Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Sto godina samoće

Ići dole

Sto godina samoće - Page 2 Empty Sto godina samoće

Počalji od Mustra Sre Jun 27, 2018 11:06 am

First topic message reminder :

Sto godina samoće - Page 2 100_go10

Roman što je nakon samo četvrt stoljeća stekao epitet klasika i status što ga nadmašuje samo neumrli Don Quijote čiju prvu rečenicu, kao poslovicu, s lakoćom citiraju svi obrazovaniji čitatelji u Španjolskoj i Hispanoamerici, maštovito je skrojen puzzle čije razine i opseg sadržaja određuje interes, profil i upućenost primaoca. No ne treba se dati zavarati njegovom zabavnom formom: lakoća pripovijedanja najčešće je krinka za surovo lice stvarnosti iz koje je potekao.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Sto godina samoće - Page 2 Empty Re: Sto godina samoće

Počalji od Mustra Pet Jun 29, 2018 9:53 am

Sto godina samoće - Page 2 Fresh_mood

Poglavlje 15


Događaji koji će zadati smrtni udarac Makondu počeli su se nazirati kad su u kuću doneli sina Meme Buendija. Opšte prilike bile su tada neizvesne pa niko nije bio raspoložen da se bavi privatnim skandalima, tako da je Fernanda mogla da se koristi pogodnom situacijom da dete drži skriveno, kao da nikad nije ni rođeno. Morala je da ga primi, pošto je u okolnostima u kojima su ga doveli bilo nemoguće da ga odbaci. Predstojalo joj je da ga, protiv svoje volje, podnosi do kraja života, pošto joj je, iskreno govoreći, nedostajalo hrabrosti da sprovede svoju tajnu odluku i da ga uguši u cisterni za kupatilo. Zatvorila ga je u staru radionicu pukovnika Aurelijana Buendije. Santa Sofija de la Pijedad nekako ga je ubedila da ga je našla kako plovi u korpici. Ursuli je bilo suđeno da umre a da ne sazna za njegovo rođenje. Mala Amaranta Ursula, koja je ušla u radionicu jedanput kad je Fernanda hranila dete, takođe je poverovala u priču o plovećoj korpici. Aurelijano Drugi, pošto se potpuno odvojio od žene zbog nerazumevanja koje je ona pokazala za Meminu tragediju, saznao je o postojanju unuka tek tri godine kasnije, pošto su dete vratili kući kad je zbog Fernandine nepažnje pobeglo iz ropstva i za delić sekunde se pojavilo na tremu, golo, raščupane kose i sa impresivnim udom, nalik na krestu u ćurana, kao da nije bilo ljudsko biće nego enciklopedijski prikaz ljudoždera. Fernanda nije računala sa tim žestokim udarcem svoje nepopravljive sudbine. Dete je bilo kao povratak sramote, za koju je ona verovala da je zauvek prognana iz kuće. Tek što su odveli Maurisija Babilonija sa slomljenom kičmom, Fernanda je već utančine počela da sprovodi plan, smišljen da odstrani svaki trag sramote. Ne savetujući se sa mužem, sledećeg dana spremila je kćerkin prtljag, stavila u koferčić tri presvlake koje su joj mogle zatrebati, i ušla u njenu sobu pola časa pre polaska voza.
— Hajdemo, Renata — rekla joj je.
Nije joj pružila nikakvo objašnjenje. Meme, sa svoje strane, nije ga ni očekivala niti ga je želela. Ne samo što nije znala kuda idu, nego joj je bilo svejedno da su je vodili i na klanicu. Otkako je čula pucanj u dvorištu i istovremeno bolni krik Maurisija Babilonija, nije više progovorila, niti je to učinila do kraja života. Kad joj je majka naredila da iziđe iz spavaće sobe, nije se ni očešljala niti se umila, a popela se u voz kao mesečar, ne primećujući ni žute leptire koji su je i dalje pratili. Fernanda nikada nije saznala, niti se potrudila da to ispita, da li je njeno skamenjeno ćutanje bila odluka njene volje ili je zanemela zbog tragičnog udarca. Meme je jedva primećivala da putuju kroz negdašnji začarani kraj. Nije videla senovite i beskrajne plantaže banana s obe strane pruge. Nije videla bele kuće stranaca, ni njihove bašte sasušene od prašine i vrućine, ni žene u kratkim pantalonama i košuljama sa plavim prugama koje su se kartale na tremu. Nije videla na prašnjavim putevima volovska kola natovarena bananama. Nije videla ni devojke koje su kao ribe skakale u bistru reku, dok su putnici u vozu tugovali gledajući njihove divne dojke, nije videla ni zbijene i trošne radničke barake, oko kojih su obletali žuti leptiri Maurisija Babilonija, na čijim su tremovima bleda i ispaćena deca sedela na svojim nošama, a trudne žene dobacivale psovke vozu. To trenutno viđenje, koje je za nju bilo zabava kad se vraćala iz škole, sada je prošlo kroz srce Meme a da ono nije ni zadrhtalo. Nije pogledala kroz prozor čak ni kad je prestala topla vlaga plantaža i voz prošao kroz ravnicu punu bulki, na kojoj je još uvek stajao ugljenisani kostur španske galije, i izbio potom na onaj isti čisti vazduh i isto prljavo more, gde su se pre skoro stotinu godina rasplinule iluzije Hosea Arkadija Buendije. U pet popodne, kad su stigle na poslednju stanicu močvare, sišla je s voza jer je to i Fernanda učinila.
Sele su u male kočije nalik na velikog slepog miša, koje je vukao jedan astmatični konj, i prošle kroz opusteli grad, na čijim je beskrajnim ulicama išaranim šalitrom odjekivala ista vežba na klaviru koju je u mladosti Fernanda slušala u popodnevnim časovima odmora. Ukrcale su se na rečni brod, čiji je drveni točak bučao kao požar i čije su se gvozdene ploče izjedene rđom presijavale kao otvor peći. Meme se zatvorila u kabinu. Dva puta dnevno ostavljala je Fernanda tanjir sa hranom pored kreveta i dva puta dnevno ga je vraćala nedirnutog, ne zbog toga što je Meme odlučila da umre od gladi, nego što joj se gadio i miris hrane, a stomak joj je vraćao čak i vodu. Ni sama tada nije slutila da se njena plodnost narugala isparavanju slačice, a i Fernanda će to saznati tek godinu dana kasnije, kad joj budu doneli dete. U zagušljivoj kabini, van sebe od treskanja gvozdenih zidova i neizdržljivog zadaha mulja, uskomešanog točkom broda, Meme je izgubila svaki račun o danima. Prošlo je mnogo vremena otkako je videla poslednjeg žutog leptira kako se razbio o krila ventilatora i primila je kao beznadežnu istinu da je Maurisio Babilonio umro. Pri svem tom nije dopuštala da je pobedi nespokojstvo. Produžila je da misli na njega za vreme mučnog jahanja na mazgi, prelazeći preko nestvame visoravni u kojoj se izgubio Aurelijano Drugi kad je tražio najlepšu ženu sveta, dok se indijanskim putevima penjala na Kordiljere i dok je ulazila u tmurni grad u čijim su uskim kamenim uličicama odjekivala pogrebna zvona sa trideset i dve crkve. Te noći su spavale u napuštenom kolonijalnom zdanju, na daskama koje je Fernanda stavila na pod u jednoj sobi koja je zarasla u korov, pokrivši se krpama od zavesa koje su strgle sa prozora i koje su se cepale pri svakom pokretu tela. Meme je znala gde se nalaze, pošto je u zanosu nesanice videla kako prolazi jedan gospodin u crnini, koga su jedne daleke badnje večeri doneli kući u olovnom kovčegu. Sledećeg dana, posle bogosluženja, Fernanda ju je odvela u jednu mračnu zgradu koju je Meme odmah prepoznala iz uspomena svoje majke, koja se često sećala zavoda gde su je vaspitavali za kraljicu, i tada je shvatila da je došao kraj putovanju. Dok je Fernanda razgovarala sa nekim u susednoj sobi, ona je ostala u jednom salonu išaranom velikim portretima kolonijalnih nadbiskupa, drhteći od zime, pošto je još bila u platnenoj haljini sa crnim cvetićima i tvrdim čizmama naduvenim od pustinjskog teda. Stajala je sred salona i mislila na Maurisija Babilonija pod žutim mlazom svetlosti sa vitraža, kad iz sobe iziđe jedna veoma lepa iskušenica noseći njen koferčić sa tri presvlake. Kad je prošla kraj Meme, pružila joj je ruku ne zaustavljajući se.
— Hajdemo, Renata — rekla joj je.
Meme je uze za ruku i prepusti se da je vodi. Poslednji put kad ju je Fernanda videla kako pokušava da svoj korak prilagodi iskušenici, upravo su se iza nje zatvarale gvozdene rešetke zatvora. Još je mislila na Maurisija Babilonija, na njegov miris od ulja i njegovo jato leptirova, i nastaviće da misli na njega svakog dana svog života, sve do one daleke jesenje zore kada će umreti u starosti, pod lažnim imenom i ne progovorivši ni jedne reči, u turobnoj bolnici u Krakoviji. Fernanda se vratila u Makondo vozom koji su štitili naoružani policajci. Tokom putovanja primetila je napetost putnika, spremne vojnike u selima pored pruge i vazduh zasićen očekivanjem da se nešto teško dogodi, ali su joj nedostajala obaveštenja sve dok nije stigla u Makondo, gde su joj ispričali da Hose Arkadio Drugi organizuje štrajk radnika Kompanije banana. »Samo nam je još ovo nedostajalo« — rekla je u sebi Fernanda. — »Jedan anarhista u porodici.« Štrajk je izbio dve nedelje kasnije i nije imao dramatičnih posledica kao što se strahovalo. Radnici su tražili da ih oslobode obaveze da seku i ukrcavaju banane nedeljom, i zahtev je izgledao toliko pravedan da ga je čak i otac Antonio Isabel podržao, pošto je našao da je u saglasnosti sa božjom zapovesti. Ova akcija koja se uspešno završila, kao i druge koje su pokrenute sledećih meseci, izvukla je iz anonimnosti bezbojnog Hosea Arkadija Drugog, za koga se obično govorilo da mu je jedina zasluga to što je mesto napunio francuskim prostitutkama. Sa isto tako čvrstom odlučnošću sa kojom je raskrčmio svoje borbene petlove da bi stvorio jednu besmislenu plovidbenu kompaniju, napustio je mesto nadzornika u Kompaniji banana i stavio se na stranu radnika. Veoma brzo su ga žigosali kao agenta jedne međunarodne zavere protiv javnog reda. U noći jedne sedmice pomračene sumnjivim pričama pravo je čudo kako je utekao ispred četiri revolverska hica koja je, dok je izlazio sa nekog tajnog sastanka, na njega ispalio neki nepoznati čovek. Sledećih meseci atmosfera je bila tako napeta da je čak i Ursula to primetila iz svog pomračenog ugla, i učinilo joj se da opet živi u onim uzbudljivim vremenima kada je njen sin Aurelijano napunio džep homeopatičnim zrncima subverzije. Pokušala je da razgovara sa Hoseom Arkadijem Drugim da bi mu predočila tu činjenicu,ali Aurelijano Drugi je obavestio da se od noći atentata ne zna za njegovo boravište.
— Isto kao Aurelijano — uzviknula je Ursula. — To je kao da se svet okreće ukrug.
Fernandu nije uznemiravala neizvesnost tih dana. Nije imala dodira sa spoljnim svetom još od žestoke svađe s mužem, kad je odlučila o sudbini Meme bez njegovog odobrenja. Aurelijano Drugi bio je spreman da izvuče kćer pomoću policije, ako bude potrebno, ali Fernanda mu je pokazala hartije iz kojih se videlo da je u manastir otišla po sopstvenoj volji. U stvari, Meme ih je potpisala kad je već bila s druge strane gvozdenih vrata, i učinila je to sa istim onim prezirom s kojim je dozvolila da je odvedu. U dubini duše Aurelijano Drugi nije verovao u ispravnost dokaza, kao što nikad nije poverovao da je Maurisio Babilonio ušao u dvorište da bi krao kokoške, ali oba dokaza su mu poslužila za umirenje savesti, i tada je mogao da se vrati mirne duše pod okrilje Petre Kotes, gde je nastavio sa bučnim pijankama i neumornim ždranjem. Daleko od seoskih nemira, gluva za strašne Ursuline prognoze, Fernanda je po izvršenju svog plana konačno stavila tačku. Napisala je dugačko pismo svom sinu Hoseu Arkadiju, koji je već trebalo da stupi u neku službicu, i u njemu ga obavestila da je njegova sestra Renata preminula u miru gospodnjem od posledica žute groznice. Potom je predala Amarantu Ursulu na čuvanje Santa Sofiji de la Pijedad i posvetila se svojoj prepisci sa nevidljivim lekarima, prosto luda zbog nezgode s Meme. Kao prvo odredila je konačan datum za odloženu telepatijsku intervenciju. Ali nevidljivi lekari odgovoriše joj da to ne bi bilo razborito sve dok u Makondu vladaju nemiri. Bila je tako nestrpljiva i isto tako slabo obaveštena da im je objasnila, u drugom pismu, da nikakvih nemira nema i da je sve posledica ludosti jednog njenog devera, koji je tih dana uplovio u sindikalne vode, kao što je jedno vreme ludovao za borbom petlova i plovidbom. Još se nisu bili dogovorili, kad jedne vruće srede na kućnim vratima zazvoni jedna stara časna sestra s korpicom u ruci. Kad joj je otvorila, Santa Sofija de la Pijedad pomisli da je to neki poklon i pokuša da joj uzme korpicu pokrivenu lepim čipkanim pokrivačem. Ali časna sestra se usprotivi, pošto je dobila naređenje da je preda lično i sa što je moguće većom obazrivošću gospođi Fernandi del Karpio de Buendija. Bio je to Memin sin. Bivši Fernandin duhovni starešina u pismu je objašnjavao da se sin rodio pre dva meseca i da su oni sebi dopustili slobodu da sinu na krštenju daju ime Aurelijano, kao što mu se zove deda, pošto majka nije ni usta otvorila da bi izrazila svoju volju. Fernanda se intimno pobunila protiv te podvale sudbine, ali je smogla toliko snage da ne pokaže pred časnom sestrom.
— Reći ćemo da smo ga našli kako plovi u korpici — nasmejala se.
— Niko vam neće verovati — reče časna sestra.
— Ako su to poverovali Svetom pismu — odgovorila je Fernanda — ne vidim zašto ne bi verovali meni. Časna sestra je ručala u kući i do polaska voza, u skladu s naređenjem koje je dobila, više nije pomenula dete, ali Fernanda ju je žigosala kao neželjenog svedoka svoje sramote, pa je žalila što su prevaziđene srednjovekovne navike da se glasonoša loših vesti obesi. Beše tada odlučila da uguši dete u cisterni čim časna sestra ode, ali srce joj to nije dopustilo i više je volela da strpljivo sačeka da je beskrajna dobrota boga oslobodi ove nevolje. Novi Aurelijano navršio je jednu godinu kad je opšta napetost neočekivano eksplodirala. Hose Arkadio Drugi i ostale sindikalne vođe, koje sve do tada nisu bile poznate, iznenada su se pojavili krajem sedmice i raspirili manifestacije po selima u oblasti banana. Policija se zadovoljavala da održava red. Ali u ponedeljak noću uhvatili su vođe u njihovim kućama i sa lancima od pet kilograma na nogama poslali ih u zatvor u glavni grad provincije. S njima su odveli Hosea Arkadija Drugog i Lorensa Gavilana, pukovnika meksičke revolucije, koji se sklonio u Makondo i koji je pričao da je svedok herojstva svoga kuma Artemija Krusa. Međutim, nisu prošla ni tri meseca a već su bili na slobodi, jer se vlada i Kompanija banana nisu mogle sporazumeti oko toga ko će ih u zatvoru hraniti. Razlog nezadovoljstva radnika ovog puta su bile nezdrave kuće, propusti u medicinskoj zaštiti i uslovi rada. Tvrdili su još da nisu plaćeni efektivnim novcem, nego bonovima za koje su u prodavnicama Kompanije mogli da kupuju samo pršut iz Vidržinije. Hose Arkadio Drugi bio je zatvoren, jer je otkrio da je sistem bonova samo Kompanijin način da finansira brodove za prevoz voća i, da nije bilo bakalske robe, morali bi prazni da se vraćaju iz Nju Orleansa do luke gde treba da utovare banane. Druge optužbe bile su opštepoznate. Lekari Kompanije nisu pregledali bolesnike, nego su ih postrojavali u indijanski red pred ambulantama i bolničarka im je stavljala na jezik pilulu bakarnozelene boje, ne vodeći računa imaju li malariju, kapavac ili zatvor. Bila je to opšta terapija, tako da su deca po nekoliko puta stajala u red i, umesto da progutaju pilulu, nosila su je kući da njome obeležavaju brojeve dok se igraju lutrije. Radnici Kompanije bili su stešnjeni u bednim barakama. Inženjeri, umesto da prave nužnike, donosili su o Božiću u logor pokretni nužnik, na pedeset osoba jedan, i javno pokazivali kako ih treba upotrebljavati da bi duže trajali. Oronuli advokati u crnim odelima, koji su se nekada muvali oko pukovnika Aurelijana Buendije, a sada bili zastupnici Kompanije banana, osporavali su sve optužbe presudama koje su ličile na čaroliju. Kada su radnici stavili na hartiju svoje zajedničke zahteve, prošlo je dosta vremena dok nisu uspeli da o tome zvanično obaveste Kompaniju banana. Čim je saznao za sporazum, gospodin Braun je prikačio za voz svoj luksuzni stakleni vagon i nestao iz Makonda, zajedno sa najpoznatijim predstavnicima svog preduzeća. Međutim, nekolicina radnika pronašla je jednog od njih već naredne subote u jednom burdelju i naterala ga, dok je bio go, sa jednom ženom podmetnutom da ga namami u klopku, da potpiše jednu kopiju peticije sa radničkim zahtevima. Kukavni advokati su na sudu dokazali da taj čovek nema nikakve veze sa Kompanijom i da ne bi posumnjali u njihove argumente, naredili su da ga zatvore kao uzurpatora. Kasnije, dok je krišom putovao u vagonu treće klase, iznenadili su i gospodina Brauna i naterali ga da potpiše drugu kopiju radničkih zahteva. Sledećeg dana stao je pred sudije sa kosom obojenom u crno i govorio je španski bez greške. Advokati su dokazali da to nije gospodin Džek Braun, generalni direktor Kompanije banana rođen u Pratvilu, u Alabami, nego bezopasni prodavac lekovitog bilja, rođen u Makondu i tu kršten pod imenom Dagoberto Foneska. Posle toga, zbog novih pokušaja radnika, advokati su na javnim mestima istakli smrtovnicu gospodina Brauna, overenu od konzula i ministra inostranih poslova, koji su posvedočili da su ga devetog juna vatrogasna kola pregazila u Čikagu. Umorni od hermeneutičkog delirijuma, radnici su prenebregnuli vlast u Makondu i sa svojim tužbama otišli do viših instanci. Tu su mađioničari pravnici dokazali da su prigovori neosnovani, jednostavno zato što Kompanija banana nema, nikada nije imala, niti će ikada imati, radnike u svojoj službi, nego da ih je skupljala slučajno i sezonski. Tako su propale izmišljotine o pršutu iz Virdžinije, čudotvornim pilulama i božićnim nužnicima, te je sudskom presudom i zvaničnim proglasima ustanovljeno nepostojanje radnika. Izbio je veliki štrajk. Plantaže su bile upola obrađene, voće je prezrelo i vozovi od sto dvadeset vagona ostali su na sporednim kolosecima. Besposleni radnici nagrnuli su u selo. Turska ulica osvanula je u jednu mnogodnevnu subotu, a u bilijarskom salonu Jakobovog hotela na smenu se igralo dvadeset četiri časa. Tu se našao Hose Arkadio Drugi onog dana kada je objavljeno da je vojska preuzela na sebe da uspostavi javni red. lako nije imao smisla za predskazivanje, ta vest je za njega bila kao nagoveštaj smrti, koju je čekao još od onog davnog jutra kada mu je pukovnik Hermeldo Markes dozvolio da gleda streljanje. Međutim, loša predskazanja nisu promenila njegovo svečano raspoloženje. Odigrao je igru kao što je predvideo, i nije pogrešio u karambolu. Malo kasnije, udaranje doboša, zvuci truba, uzvici i gomila ljudi pokazali su mu da je najzad završena ne samo partija bilijara nego i tiha i usamljena partija koju je igrao sam sa sobom od one zore kad je prisustvovao streljanju. Tada je izišao na ulicu i ugledao ih. Bila su tri odreda od čijeg marša se tresla zemlja u taktu posmrtnih doboša. Njihov dah stoglave aždaje prožeo je kužnom parom sjaj toga podneva. Bili su mali, nabijeni, ružni. Znojili su se konjskim znojem, vonjali na lešine koje se raspadaju na suncu i odavali ćutljivu neustrašivost i zatvorenost ljudi sa visoravni. lako im je trebalo više od jednog sata da prođu, čovek bi mogao pomisliti da je to nekoliko četa koje se vrte ukrug, pošto su svi bili isti, sinovi iste majke, i svi su sa istim stoicizmom podnosili težinu ranca i čuture, stid zbog pušaka sa isukanim bajonetima i nelagodnost zbog slepe poslušnosti i osećanja časti. Ursula ih je čula iz svog kreveta u tami kako prolaze, i podigla je ruku da se prekrsti. Santa Sofija de la Pijedad, naslonjena u tom trenutku na izvesni stoljnjak koji je upravo ispeglala, pomislila je na svoga sina Hosea Arkadija Drugog koji se nije uznemirio gledajući kako prolaze poslednji vojnici ispred vrata Jakobovog hotela. Ratni zakon davao je vojsci ovlašćenje da preuzme ulogu sudije u sukobima, ali nije učinjen nikakav pokušaj pomirenja. Odmah, čim su se prikazali u Makondu, vojnici su odložili puške na stranu, posekli i ukrcali banane i pokrenuli vozove. Radnici, kojima je bilo već dosta čekanja, odbegli su u šumu nemajući drugog oružja sem svojih radnih mačeta, i počeli su da vrše sabotaže. Zapalili su hasijende i magacine, digli šine da bi onemogućili saobraćaj vozova, koji su počeli da otvaraju sebi put mitraljeskom vatrom, i posekli telegrafske i telefonske žice. Kanali za navodnjavanje su se obojili krvlju. Gospodin Braun, koji je bio živ u elektrifikovanom kokošarniku, sklonjen je iz Makonda sa svojom porodicom i porodicama drugih njegovih zemljaka i odveden na sigurnu teritoriju pod zaštitom vojske. Situacija je pretila da se pretvori u neravnopravan i krvav građanski rat, kada su vlasti uputile apel radnicima da se sastanu u Makondu. Apelom je bilo objavljeno da će vojni i civilni šef oblasti doći narednog petka da intervenišu u sukobu. Hose Arkadio Drugi bio je u masi koja se sakupila na stanici u petak ujutru. Učestvovao je na jednom sastanku sindikalnih vođa i dobio zadatak da se zajedno sa pukovnikom Gavilanom pomeša s masom i da je usmerava prema okolnostima. Nije se osećao dobro, u ustima je osetio neku gorčinu. kao od šalitre, čim je primetio da je vojska postavila mitraljeska gnezda oko malog trga i da je utvrđeni grad Kompanije banana zaštićen artiljerijskim oruđima. Oko dvanaest, čekajući voz koji nije dolazio, više od tri hiljade ljudi, radnika, žena i dece preplavilo je prostor pred stanicom i tiskalo se u susednim ulicama koje je vojska zatvorila redovima mitraljeza. Sve to ličilo je više na vašar nego na doček. Preselili su vašarske šatre i točionice iz Turske ulice, te su ljudi tako lakše podnosili dosadno čekanje i žarko sunce. Malo pre tri sata pronela se vest da će službeni voz doći tek sledećeg dana. Umorna gomila je pustila uzdah očajanja. Jedan poručnik se tada popeo na krov stanice, gde su bila četiri gnezda sa mitraljezima uperenim u gomilu, i dao znak za tišinu. Do Hosea Arkadija Drugog bila je jedna bosa, veoma debela žena, sa dvoje dece između četiri i sedam godina. Uzela je u naručje mlađeg i zamolila Hosea Arkadija Drugog, iako ga nije poznavala, da podigne drugo da bi bolje čulo. Hose Arkadio Drugi stavio je dete na ramena. Mnogo godina kasnije to dete će stalno ponavljati, a niko mu neće verovati, da je videlo poručnika kako kroz trubu sa nečijeg gramofona čita Ukaz broj četiri vojnog i civilnog šefa oblasti. Bio je potpisan od strane pukovnika Karlosa Kortesa Vargasa i njegovog sekretara, majora Enrika Garsije Isasa, i u tri člana od osamdeset reči objavljivao je da su štrajkači čopor razbojnika i ovlastio vojsku da ih poubija iz mitraljeza. Pročitan je Ukaz uz zaglušujuće zvižduke protesta, a jedan kapetan je zamenio poručnika na krovu stanice i kroz gramofonsku trubu dao znak da hoće da govori. Gomila je ponovo zaćutala.
— Gospođe i gospodo — reče kapetan tiho, polako i malo umorno — imate pet minuta da se povučete. Zviždanja i dvostruku jači uzvici ugušili su znak trube koji je objavljivao početak datog roka. Niko se nije pomakao.
— Prošlo je pet minuta — reče kapetan istim tonom. — Još jedan minut i otvorićemo vatru.
Hose Arkadio Drugi, sav u ledenom znoju, spustio je dete sa ramena i predao ga ženi. »Ove rogonje su u stanju da pucaju«, šapnula je ona. Hose Arkadio Drugi nije imao vremena da govori, pošto je u tom trenutku prepoznao promukli glas pukovnika Gavilana, čiji je uzvik propratio ženine reči. Opijen napetošću, veličanstvenom i dubokom tišinom i, osim toga, ubeđen da niko neće pokrenuti tu uplašenu masu opčinjenu smrću, Hose Arkadio Drugi propeo se iznad ljudi koji su stajali pred njim i, prvi put u svom životu, podigao glas.
— Rogonje — viknu. — Poklanjamo vam minut koji je preostao.
Na kraju njegovog uzvika dogodilo se nešto što u njemu nije izazvalo strah, nego izvesne halucinacije. Kapetan je izdao naređenje za vatru i četiri mitraljeska gnezda odmah su mu odgovorila. Ali sve je ličilo na farsu. Izgledalo je kao da su mitraljezi napunjeni nekakvom ujdurmom pirotehnike, pošto se čulo njihovo otežano štektanje i videli njihovi usijani ispljuvci, ali se nije primećivala m najmanja reakcija, nijedan glas, nijedan uzdisaj među zgusnutom masom koja je izgledala skamenjena i trenutno neranjiva. Iznenada, sa jedne strane stanice jedan smrtni krik rasplinuo je čaroliju.
— Aj, majko moja.
Jedna seizmična sila, vulkanski tresak, kataklizmična rika eksplodirali su usred mase sa neizrecivom razornom snagom. Hose Arkadio Drugi jedva je stigao da podigne dete, dok je majka sa drugim nestala u uspaničenoj masi. Mnogo godina kasnije dete će još pričati, iako su susedi verovali da je stari izlapeo, da ga je Hose Arkadio Drugi podigao iznad svoje glave i prepustio se da ga vuku, tako reći, kroz vazduh kao da plovi u panici mase prema susednoj ulici. Uzdignuti položaj deteta omogućio mu je da vidi kako u tom času razularena masa stiže već do ugla i kako red mitraljeza otvara vatru. Nekoliko glasova kriknulo je istovremeno.
— Bacite se na zemlju! Bacite se na zemlju! Prvi redovi su to već učinili, pokošeni mitraljeskim rafalima. Preživeli, umesto da se bace na zemlju, pokušali su da se vrate natrag, i tada je panika zadala jedan aždajski udarac i u zbijenom talasu poslala ih protiv drugog zbijenog talasa koji se kretao iz suprotnog pravca, odbačen sledećim aždajskim udarcem iz suprotne ulice, gde su mitraljezi takođe pucali bez prestanka. Bili su opkoljeni, okrećući se u ogromnoj vrtešci koja se malo-pomalo sužavala prema svom epicentru pošto su njene ivice sistematski sečene unaokolo, kao kad se ljušti crni luk, nezasitim i metodičnim noževima mitraljeza. Dete je videlo jednu ženu kako kleči, raširenih ruku, u jednom praznom prostoru koji je bio tajanstveno nepristupačan mecima. Tu ga je ostavio Hose Arkadio Drugi u trenutku kad je pao lica oblivenog krvlju, pre nego što je džinovska gomila sravnila prazni prostor, ženu koja kleči, svetlost visokog sušnog neba i kurvinski svet u kome je Ursula Iguaran prodala toliko životinjica od karamela. Kad se Hose Arkadio Drugi probudio, ležao je na leđima u pomrčini. Primetio je da putuje nekim beskrajnim i tihim vozom, da mu je kosa slepljena od suve krvi i da ga bole sve kosti. Osetio je neodoljivu potrebu za snom. U želji da spava dugo, zaštićen od straha i užasa, smestio se na onu stranu koja ga je manje bolela, i tek tada je otkrio da leži na mrtvima. Nije bilo ni jednog slobodnog mesta u vagonu, osim u glavnom hodniku. Mora da je prošlo dosta vremena od pokolja, pošto su leševi imali temperaturu gipsane statue u jesen, i izdržljivost skamenjene pene, a oni koji su ih smestili u vagon imali su vremena da ih slože po istom redu kao kad utovaraju grane banana. Pokušavajući da pobegne od ružnog sna, Hose Arkadio Drugi vukao se od jednog do drugog vagona u pravcu u kome se kretao voz, i pri kratkotrajnoj svetlosti koja je prodirala između dasaka dok su prolazili kroz uspavana sela video je mrtve muškarce, mrtve žene i mrtvu decu, koji će biti bačeni u more kao trule banane. Prepoznao je samo ženu koja je prodavala osvežavajuća pića na trgu i pukovnika Gavilana koji je oko ruku još nosio obavijen pojas sa mavarskom srebrnom kopčom kojim je pokušavao da prokrči put kroz paniku, Kad je došao u prvi vagon, iskočio je u mrak i ostao ispružen u jarku dok je voz prošao. Bio je to najduži voz koji je ikada video, sa gotovo dve stotine teretnih vagona, sa po jednom lokomotivom spreda i pozadi a trećom u sredini. Nije uopšte bio osvetljen, čak ni crvenim i zelenim signalnim svetlima, i klizio je kroz noć potajno kao lopov. Na vagonima su se ocrtavale tamne siluete vojnika sa postavljenim mitraljezima. Posle ponoći sručio se snažan pljusak. Hose Arkadio Drugi nije znao gde je iskočio, ali je znao da bi hodajući u suprotnom pravcu od kretanja voza stigao u Makondo. Posle tri sata hoda, mokar do kostiju, sa strašnom glavoboljom, ugledao je prve kuće u svetlosti zore. Privučen mirisom kafe, ušao je u kuhinju gde je jedna žena bila nagnuta nad ognjištem sa detetom u naručju. — 'bar dan! — rekao je iscrpen. — Ja sam Hose Arkadio Drugi Buendija.
Izgovorio je celo ime, slovo po slovo, da bi se uverio da je živ. Dobro je učinio, jer žena je pomislila da je priviđenje kad je na vratima ugledala iznemoglu spodobu, pocrnelu, glave i odeće isprljane krvlju i obavijenu oreolom smrti. Ona ga je poznavala. Donela je ogrtač da se utopli dok mu se rublje suši na ognjištu, zagrejala mu vodu da opere ranu, koja je bila samo rasečena koža, i dala mu čistu krpu da previje glavu. Potom ga je poslužila kafom bez šećera, kao što su joj rekli da piju Buendije, i raširila rublje bliže vatri. Hose Arkadio Drugi nije progovorio dok nije popio kafu.
— Mora da je bilo oko tri hiljade — šapnu. — Šta?
— Mrtvih — objasnio je on. — Mora da su ubili sve koji su se nalazili na stanici. Žena ga sažaljivo odmeri pogledom.
— Ovde nije bilo mrtvih — reče. — Od vremena tvog strica, pukovnika, nije se ništa desilo u Makondu.
U tri kuhinje, u kojima se zadržao Hose Arkadio Drugi pre nego što je stigao kući, rekli su mu isto: »Nije bilo mrtvih«. Prošao je preko staničnog trga i video šatre nagomilane jedne na druge, i ni tu nije našao nikakav trag pokolja. Ulice su bile puste pod upornom kišom, a kuće zatvorene, bez znakova života u njima. Jedina vest o ljudima bila su prva zvona za jutarnje bogosluženje. Kucnuo je na vrata kuće pukovnika Gavilana. Jedna bremenita žena, koju je već mnogo puta video, zatvori mu vrata pred nosom.
— Otišao je — rekla je uplašena. — Vratio se svojoj zemlji. Glavni ulaz na elektrifikovanom kokošarniku bio je kao i obično pod stražom dvojice mesnih policajaca, koji su izgledali kao okamenjeni pod kišom, u kišnim mantilima i sa kapama od nepromočivog platna. U ulici na periferiji Crnci sa Antila pevali su u horu subotnje psalme. Hose Arkadio Drugi preskočio je dvorišnu ogradu i ušao u kuću kroz kuhinju. Santa Sofija de la Pijedad jedva je podigla glas.
— Da te ne vidi Fernanda — reče. — Sad je baš ustala. —
Kao da radi po tajnom sporazumu, odvela je sina u sobu sa nokširima, uredila mu pohaban Melkijadesov krevet i u dva popodne, dok je Fernanda spavala, dala mu kroz prozor tanjir hrane. Aurelijano Drugi jc spavao u kući, pošto ga je tu iznenadila kiša, i u tri popodne još je čekao da kiša prestane. Tajno obavešten od Santa Sofije de la Pijedad, posetio je brata u Melkijadesovoj sobi. Ni on nije verovao u verziju o masakru niti u ružan san o vozu koji je natovaren mrtvacima putovao prema moru. Prošle noći pročitao je poseban proglas narodu sa obaveštenjem da su radnici poslušali naređenje o evakuaciji stanice i da su u mirnim povorkama krenuli svojim kućama. Proglas je takođe obaveštavao da su sindikalni vođi, sa visokim patriotskim duhom, sveli svoje zahteve na dve tačke: reformu medicinske službe i izgradnju nužnika u kućama. Kasnije je objavljeno da su vojne vlasti, kada su dobile saglasnost radnika, požurile da o tome obaveste gospodina Brauna, i da ovaj ne samo što je prihvatio nove uslove nego je ponudio da plati trodnevno javno veselje kako bi se proslavio završetak sukoba. Samo, kad su ga vojni komandanti zapitali pod kojim datumom da se objavi potpisivanje sporazuma, on je pogledao kroz prozor u nebo išarano munjama i načinio pokret pun neizvesnosti.
— Biće kad prestanu kiše — rekao je. — Dok traje kiša, prekidamo svaku vrstu aktivnosti.
Kiša nije padala već tri meseca, i bilo je vreme suše. Ali, kad je gospodin Braun objavio svoju odluku, sručio se na čitavu zonu banana snažan pljusak, koji je Hosea Arkadija Drugog iznenadio na putu za Makondo. Sledeće nedelje kiša je i dalje padala. Zvanično objašnjenje, ponovljeno hiljadu puta i svim sredstvima obaveštavanja, koja su vladi bila pri ruci, razglašeno po celoj državi, najzad je nametnuto: nije bilo mrtvih, zadovoljni ratnici vratili su se svojim porodicama, Kompanija banana prekida rad dok ne prođu kiše. Zakon o policijskom času važio je kao preventiva ako bude potrebno preduzimati hitne mere zbog posledica od kiše, koja neprekidno pada, ali trupe su bile u kasarni. U toku dana igrajući se sa decom »brodoloma«, vojnici su gazili kroz bare na ulicama, sa pantalonama zavrnutim do članaka. Noću, posle povečerja, razbijali su vrata kundacima, izvlačili sumnjive iz kreveta i vodili ih na put bez povratka. Još su tražili zločince, ubice, podstrekače, pobunjenike protiv Ukaza broj četiri i ubijali ih, ali vojnici su sve to poricali pred bližom rodbinom svojih žrtava, koja je preplavila kancelarije komandanata tražeći vesti. »Sigurno ste sanjali«, insistirali su oficiri. »U Makondu se nije dogodilo ništa, niti se šta događa, niti će se dogoditi ikada. Ovo je srećno selo.« Tako su najzad istrebili sindikalne vođe. Jedini preživeli bio je Hose Arkadio Drugi. Jedne februarske noći začulo se razgovetno udaranje kundaka na vrata. Aurelijano Drugi, koji je još čekao da prestane kiša da bi izišao, otvori vrata šestorici vojnika pod komandom jednog oficira. Prokisli, bez reči su pregledali kuću, sobu po sobu, ormar po ormar, od dvorane do ambara. Ursula se probudila kad su upalili svetlost u njenoj sobi, i nije dahnula sve dok je trajao pretres, ali je prstima upućivala znak krsta tamo kuda su se kretali vojnici. Santa Sofija de la Pijedad stigla je da upozori Hosea Arkadija Drugog, koji je spavao u Melkijadesovoj sobi, ali on je shvatio da je prekasno za bežanje. Stoga je Santa Sofija de la Pijedad ponovo zatvorila vrata, a on je obukao košulju i cipele, seo na krevet i čekao da dođu. Tog trenutka su pregledali zlatarsku radionicu. Oficir je naredio da se otključa katanac i mašući lampom osmotrio radni sto i vitrinu sa flašama kiseline, instrumente koji su i dalje stajali na istom mestu na kome ih je ostavio njihov gazda, te kao da je shvatio da u toj sobi niko ne stanuje. Međutim, lukavo je upitao Aurelijana Drugog da li je on zlatar, a ovaj mu je objasnio da je to bila radionica pukovnika Aurelijana Buendije, »Aha«, rekao je oficir, upalio osvetljenje i naredio tako podroban pretres da mu nije promaklo osamnaest zlatnih ribica koje su ostale nepretopljene i bile sakrivene iza flaša u plehanoj konzervi. Oficir ih je, jednu po jednu, pregledao na radnom stolu, i tada je potpuno smekšao. »Želeo bih poneti jednu, ako mi dozvolite«, rekao je. »Jedno vreme bile su lozinka diverzanata, ali sad su relikvija.« Bio je mlad, gotovo dečak, ni malo stidljiv, i po prirodi simpatičan što se ranije nije primećivalo. Aurelijano Drugi mu pokloni ribicu. Oficir je stavi u džep košulje, sa dečačkim sjajem u očima, a druge vrati u konzervu.
— To je neprocenjiva uspomena — reče. — Pukovnik Aurelijano Buendija bio je jedan od naših najvećih ljudi.
Međutim, izliv čovečnosti nije promenio njegovo profesionalno ponašanje. Pred Melkijadesovom sobom, koja je takođe bila pod katancem, Santa Sofija de la Pijedad pokušala je nešto sa poslednjom nadom. »Ima jedan vek da niko ne živi u ovoj sobi«, rekla je. Oficir je ipak naredio da je otvore, pređe preko nje baterijskom lampom, a Aurelijano Drugi i Santa Sofija de la Pijedad ugledaše arapske oči Hosea Arkadija Drugog u trenutku kada je preko njegovog lica prešao rafal svetlosti, i shvatiše, da je to kraj jednog i početak drugog straha koji bi mogao biti utoljen samo u prepuštanju. Ali oficir je nastavio da pregleda lampom sobu i nije pokazao nikakav znak interesovanja sve dok nije otkrio sedamdeset i dva nokšira, zatrpana u ormanima. Tada je upalio svetlost. Hose Arkadio Drugi sedeo je na ivici kreveta, spreman da iziđe, svečaniji i zamišljemji nego ikada. U pozadini su bile police sa raskupusanim knjigama, svicima pergamenata, čist i uredan radni sto i još sveže mastilo u mastionicama. Bio je isto tako čist i proziran vazduh, ista pošteđenost od prašine i rušenja, koju je Aurelijano Drugi video u detinjstvu i koju samo pukovnik Aurelijano Buendija nije mogao da primeti. Ali oficir se zanimao samo za nokšire.
— Koliko osoba živi u ovoj kući? — upita.
— Pet.
Oficir očevidno nije razumeo. Pogled mu je zastao na prostoru gde su Aurelijano Drugi i Santa Sofija de la Pijedad i dalje videli Hosea Arkadija Drugog, a i ovaj je takođe primetio da ga oficir gleda, ali da ga ne vidi. Potom je ugasio svetlost i zatvorio vrata. Kada se obratio vojnicima, Aurelijano Drugi je shvatio da mladi vojnik sobu gleda istim očima kojima ju je gledao i pukovnik Aurelijano Buendija.
— Zaista u ovoj sobi niko nije bio najmanje jedan vek — rekao je oficir vojnicima. — Tu mora da ima čak i zmija.
Kada su se zatvorila vrata, Hose Arkadio Drugi bio je uveren da je njegov rat završen. Ranijih godina pukovnik Aurelijano Buendija govorio mu je o ratnoj opčinjenosti i pokušao da je dokaže bezbrojnim primerima iz ličnog iskustva. On mu je verovao. Ali one noći kad su ga vojnici pogledali a nisu ga videli, dok je mislio na nemire poslednjih meseci, na zatvorsku bedu, na paniku pred stanicom i na voz pun mrtvaca, Hose Arkadio Drugi došao je do zaključka da pukovnik Aurelijano Buendija nije bio ništa drugo do lakrdijaš ili budala. Nije razumeo zašto mu je bilo potrebno toliko reči da bi objasnio šta se oseća u ratu, kad je jedna reč dovoljna: strah. U Melkijadesovoj sobi, naprotiv, zaštićen natprirodnom svetlošću, romorom kiše i osećanjem da je nevidljiv, našao je spokoj koji nije imao nijednog trenutka u svom ranijem životu, i jedino se plašio da ga ne ukopaju živog. Ispričao je to Santa Sofiji de la Pijedad, koja mu je svakodnevno donosila hranu, i ona mu je obećala da će se svim snagama boriti da ostane živa, samo da bi bila sigurna da će ga ukopati mrtvog. Oslobođen svakog straha, Hose Arkadio Drugi posvetio se tada prelistavanju Melkijadesovih pergamenata, sa utoliko većim zadovoljstvom ukoliko ih je manje razumeo. Naviknuo se na romorenje kiše, koje se za dva meseca pretvorilo u nov oblik tišine, a samoću mu je jedino remetilo ulaženje i izlaženje Santa Sofije de la Pijedad. Zato ju je zamolio da hranu ostavlja na prozorskoj dasci i da na vrata stavi katanac. Ostali deo porodice ga je zaboravio, uključujući i Fernandu koja, kad je saznala da su ga vojnici videli a nisu ga poznali, nije imala ništa protiv da tu i ostane. Posle šest meseci zatvora, pošto su vojnici otišli iz Makonda, Aurelijano Drugi skinuo je katanac, tražeći da s nekim razgovara dok ne prođu kiše. Čim je otvorio vrata, ošamutio ga je smrad iz nokšira, koji su stajali na podu i bili mnogo puta upotrebljeni. Hose Arkadio Drugi, gotovo uštavljen, ne mareći za vazduh zasićen smrdljivim isparenjima, nastavio je da čita i pročitava nerazumljive pergamente. Bio je ozaren serafimskim sjajem. Samo je podigao oči kad je osetio da se otvaraju vrata, ali njegovom bratu bio je dovoljan taj pogled da u njemu vidi ponovljenu neumitnu sudbinu svoga pradede.
— Bilo je više od tri hiljade — beše sve što je rekao Hose Arkadio Drugi. — Sad sam siguran da su bili svi koji su se našli na stanici.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sto godina samoće - Page 2 Empty Re: Sto godina samoće

Počalji od Mustra Pet Jun 29, 2018 9:54 am

Sto godina samoće - Page 2 F_U_C_K


Poglavlje 16


Kiša je padala četiri godine, jedanaest meseci i dva dana. Povremeno su nastupala razdoblja kada je kišica tek rominjala i tada je svako oblačio svoje praznično odelo i sa izrazom rekonvalescenta proslavljao prestanak kiša. Ali ubrzo su se navikli da predahe tumače kao nagoveštaje pogoršanja. Nebo se cedilo sa gromoglasnim olujama, i sever je slao uragane koji su dizali krovove, obarali zidove i čupali iz korena poslednje nasade sa plantaža. Kao što se dogodilo u toku epidemije nesanice, koje se Ursula sećala tih dana, sama nevolja izmislila je odbranu protiv čamotinje. Aurelijano Drugi bio je jedan od onih koji je najviše učinio da ga lenjost ne dokusuri. Vratio se kući slučajno one noći kad je gospodin Braun izazvao nevreme, i Fernanda je pokušala da mu pomogne rasklimatanim kišobranom koji je našla u jednom ormaru.
— Nije potrebno — rekao je on. — Ostaću ovde dok ne prestane kiša. — Obaveza nije bila, naravno, trajna, ali on je bio gotovo rešen da je ispuni do tančina. Kako je njegova odeća bila kod Petre Kotes, svlačio je svaka tri dana ono što je imao na sebi i u gaćicama čekao da mu to operu. Da se ne bi dosađivao, provrednio se i po kući opravljao mnogobrojne kvarove. Doveo je u red grede, podmazao brave, pričvrstio zvekir i učvrstio vrata. Tokom nekoliko meseci videli su ga kako luta sa kutijom alata, koju mora da su zaboravili Cigani u vreme Hosea Arkadija Buendije, i niko nije saznao da li je ta prinudna gimnastika bila zbog zimske dosade ili zbog prinudne apstinencije, tako da mu je trbušina postepeno splasnula kao kožurak, lice blažene kornjače ubledelo a podbradak se smanjio, pa je na kraju postao savitljiviji i mogao ponovo da veže vrpce na cipelama. Gledajući ga kako namešta eksere i skida časovnike, Fernanda se pitala neće li i njega obuzeti porok da gradi da bi sve ponovo rušio, kao pukovnik Aurelijano Buendija sa zlatnim ribicama, Amaranta sa dugmadima i odećom, Hose Arkadio Drugi sa pergamentima i Ursula sa uspomenama. Ali nije bilo tako. Nevolja je bila u tome što je kiša sve sluđivala, remetila i nagrizala, tako da bi među zupcima najjalovijih mašina izraslo cveće ako ne bi bilo podmazivano svaka tri dana, oksidirali bi konci brokata i buđ bi se zapatila na mokrom rublju. Vazduh je bio toliko vlažan da su ribe ploveći mogle da uđu kroz vrata i iziđu kroz prozor. Jednog jutra kada se Ursula probudila s osećanjem da tone u blagu nesvesticu blaženstva i zatražila da joj dovedu oca Antonija Isabela, makar noseći ga na ramenima, Santa Sofija de la Pijedad je otkrila da su joj leđa puna pijavica. Skinula ih je jednu po jednu, sagorevajući ih užarenim ugljevljem; pre nego što iskrvari do kraja. Morali su iskopati kanale da bi izbacili vodu iz kuće i očistili je od žaba i puževa, osušiti podove, skloniti cigle ispod nogu kreveta, da bi mogli ponovo hodati u cipelama. Zaokupljen mnogobrojnim sitnicama koje su zahtevale njegovu pažnju, Aurelijano Drugi nije ni primetio da stari, dok jednog popodneva nije iz stolice za ljuljanje posmatrao prevremeni zalazak sunca, misleći bez uzbuđenja na Petru Kotes. Ništa ga nije sprečavalo da se vrati Fernandinoj bljutavoj ljubavi, čija je lepota nestajala sa godinama, ali kiša ga je spasla svake iznenadne strasti i ispunila ga smirenošću bez prohteva. Zabavljao se misleći na sve ono što je nekad mogao uraditi po toj kiši, koja je već padala godinu dana. Među prvima je doneo cinkane limove u Makondo, mnogo ranije nego što ih je Kompanija banana uvela u modu, samo zato da bi njima prekrio krov spavaće sobe Petre Kotes i da bi uživao u utisku duboke intimnosti koje je u njemu tada izazivalo dobovanje kiše. Ali čak i te lude uspomene njegove nastrane mladosti ostavljale su ga ravnodušnim, kao da je na poslednjoj terevenki iscrpeo sve zalihe zadovoljstva i kao da mu je ostala samo divna nagrada da može da ih se seća bez gorčine i kajanja. Moglo bi se pomisliti da mu je poplava pružila priliku da sedne i razmišlja, da mu je baratanje kleštima i pumpicom za ulje probudilo zadocnelu čežnju za toliko potrebnim poslovima koje je mogao da radi a nije ih radio u životu, ali ni jedno ni drugo nije bilo tačno, jer žudnja za sedenjem u porodičnom gnezdu nije bila plod razmišljanja ni kajanja. Tu čežnju koju su iskopale sada dosadne kiše, nosio je iz davnine, iz vremena kada je čitao u Melkijadesovoj sobi čudotvorne priče o letećim ćilimima i kitovima koji su se hranili brodskom posadom. Tih dana se, usled Fernandine nemarnosti, u hodniku pojavio mali Aurelijano i deda je saznao za njegovo postojanje. Ošišao mu je kosu, obukao ga, naučio ga da se ne plaši ljudi i ubrzo su uvideli da je pravi Aurelijano Buendija, sa svojim istaknutim jagodicama, začuđenim pogledom i izgledom usamljenika. Za Fernandu je to bilo olakšanje. Već odavno je uvidela svoju preteranu taštinu, ali nije znala kako da je se reši, jer što je više mislila sve manje joj je to izgledalo razumno. Da je znala da će Aurelijano Drugi prihvatiti dete sa zadovoljstvom dede, ne bi toliko izvrdavala ni toliko odlagala, nego bi se već prošle godine oslobodila mučenja. Za Amarantu Ursulu, koja je već promenila zube, nećak je bio nestašna igračka, koja ju je zabavljala za vreme dosadne kiše. Aurelijano Drugi se tada setio engleske enciklopedije, koju niko više nije dirao u staroj Meminoj sobi, Počeo je deci da pokazuje slike, naročito one sa životinjama i, kasnije, mape i fotografije dalekih zemalja i slavnih ličnosti. Kako nije znao engleski, a jedva da je razlikovao najpoznatije gradove i ličnosti, počeo je da izmišlja imena i legende da bi zadovoljio nezasitu radoznalost dece. Fernanda je zaista mislila da njen muž čeka da prestanu kiše da bi se vratio svojoj ljubavnici. Prvih kišnih meseci plašila se da će on pokušati da upadne u njenu spavaću sobu i da će mu ona stidljivo otkriti kako je od rođenja Amarante Ursule nesposobna za pomirenje. To je bio razlog njene strasne prepiske sa nevidljivim lekarima, prekidane čestim smetnjama na pošti. Tokom prvih meseci, kad se saznalo da su zbog oluja vozovi iskliznuli iz šina, jedno pismo nevidljivih lekara ukazalo joj je da su se njena pisma gubila. Kasnije, kad su prekinute veze sa njenim nepoznatim dopisivačima, ozbiljno je pomišljala da stavi masku tigra, koju je njen muž upotrebio u krvavom karnevalu, kako bi je pod izmišljenim imenom pregledali lekari Kompanije banana. Ali jedna osoba, koja je često prolazila kroz kuću donoseći nezahvalne vesti o poplavama, rekla joj je da je Kompanija rasformirala svoj dispanzer da bi ga odnela u krajeve gde je prestala kiša. Tada je izgubila nadu. Pomirila se sa mišlju da trpi dok ne prođu kiše i dok se ne normalizuje pošta, a u međuvremenu je podnosila svoju tajnu boljku, pošto bi radije umrla nego što bi se predala u ruke jedinog lekara koji je ostao u Makondu, ekstravagantnog Francuza koji se hranio travkama za magarce. Poverila se Ursuli, verujući da ona zna neki lek za njenu nevolju. Ali savršena navika da okoliši i stvari ne naziva njihovim imenom, navela ju je da ono što je napred stavi nazad, da reč porođaj zameni rečju izbacivanje, a reč sluz zameni rečju svrab da bi sve bilo manje sramotno, tako da je Ursula logično zaključila da poremećaji nisu u materici, nego u stomaku, te joj savetovala da popije našte srca prašak od kalomela. Da nije bilo te patnje, koja nije sramota za nekog ko ne boluje od stidljivosti, i da se nisu pisma izgubila, Fernandi ne bi smetala kiša, pošto je, na kraju krajeva, ceo život za nju bio kao padanje kiše. Nije promenila kućni red, ni smanjila ceremonije. Dok je sto još bio podignut na ciglama i stolice postavljene na daskama da gosti ne bi ukvasili noge, ona je nastavljala da služi na lanenim stoljnjacima i sa kineskim servisom, da pali svećnjake za večeru, smatrajući da nevolje ne mogu biti izgovor za napuštanje navika. Niko nije provirivao na ulicu. Ako bi to zavisilo od Fernande, niko to ne bi nikada ni činio, ne samo otkako pada kiša, nego to nije trebalo činiti ni mnogo ranije, pošto je ona smatrala da su vrata izmišljena da bi se zatvarala, i da je radoznalost za događaje na ulici svojstvena samo kurvama. Uprkos tome, ona je bila prva koja se pomolila kad su javili da prolazi sprovod pukovnika Herinelda Markesa, iako ju je ono što je tada videla kroz odškrinuti prozor tako ražalostilo da se dugo kajala zbog te slabosti. Ne može se zamisliti žalosniji sprovod. Stavili su kovčeg na volovska kola, a iznad njega podigli krov od bananinog lišća, ali pljusak je bio tako snažan i ulice tako blatnjave da su se točkovi zaglavljivali na svakom koraku, a krov samo što se nije raspao. Mlazevi mutne vode zapljuskivali su kovčeg i škropili zastavu kojom je bio prekriven, a koja je, u stvari, bila zastava prljava od krvi i baruta, odbačena od najdostojnijih veterana. Na kovčeg su, takođe, stavili sablju sa kićankama od bakra i svile, istu onu koju je pukovnik Herineldo Markes vešao na čiviluk u dvorani da bi nenaoružan ušao u Amarantinu veziljsku sobu. Iza kola su šljapkali po blatu bosonogi i svi s pantalonama zavrnutim do članaka, poslednji koji su preživeli kapitulaciju u Neerlandiji, držeći jednom rukom rudu, a drugom venac od veštačkog cveća, izbledelog od kiše. Pojavili su se kao nestvarno prikazanje u ulici koja je još uvek nosila ime pukovnika Aurelijana Buendije, svi su u prolazu pogledali kuću i skrenuli iza ugla na trg, gde su morali da traže pomoć da bi izvukli zaglibljena kola. Ursulu je do vrata odnela Santa Sofija de la Pijedad. Pratila je sa toliko pažnje ceremoniju sprovoda, da niko nije posumnjao da ga nije videla, pogotovo zato što se njena podignuta ruka, kao Arhangela Mihajla, povijala prema klimanju kola.
— Zbogom, Herineldo, sine moj — viknula je. — Pozdravi moje i reci im da ćemo se videti kad prestanu kiše.
Aurelijano Drugi joj je pomogao da se vrati u krevet, i sa istom neozbiljnošću s kojom se prema njoj uvek ophodio, upita je šta znači njen pozdrav.
— Istina je — rekla je ona. — Čekam samo da prestanu kiše pa da umrem.
Rastočene ulice uzbunile su Aurelijana Drugog. Zadocnivši sa brigom o sreći svojih životinja, prebacio je preko sebe gumirano platno i otišao do kuće Petre Kotes. Našao ju je u dvorištu, do pasa u vodi, kako pokušava da izvuče lešinu jednog konja. Aurelijano Drugi joj pomože jednim trupcem i veliko naduveno telo napravi krug a potom ga povuče potok tečnog blata. Otkad su počele kiše, Petra Kotes nije radila ništa drugo nego čistila svoje dvorište od uginulih životinja. Prvih nedelja slala je poruke Aurelijanu Drugom da preduzme hitne mere, a on joj je odgovarao da nije hitno, da situacija nije opasna i da će već nešto smisliti čim prestanu kiše. Poručila mu je da voda plavi štale, da je stoka pobegla prema brdima, gde nije imala šta da jede i gde je prepuštena tigrovima i kugi.
— Tu se ništa ne može — odgovorio joj je Aurelijano Drugi. — Namnožiće se druga kad prestanu kiše.
Petra Kotes je gledala stoku kako gine u gomilama i jedva je stizala da raskomada onu koja je ostala nezatrpana. Gledala je nemoćno kako poplava nemilosrdno uništava bogatstvo za koje se jedno vreme držalo da je najveće i najsolidnije u Makondu, i od koga je ostajao samo smrad. Kad je Aurelijano Drugi odlučio da ode i vidi šta se dešava, našao je samo leš konja i jednu iznemoglu mazgu u ruševinama konjušnice. Petra Kotes ga je dočekala bez iznenađenja, bez likovanja i zlovolje, i samo se ironično osmehnula.
— U dobar čas! — rekla je.
Bila je ostarela, sama kost i koža, i njen zverski prodoran pogled postao je tužan i krotak od silnog posmatranja kiše. Aurelijano Drugi ostao je više od tri meseca u njenoj kući, ne zato što se tu osećao bolje negu u svojoj porodici, nego zato što mu je bilo potrebno toliko vremena da donese odluku da po drugi put prebaci preko sebe komad gumiranog platna. »Nije hitno«, rekao je, kao što je rekao i u drugoj kući. »Nadajmo se da će uskoro prestati kiše.« Tokom prve nedelje privikavao se na štetu koju su nevreme i kiša naneli zdravlju njegove naložnice, i malo-pomalo video ju je onakvu kakva je bila i pre, sećajući se njenih veselih lakrdija i ludačke plodnosti koju je njena ljubav izazivala u životinja, pa ju je, delimično iz interesa, jedne noći tokom druge nedelje probudio nasilnim milovanjem. Petra Kotes nije reagovala. »Spavaj mirno«, šapnula je. »Sada više nisu vremena za te stvari.«
Aurelijano Drugi ugleda sebe u ogledalima na tavanici, vide kičmu Petre Kotes kao red kalemova nanizanih na snop uvelih nerava, i shvati da je ona u pravu, ne zbog vremena nego zbog njih, koji više nisu bili za te stvari. Aurelijano Drugi vratio se kući sa svojim sanducima, ubeđen da ne samo Ursula nego i svi stanovnici Makonda čekaju da prestane kiša pa da umru. Prolazeći, video ih je kako sede po sobama tupog pogleda i prekrštenih ruku, osećajući kako prolazi celo jedno vreme, neukrotivo vreme, jer bilo je uzaludno deliti ga na mesece i godine, i dane i časove, pošto nije moglo ništa drugo da se radi nego da se posmatra kiša. Deca su sa uzbuđenjem primila Aurelijana Drugog koji je ponovo za njih svirao na astmatičnoj harmonici. Ali koncert im nije toliko privlačio pažnju kao razgledanje enciklopedije, tako da su se ponovo sastajali u spavaćoj Meminoj sobi, u kojoj je mašta Aurelijana Drugog pretvorila vazduhoplov u letećeg slona koji je tražio mesto da spava među oblacima. Jednom prilikom je pronašao nekog čoveka na konju koji je, i pored svoje egzotične pojave, ipak sačuvao nešto od porodičnog izgleda, a posle dugog ispitivanja došao je do zaključka da je to portret pukovnika Aurelijana Buendije. Pokazao ga je Fernandi, i ona je takođe priznala sličnost konjanika ne samo sa pukovnikom nego i sa svim članovima porodice; iako je, u stvari, to bio tatarski ratnik. Tako mu je prolazilo vreme između kolosa sa Rodosa i čarobnjaka sa zmijama, dok mu žena nije izjavila da im je ostalo još samo šest kilograma slanog mesa i jedna vreća pirinča.
— Ista sad hoćeš da učinim? — upita je on.
— Ne znam — odgovorila je Fernanda. — To je stvar muškarca.
— Dobro — reče Aurelijano Drugi — nešto ćemo preduzeti kad prestanu kiše.
I dalje se zanimao više za enciklopediju nego za domaće probleme, iako je morao da se zadovolji kožurama s malo pirinča za ručak. »Sad je nemoguće učiniti ma šta«, govorio je. »Ne može da pada kiša celog života.« I dok je odugovlačio hitne zahteve ambara, Fernandin bes bivao je sve jači, dok su se njeni slučajni protesti i retki izlivi besa pretvarali u nezadrživu, razuzdanu bujicu, a sve je počelo jednog jutra kao jednoličan zvuk gitare, čiji je ton, što je dan više odmicao, bivao bogatiji i blistaviji.
Aurelijano Drugi od džangrizanja nije mogao da dođe sebi sve do sledećeg dana posle doručka, kada je bio ošamućen od bumburanja, koje je tada postalo jasnije i bučnije od romorenja kiše. To je Fernanda šetala po kući žaleći se kako su je vaspitavali za kraljicu da bi završila kao sluškinja u kući ludaka, sa lenjim mužem, idolopoklonikom i razvratnikom koji samo leži na leđima i čeka da mu s neba padnu pečene ševe dok će njoj da otpadnu bubrezi jer pokušava da održi dom zakovan čiodama, u kome treba toliko da se radi, da se podnosi i popravlja od svanuća do kasno u noć, da je odlazila u krevet sa očima punim staklene prašine, i, uprkos tome, niko joj nikada nije rekao dobro jutro, Fernanda, kako si provela noć, Fernanda, i nije je pitao, makar iz pristojnosti, zašto je tako bleda i zbog čega se budi s modrim podočnjacima, iako ona nije očekivala, naravno, da nešto slično iziđe iz ostatka jedne porodice koja ju je, na kraju krajeva, uvek smatrala za smetnju, za krpicu za čišćenje šerpi, za šarenu smešnu lutku na zidu, i koja je uvek govorila protiv nje po budžacima, nazivajući je lažnom sveticom, nazivajući je farisejem, nazivajući je gušterom, čak je Amaranta, neka počiva u miru, rekla glasno da je ona bila jedna od tih koja brka šupak sa molitvama, blagosloven bio bog, kakve reči, i ona je sve spokojno izdržala zbog zavetovanja papi, ali nije mogla da izdrži više kad je zlobni Hose Arkadio Drugi rekao da je propast porodice bila kad su otvorili vrata jednoj otmenoj, zamislite, jednoj uobraženo otmenoj, spasi me bože, jednoj naduvenoj kćeri zlobe, od istog plemena otmenih koje je poslala vlast da ubijaju radnike, šta kažete, i rekao je, ništa manje nego njoj, kumčetu vojvode od Albe, jednoj dami takvog porekla, da je muka hvatala gospođe predsednikovice, jednoj plemkinji plave krvi, kao ona koja je imala pravo da se potpisuje sa jedanaest španskih prezimena i koja je u tom selu kopiladi bila jedino smrtno biće koje se nije osećalo uzbuđeno pred šesnaest pribora za ručavanje, da bi, pri tom, njen muž preljubnik rekao, pucajući od smeha, da toliko kašika i viljušaka, toliko noževa i kašičica ne pripada hrišćanima nego stonogama, i jedina koja je mogla da odredi zatvorenih očiju kad se služi belo vino, sa koje strane i u kojim čašama, a kad se služi crveno vino, sa koje strane i u kojim čašama, a ne kao seljančura Amaranta, neka počiva u miru, koja je verovala da se belo vino služi danju a crveno noću, i jedina u celom primorju koja je mogla da se pohvali da je radi sebe išla samo u zlatni nokšir, da bi se, pri tom, pukovnik Aurelijano Buendija, neka počiva u miru, osmelio da upita, sa njegovom gorčinom masona, gde je zaslužila tu privilegiju, da ona ne kenja kamelije umesto govana, zamislite, tim rečima, a zatim je Renata, rođena joj kći, koja je, iz radoznalosti, videći njen izmet u spavaćoj sobi, odgovorila da je nokšir zaista od čistog zlata, sa mnogo grbova, ali ono što se nalazi unutra čisto je govno, pravo govno, i još gore od drugog pošto je bilo otmeno govno, zamislite njena rođena kći, tako da nikad nije imala iluzija o ostaloj porodici, ali, na svaki način, imala je pravo da očekuje malo više pažnje od strane svog muža, pošto je, loš ili dobar, bio njen zakoniti muž, njen tvorac, njen zakoniti upropastitelj, koji se sopstvenom i slobodnom voljom prihvatio teške odgovornosti da je izvuče iz očevog doma, gde se nikad ničemu nije protivila ni tužila ni na šta, gde je iz zabave plela posmrtne vence, pošto je njen kum poslao pismo sa svojim potpisom i pečatom njegovog prstena, otisnutom u vosku, samo da bi rekao da ruke njegovog kumčeta nisu stvorene za poslove ovog sveta, nego samo da bi svirale na klaviru, i njen nerazumni muž izveo ju je iz njene kuće uprkos svemu i odveo je u taj pakleni kazan, u kome se nije moglo disati od vrućine, i pre nego što se završio njen duhovski post već je otišao sa svojim putujućim sanducima i torbarskim harmonikama da uživa u preljubi sa jednom nesrećnicom, kojoj je bilo dovoljno videti stražnjicu, dakle, već je rečeno, kojoj je dovoljno bilo videti kako mrda stražnjicom kao kobila da bi se pogodilo da je to jedna potpuno suprotna njoj, koja je znala da bude dama u dvorcu kao i u šupi, za stolom ili u krevetu, visoka dama, puna strahopoštovanja prema bogu, poštujući njegove zakone i pokoravajući se njegovim odlukama, i s kojom, naravno, nije mogao da izvodi one marifetluke i vratolomije koje je činio s onom drugom, koja je, naravno, pristajala na sve, kao francuske gospe, i još gore, kad se dobro razmisli, jer su one bile bar toliko poštene da na vrata okače crvenu svetiljku, zamislite, samo bi još to trebalo, slične bljuvotine, sa jedinom i ljubljenom kćerkom done Renate Argote i don Fernanda del Karpija, naročito ovog, naravno, svetog muškarca, velikog hrišćanina, kavaljera Ordena svetog groba, jednog od onih koji uživaju bogomdano pravo na privilegiju da u grobu ostanu netaknuti sa zategnutom kožom kao nevestinski saten i sa živahnim očima prozirnim kao smaragd.
— To nije istina — prekinuo ju je Aurelijano Drugi. — Kad su ga doneli, već je zaudarao.
Imao je strpljenja da je sluša ceo dan, sve dok je nije uhvatio u jednoj grešci. Fernanda nije obratila pažnju na njega, ali je utišala glas. Te noći, za vreme večere, razdražljivo zujanje njenog torokanja nadvladalo je šum kiše. Aurelijano Drugi je jeo malo, pognute glave, i rano se povukao u spavaću sobu. Sledećeg dana za doručkom Fernanda je bila uzdrhtala, kao da je slabo spavala i kao da se oslobodila svake mržnje. Međutim, kad ju je muž zapitao da li je mogućno dobiti jedno rovito jaje, ona mu nije jednostavno odgovorila da već cele sedmice nema jaja, nego je sročila ubojitu pridiku protiv muškaraca koji provode vreme obožavajući svoj pupak, i još su toliko drski da za stolom traže ptičje mleko. Aurelijano Drugi, kao obično, odveo je decu da razgledaju enciklopediju, a Fernanda se pretvarala da dovodi u red Meminu sobu, samo da bi je on čuo kako gunđa da čovek mora imati zaista debeo obraz da bi pričao jednim naivčinama kako je pukovnik Aurelijano Buendija naslikan u enciklopediji. Popodne, dok su se deca odmarala, Aurelijano Drugi je seo u trpezariju, ali ga je čak i tamo proganjala Fernanda, izazivajući ga i kinjeći, vrteći se oko njega sa svojim neumoljivim zujanjem kao bumbar, govoreći da, naravno, dok im već ponestaje i kamenja koje bi jeli, njen muž sedi kao neki persijski šah i posmatra kišu, pošto i nije ništa drugo nego jedan lenština, čovek koga izdržava žena, ništarija, lenja buba, naviknut da živi na grbači žena i uveren da je uzeo Joninu ženu koja je ostala potpuno mirna pred pričom o kitu. Aurelijano Drugi slušao je više od dva sata, miran, kao da je gluv. Nije je prekidao do kasnog popodneva, kada više nije mogao da izdrži tutnjavu bubnjeva koji su mu odjekivali u glavi.
— Sad ućuti, molim te, — preklinjao je.
Fernanda je, naprotiv, podigla glas. »Nemam zašto da ćutim«, reče. »Ko neće da me sluša, nek' ide.« Tada je Aurelijano Drugi izgubio strpljenje. Podigao se polako, kao da samo kani da protegne kosti i potpuno gospodareći svojim besom čupao je metodično, jednu po jednu, cvetne glavice begonija, uzimao vaze sa paprati, saksije oregana i jednu za drugom razbijao o pod. Fernanda se uplašila, pošto dotle stvarno nije imala jasnu predstavu o velikoj unutrašnjoj snazi svog blebetanja, ali je već bilo kasno da se ma šta ispravi. Opijen nezadrživom silom pražnjenja, Aurelijano Drugi porazbijao je kristal iz vitrine i bez žurbe, vadeći jedan po jedan komad servisa, pretvarao ih na podu u prah. Sistematičan, miran, s istom marljivošću s kojom je oblepio kuću novčanicama, razbijao je zatim o zid češke kristale, vaze rukom islikane, slike devojaka u barkama prepunim ruža, ogledala u pozlaćenim okvirima, i sve što je bilo za razbijanje od salona do ambara, i završio je sa velikim kuhinjskim glinenim krčagom, koji je uz snažnu eksploziju pukao usred dvorišta. Potom je oprao ruke, prebacio na sebe gumirano platno i vratio se pred ponoć sa nekoliko komada suvog usoljenog mesa, nekoliko džakova šećera i kukuruza sa žiškom i nekoliko očerupanih grana banana. Od tada nisu više nedostajale namirnice. Amaranta Ursula i mali Aurelijano mora da su se sećali tog potopa kao jednog srećnog doba. I pored Fernandine strogosti, brckali su se po barama u dvorištu, loveći guštere da bi ih raskomadali i u trenucima odsutnosti Santa Sofija de la Pijedad igrali se trovanja supe, bacajući u nju prah sa leptirovih krila. Ursula je bila njihova najzanimljivija igračka. Držali su je kao veliku oronulu lutku koju su donosili i nosali po kući, maskiranu dronjavim krpama i lica obojenog garom i šafranom, i jednom umalo što joj nisu iskopali oči, kao što su to radili žabama sa vrtlarskim makazama za potkresivanje. Ništa ih nije uzbuđivalo kao njeno bulažnjenje. U stvari, nešto mora da se dogodilo u njenom mozgu u trećoj godini kiša, pošto je postepeno počela da gubi smisao za stvarnost i brkala je sadašnje vreme sa dalekim epohama svog življenja, do te mere da je jednom prilikom tri dana preplakala zbog smrti Petronile Iguaran, njene prababe, sahranjene pre više od jednog veka. Utonula je u tako besmisleno i konfuzno stanje da je verovala da je mali Aurelijano njen sin pukovnik u vreme kad su ga vodili da vidi led, i da je Hose Arkadio, koji se tada nalazio u bogosloviji, bio njeno prvenče koje je otišlo sa Ciganima. Toliko je pričala o porodici da su se deca izvežbala da izmišljaju posete osoba koje ne samo što su odavno umrle već koje su postojale u različitim epohama. Sedeći na krevetu, sa kosom posutom pepelom i licem pokrivenim crvenom maramom, Ursula je bila srećna u krugu izmišljene rodbine koju su deca opisivala ne zaboravljajući nijedan detalj, kao da su je stvarno poznavala. Ursula je pričala sa svojim precima, o događajima koji su prethodili njenom postojanju, uživala je u vestima koje su joj donosili i plakala s njima zbog onih koji su umrli mnogo kasnije od tih sagovornika. Deca su brzo primetila da je u toku tih avetinjskih poseta Ursula redovno postavljala jedno određeno pitanje da bi saznala ko je bio taj koji je u toku rata doneo u kuću svetog Josipa od gipsa u prirodnoj veličini da ga sačuvaju dok ne prođu kiše. Tako se Aurelijano Drugi prisetio zakopanog blaga na mestu za koje je znala samo Ursula, ali bila su uzalud zapitkivanja i lukavi potezi kojih bi se prisetio, pošto u lavirintima njenog poremećenog uma kao da je postojala iskra lucidnosti da bi odbranila tu tajnu, koju je trebalo da otkrije samo onome koji bi dokazao da je pravi gospodar zakopanog blaga. Bila je tako vešta i toliko stroga da, kad je Aurelijano Drugi poučio jednog od svojih drugova učesnika u terevenkama kako da se pretvori u gospodara blaga, ona ga je uplela u detaljno ispitivanje i namestila mu fine zamke. Ubeđen da će Ursula odneti tajnu u grob, Aurelijano Drugi je unajmio grupu kopača, pod izgovorom da treba da iskopaju kanale za vodovod u dvorištu i predvorju, a sam je ispitivao dno gvozdenim polugama i svim vrstama metalnih detektora, i za tri meseca iscrpljujućeg istraživanja nije našao ništa što bi ličilo na zlato. Kasnije je tražio pomoć od Pilar Ternere nadajući se da će karte moći da otkriju više nego kopači, ali ona je počela da mu tumači kako je uzaludan svaki pokušaj dok Ursula sama ne preseče karte. Zauzvrat, potvrdila je postojanje blaga, precizirajući da su sedam hiljada dvesta četrnaest zlatnika ukopani u tri platnene vreće zavezane bakarnom žicom, u krugu čiji radijus iznosi sto dvadeset dva metra, uzimajući kao centar Ursulin krevet, ali je upozorila da se ono neće pronaći pre nego što prestanu kiše, a sunce tri uzastopna juna blatnjavu zemlju ne pretvori u prah. Obilje i krajnja maglovitost podataka izgledali su Aurelijanu Drugom toliko slični spiritističkim bajkama, da je insistirao na svom poduhvatu, iako je bio avgust, jer je bilo potrebno najmanje tri godine čekanja da bi se zadovoljili uslovi proročanstva. Prvo što ga je iznenadilo, iako je u isti mah pojačalo njegovu zbunjenost, bila je konstatacija o tačnosti da sto dvadeset dva metra deli Ursulin krevet od dvorišne ograde. Fernanda se uplašila da je lud kao i njegov brat blizanac kada ga je ugledala kako meri, čak i više, kad je naredio grupama kopača da kanale izdube još za jedan metar, Obuzet istraživačkim delirijumom, jedva uporedivim i sa onim njegovog pradede kad je tražio put do novih izuma, Aurelijano Drugi je izgubio i poslednje naslage sala, i sličnost sa bratom blizancem opet je došla do izražaja, ne samo po njegovoj isceđenoj figuri nego i u izgledu odsutnosti i povučenosti. Nije se više brinuo o deci. Jeo je u bilo koje vreme, ublaćen od glave do pete, i to je činio u jednom uglu kuhinje, jedva odgovarajući na slučajna pitanja Santa Sofije de la Pijedad. Gledajući ga kako radi, što nikad nije mogla ni da sanja, Fernanda je verovala da je njegova hrabrost bila vrednoća, i da je njegova halapljivost bila požrtvovanje, i da je njegova tvrdoglavost bila upornost, i u sebi se grizla zbog grubosti kojom je udarila na njegovu lenjost. Ali Aurelijano Drugi tada nije bio za samilosna izmirenja. Utopljen do guše u močvari mrtvih grana i istrulelog cveća, prevrnuo je baštu, od vrha do dna, pošto je završio dvorište i prostor iza dvorišta, i tako duboko potkopao temelje zapadnog krila kuće da su se jedne noći probudili uplašeni kao da je smak sveta od strašnog podzemnog škripanja koje im je ličilo na zemljotres, a tri sobe su se srušile i otvorila se duboka pukotina u hodniku do Fernandine spavaće sobe. Aurelijano Drugi nije zbog toga odustao od istraživanja. lako su se već ugasile poslednje nade, i jedino što je izgledalo da ima nekog smisla bilo je bacanje karata, učvrstio je temelje, zatvorio pukotine cementom i nastavio iskopavanje na zapadnoj strani. Bila je druga nedelja narednog juna kad je kiša počela da se smiruje a oblaci da se razilaze, i videlo se da će svakog trenutka početi da se razvedrava, Tako je i bilo. Jednog petka, u dva po podne, svet je obasjalo sunce, blagotvorno crveno i oštro kao prašina cigala, i gotovo sveže kao voda, i kiša više nije padala deset godina. Makondo je bio u ruševinama. Na ulicama u kaljugama ostali su komadi slupanog nameštaja, kosturi životinja prekriveni crvenim krinovima, poslednje uspomene na horde došljaka, koji su pobegli iz Makonda tako ošamućeni kao što su i došli. Kuće sagrađene nabrzinu u jeku groznice banana bile su napuštene. Kompanija banana razgolitila je svoja naselja. Od starog žicom opasanog grada ostale su samo ruševine. Drvene kuće, hladovite terase, gde su provodili mirna popodneva u kartanju, izgledale su sravnjene sa zemljom jednim proračunskim vetrom koji je godinama kasnije trebalo da zbriše Makondo sa lica zemlje. Jedini ljudski trag koji nije izbrisao proždrljivi dah, bila je jedna rukavica Patricije Braun u automobilu koji je bio potpuno obrastao puzavicama. Čarobni predeo koji je istraživao Hose Arkadio Buendija u vreme osnivanja, i gde su potom uspevale plantaže banana bio je močvara puna istrulelog korenja, na čijem se dalekom horizontu mnogo godina mogla videti tiha morska pena. Tuga je obuzela Aurelijana Drugog prve nedelje kada je obukao suvu odeću i zaputio se da obiđe selo. Oni koji su preživeli katastrofu, isti oni koji su već živeli u Makondu pre nego što je bio zahvaćen uraganom Kompanije banana, sedeli su nasred ulice uživajući u prvom suncu. Još im se na koži zadržalo zelenilo algi i miris buđi, posledice kiše, ali u dubini srca izgledali su zadovoljni što su ponovo stekli selo u kome su se rodili. Turska ulica bila je ponovo ona nekadašnja, iz vremena kada su Arapi u papučama i sa alkama u ušima obilazili svet razmenjujući papagaje za koještarije i našli u Makondu dobru oazu da se odmore od svoje hiljadugodišnje skitačke navike. Usled kiše roba u dućanima se raspadala, a ona u izlozima bila je išarana mahovinom, tezge izbušene crvotočinama a zidovi izjedeni vlagom, ali Arapi treće generacije sedeli su na istim mestima i na isti način kao njihovi očevi i njihovi dedovi, ćutljivi i neustrašivi, ne hajući za vreme ni za katastrofe, ni manje živi ni više mrtvi nego što su bili, posle epidemije nesanice i trideset dva rata pukovnika Aurelijana Buendije. Neobična je bila snaga njihova duha pred uništenim kockarskim stolovima, srušenim šatrama, strelištima i uličicama u kojima su se tumačili snovi i pogađala budućnost, tako da ih je Aurelijano Drugi, sa svojom poznatom ozbiljnošću, pitao kojim su tajanstvenim sredstvima pribegli da izbegnu brodolom u oluji, koga đavola su uradili da se ne utope, a oni su mu, jedan po jedan, od vrata do vrata, odvraćali nekim prepredenim osmehom i sanjalačkim pogledom, i svi, bez prethodnog dogovora, dali su mu isti odgovor:
— Plivajući.
Petra Kotes bila je možda jedini domorodac koji je imao arapskog duha. Ona je videla sav krš svojih štala i konjušnica porušenih olujom, ali je uspela da održi kuću na nogama. Poslednje godine slala je hitne poruke Aurelijanu Drugom i ovaj joj je odgovorio da ne zna kad će se vratiti k njoj, ali da će u svakom slučaju doneti sanduk zlatnika da poploča spavaću sobu. Tada je pročeprkala po svom srcu, tražeći snagu koja će joj dozvoliti da preživi nesreću, i pronašla je pravilan i razuman bes, u kome se zaklela da će obnoviti blago koje je profućkao ljubavnik i koje je na kraju dokrajčila poplava. Njena odluka je bila tako čvrsta da kad se Aurelijano Drugi vratio k njoj, osam meseci posle poslednje poruke, našao ju je bledu, raščupanu, upalih očiju, kože prekrivene injem od šuge, ali zaposlenu pisanjem brojeva na komadićima hartije da bi počela sa lutrijom. Aurelijano Drugi je ostao zabezeknut, bio je tako iscrpen i tako svečan da je Petra Kotes poverovala da njen ljubavnik celog života nije čovek koji se vratio da je traži, nego njegov brat blizanac.
— Poludela si — reče. — Jedino ako ne misliš da licitiraš kosti.
Tada mu ona reče da priviri u spavaću sobu i Aurelijano Drugi ugleda mazgu. Bila je kost i koža, kao i gazdarica, ali isto tako živa i odlučna. Petra Kotes ju je hranila svojim besom, a kad nije imala više trave, ni kukuruza, ni korova, smestila ju je u svoju spavaću sobu i dala joj da jede pamučne čaršave, persijske tepihe, brokatne pokrivače, somotske zavese i baldahin biskupskog kreveta ukrašen zlatnim vezom i svilenim bombicama.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sto godina samoće - Page 2 Empty Re: Sto godina samoće

Počalji od Mustra Pet Jun 29, 2018 9:54 am


Sto godina samoće - Page 2 Elegance2



Poglavlje 17


Ursula je morala da učini veliki napor kako bi ispunila svoje obećanje da umre kad prestanu kiše. Trenuci lucidnosti, i ako retki za vreme kiša, postajali su češći od avgusta, kada je počeo da duva suvi vetar koji je gušio ružičnjak, skamenjivao močvare i na kraju, zasuo Makondo vrelom prašinom, koja je zauvek pokrila oksidisane cinkane krovove i stogodišnje bademe. Ursula je plakala od sažaljenja kad je shvatila da je više od tri godine bila igračka za decu. Oprala je umazano lice, skinula sa sebe šarene dronjke, guštere, suve žabe i stare arapske ogrlice koje su povešali po njoj, i prvi put od Amarantine smrti napustila je krevet bez ičije pomoći, da bi se ponovo uključila u porodični život. Snaga njenog nepobedivog srca usmeravala je u tmini. Oni koji su primetili njeno teturanje i saplitanje, sa arhanđelskom rukom uvek uzdignutom u visini glave, mogli su pomisliti da joj je teško i sopstveno telo, ali ipak nisu verovali da je slepa. Njoj nije bio potreban vid da bi primetila kako su cvetne bašte, gajene sa toliko pažnje u prvoj obnovi zemlje, bile uništene od kiše i izrovane kopanjem Aurelijana Drugog, kako su zidovi i cementni podovi bili ispucani, nameštaj rasklimatan i izbledeo, vrata razglavljena a porodica u opasnosti da klone duhom i prepusti se tuzi, što se ne bi moglo ni zamisliti u njeno vreme. Pipajući po praznim spavaćim sobama naslućivala je stalno svrdlanje crva koji buše drvo, nagrizanje moljaca u ormarima i razornu buku velikih crvenih mrava koji su se namnožili u poplavi i koji sada potkopavaju temelje kuće. Jednog dana otvorila je škrinju sa svetim stvarima i morala je da traži pomoć od Santa Sofije de la Pijedad da je oslobodi bubašvaba koje su kidisale iz njega, dok su stvari već bile pretvorene u prah. »Nije mogućno živeti u ovakvom nehatu«, govorila je. »Ovako će nas, na kraju, prožderati gamad.« Od tada nije imala trenutak mira. Na nogama već pre zore, tražila je pomoć od onog ko bi joj se našao pri ruci, uključujući i decu. Iznela je na sunce ono malo odeće koja se još mogla upotrebiti, zaplašila je bubašvabe iznenadnim napadima insekticida, začepila crvotočne pukotine na vratima i prozorima, i živim krečom pogušila mrave u njihovim gnezdima. Groznica obnove na kraju ju je odvela u zaboravljene sobe. Naredila je da se rašćiste krševina i paučina iz sobe u kojoj je Hose Arkadio Buendija poremetio pameću tragajući za kamenom mudrosti, sredila je zlatarsku radionicu koju su rasturili vojnici i, na kraju, zatražila ključeve od Melkijadesove sobe da bi videla u kakvom je stanju. Povinujući se volji Hosea Arkadija Drugog koji je zabranio svako zavirivanje dok se ne javi znak da je umro, Santa Sofija de la Pijedad je tražila sve moguće izgovore da Ursulu odvrati od toga. Ali njena odluka da insektima ne prepusti ni najskriveniji ni najneupotrebljiviji kutak u kući bila je tako nesalomljiva da je rušila svaku prepreku, i posle tri dana navaljivanja soba je bila otvorena. Morala je da se uhvati za vrata da ne padne od smrada, ali nije joj bilo potrebno više od dve sekunde da se seti da su tu sklonjena sedamdeset dva nokšira, i da je jedne od prvih kišnih noći vojna patrola pretresala kuću tražeći Hosea Arkadija Drugog i da ga nije mogla naći.
— Blagosloven bio bog! — uzviknula je, kao da je sve videla. — Toliko truda da ti utuvim pristojne navike, da bi na kraju živeo kao svinja. Hose Arkadio Drugi nastavio je da i dalje iščitava pergamente. Jedino vidljivo u zamršenom spletu kose bili su pozeleneli zubi i nepokretne oči. Kad je prepoznao glas prababe, okrenuo je glavu prema vratima, pokušao da se nasmeje, i, nesvesno, ponovio jednu staru Ursulinu frazu.
— Šta bi htela — vreme prolazi.
— Tako je — rekla je Ursula — ali ne toliko.
Kad je to rekla, shvatila je da daje isti odgovor koji je čula od pukovnika Aurelijana Buendije u njegovoj osuđeničkoj ćeliji, i još jedanput se potresla, uverena da vreme ne prolazi kao što je ona to tek tako prihvatila, nego da se vrti ukrug. Ali ni tada nije popustila. Grdila je Hosea Arkadija Drugog kao da je dete i privolela ga da se okupa i obrije, i da joj pripomogne u obnovi kuće. Sama pomisao da napusti sobu koja mu je povratila spokoj zapanjila je Hosea Arkadija Drugog. Viknuo je da nema te sile koja bi ga naterala da iziđe, pošto neće da vidi voz sa tovarom od dve stotine vagona mrtvaca koji svaki put u sumrak polazi iz Makonda prema moru. »Sa svima onima koji su se tada nalazili na stanici«, vikao je. »Njih tri hiljade četiri stotine osam.« Tek tada je Ursula shvatila da on živi u svetu tmine neprobojnijem od njenog, isto tako neprobojnom i usamljenom kao što je bio svet njegovog pradede. Ostavila ga je u sobi, ali se pobrinula da ne stavljaju katanac, da pospremaju svaki dan, da izbace nokšire na đubre i ostave samo jedan, I da održavaju Hosea Arkadija Drugog tako da bude čist i uredan kao što je bio njegov pradeda u svom dugom zatočeništvu pod kestenom. U početku Fernanda je to muvanje tumačila kao napad staračkog ludila i teškom mukom se uzdržavala da ne prasne. Ali Hose Arkadio javio je tih dana iz Rima da namerava da dođe u Makondo pre nego što položi zavet bogu, i ta dobra vest ju je tako oduševila da je iz istih stopa otišla da zaliva cveće četiri puta dnevno, kako njen sin ne bi stekao loš utisak o kući. To ju je podstaklo da ubrza svoju prepisku sa nevidljivim lekarima a. na trem ponovo je stavila vaze sa papratima i majoranom kao i saksije sa begonijama, mnogo pre nego što je Ursula primetila da ih je u svom besu uništio Aurelijano Drugi.
Kasnije je prodala srebrni servis i kupila posuđe od keramike, činije i kutlače od legure i pribor od alpake, i na taj način osiromašila ormare, naviknute na posuđe iz Indije i na češke kristale. Ursula je pokušavala da ide još dalje. »Neka otvore vrata i prozore«, vikala je. »Neka spreme meso i ribu, neka kupe najveće kornjače, neka dođu stranci da ostave svoj prtljag po ćoškovima i da mokre po ružama, neka sednu za trpezu i jedu do mile volje, neka podriguju i psuju i sve ublate svojim čizmama, neka rade s nama što god im padne na pamet, jer je to jedini način da se otarasimo bede.«
Ali sve je to bila puka varka i opsena. Ursula je bila već suviše stara i živela previše u izobilju da bi ponovila čudo sa životinjicama od karamela, a nijedan od njenih potomaka nije nasledio njenu snagu. Kuća je i dalje, po naređenju Fernandinom, bila zatvorena. Aurelijano Drugi, koji je svoje sanduke vratio u kuću Petre Kotes, jedva je raspolagao sredstvima da porodica ne umre od gladi. Prodavši mazgu na lutriji, Petra Kotes i on kupili su druge životinje te su se upustili u neke sitne poslove s lutrijom. Aurelijano Drugi je išao od kuće do kuća nudeći lozove koje je sam crtao mastilom u boji, da ih učini privlačnijim i ubedljivijim, i možda nije primećivao da su ih mnogi kupovali iz zahvalnosti, a većina iz sažaljenja. Međutim, i najsažaljiviji kupci sticali su mogućnost da dobiju prase za dvadeset centi i tele za trideset dva centa, pa ih je ta nada tako zanosila da bi utorkom uveče preplavili dvorište Petre Kotes čekajući trenutak da jedno dete, izabrano nasumce, izvuče iz kese nagrađeni broj. To se ubrzo pretvorilo u nedeljni vašar, pošto su već od zore postavljane tezge i šankovi za piće, a mnogi dobitnici su žrtvovali dobijenu životinju na licu mesta, pod uslovom da drugi obezbede muziku i rakiju, tako da je, mimo svoje želje, Aurelijano Drugi iznenada bio prinuđen da opet svira na harmonici, učestvujući u skromnom takmičenju u proždrljivosti. Ovo siromašno obnavljanje terevenki iz ranijih dana navelo je i samog Aurelijana Drugog da uvidi koliko je splasnulo njegovo raspoloženje i do koje mere je presahnula njegova genijalnost izvanrednog izvođača narodnih igara. Bio je to drugi čovek. Onih sto dvadeset kilograma, koje je uspeo da nagomila u vreme takmičenja sa Slonicom, palo je na sedamdeset osam; sjajno i naduvano lice kornjače pretvorilo se u lice iguane, i uvek je lebdeo negde između dosade i umora. Za Petru Kotes, međutim, nikad nije bio bolji muškarac nego tada, možda zato što je pobrkala ljubav sa sažaljenjem koje je on izazivao u njoj, i osećanjem solidarnosti koje je u njima probudila nemaština. Ogoljeni krevet prestao je da bude mesto razuzdanosti i pretvorio se u skrovište poverenja. Lišeni ogledala u kojima su se ogledali, jer su ih prodali da bi kupili životinje za lutriju, lišeni raskošne damske svile i somota koje je pojela mazga, ostajali su budni do duboko u noć, kao dvoje nevinih staraca koji ne mogu da spavaju, provodeći vreme, koje su ranije trošili za sebe, u preračunavanju i prebrojavanju para. Ponekad su ih iznenađivali prvi petlovi u građenju i rasturanju gomile novca, oduzimajući malo odavde da bi dodali tamo, kako bi ovo doteklo da zadovolji Fernandu, a ono, opet, za cipele Amaranti Ursuli, pa ono drugo za Santa Sofiju de la Pijedad, koja nije obukla novu haljinu od onih strašnih dana, a ovo treće da se poruči sanduk ako umre Ursula, a ono za kafu čija je cena skakala jedan cent po livri svaka tri meseca, a ovo za šećer koji je svaki put sve manje sladio, a ono za drva koja su još bila mokra od poplave, a ovo drugo za hartiju i mastilo u boji za lozove, a ono što je preostalo za otplaćivanje vrednosti aprilskog teleta, kome su živim čudom spasli kožu, pošto je dobilo simptomatični karbunko(xxiii) kad su već prodali gotovo sve lutrijske brojeve. Bili su toliko čisti ovi obredi bede da su najbolji deo uvek ostavljali za Fernandu, ne čineći to nikad zbog griže savesti ni zbog milostinje, nego zato što im je njeno blagostanje bilo važnije od njihovog. lako toga nisu bili svesni, dešavalo im se da oboje misle na Fernandu kao na kćer koju su želeli da imaju, a nisu je imali, pa je to išlo dotle da su često znali da jedu kašu tri dana da bi ona mogla da kupi nekakav holandski stoljnjak. Međutim, iako su se ubijali radeći, mnogo para ostavljali su na stranu i mnogo toga kombinovali, njihovi anđeli-čuvari su zaspivali od umora, dok su oni još uvek dodavali i oduzimali novac, nastojeći da im bude dovoljno bar za život. U nesanici koju su izazivala ova grdna preračunavanja, pitali su se šta se to zbilo na svetu da se životinje ne kote onako neumereno kao ranije, zašto novac klizi iz ruku i zbog čega svet, koji je ranije razbacivao svežnjeve novčanica na terevenke, smatra da je bezobrazluk naplaćivati dvadeset centi za šest lutrijskih kokošaka. Aurelijano Drugi je, ne rekavši to, mislio da zlo nije u ljudima, nego u nekom skrivenom kutku tajanstvenog srca Petre Kotes, gde se nešto dogodilo za vreme poplave, što je životinje učinilo neplodnim, a novac je tako lako klizio iz ruke. Pošto ga je ova tajna kopkala, čeprkao je tako duboko po Petrinim osećanjima da je, tražeći isključivo interes, pronašao ljubav, pošto je, nastojeći da ga ona zavoli, na kraju zavoleo i on nju. Petra Kotes volela ga je sve silnije ukoliko se povećavala njegova nežnost prema njoj, i tako je u jeku svoje jeseni ponovo verovala u mladalačku praznovericu da je beda sluga ljubavi. Oboje su se tada prisećali besmislenog bančenja, bogate raskoši i razbludne razuzdanosti, i jadali se koliko im je života trebalo da pronađu samotni raj udvoje. Ludo zaljubljeni, posle toliko godina besplodnog saučesništva, uživali su u čudu da se mogu voleti koliko pri trpezi toliko i u krevetu, pa su bili tako srećni da su postavši dve oronule starine, još uvek skakutali kao zečevi i svađali se kao psi. Lutrija, međutim, nije bila dovoljno unosna. U početku bi Aurelijano Drugi provodio tri dana u nedelji zatvoren u svom stočarskom uredu, iscrtavajući loz po loz, nevešto bojeći crvenu kravicu, zeleno prasence i nekoliko plavih kokošaka, prema životinji stavljenoj na lutriju, i uobličavao bi, uspešno podražavajući štampana slova, naziv koji bi Petri Kotes izgledao pogodan za njenu trgovinu: Lutrija božjeg proviđenja. Ali vremenom je počeo da oseća takav umor da je nakon crtanja do dve hiljade lozova nedeljno dao da se životinje, ime i brojevi izrade na pečatima od kaučuka, da bi, zatim, posao olakšao njihovim umakanjem u jastučiće raznih boja. U svojim poslednjim godinama dosetio se da brojeve zameni zagonetkama, tako da se premija deli svima koji je reše, ali je ovaj sistem ispao tako zamršen i izazvao je tolike sumnje da je ovaj drugi pokušaj bio odbačen. Aurelijano Drugi je toliko nastojao da poboljša prodaju svojih lozova, da mu je jedva preostajalo vremena da vidi decu. Fernanda je Amarantu Ursulu dala u privatnu školu u koju nisu primali više od šest učenica, ali nije dozvolila da Aurelijano ide u školu. Smatrala je da je već suviše popustila kad je pristala da on izlazi iz sobe. Osim toga, u škole su tada primana samo zakonita dece iz katoličkih brakova, a u njegovoj krštenici, koju su mu pričvrstili o haljinicu kad su ga doveli u kuću, stajalo je da je registrovan kao vanbračan. Tako je on ostao zatvoren, prepušten velikodušnosti Santa Sofije de la Pijedad i Ursulinim mentalnim promenama, otkrivajući, putem objašnjenja svojih baba, tesni svet kuće. Bio je vitak, izrastao, pun radoznalosti koja je starije razdraživala do krajnosti, ali za razliku od prodornog i često dalekovidog pukovnikovog pogleda u godinama, Aurelijanov je bio treptav i pomalo rasejan. Dok je Amaranta Ursula bila u zabavištu, on je lovio gliste i mučio insekte u bašti. Ali jednom, dok je stavljao škorpione u kutiju da bi ih podmetnuo u Ursulinu ljuljašku, Fernanda ga je zatekla i zatvorila u nekadašnju Meminu spavaću sobu, gde se zabavljao u svojoj usamljenosti prelistavajući enciklopediju. Jednog popodneva, škropeći kuću svetom vodicom i granom koprive, tu ga je našla Ursula i, mada je često bila s njim, upita ga ko je on.
— Ja sam Aurelijano Buendija — reče on.
— Pa, da — odgovori ona. — I vreme je da učiš zlatarstvo.
I opet ga je zamenila sa svojim sinom, jer topli vetar, koji je došao posle poplava i u Ursulinom mozgu izazivao slučajne rafale lucidnosti, upravo je bio prohujao. Um joj se više nije povratio. Kad bi ušla u svoju sobu, naišla bi na Petronilu Iguaran, sa podsuknjom nategnutom na neprijatni žičani okvir, u izvesnom kaputiću koji bi oblačila za svečane posete, i naišla bi na njenu babu, Trankilinu Mariju Minjetu Alakoke Buendija, kako se hladi paunovim perjem u svojoj invalidskoj ljuljašci, i na njenog pradedu Aurelijana Arkadija Buendiju sa njegovom lažnom dolamicom potkraljevske straže, na Aurelijana Iguarana, njenog oca koji je izmislio molitvu da se osuše i otpadnu gusenice sa krava, i na njenu bogobojažljivu majku, i na rođaka sa svinjskim repom, i na Hosea Arkadija Buendiju, i na njene mrtve sinove kako svi sede na stolicama prislonjenim uza zid upravo kao da nisu u poseti, nego kao da čuvaju mrtvaca. Razvezala bi svoje šarolike priče, komentarišući događaje iz dalekih mesta i vremena, bez međusobne veze, tako da kad bi se Amaranta Ursula vratila iz škole i Aurelijano se zamorio od enciklopedije, našli bi je kako sedi na krevetu i priča sama sa sobom, izgubljena u lavirintu mrtvih. »Vatra!« viknula je jednom uplašena, i za tili čas izazvala paniku u kući, a to se, zapravo, odnosilo na požar u nekoj štali kome je prisustvovala kad su joj bile četiri godine. Do te mere je pomešala prošlost sa sadašnjošću da u ona dva-tri trenutka njene lucidnosti koji su naišli pred smrt niko nije bio načisto govori li ono što oseća ili ono čega se priseća. Malo-pomalo počela je da se smanjuje, fetišizira, mumificira za života, do te mere da je u poslednjim mesecima ličila na suvu šljivu, izgubljena u spavaćici i s uvek podignutom rukom koja je, na kraju podsećala na nogu majmunčeta. Po nekoliko dana nije se pomerala i Santa Sofija de la Pijedad morala je da je drmusa da bi se uverila da je živa, pa bi je stavila na krilo da joj kašičicom daje zašećerenu vodu. Ličila je na tek rođenu staricu. Amaranta Ursula i Aurelijano su je nosili po spavaćoj sobi, da bi je stavili na oltar i otkrili da je bila tek malo veća od sina božjeg, a jedno poslepodne tako su je sakrili u ostavu da su mogli da je pojedu miševi. U nedelju pred Uskrs ušli su u spavaću sobu, dok je Fernanda bila na molitvi, i podigli Ursulu uhvativši je za vrat i za noge.
— Jadna čukunbakica —rekla je Amaranta Ursula — umrla nam je od starosti.
Ursula se stresla. — Živa sam! — reče.
— Vidiš — rekla je Amaranta Ursula uzdržavajući smeh — čak i ne diše.
— Govorim — viknu Ursula. — Čak i ne govori — rekao je Aurelijano. — Umrla je kao cvrčak. Tada se Ursula pomirila sa stvarnošću.
— Bože moj — rekla je tiho. — Zar je ovo smrt? — Počela je neku beskrajnu, brzopletu duboku molitvu koja se produžila više od dva dana, i koja se u utorak pretvorila u zbrku od molitava i praktičnih saveta: da crveni mravi ne sruše kuću, da nikad ne ugase lampu pred dagerotipom sa likom Remedios i da paze da se nijedan Buendija ne venča s nekim od svoje krvi, pošto se njihovi sinovi rađaju sa svinjskim repom. Aurelijano Drugi je pokušao da iskoristi njeno buncanje da bi mu poverila gde se nalazi zakopano zlato, ali i drugi put su sva preklinjanja bila uzaludna.
— Kad se pojavi vlasnik — rekla je Ursula — bog će ga prosvetliti i on će ga i pronaći.
Santa Sofija de la Pijedad verovala je da će je svakog trenutka naći mrtvu, pošto je tih dana primetila nekakvu zbrku i u prirodi: da ruže mirišu na kenopodio(xxiv), da joj je pala činija leblebija a zrna ostala na podu u savršenom geometrijskom poretku u obliku morske zvezde, i da je jedne noći videla kako nebom prolazi niz sjajnih narandžastih okruglih diskova. Na Veliki četvrtak osvanula je mrtva. Poslednji put kad su joj pomogli da izračuna svoje godine, bilo je to u epohi Kompanije banana, izbrojala ih je između sto petnaest i sto dvadeset dve. Sahranili su je u kutijici koja je bila jedva malo veća od korpice u kojoj su doneli Aurelijana, i vrlo malo ljudi je prisustvovalo sahrani, zato što nije bilo mnogo onih koji su je se sećali, a i zato što je tog dana bila tolika vrućina da su zalutale ptice udarale o zidove kao jarebice i probijale metalne mreže na prozorima da bi zatim lipsale u sobama. U početku se verovalo da je to epidemija. Domaćice su već baldisale skupljajući mrtve ptice, naročito u časovima popodnevnog odmora, a muškarci su ih u gomilama bacali u reku. O uskršnjoj nedelji stogodišnji otac Antonio Isabel potvrdio je sa predikaonice da je loš uticaj Večitog Jude, koga je on lično video prethodne noći, prouzrokovao smrt ptica. Opisao ga je kao bastarda jarca ukrštenog sa grešnom ženom, kao paklenu životinju čiji je zadah trovao vazduh i zbog čije posete bi sve neveste začele čudovišta. Malo je bilo onih koji su obratili pažnju na njegove apokaliptične pridike, pošto je selo bilo ubeđeno da pop trtlja zbog starosti. U sredu zorom jedna žena probudila je sve redom, pošto je našla tragove dvonošca sa udubljenim kopitom. Bili su toliko stvarni i nesumnjivi da ko god je otišao da ih pogleda nije posumnjao u postojanje tako strašnog bića nalik na ono koje je paroh opisao, pa su se dogovorili da postave zamke u svoja dvorišta. Tako su uspeli da ga uhvate. Dve nedelje posle Ursuline smrti Petra Kotes i Aurelijano Drugi su se probudili uznemireni čudnim plačem teleta, koje je dolazilo iz susedstva.
Kad su ustali, grupa ljudi već je skidala monstruma sa oštrih štapova koje su poboli na dno jame pokrivene suvim lišćem, i on je prestao da muče. Bio je težak kao vo, mada nije bio veći od kakvog dečaka, a iz rana mu je tekla zelena i lepljiva krv. Telo mu je pokrivala oštra dlaka, puna sitnih garapatasa(xxv) i koža okamenjena kao štit u jesetre, ali suprotno parohovom opisu, njegovi ljudski oblici bili su sličniji bolešljivom anđelu nego čoveku, jer su te ruke bile glatke i spretne, oči velike i sanjalačke, a na lopaticama osušeni i žuljavi patrljci snažnih krila, koja mora da su bila odsečena seljačkom sekirom. Obesili su ga za gležnjeve o badem na trgu, da bi ga svi videli, a kad je počeo da zaudara, spalili su ga na lomači, pošto se nije moglo odrediti da li njegova bastardna priroda pripada životinji koju treba baciti u reku, ili hrišćaninu, koga treba pokopati. Nikad se nije utvrdilo da li su zbog njega crkavale ptice, ali neveste nisu začele najavljene monstrume niti se užasna vrućina smanjila. Rebeka je umrla krajem te godine. Arhenida, koja ju je služila celog života, tražila je pomoć od vlasti da razvali vrata spavaće sobe, u koju se njena gazdarica bila zatvorila već tri dana, i našli su je u samačkom krevetu, skovitlanu kao rak, oćelavelu od šuge i sa palcem u ustima. Aurelijano Drugi pobrinuo se za sahranu i pokušao da popravi kuću da bi je zatim prodao, ali moć razaranja se tako duboko uvukla u samu njenu srž da bi tek obojeni zidovi počeli da se ljušte, i nije bilo tako debelog sloja cementa koji bi sprečio da od drača ne raspuca pod i od bršljana ne istrule balvani. Od poplave je teklo tako. Aktivnost ljudi suprotstavljala se proždrljivosti zaborava, koji je malo-pomalo bez milosti nagrizao uspomene, do te mere da, kad su o jednoj godišnjici sporazuma u Neerlandiji u Makondo došli emisari predsednika republike da bi konačno predali odlikovanje koje je nekoliko puta odbio pukovnik Aurelijano Buendija, izgubili su celo jedno popodne tražeći nekoga da im kaže gde bi mogli da nađu njegovog naslednika. Kad je Aurelijano Drugi bio već u iskušenju da ga primi, verujući da je to medalja od masivnog zlata, Petra Kotes je uspela da ga ubedi da bi bilo nedostojno da ga primi, i to u trenutku kad su izaslanici već lepili plakate i pripremali govore za svečanost. U to doba vratili su se i Cigani, poslednji naslednici Melkijadesove nauke, i našli selo toliko propalo i njegove stanovnike toliko odvojene od ostalog sveta, da su se počeli uvlačiti u kuće, pokazujući magnetisano gvožđe, kao da je to stvarno bilo poslednje otkriće vavilonskih mudraca, i ponovo su koncentrisali sunčeve zrake pomoću gigantske lupe, i uvek bi se našao poneko ko bi otvorenih usta gledao kako padaju metalni lonci i kotrljaju se kotlovi, i ko bi platio pedeset centi da se čudi Ciganki kako skida i stavlja veštačku vilicu. Jedan rasklimatani žuti voz, koji više nije donosio ni odnosio nikoga i koji se jedva zaustavljao na pustoj stanici, bilo je jedino što je ostalo od prepunog voza, za koji bi gospodin Braun zakačio svoj vagon sa staklenim krovom i sa biskupskim foteljama, i od vozova od sto dvadeset vagona koji su prevozili voće i koji su prolazili celo jedno popodne. Izaslanici, koji su došli da ispituju posledice čudnog umiranja ptica i žrtvovanja večnog Jude, našli su oca Antonija Isabela kako se igra sa decom ćorave bake, i verujući da je njegov izveštaj bio rezultat senilne halucinacije, odveli su ga u manastir. Malo zatim poslali su oca Augusta Anđela, borca nove Hristove vojske, nepopustljivog, smelog, odlučnog, koji je lično povlačio zvona nekoliko puta dnevno da se duhovi ne bi uparložili, i koji je išao od kuće do kuće budeći lenštine da idu na bogosluženje, ali za nepunu godinu on je već bio pobeđen nehatom koji se udisao sa vazduhom, sa vrelom prašinom koja je sve prekrila i zatrpala, i dremljivošću koju su u njemu izazivala ćufteta koja je jeo za ručak u neizdržljivoj vrućini popodnevnog odmora. Posle Ursuline smrti kuća je postala ponovo zapuštena, od čega je neće moći da spase čak ni volja tako odlučne i snažne Amarante Ursule, koja je mnogo godina kasnije, kao žena bez predrasuda, vesela i moderna, stojeći čvrstim nogama na ovom svetu, otvorila vrata i prozore da otera bedu, obnovila baštu, istrebila crvene mrave koji su već usred dana mileli po tremu, ali koja je uzaludno pokušavala da probudi zaboravljeni duh gostoprimstva. Samostansko vaspitanje Fernandino postavilo je neprobojnu branu prema onih Ursulinih burnih sto godina. Ne samo što je odbila da otvori vrata kad je prestao suvi vetar nego je naredila da se prozori zakuju ukrštenim daskama, pokoravajući se očevom zavetu da se ukopa živa. Rasipnička prepiska sa nevidljivim lekarima završila se neuspehom. Posle mnogobrojnih odlaganja Fernanda se zatvorila u svoju spavaću sobu određenog datuma i časa, pokrivena samo jednim belim čaršavom, i sa glavom prema severu, da bi u jedan sat ujutru osetila kako su joj lice pokrili maramom natopljenom ledenom tečnošću. Kada se probudila, sunce je sijalo na prozoru, i ona je na sebi imala jedan gadan šav u obliku luka koji je počinjao u preponama i završavao se kod grudne kosti. Ali pre nego što je završila predviđeni odmor, od nevidljivih lekara primila je pismo, koje ju je razočaralo i u kome se govorilo da su je pregledali šest sati i da nisu pronašli ništa što bi odgovaralo simptomima koje je ona toliko puta i tako pažljivo opisala. U stvari, njena loša navika da stvari ne naziva pravim imenom bila je razlog za novu zbrku, pošto jedino što su hirurzi pronašli telepatijom bila je spuštena materica koja se mogla ispraviti jedino upotrebom tegova. Razočarana Fernanda pokušala je da dobije preciznije obaveštenje, ali neznani lekari nisu više odgovarali na njena pisma. Osetila se toliko potištena zbog jedne njoj nepoznate reči, da je odlučila da prikrije sramotu i pita šta je to teg, i tek tada je saznala da se francuski lekar obesio o gredu pre tri meseca i da ga je sahranio stari ratni drug pukovnika Aurelijana Buendije protiv volje sela. Tada se poverila svom sinu Hoseu Arkadiju i ovaj joj je poslao tegove iz Rima, sa uputstvom koje je, pošto ga je naučila napamet, bacila u nužnik da niko ne bi doznao prirodu njenih muka. Takva predostrožnost bila je uzaludna, jer osobe koje su živele u toj kući jedva da su obraćale pažnju na nju. Santa Sofija de la Pijedad lutala je u svojoj usamljenoj starosti, kuvajući ono malo što im je bilo potrebno, i gotovo u potpunosti se posvetila čuvanju Hosea Arkadija Drugog. Amaranta Ursula, naslednica četiri lepotice Remedios, ispunjavala je svoje vreme radeći školske zadatke, što je ranije zanemarivala mučeći Ursulu, i počela pokazivati zdrav razum posvećujući se studijama koje su u Aurelijanu Drugom ponovo probudile svetle nade koje je podstakla još Meme. Obećao joj je da će je poslati u Brisel da završi studije, u skladu s praksom zavedenom u vreme Kompanije banana, i ta iluzija navela ga je da obradi zemlju razorenu od poplave. U retkim prilikama kad bi ga viđali u kući bilo je to zbog Amarante Ursule, pošto je vremenom za Fernandu postao stranac, a mali Aurelijano što se više približavao pubertetu sve više se pretvarao u osobenjaka zatvorenog u sebe. Aurelijano Drugi je verovao da će starost omekšati Fernandu, pa će dete moći da se uključi u život sela, u kome sigurno niko neće posumnjati u njegovo poreklo. Ali izgledalo je da sam Aurelijano više voli zatvor i samoću, jer nije pokazivao ni najmanje interesovanja da upozna svet koji je počinjao na glavnim ulaznim vratima. Kad je Ursula naredila da se otvori Melkijadesova soba, on je obilazio oko nje, provirivao kroz poluotvorena vrata, i niko nije saznao u kom se trenutku vezao za Hosea Arkadija Drugog ljubavlju koju mu je ovaj uzvraćao. Aurelijano Drugi otkrio je prijateljstvo mnogo kasnije nego što je ono počelo, kad je čuo da dete priča o pokolju na stanici. Dogodilo se to jednog dana dok se neko za stolom žalio na bedu u koju je zapalo selo otkad ga je napustila Kompanija Banana, da bi mu se Aurelijano suprotstavio zrelošću i rečitošću starijeg čoveka. Po njegovom shvatanju, suprotno opštem tumačenju, Makondo je bilo napredno mesto i na dobrim temeljima dok ga nije upropastila, iskvarila i uništila Kompanija banana, čiji su inženjeri izazvali poplavu da bi tako izbegli nagodbu sa radnicima. Govoreći tako pametno da je Fernandi sve to ličilo na bezbožničku parodiju Isusovog razgovora sa književnicima, dečak je sa svim pojedinostima opisao kako je vojska mitraljirala više od tri hiljade radnika opkoljenih na stanici, i kako su natovarili leševe na voz od dve stotine vagona i zatim ih bacili u more.
Ubeđena, kao i većina drugih, zvaničnom istinom da se ništa nije dogodilo, Fernandu je prenerazila pomisao da je dete nasledilo anarhističke instinkte pukovnika Aurelijana Buendije, pa mu je naredila da ćuti. Aurelijano Drugi, naprotiv, prepoznao je u tome verziju svog brata blizanca. U stvari, iako su ga svi smatrali ludim, Hose Arkadio Drugi je u to vreme bio najlucidniji stanovnik kuće. Naučio je malog Aurelijana da čita i piše, uputio ga u izučavanje pergamenata i utuvio mu u glavu svoje tumačenje značaja Kompanije banana za Makondo da će mnogo godina kasnije, kad se Aurelijano bude uključio u svet, svi pomisliti da je to nekakvo buncanje o proviđenju, pošto je iz korena suprotno onoj neistini koju su istoričari prihvatili i osveštali u školskim udžbenicima. U izdvojenoj sobici, u koju nikad nije stigao sušni vetar, ni prašina, ni vrućina, obojica su se podsetili na naslednu prikazu starca sa šeširom kao gavranova krila, koji je govorio o svetu, leđima okrenut prozoru mnogo godina pre nego što su se oni i rodili. Istovremeno su otkrili da je tu uvek bio mart i uvek ponedeljak, i tada su razumeli da Hose Arkadio Buendija nije bio toliko lud, kao što je o njemu pričala porodica, nego da je jedini bio dovoljno bistar da predvidi istinu da i vreme pati od smetnji i nesrećnih slučajeva, te da zbog toga može da se izlomi i u jednoj sobi zadrži kao deo večnosti. Hose Arkadio Drugi uspeo je još da dešifruje tajna slova pergamenata. Bio je siguran da odgovaraju alfabetu od četrdeset sedam do pedeset tri znaka, koji su svaki za sebe ličili na paučiće i krpelje, i da su u urednom Melkijadesovom rukopisu podsećali na rublje obešeno na žicu. Aurelijano se sećao da je sličnu ploču video u engleskoj enciklopediji, pa ju je poneo u sobu da je uporedi sa onom Hosea Arkadija Drugog. U stvari, bile su istovetne.
U doba kad je izmislio lutriju sa zagonetkama, Aurelijano Drugi se budio sa knedlom u grlu, kao da se uzdržava da ne zaplače. Petra Kotes je to tumačila kao posledicu teške situacije i svakog jutra, više od godinu dana, mazala mu je nepce štapićem natopljenim pčelinjim medom i davala mu sirup od rotkvica. Kad ga je knedla u grlu već toliko pritiskala da mu je disanje postalo otežano, Aurelijano Drugi je posetio Pilar Terneru, ne bi li ona znala neku travu za olakšanje. Neuništiva baba, koja je ušla u stotu godinu na čelu jednog ilegalnog omanjeg burdelja, nije imala poverenja u terapeutsko sujeverje, nego je radije tražila savet u kartama. Videla je zlatnog momka, sa grlom ranjenim čeličnim mačem jednog ratnika, i zaključila da je Fernanda pokušavala da vrati muža kući pomoću zastarelog sistema ubadanja čioda u njegovu sliku, ali da je nespretnim upražnjavanjem ovog pakosnog čina izazvala kod njega tumor. Kako Aurelijano Drugi nije imao drugih slika osim onih svadbenih, a sve su se kopije nalazile u porodičnom albumu, on je nastavio da ih traži po celoj kući, kriomice od svoje žene, da bi, najzad, na dnu ormana našao pola tuceta tegova u originalnim kutijicama. Verujući da su crveni kolutovi od gume služili za vradžbinu, stavio je jedan u džep da bi ga videla Pilar Ternera. Ona nije mogla odrediti njegovu prirodu, ali kolut joj je izgledao toliko sumnjiv da je po svaku cenu zahtevala od Aurelijana Drugog da joj donese pola tuceta i izgorela ih je u vatri koju je naložila u dvorištu. Da bi doskočila Fernandinoj zaveri vradžbinom, naredila je Aurelijanu Drugom da zagnjuri u vodu jednu kvočku i ukopa je živu pod kestenom, i on je to učinio s mnogo vere, pa kada je tragove iskopane zemlje prekrio suvim lišćem, već je osetio da bolje diše. Fernanda je taj nestanak protumačila kao kaznu nevidljivih lekara i zašila je jednu kesicu sa porubom u donji deo svoje košulje gde je sklonila nove tegove koje joj je poslao njen sin. Šest meseci posle ukopavanja kokoške, Aurelijano Drugi probudio se u ponoć od napada kašlja i osetio da ga iznutra davi nešto kao rakova klešta. Tada je shvatio: i pored svih magijskih tegova koje bi uništio i pokvašenih kokoški koje bi ukopao, jedina i tužna istina bila je da on umire. Nije to rekao nikome. Strahujući da će umreti pre nego što pošalje Amarantu Ursulu u Brisel, radio je kao nikad ranije, i umesto jedne napravio je tri lutrije nedeljno. Veoma rano videli bi ga kako obilazi selo, čak i najudaljenije i najbednije kvartove, nastojeći da proda lozove, i to sa takvom strašću koju može da shvati samo umirući. »Evo moći božjeg priviđenja«, izvikivao je. »Nemojte to propustiti, dešava se samo jednom u sto godina.« Ulagao je dirljive napore da izgleda veseo, simpatičan i razgovorljiv, ali bilo je dovoljno videti znoj na njegovom bledom licu pa da svako primeti da mu je duša već u nosu. Ponekad bi skrenuo tamo gde nije bilo nikoga, gde niko nije mogao da ga vidi, i seo bi za trenutak da se odmori od klešta koja su ga kidala iznutra. Još u ponoći bio je u Kvartu tolerancije, pokušavajući prognozama o dobroj sreći da uteši usamljene žene, koje su jecale pored gramofona.
— Ovaj broj nije dobio ima četiri meseca — govorio im je, pokazajući lozove. — Uzmi ga, jer život je kraći nego što čovek misli.
Na kraju, više ga nisu poštovali, rugali su mu se, a poslednjih meseci nisu ga oslovljavali sa don Aurelijano, kako su to uvek činili, nego su ga otvoreno nazivali don Božje Proviđenje. Glas mu se potpuno izmenio, bio je sve iznemogliji, dok se ne bi gasio u kakvom krkljanju, ali još je imao snage da ne dozvoli da propadne očekivani glavni zgoditak u dvorištu Petre Kotes. Međutim, kako je sve više gubio glas, primećujući da ubrzo više neće moći da izdrži bol, počeo je da shvata kako njegova kći neće stići do Brisela pomoću svinja i koza stavljenih na lutriju pa se dosetio da organizuje jednu veličanstvenu lutriju sa zemljištem razorenim od poplave, koje su mogli da obnove oni koji raspolažu kapitalom. To je bila toliko spektakularna inicijativa, da se predsednik opštine lično ponudio da je objavi oglasom i formirao udruženje za kupovanje lozova po ceni od sto pesosa, koji su rasprodati za manje od nedelju dana. U noći izvlačenja dobitnici su priredili velelepnu zabavu, koja se ne može uporediti s onima iz dobrih vremena Kompanije banana, i Aurelijano Drugi je poslednji put svirao na harmonici zaboravljene pesme Fransiska Čoveka, ali pevati nije mogao.
Dva meseca kasnije Amaranta Ursula je otišla u Brisel. Aurelijano Drugi joj je predao ne samo novac od izuzetne lutrije nego i onaj koji je uspeo da uštedi prethodnih meseci, kao i ono malo što je dobio prodajom pijanole, klavikonia i drugih nepotrebnih starudija. Po njegovim proračunima, ta sredstva su bila dovoljna za studije, tako da je ostalo nerešeno samo pitanje karte za povratak. Fernanda se do poslednjeg trenutka suprotstavljala putovanju, zgražavala se na samu pomisao da je Brisel toliko blizu pokvarenog Pariza, ali ju je umirilo pismo koje joj je otac Anđel dao za katolički devojački pansion, koji su držale časne sestre i u kome je Amaranta Ursula obećala da će živeti do kraja svojih studija. Osim toga, paroh je uspeo da Amaranta Ursula putuje pod okriljem franciskanki, koje su išle u Toledo, a nadale su se da će tamo naći neku poverljivu osobu koja bi je otpratila u Belgiju. Dok je razmenjivana užurbana prepiska koja je omogućila takvu koordinaciju, Aurelijano Drugi, uz pomoć Petre Kotes, brinuo se oko prtljaga Amarante Ursule. Te večeri su spremali jedan od Fernandinih svadbenih kovčega, stvari su bile tako dobro raspoređene da je studentkinja znala napamet gde su odela i papuče od somota, u kojima je trebalo da pređe preko Atlantika, kaput od plavog sukna sa bakamim dugmetima i cipele od kože u kojima je trebalo da se iskrca. Znala je, takođe, kako mora da hoda da ne bi pala u vodu kad se bude pela na brod preko mosta, da nijednog trenutka ne sme da se odvoji od časnih sestara niti da iziđe iz kabine osim radi jela, i da ni za šta na svetu ne treba da odgovara na pitanja nepoznatih osoba bilo koga pola koja bi joj postavljali na pučini. Nosila je flašicu sa kapljicama protiv morske bolesti i svesku, koju je otac Anđel svojeručno ispisao, sa šest molitava protiv oluje. Fernanda joj je izradila pojas od debelog platna za novac i pokazala joj kako da ga stavi da bi bio što pripijeniji uz telo, tako da nije trebalo da ga skida ni kad spava. Htela je da joj pokloni zlatni nokšir, opran sodom i dezinfikovan alkoholom, ali Amaranta Ursula je to odbacila iz straha da joj se ne rugaju školske drugarice. Nekoliko meseci kasnije, u času smrti, Aurelijano Drugi setiće se da ju je poslednji put video kako bezuspešno pokušava da spusti prašnjavi prozor na vagonu druge klase da bi čula Fernandine preporuke. Bila je u haljini od ružičaste svile sa buketom veštačkih ljubičica prikačenim brošem na levo rame, u cipelama od kozje kože sa šnalom i niskom potpeticom i satiniranim carapama sa lastišima ispod kolena. Imala je nežno telo, raspuštenu dugu kosu i žive oči baš kao Ursula u njenim godinama, a način na koji se opraštala bez plakanja, ali i bez osmeha, otkrivao je onaj isti jaki karakter. Idući pored vagona koji je odmicao i vodeći Fernandu pod ruku da se ne bi saplela, Aurelijano Drugi je jedva mogao da joj uzvrati pozdrav rukom, kad mu je kći poslala poljubac vrhom prstiju. Supružnici su ostali ukipljeni na vrelom suncu, gledajući kako se voz postepeno stapa sa crnom tačkom na horizontu, i prvi put od dana venčanja držali su se pod ruku. Devetog avgusta, pre nego što su primili prvo pismo iz Brisela, Hose Arkadio Drugi pričao je sa Aurelijanom u Melkijadesovoj sobi i nesvesno rekao:
— Seti se uvek da ih je bilo više od tri hiljade i da su ih bacili u more. Potom je pao licem na pergamente i umro otvorenih očiju. U tom istom trenutku, u Fernandinom krevetu, njegov brat blizanac stigao je na kraj dugog i strašnog mučenja, u kome su mu gvozdeni rakovi izgrizli grlo. Nedelju dana ranije vratio se kući, bez glasa, bez reči i gotovo kost i koža, sa svojim lutajućim sanducima i harmonikom avanturiste, da bi ispunio obećanje da umre kod svoje žene. Petra Kotes mu je pomogla da pokupi svoje stvari i ispratila ga bez ijedne suze, ali je zaboravila da mu da lakovane čizme, u kojima je on želeo da bude sahranjen. Stoga čim je saznala da je umro, obukla je crninu, zamotala čizme u novine i zatražila dozvolu od Fernande da vidi leš. Fernanda joj nije dozvolila da pređe preko praga.
— Stavite se u moj položaj — preklinjala ju je Petra Kotes. — Zamislite koliko sam ga volela kad trpim ovo poniženje.
— Nema poniženja koje ne zaslužuje jedna naložnica — odgovorila je Fernanda.—
Stoga sačekajte da umre jedan od mnogih da biste mu navukli te čizme. Izvršavajući obećanje, Santa Sofija de la Pijedad je sa leša Hosea Arkadija Drugog kuhinjskim nožem odsekla glavu, da bi bila sigurna da ga ne ukopaju živog. Tela obojice stavljena su u iste kovčege, i tu se videlo da su bili identični i u smrti, kao što su bili u mladosti. Stari drugovi u terevenkama Aurelijana Drugog stavili su na sanduk venac sa ljubičastom trakom i natpisom: Sklonite se, krave, jer život je kratak. Fernandu je toliko uvredila ova nepristojnost da je naredila da venac bace na đubre. U zbrci poslednjeg časa tužni pijanci, koji su ih izneli iz kuće, pobrkali su kovčege i ukopali ih u pogrešne rake.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sto godina samoće - Page 2 Empty Re: Sto godina samoće

Počalji od Mustra Pet Jun 29, 2018 9:55 am

Sto godina samoće - Page 2 Elegance

Poglavlje 18


Dugo Aurelijano nije napuštao Melkijadesovu sobu. Naučio je naizust fantastične legende iz raskupusane knjige, sintezu učenja Hermana Oduzetog, beleške iz nauke o zlim dusima, tajnu kamena mudrosti, Nostradamusov stoletni kalendar i njegova istraživanja o kugi, tako da je u mladićko doba ušao ne znajući ništa o svom vremenu, ali sa osnovnim znanjima o srednjovekovnom čoveku. Kad god bi ušla u sobu, Santa Sofija de la Pijedad našla bi ga kako zaneto čita. U zoru bi mu nosila šolju kafe bez šećera, a u podne tanjir pirinča sa isečenim komadima pržene banane, jedino što se u kući jelo posle smrti Aurelijana Drugog. Sekla mu je kosu da mu istrebi vaške, prekrajala za njega staru odeću koju je nalazila u zaboravljenim sanducima, a kad su počeli da mu izbijaju brkovi, donela mu je brijač i tikvu sa sapunom pukovnika Aurelijana Buendije. Nijedan od njegovih sinova nije toliko ličio na njega, čak ni Aurelijano Hose, sa izraženim jabučicama i odlučnim, pomalo zajedljivim oblikom usana. Kao što je svojevremeno, kada je u Melkijadesovoj sobi sedeo Aurelijano Drugi, Ursula tvrdila da on govori sam sa sobom, tako je i Santa Sofija de la Pijedad pomislila da Aurelijano sada govori sam sa sobom. A u stvari, on je govorio s Melkijadesom, Jednog sparnog podneva, ne dugo posle smrti blizanaca, u odblesku prozora ugledao je turobnog starca sa šeširom čiji je obod ličio na gavranova krila — materijalizovanu uspomenu koja mu se urezala u pamćenje mnogo pre rođenja. U to vreme Aurelijano je završio sređivanje azbuke iz pergamenata. Kada ga je Melkijades upitao da li je otkrio na kom su jeziku napisani zapisi, on je odgovorio:
— Na sanskritu.
Melkijades mu je otkrio da su iscrpene mogućnosti da se on vrati u sobu. Ali da on ipak odlazi spokojno na poljane konačne smrti, pošto Aurelijano ima vremena da nauči sanskrit pre nego što pergamenti navrše sto godina te će moći da ih odgonetne. On mu je otkrio da u uličici koja izbija na reku i u kojoj se u vreme Kompanije banana pogađala budućnost i tumačili snovi, neki katalonski mudrac drži dućan sa knjigama, te da se tamo nalazi knjiga Osnovi sanskrita, koju će za šest godina pojesti moljci ako on ne požuri da je kupi. Prvi put u svom dugom životu Santa Sofija de la Pijedad ispoljila je jedno svoje osećanje, a to beše osećanje zaprepašćenja, kad joj je Aurelijano zatražio da mu donese knjigu koju će naći s desne strane u drugom redu na polici, između Oslobođenog Jerusalima i Miltonovih pesama. Kako nije umela da čita, naučila je naizust ovu rečenicu, a novac je pribavila prodavši jednu od sedamnaest zlatnih ribica, koje su ostale u radionici, pošto su samo ona i Aurelijano znali gde su ih stavili one noći kad su vojnici pretresali kuću. Aurelijano je napredovao u učenju sanskrita, dok se Melkijades pojavljivao ređe i bivao sve dalji, isparavajući u blistavom sjaju podneva. Poslednji put kad ga je Aurelijano osetio, starac je bio tek jedno nevidljivo prisustvo koje je šaputalo: »Umro sam od groznice na peščanim sprudovima u Singapuru.« Tada je soba već bila načeta prašinom, vrućinom, crvotočinom, crvenim mravima i moljcima koji će u prah pretvoriti mudrost knjiga i pergamenata. U kući nije nedostajalo jela. Sutradan posle smrti Aurelijana Drugog, jedan od prijatelja koji su doneli venac sa uvredljivim natpisom ponudio je Fernandi novac koji je dugovao njenom mužu. Od tada je svake srede jedan kurir donosio korpu sa hranom, koja bi doticala tačno za nedelju dana, Niko nije slutio da je te namirnice slala Petra Kotes, ubeđena da je stalna milostinja pravi način da ponizi onoga ko je nju ponizio. Međutim, mržnja je iščezla iz njene duše mnogo pre nego što je ona to i očekivala, pa je nastavila da šalje hranu iz oholosti, a na kraju iz sažaljenja. Često je, kada više nije imala volje da prodaje male lozove a kad je svet gubio interesovanje za lutriju, ostajala i sama bez hrane da bi Fernanda imala šta da jede, i nije prestala ispunjavati tu svoju obavezu sve dok nije videla Fernandin sprovod. Za Santa Sofiju de la Pijedad smanjivanje broja ukućana značilo je odmor na koji je imala pravo posle više od pola veka rada. Nikad niko nije čuo jadanje te uzdržane i nedokučive žene, koja je u porodici posejala anđeosku klicu Remedios Prelepe i tajanstveno dostojanstvo Hosea Arkadija; ceo jedan život samoće i tišine posvetila je vaspitanju dece koja se više nisu ni sećala da su njena deca i njeni unuci, i koja se zauzela za Aurelijana baš kao da je izišao iz njene utrobe, ni sama ne znajući da je ona njegova prababa. Samo u takvoj kući kao što je ova nije bilo neobično što je uvek spavala na ponjavi koju bi prostrla na pod u ambaru, uz noćno čagrljanje miševa, i što nikome nije ispričala, da je jedne noći probudilo strašno osećanje da je neko gleda iz mraka, a to je, u stvari, bila zmija otrovnica koja je klizila po njenom trbuhu. Znala je, ako to ispriča Ursuli, da će je ona staviti da spava u njen krevet; ali bila su to vremena kada niko nije primećivao nikoga dok ne zaurla na tremu, pošto brige oko pekare, ratna uzbuđenja i čuvanje dece, nisu ostavljali vremena da se razmišlja o tuđoj sreći. Jedino se o njoj brinula Petra Kotes koju Santa Sofija de la Pijedad nikada nije videla. Pazila je da za izlazak ima dobar par cipela, da joj nikad ne nedostaje haljina, čak i u vreme kad je sa ono malo lutrijskog novca pravila čuda. Po svom dolasku u tu kuću Fernanda je s razlogom poverovala da je to neka dugoročna sluškinja, iako je često slušala da je ona majka njenog muža, ali to joj se činilo tako neverovatno da se više trudila da u to veruje, nego da to zaboravi. Ne bi se reklo da je Santa Sofiji de la Pijedad ikada smetao taj potčinjeni položaj. Naprotiv, ostavljala je utisak da joj prija rad bez predaha, bez roptanja, da održava red i čistoću u ogromnoj kući u kojoj je živela od svoje mladosti i koja je, naročito u doba Kompanije banana, više ličila na kasarnu nego na dom. Ali, posle Ursuline smrti, natčovečanska marljivost Santa Sofije de la Pijedad i njena ogromna radna sposobnost počeše da popuštaju. Ne samo da je ona bila stara i iscrpljena nego je i kuća preko noći oronula. Mekana mahovina obrasla je zidove. Kad već nije bilo nijednog čistog mesta u dvorištu, korov je izbio iz betonske građe trema, lomeći ga kao kristal, a kroz pukotine su izbili isti žuti cvetići koje je, gotovo pre jednog veka, Ursuia našla u čaši u koju je Melkijades stavljao svoju veštačku vilicu. Nemajući vremena ni mogućnosti da zaustavi nemilosrdno vršljanje prirode, Santa Sofija de la Pijedad provodila je dane u spavaćim sobama, terajući guštere koji su noću ponovo kidisali. Jednog jutra ugledala je crvene mrave kako izlaze iz iskopanih temelja, prelaze baštu, gmižu uz ogradu gde su begonije primile boju zemlje, i prodiru čak u temelje kuće. Najpre je pokušala da ih pobije metlom, potom insekticidom i, na kraju, krečom, ali sledećeg dana oni su opet bili na istom mestu, stalno su vrveli, uporni i nepobedivi. Dok je pisala svojoj deci, Fernanda nije ni primećivala nezadrživi proces rušenja. Santa Sofija de la Pijedad nastavila je da se bori sama, noseći se sa korovom da ne prodre u kuhinju, strugala crvotočinu i čupala je iz zidova grudve paučine koja bi se ubrzo opet namnožila. Ali kad je viđala da je i Melkijadesova soba puna paučine i prašine, iako ju je čistila i redila tri puta dnevno, i da joj je, uprkos njenom neumornom zalaganju, pretilo rušenje i beda, što su jedino uočavali pukovnik Aurelijano Buendija i mladi vojnik, shvatila je da je pobeđena. Obukla je tada istrošeno nedeljno odelo, obula neke stare Ursuline cipele i pamučne čarape koje joj je poklonila Amaranta Ursula, i u zavežljaj stavila dve-tri preostale presvlake.
— Predajem se — reče Aurelijanu. — Ovo je suviše velika kuća za moje jadne kosti.
Aurelijano je pitao kuda je naumila, a ona neodređeno odmahnu rukom, kao da nije imala ni najmanju predstavu o svojoj budućoj sudbini. Pokušala je, međutim, da mu objasni da će svoje poslednje godine provesti s nekom rođakom, koja je živela u Rioači. Objašnjenje nije zvučalo ubedljivo. Od smrti svojih roditelja ni s kim u selu nije održavala veze, nije primala pisma ni poruke, niti se čulo da pominje bilo kakvu rodbinu. Aurelijano joj je dao četrnaest zlatnih ribica, pošto je rešila da ode s onim što je jedino posedovala: jedan pesos i dvadeset pet centt. Sa prozora svoje sobe video je kako vukući noge i zgrbljena od godina prelazi dvorište sa zavežljajem u ruci, i provlači ruku kroz otvor u kapiji da spusti rezu pre nego što ode. Nikad se više nije čulo za nju. Saznavši za njeno bekstvo, Fernanda je ceo dan tumarala pregledajući sanduke, komode i ormare, stvar po stvar, kako bi se uverila da Santa Sofija de la Pijedad nije s nečim pobegla. Pokušavajući da prvi put u svom životu založi vatru ispekla je dva prsta i morala je potražiti Aurelijana da joj pokaže kako da kuva kafu. S vremenom, on je počeo da obavlja i kuhinjske poslove. Čim bi ustala, Fernanda bi zatekla postavljen doručak, i ponovo bi izlazila iz spavaće sobe jedino da uzme hranu koju joj je Aurelijano ostavljao poklopljenu na ognjištu, da bi je zatim odnela na sto prekriven lanenim stolnjakom i pojela je među svećnjacima, sedeći sama čelo stola okruženog sa petnaest praznih stolica. Čak i u ovim prilikama Aurelijano i Fernanda nisu delili samoću, nego su nastavljali da žive svako u svojoj sobi, dok je paučina pokrivala ruže, oblagala grede i vatirala zidove. U to doba Fernanda je stekla utisak da je kuća puna vampira. Izgledalo je kao da su stvari, naročito one za svakodnevnu upotrebu, stekle moć da same menjaju mesto. Fernanda je znala satima tražiti makazice za koje je bila sigurna da ih je stavila na krevet i, pošto bi sve prevrnula, našla bi ih na nekoj polici u kuhinji, gde je verovala da nije bila već četiri dana. Viljuške bi iznenada nestale iz fioke za pribor, a posle bi ih našla šest na oltaru i tri u perionici. To kretanje stvari još ju je više razdraživalo kad bi sela da piše. Mastionica koju bi postavila sa desne strane pojavila bi se na levoj, upijač bi joj se izgubio i našla bi ga dva dana kasnije pod jastukom, a ispisane stranice napisane za Hosea Arkadija pomešale bi se sa onima Amaranti Ursuli, i uvek se bojala da je pisma stavila u zamenjene koverte, kao što joj se, uostalom, nekoliko puta i desilo. Jednom prilikom izgubila je pero. Petnaest dana kasnije vratio joj ga je poštar, koji ga je pronašao u svojoj torbi, pa je tražio vlasnika idući od kuće do kuće. U početku je verovala da je to delo nevidljivih lekara, upravo kao nestanak tegova, čak je počela da im piše, preklinjući ih da je ostave na miru, ali je pisma morala da prekine radi nekog drugog posla i, kad se vratila u sobu, ne samo što nije našla započeto pismo nego je zaboravila i zašto ga je htela napisati. Jedno vreme je mislila da je po sredi Aurelijano. Počela je budno da motri ostavljajući predmete na njegovom putu, nastojeći da ga iznenadi kad ih bude premeštao, ali ubrzo se uverila da Aurelijano ne napušta Melkijadesovu sobu, izuzev kad bi išao u kuhinju ili u nužnik, i da uopšte nema smisla za šalu. Kada je, na kraju, poverovala da su to đavolska posla vampira, počela je svaku stvar da pričvršćuje tamo gde joj je mesto. Makazice je vezala dugačkim kanapom o zaglavlje kreveta. Pero i upijač je vezala za nogu od stola, a mastionicu je zalepila gumom na desnoj strani daske gde je obično pisala. Problemi se nisu mogli rešiti preko noći, jer posle nekoliko časova šivenja kanap na makazicama već ne bi bio dovoljno dug i ona ne bi mogla da seče, kao da su ga vampiri skraćivali. Isto se događalo i sa kanapom na peru, čak i sa njenom rukom, koja posle kraćeg pisanja ne bi dosezala do mastionice. Ni Amaranta Ursula u Briselu ni Hose Arkadio u Rimu nisu nikada saznali o ovim sitnim nezgodama. Fernanda im je pisala da je srećna; u stvari, ona je to i bila, bolje rečeno, osećala se oslobođenom svih obaveza, kao da ju je život ponovo povukao u svet njenih roditelja, gde se nije patilo od svakodnevnih problema jer su u mašti bili već rešeni. Zbog te beskonačne prepiske Fernanda je izgubila smisao za vreme, naročito posle odlaska Santa Sofije de la Pijedad. Bila se, naime, navikla da vodi računa o danima, mesecima i godinama, uzimajući kao polaznu tačku datume predviđene za povratak dece. Ali, kad su oni izmenili rokove jedanput, pa i drugi put, datumi su joj se pobrkali, termini se pomešali, a dani su toliko ličili jedan na drugi da nije osećala kako prolaze. Umesto da izgubi strpljenje, doživljavala je duboko zadovoljstvo u odugovlačenju. Kada je mnogo godina posle njenog zavetovanja Hose Arkadio i dalje tvrdio kako se nada da će završiti studije više teologije i početi izučavanje diplomatije, ona se nije uzrujala jer je shvatila da je spiralno stepenište koje vodi do stolice svetog Petra vrlo visoko i popločano preprekama. Međutim, dušu bi joj uzbudila vest koja bi za ostale bila beznačajna — da je njen sin video papu. Silno se obradovala kad joj je Amaranta Ursula javila da će studije produžiti preko predviđenog roka, pošto je svojim odličnim ocenama stekla olakšice, koje otac, kad je pravio obračun, nije mogao predvideti. Minule su više od tri godine otkako je Santa Sofija de la Pijedad donela sanskritsku gramatiku, a Aurelijano je uspeo da prevede samo prvi list pergamenta. Posao nije bio uzaludan, ali je predstavljao samo prvi korak na jednom putu čiju je dužinu bilo nemoguće predvideti, pošto tekst na španskom nije značio ništa: bili su to šifrovani stihovi. Aurelijanu su nedostajali elementi da otkrije ključ pomoću kojeg bi ih raspleo, ali kako mu je Melkijades rekao da se u dućanu katalonskog mudraca nalaze knjige koje će mu biti potrebne da prodre u suštinu pergamenata, odlučio je da razgovara sa Fernandom i da od nje ište dozvolu da ih potraži. U sobi punoj otpadaka koju su naslage smeća naposletku potpuno zatrpale, smislio je kako da sroči najprikladniju molbu, da predupredi sve moguće okolnosti i oceni najpogodniju priliku, ali kad bi zatekao Fernandu kako sklanja hranu sa ognjišta — jedina prilika da s njom govori — molba s mukom smišljena zapela bi mu u grlu, i glas bi ga izdao. Međutim, jedini način je bio da je uhodi. Razabirao je njene korake u spavaćoj sobi. Čuo je njeno hodanje prema vratima da bi primila pisma od svoje dece i svoja predala poštaru, i pre nego što bi začuo šum prekidača i šapat molitve u mraku, slušao bi duboko u noć tešku i predanu škripu pera po hartiji. Tek tada bi zaspao, verujući da će mu sledeći dan pružiti iščekivanu priliku. Toliko se zanosio idejom da mu molba neće biti odbijena da je jednom odsekao kosu koja mu je već bila narasla do ramena, obrijao čekinjastu bradu, obukao uske pantalone i košulju sa posebnom kragnom, za koju nije znao od koga ju je nasledio, i sačekao je u kuhinji da Fernanda dođe na doručak. Nije došla ona svakidašnja žena, podignute glave i čvrstog koraka, nego starica natprirodne lepote, sa požutelim ogrtačem od hermelina, krunom od pozlaćenog kartona i iznemogla kao čovek koji kriomice plače. U stvari, otkad je u sanducima Aurelijana Drugog pronašla haljinu kraljice izgrizenu od moljaca, Fernanda ju je često oblačila. Da je neko video pred ogledalom kako se ushićuje svojim kraljevskim držanjem, morao bi pomisliti da je luda. Ali ona to nije bila. Jednostavno, kraljevske haljine su je pretvarale u mašinu za podsećanje. Prvi put kada ih je navukla, nije mogla da se obuzda, srce joj se steglo i oči napunile suzama, pošto je u tom trenutku ponovo osetila miris čizama onog vojnika koji je došao u njenu kuću da je potraži i da je načini kraljicom, a dušu joj je obuzimala čežnja za izgubljenim snovima. Osetila se tako stara, tako izmoždena i udaljena od najlepših časova svog života da je čak čeznula i za onim trenucima kojih se sećala kao najružnijih, i tek tada bi otkrila koliko su joj nedostajali naleti mirisa majorane na tremu, isparavanje ruža pri zalasku sunca, čak i divlja priroda došljaka. Njeno srce pretvoreno u pepeo, koje je bez jadanja izdržalo udarac najstvarnije svakodnevne stvarnosti, predalo se pri prvim napadima nostalgije. Potreba da se oseća tužnom pretvarala se u porok, dok su je godine razarale. Samoća ju je učinila humanijom. Međutim, nije mogla da se ne zgrane onog jutra kad je ušla u kuhinju i susrela se sa šoljicom kafe, koju joj je ponudio koščat i bled dečak sa suludim sjajem u očima. Ne samo što mu je odbila molbu već je otada ključeve kuće držala u kesi u kojoj je čuvala neupotrebljavane tegove. Predostrožnost je bila nepotrebna, jer da je to hteo, Aurelijano je mogao da pobegne, čak i da se ne vrati kući, a da ne bude otkriven. Ali dugogodišnji zatvor, strah od spoljnog sveta i navika da sluša osušili su u njegovom srcu seme pobune. Tako se vratio u svoj zatvor pa je opet čitao i pročitavao pergamente, slušajući do duboko u noć Fernandine jecaje iz spavaće sobe. Jednog jutra je, kao i obično, otišao da naloži vatru i na ugašenom ognjištu našao hranu koju joj je ostavio prethodnog dana. Tada je provirio u spavaću sobu i video je ispruženu na krevetu, pokrivenu ogrtačem od hermelina, lepšu nego ikada, lica pretvorenog u masku od slonovače. Četiri meseca kasnije, kad je došao Hose Arkadio, našao ju je nedirnutu. Nije se mogao zamisliti neko ko bi više ličio na svoju majku. Nosio je odelo od žalobnog tafta, košulju sa okruglom i krutom kragnom i tanku svilenu mašnu sa čvorom umesto kravate. Bio je bled, mlitav, ukočenog pogleda i tankih usana.
Crna kosa, zalizana i glatka, podeljena na sredini lobanje pravom i bledom linijom, podsećala je na veštački izgled kose svetaca. Senka dobro izbrijane brade na parafinskom licu pre bi se reklo da je bila stvar savesti. Imao je blede ruke, sa zelenim spletom žila, prste gotovana i jedan prsten od masivnog zlata sa žutim opalom, okrugao, na levom kažiprstu. Aurelijanu, kad mu je otvorio ulazna vrata, nije bilo teško da pretpostavi ko je, jer je primetio da dolazi izdaleka. Dok je prolazio, kuća se natopila mirisom lavande koju mu je Ursula stavljala na glavu dok je bio dete, da bi ga mogla naći u tami. Na neki način, što je bilo nemoguće tačno objasniti posle toliko godina odsustva, Hose Arkadio je ostao i dalje dete jeseni, strahovito tužan i usamljen. Otišao je pravo u spavaću sobu svoje majke, gde je Aurelijano za četiri meseca isparavao živu u atanoru dede svog dede, da bi sačuvao telo prema Melkijadesovoj formuli. Hose Arkadio nije postavio nijedno pitanje. Poljubio ju je u čelo, izvukao joj ispod suknje kesicu, u kojoj su se nalazila tri neupotrebljena tega i ključ od ormara. Radio je sve neposrednim i odlučnim pokretima, što je bilo u suprotnosti sa njegovom bezvoljnošću. Izvadio je iz ormara kutiju presvučenu damastom, sa porodičnim grbom, i u njenoj mirisnoj unutrašnjosti od sandalovine našao podebelo pismo u kome je Fernanda olakšala srce, iznevši bezbrojne istine koje je inače tajila. Pročitao ga je stojeći, pohlepno ali bez strasti, i na trećoj stranici se zaustavio gledajući Aurelijana upitnim pogledom.
— Dakle — rekao je glasom u kome je bilo neke oštrine — ti si ono kopile.
— Ja sam Aurelijano Buendija.
— Idi u svoju sobu — reče Hose Arkadio.
Aurelijano je otišao i nije više izišao, čak ni iz radoznalosti kad je čuo šumove usamljenog pogreba. Ponekad, iz kuhinje, video bi Hosea Arkadija kako luta po kući, gušeći se od pohlepe, i posle pola noći nastavio bi da osluškuje njegove korake kroz razrušene sobe. Nije čuo njegov glas nekoliko meseci, ne samo zbog toga što mu Hose Arkadio nije uputio nijednu reč, nego zato što ni sam nije imao želje da s njim razgovara, niti vremena za razmišljanje ma o čemu izuzev o pergamentima. Posle Fernandine smrti, u potrazi za knjigama koje su mu bile potrebne, uzeo je pretposlednju ribicu i otišao kod katalonskog mudraca. Ništa od onog što je video u prolazu nije ga iznenadilo, možda zato što su mu nedostajale uspomene radi poređenja, a puste ulice i napuštene kuće bile su iste kako ih je zamišljao u ono vreme kada je svim srcem želeo da ih upozna. Sam sebi je dozvolio ono što mu je odbila Fernanda, ali samo jedanput, sa jedinim ciljem da u najkraćem roku obiđe bez zastajanja onih jedanaest uglova koji su delili kuću od uličice u kojoj su se ranije tumačili snovi, i ušao je usplahiren u šareni i mračni dućan u kome jedva da je bilo mesta za kretanje. Pre nego na knjižaru, ličio je na smetlište upotrebljenih knjiga, stavljenih bez reda na police izjedene od crvotočine, po ćoškovima punim paučine, čak i po hodnicima koji su bili određeni za prolaženje. Na jednom dugačkom stolu prepunom beležaka vlasnik je neumorno pisao prozu ljubičastim rukopisom, pomalo bunovnim, i na listovima istrgnutim iz školske sveske. Imao je lepu srebrnastu kosu koja mu je padala na čelo kao kresta u papagaja, a plave oči, žive i stisnute, otkrivale su blagost čoveka koji je pročitao sve knjige. Bio je u gaćama, mokar od znoja, i nije prestao s pisanjem da bi video ko je došao. Aurelijano nije imao teškoća da u tom haosu iz bajke izvuče onih pet knjiga koje je tražio, jer su se nalazile upravo na mestu koje mu je pokazao Melkijades. Ne rekavši ni reči predao ih je, zajedno sa zlatnom ribicom, katalonskom mudracu, a ovaj ih je pregledao i kapci su mu se sklopili kao dve školjke.
— Mora da si lud — rekao je na svom jeziku, podižući ramena, i vratio Arkadiju pet knjiga i ribicu. Nosi ih — reče na španskom. — Poslednji čovek koji je čitao ove knjige bio je Slepi Isak, prema tome, dobro razmisli šta radiš.
Hose Arkadio obnovio je Meminu spavaću sobu, naredio je da se operu i dovedu u red somotske zavese i damask na baldahinu potkraljevskog kreveta, ponovo je osposobio za upotrebu napušteno kupatilo, čija je betonska kada bila sva crna, ljigava i hrapava od prljavštine. Na ta dva mesta ograničilo se njegovo carstvo od tri groša, od izanđalih egzotičnih stvari, lažnih parfema i jevtinog nakita. Jedino što je izgledalo da mu smeta u ostalom delu kuće bili su sveci na domaćem oltaru, koje je jednog popodneva palio dok ih nije pretvorio u pepeo, na vatri koju je založio u dvorištu. Spavao je do posle jedanaest. U kupatilo je išao u nekakvom dronjavom ogrtaču sa zlatnim zmajevima i u papučama sa žutim kićankama, i tu bi odslužio ritual koji je po svojoj odmerenosti i trajanju podsećao na onaj Remedios Prelepe. Pre kupanja namirisao bi vodu solima koje je doneo u tri alabasterske teglice. Nije se polivao tikvom, nego bi se bacio u mirišljavu vodu i ostajao bi do dva sata ploveći na leđima, uspavan svežinom i uspomenama na Amarantu. Nekoliko dana posle svog dolaska ostavio je odelo od tafta, koje ne samo što je bilo suviše toplo za selo već je bilo i jedino koje je imao, pa ga je zamenio uskim pantalonama, veoma sličnim onima koje je nosio Pjetro Krespi na časovima igranja, i košuljom od sirove svile sa inicijalima izvezenim na srcu. Dva puta nedeljno prao je u kadi presvlaku i ostajao u ogrtaču dok bi se ona sušila, jer nije imao ništa drugo da obuče. Nikad nije jeo kod kuće. Izlazio je na ulicu kad popusti popodnevna vrućina i vraćao bi se u sitne sate. Tada bi nastavio svoje mučno lutanje, dišući kao mačak i misleći na Amarantu. Ona i strašni pogledi svetaca u odsjaju noćne lampe bile su dve uspomene iz kuće. Mnogo puta, u veličanstvenom rimskom avgustu, otvorio bi oči usred sna i video bi Amarantu kako izlazi iz bazena od šarenog mermera, sa svojim čipkanim suknjama i zavojem na ruci, idealizovana u strasti izgnanstva. Nasuprot Aurelijana Hosea, koji je pokušao da uguši tu sliku u krvavom blatu rata, on se upinjao da je zadrži živu u močvari prljavih želja, dok je majku držao u zabludi beskrajno lažući o svojoj želji da postane papa. Ni njemu ni Fernandi nije padalo na pamet da ikada pomisle da je njihova prepiska bila razmena fantazije. Hose Arkadio, koji je napustio bogosloviju čim je stigao u Rim, nastavio je da pothranjuje legendu o teologiji i kanonskom pravu da ne bi doveo u opasnost basnoslovno nasledstvo o kome su mu govorila bunovna pisma njegove majke, koje je trebalo da ga izvuče iz bede i teskobe koju je delio sa dva prijatelja u jednoj sobici u potkrovlju Trastevere. Kad je primio poslednje Fernandino pismo, diktirano predosećanjem neizbežne smrti, stavio je u kofer poslednje ostatke svog lažnoj sjaja i prešao okean u utrobi broda, gde su se emigranti gurali kao stoka za klanicu, jedući hladne makarone i crvljivi sir. Pre nego što je pročitao Fernandinu oporuku, koja je bila samo pedantna i zakasnela rekapitulacija preživljenih nevolja, rasklimatani nameštaj i korov u hodniku već su mu nagovestili da je ušao u zamku iz koje nikad neće izići, zauvek izgnan iz dijamantske svetlosti i nezaboravnog vazduha rimskog proleća. U iscrpljujućoj nesanici zbog astme merio je i ponovo merio dubinu svoje nevolje, dok je prolazio kroz mračnu kuću, u kojoj mu je senilno Ursulino preterivanje usadilo strah od sveta. Da bi bila sigurna da ga ne izgubi u tmini, odredila mu je ugao u spavaćoj sobi, jedini u kome je mogao biti van opasnosti od mrtvih koji su po kući lutali već od sumraka. »Čim nešto loše uradiš«, govorila je Ursula, »reći će mi sveci.« Stravične noći njegovog detinjstva svele su se na taj ugao, u kome bi ostao nepokretan do odlaska na spavanje, znojeći se od straha na uskoj klupici pod stražarskim i hladnim pogledom svetaca tužilaca. Bilo je to nepotrebno mučenje, jer je već u to doba osećao užasan strah od svega što ga je okruživalo, i bio pripremljen da se plaši svega onoga što će ga snaći u životu: uličarki, koje su kvarile krv muškaraca; udatih žena, koje su rađale sinove sa svinjskim repom; petlova za borbu, koji su izazivali smrt ljudi i grižu savesti do kraja života; vatrenog oružja, koje je i samim dodirom osuđivalo ljude na dvadeset godina rata; besmislenih poduhvata, koji su vodili samo u razočarenje i ludilo, i, na kraju, svega što je bog stvorio svojom beskrajnom dobrotom a što je nečastivi iskvario. Kad bi se probudio, izmožden pod valjkom teških snova, svetlost sa prozora i Amarantina milovanja u kadi, i uživanje s kojim ga je puderisala između nogu svilenom tufnom, oslobađali su ga straha. Čak je i Ursula bila drukčija u blistavoj svetlosti vrta, pošto mu tamo nije govorila o strašnim stvarima, nego mu je trljala zube ugljenim prahom da bi imao blistav osmeh kao papa, sekla mu i čistila nokte da bi se hodočasnici, koji su dolazili u Rim iz svih krajeva sveta, iznenadili belinom papinih ruku kad bi im delio blagoslov, češljala ga kao papu, i natapala ga lavandom da bi mu telo i rublje odavali miris pape. U dvorištu Kastelgandolfo on je video papu na jednom balkonu kako izgovara isti govor na sedam jezika za masu hodočasnika, i jedino što mu je privuklo pažnju bila je belina njegovih ruku koje su izgledale kao da su stajale u sodi, zaslepljujući sjaj njegove letnje odeće i blag miris kolonjske vode. Skoro godinu dana po povratku kući, kad je za hranu prodao srebrne svećnjake i nokšir s grbom, za koji se ispostavilo da je samo grb bio od zlata, jedina razonoda Hosea Arkadija bila je da okuplja dečake iz sela da se igraju u toj kući. Pojavio bi se s njima u časovima popodnevnog odmora i naterao bi ih da skaču preko konopca u bašti, da pevaju na tremu i da se šegače sa nameštajem u salonu, dok je on hodao između njih deleći lekcije lepog ponašanja. U to doba dokrajčio je uske pantalone i svilenu košulju i zamenio ih običnim odelom kupljenim u dućanima kod Arapa, ali je i dalje zadržao svoje jadno dostojanstvo i papsko držanje. Deca su zauzela kuću kao svojevremeno Memine drugarice. Do noći su se čuli kako brbljaju, pevaju i igraju sapateado(xxvi), tako da je kuća ličila na internat u kome nema discipline. Aurelijanu nije smetala invazija sve dok nisu počeli ulaziti u Melkijadesovu sobu. Jednog jutra, dva dečaka su gurnula vrata i uplašila se pred prikazom prljavog i dlakavog čoveka, koji je produžio da dešifruje pergamente na radnom stolu. Nisu se usudili da uđu, ali su nastavili da se vrte oko sobe. Provirivali su kroz pukotine i šaputali, ubacivali žive životinje kroz okna i jednom prilikom zakovali spoljna vrata i prozore, pa je Aurelijanu bilo potrebno pola dana da ih razvali. Oduševljavajući se nekažnjeno svojim đavolijama, četiri dečaka su drugog jutra ušla u sobu, dok je Aurelijano bio u kuhinji, rešeni da unište pergamente. Ali tek što su zgrabili žućkaste svežnjeve, nekakva anđeoska snaga podigla ih je sa poda i zadržala da lebde u vazduhu, dok se Aurelijano nije vratio i oteo im pergamente. Od tada mu više nisu smetali. Četiri starija dečaka, koji su nosili kratke pantalone iako su već zakoračili u mladićko doba, brinuli su se o ličnim potrebama Hosea Arkadija. Dolazili su pre drugih i pre podne ga brijali, masirali toplim peškirima, sekli i glačali nokte na rukama i nogama i parfimisali lavandom. Ponekad su ušli u kadu i nasapunali ga od glave do pete, dok bi on plovio na leđima, misleći na Amarantu. Potom bi ga izbrijali, naprašili mu telo i obukli ga. Jedan od dečaka, plave i kovrdžave kose i očiju staklasto-ružičastih kao u zečeva, obično je spavao u kući. Veze koje su ga spajale sa Hoseom Arkadijem bile su tako čvrste da mu je pravio društvo i za vreme njegovih astmatičnih nesanica, bez reči, lutajući s njim po kući obavijenoj tamom. Jedne noći videli su u sobi u kojoj je spavala Ursula nekakav žuti odsjaj kroz napuknuti cement, kao da je neko podzemno sunce pod u spavaćoj sobi pretvorilo u vitraž. Nisu morali paliti osvetljenje. Bilo je dovoljno da podignu polomljene ploče u uglu u kome se uvek nalazio Ursulin krevet, i gde je odsjaj bio jači, da bi otkrili tajni ćup zbog kojeg se Aurelijano Drugi umorio tražeći ga u suludom kopanju. Tu su bile sedam hiljada dve stotine četrnaest zlatnika, vezanih u četiri svežnja, koji su i dalje svetlili kao žar u mraku. Pronalazak blaga buknuo je kao požar. Umesto da se vrati u Rim sa neočekivanim blagom, da ostvari san koji je sanjao u bedi, Hose Arkadio je kuću pretvorio u pravi dekadentni raj. Stavio je zavese od novog somota, promenio i baldahin nad posteljom i naredio da se stave pločice na pod kupatila i keramika na zidove. Trpezarijski ormar napunio je kandiranim voćem, šunkom i turšijom, a ambar, koji više nije bio u upotrebi, ponovo je otvoren da bi bio snabdeven vinom i likerima koje je lično Hose Arkadio dovlačio sa železničke stanice, u kutijama obeleženim njegovim imenom. Jedne noći on i četvorica starijih dečaka priredili su zabavu koja se produžila do zore. U šest ujutru izišli su goli iz spavaće sobe, ispraznili kadu i napunili je šampanjcem. Zagnjurili su se svi zajedno, ploveći kao ptice koje lete pozlaćenim nebom od mirišljavih mehurića, dok je Hose Arkadio plovio na leđima, ne učestvujući u zabavi, evocirajući Amarantu otvorenih očiju. Ostao je tako po strani pateći od gorčine svojih nastranosti, dok su se dečaci umorili i u gomili grunuli u spavaću sobu, gde su strgli somotske zavese da bi se njima obrisali, i u tom neredu razbili kristalno ogledalo i srušili baldahin iznad kreveta, pokušavajući da legnu u gomili. Kad se Hose Arkadio vratio iz kupatila, našao ih je kako spavaju sklupčani, goli, u postelji kao posle brodoloma. Razjaren ne toliko štetom koliko gađenjem i sažaljenjem koje je osetio prema samom sebi u mučnoj ispraznosti orgije, dograbivši nekakve crkvene šinterske rekvizite, koje se, sa kaišem i drugim gvožđima za mučenje i kažnjavanje, držao na dnu sanduka, isterao je dečake iz kuće, urlajući kao ludak i udarajući nemilosrdno bičem, kao da su čopor vukova. To ga je uništilo i izazvalo astmatični napad koji je trajao nekoliko dana, tako da je ličio na čoveka u agoniji. Treće noći mučenja pobeđen gušenjem, otišao je u Aurelijanovu sobu i zamolio ga da mu u obližnjoj apoteci kupi praškove za inhaliranje. Tako je Aurelijano drugi put izišao na ulicu. Trebalo je da pređe dva ugla da bi došao do neugledne apoteke prašnjavih izloga, sa porcelanskim teglama i natpisima na latinskom, gde mu je jedna devojka arhaične lepote kao nilska zmija dala lek koji je Hose Arkadio napisao na hartiji. Drugo viđenje pustog sela jedva osvetljenog žućkastim uličnim svetiljkama u Aurelijanu nije probudilo više radoznalosti nego prvo viđenje. Samo što je Hose Arkadio pomislio da je otišao, ugleda ga kako se već vraća, malo zadihan od žurbe, vukući noge koje su mu zbog zatvora i nedovoljnog kretanja bile slabe i nespretne. Bila je toliko iskrena njegova ravnodušnost prema svetu da je, nekoliko dana kasnije, Hose Arkadio prešao preko obećanja datog majci i pustio ga da izlazi kad hoće.
— Nemam šta da radim na ulici — odgovorio mu je Aurelijano.
I dalje je bio zatvoren, udubljen u pergamente koje je malo-pomalo razrešavao, ali čiji smisao ipak nije uspeo da protumači. Hose Arkadio mu je donosio u sobu šunku, ušećereno cveće, koje je u ustima ostavljalo ukus proleća, i u dva maha po čašu dobrog vina. Nije se interesovao za pergamente, koje je pre smatrao neobičnom zabavom iz duga vremena, ali ga je iznenadila čudna mudrost i neobjašnjivo poznavanje sveta, koje je pokazao taj usamljeni rođak. Tada je saznao da je sposoban da razume pisani engleski i da je tako, dešifrujući jedan po jedan pergament, pročitao od prve do poslednje stranice, kao da je to bio roman, šest tomova enciklopedije. U početku je time tumačio činjenicu što je Aurelijano mogao da govori o Rimu kao da je tamo dugo živeo, ali vrlo brzo je uočio da je raspolagao i znanjima koja nisu bila enciklopedijska, kao što je cena stvari.
— Sve se zna — bio je jedini odgovor koji je dobio od Aurelijana kad ga je pitao odakle mu ta obaveštenja. Aurelijana je isto tako iznenadilo što se Hose Arkadio, posmatran izbliza, toliko razlikovao od one predstave koju je stvorio o njemu dok ga je viđao kako luta po kući. Bio je sposoban da se smeje, da dozvoli sebi ponekad i da zažali za onakvom kućom kakva je bila u prošlosti, i da se zauzme za Melkijadesovu sobu, koja se nalazila u bednom stanju. To zbližavanje dva usamljenika iste krvi bilo je veoma daleko od prijateljstva, ali je pomoglo obojici da lakše podnose neprobojnu usamljenost koja ih je u isti mah delila i spajala. Hose Arkadio je tada od Aurelijana zatražio pomoć da razmrse neke domaće probleme, koji su ga razdraživali. Aurelijano je, međutim, mogao da sedi i da čita na tremu, da prima pisma Amarante Ursule, koja su i dalje stizala uobičajenom tačnošću, i da upotrebljava kupatilo, iz koga ga je prognao Hose Arkadio po svom dolasku. Jednog zagušljivog jutra veoma rano probudilo ih je neprestano lupanje na ulaznim vratima. Bio je to neki smrknuti starac velikih zelenih očiju, koje su njegovom licu davale spektralnu fosforescenciju, i sa krstom od pepela na čelu. Odeća u ritama, pocepane cipele i ranac na ramenu, kao jedini prtljag, davali su mu izgled prosjaka, ali ponašanje mu je bilo dostojanstveno, što je u potpunosti odudaralo od njegovog izgleda. Bilo je dovoljno videti ga jedanput, čak i u polumračnoj sali, da bi se primetilo kako tajna sila koja mu dozvoljava da živi nije instinkt samoodržanja, nego navika iz straha. Bio je to Aurelijano Ljubavni, jedini preživeli od sedamnaest sinova pukovnika Aurelijana Buendije, koji je tražio da se odmori od svog dugog i nemirnog života izbeglice. Predstavio se i preklinjao da mu pruže sklonište u toj kući, koju je u svojim noćima obespravljenog bića zamišljao kao poslednje sigurno utočište koje mu je preostalo u životu. Ali Hose Arkadio i Aurelijano nisu ga prepoznali. Misleći da je skitnica, grubo su ga izbacili na ulicu. Obojica su tada s vrata videli kraj jedne drame, koja je otpočela pre nego što se Hose Arkadio osvestio. Dva policijska agenta, koji su godinama proganjali Aurelijana Ljubavnog goneći ga kao psi gotovo po celom svetu, iskočiše iza badema na suprotnoj strani ulice i sručiše mu dva metka iz mauzera usred krsta od pepela. U stvari, otkad je izbacio dečake iz kuće Hose Arkadio je čekao vest o prekookeanskom brodu koji bi krenuo u Napulj pre Božića. Nije to rekao Aurelijanu, čak je isplanirao da mu ostavi dućan koji bi mu omogućio da živi, pošto korpica sa namirnicama posle Fernandine sahrane više nije stizala. Međutim, ni taj poslednji san neće se ispuniti. Jednog septembarskog jutra, pošto je u kuhinji popio kafu sa Aurelijanom, Hose Arkadio otišao je kao svakog dana da se okupa, kad kroz krov upadoše četiri dečaka koje je izbacio iz kuće. Ne dajući mu vremena da se odbrani, skočili su obučeni u kadu, uhvatili ga za kosu i glavu mu držali zagnjurenu dok na površini nije prestalo klobučanje agonije i dok mirno i bledo telo delfina nije kliznulo na dno mirišljave vode. Zatim su odneli tri vreće zlata za koje su samo oni i njihova žrtva znali gde su bile skrivene. Bila je to tako brza, smišljena i surova akcija da je ličila na vojni napad. Aurelijano, zatvoren u svojoj sobi, nije ništa primetio. Tog popodneva, kad ga nije našao u kuhinji, tražio je Hosea Arkadija po celoj kući i našao ga kako plovi u mirišljavim ogledalima kade, ogroman i naduven, još misleći na Amarantu. Tek tada je Aurelijano shvatio koliko ga je bio zavoleo.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sto godina samoće - Page 2 Empty Re: Sto godina samoće

Počalji od Mustra Pet Jun 29, 2018 9:55 am

Sto godina samoće - Page 2 DS012photo-1



Poglavlje 19


Amaranta Ursula se vratila sa prvim decembarskim anđelima, doneta lahorom jedrenjaka, vodeći za sobom muža na svilenoj vrpci vezanoj oko vrata. Pojavila se bez ikakve najave, u haljini boje slonove kosti, s niskom bisera koja joj je dosezala gotovo do kolena, sa prstenjem od smaragda i topaza, i kosom pod velom, začešljanom na uši kao krila lastavice. Čovek za koga se udala pre šest meseci bio je Flamanac, zreo, visok, sličan pomorcu. Dovoljno je bilo da gurne vrata salona i da uoči kako je njeno odsustvo bilo duže i razornije nego što je mogla pretpostaviti.
— Bože moj — uzviknula je, više vesela nego uzbuđena — kako se vidi da u ovoj kući nema žene!
Sav prtljag nije mogao da stane u hodnik. Osim starog Fernandinog sanduka s kojim su je poslali u školu, ona je donela dva sanduka-ormara, četiri velika kofera, jednu vreću za suncobrane, osam kutija za šešire, ogroman kavez sa pola stotine kanarinaca i muževljev bicikl demontiran i složen u specijalnu kutiju u kojoj se mogao prenositi kao violončelo. Posle dugog putovanja nije sebi dozvolila m jedan dan odmora. Navukla je nekakav stari platneni ogrtač koji je doneo njen muž sa ostalom opremom za motoristu, i počela sa obnavljanjem kuće. Rasterala je crvene mrave, koji su već zaposeli hodnik, oživela ruže, počupala korov, i u saksije na ogradi ponovo zasadila paprat, majoranu i begonije. Predvodila je grupu stolara, bravara i zidara koji su zatvorili pukotine u podovima, uglavili prozore i vrata, obnovili nameštaj i okrečili zidove iznutra i spolja, tako da se tri meseca po njenom dolasku ponovo mogao udisati vazduh mladosti i zabave iz vremena pijanole. Nikada u toj kući nije bio neko veseliji u svakom trenutku i u svakoj prilici, niko spremniji za igru i ples i gotov da na đubre baci sve ubuđale stvari i navike. Jednim potezom raščistila je sa pogrebnim uspomenama, gomilom koještarija i rekvizita sujeverja, što su se gomilali po kutovima i, iz zahvalnosti prema Ursuli, jedino je zadržala u salonu onaj dagerotip na kome je bila Remedios.
— Pogledajte, kakav luksuz! — vikala je umirući od smeha. — Prababa od četrnaest godina! — Kad joj je jedan od zidara ispričao kako je kuća naseljena utvarama i da je jedini način da se isteraju pronaći blago koje su one zakopale, kroz smeh je odgovorila da ne veruje u ljudske praznoverice. Bila je tako prirodna, tako emancipovana, modernog i slobodnog duha, da se Aurelijano našao u neprilici kad ju je ugledao.
— Kakav užas — viknu ona, sva srećna, raširenih ruku. — Gledajte kako je porastao moj dragi ljudožder.
Pre nego što je stigao da reaguje, ona je već stavila ploču na gramofon, koji je nosila sa sobom, i pokušala da ga nauči modernim igrama. Prisilila ga je da promeni otrcane pantalone koje je nasledio od pukovnika Aurelijana Buendije, poklonila mu mladalačke košulje i cipele u dve boje i izgonila ga na ulicu kad bi se duže zadržao u Melkijadesovoj sobi. Aktivna, sitna, neukrotiva, kao Ursula, i gotovo isto tako lepa i izazovna kao Remedios Prelepa, ona je bila obdarena čudnim instinktom da ide ispred mode. Najnoviji modni časopisi koje je primala poštom služili su joj jedino da proveri da se nije prevarila u modelima koje je izmišljala i šila na primitivnoj Amarantinoj ručnoj mašini. Bila je pretplaćena na sve moguće modne časopise, glasila iz umetnosti i popularne muzike koji su izdavani u Evropi, i bilo joj je dovoljno da baci samo jedan pogled na njih da bi se uverila kako stvari u svetu idu upravo onako kao što je ona zamislila. Bilo je neshvatljivo da se žena takvog duha vratila u mrtvo selo, malaksalo od prašine i vrućine, uz to još sa mužem koji je imao novca napretek i mogao da živi dobro u bilo kom delu sveta, a koji ju je toliko voleo da je pristao da ga ona voda na svilenom kanapu. Međutim, kako je vreme prolazilo, njena namera da ostane postajala je sve očiglednija, pošto je pravila planove samo na duži rok i donosila odluke koje su sve bile usmerene na udoban život i mirnu starost u Makondu. Kavez s kanarincima bio je potvrda da njene namere nisu bile iznenadne. Sećajući se da joj je majka jednom pisala o uništenju ptica, odložila je put za nekoliko meseci dok je pronašla brod koji će pristati na Srećna ostrva, gde je izabrala dvadeset pet pari najlepših kanarinaca da bi njima opet naselila nebo Makonda. To je ujedno bio i jedan od njenih najžalosnijih mnogobrojnih propalih poduhvata. Kako su se ptice množile, Amaranta Ursula im je dozvoljavala da budu slobodne u parovima, a njima je trebalo više vremena da se prilagode slobodi nego da pobegnu iz sela. Uzalud je nastojala da zavole kavez koji je sagradila Ursula u prvoj obnovi. Uzalud im je pravila veštačka gnezda od blata na bademima, prosipala semenke po krovovima i podsticala zarobljene ptice da svojim pesmama odvrate begunce, jer su se ove podizale pri prvom takvom opitu i pravile krug na nebu, tek koliko im je bilo neophodno da nadu put za povratak na Srećna ostrva. Godinu dana po povratku, iako nije uspela da uspostavi prijateljske veze niti da priredi nekakvu zabavu, Amaranta Ursula je i dalje verovala da je moguće spasti tu zajednicu na koju se sručila nesreća. Gaston, njen muž, čuvao se da joj ne protivreči, iako je već onog smrtonosnog podneva kada je sišao s voza shvatio da je odluka njegove žene iluzija izazvana nostalgijom. Siguran da će je realnost ipak pobediti, nije se čak odlučio ni da montira svoj bicikl, nego se dao u potragu za najsjajnijim jajima u paučini koju su skidali zidari, otvarao ih je noktima i mnogo vremena utrošio posmatrajući kroz lupu sitne paučiće koji su iz njih izlazili. Kasnije, uverivši se da je Amaranta Ursula nastavila sa svojim rekonstrukcijama ne predajući se, odlučio je da montira svoj neobični bicikl, čiji je prednji točak bio mnogo veći od zadnjeg, posvetio se lovu i sušenju domaćih insekata koje bi nalazio u okolini i slao ih u teglama od marmelade svom starom profesoru prirodnih nauka na univerzitetu u Liježu, gde je izučavao više studije iz entimologije, iako mu je glavni poziv bila aeronautika. Kad se vozio na biciklu, na sebi je imao akrobatske pantalone, čarape kao gajdaš i detektivski kačket, a kad je išao pešice, oblačio se u sirovi lan, uglađen, u belim cipelama, sa svilenom kravatom, žirardi-šeširom i štapićem od trske. Imao je blede zenice, koje su mu davale izgled moreplovca, i brčiće kao dlaka u veverice. lako je, zacelo, bio najmanje petnaest godina stariji od svoje žene, njegov mladalački ukus, njegova odlučna težnja da je učini srećnom i njegove vrline dobrog ljubavnika nadoknađivali su razliku. U stvari, ko god bi pogledao tog četrdesetogodišnjaka uredno obučenog, sa svilenim kanapom na vratu i sa cirkuskim biciklom, ne bi mogao da zamisli da je sa svojom mladom ženom sklopio ugovor o strasnoj ljubavi i da oboje udovoljavaju svom prohtevu na najnepogodnijim mestima, ma gde da ih iznenadi inspiracija, kao što su to činili čim su počeli da se viđaju, i to sa strašću koja je tokom vremena i u sve neobičnijim prilikama postajala sve dublja i bogatija. Ne samo što je Gaston bio divan ljubavnik, neiscrpnog znanja i fantazije, nego je možda bio prvi čovek u istoriji ljudskog roda koji je napravio izuzetan podvig prinudnog spuštanja da bi sa svojom devojkom, makar se našao na rubu smrti, vodio ljubav na nekoj livadi punoj ljubičica. Upoznali su se tri godine pre nego što su se venčali, kad je u sportskom dvosedu, izvodeći piruete nad školom u kojoj je učila Amaranta Ursula, pokušao hrabrim manevrom da izbegne vrh koplja na kome je bila zastava, tako da je primitivna armatura od platna i aluminijumske folije ostala da visi na električnim žicama. Od tada, bez obzira na svoju nogu u gipsu, dolazio bi krajem svake sedmice po Amarantu Ursulu u pansion časnih sestara, gde je ona stalno živela i čiji propisi nisu bili tako strogi kao što je želela Fernanda, i odvodio je u svoj sportski klub. Počeli su da se vole na pet stotina metara visine, u nedeljnom vazduhu peskovite pustinje, i osećali su da se sve više prožimaju jedno drugim što su bića na zemlji bivala manja. Ona mu je pričala o Makondu kao najsvetlijem i najprijatnijem mestu na svetu i o ogromnoj kući, obavijenoj mirisom majorane, gde želi da živi do starosti, sa vernim mužem i dva neukrotiva sina, koji će se zvati Rodrigo i Gonsalo, a ni u kom slučaju Aurelijano i Hose Arkadio, i kćerkom koja će se zvati Virhinija, a nikako Remedios. Prikazala je sa tako upornom žudnjom selo idealizovano u njenoj čežnji, da je Gaston shvatio da se ona neće udati ako je ne bude odveo da živi u Makondu. Saglasio se, kao što je kasnije prihvatio i svileni kanap, jer je verovao da je to prolazni hir i da je bolje zadovoljiti ga na vreme. Ali pošto su proveli dve godine u Makondu, a Amaranta Ursula i nadalje bila tako vesela kao prvog dana, on je počeo da pokazuje znake uzbune. U međuvremenu je osušio sve vrste insekata koje su postojale u tom kraju, govorio je španski kao domorodac i rešio sve ukrštene reči iz časopisa koji su mu stizali poštom. Klima nije mogla da mu bude izgovor da požure sa povratkom, pošto ga je priroda obdarila kolonijalnim stomakom, koji je bez teškoća podnosio popodnevnu žegu i vodu punu žaba. Toliko mu se svidela kreolska hrana da je jednom pojeo gomilu od osamdeset dva jaja iguane. Za Amarantu Ursulu, naprotiv, vozom su stizali riba i školjke u kutijama s ledom, konzervisano meso i kandirano voće, jedino što je mogla da jede, i dalje se oblačila po evropskoj modi i primala časopise poštom, iako nije imala gde da ide, niti je nju neko posećivao, niti je njen muž u to vreme bio raspoložen da ocenjuje njene kratke haljine, njena omiljena krzna i ogrlice od sedam nizova. Njena tajna se, izgleda, sastojala u tome da uvek bude zauzeta, rešavajući domaće probleme koje je sama stvarala i praveći neke stvari koje bi sledećeg dana popravljala, sa bolesnom marljivošću, što bi za Fernandu bio povod da to pripiše naslednoj mani građenja radi rušenja. Njen vedri duh genija bio je tada još tako budan da, kad bi primila nove ploče, pozivala bi Gastona da ostane u salonu do kasno, da bi vežbali plesove koje su njene školske drugarice opisivale crtežima, i gotovo uvek na kraju bi vodili ljubav u bečkim stolicama za ljuljanje ili na golom podu. Jedino što joj je nedostajalo da bude sasvim srećna, bilo je rađanje, ali poštovala je sporazum koji je sklopila sa mužem da neće imati dece dok ne navrše pet godina braka. Tražeći nešto čime bi ispunio dokolicu, Gaston bi prepodne obično provodio u Melkijadesovoj sobi, sa povučenim Aurelijanom. Bilo mu je zadovoljstvo da s njim razgovara o najmilijim krajevima svoje zemlje, koju je Aurelijano poznavao kao da je u njoj dugo živeo. Kad ga je Gaston zapitao kako je uspeo da dođe do znanja kojih nije bilo u enciklopediji, dobio je isti odgovor kao i Hose Arkadio: »Sve se zna.« Pored sanskrita, Aurelijano je naučio engleski i francuski, i donekle latinski i grčki. Kako je tada izlazio svakog popodneva i od Amarante Ursule dobijao nedeljni džeparac za lične potrebe, soba mu je ličila na jedan deo knjižare katalonskog mudraca. Čitao je halapljivo do kasno u noć, iako je, sudeći po tome kako je govorio o svom čitanju, Gaston zaključio da on ne kupuje knjige da bi se obavestio, nego da bi potvrdio tačnost svojih znanja, i da ga ništa nije interesovalo više od pergamenata, kojima bi posvećivao najbolje prepodnevne časove. Gaston i njegova žena želeli su da ga uključe u porodični život, ali Aurelijano je bio zatvoren čovek, obavijen oblakom tajanstvenosti koji je s vremenom postajao sve gušći. Bio je toliko nepristupačan karakter, da Gaston nije uspeo u naporima da se sprijatelje, pa je morao da traži drugu zabavu da bi razbio dosadu. U to vreme došao je na ideju da uspostavi avionsku poštansku službu. To nije bio novi plan. U stvari, kada je upoznao Amarantu Ursulu plan je bio već dosta razrađen, samo ne za Makondo nego za Belgijski Kongo, gde je njegova porodica uložila kapital u palmovo ulje. Brak, odluka da provede nekoliko meseci u Makondu da bi udovoljio ženi, naterali su ga da to odloži. Ali, kad je video da je Amaranta Ursula naumila da organizuje odbor za javne radove, i čak mu se smejala zbog nagoveštaja o mogućnosti povratka, shvatio je da su rokovi produženi i ponovo je uspostavio vezu sa svojim zaboravljenim ortacima iz Brisela, smatrajući da, ako već treba da postane pionir, svejedno je da li su to Karibi ili Afrika. Dok su pregovori napredovali, pripremio je polje za ateriranje u starom čarobnom predelu, koji je tada ličio na ravni ispucani kamenjar, proučavao je pravac vetrova, konfiguraciju tla i najprikladnije puteve za vazdušni saobraćaj, ne sluteći da je njegovo staranje, tako slično onome mister Herberta, počelo u selu da izaziva opasnu sumnju kako njegove namere nisu planiranje puteva nego sađenje banana. Oduševljen idejom da bi, posle svega, mogao opravdati konačno ostajanje u Makondu, u nekoliko navrata je putovao u glavni grad provincije, razgovarao sa vlastima, dobio dozvolu i potpisao jedan ekskluzivni ugovor. U međuvremenu, sa briselskim ortacima održavao je prepisku sličnu Fernandinoj prepisci sa nevidljivim lekarima, da bi ih, na kraju, ubedio da na brod utovare prvi avion sa stručnim mehaničarom, koji će ga montirati u najbližoj luci i njim doleteti u Makondo. Godinu dana posle prvih merenja i meteoroloških ispitivanja, verujući u mnogo puta ponovljena obećanja onih s kojima se dopisivao, stekao je naviku da šeta ulicama gledajući u nebo, osluškujući šumove vetra, u iščekivanju da se pojavi avion. lako to Amaranta Ursula nije primećivala, njen povratak iz osnova je promenio Aurelijanov život. Posle smrti Hosea Arkadija on je postao stalna mušterija knjižare katalonskog mudraca. Pored toga, sloboda koju je tada uživao i vreme kojim je raspolagao probudili su u njemu nekakvu radoznalost za selo, koje je upoznao bez iščuđavanja. Obišao je prašnjave i usamljene ulice, pokazujući više naučno nego ljudsko zanimanje za unutrašnjost kuća u ruševinama, za metalne mreže na prozorima uništene od rđe i uginulih ptica, i stanovnike oronule od uspomena. Pokušao je u mašti da rekonstruiše nestali sjaj starog grada Kompanije banana, čiji je suvi bazen bio do vrha pun istrulelih muških cipela i ženskih papuča, u čijim je kućama, razorenim od drača, pronašao kostur jednog nemačkog psa, još uvek vezanog čeličnim lancem o alku, i telefon koji je zvonio, zvonio, zvonio, dok on nije podigao slušalicu i razumeo ono što ga je neka zaplašena i daleka žena pitala na engleskom, i odgovorio joj sa da, da je štrajk završen, da je tri hiljade mrtvih bačeno u more, da je Kompanija banana otišla i da je u Makondu već godinama konačno mir. Ta lutanja su ga odvela u napuštenu četvrt bluda, gde su se u ranijim vremenima palili svežnjevi novčanica da bi se rasplamsala igranka, a koja je sada bila splet ulica tužnijih i bednijih od drugih, sa ponekom još upaljenom crvenom svetiljkom i pustim salama za igru okićenim šarenim vencima, gde su ispijene i debele ničije udovice, francuske prababe i vavilonske mamice, još čekale pored gramofona. Aurelijano nije našao nikoga ko bi se sećao njegove porodice, čak ni pukovnika Aurelijana Buendije, osim jednog od najstarijih antilskih Crnaca, nekog starca čija mu je nafatirana glava izgledala kao fotografski negativ, koji je na vratima svoje kuće još pevao tužne psalme sumraka. Aurelijano je s njim pričao na zamršenom dijalektu, koji je naučio za nekoliko nedelja, i ponekad bi delio s njim čorbu od petlovih glava koju je spremala praunuka, jedna velika Crnkinja čvrstih kostiju, kukova kao u kobile i sisa kao žive dinje, okrugle glave, savršene kose kao žica, zaštićene tvrdom kapom koja je ličila na mrežastu kapu srednjovekovnog ratnika. Zvala se Nigromanta(xxvii). U to vreme Aurelijano je živeo od prodaje pribora za jelo, svećnjaka i drugih kućnih sitnica. Kad je bio bez ijednog centa, što se najčešće i događalo, dobijao bi na pijaci u krčmama na poklon glave pevaca, koje bi inače bacili na dubre, pa ih je nosio Nigromanti da napravi čorbu sa dodatkom zeleni i zamirisanu mirođijom. Kad je umro pradeda, Aurelijano je prestao da posećuje tu kuću, ali bi nalazio Nigromantu u senci badema na trgu kako retke noćnike zabavlja glasovima divljih životinja. Ćesto bi je pratio, govoreći njenim čudnim dijalektom o čorbama od petlovih glava i o drugim poslasticama bede, i nastavio bi tako da mu ona nije skrenula pažnju da joj njegovo prisustvo rasteruje mušterije. lako je u nekoliko navrata osetio iskušenje, iako bi Nigromanti izgledala prirodna ta kulminacija njihove čežnje, nije s njom otišao u krevet. Tako je Aurelijano i dalje bio nevin kad se Amaranta Ursula vratila u Makondo i bratski ga zagrlila, od čega je njemu zastao dah. Svaki put kad bi je ugledao, pogotovu kad bi mu pokazivala moderne igre, osetio bi istu mlitavu bespomoćnost koja je uzbudila njegovog čukundedu kad ga je Pilar Ternera, izgovarajući se na karte, pozvala u ostavu. Pokušavajući da uguši svoje patnje, udubljivao se još više u perga mente i izbegavao bezazlene pohvale takve tetke koja mu je trovala noći talasima tuge, ali, što ju je više izbegavao, sa više strasti je iščekivao njen promukli smeh, njeno predenje srećne mačke i pesme zahvalnosti, umirući od ljubavi u bilo koje vreme, čak i tamo gde se u kući to najmanje moglo očekivati. Jedne noći, desetak metara od njegovog kreveta, na stolu u zlatarskoj radionici, supruzi nezasite utrobe polupali su vitrinu i završili vodeći ljubav u lokvi hlorne kiseline. Ne samo što Aurelijano nije mogao oka da sklopi, nego je sledećeg dana imao temperaturu i plakao od besa. Učinila mu se beskrajno dalekom prva noć u kojoj je sačekao Nigromantu u senci badema, probadan ledenim iglama sumnje i stiskajući u ruci pesos i pedeset centi, koje je zatražio od Amarante Ursule, ne toliko što su mu bili potrebni, nego da je kompromituje, da je na izvestan način ponizi i prostituiše svojom avanturom. Nigromanta ga je dovela u svoju sobu osvetljenu svetiljkama zamki, u svoj poljski krevet sa čaršavom uprljanim poročnom ljubavlju, u svoje telo besne kučke, neosetljive, bez duše, spremne da ga proguta kao uplašenog dečaka, i iznenada se suočila sa čovekom čija je velika moć od njene utrobe zahtevala jedan pokret seizmičnog prilagođavanja. Postali su ljubavnici. Aurelijano je provodio prepodneve u dešifrovanju pergamenata, a u časovima popodnevnog odmora išao bi u sparnu spavaću sobu gde ga je Nigromanta čekala da ga nauči da rade najpre kao gusenice, potom kao puževi i na kraju kao rakovi, sve dok ne bi morala da ga napusti i da čeka na lažne ljubavi. Proveli su nekoliko nedelja pre nego što je Aurelijano otkrio da ona oko struka ima obruč, nalik na žicu violončela, koji je bio tvrd kao čelik i nije imao spojnice, jer je s njim rođena i odrasla. Gotovo uvek između ljubavi i ljubavi jeli su goli u krevetu u neizdržljivoj vrućini i pod svakidašnjim zvezdama, koje su se pokazivale kroz rupe na cinkanom krovu izjedenom od rđe. Bilo je to zapravo prvi put da je Nigromanta imala stalnog muškarca, — svog gnječioca — kako je sama govorila grcajući od smeha, i čak je počela da ga obmanjuje svojom ljubavi kada joj je Aurelijano poverio svoju potisnutu strast prema Amaranti Ursuli, koju nije uspeo da izleči zamenom, nego mu se utroba sve jače grčila što je iskustvo više širilo horizonte ljubavi. Tada je Nigromanta nastavila da ga prima sa istom toplinom kao i uvek, ali je naplaćivala usluge sa takvom tačnošću da, kad bi Aurelijanu ponestalo novca, svoje usluge bi knjižila na račun koji nije zapisivala brojkama nego crticama, koje je na vratima zagrebala noktom palca. Kad bi pala noć, dok bi ona tumarala u senci na trgu, Aurelijano bi prošao kroz trem kao neki stranac, jedva pozdravivši Amarantu Ursulu i Gastona, koji su u to vreme obično večerali, i ponovo bi se zatvorio u sobu mada nije mogao ni da čita ni da piše, čak ni da misli, obuzet strašću koju su u njemu izazivali smeh, šaputanje, preliminarna skakutanja i, potom, eksplozije samrtne sreće, kojih su bile prepune noći u toj kući. Takav je bio njegov život dve godine pre nego što je Gaston počeo da iščekuje avion, i bio je upravo takav onog popodneva kada je otišao u knjižaru katalonskog mudraca i tamo zatekao četiri brbljiva mladića, koji su se sporili o metodima ubijanja bubašvaba u srednjem veku. Stari knjižar, znajući za Aurelijanovu sklonost prema knjigama koje je čitao pre njega jedino Beda Prečasni(xxviii), izazvao ga je sa izvesnim očinskim lukavstvom da bude sudija u tom sporu, a on je kao iz rukava objasnio da su bubašvabe, najstariji krilati insekti na zemlji, već u Starom zavetu bile najslađe žrtve udaraca, ali su kao vrsta otporne na sve metode uništavanja, od kolutova paradajza sa boraksom do brašna sa šećerom, pošto su njihove hiljadu i šest stotina tri vrste izdržale i najduže, najupornije i najnemilosrdnije uništavanje koje je čovek od postanka ikad primenio protiv ma kog živog bića, uključujući i samog čoveka, do krajnjih granica, i kao što se ljudskom rodu pripisuje instinkt razmnožavanja, mora mu se pripisati i drugi, određeniji i izraženiji instinkt za ubijanje bubašvaba, premda su ove uspele da izbegnu ljudskoj okrutnosti bilo tako što su se sklonile u tminu, gde su postale nepovredive zbog straha od mraka urođenog čoveka, ali su, zauzvrat tome, postale osetljive na sjaj podneva, tako da je već u srednjem veku jedini efikasni metod za ubijanje bubašvaba bio blesak sunca, što je i dan-danas, a biće i vo vjeki vjekov.
Taj enciklopedijski fatalizam bio je zapravo početak jednog velikog prijateljstva. Aurelijano se i dalje svakog popodneva sastajao sa četiri sagovornika, koji su se zvali Alvaro, Herman, Alfonso i Gabrijel, prvim i poslednjim prijateljima koje je imao u životu. Za čoveka kao što je on, zatočenog u pisanoj stvarnosti, ti burni sastanci, koji su počinjali u knjižari u šest posle podne i završavali se u burdeljima u zoru, bili su za njega pravo otkriće. Do tada nije mogao ni da pomisli da je literatura najbolja igračka koja je ikad izmišljena za ismevanje ljudi, kako je to dokazao Alvaro jedne burne noći. Trebalo je da prođe izvesno vreme da bi Aurelijano primetio kako se takav samovoljni postupak zasnivao na primeru katalonskog mudraca, za koga mudrost nije zaslužna ako se njome ne bismo mogli služiti u otkrivanju novog načina za spremanje leblebije.
Tog popodneva, u kome je Aurelijano držao predavanje o bubašvabama, rasprava se završila u kući devojčica koje su se podavale iz gladi, u jednom burdelju laži na krajnjoj periferiji Makonda. Gazdarica je bila jedna nasmejana »dadilja«, opterećena manijom da otvara i zatvara vrata. Njen večni osmeh činilo se da je posledica lakovernosti mušterija, koje su kao nešto stvarno primale ustanovu koja je postojala samo u mašti, pošto su u njoj čak i opipljive stvari bile nestvarne: nameštaj koji bi se rasklapao pri sedanju, probušeni gramofon, u čijoj se utrobi nalazila kokoška koja je ležala na jajima, bašta sa cvećem od hartije, kalendari iz godina pre Kompanije banana, slike sa litografijama isečenim iz časopisa koji nikad nisu bili objavljeni. Čak i stidljive kurvice, koje su stizale iz susedstva kad bi im gazdarica javila da su tu mušterije, bile su čista izmišljotina. Pojavljivale su se bez pozdrava, u haljinicama na cvetiće koje su nosile pre pet godina i skidale su ih sa onom istom bezazlenošću s kojom su ih tada oblačile, i u ljubavnom zanosu zaplašeno uzvikivale kakvo varvarstvo, gledaj kako se ruši krov, i tek što bi primile svoj pesos i pedeset centi, utrošile bi ga za hleb i parče sira, koji im je prodavala gazdarica, nasmejanija nego ikada, pošto je samo ona znala da ni ta hrana nije bila stvarna. Aurelijano, čiji je svet do tada počinjao u Melkijadesovim pergamentima i završavao u Nigromantinom krevetu, našao je u imaginarnom burdeljčiću jedan radikalan lek za stidljivost. U početku nije uspevao da išta uradi u tim sobama u koje je gazdarica ulazila u najslađim trenucima ljubavi i davala raznovrsne komentare o intimnim sklonostima učesnika. Ali vremenom Aurelijano je uspeo da se navikne na te nezgode, pa se jedne noći, luđe od drugih, svukao potpuno nag u sobici za prijem i obišao kuću noseći na svojoj nepojmljivoj muškosti flašu piva. On je bio taj koji je u modu uveo ekstravagancije s kojima se gazdarica slagala uz svoj večiti osmeh, bez negodovanja, ne verujući u njih, a tako isto je bilo kad je Herman pokušao da zapali kuću da bi dokazao da ona ne postoji ili kad je Alfonso zavrnuo šiju papagaju i bacio ga u šerpu u kojoj je upravo počela da vri kokošja supa. lako je Aurelijano osećao da je za svoja četiri prijatelja vezan jednakom ljubavlju i drugarstvom, do te mere da je na sve njih mislio kao o samo jednom, Gabrijel mu je bio bliži nego ostali. Ta veza se uspostavila u noći kada je slučajno govorio o pukovniku Aurelijanu Buendiji, a Gabrijel je bio jedini koji nije verovao da on hoće da mu se naruga. Čak i gazdarica, koja nije imala običaj da se meša u razgovor, dokazivala je sa žustrinom jezičave kume da je pukovnik Aurelijano Buendija, za koga je ona nekoliko puta zaista čula, bio ličnost koju je vlada izmislila kao izgovor za ubijanje liberala. Gabrijel, naprotiv, nije sumnjao u postojanje pukovnika Aurelijana Buendije, koji je bio drug po oružju i nerazdvojni prijatelj njegovog pradede pukovnika Herinelda Markesa. Ta nesigurnost pamćenja još je bila kritičnija kada se govorilo o krvoproliću radnika. Svaki put kad bi Aurelijano dodirnuo tu tačku, ne samo gazdarica nego i neke osobe starije od nje odbacivale su kao laž priču o opkoljenim radnicima na stanici i o vozu od dve stotine vagona natovarenih mrtvacima, čak su uporno podržavali ono što je posle svega ostalo utvrđeno u sudskim izveštajima i u tekstovima osnovne škole: da Kompanija banana nikada nije postojala. Na taj način, Aurelijano i Gabrijel bili su vezani nekom vrstom saučešća zasnovanog na stvarnoj činjenici u koju niko nije verovao, a koja je do te mere uticala na njihov život da su se obojica našli zahvaćeni osekom jednog okončanog sveta, od koga je preostala samo nostalgija. Gabrijel je spavao gde bi se zatekao. Aurelijano ga je smestio u zlatarsku radionicu, ali bi noći provodio budan, ometan kretanjem mrtvaca koji su do zore hodali po spavaćim sobama. Kasnije ga je preporučio Nigromanti, koja ga je kad bi bila slobodna vodila u svoju sobicu punu prometa i zapisivala mu dugovanja vertikalnim crticama iza vrata, na ono malo čistog prostora na kome nije bilo Aurelijanovih dugova.
I pored svog neurednog života, na zahtev katalonskog mudraca cela grupa je pokušavala da stvori nešto trajno. On je, sa svojim iskustvom starog profesora klasične književnosti i sa svojim skladištem retkih knjiga, bio taj koji ih je naveo da provedu čitavu noć tražeći trideset sedmu dramatičnu situaciju, u jednom selu gde već niko nije imao interesovanja ni mogućnosti da ide dalje od osnovne škole. Fasciniran otkrićem prijateljstva, opčinjen čarolijama jednog sveta koji mu je bio zabranjen zbog Fernandine tvrdoglavosti, Aurelijano je napustio istraživanje pergamenata upravo kad je otkrio da šifrovani stihovi predstavljaju proročanstvo. Ali novo otkriće da vremena ima dovoljno za sve i da nema potrebe odricati se burdelja, dalo mu je snage da se vrati u Melkijadesovu sobu, nepokolebljiv u svojoj nameri da odgonetne i poslednje šifre.
Bilo je to onih dana kada je Garson počeo da čeka avion, a Amaranta Ursula se osećala tako usamljenom da je jednog jutra banula u sobu:
— Zdravo, ljudožderu — reče mu. — Ponovo u špilji.
Bila je neodoljiva, sa svojom izmišljenom haljinom i jednom od dugih ogrlica od pršljenova sabljarke, koju je sama izradila. Odustala je od svilene uzice, ubeđena u vemost svog muža i prvi put otkako se vratila, učinilo joj se da raspolaže trenutkom slobodnog vremena. Aurelijano nije imao potrebe da je vidi da bi znao da je ušla. Ona se nalaktila na radni sto, toliko bliska i nepokretna da je Aurelijano primetio duboko krckanje njenih kostiju, i udubio se u pergamente. Pokušavajući da se pribere od uzbudenja, on je nastojao da povrati glas koji mu je nestajao, život koji ga je napuštao, pamćenje koje mu se pretvaralo u okamenjenog polipa, pričao joj je o levitskoj sudbini sanskrita, o naučnoj mogućnosti da se predvidi budućnost, koja je prozirna u vremenu kao što je prema svetlosti prozirno ono što je ispisano na drugoj strani hartije, o potrebi da dešifruje proročanstva kako ne bi sama sebe uništila, o Stoletnom kalendaru Nostradamusovom i o rušenju Kantabrije koje je najavio sveti Emilijan. Iznenada, ne prekidajući priču, pokrenut nagonom koji je u njemu spavao od samog začeća, Aurelijano je položio svoju ruku na njenu, verujući da će ta konačna odluka biti kraj njegovih muka. Međutim, ona mu uze kažiprst s onom istom ljubaznom bezazlenošću s kojom je to učinila mnogo puta u detinjstvu, i zadrža ga stisnutog, dok je on i dalje odgovarao na njena pitanja. Ostali su tako, vezani jednim ledenim kažiprstom koji nije prenosio ništa, ni u jednom smeru, dok se ona nije probudila iz svog trenutnog sna i lupnula se po čelu. » Mravi!« uzviknula je. I pri tom je zaboravila na rukopise, došla do vrata plesnim korakom i odatle vršcima prstiju poslala Aurelijanu isti poljubac s kojim se oprostila od svog oca onog popodneva kad su je poslali u Brisel. — Posle ćeš mi rastumačiti — reče. — Zaboravila sam da je danas dan za bacanje kreča u mravlje rupe.
U sobu je i dalje ulazila samo ponekad, kad bi trebalo da nešto radi u tom delu kuće, i zadržala bi se nekoliko minuta, dok je njen muž neprekidno zurio u nebo. Zanesen tom izmenom, Aurelijano bi tada ostao da jede u krugu porodice, što nije radio od prvih meseci kako se vratila Amaranta Ursula. Gastonu se to dopalo. U razgovorima za stolom, koji su se obično produžavali više od jednog sata, žalio se da ga ortaci varaju. Obavestili su ga o utovaru aviona u neki brod koji nije stizao i za koji su njegovi pomorski agenti tvrdili da neće nikada ni stići jer nije bio uveden u liste brodova za Karibe. Njegovi ortaci su uporno tvrdili da je otprema bila ispravna i čak su sumnjali da ih Gaston u svojim pismima laže. Prepiska je dostigla takav stepen uzajamnog nepoverenja da je Gaston odlučio da više ne piše i počeo najavljivati mogućnost brzog putovanja u Brisel, da bi raščistio stvari i vratio se avionom. Medutim, plan se rasplinuo čim je Amaranta Ursula ponovila svoju odluku da se neće maknuti iz Makonda makar ostala bez muža. U prvo vreme Aurelijano je delio opšte mišljenje da je Gaston budala na biciklu, što je u njemu izazivalo neodređeno osećanje sažaljenja. Kasnije, kad je u burdeljima dobio podrobnije informacije o prirodi muškarca, pomislio je da Gastonovo savlađivanje vuče koren iz nesavladive strasti. Ali kad ga je bolje upoznao i primetio da je njegov pravi karakter zapravo u suprotnosti sa njegovim potčinjenim ponašanjem, u njemu se začela zlonamerna sumnja da je čak i čekanje aviona bilo samo farsa. Tada je pomislio da Gaston nije tako blesav kao što izgleda, nego, naprotiv, čovek pun upornosti, veštine i beskrajnog strpljenja, koji je rešio da pobedi ženu zamarajući je stalnim zadovoljavanjem, da joj nikada ne kaže ne, da glumi bezgranično zadovoljstvo, puštajući je da se zapliće u sopstvenu paučinu, sve dok jednog dana više ne bude mogla da podnosi dosadu iluzija koje su joj bile nadohvat ruke, i dok sama ne spremi kofer da se vrati u Evropu. Nekadašnje Aurelijanovo sažaljenje pretvorilo se u neko zarazno neprijateljstvo. Gastonov sistem izgledao mu je tako perverzan, ali u isti mah i tako efikasan da se usudio da na to skrene pažnju Amaranti Ursuli. Međutim, ona se naruga njegovom nepoverenju, ne nazirući razdiruće breme ljubavi, nesigurnosti i ljubomore koje je on nosio u sebi. Nije ni slutila da je u Aurelijanu izazvala nešto više od bratske ljubavi, sve dok se nije ubola u prst pokušavajući da otvori konzervu dinja, a on se požurio da joj posisa krv sa pohlepom i predanošću, od čega joj se koža naježila.
— Aurelijano! — nasmeja se ona, uznemirena. — Suviše si iskren da bi bio dobar vampir.
Tada se Aurelijano nije uzdržao. Zasipajući joj dlan ranjene ruke poljupcima kao siroče, otvorio je najskrivenije kutove svog srca i otuda izvukao jedno beskrajno i razmekšano crevo, onog strašnog parazita koji se bio namnožio u njegovom mučenju. Pričao joj je kako je ustajao u ponoći da bi plakao od očajanja i besa na njenom intimnom rublju koje je ostavljala da se suši u kupatilu. Pričao joj je sa koliko je strasti tražio od Nigromante da mauče kao mačka i da na njegovom uhu jeca gaston, gaston, gaston, i sa koliko je veštine krao njene flašice sa mirisom da bi ga osetio na vratu devojčica koje su se podavale zbog gladi. Zapanjena strašću tog ispovedanja, Amaranta Ursula je počela da sklapa šaku, zatvarajući je kao školjku, sve dok se njena ranjena ruka, oslobođena svakog bola i svakog traga sažaljenja, nije pretvorila u čvor od smaragda i topaza, skamenjene i neosetljive kosti.
— Prostak! — reče kao da pljuje. — Vraćam se u Brisel prvim brodom. Alvaro je jednog od tih popodneva došao u knjižaru katalonskog mudraca, najavljujući na sav glas svoj poslednji pronalazak: jedan zoološki burdelj. Zvao se »Zlatni dečak,« bio je to veliki salon u slobodnom prostoru, po kome se slobodno šetalo ništa manje nego dve stotine bukavaca koji su vreme oglašavali zaglušnim gakanjem. U žičanim kokošarnicima koji su okružavali prostor za igru, između velikih amazonskih kamelija, bilo je obojenih šljuka, kajmana ugojenih kao svinje, zmija sa dvanaest zvečki, i jedna kornjača sa pozlaćenim oklopom, koja je gnjurala u malom veštačkom okeanu. Bio je tu i veliki beli pas, pitom i pederast, koji je pri svem tom vršio usluge mužjaka da bi mu dali da jede. Vazduh je imao neku naivnu gustinu, kao da su ga tek izmislili, a lepe mulatkinje, koje su beznadno čekale između krvavih latica i zastarelih gramofonskih ploča, poznavale su ljubavne rituale koje je čovek zaboravio u zemaljskom raju. Prve noći kad je grupa posetila taj stakleni vrt iluzija, sjajna i melanholična starica, koja je stražarila na ulazu sedeći u ljuljašci od trske, oseti da se vreme vraća na svoje prvobitne izvore. Tada je među petoricom koji su dolazili otkrila čoveka koščatog i tužnog sa tatarskim jagodicama, od postanja zauvek obeleženog žigom samoće.
— Ah — uzdahnu ona — Aurelijano!
Gledala je ponovo pukovnika Aurelijana Buendiju, kao što ga je videla pri svetlosti lampe mnogo pre ratova, mnogo pre puste slave i izgnanstva u razočarenje, one daleke zore kad je došao u njenu spavaću sobu da bi izdao prvu naredbu svog života: naredbu da mu se pruži ljubav. Bila je to Pilar Ternera. Pre nekoliko godina, kad je napunila sto četrdeset i petu, okanila se opasne navike da vodi računa o svojim godinama i nastavila da živi u nepokretnom i ograničenom vremenu uspomena, u budućnosti izvanredno jasnoj i postojanoj, iznad one budućnosti uzdrmane zasedama i lažnim predskazivanjem karata. Od te noći Aurelijano je našao sklonište u nežnosti i bolećivom razumevanju svoje nepoznate čukunbabe. Sedeći u ljuljašci od trske, ona se vraćala u prošlost, rekonstruisala veličinu i nesrećnu sudbinu porodice i nestali sjaj Makonda, dok je Alvaro bučnim smehom plašio kajmane, Alfonso izmišljao zversku priču o bukavcima koji su kljunovima iskopali oči četvorici mušterija koji su se loše ponašali prošle nedelje, a Gabrijel bio u sobi zamišljene mulatkinje koja nije naplaćivala ljubav novcem nego pismima svom vereniku šverceru, koji je bio u zatvoru sa druge strane Orinoka, pošto mu je granična straža dala purgativ i potom ga posadila na noćni sud, koji se napunio izmetom i dijamantima. Taj pravi burdelj, sa materinskom gazdaricom, bio je svet o kome je Aurelijano sanjao za vreme svog dugog zatvora. Osećao se tako dobro i tako blizu savršenog društva da nije pomišljao na drugo skrovište onog popodneva kad mu je Amaranta Ursula razbila sve iluzije. Otišao je u nameri da se rastereti ćaskajući i da potraži nekoga ko će razrešiti čvorove koji su mu pritiskali grudi, ali je uspeo samo da se prepusti toplim pokajničkim suzama na krilu Pilar Ternere. Ona ga je pustila da se isplače i češkala ga prstima po glavi. Mada joj nije otkrio da plače zbog ljubavi, ona je odmah prepoznala najstariji plač u istoriji čoveka.
— Dobro, dečače — tešila ga je — sada mi reci ko je.
Kada joj je Aurelijano rekao, Pilar Ternera se od srca nasmejala, praskavim starim smehom koji je na kraju ličio na golubije gukanje. Nijedna tajna u srcu ma kog Buendije za nju nije bila nedokučiva, pošto ju je jedan vek karata i iskustva naučio da se istorija porodice sastoji od večnog ponavljanja, kao pokretni točak koji bi se kretao do večnosti da nije progresivnog i neizlečivog trošenja njegove osnove.
— Ne brini — nasmejala se. — Ma gde sada bila, ona te čeka.
Kad je Amaranta Ursula izišla iz kupatila, bilo je četiri i po posle podne. Aurelijano je ugleda kako prolazi pored njegove sobe, u blago nabranom ogrtaču i sa peškirom ovijenim oko glave kao turban. Išao je za njom gotovo na prstima, teturajući se od pijanstva, i ušao u njihovu bračnu sobu u trenutku kad je ona rastvorila ogrtač i ponovo ga uplašeno zatvorila. Ćutke je pokazala prema susednoj sobi, čija su vrata bila odškrinuta i gde je Gaston upravo pisao pismo.
— Odlazi — reče mu bez glasa.
Aurelijano se nasmeja, obema rukama je uhvati za struk i podiže kao saksiju begonija, a zatim je baci poleđuške na krevet. Grubim pokretom strgnuo joj je kupaći ogrtač pre nego što je stigla da ga spreči, i našao se nad provalijom tek oprane golotinje, na čijoj koži nije bilo nikakve senke, nijedne malje ni skrivenog mladeža, a da je on nije zamišljao u tmini drugih soba. Amaranta Ursula se iskreno branila lukavstvima iskusne ženke, ljuljajući svoje klizavo, krhko i mirišljavo telo lisice pokušavala je da mu kolenima istera bubrege i grebla ga po licu noktima kao škorpija, ali tako da ni on ni ona ne pustiše nijedan uzdah koji se ne bi mogao srnatrati za disanje nekog ko kroz otvoren prozor posmatra zalazak aprilskog sunca. Ta strašna borba, bitka na život i smrt, uprkos svemu, izgledala je lišena svake grubosti, pošto se sastojala od prividnih napada, tobožnje spore, obazrive i dostojanstvene odbrane, tako da je između jednog i drugog bilo vremena da se rascvetaju petonije i da Gaston, u susednoj sobi, zaboravi svoje vazduhoplovne snove; kao da je to bilo dvoje zavađenih ljubavnika koji pokušavaju da se pomire na dnu bistrog akvarijuma. Gubeći dah u pomamnom i snebivljivom otporu, Amaranta Ursula je shvatila da ni njeno preterano ćutanje nije razborito jer je moglo da probudi sumnju muža u susednoj sobi, mnogo pre nego ratna buka koju su pokušavali da izbegnu. Tada je počela da se smeje stisnutih usana, ne prekidajući borbu, ali braneći se lažnim ugrizima i polako opuštajući telo, sve dok oboje nisu uvideli da su u isti mah protivnici i saučesnici, te se bitka pretvorila u običnu nestašnost, a napadi u milovanje. Iznenada, gotovo igrajući se, kao iz nestašluka, Amaranta Ursula je prestala da se brani, a kad je pokušala da reaguje, uplašivši se onoga što je sama omogućila, već je bilo prekasno. Nečuveni potres ukočio je njen epicentar, našao je svoje mesto i njena volja da se brani bila je potisnuta neizdrživom strašću da otkrije kakvi je to narandžasti zvižduci i nevidljivi baloni čekaju s druge strane smrti. Imala je samo toliko vremena da ispruži ruku, nasumce potraži ubrus i da ga zagrize zubima, kako iz nje ne bi prodrli mačji krici koji su joj već čupali utrobu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sto godina samoće - Page 2 Empty Re: Sto godina samoće

Počalji od Mustra Pet Jun 29, 2018 9:56 am

Sto godina samoće - Page 2 Dream_girl



Poglavlje 20


Jedne vesele noći, stražareći na ulazu svoga raja Pilar Ternera je umrla u ljuljašci od trske. Po njenoj poslednoj želji, pokopali su je bez kovčega, posadivši je na ljuljašku koju je osam ljudi na konopcima spustilo u ogromnu rupu iskopanu na sredini sale za igru. Mulatkinje, zavijene u crno, blede od plača, improvizovale su tajanstvene rituale dok su skidale minđuše, broševe i prstenje bacajući ih u raku, još pre nego što su je pokrili pločom bez imena i datuma, zasuvši je zatim brdom amazonskih kamelija. Pošto su otrovale životinje, a vrata i prozore zazidale ciglom i cementom, rasturile su se po svetu sa svojim drvenim sanducima obloženim iznutra slikama svetaca, naslovnim stranicama časopisa i portretima privremenih, dalekih i izmišljenih verenika, koji su srali dijamante i koje su pojeli ljudožderi, ili su bili krunisani kraljevi karata na morskoj pučini. Bio je to kraj. Na grobu Pilar Ternere, između psalama i kurvinskih đinđuva, trulile su ruševine prošlosti, ono malo što je ostalo pošto je katalonski mudrac rasprodao knjižaru i vratio se u mediteransko selo gde se rodio, pobeđen nostalgijom za večnim prolećem. Niko nije mogao da predoseti njegovu odluku. Došao je u Makondo u sjaju Kompanije banana, bežeći pred jednim od mnogih ratova, i nije mu palo na pamet ništa praktičnije nego da otvori tu knjižaru starih knjiga i originalnih izdanja na nekoliko jezika, koje bi slučajne mušterije prelistavale sa nepoverenjem, kao da su bile iskopane iz đubrišta, dok su čekale na red da im se protumače snovi u kući preko puta. Pola života je proveo u sparnoj sobici iza radnje, ljubičastim mastilom ispisujući čitljivo po listovima iskidanim iz školskih svezaka, tako da niko nije znao šta je to on stvamo pisao. Kad ga je Aurelijano upoznao, imao je dva sanduka puna tih išaranih listova, koji su na neki način podsećali na Melkijadesove pergamente, a do odlaska je napunio i treći, pa je bilo prirodno pretpostaviti da za svog boravka u Makondu nije napravio ništa više. Jedini ljudi s kojima je imao veze bili su četiri prijatelja s kojima je menjao knjige za čigre i zmajeve, i još dok su bili u osnovnoj školi, dao im da čitaju Seneku i Ovidija. Prema klasicima se odnosio familijarno kao da su svi oni nekada bili njegovi školski drugovi, i znao je mnoge pojedinosti koje jednostavno nije bilo potrebno znati, kao recimo da je sv. Avgustin ispod odela nosio vuneni prsluk koji nije skinuo četrnaest godina i da je Arnaldo de Vilanova(xxix), spiritist, od detinjstva bio impotentan usled ujeda škorpije. Njegova strast za pisanom reči bila je mešavina dostojnog poštovanja i nipodaštavanja alapača. Ni njegovi lični rukopisi nisu bili pošteđeni tog dvojstva. Naučio je Aurelijana katalonski da bi ih mogao prevoditi. Alfonso je smotak ovih listova stavio u džepove, koji su mu uvek bili puni isečaka iz novina i knjižica o čudnim ritualima, ali ih je jedne noći izgubio u kući devojčica koje se podaju zbog gladi. Kad je mudri starac saznao za to, umesto da napravi očekivani skandal, pričao je o tome smejući se kao da je to prirodna sudbina literature. Međutim, nije bilo ljudske moći koja bi ga odvratila od namere da ponese ta tri sanduka pri povratku u svoje rodno selo, zbog čega je došao u sukob sa železničkim službenicima, koji su pokušali da ih otpreme kao tovar, ali je ipak na kraju uspeo da ih unese u putnički vagon.
— Svet će konačno propasti — rekao je tada — onog dana kad ljudi budu putovali prvom klasom, a literatura u teretnim vagonima. — To je bilo poslednje što je on izgovorio. Proveo je sedam tužnih dana u završnim pripremama za putovanje, jer približavanjem časa odlaska i njegovo raspoloženje se postepeno kvarilo, namere su se jalovile, a stvari koje je stavio na jedno mesto pojavile bi se na drugom, kao da je bio opsednut istim zlim dusima koji su mučili Fernandu.
— Collons(xxx) — proklinjao je. — Serem se ja na 27. kanon Londonskog sinoda.
Herman i Aurelijano pobrinuli su se o njemu. Pomogli su mu kao detetu, zakačili mu putne karte i isprave pribadačama za džepove i napravili mu detaljan spisak obaveza od odlaska iz Makonda do iskrcavanja u Barseloni; međutim, on je ipak sve to bacio u đubre ne primetivši da su mu tu i pantalone sa polovinom novca. Dan uoči putovanja, pošto je zakovao sanduke i spakovao stvari u isti kofer s kojim je i došao, sklopio je kapke kao školjka, s nekom vrstom izazovnog blagoslova pokazao na gomilu knjiga s kojom je podnosio izgnanstvo i rekao svojim prijateljima:
— Ostavljam vama ta govna!
Tri meseca kasnije u velikoj koverti primili su 29 pisama i više od 50 fotografija, što je nagomilao u dokolici na pučini. lako nije stavljao datume, redosled kojim su pisana bio je očigledan. U prvima je pričao, sa njemu svojstvenim humorom, o peripetijama putovanja i neodoljivoj želji da u more baci suvišni tovar, zbog kojeg nije mogao da unese u kabinu ona tri sanduka; o lucidnoj imbecilnosti jedne dame koja se bojala broja 13, i to ne iz sujeverja nego zato što joj je izgledalo da je broj nedovršen. Tako su dani prolazili, stvarnost na brodu sve manje ga je zanimala, a događaji koji su tek protekli, čak i oni najbanalniji, izgledali su mu dostojni čežnje, jer udaljavanjem broda sećanje je bivalo sve tužnije. Taj proces progresivne nostalgije bio je očigledan i na fotografijama. Na prvima je izgledao srećan, sa svojom invalidskom košuljom i sedim pramenom, u sjajno-crvenom karibskom oktobru. Na poslednjim bio je u tamnom kaputu i sa svilenim šalom, bled sam po sebi i tmuran zbog odsutnosti, na palubi jednog sumornog broda koji je počeo da mesečari po jesenjim okeanima. Herman i Aurelijano odgovorili su mu na pisma. Toliko ih je napisao u prvim mesecima da su ovi počeli da osećaju kako su mu bliži nego kad je bio u Makondu, i gotovo da su prestali da se ljute zbog njegovog odlaska. U početku je javljao da je sve kao i ranije, da u rodnoj kući još postoji onaj ružičasti puž, da suve haringe imaju ukus kore hleba, da vodopadi u selu i dalje mirišu pri zalasku sunca. Listovi iz svezaka bili su opet prošarani ljubičastim škrabotinama, u kojima je svakome posvećivao poseban odeljak. Uprkos svemu, iako to sam nije primećivao ta pisma iskupljenja i podstreka pomalo su se pretvarala u pastorale razočarenja. U zimskim noćima, dok je supa na kaminu ključala, čeznuo je za toplinom sobice iza dućana, za odsjajem sunca na prašnjavim bademima, za zviždukom voza u poslepodnevnoj sparini, upravo kao što je u Makondu čeznuo za zimskom supom na kaminu, za izvikivanjem uličnog prodavca kafe, za jatom ševa u proleće. Ošamućen od ove dve nostalgije, koje su se suočavale kao dva ogledala, gubio je svoj divan smisao za nestvarnost, da bi, na kraju, preporučio svima da napuste Makondo, da zaborave sve čemu ih je on učio o svetu i o ljudskom srcu, da se poseru na Horacija i da se sete, u bilo kom mestu se nalazili, da je prošlost jedna laž, da pamćenju nema povratka, da je svako staro proleće nepovratno i da je, čak, najluđa i najupornija ljubav u svakom slučaju samo prolazna istina. Alvaro je prvi prihvatio savet da napuste Makondo. Prodao je sve, čak i zarobljenog tigra koji se rugao prolaznicima u dvorištu njegove kuće, i kupio stalnu kartu za voz koji nikad nije prestao da putuje. U dopisnicama koje je slao sa usputnih stanica oduševljeno je opisivao trenutne slike sa prozora vagona, kao da razbija u komade i baca u zaborav dugu poemu putovanja: izmišljene Crnce sa plantaža pamuka u Lujzijani, krilate konje na plavoj travi Kentakija, grčke ljubavnike u paklenom sutonu u Arizoni, devojku u crvenom džemperu koja je slikala akvarele na Mičigenskom jezeru, pa mu je kičicama rekla zbogom koje nije značilo oproštaj nego nadu, ne znajući da mimo nje promiče jedan voz bez povratka. Zatim su Alfonso i Herman otišli jedne subote sa namerom da se vrate u ponedeljak, ali se više nikada o njima ništa nije čulo. Godinu dana po odlasku katalonskog mudraca jedini koji je ostao u Makondu bio je Gabrijel; još neodlučan, prepušten samovoljnoj milostinji Nigromante, učestvovao je na konkursima nekog francuskog časopisa čiji je najveći zgoditak bio putovanje u Pariz. Aurelijano, pretplaćen na časopis, pomagao mu je da ispuni formulare, ponekad u svojoj kući, i gotovo uvek između porcelanskih tegli i mirisa valerijane, jedine apoteke koja je ostala u Makondu, gde je živela Mersedes, tajna Gabrijelova verenica. To je bilo poslednje što je preostalo od prošlosti, čije rušenje još nije do kraja završeno nego se nastavljalo u beskrajnom rušenju, trošeći se samo u sebi, trošeći se svakog trena, ali bez konačnog dovršenja. Selo se odalo takvom lenčarenju da je Gabrijel, kada je konačno dobio nagradu i pošao u Pariz sa dva para rublja, parom cipela i celokupnim Rableovim delima, sam morao dati znak mašinisti da zaustavi voz i da ga primi. Stara Turska ulica bila je tada samo napušteni kutak, gde su poslednji Arapi, u svojoj hiljadugodišnjoj navici dosade pred vratima, potpuno opušteni očekivali smrt, iako su već pre mnogo godina prodali poslednji metar cica i u mračnim izlozima zadržali samo lutke bez glave. Grad Kompanije banana — koji je Patricija Braun možda pokušavala da svojim unucima dočara u noćima netrpeljivosti i kiselih krastavaca u Pratvilu, Alabama — bila je samo ravnica u korovu. Stari sveštenik, koji je zamenio oca Anđela, čije ime nikoga nije zanimalo, čekao je da mu se bog smiluje, opušten u stolici za ljuljanje, izmučen kostoboljom i nesanicom sumnji, dok su se gušteri i miševi otimali o nasleđe susedne crkve. U taj Makondo, zaboravljen čak i od ptica, gde su prašina i vrućina postale tako neizdržljive da se teško disalo, zarobljeni samoćom i ljubavlju i samoćom ljubavi u kući u kojoj je bilo gotovo nemoguće spavati zbog čangrljanja crvenih mrava, Aurelijano i Amaranta Ursula bili su jedina srećna bića, najsrećnija na zemlji. Gaston se vratio u Brisel. Umoran od čekanja na avion, jednog dana je potrpao u sandučić najpotrebnije stvari i svoju prepisku i otišao, s namerom da se vrati avionom pre nego što njegova prava dobije neka grupa nemačkih avijatičara, koja je pokrajinskim vlastima ponudila ambiciozniji projekat od njegovog. Od svog prvog ljubavnog predvečerja Aurelijano i Amaranta Ursula i dalje su koristili povremenu neopreznost njenog muža, voleći se prigušenom strašću u riskantnim susretima i gotovo uvek prekidanim nepredviđenim povratkom. Ali, kad su ostali sami u kući, pali su u bezumlje zakasnele ljubavi. Bila je to nerazumna, tako luda strast da su i Fernandine kosti u grobu zadrhtale od zaprepašćenja i ostale u stanju stalnog uzbuđenja. Krikovi Amarante Ursule, njene pesme izdisanja odzvanjale su jednako u dva po podne na trpezarijskom stolu, kao i u dva ujutru u ambaru. »Ono čega mi je najviše žao,« smejala se ona, »to je sve ono izgubljeno vreme.« Obeznanjena strašću, videla je mrave kako uništavaju baštu, utoljuju svoju preistorijsku glad na drvenariji kuće, gledala potok žive lave kako opet preplavljuje trem, ali je pokušala da mu se suprotstavi kad je na njega naišla u svojoj spavaćoj sobi. Aurelijano je ostavio pergamente, više nije izlazio iz kuće, a na pisma katalonskog mudraca odgovarao je brzopleto. Izgubio je osećanje za stvarnost, predstavu o vremenu, ritam svakodnevnih navika. Ponovo su zatvorili vrata i prozore da ne bi gubili vreme oko potpunog svlačenja i po kući su hodali, kako je to uvek želela Remedios Prelepa, valjali su se goli u kaljugama po dvorištu, a jednog predvečerja gotovo su se udavili kad su vodili ljubav u cisterni. Ubrzo su napravili veću pustoš nego crveni mravi. Svojim ludovanjem polomili su nameštaj u salonu, pokidali mrežu za spavanje koja je izdržala tužne logorske ljubavi pukovnika Aurelijana Buendije, raščerečili dušeke i istresli ih na pod, gušeći se u oluji od pamuka. lako je Aurelijano bio strastan ljubavnik kao i njegov suparnik, Amaranta Ursula je bila ta koja je sa svojom neobuzdanom maštom i lirskom halapljivošću komandovala u tom raju rušilaštva, kao da je iz ljubavi crpla nesavladivu energiju, koju je njena čukunbaba upotrebila na izradu životinjica od karamela. Još dok je pevala od sreće i umirala od smeha na sopstvenim izmišljotinama, Aurelijano je postajao sve odsutniji i ćutljiviji, jer je njegova strast bila potisnuta i zakrečena. Međutim, oboje su postigli krajnju virtuoznost, tako da bi, čim bi se iscrpili u zanosu, koristili umor što su najbolje umeli. Predavali su se obožavanju svojih tela, otkrivajući da, čak i zasićena, ljubav ima neotkrivene mogućnosti, mnogo bogatije i od same želje. Dok je on belancima mazao nabubrele grudi Amarante Ursule ili kokosovom mašću gladio njena elastična bedra i njen trbuh nalik na breskvu, ona se Aurelijanovim nadignutim štićenikom igrala kao lutkom, ružom za usne crtala mu oči kao u klovna i brkove kao u Turčina olovkom za obrve, stavljala mu kravatice od organdina i šeširiće od srebrne hartije. Jedne noći namazali su se od glave do pete slatkim od lubenica, lizali se kao psi i voleli se kao ludaci na podu u hodniku, dok ih nije probudila bujica proždrljivih mrava, koji kao da su nameravali da ih žive pojedu. U predasima bezumlja Amaranta Ursula je odgovarala na Gastonova pisma. Osećala ga je tako udaljenim i zauzetim da joj je njegov povratak izgledao nemoguć. U jednom od prvih pisama saopštio joj je kako su njegovi ortaci zaista poslali avion, ali da ga je neka pomorska agencija iz Brisela greškom ukrcala za Tanganjiku, gde su ga predali rasturenom plemenu Makondosa. Ta zabuna je izazvala toliko neprilika da bi samo vraćanje aviona moglo potrajati dve godine. Stoga je Amaranta Ursula isključila mogućnost nepoželjnog povratka. Osim pisama katalonskom mudracu i vesti koje je primao od Gabrijela preko Mersedes, ćutljive apotekarke, Aurelijano nije održavao nikakvu vezu sa svetom. U početku su to bile sasvim realne veze. Gabrijel je vratio svoju povratnu kartu i ostao u Parizu, prodajući stare novine i prazne flaše, koje su sobarice bacale iz nekog sumnjivog hotela u Ulici Dofin. Aurelijano je tada mogao da zamisli Gabrijela u džemperu s visokom kragnom, koji bi skidao samo kad bi terase na Monparnasu bile pune zaljubljenih u proleće, koji je danju spavao a noću pisao da bi zavarao glad, u sobici, koja je mirisala na penu uzavrelog karfiola gde će umreti Rokamadur(xxxi). Međutim, njegove vesti su postepeno postajale tako nepouzdane i tako retke, a mudračeva pisma melanholična, da se Aurelijano privikao da na njih misli kao što je Amaranta Ursula mislila na svog muža, pa su oboje ostali da lebde u jednom praznom svetu, gde je ljubav bila jedina svakodnevna i večna stvarnost. Iznenada, kao pucanj, u taj srećni i raspamećeni svet stigla je vest o Gastonovom povratku. Aurelijano i Amaranta Ursula otvorili su oči, zaronili u svoje duše, pogledali se u lice sa rukom na srcu.i shvatili da su toliko poistovećeni da više vole i samu smrt nego rastanak. Tada je napisala mužu pismo puno oprečnih izjava, u kome je ponavljala svoju ljubav i želju da ga ponovo vidi, a kao hir zle sudbine, priznavala da ne može da živi bez Aurelijana. Suprotno njihovom očekivanju, Gaston je odgovorio smireno, gotovo očinski, na dve pune stranice, predočio im prolaznost strasti, a u poslednjem pasusu iskreno im je poželeo da budu srećni kao što je on bio u svom kratkom bračnom iskustvu. Takvo ponašanje je bilo toliko neočekivano da se Amaranta Ursula osetila ponižena i pomislila da je mužu pružila povod da je prepusti njenoj sudbini. Mržnja se pojačala šest meseci kasnije, kada joj je Gaston ponovo pisao iz Leopoldvila, gde je konačno dobio avion, moleći je da mu pošalje bicikl, jer od svega što je ostavio u Makondu, jedino je bicikl za njega imao sentimentalnu vrednost. Aurelijano je strpljivo podneo razočaranje Amarante Ursule, trudeći se da joj dokaže kako može da bude dobar muž podjednako u dobru i u zlu, a svakodnevne potrebe, koje su ih mučile otkako je nestala i poslednja Gastonova para, uspostavile su među njima vezu solidarnosti koja, doduše, nije bila tako plahovita i opojna kao strast, ali je doprinela da se više vole i da budu tako srećni kao u sablažnjivim danima sladostrašća.
Kad je umrla Pilar Ternera, oni su očekivali sina. U dokolici za vreme trudnoće, Amaranta Ursula je pokušala da počne proizvodnju ogrlica od ribljih pršljenova. Ali, osim Mersedes, koja ih je od nje kupila celo tuce, nije imala kome da ih proda. Aurelijano je tada prvi put shvatio da su njegov dar za jezike, njegova enciklopedijska mudrost, čudna sposobnost da se seti pojedinih detalja, činjenica i dalekih mesta, mada ih nikada nije video, isto toliko nekorisni kao kovčeg sa dragim kamenjem njegove žene, čija je vrednost tada bila tolika da bi od njega mogli da žive svi stanovnici Makonda. Oni su se održavali kao nekim čudom. lako Amarantu Ursulu nisu napuštali dobro raspoloženje m maštovitost za erotična ludovanja, uobičajila je da posle ručka sedne na trem i da provede sijestu u nekakvoj nesanici i zamišljenosti. Aurelijano joj je pravio društvo. Ponekad su tako ćutali dok ne bi pala noć, jedno nasuprot drugome, gledajući se u oči, voleći se u spokojstvu sa isto toliko ljubavi kao što su se ranije voleli u sablaznoj raskalašnosti. Neizvesna budućnost naterala ih je da okrenu srce prošlosti. Videli su sebe u raju uništenom u potopu, kako se brčkaju u barama po dvorištu, ubijaju guštere i vešaju ih o Ursulu, kako je u igri sahranjuju živu, a te uspomene otkrile su im istinu da su zajedno bili srećni otkad znaju za sebe. Tonući u prošlost, Amaranta Ursula se setila popodneva kad je ušla u zlatarsku radionicu i kad joj je majka ispričala da je mali Aurelijano ničiji sin, jer je nađen kako plovi u korpici. Stoga im je oboma ova verzija izgledala neverovatna, ali su im nedostajali podaci da bi je mogli zameniti za istinu. Pošto su ispitali sve mogućnosti, jedino su bili sigurni da Fernanda nije Aurelijanova majka. Amaranta Ursula je bila sklonija da veruje da je on sin Petre Kotes, o čijem je rđavom ponašanju slušala priče, tako da je ta pretpostavka u njenoj duši izazvala zgražavanje. Mučen sumnjom da je brat svoje žene, Aurelijano je krenuo do parohije da u arhivi, vlažnoj i izgriženoj od moljaca, potraži neki trag o svom poreklu. Najstarija krštenica koju je našao bila je Amarante Buendije, koju je već kao devojčicu krstio otac Nikanor Reina, u vreme kada je on pokušavao da dokaže postojanje boga pomoću veštine sa čokoladom. Došao je na pomisao da je on možda jedan od sedamnaest Aurelijana za čijim je krštenicama tragao kroz četiri knjige, ali datumi krštenja bili su mnogo stariji od njegovih godina. Videvši ga izgubljenog u lavirintu krvi i uplašenog pred neizvesnošću, reumatični sveštenik, koji ga je posmatrao iz stolice za ljuljanje, sažaljivo ga je upitao kako mu je ime.
— Aurelijano Buendija — rekao je on.
— Onda se ne ubijaj tražeći — uzviknuo je sveštenik odlučno. — Pre mnogo godina postojala je ovde jedna ulica koja se tako zvala, a u ona vremena ljudi su imali običaj da sinovima daju imena ulica. Aurelijano je zadrhtao od besa.
— A! — reče. — Onda ni vi ne verujete.
— U šta?
— Da je pukovnik Aurelijano Buendija poveo trideset dva građanska rata i sve ih izgubio — odgovorio je Aurelijano. — Da je vojska opkolila i mitraljirala tri hiljade radnika, a da su leševe odneli vozom od dvesta vagona i pobacali u more.
Sveštenik ga je sažaljivo pogledao.
— Aj, aj, sine — uzdahnuo je. — Meni bi bilo dovoljno da sam siguran da ti i ja postojimo u ovom trenutku.
Tako su Aurelijano i Amaranta Ursula prihvatili priču o korpici, ne zato što su u nju verovali, nego što ih je štitila od njihovog strahovanja. Kako je trudnoća napredovala, pretvarali su se u jedno biće, sve jače su se sjedinjavali u samoći jedne kuće koju bi i dašak mogao da sruši. Povukli su se u jedan deo Fernandine spavaće sobe, gde su sanjarili o lepoti smirene ljubavi, do trema, gde bi Amaranta Ursula sela da plete patikice i kapice za novorođenče, a Aurelijano da odgovara na retka pisma katalonskog mudraca. Ostatak kuće bio je prepušten upornim naletima propadanja. Zlatarska radionica, Melkijadesova soba, primitivno i tiho carstvo Santa Sofije de la Pijedad obreli su se u dubini prave domaće šume, u koju niko nije smeo da uđe. Skoljeni proždrljivošću prirode, Aurelijano i Amaranta Ursula nastavili su da gaje majorane i begonije, svoj svet su branili naslagama kreča, gradeći tako poslednje barikade nezapamćenog rata između čoveka i mrava. Duga i zapuštena kosa, bore na licu, otoci na nogama, izobličenost nekadašnjeg ljupkog tela lasice izmenili su Amarantin mladalački izgled kakav je imala kad je došla u kuću sa kavezom nesrećnih kanarinaca i sa zarobljenim mužem, ali joj nisu oduzeli živahnost duha. »Do đavola«, često se smejala. »Ko bi stvarno mogao zamisliti da ćemo završiti živeći kao ljudožderi!« Poslednja nit koja ih je vezivala sa svetom prekinula se u šestom mesecu trudnoće, kada su primili jedno pismo koje, očigledno, nije bilo od katalonskog mudraca. Nosilo je žig Barselone, ali koverat je bio napisan običnim plavim mastilom, činovničkim rukopisom i imao naivan i bezličan izgled neprijateljske poruke. Aurelijano ga je zgrabio iz ruku Amarante Ursule dok se spremala da ga otvori.
— Ovo ne — reče joj. — Neću da znam šta piše.
Kao što je i predosećao, katalonski mudrac mu više nije pisao. Neobično pismo, koje niko nije pročitao, prepušteno je na milost i nemilost moljcima, u pregradi gde je Fernanda jednom zaboravila svoju burmu, i tu je sagorevalo od unutrašnje vatre loših vesti, dok su usamljeni ljubavnici plovili strujom tih poslednjih, u grehu okorelih i bolnih, iscrpljujući se u uzaludnom nastojanju da ih skrenu prema pustinji razočaranja i zaborava. Svesni te opasnosti, Aurelijano i Amaranta Ursula su provodili poslednje mesece držeći se za ruke i vernom ljubavlju završavali sina začetog u ludilu preljube.
Noću, zagrejane u krevetu, nisu ih plašile provale mrava na mesečini, ni buka moljaca, ni uporno i jasno šištanje korova koji je rastao u susednim sobama. Mnogo puta budilo ih je lutanje duhova. Čuli su Ursulu koja se borila sa zakonima stvaranja da bi sačuvala svoje pleme, čuli su Hosea Arkadija Buendiju kako traži nedokučivu istinu velikih pronalazaka, čuli su Fernandu kako se moli, pukovnika Aurelijana Buendiju kako se zaglupljuje ratnim varkama i zlatnim ribicama, Aurelijana Drugog koji bunca zbog usamljenosti u mamurluku posle terevenke, i tada su tek shvatili da dominantne opsesije nadživljuju smrt, i ponovo su bili srećni, ubeđeni da će se voleti i kad mnogo kasnije budu samo privid, pošto druge vrste budućih životinja otmu od insekata raj bede, koji su insekti konačno oteli ljudima. Jedne nedelje u šest po podne Amaranta Ursula je osetila prve porođajne bolove. Nasmejana babica onih devojčica koje su se prodavale iz bede naredila joj je da se popne na trpezarijski sto, uzjahala joj na trbuh i tukla je grubim udarcima dok joj krike nije ugušila dernjava jednog divnog muškarčića. Kroz suze, Amaranta Ursula je ugledala jednog Buendiju, jednog od onih velikih, krupnih i samovoljnih kao Hose Arkadio, sa otvorenim i prodornim očima svih Aurelijana, predodređenog da obnovi lozu od početka i očisti je od opasnih poroka i sklonosti za samoću, pošto je on bio jedini u stoleću začet u ljubavi.
— Pravi je ljudožder — rekla je. — Zvaće se Rodrigo.
— Ne — suprotstavio joj se muž. — Zvaće se Aurelijano i pobediće u trideset dva rata.
Pošto mu je presekla pupčanu vrpcu, babica je počela da krpom skida plavičastu skramu koja mu je prekrivala telo, uz svetlost lampe koju je držao Aurelijano. Tek kad su ga stavili potrbuške, primetili su da ima nešto što druga ljudska bića nemaju, pa su se prignuli da ga pregledaju. Bio je to svinjski rep. Nisu se uzbudili. Aurelijano i Amaranta Ursula nisu znali za porodična predanja, niti su se sećali strašnih Ursulinih upozorenja, a babica se trudila da ih umiri pretpostavkom da će taj nepotrebni rep moći da se odstrani kad dete bude menjalo zube. Međutim, nisu imali vremena da o tome razmišljaju pošto je u Amarante Ursule nastupilo nezadrživo krvoliptanje. Pokušavali su da joj pomognu oblozima paučine i smešom pepela, ali je to bilo kao zaustavljanje mlaza rukama. U prvim časovima ona je nastojala da održi dobro raspoloženje. Uhvatila je za ruku uplašenog Aurelijana i preklinjala ga da se ne brine, da ljudi kao ona nisu stvoreni da umru protiv svoje volje i gušila se od smeha zbog babičinog staranja. Ali kako su Aurelijana napuštale nade, tako je ona postajala sve manje vidljiva kao kad se gasi svetlost, da bi na kraju utonula u mrtvilo. U ponedeljak ranom zorom doveli su neku ženu koja je pored njenog kreveta čitala molitve za ozdravljenje, koje pomažu ljudima i životinjama, ali raspaljena krv Amarante Ursule bila je neosetljiva na sve veštine različite od ljubavi. Poslepodne, nakon dvadeset četiri časa očajanja, shvatili su da je umrla pošto je izvor nepovratno presušio, a njen profil se zaoštrio, modrilo sa lica se rasplinulo u alabasterskoj zori i ponovo je bila nasmejana. Aurelijano do tada nije znao koliko je voleo svoje prijatelje, koliko su mu nedostajali i šta bi dao da u tom trenutku budu s njim. Stavio je dete u korpicu, koju mu je majka spremila, prekrio pokojničino lice pokrivačem i besciljno lutao kroz pusto selo, tražeći uski prolaz kojim bi se vratio u prošlost. Lupao je na vrata apoteke, gde nije zalazio u poslednje vreme, i tamo je našao stolarsku radionicu. Starica, koja je otvorila vrata sa lampom u ruci, sažalila se zbog njegovog buncanja. Tvrdila je da na tom mestu nikada nije postojala nikakva apoteka, niti je ikada poznavala neku ženu tankog vrata i sanjalačkih očiju koja bi se zvala Mersedes. Plakao je naslonjen čelom na vrata stare knjižare katalonskog mudraca, svestan da time ispašta zakasneli plač zbog jedne smrti, koju nije svojevremeno oplakao ne želeći da naruši ljubavne čari. Ogulio je šake o betonske zidove »Zlatnog dečaka« prizivajući Pilar Terneru, ravnodušan prema sjajnim narandžastim tanjirima koji su kružili nebom i koje je u prazničnim noćima, toliko puta u detinjem oduševljenju gledao iz dvorišta sa čapljama. U jednom otvorenom salonu u opusteloj četvrti prostitucije harmonikaši su svirali pesme Rafaela Eskalona, biskupova nećaka koji je nasledio tajne Fransiska Čoveka. Gostioničar, osušene i gotovo skvrčene ruke, koju je digao na svoju majku, pozvao je Aurelijana da s njim ispije bocu rakije, a Aurelijano je zatim njega ponudio drugom. Gostioničar mu je govorio o nevolji svoje ruke. Aurelijano mu je govorio o nevolji svog srca, osušenog i gotovo skvrčenog, koje se diglo protiv njegove sestre. Na kraju su se obojica rasplakali i Aurelijano je za trenutak osetio da je bol uminula. Ali, kada se ponovo našao sam u poslednjoj zori Makonda, raširio je ruke nasred trga, rešen da probudi ceo svet, i viknuo iz dubine duše:
— Prijatelji su kurvini sinovi!
Nigromanta ga je izvukla iz prave bare bljuvotina i suza. Odvela ga je u svoju sobu, očistila ga i pružila mu tanjir čorbe. Verujući da će ga to utešiti, precrtala je ugljenom bezbrojne ljubavi za koje joj je on ostao dužan i namerno se podsetila svoje najusamljenije tuge da ga ne bi ostavila da sam plače. U zoru, posle mučnog i kratkog sna, Aurelijano je osetio da ga boli glava. Otvorio je oči i setio se deteta. Nije ga našao u korpici. U prvom trenutku osetio je silnu radost, verujući da se Amaranta Ursula probudila iz smrti da bi se brinula o detetu. Ali leš je bio kao gomila kamenja ispod pokrivača. Setivši se da je našao otvorena vrata spavaće sobe, Aurelijano je prešao trem prepun jutarnjih uzdaha mažurane i provirio u trpezariju, gde je još ostao rusvaj posle porođaja: veliki lonac, krvavi čaršavi, tepsije sa pepelom, pupak deteta na raširenoj peleni na stolu, pored makazica i svilenog konca. Pomisao da se babica noću vratila po dete omogućila mu je da predahne i da sabere misli. Srušio se u istu onu naslonjaču za ljuljanje u kojoj je sedela Rebeka u prvim danima dok su se kućili, da bi podučavala u vezenju, u kojoj je Amaranta igrala kineske dame sa pukovnikom Herineldom Markesom, i u kojoj je Amaranta Ursula šila opremu za novorođenče, i u magnovenju shvatio da mu duša nije kadra da izdrži mučno breme tolike prošlosti. Ranjen samrtnim kopljima lične i tuđe nostalgije, divio se nepokolebljivosti paučine na mrtvom bokoru ruža, ustrajnosti korova, strpljivosti vazduha u sjajnom februarskom jutru. I tada je ugledao dete. Bila je to samo naduvena i suva kožurica, koju su svi mravi na svetu s naporom vukli prema svom mravinjaku, po kamenitoj baštenskoj stazi. Aurelijano je ostao kao ukopan. Ne zato što ga je prizor skamenio nego zato što su mu se u tom čudesnom trenutku konačno otkrile Melkijadesove šifre i ugledao je moto pergamenta savršeno uklopljen u vreme i prostor ljudi: prvi iz plemena vezan je za drvo, a poslednjeg jedu mravi. Nikada u svom životu Aurelijano nije postupio razumnije nego tog jutra kad je zaboravio svoje mrtve i bol za svojim mrtvima i ponovo zabravio vrata i prozore Fernandinim prečagama da bi se zaštitio od bilo kakvog iskušenja, jer mu je tada već postalo jasno da je u Melkijadesovim pergamentima zapisana njegova sudbina. Našao ih je netaknute, među preistorijskim biljkama, isparavajućim izvorima i svetlucavim insektima, koji su u toj sobi izbrisali svaki trag čovekovog prebivanja na zemlji, i nije imao strpljenja da ih prinese na svetlost, nego je tu, stojeći, bez ikakve teškoće, kao da su bili napisani na španskom u bleštavom sjaju podneva, počeo da ih glasno odgoneta. Bila je to istorija porodice Buendija, koju je napisao Melkijades do najsitnijih pojedinosti, stotinu godina ranije. Napisao ju je na sanskritu, svom maternjem jeziku, parne stihove šifrirao je tajnom šifrom imperatora Avgusta, a neparne spartanskim vojnim šiframa. Poslednja predostrožnost — koju je Aurelijano već počeo da naslućuje kada je dozvolio da ga zaludi ljubav Amarante Ursule — zasnivala se na tome što Melkijades nije događaje rasporedio u uobičajeno ljudsko vreme, nego je jedan vek svakodnevnih zbivanja usredotočio tako da su sva postojala zajedno u jednom jedinom trenutku. Oduševljen otkrićem, Aurelijano je glasno i bez preskakanja čitao enciklike u stihu koje je i Melkijades čitao Arkadiju a koje su bile, u stvari, predskazanje Arkadijevog pogubljenja, pronašao je proroštvo o rođenju najlepše žene na svetu, kojoj je suđeno da se dušom i telom vaznese na nebo, saznao je za začeće dvojice blizanaca, rođenih posle očeve smrti, koji su odustali od dešifrovanja pergamenata ne samo zato što su bili nesposobni nego i zato što su njihovi pokušaji bili preuranjeni. Stigavši do te tačke, nestrpljiv da sazna svoje sopstveno poreklo, Aurelijano je počeo da preskače. Utom je počeo vetar, mlak, blag, pun glasova prošlosti, pun romorenja starih geranijuma i uzdisaja usled razočaranja koja su prethodila teškoj nostalgiji. On nije ni primetio vetar pošto je u tom trenutku otkrivao prve znake svoga bitisanja u jednom pohotnom dedi, koji je zbog svoje raspusnosti prešao halucinantnu visoravan u traganju za jednom lepom ženom koju nije usrećio. Jureći tajnim putevima svog roda, Aurelijano ga je prepoznao i naišao na trenutak kada je bio začet među škorpijama i žutim leptirima u kupatilu u smiraj dana, gde je neld radnik utoljavao svoju strast sa jednom ženom koja mu se predavala iz inata. Aurelijano je bio toliko zanet da nije čuo drugi nalet vetra, čija je ciklonska snaga iščupala vrata i prozore, digla krov zapadnog krila, iščupala i same temelje. Tak tada je otkrio da Amaranta Ursula nije bila njegova sestra, nego njegova tetka, i da je Frensis Drejk napao Rioaču samo zato da bi oni mogli da se traže u najzamršenijim lavirintima krvi, sve dok ne začnu i rode mitološku životinju kojoj je suđeno da stavi tačku na pleme Buendija. Makondo se već pretvorio u strašan kovitlac prašine i krševina koje je raznosio biblijski uragan, kad je Aurelijano preskočio jedanaest stranica da ne gubi vreme na suviše poznatim činjenicama i počeo da dešifruje trenutak u kome je živeo, dešifrujući ga u trenutku življenja, proričući sebi svoju sudbinu dok je dešifrovao poslednju stranicu pergamenta, upravo kao da sebe sagledava u ogledalu koje govori. Zatim je opet preskočio da bi preduhitrio proročanstvo i tako saznao datum i okolnosti svoje smrti.
Međutim, pre nego što je došao do poslednjeg stiha, shvatio je da više nikada neće izići iz te sobe, pošto je bilo predviđeno da grad ogledala (ili opsena) bude vetrom zbrisan s lica zemlje, sravnjen i izbrisan iz pamćenja ljudi u trenutku kada Aurelijano Babilonio završi dešifrovanje pergamenata, i da sve što je u njima napisano bude neponovljivo oduvek i zauvek, pošto pleme osuđeno na sto godina samoće nije imalo druge svrhe na zemlji.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sto godina samoće - Page 2 Empty Re: Sto godina samoće

Počalji od Mustra Pet Jun 29, 2018 9:56 am

Sto godina samoće - Page 2 DL011photo



Pogovor


I


Pojavljivanje romana Sto godina samoće Gabrijela Garsije Markesa je izuzetan književni događaj: svojim luciferskim prisustvom taj roman, koji istovremeno ima odlike tradicionalnog i modernog, američkog i univerzalnog, raspršuje žalosna tvrđenja da je roman prevaziđena književna vrsta i da je već u procesu izumiranja. Osim što je napisao divan roman, Garsija Markes je — ne nameravajući to, možda ni ne znajući — uspeo da obnovi jednu književnu vrstu zapostavljenu pre mnogo vekova, da preporodi dobar širok i čudesan pojam književnog realizma koji je u srednjem veku udario temelje pisanju romana. Zahvaljujući romanu Sto godina samoće obezbeđen je prestiž koji je američki roman postigao poslednjih godina omogućavajući mu nova stremljenja. (...)
Roman Sto godina samoće nastavlja i uzdiže izmišljeni svet izgrađen u prve četiri knjige Garsije Markesa, ali istovremeno označava odbacivanje i kvalitativnu promenu te suvoparne grube i zagušljive stvarnosti u kojoj se odvijaju radnje romana Otpadnici (La hojarasca), Pukovniku nema ko da piše (El coronel no tiene quien le escriba), Zao čas (La mala hora) i Sahrana Velike Mame (Los funerales de la Mama Grande). U prvom romanu taj svet je opisan kao čista subjektivnost, preko mučnih, žalosnih monologa mesečara koje prati zla kob, odvajajući ih od ostalih i tragično se završavajući. Makondo je još uvek bio, kao Foknerova grofovija Joknapatof, kao Onetijeva luka Santa Marija, jedna »duhovna oblast«, slika grešne ljudske savesti, metafizička domovina. (...)
U romanu Sto godina samoće pre svega svedoci smo jednog čudesnog bogaćenja. Matematička, sadržajna i funkcionalna proza pretvorila se u stil vulkanskog daha, u moćnu i svetlucavu reku sposobnu da pruži pokret, ljupkost, život najsmelijim stvorenjima mašte. Makondo u tom smislu proširuje svoje fizičke, istorijske i onirične granice do krajnosti koje je bilo teško uočiti čitanjem samo ranijih knjiga Garsije Markesa, i u isto vreme duhovno i simbolički dostiže dubinu i složenost, raznovrsnost nijansi i značenja koji ga pretvaraju u jedan od najprostranijih i najtrajnijih književnih svetova koje je uobličio stvaralac našeg vremena. Mašta je pokidala sve lance i jureći razuzdano, grozničavo i vrtoglavo, prihvatajući sva preterivanja, boreći se protiv konvencija naturalizma, psihološkog ili romantičarskog romana, ocrtala u vremenu i prostoru, vatrom reči, život Makonda od rađanja do smrti ne ispuštajući ni jedan od vidova i nivoa stvarnosti u koje se uključuju pojedinac, zajednica, društvo, legenda, istorija, psihologija, svakodnevica i mit. Od kad je Servantes — kako nas uče profesori književnosti — »ukucao ekser« u viteški roman i ismejao ga, romanopisci su naučili da koriste njegovu fantaziju, da odaberu jednu stvarnost kao isključivo mesto svoje priče, da budu skromni i umereni u svojim poduhvatima. A ovde jedan svetski putnik, Kolumbijanac, neodoljivo simpatičan, veselog lica, prezrivo okreće leđa, odbacuje četiri veka pripovedačke stidljivosti i posvaja ambicioznu zamisao anonimnih srednjevekovnih čarobnjaka koji su stvorili vrstu: takmičiti se sa stvarnošću kao sa sebi ravnom, uneti u roman sve što postoji u ljudskom ponašanju, pamćenju, fantaziji, morama; stvoriti od pripovedanja verbalni objekat koji odražava svet onakav kakav je: složen i ogroman. Razuzdana mašta Garsije Markesa, njegov pohod u kraljevstva ludila, halucinacije i neobičnog, nisu ga doveli do toga da gradi kule u vazduhu, iluzije bez korena u nekom specifičnom vremenskom i prostornom području stvarnosti. Veličina njegove knjige leži baš u činjenici da je sve što je u njoj — radnja, scenario, simboli, vizije, čarolije, proročanstva i mitovi — duboko ukorenjeno u latinoameričku stvarnost, hrani se njom i preinačavajući je odražava je oštrovido i nepomirljivo. Ništa nije ispušteno ni prikriveno. Kroz pejzaže Makonda, sela zatvorenog strmim brdima i neprohodnim močvarama, prolazi cela američka priroda, njeni večni snegovi, Kordiljeri, žute pustinje, kiše i potresi. Miris plantaže banana zarazio je vazduh okoline privukavši prvo avanturiste i beskrupulozne trgovce, a zatim i grabljive izaslanike imperije. Svega nekoliko stranica i samo jedan lik (gospodin Braun, koji se vozi veličanstvenim vozom od stakla), dovoljni su Garsiji Markesu da opiše kolonijalnu eksploataciju Amerike i nepravdu, đubre koje stvara. Nije u Makondu sve magija, san, fantazija, praznik erotike: prasak gluvog neprijateljstva između moćnika i potčinjenih neprestano odzvanja, bitka koja ponekad bukne u vatru krvi (kao u surovoj epizodi, zasnovanoj na istinitom dogadaju, pokolja radnika u štrajku na železničkoj stanici). Osim toga, u kanjonima, pustarama i planine su vojske koje se beskonačno traže i uništavaju. Taj okrutan rat desetkuje stanovništvo i uništava mu sudbinu — to se dešavalo (i još uvek se dešava) u Kolumbiji. U Makondu se pojavljuje, kao prelomljeni zrak svetlosti u spektru, surova mistifikacija heroizma i oslobodilačke pobede koje su izvojevali ratnici kao što su Aurelijano Buendija i Herineldo Markes i koju sabotiraju korumpirani političari iz prestonice trgujući njima i pretvarajući ih u poraz. Neki napadno smešni čovečuljci dolaze s vremena na vreme u Makondo da bi otkrili spomenik ili podelili odlikovanja: oni su predstavnici moći, vesele sitne laži koje luči jedna velika institucionalizovana laž. Garsija Markes ih opisuje karikaturalnim i sarkastičnim humorom koji ponekad biva i okrutan. Ali roman Sto godina samoće nije samo uspešno prenošenje fizičkog izgleda, društvenih i mitoloških odlika; tu nalazimo i nešto što je mnogo teže preneti u stvaralaštvo, jednu izuzetnu, sjajnu i srećnu predstavu moralne zapuštenosti američkog čoveka, jednu preciznu sliku otuđenja koje je zahvatilo život pojedinca, porodice i zajednice u svim našim zemljama. Biblijsko pleme Buendija, ta opsesivna loza u kojoj Aureiijano dolazi posle Aurelijana i Arkadio posle Arkadia, podmlađuje se i širi u jednom osuđenom vremenu i jednom osuđenom prostoru, u neumornoj i teškoj igri ogledala, nalik na igre nerešivih geneaoloških lavirinata koji prepunjavaju priče o Amadisu i Palmerinu. Odbrambeni štit, njihov grb, nosi jednu zlokobnu mrlju: samoću. Svi se oni bore, vole, svesrdno se predaju igri u besmislenim ili divnim poduhvatima. Rezultat je uvek isti: razočaranje i nesreća. Svi su pre ili posle ismejani, poniženi i pobeđeni svojim sopstvenim poduhvatima. Od osnivača dinastije koji nikada nije pronašao put do mora, pa sve do poslednjeg Buendije, koji nošen vetrom leti zajedno sa Makondom u trenutku kad otkriva znak mudrosti, svi se rađaju i umiru ne postižući, uprkos svojim titanskim sposobnostima i neverovatnom junaštvu, ono najosnovnije u ljudskim težnjama: sreću. U Makondu, tom svetu u kome je sve moguće, međutim, ne postoji solidarnost ni komunikacija među ljudima. Jedna neprolazna tuga ispunjava sva delanja i snove; stalno osećanje propasti i katastrofe. Šta se dešava? U zemlji čuda sve je regulisano tajnim, nevidljivim i proročanskim zakonima koji izmiču kontroli ljudi iz Makonda koji ipak, žive i odlučuju na osnovu njih: niko nije oslobođen. Čak i u bahanalijama kada preobilno jedu i piju, ili nezasito orgijaju, oni ne pronalaze sebe niti iskreno uživaju: samo obavljaju jednu ceremoniju čiji im je duboki smisao nedokučiv. Zar to nije tragična sudbina kojom se objašnjava, u pojedinačnim slučajevima, drama Latinske Amerike? Zar ti krupni nedostaci koji uništavaju našu zemlju — zavisnost od stranih metropola, nadmoć nekih lokalnih staleža, neznanje, zaostalost — ne znače sakaćenje morala, nedostatak identiteta, hipnotičko mesečarenje koje sramoti sve vidove američkog života?(xxxii)
Mario Vargas Ljosa

II


Invenciju Garsije Markesa, kao što se to uvek događa, anticipira Orlando, delo koje je Virdžinija Vulf napisala već tridesetih godina. To je priča o mladiću iz elizabetanskog perioda koji se javlja kroz najmanje četiri veka i koji negde u XVIII veku menja pol i pretvara se u ženu. Pomoću tih alegoričnih sredstava, izvanredna književnica postiže da, uz profinjenu parodiju, prenese celokupan tok engleske kulture iz tog perioda. Na zahtev Viktorije Okampe, Horhe Luis Borhes je preveo Orlanda i to tako savršeno da ga pretvara u kapitalno delo hispanoameričke književnosti. Garsija Markes je uočio srodnost koja pruža perspektivu njegovom romanu. Međutim, to nas može navesti na pogrešan put ako shvatimo da je kolumbijski pisac otkrio samo Orlanda. Ne. Sa Orlandom se otvara čitava jedna brana koja omogućava prolaz fantastičnom pripovedanju, najstarijoj formi pripovedanja i neosporno jedinoj, sve do KVIII veka kada sistemski počinje da se razvija realizam. Mnogo pre Orlanda, Garsija Markes otkriva izvor velikih priča Zapada, od Biblije na koju Sto godina samoće toliko podseća po svom nacrtu i brzini, po svojim genealoškim lavirintima i stalnim čudesima, pa do čuvenih renesansnih majstora: Rablea, po slobodi jezika i erotskim maštarijama; Servantesa po bliskosti sa svetom priče viteških romana i po ironičnoj kritici, uz besprekoran humor i maštu; pikareske, po slobodi sa kojom se u romanu pravi hronika jedne dekadence, ne udaljujući se od najboljih primera (Selestine, Lasarilja, Buskona), i njihove krajnje literarne veštine pisanja koja je i neostvarljiva u svom konkretnom detaljisanju. Medutim, ima i novijih autora kao što je Tomas Man koji je u uvodu Priča o Jakovu (prva knjiga iz njegove tetralogije o Josifu i njegovoj braći) razvio poetsko naslućivanje jednog arhaičnog vremena van vremena, vremena u kojem se u očevima i dedovima ponavljaju sinovi, i u kojem je lični identitet manje važan od stogodišnjeg identiteta porodice. Duh Hiljadu i jedne noći povezuje Sto godina samoće sa svom tom neverovatnom građom. Međutim, ono što me upravo zanima nije samo opisivanje genealogije u Sto godina samoće radi što boljeg određivanja njegove invencije i originalnosti, nego i otkrivanje u čemu zaista leži ta invencija. Zajednički element kako u Orlandu, tako i u Bibliji, u Kihotu kao i u Hiljadu ijednoj noći, kod Rablea i kao u Pričama o Jakovu, nije samo jednostavno prihvatanje natprirodnog, niti kategorično priznavanje postojanja dimenzija paralelnih sa stvarnošću (u Kihotu je ono fantastično, pre svega, parodija na svet viteškog romana, sušta književna rasprava) nego nešto mnogo važnije: pripovedačko vreme je u svim ovim knjigama obrađivano sa onom istom slobodom sa kojom se obrađuje materija ili prostor, memorija ili zaborav, princip uzročnosti ili postojanje (ili nepostojanje) anđela. Vreme je u ovim delima takođe magično i ne robuje hronologiji. To je vreme na ivici vremena koje se, ponekad, uključuje u vreme satova i kalendara. To je živo i ćudljivo vreme koje se ponekad okreće iza sebe i besno grize svoj rep, a ponekad leže da spava u potpunoj nepokretnosti. To je vreme koje brka daleke epizode, spaja jednu istu sudbinu u peripetijama nekoliko različitih osoba ili omogućava susrete između bića koja su živela na različitim hronološkim talasima. To je potpuno slobodno vreme. Vreme izmišljene priče. Ako ovo shvatimo, biće nam jasno kakvu vrednost ima anahronizam kod Garsije Markesa, anahronizam koji nije samo onaj koji protivureči njegovom velikom romanu, Sto godina samoće, vremenom i časom njegovog objavljivanja. To je anahronizam koji, u stvari, probija materiju romana i prodire u samu njegovu magičnu utrobu. Jasno je, onda, kakvu vrednost imaju ona početna poglavlja (prava Genza ove kolumbijske Biblije) u kojima stanovnici Makonda otkrivaju čudesa sveta putem dodirivanja magneta ili leda. Razumećemo, isto tako, i značenje tih zanimljivih anahronizama koje Garsija Markes lukavo koristi, takođe u prvim poglavljima: engleski pirati poput Drejka i Ralija, koji su, praktično, savremenici istih onih ljudi koji započinju građanski rat sa vojvodom od Malboroa, engleskim borcem iz osamnaestog veka, pretečom Čerčila kome je ovaj posvetio veličanstvenu biografiju, ali koji je u latinoameričkom folkloru poznat jedino po francuskoj skraćenici njegovog imena i po jednoj pesmi koja se čuje i dan danas. Garsija Markes je kao dete slušao pesmu Mambru je krenuo u rat i taj se lik pojavljuje u romanu kao »veliki majstor veštine ratovanja, čije raskošno krzno i tigrove kandže izazivaju poštovanje kod odraslih a divljenje kod dece.« Vojvoda od Marlboroa je u romanu uvek sa desne strane pukovniku Aurelijanu Buendiji. Marlboro je, kao i Drejk i Rali, simbolički lik, kulturna metafora koju Garsija Markes koristi kao nerazmrsivo klupko stvarnosti i izmišljene pnče. Anahronizme najprefinjenije prirode izaziva geografska lokalizacija Makonda. Izdvojen iz osnovnog toka kolumbijske kulture, marginalan, ne više samo u pogledu prostranstva spoljašnjeg sveta, nego i u odnosu na samu zemlju, Makondo prihvata stvari kada je njihova čudesnost u drugim krajevima već postala svakodnevnost. Ta marginalnost, zajedno sa neuobičajenom fabulom, dobija komične obrte. Kada se, u poslednjim poglavljima, pokušava sa uvođenjem vazdušne pošte u Makondu, progres više nije vezan za čuda: u prvim poglavljima, veština vazdušne plovidbe bila je predstavljena letećim ćilimima koje su doneli cigani. To doticanje hiljadu i jedne noći na početku, doprinosi ponovnom otkrivanju potpuno asinhronog sveta Makonda. Ili, ako više volite metaforu: njegovog osnovnog anahronizma. Anahronizmu takođe doprinosi i interpolacija koju Garsija Markes koristi prateći igru svojstvenu Horheu Luisu Borhesu. Reč je o uvođenju likova iz književne mašte ili stvarnih bića unutar izmišljenog romana. Kada se Hose Arkadio Buendia vraća iz svojih neverovatnih egzotičnih i erotskih avantura, pored ostalih čudesa, on priča i o tome kako je video »na Karibima sablast gusarskog broda Viktora Iga, sa jedrima pocepanim od vetra smrti, sa jarbolima koje su nagrizale morske bubašvabe i sa zauvek promašenim kursom prema Guadalupi«. Ta vizija broda glavnog junaka romana Vek prosvećenosti nije samo počast maestru Alehu Karpentijeru. To je takođe i način da se uvedu nove dimenzije (književne, to jest: izmišljene priče) u »stvarnost« romana. Istog karaktera je i priča o »Lorencu Gavilanu, pukovniku iz meksičke revolucije, proteranom u Makondo, koji je govorio da je bio svedok junaštva njegovog prijatelja Artemija Krusa« (onog iz romana Karlosa Fuentesa) ili druga priča o evropskoj sudbini jednog od glavnih likova, Gabrijela, kojeg Aurelijano Buendija (poslednji) zamišlja »u džemperu sa rol kragnom koji skida samo kada se terase Monparnasa ispune prolećnim zaljubljenicima«, kako danju spava, a noću piše da bi zavarao glad, u sobi koja miriše na rascvetalo cveće, gde je sigurno umro i Rokamadur. Da, isti onaj Rokamadur iz »Školica« Hulija Kortasara.
Nije isključeno da je ovaj Gabrijel iz poslednjeg citata niko drugi do Gabnjel Garsija Markes. Poput onih milosrdnih renesansnih slikara koji su imali običaj da za sebe pronađu neko, ne suviše primetno, mesto pored bogatih gospodara koji su plaćali sliku ili portret, Garsija Markes je uveo svoj sopstveni lik mladog pisca, prijatelja poslednjeg Aurelijana Buendije i novog istraživača života Pariza koji se ne može lako otkriti. Njemu je pridružio i svoju ženu i prijateljicu, onu Mersedes koju jednog dana Aurelijano otkriva u dućanu »prašnjavog izloga, sa porcelanskim bočicama označenim na latinskom« i čiju »diskretnu lepotu zmije sa Nila« autor ne propušta da naglasi. Kasnije je ponovo opisuje kao »ženu sa vitkim vratom i snenim očima« i kaže da je to Gabrijelova devojka. »Roman a clef«? Zašto da ne? Ali ne treba uzimati rešenja isuviše književno, niti ih treba što pre tumačiti. Za sada, ostaje nam dokaz tog autorovog uplitanja u delo, čak diskretnijeg uplitanja od Servantesovog, koji u čuvenom istraživanju Kihotove biblioteke nije znao da se odupre najprostijem iskušenju umetnosti, usudivši se da preko jednog lika hvali svoju Galateu. Kolumbijski pisac ostavlja svoj trag kao vinjetu, ali to radi iz nekih drugih razloga koji će se videti kasnije. Za sada je dovoljno naglasiti da to uplitanje koristi radi utiska anahronične igre paralelnih ili kontrapunktističkih stvarnosti. A to je ono što želimo da razjasnimo. Istoj igri služe i zamršene rođačke veze njegovih likova. Kada je pisao Sto godina samoće, Garsija Markes je odlučio da uz knjigu idu i genealogija i hronološki list, radi lakšeg čitanja. Ali ubrzo je otkrio da će se ta pomagala, ako se pripoje knjizi, pretvoriti u prave diktatore njenog toka, u Prokrustove krevete koji će onemogućavati jedinstvo različitih vremena, čisto metuzalemsko preživljavanje pojedinih likova. Dana kada je Garsija Markes otkrio da vreme ne može da bude pravolinijsko i jednolično, da njegovc. pripovedačko vreme može da se kreće ili da miruje, da prolazi različitim stazama, privlačnim poljima, lavirintima, ogledalima, tog dana je Garsija Markes otkrio i unutrašnju formu svog romana. Otuda ponavljanje imena njegovih likova. (Ima najmanje četiri Hosea Arkadija, jedan Arkadio Hose i jedan samo Arkadio; ima pet Aurelijana, uključujući i čuvenog pukovnika, ako računamo oca Ursule Iguaran i zaboravimo na sedamnaest pukovnikovih sinova koji se svi zovu Aurelijano; ima tri Remedios, dve Ursule i dve Amarante.) Kao i u Pričama o Jakovu, ono služi da bi se naglasilo ponavljanje unutar raznovrsnosti, simbioza ličnog identiteta i porodičnog identiteta što je, u celini, osnovna tema knjige. Sa Sto godina samoće, Garsija Markes sasvim sigurno ulazi u dvostruku tradiciju latinoameričkog romana. Ako su, s jedne strane, Huan Rulfo i Žoao Gimaraeš Rosa u Pedru Paramu (1954) i Velikoj ledini: Staze (1956) obeležili magičan put nacionalnom romanu, otkrivanju prostranog biljnog sveta Latinske Amerike, tako je i delo o uništenju realističkog pripovedanja, koje Borhes stvara na samom vrhuncu socijalističkog realizma, označilo, dvadeset godina ranije, uz savršenu maštu, liniju pripovedanja koje ne prihvata ograničenja i koje povezuje sofističke napore ovog veka sa najosnovnijim formama veštine pripovedanja. Sažimajući otkrića i jednih i drugih, Garsija Markes u Sto godina samoće stvara jedan svet koji je, istovremeno, na ivici vremena ali i duboko ukorenjen u vremenu, svet izmišljenih priča i magije, ali isto tako i jedan potpuno realan svet, superrealistički realan. Obično se zaboravlja pri čitanju ovog omamljujućeg romana da je stvarnost koju opisuje Garsija Markes ne manje, nego više stvarna od one koja se obično prikazuje u romanima protesta. Sjajni kolumbijski pripovedač u svojoj priči ne zaobilazi najužasnije činjenice neke političke situacije koja se vremenom menja, ali ostaje nepromenljiva u svojim konstantama izrabljivanja, nepravde, nasilja i prevara. Ledeni bes koji izbija u delu Zao čas, ovde se ponovo javlja preobražen u maštu i humor. A kada Garsija Markes stvara varijacije ludila pukovnika Aurelijana Buendije i njegove građanske ratove, on to čini da bi pokazao da u dubini te možda pravedne i plemenite borbe postoji i klica neumerenosti koja mora da se razvija sve do potpunog uništenja onog što se želi stvoriti. »— Hoće da kaže — nasmejao se pukovnik Aurelijano Buendija kada je završio sa čitanjem (predloga neke komisije iz njegove partije) — da se jedino borimo za vlast.« U ovom zaključku do kojeg pukovnik dolazi sa zakašnjenjem, sadržano je nešto više od ličnog iskustva: sadržano je celokupno viđenje političkog sveta. To viđenje, duboko ugušeno u samoći, ne sprečava Garsiju Markesa da otkrije i drugu stranu okrutne medalje: brutalno nasilje moći, neprilike sa zemljoposednicima i crkvom, izrabljivanje od strane vlasnika kompanije banana. Zbog toga je jedan od najužasnijih i zapanjujućih događaja u knjizi upravo pokolj na trgu u Makondu, onih tri hiljade mrtvih nedužnika koji su potom natovareni na voz i izbačeni u more, mrtvih koji i dalje motre na bdenja i snove Hosea Arkadija Drugog, onog istog koji će jednog dana morati da se zatvori u Melkijadesovu sobu i da više nikada ne iziđe, onog koji će podučavati kopile Aurelijana i koji će otkriti hram, mesto u kojem je vreme stalo. Optužba, dakle, postoji ali nije na samoj površini romana, kao što je slučaj u mnogim latinoameričkim delima iz tridesetih, četrdesetih, pa čak i pedesetih godina. Na primer, za razliku od trilogije Migela Anhela Asturijasa koju čine Snažan vetar, Zeleni Papa i Oči pokojnika, mehanizmi kojima se kompanija banana služi radi izrabljivanja i siromašenja zemlje, pošto presahnu izvori njenog stvaralaštva i izbrišu se ljudi sa lica zemlje, ovde nisu uzgredno izloženi, niti je to učinjeno na način koji više priliči feljtonu nego romanu. Naprotiv, isti onaj dah nestvarnosti koji će zaraziti sudbinu plemena Buendija, obuzima i one koji odlučuju o sudbini kompanije ili izvršavaju njene zlonamerne naredbe. Uz ledenu ironiju, ali stoga ne i manje surovu, opisana su njena zakonska vrdanja; mučnim pripovedanjem iznose se njena nasilja. Optužba je deo same stvarnosti priče. Ono što je Asturijas magistralno postigao u ljudima od kukuruza i što ne uspeva da ponovi u svojoj trilogiji, Sto godina samoće ostvaruje bez napora, sa svojom veštinom tečnog pisanja. Međutim, ako optužba upotpunjuje celokupnu maštu dela, ona ne iscrpljuje, naravno, i njene tajne mehanizme niti pruža rešenja. U stvari, optužba ovde predstavlja deo jedne još dublje i bezdane stvarnosti; stvarnosti koja je nagoveštena u jezgrovitom naslovu knjige. U toj samoći koja opterećuje pukovnika Aurelijana Buendiju u času njegovog najvećeg trijumfa (naređuje da ađutanti kredom ocrtaju krug oko njega i zabranjuje da mu se iko približi na manje od tri metra), u samoći koju prenosi na svojih sedamnaest vanbračnih sinova, po imenu Aurelijano, kao i on; u samoći koja u jednom času njihovih života na papiru rastužuje sve Buendije, nalazi se istinsko središte knjige koja je, pre svega, jedna pasija. »Dah samoće«, izgubljen u samoći«, »saučesnik u samoći«, »tvrda kora samoće«, »časni savez sa samoćom«, »suvoparnost samoće«, »samoća oronulosti«, »lice samoće«, »osudeni na sto godina samoće«. Ćemu traženje primera? Gotovo da ne postoji stranica na kojoj se tema samoće ne prepliće sa hiljadu i jednom različitom temom knjige, sve dok svaku liniju potpuno ne natopi nepodnošljivim mirisom samoće. Bila bi potrebna jedna detaljna stilistička studija, koja bi pošla od upotrebe reči »samoća« i postavljala je u svaku njenu izražajnu misao, da bi se odredio taj uzbudljivi, izuzetno patetičan i očajan tok koji pokazuje naličje jedne vesele, vedre, tako životne knjige. Poslednji paradoks koji se iznosi u ovoj analizi je sledeći: humor i radost u stilu, živahnost i brzina dela, njena magija i fabula, građeni su prosredstvom najtužnijeg, najusamljenijeg, najlucidnijeg shvatanja. Čak i onda kada knjiga sagoreva od ljubavne strasti, malo je dela znalo da sa toliko radosti i metafore opeva uzdrhtalost želje; čak i kada Garsija Markes pokreće svoje rableovsko nadahnuće i stvara hiljadu obrta putem kojih njegovi mesečarski junaci otkrivaju nepristupačne lavirinte ljubavi; čak i kada one mnogostruke žene, mudre ne toliko po godinama ili iskustvu već po svom polu, vode za ruku decu mučenu misterijom sopstvenih bludnih apetita, sve do beskrajne kulminacije orgazma; čak i tu, Garsija Markes nalazi načina da provuče sveprisutnu samoću, Njegov roman razdvaja ljubavnike nepovratnom rukom smrti ili ih srozava do poslednje čestice vremena. Tera ih da zagrizu gorak plod samoće koja razdvaja. U toj samoći je u potpunosti sadržano i poslednje rešenje knjige. Da bi se došlo do njega treba pratiti Melkijadesov put, čarobnjakov put koji je i sam pisac (posle pet neplodnih godina i patnji, bezuspešnog sudaranja sa zidom sopštvene stvaralačke usamljenosti) pronašao na samom dnu svoje memorije, gde je zauvek bio označen smelom rukom njegove bake i ne sluteći da će mu jednog dana biti potreban. U tom magičnom govoru neizbrisivo su određene koordinate (da li stvarne ili zamišljene to više nije važno)
Makonda iz Sto godina samoće. Govor koji je ondašnji začuđeni dečak, a današnji čarobnjak, pretvorio u omamljujući jezik svog romana.(xxxiii)
Emir Rodrigez Monegal

III


Sto godina samoće je hronika onog Makonda koji počinje da se razmnožava partenogenezom, sa bogatstvom kolumbijskog Joknapatofa. Autogeneza: svako delo je čarolija, dvopolno oplođivanje stvaraoca. Mit: svaki bitan čin predstavlja čin osnivanja. Šta Makondo zna o samom sebi? Svaku »stvarnu« i svaku »izmišljenu« priču, sve glasine, legende, preterivanja, priče koje niko nije napisao, koje su starci pričali deci, a babice ih šapatom kazivale sveštenicima, koje su veštice i čarobnjaci ponovo oživljavali po čergama i trgovima. Saga o Makondu i porodici Buendia, kao i ona o Komali i porodici Paramo, obuhvata sveukupnost usmenog, legendarnog predanja, da bi nam pokazala da zvanična, dokumentovana istorija nije dovoljna; da je istorija, takođe, sve ono Dobro i Zlo o čemu su ljudi sanjali, zamišljali i želeli kako bi se održali ali i uništili. Kao i svako sećanje, neoriginalno, sećanje na Makondo je stvaranje i ponovno stvaranje u jednom istom trenutku. Uspomena ponavlja modele, kalupe originala, radi neprekidnog ponovnog rađanja, radi trajnosti kosmosa: ljudi se maštom brane od haosa koji ih okružuje, od skrivenih šuma i reka, uvek nadomak ponovnog pridobijanja svojih vlasti, ali vlast je u rukama Prirode. Ljudi, đavolski Demoni, poput rase Buendia, začetnika i uzurpatora, Sartoris i Snopes u jednoj jedinoj inkarnaciji. Utopija, epopeja, mit: da li su to niti prostiranja naše istorije i naše kulture? Zamišljali su nas kao Utopiju: Edmundo O'Gorman — Đuzepe Kokijara predlagali su da Amerika i američki starosedeoci budu izmišljeni, pre nego što su otkriveni: bili su željeni. Utopija Tomasa Mora se ostvaruje u temeljima Vaska de Kiroge, da bi je odmah potom negirala Epopeja; to je dokaz istorijske potrebe: Kortes i Pisaro upropašćuju san podvrgavajući ga neepskim zahtevima jednog apstraktnog mandata, Plus Ultra, i individualnog otelovenja: renesansnog homo faber. Od tada, Latinska Amerika predstavlja paradigmatičnu radnju i istoriografiju jadikovki i slavljenja: istoriju heroja i krvnika: good guys and bad guys. Ne stvaramo istoriju, koja je zauvek zapisana u epopeji. Reviziramo je, tumačimo, objašnjavamo. Ostajemo bez sadašnjosti: sve je razrađivanje epske prošlosti, nostalgija utopijskog zaveta. Istinsko ponovno viđenje epike i utopije je književnost i umetnost naših dana: demonska nadmoć mrtvog vremena istoriografije sa ciljem da, bez neželjenih balasta, prodre u sveobuhvatno vreme sadašnjosti. Borhes i Pas, Karpentijer i Kortasar, Kuevas i Botero, Lam i Hironelja, Mata i Roho, pozitivističkom vremenu epopeje (što se zaista dogodilo) i nostalgičnom vremenu epopeje (što je moglo da se dogodi) suprotstavljaju neograničeno sadašnje vreme mita: to se upravo događa, to bi moglo da se dogodi. Da li mit negira istoriju, kao što tvrdi Filip Rav? Da, i to mrtvu istoriju, ugnjetavačku, koju nova latinoamerička umetnost i književnost napuštaju da bi je zamenili trostrukim sudarom vremena. Sudarom žive, izvorne, stvaralačke prošlosti. Sudarom željene budućnosti. Sudarom neograničene sadašnjosti u kojoj se sećamo i želimo. Utopija je bila čista projekcija. Epopeja, čisto prisećanje, Mit povezuje nostalgiju i želju u neprekidnoj sadašnjosti: rasvetljava ih, daje im mesto u svetu, otkriva ih: svaki mit je otvoren, komunikativan, on je opipljivost intimnog sna. I zahteva svoje mesto. Mesto mita. Makondo. Garsija Markes, pripovedač, zna da će se živo sećanje rasplinuti ako ne postoji neko uporišno mesto koje će predstavljati sva ostala mesta: mesto koje u sebi sadrži sve: sedište vremena, posvetu vremena, mesto susreta sećanja i želje, sadašnjost u kojoj sve može ponovo početi: jedna knjiga, jedan hram. Sto godina samoće ponovo započinje, ponovo osavremenjuje, ponovo usmerava — čini savremenim — sve sadašnjosti jedne oblasti imaginacije, koja kao da je bila izgubljena za književnost, zauvek podvrgnuta dosadnoj tiraniji gospe Barbare. Novo rešenje pogrešnih alternativa i polemika. Ne postoje teme ili religije za sebe, ograničene ili univerzalne. Ne postoje književni apriori. Postoji jedino književna imaginacija. Postoje samo mistifikacije u kojima jedna mrtva prošlost želi da propusti živu sadašnjost i one mistifikacije u kojima živa sadašnjost obnavlja i život prošlosti.(xxxiv)
Carlos Fuentes

IV


Sto godina samoće se postavlja na dva različita plana ili, drugačije rečeno, menja se kroz dva vremena, istorijsko i mitsko. Gramatičkim terminima kazano, mogli bismo da prvi od ova dva oblika označimo kao pripovedačko vreme koje, za razliku od strogog prezenta svojstvenog dramskoj umetnosti, predstavlja prošlo svršeno vreme. Jedino se u kinematografiji, naročito u onoj najsavremenijoj koja sadrži ponešto od drame i od priče, mogu kombinovati oba oblika; prvi oblik pretpostavlja idealnog gledaoca koji kao svedok prisustvuje neposrednoj radnji onako kako se događaji smenjuju na platnu, dok drugi odgovara takozvanom Flash-backu ili retrospektivnoj žiži umetnutih epizoda koje kao da su između zagrada. Moderna priča, od ekspresionizma druge i treće decenije ovog veka naovamo, obiluje primerima upotrebe prezenta, to jest sklonosti ka dramatizovanju priče kojoj se utiskuje pečat izvesne hektičke sadašnjosti što joj je po prirodi suprotno. Ma koliko bio očigledan uticaj filma u pojedinim vidovima njegovog dela, naročito po načinu predstavljanja određenih podneblja ili postavljanja stvari pod izvesnim uglom, Gabrijel Garsija Markes svojim pripovedačkim postupkom, koji ne dozvoljava takve slobode, dokazuje da je klasičan pripovedač, iz časne loze arapskih pripovedača koji su, sedeći na pijačnim trgovima u Bagdadu ili Marakešu, Buhari ili Sevilji, imali običaj da znatiželjnicima pripovedaju o ratnicima i moreplovcima, kalifima, princezama i razbojnicima. Budući da su priće bile dugačke, pravili su pauze pazeći da ne prenagle ili ne istroše svu snagu u zanosu gestikuliranja i histeričnim neočekivanim pokretima, zbog stila koji su negovali njihovi suparnici, derviši. Isto tako, nadahnuće u Sto godina samoće delu koje se takođe ne može ispričati za jednu noć, snažan dah epske proze, uz koju ide i stroga upotreba perfekta, omogućavaju nam da shvatimo da je reč, makar i delimično, o savršenoj priči, o potpuno dovršenoj celini. Saga o porodici Buendija prelazi, ipak, granice istorijskog događaja i, zadirući u pradavni svet iz kojeg dopiru samo nejasni i potmuli zvuci poput hučanja mora u šupljoj školjki, izmiče onima što žele da je zadrže u granicama veka koji traje od osnivanja Makonda do apokaliptičnog kraja, uz grmljavinu i trombone, uz gromoglasno dies irae dies illa solvet saclum in favilla. Najzad, osim onoga »što se vidi iz radnje«, Sto godina samoće ima i svoju mitsku stranu, a mitu koji je, u pravom smislu reči, nedovršena priča, beskrajna priča koja se nikada neće završiti, odgovara naravno drugi vremenski oblik: imperfekat, čiji klasičan primer nalazimo u narodnim pričama koje predstavljaju razbijene a potom obnovljene mitove, pomoću magije nerazdvojive od rituala i bezazlenih početnih reči: »bilo jednom...«. Očigledno, mitu je svojstven jedan snažan poriv koji se graniči sa opsesijom ili prisilnim neurozama, obnavljajući se beskrajno mnogo puta da bi se, u povremenim intervalima, pretvorio u pokret nalik na monotono i neprestano dizanje i spuštanje jednog istog morskog talasa. Međutim, sličnost koja je na prvi pogled tako prihvatljiva i ubedljiva, u stvari je varljiva, na prvom mestu zbog toga što mitsko vreme, daleko od obeležja Prirode, ne postoji nezavisno i ostvaruje se jedino preko čoveka, a na drugom mestu zbog toga što ostaje prekinuto, jer je iskorenjeno onog zlokobnog trenutka kada je mračna utroba illud tempus prepustila porodicu Buendiovih istoriji, drugim rečima, kada počinju njihovih »sto godina samoće«. Uzgred budi rečeno, oduvek me je zanimao naslov romana čije sam objašnjenje tražio u gotovo »praistorijskoj« usamljenosti u kojoj je, dugo godina, bila ta glebes adscripta porodica, vezana za rodnu grudu i izolovani život, sve dok nisam shvatio da je ta samoća možda zamišljena u mnogo dubljem smislu odvajanja od legendarne zemlje predaka, što je istovetno samom progonu iz raja. Pošto sam time već zakoračio u biblijsko tumačenje, bilo je logično da nastavim da tražim šta je prethodilo prvobitnom grehu i progonu Adama i Eve. Dakle, saga o porodici Buendija ne bi mogla da bude napisana da se nije odvijala u davna vremena onog prvobitnog greha koji podrazumeva kršenje tabua, sklapanje brakova između bliskih rođaka, zbog predrasude da će se iz takve bezbožne veze roditi stvorenja »sa svinjskim repom«.(xxxv)
Emesto Felkening

V


Ovaj roman sažima mnoga druga dela; a ona čine građu pomoću koje je podignuta ova vavilonska kula kojom se prvi put na našem području, zaista dodiruje mitsko nebo. Kao i u Pedru Paramu, senka mrtvih se meša sa stvarnošću a jedan lik, brojeći korake do svoje smrti, »zove ujutru pogrebnika da mu uzme meru za kovčeg, stojećki, u sobi, kao da je za odelo«. Preteče su isuviše očigledne, iako vrlo dobro umešane u malter kojim se gradila kula. Slika ljudskog života (razlikujemo etape koje nas postepeno vode od prostodušnog čoveka koji otkriva i imenuje svet, do konačne apokalipse, preko pojasa nevinosti, romantičnih ljubavi, imperijalističkog perioda kapitalizma ...) ili slika latinoameričke istorije zasniva se, u oba slučaja, na biblijskim mitovima koji čine okosnicu romana (kao što je Melkijades lik koji ujedinjuje ovaj svet i tumači se kao prorok sudbine) i daju suštinu velikom broju epizoda (što je na prvi pogled jasno u situacijama zaraza, bilo od poplava, nesanice ili mrava). U ovom romanu zapažamo želju da se priča učini nestvarnom, uprkos tome što nam se taj život čini toliko bliskim, kao i ogovaranja i spletkarenja u malom mestu, što odgovara latinoameričkoj sociologiji: »jer tamo su čak i opipljive stvari bile nestvarne«, kaže se za jednostavno uspostavljanje seksualnih odnosa; ovde ne nailazimo na »čudesnu stvarnost« koju naš kontinent pruža u izobilju, već na stvarnost svedenu na irealan plan, na meru magije, sa željom da se poremeti sve ono što nas podseća na reči Gastona Bašlara u delu Vetar i snovi: »Ovo opažanje se može dati u formi aksioma: postoji aktivnost imaginacije kada postoji i tendencija prelaska na kosmički nivo.« Štaviše dovoljan nam je osećaj da se sve odigralo u snu, da ništa zaista nije postojalo, isto kao što je vojska uporno negirala masakr 3408 ljudi na stanici: »Sigurno je to bio san. U Makondu se nije desilo ništa, niti se dešava, niti će se ikada desiti«. A da li će kazna u obliku poplave izbrisati slike krvavog sna? Na kraju, ona možda najtragičnija sugestija knjige: duga porodična istorija (ljudska?) koja je kao sudbina bila zapisana Melkijadesovim kitnjastim jezikom i koju su njeni protagonisti slepo proživljavali, pronalazi svoj smisao i objašnjenje kada se približi kraju, govoreći nam da istinu koju ljudi traže pronalaze jedino kad se suoče sa smrću. Ostaje samo da se zapitamo čemu samoća.(xxxvi)
Fransisko de Oraa
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sto godina samoće - Page 2 Empty Re: Sto godina samoće

Počalji od Mustra Pet Jun 29, 2018 9:58 am


Sto godina samoće - Page 2 Dark_side



VI


Istoriju mesta, od njegovog mitološkog osnivanja, pripovedaju Hose Arkadio Buendija i prva Ursula Iguaran, preko različitih preobražaja sve do propasti i uništenja od »besnog biblijskog uragana«. Već na početku, kada je »svet bio toliko skorašnji da su mnogim stvarima nedostajala imena, pa kad bi se spominjala pokazivalo bi se na njih prstom«, traži se bitna razlika sa ranijim autorovim delima: ono što je ranije predstavljeno kao fragmenat jednog prostranog univerzuma, kao odsečak jedne celine kojoj ponekad pribegavaju likovi i situacije, u ovom romanu se pojavljuje kao potpuna sinteza mogućeg univerzuma, stvorena sažimanjem njegovih obeležja na skučenom prostoru mesta. U stvari, Makondo poetički obnavlja unutrašnju napetost kolumbijskog društva, kao što i Joknapatof, imaginarna Foknerova grofovija, predstavlja uzdržanu viziju napetosti na zemljoradničkom jugu Sjedinjenih Američkih Država. Sažimanje vizije predstavljeno je na više nivoa jer ne samo da stvarnost van mesta izgleda kao da se završava u ćorsokacima, već i sam Makondo gubi ponekad svoje obrise pred trajnošću koju stiče kuća Buendiovih, jedini deo stvarnosti koji se spominje sa konstantnom određenošću. Gotovo svi muški i ženski likovi u Sto godina samoće nose isto ime sa malim varijantama, stvarajući tako utisak o mnogostrukom, kolektivnom identitetu (prema tome, negacija tradicionalnog principa identiteta), čija se magična zbijenost prenosi, bez sumnje, na temu romana. Hose Arkadio Buendija i Ursula Iguaran su deca Don Hosea Arkadija Buendije i jedne Ursuline prababe, a njihova deca dobijaju imena Hose Arkadio i Aurelijano i posledično, Hosei Arkadiosi Drugi i Aurelijani Drugi, jedna potpuno luda serija koja se podudara sa Ursulama i Amarantama, pretvorenim u Ursule-Amarante ili Amarante-Ursule: Zbog toga, ovaj aspekat knjige se ne objašnjava postupkom razlikovanja već intenzifikacijom sa blagim promenama. Jer, na kraju krajeva, likovi mogu da budu raspoznatljivi u sklopu svojih radnji, iako nikada u stanju autonomnih celina. Kada Aurelijano Drugi dobija svog prvog sina i odlučuje da ga nazove Hose Arkadio, Ursula se protivi toj besmislici jer njen neodređen osećaj strepnje nlje u vezi sa sistemom imenovanja po sebi, već sa posledicama koje joj omogućuju da izvodi zaključke: »U dugoj porodičnoj istoriji, uporno ponavljanje imena joj je omogućilo da izvodi zaključke koji su joj se činili neopozivim. Dok su Aurelijani bili povučeni ali bistre pameti, Hose Arkadiosi su bili strastveni i preduzimljivi, ali uvek obeleženi tragičnim pečatom«. Ne samo da likovi podnose ova obeležja, već je i opažanje sveta određeno neograničenom intenzifikacijom i iskrivljenim kategorijama stvarnosti. Ta »abnormalnost« Buendiovih odgovora pravom donkihotovskom pravilu i, kao u slučaju lika iz Manče, uslovljena je promenljivim, unutrašnjim prilagođavanjem svojstvima stvarnosti, verodostojna po intenzitetu shvatanja kome nije dalek jedan jasan kritički smisao. Roman Garsije Markesa omogućava povezivanje dva različita oblika intenzifikacije opažanja: prema prvom obliku, pojmovi koji se smatraju normalnim (progres, na primer), posmatrani su kao magični proizvod očaravajuće i neshvatljive pojave. U toj dimenziji Hose Arkadio Buendija posmatra pojavu prvog komada leda, prvog uglomera, prvog magneta kojeg njegove oče vide i koje su doneli cigani. Prema drugom obliku, najezda onog što je čisto magično izaziva manje uzbuđenja i obično se prihvata kao sastavni deo sveta, kao jedna od »mogućih« kategorija stvarnosti; to je slučaj sa letećim ćilimima koji izazivaju više oduševljenja nego radoznalost ili sa uznesenjem na nebo prelepe Remedios što je za prisutnu porodicu sastavni deo vere. Hermetički sistem vrednovanja ne dozvoljava da se kod došljaka u Makondo pojave sumnje kad čuju za ovaj događaj. Iz prethodne dve tačke stiče se jasan utisak o neprolaznosti vremena koja se odražava u romanu, o neprolaznosti koja može da se prihvati kao nešto što neposredno proizilazi iz procesa intenzifikacije, ako smatramo da su događaji vrtoglavi a da ipak izgledaju kao da ne napreduju, u smislu časovnika, dopuštajući tako pripovedanju jedno sumnjivo zaostajanje, direktno izvedeno iz naslova: sto godina koje su i nešto više od toga. Reč je o tome da proticanje vremena u životu različitih generacija ne može da se meri sa hronološkim vrednostima, već je to vreme mitskih obima, dok reprodukuje biblijsko osnivanje mesta pod okriljem prilagodljivosti jednog ćudljivog opažanja i stalnog vraćanja likova sve do njegove apokalipse i nestanka. Drugim rečima, napredovanje radnje nije usmereno u pravcu vremena, već ka neprolaznosti mita kao stalnom ponavljanju. Utisak o neprolaznosti vremena zajedno sa vrtoglavim događajima proširuje se na složeno tumačenje nivoa prošlosti: istančanom dijalektikom deluje se na buduće ili na neka dalja vremena unutar jedne iste prošlosti. Već na samom početku dela uvodi se jedno vremensko raspoređivanje, vrlo sugestivno po pokretljivosti vremenske vrednosti sećanja: »Mnogo godina kasnije, pred strojem za streljanje, pukovnik Aurelijano Buendija setiće se onog davnog popodneva kada ga ja otac odveo da prvi put vidi led«. Taj oblik se na isti način ponavlja na samoj sredini knjige povodom još jednog od potomaka: »Mnogo godina kasnije, na samrtničkoj postelji, Aurelijano Drugi setiće se onog kišnog junskog popodneva kada je ušao u sobu da vidi svog prvog sina.« Stvarnost u Sto godina samoće, poetsko ogledalo savremenog nadahnuća Južne Amerike i njenih ljudi, uspostavlja koegzistenciju detaljne svakodnevice i stroge fantazije, uz potvrđivanje potpune autonomije umetničkog dela kao fiktivne celine, radi čega se uvodi igra ogledala, da bi se ispitale nepomične granice stvarnosti. Znamo da je osnivanje Makonda prikazano putem sna koji u sebi sadrži igru nestvarnih slika iz sećanja svog osnivača: »te noći je sanjao da se na onom mestu podiže bučan grad sa kućama čiji su zidovi bili ogledala. Zapitao je koji je to grad i rekli su mu neko ime za koje nikada nije čuo«. Na osnovu ovog početnog podsticaja razvijaju se sveobuhvatnije varijante fikcije: na kraju se može istraživati i sjajan književni postupak uključivanja samog dela u sopstveno štivo. U stvari, jedino je poslednjem Aurelijanu određeno da rastumači spise ciganina Melkijadesa koji su ostali nepristupačni uprkos nastojanjima različitih generacija Buendiovih. Poslednji potomak loze je jedini koji konačno može da iz tih spisa pročita smisao celokupne istorije porodice i Makonda, što znači da su spisi obuhvatali i priču iz Sto godina samoće. Ovim se roman približava Hamletu posmatraču samog Hamleta, ili likovima iz Kihota koji čitaju podvige učinjene još u prvom delu, ostvarujući tu karakterističnu zamisao »ogledala koje govori« ili »koje predstavlja«, čime nastoji da potvrdi beskonačnost umetničkog dela kao i njenu autonomiju. Isto to dešava se i u istočnjačkim uzorima: između ostalih, u Hiljadu i jednoj noći i u Ramajani.(xxxvii)
Raul Silva-Caceres

VII


Garsija Markes je težio da napiše socijalno-porodičnu epiku njegove Kolumbije, ako ne i »u pravom smislu reči« roman Latinske Amerike. Međutim, u Sto godina samoće, politika i društvo jedva da su predstavljeni sa nekoliko krvoprolića između liberala i konzervativaca i jednim kratkim štrajkom nadničara u kompaniji banana. Autor bi mogao da nam uzvrati tvrdnjom da ga nije zanimala istorija, već sudbina njegove zemlje. A mi onda moramo da se zapitamo kakav je smisao reči »samoća« koju nalazimo u naslovu. Da li je reč o onoj »samoći neizmerne moći« u kojoj se gubi pukovnik Aurelijano? Da li je reč o »raju samoće u dvoje« zaluđenih parova ili o krajnjoj samoći Buendiovih, »kojima je nedostajao još samo poslednji časak pred uništenje«? U svakom slučaju, ono što ovaj roman čini izuzetnim su prizori smrti. Čitajući nailazimo na desetak takvih prizora, ali nijedan nije toliko upečatljiv kao onaj poslednji uzdah pukovnika Aurelijana, dok nepomično stoji »čela prislonjenog na kestenovo stablo«. Te stranice iz Sto godina samoće izazivaju u nama sumnju da je za Garsiju Markesa, kao i za jednog od njegovih likova, »književnost« jednostavno »najbolja igračka« od svih koje je čovek izmislio.(xxxviii)
Paolo Milano

VIII


Trebalo bi posebno proučiti ironičnu perspektivu ovog romana. Ponekad pokušavamo da tu vrstu pripovedanja poredimo sa španskom pikarskom tradicijom ili sa Veleumnim plemićem Don Kihotom... To poređenje koje je napravio Fernando Alegrija je, u stvari, samo uzgredni efekat ironičnog distanciranja, katarktičkog učenja prisutnog u germanskoj tradiciji, ali stranog grčko-rimskom duhu, posebno grčkom. Komično u romanu Sto godina samoće posledica je tog distanciranja i nema nikakve veze sa fizičkim kontrastima ili neskladima. Naprotiv, reč je o metafizičkoj komičnosti. To je kao kad sabiranje »dva i dva su četiri« može da nas zasmeje. Prema tome, nije reč o vešto smišljenoj komičnosti izvučenoj iz neke vrste nesklada, već o istinskoj komičnosti. Sama egzistencija postaje komična, i to je ona vrsta komičnosti koja se upliće sa tragičnim. Ako bi izvukli zaključak da unutar istinske komičnosti postoji i jedan prerušen kontrast, kao na primer u onoj osnovnoj kontradikciji da su biće i ništavilo jedno te isto, onda bi moglo da se zauzvrat tvrdi da se komično u tom principu ne odnosi na slučajeve neke disproporcije; smešno je jednostavna posledica očigledne tragedije principa kao što je taj. Ta komičnost ne podrazumeva prihvatanje lažnih principa. Ako se komično tradicionalno zasniva na lažnom i na neskladu, onda to komično može da se shvati kao kategorija sa kojom se opet upliće komično. Tim putem se lakše dolazi do zaključka o srodnosti Garsije Markesa i literature apsurda koju možemo savršeno da razumemo u njenoj vezi sa generacijom nazvanom »generacija nasilja«, jer u torn slučaju apsurd aludira na komično, a nasilje na tragično.(xxxix)
Hajme Dordano

IX


U stvarnom vremenu, u istoriji, kad god mu se ukaže više mogućnosti, čovek se odlučuje za jednu odbacujući i gubeći ostale; ali to se ne događa i u dvosmislenom vremenu umetnosti koje liči na vreme nade i vreme zaborava.

Horhe Luis Borhes


Ova Borhesova misao pomaže nam da shvatimo da je samo u »dvosmislenom vremenu umetnosti«, zatvorenom u romanu Sto godina samoće, moguće kristalizovanje mikrokosma koji predstavlja Makondo, geografska tačka u kojoj se odvija roman i u kojoj je jednostavnim majstorstvom uobličen jedan od najvećih pokušaja da se dokuči psihička, duhovna i ontološka struktura hispanoameričkog bića. Ta ničija i svačija zemlja, zajednička duša cele Latinske Amerike, konačno je pronašla svoj pravi glas u delima Karpentijera, Lesame Lime, Rulfa, Vargasa Ljose i Garsije Markesa. Raznovrsnim književnim izrazima ta dela otkrivaju tačku ukrštanja linija koje označavaju bilo Kontinenta. Kaže se da smo narod sa nerazvijenom istorijskom svešću, a bolujemo od običaja da se prisećamo svoje bliske prošlosti. Prema tome, dok se borimo protiv gubitka pamćenja i oživljavamo naše poreklo i mitove omalovažavajući jalovu strast istoričara, konkretna delatnost novih latinoameričkih romanopisaca učvršćuje našu istinsku stvarnost. Stvarnost koju Aleho Karpentijer u čuvenom predgovoru svog dela Kraljevstvo ovog sveta naziva čudesnom stvarnošću. Roman Sto godina samoće je smišljen sa jasnom nužnošću i ispravnošću što se tiče odlika čudesne stvarnosti. To nije retorička veština. To je projekcija snage kolektivnog nesvesnog, utopljena u arheotipski plan mitova i istorijske stvarnosti. Ta integracija omogućava potpunost stvarnosti koju je Garsija Markes postigao stavljajući jedne pored drugih u savršenom skladu najminucioznije radnje likova i njihove snove i uspomene; neobuzdane ljubavi, uznesenje lepotice Remedios; utvare, njihove živote i smrti; epidemiju nesanice i fatalno nasleđe jednog plemena; potop koji traje četiri godine, jedanaest meseci i dva dana; predskazanja i sudbine pročitane iz karata; okrutne, besmislene i beskrajne građanske ratove koji se, zajedno sa ostalim istorijskim događajima (zlokobno prisustvo Kompanije banana i krvav masakr vojske nad radnicima u štrajku) gube u legendama kolektivne duše, da bi na kraju ostala samo istinska i lepa stvarnost romana Sto godina samoće. Ne verujem da je roman Garsije Markesa moguće porediti. Poređenja su, u najvećem broju slučajeva lažna, beskorisna i proizvoljna; prava umetnička dela ljudskog duha, kao što je Sto godina samoće, svojom čistotom pripovedanja još jednom nam pokazuju robovanje ljudskih bića njihovim najstarijim i najtragičnijim životnim dramama. Nije stvar u tome da je ovaj roman bolji od ovog ili onog romana; on je živo verbalno ustrojstvo za koje je naša bolesna navika da poredimo samo jedan neukusan aksiom. Među mnogim odlikama romana Garsije Markesa treba pomenuti ton koji, održavan na jednom istom nivou pripovedanja, zbog nedostatka odmora ili prekida, gotovo da se doživljava kao stilska greška; ali upravo taj pripovedački ton daje životnost mitskoj stvarnosti istorije romana, napisanoj bogatim jezikom i magijom reči na nivou radnje. Jedan od prvih utisaka koji se nameće čitaocu je nalaženje sličnosti sa Prustovim delom u pogledu traženja nekog izgubljenog vremena. Ali čim se ta misao probudi, ona biva odbačena, jer kod Prusta memorija ne očekuje prefinjeni podsticaj od strane biskvita umočenog u lipov čaj da bi predala uspomenama sav teret jednog zaboravljenog detinjstva. U romanu Sto godina samoće nema izmerljivog vremena; vreme treba da se otme iz onog najdubljeg u životima protagonista ili iz društvenih i prirodnih potresa, da bi u svom monotonom ili vrtoglavom toku ostavilo neki trag, kao lovac u šumi, te da bi na neki način moglo da usmeri more uspomena spašavajući ono najbitnije od brodoloma zaborava i samoće. Svaki lik Gabrijela Garsije Markesa smišljen je strpljivo, pažljivo i sa ljubavlju; poštovan je sa svom vičnošću talentovanog stvaraoca. Teško je zamisliti da može da se udahne više života književnim likovima kao što su Hose Arkadio ili Aurelijano, ili da se dublje pronikne u karakter žene, jedne Ursule, Pilar Temere, Amarante ili Petre Kotes, stvorenja koja preživljavaju i iznose svoju strast i bedu do visine očiju muškaraca: do nivoa istine. Treba da pomenemo i druge aspekte romana u kojima je sve praiskonsko. Jedan od njih se odnosi na suvereno prisustvo erotike i ljubavi: sudbina tih bića je u rukama svemoćne fatalnosti nezasitne i smrtonosne beskrajne ljubavi. Drugi aspekt, prisutan u ovom romanu, je poetska čistota proze koja svojom magičnom moći otkrivanja prožima svaku stranicu dela. I naposletku, to je nenametljiv humor koji izvire iz gotovo savršenog zanosa u iznenadnim obrtima svakodnevnih rituala kao vragolasta i nevina šala koju pravi život.(xl)
Alberto Ojos
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sto godina samoće - Page 2 Empty Re: Sto godina samoće

Počalji od Mustra Pet Jun 29, 2018 9:58 am


Sto godina samoće - Page 2 Cold_feeling_of_spring

X


Garsija Markes ili zaboravljena veština pripovedanja
Roman ima kružnu i dinamičnu strukturu »točka koji se okreće«. Pripovedač je video okretanje točka i na osnovu njegovog načina povezivanja činjenica, koji je otkrio u neprestanom okretanju, stvorio je svest o ponavljanju. Priroda pripovedanja je prepoznatljivija kada ono o čemu se priča lebdi između nestvarnog i svakodnevnog (na primer, kada Hose Arkadio Buendija iznerviran priviđenjem Prudensija Agilara, bestidno psuje duha, kao da je reč o dosadnom komšiji). Priča je ispričana dva puta. Prvi put ju je zapisao Melkijades pre nego što se odigrala, na jeziku nerazumljivom stanovnicima Makonda (sanskrit). Prorokhroničar je video budućnost (ali nije doživeo drugi krug točka) i unapred izložio celu istoriju. Drugi put priča je ispričana na španskom posle odigravanja događaja. Pisac nam prepričava događaje iz prošlosti, a na prvoj strani nas upoznaje sa streljanjem pukovnika Aurelijana Buendije, do koga će doći i koje će biti osujećeno tek posle mnogo godina (ili vekova). Da li je pisac Melkijadesov odraz ili, rečeno u stilu ovog dela, Melkijadesova reinkarnacija? U svakom slučaju, znamo da između njegove hronike i proročanstva besmrtnog starca nema nikakvih razmimoilaženja; druga je samo književna verzija prve, a sve to, čudno, podseća na Pjera Menara, koji je, slučajno, ponovo napisao Kihota istovetnog Servantesovom. Kada na poslednjoj strani Aurelijano IV dešifruje Melkijadesove pergamente, otkrivamo da je u njima ispričan roman, da oni jesu roman. Zbog toga mučna želja da se pročitaju nije mogla da se ostvari sve dok proročanstvo nije bilo ispunjeno, a pripovedač nas je, prateći sve to, doveo do ispunjenja proročanstva. On samo priča; ne proriče budućnost, ne poseduje ključ prošlosti. Melkijades je kopira i na neki način predviđa: on je legendarna i mitska ličnost, poseduje posebnu moć i ima višestruku ulogu u romanu. U početku ne znamo po čemu je različit. Tek kad otkrijemo njegovo progonstvo, život u stalnim odlascima i povracima, dobijamo utisak da je u Makondu samo na prolazu. To mu daje posebno obeležje: biće koje nema početka ni kraja. Ne postoji njegova reinkarnacija; posle lažnih smrti ponovo se pojavljuje, a konačno napušta roman, pošto je ispunio svoju ulogu proroka i hroničara. Melkijades je — jedno za drugim i istovremeno — mag, alhemičar, avanturista, naučnik, istraživač, mudrac enciklopedista, smrtnik, besmrtnik, vaskrsnuo iz mrtvih, a pre svega (i iznad svega) putnik koji slobodno plovi prostorom romana i van njega, lako prelazeći iz jednog sveta u drugi, kao veza i glasnik između živih i mrtvih. U romanu se čuje samo glas pripovedača. To mu daje tonsko jedinstvo. Pripovedački ton je nadahnut, prijateljski i prisan; to je glas koji uliva poverenje onome ko ga čuje, koji uspeva da bude saslušan, i kome se, bez izuzetka, odobrava sve što kaže. Odnos između njega — pripovedača — i čitaoca je takođe prisan. Događaji i ličnosti se odvijaju i predstavljaju čitaocu kao nešto obično i blisko i stavljaju se na istu materijalnu i psihološku razdaljinu od njega. Okolnosti o kojima pripovedač govori spokojno i u potpunom miru (čak i kada opisuje tragedije), ne sputavaju ga da prodre u srž svesti; naprotiv, distanca između pripovedača i ispripovedanog pojačava nepristrasnost pripovedanja i daje mogućnost da se govori bez davanja sudova; ali, isto tako, ono što je rečeno, dovoljno je za moralno procenjivanje. Nestvarne ličnosti imaju čvrstinu koju im daju reči i svest iz koje te reči niču: u slikama i opisima može da se otkrije nijansiranje i vrednovanje onoga o čemu nije izrečen sud. Kada vojska dolazi u Makondo da suzbije veliki štrajk, pripovedač kaže: »Dah stoglave aždaje prodro je kužnom parom u sjaj podneva«. Rekao sam malopre da je distanca — svedena na najmanju moguću meru — između čitaoca i ličnosti posledica familijarnosti kojom se odlikuje pripovedački glas. Dodaću da ta distanca gotovo i ne postoji u trenucima kad likovi, živeći svoj svakodnevni život, završavaju neke sitne radnje koje i sam čitalac obično obavlja; pukovnik Aurelijano, iako neka vrsta mitološke ličnosti, mokri u određeno vreme, kako možda i mi činimo, a taj rutinski postupak nam ga približava i olakšava identifikaciju; kao posledica se javlja tolerancija prema svim ostalim njegovim postupcima koji su ispričani u prethodnim poglavljima. Središnji lik romana je Ursula Iguaran, žena Hosea Arkadija Buendije (sa kojim čini par od koga je sve počelo), Majka, velikim i malim slovom, prisutna je u većem delu romana, daje neke od ključnih izjava i osim toga, zbog svoje neprekidne delotvorne, domaćinske i »normalne« aktivnosti, ona predstavlja središte u kome se rađaju, pripremaju i događaju presudne epizode. Sve oko nje je prožeto posebnom atmosferom koju Ursula nosi u sebi, gotovo da izgleda da ona zrači iz nje; prema tome nije čudno, što i jedno i drugo poprimaju familijarni karakter. Ursulina uloga je u tome da ispuni prostor romana svakodnevljem da bi zatim u njega moglo neprimetno da se umetne čudesno. Tako pripremljen i stvoren prostor ublažuje čuda i pretvara ih u prihvatljive stvari koje čitalac prima boz protivljenja. Veština Garsije Markesa da stvori taj ambijent najbolje se ističe kada se poredi sa ambijentom svojstvenim gotskom romanu i sličnom načinu pripovedanja (slučaj Edgara Alana Poa). Zamkovi, groblja, senke, gromovi, fantazmagorija izazivaju tamo sasvim suprotan efekat od onoga koji je Garsija Markes postigao: umesto da spoje čudesno i svakodnevno, oštro ih razgraničavaju suprotstavljaju i odvajaju; život koji se živi nema ništa zajedničko sa fantastičnim epizodama koje se pričaju. Što se tiče prostora u romanu, o tome može dosta da se kaže: kuća Buendiovih i varoš Makondo predstavljaju univerzum u koji je sve uključeno, čak i vreme. Taj prostor je stariji od Stvaranja: »Svet je bio tako nov da mnoge stvari nisu imale ni ime, a da bi se označile, trebalo ih je pokazati prstom«. Hose Arkadio Buendija je prvi uspeo da spozna svet i da ga svojim intelektom u potpunosti obuhvati: »Kad je postao znalac u korišćenju svojih instrumenata spoznao je prostor, imao je mogućnost da plovi nepoznatim morima, da poseti nenaseljene prostore i da uspostavi vezu sa divnim bićima, a uz sve to nije morao da napušta svoj kabinet«. Duhovni prostor Hosea Arkadija i Ursulin porodični svet obuhvataju sve što je postojalo i sve što postoji, od ništavila do beskraja. Jedan kritičar je podvlačio mogućnost da Makondo predstavlja Hispansku Ameriku. Bilo bi pogrešno raspone romana svesti na lokalne granice; ne poričući delimično učešće kolumbijanske geografije, ne izgleda mi nemoguće da je pripovedač pronikao u jednu opštu geografiju i da nudi ljudima sveobuhvatni svet, ogromnu parabolu Stvaranja, polazeći od nje same, od njene opšte istorije i prave prirode. Kružna struktura nas vodi iz haosa i ništavila u kome je počelo stvaranje ka haosu i ništavilu u kome se sve završava i rešava, a nužnost konkretnog geografskog prostora, tačno omeđenog, samo doprinosi univerzalnosti priče. Kruženje je u saglasnosti i sa linearnim razvojem fabule koja ide napred, bez povratka, istovremeno tražeći svoje korene. Knjiga nema sadržaj, niti poglavlja imaju naslove: to je trajanje, lanac ponavljanja. Imena se stalno ponavljaju; ponovo smo na početku; to je vraćanje (gotovo bih rekao reinkarnacija) ličnosti čiji karakter, još jače izražen, ponovo iskrsava prateći utvrđeni red imena: Hose Arkadio, Aurelijano, Remedios, Amaranta i Ursula... Pilar Ternera, vračara i bludnica zna da je »istorija porodice (Buendija) jedno večno ponavljanje, točak koji bi se okretao i okretao do same večnosti da nije bilo stalnog i neizlečivog trošenja osovine«. Slika točka koji se neprestano okreće je odgovarajuća slika za strukturu ovog romana. Jedino za Melkijadesa, vrača i proroka taj točak je suvišan; pogled na kristalnu kuglu dovoljan mu je da vidi odraz totalnog vremena, bez trajanja, bez prošlosti, bez budućnosti. To je magični krug; događaji i svetovi se pojavljuju istovremeno i u sveobuhvatnosti koju je, prema znalcima, moguće dostići samo u trenutku smrti. Nije slučajnost to što Melkijadesovi dokumenti čuvaju tajnu i što će biti dešifrovani tek na završetku priče. Točak se ne zaustavlja; njegovo neprestano okretanje — povezivanje početka i kraja — najočiglednije je u Ursulinom slučaju: njena starost i jeste i nije nalik na druge; kako prolaze godine-vekovi sve se više smanjuje, »mumificira se za života, do te mere da u poslednjim mesecima liči na suvu šljivu izgubljenu u spavaćici«. Snažna slika propraćena rečima da se »fetišizovala« i da je na kraju ličila »na tek rođenu staricu«. Nije ona jedina koja je završila kao što je počela. Znaci ponavljanja su mnogostruki: na kraju romana u selo se vraćaju cigani koji se pojavljuju i na početku — godinama, vekovima ranije — i ponovo donose čuda koja su i onda izazvala opšte divljenje: magnet, džinovsku lupu, veštačku vilicu. Simboli stalnosti u promeni ili onoga što se menja ostajući isto.
Arapski trgovci su tamo gde su i bili i tamo gde će opet biti; »sede na istom mestu, na isti način kao što su i njihovi očevi i dedovi, ćutljivi, neustrašivi i neranjivi vremenom«. Kada se posle potopa Aurelijano II vraća u kuću svoje ljubavnice Petre Kotes, nalazi je umornu, ostarelu, bolesnu ali spremnu da počne iz početka posao u kome je bio koren njene sreće: »na parčićima papira je ispisivala brojeve za novu lutriju«. U drugom delu romana Ursula nalazi Hosea Arkadiju II u Melkijadesovoj sobi i iznenađuje se kada mu daje isti onaj odgovor koji je njoj, mnogo godina ranije, dao pukovnik Aurelijano. To je trenutak potresne konstatacije: »vreme nije prolazilo... samo se vrtelo u krug«. Kontrast između tona i ritma je druga od karakteristika zbog koje roman Sto godina samoće privlači i osvaja čitaoca. Ako familijarni ton olakšava brisanje granica između stvarnog i nestvamog, ritam doprinosi kontrastu: vrtoglavica ispod prividnog mira daje pripovedanju dinamiku za koju bi se reklo da je u neskladu sa tonom. Ali to nije tačno: pisac ne dozvoljava da se tok priče zarazi gomilanjem događaja, već ih koncentriše, sažima i izjednačava sa neprestanim motanjem. Kaleidoskop se okreće i polako razjašnjava različite situacije: ima toliko stvari na malo strana da bi moglo da se kaže da je pisac preduhitrio priču. Ali nije tako. On je sveo priču na ono najbitnije, sažeo je ne oduzimajući joj snagu, povezujući sve blagim prelazima. Događaji se prirodno gomilaju (to je nametnuto tonom), iz jednog ludila se prelazi u drugo sa istom onom lakoćom sa kojom se prelazi iz nestvarnog u svakodnevno. Ludilo je prikazano kao trivijalna stvarnost: Amaranta, opsednuta, vidi smrt; šije sedeći na svom mestu na tremu i više se ničemu ne čudi. Sa logičke kontrapozicije stvarnost je ludilo: beskrajni ratovi koji se smenjuju i pretvaraju u jedan stalni rat koji postaje način života; stranci dolaze, ubiraju žetve, uništavaju zemlju, ruše sve za sobom kao kuga i onda nestaju. Ubistvo sedamnaest sinova pukovnika Aurelijana je jasan primer događaja na granici nestvarnog: neverovatno je, ali je »stvarno« i ispričano je objektivnim tonom i brzim ritmom koje Garsija Markes zna da uklopi: na jednoj jedinoj stranici neljudski lov na ljudsko počinje i završava. Brzina zamaskirana tonom. Ta neobična ritmičko-tonska simbioza pretpostavlja potpunu vlast nad »kondenzovanim« tehnikama, počev od oksimorona (Začarana oblast koju je otkrio Hose Arkadio Buendija u vreme osnivanja grada i na kojoj su kasnije uspešno uspevale banane, bila je močvara puna trulog bilja...« Ovo »bila je« povezuje protivurečne pojmove u rečenici), koji dozvoljava da se unutar jedne rečenice zatvore dva protivurečna pojma, pa do sinestezije (»blag vetar svetla«), tehnikama pomoću kojih se nekom predmetu pripisuju osobine koje ne poseduje, a čulima opažaji koji mogu da se prime samo drugim čulima. Tako se povećava krug odlika nekog fenomena. Upotreba paradoksa dopušta prelaze uz najveću moguću štedljivost u rečima: »Ursula je dozvolila da je oronulost odvuče do samog dna tmine u kojoj je jedino što je ostalo vidljivo bio lik Hosea Arkadija Buendije pod kestenom«. Sistematska upotreba anahronizama isto tako olakšava »kondenzaciju«, ujedinjujući dva vremena i stavljajući u jedno vreme nešto što se dogodilo u drugom, proširuje vremenske granice romana na dva nivoa: »kad god je gubila strpljenje zbog ludosti svoga muža, Ursula je preskakala tri stotina godina slučajnosti i proklinjala trenutak kada je Fransis Drejk napao Rioaču«. Sto godina samoće je roman-sinteza koji obuhvata vekove, možda desetine vekova. Već na prvim stranicama preistorija i Arkadija (odatle i ime Adama ove priče); zatim Postanje, put u (ne)obećanu zemlju, osnivanje grada; epidemije (nesanica i zaborav) koje su pogodile Makondo, Melkijadesovo uskrsnuće, Potop (četiri godine, jedanaest meseci i dva dana) bačen kao kazna za ljudske grehe, a najviše zbog pohlepe i oholosti stranaca iz Kompanije banana (oni su zloupotrebili »režim kiša«). U knjizi je Istorija sintetizovana u simbolične epizode kao što su otkriće španske galije, dolazak Načelnika koji sobom donosi klicu nasilja (vlasti) i uništava ono što je Hose Arkadio stvorio: njegovu Arkadiju. To je dramatična istorija savremenog sveta sa epizodama-primerima: korupcija u severnoamerickoj kompaniji banana, kapitalistička eksploatacija, štrajk radnika koje napada oružana vojska, predstavnik Zakona (nasilje moćnika nad potčinjenima preko krvnika u uniformi), izopačeni crni ljudi i »ozakonjenje« savladavanja zapreka, prikrivanje istine o ubijenima od strane Vlade i, na kraju, krug se zatvara: Apokalipsa najavljena sa propovedaonice oca Antonija Isabela koji je znao da protumači znamenje kiše mrtvih ptica koja se sručila na selo (epizoda se nalazi i u priči »Jedan dan posle subote« u knjizi Sahrana velike mame), i biblijski uragan koji je Makondo sravnio sa zemljom u trenutku kada se na poslednjoj stranici ispunjavaju proročanstva. To predskazanje se ispunjava na 350 stranica gustog i napetog teksta; napetost je ublažena jednoličnim tonom, a gustina povećana jedinstvenim uklapanjem pojedinačne i kolektivne sudbine. Život i smrt pojedinaca od početka su prilagođeni zajednici. Zajedno traže Arkadiju, kreću u ekspedicije, žive u kratkotrajnom raju i večnom paklu. Kuga i rat ih pogađaju sve podjednako, kao što ih potop oslepljuje ili satire nasilje koje dolazi spolja. Strukturalna krivulja je ista i za heroje i za narod; uporedan je i njen pad. Zbog toga su ti heroji, izmišljeni i mistifikovani, uvek »reprezentativni«. Samoća — osnovna tema romana — čvrsto povezuje sve sudbine. Ličnosti, koja god da je njihova bit, rađaju se osuđene da podnose tu sudbinu. To je opšti zakon i niko ne može da ga se oslobodi, čak ni Ursula, Majka koja živi za druge; njeno slepilo je odvlači u neprobojnu staračku samoću«. Najočigledniji i najistaknutiji primer te simbolike je pukovnik Aurelijano koji naređuje da se oko njega kredom opiše krug u koji nike ne sme da stupi. Njegova samoća je samoća moći i on u njoj, kao pisac kaže, »potpuno poludi«. Kasnije čitamo: »zatvorio se potpuno u sebe i porodica je na kraju počela da razmišlja o njemu kao da je umro«. Ta rečenica nam daje značenje samoće; ona je isto što i smrt. Jedno od najznačajmjih izražajnih sredstava Garsije Markesa je ponavljanje odredenih motiva koji se periodično pojavljuju i povezuju delove i periode, pojačavajući osećaj kruženja (zlokobni crni ljudi zaduženi za organizovanje i ozakonjivanje pljačke Vlade; daleki nevidljivi lekari sa kojima se Fernanda dopisuje). Jedan od tih detalja je posebno značajan jer naglašava ideju o ništavnosti ljudske radnje: to je vrlina, ili mana, svih Buendija da stvaraju da bi rušili. Razrušiti ono što je stvoreno i početi iz početka je najtipičniji način ponavljanja i u njega se, kako primećuje pisac, utapa i Aurelijano I kada, umesto da proda zlatne ribice koje je napravio, sve istopi da bi ih ponovo pravio i da bi se neprestano vraćao na početak. Ursula tako vrti u krug svoje uspomene. Hose Arkadio Drugi se muči da odgonetne Melkijadesove pergamente. Amaranta ušiva i odšiva dugmad, veze i para haljinu da bi usporila dolazak smrti. Igre usamljenika u kojima se dobija vreme koje se gubi; tehnika koju pisac koristi da bi na posredan način naglasio značajne detalje neophodne da se njegova književna mašta dovede do savršenstva. Ima u toj mašti opravdanog preterivanja, sistematskog uvrtanja hiperbole koje se lepo uklapa u ambiciozan cilj autora: da stvori jedan svet — književni svet u pravom smislu te reči. Događaji i likovi su izmišljeni; početak priče je Stvaranje, njen kraj Apokalipsa; kiša, Potop, ratovi, Rat. Sklonost Garsije Markesa prema hiperboli je presudna u građenju likova. Pošto su oni jezička tvorevina, njihova suština zavisi od toga kako će autor upotrebiti reči; tradicionalna hipoteza da pisac verno opisuje ono što predhodi priči je metafora usmerena da nadahne samostalnost ličnosti. Preterana hiperbola može da izazove smešne efekte: (»šetao je — Aurelijano IV — kroz kuću noseći uravnoteženu flašu piva na svojoj impozantnoj muškosti«), da se izlije u lirsku maštariju (»bila je tako blizu i tako opuštena — njegova ljubavnica — da je Aurelijano čuo duboko klaparanje njenih kostiju«), ili u fantastično viđenje stvarnosti (»vazduh je bio tako vlažan da su ribe mogle da uđu na vrata i iziđu kroz prozor plivajući u vazduhu sobe«). Možda će neko te hiperbole čitati kao metafore; u kontekstu romana moraju da budu prihvaćene u skladu sa realno-irealnom osnovom svojstvenom delu Sto godina samoće. Sistematsko posmatranje slika i simbola (epidemija nesanice-zaborava i neizbirsivi krstovi od pepela koji za Aurelijane znače smrt) pokazaće da om teže toj osnovi i da njoj pripadaju. Preterivanje svojstveno Buendijama prenosi se sa kolena na koleno; Aurelijano Drugi je Gargantua koji može da pojede tele; Hose Arkadio Drugi je sedamdeset pet puta obišao svet, celo telo mu je istetovirano (kao Iscrtani čovek Reja Bredberija), bio je i ljudožder da bi preživeo, neobuzdan je u zadovoljstvima koja pružaju krevet i trpeza; rečenica »Od njegovih vetrova cveće je venulo« slikovito opisuje njegove krajnosti. Rat i štrajk su kulminacije užasa; ludila koja dolaze jedno za drugim, smenjujući se i ne gubeći pri tome ništa od svoje crte ludosti. Njihova književna uloga je nesumnjiva: opisujući ih autor briše poslednje razlike, ruši čak i ideju neke eventualne pregrade između stvarnog i fantastičnog. U uobičajenom načinu klasifikacije ta ludila bi spadala u sasvim moguće fenomene (prihvaćena su kao »istorijske« činjenice, prirodne i čak časne za žrtve). Međutim, u romanu ona su, u svojoj brutalnosti, fantastičnija i neverovatnija od sablasti i čudovišta. Ko ih smatra objašnjivim može tome da doda i epidemiju nesanice ili kišu mrtvih ptica. Nema suštinske razlike između onih užasa i ovih predznaka. čak ni zato što su jedni ljudsko delo, a drugi nisu. Nepristranost u pisanju je stalno prisutna, čak i na kraju kad se opisuje krivotvorenje istorije zbog želje prestupnika da se izbrišu tragovi zločina i zato što se ljudi opiru da pamte užase realnog. Garsija Markes zatvara poslednje krugove a zatvarajući ih, obasjava i njih i roman. Razlika između njega i drugih savremenih pisaca je u tome što se oni gube u lavirintu tehnike, a on ne. Potreba da priča u njemu je tako snažna da nadjačava zamku mehanizama korišćenih da bi se ispričala. Tehnika nije igra u kojoj se uživa, nego sredstvo kojim se treba poslužiti; najbolje je pričati samom pričom. Ako se pripovedač izgubi u stvaralaštvu, to treba da bude zato da bi se našao u njemu, u izmišljenom svetu Makonda poređenog sa Foknerovom grofovijom Joknapatafa samo zbog toga što su i jedno i drugo, čisto-nečisto književno područje; čista mašta kao Goriov Pariz ili Fortunatov Madrid. Veština sačuvana samo za one koji su, kao Garsija Markes, uspeli da ožive najstariju i gotovo zaboravljenu veštinu pripovedanja i da je koriste sa složenom jednostavnošću koju ta veština zahteva.(xli)
Rikardo Guljon

XI


Kao svaki veliki roman Sto godina samoće stvara jedan mit. Mit, a moglo bi da se kaže: simbol, model, tvorevina koja vraća sklad haotičnom svetu, uspostavlja odgovarajući red, deli i klasifikuje raznovrsno carstvo prirode, uključujući i čoveka. Ta organizacija ima ambicioznu nameru da građi proistekloj iz stvarnosti udahne smisao, da joj razvije nevidljive mehanizme koji bi je usmerili i da joj pruži ključeve poimanja. Na osnovu skliske, ponekad i neuhvatljive stvarnosti stvaralac mitova pribegava formama — u slučaju Garsije Markesa one su umetničke — koje mu omogućavaju da uhvati i izrazi univerzum, prirodu i društvo i da postigne sveobuhvatnost. U tu svrhu, on koristi jedan od mogućih puteva da utemelji spoznaju i da da obrise logici koja doprinosi rasvetljavanju čovekove sudbine na zemlji.
Roman Sto godina samoće, kroz istoriju plemena Buendija, oživljava tabu rodoskrnavljenja i tragediju koja preti ukoliko se krši zabrana incesta. Temom zle krvi koja ruši osnovno pravilo života u zajednici, pravilo uronilo u dubinu ljudskog pamćenja, počinje i završava roman. To je tajni, prikriveni motor koji pokreće njegove mehanizme. Roman nam nudi svega nekoliko neodređenih datuma, ali čitanjem između redova može se utvrditi da su se glavni događaji odvijali između 1820. i treće decenije našeg veka. Primirje u Neerlandiji, kojim se stavlja tačka na trideset i dva ustanka pukovnika Aurelijana Buendije, verovatno je sklopljeno do 1903. jer se te godine u Kolumbiji završavaju građanski ratovi između liberala i konzervativaca. Međutim, drugo poglavlje opisuje stablo Buendija počevši od šesnaestog veka, od Ursulinih i Hose Arkadiovih pradedova čiji su se potomci već ukrstili.
Ruben Kotelo

XII


Garsija Markes konačno stvara mit koji je nastojao da stvori od svoje prve knjige: mit o samoći koja je izvor svih ljudskih iluzija i mora. Pripovedačkom tehnikom koja ujedinjuje sve tehnike on ponovo pronalazi Kihotovu dubinu i Rableovu lepršavost.
Klod Kufon

Kritičke tekstove »Pogovora« prevele Maša Teslić i Bada Domić
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sto godina samoće - Page 2 Empty Re: Sto godina samoće

Počalji od Mustra Pet Jun 29, 2018 9:58 am

Endnotes


(i) Tropsko voće. — Prev.
(ii) Plave ptice. — Prev.
(iii) Potomak stranca rođen u Latinskoj Americi. — Prev.
(iv) Vrsta tropskog voća. — Prev.
(v) Vrsta trave. — Prev.
(vi) Ukrasna biljka, koja se upotrebljava i u medicini. (Prim. prev.)
(vii) Otrovna biljka jedić; upotrebljava se u medicini. — Prev.
(viii) Vrsta rakije, koja se pravi od prevrelog soka šećerne trske. — Prev.
(ix) Policijski drveni štap, na čijem je jednom kraju pričvršćena drvena kugla. (Prim. prev.)
(x) Aleksander fon Humbolt (1769—1859) — čuveni nemački geograf i prirodnjak. (Prim. prev.)
(xi) Enciklika — papska poslanica (Prim. prev.)
(xii) Ovo je vrlo prosto — čovek ]e pronašao četvrto stanje materije. Prev.
(xiii) Poričem. Ova činjenica nesumnjivo dokazuje postojanje boga. — Prev.
(xiv) Tečnost na bazi opijuma. — Prev.
(xv) Prema narodnoj legendi, neki ljudi se rađaju sa krstom pod kožom na ruci gde se nalazi puls. Oni su posebno nadareni snagom, naročito erotskom, i na ruci nose narukvicu da bi zaštitili krst.
(xvi) Victor Hugues — istorijska ličnost, komesar francuskog Konventa na ostrvu Gvadelupa, inače junak romana »Vek prosvećenosti« Aleha Karpentijera. (Prim. prir.)
(xvii) Karnisero na španskom znači mesar. (Prim. prev.)
(xviii) Parama — pustinjski predeo. (Prim. prev.)
(xix) Herineldo — ličnost iz španske narodne romanse, paž koga je poljubila kraljeva kći. (Prim. prir.)
(xx) Tropsko voće. — Prev.
(xxi) Podrugljiv naziv u Americi za Španjolce ili konzervativce. — Prev.
(xxii) Biljka čija je kora lekovita. — Prev.
(xxiii) Bolest koja izaziva trovanje krvi. (Prim. Prev.)
(xxiv) Vrsta povrća. (Prim. prev.)
(xxv) Vrsta parazita. (Prim. prev.)
(xxvi) Step, vrsta plesa.
(xxvii) Ona koja doziva duhove umrlih radi vračanja i proricanja. (Prim. prev.)
(xxviii) Baeda the Venerable (673-736) — engl. teolog i istoričar. (Prim. prir.)
(xxix) Amold de Vilanova (1235 (?) — 1313), poznati katalonski alhemičar, lekar i teolog. (Prim. prev.)
(xxx) Katalonska psovka. (Prim. prev.)
(xxxi) Ličnost u romanu »Školice« Hulija Kortasara. (Prim. prev.)
(xxxii) Mario Vargas Ljosa: »EL Amadis en America«, en »Amaru«, num. 3, Lima, 1967.
(xxxiii) Emir Rodriguez Monegal: »Novedad y anacronismo de Cien anos de soledad», en »Revista Nacional de Cultura«, Caracas, XXX, juli, avgust, septembar 1968, num. 185, pags. 3—21.
(xxxiv) Carlos Fuentes: »Macondo, sede del tiempo«, en — »Siempre« — Mexico, br. 679 — 29. juni 1966.
(xxxv) Volkenig Ernesto: Anotado al margen de Cien anos de soledad, Eco, jul. de 1967, num. 87, pags. 259—303.
(xxxvi) Francisco de Oraa: »Muchos mas de cien anos«, en »La Gazeta de Cuba« la Habana, num. 67 de septiembre-octubre 1968.
(xxxvii) Raul Silva Caceres: »La intensificacion narrativa en Cien anos de soledad,« en »Revista de Bellas Artes«, Mexico, num. 22. julio-agosto de 1968.
(xxxviii) Paolo Milano: »Un romanzo colombiano; piu che un secolo di solitudine«, en »Expresso«, Milano, 1968.
(xxxix) Jaime Giordano: »El modo ironico de la perspectiva«, en »Revista Iberoamericana«, Pittsburgh, EE. UU. num. 65, marzo-abril de 1968.
(xl) Alberto Hoyos: »Un viaje al reino de la realidad mitica, en »Encuentro liberal«, Bogota, 1967, num. 16.
(xli) Ricardo Gullon: »Garcia Marquez o el olvidado arte de contar«, in Asomanze (San Juan, Puerto Rico, 1969 — 4)

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sto godina samoće - Page 2 Empty Re: Sto godina samoće

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu