Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Doba života i doba smrti-Remarque

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Doba života i doba smrti-Remarque - Page 2 Empty Doba života i doba smrti-Remarque

Počalji od Mustra Sre Jun 20, 2018 9:21 am

First topic message reminder :

Doba života i doba smrti-Remarque - Page 2 Vreme_11

Poslije dvije godine na ruskom frontu, Ernst Greber konačno dobija tri sedmice odsustva. Ali pošto se i prije dešavalo da odustva budu otkazana u zadnji čas, Greber je odlučio da ne piše svojim roditeljima da im ne bi davao lažnu nadu. No kada Greber napokon stigne kući, otkriće da je njegov dom sravnjen sa zemljom. Od njegovih roditelja nema ni traga ni glasa. Dok se njegovo odsustvo primiče kraju, Greber će potražiti Elizabetu, prijateljicu iz djetinjstva. I ona je, kao i on, zarobljenik života koji nije željela. U vremenima rata, ljubav je riječ koja se ne pominje često. Ali ponekad, ono što je trebalo da bude privremena utjeha može proizvesti neko neočekivano iskupljenje.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Doba života i doba smrti-Remarque - Page 2 Empty Re: Doba života i doba smrti-Remarque

Počalji od Mustra Sre Jun 20, 2018 9:27 am



Morali su čekati do noći. Vojni su ih policajci dvaput legitimirali. Stizalo je sve više ranjenika. Sa svakom pošiljkom dopustari postajahu sve nervozniji. Bojali su se da će ih ostaviti ovdje. Konačno, poslije ponoći, vlak je bio sastavljen. Postalo je hladnije, a zvijezde na nebu izgledale su velike. Svi su ih mrzili, jer su avijatičarima osvjetljavale put. Priroda sama po sebi nije već odavno ništa značila; bila je samo dobra ili loša u odnosu prema ratu. Kao zaštita ili kao opasnost.
Utovarili su ranjenike. Trojicu su odmah iznijeli napolje. Bijahu mrtvi. Nosila su ostavili na rampi. Ona mrtvih bijahu bez gunjeva. Nigdje nije gorjelo svijetlo.
Zatim su slijedili lakši ranjenici. Pomno su ih pregledali. Mi ne ćemo uspjeti ući, mislio je Graeber. Previše ih je. Vlak je pun. Tupo je zurio u noć. Srce mu je kucalo. Nevidljivi avioni brujali su nad njim. Znao je da su njemački; ali ipak se bojao. Mnogo se više bojao nego na frontu.
Napokon su ih pozvali.
Grupa pojuri naprijed. Policajci opet bijahu ovdje. Svatko je poslije podne, za vrijeme posljednje kontrole, dobio cedulju, koju je sada morao predati. Popeli su se u vagon. Unutra je već sjedilo nekoliko ranjenika. Grupa se tiskala i gurala. Netko je urlajući zapovijedao. Svi su morali ponovo izići i postrojiti se. Onda su ih odveli do slijedećeg vagona, u kome su se također zgurili ranjenici. Smjeli su ući. Graeber nađe jedno mjesto u sredini. Nije htio sjediti kraj prozora. Znao je što sve mogu učiniti krhotine.
Vlak nije krenuo. U odjelu je bilo mračno. Svi su čekali. Napolju postade mirno; ali vlak se nije micao. Vidjeli su dva vojna policajca kako između sebe vode nekog vojnika. Prošla je i skupina Rusa, koji su vukli sanduke s municijom. Onda dođe nekoliko esesovaca koji su glasno razgovarali. Vlak je još uvijek stajao. Prvi su počeli grditi ranjenici. Imali su na to pravo. Njima se, zasad, nije više ništa moglo dogoditi.
Graeber nasloni glavu natrag. Pokušao je spavati, da bi se probudio kad vlak bude na putu, ali nije mogao. Osluškivao je svaki šum. U mraku je vidio oči ostalih. Sjajile su od mutnog svijetla snijega i zvijezda, koje je izvana ulazilo. Bilo je odviše tamno da bi se mogla raspoznati lica. Samo oči. Odio bijaše pun tame i očiju, ponegdje je svjetlucala mrtva bjelina zavoja.
Vlak se trgne, ali se odmah zaustavi. Začuše se povici. Nakon nekog vremena stadoše kloparati vrata. Na rampu su spustili dva nosila. Dva mrtva više. Dva mjesta više za žive, mišljaše Graeber. Samo da u posljednji čas ne prispiju novi i da nas ne istjeraju napolje. Svi su mislili isto.
Vlak ponovo trgne. Rampa se polako udaljivala. Vojni policajci, esesovci, gomile sanduka — i onda se najednom pojavi ravnica. Svi su se nagnuli naprijed. Još nisu spavali. Vlak će se ponovo zaustaviti. Ali on je klizio i klizio, te časovito kloparanje polako prijeđe u ujednačen ritam. Vidjeli su tenkove i bunkere. Trupe što gledaju za vlakom. Graeber odjednom postade veoma umoran. Kući, mislio je, kući, o bože, ne usuđujem se radovati.
♦️

Ujutro je sniježilo. Stali su na jednoj stanici da bi dobili kavu. Stanica je ležala na rubu nekog gradića, koga više gotovo i nije bilo.. Istovarili su mrtve. Vlak je stao manevrirati. Graeber otrči sa svojim nadomjestkom kave natrag u svoj odio. Više se nije usudio da ga napusti i da ode po kruh.
Pregledavali su vlak da bi skinuli lakše ranjenike. Oni su trebali ostati u nekoj bolnici u gradu. Tȁ se vijest strelovito proširila vagonom. Ranjeni u ruku jurnuli su prema zahodima da bi se sakrili. Borili su se za mjesto. Bijesno i očajno izvlačili su jedan drugoga napolje prije nego što bi im uspjelo zatvoriti vrata.
»Dolaze«, vikne odjednom netko izvana.
Klupko se rasprši. Dvojica su se ugurala u zahod i zatvorila vrata. Jedan, koji je pao u toj gužvi, zurio je u svoju ruku učvršćenu šinjom. Tamo se povećavala uska crvena mrlja. Treći je otvorio stražnja vrata i s mukom se izvukao napolje u snježnu vijavicu. Tamo se stisnuo uz vlak. Ostali ostadoše zgureni.
»Zatvorite vrata«, reče netko. »Inače će odmah pogoditi, o čem se radi.«
Graeber zatvori vrata. Kroz kovitlavi snijeg ugleda načas bijelo lice čovjeka, koji je dolje čučao. »Hoću kući«, reče ranjenik, čiji je zavoj krvario. »Već sam dvaput dospio u prokletu vojnu bolnicu i oba puta odmah ponovo napolje, bez ranjeničkog dopusta. Hoću u domovinu.« S puno mržnje zurio je u zdravog dopustara. Nitko ništa ne odgovori. Dugo je trebalo dok nije stigla patrola. Dva su čovjeka prolazila kroz odjele, a nekoliko ih je čuvalo ranjenike, koje su skinuli s vlaka.
Jedan od dvojice bijaše mlad pomoćnik liječnika. Površno je pregledavao isprave ranjenika. »Izlazite«, reče ravnodušno gledajući već slijedeću cedulju.
Jedan od ranjenika ostade sjediti. Bio je malen, sijed čovjek.
»Napolje, djede«, reče policajac koji je išao s liječnikom. »Zar niste čuli?«
Čovjek je ostao sjediti. Oko ramena je imao zavoj. »Napolje! Silazite!« ponovi policajac.
Čovjek, se nije micao. Stisnuo je usne i gledao predaše kao da. ništa ne razumije. Policajac se široko raskoračio pred njim. »Treba specijalnu pozivnicu, šta? Ustani!«
Čovjek je još uvijek izgledao kao da ništa ne razumije.
»Ustani!« zareža sada policajac. »Zar ne vidite da s vama govori pretpostavljeni? Čovječe, hoćete li pred ratni sud?«
»Mir«, reče pomoćnik liječnika. »Uvijek samo mirno.«
Lice mu bijaše‘ružičasto i bez trepavica. »Vi krvarite«, objasni čovjeku, koji se borio da uđe u zahod. »Treba vas ponovo previti. Siđite.«
»Ja-..« započe čovjek. Onda primijeti da je ušao još jedan policajac, koji je zajedno s onim prvim uhvatio sijedog vojnika pod zdravu ruku i podigao ga. Vojnik ispusti tanki krik, a da nije pomakao lice. Drugi ga uhvati oko boka i poput lakog paketa izgura ga iz odjela. Činio je to nemarno i bez surovosti. Vojnik i nije dalje vikao. Nestao je vani u gomili.
»No?« upita pomoćnik.
»Hoću li se moći voziti dalje kad me previju, gospodine štabni liječniče?« upita čovjek koji je krvario.
»Vidjet ćemo. Možda. Prvo treba da vas previju.«
Čovjek je silazio ojađena lica. Oslovio je pomoćnika kao štabnog liječnika, ali ni to nije ništa pomoglo. Policajac je pokušao da otvori vrata zahoda. »Naravno«, reče prezirno. »Ne mogu se sjetiti ničeg novog. Uvijek jedno te isto. Otvorite!« zapovijedi onda. »Smjesta!«
Vrata su se otvorila. Jedan od vojnika iziđe napolje.
»Pametnjaković, zar ne?« zareža policajac. »Zašto se zaključavate? Hoćete li se igrati skrivača?«
»Imam proljev i mislim da je zahod zbog toga ovdje.«
»Tako? Upravo sada? I u to treba da vjerujem?«
Vojnik zatvori svoj šinjel. Vidio se EK I. On pogleda grudi policajca, koje bijahu prazne. »Da«, odvrati mirno. »U to treba da vjerujete.«
Policajac pocrvenje. Liječnik ga preduhitri. »Siđite, molim«, reče ne pogledavši vojnika.
»Niste pogledali šta mi je.«
»Mogu to vidjeti po zavoju. Iziđite molim.« Vojnik se slabo nasmiješi. »Dobro.«
»Ovdje smo valjda gotovi, zar ne?« upita nervozno liječnik policajca.
»Da.« Policajac pogleda one koji putuju na dopust. U rukama su držali svoje dokumente. »Da, gotovo«, reče on i pođe napolje za liječnikom.
Vrata zahoda polako se otvoriše. Napolje se izvuče jedan kaplar, koji je također bio unutra. Lice mu je bilo obliveno znojem. Svali se na klupu. »Da li je otišao?« prošapta nakon nekog vremena.
»Izgleda tako.«
Kaplar je dugo sjedio i šutio. S lica mu je kapala voda. »Molit ću se za njega«, reče napokon.
Svi podignu glave. »Šta?« upita jedan gotovo ne vjerujući.
»Za tu krmaču od policajca ti želiš još i moliti?«
»Ne, ne za tu svinju. Za onog, koji je bio sa mnom u zahodu. On mi je savjetovao da ja ostanem unutra i da će on već udesiti stvar. Gdje je on?«
»Napolju. On je udesio stvar. Tako je razbjesnio debelu krmaču, da više nije dalje pregledavala.«
»Molit ću se za njega.«
»No lijepo, moli što se mene tiče.«
»Da, sigurno. Zovem se Lüttjens. Sigurno ću se moliti za njega.«
»Dobro. Sada zaveži gubicu. Moli se za njega sutra. Ili barem pričekaj dok ne krene vlak«, reče netko.
»Molit ću se. Moram kući. Kad bih dospio ovamo u bolnicu, ne bih dobio dopust za domovinu. Moram u Njemačku. Moja žena ima rak. Njoj je trideset i šest. Navršila je u oktobru. Već je četiri mjeseca u krevetu.«
On ih redom pogleda zastrašenih očiju. Svi su šutjeli. Bilo ie to nešto svakidanjeg.
»Zar bi ti bilo milije da je tvojoj ženi učinio dijete neki reklamirani i masni domaći bik?«
»To sigurno ne.«
»No vidiš.«
»Mogla je čekati na mene«, reče Bernhard tiho i zbunjeno.
Ćelavac slegne ramenima. »Neke čekaju, a neke ne. Sve se ne može tražiti, ako se godinama ne dolazi kući!«
»Jesi li ti oženjen?«
.»Ne. Hvala bogu, ne.«
»Rusi nisu arijevci«, reče odjednom mišolik čovjek šiljata lica i malenih usta. On je do tog vremena šutio.
Svi ga pogledaju. »Varaš se«, odvrati ćelavac. »Oni su arijevci. Bili su i naši saveznici.«
»Oni su inferiorna rasa, boljševička inferiorna rasa. Nisu arijevci. Takve su odredbe.«
»Varaš se. Poljaci, Česi i Francuzi su niža rasa. Ruse mi oslobađamo od komunista. Oni su arijevci. Naravno, isključujući komuniste. Možda nisu gospodski arijevci kao mi. Jednostavni radnički arijevci. Ali njih se ne istrebljuje.«
Miš postade nesiguran. »Uvijek su bili niža rasa«, objasni on.
»Znam to točno. Obična niža rasa.«
»To se već odavno promijenilo. Kao i s Japancima: Otkad su naši saveznici u ratu, oni su postali arijevci. Žuti arijevci.«
»Obojica imate krivo«, reče jedan izvanredno dlakav bas.
»Rusi nisu bili niža rasa, dok smo bili s njima u savezu. Ali sada to jesu. Tako stoji stvar.«
»Šta onda da učinim s djetetom?«
»Predaj ga«, reče miš s novim autoritetom. »Bezbolna smrt iz milosrđa. Šta drugo inače?«
»A žena?«
»To je stvar vlasti. Žigosanje, brijanje glave, koncentracioni logor, zatvor ili vješala.«
»Dosada joj nisu ništa učinili«, reče Bernhard.
»Vjerojatno još ne znaju.«
»Znaju. Moja je majka prijavila.«
»Onda je vlast nemarna i zaražena. Trebalo bi i njih strpati u koncentracioni logor. Ili na vješala.«
»Ah, čovječe, ostavite me na miru«, reče Bernhard odjednom ljuti to i okrene se.
»Francuz bi nakon svega toga ipak bio bolji«, reče ćelavac.
»Prema posljednjim istraživanjima oni su samo napola niža rasa.«
»Oni su izrođena srednja rasa.« Bas pogleda Graebera. Graeber vidje na njegovu snažnom licu lagan smiješak.
Uto se zaustavi jedan čovjek kokošjih prsiju, koji je dotle na sabljastim nogama nemirno šetkao prostorijom. »Mi smo nadljudi«, reče on. »Oni drugi su podljudi, to je jasno; — ali tko su zapravo obični ljudi?«
Ćelavac je razmišljao. »Šveđani«, reče onda. »Ili Švicarci.«
»Divljaci«, izjavi bas. »Naravno, divljaci.«
»Tȁ bijelih divljaka više uopće nema«, reče miš.
»Ne?« Bas je oštro zurio u njega.
Graeber je zadrijemao. Čuo je kako su opet počeli govoriti o ženama. On nije mnogo znao o tome. Rasne teorije njegove domovine nisu pristajale uz ono što je on zamišljao ljubavlju. Pritom nije htio misliti na prirodno odabiranje, rodoslovlje i sposobnost rađanja. A kao vojnik nije upoznao mnogo više od nekoliko kurvi u zemljama u kojima se borio. Bile su isto toliko stvarne kao i članice Saveza njemačkih djevojaka; ali kod njih to barem bijaše njihova profesija.
♦️
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Doba života i doba smrti-Remarque - Page 2 Empty Re: Doba života i doba smrti-Remarque

Počalji od Mustra Sre Jun 20, 2018 9:27 am



Vratili su im njihove stvari i oni su se obukli. Odjednom ponovo bijahu strijelci, kaplari, narednici i podoficiri. Čovjek s ruskim djetetom bio je podoficir. Bas također. Miš bijaše vojnik i pripadao je komori. Sav se skupio kad je vidio da su drugi podoficiri. Graeber je promatrao svoj šinjel. Bio je još topao i mirisao je na kiseline. Ispod kopča naramenica pronašao je kolonu pobjeglih ušiju. Bile su mrtve. Ugušene. On ih izgrebe.
Odveli su ih u jednu baraku. Jedan NS politički oficir održi govor. Stajao je na nekom podiju, iza kog je visjela slika Führera, i objasnio im, da sada, kad odlaze u domovinu, nose veliku odgovornost. Ne smije se ništa govoriti o vremenu provedenom na frontu. Ništa o položajima, mjestima, četama, kretanju i boravištu trupa. Svagdje vrebaju špijuni. Zbog toga je najvažnije šutjeti. Tko će brbljati, mora računati na to, da će biti strogo kažnjen. Također svaka nestručna kritika isto je što i izdaja domovine. Rat vodi Führer; on zna što radi. Situacija je sjajna, Rusi su na izdisaju; imaju nečuvene gubitke, a protunapad se upravo sprema. Hrana je prvorazredna, moral trupa izvanredan. Još jednom: veleizdaja je davati bilo kakve podatke o imenima mjesta i položajima trupa. Malodušnost također.
Oficir načas zašuti. Onda izjavi promijenjenim glasom, da Führer, usprkos svom ogromnom poslu, bdije nad svim svojim vojnicima. On je odredio da svi, koji odlaze na dopust, ponesu sa sobom u domovinu i jedan poklon. U tu svrhu primit će jedan omot s jelom. Treba ga predati ukućanima kao dokaz da je vojnicima na frontu dobro i da mogu sa sobom donijeti čak i darove. Tko putem otvori omot i sam ga pojede, bit će kažnjen. To će se provjeriti na odredišnoj željezničkoj stanici.
, Heil Hitler!
Stajali su mirno. Graeber je očekivao pjesmu »Horst Wessel« i »Deutschland«; Treći je Reich bio velik u pjesmama. Ali to se nije desilo. Umjesto toga padne zapovijed: »Oni, koji odlaze na dopust u Rajnsku oblast, tri koraka naprijed!«
Nekoliko ljudi istupi iz stroja. »Dopusti u Rajnsku oblast su obustavljeni« objasni oficir. Zatim se obrati najbližem. »Kamo želite umjesto toga?«
»U Köln.«
»Tȁ upravo sam rekao da je Rajnska oblast zatvorena. Kamo želite umjesto toga?«
»U Köln«, reče čovjek ne razumijevajući. »Ja sam iz Kölna.«
»Ne možete u Köln, zar ne razumijete? U koji drugi grad želite putovati?«
»Ni u jedan drugi grad. U Kölnu imam ženu i djecu. Tamo sam bio bravar. Moji dokumenti za dopust vrijede za Köln.«
»To vidim. Ali tamo ne možete. Ti, shvatite napokon! Ovaj čas je Köln zatvoren za one koji dolaze s fronta.«
»Zatvoren?« upita bivši bravar. »Zašto?«
»Zar ste poludjeli, čovječe? Tko ovdje postavlja pitanja? Vi ili pretpostavljeni?«
Prišao je jedan kapetan i nešto šapnuo oficiru. Ovaj kimne.
»Oni koji idu na dopust u Hamburg i Elzas, neka 6tupe naprijed!«
Nitko ne istupi. »Rajnjani ostaju ovdje! Ostali na mjestu lijevo krug! U red po omote za domovinu!«
♦️

Ponovo su stajali na stanici. Nakon nekog vremena stignu Rajnjani. »Šta je bilo?« upita bas.
»Čuo si.«
»Ne možeš u Köln? Kamo ćeš onda?«
»U Rothenburg. Tamo imam sestru. Ali šta ću u Rothenburgu? Ja stanujem u Kölnu. Šta se desilo u Kölnu? Zašto ne mogu u Kooln?«
»Oprez!« reče netko 'i pogleda dvojicu esesovaca, koji su škripajući prolazili.
»Fućkam ja na njih! Šta ću u Rothenburgu? Gdje je moja obitelj? Bila je u Kölnu. Šta se tamo desilo?«
»Možda je tvoja obitelj također u Rothenburgu.«
»Nije u Rothenburgu. Tamo nema mjesta. A i moja žena se ne slaže s mojom sestrom. Šta se dogodilo u Kölnu?«
Bravar je zurio u ostale. U očima mu bijahu suze. Njegove su debele usne drhtale. »Zašto vi možete kući, a ja ne? Nakon toliko vremena! Šta se dogodilo? Šta se desilo mojoj ženi i dieci? Najstarijem je ime Georg. Ima jedanaest godina. Šta?«
»Slušaj«, reče bas. »Protiv toga se ništa ne može učiniti.' Pošalji ženi telegram. Neka dođe u Rothenburg. Inače je uopće ne ćeš vidjeti.«
»A put? Tko će joj to platiti? I gdje da stanuje?«
»Ako ti ne smiješ u Köln, ni tvoja žena ne smije napolje«, reče miš. »To je sigurno. Takvo je naređenje.«
Bravar otvori usta, ali ne reče ništa. Tek nakon nekog vremena odgovori. »Zašto ne?«
»Sam razmisli o tome.«
»Budi sretan što te odmah nisu poslali natrag na front«, reče bas. »I to se moglo dogoditi.«
Graeber je slušao šuteći. On osjeti da ga trese zimica i da studen ne dolazi izvana. Ono neshvatljivo, sablasno bijaše ponovo ovdje, ono što se već tako dugo šuljalo naokolo, što nikad nije mogao potpuno uhvatiti, što je izmicalo i vraćalo se ponovo i zurilo u čovjeka i imalo stotinu nejasnih lica i nijedno. On pogleda na tračnice. One su vodile u domovinu, u tu sigurnost i toplinu koja je čekala, u taj mir, to jedino što još bijaše preostalo. A sada se činilo da se ovo izvana također ušuljalo, i disalo neprijatno pored njega i nije se dalo otjerati.
»Dopust«, reče gorko čovjek iz Kölna. »To je moj dopust? Šta sada?«
Ostali su ga gledali i nisu mu više odgovarali. Bilo je to kao da je na njemu postala vidljiva neka dosad skrivena bolest. Bio je nevin, ali se činio čudnovato žigosanim, i drugi se neprimjetno odmaknuše od njega. Bijahu sretni što to nije pogodilo njih, ali ni sami još ne bijahu sigurni — zbog toga su se odmakli. Nesreća je zarazna.
Vlak se polako kotrljao, u trijem. Bio je cm i zatamnio je posljednje svijetlo.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Doba života i doba smrti-Remarque - Page 2 Empty Re: Doba života i doba smrti-Remarque

Počalji od Mustra Sre Jun 20, 2018 9:28 am



VI


Ujutro se promijenio krajolik. Izlazio je jasno iz meke pare zore. Graeber je sada sjedio kraj prozora, lica pritisnuta o staklo. Vidio je oranice i polja s mrljama snijega, ali ispod toga crne, pravilne brazde pluga i blijedozeleno ljeskanje usjeva. Nema lijevaka od granata. Nema ruševina. Široka, glatka ravnica. Nema rovova. Nema bunkera. Zemlja.
Onda se pojavilo prvo selo. Jedna crkva, na kojoj je svjetlucao križ! Jedna škola, na kojoj se polako vrtio limeni pijetao. Jedna krčma, pred kojom stajahu ljudi. Otvorena kućna vrata, djevojke s metlama, kola, prvi sunčev sjaj na prozorima koji bijahu nerazbijeni. Krovovi koji bijahu čitavi, nerazorene kuće, drveće koje je imalo sve svoje grane, ulice koje bijahu ulice i djeca koja idu u školu. Graeber već dugo vremena nije vidio djece. Disao je duboko. To bijaše ono što je čekao? Bilo je ovdje. Ipak ovdje!
»Ovdje izgleda sve drukčije, zar ne?« upita neki podoficir kraj drugog prozora.
»Sasvim drukčije.«
Para se dizala sve više i više. Širine su rasle iz horizonta. Moglo se vidjeti nadaleko. Telegrafske žice pratile su vlak. Vijale su se gore i dolje — notne. linije jedne beskrajne, nečujne melodije. Ptice su s njih lepršale u vis kao pjesme. Krajolik bijaše tih. Nestalo je tutnjave fronta. Nema više aviona. Graeberu se činilo da su već prošli čitavi tjedni otkad je na putu. Čak je izblijedjelo i samo sjećanje na njegove drugove.
»Koji je danas dan?« upita on.
»Četvrtak.«
»Tako, četvrtak.«.
Naravno. Jučer bijaše srijeda. »Misliš li da ćemo . negdje sljedovati kavu?«
»Sigurno. Tȁ ovdje je sve kao i prije.«
Nekolicina izvadi kruh iz svojih rančeva i Stade žvakati. Graeber je čekao; htio je pojesti kruh zajedno s kavom. Njegova je majka imala stolnjak s plavim i bijelim kockama, i uz kavu bijaše meda, kruščića i vrućeg mlijeka. Kanarinac je pjevao, a ljeti je sunce sjalo na geranjje u prozoru. Često je između ruku trljao jedan tamnozeleni list i udisao nepoznati jaki miris, misleći na strane zemlje. Stranih je zemalja u međuvremenu vidio mnogo, ali ne tako kako je onda sanjao.
Ponovo pogleda napolje. Bio je najednom pun pouzdanja. Vani su stajali zemljoradnici i gledali vlak. Uz njih su bile žene s maramama. Podoficir je spustio prozor i mahao. Nitko nije mahao natrag.
»No, onda ništa, glupani«, reče razočarano podoficir.
Nekoliko minuta kasnije došlo je i drugo polje s ljudima i on je ponovo mahao. Ovaj put se jako nagnuo Iz prozora. Ni sada nitko ne odvrati, iako su se ljudi ispravili i promatrali vlak.
»I za takvog šta se čovjek bori«, reče podoficir bijesno.
»Možda su to zarobljenici. Ili strani radnici.«
»S njima je bilo dosta žena. Barem su one mogle mahnuti.«
»Možda su i one Ruskinje. Ili Poljakinje.«
»Glupost. Nisu tako izgledale.«
. »Mi smo vlak s ranjenicima«, reče ćelavac. »Onda nitko ne maše.«
»Volovi«, zaključi podoficir. »Seljačine i govedarke.« On rukom podigne prozor.
»U Kölnu su drukčiji«, reče bravar.
♦️
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Doba života i doba smrti-Remarque - Page 2 Empty Re: Doba života i doba smrti-Remarque

Počalji od Mustra Sre Jun 20, 2018 9:28 am



Vlak je vozio dalje. Jedamput je dva sata stajao u nekom tunelu. Nisu imali svijetla, a tunel bijaše potpuno mračan. Iako su bili navikli da žive pod zemljom, tunel ih je nakon nekog vremena stao gušiti.
Pušili su. Užarene točke cigareta njihale su se gore-dolje u tami poput krijesnica. »Vjerojatno kvar na mašini«, reče podoficir.
Prisluškivali su. Nisu čuli avione. Nije bilo ni eksplozija. »Da li je tko od vas već bio u Rothenburgu?« upita Koolnjanin.
»To je neki stari grad«, reče Graeber.
»Jesi li bio tamo?«
»Ne. Zar ti nisi nikad bio tamo?«
»Ne. Samo što ću ja tamo?«
»Trebao si putovati u Berlin«, reče miš. »Čovjek samo jednom ima dopust. A u Berlinu se više toga događa.«
»Nemam novaca za Berlin. Gdje da tamo stanujem? U hotelu? Ja hoću k svojoj obitelji.«
Vlak trgne. »Konačno«, reče bas. »Mislio sam već da će nas oydje sahraniti.«
Svjetlost je sivo kapala u mrak. Postajalo je srebrenije i onda se krajolik ponovo pojavi. Izgledao je nježniji nego ikad. Svi su se gurali na prozore. Poslijepodne bijaše kao vino. I nehotice su tražili svježe kratere bomba. Nisu ih našli.
Nekoliko stanica poslije iziđe bas. Onda podoficir i dvojica drugih. Sat kasnije počeo je Graeber prepoznavati kraj. Smračilo se. Plavi velovi visjeli su u drveću. To. što je prepoznavao ne bijahu neke određene stvari — ne kuće, ni sela, ni planinski lanci; bijaše to krajolik sam, koji je odjednom govorio. Dolazio je sa svih strana, sladak, smeten i pun nenadanih uspomena. Nije bio jasan, nije bilo nikakvih činjenica, gotovo i nije bio više nego slutnja o povratku, ne povratak sam; ali upravo zbog toga bijaše mnogo jači. U njemu bijahu sumračne aleje snova, i nisu imale kraja.
Imena stanica postadoše prisnija. Proletjela su mjesta znana s izleta. U toj se uspomeni odjednom javio miris jagoda, jelove smole i ledine na suncu. Do grada je trebalo samo još nekoliko minuta. Graeber spremi svoje stvari. Stajao je i čekao da se pojave prve ulice.
♦️

Vlak stane. Napolju su trčali ljudi. Graeber pogleda' napolje, čuo je ime grada. »Dakle, sretno«, reče Kölnjanin.
»Još nismo stigli. Stanica je u sredini grada.«
»Možda su je premjestili. Radije pitaj.«
Graeber otvori vrata. U polutami vidje kako ulaze ljudi. »Da li je to Werden?« upita on.
Nekoliko ljudi pogleda gore; ali ne odgovoriše, odviše su se žurili. On iziđe. Onda začuje željezničara kako viče: »Werden! Silazite!«
On zgrabi remene svog ranca i progura se do činovnika. »Zar vlak ne ide do kolodvora?«
Čovjek ga je umorno promatrao. »Vi želite u Werden?«
»Da.«
»Tamo, desno iza rampe. Tamo je autobus koji vozi dalje.«
Graeber pođe uz rampu. Nije ju poznavao. Bila je nova i načinjena iz tesanog drveta. On nađe autobus. »Vozite u Werden?« upita vozara.
»Da.«
»Zar vlak više ne vozi do tamo?«
»Ne.«
»Zašto ne?«
»Zato što vozi samo dovde.«
Graeber pogleda vozara. Znao je da je besmisleno ispitivati dalje. Ne bi dobio pravog odgovora. Polako se popne u autobus. U jednom je uglu bilo još mjesta. Vani je sve bilo mračno. Još je samo mogao vidjeti naizgled nove tračnice kako svjetlucaju u tami. Vodile su u pravom uglu dalje od smjera grada. Vlak je već manevrirao. Graeber se stisne u kut. Možda su to učinili iz opreza, mislio je bez pouzdanja.
Autobus krene. Bio je to stari sanduk s lošim benzinom. Motor je kašljao. Prestigne ih nekoliko Mercedesa. U jednom su sjedili oficiri Wehrmachta, u dva druga oficiri SS-a. Ljudi u autobusu vidjeli su ih kad su projurili. Nisu ništa rekli. Za vrijeme vožnje gotovo nitko nije govorio. Samo se jedno dijete smijalo i igralo u hodniku. Bila je to djevojčica otprilike od dvije godine, plavokosa, s plavom vrpcom u kosi.
Graeber vidje prve ulice. Bile su neoštećene. On odahne. Autobus je kloparao još nekoliko minuta dalje, a onda stane.
»Izlaz! Svi!«
»Gdje smo?« upita Graeber nekog čovjeka pokraj sebe.
♦️

»Bramschestrasse.«
»Zar ne idemo dalje?«
»Ne.«
Čovjek siđe. Graeber pođe za njim. »Ja sam na dopustu«, reče on. »Prvi put u dvije godine.« Morao je to teći, nekome.
Čovjek ga pogleda. Preko čela je imao svježi ožiljak i nedostajala su mu dva prednja zuba. »Gdje stanujete?«
»Hakenstrasse 18.«
»Da li je to u Starom gradu?«
»Na granici. Ugao Luisenstrasse. Od tamo se može vidjeti crkva svete Katarine.«
»Tako ... da...« čovjek je promatrao tamno nebo. »No, vi znate put.«
»Naravno. To se ne zaboravlja.«
»Naravno da ne. Sve dobro.«
»Hvala.«
Graeber pođe kroz Bramschestrasse. Promatrao je kuće. Bile su čitave. Gledao je prozore. Svi bijahu tamni. Protuavionska zaštita, mislio je, naravno. Bilo je djetinjasto, ali on to ipak nije očekivao; vjerovao je da će grad biti osvijetljen. To je već otprije morao znati.
Žurno je prolazio ulicama. Vidio je pekarnicu, u kojoj nije bilo kruha. U izlogu je stajalo nekoliko papirnatih ruža u jednoj staklenoj vazi. Zatim trgovina živežnim namirnicama. Izlog je bio pun raznih omota, ali oni bijahu prazni. Onda sedlarija. Graeber se sjetio te trgovine. Ispunjen smeđi konj stajao je prije u izlogu. On pogleda unutra. Konj još uvijek bijaše tu, a pred njim je kao i prije stajao crnobijeli terijer, glave uzdignute kao da se sprema da zalaje. On se načas zaustavi pred tim izlogom, koji se nije promijenio, usprkos svemu što se posljednjih godina dogodilo; onda pođe dalje. Sada bijaše kod kuće. »Dobro veče«, reče nekom neznancu koji je stajao pred obližnjim vratima.
»Dobro veče«, odgovori ovaj iznenađeno za njim nakon nekog vremena.
Pločnik je zvonio pod Graeberovim čizmama. Brzo će svući ta teška gacala i uzeti svoje lagane civilne cipele. Oprat će se u bistroj, vrućoj vodi i obući čistu košulju. On pođe brže. činilo se kao da se ulica pod njegovim, nogama nadimlje, kao da je živa ili puna elektriciteta. Onda odjednom namiriše dim.
♦️
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Doba života i doba smrti-Remarque - Page 2 Empty Re: Doba života i doba smrti-Remarque

Počalji od Mustra Sre Jun 20, 2018 9:28 am


On se zaustavi. To nije bio dim iz dimnjaka; to nije bila ni vatra drveta; bijaše to miris paljevine. On pogleda oko sebe. Kuće su bile neoštećene. Krovovi bijahu čitavi. Nebo iza njih bilo je veoma daleko i tamnoplavo.
On pođe dalje. Ulica je svršavala na malom trgu s nasadima. Miris paljevine postade jači. Činilo se da visi u golim krošnjama stabala. Graeber je mirisao; nije mogao ustanoviti odakle dolazi. Miris bijaše sada svuda, kao da je pao s neba poput pepela.
Na slijedećem uglu ugleda prvu srušenu kuću. On se trgne. Posljednjih godina vidio je samo ruševine i nikad nije o tome razmišljao; ali u hrpu razvalina zurio je kao da prvi put u svom životu vidi srušenu zgradu.
To je samo jedna kuća, mislio je. Samo jedna jedina kuća. Ne više. Sve ostale još stoje. Brzo je prolazio pored gomile ruševina i njuškao. Miris paljevine nije dolazio odavde. Ova je kuća bila već dulje vremena srušena. Možda je to bio slučaj, jedna zaboravljena bomba, koju su nasumce izbacili za vrijeme leta kući.
On pogleda ime ulice. Bremerstrasse. Bilo je još daleko do Hakenstrasse. Još najmanje pola sata. On pođe brže. Ljude gotovo i nije vidio. Pod tamnim svodom nekih vrata gorjele su male, plave električne žarulje. Bijahu zasjenjene i izgledalo je kao da svod vrata ima tuberkulozu.
Onda se pojavi prvi razoreni ugao. Ovaj put bijaše to više kuća. Stajalo je još samo nekoliko temeljnih zidova. Stršili su u zrak crno i nazubljeno. Skriveni čelični nosači visjeli su između njih, kao tamne zmije koje puze iz kamenja. Jedan dio ruševina bio je otkopan ustranu. I ove razvaline bijahu stare. Graeber je prolazio tik uz njih. Penjao se preko ruševina na pločniku i vidio je kako se u tami kreću tamnije sjene, kao da pužu golemi kukci.
»Hej!« vikne. »Da li je netko ovdje?«
Malter se krhao, a kamenje je kloparalo. Sjene nestanu. Graeber začuje snažno disanje. On osluhne; onda shvati da je to on sam, koji tako glasno diše.
Zatim potrči. Miris paljevine postade jači. Bilo je sve više ruševina. Onda je stigao u Stari grad i zaustavio se i zurio i zurio. Tamo su prije stajali redovi drvenih kuća iz srednjeg vijeka, kuće s izbočenim zabatima, šiljastim krovovima i šarenim natpisima. Više ih nije bilo tu. Umjesto toga ugleda kaos zgarišta, pougljenjele grede, temeljne zidove, hrpe kamenja, ostatke ulica i nad tim bjeličastu paru izgaranja. Kuće su izgorjele kao suho iverje. Trčao je dalje. Odjednom ga je zgrabio divlji strah. Sjetio se da se nedaleko kuće njegovih roditelja nalazila mala tvornica bakra. Ona je mogla biti cilj. Spoticao se preko ulica i nagorjelih vlažnih ruševina što je brže mogao, gurao je ljude i trčao naprijed, penjao se preko gomila razvalina i onda se zaustavio. Više nije znao gdje se nalazi.
Grad, koji je poznavao od svog djetinjstva, toliko se promijenio, da se u njem više nije mogao snaći. Navikao je da se ravna po pročeljima kuća. Više ih nije bilo. Onda upita neku ženu, koja je projurila kraj njega, kako da dođe u Hakenstrasse.
»Šta?« upita ona uplašeno. Bila je prljava i držala je ruke na grudima.
»U Hakenstrasse.«
Žena mahne rukom. »Tamo ... tamo preko ... iza ugla...«
On pođe tim pravcem. Na jednoj je strani stajalo pougljenjelo drveće. Grane i grančice bijahu izgorjele, panjevi i nekoliko snažnijih grana još su stršili. Izgledali su kao goleme, crne ruke, koje se iz zemlje uzdižu k nebu.
Graeber pokuša da se snađe. Odavde bi morao vidjeti toranj crkve sv. Katarine. Nije ga vidio. Možda je i crkva srušena. Nije više nikoga pitao. Negdje ugleda nosila. Ljudi su otkopavali.
Vatrogasci su trčali naokolo. Voda je pljuskala u dim. Jedan taman plamen visio je nad tvornicom bakra. Našao je Hakenstrasse.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Doba života i doba smrti-Remarque - Page 2 Empty Re: Doba života i doba smrti-Remarque

Počalji od Mustra Sre Jun 20, 2018 9:28 am




VII


Na skrivenom stupu nalazila se tablica. Pokazivala je koso prema dolje, u lijevak, u kojem je ležao željezni okvir kreveta. Obišao je lijevak i otrčao dalje. Malo podalje vidje jednu nerazorenu kuću. Osamnaest, šaptao je, to mora biti broj osamnaest! Bože, učini da to bude broj osamnaest!
Prevario se. Bilo je samo pročelje jedne kuće. U tami je izgledala čitavom. Kad je prišao, vidje da je čitav stražnji dio srušen. Gore je visio jedan klavir ukliješten između čeličnih nosača. Poklopac bijaše odvaljen, a tipke su ljeskale poput ogromnih usta punih zubi, kao da dolje bijesno prijeti neka teška pretpotopna životinja. Kućna vrata pročelja bijahu širom otvorena.
Graeber potrča preko. »Hej, vi tamo!« vikne netko. »Pazite! Kamo želite?«
On ne odgovori. Odjednom se više nije mogao sjetiti, gdje bi trebalo da stoji kuća njegovih roditelja. Za svih tih godina vidio ju je pred sobom, svaki prozor, ulaz, stepenice — ali sada, u toj noći sve bijaše razbacano. Nije znao ni na kojoj se strani ulice nalazi.
»Hej, čovječe!« vikne glas ponovo. »Hoćete li da vam zid padne na glavu?«
Graeber je zurio kroz kućna vrata. Vidio je početak nekih stepenica. Tražio je kućni broj. Priđe jedan stražar protuavionske zaštite. »Šta radite ovdje?«
»Da li je to broj osamnaest? Gdje je osamnaest?«
»Osamnaest?« Stražar popravi svoj šljem. »Gdje je osamnaest? Valjda mislite, gdje je bio osamnaest?«
»Šta?«
»Jasno. Zar nemate oči?«
»Ovo nije osamnaest.«
»Nije bio osamnaest! Bio! ’Jest’ ne postoji više. ’Bio’, to je parola.«
Graeber uhvati čovjeka za ovratnik. »Slušajte«, reče divlje.
»Nisam ovdje da slušam viceve. Gdje je osamnaest?«
Stražar ga pogleda. »Odmah me pustite ili ću zviždati po policiju. Nemate šta tražiti ovdje. Ovdje se otkapaju ruševine. Uhapsit će vas.«
»Ne će me uhapsiti. Vraćam se s fronta.«
»Vrlo važno! Mislite da ovo ovdje nije front?«
Graeber pusti čovjeka. »Ja stanujem u osamnaest«, reče onda.
»Hakenstrasse osamnaest. Moji roditelji stanuju ovdje...«
»U ovoj ulici više nitko ne stanuje.«
»Nitko?«
»Nitko. Ja to moram znati. I ja sam stanovao ovdje.« Čovjek se odjednom iskesi. »Jesam! Jesam!« vikne onda. »U četrnaest dana imali smo ovdje šest zračnih napada, vi vojniče s fronta, vi! A vi ste, prokleta braćo, vani ljenčarili. Zdravi ste i dobro raspoloženi, to se vidi! A moja žena? Tu...« on pokaže na kuću, pred kojom su stajali, »tko će je iskopati? Nitko! Mrtva! Nema više smisla, govore ekipe za spašavanje. Previše drugog, hitnijeg posla. Previše posranih akata i posranih ureda i posranih nadleštava, koja treba spasiti.« On približi Graeberu svoje mršavo, ispijeno lice. »Znate li šta, vojniče? Nikad se ne zna što se događa, dok čovjek sam ne upadne u sos. A kad se sazna, onda je prekasno. Vi, vojniče s fronta!« On pljune. »Vi hrabri vojniče s fronta s tom svojom željeznarijom. Osamnaest je tamo gore. Tamo gdje kopaju.«
Graeber ostavi čovjeka. Tamo, gdje kopaju, mislio je. Tamo, gdje kopaju! Nije istina! Odmah ću se probuditi i bit ću u bunkeru, probudit ću se u podrumu bezimenog ruskog sela, i Immermann je ovdje i kune, i Mücke, i Sauer, ovo je ovdje Rusija, ovo nije Njemačka, Njemačka je čitava i zaštićena, ona...
Čuo je dozivanje, i zveckanje lopata, onda vidje ljude na ruševinama što su izgarale. Na ulici je u velikim mlazovima tekla voda iz razbijene vodovodne cijevi. Svjetlucala je na svijetlu zasjenjenih svjetiljaka.
On potrča k jednom čovjeku koji je • zapovijedao. »Da li je to osamnaest?«
»Šta? Kupite se! Šta tražite ovdje?«
»Tražim roditelje. U osamnaest. Gdje su?«
»Čovječe, kako da to znam? Zar sam ja bog?«
»Jesu li spašeni?«
»Pitajte to na drugom mjestu. To se nas ne tiče. Mi samo iskapamo.«
»Ima li ovdje zatrpanih?«
»Naravno. Zar mislite da od šale kopamo?« čovjek se okrene prema koloni. »Prestanite! Tišina! Willmann, kucajte!«
Radnici su se uspravili. Bijahu to ljudi u sweaterima, ljudi s prljavim bijelim ovratnicima, ljudi u starim mehaničarskim odijelima, ljudi u vojničkim hlačama i civilnim kaputima. Bili su blatni, a njihova su lica bila mokra. Jedan s čekićem kleknuo je na ruševine i kucao po nekoj cijevi, koja je virila napolje. »Tišina!« vikne predvodnik.
Nastade tišina. Čovjek s čekićem pritisnuo je uho na cijev. Čulo se disanje ljudi i curkanje vapna. U daljini su zvonila bolnička i vatrogasna kola. Čovjek s čekićem ponovo pokuca.
Onda se uspravi. »Još odgovaraju. Brzo kucaju. Vjerojatno imaju još sasvim malo zraka.«
On brzo pokuca nekoliko puta. »Naprijed!« vikne predvodnik.
»Dalje! Ovdje desno! Moramo pokušati da ovdje uguramo cijev, da bi došli do zraka.«
Graeber je još stajao pored njega. »Da li je to sklonište?«
»Naravno. Šta bi drugo bilo? Zar mislite da bi ovdje još netko kucao da nije bio u podrumu?«
Graeber proguta. »Jesu li to ljudi iz kuće? Onaj stražar preko kaže da ovdje više nitko ne stanuje.«
»Onaj stražar preko ima mekanu tikvu. Ovdje su dolje ljudi koji kucaju, to je za nas dovoljno.«
Graeber skine ranac. »Ja sam snažan. Mogu pomoći Iskapati.« On pogleda čovjeka. »Moram, moji su roditelji možda...«
»U redu! Willmann, ovdje je još jedan za smjenu. Imate li slobodnu jednu sjekiru?«
♦️
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Doba života i doba smrti-Remarque - Page 2 Empty Re: Doba života i doba smrti-Remarque

Počalji od Mustra Sre Jun 20, 2018 9:28 am



Najprije su se pojavile zgnječene noge. Slomila ih je i prikliještila jedna greda. Čovjek je još živio. Bio je pri svijesti. Graeber je zurio u njegovo lice. Nije ga poznavao. Prepilili su gredu i primakli nosila, čovjek nije vikao. Samo je prevrnuo oči i one bijahu odjednom bijele.
Proširili su ulaz i našli još dva mrtvaca. Obojica bijahu zdrobljeni. Lica im bijahu ravna; izbočine više nije bilo, nije bilo nosa, zubi bijahu dva reda plosnatih košćica, malo rasutih i krivih, kao upečeni komadi badema. Graeber se nagne nad njih. Vidio je tamnu kosu. Njegovi bijahu plavokosi. Oni izvuku mrtvace. Ležali su na ulici plosnato i čudnovato.
Postalo je svjetlije. Izišao je mjesec. Nebom se razlije blago, gotovo bezbojno, vrlo hladno plavetnilo. »Kada je bio napad?« upitao je Graeber kad su ga smijenili.
»Jučer, noću.«
Graeber pogleda svoje ruke. Bile su crne u nestvarnom svijetlu. Krv, koja je s njih tekla, bila je također crna. Nije znao da li je to njegova vlastita, čak nije znao da je golim rukama odgrtao razvaline i krhotine stakla. Radili su dalje. Oči su im suzile; grizla ih je kiselina pare od bomba. Brisali su ih rukavima, ali one su se brzo ponovo punile.
»Hej, vojniče«, vikne netko iza njega.
On se okrene. »Da li je to vaš ranac?« upita prilika, koja se njihala u vodi njegovih očiju.
»Gdje?«
»Preko. Upravo netko kida s njim.«
Graeber se htjede ponovo okrenuti. »Krade ga«, reče prilika i pokaže. »Još ga možete stići. Brzo! Ja ću vas ovdje smijeniti.«
Graeber više nije mogao misliti. Jednostavno je slijedio glas i ruku. Potrčao je dolje ulicom i vidio nekog kako se penje preko gomile ruševina. On ga stigne. Bio je to neki stari čovjek. Graeber stane na remen. Čovjek ispusti, okrene se, digne i zakmeči tankim, visokim glasom. Njegova usta bila su velika i crna na mjesečini, a njegove su oči blistale.
Priđe jedna patrola. Bila su to dva esesovca. »Šta se događa ovdje?«
»Ništa«, odvrati Graeber i prebaci svoj ranac. Kmečeći je čovjek zanijemio. Disao je oštro i glasno. »Šta radite ovdje?« upita jedan od esesovaca. Bijaše to stariji oberscharführer. »Isprave.«
»Pomažem iskapati. Preko. Tamo su stanovali moji roditelji. Moram...«
»Vojnu knjižicu!« reče oberscharführer oštrije.
Graeber je zurio u obojicu. Nije imalo smisla da se svađa, da li esesovci imaju pravo legitimirati vojnike. Bijahu dvojica i naoružani. On izvuče svoju ispravu, čovjek izvadi džepnu lampu i stane čitati. Komad papira bio je načas tako osvijetljen, kao da žari iznutra. Graeber osjeti kako mu mišići drhte. Konačno se svjetiljka ugasi i oberscharführer mu vrati cedulju. »Vi stanujete u Hakenstrasse osamnaest?«
»Da«, reče Graeber kipeći od nestrpljenja. »Preko. Upravo iskapamo. Tražim svoju obitelj.«
»Gdje?«
»Preko. Tamo, gdje kopaju. Zar ne vidite?«
»To nije osamnaest.«
»Šta?«
»To nije osamnaest. To je dvadeset i dva. Osamnaest je ovo ovdje.« On pokaže na jednu ruševinu, iz koje su stršili željezni nosači.
»Znate li to sigurno?« promuca Graeber.
»Naravno. Ovdje sada sve izgleda isto. Ali to je osamnaest, znam to sigurno.«
Graeber pogleda na ruševine. Nisu se dimile. »Ovaj dio ulice nije jučer bio bombardiran«, reče oberscharführer. »Mislim da je to bilo prošlog tjedna.«
»Znate li...« Graeber zastane i nastavi: »Znate li, jesu li ljudi spašeni?«
»To ne znam. Ali uvijek ima spašenih. Možda vaši roditelji uopće nisu bili u kući. Većina ih za vrijeme uzbune odlazi u veliki bunker.«
»Gdje to mogu saznati? I gdje mogu saznati, gdje se sada nalaze?«
»Ove noći nigdje. Vijećnica je srušena i sve je zbrkano. Pitajte sutra ujutro u rajonskom uredu. Šta ste imali s ovim čovjekom ovdje?«
»Ništa. Mislite li da imade još ljudi pod ruševinama?«
»Svagdje se pokoji nađe. Mrtvaci. Kad bismo sve htjeli iskopati, morali bismo imati stoput više ljudi. Te proklete svinje bombardiraju čitav grad bez razlike.«
Oberscharführer se okrene da pođe. »Da li je ovo ovdje zabranjena zona?« upita Graeber.
»Zašto?«
»To tvrdi stražar protuavionske zaštite.«
»Taj je šašav. On više nije u službi. Ostanite ovdje koliko želite. Ležaj za spavanje naći ćete možda kod Crvenog križa. Tamo, gdje je stajao kolodvor. Ako budete imali sreće.«
♦️
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Doba života i doba smrti-Remarque - Page 2 Empty Re: Doba života i doba smrti-Remarque

Počalji od Mustra Sre Jun 20, 2018 9:29 am


Graeber je tražio ulaz. Na jednom su mjestu ruševine bile očišćene, ali nigdje nije našao mjesto koje vodi u podrum. Penjao se preko ruševina. U sredini je stršio dio stepenica. Ograda i stepenice bijahu čitavi; ali su besmisleno vodili u prazno. Iza njih su se visoko uzdigle ruševine. Tamo, u jednom udubljenju, stajala je ravno i uredno stolica presvučena baršunom, kao da ju je netko oprezno postavio. Stražnji zid kuće srušio se poprijeko vrta i naslagao se na ostale ruševine. Tamo nešto projuri. Graeber pomisli da je to onaj starac otprije, ali onda prepozna mačku. Bez razmišljanja podigne kamen i baci ga za njom. Odjednom ludo pomisli da je životinja žderala leševe. Brzo se popne preko na dru gu stranu. Sada prepozna da je to njegova kuća; malen dio vrta ostao je još neoštećen, drvena je sjenica bila još ovdje, s klupom unutra, i panj lipe bijaše još iza nje. Oprezno je opipavao koru drveta i osjetio udubljena slova, koja je sam prije mnogo godina urezao. On se okrene. Mjesec se popeo preko zida ruševine i svijetlio unutra. Bio je to krajolik kratera, nečovječan i stran; nešto, o čem se sanjalo, ali što nije moglo biti stvarno. Zaboravio je da posljednjih godina nije gotovo i ništa drugo vidio.
Stražnji ulazi izgledali su beznadno zatrpani. Graeber je prisluškivao. Kucao je po jednom željeznom nosaču, utihnuo i ponovo slušao. Odjednom je vjerovao da čuje cviljenje. To mora da je vjetar, mislio je, to ne može biti drugo nego vjetar. Onda ponovo začuje. On jurne u smjeru stepenica. Mačka skoči pred njega sa stepenica na koje je pobjegla. Slušao je dalje. Osjećao je kako drhti. I onda, odjednom, bio je potpuno siguran da njegovi roditelji leže pod ruševinama, da još žive, i da zatvoreni u tami grebu očajnim zguljenim rukama i jecaju za njim ...
On stane odgrtati ustranu kamenje i ruševine, onda se prisjeti nečeg i potrči natrag. Pao je, oderao koljena, kliznuo preko maltera i kamenja dolje na ulicu i stao trčati natrag prema kući, gdje je cijele noći radio.
»Dođite! To nije osamnaest. Osamnaest je preko! Pomozite mi iskapati!«
»Šta?« upita predvodnik i uspravi se.
»To nije osamnaest! Moji su roditelji tamo!«
»Gdje?«
»Tamo! Brzo!«
Onaj drugi pogleda preko. »To je stari slučaj«, reče onda veoma oprezno i blago.' »Odviše prekasno, vojniče. Mi moramo nastaviti ovdje.«
Graeber baci ranac s ramena. »To su moji roditelji! Evo! Imam stvari, jela. Imam novaca ...«
Čovjek upravi na njega svoje crvene suzne oči. »Zar da zbog toga ostavimo ove dolje da umru?«
»Ne... ali...«
»No, dakle ... ovi još žive ...«
»Možda biste mogli kasnije...«
»Kasnije! Zar ne vidite da se ljudi ruše od umora?«
»Ja sam radio s vama cijelu noć. Mogli biste i meni...«
»Čovječe«, reče predvodnik odjednom ljutito. »Budite razumni! Nema više nikakvog smisla kopati preko. Zar to ne razumijete? Tȁ i ne znate da li još netko leži dolje. Vjerojatno nitko, inače bi o tome nešto čuli. A sad nas ostavite na miru!«
On uzme svoju sjekiru. Graeber ostane stojeći. Gledao je u leđa ljudi, koji su radili. Gledao je nosila. Gledao je dvojicu bolničara koji su u međuvremenu stigli. Voda iz razbijene vodovodne cijevi preplavila je ulicu. On osjeti kako je sva snaga napustila njegovo tijelo. Mislio je na to da pomogne dalje kopati. Nije više mogao. Umorno se vratio onome što jednom bijaše kuća broj osamnaest.
On pogleda na razvaline. Počeo je ponovo odgrtati kamenje, ali ubrzo prestane. Bilo je nemoguće. Ispod kamenja su se nalazili željezni nosači, beton i tesano kamenje. Kuća je bila dobro građena; to je sada ruševine činilo gotovo neuništivima. Možda su zaista mogli pobjeći, mislio je. Možda su ih evakuirali. Možda su u nekom selu Južne Njemačke. Možda su u Rothenburgu. Možda spavaju negdje u posteljama. Majko. Prazan sam. Nemam više ni glave ni želuca.
Zgurio se pored stepenica. Jakovljeve ljestve, mislio je. Šta je to bilo? Nisu li to bile stepenice što vode u nebo? I nisu li anđeli po njima silazili i uzlazili? Pretvoreni u avione. Gdje bijaše sve to? Gdje bijaše zemlja? Zar je postojala još samo za grobove? Ja sam kopao grobove, mislio je, mnoge grobove. Šta radim ovdje? Zašto mi nitko ne pomaže? Vidio sam tisuće razvalina. Ali nikada nisam stvarno vidio nijednu. Tek danas. Tek ovu. Ova je drukčija nego sve ostale. Zašto ja ne ležim ispod nje? Ja bih trebao ležati ispod nje.
Stišalo se. Odnosili su posljednja nosila. Mjesec se uspinjao sve više; srp je nemilosrdno stajao nad gradom. Mačka se ponovo pojavila. Dugo je promatrala Graebera. Njene su oči zeleno svjetlucale u nestvarnom svijetlu. Približila se oprezno. Obišla ga je bešumno nekoliko puta. Onda priđe, otare se o njegove noge, zgrbi leđa i počne presti. Naposljetku se došulja do njega i legne. On to više nije primijetio.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Doba života i doba smrti-Remarque - Page 2 Empty Re: Doba života i doba smrti-Remarque

Počalji od Mustra Sre Jun 20, 2018 9:29 am



VIII


Jutro je svanulo puno svijetla. Trebalo je nekoliko minuta da se Graeber prisjeti gdje je; toliko je bio navikao da spava u ruševinama. Ali onda je najednom znao sve.
Naslonio se na stepenice i pokušao misliti. Mačka je sjedila nedaleko od njega ispod poluzatrpane kade i spokojno se uređivala. Razaranja je se nisu ticala.
On pogleda na svoj sat. Bilo je još prerano za rajonski ured. Polako ustane. Zglobovi mu bijahu ukočeni, ruke krvave i prljave. U kadi je našao malo bistre vode — vjerojatno ostatak od gašenja ili kiše. Iz vode ga je gledalo njegovo lice. Bilo mu je strano. Iz ranca izvadi komad sapuna i počne se prati. Voda postade crna, a ruke počeše krvariti. Pružio ih je na suncu, da bi se osušile. Onda pogleda po sebi. Hlače su mu bile poderane, a kaput prljav. Trljao je po njemu mokrom maramicom. Više nije mogao učiniti.
U rancu je imao kruha. U čuturici je preostalo nešto kave. Pio je kavu i žvakao kruh. Bio je odjednom veoma gladan. Njegovo je grlo bilo tako hrapavo, kao da je cijele noći vikao. Prišla je mačka. On odlomi komad kruha i pruži joj. Ona ga oprezno uzme, udalji se i zguri da bi ga pojela. Pritom ga je promatrala. Krzno joj bijaše crno i imala je jednu bijelu šapu. Na razbijenom staklu među ruševinama bljeskalo je sunce. On uzme ranac i siđe na ulicu.
Dolje zastane i pogleda oko sebe. Više nije prepoznavao silhuete grada. Svagdje bijahu rupe kao na oštećenom zubalu. Nedostajala je zelena kupola katedrale. Crkva sv. Katarine bila je srušena. Redovi krovova uokolo bijahu šugavi i prožderani, kao da su ogromni pretpotopni insekti razrovali mravinjak. U Hakenstrasse je stajalo još nekoliko kuća. Grad više nije izgledao kao domovina koju je on očekivao; izgledao je kao da leži u Rusiji.
Otvorila su se vrata kuće od koje je stajalo samo još pročelje. Napolje je izišao stražar protuavionske zaštite. Izgledalo je sablasno vidjeti ga kako izlazi, kao da je sve u redu, iz kuće koja više nije postojala. On mahne. Graeber je neko vrijeme oklijevao. Sjetio se da je oberscharführer rekao, da je čovjek lud. Onda ipak pođe preko.
Stražar iskesi zube. »Šta radite ovdje?« upita oštro.
»Pljačkate? Zar ne znate da je to zabranjeno?«
»Čovječe!« reče Graeber. »Okanite se tih vaših prokletih gluposti! Radije mi recite da li nešto znate o mojim roditeljima! Paul i Marie Graeber. Stanovali su preko.«
Stražar mu primakne svoje ispijeno, čekinjavo lice. »Ah, to ste vi! Noćašnji borac s fronta! Samo nemojte tako vikati, vojniče! Zar mislite da ste jedini koji je nekog izgubio? Šta mislite, što je ovo?« on pokaže prema kući, iz koje je bio izišao.
»Šta?«
»Ovo ovdje! Na vratima! Zar nemate oči? Mislite li da je to humoristički list?«
Graeber ne odgovori. Vidio je da se vrata polako njišu na vjetru, i da su oblijepljena ceduljama. Brzo pođe preko.
Bijahu to adrese i pozivi nestalima. Neki bijahu napisani na sama vrata olovkom, tintom ili ugljenom; ali većina ih je bila ispisana na papirima, koji bijahu pričvršćeni pribodnicama i ljepivim papirom. »Heinrich i Georg, dođite stricu Hermannu. Irma mrtva. Majka«, stajalo je na velikom iscrtanom listu, istrganom iz školske bilježnice i pričvršćenom s četiri pribodnice. Odmah ispod toga na kartonu poklopca kutije za cipele: »Za ime božje, obavijestite o Brunhildi Schmidt, Thuringerstr. 4.« Pored toga na poštanskoj dopisnici: »Otto, mi smo u Haste, osnovna škola.« A sasvim dolje, ispod adresa olovkom i tintom, na papirnatom ubrusu obrubljenom čipkama, bilo je napisano šarenim pastelnim olovkama: »Marie, gdje si?« bez potpisa.
Graeber se uspravi. »No?« upita stražar. »Jesu li vaši ovdje?«
»Ne. Nisu znali da dolazim.«
Luđak razvuče lice kao da se bezglasno smije. »Nitko ništa ne zna o drugom, vojniče. Nitko! A krivi se uvijek izvuku. Lupežima se ništa ne događa. Zar to još niste naučili?« .
»Jesam.«
»Onda se upišite! Upišite se u taj popis bijede! A onda čekajte! Čekajte, kao svi mi. Čekajte dok ne postanete crni.« Stražarevo se lice promijeni. Bilo je odjednom iskrivljeno kao od velikog bola.
Graeber se okrene. Sagnuo se i tražio u ruševinama nešto na čemu bi mogao pisati. Našao je otisak neke Hitlerove slike u boji, koja je visjela u jednom razbijenom okviru. Poleđina bijaše bijela i bez tiska. Oderao je gornji dio, izvadio olovku i razmišljao. Odjednom nije znao što da napiše. »Molim za obavijest o Paulu i Marie Graeber«, napiše konačno blok-slovima. »Ernst ovdje na dopustu.«
»Veleizdaja«, tiho reče stražar iza njega.
»Šta?« Graeber se naglo okrene.
»Veleizdaja! Poderali ste sliku Fuhrera.«
»Bila je poderana i ležala je u blatu«, reče Graeber ljutito. »I sad me ostavite na miru s vašim brbljarijama!«
Nije našao ništa čime bi mogao pričvrstiti cedulju. Konačno skine dvije od četiri pribodnice, kojima bijaše pričvršćen poziv majke i pričvrsti svoj vlastiti. Nije to učinio rado; izgledalo je otprilike tako kao da krade vijenac s tuđeg groba. Ali nije imao ničeg drugog, a dvije pribodnice držale su majčin poziv isto tako dobro kao i četiri.
Stražar je gledao preko njegovih ramena. »Gotovo«, reče kao da izdaje komandu. »A sad, Sieg Heil, vojniče! Tugovanje zabranjeno! Crnina također! Slabi borbeni duh! Budite ponosni da smijete pridonijeti žrtvu! Da ste vi, proklete svinje, izvršili svoju dužnost, ovo se ovdje nikad ne bi dogodilo!«
On se osorno okrene i ode krupnim koracima na tankim, dugim nogama.
Graeber ga je odmah zaboravio. Otrgne komadić od ostatka Hitlerove slike i napiše na njemu adresu, koju je našao na vratima. Bila je to adresa obitelji Loose. Onda izvuče iz okvira ostatak otiska, na poleđini napiše još jednom isto što i na drugoj polovici i vrata se kući broj osamnaest. Tamo učvrsti cedulju između dva kamena tako da se dobro vidjela. Sada su postojale dvije mogućnosti da pročitaju njegov poziv. Bilo je to sve što je ovog časa mogao učiniti. Stajao je još neko vrijeme pred gomilom ruševina i kamenja, za koju nije znao da li je grob ali ne. Stolica s baršunom u udubljenju svijetlila je poput smaragda na suncu. Jedno stablo kestena kraj njega na ulici ostalo je neoštećeno. Njegovo je lišće nježno blistalo na suncu, a zebe su cvrkutale u krošnji i gradile gnijezdo.
On pogleda na sat. Bilo je vrijeme da ode u vijećnicu.
♦️

Šalteri ureda za nestale bijahu bijedno istesani iz novog drveta. Nisu bili obojeni i mirisali su na smolu i šumu. Na jednoj strani prostorije urušio se strop. Tamo su zidari polagali grede i udarali čekićima. Svagdje su stajali ljudi i šuteći strpljivo čekali. Iza šaltera sjedio je jednoruk činovnik i dvije žene.
»Ime?« upitala je žena sasvim zdesna. Imala je plosnato, široko lice i ervenu svilenu vrpcu u kosi, koja je visjela u pramenima.
»Graeber. Paul i Marie Graeber. Poreski tajnik, Hakenstrasse osamnaest.«
»Šta?« Žena je stavila ruku iza uha.
»Graeber«, ponovi Graeber glasnije kroz buku čekića. »Paul i Marie Graeber. Poreski tajnik.« činovnica je listala. »Graeber, Graeber...« njen je prst klizio duž kolone i zaustavio se.
»Graeber... da... kako bijaše ime?«
»Paul i Marie.«
»Kako?«
»Paul i Marie!« Graeber postade odjednom veoma bijesan, činilo mu se nepodnosivim da svoju nesreću mora još i vikati.
»Ne. Ovaj se zove Ernst Graeber.«
»Ja se zovem Ernst Graeber. U našoj, obitelji ne postoji drugi.«
»No, vi to ne možete biti. Drugih Graebera ovdje nemamo.« Namještenica pogleda gore i nasmiješi se. »Ako želite možete opet pitati za nekoliko dana. Još nemamo sve podatke. Slijedeći.«
Graeber se ne pomakne. »Gdje se još može pogledati?«
Tajnica poravna crvenu svilenu vrpcu u svojoj kosi. »Na prijavnom uredu. Slijedeći.«
Graeber osjeti kako ga je netko gurnuo u leđa. Iza njega je stajala mala, stara žena s rukama nalik na ptičje kandže. On stupi ustranu.
Stajao je još neko vrijeme neodlučno pored šaltera. Nije mogao shvatiti da je to sve. Išlo je prebrzo. Njegov gubitak bijaše za to prevelik. Jednoruki činovnik ga je gledao i nagnuo se k njemu. »Budite sretni šta vaša rodbina nije upisana ovdje«, reče on.
»Zašto?«
»Ovo su popisi mrtvih i teško ranjenih. Tako dugo dok nisu prijavljeni kod nas, oni su samo nestali.«
»A nestali? Gdje je njihov popis?«
Činovnik ga pogleda strpljivošću čovjeka koji osam sati ima posla s tuđom nesrećom, a ne može nikome pomoći. »Budite razumni, čovječe«, reče on. »Nestali su nestali. Šta tu pomažu popisi. Time se još uvijek ne zna šta se s njima dogodilo. Kad bi se znalo, oni ne bi više bili nestali. Točno, zar ne?«
Graeber je zurio u njega, činovnik je izgledao ponosan na svoju logiku. Ali razum i logika nisu se slagali s gubitkom i tugom. I šta da se odgovori čovjeku, koji je izgubio ruku?
»Vjerojatno«, reče Graeber i okrene se.
♦️

Potražio je prijavni ured. Nalazio se u drugom krilu vijećnice i mirisao je na kiseline i paljevinu. Poslije duljeg čekanja došao je do neke nervozne žene s cvikerom. »Ne znam ništa«, viknula je odmah. »Ovdje se više ništa ne može ustanoviti. Kartoteka je u potpunom neredu. Jedan je dio izgorio, a ostalo su pokvarili glupi vatrogasci svojom vodom.«
»Zašto niste dokumente odnijeli na sigurno mjesto?« upitao je neki podoficir, koji je stajao pored Graebera.
»Sigurno mjesto? Gdje ima sigurnog mjesta? Znate li to možda vi? Ja nisam magistrat. Žalite se tamo.« Žena je beznadno gledala opustošenu hrpu mokrih komada papira. »Sve uništeno! Čitav prijavni ured! Šta će iz toga nastati? Sada se svatko može zvati kako želi!«
»To bi bilo strašno, zar ne?« Podoficir pljune i gurne Graebera. »Dođi, druže. Ovdje su svi poludjeli.«
Izišli su napolje i stajali pred vijećnicom. Okolne kuće bijahu izgorjele. Od Bismarckova spomenika ostale su još samo čizme. Jato bijelih golubova kružilo je oko srušenog tornja crkve sv. Marije. »Lijepo sranje, zar ne«, reče podoficir. »Koga tražiš?«
»Roditelje.«
»Ja svoju ženu. Nisam joj pisao da dolazim. Htio sam je iznenaditi. A ti?«
»Isto tako. Nisam htio roditelje nepotrebno uzrujavati. Već su mi nekoliko puta odgodili dopust. Onda sam ga odjednom dobio. Nisam više stigao pisati.«
»Lijepo smeće! Šta ćeš raditi sada?«
Graeber pogleda na razoren trg. Od 1933. zvao se Hitlerov trg. Prije toga, poslije prvog izgubljenog rata, zvao se Ebertov trg; prije toga trg cara Wilhelma, a još prije Markplatz. »Ne znam«, reče on. »Još ne razumijem sve to. Tȁ čovjek se ne može samo tako jednostavno izgubiti, ovdje usred Njemačke...«
»Ne?« Podoficir pogleda Graebera s mješavinom ironije i samilosti. »Golube moj, još ćeš se ti načuditi! Ja već pet dana tražim svoju ženu. Pet dana, od jutra do mraka, a ona kao da je nestala s lica zemlje, kao da je začarana!«
»Ali, kako je to moguće? Negdje...«
»Nestala«, ponovi podoficir. »A tako i nekoliko hiljada drugih. Jedan je dio otpremljen u privremene logore i male gradove. Pronađi gdje su, kad pošta više ne radi kako treba. Neki su opet masovno pobjegli u sela.«
»Sela«, reče Graeber s olakšanjem. »Naravno! Na to nisam mislio. Sela su sigurna. Tamo će biti...«
»Tamo će biti, ma nemoj!« Podoficir je prezirno puhao. »Time još nisi ništa postigao! Znaš li da oko ovog prokletog grada ima gotovo dva tuceta sela? Prije nego što ih obiđeš, dopust je pri kraju, razumiješ li?«
Graeber je razumio, ali bilo mu je svejedno. Sve što je htio bilo je to da mu roditelji žive. Gdje, to mu bijaše svejedno.
»Slušaj, druže«, reče podoficir mirnije. »Treba stvar postaviti pravilno. Ako ćeš divljački trčati naokolo, izgubit ćeš vrijeme i poblesavit ćeš. To moraš organizirati. Što ćeš najprije učiniti?«
»Još ne znam. Mislim da ću pokušati da saznam nešto od znanaca. Našao sam adrese ljudi koji su također bili bombardirani. Iz iste ulice.«
»Ne ćeš mnogo saznati. Svi se boje da otvore gubicu. Ja sam to doživio. Ipak, možeš pokušati. Čuj! Možemo pomoći jedan drugome. Tamo; gdje ti budeš pitao, pitaj_ odmah i za moju ženu, a tamo gdje ja budem pitao, pitat ću i za tvoje roditelje. U redu?«
»U redu.«
»Dobro. Zovem se Bottcher. Mojoj je ženi ime Alma. Zapiši to.«
Graeber zapiše. Onda napiše na cedulju imena svojih roditelja i dade je Boottcheru. Ovaj je pažljivo pročita i spremi. »Gdje stanuješ, Graeber?«
»Nemam pojma. Moram nešto pronaći.«
»U kasarni postoje privremena konačišta za vojnike s fronta, kojima su kuće bombardirane. Javi se u komandanturi i dobit ćeš uputnicu. Jesi li već bio tamo?«
»Još ne.«
»Nastoj da dođeš u sobu četrdeset i osam. To je ambulanta. Tamo je bolje jelo nego u ostalim rupama. I ja sam tamo.«
Bottcher izvuče iz džepa čik; stane ga promatrati i onda ga ponovo spremi. »Danas ću obići bolnice. Navečer bismo se mogli negdje sastati. Možda će već dotada jedan od nas saznati nešto.«
»Dobro. Gdje?«
»Najbolje ovdje. U devet sati?«
»U redu.«
Boottcher kimne i pogleda u plavo neba. »Pogledaj to«, reče gorko. »Proljeće, a već pet noći knjavam u sobi s dvanaest smrdljivih strijelaca — umjesto sa svojom ženom, koja ima guzicu kao pivarski konj!«
♦️

Prve dvije kuće u Gartenstrasse bijahu razorene. U njima nije više nitko stanovao. Treća je bila gotovo Čitava. Samo je krov bio izgorio; u toj je kući stanovala obitelj Ziegler. Ziegler je bio prijatelj Graeberova oca.
On se uspne stepenicama. Na njima stajahu vjedra s pijeskom i vodom. Na zidovima bijahu oglasi. Pozvonio je i čudio se da zvono još radi. Nakon nekog vremena polako otvori jedna stara, ojađena žena.
»Gospođo Ziegler«, reče Graeber. »Ja sam Ernst Graeber.«
»Da, da.« Žena je zurila u njega. »Da.« Oklijevala je i onda rekla. »Tȁ uđite, gospodine Graeber.«
Ona rastvori vrata i onda ih za njim zabravi. »Oče«, vikne onda prema drugoj sobi. »Nije ništa. Ovdje je Ernst Graeber. Sin Paula Graebera.«
Soba je mirisala po laštilu za parkete. Linoleum na podu bijaše gladak kao ogledalo. Na prozorima stajahu biljke u loncima s velikim žućkastim lišćem, koje je izgledalo kao da je na njih kapnuo maslac. Na zidu iza sofe visio je ručni rad. »Svoja kućica, svoja slobodica«, stajalo je na njemu vezeno crvenim križićima.
Ziegler se pojavio iz spavaće sobe. Smješkao se. Graeber vidje da je uzbuđen. »Nikad se ne zna tko dolazi«, reče on. »Na vas sigurno ne bismo pomislili. Dolazite izvana?«
»Da. Tražim svoje roditelje. Bombardirani su.«
»Odložite ranac«, reče gospođa Ziegler. »Skuhat ću kavu. Imamo još dobre sladne kave.«
Graeber odnese ranac u predsoblje. »Prljav sam«, reče onda.
»Ovdje je sve tako čisto. Nato čovjek više nije navikao.«
»Ne smeta ništa. Samo sjednite. Ovamo, na sofu.« Gospođa Ziegler ode u kuhinju. Ziegler nesigurno pogleda Graebera. »Tja...« reče on.
»Jeste li nešto čuli o mojim roditeljima? Ne mogu ih naći. Na prijavnom uredu ništa ne znaju. Tamo je sve u neredu.«
Ziegler strese glavom. Njegova je žena ponovo stajala na vratima. »Mi više uopće ne izlazimo«, reče ona brzo. »Već dugo ne. Jedva još nešto čujemo, Ernst.«
»Zar ih nikad niste vidjeli? Tȁ morali ste ih koji put vidjeti.«
»Tome bijaše davno. Barem pet-šest mjeseci. Tada...« Ona zanijemi.
»Šta je bilo tada?« upita Graeber. »Kako im je bilo tada?«
»Zdravi, oh, vaši su roditelji bili zdravi«, odvrati žena. »Samo u međuvremenu, naravno ...«
»Da...« reče Graeber. »To sam vidio. Mi smo vani znali da se gradovi bombardiraju; ali ne da tako izgleda.«
Dvoje starih je šutjelo. I nisu ga gledali.
»Kava će odmah biti. gotova«, reče žena. »Popit ćete jedan gutljaj, zar ne? Šalica vruće kave uvijek dobro dođe.«
Ona stavi na stol šalice s plavim cvjetovima. Graeber ih je gledao. Kod kuće su imali iste. Tko zna s kojeg razloga taj se ornament zvao ,šare luka’. »Tja...« reče ponovo Ziegler.
»Mislite li da su možda otpremili moje roditelje nekim transportom?« upita Graeber.
»Možda. Majko; da li je ostalo nešto keksa, koje je donio Erwin? Ponudi ih gospodinu Graebera.«
»Šta radi Erwin?«
»Erwin?« Starac se prestraši. »Erwinu je dobro. Dobro.«
Žena je donijela kavu. Ona stavi na stol veliku limenu kutiju. Natpis na njoj bijaše holandski. Nije više bilo mnogo keksa. Iz Holandije, mislio je Graeber. I on je također, u početku, donosio stvari iz Francuske.
Žena ga ponudi. On uzme komad s ružičastim prelivom šećera. Bio je star. Starci nisu ništa uzeli. Ni kavu nisu pili. Ziegler je odsutno lupkao po ploči stola.
»Uzmite još jedan«, reče žena. »Nemamo ništa drugo. Ali ovo su dobri keksi.«
»Da, vrlo dobri. Hvala. Ali ja sam već jeo.«
Osjećao je da od njih dvoje ne će više ništa saznati. Možda nisu ništa ni znali. On ustane. »Da li možete reći, gdje bih mogao nešto saznati?«
»Mi ništa ne znamo. Mi uopće ne izlazimo. Ništa ne znamo. Žao mi je, Ernst. Ali to je tako.«
»Vjerujem. Hvala ha kavi.« Graeber pođe k vratima.
»Gdje sad stanujete?« upita odjednom Ziegler:
»Naći ću već neko mjesto. Ako nigdje, onda u kasarni.«
»Mi nemamo mjesta«, reče brzo gospođa Ziegler i pogleda svog muža. »Vojna se uprava sigurno pobrinula za vojnike kojima su stanovi bombardirani.«
»Sigurno«, odvrati Graeber.
»Mogao bi možda ostaviti ovdje svoj ranac dok ne nađe nešto, majko«, reče Ziegler. »Težak je.«
Graeber vidje ženin pogled. »Već će nekako ići«, odvrati on.
»Čovjek se na to navikne.«
On zatvori vrata i siđe stepenicama. Zrak je bio zagušljiv. Ziegleri su se bojali nečeg. Nije znao čega. Ali bilo je toliko razloga za strah, od 1933. godine.
♦️

Obitelj Loose smjestila se u velikoj dvorani kluba »Harmonija«. Prostorija bijaše puna poljskih kreveta i madraca. Na zidovima je visjelo nekoliko zastava, dekoracije s kukastim križem i odlučnim parolama i jedna uljena slika Fuhrera u širokom zlatnom okviru — ostaci ranijih patriotskih proslava. Dvorana je vrvjela ženama i djecom. Između kreveta stajahu kovčezi, lonci, kuhala, namirnice i pojedini komadi spašenog pokućstva.
Gospođa Loose sjedila je apatično na nekom krevetu u sredini dvorane. To bijaše sijeda, debela žena neuredne kose.
»Tvoji roditelji?« Pogledala je Graebera mutnim očima i dugo je pokušavala da se sjeti. »Mrtvi, Ernst«, promrmlja konačno.
»Šta?«
»Mrtvi«, ponovi ona. »Šta drugo?«
Jedan mali dječak u uniformi udari u prolazu Graebera u koljeno. On ga odgurne. »Odakle to znate?« upita on. Onda primijeti da više nema glasa i tvrdo proguta. »Jeste li ih vidjeli? Gdje?«
Gospođa Loose umorno strese glavom. »Ništa se nije moglo vidjeti, Ernst«, mrmljala je. »Sve se pretvorila u vatru i krikove i onda ...«
Riječi su se izgubile u šaputanju, ali i to onda prestade. Žena je šutjela i gledala preda se, nalakćena, potpuno odsutna i nepomična, kao da je sama u dvorani. Graeber je zurio u nju.
»Gospođo Loose«, reče onda polagano i s mukom. »Pokušajte se sjetiti. Kada ste vidjeli moje roditelje? Odakle znate da su mrtvi?«
Žena ga pogleda' mutnih očiju. »I Lena je mrtva«, promrmlja ona. »I August. Ti si ih poznavao...«
Graeber se maglovito prisjeti dvoje djece, koja su uvijek jela kruh s medom. »Gospođo Loose«, ponovi on i svlada se da je ne podigne u vis i da je ne strese. »Molim vas, recite mi, odakle znate da su moji roditelji mrtvi! Pokušajte se sjetiti! Da li ste ih vidjeli?« činilo se da ga više ne čuje. »Lena«, prošapta ona. »Ni nju također nisam vidjela. Nisu me htjeli pustiti k njoj, Ernst. Od nje nije gotovo ništa ostalo. A bila je tako mala. Zašto to samo čine? Ti to moraš znati, ti si vojnik.«
Graeber očajno pogleda oko sebe. Jedan se čovjek gurao između kreveta prema njima. Bio je to Loose. Postao je mršav i star. Oprezno položi ruku na ramena svoje žene, koja je čučala na krevetu i ponovo utonula u svoju tugu, te mahne nešto Graeberu.
»Majka još ne može shvatiti, Ernst«, reče on.
Žena se pomakne pod njegovom rukom. Polako pogleda gore.
»Možeš li ti shvatiti?«
»Lena...«
»Ako ti to možeš shvatiti«, reče odjednom bistro, glasno i razgovijetno, kao da govori u školi, »onda ni ti nisi mnogo bolji od onih koji su to učinili.«
Looseove oči kliznu brzo i uplašeno preko susjednih kreveta. Nitko nije ništa čuo. Dječak u uniformi bučno se igrao skrivača između kovčega s nekoliko djece.
»Ne mnogo bolji«, ponovi žena. Onda objesi glavu i ponovo se pretvori u mali humak životinjske žalosti.
Loose mahne Graeberu. Oni pođu ustranu. »Šta se dogodilo s mojim roditeljima?« upita Graeber. »Vaša žena kaže da su mrtvi.«
Loose strese glavom. »Ona ništa ne zna, Erast. Ona misli da su svi mrtvi, jer su naša djeca mrtva. Ona nije posve... ta vidio si...« On proguta. Adamova jabučica na njegovu tankom vratu podigla se i spustila. »Ona govori stvari... zbog toga su nas već prijavili, ljudi odavde...«
Graeber za čas vidje Loosea sasvim malog i udaljenog u prljavom sivom svijetlu — onda je ponovo bio ovdje i bijaše čovjek kog je poznavao, a prostorija je bila tiha. »Dakle nisu mrtvi?« upita on.
»To ne mogu reći, Ernst. Ti ne znaš kako je bilo ovdje posljednjih godina, kad je počinjalo da bude sve gore. Jedan drugom više nije mogao vjerovati. Svi su se bojali. Vjerojatno su tvoji roditelji negdje na sigurnom.«
Graeber je mirnije disao. »Da li ste ih vidjeli?« upita on.
»Jedamput na ulici. Ali mora da je otada prošlo već četiri do pet tjedana. Bilo je još nešto snijega. Bijaše to prije napada.«
»Kako su izgledali? Jesu li bili zdravi?«
Loose ne odgovori odmah. »Da, mislim da jesu«, reče onda i proguta.
Graeber se odjednom zastidi. Shvatio je da se u ovoj okolini ne pita, je li neki čovjek prije četiri tjedna bio zdrav ili ne — ovdje se pita za preživjele i mrtve i ništa više. »Oprostite«, reče zbunjeno.
Loose odmahne. »Ostavi samo, Ernst. Danas svatko može misliti samo na sebe. Previše ima nesreće na svijetu.,.«
♦️

Graeber iziđe na ulicu. Kad je išao u klub »Harmonija«, bila je mračna i pusta — sad mu se odjednom učini svjetlija, i život u njoj još ne bijaše zamro. Više nije vidio razorene kuće; sada je vidio i drveće što pupa, dva psa što se igraju i vlažno plavo nebo. Njegovi roditelji ne bijahu mrtvi; i bijahu samo nestali. Prije sat vremena, kad mu je to rekao jednoruki činovnik, izgledalo je to beznadno i gotovo nepodnošljivo, a sada se na zagonetan način pretvorilo u nadu. Znao je da to samo zbog toga, što je jedan čas vjerovao da mu roditelji više ne žive — ali čemu je. potrebno manje hrane nego nadi?

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Doba života i doba smrti-Remarque - Page 2 Empty Re: Doba života i doba smrti-Remarque

Počalji od Mustra Sre Jun 20, 2018 9:30 am


IX


On se zaustavi pred kućom. Bilo je tamno i nije mogao razabrati broj. »Kamo želite?« upita netko naslonjen kraj vrata.
»Da li je to Marienstrasse dvadeset i dva?«
»Da. Koga tražite?«
»Sanitetskog savjetnika Krusea.«
»Kruse? Zašto ga trebate?«
Graeber pogleda čovjeka u tami. Nosio je čizme i SA-uniformu. Jedan čuvar kvarta, koji se pravi važnim, mislio je. Samo mi je još to trebalo. »Ja ću to sam objasniti dr. Kruseu«, reče i uđe u kuću.
Bio je veoma umoran. Bijaše to umor koji je ležao dublje, a ne samo u očima i kostima, čitav se dan raspitivao i tražio; ali malo je saznao. Njegovi roditelji nisu imali u gradu rođaka, a susjeda nije više bilo mnogo ovdje. Bottcher je imao pravo. Bilo je kao začarano. Ljudi su se bojali Gestapo-a i šutjeli su — ili su samo znali glasine i upućivali čovjeka drugima, koji također nisu ništa znali.
Graeber se uspinjao stepenicama. Hodnik je bio taman. Sanitetski savjetnik stanovao je u prvom katu. Graeber ga gotovo i nije poznavao; ali znao je da je on često liječio njegovu majku. Možda je ona bila kod njega i on ima sada njenu novu adresu.
Otvori neka starija žena uvela lica. »Kruse?« upita ona. »Vi želite k dr. Kruseu?«
»Da.«
Žena ga je šuteći promatrala. Nije se pomakla da ga pusti unutra. »Da li je kod kuće?« upita Graeber nestrpljivo.
Žena ne odgovori., Izgledala je kao da nešto dolje prisluškuje.
»Dolazite u ordinaciju?« upita onda.
»Ne. Privatno.«
»Privatno?«
»Da, privatno. Da li ste vi gospođa Kruse?«
»Sačuvao me bog!«
Graeber je zurio u ženu. čitav je dan svagdje doživljavao oprez, mržnju i izgovaranja; ali ovo ovdje bijaše mu novo.
»Slušajte«, reče on. »Ne znam šta se ovdje događa, i svejedno mi je. Htio bih govoriti s dr. Kruseom i ništa više, razumijete li?«
»Kruse više ne stanuje ovdje«, reče žena odjednom glasno, grubo i neprijateljski.
»Ali ovdje stoji njegovo ime.« Graeber pokaže na mjedenu pločicu kraj vrata.
»Pločica već odavno ne bi trebala stajati ovdje.«
»Ali ona je tu. Stanuje li još ovdje netko od obitelji?«
Žena je šutjela. Graeberu bijaše dosta. Upravo joj htjede reći da se nosi k vragu, kad začuje kako se otraga u stanu otvaraju neka vrata. Jedan trak svijetla pojavi se iz sobe koso preko tamnog predsoblja. »Traži li netko mene?« upita jedan glas.
»Da«, reče Graeber na sreću. »Htio bih govoriti s nekim tko poznaje sanitetskog savjetnika Krusea. Izgleda da to nije jednostavno.«
»Ja sam Elisabeth Kruse.«
Graeber pogleda ženu uvela lica. Ona se makne s vrata i pođe natrag u stan. »Previše svijetla!« lane prema otvorenoj sobi.
»Zabranjeno je paliti toliko svijetla.«
Graeber ostane na mjestu. Djevojka, otprilike dvadesetih godina, dolazila je trakom svijetla kao rijekom. Načas vidje visoko nadsvođene obrve, tamne oči i kosu boje mahagonija, koja je u nemirnom valu padala na ramena. Onda utone u polutamu hodnika i stane pred njega.
»Moj otac više ne vrši praksu«, reče ona.
»Ne dolazim kao pacijent. Dolazim po jednu obavijest.«
Djevojčino se lice promijeni. Ona se napola okrene kao da želi pogledati, da li je druga žena još tu. Onda brzo širom otvori vrata.
»Uđite«, prošapta.
Slijedio ju je u sobu, iz koje je dolazilo svijetlo. Ona se okrene i pogleda ga ispitujući i prodorno. Njene oči sada više ne bijahu tamne; bijahu sive i veoma prozirne.
»Tȁ ja vas poznajem«, reče ona. »Niste li prije išli u gimnaziju?«
»Da. Zovem se Ernst Graeber.«
Graeber se sada sjećao. Bila je djevojka s prevelikim očima i odviše kose. Majka joj je rano umrla i ona je otišla rođacima u neki drugi grad. »Bože moj, Elisabeth«, reče on. »Nisam te prepoznao.«
»Mora da je prošlo sedam do osam godina, otkad smo se posljednji put vidjeli. Mnogo si se promijenio.«
»I ti.«
Stajali su jedno nasuprot drugome. »Šta se zapravo ovdje događa?« upita Graeber. »Čuvaju te kao generala.«
Elisabeth Kruse nasmiješi se kratko i gorko. »Ne kao generala. Kao zarobljenika.«
»Šta? Zašto to? Tvoj otac ...«
Ona se brzo pomakne. »Čekaj!« prošapta i pođe pored njega k stolu, na kom je stajao gramofon. Ona ga namjesti. Začuje se Hohenfriedberger-marš. »Tako«, reče ona. »Sad možeš govoriti dalje.«
Graeber je ne razumijevajući pogleda. Izgleda da Bottcher ima pravo; gotovo svi u gradu bijahu ludi. »Šta to treba?« upita on.
»Zatvori tu stvar! Već mi je dosta marševa. Radije mi reci, šta se ovdje događa. Zašto si zatvorenik?«
Elisabeth, se vrati. »Žena prisluškuje vani. Ona je denuncijant. Zato sam namjestila gramofon.« Stajala je pred njim i odjednom snažno disala. »Šta je s mojim ocem. Šta znaš o njemu?«
»Ja? Ništa. Htio sam ga samo nešto pitati. Šta se dogodilo s njim?«
»Ti ništa ne znaš o njemu?«
»Ne. Htio sam ga pitati, znade li adresu moje majke. Moji su roditelji nestali.«
»To je sve?«
Graeber je zurio u Elisabeth. »Za mene je to dosta«, reče onda.
Napetost na njenom licu popusti. »To je istina«, reče ona umorno. »Mislila sam da nosiš neku vijest od njega.«
»Šta se dogodilo tvome ocu?«
»On je u koncentracionom logoru. Već četiri mjeseca. Denuncirali su ga. Kad si rekao da dolaziš zbog neke obavijesti, mislila sam da nosiš neku vijest od njega.«
»Pa to bih ti odmah rekao.«
Elisabeth strese glavom. »Ne, kad bi bila prokrijumčarena. Onda bi morao biti oprezan.«
Oprez, mislio je Graeber. čitav dan čuo sam samo tu riječ. Hohenfriedbergerov marš brujao je dalje limeno i nepodnosivo.
»Možemo li to sada zatvoriti?« upita on.
»Da. I bolje je za tebe da ideš. Tȁ ja sam ti rekla što se ovdje dogodilo.«
»Ja nisam denuncijant«, reče ljutito Graeber. »Šta je to s tom ženom? Zar je ona prijavila tvog oca?«
Elisabeth podigne polugu gramofona. Nije zaustavila aparat. Ploča se bezglasno i dalje okretala. U tišini se začuje zavijanje jedne sirene. »Uzbuna!« prošapta ona. »Već ponovo!«
Netko udari na vrata. »Gasite svijetlo! To je zbog toga! Uvijek previše svijetla!«
Graeber otvori vrata. »Šta onda?«
Žena je već bila na drugoj strani predsoblja. Još je nešto viknula i onda nestala. Elisabeth odmakne Graebera i zatvori vrata.
»Kako je to ’nesnosan đavo?« upita on. »Otkud ta žena ovdje?«
»Prisilni sustanar. Uselili su je. Moram biti sretna što sam smjela zadržati ovu sobu.«
Vani se začuje nova buka, vikanje žene i plač nekog djeteta. Zavijanje preduzbune postade glasnije. Elisabeth uzme kišnu kabanicu i obuče je. »Moramo u sklonište.«
»Imamo još mnogo vremena. Zašto ne iseliš odavde? Mora da je pakao stanovati zajedno s tom špijunkom.«
»Gasite svijetlo!« vikne ponovo žena izvana. Elisabeth se okrene i ugasi svijetlo. Onda klizne prostorijom do prozora. »Zašto ne iselim? Zato što ne želim bježati!«
Ona otvori prozor. U jednom času nahrupi zavijanje sirena u prostoriju i ispuni je. Ona je stajala tamna pred rasutim svijetlom s ulice i učvršćivala je prozorska krila; tako su se stakla teže razbijala od pritiska zraka eksplozije. Onda se vrati. Bilo je kao da je buka poput bujice tjera pred sobom. »Ne želim pobjeći«, viknula je kroz zavijanje. »Zar to ne razumiješ?«
Graeber vidje njene oči. Ponovo su bile tamne, kao prije, na vratima, i pune strastvene snage. Imao je osjećaj, da se mora protiv nečega braniti, protiv očiju, protiv lica, protiv oluje sirena i protiv kaosa koji je prodirao kroz prozor iza njih. »Ne«, reče on. »Ne razumijem to. To će te samo uništiti. Položaj, koji se ne može održati, treba napustiti. Vojnik to nauči.«
Ona je zurila u njega. »Onda ga napusti!« vikne oštro.
»Napusti ga i ostavi me na miru!«
Pokušala je proći pored njega do vrata. On je uhvati za ruku. Ona se istrgne. Bila je snažnija nego što je očekivao. »Čekaj!« vikne on. »Idem s tobom.«
Buka ih je pred sobom tjerala. Bila je svagdje, u sobi, u hodniku, u predsoblju, na stepenicama — ona se lomila o zidove i bacala jeke natrag u samu sebe, kao da dolazi sa svih strana i kao da više nema od nje spasa, i ona se nije zaustavila u ušima i na koži, ona se probila i pjenila u krvi, od nje su drhtali nervi i vibrirale kosti i misao je ugasla.
»Gdje je ta prokleta sirena?« vikne Graeber na stepenicama.
»Od nje bi čovjek mogao poludjeti.«
Ulazna su vrata zalupila. Jedan čas zavijanje postade muklije.
»U susjednoj ulici«, reče Elisabeth. »Moramo u sklonište na Karlovu trgu. Ovo, u kući, ništa ne valja.«
Sjene su trčale niz stepenice s kovčezima i zavežljajima. Jedna se džepna lampa upali i osvijetli Elisabethino lice. »Dođite s nama, ako ste sami!« vikne netko.
»Nisam sama.«
Čovjek je hitao dalje. Kućna su se vrata ponovo otvorila. Iz svih kuća navirali su ljudi, kao da netko trese limene vojnike iz kutija. Čuvari protuavionske zaštite izvikivali su zapovijedi. Neka žena u crvenoj svilenoj kućnoj haljini i lepršave žute kose projurila je kao Amazonka. Nekoliko je staraca teturalo uzduž zidova; govorili su, ali u buci, koja je mahnitala, ništa se nije moglo čuti — kao da uvela usta bezglasno žvaču mrtve riječi i pretvaraju ih u kašu.
Stigli su na Karlov trg. Pred ulazom u bunker gurala se uzrujana gomila. Čuvari zaštite jurili su naokolo kao ovčarski psi i pokušavali da načine red. Elisabeth stane. »Možemo pokušati da se probijemo sa strane«, reče Graeber.
Ona strese glavom. »Čekajmo ovdje.«
Tamna gomila puzala je u mraku niz stepenice i nestajala pod zemljom. Graeber pogleda Elisabeth. Stajala je odjednom tako mirna, kao da se sve to nje ne tiče. »Ti si hrabra«, reče on.
Ona digne glavu. »Ne — samo strah pred podrumom.«
»Naprijed! Naprijed!« vikne jedan čuvar. »Dolje! Želite li posebnu pozivnicu?«
♦️

Podrum bijaše velik, nizak i dobro građen, sa stupovima, ulazima sa strane i svijetlom. Tu bijahu klupe i nadglednik, a neki su ljudi imali sa sobom madrace,, gunjeve, kovčege, pakete i stolice za sklapanje; život pod zemljom bio je već organiziran. Graeber pogleda oko sebe. Prvi put bio je s civilima u istom skloništu.. Prvi put sa ženama i djecom. I prvi put u Njemačkoj.
Plavičasto blijedo svijetlo brisalo je boju s lica i ona bijahu nalik na lica utopljenika. On primijeti nedaleko od sebe ženu u crvenoj kućnoj haljini. Kućna je haljina postala ljubičasta, a kosa je imala zelenkasti sjaj. Onda pogleda Elisabeth. I njeno je lice izgledalo sivo i upalo, oči ležahu duboko u sjenama šupljina, a kosa bijaše mrtva i bez sjaja. Utopljenici, mislio je. Utopljeni u laži i strahu, potjerani pod zemlju, pretvoreni u neprijatelje svijetla, jasnoće i istine.
Jedna je žena s dvoje djece čučala nasuprot njemu. Djeca su se stisla uz njena koljena. Njihova lica bijahu plosnata i bezizražajna, kao smrznuta. Samo su oči živjele. Blistale su u odsjaju svijetla, velike i širom otvorene, i gledale su prema ulazu kad je zavijanje i tutnjava protuavionske obrane postala jača i dublja, i onda po niskim stropovima i zidovima i ponovo natrag prema ulazu. Oči se nisu okretale brzo i na mahove; slijedile su buku kao oči uzetih životinja, teško, a ipak lebdeći, u isti mah brzo i u dubokom transu, one su gledale i kružile, a slaba svjetlost zrcalila je u njima. Nisu vidjele Graebera, ni majku; iz njih bijaše izbrisano raspoznavanje i snaga izražavanja; anonimnom pažnjom slijedile su nešto, što nisu mogle vidjeti: što je moglo biti tutnjava i smrt. Nisu. više bili dovoljno mladi, da ne bi osjećali opasnost, ni dovoljno stari da se zavaravaju beskorisnom hrabrošću. Bijahu budni, bespomoćni i izručeni.
Graeber odjednom vidje da to ne bijahu samo djeca; i oči drugih slijedile su isti put. Lica i tijela bijahu mirna; osluškivali su, i nisu slušale samo uši — slušala su i ramena nagnuta naprijed, bedra, koljena, i nalakćene ruke. Osluškivali su nepomično i samo su oči slijedile buku kao da slušaju neku nečujnu zapovijed.
Onda zamirisa strah.
♦️

Nešto se u teškom zraku neprimjetno promijenilo. Tutnjava napolju se nastavila; ali činilo se da odnekud dolazi svježi vjetar. Ukočenost popusti. Podrum više ne bijaše pun zgurenih tjelesa; ponovo bijaše pun ljudi, i oni ne bijahu više predani i tupi; podigli su tijela, micali ih i gledali se. Ponovo su imali lica, a ne više maske.
»Odletjeli su dalje«, reče starac pored Elisabeth.
»Još se mogu vratiti«, odvrati netko. »To se dešava. Zaokrenu i vrate se kad svi iziđu iz podruma.«
Ono dvoje djece stade da se miče. Jedan je čovjek zijevao. Odnekle se pojavio jedan jazavčar i njuškao unaokolo. Jedno je dojenče vikalo. Ljudi su otvarali pakete i počeli jesti. Neka žena, slična Walküri, vikne visokim glasom: »Arnold! Zaboravili smo zatvoriti plin. Jelo je zagorjelo. Zašto nisi mislio na to!«
»Umirite se«, reče starac. »Za vrijeme uzbune centrala zatvara plin.«
»Kako da se umirim? Kad ponovo otvore, stan će biti pun plina! To je još mnogo gore.«
»Za vrijeme uzbune ne zatvaraju plin«, objasni neki pedantni, poučavajući glas. »Samo za »vrijeme napada.«
Elisabeth izvadi iz torbice češalj i ogledalo te stane češljati kosu. U mrtvom svijetlu češalj je izgledao kao da je od sasušene tinte. Ali činilo se da se kosa pod njim nadimlje i pucketa.
»Htjela bih da možemo napolje!« prošapta ona. »Čovjek se ovdje guši!«
Morali su čekati još pola sata; onda se vrata konačno otvore. Pošli su prema izlazu. Nad vratima su stajale male zasjenjene svjetiljke. Na stepenice je padala izvana puna mjesečina. Elisabeth se mijenjala svakim korakom. Bilo je kao da se budi iz prividne smrti. Nestalo je sjena u očnim šupljinama. Olovna se boja rastopila, kosa se prelijevala poput bakra, koža je ponovo postala topla i sjajna i život se vratio — dišući, pun, jači nego prije, ponovo dobiven, neizgubljen, dragocjeniji i šareniji za ovo jedno kratko vrijeme, u kom se osjeća tako.
♦️

Stajali su pred bunkerom. Elisabeth je duboko disala. Micala je ramenima i glavom kao životinja koja izlazi iz kaveza. »Ti masovni grobovi pod zemljom!« reče ona. »Kako ih mrzim! U njima se guše!« Ona zabaci kosu. »Ruševine su prema njima utjeha. Imaju barem nebo nad sobom.«
Graeber ju je gledao. Ona je imala nešto divlje i snažno, dok je stajala tako pred tim velikim, golim betonskim bunkerom, čije stepenice kao da su vodile u podzemlje, iz kog se upravo spasila.
»Hoćeš li natrag kući?« upita on.
»Da. Kamo inače? Trčati mračnim ulicama? To sam činila dovoljno dugo.«
Išli su preko Karlova trga. Vjetar ih je njuškao kao Veliki pas.
»Zar se ne možeš iseliti?« upita Graeber. »Usprkos svemu što si rekla?«
»Kamo? Znaš li neku sobu?«
»Ne.«
»Ni ja ne znam. Tisuće su bez krova. Kako da se onda preselim?«
»To je točno. Sada je prekasno.«
Elisabeth zastane. »Ne bih otišla kad bih i mogla. To bi bilo kao da oca ostavljam na cjedilu. Razumiješ li to?«
»Da.«
Pošli su dalje. Graeberu je odjednom bilo dosta nje. Neka radi što hoće. Bio je veoma iscrpljen i nestrpljiv, i najednom je osjećao da ga njegovi roditelji, sada, upravo tog časa traže u Hakenstrasse.
»Moram ići«, reče on. »Imam sastanak i već sam zakasnio. Laku noć, Elisabeth.«
»Laku noć, Ernst.«
Gledao je za njom neko vrijeme. Ona je odmah nestala u tami. Trebao sam je otpratiti do kuće, mislio je. Ali bilo mu je svejedno. Sjetio se da je nije trpio ni kad je bila dijete. Brzo se okrene i pođe prema Hakenstrasse. Ali tamo ne nađe ništa. Nikog nije bilo. Samo mjesec i paralizirajuća, čudnovata tišina svježih ruševina, koje bijahu kao jeka nekog nijemog krika, što visi u zraku. Stare ruševine bijahu drukčije.
♦️

Bottcher je već čekao na stepenicama vijećnice. Nad njim, na mjesečini blistao je blijedi obris istjecišta na oluku. »Jesi li saznao nešto?« pitao je već izdaleka.
»Ne. A ti?«
»Također ništa. U bolnicama ih nema, to je prilično sigurno. Obišao sam ih gotovo sve. čovječe, što se tamo sve vidi! Žene i djeca, to je ipak nešto drugo nego vojnici! Dođi, popijmo negdje čašu piva.«
Krenuli su preko Hitlerova trga. čizme su im odzvanjale.
»Opet jedan dan manje«, reče Bottcher. »Šta da se čini? Brzo će proći cijeli dopust.«
On otvori vrata neke krčme. Sjeli su za stol kraj prozora. Zavjese bijahu dobro zatvorene. U polutami blistale su niklovane slavine šanka. Izgledalo je da Bottcher otprije poznaje tu krčmu. Krčmarica je bez pitanja donijela dvije čaše piva. On je gledao za njom. Bila je debela i njeni su se bokovi njihali. »Evo, čovjek ovdje sjedi sam«, izjavi on. »A negdje drugdje sjedi moja žena. Također sama. Barem se nadam! Nije li to da poludiš?«
»Ne znam to. Ja bih već bio sretan, samo kad bih znao da moji roditelji negdje sjede. Sasvim svejedno gdje.«
»Ti to i možeš. Roditelji su nešto drugo nego žena. Ne trebamo ih. Ako su zdravi, onda je dobro, i gotovo. Ali žena ...«
Naručili su još dvije čaše piva i izvadili večeru. Krčmarica se muvala oko stola. Gledala je u kobasice i mast. »Djeco, ala vi živite!« reče ona.
»Da, mi živimo«, odvrati Bottcher. »Imamo čitavi povratnički paket s mesom i šećerom! Ne znamo kamo bismo s tim.« On popije jedan gutljaj. »Tebi je lako«, reče gorko Graeberu. »Sada se hraniš, a onda možeš poći, i nasmijati se nekoj kurvi i zaboraviti na sve!«
»Pa to možeš i ti.«
Bottcher strese glavom. Graeber ga pogleda iznenađeno. Nije očekivao toliku vjernost od jednog starog vojnika. »One su premršave, druže«, objasni on. »Prokletstvo, padam samo na vrlo kršne žene. Druge mi se upravo gade. Naprosto ne ide. Isto bih tako mogao otići u krevet i s vješalicom za haljine. Samo kršne žene! Inače nije za mene.«
»Tȁ ovdje je jedna.« Graeber pokaže preko na krčmaricu.
»To se varaš!« Bottcher živne. »Ima tu velika razlika, druže. Ovo što vidiš, to je mekano, gnjecavo salo, u koje utoneš. To je kršna osoba, puna, dobra, priznajem — ali to je perina, a ne dvostruki federmadrac kao moja žena. Kod nje je sve to od željeza. Kad ona počne da radi, soba se trese kao kovačnica, a štukatura pada sa zidova. Ne, druže, tako se nešto ne nalazi svaki dan na ulici.«
On je razmišljao gledajući preda se. Graeber je odjednom mirisao ljubičice. On pogleda oko sebe. Stajale su u loncu na prozoru i mirisale neizmjerno slatko, i u tom dahu bijaše sve — sigurnost, domovina, očekivanje i zaboravljeni snovi mladosti; bio je veoma snažan i dolazio je brzo kao napad i odmah nestajao — ali ostavio ga je toliko zbunjena i iscrpljena, kao da je s čitavom prtljagom trčao kroz duboki snijeg.
On ustane. »Kamo ideš?« upita Bottcher.
»Ne znam. Bilo kamo.«
»Jesi li bio u komandanturi?«
»Da. Dobio sam uputnicu za kasarnu.«
»Dobro. Nastoj da dođeš u sobu četrdeset i osam.«
»Da.«
Bottcherove su oči lijeno slijedile krčmaricu. »Ostat ću. još malo ovdje. Popit ću još jedno pivo.«
♦️

Graeber je polako išao ulicom prema kasarni. Noć je postala hladna. Na jednom su raskršću svjetlucajući stršile tramvajske tračnice preko kratera od bombe. U otvorima kućnih vrata ležala je mjesečina kao metal. Čuo je odzvanjanje svojih koraka kao da netko zajedno s njim hoda ispod ulice. Sve bijaše prazno, jasno i hladno.
Kasarna je stajala na jednoj uzvisini na rubu grada. Bila je neoštećena. Prostor za vježbu bijaše pun bijelog svijetla kao da je pokriven snijegom. Graeber prođe kapiju. Izgledalo mu je kao da je njegov dopust već pri kraju. Ono ranije srušilo se iza njega kao kuća njegovih roditelja i on ponovo polazi na front — ovaj put na neki drugi, bez artiljerije i pušaka, ali ne manje opasan.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Doba života i doba smrti-Remarque - Page 2 Empty Re: Doba života i doba smrti-Remarque

Počalji od Mustra Sre Jun 20, 2018 9:31 am



X


Prošla su tri dana. Za stolom, u sobi četrdeset i osam igrala su četiri čovjeka skat. Igrali su već dva dana prekidani samo spavanjem i obrocima. Tri su se igrača izmjenjivala, četvrti je igrao neprestano. Zvao se Rummel i došao je na dopust prije tri dana — upravo na vrijeme da pokopa ženu i kćer. Ženu je prepoznao po madežu na boku. Glave više nije imala. Poslije pogreba otišao je u kasarnu i stao igrati skat. Ni s kim nije govorio. Nepomično je sjedio i igrao. Graeber je čučao kraj prozora. Pored njega je sjedio kaplar Reuter, s bocom piva u ruci i povezane desne noge na dasci prozora. Bio je sobni starješina i imao je kostobolju. Soba četrdeset i osam nije bila samo luka za unesrećene vojnike na dopustu; ona je bila i okrug za lakše ranjenike. Iza njih je ležao pionir Feldmann. Njegovo se častohleplje sastojalo u tome, da za tri tjedna nadoknadi san od triju ratnih godina. Krevet je napuštao samo za vrijeme obroka.
»Gdje je Bottcher?« upita Graeber. »Još se nije vratio?«
»Otišao je u Haste i Iburg. Netko mu je danas u podne posudio dvokolicu. S njom može u jednom danu obići dva sela. Ali još uvijek ih ima jedno tuce pred sobom. I onda logore, u koje su otpremljeni transporti. Udaljeni su stotine kilometara. Kako misli stići tamo?«
»Pisao sam u četiri logora«, reče Graeber. »Za nas obojicu.«
»Vjeruješ li da će vam odgovoriti?«
»Ne. Ali to ne mijenja na stvari. Čovjek ipak piše.«
»Kome si pisao?«
»Upravi logora i onda još jednom u svaki logor na adresu Bottcherove žene i mojih roditelja.«
Graeber izvuče iz džepa snop pisama i pokaže ih. »Odmah ću ih odnijeti na poštu.«
Reuter kimne. »Gdje si bio danas?«
»U građanskoj školi i u gimnastičkoj dvorani crkvene škole Onda u jednom sabiralištu i još jednom u prijavnom uredu. Ništa.« Kartaš, koji je bio smijenjen, sjeo je k njima. »Ne razumijem, da vi, koji ste na dopustu, stanujete u kasarni«, reče on Graeberu.
»Što dalje od Prusa, to je moja parola! Ja bih iznajmio sobu, obukao civilno odijelo i četrnaest dana bio čovjek.«
»Zar se postaje čovjekom, ako se obuče civilno odijelo?« upita'Reuter.
»Jasno. Šta drugo?«
»Evo, čuješ«, reče Reuter Graeberu. »Život je jednostavan, ako se uzima jednostavno. Imaš li ovdje civilne stvari?«
»Ne. One se nalaze pod ruševinama u Hakenstrasse.«
»Ako želiš, mogu ti nešto posuditi.«
Graeber je gledao kroz prozor na dvorište kasarne. Nekoliko je vodova tamo vježbalo punjenje i kočenje, bacanje ručnih granata i pozdravljanje. »To je preglupo«, reče on. »Napolju sam mislio da ću najprije baciti ove proklete prnje i obući civil — a sad mi je svejedno.«
»Ti si samo sasvim običan kasarnski seronja«, izjavi kartaš i proguta komad jetrenjače. »Gedžo, koji ne zna šta je dobro za njega. Preblesavo da uvijek krivi ljudi dobivaju dopust.«
On se vrati da nastavi igru. Rummel je dobio njegove četiri marke, a jutros mu je okružni liječnik napisao k. v.6; zbog toga bijaše neraspoložen.
Graeber ustane. »Kamo ideš?« upita Reuter.
»U grad. Na poštu i onda dalje tražiti.«
Reuter pomakne ustranu praznu pivsku bocu. »Ne zaboravi da si na dopustu. I ne zaboravi da će brzo proći.«
»To ne ću zaboraviti«, odvrati Graeber gorko.
Reuter oprezno digne svoju zamotanu nogu s prozorske daske i stavi je pred sebe. »Ne mislim to tako. Učini sve što možeš da nađeš svoje roditelje, ali ne zaboravi da imaš dopust. Proći će mnogo vremena dok dobiješ drugi.«
»To znam. I prije toga bit će mnogo prilika da se zauvijek zatvori dupe. I to znam.«
»Dobro«, reče Reuter. »Kad to znaš, onda je sve u redu.«
Graeber pođe k vratima. Za kartaškim stolom Reuter je upravo imao u ruci jedan grand s četiri; i usto cijelu, tref flautu. Bila je to urnebesna karta. Nepomična lica klao je svoje suigrače. Nisu mogli ni pisnuti. »Do sto đavola!«, reče očajno čovjek, koji je Graebera nazvao kasarnskim seronjom. »Šta da se kaže za takvu ruku! A on se i ne raduje!«
»Ernst!«
Graeber se okrene. Jedan mali dežmekasti čovjek u uniformi kreisleitera7 stajao je pred njim. časak je razmišljao; onda prepozna okruglo lice, crvene obraze i oči boje lješnjaka.
»Binding«, reče on. »Alfons Binding!«
»Lično.«
Binding je sjajio. »Čovječe, Ernst, nismo se vidjeli već čitavu vječnost! Odakle dolaziš?«
»Iz Rusije!«
»Dakle, na dopustu! To moramo proslaviti. Dođi sa mnom u moj stan. Ne stanujem daleko odavde. Imam prvorazredan konjak! Tako nešto! Sresti starog školskog druga, koji upravo dolazi s fronta! To treba zaliti!«
Graeber ga pogleda. Binding je bio nekoliko godina u njegovu razredu, ali on ga je gotovo zaboravio. Samo uzgred bijaše čuo, da je Alfons stupio u stranku i da je do nečeg dotjerao. Sada je stajao pred njim veseo i ništa ne sluteći. »Dođi, Ernst!« navaljivao je.
»Ne budi žaba!«
Graeber strese glavom. »Nemam vremena.«
»Ali Ernst! Samo na jedan muški gutljaj! Za to ima uvijek vremena među starim drugovima!«
Stari drugovi! Graeber je promatrao uniformu. On se visoko popeo, ali možda mu je upravo zbog toga mogao pomoći da pronađe svoje roditelje, pomisli odjednom. Upravo zato, što je glavešina u stranci. »Dobro, Alfons«, reče on. »Na jednu rakiju.«
»Tako je, Ernst. Dođi, nije daleko.«
Bilo je dalje nego što je Binding tvrdio. Stanovao je u predgrađu, u nekoj maloj, bijeloj vili, koja je stajala spokojna i neoštećena u vrtu s visokim brezama. Na drveću su visjele kućice za ptice, a negdje je žuborila voda.
Binding uđe u kuću prije Graebera. Na hodniku su visjeli jelenji rogovi, glava divlje svinje i ispunjena glava medvjeda. Graeber ih je začuđeno gledao. »Zar si tako velik lovac, Alfons?«
Binding se smijuljio. »Ni govora. Nikad nisam ni taknuo puške. Sve je dekoracija. Dobro izgleda, zar ne? Germanski!«
On odvede Graebera u sobu punu ćilima. Na zidovima su visjele slike u raskošnim okvirima. Naokolo su stajale velike kožne stolice. »Šta kažeš na sobu?.« upita ponosno. »Ugodno, zar ne?«
Graeber kimne. Stranka se brinula za svoje ljude. Alfons je bio sin siromašnog trgovca mlijekom. Oca je stajalo truda da ga pošalje u gimnaziju.
»Sjedni, Ernst. Kako ti se sviđa moj Rubens?«
»Šta?«
»Rubens! Ona velika šunka tamo preko, pored glasovira!«
Bila je to slika jedne veoma bujne, gole žene, koja je stajala na rubu nekog jezera. Imala je zlatnu kosu i golemu stražnjicu, na koje je sjalo sunce. To bi bilo nešto za Bottchera, mislio je Graeber. »Lijepo«, reče on.
»Lijepo?« Binding je bio prilično razočaran, »čovječe, taj je upravo prekrasan! Od istog trgovca umjetninama, kod kojeg kupuje Reichsmarschall. Majstorsko djelo! Ukebao sam ga jeftino iz druge ruke. Zar ti se ne sviđa?«
»Kako ne. Samo ja nisam poznavalac. Ali znao bih nekog, koji bi poludio kad bi vidio tu sliku.«
»Stvarno? Veliki sakupljač?«
»To ne; ali specijalist za Rubensa.«
Binding je sjajio od zadovoljstva. »Veselim se, Ernst! Zaista se veselim. Nikad ne bih vjerovao da ću jednom postati sakupljač umjetnina. Ali sad mi reci, kako ti je i šta radiš. I mogu li nešto učiniti za tebe. Uvijek se nađe po koja veza.« On se prevejano nasmije.
I protiv svoje volje Graeber bijaše pomalo dirnut. Bilo je to prvi put da mu netko bez opreza nudi svoju pomoć. »Možeš učiniti nešto za mene«, reče on. »Moji su roditelji nestali. Možda su otpremljeni ili su negdje na selu. Kako bih to mogao saznati? Izgleda da više nisu ovdje u gradu.«
Binding sjedne na stolicu pored pušaćeg stola od tučenog bakra. Njegove ulaštene čizme stajale su pred njim kao cijevi peći.
»To nije tako jednostavno, ako više nisu u gradu«, objasni on.
»Vidjet ću šta se može saznati. Trebat će mi nekoliko dana. Možda i dulje. Ovisi o tome gdje su. Trenutno je sve prilično u neredu, to valjda znaš.«
»Da,, to sam vidio.«
Binding ustane i pođe k ormaru. Izvadi bocu i dvije čaše.
»Popijmo najprije jednu, Ernst. Pravi ,armagnac’. Gotovo mi je draži nego konjak. Živio.«
»Živio, Alfons.«
Binding ponovo natoči. »Gdje stanuješ sada? Kod rođaka?«
»Nemam rođaka u gradu. U kasarni.«
Binding odloži čašu. »Ali Ernst, to je glupost! Dopust u kasarni! To kao da i nije dopust! Možeš stanovati kod mene! Ovdje ima dovoljno mjesta. Spavaonica s kupaonicom, slobodna, sve što želiš!«
»Stanuješ li ovdje sam?«
»Ali jasno! Zar si mislio da sam oženjen? Tako glup nisam! čovjeku mog položaja žene provaljuju vrata. Kažem ti, Ernst, već su na koljenima klečale preda mnom.«
»Stvarno?«
»Na koljenima! Još jučer! Jedna dama iz najviših krugova, crvena kosa, prekrasne grudi, veo, krznen kaput, ovdje, na ovom ćilimu, ridala je kao vodoskok i bila je na sve spremna. Htjela je da izvadim njenog muža iz koncentracionog logora.«
Graeber podigne glavu. »Zar ti to možeš?«
Binding se smijao. »Mogu nekog tamo poslati. Ali van, to nije tako jednostavno. Naravno da joj to nisam rekao. Dakle, kako je? Hoćeš li useliti? Kako vidiš, ovdje se koješta dešava!«
»Da, to vidim. Ali sada ne mogu preseliti. Svima sam dao adresu kasarne za obavijesti o mojim roditeljima. Najprije moram pričekati dok ne stignu.«
»Dobro, Ernst. Ti najbolje znaš šta treba. Ali znaj da te kod Alfonsa uvijek čeka stan. A hrana je prvorazredna. Snabdio sam se dobro.«
»Hvala, Alfons.«
»Glupost! Tȁ mi smo školski drugovi. Tu čovjek pomaže. Ti si mi dovoljno često dopustio da prepišem školske zadatke. Uostalom, da li se još sjećaš Burmeistera?«
»Našeg profesora matematike?«
»Upravo njega. Tȁ je mrcina bila kriva što sam u sedmom razredu izletio iz škole. Zbog one stvari s Lucie Edler. Zar se više ne sjećaš?«
»Naravno«, reče Graeber. Više se nije sjećao.
»Čovječe, kako sam ga onda moljakao da me ne prijavi. Ništa se nije dalo učiniti. Đavo bijaše neumoljiv. Moralna dužnost, i šta ti ja znam, što je sve još govorio. Otac me onda gotovo na mrtvo izmlatio. Burmeister!« Alfons s uživanjem izgovori to ime. »Tome sam vratio, Ernst! Nabavio sam mu pola godine KZ.8 Trebao si ga vidjeti kad je izlazio! Stajao je preda mnom u pozoru i gotovo napravio u gaće kad me vidio. On me odgajao! A ja sam ga također pošteno odgojio. Dobra šala, zar ne?«
»Da.«
Alfons se smijao. »Tako nešto godi srcu. To je ono lijepo u našem pokretu, da čovjeku daje takvu priliku.« On vidje da je Graeber ustao. »Već ideš?«
»Moram. Nemam mira.«
Binding kimne. Njegovo lice postade dostojanstveno:
»Razumijem, Ernst. Strašno mi je žao. Tȁ to znaš, zar ne?«
»Da, Alfons.« Graeber je znao šta sada treba da dođe, ali htio je to skratiti. »Navratit ću za nekoliko dana.«
»Dođi sutra poslije podne. Ili predveče. Tako, oko pet i pol.«
»Dobro, sutra. Oko pet i pol. Misliš li da ćeš već onda nešto znati?«
»Možda. Vidjet ćemo. U svakom slučaju popit ćemo jednu rakiju. Uostalom, Ernst — da li si već obišao bolnice?«
»Da.«
Binding kimne. »A — naravno, samo iz opreza — groblja?«
»Ne.«
»Otiđi jednom tamo. Za svaki slučaj. Tamo leže mnogi koji nisu prijavljeni.«
»Otići ću tamo sutra.«
»Dobro, Ernst.« Bindingu odlane. »I dođi sutra na dulje vremena. Mi stari školski drugovi moramo držati zajedno. Ti ne bi vjerovao kako čovjek postane osamljen na položaju kao što je moj. Svatko nešto želi.«
»I ja sam nešto želio.«
»To je nešto drugo. Mislio sam lične koristi.«
Binding uzme bocu ,armagnaca’, jednim udarcem dlana utjera čep unutra i pruži je Graeberu. »Evo, Ernst! Uzmi to sa sobom! To je dobra rakija. Sigurno će ti dobro doći. Čekaj još jedan čas!« On otvori vrata. »Gospođo Kleinert! Komadić papira! Ili vrećicu!«
Graeber je držao bocu u ruci. »To nije potrebno, Alfons...«
Binding odlučno odmahne. »Uzmi! Imam čitav podrum, pun tih stvari!« On uzme vrećicu, koju mu je donijela gazdarica, i umota bocu. »Sretno, Ernst. I uvijek gore glavu! Do sutra.«
Graeber pođe u Hakenstrasse. Alfons ga je malo osvojio. Jedan kreisleiter, mislio je on. Prvi čovjek, koji mi ni za što želi pomoći, i dati stan i hranu, mora biti baš glavešina u stranci! On stavi bocu u džep kaputa.
Bijaše rano uveče. Nebo je bilo kao sedef i drveće se jasno ocrtavalo pred svijetlom daljinom. Sumrak je visio u ruševinama.
Graeber zastane pred vratima, na kojima su visjeli oglasi. Njegove cedulje nije bilo. Prvo pomisli da ju je vjetar istrgao; ali onda bi pribodnice morale biti još ovdje. A njih također nije bilo. Mora da je netko ski nuo cedulju. On osjeti kako mu krv odjednom jurne k srcu. Brzo pretraži vrata da nađe neku obavijest. Ali ne nađe ništa. Onda potrči prema kući svojih roditelja. Druga je cedulja još bila tamo među kamenjem. On je istrgne i stade zuriti u nju. Nitko je nije dirao. Nije sadržavala nikakve obavijesti.
Uspravi se ne shvaćajući i pogleda oko sebe. Onda vidje daleko dolje na ulici, kako vjetar tjera nešto poput bijelog krila. On potrči za tim. Bila je to njegova cedulja. On je digne i stane promatrati. Na rubu je pisalo pedantnim rukopisom: »Ne kradi.« Najprije nije shvatio što to treba da znači. Onda se sjeti da nedostaju dvije pribodnice, da poziv majke, s kojeg ih je skinuo, ponovo ima sve četiri. Ona je natrag uzela svoje vlasništvo i očitala mu lekciju..
On potraži dva plosnata kamena, stavi svoju cedulju na tlo pored vrata i učvrsti je kamenjem. Onda se vrati kući svojih roditelja!
Stajao je pred ruševinama i gledao gore. Zelene stolice više nije bilo. Netko ju je odnio. Tamo gdje je prije stajala stolica stršilo je iz razvalina nekoliko novina. On se uspne gore i izvuče ih. Bile su to stare novine, pune pobjeda i velikih imena, žućkaste, poderane i prljave. Baci ih ustranu i stane dalje tražiti. Nakon nekog vremena nađe neku malu knjigu, koja je ležala između dvije grede otvorena, žuta i uvela, kao da ju je netko rasklopio. On je izvuče napolje i prepozna. Bila je to jedina njegova školska knjiga.
Listao je prema početku i na prvoj strani vidio svoje ime napisano blijedim rukopisom. Mora da ga je upisao kad mu je bilo dvanaest ili trinaest godina.
Bijaše to katekizam. Knjiga sa stotinu pitanja i odgovora. Stranice su bile pune mrlja i na nekima su stajale primjedbe, koje je sam napisao. Odsutno je zurio u to. Jedan čas učini mu se kao da su se sve zanjihale, a on nije znao šta se to njiše, da li razoreni grad s tihim nebom sedefaste boje ili malena žuta knjiga u njegovim rukama, koja je odgovarala na sva pitanja čovječanstva.
On je stavi ustranu i stane dalje tražiti. Ali više ništa ne nađe — nikakvih knjiga i ništa iz stana svojih roditelja. Nije ni bilo vjerojatno; stanovali su u drugom katu, i njihove stvari mora da leže mnogo dublje pod ruševinama. Katekizam je vjerojatno eksplozija visoko bacila u zrak, a onda, jer je lagan, polako je odlepršao dolje. Kao golub, mislio je, osamljeni, bijeli golub sigurnosti i mira, sa svim svojim pitanjima i jasnim odgovorima, u noći punoj vatre i dima i gušenja i krikova i smrti.
Sjedio je još neko vrijeme ina ruševinama. Počeo je puhati večernji vjetar i listati stranice knjige, kao da je netko nevidljiv čita. Bog je milosrdan, 'stajalo je tamo svemoćan, sveznajući, svemudar, i neizmjerno dobar i pravedan...
Graeber posegne za bocom ,armagnaca’, koju mu je dao Binding. Otvori i popije jedan gutljaj. Onda siđe dolje na ulicu. Katekizam nije ponio.
Postalo je tamno. Nigdje nije bilo svijetla. Graeber je išao preko Karlova trga. Ususret mu je žurno prilazio neki mladi oficir.
»Tȁ pazite!« zareža poručnik ljutito.
Graeber ga pogleda. »Dobro, Ludwig«, reče on. »Slijedeći put ću paziti.«
Poručnik je zurio u njega. Onda širok osmijeh prijeđe preko njegova lica. »Ernst, ti!«
Bijaše to Ludwig Wellmann. »Šta radiš? Dopust?« upita on.
»Da. A ti?«
»Gotovo je s njim. Upravo odlazim. Zbog toga se tako žurim.«
»Kako je bilo?«
»Tako, tako! Tȁ znaš! Ali slijedeći put učinit ću to drukčije. Nikome ne ću ništa reći i otputovat ću nekamo, samo ne kući!«
»Zašto?«
Wellmann učini grimasu. »Obitelj. Ernst! Roditelji! To naprosto ne ide. Oni pokvare čovjeku čitav dopust! Kako si dugo ovdje?
»Četiri dana.«
»Pričekaj! I sam ćeš vidjeti!«
Wellmann pokuša da zapali cigaretu. Vjetar mu ugasi šibicu. Graeber mu pruži svoj upaljač. Svijetlo je načas osvijetlio Wellmannovo usko i energično lice. »Oni misle da je čovjek još uvijek dijete«, reče on i otpuhne dim. »Kad jedno veče želiš nestati, odmah naprave uvrijeđeno lice. Samo bi s njima trebalo provesti vrijeme. Za moju majku još uvijek imam trinaest godina. Prvu polovinu dopusta plivala je u suzama što sam došao — drugu polovinu zato što moram otići. Šta se tu može učiniti?«
»A tvoj otac? On je bio vojnik u prvom ratu.«
»Taj je na to zaboravio. Barem dobar dio toga. Za mog sam starog junak. On se ponosi mojom limarijom. Stalno se htio sa mnom pokazivati. Dirljiv, starac iz sive prethistorije. Oni nas više ne razumiju, Ernst. Pazi, da i tebe tvoji ne uhvate!«
»Pazit ću«, reče Graeber.
»Oni misle dobro. Sve je to briga i ljubav, ali upravo je to ono prokleto. Protiv toga ne možeš ništa učiniti. Odmah sam sebi izgledaš kao bezosjećajni zločinac.«
Wellmann pogleda za djevojkom, kojoj su svijetle čarape svjetlucale u vjetrovitoj tami. »Tvoj dopust zbog toga ide u peršun!« reče on. »Sve što sam još mogao postići jest to da me ne prate na. stanicu. Ali nisam siguran ne će li ipak biti tamo!« On se nasmije. »Počni odmah kako treba, Ernst! Nestani barem uveče. Pronađi nešto! Nekakav tečaj! Službu! Inače ćeš se provesti kao i ja; provest ćeš dopust kao gimnazijalac!«
»Mislim da će kod mene biti drukčije.«
Wellmann strese Graeberu ruku. »Nadajmo se! Onda ćeš biti sretniji nego ja! Jesi li već bio u školi?«
»Ne.«
»Nemoj ni ići. Ja sam bio. Teška griješka. Samo ti se smuči. Izbacili su jedinog poštenog profesora. Pohlmanna, koji je predavao vjeronauk. Još ga se sjećaš?«
»Naravno. Čak bih ga morao i posjetiti.«
»Čuvaj se. On je na crnoj listi. Radije fućkaj na sve to! Nikamo se ne treba vraćati. Dakle sretno, Ernst! Naš kratak, slavan život, zar ne?«
»Da, Ludwig. S besplatnom hranom, boravkom u inozemstvu i pogrebom o državni trošak.«
»Lijepo sranje! Bog zna kad ćemo se ponovo vidjeti!« Wellmann se nasmije i nestane u tami.
Graeber je išao dalje. Nije znao šta da radi. Grad je bio mračan kao grob. Više nije mogao tražiti dalje i shvati da mora imati strpljenja. Bojao se duge večeri. U kasarnu još nije htio; nekolicini poznatih također ne. Nije mogao podnijeti njihovu zbunjenu samilost i znao je da su sretni kad ode.
Zurio je u prožderane krovove kuća. Šta je samo očekivao? Jedan otok iza fronta? Domovinu, sigurnost, utočište, utjehu? Možda. Ali otoci nade odavno su nečujno potonuli u monotoniji besmislene smrti, frontovi su bili probijeni i rat bijaše svagdje. Svagdje, i u mozgovima i u srcima.
On prođe kraj nekog kina i uđe unutra. Dvorana je bila manje tamna nego ulica. Još je uvijek bilo bolje sjediti tu, nego prolaziti crnim gradom ili čučati u nekoj krčmi i napiti se.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Doba života i doba smrti-Remarque - Page 2 Empty Re: Doba života i doba smrti-Remarque

Počalji od Mustra Sre Jun 20, 2018 9:31 am



XI


Groblje je ležalo osvijetljeno suncem. Graeber vidje da je neka bomba pogodila vrata. Nekoliko je križeva i granitnih kamena bilo rasuto preko putova i drugih grobova. Žalosne vrbe bijahu iščupane; zbog toga se činilo da su korjeni grane, a grane dugačko, savijeno, zeleno korijenje. Izgledali su kao čudnovato bilje, na kome vise morske trave i koje je izbačeno iz podzemnih mora. Kosti izbombardiranih mrtvaca bijahu uglavnom sakupljene i složene u urednu hrpu; na vrbama su visjele još samo manje krhotine i ostaci starih trulih lije— sova. Lubanja više nije bilo.
Pored kapelice bila je sagrađena šupa. U njoj su radila dva čuvara i jedan nadglednik. Nadglednik se znojio. Odmahnuo je kad je čuo šta Graeber želi. »Nemam vremena, čovječe! Još prije ručka dvanaest sahrana. Bože dragi, kako da znamo leže li ovdje vaši roditelji?
Imamo tuce grobova bez kamena i imena. Ovo ovdje postaje masovni pogon! Kako da vam damo obavijesti?«
»Zar ne vodite liste?«
»Liste«, odvrati nadglednik gorko i obrati se dvojici čuvara.
»Želi vidjeti liste, jeste li čuli? Liste! Znate li koliko još leševa leži napolju? Dvije stotine. Znate li koliko su ih dopremili poslije posljednjeg napada? Pet stotina. A prije toga? Tri stotine. I sve to u četiri dana. Kako onda da stignemo? Mi za to nismo uređeni. Trebali bismo bagere umjesto grobara, da pokapaju one što leže napolju. A znate li kad će biti slijedeći napad? Danas uveče?
Sutra? A on želi liste!«
Graeber ine odvrati ništa. Iz džepa izvadi omot cigareta i stavi ga na stol. Nadglednik i čuvari izmijene poglede. Graeber je čekao neko vrijeme. Onda priloži još tri cigare. Donio ih je iz Rusije za svog oca.
»Dakle dobro«, reče nadglednik. »Učinit ćemo što možemo. Napišite ime. Jedan od nas raspitat će se u grobnom uredu. Dotle možete pregledati mrtve, koji još nisu upisani. Preko, redovi uz zidove groblja.«
Graeber pođe preko. Jedan je dio mrtvih imao imena, lijesove, nosila, gunjeve, cvijeće, a drugi bijahu pokriveni samo bijelim krpama. Čitao je imena, dizao krpe onih koji nisu imali ime i onda pošao preko, k redovima nepoznatih, koji su ležali jedan kraj drugoga duž zidova, pod uskim, na brzu ruku slupanim krovom.
♦️

Neki su imali zatvorene oči, drugi sklopljene ruke, ali većina je ležala tako, kako su ih bili našli. Jedino su ruke bile položene uz tijelo, a noge ispružene, da bi bilo više mjesta.
Pored njih je prolazila povorka nijemih ljudi. Nagnuti naprijed motrili su blijeda, ukočena lica i tražili svoje drage.
Graeber stane u red. Nekoliko koraka pred njim jedna žena padne na zemlju kraj jednog mrtvaca i stane jecati. Ostali su je nijemo obilazili i hodali dalje, nagnuti naprijed, tako napetih lica, da su izgledala gotovo prazna, bez ikakva drugog izražaja osim očekivanja punog straha. Tek postepeno, kad bi se približavali kraju reda, pridružio bi se tome slabi sjaj nemirne, skrivene nade i moglo se vidjeti kako odahnu kad prođu.
Graeber se vrati natrag. »Jeste li već bili u kapelici?« upita nadglednik.
»Ne.«
»Tamo su jako raskomadani.« Nadglednik pogleda Graebera.
»Za to treba imati živce. Ali vi ste vojnik.«
Graeber pode u kapelicu. Onda se vrati. Napolju je stajao nadglednik. »Strašno, zar ne?« Gledao je Graebera ispitujuće.
»Već se mnogi pri tom srušio«, izjavi on.
Graeber ne odvrati ništa. U svom životu vidio je već toliko mrtvaca, da to za njega nije bilo ništa izvanredna. Ni to što se ovdje radilo o civilima i o ženama i djeci. I to je također dovoljno često vidio, a povrede na Rusima, Holanđanima i Francuzima nisu bile lakše od ovih koje je sada vidio.
»U grobnom uredu nisu upisani«, reče nadglednik. »Ali u gradu postoje još dvije velike, mrtvačnice. Jeste li već bili tamo?«
»Da.«
»Oni još imaju leda. Njima je bolje nego nama.«
»Pretrpane su.«
»Da, ali su hlađene. Mi to nemamo. A postaje sve toplije i toplije. Ako uslijedi još nekoliko napada jedan za drugim, a k tome i sunčani dani, doći će do katastrofe. Onda ćemo morati kopati masovne grobove.«
Graeber kimne. Nije shvatio da je to katastrofa. Katastrofa je ono što je prouzrokovalo masovne grobove.
»Radimo koliko možemo«, objasni nadglednik. »Imamo toliko grobara koliko ih možemo namjestiti, ali još uvijek premalo. Naša je tehnika zastarjela za ovo vrijeme. K tome, naravno, dolaze još i vjerski propisi.«
On je jedan čas zamišljeno gledao preko zida. Onda kratko mahne Graeberu i brzo se vrati natrag u svoju šupu — jedan savjestan i marljiv činovnik smrti.
Graeber je morao čekati nekoliko minuta; dva sprovoda zatvorila su ulaz. On se još jednom okrene. Popovi su molili nad grobovima, rođaci i prijatelji stajali su pored svježih humaka, mirisalo je na uvelo cvijeće i iskopanu zemlju, ptice su pjevale, povorka onih koji su tražili i dalje je prolazila uzduž zidova, grobari su udarali krampovima poluiskopane rake, klesari i pogrebni agenti šetali su naokolo — mjesto smrti postalo je najživlje mjesto grada.
♦️

Mala, bijela Bindingova kuća stajala je u prvom sumraku vrta. Na tratini je stajalo kupatilo za ptice, u kome je žuborila voda. Narcise i tulipani cvjetali su pred džbunjem jorgovana, a ispod breza blistala je mramorna figura djevojke.
Gazdarica otvori vrata. Bila je to sijeda žena i nosila je veliku, bijelu kecelju. »Vi ste gospodin Graeber, zar ne?«
»Da.«
»Gospodin kreisleiter nije kod kuće. Morao je otići na važan sastanak u stranci. Ali ostavio vam je pismo.«
Graeber ju je slijedio u kuću s rogovima i slikama. Rubens je sam svijetlio u sumraku. Na bakrenom pušaćem stolu stajala je umotana boca. Kraj nje je ležalo jedno pismo. Alfons je pisao, da nije mnogo mogao saznati; ali Graeberovi roditelji nisu nigdje u gradu upisani kao mrtvi ili ranjeni. Vjerojatno su, dakle, otpremljeni ili su se preselili. Graeber neka sutra ponovo dođe. S votkom neka danas uvečer proslavi to, što je daleko od Rusije.
Graeber spremi' pismo i bocu u džep. Gazdarica je stajala na vratima. »Gospodin kreisleiter vas srdačno pozdravlja.«
»Molim vas, pozdravite i vi njega. Recite mu da ću sutra ponovo doći. I mnogo hvala za bocu. Dobro će mi doći.«
Žena se majčinski smješkala. »On će se zbog toga vrlo veseliti. On je tako dobar čovjek.«
Graeber se vraćao vrtom. Dobar čovjek, mislio je. Ali da li je to Alfons bio i za profesora matematike Burmeistera, kog je poslao u KZ? Svatko je, vjerojatno, nekome bio dobar čovjek. A nekome opet sasvim suprotno.
On opipa pismo i bocu. Slaviti, mislio je. Šta? Nadu da njegovi roditelji nisu mrtvi? I s kim? Sa sobom četrdeset i osam u kasarni? Gledao je u sumrak, koji je postao modriji i dublji. Mogao je odnijeti bocu Elisabethi Kruse. Ona ju je isto toliko trebala kao i on. Za sebe je imao još ,armagnaca’.
♦️

Otvorila je žena uvela lica. »Htio bih do gospođice Kruse«, reče Graeber odlučno i htjede proći pored nje.
Ona se nije makla s vrata. »Gospođica Kruse nije ovdje«, odvrati ona. »To biste vi trebali znati.«
»Kako da to znam?«
»Zar vam to ona nije rekla?«
»Zaboravio sam. Kad se vraća?«
»U sedam.«
Graeber nije računao s tim da Elisabethe ne će biti. Razmišljao je o tome, da li da votku ostavi ovdje; ali tko zna šta bi potkazivačica s njom učinila? Možda bi je čak i sama popila.
»Dobro, doći ću onda ponovo«, reče on.
Neodlučno je stajao na ulici. Pogledao je na sat. Bilo je blizu šest sati. Veče je ponovo ležalo pred njim, dugačko i tamno. Ne zaboravi da imaš dopust, rekao je Reuter. On to nije zaboravio; ali s tim još ništa ne bijaše postignuto.
Pošao je na Karlov trg i sjeo na jednu klupu u parku. Bunker protuavionske zaštite ležao je golem kao ogromna žaba. Ljudi, koji bijahu oprezni, šuljali su se unutra tiho poput sjena. Iz grmlja je izvirala tama i utapala posljednje svijetlo.
Graeber je tiho sjedio na klupi. Prije, jedan sat nije mislio na to da će ponovo vidjeti Elisabeth. Da ju je našao, vjerojatno bi joj dao votku i ponovo otišao. Ali sada, kad je nije sreo, nestrpljivo je čekao da bude sedam sati.
Elisabeth mu je sama otvorila. »Nisam se nadao tebi«, reče iznenađeno. »Očekivao sam aždaju koja čuva ulaz.«
»Gospođa Lieser nije ovdje. Otišla je na sastanak žena.«
»U platfusbrigadu. Naravno! Tamo i spada!« Graeber pogleda oko sebe. »Kad nje nema, ovdje odmah drukčije izgleda.«
»Ovdje izgleda drukčije, jer sada u predsoblju gori svijetlo«, odvrati Elisabeth. »Zapalim ga svaki put kad ona ode.«
»A kad je ovdje?«
»Kad je ovdje, onda se štedi. To je patriotski. Sjedimo u tami.«.
»To je točno«, reče Graeber. »Onda nas najviše vole.« On izvuče bocu iz džepa. »Donio sam ti malo votke. Potječe iz podruma jednog kreisleitera. Dar školskog druga.«
Elisabeth ga pogleda. »Zar imaš takve školske drugove?«
»Da. Isto kao i ti prisilne podstanare.«
Ona se nasmije i uzme bocu. »Moram pogledati postoji li negdje kakav vadičep.«
Išla je pred njim u kuhinju. On vidje da ima crni pulover i usku crnu suknju. Kosu je na zatiljku svezala jasnocrvenom niti vune. Imala je ravna, čvrsta ramena i uske bokove.
»Ne mogu naći vadičep«, reče ona i zatvori ladicu. »Čini se da gospođa Lieser ne pije.«
»Ona izgleda kao da i ne radi ništa drugo. Ali i ne treba nam vadičep.«
Graeber uzme bocu, skine lak na grlu i snažno udari njome dvaput o bedra. Čep izleti. »Tako se radi u vojsci«, objasni on.
»Imaš li čaše? Ili da pijemo iz boce?«
»Čaše su u mojoj sobi. Dođi.«
Graeber ju je slijedio. Bio je odjednom sretan što je došao. Već se bojao da će opet jedno veče provesti sam.
♦️

Elisabeth uzme dvije krhke vinske čaše s police s knjigama, koja je stajala kraj zida. Graeber pogleda oko sebe. Nije prepoznao sobu. U njoj bijaše krevet, nekoliko stolica sa zelenim presvlakama, knjige i pisaći stol u stilu Biedermeiera. Djelovala je starinski i spokojno. U sjećanju mu se zadržala neurednija i surovija. Mora da je to bila buka sirena, mislio je on. Buka od svega načini zbrku. I Elisabeth danas drukčije izgleda nego tada. Drukčije, ali ne staromodno i spokojno.
Ona se okrene. »Koliko je zapravo prošlo otkad se nismo vidjeli?«
»Sto godina. Onda smo bili djeca i nije bilo rata.«
»A sada?«
»Sada smo stari, bez iskustva starosti. Stari i cinični i bez vjere i ponekad žalosni. Ne često žalosni.«
Ona ga pogleda. »Da li je to istina?«
»Ne. Ali šta je istina? Znaš li ti?«
Elisabeth strese glavom. »Zar mora nešto uvijek biti istina?«
»Vjerojatno ne. Zašto?«
»Ne znam. Ali bismo možda imali manje ratova, kad jedni druge ne bismo uvijek tako nasilno uvjeravali u svoju vlastitu istinu.«
Graeber se nasmiješi. Zvučalo je čudnovato kako je ona to rekla. »Tolerancija«, reče on. »To je ono što nedostaje, zar ne?«
Elisabeth kimne. On uzme čaše i napuni ih. »Na to ćemo popiti. Kreisleiter, koji mi je dao ovu bocu, sigurno to nije predmnijevao. Ali upravo zbog toga.«
On ispije. »Hoćeš li još jednu?« upita on. Elisabeth se strese. »Da«, reče onda.
On natoči i stavi bocu na stol. Votka bijaše oštra, bistra i čista. Elisabeth odloži čašu. »Dođi«, reče ona. »Pokazat ću ti uzor snošljivosti.«
Ona ga odvede u predsoblje i otvori jedna vrata. »Gospođa je Lieser u žurbi zaboravila zaključati. Pogledaj ovu sobu. To nije nepošteno. Kad nisam ovdje, ona moju stalno pretražuje.«
Jedan dio sobe bio je uobičajeno namješten. Ali na zidu, nasuprot prozoru, visjela je u ogromnom okviru velika Hitlerova slika u boji, ukrašena borovim grančicama i vijencima hrastova lišća. Na stolu ispod nje, na velikoj zastavi s kukastim križem, ležalo je uvezano u crnu kožu, s utisnutim zlatnim kukastim križem, luksuzno izdanje »Mein Kampf-a«. S obiju strana stajahu srebrni svijećnjaci sa svijećama, a pored njih fotografija Führera — jedna s ovčarskim psom u Berchtesgadenu i druga s djetetom, u bijelo obučenim, koje mu predaje cvijeće. I uz sve to, počasni bodeži i stranačke značke.
Graeber nije bio naročito iznenađen. Često je već vidio slične stvari. Kult diktatora lako se pretvarao u religiju.
»Da li ovdje piše svoje prijave?« upita on.
»Ne, njih piše preko, na pisaćem stolu mog oca.«
Graeber pogleda pisaći stol. Bio je to starinski komad namještaja s nadograđenima pretincima i rebrastim poklopcem.
»Uvijek je zaključan«, reče Elisabeth. »Ne može se otvoriti. Već sam često pokušavala.«
»Da li je ona prijavila tvog oca?«
»To ne znam sigurno. Odveli su ga i nisam više ništa o njemu čula. Ona je već onda stanovala ovdje sa svojim djetetom. Imala je samo jednu sobu. Kad su odveli mog oca, dobila je i one dvije, koje su njemu pripadale.«
Graeber se okrene. »Misliš li da je to zbog toga učinila?«
»Zašto ne. Ponekad je dovoljan i manji razlog.«
»To je točno. Ali ovaj oltar ovdje izgleda kao da je ta žena jedan od fanatika platfusbrigade.«
»Ernst«, reče gorko Elisabeth. »Zar zaista vjeruješ da fanatizam nikad ne ide pod ruku s koristoljubljem?«
»Kako ne. Čak vrlo često. Čudnovato da se na to uvijek ponovo zaboravlja! Postoje gluposti, koje smo jednom naučili i koje uvijek nepromišljeno ponavljamo. Svijet nije sređen u pretince s etiketama. A pogotovo ne čovjek. Ova zmija otrovnica vjerojatno voli svoje dijete, svog muža, cvijeće i sve plemenito u životu. Da li je znala nešto kad je prijavila tvog oca ili je sve izmislila?«
»Moj je otac bio dobroćudan i neoprezan i vjerojatno već dulje vremena sumnjiv. Ne može svatko šutjeti. Kad čitav dan sluša stranačke govore u vlastitom stanu.«
»Znaš li šta je mogao reći?«
Elisabeth slegne ramenima. »Nije više vjerovao da će Njemačka dobiti rat.«
»To mnogi više ne vjeruju.«
»Ti također ne?«
»Ja također ne. A sad iziđimo! Inače će te taj đavo još iznenaditi. Tko zna šta bi onda učinila!«
Elisabeth se brzo nasmiješi. »Ne će nas iznenaditi. Zabravila sam vrata na hodniku. Ne može unutra.«
Ona pođe prema vratima i digne zasun. Hvala bogu, mislio je Graeber. Ako je već mučenica, onda je barem oprezna i s malo skrupula. »Ovdje miriše kao na groblju«, reče on. »To mora da je od prokletog uvelog hrastovog lišća. Dođi da nešto popijemo.«
On napuni čaše. »Sad znam zašto se osjećamo stari«, reče onda. »Jer smo vidjeli odviše prljavštine. Prljavštine, koju su prouzrokovali ljudi stariji od nas i koji bi trebali da budu razumniji.«
»Ja se ne osjećam starom«, odvrati Elisabeth.
On je pogleda. Izgledala je sve prije nego stara. »Budi sretna«, prihvati on.
»Osjećam se zatvorenom«, reče ona. »To je gore nego osjećati se starim.«
Graeber sjedne na jednu Biedermeier stolicu. »Tko zna, ne će li ta žena i tebe prijaviti«, reče on. »Možda želi za sebe čitav stan. Zašto čekaš na to? Iseli! Za tebe nema pravde, to valjda znaš.«
»Da, to znam.« Elisabeth je odjednom izgledala tvrdoglava i bespomoćna. »To je kao praznovjerje«, odvrati izmučeno i žurno, kao netko, tko je sam sebi već bezbroj puta jednako odgovarao.
»Tako dugo dok sam ovdje, vjerujem da će se moj otac vratiti. Ako odem, to je kao da ga napuštam. Da li to razumiješ?«
»To ne treba razumjeti. To se radi. Gotovo. Ako je i besmisleno.«
»Dobro.«
Ona uzme svoju čašu i iskapi je. Napolju zazveči ključ. »To je ona«, reče Graeber. »Bilo je u posljednji čas. Sastanak, izgleda, nije dugo trajao.«
Osluškivali su korake u predsoblja. Graeber pogleda gramofon. »Imaš li samo marševe?« upita on.
»Ne. Ali marševi su glavni. A ponekad, kad tišina viče, treba je nadvikati najglasnijim što imamo.«
Graeber je pogleda. »Vodimo lijepe razgovore. U školi su nam često pričali da je mladost najromantičnije doba života.«
Elisabeth se smijala. U predsoblju je nešto palo na pod. Gospođa Lieser je grdila. Onda zalupe jedna vrata. »Ostavila sam upaljeno svijetlo«, prošapta Elisabeth. »Dođi, otiđimo. Neki put ipak ne mogu izdržati. I razgovarajmo o nečemu drugom.«
»Kamo?« upita Graeber napolju.
»Ne znam. Bilo kamo.«
»Postoji li u blizini neka kavana, krčma ili bar?«
»Ne bih htjela odmah u neku prostoriju. Hodajmo naprosto bilo kud.«
»Dobro.«
Ulice bijahu prazne, a grad mračan i tih. Hodali su duž Marienstrasse, preko Karlova trga, a onda preko rijeke u Stari grad. Nakon nekog vremena sve postade nestvarno, kao da je izumro sav život, a oni da su posljednji ljudi. Hodali su između kuća sa stanovima, ali kad su u prolazu pogledali kroz prozore, da bi vidjeli sobu, stolice, stolove, svjedoke života, vidjeli su samo zrcaljenje mjesečine na staklima, a iza toga crne zastore ili crne papire za zamračenje. Izgledalo je kao da je cijeli grad u žalosti, jedna beskonačna mrtvačnica, zavijena u crno, sa stanovima poput lijesova, pretvorena u stražu koja bdije kraj mrtvih.
»Šta se tamo događa?« upita Graeber, »Gdje su ljudi? Tȁ danas je tiše nego inače.«
»Vjerojatno sjede u svojim stanovima. Nekoliko dana nije bilo napada. Zbog toga se više ne usuđuju napolje, čekaju slijedeći napad. Uvijek je to tako. Samo odmah poslije napada ima više ljudi na ulicama.«
»I ovdje već ima navika, zar ne?«
»Da. Kod vas, napolju, ne?«
»Da.«
Prolazili su nekom ulicom, koja je bila posve srušena. Nebom su prolazili vlaknasti oblaci i propuštali treperavo svijetlo. U ruševinama su se amo-tamo trzale sjene, kao hobotnice, koje se plaše mjeseca. Onda začuju zveketanje porculana. »Hvala bogu!« reče Graeber. »Ovdje ljudi jedu. Ili piju kavu. Ali barem su na životu.«
»Vjerojatno piju kavu. Danas su je dijelili. Čak dobru. Bomba-kavu.«
»Bomba-kavu?«
»Da, bomba-kavu ili ruševinsku kavu. Tako je zovu. To je specijalan dodatak, koji se dijeli nakon teških bombardiranja. Ponekad dijele šećer ili čokoladu ili omot cigareta.«
»To je kao na bojištu. Tamo se prije ofenzive dijeli rakija ili duhan. Zapravo smiješno, zar ne? Dvije stotine grama kave za jedan sat smrtnog straha.«
»Sto grama.«
Hodali su dalje. Nakon nekog vremena Graeber zastenja.
»Elisabeth, ovo je još neutješnije nego sjediti kod kuće. Trebali smo ponijeti votku! Potrebna mi je rakija. I tebi. Gdje ima ovdje neki lokal?«
»Ne ću u lokal. U njemu je čovjek isto tako zatvoren kao i u podrumu. Sve je zasjenjeno i svi su prozori zamračeni.«
»Pođimo gore do kasarne. Tamo imam još jednu bocu. Donijet ću je dolje i možemo je negdje vani popiti.«
»Dobro.«
U tišini su začuli kotrljanje nekih kola. Odmah zatim ugledaju konja kako trči. Bio je nemiran, propinjao se pred sjenama, i na blijedom je svijetlu djelovao sablasno sa svojim divljim očima i otvorenim nozdrvama. Vozar je oštro pritezao uzde. Konj se uspeo. Iz gubice mu curila pjena. Morali su se maknuti ustranu, na ruševine, da bi ga propustili. Elisabeth je brzo skočila na ruševine, upravo toliko daleko, da je ne zakači konj; jedan je čas izgledalo kao da želi uzjahati na divlju životinju i odjuriti s njom; onda je ostala sama pred praznom daljinom razorenog neba.
»Izgledalo je kao da se želiš uspeti i odjahati«, reče Graeber.
»Kad bi se to moglo! Ali kuda? Svagdje je rat.«
»To je istina. Svuda. Čak i u zemljama vječnog mira — na Južnom moru i u Indiji. Ne možemo nikamo pobjeći.«
Došli su do kasarne. »Pričekaj ovdje, Elisabeth. Idem po rakiju. Ne će trajati dugo.«
Graeber pođe preko dvorišta kasarne, uz stepenice, koje su odjekivale, u sobu četrdeset i osam. Prostorija se tresla od hrkanja polovine posade. Nad stolom je gorjelo zasjenjeno svijetlo. Kartaši još bijahu budni. Pored njih je sjedio Reuter i čitao.
»Gdje je Boottcher?« upita Graeber.
Reuter zaklopi knjigu. »Poručuje ti da nije ništa našao. Udario je dvokolicom u zid i razbio je. Stara priča. Nesreća privlači nesreću. Sutra će morati nastaviti pješke. Zbog toga sjedi danas u krčmi i tješi se. Šta se s tobom desilo? Blijed si kao škrga.«
»Ništa. Idem odmah dolje. Došao sam samo da nešto uzmem.« Graeber je tražio u svom rancu. Iz Rusije je donio bocu ,gevenera’ i bocu votke. Usto je još imao Bindingov ,armagnac’.
»Uzmi ,gevener’ ili ,armagnac’«, reče Reuter. »Votke više nema.«
»Kako to?«
»Popili smo je. Mogao si je pokloniti dobrovoljno. Tko dolazi iz Rusije ne treba da se ponaša kao kapitalist. Neka priušti nešto i svojim drugovima. Bila je to dobra votka.«
Graeber izvuče preostale boce. ,Armagnac’ stavi u džep, a Reuteru dade ,gevener’. »Imaš pravo. Evo uzmi to kao lijek za tvoju kostobolju. Samo ne budi i ti kapitalist. Daj nešto i drugima.«
»Merci!« Reuter odšepesa do svoje škrinje i izvadi vadičep.
»Pretpostavljam da namjeravaš izvesti najprimitivniji oblik zavođenja«, reče on. »Onaj pomoću opojnih pića. Ali pritom se najčešće zaboravlja izvući prvo čep iz boce. Na razbijenim grlima boca čovjek u uzbuđenju lako poreže gubicu. Evo, budi oprezan čovjek!«
»Nosi se k vragu! Boca je otvorena.«
Reuter otvori ,gevener’. »Otkud ti u Rusiji holandska rakija?«
»Kupio sam je. Imaš li još nekih pitanja?«
Reuter se smijuljio. »Nemam. Odlazi s tim svojim ,armagnacom’, ti primitivni Casanovo, i ne stidi se. Imaš olakotne okolnosti. Nedostatak vremena. Dopust je kratak, a rat dug.«
Feldmann sjedne na svom krevetu. »Trebaš li preservativ, Graeberu? U mojoj ih je lisnici nekoliko. Nisu mi potrebni. Tko spava ne dobiva sifilis.«
»To nije tako sigurno«, objasni Reuter. »I tu postoji neka vrsta nevinog začeća. Ali Graeber je prirodan klipan. Uzgojen arijevac s dvanaest čistokrvnih predaka. U tom su slučaju preservativi zločin prema domovini.«
Graeber otvori ,armagnac’, ispije gutljaj i ponovo stavi bocu u džep. »Vi ste prokleti romantici«, reče on. »Zašto se ne brinete sami za sebe?«
Reuter odmahne. »Pođi u miru, sine moj! Zaboravi pravilo egzercira i pokušaj da budeš čovjek! Jednostavnije je umrijeti nego živjeti — osobito vama — junačka mladeži i cvijetu nacije!«
Graeber još stavi u džep omot cigareta i čašu za vodu. Kad je odlazio, vidje da za kartaškim stolom još uvijek pobjeđuje Rummel. Pred njim je ležala hrpa novca. Lice mu je bilo nepomično; ali znojio se svijetlim kapljama.
Stepenice kasarne bijahu prazne; povečerje je već odsviralo. Hodnici su bacali za Graeberom jeku njegovih koraka. Prolazio je preko širokog trga. Elisabeth više nije bila na vratima. Otišla je, mislio je. Gotovo da je to i očekivao. Zašto da ga čeka?
»Dama stoji preko«, reče stražar. »Kako glupan kao ti dolazi do takve djevojke? Pa to je nešto za oficire.«
Graeber ugleda Elisabeth. Naslonila se na ogradu. On potapša stražara po ramenu. »To je nova naredba, sinko moj. Sada se to dobiva umjesto odlikovanja, ako si četiri godine bio na frontu. Sve generalske kćerke.
Javi se uskoro napolje, ti nedonošče. Zar ne znaš da se na straži ne smije govoriti?«
On pođe prema Elisabethi. »Ti si nedonošče«, reče stražar za njim, prilično ukočeno.
♦️

Našli su jednu klupu na uzvisini iza kasarne. Stajala je između dva kestena i otud se mogao vidjeti čitav grad. Nigdje nije gorjelo svijetlo. Samo je rijeka svjetlucala na mjesečini.
Graeber otvori bocu i dopola napuni čašu za vodu. U njoj se žario ,armagnac’ kao tekući jantar. On je pruži Elisabethi. »Popij to«, reče onda.
Ona popije gutljaj i vrati mu čašu. »Ispij sve«, reče on. »Ova je večer za to. Pij za nešto, za naš prokleti život, ili za to što još živimo — ali pij. Potrebno nam je to poslije mrtvog grada. Danas nam je to svakako potrebno.«
»Dobro. Za sve zajedno.«
On ponovo napuni čašu i sam popije. Odmah osjeti toplinu. Osjetio je također kako je bio prazan. Nije to znao. Bila je to bezbolna praznina.
Još jednom dopola napuni čašu i popije otprilike polovinu. Onda je stavi kraj sebe. Elisabeth se zgurila na klupi, uvučenih nogu i s rukama oko koljena. Nad njima je blistalo mlado lišće kestena, gotovo bijelo na mjesečini — kao da se u njih zapleo roj ranih leptira.
»Kako je to crno«, reče ona i pokaže na grad.
»Kao izgorjeli ugljenokop.«
»Ne gledaj tamo. Okreni se. Ovdje je drukčije.«
Klupa je stajala upravo na vrhu uzvisine, i brežuljak se na drugoj strani lagano spuštao — poljima, putovima obasjanim mjesečinom, alejama topola, prema tornju seoske crkve, a onda u pravcu šume i plavih bregova na horizontu. »To je sav mir svijeta«, reče Graeber. »Jednostavno, zar ne?«
»Jednostavno, ako se to može — okrenuti se i ne misliti više na ono drugo.«
»To se brzo nauči.«
»Da li si ti to naučio?«
»Naravno«, reče Graeber. »Inače više ne bih živio.«
»Htjela bih da i ja to mogu.«
»Ti to možeš već odavno. Život već pazi na to. On uzima rezerve gdje god može. A u opasnosti ne poznaje slabosti ni sentimentalnosti.« On joj primakne čašu.
»Da li to spada k tome?« upita ona.
»Da«, reče on. »Danas uveče sigurno.«
Ona je pila, a on ju je gledao. »Ne govorimo neko vrijeme o ratu«, reče on.
Elisabeth se nasloni. »Nemojmo uopće govoriti.«
»Dobro.«
Sjedili su i šutjeli. Bilo je veoma tiho i tišina je polako oživjela u spokojnim glasovima noći, koji joj nisu smetali, nego su je činili dubljom — tihim vjetrom, koji bijaše kao disanje šuma, krikom sove, žuborenjem trave i beskrajnom igrom oblaka i svijetla.
Tišina je postajala sve dubljom, uzdizala se, okruživala ih i prodirala u njih, sa svakim dahom sve više, i samo je disanje postajalo tišina, gasnulo je, oslobađalo i postajalo mekanije i dublje i više nije bilo neprijatelj već daleki san pun dobrote.
♦️

Elisabeth se pomakne. Graeber se trgne i pogleda oko sebe.
»Šta kažeš na to? Zaspao sam.«
»I ja.« Ona otvori oči. U njima se zrcalilo rasuto svijetlo i učinilo ih veoma prozirnima. »Već dugo nisam tako spavala«, reče ona iznenađeno. »Uvijek samo kraj svijetla, bojeći se tame i naglog buđenja i straha; ne tako kao sada...«
Graeber je mimo sjedio. Ništa nije pitao. Znatiželja umire u vremenu, u kome se toliko toga dešava. Samo se nejasno čudio sam sebi što sjedi tako miran, ovijen bistrim snom, kao stijena pod vodom trepavim algama. Prvi put otkad se vratio iz Rusije, osjećao se smirenim. Blago je spokojstvo prodrlo u njega kao plima, koja se noću digla i koja odjednom zrcali suhe i spaljene predmete, kao da ih ponovo spaja i sjedinjuje s jednom cjelinom.
Pošli su dolje prema gradu. Ponovo su ih primile ulice, ponovo ih je okružio hladan miris starih paljevina i zamračeni crni prozori pratili su ih kao povorka mrtvačkih kola. Elisabeth je drhtala od zime. »Prije su kuće i ulice bile pune svijetla, i to se činilo prirodnim. Čovjek je na to bio navikao. Tek se danas zna što je to bilo ...«
Graeber pogleda gore. Nebo bijaše jasno i bez oblaka. Bila je to dobra noć za avijatičare. Bila mu je već i zbog toga presvijetla.
»Gotovo je u čitavoj Evropi tako«, reče on. »Samo su još u Švicarskoj noći pune svijetla. Ono gori tamo zato da bi avijatičari vidjeli da je to neutralna zemlja. To mi je pričao jedan, koji je sa svojim slikarskim stalkom bio u Francuskoj i Italiji. Rekao je da je to poput otoka svjetlosti — svjetlosti i mira, jer jedno je isto što i drugo. Iza toga i naokolo nalaze se mračne, kao pod beskrajnim mrtvačkim ponjavama, Njemačka, Francuska, Italija, Balkan, Austrija i sve ostale zemlje, koje ratuju.«
»Dali su nam svjetlosti i ona nas je činila ljudima. Mi smo je ubili i ponovo smo postali stanovnici spilja«, reče Elisabeth oštro.
Da li nas je učinila ljudima, mislio je Graeber. To mu je izgledalo pretjeranim. Ali Elisabeth je, čini se, naginjala pretjeranostima. No možda i ima pravo. Životinje nemaju svijetla. Ni svijetla, ni vatre. Ni bomba.
Stajali su u Marienstrasse. Graeber primijeti da Elisabeth plače. »Ne gledaj me«, reče ona. »Nisam trebala piti. Ne mogu to. Nisam žalosna. Samo je odjednom tako popustilo.«
»Neka samo popusti koliko želi. Ne brini se zbog toga. I kod mene također. To spada k tome.«
»K čemu?«
»K tome, o čemu smo prije razgovarali. K okretanju na drugu stranu. Sutra navečer ne ćemo trčati ulicama. Otići ću s tobom nekamo, gdje ima toliko svijetla, koliko se samo u tom gradu može pronaći. Raspitat ću se za to.«
»Zašto? Ti možeš naći društvo vedrije nego što sam ja.«
»Ne treba mi vedro društvo.«
»Nego što?«
»Nikakvo vedro društvo. Ne bih ga mogao podnijeti. A ono drugo također ne — ono koje ima samilosti. Nje mi je preko dana dovoljno. Lažne i iskrene. Ti bi to također trebala poznavati.«
Elisabeth više nije plakala. »Da«, reče ona. »I ja to priznajem.«
»S nama je drukčije. Mi ne moramo glumiti jedno drugome. To je već mnogo. A sutra navečer otići ćemo u najsvjetliji lokal u gradu, jesti i piti vino i jedno veče zaboraviti čitav taj prokleti život!«
Ona ga pogleda. »I to spada k tome?«
»Da. To spada k tome. Obuci najsvjetliju haljinu koju imaš.«
»Dobro. Dođi u osam.«
On odjednom osjeti njenu kosu na svom licu, a onda njene usne. Bilo je to kao nenadan vjetar, i nje nestade u vratima prije nego što je shvatio. On opipa bocu u džepu. Bila je prazna. Ostavi je ispred slijedeće kuće. Opet je prošao jedan dan, mislio je. Dobro je što me Reuter i Feldmann ovdje takvog ne vide. Šta bi ti opet rekli!

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Doba života i doba smrti-Remarque - Page 2 Empty Re: Doba života i doba smrti-Remarque

Počalji od Mustra Sre Jun 20, 2018 9:32 am


XII


»Dakle, drugovi, neka bude, priznajem«, reče Bottcher.
»Spavao sam s krčmaricom. A šta sam drugo mogao učiniti? Nešto sam morao raditi! Zašto imam dopust? Tȁ ne ću se vratiti na front kao tele.«
Sjedio je kraj Feldmannova kreveta, držeći u ruci poklopac porcije napunjen kavom, a s nogama u vjedru punom hladne vode. Otkad je slomio dvokolicu, izbili su mu na nogama mjehuri od trčanja. »A ti?« upita Graebera. »Šta si radio danas? Jesi li bio negdje prije podne?«
»Ne.«
»Ne?«
»On je knjavao«, objasni Feldmann. »Do danas u podne. Nikakva ga buka nije mogla probuditi. Prvi je put pokazao da ima razuma.«
Bottcher izvadi noge iz vode i stade promatrati svoja stopala. Bila su prekrivena velikim, bijelim mjehurima. »Pogledajte ovo! Ja sam velik i snažan klipan — ali noge su mi osjetljive kao dojenčetu. Cijelog je života bilo tako. Ne mogu otvrdnuti. Već sam sve pokušao. I s tim moram sada ponovo dalje.«
»Zašto? Sada možeš malo odahnuti«, reče Feldmann. »Tȁ imaš krčmaricu.«
»Ah, čovječe, krčmaricu! To s tim nema ništa zajedničko. A osim toga ona je bilo teško razočaranje.«
»Prvi put je uvijek razočaranje, kad se dođe s bojišta. To svatko zna.«
»Ne mislim to, druže. To je bilo u redu; ali nije bilo ono pravo.«
»Ne možeš tražiti sve odjednom«, reče Feldmann. »I žena se također mora priviknuti.«
»Ti me još uvijek ne razumiješ. Ona je bila sasvim dobra; ali ono duhovno nije bilo u redu. Slušaj! Dakle, mi smo u krevetu, stvar je u toku, i najednom, u žaru bitke, ja se zaboravim i kažem joj Alma. Ali ona se zove Luise. Alma je ime mojoj ženi, razumiješ li...«
»Razumijem.«
»Bila je to katastrofa, druže.«
»Pravo ti budi«, reče odjednom Bottcheru oštro jedan od kartaša. »To je pravedna kazna za preljub, ti svinjo! Nadam se da te urnebesno izbacila!«
»Preljub?« Bottcher opusti svoje noge. »Tko ovdje uopće govori o preljubu?«
»Ti! Cijelo vrijeme! Ili si usto još i idiot?« Kartaš bijaše malen čovjek jajolike glave.
Pun mržnje zurio je u Bottchera. Bottch'er bijaše strahovito ogorčen. »Jeste li ikad čuli ovakvu glupost?« upita on i pogleda oko sebe. »Jedini, koji ovdje govori o preljubu, to si ti! Takva glupost! Preljub bi bio, ti blesane, kad bi moja žena bila ovdje a ja bih istovremeno spavao s nekom drugom! Ali nje nema ovdje, upravo u tome je stvar! Kako to onda može da bude preljub? Kad bi ona bila ovdje, ne bih spavao s krčmaricom!«
»Ne slušaj ga«, reče Feldmann. »On je zavidan, to je sve. Šta se desilo nakon što si je nazvao Luisom?«
»Luisom? Ne Luisom. Tȁ ona se zove Luise. Nazvao sam je Almom.«
»Dakle Alma, dobro. A onda?«
»A onda? Ti to ne bi vjerovao, druže! Umjesto da se smije ili da digne galamu, šta ona čini? Ona počinje plakati. Suze kao u krokodila, zamisli to! Debele žene ne bi smjele plakati, druže ...«
Reuter se nakašlja, sklopi knjigu i sa zanimanjem pogleda Bottchera. »Zašto ne?«
»To im ne pristaje. Ne pristaje njihovoj pojavi. Debele žene treba da se smiju.«
»Da li bi se tvoja Alma smijala, da si je nazvao Luisom?« upita otrovno kartaš jajolike glave.
»Da je to bila moja Alma,« izjavi Bottcher mirno i nadmoćno, »najprije bih dobio u gubicu najbližu pivsku bocu. Zatim sve što nije zašarafljeno. A iza toga, kad bih ponovo došao k sebi, tako bi me udesila, da bi od mene preostale samo još cipele. Tako bi to izgledalo, ti kamilo.«
Jajolika je glava neko vrijeme šutjela. Ova ga je slika, čini se, svladala. »I takvu ženu ti varaš?« upita onda promuklo.
»Ali čovječe, ja je uopće ne varam! Kad bi ona bila ovdje, krčmaricu ne bih ni pogledao. Tako nešto nije prevara. To je jednostavno samoobrana.«
Reuter se okrene prema Graeberu. »A ti? Šta si ti postigao sa svojom bocom ,armagnaca’?«
»Ništa.«
»Ništa?« upita Feldmann. » I zbog toga do podneva spavaš kao mrtvac?«
»Da. Đavo da zna zašto sam odjednom tako umoran. Odmah bi mogao i dalje nastaviti. Osjećam se kao da tjedan dana nisam oka sklopio.«
»Onda ponovo lezi i spavaj dalje.«
»Mudar savjet«, reče Reuter. »Savjet majstora-spavača Feldmanna.«
»Feldmann je magarac«, izjavi jajolika glava, koji je upravo u ovoj igri karata pasirao. »Čitav mu dopust prolazi u spavanju. Kasnije je to upravo tako kao da ga uopće nije ni imao. Isto je tako mogao spavati na frontu i sanjati svoj dopust.«
»Ti bi to vjerojatno htio, brate. Točno je upravo ono suprotno«, odvrati Feldmann. »Ja spavam ovdje, a kad sanjam, onda sanjam da sam na frontu.«
»A gdje si zapravo?« upita Reuter.
»Šta? Ovdje, gdje inače?«
»Jesi li siguran?«
Jajolika glava je meketala. »To je ono što kažem«, reče on.
»Sasvim je svejedno gdje se nalazi kad uvijek knjava. Samo ovo govedo to ne zna.«
»Nije svejedno kad se probudim, vi pametnjakovići«, izjavi Feldmann odjednom bijesno i ponovo legne.
Reuter se opet okrene Graeberu. »A ti? Šta misliš učiniti za svoju besmrtnu dušu?«
»Reci mi, kamo se može otići i dobro večerati«.
»Sam?«
»Ne.«
»Onda pođi u ,Germaniju’. Jedino tamo. Samo se može desiti da te ne puste unutra. Ne u tvojoj frontovskoj uniformi. To je hotel za oficire. Restauracija također. Ali možda će konobar imati respekta pred tvojom limarijom.«
Graeber pogleda po sebi. Uniforma mu je bila za krpljena i vrlo otrcana. »Možeš li mi posuditi svoju vojničku bluzu?«
»Rado. Ti si laganiji od mene samo trideset funta. Već na vratima će te izbaciti. Ali mogu ti nabaviti naročitu podoficirsku uniformu tvoje veličine. Hlače također. Kad preko toga obučeš svoj šinjel, nitko u kasarni ne će ništa primijetiti. Uostalom, zašto si još uvijek obični gedža? Već si odavno morao biti poručnik.«
»Jednom sam bio podoficir. Onda sam izmlatio jednog poručnika i zbog toga su me degradirali. Imao sam sreću da me nisu poslali u kaznenu četu. Ali od tada je gotovo s unapređenjima.«
»Dobro. Ali s time imaš čak i moralno pravo na podoficirsku uniformu. Kad budeš damu poveo u ,Germaniju’ naruči od vina Johannisberger Kochsberg 37, iz podruma G. S. von Mumma. Taj i mrtve diže iz groba.«
»Dobro. To trebam.«
♦️

Pala je magla. Graeber je stajao na mostu, koji je ležao nad rijekom. Voda je bila puna ruševina i puzila je crno i lijeno između greda i kućnog posuđa. Preko puta su iz bijele pare tamno stršili obrisi škole. Neko je vrijeme zurio preko; onda se vrati natrag preko mosta i krene malom ulicom, koja je vodila prema školskom dvorištu. Veljka željezna vrata bijahu mokra od vlage i širom otvorena. On uđe unutra. Školsko dvorište bilo je prazno. Nikoga nije bilo; bilo je prekasno. Pošao je školskim dvorištem do obale rijeke. Kestenova debla rasla su tako u maglu, kao da su od ugljena. Ispod njih stajahu vlažne klupe. Graeber se sjećao da je često sjedio ovdje. Nije se ispunilo ništa od onog, o čem je tada sanjao. Iz škole je otišao u rat.
Neko je vrijeme zurio u rijeku. Na obalu se nasukao jedan razbijen krevet. Na njemu su ležali teški mokri jastuci kao debele spužve. Postalo mu je hladno. On krene natrag i zastane pred školskom zgradom. Pokuša da otvori ulazna vrata. Bila su nezaključana. On ih otvori i oklijevajući uđe. Zaustavio se u trijemu. Mirisao je zagušljiv školski miris i gledao polutamne stepenice i tamno obojena vrata, koja su vodila u aulu i sobu za konferencije. Ništa nije osjećao. Ni prezir, ni ironiju. Mislio je na Wellmanna. Ne treba se vraćati, rekao je. Imao je pravo. Graeber nije osjećao ništa osim: praznine. Sva iskustva, koja je stekao poslije škole, bijahu suprotna onome što je ovdje naučio. Ništa nije ostalo. Bio je to bankrot.
. On se okrene i iziđe napolje. Na obim stranama ulaznih vrata vidio je dvije spomen-ploče poginulima. Poznavao je onu na desnoj strani; bila je posvećena mrtvima iz Prvog svjetskog rata. Za svih stranačkih svetkovina bila je ovjenčana borovim grančicama i hrastovim lišćem, a Schimmel, direktor, držao je pred njom vatrene govore o osveti, »velikoj« Njemačkoj i odmazdi koja se približava. Schimmel je imao debeo i mekan trbuh i uvijek se mnogo znojio. Ploča na lijevoj strani bijaše nova. Graeber je nije poznavao. Ona je bila posvećena poginulima u sadašnjem ratu. Čitao je imena. Bilo ih je mnogo; ali ploča je bila velika i kraj nje bijaše mjesta i za drugu.
Napolju, na školskom dvorištu, sretne podvornika. »Tražite nešto?« upita starac.
»Ne, ne tražim ništa.«
Graeber pođe dalje. Onda se nečeg sjeti. Vrati se natrag.
»Znate li gdje stanuje Pohlmann?« upita on. »Gospodin Pohlmann, koji je ovdje bio profesor.«
»Gospodin Pohlmann nije više u službi.«
»To znam. Gdje stanuje?«
Podvornik pogleda oko sebe. »Ovdje nema nikog tko bi mogao čuti«, reče Graeber. »Gdje stanuje?«
»Prije je stanovao na Jahnovu trgu broj šest. Da li još uvijek tamo stanuje, to ne znam. Jeste li učenik, odavde?«
»Da. Da li je direktor Schimmel još ovdje?«
»Naravno«, odvrati podvornik začuđeno. »Naravno da je ovdje. Zašto više ne bi bio ovdje?«
»Da«, reče Graeber. »Zašto ne?«
On pođe dalje. Nakon četvrt sata primijeti da više ne zna gdje se nalazi. Magla je postala gušća i on je u ruševinama izgubio pravac. Sve su nalikovale jedna na drugu, i ulice se više nisu mogle prepoznati. Bio je to čudnovat osjećaj — kao da je zalutao sam u sebi.
Trajalo je neko vrijeme dok nije pronašao put u Hakenstrasse. Onda odjednom postade vjetrovito i magla se stala talasati i vući kao bezglasno i sablasno more.
Došao je do kuće svojih roditelja. Nije našao nikakve obavijesti i upravo htjede otići, kad začuje čudnovat zvuk, koji je odjekivao. Bijaše to poput zvuka harfe. On pogleda oko sebe. Ulica je bila prazna dokle je sezalo oko. Zvuk se ponovo javi, sada viši, žaloban i rasplinut, kao da opominjući zvoni neka nevidljiva plutača u maglenom moru. Javljao se čas dublji, onda viši, neredovito, a ipak u gotovo pravilnim razmacima i činilo se da dolazi iz zraka kao da netko na krovovima svira harfu.
Graeber je slušao. Onda pokuša slijediti zvukove; ali nije mogao pronaći smjer. Činilo se da su svagdje i da odasvud dolaze, snažno i izazivajući, čas sami, a čas poput arpeggia i nerazriješenog akorda beznadne žalosti.
Čuvar protuavionske zaštite, mislio je. Onaj luđak — tko drugi? On pođe prema kući, od koje je stajalo samo još pročelje, i otvori vrata. Iza njih skoči sa stolice jedna prilika. Graeber primijeti da je to ona stolica, koja je stajala na ruševinama kuće njegovih roditelja.
»Šta se dogodilo?« upita čuvar uplašeno i oštro.
Graeber vidje da ovaj ništa nema u ruci. Zvuci su i dalje odjekivali. »Šta je to?« upita on. »Odakle to dolazi?«
Čuvar približi svoje vlažno lice Graeberovu. »Ah, vojnik! Branilac domovine! Šta je to? Zar ne čujete? To je requiem za zakopane! Iskopajte ih! Iskopajte ih! Prestanite s ubijanjem!«
»Glupost!« Graeber je zurio gore, u maglu koja se dizala. Onda vidje nešto poput tamnog kabela kako se njiše na vjetru i svaki put, kad bi se zanjihalo natrag, začuje onaj zagonetan zvuk gonga. Odjednom se sjeti klavira, što ga je vidio kako visi bez poklopca visoko u ruševinama. Kabel je udarao po otkrivenim žicama. »To je klavir«, reče on.
»To je klavir! To je klavir!« majmunisao je čuvar za njim.
»Šta vi o tome znate, vi beznadni ubojice! To je zvono mrtvih, koje zvoni vjetar. Nebo njime priziva smilovanje, vi pucajući automatu, smilovanje, koga više na zemlji nema. Šta vi znate o smrti, vi razaratelju! A kako bi i mogli? Oni koji je prouzrokuju nikad ništa o njoj ne znaju!« On se nagne naprijed. »Mrtvi su svuda«, prošapta on. »Leže pod ruševinama sa svojim izgaženim licima i raširenim rukama, oni leže ovdje, ali oni će uskrsnuti i progoniti vas...«
Graeber se vrati natrag na ulicu. »Progoniti«, šaptao je čuvar za njim. »Oni će vas tužiti, i sudit će se za svakog pojedinog...«
Graeber ga više nije vidio. Čuo je još samo promukli glas iz kovitlajućih krpa magle. »To, što ste učinili najmanjima od moje braće, učinili ste meni samome, kaže gospod...«
On pođe dalje. »Idi dođavola!« promrmlja, on. »Idi dođavola i pokopaj se sam ispod ruševina, na kojima čučiš kao ćuk!« On pođe dalje. Mrtvi; mislio je ogorčeno. Mrtvi, mrtvi! Dosta mi je mrtvih! Zašto sam se vratio? Zar to nije bilo i zbog toga da bih osjetio da negdje u toj pustinji ima još života?
On pozvoni. Vrata su se odmah otvorila kao da je netko stajao tik iza njih. »Ah, vi...« reče iznenađeno gospođa Lieser.
»Da, ja«, odvrati Graeber. Očekivao je Elisabethu.
Ona istoga časa iziđe iz sobe. Ovaj put se gospođa Lieser bez riječi pomakla ustranu. »Uđi, Ernst«, reče Elisabeth. »Odmah ću biti gotova.«
On ju je slijedio. »Da li je to tvoja najsvjetlija haljina?« upita on i pogleda na crni pulover i tamnu suknju koju je nosila. »Zar si zaboravila da večeras izlazimo?«
»Zar si to zaista mislio?«
»Naravno! Pogledaj mene! To je ekstra uniforma jednog podoficira. Nabavio mi ju je neki drug. Postao sam varalica da bih mogao s tobom otići u hotel ,Germaniju’ — a još uvijek je pitanje ne puštaju li unutra samo od poručnika na više. To vjerojatno o tebi ovisi. Nemaš li druge haljine?«
»Da. Ali...«
Graeber vidje na stolu Bindingovu votku. »Znam što misliš«, reče on. »Zaboravi na to. I zaboravi gospođu Lieser i susjede. Ti nikome ne činiš zla; to je jedino što je važno. A jedamput moraš napolje, inače ćeš poludjeti. Evo, popij gutljaj votke.«
On napuni čašu i pruži joj; Ona je ispije. »Dobro«, reče ona.
»Ići će brzo. Već sam se napola spremila; ali nisam znala da li si zaboravio. Moraš izići iz sobe dok se budem presvlačila. Ne bih htjela da me gospođa Lieser prijavi zbog prostitucije.«
»U ovom slučaju to ne bi upalilo. S vojnikom je nešto takva rodoljublje. Ali ja ću te čekati napolju. Na ulici, ne u predsoblju.«
Šetao je ulicom gore-dolje. Magla je postala tanja, ali još uvijek se pušila među zidovima kuća kao u praonici. Odjednom zazveči neki prozor. Elisabeth je golih ramena stajala naslonjena u okviru svijetla i pružala napolje dvije haljine. Jedna je bila zlatna i smeđa, druga tamna i neodređene boje. Lepršale su kao zastave na vjetru.
»Koju?« upita ona.
On pokaže na zlatnu. Ona kimne i zatvori prozor. On pogleda oko sebe. Nitko nije primijetio taj prekršaj naredbe protuavionske zaštite.
Ponovo je šetao gore-dolje i činilo se da je noć odjednom postala dalja i punija. Danji umor, čudnovato večernje raspoloženje i odluka da se okrene od prošlosti pretvorili su se u blago uzbuđenje i nemirno očekivanje.
Elisabeth se pojavi na vratima. Hodala je brzo, vitko i gipko i u dugoj, zlatnoj haljini, na kojoj je svjetlucalo slabo svijetlo, djelovala je kao da je viša nego prije. I lice joj bijaše izmijenjeno. Bilo je uže i glava se činila manjom, i tek nakon nekog vremena Graeber shvati da je to zbog toga, što joj je haljina otkrivala vrat.
»Da li te vidjela gospođa Lieser?« upita on.
»Da. Zapela joj je riječ u grlu. Ona misli da neprestano moram ispaštati u vreći i pepelu. Jedan čas imala sam grižnju savjesti.«
»Grižnju savjesti imaju uvijek krivi ljudi.«
»Nije to bila samo grižnja savjesti. Bio je i strah. Misliš li...«
»Ne«, odvrati Graeber. »Ne mislim ništa. I nas dvoje večeras ne ćemo ni na što misliti. Mi smo za neko vrijeme dosta mislili i dovoljno se time plašili. Sad jednom pokušajmo da li se možemo malo veseliti.«
Hotel ,Germanija’ stajao je između dvije srušene kuće kao bogata rođaka između dvije osiromašene. Ruševine su bile uredno naslagane s obih strana hotela i ruine zbog toga nisu više djelovale divlje i ovijene smrću; postale su već uredne i gotovo građanske.
Portir je motrio Graeberovu uniformu ocjenjujućim « pogledom. »Gdje je restauracija?« upita Graeber oštro prije nego što je ovaj mogao nešto reći.
»Straga, desno od trijema, gospodine. Pitajte, molim, za natkonobara Fritza.«
Prošli su kroz trijem. Pored njih prođoše dva kapetana i jedan major. Graeber pozdravi. »Ovdje vrvi od generala«, izjavi on. »Na prvom su katu uredi nekoliko vojnih komisija.«
Elisabeth zastane. »Nisi li onda veoma neoprezan? Ako samo netko primijeti da s tvojom uniformom nešto nije u redu?«
»Šta ima da primijete? Nije se teško ponašati kao podoficir. Jednom sam i ja bio jedan od njih.«
Pojavi se i jedan pukovnik, zveckajući mamuzama, s jednom malom, mršavom ženom. Gledao je mimo Graebera. »Šta bi ti se desilo kad bi primijetili«? upita Elisabeth.
»Ne mnogo.«
»Mogu li te strijeljati?«
Graeber se nasmije. »Mislim da to ne bi učinili, Elisabeth. Za tako šta odviše smo potrebni na frontu.«
.»Šta ti se inače može desiti?«
»Malo. Možda nekoliko tjedana zatvora. To bi onda bilo nekoliko tjedana odmora. Gotovo kao dopust. Kad se čovjek otprilike za četrnaest dana mora vratiti na front, ne može mu se više mnogo toga desiti.«
Iz desnog hodnika pojavi se natkonobar Fritz. Graeber mu u ruku gume novčanicu. Fritz je neprimjetno spremi i nije činio teškoća. »Restauracija, za večeru, naravno«, rekao je i dostojanstveno krenuo naprijed.
Smjestio ih je za jedan stol, skriven iza stupa i odmjereno se udaljio. Graeber pogleda oko sebe. »Upravo ono što sam htio. Treba malo vremena da se naviknem. A ti?« On pogleda Elisabethu. »Ti sigurno ne«, reče on iznenađeno. »Ti izgledaš kao da svaki dan dolaziš ovamo.«
Pojavio se jedan stari, mali konobar, koji je izgledao kao marabu. Donio je jelovnik. Graeber ga uzme, stavi unutra jednu novčanicu i vrati ga konobaru.
»Htjeli bismo nešto čega nema u jelovniku. Što imate?«
Marabu ga bezizražajno pogleda. »Nemamo ništa osim onog što je u jelovniku.«
»Dobro. Onda nam zasad donesite bocu Johannisber ger Kochsberga 37, iz podruma G. H. von Mumma. Ne odviše hladnu.«
Marabuove oči oživješe. »Veoma rado, gospodine«, reče odjednom s poštovanjem. Onda se nagne naprijed. »Slučajno imamo malo trabinjaša iz Ostenda. Sasvim svježe. Usto možda jednu belgijsku salatu i nekoliko krumpira s peršinom.«
»Dobro. A šta imate kao predjelo? Naravno, ne kavijar uz vino.«
Marabu još više oživje. »Razumljivo da ne. Ali imamo još malo strassburških guščih jetara s gljivama ...«
Graeber kimne.
»A poslije toga preporučio bih komad holandskog sira. Tek uz njega vino dobiva svoju pravu vrijednost.«
»Izvrsno.«
Marabu oduševljeno nestane. Možda je čas prije Graebera držao vojnikom, koji je ovamo slučajno zalutao; sada je u njemu gledao poznavaoca, koji je slučajno vojnik.
Elisabeth je začuđeno slušala. »Ernst«, reče ona, »odakle sve to znaš?«
»Od mog druga Reutera. Danas ujutro nisam još ništa o tome znao. On je tako velik poznavalac, da je na tome zaradio svoju kostobolju. Ali to ga spasava od fronta. Tako se, kao i uvijek, nagrađuje grijeh.«
»Ali trikovi s napojnicama i jelovnikom...«
»Sve od Reutera. On se ovdje dobro snalazi. Naučio me i sigurnom, gospodskom nastupu.«
Elisabeth se odjednom nasmije. Bio je to topao i nježan smijeh olakšanja. »Bog zna, da te se ne sjećam takvog!« reče ona.
»Ni ja tebe takve kakva si sada.«
On je pogleda. Nikada je prije nije vidio takvu. Sasvim se promijenila dok se smijala. Izgledalo je kao da su se odjednom otvorili svi prozori jedne tamne kuće. »Ova je haljina veoma lijepa«, reče malo zbunjeno.
»To je haljina moje majke. Ja sam je još jučer navečer prekrojila i dotjerala.« Ona se smijala. »Nisam bila tako nespremna kako je izgledalo kad si došao.«
»Zar znaš šivati? Ne izgledaš tako.«
»Prije i nisam znala; ali naučila sam. Sada svaki dan po osam sati šijem vojničke kapute.«
»Zaista? Zar su i tebe uzeli u obaveznu radnu službu?«
»Da. I željela sam to. Mislim da bi to moglo pomoći mome ocu.«.
Graeber je pogleda i istrese glavom. »Tebi to ne pristaje. Jednako kao ni tvoje ime. Kako si ga samo dobila?«
»Izabrala ga je moja majka. Bila je porijeklom iz Južne Australije i izgledala je poput Talijanke. Nadala se da ću imati plavu kosu i modre oči i zbog toga su me htjeli nazvati Elisabeth. Poslije me je unatoč razočaranju nazvala tim imenom.«
Marabu je donio vino. Bocu je držao kao da je dragulj i oprezno je točio. »Donio sam vam veoma tanke, jednostavne kristalne čaše«, reče on. »Tako se boja najbolje vidi. Ili želite zelene vinske čaše?«
»Ne. Tanke, prozirne čaše.«
Marabu kimne i otkrije srebrni pladanj. Ružičaste kriške guščih jetara ležahu s crnim gljivama u vijencu drhtave hladetine.
»Svježe iz Elzasa«, izjavi on ponosno.
Elisabeth se nasmije. »Kakav luksuz!«
»Luksuz! Da!« Graeber digne čašu. »Luksuz«, ponovi on. »To je ono! U to ime ćemo popiti, Elisabeth. Dvije sam godine jeo iz limenih porcija i nikad nisam bio posve siguran hoću li moći dovršiti svoj obrok — zbog toga ovo ovdje nije samo luksuz. To je mnogo više. To je mir i sigurnost i radost i svečanost — sve to čega vani nema.«
On je pio i osjećao vino i gledao Elisabeth. I ona je ulazila u to. Odjednom osjeti da je to bilo ono neočekivano, što je donosilo lakoću i polet, ono što je prelazilo nužnost, ono nepotrebno, naizgled beskorisno, i to zbog toga, što je pripadalo onoj drugoj strani života, sjajnijoj, onoj obilja, igre i snova. Poslije godina provedenih sasvim blizu smrti vino ne bijaše samo vino, srebro ne samo srebro, glazba, koja je odnekud prodirala u prostoriju, ne bijaše samo glazba, i Elisabeth ne samo Elisabeth — sve to bijahu simboli onog drugog života, života bez ubijanja i razaranja, života zbog samog života, koji se već gotovo pretvorio u mit i beznadan san.
»Ponekad čovjek zaboravlja da je živ«, reče on.
Elisabeth se ponovo nasmije. »Ja to, zapravo uvijek znam. Ali nikad nisam znala što da s tim započnem.«
Marabu se ponovo pojavi. »Kakvo je vino, gospodine?«
»Mora da je dobro. Inače ne bih odjednom stao misliti na stvari, o kojima već dugo nisam razmišljao.«
»To je sunce, gospodine moj. Sunce, od kog je u jesen vino sazrilo. Ono ga ponovo isijava. Vino kao što je ovo zovu Rajnjani monstrancom.«
»Monstrancom?«
»Da. Ono je kao zlato i sjaji na sve strane.«
»Imate pravo.«
»Čovjek ga osjeti nakon prve čaše, zar ne? Iscijeđeno sunce!«
»Čak nakon prvog gutljaja. Ono ne ide u želudac. Odmah se skuplja iza očiju i mijenja svijet.«
»Vi se razumijete u vino, gospodine moj!« Marabu se povjerljivo nagne. »Preko, za onim stolom desno, piju isto vino. Oni ga ljudi liju u sebe kao da je voda. Trebali bi piti ,liebfrauenmilch’.«
On ode gledajući gadljivo u smjeru onog stola.
»Izgleda da je danas dobar dan za varalice«, reče Graeber.
»Zar je i za tebe ovo vino monstranca?«
Ona se nasloni natrag i protegne ramena. »Osjećam se kao netko, tko je pobjegao iz zatvora. I kao netko, koga će zbog prevare uskoro ponovo zatvoriti.«
On se smijao. »Takvi smo mi! Puni straha pred svojim osjećajem. A kad to osjetimo, odmah pomišljamo da smo varalice.«
Marabu je donio trabinjaša i salatu. Graeber ga je promatrao kako poslužuje. Sasvim se opustio i osjećao se kao netko, tko se slučajno usudio da stupi na tanak led i onda se iznenadio što ga drži. Znao je da je tanak i da ga možda ne će dugo držati, ali držao ga je sada i to je bilo dovoljno. »Ima li nešto dobrog u tome što je čovjek tako dugo ležao u blatu«, reče on. »Sve je tako novo i uzbudljivo kao da se doživljava prvi put. Sve — čak i čaša i bijeli stolnjak.«
Marabu podigne bocu. Bio je sada kao majka. »Uz ribu se obično servira ,mosel’«, objasni on. »Ali trabinjaš je nešto drugo. To je meso gotovo nalik na orah. Usto je ,rheingauer’9 jedno otkriće, zar ne?«
»Svakako.«
Konobar kimne i nestane.
»Ernst«, reče Elisabeth, »možemo li mi platiti sve ovo ovdje? To je sigurno strahovito skupo.«
»Možemo platiti. Sa sobom sam ponio novac za dvije godine rata. A taj ne treba da dugo traje.« Graeber se nasmije. »Samo jedan vrlo kratak život. Dva tjedna. Za to će ga biti dovoljno.«
Stajali su pred kućnim vratima. Vjetar se stišao i ponovo je postalo maglovito.
»Kad moraš natrag?« upita Elisabeth. »Za dva tjedna?«
»Otprilike tako.«
»To je uskoro.«
»Uskoro je, i još veoma daleko. To se svakog časa mijenja. Vrijeme je u ratu nešto drugo nego u miru. I ti to sigurno znaš; i ovo je ovdje sada front kao i napolju.
»Nije isto.«
»Jest. A danas naveče bio je moj prvi istinski dan dopusta. Bog neka blagoslovi Marabua i Reutera i tvoju zlatnu haljinu i vino.«
»I nas«, reče Elisabeth. »I nama bi to bilo potrebno.«
Stajala je pred njim. U njenoj je kosi visjela magla i ljeskala se neka slaba svjetlost. Ljeskala se po njenoj haljini, a magla je njeno lice učinila vlažnim poput ploda.
Odjednom je bilo teško otići, poderati tkanje nježnosti, lagodnosti, tišine i uzbuđenja, koje se tako neočekivano prostrlo iznad večeri, i poći natrag k smradu i vicevima kasarne, u neutješnost čekanja i razmišljanja o budućnosti.
Jedan oštar glas presječe tišinu. »Zar nemate oči u glavi, podoficiru?«
Pred njim je stajao neki mali, debeli major, s bijelim brkovima poput četke. Mora da se približio na gumenim đonovima. Graeber odmah vidje da je to isluženi rezervni konj za klanje, izvučen iz sanduka za čuvanje od moljaca, koji se sada pravi važan u svojoj uniformi. Najradije bi starca podigao u vis i pošteno ga prodrmao, ali nije se usudio ništa riskirati. Učinio je ono što rade iskusni vojnici: nije rekao ništa i stajao je ukočeno. Starac ga osvijetli džepnom lampom. Graeberu se to iz nekog razloga učini naročito uvredljivim. »Ekstra uniforma!« zalaja starac. »Vjerojatno ste na nekom zabušantskom mjestu kad sebi to možete dozvoliti, ne? Borac za domovinu u ekstra uniformi! Još i to! Zašto niste na frontu?« Graeber ništa ne odgovori. Zaboravio je da premjesti svoja ratna odlikovanja sa starog kaputa na posuđenu uniformu.
»Cmakati se unaokolo, to je sve što znate, šta?« lajao je major.
Elisabeth se odjednom pomakne. Krug džepne lampe pogodi njeno lice. Ona pogleda starca i stupi iz kruga svijetla prema njemu. Major se nakašlje, pogleda je iskosa i ode.
»Upravo mi ga je bilo dosta«, reče ona.
Graeber slegne ramenima. »Ništa se ne može učiniti protiv tih starih bikova. Oni prolaze, ulicama i uživaju u tome da ih netko pozdravlja. To je njihov život. Zato je priroda radila nekoliko milijuna godina, da bi konačno stvorila tako nešto.«
Elisabeth se smijala. »Zašto nisi na frontu?«
Graeber se smješkao. »To je zbog prevare s ekstra uniformom. Sutra oblačim civilno odijelo. Znam gdje ga mogu posuditi. Dosta mi je pozdravljanja. Onda ćemo moći sjediti mimo i u ,Germaniji’.«
»Hoćeš li ponovo tamo?«
»Da, Elisabeth. To su stvari kojih se čovjek kasnije napolju sjeća. Ne svakidašnjice. Doći ću po tebe u osam sati. A sada idem. Inače će stara budala još jednom proći i tražiti moju vojnu knjižicu. Laku noć.«
On je privuče k sebi i ona popusti. Osjećao ju je a svojim rukama i odjednom se sve rastopilo; želio ju je i nije želio ništa drugo nego nju, i držao ju je čvrsto i ljubio je, i više je nije htio pustiti i pusti je.
Još jednom je pošao u Hakenstrasse. Zaustavio se pred kućom roditelja. Kroz maglu probio je mjesec. On se sagne; u jednom mahu istrgne cedulju, koja je virila između kamenja. U jednom je uglu stajalo nešto dopisano debelom olovkom. On potraži džepnu lampu. »Javite se na Glavnoj pošti, šalter 15,« pročita onda.
Nehotice pogleda na sat. Bilo je odviše kasno; pošta nije bila otvorena noću i on nije mogao ništa saznati prije osam sati; ali sutra će ujutro konačno nešto saznati. On složi cedulju i spremi je u džep da bi je sutra pokazao na pošti. Onda krene kroz mrtvačku tišinu grada prema kasarni osjećajući da nema sile teže i da ide kroz vakuum, koji se ne usuđuje probiti.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Doba života i doba smrti-Remarque - Page 2 Empty Re: Doba života i doba smrti-Remarque

Počalji od Mustra Sre Jun 20, 2018 9:32 am


XIII


Jedan dio pošte još je stajao. Ostalo bijaše srušeno i izgoreno. Svagdje su se gurali ljudi. Graeber je morao čekati neko vrijeme. Onda dođe do šaltera' 15 i pokaže cedulju.
Činovnik mu vrati cedulju. »Jeste li ponijeli i isprave?« Graeber gume kroz rešetke vojnu knjižicu i ispravu o dopustu.
Činovnik ih je pažljivo proučavao. »Šta je?« upita Graeber. »Neka obavijest?«
Činovnik ne odgovori. Ustane i nekamo se izgubi. Graeber je čekao i zurio u svoje dokumente, koji su rastvoreni ležali na stolu.
Činovnik se vratio, noseći u ruci mali, ulupljeni omot. Još jednom je usporedio adresu s Graeberovim ispravama. Onda gurne omot kroz rešetke. »Potpišite ovdje.«
Graeber vidje na omotu rukopis svoje majke. Poslala ga je na bojište, a odatle su ga vratili natrag. On pogleda adresu pošiljaoca. Još uvijek je stajalo Hakenstrasse. Uzme omot i potpiše priznanicu. »Jeli to sve što je bilo?« upita on.
Činovnik podigne glavu. »Zar mislite da smo nešto zadržali?«
»To ne. Mislio sam da ste možda već dobili novu adresu mojih roditelja.«
»Za to mi ovdje nismo nadležni. Pogledajte u prvom katu kod isporuke pisama.«
Graeber pođe gore. Samo je polovina prvog kata bila natkrivena. Nad ostalim dijelom sjalo je nebo s oblacima i suncem.
»Ovdje nemamo novih adresa«, reče žena koja je sjedila iza okna.
»Inače ne bismo poslali omot u Hakenstrasse. No vi možete pitati i pismonošu vašeg okruga.«
»Gdje je on?«
Žena pogleda na sat. »Sada je na terenu. Ako dođete danas poslije podne oko četiri, naći ćete ga ovdje. Onda se dijeli pošta.«
»Može li on znati adresu, ako je vi ovdje ne znate?«
»Naravno da ne. On je saznaje od nas. Ali ima ljudi koji ga ipak žele pitati. To ih umiruje. Takav je već čovjek. Zar ne?«
»Da, vjerojatno.«
Graeber uzme svoj omot i siđe stepenicama. Onda pogleda datum. Omot je bio poslan prije tri tjedna. Dugo je putovao do fronta, ali otamo se brzo vratio natrag On stane u kut i otvori smeđi papir. U njemu se nalazio suhi kolač, par vunenih čarapa, omot cigareta i majčino pismo. Čitao je; nije bilo nikakvih vijesti o promjeni stana, ili zračnim napadajima. Stavio ga je u džep i čekao da se ponovo smiri. Onda pođe na ulicu. Govorio je sam sebi da sada uskoro mora stići pismo s novom adresom; ali usprkos tome osjećao se jadnijim nego što je očekivao.
Onda odluči da ode do Bindinga. Možda je on saznao nešto novo.
♦️

»Uđi, Ernst!« vikne Alfons. »Upravo se spremamo da ispijemo jednu prvorazrednu bocu. Možeš nam pomoći.«
Binding nije bio sam. Jedan je esesovac napola ležao na velikoj sofi ispod Rubensa, kao da se srušio na nju i sada se ne može ponovo dići. Bio je to mršav čovjek, sirasta lica i kose, koja bijaše tako bijeloplava, da je izgledalo kao da nema ni obrva, ni trepavica. »To je Heini«, reče Alfons s izvjesnim poštovanjem.
»Heini, krotitelj zmija! A ovo je moj prijatelj Ernst, na dopustu iz Rusije.«
Heini bijaše prilično pijan. Imao je veoma blijede oči i malena usta. »Rusija!« promrmlja on. »I ja sam bio. Lijepa vremena. Bolje nego ovdje!«
Graeber pitajući pogleda Bindinga. »Heini već ima za sobom jednu bocu«, objavi Alfons. »On je žalostan. Bombardirana je kuća njegovih roditelja. Obitelji se nije ništa desilo, svi bijahu u podrumu. Ali stan je uništen.«
»Četiri sobe!« zareža Heini. »Sve novi namještaj. I klavir također. Besprijekoran klavir! Krasan zvuk! Te svinje!«
»Heini će već osvetiti klavir«, reče Alfons. »Dođi, Ernst, šta želiš piti? Heini pije konjak. Evo ovdje ima i votke, kimovače, što god želiš.«
»Ništa. Svratio sam samo da te pitam, jesi li nešto saznao.«
»Još ništa nova, Ernst. Tvoji roditelji više nisu ovdje u okolici. U svakom slučaju nisu nigdje prijavljeni. Ni u selima. Ili su otišli i još se nisu prijavili, ili su ih otpremili nekim transportom. Znaš kako je to danas. Te svinje su bombardirale čitavu Njemačku; proći će još neko vrijeme dok veze ne budu opet u redu. Dođi, popij nešto. Stići ćeš da popiješ jednu čašu.«
»Dobro. Jednu votku.«
»Votka«, promrmlja Heini. »Lokali smo je u bujicama! A onda je nalili onim životinjama u grla i zapalili. Činili smo iz njih bacače plamena. Djeco, što su ti skakali! Da umreš od smijeha!«
»Šta?« upita Graeber.
Heini ne odgovori. Stakleno je zurio pred sebe. »Bacači plamena«, mrmljao je. »Veličanstvena ideja.«
»O čemu on govori?« upita Graeber Bindinga.
Alfons digne ramena. »Heini je mnogo toga prošao. Bio je u SD-u.«
»U SD-u u Rusiji?«
»Da. Popij još jednu, Ernst.«
Graeber uzme bocu votke s bakrenog stola za pušenje i stane je promatrati. Bistra rakija pljuskala je amotamo. »Koliko postotaka ima ova rakija?«
Alfons se nasmije. »Tȁ je prilično oštra. Sigurno kakvih šezdeset posto. Ivani mnogo podnose.«
Oni mnogo podnose, mislio je Graeber. A kad je oštra, onda gori, ako se nekom nalije u grlo i zapali. On pogleda Heinija. Poznavao je i odviše priča o sigurnosnoj službi SS-a, da bi znao kako ovo, što Heini govori u pijanstvu, nije preuveličavanje. SD je iza fronta likvidirala na tisuće ljudi pod izlikom da stvara životni prostor za njemački narod. Likvidirala je sve što je nepoželjno, i najčešće strijeljanjem; ali da masovna ubojstva ne bi postala odviše monotona, pronalazio je SS ponekad varijacije pune humora. Graeber je poznavao neke od njih; o drugima mu je pričao Steinbrenner. Živi bacači plamena bijahu za njega nešto novo.
»Čemu tako žuriš u bocu?« upita Alfons. »Ona te ne će ugristi. Natoči.«
Graeber stavi bocu natrag. Htio je ustati i otići; ali ostao je sjediti. Silio se da ostane sjediti. Dosta je često odvraćao pogled i ništa nije htio znati. On i stotine tisuća drugih, i oni su vjerovali da mogu time umiriti svoju savjest. Više to nije htio. Nije više htio zatvarati oči. Zbog toga nije došao na dopust.
»Ne ćeš li još jednu?« upita Alfons.
Graeber pogleda Heinija, koji je napola spavao. »Da li je još uvijek u SD-u?«
»Više nije. Sada je ovdje.«
»Gdje?«
»On je oberscharführer u KZ.«
»U KZ?«
»Da. Popij još jedan gutljaj, Ernst! Više se ne ćemo sastati tako mladi! I ostani još malo. Ne moraš odmah bježati napolje!«
»Ne«, reče Graeber zureći dalje u Heinija. »Ne ću više bježati.«
»Konačno jedna pametna riječ. Šta želiš piti? Još jednu votku?«
»Ne. Daj mi kimovaču ili konjak. Ne votku«.
Heini se pokrene. »Naravno ne votku«, tepao je on.
»Šteta za to. I sami smo lokali votku. To bijaše benzin. I bolje gori...«
♦️

Heini je bljuvao u kupaonici. Alfons je s Graeberom stajao pred vratima. Nebo bijaše puno sjajnih, bijelih oblačića. Na brezi je pjevao kos, malena crna lopta sa žutim kljunom i glasom, u kome bijaše cijelo proljeće. »Taj Heini zbilja čini ludorije, zar ne?« reče Alfons.
Rekao je to kao dječak, koji govori o krvožednom indijanskom poglavici, s mješavinom jeze i divljenja.
»To je luda scena s ljudima koji se ne mogu braniti«, odvrati Graeber.
»On ima ukočenu ruku, Ernst. Zbog toga ne može postati vojnik. Dobio je to u nekoj tučnjavi s komunistima 1932. Zbog toga je i tako bijesan. Čovječe, što je on sve pričao o svojim ruskim doživljajima.« Alfons je snažno uvlačio pougljenjelu cigaru, koju je zapalio dok je Heini pričao svoje doživljaje. Bila mu je ugasla od uzbuđenja. »Svašta, zar ne?«
»Da, svašta. Je li ti bilo žao što i ti nisi bio tamo?«
Binding je čas razmišljao. Onda strese glavom. »Ne vjerujem. Možda jedamput — da čovjek vidi. Ali inače nisam tip za to. Odviše sam romantičan, Ernst.«
Heini se pojavi na vratima. Bio je veoma blijed. »Služba!« zareža. »Već je prekasno! Posljednji čas! Pošteno ću tim svinjama naravnati njuške!«
Teturao je puteljkom kroz vrt. Pred kapijom poravna kapu, uspravi se i ode dalje, koračajući kao roda.
»Ne bih htio biti taj, koji će mu sada u KZ-u dopasti šaka«, reče Binding.
Graeber digne glavu. I on je mislio isto. »Misliš li da je to ispravno, Alfons?« upita on.
Binding slegne ramenima. »To su izdajice naroda, Ernst. Nisu oni badava tamo.«
»Da li je Burmeister bio izdajica?«
Alfons se nasmije. »To je bila privatna stvar. Njemu se i nije mnogo desilo.«
»A da mu se desilo?«
»Onda bi imao smolu. Mnogo ljudi ima danas smolu, Ernst. Na primjer bombe, Ernst. Pet tisuća samo u ovom gradu. Bolji ljudi nego oni u KZ. Dakle, šta me se tiče što se tamo događa? Ja za to ne odgovaram. A ti također ne.«
Nekoliko je vrabaca cvrkutajući poletjelo na ptičje kupatilo u sredini tratine. Jedan je ušao unutra i udarao krilima, a odmah zatim svi su pljuskali u bazenu. Alfons ih je pozorno promatrao. Činilo se da je već zaboravio Heinija.
Graeber je gledao bezazleno, zadovoljna lica i odjednom spozna beznadnost, na koju je zauvijek osuđena pravda i suosjećanje; da se uvijek ponovo nasuče na egoizam, ravnodušnost i strah — on je to shvatio i shvatio je također da ni on sam nije nikakav izuzetak, da je i on upleten u to na jedan anoniman, dalek i prijeteći način, činilo mu se da on i Binding spadaju nekako zajedno, ma koliko se on protiv toga borio.
»To s odgovornošću nije tako jednostavno, Alfons«, reče tužno.
»Ali Ernst! Ne pravi viceve! Čovjek može biti odgovoran samo za ono što sam učini. A i to samo onda, ako mu nije bilo naređeno da to učini.«
»Kad strijeljamo taoce, govorimo protivno — da su oni odgovorni za ono što su učinili drugi.«
»Zar si strijeljao taoce?« upita Binding i zainteresirano se okrene.
Graeber ne odgovori.
»Taoci su izuzeci, Ernst, slučajevi nužde.«
»Sve je slučaj nužde«, odvrati Graeber gorko. »Mislim sve što sami činimo. Naravno, ne ono što čine drugi. Kad mi bombardiramo grad, onda je to strateška nužda. Kad to rade drugi, to je podlo zločinstvo.«
»To je ono! Konačno misliš ispravno!« Alfons iskosa pogleda Graebera i lukavo se nasmiješi. »To se zove modemom politikom! Pravo je ono što koristi njemačkom narodu, rekao je ministar pravde Reicha. A on to mora znati! Mi vršimo samo svoju dužnost. Mi nismo odgovorni.« On se nagne naprijed. »Evo — ovdje je kos! Prvi put se kupa! Kako vrapci bježe!«
♦️

Graeber odjednom vidje pred sobom Heinija. Ulica bijaše prazna, između živica vrtova ležalo je tromo sunčano svijetlo, jedan je žuti leptir teturao nisko nad plohama pijeska, kojima je pločnik bio uokviren, a otprilike sto metara dalje Heini je upravo skretao iza ugla. Graeber je hodao po trakama pijeska. Bilo je veoma tiho i njegovi se koraci nisu čuli. Kad bi netko htio svršiti s Heinijem, mislio je, to bi bila prava prilika. Nikoga nije bilo. Izgledalo je kao da ulica spava. Po pijesku se moglo prići gotovo bez šuma. Heini ne bi ništa primijetio. Moglo bi ga se umlatiti, zadaviti ili probosti. Hitac bi bio odviše glasan i mogao bi brzo dozvati ljude. Heini nije bio naročito snažan. Moglo bi ga se zadaviti.
Graeber primijeti da brže hoda. Ni Alfons ne bi posumnjao, mislio je. Vjerovao bi da se netko osvetio Heiniju. Razloga je bilo dovoljno. Bila je to jedinstvena prilika za osvetu. Prilika koja se ne će tako brzo ponoviti. Bila je to prilika da se bez osvete odstrani sa zemlje ubojica, koji će, vjerojatno, za jedain sat mučiti nekoliko užasnutih i bespomoćnih ljudi.
Graeber osjeti kako mu se ruke znoje. Odjednom mu postade veoma vruće. Došao je do ugla i opazio da je Heinija stigao za trideset metara. Još uvijek nije bilo nikoga. Ako bi brzo potrčao pijeskom, moglo bi za minutu već sve proći. Mogao bi probosti Heinija i odmah otrčati dalje.
Osjeti odjednom kako mu srce lupa poput čekića. Činilo se da udara veoma glasno, i on se načas poboja, da bi ga Heini mogao čuti. Što se to sa mnom događa? mislio je. Šta se to mene tiče? Kako sam u to upao? Misao, koja je još čas prije bila slučajna, kad da se naglo pretvorila u mračnu prisilu, i odjednom se činilo kao da o tome sve ovisi, da bi to moglo biti opravdanje za mnoge stvari iz prošlosti, za Graeberov vlastiti život, za sve ono što bi htio zaboraviti, za nešto, što je učinio i ono što je propustio. Osveta, mislio je nejasno, ali to bijaše netko, koga jedva da je poznavao, netko, tko mu nije ništa učinio, netko, kome se nije trebao osvećivati, još ne, mislio je, ali zar ne bi moglo biti da je Elisabethin otac već bio Heinijeva žrtva, zar ne bi i on sam već danas mogao biti jedan od njih, ili sutra, — i kome su taoci nešto učinili, ili nebrojeni nevini i gdje bijaše za to krivica i gdje bijaše ispaštanje?
Zurio je u Heinijeva leđa. Usta mu bijahu suha. Jedan je pas lajao kroz vrata nekog vrta. On se uplaši i pogleda oko sebe. Odviše sam popio, mislio je, moram stati, sve me se to ne tiče, to je ludo — ali hodao je dalje, brže i tiho, tjeran nečim što se pojavilo u njemu kao glasna i pravedna nužnost, izravnanje i opravdanje za mnogu smrt, koja je ležala iza njega:
Prišao je na dvadeset metara ne znajući što će učiniti. Onda na kraju ulice ugleda neku ženu kako izlazi kroz vrtna vrata. Na sebi je imala bluzu narančaste boje, nosila je košaru i dolazila mu u susret. On stane. U njemu sve popusti. Onda polako pođe dalje. Žena je njihala svojom košarom i prošla polako pored Heinija prema njemu. Dolazila je mirnim koracima, imala je čvrste, široke grudi, široko, smeđe lice i glatku, razdijeljenu, tamnu kosu. Nebo je iza njene glave bilo blijedo, treperavo i nejasno i samo ona sama bijaše načas jasna, sve se drugo razlilo, ona je bila stvarna, ona je bila život, ona ga je nosila na svojim širokim ramenima, ona ga je donosila sa sobom i on bijaše velik i dobar, a iza nje bijaše pustinja i umorstvo.
Ona ga prolazeći pogleda. »Dobar dan«, reče prijazno.
Graeber kimne. Nije mogao ništa reći. Iza sebe začuje njene korake i pustinja je opet bila ovdje, titrajuća, i u tom treperenju vidje tamnu Heinijevu priliku kako okreće iza ugla i ulica je ponovo bila prazna.
On pogleda oko sebe. Žena je ravnomjerno hodala dalje i nije se ni za šta brinula. Zašto ne trčim? mislio je. Još ima vremena da ono učinim, ali znao je već da to ne će učiniti. Žena me vidjela, mislio je, ona će me prepoznati, sada je nemoguće. No bi li to on učinio da žena nije došla? Ne bi li bio našao drugu ispriku? Nije znao.
Došao je do raskršća, gdje je Heini skrenuo. Njega više nije tu bilo. Vidio ga je tek na slijedećem uglu. Stajao je na sredini kolnika. Razgovarao je s jednim esesovcem i pošao onda s njim dalje. Iz jedne kapije pojavio se listonoša. Malo dalje stajala su dva biciklista kraj svojih dvokolica. Prošlo je. Graeberu odjednom bijaše kao da se budi. On pogleda oko sebe. Šta je to bilo? mislio je. Prokletstvo, umalo što to nisam učinio! Odakle to dolazi? Što se događa sa mnom? Šta to odjednom izvire? Hodao je dalje.
Moram pripaziti na sebe, mislio je. Vjerovao sam da sam miran. Nisam miran. Mnogo sam više zbrkan nego što mislim. Moram pripaziti na sebe, inače ću još učiniti neku prokletu glupost!
♦️

U kiosku je kupio novine, stao i čitao izvještaje s fronta. Dosada to nije radio. Za vrijeme dopusta nije o tome ništa htio znati. Sada je vidio da se povlačenje nastavilo. Na malim dijelovima karata našao je položaj, gdje bi se morao nalaziti njegov puk. Nije to mogao točno ustanoviti, jer su vojni izvještaji govorili samo o armijskim grupama. Ali mogao je ocijeniti da se puk povukao otprilike za stotinu kilometara.
Neko je vrijeme stajao posve mimo. Za čitavo to vrijeme, otkad je na dopustu, gotovo i nije mislio na svoje drugove. Sjećanje je u njemu potonulo poput kamena. Sada se vratilo.
Bilo mu je kao da se iz tla diže neka siva samoća. Bila je tiha. Vojni je izvještaj javljao o teškim borbama na Graeberovu odsjeku; ali je siva samoća bila bezglasna i bez boje, kao da je svjetlost i sam protest protiv borbe u njoj već odavno umro. Sjene su se dizale beskrvne i prazne, pomicale su se i gledale ga, sasvim kroz njega, i kad su pale — dolje bijahu, poput sivog, razrovanog tla, a tlo bijaše kao i one, kao da se pomiče i raste u njima. Visoko i sjajno nebo nad njim činilo se da gubi svoju boju pred sivim dimom ovog beskonačnog umiranja, koje je izgledalo kao da se iz zemlje diže u vis i da zasjenjuje sunce. Izdaja, mislio je ogorčen, izdali su ih, izdali i uprljali, i njihova borba i njihovo umiranje spojilo se s ubijanjem i nepravdom i lažima i nasiljem. Prevarili su ih, prevarili za sve, čak i za njihovu siromašnu, hrabru, bijednu i beskorisnu smrt.
Gurnula ga je neka žena, koja je pred sobom nosila vreću.
»Zar ne znate gledati«, vikne ljutito.
»Da«, reče Graeber i ne pomakne se.
»Zašto onda stojite na putu?«
Graeber ne odvrati ništa. Odjednom je znao zašto je išao za Heinijem. Bila je to ona tmina, koju je na bojištu tako često osjetio, ono pitanje, na koje se nije usudio odgovoriti, onaj nagli, teški očaj, koji je uvijek nanovo izbjegavao — napokon su ga stigli i uhvatili ga, i on je sada znao šta je to bilo, i više nije htio izmicati. Htio je jasnoću. Bio je spreman. Pohlmann, mislio je. Fresenburg je htio da odem do njega. Zaboravio sam na to. Želim govoriti s njim. Moram govoriti s nekim, u kog mogu imati povjerenja.
»Balvane!« rekla je teško natovarena žena i odvukla se dalje. Polovina Janova trga bijaše razorena; druga bijaše neoštećena.
Samo je nekoliko prozora bilo razbijeno. Život se u njima nastavio, žene su redile i kuhale, dok su pročelja suprotnih kuća bila srušena, otkrivajući samo ostatke soba, u kojima su visjele poderane tapete poput istrganih zastava nakon izgubljene bitke.
Kuća, u kojoj je Pohlmann ranije stanovao, ležala je na razrušenoj strani trga. Gornji katovi bijahu urušeni i zatrpali su ulaz. Izgledalo je kao da tu više nitko ne stanuje Graeber već htjede odustati, kad pronađe jedan utabani puteljak kroz ruševine. Pođe njime i nađe prokopan prolaz k stražnjim vratima, koja bijahu čitava. Onda pokuca. Nitko ne odgovori. On ponovo pokuca. Poslije nekog vremena začuje šum. Zazveči lanac i vrata se oprezno otvoriše.
»Gospodine Pohlmann«, reče on.
Napolje proviri jedan starac. »Da. Šta želite?«
»Ja sam Ernst Graeber. Vaš bivši učenik.«
»Da, tako. A šta biste željeli?«
»Htio sam vas posjetiti. Ovdje sam na dopustu.«
»Više nisam u službi«, reče Pohlmann kratko.
»Znam.«
»Dobro. Onda također znate i to, da su me kaznom otpustili. Više ne primam učenike i na to više nemam prava.«
»Ja više nisam učenik; vojnik sam i dolazim iz Rusije i treba da vam prenesem pozdrave od Fresenburga. Rekao mi je da vas posjetim.«
Starac je pažljivo promatrao Graebera. »Fresenburg? Da li je još živ?«
»Prije deset dana još je bio živ.«
Pohlmann je jedan čas promatrao Graebera. »Dobro, uđite«, reče onda i odmakne se. Graeber pođe za njim. Išli su hodnikom koji je vodio u neku vrst kuhinje, a odatle nekim drugim kratkim hodnikom. Pohlmann odjednom pođe brže, otvori neka vrata i reče mnogo glasnije nego prije: »Uđite. Pomislio sam već da ste policajac.«
Graeber ga iznenađeno pogleda. Onda shvati. Nije gledao oko sebe. Pohlmann je vjerojatno zbog toga govorio tako glasno, da bi nekog obavijestio.
U sobi je gorjela malena petrolejka sa zelenim zasjenkom. Prozori bijahu razbijeni, a pred njima su se tako visoko nagomilale ruševine, da se nije moglo gledati napolje. Pohlmann zastane u sredini prostorije. »Sada vas prepoznajem«, reče onda. »Napolju je bilo odviše jako svijetlo. Malo izlazim i više nisam na to navikao. Ovdje nemam dnevnog svijetla, samo petrolej. Nema ga više mnogo; zbog toga moram često dugo sjediti u tami. Električni su vodovi razoreni.«
Graeber ga pogleda. Toliko je ostario, da ga ne bi prepoznao. Onda pogleda oko sebe i učini mu se da je došao u jedan drugi svijet. Nije to bila samo tišina i neočekivana prostorija osvijetljena svjetiljkom, koja je poslije blještećeg podnevnog sunca napolju djelovala kao katakomba; bilo je to još nešto drugo. Bijahu to smeđi i zlatni redovi knjiga na zidovima, stalak za čitanje, bijahu to bakrorezi, bijaše to starac sam, sa svojom bijelom kosom i navoranim licem, koje je izgledalo voštano kao u dugogodišnjeg zatvorenika.
Pohlmann primijeti Graeberov pogled. »Imao sam sreće«, reče on. »Ostale su mi gotovo sve moje knjige.«
Graeber se okrene. »Već ih dugo vremena nisam vidio. A posljednjih godina gotovo i nisam čitao.«
»To vjerojatno i niste mogli. Knjige su odviše teške, da bi ih čovjek vukao sa sobom u rancu.«
»Bijahu preteške i za to da ih čovjek sa sobom vuče u glavi. Nisu pristajale uz ono što se dešavalo. A one, koje su pristajale uz to, čovjek nije htio čitati.«
Pohlmann pogleda nježno, zeleno svijetlo svjetiljke. »Zašto ste došli k meni, Graeberu?«
»Fresenburg mi je rekao da odem do vas.«
»Poznajete li ga dobro?«
»On bijaše napolju jedini čovjek, kome sam potpuno vjerovao. 'Rekao je da idem k vama i da s vama razgovaram. Vi ćete mi. reći istinu!«
»Istinu? O čemu?«
Graeber pogleda starca. Bio je u njegovu razredu i činilo se kao da je otada prošlo beskrajno mnogo vremena; ali usprkos tome jedan tren učini mu se da je ponovo učenik i da ga ispituju o njegovu životu — i da se sada mora riješiti njegova sudbina, u toj maloj, zatrpanoj prostoriji, s mnogim knjigama i otpuštenim učiteljem njegove mladosti. Oni sU bili utjelovljenje onog, što je nekad u prošlosti postojalo — dobrota, tolerancija i znanje, a ruševine ispred prozora bijahu ono, što je sadašnjost iz toga učinila. »Htio bih znati, u kojoj sam ja mjeri sudjelovao u zločinu posljednjih deset godina«, reče on. »I htio bih znati šta da učinim.«
Pohlmann je zurio u njega. Onda ustane i pođe kroz sobu. Iz redova izvadi jednu knjigu, otvori je i stavi je natrag ne pogledavši u nju. Konačno se ponovo okrene. »Znate li vi šta me to pitate?«
»Da.«
»Za mnogo manje može danas čovjek izgubiti glavu.« Na frontu čovjek bude ni za šta ubijen«, reče Graeber.
Pohlmann se vrati i ponovo sjedne. »Mislite li pod zločinom rat?«
»Mislim sve što je do toga dovelo. Laž, tlačenje, nepravdu, silu. I mislim rat. Rat, kako ga mi vodimo — s logorima robova, koncentracionim logorima i masovnim ubijanjem civilnog pučanstva.«
Pohlmann je šutio. »Vidio sam nešto«, reče Graeber. »I mnogo čuo. Također znam i to da je rat izgubljen. I znam da se samo zbog toga dalje borimo, da bi vlada, stranka i ljudi, koji su sve to skrivili, ostali još neko vrijeme na vlasti, da bi mogli prouzrokovati još više bijede.«
Pohlmann je ponovo zurio u Graebera. »Vi znate sve to?« upita on.
»Sada to znam. Nisam to uvijek znao.«
»I vi morate ponovo napolje?«
»Da.«
»To je strašno.«
»Još je strašnije ponovo morati napolje i znati sve to i na taj način postati možda sukrivcem. Da li ja to postajem?«
Pohlmann je šutio. »Kako to mislite?« upita tiho nakon nekog vremena.
»Vi znate kako to mislim. Vi ste nam predavali vjeronauk. U kojoj mjeri postajem sukrivcem ako znam, ne samo da je rat izgubljen, nego i to da ga moramo izgubiti, da bi prestalo ropstvo i ubijanje, koncentracioni logori, SS i SD, masovno istrebljivanje i nečovječnost — kad to znam i za dva tjedna ponovo moram napolje, da bih se opet za to borio.«
Pohlmannovo lice bijaše odjednom sivo i ugaslo. Samo su još oči sačuvale boju, jedno čudnovato, jasno plavilo. Podsjetile su Graebera na oči, koje je već jednom negdje drugdje vidio, ali više nije znao gdje. »Morate li ponovo napolje?« upita konačno Pohlmann.
»Mogu otkazati poslušnost. Onda bi me strijeljali. Ili pobjeći. Onda bi me za kratko vrijeme sigurno uhvatili. Možete se pouzdati u organizaciju i potkazivače I gdje bih se mogao sakriti? Svatko, tko bi me sklonio, riskirao bi da i sam bude ubijen. A da i ne govorimo o tome, da bi se osvetili mojim roditeljima. U najmanju ruku čekao bi ih koncentracioni logor. Oni bi tamo umrli. Šta još mogu učiniti? Vratiti se na frontu i ne učiniti ništa da se zaštitim? To bi bilo samoubijstvo.«
Stao je udarati jedan sat. Groeber ga ranije nije opazio. Bio je to stari sat iz davnih vremena i stajao je u kutu iza vrata. Njegov duboki glas bio je kao nenadano sablasno podsjećanje na vrijeme u gluhoj, zatrpanoj sobi.
»I zaista nema drugog izlaza?« upita Pohlmann.
»Mogu se i sam osakatiti. Ali i to gotovo uvijek otkriju. Kazna je ista kao i za dezertiranje.«
»Zar vas ne bi mogli premjestiti natrag kući?«
»Ne. Ja sam veoma zdrav i jak. I mislim da to ne bi mnogo pomoglo rješenju mog problema. To bi bio bijeg i gotovo nikakvo rješenje. Čovjek može postati sukrivcem sjedeći u nekom uredu, zar ne?«
»Da«, Pohlmann stisne ruke. »Krivnja«, reče onda tiho.
»Nitko ne zna gdje ona počinje i gdje prestaje. Ako želite, onda svugdje počinje, a nigdje ne svršava. Ali možda se ovdje radi samo o načinu. A sukrivnja! Tko zna nešto o tome? Samo bog!« Graeber nestrpljivo mahne rukom. »Bog bi to morao znati«, odgovori on. »Inače uopće ne bi bilo prvoga grijeha! Tu je sukrivnja, koja se proteže preko hiljada generacija. Ali gdje počinje lična odgovornost? Mi se ne možemo jednostavno sakrivati iza činjenice, da postupamo izvršavajući zapovijedi. Ili možemo?«
»To je prisila. Ne samo zapovijed.«
Graeber je čekao. »Mučenici kršćanskog vremena nisu se pokoravali sili«, reče Pohlmann oklijevajući.
»Mi nismo mučenici. Ali kad počinje sukrivnja?« upita Graeber. »Kad postaje umorstvo ono što se inače naziva herojstvom? Ako više ne vjerujemo u svoje razloge? Ili u neku svrhu? Gdje je granica?« .
Pohlmann ga izmučeno pogleda. »Kako vam to mogu reći? To je prevelika odgovornost. Ja to ne mogu odlučiti umjesto vas.«
»Mora li to svatko sam odlučiti?«
»Mislim da. Kako inače?«
Graeber je šutio. Čemu još dalje pitam, mislio je.. Sjedim ovdje odjednom kao sudac umjesto kao tuženi. Zašto mučim ovog starca i njega pozivam na odgovornost za ono što me učio nekoć i za sve ono što sam kasnije bez njega naučio? Trebam li još neki odgovor? Nisam li upravo sam odgovorio? On pogleda Pohlmanna. Mogao je zamisliti kako on iz dana u dan čuči u ovoj prostoriji, u mraku ili kraj svjetiljke, kao u nekoj katakombi starog Rima, prognan sa svog posla, i svaki sat očekuje hapšenje i tegobno traži utjehe u svojim knjigama.' »Imate pravo«, reče on.
»Pitati nekog drugog znači još uvijek pokušavati da se izbjegne odluka. Vjerojatno i nisam od vas očekivao stvarni odgovor. Zapravo sam samo sam sebe pitao. Ali ponekad se to može samo onda ako se pita nekog drugog.«
Pohlmann strese glavom. »Imate pravo da pitate. Sukrivnja?« reče odjednom. »Šta vi o tome znate? Vi ste bili mladi i otrovali su vas lažima prije nego što ste znali rasuđivati. Ali mi — mi smo to vidjeli i pustili da se dogodi. Šta je to bilo? Duhovna lijenost? Ravnodušnost? Siromaštvo? Egoizam? Očaj? Ali kako je to moglo postati takvom kugom? Mislite li da ne razmišljam o tome svakog dana?«
Graeber je odjednom znao, na koga su ga podsjetile Pohlmannove oči. Bijahu to oči onog Rusa, u koga je pucao. On ustane. »Moram ići«, reče on. »Hvala što ste me pustili unutra i što ste sa mnom razgovarali.«
On uzme kapu. Pohlmann se probudi. »Želite otići, Graeberu? Šta ćete učiniti?«
»Ne znam. Mogu razmišljati još dva tjedna. To je mnogo kad je čovjek navikao da broji vrijeme u minutama.«
»Dođite ponovo! Dođite još jednom prije nego što odete. Obećajete li?«
»Obećajem.«
»Ne dolaze mnogi«, promrmlja Pohlmann.
Graeber vidje da između knjiga u blizini zatrpanog prozora stoji malena fotografija. Predstavljala je mladića njegovih godina u uniformi. On se sjeti da je Pohlmann imao sina. Ali u takvim vremenima bijaše bolje ne pitati o tim stvarima.
»Pozdravite. Fresenburga kad mu budete pisali«, reče Pohlmann.
»Da. I s njime ste razgovarali tako, kao što ste sada sa mnom govorili?«
»Da.«
»Htio bih da ste i prije tako sa mnom razgovarali.«
»Mislite li da je sada Fresenburgu zbog toga lakše?«
»Ne«, reče Graeber. »Teže.«
Pohlmann kimne. »Ništa vam nisam mogao reći. Ali vam nisam htio dati ni jedan od onih odgovora, koji nisu ništa drugo nego izlike. Ima ih dosta. Svi su glatki i uvjerljivi, i svi su izlike.«
»I oni crkveni?«
Pohlmann je čas oklijevao. »I oni«, reče onda. »Ali crkva ima sreće. Tamo stoji nasuprot onom ’Ljubi bližnjega svoga’ i onom ’Ne ubij’ ono drugo: ’Dajte caru carevo i bogu božje’. S time se već mnogo toga može započeti.«
Graeber se nasmiješi. Ponovo je prepoznao nekadanji Pohlmannov sarkazam. Pohlmann to primijeti.
»Smiješite se«, reče on. »I tako ste mirni. Zašto ne vičete?«
»Vičem«, odvrati Graeber. »Samo vi to ne čujete.«
Stajao je pred vratima. Svjetlost ga je sjajnim kopljima bola u oči. Bijeli je malter svjetlucao. Polako je prelazio trg. Osjećao se kao netko, tko je poslije duge. neizvjesne sudske rasprave bio osuđen i kome je gotovo svejedno, je li to oslobođenje ili ne. Prošlo je, on je tako htio, to je bilo ono, o čemu je htio razmišljati za vrijeme dopusta, a sada je znao: bio je to očaj i on ga više nije izbjegavao.
Neko je vrijeme sjedio na klupi, koja se nalazila tik uz rub kratera bombe. Bio je potpuno opušten i prazan i ne bi znao reći, da li je neutješan ili ne. Samo odjednom više nije htio misliti. Ničeg nije bilo, o čemu bi se moglo misliti. Naslonio je glavu natrag i zatvorio oči i osjetio toplinu sunca na svome licu. Ništa drugo nije osjećao. Sjedio je mirno i disao tiho i osjećao bezličnu, utješnu toplinu, koja nije poznavala ni pravdu ni nepravdu. '
, Poslije nekog vremena otvori oči. Trg je pred njim ležao sjajan i veoma jasan. Vidio je veliku lipu, koja je stajala pred nekom urušenom kućom. Bila je neoštećena i pružala je iz zemlje deblo s granama kao ogromnu, širom otvorenu ruku, koja se prelivena zelenilom pružala ususret svijetlu i sjajnim oblacima. Iza oblaka nebo bijaše veoma plavo. Sve je blistalo i treperilo kao poslije kiše, bilo je duboko i puno snage, bilo je život sam, čvrst, otvoren život, razumljiv sam po sebi, bez pitanja, bez tuge i očaja. Graeber je to osjećao kao da se oslobodio more, Sve se to sudarilo s njim, sve se u tome rastopilo, bijaše to kao nijemi odgovor, s one strane svih pitanja, s one strane sveg mišljenja, odgovor, koji je poznavao iz onih dana i noći kad ga se doticala smrt i kad se iz grča, ukočenosti i svršetka odjednom srušio u njega život, spasonosan, vruć, sam nagon, gaseći mozak svojom bujicom.
On ustane. Prošao je pored lipe, između ruševina i kuća. Odjednom osjeti da čeka. Sve je u njemu čekalo. Čekao je na večer kao na primirje.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Doba života i doba smrti-Remarque - Page 2 Empty Re: Doba života i doba smrti-Remarque

Počalji od Mustra Sre Jun 20, 2018 9:33 am



XIV


»Danas imamo izvrsne bečke odreske«, reče Marabu.
»Dobro«, odvrati Graeber. »Uzet ćemo ih. I sve što nam usto preporučite. U vas se potpuno pouzdajemo.«
»Isto vino?«
»Isto, ili neko drugo, ako želite. I to prepuštamo vama.«
Konobar zadovoljno ode krupnim koracima. Graeber se nasloni natrag i pogleda Elisabethu. Činilo mu se da je iz prorešetanog dijela fronta premješten natrag u komadić spašenog mira. Poslijepodne bijaše daleko. Ostao je sam odsjaj trenutka, kad mu je život odjednom bio veoma bliz i kad se činilo da zajedno s drvećem izbija iz kamenja pločnika i ruševina, da bi zelenim rukama hvatao svijetlo. Dva tjedna, mislio je. Još dva , tjedna života. Trebao bih ga uhvatiti kao lipa svjetlost.
Marabu se vratio. »Kako bi bilo da danas uzmete jedan Johannisberger Kahlenberg?« upita on. »Imamo jednu količinu — šampanjac je prema njemu obična kisela voda. Ili...«
»Kahlenberg«, reče Graeber.
»Vrlo dobro, gospodine. Vi ste poznavalac. Ovo vino odlično pristaje uz odreske. Usto ću vam dati i svježu zelenu salatu. To je vino kao izvor.«
Posljednji objed,10 pomisli Graeber. Još dva tjedna posljednjih objeda! Mislio je to bez gorčine. Dosad nije mislio na to što će biti poslije dopusta. Pričinjao mu se beskrajno dugim; odviše se toga dogodilo; i odviše je toga još ležalo pred njim. Sada, odjednom, otkad je pročitao vojni izvještaj i bio kod Pohlmanna, shvati koliko je dopust kratak.
Elisabeth je gledala za Marabuom. »Blagoslovljen tvoj prijatelj Reuter«, reče ona. »On nas je učinio poznavaocima!«
»Mi nismo poznavaoci, Elisabeth. Mi smo više od toga. Mi smo pustolovi. Pustolovi mira. Rat sve preokreće. To, što je nekad bio simbol site sigurnosti i odležanog građanstva, danas je postala velika pustolovina.«
Elisabeth se smijala. »Mi sami to činimo pustolovinom.«
»Vrijeme je takvo. Na jedno se sigurno ne možemo potužiti — na dosadu i monotoniju.«
Graeber pogleda Elisabethu. Sjedila je pred njim na sofi u svojoj tijesno priljubljenoj haljini. Kosa joj bijaše skrivena pod kapom; izgledala je tako gotovo kao dječak.
»Monotonija«, reče ona. »Nisi li danas htio doći u civilnom odijelu?«
»Nisam mogao. Nisam imao gdje da se presvučem.«
Graeber je to htio učiniti kod Alfonsa; ali nakon poslijepodnevnog razgovora nije više išao tamo.
»Možeš to učiniti i kod mene«, reče Elisabeth.
»Kod tebe? A gospođa Lieser?«
»Dovraga i gospođa Lieser. Razmišljala sam o tome.«
»K vragu s mnogim stvarima«, reče Graeber. »I ja sam o tome razmišljao.«
Konobar donese vino i otvori bocu; ali ne natoči. Nagnuo je glavu i prisluškivao.
»Evo, opet počinje!« reče on. »Žao mi je, gospodine.«
Nije trebao objasniti što misli. Zavijanje sirena već je slijedećeg trenutka nadglasalo razgovore u prostoriji.
Elisabethina čaša zvekne. »Gdje je najbliži podrum?« upita Graeber Marabua.
»Jedan se nalazi u kući.«
»Nije li taj samo za hotelske goste?«
»Vi ste gost, gospodine.‘Podrum je vrlo dobar. Bolji nego mnogi drugi. Ovdje imamo visoke oficire.«
»Dobro. Šta će biti s bečkim odrescima?«
»Još se ne peku. Sačuvat ću ih. Dolje ih ne mogu servirati. Vi razumijete zbog čega.«
»Naravno.« Graeber uzme iz Marabuove ruke bocu i natoči dvije čaše. Jednu pruži Elisabethi. »Popij to. Do kraja.«
Ona strese glavom. »Zar ne moramo ići?«
»Imamo još mnogo vremena. To je samo preduzbuna. Možda se ništa ne će desiti, kao i prošli put Ispij čašu, Elisabeth. To je dobro protiv prvog straha.«
»Mislim da gospodin ima pravo«, reče Marabu. »Šteta je naiskap popiti tako plemenito vino — ali ovo je naročit slučaj.«
Bio je blijed i s mukom se smješkao. »Gospodine«, reče Graeberu. »Prije smo gledali u nebo da bismo se molili. Sada to činimo zato da bismo psovali. To smo postigli.«
Graeber pogleda Elisabethu. »Pij! Imamo još mnogo vremena. Možemo još ispiti cijelu bocu.«
Ona digne čašu i polako je ispije. Činila je to kretnjom, koja je izražavala odluku i imala u sebi nešto od bezobzirne rasipnosti. Onda odloži čašu i nasmiješi se. »Dovraga i panika«, reče ona.
»Moram se toga odviknuti. Gledaj, kako drhtim.«
»Ti ne drhtiš. To život u tebi drhti. To nema ništa zajedničko s hrabrošću. Čovjek je hrabar kad se može braniti. Sve je drugo baština. Naš je život razumniji od nas, Elisabeth.«
»Dobro. Daj mi da popijem još nešto.«
»Moja žena«, reče Marabu. »Naš je dječak bolestan. Sušica. Ima jedanaest godina. Podrum nije dobar. Teško joj je da dječaka odnese dolje. Ona je nježna; stotinu i šest funta. Sudstrasse 20. Ne mogu joj pomoći. Moram ostati ovdje.«
Graeber uzme jednu čašu s obližnjeg stola, napuni je i pruži konobaru. »Evo! Popijte i vi jednu! Ima jedno staro vojničko pravilo; ako se ništa ne može učiniti, treba pokušati da se čovjek ne uzrujava. Pomaže li vam to?«
»To je lako reći.«
»Ispravno. Mi nismo rođeni kao kipovi. Popijte čašu.« . »Nije dopušteno u službi...«
»Ovo je naročit slučaj. Upravo ste to i sami rekli.«
»Kako izvolite.« Konobar pogleda oko sebe i uzme čašu.
»Hoćete li dopustiti da popijem za vaše unapređenje?«
»Za šta?«
»Za vaše unapređenje u podoficira.«
»Hvala. Imate oštro oko.«
Konobar odloži čašu. »Ne mogu je odjednom' popiti. Ne tako plemenito vino. Čak ni u ovom naročitom slučaju.«
»To je vrijedno poštovanja. Uzmite čašu sa sobom.«
»Hvala, gospodine.«
Graeber ponovo napuni, obje čaše. »Ja to ne činim zbog toga da bismo pokazali hladnokrvnost«, reče on. »Činim to zato, što je za vrijeme zračnog napada bolje popiti ono što se ima. čovjek nikada ne zna hoće li to opet naći.«
Elisabeth pogleda njegovu uniformu. »Ne će li te uhvatiti, ako je podrum pun oficira?«
»Ne, Elisabeth.«
»Zašto ne?«
»Jer mi je svejedno.«
»Zar čovjek ne bude uhvaćen, ako mu je svejedno?«
»Teže. Strah privlači. A sada dođi. Prvi' smo strah prebrodili.«
♦️

Dio vinskog podruma bijaše betoniran, poduprt čeličnim nosačima i izgrađen kao sklonište. Naokolo stajahu stolice, naslonjači, stolovi i sofe, na podu je ležalo nekoliko izgaženih sagova, a zidovi bijahu čisto obijeljeni. Tu se nalazio i radioaparat, a na jednom kuhinjskom stolu stajahu čaše i boce. Bijaše to luksuzan podrum. Pronašli su mjesta kraj vrata od letava, kojima je pravi vinski podrum bio odijeljen. Za njima dođe hrpa gostiju. Među njima je bila jedna veoma lijepa žena u bijeloj večernjoj haljini. Leđa joj bijahu gola, a njena je lijeva ruka blistala od narukvica. Poslije nje došla je neka glasna plavojka s licem Šarana, onda dođe mnoštvo muškaraca, nekoliko starih gospođa i grupa oficira. Pojavi se konobar i pikolo. Otvorili su boce.
»Mogli smo ponijeti naše vino«, reče Graeber. Elisabeth strese glavom.
»Imaš pravo. To je prokleto herojski teatar.«
»Ne treba raditi takvo šta«, reče ona. »To donosi nesreću.« Ona je u pravu, mislio je Graeber i ljutito promatrao konobara, koji je uokolo hodao sa svojim poslužavnikom. Takvo šta nije hrabrost; to je frivolnost. Opasnost je za to preozbiljna stvar. Kako ozbiljna i duboka, to se saznalo istom nakon vrlo mnogo smrti.
»Druga opomena«, reče netko pored njega. »Dolaze!«
Graeber primakne svoju stolicu tik uz Elisabeth. »Bojim se«, reče ona. »Usprkos dobrom vinu i svim odlukama.«
»I ja.«
On je uhvati oko ramena i osjeti kako je napeta. Odjednom ga oblije val nježnosti. Ona je bila kao životinja, koja naslućuje opasnost i uvlači se u sebe, ona se nije pretvarala i nije to htjela, njena je hrabrost bila njena obrana, život se u njoj nadimao pri zvuku sirena, koji se promijenio i sada znači smrt, i ona se nije trudila da to sakrije.
Vidio je da pratilac plavo'jke zuri u njega. Bio je to tanak natporučnik gotovo bez brade. Plavojka se smijala a za susjednim stolom su joj se divili.
Jedan lagan drhtaj prođe hodnikom. Onda se začuje gluho mumljanje eksplozije. Razgovor utihne i onda postade glasniji i izvještačen. Zatim su slijedile tri eksplozije, brzo i sve bliže.
Graeber je čvrsto držao Elisabethu. Vidio je da se plavuša prestala smijati. Jedan neočekivan i težak uda rac strese podrum. Pikolo odloži poslužavnik i uhvati se za tokarene drvene stupove buffeta.
»Bez uzrujavanja!« vikne jedan energičan glas. »Vrlo je daleko.«
Odjednom je stalo sipiti i pucketati u zidovima. Svijetlo je plamtjelo kao u loše osvijetljenom filmu. Unutra prodre lomljava; tama i svjetlost su se tako divlje izmjenjivale, a grupe za stolovima djelovale su pri svijetlu, koje se trzalo, kao užasno usporeni snimci. Isprva je žena s golim leđima još sjedila; pri slijedećem pogotku i blijesku već je stajala, nakon trećeg potrči u najbližu tamu, i tamo bijahu ljudi koji su je držali, a ona je vikala i svijetlo se sasvim ugasilo i u tutnjavi sa stotinu jeka činilo se da se podigla sva sila teže zemlje i podrum je lebdio. »To je samo svijetlo, Elisabeth!« vikao je Graeber. »Ugaslo se. To je bio samo pritisak zraka. Vod je negdje razoren. Hotel nije pogođen.«
Ona se stisne uz njega. »Svijeće! Šibice!« vikne netko. »Tȁ mora da postoje svijeće! Dovraga, gdje su' svijeće! Ili džepne lampe!«
Zaplamsa nekoliko Šibica. Djelovale su kao uske, varave svjetlosti u tom velikom prostoru punom tutnjave i osvjetljavale lica i ruke, kao da su se tijela raspala zbog tutnjave, a naokolo lebde još samo lica i gole ruke.
»Dovraga, zar ovo društvo nema svijetla za nuždu? Gdje je konobar?«
Krug svijetla lebdio je gore i dolje i preko zidova amo i tamo. Jedan čas pojave se gola leđa žene u večernjoj haljini, blistanje nakita i jedna tamna otvorena usta — činilo se da se njišu na crnom vjetru, a glasovi bijahu kao slabi krikovi poljskih miševa nad dubokim mumljanjem provalija, koje su se otvarale, — onda se začuje zavijanje, koje se divljački i nepodnosivo pojačavalo, kao da se golema Čelična planeta ruši ravno na podrum. Sve se zanjiše. Krugovi svijetla sruše se i ugasnu. Podrum više nije lebdio; činilo se da ogroman prasak sve lomi i baca u vis. Graeberu se činilo da glavom leti u strop. Obim rukama zgrabi Elisabeth. Osjećao je kao da mu je trgaju iz ruku. On se baci prema njoj, preko nje i povuče je na pod, stavi stolicu iznad njene glave i stane čekati da se sruši strop.
Krhalo se i zvečalo i trgalo i šumjelo i pucketalo, kao da je udarila neka golema šapa i istrgla podrum u vakuum, koji iz tijela izvlači pluća i želuce i stiska krv iz žila. Činilo se da sada još može slijediti samo posljednja grmljavina tame i gušenje.
Ali to se nije dogodilo. Umjesto toga ponovo se pojavi svijetlo brzo poput vira; kao da iz tla izbija plameni stup pojavila se bijela baklja, jedna žena koja je vikala: »Gorim! Gorim! Upomoć! Upomoć!«
Skočila je u vis i udarala rukama oko sebe, pod njenim su udarcima vrcale iskre, nakit je svjetlucao, užasnuto lice bijaše blještavo osvijetljeno — onda se glasovi i komadi uniforma sručiše preko nje, netko je baci na pod, ona se savijala i vikala, vikala glasnije od sirena, topova i razaranja, visoko, neljudski i onda muklo, odsječno, pod kaputima, stolnjacima i jastucima u ponovo mračnom podrumu, kao iz groba.
Graeber je držao Elisabethinu glavu na svojim rukama, pod sobom, pritisnuo je uza se, s rukom, preko njenih ušiju, dok nije prestala vatra i krikovi i pretvorili se u jauk, tamu i miris izgorenih haljina, mesa i kosti.
»Liječnika! Pozovite liječnika! Gdje je liječnik?«
»Šta?«
»Mora u bolnicu. Prokletstvo, ovdje se ništa ne vidi! Moramo je iznijeti.«
»Sada?« reče netko. »Kuda?«
Sve je postalo tiho. Prisluškivali su. Vani su divljali topovi. Ali eksplozije su prestale. Samo su još topovi pucali.
»Otišli su! Prošlo je!«
»Ostani ležati«, reče Graeber u Elisabethino uho. »Ne miči se! Prošlo je. Ali ostani još ležati. Ovdje te nitko ne će ugaziti. Ne miči se.«
»Moramo još čekati. Mogao bi doći još jedan val«, izjavi jedan polagani učiteljski glas. »Napolju još nije sigurno. Krhotine!«
Okrugli sjaj svijetla padne na vrata. Dolazio je iz jedne džepne svjetiljke. Žena na podu počela je ponovo vikati. »Ne! Ne! Ugasite! Ugasite vatru!«
»To nije vatra. To je džepna svjetiljka.«
Krug je blijedo drhtao u mraku. Bila je to veoma mala lampa.
»Ovamo! Tȁ dođite ovamo! Tko je to? Tko ste vi sa svjetiljkom?«
Svijetlo u brzom luku sklizne preko stropa i natrag, i osvijetli štirkanu košulju, komadić fraka, crnu kravatu i zbunjeno lice. »Ja sam, natkonobar Fritz. Blagovaonica se urušila. Ne možemo dalje posluživati. Kad bi gospoda možda svoje račune ...«
»Šta?«
Fritz je još uvijek bio osvijetljen. »Napad je prošao. Donio sam džepnu svjetiljku i račune...«
»Šta? Nečuveno!«
»Gospodine«, odvrati Fritz bespomoćno u tamu, »natkonobar vlastitim novcem odgovara restoranu.«
»Nečuveno«, zareža čovjek iz tame. »Zar smo varalice? Ne svijetlite još usto u svoje blesavo lice! Dođite ovamo! Brzo! Ovdje je netko ranjen!«
Fritz ponovo nestane u mraku. Krug svijetla putovao je preko zidova, preko mrlje Elisabethine kose, popodu, do hrpe uniforma i tada se zaustavi. »Bože moj!«, reče čovjek, koji je sada u zavrnutim rukavima izgledao veoma blijed.
On se nasloni natrag. Još su mu samo ruke bile' osvijetljene. Na njima je drhtao krug svijetla. Natkonobar je, izgleda, također drhtao. Kaputi uniforma letjeli su ustranu.
»Bože moj!« reče čovjek još jednom.
»Ne gledaj tamo«, reče Graeber. »To se dešava. To se svagdje može desiti. To nema ništa zajedničko s napadom. Ali ti ne smiješ ostati u gradu. Odvest ću te u neko selo, koje ne bombardiraju. Ja znadem za jedno. Haste. Poznajem tamo neke ljude. Sigurno će te primiti. Mogla bi tamo stanovati. Tamo ćeš biti sigurna.«
»Nosila«, reče čovjek koji je klečao. »Zar u hotelu nemate nosila?«
»Mislim, da, gospodine, gospodine...« Natkonobar Fritz nije mogao prepoznati čin. Kaput čovjekove uniforme ležao je s ostalima na podu pored žene. Sada je to bio čovjek s naramenicama, opasan sabljom, i zapovijedna glasa. »Molim vas, oprostite zbog računa«, reče Fritz. »Nisam znao da je netko ranjen.«
»Naprijed! Donesite nosila. Ili čekajte — idem s vama. Kako je napolju? Možemo li proći?«
»Da.«
Čovjek ustane, obuče svoj kaput i postade odjednom major. Svjetlosti nestade i činilo se da je s time nestalo i svijetla nade. čulo se jaukanje žene. »Wanda«, reče slomljen glas nekog čovjeka. »Wanda, šta da učinimo? Wanda!«
»Mogli bismo napolje«, izjavi netko.
»Još nije javljen signal za svršetak uzbune«, odvrati učiteljski glas.
»Dovraga s vašim signalom! Gdje je svijetlo? Svijetlo!«
»Trebamo liječnika... morfij...«
»Wanda«, govorio je slomljeni glas. »Šta samo da kažemo Eberhardu? Sta...«
»Ne, ne — ne svijetlo!« vikala je žena. »Ne svijetlo ...«
Svijetlo se vratilo. Ovaj put bijaše to petrolejka. Nosio ju je major. Za njim su dva konobara u fraku donijeli nosila. »Nema telefona«, reče major. »Prekinuti su vodovi. Ovamo s nosilima.«
On stavi svjetiljku na pod. »Wanda!« reče čovjek ponovo.
»Wanda!«
»Maknite se odavde!« reče major. »Kasnije.« On klekne pored žene i ponovo se uspravi. »Tako, to je gotovo. Uskoro će spavati. Imao sam još jednu injekciju za svaki slučaj. Oprezno! Oprezno je dignite na nosila! Moramo napolju čekati dok naiđu neka sanitetska kola. Ako uopće naiđu :..«
»Da, gospodine majore«, reče poslušno natkonobar Fritz.
Nosila su se odnjihala napolje. Na njima se amo-tamo kotrljala crna, izgorena glava bez kose. Tijelo bijaše prekriveno stolnjakom.
»Da li je mrtva?« upita Elisabeth.
»Ne«, reče Graeber. »Preživjet će. Kosa će ponovo narasti.«
»A lice?«
»Mogla je još gledati. Oči nisu bile povrijeđene. Sve će zacijeliti. Vidio sam mnoge izgorene. Ovo nije bilo toliko strašno.«
»Kako se to desilo?«
»Haljinu je uhvatila vatra. Odviše se približila šibicama. Inače se nije ništa dogodilo. Podrum je dobar. Dobio je težak direktan pogodak.« .
Graeber digne stolicu, koju je stavio iznad Elisabeth. Pritom nagazi na krhotine boca i vidje da su razbijena vrata od letava, koja su vodila u vinski podrum.
Mnoštvo se polica nakrivilo. Boce bijahu razlupane i rasipane, a vino je teklo po podu kao tamno ulje.
»Jedan čas«, reče Elisabethi i uzme svoj kaput. »Odmah ću se vratiti.« On pođe u podrum i odmah se vrati. »Tako, sad možemo ići.«
♦️

Napolju stajahu nosila sa ženom. Dva su konobara prstima fućkali za kolima. »Šta će samo reći Eberhard?« upita ponovo pratilac sa slomljenim glasom. »Bože, kakva prokleta smola. Kako da mu to objasnimo...«
Eberhard čini se da je muž, pomisli Graeber i zaustavi konobara koji je fućkao. »Gdje je konobar iz točionice?«
»Koji? Otto ili Karl?«
»Jedan stari, mali, koji izgleda kao roda.«
»Otto.« Konobar pogleda Graebera. »Otto je mrtav. Točionica se urušila. Pogodio ga je luster. Oto je mrtav, gospodine.«
Graeber je šutio neko vrijeme. »Dugujem mu novaca«, reče onda. »Za bocu vina.«
Konobar obriše čelo. »Možete meni, platiti, gospodine. Koje je bilo?«
»Boca Johannisberger Kahlenberga.«
»Bolja vrsta?«
»Ne.«
Konobar izvuče iz džepa cjenik, zapali džepnu lampu i pokaže ga Graeberu.
Graeber mu dade novac. Konobar ga spremi. Graeber je znao da ga ne će predati. »Dođi«, reče Elisabethi.
Tražili su put kroz ruševine. Na jugu je gorio grad. Nebo bijaše sivo i crveno, i vjetar je pred sobom tjerao gomile dima.
»Moramo pogledati postoji li još tvoj stan, Elisabeth.« Elisabeth strese glavom. »Za to još uvijek ima vremena.
Ostanimo radije negdje napolju.«
Stigli su do trga gdje se nalazilo sklonište, u kome bijahu prve večeri. Ulaz se pušio u mutnoj pari kao ulaz u podzemlje. Sjeli su na neku klupu u nasadama.
»Jesi li gladna?« upita Graeber. »Ništa nisi dobila za jelo.«
»Ne smeta. Sada ne mogu jesti.«
On odvrne svoj kaput. Zazvečalo je i on iz džepova izvuče dvije boce. »Ne znam šta sam dohvatio. Ovo izgleda kao konjak.«
Elisabeth je zurila u njega. »Odakle ti to?«
»Iz vinskog podruma. Vrata su bila otvorena. Na tuce boca bijaše razbijeno. Uzmimo da su i ove bile razbijene.«
»Ti si ih naprosto uzeo sa sobom?«
»Naravno. Vojnik, koji previdi otvoreni podrum s vinom, teško je bolestan. Odgojen sam da praktično mislim i djelujem. Deset zapovijedi ne važe za vojnike.«
»To sigurno ne.« Elisabeth ga pogleda. »I koješta drugo također ne. Šta čovjek o vama znade!«
»Ti znaš i odviše.«
»Šta čovjek zaista o vama znade!« ponovi ona. »Vi niste ovo ovdje. Vi ste ono, odakle dolazite. Ali tko zna nešto o tome?«
Graeber izvuče iz druge strane kaputa još dvije boce. »Evo jedne, koja se može otvoriti bez vadičepa. To je šampanjac.« On odvrne žicu. »Nadam se da nemaš moralnih predrasuda da ga piješ.«
»Ne. Više ne.«
»Ništa ne ćemo slaviti. Dakle, ne će donijeti nesreću. Pijemo ga, jer smo žedni, a nemamo ništa drugo. Što se mene tiče i zbog toga, što još živimo.«.
Elisabeth se smješkala. »Više mi to ne moraš objašnjavati. Već sam naučila. Ali objasni mi nešto drugo. Zašto si platio onu jednu bocu, kad si ove četiri ponio sa sobom?«
»Tu ima razlike. Ono drugo bilo bi muktašenje.«
Graeber oprezno izvadi čep. Pazio je da ne prasne. »Morat ćemo piti iz boce, Elisabeth. Ja ću ti pokazati.«
♦️

Postalo je tiho. Crveni se suton sve više širio. U tom Čudnovatom svijetlu sve postade nestvarno. »Pogledaj ono drvo«, reče odjednom Elisabeth. »Cvate.«
Graeber pogleda. Jedna je bomba gotovo iščupala stablo iz zemlje. Dio je korijenja visio u zraku, deblo bijaše slomljeno, a nekoliko grana pokidano; ali ono ipak bijaše puno bijelih, crvenilom obasjanih cvjetova.
»Kuća kraj njega je izgorena. Možda je procvjetalo od topline«, reče on. »Ono je najudaljenije od sveg ostalog drveća; a ipak je najviše oštećeno.«
Elisabeth ustane i pođe preko. Klupa, na kojoj su sjedili, bila je u sjeni, i ona stupi u nemirni odraz paljevina kao plesačica u svijetlo pozornice. Ovilo ju je kao crveni vjetar i blještalo oko nje kao golem srednjovjekovni komet, koji najavljuje propast svijeta ili rođenje nekog kasnog spasitelja.
»Ono cvate«, reče ona. »Za stabla je proljeće, i ništa više. Sve ostalo njih se ne tiče.«
»Da«, odvrati Graeber. »Daju nam pouke. Neprestano nam daju pouke. Danas poslijepodne bijaše to lipa, sada ovo. Stabla rastu i tjeraju lišće i cvjetove čak i kad su slomljena, a onaj dio, što ga neki komad korijena veže s tlom, raste i dalje. Neprestano nas poučavaju, ne jadikuju i ne žale sami sebe.«
Elisabeth se polako vrati. Njena je koža blistala u tom čudnovatom sjaju bez sjena, njeno se lice načas činilo kao začarano i kao da pripada tome, toj tajni navirućih pupoljaka, uništenja, i spokojstvu rastenja, koje se ne može prekinuti. Izišla je iz svijetla kao iz kruga reflektora i ponovo stajala i disala u sjeni kraj njega, topla, tamna i živa. On je privuče k sebi i drvo bijaše odjednom tu, veoma veliko, drvo, koje se pružalo crvenom nebu, i cvjetovi bijahu veoma blizu, bila je to lipa i onda zemlja, i ona se podigla i postala oranica i nebo i Elisabeth, i on se osjeti u njoj a ona mu se nije odupirala,
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Doba života i doba smrti-Remarque - Page 2 Empty Re: Doba života i doba smrti-Remarque

Počalji od Mustra Sre Jun 20, 2018 9:33 am



XV


Soba četrdeset i osam bijaše u pokretu. Jajolika glava i ostala dva igrača skata stajahu u punoj ratnoj spremi. Bijahu proglašeni k. v. i odlazili su jednim transportom na front.
Jajolika glava bijaše blijeda. Zurio je u Reutera. »Ti s tvojom glupom nogom. Zabušant. Ti ostaješ ovdje, a ja, otac obitelji, moram napolje.«
Reuter ne odgovori. Feldmann se uspravi na krevetu. »Zaveži gubicu, jajolika glavo!« reče on. »Ti ne moraš napolje zato, što on ostaje ovdje. Ti moraš napolje, jer si k. v. Da je on k. v. i da mora napolje, i ti bi također morao napolje, razumiješ li? Dakle, ne pričaj gluposti!«
»Ja govorim što hoću!« vikne bijesno jajolika glava. »Ja moram napolje i govorim što hoću! Vi ostajete ovdje! Sjedite ovdje, žderete i spavate, a mi moramo napolje, ja, otac obitelji, a ovaj masni zabušant loče ovdje rakiju da mu prokleta noga ne bi zacijelila!«
»Zar ti ne bi to isto činio kad bi mogao?« upita Reuter.
»Ja? Ja ne! Ja nisam nikada zabušavao!«
»No, onda je sve u redu. čemu onda vičeš?«
»Šta?« upita zapanjeno jajolika glava.
»Ti se ponosiš time što nikad nisi zabušavao. Dakle, budi i dalje ponosan i ne viči.«
»Šta? Takvo prokleto iskretalo! To je sve što znaš. Ti lovče u mutnom, šta? Izvrtati čovjeku riječi u ustima. Oni će te već ukebati! Oni će te uhvatiti, makar te ja morao prijaviti!«
»Ne griješi duše«, reče jedan od dvojice igrača skata, koji također bijahu k. v. »Dođi, moramo dolje da se postrojimo!«
»Ja ne griješim! Griješe ovi ovdje! Sramota je da ja, kao otac obitelji, moram napolje umjesto ovog pijanca i žderonje! Hoću samo pravdu...«
»Ah, čovječe, pravdu! Gdje toga ima u vojsci. Dođi, moramo krenuti. Ne će on nikoga prijaviti. On samo tako govori. Zbogom, drugovi! Sretno! Držite položaj!«
Oba igrača skata povuku sa sobom jajoliku glavu, koji bijaše gotovo izvan sebe. Na vratima se još jednom okrenuo, blijed i oznojen, i htio nešto viknuti; ali oni ga gurnuše napolje.
»Takav glupan«, reče Feldmann. »Glumi kao da je u kazalištu! Sjećate li se još kako je kreveljio gubicom zbog toga što dopust provodim u spavanju?«
»Gubio je«, reče odjednom Rummel, koji je dotad šuteći sjedio za stolom. »Mnogo je gubio! Dvadeset i tri marke! To nije sitnica! Trebao sam mu ih vratiti.«
»Još uvijek to možeš učiniti. Transport još nije krenuo.«
»Šta?«
»Stoji napolju. Idi dolje i vrati mu, ako te peče savjest.« Rummel ustane i pođe napolje. »Još jedan luđak!« reče Feldmann. »Što će jajolikoj glavi te pare na bojištu?«
»Može ih još jednom proigrati.«
Graeber pođe k prozoru i pogleda napolje. Vani se skupljao transport. »Djeca i starci«, reče Reuter. »Sada ih sve uzimaju, poslije Staljingrada.«
»Da.«
Transport se formirao. »Šta se desilo s Rummelom?« upita Feldmann odjednom iznenađeno. »Tȁ on sada govori.«
»Počeo je dok si spavao.«
Feldmann u košulji priđe prozoru. »Tamo stoji jajolika glava«, reče on. »Sada može sam ustanoviti, da li je isto ovdje spavati i sanjati o frontu ili biti na frontu i sanjati o domovini.«
»Svi ćemo mi to uskoro ustanoviti«, izjavi Reuter. »Moj štabni liječnik namjerava me slijedeći put također proglasiti k. v. On je hrabar čovjek i objasnio mi je, da pravi Nijemac ne treba nogu za trčanje. Može se boriti i sjedeći.«
Izvana su se čule komande. Transport je krenuo. Graeber to vidje kao kroz staklo koje sve smanjuje. Vojnici bijahu poput živih lutaka, koje se udaljuju noseći dječje puške.
»Jadna jajolika glava«, reče Reuter. »On nije bio bijesan na mene. Bio je bijesan na svoju ženu. On misli da će ga ona varati kad njega ne bude. I bijesan je što ona prima njegov doplatak na brak. On predmnijeva da će se ona s tim parama zabavljati sa svojim ljubavnikom.«
»Doplatak na brak? Zar to postoji?« upita Graeber.
»Ali čovječe, odakle ti dolaziš?« Feldmann strese glavom.
»Žena dobiva dvije stotine maraka na mjesec.
Pošli su u kuhinju. Graeber pogleda Elisabethine zalihe. Gotovo ničega nije bilo — nešto kruha, umjetnog meda, margarina, dva jaja i nekoliko smežuranih jabuka. »Imam još dva kupona za živežne namirnice«, reče ona. »Možemo još nešto donijeti. Znam trgovinu, koja je uveče otvorena.«
Graeber zatvori ladicu. »Zadrži svoje kupone. Trebat će ti. Za današnje veče moramo nabaviti nešto na drugi način. Organizirati.«
»Ovdje ne možemo ništa ukrasti, Ernst«, reče Elisabeth uznemireno. »Gospođa Lieser zna za svaki gram, koji joj pripada.«
»To mogu i misliti. Danas ne namjeravam ništa ukrasti. Želim samo rekvirirati kao vojnik u neprijateljskoj zemlji. Neki stanoviti Alfons Binding pozvao me na malu proslavu. Poći ću po ono, što bih pojeo da sam otišao tamo, i donijet ću ovamb. To je kuća s ogromnim zalihama. Vratit ću se za pola sata.«
♦️

Alfons je dočekao Graebera crvena lica i širom otvorenih ruku. »Lijepo je što si ovdje, Ernst! Uđi! Danas je moj rođendan. Ovdje je nekoliko drugova.«
Lovačka soba bijaše puna dima i ljudi. »Slušaj, Alfons«, reče Graeber brzo na hodniku. »Ne mogu ostati. Došao sam samo na čas i moram ponovo natrag.«
»Natrag? Ali Ernst! O tome nema ni govora!«
»Ipak. Dogovorio sam se prije nego što sam čuo da si me tražio.«
»To ne smeta! Reci ljudima da si morao. otići na neku nepredviđenu službenu sjednicu. Ili na neko saslušanje!« Alfons se glasno nasmije. »Ovdje unutra sjede dva oficira Gestapo-a. Odmah ću te upoznati s njima. Reci da si morao na Gestapo. Onda i ne ćeš lagati. Ili dovedi ovamo svoje znance, ako su zgodni.«
»To ne ide.«
»Zašto ne? Zašto to ne ide? Sve kod nas ide!« Graeber vidje da će biti najbolje da kaže istinu.
»To si mogao misliti, Alfons«, reče on. »Nisam znao da imaš rođendan. Došao sam ovamo da uzmem od tebe nešto jela i pića. Sastat ću se s nekim, ali ne ću s njime ni u kom slučaju doći ovamo. Bio bih lijep magarac kad bih to učinio. Razumiješ li sada?«
Binding se smijuljio, »Jasno« izjavi on. »Vječno žensko! Konačno! Već sam zbog tebe očajavao! Razumijem, Ernst. Ispričan si. Iako i mi danas imamo ovdje nekoliko slobodnih njuškica. Ne ćeš li ih pogledati prije nego što odeš? Irma je prokleto kršna i ide do kraja — a sa Gudrun možeš sigurno još danas uveče ići u krevet. Ona je uvijek za slogu, ako se radi o vojnicima s fronta. Uzbuđuje je miris rovova.«
»Mene ne.«
Alfons se nasmije. »Irmin KZ-miris također ne, zar ne? Steegemann na njega leti. Onaj debeli na sofi. Kod mene nije tako. Ja sam normalan i volim punašno. Vidiš li onu malu u kutu? Kako ti se sviđa?«
»Besprijekorno.«
»Hoćeš li je? Odstupit ću ti je ako ostaneš, Ernst.« Graeber strese glavom. »Uzalud.«
»Razumijem. Mora da je velika klasa ona koju si ukebao. Ne moraš biti zbunjen, Ernst. Alfons je i sam kavalir. Pođimo u kuhinju i izaberimo nešto za tebe, a poslije ćeš popiti čašu u moje zdravlje. U redu?«
»U redu.«
U kuhinji je stajala gospođa Kleinert u bijeloj pregači.
»Imamo hladna jela, Ernst«, reče Binding. »Sreća tvoja. Izaberi što želiš! Ili bolje, gospođo Kleinert, spremite lijep paket. Nas dva ćemo najprije otići u podrum.«
Podrum je bio dobro snabdjeven. »Sada ostavi Alfonsa da radi«, reče Binding smijuljeći se, »Ne ćeš se kajati. Dakle ovdje je najprije prava, konzervirana juha od kornjače. Ugrije se i jede. Potječe još iz Francuske. Uzmi dvije.«
Graeber uzme kutije. Alfons je dalje tražio. »Špargle, holandske, dvije kutije. Možeš jesti hladno ili toplo. Nema mnogo kuhanja. A ovdje je usto praška šunka u kutiji. To je čehoslovački doprinos.« On se popeo na malene ljestve. »Komad danskog sira i kutija maslaca. Sve može dugo stajati. To je prednost konzerva. Ovdje su ukuhane breskve. Ili dama više voli jagode?«
Graeber je promatrao kratke noge, koje su stajale pred njim u sjajno ulaštenim čizmama. Iza njih svjetlucahu redovi čaša i konzerva. Onda pomisli na Elisabethine bijedne zalihe.
»Dvostruko sašito bolje drži«, reče on.
Alfons se smijao. »Imaš pravo. Konačno si opet onaj stari. Nema smisla biti žalostan, Ernst. I na jedan i na drugi način možeš otići dođavola. Uzmi što ti se daje, a o ostalim stvarima neka razmišljaju popovi. To je moja deviza.«
On siđe s ljestava i pođe u drugi podrum, u kome ležahu boce.
»Ovdje imamo solidan izbor opljačkanog dobra. Naši su neprijatelji veliki u svojim rakijama. Šta želiš? Votku? Armagnac? Evo i šljivovice iz Poljske.«
Graeber zapravo nije namjeravao tražiti piće. Zalihe iz Germanije bijahu još uvijek dovoljne. Ali Binding je imao pravo; opljačkano dobro je opljačkano dobro i treba ga uzeti gdje se nađe.
»Ima i šampanjca«, reče Alfons. »Ne volim ga. Ali za ljubav kažu da je sjajan. Spremi jednu bocu. Dobro klizanje s njim danas uveče.« On se glasno nasmije. »Znadeš li koja je moja najdraža rakija? Komovica, vjerovao ili ne. Stara, poštena komovica! Uzmi jednu sa sobom i misli na Alfonsa kad je istrošiš.«
On uzme boce pod ruku i pođe u kuhinju. »Napravite dva paketa, gospođo Kleinert. Jedan s hranom, drugi s bocama. Između boca papir, da se ne bi razbile. I upakujte k tome četvrt funte kave u zrnu. Da li je to dovoljno, Ernst?«
»Nadam se da ću moći sve to nositi.«
Binding je sjajio. »Alfons ne škrtari, zar ne? Osobito ne na svoj rođendan! A sigurno ne ako se radi o starom školskom drugu!«
Stajao je pred Graeberom. Oči su mu blistale, a crveno se lice žarilo. Izgledao je kao dječak koji je našao ptičja gnijezda. Graeber je bio dirnut njegovom dobrodušnošću; ali onda pomisli na to da je Alfons slično izgledao kad je slušao Heinijeve priče.
Binding migne Graeberu. »Kava je za sutra ujutro. Nadam se da ćeš dočekati nedjelju, a ne knjavati u kasarni! A sada dođi! Hoću da te na brzinu upoznam s nekoliko prijatelja. Schmidt i Hoffmann iz Gestapo-a. Tako nešto može uvijek koristiti. Samo na nekoliko minuta. Popij čašu u moje zdravlje! Da sve ovdje ostane tako kao što je sada! Kuća i sve ostalo!« Bindingove se oči ovlažiše. »Mi Nijemci smo ti beznadni romantičari.«
»Ne možemo to ostaviti u kuhinji«, reče Elisabeth zadivljeno.
»Moramo pokušati da sakrijemo. Ako to vidi gospođa Lieser, odmah će me prijaviti zbog švercanja.«
»Prokletstvo! Na to nisam mislio! Ne možeš li je podmititi? Nečim do čega nam nije stalo?«
»Ima li tu nečeg što ne želimo?«
Graeber se nasmije. »Jedino tvoj umjetni med. Ni margarin. Ali to će nam za nekoliko dana valjati.«
»Ona je nepodmitljiva«, reče Elisabeth. »Ponosi se time što živi samo od svojih kupona.«
Graeber je razmišljao. »Jedan dio možemo pojesti do sutra uveče«, objasni onda. »Sve ne ćemo moći. Šta ćemo učiniti s ostatkom?«
»Sakrit ćemo ga u moju sobu. Iza haljina i knjiga.«
»A ako njuška okolo?«
»Svako jutro zaključavam sobu, prije nego što odem.«
»A ako ima drugi ključ?«
Elisabeth digne glavu. »Na to još nisam mislila. Bilo bi moguće.«
Graeber otvori jednu bocu. »O tome ćemo razmišljati sutra poslije podne. Najprije pojedimo toliko, koliko možemo. Hajde da sve izvadimo! Ispunit ćemo time stol, kao da je rođendan. Sve zajedno i sve najednom.«
»I konzerve?«
»I konzerve također. Kao dekoraciju! Ne ćemo ih još otvarati. Najprije ćemo pojesti ono što se brzo kvari. I boce ćemo također staviti kraj toga. Čitavo naše bogatstvo, koje smo pošteno zaradili krađom i korupcijom.«
»I one iz .Germanije’?«
»I one. Mi smo ih u smrtnom strahu pošteno zaslužili.«
Gurnuli su stol u sredinu sobe. Onda su otvorili sve pakete i šljivovicu, konjak i komovicu. Šampanjac nisu otčepili. Njega treba piti čim se otvori; rakije se mogu ponovo začepiti.«
»To je prekrasno!« reče Elisabeth. »Šta slavimo?«
Graeber joj pruži čašu. Slavimo sve zajedno. Nemamo više vremena za pojedina slavlja. Ni za razlike. Slavimo naprosto sve zajedno, svejedno što je, glavno je da smo ovdje i da ćemo dva dana biti sami!«
On pođe oko stola i zagrli Elisabeth. On ju je osje ćao, osjećao kao svoj drugi ja, koji se otvarao u njemu, topliji, bogatiji, šareniji i laganiji nego njegov vlastiti, bez granica i bez prošlosti, čitav sadašnjost i život, i bez ikakve sjene krivnje. Ona se nasloni na njega. Pred njima je blistao svečano postavljen stol. Nije li to bilo malo previše za jednu jedinu zdravicu?« upita ona.
On strese glavom. »Bila je samo izražena preopširno. U biti je to uvijek ono isto. Biti sretan, jer još postojiš.«
Elisabeth ispije svoju čašu. »Nekad vjerujem, da bismo mi već znali šta da počnemo sa životom, kad bi nam to dopustili.«
»Sada smo gotovo sasvim blizu tome«, reče Graeber.
♦️

Prozor je bio otvoren. Kuća koso nasuprot bila je veče prije ovoga pogođena, bombom, i stakla Elisabethine sobe bijahu razbijena. Preko okvira nategla je crni papir, ali je ispred njega objesila lagane, prozirne zastore, koji su se njihali na vjetru. Prostorija je sada bila manje nalik na raku.
Soba bijaše bez svijetla. Zbog toga su prozore mogli ostaviti otvorene. Od vremena do vremena čuli su kako ulicom prolaze ljudi. Negdje je svirao radio. Ulazna su vrata lupala. Netko je kašljao. Prozorski su se kapci zatvarali. »Grad se sprema na počinak«, reče Elisabeth. »A ja sam prilično pijana.«
Ležali su na postelji jedno pored drugoga. Na stolu stajahu ostaci večere i boce, osim votke, boce konjaka i šampanjca. Ništa nisu spremili; znali su da će ogladnjeli. Votku su popili. Konjak je stajao na podu pored kreveta, a iza kreveta je šumjela voda u slivniku. U njem je ležao šampanjac i hladio se.
Graeber stavi svoju čašu na maleni stol kraj kreveta. Ležao je u tami i činilo mu se da se nalazi u nekom malom gradu prije rata. Bunar je žuborio, u lipi su zujale pčele, prozori su se zatvarali, a negdje je netko prije spavanja svirao na violini.
»Brzo će izići mjesec«, reče Elisabeth.
Skoro će izići mjesec, mislio je on. Mjesec, nježnost i jednostavna sreća ljudi. Oni već bijahu ovdje. Oni bijahu u pospanom toku njegove krvi, u mirnom spokojstvu njegova mozga i u polaganom disanju, koje je kroz njega prolazilo kao umoran vjetar. Sjeti se razgovora s Pohlmannom. Bijaše to beskrajno daleko, čudnovato, mislio je, da tik iza jasne beznadnosti može stajati toliko mnogo snažnih osjećaja. Ali možda to i ne bijaše čudnovato; možda drukčije nije ni moglo biti. Tako dugo dok je čovjek pun pitanja, nesposoban je za mnogošta drugo. Tek kad se ne očekuje više ništa, čovjek je svemu otvoren i bez straha.
Trak svijetla projuri preko prozora. Nestade, zatrepti i zaustavi se. »Da li je to već mjesec?« upita Graeber.
»To ne može biti mjesec. Mjesečina nije tako bijela.«
Čuli su glasove. Elisabeth ustane i natakne papuče. Pođe do prozora i nagne se napolje. Nije se ničim ogrnula, niti je obukla jutarnju haljinu. Bila je lijepa i svijesna toga, i zbog toga nije bila stidljiva. »Neka radna grupa protuavionske zaštite«, reče ona. »Sa sobom imaju reflektor, lopate i pijuke i nalaze se kraj kuće preko puta. Misliš li da u podrumu ima još zatrpanih ljudi?«
»Jesu li kopali preko dana?«
»Ne znam. Nisam bila ovdje.«
»Možda žele samo da poprave vodove.«
»Da, možda.«
Elisabeth se vratila. »Neki put, poslije napadaja, željela sam da se vratim ovamo i nađem izgoren stan. Stan. namještaj, haljine i uspomene. Sve. Razumiješ li to?«
»Da.«
»Ne mislim uspomene na oca. Mislim sve. ono drugo, strah, beznadnost, mržnju. Kad bi kuća izgorjela, i to bi prošlo, mislila sam, i ja bih mogla nanovo započeti.«
Graeber je pogleda. Blijedo svijetlo padalo je izvana preko njenih ramena, čulo se muklo udaranje pijuka i struganje lopata.
»Daj mi bocu iz slivnika«, reče on.
»Onu iz .Germanije’?«
»Da. Popijmo je prije nego odleti u zrak. I stavi ovu Bindingovu unutra. Tko zrna kad će doći slijedeći napad. Te boce što sadrže ugljeničnu kiselinu, eksplodiraju već od zračnog pritiska. One su opasne u kući kao i ručne granate. Imamo li čaša?«
»Čaše za vodu.«
»Čaše za vodu odlične su za šampanjac. U Parizu smo ga tako pili.«
»Bio si u Parizu?«
»Da. Početkom rata.«
Elisabeth donese čaše i čučne kraj njega. On oprezno otvori bocu. Vino je kipjelo u čaše i pjenilo se. »Kako si dugo bio u Parizu?«
»Nekoliko tjedana.«
»Jesu li vas tamo mnogo mrzili?«
»Ne znam. Možda! Nisam mnogo primjećivao. To nismo ni željeli primijetiti. Vjerovali smo još u veći dio onoga, čemu su nas naučili. I htjeli smo brzo završiti rat i sjediti pred kavanama, na ulicama u suncu i piti vino, koje ne poznajemo. Bili smo veoma mladi.«
»Mladi — ti to kažeš kao da je bilo prije mnogo godina.«
»Tako izgleda.«
»Zar danas više nisi mlad?«
»Jesam. Ali drukčije.«
Elisabeth digne čašu prema karbidnom svijetlu s ulice, koje se trzalo na prozoru. Lagano ju je stresla i promatrala kako se vino pjeni. Graber vidje njena ramena, val njene kose, leđa i liniju kralježnice, s dugom, blagom sjenom — ona ne bi trebala razmišljati o tome da nanovo započne, mislio je. Ovako naga ona nema ništa zajedničko s ovom sobom i svojim zvanjem i gospođom Lieser. Ona pripada tome trzanju pred prozorom, i nemirnoj noći, tom slijepom uzbuđenju krvi i čudnovatom otuđenju poslije, tim vrelim dozivima i glasovima izvana, životu i, što se mene tiče, mrtvima koje iskapaju — ali ona ne pripada slučaju, praznini i besmislenoj izgubljenosti. Više ne! Činilo se da je odbacila preobuku, i da odjednom sluša bez razmišljanja zakone, o kojima još jučer nije ništa znala.
»Htjela bih, da sam s tobom bila u Parizu«, reče ona.
»Htio bih sada otputovati tamo i da nema rata.«
»Bi li nam dopustili da uđemo?«
»Možda. U Parizu nismo ništa razorili.«
»Ali u Francuskoj?«
»Ne tako mnogo kao u drugim zemljama. Išlo je brzo.«
»Možda ste dovoljno razorili, da bi nas mrzili još mnogo godina.«
»Da, možda, čovjek mnogo zaboravlja kad rat dugo traje. Možda nas mrze.«
»Htjela bih da možemo otići u neku zemlju, u kojoj nije ništa razoreno.«
»Nema više mnogo zemalja, koje nisu razorene«, reče Graeber. »Ima li još šta da se popije?«
»Da, dovoljno. Gdje si još bio?«
»U Africi.«
»I u Africi? Vidio si mnogo toga.«
»Da. Ali ne tako kako sam prije sanjao.«
Elisabeth digne s poda bocu i napuni čaše. Graeber ju je promatrao. Sve se činilo pomalo nestvarnim, ali to ne bijaše zbog toga što su pili. Riječi su u sumraku lebdjele amo-tamo, one bijahu bez značenja, a ono, što je imalo značenje, bijaše bez riječi i o tome se nije moglo govoriti. Bijaše to kao bujanje i poniranje jedne bezimene rijeke, a riječi bijahu jedra, koja su se sretala i odlazila dalje.
»Jesi li bio još negdje?« upita Elisabeth.
Jedra, mislio je Graeber. Na kojim je rijekama vidio jedra? »U Holandiji«, reče on. »Bilo je to sasvim u početku. Tamo bijahu čamci koji su klizili kanalima, a bijahu tako plitki i niski, kao da čamci plove zemljom. Bili su nečujni i imali su velika jedra i bilo je čudnovato kako su u sutonu klizili zemljom, kao ogromni, bijeli, i plavi, i crveni leptiri.«
»Holandija«, reče Elisabeth. »Možda bismo poslije rata mogli tamo otići. Mogli bismo piti kakao i jesti bijeli kruh i mnogo holandskog sira, i uveče promatrati čamce.«
Graeber je pogleda. Jesti, mislio je. U ratu je predodžba o sreći uvijek bila vezana uz jelo.
»Ili ni tamo više ne možemo otići?« upita ona.
»Mislim da ne. Mi smo napali Holandiju i razorili Rotterdam bez upozorenja. Vidio sam te ruševine. Gotovo ni jedna kuća nije ostala. Trideset tisuća mrtvih. Bojim se da nas ni tamo ne će pustiti, Elisabeth.«
Ona je šutjela neko vrijeme. Onda odjednom digne svoju čašu i baci je na pod. Ona zazveči i razbije se. »Nikamo više ne možemo otići!« vikne ona. »Zašto uopće sanjamo? Nikamo! Mi smo uhvaćeni i isključeni i prokleti!«
Graeber se uspravi. Njene su oči svjetlucale kao sivo, prozirno staklo u toj drhtavoj, vapnenoj svjetlosti izvana. On se sagne preko nje i pogleda na pod. Tamo su blistale krhotine, tamne i bijelih rubova.
»Moramo upaliti svijetlo i pokupiti ih«, reče on. »Inače ćemo ozlijediti noge. Čekaj, prvo ću zatvoriti prozor.«
On siđe poprečnom stranom kreveta. Elisabeth odvrne prekidač i uze jutarnju haljinu. Svijetlo lampe učinilo ju je stidljivom. »Nemoj me gledati«, reče ona. »Ne znam zašto sam to učinila. Inače nisam takva.«
»Ti si takva. Imaš pravo. Ti ne spadaš ovamo. Zbog toga smiješ jednom i nešto razbiti.«
»Htjela bih da znam kamo spadam.«
Graeber se nasmije. »Ni ja to ne znam. Možda u cirkus, ili u neku baroknu kuću, ili među namještaj od čelika, ili u neki šator. Ne u ovu bijelu djevojačku sobu. A ja sam prve večeri vjerovao da si bespomoćna i da ti je potrebna zaštita!«
»I jesam bespomoćna.«
»To smo mi svi. Ali mi se probijemo i bez zaštite i pomoći.«
On uzme dio novina, stavi ih na pod i drugim dijelom gume na njih staklene krhotine. Pritom je čitao naslove. Daljnja skraćenja linija. Teške borbe kod Orela. On umota krhotine u papir i stavi ih u košaru. Topla svjetlost sobe izgledala je odjednom dvostruko toplijom. Izvana se čulo udaranje čekićima i bušenje radne grupe. Na stolu su stajali Bindingovi darovi. Ponekad se može u isto vrijeme misliti na mnogo stvari, pomisli on.
»Brzo ću spremiti stol«, reče Elisabeth. »Najednom ga više ne mogu. gledati.«
»Kamo?«
»U kuhinju. Imamo vremena do sutra navečer da sakrijemo ostatak.«
»Sutra navečer ne će od toga mnogo preostati. Ali što će biti ako se gospođa Lieser prije vrati?«
»Onda će se, eto, prije vratiti.«
Graeber iznenađeno pogleda Elisabeth. »I sama se čudim tome kako se iz dana u dan mijenjam«, reče ona..
»Ne iz dana u dan. Svakog sata.«
»A ti?«
»I ja također.«
»Je li to dobro?«
»Da. A ako i nije dobro, nije važno.«
»Ništa više nije važno, zar ne?«
»Da.«
Elisabeth ugasi svijetlo. »Sad možemo ponovo otvoriti raku«, reče ona.
Graeber otvori prozore. Odmah uđe vjetar. Zastori su se njihali. »Evo mjeseca«, reče Elisabeth.
Kolut je izlazio nabujao i crven iznad razorenog krova preko puta. Izgledao je poput nemani, koja se užarenom lubanjom proždirući uvlačila u ulicu. Graeber uzme dvije čaše za vodu i dopola ih napuni konjakom. Jednu pruži Elisabethi. »Pijmo sada ovo«, reče on. »Vino nije za tamu.«
Mjesec se popeo više i postao svečaniji i zlatniji. Ležali su neko vrijeme i šutjeli. Elisabeth okrene glavu. »Jesmo li zapravo sretni ili nesretni?« upita ona.
Graeber je razmišljao. »I jedno i drugo. Tako vjerojatno i mora biti. Danas su još samo krave sretne.
A možda ni one više nisu. Možda je još samo kamenje sretno.«
Elisabeth pogleda Graebera. »Ni to nije važno, zar ne?«
»Ne.«
»A je li bilo šta važno?«
»Da.« Graeber je gledao u hladno, zlatno svijetlo, koje je polako punilo prostoriju. »Nismo više mrtvi«, reče on. »I nismo još mrtvi.«

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Doba života i doba smrti-Remarque - Page 2 Empty Re: Doba života i doba smrti-Remarque

Počalji od Mustra Sre Jun 20, 2018 9:33 am


XVI


Bila je nedjelja ujutro i Graeber je stajao u Hakenstrasse. On primijeti da se nešto u izgledu ruševina promijenilo. Nestalo je kade; i ostatka stepenica, i bijaše iskopan uski puteljak, koji je oko zida vodio prema vrtu i otamo, postrance, u ostatak kuće. Izgledalo je kao da se primila posla neka grupa za čišćenje.
Graeber se progura kroz iskopan ulaz i dospije u neku napola zatrpanu prostoriju, u kojoj prepozna prijašnju perionicu. Otuda pođe tamnim, niskim hodnikom. Onda zapali šibicu i posvijetli.
»Šta radite ovdje?« vikne odjednom netko iza njega. »Smjesta iziđite!«
On se okrene. U tami nije nikog mogao vidjeti i vrati se natrag. Napolju je stajao čovjek sa štakama ispod ruku. Nosio je civilno odijelo i preko njega vojnički kaput. »Šta radite ovdje?« zareža on.
»Ja stanujem ovdje. A vi?«
»Jedino ja stanujem ovdje, razumijete li? Vi sigurno ne! Šta njuškate ovdje naokolo? Kradete?«
»Čovječe, ne uzbuđuj se«,—reče Graeber i pogleda na štake i vojnički kaput. »Moji su roditelji ovdje stanovali i ja također prije nego što sam otišao u vojsku. Jesi li sada zadovoljan?«
»To svatko može reći.«
Graeber uhvati bogalja za štake, oprezno ga gume ustranu i pokraj njega iziđe napolje iz hodnika.
Napolju vidje kako prilazi žena s djetetom. Za njom je išao drugi čovjek noseći pijuk. Žena je dolazila iz neke vrste šupe, koja je bila podignuta iza kuće; čovjek je dolazio s druge strane. Zaustave se pored Graebera. »Šta se dogodilo, Otto?« upita bogalja čovjek s pijukom.
»Uhvatio sam ovog ovdje. Njuškao je naokolo. Tvrdi da su ovdje stanovali njegovi roditelji.«
Čovjek s pijukom neprijazno se nasmije. »I još nešto?«
»Ne«, reče Graeber. »Samo to.«
»Ništa ti drugo, vjerojatno, ne pada na pamet, zar ne?« Čovjek odvagne u ruci pijuk i digne ga. »Nestani! Brojit ću do tri. Inače će doći do malog preloma lubanje. Jedan...«
Graeber priskoči sa strane i udari. Čovjek padne, a Graeber mu istrgne pijuk iz ruke.
»Tako, to je bolje«, reče on. »A sada zovite policiju ako želite! Ali to vjerojatno ne želite, zar ne?«
Čovjek, koji je imao pijuk, polako ustane. Nos mu je krvario.
»Radije ne pokušavaj još jednom«, reče Graeber. »Prusi su me izobrazili za borbe izbliza. A sada mi recite, šta radite ovdje.«
Žena se progura naprijed. »Mi živimo ovdje. Je li to zločin?«
»Ne. A ja sam ovdje, jer su moji roditelji ovdje stanovali. Je li možda to zločin?«
»Da li je to zaista istina?« upita bogalj.
»A šta drugo? Šta bi se ovdje moglo ukrasti?«
»Dovoljno za onog koji nema ništa«, reče žena.
»Ne za mene. Ja sam na dopustu i ponovo idem napolje. Jeste li vidjeli cedulju, vani pred ulaznim vratima? Onu, kojom netko traži svoje roditelje? To sam ja.«
»To si ti?« upita bogalj.
»Da, to sam ja.«
»To je onda nešto drugo. Ti razumiješ, druže, da je čovjek sumnjičav. Mi smo bombardirani i sklonili smo se ovdje. Tȁ negdje se čovjek mora skloniti.«
»Zar ste ovo ovdje sami iskopali?«
»Djelomično. Pritom su nam pomagali.«
»Tko?«
»Znanci koji posjeduju alat.«
»Jeste li naišli na mrtve?«
»Ne.«
»Sigurno ne?«
»Sigurno ne. Mi ne. Možda su neki bili prije ovdje; ali mi nismo nikoga našli.«
»To je zapravo bilo sve što sam htio znati«, reče Graeber.
»Zbog toga ne bi trebalo da drugome čovjeku tako razbijete lice«, odvrati žena.
»Je li to vaš muž?«
»To se vas ne tiče. To nije moj muž. To je moj brat. On krvari.«
»Samo nos.«
»I zubi.«
Graeber podigne pijuk. »A ovo? Što je htio s tim?«
»On vas ne bi bio napao.«
»Draga ženo«, reče Graeber, »naučio sam, da ne čekam na to da me netko prvi napadne.«
Graeber baci pijuk u dalekom luku na ruševine. Svi gledahu za njim. Dijete je htjelo da se popne po njega. Žena ga zadrža. Graeber pogleda oko sebe. Sada vidje i kadu. Stajala je kraj šupe. Stepenice su vjerojatno upotrebili za loženje. Na jednoj hrpi ležahu otvorene kutije konzerva, vješalice za haljine, uleknuto posuđe, krpe sukna, ormari i komadi namještaja. Obitelj se uselila, sagradila šupu i sada je očito smatrala sve što je iskopala iz ruševina manom božjom. Tome se nije moglo ništa zamjeriti. Život je tekao dalje. Dijete je izgledalo zdravo. Smrt bijaše prebrođena. Ruševine su ponovo postale stanovima. Tome se nije ništa moglo zamjeriti.
»Vi ste prokleto brzo radili«, reče on.
»Mora se raditi brzo«, odvrati bogalj. »Kad čovjek nema krov nad glavom.«
Graeber se spremi da pođe. »Jeste li ovdje našli neku mačku?« upita on. »Jednu malu, crnobijelu?«
»Naša Rosa«, reče dijete.
»Ne«, odvrati žena mrzovoljno. »Nismo našli nikakve mačke.«
Graeber se popne natrag. U toj je šupi, vjerojatno, stanovalo više ljudi; inače ne bi u tako kratkom vremenu toliko toga učinili. Ali možda im je pomogao i kakav odred. Noću su sada često slali zatvorenike iz koncentracionih logora u grad, da krče ruševine.
On pođe natrag. Bilo mu je kao da je odjednom postao siromašnijim; nije znao zašto.
♦️

Dospio je na ulicu, koja je bila posve čitava. Ni veliki izlozi trgovina ne bijahu razbijeni. Prolazio je ne misleći ni na šta. Odjednom se uplaši. Vidio je nekog kako mu prilazi i tek časak kasnije primijeti, da to on sam sebi dolazi u susret u kosom, postrance postavljenom ogledalu neke trgovine konfekcijom. Bilo je to čudnovato — kao da vidi dvojnika, i nije to više on sam, nego samo još uspomena, koja se može izbrisati, ako samo još korak pođe dalje.
Zaustavio se i zurio u blijedu sliku u mutnom, žućkastom ogledalu. Vidio je očne šupljine i ispod njih sjene, koje su zastirale oči, kao da ih više nema. Odjednom ga obuze hladni, strani strah.
To nije bila panika ni uzbuna, ni prigušen brzi krik života za bijegom i obranom i budnošću — bijaše to tihi, polagani, hladni, gotovo bezlični strah, strah, koji nije dopuštao obrane, jer bijaše nevidljiv, neuhvatljiv, i jer se činilo da dolazi iz neke praznine, u kojoj su negdje postavljene goleme pumpe, koje iz njegovih žila bezglasno sišu krv i život iz njegovih kostiju. Još je vidio svoju sliku u ogledalu, ali činilo mu se da ona odmah mora postati nevidljivom, valovitih oblika, kao da se rubovi moraju preliti i rastopiti se, upijeni bezglasnim pumpama, povučeni natrag iz tog okvira i te slučajne forme, koja se u tom kratkom vremenu zove Ernst Graeber, natrag u neograničeno, što nije samo smrt, već užasno mnogo više, ugaslost, raspadanje, svršetak njegova Ja, vir besmislenih atoma, ništavilo.
Stajao je neko vrijeme. Šta ostaje? mislio je duboko uplašen. Šta ostaje kad njega više ne bude? Ništa, samo prolazna uspomena u glavama nekolicine ljudi, njegovih roditelja, ako još žive, nekolicine drugova, Elisabethe, možda — i koliko dugo? On pogleda u ogledalo. Činilo mu se da je već postao lagan poput komada papira, tanak, sjenovit, i dah vjetra mogao bi ga odnijeti, isisan od pumpa, samo još prazna čahura. h
Šta ostaje? I za što bi se mogao čvrsto uhvatiti, gdje baciti sidro, gdje naći podršku, gdje ostaviti nešto, što ga drži, da ga posve ne odnese?
»Ernst«, reče netko iza njega.
On se okrene. Jedan čovjek sa štakama i bez noge stajaše tu. Graeber je načas mislio da je to bogalj iz Hakenstrasse; onda prepozna Mutziga, jednog druga iz škole.
»Karl«, reče on. »Ti? Nisam znao da si ovdje.«
»Već dugo. Gotovo pola godine.«
Oni se pogledaše. »To čovjek ne bi pomislio, zar ne?« reče Mutzig.
»Šta?«
Mutzig digne štake i ponovo ih spusti. »To.«
»Ti si barem izvan sranja. Ja moram ponovo natrag.«
»To ovisi o tome kako se uzme. Ako će rat potrajati još nekoliko godina, onda je sreća; ako će svršiti za šest tjedana, onda je prokleta smola.«
»Zašto bi svršio za šest tjedana?«
»To ne znam. Samo kažem: ako ...«
»Naravno.«
»Zašto nas jednom ne posjetiš?« reče Mutzig. »Bergmann je također ovdje. Obje ruke do lakata...«
»Gdje ste?«
»U Gradskoj bolnici. Odio za amputirane. Naše je čitavo lijevo krilo. Svrati jednom.«
»Dobro, doći ću.«
»Sigurno? To svi uvijek kažu, a onda ne dođe ni pas«.
»Sasvim sigurno.«
«Dobro. Zabavit ćeš se. Mi smo veselo društvo. Barem moja soba.«
Oni se ponovo pogledaše. Nisu se sreli tri godine; i sada su već izgovorili sve što se moglo.
»Dakle, sretno, Ernst.«
»I tebi, Karl.
Stresli su jedan drugome ruku. »Znaš li da je Sieber mrtav?« upita Mutzig.
»Ne.«
»Prije šest tjedana. I Leiner.«
»Leiner? To također nisam znao.«
»Leiner i Lingen. Pali su istog jutra. Brüning je poludio. Jesi li čuo da je i Hollmanna ukebalo?«
»Ne.«
»Bergmann je čuo. Dakle sretno, Ernst! I nemoj zaboraviti da nas posjetiš.«
Mutzig odšepa. Čini se da on nalazi neko zadovoljstvo u tome da govori o mrtvima, mislio je Graeber. Možda to umanjuje njegovu vlastitu nesreću. Gledao je za njim. Noga mu je bila amputirana visoko na bedru. Mutzig je nekoć bio najbolji trkač u razredu. Graeber nije znao da li da ga sažaljeva ili da mu zavidi. Mutzig je imao pravo. Ovisilo je o tome što još predstoji.
♦️

Dok je ulazio, Elisabeth je čučala na krevetu u bijelom kupaćem kaputu. Oko glave je ovila maramu poput turbana i sjedila je lijepa i tiha i sama kao velika svijetla ptica, koja je uletjela kroz prozor i odmarala se da bi ponovo odletjela.
»Potrošila sam vruću vodu za čitav slijedeći tjedan. Bio je to velik luksuz. Gospođa Lieser će se lijepo derati.«
»Neka se dere. Ona ne će oskudijevati. Pravi se nacionalsocijalisti malo kupaju. Čistoća je židovski porok.«
Graber se približi prozoru i pogleda napolje. Nebo je bilo sivo i ulica bijaše tiha. Preko puta, na prozoru je stajao dlakav čovjek i zijevao. Iz nekog drugog prozora čuli su se zvuci klavira, a vrištav ženski glas pjevao je skale. Zurio je na iskopan ulaz podruma i mislio na čudnovat, hladan strah, koji je osjetio na ulici, gdje bijaše trgovina s ogledalom. Ponovo se strese, šta ostaje? Nešto bi trebalo ostati, mislio je, neko sidro, koje bi držalo čovjeka da se ne izgubi i da se vrati natrag.
Ali šta? Elisabeth? Pripada li ona njemu? Poznavao ju je samo kratko vrijeme, a odlazi na godine. Ne će li ga ona zaboraviti? Kako bi je mogao zadržati, i sebe u njoj?
On se okrene. »Elisabeth«, reče on. »Trebalo bi da se vjenčamo.«
»Vjenčati? čemu to?«
»Jer je besmisleno. Jer se poznajemo tek nekoliko dana, a ja za nekoliko dana ponovo moram otići; jer ne znamo da li želimo ostati zajedno, a to u tako kratko vrijeme i ne možemo znati. Zato.«
Ona ga pogleda. »Misliš li zato, što smo sami i očajni i što nemamo ništa drugo?«
»Ne.«
Ona je šutjela.
»Ne samo zato«, reče on.
»Zašto onda?«
On je pogleda. Vidio je kako diše. Učinila mu se odjednom veoma stranom. Njene su se grudi dizale i spuštale, njene ruke bijahu drukčije nego njegove, njene misli, njen život — ona ga ne će razumjeti, kako bi i mogla, ta ni on sam dovoljno ne razumije zašto to odjednom želi.
»Kad budemo vjenčani, više se ne ćeš trebati bojati gospođe Lieser«, reče on. »Kao žena vojnika ti si zaštićena.«
»Da li to jesam?«
»Da.« Graeber se zbuni od njena pogleda. »U najmanju ruku to nešto koristi.«
»To nije razlog. Već ću izići nakraj s gospođom Lieser. Vjenčati! Za to i nemamo vremena.«
»Zašto ne?«
»Zato su potrebni dokumenti, dozvole, dokazi o arijskom porijeklu, zdravstvene potvrde i koješta drugo. To traje tjednima.«
Tjednima, mislio je Graeber. Ona to govori tako lako. Gdje ću ja onda biti? »S vojnicima je drukčije«, objasni on. »Ratna vjenčanja idu brže. Za nekoliko dana. Čuo sam to u kasarni.«
»Da li ti je to tamo palo na pamet?«
»Ne. Sjetio sam se toga danas ujutro. Ali u kasarni se često o tome razgovara. Mnogi se vojnici žene za vrijeme dopusta. Zašto i ne? Kad se vojnik s fronta oženi, njegova žena ima pravo na mjesečnu rentu. Dvije stotine maraka, mislim. Zašto da se to pokloni državi. Ako se već daje glava, zašto da Čovjek ne uzme barem ono, na što ima pravo? Tebi bi to dobro došlo, inače to ostaje državi. Nije li tako?«
»Ako na taj način gledamo, onda je tako.«
»To i mislim«, reče Graeber s olakšanjem. »Postoje još i zajmovi na brak. Mislim da iznose tisuću maraka. Možda, ako si udata, više ne ćeš morati ići u tvornicu kaputa.«
»Ne. To nema nikakve veze s tim. Šta bih radila čitav dan? Sama?«
»Da.«
Graeber se jedan čas osjećao bespomoćnim. Šta to samo rade s nama, mislio je. Mi smo mladi i trebali bi biti sretni i živjeti zajedno. Što nas se tiču ratovi naših roditelja? »Uskoro ćemo biti sami«, reče on. »Ali ako se vjenčamo, bit ćemo manje sami.«
Elisabeth strese glavom.
»Ti ne želiš?« upita on.
»Ne bismo bili manje sami«, reče ona. »Bili bismo više.« Graeber odjednom ponovo začuje glas pjevačice preko puta.
Prestala je vježbati skale i sada je pjevala oktave. Zvučale su kao krikovi, kojima odgovara samo jeka. »To nije neopozivo, ako misliš na to«, reče on. »Tȁ uvijek ćemo se moći rastati ako zaželiš.«
»Čemu da se onda ženimo?«
»Čemu da nešto poklanjamo državi?«
Elisabeth ustane. »Jučer si bio drukčiji«, reče ona.
»Kako drukčiji?«
Ona se kratko nasmiješi. »Ne govorimo više o tome. Zajedno smo, to je dovoljno.«
»Ti ne želiš?«
»Ne.«
On je pogleda. U njoj se nešto zatvorilo i povuklo od njega.
»Prokletstvo«, reče on. »Tako sam dobro mislio.«
Elisabeth se ponovo nasmiješi. »To je zbog toga. Čovjek ne treba da dobro misli. Imamo li još što da popijemo?«
»Još imamo šljivovice.«
»Je li to ona iz Poljske?«
»Da.«
»Imamo li nešto što nije opljačkano?«
»Morali bismo imati još bocu komovice. Ona je iz Njemačke.«
»Onda mi daj komovice.«
Graeber pođe u kuhinju po bocu. Bio je sam na sebe ljut. Jedan je čas stajao pred zdjelama i Bindingovim darovima u polumračnoj prostoriji, koja je mirisala po starom jelu, i osjećao se praznim i izgorenim. Onda se vrati.
Elisabeth je stajala naslonjena na prozor. »Kako je sivo«, reče ona. »Padat će kiša. Šteta!«
»Zašto šteta?«
»To je naša prva nedjelja. Mogli bismo nekamo otići. Izvan grada je proljeće.«
»Zar bi ti htjela otići?«
»Ne. Meni je dovoljno ako nema gospođe Lieser. Ali tebi bi bilo drukčije nego sjediti ovdje.«
»Meni je također svejedno. Ja sam dovoljno dugo živio u prirodi i još mi neko vrijeme ne će biti potrebna. Moj san o prirodi je nerazrušena topla soba s čitavim namještajem. To imamo ovdje.
To je najveća pustolovina koju mogu zamisliti i ne mogu je se zasititi. Ali možda je tebi dosta. Ako želiš, možemo otići U kino.«
Elisabeth strese glavom.
»Onda ostanimo ovdje i ne mičimo se. Ako odemo, razbit će se dan u komade i brže će proći nego ako ostanemo ovdje. Tako je duži.«
Graeber pođe prema Elisabeth i zagrli je. Osjetio je grubo sukno njenog kupaćeg kaputa. Onda vidje da su joj oči pune suza. Jesam li govorio gluposti?« upita on. »Prije?«
»Ne.«
»Ali mora da sam nešto učinio. Zašto inače plačeš?«
Držao ju je čvrsto. Preko njenih ramena vidio je ulicu. Dlakavog čovjeka s naramenicama više nije bilo. Nekoliko se djece igralo rovova u iskopanom prolazu, koji je vodio u podrum urušene kuće. »Ne budimo žalosni«, reče on.
Ponovo se začuo glas pjevačice preko puta. Sada je grmjela neku Griegovu pjesmu. »Ljubim te! Ljubim te!« vikala je lepršavim i kričavim glasom. »Ljubim te — usprkos vremenu i tegobama. Ljubim te!«
»Ne, ne budimo žalosni«, reče Elisabeth.
♦️

Poslije podne je počela kiša. Rano se smračilo i nebo je bilo puno oblaka. Ležali su na krevetu, u tami, prozor bijaše otvoren, i kiša je pred njim padala koso i sivo kao lepršav tekući zid.
Graeber je slušao monotono rominjanje. Mislio je na to da je u Rusiji sada vjerojatno počela sezona blata, za vrijeme kojeg sve tone u beskrajni mulj. Još uvijek će biti mulja kada se on vrati.
»Nije li vrijeme da odem?« upita on. »Sigurno će uskoro doći gospođa Lieser.«
»Neka dođe«, promrmlja Elisabeth pospano. »Zar je već tako kasno?«
»Ne znam. Ali možda će se zbog kiše ranije vratiti.«
»Možda će se zbog toga i kasnije vratiti.«
»I to bi moglo biti.«
»Možda će se zbog toga tek sutra vratiti«, reče Elisabeth i stavi svoje lice na njegovo rame.
»Možda će je pregaziti neka teretna kola. Ali to bi bilo odviše sreće.«
»Ti nisi previše čovjekoljubiv«, promrmlja Elisabeth.
Graeber je gledao u sivo protjecanje pred prozorom. »Da smo vjenčani, ne bih uopće morao otići«, reče on.
Elisabeth se ne pomakne.
»Zašto me želiš vjenčati?« promrmlja ona. »Tȁ jedva me i poznaješ.«
»Dovoljno te dugo poznajem.«
»Koliko dugo? Nekoliko dana.«
»Ne nekoliko dana. Poznajem te više od godinu dana. To je dovoljno dugo.«
»Kako više od godine dana? Vrijeme djetinjstva ne možeš uračunati. To bijaše odviše davno.«
»To i ne činim. Ali dali su mi, otprilike, tri tjedna dopusta za dvije godine fronta. Ovdje sam blizu dva tjedna. To je gotovo petnaest mjeseci fronta. Poznajem te dakle tako dobro, kao da je prošlo godinu dana — protuvrijednost od gotovo dva tjedna dopusta.«
Elisabeth otvori oči. »Na to još nisam pomislila.«
»Ni ja. Sjetio sam se maločas.«
»Kada?«
»Prije, kad si spavala. Za kiše i mraka čovjek se svačeg sjeti.«
»Mora li za to biti mrak i padati kiša?«
»Ne. Ali čovjek drukčije misli.«
»Jesi li se još čega sjetio?«
»Da. Mislio sam na to, kako je divno, što čovjek može upotrebiti svoje ruke i za nešto drugo, a ne samo za pucanje i bacanje ručnih granata.«
Ona ga pogleda. »Zašto mi to nisi rekao danas u podne?«
»U podne se to ne može reći.«
»Bilo bi bolje, nego govoriti o mjesečnim rentama i dodacima na brak.«
Graeber digne glavu. »Bilo je to jedno te isto, Elisabeth«, reče on. »Samo drukčije rečeno.«
Ona promrmlja nešto nerazumljivo. »Riječi su katkad nešto veoma važno«, reče onda. »Barem u tim stvarima.«
»Na to nisam navikao. Ali već ću to naučiti. Treba mi samo malo vremena.«
»Vremena«. Elisabeth uzdahne. »Imamo ga tako malo, zar ne?«
»Da. Još jučer ga je bilo mnogo. A sutra ćemo misliti da ga je još danas bilo mnogo.«
Graeber je ležao nepomično. Elisabethina glava počivala je na njegovoj ruci. Njena je kosa tamno tekla na blijedi jastuk, a sjene kiše prelazile su joj preko lica. »Želiš me vjenčati«, mrmljala je ona. »Znaš li uopće da li me voliš?«
»Kako bismo znali. Nije li potrebno da čovjek za to bude više zajedno i da prođe više vremena.«
»Možda. Ali zašto me onda želiš vjenčati?«
»Jer više ne mogu zamisliti život bez tebe.«
Elisabeth je šutjela neko vrijeme. »Ne misliš li da se isto, što ti se desilo sa mnom, nije moglo desiti i s nekim drugim?«
Graeber je gledao u sivi, lelujavi sag, koji je kiša tkala pred prozorom. »Možda mi se to moglo desiti i s nekim drugim«, reče on. »Tko to može znati? Ali sada, kad se to s nama desilo, ne mogu zamisliti da bi mi se ikad to moglo desiti i s nekim drugim.« Elisabeth pomakne glavu na njegovoj ruci. »Nešto si naučio.
Govoriš drugačije nego danas u podne. Ali i noć je. Misliš li da ću čitav svoj život morati s tobom čekati da bude noć?«
»Ne. Već ću naučiti. Zasad ne ću neko vrijeme govoriti o mjesečnim dodacima.«
»Ali mi ih usprkos tome ne ćemo prezreti, zar ne?«
»Šta?«
»Dodatke.«
Graeber načas zaustavi dah. »Ti dakle hoćeš?« upita onda.
»Kad se već poznajemo preko godine dana, gotovo da to i ne moramo učiniti. Uvijek se možemo i rastaviti. Zar ne?«
»Ne.«
Ona se nasloni na njega i ponovo zaspi. On je još dugo ležao budan i slušao kišu. Odjednom je znao mnogo toga što joj je htio reći.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Doba života i doba smrti-Remarque - Page 2 Empty Re: Doba života i doba smrti-Remarque

Počalji od Mustra Sre Jun 20, 2018 9:34 am



XVII


»Uzmi sve što želiš, Ernst«, reče Binding kroz vrata. »Osjećaj se kao kod kuće.«
»Dobro, Alfons.«
Graeber se ispružio u kadi. Njegove vojničke stvari ležale su na nekoj stolici u kutu, sivo, zeleno i neugledno, kao stare 'krpe; kraj njih je visjelo plavo civilno odijelo, koje mu je nabavio Reuter.
Bindingova kupaonica bila je velika prostorija, obložena zelenim pločicama, sjajna od porcelana i niklenih slavina — raj prema tuševima u praonicama kasarne, koje smrde po dezinfekcionim sredstvima. Sapun je potjecao još iz Francuske. Ručnici i plahte ležahu naslagani u visoke kupove, cijevi za vodu nisu nikad stradale od bomba, a vruće je vode bilo toliko, koliko samo čovjek zaželi. Bilo je čak i soli za kupanje; velika boca s kristalima boje ametista.
Graeber je opušteno ležao u vodi ne misleći ni na šta i uživao je sreću topline. Naučio je da samo jednostavne stvari ne mogu razočarati — toplina, voda, jedan krov, kruh, tišina i povjerenje u vlastito tijelo, i on je tako htio provesti ostatak dopusta — bez mnogo razmišljanja, opušten i sretan toliko, koliko je moguće. Reuter je imao pravo. Proći će mnogo vremena dok opet dobije dopust. On odgurne stolicu s uniformom, uzme šaku soli za kupanje i s uživanjem je prospe po vodi oko sebe. Bila je to šaka luksuza, a s time i mira — isto tako kao što to bijahu bijelo postavljeni stolovi ‘Germanije’, vino i delikatese, večeri s Elisabethom.
On se osuši i stane se polako oblačiti. Civilno odijelo bijaše lagano i tanko poslije teške vojničke uniforme. Kad se već posve obukao, bilo mu je tako neobično, i osjećao se kao u donjem rublju. Bilo je tako neobično bez čizama, opasača i oružja. Promatrao se u ogledalu i gotovo se nije prepoznavao. Jedan nedovršen, napola ispečen mladić gledao ga je otuda začuđeno — netko, koga ne bi ozbiljno shvatio, kad bi ga sreo napolju.
♦️

»Izgledaš kao da se spremaš na prvu pričest«, izjavi Alfons.
»Ne kao vojnik. Šta se desilo? Hoćeš li se ženiti?«
»Da«, odvrati Graeber iznenađeno. »Otkuda ti ta misao?«
Alfons se smijao. »Tako izgledaš. Drukčije nego prije. Ne više kao pas koji traži izgubljenu kost. Hoćeš li se zaista ženiti?«
»Da.«
»Ali, Ernst! Jesi li dobro promislio?«
»Ne.«
Binding zapanjeno pogleda Graebera. »Već godinama nisam imao vremena da nešto dobro promislim«, reče Graeber.
Alfons se smijuljio. Onda podigne glavu i stane njuškati.
»Šta...« onjuši ponovo. »Zar si to ti, Ernst?
Prokletstvo. To mora da je so za kupanje. Da li si je upotrebio? Mirišeš kao čitava gredica ljubičica.«
Graeber pomiriše svoju ruku. »Ne osjećam ništa.«
»Ti ne, ali ja da. Provjetri se. To je podmukla stvar. Netko mi je to donio iz Pariza. Najprije je čovjek ne osjeti. A poslije toga pretvoriš se u čitav grm cvijeća. Moramo je uništiti dobrim konjakom.«
Binding donese bocu i dvije čaše. »Nazdravlje, Ernst! Ti se, dakle, ženiš! Srdačne čestitke! Ja jesam i ostajem, naravno, neženja. Poznajem li možda tvoju buduću ženu?«
»Ne.« Graeber popije svoj konjak. Ljutio se što je priznao; ali Alfons ga je zatekao.
»Još jedan, Ernst! Čovjek se ne ženi svaki dan!«
»Dobro.«
Binding spusti čašu. Bio je malo dirnut. »Ako trebaš bilo kakvu pomoć — ti znaš da uvijek možeš računati na Alfonsa.«
»Kakvu pomoć? Tako nešto posve je jednostavno.«
»Kod tebe da. Ti si vojnik, ti ne trebaš drugih dokumenata.«
»Oboje ih ne trebamo. To je ratno vjenčanje.«
»Mislim da će tvoja žena trebati i ostale dokumente. Ali, vidjet ćeš sam. Ako bude išlo odviše polako, još uvijek možemo pogurnuti. Tȁ mi imamo kod Gestapo-a dobre prijatelje.«
»Kod Gestapo-a? Kakve veze ima Gestapo s ratnim vjenčanjem? To ih se uopće ne tiče.«
Alfons se zadovoljno smijao. »Ernst, ne postoji ništa što se ne bi ticalo Gestapo-a! Ti to »kao vojnik više ne znaš. Ali ne moraš biti zabrinut. Tȁ ne želiš oženiti Židovku ili komunistkinju. Ali vjerojatno ipak traže obavještenja. Takav je postupak, naravno.«
Graeber ne odgovori. Odjednom bijaše duboko uplašen. Ako će istraživati, saznat će da je Elisabethin otac u koncentracionom logoru. Na to nije mislio. Nigdje mu to i nisu rekli.
»Jesi li siguran da je tako, Alfons?«
Binding ponovo napuni čaše. »Mislim da jest. Ali ne razbijaj glave. Ti ne ćeš okužiti svoju arijsku krv s nižom rasom i državnim neprijateljima.« On se smješkao. »Prilično rano dolaziš pod papuču, Ernst.«
»Da.«
»No, dakle! Nazdravlje! Nedavno si ovdje sreo nekolicinu ljudi od Gestapo-a. Bude li išlo odviše polako, mogu nam oni pomoći i pogurnuti stvar. To su velike zvijerke. Osobito Riese, onaj tanki, s cvikerom.«
Graeber je zurio preda se. Elisabeth je jutros otišla u vijećnicu da zatraži svoje dokumente. On je to uporno zahtijevao. Prokletstvo, što sam to samo učinio, mislio je. Ako budu time sada na nju upozoreni! Dosad su je ostavili na miru. Ali nije li staro pravilo skrivati se, ako je u zraku opasnost? Ako se netko na Gestapo-u sjeti, mogli bi je poslati u logor, samo zato što je i njen otac tamo. Osjećao je kako mu postaje vruće. Ako budu sada tražili obavijesti o njoj? Na primjer kod osvjedočenog člana stranke, gospođe Lieser? On ustane.
»Šta se dogodilo«, upita Binding. »Nisi popio svoju čašu. Sreća čini čovjeka zaboravnim, zar ne?«
Glasno se smijao svojoj šali! Graeber ga pogleda. Prije nekoliko minuta Alfons bijaše samo pomalo nadut, dobroćudan znanac — ali sada se odjednom pretvorio u zastupnika jedne opasne i neuračunljive sile.
»Nazdravlje, Ernst!« reče Binding. »Ispij to. To je dobar konjak ,napoleon’!«
»Nazdravlje, Alfons.«
Graeber vrati svoju čašu. »Alfons«, reče on. »Hoćeš li mi učiniti jednu uslugu? Daj mi dvije funte šećera iz tvoje smočnice. U dvije vrećice. U svakoj po jednu funtu.«
»Kocke?«
»Svejedno je. Šećera.«
»U redu. Ali što će ti šećer? Sada bi trebalo da sam budeš dovoljno sladak.«
»Hoću nekog s time podmititi.«
»Podmititi? Ali čovječe, to nam nije potrebno! Jednostavnija je prijetnja. I djelotvornija. Mogu to ja umjesto tebe učiniti.«
»U ovom slučaju ne. To i nije pravo podmićivanje. Šećer je za nekog, tko treba da mi učini jednu uslugu.«
»Dobro, Ernst. Ali vjenčanje ćemo kod mene proslaviti, zar ne? Alfons je dobar vjenčani kum.«
Graeber je brzo mislio. Prije četvrt sata izvukao bi se bilo kakvim izgovorom. Sada se više nije usudio. »Ne vjerujem da ćemo naveliko slaviti«, reče on.
»Ti to samo prepusti Alfonsu! Večeras ćeš ovdje spavati, zar ne? Čemu da dolaziš ovamo da se presvučeš i da onda odeš u kasarnu? Radije ostani ovdje. Dat ću ti ključ od kuće. Možeš doći kad želiš.«
Graeber je čas oklijevao. »Dobro, Alfons.«
Binding je sjajio. »To je pametno. Onda ćemo konačno moći jedanput udobno sjediti i brbljati. Dosada to još nismo stigli. Dođi, pokazat ću ti tvoju sobu.« On uzme Graeberovu uniformu i pogleda kaput s odlikovanjima. »Jednom ćeš mi pripovijedati kako si sve to dobio. Mora da si za to prilično toga uradio.«
Graeber pogleda gore. Bindingovo je lice odjednom imalo isti izražaj kao i onog dana, kad je esesovac Heini u pijanstvu brbljao o svojim pothvatima u SD-u.
»Nema šta da se pripovijeda«, reče on. »To čovjek dobije naprosto tako s vremenom.«
♦️

Gospođa je Lieser jedan časak zurila u Graeberovo civilno odijelo. Onda ga prepozna. »Vi? Gospođica Kruse nije kod kuće. Tȁ vi to znate.«
»Da, znam to, gospođo Lieser.«
»No, i onda?«
Pogledala ga je neprijateljski. Njenu je smeđu bluzu resila igla s kukastim križem. U desnoj je ruci držala krpu za prašinu kao bombu.
»Htio bih predati jedan paket za gospođicu Kruse. Da li biste ga vi odnijeli u njenu sobu?«
Gospođa Lieser je neodlučno gledala. Onda uzme vrećicu sa šećerom.
»Ovdje imam još jednu vrećicu«, reče Graeber. »Gospođica Kruse pričala mi je kako uzorno žrtvujete svoje vrijeme za sveopće dobro. Ovo je funta šećera, koju ne znam kako bih upotrebio. A jer vi imate dijete, kome bi mogao koristiti šećer, htio sam vas pitati, da li ga želite?«
Lice gospođe Lieser postade službeno. »Mi ne trebamo zaliha. Mi se ponosimo što izlazimo i s onim, što nam Führer daje.«
»I vaše dijete?«
»I moje dijete!«
»To je ispravno gledanje«, rekao je Graeber i zurio u smeđu bluzu. »Kad bi svi u domovini tako mislili, bilo bi vojnicima na frontu ponekad lakše pri duši. Ali ovo ovdje nisu nikakve zalihe. To je šećer iz paketa, Što ih Führer daje vojnicima s fronta, koji odlaze na dopust, da bi donijeli svojoj obitelji. Moji su nestali: zato ga mirne duše možete uzeti.«
Lice gospođe Lieser izgubi nešto od svoje strogosti. »Vi dolazite s fronte?«
»Naravno. Odakle inače?«
»Iz Rusije?«
»Da.«
»I moj se muž nalazi u Rusiji.«
Graeber je hinio zanimanje, koje nije osjećao. »Gdje se nalazi?«
»U armijskoj grupi .Sredina’.«
»Hvala bogu, tamo je trenutno mirno.«
»Mirno? Tamo nije mirno! Armijska grupa ,Sredina’ nalazi se u punoj borbi. Moj muž je u prvim linijama.«
Prva linija, mislio je Graeber. Kao da još postoji prva linija! Jedan trenutak dođe u iskušenje da gospođi Lieser objasni kako zaista izgleda s one strane gomile fraza o časti, Führeru i domovini; ali odmah »odustane. »Nadajmo se da će skoro doći na dopust«, reče on.
»Doći će na dopust kad dođe na njega red. Mi ne tražimo nikakvih prednosti. Mi ne.«
»Ni ja to nisam učinio«, izjavi suho Graeber. »Naprotiv. Posljednji put imao sam ga prije dvije godine.«
»Jeste li čitavo vrijeme bili napolju?«
»Od početka. Kad nisam bio ranjen.«
Graeber pogleda nepokolebljivog stranačkog borca. Zašto stojim ovdje i opravdavam se pred tom ženom? mislio je. Trebao bih je naprosto ustrijeliti.
Dijete Lieserovih iziđe iz sobe, u kojoj je stajao pisaći stol. Bila je to tanka djevojčica, ugasle kose, i zurila je u Graebera kopajući nos.
»Zašto onda nosite civil?« upita gospođa Lieser.
»Moja se uniforma čisti.«
»Ah tako! Već sam mislila ...«
Graeber nije saznao što je mislila. Odjednom vidje da se smješka žutim zubima i gotovo se toga prestraši.
»Dakle dobro«, reče ona. »Hvala. Upotrebit ću šećer za dijete.«
Ona uzme oba paketa i Graeber primijeti kako ih važe u rukama. Znao je da će Elisabethin otvoriti odmah, čim ode, a to je upravo i htio. Iznenadit će se kad u njemu ne nađe ništa osim funte šećera. »To je pravo, gospođo Lieser. Doviđenja!«
»Heil Hitler!« Žena ga oštro pogleda.
»Heil Hitler«, reče Graeber.
♦️

On iziđe iz kuće. Kraj kućnih vrata stajao je pazikuća naslonjen na zid. Bio je to malen čovjek u SA hlačama, čizmama i okrugla trbuha ispod kokošjih grudi. Graeber se zaustavi. I ovo strašilo za ptice postalo je odjednom opasno. »Lijepo vrijeme, danas,« reče on, izvadi paketić cigareta i ponudi mu jednu.
Pazikuća nešto zagrokta i izvuče cigaretu. »Otpušten?« upita i iskosa pogleda Graeberovo odijelo.
Graeber strese glavom. Razmišljao je da li da kaže nekoliko riječi o Elisabethi, ali to ne učini. Bolje je da ga ni na šta ne upozorava. »Za tjedan dana kreće se ponovo«, reče on. »Četvrti put.«
Pazikuća lijeno kimne. Onda izvadi cigaretu iz usta, pogleda je i ispljune nekoliko mrvica duhana.
»Zar ne prija?« upita Graeber.
»To ne. Ali ja zapravo pušim cigare.«
»Cigare su prokleto rijetke, zar ne?«
»O tome se može samo šaptati.«
»Imam znanca koji još ima nekoliko dobrih sandučića. Prvom prilikom zakačit ću nekoliko i donijet ih sa sobom. Dobre cigare.«
»Importirane?«
»Vjerojatno. U to se ništa ne razumijem. Cigare s pojasom.«
»Pojas ne znači ništa. Svako bukovo lišće može imati pojas.«
»Taj čovjek je kreisleiter. On puši dobar duhan.«
»Kreisleiter?«
»Da. Alfons Binding. Moj najbolji prijatelj.«
»Binding je vaš prijatelj?«
»Stari školski drug. Upravo dolazim od njega. On i sturmbannführer Riese od SS-a. Mi smo stari drugovi. Upravo sada idem Rieseu.«
Pazikuća pogleda Graebera. Graeber je razumio taj pogled; pazikuća nije shvaćao zašto je sanitetski savjetnik Kruse u KZ, kad su Binding, i Riese njegovi stari prijatelji.
»Objasnile su se neke zabune«, reče on ravnodušno. »U dogledno vrijeme sve će se urediti. Neki će se ljudi još čuditi. Čovjek ne mora nikada biti odviše hitar, zar ne?«
»Nikada«, izjavi pazikuća uvjereno.
Graeber pogleda na sat. »Moram ići. Cigare ne ću zaboraviti.« On krene dalje. Sasvim dobar početak u korupciji, mislio je.
Ali ubrzo ga ponovo uhvati nemir. Možda je to, što je učinio, bilo upravo pogrešno. Odjednom mu se sve učini djetinjastim. Možda nije trebao ništa učiniti. Zaostao je i zurio po sebi. Te proklete civilne krpe! Bilo mu je kao da su one svemu krive. Htio je izbjeći vojsci i njenoj stezi i osjećati se slobodnim — ali je time odmah dospio u svijet straha i nesigurnosti.
Razmišljao je što bi još mogao učiniti. Prije večeri nije mogao naći Elisabethu. Proklinjao je brzinu kojom je tražio dokumente. Zaštita, mislio je. Jučer ujutro pravio sam se važnim time da je vjenčanje za nju zaštita. A danas je za nju to već opasnost.
»Šta znače ove karnevalske šale?« izdere se na njega jedan grubi glas.
On digne glavu. Pred njim je stajao jedan niski major. »Zar nemate pojma o tome, kako je vrijeme ozbiljno, vi klipane?«
Graeber je časak zurio u njega ne razumijevajući. Onda shvati. Vojnički je pozdravio majora ne misleći na to da je u civilu. Starac je to shvatio kao ruganje. »Zabuna«, reče on. »Nisam loše mislio.«
»Šta? Još se usuđujete praviti glupe viceve? Zašto niste vojnik?«
Graeber bolje pogleda starca. Bio je to onaj isti, koji se već jednom izderao na njega — one večeri kad je s Elisabethom stajao ispred njene kuće.
»Zabušant kao vi trebao bi od stida propasti u zemlju umjesto da pravi takve gluposti«, lajao je major.
»Ah, nemojte se uzrujavati«, reče ljutito Graeber. »I vratite se natrag u naftalin.«
Starčeve oči dobiše gotovo luđački izražaj. On se zagrcne i postade crven kao rak. »Dat ću vas uhapsiti«, dahtao je.
»To ne možete, znate i sami. A sad me ostavite na miru, imam drugih briga.«
»Tȁ to je...« Major je htio ponovo zagalamiti. Ali odjednom stupi korak bliže i počne njuškati širom otvorenih, dlakavih nosnica. »Ah, sada razumijem«, izjavi on s gađenjem. »Zbog toga niste u uniformi! Treći spol! Fuj, đavole! Ženetina! Namirisana! Jedna muška kurva!«
On pljune, obriše bijelu četku brkova, dobaci Graeberu još jedan pogled pun dubokog gađenja i ode. Bila je to so za kupanje. Graeber pomiriše svoju ruku. Sada je i on osjećao. Kurva, mislio je. Ali jesam li daleko od toga? Šta može iz čovjeka učiniti malo straha za nekog drugog! Gospođa Lieser, kućepazitelj — i na što bi. još sve bio spreman! Prokleto sam se brzo skotrljao sa svoje kreposne visine!
Stajao je koso preko puta zgrade Gestapo-a. Pred ulazom je gore-dolje šetao mladi esesovac i zijevao. Izišlo je smijući se nekoliko oficira SS-a. Onda se prišuljao neki starac, koji je oklijevao, gledao gore prema prozorima, zaustavio se i izvukao iz džepa jednu cedulju. Pročita je, pogleda oko sebe, pogleda u nebo i polako priđe stražaru. Esesovac je ravnodušno studirao poziv i pustio ga unutra.
Graeber je zurio prema prozorima. Ponovo je osjetio strah, zagušljiviji, teži i ljepljiviji nego prije. Poznavao je mnoge strahove, oštre i tamne, bez daha, i one koji koče i onaj posljednji, veliki, onaj strah čovjeka od smrti — ali ovo bijaše drugi, to bijaše zagušljivi strah, koji puzi, neodređen i prijeteći, strah koji se čini da prlja, muljevit, strah koji raspada, koji se ne može uhvatiti i kome se čovjek nije mogao oduprijeti, strah nemoći i proždiruće sumnje, bio je to korumpirajući strah za nekog drugog, za nevine taoce, za nepravedno proganjanje, strah pred samovoljom, silom i automatskom nečovječnosti — bijaše to crni strah vremena.
Okrenuo se. Osjećao se bespomoćnim i jadnim. Hirschmann, mislio je. Hirschmann bi to također znao. Hirschmann, koji je postao vojnikom, da bi zaštitio svoje roditelje, koji je dobrovoljno odlazio u ophodnju, jer se nadao da će oca spasiti koncentracionog logora, ako dobije odlikovanje; Hirschmann, kome je obećao posjetiti roditelje.
Stao je. Gdje je zametnuo komadić papira s adresom. Odjednom mu se učini veoma važnim, da odmah ode tamo — kao da je to bilo u nekoj vezi u Elisabethom, i kao da bi s njom sve bilo u redu, samo kad bi on odmah otišao tamo.. To je bilo djetinjasto, ali kao vojnik čovjek nauči da vjeruje u čudne događaje. Tražio je po džepovima, i konačno pronađe papir u vojno) knjižici.
Bila je to uzana trokatnica. Uspeo se na treći kat i pozvonio. Zvonio je još dvaput. Onda se vrata oprezno otvoriše. Napolje proviri neka blijeda žena.
»Mogu li govoriti s gospođom Hirschmann?«
»Ja sam gospođa Hirschmann.« Žena je veoma svijetlim očima zurila ravno u njega.
»Ja sam u istoj četi s vašim sinom«, reče Graeber.
Žena ga je i dalje promatrala. Bio je to pogled na smrt prestrašene životinje, koju su opkolili psi i koja je spremna da se bori.
»Vaš me sin zamolio, da vas posjetim«, reče Graeber.
»Ovdje sam na dopustu. Zbog toga nosim civilno odijelo.«
»Da.« Žena malo jače otvori vrata. »Da, molim. Izvolite ući, molim, gospodine...«
»Graeber, Ernst Graeber.« «
Žena ga otprati u dnevnu sobu. Hodala je tiho i veoma lako. U sobi kraj jednog zida stajao je širok otoman s visokim nogama. Preko njega je bio prevučen plavi pokrivač, povučen naprijed sve do poda. Graeber htjede sjesti na otoman, ali žena dogura stolicu. »Izvolite. U ovome ćete se osjećati udobnije. Ovo tamo — mi imamo samo jednu sobu — to je postelja.«
Graeber sjedne na stolicu. Soba je bila čista i namještena malograđanskim pokućstvom. Iznad otomana je visjelo nekoliko slika. Bilo ih je nekoliko i na suprotnim zidovima.
»Prije otprilike dvije nedjelje bio sam još s vašim sinom«, reče Graeber.
Žena nije sjela. Njen pogled nije izgubio ništa od svoje staklene ukočenosti, ali ruke su joj se nemirno trzale amo-tamo.
»Možda biste željeli — ja bih mogla — možda biste željeli neku sitnicu.«
Graeber odjednom osjeti da je veoma žedan. »Hvala«, reče on. »Možda čašu vode — «
»Da, svakako.« Gospođa Hirschmann pogleda po sobi. »Da, ja ću — u kuhinji — samo jedan trenutak — idem i donijet ću — « Na vratima zastane i ponovo pogleda po sobi.
Šta je to s njom? pomisli Graeber. Bio je navikao na prestrašene ljude, ali ovo je bilo nešto više nego obično.
Ustane i pogleda slike na zidu. Bile su to reprodukcije. Jedna je prikazivala kestenovo drvo u cvatu, druga profil neke florentinske djevojke. Iznad otomana visio je jedan bakrorez. Pritom njegova noga gurne nešto iza pokrivača, koji je bio prebačen preko otomana. On se sagne i podigne pokrivač, da vidi nije li nešto prevrnuo. Ugledao je dvije uzane kartonske kutije jednu kraj druge, dugačke gotovo kao čitav otoman. Jedna se bila pomakla. Graeber je ispravi. Dok je to radio, vidje ruku jedne djevojke u prostoru između kutija. Netko je ležao iza kutija, tik kraj zida, ruku stisnutih uz tijelo. On ispusti pokrivač i vrati se na mjesto.
Uto uđe gospođa Hirschmann. Nosila je lakirani poslužavnik, na kojem se nalazila malena čaša crvenog vina; na tanjuriću kraj čaše bile su dvije kriške kruha. »Izvolite, poslužite se«, reče ona.
Graeber popije gutljaj. Vino je bilo veoma slatko i gusto.
»Vašem je sinu dobro. Kad sam otputovao, nalazili smo se u pozadini. Svi mi volimo vašeg sina.«
Žena ga pogleda. On popije još jedan gutljaj. Iznenadio se, što ga nije pitala, gdje se nalazi njihov položaj, kakva je hrana, je li opasno, i sva ona pitanja, koja već majke postavljaju.
»Tako, njemu je, dakle, dobro?« upita ona konačno.
»Toliko dobro, koliko već može biti na bojištu. Ovdje je sada jednako opasno kao i napolju.«
On pričeka časak. Ali gospođa Hirschmann ne upita više ništa. Možda je zabrinuta zbog djevojke koju je sakrila, pomisli Graeber. »To je zaista sve«, reče on napokon umorno i ustane. Žena je tiho pošla za njime do vrata. »Vaš sin i ja dobri smo prijatelji. Želite li da mu ponesem neku poruku? Moram se vratiti za tjedan dana.«
»Ne«, odgovori ona jedva čujno.
»Mogu mu nešto ponijeti. Pismo ili paket. Mogu doći po to prije nego otputujem.«
Ona strese glavom.
Graeber je iznenađeno pogleda. Roditelji obično nisu bili takvi. Onda pomisli da ona možda nema u njega povjerenja i izvadi vojnu knjižicu. »Ovdje su moji dokumenti — ja sam sasvim slučajno u civilnom odijelu.«
Ona dignu ruku kao da želi odgurnuti vojnu knjižicu, ali je ne dodirne. »On je mrtav«, prošapta ona.
»Šta?«
Ona kimne.
»Ali kako je to moguće. On je bio zadnji s kim sam govorio.«
»Mrtav«, prošapta žena. »Vijest je stigla prije četiri dana.«
Ona brzo strese glavom, kad Graeber htjede da upita još nešto. »Ne, molim ne, mnogo hvala, ja ne mogu, još uvijek stižu njegova pisma, jedno baš danas, ne, molim — «
Ona zatvori vrata. Graeber siđe niz stepenice. Pokuša da se sjeti Hirschmanna. O njemu je znao veoma malo. Čak ni njegovo ime. Sjetio se cigareta koje mu je dao. Žalio je, što ga nije bolje upoznao. Ali slično je bilo i s toliko mnogo drugih. Hirschmann je živio očajnim životom. A sada njegova majka sjedi tamo gore i sakriva neko drugo dijete. Možda dijete iz drugog braka, u kome je bilo više židovske krvi i s time više mogućnosti da dođe u koncentracioni logor. On zastane na polumračnim stepenicama i odjednom se osjeti sasvim izgubljenim. Mrak se oko njega zatvarao prijeteći i beznadno, i činilo se da više nema izlaza. Ako je potrebno da netko zbog tih razloga bude zatvoren, mislio je, što se onda može desiti Elisabethi?
♦️

Čekao je pred tvornicom mnogo prije svršetka rada. Dugo je trajalo dok nije došla Elisabeth. Bojao se već da je nisu uhapsili u tvornici, kad je konačno ugleda. Ona ustuknu kad ga vidje u civilu i nasmije se.
»Kako si mlad!« reče ona.
»Ne osjećam se mladim. Osjećam se starim stotinu godina.«
»Zašto? Što se dogodilo? Moraš li natrag prije vremena?«
»Ne. To je u redu.«
»Osjećaš li se starim stotinu godina, jer nosiš civil?«
»Ne znam. Ali čini se da sam s ovim prokletim odijelom obukao sve brige koje postoje. Šta je bilo s dokumentima?«
»Sve je u redu«, odvrati sjajeći se Elisabeth. »Čak sam iskoristila i podnevni odmor. Sve sam zatražila.«
»Sve«, reče Graeber. »Onda se više ništa ne može učiniti.«
»A šta bi još trebalo učiniti?«
»Ništa. Samo se odjednom plašim. Možda je krivo to što činimo. Možda bi ti moglo naškoditi.«
»Meni? Kako?«
Graeber je Oklijevao. »Čuo sam da se ponekad raspituju kod Gestapo-a. Možda bi zbog toga bilo bolje da sve to ostavimo na miru.«
Elisabeth stane. »Šta si još čuo?«
»Ništa. Samo se odjednom plašim.«
»Misliš da bi me mogli uhapsiti, jer se želimo vjenčati?«
»To ne.«
»Šta drugo? Misliš da bi mogli saznati da je moj otac u KZ?«
»Ni to ne«, prekine je Graeber. »To sigurno znaju. Mislio sam da je možda bolje ne podsjećati ih na tebe. Gestapo je neuračunljiv. Nekome tamo mogu na pamet pasti idiotske ideje. Ti znaš kako se to već dešava. O pravdi nema ni govora.«
Elisabeth je časak šutjela. »A šta da učinimo?« upita onda.
»Razmišljao sam čitav dan. Mislim da se ništa ne može učiniti. Ako sada povučemo molbe, mogli bismo ih time možda još više upozoriti.«
Ona kimne i čudnovato ga pogleda. »Ipak možemo pokušati.«
»Prekasno je, Elisabeth. Sad moramo riskirati i čekati.«
Krenuli su dalje. Tvornica je stajala na malom trgu i dobro se vidjela. Graeber ju je pažljivo promatrao. »Zar još nikada niste bili bombardirani?«
»Još ne.«
»Zgrada se nalazi na prilično otvorenom mjestu. Lako je prepoznati da je tvornica.«
»Imamo velike podrume.«
»Jesu li sigurni?«
»Mislim, vjerojatno.«
Graeber digne glavu. Elisabeth je hodala pored njega i nije ga gledala. »Za ime božje shvati me ispravno«, reče on. »Ne bojim se za sebe. Samo se za tebe bojim.«
»Za mene se ne moraš bojati.«
»Zar ti nemaš straha?«
»Imala sam već sve strahove koji postoje. U meni više nema mjesta za novi strah.«
»U meni da«, reče Graeber. »Kad se nekoga voli, postoje mnogi i mnogi strahovi, o kojima se prije nije ništa znalo.«
Elisabeth se okrene prema njemu. Odjednom se smješkala. On je pogleda i kimne. »Nisam zaboravio što sam još prekjučer govorio«, reče on. »Zar čovjek uvijek najprije mora da se boji da bi znao da nekog voli?«
»Ne znam. Ali mislim da pomaže.«
»Ovo prokleto odijelo! Sutra ću ga ponovo skinuti. A ja sam mislio da civili imaju zavidan život.«
Elisabeth se smijala. »Da li je to samo zbog odijela?«
»Ne«, reče on slobodnije. »To je zbog toga, jer ponovo živim. Ponovo živim i želim živjeti. A na to, vjerojatno, dolazi strah. Čitav mi je dan bilo strašno. Sada mi je bolje otkad te vidim. A zapravo se ništa nije promijenilo. Čudnovato kako malo razloga dostaje strahu.«
»Ljubavi također«, reče Elisabeth. »Hvala bogu «
Graeber je pogleda. Hodala je pored njega slobodno i bezbrižno. Ona se promijenila, mislio je on. Ona se mijenja svakog dana. Prije se ona bojala, a ja ne. Sada je obratno.
Prolazili su pored Hitlerova trga. Iza crkve sjalo je ogromno večernje rumenilo. »Gdje to još sada gori?« upita Elisabeth.
»Nigdje. To je samo večernje rumenilo.«
»Večernje rumenilo! S tim čovjek više uopće ne računa, zar ne?«
»Ne.«
Išli su dalje. Večernje rumenilo postade još jače i dublje. Ležalo je na njihovim licima i rukama. Graeber je promatrao ljude, koji su im dolazili u susret. Odjednom ih je vidio drukčijima nego prije. Svatko je bio čovjek i imao je svoju sudbinu. Lako je osuđivati i biti hrabar, kad se ništa ne posjeduje, mislio je. Ali ako se nešto posjeduje, svijet se mijenja. To čini život lakšim ili težim, a ponekad gotovo nemogućim. Bila je to još uvijek hrabrost, ali je drukčije izgledala i imala je sasvim druga imena i počinjala zapravo u tome. Duboko je disao. Osjećao se kao ida se vratio, u zaklon poslije opasne patrole po neprijateljskom području, nimalo sigurniji nego prije, ali ipak za trenutak zaštićen.
»Čudnovato«, reče Elisabeth. »Mora da je proljeće. Ovo je porušena ulica i nema uopće razloga za to — ali ipak mislim da već osjećam miris ljubičica.«

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Doba života i doba smrti-Remarque - Page 2 Empty Re: Doba života i doba smrti-Remarque

Počalji od Mustra Sre Jun 20, 2018 9:34 am


XVIII


Bottcher je pakirao svoje stvari. Ostali su stajali oko njega.
»Zaista si je našao?« upita Graeber.
»Da, ali...«
»Gdje?«
»Na ulici«, reče Bottcher. »Naprosto je stajala u Kellerstrasse, ugao Bierstrasse, pored nekadanje trgovine kišobrana, a ja je u prvi čas nisam ni prepoznao.«
»Gdje je bila čitavo to vrijeme?«
»U nekom logoru kraj Erfurta. Dakle, slušajte! Ona stoji pored trgovine kišobranima, a ja je ne vidim. Ja prolazim, a ona me zovne. Otto! zar me ne poznaješ?« Bottcher učini stanku i pogleda oko sebe po sobi. »Ali kako da čovjek prepozna ženu, drugovi, koja je smršala za osamdeset funta?«
»Kako se zove logor, u kojem je bila?«
»Ne znam. Mislim, ,Šumski logor broj 2’. Mogu je pitati. Ali sada konačno slušajte! Zurim ja dakle u nju i kažem. »Alma, ti?«
»Ja!« reče ona. »Otto, slutila sam da si na dopustu; zato sam se vratila!« Ja sam još uvijek zurio u nju. Žena, koja je bila kršna i tkao pivarski konj, stoji sada ovdje, mršava, samo još stotinu i deset funta, umjesto gotovo dvije stotine, kostur, haljine na njoj vise kao na kolcu za grah!«
Bottcher je duvao. »Koliko je visoka?« upita Feldmann zainteresirano.
»Šta?«
»Koliko je visoka, tvoja žena?«
»Otprilike metar i šezdeset. Zašto?«
»Onda ima svoju normalnu težinu.«
»Normalnu težinu? Čovječe, šta to govoriš?« Bottcher je zurio u Feldmanna. »Ne za mene! Za mene je ona nit konca! Šta me se tiče tvoja prokleta normalna težina! Ja želim ponovo imati svoju ženu takvu kakva je bila, kršna, sa guzicom na kojoj se mogu razbijati orasi, a ne sa žalosnim zrnom kave umjesto toga. Zašto se borim? Za takvog šta?«
»Ti se boriš za našeg ljubljenog Führera i našu vjernu domovinu — a ne za čistu vagu svoje žene«, reče Reuter. »To bi već morao znati, nakon tri godine napolju.«
»Čista vaga? Tko govori o čistoj vagi?« Bottcher je bijesno i bespomoćno gledao oko sebe. »Bila je to živa vaga! A sa svim ostalim možete me...«
»Stoj!« Reuter upozoravajući digne ruku.»Misli što želiš, ali ne govori o tome. I budi sretan što tvoja žena još živi!«
»To i jesam! Ali zar ne može živjeti i biti snažna kao i prije?«
»Ali Bottcher!« reče Feldmann. »Pa ona se može ponovo utoviti.«
»Tako? A čime? S ono malo što prima na kupone?«
»Gledaj da nešto uhvatiš mimo toga.«
»Vama je to jednostavno! Vi dijelite dobre savjete«, izjavi Bottcher gorko. »Ah, ja imam samo još tri dana dopusta. Kako ja da u tri dana utovim ženu? Čak i da se kupa u ribljem ulju i da jede sedam puta na dan, može dobiti najviše nekoliko funta. A šta je to? Drugovi, ja sam u žalosnom položaju!«
»Kako to? Pa ostaje ti još ona debela krčmarica, zbog masti, ako se o tome radi.«
»To je upravo ono. Mislio sam da više ne ću ni pomisliti na krčmaricu kad se moja žena vrati. Ja sam obiteljski čovjek, a ne švrljalo. A sada mi se krčmarica više sviđa.«
»Ti si, eto, prokleto površna priroda«, reče Reuter.
»Ja nisam površan! Kod mene sve to odmah ide odviše duboko. To je moja griješka. Inače bih mogao biti zadovoljan. Vi to ne razumijete, vi glupani.«
Bottcher pođe do svog kreveta i baci posljednje stvari u ranac.
»Znadeš li već gdje ćeš živjeti sa svojom ženom?« upita Graeber.
»Ili još imaš stan otprije?«
»Naravno da ne. Bombardiran! Ali radije ću stanovati u podrumu ruševine, negoli i dan dulje ovdje. Nesreća je samo što mi se žena više ne sviđa. Ja je naravno još volim, zato sam s njom i oženjen, ali ona mi se naprosto više ne sviđa, takva kakva je. Ja ne mogu drukčije, šta da učinim? Ona to, naravno, isto osjeća.«
»Koliko dugo još imaš dopust?«
»Tri dana.«
»Zar se tih nekoliko dana ne možeš malo pretvarati?«
»Druže«, reče Bottcher mimo, »u krevetu se možda žena može pretvarati. Muškarac ne. Vjeruj mi, bilo bi bolje da sam ranije otputovao. Tako se oboje samo mučimo.«
On uzme svoje stvari i ode.
Reuter je gledao za njim. Onda se okrene Graeberu. »A ti? Sto ti namjeravaš?« „
»Ja idem u dopunski bataljon. Iz opreznosti pitat ću još jednom da li su mi potrebni još neki dokumenti.«
Reuter se smijuljio. »Ne plaši te smola tvog druga Bottcher a, zar ne?«
»Ne. Plaše me sasvim druge stvari.«
♦️

»Zrak je gust«, reče pisar u dopunskom bataljonu. »Zrak je na frontu gust. Znaš li šta se radi, ako je zrak gust?«
»Čovjek uzima zaklon«, odvrati Graeber. »To zna svako dijete. Ali što se to mene tiče! Ja imam dopust.«
»Ti samo misliš da imaš dopust«, ispravi pisar. »Koliko za tebe vrijedi ako ti pokažem zapovijed koja je danas stigla?«
»Ovisi o tome.«
Graeber izvadi iz džepa omot cigareta i stavi ga na stol. Osjećao je kako ga steže u želucu. »Zrak je gust«, ponovi pisar.
»Teški gubici. Dopuna mora hitno napolje. Vojnici na dopustu, koji nemaju važnih razloga da ostanu, smjesta se moraju poslati natrag. Jasno?«
»Da. Koji su to važni razlozi?«
»Smrt nekog od najbliže rodbine, sređivanje najvažnijih obiteljskih' poslova, teško oboljenje...«
Pisar uzme cigarete. »Dakle, gubi se! Postani nevidljiv. Ako te ne mogu pronaći, ne mogu te ni poslati natrag. Izbjegavaj kasarnu kao kugu. Zavući se negdje dok ti ne prođe dopust. Onda se odjavi. Šta ti se može desiti? Kazna zbog toga Što nisi prijavio promjenu adrese? Ti ionako odlaziš na frontu i basta.«
»Ženim se«, reče Graeber. »Da li je to razlog?«
»Ženiš se?«
»Da. Zato sam ovdje. Htio bih znati, da li su osim vojne knjižice potrebni još neki dokumenti.«
»Ženidba! To je možda razlog. Kažem, možda.«
Pisar pripali jednu cigaretu. »To bi mogao biti razlog. Ali čemu da dopustiš da samo o tome ovisi? Kao rovovski štakor ne trebaš posebnih dokumenata. A ako ti šta bude trebalo dođi k meni; učinit ću ti ispod tezge, tako da nitko ništa ne nanjuši. Imaš li pristojno odijelo? U tim se prnjama ne možeš vjenčati.«
»Može li se ovdje nešto zamijeniti?«
»Pođi magazineru«, reče pisar. »Objasni mu da se ženiš. Reci mu da te ja šaljem. Imaš li još nekoliko ekstra cigareta?«
»Ne. Ali mogao bih možda nabaviti još jedan omot.«
»Ne za mene. Za narednika.«
»Nastojat ću. Znadeš li da li u slučaju ratnog vjenčanja žena treba posebnih dokumenata?«
»Nemam pojma. Ali mislim da ne treba. Te stvari treba da idu brzo.« Pisar pogleda na sat. »Pođi odmah preko u magazin. Narednik je sada tamo.«
♦️

Graeber pođe u krilo, u kome se nalazio magazin. Bio je pod krovom. Narednik bijaše debeo i imao je dva oka različite boje. Jedno bijaše neprirodno ljubičastoplave boje, kao ljubičica; drugo svijetlo i smeđe.
»Ne zurite tako u mene«, zareži on. »Zar još niste vidjeli stakleno oko?«
»Jesam. Ali još nikada tako različite boje.«
»Ovo nije moje, vi idiote!« Narednik pokaže na plavo blješteće oko. »Posudio sam ga od jednog druga. Moje je jučer palo na pod. Bilo je smeđe. Te stvari ništa ne izdrže. Trebalo bi ih praviti od celuloida.«
»Onda bi bile zapaljive.«
Narednik ga pogleda. Promatrao je Graeberova odlikovanja, a onda se nasmije. »Imate pravo. Ali usprkos tome ipak nemam za vas uniforme. Žao mi je. Sve su lošije od vaše.«
On plavim okom prodorno pogleda Graebera. Smeđe bijaše mutnije. Graeber stavi na stol kutiju Bindingovih cigareta. Narednik ih okrzne pogledom smeđeg oka, okrene se i vrati se natrag noseći bluzu. »To je sve što imam.«
Graeber se i ne dotakne bluze. Iz džepa izvuče malenu plosnatu bocu konjaka koju je za svaki slučaj ponio i ostavi je pored cigareta. Narednik nestane i ponovo se vrati noseći bolju bluzu i gotovo nove hlače. Graeber najprije uzme hlače. Njegove bijahu na mnogo mjesta zakrpane. On ih okrene i primijeti da ih je magaziner tako složio, da bi mrlja velika poput ruke ostala sakrivena. Graeber šutke pogleda mrlju, a onda konjak.
»To nije krv«, reče narednik. »To je najfinije maslinovo ulje. Čovjek, koji ih je nosio, došao je iz Italije. Malo benzina i mrlje će nestati.«
»Ako to ide tako lako, zašto ih je promijenio, a nije ih sam očistio?«
Narednik otkrije zubalo. »Pametno pitanje. Ali čovjek je htio uniformu koja smrdi po frontu. Tako nešto kao što vi imate na sebi. Sjedio je dvije godine u pisarnici u Milanu i pisao svojoj zaručnici pisma s fronta. Nije se mogao vratiti kući u novim hlačama, preko kojih je pala samo zdjela salate. To su najbolje hlače koje imam, zaista.«
Graeber mu nije vjerovao; ali nije sa sobom imao više ništa čime bi nešto bolje isposlovao. Ipak strese glavom. »Dakle, dobro«, reče narednik. »Imam drugi prijedlog. Ne morate ih zamijeniti. Zadržite usto svoje stare prnje. Tako ćete imati ekstra uniformu. U redu«?
»Zar ne trebate stare, da biste popunili broj?«
Narednik odmahne rukom. Njegovo plavo oko ulovi zraku sunca koja se probila kroz prašnjavi prozor. »Broj već odavno nije u redu. Uostalom, što je još uopće u redu? Znate li to vi?«
»Ne.«
»No, dakle«, reče narednik.
♦️

Prolazio je pored Gradske bolnice i zaustavio se. Sjeti se Mutziga. Obećao mu je da će ga posjetiti. Časak je oklijevao; ali onda uđe. Odjednom ga obuze praznovjerni osjećaj da bi jednim dobrim djelom mogao podmititi sudbinu.
Amputirani su stanovali na prvom katu. U prizemlju su ležali teški slučajevi i netom operirani, koji nisu mogli ustajati iz kreveta; u slučaju zračnog napada odavde su ih najlakše mogli odnijeti u podrum. Amputirane nisu smatrali bespomoćnima; zbog toga su ih smjestili kat više. U slučaju uzbune mogli su pomoći jedan drugome. Onaj, kome su amputirane obje noge, mogao se u najgorem slučaju uhvatiti za vrat dvojice amputiranih i zajedno s njima dospjeti do podruma, ako bi osoblje moralo spašavati teške ranjenike, koji ne mogu sami da se maknu iz kreveta.
»Ti?« reče Mutzig Graeberu. »Nisam vjerovao da ćeš doći.«
»Ni ja. Ali, kako vidiš, ovdje sam.«
»To je lijepo od tebe, Ernst. Stockmann je također kod nas. Zar niste zajedno bili u Africi?«
»Da«.
Stockmann je izgubio desnu ruku. Igrao je skat s druga dva bogalja. »Ernst«, reče on. »Šta se s tobom desilo?« On istražujući promjeri Graebera. I nehotice je tražio neku povredu.
»Ništa«, odvrati Graeber. Svi ga pogledaše. Svi su gledali istim pogledom kao Stockmann. »Dopust«, reče cn zbunjeno. Gotovo se osjećao krivim što je čitav.
»Mislim da si u Africi dobio dovoljno za stalan ostanak u domovini.«
»Zakrpali su me i onda poslali u Rusiju.«
»Imao si sreću. I ja, zapravo, također. Svi ostali su u zarobljeništvu. Nisu ih više mogli izvući napolje.« Stockmann je mahao svojim patrljkom. »Ako se ovo ovdje može nazvati srećom.« Čovjek u sredini pljesne kartama u sto. »Igramo ili brbljamo?« upita grubo. Graeber vidje da nema nogu. Bile su amputirane visoko iznad koljena. Na desnoj ruci nedostajala su mu dva prsta i nije imao trepavica. Očni kapci bijahu novi, crveni i sjajni i činilo se da su bili izgorjeli.
»Igrajte dalje«, reče Graeber. »Ja imam vremena.«
»Samo još ovu rundu«, objasni Stockmann. »Brzo ćemo biti gotovi.«
Graeber sjedne na prozor kraj Mutziga. »Ne obaziri se na Arnolda«, šapne Mutzig. »Danas ima loš dan.«
»Je li to onaj u sredini?«
»Da. Žena mu je jučer bila ovdje. Poslije toga ima uvijek nekoliko loših dana.«
»Šta brbljaš ti tamo?« dovikne Arnold.
»Brbljam o starim vremenima. To valjda smijem, zar ne?«
Arnold nešto promrmlja i nastavi igrom. »Inače je ovdje veoma ugodno«, reče Mutzig žurno. »Zapravo se sasvim dobro zabavljamo. Arnold je bio zidar; to nije tako jednostavno, znaš? A njegova ga žena vara; to mu ja majka ispričala.«
Stockmann baci karte na sto. »Prokleta smola! Tref solo bio je siguran. Tko bi rekao da ima u ruci tri dečka?«
Arnold je nešto meketao i ponovo miješao. »Nekad ne znaš što je bolje, kad se kaniš ženiti«, reče Mutzig. »Bez ruke ili bez noge. Stockmann kaže: ruka. Ali kako možeš bez ruke čvrsto držati ženu u krevetu? A čvrsto je držati ipak moraš.«
»To nije tako važno. Glavno je da živiš.«
»To da, ali time se ne možeš tješiti čitav život. Sve se to poslije rata okrene. Onda više nisi junak; onda si samo još bogalj.«
»U to ne vjerujem. Ima prekrasnih proteza.«
’ »Ne mislim tako«, reče Mutzig. »Ne mislim na posao.«
»Mi svakako moramo dobiti rat«, izjavi Arnold odjednom glasno. Slušao je što su govorili. »Sada neka drugi izlažu svoje kosti. Mi smo dosta učinili.«
On neprijazno pogleda Graebera.. »Kad bi svi zabušanti bili napolju, ne bi se naši stalno povlačili!«
Graeber ne odgovori. S amputiranima se nije isplatilo svađati; tko je izgubio ruku ili nogu, uvijek je u pravu. Moglo se svađati s nekim tko je dobio metak u pluća ili krhotinu u želudac i kome je možda još gore; ali bilo je to čudnovato — s amputiranima ne.
Arnold je igrao dalje. »Šta misliš, Ernst?« upita Mutzig nakon nekog vremena. »U Münsteru sam imao djevojku; još se dopisujemo. Ona misli da imam metak u nozi. Nisam joj još ništa pisao o ovome ovdje.«
»Čekaj još. I budi sretan što više ne moraš natrag.«
»To i jesam, Ernst. Ali to ne može uvijek trajati.«
»Vi mi se gadite«, reče odjednom Mutzigu jedan od kibica koji su sjedili oko igrača. »Ločite i budite muškarci.«
Stockmann se smijao. »Zašto se smiješ?« upita Arnold.
»Upravo sam mislio na to, kako bi bilo kad bi nam noćas zapaprili jednom teškom bombom — onako ravno u sredinu, da od nas ostane samo kaša — čemu onda sve ove brige?«
Graeber ustane. Onda vidje da je kibic bez obadvije noge. Mina, ili je bio smrznut, pomisli automatski. »Gdje su naše protuavionske baterije?« zareža na njega Arnold. »Zar ih sve trebate napolju? Ovdje ih gotovo i nema.«
»Napolju ih također nema.«
»Šta?«
Graeber primijeti da je pogriješio. »Napolju čekamo na nova tajna oružja«, reče on. »Čuje se da su to prava čuda.«
Arnold je zurio u njega. »Prokletstvo, šta ti to zapravo govoriš? To zvuči kao da gubimo rat! Nema toga! Misliš li da ću ja sjediti u nekakvim drekastim kolicima i prodavati šibice, kao nakon prvog rata? Mi imamo svoja prava! Führer je to obećao!«
On uzbuđeno baci karte na stol. »Dođi, upali radio«, reče kibic Mutzigu. »Glazbu!«
Mutzig je okretao dugme. Mnoštvo limenih riječi kriještalo je iz zvučnika. Okretao je dalje. »Ostavi to!« vikne Arnold ljutito.
»Zašto? To je opet nekakav govor.«
»Ostavi to, kažem ti! To je stranački govor. Kad bi to svi slušali, bilo bi mnogo bolje za nas.«
Mutzig uzdahne i okrene natrag. Jedan siegheil govornik vikao je u prostoriju. Arnold je slušao stisnutih vilica. Stockmann mahne Graeberu i slegne ramenima. Graeber se uputi k njemu. »Sretno, Stockmann«, prošapta on. »Moram ići.«
»Imaš pametnijeg posla, zar ne?«
»To ne. Ali moram ići.«
On siđe. Ostali su ga pratili pogledom. Bilo mu je kao da je gol. Polako je hodao kroz sobu. Mislio je da to manje vrijeđa amputirane. Vidio je kako gledaju za njim. Mutzig ga je šepesajući ispratio do vrata. »Dođi opet«, reče u polutami hodnika. »Danas si imao smolu. Inače smo mnogo vedriji.«
Graeber iziđe na ulicu. Napolju je već pao sumrak i iznenada se odjednom ponovo vrati strah za Elisabethu. Čitav je dan pokušavao da mu izbjegne. Ali sada, u neodređenom svijetlu, činilo se da iz svih kutova ponovo plazi prema njemu.
♦️

Otišao je k Pohlmannu. Starac odmah otvori. Izgledalo je kao da je nekog drugog očekivao. »To ste vi, Graeberu«, reče on.
»Da. Ne ću vam dugo smetati. Želio bih vas samo nešto pitati.«
Pohlmann otvori vrata. »Uđite. Bolje je da ne stojimo napolju. Ljudi ne moraju znati...«
Pošli su u sobu sa svjetiljkom. Graeber je mirisao svježi dim cigareta. Pohlmann nije u ruci imao cigarete. »Šta ste me željeli pitati, Graeber?«
Graeber pogleda oko sebe. »Je li to jedina soba koju imate?«
»Zašto?«
»Moglo bi se dogoditi da ću nekog morati sakrivati nekoliko dana. Bi li se to moglo ovdje?«
Pohlmann je šutio. »To nije netko koga traže«, reče Graeber.
»Htio bih to znati samo za svaki slučaj. Vjerojatno uopće ne će biti potrebno. Bojim se za nekog. Možda je to samo utvara.«
»Zašto zbog toga dolazite k meni?«
»Ne poznajem nikog drugog.«
Graeber ni sam nije znao sasvim točno zašto je došao. Osjećao je samo da mora potražiti neko sklonište za ono najgore.
»Tko je to?«
»Netko koga želim oženiti. Otac je u logoru. Bojim se da će i nju odvesti. Ona nije ništa učinila. Možda je to samo utvara.«
»Ništa nije utvara«, reče Pohlmann. »A oprez je bolji nego kajanje. Možete dobiti ovu sobu ako vam bude potrebno.«
Graeber osjeti val topline i olakšanja. »Hvala«, reče on.
»Mnogo hvala.«
Pohlmann se smješkao. Odjednom nije više izgledao tako oronuo kao inače.
»Hvala«, reče Graeber još jednom. »Nadam se da je ne ću trebati.«
Stajali su pred redovima knjiga. »Možete uzeti koju želite«, reče Pohlmann oprezno. »To katkad pomogne čovjeku da preboli jedno veče.«
Graeber strese glavom. »Meni ne. Ali htio bih znati nešto: kako to ide zajedno, ove knjige, ove pjesme, ova filozofija — i nečovječnost SA-a, koncentracioni logori i likvidacije nevinih ljudi?«
»To ne ide zajedno. Tȁ samo postoji u isto vrijeme. Kad bi još živjeli oni, koji su te knjige napisali, većina bi ih sjedila u KZ.«
»Možda.«
Pohlmann pogleda Graebera. »Vi se ženite?«
»Da.«
Starac izvuče jednu knjigu. »Ne mogu vam dati ništa drugo. Uzmite to sa sobom. U njoj nema ništa za čitanje.
To su slike, samo slike. Ponekad sam proveo čitave noći gledajući ih, jer nisam mogao čitati. Slike i pjesme — to se uvijek moglo, dok je još bilo petroleja. Poslije, u mraku preostala je samo još molitva.«
»Da«, reče Graeber bez uvjerenja.
»Mnogo sam razmišljao o vama, Graeber. Razmišljao sam i o tome što ste mi nedavno rekli. Na to nema odgovora.« Pohlmann zastane i onda tiho reče: »Samo jedan. Treba vjerovati. Vjerovati. Što nam inače preostaje?«
»U šta?«
»U boga. I u dobro u čovjeku.«
»Zar niste nikada u to posumnjali?« upita Graeber.
»Jesam«, odvrati starac, »često. Kako bih inače mogao vjerovati?«
♦️

Graeber pođe prema tvornici. Postalo je vjetrovito i vlaknasti oblaci letjeli su nisko iznad krovova, četa vojnika stupala je u polutami preko trga. Sa sobom su nosili pakete i uputili su se prema kolodvoru i prema frontu. Mogao sam se i ja nalaziti među njima, mislio je. Pred razorenom kućom vidje lipu kako tamno strši, i odjednom osjeti svoja ramena i svoje mišiće i onaj isti snažni osjećaj života, koji je osjetio i prvi put kad ju je ugledao, čudnovato, mislio je, žalim Pohlmanna i on mi ne može pomoći — ali svaki put, kad sam bio kod njega, osjećam život dubljim i bližim nego inače.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Doba života i doba smrti-Remarque - Page 2 Empty Re: Doba života i doba smrti-Remarque

Počalji od Mustra Sre Jun 20, 2018 9:35 am


XIX


»Vaše dokumente? Pričekajte časak.«
Činovnik skine naočari i pogleda Elisabethu. Onda polako ustane i pođe iza drvenog zida, koji je dijelio njegov šalter od veće prostorije.
Graeber pogleda za njim i osvrne se. Put do izlaza nije bio slobodan. »Idi k vratima«, reče on tiho. »Čekaj tamo. Kad vidiš da skidam kapu, odmah idi k Pohlmannu. Ne brini ni za šta, idi odmah, ja ću doći poslije.«
Elisabeth je oklijevala.
»Idi!« ponovi on nestrpljivo. »Možda je stari jarac otišao po nekog. Ne smijemo ništa riskirati. Čekaj napolju.«
»Možda još treba neke informacije.«
»Saznat ćemo to. Reći ću mu da se ne osjećaš dobro i da si načas otišla na svježi zrak. Idi, Elisabeth!«
Stajao je kraj šaltera i gledao za njom. Ona se okrene i nasmiješi. Onda se izgubi u mnoštvu.
»Gdje je gospođica Kruse?«
Graeber se okrene. Činovnik se vratio. »Odmah će se vratiti. Je li sve u redu?«
Činovnik kimne. »Kad se želite vjenčati?«
»Što je prije moguće. Nemam više mnogo vremena. Moj je dopust gotovo pri kraju.«
»Možete se odmah vjenčati, ako želite. Dokumenti su gotovi. Kod vojnika to sve ide jednostavno i brzo.«
Graeber vidje dokumente u njegovoj ruci. činovnik se smješkao. Graeber osjeti kako odjednom postaje mlohav. Lice mu oblije nagla vrućina. »Sve u redu?« upita on i skine kapu da obriše znoj.
»Sve je u redu«, potvrdi činovnik. »Gdje je gospođica Kruse?« Graeber stavi kapu na šalter. Onda pogledom potraži Elisabeth. Hala bijaše puna ljudi i on je nije vidio. Onda na šalteru primijeti svoju kapu. Zaboravio je da to bijaše dogovoreni znak.
»Jedan čas«, reče brzo. »Odmah ću je dovesti.«
Gurao se brzo kroz gomilu. Možda će je još stići na ulici. Ali kad dođe do izlaza, vidje kako ona mirno stoji iza jednog stupa i čeka. »Hvala bogu, ovdje si!« reče on. »Sve je u redu. Sve je u redu, Elisabeth.«
Vratili su se natrag. Činovnik dade Elisabethi njene dokumente.
»Vi ste kćerka sanitetskog savjetnika Krusea?« upita on.
»Da.«
Graeber zadrži dah. »Poznajem vašeg oca.« reče činovnik.
Elisabeth ga pogleda. »Znate li nešto o njemu?« upita ona nakon nekog vremena.
»Ne više nego vi. Zar niste ništa o njemu čuli?«
»Ne.«
Činovnik skine naočari. Imao je vodenoplave, kratkovidne oči.
»Nadajmo se najboljem.« On pruži Elisabethi ruku. »Sve dobro. Preuzeo sam lično vašu stvar i sâm sam je riješio. Možete se još danas vjenčati. Mogu to urediti za vas. Ako želite, odmah.«
»Odmah«, reče Graeber.
»Danas u podne«, odvrati Elisabeth. »Može li u dva sata?«
»Dobro, uredit ću to. Morate otići u gimnastičku dvoranu građanske škole. Tamo je sada matični ured.«
»Hvala.«
Stajali su na izlazu. »Zašto ne odmah?« upita Graeber. »Onda se više ništa ne bi moglo ispriječiti.«
Elisabeth se smješkala. »Treba mi malo vremena da se uredim. Ti to ne razumiješ, Ernst. Ti to ne razumiješ, zar ne?«
»Samo napola.«
»Napola je dovoljno. Dođi po mene u dva manje četvrt.«
Graeber je oklijevao. »Išlo je tako jednostavno«, reče on. »A šta sve nisam očekivao! Ne znam zašto sam bio toliko plašljiv. Sigurno sam bio prilično smiješan, zar ne?«
»Ne.«
»Mislim, ipak.«
Elisabeth strese glavom. »Moj je otac također mislio da su smiješni ljudi, koji su ga upozoravali. Imali smo sreće, to je sve, Ernst.«
♦️

Nekoliko ulica dalje našao je krojačku radnju. Unutra je sjedio čovjek, koji je izgledao kao klokan, i šio je neku uniformu.
»Mogu li vam dati na čišćenje jedne hlače?« upita Graeber.
Čovjek ga pogleda. »To je krojačnica, ne čistionica.« »To vidim. Htio bih dati svoje stvari i na glačanje.«
»Ove, koje imate na sebi?«
»Da.«
Krojač nešto promrmlja i ustane. Promotrio je mrlju na hlačama. »To nije krv«, reče Graeber. »To je maslinovo ulje. Može se očistiti s malo benzina.«
»Zašto to onda sami ne učinite, ako to tako dobro znate? Benzin uopće ne koristi kod takvih mrlja.«
»Može biti. Vi to sigurno bolje znate. Ima li nešto, što bih u međuvremenu mogao obući?«
Krojač ode do jednog zastora i vrati se s kariranim hlačama i bijelim kaputom. Graeber uzme. »Koliko će dugo trajati?« upita on. »Uniforma mi je potrebna za vjenčanje.«
»Jedan sat.«
Graeber se presvuče. »Vratit ću se onda za jedan sat.«
Klokan ga sumnjičavo pogleda. Očekivao je da će ostati u radionici. »Moja je uniforma dovoljan zalog«, reče Graeber. »Ja ne ću pobjeći.«
Krojač začudo iskesi zube. »Vaša uniforma pripada državi, mladiću. Ali idite samo. I ošišajte se. To je potrebno, ako se želite ženiti.«
»Imate pravo.«
Graeber ode do jednog brijača. Posluživala je neka košćata žena. »Moj muž je na frontu«, reče ona. »Dotle ga ja zamjenjujem. Sjednite. Brijati?«
»Šišati. Znadete li i to?«
»Dragi bože! Znam to tako dobro, da sam gotovo ponovo zaboravila. I pranje glave? Imamo izvrstan sapun.«
»Da. I pranje glave!«
Žena je bila prilično snažna. Ošišala je Graeberu kosu i temeljito mu trljala glavu sapunom i grubim ručnikom. »Želite li briljantin?« upita ona. »Imamo francuski.«
Graeber digne glavu napola drijemovan i prestraši se. Kosa mu na zaliscima bijaše tako kratka, da je izgledalo kao da su mu uši narasle. »Briljantin?« ponovi žena zapovjednički.
»Kakvog li mirisa?« Graeber se sjetio Alfonsove soli za kupanje.
»Kao svaki briljantin. Kako inače? To je francuski.«
Graeber uzme lončić i pomiriše. Briljantin je mirisao po staroj, užegloj masti. Vrijeme pobjeda, prošla je, eto, već odavna. On pogleda na svoju kosu; tamo gdje je bila duža, stršila je u čupercima. »Dobro, briljantin«, reče on. »Ali samo vrlo malo.«
On plati i vrati se krojaču. »Došli ste prerano«, promrmlja Klokan.
Graeber nije prigovarao. Sjeo je i promatrao ga kako glača. Topli ga je zrak uspavljivao. Rat odjednom bijaše daleko. Muhe su lijeno zujale, glačalo je pištalo, a mala prostorija bijaše puna neke neobične i zaboravljene sigurnosti.
»To je sve što mogu učiniti.«
Krojač pruži hlače Graeberu. Promotrio ih je. Mrlje gotovo i nije bilo. »Izvrsno«, reče on. Hlače su mirisale na benzin, ali on ne reče ništa. Brzo se presvuče.
»Tko vas je šišao?« upita krojač.
»Žena, kojoj se muž nalazi na frontu.«
»Izgleda kao da ste to sami učinili. Stanite časak mimo.« Klokan mu odreže nekoliko čuperaka kose. »Tako, sad ide.«.
»Koliko stoji?«
Krojač odmahne. »Tisuću maraka, ili ništa. Dakle, ništa. Vjenčani dar.«
»Hvala. Ima li ovdje neka trgovina cvijećem?«
»Jedna se nalazi u Spichernstrasse.«
♦️

Trgovina bijaše otvorena. Unutra su stajale dvije žene i cjenkale se s prodavačicom zbog nekog vijenca. »Na njemu su pravi borovi češeri«, reče prodavačica. »To je uvijek skuplje.«
Jedna od žena ogorčeno je pogleda. Drhtali su joj meki, navorani obrazi. »To je lihvarenje«, reče ona. »Lihvarenje! Dođi, Minno! Drugdje ćemo naći jeftinije.«
»Ne morate ništa uzeti«, izjavi prodavačica. »Ja ću to tako prodati.«
»Uz te cijene?«
»O da, uz te cijene. Nikad nemam dosta robe i svake je večeri sve rasprodano, moje dame.«
»Onda ste ratni dobitnik.«
Žene iziđu. Prodavačica snažno uvuče dah, kao da je htjela za njima nešto doviknuti. Onda se okrene Graeberu. Na licu joj se odjednom stvoriše dvije crvene mrlje. »A vi? Vijenac ili ukras za lijes? Vidite, zalihe nisu naročito velike, ali imamo veoma lijepe aranžmane s jelkama.«
»Ne treba mi ništa za pogreb.«
»Nego što?« upita iznenađeno prodavačica.
»Htio bih kupiti cvijeće.«
»Cvijeće? Imam ljiljana ...«
»Ne ljiljane. Nešto za vjenčanje.«
»Ljiljani pristaju uz vjenčanje, gospodine moj! Oni su simbol nevinosti i djevičanstva.«
»Imate pravo. Ali zar nemate ruža?«
»Ruža? U ovo vrijeme? Odakle? U staklenicima se danas gaji povrće. Teško je bilo šta dobiti.« »
On se ogleda po trgovini. Konačno nađe struk narcisa iza nekog vijenca u obliku kukastog križa. »Dajte mi ovo.«
Prodavačica izvadi cvijeće i ocijedi vodu. »Na žalost, cvijeće moram umotati u novine. Nemam više drugog papira.«
»Ne smeta ništa.«
Graeber plati narcise i pođe. Osjećao se nelagodno s cvijećem u ruci. Činilo mu se da svi u njega zure. U početku je nosio buket okrenut cvjetovima prema dolje. Onda ga sakrije pod ruku. Pritom vidje novine, u koje je bio umotan. Kraj žutih cvjetova nalazila se fotografija čovjeka širom otvorenih usta. Bila je to slika predsjednika narodnog suda. Čitao je tekst. Četiri su čovjeka bila smaknuta, jer nisu vjerovali u pobjedu Njemačke. Sjekirom su im odrubili glave. Giljotinu su već odavno uklonili. Bila je odviše čovječna. Graeber zgužva novine i baci ih.
Činovnik bijaše u pravu — matični ured nalazio se u gimnastičkoj dvorani građanske škole. Matičar je sjedio pred redom užadi za penjanje, kojoj donji krajevi bijahu pričvršćeni o zid. Među njima je visjela slika Hitlera u uniformi; ispod toga kukasti križ s njemačkim orlom. Morali su čekati. Pred njima je bio neki stariji vojnik. S njime bijaše žena, koja je na prsima nosila zlatni broš u obliku jedrilice. Čovjek je bio uzbuđen, žena mirna. Smješkala se Elisabethi, kao da su zavjerenice.
»Vjenčani kumovi«, reče matičar. »Gdje su vaši vjenčani kumovi?«
Vojnik je mucao. Nije ih imao. »Mislio sam, da ih kao vojnik ne trebam«, izusti konačno.
»No, i to bi bilo nešto. U nas vlada red!«
Vojnik se okrene Graeberu. »Možeš li nam ti možda pomoći, druže? Ti i gospođica? Treba samo potpisati.«
»Jasno. Poslije možete i vi nama potpisati. I ja sam mislio da ih ne ćemo trebati.«
»Tko još misli na takve stvari!«
»Svatko tko poznaje građanske dužnosti«, izjavi oštro matičar. On je, izgleda, ovaj propust smatrao ličnom uvredom. »Idete li možda bez puške na bojište?«
Vojnik je zurio u njega. »Pa to je nešto sasvim drugo. Vjenčani kum nije oružje.«
»To ja nisam ni tvrdio. Bila je to samo usporedba. Dakle, šta je sada? Imate li svjedoke?«
»Ovog druga i gospođicu.«
Matičar neprijazno pogleda Graebera. Nije mu se svidjelo, što se stvar mogla riješiti tako jednostavno.
»Imate li isprave?« upita Graebera pun nade.
»Da. I mi se želimo vjenčati.«
Činovnik nešto promrmlja i uzme dokumente. Upisao je u registar imena Eilisabethe i Graebera. »Potpišite ovdje.«
Svi četvero potpišu. »Čestitam vam u Führerovo ime«, reče hladno matičar vojniku i njegovoj ženi. Onda se okrene Graeberu.
»Vaši svjedoci?«
»Ovdje su.« Graeber pokaže na ono dvoje.
Matičar strese glavom. »Mogu uzeti samo jedno od njih«, izjavi on.
»Zašto? Prije ste uzeli nas oboje.«
»Još niste bili vjenčani. Ali ovo je dvoje sada bračni par. Svjedoci mora da budu dvije neovisne osobe. Supruga ne dolazi u obzir.«
Graeber nije znao ima li činovnik pravo, ili samo želi praviti neprilike. »Zar nema ovdje nikoga, tko bi to mogao učiniti?« upita on. »Možda neki drugi činovnik?«
»Nisam ovdje da se za to brinem«, izjavi matičar tiho triumfirajući. »Ako nemate svjedoka, ne možete se vjenčati.«
Graeber pogleda oko sebe. »Šta trebate?« upita neki stariji čovjek, koji je stajao u blizini. »Svjedoka za vjenčanje? Uzmite mene.«
On stane pred Elisabeth. Činovnik ga je hladno promatrao.
»Imate li dokumente?«
»Naravno.« Čovjek ravnodušno izvadi iz džepa legitimaciju i baci je na stol. Matičar je pročita, ustane i otčegrta: »Heil Hitler, gospodine obersturmbannführeru.«
»Heil Hitler«, odvrati obersturmbannführer nehajno. »I sada ne pravite ovdje više teatar, razumijete li? Šta vam je, da se tako ponašate prema vojnicima?«
»Naravno, gospodine obersturmbannführer! Molim, hoćete li biti tako ljubazni da ovdje potpišete.«
Graeber vidje da je njegov drugi vjenčani svjedok obersturmbannführer Hildebrandt. Prvi bijaše pionir Klotz. Hildebrandt strese Elisabethi i Graeberu ruku, a onda pioniru i njegovoj ženi. Matičar pode iza užadi za penjanje, koja su izgledala kao užad za vješanje i donese dva primjerka Hitlerova ,Mein Kampfa’. »Dar od grada«, rekao je kiselo i zurio za Hildebrandtom. »Civil«, reče on. »Kako bi to onda čovjek mogao pomisliti!«
Uputili su se prema izlazu pored ruča i kožnatog konja za skakanje. »Kada moraš natrag?« upita Graeber pionira.
»Sutra.« Klotz žmirne. »Već smo to odavno htjeli učiniti. Čemu da nešto poklonimo državi? Ako ja dobijem po tikvi, barem će Marija biti zbrinuta. Zar ne’«
»Naravno.«
Klotz skine ranac. »Ti si mi pomogao, druže. Ovdje imam dobre safalade. Prijat će vam. Ne govori, ja sam seoski gazda i imam toga dovoljno. Zapravo sam je htio dati matičaru. Zamisli samo, tom seronji.«
»To ni u kom slučaju!« Graeber uzme kobasicu. »Evo ti zato ova knjiga. Nemam sa sobom ništa drugo, što bih ti mogao dati kao vjenčani poklon.«
»Ali, druže, ta i ja sam dobio jednu.«
»To ne smeta. Imat ćeš dvije. Jednu možeš dati svojoj ženi.« Klotz je promatrao izdanje ,,Mein Kampfa’. »Uvez je lijep«, reče on. »Zar je zaista ne želiš zadržati?«
»Meni ne treba. Mi imamo kod kuće jednu uvezanu u kožu i sa srebrnim okovima.«
»To je naravno nešto drugo. Dakle, onda sretno.«
»I tebi.«
Graeber stigne Elisabeth. »Nisam ništa rekao Alfonsu Bindingu, jer nisam htio da mi bude svjedok«, reče on. »Nisam uz naša imena htio ime kreisleitera. Sada smo umjesto toga uhvatili jednog SS obersturmbannfuhrera. Tako je to kad čovjek ima dobre namjere.«
Elisabeth se smijala. »Zato si bibliju stranke zamijenio za safaladu. To izravnava sve.«
Hodali su preko tržnice. Spomenik, od koga su ostale samo još Bismarckove noge, opet je stajao uspravno. Nad crkvom sv. Marije lepršali su golubovi. Graeber pogleda Elisabethu. Zapravo bih morao biti veoma sretan, mislio je; ali on to nije osjećao tako, kako je očekivao.
♦️

Ležali su na nekom proplanku u šumi izvan grada. Između stabala visjela je ljubičasta para. Na rubovima su cvali jaglaci i ljubičice. Počeo je puhati lagan vjetar. Elisabeth odjednom sjedne'
»Šta je ono tamo preko? Izgleda kao začarana šuma. Ili sanjam. Drveće je okićeno srebrom. Da li i ti vidiš?«
Graeber kimne. »Izgleda kao lameta.«
»Šta je ono?«
»Staniol. Ili veoma tanak aluminium, izrezan na uske trake. Nešto poput srebrnog papira, u koji se umota čokolada.«
»Da. Čitava je šuma puna! Odakle to dolazi?«
»U snopovima ih bacaju iz aviona. Ometa radio vezu. Mislim, da se onda ne može više ustanoviti gdje su. Ili nešto slično. Male, izrezane vrpce staniola prekidaju ili smetaju radiovalovima, kad titrajući padaju na zemlju.«
»Šteta«, reče Elisabeth. »Izgleda kao šuma božićnih borova. A sada je i to rat. Mislila sam da smo napokon daleko od njega.«
Gledali su' preko. Drveće bijaše puno vrpca, koje su padale s grana, blistale i okretale se na vjetru. Sunce je probilo kroz planine oblaka i pretvorilo ih u sjajnu priču. Ono, što je bilo bačeno dolje iz jureće smrti i u reskom urliku razaranja, visjelo je sada tiho i sjajno po drveću i bijaše srebro i sjaj i uspomena na priče iz djetinjstva i svetkovinu mira.
Elisabeth se nasloni na Graebera. »Uzmimo to ovako kako izgleda, a ne da je ono što znači.«
»Dobro.« Graeber izvuče iz džepa kaputa Pohlmannovu knjigu. »Ne možemo ići na bračno putovanje, Elisabeth. Ali Pohlmann mi je dao ovo ovdje — to je slikovnica o Švicarskoj. Jednom, poslije rata, otputovat ćemo tamo i sve ćemo nadoknaditi.«
»Švicarska? Tamo, gdje noću još ima svijetla?«
Graeber otvori knjigu. Nema više svijetla ni u Švicarskoj. Čuo sam to u kasarni. Postavili smo im ultimatum, da zasjene svijetla. Švicarska je to morala poslušati.«
»Zašto?«
»Nismo imali ništa protiv toga tako dugo dok smo sami prelijetali preko Švicarske. Ali sada i drugi lete preko nje. Sa bombama za Njemačku. Ako su gradovi osvijetljeni, avijatičari se mogu lako orijentirati. Zbog toga.«
»Dakle, i to je prošlo.«
»Da. Ali barem jedno znamo — ako jednom, poslije rata dođemo u Švicarsku, sve će još biti isto tako kao i u ovoj knjizi. Kad bismo imali slikovnicu o Italiji, Francuskoj i Engleskoj, ne bismo to znali.«
»I o Njemačkoj također ne.«
»I o Njemačkoj također više ne.«
Listali su. »Planine«, reče Elisabeth. »Zar u Švicarskoj ne postoji ništa osim planina? Zar nema topline i juga?«
»Ima! Evo talijanskog dijela Švicarske.«
»Locarno — zar nije ovdje održana velika mirovna konferencija? Ona, na kojoj su zaključili da više nikada ne će biti potreban rat?«
»Mislim, da.«
»To se nije dugo održalo.«
»Ne. Evo Locarna. Pogledaj. Palme, stare crkve, a tu je i Lago Maggiore. A ovdje su otoci, i azaleje, i mimoze, i sunce, i mir.«
»Da. Kako se zove to mjesto?«
»Porto Ronco. «
»Dobro«, reče Elisabeth i opet legne. »Upamtit ćemo ga. Tamo ćemo onda kasnije otići. Sada više ne želim putovati.«
Graeber zaklopi knjigu. Gledao je treperavo srebro na drveću i zagrlio Elisabethu. Osjećao ju je, i tlo šume stvori se odjednom ovdje, s travom i bršljanom i crvenkastim cvijetom uskoga i nježnoga lišća, koje je postajalo većim i većim, sve dok nije ispunilo horizont i njegove se oči sklopiše. Umro je vjetar. Brzo se smračilo. Iz daljine se čula tiha grmljavina. Artiljerija, mislio je Graeber u polusnu; ali odakle? Gdje sam? Gdje je front? A onda, olakšano, kad je kraj sebe osjetio Elisabethu: gdje su ovdje artiljerijski položaji? Mora da je vježba.
Elisabeth se pomakne. »Gdje su?« promrmlja ona.
»Bombardiraju, ili lete dalje?«
»To nisu avioni.«
Grmljavina se ponovo začuje. Graeber se uspravio i prisluškivao. »To nisu bombe, ni artiljerija, ni avioni, Elisabeth«, reče on. »To je oluja.«
»Nije li za to još prerano?«
»Oluja ne, poznaje pravila.«
Vidjeli su već i prve munje. Izgledale su blijede i umjetne, nakon onog što su znali o olujama koje proizvode ljudi, a i grmljavina jedva da se mogla usporediti s tutnjavom jata aviona — a da se i ne govori o tutnjavi bombardiranja.
Počela je padati kiša. Potrčali su preko proplanka prema jelama. Činilo se da uz njih trče i sjene. A onda je žamor kiše u krošnjama iznad njih postao pljesak nekog dalekog mnoštva, a Graeber u blijedom svijetlu vidje da je Elisabethina kosa puna srebrnih niti, koje su pale s grana. Bile su kao mreža, u kojoj se zapleću munje.
Izišli su iz šume i naišli na natkrovljenu tramvajsku stanicu, pod kojom se stisla gomila ljudi. Među njima je bilo i nekoliko esesovaca. Bili su mladi i zurili su u Elisabeth.
Poslije pola sata kiša prestade. »Više ne znam gdje se nalazimo«, reče Graeber. »Kojim smjerom moramo ići?«
»Desno.«
Prešli su ulicu i zaokrenuli u neku sumračnu aleju. Pred njima je u polutami dugi red ljudi polagao cijevi u zemlju. Nosili su prugasta odijela. Elisabeth se odjednom uspravi i skrene s ulice prema radnicima. Hodala je polako i gledala ih, kao da nekog traži. Graeber sada vidje da ljudi na odijelima nose brojeve; to mora da su zatvorenici iz koncentracionog logora. Radili su šutke i brzo ne gledajući oko sebe. Njihove su glave nalikovale na mrtvačke lubanje, a odijela su visjela na mršavim tijelima. Dvojica ležahu iznemogli pred kioskom za prodaju kisele vode, koji bijaše zatvoren daskama.
»Hej!« vikne neki esesovac. »Odlazite! Ovdje je zabranjeno prolaziti!«
Elisabeth se činila kao da ne čuje. Samo je koračala brže i gledala u mrtva lica zatvorenika.
»Natrag! Vi tamo! Ova gospođa! Smjesta! Prokletstvo, zar ne čujete?«
Esesovac psujući priđe. »Šta je?« upita Graeber.
»Šta je? Imate li smeća u ušima? Ili šta?«
Graeber vidje da se približava još jedan esesovac. Bio je to neki oberscharführer. Nije se usudio dozvati Elisabethu. Znao je da ne bi poslušala.
»Tražimo nešto«, reče esesovcu.
»Šta? Koga đavola!«
»Ovdje smo nešto izgubili, jedan broš. Jedrilicu s briljantima. Jučer, kasno, prolazili smo ovuda i mora da smo je tu izgubili. Jeste li je možda našli?«
»Šta?«
Graeber ponovi svoju laž. Vidio je da je Elisabeth prošla polovinu reda. »Odje nije ništa nađeno«, izjavi oberscharführer.
»On tu nešto izmotava«, reče esesovac. »Imate li isprave?«
Graeber je časak šutke gledao. Najradije bi ga bio udario. Esesovcu nije bilo više od dvadeset godina. Steinbrenner, mislio je. Heini. Isti tip.
»Ne samo da imam isprave, nego čak veoma dobre isprave«, reče onda. »Osim toga je obersturmbannführer Hildebrandt moj dobar prijatelj. Ako vas to zanima.«
Esesovac se podrugljivo smijao. »I još štogod? Führer vjerojatno također, zar ne?«
»Ftihrer ne.« Elisabeth je stigla gotovo do kraja reda. Graeber polako izvuče iz džepa vjenčani list. »Dođite sa mnom pod svjetiljku. Možete li to pročitati? Potpis mog vjenčanog svjedoka? I datum? Danas, kao što vidite. Zanima li vas još štogod?«
Esesovac je zurio u papir. Oberscharführer se nagnuo preko njegovih ramena. »To je Hildebrandtov potpis«, potvrdi on.
»Poznajem ga. Ali ipak ne smijete ovuda prolaziti. Zabranjeno je.
Mi tu ne možemo ništa. Žao mi je radi vašeg broša.«
Elisabeth je bila prošla. »I meni«, odvrati Graeber. »Naravno, ne ćemo dalje tražiti, ako je zabranjeno. Zapovijed je zapovijed.«
On požuri da stigne Elisabeth. Ali oberscharführer pođe s njim. »Možda ćemo broš još pronaći. Kamo da ga onda pošaljemo?«
»Hildebrandtu; to je najjednostavnije.«
»Dobro«, reče oberecharführer s poštovanjem. »Jeste li što našli?« upita onda Elisabethu.
Ona je zurila u njega kao da se upravo probudila. »Govorio sam oberscharführeru o brošu koji smo ovdje izgubili«, reče Graeber brzo. »Ako ga nađu, poslat će ga Hildebrandtu.«
»Hvala«, odvrati Elisabeth iznenađeno.
Oberscharführer je pogleda u lice i kimne. »Možete se pouzdati u mene. Mi kod SS-a smo kavaliri.«
Elisabeth pogleda zatvorenike. Oberscharführer to primijeti.
»Ako ga je netko od ovih svinja sakrio, mi ćemo to već naći«, izjavi on galantno. »Pregledavat ćemo ih dok se ne sruše.«
Elisabeth se trgne. »Nije. sigurno da smo ga ovdje izgubili. Moglo je to biti i tamo gore u šumi. Uvjerena sam da je to bilo tamo.
Oberscharführer se smijuljio. Ona pocrveni. »Vjerojatno je to bilo u šumi«, ponovi ona.
Oberscharführer se još jače smijuljio. »Tamo, naravno, nismo nadležni«, objasni on.
Graeber je stajao tik pored ispijene glave jednog sagnutog zatvorenika. On stavi ruku u džep, izvuče omot cigareta i spusti ga na zemlju dok se okretao. »Najljepša hvala«, reče oberscharführeru. »Sutra ćemo dalje tražiti u šumi. Mogli smo ga tamo izgubiti.«
»Nema na čemu. Heil Hitler! I srdačne čestitke za vjenčanje.«
»Hvala.«
♦️

Hodali su šutke jedno kraj drugoga dok im zatvorenici nisu nestali iz vida. Skupina oblaka prolazila je nebom koje se vedrilo, ružičasta i poput sedefa, kao jato flaminga.
»Nisam trebala ići preko«, reče Elisabeth. »Znam to.«
»Ne smeta. Takav je čovjek. Tek što je izišao iz jedne opasnosti, već ulazi u drugu.«
Ona kimne. »Spasio si nas s tim brošom. I s Hildebrandtom. Ti si zaista dobar lažov.«
»To je jedino«, reče Graeber, »jedino što smo u posljednjih deset godina naučili do savršenstva. A sada pođimo kući. Sada imam apsolutno i napismeno pravo da se uselim u tvoj stan. Izgubio sam svoj dom u kasarni, a danas poslije podne sam odselio od Alfonsa. Sada konačno hoću kući. Hoću da udobno ležim u krevetu, dok se ti ujutro žuriš na posao, da zaradiš kruh za obitelj.«
»Sutra ujutro ne moram u tvornicu. Imam dva dana dopusta.«
»Tek sada to kažeš?«
»Htjela sam ti reći sutra ujutro.«
Graeber strese glavom. »Samo nikakvih iznenađenja. Nemamo zato vremena. Svaka nam je minuta potrebna da bismo se radovali. I počet ćemo odmah. Imamo li dovoljno za doručak? Ili da još jednom odem do Alfonsa?«
»Imamo dovoljno.«
»Dobro. Doručkovat ćemo bučno. Ako želiš, čak uz Hohenfriedbergov marš. A ako se onda pojavi gospođa Lieser puna moralnog bijesa, stavit ćemo joj pred razočaranu, denuncijantsku njušku naš vjenčani list. Kako će samo izbuljiti oči kad vidi ime našeg SS-vjenčanog svjedoka!«
Elisabeth se smješkala. »Možda i neće mnogo galamiti. Prekjučer, kad mi je dala funtu šećera, koju si za mene ostavio, rekla je odjednom, da si ti pristojan čovjek. Bog zna, odakle sada taj preokret! Znaš li ti?«
»Nemam pojma. Vjerojatno korupcija. To je ono drugo što smo u posljednjih deset godina do savršenstva naučili.«
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Doba života i doba smrti-Remarque - Page 2 Empty Re: Doba života i doba smrti-Remarque

Počalji od Mustra Sre Jun 20, 2018 9:36 am



XX


Bombardiranje je počelo u podne. Bio je mutan, mlačan dan, pun pupanja i vlage. Oblaci su visjeli nisko, a plamenovi eksplozija odbijali su se o njih, kao da ih zemlja vraća nepoznatom neprijatelju, da bi ga oborila vlastitim oružjem u metež vatre i razaranja.
Bilo je to u času podnevnog odmora i najvećeg prometa. Graebera je neki čuvar protuavionske zaštite uputio u najbliži podrum. Mislio je da je to samo uzbuna, ali kad je čuo prve eksplozije, počeo se gurati naprijed kroz gomile ljudi, dok nije stigao u blizinu izlaza. U času, kad su se još jednom otvorila vrata, da bi unišli ljudi, on skoči napolje.
»Natrag!« vikne napolju čuvar protuavionske zaštite. »Nitko se ne smije nalaziti na ulici! Samo čuvari protuavionske zaštite!«
»Ja sam čuvar protuavionske zaštite!« «
Trčao je u smjeru tvornice. Nije znao hoće li moći stići do Elisabethe; ali znao je da su tvornice glavni cilj napada i htio je barem pokušati da je izvuče napolje.
Zaokrene oko nekog ugla. Pred njim se polako podigla jedna kuća na kraju ulice. U zraku se razbila na komade, koji su se i dalje lomili i u toj tutnjavi, bez vlastite buke, padali dolje bezglasno i polako. Ležao je u jarku s rukama preko ušiju. Zračni pritisak neke druge eksplozije uhvati ga poput goleme ruke i odbaci ga nekoliko metara natrag. Kamenje je oko njega padalo kao kiša. I ono je bezglasno padalo u svoj toj buci. On ustane, zatetura i stane snažno tresti glavom, trljati uši i udarati se po čelu, da se razbistri. Začas se ulica pred njim pretvori u oluju plamena. Nije mogao proći i vrati se natrag.
Prema njemu su jurili ljudi otvorenih usta i užasnuta pogleda. Vikali su, ali on ih nije čuo. Trčali su pored njega kao sa svih strana skupljeni gluhonijemi ljudi. Slijedio ih je čovjek sa drvenom nogom, koji je nosio velik sat s kukavicom, utezi kojega su se vukli za njim. Jedan je ovčar jurio pognuto za njim. Na uglu neke kuće stajala je petogodišnja djevojčica. Na rukama je držala dojenče i čvrsto ga stisnula uza se.
Graeber stane. »Trči u najbliži podrum!« vikne on. »Gdje su tvoji roditelji? Zašto su te ostavili ovdje?«
Djevojčica ga nije pogledala. Gledala je dolje i stisla se uza zid. Graeber odjednom vidje čuvara protuavionske zaštite kako bezglasno na njega viče. Graeber mu vičući odgovori, ali nije čuo samog sebe. Čuvar je dalje bezglasno vikao i davao mu neke znakove. Graeber odmahne i pokaže na djecu. Bila je to sablasna pantomima. Čuvar ga pokuša jednom rukom zaustaviti, drugom zgrabi djecu. Graeber se otrgne. U tom mahnitanju učini mu se načas da nema težine i može činiti ogromne skokove, a odmah zatim kao da je od mekanog olova, i veliki čekići udaraju po njemu.
Preko njega je letio ormar s otvorenim vratima, kao nezgrapna prethistorijska ptica. Zahvatio ga je snažan zračni pritisak i okretao ga, plameni su šiknuli iz zemlje, vrištavo žutilo ugasilo je nebo i izgorjelo u snažnije bjelilo i sručilo se dolje poput proloma oblaka. Graeber je disao vatru, činilo mu se da su pluća izgorjela; on se sruši, pritisne rukama glavu, zadrži dah, da mu je glava gotovo prsla i pogleda oko sebe. Slika je kroz suze i vatru polako plivala u njegovim očima, iskrivila se i onda se ponovo ustalila: Slomljeni, pjegavi zid, odbačen preko stepenica, a na stepenicama, nabodeno na krhotine stuba, tijelo petogodišnje djevojčice, kratka škotska suknja podignuta u vis, noge ispružene i gole, ruke ispružene, kao pribijene na križ, prsa probodena šipkom željezne ograde, kojoj je obluk stršio daleko iz leđa — a postrani, kao da je imao mnogo više udova nego u životu, ležao je čuvar protuavionske zaštite, bez glave, iznemogao u krvi, koja je još malo tekla, savijen u klupko s nogama preko ramena, kao mrtav čovjek — zmija. Dojenčeta nije bilo. Mora da je bilo odbačeno u toj oluji, koja se ponovo vraćala vruća i rasplamsana, tjerajući pred sobom vatru. Graeber začuje nekoga kraj sebe kako viče: »Svinje! Svinje! Proklete svinje!« Stade zatim zuriti u nebo, pogleda oko sebe i primijeti da to viče on sam.
Onda skoči i potrči dalje. Nije znao kako je došao do trga, na kome se nalazila tvornica. Izgledala je neoštećena; samo je na desnoj strani bio svježi krater. Niske i sive zgrade nisu bile pogođene. Tvornički čuvar protuavionske zaštite zaustavi ga.
»Moja je žena ovdje«, vikne Graeber. »Pustite me unutra.«
»Zabranjeno je! Najbliže sklonište nalazi se na drugoj strani. Preko, na kraju trga.«
»Prokletstvo, šta sve nije u ovoj zemlji zabranjeno! Maknite se ili...«
Čuvar protuavionske zaštite pokaže na stražnje dvorište. Tamo se nalazila mala, plosnata karaula od armiranog betona.
»Mitraljezi« reče on. »I straža! Posrana vojska kao i ti. Uđi, ako želiš, glupane!«
Graeberu to bijaše dovoljno. MG je vladao dvorištem.
»Straža!« reče bijesno. »Čemu? Još ćete konačno čuvati i svoje vlastito sranje. Zar se unutra nalaze zločinci? Ili šta ima da se čuva na tim vašim prokletim vojničkim kaputima?«
»Više nego što misliš«, odvrati čuvar prezirno. »Mi ovdje ne radimo samo vojničke kapute I ne nalaze se ovdje samo žene. U tvornici municije radi nekoliko stotina zarobljenika iz koncentracionih logora. Je li ti sada jasno, ti frontovsko tele?«
»Da. Kakvi su vam podrumi?«
»Šta se mene tiču podrumi! Ja moram stajati napolju. A kako je mojoj ženi u gradu?«
»Jesu li podrumi sigurni?«
»Naravno. Tvornici su potrebni ljudi. A sada nestani! Nitko ne smije stajati na ulici! Oni preko su već nešto primijetili. U svemu vide sabotažu!«
Eskplozije su pomalo utihle. Protuavionski su topovi i dalje divljali. Graeber potrči jednom stranom trga natrag. Nije otrčao u obližnji podrum; zgurio se u svježem krateru bombe na kraju trga. Smrad ga je gotovo ugušio. Uspeo se do vrha i ostao tako ležati zureći u tvornicu. Ovdje je drugi rat, mislio je. Na frontu je svatko morao sam na sebe paziti, a ako je netko imao brata u istom vodu, bijaše to već mnogo; ali ovdje je svatko imao obitelj i nisu pucali samo na njega; svaki je metak pogađao i njegove najbliže. Bijaše to dvostruki, i trostruki i deseterostruki rat. Mislio je na tijelo petogodišnje djevojčice i onda na bezbroj drugih, koje je vidio, i mislio je na svoje roditelje i na Elasabethu, i poput grča osjeti mržnju na one koji su to prouzrokovali, i to ne bijaše mržnja koja se zaustavljala na granici njegove zemlje i ona nije imala ništa zajedničko s rasuđivanjem i pravdom.
Počelo je kišiti. Kaplje su padale kroz smrdljiv i silovan zrak, kao srebrno jato suza. Zablistale bi i tamo obojile zemlju. Onda dođoše nove formacije aviona.
♦️

Osjećao je kao da mu netko razdire grudi. Tutnjava se pretvorila u metalnu orgiju. Onda se dio tvornice podigao u zrak, crn ispred lepezastog užarenog zraka i raspao se kao da se neki div dolje u zemlji zabavlja igračkama i baca ih u vis. Graeber je zurio u prozor, koji se raspao bijel, žut i zelen. Onda potrči prema ulazu u tvornicu. »Što hoćeš opet?« vikne čuvar. »Zar ne vidiš da je palo na nas?«
»Da! Gdje! U kojem dijelu. U odjeljenju za kapute?«
»Kaputi, glupost! odio za kapute nalazi se dalje, straga!«
»Sigurno? Moja žena...«
»Ah, poljubi me u guzicu s tom tvojom ženom! Tȁ oni su svi u podrumu. Ovdje imamo gomilu ranjenih i mrtvih! Ostavi me na miru.«
»Kako imate ranjenih i mrtvih kad su svi u podrumu?«
»To su oni drugi, čovječe! Oni iz KZ. Oni nisu u podrumu, to je barem jasno! Ili misliš , da se za njih grade posebna skloništa?«
»Ne«, reče Graeber. »To ne mislim.«
»No, dakle! Konačno si postao razuman. A sad me ostavi na miru! Ti kao stari vojnik ne bi smio biti tako prokleto nervozan. A osim toga, zasada je prošlo. Možda čak i sasvim.«
Graeber pogleda gore. Lajali su samo još topovi. »Slušaj, druže«, reče on. »Želim samo jedno! Želim znati da li je pogođen odio za kapute. Pusti me unutra ili ti sam pitaj. Zar nisi' oženjen?«
»Jasno. To sam ti već rekao. Zar misliš da nemam pune gaće zbog moje žene?«
»Onda pitaj! Učini to i tvojoj ženi se onda sigurno nije ništa dogodilo.«
Čuvar pogleda Graebera i strese glavom. »Čovječe, s tobom nije sve u redu. Zar si ti dragi bog?« On pođe u svoju kućicu i vrati se. »Telefonirao sam. Kapuli su u redu. Samo su KZ-braća dobila pun pogodak. A sada nestani! Koliko si dugo oženjen?«
»Pet dana.«
Čuvar se odjednom nasmije. »Zašto to nisi odmah rekao, to je nešto drugo.«
Graeber pođe natrag. Htio sam imati nešto, što bi me držalo, mislio je. Ali nisam znao da ću postati dvostruko ranjivim ako to dobijem.
♦️

Prošlo je. Grad je smrdio po paljevini i smrti i bijaše pun vatre. Bilo ih je crvenih i zelenih i žutih i bijelih i bilo je onih koje bijahu samo zmijoliko, puzavo treperenje nad ruševinama, i drugih, koje su tiho iz krovova plamtjele prema nebu; bilo ih je i onih, koje su se gotovo nježno uzdizale po pročeljima kuća, što su još stajale, priljubljene, bojažljive, grleći ih oprezno, i drugih, koje su šiktale snažno iz spilja prozora. Bilo je požara i vatrenih zidova i vatrenih oluja, bilo je mrtvaca koji su gorjeli i zapaljenih ranjenika, koji su vičući trčali iz kuća i divlje bježali u krugu, dok se ne bi srušili i puzili i promuklo dahtali, i onda se samo još trzali i krkljali i smrdjeli na izgoreno meso.
»Baklje«, reče netko, koji je stajao pored Graebera. »Nije ih moguće spasiti. Oni živi sagorijevaju. Poprska ih ona prokleta stvar iz zapaljivih bomba i gori u svemu, u koži, u mesu i u kostima.«
»Zašto ih ne bi mogli ugasiti?«
»Trebalo bi za svakog pojedinog imati aparat za gašenje vatre, ali ne znam bi li i to koristilo. Ona đavolska smjesa sve proždere. I ti krikovi!«
»Trebalo bi ih brzo ustrijeliti, ako ih već ne mogu spasiti.«
»Pucaj, i objesit će te kao ubojicu! I pokušaj ih pogoditi dok tako naokolo jure kao luđaci. Grozno je to što tako trče! To ih pretvara u baklje. Vjetar, razumiješ li! Oni trče i to stvara vjetar, a vjetar potpiruje vatru i začas se pretvaraju u plamen.«
Graeber pogleda čovjeka. Vidio je ispod šljema duboke očne šupljine i usta, kojima su nedostajali mnogi zubi.
»Ti misliš da bi morali ostati na mjestu?«
»To bi bilo bolje teoretski. Stati, ili pokušati ugušiti vatru gunjevima ili nečim sličnim. Ali kome je gunj pri ruci? I tko misli na to. I tko će ostati, stajati ako gori?«
»Nitko. Šta si ti zapravo? Protuavionska zaštita?«
»Glupost. Ja pripadam brigadi koja sakuplja leševe. I ranjenike, naravno, ako ih pronađemo. Evo, dolaze naša kola. Konačno.«
Graeber vidje među ruševinama kako dolaze kola, u koja bijaše upregnut bijelac.
»Čekaj, Gustave!« vikne čovjek s kojim je razgovarao.
»Ovuda ne možeš dalje. Donijet ćemo ih preko. Imaš li nosila?«
»Dvoja.«
Graeber je slijedio čovjeka. Iza jednoga zida opazi mrtve. Kao na klaonici, mislio je. Ne, ne kao na klaonici; klanica bijaše urednija, životinje rasječene na jedan određeni način, iskrvarene i očišćene. Ovi ovdje bijahu raskidani, smljeveni, isječeni, izgoreni i pečeni. Na njima su još visjele krpe odjeće; ruka rumenog sweatera, suknja s točkama, samo jedna nogavica hlača od smeđeg manchestera, grudnjak, na čijoj su žici visjele crne, krvave grudi. Sa strane je ležalo gnijezdo mrtve djece. Bijahu pogođena u podrumu, koji nije bio dovoljno čvrst. Pojedine ruke, noge, zgnječene glave s malo kose, izvrnute noge, između toga jedna školska torba, košara s mrtvom mačkom, jedan veoma blijed dječak, bijel kao albino, mrtav, bez povreda, ispružen, kao da je još bez duše i čeka da ga ožive, a ispred njega leš crn i izgoren, ne mnogo, ali sasvim ravnomjerno, sve osim jedne noge, koja bijaše crvena i puna mjehura. Nije se moglo prepoznati da li je to muškarac ili žena; spolovilo i prsa bijahu izgoreni. Jedan zlatan prsten blistao je na crnom smežuranom prstu.
»Oči«, reče netko. »Da čak i oči izgore!«
Tovarili su leševe. »Linda«, reče neka žena i pođe za nosilima.
»Linda! Linda!«
Probilo je sunce. Ulice su bljeskale vlažne od kiše. Drveće, koje nije bilo slomljeno, sjajilo je mokro i svjetlo zeleno. Svjetlost poslije kiše bijaše svježa i jaka. »To se nikad ne može oprostiti«, reče netko iza Graebera.
On se okrene. Jedna žena s crvenim, koketnim šeširom zurila je na djecu. »Nikada!« reče ona. »Nikada! Ni u ovom, ni u drugom životu!«
Prišla je patrola. »Idite dalje! Ne stojte ovdje! Naprijed, idite! Naprijed!«
♦️

Graeber je pošao dalje. Šta se ne će oprostiti! mislio je. Poslije ovog rata bit će mnogo toga da se oprašta i da se ne oprašta. Samo jedan život ne će biti za to dovoljan. Vidio je već mnogo više mrtve djece nego sada — vidio ih je svugdje, u Francuskoj, u Holandiji, u Poljskoj, u Africi, u Rusiji i sva su imala majke, koje su za njima plakale, ne samo njemačke majke. Ali čemu o tome razmišlja? Zar nije i sam prije sat vremena vikao: Svinje! Svinje! prema nebu koje je skrivalo avione?
♦️

Elisabethina kuća nije bila pogođena; dvije kuće dalje pala je zapaljiva bomba i plamen nošen vjetrom zahvatio je krovove svih triju kuća.
Kućepazitelj je stajao na ulici. »Zašto nitko ne gasi?« upita Graeber.
Portir širokim pokretom ruke pokaže na grad. »Zašto nitko ne gasi?« upita natrag.
»Zar nema vode?«
»Vode bi još bilo. Ali nema pritiska. Samo pomalo curi. Ne možemo doseći vatru. Krov se svakog časa može srušiti.«
Na ulici su stajale stolice, kovčezi, jedna mačka u krletci, slike i paketis haljinama. Iz prozora donjeg kata ljudi znojna i uzrujana lica bacali su na ulicu stvari umotane u gunjeve i jastuke. Drugi su trčali stepenicama gore-dolje.
»Mislite li da će izgorjeti cijela kuća?« upita Grae ber kućepazitelja.
»Vjerojatno, ako uskoro ne stignu vatrogasci. Hvala bogu, nema vjetra. Na gornjem katu otvorili smo sve slavine i sklonili zapaljive stvari. Više ne možemo učiniti. Gdje su cigare, koje ste mi obećali? Jedna bi mi sasvim dobro došla.«
»Sutra«, reče Graeber. »Sutra sigurno.«
On pogleda prema prozorima Elisabethina stana. Još nije bio u neposrednoj opasnosti. Iznad njega bijahu još dva kata. U prozoru kraj Elisabethine sobe vidje gospođu Lieser kako trči amo-tamo. Vezala je jednu bijelu balu u kojoj, vjerojatno, bijaše posteljina.
»I ja ću nešto pokupiti«, reče Graeber. »Za svaki slučaj.«
»Naravno«, odvrati portir.
Na stepenicama jedan čovjek s cvikerom naleti koferom na Graeberovu cjevanicu. »Molim, oprostite«, reče uljudno i otrči dalje.
Vrata stana bijahu otvorena. Hodnik je bio pun paketa. Gospođa Lieser projuri pored Graebera grizući usta i očiju punih suza. On pođe u Elisabethinu sobu i zatvori za sobom vrata.
Sjeo je na stoliću kraj prozora i pogledao oko sebe. Prostorija je odjednom izgledala čudnovato mirna kao da je odvojena od svega. Graeber je neko vrijeme sjedio tiho ne misleći ni na šta. Onda potraži kovčege. Ispod kreveta pronađe dva i stade razmišljati šta da spakuje.
Najprije uzme Elisabethine haljine. Iz ormara izabere nekoliko njih, koje su mu izgledale praktične. Onda otvori komodu i izvadi rublje i čarape. Među cipele stavi maleni snop pisama. Izvana je čuo povike i galamu. Pogleda napolje. To ne bijahu vatrogasci; bijahu to ljudi, koji su iznosili svoje stvari. Vidio je neku ženu u kaputu od nerca, kako sjedi na crvenom plišanom naslonjaču pred razrušenom kućom preko puta. Stiskala je uza se maleni kofer. Vjerojatno nakit, mi slio je on i stao po ladicama tražiti Elisabethin nakit. Nažao je nekoliko malenih stvarčica; među njima bijaše tanka zlatna narukvica i stari broš s ametistom. Spakovao je i zlatnu haljinu. Bijaše neke daleke nježnosti u tome, dodirivati Elisabethine stvari — nježnosti i laganog stida da čini nešto nedozvoljeno.
Na stvari u drugom kovčegu stavi fotografiju Elisabethina oca i zatvori ga. Onda ponovo sjedne na stolicu i pogleda oko sebe. Opet ga je okružio čudnovati mir sobe. Poslije nekog vremena sjeti se da treba ponijeti i krevet. On smota gunjeve i jastuke u plahte i poveže ih, kako je vidio kod gospođe Lieser. Kad je svježanj stavio na pod, opazi iza kreveta svoj ranac. Zaboravio je na njega. Dok ga je izvlačio, zazvekne o pod čelični šljem, kao da netko oštro pod njim kuca. Dugo ga je promatrao. Onda ga gume nogom prema stvarima, koje su stajale kraj vrata, i odnese ih dolje.
♦️

Vatra se na kućama sve više širila i spuštala. Vatrogasci nisu dolazili. Tih nekoliko stambenih kuća ne bijahu odviše važne. Tvornice, koje su gorjele, imale su prednost u gašenju. Osim toga četvrtina grada bijaše u plamenu.
Stanari su spasili toliko stvari,. koliko su mogli. Sada nisu znali kamo bi s tim. Nije bilo transportnih sredstava ni skloništa. Dio ulice ispred kuća koje su gorjele bijaše zatvoren. Kraj toga su se s obih strana gomilale stvari.
Graeber vidje plišane naslonjače, kožnu sofu, stolice, krevete i dječju zipku. Jedna je obitelj spasila kuhinjski stol sa stolicama i sada je sjedila oko stola. Druga je stvorila ugao i branila ga kao svoje vlasništvo od svih koji su se htjeli probiti. Kućep'azitelj je ležao na šezlongu s turskim ornamentom i spavao. Na zidu jedne kuće stajala je naslonjena velika slika Hitlera, koja je pripadala gospođi Lieser. Držala je dijete na krilu i sjedila na svojoj posteljini.
Graeber je iznio iz Elisabethine sobe Biedermeier naslonjač i sjedio u njemu kraj kovčega, ranca i ostalih stvari. Bio je pokušao da ih smjesti u jednoj od neoštećenih kuća. U dva mu stana nisu odgovorili kad je zvonio, iako je vidio lica iza prozora. U drugima ga nisu pustili unutra, jer je već sve bilo popunjeno. U' posljednjem se neka žena izderala na njega: »To bi vam odgovaralo! A onda bi ovdje lijepo ostali stanovati, zar ne?« Nakon toga je prestao tražiti dalje. Kad se vratio svojim stvarima, ustanovi da su u međuvremenu ukrali paket, u kome je bio kruh i namirnice. Kasnije vidje kako obitelj ,za stolom potajno jede. Od vremena do vremena trpali su okrenutih lica zalogaje u usta. Ali to je moglo biti i njihovo vlastito jelo, koje nisu htjeli ni s kim dijeliti.
Odjednom opazi Elisabethu. Probila se kroz zatvorenu ulicu i stajala na praznom prostoru obasjana treperenjem vatre.
»Ovamo, Elisabeth«, vikne on i skoči.
Ona se okrene. Nije ga odmah vidjela. Stajala je tamna pred vatrom i samo je svijetlila njena kosa. »Ovamo!« vikne on još jednom i mahne.
Ona potrči prema njemu. »Tu si! Hvala bogu!«
Držao ju je čvrsto. »Nisam mogao doći po tebe u tvornicu. Morao sam ovdje paziti na stvari.«
»Mislila sam da ti se nešto dogodilo.«
»Zašto bi mi se nešto dogodilo?«
Ona je snažno disala naslonjena na njegove grudi.
»Prokletstvo, na to još uopće nisam pomislio«, reče iznenađeno.
»Bojao sam se samo za tebe.«
Ona pogleda gore. »Šta se ovdje desilo?«
»Zapalio se krov kuće.«
»A ti? Bojala sam se za tebe.«
»I ja za tebe. Sjedni ovamo. Odmori se.«
Još uvijek je snažno disala. Uz rub ulice vidje vjedro s vodom, kraj kojeg je stajala šalica. Pođe tamo, napuni šalicu i pruži je Elisabethi.
»Dođi, popij nešto.«
»Hej! Vi! To je naša voda«, vikne jedna žena.
»I naša šalica«, doda neki pjegavi dvanaestogodišnji dječak.
»Popij«, reče Graeber Elisabethi i okrene se. »Kako je sa zrakom? Jeli i on vaš?«
»Vrati im njihovu šalicu i vodu«, reče Elisabetha. »Ili im prolij vjedro na glavu, to će biti još bolje.«
Graeber je držao šalicu kraj njenih usta. »Na. Ispij. Jesi li trčala?«
»Da. Čitavim putem.«
Graeber se vrati k vjedru. Žena, koja je vikala, pripadala je obitelji za kuhinjskim stolom. On ponovo napuni šalicu, popije i stavi je pored vjedra. Svi su šutjeli. Ali kad se Graeber vratio, potrči dječak po šalicu i stavi je na stol. »Svinjska banda«, vikne kućepazitelj ljudima' za stolom Probudio se, zijevnuo i ponovo legao. Krov prve kuće se srušio.
»Ovdje su tvoje stvari, koje sam spakovao«, reče Graeber. »Tu su gotovo sve tvoje haljine. I slika tvog oca. Posteljina također. Mogu pokušati da izvučem i namještaj. Još nije prekasno.«
»Ostani ovdje. Neka izgori.«
»Zašto? Još ima vremena.«
»Neka izgori. Onda je sa svim gotovo. To je dobro.«
»Šta je gotovo?«
»Prošlost. S njom ne možemo ništa započeti. Samo nas opterećuje, I ono što je bilo dobro. Moramo iznova početi. Ono drugo je propalo. Ne možemo više natrag.«
»Namještaj bi mogla prodati.«
»Ovdje?« Elisabeth pogleda oko sebe. »Ne možemo praviti dražbu na ulici. Pogledaj ovo! Ima previše namještaja, a premalo stanova. Tako će biti, još dugo vremena.«
Ponovo je počelo kišiti. Padale su debele, tople kaplje. Gospođa Lieser otvori kišobran. Neka žena, koja je spasila novi šešir s cvijećem i stavila ga na glavu, sada ga skine i stavi pod haljinu. Portir se ponovo probudio i kihao. Hitler je na uljenoj slici gospođe Lieser izgledao na kiši kao da plače. Graeber otkopča s ranca kaput i šatorsko krilo. Ogrne njime Elisabethu i raširi šatorsko krilo preko posteljine. »Moramo nastojati da pronađemo neko mjesto za spavanje«, reče on.
»Možda će kiša ugasiti vatru. Gdje će ostali spavati?«
»Ne znam. Izgleda da su zaboravili na ovu ulicu.«
»Mogli bismo spavati ovdje. S posteljinom, kaputom, i šatorskim krilom.«
»Hoćeš li moći?«
»Mislim da čovjek može svagdje spavati ako je Umoran.«
»Binding ima kuću i slobodnu sobu. Tamo ne bi htjela, zar ne?«
Elisabeth strese glavom.
»Možemo otići i k Pohlmannu«, reče Graeber. »U njegovoj katakombi ima mjesta za spavanje. Pitao sam ga prije nekoliko dana. Prenoćišta za nuždu sigurno su pretrpana — ako još uopće postoje.«
»Čekat ćemo još neko vrijeme. Naš kat još ne gori.«
Elisabeth je sjedila na kiši ogrnuta vojničkim kaputom. Nije bila snuždena. »Htjela bih da imamo nešto da popijemo,« reče ona.
»Ne mislim vodu.«
»Imamo nešto. Kod pakovanja sam iza knjiga našao bocu votke. Mora da smo na nju zaboravili.«
Graeber odriješi posteljinu. Sakrio je bocu u perine; zbog toga je kradljivac nije našao. Zamotao je i čašu. »Evo je. Moramo biti oprezni da drugi ništa ne primijete. Inače će nas gospođa Lieser prijaviti da se izrugujemo narodnoj žalosti.«
»Ako želimo da ostali ništa ne primijete, ne smijemo biti oprezni. To sam naučila.« Elisabeth uzme čašu i popije. »Divno«, reče ona. »Upravo ono što sam trebala. To je gotovo kao kavana na svježem zraku. Imaš li i cigareta?«
»Ponio sam sve koje smo imali.«
»Dobro. Onda imamo sve što nam treba.«
»Ne bih li ipak donio još nešto namještaja?«
»Ne će te više pustiti gore. A i kamo bi s njim. Ne možemo ga ni dovući do tamo, gdje ćemo večeras spavati.«
»Jedno bi ga moglo čuvati, dok drugo bude tražilo prenoćište.«
Elisabeth strese glavom. Onda ispije ostatak iz svoje čaše. Krov njihove kuće se srušio. Izgledalo je kao da se zidovi njišu, a onda popustiše i podovi gornjih katova. Stanari su stenjali na ulici. Iskre su vrcale kroz prozore. Plamen je lizao po zastorima. »Naš kat još stoji«, reče Graeber.
»Ne zadugo«, odvrati neki čovjek iza njega. Graeber se okrene. »Zašto?«
»Zašto bi vama bilo bolje nego nama? Ja sam u gornjem katu stanovao dvadeset i tri godine, mladiću. Sada gori. Zašto i vaš ne bi gorio?«
Graeber pogleda čovjeka. Bio je tanak i ćelav. »Mislio sam da je to stvar slučaja, a ne morala.«
»To je stvar pravednosti. Ako znate što to znači!«
»Ne sasvim dobro. Ali to nije moja krivnja.« Graeber se smijuljio. »Vi morate da imate težak život, ako još uvijek u to vjerujete. Da vam nalijem čašu votke? To više koristi nego ogorčenje.«
»Hvala! Zadržite svoju rakiju! Još ćete je trebati, kada se uruši vaša soba.«
Graeber stavi bocu natrag. »Kladim se da se ne će urušiti.«
»Šta?«
»Pitam vas, hoćete li se kladiti?«
Elisabeth se smijala. Ćelavac je zurio u njih. »Htjeli biste se kladiti, vi frivolni druškane? A vi gospođice, vi se još tome smijete? Zaista, daleko smo dotjerali.«
»Zašto da se ne smije«, reče Graeber. »Bolje se smijati nego plakati. Osobito, kad ni jedno ni drugo ništa ne koristi.«
»Vi biste trebali moliti!«
Gornji zid padne unutra i probije pod kata nad Elisabethinim stanom. Gospođa Lieser stane grčevito jecati ispod svog kišobrana. Obitelj za kuhinjskim stolom kuhala je na špiritu sladnu kavu. Žena na crvenom plišanom naslonjaču raširi preko naslona novine, da bi ga zaštitila od kiše. Dijete u zipci je vikalo. »Evo, propada naša domovina od dva tjedna«, reče Graeber.
»Pravda!« izjavi ćelavac zadovoljno.
»Trebali ste se kladiti, i dobili biste.«
»Ja nisam materijalist, mladiću.«
»Čemu onda toliko vičete zbog vašeg stana?«
»To je bio moj dom. Vi to, vjerojatno, ne razumijete.«
»Ne, to ne razumijem. Njemački Reich prerano me je učinio svjetskim putnikom.«
»Za to biste trebali biti zahvalni.« Čelavac rukom obriše usta i proguta. »Uostalom, sada ne bih imao ništa protiv čaše votke.«
»Sada je više ne ćete dobiti. Radije molite.«
Iz sobe gospođe Lieser šiknula je vatra. »Gori pisaći stol«, prošapta Elisabeth. »Pisaći stol denuncijanta, sa svim što je u njemu.«
»Nadajmo se. Preko njega sam izlio bocu petroleja. Šta da učinimo sada?«
»Potražit ćemo neko prenoćište. Ako ne nađemo ništa, spavat ćemo negdje na ulici.«
»Na ulici ili u nasadima.« Graeber pogleda u nebo. »Protiv kiše imamo šatorsko krilo. Ne koristi odviše; možda ćemo naći neki zaklon. Šta ćemo učiniti s naslonjačem i knjigama?«
»Ostavit ćemo ih ovdje. Ako ih sutra ujutro još zateknemo, vidjet ćemo onda šta ćemo s njima.«
Graeber objesi ranac i stavi posteljinu na leđa. Elisabeth uzme kofere. »Daj ih meni«, reče on. »Navikao sam da mnogo nosim.«
Srušili su se i gornji katovi drugih dviju kuća. Zapaljeni komadi drveta letjeli su na sve strane. Gospođa Lieser zakriješta i skoči: jedan užareni komad uletio joj je preko zatvorene ulice u obraz. Sada je vatra izbijala i iz Elisabethine sobe. »Možemo ići«, reče Elisabeth.
Graeber pogleda na prozor. »Bili su to dobri dani«, reče on.
»Najbolji. Idimo.«
Elisabethino je lice bilo osvjetljeno crvenilom vatre. Prolazili su između stolica. Većina je ljudi sjedila tiho i predano. Jedan je kraj sebe imao kup knjiga i čitao. Dvoje staraca sjedilo je na pločniku jedno uz drugo. Preko sebe su navukli pelerinu; izgledali su kao žalostan šišmiš s dvije glave.
»Čudnovato je kako se čovjek lako rastavlja od nečeg, što je još jučer mislio da ne će nikad moći naputiti«, reče Elisabeth.
Graeber se još jednom okrene. Pjegavi dječak, koji je odnio šalicu, sjedio je već u Biedermeier naslonjaču.
»Dok je gospođa Lieser naokolo skakala, ukrao sam joj jednu tašku«, reče on. »Bila je puna papira. Bacit ćemo je negdje u vatru. Možda će nekog spasiti od prijave.«
Elisabeth kimne. Više se nije okretala.
♦️

Graeber je dugo kucao. Onda stane tresti vratima. Nitko ne otvori. Vrati se k Elisabeth! »Pohlmann nije kod kuće. Ili ne će nikome da otvori.«
»Možda više ne stanuje ovdje.«
»A gdje bi stanovao? Nigdje nema mjesta. To smo vidjeli za posljednja tri sata. Mogao bi samo...«
Graeber još jednom pođe k vratima. »Ne, Gestapo nije bio ovdje. Onda bi tu drukčije izgledalo. Šta da radimo? Hoćeš li u neko sklonište?«
»Ne. Zar ne bismo mogli ostati ovdje negdje.«
Graeber tražeći pogleda oko sebe. Bila je noć, a pred tamnim crvenilom neba stršile su ruševine mračne i nazubljene. «Ovdje je dio stropa neke sobe«, reče on. »Dolje je suho. Mogao bih s jedne strane objesiti šatorsko krilo, a s druge strane kaput.«
On uzme pušku i pokuca njome po stropu. Bio je čvrst. Tražio je po ruševinama i našao nekoliko željeznih šipki i zabio ih u pod. O njih objesi šatorsko krilo. »Ovo je zastor. Još kaput s druge strane i postat će to neka vrsta šatora. Šta ti misliš?«
»Mogu li ti pomoći?«
»Ne. Pazi na naše stvari, to je dovoljno.«
Graeber očisti pod od praha i kamenja. Onda unese kovčege i raširi posteljinu. Ranac stavi kod glave. »Sada imamo zaklon«, reče on. »Ja sam već i lošije stanovao. Ti, naravno, ne.«
»Vrijeme je da se naučim.«
Graeber izvadi Elisabethin kišni kaput, kuhalo i bocu špirita.
»Kruh su mi ukrali. Ali u rancu imamo još nekoliko konzerva.«
»Imamo li i lonac za kuhanje?«
»Moju porciju. A kišnice ima svuda. Još imamo i ostatak votke. Mogu ti skuhati neku vrstu groga. Čuva od prehlade.«
»Radije mi daj običnu votku.«
Graeber zapali kuhalo. Blijedoplavo svijetlo osvijetli šator. On otvori konzervu s grahom. Ugriju ga i pojedu s ostatkom kobasice koju su dobili od, vjenčanog svjedoka. »Da čekamo Pohlmanna, ili da spavamo?« upita Graeber.
»Spavajmo. Umorna sam.«
»Moramo spavati u odjeći. Možeš li to?«
»Dovoljno sam umorna.«
Elisabeth skine cipele i stavi ih pred ranac, da ih netko ne ukrade. Zatim smota čarape i metne ih u džep. Graeber je pokrije.
»Kako je?« upita on.
»Kao u hotelu.«
On legne pored nje. »Nisi žalosna zbog stana?« upita on.
»Ne. S tim sam računala kad su počeli prvi napadi. Tada sam bila žalosna. Sve iza toga bilo je poklonjeno vrijeme.«
»To je točno. Ali, može li čovjek uvijek tako jednostavno živjeti kao što misli?«
»Ne znam«, promrmlja ona na njegovim ramenima. »Možda, ako više ne postoji nada. Ali sada je sve to drukčije.«
Spavala je i disala polako i mimo. Graeber je još neko vrijeme ležao budan. Mislio je na to, da je ponekad, na bojištu, kad se govorilo o neispunjenim željama, bila ovo jedna od njih — jedan zaklon, jedan krevet, jedna žena i jedna mirna noć.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Doba života i doba smrti-Remarque - Page 2 Empty Re: Doba života i doba smrti-Remarque

Počalji od Mustra Sre Jun 20, 2018 9:36 am



XXI


On se probudi. Koraci su oprezno škripali preko ruševina. On se tiho izvuče ispod pokrivača. Elisabeth se pomakla i spavala dalje. Graeber je virio krcz šatorsko krilo. Mogao je to biti Pohlmann, koji se vraća kući; ali mogli bi biti i lopovi, mogao bi biti Gestapo — oni obično dolaze u ovo vrijeme. Ako su to oni, morat će upozoriti Pohlmanna, da ne ide kući.
U tami vidje pred sobom dvije prilike. Slijedio ih je najtiše što je mogao. Nije imao cipela. Unatoč lome udario je u ostatak zida, koji je labavo stajao, i sruši ga. On čučne. Jedna se prilika vrati natrag. »Ima li nekoga ovdje?« upita ona. Bio je to Pohlmann.
Graeber ustane. »Ja sam, gospodine Pohlmann. Ernst Graeber.«
»Graeber? Šta se dogodilo?«
»Ništa. Bombardirani smo i nismo znali kamo ćemo. Mislio sam da biste nas možda vi mogli primiti na jednu ili dvije noći.«
»Koga?«
»Moju ženu i mene. Oženio sam se prije nekoliko dana.«
»Da, da.« Pohlmann priđe. Njegovo je lice blijedo sjajilo u mraku. »Jeste li me vidjeli kad sam dolazio?«
Graeber je časak oklijevao. »Da«, reče onda. Nije imalo smisla tajiti — ni zbog Elisabeth, ni zbog čovjeka, koji je sada ležao nepomično negdje u ruševinama. »Da«, ponovi on. »Možete imati u mene povjerenja.«
Pohlmann je trljao čelo. »Da, naravno«, stajao je neodlučno.
»Vidjeli ste da nisam bio sam?«
»Da.«
Pohlmann se, izgleda, odluči. »Dakle — dođite. Spavati, kažete. Ovdje nema mnogoprostora; ali — najprije pođimo odavde.«
Okrenuli su oko ugla. »Sve je u redu«, reče Pohlmann prema sjenama.
Jedan čovjek' iziđe iz ruševina. Pohlmann otvori vrata i pusti Graebera i čovjeka da uđu. Onda zaključa iznutra. »Gdje, je vaša žena?« upita on.
»Spava napolju. Sa sobom smo donijeli posteljinu i načinili neku vrstu šatora.«
Pohlmann je zastao u tami. »Moram vam reći nešto. Moglo bi za vas biti opasno, da vas nađu ovdje.«
»Znam to.«
Pohlmann zakašljuca. »Opasno je zbog mene. Ja sam pod sumnjom.«
»Znao sam to.«
»I vaša žena?«
»Da«, reče Graeber nakon nekog vremena.
Drugi je čovjek stajao posve mirno iza Graebera. Čulo se njegovo disanje. Pohlmann pođe naprijed i kad je zatvorio vrata i povukao zastore, zapali jednu veoma malu svjetiljku. »Nije potrebno govoriti imena«, reče on. »Bolje je da ih čovjek ne zna. Onda ih ne može ni reći. Dovoljno će biti samo: Ernst i Josef.«
Izgledao je veoma iscrpljen. Josetf je bio čovjek otprilike četrdesetih godina, uskog, židovskog lica. Izgledao je posve miran i nasmiješio se Graeberu. Onda obriše vapneni prah sa svog odijela.
»Ovdje više nije sigurno«, reče Pohlmann i sjedne. »Ali Josef usprkos tome mora danas ostati ovdje. Stan, u kome se jučer nalazio, više ne postoji. Sutra ćemo morati nešto drugo pronaći. Ovdje više nije sigurno, Josef. Samo zbog toga.«
»Znam«, odvrati Josef. Imao je dublji glas nego što se moglo očekivati.
»A vi Ernst?« upita Pohlmann. »Ja sam sumnjiv, to znate — i vi znate šta to znači, ako vas noću nađu kod nekog tko je sumnjiv i u društvu s onim koga traže.«
»Da.«
»Može se pretpostaviti da se ove noći ne će ništa desiti. U gradu vlada velika zbrka. Ali, nikad se ne zna. Hoćete li riskirati?«
Graeber je šutio. Pohlmann i Josef su se pogledali. »Ja, sam, ništa ne riskiram«, reče on. »Za nekoliko dana moram ponovo na bojište. Ali s mojom je ženom drukčije. Ona ostaje ovdje. Na to nisam mislio.«
»Nisam to rekao zato da bih vas odbio.«
»Znam.«
»Možete li nekako vani spavati?« upita Josef.
»Da. Zaštićeni smo od kiše.«
»Onda ostanite napolju. Tako ne ćete imati ništa s nama. Sutra rano ujutro smjestite ovdje svoje stvari. To vam je ionako najvažnije, zar ne? Možete ih donijeti i u Katarinsku crkvu Crkvenjak to dozvoljava. On je pošten. Crkva je dijelom srušena; ali podzemlje je još sačuvano. Odnesite tamo svoje stvari. Onda ste danju slobodni i možete tražiti smještaj.«
»Mislim da on ima pravo, Ernst«, reče Pohlmann. »Josef to zna bolje od nas.«
Graeber odjednom osjeti nagli val naklonosti prema tom umornom starcu, koji ga je sada, kao pred mnogo godina, ponovo zvao imenom. »I ja to mislim«, odvrati on. »Žao mi je što sam vas uplašio.«
»Ako budete nešto trebali, dođite sutra rano ujutro. Kucajte dvaput polako, dvaput brzo. Nemojte kucati glasno, ja ću već čuti.«
»Dobro. Hvala.«
Graeber se vrati natrag. Elisabeth je još spavala. Kad je legao, samo se napola probudila i onda odmah ponovo zaspala.
♦️

Probudila se oko šest sati. Na ulici su klopoćući prolazila neka kola. Ona se protegne. »Prekrasno sam spavala«, reče ona. »Gdje se nalazimo?«
»Na Jahnovu trgu.«
»Dobro. A gdje ćemo večeras spavati?«
»Naći ćemo već nešto.«
Ona ponovo legne. Trak hladne jutarnje svjetlosti probio je između šatorskog krila i kaputa. Ptice su cvrkutale. Ona gurne kaput ustranu. Napolju je blistalo žuto jutarnje nebo. »Ciganski život«, reče ona. »Ako se tako promatra. Pun pustolovina.«
»Da«, reče Graeber. »Uzmimo to tako. Noću sam sreo Pohlmanna. Možemo ga probuditi ako nešto trebamo.«
»Ne trebamo ništa. Imamo li još kave? Ovdje možemo kuhati, zar ne?«
»Sigurno je zabranjeno, kao i sve što je pametno. Ali to ne smeta. Mi smo Cigani.«
Elisabeth se stane češljati. »Iza kuće, u nekoj zdjeli, ima bistre kišnice«, reče Graeber. »Upravo dovoljno da se umijemo.«
Elisabeth skine jaknu. »Otići ću preko. To je kao na selu. Voda iz pumpe. Nekad smo to nazivali romantičnim, zar ne?«
Graeber se smijao. »Još uvijek — ako usporedimo sa smećem u Rusiji. Sve uvijek ovisi o usporedbi.«
On spakuje posteljinu. Onda upali kuhalo i stavi gore porciju s vodom. Odjednom se sjeti da je zaboravio'ponijeti iz Elisabethine sobe kupone za živežne namirnice. Ona se upravo vratila s pranja. Njeno je lice bilo svježe i mlado. »Imaš li sa sobom kupone?« upita on.
»Ne. Bili su u pisaćem stolu kraj prozora. U malom pretincu.«
»Prokletstvo, zaboravio sam da ih ponesem. Zašto nisam mislio na to? Imao sam dovoljno vremena.«
»Ti si mislio na mnoge važnije stvari. Na primjer, na moju zlatnu haljinu. Danas ćemo jednostavno zatražiti nove kupone. Cesto se dešava da izgore.«
»To bi moglo trajati čitavu vječnost. Njemački činovnik ne dopušta da ga u njegovoj pedanteriji smeta čak i sama propast svijeta.«
Elisabeth se nasmije. »Tražit ću u tvornici sat vremena dopusta da to uredim. Kućepazitelj mi može dati potvrdu da je kuća bombardirana.«
»Ti ideš danas u tvornicu?« upita Graeber.
»Moram. Biti bombardiran, to je svakodnevna stvar.«
»Mogao bih zapaliti tu prokletu tvornicu.«
»I ja također. Ali onda bi nas poslali nekamo, gdje je još gore. Ne bih htjela praviti municiju.«
»Zašto naprosto ne izostaneš? Otkud bi znali što se s tobom jučer dogodilo? Mogla si biti ranjena za vrijeme spašavanja svojih stvari.«
»To bih morala dokazati. Imamo u tvornici liječnike i policiju. Ako oni pronađu da je netko varao, postoje kazne: prekovremeni rad, oduzimanje dopusta — a ako ni to ne koristi, onda, školovanje u koncentracionom logoru. Tko se otamo vrati, taj više ne izostaje.«
Elisabeth uzme vruće vode i izlije je na nadomjestak kave u poklopcu porcije. »Ne zaboravi da sam upravo imala tri dana dopusta. Ne mogu odviše tražiti.«
Znao je da je pritom mislila na svog oca. Nadala se da će mu tako moći pomoći. Bila je to omča koja je stajala oko svačijeg vrata. »Tȁ banda!« reče on. »Šta su to iz svih nas učinili?«
»Evo tvoje kave. I ne ljuti se. Nemam više vremena za to.«
»Upravo to je ono, Elisabeth.«
Ona kimne. »Znam. Imamo tako malo vremena, a ipak smo tako malo zajedno. Tvoj dopust prolazi, a veći dio vremena tratimo u čekanju. Trebala bih imati više hrabrosti i izostati iz tvornice tako dugo dok si ti ovdje.«
»Ti si dovoljno hrabra. Još uvijek je bolje čekati, nego he imati ništa na što bismo mogli čekati.«
Ona ga poljubi. »Brzo si naučio da nalaziš prave riječi«, reče ona. »Sada moram otići Gdje da se nađemo uveče?«
»Da, gdje? Ničega više nema. Opet moramo početi ispočetka. Doći ću po tebe pred tvornicu.«
»A ako te nešto spriječi? Napad ili neka blokada?«
Graeber je razmišljao. »Sve ću kasnije spakovati i otići u Katarinsku crkvu. Neka to bude drugo mjesto sastanka.«
»Je li ona otvorena noću?«
»Zašto noću? Pa ti se ne ćeš vratiti noću.«
»Nikad se ne zna. Jednom smo morali provesti šest sati u podrumu. Najbolje bi bilo kad bismo imali nekog, kod koga bismo u najgorem slučaju mogli ostaviti obavijest. Sastajališta sama više nisu dovoljna.«
»Ti misliš, u slučaju da se nekom od nas nešto dogodi?«
»Da.«
Graeber kimne. I sam je vidio kako se čovjek može lako izgubiti. »Danas neka to bude Pohlmann. Ili ne, to nije sigurno.« Razmišljao je. »Binding«, reče odjednom s olakšanjem. »Taj je siguran. Pokazao sam ti njegovu kuću. On zapravo još i ne zna da smo vjenčani, ali to ne smeta. Ići ću k njemu i obavijestit ću. ga.«
»Ideš li tamo da bi ga ponovo opljačkao?«
Graeber se nasmije. »To zapravo nisam namjeravao. Ali, trebalo bi nam nešto jela. Tako čovjek ponovo postaje pokvaren.«
»Hoćemo li ovu noć spavati ovdje?«
»Nadam se da ne. Imam čitav dan vremena da nešto pronađem.«
Njeno se lice načas smrači. »Toga imaš. Sada moram ići.«
»Brzo ću spakirati, smjestiti stvari kod Pohlmanna i poći ću s tobom do tvornice.«
»Nema dovoljno vremena. Moram trčati. Dakle, do naveče. Tvornica, Katarinska crkva ili Binding. KakaV zanimljiv život!«
»Dovraga s tim zanimljivim životom«, reče Graeber. Gledao je za njom. Išla je preko trga. Jutro bijaše bistro, i nebo duboko plavo. Vlaga je poput srebrne mreže blistala na razvalinama. Elisabeth se okrene i mahne. Onda brzo pođe dalje. Graeber je volio njen hod. Hodala je široko, kao da korača po tragu nekih kola. U Africi je vidio urođeničke žene kako tako hodaju. Ona još jednom mahne i nestane između kuća na kraju trga. To je gotovo tako kao i napolju, mislio je. Čovjek nikad ne zna hoće li se ponovo vidjeti. Dovraga s tim zanimljivim životom.
U osam sati iziđe Pohlmann. »Htio sam pogledati, imate li šta jela. Preostao mi je komadić kruha...«
»Hvala. Bilo nam je dovoljno. Mogu li stvari ostaviti ovdje dok odem u Katarinsku crkvu?«
»Naravno.«
Graeber unese stvari. Josefa nije nigdje bilo.
»Možda ne ću biti ovdje kad se vratite«, reče Pohlmann.
»Kucajte dvaput dugo i dvaput kratko. Josef će vas čuti.«
Graeber otvori jedan kovčeg. »Čini se da život postaje ciganskim«, reče on. »To nisam očekivao.«
Pohlmann se umorno smješkao. »Josef živi tako već tri godine. Nekoliko mjeseci živio je noću samo po tramvajima. Neprestano se vozio naokolo. U to je vrijeme mogao samo sjedeći spavati i uvijek samo po četvrt sata. Onda još nije bilo zračnih napada. Sada to više nije moguće.«
Graeber uzme iz kofera konzervu s mesom i pruži je Pohlmannu. »Ovo mi je preostalo. Dajte to Josefu.«
»Meso? Zar vam ne treba?«
»Ne. Dajte njemu. Ljudi kao on treba da se probiju. Šta će inače biti kad jednom sve to prođe? Šta će uopće biti? Je li ostalo dovoljno, da bi se moglo iznova započeti?«
Starac je šutio neko vrijeme. Onda pođe prema globusu, koji je stajao u kutu, i okrene ga. »Vidite li ovo?« upita on. »Ovaj maleni dio svijeta je Njemačka. Mogli bismo je gotovo pokriti palcem. To je vrlo mali dio svijeta.«
»To je točno. Ali iz tog malog dijela osvojili smo velik dio svijeta.«
»Dio, da. I osvojili — ali ne i uvjerili.«
»Još ne. Ali šta bi se desilo da smo ga mogli zadržati? Deset godina. Dvadeset. Pedeset. Pobjede i uspjesi strahovito uvjeravaju. Iskusili smo to u vlastitoj" zemlji.«
»Mi nismo pobijedili.«
»To nije dokaz.«
»To je dokaz«, reče Pohlmann. »Veoma snažan.« Njegova ruka puna žila ponovo okrene globus. »Svijet«, reče on, »svijet ne stoji mirno. Ako neko vrijeme očajavamo nad svojim životom, moramo vjerovati u svijet. Moguća je pomrčina sunca, ali ne trajna noć. Ne na ovoj planeti. Čovjek ne bi smio odmah očajavati.« On odgurne globus. »Vi pitate je li preostalo dovoljno da bi se nanovo započelo. Crkva je počela s nekoliko ribara, s nekoliko vjernika u katakombama i s preživjelima iz rimskih arena.«
»Da. A nacisti s nekoliko besposlenih u jednoj münchenskoj pivnici.«
Pohlmann se smješkao. »Imate pravo. Ali još nikad nije bilo tiranije, koja bi trajala. Čovječanstvo nije napredovalo mirnim tokom. Uvijek samo u mahovima, trzanju, padovima natrag i grčevima. Bili smo odviše oholi, vjerovali smo da smo već svladali našu krvavu prošlost. Sada znamo da se ne smijemo ni okrenuti, a da nas opet ne dostigne.«
On uzme šešir. »Moram ići.«
»Evo vaše knjige o Švicarskoj«, reče Graeber. »Malo je pokisla. Izgubio sam je, ali sam je ponovo našao i spasio.«
»Niste je trebali spasiti. Snove ne treba spašavati.«
»Ipak«, reče Graeber. »Šta drugo?«
»Vjeru. Snovi se mogu ponovo stvoriti.«
»Nadajmo se. Inače bi se mogao čovjek objesiti.«
»Kako ste još mladi«, reče Pohlmann. »Ali, šta govorim? Tȁ vi ste stvarno još veoma mladi.« On obuče svoj kaput. »Čudnovato uvijek sam mladost zamišljao drukčijom...«
»I ja također«, reče Graeber.
♦️

Josef je imao pravo. Crkvenjak Katarinske crkve uzimao je stvari u pohranu. Graeber tamo ostavi svoj ranac. Onda pođe u stambeni ured. Premjestili su ga i sada se nalazio u prirodoslovnoj sobi jedne škole. Stalak sa zemljopisnim kartama i stakleni ormar s preparatima u špiritu bijahu još uvijek tu. činovnica je većinu čaša upotrebila kao pritiskivače za spise. Bijahu tu zmije, gušteri i žabe. Bila je tu i ispunjena vjeverica sa staklenim očima s orahom između šapa. Činovnica bijaše prijazna, sijeda žena. »Upisat ću vaše ime za jedan privremeni stan«, reče ona. »Imate li adresu?«
»Ne.«
»Onda ćete morati svratiti i ponovo pitati.«
»Ima li smisla?«
»Nikakvog. Ima šest hiljada prijava prije vas. Nastojte radije da sami nešto pronađete;«
Vratio se na Jahnov trg i pokucao na Pohlmannova vrata. Nitko ne odgovori. Čekao je neko vrijeme. Onda pođe k Marienstrasse da vidi šta je tamo preostalo.
Elisabethina je kuća izgorjela do kućepaziteljeva kata. Vatrogasci su bili došli. Odasvud je još curila voda. Od Elisabethina stana nije ništa preostalo. Nestalo je i stolice, koja je stajala napolju. U jarku je ležao par rukavica, to bijaše sve. Graeber vidje kućepazitelja u stanu iza zastora. Sjeti se da mu je obećao cigare. Činilo mu se da to bijaše davno i sada nepotrebno, ali nikad čovjek nije mogao znati. Odluči da ode do Alfonsa i da ih donese. Ionako je trebao živežnih namirnica za večeru.
Sve bijaše čitavo osim te jedne kuće. Vrtovi bijahu osvijetljeni jutarnjim svijetlom, breze su se njihale na vjetru, sjajilo je zlato narcisa, i prvo je drveće cvjetalo, kao da je puno bijelih i ružičastih leptira — samo Bindingova kuća bijaše pusta gomila ruševina koje su visjele nad kraterom u vrtu, u kome je plitka voda odražavala nebo. Graeber je časak stajao i zurio u to kao da ne vjeruje. Nije znao zašto, ali uvijek je mislio da se Alfonsu ništa ne može dogoditi. Polako se približi. Kupatilo za ptice bijaše razbijeno u krhotine. U grmu jorgovana visjela su ulazna vrata. Rogovi su ležali na tratini, kao da su ispod njih pokopane životinje. Sag je visio visoko u krošnjama drveća, kao sjajna zastava nekog barbarskog osvajača. Boca »Napoleona« stajala je uspravna u gredici punoj cvijeća, kao da je tamo preko noći izrasla tamna tikva. Graeber je podigne, pregleda i stavi u džep. Vjerojatno je podrum izdržao i oni su ga iskopali, mislio je. Onda pođe do stražnjeg dijela kuće. Ulaz u kuhinju još bijaše čitav. On otvori vrata. Nešto se pomaklo. »Gospođa Kleinert«, reče on.
Odgovori mu glasno jecanje. Žena ustane i iziđe napolje iz polumračne prostorije. »Siromašni gospodin! Bio je tako dobar!«
»Šta se desilo? Zar je ranjen?«
»Mrtav je. Mrtav, gospodine Graeber. A bio je tako pun života.«
»Mrtav?«
»Da. Neshvatljivo, zar ne?«
Graeber kimne. Smrt uvijek bijaše neshvatljiva, ma koliko je često čovjek vidio. »Kako se to dogodilo?« upita on.
»Bio je u podrumu. Ali podrum nije izdržao.«
»Podrum je bio odviše slab za teške bombe. Zašto nije otišao u bunker na Seidlovu trgu? To je samo nekoliko minuta odavde.«
»Mislio je, da se ništa ne će dogoditi. A onda... Gospođa Kleinert je oklijevala. »Bila je ovdje još neka dama.«
»Šta? Već u podne?«
»Bila je ovdje još od prošle večeri. Visoka plavuša. Gospodin kreisleiter je volio visoke plavuše. Poslužila sam kokog, kad je počeo napad.«
»Je li dama također mrtva?«
»Da. Nisu bili ni pravo obučeni. Gospodin Binding u pidžami, a dama u tankoj, svilenoj jutarnjoj haljini. Tako su ih našli. Ništa nisam mogla učiniti. Da se to njemu moralo dogoditi! Umjesto u uniformi!«
»Ne znam zašto je to bilo bolje, kad je već morao umrijeti«, reče Graeber. »Je li već bio ručao?«
»Da, s mnogo teka. I vino i njegov najdraži kolač. Kolač od jabuka sa šlagom.«
»No, vidite, gospođo Kleinert. Bila je to prekrasna smrt. I ja bih jednom htio tako umrijeti. Zato, zaista, ne morate plakati.«
»Ali bilo je prerano.«
»Uvijek je prerano. I kad je čovjeku devedeset, mislim. Kad će ga pokopati?«
»Prekosutra u devet. Već je u lijesu. Hoćete li ga vidjeti?«
»Gdje je?«
»Ovdje. U podrumskoj smočnici. Tamo je hladno. Lijes je već zatvoren. Ova strana kuće nije toliko oštećena. Samo je prednji dio posve razoren.«
Spustili gu se kroz kuhinju u podrum. U kutu je stajala gomila krhotina. Mirisalo je na proliveno vino i ukuhana jela. U sredini, na tlu, stajao je lijes orahove boje. Naokolo, na policama, vidio je srušene i ispreturane boce s ukuhanim voćem i konzerve. »Gdje ste tako brzo nabavili lijes?« upita Graeber.
»Nabavila ga je stranka.«
»Hoće U ga odavde pokopati?«
»Da. Prekosutra u devet.«
»Doći ću.«
»To će našeg gospodina sigurno obradovati.«
Graeber pogleda gospođu Kleinert. »Na onom svijetu«, reče ona. »Uvijek vas je toliko cijenio.«
»Zbog čega zapravo?«
»Rekao je, da ste vi jedini koji od njega niste nikada ništa tražili. I onda, jer ste čitavo vrijeme bili u ratu.«
Graeber je neko vrijeme stajao pred lijesom. Osjećao je neko nejasno žaljenje, ali ne odveć jako, i stidio se zbog toga pred zaplakanom ženom. »Šta ćete sada učiniti sa svim tim stvarima? upita on i pogleda na police.
Gospođa Kleinert oživi. »Tȁ uzmite od toga koliko vam treba, gospodine Graeber. Ionako će dospjeti u strane ruke.«
»Zadržite vi to za sebe. Tȁ većinu ste sami ukuhali.«
»Spremila sam već nešto za sebe. Ne treba mi toliko mnogo. Uzmite sa sobom što želite, gospodine Graeber. Stranački ljudi, koji su bili ovdje, ionako su razrogačili oči. Bolje je da nema previše toga ovdje. Inače suviše sliči na stvaranje zaliha.«
»Tako izgleda.«
»Eto, i zbog toga. Kad se oni ponovo vrate, otići će sve u strane ruke. A vi ste zaista bili pravi prijatelj gospodina Bindings. Vama to sigurno radije prepušta nego drugima.«
»Zar nije imao rodbine?«
»Otac je još živ. Ali vi znate u kakvim su bili odnosima. Za njega će dovoljno ostati. U drugom je podrumu ostalo još mnogo čitavih boca. Uzmite što vam treba.«
Žena je trčala duž polica, uzimala konzerve i donosila ih. Zatim ih je stavila na lijes i htjela donijeti druge, ali se onda predomisli, uzme ih s lijesa i odnese u kuhinju.
»Stanite, gospođo Kleinert«, reče Graeber. »Ako već nešto moram ponijeti, treba da razumno izaberemo. On pogleda na kutije. »To su špargle, holandske špargle, te nam ne će trebati. Sardine u ulju i kuhanu svinjsku nogu mogli bismo zadržati.«
»Imate pravo. Tako sam smetena zbog svega toga.«
Ona naslaže stvari na stolicu u kuhinji. »To je previše«, reče Graeber. »Kako da to odnesem?«
»Dođite dvaput, ili triput. Čemu da dođe u strane ruke, gospodine Graeber? Vi ste vojnik, vi imate više prava na to nego ti nacisti, koji čuvaju ovdje svoja udobna mjesta!«
To može biti, mislio je Graeber. I Elisabeth i Josef i Pohlmann imaju isto toliko prava, i ja bih bio magarac, kad to ne bih primio. Alfonsu to više ne može ni štetiti ni koristiti. Tek kasnije kad se već udaljio od ruševina, padne mu na um, da je zapravo samo slučaj što više nije stanovao kod Alfonsa i poginuo zajedno s njim.
♦️

Josef otvori. »To je išlo brzo«, reče Graeber.
»Vidio sam vas.« Josef pokaže na malenu rupu u vratima.
»Maločas prije sam je provrtao. Praktično!«
Graeber stavi paket na stol. »Bio sam u Katarinskoj crkvi. Crkvenjak je rekao da možemo tamo prespavati jednu noć. Hvala vam na savjetu.«
»Je li to bio mladi crkvenjak?«
»Ne, neki stari.«
»Onaj stari je dobar. Dozvolio mi je tjedan dana da stanujem u crkvi preobučen u crkvenjakova pomoćnika. Onda je odjednom došlo do racije. Sakrio sam se u orgulje. Prijavio me mladi crkvenjak. On je antisemit. Religiozni antisemit. Ima i takvih. Jer smo prije dvije hiljade godina ubili Krista.«
Graeber otvori paket. Onda izvadi iz džepova kutije sa sardinama i haringama. Josef pogleda. Njegovo se lice nije promijenilo. »Čitavo blago«, reče on.
»Podijelit ćemo ga.«
»Zar imate toliko?«
»Pa vidite i sami. Naslijedio sam to. Od jednog kreisleitera. Smeta li vas to?«
»Naprotiv. To mu daje stanovitu aromu. Poznajete li kreisleitera tako dobro da vam ostavlja takve darove?«
Graeber pogleda Josefa. »Da«, reče on. »Ovoga da. Bio je bezazlen i dobrodušan čovjek.«
Josef ne odvrati ništa. »Mislite li da čovjek ne može biti i jedno i drugo?« upita Graeber.
»A vi?«
»Moguće je. Ako je čovjek bez karaktera, ili je plašljiv i slab i zbog toga surađuje.«
»Zar se tako postaje kreisleiterom?«
»I to je moguće.«
Josef se smješkao. »Čudnovato je,« reče on. »Čovjek često vjeruje da ubojica uvijek i svagdje mora biti ubojicom, i ništa drugo. A dovoljno je, zapravo, da bi širio oko sebe užasnu bijedu, ako je takav samo od vremena na vrijeme i u malenom dijelu svoga bića. Ili ne?«
»Da«, odvrati Graeber. »Hijena ostaje hijenom. Čovjek ima više varijacija.«
Josef kimne. »Ima duhovitih zapovjednika KZ, stražara esesovaca, koji su između sebe dobrodušni drugovi. Ima ih koji surađuju, gledajući samo na ono takozvano ’dobro’, a užas ne vide ili ga objašnjavaju kao prolaznu krutu nuždu. To su ljudi elastične savjesti.«
»I oni koji se boje.«
»I oni koji se boje«, reče Josef uslužno.
Graeber je šutio. »Htio bih da vam mogu pomoći«, reče onda.
»Nema mnogo što da se pomogne. Ja sam sâm. Ili će me uhvatiti, ili ću se probiti«, reče Josef tako ravnodušno, kao da govori o stranom čovjeku.
»Zar nemate rodbine?«
»Imao sam. Brata, dvije sestre, oca, ženu i dijete. Mrtvi su. Dvoje ubijeno, jedno je umrlo, a drugi su ugušeni plinom.«
Graeber je zurio u njega. »U KZ?«
»U KZ«, odvrati Josef pristojno i hladno. »Tamo je savršeno uređenje.«
»A vi ste pobjegli?«
»Ja sam pobjegao.«
Graeber pogleda Josefa. »Kako nas morate mrziti«, reče on.
Josef slegne ramenima. »Mrziti! Tko može sebi dopustiti takav luksuz! Mržnja čini čovjeka neopreznim.«
Graeber pogleda na prozor, iza koga je stršila gomila ruševina srušene kuće. Činilo se da se smračilo svijetlo malene svjetiljke u sobi. Svjetlucalo je na globusu, kojeg je Pohlmann gurnuo u kut.
»Vi se vraćate na front?« upita Josef prijazno.
»Da. Natrag, da bih se borio za to, da bi zločinci, koji vas progone, ostali još neko vrijeme na vlasti.
Možda upravo dovoljno dugo da bi vas uhvatili i objesili.« Josef je lagano kimnuo i šutio.
»Idem, jer bi me inače strijeljali«, reče Graeber. Josef ne odgovori.
»Idem, jer će moje roditelje i moju ženu zatvoriti, poslati u logor ili ubiti, ako dezertiram.«
Josef je šutio.
»Idem i znam da moji razlozi nisu nikakvi razlozi i da su to razlozi milijuna. Kako mora da nas prezirete!«
»Ne budite tako tašti«, reče Josef tiho. Graeber je zurio u njega. Nije ga razumio.
»Nitko ne govori o preziranju«, reče Josef. »Samo vi. Zašto vam je to tako važno? Prezirem li ja Pohlmanna? Prezirem li ljude koji me skrivaju, iako zbog toga svake noći riskiraju svoj život. Bi li ja živio da njih nema? Kako ste naivni!«
Odjednom se ponovo nasmiješi. Bio je to sablasan smiješak, koji je preletio preko njegova lica i nije imao s njim ništa zajedničko. »Skrećem s teme«, reče on. »Ne treba previše govoriti. I ne razmišljati. Još ne. To slabi. Sjećanje također. Odviše je rano za sve to. U opasnosti treba razmišljati samo o spasenju.« On pokaže na konzerve. »Ovo ovdje pomaže. Primam, hvala.«
On uzme konzerve i stavi ih iza knjiga, činio je to čudnovato nespretnim kretnjama. Graeber vidje da su gornji članci prstiju na njegovim rukama osakaćeni i bez nokata. Josef primijeti njegov pogled. »Mala uspomena na logor«, reče on. »Nedjeljna razonoda jednog scharführera. Zvao je to paljenje božićnih svijeća. Oštro zašiljene šibice. Radije bih da je to činio s mojim nožnim prstima. Manje bi se vidjelo. Ovako me brzo prepoznaju. Čovjek ne može uvijek nositi rukavice.«
Graeber ustane. »Bi li vam pomoglo kad bih vam dao svoju staru uniformu i vojničku knjižicu. Mogli biste izmijeniti ono što treba. Ja bih mogao reći da je izgorjela.«
»Hvala. Nije potrebno. Za neko vrijeme postat ću Rumunj. Pohlmann je to izmislio i udesio. U tome je veoma spretan. Ne izgleda tako, zar ne? Postat ću Rumunj. A moje ozljede mogu se tako lakše objasniti. Zadobivene od komunista. Hoćete li odmah ponijeti sa sobom posteljinu i kofere?«
Graeber osjeti da ga se Josef želi osloboditi. »Ostajete Ü još ovdje?« upita on.
»Zašto?«
Graeber gume prema njemu svoj dio konzerva. »Mogu donijeti još više. Idem još jednom po njih.«
»I to je previše. Ne smijem nositi mnogo prtljage. Sada moram otići. Ne mogu dulje čekati.«
»Cigarete, zaboravio sam cigarete. Ima ih mnogo. Mogu ih donijeti sa sobom.«
Josefovo se lice promijeni. Odjednom postade gotovo blago.
»Cigarete«, reče on, kao da govori o prijatelju. »To je nešto drugo. One su važnije nego jelo. Na njih ću, naravno, pričekati.«
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Doba života i doba smrti-Remarque - Page 2 Empty Re: Doba života i doba smrti-Remarque

Počalji od Mustra Sre Jun 20, 2018 9:37 am



XXII


Gomila ljudi čekala je već na križnom putu Katarinske crkve. Gotovo su svi sjedili na kovčezima i košarama, ili okruženi zavežljajima i paketima. Većinom to bijahu žene i djeca. Graeber stane k njima sa zavežljajem posteljine i kovčezima. Kraj njega je sjedila neka starica s konjskim licem. »Ako nas samo ne otpreme kao bjegunce!« reče ona. »Svašta se priča. Barake, malo hrane, a seljaci škrti i ljuti.«
»To mi je svejedno!« odvrati neka mršava djevojka. »Hoću napolje odavde. Sve je bolje nego biti mrtav. Izgubili smo sve što smo imali. Moraju se pobrinuti za nas.«
»Prije nekoliko dana prošao je vlak s bjeguncima iz Rajnskog područja. Kako su ti izgledali! Išli su za Mecklenburg.«
»Mecklenburg? Tamo ima bogatih seljaka.«
»Bogati seljaci!« Žena s konjskim licem ljutito se nasmije.
»Kod njih čovjek mora raditi, dok mu meso ne padne s kostiju. I jedva da te nahrane za to. To bi trebalo reći Führeru!«
Graeber pogleda konjsko lice i mršavu djevojku. Iza njih, kroz otvoren romanski hodnik sa stupovima, svijetlilo je prvo zelenilo crkvenog vrta. Narcise su cvjetale ispod kamenih slika križnog puta. Jedan je drozd sjedio na slici Kristova, raspeća i pjevao.
»Moraju nas besplatno smjestiti«, izjavi mršava djevojka.
»Kod onih koji imaju dovoljno. Mi smo žrtve rata.«
Došao je crkvenjak. Bio je to mršav čovjek s obješenim crvenim nosom i spuštenim ramenima. Graeber nije mogao zamisliti da se on usuđuje sakrivati ljude koje traži Gestapo.
Crkvenjak pusti ljude da uđu. Svakome je dao broj za njegove stvari i stavio cedulju s istim brojem na zavežljaje i kovčege.
»Nemojte doći odviše kasno danas uvečer«, reče Graeberu. »U crkvi nema dovoljno mjesta.«
»Nema dovoljno mjesta?« Katarinska crkva bijaše prostrana zgrada.
»Ne. Crkvena se lađa ne upotrebljava kao prenoćište. Samo prostorije ispod nje i hodnici sa strane.«
»Gdje spavaju ljudi koji dođu prekasno?«
»U hodnicima križnog puta, koji su još čitavi. A neki i u vrtu.«
»Jesu li prostorije ispod crkvene lađe sigurne protiv bomba?« Crkvenjak blago pogleda Graebera. »Kad se crkva gradila, nisu na takvo šta mislili. To je bilo u mračnom srednjem vijeku.«
Lice s crvenim nosom bijaše posve bezizražajno. Nije ga izdao ni najmanji treptaj. Daleko smo dotjerali u pretvaranju, pomisli Graeber. Gotovo svatko bijaše mali majstor.
On iziđe napolje kroz vrt i hodnike križnog puta. Crkva bijaše veoma oštećena; jedan se od njenih tornjeva urušio i danje je svijetlo unutra nemilosrdno sjajilo. Širokim svijetlim trakama rezalo je mračnu tamu. Dio prozora bijaše također razbijen. U njima su sjedili vrapci i cvrkutali. Svećenički seminar, koji je stajao kraj crkve, bijaše potpuno srušen. Tik uz njega nalazilo se sklonište. Graeber uđe unutra. Bio je to stari rimski podrum, koji je prije pripadao crkvi. Potpornji za bačve bijahu još tu. Zrak je bio vlažan, hladan i pun mirisa. Čini se da je vinski miris stoljeća dosad uvijek nanovo pobjeđivao miris straha noći ispunjenih bombama. U pozadini bunkera ugleda Graeber na stropu od četvrtastog kamenja nekoliko teških željeznih kolutova. Sjetio se da je ovaj podrum, prije nego je postao spremištem za vino, bio mučionica vještica i nevjernika. Objesili bi ih za ruke, a noge im otežali željezom i štipali ih užarenim kliještima, dok ne bi priznali. Onda su ih smaknuli u ime božje i u ime kršćanske ljubavi prema bližnjemu. Malo se promijenilo, mislio je. Mučitelji u KZ imali su izvanredne učitelje. A stolarov sin iz Nazareta čudnovate nasljednike.
♦️

Išao je kroz Adlerstrasse. Bilo je šest sati uveče. Čitav je dan tražio sobu i nije našao ništa. Umoran odluči da za danas prekine traženje. Cijela je četvrt bila veoma opustošena. Razvalina je slijedila razvalinu. Prolazio je zlovoljno između njih. Odjednom vidje nešto, u što prvog časa nije mogao vjerovati. Usred ruševina stajala je malena dvokatnica. Bila je stara i malo nagnuta, ali inače posve neoštećena. Okruživao ju je vrt s nekoliko stabala i grmlja, koje se zelenilo i sve bijaše čitavo. Kao oaza u pustinji ruševina. Nad vrtnom je ogradom cvalo grmlje jorgovana. Nijedna daščica na plotu ne bijaše slomljena. Dvadeset koraka dalje ponovo je počinjala s obje strane mjesečeva pustoš; ali ovaj maleni stari vrt i ova mala stara kuća bijahu očuvani čudom, koje ponekad prati razaranje. Gostionica i restoran Witte, stajalo je nad kućnim vratima.
Vrata vrta bijahu otvorena. On uđe unutra. Više se nije čudio što nijedno staklo prozora ne bijaše razbijeno. Gotovo je tako i moralo biti. Čudo je uvijek čekalo u blizini očaja. Jedan smeđebijeli lovački pas ležao je kraj vrata i spavao. Cvjetalo je i nekoliko gredica narcisa, ljubičica i tulipana. Činilo mu se kao da je sve to već jednom vidio; nije znao kada; izgledalo je veoma davno. Ali možda je to samo sanjao. On uđe kroz vrata.
Prostorija sa šankom bila je prazna. Na policama je stajalo samo još nekoliko čaša; boca više nije bilo. Slavina za pivo bila je sjajna; a sito ispod nje suho. Uz zidove stajahu tri stola sa stolicama. Nad srednjim je visjela slika. Bio je to neki tirolski krajolik. Jedna je djevojka svirala citru, a lovac je stajao nagnut kraj nje. Hitlerove slike nije bilo; Graeber to nije ni očekivao.
Ušla je neka starija žena. Imala je izblijedjelu plavu bluzu, kojoj rukavi bijahu zavrnuti. Ona nije rekla: »Heil Hitler«. Ona je rekla: »Dobro veče« — i bilo je u tome zaista nešto od večeri. Poslije dana punog dobrog rada, bila je to želja za jedno dobro veče. Bilo je toga nekoć, mislio je Graeber. Htio je samo nešto popiti, ožednio je od prašine ruševina — ali sad mu se odjednom činilo veoma važnim da s Elisabethom ovdje provede veče. Osjećao je da će to biti jedno dobro veče, izvan mračnog kruga, koji ovaj začarani vrt okružuje do horizonta.
»Može li se kod vas večerati?« upita on.
Žena je oklijevala. »Imam kupone«,, reče on brzo. »Bilo bi lijepo ovdje večerati. Možda čak u vrtu. To je jedan od mojih posljednjih dana prije odlaska. Za moju ženu i mene. Imam kupone za oboje. Ako želite, mogu u zamjenu donijeti i konzerve.«
»Imamo samo juhu od leće. Mi zapravo više ne izdajemo hranu.«
»Juha od leće je divna. Već je dugo nisam jeo.«
Žena se smješkala. Bio je 'to miran smiješak’, koji je izgledao kao da nastaje sam od sebe. »Ako vam je to dovoljno, onda samo dođite. Možete sjediti i u vrtu, ako želite. Ili ovdje, kad zahladni.«
»U vrtu. Još ima . dovoljno svijetla. Možemo li doći u osam sati?«
»To nije toliko važno za lećinu juhu. Samo dođite kad zaželite.«
Pod tablicom na kući njegovih roditelja bilo je utaknuto pismo. Pisala ga je njegova majka. Poslali su ga natrag s fronta. On ga otvori. Pismo je bilo kratko. Njegova je majka pisala da ona i otac slijedećeg jutra s jednim transportom napuštaju grad. Još nisu znali kamo. Neka ne bude uznemiren. To je samo mjera sigurnosti.
On pogleda na datum. Pismo je bilo pisano tjedan dana prije njegova dopusta. U njemu nije stajalo ništa o nekom napadu iz zraka. Ali njegova je majka bila oprezna. Bojala se cenzure. Bilo je nevjerojatno da su kuću bombardirali posljednje večeri. To se moralo prije desiti; inače ih ne bi odredili za transport.
On polako savije pismo i stavi ga u džep. Njegovi su roditelji, dakle, živjeli. To je sada bilo toliko sigurno, koliko je čovjek uopće mogao biti u nešto siguran. On pogleda oko sebe. Činilo se da pred njim nešto poput valovitog, staklenog zida tone u zemlju, i Hakenstrasse je odjednom izgledala kao i sve ostale bombardirane ulice. Strah i očaj, koji su okruživali kuću broj osamnaest, bezglasno su se izgubili. Kao svuda, i ovdje bijahu samo ruševine. Disao je duboko. Nije osjetio radosti, samo duboko olakšanje. Teret, koji ga je uvijek i svagdje pritiskivao, odjednom je nestao s njegovih ramena. Nije mislio na to da vjerojatno više ne će vidjeti roditelje za vrijeme svog dopusta. To je već pokopala duga neizvjesnost. Bilo mu je dovoljno da oni žive. Oni žive, time je nešto bilo zaključeno, i on bijaše slobodan.
♦️

Ulica je za posljednjeg napada dobila još nekoliko pogodaka. Srušila se i kuća, od koje je stajalo samo još pročelje. Vrata s ruševinskim novinama stajahu nešto dalje među razvalinama. Graeber je upravo razmišljao, što se desilo ludom čuvaru protuavionske zaštite, kad ga vidje kako prilazi s druge strane. »A, onaj vojnik«, reče čuvar. »Još uvijek ovdje?«
»Da. Vi također, kako vidim.«
»Jeste li našli vaše pismo?«
»Da.«
»Stiglo je jučer poslije podne. Možemo li vas sada brisati s vrata. Veoma nam je potreban prostor. Imamo već pet predbilježbi.«
»Još ne«, reče Graeber. »Za nekoliko dana.«
»Već je vrijeme«, izjavi čuvar tako oštro i strogo, kao učitelj koji govori neposlušnom djetetu. »Bili smo s vama veoma strpljivi.«
»Jeste li vi urednik ovih novina?«
»Čuvar protuavionske zaštite brine se za sve. Reda mora da bude. Imamo jednu udovicu, koja je za vrijeme prošlog napada izgubila troje djece. Treba nam vaše mjesto za oglas.«
»Onda ga uzmite. Moja pošta, izgleda, ionako stiže preko u ruševinu.«
Čuvar skine Graeberovu cedulju s vrata i preda mu je. Graeber je htjede poderati. Čuvar mu zadrža ruku. »Jeste li poludjeli, vojniče? To se ne smije poderati. Inače čovjek time dere svoju šansu. Jedamput spašen, uvijek spašen, dok imate cedulju. Vi ste zaista početnik!«
»Da«, reče Graeber, složi cedulju i spremi je. »I htio bih to ostati, što je dulje moguće. Gdje stanujete sada?«
»Morao sam preseliti. Našao sam komfornu podrumsku rupu. Tamo sam podstanar jedne mišje obitelji. Veoma zabavno.«
Graeber pogleda čovjeka. Njegovo koščato lice nije ništa odavalo. »Namjeravam osnovati jedan savez«, objasni on. »Za ljude, kojima su članovi obitelji bili zatrpani. Moramo držati zajedno, inače grad ne će ništa učiniti. Barem bi popovi trebali posvetiti svako mjesto gdje leže zatrpani, da bi to postala posvećena zemlja. Razumijete li?«
»Da, razumijem.«
»Dobro. Ima ljudi koji to smatraju glupošću. No, vi sada više ne morate postati našim članom. Vi imate svoje prokleto pismo.«
Njegovo se koščato lice odjednom raspadne. Na njemu se pojavi izražaj strahovite boli i bijesa. Čovjek se naglo okrene i vrati se natrag velikim koracima.
Graeber je gledao za njim. Onda pođe dalje. Odluči, da Elisabeth! ne kaže ništa o tome, da njegovi roditelji još žive.
♦️

Dolazila je sama preko trga ispred tvornice. Izgledala je mala i veoma izgubljena. U sumraku se trg činio većim, a niske zgrade iza njega praznijim i neutješnijim.
»Dobit ću dopust«, reče bez daha. »Ponovo.«
»Koliko dugo?«
»Tri dana. Tri posljednja dana.«
Ona zašuti. Njene se oči promijeniše. Odjednom su bile pune suza. »Objasnila sam im zašto«, reče ona. »Odmah su mi dali tri dana. Možda ću ih kasnije morati nadoknaditi, ali to je svejedno. Kasnije je sve svejedno. I bolje je ako budem imala mnogo posla.«
Graeber ne odvrati ništa. Kao tamni meteor sruši se i u njega saznanje da se moraju rastati. Znao je to čitavo vrijeme, ali tako, kao što je znao i mnoge druge stvari — nije to osjetio tako duboko i do kraja. Još uvijek bijaše toliko mnogo između toga. Sada je to saznanje odjednom bilo ovdje posve samo, veliko i puno hladne jeze i širilo je blijedu, prodornu, skeletnu svjetlost — kao röntgenske zrake koje prodiru kroz draž i čari života i ostavljaju čitavim samo hladan ostatak i nužnost.
Pogledali su se. Oboje su to osjećali. Stajali su na praznom trgu i gledali se i osjećali su kako trpe. Mislili su da teturaju u nekoj oluji; ali nisu se micali. Činilo se da ih je konačno dostiglo očajanje, od koga su uvijek bježali, i oni su sada vidjeli kako će stvarno izgledati — Graeber je vidio Elisabeth, samu, u tvornici, u skloništu, ili u nekoj sobi, kako čeka, bez mnogo nade, a ona je vidjela njega, kako se vraća u opasnost, za stvar u koju više nije vjerovao. Očaj je tresao njima, i u isti se čas sruši na njih kao nagla kiša, kojoj se nisu mogli prepustiti, jer su osjećali da bi ih slomila, ako bi joj se predali. Bijahu bespomoćni. Nisu mogli ništa učiniti. Morali su čekati da popusti.
Činilo se da je prošlo beskrajno mnogo vremena dok je Graeber mogao govoriti. Vidio je da su u Elisabethinim očima ugasle suze. 'Ona se nije pomakla; izgledalo je kao da su tekle unutra. »Onda možemo još nekoliko cijelih dana provesti zajedno«, reče on.
Ona se s mukom nasmiješi. »Da. Od sutra naveče.«
»Dobro. Onda je to kao da imamo još nekoliko tjedana, ako računamo kao da si samo uveče slobodna.«
»Da.«
Hodali su dalje. U praznim spiljama prozora nekog kućnog zida visio je ostatak večernjeg rumenila, kao zaboravljeni prostor.
»Kamo idemo?« upita Elisabeth. »I gdje ćemo spavati?«
»Spavat ćemo u nekom hodniku križnog puta, ili u crkvenom vrtu. A sada idemo da pojedemo lećinu juhu.«
♦️

Restauracija Witte iskrsla je iz ruševina. Časak je Graeberu bilo čudnovato, što je još tu. Bilo je to nevjerojatno kao fatamorgana. Ušli su kroz vrtna vrata. »Šta kažeš na to?« upita on.
»Izgleda kao komadić mira, koji je rat previdio.«
»Da. I neka danas navečer ostane tako.«
Gredice su snažno mirisale na zemlju. U međuvremenu ih je netko bio zalio. Lovački je pas trčao oko kuće i mahao repom. Oblizivao je gubicu kao da se već nažderao.
U susret im je došla gospođa Witte. Imala je bijelu kecelju.
»Želite li sjediti u vrtu?«
»Da«, reče Elisabeth. »I rado bih se oprala, ako je moguće.«
»Kako da ne.«
Gospođa Witte odvede Elisabethu u kuću. Graeber prođe pored kuhinje u vrt. Tamo je već stajao stol s bijelocrvenim kockastim stolnjakom i dvije stolice. Na njemu stajahu čaše i tanjuri i jedna malo zamagljena boca s vodom. On žedno popije čašu. Voda je bila hladna i godila mu je bolje nego vino. Vrt bijaše veći nego što se izvana moglo pretpostaviti. Sastojao se od ko mada tratine, koja je već bila svježa i zelena, grmlja bazge i jorgovana, i nekoliko starih stabala s mladim lišćem.
Elisabeth se vratila. »Kako si to samo pronašao?«
»Slučajno. Kako bi se inače takvo šta moglo naći?«
Ona pođe preko tratine i opipa pupove grmlja. »Već pupaju jorgovani. Još su zeleni i gorki. Uskoro će procvjetati.«
»Da«, reče Graeber. »Cvjetat će. Za nekoliko tjedana.«
Ona priđe k njemu. Mirisala je na sapun, svježu vodu i mladost. »Lijepo je ovdje. I čudnovato — čini mi se da sam već jednom bila ovdje.«
»I meni se to učinilo, kad sam došao ovamo.«
»Kao da je sve ovo već jednom postojalo. Ti, i ja, i ovaj vrt — i kao da nedostaje samo još nešto maleno, nešto posljednje, da bih se svega ponovo sjetio. »Ona stavi glavu na njegovo rame. »To se nikad ne će desiti. Čovjek je nemoćan pred tim. Ali možda smo zaista sve to već jednom preživjeli i sada to uvijek nanovo proživljavamo.«
Gospođa Witte donese juhu u dubokoj zdjeli. »Htio bih vam odmah dati kupone«, reče Graeber. »Nema ih mnogo. Jedan je dio izgorio. Ali ovo će vjerojatno biti dovoljno.«
»Ne trebaju mi svi«, reče gospođa Witte. »Leću imamo još otprije. Potrebno je samo nekoliko za kobasicu. Ostale ću vam kasnije vratiti. Želite li nešto popiti? Imam nekoliko boca piva.«
»Sjajno. Pivo je upravo ono što želimo.«
Večernje se rumenilo pretvorilo u blijedi sjaj. Oglasio se drozd. Graeber se sjeti da je još prije podne jednog čuo. Sjedio je onda na jednoj postaji križnog puta. Činilo mu se da se otada mnogo toga dogodilo. On podigne poklopac sa zdjele. »Kobasica. Dobra kobasica od svinjetine. I gusta leća. Izvrsno jelo!«
Napunio je tanjure i pričini mu se kao da ima kuću i vrt i ženu i stol i jelo i sigurnost i da je mir. »Elisabeth«, reče on. »Kad bi mogla učiniti ugovor, da ćeš slijedećih deset godina živjeti tako kao Sada — s ruševinama i s tim vrtom, i nas dvoje zajedno, bi li ga potpisala?«
»Odmah. I na dulje.«
»Ja također.«
Gospođa Witte donese pivo. Graeber otvori boce i napuni čaše. Pili su. Pivo je bilo hladno i dobro. Jeli su juhu. Jeli su polagano i mirno i gledali se.
Postalo je tamnije. Jedan je reflektor rezao nebo, pročačkao po oblacima i kliznuo dalje. Drozd je utihnuo. Pala je noć.
Pojavila se gospođa Witte da ponovo napuni zdjele. »Niste dosta jeli«, reče ona. »Mladi ljudi moraju mnogo jesti.«
»Jeli smo koliko smo mogli. Zdjela je skoro prazna.«
»Donijet ću vam još malo salate. I komad sira.«
Pojavio se mjesec. »Sada imamo sve«, reče Elisabeth.
»Mjesec, vrt, i siti smo, i pred nama je još čitavo veče. Tako je lijepo da čovjek gotovo ne može izdržati.«
»Nekad su ljudi ovako živjeli. I nisu u tome nalazili ništa naročito.«
Ona kimne i pogleda oko sebe. »Odavde se ne vidi ni jedna jedina ruševina. Vrt leži tako, da se ne mogu vidjeti. Sakriva ih drveće. Kad čovjek pomisli da ima cijelih zemalja koje su takve.«
»Otputovat ćemo tamo poslije rata. Vidjet ćemo same nerazrušene gradove i oni će uveče biti osvijetljeni i nitko se ne će plašiti bomba. Šetat ćemo pred izlozima punim svjetlosti i bit će tako svijetlo, da ćemo konačno jednom uveče na ulici moći svoja lica prepoznati kao i po danu.«
»Hoće li nas pustiti unutra?«
»Za jedno putovanje? Zašto ne? U Švicarsku?«
»Morali bismo imati švicarskih franaka. Kako ćemo ih dobiti?«
»Ponijet ćemo fotografske aparate i tamo ih prodati. S time ćemo živjeti nekoliko tjedana.«
Elisabeth se smijala. »Ili nakit, ili krznene kapute, kojih nemamo.«
Gospođa Witte donese salatu i sir. »Sviđa li vam se ovdje?«
»Da, veoma. Možemo li još malo ostati ovdje!«
»Kolikogod dugo želite. Donijet ću vam još i kave, Sladne kave, naravno.«
»Još i kave. Danas živimo kao grofovi«, reče Graeber.
Elisabeth se ponovo nasmije. Kao grofovi smo živjeli u početku. S guščjim jetrima, kavijarom i rajnskim vinom. Sada živimo kao ljudi. Tako, kao što bismo kasnije željeli živjeti. Nije li lijepo živjeti?«
»Da, Elisabeth.«
Graeber je pogleda. Kad je izišla iz tvornice, izgledala je umorno. Sada se posve oporavila. To je kod nje uvijek brzo išlo; njoj je tako malo bilo potrebno.
»Bit će lijepo živjeti«, reče ona. »Navikli smo na tako malo. Gotovo ni na šta. Zbog toga imamo još mnogo pred sobom. Što je drugim ljudima razumljivo samo po sebi, za nas će biti velika pustolovina. Već i zrak, koji ne miriše na paljevinu. Ili večera bez kupona. Trgovine, u kojima se može naći sve što čovjek zaželi. Gradovi, koji nisu razoreni. Ili moći govoriti, a da se prije toga ne okreneš na sve strane. Ne bojati se više! Dugo će još trebati, ali strah će postajati sve manji i manji i ako se od vremena na vrijeme opet javi, bit će poput sreće, jer čovjek će odmah znati da se više ne treba bojati. Ne vjeruješ li?«
»Da«, reče Graeber s mukom. »Da, Elisabeth. Ako tako gledamo, pred nama leži još mnogo sreće.«
♦️

Ostali su toliko dugo, koliko su mogli. Graeber je platio večeru, i gospođa je Witte otišla u krevet. Tako su mogli i dalje sjediti.
Mjesec se sve više penjao. Noćni miris tla i mladog lišća postade jači i, jer nije bilo vjetra, potisne načas miris prašine i ruševina, koji je uvijek visio nad gradom. U grmlju je šuštalo. Mačka je tamo lovila štakore. štakora je bilo više nego prije; pod ruševinama su nalazili dosta hrane.
Krenuli su u jedanaest sati. Bilo im je kao da napuštaju neki otok.
»Zakasnili ste«, reče im crkvenjak kad su stigli. »Zauzeta su sva mjesta.« Bio je to drugi, a ne onaj jutrošnji. Ovaj bijaše mlađi, glatko obrijan i pun nekog krutog dostojanstva. Vjerojatno to bijaše onaj koji je prijavio Josefa.
»Zar ne bismo mogli spavati u vrtu križnog puta?«
»U vrtu već spavaju ljudi, svagdje na zaklonjenim mjestima. Zašto ne odete u prihvatilište za postradale?«
To bijaše u dvanaest sati noću idiotsko pitanje. »Mi se više pouzdajemo u boga«, odvrati Graeber.
Crkvenjak ga načas oštro pogleda. »Ako želite ostati ovdje, morate spavati napolju.«
»To ništa ne smeta.«
»Jeste li vjenčani?«
»Da. Zašto?«
»To je kuća božja. Nevjenčani ljudi ne mogu ovdje zajedno spavati. Na križnom putu imamo jedno odjeljenje za muškarce i jedno za žene.«
»A ako su vjenčani?«
»I onda. Križni put spada k crkvi. Ovdje ne smije biti tjelesnih uživanja. Vas dvoje ne izgledate kao da ste vjenčani.«
Graeber izvadi vjenčani list. Crkvenjak je stavio niklovane naočari i stao ga studirati pod svijetlom vječne luči. »Veoma kratko vrijeme«, reče on.
»O tome katekizam ništa ne govori.«
»Jeste li i crkveno vjenčani?«
»Slušajte«, reče Graeber. »Mi smo umorni. Moja je žena mnogo radila. Sada idemo u krevet u vrt križnog puta. Ako imate nešto protiv toga, pokušajte nas istjerati. Ali povedite više ljudi. To ne će biti jednostavno.«
Najednom se kraj njih stvori jedan svećenik. Bio je nečujno prišao. »Šta se ovdje događa?«
Crkvenjak objasni. Svećenik ga prekine nakon nekoliko rečenica: »Boohmer, ne igrajte se dragog boga. Dovoljno je strašno što ljudi moraju ovdje spavati.« On se okrene Graeber u.
»Ako i sutra ne nađete stan, dođite prije devet sati uveče u Domhof 7. Pastor Biedendieck. Moja će vas gazdarica već nekamo smjestiti.«
»Mnogo hvala.«
Biedendieck kimne i pođe dalje. »Naprijed, vi božji podoficiru!« reče Graeber crkvenjaku. »Major vam je izdao naređenje. Ima da slušate. Crkva je jedina diktatura koja se stoljećima uspješno održala. Gdje je put u križni vrt?«
Crkvenjak ih je vodio kroz sakristiju. U tami je blistalo misno ruho. Onda prođe kroz jedna vrata i hodnik u vrt križnog puta.
»Ali nemojte logorovati na grobovima članova crkvenog vijeća«, progunđa crkvenjak. »Ostanite na suprotnoj strani, pored hodnika križnog puta. I ne smijete zajedno. Samo jedno kraj drugoga.
Svaki ležaj mora posebno stajati. A svlačenje je zabranjeno.«
»Cipele također?«
»Cipele ne.«
Pošli su preko. Iz hodnika se čuo višeglasni koncert hrkanja. Graeber je na tratini raširio šatorsko krilo i gunjeve. Onda pogleda Elisabethu. Ona se smijala.
»Zašto se smiješ?« upita on.
»Smijem se crkvenjaku. I tebi.«
»Dobro«. Graeber uza zid postavi kovčege, a iz ranca načini neku vrstu jastuka. Odjednom kroz ritmičko hrkanje prodre jedan ženski krik.
»Ne! Ne! Oh — h...« zamre u grgljanju.
»Mir!« progunđa netko. Žena ponovo vikne. »Mir! Dovraga!« vikne ovaj glasnije. Krik se prekine kao ugušen.
»To smo mi, gospodska rasa!« reče Graeber. »Čak i u snu slušamo svaku zapovijed.«
Legli su. Bili su gotovo sami kraj zida. Samo su tamne uzvisine u oba kuta pokazivale da tamo također spavaju ljudi. Mjesec je stajao iza probušenog tornja. Bacao je trake svijetla na stare grobove crkvene gospode. Neki bijahu urušeni. To nisu učinile bombe; lijesovi su istrunuli i popustili. U sredini vrta između grmlja divljih ruža uzdizao se veliki križ. Naokolo, uz put, stajale su kamene postaje križnog puta. Elisabeth i Graeber ležali su između postaje bičevanja i krunisanja trnjem. Iza toga, u drugom četverokutu, blistahu stupovi i okrugli svodovi hodnika križnog puta, koji bijahu otvoreni prema vrtu.
»Dođi ovamo k meni«, reče Graeber. »Dovraga i odredbe tog asketskog crkvenjaka!«

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Doba života i doba smrti-Remarque - Page 2 Empty Re: Doba života i doba smrti-Remarque

Počalji od Mustra Sre Jun 20, 2018 9:37 am


XXIII


Lastavice su letjele oko probušenog tornja. Rano je sunce blistalo na rubovima razbijenih pločica krovova. Graeber je izvadio kuhalo na špirit. Nije znao je li dozvoljeno kuhanje; zato je htio poslušati staro vojničko pravilo: učini prije nego što ti zabrane. Uzeo je porciju i potražio slavinu. Nađe je iza postaje raspeća. Tamo je spavao neki čovjek otvorenih usta i crvene, čekinjave brade. Imao je samo jednu nogu. Protezu je skinuo i stavio kraj sebe. Nikleni potpornji svjetlucali su u ranom svijetlu kao stroj. Graeber pogleda kroz otvorene redove stupova prema hodnicima križnog puta. Crkvenjak je imao pravo: spolovi ležahu rastavljeni. Na južnoj strani spavale su samo žene.
Kad se vratio, Elisabeth je već bila budna. Izgledala je svježa i ispavana; ne kao ona blijeda lica, koja je vidio u hodnicima križnog puta. »Znam gdje se možeš umiti«, reče on. »Idi, prije nego navale drugi. Svete organizacije uvijek imaju nedovoljne sanitarne uređaje. Dođi, pokazat ću ti umivaonicu za članove crkvenog vijeća.«
Ona se nasmije. »Radije ostani ovdje i čuvaj kavu, jer je kasnije više ne ćemo naći. Sama ću pronaći umivaonicu. Kuda se ide?«
On joj objasni. Išla je kroz vrt. Spavala je tako mirno, da joj haljina gotovo i nije bila zgužvana. On je gledao za njom. Odjednom ju je silno ljubio.
»Tako, vi kuhate u vrtu gospodnjem!« Pobožni se crkvenjak došuljao na pustenim donovima. »I to još ispod postaje krunice bola!«
»A gdje je ona puna radosti? Mogu i tamo otići.«
»Sve je ovo sveto tlo. Zar ne vidite da tamo leže pokopani članovi crkvenog vijeća?«
»Jeo sam već i kuhao na mnogim grobljima«, reče Graeber mirno. »Ali, recite mi, kamo da idemo. Postoji li ovdje neka kantina, ili poljska kuhinja?«
»Kantina?« Crkvenjak je žvakao tu riječ kao nagnjio plod.
»Ovdje?«
»To ne bi bila loša zamisao.«
»Možda za barbarina kao što ste vi. Na sreću ima ljudi koji drukčije misle. Trgovina jelom na Kristovu tlu! Takva blasfemija!«
»Nije to nikakva blasfemija. Krist je s nekoliko hljebova i riba nahranio tisuće ljudi, vi biste to morali znati. Ali on sigurno nije bio takva dostojanstvena vrana kao vi! A sad odprhnite! Rat je, to je za vas možda novost.«
»Obavijestit ću gospodina pastora Biedendiecka o vašem svetogrđu!«
»Učinite to! Izbacit će vas napolje, vi suho šunjalo!«
Crkvenjak ode dostojanstveno i bijesno u svojim pustenim cipelama. Graeber otvori omot kave iz Bindingove ostavštine i pomiriše je. Bila je to prava kava. On je ukuha. Miris se raširio i odmah je djelovao. Iza groba crkvene gospode podigla se raščupana glava nekog čovjeka i stala njuškati. Onda kihne, ustane i dođe bliže. »Ne bi bilo loše popiti jednu šalicu.«
»Odmakni«, reče Graeber, »ovo je kuća božja i ovdje se ne daju milodari, ovdje ih samo uzimaju.«
Elisabeth se vratila. Hodala je lagano i voljko, kao da se šeta.
»Odakle ti kava?« upita ona.
»Od Bindinga. Moramo je brzo popiti, inače će na nas navaliti čitav križni put.«
Sunce je putovalo preko slika krunice bola. Pred klupom šibanja cvjetala je ljubičasta pjega ljubičica. Graeber izvadi iz ranca kruh i maslac. Džepnim nožem odreže kruh i namaže na njega maslac. »Pravi maslac«, reče Elisabeth. »Također od Bindinga?«
»Sve. Čudnovato — on mi je činio samo dobro, a ja ga nikada nisam volio.«
»Možda je to zbog toga i činio. Dešava se to.«
Elisabeth je sjedila kraj Graebera na rancu. »Kad mi je bilo sedam godina, htjela sam živjeti otprilike tako, kao što se ovdje živi.«
»Ja sam htio postati pekar.«
Ona se nasmije. »Zato si postao konačar. Najbolji. Koliko je sati?«
»Spremit ću stvari i poći ću s tobom do tvornice.«
»Ne. Ostanimo ovdje na suncu što je dulje moguće. Pakovanje uzima previše vremena i mi bismo morali dugo čekati dok ne dođemo na red da dolje sve to smjestimo. Križni je put već pun ljudi. Možeš to učiniti kasnije, kad ja odem.«
»Dobro. Misliš li da se ovdje smije pušiti?«
»Ne, ali to te sigurno ne zabrinjava.«
»Ne. Uzimamo što možemo, prije nego što nas odavde izbace. Ne će dugo potrajati. Pokušat ću danas pronaći neko mjesto, gdje ne ćemo morati spavati odjeveni. K pastoru Biedendiecku ne ćemo ni u kom slučaju, zar ne?«
»Ne. Radije opet Pohlmannu.«
Sunce se sve više penjalo. Obasjavalo je trijem sa stupovima i njihove su sjene padale po zidovima. Ljudi su unutra hodali amo tamo, kao u zatvoru od svijetla i sjene. Djeca su plakala. Jednonogi iz kuta vrta namjestio je svoju umjetnu nogu i preko nje spustio hlače. Graeber spremi kruh, maslac i kavu. »Ima još deset minuta do osam«, reče on. »Moraš ići. Doći ću po tebe pred tvornicu, Elisabeth. Ako se nešto dogodi, imamo dva sastajališta: najprije vrt gospođe Witte; — ako ne tamo, onda ovdje.«
»Da.« Elisabeth ustane. »To je posljednji put što danju odlazim.«
»Zato ćemo danas navečer biti dugo budni — sate i sate. Tako ćemo nadoknaditi izgubljeni dan.«
Ona ga poljubi i brzo ode. Graeber začuje kako se netko smije. Ljutito se okrene. Između stupova stajala je neka mlada žena. Na zidu pred njom stajao je dječak i čupao je za kosu. Ona se smijala. Graebera i Elisabethu uopće nisu primijetili. On spakuje stvari.
Onda pođe da opere porciju. Amputirani je došao za njim. Njegova je noga lupala i škripala. »Hej, druže!«
Graeber stane. »Zar niste to vi imali kavu?«
»Da. Popili smo je.«
»To je jasno.« Čovjek je imao veoma odsutne plave oči.
»Mislim na kavin talog. Ako ga namjeravate izliti, dajte ga radije meni. Mogu ga još jednom ukuhati.«
»Da, naravno.« Graeber sastruže talog. Onda ode po svoje stvari i odnese ih na mjesto gdje su ih spremali. Očekivao je bitku sa svetim crkvenjakom. Ali umjesto njega, tamo bijaše onaj drugi, sa crvenim nosom. Mirisao je na misno vino i ništa nije rekao.
♦️

Portir je sjedio na prozoru svog stana u izgorjeloj kući. Mahnuo je kad je vidio Graebera. Graeber uđe. »Ima li pošte za nas?«
»Da. Pismo za vašu ženu. Adresirano još na gospođicu Kruse. To je u redu, zar ne?«
»Da.«
Graeber uzme pismo. Opazio je da ga kućepazitelj čudnovato promatra. Pogledao je pismo i ukočio se. Bilo je od tajne državne policije. On okrene kovertu. Bila je tako zalijepljena, kao da ju je netko otvarao. »Kad je stiglo?« upita on.
»Sinoć«.
Graeber je promatrao omot. Kućepazitelj je sigurno pročitao pismo. Zbog toga otvori omot i izvadi ga. Bio je to poziv za Elisabethu da dođe danas u jedanaest i po sati. On pogleda na sat. Brzo će deset. »Dobro«, reče on. »Konačno! Dugo sam već na to čekao.«
On spremi pismo. »Ima li šta drugo?«
»Zar to nije dovoljno?« upita portir i radoznalo ga pogleda. Graeber se nasmije. »Znate li za nas neki stan?«
»Ne. Treba li vam još?«
»Ja ne. Ali moja žena.«
' »Tako?« Čuvar kvarta reče to bez uvjerenja.
»Platit ću dobru odstupninu.«
»Tako?« ponovi kućepazitelj.
Graeber ode. Osjećao je kako čovjek gleda s prozora za njim. Stao je i tobože zainteresirano promatrao kosture krovova. Onda polako odšeta dalje. Odmah iza slijedećeg ugla ponovo izvadi pismo. Bila je to naštampana obavijest, iz koje se nije ništa moglo vidjeti. Čak je i potpis bio otisnut. Samo Elisabethino ime i datum bijahu napisani pisaćim strojem, na kojemu je slovo a visoko udaralo.
Zurio je u papir. Bio je to četverouglast komad sivog i jeftinog papira od drveta, u polukvadratnom formatu — ali on je odjednom prekrio svijet. Iz njega je izlazila neka neshvatljiva prijetnja. Mirisala je na smrt.
Stajao je pred Katarinskom crkvom. Nije znao kako se tamo našao. »Ernst«, prošapta netko iza njega. On se brzo okrene. Bio je to Josef. Nosio je kaput vojničkog kroja i pošao odmah dalje u crkvu, ne obazirući se na Graebera. Graeber pogleda oko sebe i minutu kasnije pođe za njim. Našao ga je u jednoj praznoj klupi u blizini sakristije. Josef oprezno mahne. Graeber pođe do oltara, pogleda oko sebe, vrati se natrag i klekne pored Josefa.
»Uhapsili su Pohlmanna«, prošapta Josef.
»Šta?«
»Pohlmanna. Gestapo je danas ujutro došao po njega.«
Graeber u prvi čas nije znao ima li hapšenje Pohlmanna nekakve veze s pismom za Elisabeth. Zurio je u Josefa. »Dakle i Pohlmann«, reče napokon.
Josef ga brzo pogleda. »Tko još?«
»Moja je žena dobila poziv od Gestapo-a.«
»Za kada?«
»Za danas prije podne u jedanaest i po.«
»Imate li poziv kod sebe?«
»Da. Evo.«
Graeber pruži Josefu pismo. »Kako se to desilo s Pohlmannom?« upita ga.
»Ne znam. Nisam bio tamo. Kad sam došao, vidio sam šta se desilo, prema kamenu koji je drukčije ležao nego inače. Pohlmann ga je gurnuo ustranu, kad su ga odvodili. To je bio naš znak. Sat kasnije vidio sam kako tovare na kola njegove knjige.«
»Je li bilo nečeg što bi ga moglo teretiti?«
»Mislim da nije. Sve, što bi moglo biti opasno, zakopano je na drugom mjestu. Čak i konzerve.«
Graeber je promatrao papir u Josefovoj ruci.
»Upravo sam htio otići do njega«, reče on. »Htio sam ga pitati što da učinim.«
»Zbog toga sam i došao ovamo. Gotovo je sigurno da se u njegovu stanu nalazi neki gestapovac.« Josef vrati Graeberu poziv.
»Šta ćete učiniti?«
»Ne znam. Čas prije sam to dobio. Šta biste vi učinili?«
»Pobjegao bih«, odvrati Josef bez oklijevanja.
Graeber je zurio u polutamu, u kojoj su blistali oltari.
»Najprije ću sam otići tamo i pitati ih što žele«, reče on.
»Ne će vam ništa reći, ako žele uhapsiti vašu ženu.«
Graeber osjeti studen u zatiljku. Ali Josef je bio stvaran i ništa više. »Da su htjeli uhapsiti moju ženu, uhapsili bi je kao i Pohlmanna. Mora da je nešto drugo. Zbog toga ću otići tamo. Možda nije ništa važno«, reče Graeber bez uvjerenja. »Bilo bi onda pogrešno bježati.«
»Je li vaša žena Židovka?«
»Ne.«
»Onda je to nešto drugo. Židovi u svakom slučaju treba da bježe. Zar se ne bi moglo desiti da je vaša žena nekamo otputovala?«
»Ne. Ona je vezana službom. To se može ustanoviti.«
Josef je razmišljao. »Moguće je da je ne će uhapsiti. Imate pravo. To su mogli i bez toga učiniti. Slutite li možda, zašto bi je mogli zvati?«
»Njen je otac u KZ. A netko, s kim je zajedno stanovala, možda ju je prijavio. Jednako je moguće da su na nju svratili pozornost, jer smo se vjenčali.«
Josef je ponovo razmišljao. »Uništite sve što bi moglo biti sumnjivo. Pisma, dnevnike i slično. A onda pođite tamo. Vi sami. To ste htjeli, zar ne?«
»Da. Reći ću da je pismo tek danas stiglo i da nisam mogao obavijestiti ženu.«
»To će biti najbolje. Pokušajte saznati šta se desilo. Vama se ništa ne može dogoditi. Vi morate natrag na front. Zbog toga vas ne će zadržati. Ako trebate skrovište za vašu ženu, mogu vam dati jednu adresu. Ali najprije idite tamo. Do poslijepodne bit ću ovdje.« Josef je časak oklijevao. »U ispovjedaonici pastora Biedendiecka. Tamo, gdje visi tablica ,odsutan’. Tamo mogu prospavati nekoliko sati.«
♦️

Graeber ustane. Poslije hladne crkvene polutame tako se blještavo sruši u njega svjetlost, kao da ga želi probiti i kao da već pripada Gestapo-u. Polako je prolazio ulicama. Činilo mu se da hoda pod staklenim zvonom. Sve oko njega postade odjednom strano i nedostiživo. Jedna žena s djetetom na rukama bijaše najednom prizor lične sigurnosti i izazivala je bolnu zavist. Neki čovjek, koji je sjedio na klupi i čitao novine, bijaše slika nedostižive bezbrižnosti; a nekoliko ljudi, koji su smijući se razgovarali, djelovali su kao bića iz jednog naglo razbijenog drugog svijeta. Nad njim je visjela mračna sjena brige, koja ga je izdvajala kao da ima gubu.
Ušao u zgradu Gestapo-a i pokazao poziv. Jedan ga esesovac uputi hodnikom u bočno krilo. Morao je čekati u nekoj sobi, u kojoj su se već nalazila tri čovjeka. Jedan je stajao kraj prozora, koji je gledao na dvorište. Držao je ruke na leđima i prstima desne ruke lupkao po lijevoj ruci kao po klaviru. Druga su se dvojica zgurila na stolicama i zurila pred sebe. Jedan bijaše ćelav i imao je zečju usnu, koju je uvijek nanovo pokazivao rukom; drugi je imao hitlerovske brkove i spužvasto, blijedo lice. Svi su brzo pogledali u Graebera kad je ušao i odmah odvratili pogled.
Ušao je neki esesovac s naočarima. Svi odmah ustanu. Graeber je bio najbliže vratima. »Šta vi želite ovdje?« upita esesovac malo začuđeno. Vojnici su obično potpadali pod vojno sudstvo.
Graeber pokaže svoju cedulju. Esesovac je pročita. »Pa to uopće niste vi. To je neka gospođica Kruse...«
»To je moja žena. Vjenčali smo se prije nekoliko dana. Ona radi u državnom pogonu. Mislio sam da bih to i ja mogao svršiti umjesto nje.«
Graeber izvadi vjenčani list; donio ga je za svaki slučaj. Esesovac je neodlučno kopkao po uhu. »No, konačno, što se mene tiče. Soba 72, u suterenu.«
On vrati Graeberu papir. Suteren, mislio je Graeber. Bio je to onaj suteren, koji bijaše najozloglašeniji u svim glasinama koje su kolale o Gestapou.
Silazio je stepenicama. Dva čovjeka, koja su mu dolazila u susret, zavidno su zurila u njega. Vjerovali su da on već odlazi u slobodu, dok oni sve to treba da prođu.
Soba 72 bila je velika prostorija s policama i jednim odijeljenim uredom. Jedan činovnik, koji se dosađivao, uzme Graeberovu cedulju. Graeber mu objasni zašto je došao i ponovo pokaže svoje dokumente.
Činovnik kimne. »Možete li to vi izvršiti umjesto vaše žene?«
»Da.«
Činovnik gurne preko stola dva lista. »Evo ovdje. Napišite ispod: muž Elisabethe Kruse, i k tome datum i matični ured gdje ste vjenčani. Drugi formular možete ponijeti.«
Graeber je polako potpisivao. Nije htio pokazati da čita što bijaše naštampano; ali nije htio potpisati naslijepo. činovnik je u međuvremenu tražio nešto na polici. »Prokletstvo, gdje je pepeo?« vikne konačno. »Holtmann, opet ste sve zbrkali. Donesite omot Kruse.«
Netko je iza zida nešto gunđao. Graeber vidje da je potpisao, da je primio pepeo pritvorenika Bernharda Krusea. Osim toga vidio je na drugom formularu napisano, da je Bernhard Kruse umro od srčane slabosti.
Činovnik pođe iza zida. Onda se vrati s kutijom od cigara koja bijaše umotana u prekratki komad smeđeg omotnog papira i svezana koncem. Sa strane je još stajalo naštampano »Claro«, i još se vidio dio šarenog papira, kojim je kutija bila zalijepljena; bio je to crvenozlatni grb i u rukama ga je držao Indijanac, koji je pušio lulu.
»Evo pepela«, reče činovnik i pospano pogleda Graebera.
»Vama kao vojniku vjerojatno ne moram reći da je potrebna najstroža šutnja. Nikakva obavijest o smrti — ni u novinama, ni slanjem osmrtnica. Nikakvih žalobnih svečanosti. Šutnja. Jeste li razumjeli?«
»Da«.
Graeber uzme kutiju cigara i ode.
♦️

Graeber je znao da Elisabethi ne će ništa reći. Ostavio je da to kasnije sazna. Ali to nije bilo vjerojatno; Gestapo ne obavještava dvaput. Zasad bijaše dovoljno što je mora ostaviti samu; reći joj još i to, da joj je otac mrtav, bila bi nepotrebna okrutnost.
Polako je krenuo natrag prema Katarinskoj crkvi. Ulice odjednom bijahu opet pune života. Nestalo je prijetnje. Ona se pretvorila u smrt. Ali bila je to tuđa smrt. A na tuđu smrt bijaše navikao. Elisabethina je oca poznavao samo dok je još bio dijete.
Pod rukom osjeti kutiju od cigara. Ona vjerojatno i nije sadržavala Kruseov pepeo. Holtmann ju je lako mogao zamijeniti, i u KZ-u se za to sigurno nisu mnogo brinuli. Kod masovnog spaljivanja to ionako bijaše nemoguće. Neki ložač skupi nekoliko šaka pepela, upakuje ga i to bijaše sve. Graeber nije mogao shvatiti zašto to uopće rade. Bila je to veza nečovječnosti i birokracije, koja je nečovječnost činila još nečovječnijom.
Razmišljao je što da učini s pepelom. Mogao ga je zakopati negdje u ruševinama, bilo je dovoljno prilike za to. Mogao je pokušati da ga odnese na groblje, ali onda bi trebao dozvolu i grob, i Elisabeth bi to saznala.
Prolazio je crkvom. Stao je pred ispovjedaonicom pastora Biedendiecka. Tablica »odsutan« bila je na njoj. On gurne ustranu zeleni zastor. Josef ga pogleda. Bio je budan i sjedio je tako, da je Graebera mogao udariti nogom u trbuh i odmah pobjeći. Graeber pođe dalje prema klupi u blizini sakristije. Nakon nekog vremena dođe Josef. Graeber pokaže na kutiju od cigara.
»Bilo je ovo. Pepeo njena oca.«
»I ništa više?«
»To je dovoljno. Jeste li još nešto saznali o Pohlmannu?«
»Ne.«
Obojica pogledaju na paket. »Kutija za cigare«, reče Josef.
»Najčešće rabe stare kutije od kartona ili limene doze, ili papirne vrećice. Kutija za cigare gotovo je već kao grob. Gdje ćete ga ostaviti? Ovdje u crkvi?«
Graeber strese glavom. Odjednom se sjetio što bi mogao učiniti. »U vrtu križnog puta«, reče on. »I to je neka vrsta groblja.« Josef kimne. »Mogu li još nešto učiniti za Vas?« upita Graeber.
»Mogli biste izići tamo na ona sporedna vrata i pogledati ima li nečeg sumnjivog na ulici. Moram otići; antisemitski crkvenjak nastupa službu u jedan sat. Ako se za pet minuta ne vratite, znat ću da je ulica slobodna.«
»Dobro.«
♦️

Graeber je stajao na suncu. Nakon nekog vremena pojavi se Josef na vratima. Prošao je tik uz Graebera. »Sve dobro!« promrmlja on.
»Sve dobro.«
Graeber se vrati natrag. Vrt. križnog puta bijaše prazan u to vrijeme. Dva žuta leptira s crvenim točkama na krilima igrali su se oko grma s malenim bijelim cvjetovima.
Grm je rastao pored groba člana crkvenog vijeća Aloysiusa Blümera. Graeber je prišao i promatrao. Tri groba bijahu urušena, a onaj Blümerov tako, da je izgledalo kao da postoji rupa ispod travnatog pokrivača. To bijaše dobro mjesto.
Na jednu cedulju napiše da je to pepeo jednog katoličkog zatvorenika iz KZ. Učinio je to za slučaj da pronađu kutiju. Cedulju je gurnuo pod smeđi papir. Puškom izreže komadić trave i stane oprezno poveća vati pukotinu u zemlji ispod nje, sve dok nije mogao ugurati kutiju. Išlo je lako. U rupu ponovo ugura zemlju, koju je bio izvadio i sve to opet pokrije travom. Bernhard Kruse, ako je to bio on, našao je tako mjesta u posvećenoj zemlji, do nogu nekog visokog crkvenog dostojanstvenika.
Graeber se vratio natrag i sjeo na zid križnog puta Kamenje bijaše toplo od sunca. Možda je i to neko svetogrđe, mislio je. A možda samo neka nepotrebna sentimentalnost. Bernhard Kruse bio je katolik, a katolicima bijaše zabranjeno da budu spaljeni; ali to je crkva morala oprostiti zbog naročitih prilika. A ako to u kutiji uopće nije bio Kruse, nego pepeo raznih žrtava, možda čak i protestanata i ortodoksnih Židova, vjerojatno bi i to u ovom slučaju bilo u redu, mislio je on. Ni Jehova, ni bog protestanata, ili onaj katolika, ne bi imali mnogo šta da prigovore.
On pogleda na grob, u koji se kutija od cigara uvukla kao kukavičje jaje u gnijezdo. Čitavim putem nije mnogo žalio, ali sada, nakon što je sve prošlo, osjećao je duboku i beskrajnu gorčinu. Bilo je to više od same pomisli na mrtvaca. U tome bijaše Pohlmann, i Josef, i sva bijeda koju je vidio, i rat, a također i njegova vlastita sudbina.
On ustane. U Parizu je vidio grob neznanog vojnika, raskošan, pod Lukom pobjede, u koji bijahu uklesane velike bitke Francuske. Činilo mu se da je urušen komadić tratine s pločom člana crkvenog vijeća Blümera i kutijom od cigara koja se nalazila ispod nje nešto slično, a možda i nešto više — bez duge slave i bitaka.
♦️

»Gdje ćemo spavati večeras?« upita Elisabeth. »U crkvi?«
»Ne. Dogodilo se čudo. Bio sam kod gospođe Witte. Ona ima slobodnu sobu. Njena je kći prije nekoliko dana otišla na selo. Možemo tamo ostati, a ti ćeš sobu možda moći zadržati, kad ja odem Sve sam naše stvari već odnio tamo. Jesi li dobila dopust?«
»Da. Ne moram više natrag. A ti me više ne ćeš morati čekati.«
»Hvala bogu! Danas ćemo to proslaviti! Bit ćemo cijele noći budni, a sutra ćemo spavati do podneva.«
»Da. Sjedit ćemo u vrtu dok se ne pojave sve zvijezde. Ali prije toga ću brzo otići da kupim šešir. Danas je dan za to.«
»Šta će ti šešir? Hoćeš li ga večeras nositi u vrtu?«
Elisabeth se nasmije. »Možda i to. Ali to nije toliko važno. Važno je da ga čovjek kupi. To je simboličan čin. Šešir je kao zastava. Čovjek ga kupuje kad je sretan, ili kad je nesretan. Ti to ne razumiješ, zar ne?«
»Ne. Ali kupimo ga. Time ćemo proslaviti tvoju slobodu. To je potrebnije od večere! Ima li još otvorenih trgovina? I jesu li ti za to potrebni kuponi za odjeću?«
»Imam ih. A znadem i gdje ima šešira.«
»Dobro. Kupit ćemo šešir za zlatnu haljinu.«
»Nije potrebno. To je večernja haljina. Naprosto ćemo kupiti nekakav šešir. To je apsolutno potrebno. Time smo onda svršili s tvornicom.«
Jedan dio izloga trgovine bijaše čitav. Ostalo je bilo prekriveno daskama. Oni su virili unutra. Tamo su stajala dva šešira. Jedan je bio ukrašen umjetnim cvijećem, drugi šarenim perjem. Graeber ih je sumnjičavo promatrao. Nije mogao zamisliti Elisabeth u tome. Onda vidje da neka žena bijele kose upravo želi zaključati vrata. »Brzo!« reče on.
Vlasnica ih odvede u jednu prostoriju iza dućana, koja je bila zamračena. Odmah je s Elisabethom povela razgovor, od 'kojeg Graeber nije ništa razumio. On sjedne na jednu krhku zlatnu stolicu kraj vrata. Vlasnica upali svijetlo pred ogledalom i izvadi iz kutije šešire i sukna. Siva se trgovina odjednom pretvorila u čarobnu spilju. Zaplamtjele su boje plavih i crvenih i ružičastih i bijelih šešira, a između njih je blistalo šareno tkanje brokata kao krune, koje se probaju za neku tajanstvenu svečanost. Elisabeth se u mlazu svijetla okretala amo-tamo pred ogledalom kao da je upravo izišla iz neke slike, a iza nje se rušio sumrak, u koji je utonuo ostali dio prostorije. Graeber je sjedio veoma tiho i promatrao taj prizor, koji se činio nestvarnim nakon svega što se danju dogodilo. Vidio je Elisabethu prvi put oslobođenu vremena, samu, prepuštenu bezazlenoj i dubokoj igrariji, prelivenu svijetlom, nježnošću i ljubavlju, ozbiljnu i sabranu poput lovca, koji prije borbe pregledava svoje oružje. Nije slušao, ali je čuo njihov tihi razgovor kao šumor izvora i vidio je svijetli krug, koji je okruživao Elisabethu, kao da ona zrači njime, i on ju je ljubio i želio, i zaboravio sve drugo u toj sreći, iza koje je stajala neshvatljiva sjena gubitka, samo zato da bi je učinila još dubljom, još sjajnijom i tako dragocjenom i prolaznom, poput odraza na malenim krpama svile i brokata.
»Kapu«, reče Elisabeth. »Jednostavnu kapu od zlata, koja tijesno obuhvaća glavu.«
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Doba života i doba smrti-Remarque - Page 2 Empty Re: Doba života i doba smrti-Remarque

Počalji od Mustra Sre Jun 20, 2018 9:38 am



XXIV


U prozoru su stajale zvijezde. Divlja vinova loza puzila je oko tog malog četverokuta; nekoliko je grozdova visjelo i njihalo se na vjetru kao tamne šetalice nečujnog sata.
»Zaista ne plačem«, reče Elisabeth. »A ako i plačem, ne brini se za to. To nisam ja, to je nešto u meni, što želi izići napolje. Ponekad ne preostaje ništa do plakanja. To nije tuga. Sretna sam.«
Ležala je na njegovoj ruci, s glavom na njegovu ramenu. Krevet je bio širok, od stare, tamne orahovine. Krajevi bijahu visoki i povijeni. U kutu je stajala komoda od orahovine, a pred prozorom stol sa dvije stolice. Na zidu je visio stakleni ormarić, u kome se nalazio stari vjenčani vijenac iz umjetnih mirta, i ogledalo, u kome su se pomicali tamni i svijetli grozdovi i treperavo, blijedo svijetlo izvana.
»Sretna sam«, reče Elisabeth. »Ovih se tjedana toliko toga dogodilo, da sve ne mogu utisnuti u sebe. Pokušala sam. Ne ide. Večeras moraš biti sa mnom strpljiv.«
»Htio bih još da te mogu izvući iz grada, nekamo na selo.«
»Svejedno je gdje sam, kad tebe nema.«
»Nije svejedno. Sela ne bombardiraju.«
»Jednom će sigurno prestati da nas bombardiraju. Tȁ u gradu gotovo ništa nije čitavo. Ne mogu otići tako dugo, dok moram u tvornicu. Sretna sam što imam ovu začaranu sobu. I gospođu Witte.«
Disala je mirnije. »Odmah će biti sve u redu«, reče ona. »Ne misli da sam odviše histerična. Sretna sam. Ali je nestalna sreća. A ne ujednačena kravlja sreća.«
»Kravlja sreća«, reče Graeber. »Tko to uopće želi.«
»Ne znam, mislim da bih i dobar dio te sreće mogla dulje vremena izdržati.«
»I ja. Samo što to ne želim priznati, jer je zasad ne možemo imati.«
»Deset godina sigurne, dobre, jednolične i građanske kravlje sreće — čak mislim da čitav život ispunjen njome ne bi bilo previše!«
Graeber se nasmije. »To je zbog toga što vodimo tako prokleto zanimljiv život. Naši su preci drukčije živjeli. Oni su žeđali za pustolovinom i mrzili svoju kravlju sreću.«
»Mi ne. Mi smo postali jednostavni ljudi, s jednostavnim željama.« Elisabeth ga pogleda. »Hoćeš li sada spavati? Cijelu noć punu neprekidna sna? Tko zna kada ćeš to opet moći, kad sutra navečer otputuješ!«
»Putem ću se naspavati. Proći će nekoliko dana dok ne stignem.«
»Hoćeš li ikada spavati u krevetu?«
»Ne. Najviše što od sutra mogu očekivati bit će nekakav poljski krevet, ili vreća sa slamom. Čovjek se brzo na to privikne. Nije to strašno. Dolazi ljeto. Rusija je zimi gadna.«
»Možda ćeš morati tamo provesti još jednu zimu?«
»Ako se i dalje budemo tako povlačili, bit ćemo slijedeće zime u Poljskoj, ili već u Njemačkoj. Ovdje nije toliko hladno, i to je studen koju čovjek poznaje.«
Sada će pitati kad ću ponovo doći na dopust, mislio je. Htio bih da je sve to već za nama.
Ona to mora pitati, i ja moram odgovoriti i htio bih da je sve to za nama. Već nisam više posve ovdje, ali ono, što je od mene ovdje, kao da nema kože, a ipak se ne može stvarno raniti.
Samo je osjetljivije od otvorene rane. Gledao je na lozu, koja se njihala pred prozorom, i na treperavo srebro u sivilu ogledala i činilo mu se da tik iza njega stoji jedna tajna, s koje slijedećeg časa mora pasti veo.
Onda začuju sirene.
♦️

»Ostanimo ovdje«, reče Elisabeth. »Ne želim se oblačiti i trčati u neki podrum.«
»Dobro.«
Graeber pođe k prozoru. Gurne stol u stranu i pogleda napolje. Noć bijaše svijetla i nepomična. Vrt je sjajio na mjesečini. Bila je to nestvarna noć za snove i dobra noć za zračne napade. Vidio je gospođu Witte kako izlazi kroz vrata. Lice joj je bilo veoma blijedo. On otvori prozor. »Već sam vas htjela probuditi«, vikne ona kroz buku.
Graeber kimne. »Podrum — Leibnizstrasse...« čuo je.
On mahne. Onda vidje kako se vratila u kuću. Čekao je još jednu minutu. Ali ona više ne iziđe. Ona je također ostala u kući. Nije se čudio.
Kao da je tako moralo biti. Ona nije morala otići; vrt i kuća izgledali su zaštićeni nepoznatom magijom. Kao da su ostajali nijemi i mirni u tome zavijanju, koje je jurilo preko njih. Drveće je tiho stajalo iza blijedog srebra tratine. Grmlje se nije micalo. Čak se i loza pred prozorom prestala njihati. Ovaj maleni otok mira ležao je pod mjesecom kao u staklenom podrumu, o koji se odbija oluja razaranja.
Graeber se okrene. Elisabeth je sjedila u krevetu. Njena su ramena blijedo blistala, a tamo, gdje bijahu zaobljena, ležale su blage sjene. Grudi su joj bile čvrste i uspravne i izgledale su veće nego što jesu. Njena usta bijahu tamna, a oči veoma prozirne i gotovo bezbojne. Poduprla se rukama o jastuk i sjedila u krevetu kao netko, tko je odjednom izdaleka stigao ovamo. Jedan je časak bila isto tako strana i tiha, i tajanstvena poput vrta napolju u mjesečini prije propasti svijeta.
»I gospođa Witte je ostala ovdje«, reče Graeber.
»Dođi.«
Dok je prilazio krevetu, vidio je svoje lice u sivom i srebrnom ogledalu. Nije se prepoznao. Bilo je to lice nekog drugog. »Dođi«, reče Elisabeth još jednom.
On se nagne k njoj. Stavila je ruke oko njegova vrata.
»Svejedno je, što će se dogoditi«, reče ona.
»Ne može se ništa dogoditi«, odvrati on. »Ne ove noći.« Nije znao zašto u to vjeruje. Imalo je to nečeg zajedničkog s vrtom, svijetlom, i ogledalom, i Elisabethinim ramenima i nekim dalekim mirom, koji ga je odjednom cijelog ispunio. »Ništa se ne može dogoditi«, ponovi on.
Ona uhvati pokrivač i baci ga na pod. Ležala je gola, iz bokova su iskočile noge, snažne i duge, bijaše to tijelo, koje se od ramena i grudiju sužavalo u plitkoj šupljini trbuha, čija bedra ne bijahu tanka, i koje se činilo da buja, da se ruži s obiju strana u trokut ispod trbuha. Bilo je to tijelo žene, a ne više djevojke.
Osjećao ju je na svojim rukama. Ona se privije uz njega i njemu se činilo da su se tisuće ruku splele, i držale ga i nosile. Nigdje više nije bilo međuprostora, sve je bilo blizu i pripijeno. To više ne bijaše uzbuđenje prvih dana, to bijaše polako, rastuće brujanje, koje je šumjelo i sve prelijevalo, riječi, granice, horizont, i...
On podigne glavu. Vratio se izdaleka. Osluškivao je. Nije znao koliko je dugo bio odsutan. Napolju bijaše tiho. Mislio je da se vara i ležao je i slušao. Ništa nije čuo — nikakvih detonacija, ni topova. On zatvori oči i ponovo utone. Onda se opet probudi.
»Nisu došli, Elisabeth«, reče on.
»Ne«, promrmlja ona.
Ležali su jedno pored drugoga. Graeber je gledao pokrivač na podu, i ogledalo, i otvoren prozor. Mislio je da noć nikada ne će prestati, ali sada osjeti kako vrijeme opet polako uvire u tišinu. Loza se ispred prozora ponovo njihala na vjetru, njihove su sjene prolazile kroz ogledalo i počela je daleka buka. On pogleda Elisabethu. Oči joj bijahu zatvorene. Usta joj bijahu otvorena i disala je duboko i mirno. Ona se još nije vratila. On se već vratio. On je već ponovo mislio. Ona je uvijek dulje bila odsutna. Htio bih da to i ja mogu, mislio je, izgubiti se potpuno i dugo. Bilo je to nešto, na čemu joj je zavidio, zbog čega ju je ljubio, i što ga je pomalo plašilo. Ona bijaše negdje, kamo je nije mogao slijediti, ili ne dovoljno dugo; možda je to bilo ono što ga je u tome plašilo. Odjednom se osjeti sam i na čudnovat način podložan.
Elisabeth otvori oči. »Gdje su avioni?«
»Ne znam.«
Ona zagladi kosu. »Gladna sam.«
»I ja. Imamo svašta za jelo.«
Graeber ustane i donese konzerve, koje je ponio iz Bindingova podruma. »Evo piletine i telećeg mesa, čak i komadić zeca i usto kompot.«
»Uzmimo zeca i kompot.«
Graeber otvori staklenke. Volio je što mu Elisabeth ne pomaže, nego što leži i čeka. Nije trpio žene, koje se još okružene tajnom i tamom smjesta ponovo pretvaraju u marljive domaćice.
»Svaki put se stidim kad vidim sve te Alfonsove stvari«, reče on. »Ponio sam se prilično loše prema njemu.«
»A on se sigurno loše ponio prema nekom drugom. To izravnava. Jesi li bio na njegovu sprovodu?«
»Ne. Bilo je odviše članova stranke u uniformi. Nisam otišao s njima. Čuo sam samo govor obersturmbannführera Hildebrandta. Rekao je neka se svi natječemo, da ispunimo Alfonsovu posljednju želju. Time je mislio na bezobzirnu borbu protiv neprijatelja. Ali posljednja Bindingova želja bijaše drukčija. Alfons je u podrumu bio u pidžami s plavokosom ženom u noćnoj košulji.«
Graeber istrese meso i kompot u dvije zdjele, koje mu je dala gospođa Witte. Onda nareže kruh i otvori bocu vina. Elisabeth ustane. Stajala je gola pred krevetom od orahovine. »Ti zaista ne izgledaš kao netko tko mjesecima zguren sjedi i šije vojničke kapute«, reče Graeber. »Ti izgledaš kao da se svaki dan baviš gimnastikom.«
»Gimnastikom? Čovjek se samo onda bavi gimnastikom, kad je očajan.«
»Zaista. Toga se nikad ne bih sjetio.«
»Samo to«, reče Elisabeth. »Vježbati dok se čovjek više ne može sagnuti, trčati dok ne postaneš mrtav umoran, spremati sobu po deset puta, četkati kosu dok ne zaboli glava, i još mnogo toga.«
»Pomaže li to?«
»Samo kod pretposljednjeg očaja. Kad čovjek više ne želi misliti. Kod posljednjeg više ništa ne pomaže, osim propasti.«
»A onda?«
»Čekati dok te život negdje ponovo ne zapljusne. Mislim život, od koga čovjek diše, ne onaj, koji se samo živi.«
Graeber podigne čašu. »Mislim da za naše godine suviše znamo o očajanju. Zaboravimo to.«
»Mi već i suviše znamo o zaboravu«, reče Elisabeth.
»Zaboravimo i to.«
»Dobro. Neka živi gospođa Kleinert, koja je spremila ovog zeca.«
»I neka živi gospođa Witte, koja nam je dala vrt i ovu sobu.« Oni ispiju čaše. Vino je bilo hladno, i mirisno, i mlado.
Graeber ponovno napuni čaše. Mjesec je kao zlato stajao u njima.
»Najdraži moj«, reče Elisabeth, »dobro je bdjeti noću. Čovjeku je onda mnogo lakše govoriti.«
»To je istina. Noću si ti zdravo, mlado dijete božje, a ne švelja vojničkih kaputa. A ja nisam vojnik.«
»Noću je čovjek ono što bi zapravo morao biti; ne ono što je postao.«
»Možda.« Graeber pogleda na zeca, kompot i kruh. »Po tome smo mi prilično površni ljudi. Noću uglavnom samo spavamo i jedemo.«
»I ljubimo se. To nije površno.«
»I pijemo.«
»I pijemo«, reče Elisabeth i digne svoju čašu.
Graeber se nasmije. »A zapravo bismo morali biti sentimentalni i žalosni i voditi duboke razgovore. Umjesto toga smo pojeli pola zeca, nalazimo da je život krasan i zahvaljujemo bogu.«
»Tako je bolje, zar ne?«
»To je ono jedino. Kad čovjek ništa ne zahtijeva, sve je darovano.«
»Jesi li to naučio na frontu?«
»Ne, ovdje.«
»To je dobro. Zapravo je to sve što čovjek treba da nauči, zar ne?«
»Da, zatim treba samo još malo sreće.«
»Jesmo li je imali?«
»Da. Imali smo svu koja postoji.«
»Ti nisi tužan što je prošlo?«.
»Nije prošlo. Samo se mijenja«.
Ona ga pogleda. »Ne«, reče on. »Tužan sam. Toliko sam tužan, da mislim da ću sutra umrijeti kad te napustim. Ali kad pomislim šta bi se moralo dogoditi da ne budem žalostan, onda postoji samo jedno — da te nikad nisam sreo. Tada ne bih bio tužan već bih ponovo otputovao prazan i ravnodušan. A kad na to pomislim, onda ova tuga više nije tuga. Ona je crna sreća. Druga strana sreće.«
Elisabeth ustane. »Možda se nisam dobro izrazio«, reče Graeber. »Razumiješ li, kako to mislim?«
»Razumijem. I ti si se dobro izrazio. To se uopće ne može bolje reći. Znala sam da ćeš to reći.«
Prišla je k njemu. On ju je osjećao. Odjednom više nije imala imena, i imala je sva imena svijeta. Načas bljesne u njemu nešto poput nepodnosivog bijelog svijetla, i on odjednom spozna, da sve bijaše jedno: rastanak i povratak, posjedovanje i gubitak, život i smrt, prošlost i budućnost, i da je uvijek i svagdje bilo prisutno i neizbrisivo kameno lice vječnosti — onda mu se učini da se zemlja pod njim nadimlje, osjeti oblinu pod svojim nogama, kao da u padu mora skočiti naprijed i on je držao Elisabethu u svojim rukama i srušio se s njom i u nju.
Bilo je to posljednje poslijepodne. Sjedili su u vrtu. Mačka se šuljala pored njih. Bila je skotna i posve zabavljena sama sobom i na nikog se nije obazirala. »Nadam se, da ću imati dijete«, reče odjednom Elisabeth.
Graeber je zurio u nju. »Dijete? Zašto?«
»Zašto ne?«
»Dijete? U ovo vrijeme? Vjeruješ li da ćeš ga imati?«
»Nadam se.«
On je pogleda. »Mislim da bih ti sada morao nešto reći, i učiniti, i poljubiti te, i biti iznenađen i nježan, Elisabeth. Ne mogu to. To je odviše naglo. Na dijete dosad još nisam ni mislio.«
»I ne trebaš. Tebe se to ništa ne tiče. Ni sama to još ne znam.«
»Dijete. Ono bi slijedećem ratu upravo tako dobro došlo, kao i mi ovome. Pomisli na svu bijedu u kojoj bi se rodilo!«
Mačka je ponovo došla. Šuljala se putem prema kuhinji.
»Svakog se dana rađaju djeca«, reče Elisabeth.
Graeber je mislio na Hitlerovu omladinu, i na djecu koja su denuncirala svoje roditelje. »Čemu o tome govorimo?« reče on.
»Pa to je samo želja. Ili ne?«
»Zar nikad ne bi želio imati dijete?«
»Ne znam. Možda kad bude mir. O tom još nisam razmišljao. Oko nas je sve otrovano, da će još godinama biti puno otrova. Kako da onda čovjek želi dijete?«
»Upravo zato«, reče Elisabeth.
»Zašto?«
»Da ga odgojimo protiv toga. Šta bi se desilo kad oni, koji su protiv svega ovoga što se sada događa, ne bi željeli djecu? Zar da ih rađaju samo barbari? Tko će onda ponovo srediti svijet?«
»Zar ga zbog toga želiš?«
»Ne. Slučajno sam se toga sjetila.«
Graeber je šutio. Ništa nije mogao reći protiv toga. Imala je pravo. »Ti si odviše brza za mene«, reče on »Još se nisam navikao na to da sam oženjen, a sada se već moram odlučiti želim li dijete ili ne.«
Elisabeth se nasmije i ustane. »Ti ono najjednostavnije nisi primjetio — da ne želim samo dijete, već tvoje dijete. A sada idem do gospođe Witte, da se dogovorim za večeru. Bit će to majstorija od konzerva.«
Graeber je sjedio sam na stolici u vrtu. Nebo je bilo puno oblaka obasjanih rumenilom. Dan je prošao. Bio je to ukraden dan. Prekoračio je svoj dopust za dvadeset i četiri sata. Ostao je, iako se već bio odjavio. Sada bijaše veče i za jedan je sat morao otići. U međuvremenu je još jednom bio u uredu, ali o njegovim roditeljima ne bijaše nikakvih vijesti. Uredio je šta se moglo. Gospođa Witte je pristala da Elisabeth i dalje stanuje kod njih. Pogledao je podrum u kući; nije bio dovoljno dubok, da bi bio siguran, ali je bio dobro građen. Pogledao je i javno sklonište u Leibnizstrasse; bilo je dobro, kao i većina drugih u gradu. Mirno se naslonio. Iz kuhinje je čuo zveketanje suda. Dopust je bio dug. Tri godine, ne tri tjedna. Iako su mu se još ponekad pričinjale nedovoljno sigurnima, sagrađene na nesigurnom temelju; ipak je htio vjerovati da su sigurne.
Čuo je Elisabethin glas. Razmišljao je o tome, što je govorila o djetetu. To bijaše kao da se odjednom probija neki zid. Pojavio se jedan otvor, a iza njega je teturao, neizvjestan kao vrt, dio budućnosti. Graeber nije nikad razmišljao o tome šta se nalazi iza tog zida. Kad je došao, htio je naći nešto i uzeti, i posjedovati, da bi to ostavio prije nego što ode — nešto, što nosi njegovo ime, i kroz to njega samog — ali pomisao na dijete ne bijaše nikada u tome sadržana. Pogledao je na sumrak, koji je visio između grmova jorgovana. Kako je to postojalo beskrajnim, ako se slijedilo dalje, i kako to bijaše čudnovato; osjetiti da se život može nastaviti i iza tog zida, pred kojim je dosad prestajao, i da bi to, što je dosad smatrao u žurbi stečenim plijenom, moglo jednom još postati sigurnim posjedovanjem, i produžiti se u jedan strani, nerođeni život u daljini, koja nema svršetka i koja je puna neke nježnosti, koju dosada još nikada nije poznavao. Koliko to daje daljine i koliko slutnje, i kako to snažno nešto u njemu želi, i ne želi, a ipak želi, tu jadnu utješnu prevaru besmrtnosti.
»Vlak polazi u šest sati«, reče on. »Sve sam već poslove obavio. Sada moram ići. Ne prati me na stanicu. Htio bih odavde otići, i ovo ponijeti sa sobom — ovaj život ovdje, a ne gužvu i smetenost na željezničkoj stanici. Posljednji put me otpratila moja majka. Nisam to mogao spriječiti. Bilo je to strašno za nju i za mene. Dugo je trebalo, dok sam prebolio, i kasnije to uvijek bijaše ono čega sam se sjećao — zaplakana, umorna, znojava žena na peronu, ne moja majka kakva je zaista. Razumiješ li to?«
»Da.«
»Dobro. Neka bude tako. Niti ne treba da me vidiš tamo, gdje ću opet biti samo broj i komad komisa natovaren poput magarca. Želim otići takav kakvi smo ovdje. I uzmi ovaj novac; sačuvao sam ga. Vani mi ne treba.«
»Ne treba mi novaca. Zarađujem dovoljno.«
»Vani ga ne mogu potrošiti. Uzmi, i kupi jednu haljinu. Neku besmislenu, nepotrebnu, lijepu haljinu, što će pristajati malenoj zlatnoj kapi koju imaš.«
»Slat ću ti pakete za taj novac.«
»Ne šalji ništa. Napolju imamo više hrane, nego vi ovdje. Ali kupi haljinu. Naučio sam nešto dok si kupovala šešir. Obećaj mi da ćeš kupiti haljinu. Ne praktičnu, neku sasvim nepotrebnu. Ili je to premalo novaca?«
»Dovoljno je. Dovoljno i za još jedan par cipela.«
»To je sjajno. Kupi jedan par zlatnih cipela.«
»Dobro«, reče Elisabeth. »Zlatne cipele, s visokim petama i lagane poput pera. U njima ću ti dotrčati u susret, kad ponovo dođeš.«
Graeber izvadi iz ranca tamno slikanu svetačku sliku, koju je htio pokloniti majci. »Evo nečeg, što sam našao u Rusiji. Zadrži to.«
»Ne, Ernst. Daj to nekome drugom. Ili ponesi sa sobom. To je odviše — odviše konačno. Uzmi je.«
Promatrao je sliku. »Našao sam je u jednoj porušenoj kući«, reče on. »Možda u tome nema sreće. Nikad nisam na to pomislio.« On je ponovo spremi. Bio je to sveti Nikola na zlatnoj pozadini s mnogo anđela.
»Ako želiš, mogu je odnijeti u crkvu«, reče Elisabeth. »U onu, u kojoj smo spavali: Katarinsku crkvu.«
U onu, u kojoj smo spavali, mislio je Graeber. Jučer to još bijaše blizu; sada je već beskrajno daleko. »Oni to neće primiti«, reče on. »To je druga vrsta vjere. Zastupnici boga ljubavi nisu više naročito tolerantni.«
Mislio je na to da je tu sliku, zajedno s Kruseovim pepelom, mogao staviti u grob člana crkvenog vijeća Blümera. Ali i to bi, vjerojatno, bilo još jedno svetogrđe.
♦️

Nije se okrenuo. Nije išao ni prebrzo, ni odviše polako. Ranac je bio težak, a ulica veoma duga. Kad je skrenuo oko ugla, skrenuo je oko mnogo uglova. Načas još osjeti miris Elisabethine kose; onda ga prelije miris stare paljevine, kasne, poslijepodnevne sparine i slatkasti, gnjili miris raspadanja, koji se u vrućini dizao iz ruševina.
Išao je preko nasipa. Jedna strana Lindenallee bijaše crno izgorena, druga se zelenila. Rijeka je bila začepljena, i lijeno je puzala preko maltera, slame, vreća, ostataka ograde i kreveta. Kad bi sada došlo do napada, mislio je Graeber, morao bih otići u sklonište i imao bih razloga da zakasnim na vlak. Šta bi rekla Elisabeth, kad bih se odjednom vratio? Razmišljao je o tome. Nije znao. Ali sve, što je sada bilo dobro, vjerojatno bi se pretvorilo u bol. To je kao na stanici, kad vlak kasni, i čovjek još ima pola sata vremena i mora ga otezati zbunjenim razgovorom. Osim toga ne bi ništa dobio; vlak bi za vrijeme napada čekao, i on bi ga morao stići.
Stigao je do Bramscherstrasse. Otuda je prvi put krenuo u grad. Autobus, koji ga je dovezao, stajao je ovdje i čekao. On se popne. Krenuli su poslije deset minuta. Stanicu su u međuvremenu opet nekamo premjestili. Sada je imala krov od lima obojen zaštitnom bojom. Sa strane su napeli sivo platno, a kraj toga je stajalo umjetno drveće kao zaklon, i štala, iz koje je virila drvena krava. Na livadi su pasla dva stara konja.
Vlak je već stajao. Na mnogim vagonima visjele su tablice; samo za vojsku. Stražari su pregledavali isprave. Nisu Graeberu ništa rekli, što je jedan dan zakasnio. On se popne i nađe mjesto kraj prozora. Nakon nekog vremena uđu još trojica: jedan podoficir, jedan kaplar s ožiljkom i neki artiljerac, koji je odmah stao jesti. Na stanicu su dovezli poljsku kuhinju. Pojavile su se dvije mlade sestre pomoćnice i jedna starija, koja je umjesto broša nosila željezni kukasti križ.
»Evo kave«, reče podoficir. »Vidi, vidi!«
»Ne za nas«, odvrati kaplar. »To je za transport regruta, koji prvi put idu napolje. Čuo sam to maločas. Održat će i neki govor. Za nas to više ne rade.«
Doveli su gomilu bjegunaca. Prebrojili su ih i oni su sada stajali u dva reda sa svojim paketima i kovčezima i zurili su u kazan s kavom. Pojavilo se i nekoliko esesovaca. Imali su elegantne čizme i jahače hlaće i šetali su peronom poput roda. U odio uđu još tri vojnika na dopustu. Jedan otvori prozor i nagne se napolje. Vani je stajala žena s djetetom. Graeber pogleda dijete, a onda ženu. Imala je navoran vrat, debele očne kapke, tanka, obješena prsa i ispranu ljetnu haljinu, na kojoj bijahu otisnute plave vjetrenjače. Sve mu je izgledalo jasnije nego prije — svijetlo i sve što je vidio. »Pa onda, Heinrich«, reče žena.
»Da, sretno, Marie. Pozdravi sve«.
»Da.«
Pogledali su se i šutjeli. Nekoliko se ljudi s muzičkim instrumentima postrojilo nasred perona.
»Otmjeno«, reče kaplar. »Mlada topovska hrana odlazi napolje s muzikom. Mislio sam da su to već odavno ukinuli.«
»Mogli bi nam dati malo kave«, odvrati podoficir. »Mi smo konačno stari ratnici, a također idemo napolje.«
»Čekaj do večeri. Onda ćeš je dobiti kao juhu.«
Čuli su marširanje i izvikivanje zapovijedi. Stigli su regruti. Gotovo svi bijahu veoma mladi. Među njima bijaše samo nekoliko snažnih i starijih; vjerojatno su došli iz SA ili SS-a. »Mnogi se od ovih još ne moraju brijati«, reče kaplar. »Pogledajte ovo povrće! Djeca! I da se čovjek na njih na terenu osloni.«
Regruti su se postrojavali. Podoficiri su režali. Onda nastade tišina. Netko je govorio.
»Zatvori prozor«, reče kaplar čovjeku, čija je žena napolju stajala.
Ovaj ne odgovori. Govornikov je glas i dalje klopotao, kao da izlazi iz limenih glasnica. Graeber se nasloni natrag i zatvori oči. Heinrich je i dalje ostao na prozoru. Nije čuo šta mu je rekao kaplar. Zurio je u Marie zbunjeno, glupo i žalosno. Ona je isto tako zurila u njega. Dobro da Elisabeth nije ovdje, mislio je Graeber.
Glas konačno zašuti. Četiri su glazbenika svirala: 'Deutschland, Deutschland über alles’ i 'Horst-Wessellied’. Obje su pjesme svirali brzo i od svake samo po jednu strofu. U odjelu se nitko nije micao. Kaplar je kopao nos i promatrao rezultat bez zanimanja.
Regruti su se popeli u svoj vagon. Za njima je pošao kazan s kavom. Nakon nekog vremena vratio se prazan.
»Ove kurve«, reče podoficir. »Puštaju da stara vojska umre od žeđi.«
Artiljerac u kutu prestane načas jesti. »Šta?« upita on.
»Rekao sam, kurve. Šta to ždereš? Teletinu?«
»Svinju« ... Podoficir redom pogleda ljude u vagonu. Tražio je drugove. Artiljerac se za to nije brinuo. Heinrich je još uvijek stajao na prozoru. »Pozdravi i tetku Bertu«, reče Mariji.
»Da.«
Ponovo su šutjeli. »Zašto ne krećemo?« upita netko. »Šest je već prošlo.«
»Možda još čekamo nekog generala.«
»Generali lete.«
Morali su čekati još pola sata. »No, idi konačno, Marie«, govorio je Heinrich od vremena do vremena.
»Mogu čekati.«
»Maloga treba nahraniti.«
»Ima još čitavo veče vremena.«
Ponovo su šutjeli neko vrijeme. »Pozdravi Josefa«, reče Heinrich konačno.
»Da, dobro. Reći ću mu.«
Artiljerac ispusti snažan vjetar, duboko uzdahne i odmah zatim zaspe. Izgledalo je kao da je vlak samo na to čekao. Polako krene. »Dakle onda pozdravi sve, Marie.«
»Ti također, Heinrich.«
Vlak je vozio sve brže. Marie je trčala pored vagona.
»Pripazi na maloga, Marie.«
»Da, da, Heinrich. A ti također na sebe.«
»Jasno, jasno.«
Graeber vidje ispijeno lice žene koja je trčala kraj prozora. Trčala je kao da joj se radi o životu, da bi još deset sekunda mogla zuriti u Heinricha. I onda, odjednom, ugleda Elisabethu. Stajala je iza stanične šupe. Iz vlaka se nije mogla vidjeti. Sumnjao je još jedan čas. Onda točno vidje njeno lice. Bilo je toliko neprisebno, da se činilo neživim. On skoči i zgrabi Heinricha za ovratnik.
»Pusti me na prozor.«
Odjednom je sve zaboravio. Nije više shvaćao zašto je sam otišao na kolodvor. Nije više ništa shvaćao. Morao ju je vidjeti. Morao ju je zvati. Nije joj rekao najvažnije.
Vukao je Heinricha za šiju. Heinrich se nagnuo daleko napolje. Laktom je zapremio ostatak prozora. »Pozdravi i Liese«, vikao je kroz tandrkanje vlaka.
»Pusti me! Makni se s prozora! Moja je žena napolju!«
Graeber je uhvatio Heinricha za ramena i vukao ga. Heinrich ga udari nogom u cjevanicu. »I pazi dobro na sve!« vikne on.
Žena se više nije čula. Graeber udari Heinricha u koljena i povuče mu ramena natrag. Heinrich se i dalje čvrsto držao. Jednom je rukom mahao; drugom i laktom održavao, se na prozoru. Vlak zaokrene. Graeber vidje Elisabeth preko Heinrichove glave. Bila je već veoma daleko i sasvim mala i stajala je sama pred šupom. Graeber je mahao preko slamnate, čekinjaste Heinrichove glave. Možda je još mogla vidjeti ruku; ali nije mogla vidjeti tko maše. Pojavila se skupina kuća, i željezničke stanice više nije bilo.
Heinrich se polako odbijao od prozora. »Ti prokleti božji...« počne Graeber bijesno i ušuti. Heinrich se okrenuo. Tekle su mu debele suze. Graeber spusti ruke. i »Ah, sranje!«
»Čovječe, tako nešto!« reče kaplar.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Doba života i doba smrti-Remarque - Page 2 Empty Re: Doba života i doba smrti-Remarque

Počalji od Mustra Sre Jun 20, 2018 9:38 am



XXV


Poslije dva dana pronašao je puk i javio se u četnu pisarnu. Narednika nije bilo. Sjedio je samo pisar. Selo je ležalo stotinu i dvadeset kilometara desno od posljednjeg položaja koji je Graeber poznavao. »Kako je ovdje« upita on.
»Posrano. Kako je bilo na dopustu?«
»Pola i pola. Je li se mnogo toga dogodilo?«
»Svašta. Tȁ vidiš gdje se sada nalazimo.«
»Gdje je četa?«
»Jedan vod kopa rovove. Drugi pokapa mrtve. Vratit će se u podne!«
»Je li se mnogo toga promijenilo?«
»Vidjet ćeš sam. Ne znam tko je još bio ovdje, dok si ti odlazio. Dobili smo mnogo dopune. Djeca. Padaju kao zimske muhe. Nemaju pojma o ratu. Imamo i novog narednika. Stari je mrtav. Debeli Meinert.«
»Zar je on bio napolju?«
»Ne. Uhvatilo ga je na latrini. Odletio je u zrak sa svim zajedno.« Pisar zjevne. »Vidjet ćeš i sam šta ima novog. Zašto si u domovini nisi dao namjestiti zgodan, mali špliter u stražnjicu?«
»Da«, reče Graeber. »Zašto ne? Na najbolje stvari čovjek uvijek tek onda pomisli kad je već prekasno.«
»Ja bih se mirne duše bio vratio nekoliko dana kasnije. Nitko u toj zbrci ne bi primjetio da te nema.«
»I toga se čovjek sjeti kad je prekasno.«
Graeber je išao selom. Sličilo je onom, u kome je posljednji put bio. Sva su ova sela bila slična. Sva bijahu jednako opustošena. Razlika sada bijaše samo u tome, što gotovo više i nije bilo snijega. Sve je bilo mokro i blatno; čizme su duboko tonule i zemlja ih je zadržavala, kao da ih želi povući dolje. Na glavnoj su cesti bile poslagane daske, preko kojih se moglo ići. Pljuskale su u vodi, i kad bi čovjek stupio na jedan kraj, drugi bi se podigao u vis i s njega bi kapala voda.
Sijalo je sunce i bilo je prilično toplo. Graeberu se činilo da je mnogo toplije nego u Njemačkoj.
Osluškivao je front. Jaka je artiljerijska vatra grmjela, pojačavala se i smanjivala. Potražio je podrum, koji mu je označio pisar, i stavio svoje stvari na jedno prazno mjesto. Neizmjerno se ljutio što nije prekoračio dopust za jedan ili dva dana. Zaista je izgledalo da ga ovdje nitko ne treba. On ponovo iziđe. Pred selom bijahu iskopani rovovi; sada bijahu puni vode i stijene bijahu urušene. Na nekim su mjestima bili sazidani neki betonski bunkeri. Stajali su kao grobno kamenje u vlažnom pejzažu.
Graeber se vratio natrag. Na glavnoj cesti opazi komandira čete Rahea. Balansirao je na daskama kao roda s naočarima. Graeber mu se javi.
»Imali ste sreće«, reče Rahe. »Ukinuli su dopuste odmah čim ste otišli.« Svijetlim očima pogleda Graebera. »Je li se isplatilo?«
»Da«, odvrati Graeber.
»To je dobro. Ovdje sjedimo u priličnom dreku. Ovo je samo privremeni položaj. Vjerojatno ćemo se vratiti natrag na rezervni položaj, koji je ponovo izgrađen. Jeste li ga vidjeli? Mora da ste onuda prošli.«
»Ne, nisam ga vidio.«
»Ne?«
»Ne, gospodine poručniče«, reče Graeber.
»Nalazi se, otprilike, četrdeset kilometara odavde.«
»Mora da je bila noć kad smo prolazili. Mnogo sam spavao.«
»Bit će da je tako.« Rahe ponovo ispitujući pogleda Graebera, kao da bi želio više pitati. Onda reče: »Vaš komandir voda je pao. Poručnik Müller. Sada imate poručnika Massa.«
»Da.«
Rahe je svojim štapom kopkao po mokroj ilovači. »Dok bude ovog blata, Rusima će biti teško da napreduju s artiljerijom i tenkovima. To će nam dati vremena da se formiramo. Sve ima svoju dobru i svoju lošu stranu, zar ne? Dobro je što ste se vratili, Graeberu. Potrebni su nam stari ljudi da bi vježbali dopunu.« Kopkao je dalje po ilovači. »Kako je bilo preko?«
»Otprilike tako kao i ovdje. Mnogo zračnih napada?«
»Zaista? Tako loše?«
»Ne znam koliko je loše prema drugim gradovima. Svakih nekoliko dana bio je barem jedan napad.«
Rahe pogleda Graebera, kao da očekuje da ovaj još nešto kaže. Ali Graeber je šutio.
♦️

Ostali su se vratili u podne. »Vojnik sa dopusta«, reče Immermann. »Čovječe, zašto si se samo vratio u ovo sranje? Zašto nisi dezertirao?«
»Kamo?« upita Graeber.
Immermann se češao po glavi. »U Švicarsku«, reče onda.
»Na to nisam mislio, ti pametnjakoviću. A osim toga svakog dana odlaze u Švicarsku specijalni luksuzni vlakovi za dezertere. Na krovovima imaju naslikane crvene križeve i ne bombardiraju ih. I duž čitave švicarske granice stoje počasni slavoluci s natpisima: ’Dobro došli!’ Znadeš li još nešto, ti glupane? I otkad se usuđuješ tako govoriti?«
»Ja sam se uvijek usuđivao. Samo što si ti u domovini gdje se šapuće to zaboravio. Osim toga, mi se povlačimo. Gotovo bježimo. Svakih stotinu kilometara povlačenja ton postaje slobodniji.
Immermann stade čistiti svoju uniformu od prljavštine.
»Müller je mrtav«, reče on. »Meinecke i Schrooder su u bolnici. Mücke je dobio pogodak u trbuh. Kažu da je u Varšavi odapeo.
Tko je od starih još inače bio ovdje? Točno, Berning — izgubio desnu nogu. Iskrvario.«
»Hirschmann«, reče Graeber.
»Hirschmann? šta je s njim?«
»I on je mrtav.«
»Glupost. Evo ga sjedi ovdje!«
Graeber pogleda. Bila je to istina. Hirschmann je sjedio na starom buretu i čistio svoju porciju. Prokletstvo, pomisli, šta to znači?
»Njegova je majka dobila obavijest, da je poginuo. Moram ga pitati.«
Pošao je k Hirschmannu.
»Bio sam kod tvoje majke«, reče.
»Zaista? Nisi zaboravio? Nisam vjerovao da ćeš to učiniti.«
»Zašto ne?«
»Nisam navikao, da ljudi učine nešto za mene.« Graeber se sjeti, da je i on malone zaboravio otići.
»Kako je ona? Kako joj je?« upita Hirschmann. »Jesi li joj rekao da sam dobro?«
»Hirschmann, tvoja majka misli da si mrtav. Dobila je obavijest iz čete.«
»Šta? To je nemoguće!«
»Sama mi je to rekla.«
Hirschmann pogleda Graebera. »Ali ja joj pišem gotovo svaki dan.«
»Ona misli da su to pisma, koja si pisao ranije. Možeš li zamisliti, kako se to dogodilo? Konačno, u našoj četi nisu dva Hirschmanna.«
»Ne. To je morao netko namjerno učiniti.«
»Nitko takvo što ne bi učinio namjerno.«
»Ne? Pa ni Steinbrenner?«
»Zar on još živi?«
»Da. I radio je u pisarnici dva dana, jer je četni starješina poginuo. U to je vrijeme bilo bolje biti činovnikom.«
»Ali to bi bila gnusna prijevara.«
»Da.«
»Rahe je trebao da potpisuje ta pisma.«
»Moja majka to ne zna. Za nju jedan potpis vrijedi kao i drugi.«
Stvar se odjednom Graeberu učini vjerojatnijom nego ranije. »Kakav svinjski trik.« On zastenje. »Jedva da se može vjerovati. Ali zašto bi to kopile željelo da to učini?«
»Šale radi. Da me odgoji. Konačno, u meni ima židovske krvi. šta je rekla moja majka?«
»Bila je mirna. Moraš joj odmah pisati. Piši joj što sam ti pričao. Sjetit će se da sam bio kod nje.«
»Proći će mnogo vremena prije nego primi pismo.«
Graeber vidje da Hirschmannove usnice drhte. »Ići ćemo do pisarnice«, reče on. »Tamo ćemo dobiti ispravak. Oni moraju poslati telegram. Inače ćemo otići do Rahea.«
»To ne možemo učiniti.«
»Zašto ne? Možemo još i mnogo više. Možemo prijaviti Steinbrennera.«
»Ja ne. Ja to ne mogu. Ja ne mogu ništa dokazati. I kad bih mogao — ne, ja se ne mogu žaliti. Ja ne. Zar to ne razumiješ?«
»Da, Hirschmann«, reče Graeber bijesno. »Ali sve to ne će trajati vječno.
♦️

Steinbrennera je sreo poslije večere. Izgledao je kao suncem opaljeni gotski anđeo.
»Kakvo je raspoloženje u domovini?« upita on.
Graeber spusti porciju. »Kad smo došli na granicu«, reče on, »sakupio nas i poučio neki kapetan SS-a, da pod prijetnjom najstrože kazne nitko od nas ne smije reći ni riječi o situaciji u domovini.«
Steinbrenner se nasmije. »Meni mirne duše možeš reći.«
»Bio bih krasan magarac. Najstroža kazna glasi: strijeljanje zbog sabotaže volje branilaca Reicha!«
Steinbrenner se prestane smijati. »Ti to govoriš kao da ima ne znam šta da se pripovijeda. Kao da je preko katastrofa!«
»Ja ništa ne govorim. Samo ponavljam što nam je rekao kapetan SS-a.«
Steinbrenner je odmjeravao Graebera. »Ti si se oženio, zar ne?«
»Odakle to znaš?«
»Ja sve znam.«
»Znaš to iz pisama. Ne pravi se važan. Ti si često u pisarnici, šta?«
»Tamo sam kad je to potrebno. Kad odem na dopust, i ja ću se oženiti.«
»Tako? Znaš li već koga?«
»Kćer obersturmbannführera u mom rodnom mjestu.«
»Naravno.«
Steinbrenner se ne obazre na ironiju. »Mješavina krvi je prvorazredna«, objasni on gorljivo. »S moje strane — sjeverno-frizijska, s njene — rajnsko-donjosaksonska. Primat ćemo svu pomoć kao roditelji i rasnu nagradu za čistu krv. Djeca će, naravno, imati naročite povlastice u školi — sve što im stranka može pružiti. I za pet godina moja će žena kao uzorna majka biti dostojna nekog važnog položaja u organizaciji Reicha za pomoć ženama. Ako ćemo u međuvremenu dobiti blizance ili trojke, sam će Führer biti njihov kum. Možda već za dvije ili tri godine. Ali petom djetetu bit će svakako kum. Onda će moja karijera biti savršeno osigurana. Zamisli to!«
»Zamišljam.«
»Selektivni uzgoj rase. Ne samo što moramo iskorijeniti Židove, već ih moramo nadomjestiti čistokrvnim Germanima. Nova rasa vodećih.«
»Jesi li istrijebio mnogo Židova?«
Steinbrenner se podsmjehivao. »Kad bi ti vidio izvještaje o mom vladanju, ne bi morao ništa pitati. To su bila vremena!« On se povjerljivo sagne prema Graeberu. »Podnio sam molbu, da me premjeste natrag u SS diviziju. Tamo se više toga događa. I čovjek ima bolje izglede. Sve ima veće razmjere. Ne dosadna suđenja za svakog ušljivog Rusa. Rješavaju ih se u jednom mahu. Nije tome dugo, tri stotine poljskih i ruskih izdajnika u jedno poslijepodne. Šest ljudi dobilo je križ za naročite zasluge. Sve što čovjek ovdje ima, to je nekoliko boginjavih partizana — za to se ne dobiva nikakvo odlikovanje. Otkad si ti otputovao, nismo ih imali više od pola tuceta. U jedinicama za čišćenje i u sigurnosnoj službi SS-a imaju ih stotine i stotine. Tamo čovjek može da napreduje.«
»Ti si poslao izvještaj o Hirschmannovoj smrti njegovoj majci, zar ne?« upita Graeber.
»Tko to kaže?«
»Ja to znam.«
»Ništa ti ne znaš. Kako bi to mogao znati?«
»Utvrdio sam to. Bila je to lijepa šala.«
Steinbrenner se smijao. Nije on imao uha za ironiju. Njegovo je zgodno lice sjalo od zadovoljstva.
»I ti misliš tako? Zamisli izraz lica te stare babe! I ništa mi se ne može dogoditi. Hirschmann će biti dovoljno oprezan da ne kaže ništa. A ako bi i rekao, bila je to naprosto zabuna. Uvijek se to može dogoditi.«
Graeber ga je pažljivo promatrao. »Ti imaš živaca«, reče on.
»Živaca? Za to ne treba živaca. Samo smisao za humor.«
»Varaš se. Za to treba živaca. Svatko, tko učini nešto slično, uvijek ubrzo zatim sam umire. To je dobro poznato.«
Steinbrenner se glasno nasmije. »Glupost! To su bapske priče!«
»Nisu to bapske priče. Onaj, tko to učini, izaziva vlastitu smrt. To je utvrđena činjenica.«
»Ali slušaj, pa ti valjda ni sam u to ne vjeruješ?«
»Ja u to vjerujem. A i ti bi trebao vjerovati. To je staro germansko vjerovanje. Ja ne bih htio biti u tvojim čizmama.«
»Ti si lud!« Steinbrenner ustane. Više se nije smijao.
»Poznavao sam dvojicu, koji su učinili sličnu stvar. Obojica su pali kratko vrijeme poslije toga. Neki je drugi bio sretniji. Njemu je bio prostrijeljen samo spolni organ. Prirodno je, da je postao impotentan. Možda ćeš i ti tako jeftino proći. Dakako, ne će biti ni blizanaca, ni trojki. Ali jasno, mogao bi se netko drugi pobrinuti za to kod tvoje žene. U stranci je važna jedino čistoća krvi, a ne pojedinac.«
Steinbrenner je zurio u Graebera. »Čovječe, kakav si ti bezosjećajni magarac!« reče on. »Zar si ti zaista uvijek bio takav? Osim toga, sve su to budalaštine!« Još jedan čas stajao je čekajući. Onda ode.
»Ubojica«, reče još jednom i pomisli na Steinbrennera, i sebe samog, i bezbroj drugih.
Graeber je zurio u crveno rusko veče. Nekoliko je vrana lepršalo poput tamnih krpa.
Steinbrenner je bio savršen proizvod stranke. Bio je savršeno zdrav, savršene fizičke kondicije, savršeno je izbjegavao bilo kakvo vlastito mišljenje, i bio je savršeno nečovječan. Bio je automat, kome je čišćenje puške, vježbanje ti ubijanje ista stvar.
Steinbrener ode fićukajući. Graeber se zavali natrag. Front je tutnjio. Vrane su letjele. Odjednom se osjećao kao da nikad nije bio ni otišao.
♦️

Bio je na straži od ponoći do dva i hodao je oko sela. Ruševine su se crno ocrtavale na vatrometu fronta. Nebo je drhtalo i bilo čas svijetlo, čas tamnije pod vatrom topovskih ždrijela artiljerije. Čizme su u žilavom blatu stenjale kao duše prokletih.
Bol se javila iznenada, brzo i neočekivano. Za vrijeme dana provedenih na putu ni na šta nije mislio, bio je posve tup. Sada, odjednom i bez prijelaza, prodirala je u njega i kidala ga na komade.
Stao je i čekao. Nije se micao. Čekao je da se noževi stanu okretati, da postanu mukom, da dobiju imena i da se omeđe imenom i tako postanu pristupačni razumu, utjehi, ili barem fatalističkoj predanosti.
Ali to se ne dogodi. Nije postojalo ništa osim jasne boli gubitka. Bio je to gubitak za uvijek. Nigdje ne bijaše mosta. Posjedovao je i sada to bijaše izgubljeno. Osluškivao je svoju nutrinu. Negdje je još morao postojati glas, jeka nade morala se negdje oglasiti poput sablasti. Ali ne nađe ništa. Postojala je samo praznina i bezimena bol.
Odviše je rano, mislio je. Vratit će se, kasnije, kad prođe bol. Pokušao je preklinjati, nije htio da se to otkine od njega, htio je to zadržati, pa makar i bol postala neizdrživa. Vratit će se, samo da izdržim, mislio je. Zvao je imena i pokušao je da se sjeti. U magli se pojavi Elisabethino slomljeno lice. Izgledalo je takvo, kakvim ga je posljednji put vidio. Rasplinula su se sva njena ostala lica; samo ovo bijaše jasno. Pokušao je da zamisli vrt i gospođu Witte. Mogao je to, ali bijaše mu kao da udara u klavir, a ne čuje nijedan zvuk. Šta se dogodilo? mislio je. Možda joj se nešto desilo. Možda je bez svijesti. Možda se upravo sada srušila kuća. Možda je mrtva.
On izvuče svoje čizme. Mokra je zemlja stenjala. Osjetio je da se znoji.
»To će te umoriti«, reče netko.
Bijaše to Sauer. Stajao je u kutu neke razorene staje. »Osim toga, čuje se na kilometre«, objasni on. »Šta radiš? Slobodne vježbe?«
»Ti si oženjen, Saueru, zar ne?«
»Jasno. Kad imaš posjed, moraš biti oženjen. Bez žene nijedan posjed ne valja.«
»Koliko si već dugo oženjen?«
»Petnaest godina. Zašto?«
»Kako je to, kad je čovjek toliko dugo oženjen?«
»Čovječe, šta ti sve pitaš! A kako da bude?«
»Je li to kao sidro koje te drži? Nešto, o čem uvijek misliš i kamo se želiš vratiti?«
»Sidro, šta znači sidro? Naravno, mislim na to. Danas već čitav dan. Vrijeme je za proljetnu sjetvu i za sađenje. Od toga čovjek sasvim poblesavi.«
»Ne mislim na tvoj posjed, nego na tvoju ženu.«
»To spada zajedno. Tȁ upravo sam ti to objasnio. Bez žene nema dobrog posjeda. Ali šta imaš od toga? Samo brige. A usto još i ovaj Immermann, koji čovjeku želi utuviti u glavu, da ratni zarobljenici liježu u krevet sa svakom ženom koja je sama.« Sauer se usekne. »To je veliki krevet za dvoje«, doda on iz nekog zagonetnog razloga.
»Immermann je brbljavac.«
»On kaže, da žena, koja je jednom saznala što je muškarac, ne može više dugo bez njega izdržati. Ubrzo potraži drugog.«
»Ah, sranje«, reče Graeber odjednom veoma bijesan. »Taj prokleti brbljavac misli da su svi ljudi jednaki. To je najveća glupost koja postoji!«
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Doba života i doba smrti-Remarque - Page 2 Empty Re: Doba života i doba smrti-Remarque

Počalji od Mustra Sre Jun 20, 2018 9:38 am



XXVI


Više se nisu poznavali. Nisu više poznavali ni uniforme. Često to bijahu još samo šljemovi, glasovi i jezik, po kome su znali da pripadaju jedni drugima. Rovovi su već dugo vremena bili urušeni. Front je bio nepravilna linija lijevaka od granata i bunkera. Neprestano se mijenjao. Ne bijaše više ničeg osim kiše, i zavijanja, i noći, i svijetla eksplozija, i rasprsnutog blata. Nebo se srušilo. Razorili su ga šturmoviki. Pljuštala je kiša, a s njom i meteori bomba i granata.
Reflektori su čupali rastrgane oblake poput bijelih pasa. Vatra protuavionskih topova praskala je u tutnjavi uzdrhtalog horizonta. Rušili su se gorući avioni, a za njima je letjela poput snopova zlatna tuča svjetlećih metaka i nestajala u beskonačnosti. Žuti i bijeli upaljeni grozdovi visjeli su između neba i zemlje i gasili se kao u dubokoj vodi. Onda je ponovo počela bubnjarska vatra.
Bio je dvanaesti dan. Prva tri dana linija se držala. Bunkeri su izdržali artiljerijsku vatru bez teških oštećenja. Onda su izgubili isturene karaule. Liniju su probili tenkovi, ali su protutenkovski topovi nakon nekoliko kilometara zaustavili prodor. Tenkovi su gorjeli u jutarnjem svitanju; neki prevrnuti na leđa, kao divovski kukci, čije su gusjenice mljele još neko vrijeme. Napolje su poslali kaznene bataljone da postave nasipe od vrljika i da ponovo uspostave telefonske veze. Morali su raditi gotovo bez zaklona. U dva sata izgubili su više od polovine svojih ljudi. Oblaci bombardera teturali su nisko i nespretno iz sivog neba i napadali bunkere. Šestoga dana polovina bunkera bijaše izvan borbe. Mogli su ih upotrebiti još samo kao zaklon. Jedne noći jurišali su Rusi i bili odbijeni. Onda je stalo kišiti, kao da još jednom dolazi potop. Vojnici se više nisu mogli prepoznati. Puzali su naokolo u prljavim glinenim lijevcima, kao kukci koji od reda imaju istu zaštitnu boju. Četa se oslanjala jedino još na dvije razorene karaule s mašinskim puškama, iza kojih je stajalo nekoliko minobacača. Ostali su ljudi čučali u lijevcima i iza preostalih dijelova zidova. Rahe je držao jednu karaulu, Mass drugu.
Držali su se tri dana. Drugog im je gotovo ponestalo municije; Rusi su jednostavno mogli promarširati. Ali napad nije uslijedio. Kasno, u posljednjem sumraku, probilo se nekoliko njemačkih aviona, koji su bacili municiju i hranu. Ljudi su dio toga unijeli unutra i jeli. Noću je stiglo pojačanje. Radni je bataljon dovršio jedan nasip od vrljika. Tamo su odnijeli oružje i mašinske puške. Sat kasnije uslijedio je iznenadni napad bez artiljerijske pripreme. Rusi su se odjednom pojavili pedeset metara pred linijom. Dio ručnih granata nije eksplodirao. Rusi probiše.
Graeber je vidio pred sobom, u treperenju eksplozije jedan šljem i ispod njega bijele oči, širom otvorena usta, a iza toga, kao čvorovitu, živu granu, ruku koja je zamahnula — on opali, istrgne ručnu granatu regrutu pored sebe, koji je nije znao upotrebiti, i odmah je baci. Eksplodirala je. »Odvrni kapsle, idiote!« izdere se na regruta. »Daj je ovamo! Ne izvlači je!«
Slijedeća nije eksplodirala. Sabotaža, projuri mu glavom, sabotaža zatvorenika, koja se sada okreće protiv nas! Onda baci drugu, i sagne se, i ugleda jednu rusku kako leti prema njima, i zarije se u blato i osjeti zračni pritisak eksplozije i udarac bičem, i pljusak, i blato, koje je na njega palo. On pruži ruku natrag i vikne:
»Daj! Brzo! Daj!« i tek kad mu ruka ostade prazna, okrene glavu i vidje da regruta više nema i da je blato na njegovoj ruci bilo meso. Spustio se dolje, tražio, našao opasač, strgnuo posljednje dvije ručne granate, vidio sjene kako se penju preko ruba lijevka, skaču i trče dalje, i zgurio se.
Uhvaćen, mislio je. Uhvaćen. Stigli su me. Oprezno se popeo na rub lijevka. Blato ga je štitilo dok je ležao mirno. U sjaju svjetlećeg grozda vidje da se regrut posvuda prilijepio, jedna noga, gola ruka, rastrgano tijelo. Dobio je ručnu granatu ravno u trbuh; njegovo je tijelo zadržalo eksploziju i zaštitilo Graebera.
Ostao je ležati i glavu je držao tik uz rub lijevka. Vidio je kako iz desne karaule puca jedan MG. Onda zapuca i lijevi. Dok oni pucaju, nije izgubljen. Držali su taj dio pod unakrsnom vatrom. Ni Rusi više nisu dolazili. Izgleda da je samo jedan dio bio probijen. Moram doći iza karaule, mislio je. Boljela ga je glava i bio je napola ošamućen. Ali straga u lubanji nešto je mislilo veoma jasno, određeno i oštro. To bijaše ono, po čemu se razlikovao iskusan vojnik od regruta. U regrutu se sve pretvaralo u paniku, zbog toga je lakše padao. Graeber je znao da se može pričiniti mrtvim, ako se Rusi vrate. Teško bi ga u blatu mogli pronaći. Ali što bi se više mogao približiti sjeni vatre iz karaule, to bi kasnije bilo bolje za njega.
On klizne preko ruba do slijedeće rupe, padne dolje i usta mu se napune vodom. Poslije nekog vremena stane dalje puzati. U slijedećem lijevku ležahu dva mrtvaca. Čekao je. Onda začuje ručne granate i ugleda eksplozije u blizini lijevog bunkera. Tamo su se probili Rusi i napali s dvije strane. Plamtjele su mašinske puške. Nakon nekog vremena prestanu eksplozije ručnih granata; ali karaula je i dalje pucala. Graeber je puzao naprijed. Znao je da će se Rusi vratiti. U velikim će lijevcima očekivati trupe. U manjima je bio sigurniji. On dospije do jednog. Spustila se teška kiša. Vatra mašinskih pušaka stade jenjavati. Onda ponovo započne artiljerija. Desnu karaulu pogodi direktan pogodak. Izgledala je kao da leti uzrak. Jutro je osvanulo mokro i kasno.
♦️

Graeberu je uspjelo da se probije do prvih linija. Iza nekog razorenog tenka sreo je Sauera i dva regruta. Saueru je krvario nos.
Jedna je granata eksplodirala vrlo blizu njega. Jednom od regruta bio je rastrgan trbuh. Vidjela su se crijeva. Unutra je padala kiša. Nitko nije imao ništa čime bi zavili ranu. Bilo je to i besmisleno. Što prije umre, to bolje. Drugom je regrutu bila slomljena noga. Bio je pao u lijevak. Neshvatljivo, kako je u tom mekom blatu mogao slomiti nogu. U izgorenom tenku, koji je bio napuknut u sredini, vidjeli su se crni kosturi posade. Jedan je visio napolje gor njim dijelom tijela. Lice mu je bilo samo napola izgoreno; druga je polovina bila veoma otekla, crvena, ljubičasta i napukla. Zubi bijahu veoma bijeli, kao gaženo vapno.
Iz lijevog bunkera probio se čovjek za vezu. »Zborno mjesto kod bunkera«, graktao je. »Ima li još koga preko u lijevcima?«
»Nemam pojma. Zar nema bolničara?«
»Mrtvi i ranjeni.« čovjek otpuže dalje. »Dovest ćemo ti bolničara«, reče Graeber regrutu, u čiji je trbuh padala kiša. »Ili ćemo donijeti zavoje. Vratit ćemo se.«
Regrut ne odgovori. Ležao je u glini, blijedih usana i veoma malen. »Ne možemo te vući na šatorskom krilu«, reče Graeber onome sa slomljenom nogom. »Ne po tom blatu. Osloni se na nas i pokušaj skakati na zdravoj nozi.«
Stavili su ga između sebe i posrtali od rupe do rupe. Trajalo je dugo. Regrut je stenjao kad su se bacili na zemlju. Noga se iskrenula. Nije više mogao dalje. Ostavili su ga iza jednog porušenog zida u blizini bunkera i stavili na zid njegov šljem, da bi ga bolničar mogao naći. Kraj njega su ležala dva Rusa; jedan više nije imao glave; drugi je ležao na trbuhu i blato pod njim bijaše crveno.
Vidjeli su još nekoliko Rusa. Onda se pojaviše njihovi vlastiti mrtvaci. Rahe je bio ranjen. Njegova je lijeva ruka bila površno povijena. Na kiši ležahu tri teška ranjenika, pokrivena šatorskim krilom. Više nije bilo zavoja. Sat kasnije doleti jedan Junkers i baci nekoliko paketa. Pali su odviše daleko naprijed, k Rusima.
Stiglo je još sedam ljudi. Sakupili su se u desnom bunkeru. Poručnik Mass bijaše mrtav. Narednik Reinecke preuzme komandu. Nije više bilo mnogo municije. Minobacači bijahu uništeni. Ali još su valjala dva teška i dva laka MG-a.
Iz kaznenog bataljona probilo se deset ljudi. Donijeli su municiju i konzerve i ponijeli sa sobom ranjenike. Imali su nosila. Stotinu metara dalje dvojica su odletjela u zrak. Artiljerijska je vatra gotovo čitavo prijepodne onemogućavala svaku vezu.
U podne prestade kiša. Granulo je sunce. Odmah postade vruće. Blato je dobilo koru. »Napast će lakim tenkovima«, reče Rahe. »Prokletstvo, gdje su topovi? Moramo ih imati; bez protutenkovskih topova smo gotovi.«
Vatra nije prestajala. Poslije podne ponovo doleti jedan transportni Junkers. Pratili su ga Messerschmitti. Pojavili su se šturmoviki i napali. Dva bijahu srušena. Onda padnu dva Messerschmitta. Junkers se nije probio. Bacio je svoje bale suviše otraga. Messerschmitti su se borili; bili su brži nego Rusi; ali bilo je triput više ruskih aviona nego njemačkih. Njemački su morali natrag.
Slijedećeg dana mrtvi počeše smrdjeti. Graeber je sjedio u bunkeru. Ostalo ih je samo još dvadeset i dvojica. Reinecke je otprilike isto toliko sakupio na drugoj strani. Ostali bijahu mrtvi ili ranjeni. Nekada ih je bilo stotinu i dvadeset. Sjedio je i čistio svoje oružje. Bilo je puno blata. Ni na šta nije mislio. Bio je samo još stroj. Ničega se više nije sjećao. Samo je sjedio ovdje, i čekao, i spavao, i budio se, i bio spreman da se brani.
♦️

Slijedećeg jutra dođoše tenkovi. Noću su minobacači, artiljerija i MG držali liniju odsječenom. Telefonski vodovi bijahu već nekoliko puta zakopani, ali su ih uvijek ponovo prekidali. Najavljena pojačanja nisu se uspjela probiti. Njemačka je artiljerija bila slaba. Ruska je vatra bila smrtonosna. Još dvaput su pogodili bunker, ali on je izdržao. To zapravo i nije više bio bunker; bila je to samo još gomila betona, koja je teturala u blatu kao lađa u struji. Rasklimalo ga je pola tuceta blizih pogodaka. Kad bi se podigao, udarali su o zidove.
Graber nije mogao poviti ranu od metka, koji mu je okrznuo rame. Gore je nasuo malo konjaka, koji je tu negdje pronašao. Bunker je i dalje teturao i tutnjio. Više to nije bila lađa u oluji; bijaše to pod mornica, koja se valjala na morskom dnu s mrtvom posadom. Ni vrijeme više nije postojalo. Bilo je također razoreno. Čučali su u tami i čekali. Nije više postojao grad u Njemačkoj, u kome je čovjek prije nekoliko tjedana živio. Nikada nije postojao dopust. Više nije bilo ni Elisabethe. Sve to bijaše samo divlji san između smrti i smrti — pola sata luđačkog spavanja, u kom se podigla jedna raketa i odmah zatim ugasla. Postojao je samo još bunker.
Probili su se laki ruski tenkovi. Pješadija ih je slijedila i dolazila zajedno s njima. Vod je propustio tenkove i gađao pješadiju unakrsnom vatrom. Vruće cijevi mašinskih pušaka ispekle su ruke. Pucali su dalje. Ruska ih artiljerija više nije mogla štititi. Dva su se tenka okrenula, približila i stala pucati. Bilo im je lako; nije bilo odbrane. Tenkovi su bili odviše jaki za MG. Ciljali su u otvore; ali trebalo je imati sreće da se pogodi. Tenkovi su se izvukli iz vatre i dalje pucali. Bunker se tresao. Beton se krhao.
»Ručne granate!« vikne Reinecke. On sveže snop granata, stavi ga preko ramena i ispuže do ulaza. Iza slijedeće salve ispuže napolje zaklonjen bunkerom.
»Dva MG-a neka pucaju u tenkove«, zapovjedi Rahe. Pokušali su zaštiti Reineckea, koji je u luku htio dopuzati i uništiti gusjenice snopom ručnih granata. Bilo je to gotovo bezizgledno. Upala je i teška vatra ruskih mitraljeza.
Nakon nekog vremena tenk prestade pucati. Nitko nije vidio eksplozije. »Uhvatili smo ga!« zaurla Immermann.
Tenk više nije pucao. MG upravi vatru na drugi tenk, koji se okrenuo i nestao.
»Šest se probilo«, vikao je Rahe. »Vratit će se. Svi na MG unakrsnu vatru. Moramo zaustaviti pješadiju.«
»Gdje je Reinecke?« upita Immermann, kad su ponovo mogli misliti. Nitko nije znao. Reinecke se nije vratio.
Držali su se čitavo poslijepodne. Bunkeri su se postepeno pretvarali u prah; ali oba su još pucala. Pucali su polaganije. Bilo je još samo malo municije. Jeli su konzerve i pili vodu iz lijevaka. Hirschmann je dobio pogodak kroz ruku.
Sunce je peklo. Na nebu je visjelo mnogo velikih i sjajnih oblaka. Bunker je mirisao po krvi i barutu. Mrtvaci napolju su naticali. Tko je mogao taj je spavao. Nisu više znali jesu li odsječeni, ili još imaju vezu.
Uveče se vatra pojačala. Onda odjednom gotovo posve utihne. Istrčali su napolje očekujući napad. Nije došao. Nije dolazio dva sata. Tȁ dva mirna sata požderala su više njihove energije nego borba.
U tri sata izjutra bunker bijaše pretvoren u masu savijenog čelika i betona. Morali su napolje. Imali su šest mrtvih i tri ranjena. Morali su natrag. Ranjenika s ranom u trbuhu mogli su vući samo nekoliko stotina metara natrag; onda je umro.
Rusi su ponovo napali. Četa je imala samo još dvije mašinske puške. Branili su se njima iz jednog lijevka. Onda su se dalje povukli. Rusi su mislili da ih ima više. To ih je spasilo. Kod jednog zastoja pao je Sauer. Dobio je pogodak u glavu i bio je odmah mrtav. Nešto dalje, dok je pognuto trčao, pao je Hirschmann. Polako se okrenuo sam oko sebe i ostao ležati. Graeber ga povuče u jedan lijevak. On klizne unutra i skotrlja se na dno. Grudi su mu bile razderane pogocima. Graeber ga opipa, nađe krvavu lisnicu i spremi je.
Doprli su do druge linije. Kasnije je stigla zapovijed da se povuku još dalje natrag. Četa je bila povučena iz borbe. Front se pomakao do rezervnog položaja. Sakupili su se nekoliko kilometara straga. U četi je bilo samo još trideset ljudi. Dan kasnije popunili su je na stotinu i dvadeset.
♦️

Graeber je našao Fresenburga u jednoj poljskoj bolnici. Bila je to oskudna sređena baraka. Fresenburg je imao razmrskanu lijevu nogu. »Žele je amputirati«, reče on. »Nekakav ušljivi asistent. Nije naučio ništa drugo. Uredio sam da me sutra otpreme. Bolje je da nogu najprije pogleda neki iskusan čovjek.«
Ležao je na poljskom krevetu, sa žičanom košarom preko koljena. Krevet se nalazio kraj otvorenog prozora. Napolju se vidio komadić ravne zemlje. Livada je cvala crveno i žuto i plavo. U sobi je smrdjelo. Unutra bijahu još tri kreveta. »Šta radi Rahe?« upita Fresenburg.
»Pogodak u ruku. Rana u mesu.«
»Lazaret?«
»Ne. Ostao je u četi.«
»To sam i mislio.« Fresenburg razvuče lice. Jedna se polovina smijala; druga, s ožiljkom, ostade ukočena. »Neki ne žele natrag. Rahe ne želi.«
»Zašto ne?«
»Odustao je. Nema više nade. Ni vjere.« Graeber pogleda u lice boje pergamenta. »A ti?«
»Ne znam. Najprije se mora urediti ovo ovdje.« On pokaže na žičanu košaru.
U sobu je ulazio topli vjetar s livade. »Čudnovato, zar ne?« reče Fresenburg. »U snijegu smo mislili da u ovoj zemlji ne će nikad biti ljeta. Onda se odjednom stvorilo ovdje. I odmah suviše.«
»Da.«
»Kako je bilo kod kuće?«
»Ne znam. Ne mogu to dvoje više spojiti. Dopust i ovo ovdje. Prije sam mogao. Sada više ne. Odviše je udaljeno jedno od drugoga. Više ne znam što je stvarnost.«
»Tko to zna?«
»Mislio sam da to znam. Preko je izgledalo da je sve ispravno. Sada to više ne znam. Bilo je odviše kratko. I odviše daleko od ovog ovdje. Preko sam čak mislio da više ne ću ubijati.«
»To su mnogi mislili.«
»Da. Imaš li jake bolove?«
Fresenburg strese glavom. »Ova daščara ima nešto što čovjek i ne bi očekivao: morfij. Dali su mi injekcije. Još djeluju. Bolovi postoje; ali kao da ih ima netko drugi. Imam još sat-dva za razmišljanje.«
»Hoće li doći bolnički vlak?«
»Ovdje je neki bolnički automobil. Taj će nas dovesti do slijedeće stanice.«
»Uskoro nitko od nas ne će više biti ovdje«, reče Graeber.
»Sad i ti odlaziš.«
»Možda će me još jednom tako zakrpati, da ću se moći vratiti.«
Pogledali su se. Obojica su znali da to nije istina.
»Želim u to vjerovati«, reče Fresenburg. »Barem još taj sat-dva morfija. Komadić života može nekad biti prokleto kratak, zar ne? A onda dolazi drugi, o kome čovjek apsolutno ništa ne zna. Ovo je bio moj drugi rat.«
»Šta misliš kasnije raditi? Znadeš li već?«
Fresenburg se lagano nasmiješi. »Još uopće ne znam što će oni drugi sa mnom učiniti. Prvo ću na to pričekati. Nisam mislio da ću se izvući odavde. Uvijek sam mislio da će me stvarno ščepati, i gotovo. Sada se moram naviknuti da sam napola uhvaćen. Ne znam je li to jednostavnije. Jednostavnijim se činilo ono drugo. Čovjek je zaključio, svinjarija ga se više nije ništa ticala, cijena će biti plaćena i svršeno. Sada sam opet unutra. Čovjek je sam sebi nešto bajao; da smrt sve briše i tako dalje. To nije točno. Umoran sam, Ernst. Pokušat ću zaspati prije nego što osjetim da sam bogalj. Sve dobro.«
On pruži Graeberu ruku. »I tebi, Ludwig«, reče Graeber.
»Naravno. Tȁ sada plivam sa strujom. Primitivni životni nagon. Prije je bilo drukčije. Ali je i to možda bila također prevara. U tome je bio još neki komadić sakrivene nade. Ne smeta. Čovjek uvijek nanovo zaboravlja da i sam može učiniti kraj. To smo dobili na dar zajedno s našim takozvanim razumom.«
Graeber strese glavom.
Fresenburg se nasmije svojom polovinom smiješka. »Imaš pravo«, reče on. »To ne ćemo učiniti. Radije ćemo nastojati da se ovo više nikada ne ponovi.«
On nasloni glavu natrag. Odjednom je izgledao veoma iscrpljen. Kad je Graeber došao do vratiju, već je bio zatvorio oči.
Graeber se vraćao u svoje selo. Slabo večernje rumenilo obojilo je nebo. Više nije padala kiša. Mulj se sušio. Na napuštenim oranicama naglo je proklijalo cvijeće i korov. Front je grmio. Sve odjednom bijaše veoma strano i sve su veze izgledale prekinute. Graeber je poznavao taj osjećaj; događalo bi mu se to često, kad bi se budio noću i nije znao gdje se nalazi. Bilo je to kao da je čovjek pao sa svijeta i sada potpuno osamljen lebdi u tami. To nikad nije dugo trajalo. Čovjek se ubrzo vrati natrag; ali svaki put je ostajao čudnovat i tih osjećaj da se jednom više ne će moći vratiti.
Nije to osjećao kao strah; čovjek se samo skupio, kao da je sitan poput djeteta, izložen na golemoj stepi, iz koje je svaki put stotinu puta predalek. On stavi ruke u džep i pogleda oko sebe. Oko njega je bila stara slika: ruševine, oranice, koje bijahu neobrađene, ruski zalaz sunca, a nasuprot tome početak blijedog sijevanja fronta. To je bilo ovdje kao uvijek, i s time bijaše ovdje beznadna hladnoća, koja je prolazila sredinom srca.
U džepu osjeti Elisabethina pisma. U njima bijaše topline, nježnosti i slatkog uzbuđenja ljubavi. Ali ona ne bijahu mirne svjetiljke koje svijetle u dobro uređenoj kući; bijahu varljiva svjetlost nad močvarom, i što više pokušavao da ih slijedi, toliko je, činilo se, močvarnijom postajala baruština. Htio je staviti svjetiljku, da bi našao put natrag; ali on ju je stavio prije nego što je kuća bila sazidana. Stavio ju je u ruševinu; ona je nije krasila, činila ju je samo još neutješnijom. Preko to još nije znao. Slijedio je svijetlo, i nije pitao ništa, i htio je vjerovati da je to dovoljno. Ali to nije bilo dovoljno.
Branio se od te spoznaje što je dulje mogao. Nije bilo jednostavno gledati kako ga još više usamljuje ono što je htio da ga drži i nosi. To nije dopiralo dovoljno daleko. To je disalo njegovo srce, ali nije držalo njega. Tonulo je; to bijaše malena privatna sreća, i ona se nije mogla održati u toj beskrajnoj močvari sveopće bijede i očaja. Izvadio je Elisabethina pisma i čitao ih, i na njima je ležao crveni odsjaj sunca. Znao ih je na pamet, čitao ih je još jednom, i ponovo postade usamljeniji nego prije. To je bilo prekratko, a ono drugo odviše dugo. To je bio dopust; ali vojnikov život računa se prema vremenu provedenom na frontu a ne na dopustu.
Ponovo spremi pisma. Stavi ih uz pisma svojih roditelja, koja su ga dočekala u pisarni. Nema smisla razbijati glave. Fresenburg je imao pravo; dovoljno je činiti korak za korakom. Kad je u opasnosti, čovjek ne treba da želi rješavati zagonetke svijeta. Elisabeth, mislio je. Zašto mislim na nju kao na 'nešto izgubljeno? Tȁ ovdje su njena pisma! Ona živi!
Približavao se selu. Ležalo je mračno i napušteno. Sva su ova sela izgledala kao da nikada više ne će biti ponovo sagrađena. Aleja breza vodila je prema ostacima neke bijele kuće. Tamo mora da je bio vrt; ponegdje je još cvalo cvijeće, a kraj prljavog jezerca stajao je kip. Bijaše to pan koji je svirao u frulu; ali nitko nije došao k njegovu svečanom podnevu. Samo je nekoliko regruta tražilo po voćkama nezrele trešnje.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Doba života i doba smrti-Remarque - Page 2 Empty Re: Doba života i doba smrti-Remarque

Počalji od Mustra Sre Jun 20, 2018 9:39 am



XXVII


»Partizani.« Steinbrenner oblizne usne i pogleda Ruse. Stajali su na seoskom trgu. Bijahu to dva muškarca i dvije žene. Jedna je bila mlada. Imala je okruglo lice i jake lične kosti. Dopremili su ih jutros.
»Ne izgledaju kao partizani«, reče Graeber.
»Oni to jesu. Zašto misliš da nisu?«
»Ne izgledaju tako. Izgledaju kao siromašni seljaci!«
Steinbrenner se smijao. »Kad bismo po tome mjerili, uopće ne bi postojali zločinci.«
To je istina, mislio je Graeber. Ti si najbolji primjer za to. On vidje da dolazi Rahe. »Šta da samo učinimo s njima?« upita komandir čete.
»Uhvaćeni su ovdje«, reče narednik. »Moramo ih zatvoriti dok ne stigne zapovijed.«
»Sam bog zna koliko toga imamo na vratu. Zašto ih ne šaljemo puku?«
Rahe nije očekivao odgovora. Puk više nije imao stalno boravište. Štab će u najboljem slučaju jednom nekoga poslati da presluša Ruse, i onda odrediti šta da se s njima učini. »Pred selom se nalazi jedno bivše imanje«, reče Steinbrenner. »U kući je podrum s rešetkama, željeznim vratima i lokotom.«
Rahe ga je promatrao. Znao je što Steinbrenner misli. Kod njega će Rusi učiniti uobičajeni pokušaj bijega i to će biti njihov svršetak. Pred selom se to moglo lako hiniti.
Rahe pogleda oko sebe. »Graeber«, reče on. »Preuzmi te ljude. Steinbrenner vam može pokazati gdje je podrum. Ispitajte da li je dobar. Javite mi to i ostavite tamo stražu. Uzmite ljude iz vaše desetine. Vi ste odgovorni. Vi sami«, doda on.
Jedan od zarobljenika je šepao. Starija žena imala je proširene vene. Mlađa je bila bosonoga. Pred selom gurne Steinbrenner mlađeg zarobljenika. »Hej! Ti! Trči!«
Čovjek se okrene. Steinbrenner se smijao i mahao: »Trči! Naprijed! Slobodan!«
Stariji Rus kaza nešto na ruskom. Onaj drugi ne potrči. Steinbrenner ga čizmom udari u pete. »Trči, ti mrcino.«
»Ostavi to», reče Graeber. »Čuo si što je zapovjedio Rahe.«
»Možemo ih pustiti da potrče«, šapne Steinbrenner. »Mislim muškarce. Deset koraka, a onda ćemo pucati. Žene ćemo zatvoriti. Mladu ćemo noću izvući.«
»Ostavi ih na miru. I nestani. Ovdje ja zapovijedam.«
Steinbrenner je promatrao listove mlade žene. Nosila je kratku suknju, a njene noge bijahu smeđe i snažne.
»Ionako će ih strijeljati«, objasni on. »Ili mi, ili sigurnosna služba. A s mlađom bismo se još mogli zabaviti. Tebi je lako govoriti. Ti upravo dolaziš s dopusta.«
»Zaveži gubicu i misli na svoju zaručnicu!« reče Graeber.
»Rahe ti je zapovjedio da nam pokažeš podrum, to je sve.«
Išli su duž drvoreda prema bijeloj kući. »Ovdje«, reče Steinbrenner mrzovoljno i pokaže na malenu prigradnju, koja je bila dobro očuvana. Bila je zidana od kamena i imala je vrata od željeznih šipaka, koja su se izvana mogla zaključati katancem.
Graeber pretraži prostoriju. Izgleda da je to bila neka vrsta štale ili šupe. Pod bijaše cementiran. Zarobljenici ne bi mogli izići bez nekih pomoćnih sredstava; a prije su ih već pregledali, imaju li nešto sa sobom.
Otvori vrata i pusti ih unutra. Dva regruta, koji su došli kao straža, stajahu spremni sa svojim puškama, Zarobljenici su jedan za drugim ulazili u šupu. Graeber zaključa i iskuša lokot. Držao je.
»Kao majmuni u kavezu«, smijuljio se Steinbrenner. »Bananu! Želite li bananu, vi majmuni?«
Graeber se okrene regrutima. »Vi ostajete ovdje na straži. Odgovarat ćete, ako se što dogodi. Smijenit će vas kasnije. Govori li netko od vas njemački?« upita onda Ruse.
Nitko ne odgovori. »Kasnije ćemo nastojati da nađemo za vas nešto slame. Dođi«, reče Graeber Steinbrenneru.
»Nabavi im još nekoliko perina.«
»Dođi! A vi, pazite!«
♦️

Javio se Raheu i rekao mu da je zatvor siguran.
»Preuzmite stražu s nekoliko ljudi«, reče Rahe. »Za nekoliko dana, kad se smiri položaj, nadam se da ćemo se osloboditi tih ljudi.«
»Da.«
»Treba li vam više od dvojice ljudi?«
»Ne. Štala je sigurna. Mogu to i sam, ako noću budem tamo spavao. Nitko ne može izići.«
»Dobro. Neka bude tako. Potrebni su nam regruti, da im na brzinu pokažemo još nešto borbene tehnike. Vijesti...« Rahe prekine. Izgledao je loše. »Sami znate što se događa. Dakle, idite.«
Graeber je uzeo svoje stvari. Poznavao je još samo malo ljudi iz svog voda. »Postaješ čuvar zarobljenika?« upita Immermann.
»Ma. Tamo ću se moći ispavati. To je bolje nego drilovati mlado povrće.«
»Za to ne će biti mnogo vremena. Znaš li što se događa na fronti?«
»Miriše na zbrku.«
»Opet borbe u povlačenju. Rusi svagdje probijaju. Već jedan sat šire se mnoge zahodske parole. Velika ofenziva. Ovo je ovdje samo ravnica. Ništa se ne može održati. Ovaj put morat ćemo daleko natrag.«
»Vjeruješ li da ćemo sklopiti mir, kad stignemo do njemačke granice?«
»Vjeruješ li ti?«
»Ne.«
»Ni ja. Tko od nas može tome učiniti kraj? Generalštab sigurno ne. Taj ne prima na sebe odgovornost.« Immermann se kiselo smiješio. »Prošlog rata mogao je to podmetnuti privremenoj novoj vladi, koja se čas prije za to stvorila. Ti su glupani izložili svoju glavu, potpisali primirje, a osam dana kasnije okrivili su ih da su izdali domovinu. Danas toga nema. Totalna vlada — totalni poraz. Ne postoji druga stranka koja bi pregovarala.«
»Idem spavati«, reče Graeber gorko. »Sve što bih jednom htio u životu, to je, da mislim što hoću, da govorim što hoću, i da činim što hoću. Ali otkad imamo Mesije, to je daleko veći zločin nego svako umorstvo«.
Uzeo je ranac i pošao prema poljskoj kuhinji. Tamo je dobio svoju kutljaču grahove juhe, svoj kruh i svoj obrok kobasice za večeru. Tako se više nije morao ponovo vraćati u selo.
Bilo je čudnovato tiho poslijepodne. Regruti su otišli pošto su nabavili slamu. Front je tutnjio, ali izgledalo je da će dan unatoč tome ostati miran. Pred šupom se širila divlja tratina, izgažena i s rupama od granata, ali se ipak zelenila. Uz rub prijašnjega puteljka raslo je nekoliko malih busova cvijeća.
Graeber je našao u vrtu iza drvoreda breza mali poluočuvani paviljon, iz kojeg je mogao vidjeti štalu. Unutra je bilo čak i nekoliko knjiga. Bijahu uvezane u kožu i zlatorez je na njima izblijedio. Kiša i snijeg tako su ih uništili, da se samo još jedna mogla čitati. Bio je to svezak s romantičnim gravirama idealnih pejzaža. Tekst je bio francuski. Polako je listao. Slike su ga pomalo zaokupile. U njemu su probudile bolnu i beznadnu čežnju, koja je trajala još dosta dugo, nakon što je zatvorio knjigu. Hodao je alejom breza prema jezercu. Između prljavštine i alga čučao je pan s frulom. Manjkao mu je jedan rog, ali inače je preživio revoluciju, staljinizam i rat. Potjecao je kao i knjige iz jednog legendarnog vremena: vremena prije prvog rata. Bilo je to vrijeme kad Graebera još ne bijaše na svijetu. Rodio se poslije prvog rata, rastao u bijedi inflacije i nemiru poslijeratnih godina, a probudio se u jednom novom ratu. Šetao je oko bazena, pored paviljona, prema zatvorenicima. Promatrao je željezna vrata. Ona nisu uvijek pripadala štali. Dodali su ih kasnije. Možda je iza njih morao čekati smrt i čovjek kome je pripadala kuća i vrt.
Starica je spavala. Mlađa se zgurila u jednom kutu. Oba su muškarca stajala i zurila u poslijepodne. Pogledali su Graebera. Djevojka je gledala preda se. Najstariji Rus promatraše Graebera. Graeber se okrene i legne na tratinu.
Oblaci su putovali nebom. U brezama su cvrkutale ptice. Jedan plavi leptir teturao je preko rupa granata, od cvijeta do cvijeta. Nakon nekog vremena pridruži mu se i drugi. Igrali su se i gonili jedan drugog. S fronta je rasla grmljavina. Leptiri su se sjedinili, i tako spojeni letjeli kroz vruć sunčani zrak. Graeber zaspe.
♦️

Uvečer je jedan regrut donio nekoliko porcija jela za zatvorenike. Bila je to grahova juha od ručka, razrijeđena vodom. Regrut je čekao da zatvorenici pojedu, onda ponese porcije sa sobom. Graeberu je donio njegov dio cigareta. Bilo ih je više nego inače. To je bio loš predznak. Bolje jelo i više cigareta davali su samo onda, ako su predstojali teški dani.
»Večeras dodali su nam još dva sata naročite vježbe«, reče regrut. Pogledao je ozbiljno Graebera. »Bojne vježbe, bacanje ručnih granata i borba bajunetama.«
»Komandir čete zna što čini. Ne muči vas badava.«
Regrut kimne. Promatrao je Ruse kao životinje u zoološkom vrtu. »Ono tamo su ljudi«, reče Graeber.
»Da, Rusi.«
»Dobro, Rusi. Uzmi svoju pušku. Neka bude spremna. Pustit ćemo žene jednu za drugom napolje.«
Graeber reče kroz rešetke: »Svi u lijevi kut. Starica ovamo. Kasnije će izići drugi.«
Najstariji Rus reče nešto ostalima. Oni su poslušali. Regrut je držao spremnu pušku. Starica je prišla. Graeber otvori vrata, pusti je napolje i ponovo ih zaključa. Starica je počela plakati. Očekivala je da će je strijeljati. »Recite joj da joj se ništa ne će dogoditi. Samo neka izvrši svoje potrebe«, reče Graeber starom Rusu.
On joj nešto stane govoriti. Ona prestade plakati. Graeber i regrut odvedu je prema jednom kutu kuće gdje su stajala dva zida. Čekao je da se vrati, i onda pusti mlađu. Ona je hodala ispred njega brzo i gipko. S muškarcima je bilo jednostavnije. Vodio ih. je iza šupe i držao ih je na oku. Mladi je regrut ozbiljno držao pušku spremnom, isturene donje usne, sav pretvoren u marljivost i pozornost. Odvede i posljednjeg i zaključa.
»To je bilo uzbudljivo«, reče on.
»Tako?« Graeber odloži pušku. »Sad možeš ići.«
Čekao je dok regrut nije otišao. Onda izvadi cigarete i dade starcu četiri, da ih razdijeli ostalima. Upali šibicu i pruži je kroz rešetke. Svi su pušili. Cigarete su žarile u polumraku i obasjavale lica. Graeber pogleda mladu Ruskinju i odjednom osjeti nepodnosivu čežnja za Elisabethom. »Vi... dobri«, reče stariji Rus, koji je slijedio njegov pogled.
Njegovo je lice bilo tik uz željezne šipke. »Rat izgubljen... za Nijemce... vi dobar čovjek«, reče tiho.
»Glupost.«
»Zašto ne... nas pustite napolje... i dođite s nama?«
Navorano se lice načas okrene prema mladoj Ruskinji i onda natrag. »Ići s nama... i Marusja... sakriti ... dobro mjesto ... živjeti. Živjeti...« ponovi on navaljujući.
Graeber strese glavom. To nije izlaz, mislio je. To ne. Ali gdje postoji izlaz? »Živjeti, ne mrtav... samo zarobljen ...« šaptao je Rus. »Vi također ... ne mrtav... dobro kod nas ... mi nevini...«
Zvučalo je jednostavno. Graeber se okrene. Zvučalo je jednostavno u blagom, posljednjem svijetlu večeri. Vjerojatno su zaista nevini. Kod njih nisu našli oružja, i nisu izgledali kao partizani. Starci sigurno ne. Ako ih pustim napolje, mislio je. Tada bih nešto učinio, barem nešto. Spasio bih nekoliko nevinih ljudi. Ali ne mogu ići s njima.
Šetao je uokolo. Ponovo je došao do fontane. Breze su se sada crno ocrtavale na nebu. Onda se vrati. Jedna se cigareta još žarila u mraku štale. Iza rešetaka je blistalo lice starog Rusa. »Živjeti...« reče on. »Dobro ... kod nas...«
Graeber uzme preostale cigarete i gume ih u veliku ruku. Onda izvadi nekoliko šibica i dade ih čovjeku. »Evo... pušite ih... za noć...«
»Živjeti... vi mlad... rat onda prošao za vas... vi dobar čovjek... mi nevini... živjeti... vi... mi... svi...«
Bijaše to tih i dubok glas. Govorio je »život«, kao što prodavač na crnoj burzi kaže »maslac«. Kao kurva »ljubav«. Nježno, tražeći, vabeći i lažno. Kao da to može prodati. Graeber je osjećao kako ga glas kida.
»Zaveži gubicu!« vikne starcu. »Dosta tog brbljanja, ili ću prijaviti. Onda ste gotovi!« Ponovo je stao šetati. Front je glasnije štropotao. Pojavile su se prve zvijezde. Odjednom se osjećao veoma usamljenim i zaželi da ponovo leži pod zaklonom u smradu i hrkanju drugova. Činilo mu se kao da je napušten od sviju i da sam mora stvoriti odluku.
Pokuša spavati i legne u paviljon na slamu. Možda mogu pobjeći, mislio je, a da ja to ne primijetim. Ali to nije ništa pomoglo. Znao je da oni to ne mogu, za to su se pobrinuli ljudi, koji su pregradili šupu.
Front je postajao sve nemirniji. Avioni su tutnjali kroz noć. Mašinske su puške štektale. Onda se začuše mukle eksplozije bomba. Graeber je prisluškivao. Buka je rasla. Kad bi probili, mislio je ponovo. Ustane i pođe prema pregradi. Tamo sve bijaše mimo. Izgledalo je da zatvorenici spavaju. Ali onda nejasno vidje lice starijeg Rusa i okrene se.
Poslije ponoći znao je da na frontu divlja velika bitka. Teška je artiljerija pucala daleko iza linija. Pogotci više ne bijahu daleko od sela. Graeber je znao koliko je položaj slab. Mogao je prepoznati pojedine faze bitke. Uskoro će napasti tenkovi. Zemlja se sada tresla od bubnjarske vatre. Grmljavina je jurila od horizonta do horizonta. Osjećao je to u svim kostima. Osjećao je da će ga skoro dostići, i usprkos tome činilo mu se da to na čudnovat način kruži oko njega, u nekom vrtlogu oluja, oko uske, bijele zgrade, u kojoj je čučalo nekoliko Rusa — kao da su oni u svom tom razaranju odjednom postali središte, i kao da sve ovisi o tome, što će se s njima dogoditi.
Hodao je gore-dolje, približavao se štali i vraćao se natrag, osjećao ključeve u svom džepu, valjao se na svojoj slami, i tek pred jutro pade u težak nemiran san.
♦️

Bilo je sivo kad se trgnuo. Na frontu je započeo pakao. Artiljerijska vatra padala je već preko, iza sela. On pogleda štalu. Rešetke bijahu u redu. Iza njih su se micali Rusi. Onda vidje kako pritrčava Steinbrenner. »Povlačenje!« vikne Steinbrenner. »Rusi su probili. Zborno mjesto u selu. Brzo! Sve je zbrkano! Uzmi svoje stvari.«
Bio se već sasvim približio. »S onima tamo ćemo brzo svršiti.«
Graeber osjeti kako mu srce snažno lupa. »Gdje je zapovijed?« upita on.
»Zapovijed! Čovječe, kad vidiš što se u selu događa, ne će ti više trebati zapovijedi. Zar ovdje nisi ništa čuo o ofenzivi?«
»Da.«
»Tȁ onda to znaš. Naprijed! Misliš li da ovu bandu možemo vući sa sobom? Svršit ćemo s njima kroz rešetke na vratima.«
Steinbrennerove oči sjajile su veoma plavo. Koža njegova nosa napela se preko kosti. Nešto je petljao po svom opasaču.
»Ovdje sam ja odgovoran«, reče Graeber. »Ako nemaš zapovijedi, gledaj da se izgubiš.«
Steinbrenner se nasmije. »Dobro. Onda ih ti postrijeljaj.«
»Ne«, reče Graeber.
»Netko to mora učiniti. Ne možemo ih vući sa sobom. Ustranu s tim svojim nježnim živcima. Idi naprijed, ja ću doći odmah za tobom.«
»Ne«, reče Graeber. »Ne ćeš ih strijeljati.«
»Ne?« Steinbrenner ga pogleda. »Ne?« ponovi polako. »Znaš li ti što govoriš?«
»Da. Znam.«
»Tako, ti znaš? Onda također znaš da si...«
Steinbrennerovo se lice promijenilo. On zgrabi svoj revolver. Graeber digne pušku i opali. Steinbrenner zatetura i padne. Uzdahnuo je poput djeteta. Revolver mu je pao iz ruke. Graeber je zurio u tijelo. Samoobrana, mislilo je nešto u njemu. Jedna granata zavijajući projuri iznad vrta.
On se probudi, pođe k štali, izvadi ključeve iz džepa i otvori vrata. »Idite«, reče on.
Rusi ga pogledaše. Nisu mu vjerovali. On baci svoju pušku.
»Idite, idite«, reče nestrpljivo i pokaže prazne ruke.
Mlađi Rus oprezno gurne nogu napolje. Graeber se okrene. Pošao je prema mjestu, gdje je ležao Steinbrenner. »Ubojica«, reče on i nije znao na koga je time mislio. Zurio je u Steinbrennera. Nije ništa osjećao.
Onda odjednom stadoše njegove misli da prestižu jedna drugu. Kao da se jedan kamen stao kotrljati. Nešto je zauvijek bilo odlučeno. Više nije osjećao tereta. Osjećao se bez težine. Znao je da treba nešto učiniti, ali činilo mu se da se mora čvrsto držati da ne bi odletio. Glava mu je plivala. Išao je oprezno kroz aleju. Znao je da mora učiniti nešto neobično važno, ali on to još nije mogao podnijeti. Bilo je još odviše udaljeno i novo, i tako jasno da je boljelo.
Nije osjetio pogodak. Samo je odjednom pred sobom vidio travu, jednu biljku tik pred svojim očima, napola zgaženu, s crvenkastim cvatom i nježnim lišćem, i ona je postajala sve većom, i već je jednom tako bilo, ali on više nije znao kada. Biljka se zanjihala, i onda stajala sama pred sada već uskim horizontom njegove glave, koja je tonula, bezglasna, prirodna, s utjehom najmanjeg reda, sa sivim mirom, i ona je postajala sve većom i većom, dok nije ispunila čitavo nebo, i njegove se oči zatvoriše.
KRAJ
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Doba života i doba smrti-Remarque - Page 2 Empty Re: Doba života i doba smrti-Remarque

Počalji od Mustra Sre Jun 20, 2018 9:39 am


1 Kurzivom su odštampani oni dijelovi teksta, koji su prevedeni iz engleskog izdanja, a koji su u njemačkom originalu izostavljeni.
2 EK = viteški križ
3 EK I. = željezni križ prvog reda
4 SD = Sicherheitsdienst, služba sigurnosti
5 SPD = Socijalistička partija Njemačke
6 k. v. = sposoban za frontu
7 Kreisleiter = stranački rukovodilac jednog okruga
8 KZ = koncentracioni logor
9 rheingauer = vrst ranjskog vina
10 misli se na obilan obrok, koji osuđenicima daju dan prije smaknuća
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Doba života i doba smrti-Remarque - Page 2 Empty Re: Doba života i doba smrti-Remarque

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu