Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Sabbathov teatar / Philip Roth

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Empty Sabbathov teatar / Philip Roth

Počalji od Mustra Pon Jun 25, 2018 9:14 am

First topic message reminder :

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 68210

Dvadeset drugo po redu djelo Rotha, roman je s nazivom ˝Sabbathov teatar˝. Duhovit, ironičan i provokativan kao i u prijašnjim djelima, uz perspektivu koja se proširuje novim akutnim temama poput Boga i Smrti, ovim je romanom autor uspio i više nego opravdati povjerenje što ga je već odavno zaslužio među svjetskom čitalačkom publikom
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Empty Re: Sabbathov teatar / Philip Roth

Počalji od Mustra Pon Jun 25, 2018 9:23 am


Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Tumblr_loqn5rv_LXG1qeb2rio1_r1_500


Nakon prve godine počeo se bojati da će poludjeti ako bude nastavio tragati za Nikki. Ni odlazak iz grada nije pomogao. Kad nije bio u New Yorku, njezino ime tražio je po lokalnim telefonskim imenicima. Mogla ga je promijeniti, naravno, ili ga skratiti, što grčki Amerikanci često rade zbog praktičnosti. Kratka verzija Kantarakisa glasila je najčešće Katris – jedno vrijeme Nikki je razmišljala o tome da Katris uzme za svoje scensko ime, ili je to bio tek razlog koji je navela, ne shvaćajući ni sama da novo ime ni na koji način neće smanjiti gađenje prema ocu koji je njezinoj majci onemogućio pristojan život.
Jednog zimskog dana Sabbath se avionom vraćao s lutkarskog festivala u Atlanti gdje je izveo svoju predstavu, kad je nad New Yorkom počela bjesniti oluja, pa su avion preusmjerili u Baltimore. U čekaonici je otišao do telefonske govornice i pogledao pod Kantarakis i Katris. Bila je tamo: N. Katris. Okrenuo je broj, ali se nitko nije javio, pa je izašao iz zračne luke i taksijem se odvezao do te adrese. Stigao je pred smeđu drvenu prizemnicu, nalik na veliku šupu, u ulici ispunjenoj malim drvenim prizemnicama. Znak ČUVAJ SE PSA bio je zabijen u zemlju usred zapuštenog vrta. Polomljenim stepenicama popeo se do vrata i pokucao. Obišao je čitavu kuću pokušavajući proviriti kroz prozore, čak se popeo gotovo do vrha dvometarske žičane ograde koja je okruživala vrt ispred kuće. Netko od susjeda mora da je pozvao policiju, jer su se ubrzo pojavila dva policajca koji su uhapsili Sabbatha. Tek u policijskoj postaji, gdje su mu dopustili da nazove Linca i objasni mu što se dogodilo, a nakon što je Linc policiji potvrdio kako je g. Sabbath zaista imao ženu koja je nestala prije godinu dana, odbacili su optužbe protiv njega.
Pred postajom, unatoč policijskom upozorenju da se ne vraća njuškati, zaustavio je drugi taksi kojim se vratio do straćare u vlasništvu N. Katris. Bila je večer, ali nije bilo upaljenih svjetala. Ovoga je puta kao odgovor na svoje kucanje dobio lavež nečega što je zvučalo kao vrlo veliki pas. Sabbath je povikao: “Nikki, to sam ja, Mickey. Nikki, ti si unutra! Ja znam da si ti unutra! Nikki, Nikki, molim te otvori vrata!” Jedini odgovor došao je od psa. Nikki mu nije otvorila vrata jer nije nikad više željela vidjeti kučkina sina ili zato što nije bila tamo, zato što je bila mrtva, zato što se ubila ili su je silovali i ubili i razrezali na komade i bacili preko palube u vreći s utezima, nekoliko milja od Shepshead Baya prema pučini.
Bježeći od sve jačeg psećeg gnjeva otrčao je do sljedeće kuće i pokucao na vrata. Glas Crnkinje odgovorio je iznutra: “Tko je to?” “Tražim vašu susjedu – Nikki!” “Molim?” “Tražim svoju ženu, Nikki Katris.” “Bogme ne”, bio je sav odgovor što ga je dobio od žene. “Vrata do vas. Broj 583, vaša susjeda, N. Katris. Molim vas, moram naći svoju ženu. Ona je nestala!” Vrata je otvorila neugodno mršava i smežurana starija Crnkinja, pomažući se štapom i s tamnim naočalama. Progovorila je, blago znatiželjna. “Istuk'o si je, sad je 'oćeš natrag da je opet tučeš.” “Ja je nisam tukao.” “Kad tučeš ženu, ako ona ima pola mozga, pobjeći će glavom bez obzira.” “Molim vas, tko živi vrata do vas? Odgovorite mi!” “Tvoja žena, dosad si je našla novog dečka. I znaš što? On će je isto tući. Neke žene su takve.” Uz tu primjedbu zatvorila je vrata.
On je pronašao let za New York kasnije te večeri. Bila mu je potrebna ta stara slijepa crnkinja da shvati kako je napušten, odbačen, napucan! Nogirala ga je, otišla prije godinu dana s nekim drugim, a on je još tragao za njom i tugovao za njom i pitao se gdje je! Nije ju to što je on ševio Roseannu natjeralo da ode! Nego se ona ševila s nekim drugim!
Kod kuće, počeo se lomiti prvi put od njezina nestanka, te je, gore kod Gelmanovih u Bronxvilleu, dva tjedna svaku noć plakao u svojoj sobi. Roseanna je sada živjela s njim, opet je pravila svoje keramičke ogrlice i prodavala ih prodavaonici u Villageu, tako da su imali malo novca od kojeg su preživljavali. Sabbathova glumačka družina gotovo se potpuno raspala i publika ga je bila napustila, dobrim dijelom zbog toga što nitko u družini – možda nitko njezine dobi u New Yorku – nije imao ni približno ništa od Nikkine magije. Kako su mjeseci prolazili, gluma je bivala sve gora i gora zbog Sabbathove nepažnje – promatrao bi pokuse, a ne bi vidio ništa. Rijetko je išao na ulicu sa svojom predstavom s prstima, jer je na cesti jedino tražio Nikki. Gledaj žene i prati žene. Ponekad ih je ševio. A što bi drugo.
Roseanna je bila histerična kad je te noći stigla kući. “Zašto me nisi nazvao! Gdje si bio? Avion je sletio bez tebe! Što sam trebala misliti? Što si ti mislio da mi se mota po glavi?”
U kupaonici, Sabbath se spustio na koljena, na pod od pločica, i rekao sam sebi: “Ne možeš više nastaviti ovako ili ćeš poludjeti. Roseanna će poludjeti. Bit ćeš lud ostatak svog života. Ne smijem više plakati zbog toga, nikada više. O, Bože, nemoj dopustiti da zbog toga plačem!”
Nije bio prvi put da je pomislio na majku kako sjedi uz obalu i čeka da se Morty vrati iz rata. Ni ona nikad nije vjerovala da je mrtav. Jedino što ne možeš pomisliti, je da su mrtvi. Oni imaju drugi život. Pronalaziš sve moguće razloge zašto se nisu vratili kući. I glasine postaju važne. Netko se zakleo da je vidio Nikki kako nastupa pod novim imenom na ljetnom kazalištu u Virginiji. Policija je javila da je netko na kanadskoj granici opazio ludu ženu koja odgovara opisu. Samo mu je Linc, kad su bili nasamo, imao hrabrosti reći: “Mick, zar ti zaista nije jasno da je mrtva?” A odgovor je uvijek bio isti: “A gdje je tijelo?” Ne, rana nikad ne zacjeljuje, rana ostaje svježa, kao i njegovoj majci, do posljednjeg trenutka. Nju su zaustavili kad su ubili Mortyja, spriječili su je da nastavi naprijed, i sva je logika isparila iz njezina života. Željela je, poput svih, da život bude razuman i pravocrtan, uređen poput njezine kuće, kuhinje, ladica s dječjom odjećom. Tako je teško radila kako bi mogla držati pod nadzorom sudbinu obitelji. Cijeloga života čekala je ne samo Mortyja nego i objašnjenje od njega: zašto? To pitanje progonilo je Sabbatha. Zašto? Zašto? Kad bi nam samo netko objasnio to zašto, možda bismo ga mogli i prihvatiti. Zašto si umrla? Kamo si otišla? Ma koliko da si me mogla mrziti, zašto se ne vratiš, da nastavimo sa svojim pravocrtnim, razumnim životima kao i svi drugi parovi koji se međusobno mrze?
Nikki je te noći trebala glumila u Gospođici Juliji, Nikki, koja nikada nije propustila predstavu, čak ni kad je bila bolesna. Sabbath je, kao i obično, provodio večer s Roseannom, tako da nije saznao što se dogodilo dok se nije vratio kući pola sata prije no što se Nikki trebala vratiti iz kazališta. Tu je ležala divota što mu je žena bila glumica – noću se uvijek moglo znati gdje je i koliko je dugo neće biti. Isprva je pomislio da ga je pošla tražiti; možda je, jer su se u njoj probudile sumnje, pošla kružnim putem prema kazalištu i naišla na Sabbatha kako prelazi park s rukom na Roseanninu dupetu. Mogla ih je sasvim lako vidjeti kako prolaze kroz ulična vrata zgrade u kojoj je imao svoju malu radionicu u stražnjem dijelu najvišeg kata. Nikki je bila nagla, ludo emotivna i bila je kadra reći i učiniti čudne stvari i čak ih se kasnije ne sjećati ili ih se sjećati, ali bez sposobnosti da shvati zašto su bile čudne.
Sabbath se te večeri žalio Roseanni na nesposobnost svoje žene da odvoji maštu od zbilje ili da razumije vezu između uzroka i posljedice. Nekad ranije, ili ona ili njezina majka su malu Nikki pretvorile u bezgrešnu žrtvu, zbog čega je ona ona bila nesposobna osjećati odgovornost za bilo što. Samo na pozornici mogla je odbaciti tu patološku nevinost i prihvatiti odgovornosti, sama određujući kako će se stvari razvijati, kako će svojom izuzetnom osjećajnošću pretvoriti nešto zamišljeno u nešto stvarno. Ispričao je Roseanni anegdotu o tome kako je ošamarila vozača ambulantnih kola u Londonu i potom tri dana pričala s majčinim lesom, o tome kako je Nikki sve do nekoliko dana prije nestanka ponavljala kako je sretna što je “rekla zbogom majčici”, i nakon koliko vremena ju je to još ispunjavalo zadovoljstvom. Čak je duhovito primijetila, kao i svakog puta kada se prisjećala trodnevnog bdjenja uz leš, kako je okrutno od Židova što svoje mrtve “bacaju” što prije mogu, što je bila opaska koju je Sabbath još jednom odlučio prešutjeti. Zašto ispraviti jednu glupost, kraj toliko ostalih gluposti? U Gospođici Juliji bila je sve što nije mogla biti izvan Gospođice Julije: lukava, pronicljiva, blistava, moćna – sve, samo ne i netko tko se odvaja od stvarnosti. Stvarnosti igre. Jedino ju je stvarnost same stvarnosti umrtvljivala. Nikkine odbojnosti, njezini strahovi, njezina histerija – bilo mu je dosta njezinih pritužbi, ali ona je ogrezla tome, ne znajući, govorio je Roseanni, koliko toga on još može podnijeti.
A on i Roseanna su se jebali i on je otišao do St. Marks Placea, i tamo su Norman i Linc sjedili na stepenicama pred zgradom. Sabbath je požurio kući kako bi sprao sa sebe Rosienin miris prije nego što se Nikki vrati. Jedne noći, kad je pomislila da Sabbath spava, počela je njuškati pod pokrivačima i tek tada je Sabbathu sinulo da je zaboravio na Rosien posjet u vrijeme ručka i otišao u krevet opravši samo lice i ništa više. A to se dogodilo prije samo ijedan dana.
Norman mu je rekao što se dogodilo, dok je Linc sjedio kraj njega s glavom u rukama: Nikki u predstavi nije imala zamjenu i tako, iako je dvorana bila rasprodana, kao što je bila od otvaranja, predstavu su morali otkazati, novac vratiti, i sve poslati kući. Sabbatha nitko nije mogao naći da mu to kaže. Njegovi producenti čekali su na stepenicama duže od jednog sata. Linc je, potpuno shrvan, preklinjući upitao Sabbatha zna li gdje se Nikki nalazi. Sabbath ga je uvjeravao da će ona, čim se smiri i prevlada što god to bilo, što ju je uzrujalo, nazvati i vratiti se kući. Nije bio zabrinut. Nikki se mogla ponašati čudno, vrlo čudno; nisu ni znali koliko. “Ovo je”, rekao je Sabbath, “tek jedna od tih čudnih stvari.”
No gore, u stanu, njegova dva mlada producenta natjerala su Sabbatha da nazove policiju.
* * *

Bio je u New Yorku manje od pet minuta kad ga je iznova zgrabilo “Zašto?” Morao se suzdržati da ne upotrijebi vrh svojih blatnjavih starih čizama (blatnjavih od planinarenja do groblja) kako bi, jedno po jedno, probudio ona tijela zatrpana krpama, da vidi nalazi li se možda među njima odlutala bjelkinja koja je nekoć bila njegova žena. Povučena, dobro odgojena, napeta, plašljiva, nezemaljska, mušičava, hipnotična Nikki, teška osoba koju se nije uvijek moglo shvatiti, čiji učinak na njega je bio neizbrisiv, koja je mogla s više samopouzdanja glumiti nekoga nego biti netko, koja se držala svog emotivnog djevičanstva do dana svog nestanka, čiji su strahovi, čak i bez opasnosti ili nesreće na vidiku strujali njome bez prestanka, koju je oženio iz čiste zadivljenosti njezinim darom već u dvadeset drugoj, zbog njezine sposobnosti da se mijenja bez neprirodnosti i da podvaja zbilju o kojoj nije imala pojma, koja je redovito pripisivala svemu što bi joj itko ikada rekao neko dublje, odvratno, uvredljivo značenje, koja se ni u čemu osim u bajci nije osjećala dobro, mlada djevojka čiju su kazališnu specijalnost činile najzrelije uloge... u koga se pretvorila nakon što se oslobodila njega? Što se zbilo s njom? I zašto?
Od 12. travnja 1994. godine potvrde o njezinoj smrti još nije bilo, a iako je naša potreba da pokopamo svoje mrtve snažna, najprije moramo biti sigurni da je osoba zaista mrtva. Je li se ona vratila u Cleveland? Ili u London? Možda je otišla u Solun, umišljajući da joj je majka tamo? Ali nije imala ni putovnicu ni novac. Je li pobjegla od njega ili od svega ostaloga, je li pobjegla od toga da bude glumica, nakon što je postalo jasno da neće moći izbjeći izvanrednu karijeru? Zahtjevi takvog uspjeha već su je bili počeli strašiti. U svibnju bi imala pedeset sedam godina. Nije zaboravio njezin rođendan, ni datum kada je nestala. Kako Nikki sada izgleda? Kao njezina majka prije ili nakon formaldehida? Već je nadživjela svoju majku dvanaest godina – ako je uopće bila živa nakon 7. studenoga 1964.
Kako bi Morty sada izgledao da je preživio avionsku nesreću? Kako Drenka sada izgleda? Da je iskopaju, bi li još mogao reći da je bila žena, najženstvenija od žena? Bi li je mogao ševiti nakon njezine smrti? Zašto ne?
Da, bježeći prema New Yorku te večeri vjerovao je da juri vidjeti Lincov leš, ali ono što nije mogao zaboraviti bilo je tijelo njegove vlastite prve žene, njezino tijelo, živo, kojemu bi se napokon mogao približiti. Nije bilo važno što ta ideja nije imala smisla. Sabbathove šezdeset četiri godine života odavno su ga oslobodile lažnosti tog pojma. Čovjek bi pomislio da će mu to omogućiti da lakše preživi gubitak nego što se stvarno pokazalo. To samo ponovo potvrđuje ono što svatko prije ili kasnije spozna kad je riječ o gubljenju: odsutnost prisutnosti može slomiti i najčvršće ljude.
“Ali zašto sada to potezati, progunđao je majci, “zašto Nikki, Nikki, Nikki, kad sam sada ja taj koji je tako blizu smrti!” I ona konačno progovori, njegova mala majka konačno mu udovolji na uglu Central Park West i Zapadne 42. ulice, kako se nikad nije usudila dok je bila živa, otkako je on navršio dvanaestu i postao mišićav i ratoborno odrastao. “To ti najbolje znaš”, reče mu, “i o tome si najviše razmišljao, a još ništa ne znaš.”

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Empty Re: Sabbathov teatar / Philip Roth

Počalji od Mustra Pon Jun 25, 2018 9:23 am

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Tumblr_lop5gdgic61qbfg1lo1_500




“ČUDNO”, reče Norman, razmišljajući o Sabbathovim nevoljama.
Sabbath je pričekao da čovjeka malo jače obuzme suosjećanje, prije nego što ga je tiho ispravio. “Iznimno čudno,” reče.
“Da”, uzvrati Norman, “mislim da nije pretjerano reći iznimno.”
Sjedili su za kuhinjskim stolom, lijepim stolom, popločenim velikim, lakiranim, talijanskim pločicama boje bjelokosti, oivčenim pločicama s jarkim, rukom obojenim crtežima voća i povrća. Michelle, Normanova žena, spavala je u bračnoj sobi, a dva su stara prijatelja, sjedeći jedan nasuprot drugome tiho razgovarala o noći kad se Nikki nije pojavila u kazalištu i nitko nije znao gdje je. Norman se pokraj Sabbatha nije osjećao ni približno onako ugodno kao noć ranije, preko telefona; opseg Sabbathove preobrazbe posve ga je osupnuo, dijelom možda i zbog golema bogatstva vlastitih ostvarenih snova, primjetnih svuda kamo god bi Sabbath pogledao, uključujući i u Normanove jasne, smeđe, dobroćudne oči. Preplanuo od odmora provedenog u igranju tenisa na suncu, jednako vitak i atletski gibak kakav je bio kao mladić, Norman nije odavao ni jednog Sabbathu vidljiva znaka svoje nedavne depresije. Budući da je bio ćelav i prije nego što je izašao iz koledža, ništa se na njemu izgleda nije promijenilo.
Norman nije bio budala, čitao je knjige i mnogo je putovao, ali da uživo shvati neuspjeh poput Sabbathova činilo se jednako teškim kao pomiriti se sa Lincovim samoubojstvom, a možda i teže. Pogoršanje Lincova stanja promatrao je iz godine u godinu, dok onaj Sabbath koji je 1965. napustio New York nije imao praktički nikakve sličnosti s čovjekom koji je uzdisao uz sendvič za kuhinjskim stolom 1994. Sabbath je oprao ruke, lice i bradu u kupaonici, a još je, shvatio je, obeshrabrivao Normana kao da je skitnica koju je Norman nepromišljeno pozvao kući da tu prenoći. Možda je tijekom godina Norman napuhao Sabbathov odlazak do uzvišene umjetničke drame – do tegobnog traženja slobode, duhovne čistoće i umirujuće meditacije; ako je Norman uopće razmišljao o njemu, kao spontano dobrodušna osoba meka srca uopće, pokušao bi ga se sjećati po onome čemu se kod njega divio. A zašto je to nerviralo Sabbatha? Ni približno ga toliko nije iritirala savršena kuhinja i savršena dnevna soba i savršeno sve u svim sobama koje su se, kao iz milosrđa, otvarale s hodnika obloženog knjigama. Da je on, Sabbath, uspio pobuditi takve osjećaje, izuzetno ga je zabavljalo. Naravno da je bilo zabavno vidjeti sebe kroz Normanove oči. Ali bilo je i odbojno.
Norman je pitao je li Sabbath ikada naišao na ikakav trag koji bi ga odveo k Nikki, nakon što je nestala. “Otišao sam iz New Yorka zato da prestanem pokušavati”, odgovori Sabbath. “Ponekad mi je smetalo to što ona nije znala gdje živim. Što ako me bude željela naći? Ali ako bi to htjela, naišla bi i na Roseannu. Nakon što sam došao u planine nisam si dopustio zadovoljstvo da zadržim Nikki u svom životu. Nisam je zamišljao s mužem i djecom. Ideja da ću je jednom pronaći, da će se ona pojaviti – prestao sam sa svim tim. Jedini način da to razumijem bio je da prestanem razmišljati o tome. Nešto tako čudno mora se gurnuti u stranu, kako bi se nastavilo s vlastitim životom. Kakvog bi smisla imalo razmišljati o tome?”
“A je li to ono što planina predstavlja? Mjesto na kojem se ne razmišlja o Nikki?”
Norman je pokušavao postavljati samo inteligentna pitanja i ona jesu bila inteligentna, ali nikako nisu pogađala razlog Sabbathova odlaska.
Sabbath je nastavio s Normanom razmjenjivati rečenice koje su jednako mogle biti istinite i lažne. Prema tome je bio posve ravnodušan. “Moj život se promijenio. Jednostavno više nisam mogao nastaviti takvom brzinom. Nisam uopće mogao nastaviti. Ideja da sve držim pod nadzorom posve mi je iščezla iz glave. Cijela stvar s Nikki ostavila me”, reče, nasmiješivši se na način koji je, nadao se, ostavljao dojam izmučenosti, “u pomalo čudnom položaju.”
“I te kako.”
Da sam se pojavio na vratima, a da nisam nazvao tijekom puta, da sam neprimijećen prošao kraj vratara i pokucao na Cowanowa vrata, Norman nikada u čovjeku u predvorju ne bi prepoznao mene. S prevelikom lovačkom jaknom obučenom preko seljačke košulje od flanela i s ovim velikim blatnjavim čizmama na nogama, izgledam poput posjetitelja iz zadnje vukojebine, kao lik iz stripa ili netko na vašem kućnom pragu godine 1900., ujak ništarija iz Rusije koji će do kraja svog američkog života spavati u podrumu kraj košare s ugljenom. Iz zatečenog Normanova pogleda, Sabbath je shvatio kako izgleda, na što se sveo, nije mario za to, svjesno je tako izgledao – i to mu je godilo. Nikad nije izgubio ono jednostavno zadovoljstvo, kojemu je težio već odavno, da izaziva neugodu u ljudima, naročito onim ugodnima.
Pa ipak, bilo je nečeg uzbudljivog u susretu s Normanom. Sabbath se osjećao onako kako se osjećaju siromašni roditelji kad odu izvan grada posjetiti svoju djecu koja su uspjela u životu – skromno, zadivljeno, izvan svog elementa, ali ponosno. On se ponosio Normanom. Norman je u usranom teatarskom svijetu proveo čitav život, a sam nije postao glupo govno. Bi li Sabbath mogao na poslu biti tako uviđavan, tako dobrodušan, pristojan i pažljiv? Sasjekli bi ga na komadiće. A njemu se ipak činilo da su Normanove ljudske osobine s godinama i uspjehom samo povećale. Činio je sve kako bi se Sabbath osjećao kao kod kuće. Možda i nije osjećao odbojnost već prije nešto nalik na divljenje pri pogledu na bjelobradog Sabbatha, koji se spustio sa svog planinskog vrha poput kakva svetog čovjeka koji je odbacio ambiciju i sveopću potrebu za posjedovanjem. Postoji li zaista nešto religiozno u meni? Je li to što sam učinio – tj. propustio učiniti – bilo svetački? Morat ću nazvati Rosie da joj to kažem.
Što god da se krilo iza toga, Norman nije mogao biti zabrinutiji. A opet, on i Linc, sinovi uspješnih očeva i prijatelji iz Jersey Cityja od djetinjstva, nisu mogli biti ljubazniji još od trenutka kad su se udružili odmah nakon Columbie i platili troškove sa suđenja Sabbathu za opscenost. Prema Sabbahtu su pokazivali ono poštovanje pomiješano s uvažavanjem koje je Sabbath povezivao manje s odnosom prema zabavljaču (što je bilo najviše što je on ikada bio – umjetnik je bila Nikki), a više s načinom na koji se prilazi starijem svećeniku. Toj dvojici privilegiranih židovskih momaka bilo je uzbudljivo, kako su govorili, “otkriti Micka Sabbatha”. Njihov mladenački idealizam rasplamsavalo je to što je on bio sin siromašnog prodavača jaja i maslaca iz malog radničkog gradića na obali Jerseya, što se umjesto da pohađa koledž u sedamnaestoj otisnuo na more kao mornar na trgovačkom brodu, što je dvije godine nakon izlaska iz vojske živio u Rimu od novca zarađenog u vojsci, što je iako tek godinu dana u braku već šarao okolo, što njegova poput priviđenja lijepa, mlada žena kojoj je šefovao i na sceni i izvan nje – i sama čudakinja, ali očito mnogo boljeg porijekla od njega i vjerojatno, kao glumica, čisti genij – nije mogla ni pola sata živjeti bez njega. Bilo je uzbudljivo s koliko je nemara pristupao ljudima. Nije bio tek novajlija s velikim mogućnostima i talentom, nego mladi avanturist u gruboj borbi sa životom, realist već u svojoj dvadesetoj, sklon pretjerivanjima zahvaljujući svom temperamentu koji je bio izvorniji od njihova. Tadašnjih pedesetih “Mick” je bio nešto nevjerojatno strano.
Sjedeći u sigurnosti kuhinje na Manhattanu, pijuckajući posljednje pivo koje mu je Norman natočio, Sabbath je bio siguran čiju je to glavu policajac Balich namjeravao raskoliti. Ili se nešto inkrimirajuće pojavilo među Drenkinim stvarima, ili su Sabbatha noću opazili na groblju. Bez žene, ljubavnice, novčića, zanimanja, kuće ... a sađci, povrh svega još i u bijegu. Da nije prestar za more, da mu prsti nisu obogaljeni, da je Morty živ, da Nikki, ili on, nisu bili ludi – da nema rata, ludila, perverzije, bolesti, imbecilnosti, samoubojstva i smrti, i on bi bio vrlo vjerojatno u mnogo boljem stanju. Platio je danak umjetnosti, samo što nikakvu nije stvorio. Patio je od svih staromodnih umjetničkih patnji – napuštenosti, siromaštva, očaja, duhovnih i tjelesnih prepreka – a nitko nije znao ni mario za to. Pa iako je nedostatak pažnje bio još jedan oblik umjetničke patnje, u njegovu slučaju to nije imalo umjetničko značenje. Bio je tek netko tko je poružnio, ostario i postao ogorčen, jedan od milijardi takvih.
Poštujući pravila razočaranja, neposlušni Sabbath počeo je plakati, i čak ni on nije mogao reći je li taj plač gluma ili mjera njegove bijede. A onda mu se majka obratila, drugi put te večeri – sada u kuhinji, pokušavajući utješiti svog jedinog živućeg sina. “To je ljudski život. Velika je bol koju svatko mora izdržati.”
Sabbath (koji je volio misliti da ga nepovjerenje u tuđu iskrenost donekle štiti od bilo čije izdaje): Prevario sam čak i duha. Pomislivši to – dok mu je nezgrapna glava poput vreće pijeska ležala na stolu – pomislio je i: Oh, kako žudim plakati.
Žudim? Ma, molim te. Ne, Sabbath sam sebi već godinama nije vjerovao ni riječi; što si je više pokušavao objasniti kako je postao ovakva propalica, činilo mu se da se sve više udaljuje od istine. Pravi životi pripadaju drugima, ili tako drugi vjeruju.
Norman se nagnuo preko stola da primi Sabbathovu ruku.
Dobro je. Pustit će ga da ostane barem tjedan dana.
“Ti”, reče on Normanu, “ti znaš što je važno.”
“Da, ja sam savladao umijeće življenja. Zato sam osam mjeseci na prozacu.”
“Sve što ja znam je protiviti se.”
“Pa, to i par drugih stvari.”
“Moj život je tako trivijalan, tako usran.”
“Pivo ti je udarilo u glavu. Kad je netko iscrpljen i niskog raspoloženja poput tebe, sve postaje preuveličano. Lincovo samoubojstvo ima puno veze s tim. Svi smo mi prošli kroz to.”
“Odbojan sam svima.”
“Ma hajde”, odgovori Norman, pojačavajući čvrstinu stiska Sabbathove ruke... ali kada će mu konačno reći: “Mislim da bi trebao odsjesti kod nas.” Jer Sabbath se nije mogao vratiti. Roseanna ga ne bi primila u kuću, a Matthew Balich ga je otkrio i bio dovoljno bijesan da ga ubije. Nije imao kamo otići, niti što raditi. Ako Nonnan ne kaže: “Doseli se k nama”, gotov je.
Odjednom Sabbath podigne glavu sa stola i reče: “Moja majka imala je katatoničku depresiju, od moje petnaeste.”
“To mi nikad nisi rekao.”
“Brat mi je ubijen u ratu.”
“Nisam ni to znao.”
“Mi smo bili jedna od onih obitelji sa zlatnom zvijezdom na prozoru. To je značilo da mi nije samo brat mrtav, nego i majka. Čitav dan u školi sam mislio: 'Kad bi barem on bio tamo kad se vratim kući iz škole, kad bi se samo vratio kad završi rat.' A kakve je zastrašujuće stvari zlatna zvijezda vidjela kad sam se nakon škole vratio kući. Bilo je dana kad bih uspio zaboraviti na brata, ali onda bih se vratio kući i vidio zlatnu zvijezdu. Možda sam zato otišao na more, kako bih otišao što dalje od jebene zvijezde. Zlatna zvijezda je govorila: 'Ljudi su u ovoj kući pretrpjeli nešto strašno.' Kuća sa zlatnom zvijezdom bila je uništena kuća.”
“A onda si se oženio i žena ti je nestala.”
“Da, to je bilo iskustvo više. Nisam više mogao razmišljati o budućnosti. Što mi je budućnost nosila? Nikada ne razmišljam u kategorijama očekivanja. Moje očekivanje svodi se na to kako preboljeti loše vijesti.”
Pokušaj da smisleno i razumno govori o svom životu činio mu se još lažnijim od suza – svaka riječ, svaki slog bio je jedan moljac koji gricka novu rupu na istini.
“I još te potresa razmišljanje o Nikki.”
“Ne”, reče Sabbath, “uopće ne. Trideset godina kasnije u stanju sam pomisliti jedino: 'Koji je kurac sve to bilo?' Sve postaje još nestvarnije kako starim. Zato jer stvari koje sam samome sebi kao mlad govorio – možda je otišla onamo, možda je otišla tamo – te stvari više ne prolaze. Ona se borila za nešto što joj je samo majka bila u stanju dati – možda to još traži. To sam tada mislio. Nakon toliko vremena, ostaje još samo pitanje: 'Je li se to sve zaista dogodilo?'“
“A posljedice?”, pitao je Norman. Osjetio je olakšanje vidjevši Sabbatha kako se ponovo kontrolira, ali ga je svejedno nastavljao ispitivati. A Sabbath mu je to dopustio, ma kako mu je postalo dosadno. “Učinak koji je to ostavilo na tebe. Na koji te to način povrijedilo?”
Sabbath je uzeo vremena da razmisli, a ovako je otprilike razmišljao: Na ova je pitanja besmisleno odgovarati. Iza svakog odgovora postoji drugi odgovor, a nakon njega još jedan, i tako dalje i dalje. A sve što Sabbath čini, da bi udovoljio Normanu, jest da se pretvara kako toga nije svjestan.
“Ja izgledam povrijeđeno?”
Obojica se nasmijaše, i Norman je tek tada pustio Sabbathovu ruku. Još jedan sentimentalni Židov. Mogao si ispeći sentimentalnog Židova u njegovoj masti. Nešto bi ih uvijek ganulo. Sabbath nikada zapravo nije mogao podnjeti bilo kojeg od tih moralno iskrenih, uspješnih supermekušaca, Cowana ili Gelmana.
“To je kao da me pitaš je li me povrijedilo to što sam rođen. Kako bih to mogao znati? Mogu ti reći jedino da me je ideja da sve držim pod nadzorom potpuno napustila. Odlučio sam tako nastaviti sa životom.”
“Bol, bol toliko puno boli”, reče Norman. “Kako si mogao uopće prijeći preko tolike boli?”
“Kakva bi razlika bila da nisam mario? Ništa se ne bi promijenilo. Marim li, zaista? To mi nikada nije palo na pamet. U redu, ponekad sam suviše emocionalan. Ali mariti? Kakvog bi to imalo smisla? Kakvog bi smisla imalo pokušati pronaći razlog ili smisao u svemu tome? Već do svoje dvadeset i pete znao sam da toga nema.”
“Jesi li sasvim siguran u to?”
“Sutra možeš to upitati Linca, kad otvore lijes. On će ti reći. On je bio lakrdijaš i smiješan i pun snage. Vrlo dobro se sjećam Lincolna. Nije želio znati ni za što ružno. Volio je svoje roditelje. Sjećam se kad je njegov stari došao iza scene. On je bio pravi tajkun. Proizvodio je soda vodu, ako se dobro sjećam.”
“Ne. Gazirane sokove.”
“Sokove. Točno, to je proizvodio.”
“Njegov sok od višnje omogućio je Lincov odlazak u Taft.”
“Taj preplanuli mali starac sijede kose znao je kako preživjeti. Počeo je samo s onim sranjem koje je stavljao u boce i kamionom koji je sam vozio. U potkošulji. Bio je grub. Čvrsto građen. Nije se znao izražavati. Linc je sjedio na stolici u Nikkinoj garderobi, tatu bi posjeo sebi u krilo i držao ga tamo dok smo mi ostali razgovarali o završenoj predstavi, a njih dvojicu to nije ni najmanje zanimalo. On je obožavao svog starog. Obožavao je svoju djecu. Barem dok sam gaja poznavao.”
“Uvijek ih je obožavao.”
“I gdje je na kraju smisao?”
“Neke stvari mi padaju na pamet.”
“Ti ništa ne znaš, Normane, ništa ni o čemu. Jesam li ja poznavao Nikki? Nikki je imala drugi život. Svatko je imao drugi život. Ja sam znao da je ona mušičava. Ali i ja sam bio takav. Bilo mi je jasno da ne živim s Doris Day. Pomalo nerazumna, odvojena od stvarnosti, sklona ludim ispadima, dovoljno nerazumna i dovoljno luda za ono što se zbilo. Jesam li poznavao svoju majku? Jasno. Po cijele je dane zviždukala. Ništa joj nije bilo preteško. Pogledaj što joj se dogodilo. Jesam li poznavao svoga brata? Bacanje diska, plivačka momčad, klarinet. Ubijen u dvadesetoj.”
“Nestati. Čak i riječ je čudna.”
“Još je čudnije ponovo se pojaviti.”
“A kako je Roseanna?”
Sabbath pogleda na svoj sat, okrugli ručni sat od nerđajućeg čelika, star pola stoljeća. Crne boje, sa svijetlećim brojkama i kazaljkama. Mortyjev vojni Benrus, s oznakama za dvanaest i dvadeset četiri sata i dodatnom kazaljkom koja se moglo odvojeno podešavati. Za sinhronizaciju kada su polijetali na zadatak. Mortyju je puno pomogla ta sinhronizacija. Jednom godišnje Sabbath je slao sat na jedno mjesto u Bostonu gdje bi ga očistili, nauljili i promijenili izlizane dijelove. Navijao je sat svakoga jutra otkako je postao njegov 1945. godine. Njegovi su se djedovi svakoga jutra molili i mislili na Boga; on je svakog jutra navijao Mortyjev sat i mislio na Mortyja. Sat im je, zajedno s Mortyjevim stvarima, 1945. poslala država. Tijelo se vratilo dvije godine nakon toga.
“Pa”, reče Sabbath, “Roseanna...Prije svega sedam sati, Roseanna i ja smo se razišli. Sad je ona nestala. Na to se sve svodi, Mort, ljudi nestaju lijevo i desno.”
“Gdje je ona? Znaš li?”
“Oh, kod kuće.”
“Tada si ti taj koji je nestao.”
“Pokušavam”, reče Sabbah i ponovo, naglo, uz snažnu provalu suza, provalila je duševna patnja toliko snažna da ni on sam u prvi mah nije mogao znati je li drugi kolaps te večeri više ili manje iskreni proizvod prvoga. Ispario je njegov skepticizam, njegov cinizam, sarkazam, gorčina, sprdnja, samoizrugivanje, zajedno s lucidnošću, jasnoćom i objektivnošću koje su ga prije krasile – ostao je bez svega što ga je činilo Sabbathom, osim očaja; toga je imao u izobilju. Normanu je rekao Mort. Sada je plakao onako kako svatko plače kad je pretrpio previše. Bilo je strasti u njegovu plakanju – očaja, velike strasti, i poraza.
Ili možda i nije? Unatoč artritisu koji mu je izobličio prste, u njegovu srcu bio je još lutkar, ljubavnik i umjetnik prijevare, lukavštine i nestvarnoga – toga se još nije lišio. Kad toga nestane, zaista će biti mrtav.
“Jesi li dobro, Mickey?” Norman je zaobišao stol kako bi stavio ruku na Sabbathovo rame. “Jesi li napustio ženu?”
Sabbath je pokrio Normanovu ruku svojom. “Imam naglu amneziju u vezi okolnosti, ali... da, tako izgleda. Ona više nije u ropsvu alkohola niti mene. Oba su demona istjerali na sastancima antialkoholičara. To se vjerojatno svodi na to da želi zadržati plaću za sebe.”
“Ona te uzdržavala.”
“Morao sam živjeti.”
“Kamo ćeš nakon sprovoda?”
Pogledao je Normana, široko se osmjehnuvši. “Zašto ne za Lincom?”
“Što mi to kaniš reći? Namjeravaš li se ubiti? Želim znati je li to ono što misliš? Razmišljaš li o samoubojstvu?”
“Ne, ne, izdržat ću do kraja.”
“Je li to istina?”
“Sklon sam vjerovati u to. Ja sam samoubojica kao što sam i sve ostalo: pseudosamoubojica.”
“Slušaj, ovo je ozbiljna stvar”, reče mu Norman. “U ovome smo sada zajedno.”
“Normane, nisam te vidio sto godina. Nismo ni u čemu zajedno.”
“U ovome jesmo! Ako se kaniš ubiti, učinit ćeš to preda mnom. Kada budeš spreman morat ćeš čekati da ja dođem i učiniti to preda mnom.” Sabbath nije odgovorio.
“Moraš otići doktoru”, reče mu Norman. “Sutra moraš posjetiti doktora. Treba li ti novac?”
Iz svog novčanika, punog novčanica i telefonskih brojeva naškrabanih na komadiće papira i omote šibica – debeo od svega samo ne od kreditnih kartica i novca – Sabbath je izvukao prazni ček svojega i Roseannina računa. Ispunio ga je na tri stotine dolara. Kad je shvatio da je Norman, gledajući Sabbatha kako piše, ugledao na čeku ime i muža i žene, rekao je: “Sredit ću to. Bez obzira na sve, vratit ću ti novac.”
“Zaboravi. Dokle ćeš stići s tri stotine dolara? Na lošem si putu, sinko.”
“Ne očekujem ništa.”
“To sam već čuo. Zašto ne prespavaš kod nas i sutra? Ostani dok god nas budeš trebao. Sva su djeca otišla. Kćer, Deborah, je na Brownu. Kuća je prazna. Ne možeš pobjeći nakon pogreba ne znajući kamo ideš i u takvu stanju. Moraš otići doktoru.”
“Ne”, reče Sabbath, “ne. Ne mogu ostati ovdje.”
“Onda ti je mjesto u bolnici.”
To je izazvalo Sabbathovu treću rundu suza. Tako je plakao samo jednom u životu, kad je Nikki nestala. A kad je Morty umro gledao je svoju majku kako plače još jače od toga.”
Bolnica. Dok ta riječ nije bila izgovorena vjerovao je kako plakanje lako može biti lažno, tako da je bio prilično razočaran kad je shvatio da ga izgleda ne može isključiti. Dok ga je Norman nježno podizao sa stolice, pratio kroz blagavaonicu, kroz dnevnu sobu, niz hodnik do sobe Deborah, dok je odvezivao njegove dogpatch čizme i skidao mu ih s nogu, Sabbath se tresao. Ako ovo nije potpuni slom već samo simulacija, onda je to najveća predstava njegova života. Još dok su mu zubi cvokotali, još osjećajući podrhtavanje vilica pod smiješnom bradom, Sabbath je mislio: Dakle, konačno nešto novo. No, to nije sve. Možda to nije u tolikoj mjeri trebalo pripisati prijevari, koliko činjenici da je unutarnji razlog njegova bića – koji god vrag to bio, možda prijevara sama – prestao postojati.
Uspio je promumljati samo tri riječi koje je Norman mogao razabrati. “Gdje su svi?”
“Tu, su”, reče Norman, da ga utješi. “Svi su ovdje.”
“Ne”, odgovori Sabbath, nakon što je ostao sam. “Svi su pobjegli.”
* * *
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Empty Re: Sabbathov teatar / Philip Roth

Počalji od Mustra Pon Jun 25, 2018 9:24 am

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Tumblr_loo2vsix_Dc1qciwpfo1_500



Dok je pripremao kupku u djevojački ljupkoj, ružičasto-bijeloj kupaonici tik uz sobu Deborah, Sabbath se zanimao stvarima koje su u potpunom neredu ležale u dvije ladice pod umivaonikom – losionima, pomadama, tabletama, puderima, Body Shop teglicama, čistačem kontaktnih leća, tamponima, lakom za nokte, odstranjivačem laka za nokte... Obrađujući do dna svake ladice sav taj nered, nije pronašao ni jednu fotografiju – a kamoli hrpicu – nalik onoj koju je Drenka izvukla iz Silvijinih stvari pretposljednjeg ljeta svog života. Jedini iole zanimljiv predmet, osim tampona, bila je savijena i gotovo prazna tuba vaginalne kreme. Skinuo je poklopac kako bi istisnuo kapljicu žutkastog maziva na dlan i zatim je protrljao između palca i srednjaka, prisjećajući se pritom svakojakih stvari o Drenki. Navrnuo je čep natrag i stavio tubu na opločenu policu radi kasnijeg eksperimentiranja.
Nakon što se svukao u djevojčinoj sobi, pogledao je fotografije u plastičnim okvirima na njezinu pisaćem stolu i noćnom ormariću. Za razgledanje ladica i ormara ima vremena. Ona je bila tamnokosa djevojka čednog, ugodnog, inteligentnog osmijeha. Nije moglo reći puno više jer joj je tijelo bilo zaklonjeno od pogleda drugom mladeži na slikama; no od svih lica samo je njezino imalo barem tračak zagonetnosti. Unatoč mladenačkoj nevinosti koju je u izobilju nudila kameri, činilo se da ima nešto uma, čak i nešto duha, a puna usta koja su bila njezino najveće blago, ta gladna, zavodljiva usta nalazila su se na licu savršeno lišenom pokvarenosti. Ili ga je takvim Sabbath doživljavao oko dva ujutro. Nadao se nečemu intrigantnijem, ali morat će se zadovoljiti ustima i mladošću. Prije odlaska u kadu, odcupkao je natrag spavaće sobe i tamo sa stola uzeo najveću njezinu sliku koju je mogao naći, fotografiju na kojoj je Deborah bila skutrena kraj mišićavih pleća krupnog crvenokosog momka otprilike njezinih godina. Bio je kraj nje na doslovce svim fotografijama. Smrtonosni dečko.
Sabbath je isprva samo ležao u predivnoj toploj kupki u ružičasto-bijelo popločanoj kupaonici pomno ispitujući sliku, kao da je njegov pogled posjedovao moć da prenese Deborah kući, u kadu. Posegnuvši jednom rakom, mogao je podići poklopac koji je otkrivao dasku njezine ružičaste zahodske školjke. Prošao je rakom nekoliko puta preko satenskog sjedala i upravo mu se počeo ukrućivati, kad se začulo lagano kucanje na vrata kupaonice. “Je li ti dobro tamo unutra?”, upita Norman i otvori vrata kako bi se uvjerio da se Sabbath ne utapa.
“Dobro sam”, reče Sabbath. U trenu je maknuo raku sa zahodske daske, ali fotografija je još bila u dragoj raci, a savijena tuba vaginalne kreme kraj kade. Okrenuo je sliku prema Normanu kako bi vidio što je na slici. “Deborah”, reče Sabbath.
“Da. To je Deborah.”
“Slatka je”, reče Sabbath.
“Zašto imaš fotografiju u kadi?”
“Da je gledam.”
Tišina je bila se nije dala odgonetnuti – što je značila ili nagovještavala Sabbath nije mogao zamisliti. Jedino što je zasigurno znao bilo je da se Norman više boji njega nego on Normana. Nagost mu je čini se također davala prednost u svijesti poput Normanove – prednost doimanja bespomoćnim. Sabbathovu talentu za ovakvu vrstu scena Norman se nije mogao ni približno oduprijeti: nadarenosti propalog čovjeka za bezobzirnost, sabotera za subverziju, čak i talentu luđaka, ili simuliranog luđaka – da zapanji i užasne obične ljude. Sabbath je imao prednost, čega je bio svjestan, ništarije koja nema što izgubiti.
Norman, čini se, nije primijetio vaginalnu kremu.
Tko je od nas usamljeniji ovog trenutka, pitao se Sabbath. I o čemu on razmišlja? “Evo prokletog gada, trebao bih ga utopiti.” Ali Normanu je trebalo divljenje kakvo Sabbathu nikada nije trebalo, i bilo je prilično jasno da to neće učiniti.
“Bila bi sramota”, reče konačno Norman, “da se smoči.”
Sabbathu se nije činilo da ima erekciju, no dvosmislenost Normanovih riječi natjera ga da posumnja. Nije provjerio, već je umjesto toga postavio savršeno nevino pitanje. “Tko je sretni mladić?”
“Bracoška ljubav. Robert”, progovori Norman, ispruživši ruku prema fotografiji. “Tek nedavno zamijenjen Willom.” Sabbbath se nagne naprijed i preda fotografiju, primijećujući, avaj, pridižući se, kako mu pimpek uspravno strši u vodi.
“Opet si onaj stari”, reče Norman, gledajući Sabbatha u oči.
“Jesam, hvala. Puno mi je bolje.”
“Nikad nije bilo lako reći što si ti zapravo, Mickey.”
“Oh, propalica je dovoljno blizu istini.”
“Ali propalica u čemu?”
“Propalica u propadanju, za početak.”
“Uvijek si se borio kako bi bio ljudsko biće, od samog početka.”
“Naprotiv”, reče Sabbath. “Uvijek sam čekao da se to dogodi.”
Uto je Norman podigao vaginalnu kremu, otvorio ladicu ispod umivaonika i ubacio tubu. Izgleda da je sebe iznenadio puno više nego Sabbatha, snagom kojom je zalupio ladicu.
Ostavio sam ti čašu mlijeka u sobi”, reče Norman. “Toplo mlijeko me ponekad mi pomaže da se smirim.”
“Odlično”, reče Sabbath. “Laku noć. Dobro spavaj.”
Odlazeći, Norman baci pogled na zahodsku školjku. Nikad ne bi pogodio zašto je poklopac podignut. A opet, pogled koji je zatim uputio Sabbathu dao je naslutiti drugačije.
Nakon Normanova odlaska Sabbath se pridigao iz kade i, cijedeći se od vode, otišao uzeti fotografiju Deborah sa stolića, gdje ju je Norman vratio.
Ponovo u kupaonici, Sabbath je otvorio ladicu, uzeo vaginalnu kremu i približio tubu ustima. Iscijedio je kapljicu veličine graška na jezik i razmazao je preko nepca i desni. Blagi okus nalik na vazelin. To je bilo sve. A čemu se uopće nadao? Okusu same Deborah?
Natrag u kadi, s fotografijom, nastavio je tamo gdje je bio prekinut.
* * *
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Empty Re: Sabbathov teatar / Philip Roth

Počalji od Mustra Pon Jun 25, 2018 9:24 am


Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Tumblr_lon39h_Fj_HP1qzhokmo1_500



Više puta te noći budio se i odlazio na zahod. Prvi put u nekoliko godina. Je li očevo mlijeko blagotvorno utjecalo na prostatu, ili kćerkin krevet? Prvo je skinuo svježu jastučnicu i njuškajući počeo tražiti miris njezine kose zadržan na jastuku. Onda je postupkom pogotka i pogreške otkrio jedva zamjetljivo udubljenje desno od okomite osi madraca, minijaturni kalup stvoren njezinim tijelom – i između njezinih plahti, na njezinu golom jastuku, u tom kalupu, on je spavao. U toj ružičasto-žutoj sobi Laure Ashley nalazili su se kompjutor na stolu, naljepnica srednje škole Dalton na ogledalu, plišani medvjedići nabacani jedan na drugome u pletenoj košari, posteri Metropolitan muzeja polijepljeni po zidovima, K. Chopin, T. Morrison, A. Tan, V. Woolf nalazile su se na polici za knjige, zajedno s ljubimcima iz djetinjstva – The Yearling i Andersenovim Bajkama – a na stolu i ormaru bile su uokvirene slike s mnogo prijatelja u kupaćim kostimima, skijaškoj opremi, svečanoj odjeći... u toj sobi na pruge, lijepoj poput lilihipa, gdje je prvi put osjetila zadanosti klitorisa, Sabbath je ponovo postao sedamnaestogodišnjak na palubi broda punog pijanih Norvežana, pred iskrcavanjem u jednu od velikih brazilskih luka – Bahiju, na ulazu u zaljev Todos los Santos, nedaleko od Amazone, velike Amazone. Onaj miris, nevjerojatan miris jeftinog parfema, kave i pičke. Njegova ruka obuhvatila je jastuk Deborah, tijelo je svom težinom pritisnulo njezin kalup, sjećao se Bahie, mjesta gdje su bili crkva i bordel za svaki dan u godini. Tako su rekli norveški mornari, a sa sedamnaest nije imao razloga da im ne vjeruje. Lijepo bi bilo otići tamo i provjeriti kako je danas. Da je Deborah moja, poslao bih je tamo kao brucošicu. U Bahiji se mašta slobodno igra. Samo američki vojnici pružili bi joj uživanciju života – hispanci, crnci, čak i Finci, finski Amerikanci, svi ti tusti vratovi, starci, mladići... Više ćeš naučiti o kreativnom pisanju u jedan mjesec u Bahiji nego u četiri godine na Brownu. Dopusti joj da učini nešto nerazumno, Nonnane. Pogledaj kako je to meni pomoglo.
Kurve. Igrale su vodeću ulogu u mom životu. Uvijek sam se s njima osjećao dobro. Posebno sam volio kurve. Vonj bordela njihovih zaobljenih dijelova. Što mi je ikada značilo više od toga? Tada je to bio pravi razlog postojanja. Ali sada, sramotno, jutarnja ukrudba je nestala. Što sve čovjek mora podnijeti u životu. Jutarnja erekcija – poput šipke u tvojoj ruci, poput dijela što raste na nekoj nemani. Bude li se druge životinjske vrste s erekcijom? Kitovi? Ili šišmiši. To je svakodnevni podsjetnik evolucije muškom homo sapiensu za slučaj da preko noći zaboravi zašto je ovdje. Kad žena ne bi znala što je to, na smrt bi se prepala. Ne možeš se popisati u posudu zbog te stvari. Morao ga je pritiskati rukom prema dolje – morao ga je trenirati kao psa na uzici. – tako da mlaz pogodi vodu, a ne podignutu dasku. Kad bi sjeo da se posere, evo ga, kako vjerno gleda u svog gospodara. Još je tu, čeka sa zanimanjem dok pereš zube – “Što ćemo raditi danas?” Ništa nije vjernije u životu od nezadovoljenih žudnji jutarnje ukrudbe. U tome nema prijevare. Nema simulacije. Nema neiskrenosti. Slava toj pokretačkoj snazi! Ljudsko življenje s velikim Z! Potreban je čitav život da bi shvatio što je bitno, a do tada onoga što ti treba više nema. Čovjek se mora učiti prilagođavati. Jedini je problem kako.
Pokušao je smisliti razlog da izađe iz kreveta, a kamoli da nastavi živjeti. Zahodska daska Deborah? Pogled na Lincov leš? Njezine stvari – i sjetivši se poniranja u njezine stvari bio je izvan kreveta i nasuprot ormaru kraj Bang&Olufsen muzičke linije.
Veličanstveno! Izgubljeno blago! Sjajni odjevni predmeti od svile i satena. Pomalo dječje pamučne gaćice s crvenim cirkuskim prugama. Bikiniji s vrpcama od satena na leđima. Elastični satenski bikiniji. Tim tankim vrpcama možeš očistiti zube. Ljubičaste, crne i bijele podvezice. Renoirova paleta! Roza. Blijedo ružičasta. Maskirno zelena Bijela. Ljubičasta. Zlatna. Crvena. Boja breskve. Ukrašeni crni grudnjaci. Čipkasti grudnjaci s masnicom. Obrubljeni čipkasti grudnjaci. Satenski grudnjaci. Zmijsko gnijezdo višebojnih gaćica. Bijele, crne i čokoladno smeđe boje, same svilene čipkaste gaćice kakve je Drenka nosila izluđujući ga. Predivni svileni body smeđkaste boje. Gaćice s leopardovim uzorkom i odgovarajućim grudnjakom. Čipkaste hulahupke, tri komada, i sve crne. Crni kupaći kostim od satena bez vezica, s ojačanim grudnjakom, obrubljen čipkom. Vrpce. Od grudnjaka, kostima. Vrpce viktorijanskog korzeta. Tko pri zdravoj pameti ne voli vrpce, tu magiju podizanja i držanja? A bez vrpci? Samostojeći grudnjak. Kriste, sve djeluje. Svilene cvijećem posute gaćice od bikinija. A tek podsuknje? Obožavao je zastarjele podsuknje. Žena u podsuknji i grudnjaku stoji i glača košulju, ozbiljno pušeći cigaretu. Sentimentalni stari Sabbath.
Ponjušio je gaćice kako bi našao par koji nije bio opran, zatim s njim krenuo u kupaonicu. Sjeo se popisati onako kako D. to čini. D-ino sjedalo. D-ine gaćice. Ali jutarnja ukrudba bila je stvar prošlosti... Drenka! S tobom je bio poput šipke! Pedeset dvije godine stara, izvor života stotini muškaraca, a mrtva. To nije pošteno! Ta potreba, potreba! Sve bi vidio više puta, napravio više puta i pet minuta kasnije ponovo bi bio fasciniran. Svaki muškarac poznaje tu potrebu da se krene ponovo. Nikad nisam smio prestati s tim, mislio je Sabbath – životom senzualne luke poput Bahije, čak i usranih lučica oko Amazone, doslovce prašumskih lučica, gdje se čovjek mogao pomiješati s posadama svih vrsta brodova, mornarima raznobojnijima od Debbinih gaćica, iz svih zemalja, i svi su oni išli na isto mjesto, svi su završili u kurvinjaku. Svagdje, kao u košmarnom snu, mornari i žene, žene i mornari, i ja sam učio zanat. Straža od osam do dvanaest i zatim cjelodnevni mornarski rad na palubi, tesanje i bojanje, pa zatim straža na pramcu broda. Ponekad je bilo prekrasno. Čitao sam O'Neilla. Čitao sam Conrada. Momak na brodu dao mi je knjige. Čitao sam sve moguće stvari i svojski prionuo. Dostojevski – likovi puni zavisti i golemog bijesa, bijesa koji kao da je uglazbljen. Raskoljnikov. Mislio sam: Dostojevski se u njega zaljubio. Da, stajao bih na pramcu tih zvjezdanih noći na tropskom moru i obećao srbi da ću izdržati i proći kroz sva govna i postati brodski časnik. Prislit ću se da položim sve silne ispite i postanem brodski časnik i tako živjeti ostatak života. Bilo mi je sedamnaest, bio sam snažni klinac, i poput klinca nisam to napravio.
Razmaknuvši zavjese, otkrio je da je soba Deborah na uglu zgrade i da joj prozori gledaju preko Central Parka do stambenih zgrada na East Sideu. Narcisi i lišće na drveću nisu bili tako lijepi kao oni u Madamaska Fallsu, ali Central Park je mogao biti Savannah. To je pogled uz koji je Debby odrasla, ali on bi se bez razmišljanja otisnuo od obale. Što je radio u šumi na vrhu planine? Kad je pobjegao pred Nikkinim nestankom, on i Roseanna trebali su otići u Jersey, živjeti kraj mora. Trebao je postat profesionalni ribar. Trebao je napucati Roseannu i vratiti se na more. Lutke. Od svih jebenih zvanja. Između lutki i kurvi, odabrao je lutke. Već samo zbog toga zaslužuje umrijeti.
Tek sad je vidio donje rublje Deborah razbacano po podu sobe, kao da se maloprije užurbano svukla – ili bila svučena – i otrčala iz sobe. Ugodna pomisao. Mogao je samo nagađati je li već bio u tom rublju tijekom noći – nije se sjećao. Mora da je ustao razgledati njezine stvari i dio njih je pao na pod. Već smo duboko u samokarikaturi. Još sam veća napast nego što sam mislio. To je ozbiljno. Preuranjena senilnost. Senilitia, dementia, za propast spremna erotomanija.
Pa što onda? To je prirodna ljudska pojava. Radi se o pomlađivanju. Drenka je mrtva, ali Deborah živi, i u tvornici seksa peći gore neprestano.
Oblačeći ono što je svakodnevno nosio – izlizanu košulju od flanela košulju preko stare majice i vrećaste samterice – osluškivao je ima li koga kod kuće. Tek je osam i petnaest a sve je prazno. Nije mogao izabrati od prve, između svega što je ležalo na podu, između crnog grudnjaka i svilenih cvijećem posutih bikini gaćica, no smatrajući da bi se grudnjak, zbog vezica, mogao pokazati nepraktičnim i privući pažnju, uzeo je gaćice, ugurao ih u džep hlača, a ostatak ubacio u natrpanu ladicu. Može se ponovo igrati večeras. I s drugim ladicama. I sa stvarima iz ormara.
Na gornjoj polici primijetio je dvije mirisne vrećice, jednu od baršuna s mirisom lavande i jednu crvenu pamučnu iz koje se širio jaki vonj borovih iglica. Nisu to bili mirisi za kojima je tragao. Zanimljivo – moderno dijete, maturantica iz Daltona, već poznavateljica Manneta i Cezannea iz Metropolitan muzeja, a činilo se da ni najmanje ne razumije kako ono za što muškarci plaćaju prilične svote da bi njušili, nisu iglice borova. Pa, gospođica Cowan otkrit će to, na ovaj ili onaj način, jednom kad počne nositi ovo donje rublje i izvan svoga razreda.
Kao stari mornar, složio je krevet četvrtasto i čvrsto.
Njezin krevet.
Dvije jednostavne riječi, svaki slog star kao i engleski, a njihova je moć nad Sabbathom bila u najmanju ruku tiranska. Kako se snažno on priklanja životu! Mladosti! Užitku! Ukrudbama! Donjem rublju Deborah! A ipak je cijelo vrijeme gledao dolje s osamnaestoga kata preko zelenog parka i mislio kako je došlo vrijeme za skok. Mishima. Rothko. Hemingway. Berryman. Koestler. Pavese. Kosinski. Arshille Gorky. Primo Levi. Hart Crane. Walter Benjamin. Družina kojoj nema ravne. Nije sramota upisati se u nju. Faulkner kao da se ubio cugom. Kao i (reče Roseanna, sada stručnjak za pitanja tko bi od uglednih mrtvaca bio možda još živ, samo da je “dijelio” s antialkoholičarima) Ava Gardner. Blagoslovljena Ava. Muškarci nisu imali puno toga čime bi je mogli očarati. Elegancija i prljavština, savršeno isprepletene. Mrtva u šezdeset drugoj, dvije godine mlađa od mene. Ava, Yvone de Carlo – to su uzori! Jebeš presvete ideologije. Plitko, plitko, plitko! Dosta čitanja i iščitavanja Svoje vlastite sobe – nabavite radije Sabrana djela Ave Gardner. Sentimentalna i staromodna lezbijska djevica, V. Woolf, čiji se erotski život sastojao od jednog dijela senzualnosti i devet dijelova straha – ta pretjerana engleska parodija ruskog hrta, superiorna bez truda kako to samo Englezi znaju nad svim svojim podređenima, koja se nikad nije skinula u životu. Ali samoubojstvo, sjećate se. Lista postaje sve inspirativnija svake godine. Ja bih bio prvi lutkar.
Zakon življenja: nestalnost. Za svaku misao postoji protumisao, za svaku potrebu protupotreba. Nije čudo što ili poludiš i umreš ili odlučiš nestati. Previše je potreba, a to nije čak ni desetina priče. Bez ljubavnice, žene, zanimanja, kuće, novčića, on krade bikini gaćice neke devetnaestogodišnjakinje i, jašući na valu adrenalina, ugurava ih na sigurno u svoj džep – gaćice su baš ono što mu treba. Zar ijedan drugi mozak radi na takav način? Ne vjerujem. To je starenje, čisto i jednostavno, smiješna samouništavajuća vrtnja na vrtuljku. Sabbath susreće sebi ravnog: život. Lutka si ti. Groteskni lakrdijaš si ti\ Ti si Punch, scmuck, lutka koja se igra tabuima!
U velikoj kuhinji s terakota podom, obasjanoj odsjajima sunca s poliranog bakarnog posuđa, s biljkama u loncima poput staklenika, Sabbath je našao mjesto s pogledom pripremljeno za njega za stolom. Tanjure i pribor pred njim okruživale su kutije s četiri vrste žitarica, tri vrste kruha različitih oblika i nijanse boje, izdašnog izgleda, kutija margarina, tanjurić s maslacem i osam staklenki pekmeza, u bojama kakve bi manje-više dobio puštanjem svjetlosti kroz prizmu: boje i okusi višnje, jagode, šljive... sve do marmelade od limuna, spektralno žute boje. Tu je bila polovica dunje i polovica (očišćenog) grejpa uz košaricu naranči kakve prije nije vidio i izbor čajeva u vrećicama na tanjuriću sa strane. Porculan je bio francuski, žut i težak, s dječjim motivima seljaka i vjetrenjača. Lijepo. Više nego lijepo I zašto jedino ja u Americi mislim da je to sranje? Zašto ja nisam želio živjeti ovako? Jasno, producenti po običaju osiguravaju sebe poput paša u odnosu na griješne lutkare, ali buditi se uz ovo zaista je lijepo. Džep pun gaća i staklenka do staklenke Tiptree džemova. Na purpurnoj, naljepnica s cijenom od 8.95 dolara. Što sam ja postigao što bi se moglo nazvati lijepim? Teško je ne osjećati odvratnost prema sebi kad vidiš ovakvo obilje. Postoji toliko stvari, a ja imam tako mali dio toga.
Kroz kuhinjski prozor isto se vidio park, a prema jugu velegradski spektakl, središnjeg Manhattana. Za Sabbathove odsutnosti dok je on boravio u sjevernjačkim planinama i potratio godine na lutke i kurac, Norman se obogatio i ostao uzorna osoba, Linc je poludio, a Nikki, koliko je on znao, je možda postala klošarka koja sere na pod stanice podzemne željeznice u 42. ulici, stara pedeset sedam godina, senilna, debela – “Zašto?”, zaječao bi, “Zašto? “, a ona ne bi ni shvatila tko je on. No, ona možda živi u stanu na Manhattanu velikom i luksuznom poput Normanova, sa svojim vlastitim Normanom. Mogla je nestati i zbog tako običnog razloga... Sok zbog toga što vidim da New York još postoji je ono što me podsjeća na Nikki. Neću razmišljati o tome. Ne mogu – To je vječna tempirana bomba.
Čudno. Jedino na što ne pomišljaš je njezina smrt. To vrijedi čak i za mrtve. Nalazim se na svjetlu i toplini sjeban kakav jesam, s pet čula, umom i osam vrsta pekmeza – i s mrtvim mrtvima. Neposredna stvarnost je s druge strane prozora; tako je velika i toliko je ima, sve je međusobno isprepleteno... Koju se to veliku misao Sabbath mučio izreći? Pita li se on: “Što se uistinu dogodilo s mojim pravim životom?” Je li se on odvijao negdje drugdje? Ali kako onda gledanje kroz ovaj prozor može biti tako veličanstveno stvarno? Da, to je razlika između istinskog i stvarnog. Nemamo prilike živjeti u istini. Zato je Nikki pobjegla. Ona je bila idealist, nevina, dirljiva, talentirana opsjenarka koja je željela živjeti u istini. Pa, ako si je našla, dijete, onda si prva. Prema mojem iskustvu, život se kreće prema nedosljednosti – upravo prema onome s čime se ti nikada ne bi suočila. Možda je to bila jedina dosljedna stvar koju si mogla napraviti: umrijeti kako bi zanijekala nedosljednost.
“Je li točno? Mama? Ti si imala nedosljednosti napretek. Mortyjeva smrt još proturječi vjerovanju. Bila si u pravu što si nakon toga zašutjela.”
“Ti razmišljaš kao propalica”, odgovori Sabbathova majka.
“Ja jesam propalica. To sam govorio Normu još prošle noći. Ja sam na samom vrhuncu propasti. Kako bih drugačije mogao razmišljati?”
“Sve što si ti ikada htio bili su bordeli i kurve. Ti imaš ideologiju svodnika. Trebao si to i postati.”
Ideologiju, doista. Kako pronicljiva je postala u zagrobnom životu. Mora da im daju tečajeve.
“Prekasno je, mama. Crni momci zauzeli su tržište. Probaj ponovo.”
“Trebao si voditi normalan i koristan život. Trebao si imati obitelj. Trebao si imati zanimanje. Nisi trebao pobjeći od života. Lutke!”
“To se činilo dobrom idejom u početku, mama. Čak sam i studirao u Italiji.”
“Studirao si kurve u Italiji. Namjerno si počeo živjeti s krive strane postojanja. Trebao si imati moje brige.”
“Ali ja ih imam...”. Opet plače. “Imam ih. Imam točno tvoje brige.”
“Zašto onda hodaš okolo s tom alte kocker bradom i nosiš odjeću za izletište – i s kurvama!”
“Prosvjeduj ako hoćeš zbog odjeće i kurvi, ali brada je presudna ako se ne želim gledati u lice.”
“Izgledaš poput zvijeri.”
“A kako bih trebao izgledati? Kao Norman?”
“Norman je uvijek bio divan dečko.”
“A ja?”
“Ti si uvijek na druge načine tražio uzbuđenja. Uvijek. Čak i kao malo dijete bio si mali stranac u kući.”
“Je li to istina? Nisam to znao. Bio sam tako sretan.”
“Ali uvijek mali stranac, sve si pretvarao u farsu.”
“Sve?”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Empty Re: Sabbathov teatar / Philip Roth

Počalji od Mustra Pon Jun 25, 2018 9:24 am

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Tumblr_lomwphnsm91qz6mcvo1_500

“Ti? Pa naravno. Pogledaj, i sad. Praviš farsu i od smrti. Postoji li išta zbiljnije od umiranja? Ne. Ali ti želiš i to pretvoriti u farsu. Čak se ni ubiti ne znaš dostojanstveno.”
“To znači tražiti previše. Ne znam nikoga tko se ubija dostojanstveno'. Ne vjerujem da je to moguće.”
“Onda ti budi prvi. Ispuni nas ponosom.”
“Ali kako, majko?”
Kraj njegova mjesta bila je duga poruka koja je počinjala s DOBRO JUTRO. Napisano velikim slovima. Poruka je bila od Normana, napisana na kompjutoru.



DOBRO JUTRO
Mi smo na poslu. Lincov sprovod počinje u dva. Na uglu Riversidea i 76te. Vidimo se tamo – čuvamo ti mjesto. Čistačica (Rosa) dolazi u devet. Ako želiš da ti nešto opere ili izglača, samo pitaj. Ako ti što treba, pitaj Rosu. Ja sam čitavo jutro u uredu (994-6932). Nadam se da te san malo okrijepio. Pod golemim si stresom. Htio bih da razgovaraš s psihijatrom dok si ovdje. Moj nije neki genij, ali je dovoljno inteligentan. Dr. Eugene Grob (prezime mu nije baš najsretnije, ali posao obavlja kako treba). Nazvao sam ga i on je rekao da bi ga trebao nazvati ako osjećaš potrebu (562-1186). Ima otkazani sastanak danas kasno popodne. Molim te, shvati to ozbiljno. On me izvadio iz kaosa ovog ljeta. Mogu ti pomoći lijekovi – i razgovor s njim. U lošem si stanju i treba ti pomoć. PRIHVATI JE. Molim te nazovi Genea. Michelle te pozdravlja. Bit će na sprovodu. Očekujemo te na večeri kod nas večeras. Tihoj, samo nas troje. Dok se ne osoviš na noge, očekujemo od tebe da ostaneš kod nas. Krevet je tvoj. Mjesto je tvoje. Ti i ja smo stari prijatelji. Takvih nije ostalo mnogo.
Norman

Uz poruku spajalicom je bila pričvršćena obična bijela koverta. Novčanice od pedeset dolara. Ne tek šest njih, koje bi pokrile ček što ga je Sabbath predao Normanu sa svog i Roseanninog zajedničkog računa, nego i dodatne četiri. Mickey Sabbath imao je pet stotina dolara. Dovoljno da plati Drenki za ševu u troje, da je Drenka... Pa, nije bila, a budući da je sve ukazivalo na to kako Norman nije imao namjeru unovčiti Sabbathov ček – vjerojatno ga je već potrgao kako bi bio siguran da Roseannin dio novca neće nastradati – Sabbath je samo morao požuriti, pronaći jedno od onih mjesta gdje unovčuju čekove s deset postotnom provizijom, i napisati novi ček za zajednički račun. To bi mu sve zajedno donijelo sedamsto sedamdeset. Odjednom je imao trideset do pedeset posto manje razloga za smrt.
“Prvo napraviš lakrdiju od smrti, a sad praviš lakrdiju od života.”
“Ne znam ni zajedan drugi način, majko. Ostavi me na miru. Zašuti. Ti ne postojiš. Duhovi ne postoje.”
“Krivo. Samo oni postoje.”
Sabbath zatim proslijedi do stola i golemog doručka. Nije jeo s toliko zadovoljstva od doba prije Drenkine bolesti. Od jela se počeo osjećati velikodušnim. Neka Roseanna uzme tri stotine. Otisak Deborah na krevetu bio je sad njegov otisak. Michelle, Norman i Dr. Lijes osovit će ga natrag na noge.
Grob.
Nakon što se natrpao poput kovčega toliko pretrpanog odjećom da se ne može zatvoriti, zaplovio je stanom svojim hodom starog mornara, istražujući sve sobe, kupaonice, knjižnicu, saunu; otvorio je sve ormare i proučio šešire, kapute, čizme, cipele, poslagane košulje i stupce mekih ručnika različitih boja; lutao je hodnikom obloženim policama od mahagonija s najboljim knjigama svijeta, divio se tepisima na podu, akvarelima na zidovima; pomno razgledavao smireno elegantno sve Cowanovih – svjetiljke, pokućstvo, kvake na vratima, čak i četke za čišćenje zahoda koje kao da je dizajnirao Brancusi – sve vrijeme proždirući šnite raženog kruha tvrdog kao đon, debelo namazane džemom Little Scarlett od 8.95$ po staklenci i pretvarajući se da je stan njegov.
Samo da okolnosti nisu bile takve, sve bi bilo drukčije.
Sabbath se vratio natrag u sobu Deborah, i prstima još ljepljivim od slatkog premaza počeo prebirati po ladicama njezina stola. Čak ih je i Silvija imala. Sve su ih one imale. Samo treba pronaći mjesto gdje su bačene. Čak ni Jahve, Isus i Alah nisu u stanju stati na kraj zabavi koju čovjek može imati s polaroidom. Ni Gloria Steinem to ne može. U natjecanju između Jahvea, Isusa, Alaha i Glorie na jednoj strani i najdublje unutarnje želje koja životu da je okus, dajem vam tri momka i Gloriu i 18 bodova prednosti.
Dakle, gdje si ih samo sakrila, Deborah? Toplo ili hladno? Stol je bio star i velik, od hrastovine, s poliranim mjedenim ručkama, porijeklom vjerojatno iz kancelarije nekog odvjetnika iz devetnaestog stoljeća. Čudno.
Većina dječurlije voli plastična sranja. Ili je to ono što zovu camp? Počeo je prebirati sadržaj dugačke gornje ladice. Dva velika notesa uvezena u kožu s lišćem i cvijećem prešanim između svakog para stranica. Botanički šarmantno, spretno izvedeno... ali nećeš time nikoga zavarati. Škare. Spajalice. Ljepilo. Ravnalo. Adresar s cvjetnim dizajnom korica i bez unesenih adresa. Dvije sive kutije široke između deset i petnaest centimetara. Eureka! Ali u njima tek papiri, tamni poput vrećice s lavandom. U jednoj kutiji, rukom ispisani papiri presavijeni popola koji su isprva izgledali kao da obećavaju, ali su to bili tek nacrti pjesme o neuzvraćenoj ljubavi. “Raširila sam ruke, ali nitko nije vidio... Otvorila sam usta i nitko nije čuo...” Vidi se da nisi čitala Avu Gardner, draga. Sljedeću ladicu, molim. Godišnjaci iz Daltona od 1989. do 1992. Još plišanih medvjedića. Šest komada ovdje uz osam u pletenoj košari. Kamuflaža. Pametno. Idemo dalje. Dnevnici! Pogodak! Čitava gomila njih, uvezanih u kutiji s cvjetnim uzorkom uvelike nalik na onaj s gaćica u njegovu džepu. Smjesta ih je izvadio van. Bogme da, srodnost uzoraka na gaćicama, dnevnicima i adresaru. Dijete ima sve. Osim. Osim! Gdje su sakrivene slike, Debby? “Dragi dnevnice, čini mi se da me on sve više i više privlači, dok pokušavam skužiti svoje osjećaje. Zašto, zašto su odnosi tako teški!” A zašto ne pisati o jebanju s njim? Nije li te netko na Brownu naučio čemu služi pisanje? Stranica za stranicom sranja sasvim nedostojnog nje, dok nije naišao na odjeljak koji je počinjao poput ostalih – “Dragi dnevnice” – ali podijeljen ravnalom izvučenom crtom u dva stupca, jedan naslovljen MOJE PREDNOSTI, a drugi MOJE SLABOSTI. Ima li čega ovdje? Do sada bi se već zadovoljio bilo čime.



MOJE PREDNOSTI
MOJE SLABOSTI
Samodisciplina
Nisko samopoštovanje
Moj backhand
Moj servis
Beznadežnost
Ljubavi
Amy
Majka
Sarah L.
Robert!!!!
Robert (?)
Previše emotivna
Ne pušim
Nestrpljivost s majkom
Ne pijem
Bezobzirnost s majkom
Moje noge
Prigovaranje
Ne slušam uvijek
Hrana



Bogati, to je rad. Tanka bilježnica sa znakom koledža na koricama kraj kojeg je na bijeloj naljepnici bilo otipkano: “Yeats, Eliot, Pound. Uto. Čet. 10:30. Solomon 002. Prof. Kransdorf.” U bilježnici su bile njezine zabilješke s predavanja, zajedno s fotokopijama pjesama koje je Kransdorf jamačno podijelio razredu. Prva je bila Yeatsova. Pod naslovom “Meru”. Sabbath ju je polako pročitao... prvu pjesmu koju je uopće pročitao od Yeatsa – i jednu od posljednjih koju je od bilo koga pročitao – otkako je vodio život mornara.


Čovječanstvo je vezano zajedno, dovedeno
Pod vlast, pod privid mira
Mnogostrukim opsjenama; ali život ljudski je misao,
I on, užasu usprkos, ne može prestati
Proždirati kroz stoljeća i stoljeća,
Proždirati, harati i bjesniti, ne bi li došao
U pustoš stvarnosti:
Egipte i Grčka, zbogom, i zbogom, Rime!
Pustinjaci na planini Meru ili Everestu,
U spiljama pod zapusima snijega
Ili gdje već snijega i zime strašni udari
Šibaju njihova gola tjelesa, znaju
Da dan donosi noć, a već prije zore,
Njegove slave i spomenika više nema.


Debbyne zabilješke bile su zapisane na istom listu, odmah ispod datuma nastanka pjesme.


Meru. Planina u Tibetu. Godine 1934., W.B.Y. (irski pjesnik) napisao je svom indijskom prijatelju uvod u prijevod djela o uzdizanju svetog čovjeka do odbacivanja svijeta.


K: “Yeats je bio na granici preko koje je sva umjetnost isprazna.”


Tema pjesme je ta da čovjek nikad nije zadovoljan dok ne razori sve što je stvorio, npr. civilizacije Egipta i Rima.


K: “Naglasak pjesme je na čovjekovoj obvezi da sruši sve iluzije usprkos strahoti ništavila kojoj će biti prepušten.”


Yeats komentira u pismu prijatelju: “Oslobađamo se od opsesije da možemo biti ništa. Posljednji poljubac dat je praznini.”


muškarac=ljudsko biće


Razred je kritizirao pjesmu zbog njezina nedostatka ženske perspektive. Usporedi nesvjesno spolno privilegiranje – njegov užas, njegova slava, njegovi (falusni) spomenici.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Empty Re: Sabbathov teatar / Philip Roth

Počalji od Mustra Pon Jun 25, 2018 9:25 am


Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Tumblr_lominq3l_Zq1qbr8r3o1_500



Prerovao je preostale ladice. Pisma Deborah Cowan još iz osnovne škole. Savršeno mjesto za skrivanje polaroida. Strpljivo je pretražio omotnice. Ništa. Hrpica žireva. Razglednice, jedna strana prazna, na drugoj reprodukcije. Prado. Nacionalna galerija, Uffizi... Kutija za klamerice koju je otvorio, znatiželjan da vidi da li bi se ta devetnaestogodišnja djevojka koja se pretvarala da voli cvijeće i plišane medvjediće mogla koristiti tom kutijom da sakrije koji joint. No jedino su klamerice bile u kutiji za klamerice. Što nije u redu s tim djetetom? Dvije drvene kutije s izrezbarenim ukrasima. Nema. Ništa. Nula. Tanke narukvice i ogrlice. Ukosnice. Još narukvica. Rajf s crnom baršunastom mašnom. Nije mirisao ni na čiju kosu. Mirisao je na lavandu. Ovo dijete je bolesno, ali na krivi način.
Ormari prepuni. Presavijene suknje s cvjetnim uzorcima. Široke svilene hlače. Crne baršunaste jakne. Trenirke za joggiranje. Tone marama s uzorcima, na polici iznad glave. Velika vrećasta odjeća koja je sličila haljinama za trudnice. Kratke lanene haljine. (S njezinim nogama?) Broj deset. Koji broj je nosila Drenka? Nije se mogao sjetiti! Vagoni hlača. Kordsamt. Obilje trapera. A zašto ona ostavlja kod kuće sve svoje donje rublje i odjeću, uključujući i jeans, kad ide u školu? Ima li još više stvari tamo – jesu li toliko razmetljivo bogati? – ili to povlaštene djevojke čine, ostavljaju sve za sobom na način na koji određene životinje, kako bi označile svoj teritorij, ostavljaju za sobom trag pišaline?
Pročešljao je džepove svih hlača i jakni. Pretražio je hrpu marama. Do sad se već naljutio. Gdje su u kurcu, Deborah?
Ladice. Smiri se. Preostaju još tri. Nakon što je nekoliko puta pretražio ladicu s donjim rubljem počeo je osjećati pritisak vremena – planirao je otići u grad prije sprovoda, posjetiti mjesto gdje se nalazio njegov prvi i jedini teatar – pa je požurio na drugu ladicu. Bilo ju je teško otvoriti, toliko je bila ispunjena majicama, košuljama, baseball kapama i najrazličitijim čarapama, od kojih su neke imale mjesta za prste u posebnim bojama. Kako simpatično. Zaronio je ravno na dno. Ništa, rukama je izgnječio majice. Ništa. Otvorio je ladicu niže. Najraznovrsniji kupaći kostimi, divota za dirati, ali morat će ih iscrpnije ispitati kasnije. Također, pamučne flanelske pidžame prekrivene lijepim uzorcima poput malih srdaca, te spavaćice s čipkastim porubom. Ružičaste i bijele. I njima će se vratiti. To vrijeme, vrijeme, vrijeme... i više nisu samo majice bile razbacane po parketu kraj ormara, nego i hlače, marame su bile razbacane sve do kreveta, stol je bio u potpunom neredu, sve su ladice bile otvorene, a njezini dnevnici raštrkani. I sve je to trebalo vratiti u prijašnje stanje, prstima koji su ga počeli ubijati.
Najdonja ladica. Posljednja šansa. Oprema za kampiranje. Sunčane naočale vuarnet, tri para bez futrola. Imala je po tri, šest, deset primjeraka svega. Osim! Osim! I konačno je našao.
Konačno je našao. Zlato. Njegovo zlato. Na dnu najdonje ladice, gdje je i trebao početi, u neredu starih bilježnica i još medvjedića, jednostavna kutija scottiesa s bijelim, ružičastim i blijedozelenim cvjetićima na limunsko-žutoj pozadini. “Svaka kutija scottiesa nudi mekoću i snagu koju želite za svoju obitelj...” Nisi ti tako glupa, D. Rukom ispisana naljepnica na kutiji glasila je: “Recepti”. Ti lukava djevojko. Volim te. Recepti. Dat ću ti ja medvjedića.
U kutiji su bili njezini recepti – “Debbyn spužvasti kolač”, “Debbyni skautski kolači”, “Debbyni čokoladni kolačići”, “Debbyn božanstveni kolač od limuna” – lijepo napisano plavom tintom njezinom rukom. Nalivperom. Posljednje dijete u Americi koje piše nalivperom. Nećeš izdržati ni pet minuta u Bahiji.
Niska, vrlo krupna žena stajala je na pragu Debbyne sobe i vrištala. Jedino su joj se usta mogla micati; ostatak nje očito se bio ukočio od užasa. Nosila je žutosmeđe tajice raširene do maksimuma i sivu majicu s imenom i logom Debbyna sveučilišta. Na velikom, širokom licu punom nepravilnih ožiljaka i madeža, samo su se usne isticale, izdužene i oštro omeđene usne starosjedilaca koliko je Sabbath znao, južno od granice s Meksikom. Oči su bile oči Yvonne de Carlo. Skoro svatko ima barem jedno dobro obilježje, a kod sisavaca to su obično oči. Njegove je Nikki smatrala privlačnima. Mnogo toga je vidjela u njima dok je bio tridesetak kilograma lakši. Zelene poput Merlinovih, govorila je Nikki dok je još sve bilo igra, dok je ona bila Nikita a on agape mou, Mihalakimou, Mihalio.
“Ne pucati. Ne pucaj mene. Četiri djece. Jedno tu.” Ona pokaže na svoj trbuh, velik poput napuhanog balona. “Ne pucati. Novac. Ja nađem novac. Nema novac ovdje. Ja pokazati novac. Ne upucati mene, mister. Ja čistačica.”
“Ne želim te upucati”, reče on, s mjesta na kojem je na tepihu sjedio, s receptima u krilu. “Ne vrišti. Ne plači. Sve je u redu.”
Histerično se tresla i gestikulirala – prema njemu, prema sebi – te mu je rekla: “Ja pokažem novac. Ti uzmi. Ja osta. Ti odi. Ne policija. Sav novac tebi.” Kretnjama mu je pokazala da pođe za njom iz Debbyne obeščašćene sobe i niz knjigama obloženi hodnik. U glavnoj spavaonici, veliki je krevet još bio nespremljen, knjige i noćna odjeća bile su razbacane na obje njegove strane, knjige porazbacane po krevetu poput kocaka sa slovima u dječjoj igraonici. Zaustavio se kako bi proučio korice knjiga. Čime se obrazovani Židov ovih dana uspavljuje? Još Eldridgeom Cleaverom? John Kennedy: Profil moći. Imati pravo na glas: prvih stotinu godina sestara Delany. Warburgovi Zašto ja ne živim ovako? Plahte nisu bile otrcane i antiseptično bijele poput onih na krajevima kojih su spavali on i Roseanna, nego su zračile toplinom, s blijedim zlatnim uzorkom koji ga je podsjetio na blistavi kasnojesenji dan u Pećini kada je Drenka nemilosrdno pregazila vlastiti rekord i svršila trinaest puta. “Još”, vapila je, “još”, no on je na kraju odustao uz strašnu glavobolju i rekao joj da ne može više ovako riskirati svoj život. Teško je nasjeo na guzove, blijed, uznojen, bez daha, dok je Drenka sama nastavila potjeru. To nije bilo nalik ničemu što je ikada prije vidio. Mislio je: To izgleda kao da se rve sa Sudbinom, ili Bogom, ili Smrću; kao da je, ako se uspije izboriti za još samo jedan orgazam, ništa i nitko neće ponovo spriječiti. Činilo se kao da je u nekom prijelaznom stanju između žene i božice – imao je čudan osjećaj kao da gleda kako netko napušta ovaj svijet. Počela se uzdizati, uzdizati, i uzdizati prema vječnom drhturenju u krajnjoj, bezumnoj ekstazi, ali umjesto toga nešto ju je zaustavilo i godinu kasnije je umrla.
Zašto te jedna žena ludo voli kad ga proguta, a druga te mrzi do srži ako samo predložiš da ga proba? Zašto je žena koja ga lakomo guta mrtva ljubavnica, dok je ona koja te u trenucima ekstaze makne u stranu, tako da svoju srž moraš ištrcnuti u zrak, živuća žena? Jesam li samo ja te sreće, ili svi? Je li i Kennedyju bilo tako? Warburgovima? Sestrama Delany? U svom četrdeset sedmogodišnjem eksperimentu s ženama, koji ovdje proglašavam službeno okončanim... A ipak mu je kolosalni balon Rosine stražnjice budio zainteresiranost ne manje od njezina trudnog trbuha. Kad se sagnula kako bi otvorila jednu od gospodarovih ladica u ormaru, sjetio se doba svoje inicijacije u Havani, klasičnog starog bordela gdje su klijenti dolazili u salon, a djevojke dolazile klijentima. Mlade djevojke dolazile su iz svojih nastambi, ne noseći ništa nalik vrećastim odjevnim predmetima u Debbynu ormaru, već isključivo pripijene haljine. On je izabrao Yvonne de Carlo, a začudio se kad je njegov prijatelj Ron – nikad to nije zaboravio – izabrao trudnicu. Sabbath nije mogao shvatiti zašto. A kasnije, kad je postao znalac, prilika mu se, začudo, nikad nije ukazala.
Do ovoga trena.
Ona misli da imam pištolj. Pogledajmo kamo će nas to odvesti. Posljednji trenutak kad se približno tako dobro zabavljao bio je onaj kad je gledao Matthewa kako razbija glavu Barrettu umjesto njemu samome.
“Ovdje”, zavapi ona. “Uzmi. Odi. Ne ubije mene. Muža imam. Četiri djeca.”
Otvorila je ladicu otprilike do pola ispunjenu ženskim rubljem, ali ne nekim modernim stvarčicama što bi ih dijete naručilo iz nekog poštanskog kataloga, nego prvorazrednim, blistavim i savršeno posloženim primjercima. Za kolekcionare. A Sabbath je bio kolekcionar, bio je to čitav život. Ne znam razlikovati tratinčicu od maslačka, ali donji veš? Ako to ne znam ocijeniti, ne zna nitko.
Roza je oprezno podigla iz ladice izdašni rukohvat spavaćica i položila ih na rub kreveta. Ispod tih spavaćica bile su sakrivene dvije velike omotnice od tvrdog papira. Predala mu je jednu i on ju je otvorio. Novčanice od stotinu dolara, papirom svezane u svežnjeve od po deset novčanica.
“Čije je ovo? Ovaj novac je od...” Pokazivao je na krevet, na jednu pa na drugu stranu.
“La senjora. Tajni novac.” Rosa je oborenog pogleda gledala u svoj trbuh, na kojem je ruke – debele i začuđujuće male – prekrižila poput djeteta koje su ukorili.
“Uvijek ovako puno? Siempre diez mil?” Praktički je sav njegov španjolski iščezao, ali još se mogao sjetiti brojeva, cijena, nametnutih poreza, činjenice da si mogao izaći i kupiti ono, poput papaje ili jabuke ili ručnog sata ili knjige, ili poput bilo čega drugoga što si dovoljno jako želio da se zbog toga rastaneš sa svojom teško zarađenom lovom. “Cuanto? Cuantos pesos?”
“Para que cosa?” Et cetera.
Rosa je odgovorila gestom koja je značila: nekad više, a nekad manje. Ako bi je samo uspio smiriti dovoljno dugo da prorade osnovni instinkti...
“Gdje dobija novac?”, upita on.
“No comprendo.”
“Je li to novac koji zarađuje na poslu? In italiano, lavoro.”
“No comprendo.”
Trabajo! Bože, vraća se. Trabajo! Kako je volio svoj trabajo. Bojanje, tesanje, bojanje, tesanje i onda jebanje do besvijesti na obali. To je bilo prirodno poput odlaska u bar na piće. Ni na koji način neobično. Ali meni i Ronu to je predstavljalo najneobičniju stvar na svijetu. Sišao bi s broda i uputio se k onoj jednoj stvari koju nikada prije nisi radio. I nikada ne bi prestao.
“Čime gospa zarađuje za život? Que trabajo?”
“Odontologia. Ella es una dentista.”
“Zubarica? La senora?” Kucnuo je prednji zub noktom.
“Si.”
Muškarci ulaze i izlaze iz ordinacije po cijeli dan. Daje im plin za uspavljivanje. “Drugu omotnicu”, reče. “El otro, el otro, por favor.”
“Nema novac”, uzvrati ona hladno. Sada se u njoj pojavio prkos. Odjednom je bila nalik na generala Noriegu. “Nema novac. En el otro sobre no hay nada.”
“Baš ništa? Prazna omotnica skrivena ispod petnaest spavaćica na dnu njezine ladice? Ma nemoj, Rosa.”
Žena se zaprepastila kad je završio s “Rosa”, ali doimala se kao da ne zna treba li ga se zbog toga više ili manje bojati. Izgovoreno krajnje neoprezno, njezino ime bilo je upravo ono što je ponovo oživjelo njezin strah u pogledu toga kakvog to manijaka ima pred sobom.
“Absolutamente nada”, reče ona hrabro. “Esta vacio, senor! Prazno!” Tu se slomila i počela plakati.
“Neću te upucati. Rekao sam ti već. Znaš da neću. Čega se bojiš? No peligro.” To bi mu kurve obično rekle kada bi se raspitivao za njihovo zdravlje.
“Je prazno!”, izjavi Rosa, ridajući poput djeteta u svoju ruku. “Es verdad!”
Nije znao treba li poslušati svoj nagon i pružiti ruku prema njoj kako bi je utješio ili hiniti okrutnost i posegnuti rukom u džep gdje je mislila da ima sakriven pištolj. Glavno je bilo spriječiti je da ponovi vrisne i otrči po pomoć. Kako je ostao ovako smiren u stanju strahovitog uzbuđenja, nije ni sam znao objasniti – premda to vjerojatno nikada nije htio, zaista je bio pretjerano napet tip. Istančani osjećaji. Nije mu bilo u naravi biti ovako bezosjećajan (osim s okorjelom pijanicom). Sabbath nije mario hoće li ljude natjerati da pate i više od onoga što je predvidio; sigurno nije želio da pate više no što je bilo potrebno da bi ga to usrećilo. Niti je ikad bio nepošten više no što je njemu bilo ugodno. Barem je u tom pogledu bio poput drugih.
Ili ga je Rosa povlačila za nos? Kladio bi se da je Rosa puno manje osjetljiva na uzbuđenja od njega. Četiri djece. Ja čistačica. Ne engleski. Nikad dosta novac. Na koljenima, križa se i moli – pretvara se kako bi dokazala što? Zašto uvlačiti u ovo Isusa, koji ima svojih problema? Dlanovi probodeni klinovima izazivaju suosjećanje kad imaš osteoartritis u obje ruke. Nedavno se od srca nasmijao (prvi put od Drenkine smrti) kad mu je Gus na benzinskoj crpki ispričao kako su njegov bratić i sestrična za Božić otputovali u Japan, i kako je prvo što su vidjeli, kad su u nekom njihovu velikom gradu otišli u najveću robnu kuću, bio golemi Sveti Nikola kako visi na križu. “Kosooki to ne kuže”, rekao je Gus. Kao da bi trebali. Tko uopće kuži? No u Madamaski je Sabbath opaske držao za sebe. Dovoljno se uvalio u nevolje objašnjavajući jednom od Roseanninih učiteljskih kolega kako nema interesa za njegovu specijalnost, književnost Indijanaca, jer su Indijanci jeli treyf. Morala je konzultirati prijatelja, židovskog Amerikanca kako bi saznala što to znači, ali kad je saznala, ostavila ga je na miru. Sve ih je mrzio, osim Gusa.
Gledao je Rosu kako pada ničice. To je budilo Židova u njemu: katolkinja na podu. Uvijek je bilo tako. Jesi li svršio? Miči se! Kurve te mogu prevariti. Čistačice te mogu prevariti. Svatko te može prevariti. Tvoja majka te može prevariti. Oh, Sabbath je tako želio živjeti. Žudio je za tim. Zašto umrijeti? Je li njegov otac odlazio u zoru prodavati maslac i jaja kako bi oba dječaka umrla prije vremena? Jesu li njegovi osiromašeni preci stigli iz u potpalublju Evrope zato da njihov nasljednik koji je izbjegao židovske patnje propusti makar i jedan zabavni trenutak svog američkog života? Zašto umrijeti, kad su te omotnice sakrivene ispod ženinih bergdorf spavaćica? Samo zbog toga ima dovoljno razloga živjeti do stote.
Još je imao deset tisuća dolara u ruci. Zašto Michelle Cowan skriva taj novac? Čiji je? Kako ga je zaradila? Drenka je upotrijebila novac koji joj je Sabbath morao dati za prvi njihov sastanak s Christom na moćne alate za Matthewa; sa stotkama koje joj je Lewis, magnat kreditnih kartica, tutnuo u torbicu, kupila je tchotchkees – ukrašene tanjure, prstenje za ubruse, stari srebrni svijećnjak. Električaru Barrettu je davala novac, voljela mu je ugurati dvadeseticu u traperice dok joj je on štipao bradavice u oproštajnom zagrljaju. Nadao se da je Barrett spremio taj novac na stranu. Neko vrijeme sigurno neće popravljati kratke spojeve.
Normanova prva žena zvala se Betty, njegova ljubav iz školskih dana koje se Sabbath više nije sjećao. Izgled Michelle sada je mogao procijeniti iz sadržaja druge omotnice. Još je jednom uputio Rosu prema orm&fU, a ona je užurbano poslušala kad je počeo približavati ruku džepu u kojem nije bilo pištolja.
U krivoj je sobi tražio slike. Ovo su bile doslovne kopije slika Drenke koje je snimio Sabbath, samo što je na njima bila Michelle. Norman? Nakon trideset godina i troje djece, malo vjerojatno. Osim toga, ako ih je snimio Norman, zašto ih skrivati? Da ih Deborah ne vidi? Upravo njoj bi bilo potrebno da ih dobro prouči.
Michelle je bila izrazito vitka žena – uskih ramena, ruku bez mesa i dugih nogu poput motki. Prilično duge noge, poput Nikkinih, poput Roseanninih, poput nogu na koje se, prije Drenke, najviše volio penjati. Grudi su bile ugodno iznenađenje na nekome tako mršavom – teške, velike, okrunjene bradavicama koje su na polaroidu ispale indigo plave. Možda ih je ona obojala. Možda fotograf. Svoju crnu kosu zalizala je prema natrag. Plesačica flamenka. Ona je pročitala svoju Avu Gardner. U biti, nalikovala je bijelim Kubankama za koje je Sabbath govorio Ronu: “Izgledaju židovski, ali na najbolji način.” Je li operirala nos? Teško je reći. Nos je bio u žarištu snimateljeve znatiželje. Slika koja se Sabbathu najviše svidjela imala je najmanje anatomskih detalja. Na njoj Michelle nije nosila ništa osim visokih mekih smeđih čizama posuvraćenih na bedrima. Otmjenost i prljavština, njegovi kruh i mlijeko. Druge slike bile su manje više uobičajene, ništa što čovječanstvo ne zna još otkako je Vezuv očuvao Pompeje.
Na jednoj slici rub stolice na kojemu je sjedila, na drugoj dio saga na kojem je ležala, na trećoj prozorske zavjese kraj kojih je vodila ljubav... čak odavde je mogao nanjušiti lizol. Ali, kao što je znao još otkako je gledao Drenku u Bo-Peepu, i ljigavi motel može biti poticaj, poticaj sličan uzimanju novca od ljubavnika kao da je on svodnik.
Nakon što je slike vratio u omotnicu, pomogao je Rosi da se podigne s poda i predao joj omotnicu kako bi je vratila u ladicu. Isto je učinio s novcem, prebrajao je deset svezanih novčanica pred Rosom kako bi joj pokazao da ni jednu nije turnuo pod rukav. Zatim je podigao spavaćice s kreveta, te je, nakon što ih je držao u rakama jednu minutu – i zapanjeno došao do šokantnog otkrića da u njima nije uspio pronaći dovoljan razlog da nastavi živjeti – dao Rosi do znanja da ih treba staviti na omotnice i zatvoriti ormar.
Dakle, to je to. To je sve. “Terminado”, kako bi to rekle kurve koje bi te odgurnule sa sebe u prvoj stotinki sekunde nakon što bi svršio.
Sada je cijela soba bila istražena. Sve je tako nevino, čitav ovaj luksuz koji sam prozreo. Da, neuspjeh na svakom području. Šaka bajkovitih pričica, a ostalo potpuna izgubljenost. Objesit će se. Na mora, sa svojim vještim prstima, bio je nenadmašan u pravljenju čvorova. U ovoj sobi ili Debbynoj? Gledao je s čega bi se to dalo obaviti.
Debeli sivoplavi vuneni sag. Zagasite tapete. Petmetarski stropovi. Ukrasne štukature. Lijep stol od borovine. Jednostavni stari ormarić. Udobna stolica s tamnom podstavom, tonu lakša od sivog naslona golemog kreveta. Otoman. Višebojni jastučići za sjedenje. Aranžmani cvijeća u kristalnim vazama. Golemo ogledalo u borovu okviru na zidu iza kreveta. Stropni ventilator s pet lopatica na dugom lancu iznad kreveta. Tako je. Stani na krevet, zaveži konopac za motor... Prvo će ga ugledati u ogledalu, u 71. ulici na južnom Manhattnu, u ogledalu koje će uokviriti njegov leš koji se ljulja. Pravi El Greco. U prvom planu mučenički lik, iza njega Toledo i njegove crkve, a moja duša vidi se u usponu prema Kristu u gornjem desnom uglu. Rosa će me ubaciti unutra.
Rukama je pokrio oči. Iza svake pokožice nalazile su se kvrge. Zglobove i male prste na obje rake jedva je mogao pomaknuti u jutro poput ovoga, a njegova oba palca odavno su poprimila oblik žlice. Mogao je zamisliti kako jednostavnom umu poput Rosina njegove rake izgledaju kao ruke čovjeka koji je pretrpio kletvu. Možda je čak u pravu – nitko uistinu ne razumije artritis.
“Dolorido?”, upita ona sućutno, pažljivo procjenjujući deformiranost svakog prsta.
“Si. Muy dolorido. Repugnante.”
“No, senor, no, no”, reče ona, nastavljajući ga proučavati poput stvorenja u cirkusu.
“Usted es muy simpatica”, reče joj on.
Sjetio se da su on i Ron ševili Yvonne i trudnu djevojku u drugom bordelu koji su te prve noći posjetili u Havani. Nakon silaska s broda dogodilo se ono što se uobičajeno događa u većini mjesta. Svodnici ili nekakvi podvodači već su čekali na pristaništu kako bi te namamili u kuće kamo su te željeli odvesti. Možda su se obrušili na nas jer smo bili mladi dečki. Drugi su im mornari rekli da odjebu. Tako je on s Ronom završio u nekoj pljesnivoj poluraspadnutoj rupi s prljavim popločenim zidovima i popločenim podovima, u sobi gotovo posve bez namještaja, a u nju je ubrzo ušla gomila debelih starih žena. Na njih ga je Rosa podsjetila – na kurve u toj usranoj rupi. Tko bi rekao da ću, dvije godine nakon srednje škole Ashbury, imati prisebnost uma i reći “Ne, ne hvala”, ali imao sam. Rekao sam na engleskom: “Mlade cure. Mlade cure.” Tako ih je tip odveo na drugo mjesto, gdje su našli Yvonne de Carlo i trudnicu, mlade žene koje su na kubanskom tržištu prolazile kao zgodne. Jesi svršio? Miči se!
“Vamonos”, reče, a Rosa poslušno pođe za njim niz hodnik u Debbynu sobu, koja je zaista izgledala kao da ju je posjetio lopov. Čovjeka ne bi iznenadilo ni da pronađe hrpicu toplog govna na vrh stola. Divljaštvo počinjeno ovdje zapanjilo je čak i počinioca.
Na Debbynu krevetu.
Sjeo je na rub kreveta, dok je Rosa ostala kraj ormara bez polica.
“Neću reći što si napravila, Rosa. Neću nikome reći.”
“No?”
“Absolutamente no. Prometo.” Dao joj je do znanja, gestom tako bolnom da se od nje umalo zagrcnuo, kako će ovo ostati samo između njih dvoje. “Nostra segreto.”
“Secreto”, reče ona.
“Si. Secreto.”
“Me promete?”
“Si.”
Izvadio je jednu od Normanovih pedesetica iz novčanika i pokazao joj da dođe i da je uzme. “No”, reče Rosa.
“Ja nikome reći. Ti nikome reći. Ja ne reći da si pokazala senjorin novac, doktoričin novac, ti ne reći da si si mi pokazala njezine fotografije. Njezine slike. Comprende? Mi sve zaboraviti. Kako se kaže 'zaboraviti' en espanol? 'Zaboraviti.'“ Pokušao je rukom pokazati kako nešto leti iz glave. Oh, oh! Voltaren! Volare! Via Veneto! Kurve iz Vie Veneto, pune aroma poput mirisnih breskvi koje je kupio na Trastavere, pola tuceta za nekoliko talijanskih novčića.
“Olvidar?”
“Olvidar! Olvidar todos!”
Došla je do njega i, na njegovo zadovoljstvo uzela novac. Stisnuo joj je ruku izobličenim prstima dok je drugom izvukao novu pedeseticu. “No, no, senor.”
“Donacion”, reče on skromno, držeći je.
Donacion mu je ostalo u sjećanju, itekako. U danima Romantične rute, čovjek bi se svaki put vraćao u iste bordele, i donosio najlonke svojim omiljenim djevojkama. Momci su govorili: “Ova ti se sviđa? Onda joj daj mali donacion. Kupi joj nešto, pa joj pokloni kad se vratiš. Sjeća li se ona tebe, to je drugo pitanje. Ali sigurno će joj biti drago uzeti najlonke.” Imena tih djevojaka? U desecima i desecima bordela na desecima i desecima mjesta, morala je negdje postojati i neka Rosa.
“Rosa”, prošaputao je meko, pokušavajući je privući kako bi ukliznula između njegovih nogu, “para usted de parte mia.”
“No, gracias.”
“Por favor.”
“No.”
“De mi para ti.”
Sjajni pogled koji kao da je bio znak za pokret – ti si pobijedio, ja sam izgubila, obavi što imaš i svrši s tim. Na Debbynu krevetu.
“Evo”, reče, i uspjelo mu je uravnotežiti njezinu masu između svojih široko raskriljenih nogu. Mač je zgrabljen. Zurenje biku u oči. El momento de verdad. “Uzmi.”
Bez riječi, Rosa je učinila što joj je rečeno.
Treba li osigurati sve i trećom pedeseticom, ili je sporazum postignut? Cuanto dinero? Para que cosa? Biti ponovo tamo, biti sedamnaestogodišnjak u Havani i do grla u svemu! Vente y no te pavonees. Ta babetina, ta stara kučka uvijek je gurkala glavu u sobu i pokušavala me požuriti. Gazdaričino nemilosrdno oko, debela šminka, debela ramena mesara i, nakon samo petnaest minuta, podrugljiva replika goniča robova, “Vente y no te pavonees!” 1946. Svrši, ne pravi se važan!
“Gledaj”, reče joj tužno. “Ova soba. Nered.”
Ona okrenu glavu. “Si. Caos.” Duboko je udahnula – rezignacija? gađenje? Da joj tutne treću pedeseticu, bi li se jednostavno spustila na koljena, lagano kao kad se moli? Bilo bi zanimljivo da li bi mu istovremeno i pušila i molila se. Toga ima puno u latinskim zemljama.
“Ja sam napravio taj caos”, reče joj Sabbath, a kad je vrhom palca nalik na žlicu prešao preko grubih obraza, nije se bunila. “Ja. Por que? Jer sam nešto izgubio. Nisam mogao pronaći nešto što sam izgubio. Comprende?”
“Comprendo.”
“Izgubio sam svoje stakleno oko. Ojo artificial. Ovo ovdje.” Privukao ju je malo bliže i pokazao na svoje desno oko. Počeo ju je mirisati, najprije pazuhe, potom ostalo. Nešto poznato. Nije lavanda. Bahia! “To nije pravo oko. To je stakleno oko.”
“Vidrio?”
“Si! Si! Este ojo, ojo de vidrio. Stakleno oko.”
“Staklen oko”, ponovi ona.
“Stakleno oko. Tako je. Izgubio sam ga. Prošle noći sam ga izvadio pred odlazak na spavanje, kao i svake noći. Ali, budući da nisam bio kod kuće, a mi časa, nisam ga stavio na uobičajeno mjesto. Pratiš li sve ovo? Ja sam ovdje gost. Amigo de Norman Cowan. Aqui para el funeral de senor Gelman.”
“No!”
“Si!”
“El senor Gelman esta muerto?”
“Bojim se da jest.”
“Ohhhhh.”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Empty Re: Sabbathov teatar / Philip Roth

Počalji od Mustra Pon Jun 25, 2018 9:25 am

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Tumblr_lohzjv_UV2_V1qc467yo1_500

“Znam. Ali tako sam ja došao oamo. Da on nije umro, mi se nikada ne bismo sreli. Bilo kako bilo, izvadio sam svoje stakleno oko i otišao spavati, a kad sam se probudio nisam se mogao sjetiti gdje sam ga bio stavio. Morao sam otići na sprovod. Ali mogu li otići na sprovod bez oka? Razumiješ me? Pokušavao sam pronaći svoje oko, pa sam otvorio sve ladice, stol, ormar” – grozničavo je pokazivao po sobi dok je ona klimala i klimala, usta ne više utučeno opuštenih, već nekako nevino rastvorenih – “kako bih pronašao jebeno oko! Gdje je nestalo? Gledam svuda, poludio sam. Loco! Demente!”
Sad se počela smijati sceni koju je kao slapstick odigrao pred njom. “Ne”, reče, tapšući ga neodobravajući po bedru, “no loco.”
“Si! A pogodi gdje je bilo, Rosa? Pogodi. Donde je bilo ojo?”
Sigurna da slijedi šala, počela je nijekati glavom lijevo desno. “No se.”
U tom trenutku on energično skoči na krevet i, dok je ona sada sjedila na krevetu i promatrala njega, počeo joj je oponašati scenu odlaska na spavanje i kako je oko koje je izvadio iz glave, ne pronašavši mjesto gdje bi ga odložio – a u strahu da bi netko tko bi ušao i vidio ga, recimo, na Debbynu stolu, bio prestravljen (to joj je također odglumio, nakon čega se smijala kao djevojčica.) – ubacio u džep od hlača. Onda je iščetkao zube (pokazao joj je kako), oprao lice (pokazao joj kako), vratio se potom u sobu presvući se i glupo – “Estupido! Estupido!”, poviče, lupajući svojim jadnim šakama po sljepoočnicama i čak se ne zaustavljajući kako bi pokazao bol – objesio svoje hlače na vješalicu u Debbynu ormaru. Pokazao joj je vješalicu na kojoj je visio par Debbynih širokih plavih svilenih hlača. Onda joj je pokazao kako je svoje hlače preokrenuo da bi ih objesio u ormaru i kako je, naravno, ojo ispalo iz džepa i u jednu od njezinih tenisica na podu. “Možeš li to shvatiti? U djetetovu zapato! Moje oko!”
Ona se smijala tako jako da ju je morao stisnuti kao da time želi spriječiti da joj se ne raspadne trbuh. Ako je misliš pojebati, učini to sada, samo priđi krevetu i učini to, čovječe. Na Debbynu krevetu, najdeblju ženu koju si ikada jebao. Svoju posljednju golemu ženu, i onda se čiste savjesti možeš objesiti. Život ti neće biti uzaludan.
“Dođi”, reče i privuče joj ruku svom desnom oku. “Jesi li ikad prije opipala stakleno oko? Samo naprijed”, reče. “Budi nježna, Rosa, ali slobodno, opipaj ga. Možda nikad više nećeš imati priliku. Većina muškaraca srami se svojih mana. Ja ne; ja ih volim. Od njih se osjećam živim. Pipni ga.”
Ona nesigurno slegnu ramenima. “Si?”
“Ne boj se. Sve je to dio dogovora. Pipni ga. Pipni ga nježno.” Ona je uzdahnula i, lagano udišući zrak, vrškom svog kratkog prsta lagano dotaknula površinu njegovog desnog oka. “Staklo”, reče on. “Stopostotno staklo.”
“K'o pravo”, reče ona i, dajući naslutiti da nije bilo tako jezovito kako se isprva bojala, željno je očekivala još jedan ubod u čudnu stvar. Suprotno prvom dojmu, nije bila spora učenica. A bila je i odvažna. Sve su one odvažne, ako im daš vremena i upotrijebiti mozak – i ako nemaš šezdeset četiri godine. Djevojke! Sve te djevojke! Opasno je razmišljati o tome.
“Naravno da je kao pravo”, odgovori on. “Zato što je jako kvalitetno. Najbolje. Mucho dinero.”
Posljednja ševa života. Radi od svoje devete. Nije školovana. Nema zubara. Nema novca. Trudna, nepismena Meksikanka iz neke prigradske potleušice ili seljačke bijede, i teška otprilike isto kao i ti. Nije moglo drugačije završiti. Konačni dokaz da je život savršen. Zna točno kamo ide svaki centimetar puta. Ne, ljudski život ne smije se ugasiti. Ništa slično ne bi se nikada više moglo ponoviti.
“Rosa, hoćeš li biti dobra i počistiti sobu? Ti jesi dobra. Nisi me željela prevariti moleći se Isusu. Samo si ga molila za oprost što si me dovela u iskušenje. Suočila si se sa svime, kako si naučena. Divim se tome. Ne bi mi smetalo obratiti se nekome poput Isusa. Možda bi mi mogao nabaviti malo voltarena bez recepta. Nije li to jedna od njegovih specijalnosti?” Nije točno znao što govori, jer mu se krv počela spuštati u noge.
“No comprendo.” Ali nije ju bilo strah, jer dok joj se smiješio, jedva da je govorio nešto glasnije od šapta i lagano se smjestio natrag na krevet.
“Načini reda, Rosa. Načini regularidad.”
“Okej”, reče ona i poče revno skupljati Debbyne stvari s poda, umjesto da mora imati posla s tim bjelobradim luđakom i s ludim prstima, i staklenim okom i – najvjerojatnije napunjenim pištoljem – što se od nje očekuje za dvije bijedne pedesetice.
“Hvala ti, draga”, reče Sabbath u omaglici. “Spasila si mi život.”
U tom trenutku, dok je srećom bio usidren na rubu kreveta, dobio je napad vrtoglavice, u grlo mu je navalila žgaravica i osjećao se kao onda kad je kao klinac jahao valove i prekasno sustigao najveći val, a on ga je poklopio poput svijećnjaka na Asburyjevu raskošnom Mayfairu, velikog svijećnjaka koji se u snovima koje je imao pola stoljeća, otkako su Mortyja ubili u ratu, otkidao s kuke i padao na brata i njega dok su nevino sjedili jedan pokraj drugoga i gledali Čarobnjaka iz Oza.
On je umirao, zaradio je srčani udar idući do kraja Rosi za zabavu. Konačna predstava. Neće se održati. Lutkar i njegov kurac zaključuju karijeru.
Rosa je sada klečala uz krevet, milujući ga po glavi svojom toplom ručicom. “Zlo?”, upita.
“Nisko samopoštovanje.”
“Želi doktora tu?”
“Ne, gospođo. Bole me ruke, to je sve.” Kako su, zaista, boljele! Isprva je pomislio da se trese od bola u prstima. Onda su mu zubi počeli cvokotati kao prošle večeri i odjednom se svu svoju snagu morao uložiti kako ne bi povratio. “Majko?” Nema odgovora. Ponovo njezina namjerna šutnja. Ili je nije bilo? “Mama!”
“Su madre? Donde, senor?”
“Muerto.”
“Hoy?”
“Si. Ovog jutra. Questo auroro. Aurora?” Ponovo talijanski. Ponovo Italija, Via veneto, breskve, cure!
“Ah, senor, no, no.”
Ljubazno je primila njegove dlakave obraze u svoje ruke, a kad ga je privila uz svoje monumentalne grudi, pustio ju je; dao bi joj da mu izvadi pištolj iz džepa, da ga ima, i da ga upuca ravno medu oči. Mogla bi se vaditi na samoobranu. Silovanje. Već je imao milju dugačak dosje napastovanja. Pred Centrom protiv nasilja objesili bi ga za noge. Roseanna bi se pobrinula da ga srede kao Mussolinija. I odrežu mu kurac, za opomenu, kao ona žena koja je uzela trideset centimetara dug nož i odrezala njime penis svome usnulome mužu, bivšem marincu i nasilnom gadu, jer ju je jebao u dupe dolje u Virginiji. “Ti to meni ne bi napravila, zar ne, draga?” “Bih”, rekla je R., uslužno, “kad bi ga imao.” Ona i sve njezine napredne prijateljice u dolini nisu mogle prestati pričati o tom slučaju. No Roseannu to nije ni približno uzbuđivalo, koliko ju je uzbuđivalo obrezivanje. “Židovski barbarizam”, rekla mu je, nakon što su zajedno prisustvovali brisu prijateljeva unuka u Bostonu. “Neopravdano. Odvratno. Željela sam izaći.” No žena koja je mužu odrezala kurac postala je, prema oduševljenju kojim je Roseanna govorila o njoj, čini se, prava heroina. “Ali, jamačno je mogla”, ukazao joj je Sabbath, “iskazati svoj prosvjed na neki drugi način.” “Koji? Nazvati hitnu pomoć? Pokušaj i vidi kamo će te to dovesti.” “Ne, ne, ne hitnu. To nije pravda. Ne, nego nabiti nešto neugodno u njegovo dupe. Lulu, na primjer, ako je pušač. Možda čak jednu upaljenu. Ako nije pušač, mogla mu je nabiti vrelu tavu u šupak. Rektum za rektum. Druga knjiga Mojsijeva 21:24. Ali odsjeći mu kurac – Rosie, život nije samo serija lijepih doživljaja. Nismo više djevojčice u školi. Život nije samo hihotanje i prenošenje porukica. Sad smo žene. To je ozbiljna stvar. Sjećaš se što je Nora uradila u Lutkinoj kući? Nije Torvaldu odsjekla kurac – otišla je kroz jebena vrata. Ne vjerujem da nužno moraš biti Norvežanin iz devetnaestog stoljeća kako bi otišao kroz vrata. Vrata su nastavila postojati. Čak i u Americi još ih uvijek ima više nego noževa. Samo, za odlazak kroz vrata treba imati muda. Reci mi, jesi li ikad željela meni odrezati kurac kao način da riješimo nesuglasice?” “Da. Često.” “Ali zašto? Što sam napravio, ili što nisam napravio, da ti na pamet padne takva ideja? Ne vjerujem da sam ikada ušao u tvoj anus bez recepta od doktora i tvoje pisane potvrde.” “Zaboravi”, reče ona. “Ne bih rekao da je pametno zaboraviti tu misao, sada kada znam za nju. Zaista si pomislila uzeti nož...” “Škare.” “Škare, i njima mi odrezati karu.” “Bila sam pijana. Bila sam bijesna.” “Oh, to ti je chardonnay davao hrabrost u onim lošim starim danima. A što je s danas? Što bi sada željela odsjeći, kada si 'u trijeznom stanju'? Što je Bill W. preporučio? Ja ti nudim svoje ruke. Ionako su za kurac. Nudim ti svoje grlo. Kakav to sveprožimajući simbolizam ima penis za vas ljude? Nastavite tako, i Freud će postati oličenje pristojnosti. Ne razumijem tebe i tvoje prijatelje. Organizirate protest nasred Town Streeta svaki put kad služba za održavanje cesta prođe kraj grane nekog svetog javora, bacate se tjelesima pred svaku grančicu kako bi je zaštitili, ali kad je riječ o ovom nesretnom incidentu, sve ste nabrušene. Da mu je žena za osvetu posjekla njegov omiljeni brijest, tip bi kod vas vjerojatno imao šansi. Šteta što nije bio drvo. Neka od tih vaših nezamjenjivih sekvoja. Sierra Club bio bi opet u napadu. Glavu bi joj isporučila Joan Baez. Sekvoja? Osakatila si sekvoju? Loša si poput Spira Agnewa! Svi ste tako milosrdni i nježni i protiv smrtnih kazni čak i za serijske ubojice, organizirate pjesnička natjecanja za degenerirane ljudoždere u zatvorima s maksimalnim osiguranjem. Kako možete biti tako zgrožene zbog toga što je bacan napalm na komunističke neprijatelje u Jugoistočnoj Aziji i tako sretne zbog toga što su bivšem marincu odsjekli kurac u SAD-u? Odsjeci moj, Roseanna Cavanaugh, i kladim se u što god hoćeš, da si sutra ponovo na cugi. Odrezati kurac nije tako lako kao što misliš. Nije to samo cap, cap, cap, kao da to radiš čarapi. Nije to cak, cak, cak, kao da režeš luk. To nije luk. To je ljudski kurac. Pun je krvi. Sjećaš se Lady Macbeth? U Škotskoj nisu imali udruge liječenih alkoholičara, pa je jadnica sišla s uma. 'Tko bi pomislio da starac ima toliko puno krvi u sebi?' 'To je miris zgrušane krvi. Svi mirisi Arabije neće oplahnuti tu malu ruku.' Ona je poludjela – moćna Lady Macbeth! A što će se dogoditi s tobom? Ona žena u Virginiji jest heroina – ali je isto tako i ljudsko biće vrijedno prezira. Ali ti nemaš muda, draga. Ti si samo učiteljica u govnima. Mi govorimo o zlu, Rosie. Najgore što si ti mogla učiniti u životu bilo je da postaneš vinopija. Ali koji je kurac vinopija? Ima ih za izvoz. Svaki pijanac može postati pijanac. Ali ne može svatko odrezati kurac. Ne sumnjam da je ova sjajna žena dala ohrabrenje desecima drugih sjajnih žena u čitavoj zemlji, ali osobno sumnjam da ti imaš što je potrebno za taj potez. Ti bi se ispovraćala da moraš progutati moju spermu kad svršim. To si mi davno rekla. Pa, kako bi onda htjela izvršiti operaciju nad svojim voljenim mužem bez anestetika?” “Zašto ne pričekaš i vidiš?”, reče Roseanna uz smiješak. “Ne. Ne. Nemojmo čekati. Ja neću živjeti vječno. Još malo, pa ću imati sedamdeset godina. A dotad ćeš izgubiti svoju veliku priliku da dokažeš koliko si hrabra. Izaberi noć, bilo koju. Odsjeci ga, izazivam te.”
Nije li zbog toga pobjegao, nije li to razlog zašto je ovdje? Jedne goleme škare stajale su u ormaru s kućnim priborom. Mnogo manje škare, oblikovane poput ptice, bile su među priborom za šivanje, a jedne, normalne veličine, s narančastim plastičnim držačima, bile su u srednjoj ladici njezina stola. U šupi su bile škare za obrezivanje živice. Već tjednima, sve otkako ju je taj slučaj počeo opsjedati, spremao se pobacati ih sve u šumu kod Battle Mountaina, gdje je noću posjećivao Drenkin grob. Onda se sjetio da su njezine likovne radionice pune škara; svako ih je dijete imalo, za rezanje kolaža. A onda je porota u Virginiji proglasila tu ženu nevinom temeljem privremene neuračunljivosti. Poludjela je na dvije minute. Točno onoliko koliko je trebalo Louisu da nokautira Schmelinga u onom drugom meču. Jedva dovoljno vremena da ga odreže i baci, ali uspjela je, sredila ga je – vjerojatno najkraće ludilo u svjetskoj povijesti. Rekord. Dva pokreta, i to je to. Roseanna i njezini mirovnjaci visili su na telefonu čitavo jutro. Smatrali su da je to velika odluka. To mu je bilo dovoljno upozorenje. Bio je to velik dan za žensko oslobađanje, ali crni dan za marince i Sabbatha. Nikad više neće spavati u toj kući škara.
A tko je sada bio njegov tješitelj? Njihala mu je glavu kao da mu ga zaista namjerava popušiti.
“Pobre hombre”, mucala je. “Pobre ninjo, pobre madre...”
Plakao je, na Rosino iznenađenje, iz oba oka. Ipak je nastavila smirivati njegovu tugu, meko govoreći španjolski i milujući mu glavu na mjestu gdje je nekad davno njegova crna kosa gusto rasla nad zelenim strijelama njegovih očiju i naglašavala ih, kad mu je bilo sedamnaest, kad je imao mornarsku kapu i kad je sve u životu vodilo k pički.
“Kako imaš jedno oko?”, upita Rosa, nježno ga njišući amo-tamo. “Por que?”
“La guerra”, zaječi Sabbath.
“A ovo isto plače, stakleno oko?”
“Rekao sam ti, nije bilo jeftino.”
Pod čarolijom njezine mesnatosti, pritisnut uz njezinu masu dok mu je nos sve dublje i dublje tonuo u dubinu, Sabbath se osjećao kao da je šupljikav, kao da i ono posljednje što je ostalo od cijele izmišljotine koju je predstavljao, sada curi kap po kap. Neće ni trebati vezati čvor na užetu. Samo će otkapati u smrt dok ne presahne i nestane.
Dakle, to je bio njegov život. Kakav zaključak treba izvesti? Ikakav? To što je isplivalo na površinu, bio je neumoljivo on sam. Nitko drugi. Uzmi ili ostavi.
“Rosa”, plakao je. “Rosa. Mama. Drenka. Nikki. Roseanna. Yvonne.”
“Šššššš, pobrecito, šššššš.”
“Dame, ako sam život upotrijebio neprimjereno...”
“No comprendo, pobrecito”, reče ona, a on zašuti, jer ni on nije razumio. Bio je prilično siguran da je napola odglumio cijeli kolaps. Sabbathov nedolični teatar.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Empty Re: Sabbathov teatar / Philip Roth

Počalji od Mustra Pon Jun 25, 2018 9:26 am

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Tumblr_logwvabzn31qgyq5xo1_500



2


BITI
ILI
NE
BITI







SABBATH je izišao iz stana s namjerom da vrijeme do Lincova sprovoda provede glumeći Ripa Van Winklea. Od te ideje je živnuo. Želio je tu ulogu, a nije ju igrao duže i od samoga Ripa. R.V.W. je gotovo propustio Revoluciju – a po onome što je Sabbath slušao proteklih godina, on je propustio preobrazbu New Yorka u mjesto potpuno nespojivo s duševnim zdravljem i pristojnim životom, u grad koji je do 1990-ih doveo do savršenstva umijeće ubijanja duše. Ako vam je duša živa (a Sabbath za sebe više nije takvo što tvrdio) ona bi ovdje mogla svisnuti na tisuću različitih načina u bilo kojem trenutku dana ili noći. Nije riječ o nemetaforičkoj smrti, o građanima kao lovini, o tome da je svatko, od bespomoćnih staraca do najmlađe dječice zaražen strahom, ništa u cijelome gradu, čak ni turbine Con Eda, nije tako moćno i silno sveprožimajuće kao strah. New York je bio grad koji je potpuno pošao po zlu, gdje ništa više osim podzemne nije bilo podzemno. Bio je to grad u kojemu se, nekad bez ikakva problema, a ponekad uz veliki trošak, može dobiti najgore od svega. U New Yorku se dobri stari dani, stari način života, ne računaju na više od tri godine unatrag jer tako brzo raste korupcija, nasilje i porast nenormalnog ponašanja Ogledni primjer degradacije, preplavljen pretrpanim slumovima, zatvorima i duševnim bolnicama, grad koji tiraniziraju kriminalci, manijaci i bande klinaca s ulice koji bi preokrenuli svijet radi para tenisica. Grad u kojemu nekolicina onih koji su se trudili život uzeti za ozbiljno znaju da su ščepani u ralje potpuno neljudskoga – ili isuviše ljudskoga: čovjek se zgrozi kad pomisli da je sve ono najodvratnije u ovom gradu otkrilo osobine masovnog čovječanstva kakvo je ono uistinu žudilo biti.
E pa, Sabbath nije pušio sve te priče koje je neprekidno slušao, i koje su New York opisivale kao Pakao: prvo, jer je svaki veliki grad Pakao; drugo, jer ako te ne zanimaju odvratna, sramna djela čovječanstva, koga vraga uopće tu radiš; i treće, jer ljudima koji su o tome pričali – bogatašima Madamaska Fallsa, tamošnjoj uskoj profesionalnoj eliti i starijima koji su se povukli u svoje ljetnikovce izvan grada – nije ni najmanje vjerovao.
Za razliku od svojih susjeda (ako je Sabbath uopće ikoga mogao smatrati svojim susjedom), on nije spontano bježao od najgorega u ljudima, počevši od samoga sebe. Iako je u onoj sjevernjačkoj rashladnoj škrinji ostao sačuvan veliki dio svog života, posljednjih je godina mislio kako bi upravo on, ako itko, prema svakodnevnim užasima grada mogao osjetiti nešto drugo, a ne nužno odbojnost. Mogao je čak davno napustiti Madamaska Falls (i Rosie) i vratiti se u New York, da nije bilo suputnice... i osjećaja još svježih zbog Nikkina nestanka... i glupe sudbine koja mu je nametnuta, umjesto da je kroji sam, svojom zamornom nadmoćnošću i neprekidnom paranojom.
Iako njegovu paranoju, primijetio je, ne treba preuveličavati. Ona nikada nije bila zatrovani dio njegova mišljenja, nikada istinski raskošna, nikada sposobna probuditi se bez ikakva razloga. Dosad je sigurno postala, takoreći, poput svačije paranoje, dovoljno snažna za akciju, ali uglavnom umorna i zgađena samom sobom.
U međuvremenu on je opet drhturio, ali sada bez utjehe Rosina prisustva i njezina nostalgičnog značenja. Činilo mu se da je snagom volje teško ugasiti želju da više ne bude živ, jednom kad se ta želja pojavila, kao u Debbynoj ispremetanoj sobi. Hodala je s njim, suputnica, dok se primicao stanici podzemne. Premda njima nije hodao desetljećima, nije ni primjećivao gradske ulice, koliko je bio zauzet držanjem koraka sa svojom željom za smrću. Stupao je s njom uvježbano, korak po korak, držeći ritam po vojničkoj pjesmi koju su mu utuvljivali u glavu crni momci u Fort Dixu, gdje su ga uvježbavali za istrebljivanje komunista kad se vratio s mora.


Bilo ti je dobro ali si otišao - U pravu si bio!
Imao si divan dom ali si otišao!
U pravu si!
Čuj jen, jen-dva,
Čuj jen, jen-dva,
Čuj jen, tri-četiri,
Čuj jen, jen-dva-tri-četiri-
Tri-četiri!


Želja-da-se-više-ne-bude-živ pratila je Sabbatha niz stepenice podzemne željeznice i, nakon što je Sabbath kupio žeton, nastavila s njim kroz ulaz, za njegovim leđima; i kad se ukrcao u vagon, sjela mu je u krilo, sučelice, i počela nabrajati na Sabbathove iskrivljene prste obilje načina na koje ju je moguće zadovoljiti. Ovaj praščić prerezao si je žile, ovaj praščić upotrijebio je vrećicu od usisivača, ovaj praščić napio se tableta za spavanje, a ovaj praščić, rođen na oceanu, otrčao je duboko u valove i utopio se.
Sabbathu i želji-da-se-više-ne-bude-živ za zajedničko je sastavljanje osmrtnice bila dovoljna vožnja po središtu.
MORRIS SABBATH, LUTKAR, 64., PREMINUO

Morris “Mickey” Sabbath, lutkar i nekadašnji redatelj koji je ostavio mali trag i potom nestao s Off Off Broadwayske scene, kako bi se poput kriminalca sakrio u Novoj Engleskoj, preminuo je u utorak na pločniku pred kućnim brojem 115 Central Park West. Pao je s prozora na osamnaestom katu.
Uzrok smrti je samoubojstvo, rekla je Rosa Complicata koju je g. Sabbath obeščastio nekoliko trenutaka prije no što si je oduzeo život. Gđa Complicata je glasnogovornica obitelji.
Prema gđi Complicati, on joj je dao dvije novčanice od pedeset dolara za izvođenje perverznih radnji prije nego što je iskočio kroz prozor. “Ali njegov kurac ne biti jako čvrst”, rekla je punačka glasnogovornica, u suzama.
Uvjetna kazna

G. Sabbath počeo je karijeru kao ulični izvođač 1953. godine. Poznavatelji svijeta zabave smatraju Sabbatha “karikom koja nedostaje” između uglednih pedesetih i neobuzdanih šezdesetih. Oko njegovog Nedoličnog teatra, u kojemu je g. Sabbath koristio prste umjesto lutaka, kako bi prikazao njihove grubo duhovite karaktere razvio se mali kult. Bio je krivično gonjen pod optužbom za opscenost 1956., no iako je proglašen krivim i morao platiti globu, kazna zatvora od trideset dana je povučena. Da je odslužio kaznu, to ga je moglo dovesti u red.
Pod pokroviteljstvom Normana Cowana i Lincolna Gelmana (za Gelmanovu osmrtnicu vidi B7, red 3.), g. Sabbath režirao je zapaženog Kralja Leara 1959. Naš kritičar bio je oduševljen glumom Nikki Kantarakis u ulozi Cordelije, ali gluma Mickeya Sabbatha u ulozi kralja Leara okarakterizirana je kao “megalomansko samoubojstvo”. Publici su na ulazu u kazalište dijeljene zrele rajčice, i do kraja večeri, činilo se, g. Sabbath je uživao u svojoj zaprljanosti.
Svinja ili perfekcionist?

Gđica Kantarakis, obrazovana na Kraljevskoj akademiji, zvijezda Bowery Basement Playersa i redateljeva žena, misteriozno je nestala iz njihova zajedničkog doma studenoga 1964. Njezina sudbina ostaje nepoznata, iako ubojstvo nikada nije bilo isključeno.
“Svinja Flaubert ubio je Louise Colet”, izjavila je danas grofica du Plissitas, aristokratska feministkinja, u telefonskom razgovoru. Grofica du Plissitas najpoznatija je po svojim fikcionaliziranim biografijama. Trenutno radi na biografiji gđice Kantarakis. “Svinja Fitzgerald ubio je Zeldu”, nastavila je grofica, “svinja Hughes ubio je Sylviu Plath, a svinja Sabbath ubio je Nikki. Sve je tu, svi različiti načini na koje ju je ubio, u Nikki: Uništenje jedne glumice od strane jedne svinje.”
Članovi izvorne postave Bowery Basement Playersa koje smo pronašli slažu se u tome da je g. Sabbath bio nemilosrdan u radu sa svojom ženom. Svi su se nadali da će ga ona ubiti, i bili su razočarani kad je nestala a da nije ni pokušala.
Prijatelj i koproducent g Sabbatha, Norman Cowan – čija je kćerka Deborah, studentica donjeg rublja na Brownu, igrala naslovnu ulogu u predstavi Zbogom polustoljetnoj masturbaciji, koju je g Sabbath temeljito postavio tek nekoliko sati prije skoka kroz prozor – ima svoju verziju. “Mickey je bio zaista simpatična osoba”, komentirao je g. Cowan. “Nikad nikome nije predstavljao muku. Pomalo usamljenik, ali uvijek s ljubaznom riječju za svakoga.”
Prva kurva – prava gadura

Gospodin Sabbath školovao se u bordelima Središnje i Južne Amerike, kao i Karipskog otočja, prije no što je učvrstio svoj položaj kao lutkar na Manhattanu. Nikad nije koristio gumicu i čudesno, nikada se nije zarazio spolnim bolestima. G. Sabbath često je pripovijedao priču o svojoj prvoj kurvi.
“Ta koju sam izabrao bila je jako zanimljiva”, svojedobno je ispričao osobi koja je sjedila kraj njega u podzemnoj, “Neću je zaboraviti dok sam živ. Svoju prvu kurvu ionako ne možeš. Izabrao sam je, jer je bila pljunuta Yvonne de Carlo, glumica, filmska glumica. Bilo kako bilo, ja sam bio tamo i tresao se kao prut. Bili smo u staroj Havani. Sjećam se kako je to lijepo i romantično izgledalo, oronule kuće s balkonima. Prvi prvcati put. Nikad prije u životu nisam ništa povalio. I sad sam bio s Yvonne. Oboje smo se počeli svlačiti. Sjećam se da sam sjedio na stolici kraj vrata. Prvi i najtrajniji detalj koji mi se usjekao u svijest bio je da je imala crveno donje rublje, crveni grudnjak i gaćice. I to je bilo fantastično. Sljedeće čega se sjećam je da sam bio na njoj. A slijedeće, da je sve bilo gotovo i ona je rekla “Miči se s mene!” Pomalo pokvareno. 'Miči se s mene!' E, to se ne događa uvijek, ali budući da mi je to bio prvi put, mislio sam da treba poslušati pa sam sišao. 'Jesi svršio? Silazi!' Ima gadnih tipova, čak i među kurvama. Nikad to neću zaboraviti. Pomislio sam: 'Okej, baš me briga', ali pogodilo me to, kao jedan neprijateljski i prilično pokvareni čin. Kako sam mogao znati, dijete iz malog mjesta, da će jedna od njih deset biti sirova i zla poput ove, ma koliko bila lijepa?”
Nije učinio ništa za Izrael

Nedugo nakon navodnog ubojstva svoje prve žene, g Sabbath se uputio u jedno zabito brdsko selo gdje ga je do smrti uzdržavala druga žena, koja je godinama sanjala o tome da mu odreže kurac i potom potraži utočište u svojoj grupi zlostavljanih žena. U svoja tri desetljeća sakrivanja, osim što je gđu Drenku Balich, svoju susjedu, hrvatsku Amerikanku, praktički pretvorio u prostitutku, uradio je malo što drugo osim petominutne adaptacije beznadežno ludog Nietzscheovog djela, S onu stranu dobra i zla. Ubrzo nakon što je prešao pedesetu, u obje mu se ruke razvila osteoartroza, koja je uključivala periferne i središnje međučlančane promjene, s relativnim očuvanjem pokretljivosti zgloba podlaktice. Posljedica svega toga bila je izrazita nestabilnost i gubitak funkcionalnosti zbog neprestanog bola i ukočenosti, te progresivno pogoršanje stanja. Zahvaljujući svom intenzivnom razmatranju prednosti i mana pojedinih načina liječenja Sabbathovih šaka, njegova je žena postala stručnjak za chardonnay. Osteoartroza je Sabbathu pružila divni razlog da iskaže još više gorčine prema svemu i omogućila mu da po čitave dane smišlja načine kako da pokvari gđu. Balich. Nadživio ga je duh njegove majke Yette s groblja Beth, ili tako nekako, u Neptunu, New Jersey, koji ga je neprestano proganjao posljednje godine života. Njegov brat, poručnik Morton Sabbath, strušen je nad Filipinima za vrijeme Drugog svjetskog rata. Yetta Sabbath nikad se od toga nije oporavila. Od svoje majke Sabbath je naslijedio sposobnost da nikada ni preko čega ne prelazi.
Preživjela je i njegova žena Roseanna od Madamaska Fallsa, s kojom se zabavljao one noći kad je gđica Kantarakis umrla, ili kad ju je on ubio i riješio se tijela. Grofica du Plissitas vjeruje da je g. Sabbath prisilio gđu Sabbath, ranije Roseannu Cavanaugh, da postane suučesnica u zločinu, time potaknuvši njezin pad u alkoholizam.
G. Sabbath nije ništa učinio za Izrael.
* * *
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Empty Re: Sabbathov teatar / Philip Roth

Počalji od Mustra Pon Jun 25, 2018 9:26 am


Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Tumblr_logdfyq_UP21qzhokmo1_500



Nejasno prelijeće nejasno zašto baš sada ta neugodna izmišljotina nitko ni ne zna ljepljivu traku ne trebam dolje ovdje idem glupo nađi što sam izgubio glupost Grčki kvart giros sendvič suvlaki sendvič baklava znaš Nikki ciganske stvari značke privjesci anđeoski na viktorijanskim čizmama nikad ševa bez silovanja bačena u ne ne ne tamo samo tu jedino tako bože oprosti njima ne jebu se u dupe hej giros znaš Nikki suvlaki znaš Nikki St. Marks hotel 25.65$ ili više po sobi stanarina Nikki znaš tetovaže na debelom znaš Nikki smeće još od kožnog dućana zavezani zglobovi kukovi povezane oči nastavi da saznam tajnu želim znati samo tajne kad me trošiš kao dijete ja sam tvoj dječak ti si moja curica moj dječak tvoja lutka ruka lutka u ruku me pretvori lutko tvoj nakit više kože stari ljudi ja sam jedan religijska seksi odjeća na prodaju Nikki uvijek Nikki gori darovi na prodaju majice tamjan nikad bez njega vatra bježi još treba boje duge kose zadnje odredište miču miču miču crvenog lica kao cigla velike žene poljske američke kuhanje a što ja da kažem nego zašto pa zašto brinuti teže će ona biti ovdje nego ja ona ne mogu više podnijeti ovo je li to moje u prozoru Nikki obojala ih objesila nestala ja sam ostavio 120 dolara iz armije spasa sranje drvene rolete je voljela tu su one crvene vrpce nestajući propuštene trideset godina kasnije Nikkine rolete.
“Pušit? Oćeš pušit?”
“Ne danas, dušo.”
“Čovječe, ja umirem od gladi. Imam opake cigare. Jebeno dobre. Nisam doručkovo, nisam ruč'o. Ovdje bio dva sata. Nisam ništa prod'o.”
“Strpljenja, strpljenja. 'Ništa ilegalno ne postiže se bez strpljenja.' Benjamin Franklin.”
“Nisam ništa jeo, čovječe.”
“Pošto?”
“Petaka.”
“Mogu ti dati dva dolara.”
“Sranje. To su opake cigare.”
“Ali budući da si ti taj koji gladuje, procjena je moja.”
“Jebi se, starce, stari Židove.”
“No no. To ti ne dolikuje. 'Ni rilo – ni anti – Semit nemoj bit/I sigurno ko dan i noć/Zlo nikom neće doć.'“
“Jednog dana neću ovdje prosit i prodavat pizdarije. Židovi će jednog dana prosit. Čekaj dok svi prosjaci budu Židovi. To će ti se svidjeti.”
“Svi će Židovi prositi kad Mount Rushmore pocrni, dragi moj, i ni dana ranije – kad na crnom Mount Rushmoru budu isklesani Michael Jackson, Jesse Jackson, Bo Jackson i Ray Charles.”
“Dvije cigare ti dam za petaka. Gladujem, čovječe.”
“Cijena je u redu – dogovoreno. Ali moraš početi ljepše razmišljati o Židovima. Vi ste ovdje bili puno ranije od nas. Mi nismo imali vaše prednosti.”
Nina Cordelia Desdemona Estroff apoteka još je tu moj bože Freie Bibliothek u Lesehalle Deutches klinika sve podrumi indijski butici indijski restorani tibetski napici japanski restorani Ray's Pizza Kiev 24 sata 7 dana tjedno uvod u hinduizam uvijek je ona čitala dharmu artha kama i mokša oslobađanje od ponovnog rođenja najviši cilj smrt sigurno vrijedna tema možda najveća sigurno rješenje za nisko samopoštovanje kladionica kupon Varšavske novine lopuže lopuže Bowery lopuže još na stubištu glava i ruka pišalina curi iz njihovih džepova “Kažu da sam kriv, čovječe.”
“Ponovi, molim te.”
“Kriv. Moram nešto pojesti. Nisam jeo, ni doručak ni ručak.”
“Ne bih se brinuo. Nitko nije.”
“Ja sam nevin, čovječe. Namjestili su mi. Neka mi netko pomogne.”
“Ja ću preuzeti tvoj slučaj, sinko. Vjerujem u tvoju nevinost barem koliko i u svoju.”
“Hvala ti, čovječe. Ti si sudac?”
“Ne, Indijac. A ti?”
“Ja sam Židov. Ali proučavao sam budizam.”
“Da, na tebi se vidi pretjerani uspjeh.”
“A kako se sve to čini jednom starom mudrom Indijcu?”
“O, to nije za svakoga, ali ja volim teškoće. Živjeti od biljne hrane u šumi. Stalno tražiti čistoću i samosavladavanje. Prakticirati uzdržavanje od osjetilnoga. Biti strog prema sebi.”
“Moram nešto jesti, čovječe.”
“Životinjsku hranu treba izbjegavati.”
“Sranje, ja ne jedem životinjsku hranu.”
“Izbjegavati glumice.”
“A šikse?”
“Židovu koji proučava budizam nije zabranjeno pojesti šiksu. Ben Franklin: 'Neka Bog oprosti onima koji se ne jebu u dupe.'“
“Ti si lud, baby. Ti si veliki Hindu čovjek.”
“Ja sam prošao kroz zemaljski život i obavio svoje dužnosti prema društvu. Sada sam se vratio u stanje celibata i postao poput djeteta. Usredotočujem se na unutarnje žrtve svetoj vatri moga jastva.”
“Ludilo.”
“Tražim konačno oslobođenje od kruga rađanja.”
Ulična lampa seks prodaje golu djevojku obris broj telefona što to kaže govorim hindi urdu i bangla dobro me to ostavlja šiksa Mount Rushmore Ava Gardner Šonja Henie Ann-Margret Yvonne de Carlo udarac Ann-Margret Grace Kelly ona je Abraham Lincoln šiksi Tako je prolazilo Sabbathu vrijeme, dok se pretvarao da misli bez rečeničnih znakova, kako se J. Joyce pretvarao da ljudi misle, pretvarajući se da je više ili manje slobodan od onoga kako se osjećao, pretvarajući se da i jest i nije očekivao da će pronaći Nikki u podrumu s točkom između očiju kako prodaje sarije ili u ciganskoj odjeći luta njihovim ulicama u potrazi za njim. Tako je prolazio Sabbath, promatrajući sukob svojih suprotnosti, zlog i nevinog, iskrenog i prijetvornog, prezira vrijednog i smiješnog, karikaturalnog i posve samosvojnog, istinoljubivog i slijepog za istinu, samoproganjajućeg i nepostojećeg Sabbatha; bivši sin, bivši brat, bivši muž, bivši lutkar, bez ikakve ideje ni što je ni što traži, hoće li potonuti u more propalica na asfaltu i stepeništima ili kao čovjek podleći želji-da-se-više-ne-bude-živ ili vrijeđati, vrijeđati i vrijeđati dok više na zemlji ne ostane nepovrijeđenih.
Barem nije bio banalan, pa nije otišao pronaći mjesto gdje je osobno dijelio rajčice premijernim gledateljima na aveniji C. Vjerojatno je i to sada još jedna tužna podrumska rupa, s indijskom kuhinjom. Niti je prešao Tompkins Park do mjesta gdje je nekad bila radionica i gdje su se ševili tako dugo i snažno da bi krevet na nožicama odskakutao do sredine sobe, prije nego bi se Sabbath obukao i odjurio kući prije nego se Nikki vrati iz kazališta. Luda vezanost doimala se iz sadašnje perspektive poput maštarije dvanaestogodišnjeg dječaka. No dogodila se njemu i Roseanni Cavanaugh, koja je tada tek izašla iz koledža Bennington. Kad je Nikki nestala, osim tuge i suza i očajne zbunjenosti, bio je također i oduševljen, kako već mlad čovjek može biti. Zamka se otvorila i Nikki je nestala. San, iskreni san, svojstven svima. Neka ona nestane. Neka on nestane. No Sabbathu je taj san postao java.
* * *
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Empty Re: Sabbathov teatar / Philip Roth

Počalji od Mustra Pon Jun 25, 2018 9:26 am

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Tumblr_lo89nv_Ip_Ng1qzhokmo1_500


Struja ga je povlačila prema dolje, izbacivala prema naprijed, bacala na dno, udarala ga poput lopatice majčinog Mixmastera. Onda ga je, za kraj, ispljunula na obalu, izgrebanog i izbodenog od šljunka po kojemu ga je valjao val čiji dolazak je krivo procijenio. Kad se pridigao nije znao gdje je – mogao je biti u Belmaru. Ali divlje je plivao dalje, dalje prema dubokoj vodi, gdje je Morty široko uzdignute ruke uzvikivao “Hajde, Herkules! Brže!” Morty je svaki val dočekivao kako treba; kad bi bila plima, jahao je na valu od podnožja do vražjeg vrha, od jednog njegova kraja do drugog. Smijali su se momcima iz Weequahica, Newark. Ti dečki ne znaju jahati na valovima, govorili su. Sva židovska djeca iz Newarka bježala su od dječje paralize. Da su ostala kod kuće, otišla bi na plivanje na bazen zabavnog parka u Irvingtonu i dobila dječju paralizu istog trena kad bi platili ulaznicu. Zato su ih roditelji dovodili na morsku obalu. Židovi iz Jerseya odlazili su u Belmar, Židovi iz Newarka odlazili su u Bradley. Kartali smo s njima ajnc na obali. Mene su s ajncom upoznali momci iz Weequahica, a vještinu sam dodatno razvio na moru. U našoj su maloj vukojebini te igre bile legendarne. Na duplo! Još jednom! Juhuuu\ A židovske djevojke iz Weequahica ležale su na plaži kraj avenije Brinley u svojim dvodijelnim kostimima, golih trbuha. Bilo je lijepo kad bi one došle preko ljeta. Prije toga samo bi slušao radio i pisao zadaće. Smireno, tiho doba. Najednom bi sve počelo vrvjeti, ulice Asburyja bile su pune ljudi, plaže u Bradleyu bile su pune i noću – kad bi započeo dugi vikend za Memorial Day, život malog gradića je prestajao. Konobarice u cijelom Asburyju, studentice iz cijele zemlje, stajale su u redovima za posao. Asbury je bio centar, slijedio je Ocean Grove, metodistički zabran po kojemu se nisi smio voziti nedjeljom, a onda Bradley i na plaži Židovke iz svakog kvarta Jerseya. Eddie Schneer, lopov koji je operirao po parkiralištima i za kojeg smo Morty i ja radili, upozoravao bi nas: “Nemojte se igrati sa Židovkama. Ostavite to za šikse. Nikad nemojte sa Židovkama biti gadni.” A židovski gradski momci iz Newarka, za koje smo govorili da ne znaju jahati na valovima, s njima smo se natjecali u jahanju valova, kladili se s njima i jahali valove za novac. Morty bi uvijek pobijedio. Naša divna ljeta prije nego se pridružio zračnim snagama.
A kad bi se plima povukla, a bolećivi i kostobolni stariji otišli na namakanje u namreškani plićak, gdje su suncem opaljena djeca sa šupljikavim kanticama lovili račiće u pijesku, Morty, njegovi prijatelji i “Mali Sabbath” ucrtali bi na plaži u pijesku kvadrat i podijelili ga jednom crtom popola, a zatim bi njih trojica ili četvorica sa svake strane, obučeni u kupaće kostime, igrali buzz, naizgled surovu obalnu igru koju su izumila pustolovna djeca s obale. Kada bi red došao na tebe, morao bi dodirnuti nekoga na drugoj strani i vratiti se prije nego te zgrabe za ruku. Ako te uhvate na crti, tvoja ekipa povlači te na svoju, a suprotna na svoju stranu. Nalik na spravu za mučenje. “A što se dogodi”, upitala ga je Drenka, “ako te savladaju?” “Bace te na tlo. Ako te uhvate, bace te na pod, ščepaju te i sodomiziraju te. Nitko se ne povrijedi.” Drenka se smijala! Kako je Drenku mogao natjerati na smijeh kad joj je pričao kako je to biti američki dječak na obali. Buzz. Pijesak ti ulazi u oči, napunjene su ti njime uši, izgreban trbuh, pijesak je ispod tvog kupaćeg kostima, između guzova, u nosu, pomiješan s krvlju u rubu usana, i onda, zajedno – “Geronimo!” – svi ponovo jure na neko mirno mjesto gdje se može surfati i sunčati na leđima, lagano se njišući, smijući se bez povoda, pjevajući “opere” iz sveg glasa – “Toreadore/Ne pljuj na pod/Pljuni u džep/Baš ti je lijep!” – a onda, podboden naglim junačkim porivom, roniš do dna oceana. Četiri, pet, šest metara u dubinu. Gdje je dno? Potom, dok pluća pucaju, borba da izroni po kisik, sa šakom pijeska da ga pokaže Mortyju.
Kad je Morty na poslu obalnog spasioca u West End Casinu imao slobodan dan, Mickey ga nije napuštao ni na kopnu ni na moru. Kakve je udarce mogao izdržati! Kako mu je bilo divno dok je bio sretni, presretni klinac prije rata kad bi se prepustio jahanju na valovima.
Sada više nije. Primio se za rub tezge uličnog prodavača čekajući da ga spasi šalica kave. Misli su tekle nezavisno od njega, sjećanja su navirala dok je on opasno balansirao na tankoj oštrici između onoga što je bio i što nije. Bio je zarobljen u procesu analize koji nije bio nimalo ugodan. Blijeda, blijeda slika onoga što se moralo dešavati Mortyju kad mu je projektil razderao avion: živiš život unatrag dok potpuno ne izgubiš kontrolu. Imao je snažan osjećaj da se nalazi na probama Višnjika, čak i dok je jednom unakaženom rukom uzimao šalicu kave, a drugom plaćao. Eno Nikki. Urez koji mu je ostavila u mozgu mogao je provaliti poput vulkana, a prošlo je već trideset godina. Eno Nikki, sluša kako je uvijek slušala i najmanju opasku – izgled usredotočene pažnje, tamne, pune oči bez straha, smirene kakve su bile samo onda kad je trebala biti netko drugi, šapćući riječi u sebi, zabacujući kosu iza uha kako ništa ne bi stajalo između njegovih riječi i nje, uzdišući poraženo kako bi njemu dala za pravo, njegovo stanje uma bilo je njezino stanje uma, njegov smisao za stvari postao je njezin, Nikki je bila njegovo sredstvo, njegova slika, samoizražajni primjerak njegova gotovog svijeta. A pompozni Sabbath, nezamjenjivi tvorac njezina skrovišta, rođen da je izbavi od svih gubitaka i svih strahova koji dolaze s gubicima, kojemu nije mogao promaknuti ni treptaj oka, bio je precizan do točke ludila, prijeteći pružajući prst da se nitko nije usudio ni trepnuti dok je bio u zraku – kako ga se bojala, malog bika s velikim umom, bačvice do vrha napunjene opojnim brandyjem samoga sebe, njegovih očiju koje su bile tako ustrajne, opominjuće, prijekorne, oponašajuće; za Nikki sve je to bilo poput grubog milovanja, a osjećala je u sebi, prevladavajući svoju plašljivost, hladnu obavezu veličine. “O, moje djetinjstvo. To je pitanje. Nemoj izgubiti tu meku, upitnu intonaciju. Ispuni govor ljupkošću. Trafimovu: Tada ste bili samo dijete, i tako dalje. Ljupko i šarmantno. Još zaigranije, slomljeno – šarmiraj ga! Tvoj ulazak: živ, uzbuđen, plemenit – pariški! Ples. Ne mogu mirno sjediti, i tako dalje. Pripazi da se puno ranije riješiš šalice. Ustani. Dok plešeš s Lapahinom, vas dvoje odlazite prema dnu pozornice, prema dnu. Pohvali Lapahina kako neočekivano dobro pleše. Ti, Varja. Mašeš prstom prema njoj. Samo se pretvaraš da je koriš. Potom zadirkivanje, brzi poljubac u oba obraza. Ista si kao i uvijek. Replika Ne znam na što misliš – puno smetenija. Glasno se nasmij nakon to piše u enciklopediji. Nemoj zaboraviti na smijeh i zvukove – pravi ih, raskošno, kako god znaš; oni su predivni, oni su Ranjevskaja! Puno više zadirkivanja i izazivanja s Lapahinom kad počne pričati o prodaji višnjika – to je trenutak kad poprimaš svoju veličinu. Za tebe je taj poslovni razgovor samo prilika da opčiniš još jednog čovjeka. Opčini ga! On te poziva već time što kaže kako te voli čim te ugleda. Gdje su ti zadirkujući zvukovi? Zavodnički dah. Melodiozno Mmmm. Čehov: 'Važno je pronaći pravi osmijeh.' Nježan. Nikki, nevin, lagan, lažan, lijen, tašt, običan, dražestan – pronađi pravi osmijeh, Nikki, ili ćeš skroz zajebati. Ona je tašta: napudrana si, namirasana si, ispravljaš leđa kako bi izgledala ljepša. Tašta si i stariš. Zamisli to: pokvarena i umorna žena, a opet, ranjiva i nevina kao Nikki. To je iz Pariza. Da vidimo koliko lagano možeš to izvesti – mora se vidjeti taj smiješak. Tri koraka – samo tri – od telegrama prije nego što se okreneš i slomiš. Onda pusti da se slom vidi, dok se povlačiš prema stolu. Kad bi se samo taj teret mogao skinuti s moje duše. Pogledaj u pod. Zamišljeno, nježno, Kad bih samo mogla zaboraviti što se dogodilo. Nastavi gledati prema dolje, zamišljeno, dok on govori – onda podigni pogled i koga vidiš – svoju majku. TO JE TVOJA MAJKA. To je uvod u prošlost, koja se čarobno pojavljuje u vidu Petje. Ona vidi svoju majku u drvetu – no ne može prepoznati Petju. Zašto Petji da je novac? To nije uvjerljivo kad ti to radiš. Očijuka li on s njom? Je li je očarao? Je li joj on dobri stari prijatelj? Nešto je tu već moralo biti prije, kako bi bilo uvjerljivo sada. Jaša. Tko je Jaša? Što je Jaša? On je živi dokaz njezine slabe sposobnosti prosuđivanja. Tamo nema nikoga. Cijeli govor, od početka do kraja, kao da je upućen djetetu. Uključujući i Doima se kao žena. Lapahinova prošlost je tu na udaru – tvoj dječji raj bio je njegov dječji pakao. U skladu s tim on ne pravi sentimentalni tsimmes od čistoće i nevinosti. Otvoreno, Nikki, bez povlačenja, ti vičeš: Pogledaj! Moja majka seta u višnjiku! Ali posljednja stvar koju bi Lapahin htio vidjeti je uskrsnuće njegova pijanog oca. Na ovu dramu gledaj kao na njezin san, pariški san Ljubov Andrejevne. Ona je u progonstvu u Parizu, jadna zbog svojih ljubavi, i ona sanja. Sanjala sam da sam se vratila kući i sve je bilo kao prije. Majka je bila živa, bila je s nama – pojavila se u obliku višnje točno pred prozorom dječje sobe. Ja sam opet bila dijete, svoje vlastito dijete koje se zove Anja. I udvarao mi je student pun ideala koji želi promijeniti svijet. A ipak sam istovremeno bila ja, žena sa svojom prošlošću, a kmetski sin, Lapahin, i sam odrastao, upozoravao me da ćemo morati prodati imanje ako ne posiječemo višnjik. Naravno da višnjik nisam mogla dati posjeći, pa sam umjesto toga priredila zabavu. Ali usred plesa upao je Lapahin, iako smo ga pokušali otjerati, i objavio da je imanje zaista prodano, i to njemu, sinu kmeta! Istjerao nas je sve iz kuće i počeo sjeći višnjik. I onda sam se probudila... Nikki, koje su tvoje prve riječi? Reći mi. Dječja. Da! Ona se vratila u dječju sobu. Na jednom kraju dječja soba; na drugom Pariz – jedno je mjesto koje ne može imati, drugo je mjesto u kojem ne može izdržati. Pobjegla je iz Rusije kako bi izbjegla posljedice svog propalog braka; bježi iz Pariza kako bi otišla što dalje od propale ljubavne veze. Žena u bijegu pred propašću. U bijegu pred propašću, Nikoleta. No ona propast nosi u sebi – ona jest propast!”
Ali ja sam bio propast. Ja jesam propast.
* * *
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Empty Re: Sabbathov teatar / Philip Roth

Počalji od Mustra Pon Jun 25, 2018 9:26 am


Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Tumblr_lo89n7_Ib_Ie1qzhokmo1_500



Sudeći prema Mortyjevu Benrusu, vječnost je za Linca Gelmana službeno otpočinjala u kapeli Riverside na Amsterdamskoj aveniji za nešto više od pola sata. No, odlučan kakav je bio, želeći vidjeti što sve čovjek može učiniti od propalog života samo ako ima sredstva, umjesto da, stigavši na Astor Place požuri na vlak, zaustavio se pred malom družinom nadarenih glumaca koji su s najmanjom mogućom scenskom opremom izvodili posljednje ponižavajuće epizode borbe za opstanak. Poprište je zauzimalo površinu od oko pola hektara donjeg Manhattana, gdje se, sve što se pruža na sjever, jug, istok i zapad međusobno spaja i razdvaja pod čudnim kutovima križanja i još čudnije oblikovanim oazama otvorenog prostora. “Ne moraš biti Rockefeller da daš koju paru, ne moraš biti Rockefeller da daš koju paru...” Sitno crno biće plosnata lica iskočilo je pred Sabbatha kako bi mu svojim nježnim, prilično prijetvornim glasom izrecitirao lanac događaja dug tri stoljeća koji je kulminirao u ovom nezadovoljniku s mučeničkim životom. Tip je jedva bio živ, ipak – mislio je Sabbath, brojeći koliko ih još operira u bližoj okolini s vlastitim šalicama za sitniš – očito je bio čovjek godine.
Pijuckajući talog iz svoje šalice, Sabbath se napokon prene iz grube pogreške svoje prošlosti. I sadašnjost je također napredovala, proizvodila se dan i noć poput bojnih brodova u Perth Amboyu za vrijeme rata, časna stvarnost koja postoji od davnina i preko renesanse sve do danas – i ta uvijek-postajuća, nikad-prestajuća stvarnost bila je ono što je Sabbath odbacivao. Njezina neiscrpnost bila mu je odvratna. Samo zbog toga zaslužio je umrijeti. Pa što ako mu je život bio glup? Svatko s imalo mozga zna da vodi glup život čak i dok ga ima. Svatko s imalo mozga shvaća da mu je sudbina voditi glup život jer nema drugačijeg. U tome nema ništa osobno. Usprkos tome, dječje suze skupljale su se u očima Mickeya Sabbatha – da, baš Mickeya Sabbatha, iz izabrane skupine 77 milijardi trofejnih primjeraka od kojih je sačinjena ljudska povijest – dok je govorio zbogom svojoj jedinstvenosti napola progunđanim, srcedrapateljnim “Ko ga jebe?”
Iscereno crno lice, divlje i propalo, s očima lišenim ikakve želje da vide – nejasnim, tupim očima koje su Sabbathu izgledale kao da su na sumračnoj granici razuma – pojavilo se samo nekoliko centimetara od njegova iscerenog lica. Sabbath je imao želudac za gledanje takve bijedne nesreće, pa nije skrenuo pogled. Znao je da njegov vlastiti jad, ma kakav bio, nije ni približno poluživot odbojan poput ovoga. Crnčeve oči bile su zastrašujuće. Ako njegovi prsti duboko u džepu drže dršku noža, nije mi pametno ovako stajati na mjestu.
Prosjak prodrma šalicom kao da je zvečka, od čega zazvekeće sitniš. Teški vonj truleži njegova daha proširi se od njega u Sabbathovu bradu, kad je zavjerenički prošaptao: “To je samo posao, stari – netko mora i to.”
To je bio nož. Pritisnut uz Sabbathovu jaknu, nož. “Kakav posao?”, upita ga Sabbath.
“Biti granični slučaj.”
Pokušaj ostati miran i izgledati tako. “Izgledaš dosta razočarano.”
“Amerika me voli.”
“Ako tako kažeš.” Ali kad se prosjak teško nagnuo prema njemu, Sabbah poviče, “Nemojmo biti nasilni – čuješ li me? Bez nasilja!”
Na napadačevu licu pojavio se odurni smiješak: “Naasilje? Naaasilje? Kažem ti – Amerika me voli!”
Sad, ako je ono što je Sabbath osjećao pritisnuto uz svoje tijelo doista bila oštrica noža nekoliko milisekundi udaljena od toga da mu propara jetru, i ako je Sabbath uistinu imao tu želju-da-se-više-ne-živi, zašto se peta njegove velike čizme tako silovito spustila na stopalo ovog voljenog Amerikanca? Ako mu je već postalo svejedno, zašto mu nije bilo svejedno? S druge strane, ako je njegov bezgranični očaj bio pretvaranje, ako nije bio toliko beznadežan kako se pretvarao, koga je onda zavaravao osim sebe? Svoju majku? Je li samoubojstvo ono što treba njegovoj majci kako bi shvatila da se Mickey sveo na ništa? Zašto ga je inače progonila?
Crnac jaukne, spotakne se i padne na leđa, dok je Sabbath, još u vrućici od nagona koji mu je spasio život, brzo pogledao dolje, i otkrio kako je ono što je smatrao vrškom noža bilo u biti nešto u obliku larve ili puža ili crva, nekakva meka crvasta stvar koja je izgledala kao da je bačena u ugljenu prašinu. Da se zapitaš, čemu sva panika.
U međuvremenu, nitko na ulicama nije čini se primijetio ni bodež koji to nije bio, niti ludog glupana kojem je to nešto pripadalo i koji je očito htio nespretno postati Sabbathov prijatelj. Niti je itko primijetio Sabbatha kako ga je napucao. Susret zbog kojega se Sabbath preznojio, kao da je bio nevidljiv dvojici prosjaka koji od lutkara nisu bili udaljeni više no što je jedan kraj boksačkog ringa udaljen od drugoga. Prisno su razgovarali gledajući se preko kolica iz samoposluživanja i njihova tereta prozirnih plastičnih vreća pretrpanih praznim limenkama i bocama sode. Viši od njih, koji je sudeći po vlasničkom držanju bio vlasnik kolica i plijena, imao je prilično pristojnu trenirku i gotovo nove tenisice. Drugi, niži, bio je omotan u dronjke koje kao da je pobrao s poda neke garaže.
Imućniji od njih rekao je glasno, deklamatorski: “Čovječe, cijeli dan nije mi dovoljno dug da napravim sve što imam zacrtano.”
“Ti jebeni lopove”, odgovori mu slabo drugi. Sabbath je vidio kako plače. “Ti si ga ukrao, ti usranko.”
“Oprosti, stari. Ubilježio bih te, ali kompjutori su mi se pokvarili. Automatska praonica ne radi. Ne možete proći kroz McDonald's u manje od sedam minuta, a oni ionako sve krivo shvate. U onome u čemu smo bili stvarno dobri više nismo dobri. Nazovem IBM. Pitam ih gdje mogu kupiti jedan od onih prijenosnih kompjutora. Zovem ih na specijalnu liniju. Tip mi kaže: 'Žao mi je, kompjutori nam ne rade.' IBM”, ponovi, gledajući veselo u Sabbatha, “a ni njima nije jasno.”
“Znam, znam”, reče Sabbath, “televizija je sve zajebala.”
“Televizija je sve totalno zajebala, čovječe.”
“Stroj za pravljenje challaha”, reče Sabbath, “posljednja je stvar koja funkcionira. Pogledaj izlog pun challaha. Nijedan nije jednak drugome, a opet, svi spadaju u isti žanr. I k tome izgledaju kao da su od plastike. To challah i želi. Želio je izgledati plastično još prije plastike. Otuda su i dobili ideju za plastiku. Iz challaha.”
“Nemoj srat. Kako to znaš?”
“S Državnog radija. Oni ti pomažu shvatiti stvari. Meni Državni radio uvijek pomaže shvatiti stvari, bez obzira na to kako sam zbunjen.”
Jedini drugi bijelac u blizini stajao je nasred Lafayette ulice, jedna od onih propalica crvenog lica, teško odredivih godina, superlake kategorije i irskog porijekla kojima je Boweryju već desetljećima bio dom pa je i Sabbathu bio poznat još iz doba dok je živio u susjedstvu. Klošar je grčevito držao bocu u smeđoj papirnatoj vrećici i nešto tiho govorio golubu pod sobom, ranjenom golubu koji se nije mogao pridići na noge i napraviti korak a da se ne prevrne na jednu stranu. Usred ranopopodnevnog prometa, uzalud je mahao krilima pokušavajući poletjeti. Klošar je stajao nad njim, usmjeravajući slobodnom rukom aute kroz raskrižje. Neki su vozači, grubo stišćući sirene bili opasno blizu tome da ga namjerno pregaze, ali klošar ih je psovao i nastavio čuvati pticu. Napola odlijepljenim đonom sandale koju je imao na nozi pokušavao je nježno pomoći ptici, podižući je samo da bi vidio kako ponovo pada kad se potporanj pomakne.
Sabbathu se činilo da je goluba udario auto ili je naprosto bio bolestan i umirao. Došao je do pločnika gledati kako se klošar s bocom, noseći crvenu bejzbolsku kapu s natpisom “Brzi kućni popravci” spušta prema bespomoćnom stvorenju. “Drži. Uzmi malo...uzmi mrvicu...” reče, i prolije par kapi iz grlića boce na ulicu. Iako se golub tvrdoglavo trudio vratiti moć samokretanja, bilo je jasno kako sa svakim novim naporom ima sve manje snage. Jednako se tako smanjivala i darežljivost skitnice. “Drži, drži, to je votka, uzmi malo.” Ali golub je ostao slijep na ponude. Ležao je postrance, jedva se mičući, sposoban jedino da u pravilnim razmacima zamahne krilima, nakon čega bi ponovo pao. On ga upozori: “Ubit će te netko na cesti – pij, pizdunčino!”
Konačno, kad više nije mogao podnijeti ptičju ravnodušnost, zamahnuo je nogom i šutnuo goluba najjače što je mogao sa staze nadolazećeg prometa.
Golub je sletio u grmlje samo pola metra od mjesta s kojeg je Sabbath sve promatrao. Klošar je prišao golubu i ponovo ga šutnuo, i to je riješilo problem Sabbath spontano zaplješće. Koliko je mogao primijetiti, više nije bilo uličnih izvođača poput njega – ulice su sada postale daleko preopasne za tako nešto – ulogu uličnih izvođača sad su preuzeli beskućnici, prosjaci i skitnice. Prosjački kabare, prosjački kabare koji je u odnosu na njegov davno ugašeni Nedolični teatar bio isto što i Grand Guignol dragim Muppetima i njihovim ustima, svim pristojnim Muppetima koji su usrećivali ljude svojim neiskvarenim načinom života: sve je nevino, djetinje i čisto, sve će biti okej – tajna je u tome da ukrotiš svoj pimpek, odvučeš pažnju od kurca. Oh, kakve li strašljivosti! Njegove strašljivosti! Ne Hensonove, njegove! Kukavičluka! Krotkosti! Napokon, iz straha da ne postane do kraja odvratan izvolio se sakriti u brda! Svima koje je ikad sablažnjavao, zgroženima koji su ga smatrali opasnim čovjekom vrijednim prezira, bolesnim i odurnim, povikao je: “Nikako, ne! Moj propust je to što sam propustio otići dovoljno daleko! Moja greška je što nisam otišao dalje!”
Umjesto odgovora, prolaznik je ubacio nešto u njegovu šalicu od kave. “Pičko jedna, nisam završio!” Ali kad je iščeprkao stvar iz šalice, shvatio je da to nije bila ižvakana žvakaća guma ili opušak cigare – prvi put u četiri godine, Sabbath je zaradio novčić.
“Bog vas blagoslovio, gospodine”, zavikne on za svojim dobročiniteljem. “Neka Bog blagoslovi vas i vaše ljubljene i vašu lijepu kuću s elektronskim sigurnosnim sustavom i kompjutorskim pristupom raznim uslugama s velike udaljenosti.”
Ponovo tu. Kako je počeo tako će i završiti, on koji je godinama sumorno postojao uvjeren da je svoj život preljuba, artritisa i profesionalne gorčine besmisleno proživio izvan konvencija, bez svrhe ili jedinstva. Nipošto razočaran zlobnom podudarnošću – time što se nakon trideset godina ponovo našao na ulici sa šeširom u ruci, Sabbath je imao šaljiv osjećaj da se naslijepo vratio svojoj vlastitu velikoj zamisli. A to se mora nazvati pobjedom: izvršio je nad samim sobom savršenu šalu.
Kad se spuštao na prosjačenje u podzemnu, u njegovoj je šalici već bilo više od dva dolara sitniša. Sabbath je očito imao onaj dojam, izgled, žargon, ono nagrđeno, izvrnuto i odbojno nešto što se ljudima uvlačilo pod kožu dovoljno brzo da učine sve što treba kako bi neprimijećeni prošli kraj njega i kako ga nikad više ne bi morali ponovo čuti ni vidjeti.
Između Astor Place i Centralne stanice, gdje je morao sjesti na Samoubilačku liniju, pokorno je migoljio od auta do auta, zveckajući šalicom i recitirajući ulogu iz Kralja Leara koju nije imao prilike igrati još otkako su ga napale vlastite rajčice. Nova karijera u šezdeset četvrtoj! Shakespeare u podzemnoj, Lear za mase – bogate zaklade to vole. Stipendije! Stipendije! Stipendije! Barem neka Roseanna vidi kako je i dalje aktivan, ponovo na svojim nogama, nakon skandala koji ih je koštao njegovih dvadeset četiri tisuće dolara godišnje. Napola ju je već sustigao. Financijska jednakost među njima se uspostavljala. Da, čak i dok je ponovo stjecao dostojanstvo radnog čovjeka, preostali smisao za samoodržavanjem upozoravao ga je da nije na Town Streetu. U Madamaska Fallsu se podrazumijevalo da se ljudska iskvarenost uglavnom nalazi u njemu, samo je Sabbath bio napast, nitko drugi nije bio opasan u blizini... nitko osim one patuljaste japanske dekanice. Mrzio je njezinu jebenu patuljastu hrabrost, ne zato što je vodila urotu koja ga je stajala posla – mrzio je taj posao. Niti zato što je izgubio lovu – mrzio je lovu, mrzio je biti zaposlenik s plaćom koji dobiva ček i unovčuje ga u banci gdje je iza pulta radi žena koju zovu pričaonica, jer svakome, pa i Sabbathu mora reći dobar dan. Nije se mogao sjetiti ničega što je mrzio više od unovčavanja tih čekova, osim možda gledanja u izvatke gdje su sve transakcije bile zbrojene. Uvijek se nervirao pokušavajući shvatiti što tamo piše, uvijek ga je to raspizdilo. Biti u banci, unovčiti ček – baš što sam uvijek želio. Ne, problem nije bio ni u poslu, ni u novcu, nego u tome što je izgubio one djevojke koje su ga dovodile do ludila, desetak njih godišnje, a nijedna nije imala više od dvadeset jednu, i uvijek je imao barem po jednu...
* * *
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Empty Re: Sabbathov teatar / Philip Roth

Počalji od Mustra Pon Jun 25, 2018 9:27 am

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Tumblr_lo6o273xy_R1qb83ago1_500


Te godine – jeseni '89. – na redu je bila Kathy Goolsbee, pjegava crvenokosa šiksa, punačka djevojka velikih udova iz Hazeltona, Pennsylvania, još jedna njegova dragocjena djevojka od metar osamdeset, kći pekara koja je još od dvanaeste radila u pekari nakon škole i koja je “can” izgovarala “kin” i going to onako kako je Fats Waller izgovarao kad je pjevao “I'm gunna sit right down and write myself a lettuh.” Kathy je pokazivala neobičnu nadarenost za pipkavu izradu lutki, koja ga je podsjetila na Roseanninu kad je počela kao njegova suradnica, tako da mu je ona te godine trebala biti sudbina da nije “slučajno” na umivaoniku ženskog zahoda u knjižnici na drugom katu ostavila kazetu na koju je, a da njezin učitelj to nije znao, snimila telefonski razgovor koji je samo par dana ranije vodila s njim, njihov četvrti razgovor. Zaklela mu se da je samo željela odnijeti kazetu u zahod kako bi je mogla potajno odslušati; zaklela mu se da ju je u knjižnicu ponijela samo zato što je, otkako su se počeli družiti preko telefona, bila čak i bez slušalica na ušima zapaljena za malo što drugo. Zaklela se da joj nikad nije palo na um da ga iz osvete liši njegova jedinog izvora prihoda.
Sve je počelo kada je ga je Kathy nazvala jedne večeri kako bi se ispričala profesoru Sabbathu što zbog gripe neće moći sudjelovati u sutrašnjoj radionici, a Sabbath, iskoristivši iznenadni poziv kako bije očinski ispitao kakvi su joj “životni ciljevi”, saznao da ona živi s dečkom koji je uvečer radio kao konobar u studentskom klubu, a danju u knjižnici pisao svoj magisterij iz politologije. Pričali su oko jedan sat, isključivo o Kathy, prije no što je Sabbath rekao: “Pa, barem ne moraš brinuti za radionicu samo otiđi u krevet ako imaš gripu”, a ona odgovorila “Već jesam u krevetu.” “A tvoj dečko?” “Oh, Brian je u Buckey'su, radi.” “Znači, ne samo da si u krevetu, ne samo da si prehlađena, nego si i sama.” “Aha.” “Pa, i ja sam sam”, reče on. “Gdje vam je žena?”, upitala je ona, a Sabbath shvatio da je Kathy njegova kandidatkinja za školsku godinu 1989/90. Kad s drugog kraja linije osjetiš takav trzaj, ne moraš biti neki ribolovac kako bi shvatio da si dobio kapitalni ulov, doživiš veliki poticaj kad te djevojka koja govori samo retardiranim žargonom svoje dobne skupine upita nesvojstveno nehajnim, sklisko uzbuđenim glasom, riječima koje izvijaju iz nje više poput mirisa nego poput zvuka: “Gdje ti je žena?”
“Vani”, odgovorio joj je. “Hmmmmmm.” “Je li ti dovoljno toplo, Kathy? Jesu li ti zvukovi od groznice?” “Aha.” “Moraš se dobro utopliti. Što imaš na sebi?” “Pidžamu.” “A prehlađena si? Je li to sve?” “Oh, i u tome se kuham. Non-stop se znojim. Stalno.” “A tako”, nasmije se on, “ja također...” no dok ju je oprezno pritezao, nježno, bez žurbe, uzimajući koliko je god vremena potrebno kako bi je izvukao na palubu, veliku, pjegavu i silovito živu, u sebi je bio toliko uzbuđen da nije ni shvatio kako je ona njega potezala kroz raslinje žudnje udicom koju je on zagrizao; nije imao pojma, on koji je tek prije mjesec dana ušao u šezdesetu, da su njega vješto upecali i da će se vrlo skoro naći očišćen, prepariran i obješen kao trofej na zidu dekanice Kimiko Kakizaki. Još u Havani, kad je Yvonne de Carlo rekla mladom trgovačkom pomorcu “Jesi li svršio? Miči se!”, postalo mu je jasno da čovjek koji pred sobom ima ćudljive ljude nikako ne smije s gaćama odbaciti i razum samo zbog luđačke želje za svršavanjem... no Sabbathu nije sinulo, ne, čak ni prepredenom starom Sabbathu, ciničnom već dobrih pedeset godina, kako velika jedra djevojka iz Pennsylvanije posuta pjegicama može u tolikoj mjeri biti bez ideala da mu istovremeno i namješta i spušta.
Već tri tjedna nakon svog prvog poziva Kathy je objašnjavala Sabbathu kako je počela svake večeri slušati njihovu kazetu, kraj police s knjigama za predmet “Zapadna civilizacija” ali da se nakon samo deset minuta slušanja tako ovlažila da je morala ostaviti sve na stolu i otići opremljena slušalicama u ženski toalet. “Ali kako je vrpca završila na lavabou” upita Sabbath, “ako si je slušala u zahodu?” “Premještala sam stvari iz torbice.” “Zašto to nisi učinila na zahodu?” “Jer bih onda opet počela slušati. Ono, nisam znala što da radim, mislila sam si 'Ovo je stvarno ludo.', bila sam, ono, skroz vlažna i nabubrena, kako sam se mogla skoncentrirati? Otišla sam u knjižnicu jer sam mislila čitati knjige za seminarski, ali nisam mogla prestati masturbirati.” “Svi masturbiraju u knjižnicama. Knjižnice tome i služe. To mi ne objašnjava zašto si izašla bez vrpce...” “Netko je ušao.” “Tko? Tko je ušao?” “To nije važno. Neka cura. Ja sam se zbunila. Nisam više znala što radim. Mislila sam da ću poludjeti. Ono, bojala sam se da će me kazeta izluditi, pa sam išetala van. Osjećala sam se zbilja užasno. Htjela sam te nazvati. Ali, ono, bojala sam se tebe.” “Tko te na to nagovorio, Kathy? Tko te nagovorio da me snimaš?”
E, koliko god opravdana mogla biti Sabbathova ljutnja izazvana neoprostivom zaboravljivošću ili bezočnom izdajom, dok je Kathy cmizdreći sjedila na prednjem sjedalu njegova auta, osjećao je da nije posve pravedan. (Parkirao je, sudbinski, točno preko puta groblja na Battle Mountainu gdje će tri godine kasnije konačni počinak pronaći Drenkino tijelo.) Istina je bila da je i on, Sabbath, snimao njihove razgovore, ne samo onaj čija je snimka ostala na lavabou, nego i tri koja su prethodila. Zapravo, Sabbath je snimao svoje učenice godinama i naumio je ostaviti cijelu zbirku Kongresnoj knjižnici. Očuvanje zbirke bio je jedan od najvažnijih razloga – jedini koji je imao – da jednog dana unajmi odvjetnika radi sastavljanja oporuke.
Uključujući četiri s Velikom Kathy, imao je ukupno trideset tri kazete, koje su sadržavale riječi šest studentica koje su upisale lutkarsku radionicu. Sve su kazete bile zaključane u donjoj ladici starog ormara za spise, spremljene u dvije kutije za cipele s natpisom “Corres”. (U trećoj kutiji za cipele, na kojoj je pisalo “Porezi 1984”, bili su polaroidi pet djevojaka.) Svaka snimljena kazeta bila je datirana i sve su bile posložene po abecedi – i odgovorno – jedino po imenima, ne i prezimenima, te kronološki spremljene po toj klasifikaciji. Vrpce je držao u odličnom redu ne samo kako bi svaku brzo pronašao kad bi mu zatrebala, nego i zato da lako i brzo može provjeriti, u napadu sebi svojstvene brige, je li se koja od njih izgubila. S vremena na vrijeme Drenka je voljela slušati kazete dok mu je pušila. Inače one nikada nisu napuštale zaključani ormar, a kad god bi uzeo neku od sebi najdražih, dvaput bi zaključao vrata studija. Sabbath je bio svjestan opasnosti onoga što je čuvao u tim kutijama za cipele, ali nikad se nije mogao prisiliti izbrisati te vrpce, ili ih zakopati na gradskom smetlištu. To bi bilo kao paljenje zastave. Ne, više kao oskvrnuti Picassa. Jer je u tim vrpcama bilo neke vrste umjetnosti u načinu na koji je natjerao te djevojke da se oslobode svoje navike nevinosti. Bilo je neke umjetnosti u njegovoj sposobnosti da im omogući avanturu ne s dječakom njihovih godina nego s nekim tri puta starijim od njih – sama odbojnost koju je u njima pobuđivalo njegovo tijelo koje stari, morala je njihovoj avanturi s njim dati okus zločina i stoga osloboditi njihovu procvalu perverznost i nejasno oduševljenje koje se rađa iz očijukanja sa sramotom. Da, unatoč svemu, imao je još umjetničkog dara da im otvori mračne životne raspukline, često prvi put otkako su izgubile nevinost u srednjoj školi. Kako mu je Kathy rekla onim jezikom kojim su sve govorile i zbog kojeg im je želio otkinuti glave, upoznavši ga počela se osjećati “osnaženom”. “Još sam ponekad nesigurna i preplašena. Ali najčešće”, rekla je, “želim jedino... želim provoditi vrijeme s tobom... želim – brinuti se za tebe.” On se nasmijao. “Misliš da me treba njegovati?” “Mislim”, reče ona gorljivo. “Što misliš?” “Mislim da se mogu brinuti za tebe... želim se brinuti za tvoje tijelo. I tvoje srce.” “Da? Vidjela si mi EKG? Bojiš se da ću kad svršim dobiti infarkt?” “Ne znam... hoću reći... ne znam točno što mislim ali to mislim ozbiljno. To mislim – to što sam sada rekla.” “A mogu li se ja brinuti za tebe?” “Da. Da. Možeš.” “Za koji dio tebe?” “Za moje tijelo”, usuđuje se ona odgovoriti. Da, one su mogle osjetiti ne samo svoju sposobnost zastranjivanja – to su poznavale od sedmog razreda – nego i velike opasnosti koje ono uključuje. U te vrpce ulijevao je bez škrtarenja svoj dar kazališnog redatelja i lutkara. Otkako je ušao u pedesete, umjetnost u tim vrpcama – podmukla umjetnost kojom je potvrđivao već postojeće – bila je jedina umjetnost koja mu je preostala.
A onda su ga uhvatili.
Kazeta koju je Kathy “zaboravila”, ne samo da je do jutra stigla u Kakizakin ured, nego je prije toga nekako oteta i presnimljena u ad hoc skupini zvanoj Žene protiv seksualnog zlostavljanja, ponižavanja, omalovažavanja i telefonskog maltretiranja, čiji akronim je na engleskom glasio SABBATH. Do večeri slijedećeg dana, SABBATH je zakupio telefonsku liniju na kojoj su bez prestanka puštali vrpcu. Lokalni broj koji treba birati – 722-2284, opet S-A-B-B-A-T-H – obznanili su dopredsjednica skupine, dvije žene, profesor povijesti umjetnosti i lokalni pedijatar za vrijeme jednosatnog kontakt-programa na studentskom radiju. Uvod koji je SABBATH pripremio za telefonski prijenos opisivao je snimku kao “najbesramniji i najnemoralniji primjer iskorištavanja, ponižavanja i spolnog oskvrnuća jedne studentice od strane njezinog profesora u povijesti ove akademske zajednice.” “Upravo ćete čuti”, počinjao je uvod, koji je izgovarao pedijatar i koji je Sabbathu zvučao odgovarajuće medicinski, premda i s daškom pravničkoga – pravničkoga s opipljivom mržnjom – “dvoje ljudi koji razgovaraju preko telefona: sjedne je strane šezdesetogodišnjak, a s druge mlada djevojka, koja je tek napunila dvadesetu. Muškarac je njezin profesor, koji joj pristupa očinskim načinom. On je Morris Sabbath, pridruženi profesor lutkarskog kazališta u interfakultetskom programu. U cilju zaštite njezine privatnosti – i njezine nevinosti – ime mlade djevojke prekriveno je tonom bliiiip gdje god se na snimci pojavljuje. To je jedina izmjena izvornog razgovora, koji je tajno snimila mlada djevojka kako bi potkrijepila dokazom čemu ju je profesor Sabbath podvrgnuo od prvog dana kako se upisala na njegov kolegij. U iskrenoj, povjerljivoj izjavi dobrovoljno danoj izvršnom tijelu SABBATH-a, mlada je djevojka izjavila da to nije prvi takav razgovor na koji ju je namamio profesor Sabbath. Štoviše, čini se da je ona tek posljednja u nizu studentica koje je profesor Sabbath zastrašio i zlostavljao za vrijeme svog sudjelovanja u lutkarskom programu. Ovo je snimka četvrtog takvog razgovora kojemu je studentica bila podvrgnuta1.Slušatelji će brzo uvidjeti kako je do tog trenutka psihološkog napada na neiskusnu mladu djevojku profesor Sabbath već uspio uvjeriti je da misli kako u tome sudjeluje dobrovoljno. Naravno, natjerao je djevojku da misli kako je to njezina greška, kako je ona 'loša djevojka' koja je pristajanjem i sudioništvom sama sebe ponizila...”
* * *
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Empty Re: Sabbathov teatar / Philip Roth

Počalji od Mustra Pon Jun 25, 2018 9:27 am


Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Tumblr_lnrkvy_RAu_A1qb0j8no1_500



Automobil se spuštao niz padine Battle Mountaina do usamljenog mjesta gdje ju je trebao pokupiti, križanje koje je odvajalo šumu od polja koja su se pružala do West Ton Streeta. Čitavim putem tih petstotinjak metara visinske razlike, plakala je dok joj se tijelo treslo, puno boli, kao da je živu stavljaju u grob. “Oh, to je nepodnošljivo. Oh, to boli. Tako sam nesretna. Ne razumijem zašto mi se ovo događa.” Ona je bila velika djevojka čija je proizvodnja izlučevina bila znatna, a njezine suze nisu bile iznimka. Nikad nije vidio tako velike suze. Netko tko nije bio tako dobar stručnjak mogao je pomisliti da su prave.
“Izuzetno nezrelo ponašanje”, reče on. “Scena cmizdrenja.”
“Želim ti pušiti”, uspjela je procijediti kroz suze.
“Ta osjećajnost mladih žena. Zašto jednom ne smisle nešto novo?”
S druge strane ceste, nekoliko je dostavnih vozila bilo parkirano na prašnjavom parkiralištu pred staklenikom čiji su obrisi predstavljali prvi ohrabrujući znak ulaska bijelog čovjeka na ove prostore (nekad davno, ovo je bilo područje čiji su slapovi plemenima koja su tu obitavala – prema protivnicima izgradnje parkirališta i postavljanja izletničkih stolova – bili sveti. U jednom od strašno hladnih jezerca jedne od najzabitijih pritoka tih svetih jezera, potoku koji se niz stijene spuštao kraj Pećine, on i Drenka ljeti su se igrali goli. Vidi ilustraciju 4. Detalj s vaze plešuće nimfe i bradatog lika koji maše falusom, iz okruga Madamaska. Obratiti pažnju na vrč vina, jarca i košaru smokvi uz rub potoka. Iz kolekcije Metropolitan muzeja. XX stoljeće poslije Krista)
“Gubi se. Nestani.”
“Želim ti popušiti, jako.”
Radnik u radnom odijelu utovarivao je vreće gnojiva na jedan od kamiona – osim njega, nikoga više nije bilo na vidiku. Magla se dizala iza šuma prema zapadu, sezonska magla koja je Madamaskancima nesumnjivo govorila nešto o vladajućim božanstvima ili otputovalim dušama – njihovim majkama, njihovim očevima, njihovim Mortijima, njihovim Nikkima – ali Sabbatha je podsjećala tek na početak “Ode jeseni.” On nije bio Indijanac, a magla je bila duh nekoga koga nije poznavao. Ovaj lokalni skandal, sjetite se, dogodio se jeseni 1989., dvije godine prije smrti njegove senilne majke i četiri prije nego što je Sabbatha njezino ponovno pojavljivanje navelo da shvati kako sve živo nije živuća supstanca. Velika Sramota je tek dolazila, a iz očitih razloga njezine početke nije mogao smjestiti u osjetilne poticaje što ih je dobio od bezopasne, eksperimentima sklone kćerke pennsylvanijskog pekara sa zlosutnim prezimenom2. Prljaš se i zatrpavaš sve većom hrpom govana – svatko zna toliko o neizbježnome (ili je to nekad znao) – ali ni Sabbath nije razumio kako je mogao izgubiti posao na koledžu humanističkih znanosti zato što je jednu dvadesetogodišnjakinju učio prostom govoru dvadeset pet godina nakon Pauline Reage, pedeset i pet godina nakon Henryja Millera, šezdeset godina nakon D. H. Lawrencea, osamdeset godina nakon Jamesa Joycea, dvjesto godina nakon Johna Clelanda, tristo godina nakon Johna Wilmota, drugog earla od Rochestera – a kamoli četiri stotine godina nakon Rabelaisa, dvije tisuće godina nakon Ovidija, i dvije tisuće dvjesto nakon Aristofana. Do 1989. čovjek bi morao biti štruca kruha tate Goolsbeeja da ne govori prosto. Kad bi barem mogao hraniti penis godišta '29 beskompromisnim nepovjerenjem, lukavim negatorstvom i energijom usmjerenom protiv svijeta, kad bi barem mogao hraniti penis godišta '29 neumornim nepodopštinama, živahnim protivljenjem i s osam stotina raznih vrsta gađenja, ne bi mu trebale te vrpce. Ali prednost mlade djevojke nad starim muškarcem je u tome što je ona vlažna uz najmanji razlog, dok se ponekad, da bi se njega pobudilo, treba vraški namučiti. Starenje donosi probleme koji nisu šala. Kurac se ne dobiva s neograničenom garancijom.
Magla se zlokobno dizala s rijeke, a bundeve, zrele za izdubljivanje, ispunjavale su polje iza staklenika poput pjegica posutih po Kathynu licu, a na drveću je bilo pričvršćeno, tko bi rekao, savršeno odgovarajuće lišće, svaki pojedini list osjenčan do višebojnog savršenstva. Drveće je bilo raskošno kao što je bilo i godinu ranije – i godinu prije toga – vječna raskoš boja koja ga je podsjećala da vode Madamaske imaju razloga plakati, jer je to bilo najdalje što je došao od Romantične rute i onih velikih gradova poput Buenos Airesa, gdje je obični mornar sedamnaestogodišnjak 1946. mogao jesti skoro zabadava u najvećim pečenjarama na Floridi – tako su zvali glavnu ulicu u B.A.-u, Florida – i onda prijeći rijeku, slavnu Platu, gdje su bila najbolja mjesta, što je značilo mjesta gdje su imali najljepše djevojke. A u Južnoj Americi to je značilo najljepše djevojke na svijetu. Toliko vrućih, lijepih žena. A on se zabio u Novu Englesku! Šareno lišće? Probajte Rio. I oni imaju boje, samo što su one na mesu umjesto na drveću.
Sedamnaestogodišnjak. Tri godine bio sam mlađi od Kathy, i bez ad hoc skupine mekušastih profesora koja bi me spriječila da dobijem triper, da se ševim ili da me izbodu na smrt, a kamoli da mi zlostavljaju malene uši. Namjerno sam otišao zabavljati se tamo. Jebenih sedamnaest godina i služe tome.
Frost, on je razmišljao – mislio je Sabbath – krateći vrijeme dok Kathy ne shvati da se ni on sa svojim niskim standardima neće usuditi ponovo riskirati svoj kurac sa stopostotnom gujom, i da bi naprosto trebala otpuzati natrag k japanskoj otrovnici. Tupe budale, ponosni potomci doseljenika koji su preoteli ova brda od Izvornih Gojima – to je povijesno prikladniji pojam od “Indijanaca”, a i dostojanstvenih, kako je Sabbath objasnio onom Roseanninu prijatelju koji je “Skupljanje i lov” predavao kao književni kolegij... Gdje sam ono stao?, mislio je on, dok je zbog ulagivanja perfidne Kathy izgubio svoj... tupe budale, ti dugo vladajući goyimi, svi veseli i radosni – kao u “Kad srca bijahu mlada i vesela” – o nekoj drugoj zimi, s još nižim temperaturama nego noć ranije, kad je Roseannu, obučenu samo u spavaćicu, policija pronašla u tri sata ujutro kako ispružena na leđima leži na Town Streetu čekajući da je netko pregazi.
Otprilike sat ranije otišla je iz kuće autom, ali nije uspjela prijeći čak ni prvih petnaestak metara između vrata garaže i Brick Furnace Roada. Žurila se ne prema gradu, već prema Athensu, četrnaest milja daleko, gdje je Kathy dijelila stan s Brianom nedaleko od koledža, na adresi Spring 137. I unatoč tome što se džipom zabila u kamen na malom travnatom polju koje je bilo njihov vrt, unatoč tome što je morala posrtati bez cipela ili papuča oko pet kilometara po mrklom mraku niz cestu, preko mosta nad potokom, sve do Town Streeta, unatoč tome što je na lošem asfaltu ležala od petnaest minuta do pola sata prije nego ju je opazio policajac u ophodnji, u jednoj je svojoj smrznutoj ruci još grčevito držala samoljepljivu poruku – ispisanu pijanim škrabotinama koje su tada čak i njoj bile nečitke – adresu djevojke koja je na kraju snimke upitala “Kad ti se vraća žena?” Roseannina je namjera bila reći toj kurvici osobno da se itekako jebeno vratila, ali nakon što se toliko puta spotaknula i pala, a da nije došla ni blizu Athensa, Roseanna je na Town Streetu zaključila kako bi joj bilo bolje da je mrtva. Tako djevojka ne bi nikad više morala postaviti svoje pitanje. Nitko više.
“Želim ti popušiti baš ovdje.”
Sabbath je proveo za volanom više od šest sati tog dana – vozeći Roseannu u privatnu psihijatrijsku bolnicu u Usheru i onda natrag, kako bi se na vrijeme susreo s Kathy – i već je od tri sata ujutro bio budan suočavajući se s ovim najnovijim preokretom, kad su ga probudili glasni udarci na vrata i zapanjujuća spoznaja da je to policija koja vraća njegovu ženu za koju je mislio da spava u velikom krevetu, ne priljubljena uz njega, suvišno je to i reći, već sigurna na udaljenom rubu, kamo se, mora se priznati, nije zaputio već niz godina. Kad su promijenili stari krevet za veći, jednom je posjetitelju rekao kako je novi krevet toliko velik da u njemu uopće ne može naći Roseannu. Načuvši to, čisteći vrt ispred kuhinjskog prozora, Roseanna je doviknula: “Zašto ne potražiš malo bolje?” Ali to je bilo više od deset godina ranije, dok je još razgovarala s ljudima i pila samo bocu dnevno i kada je još bilo nade.
Da, tamo kod vrata, ozbiljan i ljubazan, stajao je Matthew Balich, kojega njegova bivša učiteljica likovnog nije uspjela prepoznati zbog policijske uniforme, ili zbog cuge. Očito je šapnula Matthewu, prije nego što je on tako odlučno obznanio svoj zadatak, da moraju biti vrlo tihi kako ne bi probudili njezina radišnog muža. Čak mu je pokušala dati i napojnicu. Uputivši se prema Kathy samo u spavaćici, ipak je bila dovoljno prisebna da ponese sa sobom torbicu, u slučaju da zatreba kupiti piće.
Bila je to duga noć, jutro i popodne za Sabbatha. Prvo je džip trebalo otegliti s kamena na koji je naletio, zatim je preko obiteljskog doktora trebalo pronaći slobodno mjesto u Usheru, onda je trebalo uložiti napor da je se prisili, mamurnu i histeričnu kakva je bila, da pristane na dvadeset osam dana Usherskog rehabilitacijskog programa, i konačno, bio je tu šestosatni put do bolnice, za vrijeme kojega se Roseanna dernjala na njega sa stražnjeg sjedala, da bi mu kraj svake benzinske pumpe ljutito naredila da stane, kako bi se mogla osloboditi grčeva.
Zašto je morala lokati na rate u tim odvratnim veceima, umjesto da otvoreno potegne iz boce koju je držala u torbi, Sabbath nije želio saznati. Njezin ponos? Nakon posljednje noći, njezin ponos? Sabbath nije učinio išta kako bi je prekinuo, kad je počela nabrajati načine na koje je ženu čije su namjere bile isključivo da mu pomaže u radu, tješi ga u nevolji, i njeguje ga kad je artritis bio najmučniji, bestidno zanemarivao, vrijeđao, iskorištavao, i izdao.
Na svom sjedalu, Sabbath je puštao Goodmanove vrpce uz koje su on i Drenka obično plesali u motelskim sobama koje je unajmljivao uzduž i poprijeko doline kad su postali zaneseni ljubavnici. Za vrijeme 200 kilometara dugog puta do Ushera, glazba je manje-više prigušivala Roseanninu tiradu i pružala Sabbathu malo olakšanja od svega što je prošao otkako ju je Matthew ljubazno vratio. Prvo su se jebali, potom su plesali, Sabbath i Matthewova mama, a dok je Sabbath nepogrešivo pjevao stihove u njezino nasmiješeno, nevjericom obliveno lice, iz nje bi curila njegova sperma, čineći još glatkijima obline njezinih bedara. Sperma bi klizila skroz do njezinih peta, i on bi joj nakon plesa masirao njome stopala. Ugnježden na rubu motelskog kreveta, on bi sisao njezin veliki palac, pretvarajući se da je to njezin kurac, a ona se pretvarala da je njegova sperma njezina vlastita.
(A gdje su nestale sve one stare ploče na 78 okretaja? Kad sam otišao na more, što se dogodilo s Victorovom snimkom “Sometimes I'm Happy”, najdragocjenijeg Mortyjeva blaga, onom sa solom Bunnyja Berigana koji je za Mortyja bio “najveći trubački solo svih vremena, bilo čiji”? Tko je dobio Mortyjeve ploče? Što se dogodilo sa stvarima kad je Mama umrla? Gdje su one?) Dok je jednim svojim palcem milovao svu širinu hrvatske jagodice, a drugim škakljao njen prekidač za uključivanje i isključivanje, Sabbath je Drenki pjevao “Stardust”, ne kao Hoagy Carmichael, na engleskom, već ni manje ni više nego na francuskom – “Suivant le silence de la nuit/Repete ton nom...” – točno kako je to na maturalnim zabavama pjevao Gene Hochberg, vođa swing benda u kojem je Morty svirao klarinet (koji je, začudo, baš kao i Morty, završio u jednoj B-25 posadi na Tihom oceanu i za kojeg je Sabbath potajice želio da bude pogođen). Premda je nesumnjivo bio bradato bure Drenka je oduševljeno gugutala: “Moj američki dečko. Ja imam američkog dečka”, dok je velika Goodmanova izvedba iz tridesetih sobu ispunjenu vonjem sredstva za dezinficiranje pretvarala u plesnu salu iznad plaže na aveniji La Reine, sobu koju je iznajmio za šest dolara na ime Goodmanova manijakalnog bubnjara u stvari “We Three and the Angels Sing”, Ziggyja Elmana. U paviljonu na aveniji La Reine Morty je učio Mickeya plesati jedne noći u kolovozu 1938., kad je malenom dječaku koji je bio njegova sjena bilo tek devet godina. Djetetov rođendanski poklon. Sabbath je u motelu zvanom Bo-Peep učio djevojku iz Splita kako treba plesati jednog snježnog popodneva 1981. Do trenutka kad su oko šest sati krenuli, razdvojenim autima, svatko svojoj kući, Drenka je znala razlikovati solaže Harryja Jamesa od Elmanovih u “St. Louis Bluesu”, mogla je vrlo smiješno oponašati Hampa kako viče “Iiiiii-hiiii” na onaj svoj kreštavi način, kao u završnom solu “Ding Dong Daddyja”, znala je znalački reći o “Roll 'Em” što je Morty obično znalački govorio Mickeyu o “Roll 'Em” nakon što se boogie-woogie početak raspojasa u Stacyjevom soliranju: “To je u biti brzi blues u F-u” Čak je bila u stanju na Sabbathovoj stražnjici lupkati Krupin tam-tam ritam kao svoju vlastitu pratnju “Sweet Leilani.” Martha Tilton preuzima od Helen Ward. Dave Tough preuzima od Krupe. Bud Freeman koji je '38. došao iz Dorsey benda. Jimmy Mundy, iz Hines banda, kao autor aranžmana. U dugim zimskim popodnevima u Bo-Peepu, američki dečko učio je Drenku stvarima koje nikada ne bi mogla naučiti od svog odanog muža čije je zadovoljstvo bilo čitavog dana graditi kamene zidove sam u snijegu, dok ne bi postalo premračno da vidi i vlastiti dah.
Ljubazni ljepuškasti doktor dvadesetak godina mlađi od Sabbatha uvjeravao ga je u Usheru da će Roseanna, ukoliko bude surađivala u “programu”, kući stići za dvadeset osam dana, na najboljem putu k stalnoj trezvenosti. “Želite se kladiti?”, rekao je Sabbath i odvezao se natrag u Madamaska Falls ubiti Kathy. Još od tri u noći, kad je saznao da je Roseanna zbog te kazete ležala na Town Streetu u spavaćici čekajući da je netko pregazi, namjeravao je odvesti Kathy na vrh Battle Mountaina i zadaviti je.
Kad je zrela, golema bundeva izronila iz mračnog polja s druge strane ceste, a puni je mjesec bio na svom dramatskom vrhuncu, Sabbath nije mogao reći gdje je pronašao snagu da se suzdrži – dok je ona, po peti put u isto toliko minuta, ponavljala ponudu da ga namami – i da je ne zadavi svojim nekada moćnim prstima ili da popusti, pa da to obave u autu po milijuntni put u svom životu.
“Kathy”, reče, dok je od iscrpljenosti koju je osjećao imao dojam da treperi i gasi se poput zamiruće žarulje, “Kathy”, reče, misleći, dok je gledao mjesec, kako bi stvari ispale drugačije da je samo imao mjesec na svojoj strani, “učini nam svima uslugu – popuši radije Brianu. To čak može biti ono čemu on teži pretvarajući se u mutavca. Nisi li rekla da ga je šok od slušanja vrpce pretvorio u gluhonijemog čovjeka? Pa, otiđi kući, napiši mu poruku da ćeš mu popušiti, i vidi hoće li mu se lice ozariti.”
Nemoj biti prestrog prema Sabbathu, Čitatelju. Ni uzburkani unutrašnji monolog, ni preobilje samouništenja, ni godine čitanja o smrti, ni gorko iskustvo patnje, gubitka, nevolja i tuge nije čovjeku njegova tipa (možda čovjeku svakoga tipa) nimalo olakšala korištenje mozga kad se s tom ponudom susretne i samo jednom, a kamoli kad istu opetovano ponavlja ženska osoba i maloljetnica tri puta mlađa od njega, s izgovorom poput izgovora Gene Tierny u Lauri. Za početak, nemojte biti strogi prema Sabbathu do te mjere da počnete misliti kako je ona možda govorila istinu: kako je zaista ostavila slučajno kazetu u knjižnici, kako je ona zaista dospjela slučajno u Kakumotine ruke, kako joj je zaista bilo nemoguće oduprijeti se pritiscima i kako je, na kraju, popustila samo da bi spasila vlastitu kožu, kao što bi svaki njezin “kompić” – tako je zvala svoje prijatelje – učinio to isto. Bila je u biti slatko, dobrodušno i pristojno dijete, dobre naravi, uključena, kako je vjerojatno mislila, u neku napola ludu ali bezopasnu vannastavnu aktivnost, audiovizualni klub profesora Sabbatha; velika djevojka bez gracioznosti, loše obrazovana, gruba i nesuvisla na uobičajeni način studentice iz kasnog dvadesetog stoljeća, ali i posve bez prijetvornosti i bezobzirnosti potrebnih za podvalu koju joj je pripisivao. Možda tek zato što je bio tako razjaren i iscrpljen, opet je počeo krivo tumačiti stvari i pretvarati se u žrtvu još jedne od svojih glupih pogrešaka. Zašto bi ona tako dugo i tako tužno plakala ako se urotila protiv njega? Zašto bi se ona tako snažno privijala uz njega, ako je podržavala njegove protivnike prepune vrlina, sa svojim ljutim, zlokobnim idejama što bi, a što ne bi trebalo biti dijelom naobrazbe dvadesetogodišnjakinja? Ona još nije stekla Sabbathovu vještinu glumljenja naizgled iskrenih osjećaja... ili možda ipak jest? Zašto bi inače željela popušiti nekome sebi posve stranom, nevažnom, nekome tko je već mjesec dana bio u sedmom desetljeću svog življenja na zemlji, ako ne zato da nedvosmisleno pokaže kako je nestvarno, nelogično i neshvatljivo njegova? Tako malo toga može se znati u životu, Čitatelju – nemoj biti strog prema Sabbathu ako stvari pođu po krivu. Ili prema Kathy ako njoj pođe po krivu. Mnogi nestvarni, nelogični i neshvatljivi potezi uključeni su u ludilo požude.
Dvadesetogodišnjakinja. Da li bih je mogao odbiti? Koliko tridesetogodišnjakinja i četrdesetogodišnjakinja je još preostalo? Pod tužnom čarolijom maglovitog sumraka, prolazećih godina i raskošnog mjeseca, daleko iznad bezvrijednih, jadnih besmislica što se odvijaju ispod njega, zašto uopće oklijeva? Kamizakiji su tvoji neprijatelji, učinio ti nešto ili ne, pa bolje onda to učiniti. Da, da, ako još možeš učiniti nešto, onda to i moraš uraditi – to je zlatno pravilo ovozemaljskog postojanja, bez obzira jesi li crv prerezan nadvoje, ili čovjek čija je prostata velika poput biljarske kugle. Ako nešto još možeš učiniti, onda to moraš učiniti! Sve što živi u stanju je to shvatiti.
U Rimu... u Rimu, prisjećao se sada, dok je Kathy nastavljala jecati iza njega, jedan je stari talijanski lutkar za kojeg se govorilo da je svojedobno bio prilično slavan, došao u školu ocjenjivati radove natjecatelja u konkurenciji u kojoj je Sabbath pobijedio, a poslije je taj lutkar, nakon što je pokazao pljesnivo umijeće s lutkom koja je izgledala isto kao i on, upitao mladog Sabbatha želi li poći s njim u cafe na Piazza del popolo. Lutkar je imao sedamdesetak godina, bio je malen, zdepast i ćelav, loše žućkaste puti, ali tako ponosno autoritarnog držanja da se Sabbath spontano prilagodio profesorovu držanju i čak se, uživajući za promjenu u svojoj smjernosti – iako drsko – starcu čije mu ime nije ništa značilo obraćao s Maestro. Kao dodatak njegovu nepodnošljivom držanju bilo je pokrivalo za glavu koje je napola sakrivalo značajni nedostatak, francuska kapa kojom je vani prikrivao ćelavost, te štap kojim je lupkao po stolu kako bi privukao konobarovu pažnju – i sve je to pripremalo Sabbatha za poplavu dosadnog starog boemskog samoobožavanja, koje će morati podnijeti jer je dobio nagradu. Ali lutkar umjesto toga, tek što je naručio konjak za njih obojicu, reče: “Dimmi di tutte le ragazze che ti sei scopato a Roma” – Pričaj mi o svim djevojkama koje si poševio u Rimu. A dok je Sabbath odgovarao, jednostavno i slobodno, o izvoru očaranja kakva mu je bila Italija, opisujući kako se ne jedanput morao boriti s domaćima i pratiti neke žene po čitavom gradu kako bi ih pokupio, majstorove oči svjetlucale su takvom podrugljivom superiornošću koja je čak i bivšeg trgovačkog pomorca, šesterostrukog veterana Romantične rute, natjerala da se osjeća poput uzornog djeteta. Starčeva pažnja nije, međutim, jenjavala, niti ga je prekidao osim kad ga je tražio više objašnjenja nego što ih je Amerikanac mogao pružiti na svom ograničenom talijanskom – i osim kad je, uvijek iznova, tražio od Sabbatha preciznu dob svake djevojke koju je zaveo. Osamnaest, odgovorio je Sabath poslušno. Dvadeset, Maestro. Dvadeset četiri. Dvadeset jedna. Dvadeset dvije...
Tek kad je Sabbath završio, maestro je obznanio da je njegovoj trenutnoj ljubavnici petnaest. Naglo je ustao, odlazeći – kako bi napustio cafe i Sabbathu ostavio račun – ali ne prije no što je dodao, uz podrugljivi zamah štapom, “Naturalmente la conosco da quando aveva dodici anni” – Naravno da je poznam od njezine dvanaeste.
I tek sada, čitavih četrdeset godina kasnije, s Kathy koja još plače za njim i s bjelinom zaborava mjeseca koji se još penjao za njega, dok su se ljudi na brdima i dolje u dolini spremali provesti ugodnu večer uz vatru i uz slušanje snimke Kathy i njega kako svršavaju preko telefona, tek sada je Sabbath povjerovao da mu je stari lutkar govorio istinu. Dvanaest. Capisco, Maestro. Mogao si i riskirati.
“Katherine”, rekao je tužno, “nekoć si bila moja vjerna suradnica u borbi za izgubljenu ljudsku stvar. Slušaj me. Prestani plakati dovoljno dugo da saslušaš što ti imam reći. Tvoji ljudi imaju na snimci moj glas koji opredmećuje sve najgore što oni žele da svijet zna o muškarcima. Imaju stotinu puta više dokaza o mojim prijestupima nego što bi bilo potrebno da me i najpopustljiviji dekan izbaci iz svake pristojne antifalusne obrazovne institucije u Americi. Moram li sada ejakulirati na CNN-u? Gdje je kamera? Je li teleobjektiv u onom vozilu kraj staklenika? I ja imam prag trpljenja, Kathy. Ako me optuže za sodomiju, rezultat bi mogla biti smrt. A to ne bi nužno bilo tako zabavno kako možda misliš. Možda si zaboravila, ali čak ni u Nurnbergu nije svatko osuđen na smrt.” I dalje je nastavio – s obzirom na okolnosti, divan govor; taj su trebali snimiti, pomisli on. Da, nastavio je Sabbath, razvijajući sve odlučnije argument u prilog ustavnom amandmanu koji će svršavanje američkih muškaraca prognati u ilegalu, bez obzira na rasu, uvjerenje, boju ili etničko porijeklo, dok Kathy nije povikala: “Ja sam punoljetna!” i obrisala lice od suza ramenom svoje trenirke.
“Ja radim što hoću”, ljutito je ustvrdila.
Maestro, što bi ti napravio? Zagledati se u nju uljuljkanu na svom krilu, s kurcem u njezinim pjenastim ustima, i gledati je kako ti ga puši u suzama, strpljivo nasapunati to neraskalašeno lice ljepljivom poslasticom od pljuvačke, sjemena i suza, slasnom šampitom koja će ohladiti njezine pjegice – može li život uopće pružiti divniju stvar za kraj? Ona Sabbathu nikad nije izgledala duševnija, i to je naglasio maestru. Ona njemu nikad nije izgledala duševna. Ali od suza je blistala, i izmučenom Sabbathu čak se činilo da ona ulazi u duhovnu sferu koja joj je također bilo novost. Bila je punoljetna! Kathy Goolsbee je upravo odrasla! Da, ne samo nešto duhovno, već nešto praiskonsko se događalo, kao i onog vrućeg ljetnog dana u slikovitom potoku kraj pećine gdje su on i Drenka pišali jedno na drugo.
“Oh, kad bih samo mogao vjerovati da se nisi urotila s onim prljavim, niskim, pravičnim pičkama koje govore vama djeci te strašne laži o muškarcima, o opakim zločinima koji su tek prekapanje po stvarnosti običnih ljudi poput tvoga tate i mene. Jer oni su upravo protiv takvih – mene i tvoga tate. Na to se svodi: ismijavaju nas, vrijeđaju, preziru zbog nečega što je samo raskošna dionizijska pozadina života. Reci mi, kako možeš biti protiv nečega što je bilo svojstveno ljudima još od antike – još od djevičanskog vrhunca zapadne civilizacije – i sebe smatrati civiliziranom osobom? Možda zato što ona Japanka ne kuži jedinstvenu mitologiju stare Grčke? Inače to ne mogu shvatiti. Kako bi one htjele da tvoja seksualna inicijacija izgleda? Povremeno s Brianom, dok piše politološke zabilješke u knjižnici? Žele li nekom bljutavom školarcu prepustiti inicijaciju djevojke poput tebe? Ili se pretpostavlja da to trebaš pokupiti sama? Ali ako se od tebe ne očekuje da sama pokupiš kemiju, da sama pokupiš fiziku, kako onda sama možeš pokupiti erotske tajne? Nekima je potrebno zavođenje, ali ne i inicijacija. Nekima ne treba inicijacija, ali ipak trebaju zavođenje. Kathy, tebi je bilo potrebno oboje. Zlostavljanje? Sjećam se dobrih starih dana kada je domoljublje bilo posljednje utočište hulja. Zlostavljanje? Ja sam bio Vergilije tvom Danteu u seksualnom podzemlju! No, kako bi ti profesori znali tko je Vergilije?”
“Želim ti”, reče ona žudno, “tako snažno popušiti.”
To “tako”! A opet, čuvši to tako snažno “tako”, osjećajući poznatu, životnu želju za grubim, prirodnim tjelesnim zadovoljavanjem kako nekontrolirano puzi svakim kvadratnim centimetrom širom njegova dva kvadratna metra požudne stare kože, Sabbath nije mislio, kako se nadao, na svog vrijednog mentora, mudrog maestra do kraja odanog zapovijedi uzbuđenja, već na svoju bolesnu ženu koja pati u bolnici. Od svih ljudi! To nije pošteno! Njegov '29 čvrst kao u konja, i o kome je trebao početi razmišljati nego o Roseanni! Pred sobom je vidio malenu sobu koju su joj dodijelili nakon što se prijavila, sobu blizu bolničarki, gdje su je mogli udobno promatrati dvadeset i četiri sata postupka otrežnjivanja. Mjere joj tlak svakih pola sata i rade što mogu kako bi smanjili drhtanje koje će imati zato što je prethodna tri dana stalno pila – sve do bolničkih vrata. Vidio ju je kako stoji kraj tog uskog kreveta s tužnom baršunastom prostirkom, toliko spuštenih ramena da nije izgledala viša od njega. Na krevetu su ležali njezini kovčezi. Dvije ugodne, neslužbeno obučene medicinske sestre, koje su je ljubazno zamolile da ih otvori radi pregleda, temeljito su joj pretražile stvari i oduzele pincete za obrve, škare za nokte, fen za kosu, konac za čišćenje zuba (kako se ne bi izbola, ubila strujom, ili objesila), zaplijenile su bočicu listerina (kako ne bi sve to popila u trenutku očajanja ili razbila bočicu i prerezala si vene na ruci, ili možda grlo), provjeravajući sve u njezinu novčaniku i vadeći iz njega kreditne kartice, vozačku dozvolu, i svu njezinu gotovinu (kako ne bi kupila prokrijumčareni viski krišom unesen u bolnicu ili odlutala iz bolničkog posjeda u neki bar u Usheru ili ukrala auto nekoga od bolničkog osoblja i vratila se kući), isprevrtale su sav njezin traper, majice, donje rublje i odjeću za jogging; a svo to vrijeme Roseanna je bila izgubljena, beživotna, beskrajno sama, i prazno je gledala pred sebe, a njezin postarani lik pjevačice countryja bio je potpuno uništen – žena je bila lišena tijela: istovremeno pred-erotska maloljetnica i post-erotska ruševina. Kao da sve ovo vrijeme nije živjela u jednostavnoj kući gdje su se svake jeseni jeleni hranili jabukama u voćnjaku na padini brda iza njihove kuće, nego bila zaključana u automatskoj praonici automobila, gdje nije bilo sakrivanja od jakih mlazova iz velikih vrtećih četki i razjapljenih sušilica koje su puhale prema njoj vrući zrak. Roseanna je do krajnosti opredmetila, u svoj njegovoj ogoljenoj, jednostavnoj, prizemljenoj stvarnosti, izraz “udarci sudbine”.
“Uzrok”, jecala je Roseanna, “šeće na slobodi, a posljedica ide u zatvor.” “Nije li to sam život?” složio se Sabbath. “Samo što ovo nije zatvor. Ovo je bolnica, Rosie, i to bolnica koja čak i ne izgleda tako. Čim prestaneš patiti, vidjet ćeš da je vrlo lijepa, poput velikog seoskog odmarališta. Ima puno drveća i lijepih mjesta za šetnju s tvojim prijateljima. Vozeći se ovamo primijetio sam da imaju čak i tenisko igralište. Poslat ću ti reket ekspresnom poštom.” “Zašto mi oduzimaju Visa karticu!” “Jer noćnu moru ne plaćaš noćnom morom, niti drhtavicu drhtavicom; kako te tvoj katolički odgoj trebao naučiti, na kraju sve plaćaš skupo.” Tvoje bi stvari oni trebali pretraživati! Našli bi dovoljno toga da tebi daju doživotnu!” “Želiš li da sestre to učine, da me pretraže? Zbog čega?” “Zbog lisica koje koristiš na svojoj tinejdžerskoj kurvi!” Na dvadesetogodišnjakinji, poželio je Sabbath obavijestiti dvije sestre, ne više tinejdžerki, nažalost; no činilo se da ni jedna ni druga sestra nije bila ni najmanje začuđena Sabbathovim oproštajnim zadirkivanjem, pa nije to ni napravio. Proste izraze i urlanje sestre su čule i prije. Pijanica je impulsivna, gnjevna, izrazito ljuta na supružnika, supružnik je još ljući na pijanicu. Muževi i žene koji se deru i viču i optužuju jedno drugo nisu im bili ništa novo, nikome to nisu – ne treba raditi u duševnoj bolnici kako bi se poznavalo muževe i žene. Gledao je kako sestre poslovno provjeravaju svaki svakcati džep Roseannina trapera u potrazi za zalutalim jointom ili britvom. Zaplijenili su joj ključeve. Dobro je. To je u njezinu najboljem interesu. Sada nije bilo moguće nenajavljeno upasti u kuću. Ne bi želio da se Roseanna, u ovakvom stanju, mora suočiti još i s Drenkom. Najprije se primimo ovisnosti. “Tebe bi trebalo zatvoriti, Mickey – i svatko tko te zna, svjestan je toga!” “Siguran sam da će jednoga dana to zaista i učiniti, ako se svi u tome slažu.” Ali prepusti drugima brigu o tome. Ti se sad samo brzo otrijezni, jel' čuješ?” “Ti me ne želiš tr-trijeznu! Tebi je draža pijanica. Ta-ako da možeš m-m-m-” “Misliti”, šapnu on, pomažući joj da prijeđe preko prepreke. Uvijek bi počela mucati kad bi svoj gnjev pomiješala s više od pola litre votke. “M-mislio kako si p-p-p-” “Patnički muž?” “Da!” “Ne. Ne. Sažaljenje nije moja specijalnost. Ti to znaš. Ne želim da me g-g-gledaju nikako drukčije nego kao ono što jesam. Iako, reci mi ponovo što sam to uistinu – ne bih to htio zaboraviti u danima u kojima nećemo biti zajedno.” “Bijednik! Jebeni non-s-stop bijednik! P-p-prijetvorni, lažljivi, bo-bolesni, pokvareni bijednik koji živi na račun žene i jebe djecu! On je taj”, plačući je rekla sestrama, “koji me je doveo ovamo. Bila sam dobro dok nisam srela njega. Nisam uopće bila ovakva.” “I”, požuri je on uvjeriti, “za samo dvadeset osam dana sve će biti gotovo i ti ćeš biti upravo onakva kakva si bila prije nego sam te ja učinio 'ovakvom'“ Podignuo je ruku do glave i sramežljivo joj mahnuo za rastanak. “Ne možeš me ostaviti ovdje!”, poviče ona. “Doktor kaže da ću te moći vidjeti nakon prva dva tjedna terapije.” “Ali što ako me stave u šok terapiju!” “Zbog pića? Mislim da to ne rade – zar ne, sestro? Ne, ne. Sve što ti daju je novi pogled na život. Siguran sam da žele jedino da odbaciš svoje iluzije i prilagodiš se stvarnosti poput mene. Pa-pa. Dva kratka tjedna.” “Brojat ću dane”, reče Rosieno staro ja, ali kad je uvidjela da je on stvarno namjerava ostaviti ovdje, nešto iznutra pretvorilo je njezin prezirni smiješak u nezgrapni grč i počela je plakati.
Taj je zvuk pratio Sabbatha duž hodnika i niz stepenice i kroz glavni ulaz, gdje je grupa pacijenata pušila i gledala gore pitajući se u kojoj se sobi nalazi novi patnik. Pratio ga je do parkirališta, dok je ulazio u auto, i dalje na autoputu, i bio je s njim cijelim putem do Madamaska Fallsa. Sve glasnije i glasnije Sabbath je puštao glazbu, ali čak ga ni Goodman nije mogao utišati – čak ni Goodman, Krupa, Wilson i Hampton na vrhuncu svoje moći, van kontrole u “Running Wild”, čak ni Krupa, dramatično otpočinjući bas bubnjevima posljednju dionicu nije mogao nadvladati raspjevani Roseannin solo. Žena se upalila poput sirene. Druga luda žena. Ima li ih drugačijih? Ne za njega. Druga luda žena koja je počela živjeti mrzeći svoga oca i za objekt svoje mržnje umjesto toga otkrila Sabbatha. No opet, Kathy je voljela svog zaštitničkog, požrtvovnog taru, koji je dan i noć radio u pekari kako bi svoje tri kćeri poslao u koledž, i jako joj je to koristilo. Ili Sabbathu. Ja ne mogu pobijediti. Nitko ne može, kad im Oca zamjenim ja.
Ako je Roseannin plač ranije tog dana Sabbathu dao odlučnost da odbije što nikad prije odbio nije, onda se zaista radilo o plaču-rekordu.
“Vrijeme je da odeš kući popušiti Brianu.”
“Ali to nije pošteno. Nisam ništa napravila.”
“Idi kući ili ću te ubiti.”
“Nemoj to govoriti – moj Bože!”
“Ne bi bila prva žena koju sam ubio.”
“Aha. Sigurno. Koga si ti ubio?”
“Nikki Kantarakis. Svoju prvu ženu.”
“To nije smiješno.”
“Zaista, nije. Ubojstvo Nikki predstavlja moje jedino pravo na istinsku ozbiljnost. Ili je ipak i to bila čista zabava? Nikad nisam posve uvjeren ni u jednu od svojih procjena o bilo čemu. A kako je s tobom?”
“Isuse! O čemu ti uopće pričaš?”
“Govorim samo o onome o čemu svi govore. Znaš što se priča na koledžu. Priča se da sam imao ženu koja je nestala, ali nije baš samo nestala. Možeš li poreći da si ih ikada čula, reci – možeš li, Kathy?”
“Pa... Ljudi pričaju svašta – zar ne? Ja se čak i ne sjećam. Tko uopće sluša!”
“Štediš moje osjećaje, nije li to lijepo. No ne bi trebala. Do šezdesete čovjek nauči sportski prihvaćati ismijavanja vrlih promatrača. Osim toga, oni su slučajno u pravu. Dokazujući time da, ukoliko svom bližnjem stalno izražavaš svoju antipatiju, iz toga se može izleći čudna vrsta istine.”
“Zašto mi nikada ne govoriš ništa ozbiljno?”
“Nikada nikome nisam rekao ništa ozbiljnije: ubio sam svoju ženu.”
“Molim te prestani s tim.”
“Telefonirala si kako bi se preko žice igrala doktora s nekim tko je ubio svoju ženu.”
“Nisam.”
“A zašto si tako uporna, uostalom? Na najvišim razinama visokog obrazovanja, moj identitet ubojice je razotkriven, a ti me zoveš kako bi mi rekla da si u pidžami i sama u krevetu. Što je to u tebi što tebe peče? Tvoje ropstvo je ropstvo čemu! Ja sam notorni ubojica koji je zadavio svoju ženu. Zašto bih inače živio u mjestu poput ovog da nisam zadavio nekoga? Učinio sam to ovim istim rukama dok smo u našoj spavaćoj sobi, na našem krevetu, uvježbavali završni čin Othella. Moja žena je bila mlada glumica. Othello! To je drama. To je drama u kojoj jedan afrički Venecijanac nasmrt zadavi svoju ženu. Nikad nisi čula za nju jer ona perpetuira stereotip nasilnog crnog muškarca. Ali tamo u pedesetima, humanizam nije još skužio što vrijedi, i studenti su u koledžima bili plijen svakojakih opakih sranja. Nikki je bila prestravljena svakom novom ulogom. Trpila je neizdržive strahove. Jedan od njih odnosio se na muškarce. Za razliku od tebe, ona nije bila prepredena prema muškarcima. To ju je činilo savršenom za ulogu. Prije toga zajedno smo vježbali u stanu kako bi se Nikkini strahovi možda smanjili. 'Ja to ne mogu!' To sam čuo od nje toliko puta. Ja sam igrao stereotipnog nasilnog crnog muškarca. U sceni u kojoj je on ubija učinio sam to – naprosto sam je ubio. Zanijela me čarolija njezine glume. To je u meni otvorilo nešto, da to vidim. Ona je bila netko kome je sve opipljivo i neposredno bilo odbojno, kome je samo privid bio potpuno stvaran. To je bio red koji je Nikki pravila od svog kaosa. A ti, kakav red ti praviš od svojega? Pričajući o sisama starom čovjeku preko telefona? Tebe je nemoguće definirati, barem ja to ne mogu. Tako besramno stvorenje, a opet tako blaga. Izopačena i izdajnička, francuski poljubac smrti, već duboko u sramnim užicima dvostrukog života – i blaga. Po onome što bi kaos trebao biti, ti se činiš odlučno nekaotična. Teoretičari kaosa trebali bi te proučavati. Koliko duboko to što Katherine čini ili govori zadire u samu Katherine? Što god ti hoćeš, ma koliko opasno ili varavo, ku'iš, tražiš...ono, neosobno, znaš?”
“Okej. Kako si je ubio?”
Podižući ruke, rekao je: “Njih sam koristio. Rekao sam ti. 'Ugasi svjetlo, i potom ugasiš svjetlo.'“
“A što si napravio s lešom?”
“Unajmio sam brodić u Sheepshead Bayu. To je luka u Brooklynu. Jednom davno bio sam mornar. Tijelo sam opteretio ciglama i bacio Nikki preko palube u more.”
“A kako si mrtvo tijelo prenio u Brooklyn?”
“Uvijek sam nosio stvari sa sobom. Tih dana imao sam stari Dodge i uvijek sam u prtljažnik uguravao svoju prijenosnu pozornicu, rekvizite i lutke. Susjedi su me cijelo vrijeme viđali kako dolazim i odlazim. Nikki je bila tanjušna. Nije bila teška. Presavijenu sam je ugurao u svoju mornarsku torbu. Ništa posebno.”
“Ne vjerujem ti.”
“To je šteta. Prvo, jer nikada prije to nisam nikome rekao. Čak ni Roseanni. A sada sam rekao tebi. I kako nas naš mali skandal uči, pričati tebi ne znači baš pokoravati se zapovijedima pameti. Kome ćeš prvom reći? Dekanici Kudizuzi, ili ravno u japansku visoku komandu?”
“Zašto moraš imati toliko rasnih predrasuda prema Japancima!”
Zbog onoga što su radili Alecu Guinnessu u “Mostu na rijeci Kwai”. Staviti ga u onu malu jebenu kutiju. Mrzim tu kopilad. Kome ćeš prvom reći?”
“Nikome! Neću reći nikome, jer to nije točno!”
“A da jest? Bi li onda nekome rekla?”
“Što? Da si stvarno ubojica?”
“Da. I da znaš tko sam? Bi li me prijavila onako kako si prijavila vrpcu?”
“ Kazetu sam zaboravila). Kazetu sam ostavila slučajno1.”
“Bi li me prijavila, Kathy? Da ili ne?”
“Zašto moram odgovarati na ova pitanja!”
“Jer je meni neophodno saznati za koje pizdune radiš.”
“Za nikoga!”
“Bi li me prijavila? Da ili ne? Da je istina da sam ubojica.”
“Pa... hoćeš točan odgovor?”
“Bilo kakav.”
“Pa...to bi ovisilo.”
“O.”
“O? Pa, o našoj vezi.”
“Možda me ne bi prijavila kad bismo imali pravu vezu? A kakva bi to bila. Opiši je.”
“Ne znam...valjda ljubav.”
“Ti bi štitila ubojicu kad bi ga voljela.”
“Ja ne znam. No nikada nisi nikoga ubio. Ova pitanja su glupa.”
“Voliš li me? Ne brini za moje osjećaje. Voliš li me?”
“Na neki način.”
“Da?”
“Da.”
“Starog i gnjusnog kakav sam sada?”
“Ja volim tvoj um, volim kako razotkrivaš svoj um kada pričaš.”
“Moj um? Moj umje um ubojice.”
“Prestani govoriti to. Plašiš me.”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Empty Re: Sabbathov teatar / Philip Roth

Počalji od Mustra Pon Jun 25, 2018 9:28 am

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Tumblr_lnmu3x_IJZm1qdeipso1_500

“Moj um? Pa, to je pravo otkriće. Ja sam mislio da voliš moj prastari penis. Moj um? To je poprilični šok za muškarca mojih godina. Jesi li ti u svemu tome bila samo zbog moga uma? Oh, ne. Cijelo vrijeme dok sam ja govorio o jebanju, ti si me gledala kako razotkrivam svoj um! Obraćala neželjenu pažnju mome umu! Usudila si se uvesti umni element u okruženje u kojemu mu nema mjesta. Upomoć! Ja sam bio mentalno zlostavljan! Upomoć! Ja sam žrtva mentalnog zlostavljanja! Bože! Ja imam gastrointestinalni poremećaj! Od mene si iznudila mentalne usluge i to bez mog znanja i volje! Ti si me ponizila. Moj kurac si ponizila! Zovite dekanicu! Mome kurcu je oduzeta moć!”
Nakon svega toga, Kathy je konačno smogla odlučnosti da gurne vrata, ali tako mahnito, s takvom snagom, da se iz auta stropoštala na rub ceste. Ali bila je opet na svojim reebokicama gotovo istog trena, te ju je, kroz vjetrobran, mogao vidjeti kako juri na sjever prema Athensu. Lutke mogu letjeti, lebdjeti, frkati se, ali samo su ljudi i marionete osuđeni na trčanje i hodanje. Zato su mu marionete uvijek i bile dosadne: svo to hodanje koje su stalno izvodile lijevo pa desno po maloj pozornici, kao da hodanje, osim što je predmet svake predstave s marionetama, predstavlja veliku životnu temu. Sve te niti – previše vidljive, previše njih, previše očito metaforičkih. I uvijek to ropsko oponašanje ljudskog teatra. Dok lutke...Gurneš ruku u lutku i sakriješ lice iza zavjese! Ništa nije poput toga u životinjskom kraljevstvu! Sve tamo do Petruške, sve prolazi, što luđe i ružnije, to bolje. Sabbathove kanibalističke lutke koje su mu donijele prvu nagradu od maestra u Rimu. Jeo je svoje neprijatelje na pozornici. Trgao ih je na komade i govorio o njima čitavo vrijeme dok ih je žvakao i gutao. Greška je misliti da su gluma i govor prirodno područje bilo za koga osim za lutke. Zadovoljstvo je u davanju ruke i glasa – tražiti više, učenici, je ludilo. Da je Nikki bila lutka, možda bi još bila živa.
A niz cestu, Kathy bježi pod prejakim svjetlom velikog mjeseca. I pušači su sada okupljeni na mjesečini, ispod ćelije Roseanne koja se trijezni, čije se jecanje još može čuti 200 kilometara daleko...Oh, danas joj se sprema nešto strašno, suočava se s još groznijim iskušenjem nego što je biti u braku s njim. Doktor je upozorio Sabbatha da će ona možda nazvati i moliti ga da dođe i izbavi je. Rekao je Sabbathu da zanemari napad suosjećanja i odbije doći. Sabbath je obećao da će dati sve od sebe. Radije nego da krene kući slušati telefon kako zvoni, sjedio je nešto duže u autu gdje se, iz razloga koje nije mogao odmah razumjeti, prisjetio momka koji mu je dao one knjige da čita na tankeru punom nafte, prisjetio se kako su istovarivali teret kroz veliki naftovodni sistem Curacaa i kako mu je taj momak – jedan od onih gospodskih, tihih tipova koji tajanstveno provode život na moru, iako bi čovjek očekivao da završe kao profesori, ili možda čak ministri – dao knjigu pjesama Williama Butlera Yeatsa. Usamljenik. Samoobrazovani usamljenik. Njegove šutnje si se bojao. Još jedan američki tip. Čovjek bi sreo sve naše američke tipove na moru. Već tada, dobar dio njih bili su Hispanci – tvrdi, zaista tvrdi latinski tipovi. Sjećam se jednog koji je izgledao poput Akima Tamiroffa. Sve vrste naše obojene braće, svaki mogući tip – ugodne ljude, one ne tako ugodne, svakoga. Na tom brodu na kojem je bio momak koji mi je dao onu knjigu i zbog kojeg sam počeo čitati, bio je i veliki, debeli crni kuhar. Ležao bih na svom gornjem ležaju s knjigom, i taj bi kuhar uvijek došao i zgrabio me za jaja. I počeo se smijati. Morao bih se rvati s njim da ga se oslobodim. Pretpostavljam da sam zbog toga “homofobičan”. Nije radio ništa drugo agresivno, ali bio bi vrlo zadovoljan da sam ga pustio, o tome nema sumnje. Zanimljivo je to da ga se moglo vidjeti u bordelima. No, momak koji mi je dao pjesme bio je potpuni čudak koji me nikad nije ni dotaknuo, onako lijepog i zelenookog kakav sam bio. Rekao mi je koje pjesme da čitam. Jako lijepo od njega, zaista. Momak iz Nebraske. Na straži bih pamtio pjesme.
Naravno! Yeats za Lady Goolsbee:


Čuo sam starog mudrog vjernika
Kako davno reče
Da može dokazati
Kako te samo Bog, draga
Može voljeti zbog tebe same
A ne zbog tvoje žute kose.


Za samo par sati Kathy će ući u cilj. Mogao ju je vidjeti kako se tapše po grudima i pada u zagrljaj Bezgrešnoj Kamizoko. Kako kazetu nosi na grudima. Kakizomi. Kazikomi. Tko bi zapamtio njihova jebena imena. Tko bi to htio. Tojo i Hirohito bili su mu dovoljni. Uzdišući histerično, ispričat će dekanici njegovo strašno priznanje. I dekanica možda neće odoljeti povjerovati u to, onako kako se Kathy pretvarala da ne vjeruje.
Vozeći se kući puštao je “The Sheikh of Araby” Malo stvari na svijetu dobro je kao ove živahne solaže. Klarinet. Klavir. Bubnjevi. Udaraljke.
Kako to da nitko više ne mrzi Tojoa? Nitko se ne sjeća ubojice osim mene. Misle da je Tojo automobil. Ali pitajte Korejce kako se osjećaju nakon što su im Japanci sjedili na glavama trideset pet godina. Pitajte Mandžurijce za civiliziranost njihovih osvajača. Pitajte Kineze o divnom razumijevanju koje im je pokazala ta mala pljosnatoglava imperijalistička gamad. Pitaj za bordele koje su Japanci za svoje vojnike napunili djevojkama baš poput tebe. Mlađima. Dekanica misli da sam ja neprijatelj. Ha, ha! Neka se raspita o svojim domaćim momcima i kako su hrabro jebanjem krčili put kroz Aziju, o strankinjama koje su porobili i pretvorili u kurve. Pitajte ih u Manili za bombe, tone bombi koje su Japanci bacili nakon što je Manila proglašena otvorenim gradom. Gdje je Manila? Kako bi to mogla znati? Možda jednog dana Učiteljica uzme sat od predavanja o zlostavljanju i spomene svojim bezgrešnim ovčicama mali užas zvan Drugi svjetski rat. Japaanci. Rasno prilično arogantni – pokraj njih, Ku Klux Klanje... Ali kako bi ti mogla znati nešto o Ku Klux Klanu? Kako bi išta mogla znati, uzimajući u obzir u čijim si šakama? Želiš pravu priču o Japaancima? Pitaj moju majku, isto jednu ženu koju su zlostavljali u životu. Pitaj nju.
Široko je pjevao s kvartetom, pretvarajući se da je Gene Hochberg, koji je stvarno bio u stanju dignuti svoju mladu publiku na noge i natjerati je da pleše; Sabbath je uživao, ne samo u višestruko uvredljivim stihovima himne iz starih dvadesetih koji slave silovanje na ljubavnom sastanku i nipodaštavaju Arape, nego i u neprestanoj, čistoj, iskričavoj izvedbi, uživao u tome što je jedan od njihovih divljaka. Kako bi misionari izdržali bez svojih divljaka? Njihova naivna jebena drskost u vezi tjelesne žudnje!
Zavodnik mladih. Sokrat, Strinberg, i ja. No, ipak se osjećam odlično. Staklasti zvuk Hamptonova bubnjanja – to bi moglo popraviti sve. Ili se možda radilo o tome da mu Rosie više ne stoji na putu. Ili je možda znao da nikada nikome nije mogao udovoljiti, a nije ni sada počinjao. Da, da, da, osjećao je nekontroliranu nježnost prema svom vlastitom životu ispunjenom sranjima. I smiješnu glad za još toga. Još poraza! Još razočaranja! Još zavaravanja! Još usamljenosti! Još artritisa! Još misionara! Uz božju volju, još pičke! Još katastrofalnog uvaljivanja u sve. Za čisti osjećaj burnog življenja, ništa nije bolje od gadne strane života. Možda nisam bio idol nedjeljnih predstava, ali recite što vas volja, bio je to stvarni ljudski život!


Ja sam Šeik od Arabije,
Pripada mi tvoja ljubav.
Po noći, kad sniš.
Upuzat ću ti u šator.
Zvijezda sjaj nad nama,
Osvijetlit će naš put k ljubavi.
Vladat ćeš sa mnom
Ja sam Šeik od Arabije.


Život jest nedokučiv. Sabbath je možda, tko zna, odbacio djevojku koja ga nikada nije izdala ni zajebala i koja to nikad nije ni mogla – jednostavnu, avanturističku djevojku koja je voljela svog oca i koja nikada ne bi prevarila bilo kojeg odraslog čovjeka (osim Oca, sa Sabbathom); koliko je on znao, upravo je prestrašio posljednju dvadesetogodišnjakinju u čiji šator će ikada upuzati. Zabunom je zamijenio nevinu, ljubavlju ispunjenu, odanu Cordeliju njezinim pokvarenim sestrama, Goneril i Regan. Lud kao stari Lear. Srećom po njegovo duševno zdravlje, bilo je i utjehe u velikom krevetu na Brick Furnace Roadu, dok se ševio s Drenkom te noći i dvadeset sedam noći koje su slijedile.
* * *

Jedina poruka koju je Sabbath primio u dva tjedna prije nego što mu je bilo dopušteno posjetiti Roseannu bila je razglednica koja je sadržavala samo suhe činjenice poslana iz Ushera krajem prvog tjedna njezina boravka: bez pozdrava, poslana na njihovu kućnu adresu u Madamaska Falls – nije čak htjela napisati ni svoje ime. “Dođi u Roderick House, dvadeset trećeg, 16:30. Večera u 17:15. Imam antialkoholičarski sastanak od 7 do 8 navečer. Možeš ostati na: Ragged Hill Lodge, Usher, ako ne želiš voziti kući istog dana. R.C.S.”
Upravo kad je on dvadeset trećeg u 13:30 ulazio u auto, u kući je zazvonio telefon i on je otrčao natrag kroz kuhinjska vrata, misleći kako to mora biti Drenka. Kad je čuo Roseannu, obrnuvši pretpostavku, pomislio je da ga je nazvala kako bi u rekla da ipak ne dođe. Nazvat će Drenku i priopćiti joj vijest čim Roseanna zaklopi slušalicu. “Kako si, Roseanna?”
Njezin glas, koji i inače nikad nije bio visok, sada je bio kao ispeglan, hladan, ljut i ravan. “Dolaziš li?”
“Baš sam ulazio u auto. Morao sam otrčati u kuću kako bih se javio.”
“Želim da doneseš nešto. Molim te”, dodala je, kao da je netko tamo savjetuje što da kaže i kako.
“Da donesem nešto? Naravno”, reče on, “Bilo što.”
Njezin odgovor bio je grub, neočekivan smijeh. Nakon kojeg je slijedilo ledeno: “U mom ormaru. Na gornjoj polici otraga. Plavi fascikl. Moram ga imati.”
“Donijet ću ga. Ali morat ću otvoriti ormar.”
“Trebat će ti ključ.” Još ledenije, ako je to bilo moguće.
“Da? Gdje ga mogu naći?”
“U mojim jahaćim čizmama...U lijevoj čizmi.”
Ali proteklih godina Sabbath je pretražio sve njezine čizme, cipele i tenisice. Vjerojatno ga je tamo premjestila nedavno, s mjesta gdje ga je prije sakrivala od njega.
“Otiđi sad po to”, rekla je ona. “Pronađi. Važno je... Molim te.”
“Naravno. Okej. Desna čizma.”
“Lijeva!”
Ne, nije ju bilo teško izbaciti iz ravnoteže. A već su prošla dva tjedna, i još dva su preostala.
Pronašao je ključ i iz ormara donio plavi fascikl do telefona kako bi je uvjerio da ga ima.
“Jesi li zaključao ormar?”
Slagao je i rekao da.
Donesi ključ sa sobom. Ključ od ormara. Molim te.”
“Naravno.”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Empty Re: Sabbathov teatar / Philip Roth

Počalji od Mustra Pon Jun 25, 2018 9:28 am

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Tumblr_ln951jq75_B1qav9ywo1_500


“A fascikl? Plavi je. Omotan je s dvije rastezljive trake.”
“Imam ga točno ovdje.”
“Molim te nemoj ga izgubiti!”, uznemirila se. “Radi se o životu i smrti!”
“Jesi li sigurna da ga stvarno želiš?”
“Ne svađaj se sa mnom! Učini kako ti kažem! Nije mi lako čak ni pričati s tobom!”
“Hoćeš li radije da ne dođem?” Pitao se bi li bilo sigurno u ovo doba odvesti se do svratišta i trubnuti dvaput, signalizirati Drenki da se nađu kod Pećine.
“Ako ne želiš doći”, rekla je, “nemoj. Nikome ne činiš uslugu. Ako me ne želiš vidjeti, menije svejedno.”
“Želim te vidjeti. Zato sam bio u autu kad si nazvala. Kako se osjećaš? Jesi li malo bolje?”
Odgovorila je drhtavim glasom: “To nije lako.”
“Siguran sam da nije.”
“Prokleto je teško.” Počela je plakati. “Nemoguće teško.”
“Ima li ikakvog poboljšanja?”
“Oh, ti ne razumiješ! Nikada nećeš razumjeti!”, poviče ona, i zaklopi slušalicu.
U fasciklu su bila pisma koja joj je otac slao kad ga je napustila i otišla živjeti s majkom, nakon njezina povratka iz Francuske. Pisao je pisma Roseanni svaki dan, točno do one večeri kad se ubio. Oproštajno pismo bilo je naslovljeno na Roseannu i njezinu mlađu sestru Ellu. Roseannina majka skupila je pisma za svoje kćeri i držala ih kod sebe dok i sama nije umrla nakon duge muke s upalom pluća prije puno godina. Fascikl je oporučno ostavljen Roseanni, zajedno s majčinim starim namještajem, ali ona nikad nije smogla snage maknuti elastične vrpce koje su ga držale zatvorenog. Jedno je vrijeme bila odlučna u namjeri da ga baci, ali nije ni to mogla učiniti.
Na pola puta do Ushera, Sabbath se zaustavio u motelu kraj autoputa. Držao je fascikl u krilu dok mu je konobarica donosila kavu. Onda je maknuo elastične trake, pažljivo ih spremio u džep jakne i rastvorio pisma. Pismo napisano samo par sati prije nego se objesio bilo je naslovljeno s “Moja draga djeco, Roseanna i Ella”, i datirano “Cambridge, 15. rujan 1950.” Rosie je tada bilo trinaest. Posljednje pismo profesora Cavanaugha Sabbath je pročitao prvo:
Cambridge, 15. rujna 1950.

Moja draga djeco, Roseanna i Ella,
Kažem draga unatoč svemu. Uvijek sam pokušavao dati sve od sebe, ali potpuno sam promašio. Promašio sam u svojim brakovima i promašio sam u svom poslu. Kad nas je vaša majka ostavila, postao sam propali čovjek. A kad ste me čak i vi, moje ljubljene kćeri, ostavile, sve je završilo. Od tada patim od potpune nesanice. Nemam više snage. Iscrpljen sam i bolestan od tableta za spavanje. Ne mogu više nastaviti. Bog neka mi pomogne. Molim vas, nemojte mi suditi prestrogo.
Živite sretno!
Tata

Cambridge, 6. veljače 1950.

Draga mala Roseanna!
Ne možeš zamisliti koliko mi nedostaje moja mala djevojčica. Osjećam se potpuno prazno iznutra i ne znam kako ću to preboljeti. Ali istovremeno osjećam kako je važno i neophodno bilo da se to dogodi. Primijetio sam promjenu u tebi od svibnja prošle godine. Bio sam strašno preplašen jer ti nisam mogao pomoći, a ti mi se nisi željela povjeriti. Zatvorila si se u sebe i odgurnula me. Nisam znao da ti je tako teško u školi, ali sumnjao sam na to, jer te tvoji školski prijatelji nikada nisu posjećivali. Samo je lijepa mala Helen Kylie ponekad dolazila po tebe ujutro. Ali, draga moja mala curice, greška je bila tvoja. Osjećala si se nadmoćnijom i pokazala si to možda malo više nego što i sama znaš. To je točno ono što se dogodilo i tvojoj majci s njezinim prijateljima ovdje. Draga mala Roseanna, ne spominjem ovo kako bih te optužio, nego zato da možeš o svemu tome razmisliti i možda raspraviti sa svojom majkom. I onda ćeš shvatiti kako u životu čovjek ne smije biti sebičan...
Cambridge, 8. veljače 1950.

...izgubila si vezu sa svojim ocem i ja više nisam mogao probiti oklop kojim si se ogrnula. To me je tako jako brinulo. Shvatio sam da ti je potrebna majka, čak sam ti je pokušao i pronaći, ali to je bio potpuni promašaj. Sad si ponovo dobila svoju pravu majku, koja ti je toliko dugo nedostajala. Sada ponovo imate sve mogućnosti za dobar život. To će ti dati novu hrabrost u životu. I bit ćeš opet sretna u školi. Inteligencijom si daleko, daleko iznad prosjeka...
Kuća tvog oca ostaje ti otvorena, kad god se poželiš vratiti, na duže ili kraće razdoblje. Ti si moje najdraže dijete i bez tebe praznina je golema. Pokušat ću pronaći utjehu vjerujući kako je to što se dogodilo najbolje za tebe. Molim te napiši mi nešto čim se središ. Zbogom, drago moje dijete! Tisuću poljubaca ljubavi od tvog usamljenog
Tata

Cambridge, 9. veljače 1950.

Draga mala Roseanna!
Naletio sam na gospođicu Lerman na ulici. Tužna je što si napustila školu. Rekla je da su te svi učitelji jako voljeli. Ali shvatila je da ti je u posljednje vrijeme bilo teško, infekcije, et cetera, zbog kojih si bila prisiljena izostajati duga razdoblja. Također je primijetila da se odnedavno više ne družiš s Helen Kylie ili drugim dobrim prijateljicama, Myrom, Phyllis i Angie. Ali rekla je da su se te djevojke bile posvetile učenju, dok je Roseanna izgubila svoju želju za uspjehom. Izrazila je nadu da ćeš za nekoliko godina prevladati teškoće. Imala je mnogo sličnih slučajeva, rekla je. Također, uvjerena je, baš kao i ja, da je djevojačka škola bolja za djevojke u pubertetu. Nažalost, čini se da tvoja majka ne dijeli mišljenje gospođice Lerman... ...da, draga mala Roseanna, nadam se da ćeš uskoro biti sretna kao kad si bila moje sunašce, iskrena i neposredna. Ali, tada su počeli naši problemi. Želio sam ti pomoći ali nisam mogao, jer ti i nisi željela moju pomoć. Nisi mi mogla više povjeravati svoje brige. Tada ti je bila potrebna majka, ali nisi je imala, nažalost...
Veliki zagrljaj od Tate

Cambridge, 10. veljače 1950.

Draga Roseanna!
Obećala si mi da ćeš mi pisati i zvati me telefonom kad odeš. Bila si tako slatka i otvorena i ja sam ti vjerovao. Ali ljubav je slijepa. Prošlo je već pet dana otkako si otišla, a još od tebe nisam dobio ni slova. Niti si željela razgovarati sa mnom prošle noći, iako sam bio kod kuće. Počinjem shvaćati, moje oči se otvaraju. Muči li te savjest? Ne možeš li više oca pogledati u oči? Je li mi to hvala za sve što sam učinio za tebe u onih pet godina koliko sam se ja sam morao brinuti za djecu? To je okrutno. To je strašno. Hoćeš li ikada moći vratiti se svome ocu i pogledati ga u oči? Teško mi je to shvatiti. Ali ne osuđujem te. Koliko sam razumio, u zadnje vrijeme podvrgnula si se hipnozi. Tvoja majka, čini se, dala si je u zadatak mučiti me do krajnjih granica. Njezina jedina želja je moj poraz. Čini se da se nije promijenila koliko to vi djeca, izgleda, mislite.
Možda ćeš mi napisati par riječi i reći mi što bih trebao napraviti. Trebam li očistiti tvoju sobu i pokušati zaboraviti da si ikada postojala?
Zašto si mi lagala u papirnici za deset dolara? Bilo je nepotrebno. To baš i nije najljepša posljednja uspomena.
Tata

Cambridge, 11. veljače 1950.

Najdraža mala Roseanna!
Tisuću ti puta hvala za ovo dugo žuđeno pismo koje sam danas primio. Tako me je usrećilo da sam sada druga osoba. Sunce ponovo sja nad mojim propalim životom. Molim te, oprosti mi za moje posljednje pismo. Bio sam u takvoj depresiji dok sam ga pisao da nisam vjerovao hoću li se ikad pridići na noge. Ali sada se sve čini drugačije. Irene je sada postala tako ljubazna da bih čak mogao reći kako je draga. Ona mi je vjerojatno pomogla u najtežoj krizi – tvojem odlasku...
Naravno da si dobrodošla sve dok posve ne prekineš vezu sa svojim ocem. I sada, budući da je ovdje kod kuće sve opet mirno i dobro, tvoja će pisma biti srdačno dobrodošla svima nama. Molim te, piši nam što češće možeš. To ne moraju biti duga pisma, samo kratki pozdrav, da znamo da si dobro. Iako ponekad moraš napisati i nešto više svome ocu, napisati mu kako se osjećaš u dubini duše, naročito kad te obuzme tuga. Puno puno puno pozdrava od svih nas, ali naročito od tvog ljubavlju ispunjenog
Tata

Sva su pisma bila ovakva, od onog iz veljače kada je Roseanna s Ellom otišla iz Cambridgea živjeti s majkom, pa sve do kraja travnja, dokle ih je Sabbath mogao pročitati ako je želio stići na večeru u bolnicu. I bio je siguran da će istu malodušnu poruku vidjeti odaslanu u pismima sve do kraja – kako je svijet protiv njega, kako ga osujećuje, vrijeđa, lomi. Trebam li očistiti tvoju sobu i zaboraviti da si ikada postojala? Od krvarećeg profesora Cavanaugha svojoj ljubljenoj trinaestogodišnjakinji nakon što je nije čuo pet dana. Patnički, ludi pijanac – bez borbe sigurno nije prošao ni jedan dan njegova života, sve do dana kad su položili kamen Molim vas, nemojte mi suditi prestrogo. Živite sretno! Tata. A onda, ne više u sukobu sa svime. Konačno sve pod nadzorom.
Sabbath se zaustavio na bolničkom parkiralištu samo nekoliko minuta prije pet. Prešao je preko kružnog prilaza koji je dijelio široki pojas zelenog travnjaka od duge trokatnice s bijelo obojenom oplatom od koso položenih daščica i crnim kapcima na prozorima, smještene na vrhu brežuljka, glavne bolničke zgrade koja je, slučajno, stilski bila vrlo slična svratištu Balichevih izgrađenom u kolonijalnom stilu nad jezerom Madamaska. U prošlom stoljeću i ovdje je bilo jezero, na mjestu gdje se sada nalazi travnjak, nad kojim se uzdizala velika palača u gotičkom stilu, koja se srušila nakon smrti njezinih vlasnika koji nisu imali djece. Prvo je popustio krov, potom kameni zidovi, dok, 1909., jezero nije bilo isušeno, a jezovita građevina parnim strojevima sravnjena sa zemljom kako bi napravila mjesta za sanatorij za liječenje tuberkuloze. Danas je stari sanatorij bio glavna zgrada Usherske psihijatrijske bolnice, ali su ga nastavili zvati Palača. Vjerojatno zato što se približavala večera, grupa pušača koja se okupila ispred glavnog ulaza u Palaču imala je već dvadeset do dvadeset pet ljudi, dobar dio njih bili su mladići i djevojke u tinejdžerskim godinama, obučeni poput studenata u dolini, mladići s preokrenutim bejzbolskim kapama i djevojke u kratkim majicama, tenisicama i traperu. Pitao je najljepšu među njima – koja bi ujedno bila i najviša da je stajala uspravno – može li ga uputiti do Roderickove kuće i primijetio, kad je podignula ruku i pokazala pravac, vodoravni ožiljak na njezinu zglobu koji je izgledao kao da je tek nedavno zacijelio.
Obično kasno jesensko popodne – što će reći, sjajno i posebno. Kako strašna, kako opasna ta ljepota mora biti za nekoga samoubilački depresivnog, no upravo je ovakav dan, mislio je Sabbath, ono što možda nekima od njih omogućuje vjeru da spilja kroz koju prolaze možda vodi u pravcu života. Najljepši trenuci djetinjstva dozivaju se u pamćenje, i na trenutak je moguć zaborav, ako već ne odraslog života, onda barem očaja. Jesen u duševnoj bolnici, jesen i njezina slavna značenja! Kako može biti jesen ako sam ja ovdje? Kako ja mogu biti ovdje ako je jesen. Je li jesen? Godina se opet čudesno preobražava i to se čak i ne primijećuje.
Roderickova kuća ležala je na zavoju puta koji je vodio preko travnjaka i vraćao se natrag prema autoputu. Ta je zgrada bila manja, dvokatna verzija Palače, jedna od sedam ili osam takvih kuća nepravilno razbacanih između drveća, svaka s otvorenom verandom i travnatim vrtom ispred nje. Približavajući se Roderickovoj kući s puta, Sabbath je vidio četiri žene kako sjede na komadima namještaja koji su ležali tijesno nabacani na travi. Jedna od njih, koja se odmarala u bijeloj plastičnoj stolici, bila je njegova žena. Imala je sunčane naočale i leškarila savršeno mirno, dok su oko nje ostale žene živo razgovarale. Ali onda je netko rekao nešto smiješno – možda čak i Roseanna – da je ona poskočila u sjedeći položaj i pljesnula rukama od užitka. Smijeh joj je bio opušteniji nego ga što je čuo godinama. Još su se smijale kada se on pojavio, hodajući preko travnjaka. Jedna od žena nagnula se Roseanni. “Tvoj posjetitelj”, šapnula je.
“Dobar dan”, rekao je Sabbath i formalno im se naklonio. “Ja sam sudionik Roseannina nagona za savijanjem gnijezda i otjelovljenje svih otpora koje susreće u životu. Siguran sam da svaka od vas ima nedostojnog muškarca – ja sam njezin. Ja sam Mickey Sabbath. Sve što ste čule o meni je točno. Sve je uništeno i ja sam to uništio. Bok, Rosie.”
Nije se začudio što nije skočila iz stolice zagrliti ga. Ali kad je skinula sunčane naočale i sramežljivo rekla “Bok”,... mora se reći da mu njezin glas preko telefona nije davao naslutiti da može očekivati takvu ljubaznost. Samo četrnaest dana bez cuge, i izgledala je kao da ima trideset pet godina. Koža joj je bila čista i zdrave boje, njezina kosa do ramena više zlatna nego smeđa, i činilo se da se vratila punina njezinih usta kao i privlačna širina njezinih očiju. Imala je primjetno široko lice, ali sve na njemu nestajalo je tijekom godina. Tu je ležalo jednostavno porijeklo njihove patnje: njezin neodoljivi izgled djevojke iz susjedstva. U samo dva tjedna odbacila je dva desetljeća lošeg života.
“Ovo”, rekla je na neki čudan način, “su neke stanovnice kuće.” Helen Kylie, Myra, Phyllis, Aggie... “Želiš li vidjeti moju sobu? Imamo malo vremena.” Sada je bila posve zbunjeno dijete, previše postiđena prisustvom roditelja da bi osjećala išta drugo osim nelagode pred prijateljima.
Pratio je Roseannu po stepenicama na verandu – tamo su bile tri pušačice, mlade žene poput onih na livadi – i u kuću. Prošli su kraj male kuhinje i skrenuli u hodnik oglasnom pločom izlijepljenom obavijestima i izrescima iz novina. S jedne strane hodnika se otvarao mali, tamni dnevni boravak, gdje je druga grupa žena gledala televiziju, a na drugoj strani bio je prostor za medicinske sestre, odijeljen staklom i veselo oblijepljen plakatima. Roseanna ga je napola ugurala kroz vrata. “Moj muž je ovdje”, rekla je mladoj sestri na dežurstvu. “Fino”, odgovorila je sestra i ljubazno klimnula Sabbathu, koga je Roseanna odmah odvukla dalje prije nego i sestri kaže kako je sve uništeno i on je to uništio, iako bi to mogla biti istina.
“Roseanna!”, ljubazni je glas dozvao iz dnevne sobe. “Roseanna Banana!”
“Bok!”
“Opet smo u Benningtonu”, reče Sabbath. Gorko je poskočila na nj. “Ne baš!”
Njezina soba bila je mala, svježe obojena u bijelo, s dva prozora raskriljenih zavjesa koji su gledali na park, jednim krevetom, starim drvenim stolom i ormarom. Sve što nekome treba, zapravo. Mogao bi u nečemu ovakvom živjeti zauvijek. Ugurao je glavu u kupaonicu, odvrnuo slavinu – “Vruća voda”, reče on odobravajući – a kad je izašao, vidio je na stolu tri uokvirene fotografije: na jednoj je bila njezina majka umotana u krzneni kaput u Parizu odmah nakon rata, na drugoj, staroj fotografiji bili su Ella i Paul s njihovih dvoje okrugle, plave djece (Eric i Paula), na trećoj čovjek (Glenn) na putu, a tu je bila i fotografija koju nikad prije nije vidio. Studijski portret čovjeka u odijelu, s kravatom i uštirkanim ovratnikom, čovjek grubog, širokog lica koji uopće nije izgledao “slomljeno”, ali koji nije mogao biti nitko drugi nego Cavanaugh. Otvoren na stolu stajao je rokovnik, i Roseanna ga je zatvorila drhtavom rukom dok je nervozno kružila po sobi. “Gdje je fascikl?” upita. “Zaboravio si ga ponijeti!” Više nije bila graciozna žena sa sunčanim naočalama koju je vidio na travnjaku kako se sretno smije s Helen, Myrie, Phyllis i Aggie.
“Ostavio sam ga u autu, pod ključem. Pod sjedalom je. Na sigurnom.”
“A što”, poviče ona sasvim ozbiljno, “ako netko ukrade auto?”
“Je li to realno, Roseanna? Taj auto? Žurio sam se kako bih stigao na vrijeme. Mislio sam kako ćemo o tome poslije večere. Ali otići ću kad god ti to budeš željela. Sad ću ga donijeti i otići kući ako ti tako želiš. Izgledala si odlično do prije dvije minute. Ja nemam dobar utjecaj na tvoj ten.”
“Mislila sam ti pokazati mjesto. Željela sam te provesti okolo. Zaista jesam. Željela sam ti pokazati gdje plivam. Sada sam zbunjena. Užasno. Osjećam se potonulo. Osjećam se grozno.” Sjedeći na rubu kreveta, počela je jecati. “Ovdje, ovdje je dan tisuću dolara”, bile su riječi koje je napokon uspjela izustiti.
“Je li to razlog zbog kojeg plačeš?”
“Ne. To pokriva osiguranje.”
“Što je onda razlog?”
“Sutra... sutra navečer, na sastanku, moram im ispričati 'Moju priču'. Na meni je red. Pravila sam zabilješke. Prestravljena sam. Danima sam pravila zabilješke. Imam mučninu, boli me trbuh...”
“Zašto bi bila prestrašena? Pretvaraj se da pričaš svom razredu. Pretvaraj se da su to obični klinci.”
“Ne bojim se pričanja”, odgovorila mu je ljuto. “Radi se o onome što trebam reći. Reći ću istinu.”
“O čemu?”
Nije mogla vjerovati koliko je glup. “O čemu? O čemu? O njemu!” poviče, pokazujući na očevu fotografiju. “O tom čovjeku!”
Tako. O tom čovjeku se radi. O njemu. Dovoljno nevino, Sabbath upita: “Što je učinio?”
“Sve. Sve.”
Blagavaonica, na prvom katu Palače, bila je ugodna, tiha i svijetla, zahvaljujući širokim prozorima koji su gledali na travnjak. Pacijenti su sjedili gdje su željeli, većinom za hrastovim stolovima dovoljno velikima za osam ljudi, no neki su sjedili odvojeno, za stolovima samo za dvoje. Opet se prisjetio svratišta na jezeru i ugodne atmosfere restorana gdje je Drenka bila visoka svećenica. Za razliku od tamošnjih mušterija, pacijenti su se ovdje sami posluživali sa stola, na kojemu su večeras bili prženi krumpirići, grašak, cheeseburgeri, salata i sladoled – cheeseburgeri vrijedni tisuću dolara dnevno. Kad god bi Roseanna ustala po novu čašu soka od borovnica, netko od naguranih apstinenata kraj aparata za sokove nasmiješio bi joj se ili bi joj nešto rekao, i dok bi prolazila s još jednom punom čašom kraj stolova, netko bi joj stisnuo slobodnu ruku. Jer je sutra uvečer trebala ispričati “Svoju priču”, ili zato što je večeras “on” bio ovdje? Pitao se je li itko iz Ushera – neki pacijent, doktor ili sestra – dosad nazvao preko državne granice, odslušati ono što ju je ovamo dovelo.
Samo što je njezin otac bio taj koji ju je zapravo smjestio ovamo.
Ali kako to da mu nikada za to “sve” nije rekla ranije? Nije se usudila govoriti o tome? Nije se usuđivala prisjećati toga? Ili joj je to toliko objašnjavalo povijest vlastite nesreće da je pitanje koliko je to doista utemeljeno na činjenicama bilo okrutno nevažno? Napokon je imala objašnjenje koje je istovremeno bilo uzvišeno i odvratno, te, prema standardima zeitgeista, više nego razumno. Ali gdje se nalazila – ako je uopće postojala – prava slika prošlosti?
Ne možeš zamisliti koliko mi nedostaje moja mala djevojčica. Osjećam se potpuno prazno iznutra i ne znam kako ću to preboljeti. Ti si moje najdraže dijete i praznina bez tebe je golema. Samo je lijepa mala Helen Kylie ponekad dolazila. Ti si bila moje sunašce, iskreno i neposredno. Bila si tako slatka i otvorena i ja sam ti vjerovao. Ali ljubav je slijepa. Patiš li od grižnje savjesti? Možeš li još pogledati oca u oči? Tvoje dugo žuđeno pismo. Sunce ponovo sja nad mojim propalim životom.
Tko se to objesio na tavanu u Cambridgeu, očajni otac ili odgurnuti ljubavnik?
Za vrijeme večere činilo se da se stalnim razgovorom bila u stanju pretvarati kako Sabbath nije bio prisutan, ili kako je onaj tko je sjedio nasuprot nje bio netko drugi. “Vidiš li onu ženu”, prošaptala je, “dva stola iza mene, malu, mršavu, ima naočale, oko pedeset godina?”, i sažela je priču njezine bračne katastrofe – priču o drugoj obitelji, dvadesetpetogodišnjoj djevojci, i dvoje male djece, od tri i četiri godine, koju je muž tajno imao u drugom gradu. “Vidiš djevojku s pletenicama? Crvena kosa... divno, pametno dijete... dvadeset pet godina... u Wellesleyu...dečko koji radi na gradilištu. On izgleda kao marlboro man, kaže ona. Baca je u zid i niz stepenice svake noći, a ona ga ne može prestati nazivati. Zove ga telefonom svake noći. Kaže da ga pokušava natjerati da osjeti neko kajanje. Još nema uspjeha. Vidiš onog tamnoputog, mladog čovjeka, radnika? Dva stola od tebe lijevo. Staklar. Ugodan čovjek. Žena mrzi njegovu obitelj i ne dopušta mu da odvede djecu da ih vide. Cijeli dan luta i govori sam sa sobom. 'To je beskorisno... beznadežno... nikada se ništa neće promijeniti... vikanje... scene... ne mogu to podnijeti.' Jedino što čuješ ujutro su ljudi koji plaču u svojim sobama, plaču i govore 'Da sam bar mrtav.' Vidiš onog momka tamo? Visok, ćelav, ima veliki nos? U svilenom ogrtaču? Veseo je. Soba mu je puna parfema. U ogrtaču je cijeli dan. Pokušava se ubiti svakog rujna. Dolazi ovamo svakog listopada. Vraća se kući svakog studenog. On je jedini muškarac u Rodericku. Jednog jutra prošla sam kraj njegove sobe i čula ga kako jeca. Ušla sam i sjela na njegov krevet. Ispričao mi je svoju priču. Majka mu je umrla tri tjedna nakon što se on rodio. On posljedice reumatske groznice. Nije znao kako se to dogodilo do svoje dvanaeste. Unaprijed su je upozorili na rizike trudnoće, ali ipak ga je odlučila zadržati i umrla. Mislio je da ju je on ubio. Njegovo prvo sjećanje je ono sjedenje u automobilu s ocem, dok su se seljakali se iz jedne kuće u drugu. Stalno su mijenjali adrese. Kad mu je bilo pet godina, otac se doselio u kuću jednog bračnog para, svojih prijatelja. Njegov je otac tamo ostao trideset dvije godine. Imao je tajnu vezu s prijateljevom ženom. Par je imao dvije kćerke koje je on smatrao svojim sestrama. Jedna mu je to i bila. On je arhitekt. Živi sam. Naručuje pizzu svake noći. Jede je gledajući televiziju. Svake subote za večeru si spremi specijalitet od teletine. Muca. Jedva ga čuješ kad govori. Držala sam ga za ruku otprilike jedan sat. Plakao je i plakao. Konačno je rekao: 'Kad mi je bilo sedamnaest godina, moj majčin brat je došao, moj ujak, i on...' Ali nije mogao završiti. Nije mogao nikome reći što se dogodilo kad mu je bilo sedamnaest godina. Ni sad ne može, a pedeset su mu tri. Ono je Ray. Jedna priča je gora od druge. Svi žele unutrašnji mir, a sve što imaju je unutrašnja buka.”
Tako je nastavila dok nisu pojeli sladoled, nakon čega je naglo ustala, pa su se zajedno uputili po očeva pisma.
Brzo hodajući kraj nje prilazom prema parkiralištu, Sabbath je primijetio modernu zgradu od stakla i ružičaste cigle pokraj Palače. “To je zatvor”, reče mu Roseanna. “Tamo otrežnjuju one koji dođu s delirum tremensom. Tamo daju ljudima elektrošokove. Ne volim ni gledati tu zgradu. Rekla sam svom doktoru: 'Obećajte mi da me nikada nećete tamo poslati.. Ne možete me tamo poslati. Ne bih to mogla podnijeti.' On je rekao: 'Ne mogu vam takvo što obećati.'“
“Iznenađenje”, rekao je Sabbath. “Ukrali su samo naplatke.”
Otvorio je vrata od auta, i istog trena kad je izvadio fascikl (s debelim elastičnim trakama na mjestu) ispod prednjeg sjedala i predao ga Roseanni, ona je opet jecala. Netko novi svake dvije minute. “Ovo je pakao”, reče Roseanna. “nemir ne prestaje!” i, okrećući se od njega, otrčala je natrag uz brijeg, stežući fascikl na prsima kao da ga samo ona može spasiti od bolničkog zatvora. Bi li je trebao poštediti svoje daljnje nazočnosti? Ako sada ode, bit će kod kuće prije deset. Prekasno da ode Drenki, ali što je s Kathy? Odvedi je doma, nazovi S-A-B-B-A-T-H, slušajte zajedno snimku dok se spuštate jedno na drugo.
Bilo je dvadeset do sedam. Roseannin “sastanak” počinjao je u “salonu” Palače u sedam i trebao trajati do devet. Šetao je potezom zelenog travnjaka, i dalje – no koliko još dugo, tko bi znao? – utjelovljujući gosta. Kad se on vratio do Rodericka, Roseanna je već bila poslala sestru koja je rekla Sabbathu da do završetka sastanka antialkoholičara pričeka Roseannu u njezinoj sobi. Ali on je to planirao bez obzira hoće li ga pozvati ili ne, sve otkako je na njezinu stolu vidio rokovnik u kojem je pripremala svoj nastup za sljedeću večer.
Možda je Roseanna zaboravila gdje ga je ostavila; možda je samo od toga što ga je morala opet vidjeti (i to bez pomoći pića, čija se korisna svojstva bračnog pomagača slave čak i u Svetom Pismu3) bila nesposobna razmišljati kako treba i možda je zato sestri ostavila poruku koja nije imala nikakva smisla. Ili je možda zapravo željela da Sabbath bude sam u njezinoj sobi i pročita svu agoniju koja je tamo bila napisana? Ona je željela da joj on pruži jedno dok mu je ona pružala drugo, a on, naravno, nije želio biti dio takvog plana, jer, kako su stajale stvari, on je za to vrijeme želio od nje treće, dok joj je pružao četvrto... I zašto, onda, ostati u braku? Istini za ljubav, nije to znao. Gutati jedno te isto trideset godina zaista je neobjašnjivo, dok ne shvatiš da ljudi to rade cijelo vrijeme. Njih dvoje nisu bili jedini par na svijetu kojemu je nepovjerenje i uzajamna odbojnost bila nerazoriv temelj dugotrajnog zajedništva. No Rosie se činilo, kad je njena izdržljivost dosegla krajnju granicu, da su oni jedini s tako snažno oprečnim težnjama, i kako su morali to biti: jedini par koji se međusobno ponašao tako zamorno protivnički, jedini par koji se međusobno lišavao onog što je drugome bilo najvažnije, jedini par čije borbe oko razlika nikad neće biti stavljene na stranu, jedini par koji se odavno nije sjećao razloga koji ih je spojio, jedini par koji se nije mogao razdvojiti unatoč deset tisuća razloga za to, jedini par koji nije mogao vjerovati koliko se stanje pogoršavalo iz godine u godinu, jedini par kojemu su večernja zatišja bila ispunjena tako gorkom mržnjom...
Rokovnik je zamislio najvećim dijelom kao optužbu protiv sebe. Ali o njemu unutra nije ništa pisalo. Sve zabilješke odnosile su se na drugog njega, profesora s krutim okovratnikom s čijom se slikom prisiljavala suočiti ujutro kad se budila i uvečer kad je išla spavati. U njezinu životu postojalo je nešto gore od Kathy Goolsbee – i sam je Sabbath bio nevažan. Posljednjih trideset godina bilo je nevažno, s toliko uzaludne uzburkanosti, toliko kopanja po ranama, od kojih je – kako ih je tu opisivala – njezina duša bila trajno izobličena. On je imao svoju priču; ovo je bila Roseannina, priča u početku službena, ovo je bilo objašnjenje kada i gdje je počela izdaja zvana život. Tu se nalazila zastrašujuća klopka iz koje nije bilo izlaza, i Sabbath nije bio spomenut ni jedan jedini put. Kakav smo mi zamor jedno drugome – dok zapravo jedno za drugo i ne postojimo, nestvarni duhovi u usporedbi s onim koji je izvorno uništio sveto zajedništvo.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Empty Re: Sabbathov teatar / Philip Roth

Počalji od Mustra Pon Jun 25, 2018 9:28 am




Imali smo razne žene, domaćice, koje su živjele s nama i koje su pomagale u pripremanju obroka. Moj otac također je kuhao. To mi je nejasno u sjećanju. I domaćica bi sjedila s nama. Večera se ne sjećam tako dobro.
Nije ga bilo nakon škole. Imala sam ključ. Otišla bih u dućan i kupila si nešto za jelo. Juhu od graška. Kolače i kekse koje sam voljela. Moja sestra bila je kod kuće. Jele bismo popodne, i onda otišle van igrati se s prijateljima.
Sjećanje na njegovo hrkanje. To je sigurno imalo veze s pićem. Našla bih ga ujutro, posve obučenog na podu. Tako je bio pijan da je promašio krevet.
Ne bi pio u tjednu, samo vikendom. Jedno vrijeme imali smo jedrilicu i ljeti bismo išli na brod. On je bio težak. Želio je da sve bude po njegovom. I nije bio jako dobar pomorac. Kad bi se malo jače napio, izgubio bi nadzor i hodao izokrećući džepove kako bi nam pokazao da nema novca. Postao bi nespretan, a ako je poveo s nama i nekog svog prijatelja, bilo me zbog njega strašno sram. Snažno mi se fizički gadio kad je bio takav.
Trebala mi je odjeća, tako da me je on vodio u dućan. Bilo me je jako sram što to moram obavljati s ocem. Nije imao ukusa za to i ponekad je kupovao stvari koje mi se nisu sviđale i prisiljavao me da ih nosim. Sjećam se jedne nepromočive jakne koju sam mrzila. Mrzila sam je strasno. Osjećala sam se jako dječački, jer nisam uz sebe imala ženu koja bi se brinula za mene i savjetovala me. To je bilo vrlo teško.
Držao je domaćice i nekoliko njih željelo se udati za njega. Sjećam se jedne koja je bila obrazovana žena i vio dobro je kuhala i jako se željela udati za profesora. Ali sve je završavalo katastrofalno. Ella i ja slušale bismo romantični razvoj događaja. Točno smo znale kad su se jebali. Ne mislim da je bio dobar jebač, onako pijan. Ali nas dvije bismo uvijek slušale iza vrata i znale sve što se događa. No uskoro bi se usidrila stvarnost, i on bi im počeo zapovijedati, učiti ih čak kako se pere suđe. On je bio profesor geologije i znao je bolje od njih kako se pere suđe. Bilo bi svađa i vrištanja, i mislim da ih nije udarao, ali uvijek je kraj bio neugodan. Kad god bi one otišle nastupila je kriza. I ja sam uvijek imala predosjećaj krize. A kad sam imala dvanaest, trinaest godina i kad su me počeli zanimati izlasci i dečki, i kad sam imala gomilu prijateljica, on je to vrlo teško primio. Sjedio je sam i pio džin i tako zaspao. Ne mogu misliti na njega, na tu samotnu osobu koja nije mogla živjeti sama, a da se ne rasplačem, kao sada.
Ona je otišla 1945. kad je meni bilo osam godina. Ne sjećam se kad je otišla, samo se sjećam toga da me ostavila. I sjećam se kad se prvi put vratila, 1947., za Božić. Donijela je neke igračke u obliku životinja, koje su pravile buku. Moj osjećaj očaja. Željela sam svoju majku natrag. Ella i ja smo slušale, ovog puta o čemu otac i majka razgovaraju iza vrata. Možda su se i jebali. Ne znam. Ali pokušavale smo slušati što se događa. Čulo se šaptanje i ponekad vrlo glasne svađe. Moja majka bila je s nama dva tjedna i bilo je veliko olakšanje kad je otišla jer je napetost bila tako strašna. Ona je nevjerojatno dobro izgledala, dobro obučena, meni se činila tako svjetska od života u Parizu.
On je imao zaključani stol. Ella i ja znale smo kako ga se može otvoriti nožićem, tako da smo uvijek imale pristup svim njegovim tajnama. Pronašle smo pisma raznih žena. Smijale smo se i mislile kako je to zabavno. Jedne noći otac je došao u sobu i rekao: “Oh, ja sam se zaljubio.” Pretvarala sam se da ne znam ništa. Rekao je da će se oženiti. Mislila sam: “Divno, sad neću više imati dužnost brinuti se za njega.” Ona je bila udovica, imala je već šezdeset godina, i on je mislio da ima nešto novca. Tek što su se oženili, počele su svađe, iste kao i s drugima. Ovoga puta ja sam se našla u središtu svega, odgovorna za činjenicu da su se vjenčali! Otac mi je došao i rekao da je to strašno, jer je ona starija nego što mu je bila rekla i jer nije imala novac koji je rekla da ima. Nevjerojatno bijedno. I počela me olajavati. Tužiti se da ne učim dovoljno, da sam razmažena, da nisam pouzdana, da sam neuredna, da ne čistim svoju sobu, da sam razmaženo derište, i da nikad ne govorim istinu niti slušam što ona govori.
Kupala sam se kod majke, zazvonio je telefon, i onda sam čula majku kako vrišti. Moja prva misao bila je da je ubio moju pomajku. Ali majka je ušla u kupaonicu i rekla: “Tvoj otac je mrtav. Moram otići u Cambridge.” Ja sam rekla: “A ja?” Ona je rekla: “Ti moraš učiti i mislim da ne bi trebala ići.” Ali ja sam je uvjeravala kako mi je to važno, i tako me pustila da pođem s njom. Ella nije htjela ići, bojala se, ali ja sam je nagovorila. On je ostavio pismo Elli i meni. I sad imam to pismo. Imam sva pisma koja mi je slao otkako sam otišla živjeti kod majke. Nisam ih čitala otkako je umro. Kad bih ih dobila u pošti, nisam ih mogla čitati. Kad bih poštom primila očevo pismo, osjećala bih se mučno cijeli dan. Moja majka bi me konačno prisilila da ga otvorim. Čitala bih ga pred njom ili bi ga ona čitala meni. “Zašto nisi pisala svom ocu kojem toliko nedostaješ?” U trećem licu. “Zašto nisi pisala svom ocu koji te toliko voli? Zašto si mi lagala za novac?” Onda slijedeći dan: “Oh, moja ljubljena Roseanna, primio sam tvoje pismo i tako sam sretan.” Nisam ga mrzila, ali zbog njega sam se osjećala strahovito neugodno. Imao je golemu moć nada mnom. Nije bio pijan svaki dan, jer je morao predavati. Kad bi bio pijan, došao bi u moju sobu kasno u noć i legao kraj mene u krevet.
U veljači 1950. s Ellom sam se preselila u majčin stan. Majku sam vidjela kao spasiteljicu. Obožavala sam je i ugledala se na nju. Smatrala sam je prekrasnom. Moja majka pretvorila me je u lutku. Preko noći sam postala popularna mlada djevojka, stalno s dečkima za sobom, i postala sam visoka gotovo preko noći. Postojao je čak i “Roseannin klub”, dečki su mi pričali. Ali u pažnji koju sam primala nisam mogla sudjelovati. Nisam bila prisutna. Bila sam negdje drugdje. Bilo je teško. Ali zato se sjećam da sam odjednom počela dobro izgledati, u kratkim malim haljinama i kaputićima, i s ružom u kosi za zabave. Životna misija moje majke postala je: opravdati svoj odlazak. Rekla je da bije on ubio da je ostala. Čak i kad bi podigla slušalicu i razgovarala s njim, bojala ga se – vene bi joj iskočile i problijedila bi. Čini mi se da sam to slušala svaki dan, na ovaj ili onaj način, njezina opravdanja što je pobjegla. I ona je mrzila kad bi došla njegova pisma, ali previše se bojala da me ne prisili pročitati ih. Tu je bila i borba za novac. Nije želio plaćati ako ja nisam živjela s njim. Uvijek sam ja bila u pitanju, nikada Ella. Morala sam živjeti s njim, ili nije htio plaćati za mene. Ne znam kako su to razriješili, sve što znam je da je uvijek postojala borba oko novca i oko mene.
U njemu je bilo nešto fizički odvratno. Seksualni dio. Imala sam tada, i još imam snažnu tjelesnu odbojnost prema njemu. Prema njegovim usnama. Mislila sam kako su ružne. I način na koji me držao, čak i javno, kao da sam žena koju voli, a ne mala djevojčica. Kad bi me primio za ruku vodeći me u šetnju, mislila sam da je to stisak kojeg se nikada neću moći osloboditi.
Postala sam tako užurbana i zaposlena radeći druge stvari da sam mogla na trenutak zaboraviti na njega. Slijedeće ljeto otišla sam u Francusku nakon njegove smrti, i u četrnaestoj sam imala ljubavnu vezu. Odsjela sam kod jedne majčine prijateljice, a tamo su bili svi ti dečki... tako da sam oca i zaboravila. Ali bila sam zbunjena godinama. Bila sam zbunjena uvijek. Ne znam zašto me je došao progoniti sada kad sam žena u pedesetima, ali došao je.
Pripremila sam se za čitanje njegovih pisama prošlog ljeta time što sam ubrala nešto cvijeća i napravila ugodnu atmosferu, ali kad sam počela čitati, morala sam prestati.
Pila sam kako bih preživjela.


Na stranici koja je slijedila, svaka riječ njezinog teksta bila je tako jako išarana, da gotovo ništa nije ostalo čitljivo. Tražio je riječi koje bi mogle pojasniti ono “Kad bi bio pijan, došao bi u moju sobu kasno u noći i legao kraj mene u krevet”, ali sve što je mogao razbrati, čak i mikroskopskim pregledavanjem, bile su riječi “bijelo vino”, “majčine naušnice”, “mučan dan”... i niti one nisu bile dio neke raspoznatljive cjeline. Ono što je ovdje napisala nije bilo za oči pacijenata na tom sastanku, niti za ičije druge, uključujući i njezine. No onda je okrenuo stranicu i pronašao neku vrstu vježbe napisanu prilično čitko, možda nešto što joj zadao doktor.


Proživljavanje odlaska od oca u dobi od trinaest godina, prije trideset devet godina, u veljači. Prvo ono čega se sjećam, i potom kako bih se željela sjećati.
Kako se sjećam: Otac me pokupio u bolnici kamo sam došla nekoliko dana ranije kako bi mi operirali krajnike. Unatoč strahu od njega, mogla sam vidjeti da mu je vrlo drago što se vraćam, ali osjećala sam se onako kako sam se često osjećala s njim – ne mogu točno pokazati na to, ali bilo mi je strašno neugodno njegovo disanje i usne. Ne sjećam se samog čina. Samo vibracija koje je u meni pobudilo njegovo disanje i usne. Nikada nisam rekla Elli. Nisam do današnjeg dana. Nisam nikome rekla.
Tatica je rekao kako se on i Irene ne slažu jako dobro. Onda se nastavio žaliti na mene, kakva sam lijena, i kako ne učim i ne slušam ga što govori. Za mene je najbolje da se od nje držim što je dalje moguće. Tatica i ja sjedili smo u dnevnoj sobi nakon ručka. Irene je pospremala kuhinju. Osjećala sam se slabo i umorno, ali odlučno. Morala sam mu reći da ga napuštam. Da je sve već isplanirano. Moja majka se složila da me primi, ako – i to je nekoliko puta naglasila – se vraćam svojom voljom, a ne njezinom prisilom. Pravno gledano je moj otac imao skrbništvo nad nama. Prilično neobično za to doba. Moja majka se odrekla skrbništva nad nama, budući da je osjećala kako nas djecu ne smije razdvajati, a ona je imala premalo sredstava da nas podigne. Osim toga, tatica bi nas vjerojatno sve ubio da smo ga napustile. Istina je da je nakon što bi u novinama čitao o obiteljskim tragedijama gdje otac pobije sve ostale, uključujući i sebe, govorio kako je to najbolja odluka.
Sjećam se oca kako stoji preda mnom i izgleda kao da ima puno više od pedeset šest godina, raščupane sijede kose i iscrpljenog lica, pomalo pogrbljen ali i dalje visok. Lijevao je kavu u šalicu. Rekla sam mu hrabro da odlazim. Da sam razgovarala s majkom i ona se složila da dođem kod nje. On je gotovo ispustio šalicu i lice mu je postalo pepeljasto. Sve je izašlo iz njega. Sjeo je, nijem. Nije me preplašio ljutnjom, čega sam se bojala. Iako sam mu često prkosila, uvijek sam ga se nasmrt bojala. Ali ne i ovaj put. Znala sam da moram otići. Ako to ne učinim, mrtva sam. Sve što je rekao bilo je: “Razumijem, ali ne smijemo to reći Irene. Reći ćemo joj samo da ideš svojoj majci, oporaviti se.” Objesio se manje od šest mjeseci nakon toga. Kako sam mogla ne povjerovati da sam ja za to odgovorna?
Kako bih željela da se to dogodilo: Osjećajući se prilično slabo, ali sretna što je operacija gotova, bilo mi je drago što se vraćam kući. Otac je došao po mene u bolnicu. Bio je sunčani siječanjski dan. Tatica i ja sjedili smo u dnevnoj sobi nakon što smo pojeli ručak. Svojim bolnim ustima mogla sam jedino piti tekućinu. Nisam imala apetita i bila sam zabrinuta zbog krvarenja. Počela sam se bojati nakon što sam u bolnici vidjela pacijente kako ponovo idu na tretman zbog slabog krvarenja. Rekli su mi da možeš nasmrt iskrvariti ako se to ne otkrije na vrijeme. Tatica je sjedio pokraj mene na sofi. Rekao mi je da želi sa mnom razgovarati. Rekao mi je da je moja majka nazvala i rekla mu da bih se ja možda željela preseliti kod nje, sada kad sam odrasla djevojka. Tatica je rekao da shvaća kako mi je bilo teško. Ovo je bila teška godina za sve nas. On i Irene bili su dosta nesretni i on je znao da se to odrazilo i na mene. Njegov brak nije ispao onako kako se on nadao, ali ja, koja sam bila njegova kćerka i još dijete – sada tinejdžerka, ali ipak dijete – nisam bila ni najmanje odgovorna za to kako su se stvari odvijale kod kuće. Rekao je kako je nesreća bila u tome što sam bila u sredini, između Irene koja je dolazila žaliti se na njega, i njega, koji je dolazio žaliti se na nju. Osjećao se krivim zbog toga, i stoga, iako mu je teško pustiti me, jer me jako voli, osjećao je kako je vjerojatno najbolje da odem. Naravno da će plaćati dječji doplatak za mene ako se preselim majci. Iskreno je želio ono što je za mene najbolje. Nastavio je i rekao kako se već dugo nije osjećao dobro, kako je često patio od nesanice. Osjetila sam nevjerojatno olakšanje, znajući da je razumio moje probleme. Konačno ću imati majku koja će me voditi. A moći ću se vratiti kad god budem željela, moja soba uvijek će biti tamo.
Dragi oče, Danas, čekajući da tvoja pisma stignu u bolnicu, odlučila sam napisati ti pismo. Bol koju sam osjećala tada, bol koju osjećam danas – jesu li ta dva bola isti? Iskreno se nadam da nisu. No takvima se čine. Osim što sam danas već umorna od skrivanja pred vlastitom boli. Moje staro umijeće skrivanja (biti pijana) neće više nikada djelovati. Ja nisam suicidalna, kakav si ti bio. Ja sam samo željela umrijeti jer sam željela da me prošlost pusti na miru i ode. Ostavi me na miru, Prošlosti, pusti me da spavam!
A sada sam ovdje. Imaš kćerku u duševnoj bolnici. Ti si to učinio. Vani je prekrasan jesenski dan. Cisto plavo nebo. Lišće se mijenja. Ali iznutra ja sam još prestrašena. Neću reći da mi je život uništen, ali znaš li da si mi nešto ukrao? Moj terapeut i ja razgovarali smo o tome i sada znam da si mi ti ukrao sposobnost normalnog odnosa s normalnim muškarcem.
Ella bi ponekad rekla da je najbolje što si ikada učinio to što si izvršio samoubojstvo Elli je to tako jednostavno, mojoj nezlostavljanoj sestri s divnom djecom! Iz kakve čudne obitelji ja to dolazim. Posljednjeg ljeta kad sam bila kod Elle posjetila sam tvoj grob. Nisam tamo bila od tvog sprovoda. Ubrala sam cvijeće i stavila ga na kamen. Tamo ležiš pokraj djeda i bake Cavanaugh. Plakala sam za tobom i za životom koji je tako strašno završio. Ti nejasna pojavo, tako apstraktna, a opet tako sudbonosna za mene, molim neka me Bog čuva kad sutra navečer budem morala obaviti svoj zadatak!
Tvoja kćerka u duševnoj bolnici,
Roseanna

Do osam i deset pročitao je sve tri puta, a ona se još nije vratila u sobu. Proučavao je očevu fotografiju, uzalud tražeći vidljivi znak boli koja je nanesena njemu i boli koju je on nanio. U usnama koje je mrzila nije mogao pronaći ništa neobično. Potom je čitao, koliko je mogao izdržati, Vodič za obitelji osoba ovisnih o kemijskim supstancama: korak po korak, džepno izdanje na stoliću kraj njezinog jastuka koje je očito bilo namijenjeno ispiranju njegova mozga jednom kad se Roseanna vrati kući izbaciti Drenku iz njihova kreveta. Tu se upoznao s pojmovima Dijeli i Prepoznaj, koji će uskoro postati kućni pomagači, poput Srećka, Pospanka, Ljutka i Uče. “Emotivna bol”, čitao je, “može biti široka i duboka... Boli kad je čovjek uvučen u svađu... A što je s budućnošću? Hoće li stvari postati još gore?”
Na stolu je ostavio ključ njezina ormara koji je pronašao u čizmi za jahanje. Ali prije nego što se vratio do medicinskih sestara priupitati gdje bi Roseanna mogla biti, vratio se njezinu rokovniku i priuštio si još petnaest minuta kako bi dao svoj prilog neposredno ispod pisma što ga je, ranije tog dana, napisala svom pokojnom ocu. Nije se ni trudio zamaskirati svoj rukopis.


Draga mala Roseanna!
Naravno da si u duševnoj bolnici. Upozoravao sam te opetovano o rizicima ukoliko odeš od mene i razdvojiš me od lijepe male Helen Kylie. Da, ti si duševno bolesna, potpuno si se izgubila u piću i ne možeš se vratiti sebi, ali tvoje današnje pismo ipak me istinski zaprepastilo. Ako želiš poduzeti pravne korake, samo izvoli, iako sam mrtav. Nikad nisam ni očekivao da će mi smrt donijeti mira. Sada, zahvaljujući tebi, mojoj ljubljenoj dragoj kćerci, biti mrtav jednako je užasno kao i biti živ. Poduzmi pravne korake. Ti koja si napustila svog oca nemaš više nikakvog utočišta. Pet godina živio sam potpuno za tebe. Zbog troškova za tvoje obrazovanje, tvoju odjeću, itd., nisam se mogao osjećati sigurnim ni sa svojom profesorskom plaćom. Sebi za svih tih godina nisam kupio ništa, čak ni odjeću. Morao sam čak prodati i jedrilicu. Nitko ne može reći da nisam sve žrtvovao kako bih se s ljubavlju brinuo o tebi, iako se može raspravljati o raznim metodama odgajanja.
Nemam vremena više pisati. Sotona me zove na sastanak. Draga mala Roseanna, ne možete li ti i tvoj muž na kraju biti sretni? Ako ne možete, greška je u potpunosti na tvojoj majci. Sotona se slaže. On i ja razgovarali smo na terapiji o mužu kojeg si izabrala i sada znam da krivnja nije na meni. Tome što se nisi udala za normalnog muškarca kriva je u potpunosti tvoja majka, zato što te poslala u jednu od onih zajedničkih škola za vrijeme opasnih godina puberteta. Sva bol u tvome životu u potpunosti je tvoja odgovornost. Moja tjeskoba, čiji korijeni sežu daleko u doba dok sam bio živ, ne želi nestati čak ni ovdje, zbog toga što je tvoja majka učinila i onoga što si mi učinila ti. U našoj grupi postoji još jedan otac koji je imao nezahvalnu kćerku. Dijelio je s nama svoju agoniju i mi smo je prepoznali. To mi je jako koristilo. Naučio sam da ne mogu promijeniti svoju nezahvalnu kćerku.
Koliko me dalje želiš gurnuti, draga malena moja? Nisi li me gurnula dovoljno daleko? Sudiš mi isključivo svojim bolom, sudiš mi isključivo svojim svetim osjećajima. No zašto mi, malo za promjenu, ne sudiš na temelju mog bola, mojih svetih osjećaja? Kako se ti držiš svojih žalbi. Kao da u svijetu muke samo ti imaš žalbe. Čekaj dok ne umreš – smrt je žaljenje i samo žaljenje... Vječno tugovanje. Sramota je to što nastavljaš napadati svog mrtvog oca – bit ću ovdje na terapiji vječno zbog tebe. Osim ako, draga mala Roseanna, ne nađeš nekako u sebi poriva da napišeš svom žalujućem Tati samo par tisuća stranica kako bi mu pokazala koliko žališ zbog svega što si učinila kako bi uništila njegov život.
Tvoj otac u Paklu,
Tata

“Vjerojatno je još u Palači”, reče sestra, gledajući na sat. “Obično tamo ostanu i puše. Zašto ne provjerite? Ako je već krenula, susrest ćete je na putu.”
Ali kod Palače, gdje su se pušači zaista ponovo okupili ispred glavnog ulaza, rekli su mu da je Roseanna s Rhondom otišla plivati u gimnastičku dvoranu. Gimnastička dvorana bila je niska zgrada koja se pružala niz travnjak do ceste – rekli su mu da kroz prozore može vidjeti bazen.
Tamo nitko nije plivao. Bazen je bio velik i dobro osvijetljen, i on je, nakon virkanja kroz zamagljene prozore, otišao provjeriti nije li možda na dnu bazena, mrtva. Ali mlada nadglednica koja je sjedila za stolom s poslaganim ručnicima rekla je ne, Roseanna nije bila tu večeras. Svojih stotinjak krugova odradila je još popodne.
Vratio se kroz tamu do Palače kako bi provjerio je li u salonu gdje se sastanak održavao. Do salona ga je vodio staklar, koji je čitao časopis u predvorju gdje je netko na klaviru – djevojka marlboro mana iz Wellesleya – prebirao “Night and Day” jednom rukom. Iz predvorja se pružao dug hodnik s telefonskom govornicom na svakom kraju. Kraj jedne od njih stajalo je mala, mršava hispanska djevojka od otprilike dvadeset godina za koju mu je Roseanna za večerom rekla da je ovisnica koja dila kokain. Nosila je šarenu najlonsku majicu i imala je slušalice na ušima čak i dok se putem telefona svađala s nekim tko je prema Sabbathovu mišljenju bio Portorikanac, ili iz Dominikanske republike. Koliko je razumio, poručivala je njegovoj majci da se jebe.
U predvorju, velikoj prostoriji s televizijskim ekranom u udaljenom kutu, bili su naslonjači i puno laganih stolica raštrkanih okolo, ali sve je bilo prazno, s izuzetkom dvije starije žene koje su se tiho kartale za stolićem kraj stojeće lampe. Jedna je bila sjedokosa pacijentica, niska i starački oronula, kojoj je nekoliko pacijenata šaljivo pljeskalo kad se s dvadesetak minuta zakašnjenja pojavila na vratima blagavaonice. “Moja publiko”, rekla je uzvišeno svojim elegantnim novoengleskim naglaskom i poklonila se. “Ovo je popodnevna predstava”, najavila je, ulazeći u sobu na prstima, “ako ste dovoljno sretni, možete doći i na prijepodnevnu.” Žena koja se kartala s njom, posjetiteljica, bila je njezina sestra, i mora da joj je također bilo oko sedamdeset.
“Jeste li vidjeli Roseannu?”, upitao ih je Sabbath.
“Roseanna je”, odgovori pacijentica, “ kod svog doktora.”
“Sad je osam i trideset.”
“Patnja, koja prati sve ljudske poslove”, obavijestila ga je ona, “ne smanjuje se s dolaskom večeri. Naprotiv. No vi mora da ste muž koji je njoj toliko važan. Da. Da.” Pronicljivo ga procjenjujući – obujam, visinu, bradu, ćelavost, odjeću – reče uz umiljat smiješak: “O tome, da ste vrlo veliki čovjek, nema nikakve sumnje.”
Na drugom katu Palače, Sabbath je prošao kraj reda bolničkih soba sve do kraja hodnika, gdje se nalazila soba medicinskih sestara, otprilike dvostruko veća od one u Roderickovoj kući, znatno manje svijetla i vesela, ali srećom bez šarenih plakata. Dvije su sestre ispisivale papire, a na vrhu niskog ormara za spise, mašući nogama i pijući svoju šestu ili sedmu bocu, što se moglo zaključiti po paketu Pepsija kraj njega i košari za smeće, sjedio je mišićavi mladić tamne bradice, u crnom traperu, crnoj polo majici i crnim tenisicama, koji je nejasno sličio Sabbathu nekih trideset godina ranije. Strasno je medicinskoj sestri objašnjavao svoje ideje; s vremena na vrijeme ona bi kratko podigla pogled kako bi potvrdila da ga čuje, ali bi se odmah vratila svom pisanju. Nije mogla imati više od trideset godina, bila je zbijena, čvrsto građena, pogled joj je bio bistar, a kosa tamna i kratko ošišana, i Sabbathu je prijateljski namignula kad se pojavio na vratima. Ona je bila jedna od dvije sestre koje su pretraživale Rosiene kovčege onog popodneva kad je stigla ovamo.
“Ideološki idioti!”, objavio je mladić u crnom. “Treća velika ideološka greška dvadesetog stoljeća. Fašizam. Komunizam. Feminizam. Svima je svrha jednu grupu ljudi okrenuti protiv druge grupe. Dobri Arijci protiv loših tipova koji ih tlače. Dobri siromašni protiv loših bogatih koji ih tlače. Dobre žene protiv loših muškaraca koji ih tlače. Vlasnik ideologije je čist i dobar, a onaj drugi je pokvaren. Ali znaš li ti tko je uistinu pokvaren? Tko god sebe zamišlja čistim je pokvaren! Ja sam čist, ti si pokvaren. Kako možeš vjerovati u to, Karen?”
“Ja u to ne vjerujem, Donald”, odgovori mlada sestra. “Znaš da je tako.”
“Ali ona prihvaća te stvari. Moja bivša žena!”
“Ja nisam tvoja bivša žena.”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Empty Re: Sabbathov teatar / Philip Roth

Počalji od Mustra Pon Jun 25, 2018 9:29 am

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Tumblr_lm4umc_Sq_Uw1qfmczdo1_500

“Ljudska čistoća ne postoji! Nje nema! Ne može je biti!”, reče on, lupajući nogama po ormaru za spise radi naglaska. “Ne smije i ne treba je biti! Jer ona je laž! Njezina ideologija je poput svih ostalih ideologija – zasnovana u laži! Ideološka tiranija. To je bolest stoljeća. Ideologija institucionalizira patologiju. Za dvadeset godina pojavit će se neka nova ideologija. Ljudi protiv pasa. Psi su krivi za naše ljudske živote. A što će doći na red nakon pasa? Koga ćemo onda okriviti za kvarenje naše čistoće?”
“Čujem te, čujem”, promrmljala je Karen, radeći za stolom.
“Oprostite”, reče Sabbath. Provirio je u sobu. “Ne želim prekidati čovjeka čije gnušanje svim srcem podržavam, ali tražim Roseannu Sabbath i rekli su mi da je trenutno kod svog doktora. Postoji li ikakav način na koji bi se to moglo činjenično provjeriti?”
“Roseanna je u Rodericku” reče Donald u crnom.
“Sad nije tamo. Ne mogu je naći. Došao sam dovde i izgubio je. Ja sam njezin muž.”
“Zar jeste? Čuli smo tako puno divnih stvari o vama u grupi.” rekao je Donald, ponovo udarajući nogama u ormar i posežući u kutiju kraj sebe za još jednim Pepsijem. “Veliki bog Pan.”
“Veliki bog Pan je mrtav.” Sabbath ga bezizražajno obavijesti. “No vidim” – sada vrlo glasno – “da ste vi mladić koji se ne boji istine. Što radite na ovakvu mjestu?”
“Pokušava otići.” reče Karen, preokrećući očima poput ljutog djeteta. “Donald to pokušava jutros od devet. Donald je završio kod nas, ali ne može otići doma.”
“Ja nemam doma. Kučka je uništila moj dom. Prije dvije godine”, reče Sabbathu, koji je dosad ušao u sobu i zaposjeo praznu stolicu kraj košare za smeće, “vratio sam se sa službenog puta jedne noći. Ženin auto nije bio na prilazu. Uđem u kuću, a kuća je prazna. Sav namještaj je nestao. Sve što je ostavila bio je album s fotografijama s vjenčanja. Sjedio sam na podu i gledao te slike i plakao. Vraćao sam kući nakon posla svakog dana, gledao te fotografije sa vjenčanja i plakao.”
“I kao dobar dečko pio svoju večeru,” reče Karen.
“Cuga je služila samo za uništavanje depresije. Prebolio sam to. Ja sam sada u bolnici”, rekao je Sabbathu, “jer se ona danas udaje. Već se udala. Vjenčala se s drugom ženom. Rabin ih je vjenčao. A moja žena nije Židovka!”
“Bivša,” reče Karen.
“Ali, druga žena je Židovka?” upita Sabbath.
“Aha. Rabin je bio tamo da udovolji i obitelji druge žene. Što kažeš na to?”
“Pa”, reče Sabbath nježno, “rabini zauzimaju uzvišen položaj u židovskom umu.”
“Jebeš to. I ja sam Židov. Kog kurca rabin ima vjenčavati dvije lezbače? Misliš da bi u Izraelu rabin to učinio? Ne, samo u Ithaci u New Yorku!”
“Ljubav prema čovječanstvu u svoj njegovoj veličanstvenoj raznolikosti”, upita Sabbath, profesorski gladeći svoju bradu, “je li to dugotrajna osobitost ithačkog rabinata?”
“Je kurac! To su rabini! To su pizduni!”
“Tvoj jezik, Donald.” Sad je govorila druga sestra, očigledno ona oštrija – iskusna, ogrubjela i čvrsta. “Vrijeme je za provjeravanje po život važnih znakova. Vrijeme za uzimanje lijekova. Dolazi gužva. Kakvi su tvoji planovi? Imaš li neki plan?”
“Ja odlazim, Stella.”
“Dobro. Kada?”
“Nakon životno važnih znakova. Želim biti siguran da sam svima rekao zbogom.”
“Govoriš zbogom svima cijeli dan.” podsjetila ga je Stella. “Svi u Palači prošetali su s tobom i rekli ti da možeš uspjeti. Ti možeš. I hoćeš. I pritom putem nećeš stati u nekom baru i popiti piće. Odvest ćeš se ravno svome bratu u Ithacu.”
“Moja žena je lezbijka. Neko govno od rabina vjenčao ju je danas s drugom ženom.”
“U to ne možeš biti siguran.”
“Moja šogorica je bila tamo, Stella. Moja bivša žena stajala je pod chuppom s tom ženskom, i kad je došao trenutak razbile su čašu. Moja žena je šiksa. Njih dvije su lezbijke. Na to se sveo Judaizam? Ne mogu vjerovati!”
“Donalde, budi pristojan”, reče Sabbath. “Nemoj osuđivati Židove zato što žele biti moderni. Čak i Židovi imaju problema u Dobu sveprisutnog smeća. Židovi ne mogu pobijediti,” Sabbath reče Stelli, koja je izgleda bila Filipinka i, poput njega, starija i mudrija osoba. “Ili ih ismijavaju jer još nose brade i lamataju rukama po zraku, ili ih ismijavaju ljudi poput Donalda zato što žele biti pažljive sluge seksualne revolucije.”
“A da se htjela vjenčati sa zebrom?” upita Donald s gađenjem. “Bi li je rabin vjenčao sa zebrom?”
“Zebru ili zebua?” upita Sabbath.
“Što je zebu?”
“Zebu je istočnoazijska krava s velikom grbom. Mnoge žene danas ostavljaju svoje muškarce za zebue. Na koje si mislio?”
“Na zebru.”
“Pa, mislim da ne bi. Rabin ne bi ni taknuo zebru. Ne može. One nemaju papke. Da bi rabin učinio službenim brak čovjeka i životinje, životinja mora preživati i imati papke. Na primjer, deva. Rabin može vjenčati čovjeka s devom. Ili s kravom. Bilo kakvom stokom. S ovcom. Ali ne može vjenčati nekoga sa zecom, jer zec, makar i prežvakavao stvar, nema papke. Oni usto jedu vlastita govna, što, kad malo razmisliš, može ići u njihovu korist: žvaču hranu tri puta. No zahtijeva se samo dva puta. Zbog toga rabin ne može vjenčati čovjeka sa svinjom. Nije stvar u tome da je svinje nečista, to nikada nije bio problem. Problem je sa svinjom u tome što ona, iako ima papke, ne preživa hranu. Zebra možda preživa, možda ne preživa – to ne znam. Ali nema papke, a rabinima je dosta jedna stvar, i gotovo. Rabin može vjenčati čovjeka i bika, naravno. Bik je kao krava. Božanska životinja, bik. Kananski bog El – otkuda su Židovi dobili El-o-him – je bik. Antidifamacijska liga pokušava ovo zanemariti, ali sviđalo se to nekome ili ne, El u riječi Elohim, je bik! Obožavati bika osnovna je religiozna strast. Dovraga, Donalde, vi Židovi trebali biste na to biti ponosni. Sve stare religije bile su opscene. Znaš li kako su Egipćani zamišljali postanak svemira? Svaki klinac može čitati o tome u enciklopediji. Bog je masturbirao. I iz njegove raspršene sperme nastao je svemir.”
Sestre nisu bile oduševljenje zaokretom koji je Sabbath unio u raspravu, te se lutkar odlučio obratiti izravno njima. “Božje drkanje vas uznemiruje? Pa, bogovi uznemiravaju, djevojke. Bog je taj koji zapovijeda obrezivanje. Bog nalaže žrtvu prvorođenoga. Bog je taj koji zapovijeda da trebaš napustiti majku i oca i poći u divljinu. Bog je taj koji šalje u ropstvo. Bog je taj koji uništava – duh boga je onaj koji silazi uništavati – a opet je bog taj koji da je život. Što je od svega postojećeg tako gadno i snažno poput tog boga koji da je život? Bog Tore utjelovljuje svijet u svoj njegovoj strahoti. I u svoj njegovoj istini. Mora se priznati Židovima. Vrlo rijetka i zadivljujuća iskrenost. Čiji još narodni mit otkriva božju okrutnu prirodu i njihovu vlastitu? Samo čitajte Bibliju, sve je tamo, griješni, idolatrijski, krvoločni Židovi i šizofrenija njihovih davnih bogova. Koja je arhetipska biblijska priča? Priča o izdaji. O podmuklosti. Jedna varka zamjenjuje drugu. A čiji je glas najsnažniji u Bibliji? Izaijin. Luda želja za istrijebljenjem svih! Luda želja za spasenjem svih! Najveći glas u Bibliji glas je nekoga tko je izgubio razum! A taj Bog, hebrejski Bog – Njega ne možeš izbjeći! Ono što je strašno nisu Njegove čudovišne osobine – puno je bogova čudovišno, izgleda kao da je to bio gotovo preduvjet – nego to što pred Njim nema utočišta. Nema moći iznad Njegove. Najčudovišnija osobina Boga, prijatelji moji, je totalitarizam. Taj osvetnički, uskipjeli Bog, to kaznama obasipajuće kopile jest ono krajnje! Mogu li dobiti Pepsi?” upita Sabbath Donalda.
“Ludo!” reče Donald, i misleći možda pritom, kao što je Sabbath mislio, da ljudi u ludnici ovako trebaju govoriti, uzeo hladnu limenku iz plastične kutije i čak je otvorio za Sabbatha prije nego mu ju je predao. Sabbath je nagnuo, ispijajući duge gutljaje, upravo kad je bebasta dilerica kokaina došla na svoje mjerenje tlaka. Slušala je glazbu iz slušalica i pjevala uz stihove ravnomjernim, nepromjenjivim, grlenim glasom. “Liži, baby, liži! Liži, liži, liži!” Kad je ugledala Donalda, reče “A ti ne odlaziš?”
“Htio sam vidjeti posljednji put kako ti mjere tlak.”
“Da, to te uspaljuje, Donny?”
“Koliki joj je tlak?” upita Sabbath. “Što bi ti rekao?”
“Lindin? Njoj to ne znači puno. Tlak nije bitna stvar u Lindinom životu.”
“Kako se ti osjećaš, Linda?” Sabbath je upita. “Estas siempre enfadada con tu mama!”
“La odio.”
“Por que, Linda?”
“Ella me odia a mi.”
“Njezin tlak je 120 sa 100,” reče Sabbath. “Lindin? Linda je dijete. 120 sa 70.”
“Želiš se kladiti u to? Jedan dolar za točnu razliku, još jedan za dijastolički ili sistolički, tri ako pogodiš oba.” Izvadio je svitak novčanica po jedan dolar iz džepa hlača, i kad ih je stavio na dlan, Donald je izvadio nekoliko novčanica iz svog novčanika i rekao Karen, koja je stajala držeći narukvicu za mjerenje pokraj stolice gdje je sjedila Linda: “Hajde. Igram s njim.”
“Što se ovdje zbiva?” upita Karen. “Igrati što?”
“Hajde. Izmjeri joj tlak.”
“Isuse.” reče Karen i stavi narukvicu Lindi, koja je ponovo pjevušila uz traku.
“Šuti. “ reče joj Karen. Slušala je stetoskopom, ubilježila rezultat, i izmjerila Lindin puis.
“I što je ispalo?” reče Donald.
Karen je šutjela, upisujući rezultate u knjižicu.
“O jebeš ga, Karen – što je ispalo?”
“120 sa 100.” reče Karen.
“Sranje.”
“Četiri dolara,” reče Sabbath, i Donald odbroji novac i preda mu ga. “Slijedeći.” Sciarappa brijač ponovo u Bradleyu.
Na ulazu je stajao Ray u svome svilenomu ogrtaču. Tiho je prišao stolici i zavrnuo rukav.
“140 sa 90” reče Sabbath.
“160 sa 100,” reče Donald.
Ray je nervozno prstima kuckao po knjizi koju je držao u rukama, dok mu Karen nije dotaknula prste i nagnala ga da se opusti. Onda mu je izmjerila tlak. Linda, naslonjena na okvir vrata, čekala je tko će dobiti novac. “Ovo je fantastično”, reče. “Ovo je ludo.”
“150”, reče Karen, “sa 100.”
Dobio sam te na razlici”, reče Sabbath, “a ti si me pobijedio na dijastoličkom. Izjednačeno. Idemo dalje.”
To dalje bila je mlada djevojka s ožiljkom na zglobu, visoka, lijepa, pognuta plavuša koja je Sabbatha prije večere uputila prema Roderickovoj kući. Rekla je Donaldu: “Zar ti nikada nećeš otići?”
“Ako ti pođeš sa mnom, Madeline. Dobro izgledaš, dušo. Gotovo da stojiš uspravno.”
“Nemoj se prepasti – opet sam ona stara,” reče ona. “Slušajte što sam danas našla u knjižnici. Čitala sam časopise. Slušajte.” Uzela je list papira iz džepa jakne. “Prepisala sam to iz časopisa. Od riječi do riječi. Journal of Medical Ethics. “Predlaže se da riječ sreća” – podigavši pogled, rekla je: “Kurziv je njihov”, “predlaže se da se riječ sreća klasificira kao psihijatrijski poremećaj, te u buduća izdanja glavnih dijagnostičkih priručnika uključi pod novim imenom: snažni afektivni poremećaj, ugodnog tipa. U pregledu relevantne literature pokazuje se da je sreća statistički abnormalna, sastoji se od jasne odijeljene skupine simptoma, povezana je s nizom kognitivnih poremećaja, i vjerojatno reflektira nepravilno funkcioniranje centralnog nervnog sistema. Jedan mogući prigovor ovom prijedlogu ostaje – da sreća nije negativno vrednovana. Ipak, ovaj prigovor odbacuje se kao znanstveno nebitan.”
Donald je izgledao ugodno iznenađen, ponosan, zabavljen, kao da je razlog što ovuda tumara upravo namjera da pobjegne s Madeline. “To si izmislila?”
“Da sam to izmislila zvučalo bi pametnije. Ne baš. Neki psihijatar je to smislio. Baš zato i nije pametno.”
“Oh, glupost, Madeline. Saunders nije glup. On je ranije bio analitičar”, priopćio je Sabbathu, “tip koji je vodio sve ovo, a sad je, kao, neka faca od psihijatra koji pokušava svemu pristupati opušteno – ne previše analitički. On je sav u toj bihaviorističkoj spiki. Pokušava te natjerati da prestaneš, ako imaš opsesivne misli. Samo se učiš reći: 'Stop!'“
“A to nije glupo?” upita Madeline. “A što da radim u međuvremenu s gnjevom i nedostatkom samopouzdanja? Ništa nije lako. Ništa nije ugodno. Što trebam učiniti u vezi svoje debilne terapeutkinje koju sam jutros imala na vježbama pozitivnog razmišljanja? Imala sam je opet i ovog popodneva – morali smo buljiti u video-snimku medicinskih aspekata ovisnosti i ona je poslije vodila raspravu. I ja sam podigla ruku i rekla: 'Neke stvari ne razumijem s ove snimke. Znate, ono kad obavljaju pokus na dva različita miša...' A ta debilna terapeutkinja mi kaže: 'Madeline, ovo nije rasprava o tome. Ovo je rasprava o tvojim osjećajima. Kako se nakon ove snimke osjećaš naspram svog alkoholizma?' Ja sam rekla: 'Frustrirano. Snimka je postavila više pitanja nego odgovora.' 'U redu', rekla je ona na svoj živahni način, 'Madeline se osjeća frustrirano. Još netko? Kako se ti osjećaš, Nick?' Tako se izmjenjujemo u grupi, a ja opet dižem ruku i kažem 'Možemo li se ikad barem na minutu premjestiti s razine osjećaja na razinu informacija...' 'Madeline', kaže ona, 'ovo je razgovor o ljudskim osjećajima kao odgovoru na video-vrpcu. Ako trebaš informacije, predlažem ti da odeš u knjižnicu i tamo proučiš što te zanima.' Tako sam završila u knjižnici. Moji osjećaji. Koga briga kako seja osjećam zbog svoje ovisnosti?”
“Kad bi samo držala nadzor nad svojim osjećajima”, reče Karen, “to bi te sačuvalo od ovisnosti.”
“Nije toga vrijedno” reče Madeline.
“Jest” reče Karen.
“Da” reče Donald, “Ti si ovisnica, Madeline, jer ne komuniciraš s ljudima, a ne komuniciraš s njima jer im nisi rekla svoje osjećaje.”
“Oh, zašto sve ne može biti kako treba?” upita Madeline. “Ionako želim da mi kažu što da radim.”
“Volim kad to kažeš” reče Donald. '“Ionako želim da mi kažu što da radim.' Uspaljuje kad to kaže tako maleni slatki glasić.”
“Zanemari njegovu negativnost, Madeline” reče joj sestra Karen. “Samo te vuče za nos.”
Ali Madeline kao da nije mogla zanemariti bilo što. “Pa”, reče ona Donaldu, “u određenim situacijama želim da mi se kaže što trebam učiniti. A u određenim drugim situacijama volim sama postaviti zahtjeve.”
“Eto tu smo” reče Donald. “Sve je tako jebeno komplicirano.”
“Imala sam umjetničku terapiju danas popodne” Madeline mu je rekla.
“Jesi li nacrtala sliku, draga?”
“Napravila sam kolaž.”
“Je li ti ga netko protumačio?”
“Nije mu trebalo tumačenje.”
Donald je, smijući se, načeo još jednu Pepsi. “A što je s tvojim plakanjem?”
“Ja sam stvarno cmizdra vica dana. Probudila sam se jutros plačući. Plakala sam cijelo jutro. Plakala sam na meditaciji. Plakala sam na grupnoj. Čovjek bi pomislio da ću presušiti.”
“Svatko plače ujutro” reče Karen. “To je dio vraćanja u život.”
“Ne znam zašto bi danas trebalo biti gore nego jučer,” rekla joj je Madeline. “Imam iste mračne misli, ali nisu ništa mračnije danas nego što su bile jučer. Na meditaciji, pogodi o kome smo čitali iz naše male dnevne meditacijske knjižice? O Shirley MacLaine. A jutros sam otišla do sestre kod inventara da mi dade škarice za nokte. Rekla sam: 'Trebaju mi moje škarice iz ormara.' A ona je rekla: 'Moraš ih iskoristiti ovdje, Madeline. Ne želim da ih odneseš u svoju sobu.' A ja sam rekla: 'Ako se želim ubiti, sigurno neću to učiniti škaricama.'“
“Izbosti se škaricama za nokte do smrti?” reče Donald. “Teško. Kako se to radi, Karen?”
Karen ga je ignorirala.
“Jako sam se naljutila,” reče Madeline. “Rekla sam joj: 'Mogu isto tako razbiti žarulju i progutati je. Dajte mi škarice!' Ali ona nije htjela, samo zato što sam plakala.”
“Na sastancima bivših alkoholičara”, Donald reče Sabbathu, “moraju se na početku sastanka predstavljati. 'Bok, Moje ime je Christopher. Ja sam alkoholičar.' 'Bok. Moje ime je Mitchell, ja sam alkoholičar.' 'Bok. Ja sam Flora. Ja sam višestruko ovisna.'“
“Višestruko ovisna?” upita Sabbath.
“Tko zna ... neka katolička stvar. Mislim da je ona u krivoj grupi. Uglavnom, dođu do Madeline. Ona ustaje: 'Moje ime je Madeline. Koliko popijete crnog vina?' Kako tvoje pušenje?”, pitao ju je.
“U osnovi pušim kao luda.”
“Cccc.” reče Donald. “Pušenje je još jedna od tvojih obrana protiv prisnosti, Madeline. Znaš da danas više nitko ne želi poljubiti pušača.”
“Ja pušim čak i više nego kad sam došla ovamo. Prije par mjeseci stvarno sam mislila da ću...”
“Najebati?” reče Donald. “Je li to riječ koju si htjela reći?”
“Mislila sam, ali ne kraj tebe, ne rabim tu riječ kraj tebe. Znaš, ništa nije lako – ništa. I bila sam strašno nervozna. Pritisni 1 za ovo, pritisni 2 za ono. Što sam trebala raditi, čekajući čitav dan? Sve je takva borba. Još se borim sa svojim zaštitnicima od prvog puta kad sam bila ovdje. Stalno mi ponavljaju kako sam ih trebala nazvati kad su me primili na intenzivnu njegu u Poughkeepsie. Bila sam u jebenoj komi. Teško je stiskati 1 i stiskati 2 kad si u komi. A čak i da možeš, na internoj nemaju telefone.”
“Bila si u komi?” upita Sabbath. “Kako je to?”
“U komi si. Nema te više.” reče Madeline glasom koji nije zvučao kao da se bitno promijenio otkad je bila desetogodišnjakinja. “Neosjetljiv si. To je različito od svega drugog.”
“Ovaj gospodin je Roseannin muž,” reče joj Donald.
“Ah,” reče Madeline, raširivši oči.
“Madeline je glumica. Kad nije u komi onda je u sapunicama. Ona je vrlo mudra djevojka koja od života ne želi ništa drugo nego da umre od svoje ruke. Ostavila je svojoj obitelji dražesnu oproštajnu poruku. U devet riječi. 'Ne znam što sam učinila da zaslužim ovaj dar.' G. Sabbath želi se kladiti na tvoj krvni tlak.”
“S obzirom na okolnosti, to je vrlo ljubazno od njega,” odgovori ona.
“120 sa 80”, reče Sabbath.
“A u koji se ti kladiš?” Madeline upita Donalda.
“Kladim se nisko, dušo. Kladim se u 90 sa 60.”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Empty Re: Sabbathov teatar / Philip Roth

Počalji od Mustra Pon Jun 25, 2018 9:29 am

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Tumblr_lle7eue5_TA1qcw7bso1_500


“Jedva živa.” reče Madeline.
“Čekajte malo.” reče Stella, filipinska sestra. “Što je ovo?” Ustala je sa stola kako bi se suprotstavila kockarima. “Usher je bolnica”, reče gledajući izravno u Sabbatha, “i ovi ljudi su pacijenti... Donalde, pokaži malo mentalne čvrstoće, Donalde. Uđi u svoj auto i odvezi se kući. A vi, jeste li se vi došli ovamo igrati ili posjetiti ženu?”
“Moja žena skriva se od mene.”
“Samo vi izađite. Napustite nas.”
“Ne mogu pronaći svoju ženu.”
“Šibaj” reče mu ona. “Idi stanuj s bogovima.”
Sabbath pričeka iza ugla dok Madelini nisu izmjerili tlak i dok se nije sama pojavila u hodniku. “Možeš li me ponovo odvesti do Roderickove kuće?” upitao ju je.
“Oprosti, ne smijem van.”
“Kad bi me samo uputila u pravom smjeru...”
Zajedno su se spuštali stepenicama na prvi kat; išla je s njim sve do trijema, gdje je s ruba stepenica pokazala prstom prema Roderickovoj kući.
“Divna je jesenja noć. Odvedi me tamo.”
“Ne mogu. Ja sam visokorizična osoba. Za psihijatrijsku bolnicu ovdje imaš puno slobode. Ali nakon mraka nije mi dopušteno ići van. Samo sam jedan tjedan u OAZ-u.”
“Što je OAZ?”
“Odjel akutne zaštite.”
“Ona zgrada na brdu?”
“Da. Holiday Inn iz kojeg ne možeš izaći.”
“Jesi li tamo bila među težim pacijenticama?”
“Zapravo ne znam. Nisam obraćala pažnju. Ne dopuštaju ti kofein nakon doručka, tako da sam bila zaposlena nalijevajući se čajem od jutra. Tako jadno. Previše sam bila zaokupljena krijumčarenjem kofeina, da bih sklapala brojna prijateljstva.”
“Dođi. Pronaći ćemo ti vrećicu Liptonova čaja za cuclanje.”
“Ne mogu. Imam program večeras. Mislim da ću ići na program sprečavanja ponavljanja bolesti.”
“Ne razmišljaš li malo previše unaprijed?”
“Zapravo ne. Planirala sam ponavljanje svega.”
“Pođi sa mnom.”
“Stvarno bih morala ići i poraditi na ponavljanju.”
“Dođi.”
Požurila je niz stepenice i krenula s njim po mračnom prilazu prema Roderickovoj kući. Morao je djelovati brzo.
“Koliko ti je godina?” upitao je Sabbath. “Dvadeset devet.”
“Izgledaš kao da ti je deset.”
“A večeras sam se trudila ne izgledati premlado. Nije li djelovalo? Uvijek me traže dokumente. Kad god moram čekati u doktorskoj ordinaciji, recepcionerka mi da je kopiju Teena. Osim što izgledam tako, i ponašam se kao da sam mlađa nego što jesam.”
“Možeš očekivati da će se to pogoršati.”
“Neka bude kako bude. Ta gruba stvarnost.”
“Zašto si se pokušala ubiti?”
“Ne znam. To je jedina stvar koja mi nije dosadna. Jedina stvar o kojoj vrijedi razmišljati. Osim toga, nakon što prođe pola dana pomislim kako ga je za danas bilo dosta, i postoji samo jedan način da ga se otjera, a to je ili cuga ili krevet.”
“I to je dovoljno?”
“Ne.”
“I zato si nakon toga isprobala samoubojstvo. Pravi tabu.”
“Pokušala sam, jer se unaprijed suprotstavljam vlastitoj smrtnosti. Jer shvaćam kako je to presudno pitanje, razumiješ. Besmislenost braka i djece i karijere i svega toga – uvijek mi je bilo jasno koliko je to besmisleno i da nisam morala proći kroz to. Zašto ne bih naprosto ubrzala stvari?”
“Imaš ti mozga, zar ne? Sviđa mi se mozaik koji slaže.”
“Ja sam mudra i zrelija od svojih godina.”
“Zrelija od svojih godina i nezrelija od svojih godina.”
“Kakav paradoks. Pa, mlad možeš biti samo jednom, a nezreo zauvijek.”
“Prepametno dijete koje ne želi živjeti. Ti si glumica?”
“Naravno da nisam. To je Donaldov humor – nešto kao, Madelinin život je sapunica. Mislim da je on predvidio neku vrst romantične veze između nas. Postojao je element zavođenja koji je na svoj način bio dirljiv. Rekao je puno lijepih i laskavih stvari o meni. Inteligentna. Privlačna. Rekao mi je da bih se trebala držati uspravno. Učiniti nešto sa svojim ramenima. Izduži se, dušo.'“
“Što se dogodi kad se uspraviš?”
“Glas joj je bio mek i odgovor koji je prošaptala nije mogao ni čuti. “Moraš govoriti glasnije, srce.”
“Oprosti. Kažem da se ništa ne dogodi.”
“Zašto govoriš tako tiho?”
“Zašto? To je dobro pitanje.”
“Ne držiš se uspravno i ne govoriš dovoljno glasno.”
“Oh, to zvuči baš poput mog oca. Moj visok, piskutav glas.”
“Je li ti to govorio?”
“Cijeloga života.”
“Još jedna s problemom oca.”
“Bogme da.”
“Koliko si stvarno visoka kad se uspraviš?”
“Negdje oko metar i sedamdeset pet, malo manje. Ali teško je stajati uspravno kad si na najnižoj točki svog života.”
“A teško je i kad kroz srednju školu prolaziš ne samo s metar sedamdeset pet, ne samo sa sumnjivo aktivnim umom, nego i ravna kao daska.”
“Nevjerojatno, čovjek me razumije.”
“Ne tebe. Sise. Razumijem sise. Proučavao sam ih od svoje trinaeste. Mislim da ne postoji niti jedan organ ili dio tijela u čovjeka koji pokazuje tolike razlike u veličini kao ženske sise.”
“Znam”, odgovori Madeline, najednom otvoreno uživajući u sebi i smijući se. “A zašto je tome tako? Zašto je Bog dopustio tako goleme razlike u veličini grudi? Nije li to nevjerojatno? Postoje žene s grudima deset puta većih od mojih. Ili čak i više. Istina?”
“To je istina.”
“Ljudi imaju velike noseve”, reče ona. “Ja imam mali nos. Ali ima li ljudi čiji je nos deset puta veći od mojeg? Četiri ili pet puta, najviše. Ne znam zastoje to Bog učinio ženama.”
“Ta različitost”, predložio je Sabbath, “možda pokriva široki raspon želja. No opet”, dodao je, razmišljajući malo bolje, “grudi, kako ih ti zoveš, nisu izvorno stvorene za uzbuđivanje muškaraca – tu su za hranjenje djece.”
“Ali ja mislim da veličina nije presudna za proizvodnju mlijeka”, reče Madeline. “Ne, to ne rješava problem čemu služi ta golema nejednakost.”
“Možda to da se Bog nije mogao odlučiti. To je često slučaj.”
“Ne bi li bilo zanimljivije”, upita Madeline, “da postoji različiti broj grudi? Zar to ne bi pomoglo? Znaš – neke s dvije, neke sa šest...”
“Koliko si se puta pokušala ubiti?”
“Samo dvaput. Koliko puta je tvoja žena pokušala?”
“Samo jednom. Zasad.”
“Zašto?”
“Prisiljena spavati sa svojim starim. Kao klinka, tatina djevojčica.”
“Je li stvarno? To svi kažu. Najjednostavnija priča o tebi koja sve objašnjava – to je specijalitet kuće. Svi ovi judi pročitaju više zamršenijih priča u novinama svakoga dana, a onda im serviraju ovakvu verziju njihova života. U grupi hrabrost za ozdravljenje tri su me tjedna nastojali natjerati da priznam za tatu. Odgovor na svako pitanje je ili Prozac ili incest. Kako je to dosadno. Sva moguća lažna prisjećanja. Samo je to dovoljno da postaneš suicidalan. Tvoja žena je jedna od njih dvoje ili troje koje uopće mogu podnijeti slušati. Ona elegantno razmišlja u usporedbi s ostalima. Ima strasnu želju suočiti se s gubicima. Ona ne bježi od kopanja po sebi. Ali ti, naravno, ne vidiš ništa isplativo u tim razmišljanjima o vlastitoj prošlosti.”
“Ne vidim? Ne bih znao.”
“Pa, svi se oni pokušavaju s tim strašnim stvarima u sebi suočiti u svojim sirovim dušama, a to je daleko, daleko jače od njih, pa onda pričaju sve te gluposti koje ne zvuče previše kao 'razmišljanja'. Ipak, ima nešto u tvojoj ženi, neki heroizam. Na primjer, to kako je izdržala to mučno triježnjenje. U njoj postoji odlučnost koju ja sigurno nemam: njezino nastojanje da prikupi krhotine prošlosti, borba s pismima koja joj je slao otac...”
“Nemoj prestati. Ti si ta koja sve elegantnije razmišlja.”
“Vidiš, ona je pijanica, pijanice izluđuju ljude, a mužu to predstavlja patnju. Sasvim jasno. Ona proživljava borbu koju ti prezireš zbog nedostatka veličine. Ona nema tvoj duh i tome slično, pa ne može imati ni taj pronicljivi cinizam. Ali ona ima maksimum plemenitosti za nekoga u granicama njezine mašte.”
“Kako znaš?”
“Ne znam. Izmišljam. Izmišljam kako mi padne na pamet. Zar svi to ne rade?”
“Roseannino junaštvo i plemenitost.”
“Želim reći da mi je jasno kako je puno propatila i pretrpjela puno boli. Pošteno je to preživjela.”
“Kako?”
“To samoubojstvo njezina oca. Strašni način na koji ju je gušio. Otac se trudio postati veliki čovjek u njezinom životu. A onda njegovo samoubojstvo. Osvetio joj se samo zato da bi joj spasio život. To je bio golemi udarac za mladu djevojku. Teško bi mogao biti veći.”
“I vjeruješ li onda da ju je jebao ili ne?”
“Ne vjerujem. Ne vjerujem u to, jer nije potrebno. Bilo joj je dosta i bez toga. Mi pričamo o maloj djevojčici i njezinu ocu. Male djevojčice vole svoje očeve. Tu se događa puno toga. Udvaranje je sve što je potrebno. Nije potrebno i zavođenje. Možda se nije ubio zato što ju je uzeo, nego zato da to ne bi učinio. Puno samoubojica, tmurnih ljudi s osjećajem krivnje misle kako bi njihovim obiteljima bilo bolje bez njih.”
“A jesi li ti tako mislila, Madeline?”
“Ne. Mislila sam da će meni biti bolje bez obitelji.”
“Ako znaš sve to”, reče Sabbath, “ili dovoljno da to izmisliš, kako to da te srećem ovdje?”
“Sreo si me ovdje jer sve to znam. Pogodi koga čitam u knjižnici? Erika Eriksona. Trenutno sam u fazi intimnosti nasuprot izolacije, ako ga točno razumijem, u što ne želim biti sigurna. Ti si u fazi stvaranja nasuprot stagnacije, ali vrlo se brzo približavaš stanju integriteta nasuprot očaju.”
“Ja nemam djece. Nisam proizveo ništa.”
“Bit će ti olakšanje saznati da samci mogu stvarati svojim altruističkim djelima.”
“U mom slučaju to je malo vjerojatno. A što je bilo ono čemu se približavam?”
“Integritet nasuprot očaju.”
“I kakve su mi šanse, prema onome što si pročitala?”
“Pa, ovisi o tome je li život u osnovi smislen i svrhovit”, reče ona, prasnuvši u smijeh.
I Sabbath se počeo smijati. “Što je tako smiješno u riječi 'svrhovit', Madeline?”
“Ti stvarno postavljaš teška pitanja.”
“Pa da, ali pitajući možeš saznati nevjerojatne stvari.”
“U svakom slučaju, ja još ne moram brinuti o produktivnosti. Kažem ti, ja sam na intimnosti nasuprot izolaciji.”
“I kako ti je?”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Empty Re: Sabbathov teatar / Philip Roth

Počalji od Mustra Pon Jun 25, 2018 9:30 am

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Tumblr_lk1czui6431qf3v8bo1_500_large


“Mislim da je podložno sumnji kako stojim s intimnošću.”
“A s izolacijom?”
“Imam osjećaj da ih dr. Erikson smatra simetričnim suprotnostima. Ako ne stojiš visoko u jednoj, moraš imati prilično dobre rezultate u drugoj.”
“Gdje si ti?”
“Pa, pretpostavljam da sam većinom u romantičnoj sferi. Nisam shvaćala, dok nisam pročitala dr Eriksona, kako je to moj 'razvojni cilj'.” reče, počevši se opet smijati. “Pretpostavljam da ga nisam postigla.”
“Što je točno tvoj razvojni cilj?”
“Vjerojatno stabilna skromna veza s muškarcem i svim njegovim jebenim složenim potrebama.”
“Kad si to zadnji put imala?”
“Prije sedam godina. To nije bio totalni neuspjeh. Ne mogu baš točno reći koliko bih se trebala sažaljevati. Ne pridajem svom postojanju isto značenje kao drugi ljudi svojemu. Sve mi izgleda glumljeno.”
“Sve jest glumljeno.”
“Kako god. Meni nedostaje neko ljepilo, nešto što svaki čovjek ima, a ja ne. Vlastiti život mi nikada nije izgledao stvaran.”
“Moram te opet vidjeti.” reče Sabbath.
“A tako. Ovo stvarno jest udvaranje. Pitala sam se, ali nisam mogla vjerovati. Privlače li te uvijek ranjene žene?”
“Nisam znao da postoje i drugačije.”
“Kad te smatraju ranjenim puno je gore nego kad te smatraju ludim, zar ne?”
“Mislim da si ti sama sebe počela smatrati ranjenom.”
“Nije bitno. To je rizik koji se javlja kad pričaš. U srednjoj školi govorili su mi da sam prolupala.”
“Što znači 'prolupala'?”
“Pomalo glupa. Nazovi gospodina Kastermana, mog profesora matematike. On će ti reći. Sa sata domaćinstva uvijek bih izlazila puna brašna.”
“Nikad nisam spavao s djevojkom koja se pokušala ubiti.”
“Spavaj sa svojom ženom.”
“To bi bilo prolupano.”
“Njezin smijeh bio je sada vrlo tajanstven, predivno iznenađenje. Divna osoba prožeta laganom duševnošću koja uopće nije bila mladenačka, ma koliko mladenački je izgledala. Imala je avanturistički um s bogatstvom intuicije koju njezina patnja nije uspjela ugušiti, Madeline je pokazivala inteligentni svjetonazor što tužnije – to mudrije pažljive prvoškolke koja je naučila abecedu u školi u kojoj je Propovjednik početnica – život je ispraznost, duboko strašno iskustvo, ali stvarno ozbiljna stvar je čitanje. Lagano titranje njezine sabranosti bilo je gotovo vidljivo dok je govorila. Sabranost nije bila osnova njezine ličnosti, niti išta drugo što je pokazivala, osim možda načina na koji je govorila, koji je Sabbathu bio privlačan zbog toga što je sasvim malo bio bezličan. Što god bilo to, što ju je lišilo ženskih grudi i ženskog lica, na neki je način sve nadoknadilo nabijajući njezin um erotskim značenjem – ili je na takav način njegov utjecaj preplavio Sabbatha, uvijek prijemčivog za bilo kakav poticaj. Osjetimo obećanje kojim je bila natopljena njezina inteligencija ugodno je zamrsilo otrcane nade njegove erekcije.
“Kako bi tebi bilo”, upitala ga je, “spavati sa mnom? Kao spavati s lesom? Duhom? Uskrsnulim lesom?”
“Ne. Kao spavati s nekim tko je stvari doveo do krajnjih posljedica.”
“Adolescentski romantizam koji pokazuješ pretvara te u govno”, reče Madeline.
“Bio sam govno i prije. Što onda? Zašto te vlastita dob ispunja tolikom gorčinom?”
“Da, moja retrospektivna gorčina.”
“Na što se odnosi.”
“Ne znam.”
“Znaš, znaš.”
“Vi baš volite kopati po ljudima, zar ne, g. Sabbath? Zašto osjećam gorčinu? Toliko godina radila sam i planirala. Sad to izgleda... ne znam.”
“Dođi sa mnom do auta.”
Prijedlog je ozbiljno razmotrila, prije nego što je odgovorila: “Za litru votke?”
“Pola litre.” reče.
“Za seksualne usluge? Litru.”
“Sedam decilitara.”
“Litru.”
“Nabavit ću je”, reče on. “Učini to.”
Sabbath je otrčao do parkirališta, mahnito se odvezao tri milje do Ushera, pronašao prodavaonicu s pićem, kupio dvije litre stoličnaje, i odvezao se natrag do parkirališta, gdje ga je trebala čekati Madeline. Sve je to napravio u dvanaest minuta, ali nje nije više bilo tamo. Nije bila među pušačima pred Palačom, nije bila u predvorju gdje su se kartale dvije starice, gdje je zlostavljana djevojka iz Wellesleya sad pokušavala pjevati “When the Saints Go Marching In”, i nije ju, nakon što je pronašao put, mogao naći nigdje na putu prema Roderickovoj kući. I tako je stajao tamo, sam u tami prelijepe jesenske noći s dvije litre najbolje ruske votke u smeđoj papirnatoj vrećici pod rukom, nakon što ga je izdala osoba u koju je imao svaki razlog vjerovati, kad se čuvar pojavio kraj njega – vrlo krupni crnac u plavoj sigurnosnoj uniformi i s voki tokijem – i upitao ga ljubazno što tu radi. Nakon što se njegovo objašnjenje pokazalo nezadovoljavajućim, pojavila su se još dva čuvara, i premda ga nitko nije napao fizički, bilo je uvreda koje su se morale otrpjeti od najmlađeg i nadobudnijeg od njih, dok se Sabbath dobrovoljno prepustio da ga otprate do automobila. Tamo je trojka proučila njegovu vozačku dozvolu i registracijske tablice, zapisala broj vozačke iz susjedne države, a potom su uzeli ključ i sjeli u automobil, dvojica otraga sa Sabbathom, a jedan naprijed koji je odvezao auto s bolničkog zemljišta. Gospođu Sabbath ispitat će prije njezina odlaska u krevet, a izvještaj predati glavnom doktoru (koji je slučajno bio i Roseannin doktor) odmah ujutro. Ako se pacijentica dogovorila sa svojim posjetiteljem oko donošenja alkohola, njegova žena bit će smjesta izbačena.
Stigao je u Madamaska Falls oko jedan po ponoći. Iscrpljen, odvezao se do jezera i prošao Fox Run raskrižje, do svratišta i mjesta nad jezerom gdje su Balichevi živjeli na vrhu brda, u novoj prostranoj i raskošnoj kući. Kuća je Matiji bila ostvarenje sna – sna o velikom obiteljskom dvorcu koji je bio zemlja za sebe – a san je imao porijeklo još u osnovnoj školi, kad je morao pisati o svojim roditeljima i reći učitelju iskreno, kao dobar pionir, kakav je bio njihov odnos prema režimu. Matija je čak doveo i kovača iz Jugoslavije, umjetnika s dalmatinske obale, koji je ostao šest mjeseci u nadogradnji uz svratište i radio u kovačnici kraj Blackwalla, gdje je napravio vanjsku ogradu za golemu otvorenu terasu koja je gledala na zapadnu stranu jezera i sumrake, unutrašnju ogradu za široko središnje stepenište, i filigranska ulazna vrata njihova posjeda posjeda elektronički upravljana iz kuće. Željezni svijećnjak došao je morem iz Splita. Matijin brat bio je dobavljač, kupio ga je od cigana koji su prodavali svakojake stare predmete. Lanac, koji je za svijećnjak skovao kovač i stanar svratišta, zlokobno je visio spuštajući se dva kata od nebeski plavog stropa do predvorja, u čijim su dvostrukim vratima od mahagonija stajale duple plohe zatamljenog stakla. Kroz vrata se na mramorni pod (klesan posebno za kuću nakon što je Matija otišao u Vermont provjeriti kamen) mogla uvesti kočija. Sabbathu se činilo – prvog dana kad je Matija odveo Silviju na razgledanje okolice, a on ševio Drenku na Silvijinom krevetu u Silvijinoj dirndrlici – da ne postoje dvije sobe u toj kući koje bi bile potpuno u ravnini jedna s drugom, već je prelazeći iz jedne u drugu trebalo sići ili popeti se uz dvije, tri, četiri ili pet sjajno uglačanih, širokih stepenica. Drvorezi kraljeva na tronovima visjeli su na zidovima između soba uz stepenište. Trgovac starinama iz Bostona pronašao ih je u Beču – sedamnaest srednjovjekovnih kraljeva koji su zajedno sigurno pogubili više svojih podanika nego Matija pilića za svoj popularni pileći paprikaš s valjušcima. Bilo je šest kreveta u kući, svi s mjedenim okvirima. Jacuzzi u ružičastom mramoru mogao je primiti šestero. U modernističku kuhinju s najsuvremenijom opremom na kuhinjskom otoku u sredini, moglo je stati šesnaest ljudi. Blagovaonica s tapiserijama na zidovima imala je trideset mjesta. Nitko, ipak, nije koristio jacuzzi niti ulazio u blagovaonicu, Balichevi su spavali u samo jednom klaustrofobičnom krevetu, a pripremljenu hranu koju su donosili iz svratišta, jeli su pred televizorom postavljenim na četiri drvene kutije u sobi oskudnoj i skromnoj poput sobe kakvu biste našli u nekom radničkom naselju koje je izgradio Tito.
Budući da je Matija strahovao hoće li njegova dobra sreća izazvati zavist ne samo njegovih gostiju nego i među poslugom, kuća je namjerno bila smještena iza trokutastog jelova šumarka, za koji se govorilo da je jedan od najstarijih u Novoj Engleskoj. Vršci drveća pokazivali su dramatično prema nebu, ti moćni jarboli škuna ostali su pošteđeni kolonijalne sjekire, ali su zato, kako se činilo, obrisi krova Matijine milijunske kuće – udovoljavajući njegovu useljeničkom hiru – pokazivali na sve moguće strane osim prema gore. Čudno. Mirni, suzdržani, štedljivi stranac, čovjek koji je uspio zahvaljujući ne samo svom predanom radu, nego i propadanju velikih igrača u osamdesetima, zamislio je palaču obilja, najveći mogući spomenik svog tijumfa nad drugom Titom, dok neobuzdani ljubavnik njegove žene, rođeni američki krmak, živi u maloj kutiji od kuće s četiri sobe, sagrađenoj bez podruma negdje 1920., kući zasad dovoljno ugodnoj, ali koju je samo Roseannina spretnost s bojama i strojem za šivanje, s čekićem i čavlima, bila u stanju izvući iz vlažnog užasa tipa Tobaco Road u kojem se nalazila kad je, sredinom šezdesetih, Roseanni pala na pamet ideja kako bi trebalo pripitomiti Sabbatha. Kuća i obitelj. Šume, potoci, snijeg, jugovina, proljeće, novoenglesko proljeće, to čudo koje spada među najveće izvore snage poznate čovječanstvu. Zasnivala je svoje nade na planinskom sjeveru – i djetetu. Obitelj: majka, otac, skije, i djeca, živahna, zdrava gomila djece koja vrište i posvuda slobodno trče, sposobna, zbog samog zraka koji udišu, izbjeći mogućnost da odrastu u nešto slično njihovim deformiranim roditeljima, potpuno na milosti života. Život na selu, taj stari ruralni san gradskog čovjeka izražen naljepnicom s tekstom “Živi slobodno ili umri” na registracijskim pločicama volvoa, bio je obred pročišćenja koji joj je ulivao nadu da će biti u stanju zaboraviti očev duh, a kojim je ujedno i Sabbath mogao utišati Nikkin. Nije čudo kako su se stvari za Roseannu dalje razvijale.
Kod Balichevih nije bilo svjetla, barem ga nije mogao vidjeti kroz bedem jela. Dvaput je kratko tapnuo po sireni, pričekao, tapnuo još dvaput i sjedio deset minuta, dok nije došlo vrijeme da još jednom trubne i da joj još pet minuta prije nego što se odveze.
Drenka je imala lagan san. San joj je postao tanak nakon što je postala majka. Najmanja buka, najslabiji plač iz sobe malog Matthewa, i ona je bila izvan kreveta, držeći ga u naručju. Rekla je Sabbathu kako je dok je Matthew bio beba znala leći na pod i tamo spavati kraj njegove kolijevke kako bi bila sigurna da neće prestati disati. A čak i kad mu je bilo četiri ili pet godina, ponekad bi je u krevetu obuzeli strahovi za njegovu sigurnost i zdravlje, pa bi noć provela na podu njegove sobe. Majčinstvo je obavljala kao i sve drugo, kao da razbija vrata. Postavi joj izazov, majčinstvo, u software i dobit ćeš potpuni dojam njezine smione snage bez ikakve zadrške. U svojoj punoj snazi ta je žena bila izuzetna. Nije zazirala ni od čega što se tražilo od nje. Bilo ju je strah, to da, jako ju je bilo strah; ali nikad nije zazirala ni od čega. Nevjerojatno iskustvo, ta prisna Slavenka kojoj je vlastito postojanje bio jedan veliki eksperiment, to erotsko svjetlo njegova života, koje nije našao kako na prstu vrti ključić na Rue St. Denis između Chateleta i prolaza Porte St. Denis, nego u Madamaska Fallsu, metropoli opreza, gdje je lokalnom stanovništvu dovoljan stres već i to da trebaju dvaput godišnje podesiti sat.
Spustio je prozor i čuo disanje Balichevih konja u koralu preko puta. Vidio je dva kako prolaze kraj ograde pašnjaka. Otvorio je bocu stoličnaje. Pio je tu i tamo otkako se vratio s mora, ali nikada kao Roseanna. Ta umjerenost – i obrezanost – bilo je sve što je mogao pokazati od svoga židovstva. Što je ionako vjerojatno najbolji dio židovstva. Popio je dva pića, i ona se pojavila, u spavaćici, sa šalom prebačenim preko ramena. Posegnuo je kroz prozor i tu su bile one. Cetiristo kilometara zaobilazno, ali isplatilo se zbog Drenkinih grudi.
“Što je, Mickey, što nije u redu!”
“Nema puno šansi za brzo pušenje, pretpostavljam.”
“Dragi, ne.”
“Uđi u auto.”
“Ne. Ne. Sutra.”
“Uzeo joj je bateriju iz ruke i posvijetlio si krilo.
“Oh. tako je velik. Dragi moj! Ne mogu sad. Mate...”
“Ako se probudi prije nego svršim, jebi ga, pobjeći ćemo, učinit ćemo to – upalit ću motor i pobjeći ćemo kao Vronski i Ana. Dosta tog skrivalačkog sranja. Čitave živote se krijemo.”
“Htjela sam reći Matthew. On radi. Mogao bi proći.”
“Mislit će da smo djeca koja se zafrkavaju. Upadaj, Drenka.”
“Ne možemo. Ti si lud. Matthew zna auto. Ti si pijan. Moram se vratiti! Volim te!”
“Roseanna može doći sutra.”
“Ali”, uskliknu ona, “mislila sam još dva tjedna!”
“A što da ja radim s ovim?”
“Znaš ti što.” Drenka se nagnula kroz otvoreni prozor, stisnula ga, nakratko ga prodrkala. “Idi kući. “ reče mu, i potom otrči natrag do ulaza u kuću.
Tijekom petnaestominutne vožnje po Brick Furnace Roadu, Sabbath je vidio samo još jedno vozilo na cesti, policajčev džip. Zato je bila budna – slušala je prijemnik. Zagrijavajući se za ispunjenje biblijske pravde, da ga njezin sin uhapsi zbog preljubničke sodomije, zatrubio je i upalio duga svjetla; ali činilo se da je razdoblje loše sreće završilo. Nitko nije poželio zaustaviti vodećeg seksualnog prijestupnika okruga i zatražiti ga vozačku; nitko nije zahtijevao od njega da objasni zašto vozi s bocom votke u jednoj i svojim kurcem u drugoj ruci, ni najmanje ne razmišljajući o zbivanjima na autoputu, ali čak ni o Drenki, već o onom djetinjem licu koje je sakrivalo um urešen jasnoćom, onoj mršavoj plavuši s pognutim ramenima i nježnim glasom i svježe prerezanim venama, koja je tek tri tjedna bila daleko od potpunog silaska s uma.
* * *
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Empty Re: Sabbathov teatar / Philip Roth

Počalji od Mustra Pon Jun 25, 2018 9:30 am


Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Tumblr_ljo2m2_Ppjw1qilhh9o1_500



“'Molim vas, ne rugajte mi se./Ja sam budalasti, djetinjasti starac/Meni je preko osamdeset godina/ni sata više ili manje./Da kažem otvoreno, ja se bojim/da nisam sasvim pri zdravoj pameti./Čini mi se...'“4
Onda je zapeo, jednu stanicu sjeverno od Astor Placea potpuno je presušio. No čak i to čega se sjetio prošeci u podzemnoj željeznici nakon mekog pornića s Rosom u kući Cowanovih bilo je golemo iznenađenje njegovu pamćenju. Umje stroj stalno u pokretu. Nikada nisi slobodan. Tvoj um u vlasti je svega. Sve osobno bezmjerno je, sine, to ruševina je hrpa što zasjenjuje i Mliječni Put; vodi te poput zvijezda slijepa strijela Kupidonova k'o kakvu patku divlju, što Drenkin pačji šupak traži, dok pohotno na svojoj kanceroznoj Hrvatici oponašaš njihov zov, utiskujuć' u njezinu zloćudnost, bijelom tintom, svoj spiskani kromosomski žig.
A tamo gore, tamo daleko, daleko gore, Nikki kaže: “Gospodine, prepoznajete me?” Lear kaže: “Ti si duh, to vidim. Kad si umrla?” Kordelija kaže bla bla bla; liječnik kaže bla bla bla; ja kažem “Gdje sam to bio? Gdje sam sada? Bijeli je dan. U kakvom sam to stanju?...bla, bla, bla.” Nikki: “O, pogledajte me, gospodine/i rukama me svojim blagoslovite./Ne, nemojte kleknuti, gospodine!” A Lear kaže bio je utorak, prosinca 1944., vratio sam se kući iz škole i vidio neke aute, vidio sam očev kamion. Zašto je on tu? Znao sam da je nešto pošlo po zlu. U kući sam vidio oca. U strašnoj boli. Majka histerična. Njezine ruke. Njezini prsti. Jecanje. Vrištanje. Puno ljudi je već bilo tamo. Čovjek je došao do vrata. “Žao mi je.” reče i preda joj brzojav. Nestao u akciji. Još jedan mjesec prije nego što je stigao drugi brzojav trajalo je neodređeno, kaotično razdoblje – nada, strah, traganje za bilo kakvom pričom do koje smo mogli doći, zvonjava telefona, bez ijedne jasne vijesti, priče koje su do nas dolazile nakon što su ih pokupili prijateljski filipinski gerilci, netko iz njegove jedinice rekao je kako je Morty proletio kraj njega u borbi, išao je na svoj posljednji zadatak, dohvatila ga je protuavionska vatra i Mortyjev se avion srušio, ali na prijateljskom teritoriju... a Lear odgovara: “Griješite što me vadite iz groba”, no Sabbath se prisjeća drugog telegrama. Prethodni mjesec bio je strašan, ali ne tako strašan kao ovo: obavijest o smrti bila je kao gubljenje još jednog brata. Strašno. Moja majka u krevetu. Mislio sam da umire, bojao sam se da će i ona umrijeti. Mirisi soli. Doktor. Kuća ispunjena ljudima. Teško je jasno se sjetiti tko je bio tamo. Sve je zamagljeno. Svi su bili tamo. Ali život je bio gotov. Obitelj je bila gotova. Ja sam bio gotov. Davao sam joj mirisne soli i one su se rasule i ja sam se prestrašio da sam je ubio. Tragično razdoblje mog života. Između četrnaeste i šesnaeste. Ništa se s tim ne može usporediti. To nije samo nju slomilo, slomilo je sve nas. Moj otac je bio posve promijenjen do kraja života. Mene je ispunjao sigurnošću, zbog svoje snage i zato što se na njega moglo osloniti. Moja majka je uvijek bila osjećajnija. Tužnija, sretnija. Uvijek je zviždukala. Ali moj otac bio je zadivljujuće trezven. Vidjeti njega kako se slama! Pogledajte moje emocije sada – kao da mi je opet petnaest. Osjećaji, kad se vrate, ne mijenjaju se, isti su, svježi i sirovi. Sve prolazi? Ništa ne prolazi. Isti osjećaji su tu! On je bio moj otac, teški radnik, budan u kamionu u tri sata ujutro na putu prema farmerima. Kad se navečer vraćao kući bio je umoran i morali smo biti tihi, jer je morao tako rano ustajati. A ako je ikada bio ljut – što je bilo rijetko – no ako je bio ljut, bio je ljut na jidišu, a to je bilo užasno jer nismo mogli znati čak ni što ga je razljutilo. Ali poslije nije nikada bio ljut. Da je barem bio! Poslije je postao mek, pasivan, stalno je plakao, svagdje je plakao, u kamionu, s mušterijama, kod farmera. Ta je jebena stvar slomila mog oca! Nakon shive vratio se poslu, nakon godine službene žalosti prestao je plakati, ali ostala je ona osobna žalost koju se moglo vidjeti miljama daleko. A ni ja se nisam osjećao sjajno. Osjećao sam se kao da sam izgubio dio tijela. Ne baš kurac, ne, ne mogu reći ni nogu, ni ruku, ali postojao je osjećaj psihološkog gubitka, unutrašnjeg gubitka. Izbušen. Iscijeđen. Izdubljen. Tako mučno. A kad je majka odlazila u krevet – bio sam siguran da ću izgubiti svoju majku. Kako će preživjeti? Kako će itko od nas preživjeti? Takva praznina nas je okruživala. Ali ja sam morao biti jak. Čak i prije sam morao biti jak. Bilo je vrlo teško kad je otišao preko mora, a mi smo znali jedino njegov vojni poštanski broj. Tjeskoba je bila bolna. Bili smo stalno zabrinuti. Pomagao sam ocu s dostavama kao Morty. Morty je bio u stanju uraditi ono što nitko nije mogao. Penjao se na krov kad je trebalo nešto popraviti. Na leđima, uvučen u mračnu rupu ispod trijema, popravljao je električne instalacije. Svakog tjedna prao je podove umjesto majke. Tako da sam sada ja prao podove. Puno toga sam radio kako bih je umirio nakon što je on otplovio preko Pacifika. Svakog tjedna išli smo u kino. Nikada ni blizu ratnim filmovima. Ali čak i kad smo gledali obične filmove, kad bi se spomenuo rat ili kad bi netko nešto rekao o nekome preko mora, moja majka bi se uzrujala i ja bih je morao smirivati. “Mama, to je samo film.” “Mama, nemoj razmišljati o tome.” Plakala bi. Strahovito. Izišli bismo van i ja bih prošetao s njom. Preko vojne pošte dobivali bismo pisma. On bi na omotnici ponekad nacrtao mali strip. Ja sam se tome radovao. Ali ti su stripovi jedino mene razveseljavali. A jednom je i preletio preko kuće. U tom trenutku nalazio se u Sjevernoj Karolini i trebao je preletjeti u Boston. Rekao nam je: “Preletjet ću preko kuće. U B-25ici.” Sve su žene u pregačama izašle na cestu. Usred dana moj otac je došao kamionom kući. Moj prijatelj Ron je bio također tamo. I Morty je to učinio – preletio je uz pilotski pozdrav krilima, tim plosnatim galebljim krilima. Ron i ja smo mahali. Kakav mi je junak on bio. Kako je nježan bio sa mnom, pet godina mlađim – nevjerojatno nježan. Bio je vrlo snažan. Precizan gađač. Junak trkališta. Mogao je baciti ragbi loptu gotovo preko cijele dužine igrališta; iznimnu vješto bacao je loptu i izvodio udarce – bacati stvari, to je bila njegova vještina, bacati ih daleko. Razmišljao sam o tome nakon što je nestao. U školi sam razmišljao o tome kako će mu vještina bacanja pomoći da preživi u prašumi. Srušen dvanaestog prosinca i podlegao ranama petnaestoga. Što je bila još jedna muka. Bio je u bolnici. Ostatak posade poginuo je istog trenutka, ali avion je srušen nad gerilskim teritorijem, i gerilci su ga otpremili u bolnicu i živio je tri dana. To je bilo još gore. Posada je odmah ubijena, a moj brat živio je još tri dana. Zanijemio sam kad sam to saznao. K nama je došao Ron. Dolazio je često, gotovo kao da je živio kod nas. Rekao je: “Hajde sa mnom.” Ja sam rekao: “Ne mogu.” On je pitao: “Što se dogodilo?” Nisam mogao govoriti. Trebalo mi je nekoliko dana dok mu nisam uspio reći. Ali nisam mogao reći ljudima u školi. Nisam mogao to učiniti. Nisam im mogao reći. Profesor tjelesnog, veliki, snažni tip koji je želio da Morty napusti utrke i okrene se gimnastici, pitao me “Kako ti je brat?” “Dobro”, rekao bih ja. Nisam im mogao reći. Drugi profesori isto su pitali, njegov profesor tehničkog, koji mu je uvijek davao petice: “Kako ti je brat, što radi?” “Dobro je.” Poslije su saznali, ali ja im nisam rekao. “Hej, kako je Morty?” A ja sam nastavio lagati. To se nastavilo s ljudima koji nisu čuli. Bio sam u svom mrtvilu najmanje godinu dana. Čak sam se jedno vrijeme bojao djevojaka, kojima su počele rasti sise i koje su počele stavljati ruž na usne. Svaki izazov bio je odjednom prevelik. Majka mi je dala njegov sat. Bio mi je prevelik, ali nosio sam ga. I na more sam ga nosio. U vojsku. U Rim. Još je tu, njegov benrus. Svakog dana ga navijam. Sve što sam promijenio bio je remen. Štoperica još radi. Kad sam bio u trkačkom timu, mislio sam na njegov duh. To je bio moj prvi duh. Bio sam poput oca i njega, uvijek jak. Osim toga, Morty je bacao, pa sam i ja morao. Natopio sam se njime. Prije bacanja bih pogledao u nebo i mislio kako on pazi na mene. I tražio sam snagu. To je bilo državno natjecanje. Bio sam peti. Bio sam svjestan nestvarnosti svega toga, ali nastavio sam mu se moliti i bacio sam dalje nego ikada prije. Još nisam bio pobjednik, ali dobio sam njegovu snagu!
Sad bi mi dobro došla. Gdje je? Sat imam, ali gdje je snaga?
Na sjedištu desno od mjesta gdje je Sabbathu nestala inspiracija nakon “Čini mi se...” nalazilo se ono zbog čega ju je izgubio: nije joj bilo više od dvadeset jedne, možda dvadeset dvije godine, posve u crnom – dolčevita, plisirana suknja, tajice, cipele, čak i crni baršunasti povez na glavi koji je pridržavao njezinu sjajnu crnu kosu da ne padne na čelo. Zagledala se u njega, i taj ga je pogled zaustavio, njegova blaga, poznata mekoća. Sjedila je, dok joj se ruka odmarala na crnom najlonskom ruksaku kraj nje, i tiho ga gledala kako se pokušava prisjetiti posljednje scene u četvrtom činu: usnulog Leara nose u francuski logor – “Da, gospođo, u tvrdome snu/ presvukli smo ga u čistu odjeću.” – a tu je Cordelia koja ga budi – “Kako je mom gospodaru kralju? Kako ste vaše veličanstvo?” A Lear odgovara: “Griješite što me vadite iz groba...”
Djevojka s pogledom je progovorila, ali isprva tako tiho da je nije mogao čuti. Bila je mlađa nego što je mislio, vjerojatno je bila studentica, vjerojatno nije imala više od devetnaest godina.
“Da, da, reci.” To je uvijek govorio Nikki kad bi rekla nešto što se bojala reći, što se događalo u pola slučajeva kad bi progovorila. Sve ga je više izluđivala, kako je vrijeme prolazilo, kad je govorila tako da je on nije mogao čuti. “Što si rekla?”
“Nije važno.” Izluđivalo ga je to.
'“Čini mi se'“, reče ona, ovoga puta sasvim čujno, '“da bih morao poznavat tebe i ovog čovjeka...'“ Dala mu je repliku! Studentica glume, na putu prema Juilliardu.
On ponovi: '“Čini mi se da bih morao poznavati i tebe i ovog čovjeka'“, a onda sam nastavi, '“al sumnjam, jer pojma nemam/gdje se nalazim. Uz sav napor...'“ Tu se pretvarao da ne zna što slijedi. '“Uz sav napor...'“ Slabašno, dvaput, ponovio je to i pogledao u nju, da mu pomogne.
'“Sjetiti se ne mogu odjeće ove'“, pomogne djevojka, “niti znadem...'“
Prestala je kad joj je on, smiješkom, dao do znanja da otud zna nastaviti. I ona se osmjehnula njemu. “Niti znadem/gdje sam sinoć prespavao. Ne smijte mi se/al ko što mislim da sam čovjek, mislim da ova gospa tu...'“
Je Nikkino dijete.
Nije nemoguće! Nikkine prelijepe oči s pogledom koji preklinje, Nikkin smeteni, stalno nesigurni glas... ne, ovo nije bila tek neka pretjerano osjetljiva djevojka nježnog srca, koja će večeras uzbuđeno pričati svojoj obitelji o bjelobradom starom skitnici koji joj je na liniji za Lexington recitirao Leara, a ona se usudila pomoći mu da se sjeti stihova – ona je bila Nikkina kći. Obitelj kojoj večeras ide kući je Nikkina\ Nikki je živa. Nikki je u New Yorku. Ova djevojka je njezina kći. A ako je njezina, na neki je način, bez obzira tko je otac, i njegova.
Sabbath je sada lebdio točno iznad nje, s osjećajima koji su se poput lavine obrušavali na njega, šibali ga, čupali ga iz ono malo korijenja što ga je još držalo za sebe samoga. Što ako su i svi drugi živi, i u Nikkinoj kući? Morty. Mama. Tata. Drenka. Ukinuti smrt – kako primamljiva misao, samo što on nije bio prvi, u podzemnoj ili izvan nje, kojemu je pala na pamet, očajnički, odbaciti razum i vratiti se u doba kad je imao petnaest godina i kad su morali dobiti Mortyja natrag. Pomaknuti život unazad, kao kazaljke sata u jesen. Skinuti ga sa zida i navijati ga natrag i navijati dok se tvoji mrtvi ne pojave kao važeće vrijeme.
'“Al ko što mislim da sam čovjek'“, reče on djevojci, '“mislim da ova gospa tu/je moje dijete Cordelija.'“
“I jesam. Jesam.'“ Bezazleni odgovor nezaštićene Cordelije, jampski trimetar što ga je Nikki izgovarala glasom koji je jednom desetinom bio glas izgubljenog siročeta, a ostatkom glas umorne, kolebljive žene, glasom kojim sada govori djevojka čiji je pogled bio isti Nikkin.
“Tko je tvoja majka?” prošaputa joj Sabbath. “Reci mi tko ti je majka?”
Od tih riječi je problijedila; njezine oči, Nikkine oči, koje ništa nisu mogle sakriti, bile su poput očiju djeteta kojem su upravo rekli nešto užasno. Sav užas koji je u njoj prouzročio izronio je na površinu, onako kako bi, prije ili kasnije, izronio i kod Nikki. Kako ju je ganulo to staro čudovište zato jer zna citirati Shakespearea! Kako se dovela u nepriliku s nekim nesumnjivo ludim, spremnim na sve – kako je mogla biti tako glupa!
Jednostavno kao da joj čita misli, Sabbath reče, ne manje slomljeno od Leara: “Ti si kći Nikki Kantarakis!”
Histerično otvarajući uzice ruksaka, djevojka je pokušala pronaći novčanik kako bi mu dala novac, novac koji će ga natjerati da ode. Ali Sabbath se još jednom morao uvjeriti u činjenicu koja je bila nepobitna – da je Nikki živa – i okrećući joj lice svojom deformiranom rukom, osjećajući Nikkinu živu kožu, reče: “Gdje se tvoja majka krije od mene?”
“Nemoj!” vrisnu ona. “Ne dodiruj me!” i zamahnula je prema njegovim artritičnim prstima kao da ju je napao roj muha, kad je Sabbathu netko prišao straga i primio ga grubo i snažno ispod ruku.
Poslovno odijelo bilo je sve što je mogao vidjeti od svog snažnog zarobljivača. “Smiri se”, bilo mu je rečeno, “smiri se. Ne bi smio svašta piti.”
“Što bih trebao piti? Šezdeset četiri su mi godine i nikad nisam bio bolestan ni dana u svom životu! Osim mojih krajnika kad sam bio dijete! Pijem što hoću!”
“Smiri se, stari. Prekini, smiri se, i otiđi u sklonište za skitnice.”
“U skloništu sam dobio buhe!” viknu mu Sabbath. '“Ne rugajte mi se!
“Ti se rugaš njoj – ti si taj koji se izruguje, šefe!”
Vlak je stigao na stanicu Grand Central. Ljudi su pohrlili prema otvorenim vratima. Djevojka je nestala. Sabbath je bio oslobođen. '“Molite se sada'“ , vikao je Sabbath odlutavši s vlaka sam, gledajući u svim pravcima za Nikkinom kćerkom. '“Molite se sada'“, uskliknuo je onima koji su stajali iza njega dok je hodao po platformi, zvekećući šalicom pred sobom: '“Molite se sada...'“, i onda se, čak i bez pomoći Nikkine kćerke, sjetio što slijedi, riječi koje su mu mogle ništa ne značiti u kazalištu Bowery Basement Playersa 1961.: '“Molite se sada, zaboravite i oprostite. Ja sam star i budalast.'“
To je bila istina. Bilo mu je teško vjerovati da se pretvara, ali ne i nemoguće.


Ti više nećeš doći;
Nikad, nikad, nikad, nikad, nikad
Uništi sat. Pridruži se gomili.



Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Empty Re: Sabbathov teatar / Philip Roth

Počalji od Mustra Pon Jun 25, 2018 9:30 am

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Tumblr_lj3bxich9v1qbfnb8o1_500_large


MICHELLE COWAN, Normanova žena, poslala je po pedeset tableta Voltarena u ljekarnu na Broadwayu i napisala mu recepte za četiri kutije, tako da je bio u odličnoj formi za vrijeme večere, jer je znao da će bolovi u ruci uskoro jenjati, a i zato što Michelle nije bila ni približno tako suhonjava kako je izgledala na polaroidima sakrivenima ispod spavaćica zajedno s onom omotnicom od sto novčanica po sto dolara. Ona je bila lijepo popunjena žena, kao po Drenkinu kalupu. A smijala se vrlo lako – tako ju je brzo on nasmijavao i zabavljao. Nije ništa učinila kako bi pokazala negodovanje ni kada je odlučno ispod stola pronašao njezinu bosu nogu i lagano položio na nju potplat svoje šlape.
Šlape mu je posudio Norman. Norman je, također, poslao svoju tajnicu u prodavaonicu po novu odjeću, kako bi se Sabbath mogao presvući. Dva para kaki hlača, par svijetlih košulja, nešto čarapa, potkošulje i gaće, što je pronašao u velikoj papirnatoj vrećici na Debbynom krevetu kad su se vratili sa sprovoda. Čak i maramice. Veselio se spremanju svojih novih stvari među Debbyne.
Michellini sakriveni polaroidi morali su biti barem pet godina stari. Uspomene stare veze. Je li spremna za novu? Izgledala je zrelo, to sigurno, ali možda i zato što se opustila, udebljala, misleći kako je gotovo s muškarcima. Vjerojatno je Drenkinih godina, no živi s mužem koji, naravno, ni na koji način ne sliči Drenkinu Matiji. Iako prije ili kasnije svi muškarci sliče Drenkinu Matiji, zar ne?
Prethodne noći Norm je opisao antidepresivni lijek kao izrazito loš za potenciju. Dakle, nju nitko ne jebe, toliko je jasno. Nije baš da će Sabbath to iskoristiti, ako ona dobiva tisuću dolara po ševi. Iako je moguće da nisu muškarci davali novac Michelle, nego ona muškarcima. Mladićima. U njezinu smijehu postojao je trag podle grubosti zbog kojeg je želio vjerovati u to. Ilije možda gotovina bila tu za dan kad će se spremiti i otići.
Plan odlaska. Tko nema barem jedan takav plan? On raste i napreduje, mučno poput oporuka imućnih ljudi, s izmjenama i prepravkama svakih šest mjeseci. Ostat ću s ovom; ne, s onom, ovaj hotel, onaj hotel, ova žena, ona žena, dvije različite žene, nikakva žena, nikad više žena! Otvorit ću tajni račun, založiti prsten, prodati dionice... Onda dođu do šezdesete, šezdeset pete, sedamdesete, i kakva je onda razlika? Otići će, sigurno, ali ovoga puta zaista otići. Za neke ljude to je najbolje što se može reći za smrt: konačno izvan braka. I bez odlaska u hotel. Bez preživljavanja onih bijednih nedjelja u samoći, u hotelu. Nedjelje su ono što te parove drži zajedno. Kao da bi samotne nedjelje mogle biti gore.
Ne, ovo nije dobar brak. Nije daleko od istine reći takvo što za bilo čijim stolom, ali Sabbath je iz njezina smijeha – ako ne i iz činjenice da mu je nakon samo deset minuta večere dopustila da se igra s njezinom nogom – mogao naslutiti da nešto nije u redu. U njezinu smijehu osjećala se svijest da sile koje njom upravljaju više nisu pod nadzorom. U njezinu smijehu naziralo se priznanje njezina zatočeništva: Normanu, menopauzi, radu, starenju, svemu što se može samo pogoršati. Ništa nepredviđeno što se dogodi u budućnosti najvjerojatnije neće biti dobro. Štoviše, Smrt tamo u svom kutu radi duboke čučnjeve, i jednog će je dana zaskočiti jednako nemilosrdno kao što je zaskočila Drenku – jer iako je Michelle teža nego ikad, oko sedamdeset kila, Smrt ima dvije tone, velika je kao planina, pred njom nemaš šansi. Smijeh je govorio kako se sve srušilo na nju dok je bila okrenuta leđima, dok je bila okrenuta na drugu stranu, na pravu stranu, ruku široko raskriljenih prema uzbudljivoj mješavini zahtjeva i zadovoljstava koji su joj bili svakodnevna hrana dok joj je bilo trideset ili četrdeset godina, dok je bila obuzeta marljivim radom, ekstravagantnim životom nalik na jedno veliko turističko putovanje – bila je tako neiscrpno zaposlena... s tim rezultatom da je ubrzo, brže nego što je Cowanovima trebalo da preko vikenda concordeom prelete ocean do Pariza, navršila pedeset pet godina i bila sva u vrućicama, a njezina je kćerka sada bila ženski oblik koji je pokazivao magnetsku privlačnost. Smijeh je govorio da joj je muka od ostajanja, muka od pripremanja odlaska, muka od neispunjenih snova, muka od zadovoljenih snova, muka od prilagođavanja, muka od neprilagođavanja, muka od svega osim postojanja. Uživanje u postojanju dok ti je istovremeno dosta svega – to je bilo u njezinu smijehu! Poluporažen, poluzanimljiv, polužaleći, poluzačuđen, polunegativan, poluveseo veliki smijeh. Svidjela mu se, ludo mu se svidjela. Vjerojatno je jednako nepodnošljiv partner kao i on. Mogao je nazrijeti u njoj, kad god bi njezin muž progovorio, želju da bude makar malo okrutna prema Normanu, vidio ju je kako se podrugljivo osmjehuje na ono najbolje u njemu, baš na ono najbolje. Ako ne poludiš zbog muževih poroka, poludjet ćeš zbog njegovih vrlina. On je na prozacu zato jer ne može pobijediti. A nju za to vrijeme napušta sve osim vlastite stražnjice, koja se, kako je obavještava vlastita odjeća, širi svake sezone – i osim ovog stabilnog princa od čovjeka kojeg krase razumnost i etička dužnost onako kako druge krasi strah od ludila ili bolesti. Sabbath je razumio njezin um, život, patnju: polako se spušta sumrak, a seks, naš najveći luksuz, nestaje nevjerojatnom brzinom, sve nestaje nevjerojatnom brzinom i pitaš se kako si ikad mogao odbiti ijednu priliku za prljavom ševom. Čovjek bi dao svoju desnu ruku za to, kad bi bio cura poput ove. To nije sasvim neusporedivo s Velikom depresijom, nije neusporedivo s bankrotom nakon godina uživanja u novcu. “Sve ono nepredviđeno što se može dogoditi”, obavještavaju je nagli unutrašnji naleti vrućine, “najvjerojatnije neće biti dobro.” Naleti vrućine, koji kao da drsko oponašaju seksualne ekstaze. Ona je uronjena u vatru vremena koje leti. Ona stari sedamnaest dana za svaku sekundu provedenu u toj pećnici. Mjerio joj je vrijeme na Mortyjevu benrusu. Sedamnaest sekundi menopauze jasno vidljive na njezinu licu. Prelijevali su je potoci znoja. A onda to naglo prestane poput zatvorene slavine. A dok se to događa, njoj se očito čini kako tome nema kraja – kako je ovaj put zaista namjeravaju skuhati kao Ivanu Orleansku.
Ništa nije u stanju ganuti Sabbatha toliko, koliko ove stareće poslastice s promiskuitetnom prošlošću i lijepim mladim kćerkama. Pogotovo kad su se još u stanju smijati poput ove. Sve što su nekada bile vidiš u tom smijehu. Ja sam ono što je ostalo od slavnog motelskog jebanja – objesite medalju na moje omlohavjele sise. Nije zabavno peći se na vatri za večerom.
A Smrt, podsjetio ju je, ravnomjerno pritiskajući njezinu golu nogu svojim stopalom, Smrt stoji iznad nas, nad nama, vlada nama, Smrt. Trebala si vidjeti Linca. Trebala si ga vidjeti, bio je miran kao dobar mali dječak, dobri mali dječak sa zelenom kožom i sijedom kosom. Zašto je bio zelen? Nije bio zelen kad sam ga ja poznavao. “To je zastrašujuće.” rekao je Norman, nakon što je na brzinu identificirao leš. Izašli su na ulicu i otišli u kavanu na coca-colu. “Sablasno.” reče Norman, stresavši se. No Sabbath je uživao. Vidio je upravo ono zbog čega je i vozio toliko dugo. Naučio sam puno, Michelle. Ležiš tamo poput dobrog malog dječaka koji sluša sve što mu se kaže.
I kao da mu to stiskanje noge Michelle Cowan svojom nogom ispod stola nije bio dovoljni razlog za život, imao je i nove kaki hlače i nove jockey gaće. Velika vreća odjeće kakvu mu nije palo na pamet kupiti, godinama. Čak i maramice. Dugo je prošlo otkako je sam posljednji put neku kupio. Svo to sranje od prnja koje je nosio, kratke majice žute ispod rukava, bokserice bez elastične gume, ni sa čim usporedivi ostaci njegovih čarapa, čizme s debelim stopalima koje je kao Mammy Yokum nosio dvanaest mjeseci godišnje... jesu li te čizme ono što zovu “stav”? Od tog jebenog načina na koji govore osjećao se kao gunđalo. Diogen u svojoj bačvi? Zauzimati stav! Primjetio je kako studentice dolje u dolini sada nose debele čizme, slične njegovima, čizme sa žnjirancima, zajedno sa staromodnim čipkastim haljinama. Ženstvene u haljini, ali ne konvencionalno ženstvene, jer su tu čizme koje kažu nešto drugo. Cipele poručuju: “Opasna sam. Ne šali se sa mnom”, dok čipkasta, duga, staromodna haljina kaže... tako da na kraju imamo izražen stav, nešto poput: “Ako biste bili tako ljubazni, gospodine, da me pokušate pojebati, razbit ću ti jebenu glavu.” Čak i Debby, sa svojim niskim samopoštovanjem, ispada nešto poput Kleopatre. Haute couture me mimoilazi, kao i sve ostalo. Čekaj dok izađem na ulice u svojim kaki hlačama, Manhattane, pusti me u sebe!
Bio je dostojanstveno uzbuđen zato što nije bio dobri mali dečko u lijesu koji radi što mu se kaže. Također i zato što ga Rosa nije odala. Nije nikome rekla ništa o onome što se jutros dogodilo. Kolika je milost koja postoji u životu, a ni mrvicu zaslužena. Koliki su svi naši zločini koje činimo jedni drugima, a opet dobijemo priliku, i još novi par hlača!
Izvan mrtvačnice, nakon obreda, Lincov osmogodišnji unuk Joshua upitao je svoju majku, čija je ruka bila u Normanovoj: “O kome su pričali?”
“O djedu. Zvao se Linc. Znaš to. Lincoln.”
“Ali to nije bio djed”, reče dječak. “Znaš da on nije bio takav.”
“Nije?”
“Ne. Djed je bio kao beba.”
“Ali ne uvijek, Josh. Kad se razbolio, postao je kao beba. Ali prije, bio je baš onakav kako su ga prijatelji opisali.”
“To nije djed,” odgovori on, odlučno mašući glavom. “Oprosti, mama, ali nije.”
Lincova najmlađa unuka, imenom Laurie. Mala, živahna curica velikih, tamnih, osjećajnih očiju koja je dotrčala do Sabbatha na pločniku nakon službe i uskliknula: “Djeda Mraze, Djeda Mraze, ja imam tri godine! Stavili su djeda u kutiju!”
Kutija koja uvijek fascinira. Bez obzira na dob ta kutija nikad nije gubila moć. Nitko od nas ne zauzima više mjesta od toga. Možeš nas spremiti poput cipela ili nas prevoziti kao salatu. Jednostavno, čovjek koji je izmislio lijes bio je poetski genij i s velikim smislom za humor.
“Što bi željela za Božić?” upita Sabbath dijete, kleknuvši kako bi udovoljio njezinoj želji da dodirne bradu.
“Hanuku!” viknu Laurie uzbuđeno.
“Tvoja je”, reče joj on i ustegne se od želje da krivim prstom dotakne njezina pametna mala usta i tako završi gdje je i počeo.
Gdje je počeo. To je stvarno bila tema. Opscena izvedba kojom je započeo.
Norman je bio taj koji je pokrenuo priču, opisujući Michelli predstavu koja je Sabbathu donijela hapšenje pred vratima Columbie davne 1956., onu predstavu u kojoj je srednjak njegove lijeve ruke mamio lijepe studentice do pozornice, a potom ih uvlačio u razgovor, dok je pet prstiju druge ruke u međuvremenu vješto otkopčavalo kaput.
“Opiši nam to, Mick. Ispričaj Shel kako su te uhapsili.”
Mick i Shel. Shel i Mick. Kao stvoreni za par. A Norman kao da je to već shvaćao, kao da mu je nakon manje od pola sata zajedničke večere bilo jasno da u Sabbathovu siromaštvu ima nečega što bi njegovu ženu moglo uzbuditi više nego sav njegov sređeni uspjeh. U brodolomu starog Sabbatha postojala je prijetnja nereda, slična opasnosti koju je eruptivna i prijeteća životnost mladog Sabbatha predstavljala Normanu. Moje loše ponašanje uvijek ga je ugrožavalo. Morao bi znati kamo me ono dovelo. Ta moćna tvrđava od čovjeka, stvorena da odoli i najtežim opasnostima, a opet ga, tu pri kraju kao i na početku, i dalje posramljuje smrdljivi mali nered koji ja pravim. On me se boji. Taj plemeniti, divni, uspješni čovjek i dalje se ponaša ponizno. Kao da sam došao u plamenu, vruć iz Pandemonija, a ne autoputom, u prastarom Chevyju sa šupljim auspuhom.
“Kako su me uhapsili?” reče Sabbath. “To je bilo prije četiri desetljeća, Norm. Skoro četrdeset godina. Nisam siguran da se još sjećam kako se to dogodilo.” Sjećao se, naravno. Nije zaboravio ni detalja.
“Sjećaš se djevojke.”
“Djevojke”, ponovi on.
“Helen Trumbull”, reče Norman.
“Tako se zvala? Trumbull? A sudac?”
“Mulchrone.”
“Da. Njega se sjećam. Svoje je odigrao odlično. Mulchrone. Murjak je bio Abramowitz. Jesam li u pravu?”
“Policajac Abramowitz, da.”
“Da. Policajac je bio Židov. A tužitelj još jedan Irac. Onaj kratko ošišani klinac.”
“Tek izašao iz St. Johna”, reče Norman. “Foster.”
“Da. Vrlo neugodan. Foster. Nisam mu bio simpatičan. Bio je zgrožen. Iskreno zgrožen. Kako netko može učiniti takvo nešto, pitao se. Da. Momak iz St. Johna. Tako je. Kratka kosa, elegantna kravata, tata mu je bio murjak, bio je siguran da nikada neće zarađivati više od deset tisuća dolara godišnje i želio me poslati na doživotnu.”
“Ispričaj Shelly.”
Zašto? Što mu je na umu, želi li me pokazati u najboljem ili najgorem svjetlu? Želi li je uspaliti ili ohladiti? Ohladiti, mora biti, jer je prije večere, sam sa Sabbathom u dnevnoj sobi, svoju ženu i njezin rad obasuo gomilom udivljenih pohvala – upravo ono za čime je Roseanna čeznula, žudila cijelog svog bračnog života. Dok se Michelle tuširala i presvlačila za večeru, Norman mu je pokazao, u nedavnom izdanju časopisa stomatološkog fakulteta pennsylvanijskog sveučilišta posvećenog bivšim studentima, fotografiju Michelle i njezina oca, starca u kolicima, jednu od nekoliko slika koje su ilustrirale priču o roditeljima i djeci koja su diplomirala na pennsylvanijskom stomatološkom fakultetu. Prije moždanog udara i dobrano u sedamdesetima, Michellin otac bio je zubar u Fairlawnu, New Jersey, i, po Normanu, jedno zapovjedničko oholo govno, čiji je otac također bio zubar i koji je po Michellinom rođenju objavio: “Jebe mi se što je djevojčica – ovo je zubarska obitelj i bit će zubarica!” Pokazalo se da je kćerka ne samo otišla na zubarski fakultet, već i nadmašila krutog kučkina sina upisavši dodatne dvije godine specijalizacije za bolesti desni, i završila studij kao najbolja u svojoj generaciji. “Ne mogu ti objasniti”, reče Norman, držeći čašu vina za koju je rekao da je uvečer dopuštena dok je na prozacu, “kakva je fizička kalvarija biti specijaliziran za bolesti desni. Većinom se kući vraća kao danas, kao prebijena. Zamisli kako je to pokušavati instrumentom očistiti stražnji vanjski kut drugog ili trećeg kutnjaka i pokušati doprijeti do tog džepića tamo, sasvim dolje u tkivu. Tko to može vidjeti? Tko može dohvatiti! Ona je tjelesno zadivljujuća. To radi više od dvadeset godina. Rekao sam joj, zašto opet ne smanjiš praksu na tri dana tjedno? Kod bolesti desni, svoje pacijente viđaš godinu za godinom, zauvijek – pacijenti će je čekati. Ali ne, ona je svako jutro tamo u sedam i trideset i ne vraća se kući do sedam i trideset, a ponekad je tamo čak i subotom.” Da, subota, mislio je Sabbath, mora biti veliki dan za Shelly... dok je Norman objašnjavao: “Ako si temeljit kao Michelle, i moraš očistiti svaki djelić površine svakog zuba na nedohvatljivim mjestima... Dopuštam, ima zakrivljene instrumente koji pomažu; ima sprave kojima čisti zubni kamenac s korijena, kirurške instrumente, jer ona se ne bavi samo krunom zuba poput običnog zubara. Mora čistiti sve do površine korijena kako bi provjerila nema li džepova, nema li deformacije kosti...” Kako je on hvali! Kako se brine! Koliko toga zna – i ne zna. Prije večere, Sabbath se pitao je li čitav panegirik bio smišljen kako bi ga držao na odstojanju, ili je to iz njega govorio lijek. Možda sam slušao prozac. Ili možda slušam tek ženine opširne izgovore za Ostanak dokasna u uredu – odnosno neuvjerljivo ponavljanje, kao da sam vjeruje u to, nečega što mu je netko drugi rekao o sebi. “Jer tamo”, nastavi Norman, “treba zaista raditi. Ne radi se samo o tome da izglancaš caklinu i dobiješ lijepe zube. Potrebno je sastrugati kamenac, koji može biti vrlo čvrsto priljubljen – a vidio sam je kako kući dolazi prebijena nakon dana takvog posla – potrebno je skinuti kamenac s korijena. Naravno, postoje ultrazvučni instrumenti koji pomažu. To su ultrazvučne sprave, rade na električnu struju, emitiraju ultrazvučnu energiju, dopiru duboko u usjekline iz kojih pomažu skinuti to sranje. Ali, kako ne bi došlo do pregrijavanja tu je, naravno, vodeni sprej, i to je kao život u magli, s tim sprejom. Život u magli. To je kao da dvadeset godina provedeš u prašumi...”
Dakle ona je Amazonka, je li to to? Kćerka nekoć strašnog poglavice kojeg je pobijedila i pošla dalje, amazonska ratnica, koja širi ultrazvučnu energiju, spravama i kirurškim instrumentima od nerđajućeg čelika oboružana protiv tartara koji prianja uz zube... što je Sabbath trebao zaključiti? Da je ona previše i za Normana? Da ga ona zbunjuje u jednakoj mjeri koliko je ponosan na nju – i nadvladan? Da sada, kad je njihovo najmlađe dijete na Brownu, i preostali su samo on i nasljednica zubarske dinastije, sami jedno kraj drugoga... Sabbath nije znao što da misli u dnevnoj sobi, prije večere, jednako kao što to nije znao ni za stolom, dok ga je Norman tjerao da ispriča priču o prkosnom izopćeniku kakav je Sabbath bio u dvadesetima, što uopće nije bilo nalik na Normana, tog dotjeranog, pristojnog, na Columbiji obrazovanog sina distributera jukeboxova, čijeg se grubog glasa i sirovog uspjeha Norman sramio cijele mladosti. Sin i kćerka dvojice divljaka. Samo sam ja imao nježnog oca ispunjenog ljubavlju, i evo kako je sve ispalo.
“Pa, ovako je bilo. Godina je 1956., stojim na uglu 116te i Broadwaya, točno kraj ulaza u sveučilište. Dvadeset sedam mi je godina. Murjak je već danima stajao tamo i promatrao. Publika se obično sastojala od dvadeset, dvadeset pet studenata. Bio je tamo i poneki prolaznik, ali većinom studenti. Nakon predstave slao sam šešir među publiku. Sve to skupa trajalo bi manje od trideset minuta. Mislim da sam prije toga samo još jednom nekoj curi izvadio dojku. Natjerati curu da ode toliko daleko, to je bilo teško u ono doba. Nisam to očekivao. Ideja predstave je bila da ne mogu doći tako daleko. Ali taj se put to dogodilo. Sisa je bila vani. Bila je vani. A murjak dolazi i kaže: 'Hej, ti, ne možeš to raditi.' Viknuo mi je to dok sam bio iza pozornice. 'U redu je, gospodine policajce', kažem ja njemu, 'To je dio predstave.' Ja sam ostao sakriven, a policajcu je to u moje ime rekao srednjak, onaj koji je pričao s djevojkom. Mislio sam: 'Odlično, sad imamo murjaka u predstavi.' Studenti gledaju i nisu sigurni je li to dio predstave. Počeli su se smijati. 'Ne možeš to raditi.' ponovio je. 'Tu ima i djece. Mogu vidjeti dojku.' 'Nema tu djece.' kaže mu srednjak. 'Hajde, miči se', rekao mi je, 'ustani. Ne može se pokazivati dojku na ulici. Ne može se razotkrivati dojku usred Manhattana u dvanaest i petnaest na uglu 116te i Broadwaya. I osim toga, ti iskorištavaš ovu mladu ženu. Želiš li ti da ti to radi?' murjak upita nju. 'Imamo li i optužbu za seksualno zlostavljanje?' 'Ne', kaže ona, 'dopustila sam mu da to učini.'“
“Djevojka je studentica.”
“Aha. Na Barnardu.”
“Hrabro”, reče Michelle. “'Dopustila sam mu da to učini.' Što je napravio policajac?”
“On je rekao: 'Dopustila? Tebe su hipnotizirali. Ovaj tip te hipnotizirao. Nisi znala što ti radi.' 'Ne', kaže ona njemu prkosno, 'to je okej.' Prestrašila se kad je murjak stigao, ali tamo su bili svi oni studenti, a studenti su općenito protiv murjaka, tako da je naprosto osjetila opće raspoloženje i tako se postavila. Rekla je 'U redu je, gospodine, ostavite ga na miru. Nije napravio ništa loše.'“
“Zvuči li ti to poput Debby?” Michelle upita Normana.
Sabbath je čekao da vidi kako će prozac ovo prizemljiti. “Pusti ga da nastavi.” reče Norman. “I tako se murjak obratio djevojci: 'Ne mogu ga pustiti na miru. Mogu se pojaviti i djeca. Što bi ljudi rekli za policiju kad bismo dopustili da se bluze otvaraju i da se grudi pokazuju na cesti i da se javno štipaju bradavice? Želiš da mu dopustim da to radi i u Central Parku? Jesi li to radio', obrati se meni, 'u Central Parku?' 'Pa', kažem ja, 'imam predstavu tamo.' 'Ne, ne.', nastavlja on, 'ne možeš to raditi. Ljudi se žale. Čovjek koji tu ima prodavaonicu se žali kako to nije dobro za njegov posao, zato makni te ljude odavde.' Rekao sam mu da nisam toga bio svjestan – ako je išta točno, prodavaonica šteti mom poslu. To je probudilo publiku, i policajac je polako počeo pizditi. 'Slušaj, ova djevojka nije željela svoje grudi vani i nije čak toga ni bila svjesna dok joj nisam na to ukazao. Ti si je hipnotizirao.' 'Ja jesam bila svjesna.', kaže djevojka, i cijela joj publika plješće – stvarno ih je impresionirala. 'Policajce, slušajte', rekoh ja, 'sve što sam napravio je u redu. Ona je pristala na to. To je samo zabava.' 'To nije zabava. To nije moja ideja zabave. Nije ni prodavačeva ideja zabave. Ne možeš se ovdje ponašati na takav način.' 'Dobro. U redu', rekao sam, 'što ćete sad učiniti u vezi s tim? Ne mogu stajati i pričati cijeli dan. Trebam zarađivati za život.' Publici se i ovo svidjelo. Ali policajac je ostao korektan, obzirom na okolnosti. Rekao je jedino: 'Želim da mi kažeš da nećeš to više raditi.' 'Ali to je moja predstava. To je moja umjetnost.' 'O, nemoj mi sad srati o svojoj umjetnosti. Kakve veze imaju igranje s bradavicom i umjetnost?' 'To je nova umjetnička forma.' kažem mu ja. 'Ma to je sranje, sranje, vi skitnice mi uvijek pričate o svojoj umjetnosti.' 'Ja nisam skitnica. Time zarađujem za život, gospodine policajce.' 'Bogami, ne u New Yorku. Imaš li dozvolu?' 'Ne.' 'Zašto nemaš dozvolu?' 'Ne može se dobiti za to što radim. Ne prodajem krumpire. Ne postoji dozvola za lutkara.' 'Ja tu ne vidim lutke.' 'Svoju lutku nosim između nogu.' 'Pazi se, kepec. Ja ne vidim lutke. Vidim samo prste. I postoji dozvola za lutkare – postoji ulična dozvola za glumu...' 'Ja je ne mogu dobiti.' 'Naravno da možeš.' kaže mi on. 'Ne mogu. I ne mogu otići i čekati u redu četiri ili pet sati kako bih otkrio da ne mogu.' 'U redu.', kaže murjak, 'znači da radiš bez dozvole.' 'Ne postoji dozvola', kažem ja njemu, 'za diranje ženskih bradavica na ulici.' 'Dakle priznaješ da to radiš.' 'O, sranje', kažem ja, 'ovo je smiješno.' Atmosfera postaje napetija, i policajac mi na kraju kaže kako će me privesti.”
“A djevojka?”
“Djevojka je bila dobra. Djevojka mu je rekla: 'Hej, pustite ga na miru.' A policajac joj je uzvratio: 'Pokušavaš omesti uhićenje?' 'Ostavite ga na miru', rekla mu je.”
“To jest Debby”, smijala se Michelle. “Apsolutno, ista Deborah.”
“Je li?”
“Potpuno.” Michelle je ponosna.
“Murjak me zgrabio, jer sam postao jako dosadan. Rekao sam: 'Hej, ja ne idem u zatvor. Ovo je smiješno', a on kaže: 'Ne, ti si smiješan.' Djevojka me brani: 'Pusti ga na miru', rekla mu je, a on njoj: 'Slušaj, ako nastaviš, privest ću i tebe.' 'Ovo nije normalno', rekla je djevojka. 'Maloprije mi je završilo predavanje iz fizike. Nisam ništa učinila.' Stvari su već izmaknule nadzoru. Murjak ju je gurnuo u stranu, na što sam ja počeo vikati: 'Hej, ne guraj je.' 'Opa', reče on meni, 'Sir Galahad.' Jedan policajac je 1956. bio u stanju reći takvo nešto. To je bilo prije nego se propast Zapada proširila s fakulteta na policijske odjele. Kako god bilo, on me priveo. Dao mi je da spremim sva moja pomagala i priveo me.”
“S djevojkom.” reče Michelle.
“Ne. Samo mene. 'Želim prijaviti ovog tipa.', rekao je kolegi u stanici. Policijskoj stanici na 96. ulici. Prestrašio sam se, naravno. Kad uđeš unutra, prva stvar pred tobom je veliki stol s dežurnim policajcem, i tog se velikog stola počneš bojati. Ja sam rekao: 'To je totalno sranje', ali kad je Abramowitz rekao: 'Ovog tipa treba optužiti zbog nastupanja na ulici bez dozvole, nasilnog ponašanje, zlostavljanja, napada na službenu osobu i nemorala. I opiranja uhićenju. I ometanja pravde', kad sam to čuo, pomislio sam da ću služiti kaznu do kraja života i poludio sam. 'To je sve sranje! Dovest ću ti ACLU5! To će ti pokazati', rekao sam policajcu. Usrao sam se u gaće, ali to mu vičem. 'Da, ACLU.' Abramowitz kaže: 'Tu crvenu gamad. Odlično.' 'Neću ništa reći dok ne dobijem odvjetnika s ACLU!' Sad i murjak viče: 'Jebeš i njih i tebe. Ne treba nama odvjetnik. Sad ćemo te uhapsiti, mali – odvjetnika si dovedi kad budeš na sudu.' Dežurni narednik slušao je sve ovo. Obratio mi se: 'Reci mi što se dogodilo, mladiću.' Ne znam ni sam što serem, ali svejedno samo ponavljam: 'Neću ništa reći dok ne dobijem odvjetnika!' A Abramowitz se do tada već jebeno nabrusio. Ali drugi tip je pitao: 'Što se dogodilo, sinko?' U glavi mi je sinulo: Ovom možeš ispričati, on nije tako loš. I ispričao sam mu: 'Slušajte, to je sve što se dogodilo. A ovaj tu je poludio. Poludio je jer je vidio dojku. To se uvijek događa. Mladi ljudi se danas provode na ulici. Ovaj tip živi u Queensu – nema on pojma što se događa. Vidi li on uopće način na koji djevojke hodaju ljeti? Svatko na ulici to zna osim tog tipa koji živi u Queensu. Dojka na otvorenom nije neka velika stvar.' Abramowitz na to kaže: 'Ne radi se samo o dojci. Ti tu djevojku ne poznaš, nikad je nisi sreo, otkopčao si je, maknuo joj grudnjak, nije ni znala što se događa, skretao si joj pažnju prstom i povrijedio si je. Nisam je ja povrijedio – ti si. Ti si je gurnuo.' Dežurni narednik je rekao: 'Želiš mi reći da si potpuno skinuo ženu na Broadwayu?' 'Ne! Ne! Sve što sam napravio je ovo' i ponovo sam objasnio. Tip je bio zadivljen. 'Kako si mogao to učiniti, na otvorenoj cesti, sa ženom koju nikad prije nisi sreo?' 'Moja umjetnost, narednice. To je moja umjetnost.' To ga je uzbudilo”, reče Sabbath, gledajući kako uzbuđuje i Michelle. A Norman, tako je sretan! Gleda s pola metra kako mu zavodim ženu. Taj prozac je strašan lijek.
“'Harry', rekao je narednik Abramowitzu, 'zašto ne ostaviš klinca na miru? Nije on loš. To je njegova umjetnost.' Još se smijao. 'Možemo ga optužiti za bojenje prstiju, za dječje govno što se mene tiče. Ima li razlike? Tip nema dosje. Neće to više napraviti. Da ima sedamnaest optužbi za napastvovanje...' Ali Abramowitz je sada bijesan. 'Ne! To je moja ulica. Svi me tamo znaju. Bio je nasilan prema meni.' 'Kako?' 'Odgurnuo me.' 'Napao te? Hoćeš reći da je napao policajca?' 'Aha. Napao me.' I tako više nisam bio kriv za napastovanje djevojke; bio sam kriv za napastovanje policajca. Što nikad nisam napravio, ali naravno, narednik, nakon što je pokušao primiriti Harryja, mijenja stav i stavlja se na njegovu stranu. Na stranu policajca koji me uhapsio. I tako su me optužili za brdo stvari. Abramowitz je dao izjavu o svemu što se dogodilo. Protiv mene je podignuta prijava. Sedam optužbi. Mogao sam dobiti po godinu za svaku. Naredili su mi da se pojavim u Centre Streetu 60 – je li tako, Norm? Centre 60?”
“Centre Street 60, Odjel 22, u dva i trideset popodne. Svega se sjećaš.”
“I kako si onda pronašao odvjetnika?” upita ga Michelle. “Preko Normana. Normana i Linca. Netko od njih dvojice me nazvao.”
“Linc. Jadni Linc. U onom lijesu.”
I njega se dojmilo. A radi se o običnoj kutiji. Izgleda da se to nikada nije pretvorilo u kliše.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Empty Re: Sabbathov teatar / Philip Roth

Počalji od Mustra Pon Jun 25, 2018 9:31 am

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Tumblr_livhw3_POna1qfopmgo1_500


“Linc je rekao: 'Čuli smo da su te uhapsili. Imamo odvjetnika za tebe. Nije neki bezveznjak koji je tek završio pravo, nego tip koji je već dugo u poslu. Jerry Glekel. Radio je na slučajevima pronevjere, napada i premlaćivanja, krađe, provale. Čak i organiziranog kriminala. Plaća je jako dobra, ali posao nije predivan, i ovo je voljan napraviti kao uslugu meni.' Je li tako, Norm? Kao uslugu Lincu, kojeg odnekud poznaje. Glekel kaže kako je sve to sranje i po svoj prilici, bit ću oslobođen. Razgovaram s Glekelom. Ja i dalje želim ACLU, tako da je on otišao u Udruženje za građanske slobode i rekao im kako je ovo slučaj koji bi oni prema njegovu mišljenju trebali podržati. Ja ću ga braniti, rekao im je. Vi biste ga trebali podržati, uključiti se u to. ACLU neka bude sponzor. Glekel je sve smislio. Tu se zapravo radi o umjetničkoj slobodi na ulicama i samovoljnoj policijskoj kontroli. Kome pripadaju ulice? Ljudima ili policiji? Dvoje ljudi napravi nešto što je bezopasno, što je igra – obrana je očita, to je još jedan slučaj političke zloupotrebe. Zašto bi ovaj mladić trebao biti osuđen za X i Y i Z, i tako dalje? I tako smo došli do suđenja. Na suđenju se pojavilo možda oko dvadeset dvoje ljudi. Izgubljeni u velikoj sudnici. Studentska grupa za građanska prava s Columbie. Dvanaestak klinaca i njihov savjetnik. Netko s njihove radio stanice. Netko iz Columbia Spectatora. Oni nisu došli zbog mene. Došli su zbog te djevojke, Helen Trumbull, koja tvrdi da ja nisam učinio ništa loše. U 1956., to predstavlja pravi mali skandal. Otkud joj muda? To se dogodilo godinama prije nego što je Charlotte Moorman obnaženih grudi svirala violončelo u Villageu, a ovo je bila obična djevojka, ne neka javna osoba. Čak je došao i novinar iz Nationa. Nanjušili su priču. A tu je i sudac, Mulchrone. Stari Irac, bivši tužitelj. Umoran je. Vrlo umoran. Ne želi slušati ta sranja. Na ulicama se ubija i pljačka, a on mora gubiti vrijeme s tipom koji je uštipnuo sisu za bradavicu. Tako da nije najbolje raspoložen. Tužitelj je mladić iz St. Johna, koji me pokušava doživotno smjestiti iza rešetaka. Suđenje počinje oko dva, dva i trideset, a on je oko sat vremena ranije imao svjedoke u svojoj sobi i vježbao ih kako da lažu. Oni su se onda penjali na svoje mjesto i učinili što se tražilo. Bilo ih je troje, ako se sjećam. Neka starica koja je tvrdila kako je djevojka stalno pokušavala odgurnuti moju ruku, ali ja nisam htio prestati. I trgovac, židovski trgovac, filantropski zgrožen kako samo jedan židovski trgovac može biti. Mogao je vidjeti jedino leđa djevojke, ali svjedočio je da je bila uznemirena. Glekel ga je unakrsno ispitao, nastojeći dokazati da trgovac nije mogao to vidjeti, budući da mu je djevojka bila okrenuta leđima. Dvadeset minuta njegovih židovskih trgovačkih laži. I policajac je svjedočio. Pozvali su ga na početku. Svjedočio je, a ja sam bio bijesan – ljut sam, tresem se, nervozan sam. Onda sam ja ustao i svjedočio. Tužitelj me upitao: 'Jeste li ikad upitali tu ženu smijete li joj otkopčati košulju?' 'Ne.' 'Ne? Jeste li znali tko se u tom trenutku nalazio u publici?' 'Ne.' 'Jeste li znali da je među gledateljima bilo i djece?' 'Među gledateljima nije bilo djece.' 'Želite li izjaviti, pod zakletvom, da sa sigurnošću možete reći kako u publici nije bilo djece? Vi ste bili tamo dolje, a oni s druge strane pozornice. Niste li vidjeli sedmero djece kako hodaju u pozadini?' A trgovac, vidite, posvjedočit će da je tamo bilo sedmero djece, i starica isto, svi me oni žele vidjeti obješenog zbog te sise. 'Čujte, to je oblik umjetnosti.' To ih svaki put podbode. Klinac iz St. Johna radi grimasu. 'Umjetnosti? Vi ste obnažili žensku dojku, i to je umjetnost? Koliko ste još ženskih odjevnih predmeta otkopčali?' 'Zapravo se vrlo rijetko događalo da stignem toliko daleko. Nažalost. Ali, to je umjetnost. Umjetnost se sastoji u sposobnosti da ih se uvede u predstavu.' Sudac Mulchrone tada je rekao prvo što je uopće rekao za vrijeme suđenja. Ravnodušnim glasom. 'Umjetnost.' Kao da su ga upravo probudili iz smrti. 'Umjetnost.' Tužitelj čak ne želi ući u razgovor sa mnom, koliko je to besmisleno. Umjetnost! Kaže mi: 'Imate li djecu?' 'Ne.' 'Vas nije briga za djecu. Imate li posao?' 'Ovo je moj posao.' 'Dakle, nemate posao. Imate li ženu?' 'Ne.' 'Jeste li ikada imali posao koji je trajao duže od šest mjeseci?' 'Bio sam pomorac u trgovačkoj mornarici. Bio sam u američkoj vojsci. Služio sam u Italiji.' I tako me sredio. Izveo je svoj udarac. 'Vi sebe nazivate umjetnikom. Ja vas nazivam skitnicom.' Tada je moj odvjetnik pozvao profesora s newyorskog sveučilišta. Velika pogreška. To je bila Glekelova ideja. Imali su profesore u slučaju Ulysses, u slučaju 'Miracle' – zašto ne bismo imali profesore i u korist tvog slučaja? Ja to nisam želio. Profesori jednako tako seru gluposti za sudskom govornicom kao i onaj trgovac i murjak. Shakespeare je bio veliki ulični umjetnik. Proust je bio veliki ulični umjetnik. I tako dalje. Htio je mene i moju predstavu usporediti s Johnatanom Swiftom. Profesori uvijek ušlepaju Swifta, kad treba opravdati neku farshtunkeneh ništariju. Kako god bilo, sudac je nakon dvije sekunde saznao da profesor nije samo svjedok – on je stručni svjedok. Zahvaljujući Mulchroneu, profesor je odbačen. 'Za što je stručan?' 'Ulična umjetnost je jedan od važećih oblika umjetnosti, a to što su oni radili, ta međuigra na ulici, dio je tradicionalne umjetnosti.' Sudac pokriva lice. Tri i trideset je popodne, i čovjek je odslušao sto dvadeset slučajeva prije mog. Sedamdeset mu je godina i u sudnici je cijeli dan. On kaže: 'To je potpuna glupost. Neću saslušati profesora. Ono što se dogodilo jest da je optuženi dodirnuo dojku. Ne treba mi bilo kakvo profesorovo svjedočenje. Profesor može ići kući.' Glekel: 'Ne, gospodine suče. Ovaj slučaj ima širu dimenziju. A šira dimenzija jest ta da postoji legitimna ulična umjetnost i da u ono što se događa u uličnoj umjetnosti možete uključiti ljude na način koji je nemoguć u kazalištu.' A cijelo vrijeme dok Glekel govori, sudac si i dalje pokriva lice. Sudac si pokriva lice čak i dok sam govori. Čitav život je takav, da ima želju pokriti si lice. I u pravu je. Bio je divan čovjek, Mulchrone. Nedostaje mi. On je znao što je važno. Ali, moj odvjetnik nastavlja. Glekel nastavlja. Glekelu je muka od svojih slučajeva s organiziranim kriminalom. Njegove su ambicije više. Čini mi se da je u tom trenutku sve svoje argumente usmjerio prema reporteru iz Nationa. 'Intimnost ulične umjetnosti', kaže, 'ono je što nas čini jedinstvenima.' 'Slušajte', rekao je Mulchrone, 'dirao je dojku na ulici zato da izazove smijeh ili da skrene pažnju na sebe. Nije li tako, sinko?' Tako tužitelj ima tri svjedoka i murjaka protiv mene, a mi nemamo profesora, ali zato imamo djevojku. Mi imamo Helen Trumbull. Ta djevojka je naša glavni adut. Bilo je neobično što je uopće htjela doći. Imamo slučaj u kojem navodna žrtva svjedoči u korist počinitelja. Iako Glekel kaže da je to prijestup u kojem nema žrtve. U biti, žrtva, ako je ikada i postojala, upravo će sada svjedočiti, ali tužitelj kaže ne, žrtva je javnost. Jadna javnost, koju provocira ova jebena ništarija, ovaj umjetnik. Ako njemu dopustimo da hoda ulicom i radi takve stvari, kaže on, onda će i mala djeca misliti da je dopušteno to raditi, onda će misliti da je dopušteno bla bla banke, silovati žene, upotrebljavati noževe. Ako sedmogodišnja djeca – sedmero nepostojeće djece sad su sedmero sedmogodišnje djece – počnu misliti da je to zabavno i dopušteno s nepoznatim ženama...”
“A što se dogodilo s djevojkom?” upita Michelle. “Kad je ona svjedočila?”
“Što te zanima?” upita nju Sabbath.
“Kako se držala?”
“Ona je djevojka iz srednje klase, nervozna cura, sjajna, prkosna, ali kad je ušla u sudnicu, kako misliš da se držala? Prestrašila se. Vani, ona je bila dobro dijete, bila je hrabra – ugao 116te i Broadwaya je svijet mladih ljudi – ali tamo u sudnici, udružuju se murjaci, tužitelj i sudac... to je njihov svijet, oni vjeruju jedni drugima, i moraš biti slijep da to ne vidiš. I kako ona onda svjedoči? Preplašenim glasom. Došla je s namjerom da mi pomogne, ali onog trenutka kad je ušla u sudnicu, veliku salu u kojoj visoko gore na drvetom obloženim zidovima stoji natpis PRAVDA ZA SVE – prepala se.”
“Debby”, reče Michelle.
“Djevojka je svjedočila da nije viknula. Trgovac je rekao da je viknula, a ona je tvrdila da to nikad nije učinila. 'Želite reći da muškarac dira vašu dojku usred Manhattana, da on to radi, a vi ne vičete?' Vidiš, zvuči kao da je kurva. Jer to je ono što on želi pokazati, on želi reći da je Debby”, reče Sabbath, sasvim namjerno, ali pretvarajući se da nije čak ni čuo svoju vlastitu grešku, “kurva.” Nitko ga ne ispravlja. 'Koliko često muškarci diraju vaše grudi nasred ulice?' 'Nikada.' 'Jeste li bili iznenađeni, jeste li bili uznemireni, jeste li bili zapanjeni, jeste li bili ovo, jeste li bili ono?' 'Nisam to primijetila.' 'Niste primijetili?” Cura postaje strašno nervozna, ali još se drži. 'To je bio dio igre.' 'Da li općenito puštate muškarcima da se igraju vašim grudima nasred ulice? Kao što ste dopustili muškarcu kojeg niste poznavali, muškarcu s kojim nikada niste razgovarali, muškarcu čije lice niste mogli vidjeti?' 'Ali on je svjedočio da sam vikala.' kaže Debby. 'A ja uopće nisam viknula.”
“Helen”, reče Norman.
“Trumbull”, reče Sabbath. “Helen Trumbull.”
“Ti si rekao Debby.”
“Ne, rekao sam Helen.”
“Nije važno.” reče Michelle. “Što se s Helen dogodilo?”
“Pa, tužitelj se stvarno potrudio. U ime St. Johna. U ime svog oca murjaka. U ime moralnosti. U ime Amerike. Kardinala Spellmana. Vatikana. U ime Isusa i Marije i Josipa i sve ostale družine tamo u štalici, u ime magaraca i krava u štalici, u ime mudraca i mirhe i tamjana, u ime sveg tog jebenog katoličkog schmeera koji nam treba koliko i jebena rupa u glavi, taj tip sa St. Johna stvarno ga je nabio Debby u dupe. Mučio ju je. Iživljavao se na njoj. Ja štipam bradavice na cesti, ali ovaj momak ide skroz do pičke. Sjećaš se? Da, ja se sjećam, Norm. Prava klitorektoskopija, prva koju sam imao čast vidjeti. Rasjeckao je njezinu malu pičku točno pred njom, točno tamo, tamo ispod natpisa PRAVDA ZA SVE, a sudac i trgovac i policajac su je pojeli. Da, to ju je stvarno slomilo. 'Jeste li ikada došli obnaženih grudi na predavanje?' 'Ne.' 'Dok ste pohađali prirodoslovnu srednju školu Bronx, je li itko tamo dirao vaše grudi pred pogledima drugih učenika?' 'Ne.' 'No nisu li neki od tih učenika vaši prijatelji? Nije li manja sramota učiniti to pred prijateljima nego pred strancima na ulici?' 'Da. Ne. Ne znam.' Opa! – rundu dobiva družina u štalici. Konačno ju je natjerao da misli kako je možda zaista u krivu. Jeste li ikada obnaživali svoje grudi na 115toj, 114toj, 113toj ulici – i što s dječicom koja su gledala? 'Nije bilo dječice.' 'Slušajte, vi ste stajali ovdje, ovaj čovjek izvodio je predstavu tu – sve to skupa trajalo je minutu i pol. Jeste li za vrijeme tih devedesetak sekundi vidjeli tko hoda iza vas? Da ili ne?' 'Ne.' 'Podne je. Djeca su na odmoru za ručak. Tamo su djeca iz glazbene škole, djeca iz privatnih škola. Imate li, gospođice, brata ili sestru?' 'Da. I brata i sestru.' 'Koliko im je godina?' 'Dvanaest i deset.' 'Vašoj sestri je deset godina. Biste li htjeli da vaša desetogodišnja sestra sazna što ste jednom neznancu dopustili na uglu 116-te i Broadwaya, pred desecima automobila, stotinama prolaznika? I to, što ste stajali tamo, dok vam je taj čovjek stiskao bradavicu – što mislite kako bi bilo reći to svojoj sestri?' Debby pokušava biti čvrsta i prkositi. 'Ne bi mi smetalo.' Ne bi mi smetalo. Kakva djevojka! Kad bih je mogao naći danas, i kad bi mi dopustila, kleknuo bih na uglu 116-te i Broadwaya i polizao joj potplate. Ne bi mi smetalo. I to 1956. 'A što da je to napravio vašoj sestri?' To ju je vratilo u borbu. 'Moja sestra ima samo deset godina.' kaže. 'Jeste li ispričali o ovome svojoj majci?' 'Ne.' 'Jeste li ispričali o ovome svome ocu?' 'Ne.' 'Ne. Dakle, nije istina da je razlog zašto svjedočite u njegovu korist taj što vam je njega žao? Nije to zato što mislite da je to što je učinio u redu, zar ne? Zar ne? Zar ne, Debby?” E, dotad je već bila u suzama. Uspjelo im je. Učinili su to. Prilično su jasno dokazali da je djevojka kurva. Ja sam poludio. Jer osnovna laž u ovom slučaju je ta, da je tamo bilo djece. A što čak i da ih je bilo? Ustao sam i povikao: 'Ako je bilo toliko djece, zašto nijedno to dijete ovdje ne svjedoči?' Ali tužitelju se svidjelo što sam viknuo. Glekel me pokušava natjerati da sjednem, ali tužitelj mi govori, a glas mu je vrlo svet, 'Nisam želio dovoditi ovamo djecu i izložiti ih ovome. Ja nisam kao vi.' 'Hvala kurcu da nisi! Pa što ako djeca i zalutaju pokraj, što trebaju učiniti – umrijeti? To je dio predstave!' Ni to vikanje nije mi donijelo više dobra nego svjedočenje djevojke. Ona odlazi u suzama, a sudac pita ima li još svjedoka. Glekel: 'Želio bih rezimirati, časni sude.' Sudac: 'Nije potrebno. Nije to tako komplicirano. Vi mi želite reći da ako muškarac ima seksualni odnos nasred ulice, da je i to umjetnost? A ja na mogu učiniti ništa u vezi toga jer to ima preteču u Shakespeareu i Bibliji? Ma hajde, molim vas. Gdje vi povlačite crtu između ovoga i vođenja ljubavi na ulici? Čak i ako postoji pristanak.' I tako su me osudili.”
“Po kojim optužbama?”, pitala je Michelle. “Po svima?”
“Ne, ne. Za nedolično ponašanje i opscenost. Opscena izvedba na cesti.”
“Što je to uopće 'nedolično ponašanje'?”
“Ja sam nedolično ponašanje. Sudac mi može dati po godinu za svaki prekršaj. Ali nije loš čovjek. Već je skoro četiri popodne. Gleda u sudnicu, a ima još dvanaest slučajeva za riješiti, ili dvadeset, i želi otići kući i popiti nešto. Izgledao je kao da ga od najbližeg pića dijeli osamsto kilometara. Nije dobro izgledao. Tada još nisam znao što je artritis. Danas je moje srce potpuno uz njega. U krizi je, i bol ga izluđuje, ali ipak je rekao: 'Hoćete li to ponovo učiniti, g. Sabbath?' 'Ja tako zarađujem za život, časni sude.' On je opet pokrio lice i pokušao drugi put. 'Hoćete li to ponoviti? Želim vaše obećanje, ako ne želite da vas pošaljem u zatvor, da više nećete raditi to i to, i da nećete više dirati to i to.' 'Ne mogu vam ga dati.' kažem ja. St. John likuje. Mulchrone: 'Ako mi želite reći da ste napravili prijestup i da ga mislite ponoviti, dat ću vam trideset dana zatvora.' U tom trenutku mi je moj ACLU odvjetnik šapnuo na uho: 'Reci da nećeš. Jebeš njega. Samo reci.' Jerry se nagnuo prema meni i rekao: 'Ko ga jebe – idemo odavde.' 'Časni sude, neću to ponoviti.' 'Nećete to ponoviti. To je prekrasno. U tom slučaju, trideset dana, uvjetno. Kazna u iznosu od stotinu dolara, plativa odmah.' 'Ja nemam novaca, časni sude.' 'Kako to mislite, nemate novaca? Imate odvjetnika, platili ste njega.' 'Ne, ACLU mi je dodijelila odvjetnika.' 'Časni sude', kaže Jerry, 'ja ću priložiti stotinu dolara. Ja ću platiti stotinu dolara, i idemo kući.' A onda nas je na izlasku presreo St. John i rekao, tako da nitko drugi ne može čuti: 'A koji je od vas dobio pravo da poševi djevojku?' Ja sam rekao: 'Želiš reći, koji od nas Židova? Svi mi. Svi smo je poševili. Čak i moj stari zaydeh je dobio pravo na to. I moj rabin je može poševiti. Svi je mogu poševiti osim tebe, St. John. Ti možeš otići kući i ševiti svoju ženu. Jer na to si ti osuđen – na doživotnu ševu s Mary Elizabeth, koja obožava svoju stariju sestru – časnu. Tako je izbila iskra, sukob koji su srećom prekinuli Linc, Norm i Glekel, i to je koštalo daljnjih sto dolara koje je dao Glekel, a onda su Linc i Norm vratili Glekelu novac, i sve u svemu ja sam se sretno izvukao. Tamo se nije morao naći prosvjetiteljski filozof poput Mulchronea. Mogao sam dobiti Savonarolu.”
I jesam, pomisli Sabbath, trideset tri godine kasnije, dobio sam Savonarolu, preobučenog u Japanku. Helen Trumbull. Kathy Goolsbee. Savonarole ih slamaju. Oni ne žele moju nogu na Michellinoj ili bilo čijoj drugoj. Oni žele da moja noga bude poput Lincove u lijesu, bez dodira s ičim, i sama mrtva na dodir.
Niti na sekundu Sabbath njezinoj nozi nije dao mira. Već tako blizu kopulaciji! Za vrijeme cijele izvedbe ni na tren nije izgubio njezinu pažnju – nju je, za razliku od Normana, toliko zabavljao da se nije prenula čak ni kad je Helen nazvao Debby, ili kad je, posebno za nju, ubacio onaj dio o lizanju djevojkinih nogu. Pratila je njegovo izlaganje od ulične farse sve do pravosudnog finala u Mulchroneovoj sudnici, a njezin široki, bujni smijeh bio je napola ispunjen zemaljskom srećom, a napola divljim nemirom. Mislila je, poput Leara, “Nek cvjeta parenje!” Mislila je (tako je mislio Sabbath) kako bi u dosluhu s tim prezira vrijednim čudakom mogla aktivirati svoje stare sklonosti i opuštene grudi, kako još ima izgleda da se stari sočni način života posljednji put snažno suprotstavi neizbježnoj stalnosti, dosadu da i ne spominjemo, smrti. Linc je izgledao kao da mu je dosadno. Dobar, zelen i kao da mu je dosadno. Ne kori me, Drenka – ti bi to pristala u hipu. Tom smo zločinu bili oboje odani. Uskoro će i meni biti jednako dosadno kao tebi i Lincu.
* * *
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Empty Re: Sabbathov teatar / Philip Roth

Počalji od Mustra Pon Jun 25, 2018 9:31 am


Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Tumblr_kp3qgkh_R5_I1qzhfg5o1_1280


Svi su rano legli. Sabbath je bio dovoljno mudar da ne uskoči odmah među Debbyne stvari, i zaista, samo deset minuta nakon što je posuđe sklonjeno sa stola i svi si poželjeli laku noć, Norman je pokucao na vrata sobe kako bi mu dao kućni ogrtač i pitao ga želi li prelistati nedjeljni Times prije nego ga bace u smeće. Imao je gomilu isječaka u naručju, i Sabbath ih je odlučio primiti, ako ni zbog čega drugoga, a ono da zavara Normana, budući da je Norman očigledno smatrao kako je ehazerai iz nedjeljnih novina sredstvo koje njegov gost upotrebljava za uspavljivanje. Vjerojatno ne postoji gore sredstvo za uspavljivanje od toga, ali Sabbathu je na pamet pala jedna ideja. “Nisam vidio posljednji nedjeljni Times više od trideset godina”, reče Sabbath, “ali zašto ne?” “Zar nemate tamo gore nemate njujorške novine?” “Tamo gore ja ne dobijam ništa. Kad bih čitao njujorške novine i ja bih bio na prozacu.” “Možeš li barem nabaviti svježe pecivo u nedjelju ujutro?” “Svako jutro. Bili smo zona bez peciva vrlo dugo vremena. Jedna od posljednjih. Ali sada, s izuzetkom jednog okruga u Alabami gdje su građani tome rekli ne na referendumu, vjerujem da jadni goj ne može pobjeći od svog peciva bilo gdje u Americi. Ono je posvuda. Kao oružje.” “I ti ne čitaš novine, Mickey? To mi je nezamislivo” reče Norman. “Odustao sam od čitanja novina kad sam otkrio da se svakog dana pojavljuje nova priča o čudu Japana. Ne mogu podnijeti slike svih tih Japanaca u odijelima. Što se dogodilo s njihovim lijepim uniformama? Brzo su se uspjeli presvući za fotografe. Kad čujem riječ Japan, posežem za svojim termonuklearnim sredstvom.” E, to bi Normana trebalo otjerati... ali ne, pretjerao je i upravo ga je time ponovo zabrinuo. Još su stajali na ulazu u Debbynu sobu, i Sabbath je osjećao da će Norman, umoran kakav jest, sada ući i početi razgovarati s njim, vjerojatno opet o odlasku dr. Grobu. Taj doktor se stvarno zove Grob. Sabbath je izbjegao tu temu nakon sprovoda, rekavši kako će razmisliti o odlasku doktoru. “Znam što misliš”, Sabbath brzo dometnu, “pitaš se kako saznajem vijesti – s televizije? Ne. Ne mogu. I na televiziji imaju Japance. Po čitavom ekranu, mali kosooki održavaju izbore, mali kosooki kupuju i prodaju dionice, mali kosooki čak se rukuju s našim predsjednikom – s predsjednikom Sjedinjenih Država! U svom grobu Franklin Roosevelt se okreće poput elektrona u atomu. Ne, draže mi je živjeti bez vijesti. Već sam davno dobio sve vijesti koje trebam o tim gadovima. Njihov prosperitet dovodi u pitanje moj osjećaj za fair play. Zemlja izlazećeg Nikkei burzovnog prosjeka. Ponosan sam što još držim sve konce rasne mržnje u svojim rukama. Unatoč svojim brojnim problemima, i dalje znam što je važno u životu: duboka mržnja. To je jedna od posljednjih preostalih stvari koje uzimam ozbiljno. Jednom, na zahtjev svoje žene, pokušao sam bez mržnje izdržati cijeli tjedan. To me gotovo ubilo. To je za mene bio tjedan velikog psihičkog odricanja. Rekao bih da mržnja prema Japancima igra vodeću ulogu u svakom dijelu mog života. Ovdje u New Yorku vi njujorčani, naravno, volite Japance jer su vam oni donijeli sirovu ribu. Velika navala sirove ribe. Služe sirovu ribu ljudima naše rase, i kao da smo zarobljenici na batanškom maršu smrti koji nemaju izbora jer bi inače pomrli od gladi, ljudi naše rase to jedu. I plaćaju za to. I ostavljaju napojnice. Ja to ne razumijem. Kad je rat završio nismo im trebali dopustiti ni ribolov. Izgubili ste pravo na ribu, gamadi jedna, 7. prosinca 1941. Ulovite jednu ribu, jednu, i pokazat ćemo vam ostatak arsenala. Tko bi još uživao u svježoj ribi? Između svog ljudožderstva i svog uspjeha oni me vrijeđaju, znaš li to? Njegovo Veličanstvo. Imaju li još 'Njegovo Veličanstvo'? Imaju li još svoju 'slavu'? Jesu li još veličanstveni, ti Japanci? Ne znam, ali iz nekog razloga sva moja rasna mržnja iskače na površinu samo kad razmišljam o tome koliko su veličanstveni. Normane, ja moram toliko toga trpjeti u životu. Svoju profesionalnu propast. Svoje tjelesne mane. Svoju osobnu sramotu. Moja žena je liječena alkoholičarka koja ide na sastanke svojih liječenih alkoholičarskih kolega kako bi zaboravila govoriti engleski. Bez blagoslova djece. Djeca nikada s mojim blagoslovom. Mnogo, mnogo razočaranja. Moram li sada trpjeti i japanske uspjehe? To bi me stvarno moglo gurnuti preko ruba. Možda je tako bilo s Lincom. Kao ono što je jen uradio dolaru, tko zna je li tako bilo s njim. Mene to ubija. Ili, ubija me toliko da me nije briga – kako ono glasi izraz koji sada rabe kad žele izbombardirati nekoga? 'Treba im poslati poruku.' Htio bih im poslati poruku i nabiti im još mrvicu terora na njihove jebene glave. Još vjeruju, zar ne, u uzimanje stvari na silu? Još ih potiče, zar ne, teritorijalni imperativ..?” “Mickey, Mickey, Mickey – hej, uspori, smiri se, Mick,” reče mu Norman. “Imaju li i dalje onu svoju jebenu zastavu?” “Mick...” “Samo mi odgovori, postavio sam čovjeku koji čita njujorški Times pitanje. Ti čitaš 'Tjedni pregled vijesti.' Ti gledaš Petera Jenningsa. Ti si dobro obaviještena osoba. Imaju li još tu zastavu?” “Da, imaju je.” “E, ne bi je trebali imati. Ne bi smjeli loviti ribu i smjeli imati zastavu i ne bi smjeli dolaziti ovamo i primati ičiju ruku!” “Čovječe, ti se večeras nerviraš, nisi prestao”, reče Norman, “ti si..” “Ja sam dobro. Samo ti želim objasniti zašto sam odustao od praćenja vijesti. Zbog kosookih. To je gruba istina. Hvala ti za novine. Hvala ti za sve. Na večeri. Maramicama. Novcu. Hvala, prijatelju. Idem spavati.” “Trebao bi.” “I hoću. Premoren sam.” “Laku noć, Mick. I uspori. Samo uspori, i naspavaj se.”
Naspavaj se? Kako da ikada ponovo zaspe? Evo ih opet. Sabbath je hrpu novina bacio na krevet, i što je iskliznulo iz sredine, nego poslovne stranice – i evo ih opet! Veliki naslovi preko cijele stranice: “Ljudi koji stvarno vode tvrđavu Japan”. Kako ga to nervira! Tvrđava Japan! A ispod toga: “Loše vijesti za poslovne ljude – premijer je dao ostavku. Ali ne i birokrati.” Naslovi, fotografije, ulomci i ulomci od kojih se razbjesnio, i koji su ne samo dominirali poslovnim stranicama, nego i prekrivali većinu osme stranice gdje je bio grafikon i još jedna slika još jednog Japanca i opet taj naslov koji je završavao s tvrđava Japan. Trojica njih na naslovnoj stranici, svaki sa svojom slikom. Nitko od njih nije nosio svoju malu uniformu. Svi su imali kravate i košulje, pretvarajući se da su obični miroljubivi ljudi. Imaju lažne urede iza sebe, tako da čitatelji Timesa misle kako oni rade u uredima kao normalna ljudska bića, a ne lete okolo i osvajaju tuđe zemlje onim svojim jebenim avionima. “Oni su dio intelektualno aktivne, radine elite od 11.000 ljudi koji nadgledaju otprilike milijun državnih službenika koliko ih Japan ima. Oni nadgledaju možda najkontroliraniju ekonomiju u...” Jedna od fotografija bila je popraćena kratkim tekstom – Sabbath nije mogao vjerovati. Prema njoj je Japanac “izjavio da su ga izmučili američki pregovarači”. Izmučili? Jesu li mu spalili kožu? Koliko posto? Mortyjeve opekotine prekrivale su osamdeset postotaka njegovog tijela. Koliko su posto površine tijela američki pregovarači spalili na tom kučkinu sinu? Meni ne izgleda spaljeno. Ja na njemu ne vidim nikakve opekotine. Moramo svojim pregovaračima dati još kerozina – moramo dobiti pregovarače koji znaju kako zapaliti tu kopilad! “Što je pošlo po krivu? Japanski službeni izvori kažu da su Sjedinjene Države previše zahtijevale...” Oh, vi prokletnici, vi prljavi, fanatični, jebeni kosooki odurni imperijalisti...
To što je govorio naglas moralo je biti razlog što se na vratima ponovo začulo kucanje. Ali kad ih je otvorio kako bi Normana još jednom uvjerio da se osjeća dobro i da samo čita japanske novine, tamo je bila Michelle. Za večerom je nosila crne uske hlače i usku majicu boje rđe koja joj je dosezala do bedara: lažna bespomoćnost. S namjerom da u meni probudi fantazije? Ili mu je možda povjeravala svoju pravu stranu: Ja sam Robin Hood, dajem siromašnima. U svakom slučaju, sad se presvukla – Isuse, u kimono. Posut cvjetićima. Ti široki rukavi. U japanski kimono koji joj je dosezao sve do stopala. No prezir koji je u njemu potaknula sramotna novinska oda tvrđavi Japanu smjesta se smiješao s njegovim uzbuđenjem. Ispod kimona, činilo se, nema ničeg do njezine biografije. Sviđao mu se vrlo dječački način na koji je bila ošišana. Velike sise i dječačka kratka kosa. I bore iscrpljenosti oko njezinih očiju. Ostavila je na njega snažniji dojam od onog prvog Petra Pana iz zapadnog Central Parka. Nešto francusko osjećalo se u njezinom držanju. Ovako čovjek počne izgledati u Parizu. Ili u Madridu. Tako ljudi izgledaju i u Barceloni, na stvarno dobrim mjestima. Par puta u životu, u Parizu i drugdje, znale su mi se toliko svidjeti da sam im ostavljao svoj broj telefona i adresu, i govorio im: “Ako ikad dođete u Ameriku, potražite me.” Sjećam se da je jedna rekla kako namjerava putovati. Još od tada čekam na poziv te kurve. Michellina obiteljska pozadina bila je, zapravo, francuska – Norman mu je to rekao prije večere. Djevojačko prezime Boucher. Sad je tako i izgledala, za razliku od prljavih slika, na kojima se sa zalizanom kosom i vitkijim tijelom doimala poput neke Carmen s Canyon Rancha svog bogatog židovskog supruga. Sredovječni dijetaši iz toplica dolje u Linuxu ponekad su dolazili u Madamaska Falls posjetiti indijanska mjesta, kad bi im dosadio njihov tofu od sto dolara po tanjuru. Nekih desetak godina ranije napravio je pogrešku i odveo dvoje takvih koji su se na popodnevno razgledavanje dovezli čak iz Canyon Rancha. Ali kad je predložio – valja priznati, pomalo prerano – šetnju kraj slapova do uzvisine na kojoj su Madamaskanci tikvama inicirali svoje djevice u posvećene misterije, isplivalo je sve njihovo antropološko neznanje, i odvezli su se. “To nije bila moja ideja”, viknuo je za Audijem, “nego njihova, tih Indijanaca!” To dvoje javit će mu se jednako kao i ona kurva.
No, pred njim je bila bivša gospođica Boucher, Colette iz New Jerseya, odišući dosadom. Nije voljela svoga muža i donijela je odluku. Zato je u kimonu. U tome nije bilo ničega japanskog – to je bilo nešto najskandaloznije što je još mogla obući s obzirom na okolnosti. Lukavo. Upoznao se s njezinim ormarom za rublje. Znao je da može bolje. Znao je da to i hoće. Nije li nešto čudno u načinu na koji se život može promijeniti preko noći? Nikada, nikada se ne bi dao dobrovoljno izliječiti od svog silnog jebačkog ludila.
Rekla je da mu je ranije zaboravila dati recept za zantac. Sad mu ga je donijela. Zantac je bio lijek koji je uzimao kako bi pokušao smanjiti bolove u trbuhu i proljev koje je imao od voltarena, koji je pak smanjivao bolove u rukama pod uvjetom da nije upotrebljavao nož i vilicu, vozio auto, vezao vezice na cipelama, ili brisao dupe. Kad bi samo imao novca, mogao bi iznajmiti nekog poduzetnog Japanca da mu briše dupe, nekoga iz one intelektualno aktivne, radišne elite od 11.000 onih koji nadgledaju – “koji nadgledaju”. Stvarno znaju kako pisati u tim prosvijetljenim novinama. Trebao bih početi kupovati Times. Pomozite meni učiti engleski tako ja ne izgoriti od SAD. Noge moga brata bile su dva pougljenjena štapa. Da je slučajno preživio, bio bi bez nogu. Zvijezda trkališta Ashbury Higha bez nogu.
Pilule i bol. Aldomet za moj tlak i zantac za trbuh. Od A do Z. A onda umreš.
“Hvala”, reče. “Nikada prije nisam dobio recept od doktora u kimonu.”
“Naše doba izgubilo je mnogo zahvaljujući sveprisutnoj neuglađenosti”, rekla je ona, ispunivši ga snažnim užitkom kad se pritom naklonila kao gejša. “Norman misli da bi te hlače možda htio poslati na kamijsko čišćenje.” Uperila je prst na njegove noge. “A i onu čudnu jaknu koju nosiš, onu s džepovima.”
“Green torpedo.”
“Da. Možda bi i green torpedu koristilo čišćenje.”
“Želiš li hlače sada?”
“Nismo djeca, g. Sabbath.”
Povukao se u Debbynu kupaonicu i svukao hlače. Normanov ogrtač, živopisni dugi frotirni ogrtač s pojasom dovoljno dugim da se na nj objesi, još je bio tamo gdje ga je odbacio, kraj jakne na tepihu. Vratio joj se, omotan ogrtačem, kako bi joj predao svoju prljavu odjeću. Ogrtač se povlačio za njim poput toge. Norman je bio visok metar osamdeset pet.
Ona je uzela odjeću bez riječi, čak i bez najmanjeg izraza gađenja koje je imala svako pravo osjećati. Te su hlače imale aktivni život posljednjih nekoliko tjedana, istinski ispunjen život kakav bi temeljito iscrpio običnu osobu. Svako poniženje koje je ikada pretrpio kao da je bilo sabrano i očuvano u obješenom turu tih starih hlača, čiji su rubovi nogavica bili umrljani blatom s groblja. No činilo se da je one ne odbijaju, čega se na trenutak prepao skidajući se. Naravno da ne. Ona se bavi prljavštinom svaki dan. Norman je ispričao cijelu sagu. Gnojne upale. Gingivitis. Natečene desni. Jedna schmutzig usta za drugima. Schmutz je njezino zanimanje. Ona svakodnevno čisti prljavštinu svojim instrumentima. Nju to privlači, a ne Norman. Čišćenje naslaga. Čišćenje zubnih džepića... Vidjevši Michelle tako neodoljivu u kimonu, s njegovom schmutzig odjećom smotanom ispod pazuha – dok je gejšin naklon u kombinaciji s dječačkom frizurom uzbudljivoj slici davao i dah transseksualnosti – znao je da je zbog nje u stanju ubiti. Ubiti Normana. Baciti ga kroz jebeni prozor. Svi oni džemovi bila bi moji.
I tako. Tu smo. Mjesec je izišao visoko, odnekud se čuje glazba, Norman je mrtav, tu smo samo ja i ova dječačka djevojka u svom cvjetnom kimonu. Propustio sam priliku biti s muškarcem. Na primjer, s onim momkom iz Nebraske koji mi je davao knjige na tankeru. Yeatsa. Conrada. O'Neilla. Naučio bi me i više od čitanja da sam mu dopustio. Baš me zanima kako je to. Pitaj nju, ona će ti reći. Jedini drugi ljudi koji se jebu s muškarcima su žene.
“Zašto ti se sviđa ovako izgledati?” upitala ga je ona, tapšući po prljavoj odjeći.
“Kako se drugačije može izgledati?”
“Norman mi je rekao da je i sam pogled na tebe ostavljao snažan dojam.” Rekao je da je Linc znao reći: 'U Sabbathu kao da je divlji bik.' Spomenuo je kako ljudi nisu mogli skinuti pogleda s tebe. Nepatvorena snaga. Slobodni duh.”
“Zašto je to rekao? Zato da bi se opravdao što za stol dovodi ništariju koju nitko ne može uzeti za ozbiljno? Tko iz vaše društvene skupine uopće može za ozbiljno uzeti nekoga poput mene, prepunog sebičnosti, i s mojom strašnom razinom moralnosti, kome nedostaje sva ona prtljaga koja ide s pravim idealima?”
“Prilično se dobro izražavaš.”
“Naučio sam rano u životu da ljudi puno lakše prelaze preko moje visine nego jezične širine.”
“Norman kaže da si bio najgenijalniji mladić kojeg je ikad sreo.”
“Reci mu da ne mora biti tako ljubazan.”
“Obožavao te. I sad puno osjeća prema tebi.”
“Da, puno dobro potkoženih ljudi treba nekoga tko je uprljan životom. To je sasvim normalno. Ja sam bio na moru. Bio sam u Rimu. Bio sam s kurvama na više od jednog kontinenta – to je u ono vrijeme bio značajno postignuće. Pokazao sam svima kako sam izbjegao građanske zamke. Obrazovano građanstvo voli se diviti nekome tko je izbjegao građanske zamke – to ih podsjeća na ideale koje su imali na koledžu. Kad su o meni pisali u Nationu zato što sam izvadio nečiju sisu na ulici, bio sam tjedan dana njihov plemeniti divljak. Danas bi mi odrezali jaja kad bih samo i pomislio na to, ali tada me to pretvorilo u heroja svih pravilno mislećih ljudi. Bio sam pobunjenik. Ovan. Prijetnja društvu. Sjajno. Kladio bih se da biti uglađeni milijunaš u New Yorku i danas znači zanimati se za nekog čovjeka s dna. Linca, Norma i njihove prijatelje uzbuđivalo je samo izricanje mog imena. To im je davalo široki osjećaj da su s one strane zakona. Biti uz lutkara koji vadi sisu na ulici – to je kao poznavati boksača, kao pomagati osuđeniku da objavi svoje sonete. Povrh svega, imao sam ludu mladu ženu. Glumicu. Mick i Nikk, njihov najomiljeniji patološki par.”
“A što je bilo s njom?”
“Nju sam ubio.”
“Norman kaže da je nestala.”
“Ne. Ubio sam je.”
“Koliko truda traži tvoja gluma? Koliko ti glume zapravo treba?”
“Na kakav drugi način mogu živjeti? Ako ti znaš, volio bih da mi to kažeš. Nema te gluposti koja me ne zanima.” rekao je, samo dijelom se praveći da je ljut – onaj “zapravo” bio je niski udarac. “Kako drugačije glumiti?”
Sviđalo mu se što se nije doimala preplašenom. Odbija se povući. To je dobro. Njezin stari ju je dobro odgojio. Ipak, suzdrži se od toga da joj rastvoriš kimono. Ne još.
“Učinit ćeš sve”, reče ona, “da ne budeš pobjednik. Ali zašto se ponašaš na ovakav način? Snažne emocije i nepristojni jezik, i pravilne složene rečenice?”
“Nisam dobar u onome što se mora, ako na to misliš.”
“Nisam baš sigurna. Koliko god bi želio biti Marquis de Sade, Mickey Sabbath to nije. Tvoj glas nema osobinu koja ponižava.”
“Nije ju imao ni de Sadeov. Nema je ni tvoj.”
“Oslobođen želje za udovoljavanjem drugima.” reče ona. “To je glup osjećaj. Kamo te on doveo?”
“Kamo je tebe doveo?”
“Mene? Ja stalno udovoljavam ljudima.” rekla je. “Udovoljavala sam im od rođenja.”
“Kojim ljudima?”
“Učiteljima. Roditeljima. Mužu. Djeci. Pacijentima. Svima.”
“Ljubavnicima?”
“Da.”
Sada.
“Udovolji meni, Michelle”, i, primivši je za ruku, pokušao je uvući u Debbynu sobu.
“Jesi li ti lud?”
“Hajde, čitala si Kanta. 'Djeluj tako da maksima tvog djelovanja može u svakom trenutku postati opći zakon.' Udovolji mi. “
Njezine ruke bile su jake od čišćenja tuđih zuba, a njegove više nisu bile mornarske. Nisu bile čak ni lutkarske. Nije ju mogao savladati.
“Zašto si dirao Normanovu nogu cijelo vrijeme večere?”
“Ne.”
“Da.” šapnu ona – a taj smijeh, sam njegov izdanak, bio je divan! “Igrao si se nogom s mojim mužem. Očekujem objašnjenje.”
“Ne.”
A sad je izručila svoju provokativnost – tiho se, jer samo ih je hodnik dijelio od kreveta bračnog para, nasmijala svojim smijehom punim proturječnosti. “Da, da.” Kimono. Šapat. Kosa. Smijeh. A tako malo vremena na raspolaganju.
“Uđi.”
“Ne budi lud.”
“Ti si sjajna. Ti si sjajna žena. Uđi unutra.”
“Tvoje neobuzdano pretjerivanje nema granica” reče ona, “ali ja patim od jake sklonosti da si ne uništim život.”
“Što je Norman rekao za moju nogu? Kako to da me nije izbacio?”
“On misli da imaš živčani slom. Misli da si izvan sebe. Misli da ne znaš ni što radiš ni zašto to radiš. Ima čvrstu namjeru odvesti te psihijatru. Kaže da ti je potrebna pomoć.”
“Ti si sve što sam mislio da jesi. Ti si i više od toga, Michelle. Norman mi je sve ispričao. Oni gornji kutnjaci. Kao čišćenje prozora na Empire State Buildingu.”
“Tvojim bi ustima moglo koristiti malo čišćenja. Međuzubne izrasline? Ovo nateklo zubno meso? Crveno. Bolno. Mogla bih to pobliže istražiti.”
“Onda uđi, zaboga. Istražuj papile. Prouči kutnjake. Iščupaj ih. Što god te usrećuje. Moji zubi, desni, grlo, bubrezi – ako nešto radi i sviđa ti se, uzmi to, tvoje je. Ne mogu vjerovati da sam se igrao s Normanovom nogom.
Bilo je tako dobro. Zašto nije ništa rekao? Zašto nije posegnuo ispod stola i stavio je tamo gdje je trebala biti? Mislio sam da je tako dobar domaćin. Mislio sam da prema meni gaji sve te silne osjećaje. No on smireno sjedi i dopušta da moja noga ne bude tamo gdje sasvim dobro zna da želi biti. I to za njegovim stolom. Gdje sam ja pozvani gost. Nisam molio da ovdje jedem, on me pozvao. To me zaista iznenađuje. Ja želim tvoju nogu.”
“Ne sada.”
“Ne misliš li da su najjednostavniji izrazi engleskog nepodnošljivi? 'Ne sada.' Kaži to ponovo. Tretiraj me kao govno. Kali me kao čelik...”
“Smiri se. Kontroliraj se. Budi tiho, molim te.”
“Kaži to ponovo.”
“Ne sada.”
“Nego kad?”
“U subotu. Dođi u moju ordinaciju u subotu.”
“Danas je utorak. Srijeda, četvrtak, petak – ne, ne. Apsolutno ne. Meni su šezdeset i četiri godine. Subota je prekasno.”
“Mr.”
“Da je Jahve želio da budem miran, napravio bi od mene goja. Četiri dana. Ne. Sada.”
“Ne možemo”, prošapta ona. “Dođi u subotu – ispitat ću ti čeljust.”
“Oh, u redu. Imaš pacijenta. U subotu. Okej. Divno. Kako se to radi?”
“Imam instrument za to. Ugura se u periodentalni džep. Ulazi u gingivnu pukotinu.”
“Još. Još. Pričaj mi o tehničkim stranama svog instrumenta.”
“To je vrlo precizan instrument. Ne boli. Tanak je. Plosnat. Širok je oko jedan milimetar. Možda deset milimetara dug.”
“Misliš metrički.” Drenka.
“To je jedino područje u kojem mislim metrički.”
“Hoće li krvariti?”
“Samo kap ili dvije.”
“I to je sve?”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Empty Re: Sabbathov teatar / Philip Roth

Počalji od Mustra Pon Jun 25, 2018 9:31 am

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Tq_QAT

“Kriste...” reče ona, i čelom se nasloni na njegovo. Ostala je tako stajati. Taj trenutak nije sličio ničemu što je doživio toga dana. Tjedna. Mjeseca. Godine. Smirio se.
“Kako smo”, upita ona, “došli do ovoga tako brzo?”
“To je posljedica dugog življenja. Ne može se jebati zauvijek.”
“Ali ti si manijak.”
“Oh, ne znam baš. Za ples je potrebno dvoje.”
“Ti radiš mnogo toga što većina ljudi ne radi.”
“Što na primjer?”
“Izražavaš sebe.”
“A ti to ne radiš?”
“Teško. Ti imaš tijelo starog čovjeka, život starog čovjeka, prošlost starog čovjeka, a instinktivnu snagu dvogodišnjaka.”
Što je sreća? Supstancijalnost ove žene. Njezina mješavina. Duhovitost, poduzetnost, lukavost, debljina, čudna sklonost velikim riječima, taj smijeh pun života, njezina odgovornost prema svemu, odgovornost koja ne isključuje ono puteno – to je bio temelj te žene. Varavost. Igra. Nadarenost i ukus za tajnovito, svijest o tome da je sve skriveno bino važnije od onoga vidljivoga, izvjesna tjelesna sloboda, sloboda koja je najčišći izraz njezine seksualne slobode. A to tajnovito razumijevanje kojim je govorila, njezin užas pred otkucajima sata... Mora li sve biti iza nje? Ne! Ne! Očajnička osjećajnost Michellina solilokvija: Ne, ne i ne.
“Preljub je opasna stvar.” prošaputa on njoj. “Najvažnije je biti nacistu želi li ga se počiniti. Ostalo slijedi samo po sebi.”
“Samo po sebi.” uzdahnu ona.
“Bože, kako ja volim preljub. Zar ti ne?” Usudio se primiti njezino lice svojim iskrivljenim prstima i srednjakom prijeći rubom njezine dječačke frizure zbog kojeg su ga onda uhapsili, srednjakom čije je napasno djelovanje istraumatiziralo, hipnotiziralo i zlostavljalo Helen Trumbul. Da, sve mu je bilo jasno te 1956. I sada mu je jasno. “Kakvu mekoću on podaruje krutosti života”, nastavio je. “Svijet bez preljuba je nezamisliv. Kako su brutalno nehumani oni koji su protiv njega. Zar ne misliš tako? Ta čista jebena pokvarenost njihovih pogleda. To ludilo. Nema dovoljno velike kazne za ludu budalu kojoj je pala na pamet ideja vjernosti. Tražiti od ljudskog roda vjernost. Kako je to okrutno, kako lažno, to se ne da izreći.”
Nikad je neće pustiti. Pred njim je bila Drenka, samo bez iskrivljenih engleskih izraza kojima se koristila u gorljivom nastojanju da uspali svog učitelja i uživa u njegovim igrama, taj predivno duhoviti, iskrivljeni engleski. Drenka, to jesi ti, samo iz predgrađa New Jerseya umjesto iz Splita. Znam to po visokom stupnju uzbuđenja koje ne osjećam ni sa kim osim s tobom – ovo je tvoje toplo tijelo, uskrsnulo! Ravno iz groba. Morty je sljedeći.
Tada je odlučio odgrnuti svoj ogrtač umjesto njezina – dvometarski frotirni ogrtač s pariškom markicom, u kojemu je izgledao poput Malog kralja iz jednog starog stripa – kako bi je upoznao sa svojom erekcijom. Njih dvoje bi se trebali upoznati. “Primi strijelu žudnje”, reče Sabbath.
No jedan ju je pogled natjerao da ustukne. “Ne sada”, upozorila ga je ponovo, i taj dašak što ga je izgovorila osvojio je njegovo srce. Još ju je bolje bilo gledati kako bježi od njega. Poput lopova. Bježi, ali voljna je. Bježi, ali je spremna.
Imao je razloga živjeti do subote. Novi suradnik je tu da zamijeni staroga. Suradnici koji nestaju bili su prijeko potrebni Sabbathovu životu – inače to ne bi bio Sabbathov život: Nikki je nestala, Drenka je umrla, Roseanna je pila, Kathy ga je optužila... njegova majka... njegov brat... Kad bi ih samo mogao prestati zamjenjivati. Stavljati ih u krive uloge. Od posljednjeg gubitka, zaista je neprestano procjenjivao svoj strah. Tko bi pomislio da lutkar može čak i bez lutke živjeti punim životom samo sa svojim prstima.
U subotu, odlučio je, napravit ćemo brzu procjenu. Na njezinu zubarskom poslužavniku ne manjka oštrih stvarčica. Zamahnut će instrumentom, ugurati ga u njega, pa kako god to završilo. Neka se nešto dogodi, O Bože Dionizu, Sveti Biku, Moćni Tvorce sperme i svih muških bića. Ne očekujem vraćanje života. Taje nada odavno nestala. Radi se više o nečemu nalik na ono što je Krupa govorio Goodmanu dok bi Benny svirao solo u “China Boy”: “Još jednom, Ben! Još jednom!”
Pod uvjetom da ne dođe k sebi, posljednja od suradnica. Još jednom.
* * *

Dovoljno je reći da su druge noći koju je Sabbath proveo u Debbynoj sobi – prije početka jutarnje krize – njegove misli bile s majkom i kćeri, zajedno i odvojeno. Hormon grozosteron u njegovu muškom krvotoku stavio ga je u velika iskušenja. Ujutro, nakon ležerne kupke u Debbynoj kadi, divno se israo u njezinu školjku – komade zadovoljavajuće gustoće i oblika lako je istisnuo iz sebe, toliko različite od bolesne materije koja bi obično tekla iz njega zbog neželjenih nuspojava voltarena. Kupaonicu je oplahnuo snažnim, oštrim, stajskim mirisom koji ga je ispunio entuzijazmom. Opet sam na grubom putu! Imam ljubavnicu! Osjećao je jednaku obuzetost i ludilo kao Emma Bovary kad je bila s Rodolpheom. U remek djelima uvijek se ubijaju kad počine preljub. On se poželio, ubiti kad ga nije mogao počiniti.
Nakon što je u ormar i ladice pažljivo vratio svaki Debbyn končić koji je cjelivao tijekom noći, prvi put u posljednjih nekoliko desetljeća obučen u novu odjeću, ušao je veselo u kuhinju i saznao kako je zabava završena. Norman je odgodio odlazak na posao kako bi priopćio Sabbathu da treba otići nakon doručka. Michelle je otišla na posao, ali je poručila da Sabbatha treba smjesta izbaciti. Norman je rekao Sabbathu da doručkuje, a nakon toga neka ode. U jakni koju je Sabbath dao Michelle za čišćenje, Michelle je pronašla paketić cracka, koji je Norman sada imao pred sobom na stolu. Sabbath se sjetio da je taj paketić kupio negdje u ulicama Lower East Sidea, kupio ga iz šale, bez ikakva razloga, jer ga je ludo zabavio dealer.
“I ovo. U tvojim hlačama.”
Otac je u ruci držao kćerkine cvjetne gaćice. Za vrijeme svih uzbuđenja i teškoća toga dana, kad je to Sabbath zaboravio da su gaćice u njegovu džepu? Sjećao se da ih je na sprovodu namatao na prst za vrijeme dvosatne zabave veličanja pokojnika. Tko to ne bi radio? Tamo je bilo slučajnih posjetitelja. Tamo su bili ljudi iz Hollywooda i Broadwaya – Lincovi najpoznatiji prijatelji redom su se prisjećali leša. Predvidljivi slap brbljarija. Dva sina su govorila, i kćerka, arhitekt, odvjetnik, psihijatrica. Ja nisam znao nikoga i nitko nije znao mene. Osim Enid, otežale, sjedokose, u godinama, koju u prvi mah nije prepoznao, kao ni ona njega. “Ovo je Mickey Sabbath”, rekao joj je Norm. On i Norm vratili su se nakon identifikacije Lincova tijela u predvorje, gdje ih je čekala Enid s obitelji. “Došao je iz Nove Engleske.” “Moj bože”, rekla je Enid, i stišćući Sabbathovu ruku počela plakati. “A nisam pustila suzu cijeli dan”, rekla je Sabbathu uz bespomoćni smiješak. “Oh Mickey, Mickey, učinila sam strašnu stvar prije tri tjedna.” Nije vidjela Sabbatha više od trideset godina, no sad mu je priznavala strašnu stvar koju je učinila. Zato jer je on znao kako je to raditi strašne stvari? Ili zato jer su mu se strašne stvari događale? Najvjerojatnije ono prvo. Posegnuo je u džep, znajući da su gaćice tamo, podatna svila koju je bolno mijesio dok su se hvalioci izmjenjivali kraj odra i opisivali smiješnu samoubojičinu prošlost, kako se volio igrati s djecom, kako su ga svačija djeca voljela, kako je bio drag i divno neobičan... Onda je na red došao mladi rabin. Kako oduzeti tragediji ljepotu. Trebalo mu je pola sata da pokaže kako se to radi. Lincoln nije stvarno mrtav, u našim srcima ljubav za njega i dalje živi. Istina, istina. No kraj otvorenog lijesa, kad sam ga upitao, “Linc, što bi danas htio za večeru?”, nisam dobio odgovor. I to nešto dokazuje. Čovjek kraj mene, bez gaćica koje bi mu smanjile bol, nije mogao odoljeti a da ne izrazi antiklerički apercu: “Pomalo je ženskast za moj ukus.” “Izgleda kao da je na audiciji”, odgovorio sam mu. To mu se svidjelo. “Neće mi smetati što ga više neću vidjeti”, prošaptao je. Mislio sam da misli na rabina, ali tek na ulici shvatio sam da je mislio na pokojnika. Mlada TV zvijezda je ustala, elegantna u pripijenoj crnoj haljini, smiješeći se kako bi raspršila loše raspoloženje i rekla svima da se sad prime za ruke i održe minutu šutnje sjećajući se Linca. Ja sam držao ruku gadnog tipa kraj sebe. Morao sam izvaditi ruku iz džepa da to napravim – i tada sam zaboravio gaćice! Onda Linc: zelen. Čovjek je bio zelen. Onda moji odvratni prsti stegnuti u Enidinoj ruci, dok “ “ priznavala tu strašnu stvar koju je učinila. “Tresao se, nisam to više mogla podnijeti i udarila sam ga, udarila sam ga knjigom, i izderala sam se na njega: 'Prestani se tresti! Prestani se tresti!' Bilo je trenutaka kad bi i uspio – skupio bi svu snagu kako bi izdržao i treskavica bi prestala. Pokazao bi mi ruke kako bih se mogla uvjeriti. Ali ako bi mu to i uspjelo, ne bi mogao ništa drugo. Sav svoj napor morao je posvetiti tome da se prestane tresti. Na kraju nije bio u stanju govoriti, nije mogao hodati, nije znao odgovoriti ni na najjednostavnije pitanje.” “Zašto se tresao?” Pitao sam je jer sam se jutros, u Rosinu zagrljaju, i sam tresao. “Ili zbog lijekova”, reče Enid, “ili zbog straha. Pustili su ga iz bolnice tek kad je ponovo mogao jesti i spavati, rekli su da nije više suicidalan. Ali još je bio depresivan, prestrašen i lud. I imao je drhtavicu. Nisam više mogla živjeti s njim. Preselila sam se u stan u blizini prije godinu i pol. Svaki sam ga dan zvala, ali posljednje zime prošlo je tri mjeseca da ga nisam vidjela. Zvao me. Ponekad me zvao telefonom deset puta dnevno. Kako bi provjerio jesam li dobro. Bilo ga je strah da ću se razboljeti i nestati. Kad bi me vidio briznuo bi u plač. On je uvijek najviše plakao u obitelji, ali ovo je bilo nešto drugo. Ovo je bila potpuna bespomoćnost. Plakao je od boli – od užasa. Nije prestajao. No ja sam i dalje mislila da će mu biti bolje. Mislila sam, jednom će sve opet biti onako kako je bilo. Sve će nas nasmijavati.” “Enid, znaš li ti tko sam ja”, upitao ju je Sabbath, “kome sve ovo govoriš?” Ali ona nije ni čula njegove riječi, i Sabbath je shvatio da to isto priča svakome. On je bio tek posljednji koji je stigao u predvorje. “Tri mjeseca u bolnici s gomilom ludih ljudi”, reče ona. “Ali nakon prvog tjedna tamo se osjećao sigurnim. Prve noći stavili su ga u krevet kraj nekoga tko je umirao – to ga je prestravilo. Onda je bio u sobi s još trojicom – stvarno ludim ljudima. Pred kraj njegova boravka odvela sam ga dvaput na ručak, ali izuzev toga nikad nije napustio bolnicu. Rešetke su bile na prozorima. Straža za samoubojice. Kad bih vidjela njegovo lice iza prozora s rešetkama, kako nas čeka...” Rekla mu je toliko puno i zadržala ga tako dugo, da je zaboravio za što se u džepu držao. A onda je za večerom počeo pričati svoju priču...
I tako, tijekom noći, požudu i izdaju uništila je njezina predostrožnost, njezino predviđanje – njezin mozak. To se dogodilo. Nemoj kriviti Enid. Niti je kriva ljubomora na dijete. Da mu je u subotu htjela pregledati zubno meso, ukradene Debbyne gaćice samo bi je dodatno uspalile. Nosila bi ih za njega. Podala bi mu se u Debbynim stvarima. Radila je to i prije, kao i sve ostalo. Ali iskoristila je te gaćice kako bi ga izbacila prije nego uništi sve dobro u njezin životu. Gaćice su tu kako bi ga obavijestile da neće biti popuštanja, da će, ukoliko pokuša biti napasan, na scenu stupiti moć još jača od policajca Abramowitza, moć koja će ga srediti. Nisu u pitanju ni gaćice ni crack, čak ni prljava jakna – nego Sabbath. Možda je još znao ispričati priču, ali osim toga na njemu nije ostalo ništa iole privlačno, čak ni erekcija koju joj je pokazao. Sve što je preostalo od njegove neposrednosti bilo joj je odbojno. I sama je bila gruba, premazana svim mastima, lukava, poluluda od braka, ali još ne nekontrolirano očajna. Njezino nepoštenje bilo je spontano i obično. Ona je bila izdajnica s malim i, a izdajice s malim i svakodnevna su pojava – Sabbath ih je već bio u stanju nanjušiti u snu. Pronađene stvari nisu bile u središtu njezine pažnje, nego saznanje: ovaj čovjek je lud; on želi umrijeti. Michelle je bila dovoljno uravnotežena kako bi donijela razumnu odluku. Luđački otrov koji će joj vratiti uzbuđenje u život nisam bio ja. Bit će joj bolje dok bude okolo kupovala i njušila nekoga tko nije tako očito kaput. A on je mislio da će si priuštiti gozbu. Ponovo je nastupio prijelomni trenutak. Kakvo si ti veliko dijete. Kako si mogao vjerovati da možeš to raditi zauvijek. Možda sad imaš jasniju sliku kako stvari što je. Pa, neka se dogodi što se ima dogoditi. Ja znam što je to. Neka samo dođe.
Pojedi doručak i otiđi. Ovo je izniman trenutak. Gotovo je.
“Kako si mogao uzeti Debbyno donje rublje?” upita Norman.
“Kako sam ga mogao ne uzeti je pitanje.”
“Nisi mogao odoljeti.”
“Kako čudan izraz. A gdje je pobuna? Mi govorimo o termodinamici. Toplina je oblik energije i utječe na molekule tvari. Meni su šezdeset četiri godine, njoj je devetnaest. Nema prirodnije stvari.”
Norman je bio obučen kao netko tko zna što je dobar život: svijetlo odijelo s prugama i dvostrukim kopčanjem, smeđa svilena kravata s odgovarajućim rupčićem, blijedoplava košulja s monogramom N.I.C. na džepu. Svo njegovo znatno dostojanstvo pokazivalo se ne samo na odjeći, nego i na njegovu markantnom licu, mršavom, dugom, inteligentnom licu s nježnim smeđim očima i odgovarajućom vrstom ćelavosti. To što je imao još manje kose od Sabbatha činilo ga je tisuću puta privlačnijim. Bez kose mogao se jasnije vidjeti taj veliki um u njegovoj lubanji, samosvijest, razumijevanje, oštrina misli, razum. Ta lubanja bila je muževna, lijepo oblikovana, no gotovo razmetljivo odlučna – ni jedna njezina osobina nije ukazivala na slabost volje. Da, cijela je njegova pojava zračila idealima i dobrim odgojem bolje strane čovječanstva i Sabbathu ne bi bilo teško vjerovati kako u njegovu uredu, prema kojem će Norman uskoro krenuti u limuzini, vladaju duhovni ciljevi još uzvišeniji od ciljeva ovog kazališnog producenta. Sekularna duhovnost, time je zračio – kao možda i svi oni – producenti, agenti, odvjetnici s mega-ugovorima. Uz pomoć svojih krojača, židovski kardinali trgovine. Da, kad malo promislim, poput onih pametnjakovića koji okružuju papu. Čovjek nikada ne bi rekao da je trgovac jukeboxima koji je sve to platio sam radio na rubu mafijaškoga. Ne bi ni trebao. Norman se pretvorio u onu impresivnu američku pojavu, simpatičnog čovjeka. To piše i na njegovoj košulji. Simpatični bogati momak s nešto dubine, a na poslu, na telefonu, poput dinamita. Što više može Amerika tražiti od svojih Židova?
“A jučer za večerom”, reče Norman, “je li bilo posve prirodno željeti se igrati s Michellinom nogom pod stolom?”
“Nisam se htio igrati s Michellinom nogom pod stolom. Želio sam se igrati s tvojom nogom. Nije li to bila tvoja noga?”
Nije primjetio ni antipatiju ni iznenađenje. Je li to zato što on zna kamo idemo, ili zato što ne zna? Ja to sigurno ne znam. Kamo, zaista. Počinjem njušiti Sofokla u toj kuhinji.
“Zašto si rekao Michelle da si ubio Nikki?”
“Jesam li trebao to sakriti od nje? Trebam li se i toga sramiti? Zašto ti toliko naglašavaš sram?”
“Reci mi jednu stvar. Reci mi istinu – reci mi vjeruješ li ti da si ubio Nikki. Je li to nešto u što vjeruješ?“
“Ne vidim razloga za suprotno.”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Empty Re: Sabbathov teatar / Philip Roth

Počalji od Mustra Pon Jun 25, 2018 9:32 am


Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Tlqddfyekar0dasiigw


“Ja vidim. Bio sam prisutan. Bio sam tamo s tobom kad je nestala. Vidio sam kroz što si prošao.”
“Pa da, ne kažem da je bilo lako. Odlazak na otvoreno more ne priprema čovjeka za sve. Na primjer, boja koju je poprimila. To me je iznenadilo. Bila je zelena, poput Linca. U slučaju davljenja primitivna zadovoljstva su uključena, naravno, ali kad bih morao to ponoviti, izabrao bih neki efikasniji način. Morao bih. Zbog mojih ruku. Kako ti namjeravaš ubiti Michelle?”
Određena emocija potaknuta Sabbathovim pitanjem pojavila se u Normanu, i Sabbathu se učinilo kao da Norman lagano pluta, udaljujući se od čitave orijentacije svog života. Nastupila je uzbudljiva tišina. Ali na kraju Norman nije napravio ništa, osim što je stavio Debbyne gaćice u džep hlača. Riječi koje je nakon toga izgovorio nisu bile sasvim bez truna zlobe.
“Ja volim svoju ženu i djecu više od ičega na svijetu.”
“U to ne sumnjam. Ali kako je namjeravaš ubiti? Kad saznaš da se ševi s tvojim najboljim prijateljem.”
“Nemoj. Molim te. Svi mi znamo kako si ti čovjek do nadljudskih razmjera, koji se ne boji verbalnog pretjerivanja, ali nije sve vrijedno kazivanja, čak ni uspješnoj osobi poput mene. Nemoj. Nije potrebno. Moja žena pronašla je kćerkine gaćice u tvom džepu. Što očekuješ od nje? Kako očekuješ da reagira na to? Nemoj se dodatno ponižavati ponižavanjem moje žene.”
“Nisam se ponižavao. Nisam ponižavao tvoju ženu. Normane, nisu li naši ulozi preveliki da se u ovom trenutku klanjamo konvencijama? Samo sam želio saznati na koji način razmišljaš o njezinu ubojstvu kad o tome razmišljaš. U redu, promijenimo temu. Što misliš kako ona razmišlja o tome da ubije tebe? Zamišljaš li njezino zadovoljstvo, kad letiš u L.A., dok se na neki način nada kako će se American Airlines pobrinuti za cijelu stvar? Prezemaljski za jednu Michelle? Avion se ruši i ja sam slobodna? Ne, tako sekretarice rješavaju svoje probleme u podzemnoj željeznici. Michelle je akivna, tatina kći. Ako išta znam o zubarima, poželjela te zadaviti, barem jednom. Dok spavaš. I mogla bi to učiniti. Ima dovoljno snage. I ja sam je nekoć imao. Sjećaš li se mojih ruku? Mojih starih ruku? Cijeli dan radiš kao mornar na palubi, tešeš, tešeš, tešeš – na brodu se stalno radi. Bušilica, čekić, dlijeto. A nakon toga lutke. Kakva je snaga bila u tim rukama! Nikki nije imala pojma što ju je snašlo. Dugo je u mene gledala onim svojim molećivim očima, ali mrtvozornik bi procijenio da je umrla za šezdesetak sekundi.”
Naslonivši se u stolicu, Norman je jednu ruku prislonio na grudi, a na prste druge ruke koju je pridržavao prvom naslonio je čelo. Točno kako je Michellino čelo leglo na moje. Ne mogu vjerovati da su gaćice tome krive. Ne mogu vjerovati da bi ta istinski nadmoćna žena mogla biti time obeshrabrena. To nije istina! Ovo je bajka! Ovo je prava lišenost, ovo dobrostojeće sranje!
“U što se zaboga pretvorio tvoj um?” reče Norman. “To je užasno.”
“Što je užasno?” upita Sabbath. “Djevojačke gaćice omotane oko mog kurca kako bi mi pomogle da prebrodim noć? To je tako užasno? Ma molim te, Norman. Gaćice u mom džepu na sprovodu? To je nada.”
“Mickey, kamo ćeš otići kad odeš odavde? Hoćeš li se odvesti kući?”
“Tebi je uvijek bilo teško mene zamisliti, zar ne, Normane? Kako on uspijeva živjeti bez zaštite? Kako itko od njih to uspijeva? Dragi moj, zaštite nema. Sve je to samo privid, Normane. Pogledaj Linca. Pogledaj Sabbatha. Pogledaj Mortyja. Pogledaj Nikki. Gledaj, koliko god zamorno i zastrašujuće gledanje može biti. Ono u čijoj smo mi vlasti nije zaštita. Kad sam bio na brodu, i kad bismo uplovili u luku, uvijek sam volio posjećivati katoličke crkve. Uvijek sam išao sam, ponekad svaki dan koji bismo proveli u luci. Znaš zašto? Jer sam vidio nešto snažno erotsko u gledanju djevojaka koje kleče pri molitvi, dok traže zaštitu. Tražile su da ih se zaštiti od njih samih. Tražile su da ih se zaštiti od svega. Ali zaštite nema. Nema je čak ni za tebe. Čak i ti si izložen – što na to kažeš? Izložen! Jebeno gol, čak i u tom odijelu! Odijelo je uzaludno, monogram je uzaludan – ništa ne može pomoći. Mi nemamo pojma kamo sve ovo vodi. Kriste, pa ti nisi u stanju zaštititi čak ni par kćerkinih...”
“Mickey”, reče on meko, “shvaćam što želiš reći. Shvaćam tvoju filozofiju. Žestoka je. Ti si žestok čovjek. Skroz si se pokazao, zar ne? Dublji smisao traženja opasnosti je u tome što je se ni na koji način ne da izbjeći. Potraži ti nju, ili će ona potražiti tebe. To je Mickeyjevo gledište, i ja se, u načelu, slažem: u načelu se opasnost ne može izbjeći. Ali u praksi ja postupam drugačije: ako me opasnost ionako treba pronaći, nema potrebe da ja pronalazim nju. Da nam se u životu uvijek dogodi ono što najmanje očekujemo, tome me je naučio Linc. Najobičnije stvari bježe nam iz ruku. To dobro znam. No to ne znači da sam voljan napustiti to malo običnosti, što sam je imao sreće postići i sačuvati. Želim da odeš. Vrijeme je da odeš. Uzet ću tvoje stvari iz Debbyne sobe i onda ćeš otići.”
“S doručkom ili bez njega?”
“Želim da odeš van odavde!”
“Ali što te izjeda. To ne mogu biti samo gaćice. Predugo se poznajemo da bi bilo samo to. Radi li se o tome da sam pokazao kurac Michelle? Je li to razlog zašto ne mogu dobiti svoj doručak?”
Norman je ustao od stola – nije se još tresao kao Linc (ili Sabbath s Rosom), ali na njegovoj se vilici mogla nazrijeti svojevrsna ukočenost.
“Nisi to znao? Ne mogu vjerovati da ti nije rekla. 'Sabbath je kao divlji bik.' Gaćice, to nije ništa. Naprosto sam mislio da je jedino pošteno izvaditi ga. Prije nego što se sretnemo u subotu. Nemoj mi reći da ti ni to nije rekla. U njezinoj ordinaciji. U subotu.” Budući da je Norman ostao nepomičan na svojoj strani stola, Sabbath je dodao, “Samo je pitaj. To je bio plan. Sve smo smislili. Zato, kad si mi rekao da ne mogu ostati na doručku, pretpostavio sam da je to zato što sam u subotu trebao otići u ordinaciju pojebati je. Uz to što sam izvadio kurac. Da se radi samo o gaćicama... ne, ne mogu to progutati.”
I to je Sabbath doista mislio. Muž je razumio ženu bolje nego što je to dao naslutiti.
Norman je posegnuo u jedan od ormara iznad glave i skinuo svežanj plastičnih vreća za smeće. “Pripremit ću ti stvari.”
“Kako god želiš. Smijem li pojesti grejp?”
Ne potrudivši se odgovoriti, Norman je ostavio Sabbatha samog u kuhinji.
Polovica grejpa bila je očišćena za Sabbatha. Očišćeni grejp. Bitan za njihov način života – jednako bitan kao i polaroidi i deset tisuća dolara. Trebam li mu reći i za novac? Ne, on zna. Kladim se da zna sve. Stvarno mi se sviđa ovaj par. Čini mi se da se sve više divim tome kako se obitelj još drži na okupu, što više uviđam kaos koji ovdje vlada. Vojnički način na koji je Norman primio moje obavijesti o prošloj noći. On zna. Ima pune ruke posla. Nešto je u njoj što prijeti da će sve pokvariti, toplinu, udobnost, to divno paperje njihova privilegiranog položaja. Mora se suočavati sa svime što ona jest i istovremeno se držati svojih civiliziranih ideala. Zašto se uopće trudi? Zašto je drži kraj sebe? Zbog prošlosti, kao prvo. Toliko puno prošlosti. Zbog sadašnjosti – toliko puno nje također. Zbog ustaljenosti koju imaju. Zbog kuće u Nantucketu. Zbog vikenda na Brownu u ulozi Debbynih roditelja. Debbyne ocjene bi potonule kad bi se njih dvoje rastali. Reci Michelle da je kurva, izbaci je i pošalji k vragu i Debby nikad ne bi dogurala do medicine. A tu je i zabava, povrh svega: skijanje, tenis, Evropa, njihov omiljeni mali hotel u Parizu, Universite. Smirenost kad je sve dobro. Netko uz tebe dok čekaš rezultate biopsije iz laboratorija. Nema dovoljno vremena za nagodbe i odvjetnike i ponovne početke. Umjesto toga, Norman ima hrabrosti podnositi ovo – “realizam”. I užas pred prazninom u kući. Sve te sobe po noći i nikoga kod kuće. On je ukorijenjen u ovakvom životu. On je za ovakav život nadaren. Ne možeš se početi zabavljati s ženama u sumrak života. A i menopauza je na njegovoj strani. Ako joj nastavi dopuštati da se izvlači, ako mu ona nikada ne prisjedne, to je zato što će je menopauza ionako srediti. No niti Michelle ne ide do kraja – jer ni ona nije jednoznačna. Norman razumije (ako to razumijevanje nije zapravo menopauza njegove vlastite volje) – treba umanjivati, umanjivati. Ja to nikada nisam naučio: savladavati se, biti smiren, prevladavati nesuglasice. Ona je za njegov način života jednako nezamjenjiva kao i očišćeni grejp. Ona jest očišćeni grejp: odijeljeno tijelo i ukusna krv. Nesveta žena, i sveta vrućina koja je oblijeva. Ovo je najbliže što ću ikad doći tome da pojedem Michelle. Gotovo je. Ja sam meshuggeneh, odbačeni luđak.
“Ti živiš u svijetu prave ljubavi”, rekao je kad se Norman vratio u kuhinju držeći u ruci vreću napunjenu svime osim Sabbathovom jaknom. Nju mu je dodao preko stola.
“A u čemu ti živiš”, upitao je Norman. “Ti živiš u propasti ove civilizacije. Sve ulažeš u erotiku. Sve na kraju ulažeš u seks. A sada žanješ žetvu usamljenika. Erotsko pijanstvo, to je jedini strasni život koji si u stanju voditi.”
“A je li uopće toliko strašan? Znaš što bi Michelle rekla svome psihijatru da smo to obavili? Rekla bi: 'Prilično simpatičan čovjek, pretpostavljam, ali da bi ostao svjež, trebalo bi ga držati na ledu.'“
“Ne, treba ga održati svježim neprestanim provociranjem. Treba se osvježavati anarhičnim ispadima. Do te smo mjere određeni društvom da možemo istinski živjeti kao ljudska bića jedino ako postanemo anarhični. Nije li to poanta? Nije li to uvijek bila poanta?”
“To će te zapanjiti, Norman, ali povrh svega ostalog ja je uopće nemam, uopće nemam poantu. Ti si obdaren dobroćudnim liberalnim razumijevanjem, ali ja lagano lebdim iznad životnih oštrica, ja sam obični otpad, i ne posjedujem ništa što bi moglo utjecati na objektivnu procjenu sranja.”
“Ti si hodajuća pohvala opscenosti”, reče Norman. “Preobrnuti svetac čija poruka je okaljavanje. Nije li to zamorno u 1994., ta uloga junačkog pobunjenika? Kako čudno vrijeme da bi se seks smatralo pobunom. Vraćamo li se Lawrenceu? U ovaj kasni čas? S tom tvojom bradom, slaviti vrline fetišizma i voajerizma. S tim tvojim trbuhom, promicati pornografiju i isticati zastavu svog kurca. Kakva si ti jadna, zastarjela stara budala, Mickey Sabbath. Ti si posljednji dah propale muškosti. Čak i dok se najkrvavije od svih stoljeća bliži kraju, ti dan i noć radiš na stvaranju novih erotskih skandala. Ti jebeni reliktu, Mickey! Ti ostatku iz pedesetih! Linda Lovelace je već svjetlosne godine iza nas, no ti se uporno i dalje svađaš s društvom kao da je Eisenhower predsjednik!” Ali odmah je, gotovo ispričavajući se, dodao: “Veličina tvoje izolacije je strašna. To je sve što želim reći.”
“Tu bi se iznenadio”, odgovori mu Sabbath. “Mislim da izolaciji nikad nisi dao pravu priliku. To je najbolja priprema za smrt za koju ja znam.”
“Otiđi”, reče Norman.
Duboko u kutu jednog od njegovih džepova, onih golemih džepova u koje bi mogao spremiti i par divljih patki, Sabbath je napipao šalicu koju je ugurao unutra prije dolaska u mrtvačnicu, prosjačku kartonsku šalicu za kavu, u kojoj su još bile kovanice koje je uspio isprositi dolje u podzemnoj i na ulici. Kad je jaknu dao Michelle za čišćenje, i na tu šalicu je zaboravio.
Šalica je svemu kriva. Pa naravno. Prosjačka šalica. To ju je prestravilo – prosjačenje. Kladim se deset na jedan da su je gaćice odvele na novi stupanj uzbuđenja. Šalica je bila ono što ju je odbilo: društveni odijum prosjačke šalice nadilazio je čak i njezinu otvorenost. Bolji je čovjek koji se ne pere nego čovjek koji prosi sa šalicom. To je bilo dalje nego što je čak i ona bila sposobna ići. Nalazila je stimulaciju u mnogim stvarima koje su bile sablažnjive, nemoralne, nepoznate, čudne, koje su graničile s opasnošću, ali šalica je značila samo potpunu besramnost. Tu je napokon bilo poniženje bez ijednog dodatnog uzbuđenja. Kod prosjačke šalice Michellina je hrabrost povukla crtu. Šalica je izdala njihov sveti pakt sklopljen u hodniku, paleći u njoj paniku od koje joj je fizički bilo zlo. U šalici je vidjela sva niska zla koja vode u uništenje, nezauzdanu snagu koja može uništiti sve. I vjerojatno nije bila u krivu. Glupe male šale mogu biti značajne u borbi da se ne izgubi. Je li njemu bilo posve jasno kako se nisko srozao s tom prosjačkom šalicom? Ta pretjeranost nadilazila je sve ostale. Zaista je nije mogao prezirati zato što ga je izbacila zbog prosjačke šalice, jednako kao kad je pomislio da joj je strašni zločin predstavljalo njegovo drkanje u kćerkinim gaćicama, što je sasvim prirodna ljudska razbibriga i, sasvim sigurno, za jednog kućnog gosta manji prekršaj.
Pri pomisli da je izgubio posljednju ljubavnicu i prije nego što je uopće dobio mogućnost unijeti se u njezine tajne – i to ne samo zbog čarobne privlačnosti prosjačenja, ne samo zato što mu je toliko bila privlačna šala što ju je izveo radi samoismijavanja i neodoljive teatarske zabave koja je ležala u tome, već i zbog njezine prezira vrijedne, pretjerane ispravnosti, njezina velikog poziva, zbog propale prilike koja se pružila njegovoj očajničkoj potrebi da ide do samoga kraja – Sabbath se onesvijestio i pao na pod.
Nesvjestica je bila pomalo nalik na prosjačenje, ni sasvim neophodna, niti posve lišena svog zabavnog dijela. Pri pomisli na sve što je šalica uništila, dva široka crna udara doista su proletjela njegovom glavom – no bilo je u njemu i želje da se onesvijesti. U Sabbathovoj nesvjestici postojao je dašak vještine. Nije izbjegao tom dosadnom običaju. To je bilo njegovo posljednje cinično zapažanje prije no što je lupio o pod.
Stvari ne bi bile bolje završile ni da je sve isplanirao do u tančine – bilo kakav “plan” uopće ne bi uspio. Našao se ispružen, još živ, među pokrivačima u sobi Cowanovih. Prava je sramota što je njegova neočišćena prosjačka jakna protrljala njihove plahte, no Norman je bio taj koji ga je tu stavio. Blaga kišica oplahivala je prozore Cowanovih, a mliječnobijela maglica prekrivala je sve iznad vršaka drveća u parku: s druge strane prozora dopirao je šum koji nije bio dubok kao šum Michellina smijeha, zvuk koji je za Sabbatha objedinjavao godine i godine egzila iza svetih madamaskanskih slapova. U utočištu kreveta Cowanovih osjetio je snažnu nostalgiju za Debbynim, i za jedva uočljivim (ako ne i sasvim umišljenim) otiskom njezina torza po dužini madraca. Samo jedan dan i Debbyn je krevet već postao njegov dom daleko od doma. Ali, od njezine soba bio je odsječen kao i od La Guardie. Nema više kretanja unutra i van.
Sabbath je mogao čuti Normana kako razgovara s dr. Grobom, dogovarajući s njim Sabbathov odlazak u bolnicu, i činilo se da nailazi na puno razumijevanje. Norman nije mogao podnijeti to što je vidio, svog prijatelja na Lincovu putu... Najednom kao da je čvrsto odlučio izliječiti Sabbathovu izopačenost i vratiti ga u skladno stanje u kakvom je Sabbath posljednji put bio u trećem razredu. Sposoban oprostiti, suosjećajan, odlučan, neumoran, gotovo iracionalno human – svaki bi čovjek trebao imati prijatelja kao što je Norman. Svaka bi žena trebala imati muža kao što je Norman, obožavati muža kao što je Norman, umjesto da srozava njegovo dostojanstvo svojim niskim zadovoljstvima. Brak nije ekstatično zajedništvo. Ona mora naučiti odbaciti veliku narcisoidnu iluziju užitka. Njezino pravo na užitak ovim se oduzima. Nju treba naučiti, prije nego bude prekasno, kako da odbaci tu nezrelu posvađanost s ograničenošću života. Sabbath je barem toliko dugovao Normanu, nakon što je njihov dom ispunio bijednim porocima. Sada mora samozatajno misliti samo na Normana. Svaki pokušaj da spasi Sabbatha, Normana bi uvalio u iskustvo koje on nikako ne zaslužuje. Čovjek kojeg je trebalo spasiti bio je Norman – on je daleko važniji. A moć njegova spasenja leži u meni. To će djelo okruniti moj posjet ovom stanu, najizravnije koliko mogu isplatit ću svoj dug nepromišljenoj gorljivosti s kojom me primio. Pozvan sam ući u predio vrlina.
Ništa nije bilo jasnije Sabbathu, nego da Norman nikada ne smije ugledati Michelle na onim polaroidima. A tek kad bi naletio na njezin novac!
Nakon smrti jednog i propasti drugog prijatelja, kad bi još pronašao slike ili novac njegove posljednje iluzije pretvorile bi se u prah, uništile do kraja njegov svakodnevni život. Deset tisuća u gotovini. Za kupnju čega? Za prodaju čega? Za koga i za što radi? Tko je to njezinu pičku snimio za vječnost? Gdje? Zašto? U ime čega? Ne, Norman nikada ne smije doći do toga da postavi ta pitanja, a kamoli da pronađe odgovore.
Procedura neophodna za smještanje Sabbatha u bolnicu upravo se dovršavala preko telefona, kad je prešao preko tepiha do Michellina ormara, posegnuo u donju ladicu, i ispod spavaćica izvukao omotnice. Obje je ugurao u veliki, nepromočivi unutrašnji džep svoje jakne, a na njihovo mjesto ugurao svoju prosjačku šalicu zajedno sa sitnišem. Kad se sljedeći put bude željela uzbuditi drugom polovicom svoje priče, šalica će biti ono što će pronaći sakriveno u ormaru, njegova šalica koja će je podsjetiti na sve užasa kojih je pošteđena. Shvatit će koliko je blagoslovljena kad vidi tu šalicu... i primit će se za Normana, kako bi i trebala.
Nekoliko sekundi nakon toga, brzajući van kroz vrata stana, naletio je na Rosu koja je došla počistiti za taj dan. Pritisnuo je vršak prsta na podignutu krivulju njezinih usana i očima joj dao znak da mora biti tiha – senor je kod kuće, jako važan trabajo. Kako ona mora voljeti Normanovu uglađenost – i mrziti Michellinu izdaju. Mrziti je zbog svega. “Mi linda muchacha – adios!” i onda, dok je Norman pokušavao rezervirati krevet u Payne Whitneyu, Sabbath požuri do svog automobila i obale Jerseya, kako bi tamo ugovorio sve za svoj pokop.


Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Empty Re: Sabbathov teatar / Philip Roth

Počalji od Mustra Pon Jun 25, 2018 9:32 am

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Thumb



TUNEL, CESTARINA, parkiralište – i obala! Šezdeset pet minuta na jug, i tu smo! Ali groblje je nestalo! Asfalt je ležao preko groblja i tamo su se parkirali automobili! Nasut cement za budući supermarket! Ljudi su kupovali na groblju.
Njegova uzbuđenost nije pobudila upraviteljevu pažnju, kad je dojurio kroz otvorena vrata i uputio se kraj dugog niza praznih kolica za robu (stoljeće se bližilo kraju, stoljeće koje je doslovce preokrenulo ljudsku povijest, ali kolica za robu još su Sabbathu simbolizirala prolaznost starog načina života) prema vraninu gnijezdu od ureda, smještenog iznad blagajni, kako bi ispitao tko je odgovoran za ovu suludu sramotu. “Ne znam o čemu govorite”, rekao je upravitelj. “Zašto vičete? Pogledajte u oglase.”
Ali to je groblje, ono nema telefona. Na telefon na groblju ne bi se imao tko javiti. Kad bi ih se moglo dobiti preko telefona... osim toga, moja obitelj leži ispod mjesta na kojem pečete piliće. “Gdje ste ih dovraga stavili?”
“Stavili koga?”
“Mrtve! Ja sam u žalosti! Na koji odjel?”
Vozio se u krugovima. Zaustavljao se i raspitivao na benzinskim crpkama, ali nije čak ni znao kako se zvalo to mjesto. Nije da bi B'nai ovaj ili Beth onaj prosvijetlili crne momke koji su radili na crpkama. Znao je jedino gdje je groblje bilo – a tamo se više nije nalazilo. Ovdje, na granici okruga, gdje je još u vrijeme kad je umrla njegova majka raslo drveće, danas su se uzdizale građevine kojima je svatko htio ostvariti korist, a sve to kao da je govorilo: “Od svih naših ideja, ova je najgora”, sve kao da je govorilo: “Ljudska ljubav prema odvratnom – s njom se ne može daleko.” Gdje su ih stavili? Kakav kretenski javni projekt, premještati mrtve. Osim ako ih nisu potpuno poravnali, kako bi izbrisali izvor sve nesigurnosti, kako bi se potpuno riješili problema. Bez njih možda nećemo biti toliko usamljeni. Da, mrtvi su ti koji nam što je na putu.
Samo zahvaljujući sretnom slučaju što je ostao zaglavljen u istoj traci iza auta punog Židova koji su išli sahraniti nekoga, Sabbath je našao groblje. Farmera koji su uzgajali piliće više nije bilo – to je objašnjavalo zašto se izgubio – a trokutasta površina veličine polovice tankera bila je sada uzduž hipotenuze oivičena nepravilnom jednokatnom robnom kućom u “kolonijalnom” stilu, izgrađenom iza visoke željezne ograde. Veličanstvena konstrukcija sa stupovima i električnim vodovima bila je podignuta s druge strane, a na trećoj strani lokalno je stanovništvo pronašlo mjesto za vječni odmor svojih madraca i kreveta koji su doživjeli nasilan kraj. Drugi otpaci iz domaćinstva bili su razbacani po polju ili ležali, odbačeni, na njegovu rubu. I nije prestalo kišiti. Magla i kiša koja sipi osigurale su za ovu sliku trajno mjesto u sjevernoameričkom krilu muzeja njegova pamćenja, posvećenog zemaljskom propadanju. Kiša je nosila više značenja no što je bilo nužno. To ti je realizam. Više značenja od nužnog je u prirodi stvari.
Sabbath je parkirao blizu zarđale ograde nasuprot stupovima. Iza niskih željeznih vrata koja su napola otpala iz ležišta stajala je crvena ciglena kućica, smiješna mala kutija s klima uređajem koja je i sama mogla biti nečija grobnica.
PAŽNJA, VLASNICI GROBOVA
Nagnute i nepravilno
postavljene ploče su
OPASNE
Treba izvršiti popravke ili će
se nadgrobne spomenike ukloniti
UPOZORENJE
Zaključajte svoj automobil i zaštitite
vrijedne stvari prilikom posjeta groblju

Dva psa bila su privezana za kuću, a trojica muškaraca koji su kraj njih stajali i razgovarali nosili su bejzbolske kape, možda zato jer je to bilo židovsko groblje, ili možda zato jer to kopači grobova nose. Jedan, koji je pušio, bacio je cigaretu dok je Sabbath prilazio – oštro podsječena siva kosa, zelena radnička košulja i tamne naočale. Njegova drhtavica dala je naslutiti je da mu je potrebno piće. Drugi, u levisicama i crveno crnoj flanelskoj košulji, kojemu nije moglo biti više od dvadeset, bio je mladac s velikim i tužnim očima na talijanskom licu, svojstvenom Casanovama iz srednje škole u Ashburyju, talijanskim ljubavnicima koji će vjerojatno završiti zarađujući za život prodajući automobilske gume. Oni su smatrali velikom pobjedom zgrabiti židovsku djevojku, dok su židovski momci u Ashburyju mislili “Male digićke navijačice su najvruće, ako ti se posreći...” Talijani su obojene klince zvali moolies, moolenyams – u sicilijanskom dijalektu, možda kalabrijskom, za patlidžan. Nije se godinama sjetio komične gluposti te riječi, dok se nije zaustavio kod benzinske crpke Hess s pitanjem gdje je tu u blizini židovsko groblje, pitanjem koje je patlidžan koji je tu radio shvatio kao čudnu šalu nekog bradatog bijelca.
Šef je očito bio veliki stariji čovjek s trbuhom, koji je šepao i upozoravajući mahao rukama, i kojeg je Sabbath upitao “Gdje bih mogao naći g. Crawforfda?” A. B. Crawford bilo je ime na dva natpisa upozorenja obješena na stup kraj ulaza. Potpisano kao “Upravitelj”.
Psi su počeli nasrtati na Sabbatha čim je ušao na groblje i nisu prestajali dok je govorio. “Jeste li vi A.B. Crawford? Ja sam Mickey Sabbath. Moji roditelji su tamo negdje.” – pokazao je na udaljen ugao preko puta otpada, gdje su puteljci bili široki i obrasli travom, a nadgrobne ploče nisu još izgledale oronulo – “a moja baka i djed su tamo.” Tu se okrenuo prema drugoj strani groblja, pokraj skladišta s druge strane ceste. Grobovi u tom dijelu bili su usko zbijeni jedan kraj drugog u neprekinutim redovima. Ostatak, ako i to, prvih Židova na obali. Njihove su ploče potamnjele prije nekoliko desetljeća. “Morate pronaći jedno mjesto za mene”
“Za vas?”, uzvrati Crawford. “Vi ste još mladi.”
“Samo duhom”, odgovori Sabbath, osjećajući se odjednom sasvim kod kuće.
“Da? Ja sam šećeraš”, rekao mu je Crawford, “a ovo mjesto je najgore mjesto na svijetu za to. Neprestano nerviranje. Ova zima bila je najgora koju smo ikada, ikada imali.”
“Stvarno?”
“Zemlja je bila zaleđena više od pola metra u dubinu. Ovo sve”, dramatičnom gestom obuhvatio je cijelo zemljište, “bila je jedna velika ploča leda. Nije se moglo doći do groba da čovjek ne padne.”
“Kako ste sahranjivali ljude?”
“A nekako smo ih sahranjivali”, odgovorio je umorno. “Dali su nam po dan da polomimo led i onda smo ih zakapali slijedeći dan. S krampovima i slično. Teška, teška zima. A voda u zemlji? Možeš zaboraviti na to.” Crawford je bio patnik. Zanimanje tu nije igralo nikakvu ulogu. Netko tko ne može prebroditi probleme. To je pitanje stava. Ne da se promijeniti. Sabbath je suosjećao.
“Želim mjesto za sebe, g. Crawford. Kod Sabbathovih. To je moja obitelj.”
“Našli ste me u loše vrijeme, jer uskoro imam pogreb.” Pogrebna kola su stigla i ljudi su se počeli okupljati kraj njih. Kišobrani. Žene su nosile sitnu dječicu. Muškarci s kipama na glavi. Djeca.
Svi su čekali na cesti, samo nekoliko metara od kablova i stupova. Sabbath je čuo hihot iz skupine, netko je rekao nešto smiješno na pogrebu. To se uvijek događa. Čovječuljak koji je upravo stigao mora da je rabin. Držao je knjigu. Smjesta su mu ponudili da se skloni pod kišobran. Još jedan hihot. Teško je reći što je to značilo za osobu koja je umrla. Vjerojatno ništa. Radilo se samo o tome da su živi živi i ne mogu si pomoći. Humor. To nije najgora od varki.
“Okej”, reče g Crawford, brzo procijenivši veličinu grupe, “još dolaze. Prošetajmo se. Rufus”, obratio se pijanici s drhtavicom, “pazi na pse, dobro?” Ali rezanje kojim su dočekali Sabbatha pretvorilo se u glasno lajanje kad je njihov gospodar odšepesao s njim. Crawford se hitro okrenuo i prijeteći podigao prst prema nebu. “Dosta!”
“Zašto imate pse?” upita Sabbath kad su nastavili stazom koja je kraj redova grobova vodila prema Sabbathovu mjestu.
“Već su nam četiri puta provalili u zgradu. Krali su opremu. Ukrali su sve alate. Naprave koje koštaju tristo, četiristo dolara. Motornu kosilicu i i sve druge stvari koje smo imali.”
“Zar nemate osiguranje?”
“Ne. Nema osiguranja. Možete zaboraviti na to. Ja to ispaštam!” reče uzbuđeno. “Ja! To je iz mog džepa! Ja kupujem opremu i sve ostalo. Udruženje mi da je devetsto dolara mjesečno – vidite? Moram sve platiti od tog novca – vidite? U međuvremenu, baš sam napunio sedamdesetu, i kopam sve grobove, postavljam sve temelje, i to sve skupa je smijurija. Pomoćni radnici koje danas dobivamo – morate im objasniti svaku prokletu stvar koju treba napraviti. I nitko više ne želi raditi taj posao. Nedostaje mi jedan čovjek. Otići ću u Lakewood i dovesti ovamo Meksikanca. Moraš imati Meksikanca. To je smijurija. Prije šest mjeseci netko je došao ovdje posjetiti grob, a neki schvartze uperio pištolj u ljude. U deset sati ujutro! Zato imam pse – upozoravaju me ako je netko vani, kad sjedim ovdje sam.”
“Koliko ste dugo već ovdje?” upita Sabbath, iako je već znao odgovor: dovoljno dugo da nauči reći schvartze.
“Predugo. Tu sam rekao bih blizu četrdeset godina. Sve do danas. Groblje je propada. Znam da propada. Nema dovoljno novca u pogrebničkom poslu. Novac leži u izradi spomenika. Ja nemam penzije, Ništa. Mučim se neprestano. Kad imamo pogrebe, vidite, dobijemo se par dodatnih dolara i to ide u plaću, ali to je samo, samo... Ne znam, problem.”
Četrdeset godina. Nije bio tu za baku i Mortyja, ali dobio je sve druge. A sad je dobio i mene.
Crawford je lamentirao: “I ništa što bih mogao pokazati. Ništa u banci. Ništa. “
“Tamo je jedan moj rođak.” Sabbath je pokazao prema kamenu označenom “Shabas.” To je sigurno bratić Fish, koji ga je naučio plivati.
“Naši stari”, objasnio je Crawfordu, “preživali su se Shabas. Pisali su prezime na sve moguće načine: Shabas, Shabbus, Shabusai, Sabbatai. Moj otac bio je Sabbath. Dobio je to ime od rođaka u New Yorku, kad je došao u Ameriku kao dijete. Mi smo tu, ako se ne varam.”
U potrazi za grobovima osjećao je uzbuđenje. Posljednjih četrdeset osam sati bilo je ispunjeno teatralnošću, zbrkom, razočaranošću, avanturom, ali ništa nije bilo ni približno tako snažno kao ovo. Njegovo srce nije se oglasilo tako glasno čak ni dok je krao od Michelle. Osjetio se napokon dijelom života, poput nekoga tko nakon duge bolesti prvi put obuva cipele.
“Jedan grob”, reče Crawford.
“Jedan grob.”
“Za vas.”
“Točno.”
“Gdje želite da taj grob bude?”
“Kraj moje obitelji.”
Sa Sabbathove brade cijedila se voda, i nakon što ju je jednom rukom ocijedio, ostavio ju je da visi poput pletenice. Crawford je rekao: “U redu. A gdje je vaša obitelj?”
“Tu. Tu!”, i zidovi ogorčenosti počeli su se rušiti: površinu nečega što je dugo bilo sakriveno – njegove duše? Sabbathove duše? – osvijetlila je sreća. Najbliže što nestvarna tvar može doći svome opredmećenju. “Oni su tu!” Svi su u zemlji, tu – da, žive tu kao obitelj poljskih miševa.
“Vidim”, reče Crawford, “Ali vama treba solo grob. Ovo ovdje je dio za samce. Tu kraj ograde.” Pokazao je na komad zemljišta kraj žičane ograde u jako lošem stanju, točno preko puta najgoreg dijela smetlišta. Mogao si propuzati kroz ogradu, prekoračiti preko nje, ili naprosto bez kliješta za žicu maknuti rukom ono što je ostalo pričvršćeno za stupove. Neka sobna svjetiljka bila je izbačena preko puta, iz automobila u vožnji, tako da čak nije ni bila na smetlištu, nego je ležala na cesti kao da ju je netko upucao dok je hodala. Vjerojatno je trebalo samo promijeniti kabel. No vlasnik je očito mrzio lampu, i dovezao ju je baciti ovamo, preko puta židovskog groblja.
“Ne znam mogu li vam ovdje dati grob ili ne. Ovaj posljednji kraj ulaza je jedino slobodno mjesto koje vidim, i moglo bi, znate, biti rezervirano. A odavde nadalje, s druge strane ulaza, imamo parcele samo sa po četiri mjesta. Ali vi možda već imate grob kod svojih, a da to ne znate.”
“To je moguće”, reče Sabbath, “da”, i sad kad je Crawford spomenuo tu mogućnost, sjetio se da je bilo jedno prazno mjesto kraj njegove majke, kad su je sahranili.
I bilo je. Zauzeto. Sudeći prema datumima na ploči, prije dvije godine na četvrto obiteljsko mjesto stavili su Idu Schlitzer. Majčinu neudatu sestru iz Bronxa. U čitavom Bronxu nije bilo mjesta, čak ni za tako malo stvorenje poput Ide. Ili su svi zaboravili na drugog sina? Možda su mislili da je još na moru, ili već mrtav zahvaljujući svom načinu života. Pokopan na Karibima. Na Velikim Antilima. Tako je trebalo biti. Na primjer, na otoku Curacao. Tamo bi mu se sviđalo. Na Curacau nije bilo duboke luke. Tamo je bio dugački lukobran, činilo se tada kao da je dugačak jednu milju, i tanker bi pristao na njegovu kraju. Nikada neću to zaboraviti, zbog konja i podvodača – svodnika, ako baš hoćete – ali najviše zbog djece, malene djece koja su imala konje. I oni su šibali proklete konje, i konji su te doveli točno pred bordel. Curacao je bila nizozemska kolonija, luka se zvala Willemstad, buržujska kolonijalna luka, s muškarcima i ženama u tropskoj odjeći, bijelcima s otmjenim šeširima, ugodni kolonijalni gradić, a groblje je ležalo u podnožju lijepih brda na kojem se nalazio kompleks bordela veći nego sam ikada vidio za čitavog svog boravka na moru. Božje posade znaju koliko je puno brodova pristalo u toj luci, i svi su se oni gore jebali. I ugledni građani gradića jebali su se gore. A ja, u vječnom snu, na lijepom groblju tamo dolje. Ali propustio sam priliku u Willemstadu kad sam kurve zamijenio lutkama. I tako me sad teta Ida, koja se nikad nikome nije usudila reći ni riječi, zajebala za moje mjesto. Izbacila me djevica koja je čitav svoj život tipkala u Odjelu za parkove i rekreaciju.
Ljubljeni sin i brat
Poginuo u akciji nad
Filipinima
13. travanj 1924. – 15. prosinac 1944.
Uvijek u našim srcima.
Poručnik Morton Sabbath

Tata s jedne strane, majka s druge, a pokraj moje majke, Ida umjesto mene. Čak niti uspomene na Curacao nisu u stanju nadomjestiti ovo. Kralj kraljevstva ljudi bez iluzija, vladar bez očekivanja, odbačeni čovjek-bog izdanih, Sabbath je još trebao naučiti da se ništa, ali ništa nikada neće razjasniti – i ta ograničenje je samo za sebe predstavljalo snažan, snažan šok. Zašto mi život odbija dati čak i grob koji želim! Da sam samo prevladao svoju odbojnost prema pravoj stvari i ubio se prije dvije godine, mjesto kraj mame bilo bi moje.
Promatrajući Sabbathovo grobno mjesto, Crawford najednom objavi: “Oh, pa ja sam ih poznavao. Bili su moji dobri prijatelji. Poznavao sam vašu obitelj.”
“Da? Poznavali ste mog starog?”
“Naravno, naravno, naravno, bio je dobar čovjek. Pravi gospodin.”
“To da.”
“Zapravo, mislim da mi kćerka ili netko dolazi u pamćenje. Imate li možda kćerku?”
Ne, ali kakva je razlika? Crawford se tek trudio liječiti emocionalne rane i zaraditi par dolara sa strane. “Naravno”, reče Sabbath.
“E, pa ona često dolazi. Vidite ovo”, reče Crawford, pokazujući prema zimzelenom ukrasnom grmlju koje je gusto prekrivalo sva četiri groba, podrezano na visinu od oko dvadesetak centimetara, “na ovom mjestu ne treba nikakvih zahvata, ne gospodine.”
“Ne, to je lijepo. Jako lijepo izgleda.”
“Ovako, jedino mjesto koje vam mogu dati je na onoj strani.” Tamo gdje je trokut završavao, i gdje su se kraj potrgane ograde ukrštale dvije ceste s rupama, bio je prazan prostor. “Vidite? Ali tamo biste morali kupiti najmanje dva groba. Želite da vam pokažem dio s duplim grobovima?”
“Naravno, zašto ne, budući da sam ja tu, a vi imate vremena.”
“Nemam vremena, ali pronaći ću ga.”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Empty Re: Sabbathov teatar / Philip Roth

Počalji od Mustra Pon Jun 25, 2018 9:32 am

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Thinking


“Dobro, to je lijepo od vas”, reče Sabbath, i zajedno su kroz kišu koja je sipila krenuli prema mjestu gdje je groblje izgledalo poput napuštenog komada zemlje, prekrivene korovom već polovicom travnja.
“Ovo je ljepši dio”, reče mu Crawford, “u odnosu na onaj samački. Pogled bi vam se pružao na cestu. Netko tko se ovuda vozi vidio bi vaš grob. Tu se spajaju dvije ceste. Promet iz dva smjera.” Lupajući po mokroj zemlji blatnjavom čizmom svoje zdrave noge, objavi: “Rekao bih, baš tu.”
“Ali, moja obitelj je skroz tamo. I bio bih im okrenut leđima, zar ne? Tu bih bio okrenut na krivu stranu.”
“Onda možete biti na drugoj strani, u samačkom dijelu. Ako nije rezervirano.”
“Iskreno, ni s te strane nemam neki pogled na njih.”
“Da, ali ste zato preko puta jako ugledne obitelji. Weizmanovih. Gledali biste na jako finu obitelj. Svi su ponosni na Weizmanove. Ona žena koja je zadužena za groblje, ona je gospođa Weizman. Baš smo joj tu nedavno sahranili muža. Njezina cijela obitelj je tu sahranjena. Upravo smo sahranili i njezinu sestru. To je dobar dio, i točno preko puta njih je samački dio.”
“Ali što je s onim mjestima duž ograde, koja nisu daleko od moje obitelji? Vidite na što mislim?”
“Ne, ne, ne. Ti grobovi već su prodani nekome. I to je dio gdje su grobovi samo po četiri mjesta. Pratite li me?”
“Okej, razumijem”, reče Sabbath. “Postoji dio s jednostrukim grobovima, s po dva groba, a sve ostalo su parcele sa četiri groba. Shvatio sam. Zašto ne pogledate ima li još slobodnih samačkim mjesta? Jer je taj dio bliže mojima.”
“E, ne mogu to napraviti sada. Imam sprovod.”
Zajedno su se vratili kroz redove grobova prema ciglenoj kućici gdje su bili privezani psi.
“Pa, u tom ću slučaju pričekati dok sprovod ne bude gotov. Mogu obići svoju obitelj, a vi mi onda poslije možete reći ima li što slobodno, i koja bi bila cijena.”
“Cijena. Aha, aha. Nije previsoka. Koliko bi to moglo ispasti? Četiristo, tako nekako. Najviše toliko. Možda četiristo pedeset, ne znam. Ja nemam ništa s prodajom grobova.”
“Tko ima?”
“Gospođa u organizacijskom odjelu. Gđa Weizman.”
“I oni vas plaćaju, organizacijski odjel?”
“Plaćaju”, reče on s gađenjem, “to je smijurija kad me plaćaju. Za sebe dobijem sto dvadeset pet dolara tjedno. A odavde do tamo, čovjeku treba tri dana samo da pokosi travu. Za sto dvadeset pet dolara tjedno, to je sve što dobijem. Nemam penziju. Šećeraš sam i nemam penziju, plus to nerviranje. Socijalno, i to je sve. Pa što onda hoćete, što mislite – jedan grob ili dva? Bilo bi mi draže vidjeti vas u dvostrukom. Tamo se nećete gužvati. I taj dio je ljepši. Ali vi odlučujete.”
“Definitivno ima više mjesta za noge”, reče Sabbath, “ali tako je daleko od svih. A ležat ću tu dugo. Čujte, vi pogledajte što je slobodno. Kad to obavite, razgovarat ćemo. Evo”, reče, “hvala što ste pronašli vremena.” Već je promijenio Michellinu stotku kad je platio za benzin onom patlidžanu, i Crawfordu je dao dvadeset dolara. “A ovo je”, reče tutkajući mu drugu dvadeseticu, “za brigu o mojoj obitelji.”
“Moje zadovoljstvo. Vaš otac bio je pravi gospodin.”
“I vi ste to, gospodine.”
“U redu. Vi samo pogledajte okolo, vidite gdje će vam biti ugodno.”
“To ću i učiniti.”
Usamljeno mjesto koje će mu, a možda i neće biti dostupno u dijelu s jednostrukim grobovima nalazilo se pokraj nadgrobnog spomenika s velikom Davidovom zvijezdom ugraviranom na vrhu i četiri hebrejske riječi ispod nje. Tamo je bio sahranjen kapetan Louis Schloss. “Preživio holokaust, vojni veteran, marinac i biznismen. U znak sjećanja rođaci i prijatelji. 30. svibanj 1929. – 20. svibanj 1990.” Tri mjeseca stariji od mene. Deset dana mu je nedostajalo do šezdeset prve. Preživio je holokaust, ali ne i biznis. Kolega pomorac. Mickey Sabbath, pomorac.
Upravo su na kolicima izvezli jednostavni lijes od borovine, a Crawford je vukao na čelu, šepajući brzim tempom dok su dva pomagača upravljala kolicima sa strane, dok se pijanac u zelenoj radničkoj košulji pipkao za džep s pljugama. Nije ni počelo, a on već ne može dočekati kraj da zapali. Mali rabin, držeći ispred sebe u rukama knjigu, razgovarao je s g. Crawfordom, dok se trudio držati korak s njim. Dovezli su kovčeg do otvorenog groba. Bilo je vrlo čisto, to drvo. Moram sve ugovoriti za sebe. To treba platiti danas. Mjesto, lijes, čak i spomenik – sve pripremi, zahvaljujući Michelle. Treba zadržati tog rabina prije nego ode, i tutnuti mu stotku da se vrati za njega i čita iz te knjige. I na taj način čistim njezin novac od njegove lakoumne povijesti nedopuštenih užitaka i vraćam svežanj novčanica jednostavnim i dobrim zemaljskim poslovima.
Zemaljskim. To je ovdje danas vrlo očito. Samo nekoliko koraka iza njega bila je svježa hrpa zemlje, na mjestu gdje su nedavno nekoga sahranili, a preko puta nje bila su iskopana dva svježa groba, jedan kraj drugog. Očekuju blizance. Otišao je do njih kako bi pogledao unutra, malo razgledavanja prije kupnje. Uredni način na koji je rupa bila usječena u zemlju ukazivao je na solidnu izradu. Oštro omeđeni kutevi, razmočeno dno i duboke strane – pijancu se mora odati priznanje, kao i malom talijanskom momku i Crawfordu: u tome što su radili osjećala se veličina prošlih stoljeća. Ova rupa ide toliko daleko u prošlost. Obje rupe. Obje zrače tajanstvenim i nestvarnim. Pravi ljudi, u pravi dan. Ni vrijeme nije lagalo o stanju stvari. Tjeralo ga je da postavi najtmurnije od pitanja, ono o svojim namjerama, na koje je odgovor glasio: “Da! Da! Da! Ponovit ću što i moj propali tast, uspješno samoubojstvo!”
No je li i to igra? Čak i to? Uvijek je teško procijeniti.
U tačkama koje su bile ostavljene na kiši (najvjerojatnije ih je ostavio pijanac – Sabbath je to pretpostavio zahvaljujući zajedničkom životu s jednim), bila je stožasta hrpa mokre zemlje. Sabbath je, uz mrvicu demonskog zadovoljstva, uronio prste u šljunčanu masu, dok nisu nestali u njoj. Ako nabrojim do deset pa ih izvadim, bit će to stari prsti, stari, provokativni prsti kojima sam sve njih vukao za nos. Opet krivo. Morat ću ući u zemlju puno više nego samo prstima, ako se nadam ispraviti sve što je pokvareno na meni. Morat ću brojati do deset milijardi, i upitao se do koliko je Morty nabrojao dosad. A baka? A djed? Kako se na jidišu kaže zilijun?
Krenuvši prema starim grobovima, prema dijelu groblja koji su u ranim danima ispunili prvi Židovi na obali, dao je vremena sprovodu koji se odvijao, pazeći dok je prolazio kraj crvene kućice da ga ne dohvate psi čuvari. Te pse još nisu naučili osnovnim pravilima ponašanja, a kamoli prastarim tabuima koji vladaju na židovskom groblju. Židove da čuvaju psi? Povijesno vrlo, vrlo krivo. Njegova druga pomisao bila je da ga pastirski sahrane na Battle Mountainu što bliže Drenki. To mu je palo na pamet davno ranije. Ali s kim bi tamo pričao? Još nikad nje naišao na goja koji bi mogao dovoljno brzo govoriti za njega. A tamo bi bili i sporiji nego obično. Morat će progutati uvredu pasa. Nijedno groblje nije savršeno.
Nakon deset minuta lutanja po kiši i traženja djedovskih grobova, uvidio je da će jedino metodičkim obilaskom grobova gore-dolje, čitajući svaki nadgrobni natpis od kraja do kraja svakog reda, imati nade pronaći Claru i Mordecaija Sabbatha. Nadgrobne ploče je mogao ignorirati – na njima je uglavnom pisalo “Ovdje počiva” – ali stotine i stotine nadgrobnih kamenova zahtijevalo je njegovu koncentraciju, toliko potpuno uranjanje u njih da više ničega neće biti u njemu osim tih imena. Morao je zaboraviti na to koliko ga ti ljudi ne bi voljeli i koliko bi snažno on njih prezirao, morao je zaboraviti na ljude koji su nekada bili živi. Jer kad si mrtav više nisi nepodnošljiv. To vrijedi i za mene. Morao je upiti mrtve, do posljednje kapljice.
Naša voljena majka Minnie. Naš voljeni muž i otac Sidney. Voljena majka i baka Friedda. Voljeni muž i otac Jacob. Voljeni muž, otac i djed Samuel. Voljeni muž i otac Joseph. Voljena majka Sarah. Voljena žena Rebecca. Voljeni muž i otac Benjamin. Voljena majka i baka Tessa. Voljena majka i baka Sophie. Voljena majka Bertha. Voljeni muž Hyman. Voljeni muž Morris. Voljeni muž i otac William. Voljena žena i majka Rebecca. Voljena kćerka i sestra Hannah Sarah. Naša voljena majka Klara. Voljeni muž Max. Naša voljena kćerka Sadie. Voljena žena Tillie. Voljeni muž Bernard. Voljeni muž i otac Fred. Voljeni muž i otac Frank. Moja voljena žena i naša draga majka Lena. Naš dragi otac Marcus. I dalje i dalje i dalje. Nitko voljen ne izvlači se živ. Samo imena najstarijih bila su ispisana na hebrejskom. Naš sin i brat Nathan. Naš dragi otac Edward. Muž i otac Louis. Voljena žena i majka Fannie. Voljena majka i žena Rose. Voljeni muž i otac Solomon. Voljeni sin i brat Harry. U spomen na mog voljenog muža i našeg dragog oca Lewisa. Voljeni sin Sidney. Voljena žena Louisa i majka George Lucille. Voljena majka Tillie. Voljeni otac Abraham. Voljena majka i baka Leah. Voljeni muž i otac Emanuel. Voljena majka Sarah. Voljeni otac Samuel. A na mojem nadgrobnom kamenu, voljeni što? Samo to: Voljeni Što. David Schwartz, voljeni sin i brat umro služeći ovoj zemlji 1894.-1918. U spomen Gertie, divnoj ženi i istinskom prijatelju. Naš voljeni otac Sam. Naš sin, devetnaestogodišnjak, 1903.-1922. Bez imena, tek “Naš sin”. Voljena žena i ljubljena majka Florence. Voljeni brat dr. Boris. Voljeni muž i otac Samuel. Voljeni otac Saul. Voljena žena i majka Celia. Voljena majka Chasa. Voljeni muž i otac Isadore. Voljena žena i majka Esther. Voljena majka Jennie. Voljeni muž i otac David. Naša voljena majka Gertrude. Voljeni muž, otac, brat Jekyl. Voljena teta Sima. Voljena kćer Ethel. Voljena žena i majka Annie. Voljena žena i majka Frima. Voljeni otac i muž Hersch. Voljeni Otac...
I eto nas. Sabbath. Clara Sabbath, 1872.-1941. Mordecai Sabbath, 1871.-1923. Tu su. Jednostavni kamen. S ukrasnim kamenčićima na vrhu. Tko je došao u posjetu? Mort, jesi li ti posjetio baku? Tata? Koga briga? Tko je preostao? Što je ostalo unutra? Unutra više nema čak ni lijesa. Za tebe su govorili da si bio tvrdoglav, Mordecai, prijek i duhovit... iako čak ni ti nisi mogao smisliti šalu poput ove. Nitko nije. Bolje od ovoga ovdje šale ne mogu biti. A baka? Bila si oličenje jednostavnosti, to ti je bilo zvanje. Činjenična osoba. Sve na tebi – tvoje držanje, one haljine, tvoja šutnja – govorilo je: “Ja nisam nezamjenjiva.” Bez proturječnosti, bez iskušenja, iako si neobično voljela kuhani kukuruz. Majka je mrzila gledati te kako ga jedeš. To joj je bio najgori dio ljeta. Od gledanja joj je bilo “mučno.” Ja sam volio gledati. Inače ste se vas dvije slagale. Vjerojatno je ključ bio u suzdržavanju, pustiti je da radi stvari na svoj način. Bila si vidljivo naklonjenija Mortyju, imenjaku djede Mordecaija, ali tko bi ti mogao zamjeriti? Nisi doživjela da vidiš sve uništeno. Tvoja sreća. Kod tebe ništa nije bilo veliko, bako, ali ni ništa malo. Život te mogao obilježiti i puno gore. Rođena u gradiću Mikulice, umrla u Pitkin Memorialu. Jesam li što izostavio? Da. Voljela si nam čistiti ribu, meni i Mortyju kad bismo se noću vratili s ribolova. Najčešće bismo kući dolazili bez ičega, ali kakav je to bio trijumf kada bismo u kantici donijeli nekoliko riba! Ti bi nam ih očistila u kuhinji. Tanki nož bi zataknula u otvor, vjerojatno kod anusa, povukla ga kroz sredinu dok ne bi došao do škrga, a onda bi (taj sam dio najviše volio gledati) ugurala unutra ruku i izvukao čitavu unutrašnjost i bacila je. Onda si čistila ljuske. Borila si se protiv njih i istovremeno pazila da ih ne raspeš posvuda. Menije obično trebalo petnaest minuta da ribama očistim ljuske i pola sata da očistim sve ostalo nakon toga. Tebi je za sve trebalo deset minuta. Mama ti je čak dopuštala da kuhaš. Nikada nemoj odrezati glavu i rep. Treba ih ispeći cijele. Pečena riba, kukuruz, svježe rajčice, velike rajčice iz Jerseya. Djedovo jelo. Da, da, to je bilo nešto, biti u sumrak na plaži s Mortom. Pričao je sa starijim ljudima. Djetinjstvo i njegov veličanstveni zalog. Od otprilike osme do trinaeste, temeljna unutarnja osnova koju imamo. Ili je prava ili je kriva. Moja je bila prava. Izvorna osnova, privrženost bližnjima kad smo učili što su to osjećaji, privrženost možda ne čudnija, ali jača čak i od erotske. Dobro je o tome razmišljati pred kraj – umjesto žuriti s tim i otići što brže odavde – o nekim bitnim stvarima, nekim bitnim ljudskim stvarima. Druženje s čovjekom vrata do nas i njegovim sinovima. Susreti i razgovori u vrtu. Na plaži, pecanje s Mortom. Bogata vremena. Morty je pričao s drugim ljudima, s ribarima. Tako lako je to radio. Meni je sve što je on radio predstavljalo veliki uzor. Jedan čovjek u smeđim hlačama i bijeloj majici kratkih rukava i uvijek s cigarom u ustima govorio nam je kako ga boli dupe hoće li uloviti ribu ili neće (pametno, jer bi rijetko išta ulovio) – govorio je nama djeci: “Glavno zadovoljstvo pecanja je u tome da izađeš iz kuće. Da pobjegneš od žena.” Mi smo se uvijek smijali, ali meni i Mortyju ono najvažnije bilo je uzbuđenje. Puno je značilo uloviti strijelu. Štap ti poskakuje u ruci. Sve poskakuje. Morty je bio moj učitelj pecanja. “Neke ribe kad zagrizu, počnu vući nit. Ako ih odmah pokušaš povući, nit će puknuti. Zato ne smiješ povlačiti odmah, tek kad se izmori, a onda više nije problem, čak i ako je jako velika i teška.” Skinuti bodljikave ribe s udice bio je problem svakome osim Mortu – bodljike ga nisu smetale. Riba koju nije bilo nimalo ugodno uhvatiti bila je raža. Sjećaš li se kako sam završio u bolnici kad mi je bilo osam godina? Bio sam na molu i uhvatio golemu ražu, i ona me ujela i odmah sam se onesvijestio. Predivni, elegantni plivači, ali grabežljivi gadovi, vrlo opaki sa svojim oštrim zubima. Prijeteći. Izgledaju poput spljoštenih morskih pasa. Morty je morao vikati u pomoć, i netko je došao i odvezli su me autom u Pitkin. Kad god bismo išli pecati, nisi mogla dočekati da se vratimo, pa da možeš očistiti lovinu. Obično smo ulovili male ribe. Primjerke koji su težili manje od pola kilograma. Pekli smo ih po četiri ili pet u tavi. Pune kostiju, ali sjajne. Gledati te kako ih jedeš bilo je također jako zabavno, ali ne i mami. Koliko smo ti toga donijeli na čišćenje. Riječne ribe, kad smo išli pecati na Shark River. Noć prije Mortyjeva odlaska u vojsku otišli smo na plažu sa štapovima, na jedan sat. Nismo bili previše uspješni kao djeca. Samo smo pecali. Sa blinkerom, s udicom i utegom, ponekad na plovak, najčešće na mamac. To je bilo to. Čvrst kolut. Velika nazubljena udica. Nikad nismo čistili štapove. Samo jednom za vrijeme čitavog ljeta smo ih polili vodom. Uvijek smo imali isti kolut. Mijenjali smo samo plovke i mamac, ako smo željeli pecati dublje. Otišli smo na plažu i pecali jedan sat. Svi su u kući plakali jer je Morty idući dan odlazio u rat. Ti si već bila ovdje. Tebe nije bilo. Pa ću ti ispričati što se dogodilo. Bio je deseti listopad 1942. Morty je ostao cijeli rujan jer je želio biti tu za moj Bar Mitzvah obred. Jedanaestog listopada otišao se prijaviti u Perth Amboy. Naše posljednje pecanje na plaži. Do sredine, kraja listopada, ribe nestanu. Pitao sam Mortyja – koji me naučio kako loviti s malim štapom i kolutom – “Kamo ribe odlaze?” “Nitko ne zna,” rekao je on. “Nitko ne zna kamo odlaze. Jednom kad se upute prema otvorenom moru, tko zna kamo idu. Što si mislio, da ih ljudi prate okolo? To je misterija pecanja. Nitko ne zna gdje su.” Spustili smo se do kraja ulice, te večeri, i niz stepenice sišli do plaže. Upravo se spuštao mrak. Morty je mogao baciti udicu pedeset metara u daljinu, čak i u danima prije automatskih kolutova. Imali smo obične kolutove, bez ičega, samo kolut i ručka za namatanje. Tada su štapovi bili puno krući. Puno neugodniji kolutovi i puno krući štapovi. Djetetu je bilo jako teško baciti udicu. U početku mi se uvijek zamrsivala nit. Najviše sam vremena trošio na otpetljavanje. Ali naposlijetku sam naučio. Morty je rekao da će mu nedostajati pecanje sa mnom. Odveo me na plažu kako bismo se oprostili bez rodbine oko nas. “Kad stojiš ovdje”, rekao mi je, “morski zrak, tišina, zvuk valova, tvoji prsti su u pijesku, i znaš da su sve te životinje tamo, spremne zagristi mamac. To uzbuđenje što znaš da je nešto tamo. Ne znaš što je to, ne znaš koliko je veliko. Čak ne znaš ni hoćeš li to ikada vidjeti.” I on to nikada nije vidio, niti je, naravno, dobio ono što čovjek dobije kad ostari, nešto što čini smiješnim njegovo djetinje otvaranje svijetu i ovakvim doživljajima, nešto što je bez oblika i sveprožimajuće i što je vjerojatno strah. Ne, umjesto toga njega su ubili. I to su vijesti, bako. Veliki generacijski doživljaj stajanja na plaži u sumrak sa svojim starijim bratom. Kad spavaš s nekim u istoj sobi, postanete vrlo bliski. Posvuda me vodio sa sobom. Jednog ljeta, kad mu je bilo oko dvanaest, dobio je posao da prodaje banane od vrata do vrata. U Belmaru je bio čovjek koji je prodavao samo banane i zaposlio je Mortyja, a Morty je zaposlio mene. Posao je bio ići ulicama vičući: “Banane, dvadeset pet centi kila!” Kakav sjajan posao. I danas ponekad sanjam o tom poslu. Plaćaju te da vičeš “Banane!” Četvrtkom i petkom poslije škole čerupao je kokoši kod košer mesara Feldmana. Jedan farmer iz Lakewooda Feldmanu je prodavao kokoši. Morty me vodio sa sobom da mu pomognem. Najgori dio sam najviše volio: mazanje ruku mašću za uništavanje ušiju. Osjećao sam se s osam ili devet godina kao prava velika faca, bez straha prema tim jebenim strašnim ušima, trudeći se biti, kao Mort, posve prezriv prema njima i čerupati kokoške. Štitio me pred sirijskim Židovima. Djeca su ljeti često plesala na pločniku ispred Mike and Lou's, plesala uz glazbu iz jukeboxa. Sumnjam da si to ikad vidjela. Kad je Morty jednog ljeta radio kod Mike and Lou's, donosio je kući pregaču koju bi mama oprala za slijedeću noć. Bila bi žuta od senfa i crvena od raznih začina. Senf bi ga pratio u našu sobu kad bi noću ušao u sobu. Vonjao je po senfu, kobasicama i hrenovkama. Mike and Lou's imali su dobre hrenovke. Pečene. Sirijski momci plesali su pred Mike and Lou's na pločniku, obično su plesali sami, kao mornari. Izvodili su svoj ples iz Damaska, nalik mambu, s vrlo eksplozivnim koracima. Svi rodbinski povezani, zbijeni skupa, i vrlo tamne kože. Sirijski klinci koji su se pridružili našim kartaškim igrama jako su dobro igrali ajnc. Njihovi očevi bavili su se tada dugmadi, vunom i tkaninama. Slušao sam tatina prijatelja, tapetara iz Neptunea, kako govori o njima jednog petka, kad su muškarci u našoj kuhinji obično igrali poker. “Novac je njihov bog. Najteži ljudi na svijetu za sklopiti posao. Prevarit će te čim okreneš leđa.” Neki od tih sirijskih klinaca su se nametali. Jedan od njih, jedan od braće Gindi, prišao bi ti i opalio te bez ikakva razloga, prebio te i pogledao i odšetao. Njegova me sestra hipnotizirala. Bilo mi je dvanaest. Bili smo u istom razredu ona i ja. Mala dlakava vatrena curica. Goleme obrve. Nisam mogao preboljeti njezinu tamnu kožu. Ispričala je bratu da sam joj nešto rekao i brat me napao. Nasmrt sam ga se bojao. Nikad je nisam smio pogledati, a kamoli joj išta reći. Ali tamna me koža uspalila. Uvijek me uspaljivala. Počeo me napadati ispred Mike and Lou'sa, a Morty je izišao u svojoj senfom umrljanoj pregači i rekao Gindiju: “Njemu ne prilazi.” A Gindi je rekao: “Izazivaš me?” A Morty je rekao: “Da.” A Gindi je njega opalio i razbio Mortyju nos. Sjećaš se? Isaac Gindi. Njegov način iskazivanja samoljublja nikad me nije oduševljavao. Šesnaest šavova. Ti Sirijci živjeli su u drugoj vremenskoj zoni. Uvijek su međusobno šaptali. Ali meni je bilo dvanaest, u mojim hlačama svari su počele vibrirati, i nisam mogao skinuti oči s njegove dlakave sestre. Sonia joj je bilo ime. Sonia je imala još jednog brata, koliko se sjećam, Mauricea, koji također nije bio ljudsko biće. Ali onda je došao rat. Meni je bilo trinaest, Mortyju osamnaest. Imamo klinca koji nikada nije nikamo otputovao u životu, osim možda na trkačko natjecanje. Nikad izvan okruga Monmouth. Cijelog života svaki se dan vraćao kući. I slijedećeg jutra odlazi umrijeti. No ipak, smrt je beskonačnost par exellence, nije li? Zar se ne slažeš? Pa, značilo to nešto ili ne, prije nego nastavim: nikad više u životu nisam jeo kuhani kukuruz, a da se s ugodom ne prisjetim proždrljivog ludila tebe i tvog zubala, i odbojnosti koju je to izazivalo u mojoj majci. To me naučilo ne samo o punicama i snahama; naučilo me svemu. Pravi ideal bake, a majka se jedva suzdržavala da te ne izbaci van. A moja majka nije bila neljubazna – to znaš. Ali ono što jednoga ispunjava srećom drugoga ispunjava odvratnošću. Sukobi, smiješni sukobi, dovoljni da ubiju sve i svakoga.
Voljena žena i majka Fannie. Voljena žena i majka Hannah. Voljeni muž i otac Jack. To se nastavlja. Naša voljena majka Rose. Naš voljeni otac Harry. Naš voljeni muž, otac i djed Meyer. Ljudi. Sve ljudi. A to je kapetan Schloss, a tamo...
U zemlji preokrenutoj gdje se Lee Goldman, još jedna odana žena, majka i baka upravo sjedinila s nekim iz svoje obitelji, nekim voljenim još neoznačenim, Sabbath je pronašao oblutke za nadgrobno kamenje svoje majke, oca i Mortyja. I jedan za Idu.
Evo i mene.
* * *
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Empty Re: Sabbathov teatar / Philip Roth

Počalji od Mustra Pon Jun 25, 2018 9:33 am

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Swanvanitybyfelilly



U Crawfordovu uredu nije bilo ničega osim stola, telefona, para starih stolica i, neobjašnjivo, automata za prodaju svari na kovanice, bez ikakvih stvari unutra. Vonj mokre pseće dlake kvario je zrak, i bilo je razloga pomisliti kako su stol i dvije stolice odabrane iz ponude improviziranog smetlišta preko puta. Stol je bio prekriven staklom, koje su na okupu držale prekrižane ljepljive trake, a služilo je upravitelju groblja kao površina za pisanje; pod staklom je bila ugurana gomila starih posjetnica duž sve četiri strane. Na posjetnici koju je Sabbath prvu vidio pisalo je: “Krovopokrivačko poduzeće 'Dobre namjere', 212 Coit Street, Freehold, New Jersey.”
Kako bi ušao u ciglenu kućicu nalik na grobnicu, Sabbath je morao viknuti Crawfordu da izađe van i smiri pse. 13. travanj 1924. – 15. prosinac 1944. Morty bi sada imao sedamdeset godina. Danas bi bio njegov sedamdeseti rođendan! U prosincu će biti mrtav pedeset godina. Mene neće biti ovdje da se prisjećam toga. Hvala Bogu da nikoga od nas neće biti.
Sprovod je dotad već bio poodavno gotov, a kiša je prestala. Crawford je nazvao gospođu Weizman da proračuna troškove za Sabbatha, i da provjeri je li ono jedno mjesto rezervirano, i već skoro sat vremena čekao je Sabbatha da ga izvijesti o cijenama, kao i o dobrim vijestima u vezi mjesta koje je tražio. Ali svaki put kad bi se Sabbath otisnuo od obiteljskih grobova prema Crawfordu, okrenuo bi se i vratio natrag. Nije znao koga bi čega lišio ako ode nakon deset minuta stajanja, ali nije mogao otići. Ponovljeni odlasci i vraćanja – postao je sam sebi smiješan, ali nije mogao ništa učiniti u vezi toga. Nije mogao otići i nije mogao otići i nije mogao otići i onda – kao svako glupo stvorenje koje naglo prekine raditi jedno i počne raditi drugo, i za koje se ne može reći je li njegov život posvemašnja sloboda ili posvemašnja nesloboda – mogao je otići i otišao je. I iz toga se ne može izvući nikakva mudrost. Točnije, njegova glupost se sasvim vidljivo razjasnila. Ako je ikad nešto bilo moguće saznati, sada je znao da on to nikada nije saznao. I svo to vrijeme prsti su mu bili zgrčeni, izazivajući agoniju od kostobolje.
Crawfordovo lice u uredu nije odisalo tolikom smislenošću kao vani. Bez phillies kape na glavi, to lice je bilo sama ogromna brada, nos bez hrpta i usko čelo – kao da je Bog, davši mu tu bradu vidljivo zakrivljenu u obliku lopate, želio bebu Crawford već od rođenja označiti kao upravitelja groblja. To lice bilo je na granici koja našu vrstu odvaja od njezine neposredne prethodnice, no Crawford je ipak, sjedeći s druge strane starog pisaćeg stola s potrganim nogama i podloškom od razbijenog stakla, zračio profesionalnošću koja je bila u skladu s ozbiljnošću njegova posla. Kako bi u Sabbathovu svijest slikovito usjekli sve neugodnosti koje čekaju njegovo truplo, psi su divlje režali. Zvekećući lancima pod Crawfordovim prozorom, zvučali su kao da su nabijeni snažnom mržnjom prema Židovima. Štoviše, lanci i uzice za pse ležali su razbacani na neopranom, izguljenom linoleumu s uzorkom kvadratića na podu, a na Crawfordovu stolu, kao odlagalište olovaka, spajalica za papire, čak i samih papira, služila je prazna pedigre zdjelica za pseću hranu iz koje su nekad hranili pse. Kutiju do polovice ispunjenu neotvorenim vrećama pseće hrane morali su maknuti s druge stolice u sobi kako bi Sabbath imao gdje sjesti. Tek tada je Sabbath nad prednjim vratima ugledao prozor od obojenog stakla na kojem je bila Davidova zvijezda. Ova kućica je bila sagrađena kao mjesto za grobnu molitvu, gdje su se ožalošćeni prije sprovoda okupljali kraj lijesa. Sada je bila štenara.
“Traže šesto dolara za jedno mjesto”, rekao mu je Crawford, “a za ono dvostruko traže tisuću dvjesto, ali sam snizio na tisuću sto. To bih vam dvostruko mjesto i preporučio kao najbolji izbor. Na ljepšem je dijelu groblja. Tamo će vam biti bolje. Na ovom drugom mjestu imate vrata koja se stalno otvaraju kraj vas, promet unutra i van...”
“Dvostruka parcela je predaleko. Dajte mi ono mjesto kraj kapetana Schlossa.”
“Ako mislite da vam je tamo bolje...”
“I spomenik.”
“Ja ih ne prodajem, rekao sam vam.”
“Ali znate nekoga tko ih prodaje. Želim naručiti spomenik.”
“Ima ih milijun vrsta.”
“Onakav kakav ima kapetan Schloss će biti dovoljan. Jednostavni spomenik.”
“To nije jeftin kamen. To košta oko osamsto dolara. U New Yorku bi vam naplatili tisuću dvjesto. I više. Treba vam i odgovarajuća podloga. Naplaćuje se i tarifa za betonski temelj. Natpis vam moram naplatiti posebno, to je posebni trošak.”
“Koliko?”
“Ovisi koliko želite reći.”
“Koliko i kapetan Schloss.”
“On ima puno toga napisanog na svom. To će vas koštati.”
Sabbath je iz unutarnjeg džepa izvadio omotnicu s Michellinim novcem, pipajući da se uvjeri kako je i omotnica s polaroidima još tu. Iz omotnice s novcem izvadio je šest novčanica za mjesto i osam za nadgrobni kamen, te ih stavio na Crawfordov stol.
“I još tristo”, upita Sabbath, “za ono što želim reći?”
“Mi razgovaramo o preko pedeset slova”, reče Crawford.
Sabbath odbroji još četiri stotice. “Jedna je za vas. Da se pobrinete za izvršenje.”
“Želite li ukrasno bilje? Nad vama? Yeco grmlje je dvjesto sedamdeset pet dolara, i sadnica i rad.”
“Grmlje? Ne treba mi grmlje. Nikad nisam čuo za yeco grmlje.”
“To se nalazi na vašem obiteljskom dijelu. To je yeco grmlje.”
“U redu. Dajte mi kao njihovo. Zasadite mi dva yeco grma.”
Posegnuo je za još tri stotice. “Gospodine Crawford, sva moja rodbina je ovdje. Želim da vodite predstavu.”
“Vi ste bolesni.”
“Treba mi lijes, prijatelju. Kao onaj kakav sam danas vidio.”
“Obična jelovina. Onaj je bio četiristo. Znam čovjeka koji može izraditi isti za tristo pedeset.”
“I rabin. Onaj mali je u redu. Pošto?”
“On? Sto dolara. Dajte da vam nađem nekoga drugoga. Naći ću vam jednako dobrog za pedeset.”
“Židova?”
“Naravno, Židova. On je star, to je sve.”
Vrata ispod prozora s Davidovom zvijezdom su se otvorila, i baš kad je unutra ušao talijanski momak, jedan od pasa pojurio je kroz vrata kraj Talijana, dok ga lanac nije zaustavio nekoliko desetaka centimetara od Sabbathova lica.
“Johnny, za Boga miloga”, reče Crawford, “zatvori vrata i drži pse vani.
“Točno”, reče Sabbath, “ne biste željeli da me pojede. Pričekajte dok potpišem.
“Ne, ovaj ovdje vas neće ujesti”, uvjeri Crawford Sabbatha. “Onaj drugi, on može nasrnuti na vas, ali ne i ovaj. Johny, izbaci psa van!”
Johnny je unatraške povukao psa za lanac, i silom ga, dok je pas nastavio režati na Sabbatha, odvukao van.
“Kakvi pomoćnici. Ne možeš sjesti i reći nekome 'Hej, napravi tamo što treba.' Ne znaju kako. Na kraju ću morati nabaviti Meksikanca? I hoće li on biti bolji? Bit će gori. Jeste li zaključali auto?”, upitao je Sabbatha.
“Gospodine Crawford, što sam izostavio iz planova?”
Crawford pogleda u svoje bilješke. “Troškovi sahrane”, reče. “Četiri stotine.”
Sabbath izbroja još četiri novčanice i doda ih na hrpu koja je već bila na stolu.
“Upute”, reče mu Crawford. “Što želite na spomeniku?”
“Dajte mi papir. Dajte mi kovertu.”
Dok je Crawford pripremao račune – sve s trostrukim kopijama – Sabbath je na poleđini Crawfordova papira (na prednjoj strani bio je logo “Održavanje groblja”) skicirao obrise spomenika, nacrtao ga naivno kao što dijete crta kuću ili drvo, a tako se cijelo vrijeme i osjećao. Nacrtao je riječi epitafa kako ih je želio vidjeti. Onda je presavio papir na trećinu, stavio ga u kovertu i zalijepio. “Upute”, napisao je na kovertu, “za stavljanje natpisa na nadgrobni spomenik M. Sabbatha. Otvoriti kad bude potrebno. M.S. 13.04.1994.”
Crawford, misaon kakav je već bio, dugo je dovršavao pisanje računa. Sabbath je uživao gledajući ga. Bila je to dobra predstava. Oblikovao je svako slovo svake riječi na svakom papiru kao da je upravo ono od najveće važnosti. Najednom se učinilo kao da ga je prosvijetlila duboka vjera, možda samo zbog toga što je Sabbathu previše naplatio, a možda malo i zbog značenja neizbježnosti koje su ove formalnosti imale. I tako su dva prepredena čovjeka sjedila jedan nasuprot drugome, sa starim pisaćim stolom između sebe, dva stara čovjeka nepovjerljivo povezana – i tako slična – dok je svaki od njih ispijao sve što je iz fontane života dolazilo do usta. Gospodin Crawford je pažljivo presavio uredske kopije računa i tako presavijene papire spremio u praznu zdjelicu za pseću hranu.
Sabbath se još jedan posljednji put vratio do obiteljskih grobova, dok mu je srce, iako umorno, poskakivalo i razrješavalo u njemu posljednju dvojbu. U ovome ću uspjeti, obećajem vam. Onda je otišao pogledati svoje vlastito mjesto. Na putu do tamo, prošao je kraj dva nadgrobna kamena koja prije nije primijetio. Voljeni sin i brat ubijen u akciji u Normandiji 1. lipnja 1944., 27 godina. Uvijek ćemo te pamtiti, narednik Harold Berg. Voljeni sin i brat Julius Dropkin ubijen u akciji 12. rujna 1944. u južnoj Francuskoj, s 26 godina uvijek ćeš biti u našim srcima. Te momke poslali su u smrt. Dropkina i Berga poslali su u smrt. Zastao je i psovao u njihovo ime.
Unatoč smetlištu preko puta i šupljoj ogradi otraga i zarđalim vratima sa strane, ponos vlasništva narastao je u njemu, koliko god ružno i bezvrijedno taj pjeskoviti komad zemlje izgledao, tu na kraju parcele s grobovima za samce smještene uz rub groblja. To mi ne mogu uzeti. Bio je tako zadovoljan mudrim jutarnjim sklopljenim poslom – savjesnim izvršenjem svoje odluke, brisanjem veza, odbacivanjem straha, pozdravom svojima – da je zviždukao Gershwina. Možda je drugi dio groblja doista bio ljepši, ali ako bi se uzdigao na prste, mogao bi vidjeti svoju obitelj, a tu su preko puta i svi inspirativni Weizmanovi, a odmah kraj njega desno – ne, lijevo, u zemlji – bio je kapetan Schloss. Sabbath je polako ponovo pročitao duboki opis svog budućeg susjeda. “Preživio holokasust, biznismen, u spomen obitelj i prijatelji 30. svibanj 1929. – 20. svibanj 1990.” Sabbath se sjetio da je samo dvadeset četiri sata ranije u izlogu prodajnog ureda pokraj pogrebnog poduzeća, gdje su se oprostili od Linca, pročitao jedan natpis. Tamo je bio izložen bezimeni nadgrobni kamen, a pokraj njega bila je reklamna poruka, naslovljena sa “Što je spomenik?”, a ispod toga je jednostavnim, elegantnim pismom bilo objašnjeno kako je spomenik “simbol odanosti... jasan izraz najplemenitijeg od svih ljudskih osjećaja – ljubavi... spomenik se pravi zato jer je postojao život, a ne smrt, i uz mudar odabir i odgovarajući savjet, on treba poticati odanost, vjeru i nadu u živima... trebao bi govoriti glasom prošlosti i sadašnjosti naraštajima koji se još nisu ni rodili...”
Divno rečeno. Drago mi je da su nam razjasnili što je to spomenik. Kraj spomenika kapetanu Schlossu zamislio je svoj vlastiti:
Morris Sabbath
“Mickey”
Voljeni kurviš, zavodnik,
sodomist, zlostavljač žena
uništavač morala, zagađivač mladeži,
ženoubojica,
samoubojstvo
1929.-1994.

* * *
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Empty Re: Sabbathov teatar / Philip Roth

Počalji od Mustra Pon Jun 25, 2018 9:33 am

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Spavanje-san-sanjanje-mesec-mesecina


...i to je bilo mjesto gdje je živio ujak Fish – i time je turneja završila. Hoteli su nestali, na obali oceana zamijenile su ih skromne stambene zgrade, ali niže niz ulice još su uvijek stajale stare kuće, drveni i zidani bungalovi gdje su svi živjeli, i on se, kao po preporuci Hemlock Societyja provezao kraj njih, u ime završnog prisjećanja i oproštaja. Ali više nije mogao odgađati simbolički čin svršetka, bilo je vrijeme da dovrši prokletu stvar, veliki čin koji će zaključiti moju priču... i tako je ostavljao Bradley Beach zauvijek, kad se tamo na Hammond Aveniji materijalizirao bungalov koji je pripadao Fishu.
Hammondova avenija pružala se paralelno s oceanom sve do Main Streeta i željeznice, dobra dva kilometra udaljena od plaže. Fish mora da je mrtav već godinama. Njegova žena dobila je tumor dok smo mi još bili djeca. Bila je vrlo mlada – nismo mi to tada shvaćali. Na njezinoj glavi, sa strane, rastao je krumpir ispod površine kože. Nosila je marame kako bi sakrila tu ružnoću, ali je svaki oštrooki klinac mogao zapaziti gdje je krumpir bubrio. Fish nam je prodavao povrće iz kamiona. Dugan je bio zadužen za kolače, Borden za mlijeko, Pechter za kruh, Seabord za sladoled, Fish za povrće. Kad god bih vidio krumpir u košari, pomislio sam na znate već što. Na preminulu ženu. Nezamislivo. Neko vrijeme nisam mogao jesti krumpir. Ali onda sam postao stariji i gladniji pa je prošlo. Fish je odgojio dvoje djece. Vodio ih je sa sobom kad je išao na kartanje s drugim muškarcima. Irving i Lois. Irving je skupljao marke: Imao je najmanje po jednu iz svake zemlje. Lois je imala cikice. Već s deset godina ih je imala. U osnovnoj školi, dečki bi joj bacili kaput preko glave, stisnuli ih i pobjegli. Morty “
“ rekao da ja to ne smijem, jer je ona naša rođakinja. “Dalja rođakinja.” Ali Morty je rekao ne, to je protiv nekog židovskog običaja. Naša prezimena bila su sve samo ne ista. Zahvaljujući abecedi, sjedio sam samo nekoliko centimetara od Lois. Vrlo su teški bili ti satovi. Zadovoljstvo je bilo teško – moja prva lekcija iz toga. Na kraju sata morao sam držati bilježnicu ispred hlača kad smo izlazili iz učionice. Ali Morty je rekao ne – bez obzira na sve, ne. Posljednja osoba koju sam ikada slušao o takvim pitanjima. Trebao sam mu reći na groblju: “Kakav židovski zakon? Izmislio si to, kurvin sine.” To bi ga nasmijalo. I to bi bio užitak, pružiti ruku i nasmijati ga, dati mu tijelo, glas, život s nešto zabave u sebi, zabave postojanja koju čak i mušica mora osjećati, užitka postojanja, čistog i jednostavnog, koji gotovo svatko s ove strane odjela za rak povremeno osjeti, koliko god, sveukupno gledano, sreća nije darežljivo raspodijeljena. Evo, Mort, ono što zovemo “životom” kao što nebo zovemo “nebom”, a sunce “suncem”. Kako smo nemarni. Evo ti, brate, živu dušu – koliko vrijedi vrijedi, uzmi moju!
U redu. Vrijeme je vratiti se u stanje svijesti neophodno za završetak priče. Da će mu biti potrebno stanje svijesti i više od toga – malenkost, veličina, glupost, mudrost, kukavičluk, heroizam, sljepoća, vizija, sve iz arsenala dviju suprotstavljenih vojski ujedinjenih u jedno – to je znao. Razmišljanje o zabavi koju i mušica mora osjećati neće nimalo olakšati stvar. Prestani misliti krive misli i primi se prave. A sad, pak, Fishova kuća – od svih kuća! Kuća Sabbathove obitelji sad je bila u vlasništvu hispano para, muža i žene koje je vidio kako klečeći uređuju vrt uz prilaz (ne više pješčani nego asfaltirani) što je divno utjecalo na njegovu odlučnost, jer se sav njegov jad stopio s odlukom. Nove stvari, stakleni trijem i aluminijska pomična vrata i valovite metalne žaluzine bile su takve da je bilo smiješno razmišljati o kući kao njihovoj, jednako smiješno kao misliti da je groblje njihovo. Ali ova ruševina, Fishova, imala je značenje. Značenje, kakvo je to čudno pretjerivanje: prema Sabbathovu iskustvu, to je uvod u krivo razumijevanje.
Tamo gdje je još bilo roleta, bile su potrgane; gdje su letve još visile, bile su polomljene; gdje su bile stepenice, izgledale su kao da ne bi izdržale ni mačku. Fishova ruševna kuća izgledala je nenastanjeno. Koliko bi koštalo, Sabbath se pitao – prije izvršenja samoubojstva – kupiti je? Preostalo mu je još sedam i pol tisuća dolara – preostao mu je još i život, a gdje je život postoji i pokretnost. Izišao je iz auta i pridržavajući se za ogradu, koja kao da se za stepenice nije držala ničim čvršćim od misli, došao je do vrata. Učinio je to oprezno – posve lišen osjećaja slobode čovjeka koji se prestao brinuti za očuvanje svog života i udova.
Poput gđe Nussbaum iz starog Fred Allen Showa – Fishove omiljene zabave – viknuo je: “Hej, ima li koga?” Pokucao je na prozore dnevne sobe. Bilo je teško vidjeti unutra zbog slabog danjeg svjetla i zato što su sa svakog prozora visjeli zavoji mumije koji su nekada bili zastori. Obišao je sa strane i stigao u stražnje dvorište. Uz busenje trave i korov, tamo nije bilo ničega osim stolice za plažu, stolice s remenjem koja je izgledala kao da je nitko nije sklonio s otvorenog još od onog srpanjskog popodneva kad je otišao vidjeti Irvingove marke (ciljano) i s Irvingova prozora gledao Lois kako se vani sunča u svom kupaćem kostimu, njezino tijelo, vinograd njezina tijela, ispunjalo je svaki centimetar te iste stolice. Krema za sunčanje. Iz tube. Sva se njome namazala. Izgledalo mu je to poput sperme. Imala je promukao glas. Pokrivena spermom. Njegova rođakinja. Kad netko kome je tek dvanaest mora živjeti sa svim tim, gotovo je nepotrebno išta i objašnjavati. Nije bilo nikakvog židovskog zakona, ti gade.
Vratio se, tražeći znak “Prodaje se”. Gdje bi se mogao raspitati za kuću? “Ima li koga?” viknuo je s donje stepenice, i s druge strane ceste začuo glas, ženski glas kako mu odgovara: “Tražite starca?”
S druge strane mahala mu je crnkinja – mlada, nasmiješena, simpatična i okrugla u traperu. Stajala je na gornjoj stepenici trijema, gdje je slušala radio. Kad je Sabbath bio dječak, ono malo crnaca koje je vidio bili su ili u Asburyju ili preko u Betmaru. Crnci u Betmaru većinom su prali posuđe u hotelu, ili su služili u kućama, manuelni radnici na čudnim poslovima, živjeli su kraj Springwood avenije, tamo kraj tržnica s pilićima i ribarnica, kamo smo išli s praznom staklenkom koju nam je dala majka i punili je kiselim kupusom kad je bila sezona. Tamo je bio i crnački bar, vruće mjesto za vrijeme rata, Leo's Turf Club, pun žena i razmetljvih tipova u strašnim odijelima. Momci bi subotom navečer paradirali i opijali se. Najbolja glazba bila je kod Lea. Veliki saksofonisti, prema Mortyjevu mišljenju. Crnci tada nisu bili u neprijateljstvu s bijelcima u Asburyju, i Morty je upoznao neke svirače i odveo me tamo par puta dok sam još bio klinac, kao bih čuo živu jazz glazbu. Moja pojava dovodila je do ludila Lea, velikog židovskog tipa koji je bio vlasnik. Vidio bi me kako dolazim i rekao, “Što ti k vragu radiš ovdje?” Tamo je bio crni saksofonist koji je bio brat slavnog skakača preko prepona Ashburyjeva trkačkog tima za koji je Morty trčao i bacao disk. On bi rekao: “Kako je, Morty? Di si?” Di si! Volio sam to di si iz svih mogućih razloga i izluđivao Mortyja ponavljajući to cijelim putem kući. Drugi crnački bar imao je sanjivo ime – Orhideja – ali tamo nije bilo žive glazbe, samo jukebox, i tamo nismo nikada išli. Da, Ashbury High u Sabbathovo je vrijeme bio pun Talijana, s nešto malo crnaca, i nešto tih, kako se dovraga zovu, protestanata, bijelih protestanata. Long Branch bio je tada strogo talijanski. Longa Branch. Preko u Belmaru puno je crnaca radilo u praonicama i živjelo oko 15te avenije, 1 lte avenije. Preko puta sinagoge u Belmaru bila je jedna crnačka obitelj koja je dolazila paliti i gasiti svjetla na sabat. A nekoliko godina okolo se motao i jedan crni sladoledar, prije nego što je Seaboard prigrabio monopol na ljetnu trgovinu. On je uvijek čudio Sabbathovu majku, ne toliko zato što je bio crnac koji prodaje sladoled, prvi i posljednji kojeg je itko vidio, nego zbog načina na koji ga je prodavao. Tražila bi komad sladoleda za dvadeset pet centi, a on bi odrezao komad, stavio ga na vagu i rekao “Evo ga.” Ona bi ga unijela u kuću i te večeri za vrijeme jela bi rekla svojoj obitelji: “Zašto ga stavlja na vagu? Nikad ga nisam vidjela da doda ili oduzme komad. Koga on vuče za nos kad ga stavlja na vagu?” “Tebe”, rekao je Sabbathov otac. Od tog sladoledara kupovala je sladoled dvaput tjedno dok jednog dana sladoledar nije nestao. Možda je ovo njegova unuka, unuka sladoledara kojeg smo Morty i ja zvali Evo Ga.
“Nismo ga vidjeli već mjesec dana”, reče ona. “Netko bi trebao provjeriti što je s njim. Znate li vi?”
“Zbog toga sam tu.” reče Sabbath.
“On ne čuje. Morate snažno lupati. Nemojte prestajati.”
Umjesto da snažno lupa i ne prestaje, učinio je nešto još bolje – otvorio je zaglavljeni prozorčić, iznutra pritisnuo kvaku ulaznih vrata i ušetao u kuću. Nezaključano. I tamo je bio Fish. Tamo je bio rođak Fish. Nije bio na groblju pod kamenom nego je sjedio na sofi kraj pokrajnjeg prozora. Očito nije ni vidio ni čuo Sabbatha kako ulazi. Strašno je bio malen za rođaka Fisha, ali to je bio on. Sličnost Sabbathovu ocu još je bila vidljiva u širokoj ćelavoj lubanji, uskoj bradi, velikim ušima, ali još više u nečemu ne tako lako objašnjivom – poznatom izgledu koji je imala cijela generacija Židova. Težina života, jednostavnost kojom se on podnosi, zahvalnost što se nije potpuno slomio, nepokolebljivo, nevino povjerenje – ništa od toga nije nestalo s njegova lica. Nije moglo. Povjerenje. Veliki dar u ovom mrtvačkom svijetu.
Trebao bih otići. On izgleda kao da bi ga jedan slog mogao otpuhnuti. Sve što kažem može ga ubiti. Ali to je Fish. Mislio sam da je dobio taj nadimak zato što se ponekad usudio po noći odlaziti pecati na brodove gdje se zabavljala radnička klasa gojima. Nije mnogo Židova s naglaskom odlazilo tim pijancima. Jednom, dok sam bio klinac, poveo je Mortyja i mene. Bilo je zabavno ići nekamo s odraslim čovjekom. Moj otac nije pecao ni plivao. Fish je znao ijedno i drugo. On me naučio plivati. “Kad pecaš obično ne uloviš ništa. Ponekad izvadiš jednu. Ponekad imaš pred sobom jato riba i uloviš ih puno. Ali to se ne događa često.”
Jedne nedjelje rano u rujnu spustila se divna oluja, i čim je završila, Fish je s Irvingom otrčao po prazni kamion za povrće i rekao Mortyju i meni da brzo dođemo sa štapovima, a onda je kao lud odjurio s nama do plaže kraj Newark avenije – znao je točno na koju plažu treba otići. Ljeti, nakon oluje i velikih promjena temperature i turbulencije vode, jata dolaze brzo i lako grizu na mamce, i možeš vidjeti ribe; tamo su u valovima. I doista su bile. Fish je to znao. Vide se kako iskaču iz valova. Fish je ulovio petnaest riba u trideset minuta. Meni je tada bilo deset godina, a čak sam i ja ulovio tri. To je bilo 1939. godine. A kad sam postao stariji – to je bilo nakon Mortyjevog odlaska; imao sam oko četrnaest godina – Morty mi je jako nedostajao, a Fish je to saznao od mog oca i odveo me jedne subote cijelu noć na plažu. Nakon bluesa. Ponio je sa sobom termosicu čaja koju smo dijelili. Ne mogu izvršiti samoubojstvo, a da ne kažem zbogom Fishu. Ako ga moj glas preplaši i padne mrtav, samo dopišite i “Ubojica staraca” na kamen.
“Rođače Fish – sjećaš li me se? Ja sam Mickey Sabbath. Ja sam Morris. Moj brat je bio Morty.”
Fish ga nije čuo. Sabbath će morati prići sofi. Kad ugleda bradu, pomislit će da sam Smrt, lopov, provalnik s nožem. Nisam se osjećao tako opasnim od pete godine. Niti sam bio sretniji. To je Fish. Neobrazovan, dobro odgojen, pomalo šaljivdžija, ali i škrt, o, tako škrt, govorila je moja majka. Istina. Užas novca. Ali muškarci su od toga patili. Kako i ne bi, mama? Prestrašeni, sami u svijetu, ali sa sposobnošću otpora koja je čak i njima bila neobjašnjiva, odnosno bila bi, da nisu bili pošteđeni strašne sklonosti prema razmišljanju. Razmišljanje je bila posljednja stvar koja im je nedostajala u životu. Sve je bilo važnije od toga.
Fish”, reče, prilazeći mu raširenih ruku, “ja sam Mickey. Mickey Sabbath. Tvoj rođak. Sin Sama i Yette. Mickey Sabbath.” Njegovo vikanje potaknulo je Fisha da podigne pogled s dvije poštanske pošiljke koje je premetao u krilu. Tko mu je to poslao? Ja teško da ikad primam poštu. Još jedan dokaz da nije mrtav.
“Ti? Tko si ti?”, upita Fish. “Ti si iz novina?”
“Ne. Nisam iz novina. Ne. Ja sam Mickey Sabbath. Sabbath.”
“Da? Imao sam rođaka Sabbatha. Na McCabe aveniji. To nije on, je li?”
Njegov naglasak i način govora još su isti, ali bez onog snažnog glasa za vikanje po ulici prema kućama i skroz u stražnja dvorišta: “Po-vr-će! Svježe po-vr-će, dame!” Prema šupljem glasu bez boje moglo se naslutiti ne samo koliko je gluh i koliko sam, nego i to da ovo nije bio jedan od njegovih velikih dana. Cista sjena od čovjeka. A u onim kartaškim igrama, kad bi pobijedio njegovo je oduševljenje bilo nasilno – nekoliko puta bi lupio po kuhinjskom stolu dok se smijao i skupljao lovu. Poslije je moja majka objašnjavala kako je to zbog toga što je pohlepan. Ljepljiva traka za muhe njihala se na stropu kuhinje. Kratko i nepravilno bzzzzz muhe koja je umirala nad njihovim glavama, bilo je sve što se moglo čuti u kuhinji dok su oni bili posve usredotočeni na novo dijeljenje karata. I cvrčci. I vlak, taj ne pretjerano milozvučan zvuk koji je mogao s malog stvorenja u krevetu oderati kožu do živčanih završetaka – barem onih dana, razotkriti dječaka do posljednjeg centimetra njegove unutrašnjosti velikoj drami i tajanstvenosti života – zvižduk jerseyske obalne teretne linije u tami, dok se resko širi gradom. I bolnička kola. Za ljeta, kad su stariji ljudi nastojali pobjeći od jerseyskih komaraca, svakog dana se čula ambulantna sirena. Dva ugla južno, kod Brinley hotela, netko bi umro skoro svake noći. Brčkanje s unucima u plićaku na sunčanoj plaži i, noću, razgovori na jidišu na klupama i daskama i onda, ukočeno, natrag do košer hotela gdje bi se, spremajući se u krevet, uvijek netko od njih srušio i umro. Vijest o tome proširila bi se plažom sljedeći dan. Netko se samo srušio u zahodu i umro. Još prošli tjedan u subotu vidjeli su nekog radnika u hotelu kako se brije i žali vlasniku – a danas ga više nema! S osam, devet, deset godina nisam to mogao podnijeti. Sirene su me užasavale. Sjeo bih u krevetu i vikao “Ne! Ne!” To bi probudilo Mortyja u susjednom krevetu. “Što ti je?”
“Ne želim umrijeti!”
“I nećeš. Ti si dijete. Idi spavati.” On bi mi pomogao da to prebrodim. Onda je on umro, dok je još bio dijete. I što je to u Fishu tako nerviralo moju majku? To što je preživio i bio se u stanju smijati bez žene? Možda je bilo djevojaka. Cijeli dan se družio sa ženama, uvaljivao im povrće, možda je i sebe uvalio nekoj od njih. To bi moglo objasniti zastoje Fish još ovdje. Žljezdano okaljavanje može biti teško zaustavljiva pokretačka sila.
“Jest, to je on”, reče Sabbath. “To je bio moj otac. Na McCabeu. To je bio Sam. Ja sam njegov sin. Moja majka je bila Yetta.”
“Oni su živjeli na McCabeu?”
“Tako je. U drugom po redu kvartu. Ja sam njihov sin Mickey.
Morris.”
“Drugi po redu kvart kod McCabea. Kunem se da se ne sjećam tko si ti, poštenja mi.”
“Sjećaš se svog kamiona, zar ne? Rođak Fish i njegov kamion.”
“Kamiona se sjećam. Tad sam imao kamion. Da.” Činilo se da razumije što je rekao tek kad bi to izgovorio. “Ha”, dodao je – čudan znak prisjećanja nečega.
“I prodavao si povrće iz kamiona.”
“Povrće. Povrće se sjećam da sam prodavao.”
“Pa, prodavao si ga i mojoj majci. Ponekad meni. Izašao sam s njezinim popisom i ti bi mi ga prodao. Mickey. Morris. Sin Sama i Yette. Mlađi sin. Drugi je bio Morty. Vodio si nas na pecanje.”
“Kunem se da se ne sjećam.”
“Pa, to je u redu.” Sabbath je zaobišao stolić za kavu i sjeo kraj Fisha na sofu. Koža mu je bila vrlo tamna, a iza velikih naočala s rožnatim okvirom činilo se da oči dobivaju signale iz mozga – Sabbath je izbliza jasnije vidio da se tamo negdje iza stvari još spajaju. To je dobro. One su zapravo govorile. Na svoje iznenađenje, morao je suspregnuti želju da podigne Fisha i stavi ga u krilo. “Jako “
“ drago što te vidim, Fish.”
“Meni isto. Ali još se ne mogu sjetiti tko si ti.”
“U redu je. Bio sam dječak.”
“Koliko si bio star tada?”
“Dok si imao kamion? To je bilo prije rata. Imao sam oko devet, deset godina. A ti si bio mlad čovjek oko četrdeset.”
“I prodavao sam povrće tvojoj majci, kažeš?”
“Tako je. Yetti. Nije važno. Kako se osjećaš?”
“Prilično dobro, hvala. Nije loše.”
Ta ljubaznost. Mora da se sviđao i damama, muževni primjerak s mišićima, pristojnošću i nekoliko šala. Da, to je ono što je ljutilo moju majku, bez sumnje. Raskošna muževnost.
Fishove hlače sada su bile isprugane mrljama od urina, i njegova pletena vesta bila je neopisive boje tamo gdje je na prednjoj strani bila prekrivena debelim slojem hrane – naročito obilno na traci s gumbima – ali košulja je izgledala svježe, i nije vonjao. Njegov je dah, začuđujuće, bio sladak: miris stvorenja koje se hrani djetelinom. No je li moguće da su ti veliki, iskrivljeni zubi stvarno njegovi? Moraju biti. Nitko ne izrađuje zubala koja tako izgledaju, osim možda za konja. Sabbath je ponovo suspregao poriv da ga podigne i stavi na krilo i zadovoljio se time da prebaci ruku preko sofe tako da je djelomično počivala na Fishovu ramenu. Sofa je bila uvelike slična vesti. Impasto, kako to zovu slikari. Onako kako bi mlada djevojka mogla pružiti svoje usne na poljubac – ili kako se to nekad radilo, na davno zastarjeli način – Fish je ponudio svoje uho Sabbathu kako bi bolje čuo što govori. Sabbath je gotovo mogao pojesti to uho, s dlakama i svim ostalim. Svakim trenom postajao je sve sretniji. Bezobzirna želja da se pobijedi u kartama. Tepanje mušterijama iza kamiona. Žljezdano okaljavanje sa zubima konja. Nesposobnost da se umre. Sjedenje i čekanje umjesto toga. Ta misao snažno je uzbudila Sabbatha: čudni besmisao pukog ostajanja, umjesto odlaska.
“Možeš li hodati?”, upita ga Sabbath. “Možeš li prošetati?”
“Hodam oko kuće.”
“Kako jedeš? Sam si pripremaš hranu?”
“O da. Kuham si sam. Sigurno. Pečem piletinu...”
Čekali su dok je Fish pokušavao nešto smisliti iza “piletine.” Sabbath bi mogao čekati zauvijek. Mogao bih se useliti ovamo i hraniti ga. Nas dvojica jedemo našu juhu. Crnkinja s druge strane ceste dolazi k nama za desert. 'Nemojte prestajati.' Ne bi mi smetalo svaki dan slušati to od nje.
“Jedem, kako se to zove. Slatko od jabuka jedem. Za desert.”
“A za doručak? Jesi li pojeo doručak jutros?”
“Aha. Doručak. Napravio sam si svoje žitarice. Skuhao sam si žitarice. Pravim si zobene pahuljice. Idući dan spremam... kako se to zove. Žitarice – kako se to dovraga zove?”
“Kukuruzne?”
“Ne, ne jedem kukuruzne. Ne, prije sam jeo kukuruzne.”
“A Lois?”
“Moja kćerka? Ona je umrla. Poznavao si je?”
“Naravno. A Irv?”
“Moj sin, on je preminuo. Prije skoro godinu dana. Imao je šezdeset šest godina. Ništa. Umro je.”
“Mi smo zajedno išli u srednju školu.”
“Da? Ti i Irving?”
“On je bio malo stariji od mene. Između moga brata i mene. Zavidio sam Irvingu jer je nosio povrće od kamiona do vrata ženama koje su kupovale. Kad sam bio dijete, mislio sam da je Irving netko, zato što radi s ocem na kamionu.”
“Da? Ti živiš ovdje?”
“Ne. Ne sada. Prije jesam. Živim u Novoj Engleskoj. Gore na sjeveru.”
“Pa što te je dovelo ovamo dolje?”
“Želio sam vidjeti ljude koje sam poznavao”, reče Sabbath. “Nešto mi je govorilo da si još živ.”
“Hvala Bogu, jesam.”
“A ja sam pomislio: 'Htio bih ga vidjeti. Pitam se sjeća li se mene ili mog brata. Mog brata, Mortyja.' Sjećaš li se Mortyja Sabbatha? I on je bio tvoj rođak.”
“Loše pamćenje. Sjećam se malo. Tu sam šezdeset godina. U ovoj kući. Kupio sam je kad sam bio mladi čovjek. Imao sam oko trideset. Onda. Kupio sam kuću i evo je, na istom mjestu.”
“Možeš li se još sam penjati uz stepenice?” Na drugom kraju dnevne sobe, kraj vrata, bile su stepenice uz koje se Sabbath utrkivao s Irvingom kako bi s prozora spavaće sobe na stražnjoj strani mogao gledati Loisino tijelo. Sea&Ski. Je li to bilo ono što je istiskivala iz tube, ili je Sea&Ski bio poslije? Sramota da nije živjela dovoljno dugo da bi saznala kako me je skoro ubilo gledati je kako se maže. Kladim se da bi joj sad to bilo drago čuti. Kladim se da naša prijateljska pristojnost sada Lois ne znači puno.
“O da”, reče Fish. “Mogu. Penjem se gore, sigurno. Mogu ići gore. Moja spavaća soba je gore. Pa onda moram ići gore. Sigurno. Idem gore jednom na dan. Odem gore pa dođem dolje.”
“Spavaš li dosta?”
“Ne, to je moj problem. Jako loše spavam. Skoro uopće ne. Nikad nisam spavao u životu. Ne mogu spavati.”
Je li to moglo biti sve ono što je Sabbath mislio da jest? Nije mu bilo svojstveno ovako se pružati drugome. Ali nije vodio ovako zanimljiv razgovor – osim sinoćnjeg s Michelle – već godinama. Prvi čovjek kojeg sam sreo od odlaska na more, a koji mi nije do srži dosadan.
“Što radiš kad ne spavaš?”
“Samo ležim u krevetu i razmišljam, to je sve.”
“O čemu razmišljaš?”
Neko rezanje razleglo se iz Fisha, zvučalo je kao buka koja dolazi iz pećine. Mora biti ono čega se sjeća kao smijeha. A prije se puno smijao, smijao se kao lud kad god bi dobio partiju. “O, o raznim stvarima.”
“Sjećaš li se ičega, Fish, o starim danima? Sjećaš li se uopće starih dana?”
“Na primjer što?”
“Sjećaš li se Yette i Sama. Mojih roditelja.”
“Oni su ti bili roditelji?”
“Da.”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Empty Re: Sabbathov teatar / Philip Roth

Počalji od Mustra Pon Jun 25, 2018 9:33 am

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Solitude-5


Fish se jako trudio, koncentrirajući se kao čovjek na zahodu. I činilo se na trenutak da se neka nejasna umna aktivnost doista pojavila u njegovoj lubanji. Ali na kraju je morao odgovoriti, “Kunem se da se ne sjećam.”
“Pa što radiš po cijele dane, sad kad ne prodaješ povrće?”
“Pa hodam okolo. Vježbam. Hodam oko kuće. Kad ima sunca, ja sam vani na suncu. Danas je trinaesti travnja, je li?”
“Jest. Kako znaš koji je datum? Pratiš li kalendar?”
Ljutnja je bila iskrena kad je rekao: “Ne. Ja naprosto znam da je danas trinaesti travanj.”
“Slušaš li radio? Prije si s nama ponekad slušao radio. H.V. Kaltenborna. Vijesti s ratišta.”
“Jesam? Ne, sada ne. Imam tu radio. Ali ne slušam. Loše čujem. Pa, nosim se s godinama. Što misliš koliko sam star?”
“Znam koliko si star. Imaš sto godina.”
“Pa kako znaš?”
“Jer si bio pet godina stariji od mog oca. Moj otac je bio tvoj rođak. Prodavao je maslac i jaja. Zvao se Sam.”
“On te poslao ovamo? Ili što?”
“Da. On me poslao ovamo.”
“Je li stvarno? On i njegova žena Yetta. Vidiš ih često?”
“Povremeno.”
“On te poslao k meni?”
“Da.”
“Nije li to neobično?”
Ta riječ je Sabbathu dala snažan poticaj. Ako može reći “neobično”, onda taj mozak može izbaciti još stvari koje želim. Sad si s čovjekom na kojem je život ostavio traga. To je unutra. Sad samo treba ostati s njim, ostati s njim, dok ne budeš u stanju dobiti trag tog traga. Čuti ga kako kaže “Mickey. Morty. Yetta. Sam”, čuti ga kako kaže: “Bio sam tamo. Kunem se da se sjećam. Svi smo bili živi.”
“Izgledaš prilično dobro za nekoga tko ima sto godina.”
“Hvala Bogu. Nije loše, ne. Osjećam se dobro.”
“Nema problema, ništa te ne boli?”
“Ne, ne. Hvala Bogu, ne.”
“Sretnik si, Fish, kad te ništa ne boli.”
“Hvala Bogu, sigurno. Jesam.”
“I što sad voliš raditi? Sjećaš li se kartanja sa Samom? Sjećaš li se pecanja? Na plaži? Na čamcu s gojima?” Prije si uživao posjećivati našu kuću navečer. Kad bi me vidio kako sjedim, stisnuo bi mi koljeno. Rekao si: 'Mickey ili Morris, koji si ti?' Ne sjećaš se svega toga. Ti i moj otac pričali ste na jidišu.”
“Vu den? Još govorim jidiš. Nikad nisam to zaboravio.”
“To je dobro. Znači, govoriš ponekad na jidišu. To je dobro. Što još radiš, što ti pruža užitak?”
“Užitak?” Začuđen je da mogu postaviti takvo pitanje. Pitam ga za užitak i po prvi mu put pada na pamet da možda ima posla s ludom osobom. Luđak je ušao u njegovu kuću i sad ima razloga za strah. “Kakav užitak?”, reče. “Ja sam samo u kući i oko kuće i to je sve. Ne idem u kino ili nešto tako. Ne mogu. Ionako ništa ne bih vidio. Pa zašto onda da idem?”
“Viđaš li ljude”
“Hmmm.” Ljudi. Tu je velika mrlja, koja zamagljuje odgovor. Ljudi. On razmišlja, iako nemam pojma što bi ta riječ ovdje mogla značiti – kao da pokušava upaliti mokru šibicu. “Ne”, kaže napokon. “Imam susjeda preko puta kojeg vidim. On je goj. Nije Židov.”
“Je li dobar?”
“Aha, da, dobar je.”
“To je dobro. Kako i treba. Njih uče da vole svoje bližnje. Vjerojatno je tvoja sreća da nije Židov. A tko ti čisti kuću?”
“Jedna žena dođe, svakih par tjedana.”
E pa, bogami, dobit će nogom u dupe kad ja preuzmem. Prljavština. Smeće. U dnevnoj sobi ima malo toga osim poda – osim sofe i stolića tu je još samo slomljena podstavljena stolica, bez naslonjača – a taj pod je pod majmunskog kaveza. Jednom sam vidio zoološki vrt u nekom gradiću na jugu Italije, zoološki vrt koji nikad nisam zaboravio. Ali otpad i prljavština tamo su bili najmanji problem. Ili ta žena vidi još lošije od Fisha, ili je prevarantica i pijandura. Ona odlazi.
“Nema tu ništa za čistiti”, reče Fish. “Krevet, on je u dobrom stanju.”
“A tko je zadužen za pranje? Tko ti pere odjeću?”
“Odjeću...” Ovo je teško. Pitanja postaju sve teža. Ili pokušava naći odgovor, ili umire. Ako je smrt u pitanju, Fishova dugo odgađana smrt, ne bi bilo u redu da mu posljednje što je čuo bude “Tko ti pere odjeću?” Zadaci. Ti su ljudi sve gledali kao zadatke. Oni i njihovi zadaci bili su jedno.
“Tko ti pere veš?”
“Veš” je upalio. “Imam samo par stvari. Ja sam perem. Nemam puno veša. Samo potkošulju i gaće i to je sve. Nema puno za raditi. Perem ga u lavoru, vani. I vješam ga na štrik. I ono se – suši!” Za komični efekt, stanka. Onda pobjedonosno – “suši!” Da, Fish se vraća; uvijek kaže nešto što nasmije Mickeya. To nije bilo puno, ali u njemu je bilo duha, itekako, bilo je čuda i darova. Suši! “Ali on je tako škrt. Dok je bila živa, jadna žena, nikad joj nije kupio ni stvarčicu.”
“Fischel je usamljeni čovjek”, rekao je moj otac; “Pusti ga da uživa u obitelji barem deset minuta kad dođe kod nas navečer. On voli našu djecu. Više od vlastite. Ne znam zašto, ali to je istina.”
“Ideš li ikad gledati ocean?”, upita Sabbath.
“Ne. Ne mogu više. To je prošlo. Predaleko za hodanje. Pa pa, ocean.”
“Ali tvoj mozak je u redu.”
“Da, moj mozak je u redu. Hvala bogu. U redu je.”
“I još imaš kuću. Dobro si živio prodajući povrće.”
Opet je ozlojeđen. “Ne to nije bio dobar život, to je bio jadan život. Razvozio sam okolo povrće. Asbury Park, Belmar. U Belmar sam često išao. Sa svojim kamionom. Imao sam otvoreni kamion. Unutra složene košare. Tu je prije bila tržnica. Otvorena tržnica. A onda davno prije bili su farmeri. Farmeri su dolazili. To je bilo davno. To sam već zaboravio.”
“Proveo si cijeli svoj život kao prodavač povrća.”
“Da, skoro cijeli život.”
Guraj. To je kao pokušavati jednom rukom izvlačiti automobil iz zapuha snijega, i kotači se počinju primaju podloge, pa guraj. Da, sjećam se Mortyja. Morty. Mickey. Yetta. Sam. On to može reći. Natjeraj ga.
Na što? Što se može učiniti za tebe u ovaj kasni čas?
“Sjećaš li se svoje majke i oca, Fish?”
“Sjećam? Sigurno. O da. Naravno. U Rusiji. Ja sam isto rođen u Rusiji. Prije sto godina.”
“Ti si rođen 1894.”
“Aha. Aha. U pravu si. Kako si znao?”
“A sjećaš li se koliko si imao godina kad si došao u Ameriku?”
“Koliko godina? Sjećam se. Petnaest ili šesnaest godina. Bio sam mlad dečko. Naučio sam engleski.”
“I ne sjećaš se Mortyja i Mickeya? Dvoje djece. Djece od Yette i Sama.”
“Ti si Morty?”
“Ja sam njegov mlađi brat. Sjećaš se Mortyja. Atletičar. Trkačka zvijezda. Zazviždao si kad god bi opipao njegove mišiće. Klarinet. On je svirao klarinet. Znao je rukama popraviti sve. Čerupao je kokoši kod Feldmana nakon škole. Za mesara koji se kartao s tobom i mojim ocem i Kravitzom tapetarom. Ja sam mu pomagao. Četvrtkom i petkom. Ti se ne sjećaš ni Feldmana? Nije važno. Morty je bio pilot u ratu. Bio je moj brat. Poginuo je u ratu.”
“Za vrijeme rata je to bilo? Drugog svjetskog rata?”
“Da.”
“To je bilo dosta davno, zar ne?”
“Prije pedeset godina, Fish.”
“To je puno vremena.”
U blagovaonicu se ulazilo iz stražnjeg dijela dnevne sobe, i njezini su prozori gledali na dvorište. Zimi, preko vikenda, razgledali su Irvingove marke na stolu blagavaonice, proučavali rubove i žigove koliko je god stoljeća trebalo da Lois dođe u kuću i uspne se uz stepenice u svoju sobu. Ponekad je odlazila u kupaonicu. Zvuk vode kako curi iz slavina, što ga se Sabbath naprezao osluškivati, bio je daleko bitniji od maraka. Stolice u blagovaonici na kojima su on i Irv sjedili sad su bile zakopane ispod odjeće, prekrivene košuljama, vestama, hlačama, kaputima. Preslijep za ormare, stari Fish ruje čuvao svoju garderobu.
Uzduž jednog zida bio je naslonjen ormar koji je Sabbath, na mahove se zagledajući u njega, naposlijetku prepoznao. Furnir od javora sa zaobljenim uglovima – to je bio majčin ormar, dragocjeni ormar njegove vlastite majke, gdje je držala “dobre” tanjure iz kojih se nikad nije jelo, kristalne čaše iz kojih se nikad nije pilo; gdje je njegov otac držao talis koji je koristio dvaput godišnje, baršunastu vrećicu s molitvenikom iz kojeg nikad nije molio; i gdje je Sabbath jednom našao, ispod “dobrog” stolnjaka, predobrog za njima slične da ga ikad koriste, knjigu uvezanu u plavo platno koja se sastojala od uputa kako preživjeti prvu bračnu noć. Muškarac se trebao oprati, napudrati, obući meku robu (po mogućnosti svilenu), obrijati se – čak i ako se već obrijao ujutro – a žena se trebala truditi ne onesvijestiti se. Stranice i stranice, njih skoro stotinu, u kojima Sabbath nije mogao pronaći niti jednu riječ za kojom je tragao. Knjiga je bila većinom o rasvjeti, mirisu i ljubavi. Mora da je bila od velike pomoći Yetti i Samu. Pitam se samo gdje su nabavili posudu za miješanje koktela. Mirisi nisu bili uključeni, sudeći prema toj knjizi – niti jedan miris nije bio izlistan u indeksu. Njemu je bilo dvanaest. Mirise će morati naći dalje od majčina ormara, ponekad ponosno zvanog kredenc.
Kada je, četiri godine prije smrti, njegova majka otišla u starački dom, a on prodao kuću, te su stvari jamačno razdijelili okolo ili ukrali. Pomislio je da je odvjetnik otvorio aukciju kako bi platio račune. Možda je Fish kupio dio. Iz osjećaja što ih je gajio prema večerima provedenima u našoj kući. Tada mu je već bilo devedeset. Možda mu je za dvadeset dolara taj ormar kupio Irving. U svakom slučaju, ormar je tu. Fish je tu, ormar je tu – i što još?
“Sjećaš se, Fish, kako su za vrijeme rata svjetla na obali bila pogašena? Sjećaš se zamračenja?”
“Da. Nije bilo svjetla. Sjećam se i da je ocean bio tako divlji da je prekrio cijelo šetalište i došao do Ocean Avenue. Tako se podigao dvaput u mom životu. Velika oluja.”
“Atlantik je moćan ocean.”
“Sigurno. Prekrio je cijelo šetalište sve do Ocean Drivea. Dvaput u mom životu.”
“Sjećaš li se svoje žene?”
“Naravno da je se sjećam. Stigao sam ovamo. Oženio se. Vrlo dobra žena. Ona je umrla, to je bilo prije trideset, četrdeset godina. Od tada sam sam. Nije dobro biti sam. To je usamljeni život. I što možeš napraviti? Ništa se ne da napraviti u vezi toga. Treba izvući najbolje. To je to. Kad je vani sunčano, sunce sija, ja idem van otraga. I sjedim na suncu. I postanem lijepo taman. To je moj život. To volim. Život vani. Moje dvorište otraga. Sjedim tamo većinom svaki dan kad ima sunca. Ti razumiješ jidiš? 'Star si, jadan si.' Danas je kiša.”
Treba prijeći do tog ormara. Ali sad je Fish stavio ruke na moja bedra, ruke mu počivaju na meni dok razgovaramo, i čak ni Machiavelli ne bi uspio ustati u tom trenutku, čak i kad bi znao, kao što ja znam, da se u tom ormaru nalazi sve što mu treba. Znao sam to. Nešto je tamo, što nije duh moje majke: ona je sa svojim duhom tamo u grobu. Nešto je ovdje, jednako važno i jasno kao i to sunce koje potamnjuje Fisha. Ali nisam se u stanju ni pomaknuti. To mora da je ono poštovanje što ga Kinezi osjećaju prema starima.
“Zaspeš li tamo vani?”
“Gdje?”
“Na suncu.”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sabbathov teatar / Philip Roth - Page 2 Empty Re: Sabbathov teatar / Philip Roth

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu