugi ili kratki, tko to može reći? Sav osjećaj za vrijeme gubi se u monotoniji iščekivanja, nade i žudnje - koja je samo jedna - pokrenuti brod prema jugu! Pokrenuti brod prema jugu! Taj doživljaj je začudno mehanički: Sunce se diže i spušta, noć se rasprostire preko naših glava kao da netko ispod obzora okreće kazališni kinetoskop. To je nešto najžalosnije, najbesmislenije!... i kroz cijelu tu bijednu predstavu ja tapkam, tapkam po palubi. Koliko sam samo milja propješačio na palubcu tog broda! Bilo je to ustrajno hodočašće iz pukog nemira, prošireno kratkim posjetima u potpalublje da provjerim gospodina Burnsa. Ne znam je li to privid, no čini mi se da on svakim danom postaje sve krepkiji. Ne govori puno, jer, doista, situacija ne dopušta izlišne primjedbe. Primjećujem to čak i kod ljudi dok ih promatram kako se kreću ili sjede po palubama. Ne razgovaraju jedni s drugima. Sinulo mi je da ako postoji neko nevidljivo uho koje osluškuje šapate zemlje, otkrit će da je ovaj brod najtiše mjesto na njoj...
Ne, gospodin Burns mi nema puno toga za reći. Sjedi u svojem ležaju bez svoje brade, s plamtećim brkovima, a njegova blijeda fizionomija ostavlja dojam tihe odlučnosti. Ransome mi kaže da proguta svu hranu koju mu donese do posljednjeg komadića, ali da, čini se, spava vrlo malo. Čak i noću, kada se spuštam u potpalublje da bih napunio svoju lulu, primjećujem da, iako drijema ležeći ispružen na leđima, i dalje izgleda vrlo odlučno. Po pogledu koji mi iskosa upućuje kada je budan doima se kao da ga uznemiravam kada ga prekinem u nekakvom gorljivom misaonom naporu, a kada se pojavim na palubi, susrećem se sa sređenim rasporedom zvijezda, bez oblaka, beskrajno zamornim. Evo ih ovdje - zvijezde, Sunce, more, svjetlost, tama, prostor, ogromne vode: čudesno Djelo od sedam dana, u koje je čovječanstvo, čini se, zabludjelo nepozvano. Ili pak domamljeno. Baš kao što sam i ja bio domamljen u ovo grozno, ovo smrću progonjeno zapovjedništvo...”

***


Jedina svjetla točka na brodu noću bila je mjesto lampi nad busolom, koje su osvjetljavale lica kormilara koji su se izmjenjivali, jer po svemu drugome bili smo izgubljeni u tami, ja koji sam hodao palubcem i ljudi koji su ležali uokolo na palubama. Svi oni bili su toliko izmoždeni bolešću da se nikakva dežurstva nisu mogla održavati. Oni koji su mogli hodati ostajali su cijelo vrijeme na dužnosti, ležeći u hladovini glavne palube, dok ih moj povišeni glas zapovijedi ne bi podigao na njihove oslabljene noge, tu malu teturavu skupinu, koja se strpljivo kretala brodom, gotovo bez žamora, gotovo bez šapta među svima njima. I svaki put kada sam morao podići glas, bilo je to popraćeno napadom kajanja i sažaljenja.
Onda bi se oko četiri sata ujutro upalilo svjetlo u brodskoj kuhinji. Pouzdani Ransome slaba srca, otporan, smiren i aktivan spravljao bi jutarnju kavu za ljude. Uskoro bi mi donio jednu šalicu na palubac, i to je bilo vrijeme kada sam sebi dopuštao da potonem u svoju platnenu ležaljku u nekoliko sati pravog sna. Nesumnjivo sam povremeno odrijemao kada bih se iz čiste iscrpljenosti oslanjao na krmenu ogradu, no, iskreno, nisam toga bio svjestan, osim u bolnom obliku grčevitih prenuća koji su me izgleda spopadali čak i dok sam hodao. No, od pet sati pa do poslije sedam spavao bih pod ugaslim zvijezdama.
Rekao bih kormilaru: “Pozovi me po potrebi”, pa bih se srušio u ležaljku i zaklopio oči, osjećajući da za mene na ovoj zemlji više nema počinka. A onda ne bih znao ni za što sve dok negdje između sedam i osam sati ne bih osjetio dodir na svojem ramenu i ugledao Ransomeovo lice, s njegovim nejasnim, snenim osmijehom i prijaznim, sivkastim očima, kao da ga je ugodno zabavljalo moje drijemanje. Drugi časnik bi povremeno dolazio gore i zamjenjivao me tijekom stanke za jutarnju kavu. No, to zapravo uopće nije bilo važno. Uglavnom je prevladavalo potpuno mrtvilo ili pak slabašni povjetarci, toliko promjenjivi i neuhvatljivi da zapravo nije bilo vrijedno primati se praća zbog njih. Ako bi se povjetarac imalo ustalio, mogao sam se pouzdati da će pomorac na kormilu glasno upozoriti: “Brod zahvaćen sprijeda, gospodine!”, što bi me poput signala trubom nagnalo da skočim uvis pola metra iznad palube. Bile su to riječi za koje mi se činilo da bi me trgnule iz vječnog počinka. Ali, to se nije događalo često. Nikada prije nisam se susreo s takvom bezvjetrinom u praskozorja. A, ako bi drugi časnik bio ondje (općenito je svaki treći dan bio bez groznice), zatekao bih ga kako sjedi na vidjelici polusvjestan, tako reći, i s nekim priglupim pogledom privezanim za neki predmet u blizini - za uže, kuku za vezanje užeta, klin za namatanje užeta, kariku za uže.
Taj mladić bio je prilično problematičan. Ostao je nezreo u svojim mukama. Doimao se kao da je postao potpuni imbecil pa kada bi ga ponovni napad groznice otjerao natrag u njegovu kabinu u potpalublje, odmah bismo primijetili njegov nestanak. Prvi put kada se to dogodilo Ransome i ja jako smo se uznemirili. Otpočeli smo tihu potragu i na kraju ga je Ransome pronašao sklupčanog u pretincu za jedra, koji se pomičnim vratima otvarao iz hodnika. Kada sam ga zbog toga ukorio, zlovoljno je odgovorio: “Unutra je svježe”. To nije bilo istina. Tamo je bilo samo mračno.
Glavne mane njegova lica nije popravljala njegova jednolična blijeda boja. Nije bilo tako kod mnogih ljudi na brodu. Činilo se da ispijenost uslijed lošeg zdravlja idealizira opći karakter crta lica, izvlačeći na vidjelo nezamijećenu plemenitost kod nekih, snagu kod drugih, a u jednom slučaju otkrivajući jedan zapravo komičan aspekt. Bio je to oniži, nagao, živahan čovjek s nosom i bradom nalik na Punchove,18 a kojeg su njegovi prijatelji mornari nazivali “Frenchy”. Ne znam zašto. Moguće je da je bio Francuz, ali nikada nisam čuo da je izrekao i jednu jedinu riječ na francuskom.
Vidjeti njega kako dolazi na krmu primiti kolo kormila tješilo me. Plave radne hlače zasukanih nogavica, na jednoj nozi malo više negoli na drugoj, čista karirana košulja, bijela platnena kapa, koju je očito sam napravio, činile su posebno ukusnu cjelinu, te uvijek živahan korak, čak i kada, jadnik, nije mogao hodati bez teturanja, odavali su njegov nepokolebljivi duh. Bio je tu i čovjek nazvan Gambril. On je bio jedina osoba sijede kose na brodu. Njegovo lice imalo je strog izraz. No, iako se sjećam svih njihovih lica, koja su tako tragično propadala meni naočigled, većina njihovih imena iščeznula je iz moga sjećanja.
Riječi koje smo izmjenjivali bile su šture i djetinjaste s obzirom na situaciju. Morao sam se prisiljavati da ih pogledam u lice. Očekivao sam da će mi upućivati mrke poglede.19 Nije bilo nijednoga. Izraz patnje u njihovim očima bio je doista dovoljno težak za izdržati. No, tu mi nisu mogli pomoći. Što se ostalog tiče, pitam se je li plemenitost njihovih duša ili sklad njihove razumnosti bilo ono što ih je činilo tako divnima, toliko vrijednima mojeg najdubljeg poštovanja.
Što se pak mene tiče, niti je moja duša bili osobito plemenita kova niti je moja razumnost bila pod primjerenim nadzorom. Bilo je trenutaka kada sam osjećao ne samo da ću poludjeti, nego da sam već poludio, pa se nisam usudio otvoriti usta zbog straha da se ne izdam nekim suludim vriskom. Srećom, morao sam samo izdavati zapovijedi, a zapovijed ima smirujući učinak na onoga tko je mora izdati. Štoviše, moreplovac, dežurni časnik u meni, bio je dovoljno razuman. Nalikovao sam poludjelom stolaru koji izrađuje nekakav sanduk. Kad bi se ikada i uvjerio u to da je kralj jeruzalemski, sanduk koji bi izradio svejedno bi ostao običan sanduk. Ono čega sam se bojao bilo je to da bi mi se nehotično mogao oteti glasan vrisak i poremetiti mi ravnotežu. Srećom, ipak nije bilo potrebe za podizanjem glasa. Snena mirnoća svijeta doimala se osjetljivom na najmanji zvuk, poput šaputave galerije. Razgovorni ton gotovo da bi odnio riječ s jednog na drugi kraj broda. Užasno je bilo to što je jedini glas koji sam uopće mogao čuti bio moj vlastiti. Osobito noću, on je odjekivao vrlo usamljeno među ravnim plohama nepomičnih jedara.
Gospodin Burns, još uvijek prebivajući u svojem krevetu i zračeći onom tajanstvenom odlučnošću, bio je sklon gunđati zbog mnogočega. Naši razgovori bili su petominutni događaji, ali prilično česti. Neprestance sam se spuštao u potpalublje zbog vatre, iako nisam trošio puno duhana u to vrijeme. Lula mi se stalno gasila, jer zapravo moj um nije bio dovoljno pribran da bih mogao pošteno pušiti. Jednako tako, veći dio vremena tijekom dvadeset i četiri sata mogao sam paliti šibice na palubi i držati ih u zraku dok mi plamen ne sprži prste. No, običavao sam trčati u potpalublje uvijek iznova. Bila je to promjena. Bila je to jedina stanka u neprestanom naprezanju, i, naravno, gospodin Burns me mogao vidjeti kroz otvorena vrata kako dolazim i odlazim.
Koljena skupljenih pod bradu i gledajući svojim zelenkastim očima preko njih izgledao je čudno, a uz moja saznanja o luđačkim zamislima u njegovoj glavi, nije mi ta spodoba bila osobito draga. Ipak, morao sam s njim porazgovarati tu i tamo, a jedan dan mi se potužio da je brod vrlo tih. Satima i satima ležao je tamo a da se nije čulo baš ništa, sve dok više ne bi znao što da radi sam sa sobom.
“Kada se dogodi da Ransome boravi u svojoj kuhinji dolje niz hodnik, sve se toliko stiša da bi čovjek mogao pomisliti da su svi na brodu pomrli”, progunđao je. “Jedini glas koji ipak ponekad čujem je vaš, gospodine, a to nije dovoljno da se oraspoložim. Što se događa s ljudima? Zar nema nijednoga koji bi zapjevao neku mornarsku?”
“Nema nijednoga, gospodine Burns”, rekao sam mu. “Nema na ovom brodu nikoga tko bi imao dovoljno snage za to. Znate li da se povremeno dogodi to da ne mogu skupiti više od tri mornara da naprave bilo što?”
Pitao me brzo, ali uplašeno:
“Još nitko nije umro, gospodine?”
“Nije.”
“To nije dovoljno dobro”, gospodin Burns je samouvjereno izjavio. “Ne smijemo mu to dopustiti. Ako se dočepa jednoga, zgrabit će ih sve.”
Ljutito sam se tome usprotivio. Mislim da sam čak i opsovao uslijed uznemirujućeg utjecaja koji su na mene imale te riječi. Nasrnule su na svu pribranost koja mi je tada još preostala. U mojem neprestanom bdijenju sučelice neprijatelju dovoljno su me progonile jezive prikaze. Imao sam vizije broda koji pluta na bonaci i ljulja se na laganom povjetarcu, s posadom koja cijela polagano skapava na njegovim palubama. Poznato je da se to događalo.
Gospodin Burns je moj izljev saslušao u nekoj zagonetnoj tišini.
“Gledajte”, rekao sam mu. “Vi ne vjerujete samome sebi kada tako govorite. Ne možete. To je nemoguće. To nije nešto što ja imam pravo od vas očekivati. Moj položaj je dovoljno težak i bez zabrinutosti zbog vaših smiješnih izmišljotina.”
Ostao je nepokretan. Zbog načina na koji je svjetlo padalo na njegovu glavu nisam mogao biti siguran je li se blijedo nasmijao ili nije. Promijenio sam ton glasa.
“Slušajte”, kazao sam mu. “Naša situacija postaje toliko očajna da sam na trenutak pomislio, budući da se ne možemo pokrenuti našim smjerom prema jugu, trebam li pokušati okrenuti brod prema zapadu i tako probati dospjeti do plovnog puta nekog poštanskog broda. Od njega uvijek možemo dobiti barem malo kinina. Što vi mislite o tome?”
Kriknuo je: “Ne, ne, ne. Nemojte to učiniti, gospodine. Ne smijete ni za trenutak odustati od sučeljavanja sa starim nitkovom. Ako to učinite, pobijedit će nas”.
Ostavio sam ga. Bio je nemoguć. Nalikovalo je to slučaju opsjednutosti. No, njegovo protivljenje bilo je u suštini prilično razumno. Zapravo, moja zamisao o tome da brod okrenem prema zapadu zbog mogućnosti da bih mogao naići na možebitni parobrod ne bi mogla izdržati trezveno preispitivanje. Na strani na kojoj smo se nalazili imali smo dovoljno vjetra, barem s vremena na vrijeme, da bismo se malo pomalo probili na jug. Dovoljno, barem za to da održi našu nadu na životu. No, ako i pretpostavimo da iskoristim te nalete vjetra da bih otplovio u smjeru zapada, u neko područje u kojem danima nema ni daška vjetra, što onda? Možda bi moja užasavajuća vizija broda koji pluta s pomrlom posadom postala stvarnost za neke užasnute moreplovce koji bi to otkrili tjednima kasnije.
Toga poslijepodneva Ransome mi je donio šalicu čaja pa dok je stajao čekajući, s pladnjem u ruci, primijetio je točno pogođenim tonom suosjećanja:
“Dobro se držite, gospodine”.
“Da”, rekao sam. “Čini se da smo ti i ja zaboravljeni.”
“Zaboravljeni, gospodine?”
“Da, na nas je zaboravio vrag od groznice koji se ukrcao na ovaj brod”, rekoh mu.
Ransome mi je uputio jedan od onih svojih ugodnih, inteligentnih, kratkih pogleda i otišao s pladnjem. Sinulo mi je da sam govorio pomalo nalik gospodinu Burnsu. To me uznemirilo. No ipak, često sam u mračnijim trenucima zaboravljao svoj stav prema našim nevoljama, koji je bio prikladniji nadmetanju sa živim neprijateljem.
Da. Vrag od groznice još nije svoju ruku položio na Ransomea niti na mene. No, mogao bi u bilo kojem trenutku. Bila je to jedna od onih misli kojoj se potrebno opirati, zadržati je na pristojnoj udaljenosti pod svaku cijenu. Pomisao na mogućnost da Ransome, brodski ekonom, oboli od groznice bila je nepodnošljiva. A što bi se desilo s mojim zapovjedništvom da ja obolim, s gospodinom Burnsom odveć slabim da bi mogao stajati bez da se pridržava za svoj ležaj i s drugim časnikom koji se pretvorio u trajnog imbecila? Bilo je to nemoguće zamisliti ili, zapravo, moglo se odveć lako zamisliti.
Bio sam sam na palubcu. Budući da brod nije imao potrebnu brzinu za kormilarenje, poslao sam kormilara da sjedne ili legne negdje u hlad. Snaga ljudi bila je toliko istrošena da je trebalo izbjegavati svako nepotrebno naprezanje. Bio je to strogi Gambril sa svojom sijedom bradom. Odstupio je prilično žustro, no bio je toliko iscrpljen opetovanim napadima groznice, jadan čovjek, da se, ne bi li se spustio ljestvama palubca, morao okrenuti postrance i pridržavati objema rukama za mjedenu ogradu. Bilo je to jednostavno žalosno za gledati. No ipak, nije mu bilo puno gore ni puno bolje od većine pola tuceta tih bijednih žrtava koje sam mogao skupiti na palubi.
Bilo je to užasno beživotno poslijepodne. Nekoliko su se dana za redom niski oblaci pojavljivali u daljini, bijele nakupine s tamnim izbočinama počivale su na vodi, nepokretne, gotovo krute, a ipak su cijelo vrijeme jedva primjetno mijenjale oblik. U pravilu su iščezavale predvečer. No, te večeri čekale su zalazeće Sunce, koje je blještalo i gasilo se nevoljko među njima prije nego što je potonulo. Točne i zamorne zvijezde opet su se pojavile iznad vrhova naših jarbola, no zrak je ostao ustajao i težak.
Pouzdani Ransome upalio je lampe iznad kućišta busole i klizio, sav u sjenkama, prema meni.
“Hoćete li se spustiti u potpalublje i pokušati nešto pojesti, gospodine?”, predložio mi je.
Njegov prigušeni glas trgnuo me. Stajao sam gledajući u daljinu preko krmene ograde, ne govoreći ništa, ne osjećajući ništa, čak ni iscrpljenost u svojim udovima, nadvladanim zlim urokom.
“Ransome”, odsječno sam ga upitao, “koliko dugo sam na palubi? Gubim osjećaj za vrijeme”.
“Četrnaest dana, gospodine”, odgovorio mi je. “Prošlog ponedjeljka napunilo se dva tjedna otkako smo napustili sidrište.”
Njegov jednoličan glas zvučao je nekako žalobno. Malo je zastao, a onda je dodao: “Ovo je prvi put da izgleda kao da ćemo imati malo kiše”.
Zamijetio sam veliku sjenu na obzoru koja je sasvim uklonila niske zvijezde, dok su se one iznad glave, kada sam pogledao prema gore, doimale kao da sjaje na nas kroz pokrov dima.
Kako je tamo dospio, kako se uspuzao tako visoko, nisam mogao objasniti. Izgledao je zlokobno. Nije bilo ni trunke vjetra. Nakon što me je Ransome ponovno pozvao ipak sam se spustio dolje u kabinu da bih - njegovim riječima - “pokušao nešto pojesti”. Ne znam je li taj pokušaj bio osobito uspješan. Pretpostavljam da sam se u tom razdoblju hranio na uobičajen način, no sjećanje mi sada govori da je život tih dana održavala nepobjediva tjeskoba, kao svojevrsni pakleni stimulans koji je istovremeno bio i uzbudljiv i poguban.
Bilo je to jedino razdoblje u mojem životu u kojem sam pokušao voditi dnevnik. Ne, nije bilo jedino. Prije mnogo godina, u uvjetima moralne izolacije, ipak jesam na papiru bilježio neke misli i događaje nekih dvadesetak dana. No, to je bilo prvi put. Ne sjećam se kako je do toga došlo ni kako su džepna bilježnica i olovka dospjele u moje ruke. Nezamislivo mi je da sam ih namjerno potražio. Pretpostavljam da su me spasile od luđačkog trika razgovaranja sa samim sobom.
Neobično je bilo to što sam se u oba slučaja prihvatio nečeg takvog u okolnostima u kojima nisam očekivao da će se, razgovornim jezikom iskazano, “to izroditi iz toga”. A nisam očekivao ni da ću te zabilješke sačuvati. To pokazuje da se radilo o čisto osobnoj potrebi za unutarnjim olakšanjem, a ne o provali egoizma.
Ovdje moram dati drugi primjer tih zapisa,20 nekoliko nepovezanih rečenica, koje sada meni samome izgledaju vrlo sablasno, izvađenih iz dijela koji sam nažvrljao baš te večeri:

***
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Obris sjene - ispovijest - Page 2 Empty Re: Obris sjene - ispovijest

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 10:16 am


Obris sjene - ispovijest - Page 2 0_c8211_41423fe_orig



“Na nebu se događa nešto poput raspadanja, poput truljenja zraka, koji ostaje nepokretan kao i inače. Na koncu, to su samo oblaci, koji u sebi mogu, a ne moraju nositi vjetar ili kišu. Čudno je da me to toliko muči. Osjećam kao da su me pronašli svi moji grijesi. No, pretpostavljam da je muka u tome što brod i dalje leži nepomičan, što nije pod kontrolom te što ja nemam što raditi da bi spriječio svoju razumnost da ne podivlja među pogubnim predodžbama onog najgoreg što nas može zadesiti. Što će se dogoditi? Vjerojatno ništa. Ili bilo što. Moglo bi iznenada doći do žestokog naleta jakog vjetra s ruba neke oluje. A na palubi su petorica ljudi koji su krepki i snažni kao recimo zdrava dvojica. Moglo bi nam otpuhati sva naša jedra. Svaki pedalj platna raširili smo na brodu otkako smo se odvojili od kopna isplovivši iz ušća Mei-nama,21 prije petnaest dana... ili prije petnaest stoljeća. Cijeli moj život prije tog značajnog dana čini mi se beskrajno dalek, blijedo sjećanje na bezbrižnu mladost, nešto s druge strane sjene. Da, lako bi nam moglo otpuhati jedra. A to bi bilo kao izvršenje smrtne presude nad ljudima. Nemamo dovoljno snage na brodu da privežemo sva jedra: nevjerojatna misao, ali istinita. Mogli bismo čak ostati i bez jarbola. Brodovi su ostajali bez jarbola u jakim naletima vjetra jednostavno zato što se nije reagiralo dovoljno brzo, a mi nemamo snage smotati jedra. To je kao da vam svežu i ruke i noge prije nego što vam prerežu vrat. A ono što me najviše užasava jest to da se ustežem izaći na palubu i suočiti se s time. To ovisi o brodu, to ovisi o ljudima koji su na palubi - nekima od njih, koji su spremni uložiti posljednje djeliće svoje snage na moju jednu jedinu riječ. A ja se ustežem od toga. Zbog puke uobrazilje. Mojeg prvog zapovjedništva. Sada shvaćam onaj neobičan osjećaj nesigurnosti iz svoje prošlosti. Uvijek sam pomišljao da možda nisam ni za što. A evo i uvjerljivog dokaza za to. Izbjegavam to. Nisam ni za što.”

***


U tom trenutku, ili, možda, u trenutku nakon toga, postao sam svjestan da Ransome stoji u kabini. Nešto u izrazu njegova lica me osupnulo. Odisalo je smislom koji nisam mogao odgonetnuti. Kriknuo sam:
“Netko je umro”.
Sada je na njega došao red da izgleda osupnuto.
“Mrtav? Ne, koliko ja znam, gospodine. Bio sam u prednjem kaštelu prije samo deset minuta i tada tamo nitko nije bio mrtav.”
“Baš si me prestrašio”, rekao sam mu.
Bilo je iznimno ugodno slušati njegov glas. Objasnio mi je da se spustio dolje ne bi li zatvorio bočni prozorčić gospodina Burnsa ako bi počela padati kiša. Nije znao da sam bio u kabini, dodao je.
“Kakvo je vrijeme vani?”, upitao sam ga.
“Vrlo mračno, doista, gospodine. Sigurno će nešto biti od toga.”
“Na kojoj strani broda?”
“Sa svih strana, gospodine.”
Tupo sam ponovio: “Sa svih strana. Zasigurno”, oslonjen laktovima na stol.
Ransome se zadržao u kabini kao da je u njoj imao nešto za napraviti, ali pri tome oklijevajući da to i napravi. Iznenada sam mu rekao:
“Misliš li da bih trebao biti na palubi?”
Odgovorio mi je odmah, ali bez ikakvog posebnog isticanja ili naglašavanja: “Da, gospodine”.
Hitro sam se osovio na noge, a on se uklonio da mogu izići. Dok sam prolazio hodnikom čuo sam glas gospodina Burnsa koji je govorio:
“Zatvori vrata moje sobe, hoćeš li, poslužitelju?” I Ransomea prilično iznenađenog: “Svakako, gospodine”.
Mislio sam da su svi moji osjećaji bili umrtvljeni do potpune ravnodušnosti. No, otkrio sam da mi je boravak na palubi jednako naporan kao i uvijek. Neprobojna tmina zaposjela je brod do te mjere da se činilo da bi ispružena ruka preko ograde broda mogla dotaknuti nekakvu nezemaljsku tvar. Ostavljala je dojam nekakvog neshvatljivog užasa i neizrecive tajnovitosti. Nekoliko zvijezda nad glavom bacalo je prigušenu svjetlost samo na brod, bez ikakvih odsjaja na vodi, u obliku odvojenih zraka svjetlosti koje su prodirale kroz atmosferu koja se pak pretvorila u čađu. Bilo je to nešto što nikada prije nisam vidio, nešto iz čega se nikako nije moglo naslutiti otkuda bi mogla nastupiti bilo kakva promjena, kao da se sa svih strana primicala nekakva opasnost.
Nije bilo čovjeka za kormilom. Nepomičnost svega postojećeg bila je savršena. Da je zrak pocrnio, more bi se ukrutilo, tako mi svega. Nije imalo smisla gledati u bilo kojem smjeru, tražiti bilo kakav znak, nagađati o blizini trenutka. Kada bi nastupio taj pravi trenutak tmina bi nečujno prekrila taj djelić svjetlosti zvijezda što je padao na brod i kraj svekolike opstojnosti nastupio bi bez glasa, pokreta ili bilo kakvog mrmora, a sva naša srca prestala bi kucati poput isluženih satova.
Bilo je nemoguće otarasiti se tog osjećaja konačnosti. Smiraj koji me obuzeo bio je poput predosjećaja uništenja. Nekako me utješio, kao da se moja duša odjednom pomirila s vječnošću slijepe mirnoće.
Jedino je mornarski instinkt ostao netaknut u mojem moralnom rasulu. Spustio sam se ljestvama na krmenu palubu. Učinilo mi se da je svjetlost zvijezda iščezla prije nego što sam došao do tog mjesta, no kada sam tiho pitao: “Jeste li tu, ljudi?”, razabrao sam sjenovita obličja koja su ustajala oko mene, njih vrlo malo i vrlo neraspoznatljiva, a jedan glas je rekao: “Svi smo ovdje, gospodine”. Drugi je tjeskobno dometnuo:
“Svi koji su sposobni makar za nešto, gospodine”.
Oba glasa bila su vrlo tiha i bezvučna, bez ikakvog posebnog obilježja spremnosti ili obeshrabrenosti. Vrlo suhoparni glasovi.
“Moramo pokušati podići glavno jedro do kraja”, rekao sam im.
Sjenke su se odvukle od mene bez riječi. Ti ljudi bili su puki duhovi, a njihova težina na užetu nije mogla biti veća od težine jedne gomile duhova. I doista, ako je ikada ijedno jedro podignuto pukom duhovnom snagom, onda je to bilo to jedro, jer, ispravno govoreći, nije bilo dovoljno tjelesne snage za obavljanje tog zadatka na cijelom brodu, a pogotovo ne u toj bijednoj šačici nas na palubi. Naravno, ja sam se prvi prihvatio užeta. Oni su se malaksalo raspršili na užad iza mene, posrćući i uzdišući. Potezali su divovski. Trebalo nam je za to barem jedan sat, a cijelo to vrijeme tamni svemir nije ispustio ni glasa. Kada je čvrsto privezan i posljednji rub jedra, moje oči, priviknute na taj mrak, razabrale su obličja iscrpljenih ljudi koji su se naginjali preko ograda i rušili na palube. Jedan je visio preko krmenog vitla, hvatajući dah; a ja sam stajao među njima kao njihov glavni oslonac, otporan na bolest i osjećajući samo mučninu svoje duše. Stajao sam neko vrijeme boreći se s težinom svojih grijeha, protiv svojeg osjećaja bezvrijednosti, a onda sam rekao:
“A sad, ljudi, idemo na krmu poravnati križ glavnog jarbola. To je gotovo sve što možemo učiniti za brod, a za ostalo se on mora pobrinuti sam”.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Obris sjene - ispovijest - Page 2 Empty Re: Obris sjene - ispovijest

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 10:16 am

Obris sjene - ispovijest - Page 2 0_c820f_8448322e_orig


VI


DOK smo se svi penjali na krmu sjetio sam se da bi trebalo postaviti čovjeka na kormilo. Podigao sam glas samo malo iznad šapta i, nečujno, neprotuslovni duh u groznicom ispijenom tijelu pojavio se na osvijetljenoj krmenoj palubi, a njegova glava s upalim očima bjelasala se u tmini koja je progutala naš svijet - i svemir. Ogoljena podlaktica iznad gornjih palaca kormilarskog kola doimala se kao da isijava vlastitom svjetlošću.
Promrmljao sam toj svjetlećoj prikazi:
“Drži kormilo pravo po sredini broda”.
Odgovorila mi je tonom strpljive patnje:
“Pravo po sredini, gospodine”.
Potom sam se spustio na krmenu palubu. Bilo je nemoguće predvidjeti otkuda će doći nalet vjetra. Gledati oko broda bilo je isto kao gledati u mračnu rupu bez dna. Pogled se gubio u neshvatljivim dubinama.
Htio sam provjeriti je li užad podignuta s palube. Moglo se to učiniti samo opipavajući stopalom. U svojem opreznom napipavanju naletio sam na čovjeka u kojem sam prepoznao Ransomea. Posjedovao je neokrnjenu tjelesnu čvrstoću koja mi se očitovala pri dodiru. Bio je naslonjen na krmeno vitlo i šutio je. Bilo je to svojevrsno otkrivenje. On je bio ta klonula spodoba što je hvatala dah, a koju sam zamijetio prije nego što smo otišli na palubac.
“Pomagao si oko glavnog jedra!”, uzviknuo sam prigušeno.
“Da, gospodine”, odjeknuo je njegov tihi glas.
“Čovječe! Što ti bi? Ne smiješ raditi takve stvari.”
Nakon stanke se složio sa mnom. “Valjda ne smijem.” A zatim je opet, nakon kratke stanke, dodao: “Sada sam dobro”, rekavši to brzo u međuvremenu.
Nisam mogao ni čuti ni vidjeti bilo koga drugoga, no kada sam progovorio, odazvao mi se tugaljivi žamor koji je ispunio krmenu palubu, a njezine sjene doimale su se kao da se pomiču amo-tamo. Zapovjedio sam da se uklone svi podigači s palube, da bi se moglo nesmetano trčati.
“Pobrinut ću se za to, gospodine”, dobrovoljno se prijavio Ransome svojim prirodnim, ugodnim glasom, koji je nekako istovremeno tješio i pobuđivao suosjećanje.
Taj čovjek je trebao biti u svojem krevetu i odmarati se, a moja očita dužnost bila je da ga tamo pošaljem. No, možda me ne bi poslušao. Nisam to imao snage pokušati. Sve što sam mu rekao bilo je:
“Napravi to bez žurbe, Ransome”.
Vrativši se na palubac obratio sam se Gambrilu. Njegovo lice, zahvaćeno blijedim sjenama na svjetlu, izgledalo je užasno, konačno stišano. Pitao sam ga kako se osjeća, no gotovo da i nisam očekivao odgovor. Stoga me zaprepastila njegova poprilična rječitost.
“Ti napadi groznice čine me slabim kao kakvo djetešce, gospodine”, reče mi, zadržavši uspješno taj dojam da ne primjećuje ništa drugo osim svoga posla, koji kormilar nikada ne treba napustiti. “I prije nego što uzmognem prikupiti snagu, spopadne me vrućica i opet me obori.” Uzdahnuo je. Nije bilo žaljenja u njegovu glasu, no same te riječi bile su dovoljne da u meni izazovu žestoko samopredbacivanje. Neko vrijeme sam ostao stajati bez riječi. Kada je taj mučni osjećaj prošao upitao sam ga: “Osjećaš li se dovoljno jakim da spriječiš to da se rudo kormila otme kontroli ako se brod pokrene? Ne bi valjalo da se sada nešto slomi u mehanizmu za kormilarenje. Imamo dovoljno briga i ovako”.
Odgovorio mi je s mrvicom iscrpljenosti da je dovoljno jak da to izdrži. Mogao mi je dati obećanje da mu brod neće istrgnuti kormilarsko kolo iz ruku. Više od toga nije mi mogao obećati.
U tom trenutku Ransome se pojavio u mojoj neposrednoj blizini, iznenada zakoračivši iz tame u vidljivost, kao da je upravo stvoren sa svojim smirenim licem i ugodnim glasom.
Svako uže na palubi, reče mi, uklonjeno je da bi se moglo trčati, koliko se to moglo obaviti opipavanjem. Bilo je nemoguće bilo što vidjeti. Frenchy se smjestio na prednji dio broda. Rekao mi je da je u njemu još ostao skok ili dva.
Tada se blijedi smiješak na trenutak prometnuo u jasan, čvrst oblik Ransomeovih usana. Sa svojim ozbiljnim, bistrim, sivim očima, sa svojim mirnim temperamentom, bio je on sasvim nezamjenjiv čovjek. Imao je dušu jednako nepokolebljivu kakvi su bili i mišići njegova tijela.22
On je bio jedini čovjek na brodu (osim mene, no ja sam morao sačuvati svoju slobodu kretanja) koji je imao dovoljno mišićne snage u koju se moglo pouzdati. Na trenutak sam pomislio da bih ga trebao zamoliti da preuzme kormilo. No, užasavajuća spoznaja o neprijatelju kojeg je morao nositi sa sobom prisilila me je na oklijevanje. Budući da nisam poznavao fiziologiju, pomislio sam da bi iznenada mogao umrijeti, od uzbuđenja, u nekom kritičnom trenutku.
I dok je taj jezivi strah kočio spremne riječi na vrhu jezika, Ransome je ustuknuo dva koraka unatrag i nestao iz moga vidokruga.
Smjesta me spopala nelagoda, kao da mi je izmaknut nekakav potporanj. I ja sam krenuo prema naprijed, izvan kruga svjetlosti, u tamu koja je stajala preda mnom poput zida. Jednim korakom prodro sam u nju. Takva mora da je bila tama prije stvaranja. Zatvorila se iza mene. Znam da sam bio nevidljiv čovjeku za kormilom. Ni ja ništa nisam mogao vidjeti. On je bio sam, ja sam bio sam, svaki čovjek je bio sam na mjestu na kojem je stajao. I svaki oblik također je nestao, križ jarbola, jedro, brodska oprema, krmena ograda, sve je bilo izbrisano u užasavajućoj glatkosti te apsolutne noći.
Bljesak munje donio bi olakšanje - mislim fizički. Bio bih se pomolio za to da se nisam plašio groma. U toj napregnutosti tišine koja me je morila činilo mi se da bi me prvi udar morao zgromiti u prah.
A grmljavina je bilo, vrlo vjerojatno, ono što će se sljedeće dogoditi. Sav ukočen i jedva dišući, mirovao sam u stravično napetom iščekivanju. Ništa se nije dogodilo. Izluđivalo me to. No tupa, rastuća bol u donjem dijelu lica osvijestila me za to da sam gotovo luđački škrgutao zubima, sam bog zna koliko dugo.
Neobično je što nisam čuo samoga sebe dok sam to činio, ali nisam. Naporom koji je iziskivao svu snagu uspio sam zaustaviti pomicanje čeljusti. To je zahtijevalo puno pažnje i dok sam bio zaokupljen time, počeli su mi smetati neki neobični, nepravilni zvukovi nejasnog kuckanja po palubi. Moglo ih se čuti pojedinačno, u parovima, u skupinama. Dok sam se čudio toj zagonetnoj đavoliji, primio sam lagan udarac ispod lijevog oka i osjetio kako mi ogromna suza klizi niz obraz. Kišne kapi. Ogromne. Nagovještaji nečega. Kuc. Kuc. Kuc...
Okrenuo sam se, i, obraćajući se usrdno Gambrilu, zamolio sam ga da se “ne odvaja od kormila”. No, jedva da sam od uzbuđenja mogao govoriti. Sudbinski trenutak je nastupio. Prestao sam disati. Kuckanje je prestalo jednako naglo kao što je i započelo pa je nastupio novi trenutak neizdržive napetosti, nešto poput dodatnog okreta vijka za palce.23 Ne mislim da bih ikada vrisnuo, no sjećam se svojeg uvjerenja da mi ništa drugo nije preostalo nego da vrisnem.
Iznenada - kako da to opišem? Pa, iznenada se tama pretvorila u vodu. To je jedina prikladna prispodoba. Veliki pljusak, prolom oblaka, nastupio je hučeći. Čujete njegovo približavanje s mora, i u zraku, doista u to vjerujem. No, ovo je bilo drugačije. Bez ikakvog prethodnog šuma ili šušnja, bez ijedne kapi, čak i bez ikakvog znaka upozorenja, u trenu sam bio mokar do kože. To baš i nije osobito čudno jer nosio sam samo odjeću za spavanje. U tren oka kosa mi je bila potpuno mokra, voda mi je ispunila nos, uši, oči. U djeliću sekunde dosta sam je progutao.
A Gambril se gotovo ugušio. Mučno je kašljao, isprekidanim kašljem bolesna čovjeka, a ja sam ga doživio kao što doživite ribu u akvariju pod svjetlom električne žarulje, poput nekog nejasnog, fluorescentnog obličja. Samo što on nije otplivao. No, dogodilo se nešto drugo. Obje lampe iznad kućišta busole ugasile su se. Pretpostavljam da je u njih prodrla voda, iako nisam mislio da je to moguće, jer savršeno su se uklapale u ležište.
Posljednji bljesak svjetlosti u svemiru nestao je, a za njim je uslijedio tihi Gambrilov uzvik nevjerice. Napipao sam put do njega i zgrabio ga za ruku. Kako je iznenađujuće usahla bila.
“Nema veze”, rekao sam mu. “Ne treba ti svjetlo. Sve što trebaš činiti jest držati vjetar, kada zapuše, iza svoje glave. Razumiješ me?”
“Na zapovijed, gospodine... Ali volio bih imati svjetla”, nervozno je dodao.
Cijelo vrijeme brod je stajao nepomičan poput stijene. Buka vode koja se slijevala niz jedra i križeve jarbola, koja je tekla preko povišenja palubca, naglo je prestala. Izlivnice palubca grgoljile su i jecale još neko vrijeme, a onda je nastupila potpuna tišina, stopivši se s potpunom nepokretnošću, potvrdivši još neuklonjen urok naše bespomoćnosti, slegnuvši se na rubu nekog silovitog proloma, vrebajući u tmini.
Nemirno sam se zaputio prema pramčanom dijelu proda. Nije mi bio potreban vid da bih prešao preko palubca svojeg nesretnog prvog zapovjedništva sa savršenim samopouzdanjem. Svaki četvorni metar brodske palube neizbrisivo se usjekao u moj mozak, sve do teksture i čvorova na platnicama. Ipak, sasvim iznenada, zapeo sam za nešto, ljosnuvši cijelom dužinom na ruke i dlanove.
Bilo je to nešto veliko i živo. Nije to bio pas - ipak je više nalikovalo ovci. No, nije bilo nikakvih životinja na brodu. Kako bi neka životinja... Bila je to dodatna i fantastična zebnja kojoj se nisam mogao oduprijeti. Nakostriješio sam se u trenutku dok sam se još uspravljao, gadno prestrašen: ne na način na koji se čovjek prestraši dok se još njegova razboritost, njegova razumnost pokušavaju oduprijeti, nego potpuno, bezgranično i, moglo bi se reći, nevino prestrašen - poput malog djeteta.
Mogao sam razabrati To - tu Spodobu! Tama, od koje se puno upravo pretvorilo u vodu, malo se razrijedila. I tu je bilo To! No, nisam udario u zamisao o gospodinu Burnsu koji je ispuzao stepenicama na sve četiri dok nije pokušao ustati, a čak i tada sam prvo pomislio da je to medvjed.
Zarežao je poput medvjeda kada sam ga primio oko tijela. Zakopčao se u ogroman zimski kaput od nekakvog vunenog sukna, čija je težina bila prevelika za njegovo smoždeno stanje. Jedva da sam mogao osjetiti nevjerojatno tanku motku od njegova tijela, nestalog u tom gustom materijalu, no njegovo režanje bilo je duboko i snažno. Zaprepastilo je utihnuli brod s plahom, napetom posadom. Zašto ona ne može stabilno hodati i potegnuti praću? Zar nije bilo nijednog bijednog šmokljana u toj hrpi sposobnog da bodri druge dok potežu uže?
“Od malodušnosti nema nikakve koristi, gospodine”, napao me izravno. “Ne možete se provući pored starog krvoločnog nitkova. To nije pravi način. Morate na njega odvažno nasrnuti - kao što sam ja to učinio. Odvažnost je ono što vam je potrebno. Pokažite mu da ne marite za njegove proklete smicalice. Udarite na staroga svom snagom.”
“Za boga miloga, gospodine Burns”, rekao sam mu ljutito. “Kamo ste zaboga vi krenuli? Što vam dovraga bi da ste izašli na palubu u ovom stanju?”
“Upravo to! Odvažnost! Jedini način da se preplaši stari siloviti pokvarenjak.”
Gurnuo sam ga, dok je još režao, prema ogradi. “Držite se”, grubo sam mu rekao. Nisam znao što da radim s njim. Ostavio sam ga u žurbi, ne bih li došao do Gambrila, koji je nejasno viknuo da misli kako ima nešto vjetra u snasti. I doista, moje vlastite uši su uhvatile slabašno komešanje mokrog platna, visoko nad glavom, zveckanje ovješenih zatega jedra...
Bili su to sablasni, uznemirujući, zabrinjavajući zvuci u mrtvoj mirnoći zraka oko mene. Odmah sam se sjetio svih slučajeva za koje sam čuo, o otkidanju vrhova jarbola na brodu dok na palubi nije bilo dovoljno vjetra ni da se ugasi šibica.
“Ne vidim gornja jedra, gospodine”, reče mi nesigurno Gambril.
“Ne pomiči rudo kormila. Bit će sve u redu”, rekoh ja samouvjereno.
Hrabrost je napustila tog jadnog čovjeka. Ni ja nisam bio u puno boljem stanju. Bio je to trenutak krajnje napetosti, a olakšanje je nastupilo iznenadnim osjećajem da se brod pokrenuo prema naprijed sam od sebe pod mojim stopalima. Jasno sam čuo stenjanje vjetra u snasti, tiho pucketanje gornjih križeva jarbola, puno prije nego što sam mogao osjetiti i najmanji lahor na licu, okrenutom prema krmi, tjeskobnom i bezizražajnom, nalik licu slijepca.
Iznenada je glasniji zvuk ispunio naše uši, tama se počela ugibati pred našim tijelima, hladeći ih sve jače. Obojica, i Gambril i ja, žestoko smo se tresli u svojoj prilijepljenoj, natopljenoj odjeći od oskudnog pamuka. Rekao sam mu:
“Sada je sve u redu, moj čovječe. Sve što trebaš činiti jest držati vjetar iza svoje glave. Siguran sam da si tome dorastao. Dijete bi moglo upravljati ovim brodom po mirnom moru”.
Promrmljao je: “Tako je! Zdravo dijete”. I osjetio sam se posramljenim što me zaobišla groznica koja je iscrpila snagu svih ljudi osim mene, da bi moje grizodušje moglo biti još gorče, osjećaj bezvrijednosti još bolniji, a osjećaj odgovornosti još teži za podnošenje.
Brod je gotovo odmah dobro odmakao na mirnom moru. Osjetio sam da klizi po njemu bez ijednog drugog zvuka osim tajanstvenog šumora postrance. Inače se uopće nije pomicao, niti se podizao niti se ljuljao. Bila je očajna ta mirnoća koja je sad već trajala osamnaest dana, jer nikada, nikada nismo imali dovoljno vjetra cijelo to vrijeme da se imalo pokrenemo na moru. Povjetarac je iznenada zahladio. Pomislio sam da je krajnje vrijeme da uklonim gospodina Burnsa s palube. Bio sam zabrinut za njega. Doživljavao sam ga kao luđaka koji će vjerojatno početi lutati brodom pa si slomiti neki ud ili pasti u more.
Bilo mi je uistinu drago kada sam otkrio da se održao na mjestu gdje sam ga ostavio, što je bilo prilično razumno. No, sebi u bradu mrmljao je nešto zlokobno.
Bilo je to nešto obeshrabrujuće. Usput sam mu dobacio:
“Nismo imali ovoliko vjetra još otkako smo napustili sidrište”.
“Ima u tome i podosta sape”, progunđao je pronicljivo. Bila je to zamjedba savršeno razumnog pomorca. No, odmah je dodao: “Bilo je već vrijeme da izađem na palubu. Skupljao sam svoju snagu za to - samo za to. Shvaćate li, gospodine?”
Odgovorio sam mu da shvaćam te sam mu nastavio ukazivati na to da bi za njega najbolje bilo da se sada spusti u potpalublje i odmori.
Ljutito je odgovorio. “Spustiti se u potpalublje! Ni u snu, gospodine!”
Vrlo živahan! Bio mi je užasna smetnja. I odmah se počeo prepirati sa mnom. Mogao sam osjetiti njegovo luđačko oduševljenje u mraku.
“Vi ne znate kako se nositi s time. Kako biste uopće i mogli znati? Sve to šaputanje i šuljanje ništa ne valja. Ne možete se nadati da ćete se provući pored prepredene, uvijek budne, surove zvijeri kakva je on. Nikada ga niste čuli kako je govorio. Tako da bi vam se nakostriješila svaka dlaka na glavi. Ne! Ne! Nije on bio lud. Nije bio ništa luđi od mene sada. Bio je samo skroz naskroz pokvaren. Toliko pokvaren da ga se plašila većina ljudi. Reći ću vam što je on bio. Bio je ni manje ni više nego lopov i ubojica u duši. I zar mislite da je sada imalo drugačiji zato što je mrtav? Bogme nije! Njegov leš leži sto hvati pod morem, no ostao je sasvim isti... na 8° 20’ sjeverne geografske širine.”
Prkosno je frktao. Primijetio sam s iscrpljujućom rezignacijom da je povjetarac oslabio, a on je divljao. Opet je počeo.
“Trebao sam tog bijednika baciti s broda preko ograde kao psa. Samo zbog ljudi... Zamislite me kako čitam opijelo nad tom zvijeri!... ‘Naš preminuli brat’... Mogao sam puknuti od smijeha. To je bilo ono što on nije mogao otrpjeti. Pretpostavljam da sam ja jedini čovjek koji mu se ikada usudio nasmijati u brk. Kada se razbolio to je ipak uplašilo tog... brata... Brata... Preminulog... Prije bi ga trebalo zvati bratom morskih pasa.”
Povjetarac je popustio tako naglo da je kretanje broda silovito pritisnuto mokra jedra na jarbol. Urok mrtve tišine opet nas je sustigao. Bijeg se činio nemogućim.
“Hej!”, uzviknuo je gospodin Burns iznenađenim glasom. “Opet bonaca!”
Obratio sam mu se kao da je bio razuman.
“To je nešto što imamo već sedamnaest dana, gospodine Burns”, rekao sam mu izrazito ogorčen. “Nalet vjetra pa bonaca, pa ćete vidjeti, za tili čas, brod će se nagnuti na svoj zadnji kraj, a pramac će mu se odmaknuti od zadanog smjera i otići nekamo do đavola.”
Zalijepio se za tu riječ. “Starom lukavom Đavlu”, kriknuo je prodorno te prasnuo u toliko glasan smijeh kakav nikada prije nisam čuo. Bio je to izazivajući, rugajući prasak, s jezivim kreštećim prizvukom prkosa. Ustuknuo sam korak unatrag sasvim osupnut.
Odmah zatim došlo je do komešanja na krmenoj palubi, do žamora nevjerice. Uznemireni glas viknuo je ispod nas u mraku: “Tko je to sada poludio?”
Možda su pomislili da je to bio njihov kapetan! Žurba nije prava riječ kojom bi se mogla opisati najveća moguća brzina kojom su ti jadni momci dotrčali gore, i u zapanjujuće kratkom vremenu svaki čovjek na brodu koji je bio sposoban uspravno hodati pronašao je svoj put na palubac.
Viknuo sam im: “To je glavni časnik. Pridržite ga vas nekoliko...”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Obris sjene - ispovijest - Page 2 Empty Re: Obris sjene - ispovijest

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 10:16 am


Obris sjene - ispovijest - Page 2 0_c820d_dc21d145_orig


Očekivao sam da će taj potez završiti nekakvom strašnom tučnjavom. No, gospodin Burns smjesta je prekinuo svoj podrugljivi vrisak i okrenuo se bijesno prema njima, vičući:
“Aha! Prokleti bili! Progovorili ste - zar ne? Mislio sam da ste nijemi. Pa, smijte se onda! Smijete se - kažem vam. Dakle - svi zajedno. Jedan, dva, tri - nasmijte se!”
Nastupio je trenutak tišine, tišine toliko duboke da se mogao čuti pad igle na palubu. Zatim je Ransome neizmijenjenim glasom utješno izgovorio ove riječi:
“Mislim da se onesvijestio, gospodine.” Nepokretna hrpica ljudi se pokrenula, s utješnim riječima tihog mrmora. “Držim ga ispod ruku. Neka ga netko primi za noge.”
Da. Utješilo me to. Ušutkan je na neko vrijeme - na neko vrijeme. Ne bih mogao izdržati još jednu provalu takvog luđačkog vrištanja. Bio sam u to siguran, a Gambril, strogi Gambril, baš nas je tada počastio još jednom vokalnom izvedbom. Počeo je zapomagati da ga netko zamijeni. Njegov glas žalobno je jadikovao u tami: “Neka netko dođe na krmu! Ne mogu ovo izdržati. Evo, brod će se uskoro opet pokrenuti i ja ne mogu...”
Ja sam sam poletio prema krmi i na putu prema tamo naletio na žestoki nalet vjetra čije približavanje je zamijetilo Gambrilovo uho izdaleka i koji je napuhao jedra na glavnom jarbolu u nizu prigušenih zvukova pomiješanih s tihim cviljenjem križeva jarbola. U pravi čas sam primio kormilo, dok je Frenchy, koji me slijedio, uhvatio klonulog Gambrila. Uklonio mi ga je s puta, zapovjedio mu da ostane ležati na mjestu na kojem se zatekao, a onda priskočio da me zamijeni, upitavši me smireno:
“Kako da kormilarim, gospodine?”
“Samo strogo ravno, za sada. Donijet ću ti svjetlo uskoro.”
No, krenuvši prema pramcu, naišao sam na Ransomea koji je nosio rezervnu lampu za kućište busole. Taj čovjek je sve zamjećivao, za sve se brinuo, tješio svakoga dok se kretao uokolo. Dok smo se mimoilazili dometnuo je smirujućim tonom da se pojavljuju zvijezde. I pojavljivale su se. Povjetarac je raščišćavao zacrnjeno nebo, probijajući se kroz zatupljujuću mirnoću mora.
Prepreka koja se sastojala od odvratne tišine koja nas je obavijala toliko mnogo dana, kao da smo bili ukleti, bila je probijena. Osjetio sam to. Stropoštao sam se u ležaljku na vidjelici. Slabašna bijela pjena hrpta vala, slabašna, vrlo slabašna, podigla se postrance. Prva nakon dugo vremena - nakon dugo vremena. Mogao sam kliknuti od sreće, da me nije morio osjećaj krivice koji se potajice priljubio uz sve moje misli. Ransome je stajao preda mnom.
“Što je s glavnim časnikom?”, upitao sam ga zabrinuto. “Još je u nesvijesti?”
“Pa, gospodine - čudno je to.” Ransome je očigledno bio zbunjen. “Nije progovorio ni riječi, a oči su mu zaklopljene. No, meni to sliči na duboki san više negoli na bilo što drugo.”
Prihvatio sam takvo viđenje kao ono koje me je najmanje zabrinjavalo ili barem kao ono koje me je najmanje uznemiravalo. Bio on u dubokoj nesvijesti ili u dubokom počinku, gospodina Burnsa je trenutno trebalo prepustiti njemu samome. Ransome je iznenada dometnuo:
“Mislim da vam je potreban kaput, gospodine”.
“Mislim da jest”, rekoh s uzdahom.
No, nisam se pomaknuo. Ono što sam osjetio da mi je potrebno bili su novi udovi. Moje ruke i noge učinile su mi se sasvim beskorisne, prilično izmorene. Nisu me čak ni boljele. No, ipak sam ustao da obučem kaput kada ga je Ransome donio. I kada je predložio da bi sada najbolje bilo “pomaknuti Gambrila prema pramcu”, rekao sam mu:
“U redu. Pomoći ću ti da ga spustiš na glavnu palubu”.
Otkrio sam da sam također sasvim sposoban pomoći mu. Podigli smo Gambrila između nas dvojice. Pokušao se sam kretati kao čovjek, no cijelo vrijeme nas je kukavno ispitivao:
“Nećete me ispustiti kada dođemo do ljestava? Nećete me ispustiti kada dođemo do ljestava?”


Povjetarac je postajo sve hladniji i puhao je ravno, navlas ravno. U zoru smo pažljivim rukovanjem kormilom postigli da se donji križevi prednjeg jarbola sami izravnaju (voda je bila glatka), a onda smo se uhvatili čvrsto zatezati užad. Od četvorice ljudi koje sam držao uz sebe noću, sada sam mogao vidjeti samo dvojicu. Nisam se raspitivao gdje su ostali. Podlegli su. Nadao sam se samo privremeno.
Naši različiti zadaci na pramcu zaokupljali su nas satima, a to dvoje ljudi sa mnom kretalo se jako sporo i morali su se odmarati jako često. Jedan od njih je primijetio da se “svaka prokleta stvar na brodu čini sto puta težom nego što jest”. Bila je to jedina pritužba koju su izgovorili. Ne znam što bismo bili učinili bez Ransomea. Radio je s nama, također u tišini, s malim osmijehom zapečaćenim na usnama. S vremena na vrijeme bih mu promrmljao: “Ne žuri” - “Polako, Ransome” - a on mi je odgovarao kratkim pogledom.
Kada smo učinili sve što smo mogli da bismo osigurali brod, nestao je u svojoj kuhinji. Nešto kasnije, kada sam hodao hodnikom obilazeći brod, ugledao sam ga kroz otvorena vrata. Sjedio je uspravno na sanduku ispred peći, glave naslonjene unatrag na pregradu. Oči su mu bile zaklopljene, njegove vješte ruke držale su otvorenim prednji dio tanke pamučne košulje otkrivajući tragično njegove snažne grudi, koje su se nadimale bolnim i napornim uzdasima. Nije me čuo.
Tiho sam se povukao i otišao ravno na palubac zamijeniti Frenchyja, koji je do tada već izgledao prilično loše. Izvijestio me o smjeru kretanja broda vrlo formalno i pokušao se udaljiti žustrim korakom, no gadno je posrnuo dva puta prije nego što mi se izgubio iz vidokruga.
I onda sam ostao sasvim sam na krmi, kormilareći svojim brodom, kojeg je pokretao stražnji vjetar i koji je povremeno živahno poskakivao, a čak se pomalo i ljuljao. Ubrzo se Ransome pojavio preda mnom s pladnjem. Čim sam ugledao hranu odmah sam strašno ogladnio. On je preuzeo kolo kormila dok sam ja sjedao na krmenu rešetku da bih pojeo svoj doručak.
“Čini se da je ovaj povjetarac dotukao našu posadu”, promrmljao je. “Jednostavno je oborio sve mornare.” “Da”, rekao sam. “Pretpostavljam da smo ti i ja jedina dva zdrava čovjeka na brodu.”
“Frenchy kaže da u njemu još ima sape. Ne znam. Sigurno je nema puno”, nastavio je Ransome sa svojim snenim osmijehom. “Dobar je to čovječuljak. No, pretpostavimo da se ovaj vjetar razmaše kada se približimo kopnu - što ćemo onda učiniti s brodom?”
“Ako se vjetar opasno raspuše na sve strane nakon što se primaknemo kopnu, brod će se ili zabiti u obalu ili ostati bez jarbola ili oboje. Ništa nećemo moći učiniti za njega. On sada bježi zajedno s nama. Sve što možemo učiniti jest da upravljamo njime. Ovo je brod bez posade.”
“Da. Svi su oboreni”, ponovio je tiho Ransome. “Doista ih ohrabrujem s vremena na vrijeme, no to što mogu učiniti za njih vraški je malo.”
“Ja, i brod, i svaki mornar na njegovoj palubi, dugujemo Ti jako puno, Ransome”, rekoh mu srdačno.
Pravio se da me ne čuje te je kormilario u tišini dok ga nisam bio spreman zamijeniti. Prepustio mi je kolo kormila, podigao pladanj i u odlasku mi dobacio da je gospodin Burns budan i da se izgleda namjerava popeti na palubu.
“Ne znam kako da ga u tome spriječim, gospodine. Ne mogu se cijelo vrijeme zadržavati u potpalublju.”
Bilo je jasno da ne može. I naravno da je gospodin Burns izašao na palubu dovukavši se s mukom do krme u svojem ogromnom kaputu. Pošteno sam se prestravio kad sam ga ugledao. To da mi se uokolo mota i bunca o podlostima mrtvog čovjeka dok ja moram upravljati bezglavo jurećim brodom punim umirućih ljudi bila je prilično jeziva predodžba.
No, njegova prva zapažanja bila su sasvim razumna i kada je riječ o smislu izrečenoga i o tonu glasa kojim je to izrekao. Bilo je očito da se uopće nije sjećao svojeg noćašnjeg ispada. Ako i jest, nije to ničim pokazao. A nije baš ni puno govorio. Sjeo je na vidjelac i u početku izgledao očajno loše, ali taj snažni povjetarac, pred kojim je pokleknuo i posljednji član moje posade, čini se da je u njegovo tijelo svakim novim naletom upuhivao sve veću živost. Gotovo da se mogao pratiti taj proces.
Testirajući njegovu zdravu pamet, namjerno sam spomenuo pokojnog kapetana. Oduševio sam se kada sam otkrio da gospodin Burns nije pokazao nikakvo posebno zanimanje za tu temu. Opet je prepričao staru priču o nepravdama tog divljačkog nasilnika s određenim osvetničkim užitkom, a onda je neočekivano zaključio:
“Doista vjerujem, gospodine, da je počeo gubiti razum godinu dana ili duže prije nego što je umro”.
Izvrstan oporavak. Mogao sam tome udijeliti samo onoliko divljenja koliko je zasluživalo, jer svu svoju pažnju morao sam posvetiti upravljanju brodom.
U usporedbi s beznadnom tromošću prethodnih dana ovo je bila vrtoglava brzina. Dva hrpta pjene strujala su duž brodskog pramca, vjetar je hučao uznemirujućim šumom koji bih u drugim okolnostima doživio kao vrhunac životne radosti. Kada god bi se učinilo da podignuto glavno jedro mlati i udara kao da će se razbiti u komadiće zajedno sa svojom opremom, gospodin Burns bi me bojažljivo pogledao.
“Što biste željeli da učinim, gospodine Burns? Ne možemo ga ni smotati ni napeti. Da se barem ta starudija razbije u komadiće pa da s tim svršimo. To grozno mlataranje me izluđuje.”
Gospodin Burns zamahnu rukama pa iznenada uzviknu:
“Kako ćete privesti brod u luku, gospodine, bez ljudi koji će to obaviti?”
I nisam mu na to mogao odgovoriti.
No - učinili smo to nekih četrdeset sati kasnije. Zahvaljujući snazi zaklinjanja grozomornog smijeha gospodina Burnsa, pakosna avet bila je svladana, zle čini razbijene, urok uklonjen. Sada smo bili u rukama blagonaklone i bodre Providnosti. Tjerala nas je prema naprijed...
Nikada neću zaboraviti posljednju noć, mračnu, vjetrovitu i zvjezdanu. Kormilario sam. Gospodin Burns, nakon što je od mene ishodovao svečano obećanje da ću ga probuditi ako se išta dogodi, prostodušno je otišao spavati na palubu blizu kućišta busole. Ozdravljenicima treba počinak. Ransome, naslonjen leđima na krmeni jarbol i s pokrivačem prebačenim preko nogu, ostao je potpuno miran, ali mislim da oči nije zaklopio ni trenutka. Slika i prilika živahnosti, Frenchy, još u zabludi da je u njemu ostalo još “sape”, inzistirao je da nam se pridruži. No, svjestan svoga ranga, smjestio se najbliže što je mogao prednjem dijelu palubca, duž police s vjedrima za gašenje požara.
A ja sam kormilario, previše umoran da bih osjećao tjeskobu, previše umoran da bih mogao suvislo razmišljati. Imao sam trenutke jezovitih ushita, a onda bih se gadno snuždio na pomisao o prednjem kaštelu na drugom kraju mračne palube, prepunom groznicom oborenih ljudi - od kojih su neki umirali. Mojom pogreškom. No, to je nevažno. Za grizodušje ima vremena. Morao sam kormilariti.
U sitne sate povjetarac je oslabio, a onda se sasvim stišao. Oko pet sati ponovno je počeo puhati, dovoljno blag, omogućivši nam da zaplovimo prema sidrištu. Zora mi je otkrila gospodina Burnsa pričvršćenog namotajima užadi za krmenu rešetku kako iz dubina svojeg kaputa kormilari brodom svojim izrazito bijelim koščatim rukama, dok smo Ransome i ja jurili po palubama otpuštajući sve zatege i podigače jedara u trku. Zatim smo pojurili na kraj prednjeg kaštela. Znoj uslijed rada i puka napetost izbijali su iz naših čela dok smo se mučili okrenuti sidra prema dolje. Nisam se usuđivao pogledati Ransomea dok smo radili rame uz rame. Izmjenjivali smo kratke naputke. Mogao sam ga čuti kako uzdiše u mojoj blizini i izbjegavao sam pogled usmjeravati prema njemu jer sam strahovao da bi se mogao srušiti i izdahnuti u činu napinjanja svoje snage - čemu? Doista radi nekog nejasnog ideala.
U njemu se probudio savršeni pomorac. Nisu mu bile potrebne nikakve upute. Znao je što mu je činiti. Svaki njegov napor, svaki njegov pokret bio je pravi junački čin. Nisam imao što gledati u čovjeka toliko nadahnutog.
Na koncu je sve bilo spremno pa sam čuo da mi je rekao: “Ne bih li se sada trebao spustiti dolje i otvoriti držače sidra, gospodine?”
“Da. Spusti se”, odgovorih mu. Čak ni tada nisam pogledao prema njemu. Nakon nekog vremena začuo se njegov glas s glavne palube:
“Kada vi kažete, gospodine. Sve je spremno ovdje na sidrenom vitlu”.
Gospodinu Burnsu dao sam znak da spusti kormilo i onda sam otpustio oba sidra jedno za drugim, ostavljajući brodu da si uzme sidrenjaka koliko mu treba. Uzeo si je veći dio oba prije nego što se ukotvio. Opuštena jedra, prislonivši se na jarbole, prestala su luđački mlatarati iznad moje glave. Potpuna tišina opet je zavladala brodom. I kada sam se primaknuo pramcu, osjećajući laganu vrtoglavicu uslijed tog iznenadnog smirivanja, nejasno sam čuo jecaj ili dva te nesuvislo mrmljanje bolesnika u prednjem kaštelu.
Budući da smo na krmenom jarbolu izvjesili zastavu s oznakom da nam je potrebna liječnička pomoć, dogodilo se to da su i prije nego što se brod sasvim ukotvio do njega doplovile tri parne barkače s različitih ratnih brodova, a barem pet kirurga ratne mornarice uspelo se na brod. Stajali su okupljeni, gledajući lijevo i desno po praznoj glavnoj palubi, a onda su pogledali prema gore - gdje se također nije moglo vidjeti nijednog čovjeka.
Krenuo sam prema njima - usamljena pojava u plavo-sivoj prugastoj odjeći za spavanje sa šljemom od pluta premazanim bijelom glinom na glavi. Bili su izrazito razočarani. Očekivali su slučajeve kojima će biti potrebna kirurška pomoć. Svaki od njih ponio je svoj pribor za rezanje sa sobom. No, uskoro su preboljeli svoje malo razočaranje. Za manje od pet minuta jedna od tri parne barkače pojurila je prema obali da nam pošalje veći brod i nekoliko bolničara ne bi li se prebacila posada. Velika parna pinasa odjurila je prema svojem brodu da bi nam posudila nekoliko mornara ratne mornarice da nam smotaju jedra.
Jedan od kirurga ostao je na brodu. Izašao je iz prednjeg kaštela i doimao se nedokučivim, a primijetio je i moj ispitujući pogled.
“Nitko ovdje nije umro, ako je to ono što želite znati”, reče mi odmjereno. A onda je dodao začudnim tonom: “Nitko od cijele posade!”
“I vrlo su loše?”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Obris sjene - ispovijest - Page 2 Empty Re: Obris sjene - ispovijest

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 10:17 am


Obris sjene - ispovijest - Page 2 0_c820c_87f27a18_orig

“I vrlo su loše”, ponovio je. Njegov pogled vrludao je po cijelom brodu. “Zaboga! Što je ovo?”
“To je”, rekoh mu, pogledavši prema krmi, “gospodin Burns, moj glavni časnik”.
Gospodin Burns, kimajući svojom smežuranom glavom na stabljici svojeg tanašnog vrata, bio je prizor nad kojim bi se svatko skanjivao. Kirurg me upitao:
“Ide li i on u bolnicu?”
“Oh, ne”, rekao sam vedro. “Gospodin Burns ne može na obalu sve dok i glavni jarbol ne bude to morao. Vrlo sam ponosan na njega. On je moj jedini ozdravljenik.”
“Vi izgledate...”, započe doktor zagledajući u mene. No, ljutito sam ga prekinuo:
“Ja nisam bolestan”.
“Ne... Izgledate čudno.”
“Pa, vidite, proveo sam sedamnaest dana na palubi.” “Sedamnaest!... Ali, sigurno ste spavali.” “Pretpostavljam da jesam. Ne znam. No, siguran sam da nisam spavao tijekom posljednjih četrdeset sati.”
“Hu!... Uskoro ćete se iskrcati na kopno, pretpostavljam?”
“Što prije budem mogao. Nema kraja poslu koji me tamo još čeka.”
Kirurg je ispustio moju ruku, koju je primio dok smo razgovarali, izvadio svoju bilježnicu iz džepa, nešto u nju začas načrčkao, istrgnuo stranicu i dao mi je.
“Ozbiljno vam savjetujem da si na kopnu date napraviti pripravak po ovom receptu. Ukoliko nisam pogriješio, bit će vam to potrebno ovu večer.”
“Pa, što je to?”, upitao sam ga sumnjičavo.
“Napitak za spavanje”, odgovori mi kirurg kratko pa, krenuvši sa zanimanjem prema gospodinu Burnsu, započe razgovor s njim.
Dok sam se spuštao u potpalublje da bih se odjenuo za izlazak na kopno, Ransome me slijedio. Ispričao mi se, i on je želio da bude pušten na kopno te da bude isplaćen.
Pogledao sam ga iznenađeno. Čekao je moj odgovor s nekakvom strepnjom.
“Ne misliš valjda napustiti brod!”, uzviknuo sam.
“Doista mislim, gospodine. Želim otići i biti negdje na miru. Bilo gdje. Bila bi mi dobra i bolnica.”
“Ali, Ransome”, rekoh mu ja, “nepodnošljiva mi je sama pomisao da se rastanem s tobom”.
“Moram otići”, upade mi u riječ. “Imam pravo na to!” Zadihao se i na licu mu je zabljesnuo gotovo divljački odlučan pogled. Na trenutak se pretvorio u nešto sasvim drugo. I uvidjeh skromnu stvarnost ispod značaja i prijaznosti tog čovjeka. Život mu je bio dar - ovaj nesiguran težak život - pa se pošteno zabrinuo za sebe.
“Naravno, isplatit ću te ako to želiš”, požurio sam mu reći. “Samo te moram zamoliti da ostaneš na brodu do ovog poslijepodneva. Ne mogu ostaviti gospodina Burnsa sasvim samog na brodu satima.”
Odmah se smekšao i uvjerio me osmijehom i svojim prirodno ugodnim glasom da to potpuno razumije.
Kada sam se vratio na palubu sve je bilo spremno za premještaj ljudi. Bilo je to posljednje iskušenje te epizode koja je oblikovala i prekalila moj karakter - iako toga nisam bio svjestan.
Bilo je to jezivo za gledati. Prolazili su ispred mene jedan po jedan - svaki od njih utjelovljenje prijekora najgore vrste, sve dok se u meni nešto nije pobunilo protiv toga. Jadni Frenchy je iznenada podlegao. Iznijeli su ga pored mene u nesvjesnom stanju, njegovo komično lice užasno je pocrvenilo i kao da je nateklo, a disao je hropćući. Više je ličio na gospodina Puncha nego ikada prije, besramno pijanog gospodina Puncha.
Strogi Gambril, tome nasuprot, privremeno se oporavio. Inzistirao je da sam hoda do ograde - naravno, uz pripomoć s obje svoje strane. No, iznenada ga je spopao napad panike u trenutku kada su ga prebacivali preko ograde pa je počeo kukavno zapomagati:
“Nemojte im dopustiti da me ispuste, gospodine. Nemojte im dopustiti da me ispuste, gospodine!” Dovikivao sam mu vrlo umirujućim tonom: “U redu, Gambrile. Neće. Neće!”
Bilo je to nesumnjivo vrlo smiješno. Mornari ratne mornarice na našoj palubi potiho su se cerekali, a čak je i sam Ransome (pomažući prilično daleko naprijed) bio prisiljen proširiti svoj sneni osmijeh na trenutak.
Na obalu sam krenuo parnom pinasom i osvrnuvši se, ugledao sam gospodina Burnsa kako samostalno stoji uz krmenu ogradu, još uvijek obučen u svoj vuneni kaput. Jasna Sunčeva svjetlost izvanredno je istaknula njegovu neobičnu pojavu. Nalikovao je zastrašujućem i pomno izrađenom strašilu postavljenom na palubac smrću poharanog broda, da bi morske ptice tjerao od leševa.
Naša se priča već pročula u gradu i svi na obali bili su vrlo ljubazni. Lučka kapetanija oslobodila me lučke pristojbe, a budući da je u domu časnika upravo boravila posada koja je doživjela brodolom, nisam imao nikakvih poteškoća unajmiti koliko god ljudi mi je bilo potrebno. No, kada sam priupitao mogu li na trenutak vidjeti kapetana Elissa, rečeno mi je, sažaljivim tonom zbog moga neznanja, da se naš Neptunov namjesnik povukao sa svoga položaja i otišao kući uživati u mirovini otprilike tri tjedna nakon što sam napustio luku. Stoga pretpostavljam da je moje imenovanje kapetanom bio posljednji čin, ako izuzmemo dnevnu rutinu, njegovog službovanja.
Neobično je koliko su me iznenadili, kada sam se iskrcao na obalu, poletan korak, živahne oči, snažna životnost svakoga koga sam sreo. To me se duboko dojmilo. A među onima koje sam susreo bio je naravno i kapetan Giles. Bilo bi vrlo čudno da ga nisam susreo. Produžena šetnja poslovnim dijelom grada bila je njegova uobičajena jutarnja zanimacija kada god je boravio na kopnu.
Već izdaleka uočio sam svjetlucanje zlatnog lanca sata na njegovim grudima. Zračio je dobronamjernošću.
“Što to čujem?”, upitao me osmijehom “dobrog čiče” nakon što smo se rukovali. “Dvadeset i jedan dan od Bangkoka?”
“Je li to sve što ste čuli?”, rekoh mu. “Morate poći sa mnom na kasni ručak. Želim vas točno izvijestiti o onome u što ste me uvalili.”
Predomišljao se gotovo minutu.
“Pa - hoću”, na kraju je popustio.
Krenuli smo prema hotelu. Na svoje iznenađenje otkrio sam da mogu puno pojesti. A onda sam preko očišćenog stolnjaka kapetanu Gilesu raspleo cijelu priču od trenutka kada sam preuzeo zapovjedništvo, u svim njezinim profesionalnim i emotivnim aspektima, dok je on strpljivo pušio cigaru koju sam mu dao.
A onda je mudro zamijetio:
“Mora da se sada već osjećate mrtvi umorni”.
“Ne”, rekoh mu. “Nisam umoran. No, reći ću vam, kapetane Giles, kako se osjećam. Osjećam se staro. I mora da jesam. Svi vi na kopnu izgledate mi kao obična gomila lakomislenih dječaraca koji se nikada u životu nisu ni zbog čega zabrinuli.”
Nije se nasmijao. Izgledao je nepodnošljivo uzorito. Reče mi:
“To će vas proći. No, doista izgledate starije - to je činjenica”.
“Aha!”, rekoh ja.
“Ne! Ne! Istina je to da čovjek ništa u životu ne smije previše uzimati k srcu, bilo to dobro ili loše.”
“Živjeti s pola snage”, promrmljao sam izvrćući njegove riječi. “Ne može to svatko učiniti.”
“Uskoro ćete biti sretni ako budete mogli živjeti i s toliko snage”, uzvratio mi je zračeći svojom uobičajenom osviještenom krepošću. “A ima tu i još nešto: čovjek se mora oduprijeti svojoj lošoj sreći, svojim pogreškama, svojoj savjesti i svemu tome sličnom. Pa - protiv čega drugog biste se inače borili?”
Šutio sam. Ne znam što je primijetio na mojem licu, no nenadano me zapitao:
“Pa - zar niste malodušni?”
“To samo bog zna, kapetane Giles”, bio je moj iskren odgovor.
“To je u redu”, reče on smireno. „Uskoro ćete naučiti kako ne biti malodušnim. Čovjek mora sve naučiti - a to je ono što toliko mnogo tih mladića ne razumije.”
“Pa, ja više nisam mladić.”
“Ne”, složio se. “Odlazite li uskoro?”
“Vraćam se smjesta na brod”, odgovorih mu. “Podignut ću jedno svoje sidro, a drugo ću podići na pola dužine sidrenjaka čim se ukrca moja nova posada pa ću isploviti sutra u praskozorje.”
“Isplovit ćete?”, progunđao je kapetan Giles s odobravanjem. “Tako treba. Uspjet ćete.”
“Što ste očekivali? Da ću poželjeti ostati na obali tjedan dana da bih se odmorio?”, rekao sam mu iznerviran njegovim tonom. “Za mene nema odmora sve dok ne uplovim u Indijski ocean, a ni onda ga neću imati puno.”
Mrzovoljno je odbijao dimove iz cigare, kao da se preobrazio.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Obris sjene - ispovijest - Page 2 Empty Re: Obris sjene - ispovijest

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 10:17 am


Obris sjene - ispovijest - Page 2 0_c820a_f3c9deb7_orig

“Da, sve se na to svodi”, rekao je zamišljenim tonom. Doimalo se kao da se podigao težak zastor otkrivajući neočekivanog kapetana Gilesa. No, trajalo je to samo trenutak, taman toliko koliko mu je bilo potrebno da može dodati: “Nema u životu ni za koga malo dragocjenog odmora. Bolje je i ne razmišljati o tome”.
Ustali smo, napustili hotel i rastali se na ulici srdačnim rukovanjem, baš onda kada mi je prvi put u našoj komunikaciji postao zanimljiv.
Prvo što sam ugledao kada sam se vratio na brod bio je Ransome na krmenoj palubi, koji je smireno sjedio na svojem uredno povezanom mornarskom kovčegu.
Dao sam mu znak da pođe sa mnom u salon, gdje sam sjeo da bih za njega napisao pismo preporuke čovjeku kojeg sam poznavao na kopnu.
Kada sam završio, gurnuo sam pismo preko stola. “Moglo bi ti biti od nekakve koristi kada izađeš iz bolnice.”
Uzeo ga je, stavio u džep. Nije gledao u mene - nije gledao ni u što. Lice mu je imalo tjeskoban izraz.
“Kako se sada osjećaš?”, upitao sam ga.
“Sada se ne osjećam loše, gospodine”, jedva je progovorio. “No, pribojavam se da bi uskoro...” Sneni osmijeh vratio se na trenutak na njegove usne. “Ja - ja sam u silnom strahu zbog svoga srca, gospodine.”
Približio sam mu se ispružene ruke. Njegove oči, ne gledajući u mene, odavale su unutarnju napetost. Nalikovao je čovjeku koji iščekuje krik upozorenja.
“Zar se nećemo rukovati, Ransome?”, rekoh mu blago.
Uskliknuo je, jako se zacrvenio, čvrsto mi stisnuo ruku - i već u sljedećem trenutku, ostavši sam u kabini, slušao sam ga kako se oprezno uspinje slazom, korak po korak, u smrtnome strahu da bi mogao iznenada naljutiti našeg zajedničkog neprijatelja, što mu ga je okrutna sudbina udijelila da ga svjesno nosi unutar svojih odanih grudi.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Obris sjene - ispovijest - Page 2 Empty Re: Obris sjene - ispovijest

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 10:17 am

Piščeva bilješka



OVA priča, za koju priznajem da je unatoč njezinoj kratkoći vrlo složeno djelo, nije zamišljena s namjerom da se dotakne nadnaravnoga. No, poveći broj kritičara ipak je bio sklon shvatiti je na taj način, prepoznavši u njoj moj pokušaj davanja pune slobode svojoj mašti tako što sam je protegnuo onkraj granica svijeta živućeg, napaćenog čovječanstva. Ali, zapravo, moja mašta uopće nije sačinjena od tako savitljivog materijala. Vjerujem da bi ona, da sam u nju pokušao ugraditi element Nadnaravnoga, žalosno podbacila i ostavila dojam neprivlačne nedorečenosti. No, ja nisam mogao ni pokušati išta slično, jer cjelokupno moje moralno i intelektualno biće prožeto je nepokolebljivim uvjerenjem da sve ono što potpada pod vlast naših osjetila mora postojati u prirodi i, koliko god izvanredno ono bilo, ne može se bitno razlikovati od svih drugih utjecaja vidljivog i opipljivog svijeta čiji smo samosvjesni dio. Svijet živih ljudi sam po sebi sadrži dovoljno čuda i tajni - čuda i tajni koji utječu na naše emocije i inteligenciju na načine koji su toliko neobjašnjivi da bi gotovo mogli opravdati zamisao o životu kao stanju začaranosti. Ne, odveć se pouzdajem u svoju svijest o čudesnome da bi me ikada oduševilo ono puko nadnaravno, koje je (složili se vi s time ili ne) tek jedan umjetni proizvod, izmišljotina umova neosjetljivih za fine istančanosti našeg odnosa i s mrtvima i sa živima, u njihovim bezbrojnim očitovanjima; oskvrnuće naših najdražih sjećanja; zločin nad našim dostojanstvom.
Kolika god bila moja urođena skromnost, ona ipak nikad neće pasti tako nisko da zatraži pomoć za moju maštu iz tih ispraznih maštarija zajedničkih svim dobima, a koje su same po sebi dovoljne za to da sve ljubitelje čovječanstva ispune neizrecivom tugom. Što se pak tiče utjecaja mentalnog ili moralnog šoka na zdrav razum, doista se radi o sasvim legitimnom predmetu istraživanja i opisivanja. Moralno biće gospodina Burnsa doživljava žestok šok u svojim odnosima s njegovim preminulim kapetanom pa se on u njegovom poremećenom stanju pretvara u puko praznovjerno maštanje sačinjeno od straha i mržnje. Ta činjenica je jedan od elemenata priče, no u tome nema ništa nadnaravno - ništa, recimo to tako, što bi izlazilo iz okvira ovoga svijeta, koji nedvojbeno sadrži dovoljno tajanstvenosti i užasa takav kakav jest.
Da sam možda objavio tu priču, koja mi se dugo motala po glavi, pod naslovom Prvo zapovjedništvo (First Command), nepristrani čitatelj, bio on kritičar ili ne, ne bi u njoj našao nikakve naznake o Nadnaravnome. Ovdje se neću baviti izvornim pobudama za nastanak osjećaja unutar kojega se u mojem umu začeo njezin stvarni naslov, Obris sjene (The Shadow-Line). Cilj tog književnog djela prvenstveno je bilo oslikavanje određenih činjenica koje su zasigurno povezane s prelaskom iz mladosti, koja je bezbrižna i usijana, u samosvjesnije i sabranije razdoblje zrelijeg života. Nitko ne može posumnjati u to da sam prije tog najvećeg iskušenja jednog cijelog naraštaja imao jasnu svijest o neznatnom i beznačajnom karakteru svojeg vlastitog teško shvatljivog iskustva. Tu se uopće ne može postaviti pitanje o bilo kakvom paralelizmu. Ta zamisao nikada mi nije pala na pamet. No, postojao je osjećaj identiteta, ali s velikom razlikom u stupnju - poput one između jedne jedine kapljice uspoređene sa strašnom i uskovitlanom ogromnošću oceana. A bilo je to i nešto prilično prirodno. Jer, kada započnemo promišljati o smislu svoje vlastite prošlosti, čini nam se da ona obuhvaća cijeli svijet svojom žestinom i snagom. Ova knjiga napisana je tijekom tri zadnja mjeseca 1916.24 godine. Među svim temama kojih je pisac priča manje ili više svjestan unutar samoga sebe bila je to jedna jedina koju mi je tada bilo moguće napisati. Dubina i narav raspoloženja s kojim sam joj pristupio možda je najbolje izražena u posveti koju sada doživljavam kao nešto krajnje neodmjereno - kao još jedan primjer silne veličine kakvima mi sami doživljavamo svoje emocije.
Kada smo to razjasnili, sada mogu prijeći na iznošenje nekih opaski po pitanju pukog materijala za priču. Što se tiče mjesta radnje, riječ je o onom dijelu istočnih mora iz kojeg sam u svoj spisateljski život prenio najveći broj motiva. Iz moje izjave da sam o toj priči dugo razmišljao pod naslovom Prvo zapovjedništvo, čitatelj može pogoditi da se ona dotiče mojeg osobnog iskustva. I, zapravo, ona jest osobno iskustvo viđeno iz kuta promatranja unutarnjeg oka i obojano osjećajima koje čovjek neizbježno mora imati prema takvim događajima iz svoga života zbog kojih se nema nikakvoga razloga stidjeti. I ti osjećaji su jednako snažni (ovdje se pozivam na opće ljudsko iskustvo) kao stid, gotovo kao tjeskoba, s kojima se čovjek prisjeća nekih nemilih događaja, sve do pukih verbalnih pogreški, koje je možda napravio u svojoj prošlosti. Učinak vremenskog odmaka na sjećanje takav je da se zbivanja doimaju značajnima jer se bitne stvari ističu izdvojene iz svojih okružja beznačajnih svakodnevnih činjenica koje su prirodno izblijedjele iz čovjekova uma. Sjećam se tog razdoblja svojeg pomorskog života s radošću jer, iako je započelo neobećavajuće, na kraju se pokazalo uspješnim u osobnom smislu, a o tome je ostao opipljiv dokaz u obliku pisma koji su mi vlasnici broda napisali dvije godine kasnije, kada sam odstupio od zapovjedništva da bih se vratio kući. Ta ostavka označila je početak druge faze mojeg pomorskog života, njegovu završnu fazu, ako to smijem tako nazvati, koja je pak na svoj način obilježila drugi dio mojeg spisateljstva. Tada nisam znao koliko blizu kraja je bio moj pomorski život pa stoga nisam osjećao nikakvu tugu osim kod rastajanja s brodom. Također sam žalio zbog raskidanja veza s tvrtkom u čijem je vlasništvu bio, a koja je rado i dobrostivo prihvatila čovjeka i dala povjerenje čovjeku koji je stupio u njezinu službu na slučajan način i pod vrlo teškim okolnostima. Bez da podcijenim ozbiljnost svoje nakane, sada sam sklon mišljenju da sreća nije odigrala malu ulogu u tome što je to povjerenje koje mi je bilo ukazano imalo uspješan ishod. I nemoguće mi je ne sjetiti se s radošću doba kada je dobra sreća podupirala moje najveće napore.
Riječi, “Vrijednima mojeg najdubljeg poštovanja” (“Worthy of my undying regard...”), koje sam izabrao za proslov na naslovnoj stranici, izvađene su iz teksta same knjige. I mada je jedan od mojih kritičara pretpostavio da se one odnose na brod, očevidno je iz mjesta na kojem se pojavljuju da se odnose na ljude iz brodske posade: iako su bili potpuni stranci svojem novom kapetanu, ipak su ga tako dobro podupirali tijekom tih dvadeset dana koji su se doimali kao da prolaze na rubu sporog i mučnog uništenja. I to mi je najdraže sjećanje od svih! Jer doista je nešto veliko to što sam jednom zapovijedao šačici ljudi koji su bili vrijedni mojeg najdubljeg poštovanja.

J. C.

1920.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Obris sjene - ispovijest - Page 2 Empty Re: Obris sjene - ispovijest

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 10:17 am

Notes
←1 Posljednji stihovi soneta “Muzika” (“La Musique”) Charlesa Baudelairea u njegovoj slavnoj zbirci pjesama Cvjetovi zla (Les Fleurs du Mal, 1857): “I beskrajni sati | Njišu me. - A mirna površina sanja | San mog očajanja”, u prijevodu Dunje Robić i Tina Ujevića. U Cvjetovi zla, Zagreb: Konzor 1995. Op.prev.
←2 Said ili sayyid je arapska riječ koja znači gospodin ili plemenit čovjek, a označava i izravnog Muhamedovog potomka iz loze njegova unuka Huseina. Op.prev.
←3 Riječ je o klorozi, kako se polovicom 19. stoljeća ponekad nazivala jedna vrsta anemije od koje su tada obično obolijevale mlade djevojke u pubertetu, a jedan od simptoma bila je blijeda zelenkasto-žućkasta put. U prenesenom značenju odnosi se na morbidne želje koje se također ponekad javljaju u klorozi. Op.prev.
←4 Punka ili punkah je veliko istočnjačko mahalo, obično napravljeno od palmina lišća koje služi za rashlađivanje unutarnjih ili vanjskih prostora. Op.prev.
←5 Conrad često u svojim djelima kapetana broda, osobito trgovačkog, naziva “master”, što na hrvatski jezik idiomatski prevodimo kao “barba”. Op.prev.
←6 Riječ “radža” ili u izvorniku “rajah” ovdje se vjerojatno odnosi na nekog malajskog uglednika ili vladara. Op.prev.
←7 Conrad ovdje vjerojatno aludira na Shakespeareovu romantičnu dramu Oluja (The Tempest), odnosno na stihove 156.-158. iz prvog dijela IV. knjige: “We are such stuff | As dreams are made on, and our little life | Is rounded with a sleep”. Ili u prijevodu Mate Marasa: “Mi smo tvar| na kakvoj se grade sanje; i naš mali život | zaokružen je snom”. U: William Shakespeare, Romance i poezija, MH, Zagreb 2007. Op.prev.
←8 Kada govori o brodovima Conrad često rabi seksualne aluzije, odnosno upotrebljava izraze kojima se može opisati osjećajni odnos muškarca prema ženi, kako je to slučaj ovdje, kao i na nekoliko mjesta kasnije u noveli, a u tome mu pomaže i činjenica da se u engleskom jeziku o brodovima u pravilu govori u ženskom rodu (she), a ne u muškom ili srednjem rodu (he ili it). Op. prev.
←9 Kuli ili na izvorniku “coolies” istočnjački je naziv za najamne radnike, osobito u lukama, koji obavljaju najteže fizičke poslove za minimalne nadnice. Op. prev.
←10 Zlatna pagoda koju ovdje spominje Conrad vjerojatno je Zlatna planina iz hramskog kompleksa Wat Saket, odnosno najpoznatija pagoda među svim budističkim hramovima u Bangkoku. Op. prev.
←11 Franc. “ležeran”, “opušten”. Op. prev.
←12 Mornar koji je bio na brodskoj straži u britanskoj mornarici, odnosno koji je dežurao na brodu, bio je za njega odgovoran četiri sata, a svakih pola sata oglašavalo bi se zvono, tako da je dežurstvo trajalo ukupno osam zvona. Op. prev.
←13 Pulo Condorje nekadašnje ime za otočje Con Son, koje čini dvanaest otoka istočno od Kambodže. Op. prev.
←14 Iako kao uzrok smrti poslužitelja broda Conrad ranije navodi koleru, izgleda da se ipak radilo o malariji, budući da ovdje spominje kinin, što je lijek protiv malarijske groznice. Op. prev.
←15 Vjerojatno se radi o otoku Kho Rin, no moguće je da je Conrad izmislio to ime, budući da mu u izmišljenoj priči nije bilo osobito važno držati se svih činjenica, što je i sam mnogo puta istaknuo pišući o svojim djelima. Op. prev.
←16 Ovo je možda najizravnija aluzija na Shakespeareovog Hamleta, jedna među mnogima kojima se Conrad obilato služi u ovoj noveli, a riječ je o čuvenom 196. stihu V. dijela 1. knjige Hamleta, “The time is out of joint”. Ili u prijevodu Mate Marasa: “Vrijeme je razglobljeno”. U: William Shakespeare, Tragedije, Matica hrvatska, Zagreb 2006. Op. prev.
←17 Leteći Holandez je čuvena opera Richarda Wagnera iz 1841. godine, a temelji se na nekoliko starijih mitova i legendi o kapetanu nizozemskog broda Vanderdechen koji je zbog bogohuljenja bio osuđen na vječnu plovidbu oko Rta dobre nade. Op. prev.
←18 Punch je popularni lutak-grbavac kukasta nosa kojeg uvijek prati njegova partnerica lutka Judy, a marionetske predstave s njima u glavnim ulogama još je moguće vidjeti u britanskim ljetnim odmaralištima. Op. prev.
←19 Ovo je možda najočitija aluzija na slavnu Coleridgeovu poemu “Pjesma o starom Mornaru” (“The Rime of the Ancient Mariner”) u kojoj 214. i 215. stih II. dijela glase: “Each turned his face with a ghastly pang, | And cursed me with his eye”. Ili u prijevodu Luke Paljetka: “Ah, jao, mrko mlad i star | Gledo me u taj sat!” U Antologiji pjesništva engleskog romantizma, Konzor, Zagreb 1996. Op. prev.
←20 Moguće je da se Conrad ovdje poslužio stvarnim zapisima iz dnevnika koji je vodio na brodu Otago za vrijeme prvog putovanja pod njegovim zapovjedništvom 1888. godine. Op. prev.
←21 Conrad misli na rijeku Menam, koja se danas zove Chao Phraya i koja protječe kroz cijeli Tajland, a ulijeva se u Tajlandski zaljev svojim razgranatim ušćem. Op. prev.
←22 Ovo je možda najočitija homoseksualna aluzija u noveli u cijelom nizu takvih aluzija uglavnom vezanih za Ransomea. U mnogim Conradovim romanima koji opisuju život pomoraca heteroseksualnost kao da je pomaknuta s konkretne žene na zamjenski brod, a latentna homoseksualnost među muškim članovima posade očituje se na mnoštvo različitih načina. Conrad često sasvim otvoreno omalovažava erotski odnos prema ženi (osobito John Nieven na početku novele, a kasnije i sam glavni junak), dok istovremeno prikriveno veliča odanost i prijateljstvo među muškarcima, iz čega se često može iščitati upravo spomenuta latentna homoseksualnost. Ne može se sa apsolutnom sigurnošću utvrditi je li Conrad u svojim književnim djelima to činio svjesno ili nesvjesno, kao ni to koji književni ili drugi učinak je time želio postići. Op. prev.
←23 Sprava za mučenje kojom se stišću ili lome palčevi. Op. prev.
←24 Conrad je u nekoliko navrata iznio nekoliko različitih navoda o tome kada je napisao svoj kratki roman/novelu Obris sjene, no nedvojbeno je utvrđeno da je djelo napisao 1915. godine i to je najvjerojatnije trajalo sedam, a ne samo tri mjeseca. Op. prev.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Obris sjene - ispovijest - Page 2 Empty Re: Obris sjene - ispovijest

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu