Ljubav traje tri godine - Frederik Begbede
Strana 2 od 2
Strana 2 od 2 • 1, 2
Ljubav traje tri godine - Frederik Begbede
First topic message reminder :
Ljubav je unapred izgubljena bitka.
U početku, sve je lepo, čak i vi sami. Ne sećate se da ste ikad bili tako zaljubljeni. Svaki dan donosi svoj lagani tovar čudâ. Niko na planeti Zemlji nikada nije spoznao takvo zadovoljstvo. Sreća je tu, I jednostavna je; ta sreća ima lice. Kosmos se osmehuje. Godinu dana vaš život biće niz sunčanih jutara, i vama je sunčano jutro čak i kad je snežno popodne. Pišete knjige o tome. A onda se uzmete, što pre – zašto čovek da razmišlja kad je srećan? Od mozganja postaješ tužan; treba se prepustiti životu.
Druge godine stvari počinju da se menjaju. Postali ste nežni. Ponosite se saučesništvom koje se ukorenilo u svakodnevicu vašeg para. Ljudi na ulici misle od vaše žene da vam je sestra: to vam laska, ali i utiče na vas. Ljubav vodite sve ređe, i mislite da to nije razlog za zabrinutost. Ubeđeni ste da je svakim danom vaša ljubav sve čvršća, dok se zapravo iz dana u dan kraj vašeg sveta neumoljivo bliži. Branite ustanovu braka pred svojim drugarima neženjama koji više ne mogu da vas prepoznaju. A i vi sami, jeste li sigurni da sami sebe prepoznajete dok recitujete lekciju koju ste naučili napamet, uzdržavajući se pri tom da ne pogledate za mlađanim gospođicama za kojima se cela ulica okreće?
Treća je godina, i vi se više i ne uzdržavate da gledate za mlađanim gospođicama za kojima se svi okreću. Sa ženom više I ne razgovarate. Sate i sate provodite s njom u restoranu slušajući šta pričaju oni za susednim stolom. Izlazite sve češće zajedno: to vam dođe kao opravdanje da se više ne tucate. Uskoro dolazi i onaj čas kad svoju ženu ne možete više da podnesete, ni jednu jedinu sekundu, jer zaljubili ste se u drugu. Samo u jednome se niste prevarili: život je, zaista, taj koji ima poslednju reč.
Ljubav je unapred izgubljena bitka.
U početku, sve je lepo, čak i vi sami. Ne sećate se da ste ikad bili tako zaljubljeni. Svaki dan donosi svoj lagani tovar čudâ. Niko na planeti Zemlji nikada nije spoznao takvo zadovoljstvo. Sreća je tu, I jednostavna je; ta sreća ima lice. Kosmos se osmehuje. Godinu dana vaš život biće niz sunčanih jutara, i vama je sunčano jutro čak i kad je snežno popodne. Pišete knjige o tome. A onda se uzmete, što pre – zašto čovek da razmišlja kad je srećan? Od mozganja postaješ tužan; treba se prepustiti životu.
Druge godine stvari počinju da se menjaju. Postali ste nežni. Ponosite se saučesništvom koje se ukorenilo u svakodnevicu vašeg para. Ljudi na ulici misle od vaše žene da vam je sestra: to vam laska, ali i utiče na vas. Ljubav vodite sve ređe, i mislite da to nije razlog za zabrinutost. Ubeđeni ste da je svakim danom vaša ljubav sve čvršća, dok se zapravo iz dana u dan kraj vašeg sveta neumoljivo bliži. Branite ustanovu braka pred svojim drugarima neženjama koji više ne mogu da vas prepoznaju. A i vi sami, jeste li sigurni da sami sebe prepoznajete dok recitujete lekciju koju ste naučili napamet, uzdržavajući se pri tom da ne pogledate za mlađanim gospođicama za kojima se cela ulica okreće?
Treća je godina, i vi se više i ne uzdržavate da gledate za mlađanim gospođicama za kojima se svi okreću. Sa ženom više I ne razgovarate. Sate i sate provodite s njom u restoranu slušajući šta pričaju oni za susednim stolom. Izlazite sve češće zajedno: to vam dođe kao opravdanje da se više ne tucate. Uskoro dolazi i onaj čas kad svoju ženu ne možete više da podnesete, ni jednu jedinu sekundu, jer zaljubili ste se u drugu. Samo u jednome se niste prevarili: život je, zaista, taj koji ima poslednju reč.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Ljubav traje tri godine - Frederik Begbede
44.
Prepiska (IV)
Nedelju dana kasnije
Poslednje pismo Alisi:
„Ljubavi moja,
Ovaj vikend s Anom nije urodio plodom. Ne govorimo više. Kao i ti, i ja sam želeo da konačno vidim na čemu sam, da budem siguran da sam pametno odabrao. Izvini što sam ti ovo priredio. Želeo sam, takođe, da i ti osetiš koliko sam ja patio dok si ti bila na odmoru. Glupo je to, znam. Jer ti nikada nećeš znati kakav si mi bol nanela.
Alisa, mi smo stvoreni jedno za drugo. To je zastrašujuće. S tobom je sve lepo, čak i ja. Ali ja se bojim tvog straha. Nepodnošljiva mi je sama pomisao na to da nisam jedini čovek u tvom životu. Mrska mi je tvoja prošlost, ona ometa moju budućnost.
Voleo bih da sav ovaj bol nečemu i posluži. Zašto nemaš poverenja u mene? Zato što sam lud? Taj prigovor ne drži vodu, iz prostog razloga što si luda i ti. Misliš da se mi volimo jedino zato što je komplikovano voleti se? U tom slučaju, bolje bi bilo da se rastanemo. Ako mi je nesreća već suđena, draže mi je da budem nesrećan sam nego nesrećan s tobom.
Naša ljubav je neuništiva, i prosto je neshvatljivo kako i ti to ne uviđaš. Ja sam tvoja budućnost. Ja sam tu, postojim, i ti ne
možeš nastaviti da živiš kao da ja ne postojim, kao da nisam tu. Žao mi je. Što kažu Neznanci: „To ti je sudbina.“16
Nemamo pravo da bežimo od sopstvene sreće. Većini ljudi nikad se i ne ukaže prilika kakva se ukazala nama. Kad se dopadnu jedno drugome, oni se, jednostavno, ne zaljube. Ako se već zaljube, ne slažu se dobro u krevetu. Ako se, opet, dobro slažu u krevetu - nemaju o čemu da pričaju. Mi imamo sve, izuzme li se to da, u stvari, nemamo ništa pošto nismo zajedno.
Ono što ti i ja radimo - neoprostivo je. Nemojmo se više mučiti. Zločin je ne prepustiti se sreći, odmah, kad već možemo. Sami prema sebi ponašamo se kao prava čudovišta. Hoćemo li još dugo ovako? Za čije babe zdravlje? Gnusan je onaj koji nizašta, ali baš nizašta, toliku patnju nanosi i sebi i drugima. Niko nam neće zameriti što smo iskoristili šansu.
Ovo će zaista biti poslednje pismo koje ti šaljem. Ne mogu više da se igram mačke i miša. Poražen sam, slomljen, klečim pred tobom i čekam da se smiluješ i zadaš mi smrtonosni udarac, da prekineš ove muke. Kad bol pređe određeni prag, čovek gubi svako dostojanstvo. Ne pišem ja tebi da bih tražio da mi dođeš; ne, pišem da bih ti skrenuo pažnju na to da ću uvek biti tu. Samo mrdni prstom, i eto nas, podižemo uzgajalište nojeva. Ne mrdneš li prstom, ja ću opet biti tu negde, svejedno gde tačno, na istoj planeti na kojoj i ti, uglavnom, i čekaću te. Volim te do ludila, jedino tebe želim, samo na tebe mislim, pripadam ti i dušom i telom.
Tvoj Mark, u suzama.“
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Ljubav traje tri godine - Frederik Begbede
45.
I onda
I onda se latim tako olovke da joj kažem da je volim, da ima najdužu kosu na svetu, i da će moj život u toj kosi da se izgubi, a ako ti misliš da je to smešno, jadan ti, jer njene oči gledaće samo mene, i ona je samo moja, a ja sam samo njen, i kad ona plače plačem i ja, ona sam ja, ja sam ona, i sve što radim i sve što ću ikada uraditi radim i uradiću za nju, dok znam za sebe sve što je moje biće njeno, i dok sam živ neće jutro svanuti a da se ja ne probudim za nju, i samo za nju, da joj ugodim, da me voli, i ruke da joj ljubim, ramena da joj ljubim, grudi, a onda sam tek shvatio da čovek, kad je zaljubljen, piše rečenice kojima jednostavno nema kraja, nemaš više vremena da stavljaš tačke, treba nastaviti s tim pisanjem, i pisati, pisati, trčati dalje, dalje, brže od srca, a rečenica neće da stane, i ljubav ne zna za interpunkciju, a suze, suze strasti, liju li liju, kad voliš, uvek završiš pišući neke stvari kojima se kraj ne nazire, kad voliš, neizbežno se poistovetiš s Alberom Koenom,17evo Alise, došla je, ostavila Antoana, napustila ga je, konačno, najzad, i mi smo, gle, poleteli, i mentalno i telesno, u prvi avion za Rim smo seli, naravno, kuda bismo drugde, u hotel Anglter, na Pjacu Navona, na fontanu Di Trevi, jedno drugom na večnu ljubav da se zavetujemo, na vespu da sednemo i balade pevamo s vetrom u kosi, kad smo od onih što iznajmljuju motore tražili kacige, ljudima je iz cuga sve bilo jasno, odmah su nam rekli: neka, neće vam trebati, toplo je, i pretopio, ljubav, ljubav se vodi do u beskraj, nema joj kraja, tri, četiri, pet puta dnevno, kita
me boli, ’oće da otpadne, nikada nisam toliko svršavao, taman se istreseš, a ono ajde iz početka, ali nismo više sami, vidi, nebo se rumeni, sviće, ništa od mene bez tebe, dišem, konačno, dišem, hodamo po kaldrmi, zemlju ne dodirujemo, niko to ne vidi, istina, ali mi vidimo, jer mi smo na nekim vazdušnim jastucima, smejemo se, bez ikakvog povoda, smejemo se Rimljanima koji misle da smo obična dva maloumnika, ili članovi neke sekte, sekte Onih-što-levitiraju-sa-osmehom-na-licu, i sve je sad najednom tako lako, koračamo, leva-desna, i to je sreća, to je ljubav, to je život, paradajz s mocarelom u maslinovom ulju, testenina s parmezanom, jedemo, jedemo, ali nikako porciju da pojedemo, previše smo zaokupljeni jedno drugim, u oči se gledamo, ruke jedno drugom milujemo, deset dana, rekô bih, oka nismo sklopili, ma kakvi deset dana, deset meseci, deset godina, vekova deset, sunčana je plaža fregenska, polaroidom se slikamo, ista slika kao ona koju je Ana našla u torbi u Riju, dovoljno je disati, dovoljno je tebe gledati, ovo što danas imamo imaćemo dok nas ima, odsad pa za vjeki vjekov, nevero-vatno je to, čudo jedno kako nas ova radost življenja, u stvari, guši, jelda, guši baš, nikada ovako nešto nisam doživeo, je l’ i ti osećaš isto što osećam ja, a nikada ti nećeš moći da voliš mene koliko ja volim tebe, ne, nećeš, jer ja tebe volim više, ne, bogami, ja tebe volim više, više, ali dobro, to smo mi, ti i ja, i tako je čarobno kad načisto poblesaviš, kad se zatrčiš ka moru, da, za mene si stvorena, kako recima da izrazim nešto tako lepo, tako je to, tako kako jeste, kao da smo iz najcrnjeg mraka izašli na bleštavu svetlost, kao da smo uzeli ekstazi, i dižemo se, dižemo, i dejstvo ne jenjava, kao ono kad te zaboli stomak pa prođe, kao ono kad izroniš pa udahneš vazduh, kao kad nađeš odgovor na sva pitanja, kad dani prolaze kao minuti, a mi zaboravljamo, zaboravljamo sve, i iz sekunde u sekundu rađamo se ponovo, i ni o čemu ružnom ne razmišljamo, u večnoj smo sadašnjosti, sadašnjosti koja je i čulna, i putena, i divna, nepobediva jedna sadašnjost, ništa zlo ne može nas zadesiti, svesni smo da će sila ove ljubavi spasti svet, o, kako
smo srećni, užasavajuće srećni, penješ se gore, u sobu, sačekaj me u hodniku, dolazim odmah, ti u lift, ja gore pešaka, sve po čet’ri stepenice preskačem, ti stigla liftom, ja ti otvaram vrata, oooo, suze su nam u očima, i to samo zato što smo tri, ali tri minuta proveli jedno bez drugoga, i ti onda zagrizeš breskvu, a breskva, baš ono, zrela pa prezrela, i sok ti kaplje na preplanule butine, o, jebem li ti sve, žudim za tobom, žudim neprestano, i još bih, i još, vidi samo ovu moju spermu što ti pršti po licu, o, Mark, o Alisa, svršavam, ali baaaaaaaaš svršavam, straaaaaaava je, nijedan kulturno-istorijski spomenik u ovom gradu nismo posetili, kažem ja, a ona se smeje, smeje se kao luda, šta sam to rekô pa da se toliko smeješ, nervozan ti je taj smeh, o, kako sam svršio, kako sam samo svršio, obožavam te, ljubavi moja, i koji je danas dan?
I onda
I onda se latim tako olovke da joj kažem da je volim, da ima najdužu kosu na svetu, i da će moj život u toj kosi da se izgubi, a ako ti misliš da je to smešno, jadan ti, jer njene oči gledaće samo mene, i ona je samo moja, a ja sam samo njen, i kad ona plače plačem i ja, ona sam ja, ja sam ona, i sve što radim i sve što ću ikada uraditi radim i uradiću za nju, dok znam za sebe sve što je moje biće njeno, i dok sam živ neće jutro svanuti a da se ja ne probudim za nju, i samo za nju, da joj ugodim, da me voli, i ruke da joj ljubim, ramena da joj ljubim, grudi, a onda sam tek shvatio da čovek, kad je zaljubljen, piše rečenice kojima jednostavno nema kraja, nemaš više vremena da stavljaš tačke, treba nastaviti s tim pisanjem, i pisati, pisati, trčati dalje, dalje, brže od srca, a rečenica neće da stane, i ljubav ne zna za interpunkciju, a suze, suze strasti, liju li liju, kad voliš, uvek završiš pišući neke stvari kojima se kraj ne nazire, kad voliš, neizbežno se poistovetiš s Alberom Koenom,17evo Alise, došla je, ostavila Antoana, napustila ga je, konačno, najzad, i mi smo, gle, poleteli, i mentalno i telesno, u prvi avion za Rim smo seli, naravno, kuda bismo drugde, u hotel Anglter, na Pjacu Navona, na fontanu Di Trevi, jedno drugom na večnu ljubav da se zavetujemo, na vespu da sednemo i balade pevamo s vetrom u kosi, kad smo od onih što iznajmljuju motore tražili kacige, ljudima je iz cuga sve bilo jasno, odmah su nam rekli: neka, neće vam trebati, toplo je, i pretopio, ljubav, ljubav se vodi do u beskraj, nema joj kraja, tri, četiri, pet puta dnevno, kita
me boli, ’oće da otpadne, nikada nisam toliko svršavao, taman se istreseš, a ono ajde iz početka, ali nismo više sami, vidi, nebo se rumeni, sviće, ništa od mene bez tebe, dišem, konačno, dišem, hodamo po kaldrmi, zemlju ne dodirujemo, niko to ne vidi, istina, ali mi vidimo, jer mi smo na nekim vazdušnim jastucima, smejemo se, bez ikakvog povoda, smejemo se Rimljanima koji misle da smo obična dva maloumnika, ili članovi neke sekte, sekte Onih-što-levitiraju-sa-osmehom-na-licu, i sve je sad najednom tako lako, koračamo, leva-desna, i to je sreća, to je ljubav, to je život, paradajz s mocarelom u maslinovom ulju, testenina s parmezanom, jedemo, jedemo, ali nikako porciju da pojedemo, previše smo zaokupljeni jedno drugim, u oči se gledamo, ruke jedno drugom milujemo, deset dana, rekô bih, oka nismo sklopili, ma kakvi deset dana, deset meseci, deset godina, vekova deset, sunčana je plaža fregenska, polaroidom se slikamo, ista slika kao ona koju je Ana našla u torbi u Riju, dovoljno je disati, dovoljno je tebe gledati, ovo što danas imamo imaćemo dok nas ima, odsad pa za vjeki vjekov, nevero-vatno je to, čudo jedno kako nas ova radost življenja, u stvari, guši, jelda, guši baš, nikada ovako nešto nisam doživeo, je l’ i ti osećaš isto što osećam ja, a nikada ti nećeš moći da voliš mene koliko ja volim tebe, ne, nećeš, jer ja tebe volim više, ne, bogami, ja tebe volim više, više, ali dobro, to smo mi, ti i ja, i tako je čarobno kad načisto poblesaviš, kad se zatrčiš ka moru, da, za mene si stvorena, kako recima da izrazim nešto tako lepo, tako je to, tako kako jeste, kao da smo iz najcrnjeg mraka izašli na bleštavu svetlost, kao da smo uzeli ekstazi, i dižemo se, dižemo, i dejstvo ne jenjava, kao ono kad te zaboli stomak pa prođe, kao ono kad izroniš pa udahneš vazduh, kao kad nađeš odgovor na sva pitanja, kad dani prolaze kao minuti, a mi zaboravljamo, zaboravljamo sve, i iz sekunde u sekundu rađamo se ponovo, i ni o čemu ružnom ne razmišljamo, u večnoj smo sadašnjosti, sadašnjosti koja je i čulna, i putena, i divna, nepobediva jedna sadašnjost, ništa zlo ne može nas zadesiti, svesni smo da će sila ove ljubavi spasti svet, o, kako
smo srećni, užasavajuće srećni, penješ se gore, u sobu, sačekaj me u hodniku, dolazim odmah, ti u lift, ja gore pešaka, sve po čet’ri stepenice preskačem, ti stigla liftom, ja ti otvaram vrata, oooo, suze su nam u očima, i to samo zato što smo tri, ali tri minuta proveli jedno bez drugoga, i ti onda zagrizeš breskvu, a breskva, baš ono, zrela pa prezrela, i sok ti kaplje na preplanule butine, o, jebem li ti sve, žudim za tobom, žudim neprestano, i još bih, i još, vidi samo ovu moju spermu što ti pršti po licu, o, Mark, o Alisa, svršavam, ali baaaaaaaaš svršavam, straaaaaaava je, nijedan kulturno-istorijski spomenik u ovom gradu nismo posetili, kažem ja, a ona se smeje, smeje se kao luda, šta sam to rekô pa da se toliko smeješ, nervozan ti je taj smeh, o, kako sam svršio, kako sam samo svršio, obožavam te, ljubavi moja, i koji je danas dan?
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Ljubav traje tri godine - Frederik Begbede
II
TRI GODINE KASNIJE
NA FORMENTERI
1.
Dan D -7
Casa Le Moult. Eto mene na Formenteri, došao da završim ovaj roman. To će mi, ujedno, biti i poslednji: njime trilogiju privodim kraju. (U prvom sam se zaljubio; u drugom sam se oženio; u trećem se razvodim i ponovo zaljubljujem. Krug je zatvoren.) Džaba se, znači, pokušavalo s inovacijama u domenu forme (strane reči, anglicizmi, bizarni obrti, reklamni slogani i si.), kao i s traženjem novih ambijenata i tema (noćni klubovi, seks, droga, rokenrol...) - ne treba čoveku mnogo da shvati kako mu je, u stvari, jedina želja da napiše jedan ljubavni roman sačinjen od sasvim jednostavnih rečenica - ono što je, rečju, najteže napisati.
Slušam more. Usporavam, najzad. Brzina ti ne da da budeš to što jesi. Ovde se dani vide, njihovo trajanje čitljivo je s neba. U mom pariskom životu neba nema. Smisliti neki slogan, faksom poslati članak, javljati se na telefon, a onda brzo, brže, trčati sa sastanka na sastanak, za ručak pojesti nešto s nogu, samo brzo, brzo, mopedom juriti kao lud, samo da se ne zakasni na koktel... Stvarno sam već bio zaslužio malo da prikočim, jer taj život više nije imao nikakvog smisla. I da se usredsredim. Da radim stvari jednu po jednu. Da uživam u lepoti tišine. Da se prepustim sporosti. Da osluškujem miris boja. Da radim sve te stvari koje bi svet želeo da nam uskrati.
Sve bi trebalo iz početka. U ovom društvu sve treba preurediti. Danas je takva situacija da oni koji imaju novca - nemaju vremena. A oni koji imaju vremena - nemaju novca. Pobeći od posla jednako je teško kao i pobeći od nezaposlenosti. Neradnik je državni neprijatelj broj jedan. Ljudi su sputani novcem; žrtvuju slobodu da bi poplaćali račune. Preko preče, naokolo bliže: glavni cilj u veku koji dolazi biće kako srušiti diktaturu preduzetnika.
Formentera, to ostrvce... Ibicin satelit u sazvežđu Baleara. Formentera, to vam je Korzika bez bombi, Ibica bez noćnih klubova, ostrvo Mustik bez Mika Džegera, ili Kapri bez Ervea Vilara, ili Baskija bez kiše.
Belo sunce. Vožnja vespom. Vrućina i prašina. Sparušeno cveće. Tirkizno more. Miris borovine. Poj zrikavaca. Plašljivi gušteri. I ovce s onim „meee".
- Šta tu ima „me“ - kažem im ja.
Crveno sunce. Gambas a la plancha18. Vamos a la playa. Zvezde na nebu. Džin s limunom. Tražio sam mir, i ovde sam ga, evo, našao, ovde, gde je pretopio da bi čovek pisao duge rečenice. Biti u komi nije jedino mesto za odmor. More je puno vode. Nebo se neprestano pomera. Zvezde padaju. Udisati vazduh - to bi trebalo da bude stalan posao, s punim radnim vremenom.
Ovde je, u stvari, reč o liku koji se osamljuje na jednom ostrvu da bi završio knjigu koju piše. Tip, inače, živi kao totalna budala, i čudno je i njemu što je prepušten samome sebi tu, u prirodi, bez televizije, bez telefona. U Parizu je stalno pod pritiskom, fr-ka-panika, a ovde - danju miruje, uveče se šeta, sâm, sve vreme. Bamabut19 u Firenci, Bajron u Veneciji, panda iz zoološkog vrta u Vansenu - to bi, otprilike, bili uzori. Jedina osoba kojoj se ovaj naš pisac javlja, kojoj kaže „dobar dan“ jeste konobarica u San Franse-sku. Tip, uzgred, nosi crnu košulju, bele farmerke, mokasine. Pije anisovac i džin s limunom. Jede čips i tortilje. Samo jednu jedinu ploču sluša: „Krojcerovu sonatu“ u izvođenju Artura Rubinštajna. Juče su ga videli kako aplaudira kad su Francuzi dali gol na utakmici Francuska - Španija, što jeste neukusno, ali je svakako i hrabro, naročito kad ste jedini Francuz u kafani koja se nalazi u Španiji, i to u jednom lučkom mestu. Da lično naletite na tog tipa, bez sumnje biste pomislili: „Ma šta traži ova budaletina pariska u Fondi Pepe sada, van sezone?“ Mene to, da kažem, žalosti pomalo, s obzirom na činjenicu da sam taj tip o kojem je reč, u stvari, ja. Pa imajte onda malo obzira, moliću. Ja sam pustinjak koji se raduje blagom lahoru.
Kroz nedelju dana biče tačno tri godine kako živim s Alisom.
2.
Dan D -6
Dobro, u redu, kad je Alisa napustila Antoana, a onda se nas dvoje preselili u Ulicu Mazarin (u toj ulici umro je Antoan Blonden20), događalo mi se - neću to od vas kriti - da me uhvati teskoba. Sreća je mnogo strašnija od nesreće. To što sam uspeo da dobijem nešto što sam želeo najviše na svetu ispunilo me srećom, bez sumnje, ali me u isti mah bacilo u sumnju. Hoću li ponavljati stare greške? Nisam li ja, u stvari, samo jedan romantičar-cikličar, koji se sve vreme vrti u krug? Sada kad je Alisa tu, sa mnom - želim li je ja iskreno? Da ne postanem preterano nežan? A šta ako jednog dana počnem s njom da se dosađujem? Kad ću već jednom prestati samog sebe ovako da maltretiram, majku mu majčinu?
Antoan je hteo da ubije mene, i nju da ubije, i samoubistvo da izvrši. Naš zajednički život utemeljen je, tako, na ruševinama dvaju razvoda, kao da su dve ljudske žrtve morale da budu pojedene kako bi bila izgrađena jedna nova ljubav. Šumpeter je to nazivao „stvaralačkim razaranjem“, ali Šumpeter je bio ekonomista, a među ekonomistima su osećajni ljudi prava retkost. Uništili smo dva braka da bismo ostali zajedno, kao mehur koji usisava žrtve da bi rastao. Sreća je nešto u toj meri čudovišno da će, ukoliko je vi i ne tražite, ona sama od vas zahtevati da zbog nje izvršite makar nekoliko ubistava.
Na Formenteru je došao i Žan-Žorž, da mi pravi društvo. Zajedno prekrajamo ovaj svet, a onda uranjamo u more, da vidimo šta rade ribe. On piše pozorišni komad, pa stoga i pije, isto koliko i ja.
Pesma koju treba čitati u stanju pijanstva:
Fermentiraćeš
Na Formenteri.
Susrećemo stare parove, razvaljene hipike koji su ostali zajedno, ovde, još od šezdesetih. Kako li im je pošlo za rukom da izdrže tako dugo? Suze mi naviru na oči. Kupujem im travu. A onda Žan-Žorž i ja pijuckamo po birtijama, igramo bilijar. Priča mi o svojim ljubavima. Upravo je, kaže, upoznao ženu svog života, i srećan je, prvi put.
- Voleti: mi, u stvari, samo za to i živimo - kaže.
- A da pravimo decu?
- Ne dolazi u obzir! Da budemo lično odgovorni za dolazak nekoga na ovaj i ovakav svet? Zlikovce! Egoisto! Narcisu jedan!
- Ja ženama umem da napravim nešto bolje od deteta: knjigu - kažem podižući kažiprst.
Šacujemo konobaricu. Slatka je da je pojedeš, nosi bolero, zagasita koža tu i tamo maljava, krupne crne oči, krivonoga, divljakuša prava, kao neka skvo.
- Liči na Alisu - primetim ja. - Ne bih počinio neverstvo da spavam s njom.
Alisa je ostala u Parizu, dolazi ovamo kroz nedelju dana.
Još šest dana i biće tačno tri godine kako živim s njom.
3.
Dan D -5.
Konobarica u haljini bez leđa zove se Matilda. Doooobra je. Žan-Žorž joj je otpevao pesmu Harija Belafontea: Matilda she take me money and run Venezuela.
Mislim da bih mogao da se zaljubim u nju, samo da mi Alisa ne nedostaje toliko. Pozvali smo je na ples u baru hotela Ses Rokes. Pljeskala je onim tamnim rukama, njihala bokovima, kosa joj se razletela na sve strane. Nije se brijala ispod pazuha. Žan-Žorž ju je upitao:
- Oprostite, gospođice, tražimo mesto gde bismo mogli da prenoćimo. Da nema, slučajno, mesta kod vas, por favor?
Nosila je tanak zlatni lanac oko struka, i još jedan oko gležnja. Matilda nam, nažalost, nije uzela novac i zbrisala u Venecuelu. Sa zadovoljstvom je motala džointe s nama, sve dok nismo pospali pod otvorenim nebom. Prsti su joj bili dugi i vesti. Predano je oblizivala cigaret-papir. Svi troje smo, čini mi se, bili prilično uznemireni, čak i ona.
Po povratku u Casa Le Moult, Matilda me je, totalno odvaljena, uhvatila za kitu obema rukama. Pica joj je bila ogromna, ali mišićava, i mirisala je na more. Kosa joj je bazdela na vutru. Toliko je vrištala da joj je Žan-Žorž zapušio usta da je ućutka; onda smo menjali mesta, pre nego što ćemo istovremeno ejakulirati po njenim krupnim, jedrim dojkama. Tek što sam svršio, probudio sam se sav u znoju, mrtav žedan. Pravi pustinjak ne bi trebalo da preteruje s tim egzotičnim biljkama.
Kroz pet dana biće tri godine kako živim s Alisom.
4.
Dan D -4
Kad je sam, čovek se vraća u preistoriju; posle nekoliko dana prestaje da se brije, ne kupa se više, počne da grokće. Da bi se ljudsko biće uvelo u civilizaciju potrebno je bilo nekoliko miliona godina, dok je za povratak na nivo neandertalca dovoljno i manje od nedelju dana. Sve više i više ličim na majmuna. Češem jaja, jedem sline, krećem se u kratkim skokovima. U vreme ručka, bacam se na hranu i proždirem je prstima, tako da mi se u ustima mešaju kobasice i žvake, čips sa sirom i mlečna čokolada, koka-kola i vino. Posle podrigujem, prdim i hrčem. To vam je, eto, jedan mladi avangardni francuski pisac.
Alisa me je iznenadila. S leđa mije poklopila oči na pijaci na Moli, tri dana pre nego što je, po dogovoru, trebalo da dođe.
- Čik pogodi ko sam?
- No sé. Matilda?21
- Bitango jedna!
Alisa!
I padosmo jedno drugom u zagrljaj.
- E, ovo ti je već jedno iznenađenje da se dugo, dugo pamti!
Jesam li baš morao da izgovorim ove reči?
- Priznaj da se nisi nadao, a? Nego, ko ti je ta Matilda?
- Ma, ništa... Meštanka koju je Žan-Žorž sinoć kresnuo.
Ako radost i nije bila prava, dovoljno je, u svakom slučaju,
na pravu ličila: grickali smo serano na plaži, voda je bila topla, Alisa preplanula, pa joj oči izgledaju zelene. Popodne provodimo odmarajući se. Ližem joj morsku so sa leđa. Ne spavamo. Vodimo ljubav, a Alisa mi nabraja momke koji su je, tamo u Parizu, preklinjali da me ostavi. Ja joj, zauzvrat, do najsitnijih pojedinosti prepričavam erotski san od prethodne noći. Zašto sve žene koje volim imaju hladna stopala?
Žan-Žorž i Matilda nam dolaze na večeru. Izgledaju baš zaljubljeno. U razgovoru su otkrili da su oboje ove godine ostali bez očeva.
- Ali meni je to teže palo, jer sam ja žensko - kaže Matilda.
- Gnušam se devojčica koje se zaljubljuju u očeve, naročito ako su im očevi umrli - na to će Žan-Žorž.
- Devojke koje nikad nisu bile zaljubljene u očeve ili su frigidne, ili lezbijke - napominjem ja.
Alisa i Matilda plešu, liče na sestre, i ceo taj prizor pomalo je incestuozan. A onda se i nas dvojica prilepimo. Dobro je, mada bi moglo da se izopači, i onda se razdvajamo, ne bez žaljenja, ali onda svako hvata svoju na miru, u sobi.
Pre nego što ću pasti u san, konačno izvodim jedan revolucionarni gest: skidam sat s ruke. Da bi ljubav trajala večno, dovoljno je živeti izvan vremena. Savremeni svet, to je ono što nam ubija ljubav. A da dođemo ovamo da živimo? Ovde je sve jeftino. Ja ću faksom slati papire u Pariz, traži ću od raznih izdavača da mi plaćaju na rate, s vremena na vreme poslaću DHL-om neku reklamnu kampanju...
I smaraćemo se dok ne polipšemo.
Opet me obuzima teskoba, bogamu. Opasnost je na pomolu, osećam. Muka mi je više od sebe samoga. O, kako bih voleo da mi neko kaže šta je to meni, u stvari, potrebno. Istina je da, s vremena na vreme, naša strast počinje da liči na nežnost. Neće valjda opet ista priča? Treba nekako razbuditi endorfine. Volim Alisu, a opet, plašim se da nam ne postane dosadno. Ponekad tako glumatamo, pravimo se ludi. Ona mi kaže:
- Dobro... Idem ja sad u kupovinu... Vraćam se brzo...
Ja joj na to kažem:
- A posle ćemo da idemo da se prošetamo...
- Da beremo ružmarin...
- Da ručamo na plaži...
- Da kupimo novine...
- Da ne radimo ništa...
- Ili da se ubijemo...
- Jedini mogući lep način da se umre na Formenteri jeste da padneš s bicikla, kao pevačica Niko.22
Uveravam sebe: pošto se šalimo na tu temu, to znači da situacija, ipak, nije tako ozbiljna.
Napetost raste. Kroz četiri dana navršiće se tri godine kako živim s Alisom.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Ljubav traje tri godine - Frederik Begbede
5.
Dan D -3
Alisa i ja ne vodimo više ljubav onoliko često, ali smo zato u tome sve bolji i bolji. Ne propuštam nijedan kvadratni centimetar koji toliko volim. Ona mi zatvara oči. Ranije je svršavala jednom iz dva puta, sad svršava svaki put. Pušta me da pišem svako popodne. Dok ja radim, ona se sunča na plaži. Oko šest predveče, vraća se kući, i ja joj pripremim morešku, ’ladnu ko zmija. Onda je dobro sa svih strana ispregledam, da vidim koliko je pocrnela. Izmasiram joj grejpfrute. Onda mi ga ona popuši, a ja je karam s leđa. Onda mi ona čita preko ramena i traži od mene da izbacim to „karam". Pristajem, pa napišem „uzimam“, a kad ona ode negde, pritisnem „undo“ na svom makintošu. To vam je cena literarnog stvaralaštva, istorija književnosti i nije ništa drugo nego jedan nepregledan niz izdaja. Nadam se samo da će mi Alisa oprostiti.
Neću da pročitam Blaga je noć do kraja; imam neko, kao zloslutno predosećanje; čini mi se, naime, da stvari ne stoje baš najbolje između Dika Dajvera i Nikol. Slušam „Krojcerovu sonatu“ i razmišljam o Tolstojevom romanu istog naslova. Priča o prevarenom muškarcu koji ubija svoju ženu. Tolstoj je taj par stvorio nadahnut Betovenovom violinom i klavirom. Slušam ih kako se stapaju, pa razilaze, pa uzleću, ostavljaju jedno drugo, a onda se mire, pa se naljute, da bi se na kraju sjedinili u krešendu. To je muzika života udvoje. Ni violina ni klavir ne mogu da sviraju sami...
Ako naša priča ne potraje dugo, meni će jednom zanavek biti svega preko glave. Nikada više nekoj drugoj neću moći toliko da pružim. Zar da skončam trpajući skupe kurve i drkajući na video-kasete?
Uspeće ovo, mora da uspe.
Moramo da preguramo tu granicu od tri godine. Menjam mišljenje na svakih nekoliko sekundi.
Možda ne bi trebalo da živimo zajedno. Život udvoje previše je naporan.
Za mene tabui ne postoje; uopšte me ne šokira varijanta da s nekim trampim ženu. Na kraju krajeva, ja sam spreman na to da budem rogonja, tim pre ako sve sam organizujem. Slobodan brak, to je pravo rešenje: kontrolisana preljuba.
Ne. Znam: trebalo bi da napravimo dete, što pre!
Plašim se sebe. Odbrojavanje se nastavlja, osipaju se ovi Damoklovi dani. Kroz tri dana biće tri godine kako živim s Alisom.
6.
Dan D -2
Pogrešno je težiti statičnom životu. Hoće čovek da vreme stane, da ljubav bude večna, da nikad ništa ne umire, a samo da bi se lepo raskomotio u jednom beskrajnom uljuljkanom detinjstvu. Podižemo oko sebe zidove da bismo se zaštitili, a onda, jednoga dana, ti zidovi postaju tamnica.
Sada, kad živim s Alisom, ne gradim više nikakve pregrade. Svaku sekundu koju mi ona daruje primam kao poklon. I uviđam da čovek može biti nostalgičan čak i za ovim trenutkom, za sadašnjošću. Ponekad proživim neki tako čudesan trenutak da kažem sebi: „Vidi, bogati! Žaliću kasnije za ovim trenutkom: nikada ne smem da zaboravim ovaj trenutak, da bih mogao da ga se setim kad sve pođe po zlu.“ Shvatam sada da u svakom od nas, da bismo ostali zaljubljeni, mora da postoji jedan neuhvatljiv deo. Treba izbegavati plitkost, što ne znači da treba po svaku cenu smišljati kojekakve veštačke, maloumne lomove, već naučiti da se diviš čudu koje svaki dan sobom nosi. Biti velikodušan, i jednostavan. Zaljubljen si onoga dana kad pastu, umesto na svoju, iscediš na četkicu za zube koja pripada nekom drugom.
Ali iznad svega, naučio sam da čovek, da bi bio srećan, mora pre toga da iskusi nesreću. Bez spoznaje bola, sreća nije postojana. Ljubav koja traje tri godine upravo je ona ljubav koja se nije pela uz visoke planine, a ni silazila u dubodoline, već ljubav koja je, takva kakva je, pala s neba. Ljubav traje samo dok svi znaju kolika je njena cena, koliko ona vredi, a bolje je tu cenu platiti unapred, jer u protivnom reskiramo da nam račun stigne a posteriori. Kad nam se dogodi da sreću dočekamo nespremni, to biva zato što se prethodno nismo navikli na nesreću. Odrastali smo zadojeni religijom komfora. A trebalo bi znati i ko si, i koga voliš. Morao bi čovek prvo da ostvari sebe, da bi mogao da uđe u jednu priču koja se tek ostvaruje.
Nadam se da naslov ove knjige, koji je čista laž, neće preterano ogorčiti: ljubav, naravno, ne traje samo tri godine; i srećan sam što sam se i sâm prevario. To što je knjiga objavljena kod Grasea ne znači da je nužno istinita.
Ne znam šta mi prošlost sprema (što reče Saganova), ali idem dalje, zadivljen i užasnut u isti mah, jer drugog izbora i nemam, idem dalje, manje zabrinut nego ranije, ali svakako idem, i idem, uprkos svemu, idem dalje i, kunem vam se, lepo je to.
Vodimo ljubav u prozirnoj vodi jedne puste uvale. Plešemo pod verandama. Očijukamo u nekoj uličici, slabo osvetljenoj, dok pijemo vino Markiz od Kaseresa. I jedemo li jedemo. To je pravi život, najzad. Kad sam je zaprosio, dobio sam od Alise odgovor pun než-nosti, romantike, prefinjenosti, lepote, blagosti i poezije:
- Ne.
Prekosutra će biti tri godine kako živim s njom.
7. Dan D -1
Sunce je neizbežno. Ne vidi se to, možda, ali sati i sati su mi bili potrebni da nađem tu rečenicu. Ptice cvrkuću, po tome i znam da je svanulo. Čak su i ptice zaljubljene. Tog leta su Fjudžis obradili „Killing Me Softly With His Song“ od Roberte Flak, i znam da ću to leto pamtiti po toj pesmi.
- Znaš, Mark, da će nam sutra biti tri godine kako smo zajedno?
- Ćut’! Ni reči! Šta me briga, neću ništa da znam!
- A meni to dođe baš slatko, ne razumem zbog čega si tako neprijatan.
- Nisam ja neprijatan, nego prosto moram da radim.
- Da ti kažem nešto? Ti si jedan nadobudni egoista, toliko samo sebe gledaš da to već postaje ogavno.
- Da bi voleo drugoga, moraš prvo da voliš sebe.
- Tvoj problem je u tome što sebe toliko voliš da tu više nema mesta ni za koga drugoga!
Odvezla se na mom mopedu, ostavljajući za sobom čarobni trag prašine na džombastom putu. Nisam ni pokušao da je sustignem. Vratila se nekoliko sati kasnije, i ja sam je zamolio za oproštaj, ljubeći joj noge. Obećao sam joj da ćemo napraviti roštilj i da ćemo sami, udvoje, obeležiti godišnjicu. Žuto i crveno bilo je cveće u dvorištu. Upitao sam je:
- Kad ćeš me ostaviti?
- Kad nabacim deset kila.
- Eh, sad! Nisam ja kriv ako se ugojiš od sreće!
U istom tom trenutku, u Parizu, umetnik po imenu Bruno Rišar upisuje u svoj Dnevnik rečenicu sledeće sadržine: „Sreća, to je kad nesreća ćuti.“ Kad je to napisô, može na miru da umre.
Sutra će biti tri godine kako živim s Alisom.
8. Dan D
Došao je i poslednji dan leta. Na plažama Formentere oseća se da je, za ovu godinu, bilo dosta. Matilda je otputovala ne ostavivši adresu. Vetar udara o kamene zidiće, bije po stopalima. Nebo je neumoljivo. Tišina zahvata sve veća prostranstva ovde, na Balearima.
Epikur je zagovornik trenutka sadašnjeg, tvrdi da je važna ona ispunjenost koju donosi puko uživanje. A treba li, zaista, užitak pretpostaviti sreći? Umesto da samome sebi postavljaš pitanje koliko će dugo ljubav potrajati, nije li, u stvari, pravi način da ljubav produžiš taj da što bolje iskoristiš svaki trenutak? Bićemo prijatelji. Prijatelji koji se drže za ruke, koji se ljube dok se sunčaju, čija se tela nežno spajaju dok stoje uza zid neke vile i slušaju Ala Grina, ali - uprkos svemu - prijatelji.
Predivan je dan bio, taj, na našu godišnjicu. Izašli smo na plažu, i plivali, spavali, srećni ko mala deca. Prepoznao me šanker, Italijan, iz kafančeta na plaži:
- Zdravo, Mark Maronije, druže moj!
Odgovorio sam mu:
- Mark Maronije je mrtav čovek. Ja sam ga ubio. Počev od ovoga časa, ovo ovde sam ja, i niko drugi, a ja se zovem Frederik Begbede.
On ništa od toga nije čuo zbog preglasne muzike. Alisa i ja smo pojeli dinju i sladoled. Opet sam stavio sat na ruku. Konačno sam postao ja sam, pomiren s planetom i s vremenom.
I, palo je veče. Pošto smo navratili kod Anselma na džin i slušali kako talasići zapljuskuju mostić, vratili smo se kući.
Noć su nam obasjale zvezde i sveće. Alisa je pripremila salatu od avokada i paradajza. Ja sam upalio mirišljavi štapić. Na radiju, koji je krčao, pustili su neku staru ploču s flamenkom. Jagnjeći kotleti cvrčali su na roštilju. Gušteri su se razmileli po pločicama. Zrikavci su zamukli najednom, kao po naredbi. Alisa je sela naspram mene, nasmejana, uzbuđena. Popili smo po dve boce rozea. Tri godine! Odbrojavanje je završeno! Nikako mi još nije ulazilo u glavu da odbrojavanje, u stvari, predstavlja novi početak. Na kraju svakog odbrojavanja neka raketa poleti. Aleluja! Veselje! Divota! A ja onako mučio sebe, kao poslednja budala!
To je fantastično kod života, to, što ide dalje. Dugo smo se grlili, ruka u ruci pod narandžastim mesecom, i osluškivali budućnost.
Pogledao sam na sat: bilo je 23 i 59.
Verbije-Formentera, 1994-1997.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Ljubav traje tri godine - Frederik Begbede
1 Francuski film iz 2002. godine reditelja Benoa Žakoa. (Prim. prev.)
2 Brazilski nacionalni koktel. (Prim. prev.)
3 Šp.: Muleta, crveni plašt kojim matador u koridi mami bika. (Prim. prev.)
4 BiBop i glasovna pošta 3672 Memofon su tehnološki pronalasci Frans telekoma namenjeni isključivo u svrhu podsticanja preljubništva, a sve u cilju da se nađe moralno opravdanje za cinkaroški „Bis“ i bezbrojne poslove koje su dileri droge zaključili zahvaljujući „Tatuu". (Prim. aut.)
5 Milu, verni pas i nerazdvojni pratilac poznatog strip junaka Tintina. (Prim. prev.)
6 Drôles de Dames i Hélène et les Garçons - francuske TV serije. (Prim. prev.)
7 Jean-Paul Toulet (1867-1920), francuski pesnik i novinar. (Prim. prev.)
8 Malo špansko ostrvo nedaleko od ibice, jedini atol u Sredozemnom moru. (Prim. prev.)
9 Francuski nacionalni praznik, pad Bastilje (1789); kotiljon je vrsta plesa. (Prim. prev.)
10 Mise] Mati (1957), francuska zabavljačica i glumica obolela ođ ahondroplazije, usled čega je visoka samo metar i 32 centimetra. (Prim. prev.)
11 Amil-nitrat (najčešće u malim smeđim bocama), ima svojstvo da opušta rektalne mišiće, što olakšava penetraciju prilikom analnog seksa. (Prim. prev.)
12 Pisac poistovećuje svoju junakinju s likom iz mange, jedne vrste japanskog stripa koja se često brka sa erotskim hentaijem. (Prim. prev.)
13 Roman Frensisa Skota Ficdžeralda. (Prim. prev.)
14 Pjer-Ežen Drije la Rošel (1893-1945), francuski pisac, i Fransoa Nurisije (1927). pariski novinar i književnik. (Prim. prev.)
15 Paul Morand (1888-1976), francuski književnik, diplomata i dramaturg. (Prim. prev.)
16 Poznati Francuski humoristički trio Les Inconnus (Neznanci), koji čine Didije Burdon, Bernar Kampan i Paskal Ležitimus. (Prim. prev.)
17 Albert Cohen (1895-1981), književnik. (Prim. prev.)
18 Šp.: Prženi škampi, doslovce „škampi u tiganju”. (Prim. prev.)
19 A. O. Bamabut (Barnabooth), književni junak i drugo „ja“ francuskog pisca Valerija Larboa (1881-1957). (Prim. prev.)
20 Antoan Blonden (1922-1991), francuski pisac. (Prim, prev.)
21 Šp.: Ne znam. Matilda? (Prim. prev.)
22 U vreme kada je ova knjiga nastala, Žan-Edern Alije još nije došao na zamisao da oponaša Niko... (Prim. aut.); Žan-Edern Alije (1935-1997), francuski pisac. (Prim. prev.)
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Strana 2 od 2 • 1, 2
Similar topics
» 699 dinara - Frederik Begbede
» Praznik u komi - Frederik Begbede
» Priče pod ekstazijem - Frederik Begbede
» Dvije godine, osam mjeseci i ...
» Karlos Fuentes - Godine s Laurom Diaz
» Praznik u komi - Frederik Begbede
» Priče pod ekstazijem - Frederik Begbede
» Dvije godine, osam mjeseci i ...
» Karlos Fuentes - Godine s Laurom Diaz
Strana 2 od 2
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu